Trojstvo

Naslov izvornika: Leon Uris TRINITY

LEON URIS

Trojstvo

Ovo je djelo posvećeno mojoj ženi Jill, koja je jednako toliko dio ovih stranica koliko i irski narod. Želim od srca izraziti zahvalnost na suradnji Diani Eagle, čiji je istraživački i predani rad značio golem prilog, te Javnoj knjižnici u Denveru. Bilo je i mnogo drugih čije su izjave i stručna mišljenja omogućili ovo djelo. Samo me njihov prevelik broj sprečava da im se poimence zahvalim. Na žalost, neki od njih ne mogu ili ne žele biti spomenuti, jer se irska povijest nastavlja. Oni koji su mi pomogli znaju tko su i njima vječna hvala. »Nema sadašnjosti ni budućnosti - postoji samo prošlost koja se neprestano ponavlja - sada.« Eugene O'Neill - Mjesec za nakaze

PRVO POGLAVLJE SVIBANJ 1885. Još se jasno sjećam prvog velikog udarca u svom životu. Iz susjedne kuće začuo se vrisak. Potrčao sam prijeko, u kuću jednako poznatu kao i moj dom. Djeca Larkinovih - Conor, Liam i Brigid - stajala su prestravljeno i razrogačenih očiju u ložnici, gdje je na strunjači od jelovih grančica ležao stari Kilty. Progurao sam se do Conora. - Djed je mrtav - reče on. Njihova mati, Finola, u osmom mjesecu trudnoće, klečala je glave pritisnute o starčeva prsa. Tada sam prvi put vidio mrtvaca. Bio je voštano blijed i koštunjav, razjapljenih bezubih usta, a staklene su oči zurile u mene. I ja sam zurio u njega sve dok mi očne jabučice nisu gotovo iskočile iz duplji. Oh, bio je to trenutak strašnog otkrića. Mi, djeca, vjerovali smo da stari Kilty ima vilinsku moć i da će živjeti vječno, a tu je bajku podupirala činjenica što je bio najstariji čovjek koji je preživio veliku glad; uz to, bio je i junak fenijskog ustanka, i 1867. godine, utamničen i strašno mučen za svoje sudjelovanje u pobuni.*( Fenijci (po Bratoljubu Klaiću) ili feniani (ELZ) - pripadnici tajnog revolucionarnog pokreta Iraca za zbacivanje britanske vlasti. Naziv potječe od Feni, imena drevnih stanovnika Irske, i gelske riječi feinne, jedne od legendarnih družina irskih ratnika koja je u 2. i 3. stoljeću, s herojem Finnom na čelu, branila Irsku. Kad je J. Stephens, u razdoblju nakon neuspjelog irskog ustanka (1848), osnovao 1858. godine Fenijsko bratstvo ili Irsko republikansko bratstvo, pokret se brzo proširio po svim zemljama gdje je bilo Iraca.)

Bilo mi je tada jedanaest godina. Kilty je, otkako sam pamtio, bio smušen, sjedio je zgrčen uz vatru i nesuvislo mrmljao. Bio je to drag starac, koji je živio duže no što se očekuje, ali nitko nije nikad ozbiljno pomišljao na to da bi mogao umrijeti. Mala Brigid poče plakati.

- Šššt! - presiječe je mati oštro. - Nećeš plakati dok djed ne bude položen na odar kako se pristoji. Kuća je okružena vilama koje nestrpljivo čekaju da provale unutra, a tvoj će ih plač osokoliti da to učine i otmu nam njegovu dušu. Finola se s mukom pridiže i grozničavo se baci na posao. Širom je otvorila prozore i vrata da pusti zle vile van, a zatim brzo zastrla zrcalo da sakrije lik umrlog. - Liame, ti ćeš pronijeti vijest. Ne zaboravi otići u staju i do košnica te stoci i pčelama objaviti da je Kilty umro. Ako to ne učiniš, vile će odnijeti njegovu dušu. -Lomila je ruke i kukala. - Oh, Kilty, Kilty, bio si dobar čovjek! - A onda se okrene meni. - Seamuse! - Da, gđo - odgovorih. - Pođi svojoj majci. Treba mi pomoć njezinih spretnih ruku da ga spremim. Conore! Conor ne odgovori. I dalje je zurio u djeda. Protresla ga je za rame. Conore! - Da, majko. - Popni se do tresetišta po oca. Brigid se spustila na koljena i užurbano se križala. - Na noge i pomozi mi, Brigid - zapovjedi Finola, jer je leš bio ženski posao. Liam pojuri najprije u vlastitu staju. Vidio sam ga kroz poluotvorena vrata kako govori kravama. Conor se polagano natraške udalji iz izbe ne skidajući očiju s djeda. Vani ga lako bubnuh šakom u mišku. - Hej, ako odemo prvo do moje kuće, otpratit ću te potom do tresetišta. Preskočismo kameni zidić koji je dijelio naše kuće. Moju mater, Mairead O'Neill, zateći ćemo, kao i sve matere Ballyutogua, prignutu nad ognjištem. Kad smo utrčali u kuću, upravo je na ognjište iznad zapaljenog treseta lancem podizala veliki bakreni kotao. - Dobar dan vam želim, gđo O'Neill - reče Conor. - Mi smo, na žalost, u žalosti. - Kilty Larkin je umro - rekoh ja. - Ah, tako je to - uzdahnu moja mati i prekriži se. - A gđa Larkin te treba da ga spremite. Mati je već skidala pregaču. - Conore, ti ćeš s bratom i sestrom noćas spavati ovdje - reče. - Ja bih na bdjenje - odgovori on. - O tome će odlučiti tvoja mati i otac. Imaš li uza se soli? - Oh, Bože, svi smo na to u uzbuđenju zaboravili. Mati priđe udubini u zidu kraj ognjišta te iz velike posude zahvati naprstak soli za moj džep, za Conora i za sebe - da nas sačuva od zlih vila. - Idem na tresetište s Conorom - dobacih joj, izjurivši za njim. - Ne zaboravite reći pčelama i kravama - dovikne ona za nama. - To već obavlja Liam.

Naše je selo ležalo otprilike stotinu metara iznad morskog rukava Lough Foyle, a naša su se rascjepkana polja protezala još sto i pedeset metara u brdo. Neka su bila jedva nešto veća od velike sobe u našoj kući, i samo su rijetki umjeli pouzdano reći čije je koje. Svaka je vrtača bila opkoljena zidićem, a oni su padine opleli kamenitom paukovom mrežom. Conor je trčao kao da ga gone zli dusi, ne zastajući dok se nije dašćući prepentrao preko posljednjeg zida. Spustio se na zemlju znojan, drhtav i jecajući. - Djed - protisne drhtavim glasom. Conoru Larkinu bilo je dvanaest godina. Bio je moj najbolji prijatelj i uzor. Jako sam želio da ga utješim, ali nisam znao kako. Moja najranija sjećanja bila su povezana s Larkino-vima. Bio sam najmlađi u obitelji, posljednje dijete. Sestre su mi sve bile već odrasle i poudane, a najstariji brat Eamon bio se iselio u Ameriku i postao vatrogasac u Baltimoreu. Srednji brat, Colm, u devetnaestoj, bio je osam godina stariji od mene kad je Kilty umro. Conor i ja otegosmo malo s polaskom, jer je dan rijetko kad bio tako jasan, a Vidik tako sjajan. Ballyutogue, što znači »mjesto nevolja«, uznosito se steralo po istočnoj strani Inishowena, nekoliko milja na sjever od Derryja u grofoviji Donegal. S mjesta na kojem smo stajali mogli smo obuhvatiti pogledom sve; svu otetu zemlju koja je sad pripadala Arthuru Hubbleu, grofu od Foyle. Vidik je bio tako jasan da smo preko zaljeva Foyle vidjeli sve tamo do Derryja i obalu od Muffa do Molvillea. Baš ispod nas na obali ležao je gradić, sa svake njegove strane pružale su se u dugačkom nizu pravilne četvorine blistavo zelenih protestantskih polja, a na svakoj je stajala bogata seljačka kuća od kamena na dva kata, pokrita škriljevcem. Gornje selo, u kojem smo živjeli mi katolici, ležalo je u vrištini, a njegov ludi labirint kamenih zidića uspuzao se visoko u divlje obronke. Conor čvrsto zagrize usnice da suzbije suze. - Što misliš, je li već li čistilištu? - upitah. On odmahne glavom želeći reći da ne zna, zatim sa zemlje podigne kamen i hitne ga niz brijeg. I ja bacih jedan, jer sam obično činio što i Conor. - Hajd'mo, Žgoljo - reče on, okrene se i zakasa puteljkom prema tresetištima. Da stignemo onamo, trebalo nam je gotovo cijeli sat. Čuvar tresetišta uputi nas onamo gdje su Tomas Larkin i moj otac, Fergus O'Neill, sjekli treset. Tamo je sloj treseta bio debeo. Po četvorica radila su svojim lopatama točno kao strojevi, režući treset na kocke, koje su izvlačili koloturom, slagali u uredne kamare da se suše. Nakon nekoliko tjedana, kad se naposljetku voda iz njih posve iscijedi, kocke bi postale lake i spremne za loženje. Osušene kocke tovarili su u niz magarećih zaprega i odvozili na prodaju u mjesto. Naši su ljudi za svoj rad dobivali petnaest posto treseta, a ostalo je odlazilo u Derry kao gorivo za lordove tvornice ili se prodavalo protestantskim farmerima, dućanima i kućanstvima. Conor je već ponekad radio u tresetištu, a dogodine ili tako nekako i ja ću mu se pridružiti u suhom razdoblju, u svibnju.

Tomasa Larkina nije bilo teško uočiti jer je bio pola tijela viši od mojega oca, koji je kopao uz njega. Bio je naočita ljudina. Ugledavši Conora, odloži lopatu i mahne mu široko, no odmah osjeti sinovljevu napetost. - Djed! - krikne Conor, potrčavši ocu u naručaj. - Da - uzdahne Tomas Larkin cijelim plućima. - Da. -Zatim sjedne na zemlju i uzme Conora u krilo. Jako sam zavidio Larkinovima. Naravno, iskreno sam volio svojega oca i majku, Colma i sestre, ali i kad bih dobro promislio, ne bih se mogao sjetiti da me ikad itko od njih zagrlio. U Ballyutogueu ni jedna obitelj, osim Larkinovih, nije javno pokazivala osjećaje. U tome su oni bili drukčiji. Naposljetku bi se u posljednji čas odvukli unutra i uvukli kao prebijeni psi u dvije ili tri posljednje klupe, spustili se na koljena, prekrižili i zabusali u prsa da obave što moraju i opet budu mirni tjedan dana. Premda su svi mrzili tu dužnost, ipak se nisu htjeli zamjerati susjedima ili župniku. Dooley McCluskey nikada nije propuštao da poslije mise prvi stigne u svoju krčmu, malo prije usoptalog stada očajnički osušena grla. Sišavši s tresetišta i zajedničkih pašnjaka, morali smo proći kraj crkve. U potpunom muku pokušali bismo se provući mimo crkve u nadi da se župnik možda negdje zaokupio samotnim razmišljanjem. Nekoliko muškaraca preskočilo bi preko zida i puzalo, zaklonjeno njime, jarkom. Nekolicini bi uspjelo da prođu neopaženi, ali bi se tada na poprištu pojavio otac Cluny, naš novi kapelan. Sa strateškog položaja koji je onemogućavao bilo kakav uzmak, otac Lynch dao bi svom pomoćniku znak, na što bi ovaj zazvonio na prokletu večernju... bong, bong, bong... Mi bismo po dužnosti popadali na koljena kao posječena stabla, dok je otac Cluny plašio one koji su namislili pobjeći kao jato jarebica svojim... bong, bong, bong, bong, bong, bong, bong, bong... Zatim bi otac Lynch izašao, koštunjav, zgrčen i namršten, mumljajući jednolično... »anđeo Gospodnji navijestio Mariji«... a mi bismo odmrmljali... »i ona zače po Duhu Svetom... zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama...« ...a muškarci kradom, bolna srca i usta suhih kao suho riječno korito, bacahu pogled na Tomasa Larkina, koji bi prkosno udario ravno prema krčmi Dooleyja McCluskeyja. Pričalo se da je McCluskey tako škrt da će radije ljuštiti krumpir u svojem džepu nego da ga s kime podijeli. A ipak je svake večeri častio Tomasa Larkina pićem da bi s njim ostao na dobroj nozi, jer je ovaj bolje nego oružnici umio dokrajčiti svaku svađu ili postići da razbijačj plate polomljeno. Navečer onog'dana kad je Kilty umro muškarci su se vukli prema selu nakon još jedne izgubljene runde s večernjom. Tomas izađe s Conorom iz McCluskeyjeve krčme baš kad sam oprašivao koljena. Otac Cluny, kapelan koji je tek nedavno došao iz sjemeništa Maynooth u grofoviji Kildare, uznemireno je tapkao crkvenim puteljkom prema nama. Za svećenika bio je umjereno podnošljiv, a njegova prisutnost značila je da smo imali nekoga tko će nas učiti čitati i pisati. Bio je nespretan, već ugojen od osam funti krumpira na dan i premalo kretanja, i brzo je počeo oponašati kretnje oca Lyncha, prilazeći nam s rukama zadjenutim u reverendu i pozdravljajući nas nekakvim pobožnim papinskim mahanjem. - Otac Lynch i ja dijelimo tvoj bol.

- Zahvaljujem vam na tome - odgovori Tomas. - Mogu li s tobom prozboriti koju? - upita kapelan. - Da. Otac Cluny naznači podizanjem obrva da je razgovor osobne prirode, a Tomas mu na isti način dade na znanje da nas ne misli udaljiti. Kapelanu kao da je odjednom ponestalo hrabrosti, pa nekoliko puta duboko uzdahne. - Ima nešto što moraš znati - poče. - U posljednjim trenucima života tvojeg je ljubljenog oca odjednom spo-pao strah, pa je poželio da majka Crkva poništi njegovo izopćenje i da od nje zatraži oprost. - Kilty... oprost. Eh, ti nisi pri zdravoj, čovječe. - Ne, istina je. Otac Lynch mu je osobno podijelio svete sakramente, nema ni tjedan dana. - Ta hajde. Kilty bi prije uzeo otrova. A zašto otac Lynch ne izađe da sam objavi tu klevetu? Kapelanu znoj orosi čelo. - Znajući što obojica osjećate, držali smo da će biti najbolje ako ja objavim vijest. - Jok, ja u to ne vjerujem. - Odbivši to, Tomas se okrenu i pođe, ostavivši oca Clunyja da divlje gestikulira i da se bespomoćno pjeni. - Oče - javi se Conor - istina je. Tomas zastane, okrene se sinu i pogleda ga zatečeno. - Istina je - ponovi Conor. - Zaboga, čini mi se da govoriš ozbiljno - reče Tomas. - Zbog sela, svoje obitelji i poštovanja prema pokojniku, molim te da se ne miješaš kad Kiltyja unesemo u crkvu da odslužimo zadušnicu. - Kilty? Zadušnicu? - On se vlastitom, slobodnom voljom vratio u krilo Crkve, i tu želju moramo poštovati. - Ali, čovječe, što mi to zboriš? Kako bi se takvo što moglo zbiti? - Kad sam podučavao djecu u vašem selu, upoznao sam Kiltyja. Tu i tamo bih ga obišao... samo smo razgovarali... sasvim nedužne stvari. Činilo se da mu to pomaže. Prije tjedan dana, sluteći da mu se bliži kraj, spopala ga je očajnička potreba da se ispovjedi. - Ne vjerujem ti, oče Cluny. Tebe je ona zubobolja od čovjeka, otac Lynch, poslala u prljav zadatak, i nesumljivo na nagovor i s blagoslovom moje vlastite žene... da mu utjeraš strah u kosti! - Bog mi je svjedok - promuca otac Cluny, pocrvenjevši i ustuknuvši - i moj sudac. Proklinji me koliko ti drago; kad čovjek traži oprost, moja je dužnost jasna, i ništa drugo nisam nastojao doli spasiti njegovu besmrtnu dušu. - Ohhhh - zareži Tomas - sve je to preprozirno... svojim nagovještajima o paklu satjerao si ga u rog i pobožnim brbljarijama oduzeo mu jedino dostojanstvo koje je imao. - Nije uopće bilo tako, oče - usprotivi se odlučno Conor. - Djed je ponekad, sve do posljednjeg dana, vidio stvari jasno. Rekoh mu da ćeš ti bjesnjeti, ali je on

zahtijevao pomast. »Conore«, rekao mi je »ako slučajno postoji zagrobni život, neću da bude kao ovaj koji sam proživio.« Djed je rekao da jednostavno neće riskirati da iznova mora trpjeti kao što je trpio na zemlji. - Zašto mi to nisi rekao, nego si iza mojih leđa sudjelovao u toj prokletoj uroti? - Jer smo znali, oče, da bi ti to pokušao spriječiti. - I bih, svakako! Izrabiti bolesna starca koji više nije zdrava razuma! - Bio zdrava razuma ili ne, djed je imao pravo na posljednju želju. - A ti si se ustobočio protiv vlastita oca! - Jok, tata. Držao sam stranu Kiltyju. Zavlada zastrašujuća tišina. Kažem vam, Tomas Larkin odjednom kao da je dvostruko narastao. Nikada neću zaboraviti pogled kojim je svakog cd nas odmjerio. Na licu mu nije bilo ni ljutine, ni mržnje, nego krajnji prezir -prezir kakav samo vrlo snažan čovjek može osjećati prema slabićima. Okrenuo se i krenuo uzbrdo. Conor potrči za njim. - Oče! - Idi kući, Conore - reče Tomas tiho. - Tata! - preklinjao je Conor. - Idi kući, dijete. Moram biti sam. DRUGO POGLAVLJE Kilty Larkin doimao se veličajno onako ispružen na odru u velikoj sobi. U cijeloj grofoviji Donegal nitko nije bio ravan mojoj materi Mairead kad se radilo o pranju, brijanju i uređivanju mrtvaca za odar. Povrh toga, bila je primalja u Gornjem selu, i dočekala na ruke svu Larkinovu djecu, činilo se da je polovicu svojih noći probdjela pomažući rodiljama. A sve dok u gradić nije došao protestantski liječnik, često su je pozivali i u protestantske kuće da pomogne pri teškim porodima. Kad smo stigli do kuće, u dvorištu je Kiltyjevu slamaricu proždirao plamen još jedna mjera da se odbiju zli dusi, a unutra, na daske oslonjene na četiri stolca, položili su mrtvaca i kao sveca pokrili finom bijelom ponjavom ... osim lica, ruku i krupnih nožnih palaca, svezanih uzicom da se ne bi povratio kao duh. Oko glave treptale su svijeće, a uz noge kočio se par novih cokula da uzmogne lakše proći čistilištem. Kapci su mu bili priklopljeni kao da spava, na prsima mu ležalo novo raspelo isklesano od kamena, a oko sklopljenih ruku omotana krunica. Za života nikad nitko nije vidio starog Kiltyja kako moli, no sad se onako ispružen i divan odjednom doimao poput samog svetog Kolumba! Žene iz sela i stariji ljudi koji više nisu radili težačke poslove na polju došli su prvi; Finola ih dočekivaše na vratima. - Dijelim tvoj bol. - To je težak gubitak. - Nek' vrag ne sazna dok godina ne umine. - Kako si mi, draga moja?

- Trpim... trpim - istisnula bi Finola. Prilazili su mrtvacu, uzdisali diveći se sjajnom djelu moje matere i Finole. - Nikad nije bio sličniji sebi! Kleknuli su, brzo izmolili Očenaš i okupili se zatim u dnu sobe. Brigid je napunila desetak malih glinenih lula duhanom, kojem se u ovakvim prilikama pripisivalo nadnaravno svojstvo, i nudila ih naokolo sa zdjelom duhana za šmrcanje da tako ubrzaju Kiltyjevo putovanje i uskrsnuće. Zaklali su tri janjeta i u golemu kotlu skuhali juhu; a, ispekli tuce hljebova od brašna i krumpira, a i u našoj se kuhinji užurbano poslovalo jer se očekivalo mnogo žalobnika. Mnoga smo jela izbjegavali, jer su starije ljude podsjećala na naše siromaštvo u vrijeme velike gladi, a prvo je od takvih bio sir. No ipak je sira na bdjenju uvijek bilo, neštedimice nagomilana u drvenim zdjelama. Finola je trčala amo-tamo, pozdravljala žalobnike, jurila k ognjištu, pa opet gostima, nutkajući ih da jedu. Grabeći prstima sir, mrmljali su: - Pojest ćemo ovo jelo žlicom punom žalosti. Gorštaci su oduvijek bili manje ili više siromašni, ali su Larkinovi, zahvaljujući svojoj upornosti i snažnim muškarcima, imali uvijek više od ostalih. Imućnost se u nas mjerila time koliko je tko maslaca mazao na kruh. Nedaleko od najgornjih redova kamenih zidića ležalo je maleno polje treseta u koji su dubli rovove i u njih spremali maslac da se ne užegne. Sad je Liam odande dovukao dva golema kabla, čime se dalo na znanje da se na ovom bdjenju neće štedjeti ni u čemu. Finola je bila prava čarobnica u tučenju maslaca, koji se spravljao točno po njezinim uputama, a pričalo se da je tajnu dolijevanja sirutke kako bi spriječila grudvanje naučila od vila. Njezin je maslac bio pravi baršun... mastan, gust, gladak, divota! Osim poznate činjenice da je Conor bio moj najprisniji prijatelj i uzor, jedna od nagrada za zadržavanje u Larki-novoj kući bila je svakog dana kriška kruha s maslacem. - Ne štedi s maslacem - rekla bi mi Conorova mati, i tada bih ga natovario deblje od kruha. Razmazivao sam ga velikodušnim potezima kao protestanti žbuku na kamenju svojih kuća. Ugledavši Liama kako vuče dva golema kabla, zaključih da je pogodan trenutak da kleknem do Kiltyjevih nogu i izmolim nekoliko Zdravomarija. Baš kad sam ih domolio, u sobu uvedoše magarca onih udovica koje su pekle rakiju; donio je košare pune boca. Juha se već bila dobrano zgusnula, a soba napunila duhanskim dimom, kad je neočekivano stigao i sam Dooley McCluskey, taj legendarni gulikoža, opasan svojom pregačom i s polucilindrom na glavi, stisnutih očiju kao uvijek, jer je u svojoj krčmi neprestano napeto zurio u tamu da se uvjeri nije li ga tko prevario za piće. I pazi ovo! Dooley McCluskey donio je sa sobom tucet boca viskija, sve zapečaćeno državnim pečatom, a od toga škrca Kilty Larkin nije mogao dobiti boljeg priznanja. Kuća je sad bila tako krcata da bi jedva provukao slamku između ljudi koji su se gurali i ispred kuće, sve tamo do staje.

Iznenada galama na dvorištu presta te zavlada grobna tišina, koja zapljusnu i kuću. Pojavio se Tomas Larkin. Dok je prilazio ocu i stao nad njim, gosti se razmaknuše kao more u Bibliji. Kako su svi znali da je Kilty zatražio pomast, u kući zavlada strašna napetost. Hoće li Tomas pasti na koljena ili sve porazbijati? Naposljetku je sjeo uz Kiltyja i nježno položio svoju ruku na očevu. Svi u kući jednoglasno uzdahnuše s olakšanjem. Conor mu priđe i obojica se zgledaše s neznatnim tužnim smiješkom u očima. - Da - reče Tomas - ... da. - Dooley McCluskey skine svoj polucilindar, zadrži ga iznad srca, a drugom rukom hitne Tomasu bocu viskija, koju ovaj jednim gutljajem gotovo dopola ispije. Nato uze lulu od Brigid, potapša je po glavi i povuče se u kut. Svi u sobi ponovno odahnuše. To je bio znak Finoli da počne naricati. Istisnula je prodoran krik koji prodrma kućom, pala na koljena i počela puzati k lešu. - Kilty! Kilty! Znala sam da nas ostavljaš kad sam sinoć svojim očima vidjela vilu smrti! Na ovo se svi otrijezniše. Uplašeno mrmorenje ispuni sobu. - Uistinu? - Gdje, mila moja? - Reći ću vam - dahtala je Finola, dršćući, od pomisli na strašan događaj... Pošla sam u staju... tamo - pokazala je rukom - da nahranim kokoši. Bacila sam pogled na dragog Kiltyja, kad odjednom vidjeh kako se nebo mrači... baš kao i onomad kad nas je napustio stari Declan O'Neill... - Da - svi se sjetiše toga. Ljudi su se križali i, kao da ih je privukla neka sila, primakoše se narikači, koja je pala u zanos. - Kako se bilo smrknulo, kresnuh šibicu i propeh se na prste te pripalih fenjer, a čineći to probode me nešto poput ledena noža, tako da zadrhtah i moje se nerođeno čedo uzvrpolji. Fenjer se sam od sebe utrnu, a ja ga, dršćući, još šest puta upalih; i uvijek se iznova gasio uranjajući u grobni mrak! Isuse, kakav je muk zavladao u sobi! Dlanovi se smočili, a usta presušila da su se jezici zalijepili o zube. - A tada - stenjala je Finola - pojavi se svjetlost sama od sebe. Okrenula sam se sasvim polagano od fenjera i u dnu staje ugledala svjetlucanje. Bojeći se prići, nisam mogla razabrati tijelo, ali lice je bilo zastrto velom... - Sveta Marijo - reče netko. - Kosa je bila duga i vrana s crvenim pramenovima, a na velu krvave mrlje i suze. - Vila smrti Dooreena O'Neilla! Razumije se! I sama sam je vidjela kad je umirao moj ljubljeni Caley! - poviče jedna od udovica, koja se bavila pečenjem rakije. Zaori vika i krici, no Finola sve to nadglasa. - Nasmijala se kao da kokodače i zaridala... ,Kilty... Kilty... Kill-tee... Killtee' posižući za mnom... zatim se rasplinula... nestala u samu zemlju...

- To je bio znak! - Kilty! - vrisne Finola. - Slatki moj Kilty Larkine! Bog te volio, Kilty! Oh, što nas ostavi, voljeni Kilty! -Jecajući ljubila mu je noge... - Djede! - krikne Liam, i tada sve četvoro, Finola i njezino troje djece, očajnički zaplaču, dok je Tomas mirno sjedio u svom kutu otpijajući McCluskeyjev viski. Finola je naricala sa žarom koji bi smekšao i sam kamen, čupajući prstima laneni pokrov na Kiltyju i urlajući iza glasa. Liama spopade histeričan napadaj, te je vriskao dok se nije u grčevima presavio na tie. Otac ga podiže, uze ga na krilo i zakrili svojim ručetinama, pa Liamovo trzanje postupno prijeđe u jecanje. Finola je naricala sve dok žalobnici nisu zapali u pravu groznicu... bila je najbolja narikača na cijeloj istočnoj obali Inishowena, a njezina tužaljka za mrtvim tako snažna da su se svi otimali za nju pri bdjenjima. Već godinama, od smrti roditelja, nije jojiumro nijedan bliski rođak da ga ožali, i sada je davala sve od sebe u želji da Kiltyja otpremi u grob s najvećim sjajem. Conor i Brigid ubrzo se iscrpiše plačem i priključiše Liamu na Tomasovim koljenima, no Finola nastavljaše ekstazu svog izvanrednog bola. Kako sam bio prilično sitan, a Tomasovo krilo prostrano, i ja se ugurah u nj. I mnoge druge žene, među njima i moja mati, ponesene Finolinim žarom i omamljene rakijom, naricale su na koljenima, i tako se naposljetku iz kuće orila glasnija rika nego iz grla dvije tisuće goveda na sajmeni dan u Derryju. Finolino lice pobijelilo je kao kreč na zidu župnog dvora a kosa joj se zamrsila kao busen morskih algi. Potoci suza umrljali joj obraze, kapajući s nosa, brade i kutova usnica, a znojila se kao da je kuhaju u kotlu. Napet trbuh grčio se tako jako da se pobojah do će se dijete roditi tu uz noge umrlog. - Dosta je bilo vašeg prvog bdjenja - reče nam Tomas - sad svi trkom Seamusovoj kući i u krpe! - Oštro je presjekao Conorove prigovore i zatim nas izguraše iz kuće s opomenom da se više ne vraćamo. Kako u kući više nije bilo moje braće, dijelio sam ležaj samo s Colmom, a on će ovu noć probdjeti trčeći za djevojkama. U jednoj izbi gdje je noćila i perad imali smo prostranu mekanu strunjaču ispunjenu jelovim grančicama, dovoljno široku za nas četvoro. Polijegasmo tijesno jedno uz drugo. Sjećam se da sam, premda mi je Conor bio najbolji prijatelj, uvijek kad bismo svi spavali zajedno, nastojao leći do Brigid, jer iako sam Conora volio, ležati uz Brigid bilo je drukčije, a to sam zamjećivao već tada. Slutio sam da je želja da se priljubim uz Brigid bila u nekoj vezi s grijesima na koje nas je otac Lynch upozoravao, ali sam se jednostavno pričinjao da to ne znam, jer je uz nju bilo ugodno. Uostalom, Liam i Brigid su ubrzo namrtvo zaspali, a Conor i ja ostadosmo budni. - Conore? - Da? - Spavaš? - Ne. - Što misliš, što sad rade? - To uistinu ne znam.

- Ne možeš zaspati? - Jok. U glavi mi zuji. Malo zatim upitah - ... Conore, spavaš? - Ne. - Bi li nas tvoj tata jako ščepao kad bismo se vratili i sakrili na tavan? Pa Kilty ti je bio jedini djed, i znam da bi volio bdjeti uz njega. Zavlada tišina; vagao je za i protiv. Malo potom Conor izusti čarobnu riječ... - Hajd'mo, Žgoljo. S velikim oprezom iskliznusmo iz kuće i kriomice kao kradljivci stoke na lordovu imanju prebacimo se preko zida. U Larkinovoj je kući sad bilo tako bučno da ne bi čuli ni da je na nju navalio par pobješnjelih bikova. Conor prisloni ljestve pod tavansko okno, i mi se uzverasmo pa se ukopasmo u sijeno, gušeći dahtanje. Na tavanu su inače spavala Larkinova djeca. Osim prozora, bila su tu još dva otvora s poklopcima kojima se silazilo u kuću: jedan za ljestve u sobu, a nasuprot njemu drugi za ljestve u staju, gdje su držali stoku, konja i perad. Larkinovi su svinje držali vani u oboru. S tavana smo imali sjajan pregled nad svime što se dolje zbivalo. Glasno naricanje sada je umuknulo, stariji ljudi povukli su se natrag u svoj kut, pušili lule, kartali i prepričavali zgode. Nekoliko manje djece trčalo je naokolo sipajući papar u čajnike i zdjele sa šmrkavcem, što izazva provale kihanja, a ispred kuće se momci i djevojke povukli u mrak da igraju zaloga i lažnog vjenčanja. Usred sobe nekoliko mutikaša, previše nespretnih da se zabavljaju s djevojkama, štrcahu jedni druge vodom da im prođe vrijeme, dok je odmah pokraj odra skupina zrelih muškaraca odmjeravala vještinu preskakivanja preko metle držeći držak objema šakama. Nasuprot njima, s druge strane odra, klečalo je desetak žena, molilo i naricalo. Polijevanje vodom bilo je na vrhuncu, kad borci dodaše kao municiju krumpire što prolijetahu opasno blizu žena zanijetih molitvom. Ispod prozora na dvorištu Finolin bratić Donall MacDevitt, iz susjednog sela, podnese pod nos bocu etera dizačima utega i preskakivačima kamena plota. Začas su bili ošamućeni i ludo glavinjajući smijali su se još glasnije, umišljali da su ptice pa pokušavali sletjeti s krova ili zida. Pri tom su se ludo izubijali, što ih uopće nije boljelo. Netko zaigra u gusle a drugi u gajde, te oni koji nisu pjevali revolucionarne pjesme zaprašiše nogama da je sve letjelo; udovicama se uskomeša krv naočigled tog raspojasnog muškog oSilja, a to nije slutilo na dobro. Izbi prepirka oko spornih stvari, a takve su bile gotovo sve... Ah, bile su to sjajne karmine, uistinu veličajne! Da nije bio mrtav, Kilty bi bio najponosniji čovjek! Jamačno je zadivio svetog Petra i sve anđele tolikim odanim prijateljima. - Psst! - upozori me Conor munuvši me laktom. Netko se uspinjao ljestvama. Ukopasmo se u sijeno tako da su nam provirivali samo nos i oči. Zamalo eto Billyja O'Kanea, koji pomože Bridie O'Doherty da se popne u sjenik. Za tili čas poče natezanje, hihotanje i zavlačenje ruku pod djevojčine suknje. Ja i Conor grčevito smo držali jedan drugog da ne prasnemo u smijeh. Iznenada Billy i Bridie prekinu igru i brzo se sakriju u sijeno - netko se drugi sad penjao ljestvama. Istog

trenutka Maggie O'Donnelly i moj brat Colm uljezoše na tavan i smjesta počeše izvoditi istu igru. Na sreću otac Lynch i otac Cluny nisu bili pozvani na bdjenje, ali svi smo znali da su u nekom mračnom kutu zauzeli busiju te prikupljaju dokaze o besramnosti, golotinji, kletvama, ispijanju etera, ljubakanju i svim onim tjelesnim grijesima s njihova beskonačna popisa. Otac Lynch je čak branio momcima da šetaju istom stranom ceste kojom i djevojke, motreći uvijek u svakom skupu kao kobac ne dotiču li se pripadnici različitih spolova, ne izmjenjuju li zaljubljene poglede i, tako mi svega, umio je čak pogoditi ako je tko makar i mislio o tome. Njegov glogov štap nasadio je čvorugu na mnogu glavu kad je poput same božje strijele ubadao njime u stogove sijena po Ballyutogueu. Bilo je dobro što se župnik noćas nije zatekao u kući Tomasa Larkina, jer je gore na tavanu bilo već vraški tijesno. Naša se zabava pretvori u strah kad vidjesmo što parovi izvode. Baš kad je postalo najzanimljivije, dogodi se nešto strašno. Sijeno me u nosu tako poškakljalo da sam udario u kihanje. Po cijelom se sjeniku uzdigoše glave. - Isuse! - Majko sveta, smiluj se! - Rekneš li popu, ubit će te, Seamuse - dreknu moj vlastiti brat. Prokuljali su s tavana kao da je požar. No naša se zabava ubrzo nastavi, jer nam pozornost privukoše dolje u staji Dinny O'Kane i Bertie MacDevitt, koji su se mlatili do besvijesti... Udarci su bili slabo naciljani i bez prave snage, ali su poplašili krave - dojit će tjedan dana ukiseljeno mlijeko. Ta je tuča prijetila odavno, jer je između O'Kaneovih i MacDevittovih bilo zle krvi. O'Kane i MacDevitt bili su se uortačili, a to je moralo zlo svršiti. Jednog dana, u miroljubivu raspoloženju, od-lučiše zajednički kupiti konja. Životinju su naumili nabaviti s početka proljeća za oranje, a kad i posljednje poža-nju, prodati je da namaknu novca kako bi zimi prehranili svoje obitelji. Stoga je kupnja i prodaja konja bila ozbiljan posao. Da bi platio svoju polovicu konja, Dinny O'Kane prijeđe preko mora i zaposli se u liverpulskim dokovima u vrijeme utovara stoke, a za svoju polovicu Bertie MacDevitt požnjeo bi Dinnvjev urod. Uvjereni da su obojica veliki znalci konja, uputiše se u Carndonagh na sajam. Na povratku, uvjereni da su nasamarili prodavača, kraljevski su se zabavljali. No Dinny zaključi da je u tom ortakluku izvukao kraći kraj jer je morao raditi u Engleskoj, a da nepravda bude veća, Bertieju je bacanjem pismo-glava pripalo pravo da se prvi posluži konjem. A onda je došla propast: samo što je poorala Bertiejeve njive, raga dignu sve četiri i odape. Otada su se stvari strašno zamrsile. Sad su obojica kružila stajom, više omamljena rakijom nego udarcima koje su si dijelili, podjarivani O'Kaneovima i MacDevittovima, O'Neillovima, koji su

stali na stranu O'Kaneovih, i O'Dohertvjevima, koji su navijali za MacDevittove. Situacija se počela zaoštravati. No tad se pojavi miritelj u osobi Tomasa Larkina. Činilo se da je krupan kao njih dvojica zajedno - desnom je obujmio Bertieja oko pasa i podigao ga sa zemlje, a lijevom rukom držao Dinnyja podalje. - Gospodo, gospodo - korio ih je. Borci su se i dalje grozili šakama, pazeći da pri tom ne očešu Tomasa, dobacujući jedan drugom prigodne napomene. - Sudarit ću vam tikve ako ne prestanete - ljutnu se Tomas, no čarke su već buknule po cijeloj staji. - Pa dobro, onda predajem stvar ocu Lynchu. Bitka presta kao presječena. Tomas i gladijatori spustiše se u sijeno. Hvatali su zrak i utirali ogrebotine. - Prihvaćam Tomasovu presudu ako je i ti prihvatiš -zadihano će Dinny. - Samo zbog mira i uspomene na pokojnika - reče Bertie - jer ti si odvratan... - No, no, no - prekine ih Tomas. - Onda? - upita Dinny. - Onda dobro... Tomas zatrese glavom. - Da, moram promisliti. To je zavrzlama za Solomuna. Ima li tu kakva kapljica da razbistrim pamet? - Zatim potegne silan gutljaj i otare usta ispustivši moćan »ah«. - Po mojem, ortaci jednako dijele štetu kao i korist. - Što sam ti govorio? - reče Dinny gurnuvši Bertieju šaku pod nos. - Umukni dok ne završim - zapovjedi Tomas. - Posudit ću ti svojeg konja, Dinny, da pooreš njive, pod uvjetom da Bertie požanje tvoj urod. - Ali mi tada nećemo imati konja za prodaju, Tomase! - Da, to vam je kazna što ste htjeli prevariti prodavača ... - Ali... - Ali... - Čuli ste moju presudu, gospodo. A ako poslušate moj savjet, postarat ću se da svatko u selu doda nešto od svog uroda pa ćete prezimiti... pod uvjetom da više zajedno ne kupujete konje, jer ne prepoznajete ni konjsko dupe, sve da vam konj i sere po cokulama. Načinivši to čudo, Tomas usta, povuče Dinnyja i Bertieja na noge i reče da bi bilo mudro kad bi si tu pred njim pružili ruke... - Počinju s krunicom. Nakon izljeva opće žalosti začinjene eterom, alkoholom i izobiljem jela, sad je bio krajnji čas da se svi spuste na koljena i pomole. Finola iznova zapuza prema odru, i dok je to radila, osjetih da me spopada mučnina. Uvijek bi mi pozlilo kad su dospjeli do moljenja krunice. Ako me ne budu pustili u nebo, bit će to zbog krunice. Premda sam se trsio da o njoj ne mislim neprijazno, Bog zna sve, pa i moje najskrovitije misli, on zna da sam najmučnije trenutke svojega života proveo s krunicom. Jedno je puzdano a to je da je nitko neće morati moliti uz moj odar. Stresao sam sijeno s odjeće, spustio se na koljena i sa zebnjom uzdahnuo.

- Ah, ne moraš s nama moliti, Seamuse - reče Conor. Bio sam previše uplašen a da bih se usudio ne moliti. - Možemo se pričinjati da spavamo ili se vratiti u vašu kuću. - Ne - zastenjao sam. - Bog bi to ionako znao. - Nemoj sad da ti pozlije - upozori me Conor. Prekrižio sam se... »Vjerujem u Boga oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, i u Isusa Krista, sina njegova jedinoga, Gospodina našeg, koji je rođen od Marije djevice, mučen od Poncija Pilata, raspet, umro i pokopan, treći dan ustao iz mrtvih...« Završio sam taj dio prije svih da udahnem malo zraka. Dolje su svijeće dogorijevale bacajući lude sjenke na usukano, blijedo lice Kiltyja Larkina. Vani se iznenada razmahao vjetar - puhao je s mora, a kad je zafućkao kroz tavan, znao sam da će ubrzo nadoći oluja. Dok su žalobnici molili dalje, spopadala me sve veća mučnina, te sklopih oči i stisnutih zubi nastavih moliti... znak križa, četiri Očenaša, šest Poštuj oca svojega, pet Muka Isusovih i trideset i pet Zdravomarija... - Prva muka - zastenje Finola - muka u getsemanskom vrtu. Bili su umorni, robovi rada s izbrazdanim licima i žuljevitim rukama, koji su tu proživljavali i svoju vlastitu smrt, pokoravajući se u bijednoj slabosti oštrici tajne koja im cijela života prijeteći stoji pod grkljanom... prepriprosti i preumorni da se usprotive... odviše zaplašeni da traže istinu... utonuli u šutnju, jer bez nje... što im još preostaje u što bi mogli vjerovati? Pet minuta... deset minuta... petnaest minuta... busaj se u prsa, ponikni glavom... moli, moli, moli. Tko je od njih uopće još znao što izgovara? Tko je to ikad doista znao osim župnika, a njega ne možeš pitati. Zbog Kiltyjeve duše odlučio sam da noćas budem dobar, pa sam se upinjao dok me od toga nije zaboljela glava misleći na muku dragog Isusa. Primorah se da osjetim njegove muke, jer je tako trebalo biti, zato što je Isus bio tako dobar, a ja grešan. Odlučio sam okusiti slani znoj i pognuti se pod teretom križa da krv prokaplje s moje krune i prsne iz mojih zapešća kao nikad dotada. Oh, sranje, želudac mi se dizao. Conor će bjesnjeti. Vani se nebo zacrnilo kao onog dana kad su raspeli našeg gospodina Isusa, a sada je sam Bog osobno gledao dolje Larkinovu kuću i mene, jer on zna da mrzim krunicu. Prepao sam se osjećaja koje nisam mogao sakriti jer me Bog promatrao, pa sam se još jače trsio da osjetim muku Isusovu. - Oče naš, koji jesi na nebesima... - Zdravo Marijo, milosti puna... Koliko je dosad bilo? Mislim trideset i četiri, ali ne bih ih smio brojiti jer je to grijeh, treba voljeti krunicu... U ime Oca, Sina i Duha Svetog... Dvadeset minuta... dvadeset sati... dvadeset i tri minute ... ponikni glavom... busaj se u prsa... ponekad se sve smiješa, pa onda to i nije tako zlo. Pri moljenju krunice bar sam jednom na tjedan povraćao. Što sam jače nastojao da mislim na Isusa i njegove muke, to sam više povraćao. Naprosto nisam znao što ću. Trideset minuta... četrdeset minuta... četrdeset godina u pustinji...

- Isuse, alaj si blijed, Seamuse. Bljuvat ćeš? Ja... ja, pokušat ću da ne bljujem... - Prestani moliti. - Moram dovršiti, Conore. Sad smo kod kajanja, a ako to izmolim bez zapinjanja, možda me Bog neće kazniti. - Zašto bi te Bog kaznio? - Jer mrzim krunicu... - Ej, ne boj se. Moj otac kaže da prvo i prvo Bog nikad nije stvorio tu prokletu krunicu, a drugo, on te čak niti ne sluša. Kad god je tako govorio, Conor me plašio. - Šuti. Ako ne prestaneš, morat ću se ispovjediti da sam te slušao. - Eh, moj otac kaže da Bog ima važnijeg posla nego da sluša kako jedan popišanac moli krunicu. Pritisnuh dlanovima uši da ne čujem. ... - O, Spasitelju moj, oprosti mi što sam te uvrijedio, jer si beskrajno dobar i grijeh moj te rastužuje. Prezirem sve svoje grijehe... Conor me ščepa za zapešća i silom skine moje dlanove s ušiju. - Kakve grijehe! Pa tebi je tek jedanaest godina! Istrgnuh se, zaronih u sijeno, zadržah dah, začepivši uši čvrsto, čvrsto... - Prezirem sve svoje grijehe - molio sam ludim zanosom - i želim ih okajati tvojom dragocjenom krvlju; speri s duše moje sve mrlje grijeha tako da čist tijelom i duhom mogu dostojno prići najsvetijem sakramentu, tvojem ola-taru... Kad me Conor povukao na noge, jecao sam i drhtao, a on me obujmi kao što je njega njegov otac na svojem krilu. - Smiri se, Žgoljo... Ja ću te čuvati. Mnoštvo okupljeno u kući poče se beskrajno umorno podizati i većina se oprosti te se iznureno raziđe kućama; samo rođaci i najbliži prijatelji ostadoše da nastave bdjeti uz odar. TREĆE POGLAVLJE Još sam drhtao od svoje najnovije nevolje s krunicom, kad gore od zaljeva navale dobro poznati kišni oblaci i izliju se na selo. Larkinovi su na početku stoljeća dobjegli u Donegal i još su se nakon osamdeset i pet godina držali običaja grofovije Armagh da svoje krovove pokrivaju slažući redove snopova jedan nad drugi, dok smo mi na jednostavniji način povezivali slamnate krovove vrbovim šibama. I ni za najžešćeg pljuska nikad ni kap nije prodrla kroz krov Larkinovih. Bili smo u suhu, ušuškani kao poljski miševi u vreći pšenice, i upravo smo tonuli u san, kad nas iznenadan žamor dolje u sobi ponovno privuče nad otvor. Stigao je Daddo Friel, najbolji pripovjedač u cijelom Inishowenu! Conor i ja malo smo znali o životu u svijetu, čuli smo o njemu samo od drugih na sajmovima ili od putujućih kotlokrpa, ili kad su se naši rođaci vratili »preko vode« s rada u Engleskoj. Jedina knjiga koju smo imali bio je raskupusani katekizam. Dolazak

jednog pripovjedača bio je za nas uzbudljiv događaj, jer je on potpaljivao plamen naše dječačke mašte. Daddo Friel je vrlo štovan pripadnik onog osobitog ljudskog soja koji umije iscrpno pričati o događajima koji su se zbili stoljećima ranije. Hramao je i desno mu je oko bilo gotovo slijepo, a ni na lijevo nije vidio mnogo bolje. Tomasa povede k odru. Znalačkim rukama blago je prešao po lešu. - Da, to je bila ljudina... prava ljudina - reče, a dvije slane suze potekoše mu niz lice. - Tomase, skini mu tu mokru odjeću. Potpuno je promočila - reče Finola. Odmah zatim treset bi iznova raspaljen, stari Daddo udobno smješten i zagrijan čašom rakije, pa još jednom i još jednom. Kad se pročulo da je došao, ljudi se iznova okupiše čekajući da progovori, što on ubrzo i učini neobično jasnim glasom za svoju dob. Daddo je svoja sjećanja uvijek počinjao 1803. godinom, kada se rodio. Ta je godina ušla u povijest po vješanju Roberta Emmeta, koji je spremao ustanak. Emmet je prkosio Britancima održavši s optuženičke klupe nezaboravan, nadahnut govor. Po tome kako ga je Daddo citirao, moglo se pomisliti da je bio osobno u sudnici, a ne na prsima svoje matere. Od Emmeta prešao bi na veliko i magično ime Daniela O'Conella, prepričavajući kako su Kilty i on pješačili sto i pedeset kilometara da čuju »oslobodioca« gdje govori na masovnim skupovima od milijun i više ljudi. Kako je Daddo bio ugledan pripovjedač, nitko nije mario da provjerava kilometre ili istinski broj onih koji su slušali O'Conella. Tada bi na red dolazio fenijski ustanak 1867. godine i godina i četiri mjeseca koliko su on i Kilty proveli u tamnici u Derryju, gdje su ih od jutra do mraka mučili. Uvrede koje Daddo nije pričajući upućivao Britancima držao je u pričuvi za majku Crkvu, koja je obojicu isključila. Kad se Daddo Friel oborio na katoličku Crkvu i biskupe, svi su se, pa i ja, uzvrpoljili, jer sam se toga dana već dovoljno naslušao krivovjerstava. No Daddo je bio prevalio osamdesetu, a kad je netko tako star, slušaju ga s poštovanjem. Premda je bio u punom zamahu i premda će svoje slušatelje prikovati još sate i sate, nisam duže mogao suzdržavati san. Njegov se glas počeo miješati sa šumom kiše, a kapci su mi strašno otežali. Kad sam se probudio, bilo je jutro. Conor je bio zaspao uza sam otvor nastojeći upiti svaku riječ. Odšuljah se k prozoru. Vani je bjesnjela prava ulsterska oluja, s tako jakim vjetrom da je kiša padala gotovo vodoravno. Dolje u sobi ležalo je razbacano prilično mnogo ljudi, neki smotani kraj ognjišta, drugi ispruženi na stolu ili na sastavljenim stolcima, mnogi su spavali naslonjeni o zid. Čak je i staja bila puna gostiju, koji polijegaše u prazne pregrade. Tomas Larkin sjedio je nepomično uz Kiltyja. Oči su mu bile podlivene krvlju kao usoljenoj škombri. Odjednom mi zamre srce: sve troje ljestve za tavan bile su odnesene, a mi zarobljeni. Prodrmah Conora i šaptom mu saopćih naš položaj. Čekali smo u nadi da će Tomas ustati i pružiti nam priliku da neopaženi siđemo. Finola mu priđe, pritisne svoj nabubreli trbuh o njegova leđa i pogladi ga po kosi. To što su se tako rado doticali kod Larkinovih mi se jako sviđalo.

- Gadno vrijeme - reče Tomas ne podižući pogled. - Ljutiš li se na mene što je Kilty primio pomast? Stresao je glavom. - Zapravo ne. Nisam se drugom mogao niti nadati. Učinjeno... je učinjeno. - Nemoj bjesnjeti na oca Lyncha. Nema od toga koristi... a osim toga, Tomase, župnik i nije tako tvrd. - Tvrd? Najmekša stvar na njemu su njegovi zubi. - Tomase - molila je - ta nećeš valjda napraviti sablazan na misi? Pogledao ju je, osmjehnuo se i potapšao je po ruci... - Ne brini - reče. Finola olakšano uzdahnu, a onda se pograbi za trbuh. - Dijete se užasno rita. Mislim da želi izaći prije vremena. Ah, pogledaj se. Vidjela sam već momke boljeg izgleda na bdjenju. Pođi i opari se. Potpalit ću ti vatru... - Ne, ne puštam te van po toj kiši. - Podigavši pogled k tavanu, prostrijeli nas očima. - Dakle, naprijed, silazite obojica. Uhvaćeni na djelu, objesismo se o ruke i s muklim udarcem skočismo u sobu, stavši u stav mirno pred To-masom. - Koliko se sjećam - reče Tomas - poslani ste u susjedstvo na spavanje. Je li tako? - Da, oče. - Conor proguta pljuvačku. - I onda?! - Nismo mogli zaspati. - Ali nas je krunica uspavala - dodah brzo. - Zapalite vatru u kupaonici - zapovjedi nam - i bolje da bude dobro ugrijana. U protivnom, znam dva derana kojima ću oderati kožu. Odlanulo nam je zbog blage kazne, pa odbrzasmo. Kupaonica je bila mala okrugla kamenjara u obliku košnice, koju je dijelilo nekoliko obitelji, a služila je da se jarom olakšaju reumatične boli, česta boleština u ovom vlažnom podneblju. Nabacasmo hrpu slame na vatrište i poslagasmo tucet tresetnih cigli na nju, tad sve prekrismo željeznom rešetkom i na nju navalismo riječnog kamenja. Slama je uskoro potpalila treset, pretvorivši kamenjaru u peć. Tomas Larkin uđe gol, sjede pognut na stoličicu i stenjaše da se Bog smiluje, dok smo mi bijesno raspirivali vatru sve dok se treset nije skroz-naskroz zabijelio. Kad je bio dovoljno raspaljen da prikuha i samog vraga, podigosmo zajednički vedro vode, kašljući i znojeći se da Tomasu pokažemo kako se trsimo, te ga izlismo po kamenju. Zapišta vruća para tako jako da nam umalo ne rastopi nokte. Iz Tomasa poteče rakija i znoj kao potoci u proljeće. Potom on ispuza kroz niski otvor i baci se, bubnjajući objema šakama po prsima, u ledenu baru ispred kamenjare. - Ah, božanstveno! Božanstveno! - urlao je. Vidjevši da se iz kupaonice diže dim, susjedi u istom ili još gorem stanju doteturahu na zajedničku parnu kupelj. Drugi dan karmina započe s dolaskom gostiju iz udaljenih mjesta. Poslije podne vjetrovi su otpuhnuli kišurinu prema Škotskoj, a ostali su razderani oblaci što su ubrzano plovili; kroz njih je provirivalo varljivo sunce.

Ugodnu tišinu prekinu kotrljanje kotača. S raskršća su prilazila kola koja je vukao lijep i osobito krupan konemarski poni. Oko kola skakala je gomila djece, a mnoga su se potrpala u njih. Zaprega stane ispred kuće Larkinovih, izazvavši neobično uzbuđenje. Desetak uslužnih ruku ispruži se da pomogne sići Kevinu O'Garveyju. Zaštitnik i branitelj zakupaca dovezao se sve od Derryja da osobno oda posljednju počast Kiltyju Larkinu. ČETVRTO POGLAVLJE Moja mati često je završavala svoj govor ovim riječima: - Seamuse, moj dragi dečko, dao Bog da kad narasteš i pustiš bradu budeš upola takav čovjek kao Kevin O'Garvey. Po vanjštini nitko ne bi Kevina O’Garveya držao tako značajnim. Bio je nizak rastom kao i moj otac, a moj je otac bio najniži čovjek u selu i činio se još i nižim radi ispupčena trbuha. Kevinova lubanja bila je gola, okružena samo vijencem sijedih čuperaka koji su se podigli uvis kad je skinuo svoj visoki, kruti šešir. 34 Oči si mu samo mogao nazrijeti, onako rasplinute iza debelih stakala naočala. U odijevanju se od nas razlikovao tričetvrt kaputom od finog tvida, no pomnijim razgledanjem opažalo se da je baršunasti okovratnik pomalo otrcan i cijelo odijelo prilično olinjalo. Kevin O'Garvev bio je naš predstavnik, vođa Zemaljskog saveza grofovija Donegal i Derry, koji je skinuo teret kmetstva sa seljaka zakupaca. Kad je Savez za nas izborio prevelike povlastice, proglasili su ga, razumije se, protuzakonitim; Charlesa Stewarta Parnella zatvorili su u Kilmainham, u Dublinu, a istodobno Kevina O'Garveyja u Derryju. Njemu taj zatvor nije bio nepoznat, jer je do tada već dvaput bio gost Krune kao član Tajnog republikanskog bratstva fenijaca. Kevinu O'Garveyju nije nipošto bilo lako biti Kevin O'Garvey, jer je u život stupio kao nahoče, što je za mnogu djecu značilo gotovu smrt. Preživio je i dospio u najstrašnije sirotište u Ulsteru, a kad mu je bilo sedam godina, unajmili su ga, kako se obično radilo sa siročadi, da za robovsku plaću služi na bijednoj farmi pod upraviteljstvom lorda Hubblea. U devetoj godini dospio je u popravilište zbog krađe, pijanstva i uvrede Krune; iz popravilišta u ubožnicu, pa amo-tamo nekoliko puta. Bio je na najboljem putu da postane nepopravljiv, kadli se uplela sudbina: poslaše ga za pokus k nekom protestantskom odvjetniku u Ballymoney, gradić ne veći od mrlje, no u stanovitoj mjeri napredan i dobrostojeći jer je služio kao željeznički depo za rudnike željeza. Tu je Kevin O'Garvey, radeći kao sluga u konjušnici, započeo svoju čudesnu karijeru: uz svijeću je sam naučio čitati i pisati, a tom mučnom trudu duguje svoj slab vid. Bio je tako bistar da ga je odvjetnik uzeo u kancelariju, i za neobično kratko vrijeme Kevin je izvanredno sastavljao pravničke spise. Kasnije je postao jedan od malobrojnih katoličkih odvjetnika u

Ulsteru, vratio se u Dublin i posvetio tome da poboljša životne uvjete irskih seljaka i stanovnika bijednih gradskih četvrti. Nama je zakon bio nešto neobično, tako tuđe kao običaji afričkih plemena. Premda se naš život odvijao u okviru zakona, zakon ga je određivao i tlačio, uvijek smo u njemu gledali neku velebnu i mističnu snagu koja je bila izvan našega poimanja. Svi koji su bili povezani sa zakonom - Kruna, sudovi i vojska, koji su nam čitali ukaze - bili su tirani. Oni su nam nametali igru po svojim pravilima i na svojem jeziku, koji su samo oni razumjeli. Slabo smo znali svoja prava, a mogućnosti kako da se koristimo zakonom nikako. Zakon je bio toljaga koja je pripadala lordu Hubbleu i protestantima, i od njihovih kneževski odjevenih sudaca i pečatima posutih dokumenata nismo se mogli ni na koji način braniti. Tad se pojavio Kevin O'Garvey: umio je čitati njihove statute i slomiti njihovu moć. Engleze je zaprepastilo što se našao branitelj croppyja*( Croppy = ošišanac; podrugljiv naziv za irskog buntovnika iz 1798.) koji se služi njihovim vlastitim oružjem. Ismijao je njihove odvjetnike i doveo sudove u veliku nepriliku kad je njihove uskogrudne propise okrenuo protiv njih samih. Ubrzo im je postao kost u grlu. Pokušali su manje-više sve: mito, prijetnje i naposljetku tamnicu, no kad god se Kevin O'Garvey našao u zatvoru, zbivale su se čudne stvari: na zagonetan bi način izgorjela, na primjer, lordova lovačka kuća. Vlastima se nije svidjelo da se takvi kao mi odjednom snalaze u zakonima, no još im se manje svidjela podudarnost čudnih slučajeva sa zatvaranjem Kevina O'Garveyja. Ljubezno je pozdravio Larkinove, a starom Kiltyju odao počast, na što ga okružiše i on s beskrajnim strpljenjem sasluša bezbrojne pritužbe. Druge večeri bdjenja Conor i ja zaključismo da ne bi bilo pametno po drugi put u tako kratkom vremenu izazvati Tomasov bijes, pa pođosmo u moju staju da malo prodrijemamo dok ne počne krunica. Liam i Brigid već su čvrsto spavali, a moj brat Colm, umoran od pića, etera i natezanja s djevojkama, ležao je nauznak razjapljenih usta kao ptice što moli crva, hrčući tako glasno da smo se pobojali da ne probudi Kiltyja iz mrtvih. Iz kuće Larkinovih dopirali su glasovi, i urođena radoznalost namami nas da se prišuljamo i povirimo kroz pritvoreno krilo vrata. Oko vatre, otpuhujući dim iz lula, sjedili su tijesno jedan uz drugog moj otac Fergus, Tomas, Daddo Friel i Kevin O'Garvey - tako dojmljiv skup kakav je Ballyutogue mogao samo poželjeti. Conor i ja počesmo se uzbuđeno došaptavati, znajući da to može značiti samo jedno: krajnje tajnovit sastanak zbog republikanskih poslova. Odjednom Tomas, kao da je očima vidio kroza zid, naglo povuče krilo vrata, a mi posrnusmo u sobu. - Čovjek bi pomislio da će ovi posranci poumirati od pomanjkanja sna reče. - Uvjeren sam da samo oponašaju tebe - odgovori Kevin. Tomas je znao da sad više nećemo moći usnuti, pa pogleda Kevina, a ovaj kimne - bilo nam je dopušteno da ostanemo! Velika čast, uistinu. U drugu ruku, nikad nisu od nas skrivali ništa što se ticalo republikanskih pitanja. Naši su prvi

junaci bili bjegunci pred Krunom, koje smo u selu krili i krijumčarili do idućeg skloništa tajnog pokreta. - Donesi nam od udovica bocu - reče Tomas Conoru, a meni pokaže kut. Da si mi manji od makova zrna. Kad se Conor vratio, stisnuli smo se u kut pažljivo prateći svaki dim i pogled okupljenih oko vatre. Boca zareda, i svaki gutljaj poprati moćan irski uzdah kajanja. - Kilty nas ostavi u zao čas - reče Kevin. - Čak i kao pola čovjeka snažno je djelovao svojim ugledom. - Da - složi se moj otac - muževa kao što je on neće ovdje biti tako skoro. - Ti ćeš morati popuniti prazninu nastalu njegovom smrću, Tomase - reče Kevin. Tomas zatrese glavom. - Neću, a niti mogu, zamijeniti Kiltyja. - Ti si to već radio otkako ga je snašao prvi udar. Htio ti to ili ne, svatko će se sad obraćati tebi. Nećeš im moći zatvoriti svoja vrata, kao što ni ja nisam mogao. - To je sudbina Larkinovih - reče Daddo. - Ne znam - mišljaše Tomas. - Jedna je stvar rješavati seoske prepirke i reći čovjeku s kim će dijeliti svojeg konja. No nastaviti Kiltyjev rat protiv Britanaca... ne, to nije za mene! - Moraš to preuzeti, Tomase. Ulazimo u novo doba. Prvi put u sedam stotina godina seljak zakupnik ima pravo glasati, i tvoja će briga biti da svatko u ovom kraju to i učini. - Kladite se na pogrešnog konja - odgovori Tomas. - U Engleskoj puše nov vjetar. Vjetar reforme. - Mora da su dočuli za revoluciju koja se u prošlom stoljeću odigrala u Francuskoj - odgovori Tomas. - Gladstone je drukčijeg soja od aristokracije - nastavi Kevin. - U Gladstonea se možeš pouzdati kao u sise moje stare krmače - prekine ga Tomas. - Zagrebi mu pod kožu, i pronaći ćeš tipičnog Engleza s tipičnim engleskim srcem. Još se nije rodio koji bi shvatio da smo nešto drugo, a ne narod majmuna. Što nam je njihov prokleti parlament ikad udijelio osim lukavo sročene bijede... - Prestani se propinjati - presiječe ga Daddo. - Zar ne vidiš da nam Kevin hoće nešto reći. Uvijek sam se iznova čudio kako je Daddo, skoro slijep i tako star, po visini ili drhtaju glasa ili čak po dužini predaha između misli, mogao naslutiti nečije raspoloženje. I ovaj put je imao pravo, jer smo bili svjedoci rijetkog oklijevanja Kevina O’Garveya. - Što nam pokušavaš reći, Kevine? - ponovi Daddo. - Na idućim izborima kandidirat ću se za poslanika istočnog Donegala u Donjem domu.

Pomislili biste da su se one vile što su se još šuljale naokolo čekajući priliku da otmu Kiltvjevu dušu odjednom sunovratile u našu kuću i svakog pretvorile u kamen. Toliko su se svi zaprepastili. Kevinu je još u ušima zvonio vlastiti glas. Boca opet pođe od ruke do ruke, u šutnji, ali brzo. Conor i ja poplavismo od suzdržavanja daha. - Isuse - promrmlja naposljetku moj otac. Tomas se prvi pribrao i tiho fućnuo. - Pretpostavljam -reče - da će lord Hubble platiti tvoju kampanju, i svi će te protestanti i oranjci ponijeti na ramenima u London. A major Hamilton Walby, koji to poslaničko mjesto drži trideset godina, dočekat će te da te smjesti i opraši sjedalo. - Nisam ni pomislio da bih ga osvojio bez borbe, no ako ne ostanemo besposleno sjediti na guzicama, imat ćemo dovoljno glasova. - Pa sve da i uspiješ nadglasati majora Walbyja, i lorda, i cijelu tu bratiju nastavi Tomas igrajući ulogu zlogukog - što ćeš s majkom Crkvom? - O tome si nisam pretjerano razbijao glavu - odgovori Kevin zaobilazno. - Meni je to jasno kao zaljev za puna mjeseca - dalje će Tomas. - Posvuda u Inishowenu budi se stari republikanski pokret. Q'Garvey za Donji dom i ubrzo će njegovo gospodstvo, kad ustanovi da bi croppyji mogli imati dovoljno glasova, nervozno bubnjati prstima po stolu. Brzo! U glavu! Njegovo gospodstvo i nekoliko drugih s istom nevoljom svratit će malo u Armagh našem kardinalu. »Ah, Vaša uzoritosti, vrlo se radujemo uspješnom razvitku i napretku rimokatoličke Crkve. Taj se razvitak ne smije ugroziti ili skrenuti!« Oni će Njegovu svetost smotati svojom dobronamjernošću, kao da su osobno oslobodilac Daniel O'Connell. »Preuzvišeni, razmatrali smo pitanje vašeg idućeg velikog koraka... novi zakon za vas... novi kolegij... nove povlastice... nove subvencije i povećani prilozi s naše strane za vaše dobrotvorne svrhe. Vlada Njezinog Veličanstva ide u prilog svemu tome, znate. Međutim, taj će program biti ugrožen ako bi ti bezbožnici fenijci pokušali prodrijeti u Donji dom, a vi znate što bi to značilo za majku Crkvu! Fenijci! Upravo ta vrst ljudi koju ste isključili iz Crkve. Bila bi prava žalost, Vaša svjetlosti, gledati kako sve vaše postignute prednosti ponovno propadaju. S najvećim poštovanjem predlažemo da porazgovarate s vašim biskupima i savjetujete im kako da se ponašaju.« I otac Lynch i svi ostali takvi očevi osudit će vas sa svake propovjedaonice u Donegalu. Imaš li dovoljno glasova da nadglasaš Isusa, Mariju i sve svece? Moj otac pocrvenje, a ja se pokušah zavući u vlastiti želudac. Još nikad nisam u cigla dva dana čuo toliko bogohulnih riječi. Tomas se, govoreći, razjario, no Daddo i Kevin bili su već predugo u bitki a da bi se još uzbuđivali. Malo je ljudi, uključivši tu i župnika, moglo ukoriti Tomasa. Jedan od takvih bio je Kevin, drugi Daddo, a Tomas je sad sjedio između te dvojice. Moj se otac iz opreza nije miješao u razgovor, samo je tresao glavom misleći na posljedice. Kevin je namjerno usporeno punio lulu, puštajući da zapjenjeni Tomasov bijes splasne. - Ako si se ispuhao - reče Kevin naposljetku - pokušat ću ti objasniti o čemu se radi. Parnell računa da bi mogao uvesti irsku stranku u britanski parlament s nekih sedamdeset i sedam mjesta. Sedamdeset mjesta to je, znaj, nesumnjivo

jezičac na vagi između liberala i konzervativaca. Njegova će cijena za suradnju s Gladstoneovim liberalima biti samouprava u Irskoj... - Vi previše polažete na Parnella - presiječe ga Tomas. - Na kraju krajeva, Parnell je bogati protestant, zemljoposjednik. O, da, umije on dobro govoriti, no koristi se nama i našom bijedom za stjecanje osobne vlasti. To nije bilo pravedno, i Kevin ljutito pogleda Tomasa. - Bio bih ti zahvalan, Tomase Larkine, da začepiš! Parnell je za ovu zemlju učinio više od svih rimskih popova zajedno. - Pa to nije tako prokleto mnogo! - Reći ću ti jednom zauvijek tko je Charles Stewart Parnell i ne zaboravi to... On je Irac. - Jednako kao Smith O'Brien i Isaac Butt - umiješa se Daddo - koji su mnogo vremena utrošili da mene i Kil-tyja uvedu u Mladu Irsku i Zemaljski savez. I oni su bili protestanti... a da ne spominjemo Wolfea Tonea i Roberta Emmeta, koji je u godini mojega rođenja pogubljen u Libertiesu u Dublinu. Bio je obješen, vučen i raščetvoren, a njegovu je krv upila zemlja. I on je bio protestant, ali u prvom redu Irac. - Bog ti pomogao, Kevine - reče Tomas pomirljivo, prešavši k trijeznoj logici i hladnijem razmatranju - ali to nema nikakva smisla. To je prljava igra u koju sebe uvaljuješ i bijedna obmana koju nam ocrtavaš. No uzmimo da pobjednički dođeš sa sedamdeset poslanika u London i primoraš Gladstonea da izglasa zakon o autonomiji ... reci mi... reci mi pošteno... hoće li Gornji dom uložiti veto... hoće ili neće? - Nije stvar u tome. - Nego u čemu onda, do đavola? - U tome da se borba nastavi na novom polju... da poduzmeno prvi korak u novom smjeru koji nam se otvara... - Imaš jednako toliko izgleda u pravedan postupak na njihovim sudovima koliko i da pobijediš u izvlačenju slamki na sajmu u Derryju. - Ne - usprotivi se Daddo, a njegov je ostarjeli glas sada zvučao umorno. Kevin se mora boriti na svoj način, kao što smo se svi mi prije njega borili na svoj. Zar želiš reći da su cijela Kevinova borba i prava koja je izborio bili uzalud? - Takvo što ne bih nikad ustvrdio - reče Tomas - ali zato ovo: na kraju preostaje samo jedno, ono što lord Hubble i Kruna shvaćaju... uskratiti najamninu... pokrasti stoku... pobiti njihove lihvare... bojkotirati lordovska polja kad su mu potrebne naše ruke. No nemojte ići u njegov salon i nemojte pokušavati igrati njegove društvene igre. Nikad neće njegovi zakoni olakšati naš život, nego naše starodrevne metode koje je potvrdilo vrijeme. - Dosad su njegove starodrevne metode bile vraški djelotvornije od naših odgovori Kevin. - U svemu tome ima jedan grijeh, Tomase, a taj je da me ti pokušavaš uvjeriti da prestanem nastojati. Na prostoriju nalegne kolebljiva šutnja. Moj otac položi još treseta na vatru, dok su ostala trojica slijedila svoje misli. Tomas poče polagano šetati sobom goredolje, još neraspoloženiji. Bijesno je prstima provlačio kroz kosu i sve češće

udarao šakom o dlan druge ruke. Ostali su se za to vrijeme primakli k vatri, čekajući njegov zaključak. Stao je, raširio ruke kao da ih želi jednim pokretom smrviti, zatim zamahnuo kao da u zraku hvata misli. - Nas proždiru dvije irske tlapnje. Kao narod, podvrgli smo se kršćanskoj fantaziji koja je oslabila naš razum i bacila nas na koljena da pužemo puni osjećaja krivnje k jednom zastrašujućem Bogu, kojeg nismo smjeli upoznati ... samo zato da može opstati neka nejasno definirana, mistična zemlja s onu stranu brda. A onda ona republikanska fantazija, koja nas ispunja lažnom, djetinj-skom smionošću kad se u krčmi razmećemo svojom muževnošću i jedan drugom pričamo kakvi smo hrabri momci; slavimo djela koja nikad nisu ostvarena i hranimo se republikanskim geslima o oslobođenju koje nikad nećemo doživjeti. Nikada! Samo ne pogledati istini u oči! Nikad se ne oslobađamo naših fantazija dovoljno dugo da bismo sami sebi pogledali u oči i rekli: »Eto, takvi smo. Polja su stvarnost. Zakupnine su stvarnost. Kiltvjeva smrt je stvarna, kao što je bio stvaran i njegov tegoban život.« Ne, mi smo uhvaćeni u fantazije o vilama, o smiješku majke Božje i njezinim obećanjima o zagrobnom životu, o bijegu iz tamnice, kojih nije bilo. Mašte su tvoj posao, Daddo, to si shanachie. - Da - potvrdi starac. - Problem je u tome što naši jadnici nisu Tomasi Larkini. Oduzmi većini muškaraca i žena fantazije, pa neće moći izdržati taj posrani život. Maštanje nije ništa drugo do gutljaj rakije da zatomiš bol. Zar je to takvo zlo? I želiš li mi reći, Tomase, da onom tamo Conoru nije dopušteno da ima nekoliko svojih snova? Tomas nam priđe prijeteći. - Neka Conor zna da nisam Kiltyjev sin, samo njegov sljedbenik. Da je njegovu ocu važno jedino da obrađuje zemlju, plaća dugove, prehrani djecu te svoja polja u dobru stanju preda dalje. Utoni u irske fantazije, momče, pa će ti to naposljetku zdrobiti prsni koš kao golema stijena kad se otkine od brda i sravni kuću. Promatrao sam njihova izmučena, umorna lica, nadajući se da će ih oživjeti kakva iskra, no oni su jedan drugom već oduzeli sve divlje irske snove, pa kad je Tomas saopćio Kevinu da će ga poduprijeti, u njegovim riječima nije bilo više nikakva oduševljenja. - Žao mi vas je - reče Tomas - jer čim Zakon o autonomiji zaprijeti, možete sa sigurnošću očekivati mržnju nahuškane gomile oranjaca koje će urlajući tražiti našu krv. Jesi li toga svjestan, Daddo? Poluslijepe starčeve oči zurile su u daljinu, a niz obraza tekle su mu suze.

PETO POGLAVLJE Moj otac i Tomas izađoše da isprate Kevina O'Garveyja. Kuća je još bila puna ljudi, i stoga nam narediše da Daddi spremimo ležaj ispred ognjišta. Dok sam pripremao strunjaču od sijena pokrivši je majčinom divnom tuhicom od guščjeg paperja koju je prije mog rođenja kupila od nekog trgovca na sajmu u Muffu za novac od prodanih jaja, Conor pođe da od udovica donese još jednu bocu rakije. Podjario sam vatru, a kad se Conor vratio, položi Daddi bocu u ruke. - Bez obzira na to što sad govori, tvoj je otac nekoć bio najveći sanjar među nama. Poznajem Tomasa od rođenja. .. bio je sigurno upola manji od ovog ovdje Seamusa kad smo ga Kilty i ja u kolima vozili cijelim Donegalom da čuje Daniela O'Connella. Ostarjelim grlom, putem već dobro utabanim mnogim galonima, poteče sad čestita porcija viskija. - Pomozi mi do strunjače - reče Daddo. Conor i ja povedosmo ga do slamarice, a njegovi zglobovi škripahu kao da su labavo zavareni. Prislonili smo ga leđima o zid i uvukli fitilj fenjera, tako da je slab sjaj dopirao samo od žara vatre žeravice. To što sam bio tako malen imalo je svojih prednosti: skutrio sam se uz Dadda, dok je Conor privukao tronožac. - Najveći sanjar među nama - ponovio je Daddo polagano, skidajući ovoje s ruku. Ukazaše se zglobovi otečeni od reume. Poprskao ih je viskijem, utrljavao ga i stenjao, s mukom pružajući i savijajući prste. - Tomas nije ništa manje Larkin od Kiltyja, premda postupa drukčije. Poznavao sam sve Larkine. Znao sam tvog pradjeda, Ronana, kao i tvoje prastričeve. Obitelj je pobjegla neposredno prije mojega rođenja iz Armagha u Inishowen... bilo je to 1803. godine, one iste kad su u Dublinu objesili Emmeta. Bili smo odrvenjeli, zaneseni čarolijom starog shanac-hiea koji se uzdizao na finom tkanju mašta, dok su mu misli igrale poput nestašnih vila. Samo s dvojicom slušatelja, punih strahopoštovanja, Conorom i sa mnom, tražio je po prošlosti trenutak kada je počela odiseja Larkinovih. Prije svršetka XVII stoljeća Irci su potratili snage u tucetu ustanaka protiv britanskog gospodstva. Najveći buntovnici bili su O'Neillovi, koji su se samo u 17. stoljeću pobunili triput. Njihove je zemlje najvećim dijelom zaposjelo britansko plemstvo, razvlastilo ih, a zemlju podijelilo desecima tisuća Škota koje je dovelo u Irsku. Ulster je bio koloniziran kao prekomorski posjed da bi branio Krunu od katoličkih starosjedilaca. Pod Oliverom Cromwellom uništenje Iraca dostiglo je vrhunac. Razbivši još jedan ustanak O'Neillovih, Cromwell je zaplijenio i posljednje ostatke njihovih nekadašnjih posjeda oko Inishowena i Ballyutoguea i njima isplatio zaostale plaće svojim oficirima i vojnicima. Kad je Cromwell dovršio svoj posao, katolfci su posjedovali manje od pet posto vlastite zemlje, a većina je bila stjerana na zapad od rijeke Shannon... u pakao ili Connaught.

Da slomi svaki budući duh pobune i osigura osvojeno, jedan parlament britansko-protestantskog sastava donosi kasnije slijedeće kaznene zakone kojima su Irci svedeni na kmetove bez ljudskih prava: Nijedan katolik ne smije posjedovati zemlju. Nijedan katolik ne smije glasati. Nijedan katolik ne smije obavljati javnu službu. Nijedan katolik ne smije raditi u državnoj službi. Nijedan katolik ne smije posjedovati oružje. Nijedan katolik ne smije posjedovati vrijednost veću od pet funti sterlinga. Nijedan se katolik ne može u Irskoj ili izvan nje obrazovati u školama. Nijedan katolik ne smije privređivati više od vrijednosti trećine svoje žetve. Nijedan katolik ne smije raditi kao odvjetnik, liječnik, trgovac ili u slobodnom zvanju. Katolička vjera bila je većim dijelom zabranjena, bez mogućnosti da izobrazi nove svećenike, a svećenici školovani u inozemstvu bili su stavljeni izvan zakona. Svi katolici morali su plaćati desetinu protestantskoj Crkvi. To je izazvalo tajne mise; svećenike koji su se vraćali iz Evrope hvatali su, vješali i četvorili na trgovima ulsterskih gradova. Conor potajno povuče dim iz lule što ju je napunio i pripalio za Dadda. - Najmračniji trenutak Engleske - zaključi Daddo. I kao da je osobno čuo te riječi, poče navoditi Edmunda Burkea: »Ti su kazneni zakoni bili majstorija tako zla kakvu može smisliti samo zla ljudska mašta da bi Irce svela na prosjački štap i ponizila ih.« Daddo je otpuhnuo dim i uzdahnuo. - Upravo to im je bila svrha i, dapače, jednom je jedan lord kancelar izjavio da prema zakonu uopće ne postoji takvo što kao što je rimokatolički Irac. E, pa tako su nas čestito prikliještili da se ni najbjedniji londonski prosjak ne bi mijenjao s irskim seljakom. Daddo je držao bocu rakije ispred lica kao da je doista može vidjeti. - A čude se što mi toliko pijemo. Kao da to nije bio jedini izlaz da potpuno ne poludimo zbog toga kako su nas udesili. Ali, djeco... čak i u najtežim nevoljama sačuvali smo naš stari jezik i nikad nismo prestali pisati pjesme i skladati glazbu, a tako smo se bjesomučno prikliještili o vjeru, kao i o bocu... kao što znate, vaše sam očeve podučavao pod vedrim nebom. Brojni škotski doseljenici dobježali su u Ulster zbog vjerskih progona koje su provodili Englezi. Prezbiterijanci su se ubrzo našli pogođeni mnogim kaznenim zakonima kao manjevrijedni »neanglikanci«. To je potaklo škotsko-irsko iseljavanje iz Ulstera u Novi svijet. Tamo su prezbiterijanci postali temelj američkog pionirskog pokreta, vojnici u revolucionarnoj vojsci, preci mnogih velikih Amerikanaca, među njima niza predsjednika države, i kičma Kanade koja je upravo nastajala. Oni prezbiterijanci koji su ostali u Ulsteru bili su liberalnih pogleda i duha srodnog potlačenim katolicima. Pripadali su prvim republikancima. Da bi se zaštitili od zloupotrebe, Udružili su se protiv zemljoposjednićkog plemstva i njegovih utjerivača. Pripadnici grupa »Čelični momci«, »Osvit dana«,

»Hrastovo srce« - napadali su noću da tlačiteljima utjeraju strah u kosti i održe zakupnine i seljačka prava u granicama ljudskog. Potkraj 18. stoljeća u dublinskom parlamentu došlo je do dramatične promjene. Nova pokoljenja - imućni protestanti iz građanske klase, među njima i potomci Cromwellovih ljudi, nadahnuti zasadama francuske revolucije - počeše sebe smatrati u prvom redu Ircima. Nisu htjeli više djelovati kao bezvoljno oruđe Krune, nego su i sami počeli težiti da se oslobode od Engleske. U duhu te reforme parlament u Dublinu postupno je ukidao sramotan kazneni zakonik, i u devedesetim godinama 18. stoljeća katolicima bi dopušteno da zakupljuju zemlju. Glad za zemljom bila je tako golema da su katolici pri svojim ponudama za zakup zanemarili sav oprez i zbilju te bili spremni založiti i dušu da ga dobiju. Počeli su nadbijati prezbiterijance, potkopavši time njihov povlašten položaj i izazvavši u njih bijes, sjrah i paniku, te se pripadnici »Osvita dana«, koji su dotad napadali zemljoposjednike, okrenuše protiv nove opasnosti - katoličkih starosjedilaca koji su htjeli ponovno zadobiti svoju zemlju. Katolička »Obrana« odgovori na nasilje nasiljem, a često i sama učini prvi korak. Ulster postade poljem sukoba pljačkaških pohoda katoličkog seljaštva gladnog zemlje i prezbiterijanskog koje je čvrsto zasjelo na nju. - Otprilike u to vrijeme stupili su na poprište Larkinovi iz Armagha - reče Daddo. - Tvoj pradjed, Ronan, bio je vođa »Obrane« u ovoj grofoviji. Godine 1795. dođe do odlučujuće bitke između »Osvita dana« i »Obrane«. Odigrala se nedaleko od mjesta Armagha na tzv. vježbalištu i protekla krajnje silovito. Poginulo je trideset naših ljudi, među njima dva brata Larkina. Ronan taj sukob nije poveo, ali je morao priskočiti upomoć našim snagama. Na žalost, moram reći da su bitku dobili protestanti. Bili su tako opijeni pobjedom da su je uspoređivali s pobjedom kralja Vilima Oranjskog nad Jakovom na rijeci Boyne, sto godina ranije, te su njemu u počast promijenili ime u oranjce... od kojeg nam se uvijek naježi koža. Time smo se zauvijek, naša prvotna prezbiterijanska braća i mi, razdvojili. Britansko plemstvo se otada obilno služilo prezbiterijancima u primjeni starog pravila: podijeli, pa vladaj. Savez za oslobođenje Irske bio je čudna sastava. Duhovno i političko vodstvo preuzeli su ljudi anglikanskog podrijetla, kojem se priključilo katoličko seljaštvo. Ove dvije frakcije labavo je povezivala zastava Ujedinjenih Iraca. Vodio ih je beznadni sanjar i usamljenik Theobald Wolfe Tone, koji se odbio od klase iz koje je bio ponikao. Tisuće Iraca, ostaci potučenih vojski, tijekom povijesti bježale su k obalama prijateljski naklonjene Francuske. U posljednjem desetljeću 18. stoljeća Pariz je bio ispunjen atmosferom pobune. Tamo je Wolfe Tone zagovarao irsko pitanje. Katolička Francuska osjećela je stanovitu sklonost prema katoličkoj Irskoj, dovoljnu da 1798. uoči ustanka Ujedinjenih Iraca postane neodlučan saveznik. Cilj Ujedinjenih Iraca bio je ravnopravnost katolika. Poslije seljačkih ratova, ulsterske je prezbiteri]ance obuzeo smrtni strah za opstanak. Kad se ustanak

razmahao, tisuće oranjaca dobrovoljno su se priključile kraljevskim konjičkim jedinicama i okrenule u krvožednoj osveti protiv katolika. Na jugu Irske, u Wexfordu, ustanici su izborili prolaznu pobjedu. No malo zatim, kad se u jednoj oluji što je desetkovala brodovlje, invazija s mora koju su poduprli Francuzi preobratila u slom, ustanak je propao. Dvije godine kasnije, 1798. godine, francuske jedinice iskrcale su se u Irskoj. Bile su opkoljene i zarobljene. - U Ulsteru su prezbiteri]anci u britanskim konjaničkim jedinicama činili tako krvava nedjela da je jedan britanski zapovjednik, zgranut, podnio ostavku. Svaki seoski trg u Ulsteru bio je crven od krvi što je prskala s kaznenog stupa reče Daddo kad je počeo opisivati strašna djela oranjaca, dobrovoljaca u engleskim jedinicama. - Da bi doznali imena članova »Obrane« i Ujedinjenih Iraca, mučili su ljude tako da su doživotno ostali bogalji. Lord Cornwallis, koji je u američkim kolonijama morao iskusiti što znači izgubiti revoluciju, pobrinuo se da mu se to ne dogodi drugi put. Bjesnilo u progonu katolika dostiže vrhunac dolaskom velšanskih pukovnija i hesenskih vojnika iz Njemačke, odlučnih da nadmaše pokolj što su ga izveli prezbiteri] anci. Moje srce i želudac podjednako su trpjeli kad je Daddo pričao o strahotama suzbijanja ustanka. Zamumljao je neku pjesmu, no glas mu je bio tako hrapav da smo ga jedva čuli. Ipak smo je prepoznali - prezbiterijanci su je često pjevali dvanaestog srpnja, kad su slavili svoju pobjedu. Bijedni croppyji, znali ste za svoj smrtni čas, Kad čuste naših strašnih bubnjeva glas. U spomen Vilimu digli smo barjak, A vaš zeleni ubrzo u krpama osta znak. Dolje, dolje, croppyji, padajte na tlo! Kad je sve svršilo, Wolfe Tone bio je zarobljen. Ubio se u tamnici. Tvrdi se da je pobijeno oko pedeset tisuća naših. Ne na bojnom polju. Većina je bila hladnokrvno umorena. Ronan Larkin i brat mu pobjegoše i sakriše se u planinama Mourne. Iz tog ustanka niknuo je novi, trajni poredak. Prezbiterijanci su se zauvijek otuđili od katolika. Potvrdili su svoju vrijednost i odanost Kruni i time utemeljili ulstersko načelo fanatične odanosti britanskoj monarhiji. Tragedija je bila u tome što su dvije seljačke stranke bile natjerane u sukob, a iz njega je izašao jedan pobjednik -britansko plemstvo, koje je prvotno bilo prisvojilo zemlju. Ronana je naposljetku izdao neki doušnik. Pamtite, momci, kažem vam da su doušnici kuga irskog života. Čuvajte ih se cijelog svog vijeka. Doveli su ga dolje s Mourne u Armagh, okovana lancima, i svezali o kazneni stup na trgu. Bičevali su ga deveterostrukim knutom tako strašno da su mu se gole kosti bijelile ispod rastrgana mesa. A zatim ga okruniše kipućom smolom. - Isuse - prošaptah. Conor nikad nije progovarao kad se uzbudio. Samo bi zažmirio i cijelo bi mu se tijelo zloguko napelo. - Kad su odstupili, nije u njemu bilo više od iskre života - nastavi Daddo. Namjeravali su nastaviti sutradan; rasjeći ga i odrubiti mu glavu, nataknuti je na koplje za primjer svakom croppyju koji bi se pokušao pobuniti.

U noći se posljednji iz njegove skupine, među njima i dvoje njegove braće što preživješe, prišuljahu, svladaše stražare, skinuše Ronana s kaznenog stupa, baciše ga u kola i odjuriše. Još se nekako održao na životu. Tri brata Larkina dokopaše se, uz pomoć tajne organizacije, Inishowena i Ballvutoguea baš na prijelazu u 1800. godinu. Kako više nije bilo upotrebljive zemlje za zakup, uzeše kamenjar na uzvisini od dvjesto metara - tako visoko u divljem vrijesku da je zemlja jedva bila bolja od gole stijene. Dizali su kamen čisteći polja, a kamen slagali u ograde. Zatim su gore nosili zemlju - dva vedra po čovjeku - miješali je s morskim travama i algama dok nije postala plodna. To su vrijeme preživjeli loveći potajno ribu u zaljevu Foyle, gdje je lord Hubble imao sva ribolovna prava. Tako su krivolovom postali prvi uspješni ribari u tom kraju. Za dvije godine već su pobrali urod, a s vremenom su uspjeli napornim radom povećati obradivu površinu i žetvu sa svojega zakupa. Od onog batinanja, Ronan nikad više nije bio potpun čovjek. Začeo je samo tri sina, od kojih je najstariji bio Kilty... da, to je bio momak i po. Bio je rođeni prkosnik. Daddino iznenadno oduševljenje prenijelo se i na nas. Dok je Kilty u susjednoj kući ležao posljednju noć na odru, dozivao je jedan smežurani shanachie, koji je s nama, s dvoje djece, upijao toplinu vatre, njegovu legendu u život. Kasnije sam bezbroj puta slušao o djelima Kiltyja Larkina, no nikad to nije bilo tako kao ovo prvo kazivanje. - Čuli ste već da samo svinje vide vjetar, ali kažem vam da ga je i Kilty Larkin mogao vidjeti. Dolazio je i odlazio s vjetrom, njegovi prepadi bili su kao djela nevidljive kose i nijednom ga nisu iznenadili. Kad je Kilty nakon Ronanove smrti preuzeo zemlju, imao je već svojih planova. Tako je jednostavno odbio da plaća desetinu anglikanskoj Crkvi. Došli su oružnici - prljavi irski prebjezi - i naplatili dug od njegove žetve. Domalo nesta na tajnovit način njihov zapovjednik i tek ga je dva tjedna kasnije voda izbacila na obalu kod Donagree Pointa. Bio je to signal novog doba. Već godinama ni jedan zakupnik nije obnavljao kuću niti unapređivao polja, jer ako bi to učinio, povećali bi mu zakupninu s obrazloženjem da je posjed vredniji. Kilty je, međutim, proučavao protestantska imanja dolje u nizini, vjerujući da oni imaju bolje metode. Što god je mogao, to je primijenio, a i uljepšao je svoju kolibu, odijelivši svinje i kokoši od kuće i obijelivši zidove i plotove. Razumije se da mu je agent smjesta udvostručio zakupninu. Takvo ponašanje zemljovlasnika izazvalo je mjesni rat. Ali ovaj put se oružnici nisu našli nasuprot slabo organiziranoj skupini rušilaca ograda, nego vještoj i odlučnoj udarnoj grupi koja je znala kako se nanose štete. Pravi vrhunac bio je Kiltyjev majstorski potez: bojkot polja grofa od Foyle u vrijeme žetve. Iz Škotske su doveli radnu snagu koja je obavila žetvene radove pod zaštitom oružničkih pušaka. No grofovski posjedi bili su razasuti, a oružnika malo i narijetko. Još prije nego što su vojnici stigli kao pojačanje, pridošli radnici bili su temeljito zastrašeni,

žetva spaljena, a doušnici ubijeni. Gubici lorda Hubblea iznosili su tisuće funti sterlinga. Odmazda stiže u obliku protjerivanja sa zemlje, povećanih zakupnina i javnog bićevanja. - U predvečerje 11. srpnja 1843. Kilty se vinuo do epskog trenutka - reče Daddo sad gotovo pjevajući. - Svi su protestanti od slavljenja kralja Vilima bili već poplavili. Kilty tad izbaci jedan predivan mamac. Nekom čovjeku, u kojeg je sumnjao da je doušnik, dojavljeni su lažni podaci o pripremama za napad na sam lordov dvorac, Hubble Manor. Pali su u stupicu i poslali onamo sve oružnike i vojnike, tako da na cesti prema Derrryju nije nitko stražario. Nešto slično tome nije se vidjelo od drevne keltske Cooleyjeve pljačke stoke do današnjeg dana... ja... osobno... jahao sam s lijeve Kiltyjeve strane, a pun mjesec obasjavao nam je put... Stočni obori na obali u Derryju pucali su koliko je grla čekalo otpremu u Englesku. Navalili smo takvom snagom da mi je popucalo remenje na čizmama, srušili ograde i nagnali stoku u paničan trk. Za sat smo utjerali više od dvije tisuće najboljih Hubbleovih grla u Lough Foyle, gdje se stoka utopila, a mi dali petama vjetra. Doušnika koji je svojim gospodarima dojavio pogrešnu vijest snađe strašna smrt od njihove ruke. Ostali doušnici počeše krzmati da pružaju podatke. Premda se dobro znalo da je to bilo djelo Kiltyja Larkina, bojali su ga se zatvoriti, ali još više ostaviti na slobodi. Daddo zahihota sjetivši se cijelog slučaja, koji je, nema sumnje, tijekom vremena u svojem sjećanju još i iskitio. - Kilty je postao prvi zakupac koji je sjeo s njima za stol da pregovara. Postigao je da se ukine desetina. Morate znati da se to zbivalo davno prije bilo kakvih zaštitničkih saveza. Da, bila je to, momčina. Mnogo godina kasnije ja i Kilty postadosmo fenijci. Taj ustanak nije baš bio značajan a nas isključiše iz Crkve za sudioništvo, kao onomad Ronana i njegovu braću zato što su pripadali Ujedinjenim Ircima. Misli su mu odlutale... - Crkva je oduvijek mazala svoj kruh engleskim smećem ... - Daddu odjednom izda glas i on ušutje da podmaže grlo; bio je umoran i čarobne su se misli pobrkale ... - Oh, kakav je to sjajan prepad bio... Conore... - Da - reče Conor digavši se s tronošca i kleknuvši pred shanachiea, koji ispruži ruku da opipa dječakove obraze i kosu, nasmijavši se nakakvim brundavim smijehom. - Kiltyjeva sjenka bila je tvom ocu težak teret, jer je imao svojih snova, jednako kao i ti. Njegove snove ubila je glad. Nakon velike gladi nitko više nije bio isti, bezobzira na to kakvi smo bili prije, i više ni jedan dan nije protekao bez straha pred njom... Conore... - Da, Daddo. - Tomasa bi noćas lako moglo spopasti ludilo. Osjetio sam da nadolazi. Svi Larkini bili su bjesomučni... Ronan... Kilty, a i tvoj otac. Noćas će ga obuzeti.

Conor izađe. Začas je iza kuće pogledom tražio oca. Conor se odupre rukom i preskoči zid između kuća. U susret mu dođe glasna molitva. Krzmajući gurne vrata. Posvuda u sobi klečali su ljudi, moleći i udarajući se ritmički šakama u prsa, zazivajući svece, koji su ih jamačno s nekog nepoznatog mjesta na nebu promatrali. Conor preleti pogledom skup, tražeći oca. Finola je klečala nedaleko od odra, lica uronjena u šake, potpuno izmučena ovim dugim glasnim naricanjem. Polagano je podigla pogled, koji se susretnu sa sinovljevim. A to je bilo dovoljno. Conor se tiho povuče. Noć je bila neobično zvjezdana. Žurno prođe kraj desetak kuća i zaokrene niz brežuljak prema krčmi. Iz nje nije dopiralo ni svjetlo ni zvuk. Conor gurne vrata. Kad se sa škripom otvoriše, zapuhnu ga gusta para viskija. - Oče. Tomas podigne pogled i zatrepta, ne prepoznavši dječaka. - Kilty - promrmlja, a glas mu je zazvonio prestravljeno - sav je krumpir pocrnio. Zgnjilio, pred mojim očima. Bože moj, što ćemo sad, Kilty? - Oče, to sam ja, Conor. Imao si strašan san. - Oh, Isuse, pomozi nam. Pomrijet ćemo. Svi ćemo poumirati. ŠESTO POGLAVLJE Toga svibanjskog jutra kad su zvona Sv. Kolumba zvonila za Kiltyja, katolička polja bila su pusta. Lijes podigoše sa četiri stolca, koja zatim prevrnuše prema starom običaju, a taj je nalagao i to da mrtvac bude iznesen s nogama naprijed. Finola je morala ostati u kući, jer trudna žena, ako sudjeluje u pogrebu i zadesi je prokletstvo mrtvih, može roditi mrtvo dijete. Kako osim Tomasa u Larkinovih nije bilo drugih odraslih muških glava, lijes su na ramenima nosili prijatelji i susjedi, smjenjujući se u krugu svakih nekoliko metara. Tomas je koračao neposredno iza njih, ruku i čela oslonjena na Kiltyjev lijes. Djeca su išla uz oca. Za Tomasom je desetak muškaraca nosilo lopate; iza njih svrstalo se u povorci cijelo selo. . Otac Lynch u crnoj ukopnoj halji, koju su kao i njegovu drugu odjeću vezom ukrasile seoske žene, pođe u susret procesiji. Kad stiže do nje, pjevajući i prskajući svetom vodicom okrene se i povede k crkvi. Na vratima u crkveno dvorište Tomas stane ustranu, a žalobnici navrnuše za lijesom. Predosjećaj neizbježne svađe pojačao se kad su župnik i kapelan pokušali sve ljude dozvati u crkvu i zatvoriti vrata. Conor gurne Brigid i Liama unutra, a sam se vrati k ocu, koji je nepomično stajao kraj dvorišnog ulaza. - Neću unutra - reče Tomas. - Poslije mise dođi po mene u krčmu. Oprostit ću se od Kiltyja nad rakom. Otac Lynch uputi se k Tomasu lica naborana i stisnuta kao orahova ljuska. Kretnjom ruke otjera Conora; ovaj se na to pridruži seljacima, koji su stojeći ispred

portala, a ipak na pristojnoj udaljenosti, radoznalo pratili razvoj. Otac Lynch im zapovjedno dobaci da se vrate u crkvu. - Čekamo tebe - zašišti župnik Tomasu. - Ne... neću ja na tu misu. - Zar si poludio? - To bi i Kilty uradio da je ostao pri zdravoj pameti. Evo ti tvojeg novca za misu. Uvježbana župnikova ruka strelovito, kao zmija u skoku, ščepa novac, a zatim se primakne bliže. - Tomase Larkine, grijeh koji se spremaš počiniti težak je i opasan. Ako ne uđeš, neću služiti misu. - U tom slučaju - odvrati tiho Tomas - tvoj će grijeh biti jednako težak kao moj. Znam da ti je to teško razočaranje, jer si tako dugo čekao slatku pobjedu da Kiltyja i Tomasa Larkina vidiš u Sv. Kolumbu istodobno... jednog ispruženog, a drugog na koljenima u molitvi za njegovu besmrtnu dušu. No Bog ionako neće znati tko smo mi kad imamo svećenike koji ne umiju moliti "na irskom jeziku... jer su takvi Englezi. - Ti se nećeš popeti ni dotle da vidiš čistilište. A sad idi unutra i iznesi njegov kovčeg iz moje crkve. - Dobro... No otac Lynch ga hitro ščepa za rukav. - Ne, čekaj. To ne valja. Ako dođeš, odslužit će misu badava... pod uvjetom da nikome ne odaš. - Ne, odnijet ću ga. Bit će ionako sretniji tamo gore u brdima. Svećenik je znao da je vjera njegove pastve bezgranična. Pokoravali su se krotko. No kraj sve te vjere, nešto je bilo jače - njihovo pamćenje. Svi su znali da je Kilty primio posljednju pomast. Otac Lynch, čija vlast još nikada nije bila na kušnji, sad se dvoumio. Dapače, spopao ga grdni strah i od njega mu izbije znoj. Oni ispred portala primakoše se bliže. Župnik je osjećao njihov dah. - Za volju pokojnikove duše - reče povišenim glasom da ga i oni čuju - i zbog mira i utjehe tvoje nedužne žene i djece... - I za spas župnikova obraza - prekine ga Tomas, okrene se i odmaršira. - Kao Kristov predstavnik, bacam na tebe, Tomase Larkine, vječno prokletstvo u ovom životu za sve vijeke i nemoj mi cvileći doći po oprost, jer ti ga ja neću dati! Seljaci užasnuto ustuknuše. Tomas se polagano vrati nekoliko koraka, tresući glavom. - Ah, oče, ti si prava muka - reče i krene k McCluskeyjevoj krčmi. Razbješnjeli se župnik polagano okrene svojoj skamenjenoj pastvi, koja se nato otvorenih usta povuče u crkvu. Boreći se da povrati vlast nad sobom, župnik je molio za onaj dan - mjesece ili godine udaljen - kad Tomas Larkin, puzajući na koljenima i cvileći, bude molio oprost. Prolazeći lađom, govorio je sebi da je on, doduše, milostiv čovjek, sposoban da oprašta, koji neće likovati u osveti, ali da će ipak moliti za taj trenutak. A tada, da bi njegova bila zadnja, odluči da ne čita za Kiltyja dugu misu i da ne izađe na groblje da nad grobom drži poseban govor.

Gurnuo je novac u džep, popeo se na propovjedaonicu i okrenuo se pastvi, koja pade tako jednodušno na koljena kao da su je oborili jednim hicem. SEDMO POGLAVLJE Nije stvar bila u tome da Dooley McCluskey nije poštovao mrtvaca. Kod običnog ukopa bio bi zatvorio krčmu do poslije mise. No Kiltyjeva je smrt dovela iz gradića ovamo gore veliku delegaciju protestanata, od koje većina jednako tako nije htjela stupiti u crkvu sv. Kolumba kao što se ni dobar katolik ne bi pokazao u prezbiterijanskoj crkvi sv. Andrije ili anglikanskoj sv. Jurja. A naposljetku, ne možeš tek tako ostaviti svoje susjede da besposleno stoje na cesti. Osim toga, on je poklonio tucet boca za bdjenje i jamačno je bio ovlašten da namakne gubitak. Dok su se Tomasove oči u niskoj prostoriji krčme navikavale na polumrak, prisutni skinuše šešire i malo prignuše glave. Jedan po jedan zbunjeno se izražavali svoju sućut. Luke Hanna, predradnik u lanari koji se godinama sukobljavao s Kiltyjem i Tomasom, kao najstariji uze riječ. Iznosio je hvale kakve Kilty za života nikad nije čuo. Kilty i Luke bili su veći dio života protivnici, no protivnici koji su uspjeli proglasiti krčmu zajedničkim prostorom i piti zajedno bez meteža. Litanija Lukea Hanne bila je mješavina olakšanja što se riješio starog smutljivca i žalosti zbog smrti jednog tako moćnog čovjeka. - Vidio sam kako se ponio otac Lynch - reče Luke i gurne Tomasu čašu viskija. - Ah, osmijeh toga čovjeka kiseo je kao prošlogodišnja rabarbara. - Hoćeš li imati neprilika s njim? - Sad se bojim samo što će mi reći žena. Na radost Dooleyja McCluskeyja, Tomasa su neprestano nudili pićem. Kad je Conor stigao, Tomas se već opasno ljuljao. - Kopaju grob, oče - reče. Tomas otare usta nadlanicom, glasno podrigne i pođe za sinom. Otac Lynch ukinuo je najjezivije običaje nad grobom, na primjer da mrtvačevu ruku urone u kabao mlijeka kako bi se vrhnje diglo. S druge strane, obnovio je omraženu tradiciju da odijeli muškarce od žena, pokopajući svaki spol u njemu određene redove. Kako bi izbjegao ponovni susret s Tomasom, župnik je prepustio posljednje molitve i prskanje posvećenom vodom ocu Clunyju. Dok su se muškarci smjenjivali u kopanju, većina ostalih žalobnika tumarala je grobljem posjećujući grobove svojih rođaka, čupajući korov i pušeći lule. Pola tuceta žena naricalo je nad lijesom, ali ne onom strašnom tužaljkom kao na bdjenju. Bio je to lirski plač s osjećajem za ritam molitve ostalih, tako da se sve zajedno stapalo u neku primitivnu melodiju. Kad je Tomas stigao, spustiše lijes u zemlju i pokriše ga. Svaki žalobnik priđe i baci kamen na nj dok se nije oblikovao humak. Muškarci tada pođoše po dvojica i trojica u McCluskeyjevu krčmu, a žene natrag u selo.

Fergus O'Neill sjede prekriženih nogu na Kiltyjev grob. Bertie, s usnama još otečenim od tučnjave s Dinnyjem O'Kaneom, stane uz njega i zasvira u frulu, a Fergus poče recitirati: Avaj, jao, Sjest ću, sastati se s tminom, Zelenog je stijega vojnik pao, Plačite za Kiltyjem Larkinom. Avaj, jao, Očarao on je fenijce, Desetinu ukinuo, Bog s tobom Kilty Larkine. Avaj, jao, U svijet glad protjera susjede, Al' svoju zemlju on je zadržao, Zbogom ostaj, Kilty Larkine. Nakon petnaestak daljnjih kitica pjesma je završila, no tijekom godina bit će joj pridodano još stotinu stihova. Kilty je dobio pohvalu heroja, pjesmu spjevanu njemu u čast. Fergus i Tomas ostadoše na grobu, a Bertie je svirao dokle god su mu to otečene usnice dopuštale. Naposljetku Conor, Liam i Brigid krenu kući, a Tomas ostade na očevu humku sam, sve dok se mrak nije spustio na Ballyutogue. U sitne noćne sate Conor gurne vrata McCluskeyjeve krčme. Unutra su stajali samo njegov otac, Luke Hanna i dvojica protestanata, te McCluskey, koji je brojio svako točenje. Conor povuče oca za rukav. Tomasove oči bile su podlivene krvlju, i njegovu se sinu učini da mu oca ponovno obuzima ludilo. - Oče, došao sam da te vodim kući. - Van! - poviče Tomas. - Moram znati kad ćeš kući - uporno nastavi Conor. - Kad dospijem, tada ću doći. - Onda ću pričekati. - Ponavljam: van! Ne prija mi piće kad oko mene postajkuje deran. - Sjest ću u kut i biti miran. - Ti, čini se, tražiš batina! - Moram čekati. Obećao sam mami da ću te dovesti kući. Tomas podigne ruku kao da će sina udariti nadlanicom, ali je Conor zurio u njega bez straha, s mrvom gađenja. Tomas ljutito spusti ruku, zastenje i zabrunda, počeše se po kosi i bradi i naposljetku popusti pod Conorovim upornim pogledom. - Ah, Kriste - uzdahne, odloži čašu i krzmajući krene za dječakom u noć. Duboko je udahnuo studen, travama natopljen zrak i podupro se o Conora, te šutke, praćeni samo šumom vjetra i mirisima polja, pođoše. - Pretpostavljam da je mati čula o mojem malom razgovoru s ocem Lynchem? - Da, čula je. - Oh, vidim već kako je otegnula lice. Od njega će vrhnje biti kiselo cijela dva tjedna.

Nadomak kuće Tomas se pribere. Istisne nekakve zvukove samosažaljenja, koje još podvuče bolnim irskim stenjanjem. - Conore, sine, zašto ne bi ispričao materi da sam u krčmi izgubio svijest? Da, to. Pao sam, a Fergus je nadošao te me odveo svojoj kući da se ispavam. - Mati ne bi povjerovala da si se srušio. Svatko zna koliko možeš popiti. - Neće upaliti, ha? - Jok. - Onda sjednimo u staju dok u toj prokletoj glavi ne prestane brujiti. Tomas je posrtao uza zidove, ušutkavajući krave. A dok je Conor palio fenjer, klonuo je u sijeno. - Oče, sve će biti u redu. Nisi uradio ništa loše. - Dobar si ti dečko. Jednog će dana i o tebi pjevati pjesme. - Ne bi li radije u postelju? - Radije ne. Nisam još dorastao onome što me ondje čeka. Tomas čvrsto protrlja glavu da rastjera zbrku koja je u njoj zavladala, izazivajući mučninu, kuckajući u lubanji, smućujući mu pogled, saplićući jezik. - Znam, oče, koliko si volio Kiltyja, i ja ću jednako tako za tobom žaliti. Tomas se sruši na leđa i poče se bacati amo-tamo. - A ja ću se brinuti da ostaneš živ, kao što je to Kilty činio za mene. O, Bože... o, Bože... Disao je glasno i u muci, a stoka se poče meškoljiti. - Kilty! - povikao je. - Kilty! Očevo jecanje čupalo je Conoru srce. Plakao je videći kako div dršće; Tomasova golema leđa pognula su se od naprezanja, a iz prsa otkidalo se stenjanje kakvo Conor još nikada nije bio čuo. Naposljetku se stišalo, pretvorivši se u tihe sitne uzdahe. - Sve to nema smisla, Kilty. Sav je krumpir pocrnio... pomrijet ćemo... pomrijet ćemo... OSMO POGLAVLJE - Divna slika! - reče Finola unišavši u staju. - Osjeća se jadno - reče Conor ispričavajući oca. - Nema sumnje - reče ona, s mukom se nagnuvši nad muža da ga pogleda izbliza. - Vidjela sam već i bolje ljude kako žderu sijeno. - On se ne pretvara, mama - reče Conor. - Doista je gotov. - A mi ćemo se za tu njegovu lu/iost morati kajati do Svih svetih. Najbolje će biti da ostaneš tu i pripaziš da se ne uguši u vlastitoj žuči, a ako bude bučio, izlij mu vedro vode na glavu. - Prezirno se okrenula i izašla. - Conore. Pogledao je gore u tavan. U otvoru se ukaza Liamova glava i Brigid koja je trljala oči. - Otac se vratio? - Da.

Liam spuzne po ljestvama i poče razgledavati oca. - Uistinu, kao da ga je netko dobro ispljuskao. - Glupost, on se samo odmara - otkreše Conor. - Ostat ću s tobom. Možemo ga čuvati naizmjence - reče Liam, uzbuđen mogućnošću da bude očev zaštitnik. - Sam ću se brinuti o njemu. Hajde, spavaj dalje. Liam se oprezno suprotstavi nedvojbenoj zapovijedi. - I ja bih trebao ostati... - Odlazi! Liam razmisli da li da se usprotivi, ali se ipak pokorno povuče pred bratovim autoritetom. Conor uvuče fitilj fenjera i pripremi si mjesto u sijenu. Tomasove šake su se otvarale i stiskale, grabeći sijeno. Pri tom je isprekidano stenjao. Conor je dugo sjedio i zatim zadrijemao, no na svaki očev trzaj i on bi se trgnuo. Tomas se probijao vijugavim mučnim putem, i u tome mu nitko nije mogao pomoći. Posve iznenada, staju obavi grobna tišina, tako da je Conor začuo svoje disanje. Tad osjeti snažan zamah vjetra, od kojeg se naježio. Plamen fenjera zatreperi. Kad se ugasio, staja je utonula u gustu tminu. Conor poče pipati oko sebe, a uto se krave uznemiriše kao da je u staju ušao neznanac. Iz jedne pregrade, upravo ondje gdje je Finola vidjela vilu smrti, izroni neka čudna svjetlost, bolje reći sjaj. Conor se prestravi. Svjetlost je skakutavo treperila kao da pokušava naći izlaz iz staje. - Tko je tamo? - uspije propentati Conor drhtavim glasom. - Samo ja - dođe odgovor. Dječaku se stisne grlo. Učini mu se da prepoznaje glas, ali ne zna čiji je, a nije mogao razmisliti. Zapuzao je na rukama i koljenima da bolje vidi. Svjetlost se približi obasjavajući neku mušku spodobu. - Tko... tko... si? Razliježe se podrugljiv smijeh. - Oh, tu se zbiva nešto ludo - reče Conor i skoči na noge u namjeri da bježi. No sjeti se da će tako oca ostaviti samog. Da vrisne što glasnije može? Prozirni se lik pri-mače. - Pogledaj me, Conore. Dječak se izazovno postavi između spodobe koja se približavala i ispružena oca. Stisnuo je oči da bolje vidi. Bio je to netko koga je doista poznavao, ali nikako nije mogao ustanoviti tko. Vidio je obris čovjeka, snažnog, odjevenog za rad u polju, mišićavih ruku i velike čupe kovrčave crne kose. Conor je zurio u kosu; takvu je već vidio, samo bijelu poput snijega i u uvela čovjeka. Spodoba se nasmije i otkrije jake bijele zube. Ne, nije to taj čovjek, jer je onaj bio krezub. - Priznajem, malo sam se promijenio - reče čovjek -ali ti bi me morao prepoznati. Glas! Taj glas! - Daddo? - upita Conor nesigurno. - Valjan dečko!

Conor polagano pruži ruku pred čovjekovo lice. - Zašto to radiš? - Vidiš li me? - Pa razumije se da te vidim. - Ali ti si skoro slijep. - Ah, to. Upamti da sam, kad si me posljednji put vidio, bio četrdeset godina stariji. - Pa to je bilo sinoć! - Dakle, ako želiš da ovaj razgovor nastavimo, moraš prihvatiti neke činjenice, na primjer moju prisutnost. Nisam uvijek bio slab i poluslijep. Ni Kilty. Na nesreću, ti nas obojicu pamtiš takve. Prije četrdeset godina obojica smo bili momci od oka. Doduše, nikad nisam bio ljudina poput Kiltyja. Bio je tako snažan da je mogao golim rukama lomiti kamenje. Čovjek zakorači prema njemu, a Conor sumnjičavo ustukne. Mogao je to biti Daddo u mlađim godinama. Što ga je duže proučavao, to je sličnost bila veća. Daddo se sad poče udobno smještati, odnekle je stvorio velik vrč rakije i iz njega otpije dug gutljaj. Pogledavši Tomasa Larkina, zatrese glavom i pruži vrč Conoru. Conor se zamalo zaguši u kašlju nastojeći da opaku tekućinu potisne niz grlo a istodobno mu polaska što s njim postupaju kao s odraslim. - Da li ti je ikad pričao o velikoj gladi? - Ne, zapravo nije. Slušao je poput većine djece ulomke o gladi, priče shanachiea, šapat oko vatre u zimskoj noći. Uzrečice o gladi, što se jelo da se preživi, kakvi su strahovi proživljeni ... sve nejasno i tajnovito isprepleteno. Kad god se raspreo razgovor o tome, Tomas Larkin bi ušutio. Prošlo je otada gotovo pola stoljeća, a sjećanja i posljedice još su živjele u svakoj kući i svakom polju Ballyutoguea. - U sebi nosimo nekoliko soba. Najljepša je otvorena obitelji i prijateljima reče Daddo. - U njoj pokazujemo svoje najbolje lice. Druga je osobna, spavaonica, u nju imaju pristup samo malobrojni. Postoji još jedna u koju ne puštamo nikoga... čak ni naše žene, ni djecu, jer tu žive naše najskrovitije misli koje ni s kim ne dijelimo. Ima još jedna soba, tako tajna da u nju čak ni mi ne ulazimo. Tamo zaključavamo sve zagonetke koje ne možemo riješiti i sve boli i tuge koje želimo zaboraviti. Kiltyjeva smrt otključala je i posljednju sobu u Tomasu Larkinu, i sva je gorčina izašla. Conor baci pogled na oca koji je sad djelovao posve smireno. I dalje je bio na oprezu, jer je Daddova pojava mogla biti samo djelo vilenjaka. Doduše, činilo se da Daddo nema zlih namjera, ali oprez ipak nije bio naodmet. - Tomas je u vrijeme velike gladi bio otprilike tako star kao ti sada, a i vrlo sličan tebi. Kilty i ja bili smo vrlo bliski. Tada sam živio u susjednom selu i u prepadima bio mu pomoćnik u kojeg se najviše pouzdavao. Tako sam u tančine znao sve što se događalo. Da bi shvatio kako je moglo do toga doći, moraš znati što se u to vrijeme događalo...

Nakon neuspjele bune Ujedinjenih Iraca Wolfea Tonea 1798. godine, Englezi su odlučili da se više ne natežu ni sa kakvim slobodarski nastrojenim parlamentom u Du-blinu. Zbog toga je britanski premijer William Pitt smislio ujedinjenje kojemu je jedina svrha bila potpuno političko potčinjavanje Iraca. Irski potkralj, Cornwallis, započeo je najprije kampanju ograničavanja prava dublinskog parlamenta kako bi ga natjerao da se nakon pet stotina godina postojanja, raspusti. Kad je to postigao, britanskom križu sv. Jurja i škotskom sv. Andrije bio je dodan križ sv. Patricka na zastavi poznatoj kao Union Jack, koja se otada vila nad tzv. Ujedinjenim Kraljevstvom. Irskim su biskupima Britanci platili lojalnost i podršku tom planu obećavši katolicima ravnopravnost. U Maynoothu je tada uspostavljeno veliko učilište pod engleskim nadzorom i vodstvom, kako bi se stvorio britanski oblik katolicizma i postupno oslabili stari keltski i normanski oblici. Ujedinjenje je bilo prisilan brak. Ircima je raspuštanjem dublinskog parlamenta bila oduzeta svaka mogućnost da upravljaju sudbinom Irske. Malobrojni irski poslanici s još neznatnijim glasom gubili su se u golemom Westminsteru. S pomoću svojih slugu Engleska je mogla nesmetano upravljati Irskom iz sramotnog Dublin Castlea. Od ujedinjenja prošlo je više od četvrt stoljeća dok je prvi irski katolik uspio sjesti na poslaničko mjesto u Westminsteru. Za to je bila potrebna divovska ličnost Daniela O'Connella. Dok je on dominirao političkom borbom Iraca, činilo se, da su ciljevi ravnopravnosti ostvarljivi. Tada se O'Connell posvetio jednom drugom cilju -opozivanju ujedinjenja... otcjepljenju od Engleske. To se nije moglo ostvariti. - Vidiš sad - reče Daddo - zašto su predstojeći izbori tako važni. Već se osamdeset i pet godina u ovom stoljeću borimo za autonomiju, dublinski parlament i ukidanje ujedinjenja. Conor kimne shvaćajući. - Zašto je žetva zakazala? - upita. - To se prije ili kasnije moralo dogoditi - odgovori Daddo, ustane i malko se protegne. Ushodao se zatim gore-dolje, jer kad god je o tome progovorio, uvijek se uzbudio. - Sve ono fino naklapanje političara nije mnogo koristilo nama - reče. Croppyji su ostaH i dalje najjadniji i najsiromašniji seljaci svijeta, a majka Crkva to je našu nevolju još pogoršavalo - trsila se da Englezima pomogne da nas poengleze. Naši svećenici nisu više molili na starom jeziku. U školama i knjigama nikad se nije spominjala irska povijest ni irske legende. Kulturu su spasili shanachie i učitelji, koji su, poput mojega oca, išli od sela do sela i tajno podučavali iza živica, pričajući nam starodrevne priče i bajke. Daddo naglo prekine svoj hod, jer su ga ta sjećanja rastužila i zamaglila mu oči. Spustio se na stoličicu i jednoličnim glasom nastavio. - U rujnu smo spremali krumpir, baš kao i sad. Ako je godina bila plodna, jedva smo izdržali zimu, a sredinom ljeta uvijek je vladala oskudica, jer je hrane

bilo malo. Tko je imao bilo što da založi, zalagao je. Ostali su sve dublje zapadali u dug, posuđujući od lihvara. Vječno smo živjeli u sjeni gladi, a kad se uzme u račun napolica, desetina anglikanskoj crkvi i potpuna obespravljenost, stoka i svinje živjeli su bolje, jer smo u očima Engleza bili manje vrijedni od životinja. Oko 1800. Irska je imala osam milijuna žitelja. Dva do tri milijuna nisu imala zemlje ni posla, lutala su bez cilja, prosila ili krala po selima. Ni u gradovima za njih nije bilo kruha, jer su u Ulsteru Englezi dizali tvornice, luke, poduzeća, ceste ili škole... samo protestantima. Gradovi su bili stjecišta bijede, preplavljena desetinama tisuća prosjaka, starih i mladih, kojima je na kraju preostajala jedino ubožnica. Takva je bila Irska koju je stvorila Engleska. Neko su vrijeme obojica šutjela, Conor nastojeći shvatiti što je čuo, a Daddo razmišljajući o vremenu neposredno prije katastrofe. - Kad sam ja bio dječak, ljudi su se rano ženili. Bili su zadovoljni s malim komadom zemlje, otcijepljenim od obiteljskog zakupa. Čestice su postajale sve manje, dok na kraju u Inishowenu i nije bilo zakupa većeg od šest hektara. - Krumpir je postao glavna hrana. Na taj se način cijela obitelj mogla prehraniti s nekoliko jutara zemlje, jedini potreban alat bila je lopata za kopanje gredica, a svako je tlo bilo prikladno. Jedan bi čovjek pojeo na dan prosječno četiri do šest kilograma krumpira, a ljuskom se hranila perad i svinje. Krumpir kao hrana i treset kao gorivo bili su osnova da možemo preživjeti. Kako se broj stanovnika povećavao, a čestice smanjivale, zemlja je postajala preopterećena i iscrpljena. Potpuna ovisnost o jednoj jedinoj kulturi morala je dovesti do katastrofe. Borbeni duh Tomasa Larkina, koji eto tamo mirno leži, uništila je glad jednako kao i irski narod. DEVETO POGLAVLJE RUJAN 1845. - Oče! Striče Aidane! Striče Cathale! Kilty Larkin i njegova dva brata iskapali su i posljednje krumpire iz redova; sad se okrenuše i ugledaše malog Tomasa kako trči uzbrdo, maše i doziva ih. - Oče! Striče Aidane! Striče Cathale! Kilty baci šaku gomolja u grubo pletenu košaru na taljigama i uspravi se bio je doista visok čovjek. Trojici braće trebalo je samo za stajanje poprilično tla, tako su bili snažno građeni. Kad je Kilty obrisao čelo, zamah vjetra mu podiže vlasi tako da je izgledom podsjećao na crvenokosog Mojsija. Njegov sin protetura ono nekoliko posljednjih metara uzbrdo. - Ej, Tomase, uspori malo. - Mati - dahtao je - traži da smjesta dođete, svi. - Da, a što je? - upita Cathal. - Nešto se čudnovato događa s krumpirom.

- No, što bi to moglo biti? Jučer je još bio posve dobar. Thomas strese glavom i snažno se ugrize za donju usnicu da ne zaplače. - Što se dogodilo? - upita Kilty. - Pred našim je očima pocrnio. Braća se zbunjeno zgledaše, a onda se okrenuše i potekoše nizbrdo. Kad su dotrčali do kolibe od kamena i treseta kamo su se spremale zalihe, već se oko nje okupilo žena i staraca. Kiltyjeva žena Mary, Aidanova Jenny i Cathalova Siobhan bile su među njima. Kilty se progura do Mary. Lice joj je bilo zgrčeno od straha, ščepala ga je za ruku i nijemo pokazala na spremište. Ušao je, a braća za njim. Iz \jrhom punih košara dopirao je oštar, užegli vonj. On zagrabi šaku krumpira i promotri ih stišćući oči u polumraku. Bili su crni i u šaci se zgnječiše u mokru kašu. Zagrabi dublje u koš. Svi krumpiri bili su crni. Tada sva trojica izruju košaru za košarom, sve do samog dna spremišta. Svugdje isto. - Majko Isusova! - povikao je Aidan. - Zaboga, tiše - presiječe ga Kilty. Sva trojica skupiše glave. - Što misliš, što je to? - upita Cathal. - Nemam pojma - reče Kilty. - Misliš li da bi to mogla biti gnjilež? - promrmlja Aidan. - Nemam pojma - ponovi Kilty. - Takvo što još nisam vidio. - Sjećam se kako je naš otac pričao da se u Armaghu nekoć zbilo nešto poput ovog. Krumpiri su bili iskopani potpuno neoštećeni i zdravi, a odjednom su zgnjilili. - Pričekajte malo - reče Kilty i poče brzo razmišljati. -Cathale, izvuci se što neprimjetnije i uzmi vreću. Uzmi nekoliko pilića i jedno prase, odvoji ih u staji od ostalih životinja i daj im ovo da jedu. - Dobro. - A mi, hajdemo van i drž'mo se hrabro, zaboga. Baš kad su izašli, priđoše tri susjeda s vijestima da se i s njihovim zalihama dogodilo isto. Kako se skup širio a zbunjenost rasla, sve se oči upraviše u Kiltyja. On se držao prilično sabrano, govorio tiho i ohrabrujuće, i svi su se donekle umirili. Samo je Mary, jer je već petnaest godina bila njegova žena, umjela pročitati iza njegova mirnog lica očaj. Nekoliko sati kasnije Cathal je dobio odgovor. Životinje nahranjene crnim krumpirima uginule su. Kilty razasla braću i Tomasa na sjever u Moville, u unutrašnjost u Glencaw Hill i na jug u Muff da okupe glavare klanova. Kad su svi kasno noću stigli, crkva je bila puna zaplakanih žena na koljenima i smrknutih, prestrašenih muškaraca. Skup se održao na staroj, ruševnoj normanskoj tvrđavi, kilometar i pol od sela. Svi muškarci iz Ballyutoguea bili su ondje. Prvi uze riječ Daddo Friel i saopći da je krumpir u njegovu selu Crockadawu počeo gnjiliti još dan ranije. Poslije dužeg, dubokog muka izbi panična vika. Kilty se umiješa i pokuša stišati provalu sve većeg straha.

- Kad se raziđemo, neka svaki od vas ocijeni svoj položaj, i tada ćete mi javiti koliko vam treba da prezimite i za proljetnu sjetvu. Kad to saznam, imenovat ću sebe i Daddu poslanstvom koje će poći u Derry da razgovara osobno s glavnim upraviteljem posjeda, MacAdamom Rankinom. - Taj će nam prljavi pas baš mnogo pomoći. - Tražim da svi ušutite. Mi smo imali sukoba s MacAdamom Rankinom, ali se još nikad nije dogodilo da izgubimo cijelu žetvu našeg osnovnog usjeva. Čak i Rankin mora shvatiti da njegovom gospodstvu nećemo biti ni od kakve koristi ako pomremo od gladi. To se činilo logičnim. Grof od Foyle morao je imati napoličare ako je htio stjecati i održati svoje bogatstvo. Morat će nahraniti kokoš koja mu nosi zlatna jaja. - Recite mi koliko vam je neophodno - ponovio je Kilty odlučno - a Daddo i ja ćemo to nastojati iskamčiti da održimo tijelo i dušu na okupu. U međuvremenu ne smijete posuđivati od lihvara i, za ime svega, ne širite paniku. Okrijepljeni Kiltyjevom čvrstoćom, ljudi se raziđoše ispunjeni nadom. Larkinovi su se sastojali od tri obitelji s dvadeset glava. Kilty je bio najstariji, pravi sin Ronana, koji se borio u ustanku 1798. i učinio zemlju koja nikad ranije nije rodila plodnom. Kilty i Mary imali su četvoro djece, tri dječaka i malenu djevojčicu, od kojih je Tomas, sa četrnaest godina, bio najstariji. Tomas se propeo visok i snažan kao svi Larkini, ali je bio sanjar koji sniva i danju. Svaki mogući trenutak prosjedio je na koljenima shanachiea i lutajućih učitelja. Cathal, srednji Kiltyjev brat, bio je duboko zabrinut što nije imao muškog nasljednika nego četiri kćeri, od kojih je najstarijoj bilo sedamnaest, a ni jedna još nije bila udana. U najmlađeg brata Aidana bilo je šestoro djece; najstarijem sinu bilo je devet godina. Braća su bila vrlo složna, i ta im je sloga u teškim situacijama davala više snage. Obiteljski savjet pretresao je sad položaj mirno i s pouzdanjem. Prva im je briga bila da osiguraju kako će prezimiti kad plate zakupninu. Od svog dijela uroda mogli su izdržati, ali će im do proljeća ponestati novca za sjeme i druge troškove. Odlučili su da jedan od njih prijeđe preko mora u Englesku na rad u dokovima i kasnoj žetvi. Kilty je imao najviše izgleda da dobro zaradi, a i inače je bio jedini koji je dolazio u obzir. Aidan nije imao nikoga tko bi za njegove odsutnosti umjesto njega obradio polja, a jednako tako ni Cathal. Dvije njegove kćeri mogle su mu, doduše, pomoći, ali nisu umjele same obrađivati njegov dio. Tomas je bio sposoban da radi gotovo kao i odrastao muškarac, kad bi se s oblaka spustio na zemlju. Kilty mu je objasnio kako je značajno i odgovorno stajati na čelu obitelji, i dječak obeća da će učiniti sve što treba. Sve u svemu, pokazalo se da su Larkinovi u posve dobru stanju i da se neće morati potruditi mnogo više nego inače. No po izvještajima susjeda i okolnih sela pokazalo se da su izgledi drugih mnogo crnji. Oboružani točnim podacima o potrebama zakupaca u području posjeda grofa od Foylea, Daddo Friel i Kilty upute se u Deny da potraže MacAdama Rankina.

Naposljetku, sve se svodilo na to da postignu odgodu plaćanja dijela zakupnine. Htjeli su Rankina nagovoriti da napoličarima ostavi stanovit broj grla i drugog uroda da se prehrane time umjesto krumpirom. Dva i pol stoljeća katolički su zakupci u Inishowenu vodili krvave borbe s devet grofova od Foyle, ali sve je to sad bilo prošlost. Kazneni su zakoni davno bili ukinuti, a iz Engleske je dopirao duh reforme i nagodbe. Već dobre dvije godine Kilty nije izveo ni jedan noćni prepad. Pregovaranje više nije bilo neobično. Kilty i Daddo nadali su se uspjehu. Naposljetku, bila je 1845. godina, razgovarat će s civiliziranim ljudima. DESETO POGLAVLJE Tomas se prevrne na leđa, potresajući zrak snažnim hrkanjem, koje prekine Daddovo kazivanje. Shanachie iskoristi odmor da se okrijepi, i opet ponudi Conoru vrč. Nakon prošlog gutljaja Conoru se malo smučilo u želucu i sad uljudno odbije. Tomas se prevrtao i naposljetku se ispruži na trbuh te hrkanje prijeđe u tihi pisak. - Što se zbilo kad ste ti i Kilty stigli u Derry i potražili upravitelja? Daddo se gorko nasmije. - Doista smo razgovarali s njim, s MacAdamom Rankinom. - Rankin? Od iste obitelji koja i danas upravlja posjedima? - Baš od tih. Ali MacAdam je bio pravi Rankin. Tako vješt da bi i vjetru izmamio krv. Bio je tako lukav da su mu mnogi naši ljudi vjerovali. Naposljetku govorili su - on je prije dvije godine bio spreman platiti našu desetinu ako Kilty prestane s noćnim napadima. - Što vam je rekao? - Znojio se iz svih pora, toliko se trsio da nas ljubeznošću odvrati od naših zahtjeva. Rekao je da strahovito žali, da je i samom lordu javio da se vrati u Ulster i da zamoli vladu za pomoć. A cijelo vrijeme dok se pričinjao kako suosjeća s našom nevoljom uzimao nam je mjeru za lijes, jer je davno prije gnjileži odlučio što će s napoličarima. Daddo strese glavom, čudeći se još i sad MacAdamovu izdajstvu. - Još dok je razgovarao s nama krajnje ozbiljno, razmišljao je kako da nas što prije otpremi Bogu na istinu. Ako išta moraš upamtiti, onda upamti ovo, Conore: nikad nemoj sjesti da pregovaraš s tim ljudima! Oni su poput koza koje vire kroz živicu; znaju više varki od najveće ništarije, a njihovi pojmovi o časti ne pristaju ni svinji. MacAdam je imao starijeg brata, Owena, bijedu od čovjeka, nesposobna da sam upravlja imanjem, pa su ga držali kao dobrovoljnog krvnika. A bio je tu i jedan nećak, Glendon, koji je pohlepno čekao dan kad će preuzeti posao. Bilo je to gadno društvo, ti potomci triju pokoljenja upravitelja imanja. Đavolsko, doista đavolsko... Tih mjeseci boravili su grof i grofica od Foyle, lord Morris Hubble i lady Beatrice, u Daarsu, svom dvorcu na jugu zemlje, nedaleko od Kinsalea. Daars je

stekao stanovit ugled kao najotmjeniji salon u naselju umirovljenih visokih britanskih pomorskih oficira i aristokracije koja je ondje ljetovala. Vijesti o gnjileži krumpira bile su glavna tema svih razgovora. Zapravo je niz nepredviđenih odlazaka iz Kinsalea gotovo upropastio sezonu jedrenja. Na upit lorda Hubblea, MacAdam Rankin uvjeravao je njegovo gospodstvo da je u Hubble Manoru sve u najboljem redu. Ipđk predloži da se uvedu neke mjere opreza. U svakom slučaju, pisao je Rankin, nema potrebe da njegovo gospodstvo žuri kući izlažući se mukotrpnoj vožnji kočijom duž cijele zemlje. Obitelj Rankin služila je grofove u svojstvu upravitelja gotovo jedno stoljeće. U onih deset godina kada je MacAdam upravljao posjedom, ovlasti i povjerenje upravitelju bili su znatno prošireni. To je lordu Morrisu i lady Beatrice omogućilo da u Daarsu i Londonu bezbrižno uživaju u društvenim razbibrigama. Grof odgovori na Rankinovu poruku dopustivši mu da postupi u smislu svojih prijedloga i javi mu da će zakupiti mjesta na poštanskom brodu koji kreće iz Queenstowna do Londona za nekoliko tjedana i tako se vratiti kući morem, kao i obično. Premda je Rankin zahtjeve Kiltyja Larkina odgodio i tako umirio katoličke zakupce, najveća mu je briga bila da izazove među njima paniku koju bi popratili nezakoniti istupi. Stariji brat Owen, uvijek spreman za takve poslove, bude poslan u Dublin Castle sa zahtjevom da vlasti odobre niz izvanrednih mjera. Grofovi su pokoljenjima održavali veze i prijateljstva u vladinim krugovima, pa se Rankin uzdao u to da će vlast zahtjevima hitno udovoljiti. Mladi Glendon otplovi u London s drugim upraviteljima i plemićima da izloži vladi gledišta protestantskih, angloirskih zemljoposjednika. Rankin poruči grofovim odvjetnicima da pripreme pravna sredstva ako bi bilo potrebno postupiti protiv katolika. Najdjelotvorniju zaštitu lordovih interesa u samom Ballyutogueu i oko njega predstavljala su velika naselja odanih protestanata, koji su se tamo bili naselili prije otprilike dvjesto godina. Bili su to prezbiteri]anci koji su kao kolonizatori došli iz škotskih nizina i tada od Engleza dobili zemlju kao plaću za svoje usluge Cromwellu. Ipak, živjeli su tu izdvojeno od glavnine ulsterskih protestanata, i to je u njima budilo osjećaj da su opkoljeni neprijateljskim susjedima s planinskih vriština. Taj je temelj protestantskog straha bio prikladno oruđe u zalihi smicalica MacAdama Rankina, koje je lako mogao potaknuti na djelovanje. Propast uroda krumpira pružala je lukavom upravitelju priliku koju nije htio propustiti. - Moraš shvatiti - reče Daddo - da je gnjilež bila jedan od rijetkih događaja koji nisu bili vjerske prirode, jer je uništila i krumpir protestanata. Bili su u ozbiljnim teškoćama, premda njih nikad nisu tištali takvi tereti i siromaštvo kao nas. MacAdam Rankin upadao je u njihove oranjske dvorane i crkve obećavajući im da će im grof pomoći da izdrže, a istodobno upozoravajući ih da očekuju najgore od croppyja. Da bi ih pridobio, protestante nije trebalo u to jako uvjeravati.

Još su pišali u gaće, naricali i propovijedali o strahotama katoličke bune prije dva stoljeća. Upravo pri kraju svih priprema Owen Rankin vrati se iz Dublin Castlea s dopuštenjem da ponovno uspostavi u istočnom Donegalu odred dobrovoljačke milicije. A kakvi su to divni momci bili! Bio je to odred rezervista koji je u baratanju bičem, noževima, paležu i mučenju nadmašivao svaku ulstersku četu od Cromwellovih vremena do ustanka Ujedinjenih Iraca. Strah koji se rodio iz njihova izdvojena položaja uvijek se iživljavao u sadističkom mahnitanju. - Kao protuuslugu za grofovu pomoć, MacAdam im energično preporuči da svaki sposoban muškarac prione oružju kako bi zaštitio zemlju i stečena prava. Oranjci izvukoše stari barjak, stresoše s njega prašinu i istakoše ga na kasarni u Ballyutogueu; svirali su i bubnjali hu-škačke pjesme protiv croppyja, i ubrzo svi katolici shvatiše što se sprema. - Ne bih te prekidao - reče Conor - niti sumnjam u tvoje tvrdnje, ali odakle zapravo znaš što se zbivalo u Dublin Castleu ili na skupovima oranjaca? Daddo se zagleda u njega isprva zapanjeno, zatim potišteno. - Ti mi ne vjeruješ, Conore? - Pa, vjerujem - odgovori Conor - ali sve je to donekle čudno; i da si četrdeset godina mlađi nego u zbilji i tako proziran da kroz tebe vidim stražnji zid staje, i da mi pričaš o događajima o kojima jedva da si mogao znati... - Dosta! - Daddo je ustao odmahujući ogorčeno rukom. - Misliš li da bih se trudio da ovdje sjedim cijelu noć da nisam želio da saznaš? A osim toga - glas se stiša i poprimi prizvuk tajnovitosti - shanachie zna kako da dozna. - Od vila? - Nisam naumio odavati svoje tajne, a neću ni svoje povjerenje tratiti na sumnjičavca. Ako ti je pravo, odlazim ... Na te riječi njegov se lik pred Conorovim očima poče rasplinjavati. - Ne idi! - poviče Conor. - Molim te! Daddo prestade blijedjeti i reče neraspoloženo: - Ima stvari u koje ne valja sumnjati, kao, na primjer, u ono što sad vidiš i slušaš. - No otac i Kilty uvijek su mi govorili da posumnjam u sve, a osobito da ne smijem povjerovati u župnikova prevelika čuda. Ali časna riječ, Daddo, nije mi ni na kraj pameti da shanachiea uspoređujem s prostim župnikom - dodao je brzo. - No vidiš, sad mudro misliš - reče Daddo - i zato ću nastaviti. -1 bez imalo muke opet se prihvati niti svojega pripovijedanja. - U Dublinu Owen Rankin dobi službenu naredbu da poveća odred oružnika. Oh, u našem životu ti su ljudi bili prava pošast. Nikad za sve naše sinove nije bilo dosta zemlje, i tako nisu imali drugih mogućnosti da zasluže kruh nego da postanu oružnici. Mrzili smo oružnike, jer nas je Kruna tako upotrebljavala protiv nas samih. Gnjilež krumpira bila je savršena prilika za novu regrutaciju. Tisuće obitelji, ionako na rubu propasti, sad su bile osuđene na uništenje. Mala nagrada pri novačenju, oružnička plaća, mita i potajna nada da će ih sin koji služi u oružnicima zaštititi - dostajali su da odred

preraste u cijelu vojsku. Britanci drugo nisu mogli niti poželjeti - njihov prljav posao obavljali su katolici. Sad je Kilty prozreo Rankinovu igru. Uvijek do tada uspijevao je da nas održi na okupu, no ovaj put bilo je drukčije. Nikad još ljudi nisu bili tako zastrašeni. A onda je propala i svaka nada u pobunu, jer je neki izdajnički otpadnik odao naše skrovište oružja. Svaku je katoličku kuću ispunila panika. Lihvari zaredaše selima, i oni zdvojniji među nama prepustiše im se na milost i nemilost, posuđujući novac uz neprihvatljive kamate; i dok su drugi bježali u nabujale oružničke redove, stotine pođoše preko mora da potraže posla u Engleskoj. Britanci poduzeše niz koraka da suzbiju skok cijena hrani u Irskoj: ukinuli su zaštitne carine na uvoz žita i dopremili goleme terete američkog kukuruza, koji je uglavnom dospio u ruke špekulantima. Da bi se svladala kronična nezaposlenost, u Irskoj su tada već nekoliko godina bili na snazi zakoni o siromasima, zasnovani na ubožnicama. Dok je u Engleskoj ubožnica bila prihvaćen oblik života, Ircima je ona bila posebno odvratna, jer se njihov način života zasnivao na zajednici, i ubožnica im se činila tek malo manje strašnom od smrtne osude. Vlada je predviđala i velike javne radove, uglavnom izgradnju cesta. Nedostajala je, međutim, jedna politička linija, rješenje irskog pitanja na najvišoj razini. I u samoj Engleskoj došlo je do društvenog previranja izazvanog nemoralnim klasnim sistemom, koji su naplavili valovi industrijske revolucije. Pa što, dakle, ako su Irci u nevolji? U najboljem slučaju smatrali su ih čudnim ljudima, lažljivom, lijenom, pijanom, neobrazovanom, nezahvalnom bagrom, svakako nevrijednom da živi na razini civiliziranog Engleza, prema kojem pokazuje tako malo odanosti. Kolonizatori koji su profućkali zemlju upotrijebili su raspravljajući o sudbini Irske, svaki mogući pritisak da spase vlastitu kožu. Poslije duge šutnje Conor klekne da osluhne očev dah, tako je Tomas bio utihnuo. - Ne brini - reče Daddo - čvrsto spava. - Da - reče Conor i zijevne. - Zar nisi i ti pospan? - Ne. Htio bih čuti sve do kraja - reče Conor. - Onda priđi bliže, kao što obično činiš, da ne moram preglasno govoriti. Conor na koljenima i rukama prepuže sijenom i smjesti se uz Daddove noge. - Kad je oko 1800. tvoj pradjed Ronan Larkin došao iz Armagha u Ballvutogue, Engleska je vodila ratove na mnogim ratištima u Evropi, pa su potrebe vojske bile velike. Svako jutro irske zemlje bilo je zasijano žitom, jer ono je donosilo zlato. Time su mnogi pašnjaci bili uništeni. Poslije Waterlooa potražnja žita se smanjila, i posjedi su odbacivali sve manji i manji dobitak. Velika plemićka zemljoposjednička imanja su propala. Mnogi od toga plemstva živjeli su iznad svojih mogućnosti, a mnogi su se kockanjem do grla zadužili. Imanja su bila prezadužena i opterećena hipotekama.

MacAdam Rankin i njemu slični živjeli su od postotka na ubranu zakupninu, pa im je išlo u račun, da iz svakoga iscijede i posljednju kap. Najveće irsko prokletstvo bili su zemljoposjednici, a u trenutku gnjileži krumpira oni su se pokazali u svojem najgorem svjetlu. Pred britanskom vladom nije se našlo pitanje kako da preživi narod što su ga Englezi osvojili, nego aristokracija koju su naselili na našu zemlju. Ostale plodine, osim krumpira, te su godine dobro rodile i u zemlji je bilo hrane u izobilju da se svi prehranimo, pod uvjetom da ona ostane u Irskoj, ali prezaduženo plemstvo moralo ju je prodati drugdje. Vlada je zauzela stav 'nemiješanja’... neka se poslovi odvijaju kao obično, bez uplitanja države. Zima je bila pred vratima, a croppy nije imao ništa osim punih košara gnjilih krumpira. Upravitelji dobara požurili su s ubiranjem zakupnine, i uskoro su stočni obori Londonderryja i drugih irskih luka pucali od mesa koje je čekalo da ga otpreme u Englesku. Navališe duboki mrazevi, zakovrčavši najprije lišće, zatim ogolivši breze i obojivši brežuljke rđom. Ballyutogue je zebao. Tek tada se u Londonderryju iskrcao Morris Hubble, deveti grof od Foyle. JEDANAESTO POGLAVLJE Hubbleovi su, činilo se, iz godine u godinu iznova zaboravljali da Irsko more može biti jednako neugodno kao i irske ceste. Ni šarm, duhovitost ili pažnja nisu mogli odagnati grofičinu mučninu. Skinuli su je s poštanskog broda napola onesviještenu i brzo otpremili u Hubble Manor, gdje se smjesta povukla u svoje odaje, izjavivši da se ne osjeća dobro. U Inishowenu je povratak grofa od Foyle svake godine bio događaj prvoga reda. Život je smjesta potekao žustrije, a ove su godine, uz uobičajene poplave društvenih i službenih poziva i molbi za audijenciju, teške okolnosti izazvale uzbuđenje veće no obično. Dok se grof zadržavao u kući sređujući različite stvari i pružajući lady Beatrice priliku da se oporavi, iz Harrowa stiže na školski raspust mladi Arthur s dvojicom školskih drugova. Grof je zaključio da će mu to pružiti priliku da osvježi odnose sa sinom. Nakon rođenja triju kćeri, kasni Arthurov dolazak na svijet bio je dobrodošlo olakšanje, jer je s njim bilo osigurano produženje loze. U djetinjoj dobi dječak je pokazivao krhkost neobičnu za muške članove Hubbleovih. Nije baš bio na ponos svojem ocu. Zapravo, Arthur je bio takvo razočaranje da se lord Morris pitao hoće li se on kasnije uopće moći valjano iskazati u obiteljskoj pukovniji. Morris je niz godina uzaludno pokušavao svojem sinu uliti muževnosti napornim sportovima u kojima se čeličilo tijelo. No kad god je otac jače pritisnuo, sin je uzmicao tražeći majčinsku i sestrinsku zaštitu. Oštar očev sarkazam poticao je Arthura na to da se još jače ušanči. Još mu nije bilo osam godina kad je počeo

mucati i dobivati napade zaduhe, koji su se pogoršavali kad god se vraćao u Hubble Manor i stao pred tako dojmljivu očevu pojavu. No drugih sinova više nije bilo. Otriježnjen tom činjenicom, Morris Hubble, koji je sebe držao prosvijećenim čovjekom, pokušao se pomiriti. Ono što je priželjkivao u sinu i ono što je dobio bile su dvije različite stvari. Nastojao je zatomiti svoj bijes, sve dok se on nije pretvorio u gadljive uzdahe i suzdržano mrmljanje. Premda se grof trudio da potisne vidljive znakove svojega razočaranja, pomanjkanje tjelesne agresivnosti u mladića, njegovo mucanje, obrambeno držanje i izrazita ljepuškastost nikad u njemu nisu prestajali izazivati rnučninu. Arthur je ipak odavao da je bar oštrouman i činilo se da dobro prolazi u školi. Kao jedinac, bio je i jedini nasljednik i od rođenja je nosio naslov viscount Coleraine. Morris je došao do uvjerenja da je stanovita udaljenost među njima najpametniji način opstanka i bio je zahvalan što je Arthur došao s drugovima. Tako su igre »upoznajmo se«, što su ih otac i sin igrali svake godine, mogli svesti na najmanju mjeru. Nastanjeno krilo Hubble Manora poče se puniti, jer su iznenada jedna za drugom stigle tri kćeri, njihovi muževi i pola tuceta unučadi. Mlade dame bile su se mudro poudale. Iako je plemićka obitelj Hubble postojala u Inishowenu već dvjesto i pedesetak godina, lord Morris i svi njegovi predšasnici smatrali su grofoviju dijelom engleskog tla, a sebe Englezima. Bili su ovdje da u zemlji koja nije bila u potpunosti kolonija, ali ni potpuno suprotno tome, predstavljaju Englesku. Ulsteru, izvoru njihova bogatstva i moći, poklanjali su malo lojalnosti, jer im je ostao tuđa zemlja, a Irska tuđinska planeta. Radilo se o tome da se održi prisutnost Engleske u Ulsteru, i dvije grofove kćeri bile su u toj igri neprekinutog trajanja udane za sebi slične. Beatrice je spretno uspjela spriječiti da ih ne privuku čari britanskog dvora. Srednju kćerku, lady Beverly, vješto su i mudro udomili udavši je za sina bogate obitelji ulsterskih Škota, koja se lanarama u Belfastu brzo uzdigla. U Engleskoj bi Beverlyna svekra i svekrvu možda smatrali nedostojnim grofovskog staleža, ali se ovdje, vani, veze sa škotskim obiteljima nisu ocjenjivale kao znatniji društveni pad. Industrijska revolucija stvarala je nove velike imetke i trebalo je uzeti u obzir okolnosti vremena, kao i činjenicu da su bili geografski odvojeni od matice zemlje. Za nekoliko godina Beverlyjin muž će dobiti plemstvo, a ako se bude ponio kako treba, ni titula peera nije bila isključena. Dolazak kćeri i unuka bio je pravo sredstvo da se lady Beatrice riješi svojega neraspoloženja. Prije desetak godina Morris Hubble uzdignut je od viscounta Colerainea u grofa od Foyle, naslijedivši posjed teško opterećen dugovima što ih je njegov otac namakao klađenjem i trošeći na žene. Stari je grof umro u Zapadnoj Indiji sunčajući se u naručju izvanredno lijepe, mlade, tamnopute ljubavnice. Živio je u velikom stilu i umro od bolesti koja se u pristojnom društvu ne spominje, zatomljujući bolove božanskim velom opija. Jedna od prvih mjera Morrisa Hubblea bila je da ukloni Owena Rankina s položaja glavnog upravitelja i zamijeni ga njegovim mlađim bratom MacAdamom,

čovjekom izvanredne pameti. To je zauvijek ogorčilo Owena, koji je, međutim, istini za volju oduvijek izgledao ogorčen. Taj je potez dramatično promijenio stanje grofovskog imetka. Lord Morris se također prvi u svojoj obitelji upustio da na novim principima posluje sa svojim zakupcima. O'Neillovi i njihovi tradicionalni istomišljenici, čije su zemlje bile raskomadane u grofovske posjede, bili su najratoborniji klan u Irskoj. U Inishowenu je ta činjenica bila još i pogoršana, jer je grofovski posjed bio osamljen. Tu su prepadi croppyja bili sastavni dio načina života, što je jasno pokazao Kilty Larkin kad je dvije tisuće Hubbleovih goveda utjerao u Lough Foyle. Izgledalo je da na croppyja vitlanje bičem ostavlja slab dojam. Poslije francuske revolucije rasplamsala se reforma seljaštva u cijeloj Evropi, a neke njezine misli prodrle su napokon i na Britanske otoke. U osvit doba razuma, lord Morris se opredijeli za pregovore te pristankom da će plaćati napoličarsku desetinu Crkvi zadobije priličan ugled i razdoblje mira. A zapravo je MacAdam, spretnim manipuliranjem zakupnine, cijeli iznos desetine ponovno utjerao od zakupaca. Premda je s vremenom Morris dao MacAdamu veće ovlasti, i dalje je savjesno nadzirao svoje poslove. Usprkos njihovoj uskoj povezanosti, grof je ostao rezerviran, zahtijevajući da se upravitelj strogo pridržava pravila ponašanja. Bio je običaj njegova gospodstva da se ni s kim drugim ne savjetuje osim s MacAdamom, obično odmah nakon povratka, u višesatnim sjedeljkama. Sad je u tom maratonskom sastanku lord Morris mirno i neužurbano krčio svoj put debelim računskim knjižurinama, povremeno podižući pogled da bi postavio pitanje na koje je upravitelj uvijek imao spremne odgovore. Morris se neupadljivo uklapao u veliku knjižnicu podijeljenu u redove basnoslovnih knjiga uvijek nadohvat ruke. Bili su to svesci koje su uvezivala i opremala dva pokoljenja knjigoveža, dovedenih iz Firence u dvorac samo za taj posao. Knjižnica je uživala glas najvećeg privatnog mjesta za obrazovanje u ku]|urnoj pustinji koja seže sve dolje do granica Dublina. Lord Hubble sjedio je za pisaćim stolom od jako izglačana ružina drva, uokviren velikim izbečenim prozorom s grofovskim grbom iz obojena stakla: Crvena ruka Ulstera i troglavi plavi grifon, optočen latinskim motom »Još jedan juriš u slavu kralja«. Na drugom kraju četrnaest metara duge dvorane visio je divovski uljani portret britanskog oslobodioca Irske, kralja Vilima Oranjskog, djelo sir Godfreyja Knellera, dvorskog slikara iz toga razdoblja. U skladu s ulsterskom tradicijom, on je kraljicu Mary nadomjestio bijelim konjem. Slika je bila čudom spašena kad je u jednoj seljačkoj pobuni razoreno jedno krilo dvorca. Premda nadomak šezdesete, grof je još imao stas mladog pješadijskog oficira u otmjenom tričetvrt kaputu od prugastog španjolskog sukna iznad prsluka od kineske svile. Njegove snažne, dobro oblikovane noge bile su u bijelim kožnatim jahaćim hlačama, kovrčava kosa, još neprošarana sjedinama, padala je u gustim valovima na rub okovratnika, a zalisci su mu bili potkresani u visini usta. Jedini znak zrelih godina bio je lornjon, koji je upotrebljavao za čitanje sitnijih slova.

MacAdam Rankin bio je naprotiv nizak, okretan čovjek u neglačanom debelom kašmiru, koji je naginjao škotskoj jednostavnosti. Kraj pisaćeg stola stajala su četiri engleska kovčega od pletene trstike s potrebnim knjigama i papirima. Pošto je proučena i posljednja knjiga, oba se čovjeka zagledaše jedan u drugog u samotnoj šutnji, koju je prekinulo samo zveckanje žličica u njihovim šalicama s čajem. U svjetlu koje je sivjelo ugasilo se iskrenje šarenog stakla. Lord Morris otklopi svoju tabakeru optočenu dragim kamenjem i uze naprstak duhana za šmrkanje. - Što je uzrok? - upita naposljetku. MacAdam pomače svoja bolna leđa i slegne ramenima. - Prema Peelovoj komisiji, neka vrst gljivice. I u Americi i u Evropi posljednjih godina propadali su urodi krumpira, ali ne ovako. Moja je teorija da su se klice koje su izazvale gnjilež morale namnožiti za jakih kiša uoči žetve. Morris nekoliko puta besmisleno udari šakom po stolu, zatim skoči sa stolca i doslovno se baci na klupu u udubini prozora, zagledavši se sumorno kroza nj. - Ovdje je kao u vojničkom logoru - reče ozlovoljeno. - U ovom ili onom obliku, ovdje je uvijek kao u vojničkom logoru odgovori Rankin, koji je također ustao da se protegne i trljao upaljene oči. - Nadao sam se da u Inishowenu prolijevanje krvi pripada prošlosti. - Dragi Bog zna da ste pridonijeli i više od svog dijela da ga spriječite. Lord Morris se ušeta s rukama na leđima. Prošao je dužinom knjižnice, zaustavivši se ispred kamina i portreta kralja Billyja. - Nadam se da vaše gospodstvo uviđa da sam iz opreza bio primoran povećati broj ovdašnjih oružnika. - Da, no možemo li se pouzdati u oružnike? Više od devedeset posto su katolici. - Uradit će što im bude naređeno - odsiječe MacAdam. –A s obzirom na okolnosti, svaki bi od njih izdao vlastitu mater za nekoliko šilinga. Kao dokaz htio bih spomenuti da su nam doušnici odali gdje je bila skrivena glavnina njihova oružja. Ovaj put nećemo imati na vratu pobunu Kiltyja Larkina. Kako su se približavali biti stvari, obojica zauzeše mnogo udobnije mjesto ispred kamina. Ispitivali su sad s laganom zabrinutošću svaki novi korak, jer je pred njima ležala neugodna odluka. Rankin je zahvalio Bogu što su luke ostale otvorene te mogu izvoziti u Englesku i primijeti da bi u protivnom polovica ulsterskih vlastelina propala. - Što se čuje, što smjera vlada? - upita lord Morris. -Mislim, u pogledu napoličara. - Izgradnju cesta. Ako ih bude mogla natjerati da rade. Ako ih bude na to mogla natjerati. Spominju se i kuhinje za siromašne. - No što mislite, gospodine Rankine, koliko će biti gladni? - M'lorde, po mojem iskustvu, vjerojatno su od žetve dovoljno pokrali i posakrivali u brdima. - No ako se glad proširi? - Tad će to, moram reći, biti briga vlade.

- Gospodine Rankine, nisam li u hrpi molbi vidio jednu za dozvolu ribarenja u zaljevu između Carrowkeela i Drunga? MacAdam se nadao da će taj papir proći nezapaženo. Na njegovu licu, tamo gdje ga nije prekrivala brada, iskoče crvene mrlje. Lord Morris je sad ustao sa sofe ispod slike Vilima Oranjskog tako da se činilo da to pitaju obojica. - Dakle? - Ja je ne mogu preporučiti - odgovori upravitelj. - Čak ni ako dođe do ozbiljne nestašice hrane? - M'lorde, tamo već dvije stotine godina postoje sela odanih protestanata baš zato da štite grofovska prava na ribarenje. - Zar nema dovoljno ribe ako dođe do teške oskudice, gospodine Rankine? - Ne na račun odanih podanika. - Mislim da razumijem što želite reći, ali moglo bi doći do krize, možda čak do prave opasnosti. Kad je sad MacAdam Rankin ustao, iznenada se od savitljivog sluge preobrazio u čovjeka obuzeta pravednim gnjevom. Oči mu zasuziše dok je svoje žestoke riječi podvlačio ljutito ispruženim, debelim kažiprstom. - Ovaj narod obitava već dvije tisuće godina na otoku. Dvije tisuće godina, a nema pomorske tradicije, ni brodograditeljske, ni tradicije moreplovaca, ni ribara. Tisuću godina slagali su kamen na kamen bez žbuke dok im mi nismo pokazali kako se to radi. Moji preci s majčine strane naseljeni su ovdje u Inishowenu da propovijedaju istinsku vjeru i podučavaju kraljev jezik. No starosjedioci su odbili pravog Boga, i umjesto toga odlučili da se skrivaju po spiljama i nastave sa svojim poganskim obredima! Bog zna da smo ih nastojali obratiti, ali su oni odbacili našeg Gospodina! Od lijenčina ne možete stvoriti karakterne ljude. Prodornost njegova glasa odjednom probije i njegove vlastite uši te on ušuti, hvatajući nužno potreban zrak, i sam ponešto začuđen svojom provalom. - Ovo ovdje, gospodine Rankine, moglo bi lako postati pitanje života i smrti. - To već jest pitanje života i smrti, m'lorde. Njihovog ili našeg. Ako dopustimo tim ljudima da siđu u Lough Foyle i podignu ribarska sela, nikad ih se nećemo otarasiti. Množit će se i dalje kao muhe, tako da će za deset godina zaljev biti prazan, kao što je sad iscrpljena zemlja. MacAdam se povuče cijelom dužinom knjižnice do četvrtog kovčega, koji je ostao zaključan, otvori ga i rasklopi poznatu veliku kartu te je raširi po stolu. Lord Morris je smjesta prepozna - bila je to karta zapletenih, nepovezanih čestica katoličkih zakupaca. Sad su na njoj bile veće površine označene tamnijom bojom. - Rješenje leži u jednoj jedinoj riječi, onoj istoj o kojoj godinama raspravljamo - reče MacAdam - a ta je okruženje. Ako mognemo iseliti zakupce s ovih osjenčanih područja, mogli bismo smjesta nekoliko tisuća jutara jalovih oranica pretvoriti u bogat pašnjak, koji će hraniti samo stoku, a ne gladna ljudska usta. Riješili bismo se ratovanja oko desetine, buna, prikupljanja zakupnine, tajnih pecara, idolatrije... Bili bi tu samo pašnjaci i tisuće i tisuće grla stoke koja bi se tu tovila za tržište, što spremno čeka u Engleskoj.

I bez pitanja lord Morris je pogodio da je taj kovčeg ispunjen odlukama o istjerivanju na kojima nedostaje samo njegov potpis. Lice mu se otegnulo i on se spusti za pisaći stol. - Što je s tim ljudima? - upita promuklo pokazavši kovčeg. - Što je s njima, m'lorde? Uništili su zemlju svojom glupošću i načinom obrade i uskratili sebi našu samilost odbivši se od Boga i kraljice. Iznenada lord izgubi svoj aristokratski sjaj. - Koliko ih ima? - Za početak dvadeset posto od ukupnog broja zakupaca. Do proljeća bit će ih još. M'lorde, to mi ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo, ali brojke ne lažu. Prenapučenost je tako golema da će za nekoliko godina gotovo svako raspoloživo jutro biti zasijano krumpirom samo da se prehrane. Zato su žetve podbacile. Moramo misliti o gnjileži kao o skrivenom blagoslovu, poruci Svevišnjeg da se zemlja spasi za one koji to zavređuju. MacAdam Rankin bio je pragmatičar, i njegova provala religioznog žara djelovala je promašeno. No u Irskoj, a osobito u Ulsteru, Biblija je jednako kao i mač bila glavno sredstvo pragmatizma. Nepokolebljivo uvjerenje da su njihovo tumačenje Boga i Božje riječi, njihova krepost, njihova pobožnost koja se očitovala u potpunom predavanju jedino pravilni, bilo je temelj prezbiterijanskog ulsterizma. Tako je MacAdam čudesno ostajao u svojoj ulozi, čak i kao debelokožni trgovac kakav je bio. Na trenutak lordu Morrisu doleti mgsao da sazove skup vlastelina, zatvori luke i nahrani ljude. Zamisao nesta jednako brzo kao što je i došla. Irska je bila opljačkana sve do ruba propasti i takva bi mjera izazvala masovne bankrote zbog neplaćenih hipoteka. I sam lord imao je računa na više tisuća funti koje jednostavno ne bi mogao platiti ako ne izveze urod i stoku u Englesku. - Vi ste cijelo vrijeme imali ovlaštenja da potpišete ove naloge za istjerivanje, gospodine Rankine. - Ne zazirem od istjerivanja u uobičajenom toku poslova, m'lorde, ali za takvo što ne mogu preuzeti odgovornost. To je krupna odluka. Ona se tiče vašeg života, a naposljetku vi ovdje predstavljate Krunu. Ako potpišete, pobrinut ću se za ostalo. - Hvala, gospodine Rankine - reče lord Hubble promuklo. - Pozvat ću vas kad mi zatrebate. MacAdam kimne i lako se nakloni. - Hvala vam, m'lorde. Od mučnog prevrtanja misli, pri čemu je griskao šaku, Morrisa Hubblea obuze teška glavobolja. Ušao je sluga i tiho pripalio svijeće jer se smračilo. Njihov plamen obasja uglačani mahagoni najgornjih regala. Lord Morris poče u tupoj boli tumarati prostorijom i činilo se kao da ne zna što bi počeo. Pretraživao je redove tražeći riječ utjehe, i ruka mu se sama od sebe zaustavi na maloj knjižici Alexandera Popea. Plamen svijeće titrao je na stranici dok je čitao glasno, glasom jednoličnim od zdvojnosti. Vjera, zbunjena, svoga svetog plama skrila sjaje,

I neopaženo, morala nestaje. Nit' javni, nit' tajni plamen ne usudi se obasjat' mrak; Nigdje ljudske iskre, ni božanskog sjaja trak! Jao! Kaosa strašno carstvo opet se obnovilo, Pred njegovom razornom riječi gasne svako svjetlo: Tvoja ruka, veliki Anarhiste, zastor spušta nad nama, I sve prekriva vječna, sveobuhvatna tama. Poslije kratke vječnosti uzeo je iz kovčega prvi snop naredaba za istjerivanje, uredno povezanih crvenom vrpcom. Razvezao je čvor, uzevši najgornji dokument. Ruka mu je tako drhtala da ga je morao rasprostrti po stolu da može čitati. Ticao je jednog malog zemljišta od šesnaest jutara razbacanog po bregovima i podijeljenog sad na devet čestica. Neki Grady MacGilligan. Bez sumnje neko krezubo stvorenje, od pića crvenih očiju i smrdljiv. Sve mu je živo došlo pred oči: koliba, kraj vatre prolazi uvela žena s kravom na konopcu, gomila vrištave djece, raspela i biblijske izreke, jedina soba u kojoj čeprkaju kokoši. Morris skine poklopac sa svog pera i umoči ga u tintarnicu. Kad je zaškripalo, prestrašeno podigne pogled. - K vragu! Kraj pisaćeg stola stajao je mladi Arthur. - Što njuškaš ovuda? - Mladić pocrvenje. - Oprosti, oče. K-k-ucao sam, ali t-ti nisi o-o-odgov-vorio. Evo ga opet s tim njegovim prokletim mucanjem! Morris odbaci pero. - Dakle! Što hoćeš? - H-h-htio sam s-s-samo p-posuditi jednu knj-knjigu. U tom trenutku uđe lady Beatrice. - Ah, tu si, dragi - zapjevala je. - Vidjeli smo da je gospodin Rankin otišao. Svi su okupljeni u salonu. Brooke će nam pročitati nekoliko poglavlja iz novog romana Charlesa Dickensa »Život i doživljaji Martina Chuzzlewita«. - Zar nema boljeg štiva za naše unuke od toga prokletog radikala! Beatrice trgne ramenima i istodobno savije obrve, dok se Morris borio da se savlada, ispričavši se za svoju provalu. - Žao mi je. Večeras imam mnogo posla. Molim, nastavite bez mene. Ja ću samo malenkost povečerati ovdje. - Kako želiš. - I, Beatrice - povikao je za njom kad je stigla do vrata. - Mijenjamo plan. Otputovat ćemo iz Hubble Manora za četrnaest dana. Uredi da se nešto od stvari i posluge pošalje naprijed i pripremi kuća u Londonu. Neko se vrijeme nećemo vraćati u Irsku. - Govoriš li to ozbiljno, Morrise?! - Ne raspravljaj... sa... mnom, Beatrice - reče on naglašeno - ne želim se prepirati. Ona ostade, potpuno zatečena, stajati na mjestu, zatim se okrene na petama.

- Razgovarat ću s tobom kasnije kad budeš pristojno raspoložen - reče i ode zalupivši vratima. Arthur se primakne stolu. - O-o-oče, mogu li što... - Ne, sine - uzdahne Morris. - Samo pokušaj jednog dana shvatiti... i budi velikodušan. DVANAESTO POGLAVLJE Tomas je dva sata ležao posve mirno; jedva da se i pomakao. U međuvremenu se Daddi od govora osušilo grlo. Shanachie je tako često dizao vrč da se i njemu samom malo smutilo. Protegnuo se, očetkao rukom sijeno i nesigurno pošao k vratima staje. Noć je bila ugodna, odozdol prema vrhu brda puhao je topli vjetar. Daddo iz bunara izvuče vedro vode i gurne u nj glavu, pa onda sjedne na zid, izlizan na tom mjestu od pokoljenja Larkinovih stražnjica. Conor je hodao za njim do vedra i do zida... - Jesi li znao - reče Daddo - da na nebu sjaji zvijezda za svakog Irca i Irkinju koji je morao preploviti more? - Ne, to nisam znao. - Ni ja - reče Daddo. - To sam upravo sada izmislio. Ali mora biti tako. Čekao sam ovdje, baš na ovom mjestu, dok se Kilty opraštao s Mary i braćom. Kad su nam odbili da lovimo ribu u zaljevu i otkrili naše oružje, strašno smo se prepali; znali smo da će za nekoliko dana, u najboljem slučaju nekoliko tjedana, početi istjerivanja. To je bilo više od onoga što je Kilty mogao podnijeti. Mary, Kilty, Aidan, Cathal i tvoj otac Tomas izašli su iz kolibe i krenuli do raskršća kao pogrebna povorka, trseći se da progutaju svoju bol. Tamo je Kilty stao, prikupio svu svoju odvažnost i rekao: - Dalje nećete. Tomas je tada bio otprilike tvoje dobi, možda nešto stariji. Upitao je smije li poći s nama do trga u Ballyutogueu. Kilty kimnu i uze ga za ruku. Na prilazu gradiću iznenada moradosmo sići s ceste da propustimo dvije kočije, koje su dojurile i stale ispred anglikanske crkve. Dvorište je bilo ispunjeno svjetinom koja je čekala grof ov dolazak. Kako smo zastali, Hubble i njegov sin, ovo isto koščato čeljade koje je sada grof, prođoše kraj nas nadohvat ruke. Bio je neobičan trenutak kad su se Kilty i grof zgledali oči u oči. Zatim grof pobrza i nesta u unutrašnjosti crkve, a puk nagrne za njim. Vrijeme nas nije razočaralo. Udarilo nevrijeme s grmljavinom i munjama i žestokim pljuskom koji cijepa kamenje. Kao da je svaki Irac na nebu lio suze nad nama. Prevezli smo se nekim stočnim brodom u Englesku i našli u Liverpooleu kratkotrajan posao na istovaru, ali to je bilo sve. Jedini posao koji smo zatim mogli dobiti bio je u kanalima. Tako smo cijelog dana ispod Liverpoola gurali talog iz kanala. No tvoj je otac oduvijek umio sjajno šakati, pa mu uspije dobiti posao

izbacitelja u nekoj opasnoj krčmi u irskoj četvrti Liverpoola. Daddo siđe sa zida i malo se isprsi pred Conorom. - Prije četrdeset godina - reče - kako me sad vidiš, pjevao sam poput modrovaljke na grmu arbutusa. Da, umio sam ja izvijati balade da bi i anđeli zaplakali. Dok je Kilty održavao red, ja sam za pol novčića ili novčić pjevao i pričao priče. Od zarade na čišćenju kanala i u krčmi uspijevali smo uštedjeti nekoliko funti, koje smo kad god smo mogli, po putujućim svećenicima slali kući u Irsku. Najbrži način da zaradimo bio je košnja ozime pšenice, što se plaćalo po jutru. Kad smo tražili posao, uvijek bi poslovođine oči zapele za Kiltyjev golem rast. Pokositi pet ili šest jutara na dan začas bi smlavilo svakog običnog čovjeka, ali Kilty Larkin, kojem Mary i mala djeca nisu izlazili iz glave, mogao je odvaljivati dan na dan šest do osam jutara. Kosio je tako bjesomučno da su dvije skupine vezača morale skupljati za njim da održe korak. Na hranu smo obojica trošili manje od šest penija na dan, a noćili smo u jarcima da uštedimo. Kad je ozima pšenica bila pokošena, tisuće zdvojnih Iraca krstarilo je Engleskom tražeći bilo kakav posao. Bili smo dobrodošli kao i gnjilež. Daddo neko vrijeme gledaše u nebo, tresući glavom i brundajući, još uvijek ne vjerujući u ono što se odigralo prije četrdeset godina. - Bili smo potpuno obeshrabreni - nastavi glasom u kojem je još odjekivao očaj - pa smo skovali očajnički plan. Pratili smo sajmove i vašare. Ja sam pozivao ljude na okladu, a Kilty se sa svakim dobrovoljnim protivnikom boksao golim šakama. Možda si^e pitao zašto su mu šake bile tako iznakažene a lice izudarano. Borio se više od stotinu puta. Nerijetko su mečevi trajali tri ili četiri sata, pljuvao je zube, a krv je tako liptala da mu nisi prepoznavao crte lica. Doduše, nekoliko je borbi izgubio, ali su ga najprije morali udarcima onesvijestiti da prekine borbu. Jadni djed - prošapta Conor. Daddo prekine svoju priču i pogled mu je dugo prelazio umornom zemljom. - Osamsto četrdeset i šesta - prošaptao je s vidljivim bolom - bila je godina kad je Bog napustio Irsku. Gnjilež udari ponovno, i urod krumpira bi potpuno uništen. Izgoni su se sustavno nastavili. Četiri ili pet puta na tjedan mala četa oružnika domarširala bi u Ballyutogue iza Owena Rankina, koji ih je predvodio s fanatičnim užitkom, dok je njegov brat MacAdam na svojoj karti spajao jednu osjenčanu česticu s drugom. Oružnici bi opkolili kolibu žrtve. Jedna bi grupa tada ušla i izbacila obitelj. Vrisak i molbe nisu pomagali. Otpor je bivao bezobzirno skršen. Owen Rankin pročitao bi uredbu protiv buntovnika, uz napomenu da se izvršenje odluke kraljičinog suda ne smije priječiti. Zatim bi pročitao odluku o iseljenju. Napoličar, njegova žena, roditelji i djeca s nemoćnim užasom gledali su kako ovnom ruše njihov dom da se u njemu ne bi moglo više stanovati, a sve što može gorjeti spaljuju. Sjedali su zgrčeni, kao omamljeni, na taljige natovarene najnužnijim stvarima, dok su oružnici, svrstani opet u redove, marširali do slijedeće kolibe i odavde do iduće.

Owen Rankin pročitao je uredbu protiv buntovnika pred tucetom, deset tuceta, tisuću ljudi, dok su udarci ovna desettisućestruko odjekivali Irskom. Kolibe su se ispunile beskućnicima. Kad su i njih porušili, stotine tisuća provali na ceste, po vjetru i kiši, tražeći po padinama hranu kao tegleća stoka. Kilty je uspio svoju obitelj održati na životu. Aidan je bio najmlađi brat s najbrojnijom obitelji i najškrtijom zemljom. Ubrzo je postalo jasno da će, čak i ako svi rade kao jedan, propasti. Noć na noć savjetovali su se o tome i molili ga da svoju obitelj podijeli između Mary i Cathala, a zemlju napusti. Ostali su se iscrpljivali da njemu pomognu, a svi bi imali boljih izgleda da je on htio tako postupiti. No Aidan i njegova žena Jenny nikako se nisu mogli odlučiti, i jednog jutra vod oružnika opkoli kuću, a Owen Rankin poče čitati uredbu protiv pobunjenika. Bio je to posebno lijep trenutak za Rankine, jer su godinama čekali priliku da se osvete Larkinovima. No... Owen nije uspio dočitati, jer je Aidanu pao mrak na oči; iskopao je skrivenu mušketu i raznio mu glavu. On i Jenny tri su se sata opirali oružnicima, dok njega nisu ustrijelili, a nju ranili. Oružnici provališe u kuću te nju i šestoro sitne djece uz vrisak i otimanje odvedoše, a kuću srušiše. - Što je bilo s njom, Daddo? - Otpremili su je u Derry i izveli pred sud. Optužili su je da je pomogla u ubojstvu Owena Rankina i oprla se oružnicima Njezinog Veličanstva. Zimi 1847. ponovo zaredaše ledene kiše. Gladi se sada pridružio njezin ubojiti saveznik - bolest. Mladi Tomas uze na sebe da pronađe tetku Jenny i njezinu djecu. Do Derryja je trebalo pješačiti više od dvadeset milja. Skupine mršavih, odrpanih, protjeranih seljaka, njihove žene i djeca kopali su cestu za nekoliko penija na dan, teturali i padali u studeni i kiši, na putu koji nije vodio nikamo. MacAdam Rankin dobio je veliku državnu pomoć i naredio svojim nadničarima da podižu visoke kamene zidove oko grofova zemljišta i ribarskih područja. Zidove gladi. Ma koliko se ljudi trsili, njihovi su ih britanski nadglednici grdili da nisu ni od kakve koristi jer ne obrađuju svoju zemlju. Kako se Tomas bližio Derryju, otvorena su polja sve gušće bila posuta prosjacima. Na tisuće ih je ležalo ondje bez krova nad glavom i zalogaja hrane. Četrdesetogodišnji starci i starice, petogodišnji ili šestogodišnji mali ljudi i žene. Njih su iz Derryja protjerale čete »prosjačkih batinaša«, nesretnika koji su i sami bili prosjaci, a sad su zarađivali nekoliko penija na dan da spriječe porast prosjačkog stanovništva. Zakon o siromasima i ubožnice bili su Ircima osobito tuđi, jer su njihove gole, poput spilja mračne hale značile konačan gubitak svake nade i dostojanstva. Tomas je najprije otišao onamo. Ubožnicu je sad opsjedalo nekoliko stotina vrištećih, napola izludjelih ljudskih kostura, koji su preklinjali da ih puste unutra, pužući jedan preko drugog da se dočepaju siromaške kuhinje, gdje su ih hranili kao svinje. U dvorištima ubožnice stajale su manje daščare prepune umirućih od groznice, koji su još samo tiho hroptali na samrti.

Dječak je prošao red za redom, od slamarice do slamarice, satima je tražio bez uspjeha. Četiri dana uzalud je lutao Derryjem, dok ga nije srvala glad. Naposljetku, već sasvim zdvojan, potraži starog župnika koji je u Armaghu poznavao njegova djeda Ronana, a taj mu saopći da su Jenny osudili, odveli u zatvor i bacili u samicu. Djecu su otpremili u sirotište. Iduća tri dana Tomasa su protjerivali od zatvora, ali se on uvijek iznova vraćao, sve dok mu neki stražar ne obeća da će ispitati stvar. Tomas tada sazna da su njegovu tetku Jenny četiri dana po dolasku našli mrtvu. Nitko, čini se, nije znao ili brinuo što je bio uzrok smrti; no kako je bila jako pobožna, malo je vjerojatno da je sama sebi oduzela život. Možda je umrla od tuge, možda od rana, možda... od čega drugog. Potraga za djecom bila je još strasnija, jer ako su se čega više bojali od ubožnice, onda je to bilo sirotište. Stari župnik primi Tomasa u svoj dom i poslije još jednog mučnog tjedna dobije privolu da Tomas udje u sirotište. U smradu i vlažnosivom svjetlu ležalo je na podovima stotine i stotine djece u krpama. Koža im je bila osuta plavim mrljama i krvarila je od uznapredovalog skorbuta; bila su puna uši i grozničava. Pomoćnice u sirotištu bile su napola lude, potpuno iscrpljene radom. Vonj smrti miješao se s molbama upućenim Bogu, no on ih očito nije čuo. Djeca Aidana i Jenny Larkin nikada nisu pronađena, niti se o njima išta čulo. Tomas je krenuo natrag u Ballyutogue. U jarcima je sad ležalo na desetke mrtvaca. A tek je prošlo pola zime. Život u zajednici, ključ ranijeg opstanka, bio je protjerivanjem sa zemlje razoren, a s njim i sam život. Seljaci, preponosni da umru pred očima susjeda, oteturali bi u brda, u jame tresetišta da tamo dočekaju kraj. Čim je muškarac otišao preko mora ili umro, bližio se kraj i ostalim članovima obitelji. Ležali bi u svojoj strašnoj muci zgrčeni i pokriti kojekakvim dronjcima koje su uspjeli ponijeti... mati, dojenčad, svi nepomični i tiho jaučući, kože napete preko kosti, puni gnojnih rana i otečeni od vodene bolesti. Često bi jedno ili više njih danima ležalo mrtvo među živima. Za one koji su mogli smoći novac za lađu jedini je izlaz bio iseljenje. Premda su prema britanskim zakonima Irci bili Britanci, Englezi su prema njima bili neprijateljski raspoloženi i trsili se da im spriječe ulazak u zemlju. Britanske su vlasti svim sredstvima i bez obzira na to pod kakvim uvjetima nastojale iseljevanje Iraca svrnuti u Kanadu i Ameriku. Brodove za prijevoz stoke pretvarali su u brodove za ljude, i na stotine tisuće Iraca napuštalo je domovinu. Bio je to početak najpotresnije od svih tragedija Irske: izvoz njezina najvećeg bogatstva - njezina naroda. Kilty i ja proživljavali smo u Engleskoj teška vremena. Veze s domom bile su gotovo sasvim presječene. Ono nekoliko raspoloživih svećenika provodilo je svaki svoj sat u danu pišući pisma, ali primiti pismo iz Irske bilo je gotovo nemoguć pothvat. Naposljetku Kilty dobije poruku da se vrati kući. Položaj Larkinovih sve se više pogoršavao. Odlučili su da posljednjim novcem plate Cathalu i njegovoj obitelji put u Ameriku. Tri dana prije polaska saznalo se da taj brod ne postoji i da su ih lihvari prevarili.

MacAdam Rankin, žureći se da dovrši posao, unajmi brod i ponudi zakupcima besplatan put da bi tako uklonio i posljednje croppyje s grofovske zemlje. Većina iseljeničkih brodova ionako nije bila drugo do ploveći mrtvački sanduk, no onaj što ga je unajmio Rankin bio je najgori brod smrti za cijela trajanja gladi. Polovica je putnika pomrla na putu, među njima i dvije Cathalove najmlađe kćeri. Daddo ponovno priđe vratima staje i pokaže na Tomasa, koji je spavao u sijenu. - Tvoj otac, koji tu leži, na svoje je oči gledao kako jedno za drugim umiru njegova sestra, braća i mati i pokopao ih vlastitim rukama. Svi su oni umrli sa zelenom pjenom na ustima, kao toliki naši prije njih. Zelenom od trave koju su jeli. A onda ga je obuzela vrućica. Zapalio je vatru od treseta i sjeo kraj nje s nekoliko korjenčića i boba, čekajući svoj kraj. Tako ga je zatekao Kilty. TRINAESTO POGLAVLJE Kad se na obzorju zaljeva pojavilo prvo slabo svjetlo, Daddo i Conor vratiše se u staju. Daddov je glas bio sasvim slab od napornog, dugog pričanja. Udobno se namjestio i pozvao Conora da legne, a glavu položi u njegovo krilo. Milujući dječaka blago po kosi, požurio je da završi svoju priču prije nego što ga danje svjetlo otjera. - Kad je Kilty prebolio svoju strašnu bol, uložio je sve svoje snage u to da se sa svojim jedinim sinom Tomasom, tvojim ocem, održi na životu. Iskušali su koje su od biljaka, što su rasle visoko u planini, jestive. Sretnog dana naletio bi kakav kunić, ponekad bi nešto ukrali protestantima, iako su ovi bili naoružani do zuba. Ubrzo je Kilty shvatio da će, ako žele preživjeti, morati loviti ribu u zaljevu. Sakrili su platnen čun u visokoj travi kod Tri drveta. Noću bi odveslali tihim zamasima do jednog od školjeva između Bijelog i Crvenog dvorca; donde je put bio tako podmukao kao i put u Novi svijet, kojim je plovio sv. Brendan. Mnoge sam noći odlazio s njima. Kad bismo preplovili taj težak put, gotovo bi nam stijene otoka pri pristajanju porazbijale glave... poskakivali smo na visokim valovima, a onda, gurnuti njima, letjeli kao strijela na žalo. Tlo je bilo klisko kao sluz iz nosa. Gurnuli bismo čamac na žalo i prije svitanja sakrili ga među stijene. Šuljali smo se po otoku plazeći većinom potrbuške da nas oružničke patrole s kopna ne otkriju. Otkidali smo školjke s kamenja, postavljali zamke jastozima i danju lovili ribu na konjsku strunu. Ponekad su nam sveci bili skloni, pa bismo u mrežu uhvatili galeba ili koju pticu selicu. Kad baš ništa nismo ulovili, preostale su nam školjke i jestive alge. Daddo duboko udahne. - Ah, Conore, mislim da pune tri godine nismo okusili drugo doli alge i školjke. Još i danas osjećam njihov okus u ustima. Hrana gladi. Mi bismo na otoku natrpali želuce da preostalu lovinu možemo ponijeti susjedima. Ležeći u zaklonu, čekali smo zaštitu mraka. Bila je prava mora kad se dignuo vjetar i podigao valove. Mnogih dana pripili bismo se o stijenje, obujmivši jedan drugog da nas valovi ne

odvuku, a more je udaralo po nama, gušeći nas I tukući kao tijesto. Bili smo sretni kad se smrknulo i mi se dovukli natrag, klateći se na valovima poput ljuske. Conor, držeći glavu u Daddovu krilu, nije više mogao suzdržavati suze koje su navirale cijelu noć; sad kad je shanachie završavao svoju priču tiho je plakao. - U Americi su se Cathal, njegova žena Siobhan i dvije preživjele kćeri, u bijednom predgrađu nedaleko od željezničkih tračnica, pridružili siromašnim Ircima. Žene su služile u bogatim bostonskim kućama za pedeset centi na dan. Njihovi se poslodavci nisu razlikovali od naših vlastelina. Cathal je radio što je morao. Željeznica je plaćala dolar na dan. Gotovo sve što su zaradili slali su kući u Irsku da održe rođake na životu. Upravo su Irci koji su pobjegli od gladi izgradili željeznice i kanale Novog svijeta. Kad je i četvrta žetva za redom propala, Englezi se umoriše od irske gladi i više nije stizala gotovo nikakva pomoć. Vrata u Englesku bila su Ircima pred nosom zatvorena. U petoj godini gladi u Irskoj je umrlo milijun ljudi od gladi i bolesti, a još ih se milijun iselilo. Oni sretnici koji su se dokopali Amerike održali su na životu one u Irskoj. Amerikanci su velikodušno dali milijune dolara za pomoć Irskoj. - Cathal se više nikad nije vratio u Irsku. Kad jednom čovjek ode, poklanja svu svoju ljubav novoj domovini, jer ono što je morao napustiti bio je gorak korov. Dakako, oni pjevaju dirljive pjesme, liju pri tom krokodilske suze i jednom godišnje stupaju u povorkama odjeveni u zeleno ... ali se više ne vraćaju. Zatim je došlo vrijeme kad je čak MacAdamu Rankinu i njemu sličnima postalo jasno da je previše dobrih seljaka otišlo. Preživjeli su smjeli zakupiti veće površine, a i zakoni su se promijenili, tako da je irski seljak mogao kupiti zemlju. Nakon svega ovoga razumjet ćeš kako to da trideset i dva jutra ove zemlje zauvijek pripadaju Larkinovima i zašto se tvoj otac time toliko ponosi... Zrake danjeg svjetla prodrle su u staju, u pregradu, i pale na Conorovo lice, a njihova toplina i svjetlost probudiše ga iz duboka sna. Ni Dadde ni oca nije bilo! Conor skoči na noge i zbunjeno se obazre. - Ah, tu je usnula Trnoružica - oglasi se Finola s tronošca za mužnju. Pomislila sam da se nikad nećeš probuditi. - Gdje je otac? - Gore na tresetištu. Bio je krajnji čas da se prihvati posla. Conor iskoči na dvorište i smeteno se osvrne. Uronio je lice u studenu vodu, potrčao k zidiću, prebacio se preko njega i odjurio k O'Neillovima. - Daddo! - zazvao je. Starac je sjedio za stolom i zdjelom kaše. - Daddo! - Ako sam slijep, nisam gluh. Tko me to tako glasno zove? - Ja sam, Conor. - Bog te blagoslovio, sinko. Conor se prišulja k stolu i radoznalo ogledavaše starca. Dakako, nije to bio onaj isti čovjek s kojim je cijelu noć propričao. Bio je to tek onaj stari Daddo. - Daddo... gdje si bio prošlu noć?

- Odmarao se, razumije se. - Jesi li kamo odlazio? - Prestar sam da potrkujem naokolo; a osim toga, tugujem za Kiltyjem. - Jesi li... hoću reći... Isuse, ne znam što govorim. Daddo, nešto ću te upitati. Jesi li nekad dobro pjevao balade? - Da, i te kako. O mojem divotnom glasu pričaju se priče. To si jamačno čuo. - A... jesi li u vrijeme velike gladi bio s Kiltvjem u Engleskoj? - Dakako. To zna svatko. - A jeste li kradomice lovili ribu na grof ovim otocima? - Kao i svaki smion čovjek u okolici. Ali čemu, ako smijem pitati, ta velika inkvizicija? Conor uroni lice u šake, nastojeći razbistriti stvari. - Ah, to je zagonetka. - Što je zagonetka? - Ćini mi se da mi se sve pomiješalo. Priče, i snovi, i sve stvari. - Ah, shvaćam - reče Daddo. - Možda su te noćas posjetili vilenjaci? Conor se počeše po kosi. - Bilo je tako stvarno. - Dakle, posjetili su te. Ali ponekad, Conore, znamo već pojedine dijelove, i treba nam samo vila da ih sve sastavi. Ako se to zbilo, možda imaš dara da i sam jednom postaneš shanachie. Conor pogleda na vrata, a noge brzo pojuriše za očima. - Zbogom, Daddo, sretan ti povratak kući! Trčao je do raskršća kao da ga vrazi gone, a tamo naglo uspori te pobožno uđe u groblje. Kiltvjev grob još je bio prekriven cvijećem i glinenim lulama. Conor se spusti na koljena i prekriži. - Oh, djede, bio si doista velik čovjek. I ja ću postati Larkin kojim ćeš se jednog dana ponositi. Conor nagne u trk i ne zaustavi se dobru milju dok nije sustigao muškarce koji su išli k tresetištima, predvođeni - kao uvijek - njegovim ocem. - Oče! Oče! Kad Tomas ugleda sina, obradova se. - Polakše, Conore. Uvijek juriš. - Mogu li danas raditi s tobom? Tomas ogrli sina oko ramena i tako nastaviše putem uzbrdo. - Razumije se - reče. - Bit će to sjajno.

DRUGI DIO ORANJCI PRVO POGLAVLJE LIPANJ 1885. Major Hamilton Walby, narodni poslanik, posjednik vojnog odlikovanja, Viktorijina i britansko-indijskog kraljevskog ordena, bio je naprasit čovjek. Usprkos svojim šezdeset i trima godinama, jahao je bijelog arapa besprijekorno uspravno, obilazeći svoje carstvo brzim kasom kao da će svakog trena nagrnuti u juriš. Vlastelin mjesta i općine Lettermacduff oholo se ponosio time što je njegov okrug najanglikanskiji u grofoviji Donegal. Gotovo svaki birač bio je nasljednik kromvelovskog plijena. Prvi Walby koji je zakoračio na irsko tlo bio je Isaiah. U 1649. uživao je stanovit ugled kao Cromwellov oficir. Naime, kapetan Isaiah istakao se u krvoproliću u Droghedi, u kojem je iz pobožne osvete zaklano nekoliko tisuća katolika, zajedno sa ženama i djecom. Pokolj u Droghedi odobrio je Cromwell osobno, opisavši ga kao »pravednu božju kaznu nad barbarskim nevrijednicima«. U slijedećih tristotinjak godina, pokoljenja Walbyja koja su slijedila uglavnom nisu promijenila to mišljenje o starosjediocima. Kapetan Isaiah je za plaću dobio darovnicu od oko četiri tisuće jutara zemlje, nasilno oduzete O'Neillovima, i krunsku povlasticu za općinu Lettermacduff. Isaiah ju je nastanio vojnicima svojega nekadašnjega puka, a zemlju podijelio na zakupničke čestice. Nova zaplijenjena zemljišta rasprodao je dostojnim Englezima po tri penija za jutro. Sadašnji posjednik major Hamilton Walby nastavljao je neprekinutu obiteljsku tradiciju služenja Kruni. Kupio je oficirski patent i povlastice koje su pripadale tom činu. U Indiji, s Ulsterskim strijelcima, mogao je u gušenju pobune sepoya razviti svoju sklonost za akciju. Bila je to osobito krvava priča koja se odlikovala posebnom okrutnošću na objema stranama, pobunjeničkoj i engleskoj, okrutnošću kojom bi se stari Isaiah ponosio. Način ubijanja bio je nadasve nadahnut. Ulsterski strijelci, nasljednici glasovite ulsterske konjičke dobrovoljačke milicije, bili su odlučni da ni u čemu ne ostanu nadmašeni. Uhvaćene pobunjenike doveli bi paradnim korakom, uz svirku neke živahne stare oranjske ili ulsterske koračnice, na vježbalište. Pročitana je osuda, a onda su zarobljenika privezali o topovsku cijev i top opalili. Taj način smaknuća postao je tako popularan da su ga manje nadahnuti pukovi doslovno ukrali, pa je naposljetku prešao u opću upotrebu. Općina Lettermacduff pripadala je najimućnijim posjedima, slična ponešto engleskom krajoliku, a nijedan drugi irski posjed nije bio vjerniji Kruni od ovog.

Walbyjevi su stekli svoje umjereno bogatstvo lanom. U toj obitelji svaki je novi nasljednik postajao stup zajednice. U 17. i 18. stoljeću, prije Zakona o ujedinjenju, članovi obitelji Walby bili su poslanici u engleskom parlamentu u Dublinu. Poslije ujedinjenja postalo je poslaničko mjesto za Istočni Donegal u Donjem domu u Westminsteru vlasništvo te obitelji. Sam major Hamilton Walby držao ga je već gotovo tri desetljeća. S Walbyjima u Donjem domu i Hubbleima u Gornjem, politička dobrobit vjernih doseljeničkih naselja bila je temeljito osigurana. Tad stiže smjela novost da fenijac i zastupnik Zemaljskog saveza, Kevin O'Garvey, postavlja zahtjev na poslaničko mjesto zemljoposjednika Walbyja u Donjem domu. Na tu nečuvenu drskost, Hamiltona Walbyja obuze takvo bjesnilo da se njegov kućni liječnik pobojao neće li vlastelina udariti kap. Tjedan dana boja majorova lica rijetko je bila bljeđa od boje izlazećeg sunca. Naposljetku se smirio toliko da se samo još tiho pjenio kad se njegov zet i najbliži suradnik, A. J. Pitkin, vratio iz Dublin Castlea s umirujućim vijestima. Kako se od prošlih izbora broj birača jako povećao, jedna će krunska komisija većinu okruga preispitati i zatim, gdje bude potrebno, ispraviti granice. Premda to, doduše, nije bilo izričito rečeno, stanoviti okruži, poput Walbyjeva Istočnog Donegala, mogli bi se spretnim ispravljanjem gurnuti u pravu kolonu. Majora Walbyja pozvaše da u Pitkinovoj pratnji prisustvuje zasjedanju komisije i dade svoj savjet u toj stvari. Walby nacrta nove granice svog izbornog okruga koje će zajamčiti da lojalna većina pobijedi, a njemu i dalje osigurati njegovo poslaničko mjesto. Njegovi prijedlozi budu prihvaćeni, granica još ponešto dotjerana i nanovo povučena, tako da su njezini kraci sezali u unutrašnjost poput ispruženih prsta, obuhvaćajući i najudaljenije otoke protestanata. Istodobno su brojni katolički gradići i sela, koji su oduvijek bili unutar granica tog okruga, sada iskrojeni tako da njihovi glasovi postanu nedjelotvorni. Komisija otputova, ne sazvavši javni skup i ne saslušavši O'Garveyjeve prijedloge, a svoje zaključke razašalje poštom. Istočni Donegal bio je doista groteskno prekrojen te je sličio hobotnici. Komisija o tome nije nikom morala polagati računa, a protiv njezine odluke nije bilo priziva. Kad mu je Dublin Castle priskočio u pomoć, kako se i pristoji, Hamilton Walby odahne i zadovoljno se vrati nadziranju svoje općine i svog glasovitog vrta s ulsterskim ružama. Dotad je malokoji croppy u Istočnom Donegalu vjerovao da Kevin O'Garvey ima bilo kakvih izgleda. No umjesto željenih rezultata, drsko je prekrajanje izazvalo jak suprotan učinak. Daddo Friel, usprkos svojoj starosti, zareda od sela do sela objavljujući O'Garveyjevu kandidaturu, a Tomas Larkin pođe njegovim stopama. Kad su vijesti o tome doprle Walbyju do ušiju, on se najprije razbjesni, a onda postade sumnjičav. - To već postaje prokleto neugodno - reče A. J. Pitkinu kad se pročulo da su croppyji u samoj njegovoj općini održali zbor sa više od stotinu ljudi. - Vjerovao sam da smo se novim granicama riješili te gnjavaže, Pitkine. Što ovi ljudi misle?

- Čovjek bi pretpostavio - odgovori Pitkin pošto se po običaju dva puta nakašljao - kako doista vjeruju kako imaju dovoljno glasova da pobijede. - Glupost, pa to je besmisleno. Uostalom, ti si bio sa mnom kod komisije. Postupili su potpuno u skladu s našim prijedlozima. Atwell Pitkin zaprška nejasno, što je značilo da neugodne vijesti tek slijede. A. J. je bio na stanovit način dobar momak, ali ne baš pouzdan. Bio je odabran za ženika Heather Walby jer je bio vješt pravnim i računskim poslovima. Vlastelin zlokobno skupi obrve i promjeri svog zeta najstrožim vojničkim pogledom. Pitkin problijedi, a glas mu zapišti. - Postoji mala sumnja u to da je naša većina osigurana. - Što!? - Šalica na stolu poskoči od udarca. - Ali, majore, mislite na svoj tlak! - Ja (šaka po stolu), hoću (šaka po stolu), znati (šaka po stolu); ŠTO SE, DO VRAGA, DOGAĐA? Pitkin otare čelo koje se naglo oznojilo i skupi snagu da se suprotstavi sve jačem bijesu pred sobom. - Mučila me mala sumnja, pa sam ponovno pregledao popis zakupaca koje nam je ustupilo njegovo gospodstvo, kao i raspoložive javne podatke. Kao što dobro znate, katolici su krajnje nemarni u prijavljivanju rođenih i umrlih. Toga smo svjesni, zar ne? Majorove obrve bile su tako namrštene da se činilo kako će se spojiti s brkovima. - Dalje, Pitkine! - Sa svim tim dolascima i odlascima i njihovim načinom množenja ne možemo biti sigurni u njihov točan broj, zar ne? Lice Hamiltona Walbyja opet je poprimilo onu strašnu boju. Zaurlao je na zeta da pođe u Dublin Castle i s komisijom još jednom pretrese pitanje granice izbornog okruga. Pitkin tada izvuče drugu kartu. - Zapravo sam smjesta onamo otišao. - I? - Rekoše da je bolje da ne diramo u to - promrmljao je. - Što si rekao? - Rekao sam da su savjetovali da se okanimo toga. - Castle ti je to rekao? - Pa, čini se da bismo jedino na taj način mogli proširiti granice i obuhvatiti još više naših birača, da se ispružimo sasvim dolje do predgrađa Londonderryja. Teškoća je u tome što i Londonderry posiže prema Ballyutogueu iz istih pobuda. Vidite, sve to mogli bi liberali nanjušiti i doći u Irsku da istraže... nepravilnosti. - Nepravilnosti? Kakve nepravilnosti? Sav taj prokleti metež ionako su u prvom redu prouzročili ti prokleti liberali svojom prokletom reformom. To je kraj imperija, i ništa drugo. Nakon žestoka praskanja Hamilton Walby obično bi hladnokrvnom žurbom prionuo k poslovima. Pitkinu bi zapovjeđeno da zatraži audijenciju kod katoličkog biskupa Geralda Nugenta. Lord Hubble je iz praktičnih političkih razloga

širokogrudno prilagao dobrotvornoj biskupovoj djelatnosti, a te se politike držao i major. Ni biskupa Nugenta ni kardinala armaškog nije trebalo podsjećati na to da je u Hubbleovim i Walbyjevim rukama ležala sudbina zakona naklonjenih Crkvi. Na njihovu podršku u izglasavanju takvih zakona moglo se računati samo tako dugo dok se održavalo načelo »ruka ruku mije...« Pitkin je podnio dvostruki zahtjev, a biskup je pokazao da je spreman surađivati. Potreban je točan cenzus, a to se prebrojavanje moglo najbolje postići s pomoću župnika Njegove milosti. Drugo, župnicima bi trebalo dati upute da svoje župljane na jasan način obavijeste kako će Crkva očijukanje s fenijskim agitatorima smatrati grijehom. Rezultati prebrojavanja dođoše brzo i, usprkos prekrajanju okruga, brojčani podaci zahtijevali su da se o njima trijezno promisli. Katolika s pravom glasa bilo je samo za nekoliko stotina manje od protestantskih birača. A. J. pokuša smiriti majora tvrdnjom da su katolici previše nezainteresirani da bi svi izašli na birališta i da će, nadalje, poruka biskupa Nugenta ubrzo stići do župa i učiniti svoje. - Svatko zna - ustvrdi Pitkin na kraju - da ti ljudi rade ono što im kaže župnik. Hamilton Walby nije bio posve uvjeren u to, no nekadašnji dani u Ulsterskim strijelcima govorili su mu da ne može biti uzmicanja pred neprijateljem. Proklet bio ako u bilo čemu promijeni držanje. Nastavit će kao i dosad, pojavit će se na nekoliko sajmova i, kao što je uobičajeno, posjetiti anglikanske kongregacije u okolici. No premda se prikazivao oholo bezbrižan, nije se mogao otresti straha da je obiteljsko nasljedstvo, poslaničko mjesto u Donjem domu, ugroženo, a Bože sačuvaj da on bude taj prvi Walby od vremena ujedinjenja koji će ga izgubiti. Stvari su se zaoštrile na sajmu u Buncrani. Bio je to velik događaj u godini kojem su prisustvovali gotovo svi s poluotoka Inishowena. Premda je to područje bilo pretežno naseljeno katolicima, sajam je privlačio i mnogo prezbiterijanskih seljaka iz Ballyutoguea. Dok je vlastelin kao obično ocjenjivao cvijeće i konje, na drugom je kraju sajmišta Kevin O'Garvey održavao zbor. Radoznalost da čuju riječi fenijca i zemaljskog ligaša okupila je mnoštvo prebziterijanaca oko govornice, koju su čuvali Larkinovi ljudi. Moglo je doći do nereda, jer su oružnici odbili da štite zbor, tvrdeći da O'Garvevjeva dozvola za držanje govora nije propisno potvrđena. Kevin odluči održati zbor usprkos mogućoj gužvi, jer je znao da mu se više neće tako brzo ukazati prilika da govori i protestantima. Popeo se na govornicu u pratnji čvrstih croppvja, od kojih su mnogi nekoć odlazili u noćne prepade. Među njima izgledao je još manji, no taj dojam nesta čim je prešao na stvari koje su se ticale svakog seljaka u okolici. Bio je član Zemaljskog saveza i odvjetnik te je poznavao sve smicalice vlastelinskih upravitelja i zemljoposjednika. Aluzije namijenjene protestantima bile su mnogo istančanije od onih upućenih croppvjima, na primjer kad je pregovorio o smicalicama s cijenom lana kojima je svakom prisutnom slušatelju izvučen novac iz džepa.

Ako je i bilo kakvih namjera za izazivanje nereda, te su se brzo prometnule u napetu pažnju kad je O'Garvey uputio poziv Hamiltonu Walbyju da dođe na govornicu i objasni tko je to zelenaše opskrbio novcem da ga posuđuju seljacima uz goleme kamate. Walby je, manipulirajući s otkupnom cijenom lana, natjerao stotine prezbiterijanskih seljaka u dug; zatim su im Walbyjevi agenti dali pozajmice, a kad ih seljaci nisu mogli vratiti, pripojio je stotine i stotine prezbiterijanskih jutara svojem posjedu. Kad je sadržaj O'Garveijeva govora dopro do vlastelina, njegove odane legije s novim užasom vidješe kako se major i njegova pratnja hitro udaljuju sa sajma a da vlastelin nije završio svoj ocjenjivački posao. Optužbe ostadoše bez odgovora, a lojalisti u nezgodnu položaju. Luke Hanna, žilava stara momčina, otprilike majorovih godina, vodio je već dvadeset godina lanaru lorda Hubblea. A. J. Pitkin poveo je Lukea mirisavom divotom majorova vrta, ali im se iznenada isprrječiše dva neugodna momka: oštri majorovi bullterijeri. Major digne pogled s gredica, umiri miljenike, odloži alat i svuče rukavice. - Dobro što ste došli, Hanna. Sva trojica pođu u zastakljenu verandu. Walby je znao da Luke samo iznimno ne pije, pa zapovjedi da donesu bateriju boca. Jedan od pasa skoči majoru u krilo, i odavde je s tihim rezanjem pratio svaki Lukeov pokret. - Prionite, Hanna - reče Walby. - Pozvao sam vas jer vas želim upotrijebiti kao glasnogovornika. Kao što znate, idući izbori imat će nekih novina. Luke podiže ruke, ograđujući se. - Nisam političar. - Ali ste đakon u vašoj crkvi i veliki meštar u oranjskoj loži. Znate što ljudi govore i misle. - Što biste zapravo htjeli saznati, gospodine? - Hmmm. Ima li nezadovoljstva, mrmljanja i slično? - Da budem otvoren? - Otvorenost je ovdje na mjestu, zar ne, Pitkine? - Da, tako je - potvrdi Pitkin. Dok je Luke vagao riječi, major namršti obrve i poče gladiti psa dok ovaj nije prestao režati. - Momci misle da je vrijeme da nam kažete koliko je sati - reče Luke. - Mislim da biste to trebali objasniti - primijeti Pitkin. - Pa eto, uzmite upadicu na sajmu u Buncrani. Tamo je bilo nekih prilično oštrih optužbi. Možda je trebalo na njih odgovoriti. - Glupost - presiječe Walby. - Ne očekujete valjda da se upuštam u vrijeđanje s bandom grubijana. Ili? Luke sleghe ramenima i otpije gutljaj. - Slušajte, Hanna - reče Pitkin ozlojeđeno - jamačno nitko ne vjeruje toj gomili fenijskih laži.

- Stvar je ovakva, gospodo. To ne može izmijeniti naše ljude. Ništa od onog što im Kevin O'Garvey kaže neće utjecati ni na jedan naš glas. Naši su momci odani do srži. Ali oni drže da biste im vi mogli uzvratiti malo lojalnosti. Walby i njegov pas zareže istodobno, u uvježbanom ritmu. Pitkin i major već su bili raspravljali o mogućnosti da oranjce regrutiraju za ometanje O'Garveyjevih zborova. To se, doduše, činilo preuranjenim, jer su se morali čuvati svega što bi moglo privući pažnju sa strane. Neki metež koji bi primamio novinare mogao bi lako iznijeti na vidjelo i stvar s promjenom granica glasačkog okruga. - Nećete valjda reći da major nije zastupao interese lojalista u parlamentu? odreže Pitkin. - Pa da pokušam objasniti što sam hito reći – odgovori Luke. - Mi smo majora slijedili bez zbora i pogovora. Vremena su se promijenila, i možda major sada treba nas, kao što mi trebamo njega. Stoga vam želim reći ovo: dosad se niste nimalo trudili da nam odate i najmanje priznanje. Mislim da biste ubuduće trebali malo promisliti o našoj suradnji. Samo zato što nismo anglikanci ne znači da nismo dobri, lojalni protestanti. - Shvaćam - reče Walby. Luke uspije svladati svoju radost. Vlastelinu, koji je sad bio primoran da izađe iz svog začaranog malog zamka i potrudi se oko onih istih ljudi koje je cijelog života nipodaštavao, bit će to bolna kazna. Svakako, bili su lojalni i, dakako, bili su protestanti, ali Luke je znao čime ih major drži. Otpadnicima. Svaki neanglikanac bio je otpadnik, čovjek drugog reda. - Vjerojatno ste primijetili da se na naše ljude može najsnažnije utjecati s pomoću naših svećenika, koji nam nikad nisu u crkvi i u oranjskim redovima dopustili da zaboravimo svoju dužnost prema Kruni. Po mojem mišljenju, trebali biste se odlučiti da sudjelujete ovog ljeta u proslavama 12. srpnja i svečanostima primanja učenika u red. Pokažite se u javnosti, ako shvaćate što hoću reći. Kad je to služilo njegovoj svrsi, Hamilton Walby mogao je pozelenjeti od srdžbe. Inače je posjedovao krajnje bistar um koji je radio jasno i brzo. Ovaj put je sačuvao mir, jer mu je bilo potpuno jasno što je Luke mislio. - Zar ne mislite da bi vaši ljudi, zbog nedostatka osobnog kontakta u prošlosti, moje iznenadno pojavljivanje držali... ovaj... malo prozirnim? - Mislit će da time napokon priznajete njihov značaj - odgovori Luke nezaobilazno. - To bi se moglo nazvati novim političkim poretkom stvari. Pas osjeti nezadovoljstvo svojeg gazde, zareži i bude zato protjeran s krila. Taj prokleti savez nije bio Walbyju po ćudi. Nimalo. Što ako odbije da pravi od sebe budalu i paradira naokolo u njihovim idiotskim kostimima? No, što onda? Koga će birati? Fenijca? Luke se, kao da je čitao njegove misli, osmijehne i udari. - Ako ne budete stupali s momcima, mogli bi oni istaknuti vlastitog kandidata. Time je dobio odgovor na svoje pitanje. Major se okrene Pitkinu i u pravom stilu zapovjednika drekne neka se prihvati izradbe programa njegovih javnih nastupa.

- Kako sam rekao na dolasku - nastavi Luke - nisam političar, ali biste ipak morali razmisliti i o činjenici da se vaš okrug povećao. - Luke pokaže palcem u smjeru brda. - Predlažete li vi, Luke, da major ode gore i upusti se s katolicima? - Zar to ne bi značilo da se s tom demokracijom pretjeruje? - Pravo ili krivo, oni su birači - odgovori Hanna. -Mislim da biste dokazali da imate mnogo karaktera kad biste stali licem u lice s njima i pokazali im da ste čovjek koji se drži svojih uvjerenja. - No oni nemaju ni najmanjeg pojma o fer pleju - reče Pitkin. - Oni će sve zabrljati. - U tome vam moram proturječiti - reče Hanna. - Ja sam cijeli svoj život s njima poslovao, bez teškoća. - Nikad, gospodine moj, nikada! - zakriješti Walby. - Tako je, tako je - odzva se kao jeka Pitkin. Pokazalo se da se »nikada« preobratilo u očajničko trodnevno rvanje. Novi zahtjevi da prvi put u životu primijeni propovijedanje o ravnopravnosti bili su zbunjujući. Prezbiteri]anci su pokoljenjima pokušavali steći položaj jednak anglikanskom. Iz povijesti je bilo jasno vidljivo da su prezbiteri]anci u početku naseljavanja u Ulsteru bili u savezu s katolicima. Kad je to služilo njihovim ciljevima, priklonili su se Kruni i otada su neprestano pokušavali anglikancima nametnuti savez. Walby je mrzio strastvenu evangelističku prirodu pre-zbiterijanske crkve i držao je sirovom, pompoznom, srozavajućom i krajnje nestvarnom. Major je dosad brižno uspijevao u vrijeme ljetnih parada o?putovati u Englesku i izmaknuti svoj toj oranjskoj larmi. Razmislivši trijezno, major je mogao zaključiti da su prezbiterijanci, usprkos svojim nedostacima, prihvatljivi. Bili su potpuno odani. U stanovitom smislu bili su Britanci. Bili su protestanti. Nižeg reda, doduše, ali ipak protestanti. Bilo je potrebno da se s njima blagonaklono nagode, kako bi irski posjedi bili osigurani za Krunu. U Istočnom Donegalu u tome je on osobno snosio odgovornost. No dok se s prezbiterijanskom stranom dalo živjeti, katolička je bila potpuno neshvatljiva. Dosad je dostajao jedan posjet biskupu. Ti su crkveni ljudi znali pravila igre. No sad se našao pred odvratnom činjenicom da stvarno mora vrbovati katoličke glasove da bi mogao zadržati poslaničko mjesto u Donjem domu, koje je pripadalo njemu i samo njemu. Malo je prostačkih misli i riječi o Gladstoneu i liberalima preostalo koje nisu preletjele Walbyjevom glavom i ustima. Ti su se ljudi zavjerili da razore kraljevstvo. Otkad kolonizator daje domorocima pravo glasa? Bilo je već dovoljno apsurdno izglasati takve preinake Zakona o ujedinjenu koje dopuštaju irskim katolicima da sjede u britanskom parlamentu. Zaboga, svatko je znao da Par-nell i njegova banda čekaju da razvrgnu ujedinjenje i uvedu autonomiju. Bi li išta između neba i zemlje moglo biti razornije od dublinskog parlamenta sastavljenog od fenijaca, koji nisu imali ni pravo ni sposobnost da sami sobom upravljaju?

U svoj toj muci prevladavala je jedna želja. Gubitak poslaničkog mjesta bio bi nezamisliva katastrofa i vječna sramota obiteljskom imenu. Stvari su sad bile ponešto neodređene, ali dobar oficir procijeni svoje gubitke, pre-stroji svoje snage i napadne. I time je njegovo rvanje bilo završeno. Bong! Bong! Bong! - zvonila je večernja, i ljudi koji su se umorno vukli raskršćem popadaše na koljena kao da ih je prostrijelila lumbarda. - Zdravo Marijo, milosti puna... Tomas žmirkajući uđe u zamagljenu McCluskeyjevu krčmu. Nakon dana provedenog u polju vonj u krčmi učinio mu se upravo božanskim. McClusky po tezgi gurne k Tomasu njegovu svakodnevnu mjeru. - Kako ide, Dooley? McCluskey izduži lice. - Slabo, Tomase. Začepljenost - zastenje. - Imam same uzlove u trbuhu. Mahnuo je glavom prema mračnom kutu, gdje je Luke Hanna sam sjedio pred bocom. - Halo, Luke. Što te dovodi k nama u ovo doba dana? -kimne Tomas. - Čekam tebe. - Luke ponovno natoči Tomasu. - Evo, zalij grlo. - Slainte. - Slainte - uzvrati Luke zdravicu. Luke strese glavom kao da ni sam ne vjeruje što će sad izustiti. - Major želi s momcima iz tvog sela održati politički zbor. - Jel'? Vučeš me za nos? - Ne vučem. - Ma nemoj - reče Tomas. - Da, to je činjenica. Doolev, koji je obično bio gluh i nijem, sada fućne. - Isuse - reče Tomas. - Jedina prilika kad vidimo Hamiltona Walbyja jest kad galopira našim poljima za onim dragim malim lisicama. Zar taj čovjek uistinu vjeruje da će kod nas osvojiti glasove? Luke se počeše po bradi. - Ovako ti je to, Tomase. Ti znaš što ja mislim, a ja znam što ti misliš. Možda neće koristiti. S druge strane, što može škoditi? Ako novi zakoni zahtijevaju stanovita prilagođavanja, treba se o tome miroljubivo nagoditi. - To zvuči razborito - reče Tomas. - Pretpostavljam da je major spreman istom mjerom uzvratiti Kevinu O'Garveyju. - Eh, znao sam da ćeš to iznijeti, Tomase. Sve je to još novo, a ljudi kao Hamilton Walby ne mogu odjednom podnijeti više udaraca. Nemoj prebrzo gurati, čovječe. Daj da održimo zbor ovdje i vidimo što će se zbiti. Tomas slegne ramenima. - Zašto ne? Reci majoru da je dobrodošao. Dooley McCluskey tad predloži da se zbor održi na raskršću ispod starog hrasta, poznatog pod nadimkom »vješala«. Ono bi bilo prikladnije ofl stare normanske kule, reče, jer u skupu takve prirode i opsega žeđ neće izostati.

Luke i Tomas pljunuše u šake i rukovaše se da potkrijepe dogovor, a zatim izađu iz krčme na put. Tu je još odjekivala zvonjava. - Kako to da si se spetljao s majorom? - upita Tomas. Luke pritegne pojas i protegne se u hladnom večernjem zraku. - To nije važno, jel'da? Hoću reći, nije važno tko sjedi u Westminsteru: Walby ili O'Garvey. Ti i ja, Tomase, znamo da je sve to igra riječima. Dok živimo neće biti zakona o autonomiji; doklegod u Engleskoj postoji Gornji dom, koji raspolaže pravom veta. Ja ću i dalje šest dana u tjednu odlaziti u lanaru, a ti na svoja polja. Ništa se zapravo neće promijeniti. Tomas je Kevinu govorio o okrutnim razočaranjima smionih novih početaka. On i Luke poznavali su stvarnost. - Da - reče Tomas - tako je to, tako. DRUGO POGLAVLJE Sir Frederick Weed koračao je žustrim tempom koji su pripisivali jednom od njegovih većih brodskih strojeva. Kad je stigao na pola svog puta obilaska što ga je obavljao svakih petnaest dana, njegova pratnja prijeđe u polukas kako bi s njim održala korak. Glavni suhi dok stajao je točno u sredini golemog industrijskog bloka, i Weed nestane u teretnom prostoru jednog broda koji je bio na popravku. Inspekcijski obilazak postao je na neki način tradicija. Tom su prilikom upriličavana munjevita savjetovanja s inžinjerima i majstorima i donosile se odluke na licu mjesta. Sir Frederick je u hodu izdiktirao svom pomoćniku Kendricku i čitavoj četi sekretara, koji su se usprkos hladnom zraku svi bez iznimke preznojavali, poplavu naredbi i obavijesti. Iz teretnog prostora požurio je u svoju upravo proširenu radionicu brodskih strojeva, divovsku halu površine dva hektara. Sir Frederick je mnogo polagao u zamisao trostruko-ekspanzionog stroja radi povećanja kotlovnog pritiska koji je tjerao njegove nove brodove s dva vijka do živahnih brzina od osamnaest čvorova. Nečuveno! No ovo doba bilo je doba nečuvenih stvari, i sad su njegovi graditelji snovali brodove od deset tisuća tona! Weed je mnoge od svojih tisuća radnika poznavao po imenu. Pri obilasku glumio je drugarstvo, diplomatski saslušao pokoju pritužbu ili prijedlog, potapšao jednog po leđima, drugom stisnuo ruku, izgovarao riječi lažnog ohrabrenja. Njegovo tijelo, rano očeličeno sportom, malo se zaoblilo, ali stas mu je još izazivao poštovanje, a njegova cigara uvijek je tinjala kao vječna vatra. Iz radionice strojeva povorka odmaršira do kanala kralja Vilima koji je cijelo zemljište dijelio na dva dijela. Sir Frederick nije nikad propuštao da se zaustavi na sredini visokog mosta. Odanle je pogledom mogao obuhvatiti sve: suhe dokove, velike natkrivene hale u kojima su bile smještene valjaonice, kovačnice, pilane, skladišta, radionice za popravke, proizvodne radionice. S južne strane kanala stršila su uvis četiri dimnjaka njegove čeličane i tvorila najpoznatiji znak raspoznavanja u Belfastu; kraj njih se dizala nova radionica lokomotiva. Odavde se moglo sagledati, ugniježdeno u belfaskom zaljevu, sve što je pripadalo Weedovim

brodogradilištima i čeličanama. Kanal kralja Vilima bio je izgrađen kao glavni vodeni put između rijeke Lagan i Krunskog otoka, koji se, sad isušen, pridružio onim trima tisućama jutara zemljišta s tvornicama, perivojima i igralištima. Zemljište je doista bilo jednako golemo kao ono »Harlanda i Wolffa«, koje je pola milje dalje na jug ležalo na Viktorijinom kanalu. Sir Frederick se nije mogao nasititi pogleda. - Lijepo - reče - vraški lijepo. S obiju strana kanala izgledalo je kao da je rođendan kraljice Viktorije. Tu su lepršale tisuće zastava i praporaca Union Jack i Crvena ruka Ulstera. Zapravo se na neki način kraljičin rođendan slavio cijele godine, jer se odmah iza Weedovih tvornica uzdizalo jednolično more kuća od crvene cigle, nazvano Istočnim Belfastom - najlojalniji protestantski bastion u cijelom kraljevstvu. U tvornicama je bilo četrdeset različitih oranjskih loža, loža varilaca, ložača, skladištara, tesara, limara, transportnih radnika, brodograditelja, stolara... Bila je tu čak i jedna loža za namještenike na vodećim položajima, koja je određivala politiku ostalih, a na njezinu čelu stajao je sam sir Frederick. Od 9640 radnih mjesta, 9217 su popunjavali protestanti iz Istočnog Belfasta i Shankilla. Od njih su 8500 bili članovi oranjskog reda. Čeličana se mogla pohvaliti otvorenim Siemens-Martinovim pećima s dovoljno kapaciteta da proizvedu sve što treba jednom brodogradilištu i tvornici lokomotiva, najvećem dijelu irskih željeznica i lavovski dio svih ostalih čeličnih proizvoda. Iza valjaonice sir Frederick je izgradio odjel za istraživanje, jer je razvitak brodova i vlakova napredovao nevjerojatnom brzinom. Novi oblici i revolucionarna poboljšanja u gradnji strojeva, brodskog trupa i kotlova revolucionirali su svjetsku brodogradnju. Vrhunac toga još se nije mogao sagledati. Nije bilo opasnosti da će sir Fredericku ponestati ideja. Belfast je mogao zahvaliti u prvom redu njegovu žaru što je postao svjetsko središte brodogradnje, a ni njegov zanos za gradnju željeznica nije mnogo zaostajao. Industrijska revolucija koju je pokrenuo parni stroj dovela je britanski genij do novih vrhunaca. Princ Albert bio je začetnik jedne velike industrijske izložbe koja će svijetu pokazati britanska dostignuća. Godine 1851. ona je održana u Kristalnoj palači u Hyde Parku. Tamo je rođena oznaka »viktorijansko«, kao oznaka jednog doba i pripremljena pozornica epohi neviđenog napretka. Sama Kristalna palača bila je majstorsko djelo viktorijanske tehnike, pružajući prvi značajan primjer upotrebi prefabrikacije. Kako je para otkrivala sve više i više tajni, britanskim pronalazačkim velikanima uspijevalo je iznaći mnoštvo tehničkih novosti. Parni čekić, parni bager, parni malj, parnu hidrauliku i parom tjerano vitlo. Graditelji su dobili parom tjerano oruđe brzog djelovanja, a ratarstvo parne poljoprivredne strojeve. Parne turbine snažnog učinka tjerale su mamutske brodove po morima, a druge su parne turbine proizvodile energiju u centralama. Nove metode pročišćavanja željeza otvorile su put proizvodnji čelika i čeličnih cijevi, iz kojih su proizvedeni nosači za zgrade i mostove neslućenih veličina. Arhitekti i inžinjeri pridodali su svijetu takva

čuda - kao što su na primjer veličanstven kej na Temzi i lučki kompleks u Liverpoolu. Para je omogućila i revoluciju transporta. Ona je Britance izvukla iz njihove otočne izolacije i pretvorila ih u vodeću svjetsku silu čiji su brodovi i željeznice bili ravni njezinim državnicima i topovima. »Rocket«, prva praktična moderna parna lokomotiva, pridonijela je više od svega tome da Engleskoj pribavi vodstvo na kopnu ravno njezinoj premoći na moru. Lavovski dio svjetskog brodarstva plovio je pod zastavom Union Jack, svaki je kontinent ugošćavao gomile britanskih graditelja pruga, a žustrina kojom su posvuda polagali britanske tračnice i gradili kanale zapanjila je svijet. Plameni simbol tog vremena bio je Isambard Kingdom Brunei, koji je izgradio prugu Great Western Railroad i dvadeset i pet drugih željeznica, konstruirao prvi podvodni tunel, izmislio širokotračnu prugu, porinuo u more prvi oklopljeni brod za kojim je slijedila armija najvećih, najbržih dotad brodova, uveo telegraf u željeznice, izmislio turbinski pogon i potaknuo izgradnju tunela i vodovoda, lučkih postrojenja i suhih dokova, željezničkih mostova i visećih mostova zapanjujuće smionih raspona - Brunei, »mali div«, čiji su zahtjevi potaknuli tucete pronalazaka koji su oblikovali svijet. Thomas Brassey je opskrbio britanskim tračnicama ostatak svijeta. Gradio je željezničke pruge u svim kutovima i krajevima kugle zemaljske, u Indiji i Norveškoj, Kanadi i Francuskoj, u Argentini, Italiji, Australiji, Poljskoj i na Mauritiusu. I pruge Kalkuta - Ganges, Varšava - Galatz, Beč - Trst. Takvi i mnogi drugi bili su podanici britanske kraljice. Među njima sir Frederick Murdock Weed nije bio najbeznačajniji. Kao mladi Škot, stekao je neke lovorike radeći u svojstvu pomorskog arhitekta i inžinjera u velikim brodogradilištima na obalama Clyde. Privučen nizom inovacija koje je donio američki građanski rat, preplovio je ocean da ih prouči; osobito ga se dojmila brza preobrazba okolopljenog broda u čelične rušitelje blokade kakve je gradila Konfederacija. Bio je pun ideja, no starosjedilačke tvrtke u Glasgowu, Liverpoolu i Newcastleu uvijek su ga iznova razočaravale. Trebalo je potražiti nova područja; a da bi išao ukorak s gigantima tog vremena, pronalazački duh išao je ruku pod ruku sa smionim poduzetništvom. Stoga je Weed razmotrio drugu obalu Irskog, mora, i ono što je tamo vidio, svidjelo mu se. Oko Belfasta je i ranije postojala mala, ali sposobna, brodograditeljska industrija. Harland i Wolf f izgradili su brodogradilište i dobro napredovali. To je pomisao da presiječe svoje veze s matičnim otokom učinilo prihvatljivijom. Društvo Belfast City Corporation postojano se širilo i u tu svrhu isušilo zemljišta na ušću rijeke Lagan; a u Belfastu je postojala i jezgra spretnih brodograditelja, koji su doselili iz Škotske. S početnom glavnicom od nekoliko tisuća funti, Weed je otkupio jedno malo brodogradilište na osam jutara na Krunskom otoku netom spojenom s kopnom. Krenuo je u napad jednakom silovitošću zbog koje je stekao slavu izvanrednog igrača rugbyja.

Prvi smioni potez Fredericka Weeda bio je da udvostruči dužinu uobičajenog oceanskog parnog broda i jedrenjaka, a da mu nije povećao širinu. U početku su se gromoglasno smijali njegovim dugačkim, uskim iglama, nazivajući ih »Weedovim lijesovima«. Nikad mu se više nisu smijali. Opremio je brodove novim palubnim konstrukcijama i jedinstvenom konstrukcijom trupa ispod vodene površine, tako da su se brodovi pokazali ne samo stabilnijima nego i bržima od svih ostalih. Dok su pristizale narudžbe, nastavilo se isušivanje Krunskog otoka, njegova je površina udvostručena i utrostručena. Weed se s čudesnim uspjehom prebacio sa željeznih brodova na čelične. Njegov genijalni postupak dobivanja čeličnih slitina i upotreba prefabriciranog materijala zajamčili su mu vidljivu prednost pred drugima. Kad je 1878. dobio plemićku titulu, imao je već vlastitu tvornicu brodskih strojeva i valjaonicu čelika te bio najveći poduzetnik u pokrajini Ulster. Bez prestanka je iz brodogradilišta na rijeci Clyde odvlačio najbolje inžinjere i najdarovitije brodograditelje svih vrsti. Propadanje Liverpoola kao brodograditeljskog središta ubrzo se odrazilo u porastu brodogradnje u Belfastu. Središte i srce njegova djelovanja bili su čvrsto ukotvljeni u Istočnom Belfastu, koji su često spominjali kao »druga kolonizacija Ulstera«. Posljednja etapa sir Frederickova obilaska bio je istraživački i konstrukcijski odjel. Prošavši brzim korakom dvije tisuće kvadratnih metara, na kojima su bili smješteni njegovi arhitekti, stručnjaci i crtači, sir Frederick ostade nasamo sa šefom odjela, izvanrednim metalurgom Walterom Littlejohnom. Najteži problem s kojim su se sada bavili brodograditelji jedva je bio načet. Lijevanje i ručno varenje pojedinih ploča pokazalo se najskupljim i najsporijim poslom u gradnji metalnih brodova. Walter Littlejohn se s nekim od svojih potčinjenih već gotovo tri godine bavio sir Frederickovom manijom da pronadje način spajanja brodske oplate bez zakovica. Najnoviji pokusi završili su prije nekoliko dana, i opet s neuspjehom. Da bi proizveli čvršći čelik, ispitano je šezdeset novih slitina. Najbolja formula ugrađena je u trup jednog pokusnog broda od sto tona. Brod su oteglili do otoka Rathlin, kamo je Sjeverni kanal između Irske i Škotske tjerao snažne valove, i tamo ga ukotvili u nezaštićenu zaljevu. Dva mjeseca izdržao je teško udaranje valova, a onda se raspao, kao i ostali prije njega. Sir Frederick preleti Littlejohnov izvještaj. Rukom je otprašio pepeo cigare koji je pao na ispisani papir. Oči su mu suzile. - Do sto đavola, Littlejohne, bio bih se zakleo da smo ovaj put uspjeli. Walter Littlejohn bio je umoran i obeshrabren, od čega je izgledao bljeđi no inače. Njegove tanke usnice gubile su se ispod obješena brka. Na Weedov upitni pogled slegnuo je ramenima. - Ista stara priča, sir Frederick. Čelik se pokazao previše loman bez zakovica, temperatura taljenja preniska, a naša tehnika zavarivanja naprosto još nije tako daleko. - Vjerovao sam da smo je savladali novim plamenikom.

- Svojstva etilena još su sporna. Kad bismo možda mogli konstruirati bolji plamenik... - Možda, možda, možda - reče sir Frederick - da pas nije stao i srao, zeca bi ščepao. Littlejohn se smjesta povuče u se kao zatvorena školjka, a Weed još jednom preleti izvještaj. - Moramo povećati postotak nikla i mangana. Što kažete? Littlejohn skine naočale, zapešćem protrlja oči i namjerno isključi sve misli. - Dakle, što, što, što, što? Stručnjak digne ruke uvis. Weedova šaka tresne o stol. - Za Isusa Boga, znam da postoji put i ne mogu više podnijeti ta posrana razočaranja! - Žurba je neprijatelj istraživanja - odgovori Littlejohn. - Oh, zaboga, Littlejohn! Ovo je 1885! Posvuda u Liverpoolu znaju za naš program. Nekakav posranac će nas preduhitriti. Littlejohn se smeteno počeše po glavi. - Čelične slitine još su u povojima - ponovio je po tisućiti put neumornom biku koji je jurišao na crvenu krpu. - Trebat će nam još deset godina da pronađemo odgovarajuću tvrdoću čelika, ukoliko netko slučajno ne izmiješa točan sadržaj pravih boca i ne nađe čudotvornu formulu. Pa čak i onda kad to bude, trebat će nam godinu dana da konstruiramo odgovarajući oblik trupa i razvijemo metode zavarivanja. Wedd prijeteći ispruži prst. - Ako nas u tome neki posranac preduhitri, bit će to moja smrt! Želim taj prokleti brod više od bilo čega. - Mi ćemo i dalje raditi što god budemo mogli - promrmlja Littlejohn. Jednoprežna kočija sir Fredericka čekala je ispred istraživačkog odjela i uz topot kopita odvezla ga natrag prema glavnoj upravnoj zgradi, gdje se udubio u ostale poslove. Posljednji list papira, koji je Kendrick položio na njegov stol, ponovno izazva sir Frederickov bijes. Jedna izvaredna komisija Donjeg doma završila je proučavanje sve većeg problema industrijskog otpada u Ujedinjenom kraljevstvu. U zaključku je istaknula da je Belfast najteže pogođen grad Britanskog otočja, jer je tamo stupanj onečišćenja zraka dostigao takvu opasnu razinu da ugrožava živote ljudi oboljelih na dišnim organima. Nadalje, industrijski otpaci (osobito od Weedovih čeličana) u zaljevu Belfasta onečišćuju more. Odvjetnik sir Fredericka moli sad njegov stav koji će podastrijeti opoziciji u parlamentu. Sir Frederick zgrabi pero i na naslovnu stranicu izvještaja načrčka: GLUPOST! Kendrick uđe s čajem na poslužavniku, i dok je s pisaćeg stola uklanjao spise, zurio je bez riječi u izvještaj komisije. - Pošaljite ga jednostavno natrag - zapovijedi Weed. - Bez dodatnog komentara, sir Frederick? - Ah, pa dobro, napišite ovo. »To je ista besmislica koju je prije dvadeset godina posebna komisija pokušala naprtiti platnarama. Sve zajedno nije ništa drugo

doli pokušaj liberala da spriječe napredak i ide ruku pod ruku s tradicionalnim nastojanjem da se zatre život Belfasta. Ako žele očistiti prljavštinu, neka prionu čistiti svoju vlastitu u gradovima Midlandsa. Razvoj Belfasta ne smiju ugroziti političke spletke itd., itd., itd«. Odšetao je k prozoru. Belfast se nije vidio od oblaka dima. - Onečišćenje zraka i vode, ma nemoj! A što da rade ovi ljudi ovdje, da poumiru od gladi? - Sirena najavi šest sati. Iz tvornice prokuhaju tisuće radnika. Gomile začađenih muškaraca s kapama od tvida stupale su u nejednakom ritmu prema tužnim redovima kuća od crvene cigle. Kad je njegova vojska doticala štitove kapa pozdravljajući, sir Frederick je pokroviteljski kimnuo. Vratio se k pisaćem stolu dok još ni polovica nije bila napustila tvornicu. - Kad stiže vlak brigadira Swana? - U sedam i trideset - odgovori Kendrick. - Dobro. Pošaljite po njega kočiju. Čekam ga u hotelu. - Vrlo dobro, sir - reče Kendrick i udalji se. Sir Frederick je polagano gasio vatru svog grozničavog mozga šalicom čaja pomiješanog s konjakom. Zatim dopusti svojim mislima da odlutaju k najnovijem prodoru njegova carstva. Kad je prije više godina odlučio da izgradi vlastitu čeličanu, Weed je u srednjem i sjevernom Ulsteru pokupovao stanovit broj malih rudnika željeza. Time se ujedno počeo baviti i uskotračnim brdskim prugama. Njegovo veliko zanimanje za vlakove dovelo je ga do izgradnje širokotračnih pruga, zatim do planova i izgradnje jednog prototipa lokomotive koja se pročula kao »Red Hand Express «. Njegovom nemirnom duhu nije dostajalo što je njegova pruga «Belfast i Portrush« tekla i nešto dalje od srednjeg Ulstera. Najnovija fiksna ideja bila mu je da posjeduje prvu željezničku prugu koja će prolaziti cijelim Ulsterom. Od Belfasta do Sligoa. A poslije, tko zna? Weed je povjerio svojoj energičnoj desnoj ruci, brigadiru Maxwellu Swanu, da ispita situaciju. Arthur Hubble, grof od Foyle, bio je tamo na zapadu vlasnik stanovitog broja malih pruga. Obratili su se Glendonu Rankinu, koji je vodio grofove poslove. Odgovor je bio suzdržljiv, ali prijazan. Na to je Maxwell Swan poslan na pregovore u Londonderry. Sir Frederick baci pogled na sat. Swan će za nešto više od sata stići u Belfast. To ga raspoloži, i on se odjednom stade smijati. Cijela energija toga borbenog duha slila se u želju da presiječe vrpcu. SIR FREDERICK WEED OSVAJA ZAPADNI ULSTER! TREĆE POGLAVLJE Dok je sir Frederick Weed razvijao svoj ljubavni hir sa željeznicom, pokupovao je i čitavu kompoziciju vagona za osobnu upotrebu. Uvjereni ljubitelj svega američkog, dugo je već obožavao salonske vagone Georgea Pullmana i raskošne izvedbe Webstera Wagnera.

Manninga Fitcha, koji je konstruirao luksuzne kabine na Weedovim parobrodima, poslao je u Ameriku sa zadatkom i odobrenjem da prouči i kopira njihov rad. Weedovi osobni vagoni izrađeni su zatim u njegovoj tvornici. Osim salona za zasjedanja s vodećim namještenicima, bio je tu osobni vagon sir Fredericka, opremljen svakovrsnom raskoši, pa vagon za transport njegove ragbijaške momčadi na godišnjoj turneji po engleskom Midlandsu i tri manje elegantna vagona. S lokomotivom »Red Hand Express« na čelu, takav vlak bio je admiralski brod na suhom. Vlak je jurio Tempelpatrickom u smjeru Monkstowna, gdje se brežuljkast, zimzelen krajolik spuštao u ravnicu prema moru, gusto posut kućama i oživljen ljudima -znak da je nadomak Belfastu. U vlaku je sjedio samo jedan putnik. Osamljeni čovjek u tamno izglačanom sjaju mahagonija i španjolske kože sir Frederickova poslovnog vagona linije »Belfast i Portrush« bio je umirovljeni brigadir Maxwell Swan, doktor prava, vlasnik više odlikovanja, među njima i ratnog križa za zasluge i komandanta Kraljevskog viktorijinog reda. Njegova inače prosječna pojava upadala je u oči zbog obrijane glave s prodornim, sjajno plavim očima. Swan, rođen u Ulsteru, povukao se poslije četvrt vijeka provedenih u službi, još u četrdesetim godinama iz vojske, u kojoj je bio prilično tajnovita ličnost što je neprimjetno putovala pozadinom kraljevstva onamo gdje su zaprijetile gužve. Njegov je zadatak bio da otkrije gdje vru pobune i da ih uguši u zametku. Iza pozornice indijskog ustanka, maurskih ratova u Novom Zelandu, u Pekingu i u afričkim područjima, gdje je likvidirao Ašante, manevrirao je u najvećoj tajnosti. Posljednje godine u službi Krune Swan je proveo u Dublin Castleu, gdje je dokazao svoje majstorstvo u angažiranju doušnika za otkrivanje tajnih i pobunjeničkih organizacija. Njegove protumjere bile su nemilosrdne, glatke i konačne. Nikakvo čudo što ga je, kad se povukao iz vojske, sir Frederick prigrabio davši mu da vodi poslove u vezi s radništvom. U Ulsteru su se pobožno držali načela, da svoje radništvo drže u desetogodišnjem zaostatku za radništvom u Engleskoj. Swan je pokrenuo smrtnu borbu protiv neugodnih tajnih sindikalista i ostalih agitatora, izgradivši temeljitu mrežu doušnika kojoj nitko nije mogao izbjeći. U Belfastu se to moglo jednostavnije ostvariti nego drugdje. Sva radna snaga bila je usredotočena u Istočnom Belfastu i Shankillu, gdje su obiteljskim životom gotovo posve ravnali oranjski redovi i Crkva. Jedva da se koji radnik usudio oprijeti da pristupi redu i time izložiti srdžbi velikog meštra, propovjednika i svojih susjeda. Veliki meštar, koji se u svojoj moći oslanjao na oranjski red, imao je, kao i svećenici, posebnih punomoći da ljude zapošljava i otpušta. Swan je potakao sir Fredericka da podupire oranjski red, da mu čak i sam pristupi i osnuje »gentlemensku ložu«. Dok su oranjci imali moć nadzora, svećenstvo je utuvljivalo ljudima kao Očenaš da je ulsterski puk odabran puk, nadaren dvjema vrlinama: pobožnošću i

marljivošću, izabran da provede djelo Božje u Irskoj. Očevi su zavještali svoje oranjske krute šešire sinovima i kupovali učenička mjesta u brodogradilištu da osiguraju tamo prisutnost svoje obitelji. U dvostruke čuvane bastione Istočnog Belfasta i Shankilla moglo je prodrijeti tek bijedno malo intelektualnih misli, liberalnih ideja, radoznalosti ili sadržaja. Ako bi tu zaprijetila opasnost od kakvih neprilika, upotrijebljeno je jednostavno lukavstvo, koje je uvijek djelovalo. Strah od katolika, tih bezbožnih pogana i lijenčina, bio je neprekidno poput oštre britve pritisnut na njihova zapešća. Odanost, oranjska lojalnost, protestantska lojalnost, odanost Kruni, neprijateljstvo prema sindikalizmu bilo je nagrađivano zaposlenjem, a o njemu je ovisio kruh. Skretanje od te potpune odanosti moglo je značiti da će posao možda dobiti katolik. Swan je cijelom Ulsteru pokazao kako se primjenjuje osnovno načelo divide et impera ako se katolički i protestantski radnici razdvoje i neprestano huškaju na međusobnu mržnju. Bio je neumoljiv, tvrd i uzoran u svojem načinu rada. Darežljivi prilozi u pravilne svrhe odbacivali su stvarnu korist. Njegovi specijalni odredi, sastavljeni od bivših boksača, šakača, doušnika, detektiva i uhoda, bili su jednako djelotvorni. U Weedovim brodogradilištima i čeličanama vladao je mir, a Belfast je u organiziranju radništva godinama zaostajao za industrijskom srednjom Engleskom. Maxwell Swan je brzo napredovao prema vrhu, dok naposljetku nije postao stalna sir Frederickova desna ruka. Uvijek se držao u sjeni i odatle obavljao prljave poslove, što je omogućavalo Fredericku Murdochu Weedu da o sebi u javnosti stvori sliku dobrotvora koji voli zajednicu. Kod Newtownabbeya se ukaza uzburkan belfastski zaljev. Vlak je vozio uz obalu prema sjevernim predgrađima, zatim polaganije lukom gdje je miris duhana, kave i kudelje oštro i neugodno ispunio zrak, a kad je »Red Hand Express« šišteći ušao u krajnju stanicu u ulici York, Swan ugleda s druge strane labirinta kanala i dokova, skladišta i tvornica, dimnjake Weedova brodogradilišta i čeličana. Škljocnuo je bravom svoje torbe za spise, zakopčao svoj kockasti ogrtač s pelerinom, izašao iz privatnog vagona i popeo se u kočiju koja je čekala kraj perona. Hotel Antrim bio je jedinstven dragulj među belfast-skim otrcanim hotelima. Stajao je u Victoria Streetu nekoliko blokova od Donegal Squarea i Komore za lan, u srcu belfastskih kulturnih, upravnih i trgovačkih sjedišta. Sir Frederick je kupio hotel zajedno s prugom » Belfast i Portrush« i dao ga opremiti tako raskošno kako se inače u Irskoj ne pamti. Cijeli četvrti kat preuređen je u njegovu rezidenciju da tu može stanovati kad je u gradu i smještati brodovlasnike, direktore željeznica, odličnike, aristokraciju i ljude s titulama. Njegov osobni stan sastojao se od deset soba opremljenih ostacima iz njegovog glavnog sjedišta, Rathweed Halla na Holywood Hillsu. Weed se udobno smjestio u salonu i pio drugu čašu žestokog Bushmill viskija, dok je njegov sobar mirno skupljao kaput, kravatu, šešir, rukavice, štap i

cipele i onda mu pružio kaput smokinga i papuče. Kad je sir Frederick točio treću čašu, uplovi u sobu njegova kćer Caroline u dugačkoj toaleti i okićena nakitom. Ah, Caroline! Ozračio se smiješkom iznutra i izvana. Caroline, njegova radost, Caroline, njegova nevolja. Caroline, jedino dijete udovca Weeda. Bilo joj je dvadeset i osam i bila je prelijepa, ali dovesti je dovde bio je divovski pothvat. Kad je prije više godina umrla njezina majka, Caroline je pošla na putovanje po Evropi, koje je završilo kratkim, katastrofalnim brakom. Pometen u svojim nastojanjima da je ukroti i razočaran u naporima da je uda i dobije prikladnog muškog nasljednika, sir Frederick se poigravao mišlju da se sam ponovno oženi. No na tb se nije mogao odlučiti. Ljubav prema kćeri ipak je prevagnula. Dok se obavljalo poništenje njezina braka, Caroline se vratila u Belfast i ponešto se smirila. Pokazivala je neke korisne, čvrste crte, koje su odavale da je možda ipak istesana iz Weedova drva. Otac je želio da u njezinim rukama i rukama njezinih sinova vidi budućnost. Caroline je ostala tvrdoglava, ali je razvila oštar poslovni duh i kad god je s balkona hotela Antrim pogledala ona četiri dimnjaka, nije bilo sumnje u to kakve su njezine ambicije. Sir Frederick je već postajao nestrpljiv u pogledu nasljednika, ali je znao da tu temu valja načinjati oprezno. Oboje se toplo pozdrave. Te je večeri u Belfastu gostovala baletna trupa iz Rusije, izvanredan događaj koji je dobrim dijelom omogućilo Carolinijio pokroviteljstvo. Većina kulturnih događaja izazivala je u sir Fredericku dosadu, osim ako ga nije osobno zanimala koja glumica ili pjevačica kojoj je malo udvarao. Potpomagao je kulturu jer je Caroline obožavala kazalište. To ju je učinilo salonskom lavicom i zadržalo u Belfastu. - Tko je večeras taj sretnik? - upita sir Frederick. - Markiz Monaghan, otac, majka, dvije kćerke i onaj sin. - Oh, oni. - Hoćeš li nam se pridružiti, Freddie? - Radije ću se povući u svoju staru radnu sobu - reče Weed, žmirkajući. Očekujem brigadira iz Londonderryja. Je li ti posebno stalo? - Nije, naravno - odgovorila je, navlačeći dugačku rukavicu na vitku ruku i bacivši još jedan posljednji kritički pogled u zrcalo. - Imaš li kakvih vijesti o tome što je Max postigao? - Ne, i sâm sam vraški radoznao. Izbivao je gotovo cijeli tjedan. - No, to može samo značiti da je pregovarao dobro i žilavo - reče ona. - Nadajmo se, nadajmo se. Brundajući, podigao se polagano iz naslonjača - viski se počeo primjećivati i nježno je uštipnuo za obraz. - Ostani budan i čekaj me, Freddie - reče ona. - Zaboljet će me glava dvadesetak minuta poslije posljednje zavjese. Umirem od želje da čujem što je bilo. Oh, uostalom, sutra je primanje u Ratweed Hallu. Ima u trupi nekoliko dama kojima bi možda poželio pokloniti malo pažnje prije nego što otputuju u Dublin. - Balerine? Te su obično vraški premršave. Dok je sir Frederick ležao u svojoj golemoj mramornoj kadi, glava mu je poslije još jednog viskija klimala. Njegov je sluga prigledavao da sir Frederick

posve ne klizne u vodu. Oštro kucanje po vratima kupaonice širom otvori Weedove oči. Maxwell Swan uđe, a sir Frederick otvori hladnu vodu na glavu da je razbistri. Brigadir sjedne kraj kade, upre se nogama o nju, nagne svoj stolac unatrag te otpije malo od svog sherryja. - Dakle, Max, kad ćemo presjeći vrpcu za Londonderry? - Bit će bolje da nešto popijete - odgovori Swan. Jedan dug pogled u te zapovjedne oči rekao je Weedu sve. - Gdje je, do vraga, zapelo? - Gotovo svugdje. - Do sto đavola! K vragu, pomozite mi! - zaurlao je, dižući se iz vode poput kita koji izranja. Ogrnut velikim ručnikom kao stari Rimljanin, stropoštao se u spavaćoj sobi na tapeciranu klupu i nagnut naprijed zagledao se u svog suradnika. Swan je razmišljao odakle da počne. - Procijenili smo da Glendon Rankin vodi posjed Hubbleovih prilično zastarjelo. Naravno, obojica smo znali da lord Arthur gotovo nikad ne dolazi u Ulster i da moramo pregovarati s Rankinom. Time hoću reći: vjerovali smo da Rankin ima slobodne ruke i punomoć da s nama pregovara... - Da, da. - ... u uvjerenju da će lord Arthur prihvatiti Rankinove prijedloge i tako dalje... - Da, da, da, da. - Eh, sir Frederick, k tome je pridošlo nešto novo. Roger, sin lorda Arthura, bacio se u posao dovde - reče pokazujući dlanom u visini očiju. - Viscount Coleraine? Blagi Bože, mislio sam da je negdje u vojsci... u Indiji... Kini... ili drugdje. - Naprotiv. Mladi Hubble već dvije ili tri godine nije u vojsci i postao je vrlo aktivan. Rekao bih da se sprema preuzeti u svoje ruke sve - od podruma do tavana. - Hubble? Roger Hubble? Nekakav zbrkani tip, koliko se sjećam. Osim toga, zar nije još jako mlad? - Očito ga niste već dugo vidjeli.- Sir Frederick se zamisli. - Pa, kad promislim, pet ili šest godina. Što mislite, koliko mu je sada? - Oh, trideset, tako nekako. - Bistra glava, ha? - Lukav kao Disraeli. Taj će Glendona Rankina još prije kraja godine poslati k vragu. - Bogami, to je zanimljivo - reče Weed. - Hubbleovima je ta odurna obitelj Rankin vodila grofoviju - oh, bože, pokoljenjima. - Upravo to - odgovori Swan. - Roger Hubble je sad jako odlučan da srednjovjekovno leno postavi gospodarstveno na novu osnovu. Smjesta je rekao da ne može nastaviti sa zakupcima kao s glavnim izvorom svog dohotka. Brzo i tiho upustio se u raznovrsne pothvate - laneno platno, rudnici, različite tvornice. Jednako tako, vrlo me se dojmila konsolidacija koju je postigao preobrazivši goleme površine u zemljište za uzgoj lana i u pašnjake.

- Morate znati, Max - reče Weed - da Caroline večeras gleda balet sa starim Monaghanom. Taj se pljuckavi zaostali stari blesan grčevito drži i svojeg posljednjeg, do neba zaduženog jutra zemlje, dok potpuno ne osiromaši. - Eh, mladi Hubble je već shvatio da je zemljoposjedima odzvonilo - složi se Swan. - Vi ste, dakle, pregovarali s njime osobno? - Prva dva dana odražavali su privid da se sve odvija posredstvom Glendona Rankina. Roger Hubble je tako nastojao saznati što smjeramo a da se ne mora izjasniti ili obvezati. Poslije toga ostali smo za stolom samo još nas dvojica, kao da Rankin niti ne postoji. Sir Frederick se koprcao ispod ručnika da oslobodi ruke i pripali svoju cigaru. - Rekli ste da je lukav. - Jako. - Zašto, do vraga, omia neće prodati te govnarske male dijelove pruge? Ovako kako sad leže ne može s njima ništa početi, a mora ipak znati da može postići lijep dobitak ako ih se riješi. - On krajnje sumnjičavo gleda na vaše pobude - reče Swan. To je pogodilo cilj. Brundajući, Weed navuče kupaći ogrtač, priđe dvostrukim balkonskim vratima i pogleda dolje na široku glavnu ulicu. - Prokletstvo, Max, želim tu transalstersku prugu više nego išta. Brigadir ostane hladan na ovu varijaciju stare teme. Prije alsterske pruge Weed je više od ičega želio izgraditi parobrod od dvanaest tisuća tona, a prije toga zavareni brod, a prije njega je lokomotiva koja može svladati šezdeset milja na sat... bila ono što je želio više od ičega. Weed se opet okrene. - Otputujte ponovno u Londonderry i udvostručite sadašnju ponudu. Ako odbije, bit će rata! - To neće koristiti, sir Frederick. - Glupost. Dosta para, pa uvijek ide. - On ima, kaže, više razloge - reče Swan - da ne želi da ikakav korov, ikakvi »weeds« raste na zapadu. -Ja... ću... mu... zdrobiti... ta... njegova... muda... Maxwell Swan kažiprstom oštro zagrebe ćelavi potiljak kao da ga je ubo komarac. Čekao je hoće li gazda ponoviti ratnu i kastracijsku prijetnju. Kad su se slike na zidu prestale ljuljati, postane sir Fredericku jasno da mu je Hubble presjekao put. Uslijedila je mučna šutnja, za koje je shvatio kako stvari stoje i čekao pragmatični savjet svojeg suradnika. - Vidim samo jednu mogućnost, a to je savez - reče Swan. Weedovo kiselo lice preobrazi zloban osmijeh. - Shvaćam - reče sjajeći. - Uzet ćemo mladog Hubblea u posao, a kasnije ga - pljesnuo je rukama - izbaciti. Swan zatrese glavom. - On je prebistar za to. Ako se s njim spojite, računajte da će to biti zauvijek.

Ako je sir Frederick na bilo što polagao, onda je to bilo održavanje vlastite neovisnosti kao jedinog korijena njegove osobne moći. Brigadir je to znao. Prijedlozi su, dakle, morali potjecati od neke druge procjene. - Vi znate da mi je to mrsko, Max. - Toga sam svjestan - odgovori Swan. - No nisam htio stvar konačno prelomiti. Hubble je vašim interesom zapanjen i podboden. Ostavio sam stvari otvorene. On će uskoro putovati u Daars da obiđe lorda Arthura. Možda bi bilo dobro da ga pozovete da se na putu zaustavi u Belfastu. Sir Frederick je odavno naučio čitati onaj posve poseban sjaj u očima Maxwella Swana. - Što se to kuha u toj vašoj đavolskoj glavi, Max? Swanu uspije proizvesti nešto slično osmijehu. - Caroline i Roger Hubble - reče. ČETVRTO POGLAVLJE Kakav značajan dan kad je on, major Hamilton Walby osobno, došao do raskršća da govori croppyjima. Bilo je to prvi put za šest stotina godina engleske okupacije i gospodstva da su se seljaci Ballyutogua sastali na demokratski zbor s njima. Bio je istodobno moj dvanaesti rođendan. To je značilo da ću bar nekoliko mjeseci, dok on ne navrši trinaest, biti istih godina kao i Conor. Drvo koje smo zvali »vješala« bilo je doista prikladno mjesto za taj veliki događaj. Nitko ne zna pouzdano koliko je ljudi visjelo na »vješalima«, no sigurno stotine ako ne tisuće, i to je drvo bilo trajni podsjetnik prisutnosti Krune i stoljeća tlačenja. Naši momci vješani su u velikom broju kad je elizabetinsko osvajanje dokrajčilo vladavinu moćnog O'Neillovog klana. A još ih je više povješao predak sadašnjeg vlastelina, Isaiah Walby, u Cromwellovim ratovima. Vješali su ih u jakobitskom ratu protiv Vilima Oranjskog, i za kaznu zbog vršenja katoličkog bogoslužja u vrijeme kaznenih zakona, i tijekom seljačkih ratova, i u pobuni Toneovih Ujedinjenih Iraca. Usput spominjem da je tada konjička dobrovoljačka milicija na ovom istom mjestu obavljala bičevanja, smaknuća, uranjanja u kipuće ulje i nabijanja na kolac. Naposljetku su tu vješani fenijci. I u međuvremenu vješali su naše momke zbog različitih izdajničkih poslova, kao što je opiranje oružnicima kad su ih došli protjerati s ognjišta ili ako smo uzimali od svoje vlastite žetve da ne pomremo od gladi. Svake se godine nadugo raspravljalo da li da posiječemo »vješala«. Nismo bili previše ganuti njihovom prošlošću, ali to je bilo jedino pristojno drvo koje je preostalo u okolici. Daddo Friel kaže da je jednoć cijeli Inishowen bio obrašten velikim hrastovim gajevima, a crnica je bila duboka pola metra. Onda je šuma posječena, a hrast upotrijebljen za izgradnju engleske flote za rat protiv španjolske armade. Ubrzo poslije toga došla je erozija tla. Zapravo, kaže Daddo, jedino što

Britanci nisu odvukli jest kamenje, a i njega bi pouzdano bili otpremili da je išta vrijedilo. Larkinovi, čije je mišljenje u takvim pitanjima obično prevagnulo, rekoše neka »vješala« ostanu kao trajni podsjetnik na to što smo bili - kao da to još ne znamo - i tako je drvo i dalje, u dobru i zlu, pružalo sjenu našim najznačajnijim institucijama, crkvi sv. Kolumba i krčmi Doolevja McCluskeija. Vlastelin stiže na najdivnijem arapu kojeg sam ikad vidio, pružajući sjajnu sliku u svojem crvenom tričetvrt kaputu, visokom svilenom šeširu i kao zrcalo uglačanim čizmama. Dojahao je sam, kao da nam je htio dati na znanje da je srčan i istodobno pun vjere. Mjesto je bilo vrlo dobro odabrano. Nas nekoliko stotina croppyja, kad usporediš s njim jedna odrpana gomila, stajali smo naokolo na pristojnoj udaljenosti, dok je otac Lynch dočekivao vlastelina blebetanjem kao da dočekuje samog papu. Tomas i moj otac povedu zatim vlastelina naokolo da se upozna i porazgovori s ljudima, ali zapravo smo mi njega i on nas gledali kao bića s drugih planeta. Po Tomasovim riječima prije zbora shvatili smo da to treba biti miran skup. I bilo je mirno, kao nedjeljom poslije mise: neki su muškarci sjedili u krčmi, drugi obilazili grobove rođaka ili ubijali vrijeme sjedeći do zida i bacajući kamenje ili pismo-glava. Nekoliko žena povuklo se u pozadinu, izbjegavajući da priđu preblizu, jer politika je muški posao. Conor i ja zauzeli smo mjesta točno ispred govornice podignute za ovu priliku. Kad je zbor počeo, gomila se polagano primače govorniku. Kasnije se još jače približi, jer su se majorove riječi slabo razumjele. Čovjek bi pomislio da će netko tko je školovan u Trinity Collegeu u Dublinu umjeti jasnije govoriti svojim vlastitim jezikom. Svi su se tako ušutjeli da si mogao čuti leptira. - Ulazimo u sjajno novo doba - poče vlastelin - koje je osvanulo početkom ovog stoljeća, kad je križ sv. Patricka bio združen s onim sv. Andrije i sv. Jurja u Union Jacku, koji tako ponosno pozdravljamo. Ujedinjeno Kraljevstvo nas je ujedinilo u jedan narod, pod jednim kraljem. KAD JE HAMILTON WALBY OVO REKAO, BIO SAM NAVRŠIO TEK DVANAEST GODINA. ALI, BEZ ZAMJERKE, BIO SAM IPAK DOVOLJNO STAR DA PO UVODNOJ PRIMJEDBI RAZABEREM DA ĆE TO BITI GADAN DAN ZA OBJE STRANE. NE SAMO DA NISMO BILI UJEDINJENI, NEGO SMO NAPROTIV BILI RAZDVOJENI PLANETAMA I ZVIJEZDAMA, MLIJEČNIM STAZAMA I SVJETOVIMA. - Ujedinjenje koje nas je učinilo Ujedinjenim Kraljevstvom donijelo je Irskoj veličanstveno britansko nasljeđe ... DAKLE, DVANAEST GODINA MOJEG ŽIVOTA I PET STOTINA GODINA PRIJE TOGA GOVORILI SMO SAMO JEDNO: DA NIKAD NISMO JAKO POČAŠĆENI KAD NAS DRŽE BRITANCIMA. - Doba u kojem je najveći niz reformi i demokratskih zakona, koje je ikad potaknuo jedan parlament... EH, PA ZAR NE ZNATE DA SU IRCI PREMA KELTSKOM PORETKU IMALI DEMOKRATSKO DRUŠTVO JOŠ PRIJE 1171. KAD STE NAŠU

ZEMLJU POČASTILI SVOJOM PRI-SUTNOŠĆU? I ZAR NE ZNATE DA JE ZAOSTALO BRITANSKO PLEMSTVO, CAK I NAKON ŠTO SU IDEJE FRANCUSKE REVOLUCIJE PREPLAVILE I OSLOBODILE EVROPU, SPREČAVALO SVAKU PREDODŽBU O SLOBODI? - ... a sad je taj neusporedivi pravedni sustav proširen na sve podanike Njezinog Veličanstva... NA PRIMJER KAO U PJESMI »KATHY, ZATVORI VRATA!«, KAD SU IRCI U VELIKOJ GLADI POKUŠALI POBJEĆI U ENGLESKU. AH, PLODOVI BRITANSKE PRAVDE: KAZNENI ZAKONI, PROTJERIVANJA S NAŠE ZEMLJE, DESETINA ANGLIKANSKOJ CRKVI, DA SPOMENEM SAMO NEKE. - ... nizom socijalnih mjera kakve još nikad ranije nisu bile dostupne prosječnom građaninu... UBOŽNICE, DJEČJI RAD, ZATVOR ZA DUŽNIKE, EMIGRACIJA U BRODOVIMA - LIJESOVIMA. - ... do opsežnih javnih radova... IZGRADNJA ZIDOVA GLADI, CESTA KOJE NIKAMO NE VODE. - ... Zakonom o ujedinjenju vraćena je puna sloboda ispovijedanja vjere... POŠTO NAM JE STOLJEĆIMA BILA USKRAĆENA I TAD VRAĆENA ANGLICIZIRANA, LIŠENA SVE GELSKE UZVI-ŠENOSTII ĆUDESNOSTI. - ... škole... NIPOŠTO ZA CROPPYJA U OVOM SELU, JER U NJIMA NE PODUČAVAJU IRSKI JEZIK, NI IRSKU POVIJEST, NI O IRSKIM MUČENICIMA, NI IRSKO NARODNO BLAGO. - ... sloboda političkog izražavanja. OSVOJENA KRVLJU DANIELA O'CONNELLA TRI DESETLJEĆA POŠTO JU JE OBEĆALO BRITANSKO ZAKONODAVSTVO. A ŠTO SMO ZAPRAVO DOBILI? SAMOVOLJNO PREKROJENE GRANICE IZBORNIH OKRUGA I PRAVO GLASA KAO POVLASTICU KLASA. - Razumije se, to je samo uska skica prošlosti. Nego, vas i mene ovdje zanima nastavak agrarne reforme. Dopustite da odmah kažem: ja se potpuno i posve zalažem za zakon koji će svakom od vas dati pravo da kupi zemlje u neograničenoj količini. ZAKLEO BIH SE DA SAM ČUO KAKO SU KILTY I RO-NAN LARKIN ZASTENJALI U GROBU. ZAPREPAŠĆU-JUĆE JE, DOISTA, VIDJETI TOG ČOVJEKA NA GOVORNICI I ČUTI ŠTO NAM GOVORI, A DA NIJE NI NAJMANJE SVJESTAN DA SMJETI KUPITI ZEMLJU KOJU SU NAM UKRALI NIJE NIKAKVA POVLASTICA KOJOM BISMO SE TREBALI PONOSITI... OSIM U OClMA KONJOKRADICE. - Bit stvari, gospodo, jest ovo: uniju s Engleskom treba pošto-poto sačuvati. Kamo bismo, kad ne bi bilo britanskih tržišta, prodavali? Ostali bismo bez povlaštenih carina i trgovinskih pogodnosti, koje sad uživamo kao britanski podanici. Veća katastrofa ne bi nas mogla zadesiti.

UISTINU, MAJORE, ŠTO BI ZA IRCE MOGLO BITI KATASTROFALNIJE OD TOGA DA BUDU SLOBODNI LJUDI U VLASTITOJ ZEMLJI? KAKVA BI KATASTROFA BILA VEĆA? - Gdje bismo prodavali našu stoku ili naš lan? Kamo bismo bez britanskih brodova i bez zaštite britanske mornarice prevozili naše proizvode? Dakle eto, mi uživamo ne samo prednosti najnaprednije kulture svijeta nego ćemo u neposrednoj budućnosti imati još i većih probitaka. Vaša vlastita Crkva potpuno se s time slaže. Vaš pastir, vaše duhovno vodstvo, u to je potpuno uvjereno. POTPUNO UVJERENO. Biračko pravo donosi sa sobom tešku odgovornost. Pred nama je pitanje: hoćemo li i dalje živjeti u blagostanju, mirno, kao jedan ujedinjeni narod, ili ćemo dozivati tragediju i kaos autonomijom? I sve koristi, sve prednosti britanskog državljanstva, svu slavu našeg imperija, svu slavnu pobjedonosnu budućnost... izgubiti? Kažem, vrijeme je da mi, britanski građani, zbijemo naše redove i držimo zajedno. Da biste čiste savjesti mogli dati svoj glas, tražim od vas jedno: savjetujte se s vašim župnikom ... Major Hamilton Walby stiže do kraja svog nadutog govora. Zagledao se zabrinuto u smrknuta lica ljudi koja nisu odavala ni negodovanje, ni ljutnju, ni odobravanje. Tomas upita ima li tko kakvo pitanje« Nije bilo ni jednog. Odmah zatim muškarci se raziđoše mirno, naizgled malo umorniji, i zagaziše cestom uzbrdo k svojim poljima. Ubrzo smo ispod »vješala« s vlastelinom ostali samo Conor, ja i otac Lynch. Walby priđe Ijutito stisnutih zubi prekrasnom konju i baci se na sedlo. Pogledom je pratio ljude koji su se uspinjali k vrištinama. Uvjeren sam da je to bio onaj isti pogled kojim je na čelu Ulsterskih strijelaca negdje drugdje u kraljevstvu jurišao na nezahvalne domoroce. Promrmljao je nekoliko nerazumljivih riječi, podbo konja i odgalopirao. Bubanj lambeg bio je škotska izmišljotina. Tutnjio je zaglušno i zastrašujuće. Svrha mu je bila da neprijatelj, kad ga čuje, izgubi hrabrost. Lambeg je bio divovski bubanj, promjera metar i pol, a visok više od pola metra. Po napetoj koži udaralo se teškim bambusovim palicama, pričvršćenim o bubnjareva zapešća kožnatim remenjem. Lambeg bi obično oslikali prizorima kakve protestantske pobjede nad croppyjima ili slikama koje su veličale kralja Vilima ili za uspomenu portretom kojeg poginulog brata. Svaka oranjska loža imala je svoje lambege. Loža trezvenjaka u Ballvutogueu nije u tome bila iznimka. U nas se svake večeri u vrijeme večernje javljalo nešto čudnovato. Mnogi su tvrdili da je to djelo vilenjaka, jer ga nisu umjeli pametnije protumačiti. Odjednom bi nastala neobična tišina, koju bi odmah popratio čudan vjetar što je puhao iz gradića gore k nama, donoseći i najtiše zvukove. U tom trenutku večeri lambeg je mogao rušiti kamenje na udaljenost od gotovo dvije milje. RAT A TAT TAT A TAT TAT! RAT A TAT TAT A TAT! Conor i ja dočekali smo naše očeve na raskršću kad su silazili s polja. Bubnjevi kao da su cijelo vrijeme tutnjili.

Sva četvorica zagledali smo se dolje u gradić. - Što glasnije bubnjaju, to više nas se plaše - reče Tomas. - Da, to je točno - potvrdi moj otac. - Vidite, momci, oni moraju udarati u bubnjeve da bi sami sebi i drugima dokazali kako se ne boje i da nas zaplaše. - To ne razumijem, Tomase Larkine - rekoh. - Da, oče - doda Conor - zašto bi se oni bojali? Pa oružnici su na njihovoj strani. - Kevin O'Garvey ih plaši. Najviše se boje pomisli o jednakosti. Govorkalo se da vlastelin ne mari mnogo za oranjske redove, no očito je to bilo prije našeg zbora. Jedva je odgalopirao od »vješala«, i već je počeo pola svojeg dana provoditi u dvoranama oranjaca u okrugu. Čini mi se da se i on prepao, jer su se oranjci i on odnosili jako prijateljski. RAT A TAT TAT A TAT A TAT! RAT A TAT TAT A TAT! A večernji vjetar donosio nam je divlje pjevanje: Stara je al' lijepa, Njene boje su opojne, Nošena kod Derryja, i Aughrima, Enniskillena i kod Boyne. Moj otac je nosio ju mlad, U ona davno prošla vremena, A dvanaestog i ja ću sad Ponosno, ešarpom obavit ramena. Bong! Bong! Bong! pozivalo je zvono na večernju. Bong! Bong! Bong! Otac i ja pobožno se spustismo na koljena, dok je Tomas krenuo k Dooleyju McCluskeyju, a Conor ostao zuriti u smjeru glavnog trga u Ballyutogueu. »Anđeo Gospodnji navijestio Mariji... I ona zače po Duhu Svetom. Zdravo Marijo...« RAT A TAT TAT A TAT A TAT? Odani i srčani su naši Čvrsti protestantski momci u boju, Pouzdani i vjerni do jednog, I miroljubivi kad izvrše dužnost svoju... »Molimo te, Gospodine, ulij svoju milost u srca naša, da mi, koji smo poslanstvom anđela Božjeg, tvojeg sina, spoznali rođenje čovjeka,...« Oranjci, pamtite kralja Vilima, I očeve koji s njim u vojni, Boriše se za našu slobodu Na obalama zelenim, na Boyni.

... kroz njegovu muku i raspeće na križu budemo dovedeni do pobjede uskrsnućem, tim istim Isusom, našim Gospodinom. RAT A TAT TAT TAT A TAT A TAT! »Amen«. Amen. PETO POGLAVLJE Brigadir Swan pokuca, stupi iz svoje kancelarije u sir Frederickovu i položi izvještaj na njegov stol. - Zaboga, to je išlo brzo - reče Weed. - Nemojte mi pričati kako ste to izveli. Ne želim čuti. - Niti neću. Weed zadovoljno protrlja ruke, zatim srebrnim škarama rasiječe crvenu vrpcu. strogo povjerljivo: imovinsko stanje, nekretnine, prihodi i Cista vrijednost poduzetništva FOYLE LTD. A. HUBBLE - GROF OD FOYLE, R. HUBBLE -GLAVNI POSLOVOĐA I NASLJEDNIK. - Kako ste to izveli? - upita Weed. - Stare nepogrešive metode. Dvije glavne veze: jedan čovjek u Dublin Castleu, jedan u poreznom uredu. Jedan nezadovoljnik, bivši šef u Rankinovu uredu, nedavno otpušten. - Sjajno! - Mislim da ćete na posljednje četiri stranice naći ono što tražite. Sir Frederick nasadi naočale na nos i nagne se nad izvještaj. Gospodarske površine, stočarstvo i ribarstvo 24 000 jutara šume i pašnjaka; 3 300 grla stoke, od čega izvoz u Englesku 1 500 komada na godinu; 4 000 jutara pod lanom; 2 200 jutara šuma, lovišta i perivoja, vrtova i povrtnjaka u produžetku Hubble Manora; Znatna ribolovna prava u Lough Foyle i rijeci Foyle. Zemlja pod zakupom 90 000 jutara na 30 godina, rimokatoličkim zakupcima. Otkako se Robert Hubble aktivno uključio u Poduzetništvo Foyle Ltd., pokrenut je tajni plan za ograničenje površine u zakupu na 50 000 jutara. To se smatra poželjnom površinom koja bi omogućavala poljoprivredne ciljeve grofovskog posjeda. Preostalo zemljište bit će prodano sposobnijim katolicima ili pripojeno grofovskim pašnjacima. a) Sve čestice koje ne odbacuju korist ili su zadužene proglašavaju se izuzetim iz zakupa, te će biti otkupljene ili na drugi način isključene iz zakupa. Time će se smanjiti prenapučenost i iskorijeniti »slabiji« katolici. Većina tog zemljišta slabo se obrađuje da bi se prehranile prevelike obitelji i ne pridonosi

gospodarskom planu grofovskih posjeda. Preobrazba tog tla u pašnjake omogućit će povećanje grofovskog stočnog fonda, koji ionako predstavlja glavni izvor prihoda posjeda od poljoprivrede. b) Preostale katoličke čestice bit će poboljšane i opremljene alatima, kako bi se obrazovala zajednička sirovinska baza potrebna za opskrbu grofovskih tvornica. S obzirom na grlate zahtjeve liberalizma i zemljišne reforme, koje podižu pretežno Westminster i katolički agitatori, lord Roger je ovom poslu pristupio krajnje oprezno i vješto. Po njegovoj procjeni za ostvarenje svih planova sa zemljom bit će potrebno deset godina. Stara taktika prisilnog rušenja napoličarskih koliba nadomještena je krajnje profinjenim i istančanim pravnim manevrima, kojima Roger Hubble, čini se, majstorski vlada. Na 20 000 jutara zakupci su protestanti. To je pouzdano i poželjno stanovništvo, 90% prezbiterijansko, većinom potomci seljaka koloniziranih na početku 17. stoljeća. Njihove čestice su veće, zemlja bogatija. To stanovništvo smatra se nužnim, zbog izoliranog položaja grofovskih dobara. Još 35 000 jutara u vlasništvu seljaka od Cromwellove ere. Vlasnici su 90% anglikanci. Općini Lettermacduff je posjed obitelji Walby. Farme su velike do 600 jutara i vrlo imućne; stanovništvo pouzdano, marljivo i lojalno. Njihova proizvodnja je potpuno usklađena s politikom grofovskih dobara. Četiri obalna sela s mješovitim anglikansko-prezbiterijanskim seljacima, vlasnicima zemlje. Prvotno su uspostavljena da štite grofovska ribolovna prava od katoličkih krivolovaca. Protestanti plaćaju godišnju pristojbu za pravo ribolova u zaljevu Foyle. Ostale nekretnine Hubble Manor Daars - ljetna rezidencija, Kinsale, grofovija Cork. Kuća u gradu, Hubble Square, London W. 1. 7-8 000 jutara zemlje u Warwickshireu, Engleska, pretežno pod pšenicom, u napolici. Opsežno suvlasništvo rudnika, grofovija Powys, Wales (točni brojčani podaci nisu raspoloživi). Hubble Square, London, W.l. Ove prvorazredne nekretnine izgradio je na početku osamnaestog stoljeća Erskine Hubble, šesti grof od Foyle. Otprilike polovicu od šezdeset gradskih kuća na trgu podigao je Hubble za unajmljivanje na kratak rok. Preostala zemljišta vezana su uz obitelj te se izdaju u stogodišnji zakup za privatnu izgradnju kuća. Tvornička postrojenja, isključivo vlasništvo, nasljedstvo Lanara i platnara, Ballyutogue Tvornica vunenih tkanina, Londonderry Foyle - preradba ribe Nove stečevine, isključivo vlasništvo Pruga Little Northern (Portrush, Coleraine i Limavady) Witherspoon i McNab, tvornica košulja, Londonderry. Jedna od tri najveće u Ujedinjenom kraljevstvu. Doles i Doles, pecara, Milford Trgovačka kuća Norton, Liverpool Limavady Crystal

Kapital u postotku većem od polovice Brodogradilište Londonderry, Londonderry L. i L. poštanska linija. Linija Londonderry - Liverpool posjeduje osam putničko-teretnih brodova od 800 do 4 000 tona, od toga dva oceanska. Linija prevozi oko 50% proizvoda koji se izvoze i uvoze iz Londonderryja. Linija Donegal (Londonderry - Sligo) L.C. i D. linija (Londonderry, Cladudy i Dungiven) Dionice ili kapital u postotku manjem od polovice Rudnici, grofovija Tyrone, Inishowen kamenolomi, Cavan rudnici, kanadski kositar i olovo, Ltd. Po tradiciji u Londonderryju i u različitim irskim bankovnim institucijama i brojnim polujavnim organizacijama tipa fundacija, Hubbleovi drže položaj direktora. Obiteljski imetak, koliko smo mogli ustanoviti, nije opterećen većim dugovanjima. Brojni bankovni krediti služe za financiranje poslovanja ili proširenje kapitala. Iako su gotovinske rezerve ograničene, obrat gotovog novca je znatan. Raznovrsnom proizvodnjom, koju je uveo Roger Hubble, u velikoj je mjeri uspješno otklonjena ranija ovisnost o prihodu od zakupa. Slabo rentabilne ili deficitne grane, kao pruga L. C. i D. i Limavady Crystal, dobici Witherspoon i McNab itd. pokrivaju, štoviše i više nego pokrivaju. Pod upravom Rogera Hubblea poduzetništvo Foyle postupno je ponovno aktivirano. O cjelokupnom imetku vrlo je teško dobiti točne brojčane podatke, ali prema našoj procjeni on predstavlja čistu vrijednost od 2 500 000 do 3 000 000 funti sterlinga. Čisti prihod obitelji iznosi poslije odbitka poreza, otplata kredita i novih ulaganja otprilike 200 000 funti na godinu. Sve u svemu, lord Roger pokazuje potpuno suvremen poslovni smisao. Površnim promatranjem moglo bi se zaključiti da su promjene koje je proveo uslijedile prenaglo, ali je on razvoj očito dugo pratio i, čim je stvari uzeo u ruke, dokrajčio zastarjele metode. Ubuduće će industrijski rast i smanjivanje sitnih seljačkih posjeda vjerojatno napredovati mnogo polaganije. Sir Frederick otrese pepeo s izvještaja i pogleda nasmiješeno Swana. - Tako mi Boga, staro se zlato ne može nadbiti. Bit će da je to lukava čeljad kad je ovoliko postigla u tom siromašnom kraju. - Izgleda da je tijekom gladi Morrts Hubble u Irskoj predvodio u ukidanju zakupa da bi zaradio novaca i financirao lihvare. Tvrdi se da su njegovi agenti tako, doslovce badava, naglodali više od milijun jutara. Kad se slegla prašina uzvitlana velikom gladi, prodalo je njegovo gospodstvo tu istu zemlju uz stostruku dobit. - Glad, a? To se zove pretvoriti katastrofu u trijumf. Čini mi se da je taj Roger izdjelan od istog drva kao i njegov djed. Max, uputite mu srdačan poziv da nas posjeti na putu u Daars. Ne, čekajte. Sam ću to učiniti. Ljude koji se nisu dali zastrašiti od sir Fredericka Weeda moglo se izbrojiti na prste jedne ruke... i još bi tri prsta preostala. To dvoje bili su Maxwell Swan i Caroline Weed. Drugih nije bilo. Kroćenje Caroline ostalo je neispunjen zadatak. Njezina majka Livia bila je nježno biće, na prvi pogled potpuno neprikladna družica nezgrapnom Fredericku Weedu, no on ju je naprosto obožavao. Prije osam godina Livia je umrla u epidemiji gripe, ostavivši obitelj bez muškog potomka.

Tad je Carolini bilo dvadeset godina, bila je odgojena u Evropi i nježno mažena. Već je imala priličnu zbirku odbijenih prosaca, od čijih bi kosti mogla složiti čitavu malu piramidu. Premda je naslijedila majčinu ljepotu, najviše je iskazivala, od oca naslijeđenu, čulnost i sklonost k neovisnosti. Sir Frederick je pokušavao nadoknaditi gubitak supruge nastojeći Carolinu pretovriti u domaćicu svog doma i svoju pratilicu i utanačiti za nju takav brak koji će nju opskrbiti, a njemu pribaviti tako žarko očekivane muške nasljednike. Caroline se protiv tih nastojanja pobunila na olimpijski način - pobjegla je u Francusku i sakrila se u nekoj bohemskoj mansardi. Tri puta se otac zaricao da će je pustiti neka umre u siromaštvu, tri puta je omekšao, tri puta mijenjao obećanje, prelazio Kanal i dovodio je kući, Ta je igra trajala tri godine. U svom očajanju sir Frederick je već pomišljao na to da se ponovno oženi kako bi dobio sina, no tad se umiješala sudbina u liku Marca de Valentija, ljepuškastog ali osiromašenog talijanskog grandea u potrazi za imućnim engleskim i američkim damama. Taj je aristokratski ljubavnik u Firenci pobudio Carolinin interes. Slijedilo je kratko osvajanje na juriš. Caroline bude navedena da prijeđe na katolicizam u jednoj sumnjivoj ceremoniji koju je obavio neki mladi duhovnik sa svjetovnom slabošću prema novcu. Jedva je izgovorila tu zakletvu, a već se zatekla pred drugim oltarom razmjenjujući bračne prisege. Sve se to odigralo za nepun tjedan. Ono što ju je na tom čovjeku isprva opčinjalo gotovo se smjesta rasplinulo. Pokazao se kao dosadan paun, sve u svemu nespretan ljubavnik, a prednost njegova vitka stasa poništavao je uvijek prisutan oblak češnjaka. Carolina pobježe iz bračnog kreveta. Marco de Valenti bio je odvalio toliko mršavih godina da se nije dao tek tako otpisati. Caroline pobježe na sjever u Švicarsku, a za njom držeći se za srce, busajući se u čelo, mašući rukama, napušteni mladoženja. U St. Moritzu uspjela je zamesti trag i poslati zdvojni brzojav: U POMOĆ, TATA, zatim se sakrila uvježbavajući dramski prizor u kojem će cviljeti moleći oproštaj i krvariti od kajanja. Otac stiže opijen pobjedom i baci se na procjenu štete. Grof Marco de Valenti bio je tvrdokoran momak od kojeg si se mogao obraniti samo baražnom vatrom od funti sterlinga. Sir Frederick, koji nije propuštao priliku da svoju prednost temeljito iskoristi, izjavi Carolini da ju je spreman otkupiti, ali postavi čvrste uvjete. Zauzvrat što će je izvući iz neprilika Caroline će se morati vratiti u Ulster, preuzeti svoje dužnosti kao gospodarica Rathweed Halla, naći prikladnog muža britanskog porijekla i zauvijek prestati s tim glupostima po Evropi. U završnom veličanstvenom napadaju bijesa Caroline Weed je lišila hotelski apartman zavjesa, porazbijala vaze i drugo krhkije posoblje u vrijednosti od četiri stotine funti, poprativši to izrazima kakve u tom elegantnom starom hotelu još nikad nisu čuli. Cijeloj predstavi prisustvovao je sir Frederick, savijajući se od smijeha. Caroline othramlje natrag u Rathweed Hall i povuče se u poduže samoočišćenje. Pokazalo se da postići rastavu od Marca de Valentija nije tako

jednostavno. U pogledu njezina prelaska na katoličku vjeru grof se pokazao najmanje plemenit od svih plemenitih Rimljana. No nije u pitanju bilo samo da se udovolji de Valentijevu apetitu za novcem nego i da se sačuva anonimnost Weedovih, jer, s obzirom na ugrijanu atmosferu u Ulsteru, u oranjskim redovima i anglikanskim krugovima, govorkanja o udaji Weedove kćeri za jednog papista ne bi proizvela dobar dojam. Brigadir je dobio izričite naredbe da u najvećoj tajnosti postigne poništenje braka. Pred njim su ležale goleme zapreke, a moralo se postupiti po vatikanskim propisima. Swan je zaobišao najniže instancije i obratio se izravno irskom kardinalu. Odanle je onda krenuo dugi trag mita sve do Rima, gdje je kupljen najbolji odvjetnik za crkveno pravo u Svetom gradu, koji je zatim sa svoje strane podmazao put do izravne peticije vikarijatskom tribunalu. Tribunal je zatražio odluku Sacra Rote, koja je za Vatikan obavljala poništenje brakova. Usprkos otvorenoj kesi i vezama na najvišim mjestima, teološke igre riječima potrajale su gotovo tri godine i tek tada je Carolinin slučaj stigao pred Sacra Rotu. A to se još smatralo neuobičajeno brzim. Swan je dokazao svoju vrijednost. Caroline je morala pretrpjeti najveća poniženja. Pozvali su je u Rim da pred porotom članova Sacra Rote da izjavu, te su je danima ispitivali o svakoj minuti njezina odnosa s de Valentijem. Svaki seksualni pokret, užitak i perverzija bili su izvučeni na svjetlo. Nije smjela prešutjeti ni jednu intimnost iz bojazni da bi peticiju mogli odbiti. Carolinu su do iscrpljenosti ispitivali mozgovi izbrušeni u britkim crkvenim labirintima i stupicama. Nije ostala pošteđena ni jednog osobnog poniženja. Naposljetku je Caroline u svoju obranu izjavila da nije znala što brak donosi, da je imala potajnih sumnji i stoga navela lažne činjenice pri stupanju u brak, i naposljetku je priznala da nije namjeravala imati djece. Tri godine i dvadeset tisuća funti kasnije brak je proglašen poništenim, a ona milostivo ekskomunicirana iz katoličke Crkve. Tim je procesom ponižavanja Caroline Weed postala čovječnija. Swan je svoj posao obavio tako čisto da se tek malo i neodređeno šaputalo o tome, a i to je ubrzo zanijemilo kad je Caroline postala središnja ličnost u kulturnom, dobrotvornom i društvenom životu Belfa-sta. Od djevojke je sad postala žena. Ona i otac pokazivali su prešutno razumijevanje za obostrane slabosti. Carolinine nove ljubavne afere odigravale su se u najvećoj diskreciji u njezinom obožavanom Parizu, u društvu slikara, pisaca i muzičara. Caroline i sir Frederick uživali su u jednoj od rijetkih tihih večeri u hotelu Antrim, neopterećeni poslovnim ili društvenim obvezama. Poslije večere povukli su se u sobu za biljar. - Engleska partija ili američka, Freddie? - Engleska. Je li ti pet za rundu previše? - Ti počinješ. Caroline je brzo utvrdila da otac nije usredotočen na igru. Glatko je dobila dvije runde i bila na dobrom putu da dobije i treću. Kad je promašila jedan udarac,

sir Frederick je zapisao bodove i prišao k stolu. Opalio je jedan slučajni pogodak, a kad se pripremio za slijedeći udarac, ona reče: - Ti i Max snujete da me protjerate u Londonderry, zar ne? Umalo da nije štapom proparao čohu. - Nipošto. Molio sam te samo da prema viscountu Coleraineu, dok bude ovdje, budeš donekle ljubazna. Ako nam uspije promijeniti njegovo mišljenje, imat ću prugu koja će prolaziti cijelim Ulsterom, a ti znaš koliko to želim. - Zaboga, Freddie, ti si bijedan lažac... Da vidimo što imamo tu na stolu. - Ti si mi namjerno pokvarila igru... namjerno. - Čini mi se da ti upravo tu igru uvijek pokvarim - reče ona. - Odloži taj prokleti štap, dosta mi je - reče on. - Duguješ mi deset, petnaest, ako želiš predati ovu rundu. On izbroji novčanice, mrmljaše naoko zgađen dok je ona drsko gurnula novac u izrez na grudima, a zatim joj namignu. - Čuj me, Caroline... ja sam razuman čovjek. - Ti si najnerazumniji čovjek u Evropi. - Pa dobro, to s viscountom Coleraineom tek mi je tako proletjelo glavom. - Onda ga opet tek tako izbij iz glave. - Prije nego što pobjesniš, molim te da ozbiljno promisliš. Hoću reći, bar pogledaj tog momka. - Već sam na to pomislila - reče Caroline ozbiljno - ali svaki put kad vidim ma i malu iskru mogućnosti, padne mi na pamet Hubble Manor, taj odvratni, groteskni, prethistorijski mauzolej. Bili smo tamo prije deset godina i još mi je vonj plijesni u nozdrvama. Oh, bože, Freddie, kad pomislim da bi me osudio na tu očajnu rupu. - Pa, onda pregradi to prokleto mjesto! - Da pregradim? Londonderry? Rogera Hubblea? Cijeli taj Zapad je jedna kulturna sramota, jedna mora. A koliko se sjećam Roberta Hubblea, on je budalast, bijedni snob, koji puše kad se smije. Sir Frederick bolno uzdahne. - Zašto moram biti vječno proklet što tvoja jadna, krhka, dražesna majka nije više mogla imati djece? - Ah, Freddie, prestani s tom istom pjesmom. - Zaboga, pa ne tražim da se smrtno u njega zaljubiš. Samo se udaj za tog pasjeg sina, proizvedi nekoliko nasljednika, pa onda leti u Pariz i orgijaj ostatak života s cijelom umjetničkom kolonijom. - Ti si nizak, prljav, ogavan čovjek. - Glupost! Vrata se zalupiše za njom i ponovno još jednom kad je pošao za njom u predvorje i ušao u njezinu spavaonicu prije nego što ju je uspjela zaključati. - Za milog Boga, Freddie, sad samo nikakvih srčanih napadaja, nikakvih »pomisli kako brzo starimo«, nikakvih suza ni rekvijema za mamu, nikakvih prijetnji sa siromaštvom i molim nikakvih glupih priča da to želiš više nego išta drugo u životu!

Razoružan, slegnuo je ramenima i snuždio se da je gotovo izazivao sažaljenje. - Ali vjerojatno to doista želim više od svega - reče. - Da - reče ona s razumijevanjem - mislim da je to istina. - Oprosti što to kažem, Caroline, ali ponekad poželim da te taj de Valenti zadržao dovoljno dugo da napravi sina. Katkad sam jako potišten. Caroline, ti si mi sve. Hoću da sve pripadne tvojim sinovima. Je li to pogrešno? Molim te, ne tjeraj me da se po drugi put oženim. -Otvorio je vrata do ode. - Freddie. - Da, malena? - Što bi učinio kad bi znao da sam nesretno udana? - To nije pravedno pitanje. - Ali ga ja ipak postavljam. - Ako i dalje budeš odbijala svaku pomisao o braku i sve prosce prije nego što ih uopće upoznaš, tad, Caroline, ne daješ mi drugog izbora do da po drugi put osnujem obitelj. Kako možeš sklopiti sretan ili nesretan brak s nekim koga ne želiš upoznati? No da odgovorim na tvoje pitanje: što zapravo imamo osim odanosti jedno prema drugom i osjećaja da smo produžili lozu? Kad bi bila nesretno udana, mislim da bih te molio da izdržiš dok ne osiguraš potomke i savjetovao ti da potražiš razonodu gdje možeš. Spustila se na rub kreveta. - Da, ti si realan. Nadala sam se da bi ovako moglo potrajati zauvijek. Pogriješio si stvorivši jedno carstvo i položivši njegovo bogatstvo pred moje noge. Zašto bi ti imao manje instinkta od jednog lososa koji putuje uzvodno ili vučice koja prelazi tundru da bi dobila mladunčad? Freddie, volim te. Strašno je od mene što ti uskraćujem jedino što si me ikad molio. Njegova ruka dotakne njezino rame, a ona pritisne obraz na nju. - Tko zna - reče ona - možda je taj Hubble ipak posve pristojan momak. Voljela bih da ta njegova prokleta kuća nije tako... ah, Freddie, otiđi već jednom. ŠESTO POGLAVLJE Rathweed Hall bjelasao se u blistavoj raskoši na jednoj uzvisini Holywood Hillsa upravo izvan vidika istočnog Belfasta. Od tog vidika, koji je poticao potištenost, palača je bila zaštićena veličanstvenom miješanom šumom od sitkaomorike, gloga, joha, tisa i jasika. Glavna zgrada bila je tako smještena da su se kroz jednu aleju vidjela Weedova brodogradilišta i čeličane te dalje od njih belfastski zaljev. Rathweed Hall nije bio tako golem kako to obično bivaju ladanjske palače. Nije imao više od trideset do četrdeset soba, ovisno o tome što je tko brojao, a stajao je na skromnih sedamdeset i pet hektara brežuljkastog i šumovitog zemljišta. Ipak je bio jedinstven u Irskoj, često uspoređivan s malim dvorcima na Loirei u Francuskoj.

Prva se lady Livia a zatim Caroline odrekla kićenosti, tamnog drva, dosadne težine i pretjeranosti tipično viktorijanskog stila, te su pustile u sobe zraka i svjetla, upotrijebivši najnovije proizvode umjetnika dovedenih iz drugih zemalja koji su predstavljali desetak različitih kultura. Livia je ustanovila pretežno talijansku notu kuće bijelim talijanskim mramorom, nježno žiličastim, protkanim ružičastim i crvenim pramenovima, tako jedinstvenim i sjajnim da je o njemu pričao cijeli Ulster. Prizemlje, predvorja, stubište, saloni i stupovi bili su pretežno od bijelo-ružičastog, prelazeći tad u privatnim odajama na gornjim katovima dramatično u tamniji breccia mramor i zeleni verde anticos. Ta opasnost da mramor prevlada ublažena je s 1800 kvadratnih metara savonerijinih sagova, od kojih je svaki bio zamišljen kao protuteža prostora u kojem leži. Pod velikog salona prekrivao je sag veličine devet puta dvanaest metara, svilenkasta sjaja, protkan zlatnim i srebrnim nitima, istkan u Perziji. Svi stropovi u drugom i trećem katu, predvorja i mnogi zidovi bili su oslikani frizom modrikastih i alabasterskih boja u stilu škole braće Francini, na kojem su bile u slijedu prikazane cijela škotska i irska mitologija. Od Colea su naručene tapeta s prizorima iz ulsterskog života. Njima su bili prekriveni zidovi u prostorijama koje nisu bile namijenjene društvenom životu, u dječjim sobama, oružarnici, sobi za biljar, za doručkovanje, za kartanje, za pušenje i u knjižnici. Prizori su bili izrađeni u drvorezu. Nakon što su otisnuti za Rathweed Hali, ploče s drvorezima bile su uništene. Caroline je u kuću unijela francuski ugođaj. Da presvuče veliku zbirku pravog Chippendalea, nagovorila je Frangoisa Bonvja, tadašnjeg vodećeg pariškog dekoratera, da na Dalekom istoku potraži kineske damaste i rijetke brokate iz razdoblja Mongola i Mandžua. Među zbirkom venecijanskih brušenih zrcala u pozlaćenim okvirima od koje je zastajao dah, visjeli su naizgled bezbrojni gobleni, tapiserije Karchera i Bouchera, od kojih je još jače zastajao dah. Sve je bilo tako odabrano da pruži dojam prozračne euforije - svaka grčka vaza, svaki zasebni svijećnjak, svaki umjetnički predmet. Jedini predmeti u kući koji su naginjali težini bili su masivni radovi od bečkog laka u odajama sir Fredericka. Prema tradiciji koja se poštovala od davnine, malo je irskih plemenitaša trošilo svoj novac u Irskoj. Sir Frederick je odao priznanje svojoj odabranoj domovini u obliku tri tuceta kristalnih lustera iz Corka. Onaj u glavnom predvorju težio je više od tone i visio na skrivenim čeličnim nosačima izlivenim u Weedovoj tvornici. Porculan, raskošni servis za sedamdeset osoba, potjecao je iz Limogesa, a srebrni pribor izradio je Garrard po svojem vlastitom nacrtu. No nečeg nije bilo - ukrasnih vrtova, ni staje, osim za zaprežne konje, ni kraljičinog portreta, ni kapelice, ni stupa za zastavu i ni jednog jedinog grba, što su također bili dokazi snobizma suprotnog od ustaljenog. Jedva je sir Frederick došao u Ulster i otvorio svoj prvi skromni suhi dok, zaključio je da u njegovoj kancelariji mora visjeti jedna Turnerova slika broda. Tad je još njegova kesa bila tanka, a uljena slika za kojom je čeznuo skupa. Veći

dobitak na kocki omogućio mu je da kupi »Parni brod u pličini«, djelo koje je postalo prethodnik kasnije najglasovitijoj privatnoj umjetničkoj zbirci u Ulsteru. Kad je potom proširio svoje zanimanje na željeznice, kupljen je još jedan Turner, »Vlak u mećavi«, jedno od prvih ulja uopće na kojem je naslikan vlak. Umjetnost je rađala umjetnost s uobičajenim žarom. Pljačkaški pohodi u Veneciju i Španjolsku donijeli su u njegov život Hieronymusa Boscha i Goyu. U bizarnoj suprotnosti s čistim linijama kuće i njezinom suzdržljivosti, u palaču je ušla legija mučenih golih tjelesa, obožavatelja Sotone, čudovišta u paroksizmu perverzija, crnih misa, grotesknih satira polučovjek - poluzvijer. Boschov »Vrt trnja« i Goyini »Ranjenici« bili su svrstani pod naziv »neprocjenjivi«. Sir Frederickov najveći pogodak i osobni uspjeh kao sakupljača bilo je otkriće šest originalnih crteža koje je Goya upotrijebio u svom majstorskom djelu »Los Caprichos« sastavljenom od osamdeset grafika. Lady Livia se žalila da kuća ratuje sama sa sobom i počinje sličiti ludnici. Na njezinu blagu pobunu nisu se osvrtali, sve dok nije bila na smrtnoj postelji. Tad joj je sir Frederick obećao da će stvari dovesti u red. Održao je riječ i sagradio prvu od dviju značajnih pokrajnih zgrada Rathweed Halla, mali muzej za veći dio zbirke. Zgrada, koje je unutrašnjost bila gotovo ravna pohranjenim umjetničkim djelima, bila je otvorena javnosti na kraljičin rođendan i u mnogim druginj prilikama tijekom godine. Carolinina ljubav za sve francusko donijela je u Rathweed Hall novu bujicu umjetnina. U svojim prekidanim i uvijek iznova uspostavljenim ljubavnim odnosima s Parizom bila je suočena sa svakim novim valom umjetnina i umjetnika. Bili su to njezini prijatelji i ona im je često pozirala. Mnogi od njih bio joj je ljubavnik. Bili su nepoznati i djela su im se prodavala za male novce. Često je Caroline imala pravo prvog izbora, prije nego što su bila prodana na dražbi u Hotel Drouotu za nekoliko stotina franaka. Sir Frederick nije nimalo mario za to »smeće« i odbijao je da ga objesi na zid. U Carolininim sobama vrvjelo je od Maneta, Moneta, Sisleyja i Pissarroa. Nekom stanovitom Degasu bila je model za tucet skulptura od žice u seriji »Savitljiva plesačica«, a jedan drugi, Renoir, slikao ju je dva puta, kao »Mladu ženu u šumi« i »Engleskinju«. Ta je djela otkupila poziranjem. Najozbiljniji od njezinih ljubavnika, Claude Moreau, ovjekovječio ju je u jednom strastvenom izljevu golu, u ulju, u crtežu i akvarelom. Sir Frederick je poklonio zbirci pažnju tek kad mu se francuski kolega, brodograditelj Gustave Caillebotte, obratio s ponudom da otkupi cijelu Carolininu kolekciju uz cijenu koja bi im donijela upravo nepristojnu dobit. Ponuda je pobudila njegovu sumnju, i ispitivanja su pokazala da se tamo u Parizu uistinu nešto događa s tom novom umjetnošću. Objesio je njezinog Renoira (jedan od slikarevih malobrojnih vitkih modela) u muzej i potom ustanovio da i sam neobično mnogo vremena troši na promatranje te slike. Jednog dana odluči podvlačeći to udarcima šake po stolu - da Carolininom »francuskom smeću« da na raspolaganje cijelu jednu galeriju.

Sve u svemu čovjek bi pomislio da je opremanje Rath-weed Halla zahtijevalo cijeli jedan ljudski vijek, ali u slučaju neumornog Fredericka Weeda tome nije bilo tako. Palača je, zahvaljujući agentima koji su obišli cijeli svijet i vojsci stručnjaka i majstora, bila završena u biblijskom roku - za sedam godina. Roger Hubble, viscount Coleraine i nasljednik grofovije Foyle, stigao je u brlog. Lisice su smjesta stupile u akciju, ali teško je bilo reći tko je koga lovio. Roger Hubble posjedovao je sva očekivana svojstva. Prihvatljivu, plavokosu, zdravu, solidnu englesku vanjštinu. Malo je bio previsok i malo previtak, s nešto izduženim udovima što mu je davalo pomalo dječački izgled. Bio je prilično ugodan s vrlo malo razdražljivih osobina: prebrzo je otkrivao zube u ukočenom smiješku i malo se trzao kad se očekivalo da stoji mirno. Inače je njegovo ponašanje bilo ugodno. Caroline i sir Frederick upoznali su jednog krajnje prosječnog čovjeka, koji nije pokazivao svojstva što ih je zamijetio Maxwell Swan. Prvog dana prevladavala je površna pristojnost i pomanjkanje sadržaja. Roger je, koliko se pristoji, pokazao da ga se dojmio Rathweed Hall, Weedova brodogradilišta i čeličane te Weedova vladavina balfastskim životom. Na večeri za gospodu u njegovu čast u patricijskom klubu ostao je potpuno zakopčan, a ako je Caroline probudila u njemu bilo kakve ljubavne osjećaje, nije to pokazao. Upravo ta neprobojnost počela je jednako zbunjivati oca i kćer Weed. Jamačno je ipak nešto kuhalo iza Hubbleovih bešćutnih sivih očiju. Sir Frederick je pretpostavljao muškarce slične sebi, otvorene momke. Ovaj je čovjek, čini se, ocjenjivao i zaključivao a da to nije objavljivao. Jednom ili dvaput Caroline je zamijetila na njegovu licu strelovit izraz zastrašujuće snage, koji je, činilo se, bio u neskladu s njegovim značajem, no odmah je skliznuo natrag u ono što je naizgled bio, pristojan i prosječan. Potaknuo je upravo toliko zagonetki da interes potraje. Drugog dana sir Frederick pozove Rogera da otputuje s njim do njegove pokusne pruge na poluotoku Newtonards. Jedna od Weedovih sposobnosti, nipošto najmanja, bio je njegov majstorski dar za prodaju. Lokomotiva »Red Hand Express« bila je na putu da pobudi ozbiljno zanimanje i izvan Irske. U njegove prodajne metode pripadala je godišnja turneja njegove ragbijaške momčadi kroz engleski Middlands njegovim vlastitim vlakom koji je vukao najnoviji model lokomotive »Red Hand«. Željeznice su, kao i parobrodi, bili u usponu, a Britanija je u tome - osim u Americi - u svijetu predvodila. Engleska pokusna pruga, Liverpool & Manchester, prigovorila je Weedovim tvornicama, i premda bi narudžba te linije naravno koristila ugledu, sir Frederick je imao većih planova. Britanija i Evropa brojile su svoje nove pruge u desetinama milja, a Amerika i Kanada svoje u stotinama i tisućama. Za godinu dana održat će se u Čikagu, željezničkom središtu Amerike, dotad najveća industrijska izložba. Sir Frederick je odlučio da sudjeluje i u konkurenciji s »Baldwinom« i svim ostalim velikim američkim lokomotivama izbori svoj udio u poslu. Ujediniti oba različita željeznička sustava bio je težak problem i trebalo je konstruirati smišljenu lokomotivu. Uobičajena britanska lokomotiva bila je manji i

dotjeran stroj za kratke razdaljine. Radni dijelovi britanskog stroja bili su pokriveni, savršeniji i trebalo ih je redovito održavati. Naselja i farme u Engleskoj -bile su nablizu, tako da su željezničke pruge bile ograđene plotovima, a tračnice tako pouzdano položene da su lokomotive u punoj brzini mogle sigurno prelaziti skretnicama i zavojima i nije im čak bio potreban reflektor. U Americi, naprotiv, razdaljine su se odražavale u veličini lokomotiva. Na otvorenim prugama Zapada udaljenost između dviju stanica često je iznosila stotine milja. Stoga pruga nije bila ograđena, tračnice manje uredno položene, a održavanje lokomotiva nije se provodilo ni izdaleka tako strogo. Bilo je to natjecanje između brzog, dugopružnog, američkog golijata i britanske urice. Lokomotiva »Red Hand« bila je pokušaj nagodbe: srednje velik stroj još uvijek dovoljno precizan za britanske pruge, ali dovoljno robustan za duge pruge. U australskim savanama ta je lokomotiva požnjela upadljiv uspjeh, što je Weedovim ljudima dalo nade da bi mogla svladavati američke i kanadske prerije. U prodaju su se Amerikanci doista odlično razumjeli. Sir Frederick je znao da ključ leži u jednoj jedinoj riječi: BRZINA. Odlučio je da u Chicago dopremi jednu kompaund lokomotivu koja je postigla rekord probivši granicu od stotinu milja na sat, brzinu o kojoj se sanjalo. Činilo se da je taj cilj na dohvatu. Littlejohn je uspješno preinačio nacrt jednog modela pacifičkog tipa lokomotive konstruiranog prvotno za Novi Zeland. Vučni dio na četiri kotača i dva tendera nosili su petnaest metara dug, šezdeset tona težak, vitak stroj. Njegovih dvanaest pogonskih kotača imalo je promjer veći od dva metra, pri čemu je hod stapa vrlo pažljivo povećan s trideset i pet na četrdeset i jedan centimetar - još uvijek jedva nešto više od polovicu hoda stapa najvećeg američkog kolosa. Gornji spremnici za vodu bili su uklonjeni sa stroja i smješteni s rezervoarom za vodu u tender, koji je sadržavao četrnaest tisuća litara i mimo toga šest tona ugljena. A to je bila otprilike samo polovica goriva i vode od uobičajene u Americi. Ono što ju je činilo mogućom konkurenticom bio je kompaund sistem dvostruke upotrebe pare s pomoću jedne dvostruke stubline, sustav s kojim se Amerikanci nisu mogli mjeriti. »Red Hand« je sad mogla svladavati jednake razdaljine kao njezina američka protivnica, vući isti teret uz potrošnju vode i ugljena za pola manju, a većom brzinom. Littlejohn je krzmajući popustio nekim od najnesuvislijih američkih zahtjeva. Neki od pokretnih dijelova ostavljeni su nepokriveni tako da ih strojovođe mogu podmazivati. Ventili i ručice za upravljanje premješteni su tako da strojovođa može stajati u desnom dijelu lokomotive. Littlejohn je bio zbunjen time što Amerikanci zahtijevaju da upravljaju s pogrešne strane. Činilo mu se to potpuno besmislenim, ali morao je svladati svoje neslaganje.

Tri ranija iskušavanja brzine izazvala su nove preinake, tako da je sad »Red Hand 367« na ravnoj pruzi Greyabbey-Portaferry redovito razvijala devedeset milja na sat u vještoj ruci odličnog strojovođe Cockburna i ložača Henryja Hogga. Rješenje je bilo mučno blizu. Skupina se vrzmala na početku pokusne pruge. Sir Frederick je kružio sa svojim ljudima i Littlejohnom oko svojeg djela. Porazgovarao je sa strojovođom Cockburnom svečanim prigušenim glasom, kao trener uvjeren u pobjedu koji svojem džokeju daje posljednje upute. Još jedna mudra izreka, i onda, poželjevši im uspjeh, pođe k promatračkom tornju. S platforme tornja mogao se sagledavati veći dio od tri milje pruge na kojoj se mjerila brzina. Toranj je bio telegrafom spojen sa startom i ciljem. Tišinu koja je tištila prekidalo je samo kuckanje tipke, koja najprije najavi kratak zastoj, a zatim početak pokusne vožnje. Svi na promatračnici podigoše svoje dalekozore i durbine. Ritmičko pojavljivanje dima između drveća u daljini najavi juriš na rekord. - Eno je, dolazi! Prva od pet vožnji objavljena je oštrim piskom, a kad je »Red Hand« prešla preko startne linije, brojni satovi s kazaljkama koje pokazuju sekunde počeše mjeriti vrijeme. Lokomotiva se pojavi na jednom blagom zavoju, zatim pojuri ravnom prugom. Kad je protutnjila mimo tornja, ovaj se zatrese od pritiska željeza na željezo. Crni oblak čadje ispuni pluća promatrača, koji su pritisnuli dlanove na uši da se zaštite od zaglušne buke. »Red Hand« kao da je dala sve od sebe da postigne tu najveću brzinu, zatim je počela nestajati, nestajati, nestajati. Zavlada napeta tišina koju prekine kuckanje telegrafske tipke. - Devedeset i šest cijela dva. Poslije razočaranja nastupi opet nemirna nada. Počela je vožnja u obratnom smjeru. Osamdeset i devet cijela tri. Potištenost. Treća vožnja će odlučiti o biti ili ne biti. Čak je i stoički Littlejohn ščepao ogradu; usnice su mu se osušile, a srce zalupalo, jer se već golim okom razabiralo da je to izvanredno brza vožnja. Sir Frederick grizao je vrh svoje cigare kad je »Red Hand« protutnjila. Ludo je želio da mu službeni mjerač vremena potvrdi vrijeme i javi da je cilj premašen. Devedeset i osam milja, točno. Svi zastenju kad je bacio ruke uvis i zaurlao. Obje posljednje vožnje nisu imale praktične vrijednosti. Zavlada potišenost i zaredaše zajedljivi prijekori, a krug oko sir Fredericka razmače se da on uzmogne ljutito mahati rukama. Na povratku u tvornicu zatvorio se u direkcijskom vagonu u mali odjeljak. S tvorničke pruge u brodogradilištu odjurio je bez riječi u svoj ured i iza sebe zalupio vratima. Brigadir Swan mu dade deset minuta vremena da svoj prekipjeli bijes malo ohladi, a zatim se odvaži ući. - Prokleti pasji sin! - pozdravi Weed svojeg suradnika. - Taj prokleti pasji sin! Mogli smo to postići, posve sigurno. Cockburn ju je zagušio, eto to je! Kukavica! Trebalo je samo još za pola okreta otvoriti nekoliko prokletih ventila, za četvrt. Kukavica bez srca i muda! Uistinu više nema pravih muževa, Max. Obojicu otpustite, smjesta!

Swan položi pred sir Fredericka dva lista papira. - Što je to, do vraga? - Njihov otkaz. Obojica, Cockburn i Henry Hogg, ne žele ostati. Weed podere papire i baci ih u košaru. - Eh, pa neće se oni tako jeftino izvući. Kakvo, kakvo, kakvo objašnjenje može Cockburn pružiti? Kakva tu može biti izlika za takav jedan učinak? - Nikakva. On tvrdi da je ventile do kraja otvorio. - Prikladna priča! - On kaže da lokomotiva ne ide brže, sir Frederick. On ju je danas tjerao daleko preko njezinih granica. Weed je koračao gore-dolje. - Razumije se da ne ide brže. Rekao sam tom prokletom Littlejohnu da poveća promjer kotača na šezdeset centimetara. Samo deset malih posranih centimetara više. Rekao sam mu to čim sam prije šest mjeseci vidio nacrte. »Šezdeset centimetara promjer, Littlejohn.« To su bile moje riječi, Bog mi je svjedok. Gdje je, k vragu, Littlejohn? - On vas radije ne bi vidio dan-dva. - Ah, doista? Pretpostavljam da imate i njegov otkaz? - Nemam, ali rekao je ako spomenete promjer od šezdeset centimetara da vam kažem da bi u tom slučaju lokomotiva danas bila razasuta po cijeloj grofoviji Down. Rekao je da ste ionako imali sreću što se to u trećoj vožnji nije dogodilo. - Glupost! Sve same gluposti! - Objesio je glavu, navrnuše suze. - Poduzmite nešto kod Cockburna i Hogga, hoćete li, Max? Nagradu, potapšite ih po leđima. Pošaljite ih dolje u moju ribičku kuću neka upecaju par lososa. Recite Littlejohnu i njegovim ljudima da ćemo se naći odmah ujutro. Da vidimo može li se 367 još malo poboljšati. Inače moramo smjesta graditi novi stroj. Sad nam već ponestaje vremena. Swan kimne i uputi se k vratima. - Ah, uostalom, vaš gost sjedi u mojoj kancelariji i nestrpljivo pogledom buši zrak. - Oh, Hubble. Zaboga, potpuno sam zaboravio na njega. Uvedite ga ovamo. Spustio se za pisaći stol, proučavajući podatke 367 po tisući put, zdvojno tražeći mjesto gdje bi se još mogla poboljšati. Nije želio da mora tako ka^no početi još jednom od početka. Roger Hubble uđe i otkrije zubalo u suosjećajnom osmijehu. Vrag neka ga odnese, pomisli sir Frederick, ako sad kaže »prokleti peh«. - Žao mi je što ste imali peh - reče Roger. - Uistinu neugodno. - Da - zareži sir Frederick pa ponovno ustane i ushoda se gore-dolje da ohladi svoj bijes. Svladavanje nikad nije bilo njegova jaka strana, i premda ga je Swan upozorio da ne navali previše izravno na Hubblea, dva dana beznačajnog brbljanja i k tome sudbina »Red Hand 367« bili su za njegove živce previše. Roger je sjedio na dubokoj klupi uz prozor i zurio u kompleks zgrada i brodogradilišta, kad se Weed odjednom zaustavi i okrene na peti. - Zašto mi, k vragu, nećete prodati Donegal liniju i tu posranu malu L. C. & D.?

Roger ga mirno sasluša. - Jeste li jako protiv toga da razgovaramo o tome? -produži Weed. - Pa, pretpostavljam da ćemo o tome razgovarati, bio ja protiv ili ne odgovori Roger. Weed se vrati svojem pisaćem stolu, energično povuče ustranu krila kaputa, sjedne i potraži odgovarajuće spise. - Vidite, Hubble, obje linije su prilično propale, vozni park je u jadnom stanju. Ponudili smo vam trostruko više no što sve zajedno vrijedi i, štoviše, pomažemo vam da se izvučete iz gadne situacije. - Vjerovao sam da sam brigadiru dao jasno na znanje da linije nisu na prodaju. - Rekao bih da je to krajnje žalosno. Čak sam spreman da na ortačkoj osnovi uložim tisuće funti da linije ponovno osposobim. Čini mi se da biste možda trebali misliti na dobrobit vašeg dijela Ulstera. To je za dobro Zapada, znate. Roger polagano ustane s klupe pod prozorom i priđe pisaćem stolu, sjedne nasuprot sir Fredericku, ispruži noge i pogleda ga ozbiljno i upitno. Njegove sive oči potražiše Weedove. Gledali su se a da ni jedan nije trepnuo. - Doista? - reče Roger - Posve sigurno, gospodine. Svako đače će uvidjeti da za Zapad jedna željeznica preko cijelog Ulstera može značiti samo dobitak. - Tako vi mislite - reče Roger. Sir Frederick počeše svojom punom rukom nadlanicu druge. - Čini mi se da ste cinični, lorde Rogere. Recite, sumnjate u moje porive? - Pa naravno - odgovori on, ustane i ponovno priđe k prozoru. Po prvi put se nagovještaji Maxwella Swana o Rogeru Hubbleu potvrdiše. Doista prokleto hladan tip, pomisli Weed. - Što zapravo time mislite? - Da je briga za zapadni Ulster vama potpuno strana. Naprosto besmislica. Weed doduše nije uspio sakriti svoju ljutnju, ali ju je potisnuo. - Samo nastavite - reče. - Rado - odgovori Roger. - Pa, vidite, jedna je od tragedija Irske u tome što Engleska, osim u Belfast, nije drugdje uložila ni šiling u industrijalizaciju. Postali smo zemlja srednjovjekovnih lena, osuđenih na propast. Mi u Londonderry smo, na naš skroman način, poslovno središte Zapada. Naša slaba mala industrija i luka su za stanovništvo sve dolje do Galwaya naprosto početak i kraj, željeznička baza, distribucijski centar, itd., itd. Pruga koja bi vodila cijelim Ulsterom bila bi neprikriveni pokušaj pljačke Londonderryja, uništenja njegove prirodne uloge, krađe njegovih dobara i svođenja na petu rupu na svirali Belfasta. - Dakle moram reći da je vašoj drskosti ravna još samo vaša bujna mašta reče sir Frederick, pokušavajući se prikazati uvrijeđenim, ali se pri tom držao tako obrambeno kao netko uhvaćen na djelu. - Poštedite me toga, sir Frederick - reče Roger. - Vi znate i ja znam da će, ako se izgradi takva željeznica, vaš prvi korak biti da srušite naše cijene prijevoza robe morskim putem. Omogućit ćete Englezima da jeftinije od nas prevoze do

Belfasta, i tad ćete daljnji prijevoz do Londonderryja i natrag obavljati vi željeznicom. Prvo što će propasti bit će brodarske linije u Londonderryju, jer će Belfast nadzirati sav prijevoz tereta. Naša luka će propasti, a ono malo konkurencije što možemo ponuditi u brodogradnji prestat će postojati. Belfast će našu prirodnu ulogu nadomjestiti Weedovim brodovima i lokomotivama »Red Hand«. Sirena objavi kraj rada, i mase radnika prokuljaše. Večeras sir Frederick nije stao na svoje uobičajeno mjesto uz prozor da primi izraz štovanja svojih legija. - Ovdje leži razlog svemu - reče Roger, pokazavši na radnike u prolazu. Belfast je srce protestantske Irske, Londonderry je zaleđe. Belfast mora, da bi zadržao neoboriv položaj, monopolizirati zaposlenost i industriju. Vi ne možete dopustiti da Londonderry ili katolička Irska odvuku bilo što od blagostanja. Sve je to belfastska urota da proguta sve, željeznice, luke, tvornice. Kad uništite svojom bezgraničnom proždrljivošću svaku mogućnost konkurencije i nas natjerate u ovisnost, morat ćemo jesti mrvice s vašeg stola. Vi shvaćate što mislim, zar ne, sir Frederick? Frederick Weed je shvatio jedino to da se sukobio s čovjekom jednako bezobzirnim kao što je i on. - Vaša tvrdnja je luda, potpuno besmislena - reče. - Možda - složi se Roger. - Uzmimo da je moja sumnja potpuno neosnovana. Ipak, prošla mi je glavom. Neću da sebi kasnije mogu predbaciti da sam loše pretpostavio, zar ne? - Problem s vama na Zapadu je da ste malo luckasti. Skloni ste utvarama. - Oh, nema sumnje da smo u našoj izolaciji pomalo nervozni. Ali poslije izbora nećete vi dragi ljudi ovdje u Belfastu tako spremno otpisivati Londonderry. Otpisivanje Zapada odavno je bilo dio plana. - Nisam siguran da vas razumijem - reče Weed oprezno. - Parnell nas hoće stjerati u tjesnac. Obojica to znamo. Blagi Bože, možda ćemo čak izgubiti poslaničko mjesto u Donjem domu u našoj grofoviji. Kad Parnell i papinska limena muzika uđu u Westminster, on će parlamentu podmetnuti nekoliko tvrdih oraha. - Da - prizna Weed - lukav je to pasji sin. Volio bih da radi ovdje za mene, to vam mogu reći. - Kakvi su dakle vaši planovi, sir Frederick? - Mi razmišljamo dalje od izbora. Parnellova pobjeda će, više od ičeg, ujediniti sve suprotne protestantske grupe, i to u općem strahu pred Zakonom o autonomiji. Oživljeli smo stranku za očuvanje unije. To je jedini odgovor. - I podići ćete zid oko Ulstera? - prekine ga Roger. - Tako je. Gola je istina da su tri južne irske pokrajine izgubljene. Kako ste sami rekli, one su uništene jednim zastarjelim sustavom raspodjele zemlje. Jug je pretovaren katolicima. - Onda je stvar u tome - reče Roger - spriječiti Parnella da dobije Ulster, točno?

- Točno - reče Weed tiho. - Pripremamo se da potaknemo svećenike da svakom novorođenom utisnu R za reformaciju u čelo. Oslonit ćemo se na našu pobožnu prezbiteri]ansku braću u Škotskoj. Uvući ćemo Westminster. - Kako? - upita Roger. - Kako? - Dat ćemo im na znanje da imperij počinje i svršava ovdje u Ulsteru. Izgubite li Ulster, izgubili ste sve. Iznudit ćemo trajnu uniju s Engleskom... - Čak i ako to znači izuzeti Ulster iz Irske? - Je li to ono što želite čuti, lorde Rogere? - Htio bih znati kako mislite držati Ulster. Mi smo ovdje u odnosu na katolike malobrojni, zar ne? Weedu je postalo nelagodno. Dobro je znao na što Roger Hubble cilja. - Da vam ja kažem što smjerate, sir Frederick? - Molim... - Spremni ste podrezati veličinu Ulstera, nije li tako? Zamišljate Ulster u kojem vas katolici brojem i prirastom neće nadmašivati, a to znači otpisati Zapad. - Nisam tako uvjeren da smo spremni od bilo čega odstupiti - branio se Weed. - Ali pomišljali ste na to... da odustanete od Zapada, zar ne? - Naravno. Mala, izolirana protestantska zajednica ne može se održati u moru neprijateljskih starosjedilaca. To je jedan od razloga zašto se žurimo da uspostavimo vodstvo Belfasta... prije pada. Moramo utvrditi granice jednog upotrebljivog Ulstera, takvog Ulstera koji bismo mogli održati. - A Londonderryja se možemo odreći? - Zbog jednog upotrebljivog Ulstera, možda. - Tada, sir Frederick - reče Roger brzo - pretpostavljam da ste potpuno spremni stupiti pred oranjske velike meštre i izjaviti da je sir Frederick osolsno otpisao njihov sveti grad, Londonderry... iz poslovnih pobuda. Što mislite što će tada reći o dobrom starom sir Fredericku? - Na što, k vragu, vi ciljate? - drekne Weed koji više nije mogao obuzdavati bijes. - Po mojem mišljenju, možete Židovu reći da više ne smije u Jeruzalem, a muslimanu da više neće u Meku, ali neka vam se Bog smiluje ako oranjcu kažete da ne može više stupati oko zidova Derryja! Frederick Weed problijedi pred čovjekom kojeg je tako jako potcijenio. Odjednom ga je obuzeo neobičan osjećaj koji je možda bio strah. Primijetio je po napetom, užagrenom pogledu sivih očiju da će ga Hubble tući na njegovu vlastitom oranjskom poprištu. - Pokušavate li nas ucijeniti da zadržimo Londonderry? - Pa razumije se da to činim - reče Roger ponosno. -Vi ste sklopili čvrst savez s Engleskom da spasite sebe, a mi se povezujemo s vama iz istih razloga. Vi imate svoje adute za to - bastion imperija, lojalnost, industrijsku važnost. I mi imamo svojih aduta. Mi smo sveti grad Londonderry, bez kojeg ne može postojati upotrebljiv Ulster. Vi ucjenjujete Englesku da postignete uniju, mi ucjenjujemo vas.

- Vi se ne upuštate u besmislice, je li tako, Hubble? -reče Weed. Rogerovo loše raspoloženje odjednom se prometne u mladenačku bezbrižnost. Gurnuo je ruke u džepove i skočio na noge s uzdahom. - Sve je to dio Ulstera, a Ulster pripada Engleskoj. Mi tu zamišljamo budućnost u kojoj bi jedna irska pokrajina trebala biti odsječena od Irske. Na koji način, pod kakvom izlikom... prijetnje protiv domovine, vjerskog bjesnila? Bilo čega. Roger upita sir Fredericka može li se poslužiti jednom cigarom. Bila je opasana Weedovom osobnom oznakom, ali je Roger znao da je to Villar & Villar, Barquinero Havanas ili možda Exceptionales Rotchild. Odrezao je krajeve, pripalio je i zamišljeno otpuhnuo dim. - Mi smo u tom svi zajedno, vi to znate. Londonderry, Belfast, sve zajedno. Weed nije odgovorio, ali je znao da je Roger Hubble pristupio odabranoj skupini, sad ih je bilo troje, koju on nije mogao zastrašiti. SEDMO POGLAVLJE Neslužbena večera kojoj je prisustvovalo dvadesetak sir Frederickovih prijatelja, industrijalaca i aristokrata bila je priređena u njegovoj »gentlemenskoj« loži oranjskog reda. Otprilike jednak broj vodećih službenika I inženjera Weedovih brodogradilišta i čeličana također je bio prisutan. Caroline, jedina žena, preuzela je ulogu domaćice. Večera se održavala u Sunčanom paviljonu, jednoj od proslavljenih pokrajnjih zgrada Rathweed Halla, na osminu smanjenoj replici velike Crystal Palace u kojoj se prije tri i pol desetljeća održavala industrijska izložba u Londonu. Sunčani paviljon sadržavao je malu polukružnu dvoranu, koja je lady Liviji i kasnije Carolini omogućavala da održavaju privatne koncerte, recitacije, predavanja i kazališne predstave. Sir Frederick je ovdje priređivao boksačke i rvačke mečeve. Ona je istodobno služila i kao dvorana, naj pretenciozni] a u Ulsteru, za sastanke oranjaca sir Frederickove »gentlemenske« lože. Razgovor za sir Frederickovim stolom sastojao se pretežno od ogorčenih rasprava o predstojećim izborima, koji su se zaoštrili na jedno jedino pitanje, irsko pitanje. Kao uvijek, svojem bijesu dali su maha Ellery Chillingham, markiz od Monaghana, i Thurlow Ives, najveći vlasnik strojnih tkaonica u Belfastu. Oko stola kružila je nepristojna karikatura prikazujući »Paddyja«, irskog anarhista, majmunoliko biće kako nutka Parnella da probode mačem plemenitu Britaniju koja štiti krhku zaplakanu Hiberniju. To je potaknulo zagrižljiv ton... izdaja Gladstoneovih liberala... papistički agitatori usuđuju se kandidirati za parlament... oporezivanje belfastske industrije ako se obistini Zakon o autonomiji... trebalo je Parnella zadržati u zatvoru, kad su ga tamo imali... otkad se domorocima podjeljuju biračka prava... još jedan agrarni zakon, i naši irski posjedi su gotovi... i sve to pod vodstvom Rima...

- Ako s tom irskom ruljom ne možemo izaći na kraj čak ni na našem otoku zapuše kroz nos lord Monaghan - kako do vraga možemo očekivati da ćemo izaći s takvima na kraj u Indiji i drugdje? Kažem vam, ovdje je borbena linija i ovdje se moramo držati. - Tako je, tako je - javi se Thurlow, tuckajući žlicom po čaši. - Tako je, tako je. Sir Frederick je govorio zapanjujuće malo. Roger je radoznalo motrio njegovo držanje. - Izvanredan chutney - pohvali Ives Caroline, žvačući. - Dajte molim vas da vaš kuhar pošalje recept Marthi. - Samo mango i Bengal Club začini od Harrodsa - odgovori ona. Dok se lord Monaghan spremao za drugi napad na Parnella, Weed utone dublje u misli. Poslije večere gosti preseliše u glavnu dvoranu Sunčanog paviljona, prostor ispod visoke staklene kupole sličan kazališnom koji se izmjenama mogao višestruko upotrijebiti. Sad je u sredini bio podignut boksački ring s odgovarajućim brojem stolova oko njega za goste. Duhanski je dim stvorio, dok se služio konjak, sportsku atmosferu. Za zabavu se brinula jedna skupina boksača s Jamaike, koja je bila na putu u London, i najbolji momci iz okolice. Caroline sjedne u prvi red između oca i Rogera te pripali tanku cigaru. Roger potisne svoju zlovolju. Najavljena je prva borba. Dva perolaka pijetla pokazala su u meču od šest rundi izvanredno boksačko umijeće i lijepe udarce a da nisu jedan drugom nanijeli teže štete. U drugom meču pobrao je Jamaikanac čestitih batina, krv je šiknula do stolova. Držao se hrabro i gledaoci su dovikivali »Drž' se momče«, no na kraju desete runde odvukli su ga s ringa. Roger je bio Carolininom blizinom mnogo više opčaran nego boksanjem. Tijekom posljednjeg meča nije skidao oči s nje. Posljednji Jamaikanac bio je snažan teškokategornik, smeđe kože koji uđe u ring blistav od znoja, što je isticalo sjajne mišiće ruku i tijela. Njegove oči usađene duboko u poput duhan smeđe obraze gledale su nepomirljivo. Pri predstavljanju poklonio se na sve četiri strane, a zatim uputio izravan pogled Carolini, koja uzvrati. Naklonio joj se, isprsio i malo rastegnuo usta. Dok su ponavljali pravila, ona je netremice motrila njegovo nervozno lupkanje rukavicom o rukavicu, svaki duboki udah, skaku-tanje amo-tamo na vršcima prstiju. Protivnik mu je bio dobro poznati belfastski borac s priličnim brojem pobjeda, plećati lučki radnik tijela tetovirana do korijena kose. Crno se pripilo u klinču o bijelo, ječali su i puhali, udarajući. Carolinine oči suziše se u nekakvom zanosu u proreze, dok su se obojica iznad nje rvala, znoj jednog miješao se sa znojem protivnika, a oba su se zdvojno borila da izbjegnu uništavajućim udarcima. Carolinin obraz se lagano trznuo svaki put kad je crni primio udarac, kad je iskrivio lice, kad je navalila krv iz njegova nosa, kad bjeloočnice zabijeliše poslije teškog udarca. Disala je brže i dublje, dok su obojica zadavali udarce po pravilima. Kraj je došao iznenada kad je lučki radnik naletio na desni direkt koji mu gotovo odrubi glavu i istodobno ga usporeno obori na pod. Pljesak i povici

»sjajno«, »bravo« zaoriše kad je crni još jednom obišao ring, klanjao se, pokazivao bjeloočnice, dahtao, pun čvoruga. Njegov posljednji naklon, dug, obostrano orgazmičan trenutak, bio je upućen Carolini. Roger je bio ponesen. - Čašicu za laku noć? - upita sir Frederick, kad je s Rogerom ušao u svoje odaje. - Vrlo rado. - Divan sport - reče sir Frederick. - Mislim da će onaj krupni crnjo uspjeti u Londonu. U zdravlje. - U zdravlje. - Iskreno rečeno, meni su borbe po starim londonskim pravilima s golim šakama, borba do kraja, bile milije. Queensberry je od toga napravio dječju igru. Da, pomisli Roger, to bi se i Carolini, bez sumnje, više svidjelo. - Moram reći, sir Frederick, bili ste nešto zamišljeni ranije, mislim u pogledu izbora. - Lord Monaghan je prokleta budala. On i svi ostali nastavljaju s tim svojim glupostima s ukočenom gornjom usnom i rasipaju naše snage time što postavljaju kandidate na mjesta gdje nemamo izgleda za pobjedu. Jednako besmisleno drži se i svoje proklete zemlje. Ljudi poput njega ne žele otvorenih očiju sagledati što se događa. Eh, probudit će se dan nakon izbora. Veći dio svoga života Frederick Weed je s ljudima razgovarao s visoka. Bilo mu je prilično teško da se privikne na neustrašenog sebi jednakog sugovornika. - Rogere - počeo je polagano - mnoigo sam razmišljao o našem jučerašnjem razgovoru. O potrebi da se spasi Londonderry u Ulsterskom planu. Htio bih vas posjetiti, pogledati stvari i utvrditi ima li mogućnosti da surađujemo. - S najvećim zadovoljstvom - odgovori Roger. - Hoću reći, stranka za očuvanje unije tek se počela probijati. Bilo bi možda dobro u opći plan uključiti neke nove misli o Zapadu. Roger kimne, skromno primivši svoju pobjedu. - Recimo da se pozovem u Hubble Manor za Dan učenika. Imate li tamo propovjednika koji umije zapaliti slušateljstvo? Nekog tko može objaviti buduću liniju stranke? Mislim takvog koji može pretvoriti skup vjernika u zaplakanu masu? - Ah, nemamo ništa što bi bilo ravno belfastskim putujućim propovjednicima. Solidne prezbiterijance, solidne anglikance. - Imam čovjeka za vas, Olivera Cromwella Maclvora. Taj će uzburkati krv svih čestitih ljudi. Istinski pobožan propovjedaonički bubnjar. Zašto ne biste udesili da propovijeda u katedrali? Roger se malo osmijehnuo. - Pokrštenje Zapada? - Da, tako nešto. - Pod jednim uvjetom - reče Roger. - A taj bi bio? - Da povedete Caroline sa sobom. - Mislim da biste tu stranu posla morali obaviti sami -reče sir Frederick.

Muzej Rathvveed Halla pružao se neposredno iza njegove velike terase. Bila je to četvrtasta zgrada s otvorenim dvorištem u sredini. Svaka galerija bila je dugačka četrdeset metara i nadstropljena ostakljenim šiljastim krovom da propusti danje svjetlo. Pod, drukčiji u svakoj galeriji, izvela je tvrtka Dulton Ceramic iz Londona, a na kraju svake galerije bio je drukčiji prozor od raznobojnog stakla izveden prema jednoj od Boschovih slika. Rogera se dojmilo Carolinino temeljito poznavanje Weedove umjetničke zbirke. Gotovo je sve na njoj bilo dojmljivo, pa čak i ono što je njega zaprepaštavalo, bilo je zaprepaštavajuće dojmljivo. Roger je bio uznemiren. Kako se treba odnositi prema ženi koja je jednako pametna kao i on? Imao je strašan osjećaj da Caroline nikad ne odlaže svoju nadmoć, da je uvijek gospodarica situacije i da radi upravo ono što joj se sviđa. Tvrđava mu se činila prečvrstom da na nju juriša. Zaokrenuli su u galeriju muzeja gdje je visila njezina zbirka francuskih impresionista, baš kad se neočekivano pokazalo ulstersko sunce. - Osjećate sunce? - rekla je. - Što ne bismo sjeli u dvorište i sačuvali najbolje za kraj? Svjetlo će za desetak minuta ondje biti najljepše. Pogled na Sv. Kolumba potakao bi vas da pomislite kako mi ovdje živimo u izobilju. Da, crkva sv. Kolumba bila je mnogo veća i ljepša od protestantskih crkava u gradiću. Kad joj je čovjek prilazio od naših bijednih kućeraka, doimala se kao predvorje neba. Pitali biste se kako i zašto ljudi koji se prehranjuju krumpirom i usoljenom haringom podižu tako velebne spomenike Svemogućem. Pokoljenjima nam je bilo zabranjeno da slavimo Boga na naš starinski način. Britanski kazneni zakon primoravao nas je da služimo mise u spiljama i na skrovitim planinskim pašnjacima. Kad je tada, s početka XIX stoljeća, uvedena sloboda ispovijedanja vjere, majku Crkvu obuzela je graditeljska groznica, usprkos tome što je time seljaštvo ostalo u strašnom siromaštvu. Otac Lynch (Bog blagoslovio grofoviju Tipperary koja nam ga je poslala) vladao je u svojoj župi kao kakav anđeo osvetnik. Prva stvar koju sam naučio poslije očevog i majčinog imena bila je moć oca Lyncha kojom je ulijevao strah. Bila je potpuna, jer je uključivala svećeničku nepogrešivost i vlast nad našim najskrovitijim mislima. Ništa se nije smjelo zatajiti pred prijetnjom njegove nepresušne bujice kazni. Toliko smo vapili za jednim učenim čovjekom, nekim tko bi umio čitati i pisati i još bi k tome predstavljao mističnu vezu s drugim svijetom, da smo ga uzdigli na položaj vladajućeg poglavara. Otac Lynch nam je pružao jedan san, makar i neodređen, za koji smo se mogli prihvatiti da bismo naš zlosretan život mogli bolje podnositi. Spoznao sam što je strah kad se na me oborio njegov bijes jer sam se ogriješio o njegovu isključivu vlast. U oca Lyncha je popis povreda pobožnosti bio beskrajan... jednostavno neiscrpan. Kilty Larkin, sad pokojni, bio je 1867. isključen iz Crkve zbog sudjelovanja u fenijskom ustanku. Njegov sin Tomas je radi toga rijetko zalazio u Sv. Kolumba. U našoj napetoj situaciji htjelo se smionosti da prkosiš Crkvi, a Tomas je to bio; još i više - bio je neokrunjeni kralj. Župnika je to ljutilo, jer u jednoj župi nisu mogla biti dva poglavara.

Nedjeljna je misa bila doista žalosna pripovijest: polovica muškaraca iz sela stajala bi uza zid nasuprot crkvi kao stoka koja čeka da je odvedu na klanje, nadajući se izuzeću koje se nikad nije dogodilo. Vijest šaptom zareda tresetištem, i ljudi su, jedan drugim, odlagali lopate i skidajući kape prilazili Larkin vima da zatim proslijede niz brijeg. Dugi silazak proteče u tišini. Conor je čvrsto drža očevu ruku, a obojica su stisnula zube. Činilo se da je ,do raskršća, gdje smo Conor i ja svakog jutra čekali da predamo mlijeko, prošlo pola vječnosti. Ovdje, stotinu metara iznad mora, počinjalo je Gornje selo i odavde je vijugala glavna cesta dolje u Ballvutogue i k Loughu. Ballvutogue je bio uredan, pravilan, trijezan protestantski ulsterski gradić s dućanima, lanarom i mlinom, mljekarom i gradskim kućama. Na glavnom trgu u središtu gradića kasarna kraljevskih irskih oružnika i državni uredi svjedočili su o posvudašnjoj prisutnosti Njezinog Britanskog Veličanstva. Sve to dolje, gradić i protestantska imanja, bilo je nekoć O'Neillova zemlja, koju su prigrabili preci lorda Hubblea i naselili je Škotima koje su doveli sa sobom ili je podijelili vojnicima Olivera Cromvvella kao plaću. Na raskršću je stajala kuća jedinog imućnog katoličkog trgovca, Doolezja McCluskezja, vlasnika krčme i malog svratišta. Protestanti su bili fanatični branitelji trezvenosti i ne bi kaljali ruke vođenjem jednog takvog lokala. No McCluskezjeva krčma stajala je izvan vidokruga njihovih gromoglasnih propovjednika i zagriženih prezbiterijanskih supruga tankih usnica. I tako smo već vidjeli prezbiterijanske trezvenjake tako treštene da si ih mogao objesiti o konopac za rublje da se ispavaju. Katolici su većinom pili neku vrst domaćeg viskija, prozirnu planinsku rakiju pečenu u tajnim pecarama koje su se mogle rastaviti i prenijeti što bi dlanom o dlan pred samim nosom financima i kraljevskim irskim oružnicima. Stvarna podjela odvijala se u tajnoj rakijašnici, u staji, upravo za to pregrađenoj, skrivenoj u selu. U Ballvutogueu i mnogim drugim selima Inishowena bila je tradicija da se pečenje i prodaja viskija prepusti nezbrinutim udovicama. Preko puta McCluskeyjeve krčme, na drugoj strani ceste, uzdizala se naša druga moćna institucija, crkva sv. Kolumba, nazvana po utemeljitelju Derrzja i prekomorskom misionaru koji je prije više stoljeća priveo tisuće Engleza i Škota kršćanstvu. Gotovo svaka druga crkva u Donegalu i Derrzju bila je posvećena njemu. - Pravo kažete - odgovori Roger. Ušli su u nutarnje dvorište kroz teška brončana vrata i prišli golemoj fontani koja je potjecala iz razrušenog lombardijskog dvorca i bila tako prerađena da se sad sastojala iz jednog reda zdenaca u čijem se srebrnom i zlatnom mozaiku zrcalilo svjetlo. Vrt je bio posut besprijekornim odljevima grčkih kipova. Fontana je poticala na razmišljanje. Roger je pustio da ga opčara mrmorenje vode, a istodobno je proučavao lijepo smeđokoso biće kraj sebe na mramornoj klupi. Sutra će otputovati dalje u Daars da posjeti oca. Ako je mislio poduzeti prvi korak, pomisli, bolje će biti da počne.

- Vidite, Caroline - reče - proučio sam vaše imovinsko stanje, a i vi vjerojatno moje. Siguran sam da smo obostrano impresionirani. Hoćemo li naše zbližavanje nastaviti ili ostati na ovome? - Kako živim s Freddijem, naučila sam na svakovrsna iznenađenja odgovori Caroline. - Da vam saopćim najnovije vijesti, Freddie je više vama impresioniran nego ja. - Privremeno, nadam se. Znate, vi čovjeka prokleto zastrašujete. Jesu li se svi muškarci s vama osjećali glupavo? - Gotovo svi - odgovorila je otvoreno. - Pretpostavljam da je to za vas sport. Prekrižio je ruke na leđima i prošetao uz bazene. Caroline shvati da će i njega, poput svih ostalih, natjerati u bijeg. Nije joj, doduše, bio osobito zanimljivih uzbudljiv, ali ga nije htjela otjerati. Bilo bi pogrešno ojaditi Freddija. Sve u svemu, Roger je bio najbolja moguća partija ... samo... oh, Bože, trebalo se oko njega toliko truditi. Samo da se smiono upusti u brak, dobila bi doista odgovor je li sposoban. Pošla je za njim. - Radujem se što ste došli - reklame - i htjela bih da postanemo prijatelji. Roger to primi kao pristojnost bez posebna značenja. - Caroline - reče - ova situacija predstavlja za mene problem. Nemam ni najmanjeg pojma kako bih se ponašao da vam se svidim. - Začešljao je prstima kosu pješčane boje i zatim raširio ruke razočaranom kretnjom. -Vidite - nastavio je - većinu od svoje trideset i dvije godine proboravio sam u školama za dječake, muškoj momčadi, muškim klubovima, i u vojsci. Nisam homoseksualac, ali boravak u tim svlačionicama ustajala zraka učinio je da sam vjerovao kako napornim sportom i hladnim tušem mogu svladati svoje osjećaje. Moje dosadašnje iskustvo sa ženama bilo je ograničeno na prilično jednostrane bludne situacije. - Dražesna ispovijed - reče Caroline. - Ne radi se o tome da se neću moći potvrditi, uvjeravam vas. Kad dođe vrijeme, obavit ću svoj posao posve dobro. Znate, Caroline, da budem iskren, nisam o seksu mnogo razmišljao dok nisam upoznao vas. Pretpostavljam da vam je do njega prilično stalo. - Što time hoćete reći, Rogere? - Pa, ovaj, vi ste se ponekad time bavili? - Bila sam udana kratko vrijeme i inače sam bila dobro pažena i tu sam pažnju uzvraćala. Naravno, govorkalo se koješta. Što biste željeli znati, Rogere? - Pa, priča se da ste skloni... strancima. - Glasine su osnovane i prilično istinite - reče ona. Roger pocrvjenje i zamuca. - Koliko vam je do seksa zapravo stalo? - upita ona. - Pretpostavljam - reče on sad opet čvrstim glasom - da će mi postati prilično važan kad jednom dokučim ono bitno u njemu. Vidite, otkako sam izašao iz vojske, bavio sam se samo time da dovedem poslove u red.

Carolinu je zabavljala njegova iskrenost. Uzela ga je za ruku i povela natrag u muzej, u galeriju francuskih impresionista, dajući mu pred svakim novim umjetnikom kratko tumačenje. Roger je zurio u malo platno s pločicom, »Engleskinja«, svrativši pogled nekoliko puta s nje na platno kao da je to jedino on otkrio. - Sjajno, nevjerojatno lijepo. Tko je taj Renoir? - Jedan moj dragi prijatelj. Rogere, što ste zapravo čuli o mojoj sklonosti za strance? - Ne mnogo. Uistinu. Pretpostavlja se da ste imali nekoliko ljubavnika... Francuza... umjetnika. - Čini li vam se to nepristojnim? - Ne. Prošlost svakog čovjeka je njegova stvar. Ako želite znati istinu, uvijek sam zavidio svojem ocu i njegovoj ljubavnici. - Clari Townsend-Trowbridge? - Da, Clari. - Što vam se na njoj sviđa? - To što je glumica. Što žive u stanovitom smislu u grijehu. A ona doista ima predivne grudi. Sviđa mi se njihov svim nijansama obogaćen odnos. Oni jedno drugo potiču. Divno ih je gledati. - Znači, dakle, da na moju ženskost ne gledate kao na uprljanu i oštećenu robu. - Upravo suprotno, uistinu. Ne mogu zamisliti što bi me moglo jače potištiti od tjelesne ili duševne veze s jednom djevicom. Problem je kako može muškarac koji je tek izašao iz vojske izaći na kraj sa ženom koja je kadra da ga onesposobi? Nastavio je gledati sliku, spustio je ruke klateći njima i njišući se na prstima i petama. - Jeste li dobro poznavali te momke? - Vrlo dobro. Ponekad sam im jedino ja mogla kupiti platna i boje. - Vjerojatno su se oduševljavali vama kao modelom? - Govorili su da im se moje gipko englesko tijelo sviđa. Biste li ga htjeli vidjeti? - Vaše tijelo? - Nekoliko slika. Roger prekriži ruke na leđima i otkrije zube. - Pretpostavljam da bi to bilo potpuno na mjestu. - Pođite. Roger Hubble nije još nikad vidio ili pomirisao tako nježno bijelu i putenu sobu. Prozračne zavjese od voilea i velika zrcala razbijali su oblačastu pozadinu iz mramora. Iz boudoira vidjela se isprekidana rešetka od sitnog plavog perzijskog mozaika i kroz nju u pod ugrađena kada, koja je mirisala po uljima i mirisnim solima. Promrmljao je nešto o tome kako je to divno mjesto za kupanje, a onda mu se oči zaustaviše na zidu, na aktovima koje je naslikao darovit čovjek, očito vrlo zaljubljen u model. Položaji tijela bili su izazovni, primamljujuća panorama putenosti.

- Sviđaju vam se? - To nije prikladan opis. Zanosne su. - Claude Moreau - reče ona. - Jeste li ga jako voljeli? - Bio je odvratan pokvarenjak. Roger priđe i gotovo dodirne slike, zatim se okrene k njoj. Stajala je u sredini sobe vitka i prelijepa. Njezini prsti povukoše vrpcu na bluzi i zatim je namjerno polagano raskopčaše. - Možda biste se htjeli osobno uvjeriti da li je Moreau pogodio sličnost? Roger obori pogled i bespomoćno odmahne rukama. - Rugate mi se, Caroline. Znate da vam nisam dorastao, pa se poigravate sa mnom. Na to nemate nikakva prava. - Pogledajte ovamo, Rogere, i recite mi što vidite? Uradio je to. Bila je gola do pasa. - Želite li me pogladiti? - Možda nisam tako buran ljubavnik kao vaši Francuzi, ali nisam vaša luda. Ne dopuštam da se sa mnom postupa kao s marionetom. Kad vas budem htio, bit će to na moj prosječni način. Caroline se neprirodno nasmije da prevlada poraz. - Ah, zaboga - rekla je - pođite pod vaš hladan tuš. Sir Frederick je zahtijevao da Roger nastavi putovanje u Kinsale u njegovom privatnom vagonu - gesta nedvojbenog značenja. Dogovorili su se da se za šest tjedana nađu u Hubble Manoru i sudjeluju na proslavi Dana učenika u Londonderrvju. Sir Frederick će dovesti svog novog propovjednika koji će održati propovijed u protestantskoj katedrali. U toj će prilici nastaviti razgovore od zajedničkog interesa. Osobni vagon je točno odgovarao onom što se moglo očekivati od Fredericka Weeda. U glavnome je bio kopija američkog vagona Georgea Pullmana, a opremom produžetak Rathweed Halla na kotačima. Osim brokatom presvučenog salona i blagovaonice, sadržavao je malu radnu sobu, dvije spavaonice, kuhinju i zaseban odjeljak za ženske putnike. Roger je poslije prijateljskog oproštaja sa sir Frederickom mrzovoljno sjedio u elegantnom salonu. Premda se radovao razvitku odnosa s Weedom, Caroline ga je porazila. Nikad do tada nije dopustio da ga obuzme kakva žena, nikad nije za nekom žarko žudio ili poželio makar i kratku vezu s nekom ženom kojoj on ne bi bio nadmoćan. Bio je temeljito zbunjen. - A, tu ste, Rogere. Kad je Caroline ušla, prisilio se da namjesti ravnodušni izraz. - Jeste li protiv jednog suputnika do Dublina? Imam metar dug popis stvari koje moram kupiti. Roger svlada poriv da je zagrli. Bilo bi to upravo ono što je ona očekivala, ali bi ga držala budalom. Napravio je gestu koja je trebala pokazati da je vlak vlasništvo njezina oca.

Začas je unijeta njezina prtljaga i vlak polagano krene s Victorijinog kolodvora u šarenilo jugozapadnog Belfasta. Poslije kratkog stajanja u Lisburnu zakotrljao se prema obali. - Dala bih se nagovoriti da s vama pođem u Kinsale - reče Caroline naposljetku. Roger proguta iznenađenje i radost te odgovori namjerno hladnim tonom. - Prokleta smola - reče dobroodigranim razočaranjem - ali netko me čeka u Daarsu. Da budem iskren, vi biste mi bili draži. Možda biste došli sa sir Frederickom u kolovozu u Hubble Manor? Caroline se ukočila od ovako pažljivo sročenog odbijanja; nije mogla razabrati govori li istinu ili je to taktičan potez. Bilo što bilo, naučila je isto što i njezin otac: da ne potcjenjuje toga čovjeka. OSMO POGLAVLJE DAARS KOD KINSALEA, GROFOVIJA CORK, SRPANJ 1885. - Kočija lorda Arthura upravo je prošla podnožjem brežuljka. - Hvala vam, Cronine - reče Clara - pit ćemo čaj u odajama njegova gospodstva. Clara pođe k postranom ulazu i promatraše kočiju dok se lagano uspinjala uz brijeg. Daars je stajao na najvišem brežuljku iznad zaljeva Summer Cove, njegovi vrtovi i zemljišta spuštali su se padinama i otvarali prekrasan pogled na zaljev sve do Kinsalea. Odavde se moglo vidjeti mimo Charlesove tvrđave otvoreno more, po kojem je mala flotila punih jedara žurila u zaštitu luke pred nadolazećom olujom. Malo kasnije Arthur Hubble, deseti grof od Fovlea, skrene kočiju s glavnog puta na sporedni ulaz, gdje dva konjušara prihvate uzde i pomognu mu da siđe. - Rano si se vratio - reče Clara. - Je li plovidba bila ugodna? Prekrižio je ruke na leđima, isturio bradatu čeljust i požurio stubama k ulazu. - Olujna i gadna - reče i prođe mimo nje. Clara pričeka da se osuši i ugrije. - Dobili smo brzojav, dragi. Roger stiže danas poštanskim brodom iz Dublina. Mogao bi biti tu do večere. Arthur nezadovoljno zagunđa. Clara je znala da on voli svojeg sina, ali premda je Roger rijetko dolazio, Arthura je svaki put spopala tjeskoba. Mrzio je sve poslovne odluke. Dapače, Rogerov dolazak u ovo doba godine značio je da dolazi po njega da ga odvuče na Dan učenika u Hubble Manor. Obično bi tad ponovno počeo mucati. Clara je bila sretna što Roger u Daars dolazi sam, bez onog odvratnog Glendona Rankina. Otkako je Roger napustio vojsku i zagrizao u poslove grofovije, upravitelj je potisnut u pozadinu. Premda Rankin neće doći, poslao je prije Rogerova dolaska uznemirujuće pismo koje je izazvalo još veću napetost nego obično. Cronin postavi pribor za čaj, zatim iznese malo postolje s brijaćim priborom te se povuče. Clara pričvrsti podbradač oko Arthurova vrata, pažljivo očešlja

njegovu bradu i podreza je u savršenom četvrtastom obliku vještinom koju je stekla dok je još bila glumica. Lord Arthur povuče ladicu svojeg pisaćeg stola i ponovno pročita Rankinovu poslanicu. Započinjala je opširnom mučiteljskom poviješću odanosti obitelji Rankin grofovskoj kući koja se očitovala u stoljeću i pol vjerne službe. Rankin nije propustio spomenuti presudnu žrtvu svojeg ujaka Owena, ustrijeljena na dužnosti pri istjerivanju jednog zakupca koji se opirao. Dalje je pisao da je lord Roger bio dobrodošlo obogaćenje za tvrtku. Zatim je opreznim riječima izrazio bojazan da je Rogerov prijelaz s poljoprivrede na industrijalizaciju lakomislen. Rascjep između sina i upravitelja zasnivao se na obostranom duhovnom stavu i postajao je sve veći. Roger će i ovaj put iznijeti ideje za nova velika ulaganja. »Razlog tome što za proizvodima lanene industrije vlada takva potražnja leži u tome što pamuk poslije propasti u američkom građanskom ratu nije potpuno povratio svoja tržišta. Ali, vaše gospodstvo, pamuk opet prodire, a lanena industrija može prekonoći zapasti u krizu. Takvo što sam već doživio. Opasno je prodavati solidnu zemlju za ovakvu vrst špekulacije.« Rankin se tad žalio na radikalne ideje agrarne reforme koje su se rasprostranile Evropom, ali je ustrajao na tome da se one ne mogu primijeniti u Irskoj, gdje za njih nema uvjeta. Katolički seljak bi, kad mu nadglednik ne bi govorio što da uradi, jednostavno izazvao zbrku. Pismo je završavalo poplavom upozorenja na katastrofu. Rankin je objavljivao mračnu budućnost koja je to više predviđala potpunu propast što više grofovski posjed bude upleten u ulaganja u tvornice. Gradovi su preplavljeni nezaposlenim katolicima, koji žive u uvjetima što vode ne samo k epidemijama i kriminalu nego unapređuju i papističke i anarhističke ideologije. U gradovima bi bilo nužno da se Hubble upusti u beskonačne probleme škola, bolnica, ubožnica i dobrotvornih akcija. Zašto bi zapravo, dokazivao je Rankin, grof morao biti uvučen u takvu gradsku gnjilež? Kad je lord Arthur vratio pismo u stol, zastenjao je od pomisli na mučne izglede idućih dana. Clara poprska njegovo lice mirisnom vodicom, utrlja je u njegovo tjeme i na tranutak ugodan osjećaj nadvlada njegovu ljutnju. Malo briljantina na bradu da se sjaji, češalj i zrcalo. Proučavao je završeno djelo s divljenjem. Stigli su primjerci Timesa od proteklog tjedna. Čitali su, prepričavali o čemu se govori, ali Arthur je bio vidljivo nesretan. - Artie. - Da, anđele. - Postoji li mogućnost da Rogera odgovoriš od toga da idući mjesec putujemo u Hubbie Manor? Prije dvije godine si ustrajao na tome, i kuća se nije raspala. Kako je Clara pogodila u srž njegova neraspoloženja, zakopao je lice dublje u novine

- Tamo je tako turobno - nastavila je - a meni doista ne pričinja zadovoljstvo da budem skrivena kao obiteljski idiot. Ti su ljudi tako prokleto licemjerni. Moglo bi se pomisliti da si ti jedini član Gornjeg doma koji živi s ljubavnicom. - C-C-C-Clara. - Ali, Artie, ne moraš mucati. Govorim ti to godinama. - Ja ne recitiram Shakespearea na londonskoj p-p-po-zornici i mogu m-mmucati kad zaželim. - To je jedino zbog čega se prepiremo. Pričinjam se sama sebi prostitutkom. Hubble Manor je jednako mračan, mrk i pljesniv kao i ti kreposni Ulsterani, i oni su ti zbog kojih se osjećam kao prostitutka. - Samo nikakvih scena, ako smijem moliti. - Neću reći više ni riječi - reče ona i skoči na noge. Bila je nešto viša od njega, a kad je sjedio, to je bilo još vidljivije. - Ne uviđam zašto se moraš oblačiti kao clown u onaj smiješni tvrdi šešir i narančasti okovratnik. Izgledaš kao prosti lakrdijaš iz kakvog varijetea u Sohou. Loža trezvenjaka iz Ballyutoguea, dakako, i ti s okamenjenim strihninskim smiješkom na licu stupaš s tim neopranim seljacima, neotesanim, grubijanima i njihovim pristavim popovima. - Jesi li konačno z-z-za-završila? - Neću više prozboriti ni riječi. - Slučajno ta mračna, pljesniva, licemjerna kuća plaća mnogo skupih navika koje si stekla, draga moja. - Oh, ideš mi na živce, Artie. - Jednom na godinu pozvan sam na malu svečanu paradu u mjesto koje plaća naše troškove. Ove godine politička situacija zahtijeva više nego ikad moju prisutnost. Neki prokleti fenijac navaljuje na poslaničko mjesto starog Walbyja. Ti jednostavno nemaš pravo da zbog takve sitnice pokrećeš godišnji rat. - Kad je to takva sitnica, zašto si onda svaki put, prije Rogerova dolaska, potpuno smlavljen? Mali lord Hubble podiže se oznojena čela i drhtavih ustiju sa stolca. Pokušao je progovoriti, ali nije uspio, pa nesigurno zakorači u spavaću sobu i zagleda se dolje u zaljev a da nije ništa vidio. Nekoć je stajao pred svojim ocem, u onoj užasnoj knjižnici u Hubble Manoru, očeve oči bile su crvene i staklaste, a do njega kovčeg s već donesenim presudama o istjerivanju... Arthur Hubble proveo je cijeli život potiskujući grižnju savjesti zbog zidova gladi, mrtvačkih brodova, naloga za istjerivanje i gladi, ali nikad nije dopuštao da ta grižnja utječe na želju da ugađa svojim sklonostima. Odavno se pomirio s činjenicom da nema snage za upravljanje grofovskim dobrima. Bio je jedini grof u obitelji koji nije služio u određenom puku, ni u upravnoj ili kolonijalnoj službi. Umjesto svega toga rano se oženio i napustio trudnu ženu otišavši u mornaricu. Kad se njegovu ocu, Morrisu, približio kraj, on je sve poslove prepustio MacAdamu Rankinu i kasnije Glendonu Rankinu. Kad je Roger odrastao, Arthur je vrlo rano na njega prebacio odgovornosti da bi on sam mogao nesmetano slijediti svoje razonode. No nije računao na Rogerovu revnost, koja je bila slična gorljivosti njegova oca Mor-risa. Roger je

uzeo stvari u ruke i potpuno zanemario tradicionalnu povezanost grofovskog posjeda sa zemljom. Sad ga je tjerao u zastrašujuće odluke, kojima je ranije tako vješto izmicao. - Artie - reče Clara prišavši mu s leđa - žao mi je. - Imaš potpuno pravo, Clara. Neću se dati primorati da odem u Ulster. Ostat ću uporan. Privinula se uz njega da ga utješi, znajući da mali lord t ne govori istinu, ali je htjela bar da sad osjeća kako je doista hrabar. Roger se nadao da će moći nekoliko dana jedriti i loviti morskog psa modrulja prije nego što prijeđe na stvar, ali je uvidio da to neće biti moguće. Arthur je svom sinu bio samo u jednom nadmoćan: u golfu. Kad je drugu rupu postigao s pet a šestu s četiri udarca i onda počeo mucati, Roger je znao da će biti bolje da obavi razgovor. Kod doručka predloži da malo projaše, i Arthur je shvatio da je to znak za razgovor između oca i sina. I njegov je otac Morris uvijek vodio razgovore s njim na jahanju. Sad ih je i on obavljao tako, samo što je Roger preuzeo ulogu oca, a on je ponovno bio sin. Kad su se na konjima udaljavali iz Daarsa, Arthur se osjećao kao dječak kojem će očitati bukvicu, pa se pokuša pribrati. Na jug od Summer Covea pojahaše upropanj preko livada osutih žutilom maslačka. Kod Rinncurrana uzdizale su se na stijenama rta zidine Charlesove tvrđave od opeke, obrasle bršljanom, utvrde koje su gledale dolje na uski prolaz koji izlazi na otvoreno more. Tvrđava je bila izgrađena polovicom sedamnaestog stoljeća na mjestu dvorca Barry Og, i pokoljenja novih gospodara su je proširivala, tako da je naposljetku postala prilično zamašna. Jedan se njezin dio još upotrebljavao kao britanski garnizon. Lorda Arthura su prepoznali i svečano propustili kroz vrata. Jahači usmjeriše svoje konje k jednoj napuštenoj, oronuloj kasarni i pustiše ih da pasu u travom obraslom dvorištu, a sami se popeše stubištem k jednom proširenju na starim vanjskim zidinama tvrđave. U nadi da će Rogera natjerati u povlačenje, lord Arthur mu smrknuto pruži pismo Glendona Rankina. Roger ga pročita i vrati. - Bojim se da je stari Rankin dopjevao - reče Roger oštro. - Namjeravao sam s tobom porazgovarati o njegovoj otpremnini. Arthur se ukoči od prepasti. - Ne bih se prenaglio... očito, moram se u velikoj mjeri osloniti na tebe, ali potrebno je mnogo vremena, jako mnogo vremena, dok čovjek shvati svu zamršenost odnosa, a obitelj Rankin se već više od stoljeća bavi time. - Glendon Rankin nema ni najmanjeg pojma o tome što se danas odigrava odvrati Roger kratko. - Hoću reći, Rogere, kad se potpuno upoznaš s Poduzetništvom Foyle, tvoje će se sudjelovanje odgovarajuće povećati. Ne možemo tek tako odbaciti stoljetno iskustvo Rankinovih. Roger energično odbaci oprezne očeve prigovore.

- U proteklih deset godina donesena su tri krupna zakona o agrarnoj reformi - reče - a poslije idućih izbora izbit će potpuno ludilo oko reforme. Glendon Rankin nije ništa drugo do sakupljač zakupnine. On ne zna ama baš ništa o tome kako se može izaći na kraj s novim zakonima ili Zemaljskim savezom i on se ne može više probijati zastarjelim metodama zastrašivanja. - No prerano je za tebe, Rogere, da znaš sve protumjere. Roger objasni svoju zamisao o potpunom nadzoru, od posijanog sjemena do zgotovljenog lanenog platna koje će prevoziti Hubbleovi brodovi i prodavati Hubbleovi dućani. Bila je to zamisao koja se jednako trebala primijeniti na vunu, stoku i rude. On će odbaciti tisuće jutara zemlje koja je donosila niske zakupnine i preobraziti je u gospodarski korisne površine. Što se tiče industrijske strane, Londonderry je idealno područje jer tamo vlada kronična nestašica posla i radna snaga je najjeftinija na Britanskom otočju. To što je Roger iznosio prelazilo je očevo poimanje. A k tome Arthur je saznao za prijateljstvo što se počelo razvijati između njegova sina i sir Fredericka i gajio je stanovit oprez. Znao je Weeda kao tiranina i gusara. Očita Rogerova naivnost u pogledu Weeda ozlovoljavala ga je. Lord Arthur pljesne bičem po otvorenom dlanu druge ruke i pođe dalje po zidinama. - Put kojim ti krećeš pun je teškoća. - Moramo napustiti položaj zemljoposjednika ili propasti - reče Roger. Takva je današnja stvarnost. - Otvoreno rečeno, Rogere, krajnje sam uznemiren stanovitim socijalnim oblicima tog kretanja. - Nisam siguran da znam što misliš - odgovori njegov sin. - Približavamo se kraju stoljeća koje je donijelo mnogo - kako da to nazovem? - prosvijećenosti. U posljednje doba mnogo sam čitao neke nove filozofije iz Evrope. Cijela industrijska revolucija ima mračno naličje. Ne samo ono što Rankin spominje kad govori o pogreškama i zlu urbanizacije. Otvoreno rečeno, meni se ne sviđa osobito ružna avet dječjeg, sirotinjskog i ženskog rada i to da našim tvornicama izravno pridonesemo bijedi gradova. Arthur se, rekavši to, osjećao dobro. Bila je to smiona izjava koja je odražavala socijalnu svijest. Promatrao je zatečeno lice svojeg sina s valom zadovoljstva. Dobro je stjerati ga u njegove okvire, pomisli. Prokleto je pretjerano siguran u sebe. Treba mu potkresati krila. - Znaš li što ja mislim, oče? - reče FSoger. - O čemu? - O tvojoj grižnji savjesti i novoj svjetskoj prosvijećenosti. Mislim da si vraški licemjer. - Kako molim? - Rekao sam da si vraški licemjer. Naš imetak temelji se na bezobzirnoj kolonizaciji, konfiskaciji zemlje i eksploataciji najjeftinije radne snage na svijetu. Što misliš koja je cijena devetogodišnjeg katoličkog pastirčića i što dobiva seljakinja koja kod kuće tka lan?

- Tu postoji razlika, Rogere. - Kakva razlika? - Zemlja i seljački poslovi prirodan su način života koji nepromijenjen traje već stoljećima. Bez obzira na to tko posjeduje zemlju, seljak je posvuda isti. Tvornice i gradovi stvoreni su umjetno, i sve zlo koje ide uz to nastalo je umjetno. Rankin ima u tom pogledu pravo. Roger se razljuti. - Zaboga, čovječe, zaboga! Naprosto ne vjerujem svojim ušima. Ti tražiš prosvjećivanje. Eh, ja ću radije tebe prosvijetiti u tome što sam otkrio proučavajući knjige našeg posjeda. Imaš li ma i najblažeg pojma što u njima piše? - Rankin je uvijek zastupao interese grofovskih posjeda ... - Ne znaš, jer si izbjegavao knjige kao gubu. Ali to što si imenovao zastupnika ne oslobađa te prljavština koje je on počinio u tvoje ime. - Za-z-zabranjujem nastavak takvog razgovora... - Zabranjuješ, doista? Eh, pa nećeš sići s ovog zida dok ne saslušaš - reče Roger, obiđe oca i stane lice u lice s njim, nabreklih vratnih žila od bijesne vike: Tvoje uzdržavanje, tvoja pohlepa su nas, otkako si postao grof od Fovlea, prikliještili o zid. Jedna prokleta rastrošnost za drugom. Dvije bezvrijedne trkaće ergele, vila u južnoj Francuskoj, Clarini nečuveni pohodi po dućanima, jahte za desetke tisuća funti; samo tvoji računi kod krojača odjenuli bi polovicu Londonderrvja. No sve to bilo je posve u redu jer nisi htio znati što je Glendon Rankin morao raditi da namakne tvoje prokleto uzdržavanje. Izvlačio ga je iz usta tvojih zakupaca, to je. Za svakih deset funti sjemena koje je prodao u proljeće, u jesen je pobirao pedeset. Za svaki zakup koji je istekao tražio je mito da ga obnovi. Imaš li ikakva pojma koliko je ljudi protjerano sa zemlje pod tvojom humanom vladavinom? Koliko je naloga za istjerivanje potpisao Rankin u tvoje ime? Oh, oče, ima još mnogo toga, mnogo više toga... Arthurov bič zvizne, ali ga Roger zaustavi podlakticom. - Nemoj biti smiješan, oče. Ti udaraš kao kakva žena. Arthur se preobrazi u drhtavu hrpu kad ga je sin zgrabio i viknuo mu u lice. - Ti nisi ništa bolji od mene ili svog oca, grofa zvanog Glad, kojeg prezireš! Nimalo bolji, stoga me ubuduće poštedi svoje petparačke filozofije. - J-j-jesi li napokon z-za-zavr-šio? - Nisam! Od sada ja upravljam poduzetništvom... sa svime. Dobivat ćeš svoje prokleto mjesečno uzdržavanje, ali neću da se miješaš. Ili ja, ili se ti zajedno s tvojim Glendonom Rankinom možeš objesiti. - Rogere - zacvili Arthur - Rogere! - I zdvojno ščepa sina za ruku. - Sine moj... ti to ne misliš ozbiljno... Roger se energično oslobodi iz očevih ruku. - Na žalost, moram zahtijevati da to utanačimo pismeno. - Moj vlastiti sin... ucjena! - Doista nije, oče. Ja ću se smjesta povući, i to sa spoznajom da će te Glendon Rankin u tri godine otjerati u bankrot.

- Dobro... dobro... - prošapta Arthur. - Razmislit ću o tome. Dat ću ti odgovor. - Ne, oče. Ti si cijeli život potratio besposleno razmišljajući i izbjegavajući istinu. Odgovorit ćeš mi sad i ovdje. - Zgranut sam, sasvim, potpuno zapanjen! - Za to nemaš razloga - reče Roger hladno. - Do ovog je moralo doći, jer si me puno prerano postavio na svoje mjesto. Ti si me dotjerao dovde, oče. Dotjerao si mene da bi otklonio krv sa svojeg praga. Za Arthura nije bilo drugog izlaza do da skoči sa zidina. Jedan zaglušni jek trube samo pojača njegovo uzbuđenje. Odjek preglasnih zapovijedi nekog narednika dopre do njih. Roger je ostao uporan bez mnogo riječi. Bio je to glatki rez. Ono malo borbenosti koje je njegov otac imao raspršilo se. Arthur sad progovori plačnim glasom. - Što ću, zaboga, reći Glendonu Rankinu? - Jedno jednostavno pismo s tvojim potpisom bit će dovoljno. O ostalom ću se ja pobrinuti. - U redu. - Prošao je mimo Rogera kao čovjek oslobođen iz omče koji traži zraka. - Oče, ima još jedna stvar. Arthur se okrene. - Politička situacija nije jako ružičasta. Kad sam bio u Belfastu, pitali su me da li bi se mogao nekoliko puta pokazati u javnosti za vrijeme proslave Dvanaestog srpnja. Ja sam za sada pristao u tvoje ime. - Na to nisi imao pravo. - Rekao sam, situacija nije jako ružičasta. - Londonderry i Hubble Manor su već dovoljno zlo. Već petnaest godina nisam bio za Dvanaestog u Belfastu. Osim toga, što ću cijeli mjesec do Dana učenika u Londonderryju? - Hamilton Walby je u ozbiljnoj nevolji. Tvoja je prisutnost u tom mjesecu potrebna. U tom posljednjem rvanju o nezavisnost sa svojim sinom, Arthur Hubble prikupi sav bijes koji je smogao. Roger je znao da se on opire prije svega zato što će propustiti najveći dio društvene sezone u Kinsaleu i navući na se Clarin bijes. Arthur reče zajedljivo: - Odbijam da se izvrgnem mjesec dana bubnjanju, sitničavim govorancijama i histeričnom urlanju himni. Ja... ne... idem! - S tim riječima siđe po trošnim stubama u dvorište i baci se na konja. Roger pođe za njim, sagne se i podigne rezu na ogradi. - Otputovat ćemo prekosutra - reče poslovno. - Brzojavio sam majci u London. Da se očuva vanjski privid, najbolje će biti ako se u ovo vrijeme u javnosti pokažete zajedno. Majka će nam se pridružiti u Belfastu. Predlažem ti da pošalješ Claru na put u Pariz ili u Italiju. Roger podbode svojeg konja i ostavi oca na konju nepomična.

DEVETO POGLAVLJE Naposljetku lord Arthur pođe bez opiranja. U Belfastu, Dvanaestog srpnja, vozio se u dugom redu otvorenih kočija punih aristokracije anglo-irskog protestantskog porijekla. To je trebalo da bude jasni podsjetnik na vezu Ulstera s domovinom. Desetak glazbi predvodilo je tisuće oranjaca iz nekoliko stotina loža uređenom cestom do Finaghy Fielda, gdje je zametnut prijeteći ton, kao i svake godine, i protestantski Belfast ponovno podjaren toliko da je samo za vlas izbjegnut sukob. Povratak u Belfast bio je gorko razočaranje za Rogera, koji se pripremio na novu mačju borbu s Carolinom. No ona je otputovala u Pariz, i pomisao da se tamo zabavlja s Claude Moreausima jako ga je uznemiravala. Poslije veličanstvenog Dvanaestog povukoše se Hubbleovi na svoj posjed nedaleko od Londonderryja, gdje se Roger i Arthur zaposliše da učvrste lovište Hamiltona Walbyja i da se otarase Glendona Rankina. Rankin je dobio svoj otkaz u obliku hladnog, bezličnog pisma. Dobit će primjerenu doživotnu mirovinu i pravo na uporabu grofovske ljetne kuće u Škotskoj. Progonstvo bez sučeljavanja. Bila je to jednaka taktika koju je on primjenjivao da bi se s grofovske zemlje riješio neželjenih zakupaca i neprijatelja. Rankin je znao kako bi to išlo dalje. Iščeprkat će mnoštvo neriješenih zlodjela i zloupotreba protiv zakupaca i naprtiti ih njemu da bi se spisi o njima mogli zatvoriti. Poslije njegova odlaska bit će puštena u opticaj govorkanja o njegovim prijevarama. Tada će Roger Hubble velikodušno dati javnu izjavu kako ne želi da se obitelj, koja je grofove služila tako odano, blati i da pušta da stvari legnu bez istrage. Glendon Rankin je i sam dovoljno često poslužio kao krvnik te je znao da žrtva nema nikakvih izgleda, pa ni onda kad je žrtva on sam. Naposljetku se i on povuče mirno. Protestanti nisu ni o čemu drugom govorili nego o dolasku lorda Arthura u Hubble Manor, njegovu zalaganju za Hamiltona Walbyja i očuvanju unije s Engleskom. Uoči Dana učenika na zemljištu Hubble Manora podignuti su golemi šatori u kojima će okupljeni jesti i spavati, a Londonderry se pripremao za novu bitku za Ulster. Podzemni tokovi ljetnog vrenja prokuljali su na površinu iz najdubljih izvora pravednog bijesa, spremni da na najsvetiji dan oranjaca snažno provale. Uoči velikog događaja Inishowen je tri dana za redom bičevala bura, koja je, činilo se, svjedočila da je i sam Svemogući osobno uočio situaciju u Ulsteru i glasno objavio svoju suglasnost. Hubble Maitor uzdrhtao je pod udarcima biča, dok su jarke munje i tutnjava gromova oživjeli stare sablasne priče o dvorcu. Lord Roger je radio u knjižnici ne dajući se smetati pucnjavom i praskovima, te podiže glavu tek kad se na vratima čulo uporno kucanje. - Naprijed. Njegov otac uđe očito uznemiren. - Da, oče?

- Netko je stigao. - Tko? - Neki svećenik Maclvor. - Maclvor? To mi ime nije poznato. - Bolje će biti da ga pogledaš. Neobičan tip - reče Arthur. Roger pođe za ocem u glavno predvorje. Tamo je stajao čovjek od nekih sto i šezdeset i pet centimetara. Vani, nova salva udaraca groma protrese krov dvorca. Čovjek je bio zaogrnut u mrku, prezbiterijanski sivu kockastu pelerinu, a glava mu je bila pokrivena mekim pustenim šeširom široka oboda. Premda ga je do ulaza dopratio sluga s kišobranom, bilo je na njemu tragova kiše. Lice mu je sjalo od vode, a sa ruba šešira je kapalo. Roger mu priđe. Došljakovo lice bilo je glatko kao u djeteta, a usnice tanke. Oči su izazovno motrile. - Moj sin, viscount Coleraine - reče Arthur. - Oliver Cromwell Maclvor - odgovori propovjednik zvučnim baritonom, koji je opovrgavao njegov malen rast. - Ne mogu se prisjetiti - reče Roger. - Jeste li došli s kojom od oranjskih loža? - Trebalo je da dođem sa sir Frederickom Weedom. Poranio sam. - Oh, da, oprostite mi - reče Roger. - Na putu sam obavio još neki božji posao i stoga došao sam. - Pozdravljam vas najsrdačnije. Oče, svećenik je pozvan ovamo na zahtjev sir Fredericka. Propovijedat će u katedrali. Vaše putne torbe? - Već su se pobrinuli o njima. - Jeste li večerali? Maclvor se osmijehne neobično cinično. - Kad se čovjek bavi božjim poslom, ponekad zaboravlja na jelo. - Onda molim, osušite stvari, a mi ćemo vam poslati nešto gore da prigrizete. Kod kamina bit će vam ugodno. Mogu li vam se kasnije pridružiti? - Kako god želite - odgovori Maclvor i pođe za slugom po stubištu. Pola sata kasnije Roger se zaustavi pred propovjednikovim vratima i pokuca. Iz sobe se začuje tiho, nejasno mrmljanje, koje se sa zapusima oluje čulo sad jače, sad slabije. Roger po drugi put snažno pokuca i ne dobije odgovora. Prigušeno krkljanje ponuka Rogera da provali u sobu. Oliver Cromwell Maclvor sjedio je ispred vatre klateći se naprijed-natrag poput starog Židova u molitvi, naizmjence krkljajući i prigušeno dašćući. - Zar vam nije dobro? - upita Roger. Odgovor je bio nerazumljiv. Roger priđe bliže da baci pogled na propovjednikovo lice. Blistalo je od znoja, oči mu bijahu uzvraćene da se vidjela samo bjeloočnica. - Reverend Maclvor! Ovaj se trgne iz transa i skoči na noge. - Tko vam je rekao da uđete! Prekinuli ste me! Van! Van! Roger začuđeno uzmakne. - Ne... čekajte - reče Maclvor i spusti se natrag u stolac. - Oprostite mi.

Pogledao je uvis, a po obrazima potekoše mu suze. - Znate li kako je to kad s vama govori Gospodin? Ne, razumije se da ne. Nitko to ne zna. Molim... molim, ostavite me nasamo... Kad je Roger izašao, Maclvor mirno priđe umivaoniku, uroni lice u vodu, zatim svojski prione k jelu, prilično oduševljen svojom glumom. Strašni lambezi tutnjili su od sela do sela poput plemenskih vijesti na crnom kontinentu. Oranjci u kiltovima stajali su ispred oranjskih zbornih mjesta u gradovima, selima i naseljima, ispunjajući zemlju svojim bubnjanjem. U vrijeme ljetnih parada ni jedno mjesto nije bilo pošteđeno od tutnjave bubnjeva i ni jedno dovoljno udaljeno za drski plesni paradni korak u povorci. Za Dvanaesti srpanj sleglo se u Belfast na desetke tisuća ljudi da proslave svoju potfjedu nad katolicima kod rijeke Boyne 1690. No vrhunac slavlja bit će u njihovom svetom gradu Londonderryju, gdje će odati počast svojem spasitelju, Vilimu Oranjskom. Stizali su vlakovima iz Coleraine i grofovije Tyrone, grofovija Donegal i Farmanagh i dolje iz Dublina. Doplovili su samo za to unajmljenim brodom iz Belfasta i grofovija Down i Antrim, iz Kanade, Engleske i Škotske, gdje su u Glasgowu oranjci bili najgorljiviji. Londonderry je bio ponovno opsjednut, no ovaj put potomcima nekadašnjih svojih branilaca. Kad su sve bratske kuće bile popunjene, po brežuljcima uz obalu i na zemljištima Hubble Manora pružile su se skupine šatora nalik drevnim vojničkim logorima. Svaka kuća i koliba lojalnih obitelji istaknula je Union Jack uz bok ulsterskoj Crvenoj ruci. U glavnim gradskim ulicama i na trgovima podignuto je stotine slavoluka, okićeno cvjetnim girlandama i portretima obožavanog kralja Billyja i kraljice Viktorije te natpisima BOŽE BLAGOSLOVI IMPERIJ, BOŽE ČUVAJ ULSTER, PAMTIMO 1690! i BOŽE ČUVAJ NAŠU KRALJICU. Klanovi su toga svetog dana hodočastili u sveti grad da proslave pobjede stare stoljeća nad papistima i croppyjima na Boynei i kod Enniskillena, kod Aughrima, na trgu i Dolly's Brae. I danas, na najsvetiji dan od svih svetkovina, pobjedu unutar bedema Derryja. Na obali istočno od Inishowena, s obiju strana rijeke Foyle, krijesovi su obasjali nebo paklenim bojama. U Londonderryju, u Irskoj ulici, u luci i na starom gradskom bedemu odjekivala je otrcana pjesma »Protestantski momci«, a za peni dobar je oranjac mogao udariti nogom u stražnjicu papinu sliku i priliku od krpa. S obzirom na predstojeće izbore, u kojima su i katolici dobili pravo glasa, ovogodišnja je obnova protestantskog žara poprimila oblik svetog rata. DESETO POGLAVLJE Drhtao sam od uzbuđenja kad mi otac reče da ću s njim u Derry na sastanak svih kandidata Irske stranke iz triju grofovija. Pohitao sam poznatim putem ukoso

dvorištem i preko zida do kuće Larkinovih. Iz nje je dopirala glasna Tomasova i Finolina prepirka i ponukala me da se zaustavim ispred staje. - Gadan trenutak da te pozovu u Derry - rekla je Finola - kad su oni poludjeli oranjci spremni na divljanje. - Mislim da je Kevin O'Garvey taj sastanak sazvao namjerno - odgovorio je Tomas. - Hoće da steknemo pravi dojam o trenutnom rasploženju protestanata. - Kao da ga ne znamo kraj tog njihovog bubnjanja po cijeli dan i do pola noći. Kao da ne čujemo iz krčme te njihove strašne pjesme. Gotovo se čovjek više ne usuđuje do crkve... ali to ti ne možeš znati. - Ah, ženo, tvoj glas bi mogao razbijati kamenje. - Kao da nije dovoljno što ti odlaziš u Derry nego moraš voditi i Conora, je li? - On će te bubnjeve morati slušati cijelog svog života, ženo. Što prije sazna o čemu se radi, to bolje. - A Liam ih valjda neće slušati? Misliš li da je pravedno da Conora vodiš a Liama ostavljaš, kad si već upro da vučeš djecu u Derry? Što će biti s Liamom? - Netko mora obaviti poslove. Conor kao najstariji ima prednost. - Hajde, reci to Liamu. On se ljuti i ima pravo. Ovog ljeta već treći put odlaziš s Conorom, a Liama ostavljaš. - Sad je dosta! - reče Tomas tonom koji je označio kraj razgovora. Premda mi je Conor bio najbolji prijatelj, Finola je imala pravo. Tomas je uvijek preskakao Liama, a ovoga je to jako ogorčavalo. Conoru je bilo nelagodno što mu se daje tolika prednost. Pokušao je to više puta objasniti ocu, ali je Tomas ostao gluh. Nije bilo dvojbe u to tko mu je ljubimac. Nakon pristojne stanke ušao sam u kuću Larkinovih i objavio da ću i ja u Derry. Vijest je bila primljena hladno, jer Tomas samo naredi Conoru i meni da upregnemo konje u kola kojima ćemo svi zajedno putovati. Bile su to velike taljige sa četiri kotača i visokom ogradom od dasaka; služile su za utovar žetve a ponekad i za prijevoz ljudi - nije to baš bila kočija njegovog gospodstva s četveropregom, ali dovest će nas do Derryja. I Daddo Friel, koji je obilazio okrug korteširajući za Kevina O'Garveyja i stoga je spavao u kući Larkinovih, čekao je prijevoz u Derry. Tomas ga izvede iz kuće i podigne na kola gdje smo ga Conor i ja udobno smjestili u sijeno. Posjedali smo svaki s jedne starčeve strane, jer bila je rijetka čast voziti se s njim tako dugo i dobiti odgovor na sva pitanja koja nam padnu na pamet. Moj otac ubaci u kola vreću s hranom i sjedne na vozačko sjedalo uz Tomasa. Tad su se morali oprostiti od svojih žena, a one su stajale tako smrknute kao da odlazimo na naš posljednji put do »vješala«. Moji roditelji nisu marili da javno iskazuju osjećaje, ali Larkinovi bi se obično prije svakog puta zagrlili i poljubili. No danas Tomas samo mahnu, popusti kočnicu i potjera konje. Tri noći ranije oružnici su kod udovica izveli podmuklu i uspješnu raciju i razorili njihovu pecaru. Osim toga zatvorili su i skladište rakije u selu. Selo je gadno ožednjelo i stoga moradosmo stati kod Dooleyja McCluskeyja da za put kupimo nekoliko boca legalnog viskija.

Tomas zaustavi konje u hladu »vješala«, a moj otac skoči s kola i pođe u gostionicu. Tih dana raskršće je bilo puno trezvenjačke braće iz gradića i došljaka koji su prispjeli na oranjske svečanosti. - Seamuse! - poviče Tomas prema stražnjem dijelu kola. - Da. - Gurni glavu u krčmu i pogledaj što je s tvojim ocem -reče Tomas. - Bolje se ne izlagati dok ta gomila ovdje postajkuje. Točionica je bila ispunjena zabranjenim duhanskim dimom i vonjala po zabranjenom pivu i zabranjenom viskiju. Polovica trezvenjačke braće bila je mrtvo pijana. Stisnuo sam se na ulazu i promatrao kako moj maleni otac, ne gledajući lijevo ni desno, krči put kroz bučno mnoštvo. Dooley McCluskey drhtao je od uzbuđenja zbog brzine kojom je povlačio šilinge preko tezge. Stigavši do tezge, moj otac nervozno zabubnja prstima ne bi li svratio pogled škrca na sebe. - Treba nam šest boca - reče mu - pola na Tomasov, a pola na moj račun. McCluskey je mrzio veresiju i zbog nje svaki put stenjao, no kako su boce bile za Tomasa Larkina, ipak ih, brundajući, iznese. Šest je boca bilo previše, otac ih nije mogao sam nositi, stoga se progurah da mu pomognem. - Hej, Paddy - javi se neki glas iza mog oca. O joj, to nije slutilo na dobro. Pripadao je nekom došljaku koji se privukao k tezgi i očito zaključio da je otac premalen a da bi predstavljao neku osobitu opasnost. - Hej, Paddy - ponovio je - vidio sam te kako dolaziš. Ako budeš još polaganije plazio, susrest ćeš na povratku samog sebe. Dooley nervozno oblizne suhe usnice i gurne boce preko tezge. U prostoriji zavlada tišina. Svi su gledali jadnog Fergusa. - Oh, ta to je ispičutura. - Ne gubi vrijeme s njim, Malcolme, na njemu nema masti da ispečeš jaje. - Da nema ušiju, šešir bi mu spao na ramena. - Čujem da je pustio zaliske jer mu je brat ponio brijač u Ameriku. - Pazi da mi ne posrneš s tim bocama, Paddy. Otac pruži dvije boce meni, a sam, pričinjajući se da ništa ne čuje, uze ostale. No sad mu taj Malcolm prepriječi put. Ja sam se u međuvremenu progurao do vrata. - Gore po ljestvama, dolje po užetu... Bog blagoslovi kralja Billyja i poserem ti se na papu. Je li tako, Paddy? -reče taj tip Malcolm. - Makni mi se s puta - izusti otac tiho. - Da, ali ne prije nego što izmoliš jednu Zdravomariju. U točionici je bilo tiho kao u crkvi. Dooley McCluskey se nekoliko puta prekriži, dok su moj otac i taj Malcolm mjerili jedan drugog. Malcolm se očito nije šalio. Bio je pijan, podmukao i krupan - gadna kombinacija. Tad osjetih nekog iza leđa. Hvala Bogu, bio je to Tomas Larkin. Ljudski se zid ispred mojeg oca raspline, a ostade samo Malcolm. Otac prođe mimo njega i izađe netaknut. Nezadovoljno mrmljanje poprati Malcolmovo kukavno držanje. On nato povuče svoje hlače i značajno krene prema Tomasu.

- Stani brate Malcolme - pozove ga Luke Hanna. - Ne zaustavljaj ga, Luke - reče Tomas. - Htio bih upoznati tog brata. No brat Malcolm je, činilo se, bio sretan što ga je netko odvratio, te se mrmljajući i brundajući vrati k tezgi. Kad je Tomas zakoračio za njim, Luke mu stane na put. - Zaboga, Tomase - reče. Tomas Larkin promjeri cijelu točionicu onim svojim razornim prezirom. - Izbaci ga - reče Lukeu. - Hoću. Luke pođe za Tomasom iz krčme i položi mu ruku na rame. - Žao mi je, Tomase. - Ti si to mogao spriječiti. - Ne ljuti se. Oni su, da tako kažem, kao djeca na prvom proljetnom sajmu poslije ljute zime. Naprosto razigrani. Ne bih bio dopustio da se bilo što dogodi. - Znam je dobro kakvi su - odgovori Tomas. - Malcolm nije loš momak. Kod svoje kuće nije gori od mene. - Možda. Možda su, kad su sami, posve podnošljivi. Ali kad su u gomili i nose tu prokletu ešarpu, postaju čopor životinja. - Hej, stani malo... - Čopor prokletih, prljavih, proždrljivih životinja. Njih dvojica bili su većinom prijatelji. Ako ništa drugo a ono su bar naučili kako da se podnose. Sad su obojica bili povrijeđeni. Moj otac odvede Tomasa, a uvrijeđeni Luke Hanna ostane stajati ispod »vješala«. Veličanstveno sam spavao i sjećam se ulaska u Derry samo u polusnu. Vatre i bubnjevi razbili su mrak i tišinu noći. Prošli smo kroz neprijateljske položaje na brežuljcima oko grada. Svi škotski klanovi bili su u svojim logorima, uzbuđeni sutrašnjom bitkom. Mi smo bili u nizinama gdje su se nekad okupila naša plemena odjevena u krzno, oboružana kopljima i lukom, gdje je naš kralj, s parom vučjaka na remenju, pozvao svoje poglavice k vatri da se posavjetuju kako da protjeraju uzurpatore. JEDANAESTO POGLAVLJE Premda je kuća Kevina O’Garveya u Bogsideu bila lijepa kao i svaka druga, Teresa O'Garvey je ispred kuće sadila krumpir a iza nje držala svinje i perad. Gredice krumpira, ostatak iz vremena gladi, bile su neka vrst osiguranja, a životinje su držali zato što bi ih netko uvijek darivao Kevinu umjesto odvjetničkog honorara. Kevin je iznad staje podigao kat i tu su noćili članovi Zemaljskog saveza koji su bez prestanka dolazili sa sela u grad s raznim podnescima. Tu smo sad i mi spavali. Od uzbuđenja što smo u Derryju, probudili smo se još prije pijetlova. Naši očevi i Daddo Friel već su bili otišli. Brzo smo se odjenuli, poprskali na pumpi lica

i požurili u kuhinju, gdje se uz kašu i zobene kolače okupilo tucet ili više posjetilaca. Tomas nam je rekao da se tog dana sami zabavimo jer će oni biti zauzeti i strogo nas opomenuo da se držimo dalje od proslave Dana učenika. Izašli smo iz kuće O'Garveyjevih džepova otežanih sa po dva penija i s teškom dilemom da li da tu nečuvenu svotu potrošimo u pekari ili u slastičarnici. Kad smo, rvajući se s odlukom, prolazili ispod gradskog zida, poče nam se iz središta grada rugati glazba, a stup u spomen protestantskom svećeniku Walkeru, koji je spasio Derry od opsade kralja Jakoba, iskrsne pred nama poput oštre opomene. Po načinu kako je Conor pogledavao uvis mogao sam razabrati što mu se vrze glavom. - Znam što misliš - rekoh. - Očevi će nam oguliti kožu. Osim toga, tamo gore je preopasno. Za dječaka poput Conora Larkina iskušenje je bilo preveliko. - Ti možeš ostati, ako hoćeš - odsiječe. - Naći ćemo se kasnije. - Conore! Čekaj, idem s tobom. Zapravo nisam htio ići, ali ni ostati. O Isuse, Patriče i Marijo, srce mi je tuklo pod grlom dok smo jurili uzbrdo vanjskom Biskupovom ulicom, i ja se križao svakih deset metara. Ispod Biskupovih vrata Conor naglo uspori, i ja se već ponadao da će kakvo čudo promijeniti njegovu nakanu. Nije promijenilo. - Ponašaj se kao protestant! - reče mi on. - Kako? Pogledaj moju kosu. Crvena je kao plamen. Ako me uhvate, ošišat će me. - Eh, nije važno izgubiti kosu sve dok ti glava ostane na ramenima. Ušli smo u četvrt zabranjenu za nas, unutarnju Biskupovu ulicu. Tamo smo vidjeli više Union Jack-zastava i ulsterskih barjaka no što ih je moglo postojati. Gurnuo sam što sam prirodnije i nenapadnije mogao ruke u džepove, nastojeći dokazati svoju bezbrižjjost fućkanjem, ali su mi usta bila presuha čak i da pljunem. Smionost mi je vidljivo porasla kad sam uočio da nas neće zamočiti u katran i uvaljati u perje. Potrčali smo na krunište zida i odatle smo mogli promatrati komešanje u gradu. Odjednom svjetina nagrne Biskupovom ulicom, prijeđe trgom i svrne dolje k Shipquay Gate, gradskim vratima najbližim rijeci Foyle. - Oh, pogledaj, Conore! - povikao sam, pokazujući most. - Isuse! - reče on. - Isuse! Brzo smo Se našli na najboljem vidikovcu u cijelom Derrvju i odatle gledali razrogačenih očiju. Preko mosta Carlisle, uz glazbu koja je treštala »Naprijed Kristovi vojnici!«, kuljala je crna masa. Za njom su se kotrljale pozlaćene kočije pune visokih ličnosti i aristokracije. Prepoznao sam lorda Hubblea sa sinom i majora Hamiltona Walbyja. Za kočijama svečano su marširale legije oranjaca u tvrdim crnim šeširima, crnim odijelima i s crnim smotanim kišobranima - sve u skladu sa crnim razjapljenim ustima. To crno more i njegovi crni valovi bili su poprskani kitama narančastih ljiljana, simbola oranjskog reda, i divljim karanfilima u spomen kralja Billvja, koje su oranjci, već prema tome jesu li pripadali purpurnoj, grimiznoj, crnoj ili plavoj loži, nosili zataknute za šeširom, u zapučku ili udjenute u ešarpu.

Uz to su se raznobojnim vrpcama na prsima hvastali svojim vojničkim zaslugama za kraljicu. Slijedile su glazbe, glazbe i opet glazbe. Nabrojio sam ih sedamdeset. Ispred zastave svake lože stupali su gajdaši, frulaši, bubnjari i harmonikaši. Premda nismo umjeli jako dobro čitati, razabrali smo neka imena. Bila je tu loža Oliver Cromvvell i Branitelji Derrvja, pa Sinovi kralja Vilima i Vjerni plavi momci Colerainea i Odani pekari Belfasta i Lojalni lučki radnici Londonderrvja (nazivali su Derry Londonderryjem) i Časni borbeni momci Enniskillena i Momci imperija i, razumije se, Potpuni trezvenjaci iz Ballyutoguea. Na drugim barjacima i na bubnjevima pisalo je »Vjera naših otaca«, »Pamtimo Boyne«, »U slavno sjećanje, s ljubavlju i poštovanjem, na dobrog kralja Billyja«. Svaku ložu predvodio je propovjednik. Čovjek uz njega nosio je baršunast jastuk s biblijom u staklenoj kutiji a na njoj krunu. Uz nosača Biblije stupao je drugi s isukanom, blistavo osvjetlanom sabljom. A ja sam bio uvjeren da smo od svih kršćana mi najluđi! Navirali su preko mosta i niz ulicu Foyle uz obalu, prolazili kroz gradska vrata Shipquay u središte grada opasano zidom, uzbrdo i glavnim trgom mimo tribine na kojoj su sad stajali svi dostojanstvenici. Prošavši trg, redovi su se rasipali, i neki se zatim popeše stepenicama na bedeme. Tamo je već bilo tako gusto da se nisu mogli pomaći, ali su i dalje stupali na mjestu i njihov topot muklo je odjekivao. Nanizali su se iznad siromaškog dijela Bogsidea ispunjenog straćarama. Jedni su pjevali jednu pjesmu, drugi drugu, glasovi su se sukobljavali i loše zvučali. Conor i ja progurasmo se u blizinu dvadesetak lambega poredanih u jednom redu. Bubnjari su mahnito udarali. Kožnato remenje oko zapešća zasjeklo im se u meso i ubrzo je koža bubnjeva bila poprskana krvlju. Još se pamti onaj dan, pred više do dvjesta ljeta, kad preko zida Derryja ne smjede pomoliti glave, buntovnička četa. Jer Jakoba smo i njegove ljude, odbili od Biskupovih dveri, mačem i štitom, sa srcem u ruci, u bijeg smo natjerali zvijeri. I dok potocima krv se lila, mnogu dugu zimsku noć, znali smo da je uz nas Bog, i da će nam u pomoć doć. Na taj smo bedem hrabro stali, na smrt spremni i na boj, i pobjedničku stekli slavu, i uzdignuli barjak svoj.

Zviždeći i trubeći, urlajući i bez prestanka bubnjajući posizali su u džepove i prosipali bakrenjake dolje na Bogside. Počeo sam tako drhtati da me Conor morao ogrliti. - Papinske svinje! - Dolje Parnell! - Nećemo Zakon o autonomiji! - Seremo na papu! I tad nam nebo pomoć posla, uslišav molitvu strasnu, nemoćno užasnut Jakob vidje, gdje brvno na Foylei prasnu. Kad brod na valu brvno razbi barjak što plutaše sam trinaest dječaka učenika radosno izvuče van. Za boj spremni, bez uzmaka, hrlimo tamo gdje dužnost nas zove, sa srcem u ruci, mačem i štitom, čuvamo stare bedeme ove. Bilo mi je tog dana dosta protestanata. Čeznuo sam da siđem s bedema, dolje u okrilje Bogsidea i mojeg oca, ali Conor Larkin sve se više uzbuđivao, pa me vukao za ruku trgom. Oh, Isuse, kako mi se moja crvena kosa činila crvenom! Oranjci su se raspali u male, nepovezane skupine, mnogi su još stajali na bedemima, drugi su plesali na ulicama i mahnito pjevali. Tad svi krenuše prema anglikanskoj katedrali, kamo su se u pratnji oružriika već bili uputili dostojanstvenici s tribine. - Vidi - reče Conor - eno opet grofa od Foyle i cijele hrpe njihovih. - Oh, Conore, molim te, molim te, hajdemo odavde. Ali Conora je katedrala privlačila poput divovskog magneta, što nije moglo dobro svršiti. Crkveni trg punio se visokim ličnostima, pridizale su cilindre, klanjale se damama, svečano se rukovale i ulazile u crkvu. - Idemo unutra - reče Conor. Ščepao sam željeznu ogradu. Conor me stane vući. - Hajde, Žgoljo, uvući ćemo se otraga. - Kad sam shvatio da misli ozbiljno, još jače zgrabih ogradu. - Čuj, Seamuse, kad jednom uđemo u zvonik, ne mogu nas više opaziti, a odanle možemo vidjeti sve. - Conore - preklinjao sam - znaš da je smrtni grijeh ući onamo. Za to i za sve ono što smo danas izveli gorjet ćemo u paklu deset tisuća godina. Ispustio me i krenuo prema zvoniku sam. Ni sam ne znam kako sam se našao uz njega. Smješkao mi se i bubao mu u rebra dok smo se šuljali gore u carstvo bez kraja i konca. Misa je bila odslužena na jednoličnom engleskom. Lord Arthur Hubble sjedio je iza oltara u jednom od đakonskih stolaca, koje su sad zaposjeli vlastelini, oranj-ski veliki meštri, aristokracija, vojne ličnosti i visoki činovnici. Izvana je lord .Arthur djelovao smireno, no u njemu je kuhalo. Napokon će taj strašni mjesec završiti, i on će iz te ulsterske more moći pobjeći Clari. Bacio je pogled na Rogera u obiteljskoj klupi. Progutao je Rankina kao miša s krznom i repom i upustio se u pothvate koji su Arthura užasavali. Do Rogera sjedio je Frederick Weed, grubijan i nasilnik, s izgledom zadovoljnog sitog mačka.

Arthur se nemirno promeškolji u stolcu nalik na prijestolje. Do njega je užasni svećenik O. C. Maclvor orgazmično puhao, što je Arthura još više uznemiravalo. Činilo mu se prostačkim što im je uopće palo na um da takvu osobu dovedu u katedralu. O. C. Maclvor osjećao je nelagodnost lorda Hubblea. Usprkos svom glatkom licu i prividno anđeoskom izgledu, umio je ljude oko sebe uzvrpoljiti. Proučavao je unutrašnjost katedrale kao vuk koji se približava svom plijenu. Enoch Maclvor promijenio je ime baš kao što je mijenjao i sve drugo kad je to služilo njegovoj svrsi. Današnji je dan trebao biti divovski skok za njega, no ako ga je to uzbuđivalo, nije to ničim odavao. Blago se smješkao i kimnuo svom zaštitniku sir Fredericku dolje na klupi među moćnicima i bogatašima. Odsad će čekati pravi trenutak i služiti tim moćnicima i bogatašima dok mu bude odgovaralo. Neće više propovijedati u vjetrom šibanim šatrama gdje vjernici daruju penije, niti dovoditi groteskne predstave s lažnim »obraćenim jezuitima« u Belfast, ni jeftino se kreveljiti u izvođenju hinjenih crnih misa da bi zastrašio pastvu, niti izvoditi trikove s iscjeljivanjem, niti otimati maloljetne katoličke obraćenike koje je on »prosvijetlio«, neće više biti tobožnjih udovica, ni lažnih teoloških diploma. Od danas će propovijedati u pravim hramovima Božjim, a ono visoko i moćno đubre tamo dolje naučit će da ga poštuje... ne, da ga se boji. Zure u mene, mislio je. Htjeli biste znati, zar ne, što vam taj maleni čovjek može reći? Eh, pa samo čekajte, drage dušice, samo pričekajte. - ... Sa zadovoljstvom ustupiti propovjedaonicu danas, na Dan učenika, bratu Oliveru Cromwellu MacIvoru, koji nam je došao iz Belfasta za ovu svečanu priliku - reče anglikanski biskup dostojanstveno i siđe s propovjedaonice. Oliver Cromwell Maclvor ustane. Njegov sitan rast i dječački izgled izazovu mrmljanje. Polagano, smišljeno, zakoračio je prema svojoj sudbini. Frederick Murdoch Weed brzo pokaže palcem prema gore i namignuvši potapša Rogera po leđima. Maclvorov tričetvrt kaput i hlače do ispod koljena bili su stroga kroja kakav su čitavo stoljeće nosili jednostavni škotski propovjednici ispunjeni žarom reformacije i pobožnošću. Tromim pogledom preleti svoje slušateljstvo, upravljajući njime teatralnim gestama. Kad je privukao potpunu pozornost, gromoglasno grune... - Kult Sotone caruje! - Tutanj njegova glasa prestraši vjernike. - Povijest nam ukazuje da se kult Sotone i buđenje uvijek iznova ponavljaju - kult Sotone i buđenje. Od velike reformacije traje neprekidna borba protiv zla, i kad god nas je ono gurnulo do ruba, došli su anđeli da nas spase, da nas očiste, da u našoj zemlji ponovno uspostave čistoću. Sumnje su nestajale. S grlenim R u riječi reformacija, i kao da muklo udara izgovarajući riječ »bog«, prešao je u ritam i naglašavanje koje je u potpunosti bilo njegov vlastiti pronalazak. Razornom snagom u riječima tkao je opčinjavajuću priču o narodu, suprotstavljajući dobro reformacije katoličkom zlu u igri kraljeva i kraljica za englesko prijestolje. Rogeru se sve to činilo presitničavim, ali ga je istodobno zapanjila snaga kojom je Maclvor prikovao slušateljstvo.

- Kad su sotone u Vatikanu pokušale da nas gurnu u tminu, Oliver Cromwell je pokrenuo snažan izvor pobožnosti i očistio ovu grijehom opsjednutu zemlju. Maclvor siđe s propovjedaonice i ushoda se od jednog kraja oltara do drugog, okrećući se redovima dostojanstvenika, lomeći ruke, glave pognute u dubokoj poniznosti, dozivajući bijes, spuštajući glas da vjernike kao prijatelje i sebi jednake uljulja u povjerenje, a zatim ih izruži. Puštao ih je da pogađaju... hoće li sad udariti oštro ili blago? Hoće li hvaliti ili osuđivati? Sve je, činilo se, bilo u njegovoj moći, neobičnoj moći, koja je usisivala, satirala, tješila. - Gdje vlada Rim, tamo zadah truleži ispunja zrak a poročnost ulice. Jer Rim je kaljuža! Papizam znači vječnu noć, propast demokracije i slobode! Glas mu siđe s visina te se stiša toliko da su svi bili primorani napeto slušati. U tim napola prošaptanim odlomcima Oliver Cromwell Maclvor oda vjernicima da on s Bogom ima poseban odnos i da njegovim posredstvom mogu najbolje, ako ne i jedino, doći do odrješenja. Pažljivo vježbanje glasa i glume i to što je kao putujući propovjednik proputovao jug Sjedinjenih Država odbacivali su sad sjajne plodove. - Dakle, prijatelji - reče utješno - u tišini svog razmišljanja molio sam znak i dogodilo se da sam dobio nedvojbenu poruku. Jedno znam pouzdano, prijatelji. Znam zašto ste ovdje. Znate li vi zašto ste došli ovamo? Vjerujete li da je to slučaj? Ušutio je i upro prstom u sredinu katedrale. - Znaš li ti? - A zatim na Rogera Hubblea. - Znaš li ti? - Obojica, Roger i biskup, pocrvene. Sad kad je izdvojio jednog od moćnika, Maclvor tresne šakom po propovjedaonici. - Bog mi se ukazao u noći i objavio da ste vi njegov izabran narod! I rekao je da vam zapovjedim da spasite njegovo najplemenitije djelo, reformaciju! Ustajte, vojnici Božji, ustajte! U oči Olivera Cromwella Maclvor navrnuše suze. - Kako je on dobro odabrao svoje bojište! Opsada Derryja 1689. nije bila nipošto beznačajan trenutak povijesti. Bog je doveo jednostavne, poštene, radine, pobožne protestante, podanike reformacije, u zidine Derryja i rekao ... »Ovdje se bije moja bitka«. Bog je potaknuo onih trinaest posvećenih učenika da zatvore gradske dveri pred papističkom vojskom! A... unutar tih svetih, krvlju poprskanih bedema... umirali su sinovi u naručju majki. Majke... u naručju svojih muževa, a starci na rukama mladih. Mladi, anđeoski u duši čista, srca, podigoše oči k Bogu i umirahu slaveći njega. Tisuće naših voljenih predaka umrlo je u toj okrutnoj i neljudskoj papističkoj sramoti. Usprkos izdaji otpadničkog Lundyja koji se prodao neprijatelju, nisu se dali slomiti. Usprkos gladi, usprkos okrutnosti vjetra i kiše, oni su... znali... da moraju ustrajati i izboriti Božju bitku. A Bog je gledao dolje i rekao: »Da... vi ste moji, a ja sam vaš«. A vi znate što je Bog tad učinio, zar ne? Bog je razbio branu na rijeci Foyle, dokrajčivši tako opsadu i oslobodio svoj narod! Po prvi put u tom časnom Božjem hramu zaori pljesak, a ljudi poskakaše na noge. -...a kasnije, prijatelji - reče Maclvor, plivajući na valovima oduševljenja koje je potaknuo - na Bovnei, gdje su otpadnički Jakob i njegova papistička rulja

čučali čekajući bitku, naš voljeni kralj Vilim, ranjen u desnu ruku, uze mač u lijevu i na konju bijelom poput alaba-stera baci se u njegove redove. Uzdrhtavši, Jakob se okrene i pognut pobježe, a njegova rulja za njim, i time je zauvijek dokrajčena vladavina Rima! - Aleluja! - Bože, štiti kralja Billyja! - Sjetite se zidina Derryja! - Isuse! Ja te vidim... Isuse! Nesuzdržani povici ispunjavali su crkvu sve dok Maclvor nije podigao ruke i prekinuo ih. On se tad obori na njihov nemar i napuštanje drevnih obveza. Tako ih je žestoko korio da su se njihove aleluje pretvorile u cviljenje i pokoru. Sad je došao trenutak da ih on, Maclvor, izvede na put pravednosti. Hubbleovi, otac i sin, bili su posve poraženi vlašću tog čovjeka nad mnoštvom. Maclvor stiže do vrhunca svoje velike arije. - Mi smo nasljednici veličanstvenih pobjeda na Bovnei i u Derryju. Naša sloboda, naš čist, pošten protestantski život, naš povlašten položaj, naš parlament sve je to posvećeno svetom vodom Boyne! Bože, hvali našeg spasitelja, Vilima Oranjskog, koji nam je poklonio slobodu ... pravdu... Božji strah... slava, slava, slava! - Isuse, spasi me! - Oče, ja ti se vraćam! - Aleluja! - Bože, čuvaj brata Maclvora! Dok su povici odzvanjali s greda katedrale i bujali, O.C. Maclvor zareda prolazom lađe dijeleći blagoslove, dodirujući ruke, dobacujući uobičajene riječi, a onda se vrati na propovjedaonicu i raširi ruke da prigrli svu svoju novostečenu djecu. - Pomolimo se - reče, na što biskupu odlane. Polagano, klonulih koljena, u mješavini straha i obožavanja, pastva se podiže. Kad su pognuli glave, u muškarcima je kipio pravedan bijes, a na ženskim šeširima drhtalo papirnato cvijeće. - Hoćeš li nas blagosloviti, Bože? Obećao si mi da ćeš to učiniti. Mi smo tvoj narod i u gorkoj smo nevolji. Crni oblak papinstva ponovno se nadvio nad naš voljeni Ulster. U ovom istom trenutku kad slavimo tebe, našu demokraciju, našu slobodu, naš miroljubiv i skrušen kršćanski način života i našu voljenu kraljicu, papini zastupnici snuju, čak i ovdje u našem svetom gradu Lnndonderryju, našu propast. O, Bože, blagoslovi svoje kišćanske vojnike i udijeli im snage da budu spremni za vječnu borbu protiv sotonskih bogohulnih papista... amen. Conor i ja čuli smo svaku riječ. Iz zvonika moglo se ući u crkvu baš nad samim korom. Tamo smo se sklupčali ispod ograde i povremeno provirivali. Sad smo se odšuljali natrag u zvonik i raširenih nogu, da stepenice ne bi škripale, silazili tiho, tiho, tiho, okolo naokolo. Naposljetku smo se spustili. Podigao sam rezu. Vrata su bila zaključana! Sveta majko Božja, pomozi mi! I Conor pokuša,

ostala su zaključana. Bila su tu još jedna vrata, ali bili smo sigurni da se kroz njih iza oltara ulazi ravno u crkvu. - Bit će bolje da se pritajimo dok ne isprazne crkvu -prošaptah. - To ne možemo - odgovori Conor. - Što ćemo ako i ta vrata zaključaju? Onda možemo umrijeti u zvoniku. - Oh, Bože, mene je strah. - To nam neće pomoći - reče Conor. - Ako hoćeš sačuvati glavu, a i kosu, počni je upotrebljavati. Moje oči vidješe slavu, Kako dolazi Gospod, I kako gazi vinograd, Gdje zasađen gnjeva je plod. - Jamačno možete jače pjevati u slavu Božju - poviče taj strašan propovjednik. - Glasnije vi tamo na galeriji da vas on mogne čuti! Pjevajte tako da on dođe u Ulster i spasi nas! Pjevajte, braćo, pjevajte sestre, pjevajte! - Conore - rekoh ja - da pričekamo i pokušamo pronaći izlaz kasnije. - Možda - odvrati Conor - ali kako ćemo ga naći u tmini? - Conore, bojim se. Umjesto nas odluku je donio radoznali služitelj, koji je zacijelo čuo naše glasove pa je otvorio vrata zvonika; stajao je tamo, zastrašujuća prilika visoka oko dva i pol metra, i prepriječio nam put. - Naprijed, trči! - poviče Conor i trgne drugo krilo. I eto nas - žrtvene janjadi na anglikanskom oltaru. Gloria, gloria, aleluja! Gloria, gloria, aleluja! Gloria, gloria, aleluja! Njegova istina nastupa... Propovjednikov glas zaori crkvom. - Ah, vas tamo na balkonu čujem, pjevate mnogo bolje od ovih tu dolje. Zar ćete vi dolje dopustiti da vas oni na balkonu nadjačaju? Upravo kad se okrenuo, uletjesmo pravo u njega, i prije nego što se itko uspio sabrati, spuznusmo s oltara. Žene su vriskale kao da smo miševi u lordovoj smočnici. Conor pojuri srednjim prolazom, a ja za njim. - Zaustavite ih! Jedan stari vratar s oranjskom ešarpom zakrči nam put. Conor prigne glavu i iz punog ga zaleta tresne u trbuh; vratar se sruši hvatajući zrak, a mi preskočismo tijelo i očajnički potekosmo k vratima. Kad su popustila, posrćući protrčasmo predvorjem pa niz glavno ulazno stubište. - Ponašaj se prirodno! - zapovjedi Conor. Uspjelo nam je to samo nekoliko koraka, jer odmah nato istrčaše za nama vičući kao da smo im ukrali njihove zlatne svijećnjake. Letjeli smo kao ljetni kometi po sjevernom nebu, trčali krivudajući kroz mnoštvo mrtvo pijanih koji su još slavili. Na sreću, reagirali su mnogo polaganije od nas. Zasljepljujućom brzinom dočepasmo se Biskupovih vrata, odmaknuvši donekle od progonitelja iz katedrale. Odavde je, hvala Bogu, trebalo trčati još samo nizbrdo.

Pao sam i sigurno sam udario licem o kaldrmu, jer mi se u glavi zavrtjelo, a kad sam se pokušao osoviti, skljokah se; nije mi ostalo ni toliko daha da zazovem Conorovo ime. Zapuzah, s užasom gledajući kako Conor nestaje. - Prljavi mali papistički izrod! Skutrio sam se što sam bolje mogao. Od udaraca nogom činilo mi se da će mi popucati rebra. Očito sam se ispružio, jer kad sam pogledao gore, čovjek je bio nada mnom, vitlao je šakama i drmao me istodobno. Pomislih već da mi je odzvonilo, kad ugledah Conora s velikim kamenom u ruci. Zamahnuo je, i udarci prestadoše -čovjek se bez svijesti sruši do mene. Conor me osovi na noge. Vidio sam čovjeka s napola zgnječenim licem, ječao je, a iz usta i nosa tekla je krv. Hramljući pokušah trčati. Conor me podupre. Vika nas ponovno sustigne, i oko nas zaprašti kamenje. Conor se sruši pogođen u leđa. Pomogoh mu da ustane, podupirali smo se uzajamno i hramali dalje, a progonitelji su bili sve bliže. Oh, Bože, oče! Bože, majko moja! Conore... umrijet ćemo... Tad se dogodi čudo! Odjednom rulja zasta i poče uzmicati, a na nju poletje sitno i krupno kamenje. Oh, hvala Isusu, bile su to čestite katoličke kamenice iz Bogsidea, koje su nam štitile odstupnicu! I tako smo se nekako izvukli. Sjedili smo na općinskom bunaru hvatajući dah i plačući i poslije se odvukli do vode da se operemo i smislimo što ćemo slagati očevima da nam povjeruju. Bili smo raskrvavljeni, a odjeća u krpama. Pomišljali smo da pobjegnemo i pošaljemo im pismo, možda čak da iselimo u Boston. Mora da smo sjedili cijeli sat dok nije naišao jedan svećenik i za ruke nas poveo Kevinu O'Garveyju. Stajali smo pred Tomasom gotovo jednako ustrašeni kao i kad smo bježali iz katedrale. - Nekoliko dječaka je načulo da imamo po dva penija, i cijela jedna banda... - Da, moglo ih je biti deset ili dvanaest. - Da, i već odraslih. - Trčali su za nama s palicama. - I noževima. - A jedan je imao čak pištolj. - Jeste li sigurni, momci, da je bilo baš tako? - upita Tomas. Conor pogne glavu, zatrese njom i promrmlja nešto. - Što si rekao, Conore? - upita njegov otac. Conor ponovi, ali i opet nečujno. - Ponovi tako da te mogu čuti. - Bili smo u protestantskoj katedrali - reče on, a potom obojica udarismo u plač. - Pa dobro - reče Tomas - nađite dva jasenova pruta, vratite se ovamo i spuštajte hlače. Učinili smo kako nam je bilo naređeno i čekali golih stražnjica. Tomas je, kao i uvijek kad je bio ljut, izgledao dvostruko krupniji. Savio je jasenov prut šakom i nagnuo se nad nas. Mislim da se ovaj put čak i Conor pomolio. - Kajete li se? - upita Tomas.

- Da, ja se kajem - rekoh ja. - Još se nikad nisam toliko kajao... nikada... nikad... nikad. - Ne, oče. Meni je samo žao što je njihova crkva tako puna zla. Tomasov uzdah sigurno je čulo pola Bogsidea. Odbacio je prut i spustio se u slamu, rukama podbočio glavu i suzbijao suze što su mu navirale od smijeha. - Zadali ste nam užasnog straha. Navucite te svoje smiješne hlače i dođite ovamo. Ne vjerujem da mi je ikad bilo tako toplo, dobro i udobno kao tada u krilu Tomasa Larkina, koji nas ogrli svojim ručetinama. - Eh - uzdisao je uvijek nanovo - eh, sad znate. Ta gomila tamo dostatna je da čovjeka otjera natrag u katoličku vjeru, to je pouzdano. U katedrali je reverend Oliver Cromwell Maclvor bjesnio; dva mala papistička đavola oskvrnula su crkvu. Huškajući pastvu, izveo ju je iz crkve, pjevajući gromoglasnim baritonom »Naprijed Kristovi vojnici!« Krenuli su za njim pjevajući, ispunjeni gnjevom. Odmarširao je na trg i održao još jednu propovijed pod vedrim nebom, podbadajući ih riječima punim mržnje kao trozubima osvetničkih đavola. S trga masa prokulja, tražeći nešto na čemu bi svom bijesu dala oduška, kružeći najprije bez određenog cilja, a zatim krene prema Bogsideu, sve bješnja i divljija. DVANAESTO POGLAVLJE Moj je otac utrčao u O'Garveyjevu staju i uzbuđeno ispričao da su protestanti pomahnitali. Tomas i Fergus morali su se javiti odboru za obranu Bogsidea, mobiliziranom za Dan učenika. Conor i ja trebalo je da se sklonimo u središte Bogsidea, gdje ćemo biti sigurniji. Tek tada smo primijetili da su se vani uskomešali. - Ja ću s ocem - reče Conor. Fergus O'Neill bio je blag čovjek kakvog Inishowen prije njega nije vidio. Po prvi put u životu vidio sam ga kako se na nekog okosio. - Sklonit ćeš se sa Seamusom na sigurno mjesto! -povikao je. - Dosta nam je bilo vaših prokletih budalaština za danas. Hajde, mičite se! Conor se ne pomače. Na licu mu je bio ispisan odgovor - poruka tvrdokorne upornosti. - A ti, Tomase, ne podržavaj ga! Neću da mu razbiju glavu, a ja da to moram objasniti Finoli. - Ferguse, za Boga miloga... - Ne, ne, ne! Neću se predomisliti! - Onda ga moraš svezati i odvući - reče Tomas. - Neću ni jednom svojem sinu zapovjediti da u takvom trenutku bježi. Videći da su se dvojica urotila protiv njega, moj se otac baci na balu sijena i uhvati rukama za glavu.

- Mairead me lijepo molila da ne vodim djecu u Derry. A Finoli sam se zakleo na raspelo da neću dopustiti da se takvo što dogodi. Čovječe, ta tamo vani je poludjela rulja koja nas hoće linčovati. - Takva će rulja postojati uvijek, Ferguse - reče Tomas. - Ako joj se Conor ne suprotstavi danas, sutra će ona opet biti ondje. Moj je otac zdvojno mahao rukama i kršio prste. - K vragu, nemoj mi to učiniti. Preuzeo sam odgovornost i moram s jednom od tih žena živjeti. - Idem s ocem - ponovi Conor. - Oh, Isuse - zastenje moj otac. Nisam bio poznat po smionosti, osim u prilikama kad je uza me bio Conor. Nije mi se stidjela pomisao da protuslovim ocu ili da stanem pred pobješnjelu gomilu protestanata, ali tako je bilo.... bio je to trenutak kad dječak mora postupiti kao odrastao čovjek. Kako bih mogao živjeti u Conorovu susjedstvu ako ga sad napustim? Sklopio sam oči, stisnuo šake i propetljao: - Ako me pokušaš otpremiti na sigurno mjesto, pobjeći ću i potražiti Conora. Umijem gađati kamenjem jednako dobro kao i svaki drugi dečko u Ballvutogueu. To je činjenica. Pitaj Conora. Hajde, pitaj ga. Kevin O'Garvey zaviri u staju. - Bolje će biti da se javite odboru za obranu! Tamo vani je doista zakuhalo... i odvedite ove djećake na sigurno mjesto. Zatim je dugo vladala šutnja. - Sveci i mučenici! - progovori tada moj otac gorko. - Jedino što u ovoj zemlji proizvodimo - svece i mučenike. Bog neka nam pomogne, Tomase, ako smo pogriješili. - Znam - odgovori Tomas. - Najbolje će biti da pođemo svi zajedno - reče moj otac - naš čovjek od odbora za obranu je dolje u William Streetu. Izašli smo iz staje onako kako smo i živjeli, jedan uz drugog. Izvan gradskog zida William Street je bila glavna kucavica između Bogsidea i trgovačkog središta dolje na obali. Odbor za obranu znao je iz starog iskustva da se u svakom sukobu pridolazilo William Streetom. Rasporedili su nas na raskršće William i Rosville Streeta, gdje je bila podignuta pomoćna barikada od prevrnutih kirija-ških kola i gomila kojekakvih odbačenih stvari. Conor i ja priključismo se skupini dječaka koji su prikupljali razasuto kamenje i vadili kaldrmu. Tomas i Fergus su nekoliko blokova dalje evakuirali starce, većinom slabe i nesposobne da se brane, koji su stanovali u području koje je u sukobima uvijek bilo prvo na udaru. Bowie Moran, sjedokos stari bogsideski veteran iz desetak sukoba, bio je zapovjednik na našoj barikadi. Dijelio je naredbe kao kakav krunski general. Kad su se naši očevi vratili, naša je barikada sjajno izgledala, a krupno i sitnije kamenje nagomilano na visoku gomilu. Bilo je tu nekoliko tuceta muškaraca i dječaka; mnogi su bili naoružani batinama. Mnogi mrmljanjem iskazaše da im je odlanulo kad se nekoliko skupina oružnika pojavilo u William Streetu.

- Nemojte se zavaravati lažnim nadama - upozori ih Bowie. - Čim počne borba, nestat će ih poput dima. A onda, nestalo me! Crna ljudska masa koju smo tog dana već vidjeli jurnula je sa Stranda, ispunivši ulicu od ruba do ruba. Kao što je Bowie Moran prorekao, oružnici su nestali s vidika. Urlici oranjaca bili su sad još manje ljudski nego ranije kad su slavili. Većina je bila oboružana drškama od sjekira ili dužicama za bačve s dugačkim čavlima na kraju. Razbijali su izloge dućana, ulazili unutra, bacali robu na ulicu i onda sve palili. Prošli su mimo naše barikade a da ni jedna strana nije otvorila vatru i bacili se na evakuirane kuće, razbijajući vrata. Ubrzo je zavonjalo od stupova crnog dima. Neki naši momci htjedoše prihvatiti borbu izvan barikada, ali ih Bowie zadrža. Reče da oružnici čekaju samo na to da pohapse naše rasute pojedince. Do sumraka svaki katolički dućan na William Streetu bio je u ruševinama, a cijeli blok od trideset kuća spaljen do temelja. Kad su uništili nezaštićenu imovinu, okrenuše na barikade. Navaljivali su u valovima, bacajući kamenje s povicima: - Smrt papističkim svinjama! - Dolje s croppyjima! - Jebi papu! - Pobijte izdajice! Smočio sam hlače od straha i poželio da je Fergus uspio nagovoriti Tomasa da nas skloni na sigurno mjesto. Bilo je... pa... kao u strašnom snu... val za valom jurišao je na nas i zasipao nas kamenjem i svime što je letjelo. - Boce s benzinom! - krikne Bowie. Sve zapaljivo na barikadi plane, mi ustuknusmo kašljući i nastojeći nogama satrti plamen. Tad su provalili! Kiša kamenja popada ravno među nas. Vriskao sam nad ocem koji je pao, pokušavajući ga odvući u pozadinu. A kad sam ugledao Tomasa Larkina na leđima, obamrijeh od užasa. Ležao je nepomično, a iz glave mu je tekla krv. Nada mnom crni val zapljusne barikadu i unakrsna vatra kamenja zamrači sunce. Neki ljudi odvukoše Tomasa i mog oca u pozadinu. Oranjce dočeka tuča kamenja iz kaldrme. Ulica je bila puna krvi, jedni su trčali držeći se za glavu, grčili se na zemlji ili ležali nepomično, a drugi međusobno divljački udarali. Conor je stajao kraj Bowiea boreći se za desetoricu, a moram reći da sam se i ja nabacao kamenja. Potisnuli smo protestante, suzbili i njihov idući juriš, ali su za njim slijedili novi. Tomas Larkin, premda polumrtav, pojurio je naprijed, i podižući napadače iznad svoje glave, vitlao ih natrag kao da je podivljao. A i mi kad smo provalili preko barikade. Gonili smo protestante niz William Street, osutoj već desecima njihovih ranjenika. Prestrojili su se, vratili se još jednom i stisnuli nas o zid. Spasila nas je leteća četa odbora za obranu, sve sami majstori u bacanju kamenja omčom, i nanijela protestantima teške gubitke. Premda naš položaj poslije ovog nije više bio izložen masovnom napadu, čuli smo razbijanje stakla i krikove sve dok mrak nije donio novi užas. Noć je odmicala mučno polagano. Oranjci su prostački kleli i u skupinama podmuklo

napadali. Sa zida Derryja nije prestajala padati kiša kamenja i baklja na Bogside, zapalivši još nekoliko redova kućeraka. Protestantima uspije prolazno provaliti i preko drugih barikada, ali ih je leteća četa bacača kamenja svugdje gadno udesila. Britanski vojnici cijele se noći nisu pomakli iz svojih kasarna na drugoj obali rijeke. Sve do zore; tada je postalo jasno da je odbor za obranu Bogsidea slomio oranjcima kičmu. Mislim da to nitko nije očekivao. Kad su vlasti prebrojile gubitke, pokazalo se da su protestanti više primili nego podijelili, pa je zabava prekinuta. U William Streetu bilo je stakla i krša do koljena, a u drugim prilazima Bogsideu još i gore. Izgorjelo je osamdeset kuća, pet je katolika ubijeno, a stotine ranjeno. Vojska i oružnici zatvorili su sve izlaze iz Bogsidea iz straha da ne zaredamo po protestantskim četvrtima. Najtužnija od svega bila su lica naših očeva. Istina, poveli su nas u Derry da nam pokažu mržnju oranjaca, ali ovo nisu očekivali. Morali su priznati da je to naše nasljedstvo, oskvrnjenje snova, neopoziva stvarnost Irske. A Conor i ja izgubismo tada zauvijek našu nedužnost. TRINAESTO POGLAVLJE Odaziv na propovijedi svećenika Maclvora, onu u katedrali i kasnije pod vedrim nebom na burnom skupu na trgu, bio je neočekivan. Djelovale su s obzirom na sve veću prijetnju croppyja kao dobrodošao svjež poticaj, ponovna potvrda starog kursa i poziv trubom na križarski rat. Ionako su mnogi oranjci već mrmljali što su njihovi prezbiterijanski propovjednici iskazivali obrambeni stav i ušančeno držanje, a anglikanska Crkva mlakost i slabokrvnost. Maclvor je bio energičan fundamentalist sa žarom i poletom, izvanredan, svet čovjek. Major Walby, koji je ranije prezirao takvu vrst propovijedanja, osvjedočio se sad u njegovo djelovanje i spoznao da bi ga se moglo upotrijebiti kao sjajno i hitno potrebno političko sredstvo. Walby stoga zamoli Maclvora da radi daljnjih nastupa na skupovima ostane u okrugu. O.C. Maclvor pristane, jer se sad upustio u to da pruža duhovne pozajmice očekujući povrat uz visoke kamate. U trenutku kad su izbili neredi, Hubbleovi i Weed bili su već u okrilju Hubble Manora. Lord Arthur je još iste noći požurio natrag u Daars. Prije proslave Dana učenika Roger i sir Frederick dva su dana pretresali opći plan koji bi Londonderry povezao s Belfastom, u slučaju da se Ulster odvoji od Irske. Sporazumjeli su se o nekim temeljnim stvarima koje su stajale na putu ozbiljnim pregovorima. Zatim je nastupilo zahlađenje. Roger je očito bio ozlovoljen što Caroline nije došla. Pomisao da se ona zabavlja u Parizu vrijeđala ga je. Sve se to onda prelilo na Dan učenika, koji je, dobrim dijelom Weedovom zaslugom, završio tako krajnje neugodno. Sir Frederick je naslutio da bi njegovi osjetljivi razgovori s Rogerom mogli ostati bez uspjeha, pa odluči da prije povratka u Belfast ščepa bika za rogove.

Sat prije puta sjedio je potpuno odmoran u svom apartmanu i čekao da mu Roger pruži priliku. On to ne učini, a vrijeme je odmicalo. - Znate - poče tad sir Frederick - imam dojam da vam je nešto na srcu, a htio bih odavde otputovati uvjeren da smo postigli čvrst sporazum. - Nije ništa, uistinu ništa - odgovori Roger. - Ta hajde, dragi moj, vi se zbog nečeg ljutite. Caroline? - Nipošto - odgovori Roger prebrzo. - Zbog čega, dakle? - Pa možda će biti bolje da se objasnimo - pristane Roger - ako namjeravamo nastaviti naše razgovore. Zabrinut sam zbog onog propovjednika kojeg ste doveli ovamo i zbog nereda koje je izazvao. Weed se smješkao. - Na vašem mjestu ne bih brinuo. Ta valjda ste čuli kako vas zbog toga hvale. - Upravo me to brine. Zašto bi ljude radovalo sve ono krvoproliće? - Zato što su probuđeni. Zato što su čuli ono što su željeli čuti. Što se sad više ne osjećaju tako napušteni. Roger zatrese glavom. - Sve to začuđuje. Postupaju s njim kao s prorokom. Blagi Bože, ta gdje ste samo pronašli to strašno stvorenje? Sir Frederick slegne ramenima, raskine omot cigare i omirisa je. - Znate kako je u Belfastu. Svatko tko je glagoljiv i ima deset funti u džepu može unajmiti šatru i u nekoliko se mjeseci potvrditi kao baptist, prezbiterijanac, metodist ili što slično. - Taj je čovjek izazvao nerede - reče Roger još uvijek u nevjerici. - To je žalosno - promrmlja Weed neiskreno. - Rogere, ne bih htio da me smatrate preuzetnim, ali vi ste upravo poduzeli prve korake u politici i još ste u tome početnik. A pokrajina je, kao što dobro znate, još u embrionalnom, izoliranom i sterilnom duhovnom stanju. Osjetili ste potrebu da se priključite borbi za održanje Ulstera, ali mislim da vam nije posve jasno kako danas i u ovo vrijeme, kad zapadnemo u teškoće, naprosto ne možemo tražiti pomoć vojske. To su izmijenili Gladstone i cijeli taj prokleti liberalizam. Moramo se osloniti na puk, ma kako se to činilo odvratnim. Temelj naše moći je protestantsko jedinstvo, Oranjski red, ako hoćete. Što našem dobrom alsterskom puku nedostaje u kulturi i svjetskoj mudrosti, to on nadoknađuje prividnom pobožnošću. To je priprost mentalitet. Može se nahraniti i usrećiti s nekoliko mrvica zastarjelog vjerovanja kojima začiniš njihovu svakodnevnu zobenu kašu. Maclvor, ma koliko može biti vama i meni odvratan, umije reći upravo ono što ti ljudi žele čuti, a nema boljeg načina da se postigne njihovo jedinstvo od toga da se u njima potakne pravedan bijes... sveti gral... križarski pohod... takva vrst besmislice. Sluga uđe i javi da je privatni vlak sir Fredericka stigao i da čeka na sporednom kolosijeku nedaleko od Hubble Manora. Roger smjesta otpremi čovjeka i prstima zdvojno pročešlja kosu.

- Možda je to u Belfastu uobičajeno, ali ja ovdje neću dopustiti namjerno izazivanje nereda. Sir Frederick ustane sa stolca, zakopča prsluk, priđe Rogeru i pokroviteljski mu položi ruku na rame. - Svidjelo se to vama ili ne, Oliveri Cromwelli MacIvori ipak su najjače oružje u našem arsenalu. Roger prošeta nekoliko koraka, zatim se vrati i upita, gledajući zabrinuto: - Jeste li već razmišljali što bi se dogodilo kad bi Oliver Cromwell Maclvor odlučio preuzeti inicijativu? Weed se nasmije. - To je potpuno nemoguće. Ja ga držim u svojoj vlasti, bezuvjetno mi je obvezan. On to zna. - Za sada, možda. Sami ste rekli da je lukav, častohlepan, bezobziran i darovit đavao. Tri dana sam ga pažljivo motrio. On nas mrzi. Do prije dva dana nije se mogao probiti u Hubble Manor ili u londonderijevsku katedralu. Mrzi nas jer zna da njega i njegove brbljarije proziremo i da ga koristimo da posluži našoj svrsi. Ali kažem vam da on, negdje u dnu svoje iskrivljene, sitne crne duše, stremi da preuzme igru, da uzme sve u svoje ruke. - To je malo dramatično, zar ne? Ako sve točnije promotrite, on nije mnogo više od darovitog agitatora, i ako bi ikad došlo do biranja, puk bi bio dovoljno razborit da ostane uz nas. Ljudi dobro znaju na kojoj je strani kruh namazan maslacem. - No jesu li uistinu dovoljno razboriti? - pitao se Roger. - Čuli ste besmislice koje su progutali. Zastrašuje pomisao kakvu hipnotičku moć ima on nad njima i da bi se ona mogla okrenuti protiv nas. - Dragi Rogere, uvjeravam vas da nikad neće doći dan kad vojska i tvorničari neće moći nadzirati jednog O.C. Maclvora. Upotrebljavat ćemo ga samo tako dugo dok svoj kruh zarađuje u našu korist. - I ja bih vas jednako ozbiljno htio uvjeriti da ćete zaključiti kako je opasan čim samo gikusi vlast. Imat će rulju u džepu, i mi ćemo biti nemoćni. Vi se sad povezujete s njim jer vjerujete da je to za dobro Ulstera. Neptvoreno rečeno, mislim da očijukate s đavolom. Weed namjesti svoj najdobrodušniji smiješak. - Razumije se da očijukam s đavolom - reče. - Upravo se o tome u Ulsteru i radi. Dok su sluge iznosili sir Frederickovu prtljagu, Roger je i dalje ostao nervozan. Weed odbaci cigaru u kamin. - Kolonizacija je teška stvar - reče - ali pogledajte što nam je u Irskoj u igri. Želite li to izgubiti, ili poduzeti što treba? - Kad cijena postaje previsoka? Svjesno sklapamo jedan odvratan savez za drugim, s manijacima poput Maclvora, kako bi održali zastarjeli mit o reformaciji i mogli vladati gomilom. Namjerno primjenjujemo mržnju i fizičko nasilje kao političko oružje.

- Razvedrite se - reče Weed - ta to u ovom ili onom obliku radimo već stoljećima. - I stvaramo čudovišnu rasu. To me plaši... ti Ulsterani sa svojim nezdravim vjerskim žarom. On je poruga zdravom razboru. - Pa, sve ovo ovdje poruga je zdravom razboru - ocijeni Frederick Murdoch Weed. - Ako se to od nas zahtijeva, tada to moramo učiniti, ukoliko vi ne znate kakav drugi način da grofovska dobra zadržite kao dio Ulstera, a Ulster kao dio Engleske. Roger u obrani raširi ruke. - Ponekad vjerujem da se polagano gušimo u mreži vlastitih intriga. - Pošli su dugačkim hodnikom i sišli širokim stepeništem. Sir Frederick se zahvali služinčadi koja ga je posluživala te pohvali domaćicu i glavnog kuhara, ostavivši kuvertu koja je potvrđivala njegovo priznanje. Roger ga otprati do kočije. - Trebat ćete nam u stranci - reče Weed. - Nadam se da ćemo ostati u vezi. - Za očuvanje unije... da, stojim vam na raspolaganju. - I, Rogere, ne brinite pretjerano zbog nereda. Naposljetku, i to je samo jedan krvavi sport, a što škodi sve dok vjeruju da je krv prolivena u plemenitom nastojanju? - Sretan vam put - reče Roger, kimnuvši kočijašu. Gledao je kako se kočija udaljuje dugom alejom topola i nestaje kroz glavna vrata. ČETRNAESTO POGLAVLJE Vidio sam već i ljepše krumpire od Conorova i mojeg lica i lica naših očeva. Bili smo posuti oteklinama i masnicama. Ni Conor ni ja nismo mogli podignuti desnu ruku, toliko nas je boljela od bacanja kamenja. Idućih dana bili smo zauzeti uklanjanjem barikada, raščišćavanjem krša i smještajem beskućnika u općinske kuće gdje će se o njima brinuti. Bilo je to vrijeme ispunjeno suzama i bijesom. Petoro katoličkih žrtava sahranjeno je poput mučenika. Za lijesovima stupao je cijeli Bogside, bilo je tragične pompe i plamenih govora, koji idu uz to. Dok smo mi s prividnim mirom pretraživali izgorjele ruševine, posvuda su se vrzmali britanski vojnici i pojedinačne bande oranjaca. Momci od odbora za obranu Bogsidea stražarili su na isturenoj liniji od vanjske Biskupove ulice do Iniscarn Roada, od William Streeta do Brandywella. Glavni skup zbog kojeg smo i došli u Derry morao se odgoditi zbog nereda, a to je u neku ruku bilo dobro, jer se nas četvorica u takvu stanju ne bismo usudili kod kuće izaći ženama na oči. Stara kraljevska bolnica na uglu Blight Lane i Stanley's Walka, u kojoj se umiralo od groznice u vrijeme gladi, bila je odavno napušteno i propalo zdanje, kad su neke organizacije došle na pomisao da je ponovno osposobe jer je Bogsideu nedostajala prikladna dvorana za skupove. Sad se nazivala Celtic Hall i bila sveopće sastajalište. Tu su Irska stranka a i Zemaljski savez imali svoje središte. Dvorana je bila mala - primala je samo nekoliko stotina ljudi - ali ju je vrijedilo

pogledati. Visile su ondje zastave i zeleni barjaci sa zlatnim harfama i'čak je jedna mala glazba svirala, neznatno raštimano, buntovničke pjesme. Conor i ja smo uranili i zaposjeli stolce u prvom redu kako bismo mogli sjediti našim očevima do nogu. Duh koji nas je prije dvije noći poticao da se uspješno obranimo sad se zarazno širio. Skupu je predsjedavao O'Garvey, a iza njega bili su svečano poredani svi kandidati Donegala, Tyronea i grofovije Derry, i kako je koji bio predstavljen, zaorio bi pljesak i zasvirala glazba. Svi su o izborima govorili jako optimistično. Bilo je zatim službenih izvještaja različitih odbora, najava daljnjih skupova i zaredao je šešir za priloge. U već zagrijanu raspoloženju Kevin O'Garvey predstavi glavnog govornika - doputovao je čak iz Dublina - uzbudljivog čovjeka po imenu Michael Roche, odjevena sukladno svom imenu, naime kao elegantni Dublinac. O Rocheu, vodećem članu stranke, govorilo se da je bliski suradnik samog Parnella. Premda je i sam bio katolik, očito je bio izdjelan iz drukčijeg drva nego stanovnici Bogsidea i zakupci. Rocheovi su bili stara plemićka normanska obitelj, koja se ubrajala među značajne irske grofove, no kad je Michael Roche uzeo riječ, prozborio je našim jezikom. Njegov oštar, zvonak, snažan glas dopirao je do posljednjeg reda: - Osvojit ćemo šezdeset do šezdeset i pet mjesta, i ovaj put nas neće odgurnuti ustranu kao siromašne rođake. Irska stranka, koja se bori za autonomiju, stajat će između konzervativaca i Gladstoneovih liberala poput jezičca na vagi, i tako mi Boga, primorat ćemo vladajuću stranku da plati cijenu za našu podršku! To je pokrenulo slušatelje i potaklo ih na glasno odobravanje. - Ako pogledate oblik mojeg nosa i poslušate moj glas, znat ćete da sam i ja samo jedan »Paddy«. Ne dajte se prevariti mojom odjećom i mojim imenom... Ja sam jednako tako »Mick« kao svaki čovjek u ovoj dvorani, i ne dršćem ni pred jednim Englezom. Ponavljam vam iz vlastitog iskustva u Westminsteru da nas nikad ni jedan Englez neće razumjeti, ali dokle god moramo s njima poslovati, Gladstone je za to među njima najbolji. Gladstone zna stvarnost irske autonomije. Mi ne želimo više biti otrcan, čudan narodić koji savjetnici i ministri Njezinog Veličanstva ignoriraju. Sa Charlesom Stewartom Parnellom na čelu sami ćemo krojiti svoju sudbinu! Moram reći, to je uzburkalo našu krv, i Michael Roche bi od svih gromko pozdravljen. Podsjetio je na uspjehe koje smo postigli Zemaljskim savezom i našom beskrajnom borbom s Krunom i pozvao odrpanu legiju pred sobom da ubuduće svoja nastojanja udvostruči i utrostruči. Kad je naposljetku sjeo, cijelo je slušateljstvo stajalo i pljeskalo. Konačno Kevin uspije uspostaviti red i zapita ima li pitanja. Činilo se da Michael Roche ima spremne odgovore još prije nego što smo pitanja izustili, tako je bio pametan. Posljednji ustane Tomas Larkin. Zavlada duboka tišina, jer se u maloj dvorani Tomas učinio još većim, a svi su već bili saznali za njegova junačka djela na barikadi u William Streetu.

- Preostaje jedno jedino pitanje - reče Tomas - koje se od samog početka prijeteći nadvilo nad sve. Pitanje na koje ne znam odgovoriti kad me pitaju i koje baca u očaj. Čak i ako izborimo Zakon o autonomiji, što može spriječiti Dom lordova da uloži veto? - Na ovo ću ja odgovoriti! - poviče netko iz zadnjih redova. Glave se okrenuše. Tamo straga sjedio je još jedan kicoš. Michael Roche skoči na stolac i glasno zatraži da ga saslušaju. - Gospodo! Pažnja! Danas ujutro u hotelu primio sam Parnellov brzojav kojim izražava krajnju zabrinutost zbog ovdašnjih nereda. Javio je da će, ako ikako bude mogao, još danas doći u Derry. Gospodo! S velikim zadovoljstvom i radošću predstavljam vam prisnog prijatelja, čovjeka kojeg je Irska pozvala a on se tom pozivu odazvao, našeg vođu... CHARLESA... STEWARTA... PARNELLA! Ah, sveta majko, nikad nisam pomislio da ću doživjeti da ga vidim svojim očima! Dolazio je, koračajući mirno sredinom dvorane, kao Isus po moru. Uspravan! Visok! Suzdržljiv! Divan! Sveta majko, alaj je bio lijep, kao sam Isus! Svi su se popeli na stolce i vikali iz petnih žila, plakali i poskakivali, dok je on mirno, kao u nedjeljnoj šetnji, stiskao ruke što su mu se pružale ususret, kimajući poput kralja - naš vrhovni poglavica, slavljen od svojih ratnika, nepokolebljivo dostojanstven. Kad je stigao u sredinu dvorane iza redara koji su mu krčili put, zaoriše povici: - Parnell! Parnell! Parnell! - Parnell! Parnell! Parnell! - bujalo je poput moćnog zbora potresajući grede i dižući se k nebu. Dok su mu pomogli na govornicu, vrhunac je bio zaglušan i kako nije prestajao, mahnuo je. - Parnell! Parnell! Parnell! S podignutim rukama zamolio je tišinu, i u trenu se sve stiša da se mogla čuti igla u padu. - Tko je postavio pitanje? - upitao je s jakim britanskim naglaskom. - Tomas Larkin iz Ballyutoguea. - Kiltyjev sin? - Da. - Doista sam počašćen - reče Parnell. - Možete li to zamisliti! Charles Stewart Parnell stajao je tako blizu mene da sam mogao ispružiti ruku i dotaknuti ga, a on reče da je počašćen što je upoznao Tomasa! - Stvar je u tome, Tomase i svi vi ostali koji ste razmišljali o istom pitanju, da ovo nije borba od jednog dana. Tu borbu jedan jedini zakon neće dokrajčiti. To je rat, rat koji će prestati tek kad Irska postigne potpunu nezavisnost. Jučer su bitke vodili Wolfe Tone i O'Connell, bitke za zemlju i za vjersku slobodu. Danas vodimo bitku za autonomiju, sadašnju strategiju u tom ratu. Ovim izborima želimo postići da Irska i irsko pitanje postanu najvažniji pojedinačni problem britanske politike. Primijenit ćemo svaku parlamentarnu taktiku koja nam je na raspolaganju i

sadašnju tendenciju k liberalizmu potpuno iskoristiti. Jedan veto Gornjeg doma će rvanje o Zakon za autonomiju samo odgoditi ali ne i onemogućiti. To je bilo dovoljno jasno da sam i ja mogao shvatiti. Parnell je tad govorio tiho i sažeto o svakom problemu o kojem je bio pitan. Njegova mirna i logična odlučnost poticala je i djelovala zarazno. Conor je slušao otvorenih usta poput mladog sokola. Kad je skupština završila, prvi je stigao do Parnella, i premda su se oko njega natisnuli, pred mojim se očima zbila čarobna stvar. Conor Larkin i Charles Stewart Parnell kao da su bili sami samcati u dvorani, sporazumijevali su se bez riječi i činilo se da je svaki u onom drugom dotaknuo nešto što je skriveno duboko u njemu. Ispružio je ruku i prihvatio Conorovu, a Conor iskrivi lice od boli, i mislim da je Parnell tada uočio Conorove ozljede i masnice. Smjesta je shvatio. - Ti si sin Tomasa Larkina? - Da, zovem se Conor. - Stanujem u Donegal House. Ako svratiš, recimo za sat, mogli bismo malo popričati. - Ah, sir, to ne bih mogao, ne bez mog prijatelja Seamusa. - Pa naravno, mislio sam obojicu. Bio sam tako uzbuđen kad smo se bližili Donegal Houseu da umalo nisam povratio. U predvorju tiskali su se političari, molioci i posjetioci, ali što da kažem: sam Michael Roche čekao je na nas i poveo nas mimo svih u salon Charlesa Stewarta Parnella. I tu smo stajali sami pred njim. Bio bih se najradije spustio na koljena i počeo moliti, ali sam se stisnuo uz Conora i nastojao razborito odgovarati na pitanja. Parnell je razgovarao s Conorom - činilo se beskrajno dugo - gotovo punih deset minuta i tad uze nešto s pisaćeg stola. - Htio bih ti darovati ovu knjigu, Conore. I, naravno, podijeli je sa Seamusom. Conor oblizne usnice i napne se da pročita naslov. Zatresao je glavom i vratio knjigu. - Bila bi šteta da ovo date meni - reče. - Bit će gubitak ako to poklonite meni. - Eh, ti namjeravaš jednog dana dobro naučiti čitati, zar ne? - Da, to hoću, gospodine Parnelle. - Sačuvaj je do tada. Naslov joj je Ljudska prava, a napisao ju je Amerikanac Thomas Paine. Sadrži neke jako važne misli koje bi ti trebao znati. Turnuo je knjigu natrag u Conorove ruke, a Conor, na rubu suza, obori oči. - Gospodine Parnelle - prošaptao je - kako to da žrtvujete svoje vrijeme na ništicu poput mene? A Charles Stewart Parnell ispruži ruke i lijevom dotakne Conora a desnom mene. - To je jedan od naših najvećih problema ovdje u Irskoj. Predugo smo se osjećali ništicama. Ti si i te kako netko i nešto, Conore Larkine... razumiješ me, momče?

- Da, razumijem vas - reče on. Kad je Conor natraške izlazio iz sobe, nisam se mogao svladati da ne pritrčim Parnellu. Bacio sam mu ruke oko vrata i rekao: - Bog vas blagoslovio, gospodine Parnelle. Cijelu smo noć probdjeli u sijenu pod dojmom tog trenutka, jer nismo htjeli da prođe. Conor je listao knjigu i tražio u njoj riječi koje je znao. Već pozno stiže i Tomas da pregleda naše ozljede i položi nas na spavanje. Bio je pomalo tužan. Doveo je Conora u Derry da mu razbije iluzije i pokaže ružnu stvarnost. A sad je u Conoru zaplamsala vatra koja za života neće ugasnuti, i to je njegova oca teško uznemirilo. PETNAESTO POGLAVLJE Sir Frederick energično pokuca na vrata jabučicom svog štapa. Caroline ih nestrpljivo otvori. Njezin srdačan zagrljaj svjedočio je da joj je njegovim dolaskom odlanulo. Vremena su se promijenila, zaključio je. Prije je morao pročešljavati Rive Gauche da je pronađe u kakvoj od Boga zaboravljenoj strmoj četverokatnici. Premda je njezin hotelski apartman bolje pristajao njezinu položaju, jedva da je bio u skladu s njezinim starim bohemskim načinom života. Bila je neobično blijeda i na rubu živaca. U svojem pismu nije ga doduše pozvala da dođe u Pariz, ali nije rekla ni da ne dođe. Podtonovi i ono što je pročitao između redaka dostatno su ga uznemirili da prijeđe Kanal. Pošto je unajmio apartman na dnu hodnika i pojeo prvi francuski obrok za kojim je uvijek čeznuo, polagano je napredovao do srži njezine nespokojnosti. - Jesi li pronašla kakve dobre slike? - Postaju rijetke - odgovori Caroline. - Impresionistička škola žrtva je svojeg vlastitog uspjeha. Sad ima previše loših imitatora, a cijene Corota i Ingresa naprosto su sablažnjive. - Hmmm. - Pokušao je zaobilazno. Caroline je postajala sve razdraženija. - A jesi li se inače dobro zabavila? - Uopće nisam, k vragu, a ti to dobro znaš - odsiječe ona. - Što se događa, Caroline? Pošla je k balkonskim vratima, otvorila ih i stupila na balkon. Divan trg Vendome i oživljena kolonada preko puta pružali su savršenu sliku. - Ne vjerujem da su svi slikari odjednom napustili Pariz - reče on. - Čini se da su svi ostarjeli - primijeti ona - a i ja. -Nešto je popravljala na penjačici u loncu. - Čini mi se da napredujem. Mladi ljudi su mi krajnje dosadni, drski, hvastaju se muževnošću koju još nisu stekli, i najvjerojatnije nikad niti neće, i jadni su ljubavnici. Njihove direktne konjičke juriše nikad neće zamijeniti istančanost. Čak i vjerni stari Claude Moreau provodi dane po otrcanim kavanama, koje su mi se ranije činile sjajne, i beskrajno priča o stvarima što sam prije držala sudbonosnim ili zabavnim. Stubište do njega je previsoko, krevet pretvrd, a voda prestudena. Zbog uloga neprestano oslanja nogu na stolac i jastuk, a bolest

podržava jer ne prestaje piti goleme količine jefinog crvenog vina. Prokleta je pijanica. Ah, Freddie, bilo mi je grozno. Istodobno su uzdahnuli. - Pa što da radimo? - upita on. - Treba prestati bježati, mislim. Studeni vjetar potjera ih natrag u salon. Njezine prve riječi predaje trebalo je da ga ispune stanovitom zluradošću, ali znao je da je jedan od najmoćnijih oblika njihove obostrane ljubavi bio poštovanje i divljenje njezinoj nezavisnosti. Stoga je žalio što je vidi poraženu. - Mislim da mi se cijelo zadovoljstvo u životu zasnivalo na tome da tebi pobjegnem - reče ona. - Dokle god sam to - bez obzira na to koliko smiješno mogla opravdati, to me vrlo zabavljalo. Bilo je veselo, dokle god su se strast za užitkom i egocentrična razmetljivost mogli racionalno objasniti. Sada je odjednom nestalo sadržaja života. Više me ne raduje i ne oduševljava da se vozim na vrtuljku i ne pričinja mi zadovoljstvo izazivati tvoj bijes. Mislim da je došlo vrijeme da počnem zarađivati svoje uzdržavanje, a sve ukazuje na to da je Roger Hubble moje uzdržavanje. Weed raskopča prsluk i okovratnik te razveže kravatu. - Jednom sam rekao da ću dopustiti da sklopiš slab posao, ali neću pristati da se upustiš u nešto što te može unesrećiti. - Nije Roger Hubble taj koji me čini nesretnom, samo ono što on znači, kraj ludosti, činjenica da Caroline Weed silazi i postaje zrela. - Vjeruješ da bi mogla pokušati s njim? - Ako se u to upustim, Freddie, učinit ću sve da bude kako valja. - Mislim da je to kraj igre u kojoj sam i sam uživao -reče Weed. - Nerado priznajem, ali bilo je zabavno. Volio bih da mogu reći da sam oduševljen tvojom odlukom. - Freddie, ja želim zaraditi svoje uzdržavanje. Samo, ta me je spoznaja zgranula. Kimnuo je. - Kad se sve to slegne, mislim da ćeš znati da si donijela zdravu odluku. On je doista neobičan čovjek. - Mogu li ti nešto reći? Pomalo ga se bojim. Cijelo vrijeme govori o nevažnim stvarima, a uistinu me prozire skroz naskroz i pušta me da tjeram svoje smiješne igrice. - Znam što hoćeš reći - reče njezin otac. - Brigadir je to prvi uočio. On je uvijek ispred tebe i čeka da ga sustigneš. Mislim da ćemo na kraju krajeva oboje trebati Rogera. On ima istančan osjećaj za susprezanje, takt u pregovaranju, ruku na bilu vremena i sokolovo oko za budućnost. Razmišlja; njegova prokleta glava prava je stupica. Nikad ga nećeš zateći da slijepo bikovski navaljuje kao Weedovi. Pazi, taj će čovjek biti jedna od ključnih osoba u odluci za Ulster. Pijući čaj, svatko se za sebe mirio s tom činjenicom. - Sad kad je Rubikon prekoračen - reče ona - mogla bih si čak dopustiti da se zagrijem za to što mi predstoji.

- Izvrsno! - reče sir Frederick - tako neka bude. Pa onda, da pokušamo, zar ne? Putovanje u Hubble Manor bilo je prividno poduzeto da se zaključe pregovori što su ih vodili lord Roger i brigadir Maxwell Swan. Suhi dok Caw & Train, ljevaonica i tvornica strojeva bili su tvrtka skromnog opsega za preinake i popravak brodova iz Londonderryja i sjeverozapadne Irske, povremeno i onih oštećenih u nevremenu. Tvornica brodogradilišta je zapravo isključivo opskrbljivala željeznim proizvodima tri grofovije. Sir Frederick je uputio velikodušnu ponudu svim dioničarima, osim lordu Rogeru, za otkup njihovog dijela, da bi tako postao jednakopravan suvlasnik. Ta je transakcija obvezivala Weeda da modernizira Caw & Train, jer je pogon bio, poput većine u Londonderryju, prilično zastario. To što je Weed kupio polovicu suhog doka imalo je prije simbolično nego praktično značenje. Ta je gesta nedvojbeno ukazivala na to da sir Frederick i ostali belfastski industrijalci priznaju Londonderryju pravo na njegova vlastita tržišta. Osim toga bila je to nenapisana potvrda da je Zapad povezan s Belfastom u političkom planu za Ulster, bez obzira na to kako će on izgledati. To je jamstvo bilo golema pobjeda Rogera Hubblea te je stvorilo povoljnu atmosferu za buduću suradnju između oba kraja te pokrajine. Jedva je ugovor bio potpisan, Roger i sir Frederick počeše ispitivati mogućnost za podizanje moderne tvornice lokomotiva i radionice za popravak strojeva. To je ukazivalo na to da će možda doći do spajanja željeznica u transalstersku liniju. Iako su pregovori vođeni pažljivo odvagnutim riječima, nije ipak moglo biti sumnje u skriveni smisao, koji je prisutnost Caroline Weed samo još potcrtavalo. Roger je to obavio igrajući. Prema svemu što je kipjelo ispod površine odnosio se s hladnokrvnom ravnodušnošću. Bilo je to prvi put da se netko tako poigravao s ocem i kćeri Weed. No Roger nije likovao a niti se napuhavao zato što je bio nadmoćan. Hubble Manor i Londonderry učinili su se Carolini očajnima, gotovo neprihvatljivima. Dvorac je i sad sadržavao onu istu zaprašenu zbirku uspomena koje se sjećala od prije niz godina. Po njezinu sudu, trebalo je duboko posegnuti u džep i utrošiti godine na to da se osposobi za stanovanje. A Londonderryju ništa na svijetu nikad neće moći oduzeti provincijski pečat. Ako je Ulster bio kulturna pustinja, Londonderry je bio samo žarište tog tla. Ali je sam po sebi predstavljao neki izazov. Preuređenje Hubble Monora moglo bi biti zabavno, a pomisao da bi možda mogla pokušati civilizirati Londonderry imala je zanimljive aspekte. Caroline se polagano mirila sa situacijom a da nije osjetila želju da joj izbjegne. Međutim, pojavila se zapanjujuća zapreka; Roger ni na koji način nije odavao što misli. I dalje je bio Ijubezan domaćin, no jednako toliko i zakopčan. Carolini je postalo jasno da će ona morati preuzeti ulogu napadača. Jednog kasnog poslijepodneva dotumarala je u Long Hall, dio nekadašnjeg dvorca koji je u požarima i pljačkama ostao prilično netaknut. Long Hall bila je golema dvorana gotovo gotske smionosti, a njezinu su povijest dokumentirala ulja

nadljudske veličine na zidovima na kojima je bila ovjekovječena cijela grofovska loza. - Ah, ovdje ste - dovikne Roger s drugog kraja. - Kako ste, za ime svijeta, ušli ovamo? - Stražnji je ulaz bio otvoren, vani je kišilo, a Freddie me odmalena učio da se uvijek pred kjšom sklanjam. Roger namršti nos zbog vlage i sumraka. - Čini mi se da bi dvorani dobro došlo malo dotjerivanja. Nije se, koliko znam, upotrebljavala otkako moj otac ne živi u dvorcu. - Ovo društvo zastrašuje. - Caroline pokaže na nizove slika na zidovima dugačkim četrdeset i pet metara, po kojima je dvorana nazvana dugom dvoranom. - Galerija hulja - reče Roger. Zakoračio je nekoliko koraka i zastao ispred Calverta Hubblea, prvog grofa od Foyle, utemeljitelja loze. Podigli su pogled prema klasičnom portretu ratnika koji jaše upropanj na čelu konjice u jurišu. - Lorda Calverta nisu zadovoljavale sitnice - reče Roger. - Kad je glavnina Elizabetine flote pristala u Kinsaleu da dovrši podjarmljivanje neugodnih Kelta i otpadničkih Normana, Calvert se odvojio, pojahao obalom sve do Lough Foyle i prisvojio svaki centimetar zemlje kojim je prošao. Roger se zanjiše na vršcima prstiju, izvodeći pri tom rukom svoje tipične kretnje, koje su se Carolini već počele sviđati. - Za svoje usluge Calvert je dobio barunsko leno, jedva dostatno da podrži njegov apetit. Njegov mu plodan um pomože uvjeriti kralja da Ulster treba kolonizirati. Kupujući zemlju po peni za jutro, utemeljio je grofoviju i tad poprodao općine zajedno s gradovima po pet stotina funti. Dobro seljačko imanje na zemlji O'Neillovih stajalo je pet funti. Takva se prilika nije mogla odbiti, i tako su tisuće lojalnih Škota došle u zemlju. Ubrzo je gramžljiv momak posjedovao zemlje na obje strane Foyle, ribolovna prava u zaljevu i od svakog je broda koji je isplovio ili uplovio u Londonderry ubirao pristojbu. Šireći se dalje na istok izmislio je naslov vis-counta Coleraine, koji ja nosim sa stanovitim zaziranjem. Naslov viscounta Coleraine bio je izmišljen za buduće muške nasljednike da bi se naselja oko Coleraine i ušća rijeke Bann mogle svojatati kao dio grofovskog posjeda. Ali jao, sudbina je htjela da se Calvert sukobi s Chicheste-rima, koji su prisvajali lena od istoka na zapad, kao što je on radio sa zapada na istok. Kažu da se lord Calvert pjenio kao vukodlak kad je Chichesteru podareno pravo na ribolov na rijeci Bann i u Lough Neaghu. Caroline se tako srdačno nasmijala da je na trenutak zazvučalo kao da se to smije njezin otac. - No tim se udarcem Calvert nije dao smesti - nastavi Roger - nego je marljivo radio dalje. Kako bi osigurao obranu grofovije, smislio je nov domišljati plan: nagovorio je kralja da cijeli grad Derry da u zakup londonskim cehovima. Ustanovljeno je Časno irsko društvo da provede taj plan, a grad je preimenovan u Londonderry - to ime starosjedioci ni danas ne priznaju. Kao opunomoćenik prve

engleske kolonije, lord Calvert je nadzirao ili manipulirao svim trgovačkim, poljoprivrednim, vojnim, političkim i novčarskim poslovima sve do svoje prerane smrti od pića i razuzdanog života u dobi od četrdeset i četiri godine. - Osjećam da me želite zgranuti - reče Caroline. - Zgranuti vas, zaboga, nikako - reče Roger, udaljujući se brzo. - Činjenica je da sam prema Calvertu bio velikodušan. Dođite ovamo - reče nastojeći potisnuti osjećaj izazvan njezinom blizinom. - Ovo je moj osobni kandidat za Hubblea koji je nadmašio sve ostale Hubble. Sidney, broj tri. Kad čovjek gleda to energično, plemenito držanje, nikad ne biste vjerovali da je bio asmatičan kepec, no usprkos tome zapanjujući general. Bio je Cromwellov čovjek u zapadnom Ulsteru i u tom je svojstvu predvodio tri najglasovitija pokolja u irskoj povijesti. Kako u britanskoj riznici nije bilo novca za plaćanje Cromwellovih ludosti, katolike, kao što znate, iseliše na zapad od rijeke Shannon, i tri milijuna jutara njihove zemlje bi zaplijenjeno, od čega lord Sidney prigrabi koju stotinu tisuća za sebe. Lukavo je od toga velike dijelove podijelio među Cromwellove vojnike za zaostalu plaću i tako uspostavio osobnu vojsku u svojoj grofoviji. Konjička milicija, koja je ponikla od tih čvrstih momaka, stekla je zastrašujući ugled... i to ne bez razloga. Ostali preci bili su u različitom stupnju manje značajni ljudi. Caroline i Roger dospješe do prednjeg ulaza u dugu dvoranu, zatvorenu već godinama. - Moj djed, lord Morris, nazvan grof Glad - reče Roger - i moj otac, jedini grof u pomorskoj uniformi. - Iznenada Rogerova rječitost presuši te on nelagodno ušuti. Caroline priđe teško oštećenoj kovanoj ogradi koja je zagrađivala većinu šireg dijela predvorja. - Divna je - reče - trebalo bi je obnoviti. - O tome nisam nikad mnogo razmišljao - odgovori Roger. Dodirnula je ogradu, pogledom je odmjerila sve do njezina gornjeg ruba, a onda se odlučno okrenula Rogeru. - Možda bih to ja trebala učiniti za vas - odvrati. - Shvaćam što mislite - odgovori Roger nelagodno. - Rogere, jednom ste rekli da nemate pojma kako biste mi se svidjeli. Sada sam ja u istom položaju. Vi ste zagonetka, izmičete mi. Što ste naumili sad kad ste postigli da vam Weedovi jedu iz ruke? Roger Hubble pocrveni i, izbjegavajući njezinom upornom pogledu, povuče se u jedan zaprašeni izrezbareni stolac visoka naslona, sličan prijestolju. - Zapravo sam - reče - o toj stvari mnogo razmišljao. - I što ste zaključili? - Vi ste nevjerojatno razmaženi, lukavi i despotski, a ja ne želim provesti ostatak svog života zapodijevajući s vama jednu borbu za drugom. Ne želim vam gledati u oči i pitati se kakve vam sad lukave misli prolaze glavom. Da citiram dragog sir Fredericka, mogu vraški lijepo živjeti bez svih tih ženskih spletaka. A ne želim ni svaki put kad dršćući od pohote pogledate oznojene mišice kakvog

polunagog radnika, zapadati u ljubomoran bijes. Neću da postanem revan budoarski akrobat pun straha pred bandom nepoznatih pustopašnika i zavodnika. Sad je ponovno nastupila ona stara Caroline, veličanstveno uzvijenih leđa. - A ako baš hoćete znati, ja ne želim taj vaš prokleti naslov, ne želim potrošiti ostatak svog života da ovu jezivu ruševinu osposobim za ljudsko stanovanje, a na vama nema ničeg tako vraški divnog! - Imate potpuno pravo, Caroline - odgovori Roger tiho. - Ništa nije baš tako privlačno, u tome je stvar. - I k tome još taj Londonderry! - I u tome imate potpuno pravo. Vi ne pripadate u kolonije kao prognanik. Uvjeren sam da ste zamijetili da ovdje nema portreta Hubbleovih žena. Bile su odabirane po svojim skromnim odlikama i sposobnosti za rađanje. Što se mene tiče, mislim da bih i ja bolje prošao s nekom priprostijom, pokornijom i glupljom. - Prokleti pas! - povikala je i prodrmala željezna vrata u želji da izađe. - Bojim se da ćemo morati izaći na drugom kraju -reče on. Okrenula se bijesno. - Bezobraznik! - i projurila mimo njega. Dvorana je bila vrlo dugačka, dovoljno duga da poniznost, svojstvo inače Weedovima nepoznato, nađe put do njezina srca. U sredini dvorane usporila je i zastala dršćući u zebnji dok joj nije prišao s leđa. - Ne znam što mislite o meni kao ženi - rekla je nesigurno - ali ja se ne bih nikada udala a da mužu ne poklonim svu svoju ljubav. - Pošteno od vas, Caroline, što to kažete, ali ja sam konvencionalan čovjek. Ne bih mogao trpjeti ženine ljubavne afere. Točno uzevši, pomalo sam staromodan. - Do đavola, to jeste - reče ona. - Rogere, ja znam da ste vi gazda u kući. Slegnuo je ramenima. - Ah, samo stoga što sam malo silovit s nekim kome je to novo, ipak nemam volje da igram Petrucchia kod tvoje Katherine. Ukroćena goropadnica nije nikada bio moj omiljeni Shakespeareov komad. Ispružila je ruke, primila ga za mišice i tijesno se privi-nula. - Da pokušamo i vidimo kako će ići - molila je - molim, ti me ludo uzbuđuješ. Rogerove sive oči omekšaju i prvi put otkako ga je znala, nije u njima bilo napetosti. Kimnuo je krzmajući. - Mislim da bih to volio - reče. Lovačka kuća Hubbleovih, Knockduff, ležala je u brdima na suprotnoj strani Inishowena, između Lenana i Dunree Headsa, pružajući nezaboravan pogled na Lough Swilly. Uza svu nesigurnost, koja ga je spopala kao budućeg Carolininog ljubavnika, Roger Hubble bio je samo čovjek, a naposljetku on nije bio spreman da izgubi nju... jednako kao što ni ona nije bila spremna da se odrekne njega. U tom spoju dviju jakih ličnosti, koje su se međusobno do kraja štovale i bile spremne da se u određenim područjima podvrgnu nadmoći drugog, partnerstvo se primjenjivalo prešutno, ali do kraja, u pravom smislu riječi. Voljeti snagu drugog,

povećavati je, upijati i unositi u sebe, umjesto da je mrziš i napadaš. Konačno učvršćenje te veze bilo je neka vrst straha, straha da ne izgube jedno drugo. Nakon što su dovde došli sami i sad otkrili da pripadaju jedno drugom, taj je strah zauvijek dokrajčio nadmetanje među njima. Kao svadbeni dar svom tastu, lord Roger spoji svoje željezničke pruge sa sir Frederickovim, stvorivši tako prvu transalstersku liniju, a viscountessa Caroline uđe u carstvo Hubbleovih da nastupi svoju vladavinu. ŠESNAESTO POGLAVLJE Približavali smo se žetvi nesigurna koraka. Izbori su se teško i prijeteći nadvili nad nas. Nicale su glasine, brzo kao prijeteće ljetne munje. Pričalo se da će otkupne cijene vune, žita i mesa beznadno pasti i da će doći do ograničenja trgovinskih povlastica koje Irska uživa i do uvođenja carine. Zaredaše priče i o povišenju zakupnina i istjerivanju. Dok su otac Lynch i drugi predstavnici Boga i Krune grmili protiv krivovjernih fenijaca, major Hamilton Walby preobrazio se u demagoga po uzoru na svećenika O. C. Maclvora. Zemljoposjednikova je nevolja bila da je sve nerazumljivije mljeo što je više zapadao u bijes. U početku umjerena izborna kampanja pretvorila se u ratničku vježbu fanatizma. Zakon o autonomiji, Kevin O'Garvey i Parnell postali su najprljavije engleske kletve. Žetva je uvijek bila razdoblje zebnje, jer je predstavljala zbir jednogodišnjeg rada i odgovor na pitanje kako ćemo preživjeti zimu. Hamilton Walby uspio je u nas usaditi strah od odmazde ako bi Irska stranka pobijedila. Kraljevsko irsko oružništvo, koje je osiromašene seljačke momke bijedno plaćalo a mito i doušnike pretvorilo u svakidašnjicu, ustanovilo je da su Hamilton Walby i Roger Hubble sad krajnje darežljivi. Oko našeg vrata visjela je nezategnuta omča jer su oružnici prionuli da otkriju prave ili osumnjičene buntovnike i pohapse političke sumnjivce. Bili smo uzdrmani. Ljudi poput Tomasa Larkina i Dadde Friela imali su pune ruke posla da održe jedinstvo. Kad su se približili izbori, zaprijetiše nam zapljenom, odvratnom mjerom koja se već desetljećima nije provodila. Ako je zakupac kasnio sa zakupninom ili otplatom kamata na zajam, zaplijenili bi mu stoku i oruđe. Oružnici bi postupili na samu riječ zemljoposjednika i često bez odluke suda. Čovjek kojem su oduzeli stoku i oruđe bio je prinuđen da od lihvara posudi novac uz pretjerane kamate kako bi mogao platiti otkupninu i dalje se prehranjivati. Često su stoku odvodili u obore milje daleko od zakupčeva doma. Na tako daleku putu tamo i natrag goveda bi gubila toliko na težini da je hrana utrošena na ponovno tovljenje značila gubitak svake zarade na životinji. Kevinu O'Garveyju i Zemaljskom savezu trebalo je više od dva tjedna pravnog natezanja da obustave pljenidbe, ali do tada nam je već poruka bila jasna, a šteta nanesena.

Zatim je objavljeno da će se sva biračka mjesta u našem okrugu nalaziti na gradskim trgovima ili usred područja gusto naseljenim protestantima. U stara vremena zemljoposjednici su upotrebljavali obojene glasačke listiće da mogu nadzirati izbore, i Bog neka se smiluje zakupcu koji bi glasao protiv njih. Premda su na ovim izborima bili zabranjeni raznobojni listići, morali smo glasati okruženi neprijateljskim susjedima, a to je bilo gotovo isto. Tjedan dana prije izbora iskušano je posljednje prljavo sredstvo. U svim katoličkim općinama istaknuti su raspisi o jednotjednim radovima u kamenolomu, na prugama, gradnji cesta i kanala za nekoliko stotina radnika. Smicalica je bila u tome što su uzimali samo ljude s pravom glasa, koji bi se tako na dan izbora zatekli daleko od svojih sela. Naše bi ljude otpremili sve tamo do Sligoa i Meatha, premda je i tamo bilo na stotine nezaposlenih. Sve u svemu, namjera je bila da se iz okruga udalji više od pet stotina glasova i tako zajamči pobjeda Hamiltonu Walbyju. Samo seoska budala ne bi prozrela to bijedno podmićivanje, ali je naš položaj bio takav da mu se malo tko mogao oduprijeti. Ljudi su zaključivali da će se Walby ovako ili onako neizostavno dočepati pobjede, pa da bar mogu pokupiti nepredviđenu jednotjednu zaradu. Bilo je to u manjoj mjeri ponavljanje onog što se odigralo 1800. godine kad su Britanci podmitili dablinski parlament da se raspusti i pristane na uniju s Engleskom. To je tada postignuto imenovanjem novih irskih peerova u Gornji dom i s nekoliko beznačajnih poslaničkih mjesta u Donjem domu. Sadašnje mito nije ni izdaleka bilo tako značajno, no ipak jednako prljav posao. Suzbiti se moglo samo na jedan način. Thomas Larkin, Daddo Friel i ostale vođe Irske stranke sjeli su i naposljetku odlučili da onaj tko se prijavi na rad bude izopćen. Ako je Hamilton Walby posegnuo u svojoj taktici u prošlost, mi smo posegli u još stariju. Izopćenje je bilo posljednje oružje koje smo posjedovali protiv naših ljudi. Kažnjavanje izopćenjem s pomoću općeg bojkota u našem tijesno povezanom načinu života bilo je kazna koju bi malo koji čovjek izdržao. Ona je mogla značiti da susjedi neće s njim progovoriti dok je živ. Takva je dakle bila atmosfera u Ballyutogueu uoči prvih slobodnih izbora poslije stoljeća britanske vladavine. Conor i ja pošli smo s Tomasom dolje do glavnog trga; bio je to najduži, najosamljeniji hod mog života. Napetost je bila nečuvena. Znali smo da zemljoposjednik i oranjci neće sjahati tek tako te smo bili pripravni na sve. Ostali muškarci iz Gornjeg sela zastali su na križanju čekajući da vide hoće li Tomas proći. Sve ih je obuzeo strah. Naše je ljude cijeli izborni tok zbunjivao, kao da je to dodatni teret koji nisu bili voljni ponijeti. Još noć prije Tomas nam je povjerio da mu je ponuđeno mito da udvostruči svoje imanje dobrom zemljom a da se ne zadužuje. Mislim da nam je to rekao kako bi nam bilo jasno da on glasanjem gubi više od bilo koga drugog. Kad smo nas trojica prispjeli na trg, izgledalo je kao da se tamo održava skup oranjaca bez bubnjeva. Dočekala nas je šutnja, ružna, prodorna šutnja i pogledi užagrenih, mržnjom ispunjenih očiju. Biralište je bilo u kancelariji suda, onog istog koji je gotovo dvjesto godina dijelio pravdu croppvjima. Čekali smo

mirno, dok zvono nije objavilo sat kad se otvaralo biralište, a tad zakoračismo preko trga. Čudno, u susret nam priđe Luke Hanna. Bio je uvijek razborit čovjek, ali kao jedan od najviših velikih meštara okrenut sebi sličnima. On i Tomas mjerili su se cijelu vječnost. Luke je bio smeten, očito nije očekivao da će se Tomas pojaviti. Mito je bilo odbijeno, a on u to nije mogao povjerovati. On i zemljoposjednik temeljito su se preračunali kad sta mislili da su našli cijenu. - Što ti je na srcu, Luke? - Bolje će biti da za dobro svojih ljudi promisliš kakve će štetne posljedice izazvati tvoj postupak - reče Luke žestoko. - Pusti me proći - reče Tomas. Luke Hanna se prestraši. Mora spriječiti Tomasa Larkina, a ostali će tad ustuknuti poput stada ovaca. Tučnjava nije dolazila u obzir, jer bi se kasnije u istrazi previše toga moralo kriti. - Ove godine nećemo otkupljivati lan - reče Luke. - I neka nitko od vaših ne traži posao goniča na dokovima. Pred Tomasovim prodornim pogledom Luke uzmakne korak, a zatim, dok je Tomas prolazio, ščepa ga. - Ne budi lud, Tomase. Vidio sam plan po kojem će vam oduzeti trećinu polja. Ako tvoji ljudi danas glasaju, provest će ga, a ti ćeš biti odgovoran za to uđeš li onamo. Polagano, kao u linču, oranjci okupljeni oko trga, pri-đoše bliže. Tomas ih promjeri s neprimjetnim smiješkom. - Ni jedna trulež koja nam je ikad uništila polja ne može se mjeriti s ljudskom truleži što je k nama došla preko Irskog mora. Zašto ne objavite rat svojem neznanju? S tim riječima Tomas Larkin uđe u sudnicu, potpiše se i zatraži birački listić. Conor i ja vidjeli smo svojim očima kako ga je gurnuo u glasačku kutiju. Kad je završio, stao je skrštenih ruku van uz vrata, okrenut zapjenjenoj gomili - najmirniji i najjači čovjek koji je ikad živio. Na rezultate izbora trebalo je čekati danima. U Ballyutogueu je sve prošlo dobro, no u drugim mjestima bilo je sukoba. Povukli smo se u naše kolibe da dočekamo zimu. Usprkos prijetnjama da nam neće dati posla, preko mora u Engleskoj bilo je uobičajnih poslova te oni sa slabim izgledima da izdrže zimu krenuše na mučan put. One večeri kad je stigla vijest vladalo je nevrijeme, ni gore ni bolje od uobičajenog studenačkog potopa. U Larkinovoj kući okupilo se desetak žena, među njima i moja mati, da našivaju čipku na otkano platno. Tim večernjim poslom privređivale su još nekoliko penija u kuću. Okupljale su se u jednoj kući da prištede svijeće. Tomas i Fergus su neko vrijeme popravljali konjsku ormu, zatim iznesoše dasku vlastite izradbe za glink. Bila je to jedina igra kojoj je otac bio vještiji od Tomasa i svaki put je oduševljeno podvrisnuo kad je udario kamen ili bacio dvostruko. Za Conora i mene, postojala je samo jedna knjiga, a to je, naravno, bio katekizam, koji smo prečitavali po milijunti put.

Iznenada se izvana začu takva buka da je nadjačala buru. Prvi sam pritrčao vratima. Nije bio nitko drugi do Kevin O'Garvey na kolima i pola sela iza njega; ljudi su vriskali kao vile kad najavljuju smrt. Kevin upadne u kuću do kože prokisao i zadihan, jer je sve od Derryja jurio kroz noć kao lud da nam donese vijest: smijao se i plakao istodobno i vikao: pobijedili smo! Svi zapadoše u histeriju i ubrzo prionuše k piću. Još nikad se nije čulo za takvo bdjenje kakvo je te noći održano za majora Hamiltona Walbyja, vlastelina Lettermacduffa. U studenom 1885. godine bude Kevin O'Garvey izabran zajedno sa osamdeset i pet drugih članova Irske stranke u britanski parlament. Nakon stoljeća britanske okupacije pitanje irske slobode neće nikad više sići s pozornice. Parnellova zvijezda bila je u zenitu. Sudržljiv čovjek koji je najglasnije govorio kad je slušao druge, koji je u svojoj nutrini plakao zbog nepravde, plah čovjek tako suverene moralne snage, protestant a borac za prava katolika, zemljoposjednik anglo-irskog podrijetla, vođa bezemljaša, taj u Cambridgeu školovan duh koji je jedini uspio okupiti i voditi konglomerat divljih Iraca. Da, doista, Charles Stewart Parnell bio je neokrunjeni kralj Irske. SEDAMNAESTO POGLAVLJE Nakon Parnellove pobjede alsterska protestantska zajednica planula je uglavnom onako kako je to Frederick Weed prorokovao. On se dobro pripremio da ujedini različite elemente. S jezgrom stranke za očuvanje unije, koju je već osnovao s nekoliko stotina plemića iz gospodskih loža, pokret su zapravo iznijele oranjske lože u pokrajini. Sad su se oranjske organizacije bacile na to da ispune svoju predodređenu ulogu. Od vremena kad su se prije sto godina, u doba seljačkih ratova, proširile, bile su izgubile ugled. Plemstvo i vlast kažnjavali su prezirom grubo ponašanje sirovih razbijača. Ipak, u cijeloj promjenljivoj prošlosti tih organizacija, oranjski duh, koji je težio da ponizi katoličke starosjedioce, prožimao je protestantsku zajednicu. Premda je oranjska organizacija povremeno bila zabranjivana, i dalje bi djelovala krijući se ispod prozirnih dobrotvornih društava ili klubova vinske braće. Tijekom 19. stoljeća vjerska je mržnja postala trajnom značajkom alsterskog života, i oranjska je organizacija tada promijenila svoj umrljan izgled; banda razbijača preobrazila se u bedem protiv papista oslonjen na reformaciju. Dok su njezine lože u britanskoj vojsci morale ostati tajne, u Engleskoj, Kanadi i Škotskoj oranjski su se redovi mogli slobodno širiti. Ugled je bio osiguran kad se priključilo svećenstvo, članovi anglikanske Crkve i aristokracija. Nekad bahati zemljoposjednici i industrijalci uvidjeli su da stari poredak nestaje; jednostavno više nisu mogli pozivati u pomoć vojsku i bezobzirno gaziti starosjedioce. Bila je potrebna nova jezgra vlasti, vlasti koja će se oslanjati na mase, a oranjski red bio je tu da to omogući. Njegovim posredstvom

stvoreno je političko oružje - stranka za održanje veze s Engleskom, Unionistička stranka koja je sve protestantske elemente ujedinjavala pod jednim barjakom. Poslije izbora sir Frederick požuri u London da osigura podršku. U nadolazeću oluju sad se bacio sir Randolph Churchill. Bio je pripravan da proputuje pokrajinu i tako se početkom 1886. iskrcao sa sir Frederickom u Larneu. Mladi Churchill bio je uvjereni, krajnje konzervativni imperijalist tridesetih godina koji je mrzio Gladstonea i liberalizam. No pretjecalo mu je mržnje i za Parnella, tog irskog anarhista, koji je sad za vlastite ciljeve manevrirao i pregovarao s objema engleskim političkim strankama. Taj blistav, ali krajnje nepouzdan, aristokrat zaključio je da bi Gladstoneova vlada pala kad bi on uspio spriječiti donošenje predstojećeg Zakona o irskoj autonomiji. To bi vratilo konzervativnu stranku na vlast i k tome za desetljeća pokopalo Parnellova nastojanja. Stvarni Churchillov pokretač bila je njegova bezobzirna, neograničena osobna ambicija. Lukavo je izračunao da mora igrati na oranjsku kartu, otputovati u Ulster i iskoristiti stare strasti u protestantskoj zajednjci koja je Parnellovom nadmoćnom pobjedom pokolebana i razbješnjena. Protestantski Ulster dočekao ga je raširenih ruku. Za svoj medeni mjesec Caroline nije odabrala tradicionalnu Veneciju, Španjolsku ili slično, nego osamu divljeg i tajanstvenog poluotoka Bere na jugozapadu Irske. Ubrzo je Roger spoznao da mu je Caroline otvorila vrata za koja je vjerovao da će mu dok živi ostati zatvorena. Za kratko je vrijeme doživljaj prihvatio, izložio mu se i čak se potrudio da i sam ponešto otkrije. Ukazao se put za duge razgovore, ugodna otkrivanja samog sebe, a sve to pripremilo je poprište za dublje i smionije zajedničke pothvate. Idilu mladenaca prekinuo je neočekivani dolazak sir Fredericka. Nakon što se obilno izjadao, zatražio je da se s obzirom na hitnost situacije vrate u Londonderry, da Roger sredi stvari na Zapadu, dok on bude sa Churchillom obilazio Istok. Obećao je da će se za ovo ometanje kasnije odužiti i poslati ih u jedno egzotično mjesto Sjeverne Afrike koje će ispuniti njihova naj erotski ja maštanja, takvo mjesto o kojem čak ni Caroline ne sluti. Churchillov križarski pohod pretvorio se u neočekivan uspjeh. Divovski skupovi u belfastskom Ulster Hallu i u istočnim grofovijama zapalili su ionako već usijane strasti. U Engleskoj se pak povećalo zanimanje za probleme Ulsterana. Vjerni članovi liberalne stranke, koji su se založili za Zakon o autonomiji, zbuniše se, a njihovi se čvrsti redovi pokolebaše. Churchill je iskorištavao svoju prednost. Kad je napustio Belfast, u gradu su tri dana bjesnili nemiri protiv katolika. U Lurganu je lord Randolph, putujući osobnim Weedovim »Red Hand Expressom« u unutrašnjost, pronašao magični ključ, ratni poklič, koji je ponovio pred oduševljenim masama u Portadownu, Armaghu i Dungannonu. - Zakon o autonomiji neće se došuljati kao tat u noći k vama - ponavljao je uskipjelim protestantskim masama. - Uvjeravam vas da je u ovom, za vas najcrnjem, trenutku stotine tisuća engleskih srca i ruku spremno da vam pomogne, da se za dobro ili zlo udruži s vama i dijeli vašu sudbinu. Kažem vam ponosno, ponizno i odlučno: ULSTER SE NE PREDAJE, OD SVOG NE ODUSTAJE!

Dok se Churchillova kampanja širila, u svim novinama Ujedinjenog kraljevstva drečali su naslovi ULSTER SE NE PREDAJE, OD SVOG NE ODUSTAJE! Roger se pridružio kampanji stigavši upravo na vrijeme na skup u Ballymeni i tamoje s rezerviranim oprezom promatrao kako Churchillovo čarobnjaštvo jednako elektrizira sve društvene slojeve - od plemstva do priprosta čovjeka. Poslije skupa Roger se sa svojim tastom i Churchillom povukao u dvorac lorda Taggart-Roycea, baruna od Ballymene, i zauzeo za to da se posljednji skup održi unutar zidina Derryja. Naposljetku, taj je grad bio najsvetiji simbol prisutnosti oranjaca, protestanata i Krune, i što bi bolje osmislilo završni trijumf? Churchill ocijeni da je zaključak logičan i pristane. - Imamo tamo stanovite probleme kojih drugdje nema - nastavi Roger, kad je njegova želja prihvaćena. - Prorijeđena naseljenost, nedovoljna povezanost i osjećaj izolacije ... - Mislim da to nazivamo opsadnim mentalitetom - uskoči sir Frederick. - Upravo tako - složi se Roger. - Htio bih da taj skup bude nadmoćna potvrda naše odlučnosti da zadržimo Zapad. Bilo bi vrlo korisno kad bismo prije glavnog skupa sazvali poseban sastanak u Hubble Manoru. Mogli bismo okupiti sve vođe iz triju grofovija, valjano ih organizirati, zagrijati i slično. Churchill se navikao saslušati sir Frederickove savjete te mu i sad dobaci upitan pogled. Weed je iznova bio zadivljen zetovom lukavošću. Okupiti sve moćne i utjecajne ljude u Hubble Manoru i na prepad preuzeti političko vodstvo zapadnog Ulstera, bilo bi majstorsko djelo. Roger bi tako jednim potezom postigao ono za što su njemu u Belfastu bile potrebne godine. Dobro dakle, mladiću, pomisli Weed, želiš me nadmudriti, ali to će te skupo stajati. Povukao je dugi dim iz cigare, razmišljajući kako da odgovori. - Osim što Roger ima opravdanog interesa, to je i općenito razborita zamisao. U vodstvu, Zapadu doista treba jedno središte i jedan snažan vođa nove Unioni-stičke stranke. Na stranu obiteljski obziri, Roger i Caroline su svakako najprikladniji da to ostvare. Častohlepni se ljudi međusobno razumiju. Bilo je na redu obostrano češkanje po leđima. - Samo na jednom bih uznastojao - reče sir Frederick - da se zajamči uspjeh skupova. Volio bih da jedan od glavnih govornika bude svećenik O. C. Maclvor. Po prvi put u njihovu poznanstvu sir Fredericku se učinilo da se Roger trznuo, te osjeti slast pobjede. - Prilično sirov momak, po mojem mišljenju - reče Churchill - ali ima čaroban utjecaj na mase, to mu moram priznati. - Da, i vaši su najuspješniji skupovi bili oni u kojima je i on sudjelovao. Dakle, što kažete, gospodo? - Ja se slažem - reče lord Randolph. - Rogere? - Dobro... vrlo dobro... - odgovori Roger. Premda su joj običaji Hubble Manora bili još tuđi, viscountessa Coleraine bacila se u pripreme. Pozvala je

vojsku kuhara, slugu, čuvara, stolara, ličilaca i konjušara. Dvorac, a osobito Long Hali, bili su očišćeni i toliko ulašteni koliko je vrijeme dopuštalo. Podignuti su šatori za noćenje i prehranu, a iz Belfasta stiže vlak s namirnicama i orkestrom, pjevačima i glumcima gostima za zabavu. Roger se spremao za svoju novu ulogu odbacivši najprije staru mrzovolju prema oranjskoj organizaciji. Svim velikim meštrima u tri grofovije razaslani su pozivi, zapravo prikriveni nalozi. Majstorskom domišljatošću lorda Rogera svaki je protestantski svećenik automatski postajao član nove Unionističke stranke. I njima je savjetovano da dođu. Dok su se pripreme u žurbi nastavljale, viscount i viscountessa Caroline otputovali su u Cookstown da osobno uvedu lorda Churchilla u Zapad. Poslije »Bože čuvaj kraljicu« i zdravice kraljici, viscount Hubble gotovo plaho prijeđe s čela stola na govornicu, sučelice mnoštvu od šest stotina osoba. Iznad njih, na jednom kraju dvorane, s otvorenih greda visila je golema državna engleska zastava Union Jack. Na drugom kraju visila je jednako velika ulsterska. Iza Rogera po cijeloj širini dvorane visio je golemi natpis: ULSTER SE NE PREDAJE, OD SVOG NE ODUSTAJE! Sir Frederick je promatrao sve pripreme i trenutak istine s trunom zavisti. Brzina i svijest o zajedničkim ciljevima koji su udružili Rogera i njegovu kćer naglo su oboje gurnuli u prvi plan. Prvo istupanje nove viscountesse u javnost potpuno je zaslijepilo tu zbirku mrkih ulsterskih muškaraca. No sir Frederick nije niti slutio kakav potez njegov zet sprema. Lord Roger gotovo plašljivo pristupi govornici i pozdravi prisutne kao da želi reći: - Ovo je velik dan za vas priproste ljude, jer smo, evo, svi zajedno u istom čamcu. Kad je Roger počeo nabrajati dugu povijest pljački Hubble Manora, Weed shvati da to on prisvaja pravo na vodstvo na osnovi tradicije jednog starog roda. No dovde je bilo još sve u redu. Ali tad Roger mirno objavi da je upravo lord Randolph došao na misao da se najvažniji skup njegove turneje održi u historijskom Long Hallu. Pripisujući Hubble Manoru pretjerano značenje, predstavljao je sebe središtem zapadnog alsterskog svijeta. Bio je to prvi Rogerov udarac. Premda su se svi u dvorani okupili u zajedničkom cilju, Roger nije dopuštao sumnju da su upravo on i plemstvo kumovi, zaštitnici i vođe protestantskih masa. - Zamoljen sam da prezumem vodstvo unionista na Zapadu i smjerno prihvaćam tu čast. Niti je bila Churchillova zamisao da se skup održi ovdje, a ni ičija da mladi Roger bude vođa unionista, no nitko nije htio opovrgnuti njegovo drsko prisvajanje vlasti i time razbiti jedinstvo skupa, pa tako sastanak prođe bez primjedbe. Sir Frederick se pitao jesu li Roger i Caroline cijelu stvar zajedno smislili i kako će je daleko tjerati. - Osobito me raduje što mogu predstaviti prvog govornika koji će vam govoriti o problemu presijecanja privrednih veza s Engleskom. Meni, dakako, nije potrebno da ga upoznajem jer je moj tast, a jamačno ni vama, jer tko u Ulsteru nije čuo za sir Fredericka Murdocha Weeda?

Dok je Roger iznosio svoju blistavu hvalu, sir Frederick je zgnječio opušak svoje cigare i iskapio još jedan gutljaj gina a ne vode pred očima prisutnih svećenika trezvenjaka. Gunđajući i malo pognut pođe prema govornici skrivajući svoje nezadovoljstvo zbog Rogerove smicalice i stisne svom zetu ruku da time iskaže jedinstvo Istoka i Zapada, alsterskog bogatstva, moći, anglo-irskog stanovništva i svih zapovjednika unionističkog broda. - Nemojmo gajiti nikakvih iluzija o posljedicama Zakona o autonomiji poče sir Frederick. - On bi protestantima anglo-irskog podrijetla u Irskoj zadao smrtni udarac. Došli smo u Ulster, vaši preci i ja - reče poistovjećujući se s običnim pukom kao ranije Roger - i stvorili iz siromašne gline pravi raj. Treba samo pogledati neznanje i nemoć triju drugih irskih pokrajina da biste spoznali tko je ovdje nešto uradio. I upravo ti isti zaostali ljudi, predvođeni Parnellom, političarima iz pivnica i papističkim limenim glazbama, tako su krajnje drski te tvrde da će oni, koji ni sami sobom ne mogu upravljati, upravljati Ulsterom. - Nikad! - Nikakve kapitulacije! - Ulster će se boriti! - Neka Bog čuva Ulster! Dio prisutnih ustane, no sir Frederick im mahne da ponovno posjedaju. Pogledom je preletio skup i vidio ljude svježe oprane i očišćene na svetim oltarima, sve osjajene dobrotom. - Naš dobar život, vaš i moj - nastavio je - stvoren je premoćnom inteligencijom, godinama teškog rada, lojalnošću i svrhovitošću. Tuđa sila u Dublinu, koja nema privrednih sposobnosti, samo čeka da mu zada smrtni udarac! Roger osjeti gibanje u dvorani. Podignuo je pogled. U jednom od uskih pokrajnih ulaza stajala je njegova blistava, lijepa žena. Osmijehnuli su se jedno drugom u znak da je oboje zadovoljno velikim događajem. Svakim trenutkom njihova je moć jačala, i prvi slatki okus zajedničke slave ispuni ih ponosom. - Možete li jedan jedini trenutak - zatutnji sir Frederick - zamisliti parlament u Dublinu u kojem odlučuju irski seljaci? Tržišta, trgovinske povlastice, carinski ustupci, koje sad uživamo kao članovi Ujedinjenog kraljevstva, preko noći bi nestali i mi bismo se našli u izravnoj konkurenciji s Engleskom. Dakle, moja gospodo, predstavite sebi te ljude u njihovom parlamentu u Dublinu... zamislite kako bacaju poglede prema granici, na alstersko bogatstvo. Tko će, što mislite, biti oporezovan dok ne iskrvari? Mi! Mi u Ulsteru plaćat ćemo uzdržavanje tih triju jadnih pokrajina! To je ljude u Long Hallu pogodilo u živac. Njihovi su lako uzbudljivi živci zatitrali, znoj izbio, a rupčiće kojim su brisali znoj negdje bi drugdje mogli držati bijelim barjačićima predaje, ali ne u Long Hallu. - Uz parlamenat u Dublinu ni jedna jedina farma, ni jedan jedini posjed ne bi više bili sigurni. Zemlja za koju su vaši preci krvarili dobila bi zakone kojim biste pali u trajno kmetstvo. Autonomija bi granice izbornih okruga tako prekrojila da bi protestantski Ulster postao politički nemoćan. Autonomija bi značila da više ni jedan jedini lojalni protestant ne bi sjedio u upravnoj službi jer bi nju natrpali

desecima tisuća sebi sličnih... isplaćujući plaće i naknade iz vašeg poreza. Vi, vaše žene i djeca bili biste suočeni s policijom koju bi oni sastavili. Našli biste se suočeni s njihovim zakonima, a ne moram vam reći kakvu biste zaštitu i pravdu dobili od njih! Je li to Ulster o kakvom su vaši preci sanjali kad su došli i pokušali prosvijetiti pogane? Sir Frederick ušuti iz poštovanja prema svojem sve većem uzbuđenju, obriše znoj s čela i baci pogled na svoje bilješke. Sad ću im, pomislio je u sebi, zadati jedan lijep niski udarac. Gromki glas stiša se sad u pravi drhtaj. - Kao čovjek - poče posljednje rečenice - koji upošljava tisuće naših lojalnih ljudi, proživio sam mnogo puta muke more koje se uvijek iznova vraća. Kad dablinski parlament počne provoditi autonomiju, neće proći ni dan a već će obznaniti zakone o paritetu kako bi se u svakoj tvornici lojalni protestanti zamijenili katolicima. Pošteni ... odani... bogobojazni ljudi bit će, u znak zahvalnosti zato što su pokoljenjima postojano, odano i nepokolebljivo slušali, plaćeni izbacivanjem na ulicu. Radije ću zatvoriti svoje pogone nego otpustiti protestante! To sam dao na znanje svakom članu Gladstoneove stranke. Demokratski Ulster mora ostati slobodan, s pomoću Božjom i naše plemenite kraljice! Svećenik Maclvor micao je ustima u nijemoj molitvi da pokaže kako je isključivo on u vezi s Bogom, sklapao ruke i kimao dok je moćan glas govornika dopirao do njega. Uistinu je čekao svoj trenutak i ljutio se u sebi. Sir Frederick je uspio prisvojiti dobar dio uzbuđenja ovog trenutka. - Naš veliki dobročinitelj, sir Frederick Weed, rekao vam je što će se zbiti s vašom zemljojm i vašim zaposlenjima. Ja će vam reći što će se dogoditi vašim dušama. O, Bože! Ne ostavljaj nas! Sami smo, noć je, a mi okruženi neprijateljskim divljacima! - Amen! - Isuse, spasi nas! Stisnuše se čeljusti i pesnice. Novi znoj izbije ispod prijašnjeg. - Autonomija znači vladavinu Rima! - poviče propovjednik i triput ponovi za slučaj da tko nije čuo. - A vlast Rima znači da će prvi čin papistima napučenog dublinskog parlamenta biti uvođenje desetine koju ćete od svojeg znoja i poštenog rada morati plaćati katoličkoj Crkvi. Desetina za blaga koja će strpati u vatikansku riznicu! Desetina za gradnju kićenih katedrala uzduž i poprijeko protestantskog Ulstera! Desetina za zlatnu i srebrnu svećeničku odjeću! Zatim opiše škole u kojima će podučavati katolički svećenici i redovnice, sveučilišta pod vodstvom isusovaca i malu protestantsku djecu koju primoravaju da kleče po poganskim običajima. Njegovo plastično opisivanje rimske bludnice, katoličke Crkve koja će žderati protestantsko meso poput crva, zaplašilo ih je da su odrvenjeli od straha. Lord Randolph Churchill dosad još nikad nije čuo ništa slično ovim trima govorima. Shvatio je da je u Hubble Manoru i Londonderryju poslužio kao okvir

za Hubble-Weedovu borbu o vlast. Spretno ga je u to uvalio trolist alsterskih grubijana. Premda su oni jedan drugog koristili u zajedničkom nastojanju da svaki ostvari svoje ambicije, odlučio je da se odsad čuva tog društva i ne dopusti mu da tako prostački zloupotrebljava Krunu. Nisu uopće bili gentlemani i sam Bog zna što su sve bili kadri učiniti da bi njihova prljava mala pokrajina ostala britanska. Promatrajući okupljeno društvo, sa strahom je zaključio da bi ono, kako bi pod maskom lojalnosti spasilo sebe, dovuklo ovamo cijelu britansku vojsku. Lord Randolph zahvali svojim domaćinima, i uvidjevši da je uzbuđenje gledalaca iscrpljeno, ugodi svoje primjedbe na tihu, tugaljivu iskrenost. - Došao sam u Ulster tužna srca, ali se vraćam u Englesku s olakšanjem. Žalostan sam kad vidim Ulsterane kako noću vježbaju po poljima drvenim puškama da bi se pripremili za obranu svojeg boga, svoje kraljice i svoje slobode. Ipak, ohrabren sam, jer mi je desetak tuceta, ne, stotine britanskih oficira obećalo da će, ako zatreba, doći i voditi vas u bitku. Moja je najdublja molitva da vaši glasovi odjeknu u svakom kutku Engleske. Gladstoneove pristaše dobro će promisliti o teškim posljedicama donošenja jednog zakona o autonomiji. A ja molim Boga da vašu djecu i moje drage sinove, Winstona i Jacka, nikad u životu ne muči irski problem. Dok su se Roger Hubble i sir Frederick valjuškali u svojem trijumfu, Churchill, taj Englez nad Englezima, govoreći s najvećim engleskim patosom, potaknu slušateljstvo na rodoljubne suze. - Parnell je u sveto carstvo Westminstera doveo odvratne ljude; ljude čija su nam gledišta tako tuđa kao ona Kineza ili crnaca; ljude kojima on potpuno gospodari i koji su se posvetili uništenju britanskog imperija. Vi, hrabri drugovi, stojite u prvim redovima našeg velikog imperijalnog pothvata i ne smijete uzmaknuti. Zadužujem vas da te linije branite baš kao što ste obranili bedeme Derryja. Po duhu, vjeri i stvarnosti postoje dvije Irske. Irska koja je lojalna Kruni, mora ostati u imperiju. Podigavši uvis ruku kao da drži punu čašu za zdravicu, završio je pjesničkim tonom. - Plovi dalje, o, državo brode... plovi dalje, o velika unijo... zar Ulster od Britanije netko da odsiječe? Tako mi Boga koji nas stvori, neće! Učinak putovanja lorda Randolpha Churchilla Ulsterom odjekivao je Britanijom. Novinstvo je pokrenulo otrovnu kampanju protiv Parnellove izdaje, a Gornji je dom zbio svoje redove, pripremajući se da bilo kakav pokušaj donošenja autonomije spriječi vetom. Oranjci su našli grlate saveznike u Engleskoj i gorljivu braću u prezbiteri]anskoj Škotskoj. Od pomisli da bi lojalni britanski podanici u Ulsteru mogli biti prodani odvratnim Ircima, u Engleskoj - gdje je protuirsko raspoloženje uvijek tinjalo bukne javno ogorčenje. Oranjci nisu prestajali prijetiti, tako da je mogućnost građanskog rata u Irskoj samo još povećavala pritisak. Naposljetku se jedinstvo liberalne stranke uzdrmalo. Devedeset Gladstoneovih manje značajnih poslanika priđe protivničkom taboru i glasa s

kjinzervativcima za odbijanje ionako razvodnjena Zakona o autonomiji. Rezultat konačnog glasanja bio je 341 prema 311. Gladstoneova vlada je pala. Randolph Churchill, glavni uzročnik tog pada, bio je nagrađen položajem ministra financija i vođe konzervativaca u Donjem domu. Oranjska je karta bila bačena.

TREĆI DIO PLANINSKA KOLIBA PRVO POGLAVLJE LIPANJ 1885. Tjedan dana nakon pogreba Kiltyja Larkina, rano pred zoru, dođe k O'Neillovim Tomas sa svoje troje djece. - Finoli je vrijeme - reče. Mairead, koja je u glavi držala kalendar za više od dva tuceta trudnih žena, namršti se. - To je više od mjesec dana prije roka. Sigurno ju je uzbudilo bdjenje za Kiltyja. Fergus povede djecu u staju, smjesti je u pregradu za spavanje i nabaca na sebe odjeću. - Smjesta ću doći prijeko da ti pravim društvo - reče Tomasu kao što je to radio u svim drugim prilikama. Dohvati svoju dasku za glink i nekoliko minuta poslije žene pođe i on. Sati su se otezali, i naposljetku se Tomas uznemiri. Svaki glasni krik iz spavaonice dozivao mu je u pamćenje zla iskustva. Mairead je obično prolazila amo-tamo i šalila se, ali toga jutra nije ni jednom napustila spavaonicu. U zoru oba muškarca zapadnu u drijem i zatim u dubok san. Kad ga je netko snažno prodrmao, Tomas skoči. - Tomase... Tomase... - zvala ga je Mairead. - E? - zastenje on. - Ne namjeravam te plašiti, ali imamo teškoća. Mislim da bi trebao poslati po dra Cruikshanka. - Na te riječi babice koja je bez liječničke pomoći iznijela na svijet više od stotinu djece Tomas uznemireno skoči na noge. - Što ne valja? - Dijete pogrešno leži. Mislim da mu se oko vrata omotala pupkovina. Ako ga izvučemo silom, moglo bi se ugušiti, ali sam Bog zna, mnogo duže ne može ostati unutra.

Poslali su Conora. Popeo se na starog konja orača I upropanj odjahao iz Gornjeg sela u ranu jutranju maglu. Kopita su tutnjila po kaldrmi na trgu. Zaustavio je konja ispred kuće lana Cruikshanka, privezao kljuse, prišao vratima, duboko udahnuo i zalupao alkom. Otvorila je liječnikova žena. - Moja mati ima teškoća u porodu i Mairead O'Neill me poslala po doktora. - Tko je to? - vikne lan Cruikshank s vrha stubišta. - Jedno od katoličke djece iz Gornjeg sela. Kako se zoveš, sine? - Conor Larkin, a moj otac Tomas. Mama se zove Finola. - Da - poviče liječnik dolje. - Pođi u staju, Conore, i osedlaj vranu kobilu. - Oh, Bog vas blagoslovio, doktore - reče Mairead i povede ga smjesta u spavaonicu. Prestrašeni dolaskom liječnika, Liam i Brigid došuljali su se natrag u kuću. - Hoće li mama ozdraviti? - plačući upita Brigid. - Pa naravno. I ranije je bilo takvih malih teškoća. Nije to ništa ozbiljno tješio ju je Tomas. - A sad hajde natrag u O'Neillovu kuhinju i pobrinite se da dobijemo nešto za doručak. U Ballvutogueu se loše vijesti nisu morale vidjeti, namirisati niti čuti lebdjele su u zraku. I tako su se zabrinuti susjedi uskoro okupili ispred Larkinove kuće. Neke su žene pokušale Tomasa obodriti pričajući mu svoja vlastita mučna iskustva u porodu. Krici iz spavaonice postaše glasniji. Tomas istjera iz kuće sve osim Fergusa, i dok je Fergus molio, Tomas se zadubio u sjećanja. Tri godine nakon vjenčanja Finola je još bila neplodna. Premda je djecu bilo teško prehraniti, ona su i dalje bila mjerilo seljakova bogatstva, a za ženu nije bilo gore sramote nego da ostane nerotkinja. Svaki svoj budan trenutak Finola je provodila moleći Boga da joj dade da zatrudni. Posavjetovala se sa seoskom mudrom ženom, koja propisa koru od jasenova pruća, gnječenje krumpira na ognjištu, prosipanje soli na određen način i svakojake druge postupke ne samo da zatrudni nego da vile Finolino dijete ne zamijene vilenjakom. Potkraj druge godine Finola posjeti četiri različita sveta vrela i prespava dvije noći u planinskoj spilji, koja je, po kazivanju, bila Brigidina te se zakle da će prvu kćer nazvati imenom svetice. Prvo se dijete rodilo mrtvo. Treće godine braka pošla je na strašno hodočašće do Crough Patricka, pješačeći do svetog brda u grofoviji Mayo i natrag, dvjesto i pedeset kilometara. Tamo se priključila desecima tisuća vjernika i cijelu se noć uspinjala na vrh s kojeg je Patrick protjerao zmije iz Irske. Penjala se bosonoga - zajedno sa seljacima i redovnicama, prosjacima i svećenicima koji su u svojoj dubokoj vjeri tražili pomoć ili olakšanje od svakodnevnih muka. Teturajući stazom i padajući na koljena na odmorištima, Finóla je, okrvavljenih nogu, ponavljajući bez prestanka svoju zdvojnu molbu da dobije djecu, u zoru stigla na vrh.

Finola Larkin bila je nagrađena čudom: rodila je zdrava dječaka, Conora. Kasnije, nakon golemih teškoća, između pobačaja i još jednog mrtvorođenčeta, rođeni su Brigid i Liam. Dan je već zastrašujuće odmakao kad je lan Cruikshank, potpuno iscrpljen, izašao iz spavaonice. - Dobio si sina - reče. Tomas napne uši ali ne začu ništa. Obuze ga strah. - Zašto ne plače? - prošapta. - Vrlo je sitan i umoran. - Moja žena? - I ona je jako umorna. Htio bih razgovarati s tobom, čovječe. - Da, dođi ovamo i popij gutljaj čaja. Ta ti si potpuno izgladnio. - Čaj će mi dobro doći, a možda i gutljaj viskija. - Da, da, dođi samo. Fergus je već bio pristavio kotlić. Podjario je vatru i nestao. Kad se umio, dr Cruikshank uze tronožac, sjedne uz vatru nasuprot Tomasa i umorno poče miješati u šalici. - S malim se zamrsilo - reče. - Što ne valja, doktore? - upita promuklo Tomas. - Došao je prerano, kako znaš, i uz velike teškoće. Ima tekućine u plućima. Mairead O'Neill grije kamenje koje će položiti ispod njega. Ne puštaj nikoga blizu, čak ni djecu. - Kakvih ima izgleda? - Pa tako. Možda bi ipak htio poslati po svećenika da mu podijeli sakramente, za svaki slučaj. Tomasu se lice stegne. - Ti se prokletnici uvijek nekako uvuku u spavaonicu - reče. - Tamo su u svadbenoj noći, pošto su jadnoj ženi koješta nabajali da u njoj izazovu strah i osjećaj krivnje. Svime se koriste osim razborom. Pa čak i na smrtnoj postelji strah nadvladava ljubav. U ženinoj utrobi strah se toliko ukorijeni da treba oprati grijehe i jednodnevnom djetetu. - Zašto ne ostaviš po strani svoje osjećaje, čovječe? Tvoja je žena mnogo pretrpjela. Što će biti s tvojim brakom ako joj to uskratiš? Tomas ustane, gurne ruke u džepove i mračno se zagleda u žene s crnim rupcima koje su stajale pred kućom. - Što ćeš učiniti? - prionuo je dr Cruikshank. - Poslat ću po prokletog popa! Uvijek se svrši na tome, nema drugog izlaza. - Teškim korakom priđe vratima i naglo ih otvori. - Conore! Dječak je bio nedaleko. Tomas ga povuče u kuću i zatvori vrata. - Išuljaj se kroz staju i ne govori nikom ništa. Dovedi oca Lyncha. - Mama? - zadrhta Conor. - Dijete. Tomas položi kocku treseta na vatru, premda to nije bilo potrebno i promumlja nešto liječniku o tome da će mu poslati zaklano janje za plaću.

- Htio bih da mi kažeš nešto o zdravlju tvoje žene -reče lan Cruikshank. - Je li i prije imala teškoća? - Da, svi su porodi bili teški. Četvoro je djece izgubila pobačajem, a dvoje se rodilo mrtvo. - Je li ikad zbog toga bila kod liječnika? - Liječnika? Prije tebe nije bilo liječnika odavde do Derryja. Jedino čega imamo u izobilju su popovi, a jedini savjet koji joj je ikad itko podijelio bio je da moli. - Na žalost, njezine se teškoće ne mogu riješiti molitvama. - Što time misliš? - Je li u trudnoći neobično oticala? Mislim u zglobovima i oko očiju? Tomas potvrdi. lan Cruikshank zabrunda i primakne se vatri. Nekoliko puta svrne pogled na Tomasa. - Tamo unutra imamo ozbiljan problem, Tomase. Mislim da je bolje da o tome porazgovaramo. - Pružio je svoju čašu da mu ponovno natoči, iskapio je jednim gutljajem i nelagodno uzdahnuo. - Kao što znaš, dolazim češće u Gornje selo. Prije nekog vremena kod jednog poroda trebalo je odlučiti da li da se žrtvuje dijete ili mati. Žena je histerično zahtijevala da pošaljem po oca Lyncha. Tomase, iz vjerskih razloga svećenik me primorao da spasim dijete a ženu pustim umrijeti. Majku petoro djece! Nisam imao drugog izbora, bio mi je za vratom. Znaš li o kome govorim? - Meari O'Malley? - Meari O'Malley - ponovi liječnik. - O, Isuse, nisam to znao... jadna duša. - Danas smo bili u istom položaju. Tvoja žena to ne zna. Kad sam uvidio što se zbiva, na nekoliko trenutaka sam je omamio. Rekao sam Mairead da možemo spasiti Finolu ili dijete. Ona je to zapravo već pogodila. Mairead se složila sa mnom da spasimo tvoju ženu i zaklela se da će tajnu ponijeti u grob. - Thomas zakopa lice u šake. -Ne smije više roditi - reče liječnik naposljetku. - To bi je ubilo. Golema šaka Tomasa Larkina beskrajno nježno otkrije pelene s novorođenčeta. Nije bio veći od ptičice, jarko crven, borio se s disanjem. - Vidi ga, malog Daryja Larkina - reče - još jedna lopata u glinu. U Finolinim očima pojavi se luđački izraz. Bile su uokvirene crvenilom, koža joj je bila bijela poput kreča, a kosa raščupana. - Nikad - prostenjala je. Tomas uze njezinu ruku i poljubi je. - Finola, ljubavi, maleni je u opasnosti, ali znam pouzdano da ćemo ga izvući. Eto, sigurno je kao što sad ovdje sjedim, da će dečko doživjeti da pusti bradu. Samo sad je tu mala teškoća i neće škoditi ako primi posljednju pomast. Finola je zdvojno jecala i nije se dala utješiti. - Bit će dobro s njim - ponavljao je Tomas, ali ga ona nije slušala pa naposljetku ušuti. Jecanje prestade.

- Plaćamo grijehe koje si ti navukao na našu kuću -reče ona. - Na nama je prokletstvo zbog tvojeg hulenja protiv Crkve. Bog nas kažnjava! Tomas spusti glavu na rub postelje. Vrata se otvore. Podigao je pogled: otac Lynch stajao je na vratima u svojoj najmračnijoj pozi koju je čuvao za trenutak smrti. Ozbiljnost situacije primora ga da prikrije val likovanja koji ga je zapljusnuo: Bog je pobijedio Tomasa Larkina. DRUGO POGLAVLJE Sa svim raspucanim zidovima Hubble Manora od pješčenjaka nije se moglo učiniti mnogo, no preuređenje unutrašnjosti pokrenuto je sa žarom tipičnim za Weedove. Poslije dvomjesečne inventure izbačene su suvišne stvari - na veliku radost muzeja, ubožnica i crkvi. Južno krilo, u kojem se nalazila većina pomoćnih prostorija, bilo je napadnuto s jednakom žestinom s kojom je napadala vojska Jakova II u ratovima s Vilimom Oranjskim. Kad su teretnim vagonima odvezene trule grede i žbuka, preostali su samo goli zidovi. Lord Roger je u početku rogoborio, zatim je popustio i sad se radovao preuređenju kao i svemu što je njegova žena poduzimala. Caroline je imala, osim organizator-skog dara i poleta svojeg strogog oca, još i izvanredan ukus. Čak su i troškovi bili umanjeni sve većim brojem fuzija sa sir Frederickom, koji je tako opipljivo iskazivao zahvalnost zbog sreće svoje kćeri. Caroline je na neodređeno vrijeme unajmila tri najbolja arhitekta iz tvrtke koja je gradila Rathweed Hall i postavila ih na čelo cijelom štabu darovitih suradnika. Za južno krilo stvoren je potpuno novi plan. Stigla je vojska radnika, obrtnika, majstora, umjetnika, dekoratera i nakupaca koji će u Londonu i Evropi pronaći namještaj, tkanine, ukrasne predmete i umjetnine. U prizemlju južnog krila nastala je nova kuhinja golemih razmjera po nacrtima glavnog pomorskog arhitekta sir Fredericka, a po uzoru na najljepšu kuhinju na Weedovim oceanskim brodovima. Kuhinja je dopunjena modernim stajama, spremištem za kočije, spremištem za orme, konjušnicama, staklenikom, klijalištem, drvarnicom, spremištem za ugljen, kokošinjcem, ostavom za srebrninu, slastičarnicom, pekarnom, praonicom suđa, četirma smočnicama, dvjema hladnjačama, ostavom za divljač, sušnicom, oružarnicom, pecarom, sobom domaćice, brusionom noževa, spremišten cipela, sobom za četke, spremištem porculana, spremištem za pribor glavnog sobara, spremištem za pribor drugog sobara, skladištem kovčega, mljekarom, komorom za rublje, podrumom za vina, ostavom jakih alkoholnih pića, ribarnicom i kotlovnicom s mamutskim kotlom, također po uzoru na brodske. U jednom dijelu toga krila izgrađene su radionice za održavanje: stolarija, tapetarija, radionica zastora, kolarija, kovačnica, klesarija, umjetnički atelier i krojačnica za desetak švelja. Ostatak južnog krila sadržao je dvadeset apartmana i soba za važnije osoblje poput glavnog kuhara, glavnog kočijaša i nadglednika održavanja. Većina ostale posluge koja je živjela u dvorcu bila je smještena nedaleko od gospodarevih odaja. Preostali od sto i pedeset službenika - vrtlari,

lovočuvari, čuvari dvorca i zemljišta, konjušari i sluge - stanovali su u kućama podalje od dvorca ili u Ballyutogueu. Kad su se radovi na južnom krilu razmahali, Caroline je angažirala Victora Lessauxa, suradnika i učenika Viollet-le-Duca, najboljeg svjetskog majstora za restauraciju dvoraca. Lessauxu je povjereno da Long Hallu vrati njegov prvotni sjaj, pa je i on doveo potrebne klesare, rezbare i staklare za vitraže. Pokazalo se da je najteže obnoviti djelomice uništenu pregradu od kovana željeza u predvorju. Lessaux je uvjerio lady Caroline da to treba obaviti na kraju, kad sve ostalo u dvorani bude završeno. Poslije oklijevanja pristala je jer je znala da je pregrada francuskom majstoru nepoznanica, pa mu je odlučila dati što više vremena da riješi njezinu tajnu. Arhitekti i dekorateri izradili su planove za preinaku odaja glavnog stambenog dijela u sjevernom krilu i nekih tridesetak soba u srednjem krilu gdje su bili smješteni glavni saloni i društvene sobe, sobe za dame, zimski vrt, sobe za muziciranje, za kartanje i velike blagovaonice. Jedino je knjižnica ostala netaknuta. Iskušani su najnoviji građevni materijali. U dio dvorca kojim se služe gospodari ugrađeno je centralno grijanje zajedno s kotlovima za vruću vodu, nešto još nepoznato u ovom dijelu Ulstera. U jednom nadahnutom i smionom trenutku Caroline naruči osvjetljenje strujom koja se proizvodila u samom dvorcu - prvo u cijeloj Irskoj, pa je i sir Frederick zanijemio od čuda. U vrijeme dobrovoljnog izgnanstva lorda Arthura u Daars, kućanstvo se u dvorcu, jer nije bilo u njemu stalne domaćice, bilo jako pojednostavnilo. Ionako se uvijek kuhalo jednostavno. Sad su stručnjaci dovedeni iz Londona cijelo osoblje iznova obučili, a prvi kuhar i dva pomoćna unajmljeni su u Parizu. Caroline je navaljivala na Lessauxa da požuri radove na Long Hallu, a sama se bacila na slabokrvni kulturni život Londonderryja. Zajamčila je najamninu jednom usnulom kazalištu, pobrinula se za svježe snage i ugovorila niz koncerata, kazališnih predstava, predavanja i čak varijetetskih večeri. Svaka družina i virtuoz na gostovanju u Dublinu i Belfastu putovali bi sad i u Londonderry. U Long Hallu često su se priređivale privatne predstave. Jedne večeri u kasne sate pokaza Caroline Rogeru prve gotove planove dječje sobe u sjevernom krilu i na taj mu način objavi da je zatrudnjela. U početku su je ujutro spopadale mučnine, no zatim se rascvjetala kao da joj je povjerena sveta zadaća da donese na svijet proroka. S obzirom na njezino ranije slobodoumno mišljenje, nitko ne bi pomislio da će misao da će roditi nasljednika moći u nje izazvati tako jak osjećaj ispunjenja. U toj je ulozi uživala. Nije to povjerila Rogeru, ali je prvi put bila ravna ocu... bila mu je ravna... u njezinu se tijelu događalo nešto što sir Frederick nije mogao izvesti. Roger je prihvatio njezinu trudnoću bez velike buke. Ionako se to jednom moralo dogoditi. Sir Frederick je naprotiv bio izvan sebe od radosti i uzbuđenja. Prvu radost nadvladala bi povremeno panična briga za kćerino zdravlje. Iz zabrinutosti svakih je četrnaest dana dolazio u Hubble Manor, što je vrlo neuvjerljivo prikrivao poslovnim posjetama. No nikog nije uspijevao zavarati.

Njegova je zabrinutost sve više rasla jer je Caroline još i u šestom mjesecu radila punom parom. Pri posljednjem posjetu zatekao je njezin budoir pretvoren u kancelariju, ispunjen planovima, uzorcima, troškovnicima, isplatnim listama... na vratima su se smjenjivali poslovođe i francuski kuhari s pritužbama. Nosila je debele naočale za rad, sagnuta nad svoje papire, ne obraćajući pažnju na neprestano očevo mrmljanje. Sir Frederick, međutim, nije bio čovjek koji će svoju ljutnju skrivati, pa je sve glasnije prigovarao. - Hajde, Freddie, van s time - rekla mu je kad je primijetila da će prasnuti. Posegnuo je za cigarom, ali se sjetio njezina stanja i zadjenuo je natrag. Ona posegne rukom preko stola, uze iz njegova džepa cigaru, skine s nje omot, odgrize kraj, pripali je i pruži je njemu. - To ne bi smjela, Caroline - ukori je on i smjesta ugasi cigaru. - Zašto ne? - Nije dobro za dijete. - Ah, Freddie, to je budalaština. On zabrunda i prikupi svoju smionost. - Pa, dakle - poče - nedavno sam govorio s drom Chadwickom. Slučajno sam naletio na njega u Patricijskom klubu. Razumije se, raspitivao se o tebi i tako smo došli na... na tvoje stanje. I on drži da bi ti taj tvoj posao ovdje mogao štetiti... Roger je ulazeći u budoir čuo posljednje riječi, prignuo se i poljubio ženu u obraz. Po njezinu izgledu činilo se da sir Frederick ima malo razloga da brine, jer Caroline još nikad nije tako blistala. - Za nekoliko tjedana bit ćeš u sedmom mjesecu. Ne možeš se i dalje penjati deset metara visokim ljestvama i na rukama i koljenima puzati tim strašnim podzemnim hodnicima gdje polažu cijevi! - Okrenuo se Rogeru, tražeći njegovu podršku. - Nije li tako, Rogere? - Čini se da Carolini nije nikad dosta uznojenih radnika - odgovori on. - Bio bi rado dodao kako je trudnoća povoljno djelovala na ženinu erotiku i da bi možda dobro učinio da je trajno drži u tom stanju. Weed primijeti njihove zaljubljene poglede i kretnje. - Odvratni ste, oboje. - Protrljao je ruke i postavio pitanje - posluživši se svojim starim trikom - na takav način da je preostao samo jedan odgovor. Uostalom, valjda ćeš ubrzo otići u koju dobru privatnu kliniku u London? Zapravo sam zamolio starog Chadwicka da se raspita o nekim i... - Freddie - prekine ga Caroline. - Pa ti ćeš svakako posljednje vrijeme provesti u Londonu, nije li tako? - Dijete će se roditi ovdje, u Hubble Manoru - rekla je tiho i odlučno. - Ali... ali... ali... zar ste oboje poludjeli! Rogere, pa nećeš se valjda dati od nje tako smotati. - Čini se da Caroline mene sluša jednako toliko kao i tebe. Osim toga, meni se ta misao sviđa. Deset pokoljenja grofova i viscounta proizvelo je pedesetak djece, a ovo će biti prvo koje će se roditi na irskom tlu. - Ne mogu odobriti tu sentimentalnu budalaštinu. Caroline će domalo biti trideset i ona nije nikakva katolička rasplodna kobila.

- Liječnik kaže da sam zdrava kao funta sterlinga. - Liječnik? Kakav liječnik? I o tome hoću s vama razgovarati. Kakvog vi to liječnika imate ovdje? - reče glasom koji postade pištav. - lana Cruikshanka, prilično sposobnog čovjeka - odgovori Roger. - Cruikshank, Cruikshank, Cruikshank? - On ima golemo iskustvo, Freddie - reče Caroline -porodio je većinu djece s ove strane Inishowena. - Dakle, ja nisam o tom Cruikshanku još ništa čuo. Jeste li se raspitali o njegovom školovanju, vojnoj službi, njegovim klubovima? Gdje taj Cruikshank ima praksu? - U Ballvutogueu. - Ballvutogueu? Kažeš u Ballvutogueu? - Da, Freddie. - Ballvutogue? Jedan seoski liječnik će poroditi mog unuka? Lice sir Fredericka se ukoči kao da će ga udariti kap. Kad je njezin otac ljutito skočio na noge, Roger pruži podršku ženi, položivši joj čvrsto ruku na rame. Većinom je sir Frederick svoje napadaje bijesa glumio, ali ovaj je bio pravi. I dalje ih je gledao zapanjeno. - Ti dakle ostaješ pri toj ludosti? - Dijete će se roditi ovdje - ponovi ona. Zbunio se. Tu se nije dalo učiniti ništa, savršeno ništa. Nikakvim golemim svotama novca ne bi uspio postići da udovolje njegovim željama, nikakvim ih prijetnjama iskamčiti. - Smjesta ću poslati u Dublin... ne, u London da ovamo dođu pogodni ljudi koji će se postarati da... taj Cruikshank obavi svoj posao kako valja. - Freddie, Freddie, on je vjerojatno u jednoj jedinoj godini suočen s više teških poroda nego Chadwick za cijela života. - Eto! Upravo to i mislim! Ti dakle priznaješ da će porod biti težak. - Ni govora. Kažem da je taj čovjek dorastao svakoj situaciji. - Zahtijevam - reče on podvlačeći riječi udarcima šake po stolu - da mi se kaže tko će mu biti pomoćnik. Roger i Caroline izmijeniše kratak pogled. Roger potapša ženu po ramenu i ispravi se... - Babica. - Sad je doista dosta tih prokletih besmislica! - Freddie, molim... - Neću više doći ovamo - udario je po stolu za potkrepljenje - dok se ne opametiš. Što se tebe tiče, Hubble, zgranut sam i razočaran. Ako dođe do nesreće, samo ćeš je ti imati na savjesti. Sir Frederick odjuri, ostavljajući za sobom glasne dokaze svog bijesa: tresak vrata i topot nogu. Roger htjede krenuti za njim. - Pusti ga - zapovjedi Caroline. - Sad je razjaren i ne može se s njim razložno razgovarati. Pusti ga neka udara glavom o zid. Vratit će se. Roger zabrinuto pročešlja rukom kosu. - To mu je prvo unuče, Caroline. Pokušat ĆU ga smiriti. - Ne! - reče ona oštro.

- Gledaj, još ćeš se naposljetku zbog ovog jednako uzrujati kao i on. Šutke i nepopustljivo nasadila je debele naočale i počela listati planove na svom pisaćem stolu. Roger je zamišljeno gledao u smjeru kamo je nestao Weed. Bio je u stupici između dvoje najtvrdoglavijih tirana u Ulsteru koji su naumili doživotno tjerati svoju prepirku. Još jedan korak, znao je, i mogao bi biti uništen u unakrsnoj vatri njihove ljubavi i mržnje. Dva posljednja mjeseca prođoše a da ni Caroline ni njezin otac nisu popustili. Roger se osjećao istisnut, gotovo poput tuđinca. U svojim strastima Weedovi se ničim nisu dali pokolebati. Poslovne razgovore sa sir Frederickom Roger je vodio posredstvom brigadira Swana. Na Hubble Manor slegla se tišina, a otac i kći i dalje su trpjeli od svoje tvrdoglavosti. Ni jedno nije znalo kako da premosti jaz i prvo progovori ili bar dade neki znak. Kako se bližilo vrijeme poroda, razdoblja šutnje postajala su razdoblja napetosti. Jednom ili dva puta Roger je odlučio da probije led, da sam ode u Belfast, ali Carolinin ultimatum bio je neopoziv. U noći koja je počela s lakim ali zamjetljivim grčem i zatim bolovima, Roger pošalje, kad je predah između bolova bivao sve kraći, po dra Cruikshanka i povuče se s Carolinom u odaje posebno opremljene za taj trenutak. Prošlo je nekoliko sati, za kojih je Roger držao njezinu ruku i mjerio razmak između trudova. - Hoćeš li ostati ovdje, Rogere? - upitala je. - Dokle god moj želudac izdrži, a onda neću dalje od susjedne sobe. Suzdržavao je ljutnju što Cruikshank još nije stigao. - Ah, Rogere - reče ona - ti si divan čovjek. Tako se radujem zbog nas oboje. I doista obožavam sve na tebi. - Ta hajde, viscountesso, to kažete i svakom radniku. - Ti si takav plahi dječačić kad izvodimo naše igre. U ovom posljednjem mjesecu smislila sam neke divne stvari koje ćemo raditi kad sve ovo prođe. Ti me iz nekog ludog razloga neprestano uzbuđuješ. To je nešto tako... prokleto divno englesko... - Caroline, dovodiš me u nepriliku. - Prignuo se k njoj i prošaptao: Služinčad je nedaleko. - Mislim da je odavno primijetila što je s nama - rekla je i uzela njegovu ruku, gurnula je među svoja bedra i predložila da se još jednom ljube, ovdje i smjesta. Roger pocrvenje kao paprika i nakašlja se da suzbije ljutnju. Ona ga čvršće ščepa i zgrči se. Bol je sad bila jača nego u prošlom trudu. Roger krišom pogleda svoj sat, potom čuvši iz predvorja šumove, odahne. U sobu uđe dr Cruikshank a za njim niska, zdepasta žena. Po odjeći i držanju Roger je zaključio da je katoliki-nja, najvjerojatnije žena zakupca. - Oprostite, m’ilorde - reče liječnik - imao sam hitan slučaj u kamenolomu. Roger uzdigne obrve i tako izreče neizgovoreno pitanje: što bi u kamenolomu moglo biti važnije od viscountesse? Cruikshank, koji je prao ruke u umivaoniku, shvati i odgovori s jednako prikrivenim predbacivanjem.

- Morao sam amputirati. Survalo se kamenje. Jadnik, izgubio je obje noge. Liječnik je poručivao - da se kamenje ne bi survavalo - da se u lordovskom kamenolomu poduzmu bar najosnovnije zaštitne mjere. Kad su se prestali mjeriti, liječnik pristupi postelji. - Je li sve u redu, lady Caroline? Kimnula je potvrdno. - Koliko je između trudova? - Nešto manje od sedam minuta - reče Roger. Liječnik potraži u torbi stetoskop, prisloni ga na njezin trbuh i zatim na srce. - Imamo još nešto vremena. Ovo je Mairead O'Neill -reče. - Porodila je stotine djece posve sama. Gospođa O'Neill je najbolja babica s kojom sam ikad radio. Caroline kimne da shvaća zašto je odabrao baš nju, no ne pozdravi i ne upita ništa. Mairead je, čak i u ovoj situaciji, ukazano kamo pripada, no ona nije marila. Čudnije joj se učinilo što nije bilo pitanja koja su joj inače prvorotkinje uvijek postavljale. Caroline osjeti da nadolaze boli. Kad su nastupile, ukočila se i oblio ju je znoj, ali ona ne pisnu nego je gledala babicu kao da kaže ,Nećeš me čuti vikati jer sam žena jednako jaka kao bilo koja druga, i ja ću ti pokazati što je hrabrost'. Mairead otare znoj s Carolinina lica i opipa joj bilo. - Bit će bolje za sve nas, a i za vas, ako se opustite, m'iady. Tad sve ide mnogo lakše. - Kad ni drugi trudovi nisu izmamili krik, Mairead je pogleda sažalno. Prignula se k njoj tako da ostali nisu mogli čuti. - Nećete ništa dokazati niti dobiti svojim držanjem. Svi smo jednaki kad dođe do ovog, draga. - Ne mogu - prošapta Caroline - ... ne mogu. Liječnik povuče Rogera u stranu. - Sve teče kako treba - reče. - Gđa O'Neill će sad pripremiti vašu ženu, lorde Roger. Mislim da biste trebali čekati vani. - Odlučili smo da to izdržimo zajedno, dokle god budem kadar. lan Cruikshank zagunđa. Neobično, pomisli, ali baš simpatično. Čudan par to dvoje, tvrdoglavo kao vragovi, ali i u tome jednodušno. Počešao se po glavi, tražeći prigovor, zatim pristane. - Pa, onda pripazite da niste na putu. Vani se noć zacrnila, i premda su boli postale neizdržive, Caroline nije zavikala. Sedmog sata trudova Mai-read potapša liječnika koji je zadrijemao. - Dolazi - reče. Roger je stajao kraj kreveta držeći ženinu ruku. - Pritisnite, m'lady - reče Mairead - tako je dobro, pritisnite, najdraža, pritisnite... - Freddie! - vrisne Caroline u trenutku Jeremvjeva rođenja. - Freddie! Freddie! Tata! Tata! Tata!

TREĆE POGLAVLJE Finola je donijela najstrašniju odluku svojeg života. Odlučila je da je provede i izdrži sva poniženja, jer u njezinim su očima njezini grijesi bili golemi. Župni dvor bila je najljepša kuća u Gornjem selu, a tako je po crkvenoj tradiciji moralo biti. Nije bila građena kao priproste seljačke kuće, nego je imala kat poput domova imućnih protestanata u Ballyutogueu. Župnikova gazdarica, udovica O'Donnelly, pusti Finolu u kuću i uvede je u malenu ali lijepu sobu s udobnim, tamnim namještajem, koji su prije dvije godine kupili župljani. - A kako je mali Dary? - raspita se otac Lynch o djetetu. - Takvo je dijete jedno od stotinu - reče Finola ponosna na ljubimca. - Dary će biti malen, nježniji od ostalih, ali zdrav, za to ću se pobrinuti. Uvijek ću biti zahvalna majci Božjoj što mu je spasila život. Otac Lynch primi zahvalu u ime djevice. - A ti, Finola? Kakva te hitna stvar vodi ovamo? Nervozno je među prstima vrtjela rupčić od fina lanena platna i trsila se da se pribere. - Mnogo toga mi je na savjesti, oče. To što ti sad hoću reći trebalo je da ispovjedim već odavno. Otac Lynch se uspravi i namršti. - Oče - prošaptala je, oborila oči i glas joj od stida onemoća - već sam gotovo dvadeset godina žena Tomasa Larkina i griješim otkako sam udana. Uzvrpoljila se, a onda izlanula: - Uvijek sam uživala u radostima tijela. Svećenik skoči, sklopi ruke na leđima i uzdigne lice k nebu. - Ah, tako - uzdahne. - Hoćeš li mi ljubezno objasniti tu primjedbu? - Gotovo uvijek sam uživala u spolnom činu - prošapta ona. - To nije prirodno, znaš. - Znam. - Što ti zapravo čini užitak? - Sve - zacvili ona. Otac Lynch privuče stolicu i približi lice njezinu. - To što si mi rekla, krajnje je ozbiljna stvar. Ako hoćeš da te dobro savjetujem, moraš se ovdje na licu mjesta očistiti. Jesi li spremna? - Da... spremna sam. - Pogledaj me, Finola. - Pogledala ga je iz kuteva očiju i pocrvenjela od krivnje. - Moramo o tome razgovarati potanko - zapovjedi svećenik. To je bilo ponižavajuće, ali morala je otrpjeti ako je htjela da joj se nebeska vrata ikad otvore. Ispovjedila je jedan tjelesni užitak za drugim, cijelo brdo nećudorednosti i smrtnih grijeha kakve otac Lynch nije čuo u trideset i pet godina što je predstavnik Božji. Pa ta je žena uživala u svemu! Golotinji, štipanju, pljeskanju, grickanju, poljupcima, trljanju čak i po prijekora vrijednim organima. Činilo se da to dvoje baš ništa nije izostavljalo, čak su i jezikom dodirivali jedno drugo! Kad je Finola završila, plakala je. Lice oca Lyncha bilo je pepeljasto. - To su neprirodne radnje koje ti je prišapnuo đavao! Ona je jecala, on se ushodao.

- Mislila sam da je to možda pogrebno, oče, ali dokle god smo to radili da bismo dobili djecu, a ja nisam mogla spriječiti da mi se to sviđa, vjerovala sam da to nije pravi užitak nego neka vrst svetog doživljaja s mogućnošću da zatrudnim. - To je prokletstvo - reče pop. - Znam mnogo žena koje su imale tjelesnih osjećaja, ali ni izbliza tako vulgarnih poput ovih koje si opisala. - Oh, oče, od čega je to? - To nas Bog neprestano u liku žene podsjeća na prvi grijeh - odgovori on. Najgore je što se nisi prije ispovjedila. Jesi li bar molila da se riješiš takvih osjećaja? - Ne jako iskreno. Pričinjala sam se da ne znam što su. Odmahivao je glavom. - Bar ti je ostalo toliko vjere da tražiš pokoru. - Pokora je samo jedan dio problema - reče ona. - Sve se svršilo s Daryjevim porodom, koji je, kako znate, bio jako težak. Dr Cruikshank je upozorio Tomasa, a kasnije i mene, da ću umrijeti ako budem još rađala. Taj prokleti Cruikshank, pomisli pop. Uvijek se plete u Božje djelo i priča ženama takve gluposti. No usprkos svojoj moći, otac Lynch bio je prerazborit da bi izazivao liječnika. Posljedice bi bile strašne kad bi savjetovao ženi neka ne sluša liječnika i kad bi ona umrla. - Znam da je to grijeh protiv božanske dužnosti - reče Finola - i bila sam posve spremna da snosim posljedice, ali Tomas liječnika shvaća ozbiljno. Oh, oče, osjećam u svojem srcu da nas to Bog kažnjava za ono što je Tomas učinio kad je umro Kilty... - O kakvom se dakle problemu radi? - upita pop. - Sad kad mi se zdravlje povratilo i premda se bojimo da ne zatrudnim, oboje jako želimo da u postelji ponovno budemo muž i žena. Svećenik se razbjesnio. Poslije svega što mu je ispovjedila, ipak je htjela tovariti grijeh na grijeh. Kako mu je ljutnja bujala, tako je rasla i njegova odluka da je očisti od đavola koji je zarobio njezinu dušu. - Počinila si dovoljno zla pokušavajući prevariti Boga time što si tjelesno uživala i to zlo još povećala nastavljajući s užicima iz godine u godinu a da ih nisi ispovjedila. Dovoljno je zlo što po savjetu jednog protestanta napuštaš svoju dužnost prema Bogu i prestajaš rađati djecu, ali ne može biti težeg smrtnog grijeha nego čeznuti za spolnim činom samo za volju spolnog čina! - Što da učinim, oče? Tomas i ja živimo kao dva tuđinca. - Reci mi po istini. Spavate li još u istoj postelji? - U tome i jest nevolja. Spavamo - jecala je. - Ležimo jedno uz drugo a da se ne dotičemo, znajući da se nikad više ne smijemo ljubiti. On svaku noć odlazi u krčmu, a kad naposljetku dođe kući, padne u postelju, pijan. Ujutro jedva progovorimo koju riječ. - Finola stisne zube nastojeći izgovoriti što joj je bilo na jeziku, ali ne uspije. Znala je da u mjesecu ima dana kad žena može općiti bez straha da će zanijeti i htjela je od svećenika izmoliti privolu da to radi tada, ali joj je već bilo jasno da joj to nikad ne bi dopustio, toliko se gnušao nje.

- Oh, oče, pomozi mi - zaplakala je i pala na koljena. Krzmao je neko vrijeme, a onda joj zaprijeti koščatim prstom... - Uzrok tim neprirodnim i zlim željama je taj što zanemaruješ majku Crkvu. Umjesto da si popuštala napasti, trebalo je da se godinama prije ispovjediš. Trebalo je da učvrstiš svoju dušu i da u sebe primiš bol, dobrotu i milosrđe Isusa i Marije. Teško si uvrijedila Boga! Finola Larkin glasno zaplače. - Sretna si, ženo, što tvoja crkva sve oprašta. Jesi li pripravna da se podvrgneš Božjoj nadzemaljskoj moći očišćenja? - Sve ću učiniti! Ostala je klečati dok je otac Lynch razmišljao. - Tvoj je slučaj poseban. Moram moliti da dobijem savjet. Zaklinješ li se da ćeš pokoru vjerno izvršavati? - Da, oče, da. - Tim ćeš molitvama naposljetku steći snage da živiš s Tomasom na jedini mogući način... kao sestra s bratom. Nikad mu se više ne smiješ podati u spolnoj izopačenosti, jer bi taj grijeh bio neoprostiv. Dakle, čekam tvoj odgovor ... ili to, ili pakao! - Ja... ja obećajem... - Dakle, dobro - reče on. - Kako je tvoj grijeh doista težak, neću se izložiti opasnosti da pokora ne bude dostatna. Moraš pristati da jednog od svojih sinova daš Crkvi. Siguran sam da će taj čin ponukati Boga da tvoj slučaj milostivo ocijeni, da ti udijeli brži oprost na zemlji i skrati vrijeme u čistilištu. - Tomas će se boriti protiv toga fla mu sin postane svećenik - poviče ona plačući. - To je tvoja najveća zadaća, Finola Larkin. Moraš toga čovjeka na koljenima vratiti k Isusu. - Oče, on bi možda radije umro. - Neće, ako izvršiš svoju dužnost. Ne smiješ mu dopustiti da zaboravi da su te njegovi grijesi, njegova pohota doveli do ovog. Kad se naposljetku vrati majci Crkvi, i njemu će to dati snage da se odrekne svojih strasti i s tobom živi u miru kao sa sestrom. Ne pomogavši joj da ustane, okrenuo se i pošao k vratima. - Sad moram razmisliti. Kad završim, poslat ću po tebe i naložiti ti pokoru. ČETVRTO POGLAVLJE U jesen 1886. zbio se velik događaj u mojem životu -otvaranje nacionalne škole za djecu zabačenih sela. Otac Lynch nije prijateljski dočekao to, kako je on držao, uplitanje u njegovo osobno carstvo, no bio je primoran šutjeti, jer biskup Nugent nije htio ogorčiti Britance. Otac Lynch nije zapravo morao brinuti, jer u Gornjem selu gotovo nitko nije niti pomišljao da svoje dijete pošalje u nacionalnu školu. Ne samo da je većina bila za to presiromašna nego je u vrijeme gladi nestalo i mnogo od prvotne irske žeđi za znanjem.

Naše su očeve školovali putujući učitelji, poput oca Dadde Friela i njega samog, koji su idući od sela do sela podučavali na suncu iza živica. Bili su dijelom pjesnici, dijelom keltski učenjaci, ali i pravi učitelji sa zadaćom da održe stari jezik i narodno blago. Kad su nestali oni, nestao je s njima u našem dijelu zemlje i irski jezik. Jedinu poduku koju smo Conor i ja dobivali davao nam je jedanput tjedno kapelan, otac Cluny, a ta nije mogla proizvesti nikakva učenjaka. Bio sam mukotrpno prikupljen ostatak, posljednje dijete u obitelji. No to je imalo svojih prednosti. Ljeti sam, doduše, odlazio na pašu, ali sam inače uglavnom bio besposlen i majka me mazila. Zapravo nije bilo pravog razloga da ne pohađam nacionalnu školu, osim što su se moji roditelji bojali da ću biti bačen u more puno protestantskih morskih pasa. No ja sam molio i navaljivao dok nisu popustili. Conor nije o školi ništa govorio, ali nije trebalo sumnjati u to što je nakanio. Kad sam mu saopćio radosnu vijest, odlučio je da i on to izbori. Pošli smo mimo raskršća do rubova prvih polja i tamo čekali cijelo poslijepodne. Conor je sjedio leđima oslonjen o zidić, gledajući na put, iščekujući oca, nervozniji i nesigurniji no ikada. Do prije nekoliko mjeseci običavao je svakog dana dolaziti ovamo pred oca. S Larkinovima se zbivalo nešto čudno. Tomas se otresao na djecu, a svi su znali da sve više pije. Mnogi su držali da još tuguje za starim Kiltyjem, premda je on umro prije više od godinu dana. Kad je toga dana sišao s brda videći da ga Conor čeka, lice mu se ozari. - Mogu li s tobom razgovarati, oče? - upita Conor. - Svakako, sine, čim uđem i operem se. - Htio bih s tobom razgovarati odmah. - Pa ako je tako važno - odgovori Tomas sjedajući na zid. - Što ti je na srcu? - Seamus će u novu nacionalnu školu - reče Conor. - Znam to. Fergus i ja dugo smo o tome razgovarali. - Pa, nekako sam se nadao, znaš, naša obitelj i O'Neillovi uvijek sve rade zajednički, pa bih i ja možda trebao ići u školu sa Seamusom. Smješkao sam se da pokažem kako je to i moja želja, ali sam se čudio Conorovu oprezu. Obično se bacao na stvar bez mucanja i okolišanja. - To je nešto drugo a ne kad upregneš dva konja za oranje - reče Tomasu. Takvu odluku mora svaka obitelj donijeti potpuno sama i neovisno. O'Neillovi su u drukčijem položaju. Seamus ima starijeg brata koji pomaže Fergusu. Meni su tvoje ruke potrebne. - Razgovarao sam o tome s Liamom. On ne želi u školu, a krupan je gotovo kao i ja, može raditi sve što i ja. Obećajem da ću svoj dio posla obaviti i neću pasti na teret. Tomas se razljuti. - Nisi smio o tome raspravljati iza mojih leđa! - Nije to bilo iza tvojih leđa, oče. Liam hoće moj posao. Neprestano me gnjavi da mu ga prepustim i najsretniji je kad je s tobom na poljima.

Tomas polagano siđe sa zida, duboko se zamislivši. Znao je kako Conor umije biti tvrdokoran i učini mi se da nije htio pitanje riješiti zapoviješću. Conorova molba činila se logičnom... - Da znaš, nisam ja protiv škole - reče Tomas, koji je, čini se, htio postupiti razborito. - S druge strane, tebi ne treba mnogo naobrazbe, vjerojatno već znaš dovoljno. - Ne znam - odvrati Conor. - Znam samo katekizam. - A što, k vragu, misliš da će te učiti u onoj školi? - odsiječe Tomas, već ljutit. - O Irskoj ne znaju ništa i nimalo za nju ne mare. Učit ćeš englesku povijest, engleske zakone, pozdravljati englesku zastavu i pjevati »Bože čuvaj kraljicu«. Neće te, ne brini, naučiti legendu o Finnu MacCoolu ili »Coolevjevu otmicu stoke«. Te nacionalne škole uspostavljaju samo iz jednog jedinog razloga - a taj je da stvore lojalne britanske podanike. - Ali, oče - molio je Conor - hoću naučiti čitati da mogu čitati sve, i zbrajati, i množiti, i od čega su nebo i more. Kunem se da ću začepiti uši kad budu podučavali britanske stvari. - Ne... nema smisla, momče, nema smisla. - Pokušao je otići, ali ga Conor optrči i stane mu na put. - Mama je rekla... - Jezik tvoje majke oštar je poput noža. Mogla bi u praznoj kući zapodjeti svađu! - Prošao je mimo, zatim se okrenuo i malko smekšao. - Conore, da ti nešto kažem. Neće ti trebati toliko znanja. Tvoj je kruh već ispečen. Dobit ćeš zemlju. Tomas je Conoru poklonio svoje najvrednije dobro, zemlju. Od vremena gladi zakon je branio podjelu imanja. Zakup ili vlasništvo morali su se predavati nedirnuti samo jednom nasljedniku. Često je roditelj nasljedstvo zlorabio kao ucjenu, i djeca su se o njega žestoko natjecala. U pravilu je otac čekao do posljednjeg trenutka i odluku donosio tek na smrtnoj postelji ili kad su mu sinovi iseljavali. - Rekoh da će zemlja biti tvoja - ponovi Tomas. I Conor je stajao nepomično i nijem. U tom se trenutku, znao sam, među njima odigravalo nešto strašno. - Ništa zato - reče Tomas, prikrivajući pozlijeđenost -sutra ćeš se probuditi i spoznati što to znači, momče, i glasno zapjevati od radosti. - Ispružio je ruku prema sinu, onako kako sam to već sto puta vidio, i čekao uzvrat svoje ljubavi. No uzvrata nije bilo. Tomas spusti ruku i kao da je na moje oči ostario. Krenuo je niz put, a onda ljutito viknuo prema nama. - S ocem Clunyjem je također svršeno! Neću više da mi ti prokleti popovi podučavaju djecu! S tim riječima zamače u McCluskeyjevu krčmu. PETO POGLAVLJE Prvog dana bilo je u nacionalnoj školi šestero katoličke djece; brzo smo se sprijateljili. Svečano otvorenje održavalo se u dvorištu ispod britanske zastave, i mi smo drhtali stojeći zbijeni na hrpi. Pozdravila nas je blistava nova učionica, još puna vonja boja i laštila, ispunjena protestantskom djecom u uškrobljenoj odjeći i

škripavim cipelama. Stisnuli smo se u stražnje klupe, i dok je u nas zurila golema slika kraljice Viktorije, čekali sudbonosnu učiteljevu pojavu. Jedan visok mršav i na izgled krhak čovjek stupio je pred nas poput biskupa koji se sprema da objavi naše prokletstvo. Kad je ravnalom pokucao o stol, pomislio sam da će mi srce iskočiti u prolaz između klupa. - Zovem se Andrew Ingram - reče. - Rodom sam iz Edinburgha u Škotskoj. Za nekoliko dana upamtit ću vaša imena. Podučavao sam pet godina u nacionalnoj školi u Walesu, i kad sam saznao da ovdje traže učitelja, zatražio premještaj u Irsku. Nikad nisam zaboravio ljepotu Donegala, gdje sam ljetovao u dječaštvu, a budući da sam i Škot, volim pecati ribu. Bilo je očito da nije bio podrijetlom seljak i činio mi se preblagim za ljude kao što su potomci kromvelovaca, Ulsterana i croppyja. No nije prošlo nekoliko minuta, a već ga je stavio na kušnju Lukeov unuk, Sandy Hanna, najveći i najžilaviji dječak u školi. Činilo se da je Sandy kadar izdržati i više od toga da ga krhki gospodin Ingram kroti jasenovim prutom: Sandy je škripao škriljcem po svojoj pločici da je zvučalo kao da tko ugađa gajde. Gospodin Ingram prestane govoriti i okrene se u općem hihotu Sandyju Hanni. - Ti, tamo! Sandy se pričini da ne čuje i škripaše dalje. Gospodin Ingram siđe u učionicu, prođe između klupa i stane iznad njega. Nismo se usudili disati, a kamoli maknuti. - Kako se zoveš? - Sandyhanna - odgovori ovaj kao da je to jedna riječ. Đaci ponovno zahihotaše u znak podvale Sandyju. - Sandy, bit ćeš ljubezan i ustati kad govoriš meni ili razredu! - Sandy se protegne na noge. Bio je jednako visok kao i učitelj, a upola širi od grabljanja sijena. -Uguraj košulju u hlače - reče mu učitelj. Sandy ovlaš promuva rubove košulje i izazovno prekriži ruke. Gospodin Ingram se naizgled ljubezno osmijehne. Meni se počelo činiti da je njegovo blago ponašanje krajnje varljivo i stoga sumnjivo. Okrenuo se od Sandyja i progovorio učenicima. - Drago mi je što mi se tako brzo ukazala prilika da vam objasnim nekoliko jednostavnih pravila. Kad ih svi dobro upamtimo, a ti osobito, Sandy, lijepo ćemo se slagati bez ikakva zapinjanja. - Oh, bio je to hladnokrvan čovo, i pomalo je to i Sandyju Hanni postajalo jasno. Gospodin Ingram polagano i odlučno priđe k njemu. Sandy se poče vrpoljiti, ali već je bio umijesio kašu i sad ju je morao pokusati. Pod upornim pogledom gospodina Ingrama Sandy se premjesti s noge na nogu i nekoliko puta proguta slinu. - Ja ništa ne držim do prutova i ponižavanja jer želim pretpostaviti da ćemo se svi ponašati kao dame i gospoda. Taj gospodin Ingram nas je zbunjivao, ali smo ga istodobno pažljivo slušali. Sandy se slomio poput čovjeka kojeg svećenik kori pred cijelim selom.

- Ti ćeš se ispričati svojim drugovima, Sandy, a meni obećati da ćeš se odsad vladati pristojno. U protivnom... otići ćeš kući i vratiti se tek kada budeš spreman da se ponašaš kako valja. U povjerenju, mislim da bi se Sandy bio najradije ispričao, ali je sad već predaleko odmakao. - Nisam učinio ništa zbog čega bih se morao ispričati -reče pomalo neodlučno. Gospodin Ingram mu okrene leđa, pođe k svojemu stolu i sjedne. - Izađi iz škole - reče jednako tihim glasom kao dosad. Sandy se ne pomače. Sad je prekipjelo. Sve se oči upriješe u ovu dvojicu kad se gospodin Ingram vraćao s onom istom mirnom odlučnošću. Ono što je zatim uslijedilo bilo je strelovitije od udarca glogova štapa oca Lyncha. Gospodin Ingram ščepa Sandyja Hannu za ruku i zahvatom dostojnim Finna MacCoola okrene ga oko osi, držeći mu u škripcu podlakticu, zapešće i šaku, sve jednom svojom rukom. Kad ga je izbacio kroz vrata poput snažnog topa Athlone, Sandy vrisne! Bili smo potpuno i sasvim opčinjeni. Za Sandyja Hannu, koji je najprije stajao u dvorištu plačući i tad dopuzao natrag u učionicu moleći da ga ne šalje kući te potom izmucao najdirljiviju ispriku kakvu samo možeš poželjeti, sve je bilo svršeno. Poslije ovog u razredu više nikad nije bilo neposlušnosti. Svaki od nas je ustao, rekao svoje ime i selo, a oči gospodina Ingrama ostale su pasti na šest uzdrhtalih papista koji su se odali imenima O'Neill, O'Kane, O'Connor, O'Doherty, O'Bannon i O'Toole. - Postoji još jedno pravilo koje svaki od vas mora jasno shvatiti - reče. - Svi smo ovdje jedna obitelj. - Tad nas, ispustivši »O« i »Mac« ispred naših imena, rasporedi po klupama abecednim redom. Ne znam kako bih zapravo opisao svoje osjećaje prema gospodinu Ingramu. U mojem kratkom životu, a i većem dijelu kasnijeg, uvijek je bilo nekog tko nas je tlačio, bilo oranjci ili agenti zemljoposjednika, lihvari, oružnici ili naši vlastiti popovi. Gospodin Andrew bio je prvi čovjek u mojem životu, ako ne ubrojite Charlesa Stewarta Parnella, koji je u meni izazvao osjećaj da sam ravnopravno i punovrijedno ljudsko biće. Većina je protestantske djece već bila u stanovitoj mjeri školovana. Mi smo daleko zaostali. Gospodin je Ingram utrošio nebrojeno mnogo dodatnih sati da nam pomogne. Ubrzo su sve djevojčice bile zaljubljene u njega, a kako sam rekao, ni dječaci mu nikad kasnije nisu zadavali mnogo briga. Stekao je iskustvo u Walesu, podučavajući djecu rudara, a ni ona nisu baš bila gomila mekušaca. Nekoliko mjeseci poslije njegova dolaska protestantski svećenici u okolici i veliki meštri oranjskih loža počeše mrmljati i gunđati protiv njega. Nisu im se sviđale neke od knjiga kojima se služio, jer su navodno vrvjele štetnim idejama. Prigovarali su i da previše vremena troši na pjesništvo i prirodopis, a premalo na englesku povijest i protestantsku vjeru.

Proširiše se prljava govorkanja da je morao napustiti Wales jer je s njim zatrudnjela neka djevojka, a druga su opet tvrdili da voli dječake i da je zato postao učitelj. Podizala se oluja i sazivani su sastanci, koje je izdržao zahvaljujući svojem svojstvenom mirnom dostojanstvu. Dva puta je pozivan pred školski odbor, ali je svoje ispitivače zbunio opsegom svojeg znanja te pokazao takvo poznavanje Biblije da su se skamenili i ušutjeli i sami svećenici. Među učenicima je gospodin Ingram bio nadasve obljubljen. Često se bavio njihovim osobnim problemima i svojim nastojanjem stvorio nepristrano pribježište u kojem su prevladavali suosjećaj i razbor u sredini u kojoj je toga inače bilo malo. Pomisao da bismo ga izgubili, užasavala nas je. Tad je Bog poslao anđela ni u kakvom drugom liku nego u liku lady Caroline Hubble osobno, koja ga, svjesno potcjenjujući, pozove u dvorac da podučava djecu nekih inozemnih radnika. Kad se pročulo da je gospodin Ingram prisustvovao predstavama i koncertima u Long Hallu pa i sam tamo recitirao pjesme, njegovi protivnici ušutješe... hvala Bogu. Sve što sam u nacionalnoj školi učio pamtio sam jer sam to učio najprije za sebe, a zatim da poučim Conora. Svaki dan me čekao na raskršću, i dok su mi još stvari bile svježe u pameti, zavukli bismo se u staru normansku kulu i prošli gradivo toga dana. Ja bih mu pričao što se tog dana zbilo u razredu, tako da se osjećao kao da i on ide u školu, a svu je djecu poznavao po opisu. Poslije nekog vremena Conor me sačekivao nešto niže na cesti kod kovačnice Josiaha Lambea. Ta je kovačnica sa čarobnim ognjištima ispred kojih se ocrtavala silueta mišićavog gospodina Lambea, pod čijim su udarcima čekića u izvođenju krajnje tajnih, od vilenjaka preuzetih formula, vrcale iskre, bila za Conora izvor čuda. U životu sela kovač je po važnosti bio odmah iza svećenika. Gospodin Lambe mogao je svakako biti tako važan da nije bio protestant Gornje je selo izgubilo svojeg kovača u velikoj gladi. Tad je otac Josiaha Lambea, koji je kovao za protestante, počeo raditi i za katolike. Po nepisanom pravilu, uvijek je za pomoćnika uzimao katolika i još jednog za učenika; na taj način radio je za obje zajednice. Conora je dvadeset puta potjerao iz kovačnice, ali se Conor po dvadeset i prvi put vratio, i to slučajno upravo onog dana kad je kovačev učenik prešao kao kalfa kovaču u Clonmany. Zatekao sam Conora kako nogom gazi podnožnik dvostrukog mijeha, a tjedan dana kasnije izrađivao je već čavle, Bio je tako uzbuđen da biste pomislili kako ih je on osobno izmislio. - Ovdje, u ovom sanduku, to su tapetarski čavli -pokazivao je - a ovo su ukrasni, ovo potkivački klin i zakovice. - Moj Bože, kako je cvao! Nakon što sam urađeno dobro razgledao, jako sam ga pohvalio. Takve sam klince, razumije se, i ranije vidio, ali te nije iskovao Conor. Tomasu se to, doduše, nije sviđalo, ali s praktičnog stanovišta nije mogao prigovoriti. Liam je mogao sasvim dobro cijelog dana raditi na polju, a novac što ga je Conor počeo donositi kući bio je obitelji previše potreban a da bi ga se mogla odreći. Tako je Conor postao novi Lambeov učenik.

U kasnu jesen jedan je dan bio školski praznik. Nije to bio neki blagdan, nešto poput Božića i državnog praznika, nego blagdan koji su u Ulsteru slavili samo protestanti. Sastao sam se s Conorom kod kovačnice i odjahao s njim dolje u gradić da mu pomognem pri raznošenju robe. Kad smo sve posvršavali, Conor povede konja u staju gospodina Lambea i tamo ga smjesti, a zatim smo se pješice vraćali u Gornje selo. U predgrađu začusmo iz prezbiterijanske crkve glasno pjevanje. - Protestanti drže misu zahvalnicu za žetvu - rekoh znalački - zato je škola zatvorena. - Na čemu se zahvaljuju? - upita Conor. - Ne znam točno. - Ja to ne razumijem. Ta znaš kako naše roditelje pred kraj žetve, kad dospijeva zakup a dolazi zima, obuzima nervoza. Slegnuo sam ramenima. - Gospodin Ingram nam to nije objasnio. - Ta slušaj ih što pjevaju. To je čudno, ako mene pitaš. Hajde, da zavirimo. - O, Isuse, ne - rekoh uzmičući. - Kad smo posljednji put bili u protestantskoj crkvi, umalo nas nisu ubili. - Ta hajde, Žgoljo - reče on i na prstima pođe uza stepenice. Kad sam se uvjerio da postoji izlaz i da možemo bez teškoća umaći, priđoh i ja prednjom prozoru, pa se zablenusmo unutra kao dvije koze kroz živicu. Od onog što sam vidio zastade mi dah. S obiju strana oltara bile su naslagane velike hrpe hljebova i snopova pšenice. Bilo je tu repe, kupusa, velikih bundeva, mrkve, pastrnjaka i luka, sve ulašteno i oprano, te košara neobičnih oblika punih oraha. Još i krupnih sočnih jabuka, rajčica i bobica, pa svakovrsnih jela koja smo rijetko viđali, a nikad ih nismo okusili. Ispod oltara ležalo je punjeno prase, janjad i purani iskićeni za svečanost. Propovjednik je raširenih ruku hvalio Bogu za bogatu žetvu i u svojoj radosti svi su iznova glasno zapjevali. - Idemo - reče iznenada Conor. Gurnuo je ruke u džepove i odšetao do ceste, sve mučke, što je ukazivalo na to da je utonuo u duboko razmišljanje, da je pozlijeđen ili oboje. - Možda je njihov Bog bolji od našeg - rekoh za probu. - Ma kakvi, zemlja koju su ukrali je bolja. Hodao sam pola koraka iza njega sve dok nismo stigli do škole. Conor zastane. Oči mu zasuziše, a mišići lica drhtali su mu, tako je čvrsto stisnuo zube. - Bolje će biti da izlaneš - rekoh. - Ništa neću lanuti. - Pa vidi se na tebi, Conore, a ja neću provesti cijeli dan s tobom ako budeš bijesan. - Ah, idi k vragu. - Hej, Conore, znam tajni ulaz u školu - rekoh. Zapravo i nije bio tako tajan, jer gospodin Ingram nikad nije zaključavao stražnja vrata. Conor krzmajući pođe za mnom. Očima je pohlepno razgledao klupe i ploču ispisanu aritmetičkim zadacima.

- Evo ovdje sjedim ja - rekoh - a do mene je ona djevojka o kojoj sam ti pričao da mi donosi jabuke, medenjake i sve one stvari za jelo. Conor pogladi rukom moju klupu, zatim klizne na moje sjedalo, prekriži ruke i isprsi se, kao da će ga gospodin Ingram sad prozvati. - Ah, dobar dan gospodine Ingrame - rekoh. - Prolazio sam, a moj najbolji prijatelj Conor Larkin htjede pogledati moju klupu. - Zdravo, Conore. Ja sam Andrew Ingram. Conor mu nepovjerljivo pruži ruku. Gospodin Ingram nije morao pitati zašto on ne pohađa školu. Već je bio obišao sve svećenike u okrugu da ih nagovori neka svoje župljane potaknu da šalju više djece u školu, ali s malo uspjeha. - Conor čita i piše - rekoh ponosno. - To mi je drago čuti - odgovori gospodin Ingram. - Seamus me podučava. - Razumijem. Eh, ti imaš dobra učitelja. Seamus, je jedan od mojih najboljih učenika. Ubrzo će mi oduzeti posao. - Nemajte brige, gospodine Ingrame - rekoh. - Ja to radim samo zato što mi je Conor najbolji prijatelj. - To me raduje, Seamuse. Najljepše što se može dogoditi učitelju jest da proizvede svoje misionare. Postoji li kakva mogućnost, Conore, da dođeš u školu? - Na žalost, prezaposlen sam. Ja sam, znate, učenik kod gospodina Lambea, a radim i za oca. Osim toga, moj otac ne cijeni školu... - Pokušao sam laktom ušutkati Conora, ali on nastavi... - On kaže da vi ovdje ne učite ništa doista irsko. - Razumijem - odgovori gospodin Ingram, ne pokazujući nikakve ljutnje. Premda se Conor trsio da ne pokaže kako ga to zanima, nije se mogao svladati a da ne gleda police s knjigama koje su se pružale od poda do stropa po cijeloj jednoj strani učionice. Od pogleda na njih njegov se namješten ponos topio, jer je njegova želja bila više nego očita. - Što misliš, Conore, da ti posudim jednu knjigu? - Koju to? - Pa, da vidimo. Možda, bismo mogli naći nešto irsko, čak i u kraljičinu carstvu. Evo jedne. Bardska tradicija srednjoirskog razdoblja. - O čemu je to? - Oprosti, vjerovao sam da znaš sve o Irskoj. Ova je o irskim dvorskim pjesnicima u srednjem vijeku. Prije nego što čovjek zagrize u prave revolucionare, mislim da bi se morao potkovati u ranijoj povijesti Irske. To je zanimljiva povijest, znaš. Vjeruješ li da bi mogao pokušati ... nije preteška. - Možda će biti dobra - reče Conor nepovjerljivo primajući knjigu. - Svakako ću je vratiti. - Nema žurbe. Vrata su uvijek otvorena. A kad je budeš donio, sam uzmi drugu. Samo mi na stolu ostavi obavijest. , Vrata su otvorena, doista! Conor je prošetao uz redove knjiga, pasući očima po čudesnom carstvu, premda ni polovicu naslova nije mogao pročitati. Gledao ih je kao u snu, dok mu je ruka sama od sebe dodirivala hrptove.

- Ako ti preostane vremena - reče gospodin Ingram - recimo jedan sat na tjedan, mogao bi poslije obuke svratiti da popričamo o onom što si pročitao. Ponekad, kad sam čitaš, mogu se stvari činiti zamršenim i zbunjujućim, i tada ne škodi malo objašnjenja. - Mogao bih. - Na taj ću se način moći uvjeriti i podučava li te Seamus i dalje, a možda i izraditi za tebe nekoliko zadataka. Conor priđe k vratima, ali ga je nešto priječilo da izađe. Vratio se gospodinu Ingramu i sav se napeo da nađe prikladne riječi. No poklon koji je upravo primio toliko ga je ispunio da nije znao što da kaže. - Jako vam zahvaljujem - reče naposljetku i istrči. Conor Larkin oduvijek je imao zlatne ruke. Otkako pamtim izrađivao je za seosku djecu igračke a za svadbe i svečanosti odjeću od slame, lijepe rezbarije i raspela sv. Brigid koja štiti od zlih duhova i druge talismane koji čuvaju kuću i staju od vatre, vilenjaka i pošasti. Pleo je od konjske strune niti za pecanje i mreže, kaveze za leptire a u popravljanju namještaja i alata bio gotovo jednako spretan kao i Tomas. U Lambeovoj kovačnici taj se Conorov dar razmahao. Ne samo da je kovao plugove, lopate, šarke i potkivao konje, nego je uskoro napredovao i do izradbe kotača i klepanja, a sve je predmete opremao tako neobičnim ukrasima da je gospodin Lambe u čudu češkao glavu. Drške šarki, kliješta za ognjišta i zaklade dobivali su prekrasne vitičaste uzorke, pa čak ni u samom Derrvju nije bilo tako lijepih tronožaca kao što su bili njegovi. Sve što je Conor radio nosilo je njegov poseban pečat i sretan bi bio onaj komu je za rođendan poklonio kuhinjski pribor ili svijećnjake. Conor nije uz nakovanj stajao i udarao po njemu kao što je to radio gospodin Lambe. Obigravao je oko njega poput plesača iz Inishovvena, a željezo je izvlačio i vijao kao kad slikar slika na platnu ili pjesnik razgovara s modruljanom. Vječna je zasluga Josiaha Lambea što je Conora poticao, premda je učenik brzo dostizao majstora. Kad sam ga promatrao kako se u kovačnici razvija, postade mi jasno da on Larkinovu zemlju zapravo ne želi naslijediti. Conor nikad ne bi otišao tako daleko da to otvoreno kaže, jer bi to oca pozlijedilo, ali se, kako je postajao vještiji kovanju, sve više tuđio od obitelji i svaki je slobodni trenutak posvećivao učenju. S druge strane, Liam je uvijek bio uz oca, na njivama, sijekući treset u tresetištima, orući, kopajući lijehe za krumpir. Liam Larkin bio je dušom i tijelom seljak, ali to Tomas zbog svoje ljubavi prema Conoru nije mogao uvidjeti. Žalosno je bilo što su se Conor i Tomas voljeli jednako kao i prije, samo su sada jedva progovarali riječ. Ta su dva jaka čovjeka gotovo namjerno ranjavala jedan drugog šutnjom, krećući se k točki s koje nije bilo povratka.

ŠESTO POGLAVLJE Gospodin Ingram je zatražio da svatko tko ima rođaka koji je iselio iz Irske digne ruku. Sve se ruke do jedne podigoše. Rođaci su većinom bili u Americi. Nas šestoro katoličke djece imali smo rođake u velikim gradovima poput Bostona i Baltimorea. Dobar dio protestanata iselio je godinama ranije i proširio se cijelom Amerikom, a mnogi i Kanadom. Najvažnija polugodišnja zadaća bila nam je da napišemo nekom rođaku dugo i podrobno pismo ili priču o sebi. Ne mogu se sjetiti svog brata Eamona, jer je iselio prije nego što sam toliko narastao da ga upamtim. Jedina fotografija na kojoj je bio i on prikazivala je skupinu vatrogasaca na nekom pikniku u perivoju, a na njoj smo ga jedva razaznavali. Nije nam se često javljao, možda jednom na godinu. Posebno se sjećam onog pisma u kojem nam je saopćio da je ime Eamon promijenio u američki oblik, Ed. Razumije se, uvijek je o Božiću stizao veliki paket, a kad je umro djed, Ed je poslao novac za lijep nadgrobni kamen, kako je to bio običaj. Na groblju oko Sv. Kolumba mogao si raspoznati tko ima rođake u Americi. Sjećam se kako sam sjedio kraj vatr§ nastojeći smisliti početak pisma i pogledavajući majku. Prvi put mi pade u oči da se postarala. Promatrao sam je kako radi malo pognuta, jer više nije hodala uspravno. Neprekidno je podjarivala vatru da je održi, jer se vjerovalo da će se kuća u kojoj vatra utrne ubrzo srušiti. U vrijeme gladi susjedi su održavali vatru u domovima iseljenika da im dom bude topao kad se vrate u Irsku. Razumije se, nisu se vratili, vatre su se ugasile a kolibe srušile. Eto, s tim sam započeo svoje pismo. Sve su žene u Ballvutogueu prerano starjele. Beskonačni poslovi u kući, na polju i u staji tjerali su ih da od jutra do mraka rade kao robinje. Bile su čuvarice običaja, rađale su djecu i pomagale, poput moje majke, stotinama tuđe djece da dođu na svijet. Kad sam je upitao koliko je djece porodila, osmijehnula se svojim gotovo bezubim ustima i rekla: - Toliko jamačno ne znam ni brojiti. Da je tada, kad sam počela, moj sin polazio školu kao sada ti, znala bih ti reći. Žene su se morale brinuti i za četveronožnu mladunčad u staji i za to da krave prođu pokraj vatre, što je donosilo sreću, i o vješanju križeva sv. Brigid i grančica oskoruša da bi se odvratili zli dusi i postarati se da u držalu kose bude zatvoren cvrčak i da novo sjeme bude izmiješano s pepelom za sreću. Možda nisu umjele čitati, pisati i brojiti do velikih brojeva, ali su svakako morale mnogo toga znati da sačuvaju sve stare predaje, donesu na svijet nove živote i da žive održavaju u životu. Kad bi se spustila večer i muškarci u krčmi prionuli uz vrč ili posjedali da igraju glink, žene bi se okupile u kući, oko vatre, uz jednu svijeću ili fenjer i vezle na platnu za lordovsku tvornicu. Oči su im uvijek bile obrubljene crvenilom od napora, ali ono nekoliko penija koje su zarađivale vezom bilo je prijeko potrebno u kući. Uz tolike sate rada na dan i rađanje svake godine, nije bilo čudo što su sijedjele, gubile zube i grbile se mnogo prije vremena. U njihovom životu bilo je

malo radosti. Čak su i veselje ponosne mlade djevojke koju prose i radosti u trenutku vjenčanja prebrzo prolazili. Nije im preostajalo ništa drugo do da sve dublje tonu u svijet priča svojeg vjerovanja koji im je pomagao da izdrže, jer je obećavao zagrobni život, dug odmor i prestanak njihovih patnji. Mnoge koje nisu mogle uroniti u san o Isusu i Mariji završile bi u ludilu. Kad je cijela žetva bila spremljena a zakupnina plaćena, nastupilo bi vrijeme predaha, jer je naša zemlja bila presiromašna da bi je obrađivali za zimskih mjeseci. Bilo je potrebno da obraste travom kako bi se prehranila stoka i ovce. Zimi su se začinjala djeca, a novorođenčad žela iduće godine istodobno kad i krumpir. Bilo je i kratkih predaha: za dugih, olujnih zimskih dana i noći, ili za bučne svečanosti kakve svadbe, koja je bila slična bdjenju. Mladoženja bi izvršio lažnu otmicu mlade, ponosno dojahavši na konju, zatim bi u sveopću zabavu provalili »slamnati« momci preobučeni u brodolomce koje je more izbacilo na obalu. No s rođenjem prvog djeteta svadbena pjesma ubrzo bi se stišala, a s drugim, trećim i četvrtim posve zanijemila, pretvorivši se u jednoličnu svakidašnjicu. A djeca su se sveudilj dalje rađala, jer je prestati rađati značilo odreći se snova o životu s Isusom i Marijom s onu stranu groba. Mi mlađi smo svakog drugog tjedna u normanskoj kuli plesali i pjevali narodne pjesme. Polovica momaka iz našeg sela mogla je mirne duše pjevati u bilo kojem anđeoskom zboru, a druga polovica jednako je darovito svirala gajde. Otac Lynch je strogo propisao pravila za sve mješovite skupove i stražario nadzirući da se provodi božja volja. No nikad mu, ma koliko se trsio, nije sasvim polazilo za rukom odagnati đavla. Drugo bučnije okupljanje odvijalo se u seoskom skladištu rakije i u krčmi gdje su pjesme i priče bile ispunjene revolucionarnim duhom, a pjesnici se nadmetali u plemenitom naporu. Vrijeme u Inishowenu, gdje je oluja slijedila za olujom a nevrijeme se nadostavljalo na nevrijeme, pogađalo je muškarce koji su imali manje posla još teže nego žene. Kad bi naravi uskipjele, Tomas Larkin imao je pune ruke posla da spriječi obiteljske svađe. Ćini se da je samo Conoru i meni bilo dobro. Bio sam sretan u razredu gospodina Ingrama, a Conor u kovačnici gospodina Lambea. Zimi je imao mnogo posla, jer je trebalo popravljati oruđe i iskovati novo, a uz to isporučiti narudžbe kamenoloma. Činilo se da proljeće uvijek u posljednji trenutak spašava Ballyutogue. Oko prvog ožujka muškarci su već nestrpljivo tapkali rubovima okolnih i dalekih njiva da vide je li zemlja dosta očvrsnula i zabrinuto pogledavali zaljev moleći se za lijepo vrijeme. Ako je do Sv. Patricka zemlja bila prekopana, a do Velikog petka krumpir zasađen značilo je da će nam sreća biti sklona. Tomas Larkin je uglavnom organizirao sve zajedničke seoske radove i sastavljao radne grupe. On je također određivao kad će započeti poljski radovi.

- U ime Božje - rekao bi, pljunuo u vjetar te bacio šaku sijena uvis da svrne oluje, a zatim okrenuvši konje na sretnu stranu zaorao prvu brazdu. Tomas i moj otac, moj brat Colm a kasnije i Liam uzeli bi motike, dugačke uske motike i počeli kopati lijehe za krumpir. Ja sam im donosio vodu. Zemlja za krumpir kopala se ručno. Bila je to mreža jaraka i brežuljaka kojom se ne samo potpuno iskorištavao pad zemljišta nego i odvodila voda da se spriječi gnjilež a istodobno osigura da kiše doplave hranjivu odumrlu travu i humus. Nijedan plug nije bio ravan ručnom radu i svako je krumpirište odavalo ponešto drukčiji način obradbe pojedinca. Čim su gredice bile gotove, ja bih sa svojom majkom a Brigid s Finolom zasadio sjeme. Sađenje je bilo ženski i dječji posao. Bio sam još premlad za lopatu, ali upravo dovoljno odrastao da se stidim raditi sa ženama. Sanduk za sjetvu bio je starinski drveni pribor kroz koji je sjeme padalo u rupe. Taj su dio posla obavljale žene, a djeca su iza njih zatrpavala rupe malim vilama. Četiri gomolja u svaku rupu, jedan za gavrana, jedan za vranu, jedan da zgnjili, a jedan za hranu. Poslije krumpira sijali su se ostali usjevi, a kad je zaljetilo, najmlađi dječaci u obitelji odlazili su da na planinskim pašnjacima čuvaju stada. Mairead i Finola savjesno su se brinule za svinju, tu tajanstvenu životinju, jedinu koju su vile nadarile sposobnošću da vidi vjetar. Svinja je bila darežljivica koja bi naposljetku platila zakupninu i zato su njezina težina, dobrobit i broj prasadi u leglu bili krajnje važni. Čim su na početku svibnja prvi usjevi bili požnjeveni, muškarci bi prešli u tresetišta da za suhih mjeseci sijeku treset. Rezali su ga i sušili te tako osigurali udjel za vlastite potrebe. U to godišnje doba uvijek je bilo napeto. Idući mjesec bio je lipanj i njime bi počeli mjeseci puni briga koje smo dočekivali s praznovjericama i molitvama. To je bilo vrijeme u godini kad je vladala oskudica hrane i krme. Kad je osvanuo srpanj, svi bi zajedno na trenutak predahnuli. Dvanaesti srpnja, na dan oranjskih svečanosti, prvi put se kosila trava, a ubrzo i pšenica, ječam i zob, tim redom. U blagoslovljenom listopadu iskapao se krumpir i, premda je već od gladi prošlo trideset i pet godina, nitko je još nije zaboravio. Ako su krumpiri tjedan dana poslije žetve još bili zdravi, mogli smo s olakšanjem odahnuti. Ubrzo zatim mnogi bi muškarci potjerali ovce i stoku u Derry i tad odlazili preko mora da u Liverpoolu ili gdje drugdje u Engleskoj potraže zaradu na dokovima. Ako je sve dobro prošlo, ako nije udarila kakva prirodna nedaća, ako su se prekobrojni članovi obitelji poudali, iselili ili preselili u grad, ako je u posnim mjesecima hrane i krme doteklo i nije trebalo posuđivati teške novce, seljak je mogao izdržati do iduće godine. Tanka nit održanja bila je tako lomna da zapravo nije niti trebalo većih nedaća da bi nas zbrisale, dovoljne su bile i manje, one koje nikad nisu izostajale: gubitak nekoliko grla, bolest, djelomična šteta na usjevima ili kakav drugi neočekivani napadaj na naše mršave zalihe da nas surva u položaj iz kojeg se više ne bismo mogli pridići. Čovjek je mogao predahnuti jedino kad je posljednji put posjetio groblje sv. Kolumba.

Kad su Rankini otišli s grofovskog posjeda a upravljanje preuzeo sam viscount Coleraine, učinilo nam se da smo se riješili teškog tereta. Razumije se, grdno smo se prevarili. Lan je za nas bio dobar usjev; uzgajali smo ga zajednički na nekoliko većih čestica podalje od sela. No jednog dana Luke Hanna donese vijest da Hubbleovi više neće od nas kupovati lan, nego će ga sami posijati na svojim prostranim poljima; ostatak će kupovati od protestanata. Od nas se tražilo da polja lana pretvorimo u pašnjake i povećamo broj stoke, ali bi prijelazno vrijeme donijelo katastrofalne gubitke, a k tome je uzgoj stoke bio mnogo nesigurniji posao od uzgoja lana. Viscount Coleraine nije bio dosta dugo u poslu da zna kakve posljedice može izazvati bojkot. Kad su se u grofoviji proširili stari znaci nezadovoljstva i otpora, uspije Kevin O'Garvey u ime Zemaljskog saveza njegovom gospodstvu protumačiti da se za naknadu našim gubicima moraju naći druge mogućnosti. Bojeći se neprilika, lord Hubble, a to mu se mora upisati u dobro, smjesta ishodi državna sredstva za izgradnju cesta, udvostruči broj radnika u kamenolomu i naposljetku s Gornjim selom sklopi pogodbu da ono obrađuje i žanje njegova polja lana. Blagi Bože, kako je to bio prljav, odvratan, gadan posao! Stabljike je trebalo čupati iz zemlje s korijenom; mi djeca vadili smo one koje su odrasli berači propustili. Pri kraju dana čovjek bi tako odrvenio od sagibanja da se čitav sat nije uspio izravnati. Kad su stabljike bile povezane u strukove, potapali smo ih u umjetna jezerca ili u jaz da bi tamo istrunule sjemenke. U vodi se lan močio dva tjedna, a gnjile su sjemenke tako zaudarale da bi i zlog duha potjerale preko Irskog mora. Tad je nastupao pravi posao za nas djecu, koji me učvrstio u uvjerenju da iz mene nikad neće postati poljodjelac. Morali smo zagaziti u tu gnjilu, užeglu, smrdljivu, a k tome i sluzavu baru, izvući strukove, stresti svaki i rukom rasprostrti stabljike da se suše. Bilo je to gore od moljenja krunice. Kasnije bi muškarci stabljike ponovno povezivali u snopove da se još više osuše i slagali od njih visoke kamare. Naposljetku bi Luke Hanna odvezao lan taljigama u tvornicu, gdje su ga ispreli, otkali i platno izbijelili. Spomenuo sam žetvu lana uglavnom zbog smrada koji živo pamtim. Bilo je crkvenih godova i starih svečanosti kad smo uspjeli umaći oštrom pogledu oca Lyncha i zaplesati tijesno priljubljeni, kockati i kladiti se, piti, osvajati cure i tući se. Bilo je i hodočašća na sveta vrela ili sveta mjesta, ali mi se ona nisu osobito sviđala, premda su ih naše majke shvaćale ozbiljno i primoravale i nas da ponekad pođemo. U Donegalu su vrlo štovali Sv. Brigid i Sv. Kolumba, ali je najznačajniji svetac, kao i posvuda u Irskoj - bio Sv. Patrick. Daddo Friel je pričao da su mnogi katolički obredi ovdje vrlo stari te da su ih zapravo započeli druidski svećenici u keltsko vrijeme, kao primjerice hodočašće na Croagh Patrick, jedan od najviših vrhova u Irskoj, kamo su se hodočasnici penjali bosonogi. Samo je troje iz Ballyutoguea poduzelo to daleko putovanje u grofoviju Mayo; jedno od njih bila je Finola Larkin, i kao što svatko zna, bila je za to nagrađena Conorovim rođenjem.

Na prvi dan mjesečnog sajma, koji se obično održavao na blagdan, Conor i ja bili bismo od jutra u sedmom nebu. Osvanuli bismo prvog dana na sajmištu u Muffu ili Movilleu, u Buncrani ili Culdaffu, obijesni kao kakvi kicoši iz Derryja. Bilo je tamo šatora s rabljenom odjećom iz Škotske i s kuhinjskim i poljodjelskim alatima, momaka nabrušenih za tučnjavu i djevojaka, a ponekad konjskih utrka, zabranjenih borba pijetlova, putujućih grupa svirača, pjesnika, glumaca, pjevača balada, pripovjedača, gomila sukna u balama, košara, igračaka i varalica s kockarskim igrama. Conor i ja imali smo uvijek nekog važnog posla na sajmu, na primjer da kupimo rabljene cipele. Dan ranije napunili bismo džepove talismanima da bi nas pratila sreća te da na sajmu susretnemo kotlokrpu koji će nam za nekoliko bakrenjaka proreci budućnost i sve one strašne stvari uz to. Kod kuće bi nam nabrojili na što moramo paziti i čega se kloniti. Kotlokrpe koji nisu proricali pokazivali su svoju vještinu u trgovanju konjima, a njihove žene i djeca raštrkali bi se sajmištem prosjačeći. Daddo Friel ispričao je Conoru i meni da kotlokrpe nisu Cigani, nego Irci kao i mi, koji su se prije mnogo pokoljenja otisnuli na ceste, kad su im, poslije ugušenih pobuna ili gladi porušili domove. Jednom na godinu ulogorili bi se sa svojim kolima kod naših »vješala« na križanju. Dopuštali smo im da logoruju, a oni nam zauzvrat nisu gotovo ništa krali. Mi u Ballyutogueu vjerovali smo da prijaznost prema njima donosi sreću. Obavili bi svoj godišnji posao, pokrpavši sve cinčane i limene posude te popravivši kotlove za tajno pečenje rakije i krenuli dalje. Bio je jadan taj život kojim su živjeli. Doktor lan Cruikshank ustanovio je Dan kotlokrpa, pa ih je tada, jednom na godinu, besplatno pregledao i podijelio im lijekove. Drugi je dan sajma bio pravi sajmeni dan. Sve obiteljske i klanovske prepirke što su se sakupile prvog dana sad su mogle prasnuti. Kako je mnoštvo raslo, tako se povećavao broj oružnika. Mirotvorci poput Tomasa Larkina bili su neprestano u poslu. Ponekad nije pomagalo ništa, i o značajnijim tučnjavama se zatim iduće zime nadugačko prepričavalo u tajnoj seoskoj točionici. Glavnog dana sajma žustro se trgovalo. U proljeće smo tražili dobra konja, a žene su novcem privrijeđenim prodajom jaja kupovale tkanine. U kasno proljeće prodavala se stoka i vuna od prvog striženja da bismo mogli platiti prvu polovicu zakupnine. Jesenji su sajmovi bili još važniji. Tko je imao nagrađenu kravu ili ovcu, tome se oskudna godina mogla prometnuti u uspješnu. U jesen se održavala i u godini posljednja dražba goveda koja po ugovoru nisu pripadala njegovom gospodstvu. Tad smo se ujedno unajmljivali za goniče stoke do luke kako bismo mogli pod kraj listopada platiti drugi obrok zakupnine. Sjećam se i krijesova koje smo palili prvog svibnja, lomača u ivanjskoj noći kad je svatko napeto osluškivao hoće li čuti zov kukavice što je znamen dobre žetve, i večeri uoči Svih svetih, najveće svetkovine od svih, jer je tada krumpir već bio spremljen, zakupnina plaćena i cijeli je kraj vrvio vilama, duhovima i jahačima bez glave. A tada bi ponovno nastupila zima.

Od svih stvari koje pamtim iz Ballyutoguea srcu mi je najdraži jedan događaj koji se svake godine obnavljao, a izazvala ga je glad. Cesto se događalo da smo u onim ljetnim mjesecima kad smo puni brige čekali prvu žetvu gladovali. Poslije velike gladi Kilty Larkin uspio je sklopiti ugovor s Hubbleima kojim smo stekli pravo prikupljanja morskih algi u zaljevu. Cijelo selo - muškarci, žene i djeca - preselilo bi dolje na obalu i udomilo se u napuštenom ribarskom selu. Daddo Friel nam je pričao da su prije gladi berači alga radili goli, što je istodobno bilo praktično i udobno. No kako su naši dragi popovi preuzeli da svaki put blagoslove taj pothvat, nije nam preostajalo drugo do da se držimo morala, pa su nam ostale gole jedino noge. Kad smo Conor i ja zašli u dječačku dob, dopustili su nam da upotrijebimo noževe, srpove i osobito nabrušene motike. Na obali bilo je pripremljeno mnogo metara smotanog užeta. Za oseke isplovili smo u našim čamcima od nakatranjena platna do polja alga ispred obale, pri čemu su dva čamca vukla po jednu splav. Tomas i Fergus radili su i u čamcima jedan uz drugog, režući alge i slažući ih na splav, kao što su cijela života obrađivali svoja polja rame uz rame. Colm je radio s ocem, a Liam, Conor i ja zajedno smo uz Tomasa obavljali posao jednog pomagača. Ubrzo su splavi zaredale od polja algi do obale i natrag. Oni na obali povezivali su hrpe algi i morske trave, zatim ih vukli ručno mekanim pijeskom do čvršćeg tla u koje kotači taljiga neće pod teretom utonuti. Odavde su se kolima i košarama na magarcima alge prenosile do dugačka zida, gdje su ih istresali i razastirali da se suše. Dok još Kilty nije onemoćao, predvodio je taj dio posla. Kilty i ostali stariji seljaci prebirali su trave rasprostrte na suncu, čisteći ih od tisuća ljuštura i mušula koje su se zaplele u njih i razvrstavali alge po vrstama i upotrebi. Istodobno su moja mati, Finola i Brigid gacale morem do slabina da poberu alge i trave naplavljene olujama. Rezale su ih i prenosile na obalu koliko god su mogle ponijeti u naručju. Ako je oseka nastupila noću, radili bismo uz fenjere. Kad su počupane sve alge uz obalu, a more bilo mirne, isplovili smo s našim očevima kao posada na šesnaest čunova u dublje vode, podrezali cijelo polje algi i dovukli ga do obale poput nasukana kita. U prava branja algi ubrajalo se i vađenje školjki. U noći su skupine dječaka i djevojaka iskapale ladinke i jakovske kapice, trgale ostrige i mušule s kamena. Taj smo posao Conor i ja najviše voljeli, jer smo već tjednima prije izabirali djevojke. Jedne godine bila je to Alanna, prva djevojčica koju sam poljubio, te Lissy... a poduzimali smo i više od toga. Bila je tu zatim Brendt O'Malley, koja je pristajala gotovo na sve, pa sam je čak dijelio s Conorom. Otac Lynch i otac Cluny nastojali su nadzirati vađenje školjki, ali mi smo bili dovoljno lukavi da ih zavaramo. Oni su motrili nas, a mi njih. Tako smo se izvještili u oponašanju ptica da je većinu bilo teško razlikovati od glasanja crvendaća. Vađenje školjaka bilo je najljepši dio berbe algi, no poslije njega tjednima se išlo na ispovijed.

Razvrstavanje algi bio je težak i prljav posao. Neke smo upotrebljavali za krmu, neke za spravljanje joda, a neke i za gnojivo. Bilo je i jestivih algi, moja ih je majka miješala s krumpirima, a od neke druge vrsti pravila se želatina i njome zgušnjavalo mlijeko i maslac. Duž obale gorjele su vatre, na njima su se alge spaljivale i kuhale da posluže za pripremanje sapuna i bjelila, a druga se vrst mekšala da bi njome konzervirali školjke. Ljušture školjaka smo mljeli i pravili bjelilo. Nekoliko tjedana nakon berbe algi naše su kuće blistale, svježe oličene. Poslije vađenja školjaka s djevojkama, svečano jelo najbolje je prijalo. Onima koji su preživjeli veliku glad u ustima je još bio gorak okus algi i ljuštura. Po tradiciji, svi smo mrzili hranu koja se jela u vrijeme gladi, ali za oskudice u ljetnim mjesecima ona je predstavljala razliku između punog i praznog želuca. A kako nisam doživio veliku glad, ne bi mi ništa značilo da umrem s vonjem školjki, što su se kuhale u velikim kotlovima, u nozdrvama. Alge su bile sluzave, voda prljava i ljepljiva, a zapah od njihova spaljivanja tako strašan kao i zadah trulog lanenog sjemena. Bio je to najniži rad croppyja, ali kad se sjetim noći obasjanih fenjerima i spavanja s djevojkama na pijesku, bio je to ujedno i naš prvi korak u ljubavni svijet odraslih. Toliko smo toga radili u Ballvutogueu zajednički. Molili se i obrađivali zemlju. Radost pri rođenju, suze na vjenčanjima, tužaljke i bol u smrti, sve se to doživljavalo u zajednici. Ali u životu nisam ništa toliko volio kao berbu algi. Pisao sam o tome opširno bratu Edu. Znam da je i on sve to u djetinjstvu doživio, no već je dugo u Americi i možda je na to zaboravio, pa sam pomislio da će mu biti drago ako ga podsjetim. SEDMO POGLAVLJE Brat Ed je odgovorio da ga je moje pismo jako obradovalo i da se ponosi što idem u školu. Rekao je da je to vrlo važno, osobito ako ikad odlučim iseliti. Zamolio me da mu i dalje pišem, a u posljednjem stupcu ponudio da će mi slati iz Amerike knjige. Eh, a to je bilo kao da pred seoskog pijanca postaviš rakiju, jer knjige su bile rijetke kao zimsko sunce. Conor i ja iscrpno smo pretresli stvar, jer knjige za kojima smo žeđali uopće ne bi bilo lako primati. Čim je iz Amerike stigao kakav paket, svi u selu su to znali. Ne bi prošlo ni deset minuta a već bi otac Lynch zabio svoj nos u to. Zatražio bi da vidi knjige, uzeo bi ih, spalio i u nedjelju propovijedao o smrtnom grijehu. Conor i ja skovali smo stoga očajnički plan. Conoru se zamisao nije odveć svidjela, no knjige su bile i previše primamljiv mamac pa je odlučio da sudjeluje. Redovito, svakih četrnaest dana, dolazio je gospodinu Ingramu i već je pročitao neke rane irske pisce: djelo Edmunda Burkea o francuskoj revoluciji, Olivera Goldsmitha i »Gulliverova putovanja« Jonathana Swifta. Zapravo je Conor čitao mnogo više od svakog, osim od gospodina Ingrama. Potražili smo gospodina Ingrama u školi u vrijeme kad smo znali da će biti sam, i doista, sjedio je u svojem uredu ispravljajući zadaće. Osmjehnuo se i rekao:

- Zdravo momci - gurnuvši papire u stranu. - Što vas dovodi k meni? - Jedna vrlo važna stvar - odgovorio sam i pružio mu Edovo pismo. - Tiče se posljednjeg stupca. - Tako, tako, knjige iz Amerike. Vrlo uzbudljivo. Postat ćeš vrlo imućan momak, Seamuse. - Da, ali potrebna nam je vaša pomoć. Možete li nam savjetovati što da pošalje? - Vrlo rado. - Postoji još jedan mali problem - rekoh. - Ako dobijem paket, otac Lynch će istog trena pokucati na naša vrata. - Gotovo ničeg i nema što bismo smjeli čitati - doda Conor. - Tad moramo smisliti kako da to izbjegnemo - reče gospodin Ingram smješkajući se - ... ako već niste štogod smislili. Obojica smo se premještali s noge na nogu, češkali u neprilici glavu i trsili se da što bolje iskoristimo naše ograničene sposobnosti za laž. - Ne mogu zamisliti kako - rekoh. - Hajde onda da vidimo. Kako bi bilo da Ed šalje knjige meni? - Na tu natuknicu Conor i ja zasjasmo. - Oh, to je sjajna ideja, zašto se toga nisam sjetio? -rekoh. - Ali, ne bismo htjeli da zapadnete u neprilike -dodao sam brzo. - U kakvu bih nepriliku mogao upasti? - upita on. - Ako to otac Lynch ikad sazna, pobjesnjet će - reče Conor. - Čini mi se da sam se zamjerio svim protestantskim svećenicima u okrugu. Nije važno ako im se pridruži i jedan katolički - reče on. Već na putu do škole Conor se čudnovato držao i imao sam dojam da će sve pokvariti. - Ne, to ne smijemo učiniti - rekao je sad. - Ako to otac Lynch sazna, neće više ni jedno dijete pustiti u školu, a mi ne možemo preuzeti odgovornost za takvo što. - Ne mogu se složiti s tobom, Conore - odgovorio je gospodin Ingram. - Ako to učini, onda je za to odgovoran on, a ne vi. - Ne, to bi bilo pogrešno - ustrajao je Conor. - Jedino pogrešno je pokoriti se tiraniji. Tvoje je pravo da saznaš sve što želiš. - Ne, nije. - Jest. S tim si pravom rođen, nemoj ga se sad tako lakomisleno odricati. - Postoji još jedna opasnost - reče Conor. - Ako oranjci doznaju, istjerat će vas odavde. - Čini se da imamo strašno mnogo problema - odgovori Andrew Ingram. Na sreću, oni nemaju ni najblažeg pojma o tome što se nalazi između korica knjiga. Slutim da želite knjige o Irskoj. Conor i ja razmijenismo poglede. - Zapravo... - rekoh a glas me izda... Naslonio se u svojem stolcu, smješkajući se.

- Niste valjda pomišljali na malo buntovničke literature, momci? - O, ne, gospodine, nipošto - rekoh ja. - Upravo to hoćemo - ispravi me Conor. - Dogovoreno - reče gospodin Ingram. Mislim da smo ostali stajati razjapljenih usta, jer se gospodin Ingram prihvatio ispravljanja zadaća, a onda dignuo pogled na nas. - Još nešto? - upita. Stresli smo glavama. - Onda budite ljubezni i zatvorite vrata kad izađete. Gospodin je Ingram, dakle, s nama skovao strašnu zavjeru. Osobno je napisao Edu pismo, i potkraj proljeća stigoše iz Amerike četiri dragocjene knjige, među njima autobiografija Theobalda Wolfea Tonea, i svezak revolucionarnih pjesama i članaka »Izlazak mjeseca«. Tomasa je s nekim usjevima i s nekoliko legla prasadi zadesila zla sreća, što je nagrizlo obiteljsko novčano stanje, pa je Conorova zarada u kovačnici postala još važnija. Usprkos tome Tomasa je još više zabrinulo to što se Conor tuđio zemlji i domu. Liam je sad obavljao gotovo sve Conorove poslove, a Conor postao tuđinac u vlastitoj kući - kad nije bio u kovačnici, zabio bi nos u knjigu i napinjao vid uz svijeću. Po običaju, mlađi je sin - dakle Liam - odlazio ljeti na planinske pašnjake, dok je najstariji ostajao da radi uz oca. No sad je iskrsnuo problem, a ja sam se te večeri kad je Tomas donio odluku zatekao u kući. - Liam će ostati sa mnom na imanju - objavio je iznenada. - Ti ćeš, Conore, gore u planinsku kuću sa stokom. Conor se zapanjio. - A zašto? - Zato što si se ovdje pokazao potpuno beskorisnim. - Ali, oče, što će biti s mojim poslom u kovačnici? - Razgovarao sam s Josiahom Lambeom. On će te ponovno zaposliti na nekoliko sati dnevno kad se vratiš s pašnjaka i prisjetiš se da si prije svega seljak. U protivnom, možeš sasvim zaboraviti kovački posao. Oh, Tomas je bio tvrd. Takvog ga nikad nisam vidio. Bilo je očito da Conora šalje u čistilište za kaznu i da su njegove riječi neopozive. Conor je stajao blijed dok se svijet oko njega rušio i još mu je prijetilo da izgubi posao. Tomas je računao da će ga to tako prestrašiti te će se opametiti. - Je li to jasno, Conore? - Da - reče Conor, ustane od stola i izađe iz kuće. Dostigao sam ga dolje na putu i okrenuo ga. - Pusti me - odsiječe on. - Razumijem vrlo dobro. Vidim što hoće. - Oh, Conore, zaboga, ponekad mislim da si gluplji od kakva oranjca. Slušaj, čovječe, imam četiri nove knjige i k tome sve što odaberemo iz knjižnice gospodina Ingrama i cijelo ljeto na raspolaganju gore u planinskoj kolibi. Možemo guzice odrati čitajući a da nas nitko ne gnjavi i da se ne moramo skrivati! - Oh, Isuse, Žgoljo, na to nisam niti pomislio! - Zagrlio me tako burno da mi je umalo otkinuo glavu. - Hajdemo sutra ujutro gospodinu Ingramu da izaberemo preostale knjige.

Bili smo dva najsretnija dječaka u Inishowenu. Kad smo natovarili magareću zapregu provijantom, pretvarali smo se da smo žalosni i pazili da dobro sakrijemo knjige, jer će nas Tomas pratiti do kolibe u planini. Conor i Tomas jahali su na ragama tjerajući pred sobom ovce i krave dok su psi kružili oko njih. Ja sam u kolima bio na začelju. Zaokrenuli smo u unutrašnjost u smjeru zapada, mimo širokog pojasa tresetišta, krajolikom koji se iz brežuljkastog uskoro pretvorio u bregovit. Do cilja bit će nam potrebno tri dana ako sve bude išlo kako valja. Ne vjerujem da su Tomas i Conor u ta tri dana razmijenili i desetak riječi. Trećeg dana stigli smo do prvih Uzvisina Crocknamaddyja i počeli se uspinjati k planinskom stanu, koji se nalazio na sedlu između Slieve Sneigha i Slieve Maina na četiristo i pedeset metara. Naša se skupina penjala pod budnom pratnjom jastreba i orlova zlataša. Planinska koliba stajala je u sjeni lijepog šumarka ariša ispred potočića koji se spuštao sa Slieve Sneigha. Bila je to malena, okrugla kućica, promjera otprilike pet i po metara, građena poput košnice, od kamenja naslaganog bez žbuke, pokrita planinskom travom, a na nju se naslanjala niska ostava za zalihe. Istjerali smo šišmiše koji su se ugnijezdili, zatim s kola skinuli slamarice, lonce i zdjele, kacu za maslac, alat, nekoliko stupica i pecački pribor, svijeće, nekoliko vreća krumpira, suhi grah i zobenu kašu. Od prethodnog ljeta uvijek je ostajalo dovoljno treseta da se potpali vatra i održava tako dugo dok ne nasiječemo i osušimo novu hrpu. Dok je Tomas palio vatru, Conor i ja odmjerismo točno stotinu sedamdeset i četiri koraka uz potok do gustih grmova borovice i tu iskopasmo naše skriveno oružje. Sve je oružje bilo čisto i suho, dobro namašteno i zamotano. Odabrao sam jednu sačmaricu, a Conor, koji je bio bolji strijelac, uze jednu malokalibarsku pušku. Preostalo smo oružje zamotali i položili natrag u skrovište. Kad se smračilo, svezali smo konjima prednje noge, očistili oružje, povečerali i umorni polijegali. Ujutro je Tomas obišao planinske livade. Busenasta trava bila je gusta, prošarana divljim cvijećem. Uz potok busovi paprati, borovice i mlad vrijesak bit će dobra hrana ovcama. Činilo se da je nekoliko ribnjaka, ručno iskopanih i obnavljanih svake godine, puno ribe. Na livadi raštrkalo se još desetak ruševnih koliba. Kad smo još bili sasvim maleni, Daddo Friel je pripovijedao da su to stanovi vila koje su nekoć bile anđeli, zbog obijesti izagnani iz neba. Kasnije, kad smo bili veći, rekao nam je da je to najvjerojatnije bio logor Finna MacCoola, a još kasnije je tvrdio da su to ruševine iz vremena provala Vikinga. No najvjerojatnije su to bile kolibe naših predaka. Naš je planinski stan bio u prvorazrednom stanju i samo ga je trebalo malo dotjerati, uglavnom zamijeniti snopove trave na krovu, što se moglo obaviti za nekoliko dana rada. Conor i ja pregledali smo jedno malo tresetište nedaleko od kuće. Bilo je jako vlažno i izgledalo je da ćemo, kad popravimo kolibu, morati najprije isjeći treseta za loženje kako bi se on mogao osušiti. Kad smo se vratili, Tomas je već svezao konje za magareću zapregu, spreman za povratak u Ballvutogue. Prilazeći da se s njim oprostimo, opazismo da

mu se lice trza od suspregnuta bijesa. Sve naše knjige, one četiri iz Amerike i četiri od gospodina Ingrama ležale su jasno vidljive u kolima. Zagledali smo se u njih užasnuto. - Zar ste pomislili da poslije pedeset godina što orem i kopam neću znati koliko teži vreća graha? - rekao je, otkrivajući naše skrovište. Na trenutak obojicu je bio svladao takav strah da se nismo usudili braniti naš razoreni svijet. - Zašto ste to pokušali izvesti iza mojih leđa? Conor se posve umirio kao uvijek kad se tlo pod nogama treslo. - Pomislio sam da nećeš shvatiti - reče. - Shvatio sam da ti je glava u oblacima, premda ovdje dolje ima dovoljno teškoća. - Možda se jedino tamo gore mogu naći odgovori -odvrati Conor. - Što misliš kamo će te odvesti taj put, Conore? Nikad nikog od nas nije odveo drugamo do na vješala. Radiš upravo obrnuto, mladiću, pripremaš samom sebi pakao na zemlji. Bolje će biti da ovdje gore promisliš o koječemu prije nego što se vratiš kući. - Tomas se popne na vozačko sjedalo, pljesne magarca po sapima i kola se zakotrljaju. Conor potrči i ščepa uzde. - Kad stigneš kući, pošalji ovamo Liama, jer ja ću otići! Tomas smjesta siđe. Zapešćem ruke udari Conora u lice tako da se opružio. Potrčao sam k njemu i stao ispred njega da ga ne udari ponovno. Tomas je stajao nad nama bjesneći, a Conor podiže pogled dok mu je iz ustiju i nosa tekla krv. Kunem se da su obojica bila jednako strašna. Tomas Larkin se prvi slomio. Vratio se kolima, stajao tamo pune tri minute, zatim posegnuo u njih i pobacao knjige na zemlju. - Tata! - povikao je Conor, potrčao k ocu i obujmio ga rukama. No ovaj put je Tomas ostao skamenjen. Zatim je skinuo sinovljeve ruke sa sebe i popeo se na kola. - Prije nego što opališ, osiguraj se da ćeš i pogoditi. Nemoj ispucati svu municiju već prvog tjedna. Do viđenja u jesen. S tim se riječima odvezao. OSMO POGLAVLJE Kad smo popravili kolibu i nasjekli treseta, bacili smo se na pribavljanje zaliha. Svježeg mlijeka od stada nikad nam neće ponestati. Mogli smo ga kiseliti ili istući maslac i jesti ga s krumpirima. Iz ovčjeg mlijeka mogli smo praviti sir. Tražili smo hranu kao stanovnici kamenog doba, skupljajući pune vreće gljiva koje su rasle na vlažnom tlu ispod crnogorice, ili brusnice - tri ili četiri različite vrste koje su se mogle jesti sa slatkim vrhnjem, i tisuće jestivih puževa koji su obitavali uz rubove ribnjaka. Kad smo pobrali brusnice, okušali smo sreću u pecanju. Pastrve i crvenperke bile su dugačke i do šezdeset centimetara. Naš prvi ulov izrezali smo na ploške i usolili za dane kad riba neće htjeti zagristi, a kosti i crijeva ostavili smo na suncu da privuku crve koje bismo mogli upotrijebiti kao mamac.

Conor položi zamke za zečeve i vjeverice, od kojih smo neke ulovili i puškom. Ostava se polagano punila i tako smo se mogli posvetiti našim knjigama, pri čemu su nam društvo bile čavke, svrake i gavrani. Veselo su tražili hranu oko kolibe, čisteći je i svakog dana postajući sve povjerljiviji, tako da su nam ubrzo jeli iz ruke. U svitanje pojurili bismo da posvršavamo naše poslove da bismo mogli čitati. Kad je zaljetilo, navečer je bilo vidno sve duže. Prodrijemali bismo između lova, ribolova i mužnje, ostavljajući razgovore za noćne sate kako bismo uštedjeli svijeće. Mislim da je preostalo malo toga što nismo tog ljeta pretresli. Knjige su nas poticale na sanjarenja i čežnju; jednog smo se trenutka borili i umirali kao mučenici za slobodu Irske, a idućeg putovali u tajanstvene krajeve s onu stranu Ballyutoguea. Ponekad su svraćali kotlokrpe u svojoj vječnoj skitnji ili drugi pastiri s nižih pašnjaka. S vremena na vrijeme poneki bi bjegunac zatražio sklonište za jedan dan. Kako to nisu bili zločinci, bilo je uobičajeno da im se pruži utočište. Uz naše pse i oružje bili su sigurni, i rijetko se događalo da bi koji bjegunac kome nanio kakvu štetu, jer bi time povrijedio staro pravo pribježišta. Uvijek su se prikazivali borcima za slobodu Irske, navodeći da su zbog suprotstavljanja Kruni pali u nemilost, premda sam Bog zna zašto su ih zapravo gonili. Davali smo im hranu, puštali ih da se jedan dan odmore, pa bi zatim otišli dalje do druge skupine sigurnih planinskih koliba na Crocknamaddyju. Jedna od glavnih tema koja nas je sve više zanimala bile su stvari seksualne prirode. Ove godine jako će nam nedostajati berba algi, jer smo se obojica bavili mišlju da unaprijedimo naše znanje s Brendtom O'Malley. Toliko toga nismo znali, da smo razmišljali ne bismo li se trebali obratiti gospodinu Ingramu da nam da knjiga o tome. Conor je vjerovao da nam on to jamačno ne bi zamjerio. Mora da je to bilo nekako oko Ivanja kad je došao, jer je cijele noći bilo svjetlo i mi smo toliko čitali da smo zatim pola dana drijemali nad našim pecačkim štapovima. Psi su nas lajanjem opomenuli da dolaze neznanci. Izašli smo na osmatračnice i na obzorju ugledali dva jahača s parom magaraca natovarenih zalihama. Kad su prišli bliže, naša srca poskočiše od radosti! Jedan je jahač bio Andrew Ingram, u to nije bilo sumnje. Pojurismo mu u susret da ga pozdravimo. Na naše zaprepaštenje, jahač na drugom konju bila je žena. Bili smo predstavljeni gospođici Enid Lockhart, učiteljici u nacionalnoj školi u Muffu. Skrivajući svoje čuđenje, pružili smo joj ruku, pretvarajući se da njezina prisutnost ovdje nije ništa osobito. Gospodin Ingram reče da bi htio nekoliko dana ovdje pecati. Kakav sretan slučaj! Oko pola milje od nas stajala je jedna koliba još u pristojnu stanju. Požurismo da je uredimo za njega i njegovu prijateljicu, što nam uspije za kratko vrijeme. Kad smo im zatim pomogli istovariti, priredio nam je gospodin Ingram najljepše iznenađenje našeg života - još šest knjiga. Nikad neću zaboraviti naslove. »Udruženi vođe«, poslije ustanka u godini 1641, i »Povijest Irske« Johna Mitchela,

pa »Povijest irskog ustanka u 1798«. Bilo je tu i djelo »Život i doba Daniela O' Connella« i »Život lorda Edwarda Fitzgeralda« Thomasa Moorea. Posljednja je knjiga doista bila za Conora, jer mu je cijelo tijelo drhtalo kad je pročitao naslov. Bio je to engleski prijevod velikog keltskog epa »Coolevjeva otmica stoke«, dio fenijskih priča o Finnu MacCoolu, kraljici Maeve i Cochulainnu, jedna vrlo uzbudljiva drama poznata i kao irska Odiseja, najljepši stihovi koji su ikad napisani u Ulsteru. - Eh - reče gospodin Ingram videći kako smo izbuljili oči od uzbuđenja - ove bi morale dostajati da podgriju dobre stare pobune. Čini se da u Philadelphiji postoji jedna izrazito fenijska knjižara i da ju je tvoj brat Ed otkrio. »Otmica stoke« je moj dar iz Dublina. Još nismo smogli riječi a već je istresao svoju vreću i iz nje se iskotrljaše dvije bilježnice i desetak olovaka. - Možda bi bilo dobro da pri čitanju pobilježite neke misli. Gospođica Enid će vam rado pokazati kako se prave bilješke. Naposljetku se pribrah te mu zahvalim, a Conor je i dalje ostao nijem od oduševljenja. Uzeo je pušku, dobacio da će se brzo vratiti i krenuo sa psima preko livada. Poslije kraćeg izbivanja vratio se noseći prilično krupna fazana. Bio je to njegov način da zahvali gospodinu Ingramu. - Znao sam da je tamo - rekao je Conor uzbuđeno. -Nedavno sam mu otkrio gnijezdo i čekao prikladnu priliku. Pokazalo se da je gospođica Enid Lockhart posve izuzetna kuharica. Pripremala je jela za koja naše majke nikad nisu čule. Ispunila je pticu svakojakim začinima, gljivama i puževima, polila nadjev rumom i zatim ispekla fazana na ražnju. Jeli smo jaja što smo ih izvadili iz gnijezda jednog orla zlataša, brusnice s vrhnjem i pili čaj s krijumčarenom rakijom - dobili smo je u zamjenu za drugo od nekog putujućeg kotlokrpe. A oboje nije ni riječ primijetilo na to da mi pijemo rakiju. Gospođica Enid bila je vrlo ljupke vanjštine, ako vam se sviđaju krhke protestantske žene. Činilo se da jednako tako nema predrasuda kao ni gospodin Ingram, jer je upravo ona primijetila kako bi rakija dobro pristajala uz jelo kad bismo je imali. Inače ne bismo nikad iznijeli krčag njima pred oči. Po njihovu ponašanju nije bilo teško zaključiti da se namjeravaju vjenčati. Mislim da smo se Conor i ja vrlo ponosili što se između nas četvero sklopio prešutni savez. Neoženjeni se parovi, pa makar bili protestanti, nisu tek tako skitali po planinama. Da se takvo što pročulo, bilo bi to podiglo licemjerni gnjev svakog propovjednika u Inishowenu. To što su nam vjerovali, a da nas čak nisu niti posebno upozorili da šutimo o tome, vrlo nas je zbližilo, i mislim da smo obojica znali da gospodin Ingram ima posebno mjesto u svojem srcu za svoja dva papista. Pripalio je svoju lulu i zagledao se u livadu koja se natopila mekim ljubičastim i purpurnim bojama zalazećeg sunca, i svi smo uzdisali od zadovoljstva. - Tko svira frulu? - upitala je gospođica Lockhart. - Ja. Naučio me moj otac Fergus. On je pjesnik našeg sela. - Pa, bi li?

Bilo je posve tiho, samo je lak povjetarac ljuljao vrijes, i zvuk moje frule miješao se skladno s usamljenim životinjskim glasovima i trčanjem, igrom i valjanjem pasa oko nas. Tonovi što sam ih proizvodio iskreno su me ganuli, jer još nikad nisu tako divno zvučali. Kad sam završio, Conor otpjeva jednu staru pastirsku pjesmu tako smirenu i divnu kao i krajolik oko nas. - Naprosto predivno - rekla je - to što ste obojica izveli. - Uvijek sam smatrao da ćemo, kad dospijemo u nebo, zaključiti da je to prilično prihvatljivo mjesto. Naše zemaljske potrebe i brige tada će zauvijek nestati. Međutim, treba se prisjetiti da tamo upravljanje mora predstavljati uznemirujući problem s obzirom na sve one milijarde duša. - O tome uistinu nikad nisam razmišljao - rekoh. - Na primjer, preseljenje duša u čistilište i iz njega. Netko ih mora sve pobilježiti i držati na oku da vidi jesu li pogodne da ostanu. Uvjeren sam da je svatko raspoređen na neki posao, koji se njemu ili njoj sviđa, ali organizacija je jamačno neviđena. Poslije boravka od šest ili sedam stoljeća moglo bi to zadovoljstvo malo dosaditi. Takvu ocjenu neba nismo, razumije se, od oca Lyncha nikad čuli i pretpostavljali smo da se tamo gore sve rješava čarolijom. Izlaganje gospodina Ingrama o logistici nebeske uprave bilo je svakako za nas otkriće. - Da prijeđem na stvar - reče on - čini se da osim mirnih moramo proživjeti i burne trenutke, da bismo uistinu mogli shvatiti i cijeniti mir. U ovom trenutku na ovoj livadi uhvatili smo trenutak mira. Ovo ovdje i ovo sad je raj, zar ne? - Da, to je raj - potvrdi Conor. - Pobrkali smo uvjerenje da su nebo i raj jedno te isto. Sve dok smo sposobni trenutke raja doživjeti ovdje, moramo to cijeniti, jer možda u nebu raj nećemo naći. - Bravo! - reče gospodjica Lockhart. - Imate pravo - rekoh - nebo ne može biti bolje od ovog ovdje. - Zatim sam ponovno svirao frulu, a poslije svi zajedno otpjevasmo nekoliko škotskih pjesama, u čemu nas je gospodin Ingram predvodio. Conor zastane uz potok i baci kamen u mirno jezerce na drugoj obali. - Bit ćete zadovoljni ulovom crvenperki, posebno sada kad se sakupljaju oblaci. Gospodin Ingram protrlja ruke - još je bio u raju. - Pokazat ću ti, momče, kako Skot lovi ribu. - Pa, okušajte se - odgovori Conor. - Ponekad čovjeka prati čudna sreća. - Kasnije, kad zaviriš u moju košaru, pripazit ćeš što govoriš. - Nastojte uhvatiti bar toliko da se svi četvoro najedemo - reče Conor. - Idem sad za svojim poslom. Vidjet ćemo se kasnije, gospodine. - Conore! - zaustavi ga učitelj oštro. - Da? - Ne misliš li da bi trebalo da porazgovaramo? Conor uzdahne i kimne. - Vjerojatno. - Sjeo je na obalu, a noge spustio u vodu. - Otac vam je rekao gdje smo, zar ne? - Da, on - potvrdi gospodin Ingram, čučnuvši i sređujući svoj pecački pribor.

- Što vam je rekao? - Mnogo toga. Prije svega da si ti seljak. - Bio sam tako sretan u kovačnici i s knjigama. Zašto me tjeraju da pri tome osjećam grižnju savjesti? I zašto mi, zaboga, prijete da ću se morati odreći obojega? - Zar ne znaš odgovor, Conore? - Što ste rekli mojem ocu, gospodine Ingrame? - Rekao sam mu da čovjeku zato što je seljak ne smijemo uskratiti svjetlo i ljepotu koja se može naći u knjigama. Seljak ima jednako pravo kao i svatko drugi da svoj razum obogati. - Jeste li upoznali mojeg brata Liama? - Nastojao sam. - Liiam je dobar momak. Jedina želja mu je zemlja i da slijedi oca. Otac to zna, a zna i što ja želim. Mogao bi obojicu usrećiti kad bi učinio ono što je zapravo samo po sebi razumljivo. - Zna li on to? - Možda se prikazuje da ne zna. Zašto, gospodine Ingrame? Učitelj odmahne glavom. - Drži da će te knjige i ideje odvući iz Ballvutoguea. Boji se da ćeš se sav predati borbi za slobodu Irske. Po njemu, taj put vodi u bijedu i smrt, a on neće da Larkinova loza utrne. Larkini su svi odreda bili snažni ljudi, vođe, kakav Liam nikada neće postati. - No zar ja to kao kovač ne mogu biti? - Ne. Tvoj otac beskrajno cijeni zemlju, a to je u irskog seljaka jače od života. Conore, svaki roditelj s kojim sam razgovarao rekao mi je da svu svoju djecu jednako voli. Većina u to zapravo i vjeruje. Ali to nije tako. Ti si svojem ocu draži od ostalih. Kao što znaš, tragedija je Irske što ljudi iseljavaju. Kad te vidi s knjigama, sa zanatom, očajan je jer on ne zna drugi način da zatvori svoj životni krug nego da tebi namre zemlju. - Ja volim svojeg oca, gospodine Ingrame, ali... ali... Učitelj ga s razumijevanjem ogrli oko ramena. - Većina roditelja naposljetku uvidi da će im djeca poći svojim putem. Možda im se to ne sviđa, ali se naposljetku s time pomire. - No moj to otac nikad neće uvidjeti, to mi želite reći? - To bi bilo kao da je prestao disati. - A što da radim? - upita Conor drhtavo. - Obojica, ti i ja, keltskog smo soja. Znamo da takvi mogu stotinu godina izdržati da s drugim ne progovore riječ. Jednom ćeš morati stati pred njega i saopćiti mu svoju odluku. - Ne mogu, gospodine Ingrame, ne mogu to učiniti. Pa lijepo, momče, pomisli Andrew Ingram, samo nastavi i zadrži sve to u sebi danima i godinama. Jednom će ti ipak ponestati snage, i taj će dan tada biti strahovito bolan. - Conore?

- Da? - Spavaš? - Ne više jer si me svojim pitanjem probudio. - Odlučio sam što ću uraditi s njom. - S čim? - Bilježnicom koju mi je dao gospodin Ingram. Napisat ću povijest Irske kako je ja vidim. - Sjajno. Spavaj dalje. - A što ćeš ti sa svojom? - Nisam još odlučio. - Ah, lažeš, čovječe. Vidio sam te kako pišeš u nju. Što to pišeš? Conor ne odgovori pa sam ga ponovno upitao. - Pjesme - reče naposljetku. - Mogu li ih pročitati? - Možda kasnije. I nemoj mi zavirivati iza leđa, ili ću ti jednu opaliti. A sad napokon spavaj, da? - Conore? - Da. - Ona je ljubezna. - Tko? - Gospođica Enid Lockhart. - Da, imaš pravo - složi se Conor. - Jesi li ikad razmišljao kako bi bilo postati svećenikom? - upitah. - Ah, za Boga miloga, Seamuse. - Moja mi mati uvijek nešto prikriveno nagovješćuje. Mislim da je to razlog što me pustila u nacionalnu školu. Kaže, ta što ću, naposljetku, započeti sa svojim životom? Colm će dobiti zemlju. A ja umijem čitati i pisati »baš kao kakav svećenik«. Kaže da bih kao svećenik bio najvažnija osoba u selu, ne, u cijeloj župi, možda jedina osoba koja umije čitati i pisati. A kad bih postao biskupom, bilo bi to kao da imam vlastitu grofoviju. Tad bih mogao svakom zapovijedati i svatko bi me slušao. Kakvo je dobro inače, kaže ona, od sve te naobrazbe? - Moja mati hoće da Dary postane svećenik - reče Conor. - Zbilja? Zar se tvoj otac neće tome oprijeti? - Kad je u pitanju mali, onda on ne odlučuje. - Kako znaš? - Po tome kako je privezala Daryja uza se. Tek su mu dvije godine a već nju oponaša iako sjedi na njezinim koljenima. Naučio je moliti prije nego govoriti. - Shvaćam - rekoh. - Jednom mi je gotovo razbila glavu zato što sam se izderao na Daryja. - Majka ne dopušta ni da ga tko iskosa pogleda. On čak s njima spava. Conor se osloni na laket. - Od mene nikad ne bi postao valjan svećenik. Meni će ševa i previše omiliti.

- U tom ševljenju mora biti nešto dobro kad je to tako grešno - rekoh. Zapravo sam se nadao da ćemo ove godine u berbi algi moći povaliti Brendt O'Malley. - To bi bilo neoprezno - reče Conor. - Zašto? - Ona se bez prestanka ispovijeda. - Eh, vjerojatno imaš pravo. Upamtit ću to - rekoh, zatomljavajući svoje muške porive. - Možda to i nije tako velebno. Nisam još čuo da je to koga radovalo nakon vjenčanja. A pogotovo ne poslije prvog djeteta. - Moju majku i oca uvijek je to veselilo - reče Conor. - Ti me vučeš za nos. - Ne, uistinu. - Kako znaš? - Pa i kad su vrata zatvorena, ima pukotina kroz koje se vidi. Uvijek su se jako smijali kad su to radili, ljubili se i izgovarali svakojake gluposti. - Ma nemoj! - Da, jesu. A radili su to tri i četiri puta na tjedan. - Sveta slamarico! - Da. Uvijek sam već kod večere uočio kad su bili raspoloženi za to. Moj otac bi se zadržavao oko ognjišta, pljesnuo bi majku po stražnjici i štipao je, a ona bi hihotala. Posve sigurno... - Hajde! - rekoh. - U mojoj kući pouzdano nije tako. Prisluškivao sam svoje roditelje iz štale i mogu ti reći da nikad nije bilo tako. Otac je strašno stenjao, znaš, onako kao neke domaće životinje, a majka bi se tužila na nekakve bolove i požurivala ga da dokrajči. Ne mogu se sjetiti da su se ikad pri tom zabavljali. Conore, jesu li Tomas i Finola usprkos svoj djeci uvijek uživali u tome? - Pa, otkad se Dary rodio, više nisu. Sjećaš se kad sam morao otići po doktora Cruikshanka? - Da li se sjećam! - rekoh. - Sve su žene stajale ispred kuće, čekale i mrmljale da će Finola umrijeti. Strašno sam se bojao. - Mislim da se u njezinoj nutrini nešto dogodilo - reče Conor - jer više to ne rade. Ali ranije, prije Daryjeva rođenja, izmjenjivali su iste tajne poruke kao gospodin Ingram i gospođica Lockhart. - Vjeruješ da i oni to rade? - upitah zapanjen. - Zar si blesav? Ta pogledaj ih. To je bilo za mene previše, nisam to mogao shvatiti... Spavaju zajedno, a ne griješe. - Možda je protestantima, iz nekih razloga koji nama nisu poznati, dopušteno da u tome uživaju. - Svakom je dopušteno - reče Conor. Ljeto je odmicalo prebrzo, i naša se srca stisnuše kad su dani postajali sve kraći. Došlo je vrijeme da siđemo. Utovili smo stoku i pomogli tucetu teladi na svijet a da nismo ni jedno izgubili; ovce su se zaokružile od vune poput velikih bijelih oblaka što su prolazili nebom.

Liama poslaše s kolima i konjima po nas. Zakopali smo naše oružje, izvukli iz potoka mreže, pokupili stvari, ugasili vatru i sa suzama u očima krenuli sa Slieve Mainea. Bio sam završio svoje bilješke o irskoj povijesti i namjeravao ih darovati gospodinu Ingramu. Posljednje večeri Conor mi je dopustio da pročitam jednu od njegovih pjesama. ČAROBNA LIVADA Penjem se na livadu čarobnu Kad osvane dug i jasan dan, Da vila smrti se javi, U njenoj tvrđi čekam sam. Jasno čujem Wolfa Tonea glas Kako iz mraka tamnice svoje, Doziva sve sinove i kćeri irske, Što za plugom i ognjištem i u staji stoje. Oko luta livadom čarobnom Gdje raste klekovina niska, I nigdje vidjet' živa bića. Zar je sve to šala vilinska ? Spuštam se livadom čarobnom Kad je smeđa i žetva kad je u blizini, Al’ Toneov glas mi ne da mira, Na ustanak me zove po mjesečini. Conor Larkin, 1887, 14 godina. Kad smo prelazili rijeku Crana, bacismo posljednji pogled na mjesto gdje nam se otvorio jedan drugi svijet, koji nas je pozivao, gdje smo upoznali cijeli krug naše irske tragedije. Bilo je to mjesto gdje se vrijeme zaustavilo u trenutku kad smo spoznali raj. DEVETO POGLAVLJE Godišnja doba su dolazila i prolazila. Nije bilo velikih promjena, samo se umor našeg naroda, koji je mučno teglio u beskonačnoj svakidašnjici između borbe za opstanak i ispraznosti, povećavao. Njegov se korak usporio, a molitve ljudi da ih obavije posljednji san postajale su žustrije. Sve su češća bivala »američka bdjenja« kako su sinovi i kćeri iseljavali, a rođaci i susjedi se okupljali da ih oplaču kao da su umrli, jer kad bi jednom napustili Irsku, otišli bi zauvijek. Vjenčanje gospodina Ingrama i gospođice Enid Lockhart nije nipošto iznenadilo. Conor i ja bili smo pozvani u crkvu i na primanje, ali iz razumljivih razloga nismo otišli. Promatrali smo obred s crkvenih vrata. Poslije njega održano je primanje u Hubble Manoru, jer je Andrew Ingram u međuvremenu stekao osobitu naklonost lady Caroline. Promatrali smo kako uzvanici ulaze kroz glavna

vrata. Moram priznati da je lady Caroline bila najljepša žena koju sam ikad vidio. Kad su se Ingramovi vratili s bračnog putovanja iz Škotske, Conor i ja pođo-smo da ga posjetimo. Conor je od željeza iskovao najljepši par držača za knjige koji je ikada viđen i darovao ih kao vjenčani dar u ime nas obojice. Mislim da je gospodin Ingram bio iskreno ganut. Nije nas pitao zašto nismo došli na vjenčanje jer je znao razlog. Među nama bilo je mnogo neizrečenih stvari zato što smo ih i ovako shvaćali. - I ja bih vama htio nešto darovati - rekao nam je. -Gospođica Enid... gospođa Ingram ima nekoliko obiteljskih biblija, zato bih htio da vama poklonim svoju. - Conor i ja zurili smo u nju kad ju je položio na pisaći stol, jer je to bila najopasnija zabranjena stvar koju si mogao zamisliti. - Škotski seljaci su vrlo siromašni i moraju teško raditi - reče gospodin Ingram. - Doduše, nikad nisu bili u tako tešku položaju kao vi, ali im život nije bio ni svetkovina. Rukom je pogladio Conorove držače za knjige i osmijehnuo se, zatim priđe prozoru, prekriživši ruke na leđima onako kako je to često radio u razredu. - Jedva da su znali što drugo čitati osim Svetog pisma. Navečer, prije spavanja uvijek je bio trenutak osobite radosti. Okupili bismo se oko mojeg oca ispred ognjišta, četiri sina i četiri kćeri, a on bi nam čitao iz Biblije. Taj od njegova oca preuzet običaj toliko se učvrstio da je on i većina ostalih umjela napamet recitirati Bibliju. Ona je izvor našeg jezika. Okrenuo se od prozora. - Došao sam do spoznaje da naš jezik nije tako bogat kao vaš, ali nije ni siromašan... vidite, čak i ja se sad izražavam pomalo kao vi. Kad bi bilo po mojoj, mogli biste Bibliju učiti na svojem jeziku. Vidite, momci, nigdje nisu riječi izgovorene a misli izražene ljepše. Conor kimne u znak shvaćanja. Nagnuo sam se ispred njega kad je rasklopio knjigu. Bila je prastara, i svaki je novi nasljednik upisao svoje ime. Od Adaira do Andrewa Ingrama prošlo je više od dvjesto godina. - To je velika čast za nas - rekoh - ali nisam uvjeren da smo knjigu zaslužili. - Htio bih da je upravo ti i Conor imate, jer vjerujem da su vas vile, da se izrazim vašim riječima, obdarile darom. Hoćete li, usprkos ocu Lynchu, primiti knjigu u duhu nauke? Conor i ja gotovo smo svisnuli od tuge kad su Andrew Ingram i njegova mila žena napustili Ballyutogue. Gospodina Ingrama, na prijedlog lady Caroline, imenovaše ravnateljem najveće škole u Derryju. Otkad smo se vratili s planine, Conor i Tomas nisu prozborili. Conoru je bilo dopušteno da se vrati u kovačnicu gospodina Lambea a uz to je marljivo učio kao uvijek, ali bila je to neiskrena igra koju su igrali. Tomas se i dalje pretvarao kao da će Conor ostati u Ballyutogueu i preuzeti imanje, a Conor nikad nije otkrio karte i to riječima opovrgnuo. Njihovu je šutnju naposljetku prekinula vijest o smrti Dadde Friela. Daddo je bio već jako star, ali je to ipak značilo strašan udarac. Bio je uz gospodina

Ingrama najznačajniji učitelj u našem životu. Odvezli smo se u njegovo selo, Crockadaw, na posljednje veliko bdjenje koje se održalo u Inishowenu. Kevin O'Garvey došao je iz Derryja i izrekao posmrtni govor koji bi starog fenijca ponukao da se u grobu uspravi. Noć je bila ispunjena pričama o Daddi, a krug njegovih najbližih prijatelja plakao je glasno, lijući suze u čaše s rakijom. Kad je po drugi put zasivjela zora, Kevin se slomio i povjerio nam svoju tjeskobu zbog političkog razdora koji razjeda Irsku stranku. Charlesa Stewarta Parnella potisnuli su s vodstva, i Kevin, budući da je bio među svojima, istrese svoje prepuno srce. Parnellovi neprijatelji bili su čopor šakala koji je neprestano vrebao da skoči velikom čovjeku za vrat. Godinama ranije, kad je Zemaljski savez proglašen protuzakonitim, bacili su ga u onu tamnicu irskih mučenika, zatvor Kilmainham. Na kraju su Britanci sami sebi skočili u usta u toj stvari i ponovno je proglasili zakonitom. Kasnije su Parnella optužili da je sudjelovao u političkom ubojstvu britanskog ministra u Dublinu. Njegov tužitelj, Richard Piggot, slomio se tek u unakrsnom ispitivanju u sudnici i priznao da je optužujuće pismo bilo krivotvoreno. Piggot je kasnije pobjegao u Španjolsku i ubio se. Još Parnell nije otrpio jednu političku buru, već su mu Britanci i opet bili za petama. Naposljetku je bio uništen kad je iz prašine izvučena jedna davna afera. U početku Parnellove karijere kapetan W. H. O'Shea bio mu je bliski drugar. O'Shea već dugo nije živio sa svojom ženom Kitty. Ona je postala Parnellovom ljubavnicom i tijekom godina rodila mu troje djece, od koje je jedno umrlo. Parnell je s Kitty O'Shea živio već deset godina kad je njezin muž odlučio da zatraži rastavu braka njezinom krivicom, imenovavši u hladnokrvnoj osveti Parnella njezinim sukrivcem. Poslije rastave, u kojoj nije nastupila obrana, Parnell se vjenčao svojom ljubavnicom, ali su vrata razdora bila otvorena. U početku su se Irska stranka i narod okupili oko njega, ali je ubrzo sa svake katoličke propovjedaonice u zemlji zaorilo prokletstvo na brakolomnike, a ni naš otac Lynch nije zaostao za drugima. Dok su biskupi bjesnili a sablazan se širila, Gladstone, taj blistavi liberalni vitez zatražio je da Parnell, zauzvrat što će on predložiti novi Zakon o autonomiji, siđe s vodstva Irske stranke. Predstavnici Irske stranke u parlamentu okupili su se tad u jednoj sobi u Westminsteru. U borbi što je uslijedila Kevin O'Garvey bio je među dvadeset šestoricom koji su ostali vjerni Parnellu. Među vođama opozicije, koji su ga izgurali, bio je i onaj isti Michael Roche koji je tad u Celtic Hallu u Derryju održao vatreni govor. Parnell se vratio u Irsku s Kevinom O'Garveyjom i još jednom uzaludno pokušao osvojiti većinu u stranci. Prve noći bdjenja za Daddu Friela Kevin nam je povjerio da je Parnell iscrpljen četrnaestogodišnjom neprekidnom borbom. Bio je duboko zabrinut za njegovo zdravlje. - Napola je ukočen od kostobolje i ogorčen svojim porazom. Zaklinjao sam ga da se smiri, ali me on nije htio slušati.

Te su nas riječi zaplašile. Za Conora i mene Parnell je bio poput boga. Tomas je još poticao Kevinovo ogorčenje govoreći uvijek iznova da je sloboda priviđenje, a jedini logični svršetak su vješala. Znao sam, razumije se, da su te riječi bile namijenjene Conoru. U trenutku kad su Daddu spuštali u raku, Kevina pozvaše s groblja. Teklić s glavnog poštanskog ureda donio je brzojav koji je dosta često najavljivao smrt. Čim smo se mogli udaljiti, požurismo da pronađemo Kevina i nađosmo ga na rubu sela, zalivena suzama u grčevitu plaču. Nije mogao govoriti. Conor uze brzojav iz njegovih ruku, i ja vidjeh kako je strašno problijedio. - Parnell je mrtav! Saznali smo da se za jednog kratkog posjeta Engleskoj srušio u postelju iz koje više nije ustao. Kitty je bila uz njega. Tijelo je bilo otpremljeno u Dublin, gdje su irski vođe za života blaćeni a u smrti slavljeni. Izljevi iskrenog i lažnog bola nikad nisu bili nadmašeni otkako je položen uz Damela O'Connella. To se zbilo godine tisuću osamsto devedeset i prve. Parnell nas je ostavio u dobi od četrdeset i pet godina. Veličanstvena Irska stranka, koju je iskovao i koja je postala prijetnja Britancima, sad se raspadala, podvrgnuvši se britanskim zahtjevima. S Parnellovim nestankom nestalo je i mnogo od irskih nastojanja. Ono što se ugasilo u meni i Conoru utrnulo je i u irskom narodu. Veličanstven prodor za slobodu odjednom je zbunjeno zastao. Opet smo bili croppyji, izbačeni na studen i gladni, nosom pritisnutim o staklo izloga... zebli smo čekajući ... čekajući... čekajući... DESETO POGLAVLJE - Stigao sam čim sam mogao - reče Roger. - Kako mu je? - Ima rak, Rogere - odgovori Clara mirno; prikupila je cijelo svoje glumačko umijeće za taj posljednji čin. - Muče ga teške boli. Vi biste, uostalom, morali znati da nema izgleda u poboljšanje. - Zašto me niste ranije obavijestili, zaboga? - Arthur je vrlo vješt da ono što je stvarno prikazuje kao da nije. Sad to više nije važno. Otac je izgledao strašno. Roger se pretvarao da je umiren što oca zatječe u boljem stanju nego što je pretpostavio. Lord Arthur ležao je oslonjen na jastuke, držeći u jednoj ruci cigaretu a u drugoj čašu za konjak. Roger se pobuni protiv te nerazumnosti, ali mu otac odgovori da to više doista nije važno i da pretpostavlja otići s ugodnim okusom u ustima. - Clara mi je podrezala kosu samo radi tebe. Eto, brijača bar nisi morao plaćati povrh svega ostalog. - Oče, meni to nije jako šaljivo. - Morat ćeš mi oprostiti moj iznenadan smisao za šalu. Ponekad je upravo dijaboličan. - Saslušaj me već jednom: ti ćeš ozdraviti.

- Rogere, ta je prokleta stvar strašna, uistinu strašna. Hajde da se obojica ne pretvaramo da ću se izvući. Reci mi radije kako su Caroline i dječaci? - Jako su zabrinuti. Caroline se ovog trenutka vraća iz Engleske. Doći će ovamo čim pokupi dječake. Sir Frederick šalje svoj osobni vagon da te možemo otpremiti u Hubble Manor. - Ne, ne idem nikamo. A ovaj put mislim to ozbiljno. - Moram na tome uznastojati, oče. - Ako Caroline može rađati svoje sinove na kuhinjskom stolu u Hubble Manoru, tad ja imam pravo da umrem u Daarsu. Ne boj se, dragi moj, dobit ćeš moj leš dovoljno rano za pompu i svečani pogreb. Ali Rogere, molim nikakvih oranjskih glazbi, bez obzira na to koliko je to važno za obiteljske interese. Neću da me polažu u onu obiteljsku grobnicu dok mi u ušima tutnji koračnica »Stara oranjska frula«. Volio bih nešto dostojanstvenije, da mi garnizonska glazba iz Belfasta odsvira kakvu staru pukovnijsku žalobnu koračnicu. Možda bi Caroline mogla prikupiti kakav komorni orkestar. Ta djevojka ima tako sjajan ukus, polažem sve u njezine ruke... - Oče, sad je doista dosta! - Spomenuo sam ti svoj smisao za šalu. Roger je škripajući zubima i trzajući licem uvidio da nema nikakva smisla prepirati se i ljutiti zbog bujice očevih uvreda na vlastiti račun. - Rogere, svih ovih godina tebi i meni uspijevalo je da se podnosimo. To potvrđuje dobru pasminu. - Lord Arthur zaškripi zubima i zastenje mahnuvši cigaretom. -Zgnječi tu prokletu stvar! - Zar se protiv tih boli ne da ništa učiniti? - Ne, do grla sam pun preparata. Clara mi je čak dobavila lulu opija od nekog svog starog kazališnog kolege. Ponešto pomaže. Priča se da ti i Caroline na kontinentu ponekad to pušite. Caroline je sjajna žena. Kinezi su strašno civilizirani. Posjednu bolesne starce, kad ih ščepa tako nešto, u kut, daju im lulu i puste ih da se ugase. Kako su dječaci? Iscrpljen ovom pozdravnom govorancijom, lord Arthur na neko vrijeme izgubi svijest. Oči je otklopio naglo, kao da ga je iz bunila trgnuo strah. - Čovjek mnogo razmišlja kad leži ovako dan za danom. Znaš li što bih učinio na tvojem mjestu? Prodao sve i otišao iz Irske. Tko zna koliko je malih Parnella još začeto u dablinskom kalu. Taj se čudan narod sad već oporavio od gladi i možeš biti siguran da u njihovim prljavim stražnjim izbama kuha pobuna... Nakon što je primio svoje lijekove bio je umoran, i kad je sin sjeo da bdije uz smrtnu postelju, govorio je još samo u nepovezanim rečenicama. Roger i Clara bili su popili čaj bez riječi, a zatim ona na njegovo navaljivanje ode da se odmori. Usred noći lord Arthur zastenje i osvijesti se. - Ovdje sam - reče Roger. - Rogere? - Da. - Lijepo je što si došao. Kako su dječaci? - Vrlo dobro, oče. Krenuli su ovamo u Daars.

- Dobro. Znaš, Rogere, mnogo sam ovih dana razmišljao. Novo će stoljeće obavezno započeti ustankom ovih ljudi. Trebalo bi da napustiš Ulster. - To je naš dom - prošapta promuklo Roger. - Doista? Je li to ikad uistinu bio? Roger prošeta do podnožja očeva kreveta i progovori kao da razgovara sa samim sobom. - U svakoj igri treba razmisliti vrijedi li dobit toliko koliki je rizik. Mislim da je kolonizacija vrlo riskantna igra, poput lova na morske pse ovdje ispred Kinsalea. Otvoreno rečeno, mi bismo morali biti posljednji koji se žale na dobit. - Tako je, dobro je to rečeno. Zaštitni zid imperija i slično. Ali predosjećam... da će me Kruna napustiti... neće biti raspoloženi da me slijede onamo kamo odlazim ... - Neću da se bojiš. - ... a naposljetku... možda neće htjeti slijediti ni onamo kamo ih Ulster vodi... - Još ga jedna jaka bol zgrči. Roger uhvati omršavljelu očevu ruku, prestrašivši se njezine jake vlage i hladnoće. - Predajem ti - hripao je lord Arthur - nasljedstvo kolonizatora. Poslije tristogodišnje povezanosti s domovinom sa svim onim osjećajima manje vrijednosti koji nastaju od osvrtanja preko ramena... ponekad čeznutljivog... ponekad izazovnog... ali uvijek... kao onaj koji ostaje po strani. Onima koji su nas poslali ovamo mi smo tuđinci. Tuđinci smo i onima koje smo osvojili i iskorištavali. A sad smo... tuđinci i sami sebi... Roger dršćući povuče gajtan zvonca. Vrata se žurno otvoriše. Kraj je došao milosrdno brzo. Kad je Roger izdao odgovarajuće upute za primjeran sprovod, spremio se da s Caroline i svojim sinovima otprati leš u Ulster. - Jako mi je žao - rekao ie Clari - ali vi ćete se morati ovdje oprostiti s ocem. - To potpuno razumijem. Nikad se nisam osjećala dobro u Hubble Manoru. Daars je bio naš dom. Uostalom, iselit ću odavde za otprilike tjedan dana. - Nema potrebe da žurite, naravno. Mogu li vam u čemu pomoći, Claro? Ona slegne ramenima. - Kamo ćete? - Kamo već ostarjele prostitutke odlaze. - Molim vas, nemojte tako! Prema očevoj želji, postoji niz zapisa. Vjerujem da ćete ustanoviti da je sve... prilično ... velikodušno. - Kao plaća za pružene usluge - rekla je gorko. - Znam koliko ste voljeli jedno drugo i nisam vaš odnos ni jednog jedinog trenutka zamjerao. Sad, molim ... Pomisao na buduću osamljenost, gorak osjećaj potpune napuštenosti i da će zauvijek biti isključena ovlada njome. Isprsila se u svoj svojoj veličini. - Mnoge od naših najzabavnijih sati proveli smo izmišljajući načine da vas mučimo. Ponekad, otkako je tu Caroline, doimali ste se gotovo ljudski, ali, razumije se, znali smo da zapravo nije tako.

Rogerove oči postadoše bezizražajne. - Često je govorio o tome tko je najgori od Hubbleovih: vi, on ili njegov otac. Kao što znate, mrzio je samog sebe, ali je bio preslab da se promijeni. Njegov se otac jednom našao suočen s krizom koju nije izazvao - s glađu. Postupio je opako da bi se održao. No vi, Rogere, vi hladnokrvno i smišljeno planirate što će biti za dvadeset godina. Vi ste proračunati tvorac jednog novog nesretnog doba. Oh, Arthur vam je zavidio na snazi i umješnosti. »Momak je pravo čudo«, običavao je reći, »ta vidi samo kako krije svu tu okrutnost iza naličja engleske ljubeznosti«. - Da - reče Roger blago - mogu zamisliti kako ste se s ocem zabavljali. - Eh, pa vi i Ulster zaslužujete jedno drugo - prosiktala je - i ja ne mogu zamisliti većeg prokletstva. A sad nestanite i ostavite nas da budemo sami još to vremena što nam je preostalo. Roger priđe vratima i otvori ih. - Rogere! Oh, Bože... žao mi je... - Ne može se odreći jednoj staroj bludnici njezin oproštajni govor. To bi doista bilo neodgojeno - reče on i izađe. Hubbleovi s crnim florom na rukavu dopremili su posmrtne ostatke lorda Arthura natrag u zemlju svojih predaka. Službena svečanost održana je u vijećnici Londonderryja, jednom u stanovitom smislu gotskom simbolu vječne moći i prisutnosti Krune. Bio je to neosporno London, sve do tornja sa satom i brojčanicima okrenutim na sve četiri strane, imitacijom Big Bena iz matičnog grada-imenjaka. Kraljica je poslala visokog izaslanika da oda počast jednom od njezinih velikih grofova Irske. Nedugo poslije sprovoda Roger Hubble je na tihoj ali zamijećenoj svečanosti proglašen jedanaestim grofom od Foyle, a njegov stariji sin, Jeremy, postao je novi viscount Coleraine. Dvije godine nakon što je Gornji dom uložio veto na drugi Zakon o autonomiji uslijedio je još jedan značajan smrtni slučaj. Izdahnuo je lord Randolph Churchill, koji je nastojao stvoriti novu vrst imperijalnog konzervatizma. Kao majstorski govornik zaigrao je na oranjsku kartu i izazvao pad Gladstoneove vlade te je za to nagrađen visokirjgpoložajima; no njegova ranija nepostojanost potpuno se razvila u slaboumnost i zatim u ludilo. Umro je, duševno poremećen, u četrdeset i šestoj godini od sifilisa. JEDANAESTO POGLAVLJE 1895. Kad sam navršio dvadeset i prvu godinu, obiteljski život Larkinovih tekao je već po predobro poznatom obrascu - među roditeljima ravnodušnost je nadomjestila ljubav. Finolin razorni osjećaj posjedovanja prema Daryju prelazio je sve granice zdravog razuma. Sad je pripadala onoj većini majki u Ballvutogueu koje su odavno izgubile svaki tjelesni i duševni osjećaj za ljubav. Njezin je dom

sličio svima ostalim: s mužem se postupalo kao s koštašem, a sa sinovima kao s gostima. Činilo se sve pouzdanijim da će, kao što je Conor predvidio, Dary postati svećenik. Žena koja je zaboravila tjelesne radosti ne može shavatiti da netko za njima čezne i da mu nedostaju. Takve su žene i te kako voljne da sina gurnu u celibat, što je uostalom u skladu s najčistijom irskom tradicijom. Dary je bio majčin ljubimac, čvrsto stegnut u zagrljaj i opremljen naočnjacima tako da je mogao gledati samo u smjeru sjemeništa. Godine 1895. u dobi od deset godina već je uvelike usvojio svećeničko vladanje. Finola ga je u svemu tome poticala, jedino ga još nije oslovljavala s »oče«. Tomas je izgubio volju da se bori s tom ženinom opsje-dnutošću te joj je ostavio otvorene ruke. Doduše, često je planuo na Daryja na način koji mu nije bio svojstven, ali je bio preponosan da se kasnije ispriča. Jedini je Conor očuvao nesigurnu ravnotežu unutar obitelji. Ispunio je prazninu koju je ostavio Tomas i Daryju nastojao donekle nadomjestiti oca. Ne mareći za Finoline žarke molbe, vodio je svojeg brata u lov, ribolov, u dugačke šetnje i opširno s njime raspravljao. Sajamski dan Dary bi često proveo jašeći na ramenima svojeg odraslog brata. Istodobno, Conor je shvaćao Tomasovu muku i čuvao svojeg oca da ne podlegne. Da nije bilo Conora, Larkinovi bi se bili prepustili irskom prokletstvu - ratovanju u obitelji. Dary je ostao krhak, no usprkos majčinu maženju odrastao je u prijaznog dječaka. Bio je ljubezan i oštrouman, posjedovao je snažnu moć uvjeravanja koja ga je učinila vođom veće i jače djece. Bio je shanachie koji izmišlja priče i svatko u selu dijelio je Finolinu radost što je tako osobito dijete. Upravo zato što je bio sitan, Dary je i sam došao do nekih zaključaka o sebi. Otkako je znao da će postati svećenik, smatrao je da je najpreča odlika dobra pastira da otrpi bol i muku kao što ih je trpio Krist. Umio je pobijediti jače protivnike samom sućuti. Njegova sposobnost da izdrži i najgori postupak a da ne prolije suzu plašila je one koji su ga naumili mučiti. Dary je zapravo bio u mnogo većoj mjeri sin Tomasa Larkina nego što je to njegov otac uviđao. Conor i ja odlutali smo među »vinsku braću«. To je bratstvo poslije velike gladi postalo sastavni dio irskog života na selu. Stariji muškarci, oženjeni i neoženjeni, koji su pili s nama dobrim su se dijelom već pomirili sa životom. Momci naših godina većinom su tapkali na mjestu. Malobrojni će naslijediti očevinu. Drugi će iseliti, otići u grad... ili se također pomiriti sa životom. Momci koje nije zapadala očevina nisu se htjeli upuštati s djevojkama, a oni ni djevojkama nisu bili osobito privlačni kao budući muževi. Brak se smatralo neraskidivim. Udvarati djevojci i ljubakati s njom ako je ne misliš vjenčati bio je grijeh, stoga smo se time malo bavili. Ionako bi većina djevojaka pristala na ozbiljno zbližavanje samo ako je na pomolu bilo vjenčanje. Pa kako su Crkva i privredni odnosi u zemlji izbrisali iz našeg života prirodne odnose s djevojkama, tražili smo olakšanje u bratstvu pijanica. Liam je bio dobar, priprost momak koji je svoju sudbinu što ga je ostavljala bez zemlje prihvaćao, čini se, bez ogorčenja. Nije posjedovao ni privlačnosti, ni

mudrosti, ni snage starijeg brata i oca, i tek malen dio pameti mlađeg brata. Za Liama, koji je ulazio u dvadesetu godinu, došao je čas da odluči hoće li otići ili ostati i predati se ravnodušnosti. Kako je bio obdaren samo prosječnim sposobnostima, postajao je sve neodlučniji. Plašio se nepoznatih, dalekih zemalja, ali ga je primjer onih koji su ostali kod kuće jednako užasavao. Slabići Ballyutoguea, kojima je nedostajalo smionosti da isele, imali su sve izglede da cijela života ostanu neženje. U najboljem slučaju mogli su upasti u kasni brak. Postojale su cijele zbirke ostarjelih krezubih ujaka i neudanih tetaka koji nikad nisu ljubili ili se ženili; boravili su u staji ili na sjeniku i na imanju radili za milostinju od nekoliko penija. Naša su sela bila puna takvih ljudi. Jaki su odlazili, a irski je narod sve više slabio. No usprkos prenapučenosti i premnogim bezemljašima, otac Lynch je ustrajao na tome da žene rađaju što više djece i zahtijevao da radije u siromaštvu tavorimo u Irskoj nego da iselimo tamo gdje ćemo »živjeti među poganskim crnjama i žutokošcima«. Liam Larkin se sa strahom približavao svojem trenutku istine. Najžalosnija budućnost od svih nas čekala je Brigid i ostale djevojke; njima nije preostao gotovo nikakav izbor, i sudbina im je bila zapečaćena. Oštro su se natjecale da se dokopaju muževa, premda je brak značio doživotno ropstvo i neprekidnu trudnoću, ali što im je drugo preostajalo? Mogle su ostati usidjelice, smežurani krumpiri, ili poći u samostan i zarediti se. Djevojci je bilo mnogo teže iseliti. Mogućnost da prožive ispunjen, bogat život čini se da nije postojala. Kako im je od rođenja utuvljivan zakon čednosti, kružio je nad njima strah da ne počine smrtni grijeh kao jastreb nad žrtvom. Brigid i njezinim prijateljicama bilo je uskraćeno i olakšanje u piću, sportovima i skitnji, koje je momcima bilo dopušteno. Kako će njima biti dugi dani bez smijeha a noći bez radosti! . Brigid Larkin nije bila ljepotica, no kći dvoje ljudi kao što su Finola i Tomas nije mogla biti posve ružna. Činilo se da se zadovoljila time da traži momka koji će naslijediti zemlju i zauvijek ostati u Ballyutogueu. Ime Larkin jamčilo je pristojan miraz, pa su njezini izgledi u potrazi za mužem bili prilično dobri. Conor! To je bio momčina! Taj nije spavao kad se dijelila ljepota. Izrastao je snažan i visok poput oca, i premda je mogao svakog naširoko i nadaleko nadbiti u piću i tučnjavi, prava mu je snaga bila u blagosti. Kad je taj zapjevao, mogao si čuti anđele kako plaču, a u njegovim pjesmama, koje smo čitali samo Dary i ja jer on nije bio razmetljiv, bilo je glazbe. U kovačnicu gospodina Lambea svraćala je rijeka djevojaka. Donosile su potpuno neoštećene stvari na popravak. Lovile su ga čak i protestantske djevojke. Conor nikad nije dospio saviti gnijezdo s jednom ptičicom, jer su mu oči uvijek bile uprte u obzor. Postao je pravi majstor u kovanju, ravan gospodinu Lambeu, a kako je starac znatno popustio, Conor preuze veći dio poslova u radionici. Josiahu Lambeu su se na nevolju rodile četiri kćeri i sve poudale za seljake te se sad ozbiljno govorkalo da će Conor preuzeti kovačnicu. Među njima razvio se onaj osobiti odnos koji se rađa u muškaraca koji radeći rame uz rame oblikuju predmete od željeza.

Najčešće smo se mi, neoženjeni momci, navečer sastajali u seoskoj točionici ili u krčmi te se kartali i kladili na pse u trkama što su se održavale u gradu ili o bilo što. Larkinovi su iz Armagha, odakle su doselili, prenijeli igru kuglanja na cesti. Kad se Tomas prestao baviti tim sportom, Conor posta neosporni šampion u bacanju željezne kugle teške dvije funte na stazi koja je tekla cestom od Gornjeg sela do općinske zgrade. I na to smo se kladili, ogorčavajući protivnike koji su žeđali da Conoru preotmu lovorike. Conor Larkin bio je naš vođa. Svi su vjerovali da će on nadomjestiti Tomasa kad on siđe s vodstva, no Conor to nikad nije potvrdio. Više je bio svojstven sebi u šutljivim šetnjama s Daryjem i sa mnom po brdima, uz rijeku, kad je čitao kakvu novu pjesmu. Osam je godina proteklo od našeg ljeta u planinskoj kolibi, ali smo u srcima još uvijek bili tamo. Conor i Tomas nastavljali su svoju strašnu borbu, hoteći i jedan i drugi provesti svoju volju. Tomas više nije bio onaj stari, ali je, kao i Kilty prije njega, među nama ostao vodeća ličnost. Nakon nekog vremena ostavio se opijanja i pomirio se s time da bude kod Finole samo koštaš. Ona se sad čvrsto prihvatila sinova, zastrašujući sve djevojke da se ne bi drznule preblizu primaknuti tom posjedu kojim se irske matere najviše ponose. Upravo je pšenica bila požnjevena kad je pristiglo strašno pismo predsjednika Dobrovoljačkog vatrogasnog društva u Baltimoreu: Ed je poginuo na dužnosti. Tijekom godina među nama se razvio prisan odnos i nikad nisam prebolio što ga nisam uspio ponovno vidjeti. Ed je bio osiguran na petnaest stotina američkih dolara koje je namro meni pod uvjetom da ih upotrijebim za školovanje. Njegova je smrt postala moje oslobođenje. U Ballyutogueu moje je nasljedstvo bilo događaj godine. Možete li zamisliti što su mi sve savjetovali? Otac Lynch je došao izdužena lica i natmuren kao oblak pred prolomom. Govoreći tonom od kojeg bi se i slatko vrhnje ukiselilo, tvrdio je da bih obilnim darivanjem Crkve (misleći sebe) udobrovoljio Svemogućeg. Sve je jače navaljivao, dok je moja majka podupirala njegova nastojanja da me ugura u sjemenište. Novaca je i više nego dostajalo da završim koledž koji sam želio, no bio sam uvjeren da ga nikad neću ugledati. Conor me poticao da ne popustim i, hvala Bogu, tijekom godina dosta se od čvrstoće Larkinovih prenijelo na mene te sam u tome uspio. Još se o svemu oštro raspravljalo, kad mi je Kevin O'Garvey javio da su novac i isprave prispjeli. Oko mene bilo je dovoljno vruće da mi otopi kožu na leđima, ali po prvi put od okršaja u Bogsideu oprijeti se svojim roditeljima, uspravivši sav svoj rast od metar i šezdeset, objavivši: - Odlazim u Derry da se posavjetujem s gospodinom Ingramom. To što je uslijedilo bilo je gotovo nalik na bdjenje -toliko su plakali i naricali. - Što drugo, za ime svijeta, možeš postati sa svom tom naobrazbom nego svećenik! - dokazivala je moja mati. - Hoću da budem učitelj, a možda i pisac.

- A što je s ocem Lynchem?! - Otac Lynch zatvara misli, ja ih namjeravam oslobađati. Moja majka poklopi uši dlanovima da ne čuje više, a otac se poče grepsti po glavi da sam se pobojao da će prošupljiti tjeme. Čak i tada kad sam polazio u Derry, oboje je bilo u Sv. Kolumbu moleći za besmrtnost moje duše. Gospodin Ingram bio je ravnatelj škole u Derryju. Gospođica Enid i on imali su dvoje djece. Nikad se nisam tako ponosio nego kad sam ušao u njegovu kancelariju i ugledao na polici iza pisaćeg stola držače za knjige koje smo mu Conor i ja darovali. Škola za biranje bilo je krajnje malo. Trinity College u Dublinu bio je nedostižan san, već stoljećima rezerviran za vladajuću klasu, pa sve da se jedan katolik i želio onamo upisati, biskupi su to branili pod prijetnjom isključenja iz Crkve. Gospodin Ingram mi je predložio novi isusovački koledž u Dublinu, ali je u svjetovnim predmetima nastavni plan bio posve ograničen. - Čini se da se sve svodi na Queen's College u Belfastu. Bože, kako je to zvučalo zastrašujuće! Zadao mi je niz pismenih zadataka koje sam rješavao cijeli dan. Kad ih je pregledao, pozvao me u svoj dom. Po zabrinutom izrazu njegova lica i lica gospođice Enid razabrao sam da rezultati nisu dobri. - U engleskom i u književnosti si dosta dobro potkovan, ali ti je potrebno još prilično poduke da bi položio prijamne ispite. Znam tvoju radnu sposobnost i vjerujem da bi poslije četiri ili pet mjeseci robijaškog rada mogao pristupiti. Poduke! Moji se sni rasplinuše, a odvažnosti nestade. - A koliko bi sva ta poduka stajala? - protisnuo sam zamirućim glasom. - Sviraš li još frulu? - upita gospođica Enid. - Da. - Kako bi bilo dvije pjesme za večer? - Čini mi se da vas ne razumijem - odgovorih. - Otkako sam s dvoje djece privezana uz kuću, gorim od želje da podučavam - odgovorila je. - Na tavanu imamo lijepu sobicu, danju sjajnu za učenje, a noću za sanjarenje. Spremit ćemo te kako valja za Queen's. Pođi dakle kući, spakuj stvari i hajde da prionemo. Ugrizao sam se za jezik i stisnuo petlju da ne zaplačem, ali su mi ipak suze potekle, a kad sam opet smogao dar govora, rekoh da ću se potruditi da im budem na ponos. - Ti si to već mnogo puta učinio - odgovorio je gospodin Ingram. Vinska braća, sve neiskusni momci osim Conora koji je već bio pritisnuo nekoliko protestantskih cura, okupila se na oproštajnu pijanku kod Doolevja McCluskevja. Savjetovali su mi da ne slomim premnoga srca i tvrdili da ću jamačno sve djevojke oboriti s nogu kad dođem u Belfast. ... Seamus O'Neill, prvi student u povijesti Ballvutoguea! Zaradi milijun pa otkupi grofoviju lorda Hubblea... ... svi osim Conora bili su izvan sebe od radosti... on je bio tužan. ... leđa su me zaboljela od silnog tapšanja a u ušima mi odzvanjali povici da moram osvojiti svijet. McCluskev nas počastio jednom rundom, što je u njega bila

rijetkost osim na bdjenju, a zatim pokazao na sat. Ubrzo će na trgu stati kočija za Derry... ... pred krčmom i ispod »vješala« još jednom smo se izgrlili... ... zatim sam McCluskey zadrži ostale da bismo Conor i ja mogli sami otići dolje na trg... ... šutke smo dopješačili i stajali čekajući... ... ubrzo je prispjela kočija... - Zbogom ostaj, Žgoljo - reče on, kvrcnuvši me prijateljski po glavi, zatim me pljesne po stražnjici i pokaže na kočiju... ... zar ću ikad zaboraviti kako je tamo na seoskom trgu Conor Larkin stajao sam dok smo se s klopotom udaljavali ... naprosto stajao... ruku duboko zarinutih u džepove ... s drsko naherenim kačketom na glavi... pogleda uperena u obzor, tamo kamo sam odlazio. DVANAESTO POGLAVLJE Liam je ušao u kovačnicu prije samog fajerunta. Conor mu domahne, izvlačeći usijano željezo iz vatre koje položi preko komada željeza na nakovanj i začas ga iščekića u žljebastu motiku kakvom se većina seljaka u Ballyutogueu najradije služila pri iskopavanju krumpira. Zatim je zapovjedio učeniku da na vatru nabaca pepela i pomete radionicu, razvezao tešku kožnatu pregaču i pljesnuo Liama po leđima. Vani na bunaru umio je lice i dotjerao se. Liam mu tad pruži jedno pismo i promatraše kako se bratovo lice kad je rasparao omotnicu razvuklo u osmijeh. - Eh, to je momčina - reče. - Seamus je položio sve ispite za prijem u Queen's College i preselio u Belfast ujaku Conanu. Svratit ću na povratku Fergusu i Mairead i pročitati im ovo. - Presavio je pismo i gurnuo ga u džep da ga kasnije još jednom pročita. Kad se okrenuo da pođe, Liam ga uhvati za mišicu. - Jučer sam bio u Derrvju - reče naglo od uzrujanja. -Kevin O'Garvey mi je poručio da dođem. - Zbog čega? Liam se spusti na golemi kamen pokraj željeznih oplata za kotače. Poniknuo je glavom i grizao usnicu. - Zbog čega? - ponovi Conor, predosjećajući nevolju. - Sjećaš se kad sam lani bio u Derrvju na izvanrednoj dražbi vune? - Sjećam se. - Tad sam obišao i Kevina. - Zbog čega? - upita Conor uznemireno. - Zbog iseljenja. Tražio je za mene priliku. Conor se na te riječi prestrašeno trgne kao kunić koji se ulovio u zamku, a glas ga izda. Raskolačio je oči. Liam zagrabi šaku šljunka i jedan po jedan kamenčić hitne na put. - Putujem za nekoliko dana - reče naposljetku. - Zašto si tajio? - okomi se Conor.

- Pa, nije baš bila tajna. Svi su znali da sam naumio iseliti. Sad mi se išlo a sad opet nije. Naprosto nisam znao što ću, Conore. Bio sam zbunjen, znaš. Conor je zdvajao, ali je ipak s razumijevanjem tapšao brata po ramenu. Ta mu je vijest pritisnula leđa poput nakovnja i pobrkala misli. - Kamo ćeš, Liame? - uspio je izgovoriti. - U Novi Zeland - odgovori Liam. - Novi Zeland! Ne možeš otići tamo, čovječe. To je vraški daleko! - Zašto bi to bilo važno? - O ne, ti si lud, čovječe - reče Conor hvatajući se za slamku. - Nemamo novaca da te tamo pošaljemo, to nema smisla, to uopće nema smisla. Ushodao se i šakom udarao o dlan, trudeći se da pronađe još jednu slamku. - Otkaži. Tad ćemo porazgovarati o svemu. Liam zaniječe glavom, začuđen. - Ne mogu. Potpisao sam ugovor da ću trošak putovanja odraditi. Imaju tamo na jugu zemlje velike rančeve i trebaju im ovčari, farmeri i goniči. Trebat će mi dvije godine da otplatim kartu, a onda sam čist. Čujem da se tamo može kupiti zemlja pa bih za dvije ili tri godine, nakon što odradim put, možda mogao kupiti nešto zemlje. - Ma čuj - poviče Conor - to je prokleta prijevara, kao i oni brodovi u vrijeme velike gladi! Neću ti dopustiti da se upustiš u takvo što. Kad te se jednom dočepaju, doživotno ćeš odrađivati tu kartu... tako je... ne možeš otići, Liame. Još zaprepašten bratovom provalom, Liam mahne rukom da ga ušutka. - To je valjan ugovor. Sam Kevin me u to uvjerava. Pokrenulo ga je desetak irskih iseljenika koji su se tamo obogatili, a Crkva će paziti na nas. Kevin je onamo već poslao tri momka iz Derrvja, i svima je dobro. Conor potišteno klekne na jedno koljeno i smeteno se osvrne oko sebe. Znao je da se mora sabrati. Postojao je samo jedan način da se ta stvar riješi. - Novi Zeland - prošaptao je. - To bolji su moji izgledi - reče Liam. - Novi Zeland - ponovi Conor kao da su te dvije riječi najteže u tom jeziku. Potom odlučno pogleda Liama. -Reći ću ti nešto otvoreno. Neću da odeš. Ja imam zanat i zarađujem skoro koliko i kolar. Bi li ostao da otac pristane da zemlju dade tebi? Liam strese glavom. - Sad ti govoriš ludosti. Moraš znati da se nikad nisam ljutio na tebe, jer zemlja po pravu pripada tebi. - No ako bi otac pristao. - On to neće htjeti, znam da neće. - Ako pristane - reče tvrdokorno Conor - bi li ostao? - Da - odgovori Liam kao u priželjkivanom snu -nikad drugo nisam niti htio. O, majko sveta, pa ja poznajem svaki pedalj zemlje na svakom polju i svaki kamen u svakom zidu. Conore, ledim se od straha kad pomislim da ću otići tako daleko. Nikad nismo o tome razgovarali jer se nisam htio prepuštati nadama, ali ima tu nekoliko djevojaka koje mi se sviđaju, ja bih se oko jedne potrudio, samo kad... oh,

Conore, o čemu to, do đavola, govorimo? Tomas nikad ne bi pristao. Slušaj, hoću da znaš da ti nimalo ne zamjeram. Conor snažno ščepa brata za nadlakticu. - Razgovarat ćemo s ocem, Liame, i objasniti mu. Liam uzmakne. - Ti ćeš morati s njim razgovarati. Ja to ne bih nikad mogao ocu reći. - Dobro, ja ću. Ja ću to učiniti. Tomas se sad vraćao kući u određeno vrijeme - kad je krunica izmoljena, a večera još nije iznesena na stol. Kad su se Brigid, Dary i Finola podigli s koljena, muškarci uđoše. Povečerali su u uobičajenoj šutnji. - Zar večeras nećeš vesti čipku, Brigid? - upita je Conor dok je raspremala stol. - Zapravo nemam namjeru. - Hajde, posjeti kakvu prijateljicu... i povedi Daryja. - Oh, čujte ga - obrecne se Brigid, no prestrašeno se trgnula kad Conorova šaka gotovo raspolovi ploču stola. Nikad ga nije vidjela takvog. Po ukrštenim pogledima moglo se naslutiti da će biti svađe. - Najbolje će biti da poslušaš brata - tiho joj dobaci Tomas. - Dođi, Dary - reče Brigid - čini mi se da će biti frke. -Namjerno je zalupila vrata za sobom. Tri muškarca sjedila su skamenjena u šutnji, dok se Finola, tiho jadikujući, motala oko ognjišta. - Liam odlazi idući tjedan u Novi Zeland - odsiječe Conor. - Oh, Marijo, spasi nas! - vrisne Finola. - Šuti, majko - naredi Conor. Nagnuo se preko stola k ocu unijevši mu se u lice. - Oče, kažem ti da Liama zaustaviš. Tomas je srkao svoj čaj. - Ja sam kovač i neću preuzeti imanje - dalje će Conor. - Reci Liamu da će ga on dobiti! Tomas ponovno namjerno polagano otpije gutljaj i polagano spusti šalicu, mjereći sad jednog, sad drugog sina. - Nećeš ti donositi odluke o kojima ja odlučujem -reče. - Niti ti o onom o čemu bih ja trebao odlučiti! - poviče Conor. - Ti si naprosto žalostan što ti brat odlazi. To je dio našeg života, i nitko se od nas neće nikad na to priviknuti bez obzira na to koliko puta to doživio. Koliko sam noći probdio u očaju želeći da vas obojicu mogu zadržati. No to u Irskoj nije moguće, a neće ni biti dokle god budemo zakupnici u vlastitoj zemlji. - Tomase, budi razuman - preklinjala je Finola. - Ti to možeš. Ako želiš oba sina zadržati ovdje, ti to možeš. Budi razuman, Tomase... - Razuman! Tko je ovdje nerazuman? Kako ti gušiš sve oko sebe i ostavljaš Daryja u mraku... - Dary nije ni u kakvoj vezi s ovim! - poviče Conor. Tomas je ustao i prijetio šakom ženi. - On je krhak jer ti tako želiš. Umukni, ženo, ili izađi! Ovo ovdje tiče se mene i mojih sinova!

Ona se jecajući povuče u kut. Tomas uzdahne, priđe Liamu i potapša ga po ramenu. - Ti shvaćaš kako mora biti, sine. Žalit ću za tobom. - Žalit ćeš za mnom?! - poviče Liam i udari šakom po stolu. - To je laž, oče! Ti voliš Conora! Zato odlazim na najudaljenije mjesto svijeta... zato što ti voliš Conora! Lažac! Lažac! - On pojuri uz ljestve i baci se na tavan. Conor htjede za njim. - Ostavi ga! - naredi Tomas. Conor zastane, zatim se polagano spusti s ljestava i priđe k ocu. Kad je teško bratovo jecanje doprlo dolje, pogledao je gore u tavanicu. Krupne slane suze tekle su Liamovim obrazima i bradom. Conor se isprsi pred ocem. - Neću tvoju posranu zemlju! - poviče. Tomas posegne rukom prema njemu, ali Conor izmakne. - Ja sam to zbog tebe, Conore - molio je Tomas. - Ti ćeš ostati ovdje, mladiću, ti ćeš ostati... đavo kojeg poznaješ bolji je od đavola kojeg ne znaš. - A što je s đavolom kojeg Liam ne poznaje?! - To je njegova sudbina. On to zna. Ah, Conore, dječače, ti si pravi Larkin. Ti si Larkin koji je u svačijim očima velik. - Ne, oče! - reče Conor promuklo. - Ti si stvorio Conora koji nikad nije postojao. Ne želim biti taj Conor! Ja sam ja, prokletstvo, ja sam ja! Nisam ni Kilty, ni Tomas... Ja sam ja i moram živjeti! - Oh, čuj me, dečko, sve sam uradio iz ljubavi za tebe. Liamovo jecanje se stišalo i oslabilo. Prsti su mu gnječili i ispuštali sijeno, dok su se dva diva, koja su zasjenjivala njegov život, obasipala otrovom. Te iste noći Conor Larkin napusti dom, ni ne osvrnuvši se na njega na raskršću. Zastao je ispred kovačnice gospodina Lambea, boreći se da opet zavlada svojim izmučenim mozgom. - Conore! - odjeknuo je glas malog Daryja iz mraka. -Conore! - On se brzo okrene i produži niz cestu. - Conore! - preklinjao ga je glas, prateći ga. Zaustavio se i čuo kako sitni tabani trče k njemu. Dječakove se ruke očajnički oviju oko njegovih koljena. Conor ga podigne kako je to tisuće puta radio i ogrli ga svojim snažnim rukama. Potom ga nježno spusti na zemlju i strese glavom jer nije mogao govoriti. Dary kimne da je shvatio, i Conor produži svojim putem. Dary se vratio kući. Njegov izgled rekao je Tomasu i Finoli sve. - Najbolje će biti da Liama zamoliš da ne ode - reče Finola. Tomas strese glavom. - To bi bilo nepravedno prema Liamu - odgovori. -Liam zna da mora otići. Uvijek je to znao. Ne mogu ga zadržavati jer ... kad se Conor vrati ... sve mora biti spremno... kad se Conor vrati...

ČETVRTI DIO BOGSIDE PRVO POGLAVLJE - Tko je tamo? - poviče Kevin O'Garvey s prozora na prvom katu. - Conor, Conor Larkin. Kevin u hipu otvori vrata svoje lijepe nove kuće u ulici Creggan u Derryju i unese mu fenjer u lice. -To si doista ti? Pa sad je tri ujutro, Conore Larkine, a ti izgledaš kao sam bijes Božji. Conor, iznuren, mutnih očiju i obrastao pođe za Kevinom u primaću sobu, gdje zatetura na stolac, objesi glavu i spusti ruke među noge, zureći maglovito u ćilim. Ubrzo za mužem ušla je i Teresa O'Garvey zakopčavajući kućnu haljinu. Bacila je pogled na Conora i rekla: - Uvedi ga u kuhinju. U O'Garveyjevoj kuhinji na štednjaku je uvijek krčkao lonac s čorbom, jer se nikad nije znalo tko će naići i kada. Napunila je zdjelicu i odsjekla pola hljeba. - Baci u želudac - rekla je. Toplo jelo ugodno je grijalo. Conor je drhtao od gladi. Srkao je, kašljao i mrmljao kako nije okusio ništa tri, možda četiri ili pet dana. Lutao je bez cilja, spavajući po poljima. Kad je posrkao i treću porciju, čorba poče djelovati. Na prekide i u dijelovima ispričao je tu za kuhinjskim stolom svoju priču. Kevin pogledima saopći ženi da će biti bolje ako ih ostavi same. - Blagi Bože - rekla je i izašla iz kuhinje. Kevin se pleo po kuhinji spravljajući čaj. - To se moralo dogoditi - reče. - Godinama ste se obostrano mučili. - Tješio sam se da će otac prije ili kasnije uvidjeti. Govorio sam sam sebi da će promijeniti odluku, sjesti s nama, o svemu porazgovarati i Liamu reći da ostane. Dok sam tumarao naokolo, pomišljao sam tisuću puta na to da se vratim i da ga molim da to učini, ali bilo bi to prokleto uzalud. Od kamenog zida mogao bih očekivati više odjeka. Kevine, bi li ti s njim razgovarao? O'Garvey skine svoje debele naočale, protrlja oči a zatim zašećeri svoj čaj. - Moraš to učiniti prije polaska Liamova broda, hoćeš li? - ponovi Conor. - Ne znam - odgovori Kevin zamišljeno. - Jesi li ikad pomišljao da bi za tebe možda bilo bolje da nisi u Ballyutogueu? Conor kimne, napola postiđeno što mu je doista to palo na pamet. - Liamove teškoće bi se možda riješile ako ostane, ali problem Conora Larkina kakvog ja poznajem nikada. Pitanje nije bilo hoćeš li otići, nego kada. - Najgore je u tome što znam da imaš pravo. Ne mogu se vratiti - reče Conor. - Ne, ne možeš. Liam odlazi za nekoliko dana. Hoćeš li i ti za njim?

- Neću se dati istjerati iz Irske - odgovori Conor. - Slušaj, mladiću, spao si s nogu. Hajde da noćas ne razbijamo glavu s time. Znaš gdje je izba iznad staje... - Da. - Neću da se prenagliš. Moram u London na zasjedanje Donjeg doma. Ostani ovdje i razmišljaj bar dok se ne vratim. Obećaješ li? Conor obeća i kad je to učinio obuze ga takva iscrpljenost da je jedva doteturao do staje. Uze fenjer, poče se uspinjati ljestvama i prošapta: - Hvala. - Nema na čemu - odgovori Kevin. - Pozlijedio sam oca. Duboko sam ga pozlijedio. S prozora spavaće sobe Teresa je motrila dok se svjetlo u staji nije utrnulo. - Jadni mladić - rekla je. Kevin se ushodao uz podnožje postelje. - Već sam se do sada trebao priviknuti na to da odlaze. Kakav smo mi neuspio narod! Otpravljamo svake godine na tisuće ovakvih momaka i djevojaka, poklanjamo svoje bogatstvo a zadržavamo slabe. Koliko ih još možemo izgubiti a da ne propadnemo? - Ti si odlutao, čovječe - reče Teresa. - Larkinovi su ti uvijek bili na srcu. - Da, ali se zapravo radi o tome, Teresa. Parnell... - Kod spomena tog imena glas mu zataji. - Parnell i ja znali smo satima o tome razgovarati. Čovjek se prisjeti svega toga kad treba izgubiti jednog poput Conora. - Možda bismo ga nekako mogli zadržati ovdje. - To moramo. Postoji mjera do koje se možemo odricati. Conor će možda uspjeti. Neće tako lako potonuti. - Vrati se u postelju. Čvrsto se omotao pokrivačem, ali je i dalje zurio u strop. Teresa posegne rukom, skine mu naočale i odloži ih na mramornu ploču ormarića. - Da je bar Parnell živ. Tad je uvijek bilo nade... Liam izađe iz lučke kancelarije. Conor je čekao na uglu. Podigao je Liamov otrcan pleteni kovčeg i pođoše komad puta dalje. - Svi papiri u redu? - Da. - Da vidimo. - Conor otvori veliku omotnicu s ispravama punim žigova, pečata i naljepnica. - Mati moja! - uskliknuo je. - Rabat, Tunis, Aleksandrija, Sueski kanal, Aden, Bombaj, Cejlon, Džakarta, Perth, Melbourne i Wellington. - Za većinu nikad nisam ni čuo - reče Liam. - Ti jesi, zar ne, Conore? - Na stanovit način. Seamus i ja razgovarali smo o tome i pročitali nekoliko knjiga. Oh, to su neobični krajevi, i kad pomislim da ćeš šetati onuda, osjetiti i omirisati ih! Čovječe, pred tobom je fantastičan doživljaj! - Što znaš o Novom Zelandu? - upita Liam uzdrhtala glasa. - Nikad nismo dospjeli dalje od Australije. Ali ovdje sam svratio u knjižnicu. Zapravo nije bilo mnogo o njemu. Koliko sam uspio razabrati, čini se da je to lijepa zemlja. A tek putovanje! Ti si pravi sretnik, Liame.

Zaokrenuli su za ugao prema Prince's Quayu i stali kao ukopani kad ugledaše zarđali stari teretnjak »Nova Scotia«. Liamu pozli. Rukama je pritisnuo želudac, oblio ga znoj. Sklopio je oči i okrenuo se zidu. Brat ga potapša po ramenu, no on to nije osjetio. Conor se zdvojno, iako bez nade, obazirao neće li se Tomas iznenada pojaviti na pristaništu i pozvati ih. Oh, Bože, oče! Molim! - Tako se bojim - istisne Liam. - Samo zato što ti je to novo i nepoznato. Deset minuta nakon odlaska bit ćeš opet onaj stari, a poslije dva mjeseca plovidbe bit ćeš gotov osvojiti Novi Zeland i ništa te neće moći zadržati. - Liam se okrene i, prvi put u svom životu, baci u Conorovo naručje, tresući se cijelim tijelom i jecajući nezadrživo. - Ta saberi se zaište Conor- nisi ti prvi momak iz Irske koji se popeo po toj dasci. Stresao ga je, čvrsto, zatim blago, ponovno snažno i opet nježno. Liam se otkine i dršćući zagleda u brod. Ovlažio je jezikom usne, duboko udahnuo i nesigurno kao da lebdi krenuo pristaništem na svoj put u tuđinu. Pokazao je isprave i bio propušten. Teresa i Kevin stajali su na obali kao uvijek. Već mnogo godina ispraćali su trošne brodove. Napunila je košaru onako kako ih je punila godinama - usoljenom i sušenom hranom da se nađe kao dodatak prehrani na putu. I riječi na rastanku progovorili su u neprilici kao i sve dotad. - Ne ljutim se na oca, ni na tebe - reče Liam. - Neka te Bog štiti, Liame - uzvrati Conor. - Neka taj isti Bog i tebe čuva. Čini mi se sada da će on tebi više trebati nego meni - reče Liam. Kad je Kevin otputovao na zasjedanje u Westminsteru, Conor poče tražiti posao. - Vaše ime? - Conor Larkin. - Ubilježit ću vas u popis onih koji čekaju. Obišao je brodogradilište, suhi dok i kolare, prošao pristaništa od Buncrana Roada do Letterkenny Roada, teretni kolodvor u Watersideu s druge strane mosta, raspitivao se u svakoj staji i svakoj radionici s kovačnicom. - Ime? - Larkin. - Žao mi je, sve je popunjeno. - Čujte, vidim vlastitim očima da vam u radionici nedostaje jedan čovjek. - Žao mi je, mjesto je popunjeno. Uvjeren da će se njegova vještina sama dokazati gdje god dobio posla, Conor se ponudio da počne kao učenik. Objasnili su mu da se učenička mjesta moraju kupiti, da je cijena visoka, a da ionako ni jedno nije slobodno. U dva tjedna spoznao je kako se odvijaju stvari u Derryju. Caw & Train Graving Dock bio je najveći poslodavac kovača i metalaca. Tvornica je automatski i bez konkurencije dobivala sve javne i većinu privatnih narudžaba. To se već bilo čvrsto udomaćilo. Manjim metalskim radionicama tvornica je davala poslove u

podnajam dokle god su postupale onako kako im je bilo rečeno. Sve radionice od Caw & Train pa do najsitnijeg vazala bile su vlasništvo protestanata i upošljavale isključivo protestante. Katoličke kovačnice bile su sitne radionice u katoličkim četvrtima koje su se mučno održavale i nikad nisu dobivale poslove od Caw & Traina. Jedini veći katolički poslodavac, jedna pivovara, spašavala je katoličke kovačnice od propasti, povjeravajući im svoje potkivačke i kolarske poslove. Ako je čovjek imao katoličko ime, bio je automatski isključen iz svakog boljeg posla. Ako ime nije bilo očito katoličko, njegova je vjera brzo utvrđena preispitivanjem njegove pripadnosti crkvi, školi i oranjskom redu. Nastavak tog sistema u Derryju bio je zajamčen prodajom učeničkih mjesta koja je malen broj katoličkih obitelji mogao sebi priuštiti, a ako su i smogle novaca, mjesto više ne bi bilo slobodno. Nakon što je iscrpio sve mogućnosti u svom zanatu, Conor se baci na traženje kakvog drugog posla. U Derryju je bilo mnogo predionica i tvornica košulja, no one su gotovo isključivo upošljavale žene i djecu. Temeljna misao sistema u Derryju postajala je nedvojbeno jasna. Katolicima su preostajali samo najniži poslovi. Građevni poduzetnici imali su dugačke popise radnika koji su čekali posao. Čak i u zaposlenih katolika morala je cijela obitelj, žena i djeca, raditi u predionicama i tvornicama da bi preživjeli. Mogli su raditi samo kao vratari, smetlari, čistači kanala, sluge, bolničari u ubožnicama i ludnici. Četrdeset posto katolika bilo je nezaposleno. Na svako slobodno radno mjesto bacalo se pedeset ljudi. Doduše, ukazalo se nekoliko nadničarskih privremenih poslova u stočnim oborima na doku ili na popravljanju pruga, ali se Conor nije htio natjecati na štetu ljudi koji su morali hraniti obitelj. Tako je izgledao sistem u Derryju što ga je organizirao Roger Hubble. Jeftina ženska i dječja radna snaga i golemi rezervoar nezaposlenih, tako da tvorničari mogu konkurirati u Engleskoj i nuditi uz nižu cijenu. Sve dok je Ulster unutar carstva i uživa trgovinske povlastice, za njegovu industriju to je dobitak. Premda je iseljavanje desetkovalo rezervoar radne snage, biskup Nugent i propisi njegove crkve skrbili su da Derry zadrži najviši priraštaj na Britanskom otočju i u Evropi. Smrad derijevskog sistema ubrzo je ljude u Bogsideu doveo do stagnacije predavali su se letargiji ili muci iseljeništva. Kako je svaki novi dan svršavao kao i prethodni, Conor se sve kasnije vraćao u svoj sobičak iznad staje. Tražio je utjehu u knjižnici, no nije se mogao usredotočiti na čitanje, a kako je tamo često svraćao, naišao je i na neprijateljski prijem. Knjižnica nije bila zato tu da se u njoj zadržavaju besposleni, pa su se pobrinuli da se tamo ne osjeća ugodno. Oluja na moru oštetila je dva broda koje dovukoše u luku na hitne popravke. Dva tjedna Conor je radio kod Caw & Train po šesnaest sati u smjeni i pokazao vještinu ravnu drugima i bolju od većine izučenih kovača. Doduše, u toj su protestantskoj utvrdi rogoborili protiv zapošljavanja jednog papista, ali ga je njegov rast zaštitio od osobnih zadjevica, a osim toga svi su znali da radi privremeno.

U samom brodogradilištu Conor je u punoj mjeri iskusio odvratnost derijevskog sistema. Bilo je očito da posla ima i da kovače traže, no zaposlenja su se čuvala isključivo za lojaliste kao plaća za njihovu lojalnost, i kad su iz Weedovih tvornica u Belfastu stigla šestorica posuđenih kovača, Conoru preko noći otkazaše. Taj obrat doveo je Conora, tek dva mjeseca nakon dolaska, gotovo do sloma. Iznenadan dolazak Josiaha Lambea u Derry pozdravio je s osjećajem olakšanja i straha. Josiah Lambe bio je jednostavan čovjek koji je radio s katolicima i za njih. Još u mladosti izuzeo se od raširenog uvjerenja da Ulster mora biti bojište za reformaciju. Premda je kao prezbiterijanac bio prilično pobožan, prava mu je vjera bila kovački zanat. Nikad nije nosio oranjsku ešarpu. Kad je došlo vrijeme da se povuče, govorkalo se da će Conor Larkin preuzeti kovačnicu. To je za protestante u Ballvutogueu bilo utoliko snošljivo što su Larkinovi čak i kao protivnici uživali određen ugled. A neudane djevojke uopće ne bi prigovorile da se to obistinilo. Josiah je razbijao glavu nad nenadanim Conorovim odlaskom. Nadao se da će se moći povući s posla s dohotkom dostatnim za ostatak života, no kako je Conor otišao, nije se mogao odlučiti da kovačnicu proda tuđincu. Josiah stoga otputuje u Derry, pronađe Conora i smjesta prijeđe na stvar, ponudivši mu kovačnicu. Tvrdio je da bi Conor mogao odraditi cijenu u prihvatljivo vrijeme i još uz to dobro zarađivati za život. Pogodba je bila jednostavna, jer je stari kovač i sam bio jednostavan čovjek. Nakon poraznog iskustva u Derryju u Conorove misli sve se češće uvlačila slika mirnog života u maloj kovačnici ispod raskršća, među prijateljima koje je cijela života poznavao. No iako je pokazivao neodlučnost, ipak ga je neka nevidljiva ruka zadržala ne puštajući ga da se vrati. - Zašto ne potražiš savjeta od nekog kome vjeruješ? -upita stari Lambe. - Kevin je još u Londonu. Svakog dana ustaje i liježe s tuđim problemima. Nisu mu potrebni još i moji. - Ne mislim O’Garveya, premda je on sjajan čovjek. On ni ne bi bio objektivan, a osobito ne u tvojem slučaju. - Ne misliš mi reći da potražim jednog svećenika, zar ne? - O, ne, mladiću. Svećenik bi bio još neprikladniji. Conore, ti imaš dobrog prijatelja u Derryju koji je malko povrijeđen što nisi smatrao pogodnim da dođeš k njemu. Conor skrene pogled osjećajući se kriv. - Zar se možda bojiš razgovarati s Andrewom Ingramom? , - Mnogo sam puta bio u iskušenju da to učinim. Kod kuće Larkinovi nešto znače, no ovdje sam samo jedan od nezaposlenih, bezličnih promašaja iz Bogsidea. - To ti u očima Andrewa Ingrama nikada nećeš biti, baš kao ni u mojima. Zar misliš da on ne zna zašto nisi došao k njemu? Zar te nije bar malo stid? - Da, stid me. - Rekao mi je: »Conor bi trebao više cijeniti naše prijateljstvo«.

- Imaš pravo, Josiah, bojim se. Bojim se da ću čuti istinu. Enid Ingram izvede svoju djecu iz Andrewova kabineta, zatvorivši vrata za sobom. - Sjajni momčići - reče Conor. - Seamus mi je o njima mnogo puta pisao. - Jednako tako je i njima pričao o tebi. Ti si ovdje neka vrst malog božanstva, znaš. - Momak dobro napreduje u koledžu - reče Conor. Gospodin Ingram se osmijehne i pođe dalje od toga. - Mislim da smo svi znali da će Seamus postati nešto osobito. Conor ga pogleda s molbom. - A ja? Andrew Ingram napuni lulu sa stanovitom zamišljenošću koja je odavala neku tihu brigu; sjedine na sljepoočicama i prve duboke brazde starosti kao da su odražavale njegove osjećaje. Promatrao je snažnog mladog čovjeka, o kojem je toliko znao, čudnim pogledima. - Neki od nas predodređeni su za stanovite stvari -počeo je. - Ja sam to, hvala Bogu, rano ustanovio i uspio se pomiriti sa samim sobom u uskom okviru koji mi je bio dan. O svima nama od trenutka našeg rođenja vodi se knjiga. Kad bismo je samo mogli otvoriti i saznati što nam doista predstoji! Teškoća je u tome što gotovo svi utrošimo veći dio života da bismo shvatili što smo od samog početka trebali znati. - Što je meni određeno? - upita Conor. - Pa, ti se nećeš vratiti, Conore - rekao je odlučno. - Mislim da mi je to sad i samom jasno. Ali neću se dati niti otjerati iz ove zemlje. - Toga sam svjestan i to me boli. - Boli, gospodine Ingrame... samo stoga što ne mogu podnijeti nepravdu? - Boli, jer ćeš potrošiti svoj život u nastojanju da nešto protiv toga poduzmeš. Nije pogrešno boriti se protiv nepravde. Pokušat ću ti samo reći ono što ti je nastojao saopćiti otac. - Što... - Nećeš naći mira dokle god u tvojim ušima odjekuju glasovi. - Conor ustane i mahne rukama da želi reći kako je to besmislica. - Ne znam što ste u mojoj knjizi pročitali, ali varate se. - Doista? - Kako biste to mogli znati? - Conore, postoje određeni trenuci u životu svakog čovjeka kad on potpuno oživi. Oživi kao nikad inače, tako da svojom živošću osvijetli i samo nebo. Razumije se, neki tu sposobnost nemaju, a drugi je, čini se, posjeduju samo u spolnom činu. Taj ulomak, taj trenutak kad iskra vrcne, to si zapravo istinski ti, tvoja duša, tvoje biće. Ja to ponekad osjetim u sebi kad slušam velikog glumca recitirati Shakespearea. Preobrazim se, postajem jedinstven, potpun. Mi smo prijatelji, Conore, pouzdano znam da sam taj trenutak u tebi često uočio. Conor problijedi.

- Zar mi izričete osudu, gospodine Ingrame? - Ne, no ako to shvatiš i prihvatiš, bit će ti lakše. - Recite mi što čitate u mojoj knjizi, gospodine Ingrame ... recite mi! - Čitam kako se Conor Larkin iz Ballyutoguea pridružio maloj skupini istomišljenika jer doista nije imao drugog izbora. Ta braća svaki ležaj u bilo kojoj skrivenoj, oronuloj sobi smatraju svojim domom. U početku ga raspaljuju parole i takav osjećaj pravde koji pobuđuje strahopoštovanje. Poslije kiše udaraca i razočaranja parole postaju sjenke bez sadržaja, i na kraju, usprkos svim njegovim naporima, vrlo se malo toga mijenja. - Ah, to je ludo, čovječe, meni nije takvo što pisano! Andrew Ingram namjerno neko vrijeme ne odgovori. Lula je dobila gorak okus te je odloži, a oči mu se ovlažiše. - Onog dana kad je Seamus otišao u Queen's, Enid i ja smo cijelu noć razgovarali pitajući se što će postati od naša dva buntova papista. Te sam noći udjenuo oznaku u jednu knjigu i rekao: »Možda će Conor jednog dana svratiti i pitati zašto se nalazi u takvom položaju«. Želiš li je vidjeti, Conore? - Knjigu istine? - prošapta Conor. Ingram priđe policama i izvuče jedan svezak. U njemu je bila oznaka. Otvorio je stranicu i stao izvježbanim glasom čitati: Bezbrojne sile naoružanih duša, Što kraljevstvo njegovo omrznuše, I meni što se privolješe, Silu svoju na njegovu digoše, U borbi neizvjesnoj, U dolini nebeskoj, I prijesto njegov uzdrmaše. Da l' bitku ćemo izgubiti? Nećemo izgubiti: nepokoriva volja, I žudnja za osvetom, i mržnja besmrtna, I hrabrost ne predaju se i ne uzmiču nikad, I postoji li išta nepobjedivo? Pružio je Conoru svezak Izgubljenog raja, a Conor ga rasklopi na prvoj stranici gdje je bilo upisano: »Mojem voljenom učeniku Conoru Larkinu, vojniku u neizvjesnoj bitki«. DRUGO POGLAVLJE Od časa kad su Liam i Conor otišli, Finola više nije imala mira. Trebalo je ozbiljno razmisliti o nasljedstvu zemlje. Tomas nije htio vjerovati da se Conor neće vratiti, no Finola je znala da je tome tako. Za nju su oba njezina sina otišla, i to zauvijek. Dary je bio na putu da postane svećenik, provodeći dobar dio vremena u crkvi sv. Kolumba kao administrant ili u drugim poslovima.

Tako je samo Brigid dolazila u obzir kao nasljednica. Jednostavna, pobožna, radina Brigid bližila se sedamnaestoj i bila predmet mnogih tajnih razgovora i lukavih planova matera koje su motrile situaciju poput kobaca. U Ballyutogueu bilo je nekoliko mladića koji će naslijediti zemlju, a ti bi mogli i gore proći nego oženiti se jednom Larkinovom i dobiti njezin miraz. Kako god okrenuli, odgovor je uvijek bio Seamusov stariji brat Colm; bližio se tridesetoj i bio baš odgovarajuće dobi da naslijedi imanje. Finoli je bilo posve logično da se povezivanjem Colma i Brigid i njihovih imanja okrune dobri susjedski odnosi koji su trajali cijeli vijek. Imanje bi tad obuhvaćalo više od dvadeset i pet hektara te bi se oni ubrajali u najimućnije katolike u okolici. Ipak je to bila osjetljiva tema, čak i između tako bliskih prijateljica kao što su bile Finola i Mairead. Mairead je bila, kako je to već uobičajeno, spremna iskopati oči svakom mladom ženskom stvoru koji bi se njezinom Colmu previše primakao. Da je bilo po tradiciji, Mairead bi na njega utjecala da ostane neženja pa i tada ako bi Fergus prvi umro i ona obudovjela. Pomisao da bi morala dijeliti svoju kuhinju s nekom drugom ženom bila joj je nezamisliva. No Finola je znala da Mairead gaji duboke i majčinske osjećaje prema njezinoj kćeri, a u slučaju da ona obudovi bile bi dvije kuće na raspolaganju i pitanje bi se riješilo tako da jedna drugoj ne smetaju. Finola stoga oprezno uze stvar u ruke. Na svoju veliku radost utvrdi da se i njezina draga prijateljica već pozabavila istim razmišljanjem. Fergus i Tomas znali su što se plete u glavama njihovih žena, a i nije trebalo biti osobito vidovit i pogoditi što to obje kuhaju. Obojica su prešutno dala svoj blagoslov. Tomas naprosto nije spomenuo mogućnost da bi se Co-nor mogao vratiti. Sve se na izgled odvijalo u najljepšem redu, osim jedne sitnice: Brigid, djevojka mila i nedužna, nije o zavjeri niti slutila, jer joj nitko nije o tome ništa rekao, pa je na svoju ruku poduzimala neke korake. Dok je Liam radio na zemlji, Conor u kovačnici, a Darvju branili da bilo što radi, Brigid je gotovo dvije godine muzla krave i odvozila mlijeko na raskršće gdje se predavalo. Na raskršću i ispod »vješala« susretala je Mylesa McCrackena, koji je onamo dolazio po istom poslu. McCrackenovi su u Ballyutogueu imali najmanju, najsiromašniju, najkamenitiju zemlju na najvišem položaju u vrijesku. Međutim, siromaštvo nije oduzelo Mylesu pristalu vanjštinu, a na neki način podsjećao je Brigid na njezina brata Conora. Njihove se oči počeše pri svakodnevnom susretanju tražiti i nakon nekog vremena stizali su na raskršće sve ranije i ranije, jer su, a da to nisu, izrekli, htjeli biti nasamo. Zapinjali su u razgovoru i ni jedno nije odavalo svojih sve dubljih osjećaja. Uvijek su se osigurali da će oboje biti na mjesečnom sajmu ili plesu, a događaj poput bdjenja ili svadbe značio je da će moći satima biti zajedno, premda nikad nisu progovorili o svojim pravim i sve dubljim osjećajima. Uvijek budna Finola naslutila je neprilike uočivši kako je Brigid stalo da svakog jutra ode na raskršće. Jednog ju je dana pratila sve do crkve sv. Kolumba, ušla neopaženo u nju i zapalila nekoliko svijeća za svoje odsutne sinove. S prikladnog mjesta kraj ispovjedaonice mogla je motriti raskršće i »vješala« te

potvrditi svoje sumnje. Oboje se gledalo pogledom bolesnog teleta. Myles McCracken bio je najgore što ih je moglo zadesiti. Obitelj je bila tako siromašna da je morala brojiti mrvice što ih je bacala pticama. Myles je bio srednji od sedam sinova te neće naslijediti ni krumpirovu lupinu. - Bit će bolje da porazgovaramo s Brigid - objavi Finola te večeri Tomasu. Vrijeme je da razmislimo o nekom prikladnom rješenju za nju. Tomas zabrunda u znak da mu to nije nepoznato. - Pretpostavljam da si već dobro promislila tko bi takvo rješenje trebao biti? - Kad bi tvoje oči vidjele dalje od čaše, opazio bi da se Colm O'Neill trudi oko nje. - A pretpostavljam da ste obje, ti i Mairead, već obavile sve pripreme. - A ja pretpostavljam da u Ballyutogueu nema bolje partije - odsiječe ona. - A ja pretpostavljam da niste namislile oba imanja spojiti, ili jeste? Finola je znala da mora oprezno napredovati, jer bi spajanje imanja značilo prihvaćanje činjenice da se Conor neće vratiti, a to Tomas ne bi nikad priznao. - Nipošto - reče ona. - Držim da oni jedno drugom dobro pristaju a i poznaju se cijela života. Dakle, jesi li za to ili nisi? Tomas objesi ruke. - Isuse - uzdahnuo je. - Kad taj Colm samo ne bi bio tako dosadan. Pravi tikvan. Zar Brigid doista mari za njega? - Kakve to veze ima sa ženidbom? - upita ona. - Kod nas je to nekoć imalo veze - odgovori on. Možda se kad je to rekao u njoj probudila iskra sjećanja, no ako je i bilo tako, Finola je prikrila svoje osjećaje točeći ravnodušno čaj i zagovarajući dalje svoje stanovište. - Ako želiš znati do koga je njoj stalo, reći ću ti. Stalo joj je do Mylesa McCrackena. - One visoke šake jada? - Baš do njega. Gomila golaća, ti McCrackenovi. Na cijeloj obitelji nema mesa koliko na jednom paru mašica. Ni to se Tomasu nije svidjelo. Otkako su mu sinovi otišli, borio se sa sumnjama i nije više želio donositi nikakvih presudnih odluka. Myles McCracken doista je značio neprilike. Ma kako Brigid i bila naivna, nije mogla a da ne razabere da se nešto oko nje kuha. Colm je svraćao tri uzastopne večeri a to ju je uznemirilo. Bio joj je doista stari prijatelj, najstariji od svih, no nikad nije mogao biti išta drugo do prijatelj. Sad joj je nespretno pokušavao udvarati, pa je time ugrozio čak i njihovo prijateljstvo. Brigid je jako voljela svojeg brata Conora, ali je osjećala da se on nikad više neće vratiti, pa je počela gajiti vlastite želje u pogledu imanja. Njezin dotadašnji oprez pretvorio se u neizrečenu odlučnost. Kad je plan matera postao preočit, zarekla se da će se Colmu O'Neillu oprijeti. Mladež Ballyutoguea smislila je kako da izbjegne paski svojih roditelja i očima oca Lyncha; zamjenjivali su jedni druge u poslovima i čuvali stražu na mjestima ljubavnih sastanaka. Ruševina stare normanske kule bila je savršena

promatračnica svih prilaza i jedan jedini stražar mogao je jednostavnim ptičjim zovom upozoriti desetak parova. Myles je čekao kod pješačkog mosta na obali potoka, nasuprot kule. Prešla je k njemu, uzeše se za ruke i poljubiše u obraz, jer je to bio manji grijeh, zatim nestadoše u jasenovom šumarku. - Nedostajala si mi, Brigid. - I ti meni. - Kad se tvoja mama tri dana zaredom pojavila s mlijekom na raskršću, znao sam da je posjumnjala. - Ni govora - šlaga Brigid. - Ja sam obavljala teže poslove jer nju bole leđa. - Oh, dobro je što ne sumnja - reče Myles. - Myles - rekla je Brigid oštro - želim da me poljubiš. - Svakako - odgovori on i poljubi je u obraz. - Ne. Poljubi me u usta. - U usta! - Da, i zagrli me pri tom. Podigao je u obrani ruke i uzmaknuo. - Zaboga, zar si poludjela? To je jako opasno. Možemo zapasti u kojekakve neprilike. - Razgovarala sam o tome s Abbey O'Malley. Njezina sestra Brendt radila je to do udaje, čak i s Conorom i Seamusom. - Zaboga, zamisli da se što dogodi? - Što bi se moglo dogoditi? - Pa ti znaš što. - Od poljubaca se ne može zanijeti - reče ona. - Ali to može dovesti do kojekakvih stvari. - Hoćeš li ili nećeš? - Tvoje me ponašanje zastrašuje, Brigid Larkin. Ona ga obujmi rukama, privuče na svoje grudi i strastveno poljubi u usta. - Sveta bogorodice! - Ustuknuo je i otvorenih usta sjeo na kamenu gromadu. - Nije ti se svidjelo, Myles? - To je najbolje što sam ikad iskusio. - Hajdemo se onda i opet ljubiti. Ubrzo su otkrili bitno. Mylesov razum popusti u uzbuđenju te je rukama milovao njezinu kosu, obraze, ramena i čak se odvažio da jednom ili dvaput dodirne njezine dojke. Od uzbuđenja stisnuše im se grla i želudac. Počeše stenjati i znojiti se. Prva se uplašila Brigid te prekine igru. Stajali su hvatajući zrak, božanski zbunjeni. - Ljutiš li se na mene, Brigid? - Oh, ne, ne, ne. Nisam znala da nešto može biti tako uzbudljivo, čak više od molitve bogorodici. Mayles zapleše omamljeno i zatopta nogama. - Mora da smo poludjeli. - Misliš li da smo pretjerali? - upita ona.

- Ne, ne to. Mislim zato što je postalo ozbiljno. U to se ne smijemo upustiti. Ne mogu za tebe učiniti baš ništa na ovom svijetu. - Mylese, McCrackene, poslušaj me. Možda se ubuduće ne bismo smjeli tako uzbuđivati, ali želim te i dalje viđati. - A čemu? Mi smo tako prokleto siromašni. Ne mogu ti pokloniti čak ni prljavštinu s vrata, jer nam treba kao crnica na polju. - Želiš li me viđati ili ne? - pitala je. Oborio je glavu. Na trenutak je gotovo obamrla. No tad je podigao oči i rekao: - Da. Brigid potrči preko mostića, mimo kule i trčaše bez zaustavljanja sve dok nije stigla bez daha kući. - Kasniš - dočeka je majka. - Maslac se neće sam istući. Brigid se tijelom odvrne da sakrije dahtanje i rumenilo. - Oprosti, sad ću ja to - reče i okrenu k staji. - Brigid! - pozove je Tomas. Okamenila se. - Colm će svratiti večeras. Želi te u nedjelju poslije mise provozati u unajmljenoj kočiji. Nije trebalo sumnjati što to znači! - Nije mi baš dobro, tata. Zaboljelo me grlo. Mislim da će biti bolje ako legnem. - A ja mislim da će biti bolje ako pokloniš malo više pažnje gospodinu O'Neillu - dobaci Finola. Brigid se naglo okrene i - ne razmišljajući - izlane prve prkosne riječi u svom životu. - Ako toliko voliš Colma, budi ti pažljiva prema njemu. - A onda se na zvuk vlastita glasa ukoči. - Ne smiješ tako razgovarati s majkom - ukori je Tomas. - Htjela bih ti samo reći - nastavi Finola - da se ugovara veza između vas dvoje. - S time ne želim imati nikakva posla! - povikala je Brigid i pobjegla u staju. Finola skoči, posegnuvši za šibom, no Tomas joj se hitro ispriječi na putu. - To je zbog tog Mylesa McCrackena! Taj mi nikad neće zakoračiti u kuću! Tomase, zapovjedi joj da s njim prekine! Tomasa ščepa strah od još jednog katastrofalnog upletanja u život svoje djece. Maknuo se s puta i teško se spustio za stol. - Neću dopustiti da nam ta djevojka prkosi! Radije ću je strpati u samostan! zakričala je Finola. Tomas zatrese glavom. - Ne - reče tiho. - Otići ću ocu Lynchu i primorati ih da ispovjede što su počinili iza naših leđa! - Ne, to nećeš - rekao je i opet tiho. - Neka se mirno istutnji s mladićem, neće joj naškoditi.

- Jesi li poludio! - Njegova ju je šutnja jače zbunjivala nego bijesne riječi. Zar ne vidiš koliko djevojaka svake godine stupa pred oltar s djetetom u trbuhu? bjesnila je. - To hoćeš! Pogledao ju je, a lice mu je bilo ispunjeno sjećanjem. - Hoću da upozna kako je to kad čovjek voli - reče Tomas - pa makar samo jednom i samo za kratko. Možda će joj kasnije koristiti ako bude znala da ju je makar kratko vrijeme neki mladić očajnički želio. Mora barem toliko doživjeti, ženo, barem toliko. TREĆE POGLAVLJE Kad je Kevin O'Garvey bio prvi put izabran u Donji dom, unajmio je sobu u pansionu Midge Murphy nedaleko od Jamaica Roada u jednoj od londonskih »irskih četvrti«, neposredno do prodornih mirisa i cvilećih kolotura trgovačkih dokova Surreyja, odakle se kratkom vožnjom podzemnom željeznicom ispod Temze stizalo do parlamenta. U prvom desetljeću što ga je proveo u Westminsteru njegov se način života malo promijenio. Napredovao je do najbolje sobe u Murphyjinoj kući i uživao neke povlastice koje su odgovarale njegovu položaju. Midge je potjecala s otoka Arana i nije bila nagla u sklapanju prijateljstva, a kuću u kojoj je život bio usredotočen u kuhinji vodila je strogo. Malobrojnima je bilo dopušteno da ulaze u kuhinju, osim za vrijeme obroka, a još manjem broju da se u njoj zadržavaju, i samo je Kevin imao slobodan pristup. Poslije večere upotrebljavao je jedno udubljenje kraj smočnice za svoju kancelariju. Inače je sve bilo po starom. Kevin je svake večeri »ordinirao« u jednoj loži u Clancyjevoj gostionici nekoliko blokova dalje od pansiona. Gostionica je bila puna irskih lučkih radnika, i tu je beskonačan red zemljaka tražio Kevinovu pomoć. Poslije Parnellove smrti, Irska stranka se raspadala jer joj je nedostajala njezina prijašna snaga, a O'Garvey je bio jedna od malobrojnih ličnosti u njezinim redovima. Kad je kal industrijske revolucije nabujao toliko da je to prevršilo mjeru, Donji dom imenuje izvanrednu komisiju kojoj je povjereno - budući da je potreba za reformom zakona postala hitna - da ispita radne uvjete u industrijskim područjima. Od samog početka O'Garvey je postao vodeća ličnost u komisiji te uvrstio Ulster u popis područja za ispitivanje. Prvo ispitivanje izvršeno je u engleskom Midlandsu, u području BradfordLeeds. O'Garveyju je povjereno da sastavi nacrt izvještaja i proširile su se glasine da će biti porazan. U industrijskoj alsterskoj zajednici zabrinutost zbog predstojeće istrage bila je sve veća. Tad stiže porazna vijest da je O'Garvey osobno odabrao tvornicu košulja Witherspoon & McNab u Londonderryju kao svoj glavni cilj. Kako je Kevin do kasna radio na izvještaju, otkazao je uobičajeni večernji sastanak kod Clancyja. Nekoliko dana prije no što je završio, pojavio se u kuhinji Midge Murphy neki mladić iz gostionice.

- Neka velika zvjerka vas traži - reče pružajući Kevinu omotnicu. U njoj je bila posjetnica brigadira Maxwella Swana. Kevin je očekivao da će ga alsterski industrijalci u sve napetijoj situaciji potražiti, a Swan je bio prikladan predstavnik. Swanu je očito osobito bilo stalo da komisija ne dođe u Witherspoon & McNab, jer je u to vrijeme svoju djelatnost dijelio između Belfasta i Derryja, gdje je u Hubbleovim poduzećima gradio među radnicima istu vrst doušničkog sistema kakvu je već uveo za sir Fredericka. Kevin prikupi papire, odnese ih u svoju sobu, osvježi lice u umivaoniku, odjene svoj izlizani žaket i otputi se u gostionicu. Uz rub pločnika stajala je brigadirova kočija. Kad je Kevin ušao, u gostionici je vladala neobično prigušena atmosfera, izazvana radoznalošću zbog ćelavog neznanca vojnička držanja koji je čekao u Kevinovoj loži. Svi su se natisnuli oko tezge da bi mogli baciti pogled u ogledalo iza nje. Swan reče da bi bilo bolje kad bi tako povjerljiv razgovor vodili negdje drugdje, i tako se ubrzo odvezoše. Kočija se zaustavi nedaleko od parka Southwark, te oni krenu po vlažnom maglovitom noćnom zraku perivojem. Kod jedne klupe stanu i sjednu. - Ovdje nas, čini se, ne mogu čuti naše obostrane uhode - reče Kevin. Swan se rukama osloni o dršku svog štapa i zagleda bezizražajno u sve gušću vječnu maglu. - Moramo se povremeno podsjetiti da lord Roger pripada vašem izbornom okrugu i da ima jednako pravo kao i bilo tko drugi da vam podnese zahtjev i iznese svoje stanovište. - To je točno - odgovori Kevin - ali ja svoje birače obično ne susrećem na klupama u perivoju. Swan se ledeno nasmije i istodobno u znak priznanja dotakne štapom rub svojeg šešira. - Razumljivo je da smo u Ulsteru zabrinuti zbog predstojećeg dolaska izvanredne komisije. - Približavao se srži problema. - Industrija u Ulsteru uložila je golema sredstva i sve polaže na tkalačke strojeve. Otkako se Amerika potpuno oporavila od građanskog rata, pamuk opet konkurira prodaji lana. Tržište lanom je u najboljem slučaju vrlo nestalno, a sve što ugrožava njega potkapa i sam Ulster. Istraga u tvornici košulja Witherspoon & McNab, trenutačno najvećoj u Britaniji, mogla bi zadati smrtni udarac cijeloj lanenoj proizvodnji. Po našem bi mišljenju bilo u interesu Ulstera kad izvanredna komisija ne bi došla na područje Belfasta i Londonderryja i lanara uopće. - Govorite besmislice, Swan. Bojite se da vaše prljave makinacije ne izađu na vidjelo, ništa drugo. Swan je predvidio da će O'Garvey, ako se zametne prepirka, biti nepopustljiv. - Dopustite da spomenem neka praktična stanovišta -reče udarajući drugim smjerom. - Broj jedan - još uvijek je gledao u daljinu - Witherspoon & McNab upošljava više od tisuću katolikinja. To je poduzeće najveći poslodavac u Londonderryju i obrazuje zajedno s ostalim tvornicama košulja osnovu privrede.

- Broj jedan je točan - reče Kevin. - Broj dva - nastavi Swan. - Ta tvornica najviše donosi lordu Rogeru. Mi u oštroj konkurenciji nastojimo da naše mehaničke tkalačke stanove učinimo rentabilnima. Bilo kakva istraga i zakon koji bi na to uslijedio toliko bi smanjili dobit da bi se poduzeće tek pokrivalo, pa bi nas to primoralo da tvornicu zatvorimo. Privreda Londonderryja bi se slomila, a posljedica bi bila opća kriza. Kevin O'Garvey u nevjerici odmahne glavom i nasmije se. - Ne mogu vjerovati ovom što slušam. Vidite, preispitali smo situaciju u šest tvornica u Bradfordu i Leedsu i svugdje su nam vlasnici pričali iste proklete pripovijesti: da dopustimo eksploataciju radnika, ili će zatvoriti. Pokušajte sa svojom ucjenom gdje drugdje, čovječe. Sve dok možete zaraditi i pola penija, i dalje ćete raditi. - Recimo da vam donesem brojčane podatke koji dokazuju da ne možemo dalje ulagati i istodobno nastaviti s poslovanjem? - Pa onda zatvorite. Nema razloga da vaše poduzeće i dalje održavate pretpostavljajući da to možete na račun svojih radnika. I u Bradfordu su već radni uvjeti dovoljno strašni, ali se ni u čemu ne mogu usporediti s prljavim, bučnim tkaonicama u kojima se rađa sušica i kostobolja - a ono što u meni izaziva jezu to je zgrada Witherspoona & McNaba. Ona nije ništa drugo do tinjajuća šesterokatna bomba. Vi nemate nipošto pravo da svoje košulje ukrašavate monogramom od ljudske krvi. Maxwell Swan je ostao krajnje ravnodušan. - Dakle, dobro - reče - obojica smo iznijeli svoje stanovište. Sad ćemo prijeći na praktične strane. Kevin je znao da posluje s hladnokrvnim tipom koji još nije niti počeo trošiti svoju municiju. Swanovi kirurški zahvati u razbijanju početaka sindikata uvijek su se pokazali krajnje djelotvorni. Dok je promatrao Swana, grčevito se trudio da potisne svoj bijes. - Tad će dakle izvanredna komisija doći u Londonderry - nadoveže Swan - i provesti istragu. Bit će izrađen oštar izvještaj koji će zagovarati donošenje novih zakona. Što mislite da ćemo u međuvremenu mi učiniti? - Prijetiti zatvaranjem. A kad se ta lažna prijetnja raskrinka, zastrašivat ćete radnike da ne daju izjave. - Da, manje-više. Borit ćemo se s vama za svaki pedalj. Da biste progurali u Donjem domu nove zakone, stajat će vas svaki put jednu, dvije, tri godine žestoke i ogorčene borbe. U takvim okolnostima doći će tek do razvodnjene nagodbe i na kraju zakona koji će se lako moći zaobići. Drugim riječima, možete biti sigurni S.a ćemo naše vlasništvo braniti do krajnjih granica. - Oh, Bože - reče Kevin - kakav su prljav plan Hubble i Weed skovali za Deny! Sve na dvije različite razine. Gornja razina pribavlja dovoljno dobrih namještenja da u vašem svetom gradu stanovništvo ostane odano. Donja razina je manipulacija s ljudskim bićima kao sa stokom. Umjesto da u gradu gdje su tisuće bez posla izgradite novu industriju, držite ga namjerno u siromaštvu i ostavljajte

nas da se čupamo kao gladni psi i da doslovno molimo da bismo smjeli za sramotnu plaću rintati u vašim smrtonosnim stupicama. - Vi to gledate preoštro, O'Garvey. Ima u tome stanovitog reda, davno utvrđen sistem. Nasljednici tog sistema ne žele ga se tek tako odreći. Zar doista vjerujete da Bogside za pedeset godina neće više biti isti Bogside? Vjerujete li uistinu da će nekoliko jadnih malih zakona promijeniti odnose? - To ste govorili i o Zemaljskom savezu - odgovori Kevin. - Nisam uzalud živio, jer smo ipak vraški promijenili taj sistem na selu, a promijenit ćemo ga i u vašim prljavim tvornicama. - Još za vašeg života? - upita Swan. - To nije bitno. Swan odbaci cigaru na stazu i zgnječi je vrškom svojeg štapa. - A kad biste dobili priliku da odnose u Bogsideu smjesta promijenite? Kevin se ukoči. - Da nastavim? - Ne zanima me novac, ako ste to mislili. - Zaboga, ta nisam toliko lud da bih vas pokušao podmititi. - Zašto ne? Vaši su ljudi pokušali potkupiti svakog pojedinca u Irskoj stranci - i ne bez značajnih uspjeha. Swan se uspije osmjehnuti. - Da nastavim? - ponovi. - Da, ali može se dogoditi da ustanem i odem. - Prije nekoliko godina obrazovali ste zajedno s Frankom Carneyjem i ocem Patrickom McShaneom društvo za financiranje malih poduzetnika i sličnih. Pothvat je propao. - Jer ste nas, bojeći se katoličke konkurencije, počeli suzbijati. - Bilo kako bilo, uzmimo da se društvo iznova opskrbi sredstvima i da se potpiše tajni dogovor za uspostavljanje više novih poduzeća u katoličkoj zajednici. Osim toga, recimo da možete kupiti pedeset učeničkih mjesta na godinu i da vam bude zajamčeno da će vam ona biti na raspolaganju. Kako bi to djelovalo u Bogsideu? Što vam je najpreče? Ponos? Čast? Radna mjesta za muškarce? Kevinu O'Garveyju ponestaše riječi. Bio je očekivao gotovo sve da komisija ne dođe u Londonderry, ali ne ovo. Bogside, izvor zdvojnosti, gdje muškarci tumaraju bez nade i gdje se nikad ništa stvarno nije poduzelo da bi se suzbilo siromaštvo ili potaklo samopoštovanje. To što je Maxwell Swan sotonski zakuhao bila je mrvica nade. No koliko je ta mrvica bila hitna? Što je drugo preostajalo? Kevin je znao da mu predstoji dugogodišnji strateški rat i da će svoje snage i snage svoje oslabljene stranke morati suprotstaviti jednom svemoćnom sistemu koji je operirao u vlastitim sudnicama. Prihvati li borbu za industrijske reforme, neće joj za svojeg života sagledati kraj. Ako sad prihvati novac da bi mogao pružiti nadu tamo gdje nade nikakve nije bilo, je li to podmićivanje ili nije? Što je cijena? Znao je da će odvratna poduzeća poput Witherspoona & McNaba i dalje postojati bez obzira na sve. Njegova borba u Zemaljskom savezu bila je stara borba zbog koje je Irska krvarila

stoljećima. Kako su skupo platili svoje uspjehe! Borba za industrijsku reformu bit će još i ogorčenija. Što doista može jedan čovjek učiniti više nego dati tračak nade svojem zdvojnom narodu? Da, Swan je imao spremne odgovore na sva pitanja. Kad namire dugove Bogsideskog društva, niz će godina društvu pristizati tajna sredstva za podupiranje malih poduzetništva i kupnju učeničkih mjesta. Zašto, zaboga, ta pomoć nije mogla doći iz jednostavne ljudske potrebe da se pomogne? Zašto su žene i djeca morali svoj ropski rad u tvornicama obavljati u tako jadnim uvjetima? Zašto? Zato jer se tamo ostvaruju profiti. Zašto? Zato što je sistem u Derryju, sistem u Ulsteru takav i jer je svaki nagovještaj pomoći katolicima zabranjen. Zato sve mora pošto-poto ostati u tajnosti. Kevin O'Garvey mučio se tri tjedna - razdiran slikama smrdljivih radionica i nepojmljivih odnosa u tvornici košulja. Te su se vizije borile s drugima u kojima je vidio očaj u očima stanovnika Bogsidea, izmučene oči koje su mu svakog dana razdirale dušu. Čiji je glas glasnije vikao? Nadu... smjesta! Nadu smjesta! NADU SMJESTA! Izvanredna komisija Donjeg doma za probleme industrije putovala je u Ulster na preporuku Kevina O'Garveyja, poslanika Irske stranke. Nije obišla ni Belfast ni Londonderry nego industrijski grad Ballyomalley, napredni eksperimentalni grad izgrađen novcem kvekera. Tamo je komisija zatekla najbolje radne i životne uvjete u toj pokrajini, i Ballyomalley je naposljetku bio naveden kao sjajan primjer naprednog Ulstera. ČETVRTO POGLAVLJE Celtic Hali bio je sa svojim igralištima i sportskim površinama oaza u beznadnoj močvari Bogsidea. Gelsko atletsko udruženje, GAU, što je oživljavalo stare keltske sportove a uz njih i ponešto nacionalnog ponosa, proširilo se Irskom mimo svakog očekivanja. Bogside je uvijek bio mjesto koje je pružalo malo povoda da se probudi irski ponos. Sad su hurling, igra slična hokeju, i gelski nogomet svake nedjelje poslije mise privlačili na prašnjava igrališta guste gomile. Nekoliko godina nakon GAU-a osnovano je i slično gradsko udruženje na višoj razini, Gelski savez, koje se uzimalo za oživljavanje starog jezika i kulture. Te su organizacije bile legalne, premda je svatko znao da se pod plaštem GAU-a i Gelskog saveza obavljaju republikanske djelatnosti koje su se već bližile granici pobune. Uzdizanje irske povijesti i irskih buntovnika, što se u Savezu njegovalo, bilo je u suprotnosti sa stoljetnim nastojanjima vlasti da se kolonija anglizira. Te je izvore irskog nacionalizma Kruna smatrala opasnim klijalištem budućih fenijskih agitatora, stoga je djelatnost tih organizacija i glasnijih njihovih članova brižno pratila. Nije čudo što je Conor, koji je često svraćao u oskudnu knjižnicu Saveza, u početku dočekan nepovjerljivo. Takav krupan neznanac mogao je lako biti pripadnik posebnog odjela policije ili Dublin Castlea, koji se nastojao ubaciti među njih. Trebalo je stalno biti na oprezu od uhoda, tih gubavaca irskog života.

Conor je iscrpio sve mogućnosti da se zaposli, ali bez uspjeha. Sad je odlučio otići iz Derryja. Teresa O'Garvey je to naslutila i dojavila svom mužu u London, a Kevin mu na to posla pismo te ga podsjeti da je obećao ostati dok se on ne vrati iz Donjeg doma. Dok je Conor čekao Kevina, dotumarao je na mjesto gdje su se okupljali nezaposleni muškarci da vode besposlene razgovore - muškarci poput njega, jedva s pola penija u džepu, tako da je čak i mala utjeha u obliku čaše piva bila luksuz. Nakon svakodnevnog posjeta knjižnici običavao je po-stajkivati na igralištima i promatrati trening. To je potaklo uobičajeno raspitivanje, i tek tada se otkrilo da stanuje kod Kevina O’Garveya. Kako je to bila pouzdana preporuka, prihvatiše ga ljubeznim kimanjem. - Halo, vi tamo! Dugajlija! - Ja? - pitao je Conor. - Da. Treba nam još netko za trening. Hoćete li uskočiti kao lijevi pomagač? - Žao mi je, ali ne razumijem se mnogo u tu igru. - Jeste li već igrali? - Samo nekoliko puta. - Za trening će biti dovoljno. Conor je već igrao nogomet, većinom onaj koji su Škoti donijeli u Ulster, ali nekoliko puta i gelski. Razumije se da je bio dovoljno snažan i k tome brz trkač. Bit i sadržaj gelskog nogometa sastojali su se u tome da se gruba sila okupi na hrpu, pri čemu jedan igrač mora imati sposobnost da skače više od ostalih da bi dočekao loptu i sigurno je zadržao. Navodno je igra bila stara kao i sv. Patrick, a svetac-zaštitnik je vjerojatno bio zamislio pomagača upravo takvog kakav je bio Conor. Conor je kao i većina seoskih dječaka preskakivao poput srndaća kamene ograde čim je prohodao, a uz to je sa svojim od kovačkog rada očeličenim rukama, natprosječnom tjelesnom snagom i visinom od metar devedeset i jedan te gotovo stotinu kilograma imao za tu igru značajne preduvjete. Tek što je zakoračio u polje, jedan stalan igrač u plavom dresu pojuri s loptom prema ljjemu. Napadač zastane, spretno izvede lažni manevar bokom i nogom i pokuša proplesati mimo. Conor doduše izgubi ravnotežu, ali uspije očepiti plavi dres, i jednim vrlo djelotvornim, premda nestručnim, zahvatom treskom ga oboriti na zemlju. Lopta odleti u jednom smjeru, trkač u drugom, i tamo je puzao na rukama i koljenima hvatajući zrak. Zatim se teturajući podigao i prijeteći šakom pošao na Conora. - Blesane jedan - povikao je - pa to je samo trening! - Oprosti. Jesam li štogod pogriješio? - Zamalo me nisi ubio, prokleti tupane. - Čovjek još sav uzdrman otklimata, zatim stane i vrati se. - Hej, žao mi je - reče i ispruži ruku. - Malo sam se osupnuo, znaš. Zovem se Pat, Pat McShane. - Ja sam Conor Larkin. Nisam te htio tako jako. - Ništa zato. Poslije treninga častit ću te kriglom kod Nicka Blaneyja. Trener i menedžer Bogsidera, Covey Quinn, promatrao je sa zanimanjem mladog Larkina, koji je, činilo se, učio pravila igre u trku. Cooey, jedan od

najvećih igrača gelskog nogometa u Derryju, krivonogi napadač, bio je od samog osnivanja član GAU-a. Završivši karijeru igrača, stvorio je od Bogsidera značajnu pokrajinsku momčad. Godine koje je proveo u sportu malo su pridonijele tome da napuni džepove, jer je to bio čist amaterizam, igralo se o čast s natruhom nacionalizma. Jedva je trening svršio, a Cooey priđe Conoru. - Dobar dan, dugi, ja sam Cooey Quinn. - O vama sam već čuo - reče Conor i predstavi se. - Koliko si puta već igrao? - Najviše tri ili četiri. Prijeko u Inishowenu igrali smo samo škotski nogomet s protestantskim momčadima. - Ostaješ neko vrijeme u Derryju? - Da. - Mislim da imaš dara za vraški dobrog pomagača. Ako budeš redovno dolazio na trening, osobno ću se postarati da naučiš nekoliko trikova. - To je lijepo od vas, ali ja sam u potrazi za poslom. - Ovdje ga nećeš naći, pa će biti pametnije da malo treniraš. - Cooey odmjeri Conorov rast, zatim se primakne i reče povjerljivo: - Zapravo se može usput zaraditi šiling, dva. - Kako? - Neka bolja gospoda u publici se klade na nas, pa ako pobijedimo... no, razumiješ... - Nisam niti sanjao da bih na taj način zarađivao za život - odgovori Conor. - Zašto ne pokušaš, ako nemaš pametnijeg posla? Conor slegne ramenima. - Zašto ne? - Dobro, dođi sa mnom preko k Nicku Blaneyju da upoznaš momke. Lokal Nicka Blanevja bio je najljepši u Bogsideu: čiste podne pločice, ulašten mahagoni, zrcalo iza tezge s natpisom CARNEYJEVO DERRYJEVSKO PIVO - pretendent na Guinessovo prijestolje, demonstracija lokalnog šovinizma. Nick - nekadašnji boksač - bio je u svoje vrijeme treći u srednjoj kategoriji u cijeloj Britaniji. Da se protivniku nije posrećilo te ga je onesposobio jednim udarcem, tako je uvijek pričao, bio bi imao šanse da se bori za šampionat. Kod Blanevja je sjedilo mnoštvo stalnih gosti - uposleni muškarci ili mali poduzetnici. Sportaši su bili njihovi prisni prijatelji, a oni uvijek spremni da igračima plate čašu piva. - Dobro si mi ti izrastao - reče Mick McGrath, od glave do pete prava zvijezda Bogsidera, visok kao hrast i samouvjeren. Ispružio je snažnu šapu u znak dobrodošlice. - Koliko si težak, Larkine? - Ne znam točno. Možda nekih dvjesto funti. - Isuse, upravo to nam treba - reče Mick. - Okladio bih se da udara kao otkvačena pivska kola -reče Pat McShane s ruba okupljenih. Conor baci pogled prema njemu i pocrvenje. Pat McShane nosio je svećenički ovratnik. - Sveta Marijo, spasi me - promrmlja Conor - pa je oborio jednog svećenika!

Kad su se svi upoznali, Conor, još uvijek zbunjen, priđe ocu McShaneu. Svećenik se zabavljao njegovom smetenošću i u širokom osmijehu otkrije dvije rupe u zubalu, što je odavalo da se davno prije Conora već s nekim bio sudario. - To ne razumijem, oče - reče Conor. - Proučio sam cijelo Sveto pismo i nigdje nisam našao ni jednu jedinu riječ o tome da svećenik ne smije igrati gelski nogomet. - Ali biskup Nugent? Zar se on ne^srdi? - Samo kad Bogside izgubi. Conor, koji još nije susreo takva svećenika, zurio je i dalje smeteno u Pata McShanea, no ovaj je već imao iskustva s došljacima sa sela. Otac McShane bio je izdjelan iz drukčijeg drveta nego ravnodušna i prosječna većina što je punila sjemeništa. Potjecao je iz obitelji s Juga, koja se nedavno obogatila te je prije nego što se odlučio da stupi u red dvije godine studirao u Cambridgeu. Ubrzo su Conor i otac McShane postali dobri drugovi, jer obojici je, u stanovitom smislu, svijet Bogsidea bio stran. Brzo su utvrdili da ih povezuje pjesništvo i književnost. Ostali svećenici u Bogsideu i sami su se razlikovali od dogmatičara kakve je Conor susretao, ali otac Pat bio je drukčiji čak i od njih. Zapravo je on tajno bio na čelu Gelskog saveza, i kad je Conor pozvan na skup, bio je to njegov najsretniji dan u Derrvju. Na svakom prilazu napuštenoj staji u Lone Moor Roadu bile su postavljene straže. Tek kad je dan signal »zrak je čist« ušli su u malim skupinama po dvoje i troje. Bili su mladi, siromašni i bijedno odjeveni, i na Conorovo iznenađenje polovica su bile djevojke iz predionica i tvornica košulja. U staji se popeše ljestvama na sjenik, gdje je gruba lanena ponjava priječila da svjetlo pada na ulicu. Unutra je bilo polumračno te su jedva razabirali jedni druge. Govorili su tihim, suzdržanim glasovima, a ipak se osjećalo uzbuđenje i prkos. Conor je došao s Mickom McGrathom i Cooevjam Quinnom, a prisutni ga, kad su ga predstavili, pozdraviše nijemim stiskom ruke i kimanjem. Maud Tully, malo stvorenje s krupnim smeđim očima, zamoli da je saslušaju. - Priđite bliže - reče - da ne moram govoriti glasno. -Oko tridesetak prisutnih koji su ispunili sjenik posjeda u krugu oko nje. - Otac Pat je upravo poručio da je pozvan k postelji jednog teško bolesnog župljana. Začu se opći uzdah razočaranja. - Rekao je da će doći ovamo čim bude mogao. Predlažem da u međuvremenu počnemo diskusiju o večerašnjoj temi, Theobaldu Wolfeu Toneu. Prisutni se razočarano zgledaše. Kad mu je otac McShane rekao o čemu će se predavati, Conor je ponio svoju biografiju Wolfea Tonea, ali je sad šutio. - Zna li tko dovoljno o Wolfeu Toneu da počne? -upita Maud. Kako se u odgovor ponovno začu niječno mrmljanje, Conor neodlučno digne ruku. - Čini se da imamo malo sreće - reče Maud. - Naš se novi brat, Conor Larkin, javlja dobrovoljno. Zašto ne dođeš ovamo, Conore?

Ustao je s poda i pošao k Maud, praćen radoznalim šaptom. Njegov je krupan rast u tijesnom sjeniku bio još upadljiviji. Maud mu pokaže da sjedne na sanduk, i dok je sjedao ostali se zbiše još više. U tom začaranom trenutku sve ih je vidio kao Conora i Seamusa kako ozareni sjede do Daddovih nogu, željni i gladni poduke. - Nadam se da me nećete držati neskromnim - poče. -Ne bih nikad mogao održati predavanje kako to umiju učeni ljudi, poput oca Pata. - Posegnuo je u džep i izvukao tanku knjižicu s naslovom »Život i doživljaji Theobalda Wolfea Tonea kako ih je on sam napisao i iz njegovih dnevnika prepisao njegov sin William Theobald Wolfe Tone«. - U početku moram reći - poče Conor - da naša republikanska stremljenja imaju tradiciju koja se vraća na niz rodoljuba protestantskog podrijetla. Ona seže od Roberta Emmeta, Nappera Tandyja, Henryja Joyja McCreckena, Thomasa Davisa, Isaaca Butta, do samog osnivača Gelskog saveza, Douglasa Hydea. Dvojica od tih protestanata bila su jednako važna za katoličku borbu za jednakost i irsku težnju za slobodom kao i sam oslobodilac Daniel O'Connell. Spominjem Charlesa Stewarta Parnella, gubitak koji nikad nije nadoknađen, a večeras ću vam govoriti o ocu svih irskih republikanaca, Theobaldu Wolfeu Toneu. U prostoriji zavlada grobna tišina. - Wolfe Tone rodio se u Dublinu dvadesetog lipnja tisuću sedamsto šezdeset i treće - produžio je glasom u kojem se osjećala nelagodnost. No ubrzo Conor osjeti da je s ljudima okupljenim oko njegovih nogu uspostavio kontakt. Nelagodnost zamijeni neobičan osjećaj moći, jer su ga njihove oči i uši napeto pratile i brzo je osvajao njihove misli. Odjednom sve one godine što je slušao Daddove priče, njegovi razgovori s Andrewom Ingra-mom i sve knjige koje je pročitao u ppljima i uz svijeću počeše u njegove riječi tkati onu jedinstvenu irsku čaroliju, i on skrene u zrnce fantazije, začinjajući pričanje sokom i šalom. Conor se odjednom prometne u shanachiea i priča je tekla kao da je osobno prisustvovao događajima. Sve potanko slijedio je burnu povijest prvog od velikih rodoljuba: zavjet u Belfastu da će ujediniti Irsku, bijeg u Ameriku, utjecaj francuske revolucije, spletke u Parizu da bi zadobio pomoć, bura na moru što je razbila francusku flotu, drugi neuspjeli pokušaj iskrcavanja u Lough Foyle, zarobljavanje, suđenje, smrtna kazna... samoubojstvo. Oči Conorovih slušatelja koji su sjedili kao prikovani bile su zamagljene a obrazi vlažni. Dugo je vladala grobna tišina. - Bravo! Svi se okrenuše. Otac McShane bio se popeo neopažen i saslušao kraj tog fascinirajućeg predavanja. - Posljednja runda, gospodo, molim - objavi Nick Blaney. Conor je zapravo cijelu večer želio razgovarati s ocem Patom, ali Cooey Quinn i Mick McGrath tapšali su ga po leđima, predstavljajući ga naokolo i dizali mnogo prašine.

- Da, bila je to sjajna večer - ponavljao je Cooey bez prestanka - svi su oduševljeni. Ako naučiš igrati nogomet kao što umiješ govoriti, postat ćeš neslužbeni gradonačelnik Bogsidea, Larkine. - Svakako - potvrdi Mick. - Nadam se da neću, to leži kao prokletstvo na mojoj obitelji - reče Conor. - Gospodo, gospodo - preklinjao je Nick Blaney. Iz ustajalog vonja derijevskog piva njih četvorica stupiše u zadahe i zvukove bijede, uporne kao i neizlječivi osip. Otac Pat naglo stane kao da se bojao ponovno proći tim istim ulicama. Neka zalutala pijanica mokrila je na svete zidove, ružna galama kućne svađe ispunjala je zrak praćena drečavim plačem djeteta, zaplašenog a vjerojatno i gladnog. U mraku su stvarali djecu, u usporedbi s brojem stanovnika više djece nego bilo gdje drugdje u kraljevstvu. Djecu koja kasnije jedu napoj i rintaju u tvornici košulja, djecu koja bacaju pola penija na zidove, stare i u golim sobama nalik na redovničke ćelije čekaju smrt. Otac Pat oslonio se kratko na Conorovo rame. - Kad bismo barem nešto mogli učiniti - prošapta. Conor kimne. - Jednog ću dana otići odavde - reče Mick. - Svakako - primijeti Cooey - to svi kažu. - Pazi što ti kažem, otići ću. - Idete li našim putem, oče? - upita Conor. - Moram prigledati svojeg župljana. Bojim se da neće preživjeti ovu noć. Conor i Mick pratili su pogledom Cooevja i oca Pata, koji nestadoše u prljavoj ulici s nizom kuća velikih kao za lutke, dok je zbor gladnih mačaka zavijao u nebo. Zatim podigoše ovratnike da se zaštite od hladnoće i krenu uz Leck Road. Nad njima je stršio derijevski bedem i posvuda prisutan stup s kipom reverenda Walkera s prstom uperenim u polumjesec, vječni stražar koji se podruguje šljamu dolje u Bogsideu. - Cooey drži da ću ovdje strunuti. On je lud. Na žalost, ovdje nema zapravo ničega što bih ja mogao raditi. - Zar nisi ništa naučio, Mick? - Bio sam neko vrijeme mesarski učenik, to je sve. Godinama sam čekao priliku da radim na gradnji, ali bez uspjeha... usprkos tome, upamti, neću ovdje propasti. Mick se kratko osvrne. - Do vraga, Conore - prošapta - prate nas još od Bla-neyja. Conor se okrene. Dva policajca iza njih uspore korak, a onda se ponovno primaknu. - Netko te već zapazio - reče Mick. - Kako to? - Tvoje današnje predavanje. Kladim se da te drže agitatorom iz Dublina. Čuj, tamo na uglu ćemo se rastati i onda trkom. - Neće ići - reče Conor. S gornje strane ulice približavala su im se još dvojica u civilu sa štapovima, tako da su bili opkoljeni. Mick izvuče remen iz hlača i tako ga omota oko šake da je velika mjedena kopča visila i djelovala kao mlatilo,

istodobno se prigne i podigne neučvršćeni kamen iz kaldrme. Dao je znak Conjru. Istodobno se okrenuše i pojuriše ravno na iznenađene policajce koji su ih slijedili. Conor podlakticom odbije jedan udarac palicom, dok je Mick zavitlao kopču policajcu u lice. Ovaj krikne, pokrije rukom posjekotinu od oka do usta i sruši se na koljena. Mick ga onesvijesti kamenom. Drugi se policajac baci na Micka i tresne ga dva-tri puta palicom. Mick se sruši, no kad se policajac nadnio nad njega, Conor ga šakom udari među oči. Pokušao je izvući Micka iz zbrke tjelesa, ali uto pritrče druga dvojica i udarcima štapova obore ga na tlo. - Fenijske svinje! Kad se Mick pridigao, dobije čizmom u želudac. To mu oduzme dah, on se zgrči i poče povraćati. Conor se izvijao na tlu da izbjegne tuču udaraca što su pljuštali po licu i rebrima. Klonuo je, no kad su se protivnici bacili na ispruženog Micka McGratha, u njemu uskipi. Obrnuo se i takvom snagom tresnuo jednog napadača šakom u želudac da je ovaj zateturao. Mick je bio obliven krvlju i bljuvotinom. Conor ga pridrži jednom rukom, a drugu prijeteći ispruži prema preostalom agentu, koji pogleda svoja tri onesviještena druga, tobože pokuša napasti, no kad je Conor ispustio Micka i krenuo na njega, okrene se i nagne u bijeg. Svjetla planu, začuju se povici i ubrzo zatim odjeknu Bogsideom policijske zviždaljke. Policija je pokušala slučaj zataškati - kao uvijek kad su u pitanju bili sumnjivci iz Gelskog saveza, ali o smještaju trojice policajaca u bolnici pričao je cijeli Bogside. Izbor polomljenih noseva, popucalih rebara, ozljeda i izbijenih zubi poslije trominutnog susreta bio je značajan. Da bi sačuvali obraz, proširena je priča da je policajce napala banda od dvanaestak razbijača. Time je slučaj, što se ticalo vlasti, službeno bio okončan, ali ne i za stanovnike Bogsidea, jer su oni znali što se uistinu zbilo. PETO POGLAVLJE Nakon povratka Kevina O’Garveya, nekoliko su mjeseci osnivana nova poduzeća uz novčanu pomoć iznenada uskrsnulog Bogsideskog društva. Najsvečanije se ,otvorila jedna pekara, dvije gostionice, jedno prijevozništvo piva, jedna užara, tiskara i mala prodavaonica kućne radinosti. Osim toga odjednom se ispraznilo desetak učeničkih mjesta u brodogradilištu, na obradbi ribe i u radionici za popravak lokomotiva. Ta su mjesta po prvi put prodana katolicima, a kupovinu je omogućilo Bogsidesko društvo. U mrak je prodrla tanka zraka svjetla, i nekoliko se ljudi vedra lica kretalo naokolo, što se odavno nije pamtilo. Frank Carney, kicoški pripadnik tročlanog odbora Bogsideskog društva, ponosio se svojom ulogom dobročinitelja. Bio je najbogatiji katolik Derryja, vlasnik pivovare i velika zvjerka u gradskoj politici. Svoj je uspjeh potvrđivao brokatnim prslucima, njegovanim izgledom i zlatom - satom i lancem, dugmadi za manšete, prstenju i zubima. Carneyjevo divljenje samom sebi bilo je beskrajno, jer

se mučnim radom probio iz Bogsidea prema vrhu. Premda su mnogi njegovi poslovi bili sumnjivi, bio je lojalan prema svojima i odan Crkvi. Otac Pat McShane, najmlađi član odbora, podijelio je novim pothvatima u Bogsideu svoj blagoslov, uputio ih na njihov sveti put, a kočoperenje prepustio Carneyju. Kevin O'Garvey bio je uvijek najžešći borac za Bogside, kao što je nekad najrevnije radio za Zemaljski savez. No sada se činilo da Kevina ova iznenadna provala aktivnosti malo raduje. Conor je smjesta uočio da se u odsutnosti u Kevinu zbila promjena u samoj njegovoj nutrini -uvijek je bio otvoren, a sad se odjednom povukao u sebe. Porazgovorio je o tome s ocem Patom te zaključiše da je to cijena burnih godina, da je Kevin možda ostario, a u to obojica nisu htjela povjerovati. Premda mu pravi uzrok nije bio jasan, Conor je znao da njegov prijatelj nije više onaj prijašnji. Kad je odbor Bogsideskog društva pozvao Conora u Celtic Hall i dao mu zadatak da podnese troškovnik za otvaranje jedne kovačnice, učinilo mu se to pravim čudom, jer je već bio naumio napustiti grad. Kad se njegovo čuđenje zbog iznenadnog obrata slegnulo, bacio se na posao, zaključio da će napuštena staja u Lone Moor Roadu biti pogodna da se preuredi za kovačnicu i k tome jeftina. Veliku uštedu namislio je Conor ostvariti i time što bi sam izradio većinu alata. No postojao je jedan problem: bila mu je potrebna znatno veća pozajmica no što se odobravala za druge nove radionice. U Bogsideu se već dugo osjećala potreba za prvorazrednom kovačnicom, a on je predviđao i više od obične radionice. Želio je kovačnicu koja ne bi izrađivala samo uobičajene predmete i obavljala kovačke radove, nego takvu u kojoj bi se mogao baviti i izradbom ukrasnog kovanog željeza. Otac McShane i Kevin O'Garvey su poslije kratkog opiranja i kresanja troškovnika dali svoj pristanak. Frank Carvey se, naprotiv, smjesta oduševio. On je već odavno bio glavni mecena nogometnih i hurlinških momčadi, a Conor Larkin je uostalom bio uzlazeća zvijezda na sportskom nebu. Kovačnica treba da bude ponos Bogsideskog društva - tako je rekao. Bilo je dubokog uzdisanja, ali je zajam naposljetku odobren. Radionica je od samog početka dobro krenula. Mick McGrath i dva mladića iz momčadi dobili su tako prva prava učenička mjesta u životu. Conor je težio da se što prije posveti svojem umjetničkom kovanju, ali ga je u tome sprečavalo to što su mu pomoćnici bili početnici i što je uopće vladalo potpuno pomanjkanje iskusnih katoličkih kovačkih majstora. Stoga je kao predradnika uposlio jednog protestanta s druge obale Foyle. Zvao se Tippy Hay. Trebalo je da Tippy vodi posao i obučava učenike, dok bi se Conor sav posvetio proizvodnji. Tippy je bio prvorazredan radnik, no već prestar i prepolagan za rad u kovačnici Caw & Traina, gdje je bio zaposlen trideset godina. Kad su narudžbe navalile, dobivao je dovoljno posla da se održi nad vodom, no inače je bio nezaposlen i opasno naklonjen piću. Tippy je bio tako zahvalan za ovu drugu

priliku koja mu je dana da je piće smanjivao toliko da je mogao pošteno obaviti posao, a iskazao se i kao vrstan učitelj. Povremeno, u slučajevima nužde kao što je bila havarija broda, Tippyja su pozivali u Caw & Train, no sada on direktoru Royu Bardwicku odgovori da odbija posao. Nekoliko tjedana kasnije našli su ga na cesti onesviještena i strpali u bolnicu. Prva vijest bila je da ga je piće naposljetku dokrajčilo, ali su tragovi teških batina koji se nisu dali prikriti doveli do toga da se tvrdilo kako je to bila osveta katoličkih batinaša. Tippy nije htio odati imena svojih napadača. Tek poslije nekoliko mjeseci izlanuo se u pijanstvu da su njegovi nekadašnji drugovi iz Caw & Traina i braća iz oranjske lože zahtijevali da napusti Larkinovu kovačnicu. Kad je to odbio, pretukli su ga za primjer drugima. Osim toga poslali su poruku Conoru da će ga trpjeti samo dotle dok se bude držao granica koje su mu određene. Conor nije uspio naći odgovarajuću zamjenu te je udvostručio svoje radno vrijeme na osamnaest sati na dan da uzmogne proizvoditi niz proizvoda: račvaste čekiće, turpije, noževe, sjekire, bradve, ručna svrdla, noževe za strug, svrdla za bušenje rupa, šarke, čavle, škare, reze, klinove, kvake, vjetrokaze, okove za kola i čamce, lopate, kuke, držače i sve alate koji ženama trebaju u kuhinji. Kakvoća njegovih proizvoda bila je najbolja u Derryju a cijena niža, pa ipak bolje željeznarije izvan Bogsidea nisu prihvaćale Conorovih proizvoda. Prodavao ih je u svojoj kovačnici, kamo je usprkos prešutnom bojkotu dolazilo sve više protestantskih kupaca, jer štednja nije bila vezana uz vjeru a bila je staro škotsko obilježje. - Pokušaj kod Larkina, možda ćeš to naći tamo. - Larkin će vam sve napraviti po narudžbi, a cijena je umjerena. Dobra kakvoća proširila mu je glas, i dok su kupci u početku dolazili povremeno, sad je njihov priliv bio stalan. Bilo je, doduše, prikrivenih prigovora zbog toga Conora Larkina koji je, znalo se, upleten u fenijsku djelatnost, a možda i u tučnjavu s policijom, no usprkos tome njegov je uspjeh pomalo rastao. Potkraj prve godine Mick McGrath i oba druga učenika već su bili toliko uznapredovali da su mogli svladavati neke manje zadatke. Jedan od dvojice preostalih kovača koji su radili u Bogsideu umre, a drugi, stari Clarence Feeny, porazgovori s Conorom i zaključi da mu je probitačnije raditi kao Larkinov predradnik nego za vlastiti račun. Njegovim pristupanjem Conor naslijedi čitav posao za pivovaru Franka Carneyja, koji je obuhvaćao konjušnicu, kolariju i bačvariju s priličnom proizvodnjom buradi. Sin Clarencea Feenyja postade jedan od novih učenika, i ubrzo je Conor upošljavao tucet ljudi, među njima jednog prodavača i jednog vozara. Kako je stari Clarence brinuo o dnevnom poslu, Conor se sad mogao posvetiti cilju na području ukrasnog kovanog željeza, za čime je težio. Put mu je otvorio Frank Carney naručivši kovana vrata za kapelicu koju je svojim novcem dao sagraditi u katedrali sv. Eugenija. Posao je ispao tako dobro da je sam biskup Nugent naručio propovjedaonicu od kovanog željeza, prvu takvu u

ovom dijelu Irske. Slijedeći biskupov primjer, niz crkava od Limavadyja na istoku do Ballyshannona na zapadu naruči različite predmete. Conoru se crkveni posao nije baš sviđao, jer je zamišljao kako ga brojni »oci Lvnchi« plaćaju novcem što su ga župljanke teškom mukom privredile prodajom jaja, ali ga jednako tako nije mogao odbiti. U drugoj godini postojanja kovačnica je počela odbacivati malenu, ali osjetnu dobit. To je bilo to upadljivije što je niz ostalih poduzeća Bogsideskog društva propao. Život u Bogsideu bio je podnošljiv ako si se zvao Conor Larkin. Pripadao je malom, odabranom krugu nezagriženih intelektualaca oko Andrewa Ingrama, oca Patricka McShanea i fakulteta u Magee koledžu. Pod zaštitom grofice od Foylea, lady Caroline Hubble, razvio se u Derryju i razmjerno pristojan kulturni život. U Gelskom savezu i na nogometnom igralištu bogsideskog atletskog saveza Conor je postao dobro poznata pojava. Cooey Quinn i Mick McGrath učinili su od tehnički sirovog Conora grubo djelotvornog igrača koji u gostionici Nicka Blaneyja nikad nije morao sjediti ispred prazne krigle. Kad je Conor Larkin stajao okružen navalom a lopta je letjela prema njemu, hvatale su je njegove ruke nepogrešivom sigurnošću, a njegova je tjelesna snaga zastrašivala. Ako mu je protivnički igrač došao u ruke, morao se pomiriti s grubim postupkom. Gledaoci su ulagali visoke oklade na Conora, a iz toga je pritjecao malen, ali redovit, prihod uz piće kojim su ga častili. Conoru se to jednako malo sviđalo kao i crkvene narudžbe, ali ga je Patrick McShane uvjeravao da je i više nego dobro ako se među ljudima koji nisu uspjeli pojavljuje kao njihov bolji Ja. U mulju Bogsidea muškarci su, da bi zaboravili stvarnost, pili i kockali. Kladili su se bez novaca. Kocka je bila način života, baš kao i gubitak i zelenaši. Izbjeći utjerivačima stanarine i zemljarine pripadalo je jednako tako u način života kao i činjenica da su stare žene radile. Muškarci su gubili svoj ponos i utapali se u rasplinutim snovima. Conor Larkin i Mick McGrath bili su junaci u sredini koja je žeđala za junacima. Činilo se da se Conor za sada smirio te se čak počeo ogledati za trajnom vezom. Bila je tu Maud Tully iz Gelskog saveza, koja je od svih žena koje je upoznao imala najoštriji um, i Gillian Peabody, protestantska učiteljica sa svom uglađenošću i šarmom, obrazovane dame. I jedna i druga pratile su ga na kulturne priredbe. Bilo je i drugih - sve su dolazile u obzir. Trenutno se Conor uljuljavao u vjerovanje da je pobijedio Bogside i derijevski sistem. Uspjeh Andrewa Ingrama tekao je usporedno s Conorovim: imenovan je oblasnim nadzornikom nacionalnih škola od Strabanea na jugu do Dungivena na zapadu. Uoči premijere jednog desetodnevnog festivala Shakespeareovih djela Enid Ingram dočeka Conora na vratima svojeg stana u Academy Roadu sa zdvojnim izrazom lica. - Večeras ćeš, na žalost, morati izaći s udanom starom kokoškom - reče. Andrew je do grla zatrpan spisima.

- Oh, kakva šteta. Ali na svršetku festivala ponovit će »Kralja Leara«. - Nadajmo se da će Andrew do tada obaviti taj posao. Ponekad se pitam zašto je prihvatio tu novu dužnost. Uostalom, kad sam čula da dolaziš sam, dala sam Andre-wovu ulaznicu Gilliani Peabody. Nadam se da ne zamjeraš. Conor zabrunda i pogleda nestašno Enid. - Nije ti valjda na pameti neki lov na ljudsku glavu? - Ma što ti misliš?! A, uostalom, moglo bi te snaći i gore - reče, pokuca na vrata muževljeve radne sobe i uđe. Andrewu se na licu opažao teret novog posla. Pozdravio je oboje i podrugljivo se potuži na zahtjeve koje postavlja upravni posao - godišnji budžet i ponude izvođača - reče i pljesne po debeloj hrpi spisa na pisaćem stolu. - Lijep način za obrazovanog čovjeka da dotraje svoje posljednje dane. Na vratima zazvoni. - To će biti Gillian - reče Enid i ostavi Andrewa i Conora, koji razmijeniše znalačke poglede. - Enid je žensko. Od pogleda na sretnog neženju njezina ženska krv zakuha. Ona polaže na svog konja u utrci za Conora - reče Andrew. - Gillian je ugodna djevojka - primijeti Conor - no već sam s njom ovaj tjedan izašao. Ne brini, mi ćemo se izvrsno zabaviti. - Ne žuri, Conore. Ti si u položaju da sam odabereš. No ona uistinu nije loša. Iz predsoblja im do ušiju dopre žensko čavrljanje. - Još nešto, Conore, prije no što uđu. - Da? Andrew skine naočale, protrlja oči zapešćem i kimne prema ponudama izvođača. - Možeš li svratiti poslije predstave? Ja ću tada još raditi. Ima nešto o čemu bih htio s tobom razgovarati. Kad je Conor otvorio vrata radne sobe, Andrew Ingram podigne pogled trgnuvši se iz dubokog razmišljanja. Bila je prošla ponoć. Kimnuo je Conoru da zatvori vrata i udobno se smjesti. Kad je Conor objesio žaket preko naslona stolca, na stolu iskrsne boca škotskog viskija i dvije čaše. - Htio bih da pogledaš ovo ovdje - reče Andrew i gurne prema njemu snop povezanih papira. - Što je to? - Kovački radovi za okružne škole i sportska igrališta u iduće dvije godine. Popravci stolova, plotovi, željezni predmeti, motke za zastavu, nove ograde. Kao oblasni nadzornik, ja sam i član gradskog vijeća Londonderryja. Ovaj drugi svezak sadrži prijedloge za gradske potrebe proizvoda od željeza, stupove uličnih svjetiljaka, klupe, predmete od kovana željeza. K tome pripada gradska i policijska staja. - Ispio je gutljaj viskija. - Predosjećam da se toga više neću riješiti ako ih dotaknem - reče Conor. - Htio bih da još nešto pogledaš. - Gurnuo je prema Conoru i treći svezak. To je ponuda koju je Caw & Train podnio prije dvije godine za otprilike jednaku količinu posla.

Dugo su se i značajno gledali, potom se Conor prihvati stare ponude. Ingram premjesti stolnu lampu bliže i poveća plamen tako da je bacio Conorovu sjenu na stražnji zid. Mladi čovjek otvori korice, kratko pogleda prvu stranicu, zatim odloži svezak. - Dakle? - Malo preskupo - reče Conor. - Koliko? - Što želiš znati, Andrew? - Koliko je preskupo? - Pljačka - reče Conor, ustane i priđe prozoru; odgurnuo je čipkasti zastor i zagledao se u kočiju koja je prolazila. - Koliko? - Ako su ostale brojke slične ovima na ovoj stranici, traže više od pedeset posto previše. - Hoćeš li pročitati ostalo? Conor niječno odmahne glavom. - Caw & Train postoji od 1855. Već četrdeset godina izvode taj posao za grad i za sve školske okruge u zapadnoj polovici grofovije, a da ni jednom nije zatražena ponuda nekog drugog. - Da pogodim što misliš? - upita Conor tiho. - U kakvom je stanju tvoja kovačnica? Conor slegne ramenima. - Možeš li to preuzeti ili ne? Conor se okrene od prozora. - Nije stvar u tome, i ti to znaš. Oni pola posla daju dalje malim radionicama na obali. Svatko može obaviti taj posao. No isplati li se otvarati ta vrata? Meni je i bez toga dobro. - Prikazat ću ti i drugu stranu. Mogao bih s time što uštedimo na ovom ugovoru otvoriti novu školu u Dunnamanaghu. Tamo već osam godina na to čekaju. Imaju razborita svećenika i taj mi je obećao da će prvi razred imati četrdeset učenika. - Čuj me, ja sam do grla zadužen kod Bogsideskog društva. Ne bih nikad mogao pristati a da to ne pretresem s Kevinom O'Garveyjom, a on je u Londonu. - Baš dobro. - Moram tucetu muškaraca i njihovim obiteljima dati kruh. Ti si na dobroj nozi s lady Caroline. Zašto je ne zamoliš da se založi za tvoju novu školu? Andrew se napeta lica nagne preko pisaćeg stola i reče podvlačeći riječi ravnalom kao kakav učitelj. - Zato što naobrazba nije Hubbleov milodar. Osim toga nova škola ne smije postati predmetom nekih tajnih dogovora. Cijela pokrajina zaudara po pogodbama sklopljenim iza zatvorenih vrata. - Zaboga, Andrew, ta ja se tek sad počinjem oslanjati na vlastite noge. - Zao mi je što sam potaknuo taj razgovor. - Nisam kukavica, ti to znaš. - Ne moraš ništa objašnjavati, Conore. No jedno je u visinskom zraku u planinskoj kolibi sanjariti o otporu. Ti ćeš ovdje postati značajan čovjek. - A što će biti s tobom, Andrew? Uništit će tvoju karijeru tek tako.

Ingram se nasloni u stolcu i uzdigne ramena. - To je moja karijera, Conore. Znam samo da se novcem koji su ukrali kako bi stvorili lažnu konjunkturu te platili i držali u šaci lojalne podanike u Londonderryju svako dijete u ovoj grofoviji moglo školovati. To je alsterizam, Conore. Nisam, razumije se, neki idealist Gelskog saveza ili irski pivnički revolucionar kao ti. Ja sam naprosto jednostavan stari učitelj. - Nemaš pravo ovako sa mnom govoriti! - Ne, mislim da ne. Vjerojatno godina dana udobna života uspijeva razvodniti srdžbu što ju je čovjek osjećao zbog nepravde. Conor uzme svoju čašu, isprazni je i zagleda se u upornog čovjeka nasuprot koji ga je svojim riječima htio podbosti i pozlijediti. Iznova je dolio u čašu, iskapio nadušak, a onda objesio glavu, stojeći posred sobe pokušavši dva-tri puta prigovoriti, ali ne nađe riječi. Vratio se k pisaćem stolu, okrenuo sveske i izvadio pero iz držača. - Sveta Marijo, pomozi nam! - reče. ŠESTO POGLAVLJE Od trenutka kad je Conor podnio svoju ponudu, kovačnicu su čuvala četiri učenika naizmjence stražareći. Ugrađen je i jednostavan ali djelotvoran uređaj za uzbunu koji je pokretao parnu sirenu ako bi tko pokušao otvoriti vrata ili prozore. Mogla se čuti u Celtic Hallu i na igralištima gdje se trajno zadržavala mala vojska besposlenih. Sirena je zapištala prvi put usred noći nekoliko sati pošto su otvorene zapečaćene ponude u Gradskoj vijećnici Londonderryja. Frank Carney se pokušao uvući u kovačnicu i sad je kipio od bijesa. Kad je sirena ušutkana, Frank se popne na tavan gdje je stanovao Conor. - Zašto mi nitko nije spomenuo tu prokletu sirenu?! -upita. - Bio bih je sa zadovoljstvom iskopčao da sam znao da me ti želiš posjetiti u dva sata ujutro. Frank je grmio u prostoru ispunjenom knjigama. Njegovo zlato i pokost nisu više blistali nego su potamnjeli, tako je Carvey bio raščupan i razdražen. - Isuse, držao sam te pametnim momkom. Sad si zabrljao. Puna sam se četiri sata izvlačio pred ljudima iz Caw & Traina i vijećnicima. Što si, do vraga, mislio? - Jedini moj grijeh je da sam lopova uhvatio u krađi -odgovori Conor. - Slušaj, ti razgovaraš sa mnom, Frankom Carneyjem. Mi moramo s tim ljudima živjeti, mladiću. Tu svinjariju treba ispraviti. Moraš svoju ponudu povući. - Ne vidim zašto bih. - Blesane jedan, gdje si bio cijele godine? Prekršio si sva pravila igre. - Nisam ja stvarao ta pravila i nemam namjere da po njima živim. - Tako, nemaš namjere, ha? - Ne.

- Onda upiši ovo iza ušiju, Conore! Duguješ Bogsideskom društvu gomilu para, i ne možeš bez naše privole podnositi nikakve proklete ponude! Izbacit ćemo te iz posla, baš kao što smo ti ga i dali. - Stani malo, Frank - reče Conor blago. - Da sam znao da je posudba vezana uz stanovite uvjete, ne bih je nikada bio prihvatio. Ako hoćeš reći da ste iza mojih leđa sklopili pogodbe u vezi s mojom kovačnicom, onda je zatvorite! - Ne vjerujem ti ni riječi! Cijeli je život u Bogsideu jedna jedina pogodba. Što misliš kako ja, do vraga, vodim svoju pivovaru? Misliš li da onih sedam gostionica na protestantskoj strani rijeke pripada meni, jer se njima sviđaju moja irska duhovitost i šarm? Ne .moraš te jebene stvari nazivati po imenu. To je takav način života, čovječe, i samo vješt čovjek može sebi prokrčiti put. - Meni još nitko nije rekao da sang vješt - odgovori Conor. - Glupost! Želiš igrati junaka sa svojim mudrim predavanjima u Gelskom savezu, a sad još i tom ponudom zaigrati nekog jebenog heroja! - Carney se ščepa za srce koje je snažno tuklo i utone, hvatajući zrak, u stolac. -Kažem ti ovo jasno i glasno, Larkine - zastenjao je. -Neću dopustiti da me zbog tebe unište. Neću ponovno na početak - poslije duga puta koji sam prošao. - Što ne pogladiš nekoliko siročadi po glavi, ne daruješ biskupu dva zlatna svijećnjaka, pa pričaj svakom kako si dobar katolik? - Prokleta svinjo! - poviče Carney i baci se na Conora. Udarci mu budu otklonjeni bež štete, potom ga Conor ščepa za revere, upravo onoliko snažno da njegova namjera postane jasna, te Carney splasne. - Nisi u formi, Frank, ne bi se smio naprezati. - Carney gunđajući otklima do stolca i tad rukom pokrije želudac koji ga je zabolio. - Oni od mene očekuju da tu gužvu sredim - jeknuo je. - Sutra ujutro ću razgovarati s ljudima od Caw & Traina, i bolje će biti da me ne izazivaš. Ili ćeš parirati, ili ću tvoj dućan dati zatvoriti. - Pripazi, Frank, da ne padneš kad silaziš ljestvama. Bio bi to težak gubitak. Još za sumraka Conor izađe, prođe mimo svetih zidina i dalje uz obalu Foyle. Kao uvijek, zastane malo kod carinarnice i sjeti se dana kad je njegov zaplašeni brat iselio pitajući se, jače potišten nego ikad, neće li to biti na kraju krajeva sudbina svih njih! Iza Magee Collegea počinjao je put, stara cesta koja je vodila kući. Svitanje ga zateče kod Madam's Banka između dva svjetionika, Pennyburna i Crooka, na posljednjem riječnom zavoju. Odavle je Derry sa morem škriljastih krovova i dimnjaka izgledao tako miroljubivo. U daljini na tornju vijećnice otkuca sat sa četiri lica podne. Conor je još sjedio na klupi u gradskim vrtovima koji graniče s Madam's Bank i gledao besciljno preda se. - Dobro jutro. Conor zaviri preko ramena i ugleda oca McShanea, koji sjedne na drugi kraj klupe. - Jednom sam te već bio ovdje zatekao, pa pomislih da si možda opet tu. Svi imamo omiljeno mjesto za razmišljanje. - Odavde sve izgleda tako mirno - reče Conor. - Što radi Frank?

- Ah, taj je digao strašnu prašinu. Trenutačno je glasanje u Bogsideskom društvu neodlučno. Jedan glas za, a jedan protiv Larkinove nepromišljene ponude. Franku je jasno da će se Kevin prikloniti meni i stoga je cijelo prijepodne proveo s ljudima iz Caw & Traina da spasi svoje dupe. - Trebao sam odavno znati da će on sebi kupiti put u nebo. - Frank je utjelovljenje krajnje korupcije sistema. To da domoroci dobivaju posao od kolonizatora u suprotnosti je s osnovnom dogmom alsterizma i svim civiliziranim pravilima, dragi moj. Očito si znao što radiš kad si podnio ponudu, a Frank sebi neće dati prerezati grlo time što bi ti dao podršku. - Što vi mislite o tome, oče? - Ja sam glasao za tebe. - To nije odgovor na moje pitanje. Svećenik svrne u stranu svoje mladenačko lice, na kojem se ogledala stanovita čežnja i zamišljenost. - Moja je prva reakcija bila turobna rezignacija. Zar nisu prilike dovoljno zle a da sebi tovarimo još i ovo? No tad sam promijenio stanovište. Prije ili kasnije to je moralo doći, a uvijek sam se nekako nadao da ćeš ti biti taj koji će moći izazvati preokret. Ustali su i prošetali uz lijehe ruža. - Andrew Ingram, to je momčina - reče svećenik. - Brineš li zbog njega? - Zbog njega? Ne. Već dugo je on to snovao. Sličan je mojem ocu, tih je. Gotovo sam cijelu noć mislio na svojeg oca. Sjetio sam se kako je sam samcat prelazio trg u Ballyutogueu da prvi put glasa otkako živimo. Tomas je to učinio bez mnogo buke. On na svoj način svakog dana ostvaruje revoluciju. Zabrinut sam za Conora Larkina. Cijelog života pripremao sam se na određeni trenutak i govorio sebi: kad bi samo nešto postojalo što bih mogao učiniti! A kad je takav trenutak došao, od straha sam ostao bez daha. Rekao sam Andrewu: idi k lady Caroline i zamoli je da ti pomogne, učini što hoćeš, ali mene izostavi iz igre. Jedna ponuda s troškovnikom nije baš ono što sam zamišljao pod ustankom. Prozreo me, oče Pat; ja sam pivnički rodoljub, jedan od mnogih kakvima Irska vrvi. - Rekao sam ti da sam u sebi zastenjao kad sam čuo za ponudu - odgovori svećenik. - To je jednako onom što si ti osjetio. Svi zaboravljamo tko smo i zašto smo ovdje. Ponekad se, poslije nekoliko brutalnih prizora u Bogsideu, odvučem gore u svoju sobu, gledam dolje na ovaj prljavi grad i pomišljam kako bih rado bio običan čovjek koji traži obične užitke. - Želite me obodriti, oče Pat. - Ni govora. Nisam Kristova slika i prilika; samo limena kopija. Misliš li da još nikad nisam pomislio na ženu? Odjednom Conor spozna kakve je paklene muke taj čovjek podnosio i osjeti strahopoštovanje. - Nije ni grijeh ni propust ako čovjek u jednom trenutku straha odustane nastavi Pat. - Propust je samo tada ako ne spoznamo što smo učinili. Frank Carney je ugovorio sastanak između tebe i Royja Bradwicka, direktora Caw & Traina. Hoćeš li s njim razgovarati?

- Moram znati je li tko iz odbora sklopio kakav dogovor u pogledu moje kovačnice. - Ja nisam. Preostaju još dvojica. Vjerojatno nije ni Kevin. Tako preostaje još jedan. - Neće koristiti ako razgovaram s njim - reče Conor. - Ali niti štetiti. Sad si ti ravan njemu, i mislim da ne bi nipošto trebao početi na isti način na koji su se oni odnosili prema nama. Činilo se da se Roy Bardwick u kapelici Franka Carneyja u katedrali, kamo su ga tajno uveli, ne osjeća ugodno. Prostorija je bila puna okićenih slijepih kipova rimskog poganstva. Otac Pat otvorio je rešetkasta vrata, uveo Conora i potom su udaljio. Obojica prisutnih premjeravahu jedan drugog. Bardwick je bio krupan, gotovo jednako visok kao Conor, a bio bi čak takav da ga njegovih sedamdeset godina nije malo pognulo. Gusta mu je kosa bila bijela, ali kad su se rukovali, stisak mu je bio čvrst. Na trenutak prizor podsjeti Conora na sastanke njegova oca i Lukea Hanne kad je za svoje ljude htio iskamčiti malo predaha. Roy Bardwick je bio star, ali vrlo miran i siguran u sebe. - Poznajem vas, Larkine. Već sam vas jednom vidio. - Prije više od godinu dana radio sam u suhom doku kad se dogodila havarija. - Točno, kad su dva kanadska parobroda poslije oluje doplovila oštećena u luku. Pamtim svako lice. Prijeđimo na stvar. Frank Carney me, naposljetku, uvjerio da o vašoj ponudi nije imao pojma. - Frank je rekao istinu. - Dakle, bila je to vaša i Ingramova zamisao. - Možda. Kad smo već počeli otvoreno, kako je zapravo bilo s Tippyjem Hayem? - To nije bilo moje djelo, Larkine. Volim starog Tippyja. Takve se stvari događaju a da se o njima ne raspreda. Ne donose se pismene zapovijedi. - Ali niste poduzeli ništa niti da to spriječite - reče Conor. - A zašto bih? - reče Bardwick, a njegova se tvrdoća polagano počela očitovati. - U čije ime govorite? - upita Conor. - U ime svih i u vlastito. Dok sam ovdje sjedio i na vas čekao, razmišljao sam kako da se postavim. Prijetnje nemaju nikakva smisla, jer da ste čovjek koji će ustuknuti, ne biste bili niti podnijeli ponudu. Mislim da će biti najbolje da razgovaramo otvoreno. - Nastavite. - Znam što ste htjeli, a znam i što je Ingram želio postići. Sad ću vam reći što ja osobno želim. Meni je sedamdeset i za dvije godine otići ću u penziju. Više od četrdeset godina proveo sam u brodogradilištu, od dana kad se počelo graditi. Ako mi ova narudžba izmakne, sve to može doći u pitanje. Ne govorim o novcu, samo o principu. Shvaćate li što mislim? - Da.

- Što se tiče Ingrama, gradsko je vijeće spremno da preispita svoj budžet s obzirom na nove školske potrebe. Ingram će svoju školu u Dunnamanaghu dobiti dogodine. - Tad preostajemo samo ja i Caw & Train - reče Conor. - Poslije Carneyjeva objašnjenja da je to vaša vlastita akcija i da ste tvrdokorni, sjeli smo i donijeli prihvatljiv prijedlog. Neki su bezuvjetno htjeli rat s vama. Ja nisam jedan od tih. Možda će doći do novog poretka stvari, no na to još nismo spremni. Moji ljudi u toj stvari postaju vrlo nervozni. Polazeći od pretpostavke da rat nikom od nas neće koristiti, predlažemo vam da svoju ponudu povučete ili da ne uložite žalbu ako bude poništena. Gradsko će vijeće naći neki tehnički razlog, manjkava dokumentacija ili slično. Ponuda Caw & Traina bit će prihvaćena. Kao što znate, velik dio posla daje se dalje. Već trideset godina sve male kovačnice na obali ovise o toj zaradi, i mi se moramo starati o tim ljudima. - A moj dio? - Spreman sam da potpišem podnajamni ugovor s vašom kovačnicom za dvadeset posto poslova koji će se izvoditi u doku. Conor pogleda na krvarećeg Krista u mramornim rukama Djevice srnećih očiju. Rukom je pogladio sarkofag. To je, dakle, bio izlaz! Mogao je doći do neočekivane dobiti, a da ne razbije nos. Osnovni princip živi i daj drugom da živi bio je gotovo ugodan, i u svakom polaganju računa morali bi ga smatrati pobjedom i prodorom. No pretjerano visoka ponuda bi prošla. Tko bi je platio ako ne njegov vlastiti narod neopisivim životnim uvjetima? Bila bi to ponovno jedna pogodba sklopljena u tajnosti, i premda bi sistem protiv volje odstupio jedan inč, održao bi se i dalje jednako podao kao i sada. Bardwick rasklopi rupčić i snažno se usekne. - Kao što sam rekao, Larkine, ne pokušavam vas zastrašivati, ali bili biste budala kad biste vjerovali da će vam ostati slobodne ruke ako odbijete ponuđeno. Surađujte neko vrijeme na taj način s nama dok se moji ljudi ne priuče na misao o konkurenciji. - Otprilike dvije godine, dok se vi ne izvučete? - Kad jednom budem u mirovini, bit će mi svjedeno što će se dogoditi. - Kad sam bio dječak - reče Conor - imali smo u našem okrugu jednog starog zemljoposjednika. Taje obitelj pokoljenjima držala poslaničko mjesto u Donjem domu. Možete li zamisliti do kakvih je prijetnja i gruvanja u prsa došlo kad se i jedan član Zemaljskog saveza kandidirao? Dajte nam vremena da se priučimo, vikali su uz zastrašivanje. Ali vrijeme promjene bilo je došlo, član Zemaljskog saveza je pobijedio, a život je tekao dalje. Žao mi je, gospodine Bardwick. Starac se bio sukobio već s mnogo izazova, i sada ponovno a da nije pokazao ni srdžbu ni prijetnju. Vrijeme ga je podučilo kako da postupi. Pokušao je stvar zaobići, no znao je da će je provesti. - I meni je žao - reče. Kad su ponude objavljene i posao dodijeljen, Conor je bio na oprezu. Tjedni se prometnuše u mjesece, posao oko kovačkih radova za škole i gradske zgrade bio

je u punom zamahu. Većina protestantskih kovačnica na obali dobila je iste narudžbe kao i u vrijeme kad su sklapali podnajamne ugovore s Caw & Trainom te njihovih bojazni nesta. Samo u suhom doku i u područnim oranjskim ložama bujao je bijes i dalje. Dugo pamćenje bilo je najbitniji dio života u Ulsteru. U Bogsideu se sv. Sinellu pripisivalo osobito značenje; na spomendan tog sveca održavalo se uvijek veliko hodočašće do Lough Erne u grofoviji Fermanagh, u čast jednog od dvanaest irskih apostola. Slučajno se sad taj dan podudario s danom kad je gelska nogometna momčad iz Bogsidea putovala u Enniskillen na tradicionalni veliki susret. Kako su se oba događaja odigravala u istom kraju, unajmljen je izvanredni vlak, i Bogside je gotovo posve opustio. Čuvanje kovačnice zapalo je toga dana učenika Aherna, najstarijeg sina Clarencea Feenyja. Majstor je zamijetio koliko se njegov sin zbog toga žalosti. Kako je Clarence uz to bio zakasnio s jednom narudžbom za crkvu, saopći u petak Ahernu da može putovati s momčadi, a on sam će preuzeti čuvanje kovačnice. Plamen je obavio sav posao. Kovačnica Conora Larkina izgorjela je za nekoliko minuta nakon izbijanja požara. Alarmni uređaj uopće se nije oglasio. Požarni stručnjak, doveden iz Belfasta, nije mogao pronaći ništa što bi ukazivalo na podmetanje vatre, premda je bilo mnoštvo dokaza. U pretrazi zgarišta nije nađeno stotine malih alata i oruđa koja nisu uopće mogla gorjeti. Većina većih alata bila je uništena na drugi način a ne vatrom. Izvještaj mrtvozornika glasio je da je Clarence Feeny vjerojatno zadrijemao pošto je sam slučajno izazvao požar u kojem je potom stradao. Kako je mnogo pio, postoji razlog za pretpostavku da je u to vrijeme bio pijan. Premda od leša nije ostalo gotovo ništa, izvještaj je propustio spomenuti da je lubanja na četiri mjesta bila napuknuta. Tjedan dana kasnije čitav je posao,za gradsko vijeće u Londonderryju i okružnu upravu nacionalnih škola prenesen na Caw & Train. SEDMO POGLAVLJE Jedna godina kajanja nije uspjela zacijeliti rane Kevina O’Garveya. Ljudi su govorili da nije nikad uspio preboljeti Parnellovu smrt. Ali pravi uzrok promjene u njemu ostao je tajna, i ponekad su samo otac Pat i Conor mogli s njim razgovarati. Kevin je žalio zbog nagodbe koju je sklopio s Maxwellom Swanom gotovo od prvog trenutka. Njegove su ga noćne šetnje uvijek vodile mimo tvornice košulja Witherspoon & McNab. Izjedao ga je gorak osjećaj krivnje. Spisi s pritužbama radnika i molbama za pomoć gomilali su se i ostajali bez odgovora, jer im je on zapečatio svaku mogućnost prosvjeda. Sve zajedno bio je loš posao, jer su samo malobrojna poduzeća Bogsideskog društva napredovala, a mnoga su propala. Učenička mjesta nisu sama po sebi mogla ukloniti stalnu nezaposlenost niti poboljšati ekonomsku situaciju u Bogsideu. Kevin se približavao georgijanskoj palači u kojoj se nalazila uprava poduzetništva grofa od Foyle. Korak mu se usporio, zastao je kao uvijek i bacio

proklinjajući pogled na šesterokatnicu dolje u ulici, tamnicu što se dizala uvis, mračna, zagušljiva, puna prljavštine i opasnosti - tvornicu košulja. Iznova ga pritisne kamen u prsima. U prizemlju palače sjedili su redovi namještenika u bijelim košuljama sa zelenim štitnicima nad očima i žene u dugačkim suknjama. Jedan pomoćnik povede ga gore u spartanski ured, gdje je u škripavom kožnatom stolcu sjedio brigadir Maxwell Swan. Pozdraviše se uljudno, ali hladno. Kevin se zagleda kroz prozor na rijeku. Iz udaljenosti cjelina je, kao i toliko toga u Donegalu, bila slikovita - brežuljkast vilinski grad na zavojitoj rijeci. S ovog položaja, međutim, perspektiva je bila drukčija, jer se trulež proširila svuda i mrlje su izbile na vidjelo kao u stare nenašminkane djevojčure. Okrenuo se, očistio naočale i umorno sjeo nasuprot Swanu. Brigadir je bio utrošio mnogo sati da iznova preispita svoju pogodbu s O'Garveyjem. Ni nepopustljivi radnički vođe, ni fenijci ili buntovnici u kolonijama nisu ga nikad uspjeli zastrašiti. On je ljude uklanjao, i jedino se on mogao oprijeti Fredericku Weedu. Ali taj O'Garvey ga je uznemiravao. Možda ga je pogrešno ocijenio, preračunao se. O'Garveyjev život bio je uvijek pun prokletstva -prijetnje, batine, zatvor, isključenje iz Crkve. Ništa nije tog čovjeka odvratilo s njegova puta ili ga potaknulo da promijeni mišljenje, ništa... osim tog mita. Maxwell Swan držao je sebe krajnje lukavim jer je u O'Garveyju, koji je prolijevao krupne suze zbog ljudi u Bogsideu, otkrio slabost i iskoristio je dobacivši Bogsideskom društvu nekoliko mrvica. Da li je pogriješio? Premda nije bilo posljedica i O'Garvey je odvratio istragu izvanredne komisije od Derryja, Swan se nije mogao oteti osjećaju da iz svega toga nije isplivao suh. Njegovog suzavjerenika očito je mučila grižnja savjesti. To su oda-vale duboke brazde oko O'Garveyjevih očiju i upalo, izmučeno lice. Maxwell Swan bio je opravdano uznemiren slikom koja mu se ukazala. - Tko je počinitelj? - upita Kevin. - Dva dana prije požara viđen je na drugoj obali vođa jedne od vaših najspremnijih četa palikuća iz Belfasta. - Nisam znao da ste uza sve još i detektiv - glasio je odgovor. - To moram biti kad na plaći držite mrtvozornike i tzv. stručnjake za podmetnute požare iz Kraljevske irske policije. Swan zauzme vojničku pozu, njegov duboki glas zvučao je uvjerljivo, a oči mu gledaše oštro kao čelik. -- Što onda? Mi nećemo dopustiti, a to vrlo dobro znate, da u Londonderryju ma i jedan ugovor izmakne Caw & Trainu i da se time stvori presedan. Vi morate preuzeti svoj dio odgovornosti, O'Garvey. Trebali ste saopćiti vašim ljudima pravila kad ste im davali zajam. - Oh, većina ih je ionako već znala. Zbog toga su i propali. - Nije moja krivnja ako su vaši ljudi nesposobni da vode nekoliko jednostavnih radionica. - Naravno da su nesposobni! Pokoljenjima su bili pot-činjavani i to ih je onesposobilo! Ja sam im lagao. Rekao sam im; evo vam nekoliko funti, otvorite poduzeće! No oni nisu imali nikakvih izgleda jer ste vi iskoristili njihovo neznanje

i još im oduzeli dah onemogućivši svako nadmetanje. A ja sam ženama tamo prijeko, na drugom kraju ulice, u našoj odvratnoj tvornici još gore slagao, i svaki put kad sam prolazio Bogsideom, plakao sam od stida. Trebao sam glasno protestirati dok je to još bilo u mojoj moći. Swan se nakašlje. - Ne osjećam se odgovornim za vaša mračna razmišljanja, a na kraju krajeva ovdje se neće ništa promijeniti. - Možda ne, ali ja imam moći da i vas povučem u pakao. - Bolje bi bilo da budete oprezni. - Zašto? Da svoje životno djelo dokrajčim sporazumom s jednom zvijeri poput vas? Swan uspije prikriti svoje osjećaje, no za njega, koji golu pandžu straha još nikad nije osjetio, bilo je to naprosto užasno. Oblije ga ona ista suha ledena hladnoća koju je i sam izazvao u tolikih ljudi. Čeznuo je da popije vode, no znao je da će, ako za njom posegne, njegova ruka izdajnički drhtati. Napokon slegne ramenima. - Radite, do vraga, što god hoćete. - I hoću - odgovori Kevin i ustane. - Dajte da porazgovorimo - istisne Swan, i sam zapanjen svojim iznenadnim popuštanjem. - Naš mali plan, vaš i moj - reče Kevin - doveo je dotle da je nekoliko ljudi steklo dostojanstva. Kako su ga sad okusili, bez obzira na to u kako maloj mjeri, nećete ih ponovno moći potčiniti. Mi tu i tamo prekidamo omču koju ste nam namaknuli. Bacili ste se na Larkina, čovjeka koji je rekao: hajde, momci, ponosite se sobom, i htjeli ste ga uništiti. No vi ćete njegovu kovačnicu iznova sagraditi i vratiti mu njegov ugovor. - A ako ne? - Oh, da, zavjerenici imaju uvijek ponešto skriveno u džepovima. - Kevin baci na stol omotnicu s podacima o njihovu sporazumu da za mito specijalna komisija ne dođe u tvornicu košulja. - Treba li vam pola sata da to pročitate? - Ne treba - odgovori Swan - znam što piše. - A znate i gdje se nalazi original? - Kod nekog novinara u Londonu, pretpostavljam, s uputama kada i zašto treba original objelodaniti. - Ugodno je raditi s čovjekom poput vas. Čovjek uštedi mnogo vremena na objašnjenjima. Swan je grozničavo razmišljao. Bio je prilično uvjeren da je Garvey spreman za svoj udjel u cijeloj stvari otići u zatvor. Koliko objelodanjivanja mogu Hubbleovi i Weedovi izdržati? Između njega, lorda Rogera i sir Fredericka nije bilo ničeg napismeno u pogledu tog sporazuma. Ako stvar izađe na velika zvona, to je znao, morat će svu krivnju uzeti na sebe da izbavi svoje poslodavce. Bio bi dokrajčen kad bi njih pokušao u to uvući. Osim toga prečesto je obavljao tajne poslove a da ne bi znao što bi Weed učinio kad bi ga odao.

Sjajna se pozlata runila s Maxwella Swana, a željezo ispod nje pretvaralo u prah. Bio se već sukobio s mnogim fanaticima, spremnim da idu do krajnosti, no još ni s jednim koji je imao u pripremi takav protuudarac. O'Garvey se, činilo se, upravo radovao mogućnosti da sam sebe uništi, a spasi dušu. Kakva ga je to neobična pomisao uopće dovela k O'Garveyju? Na kraju je možda spasio tvornicu košulja i jedan dio industrije od propasti, ali je istodobno širom otvorio vrata konkurenciji u Londonderryju. Ako stvar izađe na vidjelo, sablazan koja će izbiti prenijet će se i u parlament i dovesti upravo do donošenja onih zakona koje je pokušavao spriječiti. Witherspoon & McNab bi neizostavno smjesta postali predmetom istrage. Nije se smio upustiti u igru s O'Garveyjem, jer ljudi poput njega daju se sa slašću objesiti za svoje pišljive male ideje. Swan, veliki manipulant, sam je sebi namaknuo omču. - Larkinova kovačnica bit će ponovno izgrađena i dobit će ugovor. Zahtijevam da mi svi primjerci ovog majstorskog djela budu izručeni i da mi zajamčite da nećete sastaviti ni jedno drugo. - Užitak je, brigadiru Swan, s vama poslovati. Kevin nasadi šešir. Swan zapadne u neviđeni bijes. - Znate što se događa ljudima koji ne drže riječ! - Da, čini mi se da znam. - Znate da ste proigrali život ako me izigrate. - Znam. - Čini se da se trsite da ga odbacite, stoga vam obećajem da Larkin i neki drugi vaši prijatelji neće preživjeti dana ako ne održite riječ. - Znam - prošapta Kevin. - A od sada se pobrinite da vaši ljudi ostanu u Bogsideu, gdje im je i mjesto! - Bojim se da me neće poslušati. Zbogom, gospodine. Swanov bijes nesta isto tako naglo kako ga je bio I spopao, i on se spusti u svoj stolac. - O'Garvey - reče drhtavim glasom. - Zašto? - Zašto? - ponovi Kevin. - Moj otac, kojeg nisam poznavao, slijedio je O'Connella, našeg osloboditelja. Slijedio ga je s istim obožavanjem kao ja Parnella. O'Connell i Parnell bili su ljudi mira i dostojanstva bez trunke nasilja. Nagrada im je bio niz izdaja vašeg prljavog, lažljivog parlamenta, koji ih je na kraju uništio. Vidite, brigadiru, došao sam do spoznaje da sam cijelog života igrao unaprijed dogovorenu igru jer sam je igrao na vašem poprištu, po vašim pravilima. Ah, vi tu i tamo malo ustupite kad položaj postane težak, ali u pozadini svega uvijek je britanska himbenost. Naposljetku će morati doći do ustanka. Tek sad mi je jasno da će to biti jedini način da vaše proklete stražnjice izbacimo iz Irske. OSMO POGLAVLJE Kad su stanovnici Ballyutoguea izdisali, činili su to ječeči od boli, ali kad su udisali, uzdisali su u nijemom olakšanju. Blaženi otac Lynch podlegao je iznenadnom srčanom napadaju. Kad je njegova presvijetlost biskup Nugent, i sama

već krhka, čitala svečanu misu zadušnicu, iskazivali su potresne vanjske znakove svojeg bola. Poslije pogreba čovjeka koji je četiri desetljeća bio njihov svećenik, sa župe se digao veliki crni oblak i odletio preko Lough Foylea prema Škotskoj. Otac Cluny, koji je od kapelana unaprijeđen u župnika, bio je neusporedivo dobroćudniji čovjek, a kako više nije bilo oca Lyncha da ga podbada na sitničavu tiraniju, vladao je blaženi mir. Brigid Larkin bližila se svojem dvadesetom rođendanu; a time ni njezin dvadeset i prvi nije bio daleko, a od njega je za većinu neudanih djevojaka počinjalo nelagodno doba. Kad je djevojka prekoračila tu granicu, bila je u ozbiljnoj opasnosti da ostane usidjelica, a broj usidjelica u selu je rastao. Prestala bi biti predmetom planova i utanačenja. Njezino šutljivo rvanje s Finolom poprimilo je oblike koji su svjedočili o larkinskoj tvrdokornosti i ružnoj navici da ljudi žive zajedno a ne razgovaraju. Njezin odnos s Mylesom McCrackenom teglio se od jednog žalosnog sastanka do drugog. I dalje su se tajno sastajali, držali za ruke i žalili na svoju sudbinu, potom se rastajali neispunjeni i mrzovoljni. Mylesu bi često dozlogrdilo te je tad puštao maha svojem bijesu, odbijao da se sastane s Brigid ili prijetio da će otići iz Ballyutoguea i time zastrašivao Brigid. Njezina jedina mogućnost da ga umiri sastojala se u tome da mu dopusti nekoliko neobuzdanih trenutaka strasti, koje bi naglo prekinula kad bi dostigli prag najtežeg smrtnog grijeha. Poslije svakog takvog prizora slijedili su dani puni grižnje savjesti i razočaranja. Brigid je postajala sve nervoznija, razdražljivija i spopadali su je napadaji histerije. Finola je tvrdila da je to djelo vila koje su opsjele Brigid. Pomalo je i Brigid u to povjerovala i počela sumnjati u svoje duševno zdravlje. Doklegod je otac Lynch bio živ, previše se bojala ispovjediti grijehe što ih je počinila s Mylesom. To je još pogoršavalo njezinu muku, i ona je bila među onima kojima je smrću starog svećenika najviše odlanulo. Konačno, pomislila je, mogu otići ocu Clunyju. Smišljeno je odabrala dan ispovijedi. Kad je stupila u crkvu sv. Kolumba i više se nije mogla okrenuti, drhtala je zato što je svoje grijehe sve do tada tajila. Molila je da doista ne poludi, kako je to njezina majka pretpostavljala, i da se za nju i Mylesa dogodi čudo. Na kraju dugog popisa želja molila je da dobije snagu da se odupre spolnom odnosu s Mylesom dok se ne budu mogli vjenčati. - O sveta djevice Marijo, majko Božja, moj ljubljeni anđeo čuvar i svi blaženi anđeli i sveci na nebu, molite za mene da se čestito ispovjedim i od sada živim u poštenju da mogu doći k vama u nebo i slaviti našeg ljubljenog Gospodina za vijeke vjekova. Oblivena suzama izmolila je dvaput molitvu pokajanja zato što je uvrijedila Boga. Molila je dok nije pala u zanos i tako opsjednuta ušla u ispovjedaoni^u te tiho pokucala. Vratašca se otvoriše. - Oprosti mi, oče, jer sam sagriješila. Oče, molim te oprosti mi, jer već tri godine griješim. Tanak glas oca Clunyja lako se mogao prepoznati.

- To je ozbiljna stvar koju mi iznosiš. U čemu se sastoji tvoj grijeh, dijete moje? Poslije zdvojne šutnje, u kojoj se Brigid bavila mišlju da pobjegne, nakašljala se, prignula posve blizu vratašcima i prošaptala: - Molim vas shvatite me, oče; sve svoje druge grijehe redovito sam ispovijedala, sve kojih sam se mogla sjetiti. - Razumijem, dijete moje. - Oče - zastenjala je - oče... - Da, dijete moje. - Ah, oče - protisnula je - već tri godine izmjenjujem s jednim mladićem grešne poglede i dodire. Mi... smo se ljubili... i grlili. - Razumijem - odgovori glas strogo. - Jesi li to radila samo s jednim mladićem? - Naravno, samo s jednim! - Kako si to često radila? - Prije dolaska ovamo nastojala sam se sjetiti. Vjerojatno sam se i stotinu puta s njim sastala. Polovica od toga bili su sastanci na tajnim mjestima. Koliko se sjećam, na svakom tajnom sastanku sam ga najmanje dvadeset puta poljubila. - Trenutak, dijete moje. To bi bilo najmanje tisuću poljubaca. - Najmanje - potvrdi Brigid računicu oca Clunyja. - Reci mi, dijete moje, jesu li bili jako strastveni? - O da, jako. A ja sam mu već dvije godine prije nego što sam ga poljubila dobacivala grešne poglede. - Jesu li to svi tvoji grijesi? - Pa... - glas joj je drhtao. - Nekoliko puta me milovao ... ne više od dvadeset ili trideset puta... i to samo kratko... i... i...ja sam njega milovala... jednom... dva, tri puta. - Je li to sve? - Često sam grešno mislila, tako često da to uopće ne mogu prebrojiti. - Kad si posljednji put grešno razmišljala o tom mladiću? - Pošteno rečeno, baš - prije nego što sam došla na ispovijed. U slijedećih pol sata Brigid je sve točno opisala -valjala se s njim u travi i u sijenu, pritiskivala svoje tijelo o njegovo, što je bilo tako ugodno da mu je dopustila da je dira po grudima i tri puta između nogu, ali je uvijek bila odjevena. Od smrti oca Lyncha saslušao je otac Cluny već mnoštvo zaostalih priznanja. Mnoga su bila ozbiljnija od ovog, neka bezazlenija. Već je razmišljao o tome da podijeli opći oprost prije nego što polovici župe podijeli pokoru. Naposljetku će još od pustog moljenja zgnjiliti žetva. Prije nepuna dva dana saslušao je otac Cluny ispovijed jednog mladića koja je tako očito pristajala ovoj što ju je upravo čuo; znao je da je riječ o Mylesu McCrackenu i Brigid Larkin. Povezivanje različitih ispovijedi sjajno ga je zabavljalo. U svakom slučaju u ispovjedaonici ove župe još neko vrijeme neće biti dosadno.

Tomas Larkin je u svojoj kući bio sam, a na njivi se najviše oslanjao na Brigid. Približavalo se novo stoljeće, a s njim u stanovitoj mjeri nove nade, no njega se to malo ticalo. Sinovi su mu otišli, a prijatelji jedan za drugim zakopani na groblju sv. Kolumba. Toliki mladi ljudi su iselili i toliki od starih se umorili od života. Ali smrt je posizala dalje, nije otimala samo ljude. Njezin vonj prožimao je cijelo selo, čak i cijelu zemlju, jer i zemlja je bila stara i izmoždena kao i oni. Tijekom dana Tomas se valjda stotinu puta osvrtao na polja kao da je očekivao da će se na putu što vodi gore pojaviti Conor ili barem Liam. Živio je od sjećanja na Conorovu ruku u svojoj, na Conorove radosne oči upravljene u njega s puno ljubavi i poštovanja. Koračao je sve sporije. Provodio je sve više vremena u parnoj kupelji da otjera reumatične muke, od kojih su mu se ukočile ruke i neprestano ga boljela leđa. Jednog dana preleti tresetištem šapat kao da je prisutan uljez. Premda bi se za oca Clunyja jedva moglo reći da je uljez, dolazio je na tresetište samo kad se zbila nesreća. Prolazio je mimo rezača dok nije našao Tomasa, koji se uspravi, odloži lopatu i sa svećenikom pođe k skupini patuljastih hrastova, odakle ih ostali nisu mogli čuti. - Hvala vam što ste došli, oče Cluny. - Čini mi se da je prikladno reći kako je brdo došlo k Muhamedu. Tomas se nasmije. Otkako je otac Lynch preminuo, svećenik je sazreo u samostalnu ličnost i postao prilično ugodan čovjek. - Moja prisutnost ovdje s tobom izazvala je svakovrsna nagađanja, a i sam sam već pomalo radoznao, Tomase. - Da - reče Tomas. - Ne bih htio da se čini kako nemam poštovanja..., ali mislim da ne bi bilo posve pravo kad bih ja došao u crkvu, a osim toga danas je sjajan dan za šetnju. - Ovdje smo očito na neutralnom tlu - složi se pop. - Dakle znate, oče, htio bih naprosto s vama popričati. Ne mislim se ispovjediti, ali treba mi savjet, a držim da ste vi pogodan čovjek za to. Otac Cluny kimne pun unutarnje radosti, jer je znao da je to za Tomasa Larkina divovski korak, te sam sebe još jednom podsjeti na to da ne djeluje licemjerno. - Radi se o slijedećem, oče. Ja sam stvari prokleto pokvario. - Thomas oblizne usne i uzdahne na irski način. - Htio bih nešto popraviti prije, dakle, prije nego što dođe moje vrijeme. - Što popraviti, Tomase? Larkinove se oči ovlaže. - Mislim da sam čak i ja došao u međuvremenu do spoznaje da se Conor neće vratiti. Prošlo je vrijeme da sam sebe zavaravam. Treba nešto promijeniti. Vidite, umiješao sam se u život svojih sinova, i to je urodilo strahotom. To što vam želim sada reći mora ostati strogom tajnom. - Možeš se pouzdati u to, Tomase. - Često imam vrtoglavicu. I napadaje kad gotovo ništa ne vidim. Uspio sam to zatajiti pred Finolom i Fergusom O'Neillom. - Ne misliš da bi trebao potražiti dra Cruikshanka?

- Ah, to nije tako važno. Što se sa mnom mora dogoditi, dogodit će se. Važno je da se isprave greške. Želim da se Liam vrati kući i da on dobije zemlju. Biste li mu u moje ime napisali pismo? Otac Cluny se nespretno podiže, jer je bio težak čovjek, nespretan i slab. Promatrao je Tomasa koji je i dalje zurio u zemlju. - A što će biti s Brigid? - upita svećenik. - Radim sve to i zbog nje - odgovori Tomas. - Finola će me jamačno nadživjeti, a ona tog mladog McCrackena nikad neće prihvatiti. No ako se Liam vrati i preuzme imanje, morat će Brigid odbaciti nade da će ga naslijediti. Prištedio sam nekoliko funti, a Conoru dobro ide u Derryju. Zajednički bismo morali smoći toliko da Brigid i njezinom momku platimo put preko oceana, da se mogu uzeti i otići odavde. Otac Cluny se trudio da slijedi zamisao. Zvučalo je jednostavno, a ipak... - Ne znam, Tomase. To je smion plan. Toliko toga može zapeti. - A što da drugo učinim, oče? Svećenik nije bio baš dosjetljiv čovjek i tako ne uzmogne predložiti ništa bolje. - Napisat ću za tebe pismo Liamu. Neće škoditi, a možda će čak ispasti kako valja. - To je lijepo od vas. Volio bih biti tamo u Novom Zelandu kad mu njegov svećenik bude čitao pismo. Bit će sretan. Tomas nesigurno ustane i u tom trenutku spozna otac Cluny koliko se njegovo stanje pogoršalo, kako se pred njegovim očima postarao. Tomas umorno pogleda stazu koja je vodila gore k tresetištu, k lopatama što su vječno čekale. Neprestano se uvjeravao da će nekako izdržati dok se Liam ne vrati kući, tad će se možda moći malo odmoriti. - Htio bih pokušati da se zbližim i s Daryjem - reče Tomas. - Vi ga vidite mnogo češće nego ja. On je dobar dečko, znate, usprkos nekim problemima u njegovom odgoju. Jasno mi je sad da će postati dobar, vrlo dobar svećenik. To neočekivano priznavanje Crkve čudilo je oca Clunyja, koji je Tomasa promatrao sumnjičavo. Tomas je htio još nešto reći, no zapne, i obojica su stajala zbunjeno šuteći. Naposljetku Tomas svojom odlukom prekine šutnju. - Ima još nešto - reče. - Sjetio sam se toga dok smo govorili o Daryju. Ne znam kako da vam to kažem, oče, ali ako se sa mnom nešto dogodi... pa, pokušat ću to reći drukčije. Finola je morala svoj život dijeliti sa mnom, i premda već dugo među nama nije baš sve u redu, nekoć smo se divlje i jako voljeli. Najmanje što mogu učiniti za tu ženu koja je dijelila moj krevet jest da potražim oprost. Uradit ću to zbog njezinog duševnog mira. Dakle da znate, ako obolim, možete to obaviti smjesta. - Tomase Larkine, ti mi ne govoriš istinu. - Ne, ne, to je cijela istina - uvjeravao je Tomas. - Nema drugih razloga da tražiš oprost? - Pa, želio bih biti pokopan uz Kiltyja. - Žao mi je, Tomase, u takvu se pogodbu ne upuštam.

- Slušajte, oče, vi ste svećenik. Dužnost vam je da mi podijelite oprost. - Ja ću ti ga dati, ali ovdje i sada, i ti ćeš ostatak svojeg života marljivo dolaziti u crkvu. - Ah, oče Cluny, svi ste vi jednaki. Nemojte pokušavati od mene stvoriti uzor. - Znaš da to ne bih učinio. - Zašto mi onda ne date oprost neposredno prije pomasti? - Prvo, nisi mi rekao svu istinu zašto tražiš oprost. A drugo, neću da Conor na mene onako bjesni kao što si ti bjesnio na oca Lyncha na Kiltyjevu pogrebu. Tomas počeše bradu i zagunđa. - Shvaćam što mislite. - Dakle dobro. Od sada ćeš redovito dolaziti na misu. Neću da mi župljani iza leđa šapću kako sam te na smrtnoj postelji primorao. - Da, da. Shvaćam. Ja ću o svemu još promisliti. - Svakako, nema žurbe. Dakle, ako večeras dođeš k meni, napisat ćemo pismo Liamu. DEVETO POGLAVLJE Conor je onesviješten tresnuo o tle. Dok je Cooey Quinn utrčao uz bolničare s nosilima na igralište, uzbuđenje gedalaca bilo je na vrhuncu. Pet zadahtalih bolničara podigoše Conora i poprijeko baciše na nosila, tako islužena da su se smjesta polomila i Conor tresne na zemlju. Prema Cooeyjevim uzbuđenim uputama, bolničari zgrabe Conora za ruke i noge i odnesu ga izvan linije. Mick McGrath, koji je bio upleten u sudar, puzao je na rukama i koljenima, stenjući. Dva igrača ga zgrabe ispod pazuha, odvuku s polja i ispuste pokraj Conora. Mick pokuša ustati, no sruši se licem u prašinu. - Nastavi igru! - poviče linijski sudac nadglasavajući opće uzbuđenje. - Za majku Božju! - urlao je Cooey, gurajući svojim najboljim igračima naizmjence pod nos mirišljivu sol. - Probudite se, momci! Probudite se radi Cooeyja, hajde! Prokletstvo, maknite se svi odavde, dajte mjesta! Mick s mukom rasklopi oči i zaokruži glavom u kojoj je tutnjilo, da bi je razbistrio. Cooey ga pljusne. - Tko sam ja? - upitao je. - Pucaaaj! - poviče Mick. - Pucaaaj! Od tutnjave nogu zadrhti zemlja kad se igra premjestila opasno blizu ozlijeđenim igračima. Cooey stane ispred njih, zamaše uzrujano rukama da još ne pregaze njegove dečke. Igrači odjure u drugom smjeru. Mick se polagano pribirao, staklenih očiju. Trudio se da okupi krv u ustima, ispljune je zajedno s jednim zubom, zatim se zagleda u Conora i postupno shvati što se odigralo. Uskoroje i Conor reagirao na mirišljivu sol. Oslonio se na laktove. Obojici izliše u lice vedro vode. Cooey je skakao na aut-liniji amo-tamo, prijetio šakom

funkcionarima, urlao svojoj oslabljeloj momčadi, proklinjao protivnika, zatim se vratio Conoru i Micku preklinjajući. Poslije nekog vremena Conor se uspravio i još pravodobno povukao Micka za dres uvis da vide kako su Strabane Eagles Bogsiderima dali čisti gol i prešli u vodstvo. Doktora Aloysinsa Malonea provedoše kroz gužvu. On na vrhovima prstiju zaviri u oči Conoru a potom Micku, postavi im nekoliko pitanja, na primjer, protiv koga igraju, kako im se zovu braća i sestre, a kako suigrači te na kraju pitanja iz katekizma. U međuvremenu je kvrga na Conorovoj glavi natekla kao jaje, a oko se smanjilo u prorez. U odsutnosti glavnih igrača Bogsidera Strabane prijeđe u žestoki napad. - Hej, Mick - reče Conor - što kažeš? Mick se osmijehne, a krv mu je štrcnula iz usta. Obojica otkaskaju natrag na igralište, a gledaoci zaurlaju kao poludjeli. Cooey je plakao od sreće i istodobno vikao neka se čuvaju. Bogsideri se ohrabriše i okupiše, ali susret završi neriješeno. Bar Nicka Blaneyja više je podsjećao na klaonicu nego na krčmu. Sportaši i igrači bili su raspoloženi i pozdravljali se međusobno prije GAU banketa u proslavu finala momčadi iz Derryja. Cooey Quinn se posluži laktima da prodre do Conora i Micka vodeći za sobom nekog otmjenog gospodina. Cooey je bio smrknut kao da ga je potražila vila smrti. - Ovo je Derek Crawford - reče nesretno. - Želi s vama razgovarati. Kicoš je bio snažan čovjek, kvrgavih ruku, a po tragovima na licu moglo se zaključiti da se prije i sam bavio nekim borbenim sportom. - Možemo li otići nekamo gdje ćemo biti sami? - upitao je. Probili su se polagano iz Blaneyjevog lokala, pri čemu su igrače uvijek iznova tapšali po leđima, i pošli niz ulicu do Conorove nanovo izgrađene kovačnice. Conor otpusti noćnog stražara i prione liječiti Mickova natečena usta. Derek Crawford se osvrne po radionici i osloni nogu na jedan niski nakovanj. - Sjajna igra - reče. - Da li vam je Cooey rekao tko sam? - Nije. - Derek je menadžer East Belfast Boilermakersa - reče Cooey. Spominjanje najbolje ulsterske ragbijaške momčadi postiglo je željeno djelovanje. Bio je to klub Weedovih brodogradilišta i čeličana, jedina profesionalna momčad u Irskoj, gotovo toliko slavna kao i sam nacionalni tim. - Odmah ću prijeći na stvar, momci - reče Derek Crawford. - Ja sam na proputovanju kroz pokrajinu u potrazi za novim talentima. Već imamo pod ugovorom tri igrača iz nacionalne momčadi, iz momčadi koja je pobjedom nad Škotskom, Engleskom i Walesom preotela za Irsku majstorstvo od Velike Britanije. Nepotrebno je reći da Amaterski savez zbog toga viče i bjesni, a isto je nepotrebno reći kakvu ćemo momčad na taj način iduće sezone poslati na teren. Pozivam obojicu gospode na pokusnu utakmicu u Belfast. Kladim se da obojica mogu izboriti mjesto u momčadi. - Sveta majko Božja - promrmlja Mick kroz natečene usne. - Mi nismo ragbijaši - reče Conor.

- Svatko tko umije igrati gelski, mi to zovemo, češnjak*( Engleski gaelic (gelski) i garlic (češnjak) u izgovoru su vrlo slični.) - Crawford ušuti čekajući smijeh može naučiti i ragbi. Imamo klub juniora, više-manje amaterski, ali vi imate sve uvjete da još prije kraja sezone igrate u momčadi Boilera. - Sveta majko Božja - ponovi Mick. Derek Crawford slikao im je zapanjujuću sliku. Neizostavno će dobiti posao u brodogradilištu, uz najmanje funtu plaće tjedno, i još deset šilinga (ispod stola) po utakmici dok igraju u juniorima. Kad kasnije prijeđu u prvu momčad, dobivat će funtu po utakmici i premije za pobjedu. Mick, kojem se glava od sudara nije još oporavila, gotovo je pao od velikodušne ponude u nesvijest. Crawford bez stanke nastavi sa svojim hvalospjevima, kujući u zvijezde odlučnost sir Fredericka da ima najbolji klub na svijetu. Na kraju je još uslijedio oduševljeni opis godišnje turneje momčadi po srednoj Engleskoj... u privatnom vagonu ekspresnog vlaka »Red Hand«. Conor je šutio. Covey je bio potpuno uništen. - Ah, to je sjajna ponuda - reče Mick. - Da, a što je s katolicima u brodogradilištu? - dobaci Conor otresito. - Kad se radi o Boilermakersima, postoji samo jedna vjera: pobijediti. Gotovo polovica naših momaka su katolici. Ja osobno ništa ne polažem na to posrano sektaštvo, i dokle god ste u momčadi, imat ćete pristojan posao i neće biti nikakvih problema u brodogradilištu. Osim toga, ako nekoliko godina dobro igrate, budućnost vam je osigurana. Sir Frederick daje mojim momcima uvijek velikodušnu otpremninu. Conor ščepa Micka za rukav prije nego što je stigao dati pristanak. - Moramo još o tome razgovarati s Cooeyjem - reče. - Svakako, dečki. Bit ću do sutra ujutro u Donegal Houseu. Nemojte, za ime svega, dopustiti da vam ta sjajna prilika izmakne. Bila bi to užasna pogreška. Na banketu u svečanoj dvorani Celtic Halla dva igrača Strabane Eagles i Mick i Conor od Bogsidera bili su izabrani u momčad grofovije Derry, koja će igrati u prvenstvu Irske. Bacanjem pismo-glava odlučeno je o treneru: izbor pade na Cooeyja Quinna, a njegov suparnik bude imenovan pomoćnikom. Dok su ostali igrači bili u najboljem raspoloženju, kako se pristoji na slavlju obiju momčadi grofovije Derry, Mick i Cooey su sjedili kao da su im sve lađe potonule. Mračno su šutjeli i izmjenjivali natmurene poglede sve dok se dvorana nije ispraznila, jer je uskoro polazio zadnji vlak za Strabane, pa je ostalo samo nekoliko ljudi. Conor kimne ocu Patu koji zatvori vrata kad se i posljednji pivopija udaljio. Mick htjede umaći, ali ga spriječiše. - Neću ostati niti govoriti dokle god se Cooey prema meni odnosi kao prema kakvom podlom izdajniku. - Upravo to i jesi - odvrati Cooey. - Zar možda nisi čuo večerašnje govore ili riječi oca Pata o značenju naših igara? Ogledaj se malo po ovoj dvorani, Mick McGrath, pogledaj, molim te, slike na zidu. To znači, čovječe, da mi naše igre u našoj vlastitoj zemlji igramo i ne idemo van da igramo britanske jebene igre... oprostite mi na tim riječima, oče, ali ja sam potpuno uništen.

- Glupost! - reče Mick. - Glupost, tako? Zar nije dovoljno zlo da vrijeđaš ideale na kojima je utemeljen GAU? Ne, ti moraš kidnuti od svojih drugova kad imamo šansu da osvojimo prvenstvo Irske! To je gola izdaja, i ti to znaš. - Razbit ću ti glavu! - protisne Mick kroz natečene usnice. - Polako, polako - reče otac Pat. - To je bilo malo preoštro, Cooey. - Mislite? Trebali ste čuti tog slatkorječivog Dereka Crawforda. On je vrbovao i ona dva igrača Strabane Eaglesa i bogzna koliko iz momčadi grofovije. Govno je njemu stalo do nas, oprostite oče. Molio sam ga da svoje ogledne utakmice odgodi dok ne odigramo finalne susrete, no mislite da bi on to učinio? On naveliko obećaje i nudi zaposlenja koja nikad nećete vidjeti. - Provjerio sam njegove tvrdnje, Cooey - reče otac Pat. - Oni su profesionalna momčad i ne mogu zimi održavati pokusne utakmice, to je jasno. On ne bi dao Micku povratnu kartu za Belfast da ne misli ozbiljno. - Karte ga ništa ne stoje. Željeznica pripada njegovu šefu. - Šuti, Cooey! - reče otac Pat oštro. - Što ti misliš, Conore? - Mene se to ne tiče, ja ne mogu iz Derryja - reče Conor. - Hvala Bogu da postoji netko tko je još lojalan -primijeti Cooey. - To nema veze s lojalnošću - reče Conor. - Imam radionicu, ne mogu otići. - A što je sa mnom? - upita Mick molećivo. Conor slegne ramenima. - Hajde, Conore, odgovori mu - reče svećenik. - Zamišljao sam da će Mick za godinu-dvije postati poslovođa u kovačnici, ali kad bih s njim govorio u četiri oka, rekao bih mu da radije ode odavde. Mislim da bi trebao otići, Mick. Ako se ne uspiješ kvalificirati za Boilermakerse, možeš se uvijek vratiti k meni. Cooey Quinn problijedi. Zbijenom, krivonogom Cooevju bilo je trideset i sedam i prošao je dob kad se čovjek zanosi sanjama. Njemu u njegovo najbolje vrijeme ne bi nitko bio ponudio pokusnu utakmicu kod Boilermakersa. Gelski nogomet? Igra za siromašne dečke na kamenitim, korovom obraštenim terenima za šaku penija. Krčma puna dojučerašnjih junaka koji neumorno piju. Cooey će i dalje razvoziti bačve piva, a njegova žena i djeca rintat će u tvornici košulja dok ne isele ili ne umru. A ipak su Bogsidersi bili sve čime se ponosio. Ne, jedino što je imao u životu. On, Cooey Quinn, otkrio je Micka i Conora i od njih napravio igrače. On im je dao njihov irski identitet, koji su, čini se, već pri prvoj ponudi nekog tuđinca bili spremni odbaciti. - Kako to, oče Pat - zarežao je Cooey - da svaki put kad u Derrvju imamo čovjeka koji nešto vrijedi taj odavde ode? - Jer u Derryju čovjek u najboljem slučaju može stići gornju razinu stagnacije. Cooeyja je sve to porazilo, a Mick McGrathu, bilo je to s jedne strane smiješno zbog njegovih o usta, ali više od svega žalosno, jer je suze prolijevao , snažan mladić koji je malo kad plakao. Conor ga pokuša utješiti, ali ga Mick odgurne, okrene lice zidu i udaraše šakom o nj. - Gledaj što si postigao, Cooey! - otrese se Conor. Mick se naglo okrene.

- Pogledajte me, k vragu! Uskoro će mi biti trideset, a dok Conor nije otvorio kovačnicu, radio sam za cijela života samo dvije godine. Zaboga, moram barem pokušati. Ti nemaš pravo da me uvjeravaš da sam podli izdajnik. - Cooey Quinn - reče otac Pat - ovdje se slama dovoljno snova. Ne smiješ čovjeka koji ima izgleda na uspjeh priječiti da doživi jedan sunčan dan. - Što je s mojim snovima, oče? - upita Cooey. Osvrnuo se i promotrio fotografije sirovih igrača. Za trenutak vidio je sebe na jednoj snimci, kao što je često činio kad je sjedeći na kolima slijedio svoje misli. Tu je bio, njegova fotografija visila je na zidu, veća od svih ostalih, a kraj nje uramljen izvještaj o njegovom junačkom djelu. COOEY QUINN, objavljivao je naslov belfastskog »Telegrapha«, SLAVNO LIJEVO KRILO BOILER-MAKERSA VLASTORUČNO S TRI POGOTKA POBIJEDIO BRIGHOUSE RANGERSE. PRODOR NAJSLAVNIJEG RAGBIJAŠA IRSKE! COOEYJA QUINNA POZDRAVLJAJU TISUĆE! COOEY QUINN, IME KOJE ĆE UĆI U ANALE! Prišao je Micku s leđa i bocnuo ga u rebra. - Kako je Conor već rekao, ovdje si uvijek dobrodošao. Naprijed, Mick, hajdmo prijeko u Donegal House da porazgovorimo s tim Crawfordom. Otac Pat i Conor krenuše automatski prema gostionici Nicka Blaneyja, boreći se protiv oštrog vjetra. - A ti, Conore? - Ne znam, oče. Neće se na ovom završiti, zar ne? - Bogside nam prije ili kasnije nameće svoju volju, ali i on pripada Irskoj. Možda je on Irska. Odlazili su jedan za drugim svi momci koji su imali imalo petlje, jer se nisu htjeli zadovoljiti gornjom razinom stagnacije. Pisma Seamusa O'Neilla bila su kanali u ogledni svijet. Izazivala su ga. Nastojao je sačuvati poziciju, koju je stekao, ali su ga vanjske okolnosti u tome ometale. Redovi napola ruševnih straćara, prljave ulice,uzaludan trud da ne propadnu, očaj koji je zagorčavao životni polet. Njegov vlastiti uspjeh ga je tištio, a svaki novi dokaz tog uspjeha samo je još više dodavao težini mlinskog kamena. Mick će dobiti priliku i možda se vratiti dovoljno slavan da se doživotno sunča u tom sjaju. Je li Derry doista cijela Irska? Je li on kraj puta? Stao je na časak i zurio u kovačnicu, u novu građevinu od cigle podignutu mučnim radom. - Jesi li to ti, Conore? - poviče učenik koji je bio na straži. - Da. - Dobro je da si došao. Kad je ušao, pritrči mu sestra i zagrli ga. - Moraš k ocu! - poviče u plaču. DESETO POGLAVLJE Ne samo da je Ballvutogue bio malen, već su s njega otpali svi tragovi protekle ljepote. Selo je preko noći osijedjelo, traljavo od starosti. Čak je i

protestantski dio sa svojim velikim seljačkim gospodarstvima odavao znakove propadanja. Conor Larkin uspinjao se polagano od seoskog trga stazom svojega djetinjstva - poražen time koliko ga je sjećanje varalo. Kapci na nacionalnoj školi bili su zatvoreni. Kovačnica gospodina Lambea nije bila veća od trećine njegove vlastite, puna nespretno izrađenih alata, a vodio ju je došljak s druge morske obale. »Vješala« su polagano umirala. Doley McClusky se toliko postarao da je Conora neko vrijeme ispitljivo mjerio prije nego što ga je prepoznao. Brigid je zahtijevala da Conor prvo svrati k ocu Clunyju. Svećenik mu reče neka se spremi na drastičnu promjenu na svom ocu i zatim izvadi jedno pismo. - Ovo je došlo kao odgovor na pismo što sam prošle godine napisao za Tomasa. Kao što vidiš, potrajalo je nekoliko mjeseci dok nije stigao odgovor. Nekoliko dana nakon što sam mu to pročitao naprosto se srušio na polju. Kad je Conor rasklopio pismo, otac Cluny napusti sobu. Christchurch, Novi Zeland 3. svibnja 1898 Tata. Potrajalo je nešto vremena dok sam mogao odgovoriti na Tvoje pismo koje je stiglo prije više mjeseci, jer najbliži svećenik živi u Christchurchu, a to je daleko od mog mjesta stanovanja. Svećenik koji piše ovo pismo zove se otac Gionelli, Talijan je, ali katolik, i moli te da ga ispričaš zbog njegovog manjkavog engleskog. Odradio sam svoje putovanje na jednom velikom ranču nedaleko od Dunedina. Mislio sam da ću tamo morati ostati dvije godine, ali Conor mi je poslao novaca i tako sam kartu brzo otplatio. Počeo sam odmah štedjeti. Ovdje su uvjeti drukčiji, jer vlada traži dobre farmere i dobiva se zajam da možeš po niskoj cijeni kupiti zemlju. Kažem ti, drukčije je nego kod kuće. To ne vjeruješ, je li ? Ovdje ne samo da nema zemljoposjednika ili agenata nego nitko osim irskih doseljenika nije nikad čuo za zelenaše. Ljudi su ovdje većinom Englezi, ali se ne ponašaju kao takvi, jer su doista ljubezni. Čak se i s crnim urođenicima dobro slažu. Potkraj prošle godine uspio sam djelomice prikupiti novac za zemlju a za ostatak sam dobio, zajam. Znam da nećeš vjerovati, ali imam dvjesto četrdeset hektara i gotovo tisuću ovaca. Uspio sam sagraditi malu kuću, plaćati otplatu i samo za osam godina bit ću jedini vlasnik svoje farme. Ponekad me kraj podsjeća na Inishowen jer je tako zelen, ali zemlja je bolja i nema toliko ljudi. Nekih dvadeset i pet kilometara od mene stanuje jedna katolička obitelj. Englezi, ali dobri katolici, a imaju kćer imenom Mildred. Udvarao sam joj se i porazgovarao s obitelji. Vjenčat ćemo se čim obavimo striženje ovaca. Čudno je to: jer sad je svibanj, a počinje zima - ovdje je to obrnuto. Mildred je školovana u jednom samostanu u Aucklandu, i kad se uzmemo, pisat će češće u moje ime. Bio bih najradije zaplakao kad sam primio tvoje pismo. Tako sam ti zahvalan što si mi htio dati imanje, ali ne želim više otići iz Novog Zelanda.

Reci mami da svake večeri molim krunicu i večernju, a kad se oženim s Mildred, imat ćemo katolički dom - dakle zbog toga ne mora brinuti. Pozdravi mi sve moje stare prijatelje. Poseban pozdrav šaljem Brigid i Daryju. Conoru sam otplatio jedan dio novca i ponovno ću poslati poslije striženja. Prilazem nešto novca za tebe. Možeš ga na pošti promijeniti za irski novac. Tvoj sin Liam. Tomas je ležao u dubokom snu. Premda je Conor bio spreman na najgore, ipak ga je zgranulo ono što je ugledao. Oprezno je poljubio oca. Finolin stari neoženjeni bratić, Rinty Doyle, primljen je na imanje kao nadničar te je spavao u staji. Rinty je malo govorio, svima se uklanjao s puta i kao da je bio utjelovljenje doma koji se ruši. Osedlao je konja za Conora da ode u mjesto po dra Cruikshanka. Šećerna bolest, rekao je liječnik. Laboratorijski nalazi bili su ozbiljni. Bolesnikovo stanje izgledalo je bezizlazno, jer nije bilo lijeka koji bi poremećenu izmjenu tvari što je uništavala tijelo promijenio. Koliko je liječnik uspio ustanoviti, Tomas je obolio prije najmanje godinu dana, i bilo je pravo čudo što još nije pao u smrtonosnu komu. Moglo bi se Tomasa još godinama održavati na životu, ali bi ga za to trebalo prevesti u bolnicu u Derry i držati ga na točno propisanoj dijeti. Hvala Bogu, pomislio je Conor, on i Liam raspolažu s dovoljno novaca da to omoguće. - Morate znati - reče Cruikshank - ta je bolest zapravo neizlječiva, a bolesnik vrlo prijemljiv na infekcije, kojima se tijelo ne može oduprijeti. Za sada tvrdoglavo odbija da ode od kuće. - Što će se dogoditi? - upita Conor. - Postoji opasnost da oslijepi, izgubi koji ud, da oboli srce ili bubrezi. Tomas Larkin ne smije tako umrijeti. Nagovorite ga da ide u Derry. - Učinit ću što budem mogao - obeća Conor. Rinty Doyle skuha lonac čaja, dok je Conor sjedio uz oca. Rinty je bio miran sitan čovjek, spreman da radi za hranu i ležaj. Bio je prošao pedesetu, a još je bio dovoljno snažan da obavi prilično svakodnevnog posla i da zajedno s Brigid i Finolom održi gospodarstvo. Fergus i ostali seljaci brinuli su se da Tomasova polja budu obrađena. Kad se Tomas pomakao, Rinty tiho izađe. Tomas zamrmlja u snu. Conor otkrije pokrivač jer se otac oznojio. Njegove omršavjele ruke bile su pune čireva i osipa, dah mu je vonjao na aceton. - Conor? - Da, oče. - Jesi li to doista ti ili opet sanjam? - Ja sam ovdje, tata. - Oči su mi slabe. Daj mi ruku. Nekad snažan stisak sad je bio slabašan. Tomas prstima opipa Conorovo lice. - Kako je u Derryju?

Meni je dobro. - Jesi li već čuo za pismo što mi ga je poslao Liam? - Da. - Dvjesto četrdeset hektara ima, momak. Pa to je gotovo imanje kakvog baruna. Zar čovjek ne bi trebao od radosti zapjevati? A ti si doista dobar brat kad si mu poslao novac... Neprestano žeđam. Bi li bio tako dobar? Conor pomogne ocu da sjedne i podupre ga. Tomas je od napora pri gutanju podrigivao. - To je od bolesti. Moja crijeva već su posve zarđala od tolike vode koju popijem. - Tomas prikupi snage, silio se da vidi i da se smješka. - Vjerojatno znaš da je Finola uzela u kuću Rintvja Doylea. - Da. - Dobar je to stari momak, ali nisam mogao zamisliti da bi muško čeljade bilo spremno da mu žena zapovijeda i da do kraja života spava u staji. Ah, ta što to pričam. Pogledaj mene. Preživio sam veliku glad, da bih pokleknuo pred ženskom bolešću. - Samo naprijed, tata! U novom stoljeću oni će sušiti sijeno, a ti ćeš ih promatrati. Ako budem htio, rekoše njegove oči sinu. Popio je još malo i onda nastavio sa svojim mislima. - Prije nego što me skrhala bolest vidio sam na polju nešto strašno. U Ballvutogueu su ljudi njegova gospodstva iskušavali jedan parni stroj. Možeš li zamisliti da parni stroj ore zemlju? Obavljao je posao dvadesetorice, a rekoše da će moći raditi i druge poslove. - Nećeš nikad doživjeti da stroj ogrne krumpir - umirivao ga je Conor. - Da, ali stroj koji obavlja ljudski posao! Možda upravo u pravo vrijeme odlazim s ovog svijeta. Što to zapravo znači? - To ti ne mogu reći - šlaga Conor, koji je s Andrewom Ingramom satima o tome raspravljao. - Mislim da znam - prošapta Tomas. - S vremenom će nam doći kraj. - Kako to čovjek može reći? - Kako čovjek može nešto drugo reći? - odgovori Tomas. - Kad jedan stroj obavlja posao dvadesetorice, tad devetnaestorica moraju napustiti zemlju i odseliti u grad. Oni koji odu u grad neće sami proizvoditi sukno, graditi svoje kuće ili sijati hranu. Morat će sve kupiti i zato raditi u tvornicama za drugim strojevima koji proizvode stvari što oni moraju kupiti. Žalosno je, ali strojevi na selu za nas su mrtvačka zvona. Nestat će svega za što smo se borili. Stroj će postići ono što glad i Britanci nisu uspjeli zajedno. A gradovi će biti veći, ružniji i prljaviji. - Previše govoriš, tata. Izmorit ćeš se. - Tri sam godine čekao da govorim, a ako budem još čekao, morat ću to obaviti na nebu. Conore, moram ti reći nešto jako važno. - Što, tata? - Otac Cluny je pobožan čovjek i inače u redu. Postao je uz Fergusa mojim najboljim prijateljem... Conore... Conore... zatražio sam oprost.

- Doista, oče? Jesi li siguran? - Da. Na kraju životnog puta gledamo drukčije na sve. Conor se osvrne po maloj spavaonici u kojoj se rodio on i njegova braća. Otvorio je prozor da pusti unutra svježeg zraka, a novi čipkasti zastori, koje je Finola objesila, zalepršaše u sobu. - Zašto, tata? - Nisam ocu Clunyju rekao cijelu istinu - objasni Tomas. - On mora poslije moje smrti živjeti dalje, i ja ga nisam htio još više opteretiti. - Zašto, tata? - Dužan sam to svojim susjedima. Zajedno smo došli na svijet i zajedno smo živjeli. Bilo je i malo radosti, no za one koji su ostali jedno razočaranje za drugim. Svi oni umiru. Ako im sad mogu pokazati da sam pronašao put k Bogu, ostavljam im baštinu, nešto za što se mogu prihvatiti. Možda će im to malo olakšati da izdrže do kraja... Ne mogu ih ostaviti same, bez nade... - Razumijem te, tata, ali slušaj me, nećeš ti tako brzo od nas. Kunem ti se. - lan Cruikshank je fin čovjek, doista fin čovjek, ali ne umije vješto lagati. A kad smo već pri tome, neću u bolnicu u Derry, hvala lijepo. - Ali ti moraš. - Ne idem ni u kakvu bolnicu u Derry, hvala, ne. Conor ga uzme za ruku. - Ne znam što ti je Cruikshank rekao. Ti nisi bolestan kako misliš. Tebi je još gore. - Zaboga, dečko, zar misliš da ne znam kako je sa mnom? - Onda nemoj dizati toliko prašine oko toga! Bit ću uz tebe u Derrvju i dolaziti svakog dana. - To bi svakako bilo privlačno. - Dakle, doći ćeš? - Ah, Conore, kako možeš željeti, da tvoj otac ode u mračni bolnički zatvor?! Ne mogu napustiti svoju zemlju ni svoje prijatelje. - Ne, prokletstvo, saslušaj me. Ako ne dođeš u Derry, znaš li kako će to svršiti? Propast ćeš, tvoje oči, tvoji nožni prsti, tvoje šake, tvoje srce. Želiš li to? Conor je tako drhtao da je izgubio dah i glas ga je izdao. - Neću da to doživim! Tomas ispruži ruku prema njemu i opet se osmijehne. - Pogledaj ga, trči naokolo poput kokoške koja je upravo snijela jaje. Znaš da ne mogu otići. Ti to znaš, zar ne, dečko? - Da - reče Conor plačući - znam. - Onda je stvar svršena. Možeš li neko vrijeme ostati ovdje? - Mogu, oče. Tomas ne reče više ništa. Smirio se. Iz strogih naputaka dra Cruikshanka znao je da bi za njega bilo pogubno kad bi pio alkohol. Pao bi u komu iz koje nema povratka u život. Tomas je za takvu mogućnost sakrio pod strunjaču pola litre viskija. Odlučio je primiti oprost i tad se otrovati, jer samoubojstvo je bilo težak grijeh. Vjerojatno će dugo ostati u čistilištu, tamo će tada moći razlučiti stvari i braniti svoje stanovište. Ali za sada se time nije morao baviti, jer Conor je bio uz njega i tu će ostati.

Dani su prolazili. Conor i Dary bdjeli su uz Tomasa i za tih dugih sati Conor je pričao svojem bratu očev i djedov životopis. Dary je odavno shvatio zašto je između njega i oca takav jaz, no usprkos tome volio je Tomasa i uvijek je vjerovao da je on sam tome kriv. Sad se ljubav i snažna obiteljska povezanost, koja je ranije Larkinove činila neranjivima, ponovno probudila. Isprva je Tomasov oprost rastužio Conora, no zatim se primirio. Bio je s ocem Patom vrlo prisan i upoznao je drugu vrst svećenika, svećenike u Bogsideu, svećenike koji su tajno djelovali u Gelskom savezu. Njegova mržnja prema Crkvi uglavnom se ublažila. Otac Cluny, uvijek pri ruci Tomasu i spreman da ga utješi, pridonio je atmosferi popuštanja. Naposljetku se Conor pomirio s očevom željom, no sebi je prisegnuo da on to nikad neće učiniti. Ubrzo je uočio pritajenu borbu između Brigid i majke, jer se Finola gotovo jednako tragično promijenila kao i Tomas. Potpuno se prepustila strahovanju da su vile opsjednule Brigidin razum te da danju i noću kuju spletke kako da joj otmu zemlju, a nju bespomoćnu otjeraju. Kad je Tomas bio budan, nikad nije propuštao spomenuti da mora Brigid i Mvlesu pomoći da odu iz Ballyutoguea kako bi iskupio nevolju koju je nanio svojoj djeci. Conor je o tome započeo razgovor pred ocem Clunyjem, no svećenik se nije izjasnio, jer se s jedne strane bojao da ne povrijedi ispovjednu tajnu, a s druge da ne potakne pogrešnu odluku. Jednog jutra, dva tjedna po dolasku, Conor opazi kako se Brigid otputila prema normanskoj kuli, sastajalištu s druge strane mosta, koje je poznavao iz svojeg dječačkog doba. Prepustio je stražu uz bolesnika Daryju i krenuo sa sestrom. Brigid je u nervoznom očekivanju šetala gore-dolje. Conor se došuljao mostom i neočekivano iskrsnuo pred njom. - Sve je u redu - rekao je. Ona se obazrela kao uplašena košuta spremna na bijeg i brzim koracima krenula k mostu. Conor je na pola puta ščepa za ruku. - Smiri se, djevojko! Želim ti pomoći. Hoću tebi i Mylesu pomoći da se uzmete. - Ne možeš samo tako jednom u tri godine banuti i svakom odrediti kako da živi - odgovori ona. - Mi smo još uvijek jedna obitelj i ne smiješ vrijeme mjeriti kao minute na kakvom satu ili milje na oceanu. -Brigid pokuša proći mimo njega, no on ju je čvrsto držao. Pokušala je osloboditi ruke, a onda popusti. - Ja sam luda. Zar nisi čuo da sam luda. Vile su me opsjednule. - Mama je ta koja je izgubila pamet! Nastoji te uvjeriti da si poludjela. Ti si stoga tako nervozna i razdražljiva jer sebi uskraćuješ potpuno prirodne želje. - One nisu prirodne! - povikala je. - Grešne su i ja sam kažnjena. Conorova ublažena gorčina protiv crkve opet se prometnula u ljutnju i negodovanje. Protisnuo je nekoliko kletvi, udarajući šakom o dlan, onda ščepa sestru koja je jecala i protrese je.

- Ti si prirodno, čestito, zdravo ljudsko biće s prirodnim, čestitim, zdravim željama dvadesetogodišnje djevojke. Želiš ljubiti svog momka. Želiš spavati uz njega. U tome nema ništa grešno! - To ne mogu slušati! Ni plač u snažnom bratovom zagrljaju, ni želja da povjeruje njegovim riječima nisu uspjeli okrznuti svetu tvrđavu građenu dva stoljeća koja isključuje razbor, a zadržava osjećaj krivnje. No barem je prestala plakati. - Ti ne vjeruješ da sam luda, zar ne, Conore? - Ne vjerujem. Nisi luda. Smirila se, uzela ga za ruku te se zajedno vratiše preko mosta prema golemom kamenu na kojem je tako često sjedila s Mvlesom. - Malena, moraš prekinuti tu igru s mamom. Ona je sada u takvu stanju da ne bi bakreni novčić zamijenila za zlatni. Uništit ćeš se ako tako nastaviš. Zaboga, zar želiš poći za Colma O'Neilla? - Colma ne mogu više podnijeti! - Ta i zašto bi? Imaš snažnog, zgodnog momka koji te voli, Brigid, a to vrijedi više od dvjesto hektara ovog kamenitog tla. Povest ću vas oboje u Derry i naučiti Mvlesa kovačkom zanatu. Brigid se odmakne i strese glavom. - Ne. - Zašto, zašto? Što možeš izgubiti osim podmukle igre sa starom ženom koja je izgubila razum? - Mrzim Derry - reče ona. - Tamo sunce ne grije. Ne ljubi te kao sunce u Ballyutogueu. Kad je tamo vruće, pali ti tjeme i topi mast s tijela. Poslije kiše u zraku nema svježine. Čovjek glavinja kao da su mu noge upale u ilovaču, a zrak nad Bogsideom tako je težak kao da dišeš u pješčanoj oluji. Plašim se Derryja. Bojim se krijesova i bubnjanja prijeko uz obalu i ružnih tučnjava, svađa muževa i žena, njihove djece pune krasta i vječne bijede. Ah, ti želiš dobro, Conore, ali doći će dan kad ti ili Myles nećete imati posla, i on će stajati pod bedemom i kockati o penije, dok ja budem radila u tvornici košulja ili nekom čistila zahod, a iz Mvlesovih očiju nestat će štovanja i muškosti. Conor objesi ruke. Bože moj, pomislio je potišteno, Bože moj, kako ima pravo! Ponovo joj je prišao s leđa i položio ruke na ramena. - Ako misliš da moraš živjeti na zemlji, nje ima u Novom Zelandu i više nego dosta, a tamo je Liam koji će vam obojima pomoći da uspješno započnete. No otiđite odavde dok još možete. - Ne, Conore. Možda ovo imanje nije bilo dosta dobro za nekog poput tebe, no bilo je dobro za tri pokoljenja Larkina, a tako mi majke Božje, ja sam jednako tako Larkin kao svatko od nas. Okrenuo ju je i uzeo njezino lice u svoje dlanove. - Zar bi tebi to toliko vrijedilo da izgubiš svojeg momka? - Zašto ne možeš razumjeti da nije svatko na ovom svijetu kao ti, spreman da bez straha ode u nepoznati mrak? Ja nemam poput tebe glavu za učenje, tvoj šarm koji osvaja ili tvoju snagu. Ja sam priprosto, staromodno čeljade. Volim svaki

kutak u našoj kući. Tu mi je mjesto. Plaši me svijet izvan Ballyutoguea. Htjela bih svake noći navući na se našu kuću i u nju se umotati. Conor lagano poljubi sestru u obraz, držaše je trenutak čvrsto, zatim se okrene i sam se vrati u selo. Ubrzo se pojavi Myles. Zaljubljeni se upitno zgledaše. - Sve sam čuo - reče Myles. - Ah, doista? - prošaptala je. - Možda Conor ima pravo. Ako odem u Derry, nekoliko godina odradim, uštedim novaca i naučim zanat, mogao bih se vratiti kao gotov čovjek. - Ne - odgovori ona - nitko se ne vraća u Ballyutogue. - Ah, Isuse - reče Myles - ta naš je položaj u kući beznadan. Sad je na meni red da iselim. Moja braća u Americi poslala su mi novac za put. Ne mogu dulje ostati, Brigid, ovdje nemam nikakvih izgleda osim da postanem kao Rinty Doyle. Znam, nisam tako jak kao Conor, ali neću da postanem ničiji nadničar. Zar ne uviđaš, djevojko, moram otići! Brigid se sve zavrtjelo. Napola se spustila na kamen, lice joj se iskrivilo, luđački pogled vrati joj se u oči. - Razgovorat ću s Conorom - reče Myles. - Otići ću s njim u Derry i učiti. Ako budem u Derryju, neću morati preko mora... moći ću te ponekad posjetiti. - Ah, Myles - naricala je - Myles, Myles, Myles... - Vidjet ćeš, uspjet ćemo. Za godinu - dvije bit će ovdje zemlje, a ja ću imati novaca da je kupim. Vidjet ćeš. Kad je Conor izašao iz kuće, Tomas je spavao. Ubrzo se probudio. Vidio je tek nejasne sjenke, a u njegovoj lijevoj nozi kljuvala je strašna bol. - Conore? - Conor je na tren otišao - reče Dary. - Ja sam uz tebe, tata. - Jesi li to ti, mali Dary? - Da, tata, zar me ne vidiš? - Kako ne - šlaga Tomas - samo su mi oči pune pijeska. - Bol je sijevala u njegovoj lijevoj nozi kao da ga tko prži usijanim žaračem. - Dary - zastenjao je - molim te potrči po oca Clunyja. Hoću s njim govoriti. - Da, tata. Kad je dečko odjurio, Tomas skupi posljednje snage i iskopa ispod strunjače bocu s rakijom. Conor je stigao do kuće istog trenutka kad je dr Cruikshank sjahao s konja. Stariji se seljaci primakoše bliže u pritajenom strahu, jer ako je Tomas Larkin doista umro, to ih je strašnom jasnoćom opominjalo da je došao i njihov čas. U sobi su svi klečali u tihoj molitvi. Finola, Dary i otac Cluny okružili su postelju. Conor i dr Cruikshank istodobno opaziše praznu bocu. Liječnik je podigne i oba muškarca razmijeniše kratak pogled. Kad je dr Cruikshank izašao iz sobe, Conor pođe prema staji. Ubrzo liječnik dođe za Conorom, dodirne ga po ramenu i obojica se udaljiše od kuće sve do potoka izvan sela. - Koliko još? - upita Conor.

- Nekoliko sati, možda dan ili dva. - Što se dogodilo? - Znao je da to znači kraj ako popije alkohol. Nedavno sam ga upozorio na to i ponovio upozorenje. Ali sumnjao sam da je sakrio bocu. - Zašto je niste pokušali pronaći? - upita Conor. - Mislim da poznajem Tomasa. - Dopustili ste, dakle, da počini samoubojstvo - reče Conor u iznenadnom bijesu. - Možeš li podnijeti istinu, mladiću? - upita liječnik. Conor ustukne dršćući. - Tvoj je otac jutros oslijepio. Moram sad k njemu da mu amputiram nogu. - Oprostite, doktore Cruikshank - prostenje Conor. - Ne boj se, mladiću. Obavit ću to što bezbolnije budem mogao. Conor je dršćući čekao dok dr Cruikshank nije otišao, zatim je bez cilja glavinjao naokolo, pao na koljena, zgrčio se u svojoj boli i povratio na stazu. - Tata! - povikao je u muci. - Tata! Šesnaest je dana ležao Tomas Larkin, Kiltyjev sin, u bunilu. Cijeli je Inishowen drhtao. Seljaci i Fergus O'Neill obolješe od straha kako će životu gledati u oči bez Tomasa Larkina. Njegovo snažno srce nije se htjelo predati, kao da odbija to što je sebi učinio. Sedamnaestog dana div se sruši. JEDANAESTO POGLAVLJE Činilo se da Caroline Hubble s godinama postaje još ljepša. Već deset godina ta je elegantna i očaravajuća žena, sad na pragu četrdesete, bila središte kulturnog života zapadnog Ulstera. Bračni par Hubble bio je trajna tema ogovaranja - Rogerovu društvenost smatrali su Carolininim majstorskim djelom, a Carolininu pitomost njegovim. Tvrdilo se da su oni neka vrst čarobnog para u kojem djeluje jedan duh u dva tijela u savršenom trajnom spoju. U uskom krugu irskog društva nije manjkalo prikrivenog kikota zbor njihovih dugih boravaka na egzotičnim mjestima, šaputanja o opijumskim orgijama i drugim ispadima daleko od puritanskog Ulstera. Prepričavalo se i o njihovoj lovačkoj kući u irskim brdima, koja je navodno bila opremljena kao fantastična erotična slika, i o skrivenim odajama u dvorcu uređenim poput šatora, obloženim zrcalima. Njihov je javni život ostao uzoran, njihov osobni život mučio je druge svojom zagonetnošću. Roger se učvrstio kao politički šef zapadnog Ulstera. U svojem poduzeću neumorno je nastojao na tome da se riješi neželjene zemlje i da se umjesto zemljoradnje preorijentira na stoku i lan te na ono što su njegove tvornice trebale kao sirovine. Niz obiteljskih sporazuma s Weedom učvrstilo je posjede, tako da je teško bilo reći gdje počinje Hubble a završava Weed i obrnuto. Njihove mjere bile su točno sračunate prema planu po kojem bi se Ulster otcijepio od ostale tri pokrajine ako bi se ostvarili irski zahtjevi za slobodom.

Iz braka potekla su dva sina i nasljednika: Jeremy, koji postade viscount Coleraine kad mu je otac naslijedio grofovski naslov, i Christopher, rođen godinu dana poslije Jeremyja. Bili su po prirodi posve različiti i dopunjavali jedan drugog - ispunjenje snova njihova djeda. Jeremy, miljenik sir Fredericka, bio je izdjelan od starog drva, pravi momčić iz kojeg će postati pravi muškarac. Christopher je od samog početka odavao Rogerovu promišljenost, tako da će njihova suprotnost stvoriti savršeni spoj za vođenje obiteljskog carstva. Kad je pitanje nasljednika bilo riješeno, smirila se i sir Frederickova neobuzdana strast za ekspanzijom. Sad mu je bilo više stalo da sredi i učvrsti posjed, usmjeruje ulsterski plan i odgaja unuke. Započeo je vlastitu kampanju da dobije titulu baruna. Izrađen je plan za podupiranje prikladnih dobrotvornih zaklada, posjećivanje odgovarajućih konferencija, sudjelovanje u pogodnim odborima i korisnim javnim funkcijama. Vidio je sebe kao baruna od Hollywooda, možda čak viscounta. Ovo posljednje nije uopće bilo tako nepristupačno. Zasluženo mjesto u Gornjem domu, prikladan zaključak, dužno poštovanje. O da, brundao je Weed zadovoljno, Caroline je po njegovu sudu dobro uspjela, njezin brak sjajno funkcionira, a Roger mu je bio poput vlastita sina. Obnova Hubble Manora potrajala je gotovo šest godina i navodno stajala tristo tisuća funti. Dvorac je postao dom kojem su se svi divili. Ipak, ostalo je još jedno čudovište: rešetka od kovanog željeza u Long Hallu. Bio je to trn u oku i neprekidni izazov. Dva puta je Caroline dovodila majstore, jednog iz Italije i jednog iz Njemačke. Talijan je morao, nakon što se s hvalisavim oduševljenjem bacio u težak zadatak, poslije više mjeseci ustuknuti pred tajnom rešetke i odustati. Kad je uz divlje kletve odjurio iz Ulstera, pronašla je Caroline Joachima Schmidta koji je uživao glas najznačajnijeg evropskog majstora za restauriranje umjetnina od željeza. No rešetka je odbijala odati svoje tajne i rugala se sustavnim napadima njemačkog majstora koji se služio historijskom logikom. Kad je Schmidt, poražen i kimajući glavom otputovao, Caroline je pala u napast da rešetku ukloni i nadomjesti je rešetkom od rezbarena drva. No time bi priznala poraz, a to joj nije dopuštala njezina tvrdoglavost naslijeđena od oca. Gary Eagan, novi učenik, gurne glavu izbuljenih očiju u Conorov ured i palcem pokaže u smjeru radionice. - Progovori, Gary - reče Conor. - Neka fina dama je vani. Došla u kočiji s kočijašem i slugom. Pita za vas. - Dobro, uvedi je. Rad u kovačnici zapne, svi su stajali zureći dok je lady Caroline Hubble sa suknjama podignutim od crna poda prošuštala kroz radionicu. - Gospodin Larkin? - upitala je s vrata. - Da - odgovori Conor i ustane. Osvrnuo se po dupkom punoj prostoriji. Gary, popni se u moju sobu i donesi dami jedan čisti stolac. - Ispružio je ruku, ali ju je opet povukao da ne uprlja lady Caroline. Gary zajedno s jednim pomoćnikom unese stolac, ali u uredu nije za njega bilo mjesta. Conor se zabrinuto ogleda.

- Da li bi vam bilo nezgodno da pođemo prijeko Nicku Blaneyju? Kod mene je tako pretrpano da polovica stvari stoji na cesti. - Nimalo. Kad ju je vodio kroz radionicu, rad iznova zapne. Conor zastane na vratima. - Danas nije O'Connellov rođendan! - poviče. Kod Nicka Blaneyja naruči kriglu pive i sherry za damu. - Htjela bih s vama razgovarati o jednom poslu - reče lady Caroline - ali najprije da se predstavim. - Samo seoska budala ne zna tko ste. Zapravo sam vas već jednom osobno susreo, ali mislim da me nisu predstavili. - Doista? Gdje? - Prošle godine na festivalu Shakespeareovih djela. Moja je radionica bila jedna od malih mecena, jednako kao što prilaže za koncerte i operne predstave. - Divno. A vi pripadate redovitim posjetiocima? - Da, svakako. Ne propuštam ni jednu predstavu. A u vašem pogledu čitam pitanje što jedan kovač može tražiti u koncertnoj dvorani, zar ne? Poznata je činjenica da je sv. Patrick bio Rimljanin koji je živio u Engleskoj, a naši su ga obalni razbojnici zarobili i odvukli u Irsku. Manje je poznato, ali isto tako istinito, da je i Shakespeare prije početka svoje karijere poduzeo tajno putovanje u Irsku da nauči pravilnu primjenu engleskog jezika. Moje se zanimanje za Shakespearea probudilo kad mi je shanachie ispričao ovu istinitu priču. - Ta nemojte, Larkine! - smijala se Caroline. - Vi ste strašni. - Pitanje nije kako to da ja poznajem vas, konteso, nego kako to da vi znate za mene? - Vidjela sam balkon koji ste za rođendanski dar izradili Andrewu Ingramu, a Andrew mi je pokazao i druge vaše radove. - Ah, to sam mogao misliti. A sad želite da dođem u Hubble Manor i vidim mogu li što učiniti s rešetkom u Long Hallu? Caroline se smješkala, zatresla glavom i priprijetila prstom. - No, konteso, vi ste u stanovitom smislu javna svojina, a kako se bavim kovanjem, čuo sam pripovijesti o rešetki. Već sam se pitao kad ćete se spustiti na dno i potražiti mene. Caroline je bila zatečena. Stajati na prijateljskoj nozi s umjetnicima bilo je jedno, ali posve je bilo drugo kad netko zaboravi gdje mu je mjesto. Ovaj se mladi čovjek vidljivo radovao njezinoj neprilici. - Recite, gospodine Larkine - odgovorila je namjerno odsječeno - jeste li uvijek tako drski? - Samo kad imam nešto što mušterija nužno treba. Znate, ne bih bio čovjek kad se ne bih ponosio što ste naposljetku morali potražiti ovdje u Derryju, usred Bogsidea, ono što u cijeloj Evropi niste mogli naći. Caroline je pomišljala na to da mu pokaže gdje mu je mjesto i da ode. S druge strane već je dovoljno dugo poslovala s majstorima a da ne bi znala da oni sebi prisvajaju umjetnička prava. Nije nikada uistinu pomišljala na to da bi jedan katolički Irac mogao pripadati toj kategoriji. Ta ju je prokleta rešetka mučila već

godinama. Zapravo nije niti vjerovala da je taj Larkin sposoban za nešto u čemu je Joachim Schmidt zakazao, ali sad je već sve pošlo tako daleko da je morala poduzeti još i taj posljednji pokušaj. - Mogu li vas sutra prije podneva očekivati u Hubble Manoru? - reče. - Žao mi je, konteso, moja radionica je zatrpana poslom. Ne mogu doći prije idućeg tjedna. Zašto je, do đavola, morao to reći, pitao se Conor. Znao je, dakako, da mu je kao jednom od grofovskih croppyja bilo zadovoljstvo da kontesi od Fovlea udijeli malu, zasluženu pouku, ali zar to nije bilo i zato što je ona ljepotica? Ili je bilo oboje? Caroline podiže čašu s dobro proučenom hladnoćom. Conor je znao da je već deset godina čekala i da je taj posjet bio njezin posljednji izlaz. Sad je razmišljala. Želi li on potvrditi svoju muškost, umjetničku ličnost ili uspostaviti osnovu buduće ravnopravnosti? Bio je lijep mladić i vjerojatno je to i predobro znao. Bila je tu i ta zapanjujuća stvar s njegovim nevjerojatnim kulturnim stremljenjem. Pa dobro, momče, pomislila je, neka ti bude. - U redu, dakle do idućega tjedna - reče. Golema brončana vrata Long Halla se rastvore. Conor pođe pun strahopoštovanja predvorjem do rešetke kao siromašan redovnik koji prilazi papi. Upitao je lady Caroline može li se dvorana bolje osvijetliti i postoje li kakve originalne skice rešetke. - Na žalost, crteži su uništeni u jednom od ratova -reče ona. - Imam samo planove arhitekta od posljednje restauracije dvorane i nekoliko tumačenja Joachima Schmidta i prije njega Tustinija. - Da, sve bi mi to moglo zatrebati. Volio bih da mi date visoke ljestve i otprilike sat vremena da to razgledam. Vjerojatno ću vam tada moći reći nešto razborito. Kad se Caroline povukla, Conor se upozna, kako se pokazalo pod rasvjetom, s nježnom kompozicijom iz kovana željeza. Svako zavareno mjesto bilo je pokriveno listićima i viticama - klasični primjer repoussé dekoracije. Od rešetke je sada preostala otprilike trećina originala. U punom sjaju bila je dvanaest metara visoka i jednako toliko široka. Pripadala je vjerojatno onim dvama ili trima najveličanstvenijim komadima koji su ikad iskovani, pomislio je. - Oh, Bože - prošapta Conor Larkin - oh, Bože, Bože moj. Dva sata kasnije lady Caroline se vrati praćena slugom koji je nosio poslužavnik s čajem. Nacrti, koje je prije toga poslala, ležali su rasprostrti na stolu s debelom hrastovom pločom, koji je Conor primaknuo rešetki. Njegovi crteži bili su pomiješani s ostalima. Bio se zadubio u njih kad mu je radoznalo pogledala preko ramena. Osjetivši njezinu prisutnost, dignuo je pogled, ispustio olovku i rekao nešto što je trebalo izraziti da je promatranje tog djela bilo neka vrst pobožnog doživljaja. Pogled mu je i dalje bio uprt u rešetku kao pogled zaljubljenog u obožavanu nagu ženu. - Tijou - rekao je - Jean Tijou.

U tom trenutku Carolinino očekivanje splasne. Nadala se da će se pokazati dostojnim njezinih potajnih očekivanja. Bio je tako samosvjestan. A sada se pokazalo da ne razlikuje između pravog majstora i vrlo dobrog plagijata. Ipak, trebalo je ostati milostiv. Bilo bi to loše ponašanje poniziti jednog katoličkog obrtnika. - Da, znam - reče ona. - Svi su mislili da je to Tijou. I Schmidt u početku. Na žalost to nije Tijouov rad. - Tijouov je - ponovi Conor uporno. Carolinino strpljenje bilo je na kušnji. Nije se htjela upustiti u neku dugačku raspravu o toj stvari. - To je nemoguće - reče. - Mi smo tu stvar istražili i uz pomoć jednog oksfordskog povjesničara. - Što mislite čiji je onda? - upita Conor. - Taj Jean Tijou bio je francuski protestant koji je prebjegao u Oranje u Nizozemskoj. Znamo da je oko 1690. došao s kraljem Vilimom u Englesku i da ga je Vilimov i Marijin dvor pomagao. Njegovi radovi nastali su između 1690. i 1710. Nema nikakvih podataka da je ikad došao u Ulster. - No došao je - prekine je Conor. - Gospodine Larkine, imamo pisma koja svjedoče da je ova rešetka iskovana oko šezdeset godina prije Tijouova vremena, a ta se pisma ne mogu opovrgnuti. - To nije točno - reče Conor kratko. - Sastavili ste pogrešne podatke. Kad je slegnula ramenima, Conor je stajao u gotovo odsutnom ushitu ispred rešetke. - Gospodine Larkine, htjela bih znati o čemu govorite. Conor se vrati k stolu, srkne čaja i zahvali joj na pažnji. Preispitao je crteže, črčkao je nešto, a kad mu se nešto od tajne rešetke otkrilo, odložio je olovku smješkajući se. - Daddo Friel je vjerojatno znao o ovom dvorcu toliko kao većina grofova koji su ovdje živjeli. - Hoćete li mi molim vas reći tko je Daddo Friel? - Tko je bio - ispravi je Conor. - Bio je shanachie, majstor u pričanju priča. Moj najbolji prijatelj i ja bili smo njegovi vjerni slušatelji. Znao nam je satima, čak i danima, pričati. - Zar vam je on rekao da su obalni razbojnici oteli Tijoua iz Engleske? Conor se nasmijao. - Ne zamjeram vam ovo - reče on. - No, ozbiljno, Daddove priče potvrdile su se kao nepogrešive kad su se ticale ovdašnjih opsada i buna. Caroline se nije mogla oteti dojmu da se na nju djeluje s ponešto irskog šarma, no bila je previše radoznala da bi prekinula razgovor i previše zbunjena u odnosu na samog Larkina; činilo se da je tako siguran u ono što govori. - U vrijeme seljačke bune 1641. godine - poče Conor- predvodio je grof od Foyle, kako znate, Cromwellove snage protiv ustanika. Jednom je opkolio pet stotina croppyja, doveo ih u Long Hali i zatvorio iza željezne rešetke. O mučenju, gladi i pokolju koji je uslijedio ne moram govoriti.

- Nikad nisam čula za takav slučaj - primijetila je. - Imam djelo britanskog historičara Wycliffa u dva sveska o buni u zapadnom Ulsteru; izdalo ga je prije godinu dana oksfordsko sveučilište. Njegovi izvještaji zapanjujuće su slični onima Dadde Friela. - Dalje - reče ona kratko. - Činjenica je da je rešetka postala omraženi simbol. Još i sada se u mojem selu govori kad majka hoće zastrašiti dijete: »Strpat ću te iza grofove rešetke!« Caroline se uspije osmjehnuti, ali se istodobno opomene da se ne da potpuno smesti. - Pri opsadi Derrvja 1690. napala je Jakobova vojska Hubble Manor. Glavni joj je cilj bila rešetka. Bila je potpuno uništena, kao i veći dio Long Halla i tadašnjeg dvorca. Dovde je, pomisli Caroline, narodna predaja kao povijest prihvatljiva. - Iz zahvalnosti za usluge Kruni poslao je kralj Vilim grofu u Hubble Manor Jeana Tijoua osobno da nadomjesti razorenu rešetku. Carolinina samouvjerenost je kopnila. Bila je zbunjena. Bilo je logično da je original razoren. Vremenski i povijesni dogođaji ukazivali su na to da je rešetka bila novijeg datuma no što je ona mislila i možda je doista potjecala od Tijoua. No u tu je priču bilo utkano toliko irske fantazije, a uz to se znalo da su shanachie umjeli sramno lagati. - Godine 1720. došlo je do kratkog lokalnog ustanka -nastavi Conor. - Long Hali je ponovno bio sravnjen, a kad se krov srušio, bile su dvije trećine Tijouove rešetke uništene. Preostalo je ovo što sad ovdje gledamo. - Gospodine Larkine, želite li time reći da je vaš shanachie u stvari čuo za Jeana Tijoua? - Ne po imenu, ali u prepričavanju tadašnjih buna neprestano se spominjao »Francuz«. Naše se selo uvijek ponosilo, i to je bila tradicija, da svećenik zapisuje dnevne događaje u župi. Poslije vašeg posjeta prošlog tjedna pošao sam u svoje selo i posudio svezak iz toga razdoblja. Pisan je gelskim, ali spominje se da je trideset naših ljudi otišlo u dvorac Hubble, kako se tada nazivao, da radi na obnovi Long Halla, gdje se podiže prekrasna rešetka od kovanog željeza pod vodstvom jednog Francuza. Caroline Hubble je šutjela. - Dijelim vašu sumnju, konteso - nastavi Conor. -Pojedini dijelovi pristaju jedni uz druge, ali konačan, uvjerljiv dokaz leži ovdje - reče pokazujući rešetku. Svaki umjetnik ostavlja tragove tipične za sebe, a na ovoj rešetki posvuda nalazite Tijoua. Ja to mogu jasno raspoznati, kao što i vi možete jednog impresionističkog slikara. Ta rešetka nije mogla biti izvedena šezdeset godina prije Tijouova vremena. Tad su radovi bili pregrubi, pregusti. Samo je on stvarao čipku od željeza i puštao da lišće leprša kao da ga vjetar tjera niz rijeku. Conor prelista nove planove za restauraciju, nađe što je tražio i rasprostre papir. Bile su to arhitektonske pojedinosti za pojačanje nosivih greda i temelja Long Halla, potrebne da bi se rešetka učvrstila.

- Napomena je na francuskom. - Da, novu obnovu dvorane izveli su Francuzi iz Le Ducove škole. - Da. Ne razumijem točno, ali zar to ne bi moglo značiti da su u razmacima od po metar pronađeni nosivi klinovi i druga učvršćenja koji nisu ni u kakvoj vezi sa sadašnjom rešetkom? Okrenula je planove i približila lornjon očima, zatim ga zapanjeno pogledala. - Da, to ovdje piše. - Zar ne biste iz toga zaključili da su ti klinovi morali služiti za držanje jedne starije rešetke? - One koja je u Cromwellovim ratovima razorena? -upitala je uzbuđeno tako da je, dakle, Tijou doista kasnije iskovao novu? - To je moj zaključak - reče Conor. - Gospodine Larkine, mislim da vam se moram ispričati. Bila sam vrlo skeptična. Kao što znate, ta je stvar doista vrlo temeljito istražena. - Eh, ali oni nisu imali Dadda. Sad je pitanje što da radimo? - Vjerujete li da biste mogli rešetku nadograditi potpuno vjerno ovome što je od nje preostalo? Conor zaniječe glavom. - Dođite, konteso, želim vam nešto pokazati. Prišli su tako blizu rešetki koliko su još mogli razabirati prostim okom, i on prstom prijeđe po sipki koja se sa zamahom uvijala u pužasti oblik i iz koje je naposljetku propupalo željezno lišće u neprestano opetovanom uzorku. - Na ovom mjestu možete svojim očima raspoznati gdje Tijou završava a gdje njemački majstor Schmidt počinje. Nije drukčija samo veličina alata i liva, nego se i sastav željeza mijenja. Stanovite vrste željeza, kao i ulja ili mramor, dobivaju od različitih sastojaka posve svojstven karakter. No najvažnija je razlika ipak u tome da se jedan majstor ne može poistovjetiti s drugim. Schmidt je sjajan, ali zar bi Cezanne mogao naslikati jednu savršenu kopiju Renoira? - Razumijem što hoćete reći - rekla je ponesena. - Tijou je morao znati da stvara majstorsko djelo poput svoje rešetke na bunaru u Hampton Courtu. Ugradio je stupice da se osigura da se od ove rešetke nikad neće moći izraditi duplikat. Kopija da, ali ne duplikat. Pogledajte, molim vas, te vitice u ovom ovdje kutu. Tijou je bez sumnje njihovu izradbu povjerio ljevorukom kovaču. A što se tiče ovog talijanskog pokušaja restauracije u gornjem dijelu, to je razlika kao između Verdija i Wagnera. Caroline mu nije ništa pokazala ili spomenula što bi ukazivalo na to da je i Talijan radio na tome, no Conor je očito umio čitati rešetku kao knjigu, i ona više nije namjeravala iskušavati njegovo majstorstvo. Sjala je od radosnog uzbuđenja da je to doista Tijou, pravo besmrtno djelo u svojoj vrsti. - Što da radim, Larkine? - upitala je, ali tek što je izrekla riječi, već se pojavio tračak sumnje da bi mogao pokušati steći njezino povjerenje i iskoristiti ga da dobije narudžbu koja bi mu u cijeloj zemlji osigurala ugled. -Što biste mi savjetovali?

- Da je rešetka moja, ne bi bilo izbora - odgovori Conor. - Meni Tijou znači toliko koliko vama Leonardo. Trećina Tijoua vrijedi koliko stotinu Conora Larkina. Ja je ne bih dirao. - Kad je Conorov pogled prelazio rešetkom, Caroline odluči da nikad više ne posumnja u njegove pobude. - Ponešto bi trebalo pažljivo restaurirati a ove lažne njemačke i talijanske dijelove ukloniti. - Biste li to preuzeli? - Rado bih pokušao. Dogovorili su da Conor jednom tjedno dolazi u dvorac i radi na samom mjestu. - Voljela bih znati gdje ste učili. - Ah, to. Ta na raznim nevjerojatnim mjestima. U maloj kovačnici u mojem selu kod jednog izvanrednog majstora i pod jednim drvetom . - Pod drvetom? - Tamo najčešće čitam. Zatim je tu još radionica jednog dobrog starog klesara u Derryju, koji je vrlo vješt u oblikovanju. Mislim da je klesarstvo jedan od najstarijih zanata u svijetu. Stoljeća stariji od pisanja, čak i od kovanja - i zato kamenoresci moraju ponešto znati. Pitao sam ga o tajni klesanja, i on mi reče neka proučavam lišće. Conore, rekao je, ni dva lista nisu jednaka. - Tijou je dakle Tijou, a Schmidt je Schmidt. - Da, otprilike tako. Caroline ga ostavi samog da može završiti još nekoliko crteža i povuče se u svoj budoar. Buka dječaka koji su se vani igrali privuče je na prozor. Dolje na tratini igrali su Jeremy i Christopher s nekoliko gostiju iz Engleske ragbi. Carolinina pažnja usmjeri se na Larkina koji je iz Long Halla stupio u perivoj. Bio je dobro građen muškarac sa snažnim tijelom nalik na ona koja su joj se ranije svidjela u boksača i sportaša, no taj je dojam mijenjao smotak crteža pod njegovim pazuhom. Izgledao je tako strašno irski sa svojim nakrivljenim kačketom i slatkorječivošću, ali je nevjerojatno dobro poznavao svoj zanat. Odjednom lopta poleti k njemu, on je spretno zaustavi nogom, podiže je vrhom cipele i snažno šutne. Lopta odleti put neba kao da se neće više vratiti na zemlju. Dječaci su najprije stajali otvorenih usta, zatim pojure prema Conoru i namole ga da dvadesetak minuta igra s njima. Roger je navečer uvijek donosio spise u Carolinin budoar, kamo su dali postaviti dva pisaća stola jedan nasuprot drugom da bi mogli još zajednički raditi. Usred hrpe pisama dala mu je na znanje da želi s njim razgovarati. - Mislim da bismo konačno u pogledu rešetke ipak mogli naći rješenje. Roger odgurne svoj posao u stranu, duševno spreman da čuje kako je našla nekog mađarskog kovačkog majstora čiji će glasni poklici ubrzo odjekivati hodnicima dvorca. Caroline mu potanko ispriča kako je vjerojatno kralj Vilim naručio rešetku kao dar i nadomjestak za razorenu rešetku. Roger je tragao po svojem sjećanju, ali mu ništa nije palo na pamet što bi nadopunilo priču. - Sviđa mi se misao da staru rešetku restauriramo i zadržimo - reče.

- I meni - odgovori Caroline. - Taj čovjek mora da raspolaže značajnom naobrazbom kad je pronašao tu cijelu povijest. - Moram ti odmah reći, on je katolik iz Londonderryja. - Ti me vučeš za nos. - Ne, istina je, dragi. On bi mogao biti najbolji kovački majstor kojeg smo ikad imali ovdje, i smatrala sam da je bolje ako te upozorim da možeš upozoriti druge. - Mislim da to možemo podnijeti. Iskažite demokraciju i slično. Što si rekla, kako se zove? - Conor Larkin. - Larkin? Kovač? U Londonderryju? - Točno. - Larkin. Takva obitelj postoji ovdje u okolici već dugo. Fenijci, mislim. Prije otprilike godinu dana Swan je s njima morao riješiti jednu tešku situaciju. U vezi s Caw & Trainom. - Nećeš mi valjda pokvariti račun? - Razumije se da neću - reče on. - Otvoreno rečeno, ne sjećam se svih pojedinosti. Ništa zato. Provjeri svakako je li pošten i pouzdan. Ta ti znaš kako ti ljudi prokleto malo vrijede. - Predosjećam da će taj biti sasvim u redu - odgovori Caroline. DVANAESTO POGLAVLJE Otac Cluny stigao je u kuću Larkinovih svladan uzbuđenjem jer je od Liama primio pismo s dvadeset funti za podizanje najljepšeg mogućeg spomenika za Tomasa. Conor naruči kod svojeg prijatelja klesara u Derryju prikladan spomenik i doda još i vlastitog novca da se i Kiltyju može postaviti ljepši kamen. Kad su oba bila gotova, dopremio ih je u Ballyutogue, zajedno s iskovanom rešetkom koja će ograđivati grobove Larkinovih. Brigid, Dary i Finola uvijek su predano njegovali obiteljske grobove. Sad su se isticali i lijepim nadgrobnim kamenjem, poklonom sinova koji su uspjeli u svijetu i mislili na obitelj. Liamovo je pismo javljalo i to da se oženio Engleskinjom Mildred i da ona očekuje dijete. Dok se na drugoj strani zemaljske kugle jedan novi Larkin spremao stupiti u ovaj svijet, drugi se Larkin u Ballyutogueu spremao da ga napusti. Dary je navršio četrnaest godina i došlo je vrijeme da stupi u biskupsko sjemenište. Premda je sve već bilo određeno prije niz godina, rastanak je bio vrlo bolan. Ponovno je Finola spremila ono malo stvari što je svaki njezin sin posjedovao u istrošeni kovčeg, koji je prije mnogo godina kupila od nekog trgovca na tko zna kojem sajmu. Posljednji put se ustrčala oko Daryja dajući mu svakojake savjete i s mukom susprežući suze.

Kad je otac Cluny došao, uzela je sina za ruku i teška koraka pošla niz put. Na svim kućama vrata su bila otvorena i čule su se oproštajne riječi koje su već tako često izgovarane. - Neka te Bog štiti, Dary. - Neka taj isti Bog čuva i vas. Obitelj je predvodila povorku žena u crnim rupcima do crkve, gdje su pripaljene svijeće i izmoljene molitve, zatim Dary pođe sam na groblje i reče svom ocu, kojeg nikad nije istinski upoznao, zbogom. Dečko zastane na raskršću i uzme od sestre kovčeg. - Dalje ću sam - reče, ponavljajući oproštajni pozdrav čest u Ballyutogueu. Finola ga zagrli i zatim pusti. - Zbogom, Dary - reče Brigid. Mali se osmjehne i pođe. - Tako je sitan - zajeca Finola - tako sićušan i slab. U tom trenutku Brigid je bila u iskušenju da tješi svoju majku, ali se prepala dodira. Otac Cluny promatrao je obje žene pun sažaljenja. Bio bi najradije Brigid zapovjedio da ode. Myles McCracken bio je u Derryju i radio ondje za Conora; kuća Larkinovih postat će mauzolej. No otac Cluny je šutio. Već odavno je naučio da šutke dijeli patnje svojih župljana, a tim patnjama nikad nije bilo kraja. U kući Larkinovih vladala je strasna praznina kad je svaki njezin stanovnik pošao u svoju ćeliju: Finola u svoju ložnicu u kojoj je nekad spavala s Tomasom i izrodila djecu, Brigid u potkrovlje koje je dijelila s braćom, Rinty Doyle u staju da što manje smeta. Obavljali su svoje poslove kao da je svatko položio samostanski zavjet šutnje te progovarali samo najnužnije. Kako je Myles McCracken otišao, Finoline bojazni se djelomice slegoše. Obično je prekidala šutnju samo da Brigid oštrim govorancijama nagovori da pođe za Colma O'Neilla. Brigid je šutjela dok je mogla a onda bi joj tako srdito odsjeklate se Finola umorila od navaljivanja. I slučaj Colm postao je jedna od stvari o kojima se šutjelo. Brigid nije nikad bila zgodna, ali je, dok je Myles bio ovdje, uspijevala pokazati malo dražesti. A sad je poružnjela. Mrzila je samu sebe jer ju je neprestano svrdlala misao koliko bi joj život bio bolji da joj je majka mrtva. To je uvijek iznova ispovijedala, ali poslije svake ispovijedi gnjev na Finolu bio bi još veći. Ubrzo se njezin život vrtio u tom vječnom krugu: želji da joj mati umre, osjećaju krivnje, ispovijedi i pokori. Poslije nekog vremena počela je zaboravljati kako je Myles izgledao. Zaboravila je slatke i bolne osjećaje koji su je prožimali kad je preko mosta hitala u njegov naručaj. Sve je to izblijedilo kao da Myles nikad nije postojao. A kad je njegova slika izblijedila, izblijedila je i njezina mržnja na majku. Brigid Larkin se potpuno pomirila s tim da ostane neudana. Postala je nesposobna da ljubi ili mrzi sa strašću. Dvanaest kilometara od Derryja, tamo gdje je most vodio preko rijeke Burntollet, uspinjala se jedna sporedna cesta do šumovitog sljemena, gdje se uzdizalo zidom opasano sjemenište Srca Isusovog, redovnika sv. Kolumba.

Dary Larkin bio je jedan od osam đaka koji su ušli kroz vrata što su budila strahopoštovanje. Većina je imala glatke obraze i mekane ruke, što je ukazivalo na to da ih je pazila nježna majka. Neki su došli puni žara kao Dary, a neki na navaljivanje preopterećenih obitelji. Za neke će to biti samo kratak izlet, neuspjeh. Ostali će dvanaest godina putovati sve dok ih ne zarede. Dary preda sve svoje vlasništvo osim krunice. U postrance smještenoj zgradi, u kojoj je stanovalo dvadeset drugih đaka, dodijeljena mu je ćelija veličine dva i pol puta tri metra. Četiri godine ona će mu biti dom; bila je priprosta, opremljena grubo istesanim namještajem, kamenita poda, a jedno raspelo na zidu i izblijedjela slika srca Isusova bili su mu jedino društvo. Prvog dana upoznali su onu posvećenu braću koja će im biti učitelji, iz reda Kršćanske braće. Čim je u dvoranu stupio prelat, kratko im je zapovijeđeno da pokleknu. Stari mršavi prelat izreče dugočasnim jednoličnim glasom, a da uopće nije vidio lica zažarena od očekivanja ili ukočena od zabrinutosti, zašto su u sjemeništu i što se od njih očekuje; jednako bez strasti objavljene su im dogme siromaštva, trezvenosti i poslušnosti i pravila koja su se sastojala od neprekinutog niza drugih lekcija i potpune poslušnosti. Mehanizam koji je pokretao sjemenište funkcionirao je s malo riječi izrečenih šaptom. Kimanje i mahanje dalo je svakom pokretu nešto lebdeće. Krunica se molila sa žustrim naglašavanjem, hrana se mijenjala prema godišnjem dobu i uvijek je bila loša, satovi ispunjeni klasičnom podukom bili su ispit izdržljivosti, a pokornost je bila bezgranična. Činilo se da se brat Dary osjeća dobro, iako su mnogi drugi, pateći od straha ili usamljenosti, tiho krišom prolijevali suze. Odmah u početku Dary se iskazao kao osobito jak karakter, jer se, otkako je pamtio, za ovo bio spremao. Myles McCracken i Conor postali su najbolji prijatelji. Myles je marljivo prionuo da nauči kovački zanat, jer se nije nadao da bi mu se ikad pružila takva prilika. Mimo njegova posla u kovačnici izobrazili su ga Conor, Mick McGrath i Cooey Quinn u prilično dobra igrača gelskog nogometa, a uz to je igrao i hurling. No Myles nije bio samo dobrodošlo pojačanje za GAU nego i u Gelskom savezu, gdje se trudio da pronađe svoje irsko korijenje. Djevojke su ga progonile jer Myles je ispunjavao najvažniji preduvjet za brak, imao je stalan posao. Bio je gotovo jednaka rasta i pristale vanjštine kao Conor, pjevao je balade možda još i ljepše od svojeg prijatelja, a svojim je smiješkom mogao ptici izmamiti crva iz kljuna. Kako je do tada bio siromašan kao crkveni miš i nepoželjan, uživao je, naravno, u nenadanoj pažnji djevojaka. On će, razumije se, Brigid ostati vjeran, naučiti zanat, vratiti se njoj kao gotov čovjek s novcem i od nje tražiti što ranije nije mogao. Takav je bio njegov plan. Dok to ne postigne, nije se mogao odlučiti da je obiđe, jer bi bol bila nepodnošljiva. Ali kad zaradi novaca, tad će sve biti drukčije! U početku je spavao u jednom kutu kovačnice, kasnije je preselio gore Conoru. Novac za brodsku kartu koji nije upotrijebio dobio je brat na kojem je bio red da iseli, tako da su u Ballyutogueu ostala još tri McCrackenova sina. Najstariji

će naslijediti gospodarstvo, a za dva posljednja će braća koja su iselila ili napustila Ballyutogue poslati novac za brodsku kartu. U to je odlazio velik dio Mylesove zarade. Ipak, u džepu mu je sad uvijek zveckalo nekoliko bakrenjaka, što u početku nije mogao shvatiti. Kad mu je prvi put povećana plaća, unajmio je za sebe sobu, prvu u životu. Conor je postao pomalo oprezan. Iako Myles nije odstupao od svojih namjera prema Brigid, nije pokazivao mnogo spretnosti da se obrani od djevojaka. - Slušaj me dobro, Myles - upozorio ga je Conor - postavljaju ti stupice. Pripazi da ti hlače ostanu zakopčane, jer će na kraju i iz tebe postati bogsajdski beskućnik. - Ta o čemu ti to, Conore - branio se Myles - ja sam vjeran Brigid. - U srcu možda, ali ta stvar među tvojim nogama nema srca, a još manje savjesti. Čuo sam da si veliki ljubavnik. - Zaboga, čovječe, samo se malo zabavljam. Znaš, samo se zabavljam. - Upravo to su govorili i svi bokci prije tebe. - Ne boj se, ne dam se ja uhvatiti. Ali Mylesove riječi nisu bile u skladu s njegovim djelima. Biti tražen u velikom gradu, daleko od seoske strogosti i siromaštva, bilo je previše neodoljivo. Conor se sve više zabrinjavao. - Ako već moraš imati djevojke, onda, zaboga, ne muti s katolkinjama. Između svih tih Zdravomarija, plača i osjećaja krivnje nema mnogo radosti u tome. Osim toga imaju ubojite namjere. Myles je opet odbijao. - Poznajem neke zgodne protestantske djevojčice u Claudyju a i u Dungivenu - reče Conor. - S njima se možeš istutnjiti do mile volje i bez ikakvih obaveza. Dakle, ne upuštaj se s katoličkim djevojkama! Usprkos dobronamjernim savjetima, Mylesove su oči lutale od djevojke do djevojke i naposljetku se zaustaviše na Maud Tully. Govorkalo se da su Maud i Conor par, no tome je bilo već više od godinu dana. Kad je Maud počela ozbiljno shvaćati njihov odnos, Conor se povukao. Vrlo mu se sviđala, osobito kao pratilica na kulturnim priredbama, ali je previše otvoreno težila da se uda. Osim toga više ga je privlačila Gillian Peabody. Maud Tully bila je pametno, pristalo, živahno stvorenje od devetnaest godina koje je od svoje desete radilo u tvornici košulja Whiterspoon & Nab. Od njezine desetero braće sedam je preživjelo dječju dob. Ni jedan od njezine braće nije nikad imao stalan posao. Otac jój je bio već trideset godina nezaposlen, izuzev kratkih razdoblja. Kad su mu sinovi iselili, postade Henry Tully prijazan, navoran i krezub pijanac, po izgledu dvadeset godina stariji nego što je bio, nikad posve trijezan. Maudina mati i obje sestre radile su u tvornici košulja na akord, zarađujući u prosjeku četiri penija na sat. Maud Tully je strastveno težila da izbjegne sudbini Bogsidea. Svoj prvi tračak nade našla je u Gelskom savezu i čaru irskog folklora. Marljivo i energično učila je čitati i pisati, proučavala je stari jezik i mnogo razmišljala o politici i poeziji, nacionalizmu i ljudskim željama.

U Ballyutogueu nije bilo djevojke poput nje, a to je potpuno opčinilo čovjeka poput Mylesa McCrackena. Kad su nedjeljom šetali uz obalu rijeke odlazeći iz grada, Myles bi često bez pravog razloga počeo pjevati. Potražili bi kakvo drvo pod kojim mu je čitala iz knjiga i pričali su o stvarima o kojima u Ballyutogueu nikad ne možeš čuti ako nisi tako pametan kao Conor ili Seamus O'Neill. Myles nije namjeravao Maud uspoređivati sa svojom pravom ljubavi, Brigid, ali je i protiv volje morao uvidjeti razliku. S Brigid je uvijek bio tužan i krajnje uzbuđen, Maud ga je poticala na smijeh. Te je večeri u kolovozu pritisnula takva vrućina da se usijana prašina na zidinama Derryja uskovitlala. Conor je gol do pasa i oznojen sjedio nad crtežima nove lijepe narudžbe - teških svijećnjaka za crkvu u Buncrani. Iznenada se pojavi Myles blijed kao smrt. Conor podigne poged i prestravi se. Prepao se da je Myles obolio jer je stenjao i hvatao zrak. - Što je s tobom, čovječe? Myles je lomio prste. Po izmučenom licu tekle su debele suze. - Maud Tully! - protisnuo je. - Dobit će dijete. Conorova šaka tresne Mylesa po ustima, tako da je Myles natraške posrnuo i pao preko nakovnja. Sjedio je ošamućen, u glavi mu je tutnjilo. Zatreptao je u nevjerici, dok je Conor stajao nad njim, potom obrisao zapešćem usta i izvukao okrajak košulje da obriše krv. Conor spusti ruke, vrati se svojem pisaćem stolu, klone u stolac i pokrije lice. Myles se podupre na ruke i noge, digne na noge i otklima do ulaza; lice mu je bilo već poplavilo. - Ostani ovdje! - grakne Conor. Myles se okrene, još nesiguran na nogama i bez riječi. Stajali su jedan nasuprot drugom čitavu vječnost. - Žao mi je - prošapće Conor. - Ne, imaš potpuno pravo da me ubiješ. - Ne, Myles, nemam na to nikakva prava. - Ne znaš, Conore, koliko žalim zbog svega toga. Toliko si iz ljubavi za svoju sestru učinio za mene. - Šuti, čovječe. Svi smo uništeni jer se drugi ljudi miješaju u naš život. Nisam pozvan da se miješam u tvoj. Conor s ljubavlju potapša Mylesa po mišici, a to je ovoga još više postidjelo. - Mrziš li me? - Ne mrzim te - reče Conor. - Voliš Maud? - Da, volim je. Ne znam kad je počelo, ali doista je volim. - Bit će najbolje da odmah potražimo oca Pata. Maud Tully nije bila prva djevojka iz Bogsidea koja je trudna stupila pred oltar, pa tako sramota neće dugo potrajati. Svadbena večera u Celtic Hallu bila je osobite vesela i puna nade, jer ako će itko uspjeti izaći iz Bogsidea, onda će to pouzdano uspjeti Maud. Conor je računao da će Myles za dvije godine postati izučeni kovač i moći samostalno raditi. Tad je imao dvije mogućnosti: da iseli, jer su izučeni kovači svuda u svijetu traženi, ili da preuzme kovačnicu negdje u okolici. Maud je,

doduše, željela ostati u Irskoj, ali je i druga mogućnost bila prihvatljiva. Njezina odlučnost da Mylesu pomogne stati na noge bila je jaka i neiscrpna. Već su se mnoge djevojke na dan vjenčanja zarekle da će to učiniti, no tko je poznavao Maud, znao je da će uspjeti tamo gdje su druge zakazale. Nagovorila je Mvlesa da otkaže sobu i preseli k njezinoj obitelji da uštede na stanarini. Mala kuća bila je vječno prepuna, pa su se morali zadovoljiti jednom udubinom u kuhinji, koju su navečer pretvorili u spavaonicu ogradivši je pokrivačem. Maud će do djetetova rođenja raditi u tvornici košulja, a svaki peni naumili su štedjeti. U početku se Myles grozio i bojao braka, no sad kad mu je uz bok stajala ta sitna ženica, straha je nestalo. Prisegao je da će i on njoj prinijeti žrtvu kao što se ona žrtvovala te da će navečer dulje raditi u kovačnici i odreći se svake raskoši i razonode, jer je znao da je stekao nešto izvanredno. Dvije godine neće značiti ništa; brzo će proći, a onda će im ostatak života sjati sunce. TRINAESTO POGLAVLJE Svakog utorka prije zore Conor je pojahao konja, i još se dvorac nije razbudio, a on je već bio u kovačnici ili na skelama za poslom. Lady Caroline je posao duboko zanimao. Svojoj osobnoj tajnici dala je uputu da toga dana ne obavlja obaveze izvan kuće. Poslije doručka pojavila bi se u Long Hallu, gdje je Conor pregledavao plan za taj dan, i svake se večeri vraćala sa zakuskom i čajem da pogleda koliko je napredovao. Poslije podizanja skela očistio je Conor rešetku kiselinama, čeličnim četkama i smirkom od dva stoljeća starog taloga, rđe i čađe od požara. Pri tom je postupno otkrivao Tijouove tajne. Majstor je izradio rešetku u dijelovima i koloturom ih postavio na njihovo mjesto. Naknadno je svaki spoj pokrio i zavario, tako da ga je samo drugi majstor mogao otkriti. Starost i nemarno održavanje bili su samo dio problema. Rešetka je bila još i iskrivljena, oštećena kuglama, požarima i urušavanjem krova; to je tražilo da centimetar po centimetar donosi odluke što da zamijeni, gdje da pojača i što može dodati da pristaje starim filigranskim radovima, lišću i bilju. Nakon više tjedana rad je počeo poprimati profinjen sjaj. Conor je gajio duboko ukorijenjeno neodobravanje zbog rada u Hubble Manoru, a i Carolini je bilo jasno da je to izniman slučaj. Silio se da potisne utjelovljenu mržnju, staru pokoljenjima. Rešetka je kao čisto umjetničko djelo zahtijevala cijelo njegovo stručno znanje, osim toga znao je da je vrhunski doživljaj raditi na nečem što nikad više neće susresti, i to ga je potpuno zaokupilo. Conor se od stvarnog života u dvorcu držao daleko i taktično otklanjao težnje čitave čete ženske služinčadi. Po lijepu vremenu jeo je sam vani na tratini ispod drveta, po lošem je ostajao u Long Hallu. Razvilo se samo jedno prijateljstvo - s Jeremyjem, viscountom Coleraineom, kojeg je mnogo više zanimala umješnost da visi naglavačke s grana i pljuje dalje od drugih od njegova naslova. Jeremy se svaki put pojavljivao ispod Conorova

drva s loptom u ruci u pratnji tuceta drugova i molio da s njima malo zaigra. Kad je vrijeme bilo kišovito, motao se po Long Hallu, a tu povlasticu nije uživala čak ni lady Caroline; bio je pri ruci dodajući alat, obavljajući u osnovi učeničke poslove. Kad su se ublažile njegove predrasude, one koje su Larkinovi gajili prema Hubbleovima, morao je priznati da mu se sviđa način na koji je lady Caroline široko otvarala ruke svojoj obitelji, a isto tako i njezin odnos prema mužu. Ogovaranje je bilo more na kojem su plutali svi veliki posjedi, i on nije mogao prečuti šuškanje da se kontesa usprotivila svojem mužu i ocu zato što želi sinove zadržati u Ulsteru umjesto da ih pošalje u Englesku u školu. Conoru su utorci postali važni i iz drugog razloga osim zbog rešetke, i to ga je toliko ljutilo da je utjecalo na njegovu sabranost u radu. Otresao se i na Jeremyja i tjerao ga van. Kad je zamijetio da se duševno sve više otvara, namjerno je između sebe i obitelji Hubble podigao ogradu. Caroline je taj razvoj promatrala s ljutnjom. Jeremy, koji se očito nalazio u dobi obožavanja junaka, nije se dao smesti. Jednog utorka sjedila je u svojem budoaru, odakle je vidjela Conora koji je čitao pod drvetom. Odjednom k njemu dotrči Jeremy s loptom u ruci. - Danas nemam vremena za tebe - otrese se na njega Conor. - Ta dođi, molim te, Conore. Conor ljutito ustane, uze loptu iz dječakovih ruku i udari je da je odletjela daleko. - Sad nestani i nemoj me više smetati! Jeremy je bespomoćno stajao i zurio u njega, a onda u suzama otrči po loptu. Conor je gledao za njim, gadeći se svojeg ponašanja i zatim ode. Da razgovara s njim ili naprosto prijeđe preko toga? Zar to ne bi bilo suviše povjerljivo prema plaćenom potčinjenom? Ili je Conorov poseban položaj to zahtijevao? Dok je još razmišljala, opazi da je zaboravio knjigu ispod drveta i odluči da mu je odnese. Dok je držala u ruci knjigu, obuze je nesavladiva radoznalost, jača od osjećaja da je nepristojno zavirivati u ono što je nekome najsvetije, i ona je ponese u svoj budoar. Tamo legne na sofu. Začuđeno je uzvila obrve pročitavši naslov »Kalevala« od Eliasa Lonnrota. Taj je finski ep, široko istkana narodna legenda, sličio keltskim sagama. U sredinu knjige bilo je zadjenuto nekoliko slobodnih listova. Na nekima je bilo crteža, očito za rešetku, drugi su bili iščrčkani Conorovom rukom nizom kratkih stihova. Oklijevala je još časak, o onda počela čitati. BISKUPI SU SIPALI PROKLINJANJE PARLAMENT OKAJAVAO ISKUŠENJE TRI PUTA NA SMRT GA OSUDIŠE LAŽNE POUKE PRODANE USNE BLJUVAŠE ŽRTVU ZAHTIJEVAŠE PARNELL JE MRTAV PARNELL JE MRTAV I DUŠA IRSKE S NJIM U GROBU LEŽI

Gadim se kaljuže ove pod zidinama Derryja, Pobjegao bih iz ovog svinjca Bogsidea, No, ovako ranjen, da li bih ikad mog'o naći spokoj Kao bludnica iseljena na obali tuđoj? Ako jednom odem, neće me više nikada ZaboljeV ovaj pogled na zidine Derryja. Al' kamo poći, čovječe? Da 1' tamo daleko, stran? II' ostat' u umornoj zemlji svojoj sputan? Ni zabava, ni užici koje bih mog'o poželjeti, S radošću žetve algi ne mogu se usporediti, Kad je na usnama Okus mora slan I kad si poput ptice slobodan S djevojkama, od žetve morske trave mokrim I u punom cvatu s grudima njihovim. OČE LYNCH POKLONI SE, KLEKNI, NIČICE PADNI, ČIN SKRUŠENOSTI SPOJI S PONIZNOSTI KRIVNJA, STRAH, POKORA, SLIJEPE PRATI BEZ PAMETI ISPOVIJED, POKAJANJE, GRIJEHA OPROST KRVAV JE ŽIVOT, SMRT JE SIGURNOST. Put u Derry Domovi nam srušeni, Glađu opkoljeni, Usta zelena od trave. Jesmo li konji il' krave? Želuci nam nabrekli, Groznica prijeti, Smrdljive utrobe čekaju nas brodovi smrti, Jesmo li konji il' krave za prijevoz satrti? Leševa gomile, Na lomačama gore, Bog čuva našu dobru kraljicu... Bio je tu još jedan dugačak, nedovršen, mističan sonet posvećen njegovu ocu i tek napola povezano črčkanje o uzbudljivosti nogometa, o nekom prijatelju Seamusu O'Neillu i lutajućem učitelju koji podučava u prirodi. Caroline je problijedila, zaklopila knjigu i brzo se vratila na tratinu. Conor se vratio i tražio knjigu. Ona mu je pruži. - Na žalost, moram priznati da sam bila bestidno radoznala - reče ona.

- Nije važno spomena - odgovori tiho Conor. - Svi smo jednaki. Mislim da je još jedan loš pjesnik jedino što Irskoj doista ne treba. - Gospodine Larkine, kažite mi, molim vas, otvoreno da li vas smeta što ovdje radite? Conor je promatrao svoje ruke. Crnilo kovačnice nikad se nije dalo posve ukloniti, kao ni ugljena prašina iz pluća rudara. - Gajim osobnu naklonost prema vama - odgovorio je izbjegavajući odgovor na tipično irski način. - Što se tiče lorda Hubblea, on se prema meni odnosi pošteno, a mladog Jeremvja i Christophera zaista volim. - Vi ste mojem pitanju vrlo spretno izbjegli - reče ona. - Da, imam podvojene osjećaje. - Hoćete li rad na rešetki dovršiti? - Na to sam se obavezao. - Ali to radite protiv volje? - navaljivala je. - Ja ću je dovršiti iz dva razloga - reče on. - Zločin bi bio spoznaja da se s jednim takvim djelom može nešto učiniti a ostaviti to neučinjeno. Dovoljno sam umišljen da vjerujem kako nećete naći boljeg od mene. - U tome se s vama slažem - odgovori ona. - A drugi razlog? - Kad se kasnije susretnemo ili čujemo jedno za drugo, možda to neće biti u tako ugodnim okolnostima. Ovo je bio neobičan i lijep odnos. Radovalo bi me kad biste i u Jeremyju mogli sačuvati nekoliko ugodnih sjećanja na mene. Ne znam zašto mi se to odjednom čini tako važnim, ali tako je to. - Hvala vam na tome - reče Caroline. Kako se posao bližio kraju, poigravala se Caroline Hub-ble mišlju da izmisli narudžbu kako bi Larkina i dalje uposlila, no odmah bi tu misao odbacila. U igru su stupile stvari koje je bilo bolje izbjeći. Jednog je dana rešetka bila dovršena, i Conor se oprostio. Jedan od izvora snage u braku Hubbleovih bilo je prešutno shvaćanje da se dvoje ljudi može predano voljeti a da pri tom ipak mogu osjećati prirodno divljenje, ljubav, pa čak i tjelesnu žudnju prema nekom drugom. Dokle god su Caroline i Roger međusobno dopuštali takve misli i dokle god su o tome otvoreno razgovarali, nije bilo potrebno da skrivaju žudnju. Rogeru nije trebala nikakva osobita oštroumnost da spozna kako njegovu ženu u svakom pogledu privlači taj Larkin. Caroline je oduvijek osjećala sklonost za mišićave, oznojene radnike, a oboje je svakako vrijedilo za Larkina. Do sada ako je Caroline ili Rogera spopala takva prolazna naklonost, bili bi to na vrlo slobodan i ugodan način raspravili. U odnosu na Larkina Rogera je smetalo što ga Caroline nikad nije spomenula. Bilo je to kao da ga prvi put vara time što baš tu želju nastoji zadržati za sebe. No kad se zajednički život tako jako temelji na velikodušnosti i povjerenju, kao u njih dvoje, bilo bi neprikladno navaliti kao ljubomorni bik na Larkina. Ipak mu je i protiv volje odlanulo kad je rešetka bila dovršena. Te večeri nakon Conorova odlaska pojavi se Roger na večeri uznemiren.

- Trebala bi prigledati Jeremyja - reče Carolini. - Gore je u svojoj sobi, plače. - Kasnije, kad su igrali biljar, Roger prekine šutnju koja je trajala već čitavu večer. -Cijela je kuća u žalosti. Zar je Larkin zaveo toliko naših djevojaka? - To bih ja posljednja saznala. - Jesi li ga zapravo doista dobro upoznala? - upita Roger. - Ne, držao se podalje. - Dakle, Jeremyja se doista dojmio. - Ragbi i slično. Da li da kažem ili ne, pitao se Roger, ciljajući udarac. Odlučio je da kaže. - Je li te zapravo jako privlačio? - Mislim da jest - odgovori Caroline. - Možda si to trebala spomenuti. - Bio mi je simpatičan na neki način koji uznemiruje i u stanovitom smislu trijezni. On je snažan, oštrouman čovjek, i predosjećam da ćemo o njemu još čuti. Ne mislim samo na njega, nego na sve njih. Dao mi je priliku da upoznam naše neprijatelje. Čovjek se lagano zgrozi kad pomisli da je ova zemlja puna takvih ljudi. - Da - prizna i Roger. - Otac je o tome govorio na smrtnoj postelji. Ali dokle god brigadir Swan pazi na poduzeće, bit će sve u redu do kraja našeg života. - A Jeremvjeva i Christopherova? Roger se nasmije tom ozbiljnom obratu, odloži svoj štap na stalak i zagrli ženu. - Rešetka je doista sjajna - reče. - Raduje me da je jednom zauvijek dovršena. Nakon šest mjeseci Dary dobije dopuštenje da u nedjelju primi posjetitelja i napusti područje sjemeništa. S druge strane mosta Burntollet postojalo je zgodno šumovito mjesto zvano The Ness, s dražesnim vodopadom Shaneov skok, prozvanim tako po jednom legendarnom Robinu Hoodu iz Derryja, koji je navodno uspio pobjeći skočivši preko slapa. Onamo je Dary pošao na piknik s Conorom. Ubrzo su vjeverice skakutale oko njih, a ptice cvrkutale čekajući mrvice. Conor se smješkao bratu. Daryju je tako dobro pristajalo da mu životinjice bez straha jedu iz ruke. Conor je uvijek osjećao sažaljenje za Daryja, lijepo, maleno i nježno stvorenje, jedva prikladno da snosi životne terete. A ipak, sjedio je ovdje potpuno sabran i ispunjen unutarnjim mirom. Dary je znao da u bratu kuha kao da će prsnuti. Pročitao je Conorove brige iz njegovih novih pjesama, a Conor je cijeli dan nagovještavao da je razočaran. Uz to je još prezirao svećenički poziv i iznosio uobičajene primjedbe o Daryjevoj izgubljenoj slobodi. - Pogledaj - reče Dary iznenada - ja sam sretan. Vrata sjemeništa nisu zaključana. Uvijek netko misli da je nesreća kad mu brat postane svećenik. Možda imaš pravo, Dary, pomisli Conor, ako postaneš svećenik kao Pat McShane. Ali vidio sam kako je zanos nestao iz očiju oca Pata i opazio one prolazne trenutke ljudske čežnje. I ti ćeš patiti, i ti ćeš gjadovati.

- Još nije bilo svećenika koji se nije morao boriti s iskušenjem - reče Dary, kao da je čitao bratove misli. -Ne vjerujem da ću biti prvi. - Ti si za dijete vraški prepametan - zagunđa Conor. - Ti ćeš prsnuti, Conore. Kaži mi, zaboga, što je s tobom. Oslobođen dužnosti da šuti, koju je sam sebi nametnuo, Conor odgovori: - Ne znam, Dary. Možda je to zbog one proklete rešetke u dvorcu. To je bila neobična situacija. Bio sam srcem i dušom zagrizao u jednu stvar i na mjestu koje utjelovljuje sve simbole nepravde. Svidjela su mi se djeca, a svidjela mi se i žena. Možda i više no što mogu priznati. Rad na rešetki bio je poput sna. Nisam mogao dočekati utorak. Bez toga se osjećam usamljeno, a prezirem se zbog toga. - Raspirio si plamen koji si trebao gasiti. Nisi htio da u ljudima koje mrziš od rođenja vidiš bilo što bi zavrijedilo ljubav. Htio si da ih ne voliš. Želio si da budu isključivo zli da bi tvoja mržnja bila opravdana - reče Dary. - K vragu, Dary! Ti prozireš čovjeka da ga to može zgroziti. - Ti si mi brat, Conore. Nisu Hubbleovi ti koji ti nanose bol, a ni rešetka... - Ah, iz tebe će jamačno postati vraški svećenik - reče Conor, lišen mogućnosti razborite obrane. - Što je dakle, Conore? - Ako želiš znati, mali Dary, prošetaj sa mnom Bogsideom. Pogledaj molećive oči slabunjave djece, mršave i ostarjele, starih ljudi od deset i jedanaest godina i staklastih izraza lica njihovih izmoždenih očeva, i molim te, pogledaj sve te žilave mlade Irce, koji zgrbljeni pod hladnom kišom, s rukama duboko u džepovima trate dan za danom sve dok ne pođu za svojim posljednjim snom u Ameriku. I skupinu mladih tvorničkih radnica koje se vuku kući preumorne da pjevaju, vole ili traže radost, koje dopuštaju da im prave djecu dok ne počnu teturati i ne izgube i ono malo života što je u njima. A bljuvotina u jarcima, tuča šakama i glasna vika kojom daju oduška svojem razočaranju iživljavajući se jedan na drugom kao životinje. A oni gore u Hubble Manoru koji se brinu da irski majmuni ne znaju drugo do gnojiti svoje kanale. Izdao sam Conora Larkina, to je! Oko mojih crijeva raste sloj masti od novca koji nikad ne presušuje, vječne krigle pive, i tako sam prokleto zadovoljan sam sa sobom da njihov plač uopće više ne čujem. Ne čujem ga, jer ga ne želim čuti. Hoću mir, ali mira ne može biti. Znaš li zašto? Na meni je prokletstvo, kao što je i na imenu Larkin. Prokletstvo se vraća, uvijek iznova, da me podbada! Ronan! Kilty! Tomas! A sad i ja! Što su Irci u ljudskom rodu? Jesmo li kužni? Jesmo li pošast? Zar našim suzama nikad neće biti kraja? Čuli su zvoniti na večernju, znak da je njihovom zajedničkom danu kraj. Dary baci malim prosjacima posljednje mrvice. Braća se vratiše preko mosta puteljkom do sjemeništa i zastadoše ispred ulaza; znali su da će do idućeg viđenja proći mnogo vremena. - Premda neće mnogo pomoći, pomoli se kad-tad za mene - reče Conor. - To sam uvijek radio. - Svakako, to znam, maleni. Gledao sam te kako moliš još otkako si prohodao. Ti si to, razumije se, uvijek prešutio. Reci mi, Dary, što moliš za mene?

- Zar je to važno? - Pa, reci mi. Mislim da moram znati. - Molim da mojega brata Conora ne ubiju britanske puške. ČETRNAESTO POGLAVLJE Nitko nije pouzdano znao da je tri i trideset ujutro, ali su se u to doba počeli buditi već iz navike. Kućica u nizu u Sparrow Laneu, sagrađena još u 18. stoljeću, sa samo jednom spavaonicom, sad je bila manje pretrpana jer su od osmoro djece obitelji Tully preostale samo dvije kćeri. Henry i žena mu Bessie spavali su u spavaonici. Najstarija kći Peg, njezin muž i četvoro djece spavali su u dnevnoj sobi. Maud i Myles morali su, jer je prednost da ne budu smetani postojala samo u jednom zastrtom udubljenju u kuhinji, ustati prvi. Noć su provodili tijesno ogrljeni i tako su ležali do posljednjeg trenutka dok se dijete već snažno ritalo, jer je Maud bila u sedmom mjesecu. Kad se Maud uspravila na strunjači, djelovala je samo upola tako visoka kao u zbilji, tanke ruke i sitne grudi činile su se slabašnim kraj njezina nabreknuta trbuha. Odijevali su se šutke, naučenim kretnjama ljudi koji su živjeli u prepunjenim prostorima i budili se u mraku. Myles je smotao strunjaču s poda i ugurao je pod stubište, dok je Maud prije izlaska sunca prva pošla u studen, u stražnje dvorište na zahod i pumpu. Bessie, Peg i njezina kći Deirdre, koja je nedavno počela raditi u tvornici, jele su za doručak ostatke mljevene svinjetine s krumpirima. Jeli su crvenih očiju, u polusnu, u jutarnjoj tuposti u pratnji gromoglasnog hrkanja He-nryja Tullyja, koji je odspavljivao svoj vječni mamurluk. Pegin je muž također ostao u postelji, stisnut s troje preostale djece na jednoj jedinoj strunjači. Kad su završili, sjedoše Maud i Myles za stol da doručkuju jaje, jedno od dva koja su si svakog tjedna priuštili. Ona je u malu mrežicu smotala ručak: svinjsku kobasicu, jedan krumpir, jabuku i čaj. Pripalila je svoj fenjer i izašla u hladan mrak, u kojem joj se vidio dah. Myles je uvijek pratio ženu do tvornice, premda se kovačnica otvarala tek dva sata kasnije. To je vrijeme utrošio na prekovremeni rad ako je bilo posla, učio u Conorovoj kancelariji gelski ili čitao knjige o kovanom željezu iz njegove bogate zbirke. U pokrajnjim ulicama posvuda su se palili fenjeri kad su žene kao u pogrebnoj povorci kretale na posao koji je počinjao u šest, k Witherspoonu & McNabu i drugim tvornicama i predionicama. Maudina nećaka Deirdre nedugo je navršila jedanaestu i priključila se, zajedno sa stotinama druge djece u Bogsideu, žalosnoj povorci koja je nestajala u crnom ždrijelu londonderijskih tvornica. Myles je ogrlio ženu rukom da je bar malo zaštiti od oštre studeni. Bit će to osobito težak dan, jer su u tvornici grijale samo peći glačaonice u drugom katu, a Maud je radila predaleko od njih a da bi se tom toplinom mnogo okoristila. Zima je još više pogoršavala zlo, jer je Maud rijetko, osim nedjeljom, vidjela danje svjetlo. Kad se budila, bio je mrak, a kad se s rada vraćala kući, opet je već vladao mrak; bilo joj je kao rudaru sjeverno od polarnog kruga.

Bila je užasno umorna, ali se nije htjela predati. Doći će ljeto i bit će svjetla. Ta će godina i pol proći kao u snu i tada će moći zauvijek napustiti Bogside. Oboje zastadoše nasuprot tvornice i ukočeno promatrahu kako guta svoju ljudsku hranu. Kad su se unutra počele paliti plinske svjetiljke, njihov slab sjaj prodre kroz prljave prozore, koji se osvijetliše tek mutno žućkasto. Maud se svakog dana polaganije uspinjala na peti kat, popuštajući protiv volje teretu u svojem trbuhu. - Mrzim ovo mjesto jer te nema i zbog toga što ti ono nanosi - mrmljao je Myles. - Odrat ću si ruke radeći da ti to nadoknadim. - Ponekad samu sebe mrzim - prošaptala je - jer sam te tako žarko htjela dobiti, pošto-poto, i stidim se što te koristim da se izvučem iz Derryja. - Govoriš tako samo zbog svojeg stanja. Neću više slušati o tome. To će proći, Maud, poput lošeg sna. Raduj se onome što nas čeka! Večeras se održava skup saveza s predavanjem oca Pata, a u nedjelju ćemo poslije mise vlakom u Convoy da pogledamo kovačnicu koja je na prodaju. - Vjeruješ li doista da će čekati dok ne budeš spreman? - Obećao mi je to, ali ne mari ako ne pričeka. Bit će još drugih za kupnju. Spremala se da prijeđe u tvornicu. Myles je ogrli oko ramena. - U moje dvadeset i tri godine ništa nisam posjedovao osim tvoje ljubavi, Maudie. Bez tebe nisam ništa. S tobom sam sve. - Naprijed, mladiću moj - rekla je, štipnula ga za obraz i primorala se na slab smiješak. - Nije tamo gore tako zlo; cijeli dan mogu misliti o tebi. Djevojke su prolazile mimo Mylesa i Maud McCracken koji su stajali ogrljeni izmjenjujući poljubac kao gotovo svakog jutra. Moglo se pomisliti da su se tek zaljubili jedno u drugo a ne da je Maud već u osmom mjesecu. Myles je jedva podnio gledajući je kako nestaje u mračnoj zgradi. Naglo se okrenuo, a mrak ga je gotovo smjesta progutao. Deirdre je trčkala uz svoju tetku. Maud pogleda prema petom katu i uzdahne! - Hajde, milo, dajmo njegovu gospodstvu njegovu funtu mesa. Londonderijski gradski oci držahu da su Angus Wit-herspoon i Simon McNab poludjeli kad su čuli za planove obojice da u Abercorn Roadu podignu tvornicu košulja. Pisala se 1870. godina, a obojica doseljenih Škota mogla su se pohvaliti fantastičnim uspjesima. Košulje su se proizvodile u nizu malih radionica i većim dijelom u kućama »na sic«. Prije uvođenja reformnih zakona poduzetni je par koristio radnu snagu iz sirotišta, zatvora i popravilišta. Godine 1870. bili su izgledi za lan bolji nego ikad, jer je tada pamuk na svjetskom tržištu zbog američkog građanskog rata dospio na najnižu točku, dok je u prodaji lana naprosto vladala velika potražnja. Zamisao da male, razasute pogone sakupe u jednoj velikoj, suvremenoj zgradi određenoj za masovnu proizvodnju bila je sjajna. Još je sjajnija bila sama zgrada. Godine 1873. stršala je već u nebo Londonderrvja šeste-rokatna kamena gromada, najveće arhitektonsko djelo izgrađeno ikad u ovom dijelu Irske. Gradnju je omogućila primjena divovskih šupljih stupova od lijevana željeza. Svaki od šest katova bio je zamišljen kao dio jedinstvenog cjelokupnog plana za proizvodnju košulja na tekućoj vrpci.

U prizemlju u Abercorn Roadu nalazile su se kancelarije poduzeća, neposredno iza njih na lijevoj strani kuće zaprimala se roba i izdavalo platno. Na desnoj strani prizemlja stizala je košulja gotova za otpremu te se u stražnjem dijelu iza zgrade, gdje se nalazila i velika staja, utovarivala u jedna od mnogih zatvorenih kola koja su ondje čekala. Bijele i obojene bale lanenog platna otpremale su se na lijevoj strani zgrade ručnim dizalom u najviši - šesti - kat, u krojačnicu, jer se tamo prirodno svjetlo moglo najbolje iskoristiti. Simon McNab, genij za proizvodnju, konstruirao je mimo golemih krojačkih stolova i »McNab - škare« koje su četrdeset centimetara dugim sječivima mogle rezati sedam slojeva platna i time jednim krojenjem iskrojiti sedam komada. Krojači su bili muškarci. Premda je lan teže obraditi nego pamuk, za krojenje čarobnog broja sedam bila je potrebna, posve jednostavno, snaga. Pošto je krojač skrojio sedam rukava, džepova, prednjih i leđnih dijelova po kroju, svezao ih je u zamotak i označio na cedulji boju, veličinu i kroj. - Potrkalo! - povikao bi. - Zamotak, zamotak! Djevojčice od devet do četrnaest godina održavale su dotok i odtok robe od krojačkih stolova, noseći pod svakom rukom jedan zamotak, ukupno četrnaest skrojenih košulja. Odvozile su se u desnom dijelu zgrade drugim dizalom, izlazeći u petom, četvrtom i trećem katu. Na svakom od tih katova radilo je dvije stotine radnica za šivaćim strojevima koji su se pokretali nogama, a mnogo manje žena šilo je rupice. Naučnica je predavala snop kod jednog određenog stroja i vraćala se s lijevim dizalom natrag u krojačnicu, održavajući tako neprekinut krug u opticaju. Švelje bi skinule cedulju sa zamotka. Jedna cedulja, jedna košulja, peni za košulju, tri do pet košulja na sat. Zatim su u ta tri kata stupale u akciju švelje rupica. Izrađivale su rupice, našivale dugmad i pasicu za ovratnik. To su bile odabrane radnice s tjednom plaćom od funte i dva šilinga. Dovršena je košulja sad putovala u drugi kat, u parnu kupelj, glaćaonicu. U četverokutnoj prostoriji stajalo je dvadeset i pet peći na ugljen pokraj stolova za glačanje. Zamršeni našivci i porubi zahtijevali su žensku ruku na glačalu. To su radile petnaestogodišnje, šesnaestogodišnje djevojke koje su završile zanat. Pet učenika, budućih krojača, održavalo je vatru u pećima. Drugi kat Witherspoona & McNaba bio je predvorje pakla u kojem je zimi i ljeti ljudska izdržljivost bila na svom rubu. Glačarice su tu ostajale jednu do dvije godine, dok se nije u gornjim katovima upraznilo mjesto za šivaćim strojem. Još niže, u prvom katu, košulje su opremali etiketom, slagali i pakovali, a to su obavljale starije žene koje više nisu mogle deset sati na dan raditi za šivaćim strojem. Na taj su način mogle završiti svoj radni život bez datjnih tjelesnih ili duševnih napora, ali s upola manjom zaradom - dvanaest šilinga na tjedan. U prizemlju se gotova roba, nekih trideset tisuća košulja na dan, otpremala u skladišta i trgovačke kuće u gradove s kolodvora, odakle se razvozila po Irskoj, ili iz luke za Englesku i na svjetsko tržište.

Kad je Simon McNab zamislio i gradio svoju tvornicu, o svemu je poveo računa - osim o činjenici da su tisuću i sto žena, tri stotine muškaraca i dvjesto djece koje je tamo zapošljavao - ljudska bića. Već poslije nekoliko tjedana poboljšao je proces rada. No osim. za prizemlje, gdje su radili vodeći namještenici, knjigovođe, prodavači i modelari,»nije za zgradu bilo predviđeno redovito održavanje. Očekivalo se da svaki radnik i radnica svoje radno mjesto održava čistim, što je bilo nemoguće. Ljepljive naslage prljavštine pokrivale su pod, zatamnile stupove i zacrnile prozore. Još je najbolje bilo krojačima, jer su se jedino njihovi prozori prali prirodno je svjetlo ubrzavalo proizvodnju. Kroz preostale tvorničke prozore nije se moglo vidjeti. Na svakom je kutu bio samo jedan jedini zahod za otprilike dvjesto radnika i radnica. Ni njih nisu čistili, pa su se za nekoliko godina cijevi tako začepile da više nije dotjecala voda. Zadah mokraće i izmeta prodirao je sve do radnih prostorija, i muškarci i žene radije su satima zadržavali nuždu nego da se posluže tim zahodom. McNabov plan nije mislio na neprekidno dotjecanje sirovine, tako da su na stubištima, odmorištima i u hodnicima neprestano ležale gomile bala platna i pridonosile sveopćem neredu. Za ciglu godinu dana prozori su se tako začepili prljavštinom da više nije bilo ni najmanjeg strujanja zraka, i radnici su svakim udahom uvlačili u pluća prašinu i platnena vlakna. Radne prostorije bile su osvijetljene nizom plinskih čarapica, iz štedljivosti nikad dokraja izvučenih, te su širile sivkasto svjetlo, nedovoljno da se posao obavi točno. Između predradnika u tri kata gdje se radilo na akord vladalo je bjesomučno natjecanje. Onaj tako je najviše napravio bio je nagrađen, a na najslabijeg je vršen nemilosrdan pritisak, tako da su radne snage tjerane do granice izdržljivosti. Uz takav postupak" ljudi su poslije nekoliko godina propadali. Deset sati na dan, šest dana u tjednu za šivaćim strojem izvrgavalo je tijelo neprirodnom naporu, i malo je žena završavalo bez teških oboljenja kičme i zatiljka. Vid su nemilosrdno naprezale, a zbog pomanjkanja svježeg zraka i prodiranja prašine trpjele su od kašlja. Tuberkuloza je bila bič Bogsidea, a od reume natečeni zglobovi kočili su ljude u dugim vlažnim zimama bez grijanja. Najgora su bila ljeta. Vrućina koja je izbijala iz peći i glačala u drugom katu uzrokovala je da se temperatura u toj prostoriji penjala iznad četrdeset i pet stupnjeva, a stupovi od lijevana željeza vodili su toplinu u gornje katove, tako da se cijela tvornica pretvarala u krušnu peć. Buka strojeva koja je opsjedala sluh svih radnika i radnica prekidala se samo dvadeset i pet minuta na dan za podnevna odmora. Kako je gužva na stubištima onemogućavala da se izađe iz tvornice, jelo se za šivaćim strojem. Ipak su uvjeti bili bolji nego u danima prije reforme zakona, kad je radna snaga većinom potjecala iz zatvora i sirotišta, a manjim se dijelom radilo po kućama. Zarada se tada kretala oko šest penija na dan. Kad je trebalo djevojaka

izvana, morale su spavati u tvornici i smjele posjećivati svoje obitelji samo nedjeljom. Doista, uvjeti su se poboljšali. Maud je stigla do odmorišta u petom katu - svaki korak bio je prava muka i, sopćući, čvrsto se držala ograde, dok se bjesomučno udaranje srca nije usporilo. Peg je ogrli oko ramena, podupre je i povuče iza hrpe bala da je ostali ne čuju. - Dobro mi je, Peg. - K vragu, kako možeš to reći? Ta pogledaj se, kost i koža. To ti je prvo dijete, trebala bi bolje paziti na sebe. -Peg opipa vlažno sestrino čelo. - Večeras ću razgovarati s Mylesom. - Ne, neću to, Peg. - Zaboga, tvoj muž zarađuje za oboje. - Treba nam novac ako se hoćemo izvući odavde. - Od toga nećeš ništa imati ako se pri tom uništiš. - Nemoj govoriti s Mylesom. - Ipak ću to učiniti. - Obećajem da ću za nekoliko tjedana prestati raditi. Maud prođe kraj sestre u radionicu. Oko nje se sve vrtjelo. Dvije stotine djevojaka... dvjesto strojeva. Preko volje zapaljeno plinsko svjetlo. Nesigurno je prišla stolcu ispred stroja, kao već dvije tisuće puta prije toga... samo još nekoliko puta, a onda tek poslije djetetovog rođenja... Poslovođa se ušetao gore-dolje držeći svoj govor prije početka rada. Peti je kat unatrag tjedan dana zaostao u proizvodnji za oba druga. Ako čestito ne povuku, bit će potrebne promjene! Maud zakopča svoju vunenu jaknu da se zaštiti od hladnoće. Ubrzo će kroz stupove doprijeti iz drugog kata malo topline. Hvala Bogu što radi kraj stupa! Da samo ne mora i ljeti sjediti uz njega! Odrezala je prste na vunenim rukavicama da joj ruke ostanu tople a da ipak može posluživati stroj. Na stroju ju je čekao smotak od sedam košulja. Rasjekla je konopac, uzela etikete i spremila ih u džep na pregači. Sedam penija za sedam košulja. Sedam penija za slobodu. Sedam penija za kovačnicu u Convovu. Na petom katu ne bi bilo odviše zlo, samo da nije uspinjanja po stepenicama. Hladnoću zimi je i više nego izravnavala činjenica što ljeti do nje žara iz drugog kata nije dopirala u punoj snazi. Peg je sjedila za strojem pokraj nje, a Deirdre im je iz krojačnice donosila posao. Jadna Deirdre. Za nju će za nekoliko mjeseci početi gorko razdoblje u glačaonici na drugom katu, koje će potrajati godinu ili dvije. Tad će slijediti peni za košulju. Njezina nećakinja, Deirdre, i njezina mati, Bessie, najstarija i najmlađa među njima. Bessie je bila izrađena, četrdeset četverogodišnja žena koja je svoje posljednje dane provodila u odjelu za pakovanje. Deirdre stupi između Maud i Peg te svojoj majci pruži jedan zamotak. - Upravo sviće - reče. - Čini se da će dan biti lijep. Možda bismo mogle u podne jesti na krovu. Te ugodne misli prekinula je sirena koja oštrim piskom objavi šest sati i pokrene u radionici strahovitu žurbu. Poslije jednog sata Maud je zaboravila na bolove i muku gaženja pedale, prignutog sjedenja, dijete, studen, buku i kaos. Bila je u Donegalu, u Convovu,

posred dražesnih valovitih brežuljaka, stojeći na ulazu u Mylesovu kovačnicu, sa sitnim djetešcem na rukama i jednim drugim koji se držao njezine pregače; Myles je podigao pogled s nakovnja, mišićav i čađav, osmijehnuo se, obrisao znoj s čela, zatim oprao lice i ruke, pa je poljubio, te priljubljeni pođoše pod veliko drvo između kovačnice i njihove kućice, gdje je prostrla za ručak... Angus Witherspoon, ortak koji je upravljao poslovima, osjetio je da za trgovinu lanom nailazi nepovoljan vjetar, jer se ponovno pojavio pamuk. On i Simon McNab bili su ostarjeli, bez prikladnih nasljednika i posjedovali su više novaca nego što su do kraja života mogli izdati. Kad se pojavio ozbiljan kupac u osobi grofa od Foylea, bilo je vrijeme da se riješe tvornice. MacAdam Rankin, zastupnik lorda Arthura Hubblea, naručio je od jedne ugledne građevne tvrtke da ispita stanje zgrade; ona ustanovi niz uznemirujućih grešaka. Time je Rankin stekao povoljan položaj u pregovorima. Tvrdio je da je potrebno najmanje 200 000 funti da bi se tvornica dovela u red. Dok su vlasnici dokazivali da je zgrada sigurna od požara, arhitekti su utvrdili da će željezni stupovi prsnuti, ako se u požaru usiju i poliju vodom. To bi moglo prouzročiti rušenje cijele zgrade. Da bi neki od stupova mogli biti uklonjeni, predložili su ugradnju čeličnog kostura i uvođenje sustava za gašenje požara te stepenište za nuždu. Osim toga potrebno je podići skladište da hodnici ne budu začepljeni nagomilanim balama. Naposljetku su još smatrali potrebnim temeljitu obnovu: većinu prozora treba promijeniti, ugraditi zračenje i grijanje i konstruirati bolje stolce za žene -a sve to da bi se postigla veća produktivnost. MacAdam Rankin je sve to spretno koristio da bi smanjio prodajnu cijenu tvornice. Kad su Witherspoon i McNab prodali, preporuke arhitekata bile su odložene i nikad se nije po njima postupilo. Stara zgrada tavorila je mračno dalje kao i do tada i svake se godine sve više osipala, još prljavija i opasnija. Kad je Rankin nestao s pozornice i lord Roger preuzeo stvari u svoje ruke, lan je opet imao vrhunsko mjesto na svjetskom tržištu i tvornica je radila punom parom. Razgledao je zgradu jedan jedini put i poslije toga više nije stupio nogom u neki od katova, osim u prizemlje. Kako je imao u rukama proizvodnju lana i tkaonice, odbacivala je tvornica košulja goleme dobiti, otprilike pola milijuna funti na godinu, a tim je novcem lord Roger dobrim dijelom financirao svoje spekulacije sa željeznicama, brodovima i drugim poslovnim granama. Od vremena do vremena govorilo se o tome da sa zgradom treba nešto poduzeti, ali to je bilo prazno brbljanje. Nije preduzeta nikakva obnova, pod izgovorom da tržište lanenog platna može ponovno zakazati. Najvažnija i temeljna politika Poduzetništva Foyle bila je da tvornicu treba do krajnosti iskoristiti. Kako je briga za obnovu stare zgrade ili izgradnju nove na taj način gurnuta u stranu, glavni je problem sad bio u tome da se ne dopusti u tvornici rad sindikalnih agitatora. Na tom polju je u Weedovim tvornicama u Belfastu Maxwell Swan već odavno dokazao svoju sposobnost. Pošto je osobno u tvornici izgradio sistem uhoda, odredio je da njegov prvi pomoćnik, Kermit Devine, ostane u

Londonderryju i bude pri ruci lordu Hubbleu. Premda je Devine bio katolik, već je tri desetljeća odano služio Kruni kad ga je Swan odmamio iz Dublin Castlea. Devineova špijunska mreža ne samo da je bila ravna onoj u Weedovom brodogradilištu nego je on sastavio i jedan odred fanatično odan grofu. Ti su ljudi bili uvijek pri ruci, gotovi da dokažu svoju spremnost u razbijanju sindikata na svakoj razini, u svakom zadatku, u svako doba. Pa ipak je mirno odvijanje rada kod Witherspoona & McNaba uvijek bilo u pitanju. Radna je snaga bila gotovo isključivo katolička, ne ona vrst lojalnih radnika kakvu je sir Frederick upošljavao u svojim belfastskim pogonima, pa je trebalo dan i noć bdjeti da anarhisti ne dobiju priliku. Točno u devet lord Roger je stigao u središte Foyleovog poduzetništva. Georgijanska palača u Abercorn Roadu bila je od tvornice košulja udaljena jedan blok kuća, i s prozora gornjeg kata mogla se vidjeti. Posljednjih dana bilo je baš zgodno u uredu, jer je njegov tast imao sjajnu novu igračku s kojom se zabavljao. Već više godina u domovini je bilo teškoća zbog telefona. Nacionalno društvo bilo je u privatnim rukama i činilo se da ugrožava telegrafski sistem, državni monopol kojim je upravljao Glavni poštanski ured. Dok je parlament raspravljao o tom pitanju i imenovao izvanredne istražne komisije, telefon se nije mogao razvijati. Posvuda u gradovima rasla je potražnja za novim priključcima, ali su žice povučene od jedne kuće do druge bile ružne i nespretne, a vlada je polaganje podzemnih vodova nerado odobravala. Odbijene su i dozvole za dalekovode između gradova. Sir Frederick se od samog početka zaljubio u telefon i uključio s velikim ulogom u podružnicu Nacionalnog telefonskog društva u Ulsteru, koja je izgradila prvu cem tralu za pretplatnike u Belfastu. Izvan Engleske moglo se stvarima lakše manipulirati, i sir Fredericku uspije, poslije jednogodišnje bitke, dobiti pristanak za otvaranje jednog voda od Belfasta do Londonderrvja, koji je proveo duž svoje željezničke pruge kroz Ulster. Dalekovod u Ulsteru počinjao je u jednoj centrali u Weedovom brodogradilištu a završavao u središtu Foyleova poduzetništva - još jedan uspjeh dinamičnog sir Fredericka. Lord Roger je u svoj ured dolazio dva puta na tjedan, ponedjeljkom i petkom, da započne i zaključi tjedne poslove. Toga za gospodarenja njegova oca nije bilo; sve je dospjelo u ruke potčinjenih, pa je imetak počeo propadati. Uz osobnog tajnika Ralpha Hastingsa Rogeru je bio neprestano pri ruci i Kermit Devine, služeći kao svakodnevni kurir do dvorca i natrag. Devine nije bio dorastao Swanu, ali bi, svaki put kad su se sindikati pokušali umiješati, stegnuo svoju gustu mrežu uhoda. Bio je neupadljiv, nepokolebljivo odan čovjek na pragu šezdesetih godina; nezgodne poslove, kao što je batinanje ili otmica ili što je već za održavanje mirnog reda bilo potrebno, obavljali su njegovi ljudi. Poslije različitih jutarnjih sastanaka sa svojim tvorničkim i tkaoničkim direktorima, željezničkim i brodskim ravnateljima te advokatima dolazio je red na igračku. Lord Roger je dva put na tjedan, obično u podne, vrlo iscrpno brbljao sa

sir Frederickom. Osim toga je na djedovu radost jednom tjedno dolazila u Londonderry Caroline s oba dječaka. Čista radost, taj telefon, čista radost! Ovog petka bilo je deset minuta do dvanaest kad je lord Roger nazvao, točno u trenutku kad je izbio požar. Terry Devlin upravo je navršio šesnaest godina i punih pet godina naukovanja u drugom katu. Dobio je najvišu plaću dostupnu njemu, devet šilinga na tjedan, i bio prvi na redu da napreduje u krojačnicu. To će biti predivan dan, znak muškosti. Imat će stalan posao, nevjerojatna rijetkost u Bogsideu, i moći će sad kad bude imao šiling-dva u džepu odlaziti u gostionice. Terry je radio u glačaonici s djevojčicama iste dobi, koje su odrastale u djevojke. Mnoge su ga već privukle, ali nikad nije imao priliku, da im iskaže svoje osjećaje. Činilo se da su uvijek, prije nego što se pošteno stigao sprijateljiti, postajale švelje na jednom od gornjih katova. Kad postane krojač, moći će, ako bude htio, kojoj od njih udvarati. Bio je to dug i gorak put, a u ljetnim je mjesecima pomišljao da neće preživjeti vrućinu, ali sad, s obzirom na unapređenje, sve te muke nisu bile uzaludne. Prije prijekida za ručak njegov se posao sastojao u tome da iz peći izvuče pepeo i žeravicu i iznese ih u kante. Terry Devlin klečao je redom ispred peći koje je posluživao, otvarao vratašca ispod žarišta i praznio pepeo u dva vedra. Kad ih je napunio, odnio ih je stenjući pod teretom iz glačaonice. Oči su mu se morale brzo prilagoditi na tminu, jer je plinsko svjetlo na odmorištu bilo uvijek zaklonjeno hrpama gotovih košulja. Danas je tamo bilo nagomilano dvije tisuće košulja, tako da gotovo nije preostalo mjesta za prolaz. Terry ustrašeno zadrži dah. U mraku je bilo teško razaznati otvor dizala koji nije bio ni ograđen ni ćuvan. Tijekom godina već je nekoliko ljudi palo i usmrtilo se, među njima i njegov najbolji prijatelj. Drugi su prošli s teškim ozljedama kad ih je u otvoru za dizalo stisnula o zid i zdrobila kabina koja se upravo spuštala. Pošao je oprezno dalje, ali je iznenada posrnuo preko hrpe košulja koju nije vidio, pao i rasuo oba vedra puna pepela. Uplašeno je skočio na noge, pomislivši najprije na košulje, koje su se vjerojatno uprljale. Što da učini? Da pokuša prikupiti pepeo i neprimijećen se odšuljati? Ili da pođe po fenjer? Ne, netko bi ga pri tom mogao vidjeti. Bilo je premračno da počisti... možda bi trebalo otvoriti vrata glačaonice... ne... ne... vidjet će ga. Kad bi njegova nespretnost izišla na vidjelo, moglo bi ga to stajati njegova životnog sna - da postane krojač. Stajao je tamo drhteći i cvileći i grizao prst. Odjednom zaprepašteno raširi oči videći kako komadić žeravice progriza snop košulja. Crveni prsten u platnu postajao je veći i dublji, a iz njega se uzdizahu male vitice dima. Terry pojuri kroz hrpe košulja k polici uz zahod, gdje je stajalo vedro s vodom, zgrabi ga i pljusne bilo je prazno, dno je propalo od rđe! U tom trenutku dečka spopadne beznadna panika, i dok je zdvojno trčkarao naokolo tražeći pomoć, zasuše ga košulje kao pipci mekanog polipa. Trgnuo je rukama uvis da ih zbaci, pri tom ustuknuo, i noge mu skliznuše preko ruba otvora za dizalo. Terry se sunovrati u dubinu, ali njegov krik nisu čuli jer ga je zaglušila sirena koja je najavila podnevni odmor. Peg i Maud su, kad je zaparala sirena, žurno ustale od stroja, a odmah im se priključila i Deirdre. Ako budu dobre sreće i stubište ne bude prepuno, stići će za

četiri minute na krov, a za silaz im treba jednako toliko. Tako će moći punih sedamnaest minuta ostati na krovu. Po lijepu vremenu su krojači iz najvišeg kata krov prepuštali djevojkama. Oni su uživali prednost da rade pri danjem svjetlu i dobro zračenom prostoru. Ionako je već toliko djevojaka nastojalo da po četirma željeznim ljestvama dospije kroz otvor s poklopcem gore, da bi bilo nepošteno gužvu još povećavati... osim ako je koji htio udvarati djevojci, jer je to bila prilika da nekoliko minuta provede s odabranicom. Osim što je bio kavalir, čovjek je, ako je djevojkama pomogao pri penjanju i spuštanju, mogao pozvan ili nepozvan zaviriti pod suknju. Svaka žena je radosno uzdahnula kad je dospjela do obilja svjetla i zraka, i ubrzo ih je na krovu bilo šezdeset ili sedamdeset. Prionule su o svoje ručkove i uživale u lijepom pogledu na zavoj rijeke. Maud McCracken je jedina gledala dolje na Bogside. Odavde je gotovo mogla razabrati kovačnicu u Lone Moor Roadu. Hvala bogu, tjedan samo što nije prošao. U nedjelju će željeznicom u Convoy da razgledaju kovačnicu. Nosila se mišlju da prestane raditi. Ovaj je tjedan bio osobito mučan, a bolje neće biti. Danas se s posljednjim snagama popela uza stubište, a oko podneva samo što se nije onesvijestila. Peg je imala pravo. Mora prestati. Myles bi se zabrinuo da se ona sruši i da je moraju iznijeti. Divno bi bilo probuditi se u ponedjeljak i ne morati se vratiti u tvornicu nego tek kad rodi. - Peg - rekla je odjednom - mislim da je sutrašnji dan moj posljednji radni dan. Njezina se sestra nasmiješi i potapša je po ruci. Posljednjih petnaest minuta telefonskog razgovora s Belfastom lorda Rogera je neprestano ometala nekakva buka izvana. Počela je s podnevnom sirenom. Njegov je ured bio smješten u stražnjoj strani zgrade, tako da nije mogao vidjeti što se događa. Veza je bila slabija nego obično, što je pridonosilo njegovoj srditosti. Dvadeset i pet minuta poslije dvanaest bilo kakvu pomisao da nastavi razgovor dokrajčilo je zavijanje vatrogasnih kola koja su pristizala Abercorn Roadom. Lord Roger zaviče sir Fredericku da će kasnije, čim opet nastupi tišina, pokušati nastaviti razgovor. U tom trenutku Kermit Devine trgne vrata. - Što se, do vraga, vani događa, gospodine Devine? - U tvornici gori - reče Devine i otvori dvostruka vrata u susjednu prostoriju za konferencije, iz koje se vidjela Abercorn Road i zgrada Witherspoona & McNaba. Obojica vidješe kako se radnici s obiju strana zgrade u metežu guraju na ulicu kao da je sajam. S različitih strana pristizala su kola sa šmrkovima i vodom vučena konjima, za njima kola za spašavanje s ljestvama i opremom i prskalice na parni pogon, u koje su bila upregnuta po tri konja. U policijskim kolima stiže više policajaca, koji oslobode prostor za rad na gašenju i naprave kordon. - Ne izgleda odviše zlo - promrmlja Roger pokazujući na tanku spiralu dima što je prodirala iz drugog kata.

- Pogledajte, m’lorde, na krovu! - Zaboga - prošapće Roger i čvrsto se uhvati za zastor. Koljena mu pokleknu, no brzo se pribere. Gore su stajale žene i vrištale. Ako stvari pođu krivim putem, doći će do katastrofe. Trgnuo se da razmisli. Razmisliti! Razmisliti? Nije vrijeme da se gubi glava! - Gospodine Devine, moramo svakako ostati prisebni. - Potpuno se slažem s vama, sir. - Jesu li vaši ljudi spremni? - Svakako, sir. - Dobro. Možda ćemo morati izdati posebne upute, ako stvar ne bude smjesta sređena. - Roger je koračao gore dolje, rukom pročešljavao kosu i promatrao sve veće uzbuđenje na cesti. - Sjećate se kakvih smo neugodnosti imali s Kevinom O'Garveyjem zbog ove zgrade? - Da, sir. Na sreću, on je sada u Londonu. - No, za to možemo zahvaliti Bogu. Idite preko, razgovarajte sa zapovjednikom vatrogasaca neka vam što podrobnije opiše situaciju. U prolazu recite telefonistici da me spoji sa sir Frederickom i da drži liniju dok ga ne pronađu! Devine kimne i udalji se. Roger je promatrao kako stup dima što je prodirao iz drugog kata postaje sve deblji, dok je iz zgrade kuljalo sve više ljudi. Kad je pogledao prema krovu, učini mu se osoba Kevina O’Garveya sve zloslutija. Ako bi bilo žrtava, Kevin O'Garvey će otkriti stvar, a ovaj put posljedice mogu biti katastrofalne. Proklinjao je sebe što nije poslušao Swanov savjet i riješio se O’Garveya kad je za to postojala mogućnost. Sad je za takve spoznaje bilo prekasno. Sve je postalo kristalno jasno. Stara će pogodba prodrijeti u javnost, osim ako O’Garveya ne pretekne i ne otarasi ga se. U protivnom, postoji čak mogućnost da bude podignuta tužba zbog ubojstva iz nehata. Kako reformisti imaju većinu u parlamentu, sablazan bi bila porazna... sve bi ih odvukli pred sud... Kad su prvi plamenovi liznuli s postranog tvorničkog zida, Roger požuri natrag u svoj ured i strgne slušalicu. - Gdje je, do vraga, moj razgovor sa sir Frederickom? - Oprostite, sir, ovdje vlada neka zbrka. Stari Ben Haggartv, dugogodišnji poslovođa krojačnice, stigao je s nekoliko muškaraca kroz zaklopna vrata gore na krov kad su prvi prameni dima zakolutali oko njega. - Moje dame! Moje dame! Molim - povikao je i podigao ruke da odvrati paljbu pitanja. - Ta smirite se! -Opkolile su ga. - Čini se da je u drugom katu izbio mali požar - reče. - Vatrogasci su već ovdje i za nekoliko minuta sve će biti u najboljem redu. Nema nikakve opasnosti. Uslijedi uzdah općeg olakšanja, i Haggartv zatraži još jednom da ušute. - Zgradu ćemo uredno isprazniti. Molim vas da se ne gurate niti ne tiskate. Treba pošto - poto izbjeći paniku. Moji će vas ljudi odvesti dolje, imamo fenjere, i za deset minuta bit ćete na ulici. Jedna po jedna, jedna po jedna.

Dok je Ben Haggartv govorio, samo je Maud uspjela prozreti njegovu mirnoću i naslutiti katastrofu koja je prijetila. Možda je to samo zamišljala, ali je na neki način u tom trenutku znala da će umrijeti. Dok je Ben još govorio, spretno je gurnula Deirdre prema silazu. Još prije osam godina i sama je izgledala kao sada Deirdre, siroto dijete ulice. Maud pogleda djevojčicu koja još u svojem životu nije doživjela trenutak prave sreće i stvori odluku. Ona sama doživjela je nekoliko sretnih trenutaka, iskru nade koju joj je donio Gelski savez, nekoliko raspojasanih trenutaka s raspojasanim mladićima, tu i tamo malo smijeha. S Mvlesom je provela noći ispunjene srećom - s njim i njihovim zajedničkim snom. Deirdre nije još ništa imala. Ben Haggarty se trudio da osigura red i žene počeše uz pomoć muškaraca silaziti ljestvama. - Ti ćeš sad dolje, srce - reče Maud Deirdrei - ja ću malo pričekati. Sa svojim trbuhom samo bih cijelu stvar zadržala. - Tad ću čekati s tobom, tetko Maud - odgovori djevojčica. Maud joj zalijepi snažnu zaušnicu. - Učini što ti kažem! - zapovjedi. - Čula si tetku Maud - reče joj mati. - Silazi, ja ću ovdje čekati s njom. - Zašto si me udarila? - Silazi! Peg čvrsto ščepa sestrinu ruku kad se djevojčica, još sasvim smetena, prebacila preko ruba i nestala. Dolje se buka pojača, dok je zamah vjetra s rijeke pronio preko krova oblak dima. Roger je kao lud trčao iz kancelarije u sobu za konferencije i natrag promatrajući kako se plamen bez zastoja i sve brže penje po zgradi. Bezbroj puta je dignuo slušalicu. Vani se krika pojačala kao da se nešto dogodilo što on nije mogao vidjeti. Naposljetku se Kermit Devine zadahtan vrati. - Na žalost, stvar ne izgleda dobro. - Ta recite već jednom! - Koliko se može razabrati, požar je izbio u jednom od donjih katova i penje se kroz otvore za dizala i stubišta. - Što je sa ženama na krovu? Koliko ih je tamo gore? - To ne znamo, sir. Dvije je zahvatila panika i skočile su dolje. Vatrogasci su razapeli svoje mreže pod njima, ali su ih one proparale i razbile se o kaldrmu. - Za milog Boga! Zar je taj prokleti kapetan idiot ili što? Zašto, do đavola, ne naslone svoje ljestve na kuću? - One dopiru samo do četvrtog kata. Roger se sabere što je više mogao. Kad su obojica razmijenila pogled pun shvaćanja, pojavi se Rogerov pomoćnik Ralph Hastings. - Ne bih vas htio uznemiriti, mvlorde, ali savjetovano nam je da napustimo ovu kuću. Osobno sam razgovarao sa zapovjednikom vatrogasaca i on kaže da nema nikakve opasnosti da se požar proširi dovde, ali da bi bilo bolje ne stavljati ništa na kocku.

- Da, da, Hastingse, u redu. Neka svi napuste kuću. Ja ću kasnije doći za vama. - Sir, ne mogu dopustiti... - K vragu, Hastingse, čistite se odavde! - vikne Roger, gurne čovjeka van i zalupi za njim vrata. Zatim se potpuno miran vrati natrag k pisaćem stolu. - Na što mislite, gospodine Devine? - Moji ljudi stoje u pripravnosti i čekaju vaše upute. Jednog sam poslao mjesnom zapovjedniku sa zahtjevom da uputi u Hubble Manor vojnike za zaštitu kontese i vaših sinova. Roger kimne. - Zatražio sam također da ostatak garnizona u Londonderrvju i Donegalu bude u stanju pripravnosti da u slučaju civilnih nereda može nastupiti i opkoliti Bogside. Glavno je pitanje O'Garvey. Da je ovdje, moji bi ljudi uredili stvar. - Moramo se postarati da iz Londonderrvja ne prodre nikakva vijest o požaru dok ne razgovaram sa sir Frederickom - reče Roger. - Želim da svi telegrafski vodovi iz glavne pošte budu prekinuti i da ni jedan vlak ne napusti grad. Možete li to osigurati, gospodine Devine? - Da, sir. - Dobar posao. Kermit Devine požuri. Roger se vrati u sobu za konferencije i vidje još kako je tvornica nestala u plamenu. Deirdre se provukla natrag na krov dozivajući majku i tetku. Polovica žena klečala je i vapijući molila, ostale su trčale naokolo vriskajući histerično. Oblaci dima zacrnili su nebo, a žar plamena koji je opkoljavao krov pretvarao ga je polagano u usijanu ploču štednjaka. Maud ogrli nećakinju i sasluša njezin nepovezan izvještaj da su se neke probile, a onda se stubište stropoštalo tako da su preostale potjerane natrag. Kad su prvi plamenovi liznuli preko ruba krova, izbije očaj i ludilo; žene su ustuknule na jedan ugao. Peg je vriskala, trčala bez cilja naokolo, tukla po vatri i glavinjala potpuno luda natrag. Jedan plamen liznuo je uz njezinu sukpju, i ona u posljednjem napadaju užasa skoči s krova. Maud je samilosno pokrila Deirdrei vidik. - Zdravo Marijo - rekla je spuštajući se na koljena -blažena među ženama... moli za nas sada i u času smrti naše. Roger zakašlja kad mu je dim ušao u nos. Vikao je u telefon, ali nije pomagalo. Sad je već osjetio kako dopier vrućina. Izvukao se iz žaketa i otkopčao ovratnik. Jedan se zdvojni trenutak borio s mišlju da odustane od telefonskog razgovora, ali je uvidio da bi to moglo značiti kraj svih njih. - Halo! Halo! - urlao je slab, ali blagoslovljen glas kao da se nastoji probiti preko cijelog Ulstera. - Freddie, hvala Bogu. Tko je u centrali? - Ja, sir, Devine. - Dobro što si me opet nazvao, Rogere... - Ovo je hitno! Slušaj pažljivo! - Govori!

- Tvornica košulja gori. Jesi li čuo? - Da... dalje! - Bit će žrtava. Ti znaš kakvu će to reakciju izazvati. - Slušaj, Rogere! Otpremi Caroline i dječake smjesta odanle. - Ne, ne, ne. Nismo osobno u opasnosti. Za sat će jedna vojna jedinica biti u Hubble Manoru. Zabrinjava me Kevin O'Garvey. Razumiješ me, Freddie? - Zaboga... točno... - Upravo tako. Jednom nas umalo već nije odao. U ovim okolnostima sigurno će nas dokrajčiti. Halo, Freddie ... halo... halo Freddie, on je sada u Londonu. - Razumijem te, Rogere. Imamo sreće. I brigadir je tamo. Ali Rogere, ako ovdje sve bude u redu, potrajat će nekoliko sati dok pronađem Swana. Do tada će se vijest o požaru već proširiti. Kad je val usijanog zraka potresao prozore a za njim uslijedio debeli oblak dima, veza oslabi. Rogerove oči napola oslijepiše, on se osu znojem i dobije napadaj kašlja. - Halo, Rogere, halo, halo. - Da, Freddie, evo te opet. Sve telegrafske i telefonske veze su prekinute, a vlakovi iz Londonderrvja ne voze. Imamo vjerojatno vremena do sutra ujutro, dok se panika slegne. - Smjesta ću poduzeti sve. Predlažem da Caroline i dječake pošalješ u lovačku... Veza je ponovno zamrla. Roger bijesno strese slušalicu. Hastings se vrati. - M’lorde, morate napustiti kuću! - Ščepao je Rogera za ruku i izvukao ga iz kancelarije. Kad su dospjeli do stubišta, Roger poviče Devineu da napusti telefonsku centralu i prekine veze, zatim sva trojica požure na ulicu. S Witherspoon & McNabom se više nije moglo ništa učiniti. Bila je žrtva bjesomučne vatre, lomača koja je gutala sve! Conor Larkin i Myles McCracken stigli su do policijskog kordona kad je tuča tjelesa popadala s krova. U tom trenutku voda iz cijevi za gašenje, koje su prskale sve do trećeg kata prodre u željezne stupove. Jedan za drugim prasnu. Hropčući isprva u smrtnoj borbi, cijela zgrada zadrhta i zatim se brzo nakrivi. Podovi počeše pucati i cijepati se kao u potresu i kat za katom se kao lavina uruši. PETNAESTO POGLAVLJE Brigadir Maxwell Swan neumorno je prikupljao podatke o stvarnim i mogućim neprijateljima, anarhistima i konkurentima - to je u njega bio svakodnevni posao. Svojom djelatnošću na suzbijanju buntovnih elemenata postao je posljednjih godina osobito vrijedan sir Fredericku. Svakodnevno kretanje, navike i svojstvenosti jednog tako značajnog čovjeka kao što je bio Kevin O'Garvey bile su u Swanovoj glavi katalogizirane.

Kad ga je sir Frederick pronašao, stvar je dobro izgledala - bila je sretna okolnost da su on i O'Garvey bili u Londonu i da je lord Roger sačuvao takvu prisutnost duha te nije dopustio da vijesti prodru iz Londonderry]a. U Londonu je bilo više ljudi koji bi Swanu smjesta bili na usluzi. Neki od njih bili su bivši oficiri i doušnici. Drugi su bili irski katolici koji su u Dublin Castleu za njega izvodili tajne operacije, potom došli u Englesku i tu zauzeli dobre položaje. Ti su mu bili obavezni. Swan se smjesta dao na posao da nađe prikladne izvršitelje. Točno šest sati nakon što ga je sir Frederick obavijestio, Swan uđe u Kolonijalni klub, gdje je odsjedao kad je bio u Londonu. Prvi butler, Tompkins, dočeka ga u predvorju. - Dobar večer, brigadire - reče Tompkins ispod glasa, kako je u klubu bio običaj, uzimajući Swanov ogrtač, štap i šešir. - Čuli ste novost, sir? - Nisam, bio sam zauzet. - Strašan požar u Londonderryju. Postoji bojazan da ima mnogo žrtava. Ako se ne varam, jedna od tvornica lorda Hubblea. - Užasno - reče Swan. - Sir Frederick vas je prije četrdeset minuta pokušao dozvati kablofonom. Dopustio sam sebi da izvidim za koje ste vrijeme rezervirali svoj stol i da naručim razgovor za to vrijeme. - Ah, vrlo dobro, Tompkinse. Popit ću svoju čašu serija u salonu zapovjednika i tamo čekati poziv. - Vrlo dobro, gospodine. Swan, usamljenik i u oficirskom klubu, uputi se svojem uobičajenom stolcu u salonu, skrivenom iza jednog stupa, i zakloni se novinama dok nije uspostavljena telefonska veza. - Halo, Freddie, ovdje Max. - Ima li što nova u Londonu? - pitao je Weed. - Vijesti o nekom požaru u Londonderryju. Prvi izvještaji stigli su prije otprilike pola sata. Ozbiljna stvar? - upita Swan. - Vrlo ozbiljna. Nekoliko desetaka mrtvih, bojim se. Točan broj će se saznati tek za dan-dva. - Užasno. - Jesi li uspio održati svoj dogovor, Max? - Da, sve je proteklo krajnje povoljno. Pregovori su bez smetnje uspješno završeni. Posao je sklopljen i zapečaćen. Osobno sam prisustvovao konačnom potpisivanju. - Sjajno. Što se ove sezone daje u kazalištu? POZNATI POSLANIK IRSKE STRANKE NESTAO London, 5. prosinca 1899. (Reuters) Scottland Yard izvještava da je g. Kevin O'Garvey, poslanik u parlamentu (Irska stranka, istočni Donegal) prije četiri dana nastao iz svog londonskog stana u Southwarku, Jamaica Road. Na traženje njegove gazdarice, gđe Midge Murphy,

rutinski su izvršena ispitivanja njegovih rođaka na njegovim uobičajenim mjestima zadržavanja i u njegovom stanu u Londonderryju, koja nisu otkrila nikakvih tragova ili povoda za njegov nestanak. O'Garvey je posljednji put viđen u petak navečer u Neptune Roadu u Southwarku, u gostionici Clancy, kamo uglavnom zalaze irski lučki radnici, sezonci i doseljenici. Gospodin O'Garvey bio je u tom lokalu dobro poznat, svraćao je onamo više puta na tjedan i tu primao svoje irske birače. Vlasnik gostionice, g. Enda Clancy, vidio je O'Garveyja kako je oko šest sati navečer izašao iz lokala u pratnji jednog mladića koji ga je potražio. Mladi čovjek nije bio poznat u lokalu, ali g. Clancy i drugi iz njegova su govora i držanja zaključili da potječe iz Irske. On se, međutim, u lokalu zadržao prekratko, tako da nije bilo moguće dati točan lični opis. Na ispitivanju inspektora Arnoida Shepherda od Scottland Yarda Clancy je izjavio da u situaciji nije uočio ništa neobična. »Kevin O'Garvey bio je poput svećenika ili liječnika« - rekao je. »Uvijek su ga pozivali u pomoć u hitnim slučajevima«. To je potvrdila gđa Murphy rekavši da je O'Garvey često odlazio po poslovima molitelja. Na pitanje o O'Garveyjevom zdravstvenom stanju i držanju u posljednje vrijeme, inspektor Shepherd je rekao: "Nije zamijećeno ništa neobična«. O'Garvey je bio krajnje pouzdan u svojim navikama i postupcima, obično jv do gostionice i natrag do svog stana prolazio perivojem Southwark. »Temeljita pretraga parka nije donijela nikakve rezultate«, izvijestio je Sheperd. O'Garvey je biran u Donji dom prije petnaest godina kad je Parnell zabilježio trijumfalnu pobjedu, i bio poznat po svojoj irsko-republikanskoj djelatnosti. »Njegova dugotrajna prošlost aktivnog fenijca općenito je poznata«, dodao je Shepherd, »i mora da je pri tom stekao nebrojeno mnogo neprijatelja. Njegovi su birači lako mogli do njega, stoga se ne može isključiti eventualni zločin«. Lord Roger i sir Frederick iskoristili su svoje utjecaje do krajnosti. Željeli su brzu, konačnu istragu sa što manje huke, premda je britansko novinstvo nagrnulo u Londondery. Raširile su se glasine da je požar djelo anarhista ili fenijaca - teza koju su novinari smjesta preuzeli. 'Istražna komisija počela je u malom okviru, ali u odgovarajućem svečanom i važnom tonu, s pregledom zakona o zustiti od požara, sigurnosti i radnim uvjetima, koji praktički nisu postojali. Smjesta je utvrđeno da nisu povrijeđeni nikakvi zakonski propisi. Cijeli niz »stručnjaka« dao je svečane izjave da zgrada nije uopće mogla gorjeti, osim ako požar nije podmetnut, što je podupiralo teoriju o anarhistima, odnosno fenijcima, koju je novinstvo tako spremno dočekalo. Osim toga najveći broj žrtava bio je među okupljenima na krovu, a oni su se nalazili tamo suprotno propisu poduzeća. Ni jedan od stručnjaka nije bio podvrgnut temeljitijem unakrsnom ispitivanju, a radnike iz tvornice nisu držali stručnjacima ili sposobnima za ocjenjivanje pitanja u vezi s požarom, a nisu smjeli ništa izjaviti o radnim uvjetima koji su proglašeni nebitnima. Nitko nije spomenuo što je žene potaklo da se popnu na krov i da li je tko uopće znao da postoji propis koji to

zabranjuje. Pri kraju prvog dana rezultat istrage bio je da je zgrada na dan katastrofe u normalnim okolnostima bila potpuno neopasna i nezapaljiva. Na početku drugog dana istrage zatražio je šef policije, na čuđenje komisije, dopuštenje da postupak prekine i počeo čitati priznanje jednog palikuće. Stanoviti Martin Mulligan, »poznati fenijac i republikanac«, potpisao je pred tri svjedoka u ćeliji londonderijskog zatvora priznanje da je potpalio zgradu. Na žalost, zaključio je šef policije, u međuvremenu je nađen Mulliganov leš. Očito je počinio samoubojstvo neposredno nakon priznanja, objesivši se u ćeliji o svoj remen. Pokazavši čudesnu djelotvornost, samo nekoliko minuta kasnije istupila je čitava četa svjedoka koji su izjavili da je Mulligan nekoć kratko vrijeme radio kao konjušar kod Witherspoona & McNaba, ali je zbog pijanstva u službi otpušten. Kasnije su ga opetovano čuli u krčmama prijetiti da će spaliti tvornicu. Jednako tako se javno hvastao nebrojenim fenijskim i republikanskim protuzakonitim pothvatima. Nije spomenuto da je Martin Mulligan bio bezazlena stara luda koja se već godinama nije trijeznila i često badava noćila u policiji, a zatim se opet vraćala svojoj stvarnoj djelatnosti - skitnji. Ni jedan svjedok nije iskazao da se Marty nebrojeno puta hvastao i drugim izmišljenim djelima te da je sve to bilo samo blebetanje jednog otupjelog alkoholičara. Nitko nije utvrdio da ga je na dan požara vidio u okolici, ili pokušao protumačiti zašto požar nije podmetnut noću. Nitko nije u zapisnik izjavio činjenicu da Martin nije uopće imao remen, nego je nosio naramenice i da je samoubojstvo samo po sebi krajnje neprihvatljivo. Usprkos svoj toj površnosti nije bilo nikoga tko bi stvari stjerao u red. Kevina O'Garveyja, borca za Bogside, nije bilo. Da je bio ovdje, bio bi dokrajčio tu nedostojnu komediju, jer je imao i previše dokaza protiv zgrade i previše iskustva u takvim postupcima da bi dopustio takvu karikaturu od istrage. Ali Kevina O'Garveyja nije bilo. Vrhunac svega bio je kad su tri svjedoka pod prisegom potvrdila priznanje Martina Mulligana. Dvojica, koji su ga čuli, bili su šef policije i jedan advokat Hubbleovih, koji je istodobno bio i član gradskog vijeća Londonderryja. Premda se u ta dva gospodina i njihove motive moglo sumnjati, treći je svjedok zapečatio stvar jer je pripadao najuglednijim katolicima u Londonderryju. Frank Carney je prisegao da je čuo riječi Martina Mulligana. Priznanje je prihvaćeno i istraga još prije Božića proglašena završenom. ŠESNAESTO POGLAVLJE Nastupila je mračna vladavina užasa. Kad se paljevina naposljetku ohladila, kopali su po zgarištu, pretraživali pougljenjele ostatke, i što se više žrtava pronalazilo, to je očaj bivao veći. Tko nije pronašao voljene hvatao se za ludu nadu da je neki svetac u njegovom slučaju izveo čudo, ali čuda nije bilo. Nestali su bili mrtvi, to je bilo sve. Većina od četrdeset koji su skočili s krova bila je do neprepoznatljivosti unakažena i ležala u jezivom redu, zgrčena i polomljena u mrtvačnici, tom

strašnom mjestu koje je odjekivalo od krikova kad je jedna očajna obitelj za drugom prepoznavala komad odjeće, prsten ili cipele. Leševi izvučeni ispod urušenih zidova bili su u još gorem stanju. Najvećim su dijelom tako pougljenili da ih se nije moglo prepoznati. Broj mrtvih prešao je stotinu, a još stotinu osoba ležalo je s teškim opeklinama u bolnici. Uglavnom su žrtve pripadale onim sedamdeset i dvjema ženama koje su zanemarivši propis tvrtke - potražile sedamnaest minuta sunca na krovu. Dvadesetak među njima bilo je trudno. Deset krojača, od kojih je većina ostala da žene izvede iz zgrade, bilo je zdrobljeno ili su se ugušili kad se zgrada urušila, kao i pet vatrogasaca, kad su prsnuli stupovi. Preostale žrtve bile su djeca, u svemu osamnaest, između devet i petnaest godina. Obitelj Tully izgubila je tri žene. Drugi su izgubili toliko ili još više. Za one koji su zadobili opekline nije bilo odštete ili bolesničke naknade, a neidentificirajne, pocrnjele leševe zakopali su u zajednički grob. U to vrijeme vođena je i završena istraga. Mračni se Božić približavao. Nastupilo je dvadeseto stoljeće - drugdje u svijetu slavljeni simbol nade. Tjednima je Bogside bio paraliziran od boli. Ionako oslabljene snage i živci ponovno su bili rastrgani i potreseni. Spašavanje časti pomoću istražne komisije nije iznenadilo, jer se nitko nije mogao sjetiti da je ikad pravda pobijedila. Tako su komisije Krune već i ranije postupale u Derryju, i tako će opet postupati. Ljutita strast da udare na tlačitelje i mučitelje bila je iscrpena. Provale boli i bijesa na pogrebima isplakane su na grobovima, a napola poludjeli preživjeli molitvama su ih istjerali iz duše. I tad ih je stara letargija, staro pomirenje s tragedijom tjeralo dublje i dublje u hokus-pokus Isusa i Marije i da potraže utočište u alkoholu i drogama. Bogside je bio Bogside. Četiri mjeseca su prošla dok se razgovori i život u Bogsideu nisu postupno normalizirali, dok bol nije polagano počela popuštati. U to su vrijeme ljudi bili previše omamljeni da bi shvatili kako Kevin više nije među njima. Od njega nije bilo nikakva traga. Kad se bol zbog crnog petka ublažila, spopala ih je sa zakašnjelim djelovanjem nova bol - spoznaja da je njihov vođa u borbi mrtav. Tih mjeseci Conor Larkin nije se mogao izvući iz mračne omame. Bio je jak, a oni slabi, no njegov je duh bio mutan i otupio, oči crvene. Iz njegova snažna tijela otjecala je snaga, poezija iz njegova srca, a pjesma s njegovih usana. Klizio je nizbrdo, postao takav kakva su bila sva njegova pripita bogsajdska braća i zapadao u neobične trenutke mučnog smirenja, kad je njegov mozak bio natopljen otupljujućim džinom. Svakog je dana postajao sve mrzovoljniji, jedva je odzdravljao onima koji su ga obožavali i prezirao ih zbog tog obožavanja. Ne znam ja nikakvih čudesnih rješenja, branio se nijemo od njihovih gladnih pogleda, nemam nikakvih rješenja. Jedino što ga je, čini se, sačuvalo da potpuno ne isklizne bila je zdvojna želja da Myles McCracken ne propadne. Uzeo ga je k sebi, slušao njegovo beskrajno, očajničko oplakivanje, brisao mu suze, odijevao ga, hranio ga i noć na noć

razgovarao s njim. Ma kako bila duboka rana, činilo se na neki način da je rješenje za Mvlesa jednostavnije. Očito ga je nalazio u neprekidnom pijanstvu. Opijao se u krugu koji nije imao početka ni kraja, od bolećivosti preko nesuvislosti do potpune tuposti. Conor je držao da još nije vrijeme da čovjeku oduzme njegov narkotik, jer je bez njega smjesta zapadao u snažan napadaj mučenja samog sebe. Za sada mu je alkohol bio potreban jednako kao zrak za disanje. Možda će, molio je Conor, kad šok popusti, još biti vrijeme da Mylesa ščepa za ramena i trešnjom i udarcima od njega opet napravi čovjeka. Sad ne. Nikakvih ukora, samo paziti i čekati dok ozdravljenje ne počne i biti uz njega da mu pomogne. Conor je molio da za Mylesa bude povratka, no za sada je bio naprosto šaka jada. Ako se izuzme Myles McCracken, onda je Conorova utučenost bila odraz cijelog Bogsidea. Duhovi su bili toliko smućeni da su misli izgubile svaku vrijednost, i poslije sna čovjek nije osjećao želju da se probudi nego samo da opet zaspi. Ali ni san nije donosio nikakav odmor, jer san je značio moru od gnojnih rana i ljudskih gorućih bombi koje su udarale u zidine Derryja, od golemih kotlova punih kipućeg ulja koje su lijevali s kruništa tih zidina dolje i utapljali stare prosjake, od koščatih mačaka koje djeci grebu oči i gromovitih bubnjeva na čelu beskrajnih redova u crno odjevenih muškaraca koji su s narančastim križevima u ruci stupali u pogrebnoj povorci, od polja bijela od kaše gnjiloga krumpira i od stotine žena koje je opkolila bjesomučna vatra, a one ne mogu provaliti rešetku od kovana željeza. Bogside je proždirao Conorovu volju. Bogside ga je sisao živog. Bogside je pobijedio. Biskup Nugent umro je u osamdesetoj godini, bezidejni crkveni glavar čija su tri desetljeća vladavine u biskupiji bila obilježena osrednjošću. Bio je priprosti svećenik iz Derryja s govorničkim darom i njuhom za crkvenu politiku; rješavao je okolnosti pragmatično, uglavnom otežući tako dugo dok nije bio siguran da je u svakom problemu na neopasnoj strani. Trulež i propadanje Bogsidea nisu toga čovjeka pokretali ni na što drugo do na otrcanu molitvu. U njegovom posljednjem desetljeću razvila se ta neodlučnost u nesposobnost da donese jasan sud, i biskupija je tako životarila u nekoj vrsti teološke ropotarnice. Biskupa su okruživali strogi crkveni dogmatičari, koji su ga izolirali i kovali planove za razdoblje čvrste ruke. Bogside je uvijek bio kamen kušnje. Nedostojni životni uvjeti u njemu rađali su liberalne svećenike koji su postupali na svoju ruku i čak slobodnije tumačili crkvene zakone. Kad je biskup Nugent duhovno postao senilan, provela je jedna grupa takvih svećenika pod vodstvom oca Patricka McShanea svoje ideje i prilično olabavila pravila, tako da ona odgovaraju njihovim interesima i interesima njihove okupirane pastve. Ti su svećenici prišli Gelskom savezu da opet ožive irski jezik i kulturu, što je bilo u suprotnosti sa stavom Crkve i britanske vlasti. Dok je Nugent ležao u smrtnom hropcu, zbiše se njegove dvorske straže, obrazovaše jedinstvenu frontu i predložiše kardinalu u Armaghu Charlesa Donoghuea za Nugentova nasljednika. Donoghue bude izabran.

U Irskoj jedva da je postojala apsolutnija vlast od vlasti jednog autokratskog biskupa koji je bio u britanskoj milosti. Novi biskup Donoghue smjesta je sebi osigurao autoritet, donijevši niz odluka za pokoravanje otpadnika u Bogsideu. Doktrina je zahtijevala nepokolebljivo pridržavanje najstrožeg tumačenja katolicizma. Pokornost svećenika i laika postala je novi poredak. Liberalizmu u Bogsideu došao je kraj. U tjednima poslije crnog petka u Bogside su nagrnuli sindikalisti, reformisti i republikanci, a mladi svećenici izjaviše solidarnost s njima. To je ukupnoj vlasti bilo nesnošljivo, bez obzira na to radilo se o oranjcima, protestantima, Englezima, grofu ili novom biskupu Donoghueu. On je iskoristio trenutak da stvari sredi na odrješit način. Otac Pat uđe u kovačnicu baš kad su otpremna kola bila na odlasku. Conor je sjedio na kočijaškom sjedalu. Svećenik se obradova vidjevši ga obrijana, čisto odjevena i prilično trijezna. Sjeo je pokraj Conora kad je ovaj otpustio kočnice i šutke se odvezoše u zidom opkoljeni grad kamo je trebalo dostaviti naručenu robu. Svećenik tad pokaže u smjeru gdje će biti nesmetani. Privezali su konja na vježbalištu i pješice pošli dalje k zidu. Odatle Bogside prostrt pod nogama nije izgledao tako loše. Nizovi skladnih, simetričnih, škriljastih krovova što su se uzdizali i spuštali i natkritih dimnjaka iz kojih su se dizali tanki stupovi tresetnog dima pružali su sliku svojevrsne ljepote. Miris tresetnog dima bio je, kao uvijek, izvanredan. Našli su zaštićeno mjesto gdje su mogli biti nesmetani. Otac Pat je jednako kao Andrew Ingram odustao od toga da Conoru predbacuje zbog očajničkog opijanja, koje je trajalo već mjesecima; znali su da će se on opet trgnuti kad potone do sampg dna. Taj je obrat očito počeo. - Tamo dolje počinje se život opet polagano micati -reče otac Pat - a i u tebi. - Ja ću živjeti, jer ne želim umrijeti - reče Conor - ali ovo je mjesto mrtvo. Bilo je mrtvo već prije crnog petka i prije nestanka Kevina O'Garveyja. No sad neće nikad više dići lice iz blata. Brinem zbog Mylesa. Izgleda da s njim ne mogu ništa postići, oče Pat. - Vrijeme je, Conore, da ga pustiš, jer će inače još i tebe povući sa sobom. - Na to se ne mogu odlučiti, naprosto ne mogu. - Myles McCracken je rođen da gubi - reče svećenik. -Dvaput se odvažio na ljubav, i oba je puta završilo katastrofom. Nikad više neće svoje srce povezati s tuđim. Previše će se bojati. - No pribrati se i živjeti, oče Pat... to mora. - Neki mogu prevladati tragediju i čak postati veliki. Većina to ne može, a Bogside vrvi od takvih. - Znam što mislite. O tome sam i sam razmišljao... što će biti s njim? - Previše se boji povratka, a još više da ide dalje. Tapkat će na mjestu. Bogside će ga progutati i od njega napraviti bezazlenog starog pijanca koji se zadržava u alkoholičnom blaženstvu da se zaštiti od svojih mora. Conor je znao da je taj sud okrutan, ali točan; bile su to riječi koje on sam nije htio izgovoriti. Tako je to dakle. Slabi su ostajali i propadali - kao uvijek u Irskoj.

- Ja odlazim, Conore - reče otac Pat iznenada. Conor se tržne, sklopi oči i ne prisili se da zadrži suze. Opet ga svlada bol proteklih mjeseci. Krvarećeg srca okrene se svojem prijatelju. - Čini mi se da smo otac Eveny, otac Keenan, otac Mallory i ja prevršili u grijesima - reče svećenik nastojeći ostati ravnodušan. - Zaboga, oče! Ne još i to, uza sve ostalo! - prasne Conor. - Da, tako je to. U tom poslu nema nagodbe s Bogom. - Bog, to je besmislica. Ne šalje vas Bog odavde, nego taj prokletnik biskup! - Radije se ne bih s tobom upuštao ni u kakvu jezuitsku raspravu o tome tko što radi i zašto. Premješten sam, odlazim, jednostavno tako. - Kamo? Kad? - Provest ću nekoliko tjedana u molitvi u sjemeništu da se očistim i prosvijetlim. Moći ću vidjeti Daryja. A onda, k vragu, uvijek sam želio iz Bogsidea. - Kamo, oče? Kao na znak upališe se plinske svjetiljke i rastrgaše nadolazeću tminu. Otac Pat mladenački slegne ramenima, ali Conor se nije dao otresti. - Ah, postoji tako negdje sjajan- stari svećenik, otac Clare, koji više ne može na kraj sa svojom župom. Presiromašna je a da je mogao dovoljno uštedjeti da ode u mirovinu, a naš se red, kao što znaš, ne brine za ostarjele svećenike. - Kamo, pitao sam? - U najudaljeniji kut carstva biskupa Donoghuea. Na sjever od Carrigarta na poluotoku Rosguillu. - Prokletstvo! Ne mogu zamisliti da u polupraznim crkvama izumirućih keltskih mistika čitate litanije u vjetar. - Žao mi je, Conore, ali i oni imaju pravo na svećenike. - Uhvatio je Conorove ruke. - Ili ću tamo, ili iseliti u Ameriku, no ni ja se jednako tako ne dam istjerati iz Irske kao ni ti. Osim toga - reče smijući se - to Americi upravo treba: još jedan irski svećenik. Conor s mukom potisne ogorčenje. Otac Pat ga pusti i utone u dugu šutnju. - Moram se ispovjediti - prošapta naposljetku. - Ne razumijem vas. - Rekoh, moram se ispovjediti. Hoćeš li me saslušati, Conore? Otac Pat prošeće nekoliko koraka po zidu, dosta daleko da vidi izgorjeli kostur Witherspoona & McNaba. Iza njega je bio mrak. - Mi smo se dogovorili, Frank Carney i ja, da ćemo šutjeti. Otprilike u vrijeme kad si ti došao u Derry bilo je Bogsidesko društvo potpuno bez novaca, praktički mrtvo. Odjednom je dobilo kapital posredstvom Kevina O'Garveyja. I tvoju su kovačnicu otvorili tim novcem. Ni Frank, ni ja nismo nikad pitali odakle novac potječe, jer zaista nismo htjeli znati. Oduvijek smo sumnjali da je Kevin uzeo mito od lorda Hubblea za to što nije vodio istragu protiv tvornice. - Za milog Boga! Ne želim ništa više o tome čuti! - No morat ćeš, mladiću.

- Ne, Kevin ne bi takvo što uradio, ne, prokletstvo, ne, ne, ne! Prekinuo se. Htio je pitati... je li htio? Je li uistinu htio? Oči su preklinjale neka ga ne sile da povjeruje. - Nema stvarnog dokaza - reče otac Pat - samo pretpostavka. Rekao mi je, ne jednom već stotinu puta, koliko mrzi tvornicu, i naposljetku, jednom, da će pokrenuti istragu protiv nje. Iznenada je od toga odustao. No svatko u Bogsideu sklopio je svoj pakt s vragom. Frank je to učinio kad je dao svoj iskaz o požaru pred istražnom komisijom. Čovjek ne mora biti vidovit da bi mogao zamisliti tko ga je pritisnuo i zašto je dao takvu izjavu. I ja sam sklapao pogodbe. A i Kevin. - Ne! - Samo da bi jednom u životu mogao vidjeti nekoliko bijednika kako se smješkaju. Ne možeš zato čovjeka osuditi, Conore. Bio sam tako zdvojan da sam htio napustiti svećenički poziv. Čak sam pomišljao na samoubojstvo. Što god Kevin O'Garvey učino, učinio je za druge. I ne zaboravi, uradio je to i za tebe! - Da - promrmljao je s razumijevanjem Conor. - Bilo bi mi teško da ne učinim to isto za njega. - Vidiš, dakle, svi smo samo ljudi. Hubbleovi i Englezi drže nas tako temeljito u šaci da nisu odgovorni samo za našu bol nego nam protiv volje dodjeljuju i naše sitne radosti. To je Kevin kupio - jedan radosni trenutak za nekoliko ljudi. Oni imaju moć čak da raspoređuju i usmjeruju naše nade. Iznenada se Conorovo lice ukoči od jedne pomisli. - Vjerujete li da su ga ubili? - Ne, to ne vjerujem. Bogside ga je ubio. Možda je čuo za požar, možda i nije. U svakom slučaju, ne bi poslije toga dugo živio. - O Bože, meni je zlo, oče Pat. Duša mi je prazna. Bolestan sam - stenjao je Conor. - To je raskoš koju ti sebi više ne možeš priuštiti. Ovdje dolje će se sve više oslanjati na tebe. - Ne - zastenjao je Conor - ne. - U svjetlu fenjera bacao je sjenu: ruku duboko zakopanih u džepove, besciljno je zurio u nebo, zatim priđe prijatelju. - Ja nisam njihov otac Pat. Nisam njihov Frank Carney. Ne mogu sa svojim neprijateljima sklapati nagodbe. Ne mogu niti tumarati među tim izgubljenim dušama i nijemo moliti. Ne mogu pružati svoj drugi obraz. Ne mogu raditi ili biti ono što nisam. Moram naći svoj put, oče. I ja odlazim. - Kamo ćeš, Conore? - Govore o tome da se bratstvo u Belfastu i Dublinu nanovo organizira. - Znaš da tome neću dati svoj blagoslov. - Ja vas to niti ne molim. - Vjerojatno te je nemoguće uvjeriti da je to pogrešan put. - Bacite jedan pogled onamo dolje, oče! Možete li mi reći da je vaš ili Kevinov put bio bolji? Jednom, u prolazu, Kevin me pogledao i rekao da ćemo na kraju morati organizirati ustanak, da drugog puta nema. Dvadeseto stoljeće je počelo, oče. I ovu zemlju mora obasjati malo svjetla. Ne možemo više ostati u mraku.

Conor siđe ljestvama iz svoje sobe ocu Patu. Myles je ležao gore, bez svijesti i u strašnom stanju. - Sutra ću nešto poduzeti s njim - reče Conor. - Morat će u bolnicu ako ne prestane s tim. - Hodao je radionicom gore-dolje, pogledao sad ovaj sad onaj iskovani predmet I u svojem uredu punom planova i crteža uvukao stijenj na svjetiljci. - Smiješno, upravo sam položio posljednju ratu zajma. Sad ova prokleta kuća pripada meni. Oba muškarca krenuše pognute glave, ruku duboko zakopanih u džepove, bijednim ulicama od Blight Lanea do Stanley's Walka, gluhi na pozdrave, »dobar večer, oče Pat, dobar večer, Conore«. Dok je svećenik obavljao svoj posljednji posjet, Conor je čekao vani, zatim se vratiše gostionici Nicka Blaneyja. Približivši se, čuli su pjesmu. Već dugo nije nitko u Bogsideu pjevao. Nije to, doduše, bio lijep glas jednog Mylesa McCrackena, ali ipak bila je pjesma. »Oh, Danny dječače, čuješ li zov gajda od dola do dola i tamo na padini brijega...« Kad su ušli, zaoriše uobičajeni glasni pozdravi, no njima je danas na licima bilo jasno ispisano loše raspoloženje, te se svi tiho povukoše na kraj tezge da im naprave mjesta. »Vrati se ljeti, kad zazeleni livada ili zimi u zasniježeni tihi dol...« Tri čaše viskija, i za njima pivo za ispiranje, brzo su popijene. Conor i otac Pat pokazaše svoje čaše. »Tad ću biti tu, u suncu ili sjeni. O Danny dječače, o Danny dječače, kako te volim.« Svi su u gostionici plakali, tako je bilo lijepo. - Jeste li vi Conor Larkin, osobno? - upita neki dendi. - Da. - Ja sam Sammy Meehan iz Clevelanda, Ohio. Došao sam posjetiti očev i djedov grob. Mogu li vam stisnuti ruku i pozvati vas i časnog oca na piće? Čovjek ustukne korak, zaprepašten suzama koje su tekle Conorovim licem. Conor ispruži svoje snažne ruke, ščepa Sammyja Meehana ispod pazuha, podiže ga uvis i posjedne na tezgu kao da je perce. - Otpjevat ću našem prijatelju Yankeeju malu pjesmu o ustanku! - poviče Conor. Glas mu se prelomi i odjekne utihnulom prostorijom. »Možeš li mi dakle, Seane O'Farrelle, reći gdje ćemo se sresti ? Na starom mjestu na rijeci, tako dobro znanom. Zazviždi koračnicu u znak kad nas spazite na obali, s pijukom na ramenu, KAD NA NEBU IZRONI MJESEC.« Conor izlije još jedan viski u grlo. - Zar ću sam pjevati? - vikne i tresne čašu o zid. Dok je Nick postavljao novu čašu i punio je, vladala je nelagodna i bojažljiva šutnja.

Otac Pat kimne flautistu i harmonikašu, položi Conoru ruku na rame te upadne svojim osamljenim glasom. »Iz mnogih glinenih zidova oči zure u noć, Mnogo junačko srce traži, udarajući glasno, svjetlo koje se pali. Šapat kroz dolove prođe kao usamljen zov vila smrti, Tisuću sječiva zasvjetluca KAD NA NEBU IZRONI MJESEC. Jedan za drugim, ponosno, beznadno, izazovno, pridružiše se drugi glasovi. »Da, oni su se borili za jadnu staru Irsku, i gorka je njihova bila sudbina, oh kakvim slavnim, ponosom i bolom ispunja ime devedeset osma! Al’ hvala Bogu, još kucaju srca u ovo goruće podne, koja će njihovim stopama poći KAD NA NEBU IZRONI MJESEC«. PETI DIO ŽUTI ZVONČIĆI PRVO POGLAVLJE Rođen sam sitan i nikad nisam jako porastao. U Queen's Collegeu nisam osvojio neku veliku pobjedu, a niti izgubio igru. U Belfastu je O'Neilla bilo dovoljno da mi ponude postelju i da me prehrane. Queen's College primao je uobičajen simboličan broj katolika, ali sam tamo doista našao slobodoumno utočište, kakvo se može očekivati od jednog sveučilišta. Došao sam do uvjerenja da će Queen's - kao zrcalo društvenih previranja i često kao njihov predviđač jednom postati izvor republikanskih težnji. Mislim da je moto obitelji Hubble najbolje opisivao političko podneblje koje je prevladavalo potkraj 19. stoljeća. Bilo je urezano u vitraži iznad obiteljske krune u knjižnici Hubble Manora i glasilo je, prevedeno s latinskoga, JOŠ JEDAN JURIŠ U SLAVU KRUNE. Stara dama Viktorija u Buckinghamskoj palači bližila se osamdesetoj, a njezino je ime tom dobu već bilo utisnulo pečat vrhunca imperijalne moći. Upravo u pravi čas, za dijamantni jubilej njezine vladavine, došli su opet na vlast njezini konzervativni ministri. Ircima je jubilej bio odvratan. Tim se događajem uzdizao cijeli taj otrcani imperij - bio je to podsjetnik da smo potlačen narod, prvi koji je bio koloniziran i sveden na ropski položaj u državi. Tijekom jog velikog slavlja mnogi su Irci tiho

objavljivali da stara gorčina nije nestala i da će našem dugotrajnom republikanskom zimskom snu ubrzo doći kraj. Na čelu s Gelskim atletskim udruženjem GAU-om i Gelskim savezom, nacionalistički je duh rastao, a oživlja vanje keltskoga bilo je u punom zamahu. Dr Douglas Hyde, utemeljitelj Saveza, bio je poput Emmeta, Wolfea Tonea i Parnella protestantskog podrijetla, ali usprkos tome pristaša keltskog nasljeđa i republikanac. U Londonu je proslava Viktorijina dijamantnog jubileja bila pokvarena bojktom Irske stranke, a u Irskoj neredima i govorima koji su nedvojbeno ukazivali na to da se piše novo poglavlje »irskog pitanja«. Već trideset i pet godina stara je kraljica tugovala za mužem, spavala ispod fotografije sto je prikazivala njegove posmrtne ostatke na odru i svako su jutro sluge morale pripremiti njegovu odjeću. Irska je donekle nalikovala Albertovu lešu. Parnellova smrt uništila je sve prednosti koje su republikanci postigli od vremena velike gladi i neuspjeha fenijskog ustanka, ali sada kad se britanski imperij spremao na JOŠ JEDAN JURIŠ U SLAVU KRUNE, mi smo ustajali iz mrtvih i sa svoje strane spremali JOŠ JEDAN JURIŠ ZA IRSKU. Kad sam poslije prekretnice stoljeća položio diplomski ispit, nisu me nipošto zasuli ponudama za namještenje. Pripadao sam sad šaci obrazovanih katolika koje s jedne strane anglikanci nisu sasvim prihvaćali, a s druge su se vlastiti ljudi na njih mrštili zbog liberalnog protestantskog obrazovanja. Probijao sam se pišući za jedne male i, jasno, siromašne katoličke belfastske novine i povremenim podučavanjem. Također sam pomalo i pisao - pjesme, kazališne komade, eseje. Ni Britanci, ni Irci nisu drhtali od snage mojeg pera, ali sam tako tažio svoj keltski apetit. Od velikih zvukova, koji su odjeknuli u proslavama jubileja, imperijalno raspoloženi napuhanci zapali su u euforično stanje. Apetit Velike Britanije za prigrabljivanjem sve većeg broja zemalja bio je nezasitan, i od osvajačkog zanosa Britanija je bila slijepa za strujanje nezadovoljstva i prevrate, koji su se sve više pomaljali u njezinim podjarmljenim narodima. Opijenost od jubileja prelila se u još jedan imperijalistički prodor, no taj je postao značajna obratnica u povijesti. Ta razmetljiva i skupa avantura, koja se temeljila na odavno poznatoj pohlepi, uzrokovala je prve pukotine u bezgraničnom britanskom carstvu. Cecil Rhodes, prototip imperijalista, nije se zadovoljio time da nadzire izobilje dijamanata, zlata i drugih blaga koja su dotjecala iz kolonije Cape i drugih južnoafričkih posjeda. Polakomio se za Transvaalom, te je, primijenivši grubu i surovu silu, pripojio susjedne države u jednu veliku britansku »uniju«. Transvaal je bio nastanjem većinom Burima, žilavim ljudima nizozemskog podrijetla. Kad su bili primorani na rat, zgranuli su Engleze svojom gerilskom taktikom brzog prebacivanja snaga i zasjeda. Britanske trupe, tradicionalno slabo pokretne i sa zastarjelom taktikom, pretrpjele su u neočekivanom naletu Bura niz razornih poraza. Ministarstvo rata došlo je do uznemirujuće spoznaje da Englezi na svojem putu do svjetskog imperija već desetljećima nisu koristili modernu, bijelu, dobro

naoružanu vojsku. Kao reakciju na to poslalo je sada u borbu više od pola milijuna vojnika iz jedinica cijelog imperija. Irska je uskočila s Kraljevskom irskom pješadijom, Ulsterskim strijelcima, Inniskillinzima i teritorijalnom pukovnijom Hubbleovih Coleraine-strijelcima. Opet smo doživjeli staru sudbinu da naše ratničke sposobnosti dokazujemo u tuđim a ne irskim uniformama i na bojištima daleko pd kuće, u tuđem ratu. t Gdje god su se Englezi tukli, uskrsnula bi poneka simbolična irska jedinica u redovima protivnika. Burski rat nije bio iznimka. Nekoliko pustolova, većinom američkih Iraca, nekoliko preostalih fenijaca i novih republikanaca koji su tražili vodstvo, okupiše se u irskoj brigadi da se tuku na strani Bura. Premda brigada nije nikada imala više od nekoliko stotina ljudi, njezina je propagandna vrijednost ipak bila velika. U Baltimoreu, Bostonu, Philadelphiji i New Yorku irska svijest se tako uzbudila kao posljednji put u vrijeme velike gladi. U Dublinu je otvoren u središtu grada transvalski odbor, članovi kojega su bili novi republikanci i koji se hranio sve jače rasplamsanom vatrom ponovnog keltskog buđenja. Tad sam ja stupio na pozornicu. Vodio sam u Belfastu, s grozničavim uzbuđenjem, malu no glasnu podružnicu transvalskog odbora. Sredinom 1901. godine pristupio mi je jedan sindikat irsko-američkih novina tražeći da kao njihov dopisnik odem u Južnu Afriku. Kad sam stigao u Transvaal, teške borbe bile su uglavnom završene. Brojčana nadmoć Britanaca iscrpila je izdržljivost i hrabrost Bura. Oni su se i dalje opirali u malim pojedinačnim prodorima, koji, međutim, nisu imali prijašnje udarne snage. No kad sam stigao, dogodilo se nešto drugo - nešto što je zgranjavalo i užasavalo, što je britansko pripojenje pretvorilo u Pirovu pobjedu. Sto tisuća i više Bura, muškaraca, žena i djece, stjerano je na okup i strpano u, kako su to Englezi zvali, »koncentracioni logor«. Još trideset tisuća Bura nalazilo se u zarobljeničkim logorima. Zemlja im je bila oduzeta, kuće i urod spaljeni. Kad je britanski parlament ponovno nametnuo Zakon o ujedinjenju (kao prije jednog stoljeća IRCIMA), tisuće Bura poumiralo je iza bodljikave žice. Broj žrtava u koncentracionim logorima iznosio je trideset tisuća, od čega su dvadeset tisuća bila djeca. Uspjelo mi je, uz mito, ući u najzloglasniji od tih logora u Bloefonteinu, te sam poslao niz od dvadeset izvještaja o uvjetima koji su ondje vladali. Moji izvještaji nisu doprli samo do čitalaca male skupine listova čiji sam bio dopisnik, jer su bili objavljeni ne samo u Irskoj nego posvuda na evropskom kontinentu i u samoj Engleskoj. Neki drugi novinari i kvekerka Emily Hobhouse podržali su me u otkrivanju britanskih nedjela. Dok su se engleski generali pjenili od bijesa, britanska javnost, koja je u vrijeme jubileja pokazala tako histeričnu radost zbog imperijalističkih osvajanja, naglo se otrijeznila. Velika glad u Irskoj prije pedeset godina, izazvana gnjilenjem krumpira, nije je dirnula. No sad je bila ogorčena postupkom prema Burima.

Mislim da je u Transvaalu posijano sjeme čiji ce plodovi posvuda u imperiju, kao i u svim budućim svjetskim carstvima, širiti nezadovoljstvo. Nešto izvanredno ljudsko stavljalo je u pitanje drevne običaje osvajanja i porobljavanja. U 20. stoljeću zbit će se nešto što će srušiti prastari poredak. Znao sam da će Irska i irski narod biti među prvima koji će na to postavljati pravo. Dok sam boravio u Transvaalu, umro je moj otac Fergus O'Neill. Posljedni put vidio sam ga na bdjenju za Tomasa Larkina i znao sam da taj teški gubitak neće dugo preživjeti. Pola stoljeća su u radosti i tuzi zajedno obrađivali svoje njive. Drukčije nije moglo biti. Fergus je cijelog života slijedio Tomasa, pa ga je morao slijediti i na groblje sv. Kolumba. Ostale su starice, Finola i moja mati Mairead, s najslabijima od našeg roda Brigid i Colmom. Svojim člancima o koncentracionom logoru u Bloefonteinu nisam baš omilio Englezima, ali se oni u nekim stvarima drže zakona. Tako nije bilo mogućnosti da progone novinara jer je obavljao svoju dužnost. No kad sam se vratio u Irsku, ime mi je bilo čvrsto upisano u stanovitom popisu neprijatelja Dublin Castlea, dok sam u republikanskoj stranci, koja je rasla, bio mali junak. Dublin je bio prožet novim životom. Milijuni riječi potekli su iz irskih pera svi ispunjeni prastarim nadama. Osnovano je nacionalno kazalište. Autori su ga uzdigli do suvremene Atene. Tu sam se odlično smjestio. Moja potraga za Conorom Larkinom bila je bezuspješna. Bio je napustio Derry ubrzo nakon požara u tvornici košulja i nestanka Kevina O'Garveyja. Neki su tvrdili da su ga vidjeli kako poput duše u čistilištu luta Irskom. Potom je nestao. Nisam znao kamo je otišao, no to mi je slomilo srce. Premda Irskoj doista nije bio potreban još jedan autor, prionuh peru, jer sam se svojeg bola mogao osloboditi samo tako da pišem o našem djetinjstvu u Ballyutogueu. Napisao sam komad o našem ljetu u planinskoj kolibi, i svaki redak bio je kao zov u tmini upućen njemu. Jednoga dana moja je molitva uslišana. Iz Novog Zelanda došlo je Liamovo pismo. Bio je dobio Conorov brzojav iz Šangaja. Conor je bio na brodu na putu u Christchurch. DRUGO POGLAVLJE Belfastska su zvona zvonila, a grad na rijeci Lagan pripremao se da slavi dan Gospodnji. U Shankillu, na Sandy Rowu, u istočnom Belfastu i drugim uporištima Kalvina, Luthera i Knoxa, bila su vrata krčmi neprijatno zatvorena, a Božjih hramova neugodno širom otvorena. Iz te moćne armade crkava, tih bojnih brodova za velike bitke reformacije, ćule su se kantate slične opijelima koje su odzvanjale poput posmrtne koračnice neke tragične simfonije. Od rada ogrubjele ruke držale su izlizane pjesmarice, a glasovi su išli vlastitim putem iznad, ispod i mimo kora koji se trsio. Dođite, vi siroti, grešni i nemoćni, Slabi, patni i bolni,

Isus čeka da vas spasi, Pun ljubavi, snage i milosti, On je moćan, on je voljan, Više nećete sumnjati. Prijeko u Andersontownu, duž Fallsa i u Ballymurphyju obavljali su katolici svoj posao s Bogom i blaženom Djevicom u brzim tihim misama od četrdeset minuta. U Belfastu je protestantizam Engleza i njihove škotske braće bio znatno ozbiljnija stvar, jer tu je bila ukopana nepokolebljiva prva borbena linija »napadnute« vjere, i nigdje nisu On i njegov Sin bili tako fanatično objavljivani. Lucy MacLeod probudila se dršćući. Tjedni koje je brojila prometnuli su se u dane i ubrzo će biti još samo sati. Još jedna nedjelja i tad će se moći, kad zazvone zvona, okrenuti u postelji i pokraj sebe opet osjetiti mekog, snenog i nježnog svojeg Robina. Njegova će turneja od dvanaest tjedana u Sjevernoj ragbijaškoj ligi po engleskom Midlandsu završiti i on se vratiti kući. Otkako je prije šest godina bio pozvan u momčad, svake je godine uoči njegova puta strahovala, ali nikad se nije potužila. Njezin je muž bio član East Belfast Boilermakersa - što je predstavljalo velik uspjeh, a novac koji im je to donosilo prištedio joj je rad u tvornici. Dok se odijevala, Lucy se divila milujući obline svojeg tijela, ne krhkog ili blijedog, nego dobro i čvrsto građenog, onako kako je to Robin volio. Krupna prsa s lijepim ružičastim bradavicama, koja nisu izgubila ništa od čvrstoće. Sjedila je ispred ogledala zamislivši kako sjedi pred Robinom, a on se leđima naslanja na krevet, očiju užarenih da mu suze teku. Iskušavala je podrobno što će obući, kako se namirisati, s kakvim ga lijepim stvarima iznenaditi. Lucyno sanjarenje prekine neumoljivo kucanje sata. Protiv volje se obukla. Kad je čvrsto utegnula steznik, zakopčala iznad svojeg baroknog stasa cvjetastu haljinu, zaključi da je još uvijek dražesna i okruni se šeširom široka oboda s vrpcom, perjem, cvijećem i velom. - Matthew! - pozvala je sina. Dječak, koji je sa svih svojih deset godina već odavao osuđenog malog čovjeka, uđe. Pomno ga je odmjerila i zaključila da je prikladno odjeven za crkvu. - U koliko sati stiže tatin brod? - Ta to znaš jednako dobro kao i ja - odgovorila je. - U petak u podne. - Mogu li izostati iz škole, mama? Ona ga blago, ali ipak sa stanovitom čvrstoćom, štipne za uho. Njihova mala kuća u Tobergill Streetu sličila je susjednoj, u kojoj su stanovali djed Morgan i baka Neil, kao jaje jajetu. Kao i svake nedjelje, svratili su k njima i rekli koliko se raduju što im se Robin za nekoliko dana vraća. Djed Morgan bio je pojava koja je izazivala strahopoštovanje. U svojem dobro krojenom sivom kaputu, svilenom cilindru i bijelim rukavicama koje su skrivale grube ruke izgledao je elegantno poput kralja na kakvoj fotografiji. Izvukao je svoj zlatni džepni sat iz prsluka i otvorio poklopac na pero. Morgan MacLeod radio je od dana kad su 1878. godine otvoreni Weedovo brodogradilište i

čeličane i u dva i pol desetljeća nije ni jedan jedini dan izostao zbog bolesti. Govorili su o njemu da će raditi još i na dan svojeg pokopa. Svatko mu se divio. Bio je poznat u Shankillu i u mnogim drugim dijelovima Belfasta. Đakon, veliki meštar svoje oranjske lože i poslovođa brodskih tesara u suhom doku »Big Mabel«. Jedina koja nije pristajala u tu inače savršenu sliku pobožnosti bila je Matthewova tetka Shelley. Samo se ona uspješno opirala djedu Morganu i mnogobrojnim udvaračima, ogovaranju susjeda (koje je zanijemilo) i svakom tko je pokušavao ometati njezinu neviđenu neovisnost. Na svoj način bila je upravo toliko MacLeod kao i Mathewov tata i djed, pravo čudo. Morganova prisutnost čak je i u Robinu izazivala nesigurnost. No tetka Shelley nije uopće tajila činjenicu da ponekad zapuši cigaretu, čita zabranjene knjige, a subotom i nedjeljom nestala bi a da nikom ne bi objasnila kamo ide i s kime. Mattu se činila lijepom, čak i ljepšom od njegove majke. Činilo se da se djed Morgan pomirio s njezinim ponašanjem, ali je ipak nastavljao igru misleći: možda će naposljetku nešto pobožnosti prenijeti i na svoju kćer. Morgan potapša Matta po glavi, kao i svake nedjelje a često i radnim danom. Ali tapšanje je u nedjelju imalo osobito, značenje. Sat je ponovno izvađen, dokaz nestrpljivosti zbog bake Neil. Svi su već bili na okupu, kad je Neil sišla u jednako cvjetastoj haljini i jednako tijesno utegnuta kao i njezina snaha. Zatim MacLeodovi izađoše na ulicu i prikljućiše se povorci pobožnih. Bilo je kao da je Belfast za nedjeljno balzamiranje ostao bez kapi krvi. Sve je bilo prožeto pobožnošću, njihova odjeća, djedova brada kao i same Matthewove škripave lakaste cipele. Kimnuli bi ukočeno i istodobno kad su prolazili mimo susjeda u šetnji, a ovi su uzvraćali ukočeno i jednako istodobno. Teret njihove vjere lebdio je nad njima poput teškog albatrosa i usjekao se duboko u izbrazdana, uozbiljena lica. Tu je zdenac krvi, boli, Iz žila Immanuelovih što se proli; A grešnike koje ta spere rijeka, Očisti od svake krivnje, grijeha. Vjerujem i vjerovat ću, Da je Isus umro za me, Prolio da je krv na križu, Da oslobodi od grijeha me. Reverend Bannerman prilično se dobro držao. Njegova pastva slušala ga je s raznolikim marom. Cak je i jezično bogatstvo evanđelja bilo izrečeno suhoparnošću čovjeka koji u sebi nema drugih odlika osim automatske kreposti. S obzirom na osrednjost reverenda Bannermana i njegove male vojske kolega, nagurali bi se vjernici u crkvu, odgrmjeli crkvene pjesme i odrijemali propovijedi kao zarobljenici jednog mjesta koji se boje da budu negdje drugdje. Matthew MacLeod bio je zatvoren u mračnu ćeliju od tamnoobojenog drva. Leđa su ga boljela u tanko pojastučenom baršunastom stolcu boje graška, boje koja će ga do kraja života ispunjati gađenjem. Nad njim se talasao ocean cvjetovima okićenih šešira, celuloidnih bijelih ovratnika i navoštenih brkova. - Ne miješajte se s vinopijama - upozoravao je propovjednik bez zanosa - ne gledajte vino kad je crveno Nakašljao se kao čovjek koji bi pljunuo, ali se ne usuđuje.

Na kraju ono ujeda kao zmija i bode kao guja. Matthew je brojio cvjetove na šeširima, zatim vitice na drvenim stupovima, potom tražio lica u šarama drva na naslonu u stolcu ispred sebe. Bila je tu glava lisca, jedan klaun i možda ženski šešir, ako se mašta malo podjari. Govoreći o trezvenosti reverend Bannerman se umjereno zagrijao, što je bila krajnja granica njegova gnjeva, te je osudio netrezvenjake ma gdje oni bili. Matt se krajnje oprezno prignuo, provirivši mimo dugačkog reda moćnih prsa i upečatljivih brada. Na kraju reda jednako je izvirila mala, vrpcama okićena glava. Matt joj mahne prstom, mala uzvrati, zatim on razvuče lice u grimasu, a ona također, pa on isplazi jezik, a potom i ona. Jedna teška, autoritativna ruka spusti mu se na šiju i povuče ga natrag u red. Krv Isusova, dragocjena, Na Kalvariji prolivena, Za buntovna i grešna, za tebe prolivena! Sve dalje i dalje probijali su se kiticama, pri svakom novom retku slabila je para koja je nadimala njihova pluća. Matthew je mogao čuti prigušene zvukove izvana. Tamo su djeca pjevala »Žuti zvončići«. Zatim su spomenuti oni kojih se trqba sjećati, pa bazari, sijela za šivanje, sakupljanje priloga u dobrotvorne svrhe, izvanredne mise, objedi, muški klubovi, dobrotvorne damske akcije, bolesnici koje treba posjetiti, oranjske priredbe. Orgulje su zagrmjele! Slijedio je gromoglasni solo supruge najvećeg darovatelja, potpuri u Kristovu slavu u kojem su riječi osramotile melodiju "Londonderry Air«. Matt se oprezno počeše po jednom laktu, zatim po drugom, i tada se, kao da mu električne struje jure gore-dolje po leđima, počeo njihati. Njihao se i njihao. Djed Morgan ga srdito pogleda, i Matt odrveni. - Pijanci će osiromašiti, a opijenost će čovjeka odjenuti u prnje... svaki će čovjek biti nagrađen prema svojem radu. Neprestano nove varijacije glavne alstorske teme - dobrobiti rada. Matthew je već kao desetogodišnjak znao da su protestanti radiniji od katolika, a prezbiterijanci od anglikanaca ili baptista. Biblija je bila prava zbirka primjera kakav uzvišeni položaj dobiva marljivost i kako je, naprotiv, grešna i pokvarena lijenost - uz pijanstvo dobro poznata slabost katolika. Nije moglo bili .sumnje Iko je na Božjoj strani i uz koga je Bog. Drugi sat je dobrano odmakao, kad je Matthewa iz drijemeža grubo trgnuo udarac lakta; automatski je skočio na noge. Što može sprati mrlje moje? Samo krv Isusova! Što može spasti biće moje? Samo krv Isusova! Oh, dragocjena je ta rijeka, Od koje sam čist poput snijega! Pozdravljanje u predvorju nije nipošto bilo površno, jer je Morgan MacLeod bio vrlo cijenjen čovjek. Danas se razgovor vrtio oko povratka njegova slavnog

sina Robina. Matthewa, kojeg je djed čvrsto držao za ruku, još su više puta potapšali po glavi, štipnuli za obraz i ponavljali da je »dečko pljunuti Robin«. Nekih pet-šest puta Morgana povukoše u stranu i tiho zamoliše da osigura to i to mjesto u brodogradilištu ili da kaže dobru riječ u prilog tom i tom unapređenju. Kao oranjski veliki meštar, Morgan je naslijedio tu posebnu moć u belfastskoj shemi. Sunce! Napokon sunce! Matthew, kojeg je djed još čvrsto držao, ćežnjivo je gledao pogansku djecu koja su igrala nogomet s limenkom ili krpenjačom i skakala preko užeta pjevajući »Žuti zvončići«. Za nedjeljnim ručkom Morgan je ponavljao i analizirao riječi reverenda Bannermana, da ne bi slučajno zaboravili svećenikovu poruku. Dotle je dječaku bio apetit nepovratno upropašten. Korili su ga što ne jede i upozoravali neka pripazi da se ne uprlja jer je dan još dug. Iduća runda s Bogom bila je tema dugačke rasprave djeda i bake Neil. Ona je htjela na večernju u veliku, blistavu novu Spasiteljevu crkvu u Shankillu da sluša reverenda Olivera Cromwella Maclvora. Tamo se bar neće dosađivati, pomisli Matt. S druge strane bojao se tog reverenda Maclvora. Bilo je poznato da su, kad se on zapjenio, posvuda u crkvama ljudi padali u nesvijest, drugi su se dizali vrišteći i grčeći se, a neki se bacali na tle u podnožju propovjedaonice. Djed je bio duboko nepovjerljiv u pogledu Maclvora, i ove je nedjelje on pobijedio. Svojeg konja držali su u jednoj staji dvije ulice dalje, i Matthew pođe s djedom da ga upregnu. Dječaka potom čvrsto stisnuše između majčina i bakina steznika, pa se povezoše u šetnju uz obalu rijeke, u gradsku okolicu, gdje je u šatorima putujućih propovjednika vladala prava groznica kasnog vjerskog ludila s gromoglasnim propovijedima ispunjenim vječnim prokletstvom koje ne treba olako shvatiti. Putujući propovjednici dolazili su i odlazili na različitim vjerskim plimama. Svatko obdaren govorničkim darom i s nekoliko šilinga u džepu mogao je ubrzo steći naslov i ući u posao. Tad se trebalo samo osvrnuti naokolo i potražiti pogodne pridošlice za buđenje. Nakon što je djed Morgan po posljednji put toga dana čitao Bibliju, Matthew je s majkom pošao kući. Ubrzo će se vratiti njegov tata i iduća će nedjelja biti drukčija. U Belfastu je bilo crkava po svačijoj mjeri, a njegov je tata odabrao jednu u kojoj su mise bile posebno kratke i ugodne. Uvijek je bila izvanredno dobro posjećena. Ostatak nedjelje provest će u zabavi. Njegov će tata, dakako, ponovno s*momčadi na turneju. Matthew je klečeći uza svoj krevet po prvi put toga dana zbiljski molio. Molio je da onih nedjelja, kad njegov otac bude u Engleskoj, smije otići u zatvor da bi izbjegao poplavu kreposti.

TREĆE POGLAVLJE CHRISTCHURCH, Novi Zeland, 1904 Vlak uspori kad je prešao rijeku na sjever od Christchurcha i počeo obilaziti botanički vrt toga zelenog grada. Na peronu Conor spazi novozelandske Larkine: Liama, koji se očito bez uspjeha trsio da djeluje elegantno, jednu prilično okruglu ženu široka osmijeha, a to je bila njegova žena Mildred, i četvoro djece, dva dječaka i dvije djevojčice s cvijećem u rukama. Svi su djelovali uplašeno. Zbunjeni stisak ruke ubrzo se pretvorio u zagrljaj, a napetosti nesta kad je Conor uzeo svoje nećake u zagrljaj i ponudio im da pretraže njegove džepove. Ogrlice od poludragog kamenja iz Hong Konga za djevojčice i džepni satovi za dječake. Sretna skupina veselo brbljajući krene prema kolodvoru da dočeka vlak za unutrašnjost. Liam otkrije da su bratove sljepoočice prošarane sjedinama. - Ti si mnogo putovao - reče on - sad ćeš se malo odmoriti. - Da - reče Conor tiho - to će biti divno. Ballyutogue, farma Mildred i Liama Larkina, nalazila se oko osamdeset kilometara dalje u unutrašnjosti, otprilike u sredini najužeg mjesta na otoku. Od Kowi Busha produžili su putovanje kočijom sve do mjesta u predbrežju Novozelandskih Alpi, gdje se rijeka Waimakariri ruši put mora. Zemlja se zelenila u svim nijansama sve do ultramarina. Kuća koja ih je očekivala nije bila koliba slamnata krova, nego jednokatna drvena kuća ljepša od bilo koje na protestantskim gospodarstvima u Inishowenu. Sam Liam Larkin bio je s dvjesto pedeset hektara masnih livada i oranica i s najmanje dva trajno uposlena nadničara poput kakva zemljoposjednika. Tjedan dana su djeca, Spring i Madge, Tomas i mali Rory, slušali divne priče o moru i mornarske pjesme. Mildred i neudate djevojke s imanja u okolici, a i muškarci, bili su sasvim zabljesnuti. Conor i njegov brat razgovarali su cijele noći. O svemu samo ne o Ballvutogueu, o Kevinu O'Garveyju, Finoli i Irskoj. Mnogo su pričali, ali ništa nisu rekli. Na kraju Liam nije znao mnogo više do da je Conor proveo petnaest mjeseci u Australiji, a preostalo vrijeme na moru. Liam se teško spusti za okrugli stol. Mildred donese šalicu za njega i za sebe, zatim skine kecelju i oboje je jednoglasno miješalo čaj. - Jesi li razgovarao s njim? - upita ona. - Ne, još nisam. - Pa već je dva tjedna ovdje, srce. Liam je promatrao kocke na stolnjakii i prstom prelazio malom poderotinom. Njegova ga žena potapša po ruci i oni podjednako srčući ispiše svoj čaj. - Nemoj gubiti vrijeme - reče Mildred odlučno. - U okolici ima sto dvadeset hektara najbolje zemlje, a Smithovi su spremni da je odstupe gotovo badava. Znaš, srce, mi bismo mu je sami mogli kupiti.

- Ta o tome se ne radi, Millie. - Dosta s oklijevanjem. Zašto mu je u očima taj pogled kad gleda preko brežuljaka? Znam kad čovjek žeđa za zemljom. - Svi smo tako izgledali kad smo došli ovamo - reče Liam. - Ova nas zemlja podsjeća na našu domovinu. - Zar mi hoćeš reći da je za obrazovana čovjeka poput Conora prirodno da se naprosto pokupi i, ne rekavši nikom ni riječi, pet godina luta svijetom? - Kad je u pitanju moj brat, to je posve prirodno -odgovori on. - On je drukčiji, Millie, ima neobične osobine o kojima nitko ništa ne zna. Kad sam čuo da će doći, pobojao sam se. Cijelog života bio sam u njegovoj sjeni. No kad sam vidio kako pati, bilo mi ga je žao. Ne znam hoće li on ikada naći ovo što mi ovdje imamo. Mildred se odgega do peći, nabaca u nju drva, prigleda lonac u kojem je nešto krčkalo i promiješa u njemu dok nije bila zadovoljna. Bili su braća, ali kao da i nisu bili. Conor im je dao sunčanog sjaja ali je pri tom otkrio mrak u svojoj nutrini. Pet godina je tinjao. Tko bi to izdržao? Vratila se k stolu. Na Liamovu licu vidjelo se da se osjeća krivim što ne može nimalo utjecati na Conora. - Možda će, kad neko vrijeme tu pozivi - reče Mildred više u nadi nego uvjereno i sa ženskom računicom - kao ti i svi mladi Irci primijetiti kako je ova zemlja divna. Liam strese glavom. - Nemoj kovati planove. Prošao je tjedan, pa još jedan. Jedne večeri Conor objavi da će se odvesti u Christchurch da potraži posao na kakvom brodu. Na brodu se uvijek traže kovači, pa neće dugo potrajati dok ne nađe nešto prikladno. U kući zavlada potištenost. Liam je jahao uz cvijećem obrastao brežuljak do mjesta okrunjena hrastom divovskih grana. Bio je ondje pet stotina puta: kad je stekao prvi komad zemlje, kad je isprosio Mildred, sa svojom djecom. Često je u potoku ispod drveta pecao, ali se nikad nje usudio maštati da će jednog dana gotovo sve što se s ovog mjesta može zaokružiti pogledom pripadati njemu. Privezao je konja i zavirio u Conorovu košaru za ribe. Bila je prazna. - Ne daješ im baš mnogo prilike - reče. - Meni se čini da su ovdje ribe malo lukavije nego kod kuće - odgovori Conor. - Tako dobru vodu s pastrvama nećeš naći ni u Irskoj. Da vidimo - reče Liam ispitujući muhe. - S ovom mušicom u ovo doba dana lov je uvijek uspješan. Odsuče svoje čizme velingtonke, i za nekoliko minuta imao je na udici jednu pastrvu, privukao je k obali i na novozelandski način podvukao vrh čizme pod nju te je hitnuo na obalu. - Dobar posao. Liam se zadovoljno nasmije i oba se brata naslone na deblo. Liam pruži Conoru bocu i reče: - Potegni. Liam je slika i prilika sretna čovjeka, pomisli Conor smješkajući se.

- Sad ti mogu reći ono što mi je ranije zapinjalo u grlu - primijeti Liam. Zavidio sam ti kad si s ocem ili Seamusom O'Neillom sjedio ispod drveća poput ovoga. Sad kad posjedujem vlastito drvo iznad vlastite rijeke znam kako to može goditi. Ti i ja smo na neki način zamijenili mjesta. - Da, raduje me što te vidim takvog, Liame. - Mi ne želimo da odeš, Conore - reče iznenada Liam. -Ako sam ti nekad zavidio, to je sad prošlost. Hoću da i ti budeš sretan kao ja. Želim da ostaneš ovdje. - Mislim da to nije za mene - reče Conor tiho. - A što te vuče natrag? Conor ne odgovori, ali je njegova šutnja mnogo toga rekla. - Ja ovoj zemlji dugujem sve - reče Liam. - Istina, moja je žena Engleskinja, a djeca Novozelanđani. Istina, slavim kraljev rođendan, ali što je na tome? Volim ovu zemlju. Smiješno, izvan Irske i Engleske svi ljudi vole Irce. - To je sudbina našeg naroda - reče Conor. - Ako mene pitaš, kažem k vragu s Irskom! Što nam je ikad pružila osim jada? U Conoru uskipi ljutnja, no smjesta i splasne. Liamove riječi vrijedile su za njega i sve one koji su otišli. Za njega, Conora, nisu vrijedile. Pet se godina pokušavao osloboditi Irske, ali bez uspjeha. Conor umorno ustane. Liam je zurio u njega, bilo mu je žao i malo se bojao za brata. - Nisam to tako mislio - reče on. - To je sudbina našeg naroda - ponovi Conor. - Čekaj, Conore, nemoj još sići. Nešto mi je na savjesti. Počinio sam nešto nevaljalo. Prije nekoliko godina javio mi se Seamus O'Neill, koji je cijeli svijet prevrnuo tražeći tebe. Obećao sam mu da ću ga obavijestiti ako ikada dođeš ovamo. Ovo je pismo stiglo prije tvojeg dolaska. Kad sam te ugledao i spoznao da ti treba mira i odmora, Mildred i ja smo zaključili da pismo zatajimo da ti možda ne bi opet nanijelo bol. Zadržali smo ga u nadi da ćeš ostati ovdje. Kako sad putuješ u luku da potražiš brod... Pružio mu je omotnicu. - Oprosti. Conor je zurio u pismo, ne otvarajući ga. Liam kao da je znao što će biti u njemu, polagano odveže konja i ostavi brata samog. » ... svakog dana u Dublinu duh postaje življi. Kazalište i skupovi, savezi i leci. To je val koji sve više raste, možeš ga sad razaznati prostim okom. Ja sam usred svega toga, a javljaju se toliki izvanredni ljudi, voljni da prinesu žrtve. Prvi put u životu mogu reći da se ponosim što sam Irac u Irskoj... ... dolazi, Conore. Možda će potrajati još nekoliko godina, čak desetljeće, ali ništa više ne može zaustaviti bujicu... ... prisjećam se planinske kolibe i bezbrojnih sati za kojih smo govorili o tom trenutku. Ah, taj trenutak, taj trenutak, taj trenutak. zar je moguće da nećeš biti ovdje kad on osvane? ... opet se rodilo bratstvo. Doduše, maleno je i slabo, ali ojačat će. Možeš li izgovoriti riječi Irsko republikansko bratstvo a da se ne naježiš ?

...Za ime Božje, Conore... vrati se kući... « ČETVRTO POGLAVLJE Cijelu smo noć razgovarali, ali Conor je samo usput spominjao svoju odiseju. Pošutjeli smo časak i gledali prvo jutarnje svjetlo iznad ravnih krovova georgijanskog Dublina. Moj se stan u Cornmarket High Streetu nalazio u četvrti pisaca i glumaca između zloglasnog Dublin Castlea i znamenite Guinnessove pivovare na vratima sv. Jakoba, nedaleko od Libertiesa, jedne od najgorih četvrti bijede u Evropi. Liberties je odavno bilo žarište nemira. Unutar mojeg trokuta postojala je, dakle, sveprisutnost Krune i pravi izvor revolucije, te bezbrojna pivska burad. Položaj mojeg stana bio je prikladan za svaku priliku. Conor ispusti zastor. Strpljivo sam čekao da se povjeri. Jedan dan i jedna noć za koje smo pili i oprezno pipajući napredovali doveli su ga ponovno k rubu. U svitanje je jasnije vidio i sad se manje bojao pogledati stvarima u lice. - Kad mi je nakon požara otac Pat McShane pričao o pogodbi koju je vjerojatno sklopio Kevin O'Garvey, nisam mogao više ostati u Derryju. Kevin je cijelog života pokušavao igrati igru po njihovim pravilima, u njihovim sudnicama, u njihovom parlamentu, kao Parnell i O'Connell. Na kraju su ga Englezi jednako prevarili kao i sve nas. Oh, oni su varalice dična govora i uzvišenih misli, ali unatoč tome varalice. Iznenada sam krajnje jasno spoznao da nas O'Garvevji i Parnelli mogu voditi samo do određene točke našeg puta. Oružani ustanak, i samo oružani ustanak je stvarnost koju će Englezi shvatiti. Otišao sam iz Derrvja da potražim ono mjesto u Irskoj gdje još živi Republikansko bratstvo. Cijelu godinu lutao sam cestama od Donegala do Corka, od Galwaya do Dublina, od Belfasta do Kerryja, od Wexforda do Sligoa. Ali Irskog republikanskog bratstva nije bilo nigdje. Strah od gladi je ostao. Čak i nakon što nam je ukrao našu muževnost, uništio naše snove i rasuo naše sjeme, lebdio je strah od gladi i dalje nad nama poput moćnog crnog oblaka sve do u drugo pokoljenje. Vidio sam irski narod slomljen, lišen volje da se pobuni, podložan, podjarmljen, napola pobudalio. Htio sam ih ščepati za vrat, stresti i proderati se neka budu ljudi, ali bili su psi. Igrali su pasje igre, lajali s lažnom smionošću, smionošću koju nisu imali. Psi koji su se zadovoljavali time da po svojim poljima traže otpatke i svoju djecu šalju u grad prosjačiti. Bez naobrazbe, bez nastojanja, bez srdžbe. Živjeti u maglovitim iluzijama. Da, Seamuse, nije bilo Bratstva ni sposobnosti za gnjev. Od razočaranja bio sam tako slomljen da sam učinio ono što sam se zakleo da nikad neću. Dopustio sam da me protjeraju iz Irske. Ah, ne Englezi, nego ravnodušnost našega vlastitog naroda. Conor se spustio na rub mojeg kreveta, pognutih ramena, i tako je zurio u pod. Na časak je podigao glevu i ogledao se po sobi, kao da još očekuje čudo. Uvukao sam plinsko svjetlo i pustio sivilo dana da uđe.

- Cijela je Irska bila jedan veliki Bogside. Nisam više mogao s gola brda vikati u gluhe uši, zbog toga sam morao otići. Ta ti to shvaćaš, zar ne? Morao sam otići. - Da. - I pronašao sam naš narod ponovno... tamo vani... Čistači svjetskih kanala, borci u tuđim ratovima, vječni putnici na kugli zemaljskoj, skriveni u malim Bogsideima posvuda na majci zemlji, radoznao narod, rod prokletih muževa i žena, tako dragocjen, tako drag, tako vrijedan, a ipak tako umoran i slomljen. Vidio sam jedan Bogside za drugim, djelo kolonizatora. Crne Bogside u Africi, crvene Bogside na Karipskom otočju, žute Bogsid u Aziji, smeđe Bogside u Indiji. Mi smo bili oni, a oni mi. Kako ćemo još dugo ostati u tom prokletom drskom britanskom stisku? Grozničava mozga vratio sam se na more. Kratko vrijeme proveo sam u Australiji. To je vrlo poštena zemlja. No gdje god sam osjetio malo spokoja i mira, činilo mi se da osjećam dim zapaljena treseta i čujem pjesmu iz McCluskevjeve krčme, i tada bih se usred noći probudio okupan znojem. Pokušao sam, Sea-muse, trudio sam se, ali svijet nije bio dosta velik da pomuti sliku Irske ili skine irsko prokletstvo s moje duše. Izdao sam samog sebe i pobjegao natrag na more. Tamo vani, na noćnoj straži, mogao sam naposljetku biti sam. Odjednom sam osjetio da stojim mirno i gledam u svoju nutrinu i mogao sam vidjeti kako je svijet s druge strane obzorja poludio. Opet je prišao k prozoru, odmaknuo zavjesu i gledao van. Tiho sam hodao sobom i pripremao doručak. - Ne mogu tvrditi da u mnogom pogledu ovu zemlju ne mrzim, ali mogu reći da je nikad više neću napustiti. - Bratstvo je tako maleno da se jedva vidi, ali su to muževi koji osjećaju tako snažno kao i ti. Možda će potrajati godinama, ali prisižem ti, Conore, uzletjet ćemo na krilima zlatnog feniksa. Barrymore je došao iz grofovije Cork. Butler iz Clare. O'Bourne i Nolan došli su iz Dublina, a Gannon iz Kerryja. Bio je tu Madigan iz grofovije Kildare, a iz Ulstera Larkin i ja. Bili smo pažljivo izabrani a okupili smo se u jednoj sobi iznad pekare u Marrowbone Laneu, u srcu Libertiesa. Pred nama je stajao čovjek, nekadašnji div, mali narodni junak i veteran fenijskog ustanka. Šezdeset i sedme godine uhvatili su ga pri napadu na jednu oružničku stanicu. Bilo mu je tada tek šesnaest, no bio je snažan te su ga usprkos njegovoj dobi zatvorili u Brixton u Engleskoj. Nakon pokušaja bijega, mjesto boravka u iduća dva desetljeća bilo mu je pola tuceta zatvora, gdje je bio gost Krune i ponižavan na sve moguće načine. Sjećam se da sam kao student u Queen'su vidio crteže na kojima je bilo prikazano kako su ga primorali da klečeći, s rukama svezanim na leđima, jede kao pas. Poslije puštanja iz zatvora i odlaska iz zemlje povremeno se pojavljivao u Kanadi, Australiji i Engleskoj, gdje bi okupio trojicu ili petoricu starih fenijanca, sve dok naposljetku nije otplovio u Ameriku, gdje je živjelo dva milijuna Iraca.

Bio je revolucionar dušom i tijelom. Odbijao je bilo kakve odnose sa ženama, ako mu se koja uopće toliko približila. Nije pio ni kapi alkohola, jer je htio zadržati bistru glavu da može voditi ljude, baratati s eksplozivom i donositi odluke. Stvarnost tamničkih ćelija i tajnih sastajališta poput ovoga učinili su da je bio ciničan prema krilaticama i banalnostima. Ipak se iznad uzglavlja njegova kreveta ljuljalo raspelo kao stari podsjetnik iz dječačkog doba, da ne raskine potpuno s Crkvom, koja ga je žigosala i isključila. Bio je istinski revolucionar, i njegov dolazak u Dublin označio je ozbiljnost pokušaja da se Irsko republikansko bratstvo opet oživi. Zvao se Long Dan Sweeney. Među nama nije bilo čovjeka koji nije odrastao na krvi koju je on prolio. Kad je Long Danu bilo dvadeset i pet godina, već je imao kao snijeg bijelu kosu. Koža mu je odavala onu nezdravu ružičastu bljedoću kakvu uzrokuje pomanjkanje sunca. Lice mu je bilo hrapavo i ispucano. Vrijeme i Englezi tako su ga dokrajčili da se često prepuštao ciničnom osobenjaštvu. No mi smo ga slušali jer on je bio revolucija. - Nadam se da vam se ne žuri - rekao je skoro bezličnim glasom. - Samim time što ovaj ovdje brat Seamus O'Neill i nekoliko njegovih kolega pisaca i političara grme riječima kao oluja nad Aranom, irski narod neće izaći na ulice i ustati. Irci su - reče s nedvojbenim prezirom - gotovo jednako toliko naši neprijatelji kao Britanci. Predugo su bili podjarmljeni. Kad napustite ovu sobu, utuvite u svijest da će većina mrziti vas i sve što pokušavate učiniti. Englezi su savršeni majstori u huškanju Iraca protiv Iraca. Posegnuo je pod jastuk na svojem krevetu, izvukao jedan revolver tipa Webley i zamahnuo njime da smo svi mogli vidjeti u cijev. - Doušnici su pošast za naš opstanak. Pogledajte dobro jedan drugog i ne vjerujte nikom jlrugom. Klik, klik, čulo se kad je napeo kokot i naciljao. - Doušnici će biti uništeni bez milosti. - Svi smo se trgnuli i prignuli kad je okinuo. Revolver je bio prazan. Sa štropotom ga je odbacio na stol. - Bez milosti ponovio je. - Mi smo narod poznat po smionosti u gostionici. Oni s druge strane oceana zamišljaju da su Irci ako se na dan sv. Patricka obuku u zeleno i razmetljivo stupaju gore-dolje ulicama svijeta. Mi smo nenadmašivi u budalastom iskazivanju naše čežnje za starim krajem. Ali u zbilji oni ne mare za nj. Upitajte sebe, vi, čija su braća preko mora... Zanima li on njih doista više od toga simboličnog prolijevanja suza jednom na godinu? Mi smo sami, vi i ja, sami. Ovdje, sami. Tamo prijeko, sami. Long Dan Sweeney nije to rekao zagrijano ni hladno, nije bio ni ogorčen ni zanesen. Jednostavno je rekao što jest. - Primamo stanovitu potporu iz Amerike, gdje postoji šaka odanih koji nas pomažu. Bez njih bili bismo izgubljeni. S njima možemo postići neke ciljeve. Moramo prije svega izgraditi organizaciju i pripremiti planove za onaj dan kad će irskom narodu naposljetku prevršiti. Neki će od vas možda doživjeti taj dan, ali ne računajte s tim. I ne nadajte se ne znam čemu! Za sada smo potpuno nedjelotvorna

skupina koja zastupa jedan potpuno nedjelotvoran narod. Nitko ne živi tako neorganizirano kao Irci. Iščupat ćete sebi kosu pri pokušaju da ostvarite jednu jednostavnu zamisao. Pitate se, dakle, čemu tratimo vrijeme? Što imamo, na čemu možemo graditi? Naposljetku, mi smo slab, podjarmljen, zbunjen narod pun doušnika. Reći ću vam što imamo. Mržnju Engleza. Oni nas se jednako toliko boje koliko nas mrze. Zašto? Jer njihov imperij nije potpuno siguran tako dugo dok i jedan jedini fenijac ne miruje, dok se trojica kao mi sastaju u sobama poput ove. Englezi znaju da će se Irci prvi dići protiv njih i da stoga njih moraju skršiti prve. Mi, vi i ja i Irsko republikansko bratstvo smo vršak otrovne strelice, a ako mi probijemo britansku kožu, naša borba i naše ideje proširit će se do njihovih kolonija širom svijeta. To je ono što imamo. Dok smo mi razmišljali o njegovim značajnim riječima, on je trljao šake. I one su bile prije vremena ostarjele i navorane, ali su još zadržale legendarnu veličinu: dvadeset i pet centimetara od ručnog zgloba do vrha srednjaka. - Neprijatelj sjedi u sobama obloženim mahagonijem i propisuje zakone po kojima je zakonito kolonizirati narode koji ne žele biti kolonizirani. Zakone po kojima se vode ratovi, po kojima je zakonito da se izgladnjuju narodi, po kojima izvode sve što im se prohtije. S velikim ponosom objašnjavaju da te zakone donosi parlament koji je majka svih parlamenata i da očito stoga moraju biti pravedni, a svatko tko se usprotivi tim zakonima, nema pravo. Od nas se, kao od potčinjenog naroda, očekuje da živimo po njihovim zakonima, tučemo se po njihovim zakonima i pokoravamo se po njihovim zakonima. Ali mi nemamo njihovu vojsku i njihovo oružje i ne možemo se boriti po njihovim zakonima te ćemo morati kad se borba razmaše donijeti vlastite zakone. Sad smo po njihovim zakonima izopćeni... ubojice, fanatici, anarhisti, revolveraši, ili kako već te ništarije nazivaju, i time podobni da nas njihova samozvana pravda uništi. Nije njihov samo zakonik nego i novinstvo i novinari da nas razgolite svijetu i obilježe kao luđake. A mi ne raspolažemo sredstvom da im odgovorimo. Moramo biti spremni da dočekamo optužbe i bijes ne samo vlastitog naroda nego i cijelog svijeta. Njihovo novinstvo će nas progoniti bjesomučno i pakosno. Urlat će da su naši postupci u suprotnosti s njihovim zakonima. Nagnuo se preko stola i po prvi put pokazao uzbuđenje kad je šakama udario o stol. - Ako ništa drugo ne upamtite, upamtite ovo: ni jedan zločin koji čovjek počini za svoju slobodu ne može biti tako velik kao zločini onih koji mu slobodu uskraćuju. Mi nećemo ostaviti Engleze da pocrkaju ako dođe glad, nećemo njihov narod rasuti svijetom, nećemo im uskratiti pravo na englesku zemlju. Naše vojske neće patrolirati londonskim ulicama. Naši sudovi neće ih vješati. Polazimo u borbu kojoj može nauditi nemilosrdna propaganda, kojoj većina našeg vlastitog naroda nije sklona, ali Bog, i samo Bog će naposljetku odlučiti koja je strana u svojim nastojanjima bila prava, a koja opaka. Dakako, nikad nećemo doživjeti dan da im se suprotstavimo u otvorenoj borbi i ravni u oružju, stoga će oni našu taktiku žigosati kao kukavičku. Ali mi

imamo vlastitog oružja. Mislite na to da Englezi u cijelom svojem arsenalu ili svojoj imperijalnoj moći nemaju ništa čime bi mogli suzbiti čovjeka koji se ne da slomiti. Irski jezik, irsko samopožrtvovanje i naposljetku irsko mučeništvo naše su oružje. Moramo biti sposobni da trpimo bol u takvim razmjerima da oni izgube sposobnost da nam bol nanose. To i samo to će ih na kraju krajeva slomiti. Mučeništvo. Znam da nas je odmjeravao. Tko bi se mogao slomiti, tko izdati, tko će se isprazno razmetati. Tko je stvoren za mučenika. Iznenadio nas je kratkim smiješkom i sjeo na stolac iza stola. - To je vaše prvo i posljednje predavanje - reče. -Znam da gorite od radoznalosti da saznate nešto o navodnom skrovištu oružja u Engleskoj. Takvo skrovište postoji. Long Dan nastavi s pričom o brodovima koji su se vraćali iz burskog rata. Većina je stizala u Liverpool. Jedan je donio teret ručnog oružja i pušaka, a u luku je uplovio u vrijeme štrajka lučkih radnika. Poslaše jednu vojnu jedinicu da pretovari oružje na pripremljene teretne vagone. U tipično birokratskoj zbrci za pretovar bila je upotrijebljena irska pješadija, i neki iz nje dojaviše stvar Bratstvu u Engleskoj. Vlak je napustio Liverpool samo s lakom pratnjom, u smjeru jednog arsenala u unutrašnjosti. Na otvorenoj pruzi izazvano je iskliznuće, kočničar, osoblje i straže bili su uklonjeni, vagoni opljačkani i sadržaj utovaren u kola koja su čekala. Kad je vlak ispražnjen, dignut je u zrak da bi sve djelovalo kao nesreća. Opljačkano oružje smješteno je u napušteni rudnik i kasnije prenijeto u zapuštena okna drugih ugljenokopa. O svemu tome gotovo se i nije pisalo, da ministarstvo rata ne bi došlo u nepriliku. Vlak je bio tako temeljito uništen, da se nikad nije saznalo jesu li Englezi znali da je oružje nestalo ili nisu. - Bio je to jedan od rijetkih slučaja - reče Sweeney s neuspjelim iskrivljenim smiješkom - kad nam je nešto doista uspjelo a da nismo zabrljali. Naša je najhitnija zadaća da se to oružje prenese iz Engleske u Irsku i sakrije. Kad Bratstvo za tri ili četiri godine dovoljno ojača da obrazuje udarne grupe, Englezi će budno paziti na krijumčarenje oružja. Za sada su nemarni. Sad je pravi trenutak da se oružje prenese i sakrije na irskom tlu. Želim da svatko od vas točno prouči svoju okolinu i da mi podnese plan. Long Dan ponovo uzme pištolj. - I nemojte nikad zaboraviti što sam vam rekao o doušnicima. PETO POGLAVLJE Nismo imali nikakvih mogućnosti da se Britancima na bojnom polju suprotstavimo jednakim oružjem. Naše je oružje bilo oružje pobijeđenih: tvrdokorna sposobnost da istrajemo i sačuvamo našu kulturu, smisao za šalu i, ponajviše, jezik. Mi, Irci, nikad u neprilici za riječi, sad smo probili branu u euforiji gelskog uskrsnuća.

Bilo je to vrijeme kad je Dublin prešao od časopisa radničkog pokreta, Connollyjeve »Radničke republike«, k »Ujedinjenom Ircu« Arthura Griffitha, listu koji je dobio ime po ustanku od prije jednog stoljeća. Arthur Griffith bio je u Transvaalu i vratio se kući s vizijama o slavi. Maud Gonne, legendarna ljepotica iz jedne protestantske, anglo-irske zemljoposjedničke obitelji, osnovala je »Kćeri Irske«, putovala zemljom zauzimajući se za probleme seljaka i stanovnika bijednih gradskih četvrti. Društva mladih Iraca i klubovi Wolfea Tonea širili su se kao šumski požar. U Americi se gelski klan probudio iz zimskog sna. Na političkoj fronti je pitanje autonomije za vrijeme posljednje vladavine konzervativaca mirovalo više od jednog desetljeća. John Redmont, nasljednik Parnellove Irske stranke, podbacio je. Sit nesposobnosti, Arthur Griffith je utemeljio novu stranku, Sinn Féin, »Mi sami«. Za sada je Sinn Féin bila još tako slaba kao i nejako Bratstvo, ali je ipak privukla mnoge najbolje glave i postala glavni zastupnik republikanskih misli. Nisam sumnjao da je zadaća Sinn Féina da izbori rat riječima, kao što će naposljetku Bratstvo voditi rat oružjem. U tim uzbudljivim danima bila je bit ponovnog oživljavanja objavljena u jednom manifestu koji je nosio potpise Williama Butlera Jeatsa, Lady Gregory i jednog čovjeka po imenu Edward Martyn. »Namjera nam je da svakog proljeća izvodimo u Dublinu stanovita keltska i irska djela, koja će, ma kakva bila kvaliteta, biti pisana krajnje ambiciozno i da tako izgradimo keltsku i irsku školu dramskog stvaralaštva... Dokazat ćemo da Irska nije kolijevka lakrdije i neozbiljnosti, kako je prikazuju, nego drevnog idealizma. Pouzdajemo se u to da će nas cijeli irski narod, umoran od toga da ga pogrešno prikazuju, podržati u provođenju zadaće koja je izvan svih političkih pitanja što nas podvajaju«. I tako je rođeno naše narodno kazalište u kojem nam Irci pružaju najbolje što je u njima, dajući nam ponositog i moćnog zastupnika. Autor protiv Krune, glumac protiv artiljerije i bajoneta Krune. U proljeće 1905. bio je u Mechanic's Institute Theatre u Abbey Streetu prikazan moj komad »Planinska koliba«. Postigao je zapažen uspjeh. Kasnije je to kazalište postalo poznato pod imenom Abbey Theatre, irsko nacionalno kazalište, naše najljepše dostignuće kao naroda. U noći nakon premijere, Irsko republikansko bratstvo pošalje Conora Larkina u Belfast, najmračniji kut zemlje. Naređeno mu je da tamo živi normalno i da se drži podalje od uočljivih republikanskih djelatnosti. Trebalo je da se upozna sa sredinom i izradi obuhvatan plan grada, da obiđe gostionice i sluša što se govori. Kasnije će se povezati s nekoliko pouzdanih starih fenijaca i oprezno potražiti nekoliko novih, naći sigurne kuće i skrovišta za bjegunce. Prije svega Conor je trebao izvidjeti pruža li Belfast mogućnost da se u njega prokrijumčari naše oružje iz Engleske. Dok sam studirao u Queen's Collegeu, upoznao sam Belfast kao neobičan grad u irskom krajoliku. Ako je na Jugu došlo do buđenja, do Belfasta jedva da je doprlo išta od toga. Bilo je, doduše, nešto slabih aktivnosti na području rada i

nekoliko glasila, kao Shan Van Vocht (Starica iz Irske), ali većina je imala samo malo pretplatnika, a republikanska stvar vodila se iz malih, bijednih izba s oskudnim sredstvima. Belfast je bio srce protestantskih naselja. Grofovije Down i Antrim nikad se nisu mogle pohvaliti velikom katoličkom zajednicom. Kad su se 1600. ovdje naselili prezbiterijanci, Belfast je bio močvara. Gotovo cijelo prvobitno stanovništvo došlo je s prezbiterijanskih seljačkih gospodarstava obiju susjednih grofovija. Seljačka tradicija življenja i rada u zajednici, koju su donijeli u Belfast, dala je gradu izgled skupine međusobno povezanih sela. I zemljoposjednici su svoj utjecaj premjestili u grad. Tako je lord Donegal postao jedan od najbogatijih vlasnika nekretnina na Britanskom otočju. Četvrti, koje su kasnije postale četvrti bijede, i jednoličnost crvenih kuća od opeke bile su njegovo djelo. Na kraju je dobio zasluženu nagradu: sam se uništio kockarskim dugovima. Sa zakašnjenjem od pola stoljeća uključio se 1800. godine i Belfast u industrijsku revoluciju, s tekstilnom industrijom koja je bila jedna od najprljavijih u cijelom kraljevstvu. Zadah belfastskih četvrti bijede dizao se iz otvorenih kanala i brda otpadaka, iz štavionica, kućnih pivovara, mokraćom i amonijakom natopljenih dvorišnih zidova između kojih su vodile uličice široke dva metra. U njima je zaostajala prljavština, a zrak i svjetlo nisu imali pristupa. Obitelji s dvanaest i više članova živjele su stiješnjene u bezdane rupe bez vode i zahoda. Malobrojna javna kupališta nisu nipošto dostajala da svladaju pritisak prljavštine. Otvorene rane, slijepljena kosa i kržljava tijela bili su znaci raspoznavanja sirotinje. Tkalački stanovi tutnjili su zaglušujuće, obrađujući najprije pamuk a zatim lan uz pomoć žena i djece, jer je Belfast, kao i Derry, bio grad ženske radne snage. Kako je potražnja lanenog platna neprestano kolebala između opadanja te velike i slabe potražnje, bilo je ono nekoliko penija na tjedan nesigurna zarada, pa su tisuće predilja i tkalaca iselili u Ameriku. U prva dva stoljeća u Belfaštu nije bilo katoličkog stanovništva u značajnijem broju. Kad su se doselili prvi katolici, liberalni škotski prezbiterijanci su ih tolerirali. Tada su započela masovna doseljavanja katolika u grad, onih protjeranih sa zemlje, onih koji na zemlji nisu imali posla ili su gladovali, pa se držanje prezbiterijanaca iz temelja promijenilo. Katolici su osnovali svoja mala »sela« oko crkve kao središta. Kako su dolazili u velikom broju, nisu bili dobrodošli ni željeni. Gurali su se u postojeći poredak, u kojem nisu imali udjela ni prava glasa. Bili su tuđinci u Belfastu, upadači. Kad se njihov broj povećao, katolička su se »sela« na zapadnom dijelu grada spojila, a ostala su postala izolirane enklave. Ono što je prvotno bilo niz naselja jedne zajednice u Belfastu, razvilo se u naselja dvaju neprijateljskih klanova ograđenih koljem. Kad je tkalački stan na paru potaknuo eksplozivan rast industrije uz rub belfastskog zaljeva i u gradovima neposredno na jug od njega, duž vodenih putova

niknulo je na stotine tkaonica. Slomom pamuka u vrijeme američkog građanskog rata Belfast je odjednom postao glavno svjetsko središte za lan. Kad je 1878. Frederick Weed, uz ostale, počeo graditi svoje moćno brodogradilište, po prvi put su tisuće muškaraca dobile posla. Bili su to gotovo beziznimno protestanti, većinom iz istočnog Belfasta i Shankilla, dijelovima grada koji postadoše Weedove osobne utvrde. Belfastska industrija proširila se i na druge grane, kao na proizvodnju teških strojeva, ratne opreme, čelične užadi, destilaciju alkohola, preradbu duhana, mlinove, suhe dokove i jedno značajno središte morskog brodarenja. Ni tada ni bilo kada kasnije nije se moglo izbjeći da odvratan industrijski otpad onečišćuje zrak oko zaljeva. Već 1870. zagađenje je bilo tako strašno da su istražne komisije izražavale tešku zabrinutost zbog štetnih posljedica onečišćenja zraka i vode za stanovništvo. Ta su upozorenja bila jalova, jer se tkalački stan, parni čekić i stroj za zavarivanje ničim nisu dali zaustaviti. Protestantske četvrti bijede i okolica luke bili su legla kriminala i nečovječnosti. Katoličke četvrti bijede bile su kloake čije su granice policija ili kler rijetko prelazili. U tim su četvrtima često harali kolera i tifus, a tuberkuloza je bila mnogostruko češća nego inače u kraljevini. Neobrazovani, skorbutom mučeni društveni gubavci i tjelesne ruševine životarili su u prljavštini tu gdje morala više nije bilo. Prosjaci, djevojčure, priležnici, kola koja pobiru oboljele od groznice, ubožnice, udarci nožem, krađa, glad, gubitak pameti, narkotik, alkohol - bili su svakodnevna pojava. Kad nije bilo borbe pasa ili pijetlova da se na klađenje uloži posljednji peni, tjerale su majke svoje mršave sinove na borilišta da se međusobno mlate do krvi. S druge strane geta tvorile su velike, četvrtaste viktorijanske građevine bez mašte sjajno pročelje koje je zaklanjalo trulež. Trgovačke, industrijske i upravne zgrade protezale su se i dalje, a na šetalištu uz more nicale su gospodske palače te najnovije zlatne obale svijeta. Zlatno doba nemira u Belfastu počelo je prokletstvima putujućih propovjednika koji su rigajući vatru držali siromašno protestantsko stanovništvo na oštrici britve. Golemi skupovi na otvorenom, koje su priređivali reve-rendi Drew, Cooke, Hanna i njima slični, izazvali sii u godinama 1813, 1832, 1835, 1843, 1852, 1864, 1872, 1880, 1884, 1886. i 1898. divlje nerede. U Belfastu prolijevanje krvi nije počelo u 20. stoljeću. Govornici su huškali sirotinju protiv sirotinje; protestantske zajednice u Sandy Rowu, Shankillu i istočnom Belfastu i katoličke u Fallsu, u Poundu i Divisu razbijale su jedna drugoj glave. Vladalačka struktura bila je isprepleten savez unionističke stranke, oranjaca i elemenata protestantskog klera. Cilj njegovog gospodstva bila je trajna manipulacija podvajanjem radničke klase, povezana s potpunim nadzorom policijskog i upravnog aparata. Oliver Cromwell Maclvor - sljedbenik Drewa, Cookea i Hanne - uklapao se u taj plan kao najstrašniji od svih propovjednika kojeg su se najviše bojali. Ustoličen sad u sjajnoj crkvi Spasitelja u Shankillu, raspolagao je snažnim utjecajem i moći.

Maclvor, kojeg je Frederick Weed obilno novčano pomagao, svojim je govorima oko prekretnice stoljeća snažno utjecao na raspoloženje; na njegovu riječ Shankill bi zapadao u oduševljenje ili zdvojnost, mogao je stanovnike izazvati na križarski pohod. Bio je čovjek koji je masama prenosio želje gospodara, i njegova je zadaća bila jasna. Maclvor je bio čuvar mitova, čovjek koji se rugao kršćanstvu, jer nigdje u svijetu nije političko božanstvo staro dvjesto godina zadržalo takvu bezgraničnu vlast kao Vilim Oranjski. Maclvor je bio njegov glasnogovornik s ovu stranu groba. « Da bi potpomogli duhovnu moć reverenda Maclvora, Weed i njegovi prijatelji opskrbili su ga praktičnom moći. Kao jedan od vodećih belfastskih oranjaca, Maclvor je raspolagao pravom da upošljava ljude u Weedovim tvornicama i nizu drugih tvornica i tkaonica. Jedna njegova riječ mogla je nekom čovjeku pribaviti zaposlenje ili ga izbaciti na ulicu. U Shankillu je njegovom pomoći sir Frederick sjajno držao stvari u šaci. Brigom Maxwella Swana i Spasiteljeve crkve u Shankillu želja ljudi da traže oslobođenje od industrijskog jarma je otupila. Maclvor i njegova vječna »reformacija« isključivali su kulturu, ljepotu i slobodu mišljenja. Spasiteljeva crkva u Shankillu bila je simbol i pojam alsterizma. Kad je osvanulo 20. stoljeće, Belfast je za Veliku Britaniju bio značajan čimbenik. Bio je industrijski div, izvor prihoda za lojalne, besprijekorna kolonija koja je svoje političke otpadnike sama policijski nadzirala, stanovitom broju osiguravala blagostanje, a odabranim divovsku dobit. Belfastska trgovina i privreda bile su neodvojivo povezane s činjenicom da je to britanski grad, i svaka pomisao na autonomiju ili republikanstvo budila je strah i bijes. Belfast je bio dva stoljeća u zakašnjenju - brod upravljan po feudalnim načelima na kojem su nelojalni domoroci i dalje bili kažnjavani samo s neznatno malim udjelom u bogatstvu, radu i moći. Podjela radničke klase bila je temeljno načelo da se posjedničkim slojevima osigura pritjecanje bogatstva, a isključi napredak i slobodoumna misao. U Derrvju su kolonizatori podigli zidinama okruženu utvrdu na isturenom položaju, koju su neprijateljski katolici zauvijek opkolili i opsjeli. Belfast je bio drukčiji. Hotimično stvoren takvim. Rođen kao mongoloidno dijete britanskog imperijalizma. Andrew Ingram i Long Dan Sweeney rekoše Conoru Larkinu da mu je suđeno da bude vojnik u neizvjesnoj bitki. Kad je stigao u ovaj golemi vrtlog od crvene cigle, nije bilo grada koji bi više od ovoga bio poprište neizvjesne bitke. ŠESTO POGLAVLJE Ardyone je bila jedna od malih četvrti odsječenih od glavne katoličke jezgre u zapadnom Belfastu, opkoljena protestantskim Woodvaleom, Cliftonyilleom i Shankillom. Conor je napustio svoje sklonište, sobu u Flax Streetu, i uputio se Crumlin Roadom, jednom od glavnih ulica. Bila je subota, večer kad se odlazilo u

gostionice, uoči dana Gospodnjeg. Snažni momci iz brodogradilišta i ostali fizički radnici tiskali su se oko tezgi, lijevali niz grlo Guinessovo pivo i razgovarali brzim, odsječenim belfastskim narječjem. Govor je bio grub. Humor grub. Grubost je bila njihova oznaka, kojom su se kitili i hvastali. Grubi muškarci raspoznaju i poštuju snažne ljude, stoga je i Conor nesmetano prolazio Crumlin Roadom. New Lodge, malo podalje, bio je druga katolička enklava. Conor prođe mimo policijske stanice koja je bila spremna za subotnje tučnjave na rubovima protivničkih četvrti, ali i unutar samih zajednica, zaokrene u Shandon Lane i zastane otprilike u sredini jednog otrcanog niza niskih kuća s obrvama od bijelih cigli iznad vrata i prozora. Pokucao je i pustiše ga unutra bez pozdrava. Long Dan Sweeney za malim četverouglastim drvenim stolom podigne pogled. Zatim malo jače izvuče stijenj dok su se nagnuli nad rasprostrt gradski plan. Činilo se da se ništa bitno ne zbiva, prelazili su od jedne krčme do druge u katoličkim četvrtima, od crkve do crkve, nekoliko mirnih pitanja o nekom starom »bratu« ili poznatom ranijem simpatizeru. Conor i ostali bili su slični sitnim, plutajućim ćelijama bez određena oblika, koje pipajući traže uporišta da bi zadobile oblik. Sve je bilo zakopano u glavama nekoliko ljudi. Dok su agitacija i pritisak riječi pogađali u cilj ili u prazno, klizili su stvarni vođe Bratstva u sjeni. Conor je već spoznao da je strpljenje bitan dio revolucije. Čovjeka puna želuca nisu nikakve riječi mogle potjerati na ulicu, a gladnog nije nijedan zakon mogao spriječiti da to ne učini. Long Dan Sweeney nije se žurio. Već odavno nije vjerovao u blistava čuda i prestao se zavaravati. Postupao je smišljeno poput kirurga. Katolički će Belfast naposljetku biti upleten u neku vrst uličnih borbi. Potanko je izučavana taktika Bura, jer će biti potrebne male, pokretne borbene grupe koje će uz podršku katoličkog stanovništva moći vezati brojne konvencionalne jedinice. Možda to nije bilo u skladu s pravilima donesenim u sobi obloženoj mahagonijem, ali trebalo je izjednačiti nejednake šanse i ismijati, ogorčiti i iscrpsti strpljenje jedne nametljive vojne moći. Koliko dugo? Još dva izbora, možda tri, i konzervativci više neće biti na vlasti u Engleskoj. Ponovno će se progovoriti o Zakonu o autonomiji, ali vjera u Johna Redmonda i Irsku stranku bila je slaba. Redmond će pokušati. Redmond neće uspjeti. Narod će se postupno prikloniti stranci Arthura Griffitha Sinn Fein. Još jedna propala žetva, još jedna gospodarska kriza, još jedno razočaranje u Englezima, i ljudi će se okrenuti Bratstvu. Bratstvo će biti spremno, doduše maleno, ali organizirano u zbijene jedinice s jezgrovitim planovima. Belfast je smućivao pamet. Long Dan zagunđa da je grad neprestano samo korak od ludila. Znao je da Larkinu nije lako. Svugdje drugdje, u Corku, Dublinu, Gal-wayu, vani na selu, stanovništvo je bilo pretežno katoličko. Bratstvo je uvijek moglo naći simpatizera na ključnom položaju, a u odlučnom ispitu snaga poduprla bi ga većina stanovništva. U Belfastu je sve bilo pod protestantskim nadzorom i ultrabritansko - uprava, luka, prijevozna sredstva, oružništvo, sve. Do ustanka Bratstvo će, doduše, imati nekoliko dobrih borbenih jedinica iz smrdljivih katoličkih četvrti bijede, ali će preostalo stanovništvo ostati odano Kruni. Bratstvo bi jedva moglo naći nekog utjecajnog koji bi bio spreman da ga potpomogne.

Long Dan presavije bez riječi pohvale ili kritike gradski plan s preostalim podacima koje je Conor prikupio. - Znam kako da prokrijumčarimo oružje - reče Conor. Dan kimne. - Pokušat ću se namjestiti u Weedovom brodogradilištu. Dan zapanjeno namršti čelo. - U njegovim tvornicama radi deset tisuća ljudi, od čega jedva dvjesto katolika, imaš dakle toliko izgleda kao boca gina u nekoj krčmi Tipperaryja. No ako i uspiješ ući, što ćeš dobiti? - Vlastitu luku - reče Conor. - Nastavi. - Ne znam koliko nadziru luke drugdje u Irskoj, ali ovdje u Belfastu je nadzor oštar. Postoji marljiva carina u kojoj su činovnici gotovo beziznimno protestanti. - Tako je posvuda - reče Sweeney. - Weedove tvornice imaju neku vrst vlastitog pristaništa. Onamo trajno, gotovo svakodnevno, pritječe rijeka materijala i brodova iz Engleske ili odlazi u Englesku. Nema gotovo nikakva osiguranja, a ono nekoliko isluženih carinika ne nadzire gotovo ništa. Ne znam kako, što, gdje, kad ili zašto, ali htio bih ući onamo i osvrnuti se. Jedina slabost Longa Dana bila je njegova sklonost k duhanu. Zamišljeno je otegnuo svoje dimom obavijeno lice. Kakva ideja! Krijumčariti oružje baš kroz najmoćniju protestantsku tvrđavu u cijeloj Irskoj, Weedove tvornice! Bilo je ludo, a pri tom tako izvanredno jednostavno. - Pokušaj ne može štetiti - reče on. - Ti si, dakako, već razmislio kako ćeš tamo dobiti posao. - Da, o tome imam određenu predodžbu - odgovori Conor. Sweeneyjev cinizam nestane. - A ta bi bila? - Jedan ili dva stara prijatelja. Stari buntovnik razmisli. Kimnuo je. - Pokušaj. - Da. Boilermakersi iž istočnog Belfasta imali su napornu sezonu koja je prijetila da će završiti katastrofom. Poslije uzastopnih poraza protiv Batleyja, Rochdale Hornetsa i Wigana hranio se njihov trener Derek Crawford većinom tabletama od ugljena, Lavalleovom mješavinom protiv uloga i različitim standardnim lijekovima za svoj kronični crijevni katar. Prije turneje po engleskom Midlandsu trebalo je odigrati još pola tuceta utakmica u Belfastu, a od Rathweed Halla nadolje sve do krčma čulo se nezadovoljno gunđanje navijača. U svojem uredu ispod tribina stadiona Boilermakersa proučavao je Crawford popis igrača svih amaterskih klubova u okolnim grofovijama i pri ton* glasno pucketao zglobovima prstiju. Činilo se da spasa nema. - Naprijed - zagunđao je kad se čulo kucanje na vratima. Conor uđe u popriličnu sobu i priđe pisaćem stolu s rebrastim poklopcem.

- Vjerojatno me se ne sjećate. Prije nekoliko godina ispili smo u Derryju zajedno čašu. Pozvali ste me na ćokusnu utakmicu za ulazak u vaš klub. Larkin. Conor Larkin. Crawford zatrepće ne prepoznavši ga. - Bogside - podsjeti ga Conor. - Zaboga, to mora da je bilo prije stotinu godina. - Da, davno je tome. Upravo sam sišao s broda i htio bih se nastaniti u Belfastu, stoga tražim posao i momčad. - Bogside? Igrali ste gelski nogomet, zar ne? - Točno, ali prije dvije godine igrao sam ragbi u sjevernoj ligi u Australiji. S Melbourne Outbacksima. Crawford promotri sijede vlasi na Conorovim sljepoočicama i njegovo vjetrovima i suncem uštavljeno lice. - Koliko vam je godina, Larkine? - Trideset i jedna. Trener zgrči lice - zavijalo mu je u crijevima - i strese glavom. - Dakle, mi nismo poluludi Outbacksi. Ove su mi godine tri igrača podbacila, svi mlađi od vas. Ta je igra preteška za starce. - Ja sam dovoljno čvrst - uvjeravao ga je Conor blago. Crawfordu se svidjelo kad je čovjek bio samosvjestan. Kopkao je po svojem pamćenju i nejasno se prisjetio da ga se tada Larkinova snaga dojmila. Crawfordove oči ga promjere od glave i do pete. Larkinova pojava ničim nije odavala da je oslabio. S druge strane mu je njegovo dvadeset petogodišnje iskustvo trenera i igrača govorilo da čovjek ne može tek tako sići s broda i biti primljen u klub. - Što igrate? - Pomagača. Zaboga, pomisli Crawford, upravo ono što nam je najnužnije. Bart Wilson je devet godina igrao na tom mjestu i odjednom zakazao. Momčad se sad nije mogla u gužvi probiti jer joj je naprosto nedostajalo snage u prvom redu. S druge strane... jedan napadač u ragbiju ne silazi tek tako na igralište s broda. - Vjerujete doista da biste to mogli, čovječe? Conor slegne ramenima. - Ovdje sam. U ovo doba sezone ne možete ništa izgubiti ako pokušate sa mnom. - Dakle dobro, Larkine, pokušat ćemo - reče Crawford s velikodušnom gestom - ali nemojte se zavaravati glupim nadama... je l'? - Uz mjesto u momčadi ide i posao, zar ne? - Ako budete primljeni u klub. - Ja sam kovač. - Tako, kovač - reče Crawford. - Doxie! Njegovu zovu odazove se jedan zbijeni trbušasti pivopija koji je u ragbijaškim hlačicama djelovao smiješno. Na njegovom okruglom crvenom irskom licu bio je zgnječen nakrivljen nos i druge uspomene od služenja sportu.

- Doxie O'Brien, trener juniora i moj pomoćnik. Ovo ovdje je Conor Larkin, jedan od vaših iz Londonderryja. Htio bi odigrati probnu utakmicu. Igrao je garlic i zatim ragbi u australskoj sjevernoj ligi... s Outhouseima iz Sydneyja ili tako nešto. Pogledaj ga. Dok su Conora poslali van da pričeka, Crawford izvuče iz pisaćeg stola bocu irskog viskija. - Ti bi se trebao kloniti toga s tim svojim bolovima u trbuhu. - Crawford je prečuo Doxiejeve riječi i čestito potegnuo. - Meni se njegov borbeni duh doista sviđa - reče kao odgovor na Doxiejev upitni pogled. - Točno ga se sjećam. Jak kao čelik. - Glupost. Sad kad su nas srezali, dobacuješ svakom visokom lučkom radniku i ledaru čeznutljive poglede. Nije isto srušiti gomilu mršavih Iraca ili igrati u Sjevernoj ligi. Što mi, do vraga, imamo ovdje, dječji vrtić? - A što je s australskim Outcastsima... - Što oni tamo znaju o toj igri? - Dosta da sir Frederick planira da idemo na turneju tamo dolje, da. Iskušaj ga! - Za Boga miloga... - Briši, Doxie! Stadion Boilermakersa, biser s osamtiaest tisuća sjede-ćih mjesta i jednom od prvih čeličnih tribina, bio je također jedna od sir Frederickovih mušica. Nekoć je on bio ragbijaški as u Cambridgeu, pomagač u gužvi, kojeg su dugo pamtili. Nakon studija u Cambridgeu osvojio je osam trofeja u škotskoj nacionalnoj momčadi i još dva u irskoj nacionalnoj momčadi kad je preselio u Ulster. Ubrzo nakon otvaranja brodogradilišta osnovao je East Belfast Boilermakerse, svoj drugi ja i spomenik svojim nekadašnjim sportskim uspjesima. Trenirao je momčad I igrao zajedno s tesarima i zavarivačima, dok ga zahtjevi njegova rastućeg imperija i sve veći tjelesni opseg nisu primorali da odustane od aktivne igre, ali njegovo zanimanje za taj sport nije nikad popustilo. Weed je izgradio klub koji je postao ponos Ulstera, strah i trepet irskih momčadi i koji je u Engleskoj zadobio značajan ugled. Doveo je igrače koji su uživali posebnu pažnju, namješte-nja i pogodnosti. Time su on i Boilermakersi upali u veliku raspravu o profesionalizmu u ragbiju. Nije samo sir Frederick nego i industrija engleskog Midlandsa, gdje su igrači bili rudari i tvornički radnici, zanemarivala odredbe amaterskog sporta, pa su igrači dobivali obilne dodatke u novcu. Kad su morali birati da raspuste svoje klubove, istupili su iz prvotnog ragbija-škog saveza i utemeljili Sjevernu ligu za profesionalne momčadi. Boilermakersi joj pristupe i postanu prva i jedina irska profesionalna momčad. Osim plaće, besplatnog stana u Bangoru i uporabe lovačke kuće u Škotskoj, i novi je stadion Boilermakersa odmamio Dereka Crawforda od Brighouse Rangersa, koji su u stanovitom smislu djelomično bili njegovo djelo. Stadion je ležao na zemljištu uz brodogradilište, okružen gustim ulsterskim zelenilom. Pozadinu su tvorile lučke brane, navozi, suhi i mokri dokovi te četiri sjajna

dimnjaka čeličane, a još dalje ažurno plava širina belfastskog zaljeva. Osobna loža sir Fredericka sa salonom na krovu bila je jedinstvena, izložbeni prostor za trofeje, neviđeno raskošna s vlastitim barom i blagovaonicom. Jednako su tako bile jedinstvene i svlačionice za igrače ispod tribina, s ormarom za svakog igrača i tuševima sa sapunom i ručnicima koje je pribavljao klub. Uz to društvena prostorija za igrače, jedina u cijelom Ujedinjenom kraljevstvu, s kožom presvučenim stolcima, biljarom, pločom za streličanje i barom s neiscrpivom zalihom Guinessova piva. Nije bilo čudo što je svaki momčić u Belfastu koji je odrastao u mladića sanjao da postane član Boilermakersa, jer je to značilo najbolji posao, slavu u svojoj sredini, turneju engleskim Midlandsom i priliku da zarađuje dvostruku plaću. Kad su Conor i Doxie O'Brien izašli kroz tunel na igralište, upravo je zapištala tvornička sirena i radnici su u gomilama krenuli uz kanal kralja Vilima. S limenkama za ručak u ruci i prašinom radnog dana na licima usporili su korak i neki su čak zaostali da načas pogledaju junake na treningu. - Nemoj se zavaravati - reče Doxie kroz zube. - To sam danas već čuo. - Čuj, čovječe, sir Frederick i Crawford nemaju ništa protiv toga što smo ti i ja katolici ako si dovoljno dobar da igraš za klub. Ali već imamo jednog katolika više nego što je uobičajeno, i prije nego uzmu još Jednog, morao bi biti barem upola bolji. - To i jesam - reče Conor. Kad su igrači ušli na teren i krenuli prema tunelu, odmjeriše Conora s mržnjom i poštovanjem. Znao je da ga važu i da će, idućih sati, dana i tjedana biti udaran i tučen te će morati dokazati da je vrijedan da bude među njima. Nekoliko hladnih pozdravnih riječi bez rukovanja. - Uostalom - reče Conor - ovdje je prije otprilike osam godina na pokusnoj utakmici bio jedan momak iz Derryja, zvao se Mick McGrath. Razgledao sam neke fotografije momčadi. Nisam ga mogao pronaći. - McGrath iz Derryja? Katolik? - Da. - Mutno se sjećam. Nije napredovao dalje od juniora. Bio je ozlijeđen, zatim je radio u brodogradilištu. Čini mi se da sam čuo da je otišao. Ispitaj nekoliko svećenika u Belfastu, možda ćeš ga uspjeti pronaći. - Conore! Conore Larkine! - poviče jedan glas. - No to je iznenađenje. Jeremy Hubble osobno! Kako si, mali? Viscount Coleraine nije još bio muškarac, ali ni dječak; sa svojih devetnaest godina bio je nešto između, još nedorasla biljka. - Pa daj da te vidim, Jeremy. Koliko još treba da se počneš brijati? - Conore, strašno se radujem što te vidim. - I ja. Kako tvoja dražesna majka? - Bit će oduševljena kad čuje da sam te susreo. - A tvoj brat Christopher?

- Ah, on je u Londonu, studira na visokoj ekonomskoj i pravnoj školi. Pravo i ekonomiju... i slično. - A ti radiš ovdje kod djeda? Jeremyjev smiješak podsjetio je na majčin. - Ja učim za crnu ovcu. Na svršetku godine trebalo bi da idem u Trinity u Dublin, ali djed i ja skovali smo zavjeru da s momčadi odem na turneju. Ja sam stalan član podmlatka, znaš. - Jeremy prekine kad je primijetio da je Conor u dresu i njegovo ljepuškasto lice zasja. - Zar ćeš igrati za Boilermakerse? - Vjerojatno - reče Conor i položi ruku dečku na rame. - Ne želim, naravno, nikakvih prednosti na račun našeg prijašnjeg prijateljstva, ali ako me prime u momčad, radit ću u brodogradilištu. Možda bi mogao reći majci za mene... - Da, a što bi želio raditi, Conore? - Ah, to je malo ludo. - Ne, reci mi, ja to tražim. - Još odonda kad sam bio tvojih godina želio sam raditi na vlakovima. Bio bih vrlo sretan da me prime za kovača u radionici lokomotiva. Jeremy se opet osmjehne, namigne mu i otrči tunelom da se presvuče. Conor se radovao sretnom slučaju. Stvari su se za njega razvijale povoljno. Kad bi samo uspio da uđe u tu prokletu momčad, Jeremy bi ga već ugurao u radionicu. Nekoliko dana nakon svojeg prvog nastupa Conora ponovno pozvaše na trening. Prozvali su ga nezadovoljno »kovač«, a pokušaji da ga isključe iz kluba pokazali su se skupim. Već nekoliko minuta nakon prve gužve Conor se uvijek našao s loptom u rukama i bio prisiljen da istrči. Loptu su mu dodavali polagano i netočno, da bi obrana imala priliku da se okupi. Tek je položio ruke na loptu, već su se tjelesa sudarala uz najraznovrsnije podmetanje nogu, udarce ispod trbuha, glavom, podlakticom, koljenicom i koljenom. Conor odluči da im ne uzvrati milo za drago nego da igra ragbi. Pregazio bi manje obarače, a neke krupnije onesvijestio. Njihova želja da ga smlave postupno je slabila, jer su se morali brinuti da sami ostanu čitavi. Čim je Conor potvrdio da je sposoban da se održi, došle su na vidjelo druge prednosti njegove igre. Njegov je udarac bio snažan poput eksplozije bombe a u dodavanju i hvatanju lopte bio je savršeno sigurne ruke. Driblanje mu je bilo inteligentno u korištenju prolaza i kutova da presiječe put bržim progoniteljima... Ako je sustigao trkača, taj bi završio na tlu. Najsvjetlija mu je točka bila sposobnost da loptu donese do protivničke linije, gdje se zastrašujućom snagom probijao kroz protivničke obarače. Usprkos začudnoj igri, Conor ni izdaleka nije bio besprijekoran igrač i mogao se zbog svojih pogrešaka gadno opeci. Derek Crawford i Doxie O'Brien držali su uputnim da ga uvrste u juniorsku momčad u nadi da će se brže razvijati nego stariti. Kad god je Derek Crawford bio pozvan u sir Frederickov ured, to bi neizostavno poremetilo ionako osjetljivu ravnotežu u njegovu želucu. Približavao se zgradi kao da ona stoji na kraju duge, zaljuljane daske. Na svoje iznenađenje,

trener opazi da sir Frederick nije namršten kao inače, a još ga više začudi što je lady Caroline šetala ,po sobi. - Derek - reče sir Frederick bez okolišanja - lady Caroline osobno zanima taj Larkin. - Da, gospodine - odvrati Crawford s uzdahom olakšanja - lord Jeremy je rekao nešto slično. Larkin je ranije radio u Hubble Manom? - Da, to je točno - reče Caroline. - Kakav je? - upita sir Federick. Crawford se počeše po bradi. - Ima sve preduvjete... Jak kao jeb... oprostite, mylady, jak kao bik. Odlične ruke, dobro puca, ali znate, mi smo Boilermakersi, a čovjek je prešao tridesetu. Jednostavno ne znam kako bi izdržao taj napor iz tjedna u tjedan. Zatim su tu još finese igre. D© se to nauči, treba vremena i iskustva. - Larkin je izuzetno inteligentan - reče Caroline, čime je problem previše pojednostavnila. - On će te stvari brzo shvatiti. - Možda, ali ja ne želim i dalje gubiti utakmice samo da njemu omogućim izobrazbu. Sir Frederick je bubnjao prstima po stolu i pogledao se s kćeri. - Što biste rekli, Derek, da ga postavimo kao rezervu? Dosad je Weed bio prilično prijazan i nije ništa zahtijevao. Crawford je primijetio da je »prijedlog« sadržavao i stanovitu oštrinu. - Kad bih čime mogao pripomoći da napreduje! - Što vam za to treba, Derek? Craword je nervozno tapkao. - Kad bismo mu, na primjer, mogli posve usmjereno davati privatnu poduku. Po mojem mišljenju Robin MacLeod zna od svih nas o ragbiju najviše. Ako sir Frederick ne bi imao ništa protiv da MacLeod ranije prestane s radom i svakog dana dva ili tri sata prije redovnog treninga radi s Larkinom? - Slažem se. Naprijed, uredite to. Crawford uzdahne jer se njegov želudac bunio. - Postoji još jedan mali problem. U klubu imamo već šest katolika. Sedam još nikad nismo imali. Ako Larkin dođe u momčad, igrat će na mjestu Barta Wilsona. Ali Bart je dugogodišnji član, znate, a to bi moglo ostale uzbuniti. Mislim reći, Bart igra veliku ulogu kod oranjaca. Moglo bi u cijelom istočnom Belfastu loše odjeknuti što ga usred sezone zamjenjujemo jednim katolikom. - Oh, glupost - zabrunda Weed. Žvakao je okrajak cigare, odgrizao ga i zamišljeno vrtio između usana. -Osobno ću pozvati Barta k sebi i predložiti mu da u interesu kluba odstupi. Dobit će mjesto poslovođe, tako da neće biti na gubitku. - U tom slučaju - reče Crawford - on će se u interesu momčadi ponijeti lojalno i sve prigovore ušutkati sam. -Ustao je i s vidljivim olakšanjem otišao. Weed podigne ruke pokazujući da je »kapitulirao« pred željama svoje kćeri. Ona ga štipne za obraz i reče mu da je srce. - Uostalom - doda ona - zar će Larkin raditi u potkivačnici? - Hmm, da, pretpostavljam, pa on je kovač ili nešto tako.

- Jedva, Freddie. Ta vidio si njegov rad u dvorcu. Mislim da baš nije prikladno da takav kovački majstor potkiva konje. Jeremy je slučajno saznao da bi Larkin volio raditi u kovačnici radionice lokomotiva. - Čuj, Caroline, ljudi tamo vrlo ozbiljno gledaju na svoje unapređenje. Ne mogu cijelu tvornicu izvrnuti naglavce. - Znaš čega sam se sjetila? Bilo bi sjajno kad bi Larkin nešto iskovao što bi ti mogao darovati novoj vijećnici. Shvaćaš, ako bude radio na posebnoj narudžbi, neće biti nikakvih teškoća s godinama službe i svom tom sitničavom zavisti. - Zaboga, ti si na sve mislila. Dakle dobro. To je više nego što sam ti mislio odobriti, ali učinit ću to. A sad druga polovica pogodbe. Jeremy će na turneju s momčadi. - Freddie, ja se nisam pogodila. - O da, jesi, a ja sam tebi upravo skinuo i svoju vlastitu košulju s leđa. - Freddie, taj te dečko vrti oko prsta. Ako želimo da ga prime u Trinity, mora neizostavno uzimati privatnu po-duku. On ne može tek tako otkasati u Midlands. - Ipak, može. - Christopher je godinu dana mlađi od Jeremyja, a već je prevalio pola svojeg teškog studija. - Quid pro quo, najdraža Caroline, protuusluge mora biti. Ja sam preokrenuo sav ustaljeni red svojeg poduzeća za tog Larkina, a ti izvoli održati svoj dio pogodbe. - Ti si podlac. Roger će pobjesnjeti. On se glasno nasmije. - Roger je tvoja briga, draga. Osim toga taj tvoj Irac u momčadi je prvorazredan argument. - Ne razumijem. - Može li biti boljeg zaštitnika za Jeremyja od tog Larkina? Dobri stari prijatelji i tako dalje. Caroline se zagleda u njegov obješenjački osmijeh i shvati da će on provesti svoju volju. - U redu - uzdahnula je - ali prepusti meni da to objasnim Rogeru kad budem smatrala da je prikladno. SEDMO POGLAVLJE Matthew MacLeod i šačica prijatelja pritisnuli su nosove uz prozor malene kuhinje, gotovo pretijesne za Matthewova oca i Conora Larkina. - To je on! - poviče Matt. - Conor Larkin! - Oh, pogledaj samo kako je krupan! S takvim bi nogama još dugo ostao stajati i onda kad bi ga oborili metkom. - Moj tata kaže da bi taj mogao protrčati kroz zid od opeke. Jučer na treningu postigao je zgoditak dok su trojica visila na njemu. Kuće MacLeodovih u Tobergill Roadu, koje su stajale jedna uz drugu, predstavljale su nešto izuzetno. Glava obitelji, Morgan, bio je poslovođa u suhom doku »Big Mabel«, nepokolebljiv oranjac i vjernik. Njegov sin Robin bio je jedan

od najboljih ragbijaša u Belfastu. Kad god je Robin doveo kući kolegu iz momčadi, susjedstvo se uzbudilo. Robin MacLeod bio je očaran Conorom Larkinom od trenutka kad su se susreli na igralištu. Conora je opet Robin u mnogome podsjećao na Micka McGratha. Slično građen kao Mick, čvrst, brz i odvažan, dopadljiv s čupom pješčano zlatnih kovrča: Robin je bio mozak i upaljiva iskra na igralištu Boilermakersa, i kad mu je povjereno da podučava Conora, smjesta su se izvrsno složili. Matta su isprašili iz kuće, ali je Lucy neprestano ulazila i izlazila iz kuhinje. Upravo kad su se htjeli ozbiljno prihvatiti posla, pojavi se Morgan. - To je doista osobito zadovoljstvo - reče tresući Conorovu ruku. Nakon te razmjene uljudnosti dođe na red Neil i zatim još niz susjeda koji su htjeli razmijeniti povjerljivu riječ s novim Boilermakersom da bi kasnije u krčmi mogli pričati što su saznali. Mjesto lijevog pomagača nije određivala pripadnost vjeri. Važna je bila momčad. Conora su prihvatili kao jednog od boljih pripadnika njegove vjere, čovjeka koji ima zanat kao i oni. - Zaboga, ne puštaj ta zatezala ovamo da možemo - raditi! - povikao je Robin Lucy nakon jednog novog prijekida. - Da radije prijeđemo k meni? - upita Conor. - Ne, za nekoliko dana će se zadovoljiti i pustiti nas u miru. Robin je pripremio program da Conora upozna s načinom igre njihova kluba i jednog po jednog protivnika, sa svim finesama i pravilima. Jako ga se dojmilo to kako se Conor duhovno prilagodio igri. Te sezone igra Boilermakersa nije nikoga uzbudila, osim želudac Dereka Crawforda. Robin je odlučio da iz Conora napravi tako dotjeranog igrača da ga prime u momčad i na turneju u Midlands. Tijekom tjedna svaki pojedinac iz kruga oko dvije krčme Tobergill Roada svratio je da ih pozdravi. Svi osim Shelley MacLeod. Conor se sa svima osjećao ugodno, ali mu je natuknuto da je Robinova sestra malo čudna, na neki način uobražena. Kako je Shelley znala da njezin brat opet podučava jednog novog igrača, pomno je izbjegavala njegovu kuću. Bila je prava djevojka iz Shankilla i dala se ponekad nagovoriti da zajedno sa svima pođe na subotnje pivo, a zatim bi se opet neko vrijeme držala rezervirano i rijetko se miješala sa svojima. Robinovi drugovi bili su doduše pošteni, ali ipak jednolično, grubo društvo ograničenog dometa i želja. Još jedan novi igrač malo ju je zanimao. Ali čak ni Shelleyno zaziranje nije moglo pomutiti osobit ugođaj pri Conorovim predvečernjim posjetima. Obitelj je bila njime opčarana. U obje kuće osjećalo se nekakvo gibanje, što je njegov dolazak pretvaralo u događaj. Nakon što ga je Shelley dva tjedna brižno izbjegavala, njezina zdrava radoznalost zahtijevala je da joj udovolji. Najavila je da će u subotu doći na večeru. I Conor je bio pozvan. Već je samom svojom vanjštinom upečatljiv, pomislila je, za pola glave viši od Robina i zamijetila je to kad su ih upoznavali - cijelu glavu viši od nje. Zatekla je sebe kako zbunjeno mrmlja pozdrav dok je čvrsto držao njezinu ruku i bez riječi je

promatrao. Samo mu je pogled odlutao s dugačke crvene kose do nevjerojatno zelenih očiju. Ispunila ga je čudna glad, ne od pohote, nego glad istraživača koji je iznenada nešto otkrio. Jednostavno su stajali i zurili jedno u drugo dok njihov zanos nije prekinut time što su Matthewa pokupili s ulice. Shelley je dobila priliku da svoju ruku izvuče iz Conorove i Matthewa odvuče na temeljito pranje, što ovaj dočeka glasnim prosvjedima. Morgan u čast večeri odstupi od svoje trezvenjačke uloge i popije čašu s mladima, zatim opet zauzme svečano držanje. Ceremonijalno se smjestio na čelo stola. Poravnao je svoje naočale, premda to nije uopće bilo potrebno, jer je Bibliju uvijek citirao napamet. Rasklopio je knjigu koju je nasljeđivalo već pet pokoljenja i nakašljao se u znak ostalima da poniknu glavama. »Ali ovo treba da radite: neka svatko govori istinu bližnjem svom i neka se služi istinom i stvara mir u torovima svojim. I neka nitko ne osjeća zla u srcu svojem za bližnjega svog, i ne iznosite lažnih zakletvi, jer sve to mi je mrsko, reče Gospodin.« Pošto je objavio svoje prihvaćanje Conora Larkina, sklopi knjigu i prigne glavu. U tom trenutku spazi kako njegova kći i Conor iznad Matthewove glave otvoreno zure jedno u drugo. Iz svoje mladosti znao je da je u njegovoj kući buknuo najstariji od svih požara. Još nikad nije vidio svoju kćer tako ponesenu niti je slutio da je sposobna za to. Shelley je uvijek bila tako pribrana. - Hvala ti, o Gospodine, za tvoje bogate darove i za prisutnost jednog novog prijatelja koji je počastio naš dom. - Morgan podigne pogled u očekivanju da će se Conor prekrižiti ili htjeti dodati koju riječ. Kako nije bilo odgovora, reče »amen«. Poslije jela prešli su u primaću sobu, gdje je peć širila ugodnu toplinu. Lucy je sjedila neudobno na klavirskoj stolici, kad ih Morganov glas natjera da zajedno zapjevaju. Kod četvrte pjesme nesta sveopće ukočenosti, a Conor unese raspoloženje time što je otpjevao jednu prastaru baladu iz Donegala, glasom koji nitko nije od njega očekivao. Matt zatraži da zapjevaju jednu plamenu oranjsku pjesmu, na što zavlada kratka zbunjenost koju ubrzo izgladište poletnom »Dolazim kroz raž«. Kad su se Matthewu sklopile oči, Robin ga odnese kući, a i ostali se jedan po jedan udaljiše, tako da su Conor i Shelley ostali sami. Vratila se nelagodnost koju su osjećali prilikom upoznavanja. - Bila je to divna večer - reče Conor. Skinuo je kapu s kuke i izašao. Nakon dugog tjedna Shelley je pokucala na Lucyna kuhinjska vrata i ušla. Conor je bio sam, redao je na stolu papire s bilješkama i s njih dignuo pogled. - Mislim da su Lucy i Matt legli. Robin je otišao u gostionicu po pivo. - Znam - rekla je. - Čekala sam da ode. - Činilo se kao da je srasla za pod, očito srdita na samu sebe što je popustila želji da ga vidi i još mu to sad i rekla. - Svake sam vas večeri čekao - reče Conor. - Raduje me što niste duže oklijevali. Shelley je cijelog života dostajalo jedva više od oštra pogleda da odbije drske momke iz Shankilla. Htjela je Conoru reći što ga ide, ali nije mogla biti gruba prema njemu. Njegova je primjedba jednostavno bila točna. Ona ga je

izbjegavala; on je čekao. Činilo se da ga više ne može izbjegavati. Želja je tijekom tjedna postala neodoljiva i neugodna. - Dakle? - upita Conor. - Dakle što? - odgovorila je Shelley još uvijek zapanjena svojim ponašanjem. - Hoćemo li se sastati, Shelley? - reče on bez okolišanja. - Je li sutra navečer dosta brzo? - odgovori ona. OSMO POGLAVLJE Sir Frederick je oduševljeno pristao na Carolinin prijedlog da se u brodogradilištu proizvede nešto od kovana željeza i u ime obitelji Weed pokloni novoj vijećnici u Donegal Streetu. Larkin dobije nalog da podrobno razgleda gotovo dovršenu zgradu i dade odgovarajući prijedlog. Moglo bi se pomisliti da će golema građevina biti središte glavnog grada Irske ili bar jedne pokrajine, a ne tek grada s četiri stotine tisuća stanovnika. Vijećnica, sagrađena na mjestu gdje je stajala i stara burza lana, bila je golema, okrunjena kupolom koja je stršila pedeset i pet metara iznad Belfasta kao hvalospjev industrijskoj srčanosti grada. Conor potisne svoju mržnju protiv tog projekta, jer ga je on ipak u Weedovu poduzeću doveo upravo na ono mjesto koje je želio. Odlučio se za dvokrilna rešetkasta vrata između predvorja i velike dvorane koja je zapremala cijelo istočno pročelje kvadratične zgrade. S obzirom na to da je Belfast bio sdrno središte onog tromog, pobožnog alsterskog mentaliteta, Conor zaključi da nešto slično nježnom čipkastom radu jednog Tijoua ili talijanske škole ne dolazi u obzir. Stoga je zamislio rad u stilu njemačkog baroka s primjesom »reforma'cije«. Glomaznost tog stila dopuštala mu je da krila rešetke ispuni različitim starim grbovima i simbolima napretka, što će uzbuditi alstersku krv. Conor je bio nacistu s tim da je sir Frederick sakupljač umjetnina i čovjek od ukusa i da mora paziti da ga ne uvrijedi. Istodobno je rešetka trebala skladno pristajati zgradi, kraju i narodu čije je središte bila. Uputio se uskim rubom između vrlo profinjene šale i veličanja. Nakon mjesec dana osobno je podnio iscrpan nacrt. Sir Frederick pripali neizbježnu cigaru, raširi crteže i ugodno se začudi. Bilo je tu nečeg, a opet je nešto nedostajalo. Dobre ideje bile su sjajne. S lošim ukusom se Conor, čini se, umio izvanredno obračunati. Weed je proučavao Larkina jednako kao i crteže, zabavljen i istodobno odjednom s poštovanjem. Znao je da je to taj čovjek izveo ovako sasvim svjesno. - Slušajte, Larkine, želite me povući za nos? - Jeste li vidjeli unutrašnjost zgrade? - Hmm, zapravo u novije vrijeme nisam. - Možda biste je trebali pogledati. - No da, priznajem da je to stopostotni Ulster.

- Smijem li vam predložiti da crteže pokažete gradskim očima i saslušate njihove primjedbe? - predloži Conor. Upravo to je Weed i učinio. Bili su svi do jednoga oduševljeni. Larkin je pogodio ono pravo; nacrti su bili odobreni. Kad god je jedan katolik prodro u područje Weedovih tvornica, koja su inače bila rezervirana isključivo za protestante, trebao je biti spreman na teškoće. One su sada bile ograničene na najmanju mjeru time što je Bart Wilson, čije je mjesto u Boilermakersima Conor preuzeo, unaprijeđen za poslovođu u jednoj valjaonici da bi se stišali uzburkani duhovi. On je osobno poveo Conora naokolo da ga upozna sa svima, i time bitno pridonio da su ga šutke prihvatili. Članovi sir Frederickove ragbija-ške momčadi uživali su poseban položaj. Osim toga činilo se da Larkin ne puca ni na čije mjesto u radionici, jer je radio na jednom specijalnom poslu za sir Fredericka. No na objema stranama prevladavalo je hladno držanje i izbjegavanje. Radionice za proizvodnju lokomotiva pružale su se od same čeličane po južnoj obali kanala kraja Vilima, nasuprot brodogradilištu. Na glavnu montažnu halu, gdje je u jednoj od kovačkih radionica Conor radio, nadovezivao se niz manjih radionica. Conor je tamo bio dobrodošao kao i gubavac, ali su ga Većinom ostavljali na miru. Kako se po volji mogao kretati naokolo, potanko je razgledao divovski kompleks. Negdje na tom prostranom terenu mora postojati slaba točka, stražnja vrata u Ulster, kroz koja bi se moglo prokrijumčariti oružje iz Engleske. No kad je prošao jednu po jednu zonu, ključ mu je kao za inat neprestano izmicao. Jedan za drugim, svaki put koji je obećavao završavao bi u slijepoj ulici. Što se izvana činilo nepovezano vođenim pogonom, bilo je daleko nepropusnije no što je Conor očekivao. Sav materijal, svi tereti i kretanje bili su strogo nadzirani. Sve da i uspiju dopremiti oružje iz Engleske u Weedovu privatnu luku, što tada? Kako bi ga mogli istovariti u brodogradilište i odatle izvući? Činilo se to potpuno nemogućim. Ipak, bar on je bio unutra, a negdje su morala postojati i stražnja vrata. Tumarao je od valjaonice do navoza i dokova, bilježeći u pameti pedalj po pedalj da to kasnije prenese na papir. Oko mu je postalo brzo računalo. Tragao je dok ga njje počela zabrinjavati njegova sloboda kretanja. Ako ga četiri ili pet puta vide na istom mjestu kako ništa ne radi nego samo promatra, to će prije ili kasnije privući pozornost. Od početka je želio raditi blizu tvornice lokomotiva, jer je ona bila u samom središtu kompleksa. Iz razloga koji ni njemu nisu bili jasni, predosjećao je da će ondje nešto pronaći. Tvornica lokomotiva bila je posve blizu njegove kovačnice i ondje je mogao s lakoćom više puta na dan ulaziti i izlaziti jer se sprijateljio s Duffyjem O'Hurleyjem, strojovođom osobnog vlaka sir Fredericka. Strojovođa »Red Hand Expressa« ko^ji je probio zid od sto milja na sat bio je Duffy O'Hurley iz grofovije Tipperary, potpomognut ložačem Calhounom Hanlyjem, svojim šurjakom. Duffy je preživjeo sve rane opasnosti željeznice, između ostalog brojne slučajeve kvara kočnica i spojke, iskliznuća i jedan težak sudar. Bio je »kirijaš« koji je vozio vratolomnom brzinom uz mnogo crnog dima i veliku potrošnju ugljena. Sprega O'Hurley i Hanly bila je u zvanju koje je stvorilo

legende još mrvicu legendarnija. Sir Frederick ih je namjestio u jednom trenutku potpunog razočaranja, premda su bili katolici. Kad su Calhoun i Duffy u prvoj pokusnoj vožnji protutnjili ravnom prugom od Newtonabbeya, sa sto i šest milja na sat, nagradio ih je sir Frederick doživotnom službom na svojoj osobnoj lokomotivi. Ništa nije moglo pokolebati Weedovu lojalnost, čak ni neprestano prigovaranje njegove kćeri na O'Hurleyjev grub način vožnje. U trajnu privlačnost lokomotive »Red Hand« ubrajalo se neprestano dotjerivanje sjajnog temeljnog tipa i sir Frederickov osobni napor da stroj uvijek iznova prikazuje javnosti. Istodobno s turnejom Boilermakersa u Midlandsu, u Engleskoj je objavljivan i propagandni pohod. Svake je godine ispred osobnog vlaka s novim slavljem ukopčan najnoviji model lokomotive. U industrijskoj Engleskoj očekivali su dolazak vlaka i pozdravljali ga kao neku sajamsku atrakciju. Lokomotiva, tender i osobni vagoni bili su obojeni bojama Ulstera i sve do dimnjaka osvjetlani, puni zastava i okićeni. Sir Frederick je osobno ugošćavao buduće kupce i novinare u brižljivo smišljenim dnevnim vožnjama i piknicima sa šampanjcem. U svakom gradu upriličene su vožnje za školsku djecu i natjecanja, a pobjednici su se smjeli voziti sprijeda s O'Hurleyjem osobno. Snimke najnovijeg sir Frederickova ponosa neizostavno bi dospjele u britansko novinstvo. Niz osoba, bliskih vladaj učim krugovima, proširio je glasinu da mu samo zbog njegovih bizarnosti nije još dodijeljen naslov baruna. No one su pripadale najboljoj tradiciji onih poletnih graditelja te ere koji su bili i njezini vrhunski prodavači. Duffy O'Hurley je sjajno pristajao u okvir: Irac kao iz slikovnice, koji je uživao u svojoj ulozi, živopisni dodatak, uvijek sa šalom na ustima, uvijek spreman na okladu, uvijek u društvu i uvijek s punom čašom u ruci. Kad nije bio na putu sa sir Frederickovim vlakom, motao bi se po radionici gdje su sastavljali lokomotive, poput oca koji očekuje rođenje djeteta, nadzirući konstrukciju novog modela. Budući da je odgovornost za uspjeh lokomotive naposljetku snosio on, obilazio je oko nje i pazio na svaku i najsitniju pojedinost. Kad nije bio u radionici, nalazio se na stadionu Boilermakersa, jer da nije postao najveći strojovođa Irske, bio bi jamačno postao njezin najveći igrač ragbija. Igrači su tog snažnog, grubog čovjeka savršenih živaca prihvaćali kao sebi jednakog i jedino je on uživao pravo da se zadržava u njihovoj društvenoj prostoriji. Zbog njegova posla i prisnog ophođenja s momčadi, u svakoj gostionici koju bi počastio svojim posjetom dočekivali su ga kao junaka. Conoru i Duffyju O'Hurleyju nije bilo nimalo teško da se brzo sprijatelje. Larkinova kovačnica nalazila se u najbližem susjedstvu tvornice lokomotiva, a Duffyja je ona vrlo zanimala. Larkin je bio, poput njega, značajan čovjek, umjetnik u svojem zanatu, kao što je i on bio među strojovođama, obojica su bili katolici (i ponekad se osjećali osamljeni u tvornici) i obojica su, tako reći, bili članovi Boilermakersa. Conor je smjesta osjetio u O'Hurleyju mogućeg saveznika te počeo uzvraćati Duffyjeve posjete. Tom prilikom naučio je potanko rad lokomotive »Red Hand«. Duffy je s najvećim zadovoljstvom, bez kraja i konca, objašnjavao i najsitniju

pojedinost. Conor se potrudio da njihovo prijateljstvo ostane neusiljeno i nije ispitivao O'Hurleyjeve sklonosti, navike ili prošlost. Njega nije toliko zanimala sama lokomotiva, nego tender s vodom i ugljenom, te vožnje koje vlak obavlja tijekom godine. Jednog je dana stajao Duffy poslije treninga na svojem uobičajenom mjestu za tezgom u društvenoj prostoriji igrača. Kipio je od uzbuđenja jer je za tjedan dana trebalo da iskuša svoj novi stroj. - Što se događa s lokomotivom kad turneja završi? -pitao je Conor. - Ostaje u osobnoj sir Frederickovoj upotrebi dok iduće godine ne izrade novi model. - Putuje li on mnogo? - Ah, ne previše za neoženjena čorvjeka, većinom u Derry i natrag. Jedna ili dvije vožnje do ljetne rezidencije u Kinsale, ponekad do Dublina i možda pet puta u godini prijeko u Englesku. Ali uvijek je prvorazredno. - Da, to je dobro, a što se događa sa starom lokomotivom kad je zamijenite novom? - Vjerovao ili ne, uvijek postoji milju dugačak popis ljudi koji je hoće kupiti. Svaka šuša od maharadže i svaki vlasnik zlatnog rudnika u Južnoj Africi htio bi svoju osobnu lokomotivu, makar i rabljenu. Na popisu imamo četiri južnoamerička generala. Zar je želiš kupiti, Conore? - Možda - odvrati Conor mirno. Stražnja vrata u Ulster upravo su se otškrinula. DEVETO POGLAVLJE Markets, malena katolička enklava, ležala je na rijeci Lagan, uklopljena između plinare i skupine skladišta i tvornica. Sastojala se iz jednog reda ruševnih i gotovo propalih kuća iz 18. stoljeća. Kliska kaldrma bila je pokrivena slojem prljavštine. Conor je koračao po njoj tako oprezno da se pod njegovim nogama ne bi razbilo jaje. Pronašao je prolaz u jedno dvorište na kraju uličice. Ulična ploča već odavno nije bila čitka. Četiri djevojčice, preskakujući uže, ispriječiše mu se na putu. »Naprijed, nazad, žuti zvončići, Naprijed, nazad, žuti zvončići, Naprijed, nazad, žuti zvončići, Ja ću vam biti gospodar. Slijedite me u Londonderry, Slijedite me u Cork i Kerry, Slijedite me laki, nježni, Jer ja ću vam biti gospodar. Jedan, dva, tri, na lijevo rame svi, Jedan, dva, tri, na lijevo rame svi, Jedan, dva, tri, na lijevo rame svi, Ja ću vam biti gospodar.«

- Dobro jutro, djeco - reče Conor, kad se uže prestalo ljuljati. - Tražim Cyrilov prolaz. - To je ovdje, gospodine. - Znate li možda gdje stanuje Mick McGrath? Smjesta su zanijemile, pune nepovjerenja prema čovjeku koji bi mogao biti utjerivač dugova. Conor se osmijehne. - Bez straha, nisam inkasator. Ja sam stari Mickov prijatelj iz Derryja. Pogledale su jedna drugu upitno da li da pobjegnu, a onda najmanja istupi, uze Conora za ruku, odvede ga na kraj dvorišta i pokaže prstom. Zatim brzo otrči. Dok se osvrtao, Conor potisne uzdah. Golemi rezervoar plinare uzdizao se nad dvorištem i zakrilio sunce. Kad je pokucao na vrata, netko se u unutrašnjosti kuće užurbano pokrenuo. Conor pokuca iznova, glasnije. Iz kuta oka spazi kako ga netko promatra kroz pukotinu na prozorskom kapku. Conor zalupa. - Otvorite. Ja sam prijatelj. Začu se izdajnički djetetov plač. Conor opet zalupa i vrata se malo otškrinu. Mick McGrath zatrepta od navale dnevnog svjetla. Tako je bio propao da ga se jedva moglo prepoznati. - Tko je? - upitao je promuklo. - Conor Larkin iz Derryja. Vrata se otvore još malo i otkriju ruševinu Micka McGratha. Nesigurno se prisjećao. - Zaboga - reče - to si doista ti. Conor gurne vrata. Zapuhnu ga pljesniv vonj i zadah ljudskog isparavanja. - Oprosti što nisam prije otvorio na tvoje kucanje -reče Mick. - Utjerivači me imaju na zubu. Nesmiljeni su, samo da se dočepaju svojih prokletih stanarina. Conor uđe u sobu. U sivoj sobi, gdje su se ljuštili zidovi, ugleda staricu koja se ljuljala u stolcu, mumljajući sama sa sobom. Očito nije bila posve zdrave pameti. Jedna mršava žena ukočena pogleda sjedila je nakrivljena, leđima oslonjena na zid, na krevetu. - Moja žena Elva. Nije joj baš dobro. Dijete zavrišti. Žena posegne natraške rukom, uze dijete i gurne mu mlohavu sisu u usta. Kad je dijete počelo sisati, ženu spopadne kašalj, a kad nije mogla dalje, odgurnula je dijete, ispljunula i posegnula za bocom rakije. Dijete je nastavilo vriskati. - Mene... mene danas tako boli glava... pući će mi -reče Mick. Conor pođe k vratima. - Obuci se - reče. - Naći ćemo se u krčmi na uglu Little May Streeta. Kad je zatvorio vrata, stajale su ondje one četiri djevojčice koje su ranije pjevale »žuti zvončići« i zurile. Osjećao je kako ga sa svih strana dvorišta motre skrivene oči.

- Hajde, mičite se - reče on i prođe mimo njih. Istrusio je nekoliko rakija i ispirao ih Guinessom, kad je Mick napokon stigao i sjeo do njega. Conor mu primakne bocu, ne pogledavši ga. Mick brzo iskapi i smjesta opet napuni čašu. Ruke su mu drhtale i razlile nešto od tekućine, tako mu je alkohol bio potreban. - Kako si me pronašao? - Tko zna? Pitaš i pitaš. - Zašto ne brineš za svoje poslove? - Oprosti - reče Conor i ustane. - Možeš isprazniti bocu. Mick ga ščepa za mišicu. - Nemoj otići. Sjedili su šutke dok nisu dopola ispraznili bocu. - Igrao sam u juniorskoj momčadi - reče Mick. - Napredovao sam, Conore, napredovao. Držali su me doista na oku da me prebace u prvu momčad. Još nikada mi nije išlo tako dobro. U potkivačnici sam zarađivao više od funte na tjedan, džepovi su mi bili puni novca i uskoro sam trebao prijeći u prvu momčad. Ah, k vragu, što sad imam od toga. Conorova ruka, ugodno topla, ležala je na njegovom ramenu, i on se sjeti kako je bilo slavno kad su zajedno igrali za Bogsidere. Odvratio je pogled od zrcala iza tezge da se ne mora gledati. - Stanovao sam s Elvom i njezinom starom obudovjelom majkom. Onom bakom koju si vidio. Bila je četvrta ili peta utakmica, ne sjećam se više točno. Pamtim samo da je Doxie O'Brien motrio svaki moj pokret jer su me htjeli prebaciti u momčad. - Što se dogodilo? - upita Conor. - Koljeno. Po cijelom stadionu moglo se čuti kako puca. Bol je bila tako strašna da sam cijelim putem do bolnice vikao kao dijete. Strahovito su me zgnječili. Dan i noć sam razbijao glavu, jer sam znao da više nikad neću moći igrati, i uvrtio sam sebi u glavu da će mi odrezati nogu. Od tih prokletih bolova izgubio sam razum, shvaćaš, i pobjegao iz bolnice. - Ti mora da si doista spavao kad je Bog dijelio pamet - zabrunda Conor. - To je bilo od boli. Elva i njezina mati bile su čudesne prema meni. Siromašne poput crkvenog miša, ali su se brinule da imam pića i tako sam to pretrpio. Nakon nekog vremena bol je popustila... još me ponekad boli, znaš, ali ... tu dolje je sve prilično zgnječeno. A ti, Conore? - Ja sam se mnogo skitao. - Da, pričalo se da si otišao iz Derrvja. - Da. - Igraš još. - Da, ostat ću neko vrijeme u Belfastu. Treniram s Boilermakersima. - Onda poznaješ Doxieja O'Briena? - Da. - Budući da je i on katolik, pošao sam k njemu zbog posla u kovačnici. Bio je pošten prema meni. Dokle god igraš u momčadi, u redu je da tamo radiš, ali Bog neka ti se smiluje ako nisi član. Ništa mi nije pomoglo što sam na utakmici za

njihov prokleti klub postao bogalj. Ti znaš što se može dogoditi kad čovjek radi u kovačnici koja je puna užarenog željeza a ne trpe ga. Mick zasuče rukav i pokaže ružan ožiljak od opekotine. - I na leđima imam jedan. Pala mi je u suhom doku usijana zakovica sa skele na leđa. - Zaboga, Mick, u Belfastu postoji na stotine kovačnica. Mickove oči ispune se suzama. Drhtao je tako jako da mu je Conor morao napuniti čašu. - Znam. Iz polovice su me izbacili. Nisam se mogao odvratiti od pića. Kad je Elvinu mater snašla prva kljenut, držao sam da se moram o njima brinuti. - Što je tvojoj ženi? - upita Conor. - Grebenala je u tvornici platna od svoje dvanaeste godine. Trebalo bi da vidiš te posrane tvornice ovdje. Neke su velike kao pola Bogsidea. Prozori su tako zahukani parom iz stroja da kroz njih ne prodire sunce, djevojke stoje dvanaest sati bez predaha bosonoge na mokrim podovima. Prvo ih buka onesposobi, omekša im mozak i izda ih sluh. Zatim im se vlaga uvuče u zglobove i zgrči ih. A nakon nekog vremena lanena prašina im uništi plukja. Dvije njezine sestre grebenale su prije nje. Umrle su prije tridesete. Sve radnice koje grebenaju lan vječno su pijane da bi to mogle izdržati. Conor naruči još jednu bocu i u nepravilnom ritmu zabubnja šakom po tezgi. - Možeš li se opet trgnuti, Mick? Ja ću ti pomoći. Conorova ponuda nije ga se dojmila. Mick je bio gotov. - Nema smisla, samo ćeš opeci prste. Vidio si nas. Nećemo više dugo. - Na to je prasnuo u smijeh i time je dao Conoru na znanje da ne gaji bezizgledne nade. - Reci, Conore Larkine, kako je s tvojim ragbijem? - Bit ću dobar još nekoliko sezona. - U juniorima, ha? - Sudjelovat ću u turneji kroz Midlands s prvom momčadi. Po prvi put Mickovo lice zasja. - Turneja! - reče kao da je upravo ugledao majku Božju. - Ah, čujem da je sjajna! Svi nose klupske žakete, sir Frederick vas smješta u prvorazredne hotele, svake večeri golemi goveđi odresci i toliko viskija i piva koliko možeš polokati. A čujem, da i on osobno putuje s vama, smjeste te u osobni vagon, i on se uvijek kladi za dvadeset funti kod jednog kladioničara. A dobit ide momčadi, ako pobijedi. Isuse, to je turneja! To je jedino zbog čega mi je žao. Sve bih dao za jednu sezonu na turneji. - Hja - promrlja Conor i klizne s visokog stolca. Mick digne ruku odbijajući, premda je ponuđeni novac nužno trebao. - Nemoj više doći, Conore - reče - nemoj više doći. Imam posao, raznosim ugljen za jednog Elvinog rođaka. To ne donosi mnogo, ali nama mnogo niti ne treba. - Zbogom, Mick - reče Conor. - Zbogom, Conore.

DESETO POGLAVLJE Njihov nedjeljni izlet uz Belfast Lough završio je lijepo, u prigušenoj eleganciji Old Inna u Crawfordsburnu, starom restaurantu sa zidovima od opeke i niskog drvenog stropa s gredama. Pili su aperitive na verandi, s koje se silazilo u vrt s predivnim alsterskim ružama. Conor naruči večeru. Mali natkonobar kimao je odobravajući ili davao brižno savjete pri izboru svakog jela, zatim bi se poklonio. - Hvala, gospodine, vrlo dobro, gospodine. Vaš će stol biti spreman za nekoliko minuta. Shelley MacLeod bila je neodoljiva. Radila je u jednom modnom salonu i umjela je istaći svoje prednosti. Iz malene svlačionice dolje na plaži izašla je kao preodjevena Pepeljuga. Bila je u zelenoj svilenoj haljini koja je pristajala uz njezinu nježnu put, s upravo točnim izrezom. Kad je oboje, jedno uz drugo, stupilo u lokal, zavladala je gotovo mrtva tišina. Conor je zurio u Shelley kao što je činio već cijelog dana i vrlo često prije toga. - C onore Larkine, ti me strašno kvariš - reče ona. - Dijamanti se ne mogu pokvariti - odgovori on. Shelley je tog dana zapadala u duže nelagodne šutnje, što nipošto nije odgovaralo njezinom uobičajenom držanju. Sad je bila istinski nervozna i htjela zapaliti cigaretu, ali je zadržala ruke u krilu. Plamsaj vatre u kaminu u dubini verande obasja njezin profil nemirnim sjajem. I opet jedan veličanstven dan. Onaj divni trenutak kad je gurnula vrata, s košarom za piknik u jednoj ruci i rezervnom odjećom u kovčegu do nogu, kako je obje zasjalo i olakšano uzdahnulo kad su se ugledali, vesela vožnja željeznicom do Helen's Baya, nemirna vožnja po uzburkanom zaljevu, koncert limene glazbe u Bangoru i sad, kruna svega, ta polagana, umorna vožnja natrag u Belfast. Već je bilo dosta takvih dana, ali nešto je još strašno nedostajalo. Tako su se zbližili, bilo je tako prisno, tako ispunjeno beskrajnim razgovorima. Ona ga, sam Bog zna, nije htjela tjerati na odluku, ali ako je u njemu postojala kakva mračna točka, onda će je otkriti prije nego što stvar krene dalje. Conor je zamijetio njezino nutranje gibanje, pa i on ušuti. Srkali su iz čaša, a onda Shelley svoju odlučno odloži. - Conore - reče odsječeno. - Da. - Među nama nešto nije u redu. To je svaki put očitije. - Što to? - Na primjer, kad se grlimo, ljubimo, kotrljamo po travi, znači da sam posve očito luda za tobom. Izašli smo u mjesec dana petnaest puta ili još češće, ali ja ne shvaćam to nježno međusobno dodirivanje i tvoje gladne poglede. Zašto nisi pokušao spavati sa mnom? - Pokušao sam, u najmanju ruku u sebi. Ne znam točno što me sputava. Možda jednostavno ne bih htio biti još jedan grubijan iz Shankilla. - Znaš posve točno da je ovo drukčije - reče ona.

- Nešto ću ti reći: ti mi ulijevaš strah. U prvom redu, ti si nešto najljepše što sam ikad vidio. - Slušaj, Conore, to ne vjerujem... uz sva ta mjesta koja si obišao, i sve moguće stvari koje si izvodio, i žene koje mora da si ljubio. Dignuo je čašu prema konobaru koji priđe da je iznova napuni. - Ne daj se prevariti mojim dobrim izgledom - reče on smijući se s lakom samokritikom. - Mi smo zaostalo društvo, znaš. Mnogi se muškarci u mojem selu žene tek poslije pedesete, mnogi nikad, mnogi nikad nisu ljubili. Mislim da u nas druge stvari imaju prednost. Ja sam doista neobičan Irac jer volim žene više od alkohola. No inače se dosta starih običaja zalijepilo za mene. Nije ga morala pitati je li ikad bio zaljubljen, znala je, a znala je i to da momci poput njega, ma kako vanjštinom izgledali muževno, uzmiču pred takvim pitanjima. Conor je tako prokleto privlačne vanjštine, pomislila je dok je on tražio riječi. Podigao je glavu malo potišten. - Dok sam još bio mladić, ugledao sam jednog dana jednu lijepu gospođu. Bila je kontesa i htio sam je zbog toga mrziti, ali bilo je posve nemoguće. Viđao sam je s vremena na vrijeme, uvijek kroz živicu. Zatim, jednog dana, razvilo se u meni prijateljstvo prema njoj. Utjelovljavala je moje potajne predodžbe o savršenoj ženi. Kamo god sam pošao i kad god sam nekoj ženi pogledao u oči, morao sam uspoređivati, i nikad ni jedna nije bila slična kontesi. No tebi, Shelley, ona ne može pružiti čašu vode, i ne znam pravo što da radim i da li bih s time mogao izaći na kraj. - Ja nisam iz porculana, Conore - prošaptala je. -Ispod ove svile ja sam samo belfastska djevojka. Promatrali su se, i prvi put u životu Conor je ustuknuo pred jednom ženom. Pošto je njegova obrana bila uzdrmana, bio je smeten. - Kunem se Bogom, Shelley, čini mi se da se bojim. Ako te uzmem, bit će drukčije. Bojim se da nećemo moći ostati površni. Plašim se da ću htjeti posjedovati i tvoju dušu i progutati te. To sam tako prokleto dugo izbjegavao, nisam siguran... - Što se tebe i mene tiče - rekla je jednostavno - boriš se samo protiv sebe. - Ćuj me, djevojko - branio se odjednom - ima stvari koje ti o meni ne znaš. - A i stvari koje ti o meni ne znaš - odgovorila je. Shelley je prestala s igrom. Više nije bilo straha, ni ponosa, nikakve neizvjesnosti osjećaja. Njezine zelene oči gotovo su žarile kad se na njega naslonila i položila svoju ruku na njegovu. Rekao si da si oplovio svijet tragajući. Jesi li tražio nešto što živi i diše, ili je to bila samo tvoja predodžba? Conor strese glavom. - Rekao sam ti da su stvari koje su u nas na prvom mjestu drukčije - reče slabim glasom. - Možeš li mi vjerovati da u svemu što sam tamo vani tražio nikad nije bilo žene? - Posegni za mnom, Conore. - Tako bih to volio.

- Daj da ti to izravno i jednostavno kažem. Proživjela sam previše zlih dana. Još nikad nisam susrela čovjeka poput tebe i nemam namjeru da tu priliku iz stidljivosti propustim. Želim te zgrabiti i zadržati da vidim ima li čega drugog na ovom svijetu i je li štogod od toga namjenjeno i nama. Conor podiže njezinu ruku na usne i dotakne vrške prstiju. Kad se konobar vratio i kimnuo, ustadoše. Conor ogrne Shelleyna ramena njezinim šalom, i oni pođu za konobarom u drvom obloženu i cinčanim suđem urešenu lovačku sobu. Vožnja vlakom natrag u Belfast bila je muka, jer sad je bila probuđena tjelesna požuda koju je Conor jedva obuzdavao. Bio je grubo istrgnut iz svoje povučenosti, skinut s visokog i uzvišenog mjesta s kojeg je promatrao igre slabih i blijedih. Sam je sebi bio prejak za takve besmislice. Kad čovjek to o sebi vjeruje a dokažu mu suprotno, učinak je to razorniji. Jednom je rukom ogrlio Shelley, dok se ona pospano i mazno na njega naslonila i prstima poigravala njegovom košuljom. Tolike su kod njega pokušavale, ali se on dosad uvijek uspio suzdržati. Omamljujuće je bilo osjećati njezinu kožu, a strast u njezinim očima uzbuđivala ga je. Sklopio je oči i naslonio glavu na prozorsko staklo koje je hladilo, premda je tako jasno osjećao trešnju vlaka. Izvana se oboje činilo ugodno umorno i smireno, ali je njegov dah pratio duboko Shelleyno disanje sve dok njihovo istodobno udisanje i izdisanje nije zadobilo ritam ljubavnika. Još su se tješnje sljubili. Prošao je prstima kroz njezinu mekanu kosu, nježno joj pogladio potiljak, vršcima prstiju dotaknuo njezine trepavice. Vlak uspori. Razdvojiše se i poravnaše odjeću. Pogledao je kroz prozor i odjednom se trgnuo kad su klizili pored Weedovih brodogradilišta i čeličana. - Belfast! Belfast! Queen's quay! Posljednja stanica! - Umorni izletnici siđu. Fijaker se kotrljao opustjelim Shankill Roadom, dok su njihova srca snažno udarala, i zaokrenuo u malu ulicu s gusto nanizanim kućama, gdje su poneki zakašnjeli ljubavni parovi stajali u kućnim vežama. Inače je sve bilo pusto. Shelley dršćući otvori kućna vrata, zgrabi Conorovu ruku i povuče ga u predsoblje. Baciše se jedno drugom u zagrljaj. Bilo je tu! Brzo, divlje, potpuno. - Conore - uzdahnula je - povedi me nekamo! Već je bio gotovo izašao, a Shelley za njime, kad njihov zanos presiječe strašna stvarnost. Bilo je već jako kasno, i mogli su otići samo u njegovu sobu, no tamo je sve vrvjelo crtežima, kartama i bilješkama o brodogradilištu i tvornici lokomotiva. On se sabere i čvrsto zagrli Shelley. - Zaboga, zamalo sam zaboravio. U stanu mi je jedan drug iz Dublina. Moramo čekati do sutra. - Sutra - dahnula je - zar će doista osvanuti sutra? - Da, sutra. Otkako je upoznao Shelley, u njemu se malo-pomalo nešto zbivalo i sad se sve srušilo na nj. Nije mu se sviđao trenutak kad ju je napustio. Nije mu se svidio put od Tobergill Roada do Ardoyne. Stigao je do svojeg stana i polagano se popeo. Samoća ga nikad nije smetala. Knjiga i zatim druga knjiga i boca - ništa mu drugo

nikad nije trebalo. Misli su mu bile najdraže društvo. Noćas mu je samoća postala neprijatelj. Zurio je u krevet. Bio je prazan. Conor je čeznuo za Shelley. Njegov je pad bio brz, razoran i u svojoj snazi potpun. Dopustio je da Shelley danima prodire u njegove misli, da ga odvraća od posla. Sad je preplavila ta skrivena područja. Skinuo je žaket, zavrnuo rukave i oslonio se na svoju nekad neiscrpivu zalihu volje i discipline. Raširio je karte i nacrte po stolu i usredotočio se na njih svom snagom koju je smogao. Kako bi izgledalo Shelleyno tijelo ? Srdito je odgurnuo papire, ustao i pošao prema kuhinjskom ormaru, gdje otčepi bocu viskija. Kakav bi osjećaj bio pomilovati njezine grudi? Da li bi uzvratila na njegovo milovanje? Conor se baci na krevet. Nakon kratkog vremena prevrtao se neudobno s jedne strane na drugu. Misli su mu odlutale drugim posteljama na drugim mjestima. Osjećao je stanovitu srodnost sa svim onim ženama koje su ležale kraj njega, voljele ga, a da on tu ljubav nije istinski uzvraćao. Kako je često naočigled njihovih suza odigrao lažnu sućut i cijelo vrijeme želio da ustanu i odu kući! Kad je počelo? Gotovo prvog dana. Kad je ujutro ustao i znao da će je vidjeti, bio je to dan na krilima. - K vragu! Skočio je s kreveta i s novom odlučnošću vratio se k stolu. Pred očima mu nejasno iskrsne lik kontese Caroline. Uvijek je bio nejasan, jer je ona zapravo bila vilinska princeza, iluzija onog što mu je odgovaralo. On je namjerno odredio da mu bude idealom. Ako ikada nađem takvu ženu, tad ću se oko nje potruditi. U tome je bila igra. U tome je bila varka. Znao je da je nikad neće naći i zato se mogao osjećati sigurnim. Sad je Shelley MacLeod razorila njegovu prastaru obranu i svela ga na čovjeka posve istog kao što su bili drugi, s jednakim prokletim slabosti/na, a takve je sažaljevao. Sutra će ležati gola na ovom krevetu. Istražit ću je, upoznati ću je, svojim ću je ustima ljubiti, svaki njezin pedalj. Uzet ću je. Kao da njegovo gađenje nad samim sobom nije dostajalo, sad ga je ta ludost još pogoršala. On je bio u Bratstvu, pripadao je Bratstvu, a to se ulje i voda ne mogu pomiješati. Shelley leži tamo, gleda ga... te oči... Razumije se da je mislio o ženama. Bilo je dugotrajnih plovidbi bez pristajanja. Povremeno mu je žena čak i zatrebala. Ljubavna zgoda, ako se zbila, bila je ugodna, ako nije, zadovoljio se s manjim. Nikad se nije toliko zagrijao da nije vladao sobom ili odustao, nakon zrela razmišljanja. Nikad nije mislio na neku određenu ženu, a još manje čeznuo za njom. Bio je kadar da je grdno pozlijedi. Čudno, nikad nije mnogo razmišljao o tome pozljeđuje li druge. Nemilosrdno je zahtijevao od njih da se bave njegovim nedokučivim duhom. Shelley, Shelley, kakva dražest, previše ljupka da se povrijedi... Bio je srdit zbog toga što je iznenada sukobljen s vlastitim slabostima, mučio ga je sukob s Bratstvom, bio je smlavljen spoznajom da će mu možda zatrebati

nečija snaga. Premda se poigravao mišlju da bi mu se takvo što jednog dana moglo dogoditi, ipak nije nikada u to ozbiljno vjerovao. A sad su se njegove misli vraćale k njoj, a time i k čistoj žudnji. Kako su noćni sati prolazili, jedno je postalo izvjesno - ništa ga ne bi moglo spriječiti da se sutra ne sastane sa Shelley. Kad se ta misao neopozivo učvrstila, zamisao mu se sve više sviđala, i on se više počeo radovati neobičnom dosegu osjećaja, nego da im se opre. Sad kad se predao Shelley, brojio je sate kad će je dovesti ovamo. Ponovno se zakopao u crteže i papire. Long Dan će uskoro doći u Belfast, i Conor je želio da mu može dati odgovor. Odjednom zamijeti da se zagledao u nacrt tendera koji je već tisuću puta pregledao. Nešto je tu bilo drukčije! U jednom zlatnom trenutku ugledao je posve jasno pred sobom rješenje zagonetke. Zurio je mutna pogleda u njega i uzdahnuo u nevjerici. Bilo je tako jednostavno! Tako prokleto jednostavno! Možda je to zbog njegova zamagljenog stanja u glavi. Pojurio je k izljevu, napunio ga vodom i zaronio glavu da je razbistri, zatim izdvojio sve crteže tendera. Da, bilo je točno! - Zaboga, to je! - povikao je. - To je! Našao sam! Našao! Našao! JEDANAESTO POGLAVLJE Prorezi Sweeneyjevih očiju bili su staklima staromodnih naočala neobično uvećani. Trepćući je promatrao izbliza Conorove crteže i proračune. Na većini je bio prikaz tendera i presjeci. - Dakle dobro, objasni mi posve polagano što ovdje vidim - reče on. - Zapravo je sasvim jednostavno - reče Conor, nagne se preko Danova ramena i upotrijebi olovku kao štapić. -Tender može primiti šest tona ugljena i četrnaest tisuća litara vode. Spremnik ugljena leži sprijeda, njegova podna ploha je kosa pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva da bi ugljen silom težom neprestano klizao naprijed. - Da, to vidim. - Ostatak tendera je spremnik za vodu u obliku slova »U« koji leži s obiju strana rezervoara za ugljen i ispunja stražnji dio vagona. Ima oblik debele petkove položene oko spremišta za ugljen. - To sam shvatio. - Rezervoar za vodu je skrovište. Puni se kroz zaklopac koji se nalazi gore na stražnjem dijelu tendera. Namjeravam izrezati dva pažljivo skrivena poklopca, dovoljno velika da se u rezervoar spuste dva limena sanduka nepropusna na vodu, po jedan sa svake strane. - Sanduci će se, dakle, prevoziti uronjeni u vodu. - Točno. Oružje će biti u njima. Da se sve utovari i istovari, treba samo spustiti razinu vode, otvoriti zaklopac i poslati unutra čovjeka koji će sanduke otvoriti. Sweeney naškubi usta, sve se činilo jednostavnim. - Dva sanduka oružja istisnula bi prilično mnogo vode, zar ne?

- To iz više razloga neće igrati nikakvu ulogu - reče Conor. - Duffy O'Hurley je u željezničkim krugovima poznat kao silovit vozač čiji stroj juri obavijen crnim dimom. On potroši pola goriva više od prosječnog strojovođe, stoga neprestano ukrcava. Nitko ne broji komade ugljena koji sagore u osobnoj lokomotivi sir Fredericka. Nama se radi o tome da ne budemo neumjereni nego da sagradimo dovoljno male sanduke kako se gubitak zaliha vode ne bi primijetio. - Koliko pušaka? - U svojim proračunima oslanjao sam se na standardnu pušku britanske vojske u burskom ratu, Lee-Enfield. - Veći dio i jesu Lee-Enfield - reče Dan. - S obzirom na njihovu veličinu i težinu, može se prevesti pedeset pušaka po sanduku, dakle stotinu u svakoj vožnji. Fućkanje čajnog kotlića ponuka Dana da skine naočale. Protrljao je oči izmučene po zatvorima, zakuhao čaj i napunio njime dvije neoprane čaše. - Najljepše u toj zamisli jest to što vlak pet puta na godinu putuje u Englesku i natrag. Ukrcava se na trajekt Weedove brodarske linije koji pristaje neposredno kod brodogradilišta i čeličana. Oružje može ostati u luci ili se voziti uzduž i poprijeko Irske, sve dok se vlak ne skrasi. - Skrasi? - Doveze prazan samo sa strojovođom i ložačem. On, osim toga, bezbroj puta vozi u Derry, Dublin i Cork. Može oružje dostaviti bilo kamo na jednoj od tih pruga. Nekoliko minuta stajanja noću na nekom seoskom križanju može osigurati brz pretovar. Stari fenijac se izvježbao da nikad ne pokaže uzbuđenje ili reakciju. Sad dok je po drugi i treći put razmatrao plan, bilo mu je to teško. Bez oružja, u Irskoj se nije moglo naprijed, nisu mogli obrazovati borbene skupine, provesti nikakvu pravu izobrazbu. Kad je preuzeo odgovornost za prebacivanje oružja, htio je imati na raspolaganju više planova da bi mogao posegnuti za ostalima ako jedan zakaže, a da ne odustane od cijele operacije. Larkinova ideja bila je sjajna, ali kako se dugo mogla koristiti? Pet stotina pušaka na godinu, ako sve prođe dobro. No još nije bilo nikakvih drugih prihvatljivih mogućnosti. - Što ćeš trebati? - upita Sweeney. - Dvije stvari: prvo, možeš li oružje prebaciti iz skrovišta u Engleskoj u Liverpool? Vlak uvijek stiže onamo i odanle se vraća. Dan kimne potvrdno; to je bilo moguće. - Drugo, trebat će mi radionica, najbolje u Liverpoolu, da pregradim tender i napravim limene sanduke. - Imamo tamo dobrog čovjeka. Daj mi popis materijala. Koliko je vremena za to potrebno? - Najviše nekoliko sati. Izrezat ću otvore tako da se prostim okom nikako neće moći otkriti. - S mojim očima svakako neće - reče Dan. Larkin je na sve mislio, zaključi. Htio mu je nekako odati priznanje, no smogne tek toliko da ga jednom potapša po ramenu i zatim se opet ushoda sobom. Larkin mu se sviđao, pa se radovao svojim

dolascima u Belfast. Njegovi sastanci s Larkinom bili su ugodni, taj je čovjek uvijek imao kakvu povoljnu vijest. Činilo se da je pogodan za vođu. No Sweeneyjeva dugogodišnja samodisciplina nije odobravala prisne odnose. Svi muškarci do kojih je ikad držao bili su mrtvi. Bilo je pogrešno sprijateljiti se s ljudima posvećenim smrti. Njegove se misli vrate planovima. - Sve se, dakle, svodi na strojovođu i ložača - reče Sweeney. - Što je s njima? Connor slegne ramenima. - Ne znam baš previše. »Red Hand« je potpuno povjerena O'Hurleyju. On može obavljati pokusne vožnje s njom, odvesti je na popravak ili izmjene, to ovisi o njegovoj slobodnoj odluci. - Znaš li što o njemu? - O'Hurley je pravi Irac, samac, otprilike ono što možeš očekivati od željezničarskog soja. Krupan, čvrst, simpatičan. Ložač mu je, čini se, privržen. Oženjen je O'Hurleyjevom sestrom. Pijan ko metla kad ne ubacuje ugljen. Pretpostavljam da će se priključiti O'Hurleyju. Obojica su iz Tipperaryja, već su deset godina kod Weeda na plaći, piju kao spužve, ali na posao uvijek dolaze trijezni i uživaju u njemu. Moj odnos s njima vrlo je dobar. - Održavaj i dalje normalno prijateljstvo — reče Sweeney. - Nemoj pokušavati ispitivati. Ako usput naiđeš na kakve putokaze, to bolje. Ne smiješ stavljati ništa na kocku spominjanjem oružja. Imamo nekih veza u Dublin Castleu pa ćemo se točnije raspitati o obojici. Trebaju ti još crteži? - Ne, sve znam napamet. - Spali ih! - Da. - Moram o tome još porazgovarati s nekim ljudima. Čim dobijemo podatke o O'Hurleyju i Hanlyju, doći ću u Belfast. Bit ćeš, kao obično, obaviješten. Možda ću idući put morati doći nekamo drugamo. O^dje je sve izloženo pogledu. Conor prikupi papire i nabije kačket. - Ne zaboravi me u molitvi, Dane. U subotu navečer igram prvi put u Boilermakersima. Moli da ne slomim nogu i ne ostanem na suhom. - Uspjet ćeš, Larkine. Kratko su se rukovali. Kad je Conor krenuo k vratima, Sweeney je već sjedio za stolom i bavio se drugim pitanjima. Podigao je pogled. - Conore. - Da. - Dobar posao. - Hvala, Dane, najljepša hvala. DVANAESTO POGLAVLJE Još će potrajati nekoliko sati dok Shelley ne izađe iz salona. Conor se odvezao prvim električnim tramvajem, novim ponosom Belfasta, u Gresham Street i tamo sišao. Vladala je gužva kao na sajmu. Ulica je bila puna uličnih prodavača

koji su nudili ledeno, aromatizirano mlijeko; s kola brusača noževa vrcale su iskre, orguljice su svirale nekolicini slušalaca, a dvojica nosača plakata prolazila su lijeno pokraj sedlarskih, postolarskih i krojačkih dućana. Conor se gurao kroz mnoštvo do niza trgovina životinja s druge strane otvorene tržnice Smithfield. Uzgajati golube listonóse u stražnjim dvorištima bila je sada obljubljena razonoda, a upravo se bližio rođendan Matthewa MacLeoda. - Želite, gospodine? - Htio bih par prvorazrednih goluba listonoša. Trgovac ocijeni Conora po ogrtaču i hlačama od kašmira kao dobrostojećeg gospodina. Mahnuo mu je da uđe i tajanstveno ga poveo u stražnji dio dućana, zatim polagano, zaljubljeno svukao pokrivala s jednog kaveza s parom lijepih bijelih golubova. - Ogrličari - reče trgovac - još nikada nisam imao ljepši par. Nakon kratkog cjenkanja Conor plati i ugovori s čovjekom dostavu na Matthewov rođendan; zatim se vrati u gužvu, prolazeći uz antikvarijate. S ugla su dopirali glasni udarci bubnja. - Alkohol je propast, sluga Sotone i razbijač kršćanskih obitelji! - vikao je jedan neumjereni propovjednik umjerenosti, držeći u ispruženoj ruci bocu s alkoholom u kojoj je plivao veliki komad mesa. - Želite li da vaša jetra ovako izgledaju? Conor produži u Royal Street, lijepu, široku ulicu koja je vodila do nedavno dovršene vijećnice. Njegova željezna vrata trebala su biti predstavljena javnosti neposredno prije početka turneje. Knjižnica burze lana, koja je ranije stajala na zemljištu vijećnice, bila je preseljena na suprotnu stranu ulice. Conor je kopao po inozemnim novinama i časopisima, pregledao katalog i predbilježio se za neke novije naslove. Kako mu je još ostalo vremena, vratio se u Grand Central Hotel, prošao predvorjem te mramornim stubištem sišao u brijačnicu. Jedan je stolac bio prazan. - Brijanje i vrući oblozi, imam samo dvadeset minuta vremena. Brijač je odmjerio mušteriju i potom pogledao na zid gdje su stajale zdjelice za sapunicu pojedinih mušterija, većinom trgovačkih putnika. - Ja nemam ovdje zdjelicu - reče Conor. Učenik mu pomože skinuti žaket, ovratnik i manšete i potom se vrati s prvim vrućim ručnikom. Kad se Conor udobno smjestio, brijač poče s uobičajenim pitanjima. - Poslovno putovanje? Posjet? Odakle? Kamo? - Naoštrio je britvu, razgledao Conorovu bradu, opet je naoštrio, još jednom promotrio bradu. - A kako želite brijanje? - Šutke - reče Conor. Shelley MacLeod sjedila je već od svanuća kao na iglama. Probudila se, kao već nekoliko noći, u Conorovu naručju i sjetila se svoje trijezne odluke koju je sada htjela provesti. Conor ju je u svitanje dopratio kući i produžio svojim putem k Weedovim tvornicama. Stigla je u salon madame Bianche u Bedford Streetu vidljivo uzbuđena.

Bianche Hemming bila joj je najbolja prijateljica a istodobno i poslodavka. Jedan pogled na Shelley, i ona je žurno sprovede salonom u svoju kancelariju. Shelley objasni da nije bolesna. - Jesi li vidjela Davida? Jeste li se svađali? - upita Bianche. - David se ne svađa, ti to znaš. Ponekad poželim da to radi. Bianche kimne s razumijevanjem. - Ti si mu doista posljednjih tjedana često dala košaricu. Trebao se pobuniti. - To on ne bi učinio - reče Shelley. - Prekinut ću s njim. - Jesi li sigurna u odnosu na Conora Larkina? - Ne znam. Kako se to može znati? Došlo je tako naglo. Ah, sjajno je i divlje, ali ne znam hoće li potrajati dan ili godinu. Znam da je Shelley dobro pogledala Shelley. S Davidom se ne mogu ovako igrati. - Promatrala se nevoljko u zrcalu. - Izgledam užasno. - Ostani ovdje i priberi se. - Za deset minuta dolazi lady Dryden na probu. - To ću ja preuzeti - reče Bianche. Shelley je zurila pet minuta u telefon prije nego što je skinula slušalicu i okrenula brojčanik; javila se centrala. - Četri-devet-dva, molim - reče ona. - Uprava, odjel Ulster. - Molim, spojite me s gospodinom Davidom Kimberleyjem. - Ovdje Kimberley. - Davide, na telefonu Shelley. Brzo se osvrnuo kancelarijom, kao uvijek kad je ona zvala, kao da se htio uvjeriti jesu li vrata zatvorena i da li tko sluša. Glas mu prijeđe gotovo u šapat. - Da, što je? - Htjela bih večeras s tobom.razgovarati, prije nego što otputuješ u Dublin. - To će biti prilično teško - odgovori on. - Na žalost, važno je - ustrajala je ona. Znao je da je moralo biti važno, jer se gotovo i nije događalo da ga je to molila. Otklopio je svoj kalendar i preletio razgovore predviđene za kasno poslije podne. - Odgovara ti četri sata? - Da, vrlo dobro. Sada je bilo devet. Sedam sati. Shelley se pripremi na to da će vrijeme teći mučno polagano. David Kimberley je problijedio. Shelley je posljednjih tjedana nekoliko puta otkazala. Bilo je prilično jasno da je izlazila s drugim. To se već događalo. Strahovao je da će taj dan za Shelley doći. Njezina svečana ozbiljnost počela ga je mučiti. Nakon prvih sastanaka s Conorom Larkinom Shelleyn se smireni život poremetio. On je bio nešto potpuno novo, nešto što nije pristajalo ni u Shankill ni u posjedničke staleže. Zapravo ga nisi mogao svrstati ni u kakvu kategoriju, samo njegovu vlastitu. Isprva, bila je zbunjena kad ju je pozvao na večer pjesništva s

mračnim izgledom da će morati izdržati dva sata recitiranja. Tad je od njega došla prva zraka svjetlosti. Prije nego što su ušli u dvoranu, razgovarao je s njom o tome, objasnio joj skrivena značenja, nijanse, naizgled zbrkana mjesta, muke samog pjesnika. A kad su s govornice odjeknule riječi, odjednom se tamo gdje nikad nije bilo ničeg pojavilo nešto. Sve ostalo - kazalište, koncerti, predavanja -bili su dragocjena otkrića za njezin duh. Bile su to kasne večeri, kad ih je najpotpunija razmjena misli što ju je doživjela s jednim muškarcem zadržala zajedno do iza ponoći i kad je vrijeme letjelo a da to nisu niti primjećivali. Shelley je osjećala kako beskrajno čezne da upije njegove misli, ali bilo je to više - neobjašnjiva pojava neke ludosti koja je izvirala iz valova nepatvorene radosti. Bila je oduševljena kad je bio sretan, jer je osjećala da se nije lako smijao, a ona je otkrila kako da ga nasmije. Dok su se jedno drugoga brzo oslobađali, dobivala je prisutnost drugog i radovanje zbog njihova sastanka novo značenje. Oboje je pružalo ruke nastojeći očajnički da se preko prostranog, mračnog i praznog prostora dotaknu. Zatim je došla ona nedjelja i noć poslije nje i noći nakon ove. Kad su se ljubili, vjerovala je da će je to uzdići iznad svega što je ikad doživjela. Nije niti slutila da jedan muškarac može biti tako nježan, obziran i blag, a ipak nadmoćan. Bio je najstrastveniji od svih muškaraca, a pri tom se sjajno svladavao i mogao ju je riječima i pogledima jednako uzbuditi kao i dodirom. Uzbudio bi je već kad je samo zurio u prazno. Od samog početka vinuli su se visoko i nikad se nisu spustili na zemlju. Shelley MacLeod pripadala je posve malom broju žena koje su uspješno izbjegle predodređenu sudbinu radničke klase u Belfastu, njezinom ograničenom izboru tvornica ili, u boljem slučaju, braku s čovjekom stalnog zaposlenja. Bilo je nekoliko učiteljica, sekretarica, bolničarki, činovnica milosrdnih društava i slično, ali je izbor bio vrlo ograničen. Od djetinjstva je bila drukčija - neobično povučena djevojčica s krupnim, tužnim zelenim očima. U budnom stanju usamljeno je sanjarila da je otmjena dama odbjegla iz Shankilla. Kad je bila starija, svjesno se trudila da govori bez trunka nejasnog belfastskog akcenta, drži se uspravno i ponaša pristojno. Njezina iluzija bila je obrana protiv uvijek prijetećeg siromaštva i protiv ružnoće prouzročene neurotičnom majkom, koja je zamračila svaki život s kojim je došla u dodir. Otrovna žuč koju su pljuvali fanatični propovjednici prožela je svaku stanicu njezine majke, prevukla njezin dom plijesni i mučila njezina muža i djecu. Shelley se privinula uz brata Robina, jedinog prisnog prijatelja u mladim godinama, i žalila oca koji je bio bespomoćan u sukobu s jednom sve luđom ženom. Njezina majka bila je jedna od belfastske sirotinje, i to ju je rano dokrajčilo. Kad je Robin pobjegao na more, Shelley više nije mogla izdržati, te uteče u Englesku, zataji svoje godine -petnaest - i uspije dobiti namještenje sobarice u jednoj gospodskoj kući u Essexu. Taj joj je posao dopuštao vrlo malo osobne slobode. Živjela je dalje u svojoj iluziji koju je otmjen život u njezinoj okolini samo još pothranjivao i o kojem je u svojoj malenoj sobici zdvojno sanjala. Još se

više povukla u sebe kad je ustanovila da je predmet izrabljivanja kojem se zbog niskog položaja priznaje jadno malo dostojanstva. Dva krajnje neugodna iskustva, jedno s glavnim sobarom a drugo s jednim od poslodavkinih sinova, bili bi uništili jednu manje odlučnu prirodu. Povučenost koja je uslijedila bila je djelomično čista odlučnost da se probije iz čvrsto zatvorenog klasnog sustava. Kad joj je majka umrla, Morgan dođe k njoj i zamoli je da se vrati u Belfast. Osjećao se odgovornim što njegova kći mora tako živjeti, i Shelley se vrati kući. Nakon što je ožalio ženinu smrt kako se pristoji, poče Morgan snubiti Nell MacGuire, četrdesetogodišnju usidjelicu, postojanu pripadnicu njegove crkve. Nell je imala zavidno namještenje guvernante djece baruna i barunice od Bellyfalla, lorda i lady Temple-Wythe. Kad je Nell prihvatila Morganovu ženidbenu ponudu, zamolila je lady Temple-Wythe da Shelley uzme na njezino mjesto, makar na pokus, i premda djevojci još nije bilo dvadeset, godine u kojima je sama sebe odgajala pomogle su joj da potpuno uspije. Vrlo se sprijateljila s barunicom, i kad je lord Temple-Wythe umro od kljenuti, postade udovičina pratilica i pouzdanica. Shelley je odgajala djecu mirno i sa srcem. Kad se preudala, lady Temple-Wythe preselila se u Englesku. Premda je Shelley bila barunici i djeci bliska, nije namjeravala ostariti kao guvernanta. Pomogla je svojoj dobročiniteljici u teškim vremenima i učinila korak prema svojoj vlastitoj financijskoj nezavisnosti. Bilo je vrijeme da u tom smjeru poradi dalje. Usprkos baruničinim molbama, ostala je u Belfastu. Modni saloni u Belfastu mogli su se nabrojiti na prste jedne ruke, i još bi tada dva prsta bila suvišna. Tko si je mogao priuštiti, kupovao je odjeću u vrijeme sezone u Londonu ili putovao u Pariz. Onih nekoliko elegantnih dućana radilo je za plemstvo i nove bogataše »Zlatne obale«. Lady Temple-Wythe je tijekom godina ostavila u salonu Blanche Hemmings nekoliko tisuća funti. Ta je naklonost bila uzvraćena tako da je Blanche ponudila Shelley namještenje. Shelley se sjajno prilagodila poslu. Imala je šarma, ali i mrvu snobizma, a sa svojim je mušterijama postupala taktično i bez nametljivosti. Nitko nije zamjećivao da potječe iz Shankilla. Njezina najistaknutija osobina bila je neovisnost. Kad se sprijateljila s Blanche Hemmings, bila je upućena u diskretnu igru kako se šarmiraju muškarci koji umiju otvoriti lisnice. Muškarci koji su uzdržavali ljubavnicu bili su osobito pristupačni i rastrošni. Svake godine odlazila je u London u kupovinu, imala je toliko obožavanu nezavisnost, malu skupinu prijateljica u modnoj struci i društveni život izvan Shankilla. No Shelley je ustanovila nešto što je već bila naučila u Engleskoj kao bolja kućna posluga. Bogati slojevi nisu bili ništa manje žustri a još mnogo Spretniji u lovu na žene od muškaraca u Shankillu. U svojem susjedstvu je zastrašila moguće udvarače, a to se pokazalo kao dobro i loše. Nije morala svoje subotnje večeri provoditi tako da se oslobađa iz neželjenih zagrljaja ili dosađuje u sportskom svijetu nekog muža.

No bilo je među njima i zgodnih momaka, čija je stra-stvenost sama po sebi bila privlačna. S njima se nije ozbiljno upuštala jer nije htjela da joj cilj postane život u Shankillu. Život u Shankillu, u kojem su njezin otac I brat imali uspjeha, mogao je ponuditi mnogo nepatvorenih radosti. Za njih obojicu njihova okolina značila je isto što i životna radost. Imućni svijet nije priznavao Shelley, osim kao predmet izrabljivanja. Čak ni u njezinoj prisnosti s lady Temple-Wythe nikada nije bilo ni traga jednakosti. Kod madame Bianche postade joj jasno da je uhvaćena između suprotnih krajeva društvenog i kulturnog života. Za gospodu koja su dolazila u salon, Shelley je bila dama kojoj se daju ljubavne ponude, ali nju nikad nisu shvaćali ozbiljno. Ta je igra tekla neprestano. Dobivala je pozive za vikende u lovačkoj ili ladanjskoj kući dok je madame na zabavnom putovanju u Evropi, ili su joj nudili stanove u gradu ili na obali kao gnjezdašce. U najboljem slučaju pozivali bi je na krstarenje ili ljetovanje. Većina djevojaka njezina podrijetla i položaja smatrala je najvećom počasti ako bi ih izbrali za metrese. Shelley je mislila drukčije. U Shankillu su muškarci bar bili pošteni u svojoj strasti. Osim toga među aristokracijom je vrvjelo od dosadnih tipova. Nekoliko se puta iz čiste usamljenosti upustila u kakvu aferu. Uvijek su to bili muškarci privlačne vanjštine i prilično pošteni, ali ona nije htjela igrati metresu. Ostala je potpuno neovisna, nije primala novac, nije postavljala nikakvih zahtjeva i nije pravila scene. Upuštala se u ljubavne veze jer je to htjela i trudila se da iz svakog kratkog susreta izvuče ono najbolje. Nije vrijedilo. Uvijek je slijedilo otrežnjavajuće jutro i razočaranje, a to ju je ponukalo da se još dublje povuče u sebe. Zaviđala je Bianchi Hemmings na njezinu frivolnom cinizmu, ali ta igra nije bila za nju. Njezin je položaj bio određen matematičkim pravilima, i nakon nekih kratkih afera u kojima je opekla prste sve se više povlačila na jedino mjesto gdje je osjetila toplinu, u očev dom i u bratovu blizinu. Jednog su dana u salon došli Kimberleyjevi. David je bio drukčiji, vrlo prijazan čovjek s neobičnom potrebom za suosjećanjem. Upustila se u to jer se umorila od igre; a i samoj joj je trebalo topline. Prekršila je nepisani zakon da se s oženjenim muškarcem nikad ne upušta u ozbiljne veze, i oni nađoše pribježište gdje su se mogli skloniti od oluja svakidašnjice i muka osamljenosti. Shelley je znala od samog početka da je on u nemogućem položaju. Bio je izdanak bankarske obitelji, oženjen i potpuno ukorijenjen u svojoj društvenoj klasi. Brak je bio sklopljen bez ljubavi. On i njegova žena ostali su stranci pod istim krovom, ali su već deset godina održavali privid uspjela braka zbog javnosti. David je po obiteljskoj tradiciji dobio upravno mjesto u Dublin Castleu, u upravi Ulstera, ali je polovicu svojeg vremena provodio u Belfastu. Njegova je žena ostajala gotovo uvijek u Dublinu ili putovala u London. Morgan MacLeod nije mogao prihvatiti Shelleyne moralne zasade. Usprkos tome rijetko se prepirao s njom, jer je bio svjestan da je njegova kći jednako samostalna kao i on sam. Potisnuo je svoje predodžbe o tome što se pristoji i tugovao što će njegova kći imati u najboljem slučaju polovičan život. Shelley je

trebalo njezino mjesto u njegovoj kući. Osobito će joj biti potrebno onog dana kad afera dođe do neizbježnog kraja. Morganov brak s Neil MacGuire postao je snaga koja je učvrstila istinski obiteljski život. Ona je bila pobožna žena i uspjela je popraviti mnoge nevolje koje su njegova djeca pretrpjela u djetinjstvu i mladenaštvu. Kuće što su stajale jedna uz drugu u Tobergill Roadu postale su vidljiv znak njegova ispunjena života. Sad je samo još molio da Shelley preboli vezu s Davidom Kimberleyjem. Za Shelley je bilo bolje da proživi sate s Davidom nego da se preda negdje na sredini puta između sigurnosti i dosade koja je prati. Stan u Stranmillis Gardens krio je gotovo pet godina uspomena, sudioništva u najboljem što su jedno drugom u ovim okolnostima mogli dati. Bil« je toplih večeri, nježnih noći, odmora od napora svakidašnjice. Sve se to sad činilo tako sivim i jalovim. David Kimberley je djelovao bljeđi, bespomoćniji, ljepši no ikada kad je tamo sjedio kao osuđenik, ruku obješenih u krilu i pognute glave. Održao je dugačak, napola promrmljan monolog pun kajanja, rijeku osjećaja krivnje, tužbalicu punu smetenosti, samooptužbe i samosažaljenja. On ju je ponizio, rekao je plačući, iskoristio njezinu mladost, ostavio ju je da i dalje radi kao prodavačica jer je imao premalo petlje da se suprotstavi svojoj obitelji i svojoj ženi. Shelley ga je slušala kao uvijek, savršeno strpljivo, potom je sjela uz njegove noge, položila glavu u njegovo krilo i izljubila mu ruke. Kad je iscrpio sve riječi, ustala je i izložila mu odlučno svoje stanovište. - Uopće nije bilo tako. Nitko me nije primorao i ja ništa ne žalim. Kad god smo se sastali, željela sam biti s tobom. - Vidiš, u tome je stvar - tužio se - bila si prepoštena. Nikad nisi ništa tražila. Možda bih se bolje obračunao s obitelji da si postavljala zahtjeve. - Davide, Davide. Obojima je bila potrebna sigurna luka. Nju smo imali. Sad želim iz nje izaći. Dok je tražio nešto o što bi se mogao prihvatiti, ispuni ga očaj. - Voliš li me? - Sve što sam ikad kao žena poznavala ili osjećala, bilo je u ovoj sobi s tobom. Ali imali smo što smo htjeli, i to je prošlo. Ono što sam trebala, za mene je prošlo. Ti mi moraš reći da je pravilno što odlazim i da želiš da odem... - Jesi li me ikad voljela? - Davide, ne pitaj! - Ali ja to činim. Što sam ja tebi bio, osim neka vrsta odbojnika? - Jedino što smo ikad dijelili - reče ona - jest soba, krevet i nešto vremena. Nikad nismo dijelili sunčev sjaj, vjetar ili osjećali kišu. Kad god smo bili zajedno, uvijek je to bilo tako užurbano da nikada nismo našli vremena da budemo što jesmo. Ljubav ne može dozrijevati u jednoj sobi. Ona mora proizaći iz onoga što se sve dijeli: radost, čežnja, neuspjesi, sve. To je jedini pravi put k ljubavi. Drhtao je cijelim tijelom tako ga je duboko pogađala njezina hladnoća i promišljen stav. - Što se dogodilo? Nasmijala se tiho.

- Jedne sam noći - reče ona - primijetila da se smijem. Smijala sam se i smijala dok mi suze nisu potekle i zaboljelo me u slabinama. Još nikad nisam takvo što doživjela. Sutradan sam se probudila s posve neobičnim osjećajem. Otišla sam u salon, razgovarala s Bianche, ispričala joj sve i pitala je što je to sa mnom. Zaboga, Shelley, rekla je, ta ti si naprosto stretna, ništa dugo. Sad je David Kimberley shvatio svoj poraz. Moj Bože, točno. Nikada je nije uistinu usrećio. Od vremena do vremena pružao joj je užitak, ali jedino što im je zaista bilo zajedničko bio je bijeg od obostranih razočaranja. Našli su u svojem odnosu stanovitu putenu pomamu, ali nikada sreću. - Čudno - reče Shelley - osjetiš po prvi put sreću, a čak niti ne znaš što je to. - Taj... čovjek. Voliš li ga? - Želim da ga zavolim. Možda ćemo se voljeti, možda i ne. Znam samo da moram pokušati. Ne smijem to propustiti. - Čekat ću. Pokušaj. Ja ću čekati - reče on. - Ne, Davide. Moram jedno dokrajčiti prije no što počnem drugo. Ne bi bilo pošteno prema svima nama - rekla je odlučno. - Zna li on za mene? - Da. - Razumijem. Imaš li odnos s njim? - Glas mu je zvučao hrapavo. Shelley ne odgovori. - Pitam, imaš li odnos s njime? - Nema smisla da sebe mučiš. - Želim znati! - Pa dobro, spavali smo zajedno. Udario ju je po licu. Shelley primi udarac; uzvratila je sažaljenjem. David Kimberley zajeca, padne na koljena i čvrsto je ogrli. - Nisam to tako mislio. Žao mi je. Molim te, oprosti mi. - Znam da ti ovo mora biti strašno - reče ona. Valovi zdvojnosti su se stišali. Nikakva provala osjećaja, nikakvo preklinjanje, nikakva obećanja ne bi mogla ništa promijeniti. Došlo je vrijeme. Možda će čak biti lakše jer više neće osjećati krivnju. Bila je u svemu tako poštena, toliko mu je pružila. Sabrao se da se ponese kao muškarac, ustao, spustio ruke i okrenuo se k njoj. - Nadam se da ćeš ostati sretna i biti to još i više. Zaslužuješ to - reče hrapavo. - Nadam se da ćeš i ti naći nešto sreće. Stresao je glavom. - Na žalost, nemam hrabrosti da kao ti prekinem ili nešto poduzmem. U svakom slučaju, pružila si mi mnogo lijepog i uvijek mi prištedjela scene. Žao mi je što ja tebi ovu nisam mogao prištedjeti. Hvala ti na svemu. To mislim ozbiljno. Dođi k meni kao k prijatelju ako me ikad zatrebaš. Pogladila ga je po obrazu. - Žao mi je što ti nanosim ovu bol, plakat ću za tebe. Conor je promotrio brijačev rad u zrcalu, pohvalio ga i platio, a potom se popeo u hotelsko predvorje.

Shelley bez daha stupi u hotel i zdvojno se stane osvrtati kad nije smjesta ugledala Conora. Otkrili su jedno drugo na suprotnim krajevima prostranog predvorja i krenuli u susret - sretni. TRINAESTO POGLAVLJE Conor i Shelley brojili su svoje usklađene korake kad su se kroz guduru penjali do svjetlucava lješnjakova gaja položenog tristo metara iznad zaljeva. Prolazeći padinom Cave Hilla, usporiše korak da bi poslije uspona opet došli do daha i nađoše nesmetano mjesto podalje od belfastskih šetača i njihove djece što skaču naokolo. S tog sjenovitog mjesta pružao se vidik na grad. Premda je bila nedjelja, još su nad njim visili dim i para proteklog tjedna. Conor je bio zamišljen. Njegovo desno oko, od jučerašnje igre gotovo zatvoreno, bilo je ružnih duginih boja. Bio je igrao krajnje oštro da dokaže kako se u njemu nisu prevarili, i to je bio glavni razlog da su Boilermakersi osvojili prvu pobjedu u sezoni. Shelley prevuče prstom po udarenom oku i pokuša ga jednim čarobnim dodirom izliječiti. Subotnja utakmica bila je za MacLeodove uvijek obiteljski događaj. Od vremena do vremena Shelley je zbog brata dolazila na utakmicu, ali je taj sport nalazila grubim i podmuklim. Nije je se nikad istinski ticao, sve dok nije vidjela Conora kako leži slomljen i nepomičan. Pobjegla je sa svojeg sjedala, sakrila se ispod tribine i plakala obuzeta iznenadnim strahom kojim nije mogla vladati. Dotada turneja nije imala za nju nikakva značenja, jedino je sažaljevala Matthewa i Lucy. Sad je bila bolno svjesna da Conora neće biti dvanaest strašnih tjedana. Shelley je ležala na leđima u travi, crvena kosa joj je sjala između tamnozelenih vlati, a na suncu joj je put bila bijela, gotovo prozirna. Conor se oslonio na lakat i ljubio je u obraz, čelo, vršak nosa i oči. - Jesam li vam ikad rekao kako sam sretan što sam vas upoznao, lijepa damo? - Ne, nikad - odgovori ona. - Tad ću ti to reći sada. Cijeli sam život tumarao kroz ljudske gomile. Vidio sam ženska lica u crkvi i slušao pjevanje nezainteresiranih svećenika. Gledao sam muškarce kako se vraćaju s oranica i na zvon večernje padaju na koljena. Vidio sam opore gradove i cijelo vrijeme susretao prazne oči i pusta srca. Tada jednog dana pogledah, i sve je bilo drukčije nego inače. Rekao sam sebi: bio bih najgora luda da tek tako prođem kad sam primijetio da se nešto dogodilo. Oči joj se ispune suzama. - Kakva sreća - prošaptala je - upecala sam pjesnika. Svi tvoji umiju baratati riječima. - Da, mi smo lukavo i spretno društvo, jer riječi su sve što imamo. No one su samo tvoje vlastite misli što ti se vraćaju. Ti me potičeš da kažem stvari koje ne želim dulje kriti i ne bojim se čuti kako ih moj glas izgovara.

Shelley se otkotrlja od njega, sjedne, strese travu s kose i haljine, potom nasloni obraz na koljena i tiho zamumlja melodiju. - »Žuti zvončići« - reče Conor. - Da. To sam pjevala kad sam bila mala i preskakivala uže ili kad bi me ostavili samu. Mnogo sam sanjarila. - Što misli tvoja obitelj o nama? Nalaze li da si loše odabrala? - To ne vjerujem. Vide kako sam sretna. Mislim, kad to znaju, sve ostalo će se samo od sebe urediti. Iza njihova pobožnog držanja zapravo ima mnogo ljtubavi. Osim toga, Conore, ne bi uopće ništa značilo što oni misle. - To ti kažeš, ali nije tako. MacLeodovi strastveno osjećaju jedni za druge, što ti ni sama ne zamjećuješ. Svatko od vas vrlo snažno sudjeluje u životu drugog. Sunce je izašlo iz oblaka i nju prelije iznenadna toplina. Opet je legla u travu, ispružila se i uzdahnula od zadovoljstva. - Reci mi nešto bestidno, Conore. Poludim kad mi šapćeš u uho nepristojne riječi. Nasmijao se, počešao po glavi i pogledao u nju. - Dakle, kažem ti sasvim otvoreno da si za protestantkinju u krevetu sasvim prihvatljiva. - Što ne kažeš! Navodno katoličke djevojke imaju neprozirno staklo između nogu. - Nemoj se zavaravati, djevojko. Vani na pašnjaku ima mnoštvo raspojasanih katoličkih kobila koje nisu čule ni riječi od onoga što priča pop. Osim toga nisam imao na umu baš tu usporedbu. Mislio sam zapravo na one mnoge djevojke koje sam imao na plovidbi po morima. - Na primjer? - rekla je oštro. - Pa, recimo one na Baliju. Ah da, one na Baliju. - A što je na njima tako vraški sjajno? - Pa, prije svega gostoljubivost. I držanje. I odjeća, ili pomanjkanje odjeće. I smeđa koža. Ona je tako svilena kakva se nalazi samo na tim otocima. Odgojene su da služe muškarcu, a tako i treba. Od djetinjstva razvijaju putenost, nježnost, atmosferu, način maženja koji zapadnjačkoj ženi potpuno nedostaju. Ah, kažem ti, od same pomisli na to zavrti mi se u glavi. Fantastično! Naprosto fantastično. I nema tu stida, znaš. Kad dvije ili više njih sudjeluju, osobito sestre... Ona se baci na njega i sruši ga na leđa te ga poče škakljati po osjetljivim mjestima. - Ne tako divlje! - molio je. - Ti si pretemperamentna za mene. Shelley uzdahne i strese kosom. - Znaš li što je tako divno? - Ne mogu zamisliti. - Kad počnemo. Kad dođeš k meni, okreneš me na trbuh i cijelo mi tijelo tako vješto miluješ. Tvoj je dodir tako nježan, od njega poludim, a ti iz nježnosti prelaziš u čvrstinu pa opet u nježnost i pronađeš baš svako pojedino mjesto. - Ja samo slušam poruke koje ti šalješ. Ti si ta koja mi kazuje što da radim. - Doista? - upitala je ozbiljno.

- To je činjenica. - Zar to nije čudno? Pogledaj me, čovječe! Postajem divljakinja... Idem ulicom i kažem sebi; ja sam divljakinja, i kad me muškarci pogledaju, pomislim: momče, izgubio bi razum kad bi znao kako sam divlja. Znaš, možda ću pocrvenjeti kad to kažem, ali cijeli dan mislim na to što ću noću raditi s tobom. Obožavam to! - Ti si doista odurna. - Znam, zar to nije divno? Misliš li da neće svaki puta biti bolje? - Svakako ne uskoro. - Ah, bilo je dugočasno dok nisam susrela tebe. A pri tom sam vjerovala da sam najsjajnija ljubavnica na svijetu. Kako sam to preživjela? Znaš li, Conore, što je šteta? - Nemam pojma. - Nikad nećeš iskusiti kako je to kad ti nekoga ljubiš. To je strašna šteta. Nikad nećeš znati kako je to kad se sva ta snaga u tebe prelije. Priljubili su obraze. - Slagao sam - prošapta on - ti si bolja od bilo koje djevojke s Balija. - Ah, Conore, gdje si samo naučio ljubiti? Zagledao joj se duboko u oči. - Postoje ljubavi, a postoji i ljubav sa Shelley. To su dvije potpuno različite stvari. To si me ti naučila. Sjedili su, držali se za ruke, i odjednom Conor kao da je odlutao. Uvijek mu je iznova padalo na um. Bilo je prisutno kad je ljubio, igrao ragbi, u kovačnici. Uvijek je lebdjelo nad njim. Prije ili kasnije morat će joj ispričati zašto je plovio morima. Prije ili kasnije izaći će na vidjelo njegovo traganje za Bratstvom. Za sada je zdvojno želio da je što više posjeduje, a sve ostalo da odgurne. Sad je bilo previše zanosa da bi se vrtuljak zaustavio, ali se sve neprestano vraćalo Sweeneyju, tenderima i oružju. - Hej ti! - rekla je. - Što? - Napustio si me. - Razmišljao sam o turneji i odlasku. Iznenada Shelley ustane i pođe k rjibu brežuljka gdje se strmo rušio prema gradu obavijenom parom. Kad je osjetila da joj je prišao, naglo se okrenula. Pogled i glas joj otvrdnu kao da ne pripadaju posve Shelley. - Znaš li što se odigralo ovdje na Cave Hillu? - upita ona. - Navodno ovdje ima jazbina drevnog keltskog kralja MacArthura. - Ne, ne to. To što se zbilo moglo se odigrati baš na ovom mjestu. Ovdje je prije svojeg putovanja u Ameriku 1795 godine, stajao Theobald Wolfe Tone okružen svojim Ujedinjenim Ircima i zarekao se da će se vratiti kako bi oslobodio Irsku. Conor se obeshrabri. - Zašto mi to pričaš? - Nemaš ti isključivo pravo na irsku povijest. - Zašto to kažeš, Shelley?

- Nisam ni ja budala. Misliš li da ne znam kamo lutaju tvoje misli? Vjeruješ da ne slutim čime se baviš? Želim samo da se to ne ispriječi između nas, jednako kao što ne bih dopustila da to učini moja obitelj! - To se neće dogoditi - reče on. Privukao ju je i čvrsto je držao. - Ne, to se neće dogoditi. - Izašli su na stazu. - Ti i ja - reče - mi smo stigli na cilj. - Bili smo ondje već prve večeri kad smo se upoznali. Trajalo je tako dugo dok nismo odlučili da ga potražimo. Ti si mi otkrio poeziju i glazbu, Conore. Spremna sam, čovječe, i odlučna da sve dam za to. Zastao je, njegova krupna ruka nježno pogladi njezinu kosu, a njezin strastveni pogled ga prostrijeli. Do tog trenutka još nikad nije uzvratio takvom pogledu. - Kad turneja završi, dobivamo tjedan dana dopusta -reče on. - Potražimo neko mjesto u Engleskoj ili Škotskoj. Neko divlje, osamljeno gnijezdo s plamsajem vatre u noći. - Bit ću tamo - odgovorila je ona. Gurnuo je svoje ruke pod njezine i podigao je od zemlje tako da su se gledali u oči. Zagrlio ju je i poljubio. - Volim te, djevojko - rekao je - volim te. ČETRNAESTO POGLAVLJE Kako je Sweeney najavio, mjesto je ovaj put bilo drugo. Drugo, ali ipak vrlo nalik na sobu u Shandon Laneu i onoj u Dublinu. Usred katoličke četvrti Ballymurphy bilo ga je teže otkriti. - Još nismo saznali dosta o O'Hurleyju i Hanlyju da krenemo naprijed - reče Long Dan, hodajući po sobi. - U njihovom rodnom gradu i između Tipperaryja i Lime-ricka uvijek je bilo jake fenijske djelatnosti, ali nismo uspjeli naći ništa što bi njih neposredno povezivalo s republikanskim idejama. Pamte ih samo kao divlji vozački tim prije no što ih je sir Frederick Weed odveo na sjever. Jesi li ti štogod saznao? - Zapravo nisam - reče Conor. - Općenito se katolici poput te dvojice, kojima novčano dobro ide, drže daleko od veze s republikancima. Većina je potpuno lojalna Kruni. Conor kimne. To je bilo i njegovo mišljenje. Kako je Sweeney rekao, ljudi puna trbuha ne trče na ulicu i ne bune se, a što je želudac puniji, to su manje skloni tome. Sweeney si priušti cigaretu. Obično se ispričavao zbog svoje slabosti, no dodao bi da bez nje ne bi bilo revolucionara. - Imamo zamisao koju ćemo slijediti - nastavi Sweeney. - O'Hurley se ne prostire prema svom pokrivaču. Previše troši i neprestano je u svojoj banci u dugu -poznata irska crta. Možda se takva čovjeka može kupiti. - Zar to nije riskantno? - upita Conor.

- I da i ne. - Sweeney slegne ramenima. - U ovom poslu sve je riskantno. Glavno je, tvoj plan nam se sviđa. Ponekad je bolje kad ti je čovjek dužan. Kad ga jednom imaš u šaci, može iznenada osjetiti dotad nepoznati osjećaj rodoljublja. - Tko će mački objesiti zvonce o vrat? - upita Conor. - Ti se u to ne pačaj. Prilikom turneje netko će prići Hurleyju. Kad igrate u Bradfordu? Conor zažmiri da se u duhu prisjeti redoslijeda utakmica. - Bradfordu? Pred sam kraj turneje. Jedna od dvije ili tri posljednje utakmice. - Dobro. Kad dođeš u Bradford, saznat ćeš hoće li O'Hurley surađivati ili neće. - Zašto Bradford? - upita Conor. - Govori li ti što ime Brendan Barrett? - Brendan Sean Barrett? - Long Dan kimne. Brendan Sean Barrett bio je još jedan od onih manjih fenijskih junaka i pjesnika znanih svakom dječaku odgojenu u republikanskoj kući. Barrett je, kao i Long Dan, upoznao britanske zatvore iz vlastita iskustva. Bio je učitelj i zatim pisac, idealist i zagovornik usnulog pokreta. Dugi je niz godina proveo u Americi u tamošnjem, jednako tako usnulom, klanu Gela. Slavu je najviše stekao time što je bio prvi republikanac koji je u zatvoru štrajkao glađu. - Tihi otpor - nazvali su to novo oružje, po vlastitoj volji nametnuto mučeništvo. Nakon dvadeset i četiri dana gladovanja Barrett je proveo svoje zahtjeve. O tome su spjevane pjesme. - Brendan je naš čovjek u Engleskoj - reče Sweeney. -On je kanal kojim dotječe novac američkog klana i čuvar našeg skrovišta oružja. Conor nijemo kimne da shvaća, nastojeći u najboljoj Sweeneyjevoj tradiciji prikriti lupanje srca. - U Bradfordu ćeš s njime stupiti u vezu i on će ti saopćiti hoće li O'Hurley surađivati ili ne. Ako hoće, tad će ti Brendan dati daljnje upute gdje i kako će se pregraditi tender. U Bradfordu ćeš potražiti Callaghanov pogrebni zavod u Wild Boar Roadu, u četvrti Wapping. Callaghan će pripremiti sastanak. Na Brendanovu glavu raspisana je visoka nagrada, stoga kod sastanka primijeni najveći oprez. Pouzdaj se u svoj sud. Ako osjetiš da te prate, pričekaj do kraja turneje i tada ponovno otputuj u Bradford. - Da, sve sam upamtio. - Još nešto. Brendan će ti uručiti veću svotu novca. Tri tisuće funti. Nemoj ih izgubiti! - Trudit ću se. Još nešto? - Da. Nakon turneje imaš tjedan dana dopusta. Želim da ga upotrijebiš da u Londonu i Manchesteru uspostaviš još neke veze. Conor se ukoči i problijedi. Ovaj put nije smogao snage da sakrije svoju reakciju. - Čuj, Dane. Bio sam s istraživanjem u brodogradilištu, noćnim obilaženjem četvrti, ragbijem i redovnim poslom dvadeset sati na dan na nogama. Nakon

devetnaest utakmica u dvanaest tjedana turneje bit ću gotov. Imam planova za dopust. - Promijeni ih! - odsiječe Sweeney. Conor duboko udahne i stisne zube. - Ne vjerujem da ću to učiniti - reče. Oba muškarca zurila su jedan u drugog iznad klimavog stola. - Žena? - Možda. - Otkazi joj - tiho naredi Sweeney. - Neću. Long Dan sa štropotom odgurne stolac. Ustao je, gurnuo ruke u džepove i dugo, vrlo dugo ostao leđima okrenut Conoru. Pokazao mu je lice tek kad je donio odluku! - Plan se otkazuje. Isključen si iz Bratstva. Odlazi! - Ne idem! - poviče Conor, prestrašen svojom neočekivanom provalom. - Rekoh ti, izbačen si, i imao si sreće što si izašao sada. Igra tek što je počela, i ja te ne držim izdajnikom. Šutjet ćeš dakle, o svemu što si čuo. Da je stvar odmakla, znaš što bi s tobom bilo, zar ne? - Mogu zamisliti - reče Conor trpko. Sweeney se vrati stolcu, duboko uzdahne, udari svojom snažnom šakom po stolu i pokaže vrata. - Zar ne možeš još jednom promisliti, Dane? Razgovarat ću s djevojkom i otkazati dopust. - Dobro dakle. Možda tvoja duša pripada djevojci, ali tvoje dupe pripada Bratstvu. Da ili ne? - Da - reče Conor tiho. - Tko je ta djevojka? - upita Sweeney. Conor je bio utučen tim prvim pravim porazom u svojem životu. - Sestra jednog suigrača. - Katolikinja? - Ne. - Bit će najboije da je ostaviš. - Slušaj me, Dane. Rekao sam da ću otkazati dopust, ali ne postoji pravilo koje zabranjuje da imaš ženu. - Što se tvojeg života tiče, Larkine, ja sam tvoj zakonik. Poznavao sam mnoge pametne momke koji su vjerovali da se može oboje, ali svi su bili proklete lude, svi do posljednjega. Ako tu djevojku doista voliš, bilo bi bolje da promisliš što ćeš učiniti od njezina života. Pakao, da, učinit ćeš pakao od svakog trenutka njezina života! Hoće li se ovaj put vratiti, ili će se njegov mozak prosuti ulicom? * Conor prijeđe sobom i nasloni se na zid. - Meni je trideset i jedna - reče trpko. - Tako dugo sam čekao, Dane. Ja volim, čovječe. Samo zato što ti to nikada nisi osjetio ne smiješ mene osuditi i ne možeš to istjerati iz mene. Prokletstvo, ti nemaš osjećaja! Sweeneyjev gnjev naglo popusti, posivio je kao pepeo.

- U tome imaš potpuno pravo - bilo mi je šesnaest kad su me bacili u tamnicu. - Oprosti - reče Conor - nisam to smio reći, žao mi je. - Nitko mene neće žaliti! - poviče starac. - Ako hoćeš znati, Larkine, imao sam nekoć osjećaje, ali tome je tako davno da se više ne mogu sjetiti kako je izgledala i kako joj je bilo ime. Njezino je ime postalo za mene besmislena riječ... Aileen... Aileen... O'Dunne. Danova sa ramena objesiše. - Nemoj misliti da te ne poznajem, mladiću! -zahroptao je. - Zar ne znaš da je Dan Sweeney nazvan po Danielu O'Connellu i misliš da on nije u očevoj planinskoj kolibi pisao pjesme? Ne vjeruješ da sam na Parnellovom grobu plakao i pobjegao na more! Misliš li da nisam dopuzao natrag u Irsku i radi toga sam sebe zamrzio. Conor zakopa lice u šake. Kad je podigao glavu, pogledao starca u lice, užasnuo se kad je u vremenskom zrcalu ugledao strašno ostarjela samoga sebe. - Uzmi svoju djevojku i pođi na dopust! - reče Dan. - Bolje će biti da me ne pustiš, Dane. Možda se neću vratiti. Stari Sweeney zamumlja znalački. - Vratit ćeš se - reče. - Glupani poput nas uvijek se vraćaju. Idi dakle i istutnji se. Kad dođe tvoj čas, možda će sjećanje na nju jače osvijetliti tvoju ćeliju nego što je to bilo kod mene. Conor je trenutak držao ispruženu ruku, zatim je povuče i povijenih ramena pođe k vratima. - Ubuduće - reče Sweeney, opet onaj pređašnji - nećeš se oglušiti ni o jednu zapovijed! Mi smo zbrkana mala vojska, ali ne sumnjaj u našu disciplinu! Bez oklijevanja ću ti sprašiti metak u koljeno, baš kao što bi to i ti trebao uraditi ako zatreba. Molit ću da tvoj zadatak uspije... a i za tebe. A sad se gubi, k vragu! PETNAESTO POGLAVLJE Pratnja koja se sastojala od grofa i kontese od Foyle, visconta Colerainea, sir Fredericka Weeda, kao i osoblja, različitih slugu i pomagača, siđe iz niza kočija na keju broj tri Weedova brodogradilišta i čeličana, gdje je čekao noćni trajekt za Liverpool. Na keju su pomalo ispršeno stajali Derek Crawford, Doxie O'Brien i Boilermakersi ipred nekoliko stotina radnika koji su se zajedno s limenom glazbom iz četiri oranjske lože okupili za podnevnog prijekida. Niz gradskin i drugih odličnika stajao je sučelice momčadi i vlasnika poduzeća, naduti od želje da im zažele sretan put. Sir Frederick obeća nadmoćne pobjede, kapetan Robin MacLeod se zarekne da će Ulsteru vratiti čast. Odličnici nisu štedjeli s priznanjima. Glazba je svirala, navijači su urlali hura dok se momčad uspinjala na palubu. Na palubi parobroda vladalo je veliko uzbuđenje, tapšali su jedan drugog po ramenu, jer je postojala iskra nade da bi se katastrofalna sezona mogla spasiti. Iznenada prisutnost jakog Conora Larkina i kupnja dvojice »gospode igrača« ulile su nove nade. Gospoda igrači bili su amateri visokog ranga koji su se istaknuli u

sveučilišnoj i nacionalnoj momčadi. Sir Frederick ih je primamio u profesionalce s nekoliko zveckavih novčića i »za slavu Ulstera«. Robin i Conor, naslonjeni na ogradu, promatrahu predstavu na molu, vrhunac koje je bio dolazak bogato okićene ekspresne lokomotive »Red Hand«. Gomila je Micala. Duffy O'Hurley i Calhoun Hanly primiše počast šekspirijanskom samouvjerenošću i odvezaše stroj 'na palubu. Conor nije skidao pogleda s tendera. Tko će se obratiti Dufiyju? Gdje i kada će se to zbiti? Kako će obojica reagirati? U Bradfordu će to saznati... Samo mirno, dotad ima još tri mjeseca. Samo mirno. - Shelley je sinoć ispričala Lucy i meni sve. - Što sve? - Rekla nam je da će doći poslije turneje. Želim ti samo napomenuti da se zajedno s tobom radujemo. Hej, Conore, ta ti se držiš kao da ti je uginuo pas miljenik. - Oprosti. Drago mi je da vas dvoje nemate ništa protiv. Samo, dugo je još do tada. - Nije važno, vrijeme će brzo proteći. Nakon što je »Red Hand« smještena na palubu, dovukla je jedna ranžirna lokomotiva osobne vagone sir Fredericka. Sve u svemu bila su četiri - jedan za vlasnika, jedan za momčad, jedan za osoblje i jedan za goste. Osobna tajnica lady Caroline, Njemica s licem snježne mećave, raspoređivala je red kovčega u različite kabine. Na palubi, Jeremy Hubble ugurao se između Robina i Conora, glazba je svirala »Auld Lang Syne« i brod se počeo odmicati od keja. - Gospodin Larkin? Conor se okrene, a jedan od slugu uruči mu omotnicu s porukom ispisanom rukom. Dragi g. Larkine. Radovat će me da poslije večere provedem neko vrijeme u vašem društvu. Ako vrijeme bude povoljno, možemo se naći na palubi. U protivnom vas molim da dođete u našu kabinu. Caroline Hubble Roger Hubble je godišnje putovanje Boilermakersa smatrao svačim samo ne radosnim, ali ipak potrebnim umirenjem za Fredericka i svoju ženu. Njegov je radni program bio i više nego ispunjen, i on je škrtario sa svakom minutom. Roger je postao jedna od najistaknutijih ličnosti alsterskog života, najmoćniji unionist Zapada. Savjesno je obavljao svoje dužnosti u Gornjem domu i istodobno se do kraja zalagao u koncernu Hubble-Weed. Već tri godine bio je izvanredni savjetnik za razvoj Ulstera, što mu je bilo dodatno opterećenje, ali mu je pribavilo velik utjecaj u budućem oblikovanju pokrajine. Da Caroline nije zahtijevala da predahne, Roger bi bio potpuno zarobljen državnim i gradskim poslovima. Ove je godine krajnje energično ustrajala na tome da popusti uzde, bar tako dugo da može uživati u londonskoj sezoni.

Roger je črčkao za malim brodskim pisaćim stolom po nekim izvještajima kad je Caroline u dugačkoj kućnoj toaleti izašla iz susjedne kabine i pogladila ga po kosi. Sada ju je obožavala, bila je tako lijepo prošarana sjedinama. Nagnula se odostraga nad njega i pobrinula se da njezine dojke dotaknu njegov zatiljak, a nos osjeti bogati miris njezina parfema. Kad je uočio što joj je na umu, skinuo je naočale, mrvicu ozlojeđen što ga upravo u ovom trenutku zavodi. No, kad god je Caroline zahtijevala pažnju, dobivala bi je. Odložio je pero i odgovorio na ponudu. Caroline natoči čašu serija i poče mu trljati zatiljak - što je na njega uvijek djelovalo - dok se nije dobroćudnim brundanjem predao. - Moraš se u Londonu zabaviti i čak nastojati da uživaš bar u nekoliko ragbijaških utakmica. - To neće biti tako lako. U iduća tri mjeseca neću moći Freddieja primorati da makar i malo radi. Znaš li što je taj čovo učinio? Unajmio je jednog osobnog fotografa i nekog činovnika koji neće raditi ništa drugo nego sastavljati vijesti za novine. Na turneji se ponaša poput djeteta. - Ta pusti ga - reče ona - sada ga više ne možeš promijeniti. - Osim toga čini mi se - nastavi Roger - da se tebi ragbijaško ludilo jednako sviđa kao i njemu. - Priča se da se Freddie popeo u brda Mourne i mjesec dana plakao kad je saznao da mu je prvorođeno dijete žensko. Za mene je bilo pitanje časti zavoljeti ragbi. Roger skine žaket smokinga, raskopča manšete i ovratnik košulje, zatim uroni lice u lavor, uzdahne osvježen i otare se ispred zrcala. - Vidim kako svake godine sineš. - Sviđa mi se onaj ružni mali na desnom krilu - reče ona. - Bazdi mu iz usta, pristav je, ima žute zube i kosu metar dugačku. Ali kažem ti, ta njegova čvrsta, mala stražnjica pod svilenim gaćicama jednostavno je zanosna. Ima već nekoliko tjedana što sam bacila oko'na njega. - Grozna si, Caroline. Sjela je prekriženih nogu na krevet. - Doista, doista uzbuđuje kad ih gledaš nakon igre, uznojene, krvave, blatne i smradne do neba. - Zaboga, ženo, što si starija, to je s tobom gore. - Čujem ih kako šapću, Rogere. Kažu da još uvijek dobro izgledam. Doista. Roger na to uzvrati pomilova vši joj nogu odozdo prema gore i napola poljubi, napola zagrize njezinu stražnjicu. Caroline je uspjela, iskra između njih je planula. Kad se ponovno odijevao zakopčavajući svoju krutu košulju, griskala je usnicu razmišljajući kako da počne. - Dragi - počela je. Roger je shvatio znak i radoznalo sjeo uz nju. - Tiče se Jeremyja - rekla je. - Što je s našim čudovišnim djetetom? - Freddie i dečko bit će potpuno smlavljeni ako on ne sudjeluje u turneji. Jeremy već dvije godine sanja o tome.

Rogerovo bezbrižno raspoloženje vidljivo se promijeni. - Ne budi cjepidlaka, Rogere - molila je. Potom uvidje da ga to uopće nije dirnulo i izgubi smionost. Zurio je samo u nju, onim podlim hubbleovskim pogledom. - K vragu, reci nešto! - Dosta mi je te zavjere - reče on i podiže dlan do očiju - dovde mi je došla. Imamo, hvala Bogu, još jednog sina koji je odlučio odbiti taj vid prosvjećivanja. Caroline uzvrati. - A ja sam sretna, ne, presretna, što Jeremy Hubble neće postati nikakav rukovodeći činovnik, nego veliki, dlakavi, smrdljivi igrač ragbija. Roger prezrivo zagunđa i priđe k zrcalu da završi s odijevanjem. - Bilo je dosta teško pomiriti se s činjenicom da on, zahvaljujući svojoj majci, polazi taj užasni koledž u Dublinu, umjesto neku poštenu školu. Gotovo je tragično što ste se vas dvoje, ti i on, zavjerili da zanemarite njegovo učenje tako da je čak i njegovo primanje u Trinity postalo neko junačko djelo. Kad napokon počne tamo studirati, nemam ništa protiv ako za tu provincijsku straćaru bude igrao ragbi, ali neka me vrag odnese ako misli kad odraste pola svojeg života provesti krvareći za East Belfast Boilermakerse. Caroline dočeka tu provalu šutke. Roger primijeti kako je gorko razočarana, potapša je i reče potpuno ozbiljno. - S Jeremyjem imamo problem. Neću ga uspoređivati s Christopherom, ne, to neću. Neću ti se obraćati ni argumentom da se radujem ulasku obojice naših sinova u tvrtku. U pitanju je Jeremyjev način mišljenja, njegov sanjarski stav, njegov mentalitet ragbijaškog igrališta kao da je čitav svijet jedna jedina zabava. On će morati preuzeti velike odgovornosti, odgovornosti s kojima će morati izaći na kraj. - On je drag, on je šarmantan i sam vrag je u njemu -reče ona. -A ja poznajem čovjeka koji svojem ocu do danas zamjera što mu je natovario sve te odgovornosti prije nego što je za to bio spreman. Tu Roger spusti četku za kosu. - To uopće nije isto. Ja nisam Arthur, a Jeremy nije Roger. Moj otac je to učinio da bi se mogao predati svojim užicima. To, vjerujem, o meni ne možeš reći. - Nisam namjeravala spomenuti ništa neugodna, ali dečku je devetnaest i ima pred sobom cijeli život da služi Bogu, domovini, Ulsteru i koncernu. Popusti uzde. Ako ga sad zatvorimo, možda ćemo kasnije morati računati sa smetenim ili neprijateljskim sinom. Nekoliko prokletih godina ne znače ništa. Roger podigne ruke. - Da, milostiva, potpuno se slažem. Molim, primite moju narudžbu za deset, ne, neka bude tucet ekspres lokomotiva »Red Hand«. Još nikad nisam susreo prodavača tvojeg formata. - Rogere, reci mu da može sudjelovati u turneji. - Ne, ti mu to reci. To je tvoj dar, tvoj i Freddijev. Freddie će morati preuzeti svu odgovornost za njega. Pobjedničko zvono zvučalo je šuplje. Caroline ispruži noge i ustane. - Sjećaš li se stanovitog Conora Larkina?

- Da, vrlo dobro. - On sad igra u klubu. - Znam. - Jeremy ga obožava. Larkin je dobar, razborit čovjek. Dvanaest tjedana u njegovom okrilju možda je najbolje što dečku možeš poželjeti. Postoji cijelo morestvari koje Larkin može otkriti Jeremyju. - Želiš li time reći da je taj Larkin prikladniji da 'se brine o našem sinu od njegova vlastita djeda? - Želim reći kad postoji takav problem, utjecaj izvana može najbolje djelovati. Jeremy će u ovom trenutku svojeg života biti prijemljiv za nekog velikog brata. Tako dakle, u tome se sastoji cijela urota, pomisli Roger. Prešao je u pokrajnji salon; Carolina ga prepusti njegovim mislima. Kad je Roger na Freddiejevom pisaćem stolu ugledao nacrte za vrata, poklon belfastskoj vjećnici, prepao se Larkinova povratka. Taj čovjek i Kevin O'Garvey bili su prisni prijatelji. O'Garvey je prešutio njihovu pogodbu, da bi Larkinova kovačnica bila ponovno sagrađena. Roger je bio od požara tvornice košulja uznemiren. Što je ma i najmanje podsjećalo na to, budilo je njegovu podozrivost. Više od godinu dana neki su novinari njuškali naokolo pokušavajući diskreditirati izvještaj komisije. Članci o radnim uvjetima u toj zgradi bili su mučni. Na sreću, Frank Carney nije porekao svoju tvrdnju da je čuo priznanje palikuće. Zato ih je Carney čestito ucijenio. Roger je saopćio Freddieju svoje bojazni zbog Larkinova povratka i tek tad saznao da su se Jeremy i Caroline za njega založili. Larkina su dva mjeseca pratili Swanovi ljudi. Nisu otkrili ništa sumnjiva. Knjige, koncerti, obilasci gostionica i zatim jedna žena, sestra kapetana momčadi. Larkin je bio čist. Dakle dobro, i što sada? Roger je znao da bi mu Carolina mogla uzvratiti ako se njezinom zahtjevu energično suprotstavi. U prvom bi redu Caroline držala da je ljubomoran, što u njihovom braku još nije bio slučaj. S druge strane bi napad na Larkina možda mogao njegovim mislima o požaru i O'Garveyju dati nove hrane. Bilo je mnogo bolje popustiti i prema van pokazivati da ne gaji nikakvu mržnju prema Larkinu. A što je s ostalim? Kako je često u životu poželio da se zbliži s tom slabom huljom od oca? Zar to nije bio pravi razlog da se bacio u samostalno osvajanje zapadnog Ulstera? A Caroline? Caroline koja mu je otvorila vrata svih onih divnih prostora u životu koje inače nikad ne bi upoznao. Caroline, njegov najbolji prijatelj, veliki brat, njegova ljubavnica i uz to njegova žena. Caroline je vodila oštru bitku protiv engleskog sistema koji je odbijao roditeljsku odgovornost šaljući sinove u hladno, bezlično izgnanstvo - u internate, u vojsku, u državnu službu. To je njemu nanio njegov vlastiti otac. Christopher je to htio iz vlastita poriva. Dakle, to je bilo u redu. No Jeremy se bunio. Roger zastane na vratima. - Ti to jako želiš, zar ne? - upita.

- Časna riječ, mislim da je to najbolje. - Je li Larkin pristao da se brine o Jeremyju? - Ne. - Možda bi bilo bolje da ti s njime porazgovaraš, ne ja -reče Roger. - Da, možda - potvrdi ona. Plovidba, koja je te noći bila neobično mirna, pružila je priliku da se odigra drugarstvo. Koščati, grubi igrači sjedili su najpristojnije što su mogli za zajedničkim svečanim stolom u svojim najboljim odijelima. Nedavno najmljena gospoda igrači i aristokracija trudili su se svojski da se ponašaju kao obični ljudi. U ovom preokretu utvrđenog društvenog poretka gotovo svi su se osjećali nelagodno. Bilo je nekoliko pažnje vrijednih iznimaka, koje je Roger Hubble te večeri pažljivo promatrao. Njegov tast se osjećao kao kod kuće. Već je često sjedio za stolom tih razbijača lubanja. Caroline, njegova žena, koja je često blagovala s umjetnicima ispičuturama, nikad nije gubila prisutnost duha. Njegov sin Jeremy uživao je u prijateljstvu tih grubih, snažnih muškaraca... a Conor Larkin kao da nije pripadao ni jednoj klasi. Taj bi svugdje bio kod kuće, pomisli Roger. Obitelj je pobijedila u igri za premoć. Lordu Rogeru bilo je tako nelagodno kao da su ga uhvatili u grijehu, a jednako su se osjećali i igrači. Kad je proradio bar, ukočenost prisilnog zajedništva se ublažila. Roger se brzo povuče u svoju kabinu. Sir Frederick i njegova gospoda igrači ubrzo su se s Derekom Crawfordom i Robinom MacLeodom udubili u duboku stratešku raspravu. Jeremy se muvao između igrača koji su pili. Vođa navijača, Duffy O'Hurley, poveo je pjesmu, dok je njegov ložač, Calhoun Hanly, spavao za jednim stolom u kutu. Doxie O'Brien svirao je klavir koliko su mu slomljene koščice dopuštale, a pjesme - ni oranjske, ni republikanske - slijedile su neutralno jedna za drugc/rn objavljujući nesektaško bratstvo. More je bilo osobito mirno. Caroline se udobno smjestila na ležaljci, pokrila je koljena dugačkom haljinom i u blagoj, kasnoj noći slušala donekle skladno pjevanje. Conor izađe na palubu, osvrne se, spazi je i sjedne na rub stolca uz nju. - Kako se drži rešetka u Long Hallu? - Ta će izdržati nekoliko stoljeća, ako ne bude ustanaka - reče ona. - Dugo ste izbivali. Gdje ste bili i zašto ste - otišli? - Jednostavno romantično putovanje oko svijeta. Nisam otkrio mnogo vrijednog, osim da dobra stara Irska zapravo nije tako loše tlo. « - Sretna Irska - reče ona. - Postoji li i neka jednako sretna dama? Conor se osmijehne. - Ne znam koliko je ona sretna. - To me raduje zbog vas. - Dosta dugo mi je trebalo. - Promijenio je temu. - Vi ste u tako sjajnoj kondiciji da biste mogli igrati na mjestu našeg braniča. Rekli ste da želite sa mnom razgovarati. Zbog Jeremyja, zar ne? Caroline kimne.

- To sam i mislio. Mjesečina je oboje primamila do ograde. - Sva ta posebna pažnja kad sam htio ući u klub, i tad sam čak dobio vlastitu kovačnicu u tvornici i narudžbu ... - Samo zaslužena gesta prema starom prijatelju - reče ona. - A mogu dodati da biste sve to postigli i bez moje pomoći. - Jeremy je svakog dana na treningu - reče Conor. -Nas smo se dvojica oduvijek dobro slagali. Mislim da u osnovi znam do čega vam je stalo. - On se još mora temeljito istutnjiti, kao svojedobno ja, a i moj otac. Tek mu je devetnaest i uopće nam se ne žuri da ga strpamo u strogi red. - Da, a vi ste dobra majka kad to uviđate. Ako čovjek ima sreće, zaljubi se, to je nešto. U protivnom je jedino uistinu lijepo bilo djetinjstvo. Na tome se zatim napajamo cijelog života. Ljubav daje životu šećerni preljev. No ako je ne nađemo... moramo postizati za uspomenama iz djetinjstva, dok je ne nađemo. U Jeremyjevu slučaju je idućih nekoliko godina vrlo bitno za njegov duševni rast. - Dečko vam se divi, to znate. - Ah, momčići uvijek stvaraju junake iz velikih klipana, dok ih jednog dana ne nađu pijane u jarku. - Hoćete li ga uzeti pod svoje okrilje? - Smijem li s vama razgovarati otvoreno? - Naravno. - Mi ne bludničimo i ne ločemo do šest ujutro, ali dečko će momčadi smetati. Mene to previše ne brine, prilično sam sam i mogu u tome paziti na njega, ali mi nismo baš iz istog susjedstva. Bio bih dosta čudan svat kad bih jednog viscounta vukao irskim četvrtima nekih prilično ružnih gradova. - Zar ne mislite da bi to bilo dobro za njega kad će jednom postati grof od Foyle? - Vi ste doista vrlo pametna žena. No moguće je da Jeremy pobere nekoliko republikanskih buha. - To bih stavila na kocku, ako bi dečko mogao pobrati i ponešto drugo od Conora Larkina. - Nasmijao se. - Tko na kome primjenjuje irsko laskanje? - Dakle, uzet ćete ga pod svoje okrilje? - Trebalo bi vam bar jednom dobro isprašiti tur - reče on. - Uvijek postižete sve što zaželite. - Ne uvijek, gospodine Larkine - odgovori ona i zagleda mu se u oči. Conor se zbuni. Primorao se da ništa ne uzvrati i čvrsto zgrabi ogradu da joj se ne bi primaknuo. Caroline ne uzmakne; nije pokušala svoje riječi opozvati, a ni otići. - Kako čujem, proveli ste nekoliko godina na moru. Jeste li ikad mislili na mene? - upitala je. - Kad je čovjek sam tamo vani, noć na noć, prije ili kasnije misli o svemu. - To nije odgovor na moje pitanje.

- Da, mislio sam na vas. - A što ste mislili? Conor se tiho nasmije. - Nema smisla da vam to kažem. Nitko ne bi mogao ostvariti te misli. - Dakle, sama činjenica da ste obilazili palubu ne daje vam isključivo pravo da sanjarite. I ja sam mislila na vas. - Ah... - Ah, također bi bilo besmisleno da vam o tome pričam. Čak ni Conor Larkin ne bi mogao ostvariti moje maštanje. - Čini mi se - zamucao je - da je vrijeme da se nešto popije prije spavanja. - Trenutak, Conore - rekla je čvrsto. - Pustite da vam još kažem da ste jedan od najsimpatičnijih ljudi koje sam susrela. To neće dovesti ni do čega, ali ne osjećam da bi bilo pogrešno dijeliti Jeremyjeve osjećaje za vas. Laku noć, Conore. - Lady Caroline. - Da? - rekla je i okrenula se. - Pazit ću dobro na dečka. - To znam. - Otišla je. Neko je vrijeme promatrao more i pri tom se sam sebi sve više gadio. Majstorski je iskoristio svoje prijateljstvo s njom i Jeremyjem. Naveo je dečka da mu pomogne da sudjeluje u turneji i da mu postane drug. Prije toga je oboje upotrijebio da dobije posao u brodogradilištu, da bude primljen u momčad i da stekne u poslu položaj koji mu je omogućio slobodno kretanje. A sad je, kao nenadmašiv zaklon, dobio jednog britanskog aristokrata za štićenika. To je moralo zaštititi njegovu djelatnost od svake sumnje. Simpatija prema neprijatelju nije postojala u Sweeneyjevu rječniku. Sweeneyja bi užasnulo da zna što on osjeća za te ljude. Conora je nešto vuklo dalje do »Red Hand Expressa«, koji se ljuljao u ritmu broda. Prišao je tenderu i položio ruku na njega. - Hej, tamo! Conor se zatečeno okrene. Duffy O'Hurley, koji je uvijek malo hramao kad je bio pripit, doklimata do njega. -Što to radiš, Conore?! - Šetam da u ovom uzbuđenju razbistrim glavu. - Da, tako je. Tvoja prva turneja. Ah - zastenjao je - ta pogledaj samo tu ljepoticu. »Red Hand«, najbolja. Oprosti na tom izljevu sentimentalnosti, Conore, ali uvijek siđem dolje da svojoj lokomotivi poželim laku noć. O'Hurley je običavao sugovornika svom snagom lupnuti po leđima. Conor je već dva puta vidio kako je Calhounu Hanlyju nakon takva znaka prijateljstva izletjelo iz usta lažno zubalo. Primio je O'Hurleyjevu simpatiju samo s lakim trzajem. Kakav će biti odgovor kad bude postavljeno pitanje, pitao se Conor. Koliko je još dana do Bradforda i do sastanka s Brendanom Seanom Barrettom? ŠESNAESTO POGLAVLJE Od braće Larkin došao je samo Dary iz sjemeništa Maynooth. Conor je bio u Engleskoj, a Liam, naravno, predaleko.

Brigid je gotovo cijelu vječnost prostajala ispred kuće. Dugo je čekanje završilo. Majčin je grob bio zasut zemljom, posljednja molitva izgovorena. Sad je kuća bila njezina, a i zemlja. Polagano je prišla vratima i neodlučno ih otvorila kao da ulazi prvi put. Sve je bilo kao i prije, a ipak posve drukčije. Očima je preletjela sobom. Mjesto kraj ognjišta sad će biti njezino, a veliki lonci bit će osvjetlani kao nikad prije. Lanci i klupe, zaklad i stupa za maslac i svijećnjaci... sve što je vidjela pripadalo je njoj. Sutra će prošetati oranicama i zbrojiti što posjeduje. Hodala je iz sobe u sobu, pogladila svako svoje vlasništvo, potapšala perine, obrisala nešto nakupljene prašine I zamislila kako će sve držati čistim tako da ni jedna kuća neće biti ravna njezinoj. Ušla je u spavaću sobu i stala uz podnožje kreveta u kojem je rođena ona i njezina braća. Tomasova i Finolina postelja. Polagano je prišla sa strane kao što je radila kad ih je njegovala, potom se ispružila na ležaju, zakopala glavu u mekane jastuke i sklopila oči koje se ispuniše suzama. Kasnije se vratila u dnevnu sobu, podjarila vatru kako to čini samo kućedomaćica, i položila novi treset na nju. Tada je skuhala svoj prvi ručak i prostrla stol za sebe i Rintyja Doylea. Najprije je sjela na Finolin stolac, zatim se predomislila i položila svoj tanjur na mjesto gdje je sjedio Tomas kao glava obitelji. - Rinty! - viknula je prijeko u staju, a potom gurnula glavu unutra. - Rinty, gdje si? - Nije mu bilo traga. Bijesna, prebaci rubac preko ramena te se čvrsta koraka uputi stazom do raskršća i energično uđe u McCluskeyjevu krčmu. Svi muškarci uz tezgu skinuše kape iz poštovanja i sjećanja na njezinu umrlu mater. Stari McCluskey, napola slijep od starosti a i slaba sluha, zatrepta očima. Sitan, smežuran Rinty sjedio je sam u najdaljem kutu i uživao u čaši derijevskog piva. - A, tu si! - rekla je oštro. - A tko ti je zapravo dopustio da se naljoskaš? - Naljoskam? Ženo, trijezan sam kao otac Cluny. Pijem čašicu u sjećanje na tvoju pokojnu majku, neka se Marija smiluje njezinoj duši. - Bog joj dao vječni mir - reče Billy O'Kane kraj tezge. - Bog blagoslovio sve prisutne - doda Rinty i podiže čašu. - Smjesta da si krenuo kući, inače večeras neće biti čaja. Rinty poniženo pogleda muškarce za tezgom. Svi uvukoše vratove. On mljasne, u želji da iskapi posljednji gutljaj, no zatim se preda i odvuče iza Brigid na cestu. - Ta je, bogami, zubata - primijeti McCluskey. - Od ove ne bih htio ni polovicu. - Zaboga, čovjek bi pomislio da su oženjeni. Kad su se vratili kući, Brigid zalupi vrata i bijesno uspravi leđa da bi čovjek već od sama pogleda na nju izgubio hrabrost. - Nemam ništa protiv toga da čovjek od vremena do vremena popije koju čašu, ali ja se neću mučiti nad tom vatrom a da tebe nema ni na objedu. Odsada me moraš pitati kad hoćeš k McCluskeyju ili u točionicu. Je li to jasno? - Da - zacvili on.

- Naprijed, počni s krunicom. Rinty se počeše po glavi i pokuša prosvjedovati. - Mogu li s tobom progovoriti razumnu riječ? - Govori! - Htio bih reći, oboje smo ovdje sami, svatko je svoj gazda. Ako, na primjer, prvi dio, ja, navečer u čaši nalazim utjehu, zašto ne bih popio kriglu, dok drugi dio, ti, moli krunicu? Na taj će način oba dijela zadovoljiti svoje nužne potrebe. - Neka ti Bog oprosti, Rinty Doyle. - Ja sam muškarac i imam svoja prava. - Bilo ti je dopušteno da se udaljiš od Boga jer je moja jadna mati posljednje godine bila previše bolesna da se prepire s jednim poganom u svoja vlastita četiri zida. - Ja imam svoja prava, razumiješ, imam svoja prava. - Dokle god živiš pod ovim krovom, molit ćeš krunicu i odlaziti na misu. Htjela sam ti dopustiti da preseliš na sjenik ali ostat ćeš u štali dok našem gospodinu Isusu Kristu ne daš što mu pripada. A sad na koljena, Rinty Doyle! Rinty pogleda prema nebu, ali odande ne dođe nikakva pomoć. Zamahnuo je rukama i mrmljajući spustio se uz Brigid na koljena. Oboje je živjelo životom kao da Brigid upravlja velikim imanjem. Molitvi nije bilo - kraja. Ni jedna kuća u Gornjem selu nije se tako temeljito čistila, dotjerivala i redila. Svaka mrlja bila je uljez kojeg je trebalo prognati, svaki tanjur osjajen, svaka tkanica točno na određenom mjestu. Prljave čizme, duhanski pepeo i drugi muškarački otpaci i njihovi uzročnici smjesta su se kažnjavali. Žalosno je pri tom bilo što Brigid nije sebe tako dobro njegovala kao svoj dom i polja. Udebljala se, pa i ono malo mladenačke dražesti što je imala nestade kad je stupila na prag tridesete. U Ballyutogueu lijepa vanjština nije nikad bila tako važna kao zemlja, a gospodarstvo Larkinovih bilo je još uvijek najbolje. Stoga se i tridesetogodišnji neoženjeni momci i stariji od njih počeše muvati oko nje, no bila je to doista tužna hrpa, i Brigid samo što ih nije tjerala vilama. Bratstvo ispičutura ubrzo ju je zaobilazilo u velikom luku. Idućih mjeseci Brigid izazove svačije divljenje, tako je spretno umjela voditi svoje poslove. Nakon što je jadnog Rintyja od pustog rada gotovo stjerala u grob, unajmila je još jednog dalekog bratića za nadničara. Organizirala je kućnu proizvodnju rublja te prodaju po boljoj cijeni nego u radu na komad, a i inače je potvrdila da posjeduje nešto od bistrine i sposobnosti Larkinovih. Liam i Conor poslali su novac za Finolin nadgrobni kamen. Mlađi sin, koji je u Novom Zelandu stekao veliko bogatstvo, poslao je čak novaca da se krov kuće prekrije crijepom. Liam je također bio prvi sin iz Ballyutoguea koji je poklonio crkvi prozor od obojena stakla. Nakon što je izmoljena posljednja molitva dana, pregledala bi Brigid, prije lijeganja, svoje carstvo i slučajne neobavljene poslove. Potom je svake večeri običavala izvući ladicu komode i odatle izvaditi izblijedjelo pismo koje je tako davno stiglo od Conora. Bilo je to pismo s viješću da se Myles McCracken neće

vratiti u Ballyutogue. Samo je nekoliko riječi umjela pročitati sama, ali je znala pismo napamet i bilo je od presavijanja i rasklapanja već otrcano. »Uslijed raznih okolnosti Myles će se u Derryju oženiti. « - Što su razne okolnosti? - pitala je oca Clunyja kad joj je prvi put pročitao pismo. Svećenik reče da ne zna, ali da je to ionako svejedno, Myles je sad oženjen, i ona ga ne smije ponovno vidjeti. Srce joj je čeznulo za Mylesom kad je saznala za požar, te je nakon nekog vremena opet došla popu i molila ga da piše Conoru. Možda bi mogla, kad prođe godina dana, posjetiti Mylesa. Ali Conor više nije bio u Derryju, nitko nije znao kamo je otišao. Otac Cluny poslušno otputova u njezino ime u Derry. Vratio se s tužnom viješću da su Mylesa odveli u ludnicu. Taj je ritual Brigid obavljala tako redovito kao što je molila krunicu. Opet je prišla ladici, ugasila svjetiljku i legla u krevet za kojim je cijeli život čeznula. - Bio si glup, Mylese. Da si pričekao još osam godina, ležao bi sada pokraj mene. Njezine se oči brzo sklopiše, tako je bila umorna od rada na gospodarstvu i mnogobrojnih molitva. »Uslijed raznih okolnosti Myles će se u Derryju oženiti ...« SEDAMNAESTO POGLAVLJE Turneja! Ni kraljevski posjet ne bi mogao izazvati veću napetost i svečaniji ugođaj od ragbijaške groznice. East Belfast Boilermakersi pripadali su malobrojnim istaknutim momčadima koje su dolazile u crnu industrijsku zonu Lancashirea i Yorkshirea. Momčad je uživala mističan glas da je sastavljena od divljih irskih napadača. DOBRO DOŠLI BOILERMAKERSI objavljivao je razapeti transparent kod vijećnice. Dostojanstvenici i limene glazbe izlazili su na doček. Kladioničari su prihvaćali oklade, mjesne novine pohlepno se bacale na novosti. Uvijek je bilo članaka na naslovnoj stranici i obično nagovještaja nepostojećih kladioničkih afera ili glasina o seksualnoj orgiji u zoru. Krčme su širom otvarale vrata, a dame za razonodu zauzimale istaknute položaje. Sir Frederick je neprestano držao velike govore u kojima se hvalio da njegova najnovija »Red Hand« lokomotiva s Duffyjem O'Hurleyjem u vozačkoj kabini može postići brzinu veću od sto i deset milja na sat. On, Duffy i Calhoun Hanly bili su oduševljeni redovima školske djece koja su čekala da mogu razgledati basnoslovne privatne vagone; govorio je na gradskim skupovima i u privatnim klubovima o industrijskoj moći Ulstera, rag-biju, svojim prilozima u dobrovoljne svrhe i unionističkoj politici. Priređivao je rastrošna primanja sa šampanjcem i kavijarom za mušterije i buduće kupce u drugom desetljeću ispunjenja svačijeg sna iz djetinjstva.

U danima i tjednima koji su uslijedili Conor je često poželio da je Mick McGrath mogao sudjelovati u turneji, jer tada ne bi cijelog života za njom čeznuo. Velika turneja bila je velika iluzija. Osim većih gradova, Bradforda, Leedsa, Hulla i pojasa liverpulskih predgrađa, u zgusnutom tekstilnom pojasu, ostali su imali pedeset do sto tisuća stanovnika - ružne gomile kuća s jednoličnim mirisima i bojama, pune pr-ljavštine, koje su sve rigale isti štetni otpad kao i Belfast. Golemi goveđi odresci iz mašte Micka McGratha bili su žilavi, presoljeni i prepečeni, a elegantni apartmani škripave, mračne, čadjave sobe u drugorazrednim kolodvorskim hotelima. Dosada i čežnja za kućom bile su stalne pratilje bolova poslije utakmica. Utakmica! Istrčali bi u svojim zeleno-narančasto-bijelim dresovima s alsterskom zastavom na leđima, a alsterskom crvenom rukom na prsima. Tribina bi se tresla do klicanja. Na igralištima Batleyja, Halifaxa, Swintona i u ostalim gradovima zelene su površine bile rijetke, na njima su stajale trule drvene tribine, sa deset do trideset tisuća oduševljenih, gadno pripitih ragbijaških fanatika u napola bestežinskom stanju. Kladioničari su izvikivali šanse u klađenju, a mali dječaci izvana dovikivali: - Hej, mister, dignite me preko plota, molim, mister, dignite me preko ograde! GOD SAVE THE KING. Sakaćenje je počinjalo na igralištu i na tribini. U profesionalnom susretu nije bilo sitničavosti. Nejasna slika igrača u trku, sudar tjelesa, zbrka udova, jedan ostaje ležati, ne miče se, zatim se grči, polagano, polagano dolazi k svijesti, ponovno se grči kad osjeti žig boli, lopta jedri visoko zrakom i pada u gomilu igrača, dva se ljudska zida s praskom sudaraju, pomagaču u trku zaokreću u gruboj navali vratom tako da mu je zamalo odsijecaju, ali on teturajući ustaje, otklima opet u gužvu, laktovi i šake rade u borbi prsa u prsa, jedan trkač se probija, otresa i vuče svoje napadače, koji osujećeni istežu lica. Muka Dereka Crawforda uvijek je podjednaka, osim kad mu u crijevima ludo zavija. Doxie O'Brien trči neumorno amo-tamo uz crte, dovikuje se s igračima, proklinje suce, uzvraća poruge publici. U svlačionicama ispod tribina, gdje je prašina visoki strop obojila bolesnim sivilom, radi se inventura. Raspucale drvene klupe savijaju se i njišu pod težinom, prodoran vonj znoja jedne generacije zauvijek je prožeo sve. Iz tuševa pršti hladna voda, a na podu rastu hrpe malih promočenih ručnika. Doxie O'Brien muva se među igračima, broji izbijene zube, otvorene rane koje treba sašiti, iščašenja, razbijene nosove, naprsla rebra, kvrgava koljena, zastrašujuće plave masnice. - Dobra igra, momci - kaže sir Frederick, koji upada u prostoriju nalik na mrtvačnicu. Jedna ili dvije gvineje po čovjeku, k tome još dvanaest šilinga za svakog udjel u sir Frederickovoj okladi. Vraški dobar vlasnik kluba. Takav je samo jedan. A zatim drugarstvo poslije utakmice! Nakon što su uložili sve snage da jedni druge pretvore u bogalje, protivnici si padaju u dugoj noćnoj pijanci u zagrljaj. Pije se da se zaborave bolovi. A tek ženske! Otklimatati kočoperno s jednom maznom

lutkom prije nego što nastupi mrtvačka ukočenost i onemogući zaključnu predstavu dana. S »kovačem« Conorom Larkinom, koji se učio zanatu u napadačkoj liniji, i obojicom gospodom igrača, koji su pokazali svoj kalibar nacionalne momčadi, uspjeli su East Belfast Boilermakersi u Lancashireu djelomično povratiti svoj dobar glas; tijekom dva tjedna ostali su pobjednici u susretu s Leighom, Oldhamom, Salfordom i Runcornom. Sad je predstojala utakmica protiv Wigana, koja je bila osobito važna. Wigan, premda jedan od najmanjih gradova u Sjevernoj ragbijaškoj ligi, imao je izvanrednu, borbenu momčad. Sad kad su se crveno-bijeli sudarili sa zeleno-naran-často-bijelim, ostala je jedna od najnemilosrdnijih igra od postanka čovjeka, neodlučna gotovo osamdeset minuta. U posljednjim trenucima pretegnula je izdržljivost. Kako su igrači Wigana svakodnevno odlazili na posao, moglo bi se pretpostaviti da su Boilermakersi u boljoj kondiciji. No dugi treninzi i naporan program susreta bili su još opterećeni dugim noćnim sjedeljkama s nemogućim količinama piva. Njihova navalna snaga bila je slomljena. Jedini je »kovač« imao dovoljno snage da svojim glasovitim snažnim prodorom postigne zgoditak. Ulsterska zastava vijorila se visoko nad Lancashireom. Yorkshire je zadržao dah i drhtao. Argyle Dixon, divlji vepar od čovjeka, na mjestu si-draša dijelio je »policijski« posao s »kovačem«, oduzimajući protivnicima svaku želju za razbojništvom. Nepotrebna grubost prema jednom Boilermakersu bila je smjesta uzvraćena. U ligi je postalo poznato da Argyle Dixon ima pomagača kojeg se treba pričuvati. Do dolaska u Huli momčad je imala jednaki broj pobjeda kao i gubitaka; predstojalo je još šest utakmica. Derek Crawford je bio izbavljen, a sir Frederick oduševljen. Nakon nekoliko utakmica obitelj Hubble se rasula. Lord Roger je izvršio svoju dužnost prema obitelji i otputovao. Caroline se uskoro povratila društvenom životu u Londonu. Dok je Roger volio ostajati u Londonu, Caroline je neprestano putovala vlakom na sjever da uhvati subotnju utakmicu. U to se vrijeme Jeremy strahovito trsio da hoda Larkinovim stopama. Conor je sa svojim štićenikom postupao kao s mladim sokolom - nije dopuštao nikakvo ozbiljnije napuštanje gnijezda. Sam je dijelio sobu s Robinom Mac-Leodom, ali je Jeremyja držao na oku. Mladić je smio ponešto popiti, ali ga se strogo čuvalo od ružnih strana noćnih skitnji. To je Jeremyju pružalo priliku da uđe u gostionicu i prostaci s momcima, ali ga je pažljivo štitilo od neprilika. Razgovori o ženama, piće i ragbi pružali'su mu privid grube muževnosti, u čemu je uživao. Conor je majstorski umio mladiću približiti svoju ljubav za napisanu riječ i svijet misli. Jeremy je toliko obožavao Conora da je zaključio kako knjige, ako ih Conor voli, jednostavno moraju biti dobre. Obojica su imala mnogo vremena za duge razgovore uz čašu piva i obilazak kazališta i koncerata. Dečko je bio očaran Cono-rovim opisom ljepota i radosti Dublina, što mu je dalo poticaja za predstojeće studije u Trinity koledžu. Lady Caroline se čudila malim, ali

značajnim, promjenama u svojem sinu. Bilo je to ljeto Jeremyja Hubblea u planinskoj kolibi. Huddersfield izgubi protiv munjevitih Boilermakersa, a isto i Brighouse, nekadašnja Derekova momčad, a ta je pobjeda uvijek bila zadovoljstvo. Iznenada je osvanulo studeno, vlažno jutro, premda je bilo tek kasno ljeto. Jedno od onakvih jutra kad čovjek može vidjeti vlastiti dah. Privatni vlak klizio je preko smeđe, prljave rijeke Ayre i ušao u kolodvor Leedsa bez fanfara, jer je bilo još vrlo rano. Igrači izađoše jedan za drugim, pognutih ramena, sneni, i krenuše kratkim putem preko trga do hotela. Conorove oči ovlažiše se od oštre magle. Bio je gotovo ukočen, ali ne od studeni. Već se deset tjedana trsio da ne misli na Bradford. Svaki put kad ga se sjetio, brojio je tjedne, još osam, sedam, četiri, a četiri su napokon bila mjesec dana. Sad su preostala samo još dva tjedna. Iduća stanica bio je Bradford. Brendan Sean Barrett bit će u Bradfordu. Barrett će mu saopćiti što je poduzeto oko Duffyja O'Hurleyja. U bezbrojnim gostionicama šalio se sa strojovođom i pri tom se uvijek iznova pitao. Koliko se puta popeo u vlak zureći u tender? Zbilo se nešto neobično. Oduševljenje planom za prijevoz oružja sve je više slabilo. Sam sebi nije htio priznati, ali dotjerao je dotle da je potajno želio da od plana odustanu. Možda je Hurley odbio kad su mu pristupili? Možda će, kad on dođe u Bradford, Barrett biti u bijegu, tako da s njim neće moći doći u dodir. Možda će ga Barrett naprosto otpustiti. Tada bi sve bilo riješeno. Sve riješeno? Što je htio da bude riješeno? Sva ona ljeta za kojih je sanjario kako da se uključi u borbu, sve one sanje o rodoljubima i oslobođenju i sve one nemirne noći na palubama brodova što se ljuljahu na valovima naći će u Bradfordu ispunjenje. Trenutak kad Brendanu Seanu Barrettu strese ruku bit će trenutak kojem je posvetio život, prvi impuls ustanka. Zašto za tim sad prestaje čeznuti? Leeds... zatim Bradford. Conorovim mislima nije više gospodarila majka Irska, nego Shelley MacLeod. OSAMNAESTO POGLAVLJE Kišilo je. Conor uđe u hotelsku sobu, strese vodu s odjeće, otvori vrata susjedne sobe i baci pogled unutra. - Gdje je Jeremy? - S djedom - reče Robin dignuvši pogled sa svojeg novog romana Jamesa Granta »Ljubavnik Letty Hyde«. - Nije mi rekao da će izaći. - Ti tog dečka čuvaš kao da je duševno poremećen. Conor se spusti u pojastučen, od starosti uleknut naslonjač, prebaci nogu preko ručice i listajući poče po knjizi tražiti stranicu gdje je prestao čitati.

- Morat ćeš pripaziti na Alfieja Newtona - reče Robin. Govorio je o Conorovom protivničkom igraču iz Leeds Loinersa. - Da, znam, znam. - Prava muka, taj Alfie. Jedini igrač u ligi s kojim Argyle ne može sam na kraj. Tog ne možeš zaustaviti ni judom. - Argyle mi je održao predavanje o njemu, Doxie mi je održao predavanje o njemu, a isto i Derek. Svi mi već tjedan dana trube o Alfieju Newtonu. -'Conor nemirno skoči i pomno se pogleda u malom zrcalu iznad umivaonika. Prstom prijeđe po brazgotini od nedavne ozljede na obrazu. - Nju ne smiješ pokazati Alfieju Newtonu - reče Robin kao da je dobio znak. Conor zagunđa i baci pogled kroz prozor kao da je neko čudo moglo zaustaviti kišu. Čak se i kiša činila crnom. Prštala je poput ulja po kaldrmi koja se stapala s mračnim sjajem mokrih redova crijepom i škriljevcem pokrivenih krovova. Sve se vani kretalo zgureno i jadno. Conor opet ijedne i uzme knjigu, no ubrzo osjeti Robinov nemir i podigne pogled preko ruba knjige. Na Robinovom licu ogledao se osjećaj krivnje, i Conor je slutio što njegov drug smjera. - Trebam te da me večeras pokriješ - propenta Robin. - Svakako. Kod nje ili ovdje? - Ovdje. Udana je. - U koliko sati? - Oko pola osam. - Robin odbaci svoju knjigu na stolić. - Smatraš me svinjom, zar ne? - Ne - odgovori Conor. Robin se ushodao uskom sobom amo-tamo kao u kavezu. - Moraš znati, čovječe, ja volim Lucy, i kod kuće ne skitam, ali nakon deset tjedana ovakvog sranja... - Umukni. Nismo u ispovjedaonici. - Čuj, moram ti objasniti. Ti u stanovitom smislu pripadaš obitelji, i ne bih htio da o meni imaš pogrešne predodžbe. - Ne moraš mi ništa objašnjavati - reče Conor. - To me ubija. - Što. - To što sam oženjen a tako se ponašam, dok ti čekaš samo na Shelley. Vjeran si joj. Zbog toga se loše osjećam. - Ne sekiraj se. Svatko ima drukčije potrebe. Znam da voliš svoju ženu i dječaka. - Ti si u redu, Conore. Bože, kako sam bjesnio kad sam čuo da ću sobu dijeliti s tobom, s katolikom, i još k tom neženjom! Na turneji sam uvijek bio s oženjenima, i ako tada jedan drugog pokriva, može to objasniti tako da zvuči opravdano. Razumiješ što hoću reći. No baš to mi se sviđa na tebi, ti si kako valja. - Bez brige, Robine. Robin priđe prozoru. - Kakvo sranje od kiše! - Da.

- Momci postaju nervozni. Njušim to. Deset tjedana na turneji, i k tome ta prokleta kiša. Možeš se okladiti da će još prije kraja tjedna izbiti nekoliko tučnjava. Bože moj, alaj si ti miran! - Možda - reče Conor. Ti niti ne slutiš, Robine, pomislio je. - Misliš li mnogo na Shelley? - Razmišljati o njoj nije neugodno. - Da - reče Robin. - Čini mi se da poslije Lucy i Matta najčešće mislim na nju. Ti si srećković. Shelley je uistinu nešto, da, svakako. - Robin se ispruži na istrošenom krevetu, položi ruke pod glavu i zanese se u uspomene. -Nitko ne bi pomislio da se jedno tako smiješno dijete može razviti u lijepu ženu. - Pripalio je cigaretu i otpuhnuo kolut dima prema stropu. - Znaš li, i ja sam pobjegao i neko vrijeme plovio. - Shelley mi je o tome pričala. - Ah, bilo je beznadno. Kad je tko u Belfastu siromašan, tad je doista gadna sirotinja. - Naravno, mi nemamo monopol na siromaštvo - reče Conor. - No kad odrasteš na selu, to može malo ublažiti ružnoću siromaštva. To sam uočio kad sam došao u Derry. Kod kuće smo ipak uvijek imali susjede, a oni su jedni druge pokoljenjima pomagali. Uvijek postoji nešto što možeš zasijati, a ako to zakaže, ima uvijek nešto što možeš loviti. U gradu te to opkoli potpuno drukčije, osjećaš se potpuno nemoćnim. - Upravo tako - reče Robin. - Kaldrmu ne možeš jesti. Njegove su oči na grubom, dopadljivom licu bile izražajne, a svjetlost što je dolazila izvana isticala je njegove snažne crte. - Ako čovjek nema zelenih njiva, mora ih izmisliti. - I polja sa žutim zvončićima... - Svakako, Shelley ti je pričala o tome. Ah, znala je tu pjesmicu pjevati satima. Kad smo dovoljno odrasli, možda joj je bilo devet ili deset, odlazili smo u pustolovine. Ušli bi u tramvaj i prošvercali se pokraj konduktera, držeći se kao da su naši roditelji već prošli i platili za nas. Na krajnjoj stanici u Maloneu izmolili bismo vožnju na kolima do sela. Tamo je bilo zeleno, istinski zeleno. Kad bismo ga ugledali, vrištali smo od radosti. Naše omiljeno mjesto bio je Shawov most, mali kameni prijelaz preko Lagana u najprostranijem i najzelenijem polju koje možeš zamisliti. To je bilo najmilije mjesto, moje i Shelleyno, i početna slova naših imena još su ugrebena u ogradu mosta. - Sjeo je na krevet. - Zaboga, kakve govorancije držim. - Volim slušati priče o Shelley - reče Conor. - Shelley i ja - reče Robin nasmijano - uvijek smo u donjem rublju skakali s mosta u rijeku. Bilo je to opasno, ali tad još vode nisu bile onečišćene i rijeka je bila čista, svježa i duboka. A onda bi obično stizao kakav šlep. Za jedan peni jahao bih magarca po obali uz rijeku i vukao čamac, dok je Shelley držala kormilo tako da je vozar mogao pola sata odspavati. Uvijek su imali nekog jela, i ako smo dovoljno uporno zurili u njih, podijelili bi ga s nama.

Za dobra dana prikupili bismo četiri ili pet penija prije duga povratka kući. Čim bismo stigli u Shankill, trčali bismo trgovcu voćem na kraju naše ulice i pokazali mu novac; on bi nam dopustio da iz bačve za otpatke odaberemo petnaest ili dvadeset natučeniln voćaka. Pobrzali bismo do jedne zaklonjene daščare i trpali u sebe dok nas nije zabolio želudac. Smiješno, zar ne, najživlje se ipak sjećamo jela? Odjednom se Robinovo lice iskrivi. - Jednog dana - reče - Shelley bi se bila utopila kad smo skočili s mosta da nije bilo Božje volje i ja je spasio. Još je vidim kako leži na obali, mokra joj kosa preko lica, potpuno nepomična. Bila je strašno ledena kad smo je uspjeli osvijestiti, pa smo je morali otpremiti u bolnicu. Ti znaš Morgana. Dobar je koliko je krupan, ali kad je srdit, malo tko bi ga se usudio taknuti i vilama. Kad ju je jedan liječnik donio kući, ščepao me Morgan za šiju i tako me izlemao da sam mislio da neću ostati živ. Je li ti Shelley pričala zašto sam otišao na more? - Da. - A zašto si ti otišao, Conore? -Conor ne odgovori. - Gadan je taj Belfast - reče Robin. - Mi smo uvijek bili Shankillovci i lučki radnici. Morgan radi u Weedovim brodogradilištima i čeličanama otkad postoje, a njegov je otac radio u manjim brodogradilištima. Kad je bilo posla, život je mogao biti podnošljiv, osim za onih strašnih nedjelja sa svim tim pobožnim blebetanjem. Kad nije bilo posla, očaj je užasavao. Strah na licima muškaraca i muka što se praznih ruku vraćaju svojim obiteljima smućivala im je pamet i okrenula ih protiv susjeda. Nama naša zaposlenja tako nužno trebaju da nas time mogu ucijeniti kao vrškom bodeža pod grlom. U tome leži pola krivnje za netrpeljivost između tvojih i mojih ljudi. Robin MacLeod se sjećao svoje matere kao žene kojoj se strogost religije tako duboko ukopala u dušu kao brazde na njezinu licu. Smijeh za nju nije postojao, samo glasna molitva. - Ah, lice joj je bilo poput zimske noći, a srce kakvo ide uz to. Kad nije grdila, značilo je da još nije svanulo. U teškim vremenima optuživala je Shelley i mene za naše teškoće, koje je držala kaznom Božjom zbog njezine pokvarene djece. Beskrajni Morganov ponos nije dopuštao da Shelley ili ja radimo u nekoj od tvornica. Nakon jednog vala sveopćeg otpuštanja svađe su postale tako žestoke da sam pobjegao na more, a Shelley u Englesku. Moja je mati, na sreću, bila rano oslobođena svojih zemaljskih patnji; molila je i pjevala aleluja do posljednjeg daha. Kasnije se Morgan oženio dragom Neil, tako bogobojaznom kakvu samo u Shankillu možeš naći. Molio nas je da se vratimo, jer, rekao je, ako nismo na okupu, nismo ništa. Čini mi se da mnogi u Belfastu tako misle. Bolje je živjeti u tim kućercima nego se rasuti svijetom i izumrijeti. Liam je otišao, ja sam otišao, Dary je otišao. Naše se sjeme rasulo. ... naša loza slabi...

Vrata se naglo otvore i Jeremy Hubble oduševljeno uđe. Conor pogleda na sat. Bilo je nešto poslije sedam. - Navuci nešto suho, idemo malo prigristi - reče dečku. - Večera je tek za sat - pripomene Jeremy. - Večeras bih htio pojesti nešto pošteno. A poslije! U gradskom kazalištu na programu nije ništa manje nego »Opsada Ladysmitha« - Sjajno! Ideš li s nama, Robine? - Moram s Doxiejem i Derekom pretresti planove za meč protiv Leedsa. Jeremy pogledom prošeće od Robina do Conora. - Volio bih da sa mnom ne postupate uvijek kao s dječarcem - reče. Pobjeda nad Leeds Loinersima izborena je u slasti i blatu pred dvadeset šest tisuća promočenih gledalaca. Igra je tek započela kad je strašni Alfie Newton (doista pravi nosorog u ljudskoj spodobi) iz slijepog kuta pojurio ravno na Conorovu brazgotinu. U blizini je bio Argyle Dixon, koji pravodobno upozori Conora. On se okrene, sagne glavu i čelom dočeka Alfieja točno među oči; pri tom mu razbije već više puta smrskan nos. Alfie se u prijekidu igre pribrao, ali poslije više nije bio onaj pređašnji. Argyle i Conor pokrivali su ga naizmjenično kao flaster, ne dajući mu uopće da diše. Još prije poluvremena Alfie je po prvi put u deset godina izašao iz igre. Nakon toga dobili su Boilermakersi svaki skup, a konačan rezultat glasio je 24 za East Belfast i 3 za Leeds. Bio je to najblistaviji trenutak sezone. Poslije igre Conor je dugo sjedio na klupi i pritiskao mokru krpu na natečeno čelo kojinu je udario Alfieja Newtona. Nije ga mučila bol, nego spoznaja da je vrijeme isteklo. Bradford i Brendan Sean Barrett čekali su na kraju puta. Drugovi su ga jedan za drugim potapšali po leđima i otišli iz svlačionice da slave, sve dok nisu ostali samo Jeremy i Robin. - Samo vi idite - reče Conor - ja ću doći. I oni odoše, a ono malo svjetla što je preostalo poprimilo je onu odvratnu sivocrnu boju. Sjedio je dalje, glave podbočene dlanovima, i zurio u prazno. Stari čuvar pobirao je ručnike, kleo zbog nereda i ribao pod jednako grbav i škripav kakav je bio i on sam. Conor odglavinja do pipe i opere se hladnom vodom. Starac se dalje tužio da njegovu poslu nema kraja i kako sad opet mora očistiti jedan svinjac, a onda opazi Conorovo čelo. - Oj, druškane - reče - gadno si nabio lubanju. Reci, nisi li ti kovač? - Da, ja sam kovač - promrmlja Conor. Conor je potom ipak došao na proslavu u Old India House i dopustio sebi da ga neko vrijeme zasipaju laskanjem i pićem. Gostionica se orila od pjesama, lidskih pjesama, belfastskih pjesama, skliskih kabaretskih šansona, rudarskih pjesama, sentimentalnih irskih balada. Zatim su se, kao i uvijek, katolici izgubili k svojim ljudima, u male irske četvrti, kakvih je bilo u srcu siromašnih dijelova grada. Krčme Chapel Towna i Quarry Hilla ostale su otvorene za svoje junake.

Jeremy Hubble morao je natrag u hotel i cijelim je putem uzaludno prosvjedovao. Conor je proslijedio u Tooleyjevu gostionicu da primi priznanje svojih zemljaka. Došao je kovač, to je događaj koji dugo neće zaboraviti, i sjećanje na nj ublažit će bijedu njihova života. Duffy O'Hurley, Doxie O'Brien i Calhoun Hanly primali su čestitke u jednom uglu lokala. Duffy je bio neobično obuzdan te noći, nimalo bučan kao inače. Usred meteža pogled mu se sastane s Conorovim. Duffy sasvim polagano kimne i nazdravi mu čašom. DEVETNAESTO POGLAVLJE BRADFORD Robin je pipao u mraku, pronašao svjetiljku i pripalio je. Conor je stajao uz vrata i zakapčao svoj žaket boje graška. Robin se osloni na lakat, zatrese glavom da otjera san i pogleda na sat. - Treba mi svježeg zraka - reče Conor. - Zaboga, čovječe, ta prošlo je jedanaest. Sutra nas čeka prokleto teška utakmica. - Znam. Neću dugo ostati. Robin se potpuno razbudio. Zbaci pokrivače i sjedne na rub kreveta. - Slušaj, Conore, što je to s tobom? Posljednja tri dana prava si skitnica. - Lezi ti samo i spavaj dalje. - Je li u današnjem Shelleynom pismu bilo štogod neugodna? - Ništa - odsiječe Conor. - Blagi Bože! - Oprosti... malo sam napet. - Nemoj se prekasno vratiti. Čeka nas teška utakmica. Posljednji fijaker stajao je ispred hotelskog ulaza. Kočijaš i konj su spavali. Conor lagano prodrma čovjeka. Konj frkne. - Kamo, gospodine? - Gore u Wapping. - Neki određeni lokal? - Ne, vozite naprosto u neku gostionicu u donjem dijelu Boulton Roada. Kad su krenuli, Robin ih je iz trećeg kata pratio pogledom. Spustio je zastor i stresao glavom. Ah, k vragu, što ga se to tiče. Činilo mu se nevjerojatnim da bi Conor varao Shelley. Ti katolici su doista smiješni u svojoj navici da sami bazaju naokolo. Robin se zavuče natrag u krevet, ugasi svjetiljku i navuče pokrivače. Conor siđe s fijakera kod katedrale gdje je Boulton Road skretala u Cheapside i pođe pješice dalje u unutrašnjost irske četvrti. Došli su u gomilama u Bradford bježeći ispred gladi, iz ničega u ništa, čistačice, pralje, torbari, preprodavači, rudari, prosjaci, grebenari, kopači kanala. Prljavština je rađala trulež. Zaudaralo je. Priđe mu jedan policajac.

- Oprostite, kako ću naći Wild Boar Road? - Još pet blokova, onda desno. - Hvala vam. - Conor uđe u još tišu ulicu, dok nije ostao sam s uličnim svjetiljkama. Krerte još malo dalje. Došao je do kratke ulice, udahnuo i oklijevao, osvrnuvši se po deseti puta. Niz kuća dalje nešto se događalo, gorjelo je svjetlo i neki su ljudi ulazili. Sabrao se, krenuo onamo i zastao nasuprot samog Callaghanovog pogrebnog poduzeća. Kroz zastrta staklena vrata ulazili su i izlazili žalobnici-žene s crnim rupcima i radnici s kačketima. Conor prijeđe ulicu i uđe. Klečali su u molitvi oko posmrtnih ostataka Vincenta O'Cooneyja iz grofovije Cork, neka se Bog smiluje njegovoj duši. Vincent O'Cooney, star trideset i dvije godine, poginuo u rudniku ostavivši udovicu Mary i devetero djece. Prostorija je bila ispunjena sjenama koje su bacale u svjetlu svijeća okamenjena lica vjernika. Jedan vremenom izmožden svećenik umorno je izražavao svoju sućut. Malo tko je plakao ili naricao, bili su preumorni. - Jeste li pokojnikov prijatelj? - Poznavao sam ga samo površno - reče Conor. Pogledao je naokolo nastojeći razabrati tko bi mogao biti Callaghan, potom se spustio na koljena i priključio molitvi. Očima je, dalje ispitujući, klizio licima. Kad je molitva završila, otvoriše se kao na znak stražnja vrata i jedan čovjek izađe. Crni kaput bio mu je iznošen, a prugaste hlače otrcane u skladu s okolinom. Sad gotovo svi izađu u noć, samo je udovica ostala bdjeti uz mrtvaca. Kad se prostorija skoro ispraznila, Conor ustane, otare s čela znoj koji ga je oblio i priđe ukopniku. - Gospodin Callaghan? - upita naposljetku. Čovjek kimne. - Vi ste ovdje stranac - reče on. - Ja, ovaj, sam s pokojnikom neko vrijeme drugovao. Sve ovo me prestrašilo. Slučajno sam prolazio kroz Bradford i... ovaj... doznao sam u jednoj krčmi za to... - Želite li doći u stražnju sobu i odmoriti se? Izgledate umorno - reče Callaghan. Conorove usnice su se osušile. Prvi put ga je obuzela slabost kao da će se srušiti. Sve se počelo vrtjeti... Callaghan ga prihvati za lakat da ga odvede. Conor ostade na mjestu. Okrenuo se i gotovo istrčao iz prostorije. DVADESETO POGLAVLJE Mnogi Velšani igrali su u momčadima Sjevernog ragbijaškog saveza, ali nisu imali vlastite profesionalne momčadi. Nakon odigranog prvenstva sir Frederick je utanačio dvije prijateljske utakmice između Boilermakersa i velških igrača, sabranih u momčad od samih »zvijezda«. Susreti su objavljeni kao utakmice Irske protiv Walesa, a održani su u Swanseu i Cardiffu pred prepunim tribinama poludjelih navijača. Premda su Velšani imali više odličnih pojedinaca,

Boilermakersi su godinama igrali zajedno kao momčad i oba teška susreta dobili bez muke. Sezona je završila trijumfalno. Sir Frederick je kovao planove za profesionalne turneje po Australiji, Novom Zelandu i Francuskoj i dokazivao na svoj uvjerljiv način da bi se Wales trebao uključiti s vlastitim momčadima u Sjevernu ragbijašku ligu. Nakon završetka turneje i prije dopusta od tjedan dana priredio je sir Frederick oproštajnu večer. Proslava se, uz sudjelovanje velških igrača, održavala u otmjenom lokalu u mjestu poznatom pod imenom The Mumbles, na pola puta između Thistleboona i Oystermoutha u zaljevu Swansea. Conor je brzo napustio zabavu jer je rano ujutro namjeravao vlakom otputovati u Liverpool da dočeka Shelleyn brod. Njegov štićenik, lord Jeremy, ostao je pod paskom Robina MacLeoda. U pet ujutro začuje Conor udaranje na vratima i pijan od sna otetura kroz sobu. Otvorio je vrata i, ugledavši svojeg druga, širom otvorio oči. Robin MacLeod izgledao je zlo. Conor ga povuče u sobu i zaključa vrata. - Mala prepirka - protisne Robin kroz natečene usne odbivši time sumnju da je bio pretjerano popustljiv. Conor ga odvede k umivaoniku, opere ga spužvom i pregleda. - Dakle, što se dogodilo? - Pa, da se sjetim... Mislim da je bilo oko dvanaest kad si otišao iz hotela Lord Pembroke, zar ne...? - Da, točno. - Dakle, bilo je tako. Bio je upriličen mali izlet, razumije se, u jednu od boljih kuća... u samom Thistleboonu, molim lijepo. Nekoliko naših i nekoliko Velšana. Ja, pa Argyle, Big Brett, O'Rourke i Clarke, oh, sjajno smo se zabavljali. Sve se odigravalo na potpuno dostojanstven način... - Da, to mogu zamisliti. - U svakom slučaju Brett se prilijepio uz jednu mačku, prve klase, s dudama, no da, znaš već... a svi znamo kako se Brett ponaša kad popije jednu previše... nakon nekog vremena svi smo zaključili da bi je Big Brett trebao malo prepustiti i ostalima. A ti Velšani umiju biti posebno ogavni. Iznenada, u inače dostojanstvenom skupu iskrsne prljavi, smrdljvi nacionalizam. I premda je Big Brett gnusan pasji sin, morali smo ga braniti jer je to za nas Irce bilo pitanje časti... - reče Robin i sruši se na stolac. Zgrčio se i vrisnuo kad je Conor prao jednu duboku rasjekotinu. - Došlo je, dakle, do tučnjave - reče Conor. - Cijela je straćara rastavljena u komade. Tučnjava divotnih razmjera. Tijela su letjela zrakom, namještaj u paramparčad, djevojke udarile u vrisku. Jedna od najljepših večeri mojeg života. U svakom slučaju posrećilo mi se da nestanem baš kad je dolazila policija. Umakao sam ovamo neopažen. Bojim se da su ostali malo pritvoreni - zastenjao je. - To je sir Frederickov problem. Robin tragično uzdahne i obori glavu. - Moram ti nešto važno reći - reče.

- Što još? - Da vidim mogu li ti to objasniti... vidiš... dakle... još je netko bio s nama... Conor naglo otvori vrata pokrajnje sobe. Jeremyja nije bilo! - Prokletniče! - Ali Conore, momče, ne uzbuđuj se! - Prokleti pasji sine! - Moram ti reći s najiskrenijim žarom, ponosni smo na momčića. Jednog je Velšana oborio čistim knock-outom. Baš se dobro zabavljao s jednom krupnom plavojkom, sretan kao prase u blatu... - Robine, ubit ću te! - Slušaj, Conore, ja sam tvoj drug, mi smo gotovo rođena braća. Smiri se, smiri se! - Gdje je on? - Pusti me najprije i smiri se... »Viscount Coleraine uhapšen poslije tučnjave u javnoj kući«, čitala je Caroline, dršćući od srditosti. Bacila je novine na sag i s hrpe na čajnom stoliću uzela druge. »Noćni provod mladog lorda. Nasljednik grofa od Foyle izgubio zube u noćnom natezanju s damama«. Pa još jedne: »Lord Jeremy dijeli knock-oute u obrani drugova«. Neobično pitom sir Frederick sjedio je poklopljeno u golemom stolcu u najdaljem kutu salona hotelskog apartmana trudeći se da bude što neupadljiv, ali bez uspjeha, jer mu je Caroline gurnula novine pod nos. - Pogledaj ovo smeće! Svake jeftine novine na Britanskom otočju koje se bave sablaznima pune su toga! - Da, prljava stvar - promrmlja Weed - užasno, užasno novinarstvo! - Freddie, govorim s tobom o odvratnom ponašanju tvojeg unuka! - Bura u čaši vode - branio se slabašno sir Frederick. Ona se bijesno okrene Jeremyju koji se premještao s noge na nogu kao na žeravici. - Još mi jedanput točno ispričaj što se dogodilo, i to po istini. Vjerojatno je tvoj otac već stigao i začas će biti ovdje. Istinu, Jeremy, istinu! Kad je Jeremy otvorio usta, Caroline - ugledavši rupu od dva izbijena zuba koja je dobro pristajala uz napukle usnice i pocrnjelo oko - razvuče lice. - Istinu! - bijesno ponovi dok se on nakašljavao. - Dakle, majko, svi smo bili na večeri u Lord Pembrokeu, samo smo slavili, onako drugarski i što još uz to ide, kad netko reče da je... ovaj... u planu neko društvo... - Misliš prostitutke - reče Caroline. - Da, ovaj, tako bi se moglo reći. Poslije večere Conor, gospodin Larkin, rekao je, dođi mali... - Zove te mali? - To je nadimak, majko, od milja. Mali, rekao je gospodin Larkin, vrijeme je da odemo... - Dalje - naredi Caroline.

- E, ja sam mu rekao da ću odmah doći... s jednim drugim članom momčadi... - Kojim to? - Ne zahtijevaj da ogovaram. - Kojim... pitala sam! - Kapetanom, gospodinom MacLeodom. - Znači da te je Robin MacLeod poveo na tu zabavu, je li tako? - Više-manje. Ispitao sam gdje će se zabava održati i vratio se u hotel, gurnuo glavu u Conorovu sobu, rekao laku noć, potom se išuljao i pridružio ostalima. - I kasnije, oko četiri ujutro, odvukli su te kao običnog kriminalca u policijskom automobilu... bez hlača... od glave do pete krvavog. Mogao si barem nestati kad je započela ta odvratna tučnjava. - Dakle, majko, ne ostavlja se vlastita momčad tek tako na cjedilu, zar ne? Caroline se naglo okrene Freddieju, koji je obeshrabreno sjedio u svojem stolcu. - On laže da ne bi upleo gospodina Larkina. - Ne lažem, majko. Conor ne bi takvo što odobrio. - Došlo mi je jednako tako do ušiju da ti je Conor Larkin dopustio da se upustiš s nekom prostitutkom u Hullu i čak je poveo u Halifax. Je li to istina ili nije? - Ne posve, manje ili više, moglo bi se reći - promrmlja sir Frederick. - Je li Conor Larkin dopustio da se nekoliko tjedana družiš s jednom kurvom? - To je točno - uskoči Weed. - Larkin je došao k meni i ispričao mi da se Jeremy zapleo u djetinjastu ljubavnu aferu koju shvaća ozbiljno. Pretresli smo stvar i zaključili da je pustimo da ide svojim tokom. Da smo je prekinuli, bilo bi s dječakom svakojakih neprilika. - Djed ima pravo - reče Jeremy. - Vjerovao sam da je volim. Conor, gospodin Larkin, htio je da se sam uvjerim kakva sam budala. - Eh... to je doista bila sjajna turneja - reče Caroline. -A isto ti je tako dopustio da se opijaš u svakoj krčmi u Engleskoj? - Ne mislim, majko, da je Conor odgovoran za to. Dopustio mi je dvije čaše piva na dan, a on svakako nije odgovoran za to ako sam se potajno odšuljao... kako sam obično i radio. - Recite gospodinu Larkinu da uđe! Ušavši, Conor se uputi ravno k Jeremyju i pregleda njegove ozljede. Jeremy postiđeno obori pogled. - Tc... tc... tc, to je sramota, Jeremy - uzdahne Conor. - Zar vi tako snosite odgovornost za malodobnog dječaka? - upita lady Caroline glasom koji je drhtao od bijesa. Conor slegne ramenima. - Trenutak, Caroline - umiješa se sir Frederick. - Očito je da Larkin s ovim događajem nije imao veze. - Ah, sad mi je jasno. Sva su hrabra gospoda umočena u tu kašu.

- Da budem iskren - nastavi sir Frederick - ja sam bio taj koji je organizirao to... kasnije slavlje. - Freddie! Ti si odvratan! A što se tiče vas, gospodine Larkine, odgovorit ćete mi na nekoliko pitanja. - Bolje da ne očekujete istinite odgovore. Ta vi znate da smo svi mi psihopatski lasci. Ako mi dopustite... - Ne - zapovjedila je - ne dopuštam vam. - Pošla je prema njemu, podigla ruku i zamahnula da ga pljusne. Conor ispruži ruku prije nego što je udarac dospio pasti i ščepa je za zapešće dovoljno čvrsto da joj da na znanje kako je pretjerala. - Ako to još jednom uradite - reče - isprašit ću vam tur pred vašim sinom i ocem. - Bravo, Larkine - reče sir Frederick. Conor oslobodi potpuno zapanjenu lady. Ona odbaci srditu masku i odjednom prasne u neobuzdan smijeh. - Ah, vi ste sjajni, Larkine! - povikala je. Sir Frederick skoči sa stolca i pridruži se smijehu. Jeremy se polagano i nespretno premještao s noge na nogu, razotkrio krezubu vilicu i smijao se. I Conor se smijao s njima. Caroline zagrli sina i zaplače. - Sve je u redu, majko - reče Jeremy - a ti bi uživala da si vidjela kako sam udesio onog tipa. Conor me naučio kako se zadaju kratki udarci. U tom trenutku na pozornicu stupi Roger Hubble. Smijeh se presiječe kad je, svladajući gnušanje, zastao na pragu. Prezirno je promjerio jedno po jedno. Ledeno, kao što je i ušao, okrene se da ode. - Oče! - poviče Jeremy. Potrčao je sobom i zakrčio Rogeru put. - Oče promrmljao je ponovno - oče. Roger mu opali zaušnicu i izađe. - Jeremy! - poviče Caroline. - To nije trebao učiniti - reče sir Frederick oštro. Dečko pritrči Conoru Larkinu tražeći utjehu. On ga ogrli i poče ga tješiti. - Hajde, dobro je, mali, nije to ništa. DVADESET I PRVO POGLAVLJE Blackpool je bio sablasno pust, Shelley i Conor bili su gotovo jedini na dugačkom šetalištu uz more. Oko njih bio je samo pijesak i more, prodorni krici galebova i udaranje valova. Sva neizvjesnost koja se nakupila dok su bili razdvojeni nestala je u trenutku ponovnog sastanka. Ono što je u Belfastu započelo dobilo je u ovom sivom gnijezdu krila, nježna, gotovo nadzemaljska krila. Nisu bili ni živi ni mrtvi, već su lebdjeli u beskraju, u golemom, bezvremenskom prostoru. Smjesta su spoznali da bi se ovo putovanje moglo nastaviti u vječnost, da bi mogli zajedno istraživati, a da se nikad ne vrate, jer je pred njima bilo beskonačno ljubljenje, svaki put novo, svaki put

potpuno drukčije. Možda su njihova tijela mnogo puta ponavljala isto, ali su to njihova srca osjećala svaki put drukčije. Stajali su pred jednom spiljom koje je ulaz prepriječila golema kamena gromada, no ona se pomakla. Zajedno su ušli, jer se samo udvoje moglo onamo. Otvoriše im se vječnosti kad su spoznali da imaju jedinstven dar neprestanog i potpunog obnavljanja, neke vrsti lebdenja, koje se beskonačno nastavljalo. Shvatili su, ispunjeni užasom, da su otkrili nirvanu. Za Conora Larkina je čas kad je ljubio Shelley bilo vrijeme obračuna. Dotjerao je sam sebe do granice koja takvu ljubav nije dopuštala, ali je u posljednjem trenutku ustuknuo. Pobjegao je iz Callaghanova pogrebnog poduzeća. Morao se prvo naći sa Shelley, vidjeti je još jednom prije nego što se konačno obaveže, ustanoviti je li to što osjeća stvarno ili samo neka pjesnička mašta. Od samog početka Shelley se ušuljala i pobudila sumnju u smjer kojim je htio usmjeriti svoj život. Potakla ga je da se pita nije li zapravo uvijek čeznuo za ljubavlju žene. Možda je nikad nije shvatio dok se nije pojavila Shelley. U njezinoj toplini našao je, prvi put otkako je postao muškarac, smirenje, a to je smirenje bilo bezgranično. Ona mu je pružala spokoj. Njegova sumnja u sebe prometnula se u unutarnju borbu. Znao je da nije mogao učiniti odlučan korak i ući u Callaghanovu stražnju sobu, a da prije ponovno ne vidi Shelley. Svake noći a i danju ulazili su u spilju da lebde i ubrzo bi se našli među milijardama zviježđa, istraživajući u mreži čudesa. Kad su vjerovali da su postigli najveću nirvanu, pronašli bi novu još uzbudljiviju... iznova i opet iznova. Dok su sati u Blackpoolu odmicali, Brendan Sean Barrett, Long Dan Sweeney, Bratstvo, tended i oružje sve su više blijedjeli. Osim nekoliko tumarala, u hotelu nije bilo nikoga. Nadošla je iznenadna kasna oluja, zapjenila valove i ispunila nebo jarkim munjama. Izašli su iz sobe na balkon i opčinjeno promatrali veličanstvene bljeskove što su obasjavali razbješnjele zapjenjene valove. Odluka je pala tako brzo, tako jasno. Stojeći iza nje, ščepao ju je za ramena. - Hoću da te odvedem - reče. - Hoćeš li poći? - Moji su kovčezi cijelog života čekali spakovani -odgovori ona. Conor je zurio u ženu čiji se obris ocrtavao ispred olujnog mora. - Znam da si zrelo promislio u tih dvanaest tjedana. Možda je sve jasno, Conore, no jesi li siguran? Jesi li potpuno siguran? - S tobom mogu uspjeti, Shelley, s tobom ću uspjeti. Te su noći spavali malo, jer je bilo stvari koje je još trebalo otkriti. Kad su klonuli da se odmore, ostadoše čvrsto ogrljeni, milujući jedno drugo i ponavljajući kako će otići. Svanulo je, oluja se smirila, a oboje ljubavnika bilo je tako iscrpljeno i spokojno kao i more. Conor tiho i radosno reče... - Što više razmišljam, to se više odlučujem za Australiju. Tamo možemo postići što god zaželimo dokle god imam njih. - Podigao je ruke. - Kamo god ti hoćeš - prela je.

Pokrio je njezina leđa poljupcima i milovao je na način koji ju je uvijek iznova uzbuđivao ma koliko da je bila iscrpljena. - Tako sam sretan - reče on. - Vjenčat ćemo se prije nego što brod isplovi i u Australiji sići kao muž i žena. Shelley je plakala od sreće. Uzeo je s ormarića rupčić da može otrti oči i obrisati nos. Kad se potom leđima naslonio na naslon kreveta, privinula |e uza nj što je više mogla i promatrala ga dok je grozničavo razmišljao. - Uzet ćemo jedan od idućih brodova, odavde iz Engleske. Otputovat ću u London i pobrinuti se za putne karte i naše dokumente. Ti ćeš natrag u Belfast, spakuj naše stvari i zatvori moj tekući račun. - Zar nećeš sa mnom? - Neću natrag u Irsku - prošaptao je. - Neću natrag -ponovio je. - Ne veže me ništa tamo... Položila je prste na njegova usta da ga ušutka. - Ne reci ništa više, Conore, samo koliko me voliš. - Da te volim? Zar si poludjela? Tvoje su dojke premalene, pjevaš pogrešno, hodaš kao po ravnim tabanima, ne možeš popiti i, što je najgore, stojiš uspravno kad moliš. Proveli su dan u šetnji na obali, uvijek nanovo učvršćujući se u odluci, neprestano u bliskom dodiru. Za večerom oči su im se milovale u predigri nove pustolovine u koju će krenuti te noći. Conor je zapalio vatru u kaminu, i dok se ona šćućurila na sofi i grijala, ponavljali su svoje planove. Zatim Conor sjede za pisaći stol da napiše pismo Robinu, Seamusu O'Neillu i Jeremvju. Prekine ga kucanje na vratima. Bio je gospodin Thornton, vlasnik hotela. - Oprostite što smetam - reče - no dolje je jedan gospodin koji želi razgovarati s vama. - Sa mnom? - Pitao je za Conora Larkina. Conor slegne ramenima; mora da je neki mještanin koji ga poznaje kao igrača ragbija, a to i reče na upitan Shelleyn pogled. - Mora da je to, jer nitko drugi ne zna da smo ovdje. -Odjenuo je žaket, poljubio je i rekao: - Evo me za nekoliko minuta, ljubavi. Gospodin Thornton pokaže na dugačku verandu iza predvorja okrenutu moru. - On vas čeka tamo vani, gospodine Larkine. Conor izađe, zakopča se da se zaštiti od studeni i osvrne se oko sebe. Nad morem, koje se prilično smirilo, srebrio se gotovo pun mjesec. Na drugom kraju verande čekao je onizak čovjek opčinjeno zureći u valove. Conor mu priđe s leđa. - Tražili ste me? Čovjek se okrene. Conor se skameni! Prvo je pomislio, da je... ne, to je bilo nemoguće. Prišao je bliže jer je vjerovao da ga mjesečina vara. Čovjek je bio prilično star i pognut, ali ta sličnost... Conor smeteno strese glavom... zar je to moguće?

- Kevin O'Garvey? - izusti promuklo. - Da, to sam ja - odgovori Kevin. Nije bilo sumnje, bio je to njegov glas! - Ta to mora biti neka obmana! - Ne, to sam doista ja. Znam da je to strašan šok za tebe. Nisam te, na žalost, mogao unaprijed upozoriti. - Trenutak - reče Conor - ja u to ne vjerujem. - Promijenio sam se, znam, no pogledaj me dobro, pokušaj se pribrati i ja ću ti sve objasniti. Conor se ne pomače, njegov razum se zamagli pri pokušaju da se brzo prisjeti činjenice oko Kevinova nestanka. Bilo je teško, jer je tada i sam bio smrtno zaplašen. - Ah, bože, u glavi mi je pravi metež. - Znam, kao da te tko udario. Možemo li sjesti i razgovarati? Conor kimne i napola se skljoka u stolac za ljuljanje, a Kevin privuče drugi, nasuprot njemu. - Gdje da počnem? Čekaj, da vidim. Iz razloga koje ću ti začas objasniti, nisam od svojeg nestanka ni s kim u Derrvju stupio u vezu osim s ocem Patom, a njega sam zakletvom obvezao da čuva tajnu. Kad je otac Pat premješten iz Bogsidea, pisao mi je da te je morao izvijestiti kako sumnja da sam s Hubbleovima sklopio neku pogodbu da bih odustao od istrage u tvornici košulja. Conor krzmajući kimne, još uvijek u naporu da razbistri glavu. - Pretpostavljam da si mi to jako zamjerio. Conor opet kimne. - Moraš pokušati shvatiti kako mi je bilo kad sam saznao za požar. Bio sam jednako odgovoran za tu stotinu mrtvih kao i da sam osobno zapalio zgradu. Užas zbog toga umalo me nije satro. Uz to, i moj cijeli život bio je promašen. Ah, mislio sam se vratiti u Derry i podnijeti sve, ali nisam mogao, nisam imao snage, Conore. Pretrpio sam živčani slom, bio sam duboko potišten. Shvaćaš li? - I ja - odgovori Conor. - Bol zbog toga me naposljetku protjerala iz Derryja. Ne mogu uopće zamisliti kako je to na tebe djelovalo. « - Pobjegao sam - reče Kevin. Conor se naglo podiže sa stolca koji se dalje prazan ljuljao. - Ne mogu vjerovati to što čujem. Sve je to ludo priviđenje. Ako ne sanjam, kako si mogao znati da sam ovdje? Nitko ne zna da sam u Blackpoolu, a najmanje duh Kevina O'Garvevja. - Rekao mi je Brendan Sean Barrett. - Tog čovjeka nisam nikada vidio. On to ne može znati. - Zaboga, Conore, ljudi iz Bratstva nisu budale. Jedva si stupio na englesko tlo, već su te otkrili. U svakom gradu vaše turneje motrili su na te pripadnici Bratstva. Callaghan je bio na kolodvoru kad si u Bradfordu stupio iz vlaka... Još ti se na licu vidi da sumnjaš u sve što kažem. Eto, jesi li prije dva tjedna bio u Callaghanovu pogrebnom zavodu u Wild Board Roadu ili nisi, i zar nisi odanle pobjegao a da nisi s njim uspostavio vezu?

Conor je zurio u njega malo bezglavo. Ako je bio duh, tad je taj duh bio doista dobro upućen. Promatrao je izbrazdano lice, gotovo opustošeno bolom, ali je pred njim nesumnjivo bio Kevin O'Garvey. - Dakle to je stvarnost - reče Conor. - Da, stvarnost. -Kako si saznao da sam u Blackpoolu? - Očito si zaboravio da sam od fenijskih vremena član Bratstva. Uvijek sam održavao vezu s njim, za svih ovih godina njegova mirovanja. Kad su me birali u parlament, smjesta sam pripomogao da se u Londonu stvari ponovno pokrenu. - Pričaj dalje - prošapta Conor. - Brendan Sean Barrett primio je pismo Dana Sweeneyja, upravo kad si stigao s igračima. Dao nam je zadatak da te neprestano pratimo. - Kevin palcem pokaže hotelsku zgradu. - Žena, vjerujem. Preispitali smo vaše karte za vlak i rezervaciju hotela kad si otputovao iz Swansea. - Tako dakle - reče Conor potpuno obeshrabren. -Bratstvo sumnja u mene. - Sam si rekao Sweeneyju da s tom ženom misliš ozbiljno. Brinuo je samo iz opreza. - Imao je pravo - reče Conor. - Ti si se, dakle, sve ove godine krio u Engleskoj. - Zapravo nisam. Kad je izgorjela zgrada Witherspoona & McNaba i ja odlučio pobjeći, drugovi su za mene pronašli sigurnu zemlju, gdje odvjetnik može raditi i zasluživati kruh a da ga nitko ništa ne pita. - Kamo si otišao? - U Paragvaj. Trebalo mi je tri godine da se vratim približno normalnom životu. Razumije se da nikada nisam izgubio vezu s Bratstvom. Počeo sam putovati za Bratstvo. S paragvajskom putnicom mogao sam slobodno ulaziti u Ameriku i Englesku. - I cijelo to vrijeme nisi nikoga od nas obavijestio da si živ! - Samo oca Pata. On je svećenik i mogao je javljati što je s mojim prijateljima i s Irskom. Da sam obavijestio koga drugog, bio bih prouzročio samo jad i bol. - A što je s tvojom ženom? - Vjeruj mi da sam zbog toga prolio mnogo suza. No Teresa je znala od dana kad je pošla za mene da sam fenijac. Uvijek je shvaćala da ima važnijih stvari od nas dvoje. Vidiš, Conore, mene su pamtili kao pobornika Zemaljskog saveza, kao odvjetnika koji se borio za svoj narod. Cijenili su me, možda čak voljeli. Ne bih ništa postigao da sam vam se javio, samo bih bio razorio tu sliku. Conor prestade hodati gore-dolje i sabere se... - Zašto si došao ovamo? - Donio sam novac američkog klana u Englesku. Tri tisuće funti. Predao sam ga Brendanu Seanu Barrettu da ga izruči tebi. Kad su momci zaključili da si se čudno ponio pošto si pobjegao od Callaghana, sastali smo se da se posavjetujemo. Uvjerio sam ih da ćeš meni reći istinu jer smo vrlo stari prijatelji.

- Reći ću ti istinu - odgovori Conor. - Reci Barrettu da sam sit svega. Ti me dovoljno dobro poznaješ da možeš jamčiti za moje poštenje. Nadam se da imaš toliko povjerenja u mene te ćeš mi vjerovati kad ti kažem da nikom nisam spomenuo Bratstvo. - Ne boj se, Conore, nitko te zbog tvojeg postupka nije držao izdajnikom. Svi smo znali da postoji žena. - Pa dobro, Kevine. To je pošten raskid, nitko nikome ništa ne duguje. - Svakako. Tebi je dakle dosta. Zbog žene? - Da, zbog žene. - Toliko je voliš? - Da. Kevin tužno kimne. - S Teresom je bilo posve drukčije. Bila je jedna od naših, katolkinja. Znala je da sam fenijac i da nikada ne mogu odustati. Shvaćaš li, Bratstvo se nije nikad moglo ispriječiti među nas. - Ona nije kriva - reče Conor - odluku donosim ja. Sve bi učinila što tražim, ali našao sam nešto što volim više od irskih muka. - To je tvoje sveto pravo. Bratstvu će biti žao. Stari su te drugovi vrlo cijenili. - Volim svoju ženu - reče Conor čvrsto. - Volim je... na način koji ti ne bi shvatio. - Mora da je uistinu tako. - K vragu, Kevine, pogledaj što je ljubav za Irsku od tebe učinila! - Da, to je točno. Sad sam u dobi da o tome mnogo razmišljam. Zapravo sam u životu počinio dvije velike greške. Prva je što sam pokušao sklopiti savez s đavlom u osobi Rogera Hubblea. Druga je što sam pobjegao. Trebalo je da se vratim u Derry i izložim se posljedicama svojeg čina, pa čak da sam morao ostatak života provesti u zatvoru i izgubiti ljubav svojeg naroda. Živio sam u paklu zaborava, Conore. Zaborav nije mjesto gdje čovjek može opstati. On znači živjeti kao mrtvac, gore nego mrtav, u čežnji da umreš. - To kamo ja odlazim nije zaborav - uzvrati mu Conor. Kevin zaustavi ljuljačku i umorno ustane. - Vjerujem - reče - znam da si sve smislio. Conor ga ščepa za mišku. - Držiš me izdajnikom, zar ne? - Kako bih to mogao? Držao sam te u naručju kad si bio djetešce. Pratio sam svaki korak u tvojem životu. Tomasov sin, pa izdajnik? Nikada. Ti nas ne možeš izdati, za to nisi sposoban. Ali sebe možeš, a što je još gore, možeš izdati tu ženu. Australija, zar ne? - Kako znaš? Kevin slegne ramenima. - Bio si tamo godinu dana. Ta je zemlja najudaljenija od Irske. Nadajmo se da je dovoljno daleko. Nadam se da ti to ime nećeš nikada slušati kao što sam ja. Sjećanja, govorkanja, lica u prolazu, riječi koje čuješ... to može čovjeka s vremenom uništiti. Nadajmo se da nećeš saznati kad izbije ustanak. To bi te ubilo.

Rekao sam Brendanu Seanu Barrettu da neće koristiti da te potražim. Rekoh mu: Conor Larkin je čovjek koji zna što hoće. Ne brini, oružje ćemo već nekako prebaciti. Eh, ostao sam duže no što sam zapravo namjeravao. Bog neka je s tobom, Conore. Conor zarine ruke u džepove i samo kimne, ne pokazavši želju da se srdačnije oprosti. Dao je time Kevinu na znanje što je odlučio i da ga treba pustiti na miru. Kevin kimne i pođe dugačkom verandom. Umjesto da krene u predvorje, sišao je stubištem na obalu i teškim se korakom vukao po pijesku, kao da su mu noge sisaljke. Išao je prema vodi. - Stani! - povikao je Conor. - Stani! Ideš u pogrešnom smjeru! Kevin, čini se, nije čuo, i Conor pomisli da je i slijep. Hodao je dalje obalom k rubu mora gdje je pijesak otvrdnuo, i potom zakorači ravno u vodu. - Stani! - poviče za njim Conor i potrči stepenicama. Odjednom više nije mogao dalje. Upao je u pijesak kao u neku stupicu. Uzalud se mučio da se oslobodi, gledajući s užasom kako Kevin gazi u sve dublju vodu. - Čekaj! Čekaj! Kevin je postojano išao dalje dok mu voda nije dosegla do pasa, pa do prsa, zatim mu preplavi lice i nestade ga... - Stani! Stani! Stani! - Conore, probudi se! Conore! Conore! Teškom mukom podigao je glavu s jastuka. Sobu je ispunilo danje svjetlo, zastor se nadimao u blagom, toplom povjetarcu. Objema šakama grčevito je stezao zgužvanu plahtu, zatim osjeti kako se Shelley zdvojno privi-nula uz njega, trljajući mu prstima šiju. - Conore! - povikala je. Glava mu klone na jastuk, ležao je dašćući i čekao da se udaranje srca smiri, zatim ustao iz kreveta, odvažio se da baci samo kratak pogled na Shelley, koja je zabrinuto zurila u njega. Na pisaćem stolu ležala su dva pisma. Treće je bilo dopola napisano. Prestao je pisati kad je k njemu prišla Shelley. Ljubili su se i usnuli. Šutke se odjenuo, uzeo zalogaj doručka i rekao da će sam prošetati obalom. Vratio se nakon više od sata kad se oslobodio zlog djelovanja more. Ušavši u hotel, trgnuo se. Uz recepciju stajali su Shelleyni kovčezi! Požurio je stubištem gore i gurnuo vrata. Sjedila je ukočeno u putnoj odjeći na rubu stolca. - Što je, k vragu? - Otprilike za sat polazi vlak za Liverpool - reče ona. -Stiže na vrijeme da još uhvatim parobrod za Belfast. - Pa trebalo je da putuješ tek sutra. No ako se želiš prije vratiti, otputovat ćemo, razumije se, već sada. Nije odgovorila, i to mu je reklo sve što je trebalo; tad opazi da su joj kapci crveni. Isprva se tako prepao da nije smogao riječi. - Nemoj tome pridavati toliko značenje - reče zatim -bio je to samo loš san. - Bojim se da je to prvi od mnogih - odgovorila je.

- Shelley, najdraža, poslušaj me. Upravo sam tamo vani o tome razmišljao i znam što je bitno. Čovjek je bitan, a sve ostalo nije ništa. Što si naposljetku postigao ako nemaš ljubav žene? Jedino što može ukloniti smrad i muku svijeta jest dvoje ljudi sposobnih da jedno drugom budu utočište. - Ne možemo živjeti u utočištu - rekla je tiho. - Tko to pokuša, postaje jalov. - Shelley... - Pusti me da dorečem. Muškarac mora učiniti ono što mora. A i žena mora uraditi to što mora. Što mora biti, treba učiniti, bez obzira na to kakve će muke prouzročiti. Tek tada smo zaslužili pravo da jedno u drugom nađemo utočišta da bismo podnijeli zla vremena. A kad opet dođe čas, moj dragi, morat ćeš izaći i suočiti se sa svime, zajedno sa svim smradom i mukom. - Ne - reče Conor - to ti neću nanijeti. Naposljetku bih se našao sukobljen s tvojom obitelji. Bio bih neprijatelj tvojeg oca i tvojeg brata. Ako te povedem natrag u Irsku, propast ćeš. - A ako pobjegnemo, ti ćeš propasti. - Shelley, to što imamo je novo, jer smo vjerovali da to nikad nećemo imati. Zastrašujuće je ščepati to, odsjeći prošlost, ali zajedno imamo snage i našu ljubav. Shelley MacLeod ostala je potpuno mirna. Njezina nepomućenost usred provale vulkana još je povećala njezinu ljepotu. - Zar ne znaš, Larkine, da mogu sa svime izaći na kraj osim sa snovima jednog Irca. Oni će nas progoniti ma gdje se pokušali sakriti. To što smo ovdje otkrili postat će plitko, a kad te obuzme gorčina, to će se snažno okrenuti protiv nas. Koliko dugo možemo odgađati, Conore? Kako dugo se pretvarati? Godinu, dvije ili tri? Prije ili kasnije će nas dostići, a mi ćemo dotle potrošiti sposobnost da se protiv toga borimo. Što tada? - Shelley, neću natrag u Belfast! Neću više živjeti za tu prokletu stvar. To je prljavo prokletstvo. Shelley, pođi sa mnom... - Pa da te gledam kako umireš, čovječe? Slomljen, kao tvoj otac. Misliš li da te tako malo volim? - Shelley, preklinjem te! Izmaknula se njegovoj ruci i ustuknula. - Tko je Kevin O'Garvey? - povikala je. Conor ostade stajati kao ukopan. - Tko je Brendan Sean Barrett? Ah, Conore, nekoliko divnih dana bila sam se uljuljala u uvjerenje da možemo uspjeti. Ali sam neprestano, u oluji našeg milovanja, osjećala kako u tebi vri. Ah, čovječe, ja te toliko volim... gotovo dovoljno da pobjegnem... Stajao je kao nekad div, njegov otac, nemoćan protiv sila koje su ga dovele dotle. Bespomoćan od boli, lamatao je rukama... nemoćan da vrisne... previše utučen da zaplače... - Bit ću u Belfastu - dahne ona - a i ti. Radit ćeš šio uraditi moraš. Ako bude jako zlo, ako budeš sam, ako se budeš bojao, doći ću k tebi. Uvijek ću ti doći. Ako se udam, napustit ću bračnu postelju da dođem k tebi. Conor zaglavinja na verandu i pridrži se za stup, dršćući cijelim tijelom. Čuo je njezine korake... i tada... štropot vrata koja se zatvaraju. Polagano se okrenuo. Shelley je otišla.

ŠESTI DIO PRVO POGLAVLJE 1905. Ukopnik Dudley Callaghan stupio je u vezu s Conorom u bradfordskoj četvrti Goit Side. Zajedno su pričekali da se smrači i odpješačili do Braddockova stovarišta ugljena u Pol Alley. Jedna šutljiva debela starica oštra pogleda otvori im vrata susjedne male kuće i povede ih kratkim, mračnim hodnikom u praznu pljesnivu sobu. Callaghan se naslonio o zid i zurio preda se poput slijepca. Conor sjedne na jedan od dva stolca, koji zaškripi pod njegovom težinom. Čekali su. Prošao je sat a da nisu prozborili. Štropot u dvorištu potaknuo ih je da dignu pogled te su još zamijetili sjenku koja je užurbano prošla mimo crnih lupa ugljena i ušla u kuću. Vrata su se otvorila, i Brendan Sean Barrett uđe; pogledao je Callaghana i dao mu glavom znak da otiđe. Bio je omalen čovjek, žućkaste puti, s očima koje mora da su uvijek bile upaljene. Odjeća mu je bila kao u pravog učitelja, ali deset godina stara i jedva da je ikada bila izglačana. Oboje, čovjek i odijelo, bili su pohabani od starosti. Živci su mu, čini se, bili prilično načeti, što su potvrđivale i jake duhanske mrlje na prstima desne ruke. Bio je pjesnik čiji su snovi nestali. Barrettova namjerna neprijaznost odgovarala je prirodi ogorčenog intelektualca koji se prema svojoj publici odnosio s potcjenjivanjem. Iz njega su strujili prezir i sumnjičavost. Nije volio gotovo nikoga, pa ni nove mlade ljude koji će jednom preuzeti pokret. Stao je za stol kao da je to stol guvernera, s neizbježnom cigaretom u izazovno ispruženoj ruci. - Callaghan je izvijestio da si došao u njegov pogrebni zavod u Wild Boar Roadu i otišao a da nisi uspostavio vezu - reče, smjesta prelazeći u napad. - Da. - Zašto? Conor se pribere jer je morao surađivati s tim čovjekom koji ga je pokušao stjerati u škripac i s kojim se osjećao nelagodno. - Dan Sweeney me upozorio da budem oprezan. Predosjećao sam da bi me mogli pratiti. - Što te na to ponukalo? - Kad sam se zaposlio u brodogradilištu u Belfastu, prva dva mjeseca slijedili su me Weedovi ljudi. Igram u Weedovu klubu. U Swanseau je izbila tučnjava i bilo je zamjeranja. Osim toga nisam se htio javiti Callaghanu u prostoriji punoj ljudi. Mogao je tamo biti netko tko nije došao samo da se pomoli za mrtvog. - Još što?

- Imao sam osobnih problema. Možda znate za njih, a možda i ne. Riješeni su. - Kakvih? - Jedna žena. Svršeno je. Brendan Sean Barrett ga je mjerio nepromijenjenim izrazom prezira, zatim otkopča dugme na žaketu i razveže pojas s novcem omotan oko pasa te ga gurne preko stola. - Uruči ga osobno Danu Sweeneyju. Conor ga uze, podigne košulju i omota ga oko pasa. - Tamo su tri tisuće. Mislim da bi trebao prebrojiti. - Nema potrebe - reče Conor. - Mi jedan drugome povjeravamo mnogo više od novca. Kutovi Barrettovih usana neznatno su se podigli. - Krećemo s oružjem. Pristupili smo O'Hurleyju i Hanlyju, surađivat će. Conor se morao na trenutak pribrati, spopala ga je prolazna slabost. Zatim uzvrati na Barrettov nepokolebljiv pogled. - Koliko smo im morali platiti? - Odakle ti ta pomisao? - Odakle tebi pomisao da sam budala? Ne znam previše o njima, ali znam da u njihovim žilama ne teče ni kap republikanske krvi. Previše im je dobro i vole svoj položaj. Barrett opuškom pripali novu cigaretu i počeše zapešće ruke koje samo što nije prokrvarilo od svrbeža. - Imaš pravo, naravno. Morali smo ih kupiti. Funtu po pušci, stotinu za svaku pošiljku. Conor lupi šakom o stol. - Prokleti lupeži! Pa to je pola od cijene samih pušaka! - Mi smo ih dobili gotovo badava, moglo bi se reći. Možda ćemo idući put za tebe naći neku revoluciju po sniženoj cijeni. Slušaj me i zatim ponovi. Produži noćas u Liverpool. Unajmi sobu u hotelu Moorfields nasuprot lučkom kolodvoru na uglu Pali Malia i Titheborna... - Poznajem taj hotel. - Dobro. Nemoj izlaziti iz sobe. Potražit će te Owen O'Sullivan ili jedan od njegovih sinova, Brian ili Barry. Onaj tko dođe uspostavit će vezu, iskazat će se tako da će ti pružiti primjerak moje brošure »Krajnja tiranija«. Ti ćeš se javiti riječima »Oh, to je napisao u zatvoru Strangeways«. A osim toga oni znaju tko si ti, a ti ćeš znati tko su oni. Potpuno su pouzdani. - Zna li Duffy O'Hurley da sam ja taj? - Ne, još ne. Stvar bi mogla propasti. Tu je još osjetljivo pitanje kako dovesti lokomotivu u O'Sullivanovu ljevaonicu. Ako sve bude u redu kad stigneš u Liverpool, odvest će te sutra u šest u O'Sullivanovu radionicu na uglu Waterloo Roada i Boundary Streeta. Jedan kolosijek ulazi izravno u njihovu ljevaonicu. Oružje i svi potrebni materijali koje si zahtijevao za pregradnju bit će tamo. Conor ponovi sve, na Barrettovo zadovoljstvo. Barrett ustane.

Conor se htio raspitati za pojedinosti. A želio je saznati i nešto o čovjeku koji je stajao sučelice. Htio je čuti o Barrettovim davnim junačkim djelima, člancima, štrajku glađu, no čovjek pred njim bio je ruševina, sjena, koja se nimalo nije trsila da bude uljudna, a kamoli prijazna. Mogu ti uostalom reći, Larkine, da ne držim mnogo do tog plana. - Zašto? - Sve slično, što pokušamo, pođe po zlu. Ako cijena za prebacivanje tog oružja znači izložiti ljude poput Sweeneyja, onda je u tome više štete nego koristi. No Dan Sweeney je zapovjednik naše nepostojeće vojske, a on vidi stvari na svoj način. Ja ih gledam drukčije. Međutim, ja sam samo jedan glas u vrhovnom vijeću. - Brendan Sean Barrett ispruži ruku s nezainteresiranošću biskupa koji pruža prsten na poljubac. - Odlazim. Sačekaj deset minuta prije no što kreneš. Conor ga je pratio pogledom kad je kliznuo skladištem i nestao u noći. Dudley Callaghan se vrati. - Uvijek je tako ljubezan? - upita Conor. - Sago rio je. Radio sam na leševima u kojima je bilo više života. Sve je u njemu mrtvo, osim njegova mozga. Taj odbija da prestane raditi. Nekad je to bio čovjek kojeg si mogao voljeti. Bio si počašćen ako si smio sjediti do njegovih nogu i slušati ga. Čekali su određeno vrijeme, potom se razišli svaki na svoju stranu. Dudley Callaghan smjesta krene da izvuče prvu stotinu pušaka iz njihova skrovišta i pripremi ih za prijevoz u Liverpool. Conor otputova onamo noćnim vlakom. U liverpulskim dokovima lijesovi upućeni u Irsku nisu bili ništa neobično. Više od polovice Callaghanovih mušterija vraćala se u staru domovinu da bude tamo pokopana, a jednako je bilo u svim »malim Irskama« po engleskim gradovima. Te iste noći stigla su noćnim ekspresom u teretno skladište lučkog kolodvora dva lijesa, svaki sa po dvadeset pušaka Lee-Enfield Mark I. Još tri dovezao je jutarnji poštanski vlak, a svi su bili adresirani na O'Sullivanovu ljevaonicu za opremanje ukrasima i daljnju otpremu u Irsku. Odlučeno je da lijesova bude toliko i da težina svakog odgovara otprilike težini leša kako ne bi izazvali sumnju. Ubuduće, kad se taj kanal učvrsti, Callaghan će lijesove slati u češćim razmacima da ih uskladište u Liverpoolu i drže u pripremi. Brian i Barry O'Sullivan, obojica su prešla dvadesetu, došli su u teretno skladište s dvojim kolima ravnog dna, preuzeli kovčege i odvezli ih u ljevaonicu, koja je bila nedaleko. Conoru Larkinu sati su se mučno otezali. Bio je to prljav dio posla - osama u praznoj sobi. Poderan zastor, krevet provaljenih pera, život u polusjeni. Odsada će mu osamljenost i čekanje biti brat i sestra. Krajnjom mukom svladavao se da ne misli na Shelley i ne čezne za njom. Razmišljanje o takvim uspomenama uništilo bi ga. Pred njim su bile godine toga... morao je učiti. Bio je sad Sweeneyjev i Barrettov učenik. Kamena gromada ponovno je zakrčila ulaz u spilju u koju više nikada neće ući.

Nije mnogo pomagalo ni što se ushodao sobom i što je svakih nekoliko minuta gledao na ulicu ili na sat. Disciplina. Samoća. Čekanje. Uzeo je brošuru »Krajnja tiranija«, koju je kupio na jednoj tezgi antikvarnih knjiga. Bila je zgužvana od upotrebe. Brendan Sean Barrett bio je previše arogantan da ga pita da li ju je čitao, ali je ipak u njemu bilo dosta taštine da kaže pročitaj to, mladiću, i ja sam nekoć nešto značio. - NAPISAO BRENDAN SEAN BARRETT u ćeliji zatvora Strangeways, Manchester, 1880. Britansko podjarmljivanje Irske predstavlja najgnusniju od svih okupacija. U stanovitom pogledu ona je još okrutnija od španjolske okupacije Hispaniole (Kuba, Puerto Rico, Santo Domingo i Haiti). Španjolci su sistematski uništili dva milijuna indijanskih starosjedilaca i nadomjestili ih uvezenim crnim robovima, zbrisavši tako jednim udarcem indijansku kulturu. Isto tako razorili su i tri prvobitne američke kulture, Maya, Azteka i Inka. Britansko osvajanje u područjima poput Indije, Zapadne Indije i njima sličnim pokazuje drukčiji koncept. Tim zemljam[a Britanci su vladali sklapajući sporazume s lokalnim vladarima, maharadžama i plemenima koja su bila lojalna Kruni. Premda su domoroci usvojili mnogo od britanskog zakonodavstva, obrazovanja, jezika i državne uprave, Kruna se prema njima odnosila rezervirano i svaka strana zadržala je svoju vlastitu kulturu. Osvajanje Irske pokazuje povratak španjolskom tipu okupacije koja je razarala zatečeno. Španjolci su ubijali i staro nadomještali novim. Britanci su pokušali nametnuti novo starom, puštajući da starosjedilačko umre ili preživi, kako im je već iz ekonomskih razloga odgovaralo. Namjera Britanaca bila je ne samo da zaposjednu, zavladaju i eksploatiraju Irsku nego i da zbrišu keltsku a nametnu anglikansku kulturu narodu kojem je ona potpuno tuđa. Podmuklo, oružjem, prisilom i tobože na zakonima zasnovanom manipulacijom, Britanci pokušavaju oduzeti Ircima jezik, vjeru, predaju, književnost, tradicije i običaje. Krajnji je cilj, dakle, da irski narod najprije uškope, a zatim da ga pretvore u anglikance... Sat na vijećnici poče odbijati, a istodobno netko pokuca na vratima. Conor ih otvori. Pred njim je stajao pristali mladić irske vanjštine. - Larkin? - Da. - Barry O'Sullivan. - Uđi, Barry. - Donio sam vam brošuru »Krajnja tiranija«, ali vidim da je već imate. - Da, to je ta što ju je napisao u zatvoru Strangeways. Na to se obojica toplo porukovaše. Conorove torbe bile su spakovane, jer ih zapravo nije niti otvarao. Barry uze jednu, a Conor zategne remen oko druge, kratko se osvrne po sobi i zatim izađoše. Kad su izbili na obalu kod Novog keja, Conor poče računati udaljenosti i moguće zapreke. Bili su na pristaništu Prince's Dock, koje je obuhvaćalo lučki željeznički kolodvor, kamo su stizali vlakovi za prijevoz morem u Belfast. Ovdje

je uvijek čekao ekspres Red Hand kad je bio u Liverpoolu. Tračnice su dalje tekle paralelno s Bath Streetom, koja še nakon nekoliko blokova pretvarala u Waterloo Road. Nestajale su u Boundary Streetu. Na cimeru je pisalo O'SULLIVAN I SINOVI, LJEVAONICA ZVONA I RADIONICA ZA POPRAVKE. Tračnice su vodile ravno u ograđeno dvorište i zatim u prostranu zgradu. Na ulazu čekala su ih dva čovjeka. - Moj brat Brian, moj otac Owen. Conor Larkin. Brian je po izgledu mogao biti Barryjev blizanac, premda je bio nekoliko godina mlađi. Stari O'Sullivan bio je rodom iz Kerryja, čovjek nasmijana lica koji je pobuđivao dojam da cijela života nije bio drugo do republikanac. Glavna radionica ljevaonice izazivala je divljenje s cijelim nizom kalupa željezničkih, brodskih i crkvenih zvona i pomorske opreme. U radionici su obavljali raznovrsne popravke, većinom na malim ranžirnim lokomotivama koje su se upotrebljavale u dokovima. Bila je tu i potpuno opremljena kovačnica s dizalicom i kolotur-nicima. - Imaš sjajnu radionicu, Owene. Kad stiže naš vlak? , - U osam i po. - Dođi, Larkine, pokazat ću ti što smo izradili. Dok su izlazili na dvorište, Owen O'Sullivan mu je pričao o svojoj odanosti pokretu, pohvalio se da je sve stvorio svojim rukama i objasnio pridošlici štošta o sebi. Bio je, doista, jedan od tisuća tajnih pomagača u irskim četvrtima Engleske i u samoj Irskoj koji će, kad zatreba, biti korisni. To je Conor jasno uočio prilikom turneje. Otključali su jedno veliko drveno skladište i ušli. Tu su čekale zalihe voštanog platna i vedra s mašću za podmazivanje koje je Conor zatražio, a i čelični lim potreban da se pokrije i sakrije otvor koji će izrezati na spremniku za vodu. Bila su gotova i dva sanduka za oružje izlivena od tanke bronce i potpuno nepropusna. - Tako mi svega, Owene, pa to je umjetničko djelo. Nisam očekivao nešto tako dotjerano. Prikladni su za kraljevski lijes. - Ah, što, k vragu - odgovorio je - izradio sam ih za Bratstvo. Sviđaju ti se, ha? Säm sam izradio kalupe, a dečki su mi noću nakon što su radnici otišli kući pomogli da dovršimo ploču. - Udaljio se do najdaljeg kraja da-ščare i pokazao pet lijesova na zemlji. - Tu su tijela. - Od Callaghana? - Od Callaghana. Dragi pokojnici upućeni na posljednje počivalište u Irsku. Barry, dodaj mi polugu. Poklopac uz škripu popusti pod njegovim pritiskom. Unutra su ležale puške. Sva četvorica zurila su u njih. - Trebali bismo reći nešto značajno - reče Owen. Conor se prigne i podigne jednu pušku. Proučavao ju je od otvora cijevi do kundaka, isprobao zatvarač, povukao okidač, otklopio nišan, naciljao, zatim je predao Owenu O'Sulliwanu. Prstima je protrljao ugljenu prašinu na svojim rukama i zagunđao. Zaključio je da su bile skrivene u ugljenim oknima u okolici Bradforda.

- U strašnom su stanju. Ne znam gdje će ih sakriti u Irskoj ni koliko ćemo vremena imai da ih očistimo. Najbolje će biti da ih ovdje što bolje zaštitimo. Vidim da imate pare u radionici. - Da, tako je. - Neka se momci prihvate posla. Izvucimo zatvarače. Trebat će nam limeno bure s vrućom sapunicom i još jedno s čistom vodom, a osim toga para. Potom ćemo ih namazati mašću i dobro umotati u voštano platno. - Jesi li upamtio, Barry? - upita otac. - Da, sir. Brončane sanduke, čelični lim i puške odnijeli su u glavnu radionicu. U osam i po je čišćenje oružja bilo u punom zamahu. Brian izađe da izvidi što je s vlakom. Ništa na vidiku. Bilo bi ga teško dovesti točno na minutu. Kako je čišćenje pušaka dobro napredovalo, Conor reče mladiću da ostane stražariti. Devet sati. Ništa. Minute su prolazile, a napetost je rasla. Puške su bile očišćene i spremne. Prvi je brončani sanduk prikopčan o kolotur spreman da ga dignu i spuste u tender. Devet i po. - Što da radimo? - upita Owen pokazujući prve znakove nervoze. - Dajmo im još deset minuta, a onda će biti pametnije da sklonimo oružje odavde za slučaj da su pogrešni ljudi saznali za njega. Imaš li kakvo skrovište, Owene? - Pobrinuli smo se za to. - Deset minuta - reče Conor. - Natovarit ćemo ih i sakriti, a potom ću otići da razvidim što je s O'Hurleyjem. Ta hajde, Owene, što si se tako smrknuo. - Nisam se ovome nadao. Callaghan je rekao da je s vlakom sve u redu. - Vjerojatno je razlog zakašnjenju beznačajan. Pet minuta je prošlo, pa deset. Upravo kad je Conor htio narediti da uklone oružje, užurbano uniđe Brian. - Dolazi. Vrata su sa štropotom širom razmaknuli. Red Hand Ekspres progura se unutra. U lokomotivi bio je Duffy O'Hurley sam; nesigurno se iskobeljao iz nje. Oči su mu bile mutne, a dah vonjao po mješavini različitih irskih viskija. Conor mu priđe. - Ti si to, dakle - reče O'Hurley. - To sam i mislio ... - Gdje si, do vraga, bio?! O'Hurley izmuca priču kako ga je sir Frederick u posljednji čas poslao na vožnju. Nije stigao potražiti O'Sullivana i obavijestiti ga. Conor je znao što se zapravo odigralo ... strah u posljednjem trenutku. Morao je odlučiti da li da priči povjeruje ili da odustane od plana. O'Hurley se napio da prikupi hrabrosti, a čak i za sto funti po vožnji možda je to bila loša pogodba. - Gdje je Calhoun? - oštro će Conor. - Ja... ja... ja... sam mislio da nije potreban. Ostavio sam ga u jednoj krčmi... - Ima nas premalo, a izgubili smo na vremenu. Gdje je? O'Hurley se počeše po glavi, nastojeći se prisjetiti. Bezuspješno.

- Što ćete učiniti mojoj miljenici? - zacvilio je. Conor je pogledom prelazio sa šutljivih muškaraca na oružje i na tender. Zatim odluči. - Briane, daj ovoj ispičuturi kave. A ti se otrijezni! - Ali sam si rekao da je prekasno... - promrmlja O'Hurley. Conor ga ščepa za košulju snagom kakvu nije poznavao. - Ti ćeš surađivati i nemoj izmicati. Jesi li razumio, Duffy? - O'Hurley slabašno zaječi. - A sad se priberi - zareži Conor. Popeo se na tender i pomaknuo poklopac otvora kojim se ulazilo u spremnik za vodu. - Taj jebeni rezervoar je pun, a spremnik za ugljen isto. Prokletstvo, Duffy, zar ti nije nitko rekao da to dovezeš prazno? - Isuse... žao mi je... sve sam pobrkao. - Izvezi lokomotivu u dvorište i ispusti vodu, potom otiđi i potraži tog svog prokletog ložača. Briane, bit će bolje da ti i Barry počnete izbacivati ugljen. - Što ćete učiniti mojem djetešcetu? - Zaveži, izvezi vlak i ispusti tu vodu. Moramo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Kad je vlak bio izvučen, Owen položi ruku na Conorovo rame. - Završit ćemo na vrijeme - reče tiho. - Čovjek se prepao. Vidio si već preplašene ljude. Samo što ovaj slučajno vozi vlak koji nama treba i ne možemo ga zamijeniti drugim. - Još razmišljam da li da odustanem. - Conore, vraški predugo smo čekali. A što je još gore, morat ćemo surađivati još s mnogo ustrašenih ljudi dok ne završimo. Bolje će biti da ga smiriš. - Najradije bih mu pljunuo u lice, Owene, to je. Stotinu funti! - Zatim pogleda starijeg čovjeka. Tog trenutka je znao da je O'Sullivan jedan od vođa. Svakog je za tili čas smirio, dok je Conor kolebao između ljutnje i neodlučnosti. - Mislim da će, kad se dublje upustimo u ovo, neki od naših najboljih ljudi možda imati nečiste pobude ili napadaje straha. Najbolje je da sada ne donosimo sudove, nego da obavimo posao. - K vragu, ponekad sam pretjerani individualist - prošapta Conor. Kad je tender bio ispražnjen, Conor i Owen O'Sullivan počeše aparatima za rezanje raditi precizno kao kirurzi. Na vrhu tanka izrezan je otvor, u nj su spušteni brončani sanduci, pričvršćeni zavrtnjima i potom ispunjeni puškama. Kad je to obavljeno, vratili su tanku čeličnu ploču na mjesto da pokrije varena mjesta. Potom je rezervoar napunjen vodom. O'Hurleyjev strah se tijekom noći kad je vidio kako su savršeno obavili posao slegnuo. Ako čovjek za njega nije znao i namjerno ga tražio, ne bi ga nipošto otkrio. Sat prije svitanja Red Hand se otkotrlja iz O'Sullivanove ljevaonice na sir Frederickov parobrod na Prince's Docku. Odredište: Belfast. Boilermakersi su se okupili za svoj trijumfalni povratak u Ulster, premda bez obitelji Hubble. Lord Jeremy je bio prognan u Trinity College u Dublinu, a

grof od Foyle se jednom zauvijek oslobodio svake obaveze da se prikazuje zainteresiranim za taj klub. U Weedovu brodogradilištu lokomotiva je tjedan dana stajala u svojem drvenom spremištu. Osmog dana nakon povratka, Duffy O'Hurley, sad oličenje smirenosti, potraži Conora u kovačnici i obavijesti ga da će uskoro na put. Vlak je došao po lorda Rogera u Derry i odvezao ga u Dublin, gdje se u Castleu svakog mjeseca održavalo zasjedanje o privrednim pitanjima. Roger je ostao u Dublinu, a vlak se prazan odvezao natrag u Belfast. Na putu, nedaleko od Droghede, stao je na sporednom kolosijeku gdje je čekao natkriveni kamion i četiri člana Bratstva. Razgrnuli su gornji sloj ugljena, smanjili razinu vode, skinuli poklopnu ploču i za nepunih pola sata brončani sanduci ostali su bez svojega blaga. Irsko republikansko bratstvo dobilo je svoju prvu pošiljku oružja u 20. stoljeću. DRUGO POGLAVLJE 1906. Mračno raspoloženje u glavnom štabu Unionističke stranke je gušilo. Nakon noći ispunjene zabrinutim telefonskim razgovorima, telegrafska tipka, izvijestivši u punoj mjeri o poraznim vijestima iz Londona, prestala je tipkati. Konzervativna je stranka, zajedno sa svojim alsterskim saveznicima, unionistima, u izborima hametice potučena. Završilo je petnaest godina vladavine imperijalistički nastrojenih. Sir Frederick i lord Roger izašli su iz sobe za vijećanje i krčili put kroz okupljene potresene lojaliste. Weed u nekoliko riječi reče otprilike da će se Ulster i dalje boriti protiv Zakona o autonomiji, usprkos nadmoćnoj pobjedi liberala. Pobrao je mlaki pljesak. Vani je obojicu razočaranih pozdravio hladan jutarnji zrak. Dok su u sivom svjetlu išli niz Great Victoria Street, tišinu je prekidalo samo kuckanje njihovih štapova i klopot konja koji je vukao njihovu kočiju za njima. Stigavši do hotela Antrim, smjesta su se povukli u sir Frederickov apartman, gdje im se ubrzo pridružio brigadir Swan da procijene štetu. Nije bilo bojazni da će zemlja zapasti u neko iznenadno republikansko strujanje, ali je bilo pouzdano da će pitanje Zakona o autonomiji ponovno izbiti na svjetlo dana. Koliko će nova nacionalistička stranka Sinn Fein dobiti? Od razgovora o Zakonu o autonomiji alsterskim se krugovima industrijalaca ježila koža. Njihov konkurentni položaj temeljio se dobrim dijelom na tome što su pokrajinu u pogledu radničkih nadnica i radnih uvjeta uspijevali držati u zaostatku deset godkia za Engleskom. Swanu, Hubbleu i Weedu ni najmanje nisu bile potrebne nove brige. Izbori su na čudan način imali i dobru stranu. Ranije su liberali, da bi mogli obrazovati koalicijsku vladu, uvijek trebali Irsku stranku. Irci su za svoju podršku dobivali obećanje da će se ostvariti Zakon o autonomiji. Ovaj je put pobjeda

liberala bila tako nadmoćna da Irce više nisu trebali. Sami i bez irskog pritiska, liberali su pokazali da se ne žure Ircima podijeliti samostalnost. Dakako, za unioniste je posljednja mogućnost obrane od Zakona o samoupravi bila i sada veto u Gornjem domu. Roger je zamišljeno šutio. - Vidim da si se ozbiljno zabrinuo - primijeti Weed. - Sve se svodi na to da ćemo, naposljetku, opet morati zaigrati na oranjsku kartu. Možda opet i opet. Ta se mračna prognoza potvrdila kad se pojavio sobar. - Oprostite, sir Frederick. U predvorju je reverend Maclvor, želi s vama razgovarati. - Oh, prokletstvo - zagunđa Weed - taj mi danas doista ne treba. Recite mu da se ne osjećam dobro. - Ne, čekajte malo - reče Roger. - Da čujemo što je prosvijećenom na srcu. Oliver Cromwell Maclvor se tijekom godina dočepao mnogo više moći nego što su njegovi dobročinitelji predvidjeli. Njegova Spasiteljeva crkva u Shankillu bila je uvijek prepuna, i to što više nije trebao sir Frederickovu pomoć ojačalo je njegovu pohlepu i ambicije. Svojevoljnim dekretom utemeljio je novu sektu »Opću prezbiterijansku crkvu«, ostvarivši protestantsku verziju jedne skoro papinske države. Da podupre »svoju« novu crkvu, sagradio je kraj Spasiteljeve crkve u Shankillu Opću pVezbiterijansku misionarsku školu i Teološki centar. Crkve te nove sekte niknule su u Londonderryju, Lameu, Istočnom Belfastu i Dungannonu, a još ih je tucet trebalo biti izgrađeno. Jedna tiskara tiskala je desnom rukom Maclvorovo doslovno evanđelje namijenjeno masama, a lijevom prokletstvo Rima. Kad se njegova moć nad masama proširila, ubacio se u oranjski red, postigao visok položaj te se počeo motati i oko unionističke stranke. Sve vrijeme dok se uspinjao vlasti su podnosile njegov žestok rječnik i povremeno poticanje na nerede, jer se to uklapalo u sveopću alstersku shemu. Roger je često upozoravao sir Fredericka da je Maclvorova sve veća neovisnost opasna, ali je Weed bio uvjeren da će ga uvijek moći obuzdati. Kad su Olivera Cromwella Maclvora uveli u salon, oslanjao se - kao i uvijek - na svoj magnetizam. Očekivao je da bude ponuđen čajem, pa stoga nije niti odbio. - Svi smo iscrpljeni od dviju probdjevenih, molitvama ispunjenih noći - reče. - Tragičan dan za kršćane. -Srknuo je čaj tako da se sir Frederick trgnuo. - Očito smo svi malo obeshrabreni - reče sir Frederick - ali uglavnom ne predviđamo neke drastične promjene. Čvrsto vjerujemo da do nekog ozakonjenja irske nezavisnosti neće još mnogo godina doći, a Gornji će nas dom jamačno poduprijeti s vetom kad bude vrijeme. Maclvor odloži šalicu i digne pogled svetiji od sveca, kojim je raspaljivao svoju pastvu, premda je u salonu imao slab učinak. - Ulster je ušao u dolinu sjene. Nije vrijeme za igre riječima s protestantskim stanovništvom ove pokrajine čiji je sam opstanak ugrožen.

Roger se pokušao uživjeti u toga čovjeka. Činilo mu se očitim da Maclvor njuška kako bi se snašao u nekoj vrsti odmjeravanja snaga. Što je zapravo zamišljao, kakvu on ulogu ima u tome? Na koju će kartu igrati? - Usuđujem se reći, reverende - nastavi razgovor sir Frederick - da bi nam se pretjerano reagiranje u ovoj fazi razvoja moglo razbiti o glavu. U dodiru sam s mnogima od tih liberala. Jedno je za političke kampanje obećavati Ircima autonomiju, a drugo izvršiti to obećanje. Doista ne mislim da moramo udarati u sva zvona. Pričekajmo da vidimo kakve su im namjere. Mislim da će pitanje Zakona o autonomiji biti stavljeno na led. Na te riječi Maclvor pobjesni. - Ne razumijem kako to da ne možete pročitati što jasno piše na zidu. Ne shvaćam zašto ostajete skrštenih ruku kad nam je pod vratom bodež. Naravno, pomisli sir Frederick, stara sklonost toga čovjeka prema biblijskom sjaju, prijetećim katastrofama i vizijama propasti svijeta. Sve to pripadalo je gorivu za njegove peći. No propovjednikov ton i držanje su se promijenili. Činilo se da se za sada pretvorio iz sudionika u promatrača. Lažnom spontanošću zavaravao je svoju pastvu, ali je Weed znao da taj čovjek nikad nije spontan nego da naprestano računa. Kako je samo dugo čekao »političku katastrofu? Posljedice izbora još se nisu osjećale, a već je, činilo se, u alsterskom životu nastajalo nešto novo. - Vi možete i dalje oklijevati - reče Maclvor - ali ja sam spreman da na katastrofu koja se strovalila na nas odgovorim nadahnutom božanskom objavom. Pozvat ću cijelu pokrajinu na križarsku vojnu u koju ćemo uvrstiti svakog kršćanina, muškarca, ženu i dijete, da brani slobodu i svoje britansko nasljeđe. Swan i Roger razmijeniše pogled kad su opazili kako se sir Frederick trudi da obuzda svoj bijes. Weed namjerno oštro izvadi cigaru i, ne pitajući Maclvora smeta li mu dim, pripali je. - Mišljenja sam da biste trebali biti oprezni - reče on tonom koji je očito odavao da je to naredba. - A ja sam mišljenja da mi u toj stvari ne treba vaš savjet - odgovorio Maclvor. Tako je, dakle, bilo! Pupkovina je bila presječena. Snip! Eto tako. - Problem je vaše samozadovoljstvo - nastavi Maclvor. - Vi ste neprestano propuštali da uočite opasnosti, koje su sve veće. Odgovarali ste na te sotonske papističke zavjere smirivanjem. Protekle tri godine gledali ste skrštenih ruku kako kruna otkupljuje tisuće hektara protestantske zemlje da bi je zatim smjesta gotovo poklonila tim istim ljudima koji su se zakleli da će nas uništiti. Weedova je strpljivost bila pri kraju. - Slušajte - odrezao je - Zakon o zemljovlasništvu nije uradio ništa drugo nego preuzeo opterećenu, beskorisnu zemlju od zaduženih zemljoposjednika. - I dao je papistima! - Gospodo - uskoči Swan - svi smo mi potreseni izborima. Mislim da bismo morali pustiti da protekne neko vrijeme i tad kad budemo opet sposobni jasno misliti, sjesti i razmisliti o našoj novoj strategiji.

- Možda su se s vremenom vaši interesi i interesi običnog puka ove pokrajine nepopravljivo razišli - odgovori Maclvor. - Da li da to shvatim kao prekid među nama, reverende? - reče Weed odsječeno. - Možete to shvatiti, sir, da se ne osjećam više obavezanim da slušam vaš savjet ili odluke. Možda ćete uskoro vidjeti kako se rote mali ljudi od Shankilla do Londonderryja koji se ne mire tek tako s tim da im otmu njihovu slobodu i koji će zahtijevati da njihovo vodstvo krene novim smjerom. - Vi ste to već odavno isplanirali, zar ne? - reče sir Frederick tiho. - Već petnaest godina lovite u mutnom i čekate da konzervativci izgube vlast. Do viđenja, reverende Maclvor. Prije nego što je propovjednik mogao uzvratiti bujicom bijesa, Swan ga je uhvatio za lakat i izveo. Čudno, sir Frederick nije planuo na uvredu. Bio je potresen. - Što misliš o svemu tome, Rogere? - Očito nam je uručen zahtjev za rastavu - reče Roger. - Glupost! Ja još uvijek upošljavam pola Belfasta. Ako oni tamo ne znaju tko im daje kruha, tad će ubrzo ustanoviti. - Kako? To neće biti tako lako. Zar bi ti se možda dalo da odeš u reverendovu crkvu i s njime raspravljaš s propovjedaonice? Znaš, Freddie, baš takva prokleta stvar zbila se i u Engleskoj prije četrdeset godina. Gladstone je istupio s reformom i vodio kampanju izvan svojeg izbornog okruga. Uspio je privući mase, i prvi put u engleskoj povijesti narod je odbacio mudre savjete vladajuće klase i plemstva i odlučio se za pučke reforme i pučke političare koji su mu bili bliski. Sir Frederick je znao da Roger ima pravo. Ulster je u odnosu prema Engleskoj namjerno držan u zaostalosti. Dok su Gladstoneovi liberali gurali reformu, Irska i Ulster bili su upleteni u nacionalističku borbu. Jedna «se stranka borila za Zakon o autonomiji, a druga protiv njega. Irska je i dalje zaostajala u socijalnoj preobrazbi, i tako se stvorio zrakoprazan prostor. S porazom konzervativaca i Ulster je objavljivao da i on odbacuje starodrevnu vladavinu plemstva i traži vlastite glasove iz puka. - Ne možemo više računati s tim da će nas ljudi ovdje automatski i slijepo slijediti - reče Roger. Sir Frederick poprimi pepeljastu boju, toliko ga je sledenila točnost Rogerove računice. - Maclvor sebe drži dovoljno jakim da se ugura u prazan prostor i ispuni ga. On će okupiti staru gardu Ulsterana i pokušati je politički predvoditi. - Ja ću ga onemogućiti, pa makar tc^bio moj posljednji čin na ovoj zemlji zaprijeti Weed. Roger Hubble, vječni pragmatičar, kao da je bio skeptičan. - Naš je problem u tome što smo Maclvora i mnoštvo malih Maclvora svjesno naturili masama kao naše glasnogovornike i izvježbali ih da njih slušaju.

Stvorili smo čudovište i nemamo nikakve prave mogućnosti da saobraćamo sa Shankillom, osim posredovanjem tog čudovišta. S Weedove cigare padne pepeo. On ga nesvjesno otpraši sa svojih hlača. - Ti si mi neprestano govorio da će se ovo dogoditi. - Uvijek sam se nadao da ćemo se negdje usput moći otarasiti Maclvora i njemu sličnih. Ali bili smo toliko obuzeti suzbijanjem Zakona o autonomiji da smo ga morali zadržati. Dosta sam dugo osobno surađivao s Ircima u Dublin Castleu da uvidim kako su to uglavnom čestiti ljudi. Ponekad sam vjerovao da bismo se mogli s njima nagoditi i sporazumjeti. No uvijek se između nas ispriječila ta golema oranjska neman koju smo sami stvorili. Mislim da su Englezi i Irci uvijek uspijevali izazvati jedni u drugima ono što je u njima najgore. - Taj prljavi mali gad vjeruje da on može nadomjestiti vladajuću klasu Irske. Hvala bogu što Kruna nije istog mišljenja. Mislim da bi u odlučnom odmjeravanju snaga čak i liberali stali uz nas. - Danas da. No onog časa kad alsterska bilanca bude negativna, Engleska će nas ostaviti na cjedilu. - Jesi li doista uvjeren u to, Rogere? Vjeruješ li istinski u to? - Ti i ja, mi smo ovdje da predočimo dobit. Sto će biti kad je više ne budemo mogli postići? - Kako da suzbijemo Maclvora? - Za sada nećemo poduzimati ništa. Uskoro će uvidjeti da ne može napredovati sam, pa će se vratiti da se s nama nagodi. - S tim se lupežem neću pogađati, nikada! - Oh, Freddie, možda neće biti tako zlo. Možda će doći do nekih pomicanja moći, ali Maclvor još uvijek zastupa našu stvar. Možeš li zamisliti kako bi katastrofalno bilo kad bi Maclvor bio neki Gladstone? Kad bismo se iznenada našli suočeni s glasom koji se obraća masama zauzimajući se za socijalne i radne reforme? Možemo biti zahvalni što je obavio svoj posao da čestiti alsterski puk održi u njegovoj vjeri u reformaciju. On je pas koji je ovladao samo jednom vještinom. On će se brinuti da katoličke i protestantske mase i dalje ostanu razdvojene i jedna protiv druge. S njegovom pomoći dobit ćemo na vremenu. TREĆE POGLAVLJE Nedjelja zaređenja. Za Daryja Larkina došao je veliki dan nekoliko godina ranije nego što je uobičajeno, a to je mogao zahvaliti prilično zamašnom nasljeđu obiteljske inteligencije. Tijekom školovanja više je puta naglo napredovao i sad je bio među najmlađima koji su ikad zaređeni u sjemeništvu sv. Patricka u Maynoothu. Irska je većinu svojih proizvoda izvozila u skromnim količinama, osim iseljenika, Guinnessova piva, donegalskog tvida, waterfordskog kristala i... svećenika. Svećenika za skrb oko irskih iseljenika širom svijeta i misionara koji su odlazili u krajeve kamo nitko do irskog svećenika nije htio otići. Dary Larkin je odabrao misionarski red.

Kad se opredijelio za taj red, brzo mu je bilo odobreno posljednje napredovanje. U dablinskom University College, kojim je upravljala Crkva, uvedena je nova katedra afričkih jezika i njoj priključena odabrana mala skupina svećenika. Kad je Dary Larkin primljen u redove tamošnjih studenata, dobio je njegov biskup papinskom odlukom pristanak da ga zaredi. U životu irske obitelji bio je veliki događaj kad se neki njezin član zaređivao. Premda smo Conor i ja drukčije mislili, ipak smo upoznali mnogo slobodoumnih wolfetoneovskih republikanaca među svećenstvom, i tako je uzbuđenje dana zarazilo i nas. Na večer uoči događaja dočekao sam Conora na dablinskom kolodvoru. Vidio sam ga tada prvi put nakon mnogo mjeseci. Bio se grdno promijenio; svi su tragovi mladosti nestali. Nije vidio svoju dragu Shelley MacLeod otkako se vratio u Belfast, i bol koju je trpio zbog toga jasno se vidjela. Premda se Conor s tim pomirio, činilo se da je nikad neće uistinu preboljeti. Kako je i dalje živio u Belfastu i samo nekoliko minuta hoda od njezina doma, mora da mu je to svakog dana nanosilo bol, ali Conor je bio Conor, pa nisam očekivao da će sa mnom mnogo govoriti o njoj. Znam pouzdano da je Conor u tom trenutku želio otići iz Belfasta, no bio je u stanovitom smislu žrtva vlastita uspjeha. Kao izvanredan igrač ragbija ostao je sir Frederickov ljubimac i dalje imao ulogu neke vrsti starijeg brata Jeremyja Hubblea. Premda je bio dodijeljen određenoj kovačnici u brodogradilištu, mogao se kretati potpuno slobodno i većinom je radio na posebnim poslovima i narudžbama. Ponekad je izrađivao kovane predmete u Rathweed Hallu, sir Frederickovu domu. Za naše svrhe Conorov je položaj bio savršen. U kazalištu Abbey prikazivalo se moje drugo dramsko djelo. Conor je obećao da će nakon Daryjeva zaređenja ostati nekoliko dana u Dublinu i pogledati ga. Kad god sam imao priliku da s tim momkom razgovaram cijelu noć, bila je to prava svečanost. Tjednima sam se tome radovao. No sad kad je do toga došlo, ustanovio sam daje postao strašno povučen. Strpljivo sam čekao provalu do koje je obično dolazilo negdje pri pola ispražnjene boce, no ovaj put se samo još jače smrknuo. Razgovarali smo o sve većem uspjehu Bratstva i krijumčarenju oružja. Nakon ragbijaške turneje sir Frederickov divni osobni vlak napravio je četiri uspješna putovanja u Englesku i vratio se s dvije stotine pušaka, što karabina i deset tisuća šaržera s nabojima. Cijela je operacija bila majstorsko djelo. Glavna Conorova briga bilo je mušičavo držanje Duffyja O'Hurleya, koji se neprestano okretao kako je vjetar puhao. Conor je predložio još jedan plan; kako da sakriju oružje u zemlji. Bratstvo je poznavalo naklonjene svećenike u Belfastu, Dublinu, Corku, Derryju, Newryju, Wa-terfordu i Mallowu, gradovima na pruzi kojom je najčešće saobraćao Weedov vlak. Nakon što je oružje izbačeno iz vlaka, ubačeno je u lijesove i »leševi« pokopani u crkvenim grobljima uz pomoć takvih svećenika. Nadgrobno kamenje s prezimenima Carrick, Cassidy, Conroy, Coughlin, Concannon ili Considine

označavalo je gdje leži oružje, kao i kamen na kojem je stajalo ime Elva, 18791904, s uklesanim »Odana Erinova kći«. Sutradan rano ujutro Conor i ja vratili smo se na kolodvor u Amiens Streetu da dočekamo Brigid. Kad je sišla, pozdravila nas je smeteno, jer dotad nije nikada putovala tako daleko ni u tako velik grad. Nije se baš moglo reći da se s godinama proljepšala. Brigid je za tu svečanu priliku obukla haljinu kupljenu u Derryju koju možda nikada više neće izvaditi iz ormara. Haljina i ona bili su si potpuno tuđi i nisu jedna drugoj pružale nimalo utjehe. Brigid je osim toga i hramala jer su je žuljale nove cipele. Bez obzira na izgled, bilo je pozdravljanje za tu značajnu priliku dugo i srdačno. Prešli smo na kolodvor u Westland Rowu, odakle se kratkom vožnjom stizalo do Maynootha u grofoviji Kildare, gdje je na mjestu drevnog Fitzgeraldova dvorca u divnom spokojnom krajoliku stajalo sjemenište sv. Patricka. Oko podne vrvjele su na tratini ispred crkve obitelji okupljene iz cijele zemlje. Pola ih je djelovalo jednako izgubljeno kao i Brigid. Crkva je pružala sve što oko može poželjeti; prekrasna gotska građevina podizana trideset godina i doslovno rukom umjetnika ukrašena mramorom, drvom i mozaikom. Samo je kor mogao primiti petsto vjernika. Kad smo ušli u golemu lađu visokog stropa koji je budio strahopoštovanje, napetost i veselo iščekivanje u nama još su se povećali. Svečanost je započela ritualnim pranjem ruku i nogu, a potom uz gromoglasne zvukove moćnih Stahlhutovih orgulja kandidati uđoše u lađu. Išli su, od glave do pete odjeveni u bijelo, u misnim košuljama, naglavnicima, misničkom ruhu, pojasima i stolama. Među njima bio je i sitni Dary, još uvijek najmanji i upola pametniji od svih. Osmijehnuli smo mu se, a i on nama, kad nas je opazio, a Brigid se pridružila vojsci žena koje su šmrcale. Biskup se pojavi u pratnji dvojice svećenika i zauzme mjesto na svojem stolcu. - Neka istupe oni koji će se zarediti - objavi đakon. -Martin MacRannall. - Spreman sam. - Edwin O'Meagher. - Spreman sam. - Dary Larkin. - Spreman sam. - Pearse MacSheehy... - sve dok nije prozvano svih dvadeset kandidata. - Jesu li dostojni? - upita biskup kad su se svi poredali ispred njegova stolca nalik na hrpu ostrižene bijele ovčje vune. - Svjedočim da su prema ispitivanju među Božjim ljudima i po preporuci učitelja, utvrđeni dostojnima. Biskup jednolično progunđa nešto napamet o njihovom budućem životu i dužnostima. Ispitivao ih je o njihovoj dostojnosti i zaprisegnuo ih, a potom se baciše pred njim na mramorni pod, pretvorivši se u oblak usijan do bjeline.

Nakon što su predstavljeni, izabrani, podučeni, ispitani, zaprisegnuti i pozvani na molitvu, zajednička svečana misa dospjela je do litanije svetaca. Bože, smiluj se! Bože, smiluj se! Kriste, smiluj se! Kriste, smiluj se! Bože, smiluj se! Bože, smiluj se! Sveta Marijo, majko Božja! Moj i za nas! Sveti Mihajlo! Moj i za nas! Svi sveti anđeli! Moj i za nas. Sveti Josipe! Moj i za nas! Sveti Ivane Krstitelju! Molite za nas! Sveti Petre i Pavle! Molite za nas. Sveti Andrija! Molite za nas! Sveti Ivane! Molite za nas! Sveta Marija Magdalena! Molite za nas! Sveti Josipe! Molite za nas! Sveti Lovro! Molite za nas! Sveti Ignacije Antiohijski! Molite za nas! Sveta Agnezo! Molite za nas! Sveta Perpetua i Felicija! Molite za nas! Sveti Gregore! Molite za nas! Sveti Augustine! Molite za nas! Sveti Anastazije! Molite za nas! Sveti Bartole! Molite za nas! Sveti Martine! Molite za nas! Sveti Benedikte! Molite za nas! Sveti Franjo i Dominiče! Molite za nas! Sveti Franjo Ksaverski! Molite za nas! Sveti Ivane Vianneyski! Molite za nas! Sveta Tereza! Molite za nas! Sveta Katarina! Molite za nas! Bila je to potresna ceremonija, a Conor i ja dovoljno smo voljeli Daryja da potisnemo našu gorčinu protiv vjere i sudjelujemo u njegovom svečanom danu. No kad su počeli nabrajati svih dvije stotine i sedamnaest sveca, od Abbe do naše voljene majke od Joughala, uvukao se u moj želudac poznati stari osjećaj mučnine. Otkako sam otišao iz Ballvutoguea nisam molio krunicu. Na pola puta kroz sve irske svece, sve irske svece u Škotskoj, sve irske svece u Engleskoj i sve irske svece u Evropi postalo mi je teško da ostanem miran. Prije samo nekoliko tjedana bio sam napisao esej u kojem sam postavio pitanje što je poganstvo ako nije činjenica da dvjesto i sedamnaest svetaca djeluje poput polubogova? Naši se ljudi ruše na koljena u pobožnoj molitvi ispred slijepe slike. Crnca nekog afričkog plemena proglasili bismo za to neznabošcem.

Zar nije poganski moliti kip za plodnost oranica i žena, za kišu u suši i sunce kad napadne snijet? Odbaciti štake ispred škrinja ispunjenih svecima, moliti sveca za pobjedu u sportu, da kazni neprijatelja, da nestanu bradavice, da pomogne u pronalaženju zlata i da se maslac ne užegne? Koliko smo svjetla, koliko istine propustili svojom slijepom poslušnošću? Bismo li u protivnom mogli podnijeti naše siromaštvo i kmetstvo? Jesu li nam bile potrebne lažne nade da ublaže muku našeg života? U svemu tom sjaju što je budio strahopoštovanje razmišljao sam o toj moći... toj strašnoj tajanstvenoj moći nad jednim inače prosvijećenim narodom. Zar u većini ljudi postoji neka urođena slabost kojoj je potreban misterij da bi mogli opstati? Sveti Turniuse! Moli za nas! Sveti Tutilo! Moli za nas! Sveti Craik Ultane! Moli za nas! Sveti Fosses Ultane! Moli za nas Sveti Ursinuse! Moli za nas! Sveti Aosta Ursuse! Moli za nas! Sveti Wiro i Plechelm! Mofi za nas! Naša Gospa od Youghala! Moli za nas! NAŠA GOSPA OD YOUGHALA. 'Uspio sam! Svi sveci Božji! Molite za nas! Bože, smiluj nam se! Bože, spasi nas! Od svega zla! Bože, spasi nas! Od svih grijeha! Bože, spasi nas! Od vječnog prokletstva! Bože, spasi nas! Tajnom svojeg utjelovljenja! Bože, spasi nas! Tvojom smrću i uskrsnućem! Bože, spasi nas! Dolaskom Duha Svetog! Budi milostiv prema nama grešnicima! Vodi i štiti svoju svetu Crkvu! Održi našeg papu i sve svećenstvo u svojoj svetoj vjeri! Podijeli mir i slogu svim narodima! Blagoslovi ove izabrane! Blagoslovi ove izabrane i učini ih svetim! Blagoslovi ove izabrane, učini ih svetim i sačuvaj ih za svete dužnosti! Isuse, Sine Božji, Kriste, usliši nas! Bože, spasi nas! Molimo te, usliši nas! Molimo te, usliši nas! Molimo te, usliši nas! Molimo te, usliši nas! Molimo te, usliši nas! Molimo te, usliši nas! Molimo te, usliši nas! Kriste, usliši nas!

Dok je blago svjetlo nebeskog nadahnuća ispunjalo golemu dvoranu i trenutak se sve više primicao, biskup je molio dugo, duboko i zdušno, potom dotakao njihove ruke i glave, nataknuo mitru, svečano im pružio hostiju i udijelio im poljubac mira. Vani na tratini u provali olakšanja i rijeci suza fotografi su odlično poslovali ispred golemog zvonika, jer će ta fotografija visiti u pedeset tisuća irskih kuća i koliba. Iznova i uvijek iznova okupljeni su iskušavali tu poštovanu riječ - »oče«. - Oče Dary - jecala je Brigid. - Oče Dary. ČETVRTO POGLAVLJE Moj kazališni komad »Hodočasnikova noć« nije, doduše, potpuno propao, ali nije požnjeo ni uspjeh. Sadržao je nekoliko iskričavih trenutaka,, među njima i jedan dirljiv monolog prije završetka, govor s optuženičke klupe pri kojem ni jedno irsko oko nije ostajalo suho. Ako je u »Hodočasnikovoj noći« postojao anđeo spasitelj, onda je to bila Atty Fitzpatrick, koja je tumačila glavnu ulogu. Kad je prihvatila ulogu, kažu da se pjev mojeg srca čuo sve do Tralee. Sa svojim gostionicama i sportskim priredbama Dublin je prije svega bio svijet muškaraca. Naše dobre katoličke djevojke marljivo su učile katekizam, rađale djecu i u svjetska se pitanja nisu miješale. No gelski je pokret proizveo niz izvanrednih žena posve drukčijeg kova. Većinom su bile engleskog podrijetla, podbodene stoljećima nepravedne britanske vladavine. Ni jedna od njih nije bila ljepša, ni jedna življa od Atty Fitzpatrick, neke vrsti irske Ivane Orleanske. Sam Long Dan Sweeney ju je opisao kao najboljeg borca u Bratstvu i ponekad jedinog muškarca u vrhovnom vijeću. Došla je na svijet kao kći lorda i lady Royce-Moore, starosjedilačke zemljoposjedničke obitelji u grofoviji Galway. Do svoje dvadesete Atty RoyceMoore već je za sobom imala nekoliko sezona punih društvenog uspjeha te školovanje u Londonu i u Evropi. Bijeda seljaka duboko je se dojmila, te se prije svojeg dvadeset i prvog rođendana odbila od svoje vlastite klase. Prvi put je Irska čula za Atty kad je ona naslijedila čitav obiteljski imetak. Smjesta ga je podijelila prodavajući budzašto čestice seljacima koji su ih obrađivali od pravremena. Taj je korak potresao plemstvo i Engleze sve do njihove imperijalne srži, ali joj je istodobno pribavio naklonost naroda. Atty je neprestano bila u pokretu. Ako je u Wexfordu ili Waterfordu izbio štrajk zbog stanarina i zemljišnog poreza ili je kakva epidemija zadesila Liberties u Dublinu ili je na zapadu učestalo protjerivanje sa zemlje, ona se našla u prvim redovima pobunjenika. Zbog njezine djelatnosti dva put su je zatvorili, a hvalila se da namjerava prije nego što završi svoj posao biti gost Krune u svakom zatvoru u Irskoj. A pri tom je bila samo žena. Zapravo ne »samo«. Bila je gipka ljepotica, stasita poput kipa, viša od većine muškaraca, gotovo utjelovljena slika same Majke Irske.

To što je pošla za Desmonda Fitzpatricka činilo se tako prirodnim kao i vrijesak u irskim brdima. Fitzpatrick je bio izdanak jedne od onih starih normanskih katoličkih obitelji koje su prvobitno u 12. stoljeću osvojile Irsku za Engleze. Postupno su se Normani tako potpuno stopili da su postali veći Irci od samih Iraca. Tijekom stoljeća stare obitelji Morrisi, Fitzgeraldi, Barryji, Rocheji, Burkeji, Plunketti, Joyceji, Fitzgibboni i Fitzhughi prolazili su bolje od croppyja. Prije svoje integracije bili su moćni irski grofovi. Kad su katolici polagano izašli iz svojeg mračnog doba, naša srednja i gornja klasa koja nije bila engleskog podrijetla, potjecala je najvećim dijelom od Normana. Mladi Desmond Fitzpatrick bio je jedan od prvih Parnellovih sljedbenika, odvjetnik koji se u sudovima sa zapanjujućim uspjehom borio za stvar seljaka. Kad su se vjenčali i preselili u Dublin, baciše se Atty i Desmond s nesmanjenim žarom u pokret za gelsku obnovu. Atty je prešla na katoličku vjeru i rodila troje djece, a uz to je neumorno nastavljala sa svojim radom. Fitzpatrickovi su potpomagali novoosnovano nacionalno kazalište, a ona je nalazila vremena da sudjeluje i kao glumica, uglavnom da bi pomogla novim piscima. Kad je Arthur Griffith osnovao političku stranku Sinn Fein, Fitzpatrickovi su se smjesta priključili i postali jedni od prvih tajnih članova probuđenog Irskog republikanskog bratstva. Desmond Fitzpatrick se u trideset osmoj godini srušio mrtav u Four Courts braneći jednog croppyja. Bio sam ondje kad se to dogodilo. Mi koji smo voljeli Atty brižno smo je pazili, jer smo se bojali strašne tragedije. No umjesto očekivanog povlačenja u sebe, Atty se protiv svoje boli borila fanatičnom odanošću pokretu. Desmond Fitzpatrick postao je jedan od prvih naših novih mučenika, a njegova udovica blistavo mu je odavala počast. A ipak, ponekad sam se pitao kako je zapravo bila jaka njihova međusobna ljubav. Zaključio sam da se prava snaga njihove veze zasnivala na obostranoj ljubavi prema republikanstvu i da im je ona u njihovu braku bila važnija nego odnos između muškarca i žene. Sve to objašnjava zašto su se mojem komadu osmjehivali kad je ona, nekoliko mjeseci nakon što je obudovjela, prihvatila ulogu. Bio sam nervozan kao prostitutka u Vatikanu kad je Conor došao na predstavu »Hodočasnikove noći« i nakon završetka me pohvalio medvjeđim zagrljajem. Otišli smo iza pozornice da potražimo Atty i dogovorili da još svratimo u bar hotela »Jury«, gdje su se okupljali kazališni i novinski krugovi. Svatko je svakog poznavao. Svi su znali Atty Fitzpatrick. Kako je bila jedina žena u vrhovnom vijeću Bratstva, dobro je znala da je Conor smislio plan za prebacivanje oružja, da je glasovit kovač-umjetnik i izvanredan igrač ragbija. U trenutku kad su se upoznavali znao sam da je između njih planula iskra. Conor već dugo nije imao pravu ženu i očito mu se Atty svidjela. A ona je dovoljno dugo bila udovica da misli podjednako.

Budući da u tome moja nazočnost nije bila potrebna, sjetih se iznenada da još moram napisati vijest za novine i rekoh im da ću im se kasnije pridružiti u »Juryju«. Ako je Atty Fitzpatrick ušla u neki lokal, rijetko je ostajala nezapažena. Ona i Conor zauzeše mjesta u glavnoj prostoriji, gdje su joj mnogi prilazili da je pozdrave. Pijuckali su iz svojih čaša, a onda se sjetiše da Seamus O'Neill nije došao. - Da mi je samo znati što je s njim? - reče ona. - Vjerujem da je momak jednostavno ljubezan pa misli kako bih volio s vama razgovarati nasamo - odgovori Conor. Atty se to odmah svidjelo. Većina muškaraca pokušavala se razmetati praveći se važna u njezinoj nazočnosti ili se, kraj njezine impozantne pojave, povlačila u sebe. - Želite li to? - upitala je. - Nisam potpuno siguran - reče on. - I sam sam već neko vrijeme jednako osamljen kao i vi. Ne mogu reći da je to jednako teško kao bol za izgubljenim mužem, ali ne mogu tvrditi da i to nije vrlo bolno. Kad je pravi trenutak da se čovjek počne oporavljati? Vjerojatno je prirodno da čovjek tako razmišlja kad upozna nekog poput vas. Atty odvagne riječi, čovjeka i situaciju. Nitko nije uistinu znao kako je gubitak Desmonda bio strašan. Jedni su govorili da je hrabra. Znala je da je drugi drže bezosjećajnom. Većinu svojeg života provela je u svijetu muškaraca. Neobično je u tome bilo da je ona postavljala uvjete. Malobrojni su bili odnosi kojima nije od samog početka mogla ravnati ili kasnije manipulirati po želji. Taj krupni momak bio je privlačan, osvježavajući i nimalo neozbiljan. Ulijevao je prilično poštovanje. - Osamljen sam, Atty - reče Conor otvoreno, gledajući u velike smeđe oči, koje su dirale do suza pola Dublina. Polagano je položila svoju ruku na njegovu. - I ja - rekla je. Iduće je večeri kazalište bilo zatvoreno i Atty ga je pozvala svojoj kući u predgrađu Rathgar, južno od Dublina, do kojeg se stizalo kratkom tramvajskom vožnjom. Kuća Atty Fitzpatrick bila je jedna od niza georgijanskih dvokatnica u Garville aveniji s glatkim pročeljem, jarkoobojenim vratima i sjajnim mjedenim okovima. Attyne proleterske sklonosti svršavale su kod ulaza. Bio je to besprijekorno uređen dom, ukrašen mnogim lijepim predmetima. Djeca su joj izgledala dražesno i bila, činilo se, naviknuta na dolaženje i odlaženje nepoznatih ljudi kao i na dužu odsutnost roditelja po poslovima pokreta. Nakon večere, tijekom koje se Conor svjesno trudio oko djece, ona nestadoše kao na znak, kao da su znala da majka i došljak žele razgovarati o republikanskim poslovima. - Dođi - rekla je i izašla iz salona. Odvela ga je u najviši kat i otvorila vrata jedne od uličnih soba. Bila je to mješavina intimnog salona, knjižnice i radne sobe, smještena uz spavaću sobu, u koju su se bili povlačili ona i njezin muž. Sad je to

bila soba uspomena, ispunjena njegovim rukopisima, pravničkim knjigama, fotografijama i drugim dokumentima života koji su proživjeli za pokret. Prva dva mjeseca nakon Desmondove smrti gotovo i nije izlazila iz te sobe. A kad je to jednom učinila, nije više u nju stupila do ovog trenutka. U malom kaminu s mramornom policom Conor je zapalio treset vještinom dečka sa sela, i čim je omirisao njegov dim, prenio se onamo. Razgovarali su o položaju seljaka na zapadu, Zemaljskom savezu, kovanim vratima i tamnicama. Pričali su o sadašnjem živom strujanju u Dublinu i o stranim zemljama. Razgovarali su o oružju i Bratstvu i o teško ostvarivom republikanskom snu. Zatim je došao trenutak kad Conor više nije mogao ostati a da ne postane mučno. - Kasno je, Atty - reče - bolje će biti da sada odem. - Kao da smo sada tek počeli - odgovorila je. - Ah, ja sam poznata brbljavica. Na predavanjima i sjednicama vijeća govorim kao opsjednuta vila smrti. Dan Sweeney mi je već mnogo puta rekao da ušutim. Ali nikad zapravo nemam prilike da s nekim čovjekom razgovaram nasamo. Ponekad razgovaram sa Seamusom, ali nas tada netko u kakvoj krčmi pljeska po leđima ili se žurimo povečerati da stignemo na sastanak ili na predstavu. Des i ja smo katkada ovdje razgovarali i zgranuli se kad smo vidjeli da je zadanilo. Shvaćaš? - Da - reče Conor. - Kad je ljubavnik ujedno i najbolji prijatelj, tad je dvoje samo sebi cijeli svijet. - Ah, Bože - rekla je - ja tu igram osamljenu udovicu, a mrzim sažaljenje. - Ne brini, no doista mislim da uskoro polazi posljednji tramvaj za Dublin. - Conore - rekla je - položi još jednu kocku treseta na vatru. Ako ti pobjegne tramvaj, dolje u sobi do dječje je jedan krevet. Ova kuća služi kao pribježište i za sastanke koji traju cijelu noć, pa su djeca navikla da ujutro tamo zateknu neznance. - Dobro dakle - odgovori on. Natočio je još malo konjaka. - Ti si izvanredna žena, Atty, i ubrzo ćeš prebroditi svoju tugu. - Što te ponukalo na to da to kažeš? - Zato što najviše od svega voliš svoju snagu. Ne znam postoji li nešto što bi te moglo slomiti. Razmišljala je da li je to pohvala ili zamjerka. - A ti? - Meni je samoća strašno teška. Dok nije bilo Shelley, nikad mi nije smetalo da budem sam. Otkad nje nema, mrzim svaki trenutak samoće. - Sjeo je na pod i zagledao se u raspaljeni treset, ona je učinila isto i oboje je bilo zadovoljno što je neko vrijeme svako slijedilo svoje misli. Zatim je zapazila da se zadubila u misli o Conoru. Taj je čovjek uznemiravao. Za razliku od gotovo svih muškaraca koje je poznavala, nije se bojao svojih slabosti i jedva se trsio da ih skriva, a svoju muškost uopće nije isticao. U ovoj sobi nije joj preostalo ništa drugo nego da ga usporedi s Desmondom. Larkin je bio duboka i tiha voda. Seamus joj je pričao da bi s vremena na vrijeme iz njega provalila pjesnička bujica, ali je u njemu često dozrijevala godinama. U njemu svakako nije bilo ništa od Desmondova izazovna, upadljiva

držanja. Des je volio sebe, volio svoje zajedljive primjedbe u sudnici, volio je zvuk svojeg glasa kad je govorio, osobito je volio ono što je radio za Irsku, jer ga je to obasjavalo slavom. Soba je bila topla i ispunjena putenošću kao uvijek, ali ne zbog Desa i Atty. Njezina je putenost bila namijenjena pokretu. Zar to nisu ona i Des uvijek željeli? Ta stvar, koju su zajednički poduzimali, postala je njihovo životno djelo. Poslije njegove smrti satima je o tome razmišljala. Čudno, ali u toj se sobi nikada nisu ljubili. Je li pokret bio za oboje oslonac koji ih je štitio od njih samih? Zar su znali da ne mogu jedno drugom dati ljubav koju su trošili na pokret? Sve ono što je znala o Conoru Larkinu ukazivalo je na to da on nije ništa manje odan pokretu. Ali posjedovao je i sposobnost da se potpuno u sebi posveti voljenoj ženi. Des joj je dao slobodu koju je tražila u braku. Od nje je malo zahtijevao, jer je uživao sam u sebi. Conor Larkin će ovladati svojom ženom i u njezinim očima postati jedini. Atty je to znala. Bi li mogla takvo što podnijeti ? Koliko je žena naslutilo tu snagu i pobjeglo od njega? Koliko je drugih poželjelo da je iskuša i nije uspjelo? Zar se moglo s takvim čovjekom upustiti u površan odnos? Bi li bio toliko jak da je primora da promijeni psihu kako bi ga zadržala? Zastrašivao ju je, ali i tako strašno privlačio. Kako bi bilo imati po prvi put čovjeka koji će ovladati njome? Atty je zadrhtala. - Voljela bih te ponovno vidjeti - rekla je iznenada. -Za nekoliko tjedana komad će se prestati izvoditi. Zašto ne bih tad došla u Belfast? - To je već i prije rekla muškarcima koje je poželjela, ali... - Polaskan sam - odgovori Conor. - Na žalost, tvoja će te slava preteći i upast ćeš svakom u oko poput divne statue, što ti i jesi. Otvoreno rečeno, Dan Sweeney i vijeće bili bi opravdano protiv toga da se pokazujemo zajedno u javnosti, osobito u Belfastu. - Na to nisam mislila. Bi li ti došao u Dublin? - Ne mogu često odlaziti, a da kažem istinu, ne osjećam se previše lagodno među svim tim rječitim intelektualcima. Razumije se da Seamusa volim, ali se ovdje ne osjećam doista kod kuće. - Velika većina od toga što kažu je brbljarija, sve samo pripovijedanje. Svatko govori i govori. Arthur Griffith, Yeats, Seamus O'Neill, Atty Fitzpatrick reče ona. - Riječi su naša municija, Atty. - Nemoj sebe tako potcjenjivati. Kad svi govornici ispucaju svoju municiju, Bratstvo će ovisiti o šaci ljudi poput tebe da obavi posao. A osim toga, ni ti ne oskudijevaš baš na riječima. Čitala sam neke tvoje pjesme. - Seamus ne bi trebao pokazivati okolo tu ropotariju. Već odavno nisam ništa napisao. - Trebao bi. - Dan mi kaže da ću za to imati i previše vremena kad dospijem u zatvor. Ponovno ih zapljusne val nelagodnosti.

- Smiješno - reče Atty tiho. - Uvijek sam se ponosila time što sam privlačna, ali i kadra da nekoga odbijem. Teško mi ovo pada, Conore. Još nikada nisam molila nekog muškarca da me odvede u krevet... Conor ustane i povuče je na noge. Zagrlio ju je i poljubio, držeći u naručju punokrvnu ženu. Zatim odstupi korak. - Mislim da bismo to trebali odložiti da dozri. Atty problijedi, a na oči joj navru suze. Bila je opravdano povrijeđena. - Ponijela sam se kao prava budala. - Osamljena si, treba ti čovjek, to je posve prirodno. Ti si izvanredna žena, Atty, i ne bih te htio povrijediti time da se s tobom upustim u površan odnos. Uspjela je odglumiti smijeh. - To je za mene novo iskustvo. - Ja te ne odbijam, djevojko. Razumije se da sam na to pomislio onog časa kad smo se sreli. Samo, shvatio sam kako bi bilo nepravedno tebe ljubiti dok u duši još oplakujem Shelley. Možeš li to shvatiti? Ako dotad nije znala, sad je shvatila: igra s tim čovjekom ugrozit će njezine granice, razbiti njezinu samostalnost i njezino samozadovoljstvo, koje je uspjela sačuvati u uspješnom braku i uz troje djece. On će joj otkriti takva područja u njoj samoj gdje još nikad nije bila. Jedan ludi trenutak čeznula je da ga odvede u susjednu sobu, u mrak, i da mu kaže neka se pretvara ili isplače na njezinim grudima ako želi. Ali plašila se, jer još nikada nije takvo što poklonila nekom muškarcu. PETO POGLAVLJE U mjesecima nakon izbora iskoristio je Oliver Cromwell Maclvor panični strah pred novim Zakonom o autonomiji Irske i iznio na vidjelo planove kojima se hranio petnaest godina mukotrpnog čekanja krvlju, svjetlošću i zrakom. Upotrijebivši svoje crkve širom pokrajine kao glasnogovornike, poslužio se prastarim alsterskim strahovanjem. - Kad te Gospodin Bog tvoj povede u zemlju koju ćeš osvojiti i kad ih Gospodin Bog tvoj izruči tebi, ti treba da ih smrviš i potpuno uništiš, ne smiješ se s njima nagoditi, niti iskazivati milost... jer ti si sveti narod po Gospodinu Bogu tvojem i on te odabrao da budeš odabran narod među svim narodima... Roger Hubble je ispravno zaključio da će Maclvor i dalje služiti njegovim interesima, usprkos lomu među njima. Propovjednik je u sredini gdje je sve do neba vapilo za socijalnim promjenama iznosio malo novog, podgrijavajući i servirajući uvijek jedno te isto staro jelo. Već su tri stoljeća tu istu pjesmu utuvljivali alsterskim protestantima, sve dok nije od rođenja postala neodvojiv dio njihova životnog stava. Bili su jedna strana irskog trojstva uz britanske gospodare i starosjedioce, te su ih i dalje odvlačili od stvarnog problema, poboljšanja životnih uvjeta narodnih masa. I opet je izvučena stara priča da su poput drevnih Hebreja u potrazi za obećanom zemljom izabrani narod u Božjim očima. Jedina je novost bila u tome

što je poduzet prvi korak da se odbaci prastara tradicija u političkom sljedbeništvu plemstva. Zapravo, došlo je samo do gotovo neprimjetne smjene straže. No Maclvor je hipnotizirao mase i postao sve neumjereniji u vlastitoj viziji svoje proročanske moći. Gdje nije bilo crkve, održavali su skupove buđenja u prepunim šatorima. Gdje nije bilo šatora, održavali su masovne skupove pod vedrim nebom. Deset godina ranije osnovao je Kristove vitezove, elitnu skupinu, uski krug najpravovjernijih. Njihova prava svrha, naime da postanu jezgra koja će pokretati svjetinu, ostala je tajna do pogodnog trenutka. Dok je njegova biblijska vatra harala Ulsterom, spretno je preobrazio Kristove vitezove u predstražu »za obranu protestantske vjere od sljedbenika Sotone, papista i otpadnika«, kao da već nije s potpuno istom svrhom postojao oranjski red. Maclvorov je plan zahtijevao privatnu vojsku. Vitezovi, bivši vojni oficiri i brojni nezaposleni oruž-nici bili su u svojstvu predvodnika grupa izvježbani u izazivanju nereda. Premda se Maclvor, zakonski uzevši, odvažio na tanak led, vlasti su oklijevale i ostale skrštenih ruku. U nekoliko mjeseci stvorena je četa koja je taktikom zastrašivanja potpuno ovladala situacijom u okolici, po naredbi pustošila i rastjerivala skupove svećenika koji su mislili drukčije, jer je samo jedno učenje bilo pravo - učenje Olivera Cromwella Maclvora. Kao preko noći nicale su nove opće prezbiterijanske crkve u Armaghu, Lisburnu, Carrickfergusu, Coleraineu, Bangoru i Lurganu. Bile su popunjene svećenstvom izobraženim na brzinu u četveromjesečnom tečaju u njegovoj »teološkoj školi«, a zaredio ih je sam Posrednik. Na početku godine 1907. izazvali su Kristovi vitezovi u katoličkom području Downpatrick nemire protiv namještanja trojice katoličkih učitelja u novoj javnoj školi. Kako su završili uspješno, taj je incident poslužio kao nagovještaj krupnijih stvari koje su trebale uslijediti u Belfastu i Derryju kasnije te godine. Kad je Oliver Cromwell Maclvor pripremio udarne čete i svoje institucije razgranao po cijeloj pokrajini, izveo je udar. Otputovao je u London, gdje je mogao računati s najvećim publicitetom, sazvao konferenciju za novinstvo i objavio osnivanje lojalističke stranke. - Poslušno smo slijedili stari poredak, a za naše napore bili grubo izigrani. Prosti kršćanski puk Ulstera, čiji je život najviše pogođen, namjerava sad sam odlučivati o sebi i budućnosti svoje pokrajine. Ovo je narodna stranka. Razdoblje podložnosti staroj vladajućoj klasi je svršeno. - Na to objavi bojni poklik stranke: NAŠ JEDINI ZLOČIN JE LOJALNOST. Sad je, dakle, bio razotkriven veliki plan: Opća prezbiterijanska crkva Olivera Cromwella Maclvora, Kristovi vitezovi Olivera Cromwella Maclvora i lojalistička stranka Olivera Cromwella Maclvora, Otac, Sin i Duh Sveti... jednog nipošto svetog trojstva. Godina 1907. počela je nemirno. Na selu su provedene brojne reforme i s njima je nastupilo razdoblje relativnog blagostanja. Žarište siromaštva bilo je posve očito u gradovima, koji su bili u bijednom stanju. Samo u Dublinu gotovo polovica stanovništva živjela je u stanovima od jedne prostorije za cijelu obitelj. U većini slučaja to je značilo da u jednoj sobi živi šest osoba. Ljudsko poniženje

prevršilo je svaku mjeru, a Britanci su, osim u lojalnim grofovijama Antrim i Down, malo ulagali u industriju da ga ublaže. Kad se saznalo da je radnički pokret drugdje postigao uspjehe, protestantska radnička klasa Ulstera preispitala je vlastitu situaciju i ustanovila da nije nimalo ružičasta. Protestantskom je radniku počelo polagano svitati da su ga iskoristili. Taj je položaj moglo poboljšati samo jedinstvo s katoličkom radničkom klasom. Izbili su štrajkovi i po prvi put u belfastskoj turobnoj povijesti došlo je do pregovora između katoličkih i protestantskih radnika. Unionističke oranjske organizacije baciše se svim snagama u protunapad. Oliver Cromwell Maclvor, koji zapravo nije imao vlastita programa osim programa lešinara koji se hrani truplom, nadmašio je sve u borbi da radnička klasa ostane razdvojena. I opet se potvrdilo predviđanje Rogera Hubblea da će propovjednik nesvjesno raditi u njihovu interesu. Usprkos općem nemiru i sve većem problemu s radništvom, sir Frederick Weed je nastavio na svoj način nastupati kao dobročinitelj i čovjek koji brine o ljudima. Njegova najnovija zamisao bila je da pokrajini pokloni željeznički i pomorski muzej, koji će izgraditi nedaleko od stadiona Boilermakersa. Tako je nakon turneje Conor dobio zadatak da popravlja lokomotive predviđene za muzej. U međuvremenu, Red Hand Express je još dva puta vozila u Englesku, otpremivši lorda Rogera u Dom lordova i natrag, a drugi put je sir Frederick poduzeo poduže poslovno putovanje. Oba je puta O'Hurley odvezao vlak u O'Sullivanovu ljevaonicu i utovario pošiljku oružja. Kako je otprema oružja dobro tekla, počeo je Conor razmišljati o povećanju tereta. Htio je ugraditi dodatna skrovišta u osobne vagone i lokomotivu. Postojao je bezbroj mogućnosti da se spretno ugrade pomični poklopci, lažna vrata i čak na donju stranu vagona pričvrste sanduci. Kad su nacrti najnovijeg modela lokomotive Red Hand bili gotovi i trebali prijeći u proizvodnju, Conor je imao čvrst plan. Spremao se da sa svojim zamislima upozna Duffyja O'Hurleyja i izvede dio preinake u samoj tvornici dok stroj i tender budu u gradnji. Ta je zima bila porazno duga i samotna. Ni jedan jedini put nije vidio Shelley MacLeod. Ne jednom je noću molio da ga Dan Sweeney premjesti iz Belfasta, no u dubini duše je znao da je to nemoguće tako dugo dok se oružje prebacivalo preko brodogradilišta. Ćeznuo je za danom kad će mu Sweeney povjeriti da počne prikupljati male udarne grupe za Bratstvo i kad bude mogao surađivati s ljudima koji misle i govore o istoj stvari. - Prerano je za udarne grupe - reče Dan - puno prerano. Strpljivost je eliksir revolucije. Conor je izgubio volju za kazalište i sve one stvari na koje je nekoć trošio svoju neiscrpnu radoznalost. Jednom prilikom otputovao je u Dublin samo zato da posjeti Atty Fitzpatrick, ali nije koristilo, jer se nije mogao osloboditi Shelley. Pomisao na proljetni ragbijaški trening isprva ga je radovala. Opet će se sastati na igralištu sa starim drugovima i osloboditi se bar jednog dijela nagomilanog razočaranja. Ali kad je izlazio na igralište, jasno mu je izašla pred oči

činjenica da ga čeka trideset nepoštednih utakmica. Približavao se trideset i petoj godini. Pred kraj prošle sezone trebalo mu je nekoliko sekundi više da se nakon snažnog sudara podigne na noge, a pola dana duže da iz tijela nakon igre nestane ukočenosti. Prošle godine bila je tu uzbudljiva Shelleyna blizina, tijesno drugarstvo s Robinom i čisti užitak u društvu razigranog Jeremyja Hubblea. Svega toga više neće biti. Jeremy je i dalje svakog tjedna pisao Conoru i izvještavao ga o uzbuđenjima koje je doživljavao kao mlad čovjek u razvitku. Uspješno je završio prvi semestar u Trinity Collegeu i javljao da se udebljao više od dvanaest funti i da će igrati u prvoj momčadi Trinityja. Nadao se da će ga izabrati u nacionalnu reprezentaciju, kao nekoć njegova djeda, i da žali što više neće moći putovati s Boilermakersima. Kad bi se susreli na radilištu, Conor i Robin bi jedan drugom kimnuli na pozdrav, ali nisu razgovarali. Prvog dana proljetnog treninga Robin priđe Conoru. - Mislim da će biti najbolje da porazgovaramo - reče Robin. Pošli su iza tribina da budu nesmetani. - Znam da nam je obojici vraški nezgodno - poče Robin - ali morat ćemo pola godine biti u tijesnoj vezi. Bilo bi za nas, a i za momčad, najbolje da među nama vladaju pristojni odnosi. - To i ja mislim - reče Conor. - Dobro, pretpostavljao sam da ćeš to tako shvatiti. - A kako su Lucy, Matt, tvoj otac i Nell? - Ne može biti bolje. Matt raste kao korov, i ti mu jako nedostaješ. A ako želiš znati, i meni. - Robine, ne znam što vam je Shelley ispričala, ali ni jedan od naših problema nije bio ni u kakvoj vezi s vašom obitelji. Robin polagano strese svojom kovrčavom glavom. - Nije rekla ni riječ o tome, a ni o drugom gotovo ništa. - Kako joj je? - prošapta Conor. - Jadno, čovječe. - Vratila se opet onom Kimberleyju? Robin strese niječno glavom. - Sveti Isuse, ne znam što se zbilo, ali čini se da vas to oboje ubija. - Neke stvari nisu mogle valjati. Bilo bi ludo da smo pokušali. - Ima li to što s... - Robin se presiječe. - Pustimo to, mene se to ne tiče. Slušaj, Conore, nemoj shvatiti osobno, ali s obzirom na okolnosti, razgovarao sam s Derekom i rekao mu da će biti najbolje ako ove godine ne dijelimo istu sobu na turneji. - Svakako, razumijem - odgovori Conor. - Dobro dakle, hajdemo onda na naše slavno primanje. Prvi sastanak momčadi uvijek se odvijao u sir Frederickovu salonu na krovu tribina. Među trofejima prijašnjih uspjeha, pravom rudniku zlata i srebra, svake su se godine držale zanosne govorancije. Nakon predstavljanja novih potencijalnih igrača, koje su ocjenjivali po tome koliko su spremni da sebi daju razbiti glavu, bila je bez trunka stida ispričana povijest momčadi, zapravo povijest i vizija jednog čovjeka.

Zatim je menedžer otvoreno rekao da imaju neospornih izgleda da osvoje prvenstvo, a njegov pomoćnik dodao da podmladak još nikad nije bio u boljoj kondiciji. Činilo se da su ta trojica irskih obraćenika, Weed, Crawford i O'Brien, prisvojila sve raspoloživo foliranje. Sačuvavši najbolje za kraj, sir Frederick je izbacio mamac - turneju po Australiji o kojoj se vode pregovori... naravno, ako momčad pobijedi. Kad su prešli u društvenu prostoriju igrača, Duffy O'Hurley je već bio na svojem mjestu uz pipu Guinessova piva. Conor ga nije vidio nekoliko tjedana, za kojih je doradio svoje planove za proširenje prebacivanja oružja. - Ah, škvadra ove godine sjajno izgleda, u vrhunskoj je kondiciji i borbena zagrmi Duffy. - Čuj, Doxie mi reče da imamo samo jedan cilj: prvenstvo. Tu se slažem s njim. Nećemo početi sezonu s gubicima kao prošle godine. - Da - reče Conor. - Borit ćemo se žilavo. - Čujem da se nešto priča o Australiji. Bože, već se vidim kako jurim onim beskrajnim razdaljinama. - Nadam se, bez mene u vlaku. Čuj, Duffy, momče, već dugo nismo zajedno ništa popili. - Bio sam toliko na putu da su se kotači izlizali. U mjesec dana samo sam jednom noćio u Belfastu. - Kako bi bilo da danas povečeramo zajedno i poslije iskapimo nekoliko čaša? - reče Conor. - Zašto ne, Conore, zašto ne? To zvuči sjajno. Duffy O'Hurley stanovao je u udobnom hotelu »Balmoral« u Lisburn Roadu, u četvrti o kojoj se, kad se dobronamjerno govorilo, reklo da je izmiješana. Kao čovjek čiji je položaj nadilazio vjerske granice, Duffy je uživao u svojoj slici i statusu. Stanovao je nedaleko od sestre i šurjaka, Calhouna Hanlyja, i svojeg najboljeg prijatelja Doxieja O'Briena. Čim ga je Duffy uveo u svoj apartman, Conor se uznemirio. Krupni strojovođa imao je pogled kakav je inače imao oko ponoći, a tek je bilo sedam sati navečer. Boca na stolu bila je dopola ispražnjena; očito je pio da se ohrabri, jer je pokazivao nervoznu potrebu da se povjeri. - Već sam htio s tobom porazgovarati, ali znaš, sir Frederick me je sasvim dokrajčio. Neprestano odlazi u Dublin Castle zbog tih radničkih štrajkova. - Što ti je na srcu, Duffy? - Prije svega neću da tko u Bratstvu bjesni na mene. Uradio sam sve što ste tražili. Razgovarao sam s Calhounom sad kad bude gotova nova lokomotiva i s obzirom na predstojeću turneju. Mi želimo prekinuti. Godina dana toga sranja je dosta. - Zar je što pošlo po zlu? - Ništa određeno, jednostavno mi je toga dosta. - Trenutak nije pogodan da se prekine. Plan lijepo napreduje, a mi još moramo prebaciti mnogo oružja.

- Ovim tempom to će potrajati deset godina, a prije ili kasnije jamačno će netko zabrljati. - Treba vam više novaca? - upita Conor tiho. - Ne, zapravo. Ionako ga propijem ili prokockam. Čovječe, to je ta prokleta napetost. Pola dana i noći provodim izmišljajući isprike kako da dovedem stroj onamo, pa opet natrag. Ubija me i to sranje da ga dopremim u Owenovu ljevaonicu svaki put kad smo u Liverpoolu. A onda ponekad vozim po dva tjedna Irskom to posrano oružje u tenderu. To moje zdravlje ne može izdržati, Conore. - Još jednu sezonu moraš izdržati - reče Conor odsječeno. - Izradio sam planove da u svakoj vožnji povećamo pošiljku na tisuću pušaka. - Oh, sranje - zastenje O'Hurley. - Predosjećao sam da ćeš razrezati sve vagone. Vidio sam to - kao prikazanje u kakvom čudu - kad sam čuo da je sir Frederick dao konstruirati novi vagon. Rekao sam Calhounu točno ovo: »Kad to Conoru dopre do ušiju, pretvorit će vlak u putujući arsenal«. Čovječe, želim se izvući iz toga prije nego što novu lokomotivu izvezu na tračnice. Ako si zamislio da pregradiš te vagone u samoj tvornici, izbij si to iz glave. To bi bilo uže oko vrata. Duffy je bio prilično pijan. Conor je uvidio da je čovjek na rubu živčanog sloma. Bilo bi besmisleno da ga sad prikliješti. U tom stanju i s tim temperamentom mogao bi počiniti grubu grešku ili u pijanstvu nešto izbrbljati. Conor natoči sebi viskija, promatrajući kako se strojovođa bori s uzbibanim grudima i briše oznojeno čelo. Conor iskapi čašu i ustane. - Moram o tome porazgovarati s nekim ljudima - reče. - Samo nemoj, zaboga, pomisliti da ću bilo što učiniti protiv Bratstva. Čim budu oni sanduci izvađeni iz tendera, moja su usta zapečaćena, i ti im to moraš reći. - Smiri se, čovječe, ta smiri se. Sad kad je odvalio muku da to skine s duše, Duffy proguta pljuvačku i gotovo se sruši u naslonjač. - Htio bih znati samo jedno, po istini, bez izmotavanja - reče Conor. Duffy ga pogleda opet ustrašen. - Zna li za to još netko osim tebe i Calhouna? Duffy se oda svojim zbunjenim, izdajničkim krzmanjem. Naglo je svrnuo pogled s Conora, jer je znao da će biti bolje da se pribere. - Ne - odsjekao je prebrzo. - Mislim bilo tko, uključujući i tvoju sestru. - Kako ti je to palo na pamet? - Zato jer piješ kad se bojiš, a kad piješ, brbljaš. Doxie O'Brien je tvoj najbolji prijatelj i s njim mnogo pričaš. Zna li Doxie? - Kunem se majčinim grobom da ne zna. - Nadam se zbog Doxieja i tebe da je to istina. - To mi moraš vjerovati, Conore. - Nisam siguran. Za nekoliko dana doći ću opet.

Oliver Cromwell Maclvor nastavio je podizati uloge, postao je dvostruko drzak i otvoreno se podrugivao svojim bivšim gospodarima. Ako je postojalo žarište njegove mržnje, tada je to bila činjenica da ga je plemstvo preziralo, da ga nikad nije prihvatilo kao ravnopravnog, nikad mu ukazalo poštovanje za kojim je žudio. Naumio je da će to što ga neprestano potcjenjuju skupo platiti. Kad je u izvanrednim izborima za popunjenje zastupničkog mjesta u belfastskom gradskom vijeću - to je zastupničko mjesto za četvrt Shankill držao jedan unionistički Weedov pouzdanik, a ispražnjeno je njegovom smrću - trebalo odlučiti, Maclvor je najprije pomislio da se sam natječe, ali je rizik bio prevelik. Ako izgubi, bio bi to strašan udarac za njegovu još nejaku lojalističku stranku. Umjesto toga odabrao je čovjeka među svojim sljedbenicima koji je stekao nešto ugleda te se za stupanj isticao iznad masa i bio prikladan odgovor snobovštini aristokracije. Za prvog kandidata koji će zastupati lojalističku stranku izabrao je pukovnika Howarda Huntlyja Harrisona, vojnika u mirovini i titularnog »zapovjednika« MacIvorovih četa. HHH, kako su ga svi zvali, bio je ograničen, ogorčen šupljoglavac koji se neprekidno žalio na to da su ga zakinuli za viši čin u vojsci i za plemenitašku litulu. Mogućnost za osvetu vidio je u tome da igra vojnika na čelu Maclvorovih četa. Naknadni izbori za zastupnika Shankilla postadoše odlučno pitanje. Maclvor je naslutio da je generalni štrajk koji je potresao Belfast poljuljao Weedov položaj i minirao vjerske granice, tako da su se katolički i protestantski radnici udružili. Brigadir Maxwell Swan imao je tih dana pune ruke posla sa situacijom u tvornicama, a da bi mu stvar još otežali, počeše Maclvorovi ljudi u brodogradilištu otvoreno voditi propagandu za HHH. Kad se tome nitko nije suprotstavio, nastaviše Kristovi vitezovi s time da u vrijeme podnevnog prijekida održavaju javne molitve, tjerajući radnike da im prisustvuju. Taktika je bila jednostavna. Koji je put do vlasti mogao obećati brži uspjeh od toga da Weeda izazovu u njegovom vlastitom carstvu i rascijepe njegove snage? Swanove specijalne jedinice sad su imale dodatni zadatak da brižno prate djelatnost Posrednika. Bilo je predvečerje uoči oranjskih parada i ispred svake lože u pokrajini bili su već pripremljeni lambezi, a milijuni zastava cvali su poput divljih cvjetova. Weedovo brodogradilište i čeličana djelovali su poput bombe koja još nije eksplodirala. - O'Hurley se boji - reče Conor. - On sam nije baš pametan, a njegov je ložač još dvostruko gluplji. Nemam dokaza, ali uvjeren sam da je sve izbrbljao Doxieju O'Brienu. Long Dan je proživio život među zidovima koji su se rušili na njega, ali ipak još nije postao imun na to. Bratstvu je oružje bilo nužno potrebno. - Tipično - zarežao je. - Čini mi se da nam ne preostaje drugo do da obustavimo operaciju. - Ne posve - odgovori Conor. - Moramo je još jedanput izvesti. Nacrti su gotovi. Ako vlak bude u tvornici samo nekoliko tjedana, mogu izvesti preinake. Weed će sa starom lokomotivom prije nego što je prodaju još jednom u Englesku.

Predlažem da oslobodimo O'Hurleyja i Hanlyja obaveza pod uvjetom da prevezu taj posljednji tovar. - Koliko? - Oko tisuću Lee-Enfield, možda i više. - K vragu, Conore, što da kažem? Znaš što to za nas znači, a znaš i što je na kocki. - Mislim da bismo trebali pokušati. To će biti pogodba. Jedno putovanje, tisuću pušaka, a onda ćemo obustaviti operaciju. Dan je šakom bubnjao po stolu. - Ne izvlačim se od odgovornosti, ali o ovom moraš odlučiti ti, samo ti. - Naprijed! - reče Conor. Long Dan kimne. - Čim završiš s preinakom, hoću da napustiš "Weedove tvornice. Mi imamo za tebe pametnijeg posla nego da igraš ragbi po Engleskoj. - Da, iskreno rečeno, spreman sam. Tamo postaje odvratno, Dane, prokleto odvratno. Molitveni skupovi i mise, pozivanje na nerede. Gadno mjesto. - Ha - reče Dan smijući se - to je Belfast, takav je Belfast uvijek bio. Po Conorovu novom planu trebalo je u spremnik za vodu ugraditi još dva brončana sanduka, jedan u rezervoar ugljena, a na različitim mjestima ispod vagona jiiz ploča koje će tvoriti lažna dna. Cilj: tisuću pušaka. - O tome se radi, momci - reče Conor pogledavši prvo Duffyja O'Hurleyja, pa Calhouna Hanlyja. - Ne želim nikakvih rasprava o tome, osim ako iskrsnu tehničke poteškoće. Vi ćete prebaciti oružje, ili snositi posljedice. - Ložač kimne u znak da je shvatio. - Duffy? - Da, ali zakuni se da je to posljednji transport, zakuni se. - Dajem vam svoju riječ. - Dobro - reče O'Hurley. - Počet ćemo s tim da još u tvornici preinačimo što god uzmognemo. Ostalo će biti obavljeno u Liverpoolu. Conor ustane i baci na stol snop novčanica. - Evo pola unaprijed. Kao potvrda da vam vjerujemo. Bratstvo će držati riječ u svemu. Razumijete, u svemu. ŠESTO POGLAVLJE Bio je četvrti srpnja, američki Dan nezavisnosti. Baš kao što su se Ulsterani poistovjećivali s drevnim Hebrejima došavši u obećanu zemlju Ulster, jednako snažno su se poistovjećivali sa svojom škotsko-irskom iseljeničkom braćom u Americi. Osim toga svaki je povod za mimohode limene glazbe bio dobrodošao. Sezona parada približavala se divovskim koracima. Weedovo brodogradilište i čeličana plivali su u oceanu crveno-bijelo-plavih Union Jackova i bezbrojnim oranjskim parolama.

Bilo je to i vrijeme glasina. Kao i svake godine, širili su razmahani jezici nove glasine praćene bubnjanjem lambega. Glasine da je engleski parlament prodao Ulster, o papinim planovima, o zavjeri katolika da postignu jednakost u Ulsteru uz pomoć radničkih štrajkova, o još većoj gospodarskoj krizi. Oko podne trebao se održati, kao svake godine, skup kod suhog doka Big Mabel, na kojem će uz svirku oranjskih limenih glazbi i govora biti proslavljen američki praznik. S obzirom na predstojeće naknadne izbore, lojalistička je stranka zahtijevala da pukovniku Howardu Huntlyju Harrisonu bude dopušteno da se jednako kao unionistički kandidat obrati skupu. Kad je to uskraćeno, proširila se glasina da će Kristovi vitezovi izazvati neprilike. Conor je radio istodobno na lokomotivi i na restauraciji u napola završenom željezničkom i pomorskom muzeju na drugom kraju tvorničkog Okruga. Toga dana bio je u zgradi muzeja sastavljajući jednu »Folkstone« lokomotivu Jugoistočne željeznice iz 1850. Kad se primaklo podne, ostao je sam jer su svi otišli dolje na dok Big Mabel na proslavu. Podigao je pogled s razasutih dijelova vidjevši kako u zgradu ulazi Robin MacLeod, zadihan kao da je trčao. - Halo - reče Conor radoznalo. Kad je ugledao Robinovo prestrašeno lice, prvo je pomislio da je nešto zadesilo Shelley. Robin se osvrnuo da se uvjeri jesu li sami. - Moram ti nešto reći - protisne zadahtano. - Tražio sam te posvuda... - Što se dogodilo? - Čuj, čovječe, ne postavljaj pitanja, nego se ne vraćaj u tvornicu. Zvuči »Dixieja« dopirali su s četiri stotine metara udaljenog doka Big Mabel, gdje se održavao koncert. Conor je smjesta shvatio. Nemiri! Gotovo svih dvjesto katolika u tvornici, među njima i momci iz momčadi, radili su u valjaonici bakra nedaleko od radionice lokomotiva. Iz nepoznatih razloga taj je zanat bio jedini koji ovamo nije prenijet iz Škotske. Kad god je u tvornici došlo do neprilika, uvijek su prvo izbile u toj radionici. Conor se prepadne! Duffy O'Hurley i Calhoun Hanly, bili su danas u radionici lokomotiva! - Bit će nereda, zar ne? - Ne pitaj, nego nestani. - Maclvorovi ljudi, ti vitezovi... - Slušaj, čovječe, hoćeš li već otići! - Jesi li siguran? - Da, siguran sam. Morgan je to saznao u crkvi. - I to mi je neka prokleta crkva - opsuje Conor. - Jesi li upozorio ostale? - Ne mogu, Conore, ne mogu. Ne bojim se za sebe, ali previše bi lako bilo zaključiti tko je to učinio, a to bi Morgana moglo stajati glave. - To su tvoji drugovi! - Ili oni, ili moj otac. Momci iz kluba će se sami snaći. Ali... ali... morao sam upozoriti tebe, bez obzira na sve. - Makni mi se s puta! - reče Conor. - Neću te pustiti da se vratiš onamo, Conore. Ne marim za druge, ali ti si mi poput brata.

- Nisam ti ja nikakav brat! Svaki put mi je pozlilo kad sam ušao u tvoju kuću i vidio obješenu tvoju prokletu jebenu oranjsku ešarpu! A sad me pusti proći, mali! Robin ustukne korak, a prste ispruži prema Conorovim prsima. - Ne mogu te pustiti. Conor ga pokuša gurnuti ustranu. Robin ga dva puta udari šakom u lice, doduše bolno, ali ne uspije zaustaviti udarnu snagu krupnijeg čovjeka. Kovačke Conorove šake ščepaju Robina i bace na tie kao vreću. Kad je požurio mimo njega, Robin brzo uspuza na koljena i s leđa grubim zahvatom sruši Conora na pod. Valjali su se po podu, nastojeći dohvatiti neki oslonac, udarajući jedan drugog bjesomučno koljenima i laktima. Želio bih da sam u Dixieju, hura, hura. Conor se prvi osovi na noge, ali ga Robin nije puštao. Opet se njegove krupne ruke oslobode, stajali su licem u lice udarajući jedan drugog, dok Robin nije posrnuo i pod udarcima ustuknuo. Teturao je napola omamljen. Conor ga stisne rukama tolikom snagom da je Robinu ponestalo daha. Lice mu pocrvenje, zakoluta očima i izgubi svijest. Conor ga ispusti. Robin klone na pod. Conor jednim trzajem otvori vrata. Najkraći put vodio je poprijeko, preko sportskog igrališta, cestom uz kanal i preko visokog mosta do postranog zida čeličane. Robin MacLeod se nekako uspio dići na noge i s leđa se bacio na Conora. Bum, u potiljak, fljas, fljas. Conor se naglo okrene, i dok je Robin još sakupljao snagu za posljednji napad, pogodi ga neočekivani udarac, a za njim strašan bubotak u želudac. Dok se Robin rušio na koljena, Conor ga cipelom tresne u vilicu, podigne ga uvis i udarcem šake onesvijesti. Kad se Johnny vraća kući, stupajući, hura, hura. Pisak sirene objavi podne! Pod Conorovim stopama topila se trava a tribine su postale nejasne. Uz kanal kralja Vilima do mosta. Ustrčao je uz stepenice i na sredini trenutak zastao. - Oh, Bože! Rulja od nekoliko stotina ljudi išla je u susret mašući batinama s čavlima, željeznim polugama, ključevima za odvijanje matica i zakovicama. Potrčao je dalje, niz stepenice do reda malih pomoćnih radionica i uletio u valjaonicu bakra. - Izgredi! Izgredi! Katolici van na istočna vrata! - Izgredi! Izgredi! Katolici van! Dok su mimo njega muškarci trčali na stražnja vrata, on se vratio na prednji ulaz i ugledao kako oni drugi već naviru mostom. Osvrnuo se. Katolici su se žurno sklanjali, ali njihova prednost nije bila velika. - Radionica lokomotiva! - dahnuo je - radionica lokomotiva. Prošuljao se uz zgrade i zastao na uglu spremajući se da pretrči brisani prostor upravo kad je rulja dospjela do valjaonice bakra i provalila unutra. - Papističke svinje! - Smrt Taigima! - Pobijte ih! - Jebeš papu! - Izdajice! Conor potrči.

- Eno jednog! Zahvaljujući točnom poznavanju radionice, pronašao je najkraći put do poslovnice, gdje su Duffy i Calhoun ljenčarili ne sluteći kakav je vani kaos. Ščepao je obojicu i izvukao ih iz prostorije. - Zar si poludio! - Izbili su neredi! - Oh, sveti Isuse! Conor se zdvojno ogledavao tražeći izlaz. Nije ga bilo. Kroz mutna stakla nazirali su se izgrednici, koji su opkoljavali zgradu. - Na lokomotivu, brzo! - zapovjedi Conor. - Sakrijte se u kotao! - Popni se ovamo k nama - poviče Duffy. - Ne, oni znaju da sam ovdje. Sve će razbiti da me pronađu, a tada će otkriti i vas. Brzo, brzo, idite! Kad su nestali, privremeno se sklonivši na sigurno mjesto, Conor ostane stajati tek toliko da predahne i da se sabere, zatim krene prema glavnom ulazu, koji je tog trenutka pod pritiskom gomile popustio. Kad su ljudi vidjeli da je miran i nenaoružan, naglo su stali. Vessey Bain, najistaknutiji od vitezova u tvornici, kome u mržnji na katolike nije bilo ravna, siktao je od bijesa, no znao je da napad na Larkina neće biti laka stvar. - Miči se s puta, Larkine - zareži Veesey - tu su Taigi i mi ćemo ih se dočepati. Conor se ne pomače. - Jebeni papistički kučkin sin! Nisi ni ti nikakva iznimka! - Weedov dupelizac, to si ti! - Da. Dokrajči tog prokletnika! Prije nego što je Vessey stigao odlučiti, doleti iz gomile pola tuceta zakovica. Jedna pogodi Conora u sljepoočicu i on se stropošta bez svijesti. Došao je k sebi kad su ga polili vodom. Pokušao se osloboditi, no bio je svezan, ruku razapetih o žbice kotača lokomotive. Kako su ostali praznih ruku, jer je uzbunio katolike, naumili su da se iskale na njemu. Vessey Bain mu pljune u lice i znojeći se i napola gušeći od bijesa, udari ga bjesomučno nogom u cjevanicu. Dok su ostali urlali da ga treba dotući, prevlada onaj neobičan titraj samoodržanja. - Smrt je predobra za njega - zareži Vessey. - Udesimo ga za svagda. Pustite Joeya Hookera na njega! Hooker je nekoć bio prilično uspješan boksač srednje kategorije, dok nije dobio jedan nezgodan udarac. Sir Frederick mu je dao posla kao socijalnom slučaju. Kako Hooker nije znao samostalno misliti, nagovorio ga je Vessey Bain da postane Kristov vitez, jer se htio okoristiti njegovim šakama. Hooker se budalasto nasmijao svezanom čovjeku. Bup, bup, bup udarale su Hookerove šačetine po Conorovom licu, bup, bup, bup. Jedan direkt u trbuh, buum!

Poslije svakog udarca Joey Hooker glasno je svojim slomljenim nosom srkao zrak. DOK JE OKO NJEGA KLICANJE BILO SVE GLASNIJE, STAJAO JE PONOVNO U RINGU BRANEĆI TITULU ŠAMPIONA ULSTERA U SREDNJOJ KATEGORIJI. LIJEVO OKO BILO JE ZATVORENO OD UDARCA, ZATETURAO JE I NASLONIO SE O UŽAD, ZATIM NASRNUO MAŠUĆI, POSKAKUJUĆI, UDARAJUĆI... »UDRI, JOEY. UDRI!« URLAO JE NJEGOV MENEDZER, A GOMILA POĆE GROMOGLASNO ODOBRAVATI KAD JE NAVALIO. »UDRI! UDRI! DOTUĆI GA, JOEY, UBIJ GA... IMAS GA, JOEY... UDRI... UDRI... UDRI...« SEDMO POGLAVLJE Calhoun Hanly prisloni Conora na zid, a Duffy O'Hurley prekopa mu džepove i pronađe ključ. Kad su se vrata otvorila, Conor pokuša zakoračiti. Posrnuo je u predvorje i srušio se na podnožju stubišta. Oba snažna muškarca pomognu mu na noge, polože njegove ruke oko svoje šije i povuku ga uza stube. Kriknuo je i presavio se kad ga je probola oštra bol. S mukom su napredovali stepenicu po stepenicu dok naposljetku nisu dospjeli do odmorišta. Kad se Duffy okrenuo da otključa vrata, Conor se skljoka na koljena, pridrži se za ogradu, povuče na noge, zatetura u sobu, sruši se opet i otpuza do kreveta; ščepao je plahte da se povuče gore, no otkotrlja se na leđa, srušivši pokrivače na sebe. Calhoun kresne šibicu, pronađe plinsku svjetiljku. Svjetlo se polagano proširi. Tad obojica ptitrče Conoru da mu pomognu. Shelley istupi u sredinu sobe i priđe mu. Conorove oči bile su tako pomodrele i otečene da su od njih ostali prorezi, usnice rasječene da nije mogao govoriti. Nije vrisnula, samo se pripila uz njega kao da joj život visi o niti, boreći se sa suzama i mučninom. - Dignite ga na krevet i pomozite mi da ga razodjenemo. - Kad mu je Hanly skinuo košulju i hlače, odvratila je pogled. Od slabina do ramena Conorovo tijelo bilo je crno i plavo od udaraca. Pokrila je lice rukama. Duffy je rukom obuhvati oko ramena da je podupre. - Kako je? - Prilično je zgnječen. Šivali su mu u ustima, pola rebara je polomljeno i ima nekoliko manjih lomova na području jagodica. Po licu i glavi sve je puno zašivenih mjesta. Liječnik mu je snimio glavu. Hvala bogu, tamo nije ništa oštećeno. - Zašto ga niste ostavili u bolnici? - Rulja se još klati naokolo. Conor se toliko osvijestio da je uspio reći da ga odvedemo. Nazvao sam nekog u Dublinu u njegovo ime. Na putu ovamo neki su oboružani momci... ne pitaj više. - Ja ću se brinuti o njemu. - Da, dođi ovamo, djevojko.

Duffy otvori zamotak s lijekovima, među kojima je bila ampula morfija i šprica. Pročitao je liječnikove upute, zatim sve troje namjesti Conora u krevetu i dade mu injekciju. - Hvala - reče Shelley. - Nema na čemu. Da nije bilo njega, bio bih sad mrtav. Pazit ćeš na njega, je li? - Bit će sve u redu - reče ona. Zasunula je vrata za njima, brzo prišla skrovištu koje je ugradio ispod slivnika, napipala njegov pištolj i držeći ga na krilu sjela uz krevet da stražari. Dvadeset sati kasnije pustila je Shelley, omamljena od nesanice, nešto svjetla u sobu. Odgurnula je zastor, dignula kapke i pogledala na pločnik, gdje su dva čovjeka s rukama u džepovima besposleno stajala oslonjena na zid. Jedan laktom gurne drugog i dok su gledali gore, jedan prstima dotakne kačket i kimne joj davši joj tako na znanje da je kuća pod stražom. Conor trepne i s mukom otvori proreze očiju zatim zastenje od boli. Pokušao se sjetiti što se dogodilo. Polagano podiže ruku s pokrivača i opipa svoja usta, zavoje na glavi i uši. Jake boli priječile su gotovo svaki pokret, a svaki udah uzrokovao je snažno probadanje. - Shelley... - Tu sam. - Shelley. - Nemoj govoriti, dragi. Pretrpio si strahote. Liječnik je bio ovdje i otišao. Rekao je da bi drugi čovjek na tvojem mjestu ostao bogalj ili umro. Trebat će nekoliko tjedana da uzmogneš ustati, a bolovi će potrajati mjesecima, ali je pouzdano da ćeš posve ozdraviti. - Vode. Upotrijebila je svu svoju snagu da ga uspravi u krevetu. Pola čaše poteće mu po bradi i vratu jer nije mogao stisnuti usne. - Robin je smjesta dotrčao kući, zatim u salon da mi saopći da si se suprotstavio izgrednicima. Došla sam ovamo i čekala. Ona dvojica željezničara donijela su te ovamo. Conore... neću te više napustiti. Kad ga je polagala natrag na krevet, iz kutova očiju tekle su mu suze. - Šššš, ššš. Ovako nije bilo dobro, čovječe. Radije bih umrla nego da iznova proživim takvih devet mjeseci. Njegovo grcanje potakne i njezin plač. - Nema smisla da me izbaciš, jer ću se svaki put kad to učiniš jednostavno vratiti - reče ona. Tapkao je prstima naokolo dok mu nije pružila ruku. - Nije važno što ti radiš, Conore. Meni je to svejedno. Ne tražim nemoguće. Želim od života samo ono vrijeme koje možemo provesti zajedno. Ništa drugo. - Shelley... uništit ću ti život. - Svakako, to si već učinio. Živjeti daleko od tebe je najstrašnije uništenje koje mogu zamisliti. Čuj me. U ovo sam potpuno sigurna: kad izađeš na ova vrata, nikad te neću pitati kamo ideš i što radiš. Nikad neću tražiti ni minutu tvojeg

vremena koju mi dobrovoljno ne možeš pokloniti. Ali kad obaviš svoj posao, čekat ću te tamo gdje bude tvoja postelja... OSMO POGLAVLJE Frederick Murdoch Weed i brigadir Swan odgovorili su na izgrede munjevitom brzinom. Kad su se drugog jutra gomile muvale uz kanal kralja Vilima, a katolici došli na posao, došlo je do novih sukoba. Kako "dan ranije nisu mogli utažiti svoju krvožednost, Kristovi vitezovi su bili izvan sebe. Jedan je katolik ubijen, a drugi teško povrijeđen. Swanov specijalni odred utvrdio je tko su bili kolovođe i još istog dana izdane su naredbe za hapšenje. Te iste večeri bili su Vessey Bain, Joey Hooker i dvadeset drugih vitezova uhapšeni, optuženi za poticanje izgreda, nanošenje znatnih šteta u tvornici i ubojstvo katoličkog radnika te odvedeni u zatvor u Crumlin Roadu bez mogućnosti da budu pušteni uz kauciju. Radnicima u tvornici saopćeno je da su svi osumnjičeni tako dugo dok se ne dokaže njihova nedužnost. Uz prijetnju trenutnog otkaza zabranjeni su daljnji »molitveni« skupovi i okupljanja Kristovih vitezova. Reverend Maclvor, koji je bio u Cookstownu, smjesta se vratio u Belfast i najavio protestni zbor pod vedrim nebom ispred gradske vijećnice. Pozvao je pukovnika Harrisona i vodeće vitezove da sastave plan zbora koji je trebao završiti maršem do zatvora u Crumlin Roadu. Sastanak je neočekivano prekinuo dolazak predstavnika javnog tužilaštva, koji ih obavijesti da je uskraćena dozvola za zbor, da će okupljanje biti protuzakonito, a posljedice, ako se ogluše na odredbu, oštre. Dok su se formirale borbene linije, Maclvoru dojaviše da su vojne kasarne u Hollywoodu, Lisburnu i Bainbridgeu u stanju pripravnosti. Vojska će - uz podršku policijskih jedinica - ući u Belfast ako bi Maclvor odlučio da se ogluši na zabranu. Ranije su takve sitnice kao što su dozvole za skup na otvorenom samo ovlaš tražene i nadzirane. Izgredi koji bi uslijedili redovito su bili usmjereni protiv katolika, te su ih smatrali prikladnim sportom za ublažavanje napetosti i strahova protestantskih radnika. Poslije takvih nereda, ako su bili teški, obično bi istražna komisija osudila ponašanje, ali je rijetko netko bio pozivan na odgovornost. Ovaj put je pobuna bila uperena protiv Fredericka Murdocha Weeda, a zbor i marš protiv jedne kaznene institucije Krune. Bila je to posve drukčija igra. Oliver Cromwell Maclvor je možda privukao mase, ali je tandem Hubble-Weed pokoljenjima uživao ugled u Dublin Castleu, s vojnim zapovjednicima bio u prisnom prijateljstvu i tijesno povezan s pravnim i sudskim vlastima. U slijedećih nekoliko sati morali su reverend i njegovi ljudi uočiti razliku između zastrašivanja gotovo nezaštićene katoličke enklave i pokušaja da se uhvate s Krunom. Maclvor se prepade odlučnog odmjeravanja snaga i objavi da je dobio božansku poruku te želi izbjeći daljnje prolijevanje krvi. Po tradiciji, vrhunac parada donosio je sa sobom usporen rad u Weedovim tvornicama. Mnogi od radnika htjeli su da od sredine srpnja do sredine kolovoza

budu slobodniji kako bi mogli sudjelovati u brojnim oranjskim proslavama. Glavna je svetkovina bila slavnog dvanaestog srpnja, kad su se okupljale lože i limene glazbe iz cijele Irske, kad se marširalo kroz Belfast i održavao zbor na Finaghy Fieldu. Sutradan je slijedio drugi golemi zbor u Scarva Castleu, gdje se svake godine obnavljala bitka na Boynei. Oranjske noge bile su cijeli mjesec u pokretu, sve do vrhunca proslave, Dana učenika u Londonderryju. U to doba godine postajali su sve popularniji radnički dopusti. Putnička društva, koja su u Engleskoj postojala već više desetljeća, počela su se uvoditi u Ulsteru i organizirati skupna putovanja u Englesku i južnu Irsku po posebnim cijenama. Da bi se svemu tome udovoljilo, radilo se u smjenama, tako da je polovica radnika radila, a druga polovica bila na odmoru. Ove godine dođe kratka obavijest da će Weedovo poduzeće od 10. srpnja do daljnjeg biti zatvoreno. Tim potezom sir Frederick je pogodio u srž stvari. Bila je to, ma kako vješto prikrivena, obustava zarada s izravnim ukazivanjem na Olivera Cromwella Maclvora kao krivca. Osmog srpnja, dva dana prije predviđenog zatvaranja tvornice, u tri ujutro cijeli je Belfast probudila strašna eksplozija u Shankillu. Popucali su prozori u krugu od gotovo jednog kilometra, a noć se zasljepljujuće rasvijetlila. Kad se prašina slegla, Opće prezbiterijanske misionarske škole i teološkog centra više nije bilo. Premda je podmetanje bombi bilo pripisano sindikalnim agitatorima, buntovnicima i papistima, većina je ljudi mislila drukčije. Kratki se rat, činilo se, svodio na jedno jedino pitanje: predstojeće izbore za ispražnjeno predstavničko mjesto Shankilla. Ako pobijedi pukovnik Howard Huntley Harrison, to bi značilo uspjeh jednog pučkog kandidata i upozorenje da se novi poredak, usprkos oštrim protumjerama vladajuće klase, trajno ukotvio. No ako pobijedi Weedov unionistički kandidat, bio bi to težak udarac Maclvorovu dugotrajnom snu. Velika, udobna kuća Doxieja O'Briena nalazila se nedaleko od sveučilišta Queen's i botaničkog vrta u lijepoj belfastskoj četvrti gdje su imućni katolici bili dobrodošli. Blizina sveučilišta stvarala je ugođaj liberalizma, koji jfe u Belfastu istodobno značio suzdržljivost od vjerskog fanatizma. Katolički učitelji, odvjetnici, liječnici i ljudi poput Doxieja O'Briena, koji su tu stanovali, bili su pretenciozno svjesni svojeg povlaštenog položaja. Doxiejev najbolji prijatelj, Duffy O'Hurley, stanovao je samo nekoliko uglova dalje, kao i Hanlyjevi. Bila je to lijepa okolica za podizanje djece. Mjesec dana nakon izgreda u brodogradilištu Conor je uspio stati na noge. Rebra su mu još bila čvrsto povezana zavojima, ali su boli od rana bile podnošljive. Doxie je, napuhan samosvješću i ponosom, pokazivao Conoru kuću, predstavio mu svoju bezbrojnu djecu, od koje je jedno dobilo ime po pokojnoj kraljici, a drugo po Fredericku Weedu. Naposljetku se smjestiše u Doxiejevoj osobnoj izložbenoj sobi oblijepljenoj fotografijama. Doxie otčepi bocu viskija,

razmećući se kakvoćom pića kao i kućom, namještajem i lijepo odjevenom djecom. - Što se događa, Doxie? - Kao što znaš, sir Frederick je zadržao momčad na plaći, premda je tvornica zatvorena, i većina od njih potajno trenira u Rathweed Hallu. - To sam čuo. - Dereku i meni saopćio je u povjerenju da će i ove godine prirediti turneju. Bila bi šteta otkazati. Mislim da imamo šanse da osvojimo prvenstvo. Uostalom, bio sam tako slobodan i razgovarao s liječnikom, a on kaže da ćeš otprilike za šest tjedana moći opet igrati. Conor ne odgovori. Doxie je bio dobar igrač i dosta upotrebljiv trener, ali se nije umio pretvarati. Sa svojom Bushmills cigarom šetao je sobom gore-dolje, očito zabrinut. - Vjerojatno znaš da ni jedan katolik nije došao na trening. U tome je, dakle, bila stvar. Conor se pitao zašto je Frederick Weed odabrao Doxieja za svojeg posrednika. I on sam bio je u dobrim odnosima sa sir Frederickom. Jedini mogući razlog bio je katolički problem, a taj bi njih dvojica mogli bolje pretresti nego on i Doxie. Conor je ponovno uočio to što je već znao, naime da Englezi ni poslije stoljeća ophođenja s Ircima nisu o njima gotovo ništa naučili. - Nije čudo što se nisu vratili - reče Conor. - Vrlo vjerojatno bi prošli kao ja. - Svakako, to je točno - prizna Doxie. - Uostalom, razgovarao sam sa svakim pojedinačno. Znaš, budući da smo svi iste vjere, sir Frederick mi je povjerio da opet okupim obitelj, da tako kažem. Njemu je do toga jako stalo, a i meni osobno. Treba uzeti u obzir i turneju po Australiji. Doxieja je uzrujavalo što mu Conor nije odgovorio. - Eto, u tome je stvar, Conore. Ako ti sazoveš katoličke igrače i s njima porazgovaraš, oni će se vratiti na trening. Sir Frederick mi je rekao da ti kažem da si klubu potreban i ako ne budeš mogao igrati. - Obavijestit ću te - reče Conor, ustajući da ide. - Ti se prokleto čudno ponašaš! - plane Doxie zdvojno. Trebao mu je odgovor. - Dužan si sir Fredericku malo lojalnosti. - Za što? - Za što? Zaboga, čovječe! Zar nije dao zatvoriti Vesseyja Baina i Hookera? A zar nisi bio s Robinovom sestrom dva tjedna na dopustu u Bantry Bayu? Zar te nije cijela obitelj, Jeremy i lady Caroline, osobno posjetila da se ispriča? K vragu, gdje je tvoja odanost? - Dan nakon što su mene napali ubili su Nappyja Flynna. Tako su ga isprebijali da ga žena i osmoro djece nisu prepoznali. A Dick Talbot, koji je dvadeset godina radio u tvornici a sad će do kraja života sjediti u invalidskim kolicima? Neće dobiti ni jednog jedinog šilinga! - Do đavola, pa ne može sir Frederick podupirati svaku božju udovicu i bogalja u Belfastu! Takav presedan bio bi opasan. Čovjek se mora starati za sebe, ni manje, ni više.

- Svakako, on je dobar prema svojim majmunima ljubimcima, ali nemoj umišljati da su Hookera i Baina zatvorili zbog mene. A što se tiče Larkina i Weeda, mi smo kvit. On je od mene dobio ono što je platio, dakle poštedi me toga trabunjanja o lojalnosti. Doxie je lomio prste. Nije mogao priznati da je turneja po Australiji njemu samom beskrajno važna. Weed i Crawford obećali su mu da će ga tamo smjestiti kao trenera i menedžera novog kluba u Sydneyju. Morao je katoličke igrače dovesti ponovno na igralište. - Sve si pogrešno shvatio, Conore. Sva ta agitacija radikala i anarhista izludila je protestante i nahuškala na izgrede. Weed je izgradio svoje poduzeće vlastitim rukama. - Svakako, Doxie. Dobro je što to neki katolici poput tebe tako dobro shvaćaju. Doxie se zacrveni, zatim digne nos. - Možeš mi moju lojalnost zamjerati koliko hoćeš. Bio sam Irac iz zaleđa, ^ jednom nogom u jarku a drugom u grobu kad su me on i Derek prihvatili. Vraški si u pravu, lojalan sam i mislim da je vrijeme da mu se i ostali katolici u momčadi s kojima tako pošteno postupa oduže. Osobno mi je rekao da više želi da osvojimo prvenstvo nego bilo što na svijetu. Na nama je da mu ga pribavimo. - Zaboga, Doxie, kad ćeš dobiti polucilindar i oranjsku ešarpu? - Jebi se ti, Larkine! Znam ja što ti spremaš! Čim je to izrekao, zanijemio je i ustrašeno raširio oči. - Što ja to spremam? - upita Conor tiho. - Ništa, ništa. Ja... ja... samo sam htio reći... ne mogu podnijeti nelojalnost prema sir Fredericku. Conor položi ruku Doxieju na rame. - Nemoj praviti gluposti, čovječe! DEVETO POGLAVLJE - Sinoć je otišao vlak za Englesku - reče Conor Danu Sweeneyju. - Čudne ptice, taj Duffy i Calhoun. Došli su k meni kao dva djeteta koja mi nešto duguju zato što sam ih spasio. U drugom vagonu imaju vlastite spavaće odjelke, s bravom i vlastitim ključevima. Spremni su ih, bez dodatnih troškova, napuniti puškama. Doista su nepredvidivi, kao vrijeme. - To je dobra vijest. Koliki će biti ukupan teret? - Ako uračunamo dva dodatna sanduka koje će zgotoviti Owen i ono što sam sam ugradio u tvornici, kao i oba spavaća odjelka, moći ćemo smjestiti dvije tisuće pušaka i dvadeset tisuća šaržera. Sweeney odbaci olovku, zafućka i gurne ruke u džepove. Hodajući goredolje zapalio je cigaretu i povukavši šest-sedam puta popušio je do kraja. - Dvije tisuće - prošaptao je kao da otklapa poklopac s gusarskog blaga. - To zastrašuje.

Conor ga još nikad nije vidio uzrujana. Sweeney dopusti sebi trenutak slabosti, zatim upet prevlada njegova uobičajena tvrdoća. - Siguran si da O'Brien zna? - Duffy tvrdi da ne zna, no ja mislim da zna. - Hoće li šutjeti? - To će pokazati vrijeme. - Dvije tisuće pušaka. Teško je stvoriti sud, Conore. Kažem ponovno: ti radiš s tim ljudima, ti moraš donijeti odluku. - Ako Doxie zna, tada znade i to da će to biti posljednja pošiljka. On zna jednako tako da sumnjam u njega. Zna da sam doveo katolike natrag u momčad i omogućio mu da dobije posao u Australiji. Sve u svemu, ako zna, trebao bi držati jezik za zubima. A s druge strane moglo bi biti i obrnuto. - Hoćemo li ili nećemo, Conore? - Za dvije tisuće pušaka moramo nešto staviti na kocku. - Dan kimne. - Obavijestit ću Owena O'Sulliwana da stvar kreće. On će brzojaviti Seamusu kad oružje bude utovareno. Kako će dugo Weed ostati u Engleskoj? - Samo još nekoliko dana. Za Dan učenika vraća se u Derry. - Conor zastenje od boli koja ga je probola u leđima. - Kako napreduje ozdravljenje? - Sporije nego što sam zamišljao. Sweeney se kratko, prezirno nasmije. - Priča se da će se Bain i Hooker izvući bez kazne. Hoćeš li što poduzeti? Conor ga sumnjičavo pogleda i zaniječe glavom. Takva je pitanja postavljao Long Dan kad je htio nešto saznati. Postavio ga je namjerno. Mnogo je razmišljao o Larkinu. Larkin će uskoro otići iz Belfasta. Do sada se činilo da je pogodan za vodeće mjesto. Dan je bio spreman da ga prebaci u vijeće, no bilo je nekih stvari za koje je morao biti siguran. Bi li Larkin mogao povući obarač i na one koji su ga pretukli gotovo do smrti? Treba li Conorovo pomanjkanje želje za osvetom pripisati njegovoj sposobnosti rasuđivanja ili slabosti? - Sjećam se kad smo ja i Brendan Sean Barrett bili u zatvoru Strangeways i Brendan im je htio pokazati. Priredili su pravi pakao fenijcima. Cijeli mjesec su ga hranili bljuvotinama. A taj ih je pasji sin samo gledao i smješkao se. Kao da ih hoće istjerati iz kože. Naposljetku je počeo štrajkati glađu, potpuno ih izbezumio i natjerao da pokleknu. Mnogo godina kasnije naletjeli smo u Americi na direktora zatvora. Tamo je odselio kad se povukao u mirovinu. Brendan ga je samo bezbrižno gledao. - I? - Jednostavno se smješkao. Dan ispruži svoje dugačko tijelo i vječnom šibicom pripali vječnu cigaretu. - I ja sam nešto slično doživio. U tvornici je došlo do tučnjave, jedan je čovjek ubijen, a mene su s ostalima optužili za ubojstvo i smjestili u ćeliju smrti. Odatle sam mogao vidjeti kako podižu vješala. Kad su bila gotova, tamo je bio taj stražar, Harold Barr se zvao... Harold Barr... - Starčeve oći još su se srdito krijesile kad se toga sjetio. - Harold Barr me svake noći tjerao do vješala, svezao mi noge i

puštao da naglavce padnem kroz poklopac. Dužina konopca bila je takva da je tek nekoliko centimetara nedostajalo da mi se glava razbije o kameni pod. Barr me nije puštao dok mu nisam otpjevao kakvu irsku pjesmu ili se onesvijestio. - I? - Susreli smo se slučajno. Bio je na ljetovanju pecajući oko Lough Derga na rijeci Shannon. - Jesi li se smješkao? - Slomio sam mu šiju golim rukama i bacio ga u jezero. - Kakvu mi to drevnu parabolu pričaš, Dane? - Odlaziš iz Belfasta, kao što znaš. Ne znam još kamo. Htio bih da dođeš u vijeće i znam kakve bi zadatke obavljao. - Kakve? - Morao bi mnogo putovati. - I donositi odluke da lomim vratove umjesto da se smješkam? - Tako nešto - odgovori Sweeney. - Ako te prebacim na posao koji sam mislio, možda ćeš biti primoran da uvijek budeš na nogama. - Govori jasno sa mnom, Dane. - Bio sam zadovoljan kad si se prošle godine vratio iz Engleske. Trenutak sam pomislio da ćemo te izgubiti. Riječi koje ti sad govorim su riječi iskusnog starca. Bilo mi je žao što si se vratio onoj ženi. Ako u pokretu budeš promaknut, kako to želim, bila bi čista katastrofa da i dalje živiš s njom. Moraš s njom prekinuti, Conore. - Ne - reče Conor tiho. Polagano je ustao, trgnuo stol s poda, okrenuo se i zavitlao ga u zid da se smrskao. - Znaš što hoću reći, Dane? Dakako, bilo je takvih trenutaka. Trenutaka kad su mu se suprotstavljali. Larkin ga je tako đavolski zbunjivao. U mnogim je stvarima bio tako smion, tako pametan... a ipak tako pun ljudske slabosti. Bi li doista povukao obarač na svojeg najgoreg neprijatelja? Da li je bio čovjek koji je spreman pridonijeti krajnje osobne žrtve? Nije li preveliki individualist, poput Brendana Seana Barretta? Sweeny se kolebao bi li prihvatio izazov, zatim iznenada gurne ruke u džepove i skrene pogled s ukočenog ponosnog čovjeka pred sobom. - Znam što hoćeš reći - promrmlja. - Neću nikad više spomenuti njezino ime. DESETO POGLAVLJE Prošla je kriza koja je za Fredericka Weeda počela s padom konzervativne vlade. Radnički nemiri, generalni štrajk i prijetnja sindikata bili su samo bura u čaši vode. Na kraju se pokazalo da radnici, zato što su tako dugo bili tlačeni i što je toliko nesloge bilo između katolika i protestanata, jednostavno nisu imali izdržljivosti za pobjedu. Njegov privatni rat s Oliverom Cromwellom Maclvorom pokazivao je iste rezultate. To što su Vessey Bain i huškači nereda u tvornici smjesta bili uhapšeni a

MacIvorovo sjemenište razoreno bombom, potreslo je Shankill i istočni Belfast. Sezona parade izgubila je polet, a ton govornika nije više bio oštar, nego umjeren. Kad se približavao kraj parada, glavna je briga bila hoće li Weed opet pustiti poduzeće u pogon. Konačna Weedova pobjeda došla je u izborima za Shankill, u kojima je kandidat unionista oteo kandidatu lojalista, pukovniku Howardu Huntleyju Harrisonu, osamdeset posto glasova. Doduše, ljudi su možda bili razočarani aristokracijom, ali nisu bili spremni da svoju sudbinu povjere Maclvoru ili liberalnim idejama koje bi dovele do nezavisnosti Irske. Oliver Cromwell Maclvor lizao je svoje rane, progutao ponos i, da bi spasio ugled koji je naglo blijedio, zamolio sir Fredericka za sastanak. Weed je pustio Maclvora čekati tjedan dana, a onda ga pozvao u Oxford, gdje je u Magdalen Collegeu držao niz ljetnih predavanja odabranoj skupini industrijalaca i vodećih namještenika. Kad su se našli licem u lice u njegovu stanu s pogledom na rijeku Cherwell, bila je to posve drukčija situacija nego prilikom njihova posljednjeg sastanka. Sir Frederick mu je puhnuo u lice zabranjeni duhanski dim i potegnuo zabranjenog viskija. Reverend je dokazivao da je posrijedi ozbiljan nesporazum. Odbio je bilo kakvu odgovornost za nerede i pripisao ih prevelikom žaru nekih Kristovih vitezova, kojima iz kršćanske ljubavi za bližnjega treba oprostiti. O svojoj lojalističkoj stranci rekao je da ona nikad nije namjeravala izazvati unioniste, nego da je samo željela da se jače poistovjeti s narodom u lokalnim problemima. Naposljetku je htio znati kako dugo sir Frederick namjerava držati zatvoreno poduzeće, jer se u Shankill i istočni Belfast počeo uvlačiti nemir i strah. Postoji li mogućnost da se stvari opet usklade, pokaže nekadašnja sloga da bi se obodrili duhovi? Dok je Maclvor izlagao, Weed je hladno zurio u njega. - Počinili ste glupu grešku - reče. - Htjeli ste se dočepati vlasti i pali pri tome na dupe. - Ne znam što vas je potaknulo na taj zaključak - reče Maclvor. - Dosta brbljanja - odsiječe Frederick Weed. Svećenik problijedi, ali ne od srdžbe, jer u ruci nije imao ni jedne karte. - Možda će za pedeset godina nešto od tog pučkog gladstoneovskog sranja doprijeti do alsterskih masa, pa će one, Bog im pomogao, slijediti čovjeka kakav ste vi. Ovdje i sada ostaju, međutim, odluke u rukama ljudi koji su najsposobniji da s njima izađu na kraj. Jesam li dovoljno jasan? - Došao sam ovamo u duhu pomirenja - reče Maclvor. - Došli ste jer ste bili potpuno poraženi. - Ustao je, sklopio šake na leđima, prišao visokom prozoru i zagledao se u ljupki zavoj rijeke. Ostao je leđima okrenut Maclvoru dok je govorio: - Na nesreću, mi još imamo stanovit broj zajedničkih interesa i pred nama su teške godine. Ma koliko ste odvratni i usprkos tome što vas se želim riješiti, imate još jednu potrebnu funkciju. Vjerujem da ćete je odsad obavljati a da mi ne priređujete neugodnosti.

Prvi put Oliver Cromwell Maclvor nije znao što da kaže. Osjećao se omamljen i nemoćan, no kad su mu Weedove riječi polagano prodrle u svijest, bio je zahvalan za pomilovanje. Kapitulirao je riječima: - Mislim da smo našli osnovu za jedno novo razumijevanje. - Dobro. Otputujte u Liverpool i čekajte me tamo. Doći ću za nekoliko dana. Nastavit ćemo zajedno u Londonderry na proslavu Dana učenika i tom ćete prilikom dati jasno na znanje da u pitanjima nacionalne politike potpuno podržavate unionistička načela. Pojavit ću se nekoliko nedjelja za redom u vašoj crkvi, a vi ćete tad s propovjedaonice objaviti da će se, zahvaljujući mojoj darežljivosti, ona tamo vaša teološka glupost ponovno izgraditi. Kad sve to bude izvedeno na moje zadovoljstvo, objavit ću ponovno puštanje u rad mojeg poduzeća, ali ni trena prije. I držite te vaše proklete Kristove vitezove daleko od mojih poslova. Vratio se k stolu i namjerno otpuhnuo dugi tanki dim u propovjednikovo lice. - Možete otići. Maclvor se užurbano povuče. Kad je rukom dirnuo kvaku, Weed ustane i udari šakom po stolu. - Maclvore! Svećenik stane kao ukopan. - Kako vam je samo palo na pamet da bi jedan lažljivi mali duhovni pustolov mogao srušiti tristo godina iskustva u imperiju i uzurpirati Fredericke Murdoche Weede od Ulstera? Osmog kolovoza Seamus O'Neill primio je od Owena O'Sullivana iz Liverpoola slijedeći brzojav: SRETAN ROĐENDAN. BOG TE POŽIVIO DVIJE TISUĆE GODINA. VOLIMO TE. OBITELJ. Dan kasnije Conor se sastao na ručku u hotelu »Grand Central« s Duffyjem O'Hurleyjem. Činilo se da je Duffy bio prilično miran dok su govorili glasom tišim od tišine u blagavaonici. - Kako izgleda vlak? - Kao prokleti putujući arsenal, eto tako. Bit ću sretan kad to završi. - I ja - reče Conor. - Pretpostavljam daje s O'Sullivanom sve proteklo glatko? - On je umjetnik. Sve je dobro skriveno. S druge strane, ne bih to predugo želio vozikati okolo. Konobar priđe i oni promijene razgovor. - Kako ti je sada? - Bolje. Jučer sam .nekoliko puta udario loptu. Uglavnom zbog morala momčadi. - Misliš li da ćeš ove sezone igrati? - Možda, a možda i ne. Pozvali su me da putujem s klubom. Momci su još potreseni izgredima. Dignuli su pogled i naručili. Konobar se udalji.

- Sutra odlazim iz Belfasta - reče Dtif fy. - Ostavit ću sir Fredericka i pratnju u Derryju na proslavi. Za sada se čini da ću prazan Velikom sjevernom prugom u Dublin. - Da vidimo... Strabane... Omagh... Portadown... Newry... - Tako je. - Nikad još nismo iskrcavali u tom kraju. Vidjet ću mogu li stvar organizirati. Kad ćeš pouzdano znati? - Kad stignemo u Derry, pitat ću sir Fredericka kakvi su planovi za vlak. Trebali bismo stići kasno popodne. - Čekat ću u glavnoj pošti od pet sati dalje da me nazoveš. Tako ću imati današnji dan i pola sutrašnjeg da nešto organiziram. - Zaboga, skini te proklete sanduke s moje ljepotice. - Trsit ću se. U toj stvari mislimo jednako. - Conore. - Da? - Znam da sam to radio za novac, ali nakon onoga, što si ti učinio za mene i Calhouna, drago mi je što sam to uradio. 10. kolovoza, 1907. Conor je strpljivo čitao svoj časopis, pogledavajući od vremena do vremena veliki zidni sat u telegrafskom odjelu glavne pošte na Royal Avenue i Berry Streetu. Otkucao je osam. - Gospodin Larkin. Sklopio je časopis i prišao šalteru. - Vaš poziv iz Londonderryja je naposljetku dobio vezu, gospodine. Možete u kabinu broj četiri. - Halo. - Halo, ja sam. Dobro sam putovao. Žao mi je što se nisam mogao javiti ranije. - U redu. Što kažeš? - Krećem odavde sutra navečer oko devet ili deset putem o kojem smo razgovarali. - Čekat ćemo te. Conor je čuo uzdah olakšanja. - Čekat ćemo te od, recimo, deset i po dalje. Signal će biti negdje između Beragha i Pomeroya. Znaš sporedni kolosijek koji mislim? - Nedaleko od Sixmilecrossa? - Da, Sixmilecrossa. JEDANAESTO POGLAVLJE Stari Rinty Doyle je žalosno skončao. Jedva se još uspijevao dovući do krčme i točionice, a na polja više nikako. Bez prestanka se tužio na bolove od zuba

do natečenih zglobova. Kad ga je oborila upala pluća i groznica, sve mu se popelo u glavu. U noći prije puna mjeseca spuznuo je s tavana i u spavaćici sumanut otrčao na polje. Tek idućeg jutra pronašli su ga seljaci kad su išli na posao. Stari Rinty ispriječio se uzvitlane spavaćice s batinom u rukama, na ulazu u zajednički pašnjak. - Silazite s moje zemlje! - kriještao je i vitlao glogovim kolcem. - Van s moje zemlje! Tko je poznavao Rintyja znao je da nikad nije posjedovao nešto više od para uzica za cipele a kamoli zemlju, te je smjesta razabrao da je sišao s uma. Pošli su po Brigid, kojoj samo što nije odvalio glavu kad mu je prišla. A kad su mu se muškarci odlučno primakli, otrčao je dalje uzbrdo, bacao kamenje na njih i bez prestanka vikao: - Van s moje zemlje! Kako staroj dobričini nisu htjeli nanijeti nikakvo zlo, pozvali su oca Clunyja. Ni njega Rinty nije prepoznao. Nakon duge rasprave poslaše nekolicinu u mjesto i ovi se vrate s drom Cruikshankom. Dotad se Rinty već bio sakrio u spilje gore u vrištini. Bezuspješno su ga tražili cijeli dan; mrak ih primora da prekinu traganje do jutra. U noći su ga svi čuli i vidjeli na punoj mjesečini kako gore iznad kuća trči amo-tamo i pištavim glasom poput duha kriči: - Van s moje zemlje! Drugog jutra našli su ga mrtvog. Premda je Brigid sa starim momkom postupala oštro, bila je ponekad i prijazna prema njemu, zadržala ga je i tada kad već nije cijeli dan ništa mogao raditi i brinula se da pristojno jede i da ima toliko džeparca da može sebi priuštiti svake večeri čašu piva. Zapravo je toliko držala do starog Rintyja da ga je dala zakopati u grob Larkinovih, premda je bio tek daleki rođak. Tko je poznavao grobove Larkinovih znao je da su to bili najljepše njegovani humci u Inishowenu, i za tako beznačajna čovjeka kakav je bio Rinty bila je vrlo velika čast da tamo dobije svoje posljednje počivalište. Brigid je već odavno trebala snažnog poljskog radnika, i kad je Rinty bio pokopan, dala se na to da ga nađe. Tad se umiješa neobična i nepredvidiva sudbina. Jedne noći bila je i Mairead O'Neill oslobođena tereta premnogih godina, ostavivši svojeg sina Colma u teškoj situaciji. Kad je Colmova majka umrla, Brigidino se srce smekša. Ona i Colm živjeli su jedno uz drugo cijeli život a da Brigid nije u njemu nalazila ništa osobita. Kad su dijelili pristale vanjštine, ostao je zaključan u ormaru, a njegova je ličnost pristajala njegovoj vanjštini. Život s duhovima i uspomenama postao je druga Brigidina priroda. Sjećala se pristalog Mylesa McCrackena, čija je slika svake godine postajala blistavija. Sjećala se svojeg junačkog otpora Tomasu i Finoli (Bože, smiluj se njihovoj duši) kad su joj pokušali naturiti Colma, a da se ne spominje njezina jednako junačka obrana prava na zemlju. Bila je čuvarica onog što je od obitelji preostalo.

S druge strane, Colm se nikad nije mnogo brinuo ni o čemu. Od kolijevke pa do majčine smrti nije dragocjeni sin u kući ni prstom maknuo za sebe. Dokle god je Mairead bila tu nije čak naučio pošteno namazati maslac na kruh. Nije stvar bila u tome da je Colm u srednjim godinama odjednom postao privlačan, samo više nije bio tako nezanimljiv. Kako su im kuće a i oranice bile jedne uz druge, dovelo je to do mnogih razgovora o obostranom interesu, o trgovini konjima, obrađivanju polja i sličnom. Kad mu je umrla mati i on ostao zdvojno bespomoćan, Brigid nije mogla drugo do da pokaže kršćansku ljubav za bližnjeg. Colm je sjedio u kuhinji Larkinovih što je češće mogao, dok je Brigid obavljala kućne poslove i žalila se kako je naslijedila stalnog koštaša koji jede besplatno. Poneku je večer dopuštala Colmu da sjedi uz njezinu vatru. Bio je doista posve bezazlen, otpuhivao je zadovoljno dim iz lule, a, dakako, imali su svoje farme da o njima raspravljaju. Nije Brigid bila potpuno i sasvim bez prosaca. Ponekad bi koji svratio. No to su bili muškarci najmanje dvadeset godina stariji od nje, u čijim je očima zasjalo svjetlo tek kad bi ugledali njezin lijepi dom i plodna polja. Bila je to tužna i otrcana hrpa, u kojoj su udovci s gomilom djece, koji su tražili kućnu robinju, bili još najbolji. Ako se održavao ples ili svadba, sajam ili bdjenje, činilo se posve prirodnim da oni čije kuće i polja cijeli život leže jedni uz druge dođu zajedno... Ali svakako ne kao budući bračni par. Brigidina nesklonost prema Colmu, koja se nakupljala godinama, ublažila se i pretvorila u trpeljivost. Bez sumnje je imao nekoliko ugodnih strana. Bio je dobar poljodjelac i trgovac. Plaćao je na vrijeme najamninu i dugove. Pio je umjereno. Dapače, svakog dana molio je sa svojom blaženom majkom krunicu i nikad nije propustio misu. Kako su prolazili mjeseci, godišnje dobi i godine, prihvatila je Colma O'Neilla kao razborita čovjeka, divila se njegovim prednostima i nalazila da mu nedostaci nisu tako zli kako se nekad bojala. Uočila je za njihova svakodnevna druženja da se Colma ne bi moglo označiti kao oštra čovjeka. Nikad nije šakom lupao po stolu kao njezin otac i brat. Učinit će što mu se kaže sve dok ga hrane, dok mu gori vatra i dok su mu krave podojene. Nikad u ljutnji nije podizao glas na nju a još manje ruku. Sve je to bilo krajnje pohvalno. Postojala je još jedna stvar. Krevet. Bio je tako prazan. No pomisao da ga dijeli s Colmom i dalje joj je bila sasvim odvratna. Jedva da je bio bolji nego ništa. Krevet je bio taj koji ju je uznemiravao. Bila je nevjesta i neiskusna, pa bi to i u najboljem slučaju bilo teško. S Colmom bi bilo nemoguće. Ako bi se ipak odlučila da pođe za njega, ne bi smjela u božjem domu dati sveta obećanja a da u svom srcu pri tom ne slaže. Svaki muškarac ima svoja bračna prava, a žena svetu dužnost da rađa djecu. Da li bi se mogla na.to odlučiti? Dugačak razgovor s ocem Clunyjem pribavio je odgovor na neka od pitanja. Pop joj dade na znanje da neće biti jedina žena u Ballyutogueu koja seksualni odnos s mužem osjeća kao žrtvu. Bog niti nije imao namjeru, reče svećenik, da

spolno združivanje bude ugodna strana braka. Tjelesne radosti su same po sebi strašan grijeh, i svaka dobra katolkinja morala bi znati da one u braku ne smiju imati nikakvu ulogu. Važno je, naglasio je otac Cluny, da Brigid više ljubi Isusa i Mariju no što se grozi pomisli da kao žena i majka ispuni svoje kršćanske dužnosti. Kad jednom bude načistu da ljubav prema Bogu preteže, moći će prihvatiti neugodnost seksa. Otac Cluny je doista bio mudar i dao je Brigid mnogo povoda za razmišljanje. Da, zaključila je pošto je iscrpno porazmislila i molila, ona dovoljno ljubi Boga da svlada odbojnost. Zar, naposljetku, nije isto tako osjećala većina žena u Ballyutogueu? Žetva je bila spremljena, a bila je dobra. U to godišnje doba dani i noći bili su dugi, i Colm je sve više vremena provodio u njezinoj kući. Usprkos svojoj ljubavi za Boga, nije se mogla posve pomiriti s mišlju da s tim čovjekom legne. ... tako je jedne zimske večeri sjedio ispred njezina kamina poput lorda u dvorcu i igrao glink sa svojim najboljim prijateljem Mugginsom Maloneom... nije dugo potrajalo da dođe ono što je moralo doći... - Bila bih vam zahvalna kad ne biste dovlačili blato iz pola sela i raznosili ga po mojoj kući... ... na što se Muggins šutke povukao u krčmu Doolevja McCluskevja... ... Colm je ostao, počešao se po glavi i osvrnuo se tražeći izdajničke blatnjave tragove. - Uopće se ne vidi nikakvo blato - reče - pa mi smo čizme ostavili u staji prije nego što smo ovamo ušli. - Pa možda ste to ovaj put učinili - rekla je odsječeno -ali meni se čini da pola dana moram za tobom čistiti i udovoljavati željama tvojeg gospodstva. Colm se opet počeše po glavi, brundajući pođe k stajskim vratima, spusti se na stražnjicu i poče navlačiti svoje čizme. - A kamo si se sad uputio, Colm O'Neill? - Kući. - Ili k Doolevju MeCluskevju? Ne smije se zaboraviti da je Colm bio miran tip i da nije prebrzo shvaćao zavijene poruke. No ova je bila posve jasna. Ustao je gunđajući: - I tamo mogu otići ako mi se prohtije - reče - mi, naime, nismo vjenčani. Istina, otkako je umrla njegova voljena majka, ona se u mnogome za njega brinula, ali dopuštala je sebi da se miješa u njegovu slobodu. Tu mu je slobodu Mairead jamčila otkad se rodio, i ona je pobijala bilo kakvu želju da je kakva žena ugrozi. A sad mu je Brigid Larkin iznosila na vidjelo zle strane braka. Zašto ne bi pio kod Doolevja McCluskevja? Žetva je bila spremljena. Zakupnina plaćena. Zašto to, k vragu, ne bi učinio? Jednako jasno svitale su Brigid neke nove misli. Postoje prokleto glupi ustupci koje muškarci zahtijevaju, i ona će morati biti tako pametna da se s tim pomiri ako ga želi nagovoriti na brak. - Ah, ta hajde, Colm - zacvrkutala je. - Imam kotlić na vatri i čaj samo što nije gotov.

- Neću nikakva čaja - durio se on. - Hoću nešto oštro. Smirila ga je donijevši bocu rakije, a zatim mu pričala kako, otkako je njegova pobožna majka preminula, ne prestaje misliti na njegovi dobrobit. Na to je uslijedila praktična diskusija o strašnom rasipanju kad postoje dvije kuće, polja i sve dvostruko. Novac koji bi se mogao uštedjeti dosizao je vrtoglave svote. Colm je slušao s pola uha, jer se bavio time da iskuša svoj tek otkriveni autoritet. Iskapio je zaredom nekoliko čašica rakije, što je njegovu hrabrost znatno povećalo. Ustao je teturavo, duboko udahnuo i muški krepko podrignuo. - Vidio sam ja kako si postupala s Rintyjem Doyleom. Stara je dobričina puzala kao džukela. I kad već govorimo o psima, tako dugo neću doći ovamo dok moj pas nije dobrodošao da kraj mene leži uz kamin. Pa ti, ženo, iz ove kuće praviš odgojni zavod. Čak se i krave boje u tvojoj štali srati! - Sveta majko, Colme, drži jezik za zubima! - Zašto? - upitao je zanoseći se. - U štali srati, U ŠTALI SRATI! - Možeš otići. - I hoću. Ni polovicu od toga ne bih htio - pucnuo je prstima - ni polovicu. - I nemoj mi dopuzati natrag! - Ne, neću, tako dugo dok moji prijatelji i moj pas nisu dobrodošli, a mogu ti reći i to da me Fanny O'Doherty ne smatra tako odvratnim... - Ma nemoj! Kad je ostala sama, Brigid gorko zaplače. Sad je bila upućena na samu sebe i nije imala nikoga. Bilo je strašno, čak ni Colm O'Neill je nije htio. Prošao je tjedan a da nije svratio. Svake večeri obilazila je sobe i promatrala sterilizirani svijet koji je stvorila. Nije, hvala Bogu, bilo nikakva prljavca da blati po kući. Tako je moglo biti do kraja... ako ushtije... Kad su se Brigid i Colm vjenčali, nije bilo nikakve osobite svečanosti. Stariji neženje i udovci bogato obdareni djecom tresli su glavom u sumnji. Colm je, doduše, postigao neke povlastice, no koliko će potrajati dok ona opet ne počne sa svojim zabrundavanjem? Nakon svadbe počela se Brigid poigravati mišlju o ponosu majčinstva. No, ma koliko da je željela to, nije nimalo željela Colma. On je bio gotovo jednako neiskusan kao i ona, uz to plah i s vrlo malo sposobnosti da se prilagodi novoj situaciji. Noć na noć razodijevali su se odvojeno, jedno od njih brzo bi se uvuklo pod pokrivače da ga drugo ne bi vidjelo. Zatim bi ležali nepomično, leđa o leđa, ne razgovarajući i ne dotičući se, a da ni jedno od njih nije znalo kako da to promijeni. Uskoro su svakodnevni naporan rad i večernje piće učinili svoje, i Colm je prekinuo napetost time što bi gromoglasnim hrkanjem objavio da je zaspao. Za nekoliko mjeseci stanovite stvari Brigid nisu više bile važne, na primjer što su Colm i njegov džukac napuštali svoje mjesto uz kamin i odlazili k Dooleyju McCluskeyju. Otvoreno rečeno, njoj bi zapravo odlanulo kad bi on otišao, jer se tada mogla bez uobičajene nelagodnosti svući i leći u postelju.

Godišnja doba nadolazila su i prolazila a da Brigid nije objavila da je zatrudnjela, i tako su mudre stare koke Ballyutoguea kokodakale da je Larkinovoj lozi došao kraj. DVANAESTO POGLAVLJE Shelley je čitala neizgovorene poruke. Znala je iz ranijeg iskustva da će Conor uskoro krenuti u tajanstveni svijet koji s njim nije mogla dijeliti. Prvi je znak bio što je uzeo dopust. Poduzeće je još bilo zatvoreno, no on se svakog dana s klubom odvozio u Rathweed Hall na trening. Rekao je da će izostati tri dana, duže nego ikad prije. Toga dana i večeri izbjegavao je piće, što je bio znak da je želio zadržati bistru glavu. Kad god je sam odlazio, nije ništa pio. Najjasnije je to prepoznala po načinu kako ju je te noći ljubio. Bez žestine, napola budan i napola u snu, najnježnija izjava, pokušaj da se minute produže u beskraj. Budilica ih je dozvala u stvarnost. Ostali su još nekoliko minuta ležaja, zatim zamišljeno započeše dan. Usprkos vanjskoj Shelleynoj bezbrižnosti, svatko je bio potpuno zaokupljen mislima drugog, znajući što on sluti. Conor je osjećao kako njezin strah raste dok je čekala da joj on nešto kaže. Shelley mu nije spomenula anonimna prijeteća pisma. Primila je tri takva, svako je rigalo otrov i opisivalo je kao najgoru drolju zato što je živjela s katolikom. Svako je prijetilo smrću zbog njezina nečuvenog zločina. Još prije toga bio je tu udarac zbog loma s obitelju. Bilo je očito prihvatljivo što je godinama održavala tajni odnos s oženjenim čovjekom, međutim to što je otvoreno živjela s jednim katolikom bilo je nepodnošljivo. Morgan je zapovjedio ukućanima da je ne smiju viđati i spominjati u njegova četiri zida. Jedini je Robin prkosio ocu te je i dalje održavao sa sestrom prilično turoban odnos. Ostali su se pokorili. Shelley i Conor preselili su iz stana u Flax Streetu u jednu snošljiviju četvrt nedaleko od Cavehill Roada, ali ni jedan kraj unutar Belfasta nije bio dovoljno dalek. - Hoću da ostaneš kod Blanche - reče joj Conor za doručkom. Obećala je da će ostati. - Ovaj put je to vrlo važno. Neće me biti nekoliko dana. Moglo bi biti malo riskantno, stoga obavijesti Robina da si kod Blanche. Ako što zakaže, možda ćeš morati naglo napustiti Belfast. Bolje će biti da Robin zna. Otputuj u Dublin i potraži Seamusa ili Atty Fitzpatrick. Čekala je dok je ustao od stola i tek tada počela drhtati. Još nikad joj nije dao takve upute. Očito će opasnost biti veća. Conor se vrati s jednim pištoljem, koji položi na stol. - Uzmi ovo - reče. - Zar ga ne bi ti trebao nositi? - Ili ću uspjeti ili neću. Ovo neće na to utjecati. Shelley je zurila u oružje i stresla glavom.

- Znaš da ga ne bih mogla upotrijebiti. - Bila si spremna da pucaš kad si sjedila uz moj krevet i stražarila - reče on. - To je bilo drugo - reče Shelley. Conor slegne ramenima i prikopča preko ramena tobolac s oružjem. - U tome je nevolja s nama obojima, curo. Ni ja nisam siguran da bih mogao povući okidač. Moj zapovjednik to posve točno zna. - Mislim da si mi takav draži - reče ona. Conor pogleda na svoj sat i otegne lice. - Najvjerojatnije ćemo, kad se vratim s tog puta, zauvijek otići iz Belfasta. Radujem se tome. Svaki put kad se vratim ovamo osjećam kao da sam ušao u ludnicu. Shelley mu ne reče ništa o snu koji joj se neprestance vraćao. Bila je posve sama i sve su ulice bile potpuno mračne. Išla je beskrajno dugo ulicama u redovima kuća od crvene cigle, kroz labirinte, u slijepe ulice i nigdje ni znaka života. Probudila bi se znajući da je to priviđenje smrti. Conor velikim gutljajima ispije čaj, nađe žaket i kačket. Dopustio je sebi još jedan posljednji dugi pogled. Bit će dobro ako otiđu iz Belfasta. To mjesto nije bilo prikladno za jednog katolika i jednu protestantkinju. Razbijači iz Sandy Rowa imali su još srediti račune zbog toga što su Vessey Bain i Joey Hooker zatvoreni. U nekim krčmama i oranjskim ložama razgovor o tome nije prestajao. Oni bi to jednako tako zaboravili kao bitku kod Boyne ili bedeme Derryja. A sljedbenice Olivera Cromwella Maclvora gorijele su od želje da se sa svoje strane obračunaju sa Shelley, koja je osramotila svoju poštenu i pobožnu obitelj. Conor i Shelley prisloniše obraz o obraz. - Bez obzira na to što se dogodilo, ovo što je bilo jedino sam željela - rekla je. - Bez obzira na to što - reče Conor i ode. Long Dan Sweeney došao je u Belfast čim je stigao brzojav Owena O'Sullivana da je oružje na putu. Kad je Conor izvijestio o kretanju vlaka, Sweeney pošalje po Kellyja Malloya iz Dungannona. Kelly je bio cvjećar, uzgajač raznih podvrsta divne alsterske ruže, po čemu je bio prilično poznat u istočnom dijelu pokrajine. Bio je titularni vođa danganonskih klubova, koji su niknuli u tom kraju s gelskom obnovom. Bili su prvi srodnici Društava Wolfea Tonea i ostalih republikanski nastrojenih grupa na sjeveru. Ujedno je bio član Irskog republikanskog bratstva. U svojem poslu trebao je stanovit broj kola za prijevoz i prisne veze s brđanima u kraju gdje je neprestano ispitivao svojstva tla, količine vode i gnojiva te upotrebljavao I dijelove njihovih površina za uzgoj nekih grmova za izvoz. Kelly je smatrao da može u otprilike tridesetak sati, koliko mu je preostalo, organizirati iskrcavanje oružja. Trebat će okupiti dovoljan broj simpatizera i pronaći dobro privremeno sklonište. U brdima oko Omagha bilo je mnoštvo

napuštenih planinskih koliba, trapova i rudničkih okna. Sixmilecross je bio odabran kao najpogodniji sporedni kolosijek jer ga je štitila šuma. Kad je Kelly otišao, Dan Sweeney uoči Conorovu potištenost. - Što je, Conore? - upitao je smjesta. - Ti bi to morao znati. Pet minuta prije Kellyjeva dolaska rekao sam ti da je ovaj put opasnije nego dosad. Prokleto dobro znaš da možda imamo posla s izdajnikom. To je Kellyju trebalo reći. Ja sam spreman na taj rizik, ali bar znam da on postoji. Long Dan je proučavao Conora, jer je njegovo mišljenje o njemu bilo i dalje podvojeno. Kad god je htio promaknuti Conora u vijeće, spopale su ga sumnje u to da li je pogodan. Larkin mu je kao čovjek i dalje izmicao, a možda će biti prekasno da ga tek u kriznoj situaciji posve shvati. - Zapovjednik je dužan obavijestiti svoje ljude - odsiječe Conor. - Misliš li da jedan britanski oficir ne bi to izvidnici objasnio? - Već sam ti jednom rekao, Conore, da ne možemo igrati po britanskim pravilima. Kao što si mogao uočiti iz našeg razgovora, između Dungannona i Omagha imamo četiri člana Bratstva. Četiri čovjeka, shvaćaš. To je sve, više nemamo. Prije nego što ovaj rat završi, ti ćeš desetak puta morati poslati u smrt dobre ljude, a da to oni neće znati... ako si uopće kadar to učiniti... - Možda nisam. - Možda nisi, doista - reče Dan. - Ovdje treba donijeti samo jednu odluku, a ostalo je sve beskorisna retorika... te su puške važnije od Kellyja Malloya, ljudi koji će njemu pomagati i od Conora Larkina! Conor je kasno popodne sišao u Sixmilecrossu s putničkog vlaka, razgledao okolicu, i ono što je vidio svidjelo mu se. S ovu stranu gradića, koji se sastojao od jedne glavne ulice, sve je izgledalo potpuno neupadljivo, i doista je tu postojao zabačeni sporedni kolosijek okružen drvećem, kao što je Kelly Malloy obećao. Jedan ogranak ceste vodio je ravno u brda prema Ballygawleyju, k planinskim kolibama i napuštenim rudarskim oknima. Conor produži pješke u smjeru Carrickmorea, raspita se za farmu Sterlinga McDadea i pronađe je. Rano navečer počeše stizati jedna po jedna kola iz Malloyeva vrtlarstva u Dungannou, Coalislanda, Pomeroya i Ballygawleyja. Do sedam sati svi su bili na okupu; četiri brata i još šest simpatizera, uključivši Kellyja i Conora te šestora kola. Raspodijeljene su grubo skicirane karte okolice na kojima su bila označena skrovišta. Sterling McDade, najružniji od svih Iraca, bio je najbolje upoznat s okolicom, jer se skitao brdima više od pedeset svojih ljeta. Pod svjetlom svjetiljke objašnjeni su im pojedinačni zadaci i rute. Conor je računao da će istovar oružja, zajedno s odvijanjem ploča i raznim drugim problemima, potrajati dva sata. Pod uvjetom da vlak stigne na raskršće do ponoći, Sterling je pretpostavljao da bi oružje moglo biti spremljeno prije svanuća. Conor je promatrao ljude, koji su dalje raspravljali o pojedinostima plana. Bila su to lica iz Ballyutoguea, uštavljena, navorana, poput kože, lica ljudi kojima doista nije trebalo objašnjavati što čine i zašto. Bili su to Kiltyji, Tomasi Larkini i

Fergusi O'Neilli svojih sela koji su živjeli u oskudici u sjeni oranjske histerije i britanske arogancije, opori momci, svi zajedno: Irci. Do osam i po svaki je čovjek, na Conorovo zadovoljstvo, znao sve o svojem zadatku. Zatim McDadeova žena, dražesna suprotnost muža, i njegove kćeri iznesu na stol nekoliko predjela, toplu juhu da se ugriju želuci i domaći kruh. Pušili su lule i zurili u vatru, dok su minute približavale urečeno vrijeme. Kelly Malloy izađe i vrati se oko devet i trideset s viješću da je šef stanice u Omaghu telegrafski obaviješten da će Red Hand Ekspres proći oko jedanaest. Prema ocjeni trebao bi u Sixmilecross stići petnaest minuta poslije ponoći. Premda su vijest očekivali, sve ih je prestravila. Conor im dade nekoliko minuta vremena da se priberu, a potom je bilo vrijeme da krenu. - Pa, prijatelji, još jednu kapljicu prije nego što izađemo u noć - reče Sterling McDade. - Ne alkohol - reče oštro Conor, a zatim se nasmije. -Bolje će biti da svi zadržimo bistre glave. Sutra ujutro ćemo proslaviti. Četvrt sata poslije deset s McDadeove farme kola krenuše pojedinačno prema Sixmilecrossu u razmacima od nekoliko minuta. Conor stiže prvi i pregleda okolicu. Ništa sumnjivo. Kad su kola jedna za drugima pristigla, smještena su na pripremljena mjesta u zaklon, a ljudi se okupiše dolje uz tračnice. Deset minuta do ponoći sve je bilo spremno. Konjima su nataknute zobnice da jedu i da ne rzaju. Ponoć. Conor je promatrao nebo zahvalan što su oblaci prekrivali mjesec i još jače zamračili okoliš. Kimnuo je Sterlingu McDadeu, koji upali fenjer i stane na prugu da dade znak strojovođi. Dvije minute poslije ponoći. Malo niže na prugu doklimataju iz krčme u gradiću dva pijanca, odluče da sjednu i malo se odmore, zatim počeše redati svoje pjesme. Conor zdvojno pogleda niz prugu na McDadeov položaj i zatim se obrati ostalima. - Tko ih poznaje? - Ja - reče Adam Sharkey. - Uzmi svoja kola, odvezi se do njih i ukloni ih odanle. - A što će biti s mojim teretom. - Morat ćemo se snaći s jednim kolima manje. Svaki neka utovari sto komada i dva ili tri sanduka municije više. Jeste li razumjeli? - Da - prošaptali su, a Sharkey se pojavi iz zaklona. Skinuo je zobnice sa svojih konja, popeo se na sjedalo, opustio kočnicu i izvezao kola na cestu. Stao je ispred noćnih pjevača. - Dobra večer Jerry Hayes i tebi George Gleeson. - Vjerujem da je to Adam Sharkey ili njegov duh. Ali što radiš tu usred noći? - Imao sam gadan obračun sa svojom starom. Još se smješka kiselo kao prošlogodišnja rabarbara. Mogu li vas odvesti kući i prenoćiti u tvojoj staji noćas, Jerry? - reče silazeći k njima i povlačeći ih na noge. Kad su obojica zateturala na suprotne strane, Adam Sharkey ih čvrsto usmjeri prema kolima.

Dolje na pruzi McDadeov fenjer davao je znakove! Penjite se, prijatelji, samo se prebacite i drijemajte... penjite se... Čim je Adam Sharkey pokrenuo kola, do Sixmilecrossa dopru četiri slaba zvižduka. Suputnici u kolima udariše u pjesmu. Ellen O'Connor, Ellen, srce moje! Reci da me voliš, reci da se vraćaš brzo Neka te anđeli dobri čuvaju na putu Od svega zla štite, dok se ovamo ne vratiš... - Samo mirno, momci - prošapta Kelly Malloy. Uskoro je Sterling McDade klatio svojim fenjerom amo-tamo, amo-tamo. Klopot vlaka sad se jasno razabirao. Usporavao je od kočenja. Napetost osmorice na raskršću je rasla. Kad je vlak zaokrenuo blagim zavojem i pojavio se, Conor pošalje ljude po kola. Vlak se sve više približavao. Kočnica je cviljela i lokomotiva je sopćući usporavala. McDade je trčao uz nju i prebacio skretnicu, zatim vlak polagano otklopara na sporedni kolosijek. - Hajdmo! - poviče Conor. Kola se dovezu usporedno s vlakom i stanu, konji su se propinjali zbog iznenadnog prekidanja njihova počinka i neobičnog posla. - Ispustite vodu iz rezervoara! - poviče Conor gore u lokomotivu. - Darren i Carberry, izvucite ih iz spremnika! - ponovio je njihove zadatke. - Kelly, uzmi svoje odvijače da skinemo ploče s donjeg dijela! Kelly Malloy se provukao između kotača pod vagone, legao na pragove i pripalio fenjer, a Conor skoči na lokomotivu da izmijeni nekoliko riječi sa vozačima. Ugledao je nepoznata lica! - Bježi! - zaurlao je skočivši s lokomotive. - Zasjeda! U tom trenutku zrak ispuni tutnjava od dvjesto pari cokula kad su vojnici počeli skakati iz vagona. - Uhapšeni ste! Conor se otkotrlja pod vagon prema Kellyju Malloyu. Uspio je baciti još jedan pogled na raskršće, kamo je pristizalo još jedno pojačanje kamionom. - Pozor! Pozor! - viknuo je zapovjednik u megafon. -Ne možete pobjeći! Uhapšeni ste! Tko se makne, bit će strijeljan! - Mati Božja! - Zasjeda! - Pozor! Pozor! Ne opirite se! Ruke uvis i okupite se kod lokomotive! Vojnici koji su iskočili iz vlaka brzo stvoriše kordon oko skupine krijumčara. Svi vojnici iskočili su na lijevu stranu vlaka. Conor laktom gurne Kellyja i pokaže na desnu stranu. Kelly kimne. Otkotrljali su se po desnoj strani, koja nije bila čuvana, preko ruba nasipa i prignuti se šuljali prema kraju vlaka, gdje su nekoliko metara dalje opazili grmlje iza kojeg bi se mogli sakriti. - Tamo su još dvojica! - Stoj! - Stani, čuješ li, stani!

- Pucaj! U trenutku kad su dospjeli do grmlja, noć propara puščana vatra. Kelly Malloy vrisne i sruši se na lice. Conor klone... zapljusne ga čudan osjećaj... noge mu otkazu... bacio se u zaklon. Shelley je sjela i vrisnula; srce joj je burno udaralo, licem se cijedio znoj. Vrata se naglo otvore, Blanche Hemming uleti u sobu, pripali svjetlo i ogrli prijateljicu. - Conor! Conor! ' - Smiri se! To je bio samo san! - Blanche! Vidjela sam! Obliven je krvlju! - Pssst... molim te... molim te... Shelley... - Dovedi Robina - dahtala je - Blanche, dovedi Robina... moram iz Belfasta... smjesta TRINAESTO POGLAVLJE Čekali smo, napola poludjeli, bilo kakvu vijest o katastrofi kod Sixmilecrossa. Prvo je stigla Shelley McLeod s bratom i ja sam je odmah smjestio u kuću gdje će biti sigurna. Zatim smo saznali. Kelly Malloy je bio mrtav, Conor Larkin teško ranjen. Sterling McDade i brđani Carberry, Darren, McGovern, Gorman, Gilroy i McAulay sjedili su u zatvoru Mountjoy. Prijeko u Engleskoj zatvoreni su u Brixton Owen O'Sullivan, njegovi sinovi Barry i Brian te Dudley Callaghan. Bio je to fijasko, potpuna katastrofa za Bratstvo. Kad smo sutradan otvorili novine, jedva smo povjerovali svojim očima. Englezi su u svojem nepromišljenom maru pucali u vlastiti gol. Kraljevski ured za informacije hvalio se kako je »razbio jedan dobro organiziran lanac krijumčara oružja Irskog republikanskog bratstva koji se mjesecima služio jednim kanalom«. Dalje je bilo točno opisano kako je za tu zavjeru upotrijebljen privatni vlak sir Fredericka Weeda. Godinama Dublin Castle nije htio priznati postojanje Irskog republikanskog bratstva. U svakoj je prilici bilo tumačeno da takva organizacija postoji samo u glavama nekih senilnih fenijaca. No kako je takva nepostojeća organizacija mogla prebacivati oružje u Irsku? Britanci su, u žurbi da se pohvale, priznali da je njihova dugogodišnja propaganda bila laž. Odjednom je katastrofa kod Sixmilecrossa zadobila posve drukčiju dimenziju. Plan je po svojoj smionosti nalikovao onim ludim pothvatima koji osvajaju irska srca, te je stoga bio dočekan s humorom koji mi shvaćamo, no Britanci nikad neće. Cijela Irska prasnula je u dug, gromoglasan smijeh. Prekasno je Dublin Castle uvidio što je učinio i njihova lica pocrvenješe od sramote koju su pretrpjeli. Time što su priznali da postojimo pomogli su nam do takvog stupnja popularnosti kakav sami nikada ne bismo postigli. Tako je irski pas odbio da legne, a Bratstvo je živjelo dalje. Dok je aroganciju smijenila nelagodnost (a i šef ureda za informacije je bio smijenjen),

dospjela je vijest o našem pokretu do svakog kutka zemlje. Dublin Castle postao je naš najveći reklamni ured, jer se Sixmilecross od poraza pretvorio u čudesnu pobjedu. Oružje smo izgubili, ali smo osvojili pažnju nacije i možda tisuće ljudi spremnih na borbu. Robert Emmet McAloon, zgureni stari pravnički čarobnjak, prisan prijatelj Desmonda Fitzpatricka, naslijedio je nakon Desmondove smrti svu odgovornost za republikanske pravne poslove. Skočio je u obranu, ali je udario u kameni zid. Upravitelj zatvora Mountjoy saopći mu da mu je naređeno da uhvaćene kod Sixmilecrossa izolira i ne dopusti nikakvih posjeta. Boravište Conora Larkina zadržano je u tajnosti. Znali smo samo da je živ i uspjeli mu dojaviti samo jednu jedinu poruku, naime da je Shelley napustila Belfast. Robert Emmet McAloon bio je rijetko oštrouman taktičar. Dovoljno se dugo rvao sa zaostalošću protuirskih zakona a da bi se dao zaplašiti. Sud na njegove zahtjeve nije odgovorio tri tjedna. Kad je sve jače navaljivao, dobije odgovor vrhovnog britanskog suda u Irskoj, »Four Courts«, da je u ovom slučaju dokinut habeas corpus. Sud je naveo nekoliko od više stotina prinudnih zakona koje je u 19. stoljeću primijenio protiv Iraca. Na to se Robert Emmet McAloon poslužio drukčijom taktikom. Britance je još bolio taj slučaj te su željeli povratiti ugled. Članovi vijeća Bratstva imali su visoke položaje u zakonski priznatoj stranci Sinn Fein i skovali planove kako bi uz pomoć stranke mogli povesti kampanju, angažirati govornike, prikupiti novac, svratiti opću pozornost na ljude sa Sixmilecrossa te pobuditi negodovanje i simpatije. Atty Fitzpatrick je malo tko bio ravan u uličnom govorništvu, a ona je bila spremna za nastup. Ubrzo nakon što je Sinn Fein najavila niz javnih protestnih zborova, stigao je iz Engleske sir Lucian Bolt u svojstvu izvanrednog tužioca u sastavu državnog tužilaštva. Bolt nije nipošto bio prijatelj Iraca jer je za svojeg poslaničkog mandata u Donjem domu progurao neke od najgorih zakona protiv nas. U republikanskim krugovima trebalo ga se čuvati. McAloon je bio mišljenja da je vlada naposljetku zauzela stav u ovom slučaju i da će sir Lucian Bolt uskoro stupiti u vezu s nama... Imao je, kao i obično, pravo. Brendana Seana Barretta potajno su prebacili u Irsku, gdje je po našem mišljenju bio sigurniji nego u Engleskoj. Zajedno s Danom Sweenyjem, Atty i sa mnom Barrett je bio veza Bratstva s McAloonom i Sixmilecrossom. Nakon Robertova prvog sastanka sa sir Lucianom našli smo se u elegantnoj knjižnici jedne "'povjerljive kuće u Ballsbridgeu. Robert Emmet bio je u mislima neprekidno u sudnici i šetao ispred nas kao da smo porota. - Privremeno sam pristao - poče on - da otkažemo protestne zborove. Atty ispusti glas negodovanja. - Sir Lucian očito nastoji postići nagodbu. Na putu ovamo bilo mi je dopušteno, dakako neslužbeno, da posjetim sedmoricu u Mountjoyu. Nije čudo što nam ranije nisu pustili da ih vidimo. Bili su zvjerski mučeni.

Brendan Sean Barrett i Long Dan nisu pokazali iznenađenja. Za njih je to bila stara priča. - Natjerali su ih da stoje do dvadeset sati uza zid, s kapuljačom na glavi, raskrečenih nogu i ruku, bez hrane i vode ili mogućnosti da obave nuždu. Gorman mi je pokazao gadne opekotine od cigareta. Po Gilroyu su više puta mokrili, a McDadea primorali da bosonog trči hodnikom po krhotinama stakla. Svi su izjavili da su im dali nešto što uzrokuje povraćanje i priviđenje. - Stare, ali pouzdane metode - reče Sweeney. - Dakako da su huškali jednog protiv drugog. Trebalo je da odaju samo ime čovjeka koji je, čini se, umakao. Znali su samo da ih je Kelly Malloy vrbovao za taj posao, a Kelly je mrtav. McAloon spusti svoje sedamdesetogodišnje kosti u jedan golemi kožnati naslonjač da se trenutak opuste. - Što je s Conorom Larkinom? - upitah. - Navodno nije u Mountjoyu. Obećali su mi da ću ga za određeno vrijeme moći vidjeti. Kažem vam to jer sam za sada pristao da će tvoje pero, Seamuse, i tvoj jezik, Atty, šutjeti. - Što po tvojem mišljenju smjera vlada? - upita Dan. Robert Emmet McAloon nagne se naprijed u stolcu, štipne svoj navoran vrat, a onda ispruži kažiprst. - Po mojem bi Britanci najradije sve zataškali i izbjegli uzbuđenja javnosti, iz tri razloga. Broj jedan - reče, prstima druge ruke primi kažiprst i zaklima njime ništa ne bi Bratstvu toliko koristilo koliko jedan oštar proces i dugogodišnje kazne. Točno? Kimnuli smo. - Broj dva - nastavio je pridodavši srednjak. - Situacija u Evropi. Slažeš se, Brendane? Brendan Sean Barrett kimne. - Rat u Evropi je neizbježan - reče. - Engleska je upravo s Rusijom i Francuskom sklopila trojni savez protiv pakta Njemačke i Austro-Ugarske. Jedan od starih argumenata kojim Engleska opravdava okupaciju Irske jest, kako znamo, blokada morskih putova; oni žive na otoku, a naš zemljopisni položaj je takav da je za njihovu obranu nužno da vladaju našom zemljom. - Točno - ubaci McAloon. - To u njima može uzrokovati bolestan strah. Vjerojatno zamišljaju kako se jedno ojačano Irsko republikansko bratstvo upušta u očijukanje s Nijemcima da bi dobilo oružje. - Pa što onda? - dobaci Barrett. - Kad dođe vrijeme, mi ćemo se, htjeli to oni ili ne, obratiti Nijemcima. Boby raširi ruke. - Eh, oni sjede oko dugačkog mahagonijevog stola i tjeraju te igre zato što odbijaju neizbježnost situacije te razmišljaju o tome kako da je što više odgode. - Broj tri? - upita Atty. - Broj tri - nastavi odvjetnik - možda je najpresudniji. Protestanti se u Ulsteru, kako je poznato, već godinama naoružavaju. Očito je to karta na koju

Englezi žele zaigrati. Obrana ovog ranjivog britanskog boka morala bi ostati u rukama lojalnih podanika, nije li tako? Britanci ne mogu javno odobriti krijumčarenje oružja u Ulster, a da to isto ne priznaju i Jugu. To je, dakle, prešutno odobravanje. Jednostavno okreću leđa, zatvaraju oči i čepe uši. Žele naoružani protestantski Ulster kao branu u slučaju krize oko autonomije i rata u Evropi. U ovom trenutku žele prikazati kako postupaju jednako prema svima. Ako ljudima sa Sixmilecrossa podijele oštre kazne, naći će se suočeni sa zahtjevima da to isto učine i s krijumčarima oružja u Ulsteru. - Drugim riječima - reče Atty - nas treba oboriti i progoniti naše akcije krijumčarenja, a na Sjeveru ih propuštati. - Tako je - reče Robert Emmet McAloon - točno tako. Ispružio je noge koliko je mogao, ruke prekrižio na šiji i zagledao se u strop kao da je tamo njegovo slušateljstvo. - Po mojem dobro promišljenom stanovištvu, sir Lucian Bolt je spreman na blagu presudu, recimo, nekoliko godina, da zauzvrat šutimo o stanju zatvorenika i ne sazivamo javne skupove. Uslijedila je duža šutnja, jer smo to morali najprije probaviti. Atty će se morati odreći svojih nastupa u javnosti, kojima se toliko ponosila. Što se mene ticalo, već sam iz čistog egoizma htio Conoru prištedjeti dvadeset godina iza rešetaka. Najteže je to pogodilo Dana Sweeneyja, koji je bio suočen s organizacijom Bratstva. Ako se površno gledalo, morao je priželjkivati javne protestne akcije da bi dobio nove članove. No upravo se Sweeney najgorljivije zauzeo za suzdržljivost. U ovom stupnju razvoja Bratstvo bi većim prilivom članova postalo strašno ranjivo. Još nisu bili stvoreni štabovi, zapovjedništva i jedinice. Još nisu bili izrađeni postupci za preispitivanje kandidata. Englezima bi bilo lako natrpati naše redove doušnicima. Što bismo, dakle, u ovom trenutku, započeli s nekoliko tisuća ljudi? Nismo imali oružja da ih obučimo, a nismo raspolagali ni dovoljnim brojem sigurnih mjesta gdje bismo takvu izobrazbu mogli provoditi. Danove riječi su nas sve uvjerile. Uputili bismo se u najveću opasnost da primimo previše ljudi prije nego što budu stvoreni potrebni temelji. - Moramo polagano graditi, čovjeka po čovjeka - reče Dan. - U sadašnjem trenutku mora svaki novi regrut biti pouzdan pripadnik. Kad dobijemo deset dobrih ljudi u Corku, deset u Derryju, deset u Galwayu, moći ćemo prijeći na obrazovanje jedinica. Dijelim Bobbyjevo mišljenje da bismo trebali s Lucianom Boltom postići nagodbu. Kako smo Atty, Dan i ja bili sporazumni, okrenusmo se Brendanu Seanu Barrettu, koji je za većeg dijela rasprave šutio. Bio je ogorčen, možda i više nego što je bilo potrebno, i ne mogu reći da sam u tom čovjeku osjetio ma i tračak ljudske topline. - Očito, nadglasan sam - rekao je sarkastično. - Što ti je na srcu, Brendane? - zagunđa Dan. - Ova je zemlja bezizlazno osiromašena. Radnički štrajkovi su se slomili zato što smo previše iscrpljeni i pogaženi da bismo se branili. Bilo bi neophodno

prodr-mati ljudsku svijest. Sad nam se pruža mogućnost za to. Ako je ne zgrabimo, može vrlo dugo potrajati da nam se opet ukaže, a možda nikada više niti neće. - A ja ipak smatram da je preuranjeno - odgovori Dan. - Ako sad otvorimo svoje redove, Britanci će se infiltrirati i smrviti nas za mjesec dana. Brendan Sean Barrett diže ruke u znak predaje, dok smo mi ostali kimnuli McAloonu da se nagodi sa sir Lucianom Boltom. Cijeli život Barrett je doživljavao poraze, pa jedan više neće značiti ništa. Ustao je prvi, pošao k vratima, zatim se okrenuo. - Reci mi, Bobby, a i ti, Dane, kad ste to naučili? - Što? -upitali su istodobno. - Da Irac može s Englezima sjesti za stol i pregovarati a da pri tom ne najebe. ČETRNAESTO POGLAVLJE Dok je Robert Emmet McAloon pregovarao sa sir Lu-cianom Boltom, trudio sam se da ustanovim kako je došlo do zasjede u Sixmilecrossu. Nisam morao dugo tragati. Jednog jutra osvane u redakciji mojeg lista Terry O'Rourke, Conorov suigrač u Boilermakersima, i poče se raspitivati o meni. Terry je potjecao iz stare republikanske obitelji i znao je da smo Conor i ja prijatelji. Conor je u klubu među katolicima bio vođa kojem su se divili, i nakon Sixmilecrossa momci su poduzeli sve da utvrde što se zbilo. Zatim poslaše Terryja k meni. Moje republikanske simpatije nisu bile nikakva tajna. Terry je vjerovao, a da to nije izravno rekao, da ću priču proslijediti Bratstvu. Doista je Doxie O'Brien - jednako kao i Duffy - bio izdajnik. U jednom od svojih čestih pijanstava Duffy O'Hurley je izbrbljao čime se bavi. Doxie i još jedan katolik iz momčadi su slušali. U jednoj drugoj prilici sam je Terry čuo kad se Duffy s Doxijem objašnjavao zbog toga što nastavlja raditi za Bratstvo. Zatim je Doxie vidio da mu se pruža životna prilika. Njegova je sudbina i sreća ovisila o tom zaposlenju s ragbijem u Sydneyju. Odluka nije bila konačna i najviše je ovisila o tome kako će Boilermakersi igrati i hoće li otići na turneju u Australiju. Doxie je zdvojno želio taj posao, koji je uvelike ovisio o raspoloženju njegova dobročinitelja, sir Fredericka Weeda. Posao je bio tako zamaman da je Doxie bio gotov na sve kako bi se dodvorio sir Fredericku i sebe »potvrdio«. Doxie je navodno otputovao u Derry i Duffyju postavio ultimatum. Naposljetku je Duffyja uvjerio da mora otići k sir Fredericku i sve mu ispričati, a zauzvrat će moći računati s osobitim obzirom. Sve je to, činilo se, bilo točno, jer su Doxieja strogo čuvali, a njegova je obitelj već bila preselila u Australiju. Dio pogodbe između McAloona i sir Luciana Bolta sastojao se u odredbi koja je priječila Bratstvo da se osveti. Dok su ostali sudionici Sixmilecrossa čekali u zatvoru, Duffy i Calhoun priznali su krivicu i bili osuđeni na manje od godinu dana zatvora. Činilo se pouzdanim da će i njih poslati nekamo daleko.

Konačna je pogodba naposljetku ispala otprilike onako kako je Bobby predvidio. Osim Conora, s kojim još nisu došli u dodir, ostali sa Sixmilecrossa će priznati krivicu i dobiti od jedne do dvije godine zatvora po manje strogim paragrafima zakona. Zauzvrat, Bratstvo neće prirediti nikakvih skupova u korist zatvorenika, neće se svetiti doušnicima, a k tome sam se i ja morao obvezati da neću o tome pisati. Bilo je to u stanovitoj mjeri milo za drago. Englezi mi nikad nisu oprostili moje članke o koncentracionom logoru u burskom ratu. Nitko nije pouzdano znao jesam li član Bratstva, ali u moje simpatije nije bilo sumnji. Dovoljno su se bojali mojeg pera, da ga ušutkaju. Conor je, dakako, zadržan kao talac da osiguraju šutnju. Činilo se da su za sada obje strane zadovoljne. Postojanje Bratstva bilo je sad općepoznato, a obje su strane dobile na vremenu, što im je i trebalo. U jednom je Brendan Sean Barrett imao pravo: čim budemo spremni a Englezi se budu uljuljali u uvjerenje da je irsko pitanje riješeno, kao što su ranije povjerovali, mi ćemo se obratiti Nijemcima zbog oružja. Bobby nas je ponovno sazvao i tad smo ga našli u dilemi. Bilo mu je dopušteno da posjeti Conora, ali je Conor odbio razgovor. Sporazum je bio miniran, no nitko nije točno znato zašto. Dan je bjesnio i dao je svojoj ljutnji maha objavljujući svoje sumnje u Conora. - Bio je svakako dobar čovjek - objasnio je - ali je preveliki individualist, a ima, iskreno rečeno, još i drugih slabosti, zbog kojih sam se već zabrinjavao. - Trenutak, Dane - uskočio sam. - Ako se u njemu nešto zbiva, budi siguran da je o tome pomno promislio. - Bratstvo mu je poslalo branitelja, a on se susteže da s njim govori. To je neposluh. Nema pravo da sam donosi takve odluke. Htio bih znati što se tu, do vraga, zbiva. Brendan Sean Barrett reče sa znalačkim izrazom lica: - Svi slutimo što je naumio, zar ne, Dane? - Mogu zamisliti. Zabrljat će nam gadno cijelu stvar ako pokuša nešto na svoju ruku. Nemoj mi sad samo servirati kakvu svoju učenu glupariju, Barrette. Mi smo organizacija s pravilima i disciplinom, i on se mora pokoravati. - Ima u tome jedan problem - prekinuh ga. - Ti si bio taj, Dane, koji nam je pričao ono što želimo čuti i u što želimo od djetinjstva vjerovati. Ti sve premazuješ lažima tako debelim kao maslac što je Conorova mati mazala na moj kruh. Ne štedi s maslacem, uvijek je govorila. Eh pa, Dane, zar se bojiš onoga o čemu si nam pričao... znaš već... sposobnost jednog jedinog čovjeka da podnosi muke vrijedi koliko cijela jedna vojska. Ta ti znaš, Dane, monolog o mučeništvu. Navodim riječi Dana Sweeneyja, našeg idola: »Englezi nemaju oružja u svojem arsenalu ili imperiju da skrše čovjeka koji se ne da slomiti i tako dalje i tako dalje.« - Čujem tvoje riječi, Seamuse, čujem te. K vragu, točno znaš da u ovoj organizaciji moram nositi više od jednog šešira. Ponekad, kad su preda mnom novaci, moram ih nastojati oduševiti. Ali sam u svakidašnjici trezven organizator

jedne tajne vojske. Naši će se popisi još dovoljno rano popuniti mučenicima. Za sada još nismo u položaju da počnemo bitku. - Svakako, to već znam - priklopi Brendan Sean Barrett zajedljivo prije nego što sam uspio bilo što reći: -Dane, kažeš da ćemo početi kad svoje jedinice obrazuješ, obučiš, naoružaš, kad planovi budu spremni. Dan pritišće na svoje čarobno dugme i izgovara besmrtne riječi ... Znak za ustanak, drugovi! No fenijski ustanak nije započeo tako, zar ne? - Znam kako je započeo, i znam kako je za nas obojicu svršio. - Zašto misliš da će ovaj put biti drukčije? Uza sve naše maštanje i planiranje, tajne skupove i sve krijumčarenje oružja, izvest ćemo na ulicu samo nekoliko tisuća ljudi. Ništa nećemo postići bez oružja koje pojedinac nosi u svojem srcu. To je ono što imamo u Larkinu i toga se bojimo. Reći ću ti kada će započeti, Pane, ni prije, ni kasnije. Počet će kad jedan čovjek sam zaključi da mu je dosta. Dršćući smo slušali. Sweeney uzrujano pročešlja prstima svoju sijedu kosu, što je za njega bilo neobično, a tajac poremeti jedino Robert Emmet McAloon, koji je u očekivanju naše odluke kuckao naočalama po zubima. Atty? - upita Dan. Meni se čini da su Englezi napravili dobar posao kad su nas ušutkali. Slažem se s Brendanom da bismo trebali ustati i dići galamu dok imamo priliku za to, a narod nestrpljivo čeka da nas čuje. Dan je glasno uzdahnuo kad nas je jedno za drugim pogledao. Nadglasali smo ga. Sklopio je oči i protrljao ih zapešćima. - Primam vaše mišljenje na znanje - reče on. - Kao glavni zapovjednik, ne smijem zastupati stanovište suprotno onom što držim za sigurnost organizacije nužnim. Odlučio sam Bobbyju dati upute neka od Engleza zatraži dozvolu da Seamus u svojstvu starog prijatelja posjeti Conora. Seamus će Larkinu prenijeti poruku neka zajedno s drugima prizna krivicu. Ako neće, Bratstvo više neće bit obvezano ili za njega odgovorno. - Podigao je pogled. - Namjeravate li moju odluku nadglasavati? Teško smo progutali i prihvatili njegov ultimatum. - U redu, Bobby. Saopći sir Lucianu da pristajemo. Pokušat ćemo nagovoriti Larkina. Ako se ne pokori, bit će izuzet iz nagodbe. Jedan štapski vojni automobil dovezao me iz Dublina u grofoviju Kildare, gdje su na tajnom mjestu držali Conora. Nakon vožnje duže od sata prošli smo stražu britanskog vojnog logora na Curraghu. Temeljito su me pretresli i odveli u praznu sobu zatvorske zgrade. Čekao sam... Prošlo je sedam tjedana od Sixmilecrossa. Kad su se vrata otvorila i Conora gurnuli u sobu, borio sam se sa suzama olakšanja i boli. Bio je okovan oko vrata, pasa, ruku i cjevanica. - Zdravo, Žgoljo - rekao je promuklo, povlačeći nogu u koju je bio ranjen. Lijeva ruka i rame bili su još debelo povijeni i u omči - posljedica drugog metka koji ga je pogodio u leđa. Oči su mu bile duboko upale, okružene crnim kolobarima, brada i kosa slijepljene i smršene, a jabučice iskočile. S tijela je nestalo mesa.

Zagrlio sam ga i zajecao jer se nisam mogao svladati. Okrenuo se, spustio na klupu uza zid i upitno pogledao stražara, mladog dežurnog oficira koji je trzao nosnicama poput kunića. - Pozvat ću vas ako mi zatreba posluga - reče Conor. Oficir prezirno zagunđa, izađe, zaključa i zasune vrata. - Ima li soba uši? - upitao sam. - Ne, zaboga - odgovori Conor. - Prosut će ti možda mozak, ali previše su naduti a da bi se spustili tako nisko i tajno prisluškivali. Kako je Shelley? Kimnuo sam. - Dobro, odlično. Što se tebe tiče, mislim da smo za vrijeme gladi pobirali krumpire koji su bolje izgledali. - Ove godine neću moći igrati ragbi - reče on i podigne košulju. Sklopio sam oči ugledavši njegovo izmrcvareno tijelo koje je užasno izgledalo u svim nijansama crvenila. Privukao sam stolac, približio usta njegovom uhu i sve mu ispričao. Čuo je tad prvi put da je Kelly Malloy mrtav i da su Callaghan i O'Sullivanovi također uhapšeni. Zatim mu objasnih ostalo. Izdaju Doxieja O'Briena, koju je naslućivao, i tajne pregovore s Englezima. Rekoh mu kako sam se radovao da će se izvući s lakom kaznom. - Shvaćam teškoće Bratstva - prošapće Conor - ali još jasnije shavaćam vlastite probleme. Sve razumijem, dane i noći za kojih sam čitao knjige; lutanja i razmišljanja. Sve godine traženja. Sve to razumijem. - Što si naumio? - povikao sam prestrašeno. - Nisam još sasvim siguran. Znam samo što neću učiniti. Vidiš li, Žgoljo, ne može se u životu jednostavno čekati da zvijezde budu na pogodnoj putanji da bismo donijeli odluku bez obzira na to radi li se o braku, o sjemenu, o rađanju djece ... ili o ustanku. Ah, mi možemo sebe varati i reći da ćemo čekati dok stvari ne budu povoljne, ali, vjeruj mi, oni mogu čekati duže od nas. Mi možemo pregovarati, ali će nas oni izigrati. Nakon što smo tristo godina ležali u blatu i naši se govori vrtjeli u krugu, moramo povući crtu i pogledati što kao narod vrijedimo. Možda uopće ne zaslužujemo slobodu, znaš. Možda nismo za to zreli. No moramo to utvrditi. Možda nisum pogodan za Bratstvo jer ne mogu više obuzdati bijes u sebi bez obzira na to što mi zapovjedili. - Čuj, ti nisi onaj pravi. Omamili su te batinama. Pouzdaj se u mene samo ovaj put i slijedi me, Conore! Njegov me smrknut pogled probo. - Pogledaj me, čovječe, pogledaj me i reci mi da ne činim što činim. Ja sam Conor Larkin. Ja sam Irac, i dosta mi je. Postidio sam se. U mojoj zdvojnoj želji da ga spasim to sam zaboravio: bio sam gotovo spreman odbaciti principe svojeg opstanka. Uistinu je znao što čini. I ja sam u tom trenutku znao da nekako moram naći načina da prekršim obećanje o šutnji.

PETNAESTO POGLAVLJE Tvrdokorno kucanje po mojim vratima probudilo me iz duboka sna. Zaglavinjao sam iz kreveta, pipao okolo, mrmljao da dolazim, pripalio svjetlo u sobi i prebacio ogrtač za kupanje. Studeni zrak ranog jutra ponukao me da naslutim kako je u pitanju neki posao Bratstva. Kakvo ugodno iznenađenje kad sam otvorio vrata i ugledao pred sobom visoku, dobro građenu Atty Fitzpatrick. - Odjeni se! - zapovjedila je. - Dolje čeka automobil. -Kako mi sama od sebe nije ništa više povjerila, nisam ništa niti pitao. Bilo je četiri i trideset. Dok sam se oblačio, Atty položi kotlić na vatru. Popili smo šalicu čaja i pojeli ostarjele ostatke iz mojeg momačkog kuhinjskog ormara, zatim izađosmo u hladnoću koja je ujedala. Vozač je bio neki momak iz Bratstva vješt mehanici, koji dopusti Atty i meni da se na stražnjem sjedalu sklupčamo. U trzajima smo krenuli i zatim se vozili pustim ulicama na jug. - Nekako prije jednog sata nazvao me Robert Emmet McAloon - reče Atty. Englezi su zakazali suđenje Conoru i ostalima za danas prije podne. - Sad je pet ujutro i nedjelja. Kamo se to vozimo, k vragu? - Ne znam točno. Čini se da su negdje u brdima Wicklow pripremili neku provizornu sudnicu. - Oh, to je prljavo - rekoh. Shvatio sam pogodbu tako da će Englezi održati suđenje pred zaprisegnutim sudom u nekom malenom, neupadljivom gradu gdje neće izazvati mnogo pažnje i završiti prije nego što uzmogne doći do protesta. Očito su dogovor izigravali koliko se dalo. U to vrijeme, u nedjelju ujutro i na tajnom mjestu - sve je to sumnjivo zaudaralo na proces iza zatvorenih vrata. Atty je dalje pričala da je Bobby tek tada pristao kad su Englezi odobrili da Atty i ja prisustvujemo kao promatrači. Time im je opet uspio spretan šahovski potez, jer smo oboje bili obvezani na šutnju. - Meni se sve to nimalo na sviđa - mrmljao sam nezadovoljno. Kad smo za sobom ostavili i posljednje predgrađe, Dundrum, vozili smo dalje na jug. Ubrzo je cesta ušla u brežuljke u podnožju brda Wicklow, prolazeći tihim, usnulim Enniskerryjem, krajem koji je pripadao Powers-courtu, velikom, impozantnom dvorcu iz granita s okolnih brda, koji je u ratovima bio neprestano razaran i opet iznova podizan te naposljetku predan vjernom sljedbeniku Krune, Richardu Wingfieldu. Posjed od desetak tisuća hektara odgovarao je veličinom otprilike posjedima Hubbleovih, a kad se tome pribrojilo još daljnjih stotinu barunskih i grofovskih posjeda,- moglo se zamisliti kome je što u Irskoj pripadalo. U svakom slučaju, posjed je služio kao ulaz u predivan planinski svijet. Premda je naša vožnja bila sudbonosna i hladna, nehotice sam osjećao da sam živnuo od prizora kad se zastor noći podigao sa šuma, vodopada i potoka, u kraju sitnih ljudi i seljaka što su živjeli u šumama. Atty i ja bili smo poneseni

mnogostranom ljepotom s onu stranu Great Sugar Loafa, više gore, mimo Roundtree i brdskog rezervoara dablinskih vodovoda. Slijedili smo tok Avonmore sve do mjesta gdje u dolini Clara presijeca rijeku Glenmacnass - samo vilinski skok od mističnih starih ruševina keltskog samostana Glendalougha, koji je bio levo od sv. Kevina. Pola milje dalje Atty reče vozaču da skrene na staru vojničku cestu koja je prolazila između istočnih i zapadnih vrhunaca brda. Nakon ustanka Wolfea Tonea bili su je sagradili Englezi da budućim pokoljenjima ustanika otmu skrovišta u planinskim šumama. Malo kasnije stali smo ispred brklje. Jedan britanski kapetan vrlo uljudno zatraži da pokažemo naše papire, zatim su nas pretražili. Vozaču narediše da čeka s automobilom, dok smo se Atty i ja u jednom vojnom teretnjaku vozili jako zavojitom cestom u sjenu Lugnaquilla, najvišeg brda u cijeloj Irskoj. Kamion se naposljetku zaustavi na mjestu gdje je Ow tekla nizbrdo prema Aghavannaghu. Stigli smo do prastare kasarne, golemog, četverokutnog zdanja na tri kata, u kojem je još bila stacionirana jedinica koja je nadzirala to područje. Bila je neobična slučajnost da je Charles Stewart Parnell jednom posjedovao lovačku kuću u Aghavannaghu, kojom se služio John Redmond, sadašnji irski stranački vođa. Inače, nismo se mogli naći u zabačenijem i udaljenijem kraju. Kasarna je bila okružena vojskom u bojnoj spremi. Morali smo se ponovno legitimirati i opet nas pretresoše prije nego što su nas propustili. Naposljetku nas neki major Westcott uvede u napuštenu oružanu, koju su preuredili u privremenu sudnicu. Tamo smo Atty i ja sjedili dva sata pod stražom majora Westcotta i desetine njegovih ljudi. Neposredno prije dvanaest sati dvorana se počela puniti. Prvi je došao Robert Emmet McAloon, nakon probdjevene noći nemarnije odjeven no ikad. Bacio je snop svojih spisa na braniteljev stol, kimnuo nam i razmijenio šaptom nekoliko riječi u pozdrav. Zatim stiže sir Lucian Bolt. Ledeni svat, doista, mramorni stup s očima. Zatvorenici, svi osim Conora, uđoše kloparajući i zveckajući u dvoranu. Bili su okovani i lancima vezani jedan o drugog, u pratnji desetak grenadira s nasađenim bajonetama; morali su se stisnuti na jedinu klupu uz postrani zid dvorane. Izgledali su žalosno, ti brđani iz krajeva gdje je uspijevao još samo vrijesak, ali nisu djelovali zastrašeno. Rođeni posred vječite bitke, počinili su zločin time što su kao i njihovi očevi nastavili borbu. Borba protiv Engleza nije izazivala nikakvu grižnju savjesti, jer je to bio način života kakvim su posvuda u Irskoj u malim Sixmilecrossima bili navikli živjeti. Republikanci, koji čak ni u svoja najbolja vremena nisu osobito sjajno izgledali, sada su od zatvora i posebnog zlostavljanja nalikovali čoporu opasne zvjeradi. Podigao sam pogled i ugledao Conora kako ulazi; bio je neobrijan, hramao je, upalih obraza. Dobacio nam je kratak osmijeh. Zamijetio sam u Attynu pogledu da je sva ljubav za koju je bila sposobna bila namijenjena njemu. Imajući potrebu da nekoga dotakne, ščepala je moju ruku; njezina je bila vlažna i drhtava. Conora

su -izdvojeno od ostalih - vezali o debele željezne obruče na zidu kao da vani čeka gomila da provali i da ga oslobodi. Šutljivi pokreti oko njega i neobičan način na koji je sir Lucian Bolt zurio u njega odavali su da Englezi osjećaju strahopoštovanje za snagu toga nepokorena čovjeka. Grubi zidovi, okovani zatvorenici, pretjeran broj vojnika, sve je to uzrokovalo da je dvorana više nalikovala na prizor iz vremena nakon francuske revolucije nego jednoj britanskoj sudnici. Nedostajala je samo rulja na galeriji i giljotina na dvorištu. - Ustanimo! Sir Arnold Scowcroft s pratnjom uplovi u dvoranu u svojem raskošnom ogrtaču prikladnom za krunidbenu svečanost i zauzme mjesto za stolom predsjedavatelja. Sve je bilo začas obavljeno. Pročitane su optužbe, petnaest točaka, krađa državne imovine, protuzakonito prebacivanje, članstvo u ilegalnoj organizaciji, sve do povrede različitih paragrafa i prinudnih -zakona. Kako je prethodno bilo dogovoreno, optuženi, koje je zastupao Robert Emmet McAloon, priznali su krivnju u dvjema točkama, što su tužitelji prihvatili. Trinaest točaka je zanemareno po obostranom sporazumu, i optuženi su prebačeni u odgovornost jedne neimenovane kaznene institucije, gdje će im kasnije biti dosuđena kazna. Zatim ih izvedoše iz dvorane. - Još imamo obaviti zasebno suđenje optuženog Larkina, vaša svjetlosti reče sir Lucian. - Dovedite zatvorenika na optuženičku klupu - naredi sudac, a onda se poče smijati. - Kako vidim, nemamo optuženičke klupe. Dakle, dovedite ga ovamo pred stol. Conora otkvačiše s obruča i grubo povedoše naprijed. Gak i u lancima i dronjcima izgledao je impozantno, a njegovo izazovno držanje to je još podvlačilo. Neizrecivo sam se bojao. - Gospodine McAloone, je li točno da je zatvorenik odbio branitelja? - Točno je, vaša svjetlosti. Scowcroft je motrio Conora s prezirom, kakav je mogao osjećati samo engleski plemić prema jednom croppyju. - Pročitajte točke optužnice! Optužbe protiv Conora Larkina svečano su pročitane. Vrhunac je bila optužba za veleizdaju najteže vrsti. Sudac još jednom oštro promotri Conora, zatim reče prijeteći: - Vi ste svjesni, zar ne, posljedica ako nastavite tu šaradu bez branitelja? Conor se polagano osvrne dvoranom. - Jednog sam potpuno svjestan: da se ovdje odigrava šarada - reče on. U dvorani nasta smrtni tajac. - Što imate reći u svoju obranu? - upita naposljetku sudac. Conor je šutio. - Upišite, ne priznaje krivicu - naredi sudac. - Moj odgovor ne glasi tako - reče Conor. - Biste li to možda objasnili sudu?

- Da - reče Conor. - Ne priznajem postojanje ovog suda, a još manje njegovu legalnost. Bobby nas pogleda smeteno, ali sa živim zanimanjem. Arnoldu Scowcroftu trebalo je nešto vremena da to probavi, zatim se opusti. Zaključio je da bi sebi nakon duga putovanja u ovo zabačeno mjesto, i budući da je sve ostalo tako brzo obavljeno, mogao priuštiti malo zabave. Naslonio se u svojem stolcu, kimnuo i pozvao Conora da se izjasni. - Sud bi zanimalo čuti kako je optuženi Larkin došao do tog zaključka. - Ovaj je sud protupravan jer je vaša prisutnost na irskom tlu protupravna odgovori Conor. - A na čemu optuženi zasniva tu tvrdnju? - Na engleskom običajnom pravu. Na to mogu reći samo da je onaj tko umije dobro osluškivati mogao čuti kako su se Charles Stewart Parnell i Daniel O'Connell u grobu okrenuli. - Odvedite ga! - reče Scowcroft i mahne rukom. Bobby skoči na noge. - Optuženom pripada pravo da govori u svoju obranu - reče navodeći jedan od temelja britanskog prava. -Dakako, ako sud ne zaključi unijeti u zapisnik da je bio ušutkan. Sir Lucian priskoči sucu u pomoć. - Kruna nema ništa protiv. - Spreman sam dopustiti optuženom Larkinu da govori - reče sudac - ali ga unaprijed upozoravam da ovdje stoji pred sudom i da se njegovo obrazlaganje mora ograničiti na predmet suđenja i samo na to. Možete nastaviti, Larkine. Conor zakorači nekoliko koraka prema sudačkom stolu i gledaše naizmjence sir Luciana Bolta i sir Arnolda Scowcrofta. - Postoje tisuće presedana u engleskom običajnom pravu u kojima je jedan jaki susjed na ovaj ili onaj način primjenom sile pokušao slabijem susjedu nametni ti volju. Engleski su sudovi uvijek takvu primjenu sile osuđivali kao protupravnu. Nije mi dostupna neka čestita pravna knjižica da poduprem svoju tvrdnju, ali ću, ipak, navesti desetak primjernih slučajeva koji su vam jamačno poznati. Zatim Conor održi najsjajnije predavanje koje je itko od nazočnih čuo. Isprva nitko nije mogao povjerovati da čovjek u dronjcima i lancima umije tako govoriti, zatim nas je govor sve ponio. Navodio je sporove dobro znane svim pravnicima u kojima je bila proglašena protupravnom primjena sile među susjedima u gradovima, među seljacima, među zemljoposjednicima, gradskim zajednicama, grofovijama i između britanskih pokrajina na Otoku; Walesa protiv Engleske, Škotske protiv Engleske. Zatim još nabroji desetak odluka koje su većinom donijeli kolonijalni sudovi u presuđivanju sukoba između neprijateljskih plemena, klanova ili pokrajina u nekoj od kolonija. Posljednji niz primjera odnosio se na međunarodne sporove u kojima su Britanci posredovali i, u skladu s engleskim običajnim pravom, izjavili da primjena sile jačeg susjeda prema slabijem ne može biti zalćo-nita osnova za rješavanje spora. - Svojim engleskim običajnim pravom tvrdite da želite sa svojim susjedima živjeti u zemlji i svijetu u kojima sila nije dopuštena u rješavanju sporova, jer sila

sama po sebi ne predstavlja pravo. Kao što znamo, Irska je po svim definicijama susjed Engleske. Publici je zastao dah. Mislim da je sir Luciana Bolta, sir Arnolda Scowcrofta i ostale Engleze koji su čuli Conorove riječi zapanjilo što takva dubokoumna teorija dolazi od predstavnika naroda koji je, po njihovu iskrenu uvjerenju, bio manje vrijedan. Osjećao sam kako pravnici predosjećaju da ne slušaju isprazno govorenje, osuđeno da se zaboravi još u dvorani, nego tvrdnju koju će svaka okupirana zemlja što čezne za oslobođenjem preuzeti. Ako je englesko običajno pravo bilo produžetak Božjeg vrhovnog zakona, tada su doista bili u nezgodnu položaju da objasne svoj imperij. - Da je Engleska zauzela stanovište: mi ćemo uzeti Irsku jer smo jači i mi je hoćemo zbog eksploatacije, možda bi vaša prisutnost ovdje bila shvatljiva. Međutim, Englezi su se svim silama trudili da stvore zakonitu osnovu za ulazak u Irsku. Očito su htjeli budućim naraštajima reći: »To je bio razlog što smo došli ovamo«. A što je bio instrument legalnosti za englesku invaziju na Irsku? Papinska bula objavljena 1154. godine, kojom vama podjeljuje moju zemlju. A tko vam je to dao Irsku? Taj je dokument izdao jedan engleski papa na zahtjev jednog engleskog kralja... da bi nagomilao carstva za svoje sinove ... Vi mašete tim dokumentom i kažete ove, 1908. godine: »To je naše pravo na Irsku«. Je li to bilo zakonito čak i onda? Zar je Irska pripadala papi? Zar nije prema engleskom običajnom pravu oružana invazija poništila zakonitost papinske bule? - Vaša svjetlosti - reče sir Lucian, ustajući. - Ne vidim zašto bi se sud trebao izvrgavati nečemu što se srozalo u fenijsku tiradu. - Nisam čuo da je optuženi rekao išta što bi prelazilo odrednice suda odsiječe McAloon. Scowcroft je prstima bubnjao po stolu. Stvar je dospjela tako daleko da se bojao kako će o Larkinovoj tezi morati donijeti sudsku odluku, a on je bio sudac koji se nadasve ponosio time da se pridržava slova zakona. - Želim čuti ostatak Larkinova govora. Conor udahne, priđe još korak sucu i reče uperivši prstom u njega: - Pod pretpostavkom da je engleska prisutnost u Irskoj postignuta na pravno sumnjivim osnovama, nemaju kasniji postupci tobožnje pravne prirode zapravo nikakav pravni temelj. I ovdje lišen mogućnosti da se koristim nekom pravničkom knjižnicom, mogu navesti koje četiri stotine zakona protiv irskog naroda koji britansku prisutnost podupiru, potiču i proširuju, za koje se smišljeno nastojalo razoriti jednu staru kulturu zakonima nespojivima s bilo kakvim pojmom Boga, demokracije i zakonitosti, zakonima koji su u suprotnosti s vašim javnim prisizanjem da irskim divljacima donosite kulturu. Prekinuo se, gutnuo nekoliko puta da iz usta protjera suhoću i malo zakašljao. - Doneseni su zakoni - nastavi Conor glasno - da se uništi keltski oblik katolicizma, koji je u vrijeme kad su se Engleska i evropski kontinent grčili u najmračnijem srednjem vijeku bio svjetlo i cvat zapadne civilizacije. Kad je vaš pokušaj da nam nametnete reformaciju propao, objavili ste svoje zakone, a irske

biskupe sramotno potkupili, da biste nam umjesto keltskog katolicizma nametnuli anglokatolicizam potpuno tuđ irskoj prirodi. Jednako su tako objavljeni zakoni da se iskorijene naš jezik, naša napredna narodna vlast, naša privreda, običaji i predaje. Vaša zakonska osnova za opravdanje toga ležala je u vašem uvjerenju da smo manje vrijedan narod, nesposoban čak da u vlastitoj zemlji živimo s vama jednakopravno; ako smo i dalje željeli ovdje živjeti, morali smo postati Englezi. Vi ste pokušali svijetu i svojem vlastitom narodu dokazati da smo manje vrijedni i da vam to daje pravo da s nama postupate kao sa stokom. Ne, stoku hrane, Irce naprotiv u Irskoj smišljeno izgladnjuju. Nakon što ste stvorili presedan koji Irce predstavlja kao divljake, a samo ih vi možete spasiti od samih sebe, izgradili ste imperij u kojem spašavate i crne, i žute, i smeđe divljake od njih samih. Sad se ushodao gore-dolje zveckajući lancima, no nitko nije pomišljao na to da ga zaustavi. - Ta desetljeća, pokoljenja i stoljeća smiješnog iskrivljanja zakona i Boga, ti prinudni zakoni koji služe samo vama, zakoni objavljeni kad god vam zatrebaju, ta lažna ujedinjenja nametnuta narodu koji ih ne želi, uvijek su se provodili s potpunim nipodaštavanjem divljaka. Nijedan Englez ne pita divljaka kako bi on želio da se njime upravlja, jer je to očito od Boga poklonjeno pravo vaše sjajne, napredne zapadne civilizacije i vaše majke svih parlamenata. Ljudi koji u ovom trenutku vode vašu vladu isti su koji su prije nekoliko godina sjedili u zadnjoj klupi parlamenta, javno se užasavali i zgranjavali zbog postupka prema Burima. No danas su se ta fina gospoda dočepala vlasti, pa je njihove sućuti i osjećaja za pristojnost na čudesan način nestalo, kao uvijek kad su u pitanju Irci. - Zar se ovo mora nastaviti? - povtkao je sir Lucian. - Da! - zagrmi McAloon. - Da, da, da! - Ja stojim ovdje u svijetu punom ljutitih glasova koji se podižu i neće dulje trpjeti da njihovim životom manipuliraju zle mušice pohlepnih ljudi. Prije nego što završi ovo dvadeseto stoljeće, vidjet će kako zavezujete svoj zavežljaj i kako vas iz svakog kuta svijeta izbacuju uz porugu i grdnju. Vi ste gomila prokletih licemjera koji se prikazujete svijetu kao nasljednici drevnih demokracija, dok su vam ruke ogrezle u krvi, a vaš je parlament središte te sprdnje. Vama je u svemu tome samo do jednoga: do novca! - Šutite! Šutite! - poviče Scowcroft zajapurenih obraza kad se oslobodio opčinjenosti. Conor zabaci glavu i prasne u smijeh, dok su ga stražari opkolili. - Ali, vaša svjetlosti - viknuo je - čak i najniži Irac ima pravo da govori s optuženičke klupe! - Ušutkajte optuženog! - Čega se bojite? Nitko me ne čuje. Za to ste se vi postarali. Dok su Conora držali, prigne se major Westcott k sucu. - Želi li vaša svjetlost da optuženi bude išiban? - Da, učinite to! - poviče Conor. - Dosta s obmanom da ću u tom istom ljubeznom narodu koji je uveo kaznene zakone naći pravdu. Sir Arnold se s mukom pribere i kretnjom ruke otpusti majora Westcotta.

- Sud je bio prevelikodušan. Optuženi nam više neće biti potreban. - Sud? - podrugne se Conor. - Ja ne vidim nikakav sud. Vidim jednu sobu skrivenu u brdima Wicklowa. Nema zakonika, novinara, nikakvih ispitujućih očiju nepristranih glava. Sir, zar ovo želite nazvati britanskom sudnicom? Sudac se skamenio od užasa. - Želite li mi reći da sam ovamo dopremljen da biste sebi prištjedili trud oko pravednog suđenja, ili da je ovo pravda koju ste zapravo namijenili Ircima? Zveckajući lancima, Conor se okrene i prostrijeli pogledom svakog čovjeka u dvorani. Svi svrnuše pogled. - Sud? Ta to je samovoljni sud kao onaj iz najmračnijeg srednjeg vijeka, dijabolično poimanje pravde, povratak inkvizicije. Mislite li to ozbiljno? - Conor se dovuče do sudačkog stola, nagne se i pogleda sucu u oči. Čovjek zatrepta. - Vi ste tuđinac u mojoj zemlji, gospodine. Na kraju će vaša patvorena zakonitost biti raskrinkana i vi ćete osramoćeni ispuzati iz Irske. Uslijedio je tajac, dug, strašan tajac. - Zatvorenik će biti vraćen u samicu - reče sudac drhtavim glasom - a sud će se posavjetovati o slučaju. Kad je Scowcroft požurio iz dvorane, sudski se poslužitelj prodere. - Ustanimo! ŠESNAESTO POGLAVLJE Kad se otkrilo da je Irsko republikansko bratstvo upotrijebilo privatni vlak sir Fredericka Weeda za krijumčarenje oružja, Weed je neko vrijeme bio teško povrijeđen. Ljutnja je prerasla u bijes kad je doznao da bi ljudi od Sixmilecrossa trebali proći s laganim kaznama. Sazvao je lorda Rogera i savjet unionista i zahtijevao da se donese djelotvoran zakon koji bi dokrajčio Irsko republikansko bratstvo. Ključni čovjek bio je Alan Birmingham, zadužen za disciplinu poslanika vladaj uče liberalne stranke. Birmingham se za sada zadovoljavao time da irsko pitanje razmatra bez žurbe. Liberali su pobijedili velikom većinom, Irska im stranka nije bila potrebna za koaliciju, i stoga nisu namjeravali žuriti sa zakonom o autonomiji. Birminghamu je bilo jasno da je prolazan prisilan brak s Ircima ozlojedio mnoge njegove ljude i da u dnu duše stoje na strani alsterskih unionista. Val protuirskog raspoloženja, koji je u zemlji buknuo nakon događaja kod Sixmilecrossa, uvjerio je Birminghama da je na pomolu nov strogi zakon. Posvuda u zemlji došlo je do napada na geta »male Irske« i ponovno su se čuli glasni povici da »sve te ništavne fenijske svinje treba iseliti«. Sadašnje raspoloženje, ali i njegovo poznavanje pojedinosti Conorova govora pred sudom, učinili su da je bio voljan sjesti s opozicijom i raspravljati o odgovarajućem zakonu. Dogovoren je sastanak u Rathweed Hallu. Sir Frederick i lord Roger zastupali su unioniste, Birmingham liberale, sir Philip Huston, odgovoran za disciplinu konzervativaca u parlamentu, sudjelovao je u ime svoje stranke, a sir Lucian Bolt kao izaslanik kabineta i savjetnik.

Bila je to svemoćna skupina hladnih račundžija koja se sastala sa sebi ravnima. Prisutnost Alana Birminghama dokazivala je da on neće priječiti donošenje protuirskih zakonskih mjera. Bio je već svjedokom da su protuirska raspoloženja prouzročila pad vlade, i ostali prisutni znali su da će on sudjelovati u igri. Sir Frederick pokaže svojom cigarom preko uglačanog stola od mahagonija. Glas mu je drhtao od uzrujanosti. - Svoje osobno poniženje mogu podnijeti, ali ne mogu podnijeti da gledamo kako se na ovom tlu obrazuje vojska izdajica kojoj je samo jedno na umu: da nas silom otjera s otoka. - Tako je! Tako je! - reče sir Philip Huston. Bio je sklon da na sjednicima povremeno zadrijema ili zatetura, ali mu je razum bio oštar. Anketirao je konzervativce i svi su gotovo do jednog bili spremni poduprijeti oštre mjere za održanje unije. - Mi smo toga siti. Znamo točno s koliko glasova raspolažemo rekao je Birminghamu. - Očito stvar sad ovisi o vama. Alan Birmingham morao je odvagnuti stvari. Udvaranje Irskoj stranci, koje se začinjalo pa prekidalo, bilo je dobrim dijelom stvar nužde. Za sada koalicija nije bila potrebna, i tako je odnos bio prilično hladan. No Birmingham je znao da liberali ne smiju posve raskinuti s Ircima, jer se položaj mogao promijeniti. - Ja se neću, da se tako izrazim, upustiti u korektivne zakone službeno u ime liberala. Ovdje sam jer su nužnost i hitnost posve očite. Spreman sam skinuti svoj službeni šešir i odložiti ga. Reći ću svojim ljudima: znate, to je za mene pitanje savjesti te ja osobno podržavam taj zakon. Vi učinite isto, svaki pojedini po svojoj savjesti. Shvaćate li, gospodo, što mislim? Svi su dobro shvatili. - Što misliš, Alane, koliko glasova možemo dobiti od vaših ljudi? - upita sir Philip. - Oh, pretpostavljam stotinu. Zajedno s vašim snagama raspolagat ćete s dobrom većinom. Sir Frederick se smješkao. Birmingham je bio lukava glava. Podupirao je zakon desnom rukom, a lijevom zadržavao da ne dođe do svađe unutar njegove stranke. - Sir Luciane - reče Weed specijalnom opunomoćeniku Krune - je li premjer promijenio mišljenje prema blagom stavu prema IRB? Lucian Bolt bio je prokušani progonitelj Iraca koji je prema tome narodu osjećao gotovo bolesnu mržnju. Odluka kabineta da postupi oprezno protivila se cijelom njegovom ustrojstvu. Bio je dovoljno stvaran da uvidi kako će Irsko republikansko bratstvo prije ili kasnije prikupiti potrebne snage i truditi se da od Nijemaca dobije oružje. Zašto mu dati vremena? To može samo odgoditi odluku do koje je za nekoliko godina moralo doći. Ovdje i sada trebalo je primijeniti pritisak da se bore za svaki pedalj puta. Bilo je to jedino rješenje. Jedina stvar koja ga je zadržavala bila je potreba da se zaštiti alsterska protestantska zajednica. Ona je morala imati oružje. Novi zakon predviđao je mogućnost izbora. Bit će pitanje ocjene koga valja progoniti a koga ne. Ona će

omogućiti državnom tužiocu da povuče IRB na odgovornost, a istodobno da protestantima dopusti daljnje naoružavanje. - Potpuno sam spreman da neposredno nakon objavljivanja novog zakona sudim tim ljudima od Sixmilecrossa shodno tom zakonu i odmjerim im kaznu koju zaslužuju. Weed udari šakom po stolu, odobravajući. - Izvrsno! - Ne postoji li o tome neki sporazum s Robertom Emmetom McAloonom? upita Birmingham oprezno. - S obzirom na Larkinovu tiradu, ne smatram ga više valjanim - odgovori Lucian Bolt. - Htio bih da to sasvim raščistim - navaljivao je Birmingham. - Zar Larkin nije izuzet iz dogovora? - Vjerujem - odgovori sir Lucian - da je McAloon Larkina na to nagovorio. - Doista to mislite? - reče sir Philip Huston. - Koliko sam shvatio, McAloon je bio dobrano ljut što je Larkin odbio da surađuje. - To je samo prokleto pretvaranje - odgovori sir Lucian. - Treba jednostavno ispitati činjenice. Taj je Larkin brđanin, seljak bez naobrazbe, mornar u trgovačkoj mornarici koji se nikad nije uzdigao iznad kovača. On očito ne bi mogao razviti takve teorije da ga McAloon nije naputio. - Kad se bolje razmisli, vjerovatno imate pravo - promrmlja sir Philip. Moram reći da je zapisnik bio jako zanimljiv. Moji su ljudi o tome naširoko raspravljali. Vi ste bili ondje, sir Luciane, kako se vas dojmio? - Bio je zabavan, rekao bih. Ta znate kakvi ti ljudi mogu biti. Upravo dovoljno ludosti da izazove odobravanje dablinske rulje a to je i bila svrha. Stari Scowcroft ga je pustio da malo predugo blebeće. - Sir Lucian ustane i obrati se u najboljem sudničkom stilu ostalima da potcrta svoje izlaganje. - Hajde da nam sve bude jasno. Upustili smo se s McAloonom u sporazum jer smo u tom trenutku htjeli izbjeći viku javnosti. Sada smo u drukčijem položaju. Na putu smo da izglasamo zakon i tad te ljude postavimo pred sud i odmjerimo im zasluženu kaznu. Irci će, očito, dići galamu, a tada naša pogodba s njima više neće vrijediti. Svrha se od trenutka kad smo ga sklopili promijenila. Sir Philip ga pogleda jednako upitno kao i Alan Birmingham. Bili su svjedoci očite prijevare. Lucian Bolt se pretjerano snažno nakašlje. - Osim toga, ja tvrdim da je McAloon prekršio dogovor time što je Larkina potaknuo na takvo držanje. - Zanima me, Freddie - zablebeće ponovno sir Philip na opću nelagodnost. Ti si imao posla s tim Larkinom. Kakav je to tip? - Na to ću ja odgovoriti - umiješa se Roger Hubble. -On je podli irski pokvarenjak. One vrste koja je ujedinila sve što je najgore u njegovu narodu. To je lažac, spletkar, čovjek koji će prerezati vrat najboljem prijatelju. Mladog Jeremvja je gotovo opčinio svojim sportskim pothvatima i vodio dječaka u javne kuće, na pijanke i odvratne tučnjave. - Sir Frederick je oborio pogled i poželio da začepi uši.

- U svojoj je obmani otišao tako daleko da se mojoj ženi predstavio kao majstorski kovač, stekao njezino povjerenje, a svi znamo, dakako, kako je zloupotrebio prijateljstvo tri člana moje obitelji da provede taj plan s oružjem. Lukav je, vraški prelukav. - Roger naglo ušuti, uočivši da svi zure u njega jer se sav zapjenio. - On je... nanio svima nama mnogo nevolja... - Prokleto dobar ragbijaš - zabrunda sir Philip odsutno. - Vidio sam ga kad je postigao tri boda u pet minuta protiv Oldhama. Skoro mi je puknulo srce. - U meni nema ni trunka osvete - reče sir Frederick - ali oslanjam se na sir Luciana; on će se pobrinuti da Larkina doživotno spremi iza rešetaka. - To mi je namjera. - Hoćemo li nastaviti, gospodo? - reče sir Frederick, kucajući po stolu da probudi pažnju sir Philipa. - Dakle, do sada smo se složili. Nadam se da se svi oslanjamo na riječi sir Luciana da između državnog tužioca i tzv. Irskog republikanskog bratstva ne postoji nikakav dogovor i da sir Lucian ima otvorene ruke da stvar sa Sixmilecrossa rješava energično i primjereno novom zakonu. Alan Birmingham i Sir Philip kimnuše malo neodlučno, ali ipak klimnuše. - Unionistička stranka ne želi predložiti nacrt zakona jer bi se to moglo protumačiti kao osvetnički čin, a to mi, sam Bog zna, uopće ne pada na pamet reče Weed. -Nagovorio sam sir Philipa da prijedlog iznesu konzervativci. Možemo li tad računati i vašom prešutnom podrškom na neslužbenoj osnovi, Alane? - Takav je dogovor - reče predstavnik liberala. - Mi u Ulsteru očito smo najviše zabrinuti i najbliži čitavoj stvari - reče Roger Hubble. - Stoga sam zamolio sve sudionike da nama prepuste sastavljanje nacrta zakona. - Roger ostane na nogama i podijeli svima po jednu kopiju. - Ja ću ga zbog jednostavnosti nazvati Zakonom o pritvoru i izvanrednim ovlastima, a ako me želite pratiti, pročitat ću uvodni dio. Uslijedi nasađivanje naočala i šuškanje papirima. - Počinjeni su stanoviti zločini - čitao je Roger - neobične prirode u vezi s političkom pobunom koji nisu postojećim zakonima i uobičajenim sudskim postupcima dovoljno obuhvaćeni. Ovim se opunomoćuje državni tužilac da takve zločine, kad su počinjeni, imenuju i svrsta u kategoriju kako bi im se moglo suditi u okviru ovog zakona. Odluka o tome je isključivo u nadležosti državnog tužioca reče Roger, dignuvši pogled s papira. - Jedini on i samo on odlučuje. Kad su nekoliko sati kasnije dotjerane sve pojedinosti, sir Frederick je, rukujući se na rastanku, pokazao oduševljenje. - Eh - rekao je zlurado - utvrdili smo lijep niz novih pravila igre. Sir Philipe se, koji je napola zadrijemao, protegne i primijeti da je ugodno raditi u takvom ambijentu kad to već mora trajati tako dugo. Rukom je pogladio šare uglačanog drva stola. - Rekao bih da je to nigerijski khaya mahagoni, kad ne bih znao da je nešto drugo - hvastao se svojim iskustvom kolonijalnog oficira. - Imate potpuno pravo, sir Philip - reče Weed. - Caroline ga je slučajno otkrila. Quintana Roo. - Quintana Roo?

- Da, jedna zabačena pokrajina u Meksiku. Najljepši mahagonij na svijetu, zar ne? Morao sam poslati po njega vlastitu ekspediciju. Četiri dana nakon konferencije u Rathweed Hallu britanski je Donji dom velikom većinom izglasao Zakon o pritvoru i izvanrednim ovlastima. SEDAMNAESTO POGLAVLJE Dva dana nakon izglasavanja Zakona o pritvoru i izvanrednim ovlastima Conor je izveden iz ćelije kasarne Arbor Hill u Dublinu. Okovanih ruku i nogu i s kapuljačom preko glave, kao obično, prebačen je noću u jednu prostoriju također nalik kazamatu u podrumu Dublin Castlea. Posjeli su ga na stolac, privezali ga o nj i pred njega dovukli dugačak stol a da mu nisu skinuli kapuljaču. Sjedio je tako više sati, bez hrane, vode i mogućnosti da obavi nuždu, dok su ga izvana nadzirali kroz otvor na vratima. U vrijeme koje nije mogao odrediti skinuli su mu kapuljaču, a u prostoriju su istodobno ušla četiri čovjeka. Trojica, vojni oficiri, posjedaše za stol nasuprot njemu. Četvrti je bio sir Lucian Bolt, koji sjedne za jedan manji stol. Oficir najvišeg čina, pukovnik Hibbert, nakašlja se kroz velik stršav brk. - Optuženi Larkine, nalazite se pred sudom predviđenim Zakonom o pritvoru i izvanrednim ovlastima. Sir Lucian Bolt je ovdje u svojstvu specijalnog tužitelja javnog tužilaštva te će vam objasniti pravila igre, da tako kažem. - Zašto ne prestanemo s tom besmislicom? - odgovori Conor. - Podijelite mi moju kaznu, pustite me na zahod i da se ispavam. Major Disher s desne strane pukovnika i major Joung s lijeve proučavali su opasnog fenijca. Čuli su da je to prilično divlji svat. Bio je doista zloćudna pojava i ne daj bože da mu skinu lance. - Stvar će biti obavljena prema propisima - reče pukovnik. - Savjetujem vam da surađujete. - Pukovniče, vi izgledate kao pošten čovjek. Kako su vas uspjeli uvaliti u tako glup posao? Dužnost i tome slično? K vragu, prošli put u onoj rupi koju su nazivali sudnicom bar je bila zastava. - Posljednji put vas pozivam da surađujete. - Pa dobro, dršćem od radosti što će mi biti udijeljena kraljeva pravda... - Straža! Vrata se naglo otvore i unutra provale četiri vojnika s pištoljem u ruci. - Začepite usta optuženom - zapovjedi pukovnik. Conoru svezaše krpu preko usta tako da su prokrvarila. On se nagne u stolcu, prevrne se na tle, zatim se pomače . tako da mi je ostao okrenut leđima. Pukovnik naredi straži da ga usprave i da mu drže glavu za kosu kako bi bio primoran gledati suce. - Možete nastaviti, sir Luciane. Lucian Bolt poravna svoje naočale, ustane, i držeći novi zakon pred sobom pročita najvažnije članove. Isključivo je pravo državnog tužitelja da odlučuje koga treba izvesti na sud.

Nikakvi drugi pravni uvjeti nisu potrebni. Svaka osumnjičena osoba može se uhapsiti i bez naloga za hapšenje pretresti. Osumnjičeni može neograničeno dugo biti pritvoren bez optužbe ili prava na puštanje uz kauciju. Osumnjičeni nema pravo na branitelja. Na zahtjev državnog tužitelja osumnjičeni može biti izveden pred tročlani vojni sud. Na takvom suđenju ukidaju se svi formalni pravni postupci i propisi o dokazima. Suđenju ne može prisustvovati ni jedan drugi pravni zastupnik osim predstavnika državnog tužilaštva. Zabranjeno je voditi zapisnik o postupku; potreban je samo sažeti izvještaj suda. u Optuženi ne može pozvati svjedoke, to može samo sud. Sud je ovlašten da proglašava osude od oslobađajuće, kazne zatvora u neograničenom trajanju, do smrtne kazne. Osuđenik nema pravo žalbe. Samo smrtnu kaznu preispituje viša vlast. Sir Lucian upita trojicu oficira je li sve jasno i reče da su takve mjere, iako mrske engleskom zakonodavstvu, jedino sredstvo da se suzbije pobuna takve prirode. Trojica oficira izjaviše da se potpuno slažu. Potom sir Lucian pročita točke optužnice i sažetim prikazom događaja završi dokazni postupak Krune. - U interesu fer pleja - reče pukovnik Hibbert - tražit ću od straže da odveže usta optuženom i dopustiti mu da govori u svoju obranu. Upozoravam ga unaprijed da sud neće trpjeti nikakvih podvala. Conor pokuša pljunuti. Pljuvačka nije bila sočna, no nešto ipak uspije pogoditi pukovnika Hibberta u lice. On ga polagano otare ne spuštajući pogled sa svoje žrtve. Trojica oficira i sir Lucian povuku se na vijećanje i za tri minute se vrate. - Sud Njegova Britanskog Veličanstva u okviru odredaba Zakona o pritvoru i izvanrednim ovlastima proglašava gorespomenutog Conora Larkina krivim po svim točkama optužnice. Osuđeni će biti predan kaznenom zavodu, koji će se odrediti kasnije, na izdržavanje kazne u trajanju od pedeset godina. Sud nadalje utvrđuje neprijateljsko, izazovno i buntovno držanje optuženog na suđenju i osuđuje ga na disciplinsku kaznu od dvadeset udaraca bičem. Rasprava se prekida na jedan sat, a potom nastavlja protiv ostalih optuženih u tzv. slučaju Sixmilecross. Zahvaljujem, gospodo, što ste obavili svoju dužnost, hvala vam, sir Luciane. Bože, čuvaj kralja. OSAMNAESTO POGLAVLJE »Neka tvoje srce ne podlegne napastima, neka ne zaluta na njezine putove. Njezin je dom put u pakao koji vodi dolje u komore smrti!«

»Znaš li da grešnici neće naslijediti kraljevstvo Božje? Ne dajte se zavarati: ni bludnici... ni brakolomci... ni lopovi... ni klevetnici... neće naslijediti kraljevstvo Božje.« Srijedu za srijedom nakon događaja kod Sixmilecrossa sestrama »pomoćnicama Kristovih vitezova« držani su strastveni govori o bludu Shelley McLeod. Bila je to zorna nastava, previše strašna i jasna da bi je mogle smetnuti s uma, a Maclvor je čvrsto odlučio da je svakoj ženi u svojoj crkvi ureze u mozak. Svake srijede, na završetku sastanka pomoćnica, pojavio bi se Maclvor u društvenoj dvorani da skup zaključi molitvom i podijeli nekoliko mudrih riječi. - Jednako kao što se Sodoma i Gomora i susjedni gradovi koji su se predali bludu i tražili tuđe meso ističu kao primjer i pate osuđeni na vječni pakao, tako i ti prljavi fantasti oskvrnjuju tijelo, preziru gospodstvo i kleveću... Stajao je moleći, ruku raširenih, uzdrhtalih tankih usana, očiju punih suza. - Sestre! Kršćanske majke, kćeri, žene. Vi ste obeščašćene. Djevojčura je pobjegla, ali nije izmakla pogledu ni osveti Gospodina. Koja majka među vama neće uzdrhtati od užasa i bijesa pri pomisli da vaša vlastita djevičanska kći leži, tijelo uz tijelo, s jednim papističkim izdajnikom! Ne smijemo dopustiti da popusti naša budnost u traganju za djevojčurom koja je svojem narodu nanijela tu sramotu. Ne smijete nikad zaboraviti tu strašnu pouku na svojem putu k čistoći i pravednosti svih žena... Kuće MacLeodovih u Tobergill Roadu bile su označene nevidljivim Kainovim znakom. Oko njih zavlada Šutnja, najokrutniji oblik susjedskog mučenja, prekid'ana samo provalom pogrda. Tjednima nije nitko uputio riječ Morganu ili njegovu sinu. Po Lucy su pljuvali, bacali povrće, polijevali je šmrkom. Matta su toliko puta tako pretukli da su ga roditelji premjestili u internat privatne škole. Čak su i dobroj Neil bacali otpatke u lice. Neko su vrijeme Morgan i Neil prkosno nastavili dolaziti u Spasiteljevu crkvu u Shankillu, krčeći put kroz gomilu svojih donedavnih susjeda pretvorenih u led. Tada je Maclvor iznosio primjedbe pune mržnje i time davao osnovni ton ponašanju ostalih. Mnogi od MacLeodovih prijatelja izvan susjedstva držali su da oni nisu krivi. Premda Morgana i Robina nisu mogli optužiti za »njezine postupke« bilo je jasno da ni jedan više nikad neće zauzeti istaknut položaj u oranjskom redu. Na poslu je bilo isto. Mnogi stari drugovi prilazili su im potvrde kako su uz njih. Nekoliko se susjeda odvažilo da učini to isto, ali ne mnogi, jer su se bojali da će ostali prema njima postupiti jednako. Zarazna atmosfera mržnje, koja u Ulsteru nikad nije jenjavala, uzrokovala je da Kristovi vitezovi i njihove pomoćnice nisu zaboravljale Shelley MacLeod. Maclvor im je davao na znanje da je sve to mnogo gore za žene, jer je grešnica bila žena, i da je Shelley MacLeod možda odraz skrivenih želja svojstvenih svim ženama. Stoga sve moraju snositi nešto od te krivnje. Dostojanstvo Morgana MacLeoda i njegove obitelji zahtijevalo je da istraju i ne bježe. Kratko vrijeme raspravljali su o odlasku, ali nisu pripadali onoj vrsti ljudi koja puni iseljeničke brodove i nisu se htjeli dati protjerati sa svojeg mjesta.

Jednog dana Morgana je u brodogradilištu ščepala strašna bol u grudima. Ponestalo mu daha, zaglavinjao je i srušio se sa skela s visine od šest metara. Slomio je kičmu. Preko noći je Olivera Cromwella Maclvora obuzelo kršćansko milosrđe. Odmah iduće nedjelje objavio je da su sad grijesi zalutale kćeri pred Bogom potpuno okajani i da treba početi opraštati. Ispunjeni stidom zbog svojeg ponašanja, ljudi su sad dan i noć molili za Morgana MacLeoda, koji je lebdio između života i vječne tmine. Kutija je bila prazna. Robin je zgnječi i odbaci u košaru za otpatke. Ušao je s perona k prozoru šefa stanice. - Je li dablinski vlak točan. - Da, stiže na vrijeme. Robin je bio tako uzbuđen da je otpremniku upao u oči. Već četrdeset minuta šetao je gore-dolje kao u kavezu, mrmljajući nešto u bradu, sjedao kršeći prste i pušeći jednu cigaretu za drugom. Starac je znao da mnogi neznanci dolaze ovamo u Lisburn dočekati ljude s kojima se nisu željeli pokazati u Belfastu. Pristao momak, lijepo odjeven, po svemu sudeći kradom od žene dočekuje prijateljicu. Robin pogleda na sat. Još deset minuta. Priđe kisoku. - Kutiju od dvadeset Players Navy Cut. - Vratio se na peron uvlačeći dim i zurio niz tračnice. Robin nije bio siguran je li postupio pametno. Prvi mjesec nakon Sixmilecrossa bio je mora. Govorio je sebi da može izdržati pritisak, ali se čak i momčad podijelila. Najprije su uklonili sve katolike, a kad su se vratili, odvajali su se u male grupice i sijevali očima, nisu pili s ostalima, i što je bilo još gore, nisu igrali za ostale. Bilo je tako zlo da je sir Frederick morao otkazati turneju po Australiji. Otkako je Shelley živjela s Conorom, Morgan je zapovjedio da se njezino ime više nikad ne izusti u kući. No to tla je uništavalo, izjedalo njegovu nutrinu, potkapalo mu život. Morgan je znao da Robin potajno viđa Shelley, ali je šutio, ništa nije pitao, nije slao pozdrave ni svoj blagoslov, ništa. Ali Robin je znao da otac satima sjedi sam u njezinoj sobi kad misli da u kući nema nikoga. Bol ga je potpuno obuzela. Zatim je došao Sixmilecross, i progon susjeda potaknut očevom crkvom dostignuo je vrhunac. Ako je njegova sestra djevojčura, tad je i Djevica Marija djevojčura, jer je Shelley bila najljepša, najpoštenija žena na svijetu. Poštena kao Lucy. Kao Neil. Nikad nije nikoga povrijedila, nikad ni o kome rekla zlu riječ. Morgan je nakon Sixmilecrossa pokušao okupiti ukućane, ali je naočigled propadao. Svake večeri čitao im je Bibliju, tražeći mjesta koja su pozivala na pokajanje, nastojeći doprijeti do njih da pusti unutra svjetlo ljubavi. »Koliko je još onih koji stanuju u glinenim kolibama i temelj im je u prašini, koji su zgnječeni kao moljci? Uništavaju ih od jutra do večeri; nestaju zauvijek i prije nego što postanemo svjesni... umiru neprimijećeno.« Poseri se na susjede, Morgane, htio mu je doviknuti Robin. Ne trudi se da ih opravdaš ili prokuneš...

Potom Morgan poče čitati o smrti, uvijek o smrti. One noći prije srčanog napada govorio je o smrti glasom slomljenim od umora. Tad im je posljednji put čitao... »Slavimo Gospodina, našeg Boga, prije nego izazove tminu, a tvoje noge posrnu na mračnim brdima. I dok tragaš za svjetlom, on ga preobrati u sjenku smrti, i sve z.avije u strašnu tminu. Ali ako ne želiš čuti, moja će duša jecati na tajnim mjestima zbog tvojeg ponosa; i moje će oko još više plakati... i osušiti od suza...« - Robine, tvoj otac! Pao je sa skele na doku »Big Mabel«! Stijeno vječna, otvori se, Daj da se skrijem u te; Da me znoj i krv vrela, Što s tvoga teče tijela, Očiste od grijeha... Prokleti licemjeri, koji se okupljate oko kuće, naričete i molite. Vi ste ga ubili, vi, prokleti licemjeri! - Nisam mislio zlo, Robine... - Molimo za njega... - Hoćeš li mi pružiti ruku, Robine MacLeod... - Odavno se nismo vidjeli, Robine... - Hoćeš li s Lucy doći k nama na večeru... Licemjeri! LICEMJERI! PROKLETI PRLJAVI LICEMJERI! Kad se s pruge začuo zvižduk, Robin se trgnuo. Istisnuo je žar opuška i gurnuo ga natrag u kutiju, automatska gesta štedljivosti od godina provedenih u brodogradilištu, i pribrao se kad je vlak usporio i stao na peronu. Dok su zakašnjeli putnici, pogledavši ih, nestajali u noći a vlak nastavio put prema Belfastu, Shelley i Robin stajali su zagrljeni. Po strastvenom zagrljaju šef stanice je zaključio da je imao pravo. To je dvoje, pomislio je, jako zaljubljeno. Robin povede Shelley k jednoj klupi. - Kako mu je? - Odmah ću ti sve ispričati. - Možemo li u Belfast da ga vidim? - Ne noćas. - Jesi li mi osigurao sobu? - Čuj, sjećaš se starog Cappyja O'Dwyera? On je... ovaj... katolik. Igrao je za naš klub kad sam ja prelazio iz juniora u prvu momčad. Bili smo onda vrlo bliski. Mnogome me naučio. U svakom slučaju, stari se Cappy dobro potkožio otkako je napustio momčad. Mislim da ima monopol na pecare u brdima Mourne. Čak ima svratište, zamisli. Tamo ćeš biti sigurnija. O'Dwyerovo svratiste služilo je trima svrhama: različitim krijumčarima viskija, republikancima na bijegu i prijateljima u pratnji žena koje nisu bile njihove supruge. Kuhinja je bila topla i ugodna. Bilo je šunke i pileće juhe koja je kipjela u

velikom bakrenom loncu te drugih jela, kao kuhanih svinjskih koljenica, pirjanog mesa od kunića i voćnih torti. Cappy se ponosio svojom kuharskom vještinom. - Sad ću vas ostaviti same - rekao je. - Tvoja draga Mustru može servirati kad zaželite. Shelley ga štipne za obraz i zahvali mu. - Tamo je električno dugme i jedno kraj uzglavlja, treba samo pritisnuti, i ja ću doći iz velike kuće. Samo se udobno smjesti i ostani dokle ti se svidi. - Hvala ti na svemu, Cappy - reče Robin. - Nema na čemu - odgovorio je gledajući u Shelley pogledom koji je govorio da je prijateljica Conora Larkina njemu dobrodošla kao i kakva svetica. Pripremali su se kao da će jesti, ali ubrzo su odustali. Oboje je oklijevalo da progovori, a zatim Se Shelley naglo okrene od peći. - Reci mi otvoreno kako mu je? - Morgan umire - odgovori Robin. - Ne želi više živjeti. Hoće umrijeti. - Shvaćam - prošaptala je i klonula na stolac kraj stola. - Mislim da me mrzi, otkako... - To je zato jer te toliko voli. Počeo je umirati onog dana kad si otišla, ali nije znao kako da dođe k tebi. Samo ga želja da te još jednom vidi drži na životu. Svakog dana te zove. Inače te ne bih molio da dođeš. Promrsila mu je kosu, a on se bezuspješno pokuša osmijehnuti. Bio je blijed od iscrpljenosti, a oči su mu bile krvave od pića. Znala je da joj je brat, usprkos svoj napadačkoj snazi na igralištu, slab čovjek i da je otac bio njegov oslonac i njegova luč. Robina će, više od bilo koga, smrviti ako Morgan umre. - Čini se da sam vam svima nanijela mnogo patnji - rekla je. Robin strese glavom. - Kriv je taj prokleti Belfast! - povikao je. - Zašto ne mogu ostaviti ljude na miru?! Što se njih tiče koga ti voliš? - Ušutio je. - Nitko te u obitelji ne optužuje, Shelley. Kad sam te nakon Sixmilecrossa odveo iz Belfasta, priznajem, prokleo sam dan kad si se rodila. Proklinjao sam te zbog onog što su Matt, Lucy i Neil morali pretrpjeti. No Morgan nas je ponovno osvijestio. Morgan nam nije dopustio da nas proždere ona ista mržnja koja je obuzela naše susjede. Postidio me... zato što sam te... na trenutak... prestao voljeti. - Ovaj je grad lud, poremećen od svoje mahnitosti - reče Shelley. - Oh, Robine, uzmi Matta i Lucy i otiđi. Otiđi bilo kamo. Robin drhtavim rukama pripali cigaretu, zatim nađe bócu viskija u ormaru. - Najstrašnije od svega je - zastenje - što im je Morgan oprašato čak i kad su pljuvali na njegov dom. Znaš... oni su naši susjedi... Shelley, kad sam plovio, bojao sam se. Svake godine kad putujem u Englesku, plašim se. Bojim se čak kad u nedjelju odem iz Shankilla. Vidiš... u brodogradilištu, i na igralištu, i u Shankillu, ja sam netko. Kad odem iz Belfasta, nisam nitko i ništa. Morgan me tome naučio. Bože... nikad nisam bio ponosniji od onog dana kad mi je Morgan predao svoj polucilindar i kad su me primili u njegovu ložu te sam smio stupati uz njega dok su svirali »Dolly's Brae«. Nikad nisam htio pozlijediti katolike. Nikad nisam slušao one propovjednike koji su propovijedali mržnju protiv njih. Conor je rekao da mu

se smučilo kad god je vidio moju oranjsku ešarpu, ali ja sam je nosio samo da mogu biti s ocem, a tada smo on i ja bili kralj i kraljević Shankilla. To je prokleta bit cijele stvari: čak i nakon ovoga što su učinili ne mogu otići. A kad odemo na ljetovanje, Lucy se tako prestraši da je prenapeta da sa mnom spava. Ne poznajemo ništa drugo do naših malih kućica. Tamo smo kod kuće, shvaćaš, to je naš dom u kojem se osjećamo dobro. Poslije dviju čaša Robinovo se lice sjajilo od znoja. - Kako si mi ti, malena? - Osamljeno - prošaptala je. - Čeznem za njim. Čeznem za tobom. - Matt je pitao za tebe, Lucy također. - Robin se uspravi i prikupi ono hrabrosti što mu je ostalo, ali nije uspio prikriti drhtaj u svojem glasu. - Kako je Conor? Zurili su jedno u drugo, potom on zdvojno posegne za njezinom rukom. - Nikad nisam Conoru zamjerio što je katolik. Isuse, pa ja čak ne razumijem zašto se mi borimo jedni protiv drugih! Shelley, pitaj momke u momčadi! Pitaj Cappyja O'Dwyera! Pritisni zvonce, pozovi ga ovamo i upitaj ga jesam li ikad ma i jednu zlu riječ rekao protiv katolika! Ne znam zašto me Conor izudarao i osuo grdnjama kad sam ga samo pokušao spasiti. Udario me jer sam nosio oranjsku ešarpu! Shelley... Shelley... moraš mu reći da ga volim kao brata! Shelley mu priđe, privuče njegovu bradu na svoje grudi i ljuljaše ga kao da je dječačić... DEVETNAESTO POGLAVLJE Heather Tweedey bila je zla stara usidjelica iz susjedstva. Već četrdeset godina stanovala je s majkom u istoj kući u Malvern Streetu. Kad je starija žena počela poboljevati, Heather je preuzela majčin posao kitničarke i izrađivačice kićenih sjenila. Kasnije je uz to obilazila mušterije prodajući steznike izrađene po mjeri. Jednom, prije nekih trideset godina, imala je udvarača, udovca iz brodogradilišta s četvoro male djece. Upravo kad je njihovo udvaranje zaplovilo u ozbiljne vode, Heatherinu majku zadesi strašan napadaj koji je iziskivao danonoćnu njegu. Prosac potraži prikladniji teren, a Heather više ne nađe drugoga prosca spomena vrijedna. Mimo posla i brige za dragu staricu gore u spavaćoj sobi, život joj se vrtio oko crkve i evanđelja. Muškarce, je mrzila jer su nosili taj zastrašujući i zli alat između nogu. I Heather je, poput njezine majke, postala mrzovoljno i zajedljivo čeljade. Bog blagoslovio dan kad je prije dvadeset godina došao u Belfast kao spasitelj Oliver Cromwell Maclvor, istinski Isusov učenik, čist i krepostan, okupan dobrotom. Zavoljela ga je na prvi pogled, njegovo slatko blistavo puteno lice, mekane blage ruke, svetost njegova predivnog duha. Heather je o svemu tome šutjela, kao i ostale dame u crkvi koje su osjećale slično. Propovjednik je točno znao da predstavlja dramatičnu suprotnost neotesanoj gomili iz tvornice i brodogradilišta. Bio je dječarac - Isus, koji je budio u njima

najdublje majčinske instinkte, a istodobno i seksualne želje. Poticao je to lukavim aluzijama na mjesta u Bibliji koja obilno govore o tjelesnim užicima. U jednoj od svojih najznamenitijih propovijedi, Maclvor je opisao Isusa kao što se naivnoj, ali ugodno uzbuđenoj pastvi u izletu u seksualne fantazije ne baš jako prikriveno opisuje ljubavnik ... »... ni jedna šaronska ruža nije tako bijela, poput ljiljana i snijega, kao on... On je miris mirte... Njegove usne, sočne i strastvene, pune su meda... Njegovo tijelo je boje zlaćanih polja... Od njegovih poljubaca obuzima nas slabost i drhtaji.« Heather Tweedey bila je od samog početka vjerna sljedbenica Maclvorove crkve, najpredanija žena u pastvi, najneumornija radnica. Obilazila je bolesnike, podučavala u nedjeljnoj školi, predvodila u društvenim događajima i prikupljanju milodara. Za svoj rad nagrađena je položajem stalne predsjednice »Pomoćnica Kristovih vitezova.« Heather je već godinama sanjarila o Maclvoru. Te misli nije se usuđivala povjeriti ni jednoj živoj duši i jedva ih je i sebi priznavala. Bile su to najskrovitije tajne mesa. Ne ono grubo stenjanje koje je slušala kroz zidove tanke kao papir, ni sanjarenje o ružnom muškom alatu. Njezini su užici bili uzvišeni i lijepi, uzdignuti u krajolik nalik na oblake s harfama i anđelima. Sanjarenja neuprljanih osjeta. Snovi u kojima je... njezin ljubavnik... bio... Krist u liku Olivera Cromwella Maclvora. Kad je bila nagnuta nad svojim švelom, dopuštala je sebi da sanjari i danju i često ustajala s čudnom vlagom među nogama. Oliver! Najdraži spasitelj! Kao predsjednica Pomoćnica sazivala je svake subote navečer u svojoj kući sastanak odbora. U toj maloj, intimnoj grupi razgovor o Oliveru nije prestajao. Obožavala je subotnje večeri. Ostale bi kovale u zvijezde i obožavale njezinog tajnog ljubavnika, a ona je znala da će te noći zaspati i doživjeti opet one zabranjene užitke. Dame su bile odana grupa, fanatične u svojem životnom djelu. Heather nije spoznala da i one pripadaju Pomoćnicama uglavnom iz istog razloga kao i ona, jer su to bile udate žene. Kako bi Oliver mogao njima toliko značiti. Ali značio je. Heather je jedva dočekala da osvane čas subotnjeg sastanka. Muževi su otišli u gostionice, a one u njezinu kuću. Kad se okupilo svih šest članica odbora, a majku je spremila na spavanje, poslužila je čaj. Prasnula je uzbuđeno saopćavajući im novost. - Vidjela sam djevojčuru - istisnula je. - Shelley Mac-Leod osobno, šunjala se po bolnici Victoria. Kad se uzbuđenje slegnulo, uvjerila ih je da je oči nisu prevarile. - Sinoć sam bila tamo da bdijem s Arabellom Forbes. Kako se starom Lawrenceu bliži kraj, a ja sam tako sprijateljena s Arabellom, bolničarke su mi dopustile da ostanem i nakon vremena za posjete. Bilo je već jedanaest kad sam odlazila i prolazeći hodnikom zaustavila sam se kod vrata Morgana MacLeoda da se pomolim. Bila su odškrinuta, i gle, tamo je uz njegovo uzglavlje, sjedila ona u slici i prilici, držeći mu ruku, namazana i crvenokosa kakva već jest.

- Što misliš što da poduzmemo? - upita Ade MacDonegall. - Trebali bismo smjesta otići na policiju. - Ne, ta prljava kuja nije počinila nikakav građanski prekršaj. - Potražimo savjet reverenda Maclvora - reče Mae Duncan. - Ne - odsiječe Heather. - Ne, mi ga moramo zaštititi. Slušajte, uvijek sam označavala svako mjesto koje je citirao. Ona što su se ticala Shelley MacLeod obilježila sam crvenim. - Rasklopila je svoju Bibliju. - Ako ih pažljivo pročitam, poruka je potpuno jasna. Vrata ćelije su se otvorila. Čuvar Hugh Dalton uđe i zastane ispred Conorova ležaja, prigne se i prodrma ga iza sna. - Ti si na redu, Larkine - reče. Conor se prevrne i protegne. - Kakva šteta što pri buđenju moram ugledati tvoje lice, Daltone. Slatko sam sanjao. Što si rekao? - Moraš sa mnom. Conor ugleda kvintet čuvara oko vrata ćelije. - Ah, tako, kraljevska pratnja. Dobar dan, gospodo. Čeka li moja kočija? Kamo ćemo? U hotel Russell na St. Stephen's Green na večeru s nadbiskupom? Ili u Tower da mi odsijeku glavu. - Do postolja za bičevanje. - Oh, da, postolje. Njega sam već prije nekog vremena rezervirao. Počeo sam vjerovati da do tog sastanka nikad neće doći. - Hoćeš li nam praviti neprilike? - upita čuvar. - Kako da to, do đavola, znam? Nisam još bio bičevan. Dalton kimne stražarima. - Bolje će biti da mu nataknete narukvice. Stisnuli su mu lisicama zapešća, već crvena od okova. Hugh Dalton bio je krupan čovjek koji je posivio i otekao od godina na radu po zatvorima. Bio je u zatvoru Portlaoise jedan od malobrojnih čuvara katolika, vrijedan čovjek sposoban da drži na uzdi katolike iskrenim ili lažnim suosjećanjem. Gurnuo je u Conorovu ruku komad tvrde gume. - Metni to u usta i zagrizi. Pomoći će ti malo. Dok su ga vodili mimo ćelija ostalih ljudi osuđenih za nejasna republikanska zlodjela, počeše oni udarati po svojim vratima, u sav glas hrabriti Conora i psovati Krunu. Dok su republikanski pokliči glasno odjekivali, povorka se spusti u podrum. Ravnatelj Greenleaf, nadstražar Hyde, zatvorski liječnik Fraiser i čuvar Inch, koji je obavljao bičevanje, već su čekali. Conora svukoše do pasa. Nadstražar pročita službeni spis kojim je izdan nalog za bičevanje. Čuvar Inch odabere i iskuša jedan korbač. Imao je devet pletenih kožnatih jezika od metra, s olovom na kraju da se ne raspletu. Conora gurnuše k drvenom postolju za bičevanje, u kojem su bile izdubene vodoravne udubine za bokove i prsa. Nagnuli su ga na postolje, svezali lancima ruke i noge te oko pasa čvrsto stegnuli remenom. Oko vrata mu namakoše kožnati okovratnik da ne bi slomio šiju.

- Dvadeset udaraca. Brojite, gospodine Daltone. Možete početi, gospodine Inch. - Jedan. Na Conorovim širokim leđima iskočiše ružičaste pruge. - Dva. Boja potamni. - Tri... četiri... pet... Kad je bič udario, Inch je tako zaokrenuo olovne krajeve da su se smotali ispod Conorova otkrivenog pazuha i čupali meso kao rezance kupusa. Inch se počeo znojiti i svaki put kad je snagu svojih stotinu i dvadeset kila ulagao u udarac, zastenje. - Devet... deset... Zastao je hvatajući dah, kad se jedan rep biča prekinuo. Okrenuo se stalku i odabrao drugi deveterostruki knut. Dok je to radio, promatrači su stajali, ne mičući se; samo se liječnik prignu pod stalak da zaviri u žrtvino lice. - Odjebi - reče Conor. - Nastavite, gospodine Inch. - Stali smo kod deset - reče Hugh Dalton. - Jedanaest ... dvanaest... trinaest... Conor ispljune gumeni komad... »Ah, oni vješaju muževe i žene, jer nose boje zelene...« - Što taj, do vraga, radi!? - Mislim da bi se moglo reći, gospodine upravitelju, da pjeva. - Gospodine Inch, ako budete udarali kako valja, prestat će... Kad bijasmo ludi, ljuti i divlji, Tra la la la li, Engleska nam priđe kao majka djeci... - Četrnaest... petnaest... šesnaest... Iz gliba nježno nas je podigla, Od pića i zločina nas odvikla. - Devetnaest... dvadeset. Provalila je crvena bujica, more krvi, krvoproliće. Upravitelj nezadovoljno frkne, bičevalac je znao da su njegovi dani odbrojani. Liječnik užurbano opipa bilo, posluša srce, podigne mu prstima kapke. Conor Larkin mu se osmijehne. Podigao se i sve obuhvatio pogledom. - Zadržite svoja posrana nosila - reče. - Ja ću pješice. - Nije vam dobro, gospodine? - upita policajac. Inspektor Holmes odvrati pogled. Osjećao je slabost i vrtoglavicu. Oslonio se na zid. - Bože svemogući, Bože na nebesima - zastenjao je. Shellevna crvena kosa ležala je - slijepljena gušćim, tamnijim crvenilom njezine krvi - odrezana na podu. Lice joj je groteskno oteklo od stotine udaraca čekićem. Našli su je u sredini slijepe ulice, iza bolnice, privezanu o stup svjetiljke. - Tako nešto još nisam vidio... u trideset godina službe... - prošapće inspektor. - To je djelo luđaka.

- Ne samo jednog - reče detektiv MacCrae. - Rekao bih da je upotrijebljeno šest i više različitih oružja. Nabrojio sam više od pedeset uboda nožem. Dobro, spustite je. Na uskom kraju ulice, gdje je desetak policajaca priječilo pristup radoznaloj gomili, začuju se strašni krici. Jedan policajac dotrči natrag detektivu MacCraeu. - Što se tamo dolje događa? - Njezin se brat pokušava probiti ovamo. - Zaboga, ne puštajte ga! Ne smije ovo vidjeti. Drugi detektiv priđe iz slijepog kraja uličice. - U kanti za smeće našli smo njezinu ruku. Oči inspektora Holmesa zurile su u riječi načrčkane na zidu: PAPISTIČKA KURVA. DVADESETO POGLAVLJE Onog časa kad je Conor saznao za Shellevno ubojstvo, upravitelj Greenleaf sazvao je sve stražare. U Portlaoiseu nalazili su se i ostali osuđeni sa Sixmilecrossa i očekivala se posebna napetost. Čuvar Hugh Dalton određen je po uobičajenoj logici katolik katoliku da osobno bez prijekida stražari nad Larkinom. Tijekom svoje službe Dalton je bio stotinu puta svjedok da kažnjenik sazna za smrtnu tragediju izvana. To je ljude slamalo brže od bilo koje druge nedaće. Nakon prvog tjedna potpune praznine i omame, kad duh naprosto odbija da radi te isključuje misao i bol, patnik će obično pokazati znakove života ili smrti. Conor nije prozborio ni jedne riječi niti prolio jednu suzu. Sjedio je na rubu prične, leđima prema vratima. Jedine kretnje, osim da obavi nuždu, bile su da uzme žlicu-dvije hrane, poneki gutljaj vode ili da načas padne nauznak na ležaj i zaspi. Danju i noću jednako. Odbijao je sve posjetioce, poruke, zapovijedi. Sjedio je u zoru, danju, navečer, noću, nijem, slijepo zureći. Hugh Dalton je vidio ljude koji su se tako ponašali nekoliko tjedana, i kad to više nisu mogli izdržati, slomili se. Iako je Larkin jedva pokazivao znakove života, ni po čemu se nije moglo zaključiti da će iz njega provaliti. Tjedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam. Sjedio je, zureći u prazno. Uvijek jednako. »Novi republikanac«, novine na četiri stranice, iskrsnule iz dablinske četvrti Liberties, bile su, činilo se, djelo Seamusa O'Neilla, ali za to nije bilo dokaza. Rasturanje je bilo pažljivo smišljeno da list dospije mimo Dublina u svaki kut Irske i preko mora u irske četvrti od Manchestera do Glasgowa, od Glasgowa do Londona. Podigao je silnu prašinu. »Novi republikanac« započeo je prvi broj Conorovim veličanstvenim govorom s optuženičke klupe ilegalnog suda u kasarni Aghavannagh. Nutarnje stranice donosile su podroban prikaz kršenja dogovora koje je Irsko republikansko bratstvo sklopilo sa sir Lucianom Boltom. Posljednja stranica raščlanjivala je

paragrafe Zakona o pritvoru i izvanrednim ovlastima i njihovo značenje, Larkinove patnje i kršenje riječi u odnosu prema ljudima sa Sixmilecrossa. Još se tiskarska boja »Novog republikanca« sušila, a Atty Fitzpatrick je već povela povorku republikanskih govornika u dvorane i na ulice, da na golemim skupovima u Dublinu, Corku, Galwayu, Derryju i Limericku drže plamene govore. Bila je na putu u samo središte vrtloga, objavivši marš na Belfast. U tom trenutku su je pritvorili, navodno zbog njezine sigurnosti, i odveli na palubu jednog brodazatvora, ukotvljenog u Kingstown Harboru, južno od Dublina. Dokle god je stvar još bila u središtu pažnje, upravitelj Greenleaf bio je obvezan paziti da se Larkinu ništa više ne dogodi. Conora premjestiše u ćeliju po strani od glavne zatvorske zgrade, a Hugha Daltona odrediše za neku vrstu njegova osobnog čuvara. A zatim je ubijena Shelley MacLeod. Pri kraju trećeg mjeseca sve je još bilo isto. Conor nije zaplakao i nije bilo znaka da je dosegao dno svoje boli. Ni Hugh Dalton ni itko drugi nije takvo što još doživio. Počeo se pitati nije li Larkin šenuo i odlučio je da silom uspostavi kontakt s njim. Danima je pokušavao razgovarati s Conorom, bez uspjeha, ali je svakog dana opažao neznatan nagovještaj da je Conor svjestan njegove prisutnosti i da ga prepoznaje. Jedna žlica hrane više, minuta-dvije hoda po ćeliji... sitni, sitni znaci. Nakon nekoliko tjedana Dalton pokuša opet. Dovukao je stolac nasuprot Larkinu i ponovno se nagnuo k njemu. - Znaš tko sam - reče - vidim da me prepoznaješ. Vidim da podižeš glavu kad otvaram vrata. Znam da me sada čuješ. Conor odvrati glavu. Dobar znak, ustanovi Dalton. - Kad si saznao da je tvoja žena mrtva, nešto ti je reklo da moraš živjeti. Da nije, sad bi već bio mrtav. Ljudi koji hoće umrijeti umiru. Nešto te tad spriječilo da umreš i sad te u tome priječi. Zato, ako hoćeš živjeti, bolje će biti da s tim započneš. Conor nekoliko puta značajno uzdahne. - Meni je zapovjeđeno da ti pomognem na noge i da te počnem izvoditi u šetnju na dvorište. Ne moraš se bojati da će još tko biti tamo. Bit ćemo tamo samo ja i ti kad se ostali vrate u svoje ćelije. Sam ću te pratiti. Uzdasi prijeđu u sve čujnije krkljanje, prve glasove koje je Conor izustio u gotovo četiri mjeseca. - Čovječe, dosta si pretrpio. Nemoj me siliti da tome još pridodam. Hoćeš li šetati sa mnom, Conore? Conorova usta otvoriše se drhtavo. - Reci mi što hoćeš reći, Larkine! - Daltone - zaječao je kao da govori u šupljoj cijevi. -Spreman sam da idem... povedi me u gumenu ćeliju... neka me nitko ne vidi... Conor bude brzo i neopazice otpremljen dolje u obloženu samicu i osiguran lancima da se ne bi mogao ubiti.

Samo ga je Hugh Dalton čuo. Trideset sati uzastopno Conor Larkin urlao je svoju bol zazivajući zdvojno tisuću puta njezino ime, čupajući lance, gušeći se u suzama i povraćajući. - Shelley! Shelley! Hugh Dalton nije takvo što još doživio. Poslije cijele noći i polovice drugog dana, pao je na koljena i molio da Larkin izgubi svijest... No krici su ječali dalje... slabiji... slabiji... slabiji... - Shelley... Shelley... Shelley... Nakon jednog dana i još jedne cijele noći Conora izda glas, ali je ponovno kriknuo kad god bi, s ruba nesvijesti, došao k sebi. Zatim zapadne u ukočenost i sruši se potpuno, dokraja iscrpljen. Pred kraj proljeća, u dane kad je izlazio u šetnju s čuvarom Daltonom, u Conora se vrati tračak života. Nešto boje i nešto snage. I dalje je bio izdvojen iz glavne zatvorske zgrade. Posjeti su bili zabranjeni. Javno negodovanje se nastavljalo, i on je vlastima ostao ranjiva točka. Dok su šetali on i Dalton, malo su razgovarali, ali se Conor počeo radovati svakodnevnom kruženju po dvorištu. - Od sutra sam premješten na drugi posao - reče Dalton kad su prošli mimo posljednjeg stražarskog mjesta i ušli u kamenito dvorište. Conor ne uzvrati ništa, ali je bio razočaran. Prošetali sulugom poprečnom stazom do podnožja zida, okrenuli se i pošli natrag. - I dalje će te držati izdvojeno. Možda ćeš zaželjeti da ponekad s nekim progovoriš. Možda bi trebao početi nedjeljom odlaziti u crkvu. - Obraćaš se pogrešnom katoliku - odgovori Conor. - Ti si tvrd, Larkine. Kad gledam unatrag trideset godina koliko sam u tom poslu, mogu se sjetiti samo jednog ili dvojice takvih. Nekako slučajno uvijek su bili republikanci. Stari Long Dan Sweeney, to je bio tvrd orah, a i Brendan Sean Barrett. Conor uspori korak i podozrivo pogleda Daltona. - U stvari - reče čuvar - sinoć sam s njima večerao. Conor zastane i sjedne na klupu. Posljednjih dana već se bilo uobičajilo da zatvorenik Larkin i čuvar Dalton šeću, razgovaraju i sjede u zatvorskom dvorištu, tako da ni stražari na zidu ni kažnjenici u ćelijama nisu tome pridavali pažnju. - Slušam - reče Conor. - Morali smo čekati dok me ne smijene s ove dužnosti. Htjeli smo da prođe dosta vremena da sumnja ne padne na mene. - Čuo sam imena tih ljudi, ali ih ne poznajem - reče Conor. - Kako čovjek poput tebe nalazi takve ljude? - Posredovanjem Seamusa O'Neilla. - Zbilja, nisam znao da taj Seamus poznaje te ljude. - Mislio sam da je to moguće - reče Dalton, skine kapu i obriše znoj s unutarnjeg ruba. - Samo moja pretpostavka. - Doista misliš da bih trebao ići na misu? - Podnesi zahtjev da pomažeš pri misi ove nedjelje. Otac Dermott će tvoje ime poslati u upravu, kako je uobičajeno.

- Što će mi to donijeti? - Prva nedjelja svakog tromjesečja je neka vrst »dana općih posjeta«. To će biti u nedjelju, petog srpnja, za četiri tjedna. - Što se događa? - Nekoliko stotina kažnjenika dobra ponašanja smije primiti posjete. Svi zajedno odlaze na misu kao neka obitelj. Obično svakog tromjesečja desetak i više svećenika iz cijele zemlje posjećuje kažnjenike, prenosi njihove poruke kućama, savjetuje ih, donosi pisma. - Zanimljivo. - Crkva je mala. Toga dana služi se možda osam ili deset misa. Mnogi od svećenika koji dođu smjenjuju oca Dermotta i čitaju misu. Ostali obavljaju posjete i savjetodavne poslove. Toga dana ima mnogo muvanja i sigurnosne mjere ne mogu se strogo provoditi. Ponekad nastaje takva gužva kao na irskom bdjenju. Ako sad počneš odlaziti na misu, činit će se posve prirodnim da to učiniš i za četiri tjedna. - Iz moje prošlosti vidi se da nisam vjernik. - Mnogi su ovdje otkrili vjeru. Neće ti odbiti zahtjev da smiješ pomagati na misi. - Što će se zbiti? - Dobit ćeš daljnje upute kad toga dana uđeš u sakristiju prije posljednje mise. - Jesi li kad čuo za ley fuga, Daltone? - Što je te? - Stari španjolski običaj: zatvorenik ustrijeljen na bijegu. Način da se otarase nepoželjnih. Kako ću znati da to nije namještaljka? - Seamus O'Neill reče da ti predam ovu poruku: da su u brdsku kolibu onog ljeta došli gospodin A. I. i gospođica E. L. Reče da je poruka potpisana imenom Žgoljo. - Što će biti s ostalima? - Brišu kroz tunel istog dana. - Zašto to radiš, Daltone? - Ne znam, doista. Mislim da se nikad nisam privikao gledati kako od republikanaca prave kašu. Počeo sam razmišljati na što se svodi mojih trideset godina. Na uvlačenje u britanske guzice. Katolički čuvar-ljubimac koji će držati momke u stezi. Htio sam nešto saznati o tebi. Čitao sam primjerak »Novog republikanca«. Potom sam otputovao u Derry da me ne bi tko prepoznao i poslušao Atty Fitzpatrick. Što je u tome tako neobično? Ja sam Irac. Bit će bolje da nastavimo hodati. NEDJELJA, 5. SRPNJA, 1908. U subotu iz vlakova na pruzi Great Southern koji staju u Maryborough sišlo je neobično mnogo putnika da posjete kažnjenike u zatvoru Portlaoiseu.

U nedjelju u pet i trideset ujutro vrata zatvora se sa škripom otvoriše za otprilike dvjesto obitelji i nekoliko desetaka svećenika koji su došli po dužnosti. Posljednja misa počela je u podne. Zatvorenik Larkin, koji je pomagao pri misama već od deset sati, vrati se u malu sakristiju uz crkvu da bude posljednjem svećeniku pri ruci kod odijevanja. Kad je pokucao, povukoše ga unutra, a otac Dary Larkin pokrije mu dlanom usta. Jedan drugi svećenik brzo zaključa vrata sakristije. Conor se osmijehne prvi put u mnogo mjeseci. - Ovo je otac Kyle - reče Dary. - Pristao je da bude žrtva grube igre koju ćemo odigrati. Dary posegne u svoju torbu za misno ruho i izvuče konopac, kapuljaču, povez za usta i toljagu. Otac Kyle svuče sa sebe ruho i ostane u rublju. Plan je bio jasan i jednostavan. Otac Kyle, bliski Daryjev prijatelj, pretvarat će se da ga je Larkin napao, oteo mu odjeću i pobjegao odjeven u svećenika. - Da bi to izgledalo vjerodostojno tresnut ću oca Kylea ovom toljagom - reče Dary. - Neka mi to Bog oprosti, Kyle. Drugi svećenik sklopi oči i reče podrugljivo: Vrši svoju dužnost, Dary, a tebi sretno, Conore. Dary stisne zube, podigne toljagu i bubne višeg svećenika po čelu spretno naciljanim udarcem da izazove kvrgu i masnicu. - Krvari. Kako ti je, Kyle? - Malo mi se vrti, ali inače je dobro. Conor navuče svećeničko ruho, zatim pomože Daryju da sveže i začepi usta prijatelju. Začas gurnuše oca Kylea u jedan ormar, koji potom zaključaše. Svi svećenikovi dokumenti bili su u Conorovim rukama, i on ih brzo pobere. Pomogao je Daryju navući misnu odjeću za posljednju misu toga dana. Pisak objavi podne. - Ostani u sakristiji - reče Dary. - Odmah nakon mise dolazim da se presvučem. Priključit ćemo se okupljenim svećenicima i posjetiocima ispred crkve. - Neće li drugi svećenici opaziti da nema oca Kylea? - Oni koji ga poznaju također su moji prijatelji. Natuci šešir na lice... tako je bolje. Vi ste pristao svećenik, oče Conore. - Dary udahne duboko. - Nadam se da ću odslužiti misu a da se ne odam. - Otvorio je vrata sakristije i ušao u crkvu sa stražnje strane. Pola milje odatle Sterling McDade provukao se jednim prastarim podzemnim hodnikom i izašao na površinu u gustišu uz rijeku. Carberry, Darren, McGovern i Gorman sa Sixmilecrossa išli su za njim. McAulay i Gilroy odlučiše da ostane u zatvoru. Bjegunci su smjesta skriveni u lažno dno jednih kola sa sijenom i otpremljeni u pouzdanu kuću na nekom seljačkom imanju nedaleko od Abbeyleixa. U tom trenutku Conor Larkin je, okružen dvadesetoricom svećenika, prošao kroz glavna vrata zatvora Portlaoisea.

SEDMI DIO JEDNA STRAŠNA LJEPOTA PRVO POGLAVLJE Brigadir Maxwell Swan stigao je u Hubble Manor u pratnji Warrena Wellmana Herda, mračno raspoložen. Nakon kratkog pozdrava zaključaše se s lordom Rogerom u knjižnici i posjedaše ispred velikog mramornog kamina ispod portreta kralja Vilima Oranjskog, gdje su pokoljenja Hubblea razmišljala i donosila odluke. W. W. Herd bio je neupadljiva, mršava i bezbojna pojava kojoj čovjek ne bi pripisao njegovu majstorsku spretnost u svojstvu privatnog detektiva. Dok ga nisu primamili u Hubble-Weedov koncern, izvrsno je zarađivao izglađivanjem pronevjera. Swan je morao ponuditi stanovitu otkupninu da ga dobije, no Herd je u proteklih sedam godina dokazao da se svaki uložen novčić isplatio. Sir Fredericka su konkurenti često dovodili u bijes ili poniženje bilo pronalaskom koji je on trebao izumiti, ili kakvom dovitljivom prodajnom politikom. Sir Frederick je smatrao da mora postojati način na koji bi unaprijed saznao što konkurencija smjera. W. W. Herd je sjajno riješio problem. Uspostavljanjem male ali nevjerojatno djelotvorne grupe postao je utemeljitelj i prethodnik industrijske špijunaže. Herdovi ljudi radili su već pet godina a da nisu bili otkriveni i bezbroj puta su prisvojili ideje sir Frederickovih kolega, graditelja brodova i željeznica. I Roger se također tako domogao cijelog niza patenata, osobito za svoje mehaničke tkalačke stanove. Kad je Swan povjerio Herdu da nadzire neku naoko beznačajnu lakomislenu djevojku, ovaj je znao da se iza loga krije nešto mnogo značajnije no što se na prvi pogled činilo. Roger je nestrpljivo bubnjao prstima po naslonu pojastućene sofe dok je W. W. Herd otključavao torbu i izvlačio izvještaj od više stranica. - Ustanovit ćete da je gospodin Herd radio s uobičajenom temeljitošću - reče Swan. Detektiv položi izvještaj na stolić za čaj. - Na žalost, sumnje vašeg gospodstva bile su potpuno opravdane - reče nekim promuklim šaptom. Roger dopusti sebi jedan težak rezignirani uzdah i uze izvještaj. Nosio je datum 15. veljače 1909. i na prvoj stranici pisalo je: DJELATNOSTI G. JEREMYJA HUBBLEA. STROGO POVJERLJIVO. SAMO DVA PRIMJERKA. Roger ga ponovno odloži a da ga nije otvorio. - Mislim da će biti bolje ako zamolimo Caroline da smjesta dođe - reče lupnuvši po zvoncu i potom naredi sluzi da pođe po nju. Čim je Caroline ušla uočila je što je na stvari. - Draga, htio bih ti predstaviti gospodina Herda, g. W. W. Herda.

Caroline kimne, a mali se čovjek lako nakloni. - Gospodin Herd je već niz godina u našoj službi - reče Maxwell Swan. - U kojem svojstvu? - upita Caroline izravno. - Stanoviti posebni zadaci u vezi s industrijskim poslovima - okolišao je Swan. Caroline je znala da se iza toga može sakriti mnoštvo grijeha. - Kakvi zadaci? - inzistirala je. - Gospodin Herd je po profesiji privatni detektiv -reče Roger. - A što ste to istraživali što vas donosi u Hubble Manor? Roger pruži svojoj ženi izvještaj. Ona baci jedan pogled na njega, odloži ga i pogleda jednog po jednog prisutnog. Po glasu koji je pratio lady Caroline, Herd je znao da bi to moglo biti vrlo dugo popodne. - A što je Jeremy zapravo učinio? Da li se bjesomučno skitao, je li divlji homoseksualac, puši li drogu, podmićuje profesore ili je napravio goleme kartaške dugove? - Ne, ne, ne. Ništa slično - reče Swan. - Gore - ubaci Roger. - Spava s jednom djevojkom, katolkinjom. Podaci: kći krojača, jedno od jedanaestero djece, sve djece ulice u Libertiesu. Djevojka je nepismena, švelja u očevoj radionici. Pred nama je možda katastrofalna situacija. Djevojka je, čini se, trudna. Bog zna čije je dijete, ali Jeremy preuzima odgovornost za to! Dakle, vidiš, imat ćemo pravog grofa, zajedno s kopiladi. Roger skoči sa sofe i potkrijepi se konjakom. - Kako si to otkrio? - upita ona. - Niz stvari mi je bilo sumnjivo - reče Roger - a Jeremyjeve prošle ljubavne afere potakle su me na to da tako zaključim. Njegova neprestana odsutnost za vikenda i praznika, to što je otpustio slugu Donaldsona, kojeg sam mu osobno dodijelio, i drugi povodi naveli su me na zaključak da se iza naših leđa odvija nekakva svinjarija. - Shvaćam - reče Caroline - i tako si dao svojeg sina potajno pratiti. - Našeg sina - ispravi je Roger. - Nisi pomislio da možda prije o tome porazgovaraš sa mnom? - upita Caroline. Rogerovi mišići na licu napeše se kad je stisnuo zube. Oh, evo je opet, pomislio je, skače u Jeremyjevu obranu, premda je počinio nešto što se ne može obraniti. Kako li se samo usuđuje! No zašto bi ovaj put bilo drukčije? - Lord Roger je bio krajnje uzrujan - uskoči Swan -Nije htio i vas uzbuđivati dok ne bude potpuno siguran. Caroline se okrene od muža detektivu. - A što ste to otkrili, gospodine Herde? - reče ona. W. W. Herd se revno nakašlje. Saopćavanje loših vijesti zapanjenim rođacima omogućavalo mu je da na trenutak bude glavna ličnost na pozornici. - Shvaćam kakav to šok znači za vas, mylady.

- Nitko nije šokiran, samo sam radoznala, gospodine Herd - reče ona i detektiv shvati da ni on a ni njegova profesija nimalo ne uživaju njezinu naklonost. - Što ste otkrili i kako ste to otkrili? U nelagodnoj i napetoj atmosferi, Herd je stajao ispred portreta kralja Billyja promatrajući prikriveno poraženog oca i neobično razdraženu kontesu. - Većim dijelom bio je to rutinski posao - poče on. -Kao što znate, vaš sin ima stan na Merrion Squareu nedaleko od Trinity Collegea. Kako je prilično druželjubiv, bio je stan vašeg sina neka vrst društvenog središta za njegove drugove. Kad je otpustio svojeg slugu, gospodina Donaldsona, koji je lordu Rogeru bio odan, bilo je jasno da mladi gospodin želi biti... ovaj.... - Pošteđen radoznalih očiju? - reče Caroline. - Moglo bi se reći, da - složi se Herd. - Kad gospodina Donaldsona više nije bilo, moglo se nesmetano nastaviti sa stanovitim djelatnostima. - Kakvim djelatnostima? - odsiječe Caroline. - Uh, uobičajenim za studente. Pijanke. Seksualni domjenci. Budući da je član ragbijaške momčadi, a i inače obljubljen, Jeremy je obično okružen gomilom prijatelja. Velikodušno je ponekad posuđivao prijateljima sobu za randevu, i tako dalje, i tako dalje. - Što zapravo želite reći s tim i tako dalje, i tako dalje? - reče Caroline. - Ovaj, mylady, to sve podrobno piše u izvještaju. - Vi ste ga napisali, gospodine Herd. Uvjerena sam da čovjek vašeg iskustva pamti svaku riječ. W. W. Herd shvati da mu je pokazano gdje mu je mjesto. Kontesa nije nipošto bila smetena, nego se oborila na njega kao kakav branitelj u unakrsnom ispitivanju. Ponovno se nakašljao, ovaj put zbog sve veće nelagodnosti. - Kao što znate, konteso, to je velik stan s pet spavaćih soba. Njegovog gospodstva, jedne sobe za slugu, jedne za dvije sluškinje i dvije spavaonice za goste. Tijekom vikenda te su često upotrebljavali prijatelji da tamo noće s različitim damama. Mimo toga ponekad su i poslije podne bile upotrebljavane za domjenke. U proteklih nekoliko mjeseci nekih dvanaestak puta. - Zanimljivo - primijeti Caroline. - Kako ste došli do tog broja? W. W. Herd oblizne suha usta. - Čini se da ste iscrpljeni, gospodine Herd - reče ona. -Da pozvonim za čaj, ili vam je možda draže nešto jače? Rekao je da bi volio gutljaj viskija, iskapio ga i udaljio se pri tom sa središta pozornice, sjeo šutke na rub stolca i pogledom zatražio pomoć od Swana, no ovaj mu je ne pruži. - Molim, nastavite - reče Caroline. - Došao sam do tog podatka posve jednostavno. Kad je gospodin Donaldson bio otpušten te se vratio u Hubble Manor, sprijateljio sam se s novim slugom lorda Jeremyja, nekim gospodinom Wordlockom, kao i s dvjema sluškinjama koje stanuju u stanu. - Pod »prijateljstvom« želite reći da ste ih uvrstili u svoju platnu listu. Herd ponovno pogleda Swana tražeći pomoć.

- Tako je - odgovori brigadir. - I na taj način ste uspjeli obaviti točno prebrojavanje, ili da kažem, izbrojavanje tjelesa - reče Caroline. Detektiv kimne. - A Jeremyjevi prijatelji su više-manje iz dobrih obitelji. Utjecajni ljudi. - Da, mylady. - Čije bi se obitelji mogle možda naljutiti kad bi saznale da njihove sinove uhode. Herd brzom kretnjom podigne ruku da pobožno obrani svoju profesionalnu čast. - Uvjeravam vas da je sve, ama baš sve, potpuno tajno i da postoje samo dva izvještaja. - I jednako ste sigurni da služavke nikad neće brbljati o tom... prebrojavanju tjelesa? - Prisegle su da će šutjeti - reče on i pocrvenje. - A kako je s djevojkama koje su sudjelovale u domjencima, kako vi to kažete? - U tome je problem - reče Herd. - Prostitutke? - O, ne, mylady, zapravo ne. Znate, mnoge od njih su katolkinje. - Da li vas to na bilo koji način uznemiruje ili iznenađuje, gospodine Herd? upita Caroline. - Ja nemam nikakvih mišljenja - odgovori Herd. - Ja samo istražujem i izvještavam o tome što sam saznao. - I što ste saznali? - Pa, neke od djevojaka stanuju oko Trinityja ili su zaposlene u lokalima u koje svraćaju studenti. - Lake djevojke? - Da, neke od njih. - A možda je to drugim djevojkama bio prvi ljubavni doživljaj ili su bile jako zaljubljene. A možda su, gospodine Herd, neki od parova bili tajno oženjeni? Trzanje koje je W. W. Herd uspio svladati odjednom se nakon deset godina opet javilo i lijevi mu kapak poče nesavladivo treptati. - Moram prosvjedovati, mylady. Nemam nikakvih osobnih interesa i nisam ni s kim u zavadi. - Niste li malo preoštri prema gospodinu Herdu? -reče Swan. - Oprostite - reče Caroline. - Naravno, vi ste samo obavljali svoj posao, zar ne? - Da, mylady. - Da se razumijemo. Jeremy je posljednjih godina postao obljubljen među svojim kolegama u Trinityju, priređivao je pijanke u svojem stanu i prepuštao povremeno nekim manje imućnim prijateljima stan za horizontalnu aktivnost. - Da, mylady.

- Nešto prilično normalno što se može očekivati od normalnog studenta u njegovim okolnostima - reče Caroline. - Premda ne dajem mišljenja, složio bih se s time -reče Herd. - Vi njegov stan ne biste nazvali bordelom? - Nipošto, mylady. - I pošto ste temeljit čovjek, ispitali ste kako Jeremy uči, pretpostavljam, i ustanovili da je prilično marljiv, da nije podmićivao profesore niti pokušavao varati tako da njegove radove obave odlični studenti. - Nisam ustanovio ništa slično. Roger je promatrao predstavu sa sve većim bijesom, ali se suzdržavao. Na nekim mjestima htio se već umiješati i dokrajčiti razgovor, no odluči pustiti Caroline da dovrši svoju igru kako ne bi izazvao još jednu dodatnu scenu. Ali bio bi volio da je pokazala malo više gnjeva zbog Jeremyjeva ponašanja, a malo manje užitka u mučenju gospodina Herda. - Dakle dobro, gospodine Herd - nastavi Caroline -voljela bih saznati nešto o djevojci s kojom se Jeremy upustio. Tu je Herd poželio da uzme u ruku izvještaj, ali je znao da to kontesa neće dopustiti. Pomiren s time da će morati to proći korak po korak, izvukao je malu bilježnicu iz nutarnjeg džepa i nataknuo naočale. - Djevojka se zove Molly O'Rafferty. Ona je jedna od sedam kćeri i jedanaestero djece nekog Bernarda O'Raffertyja, vlasnika krojačnice u Duke Streetu, oko dva bloka dalje od Trinity Collegea. - Jesam li pravo shvatila vaše riječi da je čovjek vlasnik dućana? - Da, mylady. Krojačnica radi već više od dvadeset godina i vrlo je obljubljena kod mlade gospode s Trinityja. - Je li to unosan posao? - Prilično - reče Herd, listajući bilježnicom da podupre svoju tvrdnju. Maxwell Swan je svojim ledenim očima zurio u Caroline. Znao ju je odonda kad je bila još mlada djevojka i promatrao opčinjeno kako vodi obranu svojeg sina. Pitao i kakav li će to biti prizor između nje i Rogera kad dokrajči Herda. Možda će Roger i sir Frederick dobiti borbu protiv djevojke, ali ako pri tome sebi nakopaju na vrat Carolinin bijes, mogla bi to biti skupa pobjeda. - Ah, evo, tu je - reče Herd, još jednom pročistivši grlo. O'Rafferty ubire godišnje znatno iznad tri tisuće funti čiste zarade. Svu je svoju djecu izučio za krojače i švelje. Posao vodi kao obiteljsko poduzeće. Kućna radinost visoke kvalitete, moglo bi se reći. Rad je po irskim mjerilima vrlo vrijedan. Čini se da ih uzima u posao kad završe školovanje. - Jesam li točno razumjela, rekli ste školovanje? - Da, mylady. - Ne bih željela proturječiti svojem mužu, ali oni su znači obrazovani? - Da, mylady. - Koliko? - Pa djevojke su polazile škole četiri do osam godina. - Privatne?

- Da, mylady. - U samostanu? - Da, mylady. - A dječaci? - Jedan je diplomirao u Maynoothu. Sad je svećenik u Kilkennyju. A što se tiče ostale trojice... da vidim... svi su završili školovanje do koledža. - Rade li svi u krojačnici? - Ne, mylady. Osim svećenika, jedan je vlasnik krojačkog salona u Londonu, a treći je iselio u Chicago. I on ima svoje poduzeće. Preostali sin, Bernard mlađi, poslovođa je i naslijedit će posao ovdje u Dublinu. - A sedam djevojaka? - Pet je udano, a dvije su dovele svoje muževe u posao. Molly i mlađa djevojčica, koja je još u školi, neudane su. - Sve u svemu, dakle, obitelj O'Rafferty je pouzdana, obrazovana, dobrostojeća i ugledna. - Ne iznosim mišljenja, ali tako bi se moglo zaključiti. - Dakle, Bernard O'Rafferty nije tipičan bezvrijedni, lijeni Irac, niti čovjek koji svoju zaradu zapije i prokocka? - Ne, mylady, on čak nema ni svojeg kladioničara. - Ni neku bijednu straćaru u Libertiesu? - glasilo je iduće Carolinino dobro naciljano pitanje. - Ne, mylady, oni imaju vrlo pristojnu kuću u Harold's Crossu. Roger skoči. - Mi cijenimo tvoju temeljitost, Caroline, ali ne vidim u kakvoj je to vezi s problemom. - Ali, dragi - odgovorila je blago - ti si bio taj koji je potaknuo ovu istragu, a ja još nisam posve sigurna u čemu je problem. Molim vas, produžite, gospodine Herd. Roger opet utone u stolac, pepeljasta lica, okružen značajnom tišinom. Zar je moguće, može li se i zamisliti da će se Caroline pomiriti s tom katastrofom? - Molim vas, nastavite, gospodine Herd - ponovi Caroline. - Ispričajte mi sve o djevojci. U tom trenutku vidljivo je omekšala, zureći mimo dugačkih, visokih redova knjiga u veličanstven vitraž na drugom kraju knjižnice, boje kojega su bljesnule u suncu. Herd je prtljao oko svoje bilježnice, trudeći se da odgonetne vlastita sitna slova koja su bila gotovo nečitka. - Dakle, visoka je metar šezdeset i teška... - Ne, ne - prekine ga Caroline - recite mi kakav bismo dojam o njoj stekli kad bi sad ušla u knjižnicu. Činilo se da gospodin Herd, oslobođen svojeg službenog tereta, po prvi put pokazuje nešto ljudskosti. - Rekao bih da je vrlo lijepa. Da, doista zanosna. - Kad ju je Jeremy upoznao?

- Prije sedamnaest mjeseci. Na obali Liffey stoji jedna studentska krčma, zove se »Lord Sarsfield«. Tamo Molly O'Rafferty navečer pjeva balade. Izvanredno je obljubljena. - Lijep glas? - Da, gospođo. I ja ponekad odlazim u »Sarsfield« samo da je čujem - reče pomalo povjerljivo. - Koliko joj je bilo kad je upoznala Jeremyja? - Šesnaest. - Da li ju je bio glas lake djevojke? - Ne. - Vi ste to temeljito ispitali, zar ne? Je li bila djevica kad ju je moj sin uzeo? - Da, koliko sam mogao utvrditi. - A u mjesecima kad su živjeli zajedno, je li spavala s drugima? Herd zapne. Znao je što mu je dužnost, ali je jednako dobro znao da nije preporučljivo kontesu praviti budalom. - Ne, mylady, nije - reče odvrativši pogled od Swana i lorda Rogera. - Znam da ne volite iznositi mišljenja, gospodine Herd, ali biste li rekli da se Jeremy i Molly O'Rafferty iskreno vole? - Trenutak - prekine Roger. - Takvo što nimalo ne zadire u djelokrug gospodina Herda. Bio sam krajnje strpljiv, Caroline, i točno znam što smjeraš. Mislim da je najbolje da te stvari raspravimo ti i ja nasamo. Želiš li još što pitati a što ne piše u izvještaju? - Samo još jedno - reče Caroline. - Sumnja se da je djevojka trudna. Odakle to znate? Herd problijedi. - Mogu li to naći u izvještaju? - upita Caroline. - Ne - odgovori on promuklo. - Čekam odgovor. - O tome radije ne bih govorio. Brigadir Swan će posvjedočiti moju odanost vašoj obitelji, konteso, ali privatni detektiv ima izvore za dobivanje podataka koji moraju ostati strogom tajnom. - Držim da vi nećete odavde dok to ne saznam. - Mislim da će biti bolje ako to kažete lady Caroline -reče Swan. - Žao mi je, ali moram odbiti. - Tad ću vam ja reći - uskoči Caroline. - Otišli ste djevojčinu svećeniku i primorali ga da prekrši ispovjednu tajnu time što ste zaprijetili njezinom životu, nije li tako, gospodine Herd? U knjižnici zavlada tajac. - Oh, Bože - poviče Caroline - ne pričinjajte se da ste zgranuti, Rogere, ni vi, Max. To je tako neumjesno. - Kako si to doznala?! - poviče Roger resko. - Naš sin mi je ispričao, eto tako. - Jeremy ti je rekao! Jeremy!

- Svećenik je poludio od uzbuđenja zbog toga na što ste ga primorali te je došao Jeremyju moliti oproštenje i potom se sam prijavio svojem biskupu. Kakva banda zlikovaca! - Pa... pa ti si sve to znala. Znala si cijelo vrijeme i primorala nas da odigramo cijelu ovu šaradu... - Da, znala sam, Rogere. Znala sam za Molly O'Rafferty od dana kad ju je Jeremy upoznao. Vidite, gospodo, gadno ste se namučili ni za što! S tim riječima Caroline uzvišeno napusti knjižnicu ostavivši ih zapanjene. DRUGO POGLAVLJE Atty Fitzpatrick zatvori za sobom vrata ladanjske kuće. Prošla je sobom i zastala ispred stolca za ljuljanje u kojem je Conor sjedio mlitavo kao većinom kad je bio budan. Na trenutak je podigao pogled prema njoj, zatim se ponovno zagledao u pod. - Svi smo se razboljeli od brige za tebe - reče ona. - Ni o čemu drugom nismo govorili. Nije uzvratio. - Ostat ću neko vrijeme uz tebe. - Pobjegla bi da si pametna - promrmljao je. - To mi svojstvo još nitko nije predbacio - odvratila je. - Ne troši vrijeme na mene, Atty. Ne želim da me itko sažaljeva. Odnesi svoju majčinsku ljubav drugome. Nisam više vrijedan toga truda. - Živi ako možeš, Conore, umri ako moraš, ali ne možeš duže ostati u tom paklenom stanju. - Ne znaš što se u ovoj sobi odvija, Atty. Ako ostaneš, to će te mučenje i jad ubiti. Nije se micala niti odavala da misli otići. Od njegova bijega iz zatvora Portlaoise neprestano je mislila o njemu. Čudno, čudno, čudno. Atty Fitzpatrick, pravedan borac koji se uvijek iznova posvećivao stvarima pokreta. No u svemu tom predavanju nije se nikada uistinu sasvim predala jednom jedinom čovjeku. Nikad se istinski pretočila u drugo ljudsko biće. Čeznula je da sve to pruži Conoru Larkinu bez nade u uzvrat, samoispunjenje ili makar zahvalu. Zašto? - Neću ti dopustiti da potoneš, čovječe - rekla je čvrsto. Conor je pogleda radoznalo. Oh, Bože, kriknula je u sebi, kakvu bol trpi. Jedno mu je oko divlje skliznulo u drugom pravcu; tako zure luđaci. Moram nešto poduzeti. - Dodirnut ću te, Conore - rekla je. - To neće biti dodir Shelley MacLeod. Nikad je više nećeš osjetiti. Ali to što ćeš osjetiti mene jest život. Život u meni želi se pretočiti u tebe. Nemoj se boriti protiv mene, molim te, ne brani se. Krzmajući, bojažljivo je ispružila ruku i spustila je blago na njegovu glavu. Prihvatio je to bez radosti ili protivljenja. Posve polagano Atty se primakne, dok nije stajala nadohvat. Rukama je privukla njegovu glavu k svojem trbuhu i snažno je privinula.

Neko je vrijeme ostao ukočen, potom sklopi oči, zastenje, rukama ogrli njezin struk i ukopa se u sućut koja je izvirala iz svake njezine pore. Dunleer, posjed baruna Louisa de Lacyja, ležao je sablasno u mjesečevu krajoliku Connemare, u grofoviji Jalway. Dobro je obuhvaćalo tisuće hektara zemlje i tucete od stotina jezera kojim je kraj bio posut. Zemlja se pružala sve do Dvanaest Bena, vrhunaca od golog stijenja. Benbauna, Bencorra, Benbreena, Benbracka i ostalih Benova, koji su stršali iznad močvarnih pašnjaka i čarobne obale pune skrivenih spilja, žala i strmih fjordova. To tajanstveno de Lacyjevo carstvo bilo je ljudskom oku gotovo nepristupačno, pravo čudo pustoši. Ako se čovjek spustio u podnožje brda, ugledao bi vodeni svijet posut otocima koji se pružao od zaljeva do otvorena mora. De Lacyji su bili staro normansko katoličko plemstvo, led na od glasovitih obitelji Galwaya, koja je živeći pokoljenjima u divljini Connemare postala ekscentrična. Posjed Dunleer bio je dio toga tragičnog nasljeđa, kraj u koji je Oliver Cromwell otjerao Irce u izbjeglištvo. Sadašnji barun, od milja zvan »lord Louie«, bio je upravo završio sjajnu karijeru u britanskoj mornarici i konzularnoj službi te se povukao na Dunleer da uzgaja konemara-ponije i nastavi s istraživanjem svega gelskog, čime je bio opsjednut. Lord Louie je također bio vatren republikanac, a to nije tajio. Potajno je bio član Irskog republikanskog bratstva. Nije doduše pripadao vrhovnom vijeću, ali je uvijek bio u vezi s Long Danom Sweeneyjem i Dunleer je u planovima Bratstva imao važno mjesto. Još istog dana kad je pobjegao, Conora dopremiše u Dunleer i tu ga sakriše. Duboko ranjen i povučen u sebe, Conor je podnosio ili prepoznavao samo jednog čovjeka u svojoj blizini - Atty Fitzpatrick. Ali ni Atty nije mogla doprijeti do njega. Zaista doprijeti. Veza je bila tek toliko jaka da spriječi da ga pakao ne proždre. Uspjela ga je natjerati da izađe iz kuće, gdje ga očaj nije toliko razdirao, i u sigurnoj udaljenosti jahala za njim kad je odlutao u podnožje Dvanaest Benova, gdje je beskonačno razmišljao iznad razasutih jezera i otoka, sumornih granitnih ravni i pašnjaka. U toj gorkoslatkoj divljini vraćao se u mislima na mjesta i stvari koje Atty nije poznavala. Nije ništa zahtijevala, a sve je davala. Njezina je strpljivost bila beskrajna, a nagrada su joj bili sitni znaci njegova povratka životu. Razbijenom, ali unatoč tome, životu. Premda je se Conor doticao, ležao uz nju, često se u njezinom naručju lomio, nije pokazivao ni malo seksualne želje. Atty se pitala nije li to u njemu zauvijek umrlo. Kad se Conor polagano vratio u život, došlo je vrijeme da napusti Dunleer. Vrhovno vijeće uputilo je lorda Louiea da se u Londonu obrati njemačkom ambasadoru s kojim je uspostavljena povoljna veza. Bratstvo je imalo iste namjere kao i Nijemci, naime da onemogući Engleze, pa time i osnovu za međusobnu suradnju. Ugovoren je sastanak na moru.

Mjesecima kasnije, jedne noći u listopadu 1908, lord Louie de Lacy i Conor Larkin siđu u obližnje ribarsko selo Roundstone, gdje je bila usidrena barunova jahta Grainne Uaile. U zoru kliznuše iz zatona i zaploviše mimo rta Slyne na more, gdje ih je čekao mali njemački teretnjak Baden-Baden. Dva tjedna kasnije Conor prijeđe kanadsko-američku granicu da bi stupio u vezu s Joeom Devoyem, vođom američkog gelskog klana. Zadaća mu je bila da prikupi novac za ilegalne novine i oružje, dva najbitnija oruđa ustanka. Za Conorove odsutnosti Bratstvo se gotovo i nije povećavalo. Bilo je slabo i nije uspijevalo privući mase. Imalo je samo jedno načelo: oslobođenje od Engleske. Kao revolucionarni pokret, pribavljalo je sebi legalnost ubacujući se u Gelski savez, Atletsko udruženje, radničke sindikate, stranku Sinn Fein, skaute, intelektualna društva, čak i u crkvu. No Bratstvo je sitničavo točno pisalo udžbenik za buduće revolucionare toga stoljeća, u koji je Conor neizbrisivo unio svoje ime. Njegovo načelo nepriznavanja britanskih ustanova na irskom tlu i neposlušnost prema britanskim vlastima postalo je općeprihvaćenim kamenom temeljcem u borbi protiv kolonizatora. Da se irski narod nije digao na svoje gospodare, uglavnom se moglo pripisati utjecaju crkve. Tu i tamo su se malobrojni svećenici na svoju ruku poistovjećivali s pokretom, no biskupi su bili skloni Bratstvu kao i đavao svetoj vodi. Crkva se zapravo najviše bojala slobodoumnih misli koje je širilo građanstvo. Suvremeni Dublin bio je kaljuža s najvišom smrtnosti u Evropi, za kojom je Moskva daleko zaostajala. No crkva je bila ogorčen protivnik sindikata, gelske obnove i svega tog intelektualnog mudrovanja koje je dovodilo u pitanje njezin nepopustljiv stisak. Osim toga u gradovima su evala tajna društva, čiji se članovi nisu povjeravali u ispovjedaonicama. Crkva je osuđivala tajna društva, premda ni jedno nije bilo tako tujnovito kao ona sama. U gradovima su se rađale opasne ideje - kao oslobođenje od britanskog gospodstva. Očito bi svaki pokret koji bi osvojio nezavisnost tražio i oslobođenje od totalitarizma crkve. U svojoj politici prema crkvi Englezi su odobravali povlastice i isključiva prava koja je trebalo štititi. Glavna moć crkve bila je na selu. U udaljenim malim selima i gradićima župnik je mogao nametnuti doktrinarnu vlast koju gotovo nitko nije osporavao ili joj se suprotstavljao. Godine 1908. Vatikan je sasuo neobično ulje u nemirne Irske vode svojom enciklikom Ne Temere. Običaj je bio da u miješanim brakovima sinovi primaju očevu vjeru, a kćeri majčinu. Nakon stoljeća svetih ratova, inkvizicija, križarskih pohoda, reformacije i protu-reformacije, dvadeseto stoljeće je pozdravljeno kao početak prosvjećivanja. Pokazalo se da tome neće biti tako. Ne Temere je jednim udarcem učinila mješovite brakove nevažećim, osim ako su sklopljeni u katoličkoj crkvi, pod uvjetom da djeca iz takvih brakova od rođenja budu odgajana kao katolici. Ne Temere baci Irsku natrag u mračni srednji vijek. Fanatičnost te odredbe odgovarala je najgorim predviđanjima zapjenjenog

protestantskog alsterskog klera. Oliveri Cromwelli, Maclvori nisu gubili vrijeme, a ni jedna bartolomejska noć ne bi bila donijela više goriva njihovoj mahnitosti. Dva mjeseca nakon dolaska Conora Larkina u Ameriku, na suprotnoj polovici zemaljske kugle provelo je Irsko republikansko bratstvo svoje prvo suđenje i smrtnu kaznu. Jedna specijalna jedinica pronašla je i otela Doxieja O'Briena, sudila mu i proglasila ga krivim za najgnusniji irski zločin, doušništvo. Pošto je pismeno priznao, smaknut je jednim jedinim hicem u glavu. TREĆE POGLAVLJE Hubble Manor je tjednima bio potpuno obamro. Sobarice iz gornjih odaja koje su mijenjale posteljinu ispričale su da grof i grofica cijelo to vrijeme nisu zajedno spavali; nisu zajedno ni jeli, a sve su zajedničke obaveze otkazali. Roger je prvi prešao ničiju zemlju i ušao u ženin budoir. Caroline je još pokazivala slabe posljedice nijemog ratovanja. Iznova i iznova je pretresala svoje argumente, opravdavala svoj gnjev, besano se prevrtala, pomišljala na predaju, i svaki put iznova ustrajala u nepopustljivosti. Što da sada kaže? Da prasne ili da zauzme pomirljivo držanje? Znala je kako su Rogerova stanovišta duboko ukorijenjena. Bavila se mišlju o kapitulaciji. U svakom slučaju Roger će biti sušta mirnoća, to je bilo pouzdano. Roger nije nikad tako dugo svrdlao po nekom problemu a da nije postao nepopustljiv. Pazi, nemoj prasnuti, rekla je samoj sebi. Nemoj dopustiti da te natjera u bijes. - Mislim da bismo ipak morali pokušati razgovarati -rekao je - imajući na umu da jedna jedina pogrešno usmjerena iskra može sve ovo raznijeti. Stvar je ozbiljna, toliko, strašno, strašno ozbiljna. Najgora što nam se u naših dvadeset i pet zajedničkih godina dogodila. Caroline se polagano pridigne iz ležaljke. Kosa joj je bila spuštena, dugačka i putena, kako ju je nosila u postelji; nije bila našminkana. U posljednjih nekoliko tjedana neke su se borice na njezinom licu produbile, ali je usprkos tome bila izvanredno privlačna. - Ti si me ponizila - reče on. - U očima brigadira i Herria, ali i u tvojima, mora da sam ispao potpuna budala. - To te dakle muči, što si ispao smiješan? - I to. No uistinu je boljela tvoja i Jeremyjeva zavjera iza mojih leđa. - Zavjera? Kakva zavjera? Dečko mi je prije mnogo mjeseci pisao da je do ušiju zaljubljen, ali me molio da to ne kažem njegovu ocu. Objasnila sam mu da to mora učiniti sam, ali se on bojao. Otac ne bi shvatio, to je rekao, otac ne bi shvatio. To je potcjenjivanje stoljeća. Otac nikada nije shvaćao, od prvog dana njegova života. Otac je napravio karijeru od neshvaćanja. - Jesi li sve rekla? - Uhode iz poduzeća u spavaćoj sobi tvojeg sina, Rogere! Zašto nisi naručio da ih fotografiraju u krevetu?! Roger podigne ruku da je ušutka. - Zanemarit ću aluzije koje si uplela u svoje primjedbe.

- Aluzije, k vragu - odreže ona -to su optužbe. Njuškala, koja broje plahte i ručnike. Najogavnija, najgnusnija stvar za koju sam ikad čula. - Jeremy Hubble nije sin tamo nekog preprodavača zeleni. Ništa na ovom svijetu ne može promijeniti činjenicu da će postati dvanaesti grof od Foyle. On je logičan i zakonit nasljednik zemljoposjeda i tvornica procijenjenih na desetke milijuna. Moje je ne samo pravo nego i dužnost da štitim interese ove obitelji... kojoj pripada i tvoj otac. - Da si mladiću pružio prijateljstvo, možda bi s problemom došao k tebi. Roger se sarkastično nasmije. - Divno, kako se sve to iskrivljuje da ja postajem krivac za sve. Pretpostavljam da je moja krivnja i što sam mu otac i što se rodio kao viscount Coleraine. - Kakve to veze ima s time da se mladić zaljubio? - Svakakve, Caroline. Mladić ima obaveze cijelog života, koje takve romantične besmislice isključuju. - Da, jadni Jeremy je bez svoje ili naše krivnje viscount Coleraine. Na žalost, on nije tako lukav kao što je bio njegov otac kao viscount Lord Roger se nije upuštao ni u što manje od staleški odgovarajućeg braka sračunatog do najmanje sitnice. Jeremy se jednostavno uputio i zaljubio kao kakvo potucalo bez titule. Pa, Rogere, on je zaljubljen i nije zamolio oca za dopuštenje. Što da, za ime svijeta, učinimo? Roger je pustio da se njezin gnjev malo istutnji i pričeka dok se nije smirila. - Po mojem, Jeremy nema ni najmanjeg pojma je li zaljubljen ili kao pas u žaru laje na Mjesec. - Ne razlikuje se baš jako od svoje majke u istoj dobi -primijeti Caroline podrugljivo. - Zar nije čudno da si moje doživljaje s pariških mansarda nalazio tako uzbudljivim, a kod sina ti se to isto čini vulgarnim. Ili bi možda htio i mene zbrisati s popisa? - Prestani iskrivljavati stvari, Caroline. Problem je u tome što su ga suknje njegove majke cijeli život štitile od odgovornosti. Zurili su jedno u drugo uviđajući da su svoj bijes pretjerano i naglo zaoštrili, znajući da ga moraju obuzdati jer su dostigli razinu kad se šteta više neće dati popraviti. Caroline se ušetala gore-dolje, lomila prste, a oči joj se napuniše suzama. - Rogere - molila je tiho - što hoćeš od dečka? On je jednostavan, priprost, drag mladi čovjek kojeg prijatelji obožavaju. U njemu nema ni trunke podlosti. Vi ste jedan drugom tuđi samo zato što si nastojao od njega stvoriti nešto što on nije. On nije ni opsjednuti industrijski magnat kao Freddie, ni revan Ulsteranin ili pretendent na neko drevno prijestolje. On nije poput svojega brata Christophera sav napet da preuzme obiteljsku slavu. Zašto ga, zaboga, ne možeš prihvatiti takvog kakav jest i voljeti ga? Roger je zurio kroz prozor na veličanstvenu zelenu plohu, zatim se polagano okrene.

- Reći ću ti što je Jeremy - reče mračno. - On je mora koja se uvijek iznova vraća, prokletstvo obitelji Hubble. - Dobro, dakle, ti si to izrekao - skoči Caroline. -Jeremy i tvoj otac Arthur su jedno te isto. Dragi, stari mucavi Arthur, koji je živio od milostinje, u strahu od bubnjeva i marševa, u strahu od života. Zaključak: Jeremy je Arthur. Roger klone u stolac i neko je vrijeme držao glavu među dlanovima. - Borio sam se protiv toga - reče - ali nema nikakva smisla dulje se opirati. Znaš li što znači dići ruke od vlastitog sina? - zastenje. - Znam da bi za jedno desetljeće razorio ono što smo pokoljenjima gradili, ja to znam. I tako će postati Christopherov štićenik... baš kao što je otac bio moj. - Uredi tako da dečko može živjeti u miru - molila ga je. Ta on je oduvijek znao da će Christopher voditi poslove. On je s time sporazuman. - Ah, Bože, kad bi to samo bilo tako jednostavno -odgovori Roger. - Kakva sotonska ironija sudbine da je Christopher mlađi sin! Nikakav aranžman ne može promijeniti činjenicu da će Jeremy naslijediti titulu. Ta shvati me, Caroline. Ja sam i samo ja odgovoran za produženje našeg roda. Neću dopustiti da neka protuha koja nosi tko zna čije kopile postane kontesa od Foyle ...a... ono naš budući grof. - Prestani, Rogere! - poviče Caroline. - Prestani! Molly O'Rafferty je dražesno, nježno malo biće koje našeg sina ljubi kao boga. Ne laži! Razgovaraj s njom, upoznaj je, ali; zaboga, ne govori laži! - Zar je laž da je katolkinja? - Ona će smjesta promijeniti vjeru. - Promijeniti! Promijeniti! Kako je to lijepo od nje! Mi nismo neki belfastski lučki radnici koji mijenjaju žene, prebivališta i vjeru! - Molim te, Rogere, smekšaj se u srcu i popusti! - Ne - rekao je kratko - ne. Sve kad bih i mogao smekšati svoje srce... čak i kad bi ona bila upola onakva kako ti tvrdiš, ipak bi bilo nemoguće. - Ali zašto? - Ušli smo u arenu u borbu na život i smrt. Još za našeg života stuštit će se na nas rat za ovu zemlju. Misliš li da mogu dopustiti da ljudi čija je lojalnost od životne važnosti za naš opstanak izgube vjeru u nas ... Caroline je zurila u Rogera kao da ga vidi prvi put. Činilo se da nema ni trunka osjećaja za dvoje mladih, uhvaćenih u njegovu mrežu, i ni mrvice popustljivosti. Caroline se uplaši. - Negdje na tom putu - reče drhtavim glasom - morat ćemo sklopiti mir. Ako to ne učinimo, morat će Jeremy i Christopher i njihova djeca tu cijelu borbu voditi iznova. I tad smo samo uspjeli odgoditi jedan Armageddon i tu mahnitost predati dalje slijedećoj generaciji. Zar ne možemo učiniti skroman početak i pokazati posve jednostavno ljudski mladom paru, zaljubljenicima, da u ovom svijetu još može postojati ljubav? - Ti si dosadna, Caroline... - Rogere, ti me plašiš. - I licemjerna! - Kako se usuđuješ!

- Taj zakašnjeli gladstoneovski liberalizam krajnje je neumjestan! - reče on, ustane i zamahne rukom. - Ako se točno sjećam, lady Caroline je bila ta koja je, stojeći u dnu Long Halla, žustro pljeskala kad je Randolph Churchill izvukao oranjsku kartu. Gdje si bila kad smo tvoj otac, ja i naši prijatelji podijelili Irsku poput torte? Gdje si bila kad smo nakon požara u tvornici košulja pokrivali našu prljavštinu? Oh, bila si tamo, da, svakako, jer si vjerovala u ono što smo činili. A zašto? Jer si htjela svojih milijun funti da Rathweed Hall i Hubble Manor uglancaš, da pokupuješ umjetnička i kulturna blaga i postaneš velika, moćna dama. Oh, bila si tamo i te kako, jer su tvoj dragocjeni novac i tvoja skupocjena moć potjecali od istog imperijalističkog iskustva koje te sad potiče da dižeš u zrak ruke i naričeš... »Ah, Rogere, zašto se ne možemo složiti s tim ljudima?« Ti si, gospo, u svojem zanosu trošila više novaca u jednom tjednu no što su sveukupne plaće Weedovih brodogradilišta i čeličane i tvornice košulja zajedno. Ti i tvoji dobri mali kućni katolici ne možete iskupiti tvoje grijehe niti ih, kad to tebi pogoduje, prenijeti na tvojeg muža ili oca. Roger je prekoračio granicu s koje nije bilo povratka, ni sada ni ikada. - Što ćeš s njima učiniti?! - povikala je. - Već je učinjeno. - Rogere... što... - Brigadir i gospodin Herd, koji ti je tako odvratan, saopćili su Jeremyju kako su dva njegova prijatelja prisegla da su imala odnos s Molly O'Rafferty. Caroline je drhtala cijelim tijelom. Napola luda osvrnula se po sobi i potom bacila na telefon. -Freddie... - protisnula je. - Prištedi sebi napor da zoveš. Freddie se potpuno slaže sa mnom. Svjestan je i toga da ćeš vjerojatno pasti u histeriju zbog Jeremyja. - Ali, djevojka... Molly... - Dobit će odgovarajuću naknadu. - Dijete, Rogere! Tvoje unuče! Znaš što se događa s nahočadi. Ona ne mogu preživjeti! A Molly! Ta ljupka djevojka! Bit će osuđena kao prosta djevojčura, samo što je neće spaliti na lomači kao vješticu! - Ako je mlada dama razborita, prihvatit će našu ponudu da napusti zemlju, a mi ćemo se pobrinuti da se dije te anonimno posvoji. Dostajat će joj novca da pozivi udobno vrlo dugo. - Tko si ti? Bog? Manipuliraš životom svojeg sina kao da je neka tupa životinja. Rogere, ti si čudovište! - Doista, Caroline? Doista? Tvoj je ljubljeni dječak Jeremy pristao da povjeruje kako mu je gospođica O'Rafferty bila nevjerna. Zar je njegova ljubav tako duboka? Vidiš, Jeremy se jednom u svojem životu mogao postaviti kao muškarac i poslati nas k vragu. Tad ne bismo imali druga izbora no da djevojku prihvatimo. Stoga pribroji i Jeremyja u taj čopor koji iznenada nalaziš tako nepoštenim. Caroline se skrši. Plakala je dugo i grčevito, a Roger je nije tješio, samo je skamenjeno zurio u nju.

- A što će biti s nama? - upitala je naposljetku. - Kad mi je postalo jasno što moram uraditi, spoznao sam što time stavljamo na kocku, ti i ja. Znao sam samo da ne smijem biti odgovoran za uništenje svoje obitelji. Kad nas više ne bude, što će zapravo mariti kako smo završili naš zajednički život? Od njegove tako potpuno ravnodušne, hladne oštrine ona se naježi. - Ima nešto što ne razumijem - rekla je. - Nisam mogla živjeti s jednim čovjekom dvadeset i pet godina a da ne naslutim snagu mržnje koju sada osjećam u tebi. Ti mrziš mene i Jeremyja. Htjela bih znati zašto!? - Čemu? To sad nije važno - rekao je tiho. - Hoću da znam zašto. Što smo učinili? Zašto... kad... moram to znati, Rogere. Krenuo je kao mjesečar k vratima spavaće sobe. Glas mu je dopirao iz velike daljine, kao da govori u tunelu... »Dogodilo se to tamo unutra... na tom krevetu... ležala si tamo... blistava od znoja, grčeći se u porođajnim mukama ... i kad je krv provalila između tvojih butina a ti kriknula u trenutku kad se Jeremy rodio... kriknula si dozivajući svojega oca...« ČETVRTO POGLAVLJE Treset je gorio šireći omaman miris, čaša je bila puna viskija, a Conor Larkin preda mnom. Sudeći po vanjštini, ušao je u zrelu dob sa svom onom snagom i ljepotom koje su obilježavale njegovu mladost i ranu muževnost. Ni jedna žena ne bi ga odbila, a malo koji muškarac odlučio bi se da ga izazove. Imao je neku mekoću, zrelost, svojstvo čovjeka koji je teško patio. Toliko me toga u njegovu držanju i govoru sad podsjećalo na njegova oca, Tomasa. Kako je bilo s njegovom ranom? Je li još krvarila kad je razmišljao o prošlosti, ili je tako čvrsto zarasla da je u sebi zatvorila bolno sjećanje? Kakve je obrambene snage«u sebi nakupio da se može odvojiti od naše nesretne zemlje? Je li Conor otupio i postao druga osoba - na kojoj se to izvana ne zamjećuje - čiji su duh, poezija, gnjev i zastrašujuća snaga volje nestali? Je li još bio onaj stari Conor nakon godine provedene u Americi? - Dalek put za nekoliko vreća zlata - reče Conor - ali isplatilo se. Đavolska zemlja, Seamuse. Možeš li zamisliti, jedna jedina zemlja sa četiri različita vremena i četrdeset i šest država, svaka veća i gušće naseljena od naših četiriju jadnih pokrajina zajedno? Dok sam se vozio tom zemljom, umalo mi srce nije puklo kad sam se sjetio da su irski radnici izgradili svaku milju tih pruga. Da, ali stvar je u tome, najgora četvrt tamo bila je bolja od onog što su ovdje napustili. Zatim, dakako, mašu im pred očima američkim snom kao s vizijom svetog grala. »Samo posegni i ščepaj!« To im govore od rođenja. »Tvoj je! Uzmi ga!« Ah, a svi oni samostvoreni bogatuni trude se da prdnu više od svojih irskih guzica, puneći prozore opskurnih crkava kičastim obojenim staklom u spomen svojih očeva i matera, koje zapravo žele zaboraviti. Ispraznio sam čašu, a on je smjesta opet napuni.

- Moj je problem bio u tome što su oni malobrojni, koji su se još sjećali svojih početaka, htjeli svojim prilogom Bratstvu kupiti put u nebo. Ne vole poklanjati tajno. Hoće da se o tome viče, kao da je Bog gluh. - Iz sebičnih razloga radujem se što si se vratio, premda to znači da ćeš se morati kriti - rekoh. - Ilegalne novine izlaze dva puta na tjedan, zahvaljujući novcu koji si prikupio, a Englezi još nisu otkrili našu tiskaru. - Da li to tko čita, Seamuse? - Mislim da da. Napadaju nas iz krugova koji nas ranije nisu zamjećivali. Nekome smo trn u oku, to je pouzdano. Conor se zamišljeno ujede za usnu i odloži čašu. - Zašto su me pozvali natrag? - upita. - Dan Sweeney je naredio da počnemo sa stvaranjem odreda. Tebi će povjeriti uspostavljanje punktova za obuku po farmama simpatizera u cijeloj zemlji te organizaciju i obuku. Zapovijedat ćeš svime izvan područja Dublina. Conor tiho fućne. - Lord Louie je pristao da Dunleer upotrijebimo kao glavnu bazu za obuku. - Da, to je dobro, ali zašto upravo ja? U vrhovnom vijeću ima spremnijih ljudi za to. - Na žalost - odgovorih - u tom uzvišenom tijelu osjetljivo nedostaju iskusni vojnici, kao i praktični političari. Sanjari zauzimaju visoke položaje. Svaka dva tjedna Danu se smuči od njih. Ne jednom, već tucet puta udario je šakom po stolu kad je iskrsnuo kakav težak problem i glasno zažalio što nisi u Irskoj. Conor slegne ramenima i reče nešto neprikladno skromno. - Kad sam danas ulazio u kuću, primijetio sam jedan nezadovoljan pogled rekao sam. Osmijehnuo se obrambeno. - Kao da si očekivao da će sa mnom doći Atty? - upitao sam. - Da sam te spalio kao ludu, dobio bih mudar pepeo -reče. - Smiješno. Atty je imala isti izraz na licu kad me ispraćala na kolodvoru. Dok se vlak udaljavao, mislio sam u sebi: »Zar nije čudno što ta žena tako izgleda, a šest mjeseci nije od tebe primila ni jedno pismo?« - Dobro, Žgoljo - reče on. - Slušam te. - Pa? Gledao je neko vrijeme u plamen. - Kad je Shelley stradala, uz mene u zatvoru bio je mudar stari uzničar po imenu Hugh Dalton. Bio sam dospio do dna i tad mi on reče da svaki čovjek u trenutku najveće muke odluči hoće li živjeti ili umrijeti. Nije to svjesna odluka, nego takva koju donosi sam duh. Ja sam očito odlučio da nastavim živjeti... u ovom ili onom obliku. Pitanje je otada bilo... koliko si kadar živjeti? Koliko mene leži u Shelleynu grobu? Odgovor ne znam. - Možda to treba još bolje ispitati - rekoh. - Nedostajala ti je Atty? - Da, jako. - To ti nešto govori, zar ne?

- Da. Znaš, Atty i ja smo iskusili nešto neobično, užasno. Nije dopustila da umrem. Bila je sa mnom u tako mračnim trenucima u kakvim me ni jedan muškarac ni žena više neće vidjeti. U jednom ili drugom obliku, ja sam opet Conor, a ona Atty. U ono vrijeme, u Dunleeru, bili smo dva potpuno drukčija bića. - A možda ste isti, samo sad odrasli - rekoh. - Potpuna ličnost, takva kakva je doista, ne neki izvještačen čovjek koji svijetu pokazuje svoju sračunatu sliku. - U Americi sam mnogo razmišljao o Atty - reče on. -U početku ju je privlačila moja snaga i moja moć nad njom. Mislim da joj se to nikad ranije nije dogodilo. Kad je nakon Shelleyne smrti došla k meni u Dunleer, zatekla je slabo mače koje puže trbuhom. Slabića poput mnogih koje je upoznala. Kako me vidjela u tom stanju, zna da mogu opet klonuti. Ako Atty u čovjeku namiriše slabost, onda je to, vjerujem, kao kad vuk nanjuši krv ranjenog jelena. S vremenom bi došlo do pitanja tko je od nas dvoje jači. A što u tome možemo nas dvoje dobiti? Polovicu čovjeka kakvog je nekoć poznavala? Shelleyn duh koji će bolno lebdjeti nad nama? - Praktički gledano, dragi moj - rekoh - vaš će život od sada biti tijesno povezan. Zar misliš da Atty nije svjesna da ne može nadomjestiti Shelley? Bio je neodlučan, pa sam ja prionuo. - Dobro, dakle - reče neposljetku - što ti misliš? - Držim da si jedino ti sposoban iz jedne velike ljubavi prijeći u drugu. Posve drukčiju vrst ljubavi, ali usprkos tome veliku. Tebe i Atty toliko toga povezuje. Čak i spoznaja da svaki trenutak može biti posljednji. Bio bi najgora luda da to ne okušaš. - Možda hoću - promrmljao je. - Hoćeš li mi dati poruku da je odnesem? - Ne... znat ću kad dođe vrijeme... - Conor ispije još jedan dugi gutljaj, i mislim da je viski tada učinio svoje. Nisam ga često vidio pripitog, ali putovanje kući, prijelaz s broda na brod, tajni prijevoz u Dunleer, toliki različiti dojmovi iz Amerike, sve se to sad sručilo na njega. - Da - razmišljao je naglas - dakle, evo me natrag u Irskoj... uistinu sam došao i živ sam... samo znaš, Seainuse, ovdje se nikad ništa ne događa u budućnosti, samo i uvijek iznova obnavlja prošlost. Mi i Englezi smo poput dva kometa koji jure svemirom, vukući za sobom rep kozmičke prašine dug tisuće milja... letimo svemirom, svaki u drugom smjeru, i tad se neizbježno približavamo, okomljujemo, da bismo se sučelice sudarili... ponekad se jedva mimoiđemo, tako da se prašina u našem tragu uskovitla i prevrće nebom, a od žara naših tijela planete se u našem tragu skamene... pretvaraju u paru... šište... kovitljajući se u nevidljiv beskraj. Ometamo poredak u svemiru. I mimoilazimo se cvileći, krećući se različitim putanjama u svemiru, kružimo, kružimo, kružimo, sve dok se opet ne nađemo jedan drugom na putu... Što će biti ovaj put? Hoćemo li se samo očešati, ili se konačno sudariti?

PETO POGLAVLJE Lord Jeremy Hubble nije još nikad stupio u unutrašnjost dablinske četvrti Liberties; sad kad je ušao, bio bi najradije stisnuo nos i prestao disati. Slijedili su ga pogledom. Od te je bijede tako očito odudarao da se svakim korakom osjećao nelagodnije. Skrenuo je iz Bridgefoot Streeta u usku Tyndall's Alley i kao po jajima hodao nepopločenim blatom omeđenim s obiju strana bijednim kućercima punim bezdanog siromaštva. Zatim se pribrao, snažno pokucao na vrata, te oborio pogled da ne mora sagledati unutrašnjost. - Što hoćete? - upita ga jedan čovjek. - Tražim Molly O'Rafferty. - Nije tu. - Ona je ovdje - reče Jeremy uvjereno. - Hoću s njom razgovarati. - Ako ste onaj za kojeg vas držim, ona takve ljude ne želi vidjeti. - Slušajte, dobri čovječe... - Nisam ja vaš dobri čovjek. Jeremy skupi svu hrabrost i zakorači. - Ja ću sad ući i savjetujem vam da me ne spriječite. -Uhvatio je vrata prije no što su se zalupila i gurnuo ih da su se opet otvorila. - U redu, Finne - poviče glas iznutra. - Reci mu da ću smjesta doći. Čovjek prezirno odmjeri Jeremyja i vrati se unutra. Molly O'Rafferty ubrzo izađe na ulicu. Jeremy je nije vidio više od tjedan dana. Posljednjih nekoliko dana ga je izbezumilo. Molly je čak i u ovoj otrcanoj sredini bila prelijepa. Sama je šila svoje haljine. Uvijek se jako ponosio kad je išla s njim ruku pod ruku. Jeremy baci pogled na njezin struk. Još se ništa nije primjećivalo. Jedino su nabubrele dojke nagovještale trudnoću, i one su ga uzbudile. Glas joj je bio nježan i zvonak - u govoru i kad je pjevala; proljeće nedužnosti, u skladu s njezinim krupnim crnim očima, i dugom, poput gavrana, crnom kosom. - Neću te pitati kako si me pronašao - reče ona - ali te molim kaži što imaš reći i otiđi. - Tko su ovi? - upitao je mahnuvši glavom prema kući. - Stari prijatelji. - Čuj, možemo li otići nekamo da razgovaramo? Dolje na rijeku? Na prozoru se zaštitnički pokaže muški lik. Molly trenutak razmisli. - Brzo ću se vratiti, Finne - reče. Prebacila je rubac oko ramena i odbila ponuđenu ruku. Krenuli su niz Bridgefoot Street do Usher's Quaya, uz rijeku Liffey sve do jedne klupe. Pozelenjela bakrena kupola Suda stršala je uvis iza smeđe vode polagana toka. Kad su stali uz ogradu, Jeremy opet prikupi hrabrost. - Ni sam ne znam odakle da počnem - reče uzbuđeno, mašući rukama, pročešljavajući prstima kosu i lomeći ruke. Nekoliko puta je progutao slinu da potisne suze. -Došli su u moj stan s Malom Palmerom i Cliffom Colemanom. Obojica su mi ispričala da su s tobom spavali, zakleli se da govore istinu, pretvarali se da me žale i izjavili kako je bilo i drugih. Nešto me jednostavno nadvladalo. Ništa drugo do bjesomučna ljubomora. Sve zajedno bilo je nestvarno. Čim su Mal i

Cliff otišli, počeše me obrađivati brigadir Swan i onaj Herd. Moraš me shvatiti, Molly, to je njihov posao. Pravi su majstori u tome. Najprije, kako nanosim sramotu svojoj obitelji. Zatim druga priča... o tebi i drugima. Zaškripao je zubima i pogledao je, ali nije izdržao njezin pogled. - Kad su završili, doputovao je moj otac iz Londonderryja. Rekao je da sam im od malih nogu nanosio samo tugu i jade. Izjavio je: »Bog zna čije je to dijete.« Rekoše da će se bez obzira na to pobrinuti za tebe kako valja. Čak i moj brat Christopher! Od njega sam očekivao neku podršku, ali mi je taj prasac gurnuo alstersku zastavu pod nos i odbubnjao mi parole koje slušam od djetinjstva. Molly se ne pomače, ruke su joj mirno počivale u krilu, a žalosne oči netremice promatrale mladića koji se mučio. - Tvoja obitelj - reče on - jesu li te izbacili? Mislim, jesi li... znaš što mislim. - Ne, nije me izbacila. Ali se podvojila i slomila. Nanijela sam joj najgoru sramotu. Kad djevojka zapadne u neprilike, zna se što je slijedi. Moram iz kuće i vjerovatno se tamo moje ime nikad više neće spomenuti. - Oh, Molly, počinio sam strašnu stvar. Kad smo se posvadili i ti otišla... poslije moje pogreške... počeo sam sve povezivati. Prvo me spopala strajna osamljenost, a zatim sam tek shvatio što sam učinio, povjerovavši im. Otišao sam Malu Palmeru i primorao ga da kaže istinu. - Mogao si pitati mene, Jeremy, ja bih ti rekla istinu -primijeti ona. - Znam, pokušala si, ali bio sam lud. Pa prokleta je istina da su Mal Palmer i Cliff Coleman bili potplaćeni sa po dvije stotine svaki. - Imaš darežljivu obitelj, Jeremy. Sije blagodat kamo god segne. I za mene su se na razne načine postarali. - Kako postarali!? - Jeremyjev glas zadrhšće. - Čini se da u Švicarskoj postoje neke vrlo otmjene klinike koje se staraju o nezakonitoj djeci aristokracije. Saopćeno mi je da se sve obavlja pod higijenskim uvjetima. A ako baš netko iz vjerskih pobuda zahtijeva da rodi, jamče ti da će dijete biti u sjajnim uvjetima usvojeno. - Molly, zaboga! - Samo sam te htjela upozoriti na to kako je tvoja obitelj uviđavna. - Čuj me, draga, meni je zlo. Grstim se nad sobom. Ne mogu te čak niti moliti za oproštenje. Ali htio bih ga zaslužiti i dokazivat ću ti svaki dan i svake noći koliko te obožavam. - Što si naumio učiniti, Jeremy? Udahnuo je punim plućima i šakom udario u šaku da označi koliko je odlučan. - Otac mi je naredio da odem iz Dublina i bar godinu dana odslužim u kakvoj javnoj službi, Ministarstvu za kolonije, konzularnoj službi ili takvo što. Nakon toga ću u obiteljsku pukovniju. Slažem se. Hoću reći, oduvijek sam znao da me to čeka. - Znam kako su važne obiteljske obaveze - reče ona. - Znaš, ja sam budala, Molly, prava budala. Tijekom cijele ove mučne situacije nisam se sjetio jedne jedine fantastične činjenice. Ja sam viscount

Coleraine. Na tome ni moj otac ni itko drugi savršeno ništa ne može promijeniti. Grofovstvo nasljeđujem ja i samo ja. Može me tiranizirati, ako hoće, može mi prijetiti, ali mi ne može oduzeti pravo stečeno rođenjem. Otići ću jednostavno k njemu i obavijestiti ga da će se Jeremy Hubble oženiti Molly O'Rafferty, i on će morati zagristi u tu kiselu jabuku. Zar ne vidiš, ne preostaje mu drugo nego da te tada prihvati. Molly se slabašno osmijehne i ispusti tihi glas. - Rekao bih da baš nisi jako oduševljena - primijeti Jeremy. Ona potapša rukom po klupi. - Sjedni tu uz mene, Jeremy, i primi me za ruku. - Kad je učinio što je zatražila, Molly prstima prođe kroz njegovu kosu i nježno prijeđe obrazima i bradom. - Volim dječaka, ljubeznog i blagog, koji se toliko trsi da bude smion muškarac... ali mu to baš ne polazi za rukom. Volim te, Jeremy, takvog kakav jesi i ne očekujem više ništa. Poći ću s tobom bilo kamo u svijet, osim u Ulster. Jeremy je pogleda zbunjeno i strese glavom. - Što hoćeš time reći, Molly? - Nije mi važno budeš li za život zarađivao raznošenjem leda, u tamnom poslovnom odijelu ili kao pipničar u kakvoj gostionici. Prihvatit ću te kakav jesi bilo gdje, ali te neću dijeliti s tom tvojom obitelji. - Ti... ti zahtijevaš da odbacim svoj naslov? Da se odreknem svojeg nasljedstva? - Ja to ne želim, ali to je jedini izlaz za Jeremyja i Molly. Poznajem dobrog starog Jeremyja i znam dobro kako se o njemu moram brinuti. - Ali, srce, mislim da me nisi shvatila. Kad budemo vjenčani i oni te budu morali prihvatiti, oni će to i učiniti. - Nije me briga hoće li me oni prihvatiti ili neće, Jeremy. Ja ne prihvaćam njih. - Što? - To su pokvareni ljudi koji žive u pokvarenoj sredini. Zar doista očekuješ da živim u njihovoj kući nakon što su mi ponudili novac da ubijem naše dijete? - Ali... ali... - Zar očekuješ da cijeli život nastojim postati ženom koja će naposljetku uništiti Molly O'Rafferty? Ako odem onamo i usvojim njihove nazore, koje mrzim, preuzet ću i njihovu mržnju i njihovu lukavost i čekati da tvoj otac umre, te na kraju postati takva kakav je i on. - Smućuješ me, Molly, ti me smućuješ. - Reći ću ti jasno. Na žalost, tvoja je obitelj preniska i prebijedna za kćer Bernarda O'Raffertyja. Jeremy je zurio u nju. Molly ustane i priđe ogradi, tamo gdje je prije stajao on; trenutak je pogledom pratila tegljač koji je plovio mimo. - Što hoćeš da učinim? - upita Jeremy promuklo. - Pođi svojim putem, dragi moj. Radi što ti otac kaže. Za bilo što drugo nemaš snage.

Nakon nekog vremena postade mu jasno da je rekla istinu. Stidio se pogledati je. Ta mala djevojka bila je tako prokleto jaka. Odakle joj ta snaga? Tu, pred njim, bila je razgolićena sva prijetvornost njegove obitelji. A ipak, nije imao snage da se pobuni. Svaka pomisao na bijeg s njom propadala je kad je zamislio prljave uličice i bijedne izbe. Usprkos svim svađama i nesporazumima s ocem, volio je biti Jeremy Hubble, viscount Coleraine. Volio je tri tuceta svojih elegantno krojenih odijela. Volio se vozikati u djedovom luksuznom vagonu i častiti pićem u gostionicama. Volio je biti dobar stari drugar Jeremy. Volio je to više od svega... od Molly... njihova djeteta... bilo čega. Da ode s njom i gradi se kao da će sve biti u redu, samo bi odgodilo katastrofu. - Ne mogu otići s tobom - reče. - Znam, Jeremy. Prošlo je. Odvažio se podići pogled. - Ti ćeš, naravno, otići u Švicarsku. - Mislim da neću - reče Molly. - Ali moraš urediti stvar. - Ne brini zbog toga - rekla je, okrenula se i pošla. Jeremy potrči za njom i šćepa je za ramena. - Slušaj, moram to znati! - Neću uza sve ostalo postati još i sudionik u ubojstvu. Rodit ću dijete i podići ga. - Oh, Bože moj, Molly! - Ako se brineš zbog sebe i svoje grižnje savjesti, sigurna sam da ćeš to s vremenom prevladati. - Ali, uzet ćeš novac... - Jeremy, molim te... - Molly... - Moja će se obitelj brinuti o meni. Mi se volimo, premda sam im nanijela sramotu. Otići ću nekamo gdje ni tebi ni tvojoj ljupkoj obitelji nećemo smetati. Imam svojih deset prsta i glas. Ni jednom neće naškoditi ako rodim dijete. - Daj da ti pomognem. Obećaj da ćeš mi dopustiti da pomognem. - Obećajem ti samo jedno: nikada više nećeš ni jedno od nas vidjeti niti čuti. Molly O'Rafferty, koja još nije bila napunila osamnaest godina, ostavi Jeremyja na obali rijeke Liffey. Nekoliko dana kasnije napustila je Dublin i Irsku... zauvijek. ŠESTO POGLAVLJE Te godine kad se vratio u Irsku, Conor preuze svoju novu ulogu jednako savjesno i sa žarom koji ga je učinio majstorskim kovačem, velikim igračem ragbija i najbo-Ijim sakupljačem priloga za Bratstvo u Americi. Svoj je ih posredni zadatak - uspostavljanje logora za obuku na kumama simpatizera - završio. U

svakoj pokrajini izvan okolice Dublina, u Connaughtu, Munsteru i Ulsteru, bio je ustanovljen po jedan glavni logor. Najznačajniji je bio Dunleer u Connaughtu. Utvrđen je program obučavanja u rukovanju malokalibarskim oružjem, dinamitom, u uličnim borbama i zasjedama na otvorenom te sabotaži. U to vrijeme Conor je zapravo sastavio vojni priručnik za Bratstvo. Neprestano je bio u pokretu, nadzirući odrede od Corka do Derrvja, brinući se za jedinstvo među zapovjednicima, za veze, obavještenje, opskrbu, oružje, lijekove i političku izobrazbu. Bila je to mala vojska od samo nekoliko stotina ljudi u svakoj pokrajini, ali je njezinoj tajnosti i spremnosti poklonjena velika pažnja i očekivalo se da fanatizam nadoknadi malobrojnost. Jedna skrovita seljačka kuća u zabačenom dijelu Dunleera bila je neke vrsti Conorova doma. Dvorac i gospodarstva pružali su se uz jezero Ballynahinch i šumu uz podnožje Dvanaest Benova. Tu su stajali dijelovi starog normanskog dvorca iz petnaestog stoljeća s jednom potpuno očuvanom kulom. Milju duboko u šumama, prirodna kotlina koja se pružala uz jezero Fadda skrivala je od očiju radoznalaca vježbalište Bratstva i Conorovu kuću. Ljudi su obučavani u neutvrđeno vrijeme i u neodređenim grupama, već prema tome kad su mogli doći u Dunleer. Bili su smješteni u starom, obnovljenom samostanu, na drugoj obali jezera nasuprot Conorovoj kući. Uredio je kovačnicu, u kojoj je izrađivao dobre kopije britanskog vojničkog pištolja Webley i municiju za nj. Atty je viđao rijetko, uvijek po poslovima Bratstva, i činilo se da kao po dogovoru izbjegavaju svaki osobni doticaj. Jedne rane jesenje večeri u prvi sumrak zvekne u kovačnici zvonce, povezano s dvorcem, i najavi Conoru da je u logor puštena pouzdana osoba. Pošao je k jezeru i kroz dalekozor ugledao osamljenog Jahača. Kad su konj i jahač, ostavljajući iza sebe borovu šumu, zaokružili oko jezera na kojem se upravo počela crvenjeti površina od zalazećeg sunca, postadoše jasno vidljivi. Bila je to Atty Fitzpatrick. Njezino držanje na konju bilo je savršeno, kao u nekog tko je mnogo vremena proveo jašeći. Razumije se, bila je nekoć lady Royce-Moore, iz ove iste grofovije Galway, i dobar je dio svojeg djevojaštva provela jašući konemarskog ponija. Kad se dostatno primakla, Conor vikne njezino ime, a Atty podbode konja u galop. Smeđa joj je kosa vijorila. Kad je stigla, zauzdala je konja i skočila u Conorove ruke. - Kakav divan prizor u zalazu - reče Conor. - Nedostaje mi vježba i u užasnoj sam formi. Nekad sam bila dobra jahačica - odgovori ona zadahtano. - Ne prilazi mi - reče Conor držeći je rukama na udaljenosti. - Zaprljan sam od kovačnice. Prije nego što saznam zašto si ovdje, jesi li za to da za osvježenje malo proplivamo? - Gdje?

- Goli, u ovom jezeru - odgovori Conor, razvezujući kožnatu pregaču, skinuvši košulju i hlače i potrčavši. Bacio se u vodu i zaurlao s bolnim užitkom s dječačkim ushitom koji ga je obuzeo kad ju je ugledao. Udario se po prsima, zaronio i potom zaurlao. - Ej, ideš li ili ne ideš? - Mislim da bih išla za tobom svakamo, Conore, osim u ovo jezero. - Onda uđi u kuću i donesi mi ručnik. Atty se vrati noseći jedan ručnik u ruci, a drugi je omotala oko sebe; naglo ga zbaci i skoči u jezero, visoko prsnuvši ledenu vodu. Bila je to nesputana provala radosti. Držali su se za ruke, skakali gore-dolje vrišteći i prskajući. Podigao ju je na ruke i potom bacio u vodu, a zatim oboje bez daha, naježene kože od studeni, otplivaše k obali i energično se počeše trljati ručnicima. - Isuse! - reče Conor. - Od jučer do danas zaboravim kako je jezero ledeno, hajdemo unutra. Bila je to čestita irska seljačka kuća, jer je treset u njoj uvijek tinjao spreman da se rasplamsa. Dok je sunce naglo tonulo u vodu, brzo se zažario grijući ih, pored čestitog gutljaja viskija. Odjenuli su se začuđeni ludim poletom koji je u njima izazvao ponovni susret. Oboje je mnogo razmišljalo o takvom sastanku i bilo uvjereno da će biti ispunjen osjećajem krivnje, izbjegavanjem i poluizrečenim istinama. - No, kakve mi loše vijesti donosiš? - upita Conor kad su se prve sjene mraka došuljale s Dvanaest Benova. - Šalje me Dan Sweeney. Htio je poslati Seamusa, ali Seamus je sklon sanjarenju kad je u pitanju veliki brat Conor. Vas dvojica obično odjedrite na krilima keltske fantazije. - U ovom trenutku zahvalan sam Long Danu - našali se Conor. - A osim toga, zamolila sam ga da pošalje mene. Kolibom sušne vjetar. Conor je pogledao u nebo, predosjećajući da to vjetar nosi prve sitne kapi kiše. Vrhunci Benova odjednom su se zavili u guste oblake koji će se skotrljati na jezera. - Nadolazi oluja - reče Conor. - Juri ovamo jednako brzo kao što se u mojem kraju spuštala iz Škotske. Bit će bolje da te prije nevremena otpratim natrag u dvorac. - Lord Louie je u Londonu, a ti sad ovdje nemaš ljudi na izobrazbi. Ako se dobro sjećam, koliba ima još jednu spavaću sobu. - Da. - Zašto ne bismo ostali ovdje i pogledali što ima u smočnici? - Može - reče Conor. Zatvorio je sušu i kapke u zadnji trenutak, jer se kiša stuštila s Benletteryja kao iz kabla. Atty zapali u štednjaku treset i doda ovog i onog u čorbu, pošto je čestito pretražila smočnicu i kuhinju lorda Louiea. Između ostalih svojih sposobnosti, dobro se snalazila i u seljačkoj kući. Bio ju je vidio u istoj sobi i prije dvije godine, ali je tada sve bilo zamagljeno da mu se sada činilo kao da je ovdje promatra prvi put. Kolebao je između želje da je zagrli i osjećaja da sjedi u klopci.

Jelo je bilo drukčije od svakog koje je jeo otkako se vratio iz Amerike. Oluja je silovito nagrnula. Atty je sjedila ispred vatre, koljena je podigla do brade i obuhvatila ih rukama. Conor je iznad nje sjedio na tronošcu i bez žurbe turpijao i uljio četiri nova pištolja, koje je zgotovio u kovačnici. - Dan je ljut na tebe - počela je. - Uobičajeno stanje između njega i mene. - Louie je trebao dočekati njemački brod nedaleko od rta Slyne i preuzeti pošiljku oružja. Ti si naredbu opozvao. - Da, jesam - prizna Conor. - Želimo znati zašto. - Neću da se njegova jahta više upotrebljava u te svrhe. - Na žalost, mi to ne razumijemo. Nijemci pristaju da se redovito sastajemo na otvorenom moru. Čak pomišljaju na to da nam oružje pošalju podmornicom. Conor nacilja pištoljem u neki nevidljivi cilj, nategne kokot i pritisne. Malo je poturpijao, otpuhnuo prah i opet stisnuo okidač. - Stavljamo više na kocku nego što dobivamo - reče Conor. - Mislim da to nije zadovoljavajući odgovor - primijeti Atty. - Krijumčarenje oružjem s tom jahtom u ovom području brzo će lorda Louiea odvesti na vješala, a mi ćemo izgubiti najbolje, najskrovitije i nezamjenjivo mjesto za izobrazbu koje je Bratstvo ikad imalo na irskom tlu. - Žao mi je, Conore, ali to ne prihvaćamo - navaljivala je Atty. - Louie je svjestan opasnosti i uzima je na sebe. On prihvaća i odluke vrhovnog vijeća. Možda, trebala bih reći, malo bolje od tebe. - On je ugodan aristokrat, ugledan gelski učenjak, ali inače pomalo budalast od predugog boravka u mjesečevu krajoliku ovdje u Connemari i prečestog sklapanja brakova među rođacima na dvoru sv. Jakoba. Za Louiea ću ja donositi odluke, bar u pogledu njegove jahte i doma. - Po mojem, o tome će odlučivati vrhovni savjet, kao i dosad - reče Atty. - Tad predlažem da Seamus sastavi dobar govor koji će lord Louie održati na gubilištu prije vješanja. - Conore, do đavola, ti si svojeglav i neposlušan. -Ustala je, nagnula se nad njega, uzela mu pištolj iz ruke i bacila ga na stol. - Sjedni, Atty, i slušaj me. U Rondstoneu i u Clifdenu postoje uhode koje prate svaki odlazak i povratak »Grainne Uaile« u luku. Postavili su špijune u svaku uvalu, na svaku obalu u okolici. Kapetan Weatherton iz kraljevske mornarice samo čeka da Louiea udesi. Za pretovar i istovar jedne pošiljke oružja na obalu treba deset do dvadeset ljudi. Možeš se o posljednju paru okladiti da će jedan ili više njih biti engleski plaćenici. Atty se razbjesnjela. - Zašto nam to, k vragu, nisi ranije rekao! - pitala je. - Oh, pripazi na ton, Atty. Nisi na sastanku vijeća. Ako ja ovdje zapovijedam, onda mi morate dopustiti da ja i prosudim. Neću dopustiti da moje odluke Dublin mijenja kako mu padne na um. Najprije me moraju uvjeriti da sam pogriješio. U protivnom, nemojte me gnjaviti samo zato što imate zbirku irskih zemljopisnih karata za igranje.

Mrzila je njegov drski tihi način. Dakako, imao je potpuno pravo, i da se nije umiješao, vijeće bi bilo uletjelo u tragediju. Ali Conor je, i dalje, mimo svojeg samopouzdanja, ostao jedan od dvojice-trojice ljudi koje je upoznala a da njima nije mogla ovladati. Nakon prvotne želje da izazove scenu, dočekala je njegov odgovor začudno mirno. - Je li Danu još štogod na srcu? - upitao je. - Jest - reče ona, pripremivši se za mirniju raspravu. -Radi se o odnosu između tebe i Dana. Zamolio me da s tobom porazgovorim u njegovo ime, jer mu je teško da o tome sam govori. Ljut je zbog tvoje nezavisnosti, koja se umnogome suprotstavlja disciplini Bratstva. - Oh, to Dan umije i sam izreći. - Ali te ne može moliti da pristupiš vrhovnom vijeću. Potreban si mu, Conore. Jedostavno te mora dobiti. Nezavisnost, drskost, do đavola s tim. Čovjek te treba. Conor polagano sakupi pištolje i svakog umota u krpu. - Što bih ja tamo radio u raspravama sa svim tim sjajnim dablinskim intelektualcima? - reče. - Ti sada vodiš pola poslova Bratstva. - Vijeće nije nipošto za mene, Atty. - Pretrpani smo sanjarima i teoretičarima. Dan mi kaže da sam najčešće ja jedini praktičar na kojeg se može osloniti. Kaže i to da si ti u godinu dana naučio više o oružju, taktici i obučavanju ljudi nego on za cijela života. - Ja bih tamo svakom išao na živce - branio se Conor. - Ovdje znam što mi je posao. Ne podnosim beskrajne rasprave koje se stalno vrte u krugu. - Dan se istrošio, Conore. Ovo je u povjerenju: rekao mi je da traži čovjeka koji će ga zamijeniti. - Mene? - Tebe. Oluja rastvori jedan kapak. Conor ga je dugo promatrao kako mlatara šiban vjetrom. - Morat ću to, s dužnim poštovanjem, odbiti - prošaptao je. - To moraš obrazložiti. - Reći ću ti nešto, također u povjerenju. Da bih postao zapovjednik Irskog republikanskog bratstva, morao bih biti lažac i iznevjeriti stvari koje znam da su istinite. Istina je... da ne možemo pobijediti. Ni za stotinu godina ne možemo tući Engleze oružjem, ne možemo ih poraziti za konferencijskim stolom i nikad nećemo pomiriti ljude u Ulsteru. To su istine. Okrutne istine koje ne može promijeniti ni fantazija najgorljivijih revolucionara. Polagano je prešao sobom i čvrsto je primio za ruke. - Možemo se jedino nadati slavnom porazu. Porazu koji će uspjeti na neki način uzdrmati usnule ostatke našeg naroda i potaknuti ih na niz novih slavnih poraza. Svaki čovjek u Bratstvu mora se opirati, vikati, neprestano i zagriženo buditi svijest naroda. Znaš, pravi zadatak Bratstva nije da se širi kako bi pobijedilo, nego da oštri zube da taj poraz bude za protivnika što skuplji.

- Što bi ti poduzeo, Conore? - Pobrinuo bih se da ni jedna smrt ne prođe šutke i neznana. Da volju Engleza uništimo našom odlučnošću. -Skinuo je svoje ruke s njezinih i okrenuo se. - Dakle vidiš, Atty, ne bih nikada mogao stvarati snove, jer snova nema, samo more. Shvaćaš li to, djevojko? Zakoračio je nekoliko koraka, a ona pođe za njim, takne ga po leđima; okrenuo se, zurili su jedno u drugo. - Ah, čovječe - reče Atty Fitzpatrick drhtavim glasom. - Tako si mi nedostajao. - I ti meni - prošaptao je. - Jednom sam zbog tebe ispala budala, i to me boljelo. I opet ću se ponijeti glupo, ali ne marim. Otkako sam tebe srela, nije mi ni do kojeg drugog a ni do sebe. Oboje je stajalo nepomično. - Ja te samo mučim, Atty, i donosim ti bol. Ponekad se plašim, tako si jaka. Ne znam koliko sam oštećen. Ne znam koliko još mogu pružiti, ni jesam li već sve dao. Čak imam ožiljaka koje mi je zadala naša prokleta crkva... da, čak i to... rekao je. Attyno lice bilo je ukočeno i blijedo. Sklopila je oči i dopustila suzama da teku po volji. - Nisam zaboravio što si učinila za mene, Atty. Ulazila si svake noći u mraku u tu tamo sobu, skidala ogrtač, lijegala uz mene, privijala moju glavu na grudi i dopuštala mi da se isplačem. Samo tvojom milošću živim. Bilo mi je u neku ruku drago kad su me poslali u Ameriku, jer sam se počeo stidjeti svojih suza i toga što te tako očajnički trebam. - Zar misliš da sam to uradila iz samilosti, Conore? Odjednom sam mogla to učiniti za nekog! Spoznaja da imam to svojstvo bila je za mene kao da sam se iznova rodila. A tad si mi to oduzeo. Znaš li što za ženu znači kad uvidi da toliko može dati, a čovjek koji joj je sve to razotkrio odbija je? - Nisi smjela doći, Atty... nanijet ću ti bol... - Conore! To što je Shelley umrla ne znači da smiješ ubiti i mene! Ja za tobom čeznem, čovječe! Klonuo je za stol, okrenut leđima. - Svemogući Bože, ne znam što nas u tome oboje očekuje - rekla je, prilazeći mu s leđa. - Ali moram saznati. Umorna sam od čekanja. Ne mogu više. Conore ... moja će vrata ostati otvorena i noćas ja tebe trebam. Ako ne dođeš, nikada više neće biti otvorena. - Bježi, ako imaš pameti! - Ne! Istrčao je na kišu puštajući da udara po njemu. Oh, Shelley, viknuo je nijemo, ne mogu više ostati s tobom... hoću živjeti, Shelley... molim te, pusti me živjeti... molim te, pusti me živjeti... molim te, pusti me živjeti... Otvorio je vrata njezine sobe i zakoračio. Svjetlo iz dnevne sobe padne na nju. Atty je stajala uz krevet. Razvezala je vrpcu na bluzi, ponosito je svukla preko

glave, obnaživši grudi; zatim raskopča suknju i pusti je da klizne na pod. Conor polagano uđe u sobu i udarcem noge zatvori za sobom vrata. SEDMO POGLAVLJE Godine 1910. jedna kriza vlade naglo okonča desetljeće relativnog političkog zatišja i donese sa sobom dva puta izbore. Vodstvo vladajuće liberalne stranke bio je preuzeo Herbert Asquith, koji je pokušao provesti »narodni budžet« zasnovan na oštrom oporezivanju plemstva i njihovih posjeda. U Gornjem domu prijedlog je odbijen golemom većinom. Liberali su odavno uvidjeli da se zakoni u prilog narodnih masa mogu izglasati samo ako se podreže moć Doma lordova. Naposljetku je u tu svrhu sastavljen zakon koji će omogućiti Donjem domu da odbaci veto lordova ako je neki zakonski prijedlog u tri uzastopna zasjedanja parlamenta dobio većinu. Da bi proveli taj zakon, liberali zaprijetiše da će iz svojih redova pet stotina članova proglasiti lordovima i tako osigurati većinu u Gornjem domu. Engleska aristokracija nije mogla probaviti pomisao da toliki broj običnih građana bude uzvišen u plemstvo, te je, da bi to izbjegla, prihvatila sporni parlamentarni zakon. Premda su liberali još bili na vlasti, u dva izbora njihova se većina u parlamentu opasno smanjila i povijest se ponovila: Asquithu je trebala Irska stranka Johna Redmonda da bi obrazovao koalicijsku vladu, i ponovno je cijena za takvu suradnju bio Zakon o autonomiji. Redmond je imao u ruci jak adut, ali se, kad su se borbeni redovi obrazovali, pokolebao i pokazao spremnim prihvatiti jedan razvodnjeni zakonski akt kojim se predviđala trajna odanost britanskoj Kruni, što je gotovo svim Ircima bila odvratno gorka pilula. Ako je John Redmond imao neki očiti nedostatak, onda je to bila činjenica da je predugo sjedio u Donjem domu, a premalo poznavao irski narod. Odabrao je svoje borilište s malo pameti kad je stotini irskih poslanika suprotstavio pet stotina i pedeset protivnika autonomije. Premda je Redmond bio u savezništvu s liberalima, oni su bili ravnodušni prema irskim zahtjevima. Usprkos tome, John Redmond je bio jedini izbor za irski narod, jer su glasovi Sinn Feina i Bratstva bili još preslabi i predaleki da bi ga mogao čuti. Mnogo manje naivni bili su alsterski unionisti, koji su, jaki, bogati i jedinstveni, znali što hoće i mogli računati s fanatičnom podrškom svojih ljudi. Desetljećima su unionisti smatrali veto Gornjeg doma glavnim bedemom protiv Zakona o autonomiji. Sad je s tim bilo svršeno, i oni su reagirali zastrašujuće brzo. Velike vođe uvijek stvara vrijeme u kojem nastaju. Malo je ljudi to očitije potvrdilo od sir Edwarda Carsona. Bio je blistav odvjetnik u nekim od najznačajnijih procesa onog vremena. Njegovo unakrsno ispitivanje Oscara Wildea postalo je nenadmašan primjer potpunog uništenja u sudnici. Kao član parlamenta vinuo se do visokih položaja u vladi. Premda rođen u Dublinu i školovan u Trinity College, bio je skroz naskroz Ulsteranin, utjelovljenje imperijalista, savršen sluga svoje aristokratske klase. Namrgođeni umišljeni bolesnik oštrih crta lica, čiji su

bezobzirni postupci odavali svojstva potrebna vođi u takvoj borbi. Bio je, kao većina značajnih ljudi, opsjednut jednom jedinom idejom: u njegovu slučaju da sačuva uniju s Engleskom. Kad se slegla prašina uzvitlana izborima 1910. godine kao i njezine posljedice, zaprijetio je treći po redu Zakon o autonomiji, koji veto Gornjeg doma više nije mogao spriječiti. Roger Hubble, najrevniji od svih iza kulisa, stao je, dakako, na Carsonovu stranu, a unionisti listom iza njega. Lordu Rogeru bi povjereno da s Alanom Birminghamom, vođom liberala u parlamentu, ostane u tajnoj vezi, koju je on njegovao već godinama. Svrha toga manevra bila je da sačuvaju otvoren put do liberala, a da istodobno Edwardu Carsonu ostanu slobodne ruke kako bi poveo javnu i parlamentarnu borbu protiv Zakona o autonomiji. Vrijeme je odnijelo mnogo od naivnosti Alana Birminghama u pogledu namjera, drskosti i bezobzirnosti ljudi u Ulsteru. Nakon izbora 1906. godine, Roger Hubble je izgradio i vodio unionistički Ured za informacije da bi »prosvijetlio« englesku srednju klasu. Posljedica je bila poplava gostujućih propovjednika i protuirskih huškača po školama, sajmovima, crkvama i vijećnicama. Iz Ulstrra s stizale propovijedi, predavanja ilustrirana dijapozitivima, bezbrojne knjige i brošure, ponavljajući poruku ilnk ona nije prožela glave Engleza. Stare gusle gudile su napjev tako često da ga je većina Engleza počela smatrati Svetim pismom. ULSTERSKI SE PROTESTANT BORI ZA BRITANSKI IMPERIJ I ZATO MU TREBA POMOĆI - IRSKI KATOLIK JE NELOJALAN AUTONOMIJA ĆE UZROKOVATI UNIŠTENJE IMPERIJA. Baš u tome je i bio procijep Alana Birminghama. Njegova se stranka nalazila u prisilnom braku s Irskom strankom i bila je obvezna prema autonomiji. Usprkos tome, većina liberalnih poslanika i većina Engleza podržavala je Ulster. Konzervativci su tu podvojenost iskorištavali za svoje ciljeve. Željni da održe imperij, tvrdili su da bi bilo koja mjera slobode odobrena Ircima izazvala širom kolonija lančanu reakciju. Podgrijavali su irski lonac jer su bili na strani većine u tom pitanju i nadali se da će liberali zbog njega slomiti vrat. Na dnu savezništva konzervativaca s alsterskim unionistima bilo je nastojanje konzervativaca da se opet dokopaju vlasti, sav taj liberalizam dokinu i vrate Englesku starom imperijalno usmjerenom poretku, koji je počeo nestajati. Kad je Alan Birmingham u svojem kabinetu primio lorda Rogera, bilo mu je jasno da je u pitanju mnogo više od irske autonomije. U igri je bio i sam opstanak njegove stranke, a čovjek pred njim bio je jedan od onih koji su ga htjeli uništiti. Alan Birmingham bio je proizvod trgovačke klase te je utjelovljivao jedan razmjerno nov tip ljudi u britanskoj politici koji je dokinuo monopol aristokracije. Birmingham je došao u središte nacionalnog interesa kad je u Donjem domu gotovo izazvao bunu protiv politike imperija u burskom ratu. Bio je poznat kao čestit, umjeren čovjek koji je spretno umio progurati socijalne reforme, mrske konzervativcima. U razbacanoj, knjigama ispunjenoj sobi na Cadogan Squareu vladala je zamjetna hladnoća kad su oba čovjeka ukrštavala mačeve u naizgled nevažnu

razgovoru. Birmingham je dostojanstveno ostario: kosu i njegovani brk prošarale su sjedine, a lice mu je bilo gotovo dobrodušno i nimalo podozrivo. Roger je volio s njim pregovarati, jer je bio ugodan protivnik s kojim se moglo prepirati i kasnije uživati u predstavi. - Mislim da ćemo zbog Zakona o autonomiji biti neko vrijeme u vezi - reče Roger. - Moja su vam vrata otvorena, Alane, a nadam se da to isto vrijedi kod vas za mene. - Da - odgovori Birmingham - dobro je znati što drugi namjerava. - Pipkao je u svojem ovlaženom spremniku cigara, izvukao jednu i pripalio je. - Potrebno je da se Carson u javnosti drži i dalje nepopustljivo, a naša povezanost treba spriječiti da se stvari pretjerano zamute, što bi se moglo lako dogoditi kad bismo obojica ovisili o izvještajima iz druge ruke i novina - reče Roger. - Jasno nam je da vam je Redmond namaknuo omču oko vrata i da je podnošenje nekog prijedloga zakona o autonomiji neizbježno. Možete jednako tako biti sigurni da će ga Gornji dom svaki put odbaciti i iznuditi tri predlaganja, tako još može dvije do tri godine potrajati dok nešto stigne kralju na odobrenje. Moglo bi to biti vrlo dugotrajno potezanje mreže. Trebali bismo ostati prijatelji. - Što vaši ljudi žele postići? - upita Birmingham bez okolišanja. - Pa, krajnji rezultat jednog zakona o autonomiji mora isključiti Ulster - reče Roger. - Cijeli Ulster? I grofovije s katoličkom većinom? . - Kartu još nismo nacrtali, ali za sada mislimo na cijeli Ulster. - Očito sve ovo nije neko veliko iznenađenje za vas, lorde Rogere. - Da, Alane, točno. Ali želimo znati pristajete li u principu na autonomni Ulster ili ne. Birmingham zabrunda i zamišljeno poče povlačiti dim iz cigare. - Winston Churchill se jamačno ne slaže s nekom podjelom Irske, i mislim da mogu tvrditi da je stranka u tom pitanju podijeljena. U svakom slučaju, John Redmond je član našeg tima, i nemam namjeru da nešto izbrbljam što može naškoditi njegovoj pregovaračkojpoziciji. - Ah, ma hajde, mi znamo da vaši ljudi u tome sudjeluju preko volje odgovori Roger. - Zar nije bolje da znamo naše obostrane namjere? Lisica se igrala s lisicom. Birmingham je doista želio znati dokle su Roger Hubble i sir Edward Carson bili spremni ići da bi postigli svoj cilj. - U ovom sam času - reče on - spreman predložiti Zakon o autonomiji i boriti se za njega. Spreman sam izdržati tri zasjedanja, i to će biti zakon koji uključuje cijelu Irsku. To je naš stav. Možda će se za mjesec ili godinu dana ublažiti, možda pooštriti. Nisam vidovit. - A ja mogu najiskrenije reći, ako Ulster ne bude izuzet, Carson će povući sve kočnice - odgovori Roger. - A što želite time reći, dragi moj? -upita Birmingham. Roger se nagne nad stol nastojeći da svojim riječima da oštrine ali da ne pretjera.

- Sve kočnice, Alane. Druga 1885, samo ovaj put nećemo upotrijebiti drvene puške. - Građanski rat? - To nisam rekao. - Ali spremni ste rastrgati zemlju. - Birmingham ustane, gurne ruke u žaket i teškim koracima prođe sobom. - U mojem izbornom okrugu, gore na sjeveru, ima mala crkva u koju redovno zalazim kad sam ondje. Prošle izborne kampanje tamo je gostovao jedan propovjednik, neki momak iz Belfasta. Poslao ga je unionistički ured za informacije; mislim da vi osobno njima rukovodite, lorde Rogere. To opako malo stvorenje me s propovjedaonice optužilo da sam izdajnik. Ja, Alan Birmingham, koji sam odslužio sedamnaest godina u mornarici, deset u ministarstvu kolonija i dvadeset u Donjem domu, odjednom sam izdajica. Roger podiže ruke prividno užasnut. - Znam kako takvi ljudi umiju biti prerevni. Ma koliko se mi trsili, uvijek će biti nekih neželjenih osamljenih incidenata. - Doista? Pa moglo bi se nabrojati mnoštvo takvih užasnih priča uperenih protiv članova liberalne stranke. Oh, nemojte se pričinjati zgranutim. Pročitajte nešto od vlastitih izdanja, dragi moj. Pitam vas, što se to, za ime Boga, zbiva kad vladajuću stranku Velike Britanije opisuju kao bandu bezbožnih, bezobzirnih dezertera? Političko umorstvo prljanjem karaktera u demokraciji? A vi imate toliko drskosti da sjedite u mojoj radnoj sobi i iz drugog kuta vaših usta kažete »razumijete, Birminghame, ako nam vi izdajnici ne date što tražimo, mi ćemo se pobuniti protiv kralja, jer smo spremni slušati samo one zakone koji nama odgovaraju«. Roger pocrvenje. - Dragi prijatelju, vi to preozbiljno shvaćate... - Oh, poznajem ja vas, lorde Rogere, a poznajem i Edwarda Carsona. Požalio sam onog trenutka kad ste me zastrašivanjem nagnali da pristanem na taj odvratan Zakon o pritvoru i izvanrednim ovlastima. Vi uvijek rado udarate po stolu u ime nekih izopačenih ideja lojalnosti. Znate, kad je cijela ta stvar sa Zakonom o autonomiji počela, bilo mi je prokleto svejedno, ali sada se već radujem da vam taj zakon stjeram niz grlo, zato što, dragi moj, imam svoje mišljenje o tome tko su izdajnici u ovoj igri. Vratio se k svojem stolcu, spustio se u njega, trseći se da svlada drhtanje, jer nije bio navikao na takve provale. Roger se pribrao i čak kimnuo da je shvatio. - Nevolja je, Alane, u tome što to pitanje uvijek uspije zapaliti ljude koji obično vladaju zdravim razborom. Mišljenja sam da ga mi ne bismo smjeli izgubiti. Trebalo bi da shvatite fanatičnu odlučnost naših ljudi da ostanu u uniji. - Vidite, lorde Rogere - reče Birmingham i prolista papirima na svojem stolu. - Ovo je taj đavolski Zakon o autonomiji u svoj svojoj zloćudnosti. Irci, po njemu, ne smiju imati čak ni svoje oružane snage, a da se ne govori o porezima. Ugovori, trgovina, brodarenje, vanjskopolitički poslovi, patenti, zakonska sredstva plaćanja - sve to ostaje pod britanskim nadzorom. Ne postoji samo obveza na zakletve u vjernosti prema kralju, nego si Westminster pridržava pravo da ukida

zakone koje izglasa parlament u Dublinu. - Bacio je papire na stol. - Zar ovo ovdje vaše ljude toliko razbješnjuje? - Usuđujem se tvrditi da ste naivni - zasikće Roger. -To je samo njihov prvi korak. Irci će ga upotrijebiti kao odskočnu dasku da nastave s pritiskom. - Tad vam moram reći da ste vi naivni - odgovori Birmingham. - Svaki, ne baš bistar, parlamentarni taktičar može taj zakon upotrijebiti da Irce onemogući još stotinu godina. Oni se iz odredaba toga zakona neće nikada izvući. Zašto ne možete uvidjeti da ćemo Irce, ako im uskratimo tu mrvicu, doista potaknuti na pristanak? Zakon o autonomiji, koji smo ovdje izradili, najpozitivniji je instrument koji se može zamisliti da ih se primiri. -lupio je šakom po stolu kako bi podvukao svoje riječi, a potom se malo tugaljivo nasmijao. - Istini za volju, taj zakon nije čak ni početak otplate našeg duga prema Ircima. - Takva izjava samo dokazuje da nemate razumijevanja za našu odlučnost da se izuzmemo iz dablinskog parlamenta - reče Roger razdraženo. - Sad mi je toga dosta, lorde Rogere! - odsiječe Birmingham odjednom ljutito. - Prije nego što mi se od vaših uzvišenih ideala potpuno ne smuči, reći ću vam da alsterski unionizam nije ništa drugo do protestantski materijalizam. Vaše razdoblje pohlepe traje već tristo i deset sramotnih godina savršene zloupotrebe upravljanja i nepravde bez uzora. Izmoždili ste i opljačkali Irsku. Nametnuli ste Ircima goleme poreze. Tako ste manipulirali da je irski seljak najsiromašniji u zapadnom svijetu, a irski radnik najslabije plaćen u Evropi. Uništili ste životnu snagu zemlje izloživši je katastrofalnoj gladi. I protjerali ste više Iraca iz njihove domovine nego što ih danas ima u njoj. Vi i vaša parazitska banda sjedite na vlasti zbog funte sterlinga. Moje je mišljenje da ste muzli jedno debelo, masno vime, gospodine, a pri tom se viteški umatali u Union Jack. Naravno, ljubav za Englesku. Naravno, ljubav prema engleskom zakonu. Naravno, reformacija. Sve pusta brbljarija! Preporučam se, gospodine, do viđenja! OSMO POGLAVLJE STO TISUĆA NA SKUPU U CRAIGAVONU. SIR EDWARD CARSON SLUŽBENO IMENOVAN VOĐOM UNIONISTIČKE STRANKE. OZNAČIO PREDSTOJEĆI ZAKON O AUTONOMIJI KAO »SRAMOTNU ZAVJERU« Izvještaj Seamusa O'Neilla 23. rujna 1911. Belfast (Irish Overseas Press Service) U Craigavonu, posjedu kapetana Jamesa Craiga na južnoj obali belfastskog zaljeva, okupilo se danas više od 100.000 oranjaca i unionista. Jedinice sastavljene od delegata svih Belfastskih oranjskih loža i loža grofovije Antrim, unionističkih klubova i ženskih društava uputile su se toga kišnog dopodneva iz srca Belfasta prema Craigavonu. Mnoštvo se okupilo na golemoj tratini posjeda, prirodno oblikovanoj poput amfiteatra. Skupu je predsjedavao grof od Arne, a na govornici se smjenjivao niz značajnih alsterskih ličnosti.

Thomas Andrews, poznata oranjska ličnost, predstavio ie mnoštvu njegova novog vođu, Edwarda Carsona, ovim riječima: »Nećemo nikad pokleknuti pred izdajničkim klikama koje predvodi John Redmond. Nećemo se nikad pomiriti s time da nama upravljaju buntovnici koji ne priznaju drugih zakona osima zakona Zemaljskog saveza i ilegalnih organizacija.« Pedeset sedmogodišnji sir Edward Carson, namršten kao buldog, prihvatio se vodstva borbenim riječima. »Ja sad s vama, sa svakim pojedinim od vas, sklapam pakt i s Božjom pomoći... potući ćemo tu najsramotniju zavjeru koja je ikad skovana protiv jednog slobodnog naroda. Moramo biti spremni... da onog istog jutra kad Zakon o autonomiji bude proglašen sami preuzmemo odgovornost za upravljanje protestantskom pokrajinom Ulster... tražimo od vas pristanak da u ponedjeljak izvršni odbor alsterskih unionista održi sastanak... tako da nikada i ni u koje prijelazno vrijeme ne ostanemo u Ulsteru bez vlade, vlade koja će biti parlament imperija ili ćemo je sastaviti mi sami.« Carsonova izjava dočekana je zaglušujućim odobravanjem, i većina nazočnih političkih promatrača ocijenila ju je kao izjavu nezavisnosti u slučaju da pokrajina ne dobije ono što traži. Međutim, drugi su bili mišljenja da je Carson lansirao golemi blef. Treća skupina promatrača izrazila je mišljenje da su Carsonove riječi izdajničke. ULSTERSKI UNIONISTI PRIPREMAJU USTAV

NA

BELFASTSKOM

SASTANKU

Izvještaj Seamusa O'Neilla 25. rujna 1911. (Irish Overseas Press Service) Neposredno nakon masovnog skupa u Craigavonu, nekih četiri stotine i pedeset delegata koji predstavljaju vodeće ljude unionističke stranke sastalo se u Rosemary llallu u Belfastu. Sastanak je održan pod predsjedništvom lorda Londonderryja. Jednoglasno je zaključeno da se, u slučaju da Zakon o autonomiji bude prihvaćen, izvrše pripreme za obrazovanje prijelazne vlade. Jednom drugom odlukom predviđa se uspostavljanje komisije koja će poduzeti »hitne korake za sastavljanje i podnošenje ustava za nezavisni Ulster«. Na čelu toga odbora stoji grof od Foyle, Roger Hubble. SIR EDWARD CARSON PRIJETI ORUŽANIM OTPOROM U ULSTERU Izvještaj Seamusa O'Neilla 30. rujna 1911. Portrush, grofovija Antrim (IOPS) U obilasku pokrajine u svojoj novoj ulozi unionističkog vođe, sir Edward Carson je ponovio izjavu protiv Zakona o autonomiji, koju je posljednjih dana davao na lojalističkim skupovima.

»Nećemo se boriti protiv vojske i mornarice, no ako britanska vlada uputi vojsku i mornaricu da nas istisne, učinit će to na vlastiti rizik. Mi se ne želimo boriti protiv njih. Neka Bog sačuva da jedan lojalni Ulsteran ikad ubije britanskog vojnika ili mornara, ili ga pokuša ubiti. Ali vjerujte mi, svaka će vlast zrelo promisliti prije nego što se usudi ubiti jednog lojalnog alsterskog protestanta, odanog svojoj zemlji i vjernog svojem kralju«! ANDREW BONAR LAW NASLJEĐUJE SALFOURA NA VODSTVU KONZERVATIVNE STRANKE, PRIDRUŽUJE SE CARSONU PROTIV AUTONOMIJE Izvještaj Seamusa O'Neilla 12. studenog 1911. London (IOPS) Andrew Bonar Law, rođen u Kanadi, preuzeo je danas vodstvo engleske konzervativne stranke. Unionisti su time dobili moćnog saveznika, odavno odanog alsterskoj stvari. Od Lawa, čiji roditelji potječu iz Ulstera, može se očekivati da će se aktivno suprotstaviti Zakonu o autonomiji. U slučaju pobjede konzervativaca na izborima, Law bi mogao postati prvi engleski premijer rođen u inozemstvu. VOJNIČKA OBUKA UNIONISTIČKIH KLUBOVA »LEGALIZIRANA« Ekskluzivni izvještaj Seamusa O'Neilla 25. siječnja 1912. Belfast (IOPS) Unionistički klubovi, koje je prošle godine u »kriznim uvjetima« aktivirao lord Templeton, dobili su dozvole kojim se »legalizira« njihova djelatnost. Odlukom dvojice belfastskih sudaca podijeljena im je dozvola da »obučavaju i uvježbavaju vojne vještine, pokrete i taktičko kretanje«. To čudesno i gotovo legalno odobrenje oslanja se na opskurni stupac jednog zakona od prije stoljeća i pol, koji je dopuštao obrazovanje općinskih obrambenih jedinica i milicije tijekom seljačkih ratova potkraj 18. stoljeća. Slijedeći presedan belfastskog suda - diljem Ulstera smjesta je podijeljeno još dvadesetak istih dozvola unionističkim klubovima pod pretpostavkom da... »se takvo ovlaštenje traži i primjenjuje samo da bi se unaprijedila sposobnost građana za očuvanje ustava Ujedinjenog Kraljevstva, kakav je sada, i u zaštitu građanskih prava i sloboda.« Dozvole su podijeljene da bi se pribavila zakonita osnova za operaciju, premda je javna tajna da u cijeloj pokrajini već mjesecima obučavaju paramilitarističke jedinice. Vođa cjelokupnog programa je pukovnik R.H.Wallace, poznata ličnost u oranjskim krugovima, nekadašnji zapovjednik bataljona kraljevskih irskih strijelaca u burskom ratu. U redovima klubova ima bezbroj bivših oficira i vojnika britanske vojske.

OTKRIVEN TAJNI UNIONISTIČKI FOND ZA ORUŽJE U IZNOSU OD MILIJUN FUNTI STERLINGA Ekskluzivni izvještaj Seamusa O'Neilla 3. veljača 1912. Belfast (IOPS) Kako saznajemo, bogati pristaše alsterskih unionističkih klubova osnovali su bankovni kredit u iznosu od milijun funti sterlinga za kupnju oružja. Kredit funkcionira pod općim nazivom »Fond za izvanredno stanje«, a na čelu mu je sir Frederick Weed, istaknuti belfastski industrijalac, i član upravnih tijela unionističke stranke i oranjskog reda. Pomalo je ironično što upravo Weed upravlja tim novcem, jer je prije nekoliko godina Weed bio žrtva Irskog republikanskog bratstva u krijumčarenju oružja u poznatom slučaju kod Sixmilecrossa. Upitan nije li to namjera da se osveti za to poniženje, Weed je odrezao: - Osveta nije u mojoj prirodi. Poznato je da su Weed i njegov zet, grof od Foyle, pridali po 25000 funti, jednak iznos kao i sir Edward Carson. Popis imena ostalih uplatnika čita se kao izvadak iz Burkeova kalendara plemstva. Velik dio novca potječe od engleskih konzervativnih krugova. Govori se da je Rudyard Kipling među darovateljima u kategoriji od deset tisuća funti. Kad je Weed upitan za podrobnije pojedinosti o fondu, kategorički je zanijekao da će se novac upotrijebiti za kupnju oružja. - Besmislica - izjavio je Weed. - Fond za izvanredno stanje obrazovan je da se u slučaju građanskog rata može provesti evakuacija, bolnička njega i ublažiti nestašica. Usprkos Weedovim suprotnim tvrdnjama, otkrivene su neke korisne činjenice. U okviru postojećih zakona, uvoz oružja gotovo je nemoguć. Odvjetnici unionista našli su, kao i u slučaju »legalizacije« paramilitarističkih klubova, rupu u zakonu. Službeno odobrenim »lovačkim i streljačkim društvima« dopušteno je da uvoze ograničen broj pušaka u »sportske svrhe«. Jedan pregled carinskih i općinskih zapisnika odaje zapanjujuću statistiku. Navodnim »lovačkim i streljačkim društvima« izdana su nova odobrenja, tako da se njihov broj od početka krize u očekivanju Zakona o autonomiji povećao za tristo posto. U svakom slučaju, članstvo u tim društvima znači i članstvo u paramilitarističkim unionističkim jedinicama. Mimo toga podijeljeno je pojedincima i tvrtkama u Derryju, Belfastu i drugim lukama pokrajine tucet novih uvozno-izvoznih dozvola s »ovlasti da primaju pošiljku oružja.« Premda se izobrazba i vježba i dalje obavljaju drvenim puškama, cijeni se da u zemlju ulazi dvije do tri stotine pušaka (većinom talijanske proizvodnje) na tjedan. Na pitanje o tome, sir Frederick Weed je slegnuo ramenima. - Slučajno u pokrajini postoji nebbično zanimanje za lov - izjavio je.

Na pitanje što li se to u rijetkim alsterskim šumama može tako masovno loviti, odgovorio je: - Morske lastavice, divlji golubovi i tko zna što još. Poznato je da su banke posvuda u pokrajini dobile upute da bez pitanja namiruju čekove bez pokrića bilo kojeg paramilitarističkog kluba. Taj se novac nadomještava čekovima iz Fonda za izvanredno stanje. Na to je Weed odgovorio: - Klubovi se bave medicinskim i drugim djelatnostima humanitarne prirode, kakve bi mogle iskrsnuti u slučaju građanskog rata. To ni na koji način ne ukazuje na to da su nepokriveni iznosi bili utrošeni na nabavku oružja. Međutim, nepokriveni čekovi se na funtu podudaraju s čekovima isplaćenim uvoznicima oružja, koji su nedavno dobili uvozne dozvole. ULSTERSKI UNIONISTIČKI FOND ZA IZVANREDNO STANJE ORUŽJE ILI LJUBAV PREMA BLIŽNJEM? VOJVOTKINJA OD SOMERSETA POTVRĐUJE IZJAVU SIR FREDERICKA WEEDA Ekskluzivan izvještaj Seamusa O'Neilla 4. veljače 1912. (IOPS) Vojvotkinja od Somerseta izjavila je danas da je osnovana organizacija za pomoć alsterskim protestantima u .slučaju građanskog rata. Odbor »Ljubav prema bližnjem u Ulsteru« traži u Engleskoj mogućnost smještaja za desetke tisuća »naših vjernih podanika u Irskoj.« Postojanje toga odbora objavljeno je prilično iznenadno, s obzirom na jučerašnje otkriće fonda od milijun funti za narodnu kupnju oružja. Ono podupire izjavu sir Kredericka Weeda da je Fond za izvanredno stanje namijenjen drugim svrhama. WINSTON CHURCHILL DOLAZI U ULSTER NA SKUP POBORNIKA AUTONOMIJE Ekskluzivan izvještaj Seamusa O'Neilla 5. veljače 1912. (IOPS) Kako saznajemo danas, liberalni poslanik Donjeg doma i prvi lord, Winston Churchill, prihvatio je poziv liberalne stranke Ulstera da govori u Belfastu. U toj pokrajini liberali predstavljaju malobrojnu manjinu, te su, otkako je započela ofenziva unionističke stranke protiv autonomije, zapali u ozbiljne teškoće. Lord Pirrie, belfastski brodograditelj i vođa alsterskih liberala, potvrdio je dogovor. - Nadamo se - rekao je on - da će Churchillov posjet pridonijeti da se unese svjetla i razbora u situaciju koja je pretjeranom reakcijom na jednu vrlo umjerenu izmjenu zakona potpuno izmakla iz ruku. Pirrie je još dodao: - Mislim da su ljudi u Engleskoj posve pogrešno došli do uvjerenja da su svi protestanti bez iznimke unionisti. Osim liberala, deseci tisuća običnih, neorganiziranih ljudi koji ne pripadaju strankama, smatraju samoupravu posredstvom parlamenta u Dublinu održivim i poželjnim rješenjem.

Za skup je unajmljen Ulster Hall, vlasništvo Belfast City Corporationa. Churchillov posjet zatvorit će krug koji potvrđuje neobično zanimanje njegove obitelji za irsko pitanje. Gotovo na dan, prije trideset i četiri godine, Churchillov otac, lord Randolph, govorio je s iste govornice, ali je zastupao dijametralno oprečno stanovište. Lord Randolph, koji je izbacio povijesnu »oranjsku kartu«, održao je svoj glasoviti govor »kradljivac u noći« pred borbenim redovima unionista prošlog stoljeća. POTEZ ULSTERSKIH UNIONISTA DA SPRIJEČE CHURCHILLOV DOLAZAK Izvještaj Seamusa O'Neilla 7. veljače 1912. Belfast (IOPS) Unionistički su krugovi na objavu da će Winston Churchill govoriti u prilog autonomiji u belfastskom Ulster Hallu reagirali brzo i ljutito. Na hitnoj sjednici unionističkih šefova u Rathweed Hallu, domu sir Fredericka Weeda, jednoglasno je odlučeno da se Churchillu uskrati upotreba Ulster Halla. Pukovnik R. H. Wallace, vođa paramilitarističkih unionističkih klubova, otvoreno je upozorio da se neredi i krvoproliće ne bi mogli spriječiti. Zaprijetio je da će njegove snage morati opsjesti dvoranu. - Žalosno je - rekao je sir Frederick nakon sjednice -što taj čovjek svjesno dolazi u ovaj lojalni grad pod mecenaštvom Johna Redmonda da propovijeda izdaju i uprlja tu istu govornicu s koje je njegov otac tako slavno govorio za našu slobodu. - Sloboda govora - nastavi Weed - ne odnosi se na izdajice. Churchill je odbacio svoju titulu po rođenju i napustio konzervativnu stranku da bi se svezao s onima koji žele uništiti imperij. On je najprovokativniji govornik u Britaniji, a to ovdje nije ništa drugo do bestidni manevar i uvreda, u vrijeme i na mjestu na kojem nam još zvone u ušima veličanstvene riječi njegova časnog oca. Na pitanje nije li njegova ocjena Winstona Churchilla pretjerana i uzrokovana trenutačnom klimom, Weed je jetko uzvratio: »Po mojem iskrenom mišljenju, sir, Winston Churchill nije nikakav Englez.« CHURCHILL POPUSTIO - ULSTERSKI SKUP ISHLAPIO 12. veljače 1912. Belfast (IOPS) Kad je Winston Churchill, prvi lord admiraliteta i glavni govornik liberalne stranke, otprilike trideset i četiri godine nakon svojeg oca stigao danas u Larne, bio mu je priređen posve drukčiji doček nego tada starijem Churchillu. Okupile su se brojne gomile čije se raspoloženje moglo opisati samo kao prijeteće. Mnoštvo je izvikivalo krilatice protiv autonomije, s obiju strana ulice od kolodvora Midland do hotela Grand Central. Svakih nekoliko metara Churchill je bio pozdravljen s uvredljivim natpisom ili lutkom s njegovim likom na vješalima. Muškarci, čije je uzbuđenje prijetilo da se prelije u nasilje, bez prestanka su jurišali na njegov automobil, zakrčivši mu put, mašući šakama, pljujući, bacajući

kamenje i prijeteći mu na druge načine. U jednom trenutku nadvladali su njegovu policijsku pratnju i podigavši dva kotača njegova vozila, snažno ga prodrmali. Nakon žurnog savjetovanja s lordom Pirriejem i ostalim mjesnim liberalima, odlučeno je da se skup održi na drugom mjestu, kako bi se izbjeglo krvoproliće. U posljednjem trenutku odabrano je za zbor igralište ragbija, Parnell Field, u katoličkoj četvrti Falls. JOHN REDMOND SE ZAUZIMA ZA ZAKON O AUTONOMIJI UPOZORAVA BRITANCE NA PRIJEVARU Izvještaj Seamusa O'Neilla 31. ožujka 1912. Dublin (IOPS) Kako se približavao čas predlaganja trećeg Zakona o autonomiji, John Redmond se, pod sve većim pritiskom Ulstera i nezadovoljstva unutar svoje vlastite stranke i širom zemlje, obratio masovnom skupu na St. Stephen's Greenu. Govoreći gelski uzbuđenim glasom, Redmond je izložio svoj položaj i dao mračnu političku prognozu u mješavini opravdanja i prikrivenih pretnji. - Ima ovdje mnogo ljudi koji bi uništili britanski imperij da su ujedinjeni... mi ne želimo uništiti Britance, mi želimo samo našu slobodu. Redmond je dalje rekao da se on osobno nikad neće zakleti na vjernost engleskom kralju, ali je istodobno izjavio da je predstojeći zakon dobar za Irsku, usprkos tome što je obavezuje na podaničku vjernost Kruni. ... ako ovaj put budemo prevareni, u Irskoj ima ljudi, a ja sam jedan od tih, koji će savjetovati Gelima da više nikad s tuđincem ne pregovaraju, nego da mu odsad odgovore oštro i s mačem u ruci. Neka tuđinac shvati da će, ako nas ponovno prevari, u Irskoj izbiti krvav rat. S obzirom na pomirbeno Redmondovo držanje u Westminsteru, smatra se da je njegov »ratnički govor« bio namijenjen isključivo za domaću upotrebu, ali i sa zdvojnom porukom njegovim liberalnim saveznicima da ga ne ostave na cjedilu. BILTEN 14. travnja 1912. London (Reuters) Nakon što je treći Zakon o autonomiji prihvaćen u Donjem domu sa 110 glasova, u Gornjem domu bio je smjesta odbačen sa 326 prema 69 glasova. Zakon ponovno dolazi na glasanje na idućem zasjedanju parlamenta potkraj ove ili na početku iduće godine. Prema nedavno izglasanom parlamentarnom zakonu, prijedlog novog zakona valja izglasati tri puta da bi se oborio veto Gornjeg doma. NEREDI PROTIV AUTONOMIJE I KATOLIKA U CIJELOM USLTERU 4. lipnja 1912. Belfast (Reuters) »Belfastski konfeti«, željezna pločica veličine kovanice od dva šilinga, izrezana od brodske oplate, upotrijebljena je kao gotovo smrtonosno oružje u

uličnim borbama kad je na stotine brodogradilišnih radnika preplavilo katoličku četvrt Ballymurphy, gađajući svojom municijom ljude i prozore. Do podneva je sedamdeset ljudi dovedeno u bolnicu. NA SKUPU U BLENHEIM PALAC SIR ANDREW BONAR I SIR EDWARD CARSON OSUDILI ZAKON O AUTONOMIJI U DO SADA NAJENERGIČNIJOJ, NAJZNAČAJNIJOJ IZJAVI Izvještaj Seamusa O'Neilla 11. srpnja 1912. Blenheim Palace (IOPS) U najvećoj demonstraciji održanoj do sada na engleskom tlu u znak podrške alsterskim protestantima okupilo se na zboru konzervativne stranke na posjedu na kojem su rođeni Winston i Randolph Churchill više od sto tisuća ljudi. Obiteljski dom vojvoda od Marlborougha bio je u punom sjaju, vrtovi i perivoj primili su mnoštvo koje je bilo u borbenom raspoloženju. Bonar Law dao je dosad najžešću izjavu protiv Asquithove liberalne vlade. Govoreći o vladavini liberala kao o »jednom revolucionarnom odboru koji je prijevarom prisvojio despotsku vlast«, izjavio je da njegovi konzervativci neće dopustiti da ih u jednoj običnoj borbi sputavaju ograničenja jednog britanskog zakona. Bonar Law je zaprijetio da »ima jačih stvari od parlamentarne većine« ako bi autonomija za Irsku bila ipak izglasana. - Što se tiče alsterskih protestanata - rekao je Law - ako im tko pokuša u korumpiranoj parlamentarnoj pogodbi oteti njihovo pravo stečeno rođenjem, imali bi opravdano pravo da se takvom pokušaju suprotstave svim sredstvima, pa i silom. Nema te granice otpora do koje bi Ulster bio spreman ići, a da ga nisam spreman podržati, i da ga, po mojem uvjerenju, ne bi poduprla premoćna većina britanskog naroda. Odgovarajući na pitanja o izdajničkoj prirodi Lawove izjave, sir Edward Carson je odgovorio: - Ako je to izdaja, neka bude tako. Bar ćemo imati uza se ono što je u Engleskoj najbolje. ALAN BIRMINGHAM DAO OSTAVKU NA POLOŽAJ PARLAMENTARNOG VOĐE LIBERALA IZ PROTESTA ZBOG NEPREKIDNOG POPUŠTANJA CARSONU I LAWU Ekskluzivni izvještaj Seamusa O'Neilla 20. srpnja, London (Irish Overseas Press Service) Alan Birmingham, posljednjih deset godina parlamentarni vođa liberala, uručio je premijeru Herbertu Asquithu svoju ostavku iz protesta što njegova vlada ne poduzima ništa u vezi s »očitim buntovničkim ponašanjem konzervativnog vođe Andrewa Bonara Lawa i vođe unionista sir Edwarda Carsona«, navodeći riječi Lawova govora u Blenheimu o »despotskoj vlasti prisvojenoj prijevarom« kao o kapi koja je prelila čašu.

- Carson i njegove ubilačke horde isukali su mač golog političkog terora rekao je ljutito Birmingham. - On i Bonar Law i dalje ismijavaju britanski zakon i izvrgavaju javnoj sprdnji liberalnu stranku zbog naše nesposobnosti da ga provedemo u djelo. Sve to rade smišljeno, korak po korak, da bi iskušali kako daleko mogu otići, i dok mi stojimo besposleno po strani, oni su svakim danom sve drskiji i drskiji. - Doista tu postoji zavjera - nastavio je - koja nije naše djelo, nego djelo onih koji žele uništiti liberalnu stranku i vratiti Englesku vladavini klasa. Ako žele od sebe napraviti mučenika, trebali bismo im to omogućiti. Ako traže građanski rat, i to bismo im trebali omogućiti. Što im, međutim, ne smijemo dopustiti jest da nekažnjeno nastavljaju s drskom izdajom. Ako im bude dopušteno da prođu nekažnjeno, proričem da ćemo još i nakon pedeset godina za to plaćati račun u Ulsteru. DEVETO POGLAVLJE Premda se nikom nije sviđala misao da se Conor Larkin vrati u Belfast, plan je zahtijevao organizaciju i vještu ruku, a to je mogao unijeti samo on. Conora su u Belfastu po viđenju poznavale tisuće ragbijaških navijača i deseci starih prijatelja. Vijeće ga je protiv volje pustilo da se vrati u Belfast. Kad je Conor podastro svoj plan vrhovnom vijeću, svi su se zgranuli. No plan je bio tako jednostavan i logičan, da su se postupno svi uvjerili da je izvediv. Na početku ljeta 1912. u Royal Avenue, glavnoj ulici u središtu grada, nedaleko od glavne pošte, unajmljene su na drugom katu jedne kuće uredske prostorije. Pločica na vratima nosila je neupadljiv natpis: B.R.I. UVOZ-IZVOZ. F. Clarke-MacCoy, carinski posrednik. B.R.I. bila je kratica za Baptist Revival in Ireland (baptističke obnove u Irskoj) i na prvi pogled se činilo daje to slabo prikriveni agent za nabavu oružja za tucet paramilitarističkih unionističkih klubova u području Inshowena, grofovije Donegal. B.R.I. je bio jedan od dvanaest ili više uvoznika koji su dobili dozvole za carinsko posredovanje. Svatko je to znao, ali ih je rijetko spominjao, jer je njihov glavni posao bilo nabavljanje oružja za unioniste. B.R.I. je u svojem poslovanju potpuno podsjećao na ostale opskrbljivačke klubove - od uredskog papira do kancelarija ispunjenih crkvenim potrepštinama koje služe jednom pokretu obnove. F. Clarke-MacCoya su carinici dočekivali kimanjem i migom kad je podizao svoju tjednu pošiljku od dva do četiri sanduka pušaka. Formalnosti su se rješavale brzo, a roba je propuštana automatski i bez pregleda. Carinska služba, međutim, nije slutila da su početna slova B.R.I., ako ih se čitalo obrnutim redom, značila Irsko republikansko bratstvo. Pothvat je funkcionirao tjedan za tjednom bez i najmanje zapreke. Glavna je briga bila Conorova sigurnost. Bio je još bjegunac, ali dobro poznat u Belfastu, i morao je naizmjence noćiti u različitim pouzdanim kućama, po neutvrđenom redu.

Jedan se stan nalazio u vjerski miješanoj četvrti Finagh, a taj je upotrebljavao samo kad je Atty krišom uspijevala doći u Belfast. Njezini su posjeti nužno bili rijetki i prekratki. Većinom su Conorovi dani bili jednolični i usamljenički, pa je njezin dolazak čekao poput osvježavajućeg tuša za žarka dana. Do jeseni se smirio i posljednji val nereda, no sir Edward Carson i dalje je povisivao ulog s obzirom na mlako protivljenje vlade. Unionisti su brižno planirali da godinu završe gromoglasno, pa su odredili 26. rujna za najveću političku demonstraciju u povijesti Britanskog otočja. Baš toga dana trebala je doći Atty, a i pošiljka pušaka. Iz kancelarije B.R.I. pružao se pogled na Royal Avenue, glavnu ulicu kojom se kreće povorka i kasno noću, pošto je završio s papirima, Conor se ispružio na poljskom krevetu u uredu. Htio je vlastitim očima pratiti unioniste u akciji da može donijeti odluke. Bio je tih jesenji dan blagih smeđih boja, miran poput nedjelje, premda je bila tek subota. Buka predionica i tvornica uz belfastski zaljev je utihnula. Vladala je tišina koja se pružala sve do grofovije Londonderry. Na poljima nitko nije prevrtao sijeno, a na trgovima, gdje se po običaju subotom trgovalo pod šatorima, nije bilo gotovo nikoga, dok je prigušena pobožnost prethodila pravdoljubivoj oluji. Glačale su se nedjeljne hlače i svjetlale nedjeljne cipele. U pedeset tisuća gradskih kuća i pedesetak tisuća seljačkih domova svečano su pripremane oranjske ešarpe, odlikovanja za zasluge i hrabrost, crni polucilindri, usukani crni kišobrani. Sve se kretanje odvijalo uz zvonjavu crkvenih zvona. Te neobične subote razmjenjivali su metodisti, baptisti, prezbiterijanci i anglikanci propovjednike, ali je poruka bila jednako stara kao i imperijalizam u Irskoj. Ako je čovjek stajao na najvišoj točki Belfasta, Cave Hillu, i pažljivo slušao, mogao je posve pouzdano čuti kako pedeset tisuća glasova u dvjesto crkava pjeva jednu te istu himnu. O, Bože, pomoći naša u vijeku što prohuji, Nado naša u godinama što će doći, Utočište naše u buri i oluji, I naš dome vječni. U sjeni tvoga trona, Sveci su tvoji sigurni. Dovoljna je ruka tvoja moćna Da nitko ne naudi našoj obrani... To oruđe krajnjeg prkosa trebalo je da bude zavjet na otpor, krvna zakletva skuhana iz jedne stare škotske prisege. U alsterskom »Svečanom savezu i zavjetu«, epskom dokumentu, nabrojena su zla autonomije, a ona proglašena zavjerom, te objavljena zakletva vjernosti Bogu i kralju. Poslije izjave vjernosti u zavjetu je pisalo: » Ako bi nam bio nametnut takav parlament (Dublin), mi se nadalje svečano i zajednički obvezujemo da nećemo priznati njegovu vlast. U pouzdanom uvjerenju da će Bog štititi što je pravo, potpisujemo se ovdje svojim imenom...«

Muškarci, učitelji, svećenici, djeca, koji su svi učili naizust ovu Kiplingovu pjesmu, često su je tog jutra ponavljali. U ime svih pročitao ju je pastor u velikoj prezbiterijanskoj dvorani. Znamo da rat se sprema Svakom mirnom domu, Znamo da pakao priprema Svakom tko ne služi Rimu Užas, strah i prijetnju Na trgu, ognjištu i polju Znamo kad sve je rečeno, Nestat ćemo ako ustuknemo. Vjeruj, mi se ne hvalimo, Vjeruj, mi se ne bojimo, Spremni smo cijenu platiti Za sve što nam je sveto. A što će Sjever odgovoriti? Jedan Zakon, jedna Zemlja, jedan Prijesto. Ako nas Engleska na to sili Nećemo pasti samo mi. Nakon što je bojni poklič toga dana objavljen tako rano, isprazniše se velika bijela katedrala i druge belfastske lađe reformacijske armade, te očišćeni vjernici izidjoše. Središte događaja bila je belfastska vijećnica - mješavina katedrale sv. Pavla i Partenona - kamo je počasna straža od dvjesto i dvadeset oranjaca ukrašenih bijelim palicama, a za njom još dvije i po tisuće, svečano stupala iza izblijedjele svilene zastave koju je Vilim Oranjski nosio u bitki kod Boyne. Usred te pompe dokotrljala se pratnja sir Edwarda Carsona, s moćnicima, kapetanom Jamesom Craigom i sir Frederickom Weedom, i malom vojskom lordova, višeg i nižeg plemstva, te oranjskih, konzervativnih i unionističkih glavešina. Veličanstveno su se popeli iza nosača službenih palica uza stubište u okruglu dvoranu, gdje je na okruglom stolu ležao sveti zavjet, a iznad njega visio najveći Union Jack na svijetu. Iza stola uzdizala su se veličanstvena kovana vrata s prikazom moći Ulstera, koja je zasnovao i iskovao Conor Larkin. Kad se približio veliki trenutak, anglosaksonski je svijet drhtao od napetosti. Vođe s crnim cilindrima na glavi kuckali su nervozno štapovima srebrnih drški, dok su se od bljeskanja fleševa dizali oblaci. Baš u tom trenutku Edward Carson priđe stolu, izvuče svoje srebrno pero, namijenjeno besmrtnosti, i upiše svoje ime na dokument. Moćnici jedan za drugim učvrstiše savez i ponositim krokom odstupiše. Zatim otvoriše vrata puku. Sve se odvijalo uredno i izvanredno organizirano. Ako se toga dana htjelo što pokazati, onda to da je Ulster ujedinjena, ponizna i tnoćna cjelina. Mnoštvo prostruji unutra. U hodnicima vijećnice bili su poredani

stolovi u dužini od osam stotina metara, na kojima se istodobno moglo potpisati petsto ljudi, tisuću i petsto u jednoj minuti. Prva zapešća su zagrebena da bi se mogli potpisati krvlju, a stotine su toga dana učinile to isto. Cijeli je Ulster u toj predstavi drhtao od uzbuđenja. U Hillsboroughu zavjet je potpisan na mjestu gdje se kralj Billy odmarao. U Templepatricku potpisivan je na koži jednog lambega. U Derryju su Dom cehova, na kojem su rupe od zrna svjedočile o protukatoličkim nemirima, čuvali vojnici s nasađenim bajonetama, kad su grof od Foyle i njegova plemenita supruga stigli na čelu povorke potpisnika. Bolesne i stare donosili su na potpisivanje nosiljkama ili kolicima, kao da idu u Lourdes. U Ulster Hallu, koji se proslavio oranjskom kartom, potpisivale su žene svoj zavjet posebno, ništa manje fanatično ni malobrojnije od svojih muževa. Kod klaonica u Monaghanu, na svinjskom sajmu, potpisnici su strgnuli zelenu zastavu i obješenu lutku s Carsonovim likom. U podne je u Belfastu nestalo jutarnje discipline, i tisuće su preplavile Royal Street, čekajući da dospiju u vijećnicu. Sa svoje osmatračnice u kancelariji B.R.I. Conor Larkin mogao je promatrati kako mahnito skandiraju, pozivajući Edwarda Carsona da se pokaže na balkonu Reiorm-kluba. Kad su Carson, sir Frederick Weed i Craig stupili na balkon, izbila je prva provala divljeg oduševljenja tog dana. Tad je na balkon iznesena sveta zastava s Boyne, i kad su je razvili, deset tisuća glava otkri se u počast, a muškarci i žene bez suzdržavanja zajecaše. Tisuće automobilskih trublji probijalo je uši krčeći put North Streetom prema Royal Streetu ispred legija oranjaca, Purple Marksmen, Black Preceptories, Royal Scarlets, Garters, Crimson Arrows, Link and Chains, Red Crosses, Aprentice Boys i kako su se već zvali, po osam u redu, iza bubnjeva koji su tutnjili i gajda iz kojih su odzvanjale ratne koračnice. Još jedna povorka spuštala se Howard Streetom, druga je dolazila mostom iz uporišta u istočnom Belfastu, treća uz Dublin Road. Činilo se da cijeli Belfast toga dana teži k jaslicama, k središtu svijeta. Slijevali su se poput moćna slapa, svake minute tisuću i pet stotina potpisnika, a to se ponavljalo u svakom gradu, u svakom selu cijele pokrajine. Situacija na ulicama prešla je u divlji kaos. Na Cave Hillu zaplamsali su krijesovi, prastari klanovski znakovi, potom na Divisu, Stromontu i naposljetku u jednom neprekinutom lancu oko zaljeva, preko brežuljaka, do svih alsterskih gradova. Kad se smračilo, reflektori su meli nebom, a vatrometi osvjetljavali zaljev. Ljudi su pratili u stopu Edwarda Carsona dok se vozio s jednog mjesta do drugog. Penjali su se na stupove uličnih fenjera i silazili do rubova krovova da ga bar na tren vide. Vukli su njegovu kočiju rukama u bezgraničnom divljenju prema svojem novom kralju Billvju i oranjskom Kristu u jednoj osobi. Svi suzdržani

osjećaji divlje provališe kad je Carson s pratnjom krenuo na dokove, gdje su čekale limene glazbe i zaglušujući topovi. Kad se popeo na noćni parobrod za Englesku, pokušao je nadglasati buku mnoštva, viknuvši neka paze da stara zastava leprša i obećao da će ponovno doći, u miru ili ratu. Conor Larkin je cijelog dana promatrao zbivanje kao uzet. Kad je Carsonov brod isplovio, nebo po posljednji put plane, tako snažno da je pobijelilo, te je Conor načas povjerovao da stoji pred ulazom u pakao ili je svjedočio kako ruka Božja uništava Sodomu i Gomoru. DESETO POGLAVLJE - Atty! - poviče Conor. Ne dobivši odgovor, požuri grabeći po dvije stepenice odjednom i uđe u stan s čudnim osjećajem panike. - Atty! - Ovdje sam - oglasi se ona izlazeći iz kuhinje. Conor uzdahne olakšano. Promotrila ga je i namrštila se. Izgledao je potišteno i potpuno iscrpljen, što mu se rijetko događalo. - Što se zbilo? - upitala je. Stresao je glavom, objesio ruke i spustio se u naslonjač. Atty mu da čašu viskija. On ga iskapi i pruži čašu da mu natoči ponovno. - Jesi li vidjela išta od toga? - upitao je. - Pokušala sam doći u tvoj ured, ali se Royal Avenue nije mogla proći. Hoće li vlada ovaj put išta poduzeti? Conor strese glavom. - Što da urade, Atty? Da bace u zatvor pola milijuna protestanata? Koliko je tisuća onih koji su potpisali zavjet, bilo u vojsci, u policiji ili u samoj vladi? Evo, daj mi još jedan gutljaj ovoga... budi dobra. Lukavi su ti prokleti unionisti. Englezi su na njihovoj strani, a protivnička strana raspolovljena. Atty mu je prišla iza leđa. Prstima mu poče masirati šiju i ramena. Premda je želio da se opusti, ostao je ukrućen kao daska, pa ona nije mogla pomoći. Conor dohvati njezinu ruku te je pogladi, onda je ispusti i ispije još malo. - Bilo je to majstorsko djelo organizacije i odlučnosti. Zastrašujuće je kako mogu pola milijuna ljudi naviti poput mehaničkih lutaka koje na znak u urednim redovima marširaju, i tad pritisnuti drugo dugme koje zapovijeda: a sad neka provali histerija! Zašto se, do vraga, naši ljudi na taj način ne podignu? - Jer smo potučeni, eto zbog toga. Možemo okupiti masu jedino u kakvom hodočašću na neko sveto brdo Bogu za leđima, da izgoni zmije i vile smrti iz zemlje. - Jednoć su dolazili radi Daniela O'Connella - reče Atty. - Došlo ih je na stotine tisuća. - Da - odvrati on - ali to je bilo prije nego što je irski narod umro. - Što do vraga hoćeš, čovječe? - naljutila se Atty. - Da ti je otac Larkin ili kakav oranjski veliki meštar s krumpirastim licem? Kad bismo se ponašali kao oni,

tada bismo i postali kao oni. Želiš li to? Mi smo Irci, zbrkani, praznovjerni i neorganizirani... ali, pobogu, nećeš naći pjesnika koji potječe iz Ulstera. - Vjerojatno imaš pravo - promrmlja Conor, pa ponovno posegne za bocom.. Atty ga ovaj puta prijekorno pogleda. Načas ju je pogledao, ali onda ipak otčepi bocu. - Osim toga - reče on - da su to danas u Belfastu stupali katolici na potpisivanje zavjeta, postrijeljali bi nas nasred ulica. Svinje! - zaurla iznenada. - Ti prljavi pasji sinovi! - Ispije čašu i natoči još jednu. - Bijesan si i previše piješ - primijeti Atty. - Tvoji komentari o mojim navikama nisu mi potrebni. - Možda ipak. Postaješ neugodan. - I vjerojatno žališ što si došla. - To nisam rekla. - Dala si naslutiti - odgovori on. - Možeš zaključiti što god želiš. Sam Bog zna kakvo je bilo razočaranje i užas vidjeti danas na ulicama onaj čopor životinja. Smiri se, čovječe... - Pokušat ću. - Hoćeš li što pojesti? - Ne. Ti jedi - odgovorio je - ja ne mogu. - Stavit ću sve u hladnjak. Neće se pokvariti - reče ona i ode opet u kuhinju. Vratila se nakon kraćeg vremena te mu se oklijevajući približi. - Nerado govorim o nekim stvarima kada si u takvom stanju, ali donijela sam zapovijedi. Moraš se smjesta vratiti u Dunleer, već sutra. - Tko će se brinuti o oružju? - O'Leary će preuzeti posao. - Taj će ga zabrljati - reče Conor. - Do sada je vrlo dobro igrao ulogu F. Clarke-MacCoy... - Svaki puta kad ide na carinu, moram mu ponovno izrecitirati rečenicu po rečenicu. On će zabrljati - ponovi Conor. - To je zapovijed, Conore. Dan želi da napustiš Belfast. Već si predugo ovdje. Znamo da si posljednjih mjeseci zamalo dva puta uhapšen. - Seamus O'Neill previše brblja. - Hoćeš li mi i zbog toga praviti teškoće? - Do đavola, neću, kakvog bi to smisla imalo? Ionako ovdje dobivam samo ostatke iz lonca. Na svaku našu pušku protestanti prokrijumčare stotinu... kakvog bi to smisla imalo? - Možeš li jednu minutu šutjeti o svojim brigama! -poviče ona. - Nabavi puške, pusti puške. Vraški bih želio da se Dan već jednom odluči. - Da si Danu malo više pomogao u vijeću, možda bi bolje donosio odluke. - Dan, Dan, Dan - frkne Conor. - Katkada mi se čini da bi bilo bolje da sam se držao Isusa i Marije. Baš sam sebi našao sjajnog boga. - Tvoj bog ima rak - reče Atty. Conor je pogleda zaprepašteno. - Dobro si čuo - ponovi ona. Sakrio je lice rukama, zatvorio oči i polagano se zaljuljao.

- Otkad? - upita promuklo. - Tko zna. - Kako si saznala. - Pukim slučajem. U svakom slučaju, on mi je to potvrdio. Nitko drugi u vijeću to ne zna. Conor ustane, te se skoro umotao u zastore na prozoru dok je nijemo zurio van. Atty mu naposljetku priđe, potapša ga po ramenu, uzme mu čašu iz ruke, te se pred njim zaustavi u položaju koji je pozivao na zagrljaj. - Radujem se što ćeš opet biti u Dunleeru - reče tiho. -U onoj maloj kući bilo je đavolski dobro. Conor joj naglo okrene leđa. - Zemlja propada pod nogama, a ti misliš samo na krevet. Atty se uvrijeđeno isprsi. - Izlazim da se nadišem zraka - reče. Conor začuje tresak vrata, pa se ponovno spusti na stolac. Dugo je nepomično sjedio, tada podigne glavu kao da je bio ošamućen, te uzme svoju čašu i isprazni bocu. Probudio se s gadnim okusom u ustima i strašnom glavoboljom. Zastenjavši sjedne. Atty je nekako uspjelo da ga svuče i polegne u krevet. Pipkao je naokolo u tmini. Ona je ležala ukočena na samom rubu kreveta, leđima okrenuta i budna, ali je tvrdoglavo glumila da spava. Conor otetura do umivaonika, gurne glavu u vodu, očetka zube, potom se čestito promotri u zrcalu. To što je vidio nije mu se svidjelo. Pogleda u spavaću sobu i mumljajući posramljeno vrati se na prstima unutra, uvuče se pod pokrivač i priljubi se uz njezina leđa. Atty se ne pomakne niti ne pokaza da zna da se vratio. Prešao je vrhovima prstiju niz njezina leđa i po oblini bokova. Nikakva odgovora. Okrenuo se na leđa. Znao je da je budna, da će sve progutati a da ne spusti ni jednu suzu. - Ljutiš se na mene, i imaš potpuno pravo - reče. Još je neko vrijeme ležala nepomično. Kad se odmaknuo poražen, ona ispruži ruku i posve ga lagano dotakne. Na to se on s olakšanjem ponovno okrene k njoj. - Jako se ljutiš? - Malo, ne previše - odgovori ona. - Ne znam što se to sa mnom događa. Već se tri tjedna veselim danju i noću da ću te vidjeti. Isto kao i posljednji i pretposljednji put. Ali svaki put uspijem sve pokvariti. - To je zaista posve prirodno - odgovori Atty. - Stalno si pod pritiskom, a nemaš se na koga iskaliti. Vjerojatno moraš sve istresti na mene. Razumijem to. Napipao je svjetiljku na ormariću, kresnuo šibicom i upalio je i tada raširio ruke. Ona mu dođe u zagrljaj.

- Ne znam koliko toga moraš podnijeti. - Samo zbog toga, čovječe, što se tu i tamo napiješ neću te napustiti. Osim toga. kada si ti u pitanju, nemam baš mnogo ponosa. - Treba mi cigareta - reče on. - I meni. Svezala je svoj jutarnji ogrtač samo ovlaš, tako da se dobar dio njezinih bujnih oblina razgalio dok je palila cigaretu. Navukao je neuredan kupaći kaput i pošao za njom u dnevnu sobu. Jedno vrijeme su pušili, zadubljeni u svoje misli, a onda Atty zgnječi žar svoje cigarete. - Moram priznati - reče ona - da su mi se vrzmale neke zle misli po glavi kada smo prvi put zajedno spavali. Taj me nitkov pustio da čekam dvije godine, a i onda sam mu morala dopuzati na rukama i koljenima. A sada, mislila sam, kada me želi kao ženu, vratit ću mu milo za drago. Posve jednostavno, staromodan ponos, ispunjen osvetom u međusobnoj borbi žena-muškarac... borbi koju nikad do tada nisam izgubila. Ali znaš, Conore Larkine, nemam volje da se borim protiv tebe. Onog časa kad me dotakneš, već je sve palo u zaborav. Ni jedan muškarac nije na mene ni izdaleka tako djelovao kao ti... ni Desmond Fitzpatrick, ni bilo koji drugi. Dragi moj, sve dok ti nisi plakao u mojem zagrljaju, ja nisam bila prava žena. Ljubav o kojoj nisam imala pojma nagrnula je iz mene. Odlučila sam pričekati da zacijeli rana nastala Shelleynom smrću. Sad mu se sasvim primakla, gladeći ga po licu. - Bila bih čekala... pola vječnosti, ako ustreba. No kad sam primijetila da mogu dati sve od sebe, a ti me odbio... to me isprva gotovo ubilo. Možda ponekad osjećaš da si samo pola čovjeka, pun slabosti, ali u mojim si očima, od onog dana kad si mi dopustio da te obujmim i da se isplačeš, dvostruki čovjek. Uostalom... samo tebe želim i ne mogu se braniti protiv tebe kad me dotakneš. - To je tvoja nevolja, Atty. Zaslužuješ bolje. - Conore, nećemo se valjda razići? - upitala je s prizvukom očaja. - Nećemo, tako dugo dok me budeš podnosila. - Ah, onda će još dugo potrajati - rekla je odahnuvši. -Mogu li ti pripremiti štogod za jelo? - Ne... - Današnji događaji duboko su te kosnuli. - Da - potvrdi on - jesu. U svakom slučaju, bit će dobro otići iz Belfasta. Kad se čovjek odavde makne, može zamišljati da taj grad uopće ne postoji ili da se sve nekako može promijeniti. Ali u dane kao što je današnji, i protiv volje shvatiš kakav je Ulster doista. Sjeli su sučelice, i Atty je čekala da joj se povjeri i istrese srce. - Ako ima Boga - prošaptao je naposljetku a vjerujem da ga ima, mora da tužno trese glavom kad pogleda dolje na katolike i protestante ove pokrajine, jer zna da je to jedino mjesto gdje ga je đavao temeljito potukao.- Kimnula je. - Uvijek sam vjerovao - nastavio je - da nema savršena dobra i savršena zla te da dobro i zlo moraju živjeti zajedno, čak i u jednoj jedinoj ćeliji, no danas sam, vjerujem, po prvi put doista vidio Ulsterane. Sam Bog zna da je katolička crkva

počinila svekolike pogreške i pothranila njihov strah od Rima, ali pravi je posao obavilo britansko plemstvo. Stvorilo je jednu mongoloidnu rasu. Ovi ovdje neće nikad prerasti razinu neznanja koju su sebi nametnuli. Duh im se pretvorio u vakuum koji isključuje svjetlo i zrak, ideje i ljepotu. Oni su mehaničke lutke koje neće nikada moći uvidjeti da su bijedno zarobljeni ... oh, zaboga, odlutao sam s teme. - Ne mari ništa, Conore. - Čuj, rekla si mi za Dana zato što on želi da preuzmem zapovjedništvo Bratstva. To je točno, zar ne? - Da. - A ja to ne mogu. - Tvoja bojazan da ne bi mogao pobijediti nije dostatan razlog - reče ona. Kao zapovjednik moći ćeš sebi pribaviti slavnih poraza kakve želiš. Mislim da to Dan razumije. - Ne, Atty, ne. - Zašto, Conore? - Zato što neprekidno vidim istine koje razaraju moje iluzije. - A te bi bile? - Začepi uši, ženo, jer je to što govorim bogohulno, protivno svakom republikanskom poimanju. Premda je to istina, nitko je se od nas ne usuđuje izreći. Istina je da imamo jednako toliko izgleda da onoj svjetini tamo vani ulijemo razbora, a da ljubav niti ne spominjem, kao i da pokušamo zaustaviti vjetar. Tako dugo dok se zanosimo iluzijom o jednoj jedinoj, nepodijeljenoj Irskoj, Ulsterani će tu iluziju utapljati u krvi. Ah, evo, problijedila si, draga moja - nastavio je - no što da, do vraga, počnemo s milijun fanatika? Ti si sama rekla da oni nisu mi, a mi nismo oni. Oni su tragična siročad ove irske trilogije, kraljevski gubavci Njegovog Britanskog Veličanstva, a mi Irci smo, pobogu, civiliziran narod, a civilizirani narodi neće dopustiti da milijun gubavaca živi među njima i okužuje njihove zdence. Ja kažem, zazidajte ih u njihovu prokletu koloniju gubavaca, neka pjevaju svoje proklete himne, udaraju u svoje proklete bubnjeve i vitlaju svojim prokletim Union Jackima do sudnjeg dana, ali držite ih daleko od našeg života... jer ćemo se naposljetku od njihove mržnje razboljeti. Ulsteranu je potrebna iluzija da bi preživio. Ako ih prepustimo njima samima, kako će dugo izdržati dok njihova mržnja ne bude morala potražiti nešto što bi mogla uništiti? Koga će moći mrziti kad nas ne bude? Okomit će se jedan na drugoga kao raskrvavljeni morski psi u moru. Naposljetku će se okrenuti na plemstvo, koje ih je dotle i dotjeralo, i slijediti manijake poput Olivera Cromwella Maclvora. Ah, Atty, zašto se dalje zanosimo tim lažnim snom? Dajmo im njihovu prljavu pokrajinu, jer ako to ne učinimo, osudili smo irski narod na vječno prokletstvo. Tek sada je Atty Fitzpatrick doista znala da Conor nikad neće preuzeti vodstvo Bratstva. No tko će, osim Conora Larkina, ustati i u uragan iluzija vikati istinu?

JEDANAESTO POGLAVLJE U danima kad se 1912. godina bližila kraju a vlada se pripremala na drugo predlaganje Zakona o autonomiji, bio sam neprestano na putu između Dublina, Ulstera i Londona. Govori su postali žestoki; premijer a i glavni predstavnik liberala, Winston Churchill, osuđivali su korak za podjelu Irske kao nedemokratski. Istodobno smo znali da je Carsonova taktika izgubila mnogo od svoje žestine i drskosti. Premda su pokušaji unionista da postignu promjene koje bi onemogućile pravu svrhu predstojećeg zakona, promašili, vrata nagodbi bila su otvorena. Liberalna stranka ostala je u borbi jer je bila talac Irske stranke, a John Redmond nalazio se u povlačenju, boreći se očajnički da spasi povjerenje. No posvuda u Irskoj ogorčenje je raslo. Carson, Hubble, Weed i njihova grupa mogli su sebi nekažnjeno priuštiti svaku drskost. Sam Redmond je na tajnim zasjedanjima stišavao glasine o Carsonovu hapšenju, jer se plašio udarca iz Ulstera koji bi mogao slomiti njegov ionako slab utjecaj na Zakbn. Sad su i naši neodlučni biskupi bili spremni priznati da je navodna nepristranost vlade samo farsa. Znali smo da će unionisti uskoro nešto poduzeti, i nismo morali dugo čekati. U moj belfastski ured stigao je poziv da 15. siječnja 1913. dođem na konferenciju za lampu u Rathweed Hall. Brojnoj četi novinara ništa nije bilo draže od poziva u Kathweed Hall. Obično je to značilo materijala za duži i lanak te besplatno piće i obilan buffet u sir Frederickovu bogatom stilu. Moji kolege stizali su sat prije vremena i bili su, kad bi Weed osvanuo, već dobrano podmazani i pripitomljeni. Sir Frederick bio je već prekoračio sedamdesetu, ali je izgubio malo od svojeg žara i poleta. Kao protivnici, bili smo u neobičnom odnosu. Nazivao me svojim »najdražim fenijcem«, rijetko je propuštao da se našali na račun moje vještine da ostale uvijek preteknem za dužinu nosa, i davao mi, naizgled u šali, poruke koje bih trebao prenijeti Bratstvu. Iskrenje u njegovim očima toga dana govorilo mi je da će unionisti objaviti neku senzaciju. Ponosno je pogledavao papir u svojoj ruci dok nas je pozvao da se stišamo. - Gospodo, mogu li vas zamoliti za pažnju? - rekao je. - Pročitat ću vam kratku obavijest. Nasadio je naočale otežući u tome vještinom kakva proslavljena odvjetnika, nakašljao se i pogledao pedesetak novinara pred sobom, zaustavio se na meni i rekao da pripazim da mi olovka bude dobro zašiljena. - Vodstvo unionista - poče - ovime, s današnjim danom, objavljuje obrazovanje Ulsterske dobrovoljačke vojske. Naš je cilj da pod centralnim vodstvom okupimo vojsku od sto tisuća dobrovoljaca između sedamnaeste i šezdeset i pete godine za obranu slobode ove pokrajine. Weed napravi značajnu stanku da bi nazočni mogli probaviti njegovu najavu. Žamor u zastakljenoj dvorani sezao je od nevjerice do glasnog čuđenja.

Sir Frederick kuckanjem zamoli za pažnju i nastavi tobože čitati tekst koji je bio naučio naizust. - Ispitali smo mišljenje stotinu i sedamdeset postojećih unionističkih klubova i sa zadovoljstvom možemo izvijestiti da članstvo svih ovih klubova pristupa Ulsterskim dobrovoljcima te će obrazovati njihovu jezgru tako da ćemo jednim udarcem steći nekih sedamnaest tisuća pripadnika. Daljnja će regrutacija započeti odmah. Namjeravamo obrazovati sve vrste djelatnosti i službe, kao transportne, sanitetske, obavještajne, telegrafske itd., itd. I na kraju, gospodo, mi smo u vezi s lordom Robertsom, koji je, kao što svi dobro znate, bio istaknuti general u našoj Indijskoj vojsci. Lord Roberts i pukovnik H. H. Pain, također iz indijskih jedinica, izrazili su spremnost da se prime zapovjedništva Ulsterskih dobrovoljaca. Kao i obično, prvi je skočio Darwin Dwight iz londonskoga Timesa. - Jesam li ispravno shvatio, sir Frederick, da će to, zapravo, biti privatna vojska pod okriljem jedne političke stranke? - U stanovitom smislu. Međutim, unionisti samo postupaju u skladu sa željama premoćne većine stanovnika. - A ta će Ulsterska dobrovoljačka vojska unajmiti usluge bivših britanskih oficira? - inzistirao je Dwight. - Da - glasio je neuvijen odgovor. - Sir Frederick - uskoči Tenley iz Maila - kome je ta Ulsterska dobrovoljačka vojska odgovorna? Kruni? Unionističkoj stranici? Što je, točnije rečeno, njezin zadatak i tko u tome ima prednost? - Ona je obvezana da štiti slobodu Ulstera kao dijela Ujedinjenog Kraljevstva - odgovori Weed. - Ali ja pitam, sir Frederick, je li moguće da Ulsterska dobrovoljačka vojska bude upotrijebljena protiv britanske vojske? - Ne daj Bože da do toga dođe, no mi ćemo pucati u svakog tko nam zaniječe naše britansko nasljeđe. - Drugim riječima - rekoh ustajući - vi ćete se boriti protiv britanske vojske da biste ostali Britanci i oglušiti se o britanske zakone koji vam nisu po ćudi? - Ah, moj najdraži mali fenijac - pecnuo je Weed. - Eh, ma kako to izgledalo neobično, Seamuse, takva je situacija u koju su nas natjerali, a usuđujem se reći da će većina engleskog naroda postupiti jednako, u našu korist. - Zašto su onda Englezi izglasali liberalnu vladu koja je na strani Zakona o autonomiji... time želim reći, ne preuveličavate li podršku Engleza? - Ta hajde, Seamuse - uzvratio je, topeći se od prisnosti. - Pa vi znate kakav je stav Engleza u tom pitanju. Znate i to da je taj nepošteni zakon samo zato ugledao svjetlo dana jer ga je Redmond i njegov čopor iznudio. Ima li još pitanja? - Još jedno - rekoh. - Jeste li o zakonitosti te tzv. Ulsterske dobrovoljačke vojske raspravili sa sir Edwardom Carsonom i svojim izvršnim odborom? - Jesmo. - Pa, je li ona zakonita ili nije?

- Kao što znate, unionističke klubove i vojnu obuku držali su protuzakonitim i unošenje oružja smatralo se ilegalnim. Pretpostavljam da će stanoviti krugovi možda držati nezakonitom i Ulstersku dobrovoljačku vojsku. Vlada zna da je to protuzakonito, ali po mojem mišljenju zbog toga neće prstom maknuti. - Sir Frederick - zaori iz desetak grla istodobno. - To je za danas sve, gospodo - rekao je kratko, ustajući. - Želim svima dobar dan. Dok su novinari pojurili prema glavnoj pošti da izvijeste svoje listove, Darwin Dwight me povuče u stranu. - Mislim da su ovaj put prevršili mjeru - reče. - Vlada mora postupiti. - Da se okladimo? - rekoh. - O večeru. Ako zbog ovog ne udare po Carsonu, Asquith će za dva tjedna pasti. Uslijedio je niz grozničavih konferencija ureda premijera, kabineta, ministarstva vojske i Dublin Castlea. Istodobno su tisuće onih koji su stupali na dan potpisivanja zavjeta produžile marširati ravno u oranjske dvorane da se upišu u dobrovoljačku vojsku. John Redmond i liberalne novine pokušali su stvar prikazati kao Carsonov blef, ali je iza zatvorenih vrata njihova zabrinutost rasla. Uvjerenje da su liberali nesposobni da vladaju dobilo je više pristaša nego ikad prije. No neka oštra mjera u Ulsteru krila je u sebi opasnost da u Engleskoj i Škotskoj izazove val simpatija koji bi mogao značiti pad vlade. Konzervativci su vršili pritisak na vladu, i Asquith se pokazao još spremnijim na kompromis. Kako su prosvjedi Iraca da su izdani i prodani postajali sve glasniji, a Ulsterski dobrovoljci iz dana u dan sve brojniji i drskiji, premijer naposljetku sazove svoje generale u Downing Street 10. Poslije završene sjednice zamjenik šefa generalštaba otputuje u svojstvu osobnog kurira u Irsku. Otputio se smjesta u Camp Bushy, u okolici Roscommona, na rijeci Shannon, gdje su bili stacionirani King's Midlanderi. Naredbe: KING'S MIDLANDERI ĆE ZA DVADESET I ČETIRI SATA PRIJEĆI U STANJE PRIPRAVNOSTI, A TIJEKOM TJEDNA UMARŠIRATI U ULSTER. Zadatak: OSIGURANJE LUKA, ŽELJEZNIČKIH DEPOA, ARSENALA, MOSTOVA; POJAČANJE STANICA IRSKIH KRALJEVSKIH ORUŽNIKA I ZAŠTITA NABROJENOG DRŽAVNOG VLASNIŠTVA. DVANAESTO POGLAVLJE General, sir Llewelyn Brodhead, iscrpio se hodanjem gore-dolje po svojem uredu. S druge strane prozora steralo se zemljište stoljeće stare kasarne Armand Bushy u pastoralnoj osami kraja gdje je rijeka Shannon u širokom toku nestajala u šašu i vrbicima Lough Reea. Stari Camp Bushy važio je kao jedno od najpoželjnijih zapovjedništava u imperiju, a uz to je još Engleska bila tako prikladno blizu.

Brodhead je izvježbao svoju diviziju Midlandera za eventualne događaje u Evropi tako da budu spremni ako izbije rat. Osobito je uznastojao da se diviziji pripoje Coleraine-strijelci, elitna jedinica iz Ulstera. Uvrštavanje teritorijalnog puka grofa od Foyle podbolo je cijeli oficirski štab i u jedinicama probudilo potreban takmičarski duh. Sve se to sad za sir Llewelyna srušilo prekonoći. Naredba za ulazak u Ulster bila je neodređena, namjerno neodređena, po Brodheadovu mišljenju. Bilo je to kao da ga šalju da zauzme vlastitu zemlju. Prema riječima naredbe, njegove su jedinice mogle doći u sukob s Ulsterskim dobrovoljcima, osobito u oružničkim stanicama. Posvuda na liniji vladala je zloslutna tišina, koja kao da je govorila »stari je Brodhead ovaj put doista dobio prenagljenu zapovijed.« Sazvao je svoje oficire i trijezno ih upoznao s naredbom, ali je potajno očekivao da će stanovit broj oficira iz redova Coleraine-strijelaca predati ostavku. Nisu ga razočarali, jer je trideset i četiri od trideset i pet oficira toga puka ponudilo ostavke kad divizija prijeđe u Ulster. Neka bude. On će učiniti sve da zadrži nemilitaristieki stav kad uđu u Ulster. Naposljetku, prisutnost britanskih trupa u toj pokrajini predstavljala je uvijek samo posjet starih prijatelja. Ulstersko će stanovništvo shvatiti da Midlanderi samo vrše svoju dužnost. No to što je, mimo oficira Coleraine-strijelaca, i polovica divizijskih oficira također predala ostavku potpuno je smelo generala Brodheada. Naredbu je trebalo izvršiti za sedamdeset i dva sata, i time je njegova dilema postala prava muka. Kapetan Christopher Hubble ušao je u generalovu kancelariju i ispred njegova pisaćeg stola oštro salutirao. Brodheadovo lice bilo je pepeljasto kad je mahnuo mladom Chrisu da sjedne. Christopher je bio spreman da iz brkatih generalovih usta čuje svašta: od hitne molbe do paljbe grdnji. - Znate, Chris, našao sam se u stanovitom škripcu. Prokleto gadan posao, ha? Nadao sam se da ću ga moći odvaliti bez neugodnosti. - Uvjeren sam da general uviđa moj osobni položaj. Colerainesi su, kako znate, naš teritorijalni puk, sir. - Doista to shvaćam, Chris, doista. Vaša je ostavka ovdje, u sredini ove hrpe. - Mogu uvjeriti generala da je moj zahtjev uslijedio iz vlastitih pobuda. Nisam o tome razgovarao s ostalima, sir, i nemam pojma tko je i koliko ljudi postupilo jednako. - Čaj? - upitao je Brodhead, puneći svoju lulu. - Ne, hvala vam, sir. Brodhead ugasi šibicu, povuče dim i zatim ga ispusti. Njegove prodorne plave oči susretoše prodorne plave oči Christophera Hubblea. - Smrtni je grijeh u vojsci upustiti se u politiku, znate... ukoliko radikali ne zloupotrijebe vojsku kao politički instrument protiv našeg vlastitog naroda. Slažete li se s time, Chris? - Potpuno, sir.

- Hoćemo li obojica, vi i ja, otvoreno razgovarati? - Da, sir. Llewelyn Brodhead se nagnuo preko svojeg stola i, udarajući po stolu krupnom koščatom šakom, podvlačio svaku drugu riječ. - Ne služim trideset i šest godina u vojsci Njegovog Veličanstva da bih dospio do ovoga. - Uspravio se i podupro o raširene prste kao da namjerava skočiti preko stola. - Godinama promatramo kako liberalna stranka nastoji uništiti imperij, komad po komad. Naše imperijalne oružane snage stvorile su i poprimile sistem općeg reda, koji još nikad u svijetu nije nadmašen. A sad ti prokleti pasji sinovi imaju drskosti da nas pokušaju okrenuti protiv lojalnih britanskih podanika. I sve to zbog ovih ljudi ovdje, koji će oskvrnuti Union Jack, razoriti imperij i usred noći zabiti nam nož u leđa. Brodhead se sabere. - Za tri dana ulazimo u Ulster, ukoliko ... Prekinuo se namjerno. - Da nastavim, Chris? - Molim vas da nastavite, sir Llewelyne. - Ukoliko - produži Brodhead - mi ovdje u Bushyju ne poduzmemo nešto što će ih primorati da opozovu naredbu. Takvo što bi, razumije se, zahtijevalo posve osobitu odanost i da se ponešto stavi na kocku. Chris kimne. - Recimo, na primjer, da do sutra u podne primim ostavke svakog pojedinog oficira u diviziji, svih stotinu i četrdesetorice. Recimo da ja tome dodam svoju ostavku, ponesem to u London i stanem s time pred šefa generalštaba kao s gotovom činjenicom. Chris rupčićem upije znoj, koji mu je odjednom izbio po licu. General ustane od stola i ponovno se ushoda dobro utabanom stazom. - Nazovite to kako hoćete, neposluhom, pobunom, nazovite to kako vam drago, no ako liberali žele da im netko obavi taj prljavi posao, neka znaju da moraju za to potražiti kakve crnačke jedinice. Ako nas pokušaju sve izvesti pred ratni sud, moglo bi to svakako izazvati otvorenu pobunu cjelokupnog britanskog oficirskog kora. U najboljem slučaju, vjerujem, uspjeli bismo ih primorati da opozovu tu ludost da okupiramo Ulster. U najgorem, vjerujem, ukor i povlačenje Midlandera iz Irske. Nisam potpuno siguran u posljedice, ali imamo jakih prijatelja svuda, gore i dolje. Što mislite, da pokušamo, Chris? - Mislim da pokušamo. - Dobro. Vi ste očito pravi čovjek za to. - Trsit ću se da vas ne razočaram, sir. - Moraju biti svi, do jednoga. Stotinu i četrdeset ostavki do sutra u podne. Bez iznimaka. To je jedini način da pobijedimo. Ako bilo što krene po zlu, ja preuzimam odgovornost. - Bit će učinjeno, generale. - Dobro, Chris, sretno, na posao, momče, na posao.

Od trenutka kad je Molly O'Rafferty nestala iz Irske, Jeremy Hubble više nije bio onaj pređašnji. Kad je došlo vrijeme poroda, svim je sredstvima nastojao doznati gdje se ona nalazi, ali je posvuda nailazio na zid šutnje i mržnje. Kad je stupio u puk Coleraine-strijelaca, neko vrijeme mu je bilo bolje, zatim se pokazalo da je i u vojsci život uglavnom isti. Njegov je mlađi brat bio sačinjen od pravog materijala, ambiciozan i pametan. Christopher je, od fizičkog izgleda pa do razuma, toliko sličio ocu da je bio gotovo kopija njegove ličnosti. Ubrzo je bio unaprijeđen u kapetana i stajao uz bok generala Brodheada kao savršen ađutant. U lorda Jeremyja ocrtavalo se pomanjkanje bilo kakvih istaknutih svojstava. No Jeremy je bio općenito popularan kao član divizijskog ragbijaškog tima, posebno među mlađim oficirima. Ostao je neusiljen, od njega se bez muke moglo posuditi novaca i neosporno je bio ugodniji od brata. Osobito je bio prikladan za ulogu dobrog drugara izvan logora, neprestano je pozivao društvo u Daars, Rathweed Hall ili Hubble Manor. U njegovu je društvu bilo zabavno, obilno se jelo, odlično pilo, uvijek s mnogo djevojaka i dobre razonode. Dokle god je oko njega bilo ljudi, Jeremy je bio raspoložen, ali bilo je razdoblje kad bi sam otišao u Dublin i s nekom tragičnom nostalgijom tumarao gostionicama oko Trinity Collegea. Zapadao je u potištenost, koja bi prelazila u opijanje i završila u kakvoj javnoj kući. Jeremy je ostao prosječan. Nikad se nije digao nad čin poručnika druge klase niti je bilo izgleda da će se u bilo kojem obliku istaknuti. Nakon nekog vremena postade i njegov djed, koji gaje obožavao, bolno svjestan Jeremyjeve nesposobnosti. On i Roger počeše od posjeda sve malo pomalo odvajati što nije sadržala prvobitna darovnica Krune i bilo zajamčeno grofovskim naslovom. Jeremyju je tako ostala titula i posjedi oko Hubble Manora. Kako se oni nisu mogli sami podmirivati, bit će mu odmjeren prihod koji će mu omogućiti da živi poput nezaposlenog iz najvišeg platnog razreda, kao što je Roger učinio i sa svojim ocem. Jeremy će to odrađivati obavljanjem javnih dužnosti grofa od Foyle i time što će se postarati o prikladnom muškom nasljedniku. Sve ostalo bit će u Christopherovim rukama. Jedini otpor koji je, činilo se, Jeremy uspijevao pružiti sastojao se u tome da se branio od braka i brige za potomstvo. U tome je bio tako odlučan da je to čak nadmašilo maštanje o Molly O'Rafferty. Roger i Weed odlučiše da ne navaljuju dok ne završi vojnu službu, a potom da to pitanje riješe prikladnom ženidbom. Christopher i Jeremy nisu se niti voljeli niti mrzili, ali su se pomirili s neobičnom sudbinom o redoslijedu njihova rođenja i o prednosti njihovih sposobnosti. Mlađi je nekad čeznuo za titulom koju nikad neće posjedovati, ali je kasnije shvatio kakvu će strahovitu moć i bogatstvo on naslijediti, kao i to da time može osvojiti vlastiti plemićki naslov. U obiteljskom krugu samo je Caroline ostala prisna s Jeremyjem. Nije se sada s majkom često viđao, jer je ona sve više vremena provodila u Londonu, daleko od Listera, neslužbeno i prešutno rastavljena s lordom Hubbleom.

Ponoć je već bila dobrano odmakla kad se Christopher uputio u Jeremyjev stan. Kapetan Christopher Hubble vratio se iz apartmana generala Brodheada s popisom ljudi koji još nisu predali ostavke. Isprva je išlo malo teže, ali kako je groznica rasla, uporišta su padala. Dosad su uložili svoj ulog svi, osim jednog: poručnika Jeremyja Hubblea. Jeremy je bio budan jer je znao da će se Christopher vratiti, te se čekajući čestito napio. Ležao je na leđima, zureći u strop, dok je Chris, s prezirom pogledavši praznu bocu i hitnuvši je zatim u košaru za smeće, dovukao stolac do bratova ležaja, stao jednom nogom na sjedalo i nagnuo se nad brata. Jeremy je uznemireno treptao krvlju podlivenim očima. - Dakle, što je? - upitao je Christopher. - Otac će jednostavno morati moj portret objesiti u t Long Hallu licem k zidu. - Okreni se, ne mogu razgovarati s tvojim leđima.- Jeremy sjedne. - Dakle dobro, dragi moj Jeremy. Evo me ovdje usred noći da s tobom raščistim stvari. Znam da to na papiru lijepo izgleda ako viscount Coleraine iz istoimenih Coleraine-strijelaca kao jedini oficir u Camp Bushyju odluči da ne preda ostavku. Znam kako će to neopisivo poniziti oca i djeda. Uviđam kako je tebi zabavno da nam nakopaš vječnu sramotu, ali, Jeremy... tko tu koga vara? Ti nemaš petlje da to provedeš. - Oh, nemam? - Ne, nemaš. Znam da ti je samo do toga da ovdje prostojim pola noći vičući i moleći te. Do svanuća ćeš mi neizostavno uručiti svoju ostavku, pa zašto onda nećeš biti dobar dečko i ne učiniš to smjesta da mogu otići spavati? - Odjebi... - Rado bih to učinio i pustio te da iskusiš kad sutra svi tvoji prijatelji skoče na starog prevrtljivog Jeremyja. - Nećeš me primorati da potpišem tu prokletu stvar... ja ne držim ništa do toga... ne mrzim katolike kao ti. - Oh, ti ne držiš ništa do toga - reče Chris. - To je tada nešto drugo. Jeremy se izvuče iz kreveta i zagleda se dolje na vježbalište. Christopher otabana prema vratima. - Izvijestit ću generala Brodheada da ćemo se morati pomiriti s tim da nam jedan glas nedostaje. - Otvorio je vrata i zalupio njima a da nije izašao iz sobe. Jeremy se naglo okrene, usplahiren. - Svinjo! - reče Jeremy. Christopher izvuče iz unutarnjeg džepa presavijen list papira, baci ga na stol i odvrti poklopac svojeg nalivpera. - Potpiši - reče. Jeremyjevo lice otvrdne. Zurio je u papir, potom u brata. - Znaš, Jeremy, kad bi uspio izdržati, moglo bi ti se dogoditi ono najgore. Možda bi se ubuduće morao brinuti sam o sebi pokušavajući zarađivati za život. - Zar ne možeš bar jednom shvatiti? - poviče Jeremy. - Imam razloga... dubokih razloga... ozbiljno. Zar ne možeš bar jednom uvidjeti da...

- Kakvih razloga? - upita Christopher hladno. - To je kao da... pa, kao da nešto potpisujem protiv svojeg sina. - Molly O'Rafferty se neće vratiti, nikada - reče Chris. - Prestani! Prestani! - Neće se vratiti - ponovi Chris. - Ti nemaš ni iskre osjećaja... ti, prljavi ucjenjivaču... - Oh, prestani cviljeti, Jeremy. Da si mario za svoje dijete, bio bi se suprotstavio prije četiri godine. Meni je već pun nos uloge prezrenog, slomljenog ljubavnika, koji se skita omiljenim mjestima svoje ljubljene. To nije drugo do prokleta štaka, a to ti znaš. Znaš jednako dobro kao i ja posljedice ako ne potpišeš. Dakle, svršimo s tim. Jeremy se spusti u stolac ispred stola. - Pretpostavljam da si ti prvi predao ostavku - zabrunda. - Točno. Moja je stigla dvije minute nakon naredbe o opsadi Ulstera. - Takvi smo mi, zar ne? Christopher je uvijek broj jedan, a Jeremy stotinu i četrdeset. - Jeremy se nasmije zgađeno. - Tako je to među nama. Potpiši ovo, potpiši ono. Cijeli moj život stajat ćeš nad mnom gurajući papire pred mene. - Ti bi se s obzirom na obeštećenje koje za to primaš trebao posljednji žaliti. Jeremy je grizao usnicu, pokušavajući prikupiti hrabrosti za posljednji otpor. Znoj mu izbije, očima je tražio što bi popio, izbjegavjući Christopherov netremičan pogled. - Ako opet otvorim vrata - upozori ga Christopher -ovaj put ću otići i prepustiti te posljedicama. Jeremy poče uvlačiti dah, a zatim zajeca. Pogledao je brata s mržnjom, suznim i staklenim očima, istrgnuo mu pero i načrčkao svoje ime na ostavku. - Tko je to bio, Alane? - upita kroz polusan Matilda Birmingham. - Winston - odgovori njezin muž. - Churchill? Blagi Bože, pa sad je tri ujutro. - Znam - odgovori on, istetura iz postelje, otklimata do ormara i poče tražiti svoj kratki kućni kaput. I njegova žena ustane, spremi poslužavnik s čajem i ostavi ga zajedno s Churchillom u radnoj sobi. Otkako se povukao s dužnosti vođe u parlamentu, Alan Birmingham postao je jedan od najglasnijih poslanika stražnjih klupa, napadajući bez prestanka kolebljivo držanje svoje stranke u pitanju Zakona o autonomiji. Zapravo je Birmingham predvodio grupu buntovničkih liberalnih poslanika u izvrgavanju ruglu Asquithove bojažljivosti. Premda je pobuna u Camp Bushyju držana u tajnosti, Birmingham je doznao za nju i znao je da je general Llewelyn Brodhead u Londonu na tajnom vijećanju s ostalim vojnim funkcionarima. Churchill ga pozdravi svojim najuspjelijim držanjem kakvo je čuvao za trenutke krize i ispriča se zbog dolaska u tako neprikladan sat. - Imamo razloga vjerovati da ste obaviješteni o toj strašnoj stvari s King's Midlandersima - reče Winston. - Jesam - odgovori Birmingham. - Kabinet pretpostavlja da ćete sutra u parlamentu htjeti o tome nešto reći.

- Vaše su sumnje dobro zasnovane. Churchill zabrunda, i dok je Birmingham nalijevao čaj obojici, pripremi se na drukčiji ton. - Alane - reče polagano - moram vas zamoliti da u tu stvar ne ulazite. - Nisam siguran jesam li vas dobro shvatio, Winstone. - Pustite je neka zamre. - Da ništa ne poduzmem? - Tako je - reče Churchill. - Stotinu i četrdeset britanskih oficira, zajedno sa svojim generalom, pobunilo se. Zar predlažete, da uza sve ostalo, još opraštamo i pobunjenicima? - Nije u pitanju da im oprostimo - odgovori Churchill. - Alane, mi smo punih dvadeset sati o tome raspravljali. Asquith i kabinet su, uz moje sudjelovanje, došli do zaključka da ćemo, ako te ljude pokušamo izvesti pred disciplinski sud, time možda otvoriti Pandorinu kutiju. - Po mojem mišljenju, otvarate Pandorinu kutiju ako to ignorirate. Gdje ćemo već jednom povući crtu i reći tim ljudima dosta, Winstone? Kao slijedeće, počet će za bijela dana krijumčariti oružje. - Ali, ali, Alane. - E, pa reći ću vam što bih ja učinio - reče Birmingham razdraženo. Uhapsio bih Brodheada i smjesta ga lišio zapovjedništva, poslao ovamo novog zapovjednika da preuzme diviziju, a ostalim prokletim pasjim sinovima dao točno sat vremena da svoje ostavke opozovu ili da budu izvedeni pred ratni sud. - Na sastanku je takvo stanovište bilo prilično nepopustljivo zastupano - reče Churchill. - Ali to je jedini put. Churchill podigne ruku poput prometnog stražara. - To nije nipošto tako jasno. - Što time mislite? - U ministarstvu vojske nisu Brodheada dočekali kao pobunjenika, nego ga smatraju nekom vrstom heroja. - Svakako - odgovori Birmingham. - Stara imperijalna militaristička mašina želi prerezati vrat liberalnoj stranci, to znamo. Oni treba da ovdje i sad iskuse tko upravlja zemljom, Winstone. - Šef generalštaba nas je upozorio na to - reče Churchill - da moramo računati s ostavkom bar trećine ukupnog oficirskog kora ako optužimo ovu grupu. Osim toga, desetak i više generala koji potječu iz Ulstera nalazi se na izvanredno značajnim položajima. - Ali, dragi moj, pa to je obična ucjena. - S obzirom na mogućnost rata u skoroj budućnosti, Alane, ne možemo riskirati da izgubimo polovicu naših oficira. - Po mojem mišljenju, trebali bismo te momke pustiti da se povuku. Ako ne možemo držati u rukama vojsku u jednoj beznačajnoj krizi u Irskoj, kako ćemo tek, do vraga, to uspjeti u jednom većem ratu? - Alane ...

- Ne. K vragu sve, postoji pravo i krivo, Winstone. Što će se dogoditi sutra ako konzervativna stranka također zaželi da osnuje privatnu vojsku, a dan nakon toga mi liberali odlučimo to isto? Pobogu, političke stranke u jednoj demokraciji naprosto ne mogu držati vlastitu vojsku! - Moram svoju molbu osloniti na to da se mi prema našoj procjeni, našoj dobro promišljenoj procjeni, ne smijemo upustiti u taj rizik. To bi uništilo našu vanjsku politiku i povjerenje naših saveznika. Berlinu u ovom trenutku ne bi bilo ništa draže no da polovica naših oficira odbaci uniforme. - Doista. Znate li vi zapravo u što se upuštamo? Ako pokrajina Ulster bude naposljetku izuzeta iz Zakona o autonomiji, a ja se bojim da nemate petlje da učinite drukčije, ti će unionisti zavesti ondje tiraniju, tiraniju s pečatom našeg odobrenja. - Nalazimo se neposredno pred ratom, Alane. Naša je najpreča dužnost da se pripremimo da taj rat dobijemo. Ne smijemo zbog jedne bure u čaši vode riskirati naš oficirski kor. Svi mi, sve više i više, dolazimo do spoznaje da se rješenje za Irsku mora nekako odložiti. - Shvaćam. Znači da namjeravate opozvati naredbu Midlandersima da uđu u Ulster. - Upravo to. Birmingham zatrese glavbm u nevjerici. - Mi smo osam stoljeća u Irskoj slagali pogrešku na pogrješku. Naposljetku ćemo u Ulsteru biti isisani. Molim vas, nemojte za dvadeset godina doći k meni i reći mi naknadno da sam imao pravo. Ako sada ne postupimo odlučno, kako to ovaj trenutak zahtijeva, upast ćemo do grla u govna i bespomoćno u njima gacati i dovijeka se iz Irske nećemo moći izvući. Šest sati prije nego što je divizija King's Midlandersa trebala ući u Irsku, naredba je povučena. Divizija je ostala stacionirana u Camp Armand Buchyju. General sir Llewelyn Brodhead i njegovi oficiri nisu dobili čak ni običan ukor. Ulsterska dobrovoljačka vojska mogla je postići zakonsko priznavanje, jer je vlada oklijevala da postupi, i njezin je broj rastao u jednakoj mjeri kao i njezina drskost. Do sredine ljeta 1913. pristupilo joj je više od pedeset tisuća ljudi, i još su pritjecali brže nego što su ih mogli primiti. Tri pokrajine katoličke Irske promatrale su sve to sa sve većim negodovanjem, dok nije naposljetku posvuda u zemlji planulo. Potkraj prosinca 1913. u Dublinu je sazvan masovni skup da se obrazuje protusnaga Ulsterskim dobrovoljcima. Odaziv je bio golem. Sedam tisuća ljudi ispunilo je Rotunda Gardens, preplavilo obližnju koncertnu dvoranu, a za još pet tisuća nije bilo mjesta. Objavljeno je osnivanje Irske teritorijalne armije, i četiri tisuće ljudi pristupilo je na licu mjesta. Jezgra te nove grupe bio je niz legalnih organizacija s jakim republikanskim tendencijama, kao Gelski savez i Gelsko atletsko udruženje. Dublin Castle i London živo su željeli istupiti protiv te teritorijalne vojske i zabraniti je, ali su s obzirom na Ulsterske dobrovoljce bili nemoćni.

Tako je, dakle, izgledala Engleska uoči 1914. godine s dvjema privatnim vojskama u svojim irskim pokrajinama. London je imao slabu utjehu da je katolička vojska bila bijedno slabo naoružana i nije poput Ulsterskih dobrovoljaca raspolagala s vojnicima od zanata u vodstvu. Činilo se da je organizirana s tipičnom irskom manjkavošću. No za Irsko republikansko bratstvo bilo je uspostavljanje Irske teritorijalne armije ključ koji otvara zlatna vrata. Ta malobrojna tajna grupa od dvije tisuće ljudi bila je potpuno spremna. Long Dan Sweeney izdao je zapovijed, i članovi Bratstva se do jednoga uključiše u teritorijalnu armiju te brzo prodriješe u gornje redove zauzimajući ključne položaje i zapovjedništvo. Irska teritorijalna armija rasla je iznad svakog očekivanja, dok se London nije uznemirio. Tada, ali tek tada, Asquith objavi kraj uvozu oružja u Irsku. Unionisti nisu prosvjedovali, jer je tada njihovo stovarište oružja već bilo dobro napunjeno i raspolagali su s premoći od pedeset pušaka prema jednoj u odnosu na katolički Jug. TRINAESTO POGLAVLJE HAMBURG, ožujka 1914. Gospodin Ludwig Boch listao je po svojim spisima, tiho mumljajući neku pjesmu. Kad se uvjerio da je sve u redu, skupio je papire, gurnuo ih u torbu za spise i otklopio svoj džepni sat. Do sastanka je bilo još vremena. Pripalio je cigaretu i zadovoljno pušio, promatrajući kako se kolutovi dima šire lebdeći kancelarijom. Ludwig Boch, onizak debeljko šezdesetih godina, imao je razloga da bude zadovoljan sa sobom. On nije bio jedan od krupnih trgovaca oružjem, onih tajanstvenih međunarodnih figura koje su tajno putovale amo-tamo kontinetom, ali si je izborio posebno mjesto i bio na pragu da sklopi posao svojega života. Boch je imao uobičajene veze u vojnim krugovima, ministarstvu vanjskih poslova, carini i direkciji za oružje. U svojem poslovanju razlikovao se od drugih po tome što se s najvećim uspjehom prebacio na trgovanje s Irskom. Boch je više od drugih dobavljača zastupao stanovište ,da bi za Nijemce bilo probitačno kad bi oružje prodavali objema stranama u Irskoj te sukob protestanata i katolika pretvorili u trn u boku Engleske. To je uvjerenje donijelo neočekivanu dobit. Protestantski agenti bili su spremni kupiti velike količine oružja i platiti najviše cijene. Posao se morao odvijati krajnje spretno, jer su se prema van Ulsterani prikazivali fanatično lojalnima engleskom kralju. Politički promatrači u ministarstvu vanjskih poslova potvrdili su, međutim, Bochove zaključke da će oružje, isporučeno Ulsteranima, vrlo vjerojatno biti upotrijebljeno protiv Britanaca. Njihova lojalnost, kojom su se toliko busali, nije bila jako duboka. Berlin je bio u to uvjeren. Za Bocha je to značilo dobru sreću.

Doduše, bojao se da najnovije narudžbe neće uspjeti isporučiti. Ulsterani su tražili automatsko oružje i minobacače, koje je imao na raspolaganju samo u ograničenim količinama, a njemačka je vojska sad imala prednost u cjelokupnoj proizvodnji. Bio je oduševljen i ugodno iznenađen, što je i trebalo, kad je iz Berlina stigao pristanak. U tom poslu bilo je za njega osam stotina tisuća maraka čiste dobiti. Boch je znao da će izvoz oružja iz Njemačke, kad izbije rat u Evropi, naglo prestati, a taj rat bio je utvrđena činjenica. On i ostali iz te struke luđački su se trsili da, isporuče narudžbe prije nego što njihova stravična tržišta presuše. S ovom isporukom bio je namiren za ostatak života. Zaključit će poslovanje, iseliti u Argentinu i uživati u plodovima svojega rada. Nekoliko kilometara od Bochova neupadljivog ureda u Sankt Pauliju Christopher Hubble je u svojem apartmanu hotela »Vier Jahreszeiten« nemirno šetao sobom. Do ovog trenutka sve je bila šala, ali sad je postao nervozan. Do razgovora je imao još sat vremena. Možda bi trebalo prošetati. Posegnuo je za svojim žaketom iz norfolk-tvida i lovačkom kapom, koja je pristajala uz njega i smjesta u njemu odavala Engleza, izišao iz hotela, pošavši neužurbano uz jezero Binnenalster, promatrajući jedrilice, dok sat s vijećnice nije otkucao puni sat. Tad je domahnuo jednom taksiju. - Schumanns Austernkeller, Jungfernsteig - reče vozaču prihvatljivim njemačkim. Kad je Christopher odslužio vojni rok, bio je već napredovao do majora, jednog od najmlađih u vojsci, i bio je u osobnoj milosti sir Llewelyna Brodheada. Ostao je, kako je tradicija zahtijevala, u aktivnoj rezervi kod Coleraine-strijelaca. U savjetovanju s ocem i djedom zaključeno je da bi Chris trenutačno najviše koristio u generalštabu Ulsterskih dobrovoljaca. Lord Roberts ga je dočekao raskriljenih ruku. Chris je dokazao da je momak na mjestu kad je potkraj 1913. vladinom odredbom da se obustave sve isporuke oružja Irskoj nastala mala kriza. Broj Ulsterskih dobrovoljaca već je bio premašio stotinu tisuća, a njihov je arsenal sadržavao jednu pušku po čovjeku. Lord Roberts i njegov štab bili su zatečeni u pomanjkanju automatskog oružja i lake artiljerije u obliku prijenosnih minobacača. Chris je nagovorio svojega zapovjednika da usprkos zabrani porazgovori o tome s njegovim ocem i djedom, a ovi su se sa svoje strane obratili vodstvu unionista. Zaključili su da usprkos suprotnim odredbama vlade priskrbe oružje. Kupovinu su zajamčili industrijalci i plemstvo, a Maxwell Swan otputovao je u Njemačku da uspostavi vezu s Ludwigom Bochom. Isprva je Boch, njihov najpouzdaniji dobavljač, mislio da je nemoguće to oružje isporučiti s obzirom na prednost koju je u isporuci oružja uživala njemačka vojska, ali je, na svoje iznenađenje, dobio privolu. Nakon toga poslan je mladi Chris osobno u Hamburg da dopremi oružje u Ulster. Otto Scheer je već u prvom susretu osjetio odbojnost prema Christopheru Hubbleu, ali zarada je bila i predobra da bi se dao omesti takvim osjećajima. Scheer, rezervni oficir njemačke ratne mornarice, koji je služio u podmornicama,

imao je laku grižnju savjesti. Znao je da će on i mladi Englez, ako se ponovno susretnu, biti neprijatelji i najvjerojatnije jedan drugog promatrati kroz ukrštene crte na viziru. Zasad je Scheer bio unajmljen kao plaćenik, krijumčar oružja za te iste Engleze protiv kojih će se tući. Boch je rekao da je njemačka vlada odobrila pothvat. E, pa to je bio ludi svijet Ludwiga Bocha. Scheer, mirni kapetan na Sjevernom i Istočnom moru, pročešljao je Sankt Pauli i unajmio posadu pustolova primamljenih zavodljivim dodatkom na opasnost. Protiv volje, mrmljajući, pristao je da Christopher Hubble bude nominalno kapetan broda, premda je plovio pod njemačkom zastavom. Pretresli su sve pojedinosti plana od Bochove nabavke i carinskih papira do puta plovidbe. Da proslavi zaključenje posla, Boch je naručio rakiju, piće koje je Christopher držao prostačkim, i ručak je okončan mlakim stiskom ruke. U Hamburgu su proširene glasine da će iz luke isploviti ijedan brod s oružjem namijenjenim bivšem meksičkom predsjedniku Diazu, koji smišlja udar za povratak na vlast, ali se time gotovo nitko nije dao zavarati. Cijeli je posao i prejasno nosio pečat Ulsterske dobrovoljačke vojske. Navečer 24. ožujka 1914. popeo se Christopher Hubble na SS »Prinz Rudolph«, vojni teretni brod od devet stotina tona za prijevoz žita. Njegov dvojnik, SS »Prinz Oskar«, bio je ukotvljen uz susjedni molo. Chris je pregledao tovar, oko tri tisuće strojnica, tisuću dvjesto minobacača i nekoliko milijuna šaržera metaka, zatim naredio da se zaklopci zapečate i da mu pokažu njegovu kabinu, čime je pokazao kako namjerava voditi taj posao, naime bez riječi, izuzev kratkih uputa Ottu Scheeru. Kad je svanulo, »Prinz Rudolph« je, praćen »Prinzom Oskarom«, plovio uz Elbu. U Sjevernom moru razarač britanske ratne mornarice HMS »Battersea« ugleda brodove i počne ih pratiti. Christopher naredi da oba broda produže ploviti jugozapadnim smjerom kroz kanal, kao da će u otvoreno more. Kad je Scheeru dao uputu da zaokrene u kanal St. George i tada u Irsko more, Nijemac se pokoleba. Nije mu se sviđao Hubble, njegova mladost, njegov teret, ni to da hoda po žici na rubu britanskih obalnih voda. Ali prokleti je Englez ostao neumoljiv, a tisuću funti sterlinga, ugovorenih za taj posao, bilo je više od Scheerove jednogodišnje plaće. hitno. alarm za šefa admiraliteta od hms »battersea«. ss »prinz rudolph« i ss »prinz oskar« plove na sjever još pod njemačkom zastavom, »rudolph« vjerojatno nosi oružje za udv. Čekamo upute za pretragu i zapljenu. Prvi lord admiraliteta, Winston Churchill, držao je da se to može ocijeniti gusarskim činom ako bi se popeo na brodove u međunarodnim vodama. Poslao je hitnu poruku razaraču neka i dalje slijedi oba broda, posavjetovao se sa svojim štabom i ugovorio kasni razgovor s premijerom. Rat je bio pred vratima, ali položaj Engleske s obzirom na njezine ugovore s Francuskom i Belgijom nije bio javno deklariran. Na Churchilla je izvršen jak pritisak da ne učini potez koji bi značio zauzimanje strane u cijelom sukobu, prije no što Engleska bude spremna. U ponoćnim konferencijama, najprije u

admiralitetu, zatim u Downing Streetu 10, složili su se da radije puste Ulsterane u tom njihovom posljednjem malom koraku nekažnjene, nego da u ovom trenutku izazovu Nijemce. Samo je na uporno Churchillovo traženje dopušteno da »Battersea« i dalje prati oba broda, dok je on donosio plan da se brodovi zaustave ako bi se usudili ući u irske obalne vode. »Prinz Rudolph« i »Prinz Oskar« plovili su dalje u Sjevernom kanalu, koji dijeli Irsku od Škotske. Četvrte večeri nakon što su isplovili iz Hamburga približavali su se Ulsteru, i trenutak za odluku je uslijedio. Kad je pao mrak, Otto Scheer pokuca na vrata Christopherove kabine i uđe. - Razarač nas još slijedi - reče. - Znam. Nastavite prema planu. - Herr Hubble, posada postaje nervozna. - Pa što? Samo će ih zatvoriti. Otto Scheer frkne nosom. - To nije smiješno. - Nisam niti namjeravao reći nešto smiješno. Pristali ste na plan, zar niste, Herr Scheer? Hoću reći, vi Nijemci ste navodno prave puške u provođenju nekog plana. Niste valjda počeli gubiti živce? Nijemac pocrvenje. Christopher se, činilo se, nije dao smesti. - Onog trenutka kad uđemo u irske obalne vode... - Prestanite s vašim prokletim cviljenjem, Herr Scheer! Svima vama svidjela se boja engleskih novčanica kad smo vas unajmili. Sad obavite svoj posao! Scheer mračno pogleda čovjeka, upola mlađeg od sebe, potom lagano prikloni glavu, kao na pozdrav, i okrene se na petama. - Scheer. Možete reći svojim ljudima da će »Battersea« do jutra nestati s vidika. - Kako to da ste tako prokleto sigurni u to? - Oni samo pokušavaju bolje blefirati od nas. I, za buduće, recite tom vašem kuharu... ah, nije važno, samo ćemo još jednom zajedno jesti. Nekako ću to već progutati. Kad je ostao sam, Christopher duboko odahne i nagne se blijed i drhtav. Pri planiranju sve se činilo tako glatko i jednostavno. Cijela se operacija oslanjala na činjenicu da su sir Edward Carson i vodstvo unionista do sada u svakom blefiranju vlade prošli nekažnjeno. Kako su se pribojavali nepredviđene konfrontacija na moru, dobro su se potrudili da ratna mornarica sazna za brodove i njihov teret. Na taj su način mogli gurnuti loptu liberalnoj stranci i prisiliti je da ona donese odluku. Njihov će čin izazvati oštra noćna savjetovanja u Londonu, a ujutro će pratnja nestati. Takav je, uostalom, bio plan. Christopher legne na ležaj. Jadno malo će spavati do svitanja. A tad, tko zna? Kad god je zadrijemao, trgnulo ga je priviđenje vlažne zatvorske ćelije. Ne smijem dopustiti da me ti prokleti Švabe vide u tom stanju, mrmljao je sam sebi, moram održati fasadu... Iza sna ga trgne glasan žamor. Govorili su tako brzo da nije mogao ništa razumjeti. Kroz okruglo okno prodiralo je sivilo zore. Prišao je umivaoniku, dok mu je srce udaralo, i pažljivo oprao lice, počešljao se, iščetkao zube i uspio čvrsto zavladati sobom.

Arogantna držanja izašao je na palubu i popeo se ljestvama na most. Posada dolje ispod njega poče pljeskati i vikati hura. Pred njima je ležao otok Rathlin, a »Battersea« je nestao bez traga! Chris složi ruke na leđa. - Jutro, Herr Scheer - reče raspoloženo. Scheer se osmijehne i kimne. - Jeste li uspostavili vezu s »Oskarom«? - Ja, učinio sam to. - Onda naprijed, na dogovoreni sastanak. Otok Rathlin, komad gotovo napuštenog kopna u obliku bumeranga, ležao je neposredno uz sjevernu obalu grofovije Antrim. Bio je stoljećima poprište krvavih borbi sa škotskim i engleskim upadačima, potom posjed viscounta Gagea, pa zatim napušten i prepušten jatima ptica selica koje su same između spektakularnih stijena i spilja držale svoje domjenke. Dan ranije iskrcala se na Rathlin rezervna posada bivših pripadnika britanske ratne mornarice koji su pristupili Ulsterskim dobrovoljcima i čekala brod s oružjem. Rano popodne, petog dana plovidbe, »Prinz Rudolph« i »Prinz Oskar« uploviše u okrilje Church Baya, baciše sidro i zastavicama obavijestiše posadu na otoku. Za nekoliko minuta otisnuše se čamci s posadom i ljudi se popeše na palubu »Rudolpha«. U kratkoj ali pedantnoj ceremoniji Otto Scheer preda brod, skinuše njemačku zastavu, podigoše zastavu Ulstera i prekrstiše brod u »Glory of Ulster«. Čamci s »Oskara« pristadoše uz bok i odvezoše njemačku posadu na njihov brod. Posljednji u odlasku, Otto Scheer, stisne u neobičnom porivu simpatije Christopherovu ruku. - Imate čelične živce, Hubble - reče Scheer. - Da, hm, bravo, sretan put kući - odgovori Christopher. Kad su se popeli na palubu »Oskara«, Nijemci žurno izvukoše sidro i požuriše natrag u Hamburg, dok je »Glory of Ulster« zadimio prema zapadu, u suprotnom smjeru. Predvečer se brod usidri nedaleko od rta Inishoven Head, gdje se zaljev Foyle otvara u otvoreno more, i javi radiom da se pripreme za njegov ulazak u Londonderry idućeg jutra. U toku noći sazvane su sve jedinice Ulsterskih dobrovoljaca i obavile su plansko zaposjedanje i osiguranje ključnih položaja u cijeloj pokrajini, kao i prebacivanje transportnih jedinica u Londonderry. Do svitanja su Ulsterski dobrovoljci završili sa »zauzimanjem« Londonderryja, blokirali lučku četvrt, a na obali uz glavne dokove Caw & Traina čekalo je sedamdeset teretnih automobila. »Glory of Ulster« plovio je pod vodstvom Christophera Hubblea niz rijeku Foyle, mimo svjetionika Pennyburn k dokovima, gdje je čekao lučki otpremnik D.E.Swinerton, oficir Ulsterskih dobrovoljaca na dopustu, sa svim potrebnim dokumentima. Smjesta se popeo na palubu, prolistao brodske teretne deklaracije u koje je bio upisan »materijal za radio-veze i sanitet«, potpisao ih i žigosao. Dvije

minute kasnije počeo je istovar. Blago s broda »Glory of Ulster« bilo je u punom danjem svjetlu, bez prisutnosti policije ili britanskih trupa pretovareno na teretne automobile i za dva sata konvoj je krenuo prema ranije utvrđenom skrovištu. U jednoj kasnijoj objavi za tisak lord Roberts je izjavio da se radilo o vježbi kako bi se ispitala djelotvornost stanovitih UDV jedinica, koja je uspješno obavljena, te energično zanijekao da se na brodu nalazilo oružje. Republikanski osjećaji lorda Louiea de Lacyja prekipješe. Suprotno Larkinovu savjetu, Louie je vršio pritisak na vrhovno vijeće Bratstva da na drskost broda »Glory of Ulster« odgovore krijumčarenjem oružja po bijelom danu, ovaj put oružjem za »legalnu« Irsku teritorijalnu armiju. Tri tjedna kasnije usidrio se, u povodu - kako se pokazalo - posljednje prodaje oružja Ludwiga Bocha Ircima, mali njemački teretni brod na jednom ne baš bezopasnom mjestu na obali Inischmorea, najvećem od Aranskih otoka, na izlazu Galway Baya. Na jahtu lorda Louiea »Grainne Uaile« pretovareno je tisuću pušaka i stotine strojnica, a da se stvar nije niti pokušala zadržati u tajnosti. Zapovjednik teritorijalne armije u grofoviji Galway izdao je jedinicama naredbu da svi pripadnici listom izađu na dokove, istovare jahtu uz svečane fanfare i tada odmarširaju u središte grada. Iz Dublin Castlea naredbe su upućene generalu sir Llewelynu Brodheadu u Camp Bushy da prebaci jedan svoj puk u Galway kako bi se »spriječili neredi«. Strijelci divizije King's Midlanders stigoše istodobno kad i jedinice irskih teritorijalaca. Klicanje i svirka limenih glazbi, koje su pozdravljale dolazak lorda Louiea i »Grainne Uaile« ubrzo zanijemiše; kad su vojnici s nasađenim bajonetama, predvođeni osobno generalom Brodheadom na konju, počeli potiskivati mnoštvo. Guranje i natezanje ubrzo se pretvorilo u zviždanje i bacanje kamenja. Kad su istovarili jahtu, prasnuše pucnji u nenaoružano mnoštvo. Nakon nekoliko minuta ležalo je pet pripadnika Irskih teritorijalaca mrtvo, a još dvadeset ranjeno. U istrazi, koja je uslijedila, i u izvještaju tvrdilo se »da je pri primopredaji oružja s ,Grainne Uaile’ više teritorijalaca trgnulo puške i otvorilo vatru na vojsku. Strijelci su, tek kad nije bilo drugog izlaza, uzvratili vatrom da bi se obranili.« Dne 28. lipnja 1914. u Sarajevu je ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand. Pet tjedana kasnije Engleska se zaratila s Njemačkom, Austro-Ugarskom i Turskom. Zakon o autonomiji bio je spreman za posljednje glasanje i kraljevo odobrenje, ali je Gornji dom uspješno dodao amandmane da bi za trajanje rata odložio izvršenje. Dapače, Carson je postigao klauzulu za buduće isključenje Ulstera. Usprkos tomu Redmond je u Donjem domu, u kojem je vladalo veliko uzbuđenje, ustao i pozvao Irce da se uključe u rat koji je vodila Engleska. Zatražio je da se Irskoj teritorijalnoj armiji da oružje kako bi mogla braniti vlastitu zemlju i osloboditi britanske trupe na irskom tlu za ratne dužnosti. Dok je velik dio stanovništva pozdravio govor s olakšanjem, ministarstvo vojske dočekalo ga je sumnjičavo. Jaka Irska teritorijalna armija nije bila poželjna.

Zakon je izglasan ubrzo nakon izbijanja rata i smjesta stavljen na led... među spise koji miruju. Johan Redmond se nije dalje borio, preuzeo je vodstvo Teritorijalne armije kao jamstvo da će do parlamenta u Dublinu doći. Istodobno je sir Edward Carson poduzeo lukav korak da zaštiti zahtjeve unionista poslije rata: ponudio je Ulsterske dobrovoljce britanskoj vojsci. To su lord Kitchener i vodeći generali radosno pozdravili. Ustanovljena je jedna divizija od samih UIsterana s vlastitim oficirima, znakovima i zastavom. Kad je Redmond to isto pokušao postići za Teritorijalnu armiju, bilo je ministarstvo vojske manje sklono da katoličke jedinice pošalje na frontu, te je pustilo da se odgovor na Redmondov zahtjev oteže. Usprkos toj uvredi, Redmond se i dalje zauzimao za lojalnost prema Kruni i uvrstio u natjecanje koja će strana žrtvovati više krvi za Engleze da bi ojačala svoje pozicije za pregovoračkim stolom nakon rata. Deseci tisuća irskih katolika javili su se u britansku vojsku, bili primljeni i doživljeli postupak vojnika drugog reda, kao što su i u vlastitoj zemlji živjeli kao građani drugog reda. Bili su svjesnim, melodičnim fanatizmom podijeljeni po različitim jedinicama. Oduševljenje za engleski rat je blijedilo. Sredinom 1915. počela se probijati republikanska ideja: Irska i irski narod nisu imali neprijatelja među narodima svijeta, osim Britanaca, a Irci su u tisućama umirali u britanskoj uniformi. Redmondovo razdoblje svršavalo je u potpunom neuspjehu. Počeo je svitati dan republikanaca. ČETRNAESTO POGLAVLJE Dan Sweeney bio je omršavio kao strašilo za ptice. Mjesecima već nije napuštao Dublin, i put do Dunleera, s noćenjem po kućama simpatizera, potpuno ga je iscrpio. Dva čovjeka sjedila su ispred kuće nedaleko od jezera. Večer je bila topla. Dan pripali cigaretu i zakašlje od boli. Bolest, koja je razarala njegovo tijelo, malo se ublažila. Govorio je tiho i zamišljeno tih dana kad se pretvarao u avet Dana Sweeneyja. - Na posljednjoj sjednici vrhovnog vijeća - rekao je -konstituirali smo se kao privremena vlada Irske i zaključili da još za ovoga rata podignemo ustanak. - To je stav svih? - upita Conor. - To je stav svih, moj kao i Brendana Seana Barretta. - Čudno, mislio sam da će to doći s nebeskim fanfarama. Pojavit će se anđeli s harfama i zborovi će pjevati stare keltske litanije. - Bez straha, Conore. Kad Irci doznaju za našu odluku, Seamus i naš novi pjesnički brat, Garrett O'Hara, ovjekovječit će neizostavno taj trenutak u odgovarajućem aleluja - zboru. Dan se ponovno nakašlje i baci skriveni pogled na bocu koja je stajala nadohvat Conoru. Conor mu je pruži, no Dan odbije.

- Hajde, Dane, ti se nisi nikad zavjetovao na trezvenost a da bih ja to ozbiljno shvatio. Dan zagunđa i primi bocu, zatim ispije gutljaj sa zadovoljstvom čovjeka koji je potajno znao poneku popiti. Kad je žarenje od pića popustilo, smanjila se bol i on smiješkom pokaže da je viski taj koji mu je odsad neophodan. - Uvjeren sam da nisi putovao sve do Dunleera da bi me obavijestio kako smo mi vladajuće snage jedne nepostojeće vlade, jedne još neizglasane republike primijeti Conor. - Dobro rečeno, pravilno sročeno. Moramo zaustaviti razmahivanje protestanata - reče Dan. - John Redmond je gotov. Asquith je gotov. Carson je kraljica plesa. Ništa nije dovoljno jezivo a da on s tim ne bi prošao nekažnjeno. Vrijeme je da mu damo na znanje kako i mi postojimo. - Da, i ja tako mislim. - Za otprilike godinu dana dat ćemo našim ljudima naredbu da podignu ustanak - nastavi Dan. - Prije no što pođu u bitku, mislim da moraju steći vjeru u sebe. Moraju znati da mogu pobijediti. Treba nam sad jedna pobjeda da nas ojača, Conore. Nikakva poezija ili retorika. Moramo nekog tući, Engleze, Ulsterane. Bratstvo mora znati da je dobra vojska. - Potpuno se slažem - reče Conor. - Ali što da poduzmemo? Od raspravljanja su nam se osušila usta. Većina je za neki atentat. Najćešće je bio spominjan britanski kolonijalni ministar Augustine Bir-rell, pa Carson, Weed, Hubble i Bonar Law. Cak smo razmišljali o tome da uklonimo Johna Redmonda. Govorili smo o dizanju mostova, prepadima, čak i o provali u državnu blagajnu. - I na čemu smo sad, Dane? - Na tome da sam došao k tebi da te zamolim za pomoć. Što god zaključimo i izvedemo, bit će to moj posljednji čin kao zapovjednika. - Što time hoćeš reći? - Neko smo vrijeme Atty i ja tajili da ću uskoro umrijeti. Kad su to već i drugi počeli primjećivati, poslao sam je k tebi u Belfast. Budući da si ponuđenu krunu Rima tri puta odbio, predložio sam za svojeg nasljednika Garretta O'Haru. On nije osobit vojnik, ali kao entuzijast i obrazovan čovjek naći će sjajnih riječi za ustanak i dati mu mističnu atmosferu. Možda će se to irskom narodu svidjeti, tko zna? No sad sam ovdje kod svojeg starog prijatelja i protivnika, Conora Larkina, jedine čelične karike našeg inače poput svile slabog zapovjedničkog lanca. Hoću da nam daš pobjedu koja nam je tako očajnički potrebna. - Shvaćam - promrmlja Conor. - Pobjeda je tako divna riječ - reče Dan. - Svejedno koliko je kratkotrajna, u našem fantazijama sklonom duhu sa svakom će godinom bivati sve veća i grijati nas deset tisuća noći. Imali smo tako malo pobjeda. Oni tako mnogo. Dana ponovno prodrma napadaj kašlja i on ljutito odbaci cigaretu. Neobično je čuti ga kako govori kao pjesnik, ustanovi Conor. Kratkorječiv stari Dan, koji je uvijek sve izricao s oštrom otvorenošću. Doista je želio doživjeti zanos jedne pobjede da može umrijeti a da sebe ne gleda kao promašaj.

- Imam jednu, dvije ideje - reče Conor. - Zato sam i došao. Znao sam da ćeš nešto smisliti. - Lord Roberts i ono smeće od njegovog uvezenog britanskog štaba izgradili su Ulsterske dobrovoljce u pravu vojsku. No zadržali su još nekoliko nemarnih navika iz starih dana. Dijelom i stoga što nas ne cijene kao borbenu snagu. Bratstvo ignoriraju, a na teritorijalce gledaju s prezirom. - A koje to navike? - Na to ću tek doći. Usprkos hvastanju da su mase običnih Ulsterana stup njihove vojske, ni britanski štab ni plemstvo ne vjeruju bez rezerve svojim vlastitim ljudima. Ne daju u ruke svojim ljudima oružje koje su prikupili. Osim toga, u nama ne vide nikakvu opasnost, pa nisu ni na oprezu. - To jest, Conore, to jest. - To jest, sva su svoja jaja položili u jednu košaru. Čitav tovar s broda »Glory of Ulster«, i vjerojatno pola arsenala Ulsterskih dobrovoljaca, pohranjen je na jednom jedinom mjestu... Lettershanbo Castle. - Naravno, Lettershanbo Castle - reče Dan. - Zašto odmah ne planiraš i napad na Gibraltar? Riječ je bila o jednoj utvrdi iz 18. stoljeća koja je čuvala ulaz u Lough Foyle. Jedini prilaz bila je cesta preko jedne velike dine, a ta se kilometrima daleko mogla sagledati sa zidina utvrde. Cesta je bila blokirana s četiri uzastopne obrambene linije. Stigavši do utvrde, napadač je morao svladati tri metra debele i šest metara visoke zidine, načičkane strojnicama i reflektorima. Širile su se glasine da je u njima golemo skladište oružja, no ono je takvima kakvo je bilo Bratstvo bilo potpuno nedostižno. - Ti si lud - reče Dan. - Molio sam te za jednostavnu, malu pobjedu, Conore, na Wellingtonovu pobjedu kod Waterlooa. - Ti me već jamačno poznaješ, Dane, ja uvijek tražim sporedni ulaz. - Daj mi još gutljaj toga pića - reče Dan. Pogodio je na pravo mjesto. - Čini mi se da smo dva stara, irska pijanca koji se igraju s vilama. Pomislio sam načas da govoriš o dizanju Lettershanbo Castlea u zrak. - Naučio sam na svojim putovanjima po Americi jednu staru pjesmu, koja glasi nekako ovako... jedan ako je kopnom, dva ako je morem... razmišljam u smislu broja dva. Umorne oči Long Dana Sweeneyja suziše se na proreze. Zurio je pune tri minute u Conora. - Uživaš moju nepodvojenu pažnju - reče naposljetku. Conor ode u kuću i vrati se s kartom grofovije Londonderry. Pokazivao je mjesta o kojima je govorio. - Lettershanbo stoji točno na rtu Magilligan na izlazu Lough Foyle u otvoreno more. - Znam gdje stoji, k vragu! - reče Dan mrgodno. - I ja sam mišljenja da se onamo ne može prodrijeti s kopna, to prekrižimo. Ovdje na rtu Magilligan put za Inishoven na najužem mjestu širok je otprilike kilometar i po. S obiju strana su male uvale, iz kojih se može isploviti i pristati. - Misliš na prijelaz sa stražnje strane utvrde?

- Da. - Kako? Obala je na tom mjestu puna opasnih hridina. - Eh, pa ti znaš lude Irce i njihove lude male curraghe od katrana i platna, koji plove po samoj površini? - reče Conor lukavo. - Curraghi... dalje, dalje. - Dobro. Tamo stoji jedna napuštena Martello-kula, gdje možemo sakriti čamce. Odatle do Lettershanboa pješice je četiri stotine metara. - Dobro dakle, preplovili smo Lough u curraghima. Sakrili smo ih iza tvrđave. I onda? Stupamo sedam dana i sedam noći oko zidova i čekamo dok ih Bog ne sruši? Conor složi kartu i nasmije se. - Moje je selo imalo pravo na skupljanje algi na izlazu Lougha, nedaleko od tvrđave. Tada je Lettershanbo bio nenastanjen. Često smo veslali prijeko, nekoliko čamaca punih dječaka i djevojaka, na piknik među ruševinama. Dobro sam upoznao staru tvrđavu. U dječjem istraživanju otkrili smo spilju s tajnim podzemnim ulazom u dvorac. Kasnijih godina, kad sam postao kovački majstor, Lettershanbo je restauriran. Ja sam ondje obavio velik dio kovačkih radova. Podzemni hodnik još postoji. - Pokaži mi kartu - reče Dan promuklo. Njegove koščate ruke drhtavo su razvile kartu. Tada se s molećivom radoznalošću zagledao u Conora. - Ne bih valjda jednog ljubeznog starog gospodina poput tebe varao - reče Conor. - No zar oni ne znaju za hodnik? Conor strese glavom. - Zazidan je i prostim se okom ne može razaznati. Taj bi tunel samo vile mogle otkriti. On vodi ravno u jedno ognjište u podrumu. - Sveti Isuse! - Dan protisnu zvižduk. - Blagi Bože! Na svojstven način Conor razvije svoj plan, majstorsko djelo jednostavnosti. Dan je sad znao zašto je putovao u Dunleer na razgovor s tim čovjekom. Ispitivao je Conora dugo i temeljito, no ovaj je, činilo se, imao na sve spreman odgovor. - Zašto nam to već prije nisi rekao? Conor slegne ramenima. - Znao sam da će vijeće tražiti ideje kad dođe vrijeme za to. Dan strese glavom u nevjerici. Prošli su sve još jednom i iznova. Plan je premašivao najsmionije Sweeneyjeve nade. Ne samo da bi polovica oružja i municije Ulsterskih dobrovoljaca bila jednom jedinom eksplozijom uništena, nego bi i Bratstvo dobilo na vjerodostojnosti. Jedan takav uspjeh ojačao bi duh pripadnosti, pribavio osjećaj pobjede. Bio je to udarac od kojeg se Englezi nikad ne bi potpuno oporavili. Bilo je to jednostavno herojsko djelo, najsmioniji pothvat od vremena Wolfea Tonea prije jednog stoljeća. - Što će ti trebati i koliko vremena? - Dvadesetak odabranih ljudi i mjesec dana da ih pripremim. - Imat ćeš ih - reče Dan - a ja ću biti jedan od njih. - Svakako, Dane - naglasi Conor. - Bit ćeš u mojem čamcu.

Trebalo im je jedan sat da se priviknu na veličinu te zamisli. Sjedili su u beskonačnom zalazu, pijući i sanjareći. Long Dan, ne suviše navikao na viski, omekša i sve je više govorio kao vidovnjak. - Trebao si nam to reći - ponovi Dan. - Ali sad te vidim, Larkine, sa svom tvojom zbunjujućom suzdržljivošću kojom si se odvojio od igrača i igara, jer si već izračunao tko će dobiti a tko izgubiti i jer si se ustezao da zanemariš svoje poštene zaključke. - Možda ima nešto u tome, Dane. - Ali ja to također znam - reče Dan - a igram dalje. Meni to znači sve, ta iluzija o ustanku. I pitam, što je bolje? Je li lakše, za nekog poput mene, biti igrač i držati privid da ne vjerujem u kraj? Zar svi ljudi, na ovaj ili onaj način, ne varaju sami sebe, ne vješaju se o ostatke sna, ma koliko bio nestvaran? Zar je lakše biti Larkin, znati kako će sve svršiti i izdvojiti se od sanjara? - Znam samo to da nikad ne bih mogao svjesno voditi ljude u njihov poraz. - Pitanje u kojem se možeš opržiti - reče Dan - u kojem možeš dobiti opekline, doista. Znaš, problem sa stvarnošću i Ircima leži u našoj prirođenoj nesposobnosti da analiziramo svoje poraze. John Redmond je trebao samo da pročita Parnellov život da bi saznao kako će daleko dospjeti s britanskim parlamentom i kako će završiti. - Dan iskapi još jednu i smjesta mu glas postane nerazgovijetan. - Međutim, na kraju krajeva tlačitelj svojim greškama neizbježno ujedinjuje potlačene i izaziva njihov bijes. Pouzdano, kao što sad ja ovdje sjedim pijan, Englezi će počiniti grešku koja će napokon podići Irce. - Nju su već počinili - reče Conor. - Čini se da nije pomoglo. - Mislim monumentalnu grešku, golemu, strašnu grešku. Htio bih ih na tu grešku natjerati kad ustanemo Dan najednom glasno krikne od boli. - Imaš li kakav lijek, Dane? - Tablete. - Da ih donesem? - Ne. Ne uzimam ih. Tablete mi zamagljuju mozak. Bol mi bar daje na znanje da još živim. Ti me ljutiš, Larkine. Bio bi prokleto dobar zapovjednik. - Pred nama je mnogo toga - reče Conor. - Idem spavati. - Spavati? Tko spava? - nasmije se Dan gorko. - Za to ćemo obojica imati beskrajno mnogo vremena. Conor ustane i priđe obali, pokupi šaku kamenčića, baci ih u mirnu vodu i promatraše kako se krugovi šire. Dan stane uz njega. Starac je izgledao strašno. Odjednom se srušio. - O čemu razmišljaš ovih dana? - prošapta Conor. - O jednoj djevojci. Mnogo mislim na jednu djevojku -reče Dan. - Zaboravio sam čak njezino ime. - Aileen - reče Conor. - Tako je, Aileen O'Dunne. Čudno što ga ti još znaš. Ali vidiš, usprkos pomanjkanju ljubavi, životu u bijegu i prljavim malim skloništima, one noći kad smo se proglasili slobodnim narodom bio sam ondje. I mimo ovog napada i ustanka ja sam sad dio irske povijesti. To mi nitko ne može oduzeti.

- Je li to dovoljno, Dane? Je li to dovoljno za taj mučki teret praznine koji smo nosili, znajući da nismo prirodni ljudi i da nikad ne možemo voditi normalan život? - Mora biti dovoljno. To je sve što imam. Znam samo da lude kao ti i ja od dana rođenja idu prema tamnici. - Eh, razgovor postaje mračan - reče Conor. - Razmotrimo radije pozitivnu stranu. Atty može putovati s našim kostima od grada do grada, kujući nas u zvijezde i skupljajući priloge, a moja će sestra morati samo pričekati moju braću Darvja i Liama da joj groblje bude popunjeno. - Conore, htio bih te zamoliti da nešto učiniš za mene. - Svakako, Dane, sve što hoćeš, osim da zatražim oprost. - Prije no što dignemo tvrđavu u zrak, reci Atty nešto lijepo. Mislim da sam jedini čovjek, uključivši tebe, koji zna koliko te ona voli. Reci joj neku laž, ako treba, ali nemoj otići a da joj ne ostaviš nešto. - Da, to bih doista trebao, i obećajem da ću to učiniti. Dan se pripremi, jer ga je ščepao novi val bolova. Ali bol popusti, i on pođe u kuću po još jednu bocu. Kad se vratio, Conor je stajao na obali i gledao u beskraj. Sjene noći spuštale su se, prkoseći suncu. Dvanaest Benova i jezero postadoše nijeme vatre jesenjih boja. Kad se Dan približio, Conor ga čudno pogleda kao da vidi nekoga iz drugog vremena i s drugog mjesta. - Što je? - upita Dan. - Jedan čas... - poče Conor promuklim, tuđim glasom. - Što? - Dane, kakva je smrt? - Ne znam, Conore. Čini se da je ti vidiš jasnije od mene. Čini se da joj ti pola vremena gledaš u oči. - Ti se ne želiš vratiti s akcije, zar ne, Dane? - Ne - odgovori Dan. - Reci mi, Conore, koga si maloprije ugledao? - Svojega oca... Tomasa... često ga vidim. I uvijek trčim na raskršće u selu i putem uzbrdo u susret njemu kad se vraća s polja. On me podiže na ruke... Dane... Dane, bojim se. - Svakako, znam taj osjećaj. Mi smo ljudi koji malo značimo i još manje posjedujemo. Ti si jednom bio čovjek s imetkom. Bio si nasljednik dvadeset hektara Larkinove zemlje... i tada si... otišao iz Ballyutoguea. PETNAESTO POGLAVLJE Pet tjedana bio sam član izabranog odreda od dvadeset i dva muškarca i Atty Fitzpatrick, koji se u Dunleeru pripremao za tajni zadatak. Stanovali smo u samostanu, jeli, pili, disali i spavali za vještine, koje nam je naš voda, Conor Larkin, utuvljivao. Bio sam među odabranima ne radi svojeg rasta ili hrabrosti, nego da izvijestim o događaju. Cilj je ostao strogo čuvana tajna, poznata samo Conoru, Danu i Charleyu Hackettu, vrlo sposobnom specijalistu za eksplozive.

Vježbali smo noću, uvijek u trku s vremenom, s teretom od četrdeset funti na leđima. Posebno se nastojalo na vožnji u curraghima po uzburkanom jezeru, osim toga morali smo često puzati po trbuhu po pećinama Dvanaest Benova. Naučili smo se nijemo sporazumijevati znakovima, a to se mijenjalo samo kad se nismo vidjeli. Tada bismo prelazili na ptičje i životinjsko glasanje. Znali smo ovo: Atty je vozila teretni automobil preuređen za pružanje prve pomoći. Lord Louie specijalizirao se za upravljanje i rukovanje krhkim malim čamcima. Gilmartin, veteran iz burskog rata i član vrhovnog vijeća, stajao je zajedno s Danom Sweeneyjem za strojnicom. Gilmartin je bio pomalo hvalisavac, ali i najbolji vojnik među nama i istodobno sposoban mornar. Charley Hackett i njegovi pomagači Jennings i Pendergast vježbali su se u polaganju žice, očito namijenjenih dinamitu. Svaki put kad smo vjerovali da smo u sjajnoj formi, Conor bi nas dotukao i natjerao na daleko bolje rezultate. Bio je tih tjedana odvratan krotitelj, kojji je tražio savršenstvo savršenstva. Ma što to Danu i Conoru bilo na umu, osjećali smo po njihovim nastojanjima da će biti divovsko. Na početku lipnja 1915. raspustili smo logor i po dvojica ili trojica krenuli u Deny. Tamo smo uspostavili vezu s Darrenom Costellom, zapovjednikom Bratstva u tom području, i potonuli u našem pribježištu, Bogsideu. Conoru, Danu i Charleyju Hackettu, za kojima je policija tragala, trebalo je nešto duže da stignu u Derry. Ni kad smo se svi okupili, nisu nam još ništa saopćili. Utovarili su nas u dva teretna automobila i odvezli iz Derryja u kraj koji mi je bio poznat: vozili smo se prema Ballyutogueu. Ubrzo nakon što se spustila noć zaustavili smo se kraj jedne skupine drveća na cesti između Balluytoguea i Gornjeg sela i odatle su nas brzo poveli u crkvu sv. Kolumba, koja je bila neobično pusta. Jedini nazočni seljaci bili su Boyd McCracken, Mylesov stariji brat, koji je naslijedio jedno od najsiromašnijih imanja u Irskoj, i njegov sin Tim, četrnaestogodišnji dečko kojeg gotovo i nisam poznavao. Nekoliko klupa bilo je uklonjeno, na tie položene strunjače, a bila je tu i pokretna kuhinja. Prozori su bili zastrti da svjetlo ne prodire van. U jednom kutu iza propovjedaonice ležalo je dvadeset naprtnjača od iste vrste s kojima smo vježbali. Obilazili smo naokolo, još radoznaliji nego prije i ne manje napeti, ali nam je naređeno da ne napuštamo zgradu. Conor se nekoliko puta u sakristiji savjetovao s pojedincima, i naposljetku su nas okupili. Kraj oltara stajala je jedna ploča i oko nje u polukrugu kovani svijećnjaci. Kad smo se približili, nacrtao je Conor kredom na ploču neku vrst karte, zatim se okrenuo nama.

- Od ovog trenutka svi ste obavezni na najstrožu tajnost - poče. - Tijekom dana ostat ćete u crkvi. Po mraku možete izaći u crkveno dvorište. Vani su straže koje imaju naredbu da ustrijele svakoga tko napusti dvorište. To je bio Conor Larkin, vojni zapovjednik. U njegovu glasu nije bilo ni traga toplini ili humoru, samo autoritet kako je to zahtijevala situacija, i to je bilo dobro. - Mi se nalazimo u selu Balluytogueu - nastavio je -rodnom mjestu Seamusa O'Neilla i mojem. Većina seljaka nije u selu, dolje je na prikupljanju algi, koje se obavlja svake godine. Ni s jednom osobom od onih koje su ostale u selu ne smijete uspostaviti kontakt. Otac Cluny i Boyd McCracken već su odavno ovu crkvu i Boydovu kuću stavili na raspolaganje kao sigurna skloništa. Najglasniji šum bio je plamen svijeća. Crkva je bila utonula u blago svjetlo, koje je rasplakanu Djevicu i krvarećeg Isusa obasjalo narančastim sjajem. - Svi ste do sada pretpostavili niz stvari - reče Conor. Naš je cilj negdje u ovom području, morat ćemo prijeći preko vode da dođemo do njega, i to ćemo učiniti noću. Sve tri pretpostavke su točne. Okrenuo se ploči i zaokružio jednu točku na svom crtežu. - Razorit ćemo Lettershanbo Castle - reče. Bože moj! SVEMOGUĆI BOŽE! Osjetio sam kako su mi se dlanovi ovlažili, jezik osušio, a želudac se u napadaju golog, neumoljivog straha zgrčio. Bojao sam se pogledati ostale, ali slutio sam da je i s njima bilo jednako. - Dobro, slušajte dakle! - reče Conor. - Želimo se domoći pedeset tisuća pušaka, tri tisuće strojnica i minobacača i gomile od tri stotine tona dinamita. Označio je križićem jedno mjesto na ploči. - Ovo je Balluytogue, gdje smo sada. Sutra u sumrak krećemo uz obalu u dva teretna automobila. Prvim će upravljati jedan ovdašnji brat, drugim Atty. Taj je opremljen kao stanica za prvu pomoć. Kimnula je. - Vozimo se do ovog mjesta, neposredno iza kuće Ballybrack do jedne male uvale poznate pod imenom Balfybrack Hole. Tamo će vam lord Louie dati vaše točke na kompasu. Boyd i braća iz okolice sakrili su pet curragha u Ballybrack Hole za prijelaz. Odabrana je sutrašnja noć zbog mjeseca, plime i očekivanog vremena. Želimo, naravno, da naš cilj bude što manje osvijetljen. Ima li kakvih pitanja? Nije bilo ni jednog. - Lord Louie i Gilmartin bili su upoznati s ovim prijelazom neposredno prije ovog sastanka. Louie? Lord Louie, koji je uvijek tako neobično tuđe djelovao u našem društvu, ustane. - Sve bi se trebalo odvijati glatko kao i na vježbi. Dosta smo dugo vježbali po uzburkanom jeiteru da znamo što možemo očekivati. Možda su valovi ovdje nešto jači, ali prijelaz, čak i u teškim uvjetima, ne bi smio potrajati duže od pola sata. Pazite na struje, imajte kompas pred očima i navucite pojaseve za spašavanje! - Prijelaz ćemo obaviti u istim skupinama kao na vježbi. Dan, Seamus, ja i Charley Hackett u čamcu broj jedan. Gilmartinova grupa u čamcu broj dva. Lord Louie u broj tri i tako dalje. Boyd se vozi u Gilmartinovom čamcu. - Conor označi

još jedan križ na ploči. – Vozimo se prema kuli Martello - reče. - Iskrcavanje bi trebalo biti nalik onom koje smo vježbali na rtu Slyne: jako zapljuskivanje, podmuklo povlačenje, kamenito tlo. Izvucite čamce na suho i prikupite se kod kule. Pitanja? - Jesi li siguran da u tom području nema patrola? - Da - upadne Boyd McCracken. - Bio sam tri puta tamo, posljednji put sinoć. Kula je napuštena, a obala nije čuvana. - Kako stoji s ratnom mornaricom? Zar na Lough Foyle nema patrolnog čamca, osobito noću, zbog krijumčara? - Darren Costello i momci u Derryju izvest će manevar da privuku pažnju i pobrinuti se da mornaricu zadrže u luci kako ne bi mogla isploviti u Lough Foyle odgovori Conor. - Kasarna Greencastle doživjet će napad, premda je većina tamošnjih vojnika na manevrima u brdima. Imat ćemo posla samo s trojicom ili četvoricom stražara. Odobravajuće mrmljanje pozdravi Conora kad smo svi shvatili koliko je misli uložio u ovaj plan. - Kao što znate, Englezi su podigli Martello-kule kao obrambena mjesta protiv eventualne Napoleonove invazije. Premda ne bi izdržale paljbu današnjih pomorskih topova, ipak su još jako čvrste. Dan i Gilmartin će tamo postaviti strojnicu da štite naš uzmak. Prišao je propovjedaonici, uzeo jednu naprtnjaču i podigao je uvis. - Naprtnjače s kojima ste vježbali sadržale su četrdeset funti kamenja. Kamenje je uklonjeno i nadomješteno dinamitom. On je zaštićen protiv vode i ne postoji opasnost da sam od sebe eksplodira... ali čuvajte se da ne šetate sa zapaljenom šibicom. Nervozan smijeh. - Od Martello-kule polazimo uz obalu do ove točke... u područje spilja i stijena. Za oseke ući ćete u označenu spilju u vodi do pasa. Trideset metara dalje morat ćete pedesetak metara puzati po trbuhu. Odatle vodi jedan tunel do Lettershanboa. Ponovni niz pitanja načas ga zaustavi. Dok je Conor govorio, sjetio sam se vremena kad smo pobirali alge, kad smo kao nezreli mladići trčali za djevojkom... kako li se ono zvala? - Cijenimo da nam ne treba više od pola sata od spilje do tvrđave. Ja ću ostati u spilji da odmotam žicu i montiram detonatore. Charley i Boyd će vas povesti u tvrđavu. Kad stignete do kraja tunela, naći ćete se pred zidom od cigle. Boyde, hoćeš li nastaviti? - Da. - Rano ostarjeli, koščati Mylesov brat odavao je, premda je proteklo toliko vremena, poznatu obiteljsku sličnost. - Bio sam tri dana u spilji i u tunelu reče on. -Conor mi je dao zadatak da odstranim žbuku s ciglenog zida. Držao je da sam pogodan za to, jer osim na poljima radim i u kamenolomu. Radio sam bez buke, samo s džepnim nožićem, i olabavio sve opeke da se mogu izvući rukom i stvoriti otvor dovoljno velik za provlačenje. Kad se provučemo kroz rupu, stižemo kroz jedno ognjište u podrum. Odatle jednostavno hodnikom do našeg cilja. Mogao

sam se tamo kretati a da me ne otkriju. Čini se da u podrumu nema redovitih straža ili patrola. Usprkos tome, nemojte udarati cipelama! Boyd podigne uvis par pompootiesa, cipela s gumenim đonom za hodanje po kliskim pećinama oko obale koje će istodobno prigušiti korake na kamenim podovima tvrđave. - U sakristiji je hrpa ovakvih. Neka svaki odabere odgovarajući par. - Charley - prozove Conor. Charley Hackett, sjedokos čovjek, izbriše ploču i nacrta skicu podruma tvrđave. - Ovdje je kotlovnica - reče. - Pri obnovi ugrađeno je centralno grijanje s jakim grijaćim cijevima u svim sobama Lettershanboa. Kladim se da će cijevi proširiti eksploziju poput telegrafskog voda. Uz Božju pomoć naći će naš dinamit put do tri stotine tona dinamita Ulsterskih dobrovoljaca, a taj će građevinu potpuno razoriti. - A ako ne bude tako, Charley? - Onda smo si zadali mnogo truda da*raznesemo nekoliko prozorskih okana. - Jesi li vidio kako to funkcionira? - Ne, i neću vam reći svoje mišljenje - odvrati Charley. - No ovdje je stručnjak za eksploziv, čije mišljenje vrlo cijenim, a i dijelim ga. Dakle, čim stignete u tvrđavu, slijedite nas brzo i tiho, odložite svoje naprtnjače u kotlovnici i trkom natrag do spilje. Jennings, Pendergast i ja imamo tada deset minuta vremena da sve povežemo žicama. Sad Conor ponovno preuzme riječ. - Kod kotlovnice se sastaju dva hodnika. Boyd poznaje to mjesto. Seamus će tamo stati s automatskim pištoljem za slučaj da dobijemo nepoželjno društvo. To je najteža točka u napadu. Ako se sjećate, svi ste jedne večeri u Dunleeru izvlačili slamke, a ja vam nisam htio reći zašto. E pa, Seamuse, ti si izvukao najkraću. - Kao obično - primijetih. - Ti ćeš se posljednji povući u tunel. Morate trčati kao vrazi, jer kad vi odete, fitilj ostaje deset minuta bez nadzora. Ako ga otkriju i prerezu, došli smo badava. Ako dođe do napada, Seamus mora štititi fitilj. Ne bih rekao da se još nikad u životu nisam tako bojao. To sam prištedio za sutra, ali znao sam da ću, usprkos Conorovu mrštenju, voditi povjerljiv razgovor s Isusom i Marijom... Trgnuo sam se, primijetio nešto u šali da ublažim napetost, ali kad sam to izgovarao, umalo od straha nisam povratio. - Mi smo se, dakle, ponovno okupili kod Martello-kule - reče Conor - i prevezli se na obalu na stranu Inishowena. Nadajmo se da smo Lettershanbo ostavili u ruševinama i metežu, tako da je potjera onemogućena. Atty i jedan od braće iz Balluytoguea čekat će s oba teretna automobila u Ballybrack Holeu. Ona će ostati do sat prije svanuća, ili dok ne bude sigurna da su se svi vratili koji će se vratiti. Odvest će vas natrag u crkvu. Prijeći ćemo u Boydovu kuću. - Koja leži visoko gore u vrištini - ubaci Boyd.

- Odatle će nas mladi Tim povesti u brda, gdje možemo lako nestati. Vjerujte mi, neće vas otkriti. Atty ima nalog da vam podijeli novac i upute. Ići ćemo gore u brda jedan po jedan, u različitim smjerovima. Conor udari šakom u šaku i polagano ponovi većinu točaka, a onda mu se lice smrkne. - Sutra krećemo. Nema odlaganja. Operacija je tako isplanirana da bude izvedena istodobno s prepadom koji će Darren Costello izvesti u Derryju, a mi s njim nemamo nikakvu vezu. Ako more bude olujno i vi potonete, ne možemo stati i tragati za vama. Ako na obali kod tvrđave budete tako teško ranjeni da bi nas vaše spašavanje zadržalo, ostavit ćemo vas. Ako vam ovdje zatreba liječnička pomoć, bit ćete ostavljeni. Svi ste se dobrovoljno javili za jednu samoubilačku akciju. Poduzeli smo sve što je bilo u našoj moći da vas žive vratimo ovamo. Svaki je zakletvom vezan na šutnju. Ako odate Englezima bilo što, a oni vas ne ubiju... učinit će to Bratstvo... sve jasno? Bilo je nemilosrdno jasno. Long Dan Sweeney učinio je nadljudske napore da može sudjelovati u akciji, a da ne bude na teret, no bolovi su ga pred našim očima razarali. - Drugovi - rekao je promuklo - i ti, djevojko, nikad nisam pomislio da ću doživjeti da dvadeset Iraca priprema takvu akciju, a da pri tom ne nastane potpuni kaos. Ali... ovdje smo mi... a tamo je ona... tamo prijeko. Ne brine nas ako taj pucanj ne budu čuli svi u svijetu, dokle god ga čuju u Londonu. Majka svih parlamenata iskoristila je ovaj rat kao svoju najnoviju izliku da uskrati legitimna prava irskom narodu. Potpuno je i poetski prikladno da se koristimo tim istim ratom kako bismo ostvarili naše zahtjeve. Uspjeh ove misije mogao bi lako za ovo pokoljenje Iraca značiti postizanje ili propast naših ciljeva. Obavite svoj zadatak dobro. Ovaj trenutak pripada svima nama i istodobno irskom narodu .... ali jednom čovjeku osobito. Imaš li nam što reći, Conore Larkine? Tako je to dakle izgledalo, okolo po svijetu, posvuda u životu. Sve počinje i svršava na istom mjestu, zar ne? Conor i ja u Ballyutogueu. Na kraju se svi vraćamo kući. Onakav kakav je sad stajao pred nama, nije više bio strog zapovjednik, nego je izgledao kao mladić, zažaren... daleko od nas... kako je to čudno, kako je to jako čudno. Bio je okružen muškarcima koji su ga obožavali i jednom ženom koja ga je voljela više no što se moglo voljeti. On kao da to nije primjećivao. Je li ovo napokon bilo ispunjenje za njega? Je li našao bar jedan jedini odgovor svojem dugom, bolnom traženju? Ah, Conore, dječače, Conore, prijatelju moj. Tako godi u ovom času biti ovdje s tobom. Ne bih to propustio ni za što na svijetu. Čak ni za dan ustanka. - Ako među vama bude nekih koji se neće vratiti, žao mi je što nisam bio dosta dobar ili temeljit. A što se tiče riječi? Pa, ima toliko veličanstvenih knjiga i previše točnih balada koje govore o našoj čežnji za slobodom. Što bi jedna luda poput mene mogla tome dodati? Kao katolici, naučili smo još kao djeca vjerovati u misterije. Neki od onih koji su pokušali prodrijeti u njih, ustanovili su da to uopće nisu misterije. No, postoji jedan koji se opire svim pokušajima da ga objasne. Nema većeg misterija od čovjekove ljubavi za domovinu. To je najstrašnija od svih

ljepota. Nema veće tragedije od one koja je snašla naš narod, jer je, stradajući pokoljenjima od ruku tuđinaca, izgubio snažnu ljubav za svoju zemlju. Sutra otvaramo našu borbu da taj klonuli duh ponovno oživimo. Zrak na grobu mojeg oca bio je ugodan i svjež. Sjeo sam do njega i pričinjao se kao da držim sviralu u rukama i sviram plesnu melodiju, da bih ga nasmijao. Čuo sam neki sušanj kraj grobova Larkinovih, zatim ugledah Conora i Atty. Skamenio sam se i počinio neoprostiv grijeh prisluškivanja. - Oh, Bože - prošaptala je - drži me čvrsto. Atty je tiho plakala u Conorovu zagrljaju, zatim joj on reče iznad grobova: - Spoznao sam još jednu istinu - promrmljao je. -Dogodilo se to tek ovdje i sada. Ako voliš svoju zemlju, moraš joj pomoći da živi i poslije tvoje, beznačajne, smrti. Ovdje sam okružen svima njima. Moja majka... pradjed Ronan... moj djed Kilty... i moj otac. Pitao sam se, zar smo mi Larkini ovdje u Irskoj stigli kraju? Brigid je neplodna, Dary je svećenik, a Liamova djeca neće nikad spoznati da su Irci. Jasno mi je da sam pokušao počiniti zločin, da se nisam usudio da te trebam, ali uvijek sam te trebao i potrebna si mi i sada. Vratit ću se i želio bih da mi rodiš dijete. - Plodna sam kao ravnice Kanzasa - reče ona - ali ne smiješ predugo čekati. - Da - reče on. - Svakako ću se vratiti s ove akcije. Poslije svih maglovitih utvara, lutanja i paklenih sumnji, sve se svodi na jedno: na tebe, Atty... tebe ću zvati u trenutku svoje smrti. i ŠESNAESTO POGLAVLJE Naša oprema je nekoliko puta pregledana. Cijelog dana razgovarali smo o točkama sastanka, rutama, vremenskim razmacima, pojedinostima zadataka. Svakog sata javljao je jedan promatrač s uzvisine, odakle se vidio Lough, vremensku situaciju. Kasno popodne opažen je britanski patrolni brod kako plovi na jug k ušću rijeke, prema Deryju. Znali smo da će do mraka ostati u luci i tada započeti svoju noćnu vožnju zbog krijumčara. Većina nas bila je izbačena iz Crkve zbog republikanskog uvjerenja, ali kažem vam da su, kako su sati odmicali mnogi uz oltar molili bez stida. Pokušali smo spavati, ali nije nam uspjelo, a kasnu večeru malo tko je dirnuo. Prvi udarac je bio kad nam je Conor kratko naredio da napustimo crkvu i uklonimo svaki trag našeg boravka. Lord Louie vratio se s promatranja neba nezadovoljno brundajući. Vani su se brzo gomilali oblaci. To je bilo dobro, jer smo se nadali oblačnu vremenu. Ali poznavao sam taj kraj, a tako i Conor, i zapazio sam po tome kako je primio vijest da se bojao oluje. Na nebu se hvatao prvi mrak. Darren Costello i pet članova Irskog republikanskog bratstva u Derryju izvukoše u Quigley's Pointu, na obalnoj cesti, ukradeni kamionet sakriven u jednom skladištu krumpira. Postrance na kamionetu bio je svježom bojom ispisan natpis KONCKDARA LIVERY COMPANY.

Costello je upravljao automobilom, njegov sin Cassidy sjedio je na sjedalu kraj njega, a četvorica ostalih bila su skrivena odostraga. Vozili su prema obalnoj cesti za Derry i k doku Cawley&Traina, gdje je bio usidren »Glory of Ulster«. Njemački brod za prijevoz žita postao je, nakon svoje krijumčarske vožnje po bijelom danu s tovarom oružja, slavan. Tisuće protestantske školske djece i oranjske lože hodočastile su k tom simbolu opsjednutih kao prema svetištu. Jedan poduzetni gospodin, Edwin Cowley, i sam bivši veliki meštar, pretvorio je »Glory of Ulster« u izletnički brod za dnevne vožnje kojj su unajmljivale oranjske i unionističke grupe. Kad se kamionet zaustavio kraj broda, obala je kao uvijek u to doba, bila gotovo pusta. Costello je znao da se na palubi nalazi jedan jedini čuvar. On i Cassidy izvukoše dva sanduka za čaj iz stražnjeg dijela kamioneta i popeše se mostićem na brod. - Halo - poviče Darren. - Ima li koga? Uskoro stari čuvar proturi neodlučno glavu kroz prozor kormilarnice. - Tko je dolje? - upita. - Dovezao sam dva sanduka čaja, šefe - poviče Darren. - Čaja? Tko je, k vragu, naručio čaj? - Mr. Edwin Cowley, šefe. Za kružnu vožnju gospođa od trezvenjačkog pokreta, iduće nedjelje. - Prokleto vrijeme za isporuku. - Žao mi je, mister, imao sam defekt. - Dobro, ostavite ih tamo na palubi. Kasnije ću se pobrinuti za njih - poviče čuvar. - Oprostite mi, šefe, ali treba mi vaš potpis. Donijet ću papir gore. Darren se popne po ljestvama, a za njim njegov sin. U kormilarnici Cassidy je držao pištolj uperen čovjeku u trbuh, dok ga otac nije lupio komadom cijevi po glavi. Darren izađe, fućne, i tri momka izađu iz kamioneta. Jedan pođe u strojarnicu, a druga dvojica odmotaše užad i skočiše na brod. Četvrti je čovjek odvezao kamionet. Za kratko vrijeme »Glory of Ulster« bio je pod parom i polagano plovio uz rijeku Foyle. U perivoju sv. Kolumba, na protestantskoj strani rijeke, bilo je mnoštvo svijeta, koji su tu u kasne sate održavali piknik ili šetali. Kad su ugledali »Glory of Ulster«, počeli su mahati i pljeskati. Darren Costello im odgovori piskom sirene. Klizili su kraj mornaričkih dokova i patrolnog čamca, na koji se penjala posada za noćni obilazak zaljeva. Kad se rijeka iza svjetionika Clooney proširila, odnijeli su čuvara u strojarnicu. Costello to nije želio, ali čovjek bi kasnije mogao prepoznati njega i njegova sina. Ubijen je jednim hicem u glavu. Milju uzvodno rijeka se na jednom mjestu, zvanom »Boom Hali«, jako sužavala. Upravo tu su čete kralja Jakoba u vrijeme opsade 1689. godine bacile u rijeku brvno da spriječe ulaz u grad i time dovoz zaliha morem. Posuđujući taj

povijesni primjer, Darren Costello upravi brod u taj uski kanal, otvori ventile i potopi ga na istom mjestu gdje je drevno brvno bilo bačeno u vodu. »Glory of Ulster« sjedio je sad lijepo u plitkoj vodi na dnu, onemogućavajući plovidbu u zaljev i zatvorivši patrolni čamac u Derryju. Braća su odveslala na obalu prema kamionetu, koji je čekao na Limayady Roadu, i dala petama vjetra. Deset minuta kasnije u kasarni Greencastle brzo i djelotvorno uklonjena je straža od trojice vojnika. Onog istog trenutka kad je »Glory of Ulster« snašla njegova sudbina, stigla su oba teretna automobila do Ballybrack Hole, gdje su u visokoj travi bila skrivena pet curragha. Gurnuli smo ih na obalu, ukrcali našu opremu i čekali da se spusti mrak. Conor nas okupi, ispriča nam ulogu Darrena Costella u cijeloj stvari i reče da sad možemo prekrižiti britansku patrolu. Gotovo svake minute pogledavao je na sat i ljutio se na more, koje je sve jače pljuskalo. Bilo je već jako uzburkano, a iz gustih oblaka zaprskale su prve kapi kiše. Obično smo s ovog mjesta mogli vidjeti Lettershanbo, no sad je zlokobno nestao s vidika. Dok smo se vozili obalnom cestom, bio sam u strašnom stanju, tako da se nisam usudio niti maknuti. Kad nam je lord Louie dao za orijentaciju točke kompasa, zapao sam u neobično euforično raspoloženje. Neki čudan osjećaj da je sve to nestvarno sprečavao je da me ne oblije znoj straha. Bio sam lišen straha, u nekoj vrsti ushita koji me branio od zabrinutosti. Jesam li otkrio tajnu hrabrih u kreševu? Conor me ogrli i povuče u stranu. - Žao mi je što si izvukao kraću slamku - reče. - Netko ju je morao dobiti. - Pa nemoj buditi stražare tamo prijeko i makni svoju guzicu što brže niz onaj tunel - reče. - Ne brini. Čuj, Conore, moram ti nešto priznati -rekoh. - Sinoć sam na groblju prisluškivao tvoj i Attyn razgovor. - U cijelom svojem životu uspio sam od teba sačuvati samo jednu tajnu rekao je, i time mislio naš cilj u vrijeme vježbe u Dunleeru. - Zamalo nisam i to izbrbljao. Dakle, čuo si nas? - Da. Jesi li govorio istinu? - Hoću se vratiti, Seamuse, i želim, s tom ženom imati djece. - Sjajno. - Euforija ili ne, gledao sam u sve mračniju vodu i samo što se od straha nisam srušio. Conorova me ruka primi za rame. - Ti nisi jedini - reče on. Smiješno, nikad nisam pomislio da bi se Conor Lirkin mogao bojati... smiješno ... Okrenuo se od mene i prišao Atty. - Neće dugo potrajati dok se opet ne vidimo reče joj. - Bit ću ovdje - odgovorila je. Njezine su oči vikale da ga toliko voli da bi mu oprostila čak kad bi i ono što joj je rekao bila laž. - Sve spremno! - zapovjedi Conor.

- Volim te, Conore - čuo sam kako je povikala, ali on to nije čuo jer je stajao uz samu obalu. Potapšao me po leđima i stao na jedan kraj curragha. - Uđi, Dane. Naprijed, Charley. Drži čvrsto kolut žice dok se ne odgurnemo. Sretno, momci! Povukli smo čamac u vodu, skočili u njega i prihvatili vesla. Prilagođena neobičnom obliku čamca, vesla nisu imala pera, nego su bila oblikovana tako da se njima moglo kliziti po plimi i strujama. Za nekoliko trenutaka uzdignuta prova proreze bijelu krunu pjene, razdijeli val i nestane iz vidokruga uvale. Prijelaz nije trebao trajati duže od dvadeset minuta, ali je posred morskog rukava s otvorena mora puhao vjetar, podižući visoke valove i bijesno okrećući čamac. Poskakivali smo i s treskom padali natrag sa svakim zaveslajem. Charley Hackett je držao kompas i poslije svakog trećeg, četvrtog zaveslaja ispravljao nam smjer. Dan je svojim starim očima tražio ostale, ali bez uspjeha. Svaka se posada borila sama. Bilo je sve gore, Charley i Dan crpli su vodu iz čamca da ne potonemo; bili smo skrozk-naskroz mokri, a čamac je skakao gore-dolje kao komadić čepa. Točno u sredini morskog rukava začusmo prodorne krikove. - Netko tone! - poviče Charley. Krikove smijeni dozivanje u pomoć. - Pogledajmo, Conore! - zatraži Charley. - Sjedni i umukni - naredi Dan. - Sjedni, Charley! - Naprijed, Seamuse! - poviče Conor škripeći zubima; oglušio se na zdvojne krikove u pomoć. Jedan nas val gotovo prepolovi i morali smo se svim snagama boriti da se ne prevrnemo. Voda se prelijevala unutra, a katran i platno cviljelo je i škripalo prijeteći da se raspadne. - Vozi ravno u valove, Seamuse! Okretali smo se u krugu. Conor me ščepa, podigne sa sjedala i preuzme moje veslo. Dok sam s Danom i Charleyjem izbacivao vodu, uspio je smiriti čamac, zatim se spretno igrao s valovima. Pustio je da čamac pleše po vodi onako kako je to radio njegov otac. - Vidim kopno! - poviče Charley. - Možda ćemo morati munjevito uploviti na hrptu vala - poviče Conor. Charley, Seamus, pripremite se na skok kad vam kažem, ščepajte provu, podignite je uvis. Ne dajte da tresne o stijene! Odjednom smo jurili k obali na hrptu jednog visokog, brzog vala. Čamac je jurio... bliže... bliže... - Sad! Charley i ja skočismo u vodu do vrata, ščepasmo provu da se čamac ne razbije. Izgubih tlo pod nogama, potonuh, val me digne, prikliještih se nogama o stijenje... gutao sam more i s bolom se odupirao udarcima. Conor mi priskoči u pomoć, pridržavajući čamac. - Na obalu! - poviče. Bacismo se prema naprijed. Curragh klizne na pijesak kao da plovi po staklu. Dan posrćući siđe, te sva četvorica povukosmo i vukli smo, vukli, vukli na

sigurno. Iznijeli smo strojnicu, sanduk municije, kolut sa žicom i nosiljku na kojoj ćemo sve to ponijeti. Potom klonusmo na koljena, dopustivši sebi raskoš od jedne minute da se oslonimo laktima na pijesak i povratimo dah. - Dosta, ustaj. Dan, Charley, postavite strojnicu! Seamuse, odvuci čamac iza kule! - Uspjelo nam je nekako da pristanemo samo pedesetak metara od našeg cilja. Conor je zagazio u vodu, tragajući za ostalim čamcima. Mučno su pridolazili. Drugi čamac bio je udaljen od cilja četiri stotine metara. Vidjeli smo kako posrću i kako se vrte. Čamac tresne o obalu i razleti se. Zatim pristane Gilmartin, koji je uz lorda Louiea bio najbolji mornar. Uspio je pristati na obalu s čitavim čamcem, zatim se srušio licem na pijesak. Conor i ja odvukosmo ga više gore. Znali smo da je jedan čamac potonuo, ali jedan je još nedostajao. C«nor mi naredi da Gilmartina odvedem do kule. - Ja ću dolje potražiti još taj čamac - reče Conor. - Čekajdahne Gilmartin zasopljeno. Svi smo... - Još je jedan vani. - Ne, oba su potonula. Vidio sam. Pendergast se prevrnuo i potonuo. Uspio sam ga izvući kad smo prolazili mimo. Bio je mrtav. - Drugi... - Lord Louie. Umalo nije preplovio preko nas, ali se čamac raspao... oh, Isuse... Isuse... - jauknuo je Gilmartin. - Umukni, do đavola! - zareži Conor. - Umukni! Naprijed, idemo prema kuli. Istražna komisija, sastavljena od pomorskih i lučkih činovnika te oružnika, polagano se i oprezno popela na palubu »Glory of Ulster«. Pretraga broda nije otkrila ništa. Mrtvi čuvar bio je dobro skriven u nepristupačnom, potopljenom dijelu brodskog spremišta. Dok se komisija zgledavala u nedoumici, na palubi se konačno pojavio vlasnik broda Edwin Cowley. Uslijedilo je zbrkano savjetovanje. Cowley je glasno vikao kako je sve to očito djelo razbojnika s katoličke strane rijeke. Edwinu Cowleyju je također bilo jasno da je to istodobno uvreda svemu čestitom u Ulsteru i samoj Kruni. Sjurio je sa svojeg napola potopljenog broda po svoje oranjske prijatelje. Osvetit će se oni Bogsideu za ovo. Vlastima je toga trenutka više brige zadavala zapreka. Luka Londonderryja bit će najmanje tjedan dana neupotrebljiva. - Preostalo nam je još oko tri stotine funti dinamita -reče Charley Hackett nakon kratke provjere. - Hoće li to dostajati? - To ćemo znati tek kad ga potpalimo. - Dobro - reče Conor. - Hajdemo! Svi, osim Dana. Ti ćeš za sada morati sam posluživati strojnicu. - Svakako - reče Dan, otare svoje naočale, pažljivo ih namjesti, ali ipak nije dobro vidio. - Moramo nadoknaditi mnogo izgubljena vremena -reče Conor. - Krenimo.

Nevrijeme, koje nas je tuklo i mučilo na prijelazu, sad nam je pomoglo, štiteći nas. Conor je odstupio od prvotnog plana da obalom pužemo do pećina. Umjesto toga naredio nam je da razdaljinu pretrčimo što brže možemo. Conor i Charley nosili su pri tom na nosiljkama ono što je bilo najteže kolut žice težak dvjesto funti. Boyd McCracken pronađe našu spilju. Utrčali smo za njim, skočili u vodu i izašli na suho tlo, zatim popadali, dašćući. Netko je zapalio svijeću. Bili smo u čarobnoj pećini punoj svjetlucavih siga. Boyd pokaže malen otvor. Conor priveže komad užeta za nosiljku i upregne se u omču poput konja. Slijedili smo Boyda, jedan za drugim, puzajući po trbuhu. Puzanje je bilo mučenje. S četrdeset funti dinamita na leđima i automatskim pištoljem s municijom morali smo se mjestimice provlačiti otvorom ne širim i višim od šezdeset centimetara. Šiljasto stijenje greblo je moje meso, moja naprtnjača je zapinjala. Tmina je sve to učinila još strasnijim. Mogao sam čuti kako je Conor svaki put zastenjao kad je povukao nosiljku mali komad puta dalje ... stenjanje, udah, stenjanje, udah. - Urušeno! - poviče Boyd iz tmine. Ugledao sam slabo svjetlo njegove baklje dok sam ležao među kamenjem; pozlilo mi je od straha da se ne ugušim. Boyd opet dovikne da može ukloniti kamenje golim rukama. Prekrižio sam se zahvalno kad se red ponovno počeo pomicati naprijed. Prolaz muka proširio se u malu spilju. Nije bilo vremena da predahnemo. Conor, još u uskoj cijevi, doda uže i svi zajednički počesmo tegliti da izvučemo nosiljku. Morali smo upotrijebiti svu snagu. Nosiljku smo pravodobno izvukli, jer je, premda sašivena od četverostruke jedrenine, bila sasvim rasparana. Conor bakljom osvijetli zidove spilje, zatim se zaustavi. - Tamo je ulaz u tunel - reče. - Ulazite! Morat ćemo nešto promijeniti. Boyd prvi, Charley minutu kasnije, zatim Seamus, pa Pete. Ako žica zapne, prvi mora natrag dok ne pronađe to mjesto. Morat ću kolut ovdje odmatati sam. Conor je sebi nametnuo napor koji bi i dva čovjeka s najvećom mukom svladala. Trgnuo se da podigne rukama kolut težak dvjesto funti, dok se Boyd s početkom žice uvukao u tunel. Jedan za drugim prihvatismo žicu i na četvero počesmo puzati. - Stigli smo, momci - reče Boyd i osvijetli zid od opeke. - Ja ću unijeti žicu. Ti ćeš za mnom, Charley. Gilmartin ostaje ovdje i pazi da žica ne zapne. Imamo jedan oštar zaokret. Kad dospijemo do kotlovnice, povući ću snažno tri puta za znak. Boyd McCracken oprezno kao obijač čelične blagajne koji rukuje kombinacijom poče izvlačiti ciglu po ciglu kao da se radi o slaganju kocki u nekoj igri i oslobodi rupu široku da se provuče čovjek. Zatim izvuče pištolj. Ostali učine isto. Provukao se kroz otvor, presavio i ispuzao glavom nadolje iz dimnjaka u ognjište. Pošli smo za njim. Prostorija je bila golema, a plavkastu tminu obasjavala je samo baklja u ruci Boyda McCrackena. Osvijetlio je naša zaprljana lica i prebrojio nas. Svi smo stigli, osim Gilmartina, koji je sad uvlačio žicu. Šuljali smo se

kamenim podom do velikih drvenih vrata i povukli zasun. Iz hodnika dopre slabo svjetlo u prostoriju. Skupili smo se iza Boyda. On proviri. Hodnik je bio prazan. Pokazao je na druga vrata, udaljena nekih dvanaestak metara, iskočio u hodnik i počeo se šuljati pritisnut o zid. Jedan za drugim slijedili smo ga i okupili se opet ispred vrata kotlovnice. Boyd preda Charleyu Hackettu kraj žice, priđe k vratima, osloni uho i zatim ih gurne. S uperenim pištoljem uniđe. Ništa. Opet signal, i mi uđosmo kad je zapalio jedinu žarulju u prostoriji. Skinuli smo svoje naprtnjače i položili ih ispred najšire cijevi, pa izašli. Kako se Pendergast utopio, morali su Charley i Jennings sami povezati žicu. Dok su se ostali žurili natrag, Boyd i ja zauzesmo stražarska mjesta na raskrižju dvaju hodnika. Bio je to izvanredan položaj s kojeg se pružao nesmetan pogled na jedini prilaz podrumu. Ako netko ushtjedne prići žici, morat će zaokrenuti za ugao i uletjet će ravno u brisani prostor. Minute su strahovito polagano prolazile... osam... devet ... deset... petnaest... šesnaest. Požuri, Charley, za ime Božje! Jennings protrči pokraj mene i da mi znak da je posao gotovo svršen. Još tri minute... Charley se pojavi. Istog trena svi se skamenismo. Na stubište, na kraju hodnika, pala je sjena. Netko je silazio! Zurili smo. Trenutak sam se ukočio, a zatim... postalo mi je nekako jasno što treba učiniti. Mahnuo sam Charleyju da se vrati u tunel i kimnuo Boydu McCrackenu da učini isto tako. Gilmartin je čekao uz ognjište i brojio svakog koji se uvukao u prolaz. Charley i Boyd stigoše istodobno. - Naprijed, idemo - reče Charley. - Gdje je Seamus? - Netko njuška okolo. Seamus mora ostati. Gilmartin priguši jauk i htjede potrčati natrag. Boyd ga ščepa. - Nema smisla da svi poginemo. Kreči, Gilmartine, u tunel! Trenutak je oklijevao, zatim se okrenuo i krenuo za ostalima. Dok su puzali natrag, lagano su pipali žicu, očajničke suze tekle su im niz lice zbog tuge za čovjekom koji je ostao štititi vod. Kad su već nekoliko trenutaka bili u tunelu, začuše nešto i zastanu. Štektanje strojnice! - Oh, Bože! - Naprijed, prokletstvo, naprijed! Moramo natrag do Conora... dalje... dalje... dalje! Prignuti i u zdvojnoj žurbi, poispadaše u spilju u upola kraće vrijeme no što je bilo predviđeno. - Pali! - vikne Charley Conoru koji je stajao uz detonator. - Seamus! - vrisne Conor. - Pali! Conore! Pali!

Conor čučne nad kutijom, s rukom na ručici, divljeg pogleda... - Seamus! Seamus! Seamus! - Ima municije samo za jednu minutu. Pali! Prerezat će žicu! Charley Hackett priđe detonatoru. Conor skoči kao luđak i uperi pištolj u Charleyevo čelo. Ustuknuo je korak, ciljajući prijeteći u ostale zatim se sruši na pod, na koljena i istisne jezivim krikom ... - Oprosti mi! Legao je na ručicu, pritisnuvši je. Svi se zagledaše u nijemom užasu. Ništa se nije dogodilo. No odjednom ih nešto kao šibice razbaca po spilji. Dan Sweeney raskolači oči jer slično još nitko nije vidio. Zemlja oko Magilligan Pointa podigla se uvis i poskakivala je kao da će se otkinuti i srušiti u more. Bilo je svjetlo kao da se otvorilo tisuću podzemlja, narančasto bjesnilo. Krhotine su udarale po Martello-kuli kao tuča. Još jedna eksplozija... druga... i treća! Skupljači algi na suprotnoj obali zaljeva popadaše od straha na koljena. Eksplozije na obali vidjeli su i u Škotskoj, a nebo, u trideset kilometara udaljenom Derryju, rasvijetlilo se kao bijeli dan. More se uzburkalo, ljudi su stisnuli glave šakama da se zaštite od zaglušujuće tutnjave. Grmljavina je utihnula. Dan Sweeney promotri brisani prostor ispred kule. Minute su prolazile, zatim začuje u daljini zavijanje sirena. Tamo! Prijeko na obali. Okrenuo je strojnicu u tom smjeru. - Mi smo, Dane! Ostavio je strojnicu, zateturao hitajući niz stube i trgnuo vrata. Dohramali su unutra, Gilmartin, Conor Larkin, Charley Hackett, Boyd McCracken i četvorica ostalih, svi izranjeni, premda eksploziju od tristo tona dinamita nisu doživjeli iz neposredne blizine. Očistili su rane, podvezali žile, podijelili injekcije mor-fija, povili jedan drugog zavojima. U daljini se vidjelo svjetlo baklji, i začuo pasji lavež. Conor podigne raskrvavljenu glavu. - Pođi s njima, Gilmartine - reče. - Odvedi ih natrag. Vidiš... smirio sam vam more. - Moje je mjesto tu, uz Dana - odgovori Gilmartin. - Žao mi je. Zapovijedi su promijenjene. - Dane - prosvjedovao je Gilmartin - reci mu neka ih on povede natrag. Dan ščepa Conora za ramena i prodrma ga. - Povedi svoje ljude natrag, Conore! Krv poteče iz Conorovih usta, kad je zaustio. Obrisao ju je nadlanicom. - Jadni mali Žgoljo. Morao je doći. Morao je doći. - Što će biti s Atty? - To je najokrutnija od svih šala što sam ma i na tren sebi dopustio da povjerujem kako postoji život prije smrti. Učinio sam što sam morao i to mora dostajati. Više ne mogu podnijeti. - Da - prošapta Dan. - Taj osjećaj dobro znam. -Starac se obrati Gilmartinu. Otiđite što brže i što tiše! Mr. Larkin i ja siti smo ovih strašnih ljepota.

Kad su prvi pucnji odjeknuli u smjeru kule, usmjeriše Long Dan Sweeney i Conor Larkin svoju strojnicu. Gilmartin potrči kroz travu; povukli su veliki čamac prijeko pijeska i zatim se polumrtvi ostaci ukrcaše. Kad se čamac otisnuo, dvojica uz strojnicu naciljaše. - Svi smo mi apsurdni glumci na demonskoj pozornici - prošapta Conor. Englezi ubijaju Nijemce za slobodu Belgijanca, a mi Engleze za našu slobodu. Gurnuo je naboj u signalni pištolj i opalio. Raketa se vinula u velikom luku i osvijetlila polje šaša, otkrivši neprijatelja koji se približavao. Iz strojnice mu u susret zaštekće crveni trag metaka. Zatečeni popadaše kao pokošeno žito. Preživjeli počeše oprezno napredovati puzajući po trbuhu. Svijetleći trag metaka opet poleti prema njima kao ubojiti crveni prsti. GALIPOLJE, TURSKA Svijetleći trag zrna doleti kad je svjetlosna raketa ponovno osvijetlila bojno polje. Christopher klizne u blatnjavu jamu, pribere se, zatim dopuže do poginulog oficira i okrene ga na leđa. Rakete osvijetliše čovjekovo lice. Bio je to Jeremy. Njegov brat je bio mrtav. Sklopio je oči na tren, dok je vatra iznad njega pokazivala da pucnjava sad traje bez prijekida. - Major Hubble - zadašće njegov narednik, koji je dopuzao k njemu. - Ovi će nas samljeti. Molim vaše naredbe. - Ja sam za to da pokušamo. - Ali, sir, nećemo se probiti do mitraljeskih gnijezda. - Još jedan juriš, čovječe, samo još jedan juriš. - Dopuzao je do ruba rupe od granate, pogledao lijevo i desno na ostatke svojih jedinica, podigao pištolj, iskočio na polje i pojurio. Slijedili su ga. Turci su ih imali u unakrsnoj vatri. Padali su pokošeni. KRALJ I KRALJICA DUBOKO ŽALE ZBOG GUBITKA KOJI STE VI I COLERAINE-STRIJELCI PRETRPJELI SMRĆU OBOJICE VAŠIH SINOVA, MAJORA CHRISTOPHERA HUBBLEA I PORUČNIKA JEREMYJA HUBBLEA. NJIHOVA VELIČANSTVA IZRAŽAVAJU SVOJU ISKRENU SUĆUT U VAŠEM BOLU. PENBURTON, privatni sekretar Buckingham Palače Vrata Martello-kule zaškripe oprezno otškrinuta. Vod vojnika tiho se poče uspinjati zavojitim stubama. Bili su napeti i na oprezu. Odjednom desetar da znak da stanu. Primaknuo se, spustio pištolj, uperio ga u dvojicu i promotrio ih. - Pozovite ovamo zapovjednika - reče nesigurno. - Samo dvojica? - upita zapovjednik. - Da, sir, samo dvojica. Nestalo im je municije. Vođa čete kleče najprije uz Dana Sweeneyja, zatim uz Conora Larkina. Lju - lja -ju se... žuti zvončići Iju - lja -ju se... zvončići...

Ja ću biti tvoj gospodar. - Stari je mrtav, ali ovaj, čini se, još živi, sir. Slijedi me... Londonderry Za mnom... Cork i Kerry ... tako lagan... i prozračan. - Vidite, sir, otvara oči. - Ne možeš govoriti, je li, čovječe? - reče vođa. - No, možeš se ponositi... dobar posao... Shelley... zvončići... Shelley... - Da donesu nosiljku, sir? -upita desetar. Vođa čete podvuče čizmu pod Conora i okrene ga na leđa. - Ne, presječen je napola, jadni đavo. Crijeva su mu ispala. Tata... tata... tata... - Dajte mi svoj pištolj. Skratit ću mu muke. Tata... tata... Pucanj odjekne od kamenih zidova. Tata... tata... Atty... Atty... Atty... At... EPILOG Kad su Englezi vratili tijela Long Dana Sweeneyja i Conora Larkina, iskoristio je Garrett O'Hara, zapovjednik Irskog republikanskog bratstva, trenutak. Obojica su, usprkos zapovijedi Dublin Castlea, bila svečano izložena na odar u okrugloj dvorani dublinske vijećnice. U obiteljima, gostionicama i školama pamtili su još Dana Sweeneyja, irskog mučenika iz fenijskog ustanka prošlog stoljeća. Conor Larkin nije uživao ništa manju slavu poslije slučaja kod Sixmilecrossa. No sve je to zasjenilo razaranje tvrđave Lettershanbo. Pod blago osvijetljenom kupolom, kraj stupova, stajalo je dvanaest počasnih stražara Irske teritorijalne armije pod čeličnim šljemovima. Tisuće su prolazile odajući počast. Nakon tri dana stotinu tisuća Dublinaca krenulo je za lijesom Dana Sweeneyja na groblje gdje su ležali Daniel O'Connell i Charles Stewart Parnell. Sweeney, »nepomirljivi fenijac«, pokopan je prvi, nakon govora Garretta O'Hare, koji je trebao promijeniti tok irske povijesti. Govorio je gelski i žigosao stoljeće tiranije. Naposljetku se u cijeloj zemlji osjetilo republikansko buđenje. Atty je dopremila Conora Larkina u Derry jednostavnim pogrebnim kolima, koja je pratio jedan jedini automobil. No u svakom su gradu uz put bili zaustavljeni, i djeca su polagala cvijeće na lijes, žene plakale, a braća i pripadnici Irske teritorijalne armije ispratili ih kao počasna straža do idućeg mjesta. Tada, naposljetku, otac Dary Larkin na groblju sv. Kolumba u Ballyutogueu položi svojeg brata uz njihova oca na počinak. Deset mjeseci kasnije, članovi Bratstva pokušali su na čelu nekoliko stotina pripadnika Teritorijalne armije podići u Dublinu ustanak. Na Uskrsni ponedjeljak 1916. rodila se, proglašenjem nezavisnosti, jedna strašna ljepota.

Vođe ustanka bili su tajno osuđeni na smrt i u tamnici Kilmainham postrijeljani. Tamnici Kilmainham - irskoj mučionici, u kojoj su bili zatvoreni Parnell i Wolfe Tone, Emmet i stotine drugih od te iste đavolske vrste. Pogubljenjem tih ljudi Englezi su počinili presudnu pogrešku, koja je nečuveno uzbudila irski narod, i time preobratili ustanak u najslavniji poraz. Kad je sve prošlo, došlo je napokon do osnivanja Republike Irske, ali tuga i nemiri nikad nisu ostavili tu tragičnu, lijepu zemlju. Jer, kako vidite, u Irskoj nema budućnosti, samo se prošlost uvijek iznova obnavlja.

Za vas, BABAC