Antropologija postsocijalizma

Etnološka biblioteka Knj. 34 Urednik Miroslav Nikanovi Recenzenti Dr Bojan iki Dr Milo Milenkovi Ureivaki od...

Author: Vladimir Ribic (ed.)

27 downloads 600 Views 1MB Size Report

This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form

DOWNLOAD PDF

Etnološka biblioteka Knj. 34

Urednik Miroslav Nikanovi

Recenzenti Dr Bojan iki Dr Milo Milenkovi

Ureivaki odbor Prof. dr Mirjana Proi-Dvorni (Northwood University Midlend, /SAD/), prof. dr Ivan Kovaevi (Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu), prof. dr Bojan iki (Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu), prof. dr. Duan Drljaa, Beograd, prof. dr. Mladen Šukalo (Filozofski fakultet Univerziteta u Banjaluci), dr Petko Hristov (BAN), dr Mladena Preli (Etnografski institut SANU), Beograd.

ANTROPOLOGIJA POSTSOCIJALIZMA Zbornik radova Uredio

Dr Vladimir Ribi

Beograd 2007

Re urednika

Ovaj zbornik je proizašao iz naunog skupa Tranzicija i postocijalizam: antropološka istraživanja, koji je održan 24. novembra 2007. godine, u organizaciji Odeljenja za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Sastoji se od dvanaest radova jedanaest autora iz bivše Jugoslavije, to jest, iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i Makedonije. Uesnici su temu skupa shvatili vrlo široko, o emu svedoi sadržaj zbornika. To je omoguilo ne samo da se proui irok spektar društvenih fenomena, ve i da se sagleda kako se, u društvenim uslovima postsocijalistike tranzicije, razvila antropologija u postjugoslovenskim državama. itaoci e moi da se uvere kako antropolozi pristupaju istraživanju dinaminih fenomena, kakvi su karakteristini za periode radikalne društvene promene, i kako se, pri tome, koriste iskustvom antropologije, ali i drugih društvenih i humanistikih nauka. Vladimir Ribi

Vladimir Ribi

Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu

O ekonomskoj tranziciji iz makroistorijske perspektive1 Apstrakt: Dok na mikroistorijskom nivou nastojimo da objasnimo velike društvene strukture i procese, kao i njihove sukcesivne forme, na makroistorijskom nivou pokušavamo da uoimo kontakte pojedinaca i društvenih grupa sa tim strukturama i procesima da bismo razumeli kako su ih ljudi stvarno doživeli. Od samog njenog nastanka, u kapitalistikoj privredi se smenjuje dominacija dva trenda: jaanje državne intervencije i težnja ka liberalizaciji. Takve promene u sferi ekonomije su u vrstoj vezi sa smenjivanjem oblika imperijalne hegemonije. Kljune rei: tranzicija, državna intervencija, liberalizacija tržišta, imperijalna hegemonija

1

Tekst je rezultat rada na projektu Kulturni identiteti u procesima evropske integracije i regionalizacije (br. 147035), koji MNZŽS RS finansira u celosti.

Vladimir Ribi

Prema arlsu Tiliju, analizom na makroistorijskom nivou, "nastojimo da objasnimo odreene velike društvene strukture i procese, i da naznaimo njihove sukcesivne forme". S druge strane, na mikroistorijskom nivou "tragamo za kontaktima pojedinaca i društvenih grupa sa tim strukturama i procesima da bismo objasnili kako su ih ljudi stvarno doživeli".2 Na makroistorijskom nivou nalazimo manifestacije kulturnih idioma, ijom se interpretacijom bavi antropologija. Meutim, moramo biti svesni da makroistorijski procesi utiu na strukturne uslove pre svega na globalnom, ali i na nacionalnom i lokalnom nivou. Iz neosporne injenice da, u tim strukturnim uslovima, pojedini kulturni idiomi (politiki, ekonomski, rodni i drugi) doživljavaju svoju društvenu afirmaciju ili bivaju tragino neprilagoeni, možemo zakljuiti da je za antropologiju više nego korisno ako uzme u obzir i makroistorijske procese. Pristupajui fenomenu tranzicije iz makroistorijske perspektive, Moris Godelie je izrazom period prelaza oznaio "posebnu fazu u evoluciji jednog društva, fazu u kojoj ono sve više nailazi na unutrašnje ili spoljašnje teškoe u reprodukciji ekonomskih i društvenih odnosa na kojima poiva i koji mu daju logiku funkcionisanja i specifinog razvoja, i gde se u isto vreme pojavljuju novi društveni i ekonomski odnosi koji e više ili manje brzo, više ili manje silovito, postati opšti i postati uslovi funkcionisanja jednog novog društva". To znai da "faze prelaza stvaraju epohe od izuzetnog znaaja u stvarnom životu društva", odnosno da predstavljaju "trenutak kad se naini proizvodnje, naini mišljenja, individualnog ili kolektivnog rada, suoavaju bilo sa unutrašnjim bilo sa spoljašnjim granicama i poinju da se cepaju, da gube znaaj, da se rašlanjuju, gotovi da vekovima vegetiraju na manje znaajnim 2 arls Tili, Suoavanja sa drutvenom promenom. Makro društvene strukture, procesi i komparacije, Filip Vinji, Beograd 1997, 76.

7

O ekomomskoj tranziciji ...

mestima, spremni da se ugase sami po sebi ili sistematskom voljom društvenih grupa koje se protive njihovoj reprodukciji u ime drugih naina proizvodnje, mišljenja i rada iji razvoj žele".3 Namera mi je da ispitam da li propast socijalistikog ekonomskog sistema i erozija države društvene brige, kao i dostizanje vrhunca unilateralne imperijalne hegemonije Sjedinjenih Amerikih Država (SAD) ukazuju na postojanje tranzitornog procesa koji se može okarakterisati kao jedan od onih istorijskih trenutaka "koji više nego drugi ine ili rezimiraju istoriju"4, ili smo svedoci promena "iji je krajnji cilj da reprodukuju stari sistem proizvodnje i društvene organizacije, prilagoavajui ga unutrašnjim ili spoljašnjim promenama koje su proizašle iz njegove evolucije"5. Tranzicija iz feudalizma u kapitalizam svakako predstavlja fundamentalnu i epohalnu promenu. Iako naglašava da feudalizam nije bio "naturalna privreda", kao i da ga "ne smijemo zamišljati kao antitezu trgovini", Imanuel Volerstin (Valerštajn)6 konstatuje da je feudalni sistem "mogao podržavati samo ogranieni opseg vanjske (meuregionalne) trgovine – za razliku od unutrašnje (lokalne) trgovine". To znai da su proizvodnja hrane i zanat bili glavne privredne aktivnosti, kao i "razmjena tih proizvoda unutar malih ekonomskih podruja".7 Kako Karl Polanji naglašava, trgovina je bila ograniena na gradove i obavljala se ili lokal3

, , , !. XXXVIII, " 1989, 203. 4 Isto. 5 Isto, 208. 6 Prevodioci dela ovog autora na srpski jezik njegovo prezime transkribuju i kao Volerstin i kao Valerštajn. 7 Immanuel Wallerstein, Suvremeni svjetski sistem, CEKADE, Zagreb 1986, 22-23.

8

Vladimir Ribi

no, kao susedska trgovina, ili na velike daljine. Važno je da su ta dva oblika trgovine bili strogo razdvojeni, kao i da nijednom "nije bilo dozvoljeno da se širi izvan gradova". To strogo razdvajanje lokalne od izvozne trgovine bilo je "reakcija urbanog života na pretnju pokretljivog kapitala da dezintegriše institucije grada", što znai da su gradovi "stvarali sve mogue prepreke za formiranje nacionalnog ili unutrašnjeg tržišta, na kome je kapitalista-veletrgovac insistirao". Stanovnici gradova su, održavajui nekonkurentsku lokalnu trgovinu i nekonkurentsku daljinsku trgovinu od grada do grada, "spreavali ukljuivanje seoskih oblasti u trgovako podruje, kao i uspostavljanje neograniene trgovine izmeu gradova zemlje". Polanji poentira da je, zbog takve ekonomske politike gradova, teritorijalna država postala instrument za konstituisanje "nacionalnog" tržišta i unutrašnje trgovine8: Promišljenom delatnou države u petnaestom i šesnaestom veku nametnut je merkantilni sistem žestoko protekcionistikim gradovima i kneževinama. Merkantilizam je uništio zastareli partikularizam lokalne i meugradske trgovine, rušei barijere koje su odvajale ta dva tipa nekonkurentske trgovine i rašiavajui tako put ka nacionalnom tržištu, koje je sve više zanemarivalo razliku izmeu grada i sela kao i izmeu raznih gradova i pokrajina.9

Meutim, kako Polanji istie, ne samo da su nacionalna tržišta uspostavljena državnom intervencijom, ve je to sluaj i sa slobodnim tržištem, prema kojem je put bio "otvoren i održavan pomou ogromnog porasta intervencionizma, stalno organizovanog i kontrolisanog iz centra".10 Naime, princip laissez-faire je namet8 Karl Polanji, Velika transformacija. Politika i ekonomska ishodišta našeg vremena, "Filip Vinji", Beograd 2003, 73-75. 9 Isto, 75. 10 Isto, 141.

9


nula država, tako što su, u tridesetim i etrdesetim godinama 19. veka, nastupila "mnogobrojna ukidanja restriktivnih propisa, ali isto tako i ogromni porast administrativnih funkcija države, koja je sada posedovala centralnu birokratiju sposobnu da izvrši sve zadatke koje su joj postavljale pristalice liberalizma".11 Posledica toga je bilo uspostavljanje meunarodnog ekonomskog poretka, u ijoj osnovi su se nalazile meunarodne finansijske ustanove, nezavisne od vlada pojedinanih država i njihovih centralnih banaka, ali u snažnoj interakciji s njima. Najvea opasnost za novi meunarodni poredak slobodne trgovine bio je mogui rat izmeu velikih sila, dok kapitalisti nisu imali ništa protiv manjih i izolovanih ratova. Rezultat je bio do tada nezapameni period "Stogodišnjeg mira" od 1815. do 1914. godine, u ijem su prvom delu nastajue srednje klase predstavljale revolucionarnu snagu koja je ugrožavala mir i koju je suzbijala reakcionarna Sveta alijansa. U drugom delu perioda "Stogodišnjeg mira", nacionalno-internacionalni karakter nove ekonomije je prouzrokovao da srednje klase postanu nosioci mirovnog interesa.12 Polanji naglašava da je, u tom periodu, i u zemlji i u inostranstvu, važio princip neintervencije države u privatni biznis, što znai da se od vlade "u zemlji nije oekivalo da se meša u privatnu trgovinu, niti od ministarstva spoljnih poslova da privatne interese u inostranstvu posmatra drugaije nego u širem nacionalnom okviru. Agrarna kriza i velika depresija od 1873. do 1886. godine uslovile su uvoenje itavog niza zaštitnih institucija ija je namena bila da ograniavaju svestrano delovanje tržišta. Došlo je do toga da uvozne carine koje je uvela jedna zemlja spreavaju izvoz druge, koja je time bila naterana da traži nova tržišta u "politiki nezaštienim regionima". Takav eko11 12

Isto, 140. Isto, 17-31.

10

Vladimir Ribi

nomski imperijalizam bio je, pre svega, "borba izmeu velikih sila da prošire svoju trgovinu na politiki nezaštiena podruja". Usled jagme za zalihama sirovina, pojaan je izvozni pritisak, a vlade su podržavale svoje graane koji su imali poslove u zaostalim zemljama. Takoe, unutar nacionalnih granica, konkurentska tržišta su pretvarana u monopolistika, a ljudi i kapital su se udruživali u nekonkurentske grupe.13 Od 1900. godine, intenzivirao se proces raspadanja svetske privrede, koji je kulminirao izbijanjem Prvog svetskog rata, 1914. godine. Nakon rata, formirana je Liga naroda, iji je zadatak bio da obnovi system ravnoteže moi, ali to, kako Polanji konstatuje, nije bilo mogue zbog jednostranog razoružavanja poraženih nacija. Što se tie ekonomije, Liga naroda je pokušavala da "obnovi meunarodnu valutnu i kreditnu organizaciju kao jedino mogue obezbeenje mira meu suverenim državama".14 Meutim, uskoro je takvim nastojanjima došao kraj: U ranim tridesetim naglo je došlo do promene. Njena obeležja bila su napuštanje zlatnog standarda u Velikoj Britaniji; petogodišnji planovi u Rusiji; uvoenje Nju Dila; nacional-socijalistika revolucija u Nemakoj; rušenje Lige u korist autarkinih imperija. Dok su na kraju Velikog rata najvažniji bili ideali devetnaestog veka i dok je njihov uticaj dominirao i u sledeoj deceniji, do 1940. godine nestao je svaki ostatak meunarodnog sistema i, izuzev nekoliko enklava, nacije su živele u potpuno novim meunarodnim okolnostima.15

Kriza Volstrita je dogaaj kojim je zapoeto rušenje meunarodnog ekonomskog sistema. Istovremeno, prestala je da se održava Konferencija o razoružanju, da bi, 1934. godine, Ne13

Isto, 209-212 Isto, 34-35. 15 Isto, 36. 14

11


maka napustila Ligu naroda i, zajedno sa Italijom i Japanom, pobunila se protiv status quo. Radikalne politike promene su nastupile i unutar samih država, tako što su dvopartijski sistemi zamenjeni jednopartijskim vladama ili, ponekad, vladama nacionalnog jedinstva. Tako je u Rusiji uveden "socijalizam u diktatorskom obliku", dok je liberalni kapitalizam napušten u "zemljama koje su se pripremale za rat, kao što su Nemaka, Japan i Italija i, u manjoj meri, takoe u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji". Meutim, kako Polanji istie, jedina slinost izmeu tih novih režima fašizma, socijalizma i Nju dila, bila je u tome "što su odbacili principe laissez-faire".16 Hobsbaum daje slinu klasifikaciju politikih odgovora na recesiju od 1929. do 1933. godine, s tim što marksistikom komunizmu i fašizmu pridodaje savez umerenih socijalnih demokrata iz nekomunistikog radnikog pokreta s kapitalistima "ija je vera u optimalnost slobodnog tržišta ostrigana", za koji naglašava da se pokazao kao najefikasnija opcija.17 Takoe, Hobsbaum istie da su, posle 1945. godine, sve zemlje kapitalistikog, komunistikog i Treeg sveta "praktino odbacile suprematiju tržišta i sve su verovale u aktivnu ulogu države u upravljanju i planiranju privrede"18 i objašnjava: ...Kapitalistike vlade su bile ubeene da jedino ekonomski intervencionizam može da sprei povratak ekonomskih katastrofa kao onih izmeu ratova, i da se jedino njime izbegava opasnost od ljudi radikalizovanih do te mere da izaberu komunizam, kao što su nekad izabrali Hitlera. Zemlje Treeg sveta su verovale da jedino državna akcija mo16

Isto, 235. Erik Hobsbaum, Doba ekstrema. Istorija Kratkog dvadesetog veka 1914-1991, DERETA, Beograd 2002, 85-86. 18 Isto, 137. 17

12

Vladimir Ribi že da uzdigne njihove privrede iz zaostalosti i zavisnosti. U dekolonizovanom svetu, koji e slediti inspiraciju iz Sovjetskog Saveza, oni e put napred videti kao socijalizam. Sovjetski Savez i njegova novoproširena porodica, nisu verovali ni u šta drugo do u centralistiko planiranje. A sva tri svetska regiona su stupala u posleratni svet sa ubeenjem da je pobeda nad silama Osovine, izvojevana politikom mobilizacijom i revolucionarnom politikom isto kao i krvlju i gvo#em, otvorila novu eru društvenog preobražaja.19

Tokom Drugog svetskog rata, britanski i ameriki zvaninici su razmatrali razne ideje o posleratnom poretku. Najvažnija razlika je bila u tome što su se Amerikanci zalagali za rekonstruisanje otvorenog trgovinskog sistema, dok su Britanci želeli osiguranje pune zaposlenosti i ekonomske stabilnosti, pa su, stoga, nameravali da ouvaju sistem imperijalnih preferencija i bilateralnog trgovanja. Dakle, jedna strana je zastupala nediskriminatorni, multilateralni trgovinski sistem, dok se druga zalagala za preferencijalno ekonomsko grupisanje.20 Postignuti anglo-ameriki sporazum o meunarodnom ekonomskom poretku je oliavao jedinstvenu mešavinu laissez-faire principa i intervencionizma, to jest, liberalnog multilateralizma i države društvene brige. Može se zakljuiti da je taj poredak omoguio funkcionisanje relativno otvorenog sistema trgovine i plaanja, kao i podršku punoj zaposlenosti i društvenoj brizi.21 Anglo-ameriki sporazum o globalnom ekonomskom poretku je usvojen na konferenciji u Breton Vudsu, održanoj u julu 19

Isto. G. John Ikenberry, A World Economy Restored: Expert Consensus and the Anglo-American Postwar Settlement, International Organization, Vol. 46, No. 1, Knowledge, Power, and International Policy Coordination., Winter, 1992, 289. 21 Isto, 294. 20

13


1944. godine, na kojoj su osnovane dve kljune meunarodne finansijske institucije: Meunarodni monetarni fond – MMF (IMF) i Meunarodna banka za rekonstrukciju i razvoj (IBRD), kasnije nazvana Svetska banka. Fond je usmerio svoj rad na kratkoronu stabilizaciju i borbu protiv inflacije, dok je Banka nastojala da pribavi dugoroni kapital za investicije u velike projekte, poput onih u oblastima energije, rudarstva i transporta.22 Opšti sporazum o tarifama i trgovini (GATT) je osnovan 1947. godine, kao trea meunarodna institucija na kojoj je trebalo da poiva posleratni ekonomski poredak. GATT je formiran sa ciljem da se "podigne životni standard i da se postigne puna zaposlenost, stvaranjem recipronih i uzajamno povoljnih aranžmana usmerenih na supstancijalnu redukciju tarifa i drugih trgovinskih barijera, kao i na eliminaciju diskriminatornog tretmana u meunarodnoj trgovini".23 Od 1995. godine, GATT je transformisan u Svetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Suštinska karakteristika novog ekonomskog globalnog poretka bila je reforma koja je stvorila "mešovitu privredu", ija je uloga bila da omogui državi da planira i upravlja ekonomskom modernizacijom, kao i da povea potražnju. Vlade su bile vrsto privržene punoj zaposlenosti, ali i smanjivanju ekonomske nejednakosti, tj. opredeljenju za društvenu brigu i socijalnu sigurnost, što je prvi put "obezbedilo masovno potroako tržište za luksuzne proizvode koji su se sada mogli prihvatiti kao neop22

Richard E. Feinberg, The Changing Relationship Between the World Bank and the International Monetary Fund, International Organization, Vol. 42, No. 3, Summer, 1988, 548. 23 Douglas A. Irwin, The GATT in Historical Perspective, The American Economic Review, Vol. 85, No. 2, Papers and Proceedings of the Hundredth and Seventh Annual Meeting of the American Economic Association Washington, DC, January 6-8, 1995., May, 1995, 325.

14

Vladimir Ribi

hodne potrepštine".24 Hobsbaum rezimira da je posleratni kapitalizam "bio neka vrsta braka izmeu ekonomskog liberalizma i socijal-demokratije (ili, amerikim renikom ruzveltovska politika Nju dila), sa važnim pozajmicama od Sovjetskog Saveza, koji je prokrio put ideji ekonomskog planiranja"25 Rezultat takvog privrednog poretka bio je nastanak država društvene brige, oko 1970. godine. To su države "u kojima su izdaci za društvenu brigu – zaštitu dohotka, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, itd. – postali najvei deo ukupnih javnih izdataka, a ljudi angažovani u delatnostima društvene brige su obrazovali najveu grupu od svih državnih nameštenika". Do kraja sedamdesetih godina 20. veka, sve napredne kapitalistike zemlje su postale "države društvene brige".26 U takvim uslovima, naroito od šezdesetih godina, stvorena je transnacionalna privreda iji su najoigledniji vidovi bili: transnacionalne firme (to jest, multinacionalne korporacije), nova meunarodna podela rada i ofšor (offshore) finansiranje. Termin "ofšor" je uveden šezdesetih godina "da bi opisao praksu registrovanja legalnog sedišta firme na nekoj, obino malenoj i fiskalno velikodušnoj teritoriji koja je dozvoljavala preduzetnicima da izbegavaju poreze i druga ogranienja koja im je nametala njihova sopstvena zemlja". Što se tie multinacionalnih korporacija, njihova glavna funkcija je bila da "internalizuju tržišta preko nacionalnih granica", odnosno, da se emancipuju od nacionalne države i njene teritorije. Ta tendencija je postala još izraženija kada je industrijska proizvodnja poela da se izmešta iz Evrope i Severne Amerike. Rezultat toga je da nove industrije u Treem svetu nisu više snabdevale samo lokalna tržita, ve i 24

Erik Hobsbaum, 204-205. Isto, 206. 26 Isto, 216. 25

15


svetsko tržište, bilo tako što bi izvozile artikle koje je u potpunosti proizvela lokalna industrija, bilo tako što bi postale deo transnacionalnog procesa.27 Nakon 1970. godine, globalizacija je temeljno podrila model države društvene brige, prepuštajui vlade nacionalnih država na milost liberalizovanog globalnog tržišta, na kojem su važila sledea pravila igre: Postoji jedan pravilan put za efikasnu raspodelu dobara i usluga. On ukljuuje, pre svega, rušenje prepreka slobodnoj trgovini i slobodnom protoku finansijskog kapitala. I to u smislu da postoji ostatak regulatorne uloge, koja je tu da se zaštiti svojina, i materijalna i intelektualna; da se osigura otvoreni, nediskriminatorni pristup; da se dozvoli investitorima da kupe ili prodaju bilo koju aktivu ili izvezu svaki profit bilo gde u svet; da premeste i zaštite subvencije i ostale distorzije od laissez-faire cenovnog sistema; da rasture ono što je preostalo od savezništva državnih industrija.28

Neki korporativni ideolozi su bili spremni da prihvate da država može da ima odreenu ulogu u subvencionisanju obrazovanja i obuavanju radnika, ublažavanju periodinih dislokacija, finansiranju istraživanja tržišta i pružanju smanjenih oblika socijalne pomoi. Meutim, korporativna zajednica je insistirala na tome da preostale državne aktivnosti moraju biti usklaene s primenom u privatnom sektoru. Zahtevalo se i uspostavljanje niskih i relativno ravnih poreskih nivoa, održavanje minimalnog deficita državnog sektora, kao i otklanjanje stabilizacionih eko-

27

Isto, 211-213. Robert Kutner, Uloga vlade u globalnoj ekonomiji, u: Vil Haton i Entoni Gidens (priredili), Na ivici. Živeti sa globalnim kapitalizmom, Plato, Beograd 2003, 197. 28

16

Vladimir Ribi

nomskih politika koje sprovode države, "osim u sluaju monetarne politike iji je glavni cilj da osigura stabilnost cena".29 Takva ekonomska orijentacija se našla u osnovi takozvanog "Vašingtonskog konsenzusa", to jest, saglasnosti Meunarodnog monetarnog fonda, Svetske banke i Trezora SAD o tome koje su ekonomske politike adekvatne za zemlje u razvoju. Rezultat je bio sistematski program umanjivanja involviranosti države u ekonomiju, putem liberalizacije tržišta, privatizacije i reduciranja javne potrošnje, pa se može zakljuiti da je "Vašingtonski konsenzus" zasnovan na shvatanju da su "nesavršena tržišta uvek bolja od nesavršenih država".30 Meutim, takva orijentacija je osporena uspehom istonoazijskih novoindustrijalizovanih zemalja, u ijoj je ekonomskoj politici državni intervencionizam imao kljunu ulogu. Umesto da svoja tržišta prepuste dominaciji ustanovljenih industrijskih sila, ove zemlje su zaštitile svoje strateške industrije, da bi ubrzale proces strukturne promene, što je bilo neophodno za budui razvoj. Takoe, izvoz, domaa potražnja i meunarodne socioekonomske veze su imali važnu razvojnu ulogu.31 29

Isto, 198. Ovde treba podsetiti na Hobsbaumovu tvrdnju da je veina neoliberalnih vlada "bila primorana da upravlja i podstie svoje privrede, dok su tvrdile da samo podstiu snage tržišta ". Vlada Margaret Taer je oporezovala britanske graane "nešto teže nego što su bili oporezovani pod laburistima ", dok je ameriki predsednik Ronald Regan "koristio kejnzijanske metode da probije izlaz iz depresije 19791982, tako što se upusito u divovski deficit i angažovao u podjednako divovskom naoružavanju ". Videti: Erik Hobsbaum, 312. 30 Ziya Onis and Fikret Senses, Rethinking the Emerging Post-Washington Consensus, Development and Change, Vol. 36, No. 2, 2005, 264. 31 John Brohman, Postwar Development in the Asian NICs: Does the Neoliberal Model Fit Reality?, Economic Geography, Vol. 72, No. 2, April, 1996, 107-130. Kada je re o uspehu ekonomske politike istonoa-

17


"Vašingtonski konzensus" je najviše kompromitovan istonoazijskom krizom iz 1997. godine, kao i neuspehom ekonomske tranzicije u Rusiji u 1990-im godinama. Liberalizacija tržišta finansija i kapitala u odsustvu odgovarajuih regulatornih principa dovela je do naglog odliva novca iz zemalja Istone Azije, dok je sprovoenje privatizacije pre uspostavljanja pravne infrastrukture rezultovalo razvlaenjem državne imovine u Rusiji.32 Zbog toga, Fukujama konstatuje da su politiari vezani za "Vašingtonski konsenzus" nedovoljno "upozoravali na opasnosti od liberalizacije u odsustvu pravih institucija", kao i da je krajem 1980-ih i poetkom 1990-ih, "vladalo opšte mišljenje da je bilo koji stepen liberalizacije bolji od nedostatka liberalizacije".33 Težnja da se isprave nedostaci "Vašingtonskog konsenzuzijskih zemalja, treba podsetiti na Fukujamin stav da "znaaj državnog sektora varira u velikoj meri zavisno od kulturnih inilaca ", odnosno da "potreba za intervencijom države zavisi dosta i od osobenosti kulture i socijalne strukture društva koju ona nadzire ". Videti: Frensis Fukujama, Sudar kultura. Poverenje. Društvene vrline i stvaranje prosperiteta, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1997, 26. 32 Džozef E. Stiglic, Protivrenosti globalizacije, SMB-x, Beograd 2002, 101-173. 33 Frensis Fukujama, Graenje države. Upravljanje i svetski poredak u dvadesetprvom veku, Filip Višnji, Beograd 2007, 28. Ovde treba skrenuti pažnju na Viliamsonovo podseanje da je "Vašingtonski konsenzus " geografski i istorijski spicifian, odnosno da predstavlja predlog ekonomskih reformi namenjenih Latinskoj Americi, 1989. godine. Kao jedan od autora "Vašingtonskog konsenzusa ", Viliamson navodi da bi sline mere bile predložene i u Africi i Aziji, kao i da su, zbog toga, neki zakljuili da su one predviene da budu važee za sva mesta i sva vremena. Videti: John Williamson, What Should the World Bank Think about the Washington Consensus?, The World Bank Research Observer, Vol. 15, No. 2, August 2000, 254-255.

18

Vladimir Ribi

sa" dovela je do formulisanja ekonomske politike "Postvašingtonskog konsenzusa", u ijoj je osnovi uverenje da država treba da igra važnu ulogu u razvojnom procesu, kao i da su države i tržišta komplementarni.34 Možemo zakljuiti da, od kada je prevaziena politika i ekonomska rascepkanost feudalnog poretka, postoji ciklina smena trendova državnog intervencionizma u privredi i liberalizacije tržišta. Važno je konstatovati da su te cikline promene ekonomskih trendova praene promenom oblika imperijalne hegemonije. U prvim vekovima modernog doba, "merkantilistiko državništvo ukljuivalo je sakupljanje resursa sa itave nacionalne teritorije da bi se postigla mo u spoljnoj politici".35 Protekcionistika ekonomska politika je pružila podršku takmienju i meusobnim sukobljavanjima evropskih država, što je, 1815. godine, rezultovalo stvaranjem "pentarhije", odnosno potvrdom multilateralne imperijalne hegemonije pet država: Francuske, Habzburškog carstva, Pruske, Britanije i Rusije.36 U narednim decenijama, nastupili su erozija carinskih barijera i drugih merkantilistikih mera, kao i širenje ideja o slobodnoj trgovini i meunarodnoj harmoniji, što je dovelo do stvaranja internacionalnog poretka, iji su elementi bili: "rast meunarodne privrede, produktivne snage koje je oslobodila Industrijska revolucija, relativna stabilnost Evrope, postepena modernizacija vojne i pomorske tehnologije, izbijanje samo lokalizovanih i kratkotrajnih ratova".37 Takve okolnosti su naroito odgovarale Britancima, 34

Ziya Onis and Fikret Senses, 275. Karl Polanji, 75. 36 Videti: Pol Kenedi, Uspon i pad velikih sila. Ekonomska promena i ratovanje od 1500. do 2000. godine, CID, Podgorica; Službeni list SCG, Beograd, 2003, 53-168. 37 Isto, 171-172. 35

19


koji su "ve dostigli znaajan stepen prvenstva ve do 1815. godine, zahvaljujui svojoj spretnoj kombinaciji gospodarenja morima, finansijskog kredita, trgovake strunosti i diplomatije". Zapravo, Industrijska revolucija je samo "pojaala položaj zemlje koja je ve bila krajnje uspešna u predindustrijskim, merkantilistikim borbama osamnaestog veka, a koja se zatim preobrazila u drugaiju vrstu sile". Britanija je postala drugaija "vrsta sile", zbog toga što je ideologija laissez-faire politike ekonomije, koja je cvetala u periodu rane industrijalizacije, propovedala "veiti mir, male državne izdatke (posebno na odbranu) i smanjenje državne kontrole nad privredom i pojedincem". Zbog toga, do sredine 19. veka, uticaj Britanije "ne može biti meren tradicionalnim kriterijumom vojne hegemonije". Britanija je svoju imperijalnu hegemoniju zasnivala na superiornoj kontroli nad morima, uveanju kolonijalnog carstva i snazi finansijskih institucija.38 Od 1860-ih godina, industrijalizacija poinje da se širi izvan granica Britanije i odreenih delova kontinentalne Evrope i Severne Amerike. Naroito je ojaala položaj Nemake, "koja je 1870. godine ve imale 13 odsto svetske industrijske proizvodnje i Sjedinjenih Amerikih Država, koje su ak i tada imale 23 odsto te proizvodnje".39 Izmeu 1870. i 1914. godine, Sjedinjene Amerike Države i Nemaka su znatno proširile svoju industrijsku bazu, nadmašivši Britaniju. Nakon toga, usledila su dva svetska rata, koje Imanuel Volerstin (Valerštajn) sagledava kao jedan "tridesetogodišnji rat", koje su, u suštini, vodile SAD i Nemaka za prevlast u svetskom sistemu.40 Vei deo perioda izmeu 1870. i 1945. godine karakteriše dominacija ekonomske 38

Isto, 178-187. Isto, 222. 40 Imanuel Volerstin, Opadanje amerike moi, CID, Podgorica 2004, 19-20; 35-36. 39

20

Vladimir Ribi

politike državnog intervencionizma u privredi, koja svoj vrhunac dostiže 1930-ih i tokom Drugog svetskog rata. SAD su bile jedina vea industrijska sila koja je iz Drugog svetskog rata izašla neošteena, ak i ojaana. Posleratni svetski poredak, u kojem je ova država dominirala kao hegemon, definisan je na sastanku Ruzvelta, erila i Staljina, održanom na Jalti 1945. godine. Tom prilikom je postignut neformalni dogovor izmeu SAD i SSSR da njihove sfere interesa u Evropi budu odreene linijom razdvajanja njihovih trupa u trenutku završetka rata. Takav preutni dogovor je primenjen i u Aziji, o emu svedoi amerika okupacija Japana i podela Koreje. Zbog svega toga, Volerstin (Valerštajn) zakljuuje da je Jalta "predstavljala dogovor o statusu kvo u kojem Sovjetski Savez kontroliše otprilike jednu treinu sveta, a Sjedinjene Države sve ostalo".41 Obe supersile su prihvatile takvu "neujednaenu, ali, u suštini, neosporavanu ravnotežu snaga", pa se može zakljuiti da je osobenost "Hladnog rata" bila "u tome što nije postojala neizbežna opasnost od svetskog rata".42 Poput "Stogodišnjeg mira", "Hladni rat" je omoguio stvaranje liberalizovanog svetskog ekonomskog poretka, koji karakteriše unilateralna imperijalna hegemonija jedne sile, u ovom sluaju SAD. Dakle, trend dominacije državnog intervencionizma predstavlja ekonomsku osnovu multilateralne imperijalne hegemonije, odosno konfrontacije velikih sila, dok je trend liberalizacije tržišta praen unilateralnom imperijalnom hegemonijom i stabilnou svetskog politikog poretka. injenica da je ponovno uspostavljanje državne kontrole nad energetskim resursima omoguilo Rusiji da se reafirmiše kao svetska sila43, kao i uspeh kine41

Isto, 20-21. Erik Hobsbaum, 174. 43 Videti: Martin Walker, Russia v. Europe: The Energy Wars, World Policy Journal, Vol. 24, No. 1, Spring 2007, 1-8. 42

21


skog "tržišnog socijalizma", svedoe nam da smo na poetku novog uspona ekonomske politike državnog intervencionizma i borbe "izmeu dve glavne države oko toga koja e, postajui primarno mesto akumulacije kapitala, postati naslednik prethodne hegemonistike sile".44 Ako je to tako, onda propast socijalistikog ekonomskog sistema i erozija države društvene brige, praeni unilaternom imperijalnom hegemonijom SAD, predstavljaju pokazatelj dostizanja vrhunca jedne etape u neprekinutom viševekovnom kontinuitetu globalne kapitalistike privrede. Vladimir Ribi OF ECONOMIC TRANSITION FROM A MACRO-HISTORICAL PERSPECTIVE While at the macro-historical level we strive to elucidate large scale structures and processes in societies and their successive forms, on a micro-historical level attempts are made to distinguish individual and group contacts with these structures and processes so as to grasp how the public essentially perceived them. From its very beginnings, capitalist economy has been the grounds of interchange between two dominant trends: the strengthening of state intervention and the strive towards liberalisation. Such alterations in the field of economics are in correlation with the substitution of the modes of imperial hegemony.

44

Imanuel Valerštajn, Posle liberalizma, Službeni glasnik, Beograd 2005, 30.

22

Ines Prica

Institut za etnologiju i folkloristiku Zagreb

Problem interpretacije tranzicije iz "nerealnog socijalizma" Apstrakt: Cilj rada je naznaiti temeljna pitanja i probleme (antropološke) interpretacije postsocijalizma, poevši od prepoznavanja njegova inicijalnog momenta, odnosno identifikacije dogaaja koji oznaavaju poetak tranzicije kao društvenog, politikog i kulturnog procesa. Nakon predoavanja okolnosti tumaenja tranzicije kao promjene globalnog karaktera, posebna e se pažnja posvetiti onim lokalnima: kako se, konkretno u hrvatskoj društvenoj znanosti i humanistici, reproducira pitanje "prebacivanja" u novi društveni kod s obzirom na specifinost tradicije socijalizma jugoslavenskoga tipa. Kljune rei: antropologija, postsocijalizam, tranzicija, procesi, nterpretacija,

Ines Prica

Prema tezi Williama Outhwaita i Larryja Raya, iz njihova uvodnika knjizi Društvena teorija i postkomunizam (Social Theory and Postcommunism) iz 2005. godine, pitanje interpretacije postkomunizma, ali i stanja ope društvene teorije1 nakon 1989, odreeno je nesnalaženjem društvenih znanstvenika "uhvaenim u iznenaenju" pred svjetskim promjenama koje nisu bili u stanju odmah identificirati i imenovati2. Nije rije samo o neprepoznavanju tranzicijske prirode onih društvenih sukoba na prijelomu stoljea koji su bili iskljuivo tumaeni kao nacionalistiki recidivi. Nesnalaženje i iznenaenje, dapae, bili su vezani uz iznimno brz i gladak prijelaz društvenog sustava, prije svega u nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Na taj se nain problem primarne teoretizacije tranzicije ukazao paradoksalnim: polustoljetna podjela svijeta nestala je, kako se inilo, u trenutku, zajedno s radikalnom razlikom dvaju politikih, ekonomskih i društvenih sustava. Umjesto svjedoenja spektakularnim revolucionarnim dogaajima kao poetku mukotrpnog procesa transformacije, sada je prije svega valjalo istumaiti kako to da se prijelaz odvio toliko glatko a društva postosocijalizma stala tako brzo "sliiti" na ona zapadna. Ovdje je teorija povratka normalitetu odigrala privremenu ulogu, ako ništa drugo, onda u pokušaju "normalizacije" poljuljanih društvenih teorija. Po tom je naime mišljenju pozadina iznenaujue brzinske preobrazbe "kroz adopciju standardnih politikih i drugih društvenih formi diljem bivšega bloka, ležala u opem 1 Koju, prema Dahrendorfu (1990) odlikuje kontekst posvemašnjeg manjka intelektualne i politike rasprave opih koncepcija društvenog poretka. 2 "Dok su zapadni sociolozi težili ‘objasniti stvari koje se nisu dogodile', kao što je imanenti slom kapitalizma, ostali su bez rijei pred revolucijom 1989" (Dahrendorf 1990 cf. Outhwaite&Ray).

25

Problem interpretacije tranzicije ...

osjeaju da se cjelokupni telos postkomunistike tranzicije sastojao u povratku 'Europi' i 'normalitetu'. Istonoeuropski graani prošli su društveni i politiki eksperiment i bilo im je dosta. Postupno pojavljivanje mogunosti pristupanja EU dodatno je pojaalo postojei trend$ (2005: 3). No, ipak lapidarno, tumaenje ostavilo je i nadalje otvorenim samo pitanje "kolapsa". Bilo da je rije o ideji latentnog utjecaja i konanog trijumfa ideje Zapada ili pak gotovo autonomnog, unutarnjeg urušavanja sustava, valjalo je objasniti društvenu kapacitiranost, odnosno proceduralnu osposobljenost za hitru prilagodbu tržišnim zakonitostima i poduzetnikim inicijativama. Pitanje "graanske svijesti", individualnog i grupnog "mentaliteta" i drugih psihokognitivnih okolnosti prestrojavanja ostavljeno "na milost i nemilost" razliitim interpretacijama, koje su uzele maha naroito na podruju tzv. sovjetologije. Zadirui u konceptualno nezahvalna podruja, analize su pokušavale dokuiti koliko je "realan" ili pak ironijski bio impakt socijalistikih vrednota (ili kako god da nazvali život u socijalizmu), te odakle ova, bezupitna i okretna, spremnost na promjenu društvene paradigme. Ili se impakt totalitarne ideologije totalno sveo na proizvodnju "disidentskih graana" (koji su doduše morali ekati trenutak da im "bude dosta") ili je stvarao posebno prilagodljive, prevrtljive i zapravo ravnodušne socijalne habituse. Obje su latentne teze imale svojih odjeka u antropološkom pisanju o tranziciji. Prva je, pojednostavljeno reeno, zapela na pitanju dokle traje postsocijalizam i "što dolazi nakon njega". Društva uspješnih preobrazbi, za koja se onda može pretpostaviti da su u njedrima socijalizma održala autentine "prakse normaliteta", ne samo da ine izlišnim svoj daljnji analitiki tretman nego, u krajnjoj liniji, i samu spektakularnost pojma tranzicije odnosno apriornost paradigmatskog razlikovanja sustava (kulturnih vrednota, 26

Ines Prica

diskurzivnih režima, mentaliteta, itd.) koje je i omoguilo postsocijalistike studije3. Iz ove je, perspektive, meutim, izostavljen itav kompleks bavljenja neuspješnim preobrazbama i poraznim posljedicama "podivljalog kapitalizma". Ovdje je pak osloboeno kraljevsko mjesto tezi o ozloglašenom socijalistikom mentalitetu, neuklonivom preostatku prošlosti koji se "uvukao u dušu" bivšeg socijalistikog graana, opstruirajui opi napredak, svodei demokraciju na proceduralnu karikaturu, gazei temelje ljudskosti, zbunjujui analitiare a, nadasve makar i nehotino, otkrivajui nalije globalnog kapitalizma. Tranzicija kao "retoriki moment" Kada je rije o zapadnoj (socijalnoj i kulturnoj) antropologiji koja je svoje iskustvo istraživanja socijalistikog terena držala pomalo rezervnom djelatnou, rijetko se uspijevajui probiti u "srce tame Istone Europe", a i onda se fokusirajui mahom na elemente "pred-socijalistike", ruralne tradicije, ovakva su i slina pitanja u žižu postavila bolni manjak antro-

3 Ironizirajui ovakve pristupe poljski se antropolog Michal Buchowski u "dilanovskoj maniri" zapitao: "'How many roads must the post-socialist countries go down, before you call them non-post-communist?’ Uhvaeni u diskursu 'bijega od socijalizma', 'prodruživanja Europi', 'izgradnje demokracije' i 'uspostavljanja slobodnog tržišta', ljudi, jednako na zapadu i u bivšem sovjetskom bloku, pretpostavljaju postojanje regije, koja se prostire u trokutu izmeu Baltikog, Crnog i Jadranskog mora kao 'zemlju tranzicije'. To je još uvijek vrsta zagonetnog Bermudskog trokuta za mnoge na Zapadu" (Buchowski 2001: 9).

27


pološke ali i šire društvene teorije4. Jedan od rijetko osjetljivih autora za problem "putovanja antropološke teorije na istok" Michael Buroway upozorava da: "teoretizacija postsocijalizma i nadalje poiva na socijalizmu kao negaciji ili usporedbi – uglavnom kao slavljenje kapitalistike premoi ili, znatno rjee, izvor kritike kapitalizma. Kako se socijalizam povlai u prošlost, opasnost je da emo biti sve zarobljeniji tim jedinim modelom – idealnom projekcijom liberalnog kapitalizma – prema kojemu pravimo usporedbe. (…) Mogue je zamisliti da e se intelektualci bivšeg Sovjetskog Saveza i istone Europe, reagirajui na vlastitu marginalizaciju u nacionalnim okvirima, još jednom podijeliti u dva tabora – zapadnjake i nativiste. Razoarani obeanjima zapadne liberalne teorije, nove generacije disidenata bi tako napustile optimizam i teleologiju takozvane tranziciologije i okrenule znatno srodnijoj postkolonijalnoj teoriji. (…)…Kada humanitarna pomo presahne i nerazvijenost se produbi, tržište i demokracija e izazivati skepsu. Kakvo uroeno teoretiziranje e nastati da istisne i preoblii zapadne importe, (…), kakvi e biti obrisi postsocijalistike teorije u dvadesetprvom stoljeu i kako e ta teorija strujati nazad na Zapad?" (Burawoy 2002: 310).

Drugim rijeima, postsocijalistika "teorija", u nužnosti svoje inovacije i napuštanja ordinarnog komparativistikog interesa, suoena je s dva temeljna problema. Prvo, tumaenjem krize, skepse i socijalnih devijacija tranzicijskih društava s kojima 4

Outhwaite i Ray taj manjak teorije smatraju opim: postsocijalistiki je moment uinio u potpunosti neuklopivima jednako klasine socijalne teorije kao i zaokupljenost "'kulturnim obratima', postmodernizmom, dekonstrukcijom, globalizacijom i identitetima", obje koncepcije nesposobne za obuhvaanje društvenih procesa novog milenija (usp. 2005: viii). Teorije izrasle u svijetu industrijskih, imperijalnih i buržoaskih europskih društava prije drugog svjetskog rata bilo je nemogue prispodobiti ozraju globaliziranog, postkolonijalnog, postindustrijskog svijeta, a pogotovo kroz njih rasvijetliti pad socijalizma kojim su se oito otvorile nove okolnosti tumaenja svjetske povijesti.

28

Ines Prica

je pogotovo bio suoen drugi val njihova istraživanja te, drugo, otporom insiderskog znanja i nesukladnou intelektualnih tradicija koje e izbiti na vidjelo nakon njihove kratkotrajne faze prilagodbe, konverzije i "pozapadnjavanja". Nakon što se rasprava o prispodobivosti, svodivosti i validnosti etnoloških ("istonih") odnosno antropoloških znanstvenih tradicija, naposljetku svela na meusobne optužbe za ateoretizam, nacionalni autizam i ideološki oportunizam prvih, te pozitivizam, neokolonijalnost i karijerizam drugih5, stanje interpretacije nove svjetske realnosti sve više se razmatra u svjetlu opeg "ateoretinog karaktera" promjena koje ne slijede nijedan povijesni model niti su vezane uz neku revolucionarnu teoriju (usp. Offe 1991, cf. Outhwaite&Ray). Godina 1989. izgleda da nije iznenadila samo društvene teoretiare nego i "samu povijest": socijalizam je "presvukao svoju kožu a da nije pripremio novu u koju e se uvui. Promjene su nastupile bez stvarne teorije o tomu kako ih stvarno provest" (usp. Verdery 1996: 229). Time paralelno dolazi u pitanje pertinencija liberalnih i drugih zapadnih pojmova koji su se "prišili" na postsocijalistiko nasljee6, kao što, s druge strane, na vidjelo izlaze konceptualne i kul5 Iako se specifino ne dodiruju postsocijalistikih okolnosti proizvodnje antropologije, u posljednje vrijeme najšire postavljena rasprava tenzija centralnog autoriteta i mnoštva "svjetskih antropologija" nalazi se u lanku Eduarda Restrepa i Artura Escobara (2005). 6 Katherine Verdery govori o velikom manjku znanja o ideološkoj pozadini socijalizma (koji uzima kao direktnu posljedicu hladnoratovske atmosfere na "sjevernoameriki intelektualni život" (usp. 1996: 9). Za rijetke istraživae europskog Istoka na taj je nain takoer i upoznavanje s marksizmom zapoelo kroz institucionalno-propagandne floskule koje su, kao "bauk vulgarnog marksizma", kružile obrazovnim, medijskim i politikim žargonom istraživanih zajednica.

29


turne razlike koje su bile tek prikrivene momentalizmom tranzicije i koje upuuju da bi se postsocijalizam morao (moi) istumaiti i iz samog sebe. Ako su spoznaje Verderijeve otkrile posebnost "socijalistike eshatologije", kao nesklonost dijakroniji i narativnim praksama karakteristinim za zapadnu ideju napretka, analize Alexeija Yurchaka još snažnije su uputile na zanemareni, retoriki element uspona i pada sovjetskog socijalizma, onog zbog kojeg je u sovjetskoj socijalistikoj retorici bilo posve mogue da je "sve bilo zauvijek dok nije nestalo". "Što je to bilo u sovjetskom sistemu", pita se on, "da je 'kolaps' bio ujedno totalno nezamisliv i iznenaujue brz ne samo za mnoge zapadne sovjetologe nego i za mnoge sovjetske graane". Ne bavei se toliko njegovim uzrocima koliko "uvjetima mogunosti", Yuchak u daljnjem istraživanju kulturnog impakta ideoloških dokumenata, uvia nužnost razlikovanja perioda i koncepta tzv. kasnog socijalizma, razdoblja kojih tridesetak godina prije perestrojke koji zapoinje "velikim zaokretom u diskurzivnom režimu od 'semantikog' prema 'pragmatinom' modelu ideološkog diskursa" (usp. 2003). Ne što bi taj uinak doslovnog prenašanja ideološkog teksta u životnu pragmu predstavljao kraj vjere u ideale i vrednote socijalizma, nego je on uveo znatno složeniji odnos prema sovjetskom ideološkom obrascu. Sve je važnije bilo reproducirati precizne ideološke oblike nego držati se njihovih preciznih znaenja i upravo su se u tom odvajanju nevidljivo pojavili uvjeti za kolaps socijalizma – i to kao društvenog sustava, ali ne i kao niza vrednota. Jer, umjesto tumaenja toga rascjepa kao "zle", "nemoralne" i "nametnute" naravi komunistikog sustava (a mnogi sovjetolozi upravo u gubitku vjere sovjetskih graana vide njegov krah), Yurchak predlaže koncept heteronomije, onog oblika "sovjetske hegemonije oblika" koji je nastao gotovo banalno: doslovnim prenašanjem (kopiranjem) fragmenata ideoloških reprezentacija koje su, uvijek u raz30

Ines Prica

liitom kontekstu, zadobivala drukija znaenja. Paradoksalno, upravo je repliciranje ideoloških oblika uvelo "element nepredvidivosti" (481-482) za sudbinu sustava7. Bez obzira koliko inzistiranje na retorikom momentu prestrojavanja zadovoljavalo apetite društvenih teorija, odnos graana prema ideološkom tekstu kulture pokazuje se bitnim i za tumaenje njihova referiranja na novu društvenu realnost, onim narativnim praksama kojima, kako se uskoro pokazuje, prevladava duboki pesimizam spram vlastita položaja. Osjeaj razoaranja i gubitka, otkriven i prenesen s dalekih postsocijalistikih terena, ubrzo poinje preplavljivati antropološke tekstove, pridružujui se opoj zabrinutosti intelektualnog Zapada. Budunost koja je izgledala "tako radikalno otvorena" svela se na po7 in $reprodukcije forme s reinterpretacijom smisla", o kojem ovaj rad teoretizira kao o heteronimnoj izmjeni, ne može se svesti na otpor, oportunizam ili pretvaranje; u stvari, ona je dopustila mnogim sovjetskim ljudima da se nastave držati sovjetskih komunistikih ideala i da sebe vide kao dobre sovjetske graane. Jednoglasna i sveprisutna replikacija ideoloških oblika, sparena sa sklonou prema mnogim komunistikim vrijednostima, pridonijeli su da se sovjetska stvarnost pojavljuje kao monolitna i vjena. Istovremeno, konstantna interna reinterpretacija ideoloških znaenja, koja su bila sam raison d'être sustava, pridonijela je uvjetima koji su omoguili neminovnu imploziju sustava. Kad je partijsko vodstvo na elu s Gorbachovom sredinom osamdesetih pokrenulo kritike javne debate o perestroiki, oni su htjeli samo reformirati socijalizam kako bi ga pritom ouvali i dalje. Kao i svi drugi, oni nisu uvidjeli interne "uvjete mogunosti" kakvi su oni stvarno bili, i zato i nisu oekivali kolaps. Meutim, uvodei taj novi kritiki diskurs, oni su uinili logiku heteronimne izmjene iznenada vidljivom i otvorenom za javnu raspravu, što je dovelo do nove promjene u diskurzivnom režimu sustava. Perestroika je postala konana javna manifestacija temeljne transformacije koja se unutar sustava ve dogodila tiho i nevidljivo (usp. isto).

31


znate obrasce: jesu li oni usvajani kao optimalni ili tek kao dostupni za imitiranje, je li se sadržaj ideje slobode i demokracije zauvijek izgubio u procesu krivotvorenja i "divljanju potisnutog", regresiji nacionalizama, religije i bešutnosti koji je od "godine uda, 1989" uinio "poraz modernosti" (Latour 1991: 8, cf. Outwaite&Ray). Bez obzira koliko autentino prenesena, deziluzija (ak i u obliku "eshatološke ideje kraja", usp. Watanabe 1998) jedan je od tih retorikih momenata koji valja propitati unutar diskurzivnog statusa antropološkog znanja, posebice onog etnografskog realizma koji je dodatno ohrabren mogunou "ekskavacije" terena bivšega socijalizma. Inzistiranjem na promašajima kao nemoi "prijenosa oglednih modela" raste opasnost esencijalizacije postsocijalistikih društava, zaleenih u neizvjesno produljivom procesu svoje transformacije – ulozi negativnog ogledala, ali i alibija globalnog kapitalizma kao stanja normaliteta. Nedavno se, sumnjajui u uravnoteženost njihovih zakljuaka, maarski antropolog Laszlo Kurti upitao "zašto zapadni antropolozi stalno ciljaju na greške, deformacije i promašaje dok im promiu uspjesi, pozitivni rezultati i znatna postignua. Stalno oplakivanje neuspješnosti predstavlja samo jednostrani pogled na svaku stvar" (Kurti 2002: 181). Takva prosudba "normalnosti procesa" pogaa europsku antropologiju na specifino bolan nain, podvlaei podjelu na "istonu" i "zapadnu" disciplinu te rasprave o vjerodostojnosti insiderskog odnosno outsiderskog znanja. No ispostavit e se da prvobitna fascinacija brzinom tranzicije a onda i razoaranje njezinim posljedicama predstavlja zajednike okolnosti za oblikovanje negativizama istraživakih pozicija obiju strana. Kod izvanjskih je uvida, dapae, mjestimino doveo do znatnog momenta nesigurnosti, ozbiljnog preispitivanja vlastitih polazišta pa i samog dovoenja u pitanje postsocijalistike transformacije kao oponašanja i modelske aplikacije. 32

Ines Prica "Iznašli smo da je ono što se ini 'restauracijom' poznatih oblika iz socijalizma nešto posve drugo: izravan odgovor na inicijative novoga tržišta, proizveden njime, prije nego ostatak starog mentaliteta. Drugim rijeima, iznašli smo da ono što izgleda poznato ima razmjerno nove uzroke. Istodobno, meutim, uvjerili smo se da reakcija ljudi na neku situaciju može esto izgledati kao preostatak upravo stoga što rabi jezik i simbole usvojene u prethodnom ureenju. To ne znai da je njihov svjetonazor tako 'korumpiran' socijalistikim iskustvom da ih onemoguuje za druge oblike života; to znai samo da djelovanje upošljava simbole i rijei koji nisu stvoreni de novo nego razvijanjem ve poznatih oblika, ak i onda kada je to s novim smislom i ciljem" (Burawoy&Verdery 1999: 2).

Mnogi su, s druge stane, a takoer i dio analitiara hrvatske tranzicijske stvarnosti, zasjeli na tezu o socijalistikom mentalitetu kao neotuivom totalitaristikom preostatku/nedostatku koji muti vodu ideje i prakse opega napredovanja. Zanimljivo je koliko takav oblik kritike takoer zamuuje i okolnosti intelektualne konverzije postsocijalistikih intepreta i uvjete njihove nove društvene legitimacije. Iznenadni dogaaj "Pravo je udo kako je socijalizam mogao opstati pola stolea pored mnoštva tako angažovanih antitotalitarnih intelektualaca koji su mu se 'protivili'. Neupueni hipotetiki posmatra bi mogao pomisliti da su išezle ideologije komunistikih partija imale izvanredno težak zadatak u suoavanju sa mnoštvom vatrenih brania nacionalne tradicije, liberalizma, hrianske demokratije i drugih struja koje su težile demaskiranju nehumanog karaktera totalitarizma" (Kulji 2001: 368)

S obzirom da u reprezentaciji tranzicije kao "iznanadnog dogaaja" i u hrvatskoj analitici prevladava zaplet ex nihillo, to se onda može (ali i ne mora) smatrati izravnim prijenosom ve us33


postavljenih i prihvaenih procedura eksplikacije. Kako naime ustanovljuje Katherine Verdery, zapadne antropološke naracije zapletom "velikog praska" impliciraju da "je povijest poela tek tada, da je prije 1989. to podruje bilo bezoblino i pusto" (Verdery 1996:205). Zanimljivo je pak da u diskursu hrvatske društvene analitike uvod u tranzicijski scenarij ima još snažniji karakter epifanije (iznenadne objave), odnosno emergencije (pojave ni iz ega). Preokret se javlja neoekivanou prirodne pojave, to je rez u kojem stari sustav preko noi nestaje, a ljudi se, "u zoru tranzicije" (Prpi, Despot, Dugandžija 1993), bunovni i nepripremljeni bude u novome svijetu. "Stari komunistiki režimi, obilježeni autoritarnim politikim sustavima, 'preko noi' su se našli suoeni s novim socijalnim, politikim, gospodarskim i kulturnim zahtjevima" (Karaji 2000: 201). "Tako je bilo i poetkom devedesetih godina, kad je jedan cijeli društveni sustav – socijalizam – preko noi nestao s europskih politikih pozornica" (engi&Rogi 1999: 5).

Osim ve iroko raširenih biološko-tjelesnih metafora o "slomu", "kolapsu" i "padu" stanja koje prethodi, izravno uvoenje simbolike prirodne sile, potresa, vala, vjetra, unosi ambivalenciju dogaaja – njegov karakter je nešto poput "katastrofe s generalno pozitivnim ishodima". "Socijalistiki je 'projekt' , kao što je poznato, definitivno kolabirao u svim svojim (istono)europskim inaicama(…), ostavljajui za sobom veliko olakšanje, ali i razvaline, krš i pustoš u glavama i srcima ljudi" (Zeman 1998: 13). "Svi su se bahatili diljem istone Europe, a onda je stigao vjetar (nevažno tko ga je, kako i zašto stvorio) te je pomeo sve dotad nedodirljive voe i voice" (Kalini 2005).

34

Ines Prica

Naglasci na uzrocima tako su ostavljeni da pomalo lebde. Je li više rije o samourušavanju jednoga divovskog zdanja, ili je gorostas zaljuljan nekom izvanjskom, takoer pomalo zagonetnom silom? Konsenzus oko toga oito nije definitivno postavljen i to uzrokuje snažne fikcionalne izlete objektivnih znanstvenih jezika. ak i kada se govori u strože ekonomskim metaforama, poput bankrota socijalizma, pa i izriito ustvrdi da je on uslijedio ne "poradi snage njegovih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, nego ponajprije zbog razloga imanentnih njegovoj naravi" (Zeman 1998: 13), ponovno smo ponueni da se potpomognemo nekom izvanpovijesnom, pa i izvanljudskom imaginacijom. "Mogli bismo ustvrditi da je 'crna rupa' otvorena terminalnim posustajanjem socijalistikog gospodarstva, koje se na koncu pokazalo imanentno-strukturno nedoraslim zahtjevima koji mu se postavljaju, potkopala i sve politike, ideologijske, kulturne, svjetonazorske i druge socijalne konfiguracije te time dovela do spontanog samourušavanja sustava" (Zeman 1998: 13-14).

Nešto od mitsko-kozmološkog karaktera ovih "poetaka" može se pripisati uglavnom retrospektivnoj prirodi socioloških analiza tranzicije koje se u Hrvatskoj, preokupiranoj realitetom rata i problematikom uspostavljanja države, pojavljuju uglavnom tek duboko u devedesetim godinama, dakle gotovo cijelo desetljee nakon iznenadnog dogaaja. Ako su analize hrvatskih ekonomista devedesetih godina govorile o kompleksnim uzrocima rapidnog "trošenja" inae vrlo dobrih predispozicija Hrvatske za procese tržišne transformacije8, onda su društveni znanstvenici prvenstveno bili upueni tu8

"Politika precijenjenog stabilnog nominalnog teaja nacionalne valute potaknula je prekomjeran uvoz, osobito trajne potrošne robe, pa su pozitivni efekti kreditne ekspanzije uglavnom poništeni rastom vanjskog

35


maenju razloga za rastue trendove negativnih pokazatelja o stanju ekonomije i društva. No problemi interpretacije društveno-kulturnih okolnosti podivljavanja hrvatskog kapitalizma pokazuju veliki manjak u samom temelju produkcije znanja i legitimacije interpreta nove društvene realnosti. Prvo, rat na podruju bivše zajednike države dugotrajno je odgodio uvjete za raspravu tranzicijskih procesa kao temeljno sistemske promjene te je posebno zamutio injenicu, koju nedavno rasvjetljava Sreko Pulig, da ovdje i "nije bilo izravnoga odluivanja o kapitalizmu" (2007). "Kolaps" u hrvatskom sluaju zadobiva karakter kolapsa bivše državne zajednice, a ne globalne paradigme socijalizma, pa se nedostatak praktinih interpretacija i razmatranja praksi društvenih promjena nadomješta govorom o nacionalnoj državi, bez dostatnoga razmatranja prepoznatljivoga i željenoga politiko-ekonomskog sustava koji bi je identificirao (ako to nije, prema gore navedenoj tezi, jednostavno "povratak normalitetu"). Na taj je nain i ovdje, podrazumijevajui se kao jedini izbor, nediferencirani pojam "zapadne demokracije" prikrio "paradoksalnu situaciju u kojoj se interiorizacija meunarodnih normi interpretira posredstvom normativnih modela (demokratije, meunarodnog prava, ljudskih praduga. Posljedica je, dakle, bila pad konkurentnosti domaih proizvoaa zbog makroekonomske politike aprecirane kune u uvjetima liberalizacije uvoza.(…) Strukturne implikacije tih kretanja znae da e u skoroj budunosti kada doe vrijeme otplate stranih kredita, izostati devizni priljev na osnovi izvoza robe i odgovarajuih izvoznih usluga.(…) Garant (država) bit e prisiljena otplaivati zajmove iz prorauna, to e dodatno potencirati probleme financiranja društvene potronje. Ve danas se dio nje mora alimentirati prodajom vlasništva domaih proizvodnih potencijala stranom kapitalu, umjesto da se strani kapital usmjeri na direktno stvaranje novog proizvodnog potencijala" (Baleti 1999: 203).

36

Ines Prica

va, tehnološkog i ekonomskog razvoja) koji su i sami u krizi." (Savi 2001: 17) Suoavanje s uznemiravajuim pokazateljima državne ekonomije i poteškoama da se oni objasne u svjetlu "opega napretka" stidljivo javlja tek s desetljeem zakašnjenja9, zajedno s konceptom tzv. druge tranzicije koji je, prema Puligu, djelomino uveden kao alibi za prikljuivanje politikim procesima liberalne elite nakon i usprkos posljedica "krive", tj. ratne tranzicije (usp. Pulig isto.). No upravo je to desetljee, obilježeno ratom i nelegalnim privatizacijama, uzeto oglednim razdobljem za formiranje stereotipnih socioloških zakljuaka o "otporu mentaliteta" i ulozi "lošega sociokulturnog kapitala" u slabostima tranzicijskih strategija. Kulturalizam tumaenja "divljeg kapitalizma" kao predestinacije hrvatskoga društva kulminira u ideji njezine dvostruke "hereditarne" optereenosti. "Hrvatska pripada skupinama europskih društava s relativno niskom razinom povjerenja, tj. sociokulturno naslijee obuhvaa i pripadnost mediteranskom krugu s dominantnim utjecajem katolicizma (ime smo bliski Italiji, Španjolskoj i Francuskoj), ali i pedesetak godina komunistikog eksperimenta" (Rai 1999: 325).

Sljedea utjecajna teza rješenje tra#i u injenici "neautentinosti" tranzicije, odnosno nepostojanju prvobitnih uvjeta za njegovu lokalizaciju – pa tako ni za formiranje povijesnog subjekta njezine 9 Od statusa jedne od zemalja najbolje pripremljenih za tranziciju, Hrvatska sustavno pada na dno ljestvice svih pokazatelja privrednog rasta. Do duboko u 21. st. (ukoliko se nastavi postojei trend), nee dostii svoj BDP iz osamdesetih godina, krajem devedesetih imala je najveu stopu nezaposlenosti u srednjoeuropskim zemljama, peterostruki porast deficita trgovake bilance i udvostruenje vanjskoga duga (Vojni 1999: 389).

37


naracije, odnosno interpretacije10. Zbog toga ni demokratizacija nije bezuvjetno organski nastavak unutrašnje mijene u svakoj tranzicijskoj zemlji, nego prvenstveno meunarodna obaveza, nalog da se "imitiraju najbolje strane politikih modela što ih primjenjuju zemlje pobjednice u nadmetanju sa socijalistikim blokom.11 injenica da se o tranziciji kao sustavnoj transformaciji niti ovdje nije moglo unaprijed raspravljati, niti na bilo koji nain pripremiti teren za njezino oživotvorenje, mogla je biti presudna za preuzimanje formulacija karakteristinih za zapadnu "tranziciologiju". No daljnje je optereenje lokalnog zapleta vezano uz nužnost uklapanja, sad ve jasno vidljivih, i blago reeno ambivalentnih, posljedica procesa koji su se odvijali pod krinkom postsocijalistike transformacije. Uvoenje antropološkog momenta poinje dominirati tranzicijskom egzegezom onda kada valja prestati govoriti o vjetru koji je jedne noi pomeo svjetsku povijest i skrenuo je na put napretka. Sada e pitanje za koga je onda to tako "dobar" i svrhovit proces zahtijevati uvoenje ljudskoga subjekta, a za mnoge analitiare to e oznaiti tek nužnost prelaska na (zapravo "marksistike") pojmove ostataka stare svijesti. No duktus tekstova tadašnje srednje struje hrvatske društvene znanosti imao je na umu jedan drugi retoriki zaokret: ona "prekonona" priroda dogaaja kao da više 10

Zahvaljujui tome, podrazumijevana i u kolektivnom iskustvu ukorijenjena "težnja da se razore politiki sklopovi i mreže realnog socijalizma" dovedena je u pitanje, budui (ne sumnjajui u postojanje opozicijskog kontinuiteta u zemljama post-socijalizma), ostaje notorna injenica da "nijedan unutrašnji, pojedinani otpor, nije bio dostatno snažan za navlastiti obraun s poretkom realnog socijalizma$ (Rogi 1998: 38). 11 No u hrvatskom je sluaju model oponaanja osporen injenicom da osamostaljenje dr#ava iz pograninih federacija nije bio sastavni dio meunarodnog tranzicijskog projekta ve se, dapae, "isticanje lokalne racionalnosti" (Rogi 1998: 39) smatralo oblikom politike regresije

38

Ines Prica

ne služi niem drugom do li ukazati kako se ipak ništa ne može postii preko noi. Uvoenje elementa ljudske svijesti i prakse imalo je dakle kljunu ulogu u "pesimistinim" tumaenjima društvenoga stanja s kraja devedesetih godina, kada je "enormna teoretizacija" tranzicije potvrdila pravilo po kojem "dok neka praksa funkcionira ona ne zahtijeva refleksiju" (Savi 2001: 18). Prema naratološkoj shemi koju predlaže Mile Savi, zaetak refleksije "može biti i trenutak njenog odvajanja od stvarnosti, tako da joj u procesu vlastite teoretizacije izmie ravan faktikih dogaanja" (isto: 18). Uloga prie konstitutivna je u tumaenju društvenih dogaaja jer "socijalne injenice imaju znaenje samo u kontekstu naracija", ali uz uvjet ispuštanja onih segmenata dogaaja koji ne mogu biti imenovani u zadatoj interpretativnoj matrici (isto 12). No upravo se ovi neobuhvaeni, latentni procesi mogu pokazati presudnima za ishod samoga dogaaja. Koja je onda to faktika ravan za koju sumnjamo da je "nestala" u komentaru post-socijalistike realnosti u pokušaju hrvatskih intelektualaca i strunjaka da objasne devijacije postsocijalistikih promjena? Nerealni socijalizam Kada je rije o profesionalnom statusu znanstvenih zajednica postsocijalistikih društava, onda ni ovdje ne treba ispustiti iz vida djelovanje niza retorikih momenata, kao posljedice opih okolnosti "intelektualne tranzicije" i samorazumijevanja vlastita položaja u kontekstu ope promjene ideološkog teksta12. Zasigur12 Govorei o "konverziji jugaslovenske inteligencije" (2001) Todor Kulji govori o dvije osnovne teme njihova samorazumijevanja: a)

39


no bi nas iskušavanje razliitih reperkusija argumenta o "socijalistikom mentalitetu" primijenjenog na ovu supstanciju odvelo daleko, u najmanju ruku do vjerodostojnosti onih "angažiranih antitotalitarnih intelektualaca" koji su "preko noi" obnovili svoj autoritet u osvit novoga doba. No ostaje neotklonjiva injenica zaodjevenosti suvremena društvenog komentara oblikom intelektualne "perestrojke", ako ništa onda odlunim distanciranjem od komformistike pozadine koja je, kako se tvrdi iz istoga izvora, podrazumijevala izrazitu parcijalnost i funkcionalnost, ako ne i krivotvorenje tumaenja socijalne zbilje, kao profesionalnu devijaciju unutar znanstvene zajednice u razdoblju socijalizma. Ma kako se danas trudili objasniti pritajenu prirodu našega participiranja u tome okolišu, korpus znanja i informacija koji nas je uzgojio dubinski hibridizira izvor našega ovlaštenja za tumaenje suvremenosti. Taj procijep uzrokuje zainjanje posve nove prie $ni iz ega", prie koja je ometena disfunkcijom odreene prakse (znanstvene i analitike reprezentacije socijalizma) kojoj se, u svim njezinim oblicima i (unutarnjim jednako kao izvanjskim) perspektivama, danas, ako se hoe, može dovesti u pitanje vjerodostojnost13. Refleksija o vlastitu društvu spremna je sada oblikovienju sebe kao žrrtve i b) uvjerenju o neprekinutom vlastitom disidentskom statusu i postojanom idejnom kontinuitetu. 13 Prema najpoznatijem hrvatskom sociologu Josipu Županovu, problem je u suvremenom nastavljanju trenda što ga je naznaio groteskan odnos prema znanosti u socijalizmu. Dok socijalistiko državno gospodarstvo openito naginje neprofesionalnosti i antiintelektualizmu (gdje se "direktori s jedva završenom osnovnom školom bave rastjerivanjem strunjaka"), podržavajui u ranom razdoblju uvoenja samoupravljanja " neku vrstu fajerabendovskog anarhizma" (Županov 1998: 112), razdoblje poslije sloma socijalizma, prema njemu, ne bilježi promjene u bitnim trendovima. "Postoji, doduše, velika intelektualizacija politike i administracije, ali to ne znai nikakav prodor znanstvenog pristupa. Kako bi op-

40

Ines Prica

vati se $ni iz ega", a uglavnom kao "ogovaranje" imaginarnih nositelja starog, socijalistikog mentaliteta – u krajnjoj liniji, paradoksalno izvrui i reproducirajui postupak "unutarnjeg orijentalizma" (usp. Buchowsky 2006), u meuvremenu gotovo u potpunosti zamijenjenog "patetinim", empatijskim pristupom u uvidima "outsidera". Dok zapadna znanost suosjea s ljudskim subjektom post-socijalizma, domaa je ogorena što se takav još nije ni rodio: u njihovoj prii o poetku doba s kojim su zajedno ponovno roeni, nedostaje glavni protagonist – jer to nije narod socijalizma, imenovan glavnim uporištem mentalitetno-kognitivnih prepreka društvenih promjena. Tipian scenarij "prosvijeene" unutarnje kritike hrvatske tranzicije barata stoga ponajviše pojmom retradicionalizacije, odnosno društvene regresije (umjesto oekivane progresije – modernizacije) pred kojom je tranzicija kao globalni proces i sama "iznenaena". Ta je tradicija bila jednostavno nataložena u svijesti ljudi nesposobnih "prolaziti kroz niz funkcionalnih adaptacija koje vode sve veoj djelotvornosti, (…) sve veoj specijalizaciji društvenih uloga – kako organizacija, tako i pojedinaca (ega e posljedica biti) sve fragmentarniji doživljaj svijeta i uzroka pojedinih dogaaja" (Rimac 2004: 410). Ne shvaajui ovakav tip promjene, populacija "koja se zbog prolaska zenita profesionalne aktivnosti smatra gubitnicima u procesu tranzicije" (413), sklona je negativnoj procjeni novonastale situacije i traženju "žrtvenoga jarca" za vlastiti položaj. Graani dakle ne samo da se pokazuju neuspješnima za shvaanje i provoenje promjena nego ih, dodatno, nisu u stanju razumjeti, odnosno iskrivljuju stvarnost tranzicije kao društva krize i problema, te uzroke "smještaju izvan pojedinca i pripisuju devijantnim postali u novim ulogama, ljudi s diplomama i zvunim titulama moraju prihvatiti sasvim drukije kodove ponašanja" (isto: 113).

41


jedincima (kriminal) i posebnim okolnostima (rat), ak i kada ti uzroci nemaju izravne veze sa stvarnim stanjem" (isto, 413)14. Ipak, u meuvremenu, i neometano od ovih poteškoa, "u proizvodnoj sferi formira se nova ekonomska elita koja funkcionira sukladno zakonitostima slobodnog tržišta" (isto: 409). Time smo izravno dovedeni pred pitanje "kako to da se nakon desetljea zajednikog povijesnog iskustva s realnim socijalizmom u centralnoj i istonoj Europi nekim ljudima uspijeva otarasiti toga nasljea a drugima ne" (Buchowsky 2001: 17)? Ako argument zaostatka svijesti, kako ispada, ne vrijedi kada je rije o rastu društvenih elita na istome prostoru15, onda – uz konti14

Uravnoteženiji uvidi dobiveni su transdiciplinarnim istraživanjem (uvoenjem sociologije, ekonomije, sociobioloških, psiholoških i kulturalnih studija) kojima se izvodi pojam tzv. socioekonomike, s pretpostavkom "subjektivne mjere koristi$ kao kljunog problemskog mjesta "sueljavanja sociologije i ekonomike" u studijama tranzicije, usp. Meštrovi& %tulhofer 1998: 2). Analize se kreu u smjeru relativiziranja (uvoenja kategorije osjeaja) osnovnih aksioma neoklasine ekonomske analize po kojima su "racionalnost" i "maksimiziranje koristi" (tzv. racionalna sebinost) temelj ekonomskog ponašanja pojedinca. Istraživanja iznašaju pojam situacijske racionalnosti (specifina sociokulturna mudrost), koji opet snažno rauna na nasljeene faktore ("perzistencija navika vezanih uz društveni i gospodarski sustav koji je nestao u oblaku postkomunistike prašine", Štulhofer 2000: 12). Retradicionalizacija hrvatskog tranzicijskog društva postavljena je u obzor pojma kulturnog kapitala koji je, jednako kao onaj ekonomski, socijalni i simboliki, nedostatno akumuliran, što govori o "nemogunosti ideologijskog normiranja unutarnje osposobljenosti za temeljne vrijednosti liberalno demokratskog društva" (Meštrovi&%tulhofer 1998: 4). Na taj nain ponovno "postaje jasno kako preferencije i navike koje su akteri razvili u okvirima staroga mogu biti krupan problem za razvitak novog sustava" (Štulhofer 2000: 106). 15 "Uz egzistencijalnu nesigurnost izazvanu ratom, društvo u velikoj mjeri preplavljuje homogenizacijski obrazac vezan za identifikaciju

42

Ines Prica

nuitet kategorija "socijalistikog naroda" i "sposobnih elita" – ostaje posve neizvjesno u emu se sastojao iznenadni dogaaj tranzicije. Pria o budunosti koja bi, "da je mogla", nastupila na taj nain podražava strukturu ideološke naracije koja je funkcionirala na slian nain reklame vlastita postojanja: uspostavljen je još jedan "obrazac kontinuiteta" socijalnog ponašanja u postsocijalizmu16. U takvim se okolnostima oblikuje možda i najutjecajnija društvena interpretacija hrvatske tranzicije okomljena na problem tzv. neracionalne potrošnje kao jedne od njezinih "niim izazvanih" odnosno "iracionalno" uvjetovanih devijacija. Osujeena u svome emancipatorskom pozivu da ukaže na opasnost manipulacije potroakom kulturom, teorija može jedino ustanoviti da "svi žive ili, kad je rije o siromašnijim slojevima i zemljama, žele živjeti životom u kojem dominira materijalizam, ekonomizam i konzumizam, vjerujui da imati više i trošiti više znai #ivjeti bolje" (Markus 2001: 546) 17. slinu tradicionalnom društvu. U isto vrijeme u proizvodnoj sferi formira se nova ekonomska elita koja funkcionira sukladno zakonitostima slobodnog tržišta" (Rimac 2004:409). 16 Govorei o $obrascima kontinuiteta " u ex-Jugoslaviji Stef Jansen izdvaja "paradoksalnu mada neospornu injenicu da sadašnje stanje zrcali pojedine aspekte titoistikog perioda, unato, ili ba zbog dramatinih pokušaja da se postkomunizam jasno odvoji od toga razdoblja. (…). Kao i komunizam, dominantni diskursi današnjice grade se oko ‘novog poetka’ – i upravo u toj želji da se odmaknu od onoga prije, oni se ne razlikuju od revolucionarne jugoslavenske naracije " (Jansen 1998: 102). 17 Zeman tako govori i o instanciji "osloboenog naroda, koji izmuen oskudicom i neizvjesnou koja vlada u tranzicijskoj pustinji, uglavnom ne žali za samim sužanjstvom nego za punim loncima koje su im osiguravali njihovi bivši gospodari" (Zeman, 1998, 14). Slino i Josip Županov govori o "istonjacima koji su se obreli u sinajskoj pustinji jednog neodreeno dugog i munog tranzcijskog razdoblja. Isto kao što su se

43


Tako se kulturna razlika jugoslavenskog "nerealnog socijalizma" pojavljuje kao kljuan element odgovora na pitanje zašto je, dakle, "materijalizam", najgori u skali zapadnih vrednota, uzet za temeljeni uzorak tranzicijskoga (o)ponašanja? Jer, suprotno od tranzicijskih društava s iskustvom deprivacije materijalnih dobara, ovdje je materijalizam upravo posljedica kontinuiteta potrošaa nezasluženih dobara, "kroz više naraštaja naviklog na nezahtijevan ali i relativno udoban život pod staklenim zvonom socijalizma" (Markus 2001: 545). Tako ispada da je (jugoslavenski) socijalizam prepreka tranzicije upravo stoga što je neki oblik "pokvarenog kapitalizma" u kojem, osim lažnih intelektualca, egzistiraju i "lažni radnici u lažnim tvornicama", "manekeni epohalnog programa oslobaanja", koji su mislili da "svaka banalnost koju ine mora biti vrlo skupo naplaena" (Rogi 1998:54). Dovedena do krajnjih konzekvenci, kritika prizemljuje u neobinom zakljuku po kojem ispada da bi, u sluaju da je ovdje socijalizam bio "istinskiji", "realniji" u rascjepu svoga proklamiranog i stvarnog sadržaja, bio lakši i vjerodostojniji proces njegove tranzicije. Ovako je koketiranje s idealom blagostanja jugoslavenskog kasnog socijalizma omoguilo tek da se "s njegova tla spontano ocjenjuje i kapitalizam kao sustav koji (napokon) oslobaa pravo na grabež i od zadnjih poteza utopijskim kistom, a oblikuje društvene prilike pogodne uglavnom za inteligentne razbojnike" (isto 55). *** Govorei o naporima sovjetologa da objasne unutarnje okolnosti raspada sovjetskog socijalizma, Alexei Yurchak ukazuje stari Izraelci, rogoborei protiv Mojsija i Arona, htjeli sa Sinaja vratiti u Egipat, tako bi 20% istonih Nijemaca htjelo obnoviti DDR" (nav. dj.: 13).

44

Ines Prica

na kontroverzni karakter neprestanog referiranja na homo sovieticusa – tipa ovjeka koji je, ugoen kognitivnim kapacitetima i komoditetima razliitih promatraa socijalizma, morao obnašati ulogu protagonista ujedno njegova "uspona" i njegova "pada"18. U trajnom korištenju opreka kojim se opisivala sovjetska realnost (partija i narod, represija i sloboda, prisila i otpor, istina i prijetvornost, službena ekonomija i siva ekonomija, službena kultura i kontrakultura, totalitarni jezik i narodni jezik, javni identitet i privatni identitet), sovieticus jednako može preuzeti ulogu nositelja i pritajenog disidenta u sveopoj "socijalnoj šizofreniji"19. 18

"U kasnim osamdesetima Francoise Thom je tvrdio da u Sovjetskom Savezu lingvistiki 'simboli prestaju(ali) biti djelotvorni', stvarajui 'svijet bez znaenja, bez dogaaja i bez humanosti. Nešto recentnije, Frank Ellis je otišao dalje: 'Kad su um, zdravi razum i dostojanstvo dovoljno esto napadnuti, osobnost je tada osakaena, a ljudska se sposobnost shvaanja raspada ili biva unakažena. Barijera izmeu istine i la#i uinkovito se razara... Odgojen u takvoj atmosferi, zastrašen i lišen svake intelektualne inicijative, Homo Sovieticus nikada nije mogao biti više od glasnogovornika partijskih ideja i slogana, koji nije toliko ljudsko bie ve prije spremnik koji se može isprazniti i napuniti kako je partijska politika diktirala". Yurchak se referira na djela Thom, Francoise. 1989. Newspeak: The Language of Soviet Communism. London: The Claridge Press. i Ellis, Frank. 1998. The Media as Social Engineer. In Russian Cultural Studies. An Introduction. Catriona Kelly and David Shepherd, eds. Oxford: Oxford University. 19 Primjerice, tvrdi se da je obini sovjetski narod "skrivao stvari, kao što su kasetofoni, oigledno zapadnog porijekla, s obzirom da su oni povezani s otporom režimu" (Humphrey, 1995:), i da je sovjetski jezik bio "politika diglosija" izmeu službenog partijskog jezika i privatnog jezika naroda (Zaslavsky i Fabris, 1982.; Ini, 1984.; Wierzbicka, 1990.; Kupina, 1995.; Epstein, 1991.; 1995.; Jowit, 1992.). Stoga su za Johna Younga sovjetski graani "ne-pokorni" disidenti, koji se "su-

45


Epistemološki je problem u tim modelima opreka, tvrdi Yurchak, da oni, usprkos tomu što opisuju subjekt koji je "podvojen", ironino, reproduciraju zapadnocentrino shvaanje normalne osobe kao odreenog, suverenog pojedinca. Drugi je problem u tim pristupima njihovo teoretiziranje o djelovanju – oni povezuju djelovanje s otporom i subverzijom normi, ime se razotkriva implicitna pretpostavku kako je odreena (zapadna) koncepcija djelovanja univerzalna. Ponajprije, ono što se može izgubiti u ovim razmatranjima jest kljuna i paradoksalna injenica da je velik broj ljudi koji je živio u socijalizmu iskreno podržavao njegove fundamentalne vrijednosti i ideale, iako se njihove svakodnevne prakse mogu initi "dvolinima", jer su oni doista rutinski prelazili preko mnogih norma i pravila reprezentiranih u službenoj ideologiji toga sustava. Na taj se nain, omraženi se i neiskorjenjivi lik nastao u jugoslavenskom socijalizmu, pojaan svojom balkanskom razlikom, pojavljuje kao neki oblik homo sovieticusa "na kvadrat", s tom razlikom što je homo jugoslavicus dodatno složeno vezan uz problem samoidentifikacije. Ujedno interioriziran i alijeniran, on je u središtu retorikog oblika kritike (mi ali ne baš mi) koji u sebi ponajprije krije pitanje statusa i legitimacije postsocijalistikog intelektualnog subjekta.

protstavljaju prijevarama vlasti dajui prednost 'injenicama' naspram službenih izmišljotina" u "razgovorima s frustriranim prijateljima iza zatvorenih vrata, u znakovnom jeziku koji su izmislili lanovi obitelji koji sumnjaju da je tajna policija ozvuila njihov stan, u rukopisu ili na kaseti koja se prenosi od ovjeka do ovjeka... (1991:226).

46

Ines Prica Navedena literatura: Baleti, Zvonimir&Zduni, Stjepan 1999. "Stanje hrvatskog gospodarstva i izbor razvojne strategije". u Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Baleti, Zvonimir et al. eds. Zagreb: Ekonomski institut. s. 203-220. Buchowsky, Michal. 2001. Rethinking Transformation: An Anthropological Perspective on Postsocialism. Poznan: Wydawnictwo Humaniora. Buchowski, Michal. 2006. "The Specter of orientalism in Europe: From Exotic Other to Stigmatized Brother". Anthropological Qarterly, vol. 79 no. 3. s. 463-482. Burawoy, Michael. 1991. "Afterword". u Uncertain Transition. Ethnographies of Change in the Postsocialist World (Burawoy, Verdery ur.). Lanham. Boulder. New York. Oxford: Rowman&Littlefield Publishers, Inc. s. 301-311. Burawoy, Michel; Verdery, Katherine. 1999. "Introduction". u Uncertain Transition. Ethnographies of Change in the Postsocialist World (Burawoy, Verdery ur.). Lanham. Boulder. New York. Oxford: Rowman&Littlefield Publishers, Inc. s1-19. engi, Drago&Rogi, Ivan. 1999. "Uvod". u Privatizacija i javnost. engi&Rogi, eds. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. s. 5-6. Dahrendorf, Ralf. 1990. Reflections on the Revolution in Europe: In a Letter Intended to Have Been Sent to a Gentleman in Warsaw. London: Chatto and Windus. Jansen, Stef. 1998. "Homeless at Home: Narrations of Post-Yugoslav Identities. in Migrants of Identity. Perceptions of Home in a World of Movement. Rapport, Nigel&Dawson, Andrew. eds. Ethnicity and Identity Series. Oxford, New York: Berg. (p. 85-110) Kalini, Pavle. 2005. "SAD e završiti kao SSSR". www.iskon.hr Kuli, Slavko. 1999. "Rekonstitucija društva kao preduvjet restrukturiranja gospodarstva i ukljuivanja u euroatlanske integracije". u Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Baleti, Zvonimir et al. eds. Zagreb: Ekonomski institut. s. 43-62.

47

Problem interpretacije tranzicije ... Kulji, Todor. 2001. "O konverziji i samorazumevanju jugoslovenske stvaralake inteligencije". Zbornik radova sa naunog skupa "Socijalno-ekonomske promene u Srbiji/Jugoslaviji: perspektive i ogranienja. Biblioteka Disput. http://147.91.230.48/ifdt/izdanja/knjige/ Zbornik_revipor/download Kurti, Laszlo. 2002. "Toward an Anthropology of the East in the New Millennium". in A Post-communist Millenium: The Struggles for Sociocultural Anthropology in Central and Eastern Europe. Skalnik, Petr, ed. Prague: Prague Studies in Sociocultural Anthropology 2. (p. 167-185). Markus, Tomislav. 2001. "Cijena jednog uspona. Sumrak intelektualaca u masovnim društvima XX stoljea" (The Price of a Rise. The Disappearance of Intellectuals in 20th Century Mass-Societies). Društvena istraživanja 3. 527-559. Meštrovi, Matko; Štulhofer, Aleksandar (ur.). 1998. Sociokulturni kapital i tranzicija u Hrvatskoj. Zagreb : Hrvatsko sociološko društvo. Offe, C. 1991. Capitalism by democratic design? Democratic theory facing the triple transition in East Central Europe. Social Research 58:865-92. Outhwaite, William& Ray, Larry. 2005. "Introduction: Being Taken by Surprise". u Social Theory and Postcommunism. Blackwell Publishing. Prica, Ines. 2006. "The Construction of Authority in a 'Female' Discipline. Transitional Ethnology under the Rule of Women"(izvorni znanstveni rad). Acta Ethnographica Hungarica. vol 51: 61-72. Budapest: Akademia Kiado. Prpi, Katarina; Despot, Blaženka; Dugandžija, Nikola (eds.). 1993. Croatian Society on the Eve of Transition. Collection of Papers. Zagreb: Institute for Social Research-Zagreb University. Pulig, Sreko. ur. 2007. "Mit o tranziciji" (razgovor s Markom Stamenkoviem, Ovidiu Tichindeleanuom, Elviom Baccarinijem, Hrvojem Štefanom i Srekom Puligom. u Tranzicija koja tee (Temat). Zarez 205. 3.5. 2007. dostupno na http://www.zarez.hr/205/temabroja2.htm Rai, Domagoj. 1999. "Zapostavljeni uzorci neuinkovitosti menadžmenta u Hrvatskoj". u Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Baleti, Zvonimir et al. eds. Zagreb: Ekonomski institut. s. 319-334.

48

Ines Prica Restrepo, Eduardo i Escobar, Arturo. 2005. "’Other Anthropologies and Anthropology Otherwise: Steps to a World Anthropologies Framework". Critique of Anthropology 25(2): 99-129. Rimac, Ivan. 2004. "Strukturiranje politikih problema i modernizacija društva". Društvena istraživanja, god. 13, br. 3 (71)405-422. Rogi, Ivan. 1998. "Tranzicijski trokut: Muka s nedovršenou". u Privatizacija i modernizacija. Rogi, Ivan&Zeman, Zdenko. eds. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. s. 36-53. Savi, Mile. 2001. "Dogaaj i naracija (O procenjivanju karaktera savremenih dogaaja)". u R/Evolucija i poredak. O dinamici promena u Srbiji. Spasi, Ivana; Suboti, Milan. eds. Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju. pp.11-22. Štulhofer, Aleksandar. 2000. Nevidljiva ruka tranzicije. Ogledi iz ekonomske sociologije. Zagreb: Biblioteka "Socijalna ekologija". Razvoj i okoliš. Verdry, Katherine. 1996. What Was Socialism and What Comes Next. Princeton: Princenton University Press. Vojni, Dragomir. 1999. "Zemlje u tranziciji: od konca osamdesetih do konca devedesetih". u Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Zagreb: Ekonomski institut. s. 363-397. Watanabe, Hibi. 1998. "The Triad of Post-socialism, Post-colonialism, and Postmodernism? Fragmentary Memoranda from Southern Siberia". u Out of the Ruins. Cultural Negotiations in the Soviet Aftermath. (ur. Nancy Ries & Cathy Warner). The Anthropology of East Europe Review 16(2). s. 128-136 elektronskog izdanja k Yurchak, Alexei. 2003. "Soviet Hegemony of Form: Everything Was Forever, Until it Was No More". Comparative Studies in Society and History 45/3: 480-510. Zeman, Zdenko. 1998. "Antinomije moderne. Filozofske i sociologijske refleksije". u Privatizacija i modernizacija. Rogi, Ivan&Zeman, Zdenko. eds. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. s. 11-34. Županov, Josip. 1998. "Kulturni kapital – Kategorija informatikog društva". u Sociokulturni kapital i tranzicija u Hrvatskoj. Meštrovi, matko&Štulhofer, Aleksandar. eds. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo. (s. 109-114)

49


Ines Prica THE PROBLEM OF INTERPRETING TRANSITION FROM AN "UNREAL SOCIALISM" The goal of the paper is to denote the fundamental questions and problems of the (anthropological) interpretation of post socialism, commencing from its initial moment, that is, the identification of the event that indicates the establishment of transition as a social, political and cultural process. After assessing the circumstances of interpreting transition as a change of a global nature, particular consideration will be focused upon the local: how, principally in the Croatian social and humanist sciences, the question of "shift" is being reproduced considering the idiosyncrasies of the Yugoslav socialism.

50

Bojan Žiki

Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu

Ljudi (koji nisu sasvim) kao mi. Kulturna konceptualizacija pojma privatnik u Srbiji1 Apstrakt: Za razliku od drugih tranzicionih sredina, zemlje bivše SFRJ imale su iskustva s privatnim preduzetništvom u svom ''predtranzicionom periodu'', tj. u vremenu koje je prethodilo njihovoj kapitalistikoj transformaciji, u ekonomskom, društvenom i kulturnom smislu. Privatni preduzetnici u Srbiji imali su uvek poseban status sa pravnog, društvenog i kulturnog kognitivnog aspekta. U radu se razmatraju uslovi i razlozi toga sa stanovišta kulturne konceptualizacije. Klune rei: kognitivna antropologija; tranzicija; privatno preduzentištvo; Srbija

1 Rad je rezultat uestvovanja u Projektu 147035, u potpunosti finansiranom od strane MNZŽS.

Bojan iki

Uvod Apologete samoupravnog socijalizma titoistiko-kardeljevskog tipa hvalile su se, izmeu ostalog, pluralizmom svojinskih odnosa: pravni sistem SFRJ poznavao je društvenu, državnu i privatnu svojinu. U uslovima koji su vladali u tom društvu, nikad niste mogli sa sigurnou rei ta tano razlikuje prva dva svojinska oblika – na opštem nivou ili u nekom konkretnom sluaju. Za razliku od toga, privatna svojina bila je jasno titulisana – u pravnom, ali i u kulturno kognitivnom smislu. Nešto je neije, kad se zna ije je – tj. kome pripada – slušao sam u detinjstvu i ranoj mladosti esto. Ono što je ostajalo nedoreeno, meutim, kako u normativnom, tako i u smislu kulturne percepcije, bilo je to – na koje i kakve naine se može doi do onoga to e biti oznaeno nepobitno kao privatno. Postojala su odreena zanimanja, kao što znamo, koja su se smatrala domenom pravno i kulturno prihvatljivog sticanja privatne imovine, a njih nije bilo baš tako malo, kao što bi neko mogao da pomisli, možda2. Pored raznovrsnih zanatskih delatnosti, taksista i tome slino, u tu kategoriju ubrajali su se sportisti, estradni i tzv. slobodni umentici itd. Ljudi su odlazili na rad u inostranstvo, takoe, po razliitim osnovama – od gastarbeita u klasinom smislu, do njegovih vidova koji nisu bili etiketirani tim nazivom. Imovina se mogla 2

Fantastino odreenje pojma privatno preduzetništvo dala je Ildiko Erdei; iako je to odreenje dizajnirano za tranzicioni model našeg društva, smatram da važi, zapravo, za najbolji opis toga kako se dati pojam doživaljava u kulturnoj kogniciji tog društva. V. * , "+ - – - +? , @+? ( .), G +, * LIV, 2006, 377-388. 4 U tom smislu, D’Andrade ukazuje na (zajednike) radove Berlna, Breedlovea i Ravena, na primer, dok u našoj antropologiji pionirski po-

54

Bojan iki

u tom smislu da govore o pravoj prirodi tog neega, ali teško da su znaenjski nasumini; uvek su motivisani na odreeni nain. Uzmimo izraz koji je kod nas uobiajen još uvek, kada je u pitanju isplata linih dohodaka, na primer. Uglavnom se kaže dobio/la sam platu, pita se jesi li dobio/la platu i tome slino. Ono što je konotirano ovim izrazom, nesumnjivo, jeste isplata zarade steene obavljanjem odreene delatnosti u datom vremenskom periodu, koja bi trebalo da se vrši u regularnom kalendarskom ritmu. Ta zarada predstavlja, dakle, finansijski ekvivalent koncepta nadoknade za uloženi trud u vezi obavljanja nekog posla. U tom smislu, zapravo, deo je šireg koncepta ugovornog odnosa izmeu onog koji obezbeuje posao i onog ko ga obavlja. Sledei logiku konceptne derivacije5, dalje, može se rei da izraz koji je u pitanju opisuje, u stvari, taj odnos – iz ugla osobe koja obavlja posao. Toliko o vidu kulturne percepcije odgovarajue injenice. Kada je u pitanju njena kognitivna evaluacija, meutim, da bismo je razumeli, potrebno je da poznajemo kontekst koji je determiniše, na izvestan nain, a to je privredni sistem socijalistikog samoupravnog društva pokojne Jugoslavije. Pozvavši se na svojevrsnu epistemiku povlaenost u tom pogledu, može se izneti tvrdnja da je dobijanje plate bila distinktivna karakteristika zaposlenih u državnom i društvenom sektoru. Privatni sektor bio je organizovan do poetka 90-ih godina prošlog veka na takav nain da nisu postojala preduzea koja su zapošljavala, duhat predstavlja rad Dragane Antonijevi; v. Roy D'Andrade, The Develpoment of Cognitive Anthropology, Cambridge University Press, Cambridge 1995, [ -+ Y-G- Y, = > > , VI, 57-61, 1985. 5 Nee biti detaljnije obrazlagana na ovom mestu, v. "- \ Y, - II: + = , J , J < -

Antropologija postsocijalizma

Astrologija i antropologija

Čovjek kao osoba : teološka antropologija

Strukturalna antropologija danas: tematski zbornik u čast Kloda-Levi Strosa

Antropologija postsocijalizma

Astrologija i antropologija

Čovjek kao osoba : teološka antropologija

Strukturalna antropologija danas: tematski zbornik u čast Kloda-Levi Strosa

Recommend Documents