Bez obzira što "filozofirati" na ustima mnogih ima samo negativan prizvuk, činjenica je da u svačijem životu postoje tre...
158 downloads
1499 Views
4MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Bez obzira što "filozofirati" na ustima mnogih ima samo negativan prizvuk, činjenica je da u svačijem životu postoje trenuci kad se postaje filozof, kad se postavljaju temeljna pitanja. Ljudi su upućeni na filozofiranje bez obzira željeli oni to ili ne. Svima takvima, kao i onima kojima je filozofija predmet znanstvenog proučavanja ovo djelo biti će od izuzetne koristi. U njemu nas J. M . Bochenski na izuzetno jasan i lucidan način uvodi u način i metodologiju filozofskog razmišljanja. Obrazlažući temeljne filozofske pojmove kao što su istina, zakon, spoznaja, bitak, društvo, apsolut itd. autor nas vodi od Platona do Witgensteina, od Kanta do Aristotela i natrag. Nastalo na osnovu vrlo popularne serije radijskih predavanja o osnovnim filozofskim pitanjima djelo je od svog prvog izdanja postiglo velik uspjeh kod čitatelja, tako daje na njemačkom jeziku do danas objavljeno dvadeset i tri izdanja u preko 200.000 primjeraka, te je prevedeno na desetak svjetskih jezika, postavši tako nesumnjivi filozofski klasik. Uvjereni smo da će ovaj svjetski poznati uvod u filozofiju sasvim sigurno biti od velike koristi i hrvatskim čitateljima u njihovom upućivanju na putove filozofskog mišljenja.
J.M. Bochenski Uvod u filozofsko mišljenje
Biblioteka:
IDEA 1. Urednik: Petar Balta
Prijevod: Ivan Šestak Filozofska redaktura: Ivan Macan Lektor: Katica Knezović Korektor: Lidija Radevenjić Za nakladnika: Miro Radalj
Joseph M . Bochenski
UVOD U FILOZOFSKO MIŠLJENJE
w VERBUM Split, 1997.
Naslov izvornika: Wege zum philosophichen Denken © Verlag Herder Freiburg im Breisgau 1991. © Za hrvatsko izdanje: Verbum, Split 1997.
CIP— Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb U D K 101 B O C H E N S K I , Joseph M . Uvod u filozofsko mišljenje / Joseph M . Bochehski; (prije vod Ivan Šestak) - Split : Verbum, 1997. - 131 str.; 22 cm. (Biblioteka Idea ; 1) Prijevod djela: Wege zum philosophichen Denken. ISBN 953-6197-03-0
ISBN 953-6197-03-0
PREDGOVOR
Ovih je deset predavanja bilo održano u posebnom programu Bavarskog radija u svibnju, lipnju i srpnju 1958. godine. Tekst za objavljivanje izmijenio sam samo u malim stilističkim pojedinostima; ostalim ga di jelom čitalac prima onako kako je bio predstavljen na radiju. Rečeno objašnjava i posebnost ovog malog sadašnjeg spisa. Njegov je sadržaj bio predstavljen na veoma po pularan način. O bilo kakvoj iscrpnosti — kako u nabrajanju smjerova tako i u prikazu problema — ne može naravno biti ni govora. Svrha je prije bila da se na osnovi nekih problema jednom filozofski potpuno nepriprovijenom slušaocu objasni što je to filozofija i na koji to ona način pristupa svojim problemima. Stoga je nevažno — iako je meni samome to žao — što uopće nisu bili ni spomenuti, primjerice ''egzistencijalistički" pojam čovjeka, Hegelov objektivni duh i slično. Morao je biti učinjen jedan izbor a također me je i ograničenje na dvadeset sedam minuta ponekad prisiljavalo da već napisano prekrižim. 5
PREDGOVOR
Ova bi se promišljanja po sebi mogla sprovoditi na dva načina. Prvi bi bio "objektivni", nepristrani prikaz nekih shvaćanja a da pri tome autor ne otkrije svoje vlastito stajalište. Drugi se način sastoji u tome da se od samoga početka zauzme jedno određeno stajalište te da se, polazeći od njega, razlazu kako problemi tako i rješenja. Svjesno sam odabrao drugu metodu, i to zbog toga što mi se prva jednostavno činila nemogućom, budući da "objektivnog" prikaza filozofskih temeljnih problema nema niti ga može biti. A samo se po sebi ra zumije da je gledište koje se ovdje zastupa autorovo. Time je ovaj niz meditacija postao i nešto sasvim drugo nego što je isprva trebao biti: on je tek skicirani afi ipak u mnogome jednoznačni prikaz jedne filozofije — one naime koju je držim istinitom. Ovo izdanje nastaje u nadi da bi neki od slušatelja rado imali tekst mojih izlaganja — i još povrh ovoga, da bi ono nekima moglo olakšati pristup filozofskom mišljenju. J. M . B.
6
ZAKON
Danas bih zajedno s vama želio razmišljati o zako nu. Pri tom se ne misli na one zakone koje donosi par lament i koji se potom primjenjuju na sudovima. Ovdje se misli na zakone u znanstvenom smislu riječi — kao što su fizikalni, kemijski i biološki zakoni. No, ovdje je prije svega riječ o zakonima čistih, apstraktnih znanosti kao različitih grana matematike. Svatko pak zna da takvi zakoni postoje. Također bi trebalo biti jasno da oni imaju upravo golemo značenje za cjelokupni ljudski život. Zakoni su ono što znanost postavlja i čijom je snagom ona izgradila sav naš svijet tehnike. Zakoni su jasnoća, sigurnost i posljednje upo rište u svakom razumnom djelovanju. Kad ne bismo poznavali nikakve prirodne, matematičke zakone, bili bismo jednostavno barbari, bespomoćna bića izručena na milost i nemilost prirodnim silama. Jedva da je pretjerano
ako kažem da poznamo sasvim malo stvari koje su za nas tako životno važne kao što su zakoni. To možda vrijedi, prije svega, za matematičke, čiste zakone. 7
U V O D U F I L O Z O F S K O MIŠLJENJE
Postoje ljudi koji se znaju služiti nekim pronalas kom, a da uopće ne poznaju njegov sustav. Poznajem radioreportere koji uopće ne znaju je li njihov mikrofon žičani ili na principu kondenzatora — i vozače automo bila koji na svojim kolima znaju samo kako će ih po krenuti. Čini mi se dapače da je broj takvih takoreći automatskih ljudi, koji sve znaju upotrebljavati a ništa ne razumiju, neprestano sve veći. Upravo je zaprepašćujuća činjenica da među većinom radio-slušatelja postoji samo malen broj onih koji su se zanimali za strukturu radioprijemnika koji je upravo pravo čudo tehnike. Kad bi i bilo tako da smo gotovo svi mi izgubili svaki interes za pronalaske, ipak se možemo nadati da je to sa zakonom drukčije budući da zakon nije samo bilo kakav alat. On zahvaća duboko u naš život — on je pretpostavka naše kulture: on je, kao što je bilo rečeno, čimbenik jasnoće i razumnosti u našem pogledu na svi jet. Stoga mi se čini da moramo jednom postaviti pitanje: Stoje to zakon? Dovoljno je postaviti pitanje i o tome razmisliti pa da bi se uvidjelo daje zakon nešto vrlo čudnovato i ne obično. To se možda najbolje može pokazati na sljedeći način. Svijet koji nas okružuje, sastoji se od mnogih i vrlo različitih stvari, ali sve te stvari — bića, kažu filozofi, posjeduju određene zajedničke značajke. Riječju "stvar" ili "biće" razumijevam uopće sve što se u svijetu može susresti — ljude, životinje, brda, kamenje, itd. Zajed8
ZAKON
ničke značajke tih stvarnosti su, između ostaloga, slje deće: Ponajprije su sve stvari na nekom mjestu —ja sam, primjerice, u Fribourgu i sjedim sada za svojim radnim stolom. Te su stvari u nekom određenom vremenu — tako je za mene danas ponedjeljak, dvanaest sati. Kao treće, ne poznajemo ni jednu jedinu stvar koja ne bi bila nastala u nekom vremenskom trenutku. I koliko zna mo, sve su stvari prolazne. Dođe određeno vrijeme kada nestaju. Četvrto, sve su one podložne promjeni: čovjek je zdrav, pa onda bolestan; najprije je drvo malo pa zatim naraste, itd. Peto, svaka od tih stvari je pojedi načna, individualna. Ja sam ja, a ne netko drugi, ovo brdo je upravo ovo brdo, a ne neko drugo. Sve što u svijetu postoji jest individualno, pojedinačno. Napokon, a to je veoma važno, sve nama poznate stvari u svijetu tako su sačinjene da bi mogle biti dru gačije i da bi mogle ne egzistirati. Naravno da neki lju di misle da su oni nužni. No to je zabluda. Oni bi mogli također i ne biti, i vjerojatno bez velike štete za cjelinu. To su dakle značajke svake stvari u svijetu: svaka ima neki određeni prostor, u nekom vremenu; svaka od njih nastaje, prolazi, mijenja se, svaka je jedan indivi duum i nenužna. Svijet je takav ili se barem čini da je takav. No u ovakvom ugodnom, prostorno-vremenskom, prolaznom i od čistih individua sastavljenom svijetu pojavljuje se zakon. Zakon, međutim, ne posjeduje nijednu gore spome nutu karakteristiku stvari — nijednu jedinu. 9
U V O D U F I L O Z O F S K O MIŠLJENJE
Kao prvo, nema nikakva smisla reći da se matema tički zakon nalazi na bilo kojem mjestu; ako postoji, tada postoji istodobno svugdje. Naravno da ja o tom za konu pravim sliku u svojoj glavi, ali to je samo slika. Zakon nije identičan sa slikom, nego je izvan nje. A to nešto je uzdignuto iznad svakog prostora. Drugo, zakon je također nadvremenit. Nema nikakva smisla reći da je neki zakon jučer nastao ili da je ne stao. On je doduše u nekom vremenskom trenutku bio spoznat, možda će se u nekom trenutku uvidjeti da je pogrešan — da uopće nije bio zakon; ali sâm je zakon nevremenit. Treće, zakon ne podliježe niti može podleći bilo kakvoj promjeni. Da dva i dva jesu četiri ostaje nepro mijenjeno za svu vječnost. Bilo bi uopće besmisleno i ludo ovdje pomišljati na bilo kakvu promjenu zakona. I napokon — to je pak možda najvažnije — zakon nije nikakav individuum, on nije pojedinačan, on je općenit. Pronalazi ga se tu i tamo, i ponovno tamo, u beskraju. Tako na primjer pronalazimo da su dva i dva ne samo na zemlji, nego i na mjesecu četiri. I u nabro jenim slučajevima pronašli smo upavo isti zakon — ističem — upravo isti. Tu dolazi na vidjelo ono najvažnije. Zakon je nužan, tj. on ne može biti drukčiji nego upravo onako kako se izriče. Pa i kad je riječ o tzv. zakonima vjero jatnosti, oni izražavaju da se nešto događa s takvom ili drukčijom vjerojatnošću. A činjenica da se to događa upravo tom i nijednom drugom vjerojatnošću, jest nužna. To je posebnost koju nismo sreli nigdje u svijetu osim u 10
ZAKON
zakonu. U svijetu je, kao što smo rekli, sve faktično. Moglo bi također biti i drukčije. Takve su činjenice. Tako se barem čini da jesu. Za koni postoje i čini se da su upravo onakvi kao što smo vidjeli. A l i kao što smo već istaknuli, taje stvarnost čudno vata. Svijet, naš svijet, s kojim smo svakodnevno u do ticaju, doima se sasvim drukčije nego zakoni. On je lijep u različitosti i sadrži različite, takoreći, vrste predme ta; sve što u njemu nalazimo ima za nas prisni karakter prostornoga, vremenitoga, prolaznoga, individualnoga i nenužnoga. Što u ovom svijetu znače ti neprostorni, nadvremeniti, opći, vječni i nužni zakoni? Ne čine li se oni poput utvara? Zar ne bi bilo mnogo jednostavnije da ih se može nekako prozreti, izbaciti iz svijeta, tako da bi se na kraju pokazalo da oni u biti nisu ništa drugo nego obične stvari ovoga svijeta? To je prva misao koja se javlja pri uvidu u činjenicu da zakoni uopće postoje. Time nastaje filozofski problem. Zašto se ovdje susrećemo s filozofskim proble mom? Odgovor glasi da je to filozofski problem zato što sve druge znanosti već pretpostavljaju činjenicu da zakoni postoje. Znanosti otkrivaju zakone, za njima tra gaju, istražuju ih, ali nijednu od njih ne zanima što je to zakon. A ipak pitanje nije samo smisleno nego i važno. Priznanjem zakona kao da se u naš svijet uvlači nešto kao onostranost. Onostrano je pak, kao što je poznato, neugodno, nešto poput utvare. Kao da bi bilo najbolje kad bi na neki pogodan način bilo moguće pronaći neko dostatno objašnjenje te se tako osloboditi zakona ... 11
U V O D U F I L O Z O F S K O MIŠLJENJE
Takvih pokušaja ne manjka. Tako, primjerice, netko može držati da su zakoni stvarnosti misli. Činilo bi se da je svijet posve, takoreći, stvarljiv, da u njemu nije moguće pronaći zakone; oni bi navodno bili samo fikci ja našega mišljenja. Neki bi zakon u takvom slučaju postojao samo u misli nekog znanstvenika — na primjer matematičara ili fizičara. Zakon bi bio samo dio njego ve svijesti. To je mišljenje bilo češće predlagano, između osta lih predlagao gaje i veliki škotski filozof David Hume. On je držao da svi zakoni sadrže nužnost samo po tome što se na njih pri vikne. Tako recimo ako se je češće vidjelo da dva i dva jesu četiri, navikne se na to da je to tako. Navika postaje druga narav — čovjek ne može tada više drukčije misliti nego onako kako se navikao. Hume i njegove pristaše na sličan način objašnjavaju druge tobožnje oznake zakona. Na kraju njihove analize ne postoji više ni jedna od tih oznaka; zakon se razotkri va kao nešto što se veoma dobro uklapa u naš prostornovremenski, prolazni i individualni svijet. Dotle prvo naše tumačenje. Pokušajmo o tome malo razmisliti. Mora se priznati da po sebi u tom mišljenju postoji nešto, takoreći, ljudskoga. Ono nam dopušta da iz ovoga svijeta eliminiramo zakone s njihovim neu godnim, sablasnim karakteristikama. Utemeljenje se čini uistinu zdravorazumskim; činjenica je zaista da se mi vrlo lako na mnogo toga naviknemo te potom djelu jemo kao pod prisilom. Sjetimo se samo poriva kojeg pušač osjeća za cigaretama! Ipak se ovom rješenju suprotstavljaju razna vrlo važna razmišljanja. 12
ZAKON
Ponajprije svatko može uvidjeti da time barem jedna činjenica nije objašnjena. Mislim naime na činjenicu da zakoni u svijetu doista vrijede. Uzmimo sljedeći primjer: Kad neki inženjer projektira neki most, oslanja se na mnoštvo matematičkih i fizikalnih zakona. Ako se sada pretpostavi, kao što je to učinio Hume, da su svi ovi za koni čovjekove navike, točnije ovoga inženjera, tada se s pravom treba pitati, kako je moguće da jedan most koji je bio projektiran prema pravim zakonima stoji čvrsto, dok se onaj drugi, kod kojega je inženjer pogri ješio prilikom projektiranja, srušio. Kako to čovjekove navike mogu biti odlučujuće za tako golemu masu be tona i željeza? Čini se kao da zakoni imaju samo drugotno mjesto u inženjerovoj misli. Oni ponajprije vrijede za svijet, za željezo i beton, posve neovisno o tome znade li netko nešto o njima ili ne zna. Zašto bi trebali imati tu vrijednost, zašto bi trebali vrijediti ako bi bili samo stvarnosti misli? Ovakvo bi se razmišljanje moglo izbjeći kad bi se reklo daje sam svijet stvoren našom mišlju, da mu mi utiskujemo vlastite zakone. A l i to je rješenje koje se pobornicima Humeova naučavanja — pozitivistima — i većini ljudi čini odbojno. O toj ćemo mogućnosti još govoriti kad budemo došli do teorije spoznaje. Za sada samo smijemo reći da takvo rješenje može prihvatiti samo manji broj ljudi te ga stoga ne moramo uzeti u razmatranje. To je, dakle, prvo mišljenje. Postoji i drukčije. Ako zakone smjestimo u mišljenje, time ih se još nismo os lobodili. Oni više ne postoje u izvanjskom svijetu, ali 13
U V O D U F I L O Z O F S K O MIŠLJENJE
vrijede dalje u našoj duši. No i ljudska duša, ljudska misao i općenito sve što je ljudsko, jest dio svijeta i ima sve oznake svjetsko-predmetnoga. Ovdje prvi put dodirujemo čudnovati stvor, koji smo mi sami: čovjeka. Nije ovdje mjesto da o njemu još razmišljamo. Jedno ipak treba biti rečeno — i to bih želio učiniti svom mogućom oštrinom jer s tim u svezi na putu prema ispravnom razumijevanju našega proble ma stoji pravo brdo predrasuda. Ono što bih želio reći jest sljedeće: M i u čovjeku pronalazimo mnogo toga jedinstvenoga, mnogo toga što se u preostaloj prirodi ne može naći. To jedinstveno, neponovljivo, različito od ostatka prirode naziva se ponajčešće "duhovno" ili "duh". Duh je zasigurno jedan vrlo zanimljiv i važan fenomen filozofiranja. A l i koliko god je duh od svega u svijetu različit, on ipak ostaje — a time i sve što se u njemu skriva — dio svijeta, prirode, barem u smislu daje on, kao i sve drugo, kao kamen ili drvo pred mojim prozorom ili kao moj pisaći stroj, vre menski, prostoran, promjenljiv, nenužan i individualan. Neki nadvremeniti duh jest besmisao. Može doduše biti da će on trajati vječno, ali koliko ga poznajemo, traje ograničeno, to jest, on je vremenska stvarnost. Istina jest da on može baciti pogled daleko u prostor, ali svi duhovi koje mi poznajemo, vezani su na jedno tijelo te su stoga prostorni. Prije svega, duh nema u sebi ništa nužnoga — isto bi tako mogao i ne biti, a govoriti o ne kom sveopćem duhu je besmisleno. Svaki je duh uvijek duh jednoga čovjeka — ne može ga se nikako pronaći u dva čovjeka, kao što se ni jedan komad drveta ne može istodobno nalaziti na dva mjesta. 14
ZAKON
Ako je tome tako, onda naš problem nije riješen nego samo odgođen: ako zakone pronalazimo u našem duhu, ostaje da objasnimo što oni zapravo jesu. Svaka ko nisu jedan dio našega duha. Možda su u duhu, ali samo utoliko ukoliko su po njemu spoznatljivi te zato moraju na neki način postojati izvan duha. Ako se dakle zakon pokuša smjestiti u duh, dobiva se vrlo malo na objašnjenju pravog stanja stvari a zapa da se, u najmanju ruku, i u jednu novu poteškoću: mora se objasniti zašto jedan zakon koji pripada duhu tako strogo vrijedi u izvanjskom svijetu. Zato je većina filozofa pošla drugim putem. Taj se put sastoji bitno u tome da se jednostavno kaže da su zakoni nešto neovisno od našega duha i od našega mišljenja. Tvrdi se dakle da oni na neki način postoje i jesu izvan nas, ako se baš hoće, da vrijede — da ih mi ljudi više ili manje dobro spoznajemo ali ih ne stvaramo, kao što ne možemo samim našim pukim mišljenjem stvoriti kamenje, drveće, životinje. Ako se to pretposta vi, kažu filozofi, onda zakoni, za razliku od svega ono ga što jest, tvore posve drukčiji način bivovanja. U tom pogledu postoje u stvarnosti — ako se to tako želi nazvati — pored stvari, realnoga, još nešto drugo, naime upravo zakoni. Način na koji oni jesu naziva se idealnim. Kaže se da zakoni pripadaju idealnim bićima. Drukčije rečeno, postoje dva temeljna bivovanja — realni i idealni. Nije nezanimljivo ustvrditi da dva navedena značenja zakona — pozitivistički i onaj, kažimo, idealistički u širem značenju riječi, imaju vrlo malo veze sa svađom 15
U V O D U F I L O Z O F S K O MIŠLJENJE
oko velikih pogleda na svijet. Tako, primjerice, kršćanin snagom svoje vjere nije obvezan na idealizam te vrste. On vjeruje da postoji Bog i da je duša besmrtna, ali ga njegova vjera ne obvezuje da vjeruje u idealnost. Na drugoj strani i komunisti tvrde daje sve materijalno — žele reći predmetno — ali u isto vrijeme priznaju da postoje vječni, nužni zakoni, i to ne samo u misli, nego i u samom svijetu. Oni su u stanovitom smislu više idealisti nego kršćani. Svađa nije nikakva svađa oko pogleda na svijet; svađa posve pripada filozofiji. Vraćajući se na naš problem, potrebno je još reći da se oni koji priznaju drukčiji način bivovanja zakona, dakle oni koji priznaju idealni bitak, dijele na različite škole. To biva razumljivo kad se postavi pitanje što bi trebalo razumjeti pod egzistencijom ovoga idealnoga, kako bi se to idealno trebalo misliti. Na to postoje općenito uzevši tri najznačajnija odgovora. Prvi glasi: idealno postoji neovisno o realnome, ta koreći u sebi; ono tvori jedan poseban svijet koji je pri je i iznad svijeta stvari. U tom idealnom svijetu ne postoje naravno prostor, vrijeme, promjena kao ni čisti fakticitet — sve je vječno, čisto, nepromjenljivo i nužno. To se mišljenje često pripisuje Platonu, tvorcu naše europske filozofije. On je prvi postavio problem zakona i čini se da gaje riješio na opisani način. Drugo rješenje glasi: idealno dakako postoji, ali ne odijeljeno od realnoga — ono postoji samo u realnome. Pomnije promotrivši, u svijetu se nalaze samo određene strukture, jedno određeno ponavljanje nastajanja stvari njih nazivamo bićima — koje su tako sačinjene da 16
ZAKON
ljudski duh u njima odčitava zakone. Formulirani zako ni pojavljuju se samo u našem mišljenju — ali oni pos jeduju temelj u stvarima i zato vrijede u svijetu. To je ukratko skicirano rješenje Aristotela, koji je bio veliki Platonov učenik i ujedno utemeljitelj većine znanosti. Napokon postoji i treće rješenje koje sam već do takao sučeljavajući se s pozitivizmom. To rješenje ne niječe da su zakoni idealni, no međutim drži da se idealno pojavljuje samo u mišljenju. Da zakoni vrijede za svijet dolazi od toga što struktura stvari nastaje pro jekcijom zakona misli. Tako skicirano mišljenje zastu pao je veliki njemački filozof Immanuel Kant. Nije uopće pretjerano kad se kaže da se je kod nas u Europi svaki imalo značajniji filozof opredijelio zajednood ta tri rješenja, da se naša filozofija sastojala i još se uvijek sastoji velikim dijelom od razmišljanja o tim rješenjima. Prije tri godine sudjelovao sam na Sveučilištu Notre Dame, blizu Chicaga, u jednoj diskusiji na kojoj je bilo prisutno više od stotinu i pedeset filozofa i logičara. Sva trojica govornika bila su matematički logičari i sve što je bilo rečeno, poprimilo je matematičko-logički, visoko znanstveni oblik. Rasprava je trajala goto vo bez prestanka dva dana i tri noći. Riječ je bila upravo o ovom problemu. Profesor Alonzo Church sa Sveučilišta Princeton, jedan od najznačajnijih svjetskih matematičkih logičara, zastupao je platonovski nauk — u bitnome upravo onako kako ju je jednom branio stari majstor na atenskoj agori. I moram priznati: vrlo uspješno. To je vječiti problem filozofije — možda samo za nas ljude modernoga doba, koji poznajemo toliko 17
U V O D U F I L O Z O F S K O MIŠLJENJE
mnogo zakona i za koje su oni postali tako mnogo važniji nego za bilo koju drugu epohu.
18
FILOZOFIJA
Filozofija je stvarnost koja se ne tiče samo stručnja ka jer, kako god to izgledalo čudnovato, ne postoji vje rojatno nijedan čovjek koji ne filozofira. Ili barem svaki čovjek ima u svom životu trenutaka u kojima postaje fi lozof To prije svega vrijedi za prirodoznanstvenike, povjesničare i umjetnike. Svi se oni prije ili poslije običavaju baviti filozofijom. Ne želim dakako reći daje time čovječanstvu učinjeno neko veliko dobro; knjige filozofirajućih laika — bili oni i poznati fizičari, pjesni ci ili političari, obično su loše. One sadržavaju nerijetko dječje-primitivnu i većinom pogrešnu filozofiju. No to je ovdje sporedno. Najvažnije je to da svi mi filozofira mo, i kako se čini, moramo filozofirati. Stoga je za sve važno pitanje: Što je, zapravo, fi lozofija? To je nažalost jedno od najtežih filozofskih pitanja. Poznato mi je malo riječi koje bi imale tako mnogo značenja kao riječ "filozofija". Upravo sam pri je nekoliko tjedana sudjelovao u Francuskoj na jednom kolokviju vodećih europskih i američkih mislilaca. Svi 19
U V O D U F I L O Z O F S K O MIŠLJENJE
su oni govorili o filozofiji, ali su pod tim mislili nešto posve različito. M i zato želimo izbližega pogledati raz ličita značenja te potom pokušati, u tom pravom labirintu definicija i shvaćanja, pronaći put za razumijevanje. Najprije postoji jedno shvaćanje prema kojem bi fi lozofija bila pojam kojim bi bilo obuhvaćeno sve što još ne može biti znanstveno obrađivano. To je, primje rice, shvaćanje lorda Bertranda Russella i mnogih pozi tivističkih filozofa. Oni nas upozoravaju na to da su u Aristotela filozofija i znanost značile jedno te isto te su se potom pojedine znanosti odvojile od filozofije: najpri je medicina, potom fizika, pa psihologija te napokon čak i sama formalna logika koja se, kao što je poznato, većinom poučava na matematičkim fakultetima. Ili drukčije rečeno, ne postoji nikakva filozofija u smislu kao što to postoji matematika sa svojim posebnim objektom. Filozofija nema objekta. Pod filozofijom se samo po drazumijevaju određeni pokušaji da se objasne najrazličitiji, još nedozreli problemi. To je zacijelo sasvim zanimljivo stajalište, a nave deni se argumenti na prvi pogled čine uvjerljivi. No ako se stvar pogleda malo izbližega, onda nastaju velike sumnje. Prvo, kad bi tome bilo tako kao što ti filozofi kažu, onda bismo danas trebali imati manje filozofije nego prije tisuću godina. To međutim nije tako. Filozo fija nije danas manje prisutna, nego naprotiv više. Pri tome ne mislim samo po broju mislilaca — bit će da ih je danas oko deset tisuća — nego i po broju problema o kojima se raspravlja. Usporedi li se filozofija starih Grka s našom, onda se vidi da mi u dvadesetom stoljeću pos20
FILOZOFIJA
lije Krista ponavljamo daleko više pitanja nego što su ih Grci ponavljali. Istina je, drugo, da su se različite discipline s vreme nom odvojile od filozofije. Značajno je međutim pri tome da onda kada se jedna takva posebna znanost osamosta li, nastaje gotovo u isto vrijeme jedna paralelna filoz ofska disciplina. Tako, primjerice, u posljednje vrijeme, kad se formalna logika odvojila od filozofije, odmah je nastala nadaleko rasprostranjena i veoma raspravljana filozofija logike. O njoj se danas u SAD možda više piše i raspravlja nego o čisto logičkim pitanjima, iako je ta zemlja vodeća upravo u logici — ili baš zbog toga. Činjenice pokazuju da filozofija, umjesto da s razvitkom znanosti odumre, postaje još življa i bogatija. I još jedno zlobno pitanje onima koji misle da filoz ofija ne postoji: u ime koje se discipline ili znanosti ova tvrdnja postavlja? Već je Aristotel predbacivao pro tivnicima filozofije sljedeće: ili — rekao je — treba fi lozofirati ili ne treba filozofirati; ako pak ne treba filozofirati, tada samo u ime jedne filozofije. Dakle također kad ne treba filozofirati, mora se ipak filozofi rati. To još i danas vrijedi. Ništa nije zabavnije nego stajalište tobožnjih protivnika filozofije koji navode veličanstvene filozofske argumente da bi pokazali kako filozofija ne postoji. Ostaje dakle da se prvom mišljenju samo vrlo teško dadne za pravo. Filozofija mora biti nešto drugo nego samo sabirateljica još nedozrelih problema. Katkada je imala i tu ulogu, ali je ona još nešto puno više. Drugo mišljenje tvrdi naprotiv da filozofija neće ni kada nestati, pa ni onda kad bi se sve moguće znanosti 21
U V O D U F I L O Z O F S K O MIŠLJENJE
od nje odijele jer, prema tom mišljenju, ona nije nikakva znanost. Ona istražuje, kako se kaže, nadrazumno — nedohvatljivo, ono što je iznad razuma ili barem na nje govoj granici. Ona dakle sa znanošću, s razumom ima samo malo zajedničkoga. Njezino je područje izvan ra cionalnoga. Filozofirati prema tome ne znači razumski istraživati^ nego na neki drukčiji način, manje ili više razborit. To je danas nadaleko rašireno mišljenje, pogo tovo na europskom kontinentu — zastupaju ga među ostalima određeni takozvani egzistencijalni filozofi. Posve ekstremni zastupnik toga pravca je zasigurno profesor Jean Wahl, vodeći pariški filozof, prema koje mu u temelju nema nikakve bitne razlike između filozo fije i pjesništva. U objašnjenju Jeanne Hersch, filozofkinje iz Ženeve, filozofija je mišljenje na granici znanosti i glazbe; Gabriel Marcel, drugi egzistencijalni filozof, u jednoj svojoj filozofskoj knjizi dao je otisnuti komad vlastite glazbe — da ne spominjemo romane koje običavaju pisati neki današnji filozofi. I to je mišljenje respektabilna filozofska teza. Njoj se u prilog može navesti mnogo toga. Prvo, da se u gra ničnim pitanjima — a to su većinom filozofska pitanja — čovjek mora služiti svim snagama, dakle i snagama srca, htijenja, fantazije — kao pjesnik. Drugo, budući da temeljne datosti filozofije nisu uopće dostupne razu mu, mora ih se pokušati shvatiti drugim sredstvima, ko liko je to moguće. Treće, sve što se tiče razuma, pripada ovoj ili onoj znanosti. Filozofiji ne preostale ništa drugo doli to pjesničko mišljenje na granici razu ma ili posve s druge strane granice razuma. Možda bi se još moglo navoditi razloga te vrste. 22
FILOZOFIJA
Protiv tog se mišljenja bune mnogobrojni mislioci, među njima i oni koji su vjerni Wittgensteinovoj rečenici: "O čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti." Pod izrazom "govoriti" Wittgenstein podrazu mijeva razumski govoriti, dakle misliti. Ako se, smatra ju ovi protivnici pjesničke filozofije, nešto normalnim ljudskim sredstvima, to znači razumom, ne može shva titi, onda se uopće ništa ne može shvatiti. jCovjek poz naje samo dvije metode spoznavanja: i l i da objekt neposredno vidi na neki način — osjetno ili duhovno — ili pak zaključivanjem. Oboje je pak funkcija spozna vanja i u bitnome čin razuma. Iz toga da se nešto voli, mrzi, da se nečega plaši, da se doživi odvratnost ili nešto slično, slijedi možda da se netko osjeća nesretnim ili sretnim — ali iznad toga ništa više. Tako to shvaćaju ti filozofi i moram sa žaljenjem konstatirati, da se oni u lice smiju zastupnicima drugih mišljenja i govore im da su sanjari, pjesnici i neozbiljni ljudi. Ovdje se ne želim upuštati u diskusiju oko toga pi tanja — za to ćemo još imati prilike poslije. Ipak bih jedno želio primijetiti. Ako pogledamo povijest filozo fije — od starog Grka Talesa pa sve do Merleau-Ponty a i Jaspersa, uvijek ćemo ustanoviti daje filozof pokušao objasniti stvarnost. Objasniti pak znači rasvijetliti ra zumski, uz pomoć razuma, neki objekt koji treba objas niti. Također i oni koji su se oštro borili protiv uporabe razuma u filozofiji — kao, primjerice, Bergson — uvi jek su upotrebljavali razum. Filozof, tako se barem čini, jest onaj koji razumski misli, onaj koji pokušava unijeti jasnoću — to jest red, to dalje ponovno znači razum, u 23
U V O D U F I L O Z O F S K O MIŠLJENJE
svijet i u život. Gledano povijesno —to znači u onome što su filozofi zaista činili, ne u onome što su oni o svom poslu govorili, filozofija je bila posve razumska, znanstvena djelatnost, nauk, ne pjesništvo. Filozofi su tu i tamo bili pjesnički nadareni: kao Platon, sv. Augu stin, i ako se s velikima smije usporediti jedan suvre meni pisac, Jean Paul Sartre, koji je napisao nekoliko dobrih kazališnih komada. Sve je to za njih bilo prije jedno sredstvo za priopćavanje misli. U svojoj biti fi lozofija je bila, kao što smo to rekli, nauk, znanost. Ako je tome tako, ponovno se postavlja pitanje: Znanost o čemu? Svijet tijela istražuje fizika, svijet života biologija, svijet svijesti psihologija, svijet društva sociologija. Što preostaje filozofiji kao nauku? Koje je njezino područje? Na to pitanje dobivamo sa strane različitih filozofskih škola najrazličiti)e odgovore. Spomenut ću među njima samo one najvažnije. Prvi odgovor: spoznaja. Ostale_znanosti~_sp filozofija istražuje, mogiićnust-same. spoznaje — pret postavke i granice moguće spoznaje. To je, na primjer, stanovište Kanta i njegovih sljedbenika. Drugi odgovor: vrijednosti. Svaka druga znanost istražuje ono šta jest; filozofija istražuje naprotiv ono što treba biti. Taj su odgovor dali pripadnici tzv. južnonjemačke škole i mnogobrojni suvremeni francus ki filozofi. Treći odgovor: čovjek. I to kao pretpostavka i te melj svega ostaloga. Prema zastupnicima toga mišljenja sve se ustvari na neki način odnosi na čovjeka. Ta je 24
FILOZOFIJA
povezanost ostala neprimijećenom kako od strane prirodoznanstvenika tako i od pripadnika duhovnih znano sti. Filozofija mora jmati kao svoj objekt tu povezanost a pod tim vidikom i samoga čovjeka. To mišljenje za stupaju jUozofTegzi s tencij e. Četvrti odgovor: jezik: "Filozofski izrazi ne postoje, nego samo objašnjenja izraza" — kaže Wittgenstein. F i lozofija istražuje jezik drugih znanosti sa stanovišta njegove strukture. To je učenje Ludwiga Wittgensteina i većine današnjiM^čkilrpozitivista. To su samo neki među još mnogim pogledima iste vrste. Svako od njih ima svoje argumente i brani se na prilično uvjerljiv način. Svaki od zastupnika tih mišljenja kaže o sljedbenicima drugih da uopće nisu filozofi. Tre ba samo čuti s kako dubokim uvjerenjima padaju takvi sudovi. Logički pozitivisti, na primjer, običavaju sve fi lozofe koji ne dijele njihovo mišljenje žigosati kao metafizičare. Metafizika je prema njima besmisao u najstrožem smislu riječi. Metafizičar proizvodi buku ali ne kaže uopće ništa. Isto tako kantovci: za njih su svi koji ne dijele Kantovo mišljenje metafizičari; to dakako za njih ne znači da ovi govore besmisao, nego da su nadiđeni i nefilozofi. A ne moramo ni govoriti o suve renom omalovažavanju koje egzistencijalistički filozofi imaju prema svima ostalima. To je opće poznato. Da bih vam pak formulirao svoje osobno skromno mišljenje, osjećam spram ovog čvrstog uvjerenja u ovo ili ono shvaćanje filozofije određeno negodovanje. Čini mi se veoma razumnim kad se tvrdi da se filozofija tre ba baviti spoznajom, vrijednostima, čovjekom i njego25
U V O D U F I L O Z O F S K O MIŠLJENJE
vim jezikom. A l i zašto samo time? Je li ijedan filozof dokazao da ne postoji nijedan drugi objekt filozofiranja? Tko to tvrdi, tome moram, kao Goetheov Mefistofel, najprije preporučiti Collegium logicum, kako bi konačno naučio što to zapravo znači dokaz. Takvo što nikada nije bilo dokazano. Ako pogledamo u svijet oko sebe, tada mi se to čini jednim od pitanja koje je najmanje rješavano — jedno od važnih pitanja, i to takvih koja pripadaju svim navedenim područjima, ali ni od jedne specijalne znanosti ne bivaju obrađivana niti to mogu biti. Primjer jednog takvog pitanja jest problem zakona. Taj problem svakako nije matematički problem; mate matičar može mimo formulirati i istraživati svoje zako ne, a da si pri tom ne postavi ovakvo pitanje. To pitanje ne pripada ni znanosti o jeziku; jer nije riječ o jeziku nego o nečemu u svijetu ili barem u misli. S druge stra ne, matematički zakon nije nikakva vrijednost, on nije nešto što treba biti, već nešto što jest i nikako ne pripa da teoriji vrijednosti. Ako se filozofiju želi suziti na neku od specijalnih znanosti ili na neku od disciplina koje sam nabrojio, onda se taj problem uopće ne može razmatrati, taj problem ne pronalazi svoje mjesto. A ipak je to pravi i važan problem. Čini se dakle kao da se filozofiju ne može uspo ređivati s posebnim znanostima niti je se smije sužavati na neko posebno područje. Ona je nekako univerzalna znanost, njezino područje nije suženo na nešto ogra ničeno i određeno kao što je to slučaj u drugim disci plinama. Ako je tome tako, tada se može činiti i stvarno se čini da se filozofija bavi istim predmetima kao i druge 26
FILOZOFIJA
znanosti. Po čemu se dakle filozofija razlikuje od dru gih znanosti? Odgovor na to pitanje glasi da se ona razli kuje i po svojoj metodi i po svojem kutu gledanja. Po svojoj metodi — filozof sebi ne uskraćuje uporabu ni jedne među mnogim metodama spoznaje. On na primjer nije poput fizičara obvezatan da sve svodi na osjetno opažajne fenomene, to jest, da se sužava na empirijskoreduktivnu metodu. On može koristiti također uvid u datost i još više od toga. S druge strane razlikuje se filozofija od drugih znanosti s obzirom na svoj kut gledanja. Kad naime uzima u razmatranje jedan predmet, ona ga gleda uvijek i isključivo takoreći pod vidikom granice, pod vidikom temeljnih aspekata. U tom je smislu filozofija temeljna znanost. Tamo gdje druge znanosti ostaju stajati, gdje one, ne pitajući se dalje, pretpostavljaju preduvjete, počinje se filozof tek pitati. Znanosti spoznaju, filozof pita stoje to spoznaja; druge znanosti postavljaju zako ne, filozof se pita stoje to zakon. Čovjek svagdašnjice i političar govore o smislu i svrhovitosti — filozof pak pita što se to zapravo treba razumjeti pod smislom i svrhom. Filozofija je i u tom smislu radikalna znanost što ona ide na korijene i to dublje nego bilo koja druga i što ona i tamo želi dalje pitati i istraživati gdje se druge znanosti zadovolje i stanu. Često nije lako reći gdje leži prava granica između pojedine specijalne znanosti i filozofije. Tako je, primje rice, tijekom ovoga stoljeća tako lijepo razvijeno istraživanje o temeljima u matematici svakako filozofsko istraživanje, ali je u isto vrijeme tijesno povezano s ma27
U V O D U F I L O Z O F S K O MIŠLJENJE
tematičkim istraživanjima. Ipak postoje neka područja u kojima je granica veoma jasna. To je s jedne strane ontologija, disciplina koja ne istražuje ovo ili ono, nego je u njoj riječ o najopćenitijim stvarima, kao o stvari, egzistenciji, vlastitostima i sličnome. S druge strane ovdje spada proučavanje vrijednosti kao takvih — ne kako se one pokazuje u razvitku društva, nego kakve su one u samima sebi. Ovim dvama područjima filozofija ne graniči ni s čim — ne postoji nijedna druga znanost osim nje koja se bavi tim datostima ili se njima može baviti. A ontologija se pretpostavlja u istraživanjima na drugim područjima, čime je pak već ostvarena razlika s obzirom na druge znanosti koje o ontologiji ne mogu ništa znati. Tako su filozofiju promatrali većinom najveći filozo fi svih vremena. To je dakle, znanost, ne pjesništvo, ne glazba, nego ozbiljno i trijezno istraživanje. Ona je uni verzalna znanost u smislu da se ne zatvara ni jednom području te se služi svim metodama koje su joj dostupne. To je znanost graničnih i temeljnih problema — time i radikalna znanost koja se ne zadovoljava pretpostav kama drugih disciplina nego želi istraživati do posl jednjih korijena. Mora se također reći da je ona strahovito teška znanost. Tamo gdje se gotovo sve uvijek stavlja u pi tanje, gdje ne vrijede nikakve prenesene pretpostavke i metode, gdje se veoma složeni problemi ontologije uvi jek moraju imati pred očima, tu posao ne može biti lagan. Nije stoga nikakvo čudo da se mišljenja u filozo fiji tako razilaze. Veliki mislilac i neskeptik — baš na28
FILOZOFIJA
protiv, j e d ^ L o d n a j v e ć i ^ — s\u JToma^Akvinski, jednom je rekao da samo malo ljudi i tek nakon dužeg vremena i ne česta bez primjese zablu da, mogu riješiti temeljna pitanja filozofije. A l i čovjek je ipak već određen za filozofiranje, želio on to ili ne. A l i zaključujući smijem vam još nešto reći. Unatoč velikim poteškoćama koje filozofiranje sa sobom nosi, ono je jedno od najljepših i najplemenitijih stvari koje uopće u čovjekovu životu mogu postojati. Tko je god ikada u životu došao u doticaj s nekim od pravih filozofa, uvijek će osjećati da ga filozofija privlači.
29
SPOZNAJA
Krajem petog stoljeća prije Krista živio je na Siciliji grčki filozof imenom Gorgija iz Leonta. On je navodno postavio i vješto branio tri stava; prvo: ne postoji ništa; drugo: kad bi nešto i postojalo, to ne bismo mogli spozna ti; treće: pretpostavivši da bi nešto i bilo spoznatljivo, ne bismo to ipak drugima mogli priopćiti. Nije sigurno je li i sam Gorgija ove tvrdnje shvaćao ozbiljno. Možda se, kako smatraju stručnjaci, radilo o nekoj njegovoj šali. U svakom slučaju te se tvrdnje pripisuju njemu te otada, već dvije tisuće četiristo godina, stoje ti iskazi pred svakim od nas i potiču nas na razmišljanje. Osob no smatram da te poticaje moramo uzeti ozbiljno, kako god ti iskazi mogli izgledati odbojni i čudnovati. Poći ću i korak dalje: čini mi se da ne postoji čovjek koji nije barem jednom u životu bilo kako sebi postavio ta pitanja. Ako to u vas još nije bio slučaj, vjerojatno će biti. Gorgijski iskazi su time sasvim sigurno važni iskazi. Moglo bi se dakako pomisliti da su takve skeptične sumnje zapravo igre bez ikakvog značenja za život. To 31
U V O D U F I L O Z O F S K O MIŠLJENJE
međutim nije tako. Kad bi netko prihvatio te iskaze, tada bi za njega morala nestati svaka životna ozbiljnost: sve bi mu postalo privid i obmana. I tada bi se izgubio svaki smisao života, svaka razlika između pravoga i krivoga, ispravnoga i pogrešnoga, između dobroga i zloga. To je vrlo ozbiljna stvar. I još povrh toga, ne manjkaju razlozi koji govore u prilog Gorgiji i protiv naše uobičajene sigurnosti da postoje stvari i to spoznatljive stvari u svijetu. Bit će stoga bolje da jednom jasno postavimo pitanje s obzirom na ta tri iskaza i da pokušamo na njih odgovoriti. Stoga bih vas želio pozvati da o tome danas razmislimo. Dvije tisuće godina poslije Gorgije jedan je drugi filozof, Francuz René Descartes, sam za sebe učinio jedno takvo razmišljanje. Bit će zato najbolje da ga slijedimo barem u izlaganju razloga koji stoje u prilog sumnji. Slijedeći Descartesa, opažamo da su nas naša osjeti la vrlo često varala. Pravokutni toranj izdaleka izgleda okrugao. Cesto mislimo da nešto čujemo i l i vidimo čega uopće nema; bolesniku se često i slatka hrana pričinja gorkom. Sve su to dobro poznate stvari. Uz to još i sanjamo i često je tako da smo u snu uvjereni daje to stvarnost. Kako da budemo sigurni da i sada ne sanja mo? U ovom trenutku vjerujem da su ovaj stol, mikro fon i svijetleće lampe uokolo uistinu stvarne. Što kad bi to bio samo san? Da, moglo bi se reći, da sam barem u to siguran da imam ruke i noge. Ipak i to nije tako sigurno kako se čini. Pričaju naime ljudi koji su izgubili ruku i l i nogu, 32
SPOZNAJA
da još dugo nakon amputacije osjećaju snažne bolove u udovima koje uopće nemaju. I moderna nam znanost donosi još mnoštvo drugih argumenata iste vrste; tako na primjer, znamo iz psihologije da, ako se nekoga uda ri po oku, taj vidi svjetlo — svjetlo kojega uopće nema.