Noam Chomsky
Povijest Bliskog istoka, od osmanlijske svevlasti
preživjeli i koju preživljavaju od početka
preko dola...
212 downloads
1909 Views
3MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Noam Chomsky
Povijest Bliskog istoka, od osmanlijske svevlasti
preživjeli i koju preživljavaju od početka
preko dolaska novih kolonijalnih sila Britanaca i
dvadesetog stoljeća. „Terorizam očajnika" je
Francuza, opterećena je i određena sukobom
najkraća, ali možda ne i dovoljno široka definicija
svjetskih sila oko kontrole i nadzora nad
terorizma bombaša samoubojice koji je odgovor
eksploatacijom i distribucijom nafte. Krajem
na teror države.
dvadesetog stoljeća transnacionalne korporacije izbijaju na čelno mjesto i nameću vlastite interese
Palestinci nisu jedine žrtve, ali su zasigurno u
kao opće.
samom vrhu naroda koji trpe sustavnu torturu. To zapadni mediji, poglavito američki, prešućuju.
Unatoč izraelskoj svemoći koja je neusporediva s potencijalima kojima raspolažu Arapi, a napose
I za kraj, holokaust koji je neizbrisiva ljaga na
Palestinci, Izraelci opravdano strahuju i to upravo
obrazu Europe nikako ne može biti opravdanje za
zato što su svjesni katastrofe koju su Palestinci
ono što se sustavno čini Palestincima.
Noam Chomsky
KOBNO TROJSTVO Sjedinjene Države, Izrael i Palestinci
Obnovljeno izdanje
copyright © 1999. Noam Chomsky
Digitalizacija knjige : Equilibrium©
Sadržaj Predgovor hrvatskom izdanju — Pavle Kalinić Uvodna riječ - Edward W. Said Predgovor obnovljenom izdanju 1. Raspirivanje vatre 2. Porijeklo „posebnog odnosa" 3. Odbacivanje i približavanje 4. Izrael i Palestina: povijesna pozadina 5. Mir za Galileju 6. Posljedice 7. Put u Armagedon 8. Palestinski ustanak 9. „Ograničeni rat" u Libanonu 10. Washingtonski „mirovni proces"
5 11 13 25 30 52 89 159 277 368 393 427 441
PREDGOVOR
Povijest Bliskog istoka1, od osmanlijske svevlasti preko dolaska novih koloni jalnih sila Britanaca i Francuza, opterećena je i određena sukobom svjetskih sila oko kontrole i nadzora nad eksploatacijom i distribucijom nafte. Krajem dvadese tog stoljeća transnacionalne korporacije izbijaju na čelno mjesto i nameću vlastite interese kao opće. Strategijski posjed SAD-a je postojanje Izraela, četvrte vojne sile, klina u arap skom moru na Bliskom istoku. Novija pretpovijest nastanka Izraela vraća nas u 1897. godinu, u Basel u Švi carskoj, gdje je održan Prvi cionistički kongres na kojem je objavljen cilj - ,,u Pales tini stvoriti dom židovskom narodu, zajamčen javnim pravom". Utemeljena je Svjet ska cionistička organizacija (WZ02). Sherif Hussain, emir od Meke koji se u to vrijeme sam proglasio vođom Ara pa, u svojoj prepisci sa sir Henryjem McMahonom, britanskim visokim povjereni kom u Egiptu, zahtijevao je neovisnost arapskih zemalja koje se nalaze pod osmanlijskom vladavinom. McMahon je potvrdio da je „Velika Britanija spremna priznati i podržati neovisnost Arapa u svim regijama unutar granica navedenih u zahtjevu Sherifa Hussaina". Tajni pregovori koji su tijekom veljače 1916. godine vođeni između Velike Britanije, Francuske, Carske Rusije i kasnije Italije završeni su tajnim Sykes-Picotovim sporazumom kojim je podijeljen srednjoistočni dio Osmanlijskog Carstva. ... Britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour, 2. studenog 1917. godine, dok se Carska Rusija urušavala uslijed gospodarskog rasula i boljševičkog juriša na nebo, a američka gospodarska i vojna sila nije do kraja bila uključena na strani sila Antante, poslao je pismo Walteru lordu Rothschildu, predstavniku Engleske 1
2
Kod nas u Hrvatskoj se koristi termin „Bliski istok" iako je iz američkog kuta gledanja na taj dio svije ta uvriježen naziv „Srednji istok". World Zionist Organization
federacije cionista: Vlada Njegova Veličanstva povoljno gleda na uspostavu na cionalne domovine židovskog naroda u Palestini (...) ne smije se ništa učiniti što bi narušilo građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini ili prava i politički status koji Židovi uživaju u bilo kojoj drugoj zemlji." Pismo, kao ni bilo što iz britanske imperijalne povijesti, nije posljedica brige za Židove, već poku šaj da se njihovim iseljavanjem u Palestinu trajno osiguraju britanski interesi u tom dijelu svijeta. Gledajući Bliski istok kao sjecište puteva između Europe i Indije, sje vera i juga, u Jeruzalemu su vidjeli strateški smješten gradić koji je isti takav polo žaj imao i u srednjem vijeku i u vrijeme starog Babilona i Egipta. U prosincu 1917. godine Velika Britanija je de facto počela upravljati Palesti nom kao okupacijska snaga, a administracijske poslove obavljala je vojna uprava. Na konferenciji u San Remu, u Italiji, 25. travnja 1920. Palestina de jure od mandatnog sustava utvrđenog ugovorom Lige naroda prelazi pod britansko tutorstvo (vidi kartu 2 na str. 548). Usporedo s useljavanjem Židova u Palestinu, nakon Prvog svjetskog rata izbijaju sukobi i pobune palestinskih Arapa. Nasilje postaje oblik ko munikacije. Mrtvih i ranjenih ima na objema stranama. No, to ne usporava doselja vanje Židova, a maksimum doseže između 1924. i 1926. godine. Tijekom 1929. spor oko Zapadnog zida (Zida plača) u Jeruzalemu rasplamsava sukobe. Ipak, do kraja 1930. doselilo se oko sto tisuća Židova. Dolazak nacista na vlast 1933. pojačava doseljavanje u Palestinu. Izbijaju su kobi s kolonistima u Jeruzalemu i Jaffi. Palestinci su se opirali britanskim zakonima i kolonizaciji što s vremenom prerasta u pobunu koja je trajala do izbijanja Drugog svjetskog rata. Britanska kraljevska komisija 1937. predložila je podjelu Palestine. (vidi kartu 3 na str. 549). U Palestini su 1939. Židovi predstavljali skoro 30% populacije u odnosu na 10% dvadeset godina ranije. Zemlja koju su posjedovali Židovi narasla je četiri puta, tj. na skoro milijun i pol od mogućih 26 milijuna jutara koliko obuhvaća cijela Palestina. Predsjednik SAD-a Harry Truman 1945. pod cionističkim pritiskom poziva Bri tansku vladu da otvori palestinska vrata za dodatnih sto tisuća europskih Židova beskućnika. U siječnju 1946. angloamerički istražni odbor odbacuje ideju preuranjene neovisnosti Palestine i predlaže da Palestina prijeđe pod starateljstvo novoosnova nih Ujedinjenih naroda. Preporučeno je da se ukine podjela zemlje iz 1940. te da se hitno dade sto tisuća useljeničkih dozvola. Britanska vlada je preporuke otklo nila navodeći da će ih naknadno razmotriti. Podmetanjem bombi u jeruzalemski hotel Kralj David 22. srpnja 1946. cionisti predvođeni Beginom srušili su krilo u kojem su bili uredi Britanske vlade i vojnog za povjedništva. (za raspored i odnos stanovništva 1946. godine vidi kartu 4 na str. 550). Nova londonska konferencija, održana 1946/7., predložila je dvije autonomne provincije u Palestini koje bi ostale pod upravom visokog britanskog povjerenika. Ob-
je strane su odbacile prijedlog. Velika Britanija odlučila je mandat prepu-stiti UN-u. Generalna skupština UN-a sazvala je Prvu izvanrednu sjednicu kako bi razmotrila pi tanje Palestine te je utemeljila specijalnu komisiju (U. N. Special Committe on Pales tine, UNSCOP) koja bi trebala dati preporuke u pogledu buduće palestinske vlade. Sabotaže i teroristički napadi pojačavaju se 1947. Usvajanjem Rezolucije 181 (II) UN-a, 1947. predviđena je podjela Palestine na dvije države, arapsku i židovsku - s ekonomskom unijom te Jeruzalem kao corpus separatum pod međunarodnim režimom kojim upravlja UN. Palestincima koji su ta da činili oko 70% stanovništva određeno je 47% teritorija, a Židovima je dodijelje no 53% za oko 30% stanovništva (vidi kartu 5 na str. 551). Velika Britanija najavila je svoje povlačenje 15. svibnja 1948. Cionisti, ohrabreni najavom, kreću u daljnja zauzimanja teritorija dok susjedne arapske zemlje odgovaraju najavom vojne inter vencije. U masakru koji su 9. travnja počinili pripadnici Itzela i Sterna u Deir Jasinu, selu pokraj Jeruzalema, ubijena su 254 Palestinca. Sustavni teror nad Palestincima dovodi do egzodusa 750 000 Palestinaca u susjedne zemlje. U palestinskom kolektivnom sjećanju taj je čin zapamćen kao naqba (katastrofa). Izrael, židovska država, proglašen je 14. svibnja 1948. dan pri je prestanka britanskog mandata pretičući tako i najavljenu sjednicu Generalne skupštine UN-a koja je trebala usvojiti rezoluciju o starateljstvu SAD-a nad Palesti nom. Suočeni s novim stanjem, SAD i SSSR priznaju Izrael. Prestankom mandata izraelske trupe kreću u okupaciju teritorija i gradova iz van onih koji su im dodijeljeni podjelom. Na to u neokupirane dijelove ulaze arap ske trupe. Bio je to prvi izraelsko-arapski rat. Arapske trupe su se pokazale neučin kovite te je Izrael preuzeo kontrolu nad 78% Palestine (vidi sliku 6 na str. 552). Za padna obala ostala je pod kontrolom Jordana, a pojas Gaze pod kontrolom Egipta. Izrael je preuzeo kontrolu nad zapadnim dijelom Jeruzalema koji je bio stavljen pod starateljstvo UN-a kao corpus separatum. Od 41 sela koja su okruživala zapadni Je ruzalem Izrael je uništio 37 sela. Stanovništvo je protjerano. Istočni Jeruzalem, uk ljučujući i sveta mjesta, došao je pod upravu Jordana. Podjela Jeruzalema je formalizirana potpisanim primirjem između Jordana i Izraela 3. travnja 1949. Izrael je 22. rujna preuzimanjem „sudske vlasti i oružanih snaga" de facto pris vojio polovicu teritorija dodijeljenog arapskoj državi. Tog datuma je podnio zahtjev za primanjem u UN, ali je odbijen 17. prosinca. Generalna skupština UN-a donijela je 11. prosinca 1948. Rezoluciju 194 (III) kojom se zahtijeva osnivanje Komisije za pomirenje (Conciliation Commission) sa sjedištem u Jeruzalemu. Rezolucija ponavlja poziv za međunarodnom upravom nad Jeruzalemom i odlučuje da izbjeglicama koje se žele vratiti, to treba omogući ti, a onima koji se ne odluče vratiti, treba isplatiti naknadu za posjed te za gubitak ili štetu na posjedu. Unatoč okupaciji gotovo 50% arapskog dijela Palestine (vidi kartu 6 na str. 552) 11. svibnja 1949. Izrael je primljen u članstvo UN-a. U preambuli rezolucije ko jom se Izrael prima u članstvo posebno se upozorava na izraelsku obvezu proved be rezolucija 181 (II) i 194 (III).
Ralph Bunche, Norvežanin, na dužnosti posrednika uredio je 1949. sporazum o prekidu neprijateljstava između Libanona, Sirije, Jordana i Egipta s jedne i Izrae la s druge strane. Izrael, unatoč rezolucijama UN-a 23. siječnja 1950. godine, premješta svoj glavni grad iz Tel Aviva u zapadni dio Jeruzalema te Izraelska vlada usvaja Zakon o vlasništvu nad napuštenom imovinom (Absentees' Property Law) i niz zakona ko jima se sustavno izvlašćuje arapska zemlja kako bi se ciljano spriječio povratak pa lestinskih izbjeglica. Spirala državnog terora s jedne strane i odgovora terorizmom s druge stalno raste, tako da čak i danas, više nego prije, predstavlja, po mišljenju mnogih, najve ću prijetnju svjetskom miru. Slijedili su izraelsko-arapski ratovi u kojima je u pravi lu Izrael prolazio bolje od svojih susjeda Arapa, ali duboko svjestan da u okruženju u kojem se nalazi može preživjeti samo uz potporu SAD-a. Izrael u pravilu nije ispoštovao ni jednu rezoluciju UN-a i za to nije snosio posljedice. Krajem 1987. izbija nenaoružani ustanak Intifada. Slijede deseci mrtvih i tisu će ranjenih, uhićenih i deportiranih Palestinaca. UN je pokušavao ishoditi pravedno rješenje, u skladu s realnim mogućnosti ma unutar odnosa suprotstavljenih blokova. Generalna skupština je čak bila usvo jila Rezoluciju 339 kojom je cionizam proglašen oblikom rasizma, ali ju je kasnije ta ista skupština povukla. Izrael je ratovao sa svim susjedima: Libanonom, Sirijom, Jordanom, Egiptom pa i s onima s kojima nije izravno graničio. Stanje stalnog rata pokušao je presko čiti Anvar el Sadat potpisujući separatni mirovni sporazum s Izraelom u Camp Da vidu, ali ga je to stajalo života. Kasnije je sporazum, mirovni, u listopadu 1994. pot pisao i Jordan. Sirija je ostala izvan dogovora jer ni u kom obliku nije bila spremna odreći se Golanske visoravni. Za većinu osrednje informiranih činilo se da je mir postao izgledan kad su u Norveškoj pokrenuti pregovori između PLO-a i Izraela. U Oslu su predstavnici Izraela i PLO-a inicirali sporazum Oslo I koji su obja vili 29. kolovoza 1993. Lider PLO-a Yasser Arafat i izraelski premijer Yitzak Rabin su 1992. izmijeni li pisma uzajamnog priznanja, ali se ipak ni za milimetar nisu približili konačnom mirnom rješenju. SAD je posredovao iako su svi bili svjesni da nije nepristran. Nakon Osla I slijedio je Oslo II sporazum o Zapadnoj obali i Gazi iz rujna 1995. koji je zamijenio sve dotad primjenjivane sporazume. Zapadna obala je podijelje na na četiri zone: A, B, C plus Jeruzalem koji je prepušten izraelskoj kontroli. Čak i taj, Palestincima neprihvatljiv prijedlog, bio je neprihvatljiv izraelskim ekstremisti ma tako da je izraelac Yigal Amir 4. studenog u Tel Avivu ubio premijera Yitzhaka Rabina.
Slijedili su prvi slobodni demokratski izbori na Zapadnoj obali i Gazi održani 20. siječnja 1996. Nadmoćnom većinom izabran je Yasser Arafat. Kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo sporazumom PLO-a, hamasovci u napadima bombaša sa moubojica u zapadnom Jeruzalemu, Ashkelonu na jugu i Tel Avivu ubijaju 68 ljudi i preko 200 ranjavaju. PLO se odriče dijelova povelje koji su u suprotnosti s postignutim sporazu mom s Izraelskom vladom. Unatoč sustavnom izraelskom naseljavanju Zapadne obale i Gaze, protjerivanju Palestinaca dulje od pedeset godina te odbijanju da im izda bilo kakve dokumente, popis stanovništva pokazao je da na teritoriju Zapad ne obale, Gaze i istočnog Jeruzalema ima više od tri milijuna Palestinaca. Nastojeći pokrenuti mirovni proces, Bill Clinton je, kao prvi američki predsjed nik koji je to učinio, posjetio Gazu i Betlehem sredinom prosinca 1998. Ipak, mir je ostao nedostižan kao i tijekom cijelog dvadesetog stoljeća. Druga Intifada, koja traje od rujna 2000. unatoč čvrstom odgovoru „željezne šake" Ariela Sharona, ne posustaje. Prema podacima izraelske državne statistike u razdoblju od 1948. do 2004. zabilježeno je više od dvije i pol tisuće napada koje su izveli palestinski militanti. Koliko je bilo izraelskih napada, nije objavljeno. No unatoč izraelskoj svemoći koja je neusporediva s potencijalima kojima ras polažu Arapi, a napose Palestinci, Izraelci opravdano strahuju. Upravo zato što su svjesni katastrofe koju su Palestinci preživjeli i koju preživljavaju od početka dva desetog stoljeća. „Terorizam očajnika" je najkraća, ali možda ne i dovoljno široka definicija terorizma bombaša samoubojice kao odgovor na teror države. Po mišlje nju Viktora Cygielmana, terorizam neće uspjeti u razvaljivanju Izraela, ali može us pjeti u uništavanju izraelske demokracije. „Širinu izraelske demokracije" najbolje proživljavaju upravo Palestinci na okupiranim područjima. Današnja izgradnja zida koji i Henry Kissinger pokušava neuvjerljivo opravdati, samo je posljedica terora i terorizma što Izrael polako, ali sigurno pretvara u naoružani i opkoljeni logor koji po Udiju Avneriju u konačnici vodi k „semitskom samouništenju". Višedesetljetno odbacivanje miroljubivog rješenja i obrana Velikog Izraela po svaku cijenu postaje praktična vanjska politika SAD-a. lako to nije izvorno američki izum, već preuzet od Velike Britanije u onom trenutku kad je financijska moć prešla iz londonskog Cityja u njujorški Manhatan.Time je V. Britanija postala drugorazredna si la. SAD je to i demonstrirao prisilivši V. Britaniju, a usput i Francusku i Izrael, da se po vuku sa Sueza 1956. Vodeće izraelske političke stranke, laburisti i likudovci, razlikuju se isključivo po načinima formuliranja svojih položaja u odbacivanju miroljubivog rješenja. Rabin je još 1977. upozorio da će, ukoliko Izrael pristane pregovarati ,,s bilo kojim palestinskim elementom", pružiti osnovu za mogućnost stvaranja treće države između Izraela i Jordana, ali Izrael nikada neće prihvatiti takvu državu. Sličnu izjavu dao je i Shimon Peres nakon Osla II, na skupu veleposlanika u Jeruzalemu - „rješenje o kojem svi razmišljaju i koje vi želite, nikada se neće do goditi". Inače, sporazum iz Osla II dodjeljuje Izraelu trajni nadzor nad većinom
vodenih resursa i nameće Palestincima ponižavajuće uvjete. Daljnji zahtjevi za pa lestinskom zemljom i uporno daljnje naseljavanje na Zapadnoj obali i Gazi te od ricanje prava Palestincima nad istočnim Jeruzalemom prisilili su Yassera Arafata da ne potpiše sporazum. . . . . . . . . . . Da je potpisao ono na što ga je nagovarao Clinton, Arafat bi bio upamćen kao palestinski izdajnik. Da je potpisao, osigurao bi Palestincima život u Izraelu identičan onome koji bi u SAD-u imali američki Židovi i crnci da je SAD postao „suverenom državom bijelih kršćana" um jesto države svih svojih građana. Da je potpisao, odrekao bi se palestinskog pra va na samoodređenje. No Palestinci nisu jedini koji imaju problema s tranzicijom iz kolonijalizma u neokolonijalizam. Njihov položaj vrlo je sličan odnosima V. Britanije i Francuske prema svojim bivšim kolonijama, Turske prema Kurdima, SAD-a prema Meksiku ili još slikovitije: odnosima zapadnih investitora spram obnovljenog trećeg svijeta u istočnoj Europi ili onome kako se ponaša transnacionalni kapital u Kini, Afganista nu ili Iraku. Palestinci nisu jedine žrtve, ali su zasigurno u samom vrhu naroda koji trpe sustavnu torturu. To zapadni mediji, poglavito američki, prešućuju. I za kraj, holokaust koji je neizbrisiva ljaga na obrazu Europe nikako ne može biti opravdanje za ono što se sustavno čini Palestincima. Pavle Kalinić
Uvodna riječ
Kobno trojstvo je možda jedna od najambicioznijih dosad napisanih knjiga o sukobu između cionizma i Palestinaca, koja prepoznaje središnju ulogu Sjedinje nih Država. Ona je nepopustljiv prikaz ljudskog nepoštenja, pohlepe i intelektualne izopačenosti. Također, ona je velika i važna knjiga koju moraju pročitati svi koji se bave javnim poslovima. Za Chomskog činjenice postoje da bi ih se prepoznalo, premda ih dosada nit ko drugi nije tako sustavno prepoznao. Njegovi, uglavnom američki i izraelski izvo ri zapanjujuće su cjeloviti, a istovremeno on sam sposoban zabilježiti proturječja, različitosti i propuste koji se među njima pojavljuju. Postoji nešto beskrajno dirljivo u namjeri ovakvih plemenitih ideala koji se ope tovano pokreću u ime ljudske patnje i nepravde. Pod tim mislimo na Voltairea, Bendu ili Russela, iako više no ijedan od njih, upravo Chomsky vlada onim što naziva „stvarnošću" činjenicama - čijom količinom oduzima dah. Kobno trojstvo se može čitati kao produženi rat između činjenica i niza mitova - izraelske demokracije, čis toće oružja Izraelaca, dobronamjerne okupacije, nepostojanja rasizma prema Ara pima u Izraelu, palestinskog terorizma, mira za Galileju. Nakon što dobro uvježba „službenu" priču, on je potom, ogromnom količinom protudokaza, odbacuje. Osnovna tvrdnja Chomskog jest da su Izrael i Sjedinjene Države - osobito po tonje - zastupnici politike odbacivanja miroljubivog rješenja koji se protive miru, dok se naprotiv Arapi, uključujući PLO, godinama nastoje prilagoditi izraelskoj stvarnosti. Chomsky podržava svoju tezu uspoređujući povijest palestinsko-izraelskog sukoba-tako duboko neljudskog, ciničnog i promišljeno okrutnog po Pales tince - s njegovim sustavno preuređivanim povijesnim zapisom kojeg pišu, kako ih Chomsky naziva, „podržavatelji Izraela". Chomsky tvrdi da liberalna duhovna elita (Irving Howe, Arthur Goldberg, Alan Dershowitz, Michael Walzer, Amos Oz, Jane Fonda, Tom Hayden, Shlomo Avineri, Martin Peretz), pa čak i segmenti organizira ne ljevice, skloniji obmanjivanju, snose više krivnje od konzervativaca.
No Chomsky nije posebno nježan ni prema PLO-u u prosuđivanju njegovog „samouništenja" i „samoubilačkog karaktera". Smatra da arapski režimi nisu „um jereni", a mogao je još dodati, niti omiljeni. U novo izdanje Chomsky uključuje i dragocjeni materijal Sporazuma iz Osla i Wyea - nepotreban potez arapske kapitulacije, kojim je Izrael ostvario sve svoje taktičke i strategijske ciljeve, na štetu svih proklamiranih načela arapske i palestin ske nacionalne svijesti i borbe. Po prvi puta u dvadesetom stoljeću, jedan antikolonijalni oslobodilački pokret, nije samo odbacio svoja vlastita značajna ostvarenja, već je pristao surađivati u vojnoj okupaciji i prije nego je ona do kraja provedena. Promatranje takvog tužnog stanja stvari nikako nije dosadna, jednolična ak tivnost. Obuhvaća ono što je Foucault jednom nazvao „bezdušnom učenošću", pretraživanje alternativnih izvora, iznošenje na vidjelo zakopanih dokumenata, oživljavanje davno zaboravljene (ili napuštene) povijesti. Ona nosi smisao za dra mu i buntovni duh te iskorištavanje rijetkih prilika za progovaranje. Postoji nešto posve neobjašnjivo u intelektualcu kao što je Chomsky, koji nema ni ured kojeg bi štitio niti teritorij kojeg bi konsolidirao i branio. Nema uzmaka pred neizbježnom stvarnošću kojom se u duhu ovakvih zastupanja intelektualci, neće približiti viso kim položajima, niti će im ono donijeti službene počasti. Da, to je stanje usamljeništva, ali je ono uvijek bolje nego društvena popustljivost spram prilika onakvih kakve one jesu. Edward W. Said New York, New York siječanj, 1999.
Predgovor obnovljenom izdanju Neko vrijeme bio sam prinuđen ugovarati predavanja daleko unaprijed. Pone kad bi zatražili naziv za govor planiran tek za nekoliko godina. Zamijetio sam da postoji tema koja uvijek djeluje: „Sadašnja kriza na Bliskom istoku". Nemoguće je predvidjeti kako će kriza u budućnosti izgledati, ali da će kriza postojati, gotovo je sigurno predviđanje. To će se stanje nastaviti i dalje, sve dok se ne prihvatimo rješavanja osnovnih problema područja. Štoviše, kriza će, na ovom „strategijski najvažnijem prostoru na svijetu", kako ga je nazvao još predsjednik Eisenhower, biti ozbiljna. U početnim poslijeratnim godinama Sjedinjene su Države, u biti, uspjele proširiti Monroovu doktrinu na Bliski istok, ne podnoseći nikakvo uplitanje izuzev Velike Britanije koju su smatrale lojal nom pouzdanicom i brzo kažnjavale kad bi povremeno izmakla kontroli (kao 1956. godine). Strategijska važnost područja leži ponajprije u njegovim neizmjernim zali hama nafte i globalnoj moći koja proizlazi iz kontrole nad njima te, presudno, u izu zetnim prihodima koji pristižu angloameričkim vladarima, čineći vrlo važan dio nji hovih gospodarstava. Bilo je neophodno osigurati da ovo ogromno bogatstvo kreće upravo prema Zapadu, a ne prema narodima područja. To je jedan od temeljnih problema koji će i dalje uzrokovati nemire i nered. Drugi je izraelsko-arapski sukob sa svojim brojnim izdancima koji su tijesno povezani s osnovnim američkim strate gijskim ciljem dominacije prirodnim izvorima i bogatstvom područja. Godinama se tvrdilo da je središnji problem sovjetska subverzija i ekspanzio nizam, refleksivno opravdanje za gotovo sve politike od vremena boljševičkog prevrata u Rusiji 1917. godine. Gubitkom tog izgovora, Bijela kuća je prešutno priz nala (ožujak 1990. godine) da se za „prijetnje našim interesima" na Bliskom istoku proteklih godina „ne može kriviti Kremlj"; doktrinarni se sustav tek treba u potpu nosti prilagoditi novim zahtjevima. „Očekujemo da se u budućnosti nesovjetskim prijetnjama (našim) interesima pokloni još veća pozornost", nastavila je Bijela ku ća u svojem godišnjem opravdavanju divovskog vojnog budžeta pred Kongresom.
U stvarnosti, „prijetnje našim interesima" na Bliskom istoku, kao i drugdje, oduvi jek su postojale zbog urođenog nacionalizma, što je naglašavana činjenica u inter nim dokumentima, a katkada i javno. Predviđanje krize „najgore vrste", koja bi mogla nastupiti za nekoliko godina, bio bi rat između Sjedinjenih Država i Irana; što je prilično nevjerojatno, ali ne i ne moguće. Izrael vrlo snažno pritišće pokretanje takvog sukoba, prepoznajući Iran kao najozbiljniju vojnu prijetnju s kojom je suočen. Do sada su, u svojim odnosima s Iranom, Sjedinjene Države odigrale nešto drukčiju igru; u skladu s njom, mogući rat i potreba za njim nisu vodeće teme u medijima i časopisima koji prenose ov dašnje, američko mišljenje. Sjedinjene Države su, naravno, zabrinute iranskom moći. To je jedan od raz loga zašto su se Sjedinjene Države priklonile aktivnom podržavanju Iraka u pos ljednjim fazama iračko-iranskog sukoba, što je odlučujuće utjecalo na ishod i zbog čega su Sjedinjene Države nastavile svoje živahno udvaranje Saddamu Husseinu sve do kolovoza 1990. godine kada se on sukobio s američkim planovima za ovo područje. Američke zabrinutosti iranskom moći također su vidljive u odluci da se podrži Saddamov ubilački napad na šijitska plemena u južnom Iraku u ožujku 1991., odmah nakon što su prestale borbe. Uži je povod bio strah da bi Iran, kao šijitska država, mogao proširiti utjecaj na iračke šijite. Općenitiji je povod bila pri jetnja „stabilnosti" koju bi mogla predstavljati uspješna narodna revolucija; preve deno na hrvatski, prijetnja da bi ona mogla potaknuti demokratske tendencije koje bi podrovale niz diktatura na koje se, pri kontroliranju naroda tog područja, oslanjaju Sjedinjene Države. Sjetimo se da se podrška Washingtona svom nekadašnjem prijatelju nije pod razumijevala; američka vojna uprava čak je osporila pobunjenim iračkim časnicima pristup osvojenoj iračkoj opremi dok je trajao pokolj šijitskog stanovništva pod če ličnim pogledom Olujnog Normana. Slične su se zabrinutosti pojavile kad je Saddam krenuo uništiti kurdske po bune na sjeveru. U Izraelu su komentatori, počevši od vojnog zapovjednika do političkih analitičara i članova Knesseta, sa svih dijelova širokog političkog spek tra, otvoreno zastupali podršku grozotama koje je činio Saddam, uz opravdanje da bi nezavisni Kurdistan mogao stvoriti teritorijalnu povezanost Sirija-Kurdi-Iran koja bi bila ozbiljna prijetnja Izraelu. Kada u dalekoj budućnosti javnosti budu dos tupni američki zapisi, mogli bismo otkriti da su Sjedinjene Države imale slične za misli, koje su odgodile čak i samo spominjanje pokušaja da se zaustavi rušenje kurdskog otpora, sve do trenutka kad je Washington bio prisiljen djelovati pod pri tiskom javnosti, probuđene medijskim izvješćivanjem o patnjama Kurda, priznatih kao arijevaca i prikazanih prilično drukčije od južnih šijita koji su propatili daleko goru sudbinu, ali su bili tek prljavi Arapi. Usput, možemo primijetiti da se priroda američko-britanske zabrinutosti za Kurde lako može odrediti ne samo odabirom trenutka pružanja podrške i ranijim
ciničnim postupanjem spram iračkih Kurda, već također i reakcijom na masovne zločine Turske protiv svojeg kurdskog stanovništva počinjene upravo u vremenu zaljevskih kriza. O tome se neznatno izvješćivalo u vodećem ovdašnjem, američ kom tisku, zbog potrebe pružanja podrške Predsjedniku koji je slavio svog turskog kolegu kao „zaštitnika mira" koji se pridružuje onima koji „brane civilizirane vrijed nosti širom svijeta", a protiv Saddama Husseina. Ali, Europa je bila manje discipli nirana. Stoga smo u londonskom Financial Timesu čitali kako je zapadnim savez nicima Turske rijetko bilo ugodno svojoj javnosti objašnjavati zašto su previdjeli ankarsku represiju čvrste ruke nad njezinom kurdskom manjinom, dok je Zapad nu dio podršku Kurdima u Iraku, što, ovdje u Americi, nije bio posebno težak problem u odnosima s javnošću. „Diplomati sada kažu da su, više no išta drugo, prizori Kur da kako se bore protiv Kurda (u jesen 1992. godine) poslužili da se promijeni način na koji Zapadno javno mnijenje promatra kurdski slučaj." Ukratko, možemo odah nuti: cinizam trijumfira, a Zapadne sile mogu nastaviti opravdavati snažnu represiju „zaštitnika mira" prema Kurdima, istovremeno lijući krokodilske suze zbog načina na koji se prema njima odnosi njihov (trenutačni) neprijatelj. Razloge zbog kojih Izrael potiče američko suprotstavljanje Iranu i općenito „islamskom fundamentalizmu", lako je shvatiti. Izraelska vojska svjesna je da, osim pribjegavanja nuklearnom oružju, malo toga može učiniti da bi se suprotstavila iranskoj moći, te je zabrinuta da bi nakon (predviđenog) neuspjeha Sjedinjenim Dr žavama predvođenog „mirovnog procesa", osovina Sirija—Iran mogla biti ozbiljna prijetnja. Nasuprot tome, čini se da Sjedinjene Države traže dugoročno približava nje „umjerenim" (to jest, proameričkim) elementima u Iranu i povratak na odnose kakvi su prevladavali u vrijeme šaha. Nije jasno kako se ove tendencije mogu razvijati. Propagandna kampanja u pogledu „islamskog fundamentalizma" ima svoje ko mične elemente - čak i zanemarujući činjenicu da se američka kultura uspoređuje s Iranom u njegovom vjerskom fundamentalizmu. Najekstremnija islamska fundamentalistička država na svijetu je Saudijska Arabija, lojalni saveznik Sjedinjenih Država ili, da budemo precizniji, obiteljska diktatura koja služi kao „arapska fasada" iza koje Sjedinjene Države vrlo učinkovito nadziru Arabijski poluotok, da posudimo izraz bri tanske kolonijalne vladavine. Tamo Zapad nema problema s islamskim fundamenta lizmom. Jednu od vjerojatno najfanatičnijih grupa islamskog fundamentalizma pos ljednjih godina u svijetu, predvodio je Gulbuddin Hekmatyar, teroristički ekstremist, miljenik CIA-e i osnovni primatelj 3,3 milijardi dolara američke (službene) pomoći na mijenjene afganistanskim pobunjenicima (s otprilike istovjetnim iznosom navedenim u Saudijskoj Arabiji), čovjek koji je granatirao Kabul usmrtivši tisuće, protjeravši stotine tisuća ljudi iz grada (uključujući sva zapadna veleposlanstva), nastojeći prokrčiti svoj put do moći; što nije posve isto Polu Potu koji je ispraznio Pnom Pen, s obzirom da je američki klijent u toj pojedinačnoj operaciji bio krvoločniji. Nalik tome, u Izraelu se uopće ne prikriva kako je njegova invazija Libanona 1982. godine poduzeta djelomično radi razaranja svjetovne nacionalne svijesti
PLO-a, koji je postajao prava napast svojim stalnim pozivima na miroljubivo diplo matsko rješenje potkopavajući američko-izraelsku strategiju postupne integracije okupiranih teritorija unutar Izraela. Jedna od posljedica bila je stvaranje Hezbolaha, Iranom podržane fundamentalističke skupine koja je istjerala Izrael iz većine Li banona. Iz sličnih razloga, Izrael je podupirao fundamentalističke elemente kao su parnika PLO-u sklonog približavanju na okupiranim područjima. Rezultati su slični i u Libanonu, gdje je napade Hamasa na izraelsku vojsku postalo izuzetno teško obuzdati. Primjeri ilustriraju karakterističnu oštroumnost obavještajnog djelovanja koje treba izaći na kraj sa stanovništvom, a ne samo s različitim gangsterima. Temeljno objašnjenje vodi unatrag do prvih dana cionizma: umjereni Palestin ci predstavljaju najopasniju prijetnju zadatku izbjegavanja bilo kakvog političkog rješenja dok se ne uspostavi činjenično stanje s kojim će se ono trebati uskladiti. Ukratko, islamski fundamentalizam je neprijatelj samo onda „kad je izvan kon trole". U tom slučaju upada u kategoriju uobičajenog „radikalnog nacionalizma" ili „ultranacionalizma", neovisno o tome je li vjerski ili svjetovni, desni ili lijevi, vojni ili civilni; ili, da spomenemo nedavni slučaj u Središnjoj Americi, svećenici koji propo vijedaju „povlaštene mogućnosti za siromašne". Povijesno jedinstven američko-izraelski savez zasnovan je na shvaćanju da je, ispunjavajući američke ciljeve u području, uz prešutno savezništvo arapske fasade u Zaljevu i ostalih regionalnih štićenika obiteljskih diktatura, a pružajući usluge i drugdje, Izrael „strategijski posjed". Oni koji vide budućnost Izraela kao jedne spo sobne Sparte, permanentno ratujući sa svojim neprijateljima i koja opstoji tek ame ričkim hirom, prirodno žele nastavljanje takvog odnosa uključujući, čini se, i veći nu organizirane američko-židovske zajednice, što je činjenica nad kojom već duže bijesne izraelski golubovi. Ovaj princip objasnio je umirovljeni general Shlomo Gazit, nekadašnji načelnik Izraelske vojne obavještajne službe i viši časnik vojne up rave okupiranih područja. Nakon propasti Sovjetskog Saveza on piše: Glavna zadaća Izraela nije se uopće promijenila, i on ostaje od presudne važnos ti. Njegov položaj u središtu arapskog muslimanskog Bliskog istoka predodređuje Izrael za odanog čuvara stabilnosti svih zemalja koje ga okružuju. Njegova (uloga) je zaštititi postojeće režime: spriječiti ili zaustaviti procese radikalizacije i blokirati ekspanziju fundamentalističkog vjerskog fanatizma. Tome možemo dodati: obavljanje prljavog posla kojeg Sjedinjene Države ni su u mogućnosti same izvršiti zbog javnog protivljenja ili drugih gubitaka. Ova za misao ima svoju okrutnu logiku. Iznenađujuće je da se njezino zastupanje treba identificirati kao „podrška Izraelu". Gazitova analiza se, uz određeno objašnjenje, čini uvjerljivom. Moramo ra zumjeti da „stabilnost" znači održavanje posebnih oblika dominacije i kontrole te jednostavan pristup prirodnim izvorima i zaradama. A navedeni izraz „fundamentalistički vjerski fanatizam" je kodna riječ za partikulami oblik „radikalnog nacionaliz ma" koji ugrožava „stabilnost". Unatoč mijenjanju saveznika unutar ovog izrazito trusnog područja, neposred na budućnost izraelske uloge američkog strategijskog posjeda čini se stabilnom.
Njegovo napredno gospodarstvo, kao i ono njegova gospodara, snažno se oslanja na kreativnost i sredstva divovskog državnog sektora. Dvije su države povezane u zajedničkim istraživačkim i razvojnim projektima, uglavnom vojnim i onima s njima povezanim, a Izrael osigurava smještajne i skladišne objekte za ogroman američki sustav interventnih snaga usmjerenih na područje na kojem se proizvodi nafta. Premda je u stvari nastavak američkih vojnih i gospodarskih interesa, Izrael nije u ci jelosti pod kontrolom - na ogorčenje gospodara, države klijenti vrlo često slijede i vlastite putove. Brojna su proturječja, barem oprečno zvuče, poput onih i u američ koj politici. Izraelske zračne snage vrlo očigledno izvode manevre u istočnoj Turskoj usmjerene na Iran, koristeći se modernim američkim zrakoplovima 15-E koji mogu napasti Iran i vratiti se bez punjenja goriva. U isto vrijeme naslovnice izraelskog tis ka navode: „Izrael i Iran imaju izravne trgovinske veze od 1994. godine". Za razliku od Sjedinjenih Država, Izrael službeno ne spominje Iran kao neprijateljsku državu i ne postoje službene prepreke trgovini koja je neznatna, ali bilježi porast. Razvoj i postavljanje izraelskog oružja za masovno uništenje nastavlja se pod zaštitom Sjedinjenih Država, kao što je još od Kennedijevih godina. Dobro upućen vojni analitičar, Uzi Mahanaimi, izvješćuje kako su vojni izvori prethodnog dana ob javili da su izraelski borbeni zrakoplovi opremljeni za prenošenje kemijskog i bio loškog oružja proizvedenog u tajnom institutu u blizini Tel Aviva. Posade američkih aviona F-16 obučene su da ,,u samo nekoliko minuta po primljenoj naredbi za na pad, postave i aktiviraju kemijsko ili biološko oružje". Oružje se proizvodi u biološ kom istraživačkom institutu Nes Ziona, nedaleko Tel Aviva, što je „privuklo neželjenu pomnu istragu" nakon što su nizozemske vlasti potvrdile da je on bio namjeravano odredište zrakoplova kompanije El Al koji se srušio u Amsterdamu, usmrtivši veći broj ljudi na tlu, a za koji je otkriveno da je prevozio komponente nervnog pli na. Po mišljenju biologa koji je zauzimao višu poziciju u Izraelskoj obavještajnoj službi, „gotovo da ne postoji niti jedan poznati ili nepoznati oblik kemijskog ili bio loškog oružja (...) koji se ne proizvodi u tom institutu". Prema britanskom Foreign Reportu, Nes Ziona ne radi na obrambenim i zaštitnim sredstvima, već samo na biološkom oružju za napad. Izvještaj dalje kaže kako su sredstva već bila upotrijeb ljena, u preduhitrenom pokušaju Mossadovih agenata da ubiju Khaleda Mishala u Jordanu. Ponovimo, Izrael slijedi stope svoga gospodara. Nakon Drugog svjetskog ra ta, Sjedinjene Države preuzele su tajne biološke vojne operacije japanskih fašista, uključujući i osoblje, i zaštitile ih od sudskog progona za ratne zločine - ismijava jući rusko procesuiranje ratnih zločina ovih prvoklasnih ratnih zločinaca kao sud ske predstave komunističkog stila. Američko preuzimanje programa poricano je sve dok nije razotkriveno u Bulletin of Concerned Asian Scholars 1980. godine. Postignuća japanskih Mengelea postala su srž američkih bioloških ratnih sposob nosti - što je, uz nuklearne bombe, jedan od razloga zbog kojeg je američko služ beno stajalište od 1950. godine bilo da je „pogrešno" dijeliti oružja „na ona moral ne i nemoralne vrste", te kako koncept „oružja za masovno uništenje" nema „čini
se, nikakvo značenje". Od 1949. godine Stožer združenih snaga uključio je biološ ki rat u ratne planove. Neposredno potom planovi su obuhvatili i mogućnost prvog korištenja, zajedno s nuklearnim oružjem, što je stajalište koje je 1956. godine for mulirao Savjet za nacionalnu sigurnost i koje je bilo važeće sve do sporazuma iz 1972. godine kojim se zabranjuje biološki rat. Nedavno otvoreni kineski i američki arhivi potiču pitanja o stvarnoj upotrebi ovih oružja u Sjevernoj Koreji i Kini, za što se prethodno pretpostavljalo (i s moje strane, također) da je bila komunistička propaganda; Kina je, izgleda, umanjila nji hovo korištenje kako bi neprijatelju uskratila pristup informacijama. Međunarodno okruženje u kojem se nastavljaju ovi razvoji obiluje opasnosti ma i nesigurnostima. Sjedinjene Države godinama su usamljene u svojoj politici spram Izraela i Palestinaca, a tek nakon pobjede u Zaijevskom ratu, bile su u mo gućnosti utemeljiti program kojeg su zahtijevale, unatoč protivljenju vrlo raspros tranjenog međunarodnog konsenzusa. Sjedinjene Države sada su prilično usam ljene u svojoj politici prema Iranu kojeg većina svijeta želi ponovno integrirati u međunarodni sustav. U slučaju Iraka, Sjedinjene Države i Velika Britanija izgubile su znatan dio ionako ograničene potpore koju su imale u prošlosti, te sada mora ju voditi vojnu akciju sve drskijim nepoštivanjem Vijeća sigurnosti UN-a i regional nog mnijenja. Ministar obrane William Cohen „nije osigurao podršku javnosti" kada je „posjetio Saudijsku Arabiju i pet drugih prijateljskih zemalja Perzijskog za ljeva", objašnjavajući američku politiku kaznenih napada na Irak u ožujku 1999. go dine. Viši dužnosnik Saudijske Arabije izjavio je: „Protivimo se svakoj naciji koja uzima stvar u svoje ruke i koristi bombardiranje kao instrument diplomacije." Saudijska Arabija je dosljedno odbijala odobriti pridruživanje američkih borbenih zra koplova iz tamošnjih baza operacijama protiv Iraka. Sjedinjene se Države nadaju kako su vlade tog područja dovoljno despotske da mogu ugušiti rastuće javno protivljenje divljačkom uništavanju civilnog društva susjedne arapske države - protivljenje koje je sve prisutnije i drugdje. Zabrinutosti zbog ovih zbivanja nesumnjivo je postalo ozbiljno kad su Sjedi njene Države i njihov britanski klijent nastojali pripremiti teren za bombardiranje Ira ka krajem 1997. godine. Državna tajnica Madeleine Albright upućena je u Saudij sku Arabiju, ali se prema njoj odnosilo sa zamjetnom hladnoćom. U oštroj suprot nosti, bivšeg iranskog predsjednika Rafsanjanija, „još uvijek središnju figuru u Teheranu, bolesni kralj Fahd primio je u audijenciju u Saudijskoj Arabiji", a kad je nje govo desetodnevno putovanje završilo 2. ožujka, ministar vanjskih poslova, princ Saud, opisao ga je kao „još jedan korak u pravom smjeru unaprjeđenja odnosa". On je još jednom ponovio da su izraelska politika prema Palestincima i njezina ame rička potpora „najveći destabilizirajući element na Bliskom istoku i uzrok svih os talih problema u regiji". Ove politike mogu potaknuti masovne snage, čega se Saudijska Arabija uvelike pribojava, te također i podrovati ulogu Saudijske Arabije kao „čuvara" islamskih svetih mjesta, uključujući Hram na stijeni (Omarova džami ja, op. prev.) u istočnom Jeruzalemu, sada djelatno pripojenih američko-izraelskim
programima „velikog Jeruzalema". Neposredno prije toga, arapske države bojko tirale su ekonomski sastanak na vrhu pod američkim pokroviteljstvom u Qataru, kojim se namjeravalo unaprijediti projekt „Novog Bliskog istoka" Clintona i izrael skog premijera Shimona Peresa. Umjesto toga, oni su nazočili Islamskoj konferen ciji u Teheranu u prosincu 1997. godine, kojoj se priključio čak i Irak. Sve značajniji tursko-izraelski savez ne dočekuje se s dobrodošlicom u osta lim zemljama regije i postoje znakovi da bi one mogle razmotriti iranske inicijative razvijanja regionalnog sustava koji bi bio nezavisniji od američke kontrole, uključu jući proizvođače nafte u Zaljevu, Egipat i Siriju. To nije razvoj koji olako mogu tole rirati američki planeri, posebice uz opravdanu vjerojatnost da će se postojeće zali he nafte u skoroj budućnosti smanjiti, a udio Bliskog istoka u svjetskoj proizvodnji nafte značajno porasti. U suprotstavljanju pozadini ovakvih mogućih zbivanja u području, treba procijeniti američko planiranje u pogledu izraelsko-palestinskog sukoba. Izraelsko unutarnje gospodarstvo i socijalna struktura počinju sličiti onima njegova „gospodara" i „blagajnika", s rastućom nejednakošću i propašću sustava socijalne podrške, zajedno s osjećajem društvene solidarnosti općenito. Jedan oz biljan unutrašnji problem je cijena - ekonomska, socijalna i kulturološka - podupi ranja brojnog i rastućeg ultrareligioznog stanovništva („Haredi"), koje izuzetno iscrp ljuje programe obrazovanja i socijalne skrbi, ali malo doprinosi gospodarstvu. U studiji iz 1997. godine, ekonomisti s hebrejskog i bostonskog sveučilišta, ustano vili su da je sudjelovanje muškaraca u ukupnoj radnoj snazi znatno ispod onog u Zapadnoj Europi i Sjedinjenim Državama, te opada jer je „ultraortodoksno nesud jelovanje (...) trajno i raste geometrijskom progresijom". Nastave li se ova kretanja, ona će „onesposobiti izraelski sustav blagostanja i dovesti do bankrota općinske uprave s velikim udjelom ultraortodoksnog stanovništva". Odbijanje rada među or todoksnima je specifičan izraelski fenomen koji na način suvremenog Izraela nije zabilježen nigdje drugdje ili u povijesti. S udvostručenjem religioznog stanovništva svakih 17 godina, „gospodarska propast je neminovna", zaključuju ekonomisti ia ko ultraortodoksni rabin, koji predsjeda Knessetovim financijskim odborom, smat ra da je sve pod kontrolom jer „ova zemlja živi uz čuda". Sukobi između svjetovnog i religioznog stanovništva, pogoršani klasnim i et ničkim međusobnim odnosima, postaju intenzivniji. Porast stanovništva povećava se među Palestincima i ultrareligioznim Židovima, smanjujući se, kao u Europi, me đu svjetovnim i povlaštenim sektorima. Brojni Izraelci smatraju „građanski rat", čiji se obrisi pojavljuju, zlokobnijim čak i od opasnih međunarodnih sukoba koji će vje rojatno i dalje trajati. Kao i u Sjedinjenim Državama, izraelski politički sustav se usmjerava u prav cu uskog spektra centar-desnica s malim diferencijacijama, te urušavanjem tradi cionalnih političkih stranaka (Likud, laburisti). Njihove sadašnje vođe, Benjamin Netanyahu i Ehud Barak, imaju „dvije istovjetne mape", primjećuje politički ko mentator Yosef Harif: ,,S političke točke gledanja danas ne postoji nikakva razlika
između Netanyahua i Baraka" iako ni prije nije bilo bitno drukčije, osim razlika u sti lu koje proizlaze iz različitih izbornih tijela političkih blokova. Netanyahuov plan je „Allon Plus", proširenje tradicionalnog Allonovog plana Laburističke stranke koji Iz raelu dodjeljuje stvarnu kontrolu nad željenim područjima i prirodnim bogatstvima okupiranih teritorija. Barakova „alternativa" je ono što on naziva „prošireni Allonov plan" koji doseže do gotovo iste stvari. Barak zahtijeva: „Mi se ne smijemo lišiti na selja", ili „odustati od židovskog naseljavanja u Hebron", te tvrdi da je nama zab ranjeno pristati na palestinsku državu. „Onaj tko sluša Barakove ideje, čuje Neta nyahuov glas", primjećuje izvjestitelj, parafrazirajući odlomak iz Biblije. S obzirom na njihove prošlosti, komentator Avi Shavit, govoreći u ime ljevice, pita zašto toliko mrzimo Benjamina Netanyahua, posebice s obzirom da je „on odgovoran za ma nje krvoprolića i manje ugrožavanja ljudskih prava, nego dva zaštitnika mira koja su zauzimala premijersku fotelju prije njega", Yitzhak Rabin i Shimon Perez, prvi „proglašen Mesijom" u obmanjujućim fantazijama ljevice, komentira Shavit. S obzirom na Palestince, Sjedinjene Države i Izrael nastavljaju provoditi kraj nji program odbacivanja miroljubivog rješenja, kojeg podržavaju od početka 70-tih godina, u međunarodnoj izolaciji sve dok Zaljevski rat nije Sjedinjenim Državama dao maha u uvođenju njihove inačice „mirovnog procesa"; zadržavajući jednostra nu kontrolu, odbacujući palestinska prava i krećući k ostvarivanju južnoafričke va rijante unutarnje politike, iako bez mnogih prednosti koje je Južnoafrička Republika prenijela na stanovništvo Bantustana. Ti su koraci prikazani u tekstu koji slijedi i poglavljima kojima se nadopunjuje prikaz od 1983. godine do sadašnjosti. U vrijeme pisanja (ožujak 1999.), najnovija faza u „mirovnom procesu" je Wye memorandum, potpisan u Bijeloj kući 23. listopada 1998. godine i odobren od Iz raelske vlade 11. studenog. Pristajući, Vlada je izjavila: „Vlada će nastaviti slijediti svoju politiku jačanja i razvijanja zajednica u Judeji, Samariji i području Gaze, na temeljima višegodišnjeg plana", uključujući „putove sigurnosti" za Židove na terito rijima i očuvanje izraelskih „nacionalnih interesa": „područja sigurnosti, područja oko Jeruzalema, područja židovskih naselja, infrastrukturne interese, izvore vode, vojne i sigurnosne lokacije, područja oko prometnih arterija sjever-jug i zapad-istok te povijesna mjesta židovskog naroda". Neposredno nakon sporazuma, do seljenici su utemeljili više od 12 novih naselja duž Zapadne obale, slijedeći poziv izraelskog ministra vanjskih poslova Ariela Sharona da „zgrabe" što je više mogu će zemlje Zapadne obale. Do siječnja 1999. godine „otimačina zemlje" je ubrzana, uključujući izolirana naselja koja će biti prvi kandidati za eventualnu evakuaciju unutar bilo kojeg rješenja koje nije potpuna karikatura. Provodili su se uobičajeni postupci, između ostalog, rušenje palestinskih kuća u potrazi za „židovskim arheo loškim ostacima" i utemeljivanje „prirodnih rezervi" koje će se kasnije pretvoriti u židovske stanove. Od posebnog je značenja novi razvoj nakon Wyea u bloku Givat Ze'ev, sje verozapadno od Jeruzalema, koji slijedi Bush-Clinton-Rabin-Peresove programe razdvajanja onog što će se ostaviti Palestincima od područja oko Jeruzalema
(ostavljajući po strani sam Jeruzalem, središte njihovog kulturnog, društvenog i ekonomskog postojanja) j od teritorija prema jugu. Opća skupština UN-a usvojila je rezoluciju pozivajući Izrael da poštuje Četvr tu ženevsku konvenciju koja zabranjuje naseljavanje na okupiranih teritorijima. Ova je rezolucija usvojena s 115 naprama 2 ona uobičajena dva. Wye sporazum mijenja teritorijalne dogovore na trivijalne načine - koje nije la ko odrediti, s obzirom da je to prvi sporazum o ponovnom razmještanju bez zem ljovida koji bi ukazivao na područja preseljena pod palestinsku upravu. Ali, to je vjerojatno korak prema nekakvoj podjeli teritorija 50:50, što je bio Rabinov cilj na pregovorima u Oslu, kad bi barem Izrael bio dovoljno razuman da napusti bezvri jednu zemlju na kojoj bi stanovništvo moglo u miru truliti u razbacanim i izoliranim enklavama. Najznačajniji i najinovativniji aspekt memoranduma je njegov jedva prikriveni poziv na državni teror u postizanju ciljeva američko-izraelskog programa. To otvara novu osnovu za međunarodne nagodbe. Memorandum naglašava da pa lestinske sigurnosne snage, sa šokantnom povijesti mučenja i terora, moraju dje lovati jamčenjem sigurnosti Izraelaca. U provođenju uhićenja, održavanju lažnih suđenja, sakupljanju oružja i „kriminaliziranju" poticanja na kršenje sporazuma, nadgledat će ih CIA. Oni moraju djelovati po načelu „nulte tolerancije prema tero ru" (protiv Izraelaca), koncept koji je vrlo široko postavljen, što će razumjeti svatko upoznat s prošlošću CIA-e. Memorandum sadrži rečenicu kojom se kaže: „Bez ograničenja djelovanja odozgo, palestinska policija će primjenjivati ovaj Memorandum s dužnim obzirom prema međunarodno prihvaćenim normama ljudskih prava i vladavine zakona". Nema reciprociteta: sigurnost Palestinaca ovdje se ne postavlja, pa čak ni najbeznačajniji ili najsramniji upravo citirani komentar ne odnosi se na Izrael, usprkos njegovoj brutalnoj povijesti terora, mučenja i kršenja elementarnih obveza zakoni tosti i ljudskih prava, predobro dokumentiranih da bi ih se prikazivalo. Obuhvaće ne su stotine ubojstava Palestinaca nakon Osla, većina kojih je, prema Amnesty International (Al), „protuzakonita", nadilazeći broj ubojstava Izraelaca u značajnom broju (iako manjem nego prije kada je taj omjer bio krajnje nesrazmjeran). Al na dalje izvješćuje kako još uvijek postoji gotovo potpuno nekažnjavanje nezakonitih ubojstava Palestinaca, da ne govorimo o uništavanju kuća, protjerivanju iz Jeruza lema i drugih mjesta, pritvaranju bez suđenja, sustavnom mučenju zatvorenika, itd. što su sve vrlo dobro dokumentirale vodeće organizacije za zaštitu ljudskih prava, uključujući i izraelske organizacije, ali što ne zanima tvorce posljednje faze progra ma odbacivanja miroljubivog rješenja. Istovjetno upadljiva je i pohvala Clinton-Goreove administracije za grube i nezakonite mjere koje su primijenile palestinske snage sigurnosti kako bi potisnule protivljenje sporazumu i zajamčile sigurnost Iz raelaca. Po potpisivanju Wye memoranduma, Amnesty International je objavio procje nu stanja ljudskih prava nakon Osla. Al procjenjuje da izraelske vojne snage svake godine obično uhite 1600 Palestinaca, polovicu kojih „sustavno" muče. Al
ponovno primjećuje, kao što su i druge vodeće organizacije redovito činile, kako je jedino Izrael „stvarno legalizirao upotrebu mučenja" (uz odobrenje Vrhovnog su da), određujući kako se u provođenju izraelskih potreba sigurnosti „mogu prekrši ti sva međunarodna pravila ponašanja". Al izvješćuje o sličnim djelovanjima na strani palestinskih vlasti, uključujući smaknuće dvojice Palestinaca zbog „poticanja kršenja mirovnog procesa". Državne sudove sigurnosti koji provode postupke pro tiv takvih zloupotreba pohvalilo je američko Državno tajništvo, uz podršku potpred sjednika Ala Gorea, kao one kojima se demonstrira Arafatovo „obvezivanje na brigu o sigurnosti Izraela". Clintonovo dostignuće međusobnog približavanja dviju strana dogovoru oko Wye memoranduma pozdravljeno je uobičajenim strahopoštovanjem. On se doka zao kao „Čovjek bez kojeg se ne može", kako je glasio naslov New York Timesa, hvaleći ga za „Ključnu misiju spašavanja". Clinton je „postavio visoku moralnu os novu" insistirajući na uvjetima Wye memoranduma. On „je propovijedao prilagođavanje nepromjenjivim činjenicama" - „nepromjenjivim" jer ih zahtijeva američka moć. Okrunio je svoja moralna dostignuća s „uznositim, optimističnim američkim govorom", dok je „sputavajući razmetljiv američki idealizam, za kojeg dio Izraelaca i dio Palestinaca vjeruju da je diplomatska naivnost, obećao obilatu novu američ ku novčanu vreću". Međutim, idealizam i visoka moralna osnova bacili su blistavo rumenilo na rasprave. Pojedinačni slučajevi ilustriraju stvarnost američke politike. Nakon što se do godi neki zločin, Palestince se odmah stavlja pod redarstveni sat, bez obzira tko je odgovoran. Izrazit je primjer bio pokolj 29 Arapa koji su molili u džamiji, a koji je u veljači 1994. godine počinio desničarski američki vjerski doseljenik, Baruch Gold stein nakon kojeg je uslijedio oštar redarstveni sat za Palestince i ubijanje većeg broja Palestinaca. Posjetitelji predgrađa Kiryat Arba, u kojem se Goldstein naselio, mogu prošetati do njemu utemeljenog svetišta i moliti za slavu „mučenika" umrlog, riječima s nadgrobnog spomenika „neokaljanih ruku i čistog srca". U jednom od nebrojenih ostalih redarstvenih satova, u rujnu 1998. godine, svega dan staro di jete umrlo je u Hebronu, a drugo, staro tri mjeseca, preminulo je na majčinim rukama, oboje na putu prema bolnici kad su im izraelski vojnici zabranili prolaz kroz sigurnosne prepreke postavljene kako bi se židovskim doseljenicima jamči lo da će bez uznemirivanja provesti obredno propisanih sedam dana žalosti. Vojnici su „pogriješili u procjeni", izjavio je vojni glasnogovornik, okončavajući slučaj. Nekoliko dana kasnije Osama Barham, rekorder boravka u pritvoru bez op tužbe izraelskih vojnih vlasti, približio se završetku pete godine administrativnog lišavanja slobode, koje je tada vojska produljila bez ikakve sudske odluke. Svjetov nog novinara Barhama sumnjiči se za članstvo u Islamskom džihadu, bez dokaza - ili izražene zabrinutosti nadglednika. Bahram se može smatrati sretnikom u us poredbi s onima koji su poslani u mučilište Al-Khiam u Libanonu, koji drže Izraelci, a kojim upravlja plaćenička vojska koju je Izrael utemeljio u „zoni sigurnosti" koju
okupira kršeći jednoglasno donesenu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a iz ožujka 1978. godine, kojom mu se naređuje da se odmah i bezuvjetno povuče; američko toleriranje čini odluku spornom. Prve vijesti iz Al-Khiama u devet mjeseci donio je Hassan, pušten nakon, kako sam kaže 12 godina redovnog mučenja, potvrđujući brojne nagovještaje od 1982. godine. I Hassan se može smatrati sretnikom u us poredbi sa 71 libanonskim zatvorenikom, zatočenim u izraelskim zatvorima kao taocima za buduće pregovore nakon što su, uz odobrenje izraelskih sudova, oteti u Libanonu. Nastavljaju se izraelske vojne operacije u Libanonu dok su njihove okupacij ske snage podvrgnute uspješnijem napadu sve sofisticiranijeg otpora Hezbolaha (nazivanog „terorom" u Sjedinjenim Državama, a ponekad u Izraelu). Izraelske voj ne operacije nisu ograničene na „zonu sigurnosti". U veljači 1999. godine u zasje di koju je postavio Hezbolah ubijena su tri izraelska časnika elitne zapovjedne jedinice koja je djelovala sjeverno od zone. Izrael je upozorio da će za odmazdu napasti libanonske civilne ciljeve, što je, uostalom, redovito i činio u prošlosti. Pre ma libanonskim dužnosnicima i međunarodnim agencijama za pomoć, od vreme na završetka izraelske invazije na Libanon 1982. godine ubijeno je nekih 25 000 Libanonaca i Palestinaca, zajedno s 900 izraelskih vojnika. Postignuće nametanja svog programa odbacivanja miroljubivog rješenja u gotovo potpunoj međunarodnoj izolaciji, prilično je impresivno. Ali američka moć zabilježila je ideološku pobjedu, koja je na svojevrsne načine, čak i dramatičnija. Za sada, njihov „mirovni proces" odbacivanja miroljubivog rješenja, prihvaćen je kao okvir ispravnog rješenja širom svijeta, čak i među onima koji su prije samo ne koliko godina pozivali na priznavanje palestinskih prava i povlačenje Izraela s oku piranih područja (u skladu s Rezolucijom 242 UN-a iz studenog 1967. godine, ka ko je tumačena diljem svijeta, uključujući Sjedinjene Države, do 1971. godine). Dosad američki i izraelski lideri nisu bili spremni krenuti prema približavanju palestinskim pravima ni onoliko koliko su učinili južnoafrički zastupnici aparthejda prema crncima prije 35 godina. Njihovo rješenje bila je „Država crnaca", na koju se neželjeno stanovništvo moglo ograničiti služeći kao jeftina radna snaga kad je to potrebno. Može se pretpostaviti da će Sjedinjene Države i Izrael, prije ili kasnije, shvatiti da prihvaćanjem progresivnijeg stajališta od južnoafričke varijante, mogu ostvariti dobit. Bude li tako, pristat će nazvati palestinske enklave „državom" i mož da im čak i dopustiti stupanj industrijskog razvoja (kao što je učinila Južnoafrička Republika), tako da američke i izraelske tvornice, udružene s bogatim Palestinci ma, mogu eksploatirati jeftinu i lako iskoristivu radnu snagu, obuzdanu represijom. Čuju se zahtjevi za palestinskom državom, premda je poučno temeljito ih pog ledati. Na krajnjem propalestinskom dijelu vodećih rasprava, pridružujući se stan dardnim denuncijacijama Netanyahua, Anthony Lewis suprotstavio ga je „bezosje ćajnom starom vojniku", Yitzaku Rabinu, koji je svojom „pukom intelektualnom čestitošću" bio spreman potpisati sporazume iz Osla. No, za razliku od Rabina, Netanyahu se „protivi svakom rješenju koje bi Palestincima dalo održivu državu -
majušnu, razoružanu, siromašnu, pod dominacijom Izraela, ali njihovu vlastitu". To je „srž stvari", krucijalna razlika između svetog Rabina i zlog Netanyahua. A zbog Netanyahuove tvrdoglavosti, „Oslo umire". U stvari, Rabin i njegov nasljednik Shimon Peres za vrijeme obnašanja premijerske dužnosti snažno su odbijali svaku ideju o palestinskoj državi, dok je vlada Netanyahua u tom pogledu bila ambivalentnija (vidi dalje). Nema sumnje da bi Ra bin, prije ili kasnije, pristao Palestincima dodijeliti „majušnu, razoružanu, siromaš nu, pod dominacijom Izraela, ali njihovu vlastitu" državu. Nema ništa više razloga sumnjati da bi i Netanyahu na to pristao, što je već izjavio i njegov ministar informi ranja. Slično bi, vjerojatno svi, osim najekstremnijih fanatika arapskog i islamskog svijeta, bili spremni Židovima dodijeliti državu koja je „majušna, razoružana, siro mašna, pod dominacijom Palestinaca, ali njihova vlastita". Možda bi čak mogli i prihvatiti da je „srž stvari" nespremnost nekih ultraekstremista da prihvate ovo na dolazeće stajalište. Eksperimentiranje sposobnošću mišljenja samo sugerira. Mogli bismo se za pitati kakva bi bila reakcija na predstavljanje „srži stvari" pod upravo navedenim uv jetima. Odgovor nam govori poprilično o ideološkoj pobjedi američke moći. Hillary Clinton je nedavno pokazala interes za sudjelovanje u utrci za Senat u državi New Yorku. U članku pod naslovom „Newyorška palestinska država", James Dao iz New York Timesa, zapitao se je li napravila „monumentalni politički gaf" zas tupanjem palestinske države. Grupi mladih Izraelaca i Arapa godinu dana ranije je rekla: „Ja mislim da teritorij koji Palestinci trenutačno naseljavaju, kao i bilo koja dodatna područja koja će polučiti mirovnim pregovorima", moraju „izrasti u funk cionalnu modernu državu, državu koja bi zasigurno, bila „majušna, razoružana, siromašna, pod dominacijom Izraela". Savjetnici Bijele kuće istog su trenutka „opovrgnuli komentare Hillary Rodham Clinton o potrebi palestinske države i insistirali kako je govorila samo u svoje ime", a ona se našla izložena značajnom napadu. No, objavljujući svoju moguću kandi daturu, primila je i određenu podršku. Citiran je profesor političkih znanosti, govo reći kako je podržavanje palestinske države nekada bila mirotvorna pozicija, pozi cija ekstremno lijevog krila. Ali možda ne i danas. Možda se, prisvajajući stajalište južnoafričkih rasista prije 35 godina, ne može više tako lako osuditi kao „mirotvor na pozicija, pozicija ekstremno lijevog krila". Borbe za slobodu i prava nikad nisu završene, pa tako nije ni ova. Sve suprot stavljene strane unutar regije suočene su s vrlo ozbiljnim i mogućim smrtonosnim prijetnjama. Ne može se reći kako je dominantna vanjska sila pomogla utiranju pu ta k svrhovitom rješavanju njihovih problema ili čak prema smanjivanju opasnosti. Ali, niti ta priča nije završena i narodima, kojima je stalo i koji se nadaju pronaći i sli jediti konstruktivniji i časniji put, otvorene su brojne mogućnosti.
1.
Raspirivanje vatre
U ratu riječima, koji se vodi od 6. lipnja 1982. godine kada je Izrael izvršio in vaziju na Libanon, kritičare izraelskog djelovanja često se osuđuje za licemjerje. I dok navedeni razlozi nisu stvarni*, same optužbe su donekle utemeljene. Nesum njivo, licemjerno je optužiti Izrael za osnivanje naselja na okupiranim teritorijima, dok mi plaćamo njihovo utemeljivanje i širenje. Ili optužiti Izrael za napad na civil ne ciljeve kasetnim i fosfornim bombama „kako bi se po udarcu postigao mak simum ubijenih", kad im ih mi besplatno ili po vrlo povoljnim cijenama dobav ljamo, znajući da će se upotrijebiti upravo u ovu svrhu. Ili kritizirati izraelsko ,,nediskriminirajuće" bombardiranje gusto naseljenih civilnih područja ili njegove ostale vojne poduhvate, dok mi, ne samo da u izobilju dobavljamo sredstva, već i pri hvaćamo izraelsku pomoć testiranja najnovijeg naoružanja u stvarnim uvjetima bo jišta - dakako, protiv silno nadmašenog neprijatelja, uključujući potpuno nezašti ćene ciljeve, što je uvijek najsigurniji način provođenja eksperimenata ove vrste. Općenito, pravo je licemjerje kritizirati upotrebu izraelske moći pozdravljajući isto vremeno izraelski doprinos ostvarivanju američkog cilja uklanjanja mogućih, najve ćim dijelom prirođenih prijetnji američkoj dominaciji srednjoistočnim područjem. Nedvojbeno, sve dok Sjedinjene Države osiguravaju potrebna sredstva, Izrael će ih koristiti u vlastite svrhe. Ove svrhe su danas dovoljno jasne, a onima koji su * Tijekom ljeta 1982. godine mediji su bili preplavljeni pismima iznenađujuće sličnog oblika, uobičajeno pitajući kritičare: „Gdje ste bili kada...?", gdje je praznina popunjavana omiljenim piščevim palestin skim zločinom, često izmišljenim. Jedan drugi tipičan oblik bila je optužba kako je licemjerno kritizirati izraelske zločine, ako istovremeno ne osuđujemo Ruse u Afganistanu, Sirijce za grozan pokolj u Harni, i sl. Slični zahtjevi nisu postavljani kada se ogorčeno osuđivalo PLO za teroristička zlodjela. U stvari, uobičajeno je bilo pretvaranje kako mediji i drugi nisu osudili PLO-ove zločine ili čak da su mediji bili „za PLO" (npr. Leon Weiseltier: „Postoji skandal i to je moralni i politički prestiž PLO-a (u medijskom) pokrivanju Bliskog istoka."). Ulazeći dublje u svijet mašte, pronalazimo i optužbu (Robert Tucker) kako su „brojne javne osobe na Zapadu, čak i dio zapadnih vlada" (svi neimenovani) „bodrili PLO u njegovim maksimalističkom stremljenju pobjednika koji uzima sve", odnosno uništavanju Izraela. Jednom kada bude napisana, znanstvena povijest ovog razdoblja, jedva jedvice će biti uvjerljiva.
htjeli shvatiti, bile su jasne godinama: u nekom obliku u granice Izraela integrirati veći dio okupiranih teritorija dok se traga za načinom smanjivanja arapskog sta novništva, raspršiti raseljene izbjeglice i slomiti svako očitovanje palestinske nacio nalne svijesti ili palestinske k u l t u r e , preuzeti nadzor nad južnim Libanonom. S obzirom da su ovi ciljevi bili odavno očigledni i u temeljnim pogledima zajednički dvjema glavnim političkim grupacijama u Izraelu, malobrojne su osnove za osuđivanje Izraela što koristi svoju poziciju regionalne sile, stečenu nevjerojatnim količi nama američke pomoći, upravo na one načine koje je mogla pretpostaviti svaka osoba čija glava nije zakopana u pijesku. Pritužbe i optužbe doista su licemjerne sve dok se, bez kraja i u sve većem dotoku, pruža materijalna pomoć, zajedno s diplomatskom i ideološkom podrškom, od kojih potonja oblikovanjem povijesnih činjenica u prikladnu formu. Čak kad bi povremeni prijekor iz Washingtona ili iz uredničkih komentara imao ozbiljnu namjeru, svaka izraelska vlada nema puno razloga na njih uopće obraćati pozornost. Dugogodišnja povijesna praksa poučila je izraelske lidere da pretpostave kako će američki „tvorci javnog mnijenja" i poli tičke elite stati iza njih što god učinili, a čak i da je neposredno izvješćivanje točno, što općenito i je, kako će čuvari povijesti provoditi svoje zadaće, njegovo će se značenje postepeno izgubiti. Osnovno stajalište čini se dovoljno jednostavnim i izvan Sjedinjenih Država, uključujući Izrael, dobro je shvaćeno. Disidentski izraelski novinar primjećuje: „Sva bi ta zaluđenost imperijalnom moći prestala da Sjedinjene Države zatvore slavinu (...) u bijesu neobičnog ludila." Londonski Economist komentira: Zadržavanje isporuke sjajnog novog oružja je američka tradicionalna packa Iz raelu. Ali, embargo nije efikasan ako nije određen da potraje (...) Djelotvornije bi bilo uvjeriti Izrael kako će ovoga puta, američki Predsjednik ustrajati u svojoj po litici, uključujući, ako je potrebno, trajni embargo na oružje i ponovno razmatra nje opsega američke pomoći. Stajalište se, kao što smo primijetili, čini dovoljno jednostavnim. Baš kao što se čini, prije nekoliko godina je i bilo jednostavno. Tada je bilo moguće utjecati na Izrael da se pridruži međunarodnom konsenzusu - koji je odavno uključio vodeće arapske države, stanovništvo okupiranih teritorija i vodeći dio PLO-a - u podupira nju političkog rješenja o dvjema državama koje bi uključilo priznate granice, sigur nosne garancije i opravdane izglede miroljubivog rješenja sukoba. Preduvjet je, naravno, bio da se i same Sjedinjene Države pridruže ovom konsenzusu i prekinu svoju podršku postojanoj politici odbacivanja miroljubivog rješenja Laburističke stranke, a zatim likudovske koalicije Menachema Begina. Premda je ova slika ne davne prošlosti udaljena iz ovdašnje, standardne američke verzije, uobičajena je u inozemstvu, a odlikuje se i dodatnom vrlinom preciznošću. Međutim, ono što je izgledalo jednostavno prije nekoliko godina, danas je postalo znatno složenije. Zasad uopće nije jasno koji bi učinak imalo mijenjanje američke politike prema međunarodnom konsenzusu, napuštanjem predanosti Ve likom Izraelu koji će dominirati regijom u interesu američke moći predanosti koja je
izražavana djelima, neovisno o riječima kojima je popraćena - i zaustavljanjem nje zinog ogromnog materijalnog, diplomatskog i ideološkog doprinosa usmjerenog na jamčenje da se prilično prihvatljiv međunarodni konsenzus neće ostvariti. Ovo pitanje nije nevažno. Vratit ću se kasnije pozadini, posljedicama i trenutačnim iz gledima. Ono što slijedi nije zamišljeno kao sveobuhvatni pregled ili analiza mreže od nosa između Sjedinjenih Država, Izraela i Palestinaca. Njegovi skromniji ciljeve su, zapravo, iznijeti na vidjelo određene elemente „posebnog odnosa" između Sjedi njenih Država i Izraela te njihova odnosa prema izvornim stanovnicima zemlje, za koje mislim da ih se nije dovoljno uvidjelo ili raspravilo, često ih se i ozbiljno po grešno predstavljalo, što je posljedica slijeđenja politike koja je sve više istovreme no ponižavajuća i krajnje opasna. Ova će opažanja kritički promatrati izraelsku politiku: njegovo ustrajno odba civanje svakog političkih rješenja koje se prilagođava nacionalnim pravima staros jedilačkog stanovništva, njegovu represiju i državni terorizam tijekom brojnih godi na, njegove propagandne napore koji su u Sjedinjenim Državama bili nevjerojatno uspješni - po mom shvaćanju, na izraelsku štetu. Ali ovo izlaganje u dvojakom pogledu može zavarati. Kao prvo, ovo nije pokušaj da se napiše opća povijest; fo kus je na onome što mislim da je bilo ili jest pogrešno i što bi trebalo mijenjati, a ne na onome što mislim da je bilo ispravno.* Kao drugo, usmjerenost na izraelske akcije i inicijative može zasjeniti činjenicu da je moj stvarni interes politika koju je provodila Američka vlada i naša odgovornost oblikovanja ili toleriranja ove politike. U nevjerojatnom opsegu, artikuliranim javnim mnijenjem i pristupima u Sjedinjenim Državama dominirali su ljudi koji se opisuju kao „podržavatelji Izraela", termin koji ću također prisvojiti, premda prilično nevoljko, s obzirom da mislim da bi ih bilo pravilnije nazvati „podržavateljima moralnog propadanja i konačnog uništenja Iz raela" i ne samo Izraela. Imajući na umu ovu ideološku klimu i konkretne američke akcije koje su se iz nje izrodile, posve je prirodno da se izraelska politika razvija na svoj predvidiv način. Neprekinuto trajanje ovih tendencije unutar Sjedinjenih Drža va i u američko-izraelskim odnosima, po mom shvaćanju, nagoviješta prilično mračnu budućnost zbog razloga za koje se nadam da će biti jasniji u nastavku. Ako je tako, velika mjera odgovornosti, kao i u nedavnoj prošlosti, leži upravo ov dje, u Americi. Osnovna obilježja američkog doprinosa stvaranju Velikog Izraela bila su otkri vena u potpunom i brutalnom obliku u rujnu 1982. godine pokoljem Palestinaca u * Jedna od ispravnih stvari je tisak na hebrejskom jeziku ili barem njegov značajni dio. U znatnoj mjeri oslonio sam se na rad promišljenih i hrabrih izraelskih novinara koji su postavili i zadovoljili neuobiča jene standarde u otkrivanju neugodnih činjenica o vlastitoj vladi i društvu. Po mome iskustvu, nigdje drugdje ne postoji ništa slično. Vidi također TNCW, str. 450 (vidi bilješku 5.)Robert Friedman: „The West Bank's brave reporters", Middle East International, 4. ožujka 1983. Zahvalan sam nekolicini iz raelskih prijatelja, među njima ponajprije Israelu Shahaku koji me je opskrbio velikim dijelom materi jala iz ovih izvora, kao i brojnim oštroumnim komentarima.
Bejrutu, koji je konačno, barem nakratko, potaknuo široko rasprostranjen bijes. Kasnije ću se vratiti ovim događajima i njihovoj pozadini. Za sada je dovoljno pri mijetiti da su izraelsku invaziju Libanona podržale Sjedinjene Države i najveći dio uredničkih komentara iako se počelo sumnjati kada se činilo da su događaji otišli predaleko (možda ugrožavajući američke interese) ili da uključuju previše civilnih žrtava. Sve je ovo podsjećalo na američki napad na Južni Vijetnam 1962. godine, zatim većinu Indokine nekoliko godina kasnije, da spomenemo događaj koji se, prema standardnom američkom novinarstvu i učenju, nije odigrao, upravo onako kako službena povijest Partije ne priznaje događaj poput ruske invazije na Afganis tan 1979. godine. Izraelska okupacija zapadnog Bejruta 15. rujna također nije pobudila službe ni američki prijekor, premda su pokolji koji su uslijedili u Sabri i Shatili potaknuli Ijutitu osudu. Osuda je ponajprije bila usmjerena kršćanskoj falangi, optuženoj za stvarni pokolj, a na drugom mjestu Vladi Izraela zbog neispunjene dužnosti da zaš titi stanovnike logora. Bujica pisama i članaka u tisku suprotstavila je Beginovo oslanjanje na snagu i nasilje, njegovu prijetvornost, njegovo drsko odbijanje (u po četku) službene istrage i njegova nastojanja da izbjegne odgovornost, polazištu opozicijske Laburističke stranke, kako sada, tako i onda kad je bila na vlasti. Zbog Begina i Sharona, nestajao je „prekrasni Izrael" prijašnjih godina. Pukovnik Eli Geva koji je otpušten iz IDF-a* nakon što je odbio povesti svoje postrojbe u napad na zapadni Bejrut, citiran je govoreći: Osjeća se da kuća gori. Mislim na zemlju koja je u svojevrsnom propadanju, ili urušavanju, a svi koji vjeruju u ovu zemlju moraju doprinijeti zaustavljanju urušavanja. Mnogi su se složili, posebice brojni dugogodišnji podržavatelji Izraela (u posebnom smislu ranije navedenog izraza), koji su datirali propadanje invazi jom zapadnog Bejruta ili Libanona ili možda nešto ranije, premda nesumnjivo nakon Beginova preuzimanja vlasti. Pokolj u Bejrutu je u Izraelu izazvao mnogo patnje i nezapamćen val protesta protiv Vlade, uključujući ogromne javne demonstracije, koje je po prvi put podu prla opozicijska Laburistička stranka. Pa ipak, bilo je malo dokaza o ikakvom zna čajnom gubitku podrške za Begina i njegovu vladajuću Likudovu koaliciju. Snažna i često naprasita podrška većine stanovništva vojnim operacijama u Libanonu, či nila se također nepromijenjena pokoljem iako je u mjesecima koji su uslijedili pro tivljenje raslo uz porast troškova. Zanimljiv je bio odgovor u Sjedinjenim Državama. Nakon oštre početne osu de, opća reakcija, preko prilično raznolikog spektra, bila je da su događaji i reakci ja na njih rasvijetlili jedinstveno visoke moralne standarde Izraela. Uvodnik New York Timesa komentirao je kako je izraelska patnja „prihvatljiva samo za društvo u ko jem je moralna sposobnost osjećaja princip političkog života". Čak i u časopisima * Izraelske obrambene snage; vojska Države Izrael.
koje se često smatralo sklonima kuđenju Izraela, iznošena su slična razmišljanja. Na primjer, Time je komentirajući proteste unutar IDF-a pisao kako je od početka bio potaknut istim ispravnim gnjevom i visokom moralnom svrhom, koja je vodila Izrael kroz njegovu nemirnu povijest. Kada se nekoliko mjeseci kasnije pojavi lo Izvješće izraelskog Povjerenstva za istragu o pokolju, komentari su bili epski: Izrael je tražio i postigao „spasenje"; njegovo postignuće „budilo je strahopoštova nje" (vidi str. 378-379). Niti jedna država u povijesti ne zaslužuje takvu čast; takvi komentari bili bi s prijezirom odbijeni u odnosu na sve ostale države (osim na svoju vlastitu u rodo ljubnim govorima ili u obeshrabrujućim segmentima znanosti). Ali, u odnosu na Izrael, takve su primjedbe toliko uobičajene da prolaze nezamijećeno, prilično širo ko rasprostranjene u američkom novinarstvu i znanosti, s rijetkim iznimkama. Sup rotno tome, Palestinci i njihove organizacije, te općenito Arapi, prikazivani su termi nima nasilja, terorizma, iracionalnosti i beskompromisnog odbijanja pristajanja na uvjete postojanja Izraela ili prihvaćanja normi pristojnog ponašanja. Suprotnost je dovoljno jasna u novinarstvu i znanosti, a također je uvriježena i u standardnom iz boru medija, u kojima je arapski terorist rutinski suprotstavljen junačkom Izraelcu. Bilo bi posve nezamislivo da TV drama slikovito prikaže izraelski ili židovski lik na način standardnog arapskog zločinca, usprkos bogatom zapisu izraelskog teroriz ma tijekom brojnih godina, djelatno prikrivenog u Sjedinjenim Državama. Gore naveden komentar pukovnika Geve može biti točan, ali od određenog je značenja i izbor trenutka, kao što je i stajalište - kako ono sadašnje, tako i povijesno Laburističke stranke koje je dominiralo cionističkim pokretom prije utemeljivanja dr žave i bilo valjano od osnivanja države do 1977. godine. To je pitanje na koje ćemo odgovoriti u nastavku. Uvjeren sam da povijesni zapisi posve jasno pokazuju kako je ozbiljna pogreška propadanje pripisati Beginovoj likudskoj koaliciji. Kuća je odavno u plamenu, a podržavatelji Izraela raspirivali su vatru, što je činjenica koju ne odo bravaju brojni pravi izraelski golubovi. Oni koji su u tišini promatrali „urušavanje" ili mu usput pomagali, ili ga uspješno prikrivali katkada priprostim isprikama, ili krivili Palestince kada su progonjeni ili ubijani u navodnim „odmazdama", postavili su te melje za sadašnji požar i za zločine u Bejrutu koji su konačno izazvali barem privre meno protivljenje. Razlozi ovakve prosudbe izaći će na vidjelo u nastavku. Dakle, bilo bi korisno prestati s licemjerjem. Ili ćemo pružiti podršku za osni vanje Velikog Izraela sa svim onim što ona povlači za sobom i suzdržati se osuđivanja tužnih posljedica ove odluke ili povući sredstva i odobrenje nastavljanju ovih programa i djelovati tako da osiguramo udovoljavanje opravdanim zahtjevima Iz raelaca i Palestinaca. Ovo se možda još uvijek može postići, premda se moguć nosti smanjuju svakom prolazećom godinom, kako se Veliki Izrael koji stvaramo sve čvršće ukorjenjuje, a njegova vojna moć - koju se danas procjenjuje slabijom samo od Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza i Kine - nastavlja rasti. Točka s koje nema povratka uskoro se može dosegnuti, sa strašnim posljedicama po Iz rael i Palestince, po regiju, a možda i po cijeli svijet.
2.
Porijeklo „posebnog odnosa" 1. Razine podrške: diplomatska, materijalna i ideološka
Odnos između Sjedinjenih Država i Izraela jedan je od najneobičnijih odnosa u svjetskoj politici i američkoj kulturi. Njegov jedinstven karakter simboliziraju nedavna glasovanja u Ujedinjenim narodima. Na primjer, 26. lipnja 1982. Sjedinjene Države je dine su iskoristile veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja poziva na istovreme no povlačenje izraelskih i palestinskih vojnih snaga iz Bejruta, s objašnjenjem da je ovaj plan „proziran pokušaj očuvanja PLO-a kao održive političke snage", što je za Američku vladu očigledno nedopustiv razvoj. Nekoliko sati kasnije, Sjedinjene Dr žave i Izrael glasovali su protiv rezolucije Opće skupštine koja poziva na prekid ne prijateljstva u Libanonu i na izraelsko-libanonskoj granici, usvojenoj s dva „ne" i bez suzdržanih. Prethodno su Sjedinjene Države uložile veto na inače jednoglasnu rezo luciju Vijeća sigurnosti osuđujući Izrael za nepoštivanje ranijeg zahtjeva za povlače njem izraelskih postrojbi. Ovaj obrazac je, u stvari, bio postojan. Konkretnije, poseban odnos izražen je u razini američke vojne i ekonomske pomoći Izraelu tijekom brojnih godina. Njegov točan opseg nije poznat, s obzirom da je mnogo toga na raznolike načine prikriveno. U godinama pred 1967., dakle, prije no što je sazrio ovaj poseban odnos, Izrael je od Sjedinjenih Država primao najveći iznos pomoći po glavi stanovnika od bilo koje druge države. Komentirajući ovu činjenicu, Nadav Šafran, stručnjak za Bliski istok na Harvardu, također primje ćuje da ona znatnim dijelom obuhvaća prethodno nezabilježen prijenos kapitala iz inozemstva u Izrael koji čini gotovo cjelokupne izraelske investicije - što je razlog zašto izraelski ekonomski razvoj ne nudi nikakav razuman model za nerazvijene zemlje. Moguće je da, uzmu li se u obzir svi faktori, nedavna pomoć doseže do nečeg poput 1000 $ godišnje po svakom državljaninu Izraela. Čak i javno iznese ne brojke su zapanjujuće.* Za fiskalne godine od 1978. do 1982., Izrael je primio
48% ukupne američke vojne pomoći i 35% američke ekonomske pomoći namije njene svijetu. Za fiskalnu 1983. godinu Reaganova administracija zatražila je goto vo 2.5 milijarde dolara za Izrael od 8.1 milijarde ukupnog budžeta pomoći, uključu jući 500 milijuna izravnih davanja i 1.2 milijarde kredita s niskim kamatnim stopa ma. K tome, postoji redovit model otpusta kredita, nuđenja oružja po izuzetno sniženim cijenama i raznoliko mnoštvo drugih načina, da ne spominjemo neopo rezive „dobrotvorne" priloge (u biti, nametnuti porez), iskorištene na načine kojima ćemo se vratiti. Nezadovoljan ovom razinom pomoći američkih poreznih obvez nika, jedan od najistaknutijih liberalnih demokrata u Senatu, Alan Cranston iz Kalifornije, „predložio je amandman na zakon o vanjskoj pomoći kojim bi se utemelji lo načelo po kojem američka ekonomska pomoć Izraelu ne bi smjela biti manja od iznosa duga kojim je Izrael zadužen u Sjedinjenim Državama", što je obveza na pokrivanje „svih izraelskih dugova i budućih zaduživanja", kako je komentirao senator Charles Percy. Ovo je bilo prije Libanonskog rata. Stvarno glasovanje o vanjskoj pomoći doš lo je nakon invazije na Libanon, nakon uništavanja većine južnog Libanona, nemi losrdne opsade i bombardiranja Bejruta, rujanskog pokolja i izraelskog ubrzanog širenja naselja na okupiranim područjima kao odgovora na Reaganovu molbu da se suspendira naseljavanje u skladu s njegovim mirovnim prijedlozima, što je Izrael odbio, U svjetlu ovih zbivanja, jedino pitanje koje se pojavilo pred Kongresom bilo je da li „kazniti" Izrael prihvaćanjem Predsjednikova prijedloga značajnog poveća nja, ionako već fenomenalne razine pomoći - što se naziva zauzimanjem „čvršćeg pristupa prema Izraelu" - ili zauzimanjem mekšeg stajališta, dodavanjem još ve ćeg iznosa od onog kojeg je zatražio Predsjednik, a što su zahtijevali Senat i veći na liberala. Na sreću, novine su bile dovoljno disciplinirane, tako da su komični aspekti ove karakteristične predstave bili prigušeni. Nepotrebno je reći kako pos ljedice ove Izraelu upućene poruke odobravanja njegovih nedavnih akcija, uopće nisu bile komične po Predsjednika i Kongres. Trebalo bi istaknuti da u teoriji postoje ograničenja korištenja američke pomo ći (na primjer, kasetne bombe mogu se upotrijebiti samo u samoobrani; sredstva za razvoj ne smiju se trošiti izvan priznatih granica Izraela - tj. granica prije lipnja 1967. godine). Ali, pobrinulo se zajamčiti kako se na ova ograničenja neće poziva ti, premda ilegalna upotreba oružja povremeno izaziva prijekor ili privremeno zaus tavljanje pošiljki kada posljedice privuku prevelik publicitet. Glede zabrane korište nja američkih sredstava za naseljavanje i razvojne programe (tj. izvan granica iz lipnja 1967. godine)*, koje Sjedinjene Države službeno smatraju nezakonitima i
* Opća knjigovodstvena služba (GAO) obavijestila je Kongres da je stvarna razina američke pomoći čak 60% veća od javno dostupnih podataka. Ovo je samo preliminarni rezultat detaljne studije iznosa američke pomoći Izraelu koju je proveo GAO. „Glavni bi se problem mogao pojaviti sljedeće godine (1983.) kad bismo saznali koji se dio GAO-ove studije smije predočiti javnosti", James McCartney, Phi ladelphia Inquirer, 25. kolovoza 1982. * SAD su priznale Jeruzalem kao glavni grad Iraka 1.10. 2002. (op. ur.)
preprekom miru, to nikada nije bilo nametnuto, a program pomoći je osmišljen ta ko da se i ne može silom nametnuti: ,,u suprotnosti s većinom ostalih odnosa po moći, projekti koje financiramo u Izraelu nisu specificirani", primijetio je lan Lustick, i niti jedan dužnosnik Državnog tajništva ili programa pomoći „nije nikada imenovan da nadgleda korištenje naših sredstava na strani Izraelske vlade". Za usporedbu, mogli bismo promotriti američki program pomoći Egiptu (naj veći primatelj američke ne-vojne pomoći nakon Camp Davida) kojeg provodi služ ba od 125 ljudi zaduženih za njegovo nadgledavanje do najsitnijeg detalja. Brojni s njim upoznati Egipćani, vrlo su kritični prema ovom programu pomoći, tvrdeći da program odražava američke, prije nego egipatske prioritete, financirajući američki izvoz koji se treba dopremiti američkim brodovima, dok Egipat raspolaže osposob ljenim osobljem koje bi moglo umanjiti trošak. Također zamjećuju naglašavanje pri vatnog sektora, „plaćaju pšenicu farmerima sa Srednjeg zapada, koja istovremeno u pola cijene može uspijevati u Egiptu" (prema bivšem direktoru američke strane pomoći), te općenito infiltriraju u egipatsko društvo opsegom kojeg neki smatraju prijetnjom egipatskoj nacionalnoj sigurnosti. Ovi primjeri oslikavaju diplomatsku i materijalnu podršku kojom Sjedinjene Dr žave opskrbljuju Izrael. Popratna posljedica, na ideološkoj razini, jest daljnje posto janje značajne iluzije o prirodi izraelskog društva i arapsko-izraelskog sukoba. Na kon 1967. godine u Sjedinjenim Državama su otežane ili onemogućene rasprave o ovim pitanjima, što je rezultat izuzetno uspješne kampanje ponižavanja, zlostavlja nja i katkad izravnog laganja usmjerenog protiv onih koji su se usudili posumnjati u prihvaćenu doktrinu.* Ovu činjenicu redovito su osuđivali izraelski golubovi koji su u Americi često bili izloženi sličnim postupcima. Oni primjećuju kako trpi njihova vlastita pozicija u Izraelu zbog nedostatka podrške unutar Sjedinjenih Država, gdje, kako primjećuje umirovljeni general Mattityahu Peled, „stanje na rubu histerije" i „sli jepo šovinistička i uskogrudna" podrška najreakcionarnijim politikama unutar Izrae la sadrži „opasnost poticanja Izraela da još jednom zapadne u stanju okorjele tvr doglavosti". Poznati izraelski novinar i povjesničar cionizma, Simha Flapan, opisuje „predrasude američkih Židova" kao danas „najveću zapreku američko-palestinskom i izraelsko-palestinskom dijalogu, bez kojeg ostaje malo nade za napredak u teškom i upitnom mirovnom procesu". Uvjeren sam da su, usredotočujući se na ulogu američkih Židova, ovi izraelski pisci preusko usmjereni. Navest ću još jedan primjer, članak iz američko-židovskih novina citira pisca iz uredništvu Ha'aretza (zapravo, izraelski New York Times) koji kaže: „Vi, američki * Izraelska obavještajna služba očigledno doprinosi ovim pokušajima. Prema studiji CIA-e, jedna od njezinih funkcija je prikupljanje „podataka potrebnih za stišavanje protuizraelskih frakcija na Zapadu", kao i „sabotažu, paravojne i psihološke ratne projekte, kao što je uništavanje karaktera i crna propa ganda". „Unutar židovskih zajednica u gotovo svim državama svijeta postoje cionisti i drugi simpati zeri koji snažno podržavaju izraelske obavještajne napore. Takvi kontakti pomno se njeguju i služe kao kanali za informacije, lažni materijal, propagandu i druge svrhe. Također se pokušavaju uvući među protucionističke elemente radi neutralizacije opozicije."
Židovi, vi liberali, vi ljubitelji demokracije, podržavate njezino uništavanje ovdje, ne izjašnjujući se protiv Vladinih akcija", misleći na val represije na okupiranim teritorijima pod „civilnom upravom" profesora Menachema Milsona i generala Ariela Sharon, uvedene u studenom 1981. (vidi 5. poglavlje, odjeljke 5-8). Nastavlja objašnjavajući planove Begina i Sharona: protjerati veliki broj Arapa sa Zapadne obale, posebice li dere i one s liderskim sposobnostima, „svim nezakonitim sredstvima". Kako? Vi potičete teroriste da postavljaju bombe u automobile svojih izabranih grado načelnika, vi naoružavate doseljenike i nekolicinu arapskih izdajica kako bi mog li divljati arapskim gradovima, voditi pogrome protiv imovine, ne protiv ljudi. Do seljenici su ubili nekoliko Arapa. Ubojice su poznate, ali policija je gotovo bespo moćna. Oni imaju svoje naredbe. Koje je vaše opravdanje što se ne izjašnjavate protiv ovih kršenja izraelskih zakona i židovskog morala? „Doseljenici su", dodaje on, „religiozni Židovi koji slijede viši zakon i čine sve što im njihovi rabini kažu. Barem jedan od Gush Emunim rabina je napisao da je mitzvah (vjerska obaveza) uništiti Amalek (u značenju: nežidovsko stanovništvo), uključujući žene i djecu". Novinar Ha'aretza dodaje kako njegov časopis ima fascikl pun stravičnih priča koje su ispričali vojnici vraćajući se sa zadataka okupa cije na Zapadnoj obali. „Možemo o njima govoriti u općenitim terminima - može mo se ograditi od okupacije koja uništava moralno tkivo i samopoštovanje naše mladeži - ali ne možemo objaviti detalje jer vojna cenzura prikriva akcije vojnika u djelatnoj službi." Možemo zamišljati što sadrži fascikl, imajući na umu ono što je objavljeno u izraelskom tisku. S tim u vezi, svakako treba naglasiti kako brojna krucijalna pitanja o kojima se slobodno raspravlja u hebrejskom tisku u Izraelu, kao i većina onoga što je dokumentirano, gotovo da je isključeno iz američkog tiska, tako da ljudi od kojih se očekuje da plate račune i dalje ostanu u neznanju glede onoga što financiraju ili o raspravama unutar Izraela o ovim stvarima. U nastavku ćemo podastrijeti brojne primjere. Opasnosti koje pred Izrael postavljaju njegovi američki podržavatelji konzistentno se ostvaruju, dovodeći do mnoštva patnje u regiji i opetovane prijetnje ve ćim, možda i globalnim, ratom.
2. Uzročni faktori 2.1 Domaće grupe za pritisak i njihovi interesi Porijeklo „posebnog odnosa" često se pripisuje domaćim političkim pritisci ma, naročito djelotvornosti američko-židovske zajednice u političkom životu i upli vu na javno mnijenje. lako u tome ima nešto istine, u dva glavna aspekta, to ni izdaleka ne čini cijelu priču: prvo, ono podcjenjuje domet „podrške Izraelu", i drugo, ono precjenjuje ulogu grupa za politički pritisak u donošenju odluka. Raz motrimo ove faktore promijenjenim redoslijedom. Ponajprije, ono što Seth Tillman naziva „izraelskim lobijem" (vidi bilješku 14.) daleko je šire od američko-židovske zajednice, obuhvaćajući većinu segmenata
liberalnog mišljenja, vodstvo radničkih sindikata*, religiozne fundamentaliste , „konzervativce" one vrste koji podržavaju moćan državni aparat upregnut u drža vom poticanu proizvodnju visokih tehnoloških gubitaka (tj., vojnu proizvodnju) na domaćem planu te vojne prijetnje i avanturizam u inozemstvu i širom ovih kategori ja razbacane - usijane hladnoratovske bojovnike svih vrsta. Ove veze cijenjene su u Izraelu, ne samo od strane desnog krila. Tako se Yitzhak Rabin*, na glasu kao golub koji će uskoro postati laburistički premijer, protivio kretanjima k političkom rješenju nakon rata 1973. godine. „Izrael bi trebao pokušati dobiti na vremenu", is ticao je, u nadi da „ćemo se kasnije naći u boljoj situaciji: Sjedinjene Države mogu usvojiti agresivniju poziciju vis-a-vis SSSR-u..." Brojni američki cionistički lideri prepoznaju ove faktore. U prosincu 1980. godi ne nekoliko njih je u američkom židovskom tisku tvrdilo kako postoji daleko veće po tencijalno zajedništvo interesa između Židova i Moralne većine, nego između Židova i Nacionalnog vijeća crkvi (Jewish Week). Jacques Torczyner, nekadašnji predsjednik Cionističke organizacije Amerike i izvršni direktor Svjetske cionističke organizacije, pisao je: „Mi moramo, prije svega, doći do zaključka da su reakcionari desnog krila prirodni saveznici cionizma, a ne liberali" on griješi u pogledu potonjih, pogreš no pretpostavljajući da se oni neće pridružiti hladnoratovskom konsenzusu, s obzi rom na činjenicu da su ga dosljedno promicali i pomagali ga održati. Treba nadalje zabilježiti da su američka ljevica i pacifističke grupe, osim rubnih elemenata, bili pri lično općenito krajnje naklonjeni Izraelu (suprotno mnogim neosnovanim tvrdnjama), neki tako oduševljeno da su zatvarali oči pred postupcima koje bi hitro osudili neg dje drugdje. Ponovno, primjeri će biti navedeni u nastavku. Postoji zanimljiv način izražavanja pogleda bliskih Rabinovim u nedavnoj stu diji o „stvarnom antisemitizmu u Americi" Nathana i Ruth Perlmutter, odnosno, Na cionalnog direktora Lige protiv kleveta B'nai Brith i njegove supruge, također aktiv ne cionističke liderice. U Sjedinjenim Državama Liga protiv kleveta je promatrana kao libertarijanska organizacija, nekad zaslužene reputacije. Danas se specijalizira la za pokušaje sprečavanja kritičkih rasprava o politici Izraela takvim tehnikama da zlonamjerni kritičari, uključujući Izraelce koji nisu uspjeli zadovoljiti njezin test oda nosti, distribuirajući navodne „informacije" koje često cirkuliraju u neautoriziranim * Leon Hadar piše: „Zajedno s organiziranom američko-židovskom zajednicom, laburistički pokret bio je vodeći izvor podrške Izraelu", što vrijedi u pogledu birokracije radničkih sindikata, što god bi član stvo moglo misliti, Hadar navodi predsjednika ILGWU-a Sola Chaikina koji optužuje Reagana za njegovu spremnost da „'proda' i Izrael i pokret Solidarnost u Poljskoj (...) kako bi zadovoljio svoje pri jatelje iz velikog businessa". Victor Gotbaum raspravlja probleme koje je pred pristaše Izraela posta vila Beginova vlada i njezine „antagonizirajuće" vanjskopolitičke odluke: „Nismo mogli opravdati (aneksiju Golanske visoravni) pa smo odlučili šutjeti"; mnogi laburistički lideri našli su se kako „raz dvajaju svoju ljubav prema Izraelu od svog odnosa s Beginom" (Gotbaum). Ovakva retorika nije se čula od vremena vrhunaca američkog staljinizma i trockističke „kritičke podrške". Ipak, prilično je uobičajena među zapadnim intelektualcima u pogledu Izraela. Radi nekih primjera vidi TNCW, poglavlje 10. Više u nastavku. * Yitzak Rabin, izraelski premijer, ubijen je 4. studenog 1995. u Tel Avivu od strane židovskog ekstemiste Yigala Amira. (op. ur.)
pamfletima i tako dalje. U Izraelu je ona neodređeno opisana kao „jedan od dva stupa" izraelske propagande u Sjedinjenim Državama. Seth Tillman se odnosi pre ma njoj kao dijelu „izraelskog lobija". Vratit ćemo se na neka njena javna dostignu ća. . . (vidi str. 277). Čuveni izraelski vojni povjesničar Meir Pail, nekadašnji ravnatelj Škole za obuku časnika IDF-a i izraelski golub, vjerojatno je na umu imao Ligu ka da je opisivao načine kojima su „Golda Meir i Laburistička stranka uništili pluralizam i rasprave unutar starog cionističkog okvira", oponašajući „kretanje ka komunistič kim strankama diljem svijeta Josifa Staljina" čiji su interesi trebali biti „podložni (...) interesima moći Sovjetskog Saveza"; ,,A slična je bila sklonost izraelskog režima", jer je „uništio sam proces razilaženja mišljenja i propitivanja", s početkom (kaže on) u laburističkoj vladi Golde Meir. Liga se potvrdila više no spremnim instru mentom. Perlmutteri navode istraživanja pokazujući da, s obzirom kako je u Sjedinje nim Državama antisemitizam „nekoć bio opasan", danas postoji mala podrška za diskriminaciju Židova; možda postoji odbojnost prema Židovima i protužidovska stajališta, itd., ali tada slično vrijedi i u pogledu etničkih i vjerskih grupa posve op ćenito. Što je onda „stvarni antisemitizam" koji još uvijek uzima maha, možda u stvari opasniji no ranije? Pokazuje se da stvarni antisemitizam počiva u djelovanju „mirotvoraca vijetnamskih godina, pretvarača mačeva u plugove, branitelja teroris tičkog PLO-a".* Perlmutteri strahuju kako danas rat zadobiva loš prizvuk, a mir za mah koji previše obećava. Zabrinuti su „klevetama Ljevice o poticanju našeg rato vanja u Vijetnamu i u novije vrijeme (...) njihovim sjeckanjem američkog budžeta za obranu..." „Iznad nafte je sama ideologija liberala u kojoj je mir, čak i da je obilje žen nepravdom, prihvatljiviji od izgledne konfrontacije koja danas ugrožava Žido ve". Istovjetno, židovski interesi su ugroženi „ljevičarima ove dekade, ovdje i u inozemstvu, jer oni demonstriraju protiv i olajavaju Sjedinjene Države zbog njihova uplitanja u Nikaragvi i Salvadoru". Židovski su interesi ugroženi jer su srednjoamerički diktatori bili prijatelji Izraela - prijateljstvo koje je bilo i još je obostrano uzvraćano s mnogo entuzijazma, premda Perlmutteri ne raspravljaju ove činjenice, što olakšava objašnjenje zašto žrtve Somoze i salvadorskih i gvatemalskih generala ni su prijatelji Izraela, ne zbog antisemitizma, već zbog posve razumljivih razloga; seljaci masakrirani izraelskim oružjem ili mučeni vojnim snagama koje se hvale svojom izraelskom obukom i podrškom, teško mogu biti prijatelji Izraela. Prema Perlmutterima, takve grupe kao što je Nacionalno vijeće crkvi također ugrožavaju židovske interese pozivajući Izrael da „uključi PLO u bliskoistočne pregovore o mi ru". „Apologeti Ljevice kao i oni Desnice učestalo su racionalizirali antisemitizam ili ravnodušnost prema židovskim interesima kao tek jednu prolaznu fazu", ali Židovi bi trebali bolje znati. * To je uobičajena tvrdnja, u koju možda vjeruju njezini zastupnici, da postoje brojni „branitelji PLO-a" u Sjedinjenim Državama, čak da je i tisak „propalestinski" . Kad se predoče primjeri, re dovito se pokaže da su ovi „branitelji" kritičari (često oštri kritičari) PLO-a koji, međutim, vjeruju da Pa lestinci imaju ista ljudska i nacionalna prava kao Židovi.
Po svemu, obrazloženje je da su izraelski interesi - implicitno shvaćeni kao in teresi Velikog Izraela koji poriče palestinska prava - „židovski interesi", tako da su svi oni koji priznaju palestinska prava ili na druge načine zagovaraju politike koje ug rožavaju „izraelske interese", kako ih autori shvaćaju, da parafraziramo staljinističku retoriku ranih godina, „objektivno" antisemitski. Oni koji su „nedužni od slijepog vje rovanja" sada dovode Židove u „veću opasnost" no tradicionalni antisemiti, svojim zagovaranjem mira, kritiziranjem američkog intervencionizma, protivljenjem krvo žednim tiranima i mučiteljima, i sl. To je „stvarni antisemitizam" i on je izvanredno opasan. Tako je svojim radom Liga protiv kleveta za njega stvorena. Možda se može primijetiti kako je pribjegavanje optužbama za „antisemitizam" (ili u slučaju Židova, „židovske samomržnje"), prilično općenito i često djelo tvorno, sredstvo za ušutkavanje kritičara Izraela. Čak je i Abba Eban, visoko cije njeni izraelski diplomat iz Laburističke stranke (štovan kao vodeći golub), sposo ban napisati: „Jedan od osnovnih zadataka svakog dijaloga s pripadnicima svijeta nežidovske rase je dokazati kako razlika između antisemitizma i anticionizma (op ćenito shvaćen kao kritiziranje politike izraelske države) uopće i nije razlika", te da židovski kritičari (I. F. Stone i ja smo poimence spomenuti) imaju „osnovni kom pleks (...) krivnje u pogledu židovskog opstanka". Slično, Irving Howe, uobičajeno bez argumenata, jednostavno pripisuje opasnu međunarodnu izolaciju Izraela „vještoj manipulaciji naftom" i onoj „trpkoj uzrečici: / u najtoplijem srcu ima hladno mjesto za Židove" tako da je sasvim nepotrebno razmatrati učinak politike Laburis tičke stranke koju je on podržavao, na primjer, u brutalnosti okupacije*, već posve očigledne i oštro osuđene u Izraelu u trenutku kada je on pisao. Perlmutteri ismijavaju one koji „kritiziraju Izrael izmišljajući protuoptužbe za antisemitizam", ali njihov komentar zasigurno nije iskren. Taktika je uobičajena. Christopher Sykes u svojoj izvrsnoj studiji razdoblja pred uspostavljanje države od ređuje izvore ovog sredstva („nova faza cionističke propagande") u „divljem protunapadu" Davida Ben-Guriona na Britanski sud koji je uvukao cionističke lidere u tr govinu oružjem 1943. godine: „Odatle je biti anticionistom bilo biti antisemitom." Pa ipak, tek u periodu nakon 1967. godine je taktika izbrušena do razine viso ke umjetnosti, razvijajući se kako je branjena politika postajala sve manje i manje održiva. Unutar židovske zajednice, jedinstvo u „podršci Izraelu" koje se zahtijevalo i uglavnom ostvarivalo, nevjerojatno je - kao što je primijećeno, na ogorčenje izrael skih golubova koji prihvatljivo tvrde kako je ova vrsta „podrške" ozbiljno oslabila njihove napore za ublaživanjem oštre i, u konačnici, samouništavajuće vladine po litike. Postoji čak živopisna rasprava unutar američko-židovske zajednice o tome je * Može se zamijetiti da se ljudima zainteresiranima za činjenice, „vješto manipuliranje naftom" također čini prejednostavnim izgovorom (dok „trpka uzrečica" jedva zaslužuje komentar). Vidi, na primjer, ras pravu povjesničara cionizma Jona Kimchea o tome kako je očita dvoličnost laburističke vlade i odba civanje mogućeg miroljubivog rješenja udaljila prijateljske afričke države čak i prije korištenja „nafte kao oružja".
li uopće legitimno kritizirati izraelsku politiku, a što je možda još više zbunjujuće, postojanje takve rasprave ne smatra se čudnim fenomenom, što ona zasigurno je st. Stajalište po kojem je kritiziranje nelegitimno zastupao je, na primjer, Ellie Wiesel koji kaže: Ja podržavam Izrael - točka. Ja se poistovjećujem s Izraelom - točka. Nikada ne napadam, nikada ne kritiziram Izrael kad nisam u Izraelu. U pogledu izraelske politike na okupiranim teritorijima, Wiesel nije u stanju ponuditi komentar: Što učiniti i kako to učiniti, ja to doista ne znam jer mi nisu dostupni dijelovi in formacija i znanja (...) Morate biti na poziciji moći da biste posjedovali sve infor macije (...) Ja te informacije ne posjedujem, tako da ne znam... Slično stajalište obožavanja države teško bi bilo pronaći, osim u analima staIjinizma i fašizma. Wiesela u Sjedinjenim Državama smatraju kritičarom fašizma i gotovo da ga se štuje kao svjetovnog sveca. Razlog koji se uobičajeno nudi u obrani doktrine kako Izrael ne smije biti kri tiziran izvan svojih granica, jest da samo oni koji su suočeni s opasnostima i prob lemima, imaju pravo izraziti takvo kritičko prosuđivanje, a ne oni koji promatraju sa sigurne udaljenosti. Sličnom logikom, nije legitimno da Amerikanci kritiziraju PLO ili arapske države ili Sovjetski Savez. Ovaj argument zaista ima nešto širi doseg: le gitimno je u stvari je dužnost pružiti Izraelu veliku potporu i slaviti ga do neba, kle većući istovremeno njegove protivnike, posebno one koje je već podjarmio, ali nije legitimno izraziti bilo kakav kritički osvrt glede korištenja odštete koju mi osigu ravamo. 2.2 Američki strategijski interesi Vraćajući se na glavnu temu, upućivanje na židovski upliv nad politikom i jav nim mnijenjem snažno podcjenjuje domet takozvane „podrške Izraelu". Okrećući se na drugu točku, argument uvelike precjenjuje pluralizam američke politike i ideologije. Niti jedna grupa za pritisak neće dominirati u pristupu javnom mnijenju ili održati trajni utjecaj na stvaranje politike, ukoliko njezini ciljevi nisu bliski onima dijela elite koja ima stvarnu moć. Ovi dijelovi nisu uniformirani u interesima ili (u slu čaju zajedničkih interesa) u taktičkim prosudbama, a o nekim pitanjima, kao što je ovo, često su bili podijeljeni. Pa ipak, pogled izbliza, razjasnit će ispravnost pro cjene kako je razvoj američkih odnosa s Izraelom „ponajprije bio determiniran promjenjivom ulogom koju je Izrael zauzimao u kontekstu američkih mijenjajućih koncepcija njezinih političko-strategijskih interesa na Bliskom istoku". U poku šaju pojašnjavanja ovog problema, promotrimo dio relevantne povijesne pozadine. Unatoč nevjerojatnoj razini američke podrškuizraelu, bilo bi pogrešno zaklju čiti kako Izrael predstavlja glavni američki interes na Bliskom istoku. Umjesto toga, glavni interes čine energetske zalihe tog područja, ponajprije Arabijskog poluoto ka. Analiza Državnog tajništva iz 1945. godine prikazuje Saudijsku Arabiju kao „...izvanredan izvor strategijske moći i jedno od najvećih materijalnih probitaka u
povijesti svijeta". Sjedinjene Države obvezale su se da će osvojiti i zadržati ovu nagradu. Od Drugog svjetskog rata gotovo da je postalo aksiomom američke vanj ske politike kako će ove zalihe energije ostati pod američkom kontrolom. Nešto no vija inačica ove iste teme je kako se dotok petrodolara treba slijevati u Sjedinjene Države putem nabavki vojne opreme, građevnih projekata, bankovnih depozita, in vesticija u državne vrijednosne papire, itd. Ove primarne interese bilo je neophod no braniti od različitih prijetnji. 2.2.1 Prijetnje američkoj kontroli srednjoistočne nafte Na retoričkoj razini, prijetnja od koje bi Bliski istok trebalo „braniti", obično bi se oslikavala Sovjetskim Savezom. Dok je točno kako Sjedinjene Države ne bi to lerirale sovjetske postupke koji bi prijetili stvaranjem značajne uloge Sovjetskog Saveza u proizvodnji i distribuciji srednjoistočne nafte, to je rijetko kada bila istin ska briga - što ne znači kako ideolozi nisu vjerovali u fantazije koje su stvorili radi zadovoljavanja ostalih potreba. U stvari, Sovjetski Savez je uvijek oklijevao mi ješati se u ono što se prepoznavalo kao američki posjed. Model je postavljen početkom hladnog rata, kad su Sjedinjene Države orga nizirale svoju prvu veliku poslijeratnu protupobunjeničku kampanju u Grčkoj 1947. godine. Ulazeći u Grčku nakon što su se povukli nacisti, Velika Britanija nametnu la je vladavinu rojalističkih elemenata i nekadašnjih nacističkih suradnika, svlada vajući antinacistički otpor- u Ateni, Churchillovom naredbom britanskim snagama da djeluju kao da su u pokorenom gradu u kojem traje lokalna pobuna. Rep resijom i korupcijom režima kojeg su nametnuli Britanci, probuđen je otpor. Teško oslabljena ratom, Britanija se nije mogla nositi s problemom te su Sjedinjene Drža ve preuzele zadatak uništavanja seljaka vođenih komunizmom i nacionalnog pok reta utemeljenog radništvom koje se borilo protiv nacista, zadržavajući na vlasti svoje vlastite favorite, kao kralja Pavla i kraljicu Fredericu, čije je porijeklo bilo u pokretima fašističke mladeži, i ministra unutarnjih poslova Mavromichalisa, kojeg su američki obavještajci prikazali kao nekadašnjeg nacističkog suradnika, predaju ći mu odgovornost za unutrašnju sigurnost. Dio senatora smatrao je sve ovo teško uskladivim s retorikom Trumanove doktrine o podržavanju „slobodnih naroda koji pružaju otpor pokušajima podčinjavanja naoružanim manjinama ili vanjskim pritis cima", kojom je pokrenuta protupobunjenička kampanja. Njima je senator Henry Cabot Lodge objasnio kako je „ova fašistička vlada, kroz koju moramo djelovati, slučajna". Borba protiv pobunjenika nije bila lak poduhvat: u ratu koji je slijedio, ubijeno je 160 000 Grka, a 800 000 je postalo izbjeglicama. Američka si je misija postavila zadatak eliminiranja onih na koje je veleposlanik Lincoln MacVeagh ukazao kao „subverzivne društvene snage", čiji su korijeni u izdajničkom „novom porastu klas ne svijesti i proleterizma" - „otuđenog i subverzivnog djelovanja", kako ga je opi sao američki dužnosnik Karl Rankin, prema kojem se ne smije pokazati „obzir" sve dok „država uspješno ponovno ne utvrdi svoju premoć", a „razbojnički ustanak se
ne uguši" (veleposlanikov izraz standardnog korištenja u američkim dokumentima kao i sovjetskim dokumentima o Afganistanu). Američka misija i njeni fašistički kli jenti bili su oni (uz, naravno, bogate, a kasnije američke korporacije, koje su bile stvarni korisnici) koji su predstavljali „domaći" element u Grčkoj, kao onaj različit od „otuđenog" utjecaja grčkih seljaka i radnika zavedenih klasnom sviješću. Iskazano divljaštvo kojom se misija Sjedinjenih Država posvetila zadatku uništa vanja klasnog neprijatelja bilo je suviše žestoko čak i za Britance, koji inače nisu poz nati po džentlmenskoj pristojnosti u takvim postupcima; također nisu bili odviše za dovoljni činjenicom da su izbačeni s još jednog mjesta britanskog utjecaja i moći. S odobrenjem punim entuzijazma i neposrednim sudjelovanjem u američkoj misiji, prognani su deseci tisuća ljudi, još desetine tisuća poslane u zatvorsku izolaciju gdje su mučeni ili pogubljeni (ili, ako su imali sreće, samo „previše obrazovani"), uništeni su sindikati, a potisnuti su čak i umjereni antikomunistički socijalisti jer su Sjedinjene Države bestidno izmanipulirale izborni proces kako bi osigurale pobjedu pravih ljudi. Ekonomske i socijalne posljedice bile su strašne. Deset godina kasnije, „između 1959. i 1963. godine gotovo trećina grčke radne snage je emigrirala u potrazi za za dovoljavajućim zaposlenjem". Fašistički puč iz 1967. godine, ponovno uz oči glednu američku podršku, imao je korijene u istim zbivanjima. Glavno obrazloženje za ovu protupobunjeničku kampanju bila je zabrinutost za srednjoistočnu naftu. U svom govoru 12. ožujka 1947. godine, Predsjednik je, proglašavajući Trumanovu doktrinu, primijetio da je dovoljno baciti letimičan pog led na kartu da bi se uvidjelo kako bi se u slučaju da Grčku osvoje pobunjenici „zbrka i neredi mogli brzo proširiti diljem cjelokupnog Bliskog istoka". Studija CIA-e iz veljače 1948. godine upozorila je da bi se u slučaju pobjede pobunjenika, Sjedi njene Države suočile s „mogućim gubitkom izvora nafte na Bliskom istoku (koji obuhvaća 40% svjetskih rezervi)*". Ruska prijetnja osmišljena je kako bi op ravdala američku intervenciju, ali bez činjeničnih osnova; Staljin je pokušavao obuzdati grčke gerilce, znajući da Sjedinjene Države ne bi tolerirale gubitak ove srednjoistočne predstraže, kako se gledalo na Grčku, te uopće ne bi bile zadovolj ne izgledima moguće balkanske komunističke konfederacije pod titoističkim utje cajem. Još jednom, iz činjenice da je prijetnja bila izmišljena ne proizlazi da u nju nisu i povjerovali u nekima od središta planiranja; u javnom djelovanju, kao i u pri vatnom životu, lako je povjerovati u ono u što je prikladno vjerovati. Preuveličava nje ruske prijetnje treba se shvatiti kao početni primjer funkcioniranja hladnoratovskog sustava kojim je svaka od supersila zlorabila prijetnju velikog neprijatelja (svojeg „Velikog Sotone", posudimo li izraz ajatolaha Homeinija) kako bi mobilizi rala podršku za akcije koje namjerava poduzeti na svojim vlastitim područjima. Uspjeh grčke protupobunjeničke kampanje, i na vojnoj i ideološkoj razini, obilježio je buduće američko političko planiranje. Od tog vremena opetovano se govorilo o ruskim pokušajima stjecanja kontrole nad srednjoistočnom naftom, * Saudijska Arabija i Irak (op. ur.)
sovjetskoj usmjerenosti prema Zaljevu, itd. Ali, nije ozbiljno promatrana mogućno st da bi se Sovjetski Savez izložio opasnosti nuklearnog rata - što bi bila moguća posljedica - provođenja bilo kojeg od takvih ciljeva. Realniju prijetnju američkoj dominaciji područjem predstavljala je Europa.* Ti jekom 40-ih godina Sjedinjene Države uspjele su zamijeniti Francusku, i u velikoj mjeri Britaniju, djelom hotimice, dijelom jednostavno uslijed održavanja ravnote že moći. Jedna od posljedica CIA-om podržanog udara kojim je u Iranu po novno postavljen šah 1953. godine, bila je prebacivanje 40% iranske nafte iz bri tanskih u američke ruke, što je činjenica koja je navela urednike New York Timesa da izraze zabrinutost kako bi neki neupućeni britanski krugovi mogli povjerovati ka ko je „američki 'imperijalizam' (...) još jednom izgurao Britaniju s njezina povijes nog uporišta". Istovremeno, urednici su klicali nad tim „da su nerazvijene države s bogatim izvorima sirovina sada dobile još jednu stvarnu lekciju o visokoj cijeni ko ju je morala platiti jedna od njih u bjesomučnoj borbi s fanatičnim nacionalizmom". Troškovi ove stvarne pouke uistinu su bili veliki, kako će pokazati zbivanja, i još uvijek se otplaćuju; otad su i mnogi drugi bili prisiljeni naučiti istu lekciju. Zabrinutost zbog europskog uplitanja u regiju i dalje je postojala. Sjedinjene Države snažno su se suprotstavile pokušaju Britanije i Francuske da obnove svoj ut jecaj na ovom području invazijom na Suez 1956. godine (zajedno s Izraelom); Sje dinjene Države pridonijele su izbacivanju svih triju sila s egipatskog područja, iako je moguće da su i sovjetske prijetnje odigrale svoju ulogu. Henry Kissinger je u svom govoru „Godina Europe" iz 1973. godine upozorio na opasnost trgovačkog bloka, kojim dominira Europa, a uključuje Bliski istok i Sjevernu Afriku, iz kojih bi Sjedinjene Države mogle biti isključene. Kasnije je, tijekom privatnog susreta, u pov jerenju izjavio kako je jedan od temeljnih elemenata njegove diplomacije nakon 1973. godine, bio „osigurati da Europljani i Japanci ne budu uključeni u diplomaci ju" zaokupljenu Bliskim istokom. Neposredno američko protivljenje ,,euro-arapskom dijalogu" proizlazi iz istih zabrinutosti. Danas je natjecanje između društava državnog kapitalizma (uključujući sada i neke manje sile kao što je Južna Koreja) u udjelu u bogatstvu proisteklom iz proizvodnje nafte predmet rastućeg značenja. 2.2.2 Urođena prijetnja: Izrael kao strategijski posjed Treća prijetnja od koje regiju treba „obraniti" je urođena: prijetnja radikalnim nacionalizmom. Upravo u ovom kontekstu razvio se američko-izraelski „poseban odnos". Ranih pedesetih godina američko-izraelski odnos bio je nesumnjivo neu godan te se neko vrijeme činilo da bi Washington mogao učvrstiti bolje odnose s
* Još više odnedavno jer je Japan 1982. godine zamijenio Sjedinjene Države na mjestu prvog trgovač kog partnera Saudijske Arabije i nalazi se na prvom ili drugom mjestu kao dobavljač većine drugih proizvođača nafte u Zaljevu. Ipak, Bliski istok je „jedino američko inozemno tržište koje je zabilježilo značajniji rast u posljednjih nekoliko godina". William O. Beeman, Christian Science Monitor, 30. ožuj ka 1983.
egipatskim predsjednikom Nasserom, koji je imao određenu podršku CIA-e. Ovak va mogućnost izgledala je dovoljno zabrinjavajuća da je Izrael organizirao teroris tičke ćelije u Egiptu za provođenje napada na američke instalacije (i egipatske javne zgrade) u naporu da razdvoji Egipat i Sjedinjene Države, s namjerom da se ovo djelovanje pripiše ultranacionalnim egipatskim fanaticima.* Međutim, od kraja pedesetih godina, Američka vlada sve više je prihvaćala izraelsku tezu da je moćni Izrael „strategijski posjed" Sjedinjenih Država, služeći kao prepreka urođenim radikalnim nacionalističkim prijetnjama američkim intere sima, koji bi postupno mogli dobiti podršku Sovjetskog Saveza. U memorandu mu Vijeća za nacionalnu sigurnost iz 1958. godine, s kojeg je nedavno skinuta oznaka tajnosti, zabilježeno je da bi „logična prirodna posljedica" suprotstavlja nja radikalnom arapskom nacionalizmu „bilo podržavanje Izraela kao jedine preostale snažne prozapadne sile na Bliskom istoku". U međuvremenu, Iz rael je sklopio tajni savez s Turskom, Iranom i Etiopijom. Prema riječima biogra fa Davida Ben-Guriona, ovaj „rubni pakt" ohrabrio je državni tajnik John Foster Dulles i bio je „dugotrajan". Tijekom šezdesetih godina, američki obavještaj ci smatrali su Izrael barijerom Naserovim pritiscima na zemlje proizvođače nafte u Zaljevu (što je u to doba bila vrlo ozbiljna tema) kao i barijerom ruskom utjeca ju. Ovaj zaključak osnažen je izraelskom uništavajućom pobjedom 1967. godine, kada je Izrael brzo osvojio Sinaj, Gazu, Zapadnu obalu i Golansku visoravan, posljednju nakon kršenja prekida vatre operacijom koju je naredio ministar obra ne Moshe Dayan bez da je prethodno o tome obavijestio premijera ili zapovjed nika stožera. Izraelska teza da je Izrael „strategijski posjed" ponovno je potvrđena izrael skim potezima onemogućavanja sirijskih napora u podržavanju Palestinaca, nad kojima je u rujnu 1970. godine Jordan izvršio pokolj, u vrijeme kad Sjedinjene Države nisu bile u mogućnosti izravno intervenirati protiv onoga što se smatralo prijetnjom američkim klijentima u arapskom svijetu. Ovaj doprinos doveo je do značajnog povećanja američke pomoći. Sedamdesetih godina američki, analitičari tvrdili su da Izrael i Iran pod šahom služe zaštiti američke kontrole nad područjem proizvodnje nafte u Zaljevu. Nakon pada šaha, izraelska uloga bliskoistočne Sparte u službi američke moći potaknula je povećanje američke podrške. Istovremeno, Izrael je pomogao Sjedinjenim Državama da uđe u Crnu Afriku uz značajne tajne doprinose CIA - podržavajući Haila Sellasija u Etiopiji, Idija Amina u Ugandi, Mobutuu u Zairu, Bokassa u Srednjoafričkoj Republici, i druge u ostalim vremenima - kao i u zaobilaženju zabrane pomoći Rodeziji i * Dužnosnik zadužen za ove operacije, ministar obrane Pinhas Lavon, postao je generalni tajnik Histadruta (socijalističkog radničkog sindikata). Prema cijenjenom izraelskom novinaru Nahumu Barneau, Lavon je izdavao zapovjedi koje su „znatno oštrije" od onih koje su dovele do terorističkih napada u Egiptu, uključujući pokušaj „trovanja izvora vode u pojasu Gaza i demilitariziranim zonama" (Davar, 26. siječnja 1979.). On ne navodi jesu li ove navodne zapovjedi i provedene.
Južnoafričkoj Republici*, a nedavno, u pružanju tehnološke i vojne pomoći, kao i brojnih savjetnika, za američke klijente Srednjoj Americi. Sve vidljiviji savez između Izraela, Južnoafričke Republike, Tajvana i vojnih diktatura juga Južne Amerike ta kođer se pokazao privlačnim mogućnošću za vodeće dijelove američke moći. Sada je Izrael zasigurno smatran ključnim dijelom razrađene američke osnove i sustav podrške za Snage brzog djelovanja zaokružujući srednjoistočni prostor proizvođača nafte. Ovo su izuzetno važne teme koje zaslužuju daleko više pažnje no što im ja ovdje mogu posvetiti. Da nije bilo pretpostavljene geopolitičke uloge Izraela - ponajprije na Bliskom istoku, ali i drugdje - upitno je bi li različiti proizraelski lobiji u Sjedinjenim Država ma imali znatan utjecaj na stvaranje politike ili bi raspoloženje javnog mnijenja, ko je su oplakivali Peled i drugi izraelski golubovi, uopće moglo biti konstruirano i održavano. Shodno tome, ono će vjerojatno erodirati, pokaže li se da je Izrael pos tao prijetnja, prije nego podrška osnovnom američkom interesu u bliskoistočnom prostoru, koji je zadržavanje kontrole nad njegovim energetskim zalihama i priliv petrodolara. Podrška za koncept Izraela kao „strategijskog posjeda" time je bila značajna među onima koji raspolažu stvarnom moći Sjedinjenih Država i ova je pozicija re dovito pobjeđivala u unutrašnjim političkim raspravama, potpomognuta, u određe noj mjeri, domaćim političkim pritiscima. Ali pozicija nije bila neosporna. Postojale su također moćne sile naklonjene svojevrsnom miroljubivom političkom rješenju koje je odavno bilo moguće tema na koju ćemo se vratiti u sljedećem poglavlju. Michael Klare predložio je povlačenje upotrebljive razlike između „Prusa" koji zagovaraju prijetnju ili korištenje sile za postizanje željenih političkih ishoda i „trgo vaca" koji dijele iste ciljeve, ali vjeruju da bi miroljubiva sredstva bila učinkovitija. (44) Ovo su taktičke procjene te se pozicije stoga mogu mijenjati. Točno je, prema prvim procjenama, reći da su „Prusi" podržavali Izrael kao „strategijski posjed", dok su „trgovci" tražili svojevrsno političko približavanje. Gledište je izrijekom priznato u većini proizraelske propagande, primjerice, oglasu preko cijele stranice New York * UPI, Boston Globe, 16. svibnja, 1982.: bilješka kaže, in toto: „Helikopteri američke proizvodnje i re zervni dijelovi išli su iz Izraela u Rodeziju - sadašnji Zimbabve - unatoč embargu na trgovinu tijekom ogorčenog rata protiv gerilaca, otkrilo je Ministarstvo trgovine." Časopis Laburističke stranke navodi riječi voditelja južnoafričke vojne industrije kad kaže da izraelska „tehnološka pomoć dopušta vojnoj industriji Južnoafričke Republike zaobilaženje embarga na oružje koji joj je nametnut zbog njene ra sističke politike" (Davar, 17. prosinca 1982.). Yediot Ahronot navodi tekst London Timesa te izvještava da izraelski tehničari pomažu Južnoafričkoj Republici da zaobiđe francuski vojni embargo prebacuju ći i popravljajući francusko naoružanje (29. listopada 1981.). Bliski odnosi s Južnoafričkom Repu blikom su ustanovljeni u vrijeme Rabinove laburističke vlade sredinom 70-ih godina i ostaju i dalje dobri, kako je naglasio ministar industrije i trgovine Gideon Pat pri nedavnom posjetu Pretoriji: „Izrael i Južnoafrička Republika dvije su od 30 demokracija u svijetu." Slično, Gad Yaakovi iz Laburističke stranke „hvali ekonomske i 'druge' (tj. vojne) odnose s Južnoafričkom Republikom" u televizijskom in tervjuu u Izraelu. Yoav Kami izvještava da bi u slučaju ovakvih izjava u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj ili Švedskoj sigurno izgubio članstvo u Socijaldemokratskoj stranci, iako njegove primjedbe nisu uzne mirile izraelsku Laburističku stranku.
Timesa potpisanog brojnim učenim glavama (uključujući neke koji su golubovi u drugom kontekstu), koji poziva na utemeljivanje proizraelske političke grupe za pri tisak (NAT PAC) pod motom „Vjera u Izrael jača Ameriku". Kako bi podržali svoj slučaj, oni pišu: „...budu li ugroženi američki interesi na Bliskom istoku, trebat će mje seci da se tamo izgradi značajna prisutnost. S Izraelom kao saveznikom, bit će po trebno tek nekoliko dana." Slično, Joseph Churba, direktor Centra za međunarodnu sigurnost, žali se da „ljevici u Izraelu" nedostaje razumijevanje američkih i izraelskih interesa te „mnogi u njihovim redovima, kao i u redovima američke ljevice, rade u ime iste svrhe, tj. da niti jedna država ne treba funkcionirati kao međunarodni policajac, bio to Salvador ili Libanon" ljevica u Izraelu i Sjedinjenim Državama time doprinose antisemitizmu, „ugrožavajući interese Židova", prema doktrini „pravog antisemitiz ma", koju je razvila Liga protiv kleveta. Oni koji razumiju američke i izraelske intere se, vjeruju, kao Churba, da „zapadnu moć" treba „učinkovito upotrijebiti za ubla žavanje sovjetskog i radikalnog avanturizma" , te da Sjedinjene Države i Izrael trebaju djelovati kao međunarodni policajci u Salvadoru, Libanonu i drugdje. U oba slučaja čuje se izvorni glas „Prusa". Ista razlika sadržana je u dokazivanju je li Mir za Galileju, izraelska invazija na Libanon, učvrstila američku poziciju na Bliskom istoku i općenito poslužila američ kim ciljevima. New Republic tvrdi da je to upravo tako; stoga je operacija bila op ravdana. Drugi vjeruju da se naštetilo američkim interesima u regiji. Tako Thomas Friedman, nakon opsežnog istraživanja mišljenja u arapskom svijetu, zaključuje da u Libanonu nije umrlo samo poštovanje za mnoge arapske vođe (jer nisu branili žr tve izraelskog napada, čak ni onda kada je opkoljenu arapsku prijestolnicu branio „narodni pokret", kako su objasnili libanonski politolozi), već i veći dio američkog ugleda na Bliskom istoku, zbog predodžbe da se „Americi ne može vjerovati" (di rektor kuvajtskog Fonda za arapski ekonomski razvoj) i da Sjedinjene Države po dupiru Izrael kao „instrument svoje vlastite politike". Viši kuvajtski dužnosnik, izra žavajući široko rasprostranjeno mišljenje, izjavio je: „Izgubili ste gdje je najvažnije - na ljudskoj razini. Kakvo god da je bilo poštovanje prema Sjedinjenim Državama kao moralnom autoritetu u arapskom svijetu, izgubljeno je". Tko ima pravo u ovoj raspravi? Obje strane, u svojim vlastitim okvirima. Oni ko ji ismijavaju „ljudsku razinu" i koncept „moralnog autoriteta" mogu tvrditi, s određe nom vjerodostojnošću, da izraelska vojna moć pojačava sposobnost Sjedinjenih Država da vlada regijom silom i divljaštvom, i da je invazija na Libanon doprinijela ovom cilju, barem kratkoročno. Oni koji imaju drugačiju koncepciju uloge Sjedinje nih Država u svijetu, izvući će iz istih dokaza drugačiji zaključak. 2.2.3 Dodatne koristi Nakon libanonske invazije, Izrael je odmah krenuo podcrtati svoj status „stra tegijskog posjeda" i osnažiti vlastitu poziciju unaprjeđujući odnose sa svojim saveznicima (koji su, ne slučajno, i američki saveznici) u Africi i Latinskoj Americi.
Obnavljajući odnose utemeljene pod sponzorstvom CIA-e 60-ih godina (vidi gore), ministar vanjskih poslova Yitzhak Shamir posjetio je generala Mobutua u Zairu, obavještavajući ga da će osim neposrednom vojnom i tehničkom podrškom, „Iz rael pomoći Zairu svojim utjecajem preko židovskih organizacija u Sjedinjenim Dr žavama, što će olakšati unaprjeđenje (zairskog) imidža".* Ovo je prilično ozbiljna stvar, s obzirom da imidž ove korumpirane i okrutne diktature nije povoljan i, kako se Mobutu potužio, „glavni protivnici (Zaira) u Sjedinjenim Državama su židovski članovi Kongresa". Shamirov utješni odgovor bio je: „Židovi i nas kritiziraju." Nas tavio je objašnjavati da će uz suradnju izraelskih grupa i novca koji će darovati američki Židovi, postati moguće pomoći Zairu, vojno i materijalno, te usavršiti nje gov imidž. General Mobutu izrazio je svoje zadovoljstvo što će ih izraelski časnici vojno obučavati (osobito predsjedničku gardu) zajedno s francuskim i kineskim savjetnicima. U siječnju 1983. godine ministar obrane Ariel Sharon posjetio je Zair gdje je postignut sporazum kojim će izraelski vojni savjetnici preustrojiti zairske voj ne snage. „Sharon je branio novo izraelsko oružje i sporazum o vojnoj pomoći sa Zairom na današnji dan, kao korak k povećavanju izraelskog utjecaja u Africi", iz vijestio je UPI. Sharon je dodao da će program (koji mora biti tajan) „doprinijeti iz raelskom izvozu oružja i opreme" i da će navesti ostale afričke države na okretanje Izraelu radi vojne pomoći. Nekoliko tjedana ranije Sharon je posjetio Honduras kako bi „učvrstio odno se s prijateljskom zemljom koja je pokazala interes u povezivanju s našim obram benim sustavom". Izraelski radio izvijestio je da je Izrael pomogao Hondurasu pri stjecanju, kako se smatralo, najsnažnije zračne snage u Središnjoj Americi, i primi jetio da je „Sharonov posjet otvorio pitanje može li Izrael djelovati kao američki zas tupnik u Hondurasu". „Također je izvješteno da su izraelski savjetnici pomogli u uv ježbavanju honduraških pilota." „Visoki vojni izvor" u Hondurasu izjavio je da novi izraelsko-honduraški sporazum uključuje najsuvremenije borbene zrakoplove, tenkove, jurišne puške Galil (standardna oprema državnih terorista u Središnjoj Americi), uvježbavanje časnika, postrojbi i pilota, a možda i rakete. Sharonova prat nja uključivala je zapovjednika izraelskih zračnih snaga i voditelja Ministarstva obrane, kojima su dodijeljene „pune počasti uobičajene za državničke posjete". Vladin dužnosnik izjavio je da je Sharonov posjet „pozitivniji" od Reaganova ne posredno prije, s obzirom da im je Sharon „prodao oružje", dok je „Reagan samo izgovarao otrcane fraze, objašnjavajući da ga Kongres sprječava da učini više". * Mobutu nije jedini okrutni diktator koji se sjetio ove ideje ili mu je sugerirana. U intervju za Ijevičarski časopis Al-Hamishmar (Mapam), 29. prosinca 1981., Imelda Marcos, nastupajući kao „međunarodni odvjetnik" svojeg supruga, objasnila je njihovu namjeru iskorištavanja unaprijeđenih odnosa s Izrae lom i utjecaj američkih Židova „kako bi poboljšali okaljanu sliku (filipinske diktature) u američkim me dijima i kako bi se borili protiv svoje nepopularnosti u američkom Kongresu." Komentirajući, novinar Leon Hadar izvještava mišljenje izraelskih dužnosnika da su druge diktature Trećeg svijeta s „negativ nim imidžom" također zainteresirane za korištenje ovog sredstva u postizanju veće političke, ekonom ske i vojne pomoći Sjedinjenih Država, i da je jačanje izraelske uloge u Trećem svijetu jedna od „pred nosti" koju će Izrael steći strategijskom suradnjom sa Sjedinjenim Državama.
Nema značajne domaće sile koja bi spriječila Izrael da „učini više", što je činjenica koju oplakuju izraelski golubovi. „Nenajavljen posjet i vojni ugovor ističu rastuću iz raelsku ulogu američkog trgovca oružjem i zastupnika u Središnjoj Americi vođe noj krizama." U međuvremenu u Gvatemali, zapovjednik stožera Mario Lopez Fuentes, koji predsjednika Riosa Monttea smatra nedovoljno žestokim, potužio se na američko miješanje u pogledu ljudskih prava; „Ono što želimo je da nam se os tavi slobodan izbor", rekao je, „bilo bi poželjno da Sjedinjene Države zauzmu sta jalište slično onome drugih saveznika kao što je Izrael", naznačio je. Izraelske usluge u Središnjoj Americi su važne, uključujući Nikaragvu (pod Somozom), Gvatemalu, Salvador i Honduras, a sada očigledno i Costa Ricu koja se počela približavati američkoj politici u regiji nakon izbora Luisa Alberta Mongea u veljači 1982. godine. Izraelski doprinos vojnim snagama Gvatemale i Hondurasa posebno je značajan: u prvom slučaju jer se vojni režimi postavljeni na vlast ame ričkom intervencijom sve teže odupiru rastućem ustanku, dok Kongresna ograni čenja u pogledu ljudskih prava ometaju izravnu američku vojnu pomoć ovim ma sovnim ubojicama; a u slučaju Hondurasa, zbog Reaganova sve vidljivijeg napora poticanja nereda i sukoba podržavanjem Somozine Nacionalne garde (smještene u Hondurasu) u njihovim upadima u Nikaragvu, gdje muče i razaraju načinom ko jem su ih godinama uvježbavale Sjedinjene Države. Prije Falklandskog rata vjerovalo se da se argentinske neonaciste može uposliti u ovu svrhu, kao i za usa vršavanje državnog terorizma u Salvadoru i Gvatemali. Međutim, potreban je pouz daniji klijentelistički saveznik za provođenje ove zastupničke uloge. Charles Maechling, zadužen za protupobunjeničku djelatnost i interno-obrambeno planiranje za predsjednike Johnsona i Kennedyja od 1961. do 1966. godine, a danas suradnik u Carnegie zakladi za međunarodni mir, prikazao je ame ričke vježbenike u Latinskoj Americi kao „one koje nije moguće razlikovati od rat nih zločinaca obješenih u Nurnbergu nakon Drugog svjetskog rata"*, dodajući da je „za Sjedinjene Države, koje su vodile križarski rat protiv nacističkog zla, podrža vanje metoda odreda za istrjebljenje Heinricha Himmlera, sramotna uvreda". Osim što je sramota, postalo je teže, zbog Kongresnog zakona. Otud važnost iz raelskog doprinosa tijekom sedamdesetih godina, i još više danas, u podržavanju onih koji primjenjuju metode Himmlerovih odreda za istrjebljenje. Kongresna kampanja ljudskih prava (često pogrešno pripisivana američkim predsjednicima) bila je odraz „vijetnamskog sindroma", grozne bolesti koja je ozlije dila velik dio stanovništva sjećanjima na Vijetnamski rat, s tako zastrašujućim simpto mima kao što je uvid u načine kojima se koristi američka moć u svijetu i zabrinutost * Opsežna izravna američka uključenost u državni terorizam u Latinskoj Americi, kako bilježi Maech ling, počela je u vrijeme Kennedyjeve administracije, kada je misija latinoameričke vojske prebačena iz „obrane hemisfere" na „unutarnju sigurnost", tj. rat protiv njihovog vlastitog stanovništva. Učinci su bili katastrofalni širom Latinske Amerike. Po svom učinku, ova odluka Kennedyjevih liberala, donese na 1961. godine, ostala je jednom od najvažnijih odluka nedavne povijesti. O tome se ovdje, u Ame rici, malo zna.
nad mučenjem, ubijanjem, agresijom i ugnjetavanjem. Vjerovalo se da je bolest izli ječena, ali je javna reakcija na Reaganovo oživljavanje Kennedyjeva stila gušenja po buna pokazala da je optimizam bio preuranjen te su izraelski doprinosi možda još više dobrodošli nego ranije. Uzgred, navodilo se, da se Sjedinjene Države protive iz raelskim poduhvatima u Latinskoj Americi (npr. Carter se protivio izraelskoj pomoći Somozi), ali to nije vjerojatno. Gotovo je sigurno da su Sjedinjene Države mogle spri ječiti bilo koju intervenciju koju nisu odobravale, a ponekad su to i činile, premda ne u Nikaragvi, gdje je Administracija ljudskih prava u stvari podržavala Somozu do kra ja njegove krvave vladavine, čak i onda kada su se prirodni saveznici Sjedinjenih Dr žava, nikaragvanska poslovna zajednica, okrenuli protiv njega. Izraelske usluge proširile su se izvan Bliskog istoka, Afrike i Latinske Amerike, također i na Aziju. Tako je jednom prilikom Izrael isporučio američke zrakoplove In doneziji, kad je njeno oružje iscrpljeno tijekom pokolja Timoraca, a Administracija ljudskih prava, čineći sve u svojoj moći da osigura naoružanje potrebno za izvrša vanje ove misije, još uvijek nije bila sklona to učiniti otvoreno, vjerojatno strahujući da će tisak odustati od svog sudjelovanja u ovom pokolju. Tajvan je posebice blizak saveznik. Izraelski tisak govori o „Petom svijetu" - Izrael, Južnoafrička Republika, Tajvan - novom savezu tehnološki naprednih država, koji je uključen u razvoj suvremenog naoružanja, uključujući nuklearno oružje, projektile, itd. Ovim zbivanjima, koja su dosad već mogla izazvati određeni nemir u Washingtonu, vratit ćemo se u 7. poglavlju. S Reaganovim naporima da razbukta nikaragvansko-hondurašku granicu i Sharonovim posjetom Hondurasu, izraelska veza postala je toliko vidljiva da je zah tijevala određena službena nijekanja, pravovremeno činjenično objavljena u New York Timesu. Bilježeći da Izrael „širi svoje misije uvježbavanja i ulogu osnovnog do bavljača oružja Središnjoj Americi", Leslie Gelb piše: „Po svim naznakama, Izrael ci tamo nisu, poput svih ostalih (Amerikanaca, PLO-a, Kubanaca i Istočnih Nijema ca), kao sudionici u obliku suprotstavljanja Istok-Zapad ili da bi sudjelovali u revo lucionarnim ili proturevolucionarnim spletkama." Pokazalo se da su „naznake" s ovim učinkom bile izjave izraelskih i američkih dužnosnika, od kojih nitko nije „re kao da je Izrael u Latinskoj Americi da izvrši washingtonske zapovijedi ili da po mogne državama kao što je Gvatemala čijoj je administraciji zabranjeno pružati vojnu pomoć zbog kršenja ljudskih prava". Prirodno, očekivalo se da će izraelski i američki dužnosnici javno objaviti bilo kakve takve dogovore, stoga je njihovo pro puštanje da to učine dostatno za dokazivanje kako nema ničega u ovoj novinarskoj patki. Dužnosnik Državnog tajništva komentira: „Ukazali smo kako nismo sretni što oni pomažu na mjestima poput Gvatemale i Hondurasa, ali bih rekao da smo mi i Izraelci zajedno procijenili što učiniti." Izgleda nepotrebno raščlaniti „procjenji vanje", s obzirom na zajedničke predodžbe i interese, da ne govorimo o izuzetno povezanim odnosima na svim razinama, uključujući i samu vojsku, vojnu industri ju, obavještajne službe, diplomaciju, itd. Zapanjujuće je što Gelb uzima zdravo za gotovo da Izrael može slijediti svo je interese (u što se uopće ne sumnja, a jedan od njih je uzvraćanje uslugama
američkoj moći), dok to ne vrijedi za, primjerice, Kubu koja zasigurno nema raz loga osjećati se ugroženom i stoga ne smije pokušati probiti svoju „izolaciju" (po put Izraela, izvješćuje on) podržavajući prijateljske vlade. Od Gelba se možda mog la očekivati veća osjetljivost na ovo pitanje. On je bio direktor studije Pentagon Papers, koja je sadržavala zaprepašćujuće otkriće da je američka obavještajna služba, unutar pregledanog 20-godišnjeg razdoblja, bila tako potpuno indoktrinira na hladnoratovskom propagandom da je bila nesposobna pojmiti mogućnost da su se Sjevernovijetnamci mogli nadahnuti vlastitim opaženim interesima, umjesto da su jednostavno djelovali kao sluge Sovjetskog Saveza ili Kine.
3. Američki liberalizam i ideološka podrška Izraelu Kako je zabilježeno, stajalište „Prusa" općenito je pobjeđivalo u internoj poli tičkoj raspravi. Ali, priča je složenija. Američki liberalizam prokrčio je put izgradnji „slijepo šovinističke i uskogrudne" podrške izraelskoj politici koju ne odobrava ge neral Peled. Istog dana kad su se Sjedinjene Države i Izrael našli osamljeni nas pram cijelog svijeta u Ujedinjenim narodima , nacionalna konferencija Demokratske stranke „prihvatila je izjavu snažno naklonjenu izraelskim nedavnim napadima u Libanonu, označivši ih samo izrazom žaljenja zbog 'gubitka života na obje strane u Libanonu'". Suprotno tome, ministri vanjskih poslova Europske za jednice „odlučno su osudili novu izraelsku invaziju na Libanon" kao „jasno kršenje međunarodnog prava kao i većine temeljnih humanitarnih načela", dodajući da ta „akcija koju se ne može opravdati" predstavlja rizik „koji vodi poopćavanju rata". Ovo nipošto nije izdvojeni slučaj. U stvari, naslovnica New York limesa toga dana (27. srpnja) prilično jezgrovi to sažima američko-izraelski „poseban odnos". Tri su susjedna stupca. Jedan je iz vještaj Williama Farrella iz Bejruta, koji opisuje učinke posljednjeg izraelskog bom bardiranja: pretrpana groblja, ljude pokopane u masovnim grobnicama, bolnice u očajnoj potrebi za zalihama, posvuda razbacane smrdljive gomile smeća, raspada juća tijela pod tonama krša, zgrade slične rastresenim truplima brodova, pune hladnjače mrtvačnica, tijela nagomilana na podovima bolnica, nekolicinu doktora u očajničkom pokušaju spašavanja žrtava kasetnih i fosfornih bombi, Izraelom zaustavljene nabave Crvenog križa, bombardirane bolnice, operacije prekinute iz raelskom paljbom, itd. Drugi je izvješće Bernarda Nossitera iz New Yorka, koji jav lja kako su Sjedinjene Države zaustavile UN-ovu akciju zaustavljanja krvoprolića objašnjenjem da se PLO može sačuvati kao „održivu političku snagu". Treći je iz vještaj Adama Clymera iz Philadelphije o podršci suosjećanja Demokratske nacio nalne konferencije za izraelski rat u Libanonu. Tri izvješća s naslovnice, jedno po red drugog, sažela su prirodu „posebnog odnosa" s određenom točnošću - poput nedostatka uredničkog komentara. Američki liberalizam oduvijek je bio vrlo naklonjen Izraelu, ali je vidljiv pozitivan pomak u pristupima 1967. godine s pokazivanjem izraelske vojne moći. Vrhovni
izraelski vojni zapovjednici neposredno potom jasno su dali do znanja da se Izrael nije suočio s ozbiljnijom vojnom prijetnjom te da je brza pobjeda predviđena sa si gurnošću da je navodna prijetnja izraelskom postojanju bila „prijevara". No ova činjenica je ovdje, u Americi, potisnuta u korist imidža izraelskog Davida suprotstavIjenog okrutnom arapskom Golijatu , omogućavajući liberalnim humanitarcima da ponude svoje suosjećanje i podršku vodećoj vojnoj sili u regiji jer se s uništava nja svojih neprijatelja usmjerila na potiskivanje onih potpalih pod njezinu kontrolu, dok su vodeći generali objašnjavali da Izrael može pokoriti sve od Kartuma do Bag dada i Alžira, ako je potrebno, i u jednom tjednu (Ariel Sharon). Porast izraelske vrijednosti među liberalnim intelektualcima uz ovu demon straciju svoje vojne spremnosti je zanimljiva činjenica. Razumno je u velikoj mjeri pripisati je domaćim američkim zabrinutostima, posebice nesposobnošću Sjedi njenih Država da slomi domaći otpor u Indokini. Ne iznenađuje kako je izraelska munjevita pobjeda inspirirala otvorene zastupnike korištenja sile u postizanju nacionalnih ciljeva, ali postoje brojne iluzije o stajalištima liberalne inteligencije o ovome. Sada se ponekad zaboravlja da su oni pretežno podržali američku inter venciju (točnije, agresiju) u Indokini i nastavili to činiti, premda su mnogi postali protivnicima ovog pothvata zbog razloga koji su nagnali poslovne krugove na istu prosudbu: troškovi su postali preveliki, neuskladivi s koristima koje su se mogle polučiti - „pragmatička", više no principijelna opozicija, što je prilično različito od stajališta prihvaćenog za haračenja službenih neprijatelja, sovjetske invazije u Čehoslovačkoj, na primjer. (Suprotno tome, središnji dijelovi mirovnog pokreta su protstavili su se agresiji u oba slučaja načelnim osnovama; ove činjenice prikrive ne su u kasnijem ponovnom pisanju povijesti.) Tako je privlačnost izraelske učin kovitosti i uspješnog korištenja sile bila doista vrlo rasprostranjena. Tek napola u šali ljudi su govorili o upućivanju Moshe Dayana u Vijetnam kako bi se pokazalo što znači dobro obavljen posao. Istovremeno, izazov vlasti kod kuće promatran je s podosta nemira. Prizvana je grozna slika Vijetkonga, maoističkih fanatika, bradatih kubanskih revolucionara, razuzdanih studenata, Crnih pantera, arapskih terorista i ostalih snaga - vjerojatno na sovjetskoj uzici - udruženih kako bi stresli temelje našeg svijeta privilegija i do minacije. Izrael je pokazao kako se pravilno odnositi prema napuhancima Trećeg svijeta, osvajajući odanost brojnih prestrašenih zagovornika vrlina poznavanja svo jih mogućnosti. Za neke, vojna moć koju je pokazao Izrael izazvala je otvoreno divljenje i poštovanje, drugi su prikrili ove osjećaje, žaleći se na navodnu ranjivost Izraela pred snagama koje je tako odlučno slomio, dok su ostali bili zavedeni učin kovitom „legendom o 'Davidu i Golijatu'" (vidi bilješku 58.). Pojedinci imaju vlastite razloge, ali tendencije ove prirode lako su uočljive i paralelne objašnjenjima za izlijevanje „podrške Izraelu" nakon što je on pokazao svoju sposobnost upotrebljavanja krute sile. Nakon 1967. godine propitivanje i zraelske politike uglavnom je utišano, djelatnom uporabom moralnog oružja antisemitizma i „židovske samomržnje". Teme o kojima se naširoko diskutiralo i
debatiralo u Europi i samom Izraelu, u Americi su učinkovito uklonjene s dnevnog reda i stvorena je slika o Izraelu, njegovim neprijateljima i žrtvama, i ulozi Sjedinje nih Država u regiji, koja prenosi tek ograničenu sliku stvarnosti. Okolnosti su se po lagano počele mijenjati krajem 70-ih, to istaknutije nakon sve vidljivije represije Milson-Sharonovog režima na okupiranim područjima (tek djelomice izvještenoj ovdje, u Americi) i invazijom na Libanon 1982. godine, što je propagandnim talen tima ponudilo važan izazov. Neizmjerna popularnost koju je Izrael osvojio iskazujući svoju vojnu učinkovi tost također je ponudila oružje koje se korisno moglo primijeniti protiv domaćih di sidenata. Značajan napor uložen je kako bi se pokazalo da Nova ljevica podržava arapski terorizam i uništenje Izraela, zadatak uglavnom ispunjen usprkos činjenica ma. (Nova ljevica, kako jasno pokazuje dokumentirani zapis, prilično općenito je naginjala podržavanju pozicije izraelskih golubova.) Zanimljivo je da jedno od sredstava koje se trenutačno koristi kako bi se sup rotstavilo novom izazovu je protezanje općenito varljive kritike, primijenjene na Novu ljevicu prijašnjih godina, na tisak. Danas je postojan prigovor da su mediji neprijateljski prema Izraelu i predmet pogubnog utjecaja PLO-a, motivirani svojom urođenom naklonošću za revolucionarne borbe Trećeg svijeta protiv moći Zapada. Premda to može izgledati smiješno, imajući na umu bjelodane činjenice, ni poku šaj (vidi str. 27 i daljnje primjere u nastavku) niti ne posve beznačajan uspjeh u obuzdavanju odstupanja k minimalnom stupnju jednakosti, nije nikakvo iznenađe nje istraživačima propagandnih sustava dvadesetog stoljeća, kao što nije bilo iz nenađenja u ranijim uspjesima onih koji su izmišljali sliku podrške Nove ljevice terorizmu PLO-a i prijezira prema Izraelu, upravo stoga što je on demokracija koja napreduje prema socijalizmu; jedna od umotvorina Irvinga Howea. Naposljetku, mi živimo u Orwellovo doba. Mogao bi se možda ponuditi i suosjećajniji psihološki prikaz. Oni koji su navik nuti na gotovo potpunu nadmoć artikuliranog mnijenja mogu smatrati da se svijet približava svome kraju ako je njihova kontrola ugrožena ili oslabljena, makar neznat no, reagirajući na način razmaženog djeteta koje je po prvi put ukoreno. Odatle ja dikovka o urođenoj naklonosti tiska za PLO i njegovu nepromijenjenu mržnju Izrae la zbog, primjerice, povremenih izvješća o bombardiranju bolnice ili premlaćivanju nezaštićenih zatvorenika. Ili fenomen može jednostavno biti izraz totalitarnog men taliteta; bilo koje odstupanje od ortodoksnog spektra „podrške Izraelu" (koja uklju čuje raznolikost dopuštene „kritičke podrške") nesnošljiva je uvreda i stoga jedva da je pretjerivanje prikazati neznatno odstupanje kao da je bilo gotovo potpuno. Kao ilustraciju (jednu od brojnih), promotrimo glasnik Američkih profesora za mir na Bliskom istoku iz ožujka 1983. godine - novčano dobro podržane organiza cije koja je zabrinuta za mir na Bliskom istoku u istom smislu na koji je Komunistič ka partija zabrinuta za mir u Afganistanu upućen petnaestorici njenih regionalnih predsjedavatelja i brojnim predstavnicima sveučilišta. Upozorava na „organiziran, središnje kontroliran, obavještajni plan" na „arapskoj strani" koji se ne može mjeriti
s bilo čim što predstavlja „izraelsku poziciju". Njihova zabrinutost potaknuta je „popi som govornika koji obilaze sveučilišne krugove (...) kako bi predstavili arapska gle dišta", održavajući predavanja koja „podsjećaju na propagandu, više nego na obra zovanje". „Redom učestalosti i otrovnosti, govornici su: Hatem Hussaini, Edward Said, Noam Chomsky, Fawaz Turki, Stokely Carmichael, James Zogby, Hassan Rah man, Chris Giannou, M. D. Israel Shahak i Gail Pressberg." Kao što će svaki promat rač američke scene biti svjestan, ove opake osobe gotovo potpuno dominiraju dis kusijama o Bliskom istoku u Sjedinjenim Državama, a „izraelska gledišta" gotovo ni kad se ne saslušaju, iako, dodaje glasnik, „nesumnjivo postoje brojni govornici koji podupiru izraelsku poziciju" i govorili bi, samo kad bi imali priliku. Čak kad bi i bilo određene istine u paranoidnom konceptu „organiziranog, središnje kontroliranog, obavještajnog plana" ili u uvjerenju da su ovi govornici njegov dio, ili da oni „pred stavljaju arapska gledišta"*, bilo bi očigledno da je to fenomen marginalnog znače nja u Sjedinjenim Državama i ne bi ga se moglo uspoređivati s masivnim sustavom proizraelske propagande kojeg je ova organizacija koja sama zasigurno zasjenjuje sve na „arapskoj strani" majušan dio. Ali uplašeni mali ljudi APPME-a vjerojatno vje ruju svemu ovome. Vjerojatno su svjesni da ovaj „obavještajni plan" i njegovi agenti nemaju gotovo nikakvog pristupa masovnim medijima ili časopisima javnog mnijenja, ali imaju pravo primjećujući da još nije pronađen način koji bi ih spri ječio da odgovore na poziv jednog ili drugog fakulteta pukotina u američkom susta vu na koju se tek treba usmjeriti. S nastavljanjem invazije na Libanon, popis onih koji su namjerno krivotvorili či njenice kako bi Izrael prikazali u manje povoljnom svjetlu, prilično se produžio, uklju čujući europski tisak i veći dio američkog tiska i televizije, Međunarodni crveni križ i ostale organizacije pomoći, američke diplomate i zapravo, gotovo sve, osim glasno govornika Izraelske vlade i odabranih Amerikanaca koji su se vratili s putovanja s vodičima. Opće raspoloženja prenio je Eliahu Ben-Elissar, predsjedavajući Knessetovog Odbora za vanjske poslove, koji je popraćen „najsnažnijim pljeskom" na kon venciji B'nai Brith rekavši: „Napadali su nas, kritizirali, prljali, okaljali (...) Ne bih želio optužiti cijeli svijet za antisemitizam, ali kako objasniti ovaj divljački ispad?" (62) Slič no razmišljanje, naširoko prihvaćeno, izrazio je izraelski ministar obrane Ariel Sharon: Danas smo mi u areni nasuprot cijelom svijetu. Narod Izraela, malen i osamljen narod, protiv cijelog svijeta. Ova „strašna stvar koja se odvija u svijetu oko nas" je „bez sumnje" rezultat antisemitizma, ne rata u Libanonu ili bejrutskih pokolja od prije nekoliko dana. Vra tit ćemo se na neke detalje ove zanimljive priče. * Među njima su ljudi koji su oduvijek bili oštri kritičari arapskih država i PLO-a, primjerice, treći redom otrovnosti, kao i ostali, ali je točno da niti jedan s popisa ne ispunjava odobrene standarde servilnos ti propagandnom sustavu Izraelske vlade, pa se mogu smatrati „proarapskim" oni koji to smatra kri terijem razlikovanja „obrazovanja" od „propagande". Gotovo svaki govor koji sam o ovoj temi održao organizirala je neka mala studentska ili sveučilišna grupa, što bi svaka mentalno zdrava osoba upoz nata sa Sjedinjenim Državama, naravno, znala bez da joj se to kaže.
Istina cijele stvari je da je Izraelu udijeljen jedinstven imunitet od kritika vode će struje novinarstva i znanosti, sukladan njegovoj jedinstvenoj ulozi korisnika os talih oblika američke podrške. Već smo vidjeli određen broj primjera, a još više pojavit će se u nastavku. Dva primjera, navedena ranije u ovom poglavlju, nude do voljno jasnu naznaku ovog imuniteta: izraelski teroristički napadi na američke pogodnosti i druga javna mjesta u Egiptu (afera Lavon) te napad na neosporno identificiran američki brod Liberty raketama, zrakoplovima, topovima, napalm bom bama, torpedima i strojnicama, jasno promišljen, ostavivši 34 mrtva i 75 ranjenih članova posade u „najkrvavijem mornaričkom međunarodnom incidentu mirno dopskog vremena 20. stoljeća."* (vidi bilješke 36. i 39.). U oba slučaja, opća reak cija tiska i znanosti bila je šutnja ili pogrešno tumačenje. Niti jedan nije ušao u po vijest kao bijedan čin terorizma i nasilja, bilo u vremenu zbivanja, bilo retrospektivno. U slučaju bombardiranja u Egiptu, izraelski romanopisac Amos Oz, pišući u New York Timesu, upućuje na teroristička djela posredno kao „određene avanturis tičke operacije izraelskih obavještajaca" što je standardna formulacija - u vrlo cije njenom članku o „prekrasnom Izraelu" vremena prije Begina. Priroda napada na brod Liberty također je zaobiđena, ne samo tiskom, već i Vladom i Odborom za istragu američke mornarice, premda visokopozicionirane ličnosti ne sumnjaju daje službeno izvješće bilo pročišćeno; nekadašnji predsjedavatelj Združenog stožera, admiral Thomas H. Moorer, na primjer, izjavljuje da napad „nikako nije mogao biti slučaj pogrešnog identiteta", kako se službeno tvrdilo. Može li tko zamisliti da bi bilo koja druga država mogla izvesti teroristička bombardiranja američkih postrojenja ili napad na američki brod ubijajući ili ranja vajući stotinu ljudi potpuno nekažnjeno, čak godinama bez kritičkog komentara? To je toliko vjerojatno koliko i da se širom spektra vodećeg mnijenja neka država (ne ona naša vlastita) godinama prikazuje kao vođena „visokim moralnim svrha ma" (vidi citat Timea, časopisa smatranog kritičkim prema Izraelu), dok se njene neprijatelje dehumanizira i prezire, a povijest iznova stvara kako bi se očuva le željene iluzije, što je tema kojoj se izravno okrećemo.
* Richard Smith . On zamjećuje da je jedini usporediv slučaj proteklih godina bio ja panski napad na američki ratni brod Panay 1937. u kojem su ubijene 3 osobe te suprotstavlja „čudnu bešćutnost" izraelskog pristupa susretljivijoj japanskoj reakciji, i na osobnoj i službenoj razini. Njegov je zaključak da narodi nemaju prijatelja, samo interese, ali previđa činjenicu da Japan nije mogao računa ti na američke obavještajce u prikrivanju incidenta, što je privilegija koju je Izrael tako spremno prihva tio kao gotovu činjenicu.
3.
Odbacivanje i približavanje 1. Okvir rasprave
Koji su bili pristupi i politike glavnih sudionika arapsko-izraelskog sukoba i onih njime zabrinutih, u periodu nakon 1967. godine, u vrijeme kada su američko-izraelski odnosi utemeljeni u svom obliku, otprilike sličnom današnjem? Da bismo oprezno pristupili ovom pitanju, započet ćemo razjašnjavanjem onog što smatra mo opravdanim zahtjevima onih koji nekadašnju Palestinu smatraju svojim do mom. Pristupi ovom pitanju uvelike se razlikuju. Jednostavno ću navesti određene pretpostavke koje ću prihvatiti kao okvir za raspravu. Prva među njima je načelo da su izraelski Židovi i palestinski Arapi ljudska bića s ljudskim pravima, jednakim pra vima; još preciznije, oni zapravo imaju jednaka prava unutar teritorija nekadašnje Palestine. Svaka grupa ima punovaljano pravo na nacionalno samoodređenje na ovom teritoriju. Štoviše, pretpostavit ću da je Država Izrael unutar svojih granica pri je lipnja 1967. godine imala i zadržala ono što možemo smatrati neupitnim pravi ma bilo koje države unutar postojećeg međunarodnog sustava. Možemo formuli rati ova načela na različite načine, ali uzmimo ih kao da su dovoljno jasna da pos luže barem kao polazna točka. 1.1 Koncept odbacivanja Izraz „odbacivanje" uobičajeno se koristi u Sjedinjenim Državama pri upući vanju na stajalište onih koji negiraju pravo postojanja Države Izrael ili onih koji ne giraju pravo Židova na nacionalno samoodređenje unutar nekadašnje Palestine; dva stajališta nisu posve ista zbog pitanja statusa izraelskih Arapa i Židova izvan Iz raela, ali ostavimo ovo pitanje privremeno po strani. Ukoliko ne prihvatimo rasistič ku pretpostavku da Židovi imaju neka prirođena prava koja nedostaju Arapima, iz raz „odbacivanje" treba se proširiti izvan svoje uobičajene uporabe, obuhvaćajući i stajalište onih koji negiraju pravo nacionalnog samoodređenja palestinskim Ara pima, zajednici koja je sačinjavala 9/10 stanovništva u vrijeme Prvog svjetskog
rata, kada se Velika Britanija obvezala na utemeljivanje „nacionalnog doma židov skog naroda" u Palestini.* Ja ću koristiti izraz „odbacivanje" u ovom nerasističkom smislu. Pod „približavanjem" smatrat ću stajalište koje prihvaća osnovne pretpos tavke prethodnog odlomka. Svako stajalište može poprimiti različite oblike, u skla du s načinom na koji se ostvaruju nacionalna prava, granice, itd. Doktrina samoproglašenih „podržavatelja Izraela", koja je uglavnom prevlada vala u raspravama ovdje, u Americi, smatra da su PLO i arapske države nepoko lebljivo odbacivale miroljubivo rješenje (osim Egipta nakon 1977. godine), dok su Sjedinjene Države i Izrael tražile miroljubivo rješenje koje bi prepoznalo valjane zahtjeve svih. Nešto novija inačica je da su „prekrasni Izrael" ranijih godina, koji je ostvarivao san o demokratskom socijalizmu i postajao „svjetlo među narodima", iz dali Begin i njegove kohorte, što je posljedica odbijanja Arapa da prihvate postoja nje Izraela i neprestane predanosti PLO-a skupa razbojnika i gangstera - uništava nju Izraela, ubijanju nevinih i zastrašivanju svih „umjerenih" razmišljanja na okupi ranim teritorijima. Poput gotovo svih propagandnih sustava, i ovaj sadrži ele mente istine. Ali stvarni svijet je prilično drugačiji, što se brzo može otkriti spašava njem povijesnog zapisa od zaborava kojem je prepušten. 1.2 Međunarodni konsenzus Nakon 1967. oblikovan je izrazit međunarodni konsenzus, uključujući Europu, Sovjetski Savez i većinu nesvrstanih zemalja. Ovaj konsenzus početno je zastupao političko rješenje duž približnih granica prije lipnja 1967. godine, sa sigurnosnim ga rancijama, priznatim granicama i različitim sredstvima pomoći osiguranja mira i spo koja; predviđao je postupnu integraciju Izraela u regiju, dok bi po svojoj suštini on ostao zapadnoeuropskim društvom. To je način na koji je temeljni međunarodni do kument, Rezolucija 242 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, bila shvaćena širom većine svijeta, premda je njezin tekst ostao neodređen kako bi se postiglo njezino prihvaćanje. Kao što komentira John Kimche: „Svi su je potpisali i nitko u nju nije vjerovao jer se ni Arapi niti Izraelci, Rusi ili Amerikanci nisu mogli sporazumjeti što rezolucija znači." Ovo nije sasvim točno jer je zapravo postojao suštinski dogo vor u skladu s upravo opisanim konsenzusom.* Službena pozicija Sjedinjenih Drža va, na primjer, bila je da će biti dopušteno samo „nesadržajno mijenjanje" granica prije lipnja 1967. godine. Zabilježimo da je ovaj konsenzus odbacivao miroljubivo rješenje negirajući na cionalna prava palestinskih Arapa, spominjući ih isključivo u kontekstu izbjegličkog * Vidi sljedeće poglavlje radi rasprave o povijesnoj pozadini trenutačnog sukoba. Zabilježimo da je pos tojala predcionistička židovska zajednica u Palestini, sačinjena uglavnom od protucionističkih orto doksnih Židova, čije je vodstvo u kasnijim godinama podržavalo PLO u njegovom zahtjevu za demo kratskom svjetovnom državom u Palestini. Prema tome, gotovo svo starosjedilačko stanovništvo bilo je protucionističko. * Rezoluciju su prihvatili Izrael, Egipat, Jordan i Libanon, a 1972. godine Sirija uz uvjet da budu prizna ta „prava" Palestinaca.
problema. Zbog ovog razloga, PLO je odbio prihvatiti rezoluciju. Ovo odbijanje je možda taktička pogreška, ali je lako razumjeti njegovu motivaciju. Teško da se mog lo očekivati da bi Svjetska cionistička organizacija 1947. godine prihvatila rezoluci ju UN-a o Palestini, koja spominje židovske interese samo u odredbama izbjeglič kog problema, otklanjajući svaki zahtjev na nacionalna prava i status cionističkog pokreta ili njegovih organizacija. Sjedinjene Države odbile su bilo kakve neposredne kontakte s PLO-om objaš njenjem o njegovoj nespremnosti da prihvati Rezoluciju 242 UN-a i prizna postoja nje Države Izrael, osnivajući ovo odbijanje na „Memorandumu o sporazumijeva nju", zaključenom između Izraela i državnog tajnika Henryja Kissingera u rujnu 1975. godine. Ova politika povlači dva pitanja. Ono uže je dvojbeni status Memo randuma. U svjedočenju pred senatskim Odborom za vanjske poslove Kissinger je objasnio da njegove odredbe nemaju „obvezujući pristanak" za Sjedinjene Države i upozorio protiv stvaranja takvih obveza. Štoviše, „Kongres se posebice ogradio od odnosnih memoranduma o sporazumijevanju", uključujući i ovaj. Nešto ši re, što god netko mogao misliti o pristupu PLO-a Rezoluciji 242, prilično je jasno, kao što ćemo vidjeti, da je on bio daleko susretljiviji no Izrael ili Sjedinjene Države u pogledu približavanja rješenju. Pa ipak, odbijanje Izraela da prizna PLO ili prihva ti palestinska nacionalna prava u bilo kakvoj razumnoj formi, nije potaknulo od bijanje kontakata s Izraelom. Ukoliko ne prihvaćamo pretpostavke odbacivanja mi roljubivog rješenja, tada tvrdnja koja podržava američko odbijanje stupanja u neposredne kontakte s PLO-om nema nikakve snage. Od sredine 70-tih godina, promijenjene su odredbe međunarodnog konsen zusa u jednom značajnom pogledu: priznato je pravo Palestinaca na nacionalno samoodređenje, te konsenzus danas uključuje koncept palestinske države na Za padnoj obali i pojasu Gaze, uz možda neke manje granične ispravke. Novija forma međunarodnog konsenzusa nadilazi ranije odbacivanje i ulazi u fazu „približava nja" u smislu gore prikazanog uvjeta. Unutar međunarodnog konsenzusa, vrlo ma lo se raspravljalo odražava li takvo rješenje - odsada, „dvodržavno rješenje" - više zahtjeve apstraktne pravde; ono je, zapravo shvaćeno kao politički ostvarivo rješe nje koje bi maksimaliziralo šanse za mir i sigurnost stanovništva nekadašnje Pales tine, područja, kao i cijelog svijeta, a ujedno zadovoljilo opravdane zahtjeve dviju glavnih strana onako kako je to moguće u postojećim uvjetima. Moguće je zamiš ljati različite neposredne razvoje mirnim sredstvima i uzajamnom suglasnošću ka nekom obliku federacije ili drugih rješenja. Postojanje ovog međunarodnog konsenzusa i priroda snaga odbacivanja rje šenja koje zaustavljaju njegovo ostvarivanje, vrlo dobro su shvaćene izvan Sjedinje nih Država, ali ih također i u Americi prepoznaju dobro upućeni promatrači. Na prim jer, Seth Tillman zaključuje svoju nedavnu studiju o američkoj poli tici na Bliskom istoku naglašavajući „pojavljivanje konsenzusa među umjerenjacima arapskog svijeta, Sjedinjenim Državama i Europi - uz određenu manju podršku i u Izraelu o približnim odredbama valjanog i pravednog sveobuhvatnog rješenja na Bliskom istoku", tj. uzduž upravo skiciranih linija. On bilježi da su dobro poznate
suštinske postavke konsenzusa umjerenjaka, približavajući se u većini pogleda službenoj politici Sjedinjenih Država nakon 1967. godine. „Izvan Izraela, Sjedinjenih Država, nekolicine arapskih država koje 'odbacuju rješenje' i određenih grupa unu tar PLO-a, podrška rješenju uzduž ovih linija približava se jednoglasju širom svijeta", primjećuje Tillman. Jednostavnija, ali prilično točna formulacija bila bi da je američko-izraelsko odbacivanje miroljubivog rješenja trajno blokiralo postizanje „održivog i pravičnog sveobuhvatnog rješenja". Pretpostavit ću da je međunarodni konsenzus, kako je upravo ocrtan, u suš tini razuman. Razmotrimo tada tri temeljne pozicije kao točke upućivanja: međuna rodni konsenzus u svom novijem obliku i dvije varijante politike odbacivanja miro ljubivog rješenja. Zabilježimo da ja time ne impliciram da su ovo jedina moguća rješenja koja zavrjeđuju pozornost. U stvari, mislim da nisu optimalna. Štoviše, uv jeren sam da su od 1967. godine do rata u listopadu 1973. godine postojale ostva rive alternative koje bi bile daleko prihvatljivije za sve uključene strane. One su tada odbačene, a nakon rata 1973. godine, kratkoročne mogućnosti sužene su uvelike na one skicirane, unutar okvira približavanja. Možda trebam pobliže odrediti ove primjedbe, radije kazujući da pretpostav ljam kako je međunarodni konsenzus bio suštinski ostvariv tijekom ovdje prikaza nog perioda. Može se tvrditi da rezultatom američko-izraelskog odbacivanja, poli tičko rješenje više nije moguće, da je američko financiranje programa izraelskog naseljavanja na okupiranom teritorijima „stvorilo činjenice" koje se mogu promije niti samo ratom. Ako ustrajna američka politika odbacivanja dovede do ovakvog stanja stvari, a prije ili kasnije i hoće, ne promijeni li američka politika smjer, prven stveni cilj Amerikanaca zabrinutih za mir i pravdu, više neće biti pokušaj usklađiva nja Sjedinjenih Država s međunarodnim konsenzusom, sada nevažnim, već zaus tavljanje američke podrške sljedećim korakom: protjerivanjem značajnog dijela arapskog stanovništva pod nekim izgovorom i pretvaranjem Izraela u društvo juž noafričkog modela s određenim oblikom bantustana, posvećenog regionalnim nemirima, itd. Ova ću pitanja ostaviti postrance do posljednjeg poglavlja.
2. Stajališta glavnih sudionika Prihvaćajući ovo kao osnovni okvir za raspravu, možemo se okrenuti razmatranji ma pristupa i politika glavnih sudionika nakon 1967. godine, razmatrajući naizmjence Sjedinjene Države, Izrael, Palestince pod izraelskom okupacijom, arapske države i PLO Ovaj povijesni prikaz prošarat ću nekim komentarima o načinima tumačenja po vijesti u Sjedinjenim Državama, što je vrlo važno po ranije raspravljenu ideološku po dršku Izraelu, te tako ključno utječe na razvoj politike i izgleda budućnosti. 2.1 Sjedinjene Države U Sjedinjenim Državama je oko ovog pitanja tijekom cjelokupnog perioda postojao unutrašnji sukob. Na jednom kraju, Rogersov plan kojeg je objavio
državni tajnik William Rogers u prosincu 1969. godine, odražava međunarodni konsenzus tog vremena. Na drugom kraju, Henry Kissinger je zastupao poziciju odbacivanja: „Veliki Izrael" treba odbiti bilo kakvo približavanje, te treba zadržati nadzor nad okupiranim teritorijima. Ova pozicija nikad nije izričito oblikovana, barem ne u javno dostupnim dokumentima, ali se provođene politike s njom pri lično tijesno podudaraju, pa čak i relativno jasno proizlaze iz sumorne retorike Kissingerovih memoara, što ćemo neposredno vidjeti. Kissinger je uspio u preu zimanju nadzora nad srednjoistočnim odnosima do 1970. godine, a pozicija od bacivanja rješenja i „Velikog Izraela" postala je praktična američka politika. Tako je, u biti, i ostalo otad, s nekim izmjenama nakon 1973. godine, kojima ćemo se vratiti. Odjeci ovih suprotstavljenih pozicija čuju se i danas. Kao što smo zabilježili u prethodnom poglavlju, vodeći dijelovi američkog kor porativnog kapitalizma, uključujući moćne elemente s interesima na Bliskom istoku, podržali su, kao i ostali, međunarodni konsenzus. Ali ovo se stajalište izgu bilo u unutrašnjim političkim raspravama u korist koncepta izraelske Sparte koja služi kao „strategijski posjed". Ustrajna rasprava oko politike vezana je za pitanje jesu li temeljni američki interesi bolje opsluženi ovim odbacivanjem ili kretanjem k međunarodnom konsenzusu s miroljubivim rješenjem sukoba. U potonjem pogle du, radikalne nacionalne tendencije, razbuktane neriješenim palestinskim proble mom bile bi smanjene utemeljivanjem palestinske minidržave obuzdane unutar jordansko-izraelskog vojnog saveza (možda prešutnog), preživljavajući voljom nje zinih daleko moćnijih susjeda, financirane najkonzervativnijim i proameričkim sna gama u arapskom svijetu, monarhijama proizvođača nafte koje godinama traže takvo rješenje. To bi, u stvari, bio vjerojatni ishod dvodržavnog rješenja. Unutrašnja rasprava oko politike bila je zasigurno pod utjecajem, naročito na kongresnoj razi ni, vrlo učinkovitih, gore prikazanih grupa za pritisak. Određen broj istaknutijih pristaša Izraela, posebice u lijevo-liberalnim krugo vima, dodavao je činjenicu da naftne kompanije naginju međunarodnom konsen zusu braneći vlastito odbacivanje rješenja. Ovo ima smisla koliko i tvrdnja kraj nje desnog krila da ukoliko Sovjeti slučajno zastupaju neki prijedlog (recimo, ratifikaciju SALT-a II) radi vlastitih interesa, tada mu se mi trebamo protiviti. Daljnja tvrdnja da se Izrael „rasprodaje" za naftu teško da je usklađena sa samim činjeni cama. Razine američke pomoći Izraelu, pored svega ostalog, upravo nam govore u kojem je stupnju Izrael „rasprodan". Zapravo, Palestinci su oni koje se uporno „rasprodaje" u Sjedinjenim Državama, bez primjedbi lijevo-liberalnih podnositelja ovakvih tvrdnji, u korist militariziranog Izraela koji će opsluživati američke interese kontroliranja rezervi nafte Bliskog istoka i osigurati gore navedene prateće usluge. Rasprave o politici u elitnim krugovima samo po sebi podrazumijevaju, na svim stranama, cilj održavanja američke kontrole nad bliskoistočnim izvorima nafte i do tok petrodolara. Pitanje je taktičke vrste: kako najbolji ostvariti ovaj cilj. U stvarnosti, time je američka politika, sa svojim nadmoćnim obvezivanjima i pretpostavkama, ustrajno bila ona odbacivanja rješenja, unatoč kontinuiranom unutrašnjem sukobu jedva vidljivom u javnim raspravama.
2.2 Izrael U Izraelu je rasprava o politici bila još užeg dosega. Postoje dvije glavne po litičke grupe u Izraelu, koalicija kojom dominira Laburistička stranka (Laburistički savez, Ma'arach) i likudska koalicija kojom dominira Herut stranka Menachema Begina. Laburistička stranka vladala je s različitim partnerima do 1977. godine, a li kudska koalicija od tada. 2.2.1 Stajališta odbacivanja rješenja laburista i Likuda Suprotno u Americi poticanim iluzijama, dvije vodeće političke grupacije u Iz raelu ne razlikuju se bitno u pogledu okupiranih teritorija. Obje su suglasne da ih Izrael treba učinkovito nadzirati; obje ustrajno odbijaju bilo kakav izričaj palestin skih nacionalnih prava zapadno od Jordana, premda Laburistički savez obuhvaća manji broj disidenata. Dakle, obje su grupe dosljedne u odbacivanju rješenja. Što više, obje su se udaljile od, gore opisanih, pretpostavki približavanja i u drugom smislu. Država Izrael, sudskim presudama, nije država svojih građana. Umjesto to ga, ona je „suverena država židovskog naroda" u kojoj „židovski narod nije tek je dan od naroda nastanjenih u Izraelu, već također pripada i Židovima iz dijaspore". Prema tome, „ne postoji izraelska nacija osim židovskog naroda" u tom smislu. Gotovo 1/6 građana Države Izrael nisu Židovi. Ali ostavimo za sada ovo po strani. Javno iznesen razlog odbacivanja rješenja dviju vodećih političkih grupa je si gurnost, ali iz ove činjenice ništa ne saznajemo, s obzirom da se sva djelovanja svih država opravdavaju ovim okvirima. Pa ipak, Izrael je nesumnjivo suočen s oz biljnim sigurnosnim problemom. Kako je pitanje postavljeno i raspravljano u Sjedi njenim Državama, izraelski problem sigurnosti je prevladavajuće pitanje. Ovaj, unaprijed određen okvir rasprave, ponovno odražava duboko ukorijenjeni rasizam američkog pristupa ovoj temi. Očigledno, starosjedilačko stanovništvo također ima „sigurnosni problem"; u biti, Palestinci su već pretrpjeli katastrofu od koje Izraelci opravdano strahuju. Prepoznatljiva retorika vezana uz problem samo još jasnije ra zotkriva pozadinski rasizam. Tako se tvrdi da Arapi već imaju 22 države, čime zah tjev Palestinaca za samoodređenjem nije opravdan, nije zahtjev usporediv onom europskih Židova koji su utemeljili Državu Izrael 1948. godine; na sličnoj moralnoj razini, fanatični antisemiti mogli su 1947. godine tvrditi da, na koncu, postoje broj ne europske države, a Palestinci Mojsijevog uvjerenja mogli su se tamo naseliti da su bili nezadovoljni manjinskim statusom u arapskoj regiji. Još jedan argument je onaj što je u Jordanu velik broj Palestinaca, čak i u vladi, te to treba biti palestin ska država - a sličnom logikom, problem se može riješiti naseljavanjem izraelskih Židova u New Yorku, gdje su brojni Židovi, čak i gradonačelnik i gradski dužnosni ci, da ne govorimo o njihovoj ulozi u ekonomskom i kulturnom životu. A protiv Pa lestinaca se tvrdi da arapske države nisu podržale njihove nacionalističke napore, stajalište koje se oštro suprotstavlja pristupu punom ljubavi kojeg su, jedni prema drugima, tijekom stoljeća formiranja država pokazali Europljani. Ostale prisutne tvrdnje gotovo istog su moralnog i intelektualnog nivoa.
Napuštajući rasističke pretpostavke, postoje dva sigurnosna problema kojima se treba pozabaviti. Međunarodni konsenzus uistinu, čak i tako nesavršen, pruža najviše zadovoljavajući odgovor na ovaj dvostruki problem suvremenog razdoblja. U slučaju da se realizira, što je malo vjerojatno, i dalje će postojati glavni sigurnos ni problem - naime, problem opstanka palestinske države, suprotstavljene jednoj od najvećih svjetskih vojnih sila i ovisne o najkonzekventnijim elementima arap skog svijeta. Kakvi god bili sigurnosni problemi s kojima bi se tada suočio Izrael, nisu usporedivi s onima iz procesa njegova stvaranja, zbog njegove predanosti ek spanzionizmu i konfrontaciji koji garantiraju beskrajne nemire i rat, a prije ili kasni je, i vjerojatno uništenje. Premda ne treba zanemariti izraelske sigurnosne zabrinutosti - dosada, veli kim dijelom samogenerirane - one ne sadrže dojmljivu osnovu za američko-izraelsko odbacivanje miroljubivog rješenja, čak ni kad bismo prihvatili uobičajenu pre šutnu pretpostavku da je sigurnost Palestinaca potpuno nevažna. U stvari, postoje i drugi motivi izraelskog odbacivanja miroljubivog rješenja koji se čine zahtjevniji ma. Okupirani teritoriji osiguravaju Izraelu značajnu neorganiziranu radnu snagu, nalik „gostujućim radnicima" u Europi ili radnicima migrantima u Sjedinjenim Drža vama. Oni danas u izraelskom gospodarstvu igraju značajnu ulogu, obavljajući svoj „prljavi posao" uz malu naknade i bez prava (možemo zabilježiti da je dječji rad među Arapima, naročito onima s okupiranih područja, uzrokovao gotovo skan dal u Izraelu, mada to nije bitno utjecalo na praksu, barem ne ovdje, u Americi). Proces proletarizacije arapskog radništva na okupiranim teritorijima, djelomično putem zemljišnih ograničenja, prikazuje ono što se događa u samom Izraelu. Shai Feldman iz Centra za strategijska istraživanja Sveučilišta u Tel Avivu točno komen tira: ,,U sadašnjosti, važni dijelovi izraelske privrede ne mogu funkcionirati bez ljud ske snage koju osiguravaju Zapadna obala i pojas Gaza", uključujući turizam, gra đevinarstvo i, u određenoj mjeri, poljoprivredu. Okupirani teritoriji također su kontrolirano tržište za izraelsku robu, s izvoz nom prodajom od približno 600 milijuna dolara godišnje, kako tvrde vojne vlasti. Ova prodaja plaća se čvrstom valutom jer se s okupiranih teritorija izveze oko 100 milijuna dolara godišnje u poljoprivrednim proizvodima u Jordan i države Zaljeva, a različitim plaćanjima i novčanim pošiljkama od njih se prima čvrsta valuta. Doho dak Izraela od turizma na Zapadnoj obali doseže oko 500 milijuna dolara, tako da bi potencijalni izraelski gubitak napuštanjem teritorija mogao biti preko 1 milijarde dolara godišnje. Ističući ove činjenice, Thomas Stauffer s harvardskog Centra za bliskoistočne studije zapazio je da postoji ključna razlika između izraelskog intere sa na ovim teritorijima i na Sinaju, male ekonomske vrijednosti nakon povrata naf tnih polja. Dodatno, u mirovnom sporazumu o Sinaju Izrael je polučio i velik dobitak time što je najmoćnija država arapskog svijeta udaljena iz arapsko-izraelskog sukoba, pa je Izrael mogao provoditi svoje programe na okupiranim teritorijima i u Libanonu, lišen neprikladne zabrinutosti bilo kakvim vojnim zastraši vanjem. Stoga je krajnje pogrešno misliti o povlačenju s okupiranog Sinaja kao
svojevrsnom primjeru za Zapadnu obalu; što se, pak, tiče pojasa Gaze i Golanske visoravni, oni su gotovo isključeni iz rasprava o mogućeg političkom rješenju u Iz raelu i Sjedinjenim Državama. Štoviše, Izrael je danas izuzetno ovisan o Zapadnoj obali radi vode, na Bliskom istoku, u odnosu na naftu, znatno značajnijem potrošnom dobru. Njegovi vlastiti vo deni izvori iskorišteni su do maksimalnih granica te se sada procjenjuje da oko 1/3 izraelske vode stiže iz izvora sa Zapadne obale. Izraelski tehnički stručnjak pi še da će „odvajanje Judeje i Samarije (Zapadna obala, u izraelskom govoru) od os tatka zemlje" dovesti do ozbiljnih posljedica u pogledu upravljanja vodom; „Nema vidljivog rješenja problema nedostatka vode iz prirodnih vodenih izvora u područ ju", piše on, „tako da eventualno rješenje treba tražiti u uvozu vode iz vanjskih, još neiskorištenih izvora, te u destilaciji velikih razmjera nepitke i morske vode" (što se do danas nije pokazalo mogućim). Jedini neiskorišteni izvor u blizini je rijeka Litani u južnom Libanonu, koju Izrael već duže priželjkuje i, prije ili kasnije, nad njom će nametnuti svoju kontrolu, prilično vjerojatno, ako Sjedinjene Države podrže izrael ske korake nametanja političkih rješenja u južnom Libanonu. Kao posljedicu Libanonskog rata izraelska nacionalna kompanija za vodu preuzela je „potpunu kontrolu nad oskudnim i spornim vodenim izvorima na Za padnoj obali", važan korak k daljnjoj integraciji okupiranih područja. Zvi Barel ko mentira da je odluka u suprotnosti s načelima Camp Davida kojima bi kontrola nad izvorima vode trebala biti unutar odredbi o autonomiji, a s ovim vrlo dobro upozna ti izvori pripisuju odluku političkim faktorima, a ne tehničkim razmatranjima kako se tvrdilo. Moguće je da je ovaj korak poduzet u znak prkosa nakon objavljivanja nepoželjnog američkog „mirovnog plana" 1. rujna 1982. godine, na koji ćemo se vratiti. Uzgred, vrijedno je zabilježiti da američki mirovni plan iz rujna 1982. godine posebice spominje izraelsko pravo na „siguran pristup" u pogledu vode na Zapad noj obali, što je jedina iznimka pojedinačno naznačena „stvarnoj vlasti" koja se tre bala dodijeliti palestinskom stanovništvu. U prošlosti je postojao značajan sukob oko iskorištavanja vode rijeke Jordan i njezinih pritoka i to će se vjerojatno nastaviti. Jedna od mogućih točaka sukoba povezana je s rijekom Yarmuk, pritokom Jordana. Izraelski tisak izvješćuje da će sadašnji jordanski projekti smanjiti pritok vode Yarmuka u rijeku Jordan, koju koris ti izraelski vodoopskrbni sustav. Zapovjednik stožera Rafael Eitan „prethodnog da na je putovao uz granicu s Jordanom u blizini Yarmuka, nasuprot jordanskom vo doopskrbnom projektu. Nije bilo moguće saznati njegovu reakciju na jordanski projekt". Mala je vjerojatnost da će Izrael dopustiti projekt iole većeg značenja unutar Jordana. Dok su dvije vodeće političke grupe, laburistička i likudska, sporazumne u svom sveukupnom odbacivanju miroljubivog rješenja, razlikuju se u rješenjima ko ja preferiraju za okupirana područja. Laburistička vlada nametala je ono što se na ziva „Allonovim planom", prijedlogom ministra Yigala Allona. Njegova osnovna na čela su da Izrael treba zadržati kontrolu nad Golanskom visoravni, pojasom Gaze,
dijelovima istočnog Sinaja i većine Zapadne obale uključujući dolinu rijeke Jordan, prilično prošireno područje oko Jeruzalema (arapski istočni Jeruzalem otvoreno je anektirala laburistička vlada unatoč gotovo jednoglasnom međunarodnom protes tu, uključujući u ovom slučaju i Sjedinjene Države), te različite koridore koji cijepaju arapsku Zapadnu obalu i osiguravaju izraelski nadzor nad njom. U svojoj studiji ovog razdoblja, izraelski novinar Amnon Kapeliouk piše da je Allonov plan „postao operativan" 1970. godine te predvidio pripajanja oko 1/3 Zapadne obale - zapravo 40%; vidi 4. poglavlje, odjeljak 4.1. Međutim, gušće naseljena arapska središta bila bi isključena, sa stanovništvom prepuštenim jordanskoj kontroli ili bez državljanstva, kako bi se izbjegao tzv. „demografski problem", to jest, problem uključivanja preve likog broja nežidova u židovsku državu. Do danas je ovo u glavnini ostala pozicija Laburističke stranke, što ćemo i vidjeti. Tako nekadašnji premijer Rabin, u intervju časopisu Trilateralne komisije u siječnju 1983. godine, izjavljuje: „Govoreći u svoje ime, kažem da smo spremni vratiti otprilike 65% teritorija Zapadne obale i pojasa Gaze nastanjenog s više od 80% stanovništva", što nije tako ekstremna formu lacija u odnosu na većinu ostalih. Vratimo se ostalim izričajima ove nepromijenjene predanosti. Allonov plan zamišljen je da omogući Izraelu zadržavanje prednosti okupaci je, istovremeno izbjegavajući probleme odnošenja prema domaćem stanovništvu. Smatralo se da administrativna kontrola ili podrška zapadnog liberalnog mnijenja (važno pitanje za državu koja opstoji uglavnom na poklonima i nagradama sa Za pada) neće biti veći problem, sve dok su drugorazredni arapski građani manjina, premda bi takav problem mogao nastati kad bi se njihov broj približio polovini sta novništva. Kako piše Anthony Lewis, stvarno pripajanje „promijenit će samu priro du židovske države, uključujući unutar nje ogromno, podčinjeno i neprijateljsko arapsko stanovništvo" - u suprotnosti s današnjom manjinom od 15%, za ko ju se upotrebljavaju isti izrazi. Tome nasuprot, Beginova likudska koalicija kretala se prema širenju izrael skog suvereniteta na Zapadnu obalu i Gazu i gotovo pripojila Golansku visoravan, premda je bila spremna u cijelosti vratiti Sinaj Egiptu - usprkos snažnom protivlje nju vodećih dijelova Laburističke stranke - u kontekstu dogovora iz Camp Davida.* Kao i laburisti, Likud je također očito namjeravao zadržati pojas Gaze. Suprotno onom što se obično pretpostavlja, Likud nije pozvao na pripajanje Zapadne obale i ne čini se da tome smjera, barem ne kratkoročno. Širenje izraelskog suvereniteta - stvarna objavljena namjera - podmuklije je sredstvo koje će Izraelu omogućiti da uzme ono što želi, istovremeno ograničavajući arapsko stanovništvo na sve manja * Nekadašnja premijerka Golda Meir „napala je jučer vladu premijera Begina, nazivajući njegov mirovni plan 'konkretnom, strašnom opasnošću' po Izrael" i „optužila" Begina za „pristanak na ustupke koje ona nikada neće poduprijeti"; „Laburistički član Knesseta (nekadašnji zapovjednik stožera), Mordecchai Gur, danas se oštro suprotstavio nastavljanju mirovnog procesa s Egiptom", opravdavajući se da će Sadat zahtijevati povratak na granice iz 1967. godine. Brojni laburistički lideri posebno se protive vraćanju sjeveroistočnih sinajskih naselja koja su utemeljili. Vidi također str. 124-125 i dalje.
geta, tražeći načine uklanjanja vodstva i po mogućnosti većine stanovništva, osim onog potrebnog kao tovarnih životinja izraelskog društva. Izravna aneksija stvorila bi problem državljanstva za Arape, koji se ne postavlja u slučaju širenja suvereni teta, postižući svrhe aneksije sve dok je liberalno mnijenje na Zapadu spremno tr pjeti prijevaru. Međutim, čini se da je logika likudske pozicije da se arapsko stanovništvo ne kako mora smanjiti, a navodilo se kako se ministar obrane Ariel Sharon „nada iz baciti sve Palestince sa Zapadne obale i protjerati ih u Jordan". Sharon nije posve usamljen u ovom pogledu, premda je njegova pozicija ekstremna, ako je točno izvješteno. Ideja da je rješenje problema odlazak Palestinaca - nekamo da leko - ima duboke korijene u liberalnom i socijalističkom cionizmu, a nedavno su je ponovno probudili američki „demokratski socijalisti" kao i izraelski lideri koje kat kada određujemo kao golubove. Vratit ćemo se različitim izričajima ovakvih ideja, prisutnih u gotovo svim nijansama cionističke misli i trenutačnoj politici na okupi ranim područjima. Dok se dvije vodeće političke grupe ipak razlikuju po načinima formuliranja svojih pozicija odbacivanja miroljubivog rješenja, o tome se nijedna nije izrijekom iz jasnila - što je dovoljno jednostavno razumjeti, imajući na umu izraelsku ovisnost o liberalnom mnijenju na Zapadu - te upravo zbog toga nije lako jasno odrediti ove razlike. Tako, kako smo već zabilježili, dok laburistička opozicija i drugi, uobičajeno tumače politiku likudske vlade kao onu koja vodi aneksiji, Begin zapravo poziva na utemeljivanje izraelskog „suvereniteta" nad trenutačno okupiranim teritorijima. Pod tim izraelskim suverenitetom, Arapi koji bi ostali, imali bi određen oblik lokalne sa mouprave. Može se pretpostaviti da ovim rješenjem oni i njihovi potomci ne bi do bili izraelsko državljanstvo te ne bi došlo do „demografskog problema". Ili bi se, možda, bude li njihov broj dovoljno ograničen, mogli odlučiti za, bilo izraelsko, bilo jordansko državljanstvo, dok bi izraelski „suverenitet" ostao na snazi na cjelokup nom spornom području. Naravno, i Likud i laburisti planiraju da će izraelski doselje nici zadržati izraelsko državljanstvo. Planom Laburističkog saveza stanovnici bi bili jordanski državljani ili bez državljanstva, ali pod stvarnom kontrolom Izraela. Time ova dva programa zapravo nisu različita. Njihova razlika leži ponajprije u stilu. Laburisti su u osnovi stranka obrazovane europski orijentirane elite direkto ra, birokrata, intelektualaca, itd. Njezin povijesni djelokrug rada bila je „izgradnja činjenica" zadržavajući pri tome jednostavnu retoriku pomirljivih tonova, barem u javnosti. Prema njenoj privatna pozicija, „nije važno što kažu nežidovi, važno je što rade Židovi" (Ben Gurion) i „granice (Izraela) su tamo gdje žive Židovi, a ne tamo gdje je crta na karti" (Golda Meir). Bio je to učinkovit način postizanja ciljeva, izborenih bez udaljavanja zapadnog mnijenja naprotiv, potičući zapadnu (posebi ce američku) podršku. Suprotno tome, masovna osnova likudske koalicije uglavnom su pripadnici ni žih klasa, niže srednje klase i radništva, sefardskog stanovništva arapskog porijekla, zajedno s vjersko-šovinističkim elementima, uključujući brojne skorašnje emigrante
iz Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza; ona također obuhvaća industrijalce i broj ne stručnjake. Njihovo vodstvo nije tako usklađeno sa zapadnim stilovima rasprave i učestalo su se spremno razmetali svojim prijezirom prema licemjernom nežidovskom svijetu, često na način koji je na Zapadu i u Sjedinjenim Državama shvaćen ot vorenim vrijeđanjem. Na primjer, u odgovoru na Reaganov poziv rujna 1982. godine o zaustavljanju naseljavanja, likudsko vodstvo jednostavno je objavilo planove za 10 novih naselja, dok je Begin poslao pismo stila „Dragi Ron" s lekcijom o „jednostav noj povijesnoj istini". U ponešto sličnim okolnostima u prošlosti, laburisti nisu od govorili utemeljivanjem novih naselja, već „zgušćivanjem" onih postojećih ili utemeIjivanjem vojnih predstraža, uskoro pretvorenih u naselja, u međuvremenu se držeći svoje pomirbene retorike. Ovaj krivudaviji laburistički pristup znatno je prihvatljiviji Za padu, te rjeđe izaziva probleme „podržavateljima Izraela". U slučaju Reaganovih prijedloga iz rujna 1982. godine, laburistički odgovor bio je onaj uvjetovanog zanimanja. Jednim dijelom uzrok je bila tradicionalna razlika u stilu; a djelomično odražavanje činjenice da se Reaganove prijedloge, sadržajno neodređene, moglo tumačiti podudarnima s dijelom laburističkih ideja, premda sas vim sigurno nisu bile u skladu s likudskim zahtjevom totalnog „suvereniteta". Nada lje, laburistička predstava iskazivanja državničkog interesa mogla je, nadalo se, pojačati njezine obeshrabrujuće izborne izglede rušenjem ugleda Vlade. Laburisti govore o „teritorijalnom kompromisu" ili „zamjeni teritorija za mir", izrazima koji ugodno zvuče američkim ušima, premda stvarnost koju prikrivaju nije znatno dru gačija od Likudova „suvereniteta". U stvari, „kompromis" i „zamjena" su izrijekom stajališta odbacivanja rješenja. Na mandatnom području Palestine već su se dogo dila dva „teritorijalna kompromisa": rezolucijom Opće skupštine UN-a 1947. godine kojom se predlaže razdioba Palestine na palestinsku i židovsku državu, te 1949. go dine Sporazumom o primirju kojim je podijeljena palestinska država, s otprilike polovinom pripojenom Izraelu i ostatkom pridodanim Jordanu ili ostavljenim pod upravom Egipta (vidi 4. poglavlje). Daljnji „kompromis", odredbama neke verzije Allonova plana, jednostavno poništava palestinsko pravo na samoodređenje. Često se navodi da je zapravo postojao još jedan raniji „teritorijalni kompro mis", naime, iz 1922. godine, kada je Transjordan zaobiđen obećanim „nacionalnim domom za židovski narod". U biti, 1922. godine „Savjet Lige naroda prihvatio je bri tanski prijedlog da Transjordan bude izuzet iz svih klauzula mandata osiguranja (...) razvoja Židovskog nacionalnog doma u Palestini", što je odluka koju je teško kritizi rati u svjetlu činjenice da je „broj Židova tamo trajno nastanjenih u 1921. godini pouz dano procijenjen na dvije ili, prema drugim službenim tijelima, tri osobe". 2.2.2 Ostavština očeva utemeljitelja Dakle, obje političke grupe ustrajno su odbacivale miroljubivo rješenje, ne že leći dodijeliti nacionalna prava starosjedilačkom arapskom stanovništvu. Izraelska trajna politika odbacivanja rješenja utemeljena je na pristupima koja je izrazio
David Ben-Gurion, dugogodišnji vođa Laburističke stranke, izjavivši kako palestin ski Arapin ne pokazuje nikakvu „emocionalnu vezanost" za ovu zemlju: Zašto i bi? Njemu je jednako dobro bilo da je u Jordanu, Libanonu ili nizu mje sta. To su njegove zemlje koliko i ova. A to je malo. Na jednom drugom mjestu, Ben Gurion je slijedio Weizmanovu liniju izjavivši: „Ne postoji nikakav sukob između židovskog i palestinskog nacionalizma jer židov ska nacija nije u Palestini, a Palestinci nisu nacija." U suštini isto gledište izra zio je Moshe Dayan u vrijeme kada je bio glavni glasnogovornik Laburističke stran ke. Cilj Palestinaca (za koje je izjavljivao da ih razumije i uviđa) je „beznadan", natuknuo je, stoga bi se sami po sebi, trebali utemeljiti „u jednoj od arapskih drža va". „Ne mislim", dodao je, „da bi Palestincu bio problem smatrati Jordan, Siriju ili Irak svojom domovinom." Kao i Ben Gurion, Dayan je tvrdio da Palestinci, uk ljučujući i seljaštvo, ne osjećaju posebnu privrženost prema svojim domovima, zemlji na kojoj su živjele i radile brojne generacije, zasigurno ne ništa nalik privrže nosti Židova prema zemlji s koje su bili prognani prije 2000 godina. Slična gledišta izrazila je u svojim opaskama i premijerka Golda Meir iz Labu rističke stranke, u Americi vrlo štovana kao čovjekoljubiva osoba poput bake: Nije postojao, kao što se mislilo, palestinski narod u Palestini, koji je sebe smat rao palestinskim narodom, niti smo mi došli, izbacili ih i oteli im zemlju. Oni nisu postojali. Drugdje ona prikazuje palestinski problem kao puku „uobrazilju Židova po maknuta uma". U skladu s ovim prevladavajućim pogledima prema Palestincima, izraelski sud je presudio kako Palestinci nisu strana u sukobu između Izraela i arapskih država, a ministar vanjskih poslova Abba Eban iz Laburističke stranke (vrlo poznati golub) ustrajao je da Palestinci „nemaju nikakvu ulogu" u bilo kakvom mirovnom rješenju , pozicija koja nije bila suočena s većim izazovom unutar Laburističke stranke ni dok je bila na vlasti niti u opoziciji. Simpha Flapan zaključuje svoju studiju ovog pi tanja primjedbom da se Palestince nikad nije smatralo sastavnim dijelom zemlje za koju je trebalo učiniti dugoročne planove, bilo u mandatnom razdoblju, bilo u vre menu nakon utemeljivanja države. To je bio „najtrajniji utjecaj" „Weizmannova nas ljeđa". Ovo se čini prilično realnom prosudbom, barem u pogledu vodeće stru je cionističkog pokreta. Vratit ćemo se daljnjoj raspravi u sljedećem poglavlju. Ovakva, ustrajno podržavana stajališta jednaka su odbacivanju rješenja u svojem najjasnijem obliku, premda je ovaj problem rijetko promatran u ovom svjet lu u Sjedinjenim Državama. Obje vodeće političke grupe u Izraelu zauzimale su po ziciju da je Jordan palestinska država, a Izrael neće prihvatiti treću državu između sebe i Jordana - „jordansko-palestinsku arapsku državu", službenim riječima La burističke stranke , ili, likudskom retorikom, „palestinsku državu". Ovo naravno nije pozicija onoga što opravdano nazivamo „mirovnim pokretom", malom, ali zna čajnom manjinom koja se pridržava međunarodnog konsenzusa. 0 njegovom pra vom dometu, vidi 7. poglavlje, odjeljak 4.1.1.
2.2.3 Krinka Ustrajno odbacivanje miroljubivog rješenja obje političke grupe u Izraelu pri kriveno je u Sjedinjenim Državama dvama osnovnim sredstvima. Prvo, kako smo već spomenuli, koncept „odbacivanja" ograničen je na negiranje židovskih nacio nalnih prava, na izričitim rasističkim pretpostavkama da starosjedilačko stanovniš tvo Palestine nema ljudska prava koja prirodno dodjeljujemo Židovima. Drugo, pri mijećeno je poprilično točno da je Izrael uvijek bio više no spreman pregovarati s arapskim državama, koje istovremeno nisu uzvratile jednakom spremnošću. Potre ban je samo trenutak razmišljanja da shvatimo kako je izraelska spremnost u tom pogledu izričito ona odbacivanja rješenja, s obzirom da su Palestinci isključeni. Kad god je predloženi okvir pregovaranja uključivao Palestince, Izrael je uvijek od bijao sudjelovati. Time je izraelska, očigledno vidljiva, pozicija u pogledu pregovo ra, često svečano proglašavana u Sjedinjenim Državama, jednostavno sastavni dio i sadržaj njegove predanosti odbacivanju palestinskih prava, elementarno polaziš te uobičajeno potisnuto u raspravama problema u Sjedinjenim Državama. Poput iz raza „teritorijalni kompromis", tako je i privlačna fraza „ugovoreno rješenje" posta lo krinkom za otvoreno odbacivanje rješenja u američkim diskusijama. Kad se shvate ova jednostavna polazišta, možemo ispravno protumačiti izja ve izraelskih američkih propagandista. Na primjer, generalni savjetnik Lige protiv kleveta B'nai Brith , Arnold Forster, osuđuje trenutačnu politiku Američ ke vlade jer vidi Sjedinjene Države kao one koje insistiraju da izraelsko-libanonski mir mora biti dio „sveobuhvatnog" rješenja: Apsurdno, Izraelce se prisiljava da izgledaju grozni samo zato jer od Libanona traže otvorene granice, dvosmjerni turizam, trgovinske odnose, pregovore u nji hovim pojedinim glavnim gradovima i redovite političke veze što je sve dio zdravih, miroljubivih odnosa između zemalja. Naša Vlada tvrdi da bi postizanjem stvarnog mira samo između Izraela i Libanona bio smanjen pritisak na židovsku državu da riješi problem Palestinaca sa Zapadne obale prema odredbama već zaboravljenog mirovnog plana predsjednika Reagana. Mudra taktika tajnika Shultza je stoga lišiti Izrael mira s Libanonom za kojim tako žudi - osim ako se Izrael istovremeno povuče sa Zapadne obale. Ovaj će se argument nesumnjivo činiti dojmljiv onima koji dijele pretpostavke ove, vrlo dobro znane, grupe za građanska prava, a osobito pretpostavku da Pa lestinci nemaju ista prava kao Židovi. Napuštajući ova stajališta, istog trenutka vidi mo da su izraelski prijedlozi, koje je zastupao Forster, jednostavno još jedan duga čak korak ka širenju izraelskog suvereniteta nad okupiranim teritorijima. Ukratko, Forster samo predstavlja sažetu uputu za „Veliki Izrael" i negiranje elementarnih ljudskih prava Arapa iz Palestine. Nadalje, „zdravi, miroljubivi odnosi" koje Izrael si lom nastoji nametnuti Libanonu, bili bi podređivanje Libanona - barem južnog Li banona izraelskim interesima, kao tržišta za izraelsku robu, potencijalnog izvora jeftine radne snage, vode, itd., što je činjenica jasna kad razmotrimo odnose eko nomske i vojne sile koji su bili na putu svoga ostvarenja u vrijeme dok Forster piše (vidi 6. poglavlje, odjeljak 7.1). Ovi „zdravi, miroljubivi" odnosi vjerojatno bi bili
istovrsni onima koje su brojne „miroljubive države" nametnule tijekom kolonijalne ere, na primjer, odnosima nametnutim Indiji dobronamjernom Britanijom (nakon uništenja domaćeg indijskog poduzetništva) ili Kini u vrijeme Opijumskih ratova, da spomenemo tek dva od brojnih klasičnih primjera. Sve ovo je toliko prozirno da za čuđuje kako je generalni savjetnik jedne navodne organizacije za ljudska prava spreman tako nešto javno izjaviti sve dok se ne prisjetimo da je to New York Times, s obrazovanom čitateljskom publikom kod koje su prikrivene rasističke pretpostav ke tako čvrsto ukorijenjene da se očigledni zaključci uopće neće izvući. Koliko Forster ima pravo u svom uvjerenju da Američka vlada zapravo napušta svoje stajališ te odbacivanja miroljubivog rješenja, to je već druga stvar: povećanje pomoći Iz raelu koje je Kongres odobrio upravo u to vrijeme zacijelo dokazuje netočnost ove pretpostavke, kako smo već napomenuli. 2.3 Stanovništvo okupiranih teritorija Treća strana koju treba sagledati je stanovništvo okupiranih teritorija, pojasa Gaze i Zapadne obale - ovu posljednju laburistička vlada i Likud nazivaju „Jude jom i Samarijom", premda američki tisak uobičajeno pripisuje korištenje ovog ime na, za koje se podrazumijeva Biblijom potvrđeno pravo posjedovanja, Menachemu Beginu.* Zapravo, upućivanje na biblijska prava zajedničko je objema političkim grupama. Tako Shimon Peres, socijalistički lider Laburističke stranke, prihvaća Beginova razmišljanja o zadržavanju Zapadne obale, pišući: ,,U Izraelu nema prepir ke oko naših povijesnih prava u zemlji Izraela. Prošlost je nepromjenjiva, a Biblija je presudan dokument u određivanju sudbine naše zemlje." Očigledno, ova doktri na nije izazvala čuđenje u Socijalističkoj internacionali, čiji su časni članovi Peres i njegova Laburistička stranka. Pa ipak, Peres u skladu s Allonovim planom zas tupa „teritorijalni kompromis" oslobađanja Izraela neželjenog arapskog stanovniš tva koje „bi eventualno ugrozilo židovski karakter Izraela..." 2.3.1 Stajališta pod okupacijom Stajalište starosjedilačkog stanovništva uobičajeno se zanemaruje u Sjedinjenim Državama pretpostavkom - u suštini rasističkom - da ona jednostavno nisu važna. U ranim godinama okupacije, laburistička vlada odbila je dopuštanje bilo kakvog neza visnog političkog izražavanja stanovništva, čak je odbila zahtjev projordanskih „ugled nika" da formiraju skupinu protiv PLO-a, što je činjenica koju je 1974. godine razotkrio nekadašnji vojni zapovjednik Zapadne obale, general (sada predsjednik)* Chaim Herzog (prekršivši službenu cenzuru), ne izazivajući zabrinutost među američkim liberali ma i demokratskim socijalistima, čvrstim pristašama Laburističkog saveza. * Istu pogrešku počinili su komentatori koji bi to trebali bolje znati, na primjer, rabin Arthur Hertzberg ko ji opisuje izraze „Judeja" i „Samarija" kao one koje „preferiraju pripadnici Likuda i njihovi simpatizeri", u razmjeni koja nadilazi uobičajeni raspon podnošljivog mišljenja: Hertzberga (uz odobrenje Irvinga Howea), koji predstavlja stajalište „židovskih umjerenjaka, predvođenih Laburističkom strankom" i Iva na Novicka, predsjednika Cionističkih organizacija Amerike, koji zastupa likudsku poziciju. * Chaim Herzog bio je predsjednik Izraela od 1983. do 1993. (op. ur.)
Godine 1976. dopušteni su relativno slobodni izbori za općine na Zapadnoj obali. Izabrani kandidati ubrzo su jasno pokazali da PLO smatraju svojim jedinim legitimnim zastupnikom. U nedavnim godinama, Beginova vlada, kao i ostali, pri pisivali su ovaj ishod PLO-ovom pritisku i zastrašivanju. Takve tvrdnje tada nisu iznošene. Suprotno tome, izbori su smatrani krunskim dostignućem „dobronamjer ne okupacije". Naime, Izrael se uplitao u izborni proces, u korist konzervativnijih elemenata. Dva nacionalistička kandidata izbačena su zbog kršenja službenih voj nih odredbi da bi se osigurao izbor prihvatljivijih suparnika. PLO nije u pogledu iz bora izrazio svoju poziciju, primjećuje Amnon Kapeliouk u detaljnom komentaru o njima. Također naglašava da je na teritorijima u tom trenutku izrasla značajna politička struktura, koja je smatrala PLO svojim zastupnikom i pripremila postizanje političkog rješenja s. Izraelom. Umjesto priznavanja palestinskih prava na samood ređenje uz Izrael, „Rabinova (laburistička) vlada otvorila je vrata Gush Emunimu", fanatičnim vjersko-šovinističkim doseljenicima na okupiranim teritorijima. Od tog vremena stanovnici okupiranih područja obznanjivali su svoju podršku PLO-u i nezavisnoj palestinskoj državi u svakoj mogućoj prilici. Navest ćemo samo dva u nizu primjera. Gradonačelnici gradova sa Zapadne obale uputili su pismo dr žavnom tajniku Cyrusu Vanceu u vrijeme njegova posjeta području 1977. godine, izjavljujući: „Palestinsko stanovništvo je odabralo svog jedinog zakonitog zastupni ka, bez obzira na mjesto (...) PLO pod vodstvom gosp. Arafata" , vrlo hrabar čin s obzirom na prirodu okupacije - ljude, uobičajeno smatranima umjerenima, prognalo se zbog manje značajnih djela. Vraćajući se u sadašnjost, nakon evakua cije PLO-a iz Bejruta u rujnu 1982. godine (tako da je navodno PLO-ovo zastraši vanje sada stvar prošlosti), grupa „palestinskih ličnosti" na okupiranim teritorijima zamoljena je za procjenu ishoda, među kojima Elias Freij (posljednji preostali gra donačelnik većeg grada, ostale je Izrael otpustio) i Rashad Shawa (konzervativni i projordanski otpušteni gradonačelnik Gaze); Freij i Shawa ovdje su predstavljeni kao vodeće osobe „umjerene" nacionalističke alternative PLO-u. Bili su jedinstve ni, uključujući Freija i Shawa, u svojoj podršci PLO-u, neki tvrdeći da je podrška PLO-u u biti povećana uslijed invazije na Libanon (Shawa). Naznaku trenutačnog raspoloženja na Zapadnoj obali (nitko ne sumnja da bi rezultat bio isti u pojasu Gaze) u ožujku 1982. godine pružili su rezultati istraživa nja javnosti Instituta PORI, vodeće organizacije za istraživanje javnog mnijenja u Iz raelu. Rezultati neće iznenaditi one koji prate zbivanja na okupiranim područ jima nakon 1967. godine.* 98% ljudi bilo je za stvaranje nezavisne palestinske * Točne riječi postavljenog pitanja nisu dane. Stoga ne možemo točno znati kako protumačiti Timesovu parafrazu: „Kao što se moglo očekivati, 98% upitanih odgovorilo je da su za stvaranje palestinske države. Ipak, samo 59% suglasno je s PLO-om da ta država treba obuhvaćati 'cijelu Palestinu' (tj. uključivati Izrael); 27% čini se spremnima prihvatiti palestinsku državu sačinjenu samo od Zapadne obale i pojasa Gaze" (nekoliko godina istinska pozicija PLO-a). Sigurno je, međutim, da niti jedna razumna osoba ne sumnja da bi, bez obzira na sklonosti stanovništva iskazane u izraelskom istraži vanju javnosti, bili više nego spremni osloboditi se izraelske ili jordanske okupacije i iskoristiti svoje pravo na samoodređenje u nezavisnoj državi - za većinu njih, državu koju bi organizirao PLO - pos tavljenu uzduž Izraela i s njim koegzistirajuću.
države, a 86% je izjavilo kako žele da tom državom upravlja jedino PLO. Među os talima, najpopularniji je (68% podrške) bio gradonačelnik Nablusa, Bassam Shak'a, kojeg je neposredno prije otpustio „civilni upravitelj" Zapadne obale, Menachem Milson, što je bio sastavni dio njegovog općeg napada na slobodno politič ko izražavanje. Ostale PLO-u naklonjene ličnosti sa Zapadne obale zabilježile su različite stupnjeve podrške. Na samom dnu bio je Mustafa Dudin kojeg je podrža lo 0.2% stanovništva. Među arapskim liderima, jordanski kralj Hussein uvršten je na dno popisa, cijenjen od 4%. Kralj Hussein američki je izbor za zastupnika stanovniš tva Zapadne obale, dok je Dudin izbor Vlade Izraela i njezinih ovdašnjih pristaša. On je predsjednik „Lige sela" koju je stvorio Izrael s namjerom da zamijeni izabrano vodstvo i tvrdi da zastupa ruralnu većinu stanovništva - „tihu većinu". Američki tisak redovito ga prikazuje kao „umjerenjaka" te se tvrdi da samo teror PLO-a sprječava stanovništvo da ga otvoreno podrži; očito je strah od PLO-a tako velik da se gotovo 100% stanovništva plašilo tajno i anonimno izraziti svoju podršku Dudinu na izbori ma koje je vodio Izrael. Možda bismo se mogli na trenutak zaustaviti da promotrimo dvije ličnosti, jed nu najpopularniju (osim PLO-a) i drugu, najmanje popularnu na Zapadnoj obali: ot puštenog gradonačelnika Bassama Shak'u i Mustafu Dudina. Shak'a je bio žrtva terorističkog napada u lipnju 1980. godine u kojem je ostao bez obje noge raznesene bombom IDF-a. Nije ostvaren napredak k otkrivanju identiteta počinitelja, premda je, kako je naglašavala nekolicina izraelskih novinara, stvar bila relativno jasna samim tim što vojska posjeduje popis ljudi koji imaju pristup upotrijebljenoj sofisticiranoj vrsti eksploziva. Općenito se pretpostavljalo da su teroristi židovski doseljenici iz područja (vidi, na primjer, prethodno navedene komentare novinara Ha'aretza, ). Nasilno djelovanje protiv židovskih doseljenika popraćeno je ru šenjem kuća obitelji osumnjičenih, uvodi se redarstveni sat, ispituju se podložnici (a, kako oni navode, često i muče), itd. dok američki časopisi grme nad arapskim terorizmom. U stvari, čak i bacanje kamenja dovodi do redarstvenih satova i osta log kažnjavanja kako, primjerice, Times uzgredno zamjećuje izvješćujući o incidentu u kojem su izraelski vojnici pucajući u njegove noge ubili tek još jednog arapskog mladića.* Ali, u slučaju napada na gradonačelnika Shak'a i druge bilo je teško ot kriti čak i nagovještaje istrage, a nije se pošlo ni za očiglednim tragovima. Ze'ev Schiff je tada napisao u Ha'aretzu da bi za Vladu bilo politički nemoguće uhi titi i osuditi okrivljenike jer doseljenici sa Zapadne obale imaju preveliku političku podršku. Ha'aretz je također izvijestio, navodeći obavještajne izvore, kako se * Izvješće navodi da je Samir Ghazal Taflak, star 19 godina, ubijen metkom u prsa (još jedan mladić teš ko je ranjen) kada su, prema vojnom glasnogovorniku, izraelski vojnici „pucali u noge mladića koji su bacali kamenje na izraelski autobus, razbivši jedan prozor". Stotine studenata protestiralo je protiv re darstvenog sata uvedenog u logoru od 12 000 ljudi „nakon što su mladići bacali kamenje na izrael ska vozila u području", jedan u nizu redarstvenih satova protekla dva mjeseca. „Studenti su mahali zastavom Palestinske oslobodilačke organizacije i nosili slike svojeg vođe Yasira Arafata, navode iz vori." „Prije otprilike sedam tjedana 14-godišnjeg mladića iz Nablusa pogodio je i ubio (židovski) do seljenik obližnjeg Elon Moreha nakon što je dječak bacio kamenje na doseljenikov automobil."
vjeruje da su osumnjičenici židovski ekstremisti koji koriste suvremenu IDF-ovu op remu. Bombardiranje (gradonačelnik Ramallaha, Karim Khalef, također je ozbiljno ozlijeđen; obojicu je potom otpustila Milsonova uprava) je hvaljeno u časopisu vjer skih doseljenika sa Zapadne obale Nekudah, a glasnogovornik američke Kach stranke rabina Kahanea objavio je na tiskovnoj konferenciji da su izvedena kao os veta za ubojstvo židovskih doseljenika u Hebronu nekoliko tjedana ranije. Šest ži dovskih osumnjičenika bilo je pod istragom Izraelske tajne policije (Shin Bet), ali, prema članu Knesseta Sulamithu Aloniju, oni su kazali da su odgovorni Židovi dio vrlo usko isprepletene neprobojne grupe. Priče o aferi rutinski su cenzurirane u iz raelskom tisku. Brojni novinari, uključujući Dannya Rubinsteina iz Davara, prateći slučaj sumnjaju da je upleten visoko pozicioniran Vladin dužnosnik, a Shin Bet slu ži samo kao pokriće. „Većina Izraelaca ionako je bila ravnodušna za sudbinu gra donačelnika nakon napada i nije bilo javnih uzvika ili pritiska na Vladu da provede potpunu istragu." Nakon terorističkog napada i otpusta koji je uslijedio, Shak'a je izložen zna čajnom službenom uznemiravanju. Nije mu odobreno putovanje u Nizozemsku jer bi, prema predstavnicima snaga sigurnosti „iskoristio putovanje za širenje lažnih in formacija o Izraelu i predstavio Izrael kao tlačitelja javnih osoba na (okupiranim) teritorijima". Postoje brojni drugi primjeri, jedan od nedavnih je odbijanje izlazne vi ze njegovoj kćeri radi onemogućavanja nastavka njena školovanja na North Caro lina State Universityju u listopadu 1982. Istovremeno, Shak'akovi izraelski čuvari odbili su novinarima Ha'aretza i Jerusalem Posta dopustiti razgovor s njim. Tjedan dana kasnije novinari ili Udruženje novinara nisu poduzeli nikakvu akciju, što je navelo jednog Ijutitog izraelskog građanina da usporedi ovaj „sablažnjiv do gađaj" s onim što se zbiva u Sovjetskom Savezu. 2.3.2 Mrkva i štap Posvetimo se sada najnepopulamijoj osobi sa Zapadne obale, Mustafi Dudinu, štićeniku Menachema Milsona, predsjedniku Lige sela. Odmah treba zabilježi ti kako novinari koji za hebrejski tisak pokrivaju Zapadnu obalu, nemaju nikakvih iluzija o podršci Milsonovoj Ligi sela. Danny Rubinstein iz Davara piše: „Većina arapskog stanovništva, predvođena gradskim gradonačelnicima, liderima sindika ta i ostalim javnim osobama sa Zapadne obale, prepoznaje izraelski pokušaj da potkopa autoritet PLO-a (utemeljivanjem Lige) i prokazujući ga u istočnojeruzalemskim novinama, na konferencijama i u deklaracijama." On opisuje mjere prihvaće ne Sharon-Milsonovom upravom u nametanju vladavine Lige dajući im „snažnu fi nancijsku podršku" i prisiljavajući stanovnike da se u ispunjavanju potreba sva kodnevnog života obrate njima. Iskorištavajući svoj vojni uspjeh u Libanonu, Izrael je proširio Lige sela i formi rao ih u regionalnu organizaciju, dajući im ulogu zastupnika Palestinaca s okupira nih teritorija za odnošenje s Izraelom. Na poziv zaduženih izraelskih vlasti Danny Rubinstein je prisustvovao sastanku u Hebronu, na kojem je ovaj politički zadatak
po prvi put javno objavljen. Zastupnici su stigli naoružani i značajne izraelske voj ne snage okružile su područje. Deseci seljaka stajali su vani kako bi na zapovijed radosno pozdravljali. Govornici su hvalili nekadašnjeg civilnog upravitelja Menachema Milsona, odgovornog za najgore zločine na Zapadnoj obali, za „njegovo slu ženje stanovnicima Zapadne obale (...), njegovu izvanrednu ličnost i toplo suosje ćanje, sve rječitom retorikom", neki toliko neumjereno da je slušateljstvo pucalo od smijeha. Bio je to, piše Rubinstein, „tužan i tjeskoban dan u Hebronu". U međuvremenu u Boston Globeu smo čitali samo kako je Milson „primio gro movite ovacije na Prvoj konferenciji 'Liga sela' sa Zapadne obale, koju je pomogao poduprijeti, govoreći o istom sastanku kao sigurnom znaku njegove velike popu larnosti i podrške Ligama na Zapadnoj obali - neizmjerna popularnost istraživa njem Instituta PORI iskazana za predsjednika Liga, Mustafu Dodina, ipak je jedan drugi znak. Milsona se u Globeu spominjalo kao „srednjoistočnog slobodnjaka" koji „poziva na palestinsku ulogu na Zapadnoj obali", čime je očigledno vodeći pristaša potlačenih Palestinaca. Ovo je, kako se približavala 1984. godina, zacijelo bila prikladna karakterizacija za čovjeka koji je zajedno s generalom Sharonom započeo najbrutalnije razdoblje represije na Zapadnoj obali, „vladavinu terora", po riječima izraelskog goluba Urija Avnerija koji Milsona opisuje kao bijednu presliku „svog nekadašnjeg gospodara, Ariela Sharona"; ,,U pogledu obveznog laganja, hvalisanja i drskosti, on je puko džepno izdanje Sharona", nastavlja Avneri, prisjećajući se mjera koje je on uveo u naporu slamanja palestinske volje, uključujući formiranje „omraženih 'Li ga' koje su postale zastupnice izraelskog osvajanja pred javnošću" te „naoružane bande kvislinga" uglavnom sačinjene od „ljudskog smeća iz sela, poznatih huliga na i kriminalaca koji su dobili oružje od vojne vlade kako bi stvorile atmosferu tero ra". (51) Ukratko, pravi „srednjoistočni slobodnjak" kojeg treba obožavati zbog nje gove obrane palestinskih prava. Da ilustriramo Avnerijev prikaz, profesor Milson, u svom razgovoru za Globe, kaže: „Djelomično zahvaljujući mome utjecaju, činjenica je da niti jedna kuća na Zapadnoj obali nije uništena." U stvari, dva tjedna nakon što je on 1. studenog 1981. godine preuzeo dužnost, 16. studenog, u Beit Sahuru uništene su četiri ku će u kolektivnom kažnjavanju, a jedna kuća srušena je u Betlehemu, dom čovjeka osumnjičenog za bacanje Molotovljevog koktela na autobus. Milson je pret postavio, bez sumnje ispravno, da će njegova izjava proći nezapaženo u Sjedinje nim Državama u kojima je on predstavljen kao zastupnik mira i pomirenja. Pa ipak, mogao je ispravno tvrditi da Laburistička stranka pribjegava ovim tehnikama kolek tivnog kažnjavanja u slučaju ljudi osumnjičenih za neko djelo nasilja (ili otpora, ovisno o točki promatranja) učestalije nego što je to on činio. Dopisnik Ha'aretza sa Zapadne obale, Zvi Barel, izvješćuje o izjavi generala Sharona da članovi Lige nisu kolaboracionisti u uobičajenom smislu riječi. Barel je suglasan, uz objašnjenje kako niti jedni prijašnji kolaboracionisti nisu uživali dale kosežnu potporu Vlade kakvu su primili ti ljudi. On opisuje kako ne samo da su
opskrbljeni oružjem da teroriziraju stanovništvo, već im je dodijeljeno i „pravo da prisile (izraelsku) civilnu upravu na provođenje nezakonitih djela radi veličanja ime na 'Lige sela'", opisujući kako je uprava djelovala u službi „njihove želje za osve tom". Barel također oslikava kako je stanovništvo Zapadne obale prisiljeno podvr ći se vladavini Milson-Dudinove lige da bi preživjelo, navodeći slučaj Abua Adnana iz grada Halhul na Zapadnoj obali, čiji je gradonačelnik Muhamed Milhem (koji je pozivao na dvodržavno rješenje), također otpušten Milsonovom upravom. Adnan je poslao svog sina (rođenog i obrazovanog na Zapadnoj obali) u Grčku na studij medicine. Njegovom sinu nije dopušten povratak objašnjavajući to njegovim od sustvom u vrijeme popisa stanovništva; uklanjanje obrazovanog stanovništva uo bičajeni je postupak okupacije od njezinog početka. Zahtjeve da se njegovom sinu dopusti barem posjećivanje odbila je Milsonova uprava. Konačno, Adnan se obratio Ligama sela, potpisujući obrazac sa svojim izjavljenim zahtjevom da posta ne član i nudeći „prilog" od 500 izraelskih šekela. Istog trenutka dobio je odobrenje za posjet svog sina. Hebrejski tisak sadrži brojne slične primjere ilustrirajući kako su Lige stekle popularnost. U svjedočenju pred Kongresom, član američke studijske grupe koja se vraća la iz posjeta Bliskom istoku, izvijestio je da „većina" stanovništva „nije sklona udru ženjima" (Ligama sela), ali je „prisiljena surađivati s njima" rješenjima vojnih vlasti. Lige su „izvor straha i s njima imaju posla samo pojedinci i grupe koje su na to pri siljene". „Ljudi sa Zapadne obale najviše strahuju da će Izraelci dužnosnike ovih seoskih udruženja odabrati kao 'umjerene' Palestince za 'pregovaranje' autonomi je temeljem ugovora iz Camp Davida, te time dati privid legitimnosti sporazumu o samoupravi." Taj je strah realiziran na sljedećem sastanku o kojem javlja Rubin stein. „Shlomo Gazit, nekadašnji šef Izraelske obavještajne službe, izjavio je da je stvaranjem Liga sela utemeljena mreža kvislinga za služenje namjerama Vlade i ni je u interesu izraelske sigurnosti. Pozvao je na raspuštanje programa Liga sela. Dobro je znati kako je Kongres bio posve obaviješten povećavajući do novih razina izuzetno veliku novčanu pomoć Izraelu za plaćanje ovih izvrsnih mjera. Civilna uprava „bliskoistočnog slobodnjaka", Menachema Milsona, koja je postavila Dudina na poziciju moći na okupiranim teritorijima i vodeće mjesto ugled nog „umjerenjaka" u Sjedinjenim Državama, započela je 1. studenog 1981. godine. „Vladavinu terora" započetu istog trenutka, američki tisak toga vremena popratio je značajnim izvješćivanjem, ali kako sjećanja blijede, a predrasude traju, činjenice su ubrzo zaboravljene. Izraelska Crna knjiga pruža detaljan pri kaz prvih šest mjeseci, zajedno sa svjedočenjem palestinskih i izraelskih vojnika. „Civilna uprava pod palicom profesora Milsona", piše u njoj, „samo je još jedan po kušaj oživljavanja starog, dobro znanog kolonijalnog načina u novom 'originalnom' izraelskom obliku", postavljanjem temelja za „izraelski Bantustan koji Palestincima nameće ulogu drvosječa i vodonoša izraelskog društva". Ona „namjerava razoriti svaku društvenu instituciju na okupiranim teritorijima na dva načina: prvo - uznemiravanjem općinskih vijeća, radničkih sindikata i sveučilišta koja oblikuju
nacionalno-političku kulturu i drugo izgrađujući ono što nalikuje alternativnim sre dištima moći u obliku Liga sela", utemeljujući se pretpostavkom da su Palestinci „primitivni 'urođenici' koje je lako umiriti okupatorovim kupovanjem nekolicine ug lednika u njihovim selima". Njezine tehnike su sljedeće: „uhićeni vođe i aktivisti, protjerano stanovništvo, zabranjena okupljanja, pritvoreni demonstranti, a same demonstracije brutalno rastjerane; nametnuti redarstveni sati i ograničenja, minira ne kuće, a kvislinzi iz Lige sela iskorišteni u kampanji terora protiv stanovništva; zatvorena sveučilišta i novinske kuće, novinari pritvoreni ili onemogućeni u inter vjuiranju lidera, kojima je, s druge strane, ionako zabranjeno davati intervjue; cen zura novina i knjiga, ponižavanje, uznemiravanje i teror koje su nad stanovništvom nametnuli židovski doseljenici, kako u gradovima, tako i u selima". Crna knjiga da lje predstavlja sveobuhvatne dokaze prikazivanjem gotovo svakog pojedinačnog dana. Ovi postupci, u biti, traju od prvih dana okupacije, ali je sigurno da su eska lirali do novih razina nasilja za vrijeme režima „bliskoistočnog slobodnjaka" i nje govih odabranih sredstava. Ne začuđuje da Dudinova podrška na Zapadnoj obali iznosi 0.2% u ožujku 1982. godine, nakon šest mjeseci Milsonova dobročinstva. U sljedećem poglavlju, vratit ćemo se povijesnom kontekstu i nekim pojedinačnim ilustracijama. Shvaćanje o Palestincima kao primitivnim „urođenicima" koji se lako mogu kupiti, ima duboke korijene u cionističkoj povijesti i prirodna je popratna okolnost „Weizmannovog nasljeđa", kako su ukazali Ben-Gurion i drugi (vidi detalj nije, sljedeće poglavlje). To su davno prije zamijetili posjetitelji Palestine. Američki novinar Vincent Sheean, primjerice, stigao je u Palestinu 1929. godine kao lako misleni cionistički simpatizer, a nekoliko mjeseci kasnije otišao kao oštar kritičar cionističkog poduhvata. Otkrio je da židovski doseljenici „preziru (Arape) kao 'ne civiliziranu rasu', na koje su neki među njima upućivali kao 'crvene Indijance', a drugi kao 'divljake'" i smatrali kako „ne moramo brinuti zbog Arapa" koji će „za no vac učiniti sve". Starosjedilačko stanovništvo smatrali su „pukim uljezima već tri naest stoljeća", tako da se treba „cionistima omogućiti da kupovinom, uvjerava njem i pritiskom, prije ili kasnije prisile Arape na odlazak, a Palestinu pretvore u svoj židovski nacionalni dom", pristup koji je smatrao, ,,s njihovog vlastitog gledišta (...), opasan do krajnosti". Sheean „nije mogao vjerovati da su palestinski Arapi ta ko drugačiji od ostalih Arapa da su dobrodošlicom pozdravili pokušaj stvaranja ži dovske nacije u njihovoj državi". Ovi pristupi i danas su prisutni, a iskazani u djelovanjima Milsonove uprave i njezinih prethodnika na okupiranim područjima, u uobičajenom stajalištu izraelskih lidera i ostalih koji smatraju da Palestinci mogu la ko pronaći mjesto u nekoj drugoj arapskoj državi te u općoj nezainteresiranosti na Zapadu - naročito u Sjedinjenim Državama za palestinska prava. Također se može primijetiti da je i Mustafa Dudin - prototip kvislinga - pozivao na potpuno izraelsko povlačenje s okupiranih teritorija i evakuaciju svih izraelskih na selja tamo utemeljenih nakon 1967. godine. Kako je ovo stajalište proizašlo iz PLO-ovog zastrašivanja, još uvijek nije objašnjeno. Štoviše, i dugo nakon protjerivanja
PLO-a iz Bejruta i južnog Libanona, palestinski zahtjevi za nezavisnom državom i od bacivanje Izraelom nametnute „autonomije" ostali su nepromijenjeni, a „uz upadljivu iznimku Mustafe Dudina (...), tek nekolicina Palestinaca misli da mogu dostići svoje ciljeve pregovarajući s izraelskim dužnosnicima". U siječnju 1983. godine, lider Ramallah lige, Rijay el-Hatib, zahtijevao je nezavisnu palestinsku državu, a predsjeda vajući Liga sela za područje Hebrona, Muhammad Nasser, zatražio je od Izraela zaustavljanje izgradnje naselja, opisujući ih kao „prepreku miru" između Izraela i Pa lestinaca. Na sastanku kojem je Rubinstein nazočio, zastupnici Liga zahtijevali su mjere sprječavanja migracije Palestinaca sa Zapadne obale („jasan protuvladin cilj", primjećuje Rubinstein), dok su Dudin i ostali tražili od izraelskih vojnih vlasti da olakšaju povratak palestinskih izbjeglica, ponajprije iz Libanona, na Zapadnu obalu, što je stajalište koje ima tek najminimalniju podršku u Izraelu. Čini se opet kako PLO zasigurno ima dalekosežnu moć. 2.3.3 „Mirovni proces" Usredotočujući se ponovno izvješću Instituta PORI o stajalištima javnosti sa Zapadne obale, zanimljivi su pristupi izraženi prema dvjema izraelskim političkim grupama. Beginov Likud bi na vlasti voljelo vidjeti 0.9%, dok 2% preferira Laburis tičku stranku. 93% iskazalo je potpunu ravnodušnost. U pogledu Camp Davida, 2% smatralo je da pregovori pomažu palestinsku stvar, dok ih je 88% smatralo smet njom. U novinskim izviješćima, kao i u uredničkim komentarima u Sjedinjenim Drža vama, rješenja potaknuta sporazumima iz Camp Davida poznata su jednostavno kao „mirovni proces". Očigledno, oni čiji su životi u pitanju ne dijele mišljenje o pretpostavkama koje ističu korištenje ovog izraza koji jednostavno odražava pre šutno prihvaćanje američkog propagandnog sustava u medijima i znanosti. Također, prilično je vjerojatno da stanovnici okupiranih teritorija razumiju od ređene činjenice o „mirovnom procesu" koje se ovdje u Americi slabije ističe. Oso bito, prema stanju stvari, jasno je da se Vlada Izraela nikad nije ni u najmanjoj mje ri namjeravala pridružiti „mirovnom procesu" ni na koji drugi način do u retoričkom smislu, nakon sporazuma o Sinaju, koji su, efikasno isključujući Egipat iz sukoba, zaslužni za davanje Izraelu slobode djelovanja negdje drugdje. To ne proizlazi samo iz programa naseljavanja i unutrašnje represije, već je još jasnije službenim spisima, što je činjenica koju je naglasio i Abba Eban. On navodi službene „smjer nice Vladine politike", prihvaćene u Knessetu (jednoglasno), koje kažu: „Nakon tranzicijskog perioda postavljenog sporazumima iz Camp Davida, Izrael će iznijeti svoj zahtjev i djelovat će na ostvarivanju svojih prava suverenosti nad Judejom, Samarijom i pojasom Gaze" (Ebanovo isticanje). „Ne postoje jezična sredstva", primjećuje on, „koja mogu premostiti jaz" između ove odluke i Sporazuma iz Camp Davida, koji određivanje statusa teritorija ostavlja vremenu nakon tranzicijskog pe rioda, pregovorima između Izraela, Jordana, Egipta i izabranih zastupnika stanov ništva teritorija, a ne izraelskom djelovanju. Eban izjavljuje da nije u stanju pronaći
nijedan prethodni slučaj ,,u pravnoj znanosti bilo koje vladavine za takvu potpunu kontradikciju između međunarodnog obvezivanja i nacionalnog očitovanja politi ke". Neosporno pretjerivanje*, ali ipak razumljiva reakcija na trenutačnu objavu Vlade Izraela da ne namjerava uzeti u obzir Sporazum iz Camp Davida, za koji tra ži (i zahtijeva od drugih) potpunu odanost. Rezultati istraživanja odražavaju stajališta onih koji su na vlastitim životima, postupcima Laburističke stranke, a potom Likuda, naučili što je okupacija. Njima su uskraćeni urednički komentari New York Timesa, te stoga kao što pokazuje nji hovo neznatno štovanje Laburističke stranke - oni nisu svjesni da je pod Laburis tičkom strankom okupacija „model buduće suradnje" i „devetogodišnji pokus arapsko-izraelske koegzistencije" ili da je 1980. godine Laburistička stranka „učini la divovski korak ka kompromisu s Palestincima Zapadne obale i tako izazvala arapski svijet da istom mjerom uzvrati djelima suzdržanosti i pomirenja" (58); „di vovski iskorak" bio je, još jednom, ponavljanje odbacivanja miroljubivog rješenja Allonovim planom kojeg je Laburistička stranka odjelotvorila deset godina ranije. 2.3.4 Sjedinjene Države i podjarmljeno stanovništvo Nade i težnje starosjedilačkog stanovništva općenito su ignorirane u Sjedinje nim Državama, ne zato što činjenice nisu poznate - upravo citirano istraživanje jav nosti, na primjer, uočljivo se pojavilo u Timeu - već zato što Palestincima nisu do dijeljena ljudska prava, pravilno i automatski priznata u slučaju izraelskih Židova, tako da njihova stajališta nisu važna, baš kao što nitko ne bi pitao magarca sa Za padne obale što on više voli. Oni koji su podržavali ili tolerirali američku politiku prema regiji, ili podržavali bilo koju od dviju vodećih političkih grupe u Izraelu, jed nostavno izražavaju time svoj potpuni prijezir prema starosjedilačkom stanovništvu nekadašnje Palestine. Naravno, ovakva stajališta nije moguće otvoreno izraziti. Stoga u New Republicu čitamo kako ne postoje sredstva ustanovljavanja današnjeg mišljenja javnosti (na) okupiranim područjima, koja su središte oluje iako nas isti autor, jednostavno lučeći suosjećanje za palestinske patnje pod PLO-ovim terorom, povjerljivo obav ještava da Arafatov „izvanredan uspjeh u odnosima s javnošću nema masovnu os novu", te da „Palestinci en masse ostavljaju PLO". Bjelodano, istraživanja ko ja provodi Izrael ne pružaju nam nikakav uvid u javno mnijenje, baš kao što ništa ne možemo naučiti od izabranog vodstva i drugih, čak ni od omiljenog izraelskog suradnika, Mustafe Dudina. Isti autoritet objašnjava da postoje pravi „umjerenjaci" koji se mogu „složiti sa svim što je ostalo od koncepta razdiobe" (vjerojatno misli na „teritorijalni kompromis" u smislu Laburističke stranke). On nam čak govori tko * Spomenut ćemo samo jedan očigledan slučaj, razmatrajući Kissingerove i Nixonove izjave o politici Američke vlade iz siječnja 1973. godine prilikom objavljivanja potpisivanja Pariških mirovnih sporazu ma o Vijetnamu, dodajući najjasnijim i najizričitijim izrazima da Sjedinjene Države namjeravaju prekr šiti sve obveze na koje su se upravo obvezale. Detalje vezane uz činjenice, posljedice i američke reak cije vidi u TNWC, 3. poglavlje.
su oni: gradonačelnik Freij i otpušteni gradonačelnik Shawa (obojica nastavljaju podržavati PLO ) te Mustafa Dudin koji se ,,s prijezirom susreo sa samopostavljenim zapadnim tribunima Palestinaca" ali ne i ovim zaštitnikom kojeg ne brine činjenica što njegov kandidat za „odgovorno vodstvo" ustraje na palestinskoj državi suprotno njegovim zahtjevima, a podržan je nadahnjujućim 0.2% stanovniš tva. Ponovno Orwellovo doba, nigdje tako dobro prikazano kao u ovom polusluž benom časopisu američkog liberalizma, što ćemo još nizom primjera moći potvrdi ti u nastavku. Možemo dodati kako se čini da raspoloženje Palestinaca s okupiranih terito rija u pogledu nezavisne države i legitimiteta PLO-a općenito dijele i arapski građa ni Izraela. Jedan od arapskih lidera koji je najtješnje uključen u izraelski politički život, Saif ad-din Zuabi, napisao je pismo premijeru Beginu, protestirajući zbog ši renja napada „Mirom za Galileju" na Libanon izvan prvotno objavljenog ograničenja od 40 km. Zuabi, „poznat po svojim umjerenim stajalištima, u svom pismu naznaču je kako nikad nije bio obožavatelj Yasera Arafata, ali je nakon rata svima postalo jasno da je Yaser Arafat najpristaliji zastupnik palestinskog naroda". Slične zak ljučke izražavala je izraelska arapska zajednica. Vratit ćemo se detaljnijoj studiji izraelskog arapskog mnijenja o ovim stvarima u 7. poglavlju, odjeljak 4.1.1. 2.4 Arapske države i PLO Prikazali smo međunarodni konsenzus i pozicije Sjedinjenih Država, Izraela i Palestinaca s okupiranih teritorija. Što je s arapskim državama i PLO-om? Povijesni zapis prilično je drugačiji od onoga čemu se obično vjeruje u Sjedinjenim Državama. 2.4.11strošenost odbacivanja rješenja i američko-izraelski odgovor U periodu neposredno nakon 1967. godine, arapske države i PLO zauzele su stajalište odbacivanja miroljubivog rješenja usporedivo s onim koje su Izrael i Sje dinjene Države ustrajno održavali. Nedugo potom, politika odbacivanja miroljubi vog rješenja počela se gubiti. U veljači 1970. godine egipatski predsjednik Nasser objavio je da će biti moguće ostvariti trajni mir između Izraela i arapskih država, ne isključujući ekonomske i diplomatske odnose, ako se Izrael povuče s okupiranih teritorija i prihvati rješavanje problema palestinskih izbjeglica. Amnon Kapeliouk primjećuje da ova deklaracija nije u Izraelu tada polučila nikakav odgovor. Za mijetimo da je rješavanje problema izbjeglica u kontekstu dogovorenog mira bilo i službeno stajalište Sjedinjenih Država od 1949. godine, zajedno s gotovo cijelim svijetom izuzev Izraela, a redovito je potvrđivano rezolucijama UN-a. Naglasimo ta kođer da Nasser nije spomenuo palestinsku državu, u skladu s tadašnjim međuna rodnim konsenzusom. Nasser je također „prihvatio Rogersove (državni tajnik, William) prijedloge (lipnja 1970. godine) o primirju i nastavljanju pregovora", rije čima povjesničara cionizma Johna Kimchea, kao „hrabrom i konstruktivnom ko raku".
Nakon Nasserove smrti novi predsjednik, Anwar Sadat, odmah je započeo primjenjivati dvije politike: mir s Izraelom i pretvaranje Egipta u američku klijentelističku državu. U veljači 1971. godine ponudio je Izraelu potpuni mirovni ugovor unu tar granica prije 1967. godine, sa sigurnosnim garancijama, priznatim granicama i tako dalje. Ponuda je izazvala prilične muke u Izraelu (prema riječima poznatog iz raelskog pisca Amosa Elona, izazvala je „paniku") , te je promptno odbijena izjavom da se Izrael neće vratiti na međunarodno priznate granice prije 1967. go dine. Zabilježimo da je Sadatova ponuda iz veljače 1971. godine Izraelu bila prih vatljivija od onog što je predložio u studenome 1977. godine, u vrijeme posjeta Jeruzalemu, kojim je postao „čovjek mira", s obzirom da nije spomenuo palestin ska prava, navodni kamen spoticanja „mirovnog procesa" iz Camp Davida. Sada tova ponuda bila je usklađena s međunarodnim konsenzusom tog perioda, posebi ce s Rogersovim planom, kojeg je Izrael Ijutito odbio. U unutrašnjoj raspravi u Izraelu, golubovi Laburističke stranke shvatili su da je miroljubivo rješenje na doh vatu, ali su savjetovali njegovo neprihvaćanje objašnjenjima da bi teritorijalni dobi ci bili mogući kad bi se održali. Jedina izraelska reakcija na Sadatovu ponudu, osim trenutačnog glatkog od bijanja, bilo je povećanje naseljavanja na okupiranim teritorijima. Istog dana kad je Sadatova ponuda službeno odbijena, laburistička vlada odobrila je planove za na seljavanje na brežuljcima koji okružuju arapski dio Jeruzalema, daleko izvan rani jih granica grada, kao dio procesa „gušenja Jeruzalema". Primjećujući ovu činjeni cu, Edward Witten komentira sličnost s Beginovim odgovorom na Reaganov plan 1982.: novo naseljavanje kao odgovor na zamrzavanje postojećeg stanja (vidi str. 69; vratit ćemo se činjenicama). Witten također naglašava kako je Sadat u isto vri jeme jasno izrazio svoju želju za „koegzistencijom" s Izraelom u razgovoru za Newsweeku, a ministar vanjskih poslova Jordana, Abdullah Salah, objavio da je i Jordan spreman priznati Izrael ako se vrati na međunarodno priznate granice prije lipnja 1967. godine (23. veljače 1971. godine). Izgledalo je da nema izraelskog od govora. Godine 1972. Izraelska laburistička vlada gnjevno je odbila prijedlog jordanskog kralja Husseina o utemeljivanju konfederacije Jordana i Zapadne oba le (ponovno odbacivanje rješenja, negirajući palestinska nacionalna prava). Odgo varajući, izraelski Knesset po prvi put je službeno „odredio" da je „povijesno pravo židovskog naroda na zemlju Izraela (uključujući i Zapadnu obalu) izvan svakog pi tanja", dok je premijerka Golda Meir izjavila: „Izrael će nastaviti slijediti svoju pros vijećenu politiku u Judeji i Samariji..." Njezin politički savjetnik Israel Galili, zadu žen za naseljavanje na okupiranim teritorijima, izjavio je da bi rijeka Jordan trebala postati izraelski „dogovoreni rub granica, ne samo sigurnosna međa", ukazujući ovim posljednjim na mogućnost svojevrsne samouprave, iako ograničene, za sta rosjedilačko stanovništvo. Vratimo se na Sadatovu prijedlogu iz veljače 1971. godine o cjelovitom mirov nom ugovoru u čijem su odbijanju Izrael podržale Sjedinjene Države. Na nesreću po Sadata, njegovi napori došli su upravo u trenutku kada je Izrael u Washingtonu
utemeljio svoju tvrdnju da je „strategijski posjed" Sjedinjenih Država (vidi 2. pog lavlje). Kissinger je pretpostavljao kako je moć Izraela nepromjenjiva te se u svojim memoarima prilično ponosi svojom upornošću u zaustavljanju napora svog prven stvenog neprijatelja - Državnog tajništva k određenom miroljubivom rješenju suko ba. Cilj mu je, piše, bio: „Stvoriti pat poziciju sve dok Moskva ne zatraži kompro mis ili tek kad, još bolje, neki umjereni arapski režim odluči da put do uspjeha ide kroz Washington (...) Sve dok neka arapska država ne pokaže spremnost odvaja nja od Sovjeta ili dok Sovjeti ne budu spremni ograditi se od maksimalističkog arapskog programa, mi nemamo razloga mijenjati svoju politiku" zastoja, suprotno Državnom tajništvu. Kissingerov prikaz nevjerojatan je, čak i kisindžerskim standardima, svojim neznanjem i geopolitičkim fantazijama.* Sadat je izričito odlučio da „put k napret ku prolazi kroz Washington", pridružujući se Saudijskoj Arabiji i ostalima (čak ka da je Sadat izbacio sovjetske savjetnike 1972., Kissinger nije shvatio). Saudijska Arabija ne samo da je bila spremna „odvojiti se od Sovjeta", već zapravo čak nije ni imala diplomatske odnose s njima. Sovjetski Savez podupirao je međunarodni konsenzus, uključujući postojanje Izraela unutar priznatih granica (prije 1967. go dine) i sigurnosnim garancijama. Očigledno pod Kissingerovim utjecajem, Nixonova administracija odlučila je suspendirati napore Državnog tajništva usmjerene na miroljubivo rješenje usklađe no s međunarodnim konsenzusom i izričitim prijedlozima Egipta. Na sastanak američkih veleposlanika na Bliskom istoku upućen je izaslanik da objavi odgađa nje ovih napora. „Čovjeku su američki veleposlanici odgovorili da će, zaključe li zemlje Bliskog istoka da je proces sam po sebi okončan, doći do strahovitog ra ta." Sadat je također opetovano upozoravao da će biti prisiljen pribjeći ratu bu du li odbijeni njegovi napori za miroljubivim rješenjem, ali je s prijezirom otpušten, očito uslijed raširenog uvjerenja u izraelsku vojnu nadmoć. Upozorenja o prijetnja ma američkim interesima američkih naftnih kompanija koje djeluju na Arabijskom poluotoku također su zanemarena. Nahum Goldmann, dugo vremena vodeća osoba cionističkog pokreta, zamijetio je kako je Sadat poduzeo „odvažnu" politiku „objavljujući svoju spremnost priznavanja Izraela, unatoč protivljenju", te da „ne bude li mogao pokazati da može postići rezultate, vojska će biti prisiljena započe ti rat". Izrael nije čuo ništa više nego Kissinger, i na istim pretpostavkama. Nakon što je Izrael srušio 13 sirijskih zrakoplova, s jednim izgubljenim u rujnu 1973. godi ne, urednik jednog vodećeg izraelskog časopisa napisao je: „Ova bitka podsjetit * Kissingerova nesposobnost da shvati što se događa na Bliskom istoku bila je gotovo monumentalnih razmjera. Drugi dio njegovih memoara proširuje priču. Pogledaj prikaz Jamesa E. Akinsa (američkog veleposlanika u Saudijskoj Arabiji od 1973. do 1976. godine), koji tvrdi: „Doista je tragična posljedica Watergatea što pozicija predsjednika Nixona nije bila dovoljno snažna da bi mogao dominirati svojim državnim tajnikom. Oslabljen i rastrgan domaćim pitanjima, dopustio je Kissingeru da osujeti njegov vlastiti bliskoistočni plan. Da nije bilo Watergatea, bilo bi moguće, čak i vjerojatno, da Nixon postigne pravedan i trajan mir u području i svijet bi danas bio znatno sigurniji." .
će naše arapske susjede da ne mogu voditi svoje poslove ne uzimajući u obzir tko je pravi gospodar u ovoj regiji." U listopadu 1973. Sadat je ostvario svoju prijetnju. Kao što je primijetila gru pa izraelskih i američkih-izraelskih znanstvenika: „Nakon što je egipatski Ra (Sadat) shvatio da svi diplomatski napori vode mrtvoj točki, odlučio je isprobati og raničenu vojnu opciju koja, kombinirana s naftnim embargom, može dovesti do značajnog izraelskog povlačenja s arapskih područja." Na veliko iznenađenje Izraela, Sjedinjenih Država i gotovo svih ostalih, Egipat i Sirija bili su nevjerojatno uspješni u ranim fazama rata, a Saudijska Arabija bila je prisiljena (čini se, nerado) pridružiti se naftnom bojkotu, prvom većem korištenju „naftnog oružja", što je ko rak sa značajnim dugoročnim posljedicama u međunarodnim odnosima. Prven stvena odgovornost za ova zbivanja pripisana je neznanju Henryja Kissingera i slijepom oslanjanju na silu. U tom trenutku promijenila se američka politika, odražavajući shvaćanje da se Egipat i zemlje proizvođače nafte ne može lako odbaciti ili nadzirati. Kissinger je pokrenuo svoju putujuću diplomaciju i druge diplomatske napore. Iza meteža skri vala se lako vidljiva namjera, gledano unatrag sada posve jasna čak i onima koji je tada nisu mogli zamijetiti prihvaćanje Egipta kao američke klijentelističke države, istovremeno učinkovito je uklanjajući iz bliskoistočnog sukoba Sinajskim sporazu mom. Tada bi Izrael mogao nastaviti svoju politiku integracije okupiranih teritorija te okupljanja svojih snaga za rat na sjevernoj granici neopterećen brigom o vode ćoj arapskoj vojnoj snazi, kao onda kad je Izrael napao Libanon 1978. godine i po novno 1982. godine. Egipat je nastavio tražiti sveobuhvatni mirovni sporazum, sada udružen s dru gim arapskim državama. U siječnju 1976. godine Sjedinjene Države bile su prisilje ne iskoristiti veto na Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a zbog zahtjeva za sporazu mom uvjetima međunarodnog konsenzusa koji je sada uključivao palestinske države uz Izrael. Rezolucija je pozivala na sporazum u granicama iz 1967. godine, s „odgovarajućim rješenjima (...) jamstva (...) suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti svih država u području i na njihovo pravo života u miru unu tar sigurnih i priznatih granica", uključujući Izrael i novu palestinsku državu na oku piranim teritorijima. Rezoluciju su podržale „suprotstavljene države" (Egipat, Sirija, Jordan), PLO i Sovjetski Savez. Predsjednik Chaim Herzog, tadašnji izraelski vele poslanik u UN-u, piše da PLO nije samo podupro ovaj mirovni plan, već ga je u stvari „pripremio"; PLO je zatim osudio „tiraniju veta" (riječima zastupnika PLO-a) kojom Sjedinjene Države zaustavljaju ovaj važan napor ostvarivanja miroljubivog dvodržavnog rješenja. Prigoda za Herzogove primjedbe bio je upravo objavljen mi rovni prijedlog Saudijske Arabije, kojeg je Izrael opravdano odbio, tvrdi Herzog, baš kao što je s pravom odbio „umjereniji" plan PLO-a iz siječnja 1976. godine. Prema Herzogu, „stvarni tvorac" (Fahdovog) mirovnog plana Saudijske Arabije iz 1981. godine također je bio PLO, koji izgleda nikada neće prestati sa svojim splet karenjem.
Izrael je odbio prisustvovati sastanku Vijeća sigurnosti u siječnju 1976. godi ne, sazvanog na sirijsku inicijativu. Rabinova vlada - laburistička vlada, smatrana zastupnicom mira objavila je kako neće pregovarati s bilo kojim Palestincem o bi lo kojem političkom pitanju, te da neće pregovarati s PLO-om, čak ni onda ako se potonji odrekne terorizma i prizna Izrael, prihvaćajući time položaj usporediv onom manjinskog Fronta odbacivanja unutar PLO-a. Vodeći dijelovi PLO-a kretali su se k prihvaćanju dvodržavnog rješenja i nastavili to činiti, povremeno s različitim nejasnoćama, katkada prilično jasno, kao u ovom slučaju. Arapske države i PLO nastavili su tražiti dvodržavno rješenje, a Izrael je nas tavio reagirati sa strepnjom i odbijanjem. U studenom 1976. godine Jerusalem Post je zabilježio da je egipatski premijer Ismail Fahmy ponudio četiri uvjeta za bliskoistočni mirovni sporazum: „Izraelsko povlačenje na granice prije 1967. godi ne, utemeljivanje palestinske države na Zapadnoj obali i pojasu Gaze, zabrana nuklearnog naoružanja u području i inspekcija nuklearnih postrojenja na područ ju." Nadalje bilježi izjavu predsjednika Sadata grupi američkih senatora da je spre man potpisati mirovni ugovor s Izraelom povuče li se on sa svih arapskih teritorija osvojenih u ratu 1967. godine i stvori li se palestinska država na Zapadnoj obali i pojasu Gaze. Časopis Laburističke stranke, Davar, naveo je odgovor premijera Ra bina na ovu uznemirujuću „mirovnu ofenzivu": Ali u svemu ovome, u ciljevima koje Arapi žele ostvariti, nema ništa novo, nagla sio je premijer prisjećajući se da je Sadat već 1971. godine govorio dr. Jarringu o svojoj spremnosti postizanja mirovnog sporazuma, onako kako ga je on shva ćao. Čak suprotno, otad je on otežao uvjete mirovnog sporazuma jer, za razliku od danas, nije povezivao izraelsko-egipatski sporazum sa sporazumima s osta lim arapskim državama i nije, na tako naglašeni način, postavljao (zapravo nije uopće) zahtjev za palestinskom državom na Zapadnoj obali i pojasu Gaze. Time je izostala izraelska reakcija. Sljedeće godine Egipat, Sirija i Jordan „obavijestili su Sjedinjene Države da će oni potpisati mirovne ugovore s Izraelom kao dio sveukupnog bliskoistočnog rje šenja". Palestinsko nacionalno vijeće, vladajuće tijelo PLO-a, 20. ožujka 1977. godine objavilo je deklaraciju pozivajući na utemeljivanje „nezavisne nacionalne države" u Palestini - radije no svjetovne demokratske države Palestine - i odobra vajući palestinsku prisutnost na arapsko-izraelskoj mirovnoj konferenciji. Izraelski premijer Rabin odgovorio je da je jedino mjesto na kojem se Izrael može susresti s palestinskim gerilcima bojišnica. Na istoj sjednici Nacionalnog vijeća izabran je novi Izvršni odbor PLO-a isključujući predstavnike Fronta odbacivanja. Neposredno potom PLO je u Bejrutu posredno predočio „mirovni plan" izjavlju jući kako slavna Palestinska nacionalna povelja neće služiti kao temelj odnosima iz među Izraela i palestinske države, kao što ni temeljna načela Svjetske cionističke or ganizacije nisu shvaćena kao osnova za međudržavne odnose, te da će se svako napredovanje nakon dvodržavnog rješenja „ostvariti miroljubivim sredstvima". Pristaše Izraela oduvijek su Povelju čuvale kao posljednju liniju obrane svojeg odbacivanja rješenja, propadne li sve ostalo. Izraelski golubovi, tome nasuprot,
oduvijek su otklanjali ovaj očajnički napor. Na primjer, Elie Eliachar, nekadašnji predsjednik Vijeća sefardske zajednice u Izraelu i prva osoba iz Jeruzalema koja ju je zastupala na Cionističkom kongresu, u predavanju na Hebrejskom sveučilištu 1980. godine izjavio je sljedeće: Na temelju osobnih kontakata koje sam imao s vođama PLO-a u Londonu i drugdje (na) javno održanim sastancima, o kojima zainteresirani ljudi sve zna ju, kategorički mogu reći da je ideja kako je Povelja PLO-a zapreka mirovnim pregovorima čista besmislica (...) Nema postojeće današnje arapske organiza cije koja može donijeti trajan mir našoj regiji osim PLO-a, uključujući njezine krajnje ogranke. Mattiyahu Peled je na pitanje zašto PLO ne napusti Povelju odgovorio: Zbog istog razloga zbog kojeg Vlada Izraela nikad nije povukla odluku Bazelskog cionističkog kongresa, koja podržava utemeljivanje židovske države na po vijesnoj zemlji Izraela - uključujući Transjordan. Niti jedno političko tijelo to ne bi učinilo. Slično, Herut i Irgun (njegov teroristički prethodnik) nikada nisu napusti li svoj zemljovid (koji uključuju Transjordan, suvremeni Jordan; službeni slogan Beginove Herut stranke još uvijek zahtijeva Izrael na objema stranama rijeke Jor dan). Mi zahtijevamo ritualno napuštanje Povelje - svojevrsno svečano poniže nje - umjesto da se bavimo odlukama koje je PLO prihvatio nakon 1974. godi ne, a koje podržavaju utemeljivanje palestinske države na teritorijima s kojih će se Izrael povući. Zanimljivo je zapravo vidjeti kako se izraelska propaganda usmjerila na Po velju pojačanim intenzitetom upravo u trenutku PLO-ova smanjivanja njezinog značenja u korist neposrednih rezolucija koje su drastično promijenile njene uv jete zbog potpuno vidljivih razloga. Moramo zabilježiti da se Povelja teme lji na stajalištu odbacivanja rješenja usporedivog s onim Laburističke stranke i Likuda. Nekoliko mjeseci nakon objavljivanja mirovnog plana 1977. godine, PLO je podržao sovjetsko-američku izjavu iz listopada 1977. godine, koja je pozivala na „okončanje stanja rata i utemeljivanje normalnih miroljubivih odnosa" između Iz raela i njegovih susjeda, kao i na međunarodno garantirane granice i demilitarizi rane zone jačanja sigurnosti. „Pa ipak, uslijed izraelskog protivljenja, Sjedinjene Države uskoro su se udaljile od zajedničke izjave", primjećuje Seth Tillman, doda jući da su „bez izuzetka", prijedloge suradnje supersila o postizanju i jamčenju sporazuma „rušili izraelski lideri i pristaše Izraela u Sjedinjenim Državama, koji su u njima vidjeli strašilo 'nametnutog' sporazuma" što znači, neprihvatljivog sporazu ma (u protivnom, nitko pametan ne bi brinuo je li „nametnut" ili ne) jer se udaljava od njihovih načela odbacivanja rješenja. Bilo je „nekoliko odmetnika prevladavaju ćeg konsenzusa", naglašava Tillman, među kojima Nahum Goldmann koji je sovjetsko-američki sporazum iz listopada 1977. godine opisao kao „djelić stvarnog državništva", dodajući da je „žalosno da su izraelska opozicija i oni iz proizraelskog lobija u Americi prouzročili neostvarivanje sporazuma" (Goldmannove riječi), još je dan komadić dobro poznatog uzorka.
2.4.2 Sadatov posjet Jeruzalemu i nadopisivanje povijesti Prema Hermanu Eiltsu, tadašnjim američkim veleposlanikom u Egiptu, neus pjeh brojnih pokušaja poput ovih naveo je Sadata da u studenom 1977. godine posjeti Jeruzalem, motiviran željom da uvjeri vodeće sile Ženevske konferencije da riješe sukob. Također je vjerojatno da je Sadata motivirala zabrinutost zbog ši renja sukoba uzduž izraelsko-libanonskih granica, koji je potaknut izraelsko-maronitskim bombardiranjem Nabatiye, a kulminirao u izraelskim zračnim napadima u kojima je poginulo 70 ljudi, većinom Libanonaca. Sjedinjene Države općenito su se protivile Ženevskoj konferenciji koja je tre bala uključiti Sovjetski Savez i europske sile. Kao što je objasnio Kissinger, njego vi diplomatski napori zamišljeni su „zadržavanju Sovjeta izvan diplomatske pozor nice" i „jamčenju da se Europljani i Japanci neće naći uključeni u diplomaciju" po vezanu sa Srednjim istokom na kojem američka uloga mora ostati prevladavajuća. I Izrael se uporno odupirao ideji, tim više sudjeluje li PLO. Razlog je objasnio premijer Rabin iz Laburističke stranke nakon što je Knesset odobrio rezoluciju s ovim učinkom. Pristane li Izrael pregovarati ,,s bilo kojim palestinskim elementom", izjavio je, to će pružiti „osnovu za mogućnost stvaranja treće države između Izrae la i Jordana". Ali Izrael nikada neće prihvatiti takvu državu: „Ja ponavljam odlučno, jasno, kategorički: neće biti stvorena." Odbacivanje Laburističke stranke da prizna prava Palestinaca u bilo kakvom osmišljenom obliku samoodređenja ustraj no je i bez izuzetaka. Sadatov dramatični posjet Jeruzalemu nije otvorio put pregovaranju sveobu hvatnog političkog sporazuma sadržavanjem istinskog približavanja u smislu ranije diskusije i međunarodnog konsenzusa. Zapravo, „mirovni proces" iz Camp Davida koji je uslijedio, na način određen Sjedinjenim Državama i tiskom, dokrajčio je rani je Kissingerove napore. Egipat je, barem privremeno, bio pripojen u američki sus tav i isključen iz arapsko-izraeiskog sukoba, dopuštajući Izraelu da nastavi svoje pužuće preuzimanje okupiranih teritorija, osim Sinaja, sada vraćenog Egiptu i u ulo zi tampon zone. Diplomatski napori ostali su uglavnom u rukama Sjedinjenih Drža va, isključujući kako Sovjetski Savez, tako i suparnike/saveznike Europe i Japana. Od 1977. godine Beginova vlada ubrzano je unaprijedila oduzimanje zemlje i naseljavanje na okupiranim teritorijima, istovremeno uspostavljajući još brutalniju ta mošnju represiju, posebice nakon jeseni 1981. godine, pod Milson-Sharonovom up ravom. Američka vlada naznačila je svoje odobravanje povećavajući pomoć, kojom su u stvari financirani ovi projekti - istovremeno ispuštajući povremene protestne zvukove. Kao što je već napomenuto , Beginova vlada od početka je ob znanila svoje odbacivanje „mirovnog procesa", tako da nije čudilo što je odmah kre nula u „ispunjavanje svojih prava suvereniteta" opsežnim razvojnim projektima, zamišljenim da zajamče kako se Zapadna obala neće moći odvojiti od Izraela. Očigledno, stvarni povijesni zapis - do Sadatova posjeta Jeruzalemu u stu denom 1977. godine, ovdje ukratko prikazan nije posve u skladu s poznatom sli kom američko-izraelsko-arapskih diplomatskih međudjelovanja u ovom periodu.
Omiljena priča je ona arapske nepopustljivosti, a američko-izraelskih napora prilagođavanja. Na primjer, Sadata se redovito portretira kao tipičnog arapskog ratnog huškača koji je silom pokušao razoriti Izrael 1973. godine, zatim vlastitim načinom uvidio pogreške i postao mirotvorac pod ljubaznim tutorstvom Henryja Kissingera i Jimmyja Cartera. Kako to prikazuje New Republic, Sadat je „odluku da sklopi mir" donio nakon rata 1973. godine: „Konačno, nakon užasnih razaranja uslijed ra ta 1973. godine, Anwar Sadat shvatio je kako je došlo vrijeme da ratni sukob zami jeni zakonom i pravima." Ostali Arapi - naročito PLO - ustrajali su na svojim zlim postupcima.* Iz tiska se mogu navesti beskrajna upućivanja u ilustriranju ove verzije povijesti. Bilo je relativno jednostavno izravnati istinsku povijest s preferiranom slikom. Bilo je dovoljno samo pribjeći Orwellovoj iskoristivoj rupi u sjećanju. Povijesni zapis tako je učinkovito očišćen da čak dobro upućene osobe poput Harolda Saundersa (nekadašnji pomoćnik državnog tajnika za odnose s Dalekim istokom i Južnom Azi jom) može pisati kako sve dok niti jedna arapska vlada osim Egipta ne sklapa mir, Izrael ne vidi alternativu no održavati svoju sigurnost silom vlastitog oružja. Sadatovi mirovni napori prije 1977. godine prikladno su izbrisani iz povijesnog zapisa, kao i Rezolucija Vijeća sigurnosti iz siječnja 1976. godine, a i štošta drugo. U Izraelu i Egiptu Sadatova ponuda iz 1971. godine opisuje se kao njegov „slavni" pokušaj utemeljivanja istinskog mira s Izraelom. Slično, Amnon Kapeliouk opi suje Sadatovo izražavanje spremnosti „pristupanja mirovnom sporazumu s Izrae lom" (riječi službenog engleskog teksta izraelskog priznavanja Sadatove ponude) kao „povijesni događaj izraelsko-arapskih odnosa". Suprotno tome, razmotrimo dvije stranice velik panegirik Sadatu, Erica Pacea, bliskoistočnog stručnjaka New York Timesa, nakon Sadatova ubojstva. (92) Ovdje se ne spominje, gore ukratko ocrtana, stvarna povijest; doista, u verziji New York Timesa vrlo dobro dokumentirane činjenice izričito se negiraju. Tako, upuću jući na Sadatov posjet Jeruzalemu 1977. godine Pace piše: Mijenjajući dugogodišnju egipatsku politiku, on je proglasio svoju spremnost prihvaćanja izraelskog postojanje kao suverene države. Tada je, tamo gdje broj ni bliskoistočni pregovarači nisu uspjeli, skupa s predsjednicima Carterom i Reaganom i izraelskim premijerom Menachemom Beginom, uspio u održavanju ži vota nevjerojatnog približavanja. Vrlo elegantan primjer onoga što se ponekad naziva „povijesnim inženjerin gom" , to jest preuređivanja povijesnih činjenica u interesu dokazane sile i ideologije, zločin za koji opravdano osuđujemo naše neprijatelje. * The New Republic nastavlja objašnjenjem da je jedno od velikih postignuća izraelskog rata u Libano nu uništavanje PLO-a i „njegovo poništavanje kao nezavisne političke snage (što će) dopustiti onima na arapskoj strani, koja nema planova o Haifi ili Tel Avivu, da pregovara bez straha" (moje isticanje). Prije 1982. godine ovaj vodeći časopis američkog liberalizma uvjerio bi nas kako Arapima „nije do pušteno" razmotriti rješenje koje bi uključivalo postojanje Izraela. Usporedite ovdje prikazan povijes ni zapis.
Takav povijesni inženjering u biti je prilično rasprostranjen. Kako bi bolje osli kao funkcioniranje sustava, citirat ću jedan završni primjer, ponovno iz New York Timesa, s ovim u vezi zanimljiviji od, primjerice, New Republic ili Commentary, up ravo zbog njegovog imidža i pretenzija nezavisnog časopisa. Nakon Libanonskog rata i rujanskih pokolja u Bejrutu podosta se raspravljalo o tome kako se Amerikan ci, a osobito američki Židovi, trebaju odnositi spram Izraela. Doprinos New York Ti mes Magazina bila je rasprava Marka Helprina,* određivanog kao bliskoistočnog stručnjaka, zaposlenog u izraelskoj vojsci. Helprin započinje postavljajući okvir za raspravu problema. Postoje dva kraj nja stajališta: „Među Židovima u Sjedinjenim Državama postoje oni koji bi voljeli vidjeti propast Izraela i oni zainteresirani samo njegovim veličanjem." „Ova dva ek strema", dodaje on, „bila su posebice istaknuta u raspravi nakon pokolja nevinih u Bejrutu." Moramo odbaciti oba ova ekstrema, zahtijeva on, i zauzeti „sredinu" opi sanu prilično površno, ali, čini se, s namjerom da bude shvaćena kao pozicija La burističke stranke. Sada, naravno, svaki komentator vidi sebe kao pripadnika srednje struje iz među krajnosti. Pitanje je: tko stoji na dvama ekstremnim stajalištima? Kao jedini primjer onih „Židova u Sjedinjenim Državama (...) koji bi voljeli vidjeti propast Izrae la", Helprin navodi Georgea Habasha, vođu PLO-ove frakcije odbacivanja rješenja. Ne iznenađuje da ne nudi nikakav drugi primjer; uistinu bi bilo teško pronaći pra ve slučajeve. Što je s drugom „krajnošću", tj. onima koji podržavaju politiku Likuda? Helprin ne razrađuje pristaše ove grupe, ali to čine neki drugi, na primjer rabin Arthur Hertzberg koji opisuje Cionističku organizaciju Amerike kao (posljednjih godina) „američko krilo Liberalne stranke u Izraelu, koja zajedno s Beginovim revizionistima sačinjava Likud. (95) Tako dvije krajnosti „naglašene" u nedavnoj diskusiji među američkim Židovima nisu posve jednako predstavljene: jednu čini George Habash, a drugu Cionistička organizacija Amerike, ali zapravo većina ostalih orga niziranih židovskih zajednica. Helprin zatim nastavlja pružajući inačicu povijesti shvaćenu „sredinom". Osim Sjedinjenih Država, pronalazimo „lakovjerno odbacivanje Izraela i suosjećajno prih vaćanje njegovih neprijatelja u gotovo cijelom svijetu", uključujući Europu, koja „jed va da je reagirala" na zločine PLO-a u prošlosti, čuvajući svoje osude za Izrael - smi ješna krivotvorina, naravno, ali, izgleda, široko prihvaćena u Sjedinjenim Državama i katkada podržavana ozbiljnim pogrešnim predstavljanjem; jedan primjer Saula * Bilo bi pogrešno prikazati ovo kao mišljenje samo jednog čovjeka, posve u skladu s nezavisnim ča sopisom. To bi uistinu vrijedilo da domet dopuštenih mišljenja prelazi spektar odbacivanja miroljubi vog rješenja, ali to nije tako, suprotno mnogim pretvaranjima. (jedan primjer je u upućivanju iz bilješke 111. koja slijedi). The Times Magazine je objavio zanimljivo pismo koje kritički promatra Helprinov čla nak Juliusa Bermana, predsjedavajućeg Konferencije predsjednika vodećih američkih židovskih orga nizacija (12. prosinca). Berman smatra da je Helprin odbacio „konsenzus" američkih Židova: kako je PLO isključen kao pregovarački partner i da „bi nezavisna palestinska država bila bodež zaboden u srce Izraela". Posljednja je fraza posuđena od Hitlera koji ju je koristio u pogledu Čehoslovačke.
Belowa, vidi u TNCW . Što se tiče Izraela, premda nije savršen, njegova „kampanja u Libanonu je zakašnjela i suzdržana po svom karakteru u usporedbi s onim što bi bilo koja druga država, civilizirana ili necivilizirana, učinila reagirajući na neprekidno bombardiranje njenih gradova, ubijanja njene djece, te dugogodišnjeg nesmiljenog gomilanje oružja usmjerenog protiv nje". Ispušteno je nekoliko mogu će prikladnih činjenica: npr. da Izrael okupira arapski teritorij s kojeg su izbjegle ili su protjerane stotine tisuća Palestinaca 1967. godine (da ne govorimo o ranijim go dinama), te da se PLO vrlo savjesno pridržava primirja iz srpnja 1981. godine una toč stalnim izraelskim provokacijama; tema kojoj ćemo se vratiti. Što se tiče PLO-a, on „je pokolju muškaraca, žena i djece ono što je Francus ka vinu". Pretpostavljajući da je ovo valjana karakterizacija, možemo se upitati koja je analogija prikladna za Izrael s njegovim značajno većim pokoljima od ranih 50-ih godina, čak daleko prije no što je osnovan PLO, ili za cionističke terorističke organizacije vremena prije utemeljivanja države, koje su, piše Simha Flapan, „ute meljile model terorizma kojeg je Al-Fatah prisvojio 30 godina kasnije". Prema službenoj izraelskoj vojnoj statistici, 106 ljudi umrlo je tijekom svih te rorističkih akcija na sjeveru od 1967. godine, značajno manje od broja žrtava sa mo jednog izraelskog zračnog napada. Ili da se poslužimo drugom uspored bom, ukupan broj izraelskih žrtava približno je jednak broju ubijenih kad je Izrael pogodio civilni libijski zrakoplov iznad okupiranog Sinaja u veljači 1973. godine; zrakoplov se izgubio u lošem vremenu i bio je jednu minutu leta udaljen od Sues kog kanala, prema kojem se i kretao, kad su ga oborile izraelske zračne snage. (98) Ukupan broj Izraelaca ubijenih u svim terorističkim djelima od 1967. godine je 282 (99), manji je od broja ubijenih izraelskim zračnim teroristima u Bejrutu 17.-18. srpnja 1981. godine radi „odmazde" nakon što je PLO odgovorio na izraelsko bom bardiranje kojim je prekršeno primirje. Koje su to nedavne godine?* Prema podacima koje je pružio ministar unutarnjih poslova Yosef Burg, 1980. go dine teroristi su ubili 10 Židova, a 1981. godine 8. Nasuprot tome, mi smo ubili oko 1000 terorista 1982. godine i uzrokovali gubitak života tisuća stanovnika neprijateljske države. Ako je tako, proizlazi da smo za svakih 6-8 žrtvovanih Ži dova, zauzvrat ubili tisuću nežidova. To je, nesumnjivo, spektakularna situacija, neuobičajeni uspjeh cionizma. Usudio bih se čak reći pretjerivanje. Izraelska teroristička djelovanja tijekom godina, započeta daleko prije osniva nja PLO-a, zasigurno su odnijela mnogo više žrtava no ona PLO-ova i dok se u Americi uobičajeno prikazuju kao „odmazdna", činjenice jasno ukazuju da je ovo izraz propagande, ne deskripcije. Toliko o Europi, Izraelu i PLO. Helprin se zatim okreće arapskim državama, sa mo ne Egiptu nakon 1977. godine: „Kad bi suprotstavljene države i države odba civanja rješenja dopustile da i Židovi imaju pravo na političku egzistenciju, bile bi * Zabilježimo da ove izraelske brojke uzimamo kao nominalne vrijednosti, ne pitajući kako su žrtve ubi jene, premda detaljniji pogled na terorističke incidente pokazuje da je to pitanje vrijedno postavljanja.
umirene otvorenim granicama i mirovnim sporazumima (...) Izrael neće slušati Ara pe sve dok ne odluče okončati 30-godišnji rat protiv njega." Također dodaje: „Kad arapski dužnosnici govore o oslobađanju i ponovnom ovladavanju okupiranim područjima, oni misle na cijeli Izrael", premda je „zapadni tisak lijeno nanjušio ovaj verbalni trik". Cjelokupna upravo prikazana povijest - samo je manji dio priče koja će se neposredno proširiti - u cijelosti je izbrisana iz povijesnih zapisa. Jasno, sve je ovo čisti Agitprop. Kako New York Times i njegovi pisci očekuju osloboditi se ovoga? Odgovor je dovoljno jednostavan; ne postoji nikakav trik, ima jući na umu sveprisutnu dominaciju sredstava artikuliranog izražavanja jednog specifičnog gledišta. Teško je zamisliti, na primjer, da bi New York Times Magazine dopustio objavljivanje članka o prikazivanju stvarnih povijesnih činjenica, barem ne dok Sjedinjene Države ostaju predane svojoj politici Velikog Izraela. Ovaj primjer, koji nipošto nije neobičan, vrlo dobro ilustrira ono što je Walter Lippmann prije šez deset godina nazvao „proizvođenjem suglasnosti", umjetnost koja „je kadra za uz višenu uglađenost" i dovodi do „revolucije" u „prakticiranju demokracije".
3. Neprekinuta prijetnja mirom Čuveni izraelski pisac Amos Elon pisao je o „panici i nelagodi među našim političkim vodstvom" uzrokovanim arapskim mirovnim prijedlozima . „Najekstremniji primjer", dodaje on, „premda ne i jedini, bio je početak 1971. go dine, kad je Sadat izbacio Izrael iz ravnoteže svojom objavom, po prvi put, da je spreman sklopiti mirovni sporazum s Izraelom, te poštovati njegovu nezavisnost i suverenitet u 'sigurnim i priznatim granicama'". Elon opisuje oštru negativnu reakciju Vlade, muk većine tiska te uvijene napore većine orijentalista da dokažu kako Sadatova ponuda nije značila ono što je rekao - već, umjesto toga, Helprinov uvid u posrnuli „verbalni trik" Arapa kada govore o rješenju po kojem će se okupi rana područja vratiti natrag njihovim stanovnicima. Prigoda za Elonov članak bila je „emocionalna i Ijutita" reakcija Vlade na upravo objavljen Sadatov (Fahdov) mi rovni plan iz kolovoza 1981. godine, odgovor koji je on smatrao „šokantnim, obeshrabrujućim, ako ne i potpunim izazivanjem beznađa".* Elon je imao dobro razloge za svoj očaj. Davar, časopis Laburističke stranke, smatrao je izraelsku reakciju - uključujući vojne letove nad Saudijskom Arabijom toliko „iracionalnom" da je prouzročila zabrinutost stranih obavještajnih službi izraelskim bombardiranjem saudijskih naftnih polja. Još jedan dobro poz nat novinar prikazao je „preplašeni, gotovo histerični odgovor Izraelske vlade na * Izraelski ministar vanjskih poslova Yitzak Shamir izjavio je kako „čak niti prijedlog saudijskog prizna vanja Izraela nije nov". Saudijski plan pozivao je na dvodržavno rješenje u granicama iz 1967. godine, s priznavanjem prava svih država u regiji da postoje u miru. Treba zabilježiti da su brojni la buristički lideri otklonili saudijski mirovni plan, npr. Chaim Herzog koji je upozorio da ga je pripremio PLO i predsjedavajući stranke, Shimon Peres, koji je „danas primijetio da saudijski mirov ni prijedlog prijeti samom izraelskom postojanju" (Ha'aretz, 10. kolovoza 1981.; Israeli Mirror).
saudijski plan" kao „tešku pogrešku", dodajući da bi u slučaju PLO-ove ponude pregovaranja s Izraelom „Vlada bez sumnje proglasila nacionalni dan žalosti". U stvari, PLO je opetovano izražavao spremnost prihvaćanja dogovorenog rješenja i sudjelovanja u općim mirovnim pregovorima, ali nije bilo potrebe za prog lašavanjem „dana žalosti", s obzirom da je negiranje činjenica još uvijek učinkovi to bilo na snazi. Nekoliko mjeseci kasnije, u veljači 1982. godine, Uri Avneri kritizirao je sličnu izraelsku reakciju na sirijski prijedlog traženja „zaustavljanja stanja rata između Ara pa i Izraela...", zajedno s potvrđivanjem prava Palestinaca na nezavisnu državu uz Izrael na okupiranim teritorijima. B. Michael uputio je na sličnu primjedbu u Ha'aretzu. Zamjećujući trenutačne pokušaje otklanjanja izjave sirijskog ministra in formiranja kako bi mirovni sporazum bio moguć kad bi se Izrael povukao na svoje granice iz 1967. godine, on je podrugljivo prokomentirao: „Stoga moramo biti op rezni da ne podcijenimo opasnost predočenu sirijskim planom te moramo učiniti sve što možemo da ga uništimo dok je još nevažan." Istog mjeseca (veljača 1982.), državni radio Saudijske Arabije dvaput je „poz vao na izravne mirovne pregovore između Arapa i Izraela, pod uvjetom da Izrael prizna PLO kao pregovaračkog partnera". I ove inicijative bile su zanemarene , kao i iračka inicijativa koja je uslijedila . Međutim, izraelska propaganda usmjerena na američku javnost, redovito go vori o spremnosti „socijalističkog cionizma" na sklapanje mira, samo kad bi arap ski lideri pokazali neki znak da Izrael može postojati u regiji , zanemarujući zapravo, negirajući istinsko krajnje odbacivanje rješenja vodećeg socijalističkog cionizma te oklijevajuće i katkad nejasne korake PLO-a i arapskih država tijekom proteklih godina prema političkom rješenju, koji, bez obzira što o njima mislili, jas no nadilaze sve što je izraelska Laburistička stranka bila spremna razmotriti i dois ta idu dalje od onog što je predložila izraelska grupa Mir sada. Američki komenta tori još su ekstremniji u svom odbacivanju povijesnih zapisa, kao što je navedeno odabranim primjerima. Ranijih godina PLO nije odbacivao rješenje ništa manje od Izraela, a njegov zahtjev za „demokratskom svjetovnom državom" nije ono što se na prvi pogled čini . Ali jednostavno nije moguće zanijekati da se od sredine 70-ih godina PLO značajno primaknuo poziciji približavanja. Prikriva jući ovaj zapis, propagandisti očajnički traže izjave glasnogovornika PLO-a koje otkrivaju njihovo nepromijenjeno nepopustljivo neprijateljstvo prema Izraelu i nes premnost da ga prihvate. Izraelski golubovi s prijezirom su promatrali ove pokuša je, naglašavajući da bi ista logika dovela do zaključka kako nitko ne treba imati posla s cionističkim pokretom ili Državom Izrael, s obzirom da su njegovi lideri us trajno odbijali bilo koja palestinska prava i opetovano ukazivali da svako političko rješenje smatraju privremenom fazom koja vodi daljnjem širenju. Štoviše, oni su djelovali po ovim načelima. Vratit ćemo se zapisu, koji nije nezanimljiv i općenito je ovdje, u Americi, prikriven. Uopće ne iznenađuje što izravni propagandisti trebaju pribjegavati ovim prevarantskim postupcima; to je, na kraju krajeva, njihov poziv.
Zanimljivije je da su postupci uobičajeni širom spektra zapadnog mnijenja, pose bice u Sjedinjenim Državama, kao jedan od aspekata ideološke podrške Izraelu. Postoje i drugi primjeri propuštenih prilika, prije i nakon navoda Mattityahua Peleda kako je „propuštena povijesna prilika početka dijaloga između Izraela i PLO-a" 1976. godine, kada su stvoreni planovi za obostrane geste pomirenja, vo deći daljnjim miroljubivim kontaktima. On tvrdi da je plan propao zbog izraelskih vojnih akcija u Libanonu. Upravo u vrijeme kada je Arafat namjeravao objaviti izja vu pomirenja kao dijela plana, izraelska mornarica započela je otimati brodove li banonskih muslimana, predajući ih izraelskim kršćanskim saveznicima u Libano nu, koji su ih potom ubili. U svjetlu američkih uvjerenja o povijesti terorizma, treba možda primijetiti da je zajedno s piratskim djelima poput ovih, Izrael također pribjegavao otmicama aviona i možda zaista čak otpočeo ovu praksu. U prosincu 1954. godine sirijski ci vilni zrakoplov oteli su pripadnici izraelskog vojnog zrakoplovstva kako bi se do mogli taoca za razmjenu za izraelske vojnike uhvaćene u Siriji. Izraelski premijer Moshe Sharett izjavljuje u svom dnevniku da ga je Državno tajništvo Sjedinjenih Dr žava obavijestilo: „Naša je akcija bez primjera u povijesti međunarodne stvarnos ti." Naglasimo da je ova izraelska akcija neposredni presedan za kasnije akcije PLO-a otimanja taoca radi zamjene za uhićene gerilce, kao i veće terorističke inci dente naširoko i ispravno osuđene na Zapadu; na primjer, u Ma'alotu 1974. godi ne. Vraćajući se inicijativama PLO-a, do kasnih 70-tih godina, zaključuje Seth Till man, „činjenice zvuče uvjerljivo (...) da su Arafat i al-Fatah (vodeća struja PLO-a) bili spremni na mir na temelju države na Zapadnoj obali-pojasu Gaze i prihvatiti Iz rael u njegovim približnim granicama iz 1967. godine", premda ne i „priznati mo ralni legitimitet Izraela". U studenom 1978. godine, zahtijevajući razgovor sa Sjedi njenim Državama u diskusiji sa zastupnikom Paulom Findleyjem, Arafat je izjavio sljedeće: ,,PLO će prihvatiti nezavisnu palestinsku državu sastavljenu od Zapadne obale i Gaze, s povezujućim koridorom i tom prilikom odreći se bilo kojeg i svih na silnih sredstava povećanja teritorija te države. Ja ću zadržati, naravno, pravo koriš tenja nenasilnih sredstava, odnosno, diplomatskih i demokratskih načina u ostva rivanju eventualnog ujedinjavanja cjelokupne Palestine". Tillman dalje izvješćuje kako je obećao: „Mi ćemo de facto priznati Državu Izrael". Ni ova izjava niti druge slične prirode priopćene Državnom tajništvu nisu „izazvale odgovor Carterove ad ministracije". Na svojoj travanjskoj sjednici 1981. godine Nacionalno vijeće PLO-a jedno glasno je usvojilo rezoluciju potvrđujući prijedlog sovjetskog predsjednika Brežnjeva iz veljače o miru na Bliskom istoku u kojem je Brežnjev - u skladu s onim što je bilo trajna sovjetska politika izrazio sljedeća načela: Neotuđiva prava arapskog naroda Palestine moraju se osigurati do, i uključuju ći, utemeljivanje njihove vlastite države. Prijeko je potrebno jamčiti sigurnost i su verenitet svih država regije uključujući i Izrael. Ovo su osnovna načela".
Navodeći jednoglasno PLO-ovo prihvaćanje Brežnjevljevog prijedloga na pa riškoj konferenciji za tisak 14. srpnja 1982. godine, Issam Sartawi iz Nacionalnog vijeća PLO-a* izjavio je: Iz ovoga slijedi da je PLO formalno priznao Izraelu, na nesumnjiv način, pravo postojanja na recipročnim osnovama. Ovo samo po sebi poništava prepreku pos tavljenu državnim tajnikom Kissingerom na putu američkog priznavanja PLO-a i otvaranja razgovora Sjedinjenih Država i PLO-a. Izjavu su pozdravile Britanska i Francuska vlada (s ograničenjima u slučaju prve) kao priznanje prava Izraela na postojanje recipročnim osnovama. Zajedničku izjavu 20. srpnja objavili su Sartawi i Mattiayahu Peled naglašavajući kako je PLO iskazao svoju spremnost prihvaćanja i priznavanja Države Izrael na te melju obostranog priznavanja legitimnog prava svake nacije na samoodređenje kristalno jasnog u različitim rezolucijama nakon 1977. godine. Može se osporavati kako ovo preuveličava jasnoću ovih rezolucija, ali nema sumnje u pogledu općeg smjeranja politike PLO-a i arapskih zemalja, „panike" ko ju je ovo redovito poticalo u Izraelu i reakcije neuvažavanja ili jednostavno nijeka nja činjenica u Sjedinjenim Državama. Da navedemo posljednji primjer, Ha'aretz je objavio intervju sa Shafiqom el-Houtom, službenim glasnogovornikom PLO-a u Bejrutu, koji je izjavio da je „PLO spreman ponuditi mir Izraelu pod uvjetom da Izraelci poštuju rezolucije UN-a i priznju nacionalna prava palestinskog naroda (...) Mi smo spremni sudjelovati u bilo kojem službenom pokušaju usmjerenom na postizanje pravednog i sveobuhvat nog mirovnog rješenja na Bliskom istoku". Ponovno, to možda nije ono što je Izrael pripravan prihvatiti, ali je teško spojivo s neprestanom optužbom kako je PLO nepristupačan u svojem odbijanju prihvaćanja postojanja Izraela pod bilo kakvim uvjetima, da je „okosnica njegova postojanja filozofija uništavanja Izraela, a put k tome upotreba terora" (Yitzak Rabin). * U atentatu na sastanku Socijalističke internacionale u Portugalu 10. travnja 1983. ubijen je Sartawi. Od govornost za atentat preuzela je Abu Nidalova grupa, desetljećima zaraćena s PLO-om. U listopadu 1973. godine Fatahov vojni sud osudio je Abu Nidala na smrt. Pretpostavlja se da je on odgovoran za ubojstva nekolicine važnih ljudi PLO-a u Europi, među kojima vodećeg PLO-ova umjerenjaka, Saida Hammamija, u Londonu 1978. godine, Naima Khadera u Bruxellessu 1981. i drugih, te također za zvjer ske napade na sinagoge i židovske ustanove u Beču i vjerojatno u Francuskoj. Također je odgovoran za pokušaj atentata na izraelskog veleposlanika Shlomu Argova (u atentat na Sholmu Argova bio je umiješan i Mossad. Naime, Izraelu je trebao povod za agresiju na Libanon, www.pureliberal.com / rencentislamichistory. html - op. ur.) u Londonu lipnja 1982. godine, događaj koji je zapalio iskru izrael skog napada na Libanon, kojem ćemo se vratiti. U naporu da objedini njegovu mračnu i krvavu povi jest, Philippe Boggio opisuje ga kao „opasnog pokretača antagonizama, izvježbanog agitatora koji mo že učiniti više od bilo koje vojske u razaranju PLO-ovih prirodno neodređenih odnosa s dobrim dijelom ostatka svijeta" i čije su aktivnosti bile trajno usmjerene na podrivanje PLO-ovih napora s početka 70ih „uvjeravanja svih svojih frakcija da napuste terorističke taktike kojima ruše ugled organizacije". PLO ga je optuživao da je izraelski agent, primjećujući da njegove operacije „učestalo posredno služe iz raelskim interesima", što je optužba „koju treba imati na umu", prema stručnjaku francuske tajne služ be. Općenito se pretpostavlja da ga podržava Irak, ponekad Sirija, u kojoj su mu smješteni uredi i gdje, čini se, ima pristup značajnim sredstvima. Philippe Baggio, te Monde, 13. listopada 1982.; Manches ter Guardian Weekly, 31. listopada 1982.
Zabrinutost zbog očitosti arapske umjerenosti, u prethodnom tekstu višestru ko prikazane, može se pratiti od ranih dana cionističkog pokreta. Simpha Flapan raspravlja „Weizmannovo protivljenje pregovaranju sa samim Palestincima zbog političkog objašnjenja" iz ranih 20-ih godina i njegove brige da bi Arapi mogli biti „dovoljno umjereni da vjerojatno pristanu na (ustavno rješenje) i time zauvijek spri ječe mogućnost židovske države". Ova zabrinutost raste kad „umjerena kretanja preuzmu prevlast među Palestincima", „nov i umjereni trend u palestinskom nacio nalizmu" kojeg Weizmann promatra ,,s ozbiljnom sumnjom". Možemo shva titi razloge. Arapska umjerenost mogla bi se naći na putu cionističkim ciljevima tre nutka i stoga joj se treba oduprijeti. Usporedive opaske vrijede i danas. Zapravo, nisu samo mirovni plan Saudijske Arabije i ostale pomirbene geste arapskih država ono što je uzrokovalo poznatu „paniku" do 1981.-1982. godine. Još ozbiljniji problem bila je sve prisutnija teškoća portretiranja PLO-a kao tek ban de terorista, posebice u svjetlu njegova pridržavanja primirja na libanonsko-izraelskoj granici, kojeg su dogovorile Sjedinjene Države, unatoč znatnom izraelskom izazivanju. Postoji dobar razlog za vjerovanje da je ova prijetnja bila primarni faktor prisiljavanja Izraela da napadne Libanon, što ćemo i vidjeti. Ostavljajući na trenutak postrance ova razmišljanja, povijesni zapis izgleda dovoljno jasan. On snažno potvrđuje zaključak da su Sjedinjene Države i Izrael predvodile tabor odbacivanja miroljubivog rješenja, sve više tijekom 70-ih godina. Arapske države, neposredno uključene u sukob, približile su se ili pridružile među narodnom konsenzusu približavanja, kao i glavna struja PLO-a. Nevezano uz ova razmišljanja, možda treba napomenuti, imajući na umu klimu pomanjkanja razbo ritosti o ovome u Sjedinjenim Državama, da ovaj povijesni zapis ne pokazuje da su arapske države umjereni režimi - većinom one to jasno nisu - niti to ima veze s ne čijom prosudbom o zaslugama PLO-a*. To je jednostavno činjenica. A u pogledu načela, čini mi se da su programi odbacivanja miroljubivog rje šenja neprihvatljivi zbog već naznačenih razloga. Nadalje, bez obzira na gledišta o ovim stvarima, zasigurno nema opravdanja za održavanje iluzija i kriva prikazivanja tako uobičajena za američku literaturu o ovom predmetu.
* Premda ovo pitanje za ovaj prikaz nije važno, moja je vlastita prosudba oduvijek bila nepromijenjeno oštra, kako u pogledu njihovih akcija, tako i programa. Vidi npr. Peace in the Middle East?, str. 99f, 108; TNCW, str. 262, 430; Socialist Revolution, travanj-lipanj 1976.
4.
Izrael i Palestina: povijesna pozadina
Rasprostranjeno je uvjerenje da je izraelska invazija na Libanon u ljeto 1982. godine otvorila novo poglavlje u americko-izraelskom „posebnom odnosu". To se čini dvojbenim; Sjedinjene Države i dalje su predane jamčenju izraelske vojne do minacije u regiji, tako da daljnja agresija kao rezultat neravnoteže snaga, nije vje rojatna. S ništa manjim značenjem Sjedinjene Države ostaju predane - zanemari mo li retoriku - financiranju izraelskih programa naseljavanja okupiranih teritorija. Ova potonja spremnost, koliko god bila prikrivana, prilično jasno je izražena u vi šim iznosima pomoći koju je zahtijevao Predsjednik, a koja je Kongresom dodat no povećana nakon Libanonskog rata. Ova američka obveza otklanja mogućnost miroljubivog rješavanja izraelsko-arapskog sukoba i svako priznavanje elementar nih prava Palestinaca. Pa ipak, istina je da su događaji iz ljeta 1982. godine uzdr mali jedan stup posebnog odnosa, onaj ideološki element u „podršci Izraelu" (ov dje ponovno naglašavam terminologiju koja nas može zavarati ) , iako su druga dva glavna elementa, diplomatska i materijalna podrška Velikom Izrae lu, ostala nepromijenjena - u biti, čak su se učvrstila - kako se približavao kraj 1982. godine. Izraelsku invaziju 1982. godine moguće je razumjeti samo u tada nepoznatom kontekstu arapsko-židovskih sukoba u Palestini, koji su se razvili iz onoga što je starosjedilačko stanovništvo vidjelo kao „cionističku invaziju", a što su doseljenici smatrali „povratkom u svoju domovinu". Ova razvojna međuzbivanja bila su slože na i često tragična. Trebala bi poduža i detaljna studija za njihovo ispravno prika zivanje. Prethodno poglavlje posvećeno je pristupima i politici širokog spektra sudionika unutar kratkog povijesnog razdoblja: nakon rata 1967. godine. Ovo pog lavlje proširit će vremenski okvir, istovremeno se usmjeravajući na razvoje unutar nekadašnje Palestine (Cisjordanije). Nepotrebno je reći kako rasprava nije sveo buhvatna; prikazat ću neke činjenice koje smatram neposredno povezanim s razu mijevanjem trenutačne situacije.
1. Vrijeme prije utemeljivanja države Većina Arapa iz Palestine protivila se židovskoj državi ili židovskoj imigraciji većih razmjera, koja je često vodila njihovom protjerivanju s vlastite zemlje. „Nije ih se konzultiralo ni na jednoj razini priprema europskih planova o raspolaganju nji hovom domovinom i oni se nisu ni na koji način osjećali obvezni mirno prihvatiti nji hovo ostvarivanje." Ovo stajalište općenito se prikazuje „neprihvatljivim" ili čak „antisemitizmom" u američkoj literaturi koja nastoji kao prirodnu polaznu točku prihvatiti stajalište koje je izrazio lord Arthur Balfour, tvorac Balfourove deklaracije iz 1917. godine kojom se Britanija obvezala „olakšati utemeljivanje nacionalnog doma židovskog naroda u Palestini" pod uvjetom da se „neće učiniti ništa što bi moglo naštetiti građanskim i vjerskim pravima postojećih nežidovskih zajednica u Palestini". Dvije godine kasnije napisao je memorandum u kojem raspravlja o sup rotnostima raznih obećanja danih tijekom rata, naglašavajući kako je administraci ja pod francuskom kontrolom Sirijcima jednostavno nametnuta. Iznoseći pog lede zastupljene širom cjelokupnog političkog spektra, nastavio je: Suprotnosti između teksta Povelje i politike saveznika u slučaju nezavisne drža ve Palestine još su upadljivije od onih u slučaju nezavisne države Sirije. Jer za Palestinu mi čak ni ne predlažemo provođenje nekog oblika konzultiranja želja sadašnjeg pučanstva zemlje, premda je američko (King Craneovo) povjerenstvo provelo određen oblik ispitivanja tko su oni. Četiri velike sile predane su cionizmu i cionizam je, bio u pravu ili ne, bio dobar ili loš, ukorijenjen dugogodišnjom tradicijom, sadašnjim potrebama, budućim nadama, od dubljeg značenja no čež nje i predrasude 700 000 Arapa koji sada naseljavaju ovu drevnu zemlju. Narod „nezavisne države Palestine" nikada nije prihvatio legitimnost ovog sta jališta i odupirao mu se na najrazličitije načine. Opetovano su pribjegavali teroris tičkom nasilju protiv Židova. Najekstremniji slučaj dogodio se u kolovozu 1929. go dine kada je počinjen pokolj nad 133 Židova. „Najjezovitiji incident" dogodio se u Hebronu gdje je ubijeno 60 Židova, od kojih većina iz stare židovske zajednice, ug lavnom anticionisti; arapska policija „ravnodušno je promatrala kako su njihovi su narodnjaci muslimani ulazili u grad i činili zlodjela koja bi razjarila i životinje", a još veći pokolj spriječen je isključivo hrabrošću jednog od pripadnika uglavnom ma lobrojne britanske policije. Brojne su spasili njihovi muslimanski susjedi.* Suprotstavljanje domaćeg stanovništva cionističkom projektu nikad se nije prikrivalo. Povjerenstvo predsjednika Wilsona na čelu s King Craneom izvijestilo je * Nakon pokolja uslijedile su demonstracije protiv „arapske oholosti" organizirane na Zidu plača u Je ruzalemu - „najveća provokacija čak i u očima židovskog javnog mnijenja" (Flapan: Zionism and the Palestinians, str. 96). Vidi Sheean, u Khalidi: From Heaven to Conquest, detaljni prikaz očevidaca. Ovu provokaciju organizirao je Betar, pokret mladih revizionističke organizacije Vladimira Jabotinskog, prethodnice Beginova Heruta, središnjeg dijela likudske koalicije. Samo ime „Betar" odražava cinizam ovog pokreta fašističkog stila, koji, po Flapanovim riječima, opisuje Hitlera „spasiteljem Njemačke, Mussolinija političkim genijem stoljeća", te je sukladno tomu često djelovao. Ime je skraćenica za „Brith Yosef Trumpeldor" („Povelja Yosefa Trumpeldora"). Trumpeldor je ubijen braneći sjeverno na selje Tel Hai od beduinskih napadača; Jabotinsky ,,se protivio laburističkom pozivu na mobilizaciju radi pomoći ugroženim naseljima" (Flapan, str. 104).
1919. godine kako cionisti smjeraju ka potpunom protjerivanju prisutnog nežidovskog pučanstva Palestine, te procijenilo da je ono - ,,u omjeru od 9/10 ukupnog broja - izrazito protiv sveukupnog cionističkog programa". Povjerenstvo je upozo rilo da će njihovo pokoravanje ovom programu „biti masovno kršenje načela (sa moodređenja) i prava naroda, iako se pridržava zakonskog okvira", što je zaklju čak kojeg su velike sile zanemarile, uključujući i Sjedinjene Države. Povjerenstvo je, „izražavajući osjećaj duboke simpatije za židovsko pitanje", preporučilo ograni čavanje židovske imigracije i napuštanje cilja židovske države. Preporuke nisu utjecale na politiku i gotovo se ne spominju u uobičajenim verzijama povijesti. Ako su i spomenute, općenito ih se otklanja. Tako je studija Fondacije ESCO , prihvaćajući da mišljenja sumirana u izvješću Povjerenstva „nedvojbeno odražavaju prevladavajući politički pristup u Siriji i Pa lestini", omalovažila izvješće na različitim osnovama; ključno jer „uzima u obzir sa mo jednu stranu problema", to jest arapske poglede i ne pridaje „jednaku važnost židovskom problemu". Ili, ako činjenice iskažemo s drugačijeg stajališta, izvješće Povjerenstva razmatra samo poglede prisutnog stanovništva (prisjetimo se da je većina domaće židovske manjine bila anticionističkih stajališta), ne posvećujući jednaku pozornost planovima europskih cionista. Između 1936. i 1939. godine palestinski Arapi pokušali su, nakon neuspješ nog, ignoriranog i dugog neefikasnog štrajka, provesti nacionalnu pobunu. David Ben-Gurion, nadasve realist, prepoznao je njegovu prirodu. U unutrašnjim raspra vama zamijetio je: „Mi svojim političkim dokazivanjima u inozemstvu minimaliziramo arapsku opoziciju prema sebi", ali je pozvao i da sami između sebe ne zane marimo istinu. Istina je bila: „Mi smo politički agresori, a oni se brane (...) Zemlja je njihova jer je oni naseljavaju, dok mi želimo ovamo doći i naseliti se, a u njiho vim očima mi im želimo oduzeti njihovu zemlju, i onda dok još i nismo na njoj." Po buna je „stvarni otpor Palestinaca onome što oni smatraju uzurpacijom svoje domovine od strane Židova (...) Iza terorizma nalazi se pokret koji, iako primitivan, nije lišen idealizma i samožrtvovanja." Pobunu su prilično brutalno slomili Britanci nakon što im je Munchenski spo razum 1938. godine omogućio slanje dovoljnih vojnih snaga. Kasnijih godina domaće je arapsko stanovništvo odbacilo ideju, prihvaćenu na Zapadu kao samu po sebi razumljivu, da su oni moralno obvezni žrtvovati svo ju zemlju kao kompenzaciju za zločine koje su Europljani počinili nad Židovima. Možda su se pitali zašto prihvatljiviji odgovor ne bi bilo premještanje stanovništva Bavarske i njezino pretvaranje u židovsku državu ili, imajući na umu moraliziranje koje se širilo iz Sjedinjenih Država, zašto se projekt nije mogao provesti u Massachusettsu ili New Yorku. Mnogi su javno izjavili kako je njihovo neiskazivanje zabri nutosti za židovske probleme nepojmljivo i duboko nemoralno, pitajući se zašto palestinski Arapi, za razliku od židovskih imigranata, nisu spremni prihvatiti „terito rijalni kompromis" koji je manji od onog čemu su se nadali, ali je pravedno rješe nje, pretpostavljajući suprotstavljene zahtjeve. Možda je procjena opravdana, ali
zasigurno nije teško razumjeti zašto je domaće stanovništvo moralo odbiti ovaj zaključak. Da netko poželi preuzeti vaš dom, te vam ponudi nekoliko soba kao „pravedan kompromis", biste li bili oduševljeni njegovom darežljivošću, čak i da je on beskućnik, siromašan i progonjen? Vrlo je vjerojatno da bi brojni - možda i većina nesretnika koji su preživjeli Hitlerov holokaust odabrala odlazak u Sjedinjene Države da im je ponuđena ta mo gućnost,* ali je cionistički pokret, uključujući američke cioniste, dao prednost nji hovom naseljavanju u židovskoj državi, što je priča koju danas otkrivaju židovski emigranti iz Sovjetskog Saveza. Deseci tisuća raseljenih Židova umrle su nakon rata u logorima uslijed posljedica bijednih uvjeta i nedostatka njege, a Kongresni zakon o raseljenim osobama (Displaced Persons DP) nije postavio prioritet na Ži dove, već na izbjeglice iz Rusijom okupiranih baltičkih država, među kojima su se nalazili i brojni nacistički simpatizeri, uključujući čak i pripadnike SS-a. Nasuprot masovnoj podršci rezolucijama koje su pozivale na utemeljivanje židovske države, izostala je podrška američkih cionista zakonodavstvu osmišljenom da raseljene osobe prebaci u Sjedinjene Države. Dinnerstein komentira: „Privatno, iako ne i u javnosti, cioniste je brinulo kako bi se vrlo mali broj europskih Židova doselio u Iz rael da je postojala mogućnost da se dokopaju Sjedinjenih Država." Rasprostra njenu židovsku podršku zakonu većinom su iskazivali necionističke i protucionističke grupe. Neki su to prekoravali. Rooseveltov savjetnik Morris Ernst 1948. godine pisao je o svojoj zaprepaštenosti odbijanjem lidera američkih Židova da razmotre moguć nost davanja „izbora ovom napaćenom europskom narodu", umjesto što im nude jedinu opciju emigriranja u Palestinu; program koji je on zastupao „oslobodio bi nas * Koliko ja znam, nema ozbiljnije studije ovog pitanja. Suprotstavljena mišljenja vidi kod brigadira Mor gana, britanskog zapovjednika stožera pri Vrhovnom savezničkom zapovjedništvu 1943-1944. i vodi telja UNRRA-ine (UN Relief and Rehabilitation Administration) operacije u Njemačkoj 1945-1946.; te Yehude Bauera, vrlo poznatog izraelskog povjesničara. Morgan vjeruje da je „ono što je predstavlje no kao spontano pokretanje izmučenog i protjeranog naroda ka njihovoj davno izgubljenoj domovi ni" u stvari bio rezultat veličanstvenog cionističkog organiziranja i „željezne discipline" u logorima, kri vo predstavljene „vještinom cionističke propagandne kampanje". „Zamišljao sam da je u stvarnosti bilo tek nekoliko putnika (židovskih izbjeglica iz istočne Europe) koji bi, svojom vlastitom voljom, otiš li bilo gdje drugdje radije no u Sjedinjene Države." Njegovi navodi vezani za cionističko iskorištavanje UNRRA-e za političke ciljeve, ne uzimajući u obzir interese izbjeglica, nevjerojatno su slični kasnijim cionističkim optužbama o arapskom iskorištavanju njezine organizacije sljednice, UNRWA-e, u svezi s palestinskim izbjeglicama pod njezinim okriljem. Suprotno, Bauer zaključuje da je većina izbjeglica željela otići u Palestinu, citirajući UNRRA-in upitnik po kojem je 96,8% davalo prednost odlasku u Pa lestinu, sa samo 393 od ukupno 19 311 osoba koje su željele otići u Sjedinjene Države, njegov izvor je izvješće Hebrejskog istražnog povjerenstva, objavljeno u Tel Avivu 1946.). Također zak ljučuje da je krajem 1947. oko polovina ljudi više željela otići u Sjedinjene Države, premda je nakon utemeljivanja Države Izrael u svibnju 1948. „većina Židova nju odabrala", - zapravo ni je bilo druge alternative. Izvješće Earla G. Harrisona, izaslanika predsjednika Trumana, o uvjetima i potrebama raseljenih osoba zaključilo je da je Palestina prvi izbor raseljenih Židova, naznačujući, me đutim, kako brojni tamo žele otići „jer shvaćaju da je njihova mogućnost dopuštenog ulaska u Sjedi njene Države ili u druge države zapadne hemisfere ograničena, a možda i nemoguća". Arhivski izvori u Izraelu također mogu pružiti odgovor na ovo pitanje.
licemjerja zatvaranja svojih vlastitih vrata, dok istovremeno Arapima postavljamo naoko svete zahtjeve", pisao je dodajući kako se zapanjio, pa čak i osjetio uvrijeđe nim jer su ga aktivni židovski lideri ponizili, rugali mu se i napali ga kao izdajicu za to što je predložio da bi onima koji su preživjeli holokaust trebalo dopustiti izbor emigriranja u Sjedinjene Države. Pitanje je i dalje osjetljivo, što ne iznenađuje. Godine 1980. osnovano je pri vatno povjerenstvo istaknutih američkih Židova, predvođeno nekadašnjim pred sjednikom Vrhovnog suda, Arthurom Goldbergom, da „ispita ponašanje židovskih organizacija u ovoj zemlji u vrijeme nacističke kampanje istrebljivanja europskih Ži dova". Povjerenstvo se „raspalo u gnjevu i razdoru" nakon 15 mjeseci uz optužbe i protuoptužbe na temu gdje se pogriješilo. Glavni financijski podržavatelj povjeren stva tvrdio je kako je postalo očito da su se ostaci starog ustrojstva borili da bi zaš titili svoje ime. Goldberg, kao i istražni direktor povjerenstva, Seymour Finger, od bio je ovu optužbu tvrdeći da „obećani novac nije pristizao". „Izvori Povjerenstva kazali su kako su se (utemeljene židovske grupe) protivile porotničkom propitiva nju tako bolnih pitanja poput onog jesu li se tisuće ili deseci tisuća Židova mogle spasiti da su američko-židovske organizacije snažnije djelovale i izvršile pritisak na Rooseveltovu administraciju". Kratko izvješće govori da je bilo „neosporno" kako „židovsko vodstvo u Americi ni u kojoj fazi nije odlučilo proglasiti opću mobilizaci ju spašavanja". Utemeljene cionističke organizacije, nastavlja se u izvješću, bile su „okrenute poslijeratnim planovima" i stvaranju židovske države, tako da je „raspr šena energija onih uistinu zabrinutih američkih Židova, u trenucima kada je zemlja gorila pod njihovim nogama". Jedan od vodećih članova američko-židovske zajed nice, rabin Stephen Wise, koji je također bio blizak Rooseveltu, suprotstavio se Kongresnom pokušaju 1943. godine da se osnuje povjerenstvo koje bi „provelo spašavanje židovskog naroda iz Europe" jer rezolucija nije uspjela obuhvatiti i od redbu koja od Britanaca zahtijeva otvaranje Palestine za Židove. U nacrtu se kaže: Sigurno je da je isključivo usmjeravanje na Palestinu kao rješenje, potpomognu to svojim prirođenim pesimizmom u pogledu drugih mogućnosti, skrenulo paž nju cionističkog pokreta kao i velikih dijelova američkih Židova od pridavanja ozbiljne pozornosti različitim planovima spašavanja koje su nudili zastupnici od vajanja pomoći od političkih i ideoloških razmatranja. Ovi zaključci logično su usklađeni sa znanstvenom literaturom; vidi bilješku 10. Zamijetimo da mandat Goldbergovog povjerenstva nije pokrivao gore postav ljena pitanja: pristup utemeljenih židovskih organizacija, posebice cionističkih organizacija, židovskoj imigraciji nakon oslobođenja Europe, što je pitanje koje je samo posredno dotaknuto u znanstvenoj literaturi. Nije jasno je li postojao način usklađivanja suprotstavljenih zahtjeva i potreba u nekadašnjoj Palestini. Do vremena Drugog svjetskog rata i nacističkog holokaus ta pitanje je postalo akademsko, barem za veliku većinu cionističkog pokreta. U proljeće 1942. godine američki je cionistički pokret podržao ideju o židovskoj drža vi („Biltmorski program"), a Ben-Gurionovom inicijativom u studenom je „stvaranje
židovske države postalo službeni cilj cionističkog pokreta". Prije toga, službe no je stajalište bila predanost nekom obliku „pariteta" između židovskog i arap skog stanovništva.* Ovo obvezivanje na židovsku državotvornost prethodilo je otkrivanju pouzdanih informacija da nacistička država provodi svoje konačno rje šenje, premda je njezin zlokobni antisemitizam duže vrijeme bio očigledan.
2. Rat za nezavisnost/osvajanje U studenom 1947. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda preporučila je razdiobu mandatnog područja Palestine (Cisjordanije) na židovsku i arapsku drža vu. Preporuku je prihvatila većina cionističkog pokreta - ali ne i Beginova teroris tičke vojska (Irgun Tsvai Leumi) i LEHI (Sternova grupa), terorističke postrojbe ko jima je zapovijedao tadašnji ministar vanjskih poslova, Yitzhak Shamir* - a gotovo jednoglasno su je odbili Arapi iz Palestine. Rezolucije Opće skupštine smatra ju se neobvezujućima; Izrael na primjer, drži svjetski rekord u odbijanju potom stvo renih rezolucija. Sjedinjene Države ostale su ambivalentne, neko vrijeme preferira jući starateljstvo, sve dok Truman nije priznao židovsku državu utemeljenu u svib nju 1948. godine. Građanske borbe pojavile su se neposredno nakon preporuke o razdiobi, praćene terorom i nasiljem s obiju strana. Uobičajeno, arapsko je nasilje ostalo za pamćeno u svijesti javnosti, ali to je tek dio cjelovite priče. Na primjer, 18. prosinca Palmach - napadačka snaga Haganaha smještena u kibucu (Obrambene snage ži dovskih doseljenika u Palestini, preteča IDF-a) - provela je „odmazdnu" operaciju protiv sela Khissasa, usmrtivši deset Arapa, uključujući jednu ženu i četvero djece. Izraelski vojni povjesničar Uri Milshtein piše da se ova operacija, pod zapovjedniš tvom Moshe Dayana, protivila politici Haganaha „'neraspaljivanja' relativno mirnih prostora", ali ju je Dayan opravdavao njezinim „poželjnim učincima". Sykes navo di da je ova operacija, provedena tri tjedna prije no što su prve neregularne arap ske postrojbe ušle u zemlju, „ubrzala sljedeću fazu rata". Bolje organizirana židovska zajednica imala je prednost u vojnom sukobu. Do svibnja su njezine postrojbe preuzele dijelove teritorija dodijeljene palestinskoj * Simpha Flapan tvrdi da su ova obvezivanja bila taktički manevri. Vidi također TNWC, str. 258-259, navodeći posebice Nahum Goldmannovo prilično cinično tumačenje otvorenog odbijanja koncepta židovske države Ben-Guriona i drugih. * Već neko vrijeme je poznato da je ova grupa, ogranak Irguna, ponudila suradnju s nacistima protiv Britanaca. Tema je nedavno iznesena pred pozornost javnosti u Izraelu, gdje je kolumnist B. Michael objavio prijedlog LEHI-a nacistima iz siječnja 1941. godine (Ha'aretz, 31. siječnja 1983.; također 6. ve ljače). Prijedlog je izrazio njezine simpatije za „njemačku koncepciju Novog poretka u Europi" i ponu dio suradnju pri formiranju židovske države „na nacionalnoj i totalitarnoj osnovi, koja će uspostaviti odnose s njemačkim Rajhom" te štititi nacističke interese na Bliskom istoku. Engleska inačica pojav ljuje se u Lenni Brenner: Zionism in the Age of Dictators (Lawrence Hills, Wesport Conn., 1983.), pre vedena s izvornika iz nacističkih arhiva, David Yisraeli: The Palestine Problem in German Politics (Bar Nan University, Ramat Gan, Israel 1974.).
državi. Već se dogodio Irgun-Lehi travanjski pokolj u DeirYassinu, jedan od glavnih čimbenika koji je uzrokovao bijeg velikog broja arapskog stanovništva. O ovoj či njenici izvještavalo se s velikim ushićenjem u službenim izjavama Irguna i LEHI-a, te pojedinačnoj terorističkog zapovjednika Menachema Begina, koji se ponosio operacijom u kojoj je izvršen pokolj nad otprilike 250 nezaštićenih ljudi, uključuju ći više od 100 žena i djece, s 4 ubijena u napadačkim snagama. Nedavno otkrivena osobna svjedočanstva zapovjednika operacije otkrivaju kako je većina preferirala uklanjanje svih onih koji bi im se našli na putu, uključuju ći žene i djecu, što su i nastavili činiti, ubijajući uhićene i ranjene. Begin je hvalio svoje ubojice zbog njihove humanosti, za „djelovanje na način na koji nije nikada postupila nijedna druga borbena snaga", što je pripjev koji se mogao čuti nakon svakog rata, uključujući i rat 1982. godine, a kojeg su odano ponavljale pristaše s osjećajem strahopoštovanja prema izraelskoj „čistoći oružja", što je nova pojava u povijesti ratovanja. Zapovjedništvo Irguna uputilo je internu čestitku na „prekrasnoj operaciji osvajanja", navodeći: „Kao i u Deir Yassinu, tako i svugdje (...) O, Bože, o, Bože, odabrao si nas za osvajanje." Zapovjedništvo Haganaha osudilo je ope raciju, uključujući grabež i pljačku koji su se, sudeći prema nedavno otkrivenim dokumentima, doista dogodili, zamjećujući da je selo bilo jedno od onih koje je izbjegavalo suradnju s arapskim snagama. Palestinski Yishuv (židovsko naselje pri je stvaranja države) također je službeno osudio pokolj. Dokumenti službene Vladi ne vojne povijesti posvetili su ovom incidentu tri retka, navodeći datum, izvješćujući da je bitka bila „lakša" i završavajući izjavom da je ,,u tijeku osvajanja sela ubijeno oko 200 njegovih stanovnika, uključujući žene i djecu". Dodatni odlomak zatim objašnjava kako je arapska propaganda na osnovi onoga što naziva „Dier Yassin pokoljem" uzvratila vatru; „nema nikakve sumnje" da je epizoda djelotvorno dopri nijela slomu arapskih snaga potaknutih strahom zbog „židovske okrutnosti". Do svibnja je izbjeglo 300 000 Arapa među kojima oko 1/3 stanovništva s područ ja dodijeljenih palestinskoj državi. Vojske arapskih država stupile su u rat neposredno nakon što je u svibnju ute meljena Država Izrael. Borbe su nastavljene, gotovo sve na području dodijeljenom palestinskoj državi, dovodeći do eventualne daljnje razdiobe, s inkorporiranjem oko polovine predložene palestinske države u Izrael te ostatkom kojeg su preuzeli Jor dan (tadašnja Transjordanija) i Egipat. Ovo rješenje održalo se do 1967. godine ka da je Izrael osvojio i ostatak (zajedno sa sirijskim dijelom Golanske visoravni i Sinajem). Oko 700 000 Palestinaca prebjeglo je ili je protjerano u sukobu 1948. godine. Uobičajeno je odnositi se prema ovim događajima na sljedeći način: „Doga đaji tijekom 1947.-1948. godine doveli su do situacije u kojoj je Jordan postao arapska država nasljednik u Palestini." To nije točno. Događaji su doveli do si tuacije u kojoj su Izrael i Jordan postale „zemlje sljednice". Područje Gaze je podi jeljeno između Izraela i Egipta, a ostatak teritorija dodijeljenog Palestini prisvaja njem okupiranih područja, podijeljen je između Izraela i Jordana, ali ne i Egipta. Oko polovina palestinske države postalo je dijelom Izraela.
Godinama se tvrdilo da su Palestinci 1948. godine prebjegli po naredbama arapskih vođa. Osnove za ovu tvrdnju potkopao je Erskine Childers 1961. godine, premda je još uvijek možemo čuti. U stvari, čini se da je arapsko vodstvo pokuša lo spriječiti uzmak potaknut izraelskim terorom i psihološkim ratovanjem, katkada i neposrednim progonom. Dodatne tisuće Arapa- u ovom slučaju građana Iz raela - protjerane su s područja Galileje tijekom napada na Egipat 1956. godine*, a još stotine tisuća izbjegle su ili protjerane s osvojenih područja tijekom i nakon rata 1967. godine. U detaljnoj istrazi izbjegličkih naleta W. W. Harris procjenjuje da je od 1,4 milijuna predratnog stanovništva otprilike 430 000 napustilo svoje domo ve između lipnja i prosinca 1967. (većina u lipnju), uz značajne razlike između pod ručja (preko 90% od 100 000 ljudi izbjeglo je s područja Golanske visoravni, ali ma nje od 20% od 400 000 pučanstva pojasa Gaze s drugim lokalnim varijacijama). Veliki gubici stanovništva na nekim područjima rezultat su „ostavštine svrhovitog straha", na primjer u blizini Qibyae, gdje su izraelske snage pod zapovjedništvom Ariela Sharona počinile veliki pokolj 1953. godine . Izraelski jastrebo vi povremeno su prijetili novim progonima ne promjene li Arapi svoje ponašanje, kao što je ministar obrane Sharon upozorio: „Palestinci ne bi trebali zaboraviti 1948. godinu." „Aluzija je jasna", komentira Amnon Kapeliouk navodeći Sharonovu izjavu. U Sjedinjenim Državama općenito se tvrdi kako je jordansko pripajanje Za padne obale bilo nezakonito. Tvrdnja vrijedi, ali je potom teško shvatiti zašto se ne primjenjuje istom težinom i na izraelsko pripajanje polovine zemlje dodijeljene pa lestinskoj državi - premda je ovo pitanje zapravo akademsko i kao takvo postoji od 1949. godine. Rasprava također previđa i činjenicu da su se Izrael i Jordan pona šali u skladu s tajnim sporazumom o podjeli Palestine iz 1947-1948. godine, pri če mu su obje zemlje smatrale palestinsko vodstvo glavnim neprijateljem. Yorarm Peri primjećuje: „Ben Gurionovo prešutno razumijevanje s kraljem Abdulahom iz Transjordanije omogućilo je ovom potonjem stupanje na teritorije zapadno od rijeke Jordan, koji su Planom o razdiobi UN-a iz 1947. godine dodijeljeni arapskoj pales tinskoj državi (...) što nije bilo predočeno ni Kabinetu niti vojnom zapovjedništvu", dovodeći do unutrašnjeg sukoba kad je zapovjednika južnih područja, Yigala Allona, Ben-Gurion spriječio u pokretanju ekspedicije na Zapadnu obalu u listopadu 1948. godine. Također, dodatno se tvrdilo da je ulazak arapskih zemalja u rat djelomično motiviran suprotstavljanjem ambicijama kralja Abudalaha i da egi patske namjere nisu bile napasti Palestinu, već pronaći diplomatsko rješenje suko ba". Slična vjerovanja navela su Nahuma Goldmanna da preporuči suprotstav ljanje svibanjskoj odluci utemeljivanja Države Izrael, pod pretpostavkom da je još uvijek bilo moguće miroljubivo diplomatsko rješenje. * Ovu činjenicu, prethodno nepoznatu, obznanio je nekadašnji premijer Laburističke stranke, Yitzak Ra bin, koji je u to vrijeme bio zapovjednik izraelskog sjevernog područja u kojem se odigrao progon. On procjenjuje da je tada 3000-5000 Arapa - izraelskih građana - vojska protjerala u Siriju. Ovi Arapi pro tjerani su iz svojih rodnih sela 1951. godine za vrijeme projekta skretanja vodenih tokova.
Kralja Abdullaha ubio je u srpnju 1951. godine 19-godišnji Palestinac. Ova se činjenica uobičajeno navodi kao dokaz da Palestinci (ili Arapi općenito) neće tole rirati „umjereno" vodstvo koje prihvaća postojanje Izraela. Izoštreniji pogled u po zadinu - osobito izraelsko-jordanskog plana o uništavanju planirane palestinske države - sugerira ponešto drugačiju interpretaciju. Nahum Goldman bio je predsjednik Svjetske cionističke organizacije od 1956. do 1968. godine, ali je ostao kritičan prema izraelskoj diplomaciji, uključuju ći izraelsko stupanje u hladnoratovski sustav na strani Sjedinjenih Država i njego vu politiku odbijanja miroljubivog rješenja nakon 1967. godine. Također je bio kritičan spram taktike pretvaranja holokausta u sredstvo opravdavanja zločina i ubojstava. Na početku židovske Nove godine u listopadu 1981. godine, napisao je: Morat ćemo shvatiti da židovska stradavanja tijekom holokausta više neće služi ti kao zaštita i sasvim sigurno moramo odustati od korištenja argumenta holo kausta za opravdavanje svega što bismo mogli učiniti. Koristiti se holokaustom kao isprikom za bombardiranje Libanona, na primjer, kao što to čini Menachem Begin, neka je vrsta „Hillul Hashem" (svetogrđe), banaliziranje svete tragedije Shoaha (holokausta), koji se ne smije iskorištavati za opravdavanje politički sum njive i moralno neobranjive politike. Goldman je također bio jedan od onih koji su osjećali da američki „podržavateIji Izraela" njemu značajno štete. Na sastanku Svjetskog židovskog kongresa u Izrae lu siječnja 1981. godine govorio je o potrebi „promjene naše politike prema Arapi ma". „Ono što Izrael čini u ovom pogledu vrlo je loše", dodao je, ,,a jednako ružni su i krikovi koje ispuštaju američki Židovi." Također je oštro kritizirao invaziju na Li banon. Goldman je umro u kolovozu 1982. godine, nakon što je cijelog života služio cionističkim ciljevima. Premijer Begin nije prisustvovao njegovom pogrebu i „Vlada nije objavila nikakvu službenu žalost", primijetio je američki židovski tisak, zamjeću jući kako to upozorava na „bijedan način" kojim se Izraelska vlada odnosi prema „svojim protivnicima". Naslov iz Jerusalem Posta glasio je: „Nezamijećena Goldmanova smrt". Predsjedavajući PLO-a Yasser Arafat izrazio je žaljenje sljedećim riječima: Palestinci oplakuju smrt Nahuma Goldmanna. On je bio židovski državnik jedin stvene osobnosti. Borio se za pravdu i legitimna prava svih naroda.
3. Izraelsko-arapski ratovi U Sjedinjenim Državama ritualnom jednoličnošću recitira se kako su izraelski ratovi prije invazije na Libanon 1982. godine bili isključivo obrambeni. To izjavljuju i ozbiljni politički analitičari, na primjer Hans Morgenthau koji je napisao: „Četiri puta Arapi su pokušali ratom ukloniti Izrael"; štoviše, „neosporna povijesna činjenica" je da su ratovi vođeni zbog „postojanja židovske države usred arapskog svijeta". U novinskim izvješćima to se također redovito uzimalo kao neupitna povijesna činje nica. Kao jedan od nebrojenih primjera promotrimo objašnjenje Davida Shiplera o tome zašto je invazija na Libanon 1982. godine izazvala „krizu savjesti" u Izraelu:
(...) ovo je za Izrael bila drugačija vrsta rata. Nikad ranije Izrael nije stupio u rat, a da njegovo stvarno postojanje nije bilo ugroženo. Nikada ranije Izrael nije tako jasno bio odgovoran za početak okršaja, a da nije prethodno bio isprovociran nekim arapskim vojnim potezom razornog potencijala. Slično, Robert Moskin opisuje povijest arapsko-izraelskih ratova Chaima Herzoga kao „knjigu koju bi morao pročitati ili se na nju pozvati, svatko tko želi razum jeti što je sve Izrael pretrpio", podrazumijevajući kako je Izrael, nemoćna žrtva arapske agresivnosti, „pretrpio" sve te ratove.* Pretpostavku da je izraelski položaj prije invazije na Libanon 1982. godine bio strogo obrambeni ne dijeli samo veliki broj političkih analitičara i novinara, nego i veliki broj ljudi koji se smatraju kritičari ma izraelskog avanturizma. Primjerice, kritika invazije na Libanon Jacoba Timermana smatra se vrlo oštrom, što djelomično i jeste. Započinje dokazujući: „Izraelski su prethodni ratove bili obrana od agresije (...) Činjenica da je invazija na Libanon prvi rat koji je pokrenula država Izrael nije mogla proći nezamijećeno." Takve uobičajene izjave nisu istinite - zaista, one su zaprepašćujuće - naro čito s obzirom na izraelsko-francusko-britanski napad na Egipat 1956. godine i in vaziju na Libanon 1978. godine (koja se općenito ne smatra izraelsko-arapskim ra tom, možda zbog toga što je agresija bila više no očigledna ili možda stoga što je ubijeno svega nekih 2000 Palestinaca i Libanonaca, a samo 250 000 postalo iz bjeglicama, s brojnim gradovima ostavljenim u ruševinama). Rat 1973. godine bio je vrlo jasan slučaj arapskog napada, ali na teritorij koji je Izrael prethodno oku pirao, nakon što su zaustavljeni diplomatski napori postizanja sporazuma (vidi 3. poglavlje). Stoga teško da je „neupitna povijesna činjenica" da je u ovom slučaju rat imao bilo kakve veze s „postojanjem židovske države". O Sadatovim ratnim ci ljevima vidi 3. poglavlje . O ratu 1948. godine vidi gore spo menuto. Rat 1967. godine također obuhvaća složenosti koje podržavatelji Izraela ovdje, u Americi, često ignoriraju. U stvari, intrigantno je vidjeti kako su činjenice predstav ljene. Zanimljiv je primjer istraživanja Michaela Walzera o „pravednim ratovima". Pregledavajući zapise 2500 godina unatrag, on pronalazi tek jedan primjer „legitim ne anticipacije", to jest opravdanog pribjegavanja preventivnom vojnom udaru u suprotnosti s uobičajenom doktrinom o ovom problemu sadržanom u Povelji Ujedi njenih naroda ; naime, izraelski napad iz lipnja 1967. godine. Ovo * Moskin također upućuje na ulogu „sovjetskog naoružanja, savjetnika i agitacije" te druga ruska po puštanja kao faktora izazivanja militantnih Arapa, naglašavajući da je Sovjetski Savez oružjem (osobi to protuzračnim raketama) opskrbljivao Arape (za razliku od njega, Sjedinjene Države opskrbljivale su Izrael mlaznim bombarderima, korištenim za zračne napade duboko unutar Egipta jednostavni prikaz naše predanosti miru) te da su „1970. godine sovjetski piloti letjeli u borbenim zadacima Egipta" (nai me, obrambenim misijama u vrijeme kada je Izrael provodio zračne napade na civilne mete duboko u egipatskom teritoriju, činjenica koju je propustio spomenuti). Moskin kritizira Herzogovu knjigu jer je on „(1982.) ostao neutralan prema moralnosti i potrebi napada preko rijeke Litani", prešutno pod razumijevajući da se pitanje invazije južnog Libanona južno od rijeke Litani ne može postaviti, što je pretpostavka prilično općenito prihvaćena u američkom tisku, dajući Izraelu isto pravo agresije dodi jeljeno samim Sjedinjenim Državama.
je, štoviše, „jasan slučaj" otpora agresiji. „Vrijedno je postaviti neke slučajeve o ko jima mislim da nemamo nikakvih dvojbi: njemački napad na Belgiju 1914. godine, talijansko osvajanje Etiopije, japanski napad na Kinu, njemačka i talijanska interven cija u Španjolskoj, rusku invaziju na Finsku, nacističko osvajanje Čehoslovačke, Poljske, Danske, Belgije, Nizozemske, rusku invaziju na Mađarsku i Čehoslovačku, egipatski izazov Izraelu 1967. godine". Walzer ne nudi nikakvo obrazloženje ili dokaz kojim bi pokazao kako „egipatski izazov" Izraelu stoji uz bok s navedenim „jasnim slučajevima" agresije. On jednostav no izjavljuje kako je Izrael „opravdano strahovao" od razaranja - koje, čak i da je bi lo istinito, teško da bi moglo potkrijepiti njegove tvrdnje. Izraelski generali zauzeli su prilično drukčije stajalište. Nekadašnji zapovjednik zračnih snaga, general Ezer Weizmann, smatran jastrebom, izjavio je kako nije bilo „prijetnje razaranjem", već da je napad na Egipat, Jordan i Siriju unatoč tome bio opravdan, kako bi Izrael mogao „opstojati u skladu s dometom, duhom i sposobnostima koje danas utjelovljuje". Navodeći potkrjepljujuće izjave zapovjednika stožera Chaima Bar-Levija i generala Mattityahua Peleda, Amnon Kapeliouk napisao je: „Nije postavljen niti jedan ozbiljan argument koji opovrgava teze trojice generala". . Američki obavještajci bi li su sličnog pogleda. Štoviše, međudjelovanja koja su vodila u rat uključivala su provokativne i rušilačke izraelske akcije i prijetnje koje Walzer zanemaruje , za jedno s egipatskim i drugim arapskim akcijama kao što je zatvaranje morskog tjes naca Tiran, za kojeg je Egipat tvrdio da je unutarnji plovni put. Među ostalima koji su, za razliku od Walzera, sumnjali u egipatski „izazov" kao „jasan slučaj" agresije, jest Menachem Begin, koji je primijetio sljedeće: U lipnju 1967. godine ponovno smo imali mogućnost izbora. Koncentracija egi patske vojske na pristupima Sinaju nije ukazivala na to da se Nasser priprema uistinu nas napasti. Moramo biti pošteni prema sebi samima. Mi smo odlučili na pasti njega. Begin, naravno, smatra izraelski napad opravdanim: „Ovo je bio samoobrambeni rat u najplemenitijem smislu tog izraza." Ali isto tako se možemo prisjeti ti da je izraz „samoobrana" priskrbio tehnički smisao u modernim političkim diskursima, odnoseći se na svaku vojnu akciju koju provodi država kojom netko uprav lja, kojoj služi ili koju „podržava". Ono što je vjerojatno zanimljivo je da američki demokratski socijalistički golub znatno nadilazi Menachema Begina u oslikavanju izraelskih akcija kao obrane od agresije. Bez obzira kako procjenjujemo ove slože ne okolnosti, jednostavno je nemoguće smatrati „egipatski izazov" „jasnim sluča jem" agresije, istovjetan nacističkim osvajanjima, itd. Radije je ovo „jasan slučaj" opravdavanja kojeg su prisvojili brojni podržavatelji Izraela. Neposredno nakon sporazuma o prekidu neprijateljstva 1949. godine Izrael je započeo prisvajanje demilitariziranih zona popraćeno vojnim napadima s brojnim civilnim žrtvama i progonom tisuća Arapa, od kojih su neki kasnije oformili teroris tičke grupe provodeći ono što su smatrali odmazdom, a Izrael i njegovi podržava telji neisprovociranim terorizmom; pojmovi „terorizam" i „odmazda", kao što smo
ranije primijetili, nisu opisni pojmovi, u značajnoj mjeri oni su propagandni izrazi. Ova su djelovanja postavila pozornicu za daljnje sukobe s Egiptom i Sirijom. Izrael ski napadi na pojas Gaze doveli su do napada fedajena koji su poslužili kao uver tira za invaziju 1956. godine premda je, kao što je poznato iz preuzetih egipatskih dokumenata i drugih izvora, Egipat pokušavao umiriti granično područje strahuju ći od takvog napada. Agresori su inscenirali razrađenu i uglavnom uspješnu propagandnu kampanju s naporom pokazivanja kako je upravo Nasser, a ne oni, planirao napad, uspoređujući ga s Hitlerom, dok su oni vrlo efikasno oponašali Goebbelsa. Brojne detalje pružio je Kennett Love koji je u to vrijeme bio dopisnik New York Timesa sa Bliskog istoka. Prikazuje, na primjer, kako je Times propustio obja viti njegov intervju s Nasserom u kojem Nasser nudio demilitarizaciju granice: „Izobličena verzija Nasserova nastojanja da pacificira granicu bila je raširena pre ko naslovnice New York Timesa pod naslovima koji su ga predstavljali kao ratnog huškača", uključujući Timesovo izvješće koje govori: „Brojni neutralni promatrači kažu da je Nasserova izjava (o demilitarizaciji granice) bila ratoborna i zasigurno će povećati napetosti." Dva dana nakon što je Times uništio Nasserov intervju, na nas lovnici se pojavio naslov temeljen na iskrivljenoj inačici intervjua novinske agenci je, koji je glasio: „Egipat izražava prijetnju ratom u Gazi". Sami agresori u isto su vrijeme Nasseru pripisivali razne izmišljene ratoborne izjave, vadeći neke njego ve ranije rečenice iz konteksta i značajno im mijenjajući smisao, itd. Iskrivljavanja zapadne propagande, koja u ovom slučaju odražavaju izuzetan stupanj moralnog kukavičluka, posve odvojenog od krivotvorenja činjenica, ostala su djelotvorna čak i nakon izravne agresije Izraela, Francuske i Engleske. Posebice je još uvijek ras prostranjeno shvaćanje kako je izraelska agresija u stvari bila obrambena, u najgo rem slučaju „preventivni udar" kao odgovor Nasserovim prijetnjama. Incident je primjer - jedan od brojnih - kako se činjenice mogu prevladati moćnim sustavom propagande koji kao svoj instrument upošljava „slobodni tisak". Izraelska okupacijska vojska počinila je krvave zločine u pojasu Gaze, ubivši „barem 275 Palestinaca neposredno nakon što su osvojili pojas, tijekom brutalnog pretraživanja kuće po kuću, tražeći oružje i fedajine u Khan Yunisu" i ubivši 111 Pa lestinaca ,,u drugom velikom krvoproliću" u izbjegličkom logoru Rafah u „neredima" nakon što su „izraelske trupe prohujale potleušicama, okupljajući izbjeglice radi obavještajnih pregleda". General E. L. M. Burns, zapovjednik UN-ove Organizacije za nadgledanje provođenja primirja (United Nation Truce Supervision Organization, UNTSO) komentirao je: „Ovo tvori vrlo tužan dokaz činjenice da duh koji je inspiri rao ozloglašeni pokolj u Deir Yassinu 1948. još uvijek živi među nekim izraelskim vojnim snagama." Zapovjednik snaga za promatranje u Gazi, poručnik R. F. Bayard iz američke vojske, izvijestio je da je postupanje s civilima „nepodnošljivo okrutno" te da je „veliki broj osoba hladnokrvno ustrijeljen bez ikakva vidljiva razloga". Tako đer je izvijestio da su brojni UN-ovi humanitarni dužnosnici nestali i da su ih vjero jatno ubili Izraelci, te da se provodi pljačka i samovoljno uništavanje imovine. Izrael
je tvrdio da su ubojstva uzrokovana „otporom izbjeglica", što je tvrdnja koju su iz bjeglice negirale (nije bilo izraelskih žrtava).* Love navodi dnevnik Moshe Dayana potvrđujući pljačkanje koje je nanijelo „nama samima veliku sramotu", ukazujući da gotovo i nije bilo otpora. Posljedice Libanonskog rata 1982. godine bile su slič ne, premda je u ovom slučaju okupacijska vojska prepustila svojim lokalnim posluš nicima provođenje pokolja najgore vrste. Žalosna je činjenica da se okupacijske vojske često ovako ponašaju , ali tada obično ne uživaju divljenje američkih in telektualaca zbog njihove jedinstvene i izuzetne predanosti „čistoći oružja". Prisvajanje demilitariziranih zona na sjeveru radi projekata preusmjeravanja vode nih tokova i poljoprivrednog razvoja+ dovelo je u konačnici do bombardiranja Izraela s Golanske visoravni od onih koje se ovdje, u Americi, pri tipičnom iskrivljavanju čin jenica prikazuje kao ,,sirijske-ubojice-iz-zabave". Švedski UNTSO zapovjednik, general Carl von Horn, napisao je: „Nije se očekivalo da će ovi (sirijski topovi) ikad krenuti u akciju da nije bilo izraelskih provokacija", uključujući vojno prisvajanje pod ručja koja su obrađivali Palestinci. General Mattityahu Peled ističe da se nakon izraelskog osvajanja Golanske visoravni 1967. godine sirijska artiljerija jedva pomak nula. Nije uslijedilo bombardiranje jer je sporazum o prekidu vatre bio razjašnjen. Prije 1967. godine Izrael je slijedio „planiranu strategiju" koja je zamišljena kako bi na metnula njegovo tumačenje Sporazuma o primirju iz 1949. godine, uključujući naselja vanje u demilitariziranim zonama kojim se narušavalo prava lokalnog stanovništva, dovodeći do bombardiranja kao odmazde. Osvajanje visoravni nije promijenilo vojnu situaciju, već je pokazalo da je moguće rješenje pregovaranjem, što se pokazivalo i ranije, tvrdi on. Nadalje tvrdi da demilitarizacija visoravni ne bi prouzročila sigurno sne probleme, što ukazuju činjenice koje iznosi, da su Izraelci doista željeli prihvatiti UN-ovu Rezoluciju 242, vraćajući Golansku visoravan Siriji. Također, općenito se često previđa da su Arapi s razlogom strahovali od bom bardiranja s Golanske visoravni. Do 1970. godine u jordanskom gradu Irbidu broj žrtava uslijed izraelskih zračnih napada i bombardiranja s Golanske visoravni prib ližavao se broju 100. Sirijsko bombardiranje poslužilo je kao izgovor za osvajanje Golana 1967. go dine narušavanjem prekida vatre, te niza kasnijih akcija koje su vodile njegovoj stvarnoj aneksiji od strane Beginove vlade od prosinca 1981. do siječnja 1982. go dine. * Prikaz očevica iz izraelskog izvora o zlodjelima počinjenim od izraelske okupacijske vojske sve dok „sam Ben-Gurion nije naredio zaustavljanje grabeži, ubijanja i pljačkanja". Vidi Mark Gefen, Al Hamishmar, 27. travnja 1982. - pravovremeno (premda zanemareno) izvješće, uzimajući u obzir ono što će zakratko uslijediti. + Izraelska prodiranja i napadi u ovo područje bila su djelomično motivirana željom preuzimanja nad zora nad vodama Jordana i sprječavanja preusmjeravanja na arapske teritorije. Ovo je dovelo do sukoba između Izraela i, kako UN-a, tako i Sjedinjenih Država. Johnstonov projekt, kojeg su Ameri kanci osmislili da riješi podjelu jordanskih voda, potkopala je izraelska opozicija, a „izraelski napad na Siriju u prosincu 1955. godine poništio je njegovo djelo" (Love, Suez, str. 277). Okupacija sirijske Go lanske visoravni 1967. godine razriješila je ovo pitanje.
4. Nakon osvajanja 1967. godine Izuzev sirijske granice, godine koje su slijedile nakon izraelskog povlačenja sa Sinaja bile su relativno spokojne. Egipatska granica bila je mirna, a jordanska go tovo isto tako. Unutar Izraela ogromna područja arapske zemlje oduzeta su njiho vim vlasnicima i pretvorena u židovska naselja, djelomično iskorištena za smještaj židovskih izbjeglica prebjeglih ili prognanih iz arapskih zemalja kao posljedica ra ta 1947-1949. godine. Arapski građani su tako prisiljeni postati radnom sna gom židovskih poduzetnika (uključujući kibuce), što je pojava koju se posve jasno moglo razabrati početkom 60-ih godina. 4.1 Politike naseljavanja laburističkih vlada Odmah nakon rata 1967. godine laburistička vlada započela je sa svojim mje rama integriranja okupiranih teritorije unutar Izraela. Istočni Jeruzalem bio je trenut no anektiran, a granice grada značajno proširene na arapsku Zapadnu obalu (program nazvan „gušenjem Jeruzalema"), sa znatnim židovskim naseljima i pro gonom Arapa iz nekih dijelova Starog Grada. Utemeljena su poluvojna naselja, za tim stalna civilna naselja na okupiranim područjima. Institucionalizirana je oštra voj na okupacija koja se otad i održava. Naseljavanje na okupiranim teritorijima započelo je odmah nakon rata, katkad i bez Vladinog odobrenja, premda je ono redovito naknadno stizalo. Pet tjedana nakon rata utemeljeno je naselje na Golanskoj visoravni, a ubrzo nakon toga i u Kfar Etzionu na Zapadnoj obali. Amnon Kapeliouk primjećuje da je do prosinca 1969. godine Meirina vlada kao jedan od „najvažnijih ciljeva" postavila „ubrzavanje postavljanja vojnih naselja i trajnih poljoprivrednih i gradskih naselja na području domovine" (službeni izvorni tekst). Ministar obrane Moshe Dayan, koji je odigrao središnju ulogu u ovim projektima laburističke vlade, izjavio je: „Naselja utemelje na na tim teritorijima će tamo ostati zauvijek, a buduće granice uključit će ova na selja kao dio Izraela." Ove buduće granice time bi se trebale protegnuti od Golanske visoravni na sjeveru do najjužnijeg dijela Sinaja kod Sharm el-Sheikha (izrael ska „Ophira"; Dayanova izjava kako on „daje prednost Sharm el-Sheikhu bez mira nad mirom bez Sharm el-Sheikha", postala je poznata kasnije, tijekom razdoblja u kojem je laburistička vlada izbjegavala arapske mirovne inicijative) te od Gaze i sjeverno-istočnog Sinaja do rijeke Jordan, što su sve područja na kojima su za vrije me laburističke vlade utemeljena naselja. Uz neizbježno „sigurnosno opravdanje", bilo je općeprihvaćeno kako je pog rešno, možda čak i rasistički, uskratiti Židovima pravo naseljavanja na ove prostore (Zapadna obala je, štoviše, kolijevka „povijesne zemlje Izraela"). Međutim, nije pos tojao reciprocitet. Arapi s okupiranih teritorija nisu se mogli naseljavati u Izrael, prim jerice oni protjerani iz Jaffe u travnju 1948. godine. Arapi ne mogu kupovati zemlju u Izraelu. Dayan je objasnio: „To bi poremetilo teritorijalni kontinuitet židovskog stanov ništva" (ionako je to posve nemoguće zbog pravnih načina koji korištenje zemljom
efikasno ograničavaju na Židove, čemu ćemo se vratiti kasnije). Ali, suprotno tome, židovska naselja u gusto naseljenom području Gaze osmišljena su upravo da „raz biju teritorijalni kontinuitet" arapskih naselja u sprječavanju „eventualnog samoodre đenje" stanovništva pojasa Gaze, objašnjava Ha'aretz, a ista razmišljanja primijenje na su uskoro i na Zapadnoj obali. Slični su argumenti iznošeni tijekom laburističkog programa „judeizacije Galileje" unutar samog Izraela, gdje se smatralo potrebnim utemeljiti židovska naselja kako bi se razbila koncentracija arapskih građana. Na okupiranim teritorijima Izrael je utemeljio „trajnu vlast", smatra Dayan. Ministar vanjskih poslova Abba Eban, laburistički golub, zabilježio je činjeni cu da je prema međunarodnom pravu naseljavanje dopušteno samo u ime vojne sigurnosti; i premda je, poput ostalih, shvatio da ono nije motivirano tim zabrinu tostima, podupirao ga je i dalje. Eban je odbio „shvaćanje koje smatra da osnovni kriterij naseljavanja u Judeji i Samariji (Zapadna obala) mora biti jasna potreba stvaranja sigurnih granica", dodajući da je za njega „ključni izraz" bio „teritorij do movine", kako je naznačen u Vladinom programu iz prosinca 1969. godine. Dayan je, svojom uobičajenom iskrenošću, izjavio kako, sa stajališta sigurnosti države, utemeljivanje naselja nema veliku važnost; bolje rečeno, ono je bilo potrebno za stvaranje „političkih faits acomplis o tom načelu (...) da niti jedno mjesto gdje se nalazi naselje ili se poljoprivredno koristi neće biti napušteno". U svojoj opsežnoj studiji izraelskog programa naseljavanja nakon 1967. godine, W. W. Harris pokazu je da je Allonov plan, koji je pružio temeljni okvir djelovanja, početno uistinu pred vidio apsorpciju oko 40% područja Zapadne obale i aneksiju pojasa Gaza, a do 1977. godine (10 godina nakon što je po prvi put predložen u srpnju 1967.) obuh vaćao je i određena dodatna prodiranja na Zapadnu obalu, kao i vrlo ekstenzivno naseljavanje Golanske visoravni (tada već zahuktano) i izraelsko preuzimanje po jasa na Sinaju od Mediterana do Sharm el-Sheikha. Mnoštvo materijala, isto vrsnog upravo navedenom, nalazi se u hebrejskim izvorima ili relativno nedostup nim studijama te je slabo poznato u Sjedinjenim Državama, čak i nijekano premda su činjenice o naseljavanju bile dovoljno jasne onima koji su odlučili upoznati se s onim što se događa. Postojali su, naravno, određeni problemi: „Osnovna teškoća s kojom se suo čilo u planiranju naseljavanja Judeje i Samarije", objašnjava Elisha Efrat, jest što su one naseljene Arapima „koji nisu spremni svojevoljno napustiti niti jedno mjesto" i koji „nisu u milosti odsutnih 'effendi' zemljoposjednika koji su spremni prodati vlastitu zemlju", što je (prikladno) bio slučaj tijekom naseljavanja samog Izraela. Efrat je planer u izraelskom Ministarstvu unutarnjih poslova i profesor na sveu čilištu u Tel Avivu, gdje je, kako nas informira, pripremio podulju studiju ovih prob lema ,,u okviru Istraživačkog projekta o miru sveučilišta u Tel Avivu", što je naziv ko ji bi i sam Orwell cijenio. U rujnu 1973. godine Laburistička stranka odobrila je „Galilejske protokole" ko ji su pozivali na sveobuhvatno daljnje naseljavanje ruralnih i gradskih područja te komercijalni i industrijski razvoj na teritorijima, uključujući Golan, Zapadnu obalu,
Gazu i sjeveroistočni Sinaj gdje se trebao utemeljiti grad Yamit (domaće stanovniš tvo brutalno je protjerano, stjerano u pustinju, njihova naselja sravnjena sa zem ljom). Čak ni laburistički „umjerenjaci" (Allon, Eban) nisu kritizirali ovu odluku iako se Arieh Eliav, najpoznatiji golub, suzdržao glasovanja i kritizirao dokument, kao i Shulamith Aloni. Ministar pravosuđa M. Y Sh. Shapira objavio je: „Ovaj dokument izražava nadu da ćemo s vremenom biti u mogućnosti pronaći trajna rješenja zadr žavanja aneksije, uključivanja ili objedinjavanja teritorija s Državom Izrael". Mjesec dana kasnije egipatske snage prešle su Sueski kanal u iznenadnom napadu, otpočevši rat 1973. godine. Sadat je izjavio: „Yamit znači rat, barem za Egipat". Postupanje sa stanovnicima sjeveroistočnog Sinaja zaslužuje pozornost, ne samo zbog svog karaktera, već također i u svijetlu reakcije u Sjedinjenim Država ma (na koju ćemo se vratiti) kada su novi židovski doseljenici bili prisiljeni napusti ti egipatski teritorij, s lijepom kompenzacijom kao dijelom „mirovnog procesa" iz Camp Davida. Nakon početnih oduzimanja posjeda 1969. godine, vojne postrojbe pod zapovjedništvom generala Ariela Sharona, u siječnju 1972. godine „protjerale su nekih desetak tisuća farmera i beduina, buldožerima prerovali ili dinamitom im uništili kuće, srušili šatore, uništili usjeve i zatrpali bunare", pripremajući teren za utemeljivanje šest kibuca, devet sela i grada Yamita.* Nakon toga su izraelski bul dožeri počupali drveće iz voćnjaka (što se tehničkim izrazom naziva „učiniti da pus tinja procvjeta"), obustavljena je pomoć iz programa CARE Sjedinjenih Država ka ko bi se prisililo zemljoposjednike da prodaju zemlju, uništene su džamije i škole, a jedina škola koja je izbjegla razaranje dodijeljena je novom kibucu. (52) Ministar graditeljstva, golub Laburističkog saveza Avraham Ofer, posjetio je područje u lje to 1975. godine i uznemirio se otkrivši da nekoliko stotina beduina još uvijek živi duž obale. Zatražio je da izraelska vojska evakuira područje jer je ono trebalo pos tati nacionalni park u službi „masa koje će tu stići na godišnji odmor te kupačima, za koje se očekivalo da će pojuriti na zlatnu obalu Yamita". Ovi izraelski turisti, pri rodno, bili bi uznemireni blizinom beduinskih logora koji nagrđuju prostor. U bilte nu Mapama (lijevo krilo Laburističkog saveza goluba koje je utemeljio kibuc), Ezra Rivlis izvijestio je da Yamit treba biti „cionistički chalutzic, pustinjski grad", poput Tel Aviva, sagrađenog na pijesku u prvim danima židovskog naseljavanja - što je vrlo primjerena analogija jer su i tom slučaju Arapi tvrdili da im je zemlja oduzeta silom. Rivlis prikazuje: „Uz bodljikavu žicu, na drugoj strani beduini su buljili u nas širom otvorenih očiju, bez imovine, bez ikakvih dogovora ili rješenja za svoje probleme." Dodaje kako u pozadini njihova tvrdoglava odbijanja kompromisa, kako se navodi, stoji tajno nagovaranje predstavnika Sadata i Fataha. Što bi drugo moglo biti uzrokom ovog tvrdoglavog odbijanja? Nejasna upućivanja na zlokobnu „skrivenu ruku" kada Arapi iracionalno odbijaju neki sličan „kompromis", uobičajena su u iz raelskom tisku, uključujući i novine lijevog krila, kao u ovom slučaju. * Javna kritika dovela je do vojnog istražnog povjerenstva koje je Sharonu uputilo prigovor, Yoram Pe ri: Between Ballots and Bullets, str. 97.
Kao što je to često bio slučaj, Arapi su odbijali vrstu „kompromisa" koju su im nudili njihovi dobroćudni protivnici, čak toliko ljubazni da su im dopustili služiti kao slabo plaćena i eksploatirana radna snaga u zemlji s koje su protjerani. Stoga je bi lo neophodno pribjeći sili, na upravo prikazan način, nakon neuspjeha u korištenju miroljubivih sredstava, što je bila vrlo nezahvalna nužnost, osobito za zemlju koja je oduvijek bila predana takvim uzvišenim moralnim standardima i humanističkim načelima od kojih je morala odstupiti uslijed arapske tvrdoglavosti, kako nas spremno obavještavaju američke pristaše. U američko-židovskom tisku Samson Krupnick opisao je „jedinstveno i uzbudljivo iskustvo" promatranja rađanja Yamita i dolazak prvih „Amerikanaca, Kanađana i ruskih olima (imigranata) te nešto Izrae laca". U Sjedinjenim Državama vladao je opći muk o ovim stvarima koje su šo kirale brojne Izraelce, nasuprot divljenju za ovo jedinstveno i uzbudljivo iskustvo. Pojedinačno, ova zbivanja nisu potaknula nikakav komentar demokratskih socija lista koji su pjevali ode zahvalnice Izraelu, istovremeno prokazujući sve one koji su se usudili propitivati ove politike kao antisemitske, kao krvožedne radikale koji po dupiru terorizam i mrze demokraciju, itd. Vidi 2. poglavlje, bilješku 60. i navedene primjere. 4.2 Naseljavanje za vrijeme Begina i Reagana 4.2.7 Politika Kissingerova diplomacija nakon 1973. godine bila je osmišljena za isključiva nje Egipta iz arapsko-izraelskog sukoba, omogućujući time laburističkoj vladi nas tavljanje njezinog programa naseljavanja u skladu s odredbama Allonova plana (vidi 3. poglavlje). Naseljavanje je ubrzano Beginovim preuzimanjem vlasti 1977. godine. Postojalo je značajno dodatno širenje programa naseljavanja nakon što je predsjednik Reagan objavio da naselja na Zapadnoj obali smatra „zakonitima". Ovaj preokret u politici Američke vlade (barem na retoričkoj razini) pokrenuo je ve liku operaciju „otimanja zemlje" na Zapadnoj obali pod lažnom krinkom legalnosti kojom bi se zadovoljilo liberalno američko mnijenje. To je izazvalo brojne prote ste među izraelskim golubovima, ali malobrojne tadašnje komentare ovdje, u Ame rici. Jedan od protivnika izraelske politike odbacivanja miroljubivog rješenja, ne kadašnji zamjenik gradonačelnika Jeruzalema, Meron Benvenisti, neposredno po tom primijetio je da je program naseljavanja, svojim opsegom i strukturom, „potpu no isključio buduće rješenje", te da predanost Laburističkog saveza nepovlačenju s područja koje čini 40% Zapadne obale (što je izvorna namjera Allonova plana iz 1967. godine, kako je spomenuto ranije) također znači da je „njegova navodna as piracija nevladanja nad Arapima bila besmislena". Benvenisti je proveo iscrp no istraživanje o operaciji otimačine zemlje u vremenu nakon Reagana. Otkrio je da je Vlada različitim smicalicama preuzela više od polovine Zapadne obale (izvan anektiranog istočnog Jeruzalema) te je tamo planirala naseliti 100 000 ljudi do
1986. godine. U međuvremenu je promijenjena priroda planova naseljavanja. No viji koncept usmjerit će se na „razvoj velikih gradskih središta koji će organski po vezati vitalne prostore Zapadne obale s glavnim izraelskim gradskim središtima". To su trebale biti „spavaonice Jeruzalema i Tel Aviva". Namjera je stvoriti „dvojno društvo": „arapski gradovi i sela postat će poput geta (...) okruženi velikim židov skim predgrađima-spavaonicama, naseljima, vojnim logorima opsluživanih, pove zanih i ispresijecanih lako dostupnim brzim autocestama". Židovska područja imat će „židovske usluge i standarde (...) kao što su izbori i sloboda govora", dok će arapska geta ostati pod „vojnom upravom ili, ako vam se više sviđa, civilnom ad ministracijom" Menachema Milsona (koji je u međuvremenu dao ostavku). U ovim getima postoji „niža razina usluga, gotovo da nema Vladinih ulaganja u infrastruk turu ili razvoj". Njihove granice su „strogo određene i nikakva gradnja izvan njih ne će se dopustiti" (unutar njih gotovo da i nema prostora). Ove planove, primjećuje Benvenisti, podržala je Laburistička stranka unutar svoje sadašnje verzije Allonova plana, što je činjenica koja „plan (laburističkog) saveza, da zadrži samo ona pod ručja na kojima je manja gustoća arapskog stanovništva, čini besmislenim". 4.2.2 Reakcije Neposredan povod Benvenistijevim otkrićima bio je nedavno objavljen Reaganov mirovni plan koji je pozivao na zaustavljanje naseljavanja istovremeno izjavlju jući kako Amerika neće podržati korištenje nikakvog dodatnog zemljišta u svrhu naseljavanja. Potonja izjava pomalo je ironična iako je američki tisak, dovoljno lju bazan, to propustio primijetiti u svijetlu Reaganove uloge u pripremanju otimačine zemlje koja je dovela do postojeće situacije. Izjava je također netočna, s obzirom da je Reaganova administracija istog trenutka krenula povećati pomoć Izraelu, a kako je već ranije naglašeno, Američka vlada oduvijek je bila obazriva u izbjegavanju bi lo kakvog nadzora ili drugih rješenja koja bi mogla poslužiti ograničavanju korište nja velikodušnih američkih sredstava, u skladu s iznošenom politikom uskraćivanja potpore za naseljavanje na okupiranim teritorijima. U biti, na sastanku s Beginom Reagan je bio vrlo oprezan kako bi izbjegao pitanje naseljavanja, činjenicu koju je na vidjelo iznijela „vrlo dobro dokumentirana" analiza senatora Johna Glenna, čije je prihvatljivo uvjerenje da „ono što šefovi vlada kažu jedni drugima preko poslani ka ili u javnim izjavama, ima znatno manju težinu od onoga što oni jedan drugome kažu u privatnim susretima, licem u lice". „Odobrenje koje su Izraelci jasno pročita li u dosljednom bilježenju tišine na strani Predsjednika tijekom najmanje godinu i pol dana, dovelo je izraelsku de facto aneksiju Zapadne obale do samog približavanja, ako ne i dalje, do točke s koje više nema povratka". Poruka koju su uputili libe ralni demokrati bila je još jasnija jer su usmjerili napore na povećanje pomoći Izrae lu, čak i iznad povećanja koja je zastupala Reaganova administracija. Da stvar izrazimo nešto jasnijim riječima od onih koje su koristili mediji i drugi komentatori, Sjedinjene Države još jednom su izrazile podršku daljnjem naseljava nju na okupiranim teritorijima i to na dvije razine: prvo, otvoreno, nudeći - zapravo,
povećavajući - pomoć koja će omogućiti provođenje ovih programa i drugo, podmuklije, izbjegavajući bilo kakvo spominjanje ovih pitanja u privatnim diskusijama, tako da bude još jasnije kako je javna retorika samo predstava koju, kao i ranije, u stvarnosti treba zanemariti. Poruka je zasigurno shvaćena, što je činjenica koju su prepoznali i kritičari i pris talice trenutne izraelske politike. U kategoriji prvih, Chaim Bermant piše da postoje „dva osnovna razloga za povlačenje sa Zapadne obale i Gaze". Prema „moralnom obrazloženju", Izrael neće opstati kao demokratska država nastavi li „zadržavati zem lju drugog naroda i održavati dominaciju nad njim". „Praktično obrazloženje" je ono da Sjedinjene Države „neće tolerirati okupaciju Zapadne obale i Gaze te će se na stavljanjem okupacije ukupna američka pomoć smanjiti ili možda u cijelosti zausta viti". Bermant izjavljuje: „Moralno obrazloženje ima određenu težinu u Izraelu, mož da više no bilo gdje drugdje u svijetu, ali to samo po sebi nije dovoljno da rezultira povlačenjem s okupiranih teritorija", pa niti zaustavljanjem politike „galopirajuće aneksije". Što se tiče „praktičnog obrazloženja", ono bi imalo težinu „kad bi uopće bilo valjano". Ali nije jer je Begin (kao i njegovi prethodnici, možemo dodati) pokazao da je on, bez obzira na prigovore koje protiv širenja židovskog naselja vanja ili narušavanje ljudskih prava na Zapadnoj obali ima ova ili ona američka administracija, još uvijek bio u stanju pojačati pritisak na taj prostor bez bilo kak vog smanjivanja američke pomoći. Doista, on čak predosjeća povećanje (...) Zaista, Američka vlada financirala je onu istu politiku koju osuđuje s takvom dosIjednošću da ne morate nužno biti Arapin da biste se zapitali jesu li te osude is krene. Istina, trebamo samo slijediti elementarnu razboritost i poštenje, što je prim jedba koja ima neke zanimljive posljedice kad se primijeni na komentare o ovim stvarima u Sjedinjenim Državama. S druge strane izraelske političke ograde, Wolf Blitzer, pod naslovom „Lekcije iz pobjede oko pomoći" izvješćuje o uspješnom ishodu bitke između administraci je, koja je htjela „kazniti" Izrael povećavajući mu pomoć, i Kongresa, koji je prefe rirao „mekše stajalište", još više povećavši pomoć. Konačni ishod, zamjećuje Blit zer, bilo je prihvaćanje potpunog paketa pomoći kojeg je zatražila administracija (2485 milijardi dolara ekonomske i vojne pomoći), ali pod „poboljšanim uvjetima", s 500 milijuna dolara pretvorenih iz kredita u izravne subvencije. „Čitava afera oko pomoći jasno predstavlja važnu i nužno potrebnu, stvarnu i simboličnu pobjedu Iz raela", zahvaljujući presudnoj pomoći kongresnih liberala, kako je naglašeno.* Ovi lojalni podržavatelji bili su potpomognuti „ponovno potvrđenom vizijom Izraela kao djelatne demokracije, posebice nakon pokolja u zapadnom Bejrutu". * Posebno značajan, primjećuje Blitzer, bio je poraz kongresmena kojeg je „napala židovska zajedni ca". Ovu pouku, nesumnjivo pažljivo je zabilježio senator John Glenn, predsjednički aspirant, također „meta" napada zbog indiskrecija. poput one navedene na str. 119. Vidi Curtis Wilkie: „Glenn campai gn gets a buffeting", Boston Globe, 20. veljače 1983., raspravlu o onome što je New York Magazine nazvao Glennovim „značajnim židovskim problemom", nimalo beznačajno ima li se na umu tradicio nalna židovska financijska potpora demokratskim kandidatima, zamjećuje Wilkie.
Može se pretpostaviti kako je ovo lekcija i za ovo mjesto, Ameriku, o tome kako postići daljnje pobjede u Kongresu. Bilo bi zanimljivo znati kako bi 400 000 ljudi koji su u Izraelu demonstrirali protiv pokolja odgovorilo na činjenicu - a činje nica jest-da je ostvareni ishod njihovih napora, imajući na umu stanje stvari u Sje dinjenim Državama, bilo ubrzanje militarizacije izraelskog društva i njegovo širenje na okupirane teritorije. Uzgred, možemo zamijetiti neka neobična polazišta Bermantova „moralnog obrazloženja". Obrazloženje počiva na posljedicama po Židove, ne po podjarmlje no stanovništvo, čija su prava i želje jednake ništici - što nije netipično stajalište među liberalnim cionistima ili općenito među zapadnim intelektualcima, kako smo opetovano vidjeli. Mogli bismo se također upitati koja je osnova uvjerenja da mo ralna obrazloženja imaju veću težinu u Izraelu no drugdje, što je također standar dna doktrina, čak i među kritičarima izraelske politike. Bilo bi teško opravdati ovaj zaključak temeljem povijesnih zapisa. Točniju sliku predstavio je zastupnik Knesseta, član Laburističke stranke (general) Chaim Herzog, vojni povjesničar i nekadaš nji izraelski diplomat, te uspješan predsjednički kandidat Laburističke stranke u ožujku 1983. godine. On piše: ,,U svojim (vanjskopolitičkim) odnosima moramo se voditi mjerilom koje je vodilo vlade Izraela još od vremena utemeljivanja države, a to je: Je li to dobro za Židove?". Kontekst za Herzogovu primjedbu bilo je njegovo odbijanje (blagih i ograni čenih) domaćih kritika izraelske podrške krvoločnim diktatorima Latinske Amerike - posebice nedavnih posjeta izraelskih visokih dužnosnika državama kao što je Ar gentina, gdje je, izvješćuje Haolam Haze: „Izraelski ministar vanjskih poslova proš log tjedna izmijenio srdačna rukovanja s generalima u Buenos Airesu koji su usmr tili oko 1000 Židova u Argentini" (točno onako kako su to učinile važne izraelske političke i vojne ličnosti, upravo u trenutku kada je pokolj u Argentini bio na svom vrhuncu; Jacobo Timerman izjavljuje: „Vlastitim očima vidio sam kako argentinski zatvorski čuvari u zatvoru muče Židove, dok je Izraelska vlada od tamošnje židov ske zajednice zatražila da ostane nijema"). Ovaj laburistički golub također je ogorčen povremenim nezadovoljstvima koja se mogu čuti zbog presudno važne pomoći koju su izraelski vojni savjetnici, trgovci oružjem i tehnički stručnjaci ponu dili Vladi Gvatemale u protupobunjeničkoj djelatnosti i lovu na „prevratnike", poma žući primjenu antigerilske kampanje koja „pokazuje više znakova uspješnosti od one u El Salvadoru, uglavnom zbog toga što je brutalnija", s tisućama „mučenih, unakaženih i ubijenih" i desecima tisuća protjeranih u Meksiko dok su „mnogi se ljaci stjerani u zaštićena sela, ostavljajući polja kao zone slobodne paljbe za voj sku", kampanje koja je dovela do ubojstva „najmanje 5000 Indijanaca" u ljetu 1982. godine. U ovom slučaju, za razliku od Argentine, nema neugodnih pitanja po put onog je li „to dobro za Židove". Blitzerove „lekcije iz pobjede oko pomoći" naglašavaju važnost sprječavanja kritičkih rasprava o izraelskoj politici u Sjedinjenim Državama, kao kad štovani mo ralist Elie Wiesel objašnjava da nije prikladno kritizirati Izrael izvan njegovih granica
(ali je prikladno kritizirati ostale, na primjer PLO), zapravo, nezakonito je propitivati njegovu politiku, čak i unutar samog Izraela, s obzirom da samo oni „koji su na po zicijama moći" posjeduju relevantne informacije . Očigledno na temelju istih pretpostavki, izraelski fizičar Gerald Horwitz s Hebrejskog sveučilišta, u pismu New York Timesu (9. siječnja 1983.) osuđuje kritički komentar Mattiayaha Peledova, objavljen 30. prosinca u rubrici Pisma uredništvu. On smatra da Peledov članak predstavlja antidemokratsko i nacionalno neprihvatljivo djelo jer nije opravdano da se „demokratsko društvo kao što je Izrael - u kojem se neslaganja s Vladom slo bodno mogu iznijeti u tisku, među glasačima, pa čak i na ulici - obraća stranoj vla di, stranim glasačima, kako bi prisilom proizvelo promjenu u čije prihvaćanje njezi ni zastupnici ne mogu uvjeriti vlastite sunarodnjake". Činjenica da je Peled kritiku glasno izrazio izvan Izraela pokazuje da „on ne razumije demokratska pravila" koja zahtijevaju da se Izraelci suzdrže takvih „nacionalno neprihvatljivih djela" kao što je kritiziranje politike Vlade - naročito u Sjedinjenim Državama gdje se od „vanjskog izbornog stanovništva" očekuje podmirivanje računa. Očito, legitimno je, prema ovom vrlo intrigantnom poimanju demokracije, pisati u svrhu podrške Vladine poli tike u Sjedinjenim Državama, ali ne i kritizirati je. On ne objašnjava kako se trebamo odnositi prema drugom problemu, naime, netko bi u Sjedinjenim Državama mogao citirati nešto od onoga što Peled piše u Izraelu. Zamijetimo kako očito nema krše nja demokratskih načela dok Amerikanci prilikom posjeta Izraelu osuđuju američku politiku kao „preoštru u pogledu Izraela", što je uobičajena praksa. Isto izdanje Timesa sadrži nešto suptilniji izraz totalitarnih pristupa u pismu uredništvu Annette Dulzin iz Yediot Ahronota, koja raspravlja o izraelskoj „moralnoj snazi" vidljivoj u reakciji na bejrutski pokolj (može se pretpostaviti da je takav ko mentar legitiman prema doktrini Wiesela, Horwitza i drugih, naročito u svjetlu Blitzerove primjedbe o korisnosti takvih svjedočanstava po izraelsku moralnu snagu za povećanja američke vojne i ekonomske pomoći). Ona piše kako „svjetski novin ski mediji ne samo da povećalom traže izraelsku nesavršenost, već svoju pozorno st usmjeravaju na ekstreme njegovog političkog spektra", predstavljajući „kao reprezentativne političkom tijelu" stajališta „ljudi koje je neodgovornima učinila nji hova mržnja (Begina)", kao i „najgrotesknije ideje bezobzirnih Beginovih obožava telja". U stvari, barem u Sjedinjenim Državama, mediji karakteristično zanemaruju čak i ozbiljne „nesavršenosti" te rijetko izvješćuju, a kamoli prenose kao „reprezen tativna" ekstremna stajališta; ali oni koji smatraju dopuštenim samo potpunu uskla đenost, povremeno odstupanje mogu doista smatrati nečuvenim, a s dovoljnom dozom paranoje, čak i tipičnim. Vratimo se Benvenistiju koji zaključuje kako je Reaganov mirovni plan u svakom slučaju većinom nevažan jer se ne osvrće na „radikalne promjene" koje su uslijedile njegovim prethodnim odobravanjem politike naseljavanja. „Jednostrano ostvarivanje izraelske inačice autonomije na terenu" ne zahtijeva „dodatna nova naselja" koja bi se mogla isključiti Reaganovim prijedlogom - kojeg je Beginova vlada ionako Ijutito odbacila, objavljujući neposredno potom planove za nova naselja. Ovo „jednostrano
ostvarivanje" u suprotnosti je s odredbama takozvanog „mirovnog procesa", ali je, kako je primijetio Abba Eban, Izrael istog trenutka još jednom javno odbacio ove od redbe; vidi str. 79. U 6. poglavlju vratit ćemo se istinskim učincima Reaganovog mi rovnog plana iz rujna 1982. godine po naseljavanje na Zapadnoj obali. Zabilježimo da je istinsko prihvaćanje Laburističke stranke ovih novih rješenja potvrdilo dvoličnost njezina na prvi pogled pozitivnog odgovora na Reaganove pri jedloge. Stvarnu laburističku politiku objasnio je Yitzhak Rabin. On primjećuje da je sve do sada Jordan odbijao prihvatiti Allonov plan („teritorijalni kompromis") kao temelj za nagodbu, te da je Reaganov plan Laburističkom savezu neprihvatljiv ta kođer zbog ovog razloga. On je „naglasio" kako se laburisti ne razlikuju od Likuda u pogledu „prava naseljavanja", već samo oko njegova načina, te ako se Jordan priključi pregovorima, Izrael treba pristati na zaustavljanje naseljavanja na 4-6 mje seci, „ali ne putem pregovora koji bi mogli potrajati". U pogledu PLO-a, Rabin je nastavio izražavati ranije prisutnu laburističku politiku kako on ne može biti partner u pregovorima „čak i ako prihvati sve uvjete pregovora temeljem sporazuma iz Camp Davida jer je bit spremnosti na razgovore s PLO-om spremnost na razgovo re o utemeljivanju palestinske države, čemu se treba suprotstaviti". Nekoliko mje seci kasnije on je ponovio zahtjev za „ograničenim" zaustavljanjem naseljavanja („recimo na 6 mjeseci") ukoliko se Hussein pristane pridružiti pregovorima, ali ne i prije toga, dodajući kako će Laburistička stranka „podržati određena naselja u do lini rijeke Jordan, proširenom području Jeruzalema (koji je zasad doista vrlo „ve lik"), Gush Etziona (na Zapadnoj obali) i južnom dijelu pojasa Gaze". Poziciju Laburističke stranke dodatno je elaborirao Uzi Shimoni iz kibuca Ashdot Yaakov, voditelj stranačkog ogranka propagande (hasbara) u njezinom časopi su. Izrael „ima pravo na svu zemlju Izraela", ali bi trebao pristati na djelomično „na puštanje" svojih prava, vraćajući Jordanu arapskim stanovništvom gusto naseljena područja na Zapadnoj obali. Treba učiniti ovaj ustupak „ne zbog želja Arapa s teri torija", koji nisu važni, baš kao što su sporedni američkom liberalnom mnijenju, već da bi izbjegao „demografski problem". Istovremeno, Izrael mora pojačati naselja vanje na drugim područjima kako bi onemogućio vraćanje tih područja lokalnom stanovništvu i arapskoj upravi, na što je Begin pristao na sjeveroistočnom Sinaju mimo snažnog laburističkog o t p o r a . „Odstupanje vlade Likuda o d od rživih granica na jugu Države Izrael čini još potrebnijim uvjetovanje svakog budu ćeg mirovnog sporazuma načelom da će rijeka Jordan biti naša istočna granica, a Golanska visoravan dio države Izrael (...) Ako Yamit naraste na veličinu Netanye, primjerice, neće biti sporazuma o njegovom vraćanju Egiptu". Komentirajući Benvenistijevo istraživanje Anthony Lewis je napisao: Upravo su arapski lideri oni koji ponajprije moraju razumjeti značenje Benvenistijeve studije. Godinama su manevrirali izbjegavajući pregovore. No, ako se sada ne pokrenu - ako ne prihvate postojanje Izraela i ne počnu razgovarati o načinima osiguravanja prava Palestinaca u skladu s tom činjenicom - uskoro ne će ostati ništa o čemu bi se moglo pregovarati.
U vodećoj struji američkog novinarstva, Lewis se izdvaja svojom spremnošću da razotkrije neke neugodne istine o nedavnoj izraelskoj politici.* On ima potpuno pravo primjećujući kako uskoro neće ostati ništa o čemu bi se moglo pregovarati. Ali naučili smo nešto važno o američkoj intelektualnoj i političkoj kulturi iz činjeni ce da se, čak i u sasvim udaljenim granama vodeće struje američkog novinarstva - uz vrlo rijetke iznimke - iste iluzije iznose kao neupitne činjenice. Kako smo ras pravili u 3. poglavlju, Izrael i Sjedinjene Države su oni koji su manevrirali izbjegava jući pregovore, dok su se arapski lideri i PLO uglavnom pridružili međunarodnom konsenzusu o potrebi prilagođavanja, odavno prihvaćajući „postojanje Izraela". Ako je za pregovore preostalo tek nešto malo, to je prvenstveno rezultat američko-izraelske politike odbacivanja miroljubivog rješenja i politike laburističke vlade, a zatim Likuda, na okupiranim teritorijima, koje su sve subvencionirane američkom velikodušnošću i podrškom „podržavatelja Izraela". Niti jedna vodeća politička skupina u Izraelu ne nudi bilo kakav temelj pregovorima ili političkom sporazumu, osim svojevrsnog „teritorijalnog kompromisa" koji eliminira i posljednje tragove pa lestinskih prava. 4.2.3 Politika (nastavak) Vratimo se ponovno Benvenistiju, koji nastavlja razmatrajući posljedice trenutačnih programa ostvarivanih likudskom vladom, uz prešutnu po dršku laburista, zapravo nastavljajući laburističku politiku svojom vladavinom. „Gospodarstvo Zapadne obale", kaže on, „možemo prikazati kao nerazvijeno, neodrživo, stagnirajuće i ovisno. Ono je pomoćni sektor i izraelskog i jordanskog gospodarstva." Ono je „zatvoreno tržište" za izraelske proizvođače, izraelsko naj veće jedinstveno tržište, na kojem se prodaje 25% izraelskih izvoznih proizvoda. Nema „ulaganja kapitala, Vladinog investiranja u industrijsku infrastrukturu, kreditnih olakšica ili tržišta kapitala, zaštite od uvoza izraelske robe". Međutim, pos toje izraelski porezi. Radno sposobno stanovništvo sve više služi kao jeftina radna snaga u Izraelu, ponavlja se ono što se dogodilo arapskom stanovništvu unutar sa mog Izraela; u uvjetima koji su odgovarali (umirovljenom) pukovniku Sasson Leviju, stručnjaku za arapska pitanja, koji je „odigrao ključnu ulogu u vojnoj upravi Jude je i Samarije", Arapi s okupiranih teritorija imaju korist od „ponuđene im moguć nosti da rade u Izraelu". Nastavljajući retoriku koju vole osvajači, izraelski znanstvenici Sandler i Frisch, euforični su glede „nevjerojatnih postignuća okupiranih teritorija posljednjeg desetljeća" i „dobiti ostvarenih uslijed kontakta s Izraelom". Poput pukovnika Levija i mnogih drugih, oni nemaju što reći * Lewisa, čije se stajalište uglavnom poklapa s onim Laburističke stranke, američki cionistički lideri smatrali su toliko „protuizraelskim" da je njihov tisak pozivao svoje čitatelje da bojkotiraju njegove raz govore (Jewish Week, New York; izviješteno u Jewish Post & Opinion, 3. prosinca 1982.) Kao i uobi čajeno ponašanje Lige protiv kleveta, ovo je još jedna ilustracija staljinističkog karaktera američkih cionističkih institucija, što su primjećivali i osuđivali izraelski g o l u b o v i ; .
o tome zašto Palestinci na okupiranim teritorijima očigledno ne dijele njihov entu zijazam. Možda je ovo samo još jedna manifestacija gorkog izraza Irvinga Howea: „/ u najtoplijem srcu ima jedno hladno mjesto za Židove"; ili možda, kako Levi pri mjećuje - uzrok je što „terorističke organizacije nastavljaju huškati narod". „Izraelska politika na Zapadnoj obali", zaključuje Benvenisti, „izdanak je imperi jalističkog koncepta - 'Ja želim ovo' - kombiniranog sa sposobnošću da se krene u njegovo preuzimanje." Moramo naglasiti da je ova „sposobnost" dodijeljena obilatim američkim sredstvima, vrstom prikazane ideološke podrške, te diplomatskom podr škom; na primjer američkim vetom 2. travnja 1982. na rezoluciju Vijeća sigurnosti ko ja poziva Izrael na ponovno imenovanje razriješenih gradonačelnika Nablusa Bassama Shak'a, Ramallaha Karima Khalefa i El Beireha Ibrahima Tawila, nedavnih meta terorističkih n a p a d a . * Sjedinjene Države, usamljene u glasovanju protiv rezolucije (Zair je bio suzdržan), smatrale su je „jednostranom". Pravednosti radi, treba zamijetiti da Izrael nije jedina država kojoj je dodijelje na ovakva diplomatska zaštita Sjedinjenih Država. Nekoliko mjeseci ranije Sjedinje ne Države uložile su veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se osuđuje „južnoaf ričko iskorištavanje ilegalno okupiranog teritorija Namibije kao odskočne daske za naoružane napade i destabilizaciju Narodne Republike Angole". I drugim zemlja ma pružena je ovakva diplomatska zaštita, primjerice Indoneziji u vrijeme njene invazije na Istočni Timor, na što se, s velikim zadovoljstvom, u svojim memoarima poziva junak liberala Daniel R Moynihan, misleći na svoj uspjeh pri zaustavljanju djelovanja Ujedinjenih naroda u odvraćanju agresije i sprječavanju pokolja koji je uslijedio, a kojeg Maynihan djelomično i greškom priznaje. Politiku koju Benvenisti prikazuje postavila je laburistička vlada kratko nakon osvajanja 1967. godine, a Begin potom ubrzao. Posljedice su od samog početka predvidjeli „izraelski golubovi", koje se ovdje, u Americi, općenito zanemaruje ili optužuje za zanesenost izraelskom veličanstvenošću nakon 1967. godine - kada je, na primjer, Irving Howe objašnjavao: „Izrael nudi gotovo jednako dobar model kojeg mi imamo za demokratsko-socijalističke nade povezivanja radikalne društve ne promjene s političkom slobodom" (točno u vrijeme kada su ove nade, takve kakve su bile, ubrzano nestajale), te iznosio zapaljive optužbe o onima koji su po* Istog dana Sjedinjene Države uložile su veto na rezoluciju koja „nikoga ne imenuje i nikoga ne optu žuje", već „jednostavno ponavlja načela Povelje Ujedinjenih naroda protiv miješanja u poslove osta lih zemalja i upotrebe sile". Prešutno je bila usmjerena protiv američke intervencije u Nikaragvi, u to vrijeme još uvijek negirane. Sjedinjene Države protivile su se rezoluciji objašnjavajući da „potiče cini zam" i „šteti Ujedinjenim narodima" jer „potkopava interamerički sustav" te „ismijava potragu za mi rom". Temelj ovim optužbama bila je činjenica da rezolucija poziva glavnog tajnika UN-a da nepres tano izvješćuje Vijeće sigurnosti o krizi u Središnjoj Americi i na Karibima. Promatrači se nisu mogli sjetiti nijedne prethodne prilike u kojoj je jedna država uložila dva veta na dva različita predmeta na istom zasjedanju. Oni koje smisao za humor vuče u ovom smjeru moglo bi se potaknuti da se osvr nu na naučene diskusije poznatih zapadnih antropologa o ruskim vetima u ranim danima UN-a, kada su Sjedinjene Države dominirale organizacijom; ponuđeno objašnjenje bilo je da je ruski negativizam posljedica običaja povijanja novorođenčadi, „pelenologije", kako su teoriju nazivali povremeni skeptici.
kušali izvijestiti o nekim činjenicama, kao opsjednutima „kompleksom vrijednosti i raspoloženja koje graniči s patologijom autoritarizma"*, što je tek jedno u nizu slič nih razmišljanja kojima ćemo se vratiti kasnije. U biti, ovu politiku su podržale obje vodeće političke grupe i, unatoč nedavnom Reaganovom planu, nema nikak vih naznaka promjene američke politike dodjeljivanja im neophodne podrške. Moguće je da će ista priča oživjeti u južnom Libanonu - na koji dio izraelskih golu bova ogorčeno upućuje kao „Sjevernu obalu" u nadolazećim godinama. Vidi 6. poglavlje, odjeljak 7.1. Danny Rubenstein naglašava kako unutar Izraela postoji suprotstavljanje poli tici naseljavanja, ali je ono nedjelotvorno u nedostatku podrške Sjedinjenih Država - što je prigovor izraelskih golubova kojeg smo već više puta zabilježili. Reaganova promjena ranijeg američkog polazišta o legalnosti naseljavanja, dala je „oprost" Iz raelskoj vladi u nastavljanju „masivnog programa naseljavanja" izgradnjom 70 na selja umjesto 10 prethodno najavljenih. „Sve dok Amerikanci, naši jedini prijatelji, ne stvaraju probleme, unutarnja opozicija bit će ušutkana", što je „tužna činjenica", po tvrđena i za vrijeme Libanonskog rata, primjećuje Rubenstein. Oni koji misle da Izraelske vlada vodi Izrael ka „katastrofi" nisu u stanju iznijeti oštriju kritiku od one koja se čuje iz Washingtona. Dosegli smo „posljednji trenutak" na okupiranim po dručjima, ogromnim sredstvima (pruženim od Sjedinjenih Država), predani tamoš njem naseljavanju, dosežući istinsko pripojenje. Projekti naseljavanja provode se u širokom rasponu: građevinskom kompanijom radničkog sindikata Histadrut (Solel Boneh),* vjerskih grupa, sljedbenika rabina Kahanea koji „govore Arapima da odav de moraju otići" i tako dalje. Histadrutove tvrtke sada također upravljaju kame nolomima u Libanonu, opskrbljujući rezanim kamenom „izraelske snage sigurnos ti" (tj. okupacijsku vojsku) i uključene su u brojne druge projekte „omogućavajući izraelskoj vojsci da se tamo smjesti tijekom zimskih mjeseci". * Vidi moje djelo Peace in the Middle East?, 5. poglavlje za opsežnu raspravu Howeovih otrovnih napa da na Daniela Berrigana i neimenovane „Nove ljevičare" (naročito „studente Nove ljevice" i „mlade profesore", glavne mete Howeove pakosti u vrijeme njihove aktivne opozicije ratu u Indokini), te us poređivanje s činjenicama koje on potpuno zanemaruje. Zanimljivo je da je ovaj stil vrijeđanja, uz op rezno izbjegavanje činjenica i argumenata, prilično cijenjen u intelektualnoj zajednici - barem onda kada su mete aktivni protivnici nasilja neke omiljene zemlje. U vezi s ovim treba ima ti na umu mitsku sliku stvorenu o Novoj ljevici i studentskom pokretu te nekim samoimenovanim „od govornim" osobama povrijeđenim njezinim načelnim odbijanjem agresije i pokolja. Oni na položajima s kojih mogu stvarati povijesne zapise uvjeravaju nas da su hrabro branili „građanske vrijednosti" od napada studentskog pokreta, što doista i jesu, ukoliko među ove vrijednosti uključimo i pravo Sjedi njenih Država da ubijaju seljake u Indokini bez vulgarnih osporavanja kod kuće, kao što je otpor pre ma vojnoj službi, na primjer. Ovo je samo po sebi važna priča koja bi nas odvela predaleko. * Na demonstracijama „oko 2000 aktivista Mira sada" koji su protestirali protiv novih naselja, profesor Avishai Margalit, poznati filozof s Hebrejskog sveučilišta, „napao je Histadrut za sudjelovanje u građe vinskim programima izuzetnih razmjera na okupiranim teritorijima, (stajalište) protivno pozicijama ve ćine njezinih (Mira sada) članova koji su bili za rješenje teritorijalnim kompromisom između nas i Ara pa", tj. stajališta Laburističke stranke; Ha'aretz, 28. studeni 1982. (Israeli Mirror). Platforma Mira sada suprotstavlja se „nastavljenoj vladavini nad drugim narodom" i poziva na „podjelu Zemlje Izraela", ali je nejasno s kakvom namjerom.
4.3 Demografski problem i njegovo rješenje Predanost integriranju okupiranih teritorija unutar Izraela na svojevrstan je na čin izazvala ranije raspravljen „demografski problem". Jedino stvarno rješenje problema je svojevrsno premještanje stanovništva. Kao što smo već ranije napo menuli, navodilo se kako je ovo bila namjera ministra obrane Sharona , a neke takve namjere čine se sadržane u logici likudskog poteza k ,,de facto anek siji". Stoga ne iznenađuju riječi zamjenika glasnogovornika Knesseta, Meir Cohena, koji kaže: „Izrael je napravio veliku pogrešku ne protjerujući 200-300 tisuća Ara pa sa Zapadne obale" 1967. godine. U stvari, laburističke ideje su bile donekle slič ne, premda su obzirnije izražavane. Premijer Rabin tražio je da: Izrael tijekom sljedećih 20 do 30 godina stvori uvjete koji bi potaknuli prirodnu i dobrovoljnu migraciju izbjeglica iz pojasa Gaze i Zapadne obale u Jordan. Da bismo to ostvarili, moramo postići sporazum s kraljem Husseinom, a ne s Yasserom Arafatom. U laburističkom cionizmu s vremenom se uvriježilo promatranje jordanskog kralja, a ne lokalnog stanovništva, kao pregovaračkog partnera; . U tom smislu Rabin nije otkrivao ništa novo. Nadalje, osjećaj da Arapi u konačnici moraju nekako pronaći svoje mjesto negdje drugdje, duboko je ukorijenjen u cio nističkom razmišljanju, uključujući ličnosti poput Berla Katznelsona, jednog od ju naka socijalističkog cionizma (čovjek koji se „postepeno izdizao do statusa svje tovnog 'rabina' za većinu ranih doseljenika" ), premda je on mislio na Siriju i Irak kao konačno odredište za starosjedilačko stanovništvo. Istu su ideju zastupali Chaim Weizmann, David Ben-Gurion i brojni drugi. Kao što je izjavio Ben-Gurion, izražavajući opće stajalište: „Nema ništa moralno loše u ovoj ideji", čak i da je preseljenje prinudno, tj. da je u pitanju progon. Prisje timo se njegova stajališta da starosjedilačko stanovništvo o kojem je, čini se, ma lo znao i još manje mario, nije „emotivno upleteno" u državi, nije povezano sa svo jim tradicionalnim domovima.* I danas se može čuti iznošenje sličnih stajališta. General Aharon Yariv, nekadašnji načelnik vojne obavještajne službe, komentirao je „široko rasprostranjena mišljenja" u korist iskorištavanja budućih ratnih situaci ja za progon 700-800 tisuća Arapa; takav plan postoji, rekao je, a pripremljena su sredstva za njegovo provođenje. Još jedan nekadašnji šef obavještajne služ be, general Shlomo Gazit (danas predsjednik Sveučilišta Ben-Gurion), upozorio je *
Još jedan važan zagovornik udaljavanja starosjedilačkog stanovništva bio je Yosef Weitz, visoki dužnosnik Židovskog nacionalnog fonda. Dok je ranih 40-ih godina bio na ovom položaju, ob jasnio je kako je pravilno rješenje „zemlja Izraela, barem zapadna Zemlja Izraela (Cisjordanija) bez Arapa, jer nema mjesta kompromisu". Oni se moraju potpuno udaljiti, ne ostavljajući „niti jedno selo, niti jedno pleme", s mogućom iznimkom Betlehema, Nazareta i Starog Grada u Jeruzalemu. Moraju se udaljiti u Transjordaniju, Siriju i Irak. Ovaj plan je naširoko raspravljen u palestinskoj židovskoj za jednici i potvrdilo ga je vodeće vodstvo, uključujući Moshea Sharetta (tada Shertoka) i Berla Katznel sona, vrlo dobro znane golubove. Vidi Israel Shahak: „Oni moraju otići i isprazniti područje", pismo, Kotet Rashit, 16. ožujka 1983. Navodi Weitzove dnevnike i pisma (objavljena 1965.) i Sharettove dnev nike. Vidi također TNCW, str. 236.
u predavanju na Hebrejskom sveučilištu na opasnost evakuiranja bilo kojeg dije la „povijesnog Eretz Izraela", koji mora ,,u cijelosti ostati pod židovskom kontro lom" kao ,,u osnovi židovska država". Stoga je neophodno suočiti se s „problemi ma Arapa povijesnog Eretz Izraela". Objasnio je: „Izrael to smatra humanitarnim, ne političkim problemom, te iz toga slijedi da se rješenje za njih mora pronaći iz van povijesnog Eretz Izraela." Još jedno zaduženje na Orwellovu računu. Slična razmišljanja izrazio je Michael Walzer, premda u ovom slučaju u pogle du arapskih građana samog Izraela: s obzirom da su izvorni stanovnici zemlje „marginalni za naciju", njihovi problemi se mogu „ublažiti" dobrohotnom politikom „pomaganja ljudima da odu oni koji moraju otići", predlaže on. Walzer je (tada na Harvardu, a danas na Američkom institutu za napredne studije Princetona), vrlo poštovan u američkim intelektualnim krugovima kao humanist i moralni mislilac. Sve ovo posve je prirodno pod pretpostavkom cionista cjelokupnog spektra (uz neke iznimke) kako Arapi nisu uistinu povezani sa svojim domovima u Palesti ni, te će biti jednako zadovoljni možda i zadovoljniji izvan zemlje Židova. Vidi 3. poglavlje. 4.4 Radništvo i laburističko savez Kako su očekivali i pribojavali se brojni izraelski golubovi, rat 1967. godine vo dio je radikalnim promjenama unutar Izraela; rastuće oslanjanje na silu i nasilje, savez s „odbačenim državama" poput Južnoafričke Republike, povećali su šovinizam, iracionalnost i vjerski fanatizam , te veličali razmišljanja o izraelskoj globalnoj misiji. To je, također predvidljivo, vodilo većoj ovisnosti o Sjedinjenim Državama, služenju američkim globalnim interesima i povezivanju s dijelom najreakcionarnijih strujanja u američkom društvu. Istovremeno su se u Izraelu odvijale unutarnje političke promjene. Menachem Begin uspio je pokrenuti gotovo sve „orijentalno" (sefardsko) židovsko stanovniš tvo - koje danas, u sve većem stupnju čini većinu - za svoju šovinističku i agresivnu politiku, premda unutar ove zajednice postoji velika raznolikost i veliko je pojed nostavljivanje, kao što ćemo vidjeti, suprotstavljati sefardske jastrebove aškenaskim golubovima. Ovi dijelovi stanovništva dugo vremena smatrali su Laburističku stranku i njezine institucije opresivnom birokracijom koja predstavlja upravu i om ražene kibuce, često oaze bogatstva i luksuza u blizini „gradova u razvoju" - oz loglašenih zbog nedostatka razvoja - za orijentalne Židove, od kojih brojni služe kao radna snaga industrije u kibucima. Izborna kampanja 1981. godine davala je ovim osjećajima katkad nasilan izričaj i dovela do značajnog duhovnog preispitiva nja onoga što je pošlo po zlu i usmjeravanja pozornosti na ono što se događa u gradovima u razvoju. Isticalo se da je podrška laburistima pristizala ponajprije od strane bogatih i obrazovanih, dok su potlačeni i radnička klasa naginjali podupira nju Begina. Postavilo se pitanje zašto je kibuc postao „objekt mržnje" u gradovima
u razvoju, a očigledan odgovor pružala je usporedba između bogatstva i privilegi ja kibucnika i uvjeta u prostorima radničke klase, te odnosa „gospodara i sluge" iz među kibucnika i njihove eksploatirane radne snage iz gradova u razvoju. Ovi pogledi radničke klase i drugih nižih klasa, slučajno, počeli su se sve jasnije poka zivati upravo u vrijeme kada su američki demokratski socijalisti, prethodno udalje ni od cionističkog pokreta, počeli govoriti o Izraelu kao o „modelu (...) za demokratsko-socijalističke nade povezivanja radikalne društvene promjene s političkom slobodom". Ha'aretz je posvetio niz propitujućih članaka vrlo vidljivom gnjevu orijentalne zajednice prema Laburističkom savezu i njihovom udaljavanju od te zajednice, zas novanom na diskusijama s liderima saveza, pripadnicima kibuca i ljudima iz grado va u razvoju. Ovo otuđenje i gnjev protegnuli su se širom društvenih klasa, a „po sebno oštro među obrazovanom mladeži" i slabo zastupljenom manjinom orijental ne zajednice. „Otuđenje između stanovnika gradova u razvoju i kibuca postalo je sve vidljivije na izborima 1977. godine, a u svoj svojoj ružnoći je razotkriveno na posljednjim izborima (1981. godine)".* Ono je, zapravo, izrazito čak unutar samog Laburističkog saveza, gdje postoji snažan osjećaj protiv kibuca zbog njihove „aro gancije" i „izoliranosti" od radničke klase u gradovima u razvoju u kojima priskrblju ju većinu njihove radne snage. Postoji također rastuće suprotstavljanje Histradrutu (socijalistički radnički sindikat koji igra vodeću ulogu u izraelskom društvu) među orijentalnom židovskom radničkom klasom, koja sačinjava većinu radništva, prem da ne i dužnosnike i upravu. Neke studije pokazuju da orijentalni židovski radnici smatraju da ih Likud predstavlja bolje no laburisti, u omjeru 2:1. Druge pokazuju da glasači podržavaju Laburistički savez s malim entuzijazmom, vođeni negativnim raz lozima, prema američkim izbornim analizama, prilično slično načinu većine od 27% američkih glasača koji su glasovali za Ronalda Reagana. Posebice nije omiljeno vodstvo. Dok 30% glasačkog tijela podržava savez, samo 4% podržava njegovog vođu, Shimona Pereza, što je „šokantno stajalište". Među orijentalnim židovskim radnicima iz gradova u razvoju koji su zaposleni u kibucima, 70% je glasovalo za Li kud, u usporedbi sa 60% glasova Likuda u orijentalnoj zajednice kao cjelini, što je odraz „sluga-gospodar" odnosa između orijentalnog židovskog proletarijata i „dvije socijalističke institucije koje služe kao izlog Laburističke stranke", Histadruta i kibu ca. Kibuci su omrznuti u radničkoj klasi osobito zbog svog pristupa „arogancije" i „šefovanja" te zbog „nemogućnosti uspostavljanja pravih ljudskih odnosa s pripad nicima kibuca". Mržnja u biti „raste" (u odnosu na Beit Shean, grad u razvoju). Na posljednjim izborima glasovi za Likud porasli su iznad nacionalnog prosjeka u pod ručjima gdje je postojala koncentracija kibuca uzduž orijentalnih židovskih zajedni ca u moshavima (polukolektivizirane zajednice) i gradovima u razvoju. * Vremensko određenje nije točno. Počelo se javljati, prilično jasno, kasnih 60-ih godina. U stvari, bilo je uvijek prilično jasno. Ja se prisjećam osobnih događaja koji odražavaju antagonizam 1953. godine kada sam neko vrijeme živio u kibucu u Izraelu.
Još jedan izvor ogorčenosti su sjećanja na prihvaćanje i odnos prema izbjeg licama iz arapskih država u Ma'abarotu (tranzicijski logor za prihvat doseljenika) u Izraelu. Visoko obrazovani poslovni čovjek orijentalnog židovskog podrijetla koji je „uspio probiti krug siromaštva i očaja" (imigrant iz Libije 1951. godine) prisjeća se da su u njegovom Ma'abaru na svim menadžerskim pozicijama bili samo Aškenazi (Europljani). „Šefovi su bili samo Aškenazi". „Kad smo stigli u Ma'abaru", priopća va, „među nama su bili brojni Poljaci i Rumunji, ali nakon nekoliko mjeseci mogli ste vidjeti kako su cjelokupne njihove zajednice nestale, dok smo mi ostali zaglav ljeni na mjestu." Aškenazi su bili povezani s Laburističkom strankom (Mapai). „Pre ma nama su se odnosili kao prema trećerazrednim građanima. Podvrgnuli su nas intenzivnom pranju mozga te željeli prekinuti našu vezu s našom kulturom i našim tradicijama (što je dugo prisutna i učestalo iznošena pritužba). Naša društvena struktura se urušila to je bila njihova greška". „Prisutna je istinska mržnja, mržnja zbog onoga što je učinio savez kojeg cjelokupna generacija vidi kao nasljednika Mapaija s kulturnog, ekonomskog i socijalno-klasnog stajališta". „Mapai nas je ta kođer uništila sa stajališta naše predodžbe o sebi. To se neće tako lako zaboravi ti". On se žali, karakteristično, kako je Laburistička stranka organizirala živote ori jentalnih Židova iz Ma'abarota „na način kojim oni danas organiziraju život Arapa u pojasu Gaze". Kada je započela imigracija ruskih Židova, ove tenzije postale su još gore zbog uspoređivanja između ,,de luxe" tretmana ovih europskih imigranata i dugo prisutne opresije i siromašenja Židova iz arapskih država. Tamara Maroz predstavlja detaljan i ilustrativan prikaz pristupa pripadnika rad ničke i niže srednje klase izraženih u orijentalnim zajednicama, unutar grupe koju ona, s određenom prihvatljivošću, smatra „tihom većinom". Stajališta su prilično oštro ocrtana: Begin je „mesija", „junak", „jedan od nas", „pošten", čovjek naroda koji jednostavno živi u iznajmljenom stanu, „pravi Židov". Peres, čelnik Laburistič ke stranke je „kapitalist", uvriježena uvreda koja se često ponavlja; ljudi iz Laburis tičkog saveza su varalice, birokrati, „poredak", „karijeristi". Likud predstavlja ,,protuporedak". Begin ,,se brine za radništvo", dok laburisti, nasuprot njemu, to ne čine. „Gradovi u razvoju" stvoreni su kao sirotinjske četvrti radnika za industriju kibuca, u kojima su bogati kibuški menadžeri i „ne rade ništa". Begin se brine za ori jentalnu zajednicu; laburisti ih preziru. Ministar obrane Sharon također je junak, koji se ne boji i ne ugađa Amerikancima, kako to čine laburisti; on bi trebao biti slje deći predsjednik Vlade i sramota je što je bio prisiljen dati ostavku na mjesto mi nistra obrane. Nema mira s Arapima: „Ne borimo li se, oni će nas uništiti", „Dobar Arapin je mrtav Arapin". Zastupnici Mira sada su izdajice i preziru vjerske vrijednos ti naroda. „Begin je naš otac, a Mir sada naš neprijatelj". Likud je „podigao slabe, za koje savez (Ma'arach) nije pokazao brigu". Mišljenja koja ona doslovno zapisu je snažna su i zlokobnog prizvuka. Prijezir laburističkog cionizma europskih polazišta prema orijentalnim Židovi ma i njihovoj „arapskoj kulturi" je općepoznat. Možda odražava rasprostranjeno strahovanje od „levantizacije" onoga što doseljenici pretpostavljaju da bi bilo
moderno europsko društvo, kao i potrebu degradiranja arapskog društva te kultu re općenito kao opravdanje za preuzimanje „Zemlje Izraela" od njezinih privreme nih posjednika i paralelne potrebe pokazivanja kako je cionizam spasio orijentalne Židove bijednog života. Bez obzira na uzroke ovih stajališta prema „ljudskoj praši ni", kako ih se ponekad naziva, Laburistički savez danas plaća značajnu cijenu. Gradovi u razvoju redovito su osnivani u udaljenim područjima, često uz gra nicu, gdje ne samo da su zanemarivani, već i izloženi opakim (štoviše, taktički idiot skim) terorističkih napadima PLO-a, posebice ranih 70-ih godina. Michael Elkins opisuje jedno takvo „naselje na prvim linijama bojišnice", Avivim, nakon naročito brutalnog napada na školski autobus u kojem je ubijeno 12 djece (20 libanonskih civila ubijeno je odmazdnim bombardiranjem libanonskog grada Bint Jubeila, koji je čini se, slučajno odabran). Elkins opisuje „kršem zasutu ulicu koja je glavna uli ca Avivima" na kojoj je razgovarao s „dječakom mršava lica, otrcane odjeće", te „sklepane daščare nabacane tu 1963. godine kada je Židovska agencija provode ći izraelsku politiku naseljavanja svojih granica naselila šezdesetak obitelji neobra zovanih imigranata iz marokanskih planina Atlas na ovo negostoljubivo mjesto" na kojem doseljenici žive „daleko od očiju i misli većine Izraelaca". Jednu „tipičnu" pri ču punu patnji ispričao je jedan doseljenik: „Mi ovdje gladujemo, ovdje obolijeva mo. Ne želim ovdje ostati - nitko ne želi ostati. Ovo je grozno mjesto, nitko ne bri ne za nas." Izraelski dužnosnici tvrde da je „negativno stajalište rezultat šokantnog incidenta sa školskim autobusom - i isključivo privremeni fenomen". Ali Elkinsov je „vlastiti osjećaj da su brojni Izraelci koji žive u selima uz granicu duboko nesretni svojom sudbinom - i to ne prvenstveno zbog napada arapskih komandosa, već zbog onoga što doseljenici smatraju nedostatkom brige za njihovu dobrobit na strani drugih, bogatijih Izraelaca". Navodi jednog koji kaže: „Fatah nas neće istje rati s ovog područja (...) već hladna srca našeg vlastitog naroda u Tel Avivu - to nas može otjerati." Slične priče mogu se ispričati o većim gradovima utemeljenima za orijentalne Židove koji podržavaju Begina u onome što smatraju osvetom protiv svojih tlačiteIja iz Laburističkog saveza. Ogorčenost i nasilje izborne kampanje 1981. godine, koja je među starijim građanima probudila sjećanja na Njemačku i Austriju ranih 30-tih godina , bile su odraz ovih sukoba. Ogorčenost je tako velika da je vo đa Laburističke stranke, Shimon Peres, doslovce bio onemogućen održati govor u gradu Kiryat Shemona na sjeveru, unatoč prisutnosti stotina pripadnika osiguranja zaduženih za održavanje reda. Izvikujući: „Begin, kralj Izraela" i druge parole, go mila ga je potpuno nadglasala, a nekoliko je pristaša - „omraženih posjetilaca iz obližnjeg kibuca" - jedva zamijećeno. I u starijim gradovima postoji ozbiljno nezadovoljstvo unutar orijentalne židov ske zajednice. Mržnja prema Aškenazima izbila je na dramatičan način kad je poli cija stigla kako bi buldožerom razrušila bez dozvole nadograđenu prostoriju maloj kući u sirotinjskoj četvrti Tel Aviva, što je dovelo do pogibije jednog člana obitelji. Kao odgovor, na kućama bogate aškenaske susjedne četvrti bojom su nacrtane
svastike, zajedno s parolama poput „Aškenaze u Auschwitz, Treblinku i Dachau", „Započela je sefardska revolucija" i njima slične. Istražujući stanje u Tiberiasu, Leah Edgar pronašao je grupu od otprilike 300 mladih ljudi marokanskog podrijetla, ug lavnom nezaposlenih i spremnih na nasilje - ubojstvo, ukoliko je potrebno - protiv Arapa i Židova kod kojih su zaposleni. Općenito, oni „vole Begina jer je velik čovjek - i mrze Laburistički savez koji tijekom svoje vladavine nije učinio ništa za Marokan ce, dok sad barem imaju hranu, televiziju i stereo radiouređaje". Ponovno najviše iri tiraju kibuci. Čovjek otpušten iz Kelet Afikima „mrzi kibuce". Tvrdi da diskriminiraju marokanske Židove. „Pitaju jesu li Marokanci te jesu li glasovali za Likud, a onda je to kraj posla (...) Mrze nas i mi mrzimo njih." Ali najveća mržnja je usmjerena pre ma Arapima, njihovim suparnicima na tržištu rada koji prihvaćaju poslove za malu plaću ili one koje Židovi ne žele, kao sluge ili u hotelima, ili poslove koji zahtijevaju rad na sabat, koji ne pogoduju ljudima iz religioznih obitelji. „Samo Arapi imaju no vaca i idu u kino, a vaše se srce lomi." Vaše „se srce također lomi" kad ste prinuđe ni putovati autobusom i vidjeti Arape kako se voze privatnim automobilima. „Nešto vas doista lomi iznutra." Drugi se tuže kako Arapi ne kradu njihove poslove, već i nji hove djevojke. „Koja će djevojka izaći sa Židovom koji nema posla, časti i sredsta va za život? Čak nam žene otimaju, hulje." Možete vidjeti „mržnju u očima". Svi se slažu da „nema rješenja" osim „iskorjenjivanja Arapa jer oni Židovima uništavaju ži vote". Ovi ljudi osjećaju da nemaju drugog izbora izuzev latiti se nasilja. Već su demonstrirali pred gradskim zgradama protiv povećanja arapskog stanovništva u gradu, a sada žele prikupiti oružje i pripremaju se „uzeti daske i kolce i porazbijati glave ostalima (Arapima)". Sličnu priču javlja Michal Meron iz grada Netivota u blizini Gaze („ružan", „pr ljav", većinom naseljen Sefardima). Ovo se dogodilo u ožujku 1983. godine nakon otpuštanja Sharona s mjesta ministra obrane; ovdašnji mladi ljudi „nisu više Begi na nazivali kraljem, sada je Sharon kralj Izraela". Meron razgovara s mnogima od njih koji dangube u biljarskim salonima, odjeveni u odjeću poznatih modnih krea tora i kožne jakne, gotovo svi nezaposleni, odbijajući zaposlenja (primjerice pakira nje voća i povrća) koja im se nude. Preziru Aškenaze i aktiviste Mira sada; jednom je žao što nije imao priliku baciti granatu koja je u veljači usmrtila demonstranta Mi ra sada u Jeruzalemu. Ali njihova mržnja za „arapbušmane" (podrugljiv naziv za Arape, sa značenjem sličnim onom „crnčuga" ili „crnja") dublja je i snažnija. „Mrzim Arape jer sam zbog njih nezaposlen", jer oni rade „dvostruko više" za „pola plaće" koju bi mi prihvatili. „Za novac će učiniti sve." „Arapin nema časti, a Židov ima, to je problem." „Vlastitim bih rukama ubio svakog od njih, oni su životinje", kaže jedan dok se ostali smiju, „njihova mržnja prema Arapima ujedinjuje ih na poseban način." „Jedino mrtav Arapin je dobar Arapin", ponavljaju. Slučajevi napada na Arape ponekad su objavljeni u novinama - na primjer, premlaćivanje arapskog bolničara u Gaderi od strane dvojice naoružanih ljudi koji su prijetili da će učiniti i gore stvari ne napusti li grad. Oni koji imaju bliskije kontakte s arapskom zajednicom tvrde da ovakvi slučajevi nisu neuobičajeni, ali se
o njima uglavnom ne izvješćuje (u ovom slučaju žrtvi se prijetilo smrću ako ode na policiju). Također je primijećeno da su stajališta reakcionarnija među mladima* sveučilištima, primjerice, dominiraju studentske grupe uključene u aktivnosti poput prekidanja arapskih društvenih zbivanja štapovima i lancima - tako da je vje rojatan porast šovinizma i nasilja. Kretanja nakon 1967. godine prilično su jasna, kao i njihovi uzroci.
5. Putovi osvajača 5.1 Zapadna obala Vjerski doseljenici na Zapadnoj obali, djelujući slobodno uz podršku vojske, ponosni su na stvaranje atmosfere pogroma među Arapima koji moraju naučiti ne „podizati svoje glave" jer je to jedini način na koji se može odnositi prema Arapima koji „poštuju moć" i živjet će u miru sa Židovima samo onda kada „im pokažemo koliko smo snažni". Kako? „Uđemo u selo, propucamo po prozorima, upozorimo seljane i vratimo se u svoje naselje. Ne otimamo ljude, ali može se dogoditi da uh vatimo dječaka koji je bacao kamenje, povedemo ga sa sobom, malo ga pretučemo i predamo vojsci da završi posao." Isti doseljenik sa Zapadne obale također ob jašnjava kako službeni istražitelji djeluju pružajući zaštitu Židovima koji pucaju da bi pogodili ili ubili (uključujući pucanje na djecu). Ovaj je intervju završio jer se do seljenik novinarov prijatelj - „žurio kući kako bi tamo stigao prije sabata". Doseljenici prilično otvoreno govore o mjerama koje provode protiv Arapa te o njihovoj opravdanosti, koju pronalaze u zakonima vjere i riječima saga. U časopisu vjerskih doseljenika sa Zapadne obale nalazimo, na primjer, članak naslovljen „Oni među nama koji pozivaju na human odnos prema našim (arapskim) susjedima čita ju Halacha (vjerski zakon) površno i izbjegavaju određene zapovijedi". Autor citira odlomke iz Talmuda objašnjavajući kako je Bog žalostan što je stvorio muslimane, nežidovi su „ljudi poput magaraca". Zakon koji govori o „pokorenim" narodima je jasan, tvrdi on navodeći Maimonidesa po kojem oni moraju „služiti" svojim židov skim osvajačima, biti „degradirani i na dnu" te „ne smiju podizati glavu u Izraelu, već moraju biti pognuti pod njihovom rukom (...) potpunim pokoravanjem". Tek tada se osvajači mogu prema njima odnositi na „ljudski način". „Nema nikakve povezanos ti", tvrdi on, „između zakona Izraela (Torat Yisrael) i ateističkog modernog humaniz ma", navodeći ponovno Maimonidesa koji smatra da ,,u bogovima zapovjedanom ratu (milhemet mitzvah) čovjek mora uništiti, ubiti i ukloniti muškarce, žene i djecu" (rabinat je rat u Libanonu odredio kao upravo takav rat). „Vječni principi su neiz mjenjivi" i „nema mjesta za bilo kakve 'humanističke' obzire." (94) Kasnije ćemo se * Spomenut ću još jedan nagovještaj: nedavno istraživanje pokazuje da se 40% 14-15 godina starih osoba protivi jednakim pravima komunista, Arapa i oslobođenih zatvorenika, Davar, 6. kolovoza, 1982. Zapravo, 65% stanovništva daje prednost postavljanju daljnjih ograničenja u izvješćivanju na radiju i televiziji; Davar, Al Hamishmar, 20. ožujka 1983.
vratiti objašnjavanju ovog fenomena koji pronalazi sličnosti unutar sveobuhvatnog prostora Bliskog istoka. Nedavno sredstvo zaštite doseljenika koji napadaju Arape je prebacivanje svih istraga o doseljeničkom ilegalnom korištenju oružja s policije na vojsku. Dose ljenici jednostavno odbijaju surađivati s policijom koja se „ne usuđuje ispitivati ili privoditi židovske osumnjičenike", čak ni onda „kada je viđen na televiziji kako pu ca izravno u gomilu arapskih demonstranata dok vojnici stoje iza njega i ne puca ju svojim oružjem" (u ovom slučaju, predsjednik Regionalnog vijeća židovskih do seljenika u blizini Ramallaha). Kad doseljenici pretuku ili uhite Palestince, arapski policajci boje se interveni rati. „Palestinski odvjetnici kažu: naselja su tako grozna da se arapska policija i su dovi nikada ne usude uručiti poziv ili provesti pretragu, ostavljajući doseljenike izvan zakona kad dođu u sukob s Arapima." Opći karakter okupacije naznačen je incidentom u jednom arapskom selu u ožujku 1982. godine. Četiri doseljenika tvr dila su da je u tom selu na njihov automobil bačen kamen. Pucali su ,,u zrak", po godivši jednog dječaka u ruku. Drugi dječak je otet, pretučen, zaključan u prtljažnik automobila, odveden u židovsko naselje i zaključan u sobu u kojoj je ,,s vremena na vrijeme tijekom većine dana" premlaćivan, te odveden u vojarnu u Ramallahu, gdje su dječaka zadržali, dok su doseljenici otišli svojim putem. Uobičajeni crni hu mor s okupiranih teritorija kaže da Arapi trebaju prestati letjeti i početi hodati zem ljom kako ne bi tako često bili pogođeni dok doseljenici pucaju u zrak. Djeca i mladi često su većina žrtava jer su oni općenito uključeni u proteste i demonstracije. Danny Tsidkoni iz Gaze izvješćuje kako su mu izvjestitelji u jednom arapskom selu rekli da je nekoliko vrlo male djece bacalo kamenje na automobile naoružanih doseljenika koji su za „osvetu" slomili nogu jednom dječaka i ruku jed noj djevojčici. Vojnik izvješćuje da je tridesetoro djece u dobi 12-13 godina sta jalo licima okrenutim zidu s rukama podignutim uvis pet sati jedne vrlo hladne noći u Hebronu, zadobivši udarac pri svakom pokretu. Opravdava kaznu: „Nisu svi oni nevina janjad kako izgledaju sada, s rukama podignutim uvis i očima koje traže mi lost (...) Oni pale i bacaju kamenje i sudjeluju u demonstracijama te nisu manje opasni od svojih roditelja." Kasnije su djeca odvedena u zatvor vojnog logora. Ro ditelji su počeli stizati pitajući se što se dogodilo njihovoj djeci, među kojima i jedan starac ,,s dostojanstvom kršćanskog sveca". On nije tražio da vidi svog sina, već je samo želio znati je li tamo i donijeti mu kaput. „Čuvar na ulazu samo ga je pogle dao od glave do pete i psujući ga naredio mu da ode." Starac je stajao cijelu noć čekajući na ledenoj hladnoći. U drugom slučaju, doseljenik osumnjičen za ubojstvo arapskog dječaka „od ranije je imao dosje kriminalca zbog lomljenja ruke jedanaestogodišnjeg dječaka koji je navodno bacio kamen na izraelsko vozilo". Ni stariji nisu pošteđeni. „Pet je dana starija arapska žena ležala bez svijesti u jeruzalemskoj bolnici nakon što je divljački pretučena u malom stanu u kojem je živjela sa suprugom u muslimanskoj četvrti Starog Grada." Napali su je religiozni Židovi iz obližnje Yeshive (vjerska škola) dok se njezin 85-godišnji suprug molio u džamiji Al Aqsa. Čuo je da su židovski doseljenici ubili njegovu ženu, pojurio je
kući, ali nije mogao ući u stan. Kaže: „Židovi su bili na krovu naše kuće bacajući cigle i boce." Arapski mladić koji je pokušao spasiti staricu također je brutalno pre tučen i leži u bolnici u susjednoj sobi. On „identificira svoje napadače kao židov ske fanatike iz Yeshive". Nisu se „čak ni trudili zanijekati napad". Upitane što se dogodilo, „američke pristaše uljudno su govorile o potrebi čišćenja područja od 'terorista'". Grupa je „poznata policiji kao 'Abrahamov blagoslov'", vjerska grupa većinom sastavljena od Židova rođenih u Europi i Americi koji su se vratili na svo ju vjeru s gorućom željom da ponovno zatraže zemlju prepuštenu Arapima. Prije nekoliko godina osnovali su Yeshivu u starom arapskom području; osamnaest arapskih obitelji od tada se odselilo, a ovaj je bračni par jedini preostao u trenutku kada su „židovske pristaše" nastojale „povratiti" imovinu koja je jednom bila nas tanjena Židovima, unatrag sve od 16. stoljeća. Bračni par odbio je novčane ponu de, nakon čega su uslijedile prijetnje nasiljem; „nesumnjivo je da su ove prijetnje ostvarene ovog tjedna". Policija je uhitila nekolicinu židovskih ekstremista, no oni će biti optuženi samo za „razuzdano ponašanje". „Napad na gospođu Mayalleh i činjenicu da su ona i njezin suprug sada beskućnici, policija je, čini se, prihvatila kao fait accompli", što je tipično za „popustljivo stajalište vlasti". „Ovaj grozni na pad jedva je bio spomenut u lokalnom tisku." Jedno od prilično uobičajenih izdanja palestinskog tjednika sadrži dvije priče na naslovnici. Prva govori o tjedan dana dugom redarstvenom satu uvedenom u iz bjegličkom logoru Dheisheh nakon što je spaljena izraelska osmatračnica, a na jed no izraelsko vozilo bačeno kamenje. Izvješćuje se da je stanovništvu nedostajalo hrane, a izraelske vlasti upadale su u kuće, oduzimajući velike količine knjiga, ča sopisa i magnetofonskih vrpci s nacionalnim pjesmama, dok su muškarci prisiljeni stajati ispred policijske stanice za vrijeme hladnih noći. Vojnici su pretražili kuću čovjeka koji je umro dva mjeseca ranije i „spalili njegovu privatnu knjižnicu i škol ske knjige njegove djece". Druga priča citira Ha'aretz (Zvi Barel, 31. listopada): „Dva arapska mladića ozljeđena su u eksploziji izraelske tempirane bombe u gle dalištu nogometnog igrališta Hussein School u Hebronu (...) Eksplozija se dogo dila tek nekoliko minuta prije početka utakmice (...) Izraelska vojska je, pretražuju ći područje, otkrila još jednu tempiranu bombu." U susjednim židovskim naseljima nema redarstvenog sata ili kolektivnog kažnjavanja (što je uobičajen pos tupak u arapskim zajednicama), koji su često izvor nasilja i rasističkog gangsterizma. Možemo se zapitati je li uopće provedena istraga. Druge priče još su strašnije, primjerice, tvrdnja zastupnika Knesseta iz stranke Rakah (komunističke stranke) da postoje „potvrđene informacije" o nestanku, mučenju i umorstvu kažnjenika u razli čitim zatvorima ili detaljno svjedočenje zatvorenika o dugogodišnjim mučenji ma tijekom ispitivanja*, ponekad uz suradnju s medicinskim osobljem.
* Ovo svjedočenje dolazi uglavnom od arapskih zatvorenika. MK Shulamith Aloni, jedan od vodećih iz raelskih libertarijanaca, izvijestio je da židovski zatvorenici u vojnim zatvorima tvrde kako su uvjeti ta ko teški da su neki poludjeli. MK Charley Biton, Sefard, dodao je da je 90% onih u vojnom zatvoru iz orijentalne židovske zajednice, Davar, 24. siječnja 1983.
U Sjedinjenim Državama općenito se odbacuju opširna izvješća o mučenju koja iznose arapski zatvorenici, na isti način kojim se ne pridaje pozornost izvješ ćima o palestinskim izbjeglicama ili općenito o mukama i stvarima koje se tiču Pa lestinaca. Naravno da izvješća izbjeglica ili zatvorenika treba oprezno procijeniti; posebice pažljivo moraju se razmotriti uvjeti prenošenja, kao i činjenica da možda štite svoj interes pretjerivanjem i iskrivljavanjem ili potiskuju istinu zbog straha od svojih ispitivača i čuvara. Ali ova izvješća svakako treba ozbiljno razmotriti. Ove primjedbe otrcane su fraze, karakteristično zanemarivane u dva slučaja: kad iz bjeglice ili zatvorenici mogu ispričati priču iskoristivu u ideološkim i propagandnim svrhama (tj. izvješća o zlodjelima nekog neprijatelja), u tom slučaju svaki je oprez odnesen vjetrom; ili kada se njihove priče loše odražavaju po neku štovanu zem lju, u kojem se slučaju uopće ne uzimaju u obzir. U slučaju palestinskih zatvorenika u Izraelu poseban oprez posvećen je jam čenju da se o tome ovdje, u Americi, malo zna, premda je tijekom godina postalo sve teže ispunjavati te zahtjeve. Jedan zanimljiv primjer je neobično pomno prove dena studija istraživačkog tima London Sunday Timesa, koji je nakon dugog istra živanja pronašao dokaze tako rasprostranjenog i sustavnog mučenja da se „činilo da je na nekoj razini odobreno kao osmišljena politika", možda da se „Arape na okupiranim područjima uvjeri da je najbezbolnije pasivno se ponašati". Stu dija je ponuđena New York Timesu i Washington Postu, ali je objavljivanje odbijeno i o njoj šturo izviješteno. Studija švicarske Lige za prava čovjeka (lipanj 1977.), predstavljajući sličan materijal, u Americi je prošla nezapaženo. Isto vrijedi i za iz vješća o mučenju izraelskih novinara. Objavljena su različita izraelska opovrgavanja, iako, koliko ja znam, ne i porazan odgovor Sunday Timesa. Međutim, od pokušaja opovrgavanja zanimljiviji je bio zaključak da je muče nje Arapa od strane Izraelaca legitimno, ne posve neočekivano stajalište izraženo u New Republicu, poluslužbenom časopisu američkog liberalizma, u kojem Seth Kaplan zaključuje da pitanje o tome kako Vlada treba postupati s narodom pod svojom kontrolom nije podložno jednostavnom apsolutizmu, kao što je oštra osu da mučenja. „Prisiljeni smo upotrijebiti krajnje mjere - nazovite ih 'mučenjem' ka ko bismo se obračunali s terorističkim pokretom čija je stalna taktika oduzimanje ljudskih života." Po mom saznanju, ovo je prva izričita obrana mučenja koja se pojavila na Zapadu* osim divljanja ultradesničara tijekom Alžirskog rata. * Vidi također Michael Levin: „The Case for Torture", Newsweek, 7. lipnja 1982. Profesor filozofije na Ci ty Collegeu u New Yorku, Levin igra igru poznatu svim filozofima, gradeći neobičan slučaj u kojem bi mučenje moglo biti „moralno opravdano" (terorist skriva atomsku bombu na Manhattanu, itd.), a za tim zamjećuje: „Prihvatite li jednom da je mučenje opravdano u ekstremnim slučajevima, pristali ste na to da je odluka o korištenju mučenja stvar balansiranja nevinih života u odnosu na sredstva po trebna da ih spasite"; konačno, on zagovora mučenje „kao prihvatljivu mjeru za sprečavanje budućeg zla", odbijajući razgovor o „pravima terorista", uvjeravajući nas da zapadne demokracije „neće skre nuti s puta, odluče li se na nanošenje bola kao jedan od načina očuvanja reda", itd. Ovo treba shva titi u kontekstu brzo prihvaćene histerije u vrijeme kada se bavimo „međunarodnim terorizmom", definiranog tako da uključuje „sitni terorizam" kojeg provode neprijatelji, ali ne i „terorizam naveliko" kojeg provode naši prijatelji (ili mi sami). O ovome vidi Herman: The Real Terror Network.
Ništa manje zanimljiv bio je odgovor izraelskog pravosuđa. Amnesty Interna tional postavio je pitanje može li izrazito visoka razina priznanja arapskih zatvore nika sugerirati nehumano postupanje. Na ovo je Moshe Etzioni, sudac izraelskog Vrhovnog suda, odgovorio: „Arapima ako su uhićeni - u svakom slučaju, ne treba mnogo vremena da bi priznali. To je dio njihove prirode"- komentar ravan onome Martina Peretza da „Arapi pretjeruju" kao i ostali iste vrste u pogledu Židova i dru gih godinama ugnjetavanih naroda. Možda je zanimljivo primijetiti kako se čini da je genetska mana Arapa, koju je zamijetio sudac Etzioni, nekako zarazna jer su židovski zatvorenici dosad, nakon policijskog ispitivanja, uključujući i ispitivanja policijskih istražitelja koje su Arapi prethodno identificirali kao mučitelje, priznavali zločine koje nisu počinili. Uzgred, Amnesty International u Izraelu nije jako popularan, barem ne otkad je objavio, prilično blago i ograničeno, izvješće o postupanju s osumnjičenicima i zatvorenicima 1979. godine. Tekst uredništva Ha'aretza naslovljen „Amnesty po novno na djelu", komentirao je da se organizacija „objavljujući ovaj dokument, pretvorila u arapsko oružje propagande", kritizirajući, između ostalog, njeno osla njanje na „iskrivljeno i zlobno izvješće" London Sunday Timesa. Časopis lijevog kri la Mapama krenuo je drugačijim putem. Uredništvo je primijetilo: „Iskustvo nam govori da je izuzetno teško aktivno se obraniti od terorista ili čak običnih kriminala ca bez izlaganja osumnjičenih velikom pritisku kako bi ih se uopće dovelo do suđenja", te je preporučilo prisutnost „stalnog opreza" pri utvrđivanju da nema „prekoračenja" u upotrebi zahtijevanog „velikog pritiska". U suprotnosti s tobožnjim mučenjem tijekom ispitivanja, uvjeti arapskih poli tičkih zatvorenika su užasavajući, što možda nije veliko iznenađenje uzmemo li u obzir stupanj uhićenja na okupiranim teritorijima: oko 200 000 zatvorenika i pritvo renika prošlo je kroz izraelske zatvore, gotovo 20% stanovništva, što je dovelo do „strašne pretrpanosti" i „užasne ljudske patnje i korupcije". Povremena suđenja prekršiteljima vojnih zakona iznose na vidjelo stvarnost okupiranih teritorija. Brojni pričuvni časnici povezani s pokretom Mir sada prijetili su da će obznaniti optužbe protiv vojnika ne provede li se istraga i dovede do suđenja na kojem bi se „iznio dokaz o promišljenom brutalnom postupanju s lokal nim gradskim stanovništvom prošlog proljeća" (1982.), na vrhuncu zlodjela poči njenih pod Milson-Sharonovom administracijom. Reuters izvješćuje da je na suđe nju bojnik David Mofaz, zamjenik vojnog upravitelja Hebrona u vrijeme navedenih strahota, svjedočio: „Izraelskim je vojnicima naređeno mučenje i premlaćivanje pa lestinskih stanovnika te su oni okrutno udarali i nogama mlatili nezaštićene mlade arapske zatvorenike". Svjedočio je kako je njemu osobno vojni zapovjednik Zapad ne obale naredio da tuče Arape, ali je on znao da je „naredba došla s vrha, od za povjednika stožera". Rekao je: „Vojska je primila naredbu uznemiravanja stanovni ka Zapadne obale općenito, ne samo onih uključenih u protuizraelske demonstra cije", dajući primjere. Izraelski kapetan svjedočio je da je osobno pretukao pales tinske zatočenike te da su izraelski vojnici rutinski tukli palestinske zatočenike na okupiranim teritorijima Zapadne obale sa znanjem viših časnika.
Istog dana još jedan kratki izvještaj u istom američkom časopisu prikazuje ka ko su turske žene, „osumnjičene Ijevičarke", smještene u sanduke u obliku lijesa u „pokušaju prikupljanja informacija tijekom ispitivanja", što je jedan neznatniji prim jer sustavnog modela mučenja i represije koji ovdje, u Americi ne izaziva nikakvo zanimanje premda bi isto izvješće o nekoj drugoj vojnoj diktaturi (recimo u Polj skoj) moglo pobuditi određene komentare. Prema Jerusalem Postu „vojni sud je navodno saslušao dokaze kojima je mi nistar obrane Ariel Sharon prisiljavao izraelske vojnike da tuku arapsku školsku djecu na Zapadnoj obali", misleći na slično suđenje vojnicima „optuženim za bruta lan postupak prema arapskoj mladeži u Hebronu prošlog ožujka", suđenje koje „gotovo nije privuklo pozornost javnosti u Izraelu" - premda jest neposredno po tom. Izvor informacije je pričuvni bojnik koji je rekao sudu da je vojni upravitelj citi rao Sharonove riječi. Prema izvješću, tijekom suđenja vojnici su pred sudom izjavi li kako su, najsnažnije što su mogli, udarali arapske srednjoškolce dok je bojnik sta jao kraj njih i promatrao. Jedan je rekao: „Kasnije sam napustio hangar u kojem se to zbivalo jer nisam mogao podnijeti premlaćivanje ljudi koji nisu mogli uzvratiti." Hebrejski tisak donosi svjedočenje zamjenika zapovjednika područja Judeje, u kojem se kaže da je na sastanku s civilnim upraviteljem, Menachemom Milsonom, general Sharon dao upute o postupanju s demonstrantima: „Odrežite im muda." Zapovjednik stožera bio je još određeniji, govoreći vojnicima na sjevernom frontu da je jedino mrtav Arapin, dobar Arapin, kako je izvijestio Abraham Burg, sin ministra unutarnjih poslova. Zamjenik zapovjednika također izvješćuje daje njegov nadređe ni časnik, general Hartabi, poveo trupe u školu u Hebronu gdje su palicama pretuk li učenike. U drugom incidentu Hartabi je uveo redarstveni sat u logor Dheisha, na kon što je na njegov automobil bačen kamen, te naredio svojim vojnicima paljbu po ulicama i krovnim solarnim rezervoarima za vodu, prekidajući opskrbu tople vode i također čineći užasan metež. Drugi redarstveni sat uveden je u logoru Dhahriyeh, južno od Hebrona, 30. siječnja nakon što su mladići kamenovali izraelska vozila ko ja su prolazila gradom. Jedna izraelska žena ozlijeđena je i kasnije preminula. Iz vješće iz američkog tiska tri tjedna potom bilježi da je redarstveni sat još uvijek na snazi jer „ga nameće istraga", rekao je izraelski vojni izvor, dodajući: „On sprječava ljude da rade i uzrokuje financijske gubitke. Ali također ih potiče da nam pomognu pronaći ljude koji su izveli napad. Što ih prije pronađemo, to će se sve ovo prije okončati." U međuvremenu ljudima je dopušteno napuštanje njihovih domova sve ga dva sata dnevno, škole su zatvorene te nema zapošljavanja. Postupak je neka ko drugačiji kad izraelski teroristi sa Zapadne obale krenu divljati. Zanemariva je, u tisku nespomenuta, činjenica da su dva tjedna prije no što su demonstranti neura čunljivo počeli kamenovati prolazeća izraelska vozila, izraelske vojne vlasti oduzele 20 000 dunuma zemlje korištene za voćnjake i uzgoj žitarica. Suđenje vojnicima u nastavku je dobilo publicitet, osobito kada je obrana ute meljila svoju tvrdnju da su naredbe o brutalnom postupanju s zatvorenicima i uvo đenju kolektivnog kažnjavanja stigle izravno od zapovjednika stožera, Eitana. On
je pozvan da svjedoči pred vojnim sudom gdje je potvrdio da je naredio kažnjava nje kao što je progon, uznemirivanje sudionika protesta, utemeljivanje logora za pritvor ili egzil, „čak i bez normalnih zatvorskih uvjeta" (koji su sami po sebi dovolj no teški), te široku raznolikost kolektivnog kažnjavanja u gradovima u kojima je pružan otpor osvajačima (prvenstveno bacanjem kamenja) i protiv obitelji učenika koji su „izazvali nerede" (ovo sredstvo „bilo je vrlo učinkovito među Arapima", pos vjedočio je Eitan). Zapovjednik stožera suprotstavio se upozorenju opozivom vo đa. „Ponižavamo sami sebe", rekao je, „umjesto razgovora, trebali bismo provodi ti uhićenja." Također je rekao da židovski doseljenici moraju putovati naoružani i osjećati se slobodnima zapucati kada ih napadnu, primjerice djeca koja bacaju ka menje. Vojni sud optužio je četiri vojnika na nekoliko mjeseci zatvora*, ali presudio kako su Eitanove naredbe bile zakonite. Bojnik Mofaz, najviši osumnjičeni časnik, bio je oslobođen; njegovi odvjetnici smatrali su - točno, čini se - da su on i ostali „samo slijedili naredbe i smjernice koje su im postavili njihovi nadređeni", izvješćuje Edward Walsh. Pored premlaći vanja arapskih pritvorenika i civila, optužbe su uključivale prisiljavanje ljudi da pu žu i laju poput pasa, hvale Begina i granične čuvare (koji su očito bili odgovorni, iako ne i kažnjeni), pljuskaju jedni druge (djeci je naređivano da udaraju svoje ro ditelje), zajedno s drugim, vrlo učinkovitim, kaznama na Arape. Na Dan holokaus ta bojnik Mofaz naredio je vojnicima da na ruke zatvorenika ispišu brojeve, ali je vojni sud prihvatio njegovu obranu kako je ova naredba izdana u šali (premda je p r o v e d e n a ) . Demokratski socijalisti, New Republic, Elie Wiesel i ostali još ni su iskazali svoju prosudbu uklapaju li se ovi postupci u domete onih koji su pri hvatljivi za odnošenje prema teroristima; ista tišina godinama je prisutna u sličnim okolnostima, premda ne nedostaju pohvale izraelskim, nevjerojatno visokim, mo ralnim vrijednostima i simpatije za njegove muke pod teretom okupacije koja mu je nametnuta arapskom nepopustljivošću. Aharon Bachar piše o „stvarima počinjenim u moje i vaše ime"; „Nikada ne ćemo biti u stanju izbjeći odgovornost i reći kako nismo znali i nismo čuli." Prika zuje sastanak lidera Laburističkog saveza (uključujući neke od najpoznatijih jastre bova poput Israela Galilija, savjetnika Golde Mair) i Menachema Begina, gdje su * Usporedbe radi: „Izraelski vojni sud jučer je osudio sedam mladih Arapa sa Zapadne obale na zatvor ske kazne od šest do devet mjeseci i kaznu u iznosu od 650 američkih dolara svakom zbog kame novanje izraelskog šefa policije u njegovom automobilu na okupiranim teritorijima" (Washington Post-Boston Globe, 18. ožujka 1983.). Kasnije je zapovjednik stožera Eitan ponovno izrazio svoje poglede na pravilno kažnjavanje, ovaj put pred Knessetovim Odborom za vanjske poslove i obranu. Za svaki slučaj bacanja kamenja arapske mladeži, rekao je, bit će sagrađeno deset novih naselja: „Kada naselimo zemlju, sve što će Arapi glede toga biti u stanju učiniti bit će trčkaranje uokolo poput drogiranih žohara u boci." Ministra obrane Moshu Arensa članovi opozicije u Knessetu zamolili su da ukori Eitana zbog ove primjedbe, ali je on to otklonio jer Eitan „ima velike zasluge postignućima" tije kom svog obavljanja dužnosti zapovjednika stožera - u stvari, dva velika postignuća, pojačavanje re presije na osvojenim područjima i rušenje gotovo bespomoćnog palestinskog društva u Libanonu. Gad Becker, Yediot Ahronot, 13. travnja 1983.; David K. Shipler, New York Times, 14. i 20. travnja 1983.
Beginu predočili „detaljan prikaz terorističkih akcija (protiv Arapa) na osvojenim područjima". Opisivali su „kolektivno kažnjavanje u gradu Halhulu" ovim riječima: Ljudi su u ponoć odvedeni iz svojih kuća, po hladnoći, odjeveni samo u pidža me. Ugledniji ljudi i drugi muškarci okupljeni su na trgu ispred džamije i tamo zadržani do jutra. U međuvremenu ljudi iz Granične straže (poznati po svojoj ok rutnosti) provaljivali su u kuće; tukli ljude galameći i psujući. Tijekom brojnih sa ti zadržavanja stotina muškaraca na trgu pred džamijom, naređeno im je da uri niraju i bacaju izmet jedan po drugom i pjevaju Hatikva („Nada", nacionalna him na Izraela) te izvikuju „Dugo živjela Država Izrael!" Nekoliko puta ljudi su pretu čeni i naređeno im je da pužu po podu. Nekima čak i da ližu pod. U isto vrijeme stigla su četiri kamiona i u zoru su ljudi natovareni na kamione, otprilike 100 u je dan kamion pa kao ovce odvedeni u sjedište Uprave u Hebronu. Na Dan holokausta, 27. nisana (datum u židovskom kalendaru), uhićenim ljudi ma je naređeno da sami na vlastite ruke napišu brojeve kao znak sjećanja na Židove u logorima za istrebljenje. Izvješće nastavlja dalje iznoseći detalje premlaćivanja, mučenja i ponižavanja zatvorenika, o dopuštanju doseljenicima ulaska u logor kako bi mogli sudjelovati u mučenju zatvorenika, o iživljavanju doseljenika nad lokalnim stanovnicima, bez straha od kazne, čak i u slučaju doseljenika koji je ubio Arapina i čiji je identitet poz nat, ali koji nije uhićen. Sve je u skladu sa zakonom, standardima New Re publics, kao što je gore navedeno. Nekoliko tjedana ranije isti dopisnik iznosi slič ne priče, predočene najvišim Vladinim dužnosnicima koji se čak nisu potrudili ni provjeriti informacije koje je predočio izraelski vojnik. Tjedan dana kasnije Yoram Peri ponovno je objavio odlomke izvješća Labu rističke stranke predočenog Beginu. Primijetio je da u Knessetu ono nije potaknu lo nikakva pitanja, a i drugdje se preko svega prešlo bez riječi. Ali, ogorčeno je do dao: „Zašto smo iznenađeni? Konačno, tko su oni (žrtve)? Arapbušmani, dvonož ne zvijeri" (potonje je Beginova primjedba o „teroristima"). Piše kako zastrašujuća metamorfoza koja se nad nama nadvija dovodi u pitanje pravednost cionističkog pokreta, osnove postojanja države, ali ne privlači pozornost u Knessetu, Svjetskom cionističkom kongresu (koji je zasjedao u Jeruzalemu) ili bilo gdje drugdje. Vrije me je da shvatimo, zaključuje on, kako „ne postoji nešto što je prosvijećena oku pacija, ne može postojati liberalna vojna uprava". Pretvaranja proteklih petnaestak godina jednostavno su laž. Do sada, 3/4 od milijuna mladih Izraelaca koji su služi li u IDF-u „zna da zadatak vojske nije samo obraniti državu na vojnom polju pred inozemnom vojskom, već otkloniti prava nedužnih ljudi samo zato što su Arapbuš mani koji žive na područjima koja je Bog nama obećao". Pisanje identifikacijskih brojeva na rukama zatvorenika postupak je koji mno gi prirodno smatraju osobito šokantnim. Očigledno je uobičajen pa upravo prika zane okolnosti nisu jedinstvene. Vojni časnici Mira sada opisujući svakodnevnu „brutalnost i nasilje" IDF-a i doseljenika na teritorijima, „represiju, ponižavanje, mal tretiranje i kolektivno kažnjavanje", izvješćuju kako vojnici redovito pišu brojeve arapskih osobnih iskaznica na zaglavke arapskih zatvorenika, a jedan se prisjeća
posebno „zastrašujućeg incidenta" te vrste kojem je svjedočio - ponovno na Dan holokausta. Drugi opisuje incident u kojem je grupa tek pridošlih regruta dobila pa lice i naređenje: „Momci, idite vrijeđati lokalno stanovništvo!" Opisuje postupanje s arapskim zatvorenicima od kojih se zahtijeva čišćenje vojničkih soba, uneređenih hodnika i zahoda. „Noću ih stavljaju u malu sobu i tuku tako snažno da mnogi ne mogu ni ustati" - „mladići (...) većina kojih nije izvedena pred sud, ljudi koje će se osloboditi zbog nedostatka dokaza." U Davaru Aharon Geva piše: „Neki od nas Iz raelaca ponašaju se kao najgora vrsta antisemita, čija se imena ovdje ne mogu spominjati, kao oni ljudi koji su naslikali sliku Židova kao neljudskog stvora..." U stvari, ono što se godinama događa na okupiranim teritorijima vrlo dobro je poz nato iz židovske povijesti. Obilje priča poput ovih ispunjavaju svakodnevni život onih podčinjenih izrael skoj vladavini tijekom niza godina. 0 izravnim ubojstvima koja čine izraelski vojni ci ili doseljenici ponekad se izvješćuje u Sjedinjenim Državama, ali uobičajeni te ror, uznemiravanje i ponižavanje prolaze nezamijećeni među onima koji plaćaju račune. Na primjer, mala je vjerojatnost da bi američke novine objavile izvješće Aharona Bachara, koje se pojavilo u visokotiražnom izraelskom časopisu, o grozo tama s kojima je izaslanstvo viših dužnosnika Laburističkog saveza (većinom jastrebova) upoznalo premijera. Nekoliko ljudi koji su pokušali prenijeti neke od či njenica objavljenih u vodećem hebrejskom tisku, bili su ignorirani ili podvrgnuti kampanji laži i kleveta koja podsjeća na staljinističke postupke. 5.2 Golanska visoravan Do prosinca 1981. godine područje Golanske visoravni bilo je pošteđeno ovakvih postupaka. Preko 90% stanovništva izbjeglo je ili protjerano u vrijeme iz raelskog osvajanja visoravni 1967. godine. Potom su utemeljena izraelska naselja, ali je druško stanovništvo uglavnom „prihvatilo ovlasti i upravu vojne vlade", prema izvješću vodeće izraelske udruge za zaštitu građanskih prava. Dan nakon što je u Poljskoj proglašeno ratno stanje, 14. prosinca, u Knessetu je potvrđen zakon kojim se civilno zakonodavstvo i uprava proširuju na Golansku visoravan - u biti, pripojenje. U siječnju su nametnute nove odredbe koje su od stanovnika zahtijeva le nošenje izraelskih identifikacijskih dokumenata. Protivljenje ovom objedinjavanju s Izraelom bilo je sveprisutno. Četvorici vodećih članova druške zajednice 4. velja če određen je administrativni pritvor te je upućen poziv na opći štrajk, podržan „ve likom većinom" stanovništva. Izraelska vojna komanda zatvorila je područje, zab ranjujući seljacima kretanje između sela i sprječavajući ulazak novinara, odvjetnika i medicinskog osoblja. Izrazi solidarnosti u izraelskoj Galileji i Zapadnoj obali bili su spriječeni, a organizatorima je određen kućni pritvor. Zabranjena je dostava namir nica. Prekinute su sve telefonske linije (izvješća o sličnoj politici u Poljskoj ovdje su istovremeno izazvala velik bijes). Stanovnicima zatvorenim nakon „skraćenog suđenja" uskraćena je pravna pomoć. U travnju, tri dana prije no što je prekinuta
opsada „svim seljanima određen je boravak u njihovim domovima (čak im je bio zabranjen odlazak na toalet izvan kuće)" i „navodno, izlazak na balkone ili otvara nje prozora". Ženi koju je lokalni liječnik uputio u bolnicu, nakon prekida opsade, vojska nije odobrila izlaz jer je - poput većine odbila prihvatiti izraelski identifikacij ski dokument. Stanovnici su prijavljivali pucnjavu i drugo psihičko nasilje; jedan je primljen u bolnicu s ranama od metaka, a ostali su još uvijek imali ožiljke ili svježe rane, u vrijeme posjeta izraelske delegacije za građanska prava kojoj je sve do pre kida opsade uskraćivana mogućnost dolaska. Tisak je objavio brojne druge detalje, primjerice, slučaj trogodišnjeg dječaka kojeg je, nakon što je na pod bacio izraelski identifikacijski dokument, palicom pre tukao vojnik; priskočivši mu u pomoć, njegova majka je ubijena. Nacionalna kom panija za vodoopskrbu smanjila je zalihe vode. Židovska naselja (uključujući kibuce) tužila su se jer im je uskraćena uobičajena radna snaga golanskih Druza. U vodećem članku Ha'aretza primijećeno je kako je u Knessetu protestirala samo stranka Rakah (komunisti) te da urednici nisu protestirali zbog zabrane ulaska no vinara. „Zaprepašćuje opća indiferentnost izraelske židovske javnosti. Samo neko liko stotina metara dalje od druškog sela pod opsadom, mladi Izraelci uživaju na suncu, snimaju fotografije na snijegu, jedu i brbljaju. Na jednoj strani bodljikava ži ca i ljudi u kavezima, na drugoj ljudi skijaju, dižući se i spuštajući žičarama. U sre dini izraelska vojska." Neposredno potom Chaim Cohen, nekadašnji sudac Vrhovnog suda prikazao je Zakon o Golanu kao „zakon barbara". Jedan uzrok druških primjedbi na Zakon o Golanu bio je „veliki strah od preuzimanja nji hove zemlje". „Dobro su znali da je većina zemlje Druza (čija lojalnost državi je neupitna toliko da su redovito služili u vojnim snagama) u Izraelu, u posljednjih 30 godina oduzeta i predana Židovima." Sve ovo, a i mnogo više, tiče se američkih poreznih obveznika, koje je treba lo ostaviti neobaviještenima, u čemu se općenito, prilično uspijevalo. 5.3 Napad na palestinsku kulturu Tijekom ovog perioda arapska inteligencija bila je izrazita meta napada, u skladu s „jasnim Sharonovim planom da protjera i uništi sve znakove ili elemente arapskog nacionalnog karaktera i uvede potpunu izraelsku kontrolu na teritoriji ma". Sveučilište Bir Zeit na Zapadnoj obali bilo je jedna od omiljenih meta uz „noćne upade u ženske i muške spavaonice te studentske i fakultetske stanove", prekidanje predavanja vojnim pregledima, oduzimanjem studentskih identifikacij skih dokumenata prisiljavajući ih da putuju ilegalno i općenito „svakodnevno ponižavanje studenata izloženih psihološkom pritisku čime se otežavalo normalno funk cioniranje sveučilišta" - što je umjerena izjava prema onome što pokazuje detaljnije izvješće. Nedavno su protjerani brojni strani predavači jer su odbili potpisati izjavu da PLO-u neće ponuditi podršku (kako čini većina stanovništva Zapadne obale),
izazivajući protest Državnog tajništva. Državni tajnik George Shultz osudio je izraelsku prisegu lojalnosti kao „uskraćivanje akademske slobode" i „posve ne potrebnu" po izraelsku sigurnost, jasnu povredu „slobode, slobode mišljenja" i pozvao „posebice ljude u intelektualnoj zajednici (...) da progovore" u znak pro testa. Čini se nevjerojatnim da bi američki intelektualci odjednom skočili zbog kr šenja akademske slobode pod izraelskom okupacijom ima li se na umu njihova zlosretna povijest „podrške Izraelu". Međutim, izjavu o protestu potpisalo je 200 izraelskih akademika okupljenih već i prije Shultzove izjave. Izbacivanje stra nih predavača (do studenog izbačena su 22 predavača, uključujući i predsjedni ka Sveučilišta Al-Najah u Nablusu, a mnogim drugim zabranjeno je predavati i suočilo ih se s izgonom) bilo je iznimno štetno, s obzirom da „brojni nadareni sta novnici Zapadne obale obrazovani u inozemstvu nisu mogli dobiti izraelske radne dozvole". Jedno viđenje problema, koje je zabilježio David Richardson, dobro je oslika no slučajem Mohammada Shadida, politologa sa Sveučilišta al-Najah, školovanog u Sjedinjenim Državama, jednog od onih kojima je zabranjeno predavati i suoče nog s izgonom. Izgubio je pravo na povratak na Zapadnu obalu, gdje je rođen, jer je za vrijeme popisa stanovništva 1967. godine bio u inozemstvu na studiju; zahtje vi njegove obitelji da mu se dopusti povratak odredbom o „ujedinjavanju obitelji" jednostavno su ignorirani te je on danas američki građanin. Richardson primjeću je da je ono što civilna uprava pokušava učiniti gušenje lokalne inteligencije, te „os tvarivanje političke koristi" potpisanim izjavama kao dio napora da se suzbije pod rška PLO-u na okupiranim područjima. Štoviše, diploma je studentu sa Zapadne obale „putovnica za emigraciju", s obzirom da „većina mladih s diplomom ne mo že pronaći zaposlenje u svom vlastitom društvu" kako ga je Izrael preuredio. U stvari, izraelska politika na okupiranim teritorijima jasno je smišljena kako bi od stranila elitne grupe, bilo izravnim progonom („umjerenjaci" su bili posebna meta), bilo otklanjanjem mogućnosti smislenog zaposlenja, u nadi da neće ostati ni na cionalno niti kulturno vodstvo. Nakon Shutzovih protesta, poziv protiv PLO-a tehnički je „povučen", odnosno preusmjeren gotovo istim uvjetima na opću radnu dozvolu. Mohamed Shadid nije jedinstven slučaj. Salah, predsjednik Sveučilišta al-Na jah, izbačen u listopadu, rođen na Zapadnoj obali u Nablusu, također je 1967. go dine studirao u inozemstvu te ga Izraelska vlada smatra „strancem"; u svojoj krat koj priči o izgonu, New York Times govori o njemu kao „jordanskom državljaninu", što je tehnički točno, ali uz ispuštanje prilično važnog dijela. Na konferenciji za ti sak održanoj na dan svog izgona, o kojoj se ovdje, u Americi, prema mojim sazna njima, nije izvijestilo, dr. Salah je izjavio: Izraelska strategija uništavanja infrastrukture sveučilišta, kako izgleda, uništava nje je infrastrukture palestinskog društva. Započelo je s općinama. Sada poku šavaju drugi put, nakon što je prvi propao. Njihov konačni cilj je uništavanje palestinske infrastrukture u domovini.
Danny Rubenstein izvješćuje da većina „inozemnih predavača" na sveučilištu „zapravo nisu 'stranci', već Palestinci porijeklom sa Zapadne obale, koji ne posje duju izraelske osobne isprave (od vojne uprave) tako da vlasti mogu povući njiho ve boravišne dozvole i protjerati ih iz zemlje". Također zamjećuje da ometanje dje lovanja sveučilišta na Zapadnoj obali, pri čemu je nedavni progon tek jedan dio, ne izaziva posebno zanimanje izraelske akademske zajednice. Isto vrijedi i za izrael ske novinare u pogledu ograničenja za arapske kolege, izdavače u pogledu cen zure, odvjetnike u pogledu pravnih pitanja, itd. U vrijeme kada je akademska zajednica u Izraelu štrajkala zbog plaća, niti jedna akademska organizacija nije postavila pitanje redovitog ometanja sveučilišta na Zapadnoj obali. Onih doista zabrinutih je „vrlo malo i ne utječu na smjer događaja". Nekadašnji vršitelj dužnosti predsjednika Sveučilišta al-Najah, W. F. Abboushi (profesor političkih znanosti na Sveučilištu Cincinnati), suočio se s trajnim ometa njem, kako sam izvješćuje navodeći da je njegov protest zbog sličnih postupaka u ranijoj prigodi na Sveučilištu Bir Zeit doveo do batina od izraelskih vojnika. Na te melju vlastitog iskustva, uvjeren je kako je „nemoguće voditi palestinsko sveučiliš te pod izraelskom okupacijom", a da je „život na Zapadnoj obali općenito postao gotovo nepodnošljiv, posebice studentima koji su neprestano izloženi ometanjima, uključujući samovoljne pretrese i uhićenja, pritvaranje, premlaćivanje, a katkada i teže fizičko zlostavljanje". Najgore je otkad je „civilnu upravu" preuzeo profesor Menachem Milson, „srednjoistočni slobodnjak", u Americi hvaljen zbog svog zas tupanja palestinske uloge u poslovima Zapadne o b a l e . Abboushi ka že da je možda jedna trećina njihovih studenata bila u izraelskim zatvorima gdje su „rutinski premlaćivani". Kao i većinu predavača i administrativnog osoblja, većinu takozvanih „stranih studenata" na Al-Najahu čine palestinski Arapi koji su izgubili svoje pravo boravka jer su bili izvan područja u vrijeme popisa stanovništva 1967. godine. Situacija se pogoršala nakon invazije na Libanon kad su izraelski vojnici „napali Sveučilište koristeći stvarne metke" kako bi rastjerali demonstrante koji su izražavali nezadovoljstvo zbog invazije. U svom članku „Prijetnja slobodi" , David Richardson zapaža da isto kao što je izraelska znanstvena zajednica dosada i većinom pokazala „ravno dušnost" na postupanje s njihovim arapskim kolegama pod vojnom okupacijom, tako su i izraelski novinari većinom ostali (svrsishodno) „neupućeni u činjenicu da su trojica urednika sa Zapadne obale ograničena na mjestima svog boravka goto vo dvije godine te tako spriječeni u pravilnom obavljanju svojeg zanimanja". Boaz Evron ovo je istražio posjetivši trojicu urednika, kršeći svoju odluku o neulasku na okupirane teritorije. Kretanje trojice urednika prije tri godine ograničeno je na nji hova sela na Zapadnoj obali, izvješćuje Evron. Bez obrazloženja. Niti jedan od njih nikada nije optužen za bilo kakav zločin, a službe sigurnosti odbile su dostaviti nji hovim odvjetnicima bilo kakve optužbe. Kao urednici, oni su odgovorni za ono što se objavljuje u njihovim časopisima tiskanim u Jeruzalemu, ali su onemogućeni da to vide, s obzirom da je distribucija zabranjena na području Zapadne obale na
koje su oni ograničeni: „Kraljevstvo apsurda". „Kad bi se ovo događalo židovskim novinarima, vrištali bismo do nebesa", primjećuje on, „ali ovo je ovdje posve mir no prihvaćeno. Što je tako strašno? Je li netko ubijen?" Tehnika okupacije, u ovom slučaju, je „držati ih na kratkoj uzici", ne djelovati okrutno, ali osigurati da oni uvi jek znaju „da im je bič iznad glava". Postupak prema urednicima jeruzalemskog časopisa Al Fajr pokazuje što sve arapski intelektualci mogu očekivati ako „podignu svoje glave", terminologijom doseljenika Zapadne obale - pokušaju li djelovati mjerom intelektualne nezavis nosti.* Jednog je policija pokupila i držala ga u samici sedamnaest dana. Bio je pri siljen stajati 24 sata s vrećom na glavi i vezanim rukama sve dok se nije onesvijes tio. Zatim je optužen za posjedovanje dva primjerka PLO-ova časopisa. Drugom je godinu dana onemogućivan posjet okupiranim područjima na kojima žive njegova obitelj i prijatelji te na koja su usmjerene njegove profesionalne odgovornosti. Tre ći je zadržan u zatvoru tjedan dana jer je propustio zamijeniti dozvolu za novi au tomobil. Četvrti je dvije i pol godine bio ograničen na Ramallah. Časopis je podvrg nut oštroj cenzuri, često bez dopuštenja objavljivanja materijala iz hebrejskog ili primjerenijeg arapskog tiska. Zabranjeno mu je i objavljivanje činjeničnih informa cija o zbivanjima kao što su otvaranja prethodno zatvorenih škola ili događanja na okupiranim teritorijima. Novinare Al Fajra neprestano se odvodilo na ispitivanja, degradiralo, maltretiralo, uhićivalo. „Kad bi se stvari poput ovih događale vašim no vinarima", jedan je urednik rekao izraelskom reporteru, „cijeli svijet bi odgovorio snažnim gnjevom. Izvikivali ste protiv gušenja intelektualaca u Sovjetskom Savezu, ali zatvarate oči pred onim što se događa intelektualcima na Zapadnoj obali, toč no pred vašim nosom". Michal Meron, koji iznosi ove činjenice, piše da Al Fajr nije primjer onoga što se može nazvati slobodnim novinarstvom. Razlog je taj što oni koji sudjeluju u ča sopisu ,,u svojem zadatku vide nacionalnu misiju, a njihova su pera spremna služiti samo palestinskim interesima". U biti, urednici su otvoreni glede svoje političke pre danosti. Jedan od njih izjavljuje Meronu: „Mi vidimo PLO svojim jedinim zastupni kom, stoga podržavamo njegovo stajalište. Mi smo za stvaranje palestinske države zajedno s Državom Izrael". Možda bi netko mogao u ovom pronaći opravdanje za neprestano ometanje časopisa koji ne zaslužuje pridjev „slobodnog tiska". Možemo se zapitati po čemu se takvo stajalište u načelu razlikuje od onog sovjetskih vlasti * Prikaz zlostavljanja i samovoljnog uhićenja, pritvaranja i navodnog premlaćivanja novinara iz al Fajra, maltretiranja ostalih arapskih časopisa i oblika izraelske cenzure vidi kod Roberta I. Friedmana: „No Peace for West Bank Press", CPJ Update, Committee to Protect Journalsists, siječanj 1983. Izraelski dužnosnici brane cenzuru objašnjenjima kako nije tajna da Palestinci općenito, kao i arapski tisak, podržavaju PLO (to je tajna u nekim krugovima u Sjedinjenim Državama, gdje se ova činjenica stalno negirana, tj. u New Republicu, ) i Izrael je ,,u stanju rata s PLO-om". Izraelski novinari koji su istraživali cenzuru, međutim, tvrde da je ona politički motivirana i često posve samovoljna (tj. cenzu rirane su ljubavne pjesme premda se ne odnose na nacionalno pitanje). Cenzuriraju se riječi koje iz raelski dužnosnici nalaze neprikladnim, primjerice, riječ „sumud", povezujući je s nepokolebljivošću samida koji odabire „treći put", ni otpor niti kapitulaciju; vidi u nastavku, 6. odjeljak.
glede cionističkih publikacija unutar Sovjetskog Saveza. Ili se možemo zapitati što je to što bismo trebali očekivati od poštenih novinara koji rade pod vojnom okupa cijom i žive u onome što oni i gotovo cijeli svijet, uključujući Američku vladu - smat raju okupiranim istočnim Jeruzalemom. Pojavljuju se i druga pitanja. Dok je Meron kudio Al Fajr zbog njegove preda nosti „palestinskim interesima", u Izraelu i drugdje, izuzetno cijenjen Jeruzalem Post je slavio svoj jubilej. Tjedan dana prije pojavljivanja Meronova članka u Al Fajru, urednik Erwin Frenkel u jubilarnom broju objavio je članak u kojem objašnjava kako je cilj novina danas „isti kao na početku" prije 50 godina: ostvarivanje cionizma". Njihov prethodnik, Palestine Post, utemeljen je u vrijeme britanskog man data „u političku svrhu"; i svoju je svrhu ispunjavao, čak i nakon osnivanja države, u manje tegobnim uvjetima no što su oni s kojima su suočeni Arapi pod izraelskom okupacijom. Časopis je također provodio samocenzuru. Čitatelji izraelskih novina teško da će propustiti primijetiti kako je englesko izdanje Posta opreznije u odabi ru onoga što objavljuje od tiskovina na hebrejskom jeziku. Razlozi su očigledni i urednik Frankel ih jasno navodi: ,,l u novinama i izvan njih, općenito se pretpostav lja da je hebrejski privatni jezik Židova, kojim se oni obraćaju samo jedni drugima (...) S druge strane, engleski jezik je bio javni. Omogućio je ulazak izvana, iz svije ta nežidova, a naročito arapskim neprijateljima. Ukratko, ono što se moglo napisa ti na hebrejskom jeziku, nije se nužno moralo iznijeti na engleskom." Frenkel tvrdi da je ovaj pristup promijenjen 60-ih godina, kada su napuštena „stara ograničenja engleskog jezika" te „engleski više neće sprječavati izričaj". Ja ne vjerujem u istinitost ovoga, sudeći prema mojoj ograničenoj izloženosti tisku na hebrejskom i engleskom jeziku, te sumnjam da bi sustavno istraživanje podržalo ovaj zaključak. Ali, čak i da su napuštena ranija ograničenja, časopis je ostao, prema vlastitom priznanju, predmet kritike koje Meron upućuje Al Fajru, a zasigurno čak i više od toga prije navodnog napuštanja „starih ograničenja", bez opravdavanja da poku šava preživjeti s iznimno ograničenim izvorima pod oštrim vojnim režimom u kojem pokušava izraziti težnje osvojenog i potlačenog naroda. Nekoliko dana ranije započeo je Kongres židovskih novinara iz dijaspore uz 60-ak novinara iz 14 zemalja. Zamjenik predsjedavajućeg Cionističkog kongresa u Izraelu, Yitzhak Koren, obavijestio je skup: „Antisemiti danas svakog Židova, bez obzira gdje bi on mogao živjeti, optužuju za izraelske akcije te je stoga izuzetno važno da židovski tisak izraelsku politiku prikazuje u pozitivnom svjetlu." Trajno i ponekad fanatično uznemiravanje intelektualaca i obrazovnih institu cija sa Zapadne obale, zajedno s općim strahom od nezavisnog kulturnog izričaja, sugerira da se izraelski lideri možda prisjećaju nekih lekcija iz vlastite povijesti na koju se često pozivaju. Svaki izraelski školarac zna priču o rabinu Jochananu Ben Zakkaiju koji je predvidio rušenje hrama 70. godine n. e., kada je Jeruzalem bio pod rimskom opsadom. On se protivio konačnom otporu i tražio način spašavanja svog naroda od uništenja obraćajući se rimskom zapovjedniku. Kako mu odlazak iz Jeruzalema nisu dopuštali njegovi branitelji, uz pomoć svojih učenika odglumio
je vlastitu smrt pa su ga učenici u lijesu iznijeli iz grada. Stigao je do rimskog logo ra i dobio dopuštenje da u malom gradu Yavnehu otvori školu. Poznati židovski povjesničar, Heinrich Graetz, ukazuje: „Rimski zapovjednik nije imao ništa protiv bezazlene Jochananove želje jer nije mogao predvidjeti da će ovim nevažnim da rom omogućiti da judaizam, slabašan kakvim se tada činio, nadživi Rim u svoj nje govoj veličini, tisućama godina." Većina znanstvenika sljedeće generacije bi li su njegovi učenici. Prema tradiciji, tješio ih je zbog rušenja hrama navodom bož jeg poslanika Hosea: „Jer ja trebam milost, ne žrtvu." I obraćanje proročanskoj tra diciji i značaj zadržavanja školstva za kulturnu opstojnost mogu doista imati odje ka i danas. Izraelskim arapskim građanima, slučajno, također se često uskraćuje pravo kulturnog izričaja. Navedimo jedan nedavni primjer. Vrhovni sud pravde potvrdio je Vladino odbijanje da dopusti Najwau Makhoulu, predavaču s Hebrejskog sveuči lišta s doktoratom MIT-a, objavljivanje arapskog političko-književnog časopisa, navodeći tajne „sigurnosne razloge". „Sigurnost države ušutkala je još jednog Arapina", primjećuje B. Michael, dodajući da izraelski intelektualci, profesori, pisci i pjesnici nemaju što reći. Časopis je „zamišljen kao forum za ozbiljne analize palestinsko-izraelskog društva, kao i općenitije članke napisane (u) kontekstu Trećeg svijeta (...) sa znanstvenim, marksističkim i feminističkim pogledima". To bi bila je dina publikacija utemeljena u Galileji u kojoj živi većina izraelskih Arapa, bez pove zanosti s političkom strankom, a pružala bi zaposlenje diplomantima arapskog sveučilišta, što nije beznačajan problem u Izraelu. Prema mojim saznanjima, o ovom skandalu nije se izvijestilo u Sjedinjenim Državama, a u vrijeme pisanja nije izazvao nikakve proteste, premda su činjenice bile mjesecima poznate po jedincima i organizacijama posvećenima intelektualnoj slobodi širom svijeta. „Si gurnosni razlozi" su, nesumnjivo, usporedivi onima koje koriste druge države u sprječavanju grupa „marginalnih za naciju" (riječima Michaela Walzera) od posje dovanja samostalnog kulturnog i političkog života. Što se tiče nedostatka interesa ovdje, u Americi, to ne treba iznenaditi više od činjenice da je protest izostao kada je dobro poznatom palestinskom pjesniku Mahmoudu Darwishu, pozvanom da sudjeluje u pjesničkom recitalu UNICEF-a, uskraćena viza „temeljem odjeljka imigracijskog zakona koji dopušta Državnom tajništvu zabranu ulaska ljudi zbog određenih ideoloških razloga" što je Državno tajništvo i potvrdilo. Da je izraelskom pjesniku zabranjen ulaz u Sjedinjene Države zbog „ideoloških razloga" - pretpostavljajući da je to moguće - ne bi bilo granica bijesu i ogorčenju, optužbama o povratku nacizma, itd. U ovom slučaju, odgovora uopće nije bilo. Slično, kad su izraelski cenzori zabranili izvođenje drame „Domo ljub" hebrejskog pisca Hanocha Levina, u Izraelu se prilično protestiralo, a u Ame rici obilno izvještavalo kao dodatnom dokazu snažne predanosti demokratskim principima u Izraelu. Nekoliko mjeseci ranije policija je zabranila dramu druškog pisca Salmana Natoura, o prikazu života i razmišljanjima mladog izraelskog Arapina, te uhitila redatelja. U Izraelu gotovo da nije bilo protesta, a ovdje, u Americi, o
tome se nije ništa objavilo. Isto je vrijedilo i početkom 1983. godine kada je Arapin iz Nazareta uhićen zbog „objavljivanja novina bez dozvole" - za informativne bro šure. Molbom se obratio odgovornim vlastima Izraelske vlade u Galileji, Israelu Koenigu, ali mu je peticija odbijena. Primjeri su brojni, a tišina u Americi ne poljuljana. 5.4 „Mogućnost rada u Izraelu" Kako se i moglo očekivati, iskustva onih koji uživaju „pruženu im mogućnost rada u Izraelu" , također nisu posve ugodna. Jedan od problema s kojima su suočeni je što im nije dopušteno prenoćiti u Izraelu. S obzi rom da poslodavci ne žele platiti troškove slanja radnika tamo i natrag, neki su prih vatili ideju da ih se zaključava u tvornicama preko noći, običaj za koji se saznalo kada su tijela nekolicine pronađena spaljena do smrti nakon požara, u zaključanoj sobi male tvornice u Tel Avivu. Druge se drži pod oružanom stražom iza bodljika ve žice u tvorničkim logorima za pritvor, uključujući i onaj čiji je vlasnik Histadrut, socijalistički radnički sindikat. Ovi postupci izazvali su protest u Izraelu gdje je, primjerice, Natan Dunvitz u Ha'aretzu pisao kako je neprihvatljivo odnositi se pre ma arapskim radnicima kao prema crnim robovima s američkih plantaža pamuka. Prema mojem saznanju, ovo se u Americi nije spominjalo, osim u mojem pismu , no činjenice nisu smatrane vrijednima pozornosti među onima koji su slavili izraelski napredak prema demokratskom socijalizmu. Uzgred, mogli bismo se zapi tati, kakva bi reakcija bila da se saznalo da su židovski radnici izgorjeli u zaključa noj sobi moskovske tvornice ili držani u tvorničkim logorima za pritvor jer im nije do pušteno provesti noć na ruskim područjima. Bismo li tada slavili napredak Rusije prema demokratskom socijalizmu i hvalili njezine visoko moralne vrijednosti ili? Ista pravila dovela su do drugih problema. Pokret Moshav optužio je nedav no dva moshava (polukolektivna naselja) za uređenje „pristojnog smještaja" za se zonske poljoprivredne radnike, umjesto da ih se svakog jutra dovodi iz njihovih 200 km udaljenih domova u pojasu Gaze, vraćajući ih tamo uvečer, kako to zahtijeva zakon. Njihov radni dan tako traje od 3 ujutro do 8 sati navečer, a oni su, začudo, umorni. Izraz „pristojan smještaj" pojavio se u novinskim pričama na engleskom je ziku. Hebrejske tiskovine pričale su drugačiju priču, sa slikama kao ilustracijama: „pristojan smještaj" sastojao se od štala, skladišta, napuštenih zgrada gdje su na trpani u sobe, starih autobusa; naslov u Haolam Hazeu kaže: „Predaleko da bi itko vidio, skriveni u voćnjacima, postoje obori za sluge, one vrste kojih bi se postidje la čak i država poput Južnoafričke Republike". Amos Hadar, generalni tajnik pok reta Moshav, snažno se suprotstavlja pružanju smještaja za radnike, što je u sva kom slučaju nezakonito. „Ako im pružimo smještaj", kaže on, „ubrzo će radnici s okupiranih teritorija dovesti svoje obitelji i smjestiti ih u logore. To bi bilo arapsko naselje na zemlji Židovskog nacionalnog fonda. To se ne smije dogoditi." Novinar Aryeh Rubinstein sarkastično dodaje: „Njegova djeca pomagala bi pri branju, a njegova žena čistila bi 'gospodarevu' kuću." Hadara je upitan podržava li korište-
nje arapske radne snage, „ali samo pod uvjetom da će oni živjeti u neljudskim uv jetima, degradirani, a nikako ne u manje ili više ljudskim okolnostima". „Točno", od govara on, priznajući kako „doista, ovdje postoji teško pitanje". „Nema drugog iz bora no zaposliti Arape", kaže on. Oni moraju biti dovedeni iz Gaze ujutro i tamo vraćani uvečer. „To je teško, to je skupo, to je problematično s ekonomskog staja lišta - ali, nema drugog rješenja ako Židovi u Državi Izrael nisu sposobni brati na ranče i grožđe". Drugi časnik pokreta Moshav priznaje da ga brine unajmljivanje radne snage: „Ali još više me brine činjenica da mi, svojim vlastitim rukama, stvaramo naselja za Arape unutar Zelene linije (granice prije lipnja 1967. godine)". U pogledu problema dovoženja radnika sa velikih udaljenosti, on postavlja pitanje: „Što je 200 km u usporedbi s gubitkom pravde u našoj borbi za teritorij?" - posebice ako drugi pu tuju, s radnim danom od 3 ujutro do 8 navečer. Ali problem će se očito uskoro ri ješiti, s obzirom da je snagama Granične policije naređena evakuacija arapskih radnika iz za njih napravljenih logora. Još jedan korak prema „demokratsko-socijalističkoj nadi". Ovim smo samo zagrebli površinu. Tu je još, na primjer, problem dječjeg ra da, djece starosti 6-7 godina koju se kamionima poduzetnika u četiri sata ujutro prevoze na privatne ili zadružne farme za „nadnice nedovoljne za opstanak", prem da ih se „upravo na njima i zakida". Ponovno se o tome nije raspravljalo u Sjedinje nim Državama, barem koliko je meni poznato. Tu je još i pitanje arapskih radničkih sindikata, dugogodišnjih meta represije, s ponovnim izostankom pozornosti na stra ni demokratsko-socijalističkih pristaša Izraela u Americi, američkih sindikalnih lide ra koji nam govore koliko „vole" Izrael ili drugih. Navest ću samo je dan nedavni slučaj, klub radničkog sindikata iz Ramallaha zatvoren je naredbama vojnog upravitelja u prosincu 1982. godine, oduzeti su svi pisani materijali, a nje gov tajnik Bassem Barguti uhićen, zadržan mjesec dana, potom osuđen na dva mjeseca zatvora s optužbom o posjedovanju zabranjenog materijala političkog značenja, uključujući, prema optužbama, neke doslovno „opscene" (publikacija koja uključuje boje PLO-ove zastave), te neke kojima se kleveće izraelska vojska (kalendar sa zahtjevom za oslobađanjem zatvorenika koncentracijskog logora Ansar u Libanonu). 5.5 Izraelske istrage i američko potiskivanje Praćenje zbivanja na okupiranim teritorijima sveobuhvatnije je u Izraelu, nego u Sjedinjenim Državama, ali je i osujećeno, dijelom cenzurom, a dijelom „internom cenzurom". Televizijski novinari uključujući Rafika Halabija žale se kako ih se drži podalje od 90% ozbiljnijih demonstracija na okupi ranim teritorijima te da im nije dopušteno snimati štošta od onoga što se događa, uključujući pucnjavu vojnika po demonstrantima, itd. „Samo mali dio akcija doseljenika, u ili bez uniformi, stiže do izraelskog tiska", izvješćuje Amnon Kapeliouk, „ne objavljuju se činjenice o uznemiravanju i zlostavljanju Palestinaca", osim
ponekad jer urednici smatraju da su „teško podnošljive", kako je odlučio jedan kad su „doseljenici uhvatili starca koji je protestirao nakon što mu je oduzeta zemlja i obrijali mu bradu - upravo ono što su poljski antisemiti činili Židovima". Velik dio informacija o kršenju ljudskih prava, naročito na okupiranim teritoriji ma, dostupnim je učinila izraelska Liga za ljudska i građanska prava. Njezin pred sjedavajući od 1970. godine, dr. Israel Shahak, sastavio je osobni zapis o hrabrosti i predanosti ljudskim pravima s kojim se malo tko igdje drugdje može izjednačiti, te je bio neumoran u rasvjetljavanju činjenica o okupaciji i širenju informacija, većim dijelom iz hebrejskog tiska u kojem je nekoliko izuzetnih novinara (gore često navo đenih) pokušalo pružiti pošten prikaz - katkad, kažu neki, koristeći materijal koji su im osigurali arapski novinari u nadi da će im se omogućiti prenijeti priče iz hebrej skog tiska. Djelovanje Lige ovdje je malo poznato, djelomično jer organizacije za ljudska prava ne vole znati činjenice. Liga je bila pridruženi član Međunarodne lige za ljudska prava sa središtem u New Yorku, ali je 1973. godine suspendirana zanim ljivim utemeljenjem da je vladajuća Laburistička stranka pokušala preuzeti i uništiti Ligu tako okrutnim načinima da ih je izraelski sud brzo zaustavio; sličnim osnovama bilo bi ispravno da Amnesty International suspendira Vladom napadnutu Moskov sku povelju. Osvjedočeni građanski libertarijanac, profesor Alan Dershowitz s harvardskog pravnog fakulteta (koji se. već istaknuo zastupanjem prevencijskog pri tvora u Izraelu i denunciranjem političkih zatvorenika u zatvoru* posebice podao postupak koji bi se kao takav prepoznao istog trenutka u bilo kojem drugom okru ženju), pokušao je prikriti ovaj nečastan pokušaj preuzimanja laburističke vlade masovnim iskrivljavanjem činjenica i uvredljivim optužbama protiv Shahaka, kojeg su, u stvari, ogorčeno napali američki cionisti, užasnuti njegovim uvjerenjem da su Palestinci ljudska bića; vidi njegovo upisivanje na „popis neprijatelja" Lige protiv kle veta, na primjer. Ponovno, ove se činjenice uklapaju u ideološki aspekt „po sebnog odnosa", kako smo već ranije raspravili.
6. Samidinovo svjedočanstvo Gore predočen prikaz preuzet je prvenstveno iz izraelskih izvora. Postoji opsež na svjedočenja žrtava, ali su ona ovdje gotovo nepoznata. Zamislite da se neki ame rički intelektualac izrazivši besmrtnu ljubav prema Sovjetskom Savezu upravo vrati iz posjeta toj zemlji i piše kako Židovi napreduju i općenito su zadovoljni, izuzev * Posebna meta Dershowitzovih kleveta bio je izraelski arapski pisac Fouzi el-Asmar, zadržan u admi nistrativnom pritvoru 15 mjeseci bez optužbe. Temeljem informacija pruženih mu od izraelske tajne policije, Dershowitz je stekao „osobno uvjerenje" da je bio teroristički „zapovjednik", a kako se na stavio braniti bez optužbe, pritvor je postao opravdan. Zasada ni u Izraelu niti bilo gdje drugdje nema pretvaranja da u ovim optužbama ima bilo kakvog smisla, ali je zanimljivo da se u Sjedinjenim Drža vama ne smatra da Dershowitzevo polazište predstavlja bilo kakvo udaljavanje od uobičajenih gra đanskih normi. Pristup Američke komunističke stranke prema sovjetskim sudskim postupanjima je sli čan. Vidi Alan Dershowitz: „Civil liberties in Israel", u Howe i Gershman, ur., Israel, Arabs & the Middle East i odgovore na izvorni članak objavljene u Commentary, srpanj 1971. .
nekolicine mladih izazivača neprilika te cionističkih terorista koji ih pokušavaju izaz vati, temeljeći svoje zaključke na razgovorima s ruskim stručnjacima za židovska pitanja, Vladinim dužnosnicima, ruskim akademicima i vozačima taksija. Premalo je reći da bi takva osoba bila odbačena s prijezirom i gađenjem. Međutim, uspore divo ponašanje posve je uobičajeno u slučaju zapadnih posjetitelja Izraelu. Uvriježen običaj odbacivanja arapskih izvora potpada pod istu kategoriju. To je jed nostavno izraz rasističkog pristupa, tako duboko ukorijenjenog da je postao goto vo neprepoznatljiv, jedan od aspekata nevjerojatnog dvostrukog standarda u odnosu prema izraelskim Židovima i palestinskim Arapima, kojeg neprestano pri mjećujemo, a koji bi bio očigledan svakom promatraču američke scene, čak i uz prikrivenu racionalnost. Spomenuo sam izvješća arapskih zatvorenika, dostupna samo onim najpredanijim istraživačima i isključena iz vodećeg novinarstva i znanosti. Isto uglavnom vrijedi i za radove arapskih intelektualaca. Na primjer, dobar uvid u živote izraelskih Arapa pružio je u osobnim memoarima Fouzi el-Ashmar.(vidi str. 151*). Važ na je i, mislim, zastrašujuća činjenica da je ovaj materijal u osnovi nedostupan u Sjedinjenim Državama koje snose i glavninu odgovornosti za ono što se dogodilo starosjedilačkom stanovništvu nekadašnje Palestine. Isto se može reći za materija le palestinskih intelektualaca s okupiranih teritorija. S velikom sigurnošću se može predvidjeti da će, primjerice ozbiljna i prokazujuća studija Raja Shehadeha, njegov „dnevnik života na Zapadnoj obali" ostati nepoznat u Sjedinjenim Državama.(vidi bilješku 48.). To bi bila sramota doista, skandal, imajući na umu ključnu američku ulogu u neprestanom obnavljanju uvjeta koje on opisuje. Shehadeh razlikuje tri načina odgovora na okupaciju. Prvi je onaj „slijepe mrž nje", drugi je „nijemo pokoravanje". Zatočenom stanovništvu, prvi način je onaj bo raca za slobodu, drugi onaj kvislinški. Osvajačima je prvi način onaj teroristički, drugi onaj umjerenjački. Oni koji plaćaju račune, drže se, naravno, retorike pobjed nika. Što je onda „treći put"? To je put Samida, „onog postojanog", koji gleda ka ko se njegov dom pretvara u zatvor. „Ti, Samide, odlučuješ ostati u tom zatvoru jer je on tvoj dom, i zato što strahuješ da ti, ako odeš, tvoj tamničar neće dopustiti da se vratiš. Živeći tako, moraš neprestano odolijevati dvostrukom iskušenju, bilo mi renju s tamničarovim planom u tupom očaju, bilo gubeći razum gorućom mržnjom za svog tamničara i sebe samog, zatvorenika." Biti Samid: je poput postojanja u maloj sobi sa svojom obitelji. Zakračunali ste vrata i sve prozore da spriječite ulazak stranaca. Ali oni svejedno dolaze -jednostavno pro laze kroz zidove kao da ih i nema. Kažu da im se sviđa vaša soba. Dovode svo je obitelji i svoje prijatelje. Sviđa im se namještaj, hrana, vrt. Vi se stišćete u kut, pretvarate se da nisu tu, obavljate svoje kućanske poslove, kao buntovni sin, strog otac ili zabrinuta majka - pužete uokolo kao da je sve normalno, kao da je vaša soba zauvijek vaša. Lica vaše obitelji postaju blijeda, udaljena - ružno siva, kako u njihovom kutu ponestaje zraka. Stranci imaju dovoljno svježeg zraka, po volji dolaze i odlaze - njihovi su obrazi ružičasti, njihovi glasovi bučni i grleni. Ali vi se držite svog kuta, nikad ga ne na puštate, strahujući da vam se, ukoliko to učinite, povratak više neće dopustiti.
Strance savjetuju specijalisti, „stručnjaci za arapski mentalitet", smućkani na Hebrejskom sveučilištu i nazvani „savjetnicima za arapska pitanja". Ako je potrebno, mogu upotrijebiti nasilna sredstva na koja prisvajaju pravo, do svakog zahtijevanog stupnja, jamčeći da Samidin neće biti ništa više do omamljeni žohar u boci, slikovitim izrazom zapovjednika stožera Eitana. Vidi str. 140*. Shehadeh pruža primjere iz svog osobnog iskustva odvjetnika koji pokušava ispuniti beznadan zadatak djelovanja unutar pravnog sustava osmišljenog da osi gura neuspjeh zaštite prava pobijeđenih, kao i iz svog života Samida. Postoji prim jer „zločinca osuđenog na doživotni zatvor kojeg je Izrael uskoro potom oslobodio i naoružao pištoljem", pravi primjer onog što se događa „izraelskom čovjeku u sud nici", koji je također odabrao drugi način. Postoje izraelski vojnici koji u autobus tje raju studente koji demonstriraju te tada sve, od sredine glave do vrata, obriju, „obilježavajući" - svakog od njih znakom „novog borca" („borac za slobodu" ili „te rorist", ovisno o točki promatranja). A vojnici koji pronađu slogane ispisane po zi dovima „čekaju dok padne noć, a tada probude sve ljude u ulici i prisile ih oprati zidove (...) uglavnom starce umotane u kućne haljine, drhtave, zbunjene, od kojih neki preklinju" nakon što su vojnici upali u njihove domove i izvukli ih van. Postoji vojni upravitelj koji zatvara izložbe palestinske umjetnosti, prekida predstave, mod ne revije palestinske odjeće na koledžu Birzeit, opravdavajući se time što je „izra žavanje palestinske kulture opasno političko djelovanje". Tu su i arapski policajci na jednoj od bezbrojnih cestovnih blokada s trajnom naredbom izraelskih vojnih vlasti da privedu na ispitivanje svaku židovsku ženu koju vide s Arapinom. Cestov ne blokade provode vlastiti teror kad njima upravljaju izraelski vojnici, od kojih broj ni uživaju u prigodi ponižavanja bespomoćnih Arapa u skladu s doktrinom „čisto će oružja". Oni mogu biti i opasni, kao po Shehadehova ujaka kojeg su vojnici zaustavili neposredno nakon rata 1967. godine, otjerali u obližnje polje i ustrijelili zajedno s njegovim pratiocem, a zatim im spalili tijela, pronađena danima potom. Postoji također slučaj arapskog odvjetnika angažiranog da ospori prodaju zemlje obližnjeg sela Židovskom nacionalnom fondu, čiji su predstavnici zastrašili stariju ženu kako bi potpisala dokumente o prodaji zemlje (kupljene dobrovoljnim neoporezivim američkim donacijama, a zatim rezervirane za židovsku upotrebu). Vojna uprava upozorila ga je da ne preuzima slučaj, no kad je odbio, uhićen je „pod sumnjom da je vozio bez vozačke dozvole", te osuđen na šest mjeseci zatvora i kaznu od 7500 izraelskih funti. Židovski nacionalni fond zastupao je od vjetnik sa Zapadne obale, onaj koji je odabrao drugi način, „tako da se nikada ne može reći da je zemlja oduzeta protiv naše volje", što je važno razmišljanje Ameri kancima pozvanim da objasne kako je sve ovo u redu i pravedno. Tu je još i klije nt koji je „očito bio teško mučen" i brojne druge slike koje oblikuju Samidov svijet. Postoje i druga iskustva koja navode Samida da krene „prvim putem", što bi i pobjednici bez sumnje željeli, kako bi se riješili zamornog uljeza u Zemlji Izrael. Na primjer, slučaj Hanija kojeg je pogodio izraelski vojnik tijekom demonstracija pro tiv rasističkog američkog rabina Meira Kahanea, koji je otvoreno pozivao na izgon
Arapa iz židovske zemlje i s tim u skladu djelovao, s osobitom djelotvornošću u is punjavanju svojih dužnosti na okupiranim teritorijima u pričuvnim vojnim snagama. Hani kaže da nije sudjelovao u demonstracijama, ali s obzirom da je pogođen, su dionik je po definiciji „bacanja kamenja i zapaljivih bombi na vojnike", a ozlijeđen nakon što je pao po naređenju vojnika koji je stajao nad njim nakon što je pogođen. Kola hitne pomoći stigla su iz bolnice iz Ramallaha, ali su vojnici insistirali da prvo bude odveden na ispitivanje u vojno sjedište, bez obzira na krvarenje iz njegovih ra na. Konačno je odvezen u bolnicu u Ramallahu radi operacije, ali su vojnici odlučili da ga se, umjesto tamo, mora odvesti u izraelsku Hadassah bolnicu na planini Sco pus u Jeruzalemu. Tamo ga nisu mogli primiti na hitni odjel jer mu je rečeno da nema mjesta. Odveden je u područnu odjel bolnice Hadassah na drugom kraju gra da. Sedam sati nakon što je ustrijeljen, primljen je u bolnicu. Njegova majka morala je posuditi „ogromnu svotu kako bi platila njegovo liječenje u Hadassahu", unatoč obećanju vojne uprave da će platiti trošak. U bolnici su se „neprijateljstvo i hladno ća mogli osjetiti (...) ni medicinske sestre nisu osjećale potrebu za prikrivanjem svo je mržnje", možda zbog pucnjave po Židovima u Hebronu koja je potom uslijedila. Hanijevi pozivi nisu uslišani i „na kraju bi ga danima ostavljali gladna". Hanijeva maj ka boji se žaliti na odluku izraelske vojske prema kojoj „nije pronađeno dovoljno dokaza da bi se ikoga optužilo", znajući da će, ako uloži pritužbu, njezin sin biti optužen za sudjelovanje u demonstracijama protiv Kahanea ili će ga jednostavno pokupiti nekom optužbom pa će ga vojnici pretući, poput ostalih. Sve ovo dio je Samidova života. Samid vidi „brojna izraelska lica kako lete pokraj njega", ali „se tri ističu": Prvo, pomalo debelo, naočalama uokvireno lice aškenaskog intelektualca; oko njega njegovi sefardski i druški imitatori. Gledaju me osornošću kolonizatora. Nji hove oči izražavaju iznenađenje pomiješano s bijesom, što sam se ja, urođenik, usudio pomisliti da shvaćam na što su oni pripravni. Tada stiže golemo, neocrtano lice Ariela Sharona i njegove bande razbojnika: petrificirajuće sjedinjenje zaostalosti i moći; oni žele zlo i uspjet će. Njihova lica su prazna, potpuno lišena čak i grižnje savjesti. Konačno, i na svojevrstan način uznemirujuće više od bilo kojeg drugog: slabašno lice „prekrasnog Izraelca" smetenog okupacijom, ne za to što je loša, već stoga što uništava njegov izgled. I on je opravdano zabrinut jer su crte na njegovom licu ružne: crte razmaženog narcisa koji, u svom uvijek pri sutnom ogledalu, vidi kako blijedi njegova ljepota - i počinje se duriti. Nije preteško ovim licima dodati imena, premda postoje i drugi Izraelci, kako izražajno opisuje Shehadeh - onaj kojem sam zahvalan za slanje primjerka njego ve knjige. Lica Izraela koja vidi Samid prilično su drugačija od onih koje je oslikao zadiv ljeni američki posjetitelj: Saul Bellow, na primjer, vidi Izrael u kojem „su gotovo svi razumni i tolerantni, a srdžba prema Arapima rijetkost", u kojem ljudi „tako dubo ko i mnogo razmišljaju" dok „obrađuju neplodnu zemlju, industrijaliziraju je, izgra đuju gradove, stvaraju društvo, istražuju, filozofiraju, pišu knjige, održavaju snažnu moralnu tradiciju i, konačno, stvaraju vojsku snažnih boraca"; ili Irwing Howe,
čiji su Izraelci zaposleni ostvarujući „demokratsko-socijaiističke nade povezivanja radikalne društvene promjene s političkom slobodom". Očigledno, stvari izgledaju malčice drukčije s pogrešnog kraja palice.
7. Krug okupacije, otpora, represije i moralnog propadanja Ovakvi razvoji u Izraelu i na okupiranim teritorijima neposredna su posljedica vojne pobjede 1967. godine, koju je dio opažanjima vještih izraelskih promatrača, vidio kao dugoročni poraz društva kojeg su bodrili, u nekim slučajevima, ne bez određenih, svojih vlastitih iluzija. Bili su svjesni onog što je Eric Rouleau iz Le Mondea u početnim danima okupacije opisao kao „klasičnu lančanu reakciju - okupa cija, otpor, represija, više otpora" i dodatnih karika u lancu: izraelski novinar Victor Cygielman napisao je 1968. godine: „Jedno je sigurno, terorizam neće uspjeti u razvaljivanju Izraela, ali može uspjeti u uništavanju izraelske demokracije", misleći na demoralizirajući učinak „mjera kakve su kolektivno kažnjavanje dizanjem kuća u zrak, administrativna uhićenja i deportacija u Jordan". Istovremeno Uri Avneri je nadalje primijetio: „Vrtoglava spirala terora i protuterora, ubijanje i odmazde, sabo taže i masovne deportacije (...) donijet će neslućenu patnju palestinskom narodu (...dok) će Izrael zauvijek pretvoriti u naoružani i opkoljeni logor", u konačnici vo deći „semitskom samouništenju". 7.1 Amerikanci slušaju vijesti Slična upozorenja opetovano su godinama izražavali Izraelci i drugi koji su pozivali na okončanje okupacije. Krajem 1982. godine poruka je stigla do New York Timesa. Urednik Max Frankel je primijetio: „Izraelski disidenti strahuju od bes krajnih ciklusa palestinskog terora i izraelskog rata- i degradacije izraelskog druš tva koje postaje ovisnije o radnoj snazi (...) trajno 'gostujućeg stanovništva'" ; onima koji su 15 godina zastupali isto mišljenje udijeljen je kratki predah Timesom koji je veličao okupaciju kao „model buduće suradnje", „eksperiment arapsko-izraelskog suživota" (komentar uredništva, 19. svibnja 1976.), kako se spirala nasilja i represije uspinjala vrtoglavije no ikada ranije. Do sredine 1982. godine i drugi su počeli slušati vijesti. Irwing Howe, koji je godinama kudio donositelje nepoželjnih vijesti kao „elitiste", protudemokrate, ovis ne o „patologiji autoritarizma" i štošta još gore, prikazao je knjigu Rafika Halabija West Bank Story u New York Times Book Reviewu, otkrivši na svo ju žalost da nije sve dobro, ponajprije zbog Menachema Begina. Njegovi ko mentari uzrokovali su u Izraelu podosta uznemirenosti, izazivajući čak i članak u časopisu Laburističke stranke Kol Hair, izvješćujući kako se nekadašnji diplomat Zvi Rafiach nedavno vratio (iz Sjedinjenih Država) prilično potresen, donoseći sa sobom primjerak s Howeovim prikazom. Časopis komentira, pomalo nepravedno:
„Howe je imao malo toga reći u kritičkom prosuđivanju nove knjige; on samo zna kako govoriti o sebi i oplakivati samog sebe". „Ali stvar je ozbiljna", nastavlja čla nak, ,,s obzirom da je teško pronalazio lijepe riječi za zemlju koju voli." A Howe nije običan štovatelj Izraela: „Cijela Amerika poznaje Howea i zna da je on ljubitelj Izraela. Kada u Sjedinjenim Državama više i ne bude pristaša Izraela, on će još uvi jek mahati plavo-bijelom zastavom". „Koga ćemo još izgubiti zbog vas, likudska vlado?" lamentira pisac. U svom prikazu Howe piše kako je Halabijev komentar o životu pod vojnom okupacijom „premda otvoren za raspravu o nekim točkama, dovoljno snažan da uznemiriti i najvatrenije pristaše Izraela. Barem je uznemirio ovog ovdje". Knjiga „me ispunila dubokim očajem - dopustite mi da budem iskren, i kažem pesimiz mom", čak i kad ispravimo Halabijeva pretjerivanja, kao onda kada tvrdi da okupa cija ima „koruptivan učinak (...) na moralne i društvene niti izraelskog društva" („budimo malo oprezniji i radije recimo suroviji učinak"). Howe je iz knjige saznao da je namjera Beginove vlade postepeno preuzimanje Zapadne obale, a njezina vi zija „autonomije" je nešto više od nametnute arapske poslušnosti. To je bilo u svib nju 1982. godine. Umjesto toga, on predlaže da Izrael objavi svoju spremnost na povlačenje, omogućenu pronalaženjem zadovoljavajućih sigurnosnih aranžmana, ali strahuje kako se ovakva politika ne može prihvatiti „sve dok je gospodin Begin na vlasti". Istovjetno, ona se ne može prihvatiti ako vlast preuzme laburistička opo zicija koju podržava Howe, kako to kristalno jasno ukazuju posljednjih petnaest go dina i trenutačna laburistička pozicija. Howe je također saznao kako su laburisti upali u „grešku" u svojoj okupacijskoj politici, a da je „laburistička nedosljednost bila zamijenjena dosljednošću Menachema Begina". Ali zapravo je laburističko od bijanje miroljubivog rješenja i nastavljanje Allonova plana bilo jasno od početka, te nije bilo „nedosljedno" barem onima koji su odabrali pogledati činjenice. A bruta lan i represivan karakter okupacije Zapadne obale bio je jasno očigledan i u vrije me laburističke vlade, što je činjenica koju su, kako smo vidjeli, ispravno prepoz nali izraelski golubovi krajem 60-ih godina, da ne govorimo o represiji u pojasu Gaze početkom 70-ih godina ili divljačkom laburističkom postupanju prema arap skim farmerima sa Sinaja u isto vrijeme; . Vrsta „vatrene podrške" koju je pružao Howe - posebice njegovi osobni napadi na one koji su znali ono što on sada počinje shvaćati, Daniela Berrigana, na primjer - nije bila beznačajan faktor u pomaganju otvaranja „grešaka" koje on sada s očajem počinje uviđati, upravo onako kako su godinama neučinkovito upozoravali izraelski golubovi i drugi; možda je umjesno od Howea što se latio ovog problema o kojem je godi nama slušao. Howe je zabrinut da će Beginova politika „ugroziti židovski karakter Izraela" bismo li bili jednako zabrinuti islamskim, kršćanskim ili bjelačkim karakterom neke države? U istom kontekstu govori o „slabo naseljenoj Galileji" kojoj bi se, umjesto Zapadnoj obali, trebala namijeniti sredstva za razvoj. Koncept „slabo naseljene Galileje" uobičajen je u Izraelu, uz posebno tumačenje: postoji brojna populacija
arapskih građana, ali je tamo premalo Židova (prisjetimo se da su brojni Arapi iz bjegli ili protjerani iz Galileje 1948. godine, a da su naredne tisuće protjerane tije kom napada na Egipat 1956. godine; . Brojni Arapi, izraelski građani, isključeni su s „nacionalne zemlje" (rezervirane za Židove). Njihova vlastita zemlja često je oduzimana radi židovskih naselja, onemogućeno im je graditi za svoje ras tuće stanovništvo ograničenjima korištenja zemlje za Židove te su stoga prisiljeni potražiti posao u židovskim poduzećima. U Izraelu postoji velika zabrinutost zbog njihovog „otimanja zemlje", „invazije" na „nacionalnu zemlju" izraelskih građana pogrešne etničke pripadnosti. Zbog tih je razloga Židovska agencija u vrijeme labu rističke vlade utemeljila program „judeizacije Galileje" kako bi promijenila ovaj spe cifični oblik „slabe naseljenosti". Upravo je odgovarajući na iste probleme Israel Koenig iz Ministarstva unutarnjih poslova, pod čijom se jurisdikcijom nalazi ovo pod ručje, objavio zloglasni „Koenigov memorandum" 1976. godine (u vrijeme laburis tičke vlade), pozivajući na mjere za „snižavanje koncentracije postojeće arapske po pulacije", prilagođavanje zapošljavanja i obrazovnih mogućnosti za Arape, te poti canja njihovog iseljavanja na druge načine, slabljenja njihovih organizacija tajnim sredstvima, itd. - politika koju neki Izraelci opisuju kao onu koja odražava „fašistič ke vrijednosti". Koenig je zadržao svoju poziciju nakon otkrivanja ovog tajnog me moranduma još uvijek primjenjujući njegove vrijednosti; . Ukratko, Howeov koncept „slabo naseljene Galileje" prikriva priču. Howe također pri kazuje neke sporedne primjere nesmiljene stvarnosti djelatne već petnaest godina i njezine „surovije" učinke - na Izraelce - te izražava svoju potištenost kao jedan od onih „koji se divi i o nama samima razmišlja kao sljedbenicima izraelskog društva", zaista „vatrenih podržavatelja" koji nastavlja podržavati Laburističku stranku, odgo vornu za poticanje ove stvarnosti, čija ograničenja nije moguće razotkriti. Nije posve jasno kako uskladiti Howeov samoopis „vatrena podržavatelja" još manje sliku predstavljenu u Kol Hairu - s njegovim ranijim prikazom svoga stajališ ta: „Nikada nisam bio cionist; oduvijek sam osjećao prijezir prema nacionalističkim i šovinističkim osjećajima" . Ovaj prikaz je možda bio prihvatljiv pred 1967. godine, ali što je s novijim godinama? Pomniji pogled na neke od Howeovih radova može pomoći raskrinkavanju tajne, istovremeno pružajući odre đen uvid u prirodu podrške Izraelu nakon 1967. godine u važnim krugovima, kako je već raspravljeno u 2. poglavlju. Možemo, možda, započeti Howeovim objašnje njem zašto su se neimenovani „intelektualci nove ljevice" protivili Izraelu - naime, zbog njihovog „rastućeg gnušanja" i „potpunog prijezira" „same ideje demokraci je", tako da oni „preziru Izrael ne zbog njegovih mana, već zbog njegovih vrlina", zbog izraelske predanosti „povezivanja radikalne društvene promjene s političkom slobodom". Howe objašnjava da bi za ponovno stjecanje naklonosti ovih „intelek tualaca Nove ljevice", tko kod bi oni mogli biti, Izrael morao uspostaviti diktaturu fa šističkog stila u krvavoj revoluciji. Tada bi, piše on, vidjeli ovo: Posvemašnje veselje Nove ljevice. Brigade mladih iz Scarsdalea, Evanstona i Pa lo Altoa žure u Izrael pomoći „sjetvu". New York Review planira posebno izdanje.
I Jean-Paul Sartre i gđica de Beauvoir stižu sljedećim avion u Izrael, spremni pi sati tisuće stranica u četiri tjedna o Postignućima izraelske revolucije (pogrešno shvaćajući imena ulica Tel Aviva). U biti, Sartrea je u znak njegove podrške Izraelu odlikovalo Hebrejsko sveuči lište, New York Review je oduvijek bio naklonjen Izraelu, a matica Nove ljevice na ginjala je pozicijama izraelskih golubova. Ali činjenice su ovdje posve nevažne, što je ono temeljem čega se Howe osjeća slobodan zanemariti ih pišući o ovoj temi. Cilj je uništiti neprijatelje, oslanjajući se na upotrebljive konvencije političkog raz govora: uvrede i zloupotrebe su legitimne, a argumenti i dokazi suvišni kad su me te aktivistički elementi narodnih odmetničkih pokreta. Prikladno je imati neke poli tičke neprijatelje predane uništenju Izraela i krvavim fašističkim revolucijama, koji su takvi, kakve god bile činjenice. Zamijetimo da je Izrael u ovoj drami posve ne važan, izuzev kad se sveprisutna podrška Izraelu koristi kao štap za premlaćivanje studentskog pokreta, Nove ljevice, mirovnih aktivista, itd. Odatle mogućnost da se netko tko „nikada nije bio cionist" može činiti takvim „vatrenim pristašom" Izraelamožda čak i samom sebi, nakon samo nekoliko godina igranja te uloge - da će on i dalje mahati bijelo-plavom zastavom i kada svi ostali napuste borbu. Od 1967. go dine brojni drugi prihvatili su slično geslo koje se pokazalo korisnim i vrlo učinko vitim; vidi 2. poglavlje i referencije navedene za daljnju diskusiju o ovdje prikaza nom fenomenu, koji ima određeno značenje u razvoju „posebnog odnosa" 70-ih godina, posebice u njegovom ideološkom aspektu. 7.2 Uzdizanje religiozno-šovinističkog fanatizma Predviđeni krug represije, terora i nasilja nastavlja pobuđivati zabrinutost u Iz raelu, osobito među starijim dijelovima stanovništva, orijentiranim prema Europi, koji više no jasno prepoznaju što se događa. Prva upozorenja došla su od profe sora Yeshayaha Leibovitza, jednog od najpoznatijih izraelskih znanstvenika, koji je nastavio snažno i otvoreno govoriti protiv okupacije (i protiv rata u Libanonu), što je činjenica kojom se nije proslavio. Amnon Rubinstein, nekadašnji dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Tel Avivu i član Knesseta, opisuje niz akcija „ekstremističkih i rasističkih elemenata", uključujući i vojnih rabina, dodajući: „Zlokoban vjetar pu še protiv smjera cionističke vizije, protiv karaktera humanističkog judaizma, protiv svega onoga što smo željeli da Izrael postane." „Možda najgori znak ovoga", do daje on, „jest što postaje teže uočiti razliku između suludih krajnosti i matice našeg političkog života". Prikazuje protuarapski terorizam studentskih lidera Hebrejskog sveučilišta koji su prijetili sveučilišnim vlastima nasiljem budu li kažnjeni, zatim na pade „nepoznatih kukavičkih stanovnika Kiryat Arbe (vjersko naselje u Hebronu) na kuću arapske udovice", nemoć vlasti da reagira, odbijanje graditeljske tvrtke da iznajmi stan u Jeruzalemu jednom kršćanskom paru, osjećaj među mladima da se Arapi moraju protjerati, itd. zaključujući da ono čemu smo svjedoci nije djelovanje zanemarivih i marginalnih krajnjih pokreta. Intenziviranjem unutarnjeg sukoba u
vrdila njihovo uvjerenje o božanskom stvaranju svijeta". Stoga previše ne iznena đuje otkriće da su izraelski kršćansko-maronitski saveznici u Libanonu po svom pori jeklu zapravo sirijski Židovi - premda je vjerojatno da su ovaj status izgubili nakon bejrutskog pokolja, samo nekoliko dana nakon što se pojavila ova informacija. Međutim, ovakav „homeinizam" (kako ga danas katkad određuju u Izraelu) pronalazi se prvenstveno u vjerskim krugovima. Ti su krugovi sve utjecajniji, što je rezultat prethodno spomenutih društvenih i demografskih procesa. Također se či ni da postoje napori podržavanja islamskog fundamentalizma na okupiranim pod ručjima u suprotstavljanju svjetovnim (i odatle opasnijim) oblicima palestinskog na cionalizma. Komentirajući ovaj fenomen, kako na Zapadnoj obali, tako i u pojasu Gaze, Danny Rubinstein primjećuje da vojne vlasti - koje općenito demonstrante pritišću svojim čeličnim šakama - dopuštaju prolazak autobusa punih „islamskih fanatika" kroz cestovne blokade IDF-a kako bi se pridružili demonstracijama na sveučilištima Bir Zeit i Al-Najah, što je također znak njihove potpore islamskom fun damentalizmu u suprotstavljanju ljevici i „nacionalnim" (čitaj: pro-PLO) kretanjima. „Ujedinjavanje vjerskog fanatizma s ekstremnim nacionalizmom u Izraelu pos ljednjih nekoliko godina nije nepoznat fenomen", piše Eliahu Salpeter, navodeći kao jedan primjer izjave mladog rabina o „prljavosti" miješanih brakova i „hibridne djece" koju oni stvaraju, „trna u mesu židovskog društva u Izraelu", što može pos tati prava katastrofa ne poduzmu li se pravilne mjere on preporuča potpunu rasnu odvojenost u školama i isključivanje Arapa sa sveučilišta. Rabin odbija postojanje svojih predrasuda prema Arapima, uporno tvrdeći kako ima „bliske arapske prija telje" primjedba poznata Židovima, komentira Salpeter. Salpeter navodi druge primjere opasnog vjersko-nacionalnog vrenja, tj. neuspjeh pronalaženja odgovor nih za teroristički napad na arapske gradonačelnike, razliku u postupanju prema Arapima koji bacaju kamenje i religioznim Židovima koji kamenuju ljude koji se vo ze na sabat. Ranijih godina Rabinat je navodio autoritet Biblije u opravdavanju progona Arapa („stranog elementa") iz zemlje ili jednostavno njihovog uništenja, a poziva njem na vjerski zakon opravdavalo se ubijanje civila u ratu ili napadima. Na kon rata 1973. godine, vrlo poštovani rabin Lubavitcher (New York) oplakivao je neuspjeh osvajanja Damaska. Također je upozoravao protiv napuštanja bilo kojeg osvojenog teritorija, osuđujući one „koji su, u ime neznatnog novca i časti, a naročito stjecanja dobrog ugleda kod velikog Goima (nežidova) u Washingtonu, spremni ugroziti sigurnost Svete zemlje prepuštajući područja unatoč mišljenjima vojnih stručnjaka", što je ,,u suprotnosti židovskoj vjeri..." Još jedan američ ki rabin* objasnio je kako vjerski zakon ovlašćuje Izrael za „lišavanje" Arapa oku piranih teritorija: „Sve dok se vodi rat kojim su započeta osvajanja po uputama Iz raelske vlade, koja po vjerskim zakonima posjeduje iste moći kao biblijski kralj, sva * Rabin Isaac J. Bernstein, određen kao „duhovni vođa židovskog centra na Manhattanu (...) izvršni član Rabinskog vijeća Amerike i predavač Talmuda na Stern Collegeu".
područja osvojena ovim ratom pripadaju Izraelu". „Tvrdnja da ne prepuštanjem te ritorija zapravo povećavamo vjerojatnost budućeg rata nije valjana" po vjerskom zakonu, koji, „nasuprot tome, ukazuje kako moramo otpočeti rat da bismo sprije čili čak i mogućnost privremenog naseljavanja bližeg svojim granicama nego što je to bilo ranije". Nakon Sadatova posjeta Jeruzalemu, grupa vodećih rabina i vjerskih vlasti u Izraelu i Sjedinjenim Državama upozorili su Vladu kako je „zabra njeno" vraćanje svih teritorija zemlje Izraela , a Vrhovno vijeće rabina Izraela kasnije je ponovilo ovu prosudbu, navodeći biblijske obveze i vjerski zakon. Vrhovni rabini također su izrazili svoje slaganje s invazijom na Libanon 1982. godine, izjavljujući da je ona u skladu s halachic (vjerskim) zakonom, a sudjelova nje u ratu ,,u svim njegovim aspektima" vjerska obveza. Vojni rabinat je u među vremenu vojnicima podijelio dokument s kartom Libanona na kojoj su imena gra dova zamijenjena navodnim hebrejskim imenima preuzetim iz Biblije, uz objašnje nje da je veliki dio Libanona nekada pripadao hebrejskom plemenu Asher. Pružili su također i strategijsku analizu Libanonskog rata pod naslovom „Joshua, Nunov sin u čišćenju neprijateljskog gnijezda u Libanonu", misleći na biblijski prikaz os vajanja Zemlje Kanana - izraz „čišćenje terorističkog gnijezda" danas je uo bičajen način upućivanja na operacije protiv palestinskih štetočina. Obraćajući se vojnicima pod okriljem hasbarae („promidžba"; doslovno „objašnjenje"), dužnos nik, vojni rabin u Libanonu objasnio je biblijske izvore koji opravdavaju njihov boravak tu i njihovo pokretanje rata; „Mi ispunjavamo svoju židovsku vjersku duž nost boravkom ovdje." Ovakve izjave nisu nikakva novost, a barem od 1973. godine, ozbiljno su shvaćane u utjecajnim krugovima. U visokotiražnom časopisu Yediot Ahronot 1974. godine Menahem Barash pisao je s velikim divljenjem o učenju rabina Moshe Ben-Ziona Ushpizaija iz Ramat-Gana, koji je koristio biblijske tekstove i tradicional ne komentare za objašnjavanje načina kojim se Izrael treba odnositi prema Pales tincima „pošasti o kojoj se pisalo u Bibliji". „Oštrim skalpelom i uvjerljivom logikom", rabin koristi rukopise „velikih saga" da objasni zapovijedi, još uvijek obvezujuće, kako „naslijediti zemlju" koju je Bog obećao Abrahamu. „Moramo pratiti Joshuin nauk", objašnjava on, misleći na genocidne tekstove koji se pojavljuju u Knjizi Joshue i drugdje. „Biblijska zapovijed je osvojiti zemlju Izraela u njezinim preciznim granicama, preuzeti vlasništvo nad njom i na njoj se naseliti". „Zabranjeno" je „pre pustiti je strancima" (nežidovima). „U ovoj zemlji nema mjesta za narod Izraela i za druge narode uz njega." Praktičko značenje (zapovijedi) posjedovanja zemlje je protjerivanje ljudi koji na njoj žive" i koji nastoje spriječiti Židove svijeta u „naselja vanju na našoj zemlji". To je „sveti rat, zapovijedan Biblijom" i mora biti vođen pro tiv Palestinaca, Sirijaca, Egipćana „ili bilo kojeg drugog naroda na svijetu" koji teži spriječiti ostvarenje božanske zapovijedi. Ne smije biti nikakvog kompromisa, ni kakvih mirovnih sporazuma, niti pregovora s „ljudima koji naseljavaju zemlju". „Tre bate ih uništiti, ne sklapati savez s njima, ne trebate ih žaliti, ne smijete se s njima povezivati brakom", određuje božanski zakon. „Tko god nam stane na put
mora biti uništen", nastavlja rabin svojom „uvjerljivom logikom", navodeći brojne tradicionalne autoritete. 0 svemu ovome obavještavalo se prilično ozbiljno i s duž nim poštovanjem. Nakon bejrutskih pokolja u rujnu 1982. godine, došlo je do obnovljenih izlje va militantne podrške ratu u vjerskim krugovima. Utjecajna grupa Gush Emunima, isturena u naseljima Zapadne obale, pohvalila je Begina, Sharona i zapovjednika stožera, Rafaela Eitana, opisujući rat kao „veliki čin posvećivanja Božjeg imena". Izjava također govori o „povratku teritorija plemena Naftali i Asher u granice Izrae la" i o izraelskoj „odgovornosti da djeluje do granica svojih mogućnosti uništava jući temelje zla u posvemašnjem svijetu". Dva mjeseca ranije rabin Elazar Valdman iz Gush Emunima pisao je u časopisu Nekudah o vjerskim doseljenicima Zapadne obale: Mi ćemo zasigurno utemeljiti red na Bliskom istoku i u svijetu. A ako na sebe ne preuzmemo ovu odgovornost, mi smo grešnici, ne samo prema sebi samima, već i prema cijelome svijetu. Jer, tko može utemeljiti red u svijetu? Sve ove za padne vođe slabog karaktera? U Izraelu se izjave iz Gush Emunima ne uzimaju olako. Njihov je utjecaj zna tan i oni su redovito stvarali politiku (uz državnu podršku) svojim djelovanjem na okupiranim područjima. Ova je objava stoga izazvala izvjesno zaprepaštenje. Je dan od osnivača pokreta, Yehuda Ben-Meir, oštro ju je osudio, izjavljujući: „Prema Gush Emunimu, mi ne trebamo samo osvojiti Siriju i Tursku, već krvlju svoje djece moramo postati čuvarima čitavog svijeta." Može se činiti neobičnim da se ovakve smiješne izjave mogu ozbiljno shvatiti, ali u trenutačnom raspoloženju šire nja „homeinizma" među utjecajnim krugovima četvrte vojne sile na svijetu, ozbiljni izraelski komentatori ih ne mogu zanemariti, i nisu. Vratit ćemo se na daljnje naz nake ovog grandioznog samopromatranja i njegove posljedice. Oni koji doista zaslužuju ime „podržavatelja Izraela" neće ostati ravnodušni ovakvim razvojima. Unutar samog Izraela, njih se često dovodilo do samog očaja. Boaz Evron piše kako istinski simbol države nije više menorah sa sedam svijeća; pravi je simbol pesnica. U skladu sa svojom prosudbom, u trenutku kada je napadnut zapadni Bejrut, IDF-ov zapovjednik stožera Rafael Eitan je objavio: Što mora biti uništeno - uništit ćemo. Tko mora biti uhićen uhitit ćemo ga. Aharon Meged piše o svojoj tuzi u pogledu na „novi 'cionistički mentalitet'", či ja vladavina započinje i „ne može biti zaustavljena": „doba vojnog cionizma". „Stari strah od 'Sparte' - mijenja se u strah od 'Prusije'". Poput Dannyja Rubinsteina , on je zabrinut grabežljivošću rabina Valdmana i nada se da povratak teritorija još uvijek može nadvladati ovu sudbinu, navodeći riječi glavnog sefardskog rabina, Ovadiaha Yosepha, koji je suglasan da je povratak teritorija legitiman ukoliko bude vodio miru. Uzgred, može se zabilježiti da je njegova aškenaska preslika, vr hovni rabin Schlomo Goren, izvukao suprotstavljajući zaključak iz vjerskog zakona, držeći da „zadržavanje Judeje i Samarije" ima prvenstvo nad vjerskom dužnošću
spašavanja života („pikuach nefesh"). On „kategorički odbija" ideju da bi postizanje mira opravdalo teritorijalne kompromise. Ovaj primjer još jednom ponovno os likava činjenicu da treba biti prilično oprezan u suprotstavljanju aškenaskih golubo va sa sefardskim jastrebovima.
8. Sukobi unutar Izraela 8.1 Unutar židovske zajednice Tijekom rata u Libanonu sukob između dviju zajednica - grubo rečeno, stari jih, zapadnoeuropski orijentiranih, bogatijih i obrazovanijih dijelova te Židova rad ničke klase i niže srednje klase (većinom sefardske) udružene s većinom mladeži i vjersko-šovinističkih elemenata, među kojima mnogi pristigli nedavnim američkim i sovjetskim imigracijama - postao je sve oštriji. U istraživanju protesta protiv rata, sociolog Benjamin Beit-Halahmi s Haifskog sveučilišta primijetio je da je jasno kako je suprotstavljanje ratu 1982. godine ono manjine izraelskog stanovništva, „elite". Primjećuje da su sefardska zajednica i mladež bili slabije zastupljeni i opće nito podržavali rat - što su učinili i neki lideri tradicionalnih mirovnih skupina. Po voljan publicitet koji je tisak pružao opoziciji je zavaravajući, s obzirom da su i no vinari naginjali pripadnosti eliti. „Suprotstavljanje ratu 1982. godine još je više pojačalo otuđenje tradicionalne aškenaske elite koja se poistovjećuje s progresiv nim tradicijama cionizma. Ova grupa je usred procesa otuđenja koji sve više jača od 1977. godine (kada je Beginov Likud preuzeo vlast) i svaki razvoj od tada uzro kuje produbljivanje ove otuđenosti." U pogledu samog rata „cijenu izravne vojne pobjede i političke i ljudske opresije ne plaćaju samo poraženi, već i sami pobjed nici". Linije sukoba postale su još izražajnije nakon Libanonskog rata na što ćemo se vratiti.
,
8.2 Nežidovi u židovskoj državi Sukob dviju zajednica u Izraelu već duže potiho vrije. Postoji, naravno, još dub lji unutrašnji konflikt. Izrael je bio i još uvijek je ustreptala demokracija zapadnog mo dela za svoje židovske građane, ali je uvijek spajala temeljnu kontradikciju, kako smo ranije primijetili . Izrael je židovska država s manjinom nežidovskih građana. On nije država svojih građana, već židovskog naroda, onog u Izraelu i u dijaspori. Nema izraelske nacionalnosti. Sve dok je uobičajeno raspravljati da je Iz rael židovski samo u smislu u kojem je Engleska engleska, tako da oni koji (bezus pješno) ustraju na činjenicama, isključivo odbijajući prava židovskog nacionalizma, to je ravno izdaji. Građanin Engleske je Englez, ali građanin Izraela ne mora biti Ži dov, što nije beznačajna činjenica, vrlo prikrivana u prijetvornoj retorici. Pravne strukture i administrativni postupci države i društva odražavaju ova na čela, što je ponovno činjenica ustrajno potiskivana u obimnoj literaturi u pogledu
Izraela, a osobito u udivljenim komentarima liberalne ljevice, te također u izrael skim djelima za američku publiku. Tako Amos Oz tvrdi: „Do današnjeg dana je sa mo 5% zemljišta u privatnom vlasništvu; ostalo je javno dobro, na ovaj ili onaj način", uključujući zemlju kibuca u kojem on živi. Izlaže ovu činjenicu (čini se da je stvarna veličina 8%) kao jednu od naznaka da: (...) bi Izrael mogao postati država-primjer, uvjerljivo, uključeno društvo jedinstvenih moralnih standarda s pogledom okrenutim budućnosti, umanjeni laboratorij demo kratskog socijalizma - ili, kako su to oni stari voljeli reći, „svjetlost među narodima". Ali u trenutku kad sve izgleda spremno za takav nastup, pojavi se kriza. „Vizija" se polagano gubi premda još uvijek može ponovno oživjeti „rastućom naklonošću mladih Izraelaca" (bajkovito, sudeći po dostupnim dokazima) obnav ljanju „ideoloških, etičkih i političkih prijedloga ranih cionista".* Ali Oz i ostali koji promiču ovakve tvrdnje ne prikazuju precizno „prijedloge" ranih cionista - na primjer, ranije raspravljen premještaj stanovništva ili „na ovaj ili onaj način" kojim će zemljište ostati „javno dobro", što je prilično važno pitanje. Složenim sustavom pravnih i administrativnih rješenja, javna zemlja je pod kontro lom Židovskog nacionalnog fonda, organizacije usmjerene iskorištavanju dobro tvornih fondova (osobito poreza oslobođenih dobrovoljnih priloga iz Sjedinjenih Država) na načine koji su određeni da budu „neposredno ili posredno na korist osobama židovske vjere, rase ili porijekla". Većina sredstava iz budžeta za razvoj u rukama je Židovske agencije, koja ima slične obveze. Ove i druge „nacionalne in stitucije" opslužuju interese Židova, ne građana Izraela, 15% kojih su nežidovi. Pos ljedice ovih rješenja, kao i drugih njima sličnih, značajne su po živote nežidovskih građana , ostavljajući po strani aktivnosti ovih i drugih „nacionalnih instituci ja" na okupiranim područjima. Teško da bismo slična rješenja „države bijelaca" ili „države kršćana" smatrali ilustracijom „jedinstvenih moralnih standarda" i „demok ratskog socijalizma" najvišeg reda. Općepoznata rezolucija UN-a koja određuje cionizam kao oblik rasizma ispravno se može osuditi za beskrajno licemjerje, ima jući na umu prirode država koje su je podržale (uključujući arapske države) i (raz ložno) odnoseći se prema cionizmu kao takvom prije no kao politici Države Izrael, ali ograničena na ovu politiku, rezolucija se ne može kritizirati kao netočna. * U Sjedinjenim Državama Oza se smatra glasnogovornikom „snaga mira" u Izraelu. Vidi, na primjer, Hayden: The American Future ili Ozov intervju s Eugenom Goodheartom, Partisan Review, #3, 1982. Ovdje on preporuča da Izrael „iznese velikodušan prijedlog kojeg će Palestinci nesumnjivo istog tre nutka odbiti" (što bi to trebalo biti, on ne spominje). „Dosada su Palestinci čvrsto i ustrajno odbijali sve takve prijedloge izraelskih umjerenjaka i golubova." „Ne postoji", kaže on, „palestinski ekvivalent izraelskom Miru sada. Takozvani razumni Palestinci (...) naznačuju ili sugeriraju da će oni prihvatiti ideju diobe, prihvatiti postojanje Izraela pod određenim uvjetima i da su spremi pregovarati", ali svom vlastitom narodu oni su „samo ekstremisti poput Arafata" koji je, u biti, godinama tražio pregovore i dvodržavno rješenje, idući i dalje od izraelskog pokreta Mir sada (koji je neodređen o ovim stvarima) i same Laburističke stranke u potrazi za miroljubivim rješenjem . Zanimlji vo je primijetiti da lijevo-liberalni američki intelektualci ovdje, u Americi, ovo shvaćaju ozbiljno. Pred vidljivo, Oz također većinom pogrešno predstavlja stajališta kritičara izraelske politike. . .
Sredstva koja se koriste za neprekidno nastavljanje diskriminirajućih postupa ka ponekad su nevjerojatna. Na primjer, država nudi povlastice velikim obiteljima, ali treba pronaći način koji će zajamčiti da arapski građani budu isključeni. Uobi čajen način u takvim slučajevima je ograničavanje povlastica na obitelji onih koji su služili u oružanim snagama, dakle, nearapskim obiteljima. Ali problem još nije rije šen jer su religiozni Židovi izuzeti vojne službe. Zakonu je stoga pridodana poseb na odredba za obitelji studenata iz yeshiva (židovska vjerska škola). Postoje brojni slični primjeri. Također se može napomenuti da je Izrael vjerojatno jedina zapadna demokracija u kojoj postoji zakonska diskriminacija Židova. Navest ću nedavni primjer, 1983. godine Knesset je ponovno odbio zakon koji bi reformatorskim i kon zervativnim Židovima dao prava jednaka onima ortodoksnih Židova, što nije nevaž no s obzirom na ulogu rabinata u civilnom životu Izraela. Imajući na umu temeljna načela države, od krucijalne je važnosti održavanje jasnog razlikovanja između Židova i nežidova. „Dužnosnici Ministarstva unutrašnjih poslova vrlo su oštri prema svim pripadnicima izraelskih manjina koji pokušavaju promijeniti imena jer strahuju da bi oni mogli pokušati 'pojaviti se u javnosti kao Ži dovi', te bi to moglo dovesti do miješanih brakova, Bogom zabranjenih", kako se navodi u članku koji se kritički osvrće na ove postupke. Arape se pred sudom ope tovano optuživalo zbog pretvaranja da su Židovi. Stanovnik Kafr Kassema osuđen je 1977. godine na godinu dana zatvora „zbog pretvaranja da je Židov kako bi se vjenčao (židovskom) ženom", nakon „što je pokušao preobratiti se - ali nije uspio". Moglo se očekivati da presuda izazove stanovitu nepriliku ali očito nije - u svjetlu povijesti sela ovog zločinca, u kojem je Izraelska granična straža 1956. go dine ubila 47 Arapa. Ovo je shvaćeno kao zločin. Časnika kojeg se smatralo odgovornim za naredbe sud je kaznio novčanom kaznom od jednog piastera (de set centi) zbog „tehničke pogreške". Gabriel Dahan, osuđen za ubojstvo 43 Arapa u jednom satu, odslužio je tek nešto više od godine dana, što je najduža odslužena kazna, a potom je odmah zaposlen kao časnik za arapske poslove u Ramleu.* Zamijetite da je ovaj zločin sud po težini smatrao otprilike jednakom onome seljanina koji se pretvarao da je Židov. Navest ćemo još samo jedan dodatni primjer. Gradu Denveru grad-prijatelj je Karmiel u Galileji. Građani Denvera koji se odmaraju u karmielskom parku zasigurno * Vidi Tom Segev: „Kafr Kassem Remembered", Ha'aretz, 23. listopada 1981., radi rijetkog izvješća iz raelske literature, rekonstruirajući zbivanja, o kojima se, bilježi Segev, ne uči u židovskim ili arapskim školama i nisu poznati brojnim Izraelcima. Navode se riječi Meira Paila koji govori da je samo pato loška mržnja Arapa omogućila pokolj. Nekadašnji premijer Sharett rekao je: „Pokolj je jasno pokazao jedno: Prolijevanje arapske krvi dopušteno je Židovima." Segev izvješćuje o pokušajima prikrivanja zlodjela, posebne privilegije dodijeljene zatvorenicima, te njihove kasnije uspješne karijere, posebice onu Issachara Shadmija, koji je bio zadužen i pod svojim zapovjedništvom izjavio: „'Bolje je nekoga ubiti' (ili, u skladu s drugom verzijom, 'nekoliko ljudi'), nego se zatrpati uhićenjima. „ Žrtve su tehnič ki prekršile redarstveni sat o kojem nisu znale ništa jer je uveden nakon što su oni napustili selo oti šavši na posao; ubijeni su pri povratku te večeri hladnokrvno unaprijed promišljeno ubojstvo. O eks proprijaciji zemlje u selima, kako prije, tako i nakon pokolja, vidi TNCW, str. 465.
nisu svjesni činjenice da su iz njihovog grada-prijatelja isključeni arapski građani Iz raela; čak je i druškom veteranu s dvadeset godina u Izraelskoj graničnoj straži us kraćeno pravo da tamo započne posao. Štoviše, ovaj „čarobni primjer cionizma u svoj svojoj uspješnosti", kako ga je opisao jedan obožavatelj , gradi se na zem lji arapskog sela, oduzetoj ciničnim lukavstvom sredinom 60-ih godina. Ukrat ko, građani Denvera žrtve su promišljenog propagandnog trika, koji može uspjeti - i uspijeva - zbog ranije zabilježene „ideološke podrške" Izraelu koja ga štiti od pom nog propitivanja. Posve općenito, pogleda li se ispod površine, može se otkriti da je utopijska vizija oduvijek bila ozbiljno napuknuta. Amerikanci koji danas pokajnički pišu o suvremenom Izraelu kao „izgubljenom raju" , žrtve su velike obmane i vrlo djelotvorne propagande, premda s pravom osjećaju da je mnogo toga što je bilo vrijedno pohvale, u katkada tako jedinstvenom društvu, izgubljeno (kako su brojni predvidjeli) uslijed vojne pobjede 1967. godine. Dok je prikladno (i ne posve netoč no) krivnju prebaciti na arapsku nepopustljivost, poštenje nas treba prisiliti da shvatimo kako izvorni uzrok leži negdje drugdje: u politici laburističke vlade i njezi nih nasljednika, te u podršci koju Sjedinjene Države nude ovoj politici, ključno uk ljučujući stajališta i pristupe navodnih „podržavatelja Izraela", koji na štošta treba ju odgovoriti da bi se potvrdila istina. Osnovno unutrašnje proturječje u predanosti „demokratskoj židovskoj državi" oduvijek je bilo prisutno, ali ga je sve teže potisnuti kretanjima prema integraciji okupiranih područja, razlog zbog kojeg je Laburistički savez - u odnosu na Likud zaokupljeniji demokratsko-socijalističkim imidžom - oduvijek bio protiv uključiva nja Arapa s okupiranih teritorija u samu državu. U ranijoj povijesti cionizma pitanje se katkad otvoreno postavljalo. Kao što smo već ranije naveli, tek od 1942. godine cionistički pokret službeno je usmjeren na utemeljivanje židovske države. Prije toga, njegovi lideri posebice oni iz laburističkog pokreta koji je dominirao palestin skim Yishuvom (židovskim naseljavanjem) - snažno su se protivili konceptu židov ske države izričitim razlozima kako je „vladavina jedne nacionalne grupe nad dru gom" nelegitimna. David Ben-Gurion i drugi izjašnjavali su se kako nikada neće pristati na židovsku državu „koja bi mogla značiti židovsku dominaciju nad Arapi ma u Palestini". S početkom rata i nacističkim genocidom, ova su strujanja postala manjinska, premda su opstojala sve do UN-ove rezolucije o razdiobi stu denoga 1947. godine. Dok su, od utemeljivanja Države Izrael problemi općenito potiskivani, ostvarila su se ona predviđanja od kojih se strahovalo; a u Sjedinjenim Državama o njima se tajilo, sredstvima koja ne služe na čast odgovornima za to.
9. Cionistički pokret i PLO U vremenu prije utemeljivanja države jezgre dviju prisutnih političkih grupa često su bile u sukobu, djelomično, klasnom sukobu. Laburistička stranka bila je stranka židovskih radnika (nofa bene: neradnika; zapravo, ona se protivila naporima
mandatne vlade da poboljša uvjete arapskih radnika* dok je pozivala na bojkot nji hovog rada i proizvoda) , dok su revizionisti, preteče Beginova Heruta, u biti bili ogranak europskog fašizma s ideologijom podvrgavanja masa jednom vođi, štrajkolomstva, šovinističkog fanatizma i ostatkom poznatih uresa 30-ih godina. 9.1 „Granice cionističkih aspiracija" Dvije klike razlikovale su se u političkim taktikama u trenutku ostvarivanja mo guće židovske države. Podržavajući britanski prijedlog o razdiobi iz 1937. godine, lider Laburističke stranke, David Ben-Gurion, izjavio je: Prihvaćanje razdiobe nas ne obavezuje na odustajanje od Transjordana; nitko ne zahtijeva od onog drugog da se odrekne svoje vizije. Mi ćemo prihvatiti državu u danas određenim granicama, ali granice cionističkih aspiracija briga su židov skog naroda i niti jedan vanjski faktor ne može ih ograničiti. Ben-Gurion i većina cionističkog pokreta su sličnim pragmatizmom odgovori li na prijedlog o razdiobi 1947. godine. Suprotno tome, čak i nakon što je država utemeljena 1948. godine, Menachem Begin je proglasio: Razdioba domovine nije zakonita. Nikada neće biti priznata. Potpisi institucija i pojedinaca na sporazumu o razdiobi nisu valjani. To neće obvezati židovski na rod. Jeruzalem je bio i zauvijek će biti naš glavni grad. Eretz Izrael (Zemlja Izrael) bit će vraćena narodu Izraela. U cijelosti. I zauvijek. Odjeci ovih suprotstavljenih pozicija čuju se i danas. Može se zabilježiti kako su „granice cionističkih aspiracija" u Ben-Gurionovoj „viziji" prilično široke, uključujući južni Libanon, južnu Siriju, današnji Jordan, cjelo kupnu Cisjordaniju i Sinaj. Ovo je doista bila jedna od trajnih Ben-Gurionovih tema. U unutrašnjoj raspravi 1938. godine izjavio je: „Nakon što, rezultatom stvara nja države, postanemo snažna sila, ukinut ćemo podjelu i proširiti se na cijelu Pales tinu (...) Država će biti samo faza u ostvarivanju cionizma, a njezin je zadatak pripre miti temelj za našu ekspanziju na cijelu Palestinu židovsko-arapskim sporazumom (...) Država će morati sačuvati poredak ne samo propovijedajući moralnost, već i mit raljezima, bude li potrebno." „Sporazum" koji je Ben-Gurion imao na umu trebao je biti s jordanskim kraljem Abduilahom, koji bi se priklonio prepuštanju područja ' Tek nekolicina lidera Laburističke stranke iz vremena prije osnivanja države bilo je zabrinuto pravdom za Arape koliko Chaim Arlosoroff, ubijen 1933. (od revizionista, tvrde laburisti). Stoga je zanimljivo raz motriti njegove poglede o ovome. U memorandumu Chaimu Weizmannu iz 1932. godine napisao je kako je glavni problem bio to što je britanska administracija bila „obazriva prema osjećajima Arapa i Muslimana" i „za njih bi bilo vrlo teško napustiti ovu praksu na način da oni počnu odgovarati na na še zahtjeve". Drugi problem bila je mogućnost da mandatne vlasti objave „propise za zaštitu farmera zakupnika", itd., štetne po cionistička poduzeća. On je stoga predložio „prijelazni period tijekom ko jeg bi židovska manjina obavljala organiziranu revolucionarnu vlast". O moćnom utjecaju boljševičkih ideja na Laburističku stranku, osobito njezinog vođu Davida Ben-Guriona, vidi Yoram Peri: Between Ballots and Bullets. Lijevo krilo Laburističkog saveza, Mapam, uglavnom je bilo staljinističko sve do sredine 50-ih godina.
Cisjordanije koja je pod njegovom kontrolom, dok bi brojni arapski stanovnici otišli. (194) Ben-Gurion je ranije objasnio arapskim sugovornicima kako „naša zemlja" uk ljučuje Transjordan, a on se prostire od Sinaja do „izvora Jordana". U internoj raspravi nalagao je da ne predlažemo sada objavljivanje konačnog cilja koji je „dale kosežan", čak više i od cilja onih koji su se protivili podjeli. „Nisam spreman napus titi (...) veliku židovsku viziju, konačnu viziju", dodao je. Ova vizija, dometom ovdje neodređena, „vitalna je, duhovna i ideološka komponenta mog židovstva i moje cio nističke aspiracije", objasnio je Ben-Gurion. Cionistički lideri bili su ponekad prilično otvoreni u javnim raspravama o ovoj temi. Dvadeseti cionistički kongres u Zurichu u kolovozu 1937. godine, zauzeo je službenu poziciju kako je shema razdiobe koju je predložilo Kraljevsko povjeren stvo (British Peel Commission) neprihvatljiva, ali je, unatoč tome, Kongres pokazao izvjestan stupanj podrške ideji. Nju su posebice podupirali Ben-Gurion i Weizman. U razgovoru za novine o razmišljanjima na Kongresu, Ben-Gurion je objasnio: Prepirka nije vođena za ili protiv nedjeljivosti Eretz Izraela. Nema cionista koji može prepustiti i najmanji djelić Eretz Izraela. Prepirka je vođena oko toga koji će od dva puta brže dovesti do zajedničkog cilja.
„Dva puta" bila su odbijanje razdiobe ili prihvaćanje pod pretpostavkom da će okolnosti kasnije dopustiti daljnje širenje granica židovske države na sve one teri torije koji se uklapaju unutar „granica cionističkih aspiracija", kako ih je Ben-Gurion shvatio.* Chaim Weizman je, upitan o isključenju Negeva iz predložene židovske države, odgovorio: „Neće pobjeći". Sličnim stilom, laburistički golub Chaim Arlosoroff 1932. godine napisao je Weizmannu: „Želja utemeljivanja nacionalnog suvereniteta na dijelu Palestine (...) sadrži srž razboritog razmišljanja", s obzirom da „državna moć" na ovom prostoru „može postati strategijska osnova za mogući budući napredak". U pismu svom sinu, raspravljajući o razdiobi, Ben-Gurion je napisao: Parcijalna židovska država nije kraj, već samo početak (...) Uvjeren sam da ne ćemo biti spriječeni u naseljavanju drugih dijelova zemlje, bilo međusobnim spo razumom s našim arapskim susjedima, bilo nekim drugim sredstvima... (ako Ara pi odbiju) morat ćemo im govoriti drugačijim jezikom. Ali drugi jezik imat ćemo sa mo ako imamo državu. U svibnju 1948. godine, osjećajući se prilično uvjerenim u izraelsku vojnu su periornost (suprotno ranije spominjanoj „Legendi o Davidu i Golijatu"), Ben-Gurion je svom vojnom osoblju predstavio sljedeće strategijske ciljeve: (...) trebamo se pripremiti za prelazak na ofenzivu s ciljem uništavanja Libanona, Transjordana i Sirije (...) Slaba točka u arapskoj koaliciji je Libanon (jer) je mus limanski režim nametnut i lako ga je oslabiti. Treba utemeljiti kršćansku državu, * Nakon rata 1967. godine, dugo nakon što je napustio ured, Ben-Gurion je promijenio svoje poglede i počeo se protiviti ekspanzionističkim politikama koje je oduvijek zastupao i provodio za vrijeme dok je bio na pozicijama vlasti, potpuno se time izolirajući od svojih nekadašnjih laburističkih suradnika. Nekom nevjerojatnom logikom, ovu činjenicu redovito navode laburističke pristalice da bi pokazale koliko je pomirljiv bio laburistički cionizam. Vidi str. 363, dalje, za jedan od brojnih primjera.
s njezinom južnom granicom na rijeci Litani (unutar Libanona). S njom ćemo sklopiti savez. Nakon što uništimo snagu (arapske) legije i bombardiramo Amman, eliminirat ćemo i Transjordan, a potom će pasti Sirija. Usudi li se Egipat i dalje boriti, bombardirat ćemo Port Said, Aleksandriju i Kairo. Zanimljivo predviđanje. Nakon potpisivanja Sporazuma o primirju u veljači 1949. godine Ben-Gurion je odlučio utemeljiti još jedan fait accompli. Uputio je dvije brigade na Eilat, u zaljevu Aqaba, kojeg su bez otpora osvojili 10. ožujka. Kršenje prekida vatre bio je uobiča jen postupak; prisjetimo se napada na Golansku visoravan 1967. godine .vidi str. 44). Neposredno potom Ben-Gurion je obilazio granicu s mladim generalom, kojeg je, pokazujući na planine Edoma iza jordanske granice, upitao: „Kako biste osvojili one uzvisine?" General je iznio nekoliko prijedloga i tada rekao: „Zašto pitate? Želi te li osvojiti te planine?" Ben-Gurion je odgovorio: „Ja? Ne. Ali osvojit ćete ih vi". On je podupirao ono što njegov službeni biograf naziva „njegovim snom pripajanja Sinajskog poluotoka". Nakon osvajanja Sinaja 1956. godine*, Ben-Gurion je objavio osnivanje „trećeg kraljevstva Izraela" i obavijestio Knesset da njihova vojska nije povrijedila egipatski teritorij. „Naše operacije bile su ograničene samo na Sinajski poluotok." 9.2 Umjerenjaci i ekstremisti Cionizam je u vremenu pred stvaranje države pokazivao određen broj upadlji vih sličnosti s podjelama unutar PLO-a između onih koji su odbijali prihvatiti bilo ka kav kompromis miroljubivim rješenjem i onih vodeće struje oko Yassera Arafata, koji su se pridružili međunarodnom konsenzusu o dvodržavnom rješenju, premda niti oni ne napuštaju svoj „san" unitarne demokratske svjetovne države, cilj koji je trebalo postići, oni danas tvrde, putem miroljubivog uzajamnog djelovanja s Izraelom. Činjenica da zastupnici prilagođavanja, koji prevladavaju PLO-om, odbijaju napuštanje njihovog „sna" redovito je iskorištavana kao obrazlo ženje kako se s njima ni na koji način nije moguće dogovoriti. Na primjer, David Kri vine, raspravljajući u Jeruzalemu na jednom seminaru o toj temi, prikazuje „agoniju kroz koju u sadašnjosti prolaze židovski Izraelci u potrazi za rješenjem palestinskog problema". „Agoniju" je prouzročila činjenica kako nema nikoga s kim bi se razgo varalo: čak ni Meir Pailov nacrt o dvodržavnom rješenju „nije imao šanse da ga Ara pi prihvate" što je, naravno, netočno: PLO je, kao što smo vidjeli, još davnih dana, u siječnju 1976. godine „pripremio" sličan nacrt, predložen u UN-u, kojeg je Izrael odbio, a Sjedinjene Države uložile veto. Upravo je to navodno odbijanje PLO-a da prihvati „barem ovo" što je „pravi prepad, koji je uzdrmao zadovoljstvo svih * Menachem Begin se pred izraelskim Knessetom „zakleo" da je David Ben-Gurion predložio osvajanje Zapadne obale 1956. godine u raspravi sa svojim tajnim suradnikom u napadu na Egipat, francuskim socijalističkim premijerom Guyem Molletom, koji je navodno bio suglasan. Mordechai Basok: ,,Begin's 'coop'", Al Hamishmar, 9. rujna 1982. Ako je ovo istina, onda je operacija vjerojatno zaustavlje na zbog Eisenhowerova neočekivano vrlo oštrog odgovora na napad na Egipat. Možemo se pitati je li postojao općenitiji plan uključenja i Arapa izraelske Galileje; .
izraelskih protivnika, s ljevice i desnice". Problem je „što PLO - u svim svojim frak cijama - ima samo jedan cilj, ponovno zadobivanje cijele Palestine; to jest, elimini ranja židovske državnosti". Vidi također 3. poglavlje, bilješku 111. Istom logikom britanski su antisemiti mogli 1947. godine tvrditi - a vjerojatno i jesu - kako je bilo nemoguće izaći na kraj s „umjerenim" cionistima koji su pri hvatili razdiobu, imajući na umu vrstu njihova „sna", što je redovito i prikladno za nemareno gledište. Uzgred, negdje drugdje, Krivine je prikazao stvar malčice poštenije, objašnja vajući: Istina je, jedna grupa s kojom ne želimo razgovarati, jest PLO - ali ne zato što su oni opaki ljudi. Prepreka je predmet dnevnog reda. On može biti samo stvaranje palestinske države na Zapadnoj obali, a na to mi ne možemo pristati. Prilično općenito, PLO-ova legitimnost je iste vrste kao ona cionističkog pok reta u vremenu prije stvaranja države, što je činjenica koju su nesumnjivo shvatili na nekim razinama unutar Izraela, a ja mislim, i obrazloženje za ogorčenu mržnju PLO-a, kojeg su, razumni će dopustiti, Palestinci u svim prigodama u kojima su to mogli prepoznali kao „svog jedinog zastupnika". Izraelski golubovi nisu propustili upozoriti na ovu činjenicu, a također su primjećivali: „Oni koji se otrijezne od ko lektivne zasljepljenosti morat će priznati da su Palestinci Židovi našeg doba, mali, progonjeni narod, nezaštićen, ostavljen sam nasuprot najboljem oružju, bespomo ćan (...) cijeli svijet je protiv njih." 9.3 Primjena terora Sličnosti se protežu i na primjenu terora. Tumačeći PLO-ovo pribjegavanje te roru, Noah Lucas primjećuje da ono, premda je „priskrbilo nešto simpatija u svije tu, ipak nije uspjelo u stvaranju slike o njegovoj svrsi kao zahtjevu izmučenog naroda za nacionalnim samoodređenjem, prije no zanemarenom izbjegličkom problemu kako ga se dosad većinom promatralo". Dodaje kako nije moguće izbje ći analogiju s cionizmom kasnih četrdesetih godina. Prisjetimo se da su trenu tačni premijer Izraela i njegov ministar vanjskih poslova nekadašnji teroristički za povjednici, s krvavom poviješću zlodjela koja im se pripisuju, uključujući i ubojstva Židova*, kao i Britanaca i brojnih Arapa, dok je glavni tajnik Židovske agencije do * Barnea i Rubinstein izjavljuju da arhivi Hagane sadrže imena 40 Židova koje su ubili ljudi Irguna i LEHl-a (Sternova grupa) tijekom njihova ilegalnog djelovanja ili u kontekstu sređivanja unutrašnjih raču na. (204) Ovo ne uključuje Židove ubijene u terorističkim napadima usmjerenim na druge, kao u bom bardiranju hotela King David. Službena povijest Beginova Irguna opisuje kako su udavili pripadnika za kojeg su mislili da bi policiji mogao odavati informacije bude li ulovljen; vidi Shahak: Begin and Co. Postrojba Haganaha za specijalna djelovanja poduzela je „kaznene akcije protiv informatora u židov skoj zajednici" kao jedan od svojih zadataka (Bar-Zohar: Ben Gurion, str. 99). Zatvor Haganaha u Hai ti posjedovao je sobu za ispitivanje Židova osumnjičenih za suradnju s Britancima, otkrio je tjednik iz Haife, Hashavua Bair, u broju povodom 35. godišnjice izlaženja (travanj 1983.), u intervjuu s visokim vojnim časnikom Haganaha. U svom prikazu Halabija , Irving Howe pripisuje navod no ubojstvo „nekolicine tih kvislinga (iz Lige sela)" na Zapadnoj obali „bratoubilačkom nasilju koje se čini tako učestalim u arapskoj politici" (moje isticanje).
1981. godine (Shmuel Lahis) bio čovjek koji je ubio nekoliko desetaka arapskih ci vila zadržanih u nezaštićenom libanonskom selu tijekom operacija čišćenja zemlje u listopadu 1948. godine; nakon što je osuđen na sedam godina zatvora, istog tre nutka je pomilovan, dobivši potom dodatno pomilovanje kojim se „negira kazna kao i optužba", a kasnije dobivši i odvjetničku dozvolu Izraelskog pravnog savjeta uz objašnjenje da njegovo djelo nije povlačilo „nikakvu stigmu". Kao što je ranije zabilježeno, samoobrambene snage utemeljene u radničkom pokretu (Haganah) također su bile upletene u terorističko nasilje, premda u ograničenijem stupnju od izravnih terorističkih grupa - protiv Arapa, kao i protiv disident skih Židova, uključujući i religioznog Židova organiziranog unutar većinom anticionističkog starosjedilačkog židovskog stanovništva Palestine, kojeg su smaknuli dvojica agenata Haganaha „dok je napuštao malu sinagogu u 'Shaarey Tsedek' bolnici" u lipnju 1924. godine. Službena povijest Haganaha prikazuje ovu „poseb nu aktivnost" kao činjenicu, opravdavajući naredbu „uklanjanja izdajice sa zemlje živih" opravdanjem „patološkog karaktera" njegovih anticionističkih aktivnosti (na dalje, prema izvješćima se tvrdilo da je bio homoseksualac). Kao jedan dokaz okorjelog zla Palestinaca, ili možda svih Arapa, David Pryce Jones, stručnjak za ovu temu New Republics, navodi činjenicu da je jordanski kralj Abdullah ubijen napuštajući molitvu petkom u Omarovoj džamiji u Jeruzalemu. Tako različito od cionista s njihovom bajkovitom „čistoćom oružja" i „uzvišenom" moralnom osjećajnošću, često hvaljenom u ovom časopisu. Povijest je poduža i krvava, kao što je u slučaju većine nacionalističkih pokre ta; u samo jednom mjesecu, srpnju 1938. godine, primjerice, Irgun je ubio 76 Ara pa bombama po tržnicama i sličnim mjestima. Službena povijest Irguna ne pokušava prikriti da su ove akcije bile odmazdne, kako se često tvrdi, ponosno na vodeći, na primjer, ubojstvo 27 Arapa kao sprječavanje proslave britanske Bijele knjige kojom se ograničava židovska imigracija, ubojstvo još 52 Arapa upravo kad su Britanci uhitili pripadnika Irguna, itd. Prošlost se općenito prikriva u Sjedi njenim Državama, u kojima se cinici odnose prema teroru i zastrašivanju kao izu mima PLO-a. U godinama nakon utemeljivanja države obilato se pribjegavalo tero rizmu, za što smo već naveli nekoliko primjera. Vrijedno je spomenuti da se u Izraelu poštuju nekadašnji teroristi, kao što po kazuju primjeri Begina, Shamira i Lahisa; nema „stigme" povezane s njihovim krva vim djelima, što je ponovno uobičajeno obilježje nacionalističkih pokreta. Postoje brojni drugi primjeri. Izraelska vlada nedavno je odlučila izdati novu seriju maraka u spomen na cionističke heroje, uključujući Shloma Ben-Yosefa kojeg su Britanci ob jesili zbog pucanja na arapski autobus; ubojice lorda Moynea 1944. godine; te dvo jicu ljudi „pogubljenih zbog sudjelovanja u nesretnom slučaju sigurnosti u Kairu 1955. godine" - ovo, prilično skromno, upućivanje na teroristička bombardi ranja (zapravo 1954.) bila su „nesretan slučaj" stoga što su počinitelji uhićeni. S obzirom da se terorizam smatrao časnom sklonošću, ne iznenađuje da se Vladinim ovlastima štitilo počinitelje. Na primjer, jedan od osumnjičenih ubojica
UN-ovog posrednika, grofa Folkea Bernadottea, 1948. godine, bio je blizak prijatelj Ben-Guriona*, ali je on činjenicu da je njegov prijatelj priznao ubojstvo uporno ta jio. Na druge načine nastojalo se prikriti prošlost. Nakon „nesretnog slučaja" 1954. godine, Izraelska vlada Ijutito je odbila egipatske optužbe uhićenih terorista, osuđujući „predstavu u sudnici (...) protiv grupe Židova (...) žrtava lažnih optužbi". Časopis vladajuće Laburističke stranke optužio je Egipatsku vladu za „nacizmom nadahnutu politiku", premda je Vlada bila vrlo svjesna činjenica. Brojni su i drugi primjeri. Najnevjerojatnija ilustracija mogućnosti potiskivanja zločina možda je poveza na s Deir Yassinom, gdje su Beginov Irgun i LEHI usmrtili u travnju 1948. godine 250 ljudi . Godinu dana kasnije Ha'aretz je izvijestio o „utvrđivanju svetkovine" vjerskih doseljenika koji su utemeljivali Givat Shau Beth (sada dio Je ruzalema) u „nekadašnjem selu Deir Yassin". Ha'aretz dalje javlja: „Predsjednik Chaim Weizmann uputio je svoje pismene čestitke (...) vrhovni rabin i ministar Moshe Shapira sudjelovali su u ceremoniji (...) svirao je orkestar škole za slije pe...". Preostale ruševine prekopane su buldožerom u pripremi terena za na selje ortodoksnih Židova. Ulice su nazvane po jedinicama Irguna koje su počinile pokolj i Palmachu, kibucom utemeljene jurišne snage Haganaha, koja je sudjelo vala u operaciji, ali ne u pokolju. Ove jedinice, riječima izraelskog tiska, trebalo je učiniti „besmrtnima na licu mjesta". U novije doba većina groblja Deir Yassina prekopana je buldožerima da bi se pripremio teren za autocestu do novog ži dovskog naselja. Nahum Barnea piše: ,,U početku je Deir Yassin bio zaboravljen. Sada se on slavi." Opisuje (po njemu užasavajuće) putovanje u Deir Yassin koje je organizira lo Društvo za zaštitu prirode, možda, kako ogorčeno primjećuje, jer je priroda jedi no što tamo nije bilo uništeno 9. travnja 1948. godine. Putovanje (koje je godišnji događaj) predvodio je nekadašnji irgunist, koji je rehabilitirao operaciju pred uglav nom pasivnom publikom. Na stvarnom prostoru sela danas je umobolnica, kao i zatvor Acre, također prizorište jedne druge Irgunove operacije. Ništa od ovog nije posebno iznenađujuće ili jedinstveno za židovski nacional ni pokret. Štoviše, može se objasniti okvirima okolnosti razvitka cionističkog pokre ta i ostvarivanja njegovih pobjeda, koji teško da su bili povoljni. Pa ipak, stvarna prošlost naglašava cinizam stalnog optuživanja PLO-a kao pokreta jedinstvenog u svojoj neobjašnjivoj predanosti teroru, krivog za djela kao što je zastrašivanje „um jerenjaka", zajedno s važnijim zločinima protiv nevinih tako napadno suprotnih stan dardima svojih neprijatelja. Istinska prošlost pomaže također objasniti osjećaje i pristupe Palestinaca koji su napustili ili su protjerani iz svojih domova, ili žive pod te retom vojne okupacije, ili su preostali kao građani drugog reda u zemlji koja je, ne * Barnea i Rubinstein napisali su: „Prema prihvaćenoj inačici, sadašnji je ministar vanjskih poslova, Yitzhak Shamir, bio jedan od onih koji su planirali ubojstvo." Također su zabilježili da je Shamir odbio brojne zahtjeve da objasni svoju ulogu u ubojstvu Eliaha Giladija, LEHI-eva čas nika osuđenog na smrt po zapovijedi LEHI-a (predvođenog Shamirom) 1943. godine.
tako davno, bila njihova vlastita. Objasniti ne znači opravdati, ali ako okolnosti mogu pomoći da se objasni pribjegavanje teroru cionizma u vremenu prije utemeIjivanja države, te sve više u sljedećim godinama, tada isto vrijedi u odnosu na one koji sebe vide, ne bezrazložno, kao žrtve cionističkog uspjeha.
10. Problemi današnjice Često se tvrdi da je licemjerno od Amerikanaca i Europljana osuđivati Izrael zbog njegova odnosa prema starosjedilačkom stanovništvu, imajući na umu povi jest europskog kolonijalizma, koji je zasigurno bio barbarskiji od bilo čega drugog što se može pripisati židovskim doseljenicima. Ukoliko je ova tvrdnja valjana, tada vrijedi i za prethodna pribjegavanja sličnim naporima; primjerice, u vrijeme kad su japanski imperijalisti u predratnim godinama tvrdili da je ono što čine u Mandžuriji osnovano na europskom modelu. Ili pretpostavimo kako Izrael namjerava podjar miti arapsko stanovništvo, opravdavajući se tvrdnjom da su, na kraju krajeva, ame rički kolonisti doslovno trpjeli ljudsko ropstvo stoljeće nakon njihove nezavisnosti. Bez obzira na vrijednost koju može imati optužba za licemjerstvo, činjenica je da brutalni i neljudski postupci dopušteni u vrijeme širenja kuge europske civilizacije nad većinom svijeta, više ne postoje. Izraelci se često žale da se prema njima, u odnosu prema drugima, postavljaju viši standardi. Misle li na one koji su počinili pokolj nad američkim Indijancima i crnce učinili robovima, posve su u pravu, ba rem onoliko koliko vrijedi ova primjedba. Međutim, u stvarnom svijetu današnjice, oni su uglavnom pošteđeni ozbiljnih kritičkih analiza, barem u Sjedinjenim Država ma, u kojima se malo zna o stvarnoj povijesti, te su prikazivani kao oni vođeni vi sokim moralnim načelima, premda okruženi barbarima čiji je jedini cilj ubijati nevi ne i negirati im njihovo pravo na dom. Sukob oko Palestine katkada se prikazuje kao „pravičnost protiv pravičnosti", pretpostavka koju se može pobijati - a po mom mišljenju i braniti, iako prirodno, ne i ona koju bi Palestinci vjerojatno prihvatili kao moralno valjanu. Nejasno je što se može ishoditi daljnjim postavljanjem ovog pitanja. Izrael je stvarnost, činjenica koju rijetki osporavaju, unatoč sveprisutnijem očajničkom pretvaranju u suprotno njegovih brojnih pristaša i apologeta. Isto se očigledno ne može reći za Palestince čije pravo na nacionalno samoodređenje negiraju lideri tabora odbijanja miroljubi vog rješenja, Izrael i Sjedinjene Države, čija moć prevladava nad područjem. To je početna tema o kojoj Amerikanci moraju raspraviti.
5.
Mir za Galileju
Nakon 1949. godine Izrael je nastojao ukloniti raseljene palestinske izbjeg lice iz graničnih područja i razoriti njihove nastale političke i vojne strukture. Napad na Libanon 1982. godine bila je daljnja faza u ovim pokušajima. Njihov opći karakter tijekom godina naznačio je zapovjednik stožera Mordechai Gur, u razgovoru za izraelski tisak, nakon napada na Libanon 1978. godine, kojim je, uz velike žrtve, iz svojih domova izbačeno dodatnih četvrt milijuna Arapa, što je bila odmazda za PLO-ov teroristički napad u Izraelu. Gur je primijetio: „Već 30 godina, od rata za nezavisnost (kojeg Palestinci nazivaju „ratom osvajanja") do danas, mi se borimo protiv stanovništva koje živi u gradovima i selima", na vodeći incidente poput bombardiranja jordanskog grada Irbida, čišćenja doli ne rijeke Jordan od cjelokupnog stanovništva bombardiranjem, progona miliju na i pol civila iz područja Sueskog kanala tijekom „rata istrebljenja" 1970. go dine i druge primjere, sve poduzete u navodnoj odmazdi protiv arapskih napa da. Njegove primjedbe točno je sažeo ugledni izraelski vojni analitičar Ze'ev Schiff: " U južnom Libanonu svjesno smo napadali civilno stanovništvo jer su oni to za služili (...) važnost Gurovih opaski je priznanje kako je izraelska vojska uvijek na padala civilno stanovništvo, namjerno i svjesno (...) Vojska, kako je on rekao, nikada nije razlikovala civilne (od vojnih) ciljeva (...već) je namjerno napadala ci vilne mete, čak i onda kad izraelska naselja nisu bila gađana. Ove napomene iz 1978. primjenjive su s priličnom točnošću, i još većom sna gom, na libanonsku invaziju četiri godine kasnije.*
* Vojna doktrina napadanja nezaštićenih civila potječe od Davida Ben-Guriona koji je o tome bio prilično izričit, premda ne i u javnosti. U svom Ratnom dnevniku u zapisu od 1. siječnja 1948. godine, on piše: Nije upitno je li reakcija potrebna ili ne. Upitno je samo mjesto i vrijeme. Dizanje kuća u zrak nije dovoljno. Ono što je potrebno je okrutna i snažna reakcija. Moramo biti precizni u određivanju trenutka, mjesta i žrtava. Ako poznajemo obitelj - (mi moramo) napasti nemilosrdno, žene i djecu. U protivnom reakcija nije učinkovita. Na mjestu akcije nema potrebe razlikovati krive od nedužnih. Tamo gdje nije bilo napada - ne trebamo napadati. Potonje ograničenje često nije poštovano u razdoblju pred stvaranje države, što je pojačano u kasni jim godinama (kao, na primjer, u Qibyi). Ulomci iz ovog dnevnika, koji će biti objavljen, pojavili su se u Yediot Ahronot, 17. travnja 1983. godine, izdanje povodom Dana nezavisnosti.
1. Razumne osnove napadanja civilnog stanovništva Motiv izraelskih napada protiv civilnog stanovništva na sjeveru i istoku bio je dvostruk: raspršiti palestinske izbjeglice i pogoršati odnose između njih i lokalnog stanovništva u područjima na koja su protjerani. Kao što je objasnio Abba Eban, golub Laburističke stranke: „Postojalo je razumno očekivanje, u konačnici ispunje no, da će napadnuto stanovništvo izvršiti pritisak za obustavljanjem neprijateljsta va." Ne odobravajući članak premijera Begina, u kojem se prikazuju napadi protiv civila za vrijeme laburističke vlade * Eban je pisao, iznoseći sliku Izraela koji civil nom stanovništvu obijesno nanosi svaku moguću mjeru smrti i patnje, u raspolože nju podsjećanja na režime koje se ni gosp. Begin niti on sam ne usuđuju imenom spomenuti. Eban ne osporava činjenice koje Begin prikazuje, već ga kritizira što ih iznosi, doprinoseći time arapskoj propagandi. Također ne spominje kako je nje govo vlastito, upravo spomenuto, načelo predstavljalo uobičajen postupak režima koje se on „ni imenom ne usuđuje spomenuti". Nedavna zbivanja u Libanonu po novno potvrđuju Ebanovu prosudbu o „razumnom očekivanju". Na trenutačnoj pozornici, ne samo u Libanonu (ranije Jordanu), Ebanovo je „razumno očekivanje" donekle uspješno ostvareno. „Iskusni zapadni promatrač", komentirajući taktike afganistanskog otpora, izjavljuje: „Oni bi prošli kroz selo, oče kujući da ih nahrane ljudi koji jedva imaju hrane za nahraniti sebe, tada bi koristili selo s dopuštenjem ili bez njega kao prikladnu točku napada na prolazeću rusku patrolu. Nakon što bi gerilci otišli, vratili bi se Rusi i, u znak odmazde, prostor pret vorili u prah i pepeo". „Djelomično zbog ovog razloga", navodi on, „manji, ali ras tući broj Afganaca (...) odabire (Rusima utemeljenu) narodnu vojsku kao jedinu al ternativu gladovanju i još većem broju mrtvih zahvaljujući ruskim rukama". Ukratko, ispunjenje Ebanova „razumnog očekivanja", kao u Libanonu. Zamijećene su i ostale sličnosti, U Pakistanu lokalni politički aktivisti opisuju „ne davni izraelski upad u Libanon (...) kao naznaku onoga što bi se moglo dogoditi da (afganistanske) izbjeglice i otpor ostanu trajno prisutni u Pakistanu, što je svojevrsna azijska inačica palestinskog problema". Lokalni stanovnici govore o afganistanskoj gerilskoj skupini kojoj je naklonjena Pakistanska vlada „kao izazivačima nereda s do puštenjem uplitanja u pokrajinsku politiku"; činjenica koju „rado iskorištavaju lokalni politički aktivisti potičući strah i neprijateljstvo među svojim sljedbenicima prema Afganistancima općenito". Bombardiranje izbjegličkih logora u Pakistanu (što Rusi, možda, nazivaju „čišćenjem terorističkih gnijezda") zasigurno doprinosi ovim pokuša jima. Oni upoznati s nedavnom poviješću Libanona prepoznat će model. S brojnim lokalnim varijacijama, to je općenito poznata priča. Vojne taktike tijekom američke agresije na Indokinu (ili, da ostanemo na partijskoj liniji, „obrane Južnog Vijetnama") drugačiji su slučaj. *Beginov pregled zločina pod vladavinom Laburističke stranke bio je odgovor na kritičko prosuđivanje laburista nedavnog bombardiranja Libanona, koje je ostavilo stotine mrtvih. Za daljnje navode i ras pravu vidi Hermana: The Real Terror Network, str. 76f.
2. Sjeverna granica Velikog Izraela U pogledu Libanona, Izrael danas ostvaruje planove koji imaju svoju prethod nicu u začecima cionističkog razmišljanja. Odavno postoji nada da će se granice Izraela u konačnici proširiti do rijeke Litani u južnom Libanonu dio Ben-Gurionove „vizije" . Izaslanik Židovske agencije 1932. godine posjetio je Bejrut ra di razgovora o „zajedničkoj kompaniji za korištenje južnolibanonske rijeke Litani za električnu energiju i navodnjavanje". Cionisti su kršćanske Maronite smatrali pri rodnim saveznikom i nastojali s njima osnovati „simbiotski savez" protiv „zajednič kog neprijatelja: islamski usmjerenog arapskog nacionalizma". Međutim, većina Maronita je „odabrala mogućnost mira s muslimanima", osnivajući 1943. godine Nacionalni pakt koji je „tri desetljeća uspijevao očuvati kršćansku nadmoć i nap redak". Shvatili su da je „jedina alternativa paktu s libanonskim muslimanima gra đanski rat, a kako je ostvareni sporazum zadovoljavao kršćanske interese, to nije predstavljalo posebno iskušenje" sredinom 40-tih godina. Tek 30 godina kasnije „vodeće maronitske stranke prihvatile su savez s Izraelom". Do tada, godine komunalnog razdora, proizašlog uglavnom iz nejednakosti kojima je bila izložena muslimanska većina, kasnije pojačanog palestinskom prisutnošću (zauzevši istu stranu s muslimanima) dovele su do raspada Nacionalnog pakta i okrutnog gra đanskog rata, uz sirijsko i izraelsko sudjelovanje. Deset dana nakon utemeljivanja Države Izrael u svibnju 1948. godine, Ben-Gurion je svoje Vojno zapovjedništvo upoznao sa svojim planom osnivanja kr šćanske države sjeverno od rijeke Litani s kojom će Izrael formirati savez (vidi str. 168-169). Sredinom pedesetih godina na najvišim razinama razmatrani su planovi komadanja Libanona i utemeljivanja kršćanske države, dok bi Izrael pripojio terito rij južno od Litanije. Zapovjednik stožera Moshe Dayan smatrao je kako to može bi ti postignuto pronalaženjem „časnika, čak samo bojnika", kojeg se može podmiti ti ili uvjeriti, a koji će potom „pristati proglasiti se spasiteljem maronitskog stanov ništva", nakon čega bi Izrael izvršio napad i ostvario svoje planove. Ovi su pla novi privremeno zaustavljeni 1956. godine, jer je tada Izrael bio u savezu s Fran cuskom, koja je sebe smatrala „zaštitnicom Libanona". Ali, ponovno su nastavljeni 70-ih godina i djelomično ostvareni osnivanjem „nezavisne države" bojnika Saada Haddada u južnom Libanonu 1979. godine, nakon izraelske invazije 1978. godine, na teritoriju kojeg mu je prepustila izraelska vojska usprkos Ujedinjenim narodima, nakon što je Haddad dezertirao iz libanonske vojske.
3. Pozadina u Libanonu 3.1 PLO i građanski rat Brojni Palestinci protjerani su 1970. godine iz Jordana nakon krvavog sukoba u kojima su snage kralja Husseina ubile tisuće ljudi. U Libanonu su se pridružili sto tinama tisuća izbjeglica iz rata 1948. godine. PLO je u početku pokušao ostati izvan
libanonskog unutrašnjeg sukoba. Štoviše, nakon žestokih terorističkih napada u Iz raelu, ranih 70-ih godina, PLO-ova taktika počela se mijenjati. John Cooley primje ćuje kako je tijekom 1974. godine (a zapravo i nakon toga) postojala snažna ten dencija Arafatova vodstva PLO-a, al-Fataha, k obuzdavanju pograničnih aktivnosti, premda ovo nije spriječilo „zvjerske akcije" nekih drugih grupa unutar PLO-a. PLO je ipak uvučen u građanski rat, s početkom u travnju 1975. godine, napadom falange na autobus u kojem je ubijeno 27 Palestinaca i Libanonaca koji su putovali u Tel al-Zaatar iz logora Sabra i Shatila - jezovito predviđanje. U početku je PLO-ova uloga bila uglavnom ograničena na naoružavanje nekih muslimanskih i Ijevičarskih grupa te pružanje pomoći u obrani muslimanskih općina izloženih napadu kršćana (većinom maronitske falange). Aktivniju ulogu PLO je preuzeo u siječnju 1976. go dine kada je kršćanska narodna vojska blokirala palestinske kampove. „Do ovog vremena", piše Cooley, „događaji poput 'Crne subote' na dan 6. prosinca 1975. go dine, kada je falanga otela i ubila preko 200 muslimanskih talaca kao odmazdu za ubojstvo četvorice falanginih vojnika, te nove Ijevičarske ofenzive na utvrđene (kr šćanske) hotele, okončala je podjela Bejruta i Libanona kao cjeline na dvije jasno određene zone: istočni kršćanski i zapadni, 'islamsko-progresivistički' ili Ijevičarski dio". (Savezi su zapravo bili prilično složeni, ali ću se zadržati na uobičajenim, po jednostavljenim izrazima, ovdje primjećujući da pomalo zavaravaju). Muslimanska sirotinjska četvrt Karantina opustošena je kršćanskim snagama s ogromnim brojem masakriranih, a tada „spaljena i buldožerima sravnjena sa zemljom...". Kršćanski (šamonitski) grad Damour preuzet je „Ijevičarsko-palestinskom koalicijom i (...) oku piran, opljačkan i razrušen". Propaganda Izraela i njegovih američkih podržavatelja redovito se poziva na posljednje od ovih zlodjela kao dokaz da je PLO vodio krvo žedni rat protiv Libanonaca; ono što je prethodilo redovito se izostavlja. 3.2. Sirija i Izrael u Libanonu Sirija je stupila u rat podržavajući kršćane protiv Ijevičarsko-palestinskog saveza. Taj je čin Kissinger nazvao „konstruktivnim", a Izrael prešutno podržao, premda je Iz rael zahtijevao da sirijska vojska ostane sjeverno od rijeke Litani. Do srpnja 1976. go dine, „snage održavanja mira", predvođene Sirijom, intervenirale su pod mandatom Arapske lige, još uvijek podržavajući kršćane. Nakon duge opsade, u kolovozu je opustošen palestinski logor Tel al-Zaatar. Kršćanske snage masakrirale su tisuće ljudi koristeći izraelsko naoružanje, oklopna vozila za prijevoz osoblja i tenkove, „još uvijek s oznakama Izraelskih obrambenih snaga na hebrejskom", piše Cooley, dodajući, „do početka ljeta Izrael je obavio značajan prijenos tenkova, vozila, artiljerije i druge vojne opreme desničarima (Maronitima)". Izraelske vojne snage sada su redovito djelovale u južnom Libanonu radi uspostavljanja desničarske kontrole. U rujnu, Sirija je poduze la još jednu veliku ofenzivu protiv Ijevičarsko-palestinskog saveza. Do listopada 1976. godine „snage održavanja mira", uglavnom sirijske, brojale su 30 000. Neposredno potom Sirija se preusmjerila protiv kršćanske desnice. Maronitska falanga pod Bashirom Gemayelom uvela je svoju prevlast unutar kršćansko-
-desničarskog saveza poubijavši opozicijske elemente. PLO je i dalje bio uključen u ubojiti sukob s kršćanskim elementima podržavanima Izraelom, a kasnije, s lo kalnim muslimanskim grupama na jugu, istovremeno često djelujući pri zaštiti mus limanskih elemenata od kršćanskih pokolja. U međuvremenu, Izrael je izvodio re dovite vojne upade u Libanon, uključujući bombardiranje i granatiranje izbjegličkih logora, bombardiranja priobalnih gradova topovima s topovnjača, terorističke na pade na Bejrut i drugdje, izravnu invaziju 1978. godine i, konačno, okupaciju veli kih dijelova Libanona u ljeto 1982. godine. Vidi također str. 93. Izraelski izvori pružaju dodatne informacije o početnim izraelsko-maronitskim kontaktima. U Hotamu (Mapam) Chaim Margalit izvješćuje kako je u veljači 1976. godine brod s maronitskim vođama tajno pristao u Haifu. On navodi Amosa Erana, tada glavnog voditelja Ureda premijera Yitzhaka Rabina iz Laburističke stranke, ko ji dalje objašnjava da su Maroniti bili podijeljeni u skupinu koja je željela poduzeti zajedničke akcije s Izraelom i onu koja je Libanon smatrala dijelom arapskog svije ta. Rabinova vlada podržala je prvu grupu, falangiste i šamoniste. Početni kontakti bili su na nižoj razini i u tajnosti, premda se za njih nadaleko znalo; a tada, izvješću je Eran: „Amerikanci još nisu bili važni". „Kvalitativna promjena" nastupila je preuzi manjem vlasti Beginove vlade - u stvari, ostali dokazi ukazuju, nakon što je Sharon postao ministar obrane u srpnju 1981. godine. „Koristoljubivi karakter Maronita bio je dobro poznat", nastavlja Margalit, „baš kao što smo znali da oni neće oklijevati organizirati provokacije kojima bi uvukli Izrael u borbu za njih." Margalit tvrdi da je sukob sa Sirijcima zbog raketa protuzračne obrane u dolini Bekaa „započeo provo kacijama falanginih vojnika", što je mišljenje potvrđeno drugim izvorima (vidi 6. pog lavlje, odjeljak 2.2). Eran dokazuje da Bashir Gemayel, izabran za predsjednika u kolovozu 1982. godine pod okriljem izraelskog oružja, a kasnije ubijen u atentatu, nije bio prijatelj Izraela: „Da je Bashir Gemayel bio živ i predsjednik Libanona, ne bi bio ništa bolji (u značenju: ništa dobrohotniji spram Izraela) od svog brata Amina (izabranog za predsjednika nakon atentata). Oni koji su ga poznavali, spremno ka žu kako je razumno pretpostaviti da bi on bio čak i gori od svog brata u pogledu Iz raela i njegovih zahtjeva", što je problem kojem ćemo se vratiti. 3.3 Stanovništvo pod PLO-om i falangom Nakon što su izraelske snage osvojile 1982. godine južni Libanon, počele su kru žiti brojne priče o divljaštvu i terorizmu vlasti PLO-a (suprotno tome, malo se govori lo o postupanju prema Palestincima u područjima pod nadzorom Izraelom podrža nih kršćanskih snaga, a opet, i nema se što reći, s obzirom da su oni, koji nisu bili smjesta ubijeni, jednostavno protjerani; odnos ovih snaga prema muslimanima tako đer nije privukao pozornost te ponovno vrijedi isti komentar). Određen broj novinara pokušao je provjeriti ova izviješća. Cijenjeni izraelski novinar Arapin, Attallah Mansour (i sam Maronit), putovao je područjem pod kontrolom PLO-a i libanonskih musli mana. On zamjećuje da su od svih snaga u Libanonu, samo maronitska falanga i ekstremistički kršćanski Čuvari cedra, također povezani s Izraelom, primjenjivali
politike utemeljene na isključivosti zajednica, jednostavno odstranjujući ili uništavaju ći njihove lokalne neprijatelje. ,,U Ijevičarsko-muslimansko-palestinskom logoru pos tojale su općinske narodne vojske, ali je većina ovih organizacija javno propovijeda la univerzalnu arapsku, libanonsku ili socijalističku ideologiju", a njihovo djelovanje odražavalo činjenicu: kršćanske zajednice utemeljene su širom područja pod njiho vom kontrolom, za razliku od falangista koji su „iz područja pod svojom kontrolom u Bejrutu, Juniehu i ostalim prostorima protjerali sve nekršćansko stanovništvo". Opće poznati muslimanski zločini (Damour, Aishiye) „očigledno su bili odmazda za slične akcije 'kršćana' u Karantini, Tel al-Zaataru i bejrutskom području i Khiyamu (nedale ko izraelskog Metulaha)". Suprotno tome, širom područja zadržanog muslimansko-palestinskim snagama, postoje „živopisne kršćanske zajednice" različitih sekti, što je Mansour otkrio putujući tim prostorima, uključujući kršćanske gradove, naselja i izolirana sela lišena bilo kakve falangine zaštite. On je čuo priče o uznemiravanju i povremenim zločinima - „kršćani uopće nemaju sreće, ali dvojbeno je koliko je ljudi imalo sreće u Libanonu od 1975. godine, osim ubojica i pljačkaša". Rođak s kojim se susreo u kršćanskom gradu blizu Sidona (pod muslimansko-palestinskom kon trolom), rekao mu je kako je pročitao previše novina i vjeruje političarima. Mansourijev opći zaključak bio je kako u životima kršćana ovog područja ne cvjetaju ruže, ali se odvijaju relativno mirno, u oštroj suprotnosti s onim što se događa u područjima dominacije krvožednih, Izraelom podržanih, kršćanskih snaga. Zamijetimo, mo guće jedinstvenu, vjerodostojnost Mansourijeva prikaza, imajući na umu njegovu re putaciju, porijeklo i pristup izvorima. Dva izvjestitelja Jerusalem Posta također su proputovala južnim Libanonom, istražujući priče o PLO-ovu teroru i zločinima. Unatoč značajnom naporu, oni „nisu mogli pronaći veći ili važniji dokaz za brojne kolajuće priče o zločinima", te konač no zaključili da su one „preuveličane". Pomno čitanje njihovih otkrića ukazuje da ova izjava nije dovoljna, posebice kad ispravimo neumjerene predrasude koje jed va da su pokušali prikriti. Tako kažu da su u Tel al-Zaataru „prijavljena ubojstva broj nih Palestinaca od strane kršćanskih snaga" moje isticanje - a svoj članak započi nju izjavom kako je život u južnom Libanonu bio „toliko neugodan da je veliki dio njegovog stanovništva izbjegao na sjever bježeći pred PLO-om", kasnije pružajući dokaz da je stanovništvo izbjeglo pred masovnim izraelskim napadima; i tako da lje cijelim izvješćem. U gradu Hasbaya otkrili su da se PLO, čini se, prema narodu ponašao manje ili više pravilno; također im je rečeno da je 49 ljudi ubijeno u izraelskom granatira nju, premda PLO „nikad nije prišao bliže od dva kilometra", osim radi „kratkih pljač kaških pohoda", a „strah od IDF-a bio je među stanovnicima Hasbaye, ukazuju ug ledni stanovnici, prisutniji od njihova straha pred PLO-om"; primjedba iz koje oni ne izvode nikakve zaključke po pitanju terorizma. U ostalim gradovima i selima utvrdili su kako dužnosnici i ostali ne znaju „ništa" o optužbama o PLO-ovim zločinima ili o ružnom ponašanju. Oni su također posjetili Nabatiyu, navodno jedno od područja najgorih PLO-ovih zločina. Tamošnji šef policije kazao im je za „oko 10 slučajeva
nestanka", premda nije mogao ponuditi nikakve detalje. Što se tiče 50 000 ljudi koji su otišli iz ovog grada od 60 000 stanovnika, oni su izbjegli „uglavnom zbog straha od (izraelskog) granatiranja", rekao im je šef policije (200 ih je ubijeno u iz raelskim napadima, uključujući „odmazdu" kojom je uništena glavnina palestinskog izbjegličkog logora nakon terorističkog napada u Ma'alotu). On je također zanijekao bilo kakve slučajeve silovanja ili iznuđivanja, premda je PLO zadržao robu iz trgovi na čiji su vlasnici prebjegli. Ostali su potvrdili ovaj dojam tvrdeći da ne znaju za slu čajeve ubijanja ili silovanja, uključujući stanovnike Ansara, na koje ih je izrazito upu tio pukovnik IDF-a koji je čuo da „istražuju vlast PLO-a i zločine". Jedina ovdje prikupljena priča bilo je ubojstvo pet lokalnih stanovnika koji su se, prema izjavama stanovnika, „protivili PLO-u, borili oružjem protiv njih", tijekom ili nakon izmjene palj be. Oni su posjetili i nadbiskupa grčke ortodoksne crkve u Suru, Georgesa Haddada, upitavši ga o životu pod PLO-om, ali se on „raspričao o problemu tisuća ljudi koje je IDF zadržao u južnom Libanonu", a upitan o ,,PLO-ovoj anarhiji ili vlasti u Su ru", odgovorio govoreći o ,,IDF-ovom rušenju zgrada u gradu". Konačno, nakon opetovanog poticanja, („razljućeno") je rekao da je bilo određenih zločina koje su počinili „krajnji" elementi, posebice Sirijom podržana Sa'iqa, kao osvetu za falangistički pokolj u Tel al-Zaataru gdje su ubijene tisuće ljudi. Također, „PLO je naginjao kažnjavati i napadati one osobe koje se s njim nisu slagale ili su mu se odupirale, ili su identificirane kao agenti bojnika Sa'ada Haddada ili Izraela". Opći dojam kojeg su stekla ova dva izraelska reportera bio je kako je PLO često okrutan, ali su zloči ni bili rijetki. U južnom Libanonu strah nikada „nije bio duboko ispod površine strah od PLO-ova samovoljnog zakona oružja, a u nekim slučajevima, još veći strah od izraelskih zračnih napada i artiljerijske vatre". Nakon službeno proglašenog „oslobođenja" stanovništva Hasbaye od PLO-ovog terora - gdje se PLO ponašao korektno, a 49 stanovnika ubijeno u IDF-ovom granatiranju - počeli su se, očigledno, pojavljivati neki problemi za njihove oslobo ditelje. U studenom 1982. godine IDF je zabranio sve političke aktivnosti u Hasbayi i ostalim selima regije „nakon što su otkrivene zalihe oružja u uredima ovih strana ka u gradu Hasbayi". Zabranjene stranke bile su „prosirijske stranke, proiračke stranke, Komunistička stranka i stranka Walida Jumblatta" (druški lider čiji je otac, ubijen u atentatu 1977. godine, predvodio sada raspuštenu muslimansko-palestinsku Libanonsku nacionalnu frontu), stranka povezana sa snažno proizraelskom Socijalističkom internacionalom. Izraelski zapovjednik također je naredio da se sa zidova kuća uklone slike stranačkih liderai Dan nakon što su se pojavila ova izvješ ća, IDF ih je opovrgao, tvrdeći da je zabranu izrekao bojnik Haddad, izraelski kli jent kojem je nakon izraelskog osvajanja prepuštena vlast nad ovim područjem, što je razlikovanje bez razlike. 3.4 Izraelske vojne operacije u Libanonu 70-ih godina Izraelski napadi u Libanonu tijekom godina bili su u Sjedinjenim Državama op ćenito predstavljani kao odmazda za PLO-ov terorizam. Kao i obično, kategorije „terorizma" i „odmazda" više su ideološke nego opisne. Mogli bismo, na primjer, na
prvom mjestu postaviti pitanje što Palestinci rade u Libanonu; oni nisu stigli tamo jer im se sviđa krajolik. Ne bi se smatralo nevažnim usporedivo pitanje u slučaju nekog službenog neprijatelja koji poduzima „odmazdne" ili „preventivne" napade protiv „terorizma", recimo, napade Rusima potpomognute afganistanske vojske protiv afganistanskih izbjeglica u P a k i s t a n u . Pojavljuju se i druga pitanja. Na primjer, dva dana prije terorističkog napada PLO-a u Ma'alotu svibnja 1974. godine, u kojem je ubijeno 20 tinejdžera, izraelskih talaca paravojne skupine mladih {Gad na), tijekom pokušaja oslobađanja taoca, nakon što je Izrael odbio pregovaračke pokušaje (teroristička jedinica Hawatmehove demokratske fronte prethodno je ubi la petoricu drugih Izraelaca, uključujući 2 Arapa), u izraelskom zračnom napadu na selo El-Kfeir u Libanonu ubijena su četiri civila. Upad PLO-a (opravdano) ovdje je, u Americi, prikazan kao terorizam, ali ne i izraelski zračni napad - o kojem se u Ame rici zna (iako prilično slabo) samo zato jer je to, slučajno, bilo rodno mjesto rodite lja američkog senatora Jamesa Abourezka. Prema Edwardu Saidu, napad na Ma'alot uslijedio je nakon „tjedana neprekidnog izraelskog bombardiranja palestinskih izbjegličkih logora u južnom Libanonu napalm bombama", s više od 200 ubijenih. Također treba napomenuti da se uzimanje talaca radi njihove zamjene za zat vorenike, kao u Ma'alotu, opravdava prijašnjim primjerima. Prisjetimo se izraelske otmice civilnog zrakoplova 20 godina ranije, s istom n a m j e r o m . Sredinom 70-ih godina, kako je PLO počeo napuštati prekogranične teroris tičke upade, a laburistička vlada pojačala svoje napade, Izrael je s „osvete" prešao na „prevenciju". Tako je 2. prosinca 1975. godine 30 izraelskih vojnih aviona bom bama i topovima napalo palestinske izbjegličke logore i obližnja sela, ubivši 57 lju di (Libanonsko vojno izvješće, Palestinska novinska služba). „Izraelski dužnosnici naglasili su da je svrha ove akcije bila preventivna, ne kaznena." Dva dana ranije, unatoč ogorčenim izraelskim prigovorima, Vijeće sigurnosti UN-a „utrlo je put za sudjelovanje Palestinske oslobodilačke organizacije u razgovorima o cjelokupnoj bliskoistočnoj situaciji..." - to jest, na sjednici namijenjenoj arapskoj inicijativi o sveobuhvatnom miroljubivom dvodržavnom rješenju koje je „pripremio" PLO (pre ma izraelskom predstavniku u UN-u), a Sjedinjene Države uložile veto. Može mo pretpostaviti da su „preventivni" napadi zapravo činili izraelsku osvetu Vijeću sigurnosti UN-a. Izraelsko pravo poduzimanja ovakvih „preventivnih" pokolja u Americi je rijetko propitivano. U biti, izraelski napadi na Libanon su samo povremeno prikazivani u tisku, a i tada u sporednim komentarima, djelomično možda zbog poteškoća s kojima su bi li suočeni novinari pokušavajući otputovati u južni Libanon, a djelomično zbog ne zainteresiranosti. Priču o ovim operacijama tek treba ispričati. Poklanjala im se pov remena pozornost. Newsweek je 1970. godine izvijestio: „Prema suzdržanim procjenama, eskalirajući granični rat je već protjerao jednu petinu od 150 000 liba nonskih muslimana s tog prostora, a ostatak živi pod pritiskom stalnog terora." Po riječima jednog kršćanskog seljanina, stanovništvo je „uhvaćeno u sredini" između Palestinaca koji „žele natrag svoju zemlju" i Izraelaca koji je „ne žele vratiti". I jedni i drugi odlučni su boriti se, što je točna izjava ukoliko govorimo o 1970. godini.
Nakon posjeta Libanonu 1974. godine, dopisnik Philip Bowring pisao je: lako se stranci osjećaju dovoljno sigurnima od napada Izraelaca u središnjem Bejrutu, potrude li se napustiti turistička mjesta, vidjet će zašto lokalno stanov ništvo živi u strahu. Libanonci smatraju da su ovi napadi u manjoj mjeri pokušaj zadovoljavanja izraelske domaće strasti za krvlju, nego pokušaj razaranja krhkog libanonskog političkog jedinstva, okrećući kršćane i muslimane jedne protiv dru gih, a Palestince protiv svih. To se može dogoditi. To se i dogodilo, u skladu s „razumnim očekivanjem", prema objašnjenju Abbe Ebana, ali Amerikanci, koji financiraju operaciju, rijetko se „potrude" shvatiti. Da je Izrael (ponovno razumno) namjeravao ubrzati unutrašnji sukob u Liba nonu, također su već osporavali, primjerice, Walid Khalidi koji navodi kako su iz raelski poticaji koji su vodili intenzivnom izraelskom bombardiranju u studenom 1977. i napadu 1978. godine, djelomično možda bili potaknuti željom da se preki ne nedavni dogovor između Libanonske vlade, Sirije i PLO-a (Shtaura sporazum), koji je nametnuo zaustavljanje palestinskih prekograničnih operacija i ponudio neke mogućnosti rješavanja građanskog sukoba. Ubrzo nakon predaje teškog naoružanja PLO-a iz prve faze sporazuma, Izraelom kontrolirana Haddadova paravojska pokrenula je ofenzivu uz izraelsku vojnu podršku, uništavajući Vladine pla nove postavljanja libanonske vojske na jugu. Edward Mortimer ukazuje da su slič ne zabrinutosti mogle utjecati na vremensko određivanje invazije 1982. godine, o čemu ćemo više u nastavku. Razmatrajući izraelsku politiku nakon invazije 1982. godine, David Hirst zaključuje: Čini se da je izraelska politika, ukoliko se promatra kao cjelina, podijeli pa vladaj, zauzeti, oportuno, svim dostupnim sredstvima ojačati vojnu kontrolu političkom manipulacijom, suprotstavljene zajednice dovesti do međusobnog sraza i u ovis nost o njima samima. Izgleda da detaljnije promatranje činjenica daje vjerodostojnost ovim zaključ cima, kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju. Jedan od rijetkih članaka o bombardiranju Libanona ranih 70-ih godina napi sala je Judith Coburn nakon višemjesečne istrage. Jedno arapsko kršćansko selo bilo je „gotovo grad duhova", nakon pet dana izravnog bombardiranja u svibnju 1974. godine (u istom mjesecu terorističke akcije u Ma'alotu, koja je, za razliku od ove, dobro poznata). Ona je pronašla tragove sela poput ovog, bombardiranih na kon 1968. godine i napadanih „posljednjih mjeseci gotovo svakodnevno (...) avio nima, artiljerijom, tenkovima i topovnjačama", te zauzetih izraelskim komandosima koji su kuće dizali u zrak, ubijali seljane i odvodili zatvorenike. „Izraelci koriste cje lokupan domet visoko razvijene surovosti poznate našoj vlastitoj vojsci u Indokini: granate, bombe, fosforne, zapaljive bombe, CBU i napalm bombe", većinom dobavljene zahvaljujući Sjedinjenim Državama. Libanonska vlada izjavljuje da je 301 libanonski civil ubijen; diplomati u Bejrutu i dužnosnici UN-a procjenjuju broj ubije nih u izraelskim napadima u Libanonu, Siriji i Jordanu na 3500. Nema brojki za pa lestinske civile, „ali promatrači procjenjuju da moraju biti barem dvostruko veće od libanonskih". Palestinski gradovi i logori gotovo su sravnjeni sa zemljom. „Većina
Libanonaca i dio diplomata u Bejrutu vjeruju da Izraelci provode politiku 'spaljenih zemlja' u južnom Libanonu, zamišljenu da protjera sveukupno stanovništvo iz pod ručja i utemelji demilitariziranu zonu", izvješćujući o paljevini usjeva, uništavanju nasada maslina i tako dalje. „Bombardiranje je postalo toliko uobičajeno da se o njemu uglavnom ne izvješćuje u američkom tisku" - premda se palestinski te roristički napadi uvijek nađu među vijestima s naslovnica i (u pravilu, ponovno) iza zovu otvorenu osudu.* Ako su navedene brojke točne, tada je do 1975. godine Izrael ubio 10 puta više Palestinaca i Libanonaca u napadima na Libanon od ukup nog broja Izraelaca ubijenih za vrijeme pograničnih palestinskih napada do kraja 1982..godine. Dopisnica London Guardians, Irene Beeson, izvješćuje: „150 ili više gradova i sela u južnom Libanonu (...) bilo je metom divljačkih napada izraelskih oružanih snaga nakon 1968. godine". Ona prikazuje povijest sela Khiyam, bombardiranog od 1968. godine. Do vremena kada je Izrael izvršio invaziju, deset godina kasnije, u selu je ostalo samo 32 stanovnika od nekadašnjih 30 000. „Bili su hladnokrvno ubijeni" u pokolju Haddadovih snaga koje je Izrael osnovao na jugu. Nakon pokolja u Bejrutu rujna 1982. godine, priča o Khiyamu ponovo se pojavila u izrael skom tisku. Moshe Hazani pisao je: „Mi smo znali za zločine kršćana 1978. godine i šutjeli. Tišina je prekrila i ostala sela sa sličnim događajima (onima iz Khiyama), a možda i strašnijim (...) Naše ruke prolile su ovu krv", piše dodajući da pokolj u Bej rutu nije mogao biti iznenađenje za IDF koji dobro poznaje povijest. Oni koji plaćaju račune tek trebaju pokazati slično poštenje. Primijetimo da se desetljeće neprekidnog bombardiranja kojim je protjerana većina stanovništva još uvijek ne spominje. Prije no što se 1976. godine raspala libanonska vojska, iznijela je podatke o 1.4 izraelskom kršenju libanonskog teritorija dnevno od 1968. do 1974. godine, sa 17 na dan u 1975. godini kada je registriranje završilo. Procijenjeno je da je do listopada 1977. godine ukupan broj izbjeglica s juga (uglavnom siromašnih šijitskih libanon skih muslimana) dostigao 300 000. Brojni su brutalno istjerani iz svojih siromaš nih četvrti zapadnog Bejruta nakon što je osvajačka izraelska vojska (ili, kako bi ne ki rekli, „njihovi osloboditelji") predala kontrolu falangi; vidi 6. poglavlje, odjeljak 7.3. U studenom 1977. godine razmjena vatre koju je potaknuo Izrael uzrokovala je nekoliko žrtava na svakoj strani, a u konačnom izraelskom bombardiranju „bilo je ubijeno oko 70 ljudi, gotovo svi Libanonci". Kako je ranije napomenuto, tadaš nji strah od još većeg rata možda je bio jedan od faktora koji su potaknuli Sadata da ponudi svoj posjet Jeruzalemu. U ožujku 1978. godine Izrael je napao Libanon osvećujući se za teroristički napad gerilaca PLO-a, koji su morem stigli u Izrael iz okolice Bejruta, dovodeći do smrti 34 Izraelca u razmjeni paljbe na priobalnoj cesti. Napad je bio nasilan i razoran, s brojnim prostorima ostavljenim u ruševinama, oko 250 000 izbjeglica i 2000 poginulih. Zrakoplovi su u naletu dolazili iz smjera toč* Američki dopisnici iz Bejruta privatno izvješćuju da je ured vodeće televizijske mreže u New Yorku prikrio dokumentarni film iz 1975. godine o izraelskim vojnim akcijama u južnom Libanonu.
ke sjevernije od područja izraelskog napada; granica je bila relativno mirna nakon razmjene vatre koju je potaknuo Izrael u studenom 1977. godine. Izrael je nastavio teško bombardiranje i 1979. godine, što je općenito zane mareno u Sjedinjenim Državama, premda se izvješćivalo o nekim od najgorih zlo čina. John Cooley javlja: „Očajavajući nad očiglednom nezainteresiranošću Zapa da prema odvijanju krvoprolića u Libanonu, libanonski premijer Selim al-Hoss sas tavio je popis libanonskih muškaraca, žena i djece ubijenih ili ranjenih u izraelskim napadima unutar Libanona nakon prošlog travnja", kako bi ga uputio Washingtonu preko Američkog veleposlanstva. Svrha je bila „pokazati veličinu samo libanon skih žrtava - gotovo 100 ubijenih i ranjenih u jednodnevnim zračnim napadima sa mo u prošlom travnju". Navodi se da popis Libanonske vlade sadrži detalje o „imenima, starosti i zanimanjima 969 ubijenih i 224 ranjena libanonska civila u iz raelskim zračnim napadima i granatiranju". Cooley dalje izvješćuje kako je libanonski premijer, staložen čovjek, obrazovan u Sjedinjenim Državama, Ijutito reagirao na izjavu Državnog tajništva Sjedinjenih Država kako američka adminis tracija nije znala jesu li zrakoplovi američke proizvodnje nedavno bombardirali Li banon, pitajući: „Očekuje li američki glasnogovornik uvjeriti nas da izraelsku vojnu sposobnost, upotrijebljenu za udaranje po naseljenim područjima nemilosrdno i svakodnevno, nisu pružile Sjedinjene Države, unatoč sveukupnoj ekonomskoj i vojnoj pomoći koju Izrael dobiva?" Očevici „javljaju o razrušenim domovima, far mama, stoci, automobilima i brodovima u luci Sura" u posljednjim borbama, koje uključuju paljbu oklopnom artiljerijom, pribavljenom američkom pomoći, iz unu trašnjosti Izraela i južne enklave bojnika Haddada, nastavlja Cooley. Izraelsko bombardiranje smatrano je toliko uobičajenim i nezamjetljivim da je samo ponekad površno spominjano, kao na primjer, kada je Pranay Gupte u svom članku o Libanonu u New York Timesu spomenuo da su izraelski ratni brodovi ispa lili granate na palestinsko središte, luku grada Sura - slučajno libanonski grad; „palestinsko središte" bilo je u Rashidiyehu, južno od Sura. Sve ovo osmišljeno je radi postizanja Ebanova „razumnog očekivanja". Pretpostavljamo da se prema re dovitom palestinskom bombardiranju izraelskih gradova i mjesta moglo odnositi s određenom nemamošću, ali se o tome moglo redovito izvješćivati, dapače, možda čak potičući uredničke komentare, pa i kritike. Prisjetimo se u ovom trenutku uobi čajene pritužbe nekih izraelskih novinara i brojnih pristaša Izraela ovdje, u Americi, od kojih smo neke već citirali, kako se izraelske „nesavršenosti" pomno ispituju pod povećalom zapadnih medija, dok se PLO-ovi zločini zanemaruju.
4. Nakon srpnja 1981. godine 4.1 Bombardiranja u srpnju i Habibovo primirje U srpnju 1981. godine izraelski zrakoplovi ponovno su potaknuli neprijateljstva nakon perioda mira, napadajući palestinske mete u južnom Libanonu. Palestinske odmazde izazvale su intenzivno izraelsko bombardiranje te konačno terorističke
napade 17.-18. srpnja na Bejrut i druge civilne mete ostavljajući stotine mrtvih. Na kon pregovora koje je u ime Američke vlade predvodio Philip Habib, uspostavljeno je primirje, ali je bilo jasno da će „prije ili kasnije, Izrael vjerojatno pronaći opravda nje za novi napad na Libanon u pokušaju zadavanja konačnog udarca PLO-u i po novnog raseljavanja izbjeglica". Povijest koja slijedi je jasna. 4.2 Okupirani teritoriji Od ljeta 1981. godine do izraelske invazije godinu dana kasnije, dogodio se niz važnih zbivanja. Menachem Begin je ponovno izabran, a za svog ministra ob rane imenovao je generala Ariela Sharona koji je, kako je kasnije objasnio, odmah počeo planirati invaziju. U studenom je uveden nov i znatno oštriji režim na Zapad noj obali i Gazi, po uputama Sharona i Menachema Milsona, novog civilnog upra vitelja. Zaokret k „civilnoj upravi" slobodno je shvaćen kao korak prema obliku aneksije. U prosincu i siječnju Izrael je uistinu pripojio Golansku visoravan. 4.3 Povlačenje sa Sinaja U travnju 1982. godine Izrael je dovršio povlačenje sa Sinaja kako je dogovo reno u Camp Davidu, evakuirajući grad Yamit na sjeveroistoku Sinaja uz „nacional nu traumu" koja je, čini se, uprizorena za domaću i američku javnost. Amnon Kapeliouk opisao je evakuaciju Yamita kao jednu od najvećih operacija pranja mozga koju je provela Vlada kako bi uvjerila izraelski narod da su pretrpjeli „nacio nalnu traumu" čija će se posljedica osjećati generacijama i koja će stvoriti „nacio nalni konsenzus protiv sličnih povlačenja s preostalih okupiranih teritorija". On citi ra generala Chaima Ereza, zapovjednika evakuacije iz Yamita, koji kaže kako je sve od početka bilo planirano i dogovoreno s doseljenicima koji su trebali pružiti hinje ni otpor. Tako, piše Kapeliouk: „Dok su bolnice na Zapadnoj obali bile prepune pa lestinskih žrtava izraelskih vojnika 'spremnih da povuku obarač', dogodilo se čudo u Yamitu: niti jedan od demonstranata nije zatražio čak ni prvu medicinsku po moć." U međuvremenu, druga ciljana publika u Americi je bila izložena srceparajućim prikazima o židovskim doseljenicima, među kojima su brojni, tek nedavno pris pjeli iz Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, bili prisiljeni napustiti svoje domove. Kao što je raspravljeno u prethodnom p o g l a v l j u , nekadašnji arap ski doseljenici raseljeni su silom i nasiljem ne tako davno prije, bez zapažanja u Americi, stjerani u pustinju, a njihove kuće, džamije, škole, groblja, usjevi, voćnjaci uništeni. Brojni su tada postali radnom snagom novih doseljenika na svojoj neka dašnjoj zemlji. New York Times je izvijestio da je lokalna arapska radna snaga jefti na, ne trudeći se objasniti zašto. Neki su živjeli udaljeni svega nekoliko stotina me tara, ali nisu bili opskrbljeni čak ni vodom iz crpnih stanica izgrađenih za moderni grad Yamit, jedno od ponosnih ostvarenja Laburističke stranke. Ovo je bila tek jedna faza progona beduina s njihove zemlje u Izraelu i preko granica, započeta
1950. godine kad ih je oko 3500 protjerano iz demilitariziranih zona zračnim i kop nenim napadima. Beduini su predviđali da će se, nakon završetka evakuacije Sinaja, moći use liti u grad Yamit, sagrađen na zemlji s koje su protjerani. Međutim, to se nije do godilo. Yamit i ostala židovska naselja u području razorile su odlazeće izraelske snage, ostavljajući ono što je Uri Avneri nazvao „spomenik u slavu izraelskog divIjaštva". David Shaham opisuje kako je Izrael izbacio 6000 beduina iz područ ja, uništavajući sve što su oni sagradili i održavali, potom doveo 2000 židovskih doseljenika investirajući milijune dolara (plaćenih uobičajenim darežljivim donato rom). Zatim dodaje: Sada smo ponovno iščupali drveće, uništili građevine; počupali vodovodne cije vi, prekinuli dovode električne energije i stvorili pustinju. Dugoročno gledajući, bi li smo tek epizoda. Sada će se beduini vratiti, kopat će bunare, graditi straćare i živjeti u njima, saditi drveće, uzgajati povrće - područje će se doista pretvoriti u ono što je bilo prije no što smo mi stigli. Ali, što ćemo sa svojom sramotom? Ovo je doista uobičajena izraelska stvarnost. Prisjetimo se razaranja Kuneitre nekoliko godina ranije kad se izraelska vojska povukla s dijelova Golanske visorav ni. Ili 1956. godine, kada je Izrael, nakon svog napada na Egipat, bio prisiljen po vući se sa Sinaja tajnim zlonamjernim sporazumom Francuske i Velike Britanije, i izraelskih snaga koje su „sustavno razorile sve ceste, željezničke pruge i telefon ske linije" te uništile „sve građevine u malim selima Abu Ageila i El Quseima" tjera jući zapovjednika UN-ovih snaga, generala Burnsa, da izjavi: „Bog je spalio zemlju Sinaj, a njegov odabrani narod uklonio je sve što je na njoj stajalo". Sinaj je, kako je planirano, evakuiran u travnju. Egipat i Izrael zadovoljili su se više-manje normalnim dogovorima, a presudno egipatske vojne snage isključene su iz arapsko-izraelskog sukoba, tako da Izrael može usredotočiti pozornost (i svo je vojne snage) na okupirane teritorije i sjevernu granicu. 4.4 Izraelske provokacije i američki odgovor Početkom 1982. godine Izrael je izveo niz provokativnih akcija u južnom Liba nonu, uključujući potapanje libanonskih ribarskih čamaca u teritorijalnim vodama Libanona,* „pokusne vježbe" u južnom Libanonu s vrlo snažnom puščanom palj bom Haddadovih snaga (u stvari, dijelom izraelske vojske), vojne manevre u juž nom Libanonu koje je UN opisao kao „intenzivne, prekomjerne i provokativne", opetovano postavljanje vojnih snaga na smjerovima mogućeg napada, te od kolo voza 1981. godine do svibnja 1982. godine 2125 povreda libanonskog zračnog prostora i 652 povreda libanonskih teritorijalnih voda. Niti jedna od ovih akci ja nije uspjela potaknuti PLO-ovu „provokaciju" koje bi poslužila kao objašnjenje za planirani napad. U veljači je Time izvijestio: „Izraelski napad je jedva izbjegnut (...) * AJME News (Bejrut, travanj 1982.) citirao je izvješće desničarskog radija „Voice of Lebanon" od 9. ožujka da su izraelski Ijudi-žabe postavili dinamit na libanonski teretni brod u luci Sur (postoji slika oš tećenog broda).
premda možda ne zadugo". U siječnju, ministar obrane Sharon susreo se sa zapovjednikom snaga kršćanske falange, Bashirom Gemayelom, na izraelskom bojnom brodu uz libanonsku obalu, kako bi sačinili plan napada koji bi doveo iz raelske snage na sjever na sam rub bejrutskog međunarodnog aerodroma , što je precizan opis operacije pokrenute početkom lipnja. Izraelski i međunarodni mediji prenijeli su brojna druga izvješća o nadolazećem napadu, *ali PLO nije bio susretljiv i nije osigurao prikladan povod. Na dan 21. travnja Izrael je prekinuo devetomjesečno primirje još provokativnijom akcijom, bombardirajući navodna PLO-ova središta u obalnom području južno od Bejruta. Ovog puta došlo je do „terorističkog čina" PLO-a; jedan je izraelski voj nik ubijen kada je njegov vojni džip naletio na nagaznu minu - u južnom Libanonu! PLO još uvijek nije odgovarao. Izraelska tvrdnja kako je njegovo bombardiranje bi lo odmazdno, prihvaćena je u Sjedinjenim Državama, tiskom koji je „za PLO" i „pro tiv Izraela". Washington Post je, na primjer, na ove događaje odgovorio sljedećim: Ovo nije trenutak čitanja bukvica Izraelu. To je trenutak za štovanje izraelske pat nje i za oplakivanje posljednjih žrtava izraelsko-palestinskog neprijateljstva. Tipično, izraelska patnja je ona koju trebamo poštovati u vrijeme stradanja još većeg broja Palestinaca u neizazvanom izraelskom terorističkom napadu - ponovno možemo zamišljati da bi reakcija mogla biti ponešto drugačija da je PLO bombardi rao priobalne gradove sjeverno od Tel Aviva, ubijajući mnoge, osvećujući se za smrt palestinskih gerilaca u sjevernom Izraelu, izraelsku „provokaciju". Postovo upućiva nje na „izraelsku patnju" povezano je s poteškoćom „suzbijanja" palestinskog nacio nalizma na okupiranim teritorijima, a „velika bol" izazvana evakuacijom doseljenika iz Yamita operacijom koju je izraelski tisak nazvao „Operacija nacionalne traume '82". (vidi bilješku 28.). Zabilježimo da „posljednje žrtve" nisu bile žrtve izraelskih zračnih napada, već nešto neodređenijeg „izraelsko-palestinskog neprijateljstva". Ohrabren znakovima poput ovog, Izrael se pripremio za sljedeću „provokaci ju". Dana 9. svibnja ponovno je bombardirao Libanon, kao odmazdu za otkriće nagaznih mina u Izraelu i bombardiranje autobusa u Jeruzalemu. Ovog puta, PLO je ipak odgovorio raketama i artiljerijom, usmjerenima dalje od naseljenih prostora, bez žrtava. Tri dana kasnije, vojni dopisnik Ha'aretza, Ze'ev Schiff je pisao: U pogledu rata na sjeveru, Izrael je sada minutu do ponoći (...) Nije istina da kako kažemo Amerikancima - mi ne želimo napasti Libanon. Postoje utjecajne snage, predvođene ministrom obrane, koje, inteligentno i prepredeno, poduzi maju dobro promišljene korake da bi dosegli situaciju u kojoj Izrael neće imati drugog izbora no napasti Libanon, čak i ako to znači rat sa Sirijom. *Ze'ev Schiff navodi NBC-evo televizijsko izvješće Johna Chancellora, „poznatog po svojim vezama u Washingtonu', 8. travnja 1982., koje je bilo toliko točno da je „gotovo doseglo iznošenje izraelskih rat nih planova", uključujući planove napada na Bejrut i suprotstavljanje sirijskim snagama u dolini Bekaa; jedno u nizu upućivanja da je Washington bio „pravovremeno informiran" o Sharonovim plano vima „koji su prelazili preko južnog Libanona", suprotno pretvaranjima koja će uslijediti. „Green Light, Lebanon", Foreign Policy, proljeće 1983.
Rat bi bio usmjeren na „iskorjenjivanje" PLO-a i pretvaranje Izraela u „policaj ca Libanona", sposobnog „donijeti odluku čak i o glasovanju članova libanonskog parlamenta kada dođe vrijeme izbora sljedećeg libanonskog predsjednika" izbora planiranih za nadolazeći kolovoz. Nezamislivo je da Američka vlada nije svjesna svega ovoga. 4.5 Uvertira za invaziju u Libanon Teroristička grupa uključena u otvorenu borbu s PLO-om čitavo desetljeće i či jeg je vođu (Abu Nidala) PLO osudio na smrt, 3. lipnja pokušala je atentat na izrael skog ambasadora Shlomu Argova u Londonu. Britanska vlada i policija istog tre nutka objavili su činjenice, s dodatnim informacijama da se lideri PLO-a nalaze na „popisu za odstrjel" napadača, ali je ustrajanje PLO-a kako nema ništa s ovim či nom, odbila Izraelska vlada, na čijoj se strani, kao i obično, našao brojni američki tisak.* Washington Post komentirao je kako je pokušaj atentata bio „neprilika" za PLO, koji „tvrdi da zastupa sve Palestince, ali (...) naginje selektivnosti u pogledu preuzimanja odgovornosti za djela palestinskog nasilja". Istom logikom, bilo bi legitimno bombardirati Izrael onda kad bilo koji Židov izvede nasilno djelo protiv Palestinaca, primjerice, Židovska obrambena liga u New Yorku ili američki imigra nt koji se razgoropadi u džamiji Al Aqsa u Jeruzalemu ili „Židovski oružani otpor" u Rimu (vidi niže). Prisjetimo se da su izraelski sudovi odredili kako je Izrael drža va židovskog naroda što uključuje i Židove iz dijaspore.(vidi str. 64 i 4. poglavlje, odjeljak 8.2 radi značenja ove činjenice). Da je Posf iznio sličnu primjedbu o Izrae lu i Židovima, s pravom bi bio osuđen za otvoreni antisemitizam i obranu terora. Kao „odmazdu" za pokušaj atentata na izraelskog ambasadora, Izrael je podu zeo snažno bombardiranje palestinskih i libanonskih meta u Libanonu (u kojem gru pa Abu Nidala nema čak niti svoj ured). Službenu izraelsku verziju ponovno je prih vatio tisak; bombardiranje je bilo vrijedno žaljenja, vjerojatno pretjerano, ali ipak „odmazda" ili „protuodgovor". Palestinski izbjeglički logori Sabra i Shatila (koji su kasnije postali poznati kao prizorišta rujanskih pokolja) bili su bombardirani četi ri sata. Pogođena je lokalna bolnica (u Gazi). Prema svjedočenju američkog pro matrača, ubijeno je preko 200 ljudi. Prisjetimo se da je ukupan broj ubijenih Izraelaca tijekom PLO-ovih prekograničnih terorističkih akcija u 15 godina bio 106. Ovoga puta uslijedio je palestinski odgovor granatiranjem sjevernih naselja, te je Izrael pokrenuo svoj dugo planirani napad punog dometa, operaciju Mir za * Uhićena su tri napadača i određene su im kazne od 30 do 35 godina zatvora. Vođa, koji je bio zam jenik zapovjednika Abu Nidalova odjela za specijalne operacije, identificiran je kao pukovnik u Iračkoj obavještajnoj službi. Ubojstvo je vjerojatno naručila Iračka vlada očekujući da će Izrael „protumje rom" napasti Libanon, nudeći Iraku tako mogućnost okončanja rata s Iranom u ime jedinstva protiv Izraela, kako je predložio 10. lipnja. Iran je odbio, pružajući upravo ovu analizu onoga što se dogodi lo, lan Black, Manchester Guardian Weekly, 13. ožujka 1983. Black dalje upućuje da su Velika Britani ja i Sjedinjene Države umanjile incident zbog svojih interesa poboljšavanja trgovačkih i diplomatskih odnosa s Irakom. Vidi stranicu 205*. Također vidi str. 94*.
Galileju kako bi „zaštito sjevernu granicu". Jedanaest mjeseci nije bilo palestinskih akcija na sjevernoj granici, osim svibanjskog i lipanjskog odmazdnog granatiranja, a u srpnju 1981. godine upravo je izraelska inicijativa ona koja je, kako smo vidje li, ne po prvi put, uzdrmala mir duž granice. Određen broj Izraelaca izrazio je šok zbog „odmazde" nakon pokušaja aten tata na veleposlanika Argova. Jedan se pitao: „Zamislimo da Britanci bombardiraju Tel Aviv ili Netanyu kao odmazdu za umorstvo lorda Moynea (kojeg je ubila grupa predvođena trenutačnim ministrom vanjskih poslova Izraela) ili vješanje (britan skih) narednika Beginovom terorističkom vojskom. Bismo li to nazvali barbar stvom?" A kako bismo to nazvali da je lorda Moynea ubila protucionistička teroristička grupa, a ne cionistički teroristi, da ispravimo analogiju? Isto vrijedi za ubojstvo dvojice Palestinaca u Rimu u lipnju 1982. godine koje je izvela grupa naz vana Židovski oružani otpor, koja je, izgleda, povezana sa Židovskom obrambe nom ligom , čiji vođa poziva na protjerivanje Arapa iz zemlje Izraela u trenuci ma kad ih ne tuče i ne puca na njih obavljajući svoju redovitu vojnu dužnost na Zapadnoj obali - ali u ovom slučaju, to pitanje nije postavljeno u Sjedinjenim Drža vama, u skladu s uobičajenim dvostrukim standardom. Tvrdnju PLO-a da je Izrael bio uključen u rimska ubojstva, negirali su izraelski dužnosnici u Rimu kao istovjet nu „pozivu na ubojstvo članova veleposlanstva Izraela". Suprotno tome, izraelska tvrdnja da je PLO odgovoran za napad na Argova, nije bila istovjetna pozivu na ubojstvo; štoviše, bila je to uvertira za ubojstvo tisuća Palestinaca i Libanonaca u „odmazdnim napadima" i kasnijem napadu punom snagom. Ponovno, očigledna pitanja ovdje, u Americi, nisu postavljena. 4.6 Razlozi napada na Libanon 4.6.1 Imperativi politike odbacivanja miroljubivog rješenja Izraelsku tvrdnju da djeluje u okviru legitimnog prava samoobrane, prihvatila je Američka vlada i veliki dijelovi tiska i inteligencije, premda se u ovom slučaju pojavi la neviđena negativna reakcija u Sjedinjenim Državama. Očigledna svrha izraelskog napada, kako je odavno predviđeno, bilo je ponovno rastjerivanje i uništavanje orga nizacije koja predstavlja palestinski nacionalizam, osigurati, kako je rekao viši izrael ski diplomat, da oni (PLO) budu politički mrtvaci. Prisjetimo se američkog veta od 26. lipnja na Rezoluciju Vijeća sigurnosti o prekidu neprijateljstva s obrazloženjem da je to „proziran pokušaj očuvanja PLO-a kao održive političke snage". Smat ralo se da bi uklanjanjem palestinske kopije cionističke organizacije, Izrael mogao nastaviti provođenje svojih planova potiskivanja svakog značajnijeg oblika palestin skog samoodređenja na okupiranim teritorijima bez bilo kakve zabrinutosti palestin skim protivljenjem na međunarodnoj pozornici ili onime što bi Palestinci mogli smat rati „odmazdom" iz južnog Libanona za daljnje ugnjetavanje i brutalnosti na teritoriji ma („neisprovocirani terorizam", jezikom Zapada). U isto vrijeme, uništenje PLO-a moglo bi poslužiti demoraliziranju Palestinaca na okupiranim teritorijima i drugdje, u
skladu s pretpostavkom generala Sharona da „tišina na Zapadnoj obali" zahtijeva ,,uništenje PLO-a u Libanonu" i savjetom urednika New Republics, Martina Peretza, uoči napada da Izrael PLO-u treba zadati „trajni vojni poraz" koji će „objasniti Pa lestincima sa Zapadne obale kako je njihova borba za nezavisnu državu vraćena unatrag za brojne godine". Zatim Peretz objašnjava: „Palestince će se pretvoriti u samo još jedan podjarmljeni narod, poput Kurda ili Afganistanaca", a palestinski problem - „koji postaje dosadan" - će se riješiti.* Sharonov rat se u Izraelu odavno predviđao, a razlozi njegova pokretanja jas no su shvaćeni. Tri mjeseca ranije, u ožujku, Yoel Marcus u Ha'aretzu je pisao: Iza službene isprike „Nećemo tolerirati granatiranje ili terorističke akcije", leži strategijsko gledište koje smatra da treba ostvariti fizičko uništavanje PLO-a. To jest, ne samo da mu treba amputirati prste i ruke na Zapadnoj obali (kako se to danas čini željeznom šakom), već se treba pozabaviti njegovim srcem i glavom u Bejrutu. Ako Izrael ne želi PLO kao partnera u razgovorima ili sugovornika bilo kojeg rješenja na Zapadnoj obali, pristaše sukoba s PLO-om smatraju da je logi čan nastavak borba s PLO-om na teritorijima u Libanonu. Gubitkom svoje fizičke snage, po njihovom mišljenju, PLO neće izgubiti samo svoju prevlast nad terito rijima, već i svoj rastući međunarodni status. Marcus pravilno određuje dva problema: prevlast PLO-a na teritorijima - ili, točnije, podršku PLO-u od strane pretežne većine stanovništva - te njegov rastući međunarodni status. Oba faktora nalaze se na putu politike odbacivanja miroljubi vog rješenja dvaju glavnih političkih grupa u Izraelu. Potonja zabrinutost zaziva poznatu „paniku", koju je prikazao Amos Elon, u trenucima kad postane teško zadržati prijetnju miroljubivog političkog sporazuma. (vidi 3. poglavlje). U stvari, ova panika ponovno je rasla 1981.-1982. godine, kako smo već vidjeli, s mirovnim planom Saudijske Arabije (čiji je „istinski tvorac" bio PLO, po predsjedniku Chaimu Herzogu), te kasnijim sirijskim i saudijskim inicijati vama. Ali, sada je bio prisutan još zlokobniji razvoj: PLO se savjesno pridržavao prekida vatre, unatoč brojnim izraelskim provokacijama. Napor da se PLO prikaže tek kao teroristička banda uglavnom je već bio beskoristan u Europi, premda su Sjedinjene Države s tim još uvijek bile suglasne. No, koliko dugo može američko mnijenje biti pod nadzorom, nastavi li PLO ovim opasnim razvojem? * U ovom intervju u Ha'aretzu Peretz traži „malčice bolji" odnos prema Arapima na Zapadnoj obali od onog što se razmatralo Beginovom „autonomijom", koja im neće, primjećuje on, dopustiti ništa više doli prava na skupljanje smeća. Peretz smatra da je „prosvijećena i liberalna" okupacijska politika vo đena do 1981. vjerojatno pogrešna i da njegov „stari prijatelj" Menachem Milson možda ima pravo smatrajući da je „politika čvrste ruke" poput one razmatrane u prethodnom poglavlju - trebala biti us postavljena već 1967., a ne tek od 1981. Vratit ćemo se izravno njegovim razmišljanjima o tisku i „arapskom nacionalnom karakteru".(str. 202, 276) Intervju je zanimljiv kao relativno neobrađen izraz stajališta laburističke desnice, koje jedva da se razlikuje od onog tvrdolinijaša Likuda. Također je ko risno usporediti s onim što Peretz upućuje američkoj publici u New Republicu. Zanimljivo je da ovaj zastupnik sveobuhvatnog napada na PLO u Libanonu nije pokazao stid služeći kao sponzor za Oxfamovu „Hitnu humanitarnu pomoć za narod Libanona", koja opisuje „okrutno izvješće o civilnim žrtva ma u Libanonu" s „tisućama ubijenih" i „stotinama tisuća ljudi koji su ostali bez svojih domova" (New York Times, 20. lipnja 1982.).
Možemo ponovno zabilježiti čudna uvjerenja, s ovim povezana, podržavatelja Izraela o ,,pro-PLO tisku" i „brojnim javnim ličnostima" na Zapadu, pa čak i u za padnim vladama koje „ohrabruju" PLO u njegovom „maksimalističkom kretanju" k uništavanju I z r a e l a ; . Slično, Martin Peretz je objasnio svojoj izraelskoj publici kako je jedan od izraelskih problema u Sjedinjenim Državama „očigledno tisak". „Tisak čiju ste podršku odavno izgubili jer su većina novinari mladi ljudi vi jetnamske generacije čije su simpatije uvijek na strani onih sebe nazivaju 'gerilom' ili 'borcima za slobodu', a televizija samo pogoršava problem." Sličan i jedna ko uvjerljiv pogled na tisak kao pod komunističkom dominacijom, uobičajen je u krajnjem desnom krilu u Sjedinjenim Državama. Opasnosti koje postavlja PLO-ova pasivnost neposredno potom pomno je ob radio Yehoshua Porath, jedan od čelnih izraelskih znanstvenika i autor vodećih radova o Palestinskom nacionalnom pokretu, već ranije citiranih. Komentirajući motive izraelskog napada, Porath odmah otklanja proizvoljni izgovor povezan s londonskim pokušajem atentata, kao i tvrdnju da mu je svrha zaštita izraelskih na selja u Galileji, primjećujući da je PLO poštovao primirje iz lipnja 1981. godine. Ali Porath tvrdi da su brojni komentatori, koji su kritizirali izraelsku propagandu na ovim temeljima, pogriješili. „Čini mi se", piše on, „daje odluka Vlade (ili točnije, nje zina dva lidera, Sharona i Begina) proizašla iz same činjenice da se poštovalo pri mirje." Arafat je uspio nametnuti disciplinu brojnim frakcijama PLO-a, održavajući tako primirje postignuto američkom potporom. Njegov je uspjeh time stvorio „pra vu katastrofu u očima Izraelske vlade", s obzirom da on ukazuje da bi PLO ,,u bu dućnosti mogao pristati na daleko sveobuhvatniji dogovor" , pri čemu Izrael više ne bi mogao izbjegavati političko rješenje objašnjenjima kako PLO nije ništa do „divlja banda ubojica". „To je mogućnost koju je osmišljeni izraelski napad prvenstveno sprječavao": Vlada vjeruje da će se napadnuti PLO, uskraćen za logističku i teritorijalnu bazu, vratiti svome ranijem terorizmu: izvoditi bombardiranja širom svijeta, otimati zra koplove i ubijati brojne Izraelce. Na taj način, PLO će izgubiti dio stečenog poli tičkog legitimiteta i mobilizirati većinu izraelske nacije mržnjom i gađenjem pre ma sebi, poništavajući opasnost da će se među Palestincima pojaviti elementi koji bi mogli postati legitiman pregovarački partner u budućem političkom pribli žavanju. Ostali komentatori iznosili su ista stajališta. Danny Rubinstein je u Davaru pi sao: „PLO, kao službeno političko tijelo, Vladu Izraela plaši više no moćni teroris tički PLO". To je razlog zbog kojeg je „Vlada Izraela planirala Libanonski rat cijelu prošlu godinu (kako je posvjedočio Sharon) i planirala stići do Bejruta (kako su posvjedočili svi zapovjednici)". Izraelska sigurnost nije nikada bila veća, ali je Arafatov uspjeh održavanja primirja bio veća opasnost od bilo koje druge sigurnosne prijetnje, zbog „političke moći koju je PLO razvio", tako da „je rastao strah" da ga se neće moći isključiti iz pregovora, a pregovori bi uzdrmali izraelsku politiku od bacivanja miroljubivog rješenja, vodeći palestinskom samoodređenju, tj. palestin skoj državi. PLO treba prisiliti na povratak „ubojitom teroru" kako bi se nadvladala
opasnost pritiska zapadnog liberalnog mnijenja i Američke vlade (upitno očekiva nje) u korist dvodržavnog rješenja. Uvijek ista „panika" kako može doći do miroljubivog političkog rješenja, čime bi Judeja, Samarija i Gaza morale biti napuštene, što je neprihvatljiva mogućnost za obje političke grupe u Izraelu. U skladu s ovom prilično uvjerljivom analizom, možemo očekivati da će većina američkog tiska {New Republic, New York Times, itd.) punim žarom iskoristiti svaki znak „radikalizma" PLO-a, do kojeg doista može doći na tragu nesreće koju su Palestinci propatili u Libanonu, premda do početka 1983. godine nije bilo naznaka ovog tako očekivanog razvoja. Vidi 3. poglavlje, bi lješke 115, 116 i 6. poglavlje, odjeljak 3.1. Dio političkih komentatora u Sjedinjenim Državama tvrdio je da je izraelska namjera uništavanja PLO-a u suprotnosti s njegovim interesima, s obzirom da bi uspjeh ovog poduhvata potaknuo povratak terorizmu među raštrkanim Palestinci ma, što je opasnost po Izrael i njegove građane, a zapravo i za većinu svijeta. No, kao što Porath, Rubinstein i ostali sugeriraju - a njihovu analizu podržava povijest učinkovito potisnuta u Sjedinjenim Državama - ovom tumačenju nedostaje osnov no stajalište: izraelski zadatak je upravo postizanje ovog cilja, uklanjanje opasnos ti političkog rješenja po kojem i Palestinci i Izraelci mogu živjeti u miru i sigurnosti. Kao što je tada bilo vidljivo, ugovori iz Camp Davida i neki raniji Kissingerovi dogo vori priskrbili su Izraelu mogućnost daljnjih koraka pripojenja okupiranih teritorija i olakšavanja takvih operacija kao što je napad na Libanon poduzet velikim dijelom radi istih ciljeva. Povezano s ovim posljednjim, nekadašnji šef vojne obavještajne službe Schlomo Gazit primjećuje da se iza libanonske pobjede nalaze mirovni sporazumi s Egiptom, koji su Izraelu omogućili da koncentrira svoje vojne snage na sjeveru bez straha od vojne odmazde arapskih država. Kako bi podcrtao važnost ovog stajališta, Izrael je upozorio Egipat tijekom Libanonskog rata da će u slučaju da Egipat odgovori zahlađenjem diplomatskih odnosa, „izraelska vojska biti upotrijeb ljena protiv Egipta". O ovome je izvijestio predsjednik Laburističke stranke, Shimon Peres, na sastanku laburističkih članova Knesseta i „izazvao gnjev unutar vladajuće koalicije, ali to nije opovrgnuo niti jedan Vladin glasnogovornik". Upozore nje se kao takvo moglo očekivati, čak je bilo i neophodno zbog učinka izraelskog napada u Egiptu. Egipatski kritičari sporazuma iz Camp Davidu nisu bili iznenađe ni napadom. „Zaista je nevjerojatno", rekao je jedan, „da Izrael, podržan Ameri kom, provodi američki mirovni plan, nakon što je Egipat odvojio od arapskog svi jeta? (...) Mi se suprotstavljamo ugovorima iz Camp Davida otkad smo shvatili da su oni zamka izdvajanja Egipta iz arapskog kruga i olakšavanja Americi i Izraelu da napadnu Palestince i arapske zemlje koje su odbile slijediti egipatski put." Ogor čen bijes izražavaju ponajprije pristaše „mirovnog procesa". Urednik egipatskog časopisa koji podržava ugovore iz Camp Davida, rekao je grupi izraelskih novina ra: „Pretvorili ste mir u nešto što Egipćani mrze." Novinari su otkrili istinitost njego ve izjave svojim vlastitim opažanjima među dužnosnicima, novinarima, taksistima,
prodavačima i ostalima. Za razliku od onih koji su bili skeptični od samog početka, „zastupnici mira s Izraelom osjećaju se poraženima, prevarenima i izigranima". Go re navedeni urednik kaže: „Ja sam mir s Izraelom shvatio kao kamen temeljac sveobuhvatnog mira na Bliskom istoku. Ali za vas je mir bio tek trik da neutralizira te nas kako bi još lakše napali palestinski narod". Pokazalo se da su kritičari „mirovnog procesa" imali pravo u svojim analiza ma onog što se otad dogodilo na okupiranim teritorijima i u Libanonu, premda se činjenicu u cijelosti zanemarilo u Sjedinjenim Državama, koje - po definiciji - za sve što se događa okrivljuju PLO ili možda Beginove nepredviđene prijestupe. Izraelski komentatori uglavnom su dovoljno jasni o središnjim točkama: na primjer, David Krivine iz Jerusalem Posta, ranije citiran, točno primjećuje da Izrael ne želi razgovarati s PLO-om „ne zato što su oni loši ljudi" već stoga „što tema dnevnog reda" može biti samo palestinska država, na koju Izrael nikada neće pris tati jer mora zadržati „dio" Zapadne obale. Slično, vođa Laburističke stranke, Shi mon Peres, objašnjava da Izrael ne može voditi pregovore s PLO-om, ne samo zbog prošlosti PLO-a, već zbog zemljopisne karte samog Izraela. Vidi također str. 91*. Upućivanje na prošlost PLO-a teško se može shvatiti ozbiljno imajući na umu povijest cionizma i Države Izrael, Peresu vrlo dobro poznatu. A izvan Sjedinje nih Država, neizvjesno je da bi veći broj ljudi ozbiljno shvatio Peresovu tvrdnju da bi četvrta vojna sila na svijetu, koja je upravo pokazala svoju moć, bila zastrašena palestinskom državom - ili njegovu daljnju tvrdnju da bi i Jordan bio ugrožen ovom rastućom supersilom (u stvari, vjerojatnije je da se jordanski kralj Hussein osjeća ugrožen izraelskim liderima koji upućuju na palestinsku državu kao „dodatnu pa lestinsku državu", kao što to ovdje čini Peres, u svjetlu posljedica ovog stajališta). Ali, kod američke publike to može proći. Ozbiljnije razloge izraelskog ustrajanja na zadržavanju kontrole nad Zapadnom obalom, već smo raspravili u 3. poglavlju, od jeljku 2.2.1. Prisjetimo se također i objašnjenja Peresovog prethodnika Yitzhaka Rabina, o tome zašto Izrael ne bi nikada mogao pregovarati s bilo kojim Palestin cem: takvi pregovori samo bi vodili do palestinskog samoodređenja u odvojenoj državi, što Izrael nikada neće p r i h v a t i t i . Brojni drugi izraelski komentatori naglašavali su političke ciljeve operacije. Ne kadašnji šef IDF-a zadužen za obrazovanje, Mordechai Bar-On, piše: „Nema sum nje da je središnji (ratni) cilj bilo zadavanje razarajućeg udarca nacionalnim težnja ma Palestinaca i njihovom samom postojanju kao nacije koja se nastoji odrediti i steći pravo na samoodređenje." A Ze'ev Schiff, izraelski najugledniji vojni dopisnik, napisao je kako odluka o ulasku u zapadni Bejrut u rujnu, protivno prethodnim obe ćanjima, nije bila motivirana, kako se tvrdilo „željom sprečavanja stanja anarhije i spašavanja grada". Umjesto toga, „istina je daje bila namijenjena unaprjeđenju dru gačijeg cilja: utjecaja na izbor sljedećeg libanonskog predsjednika i budućeg poli tičkog puta države (...) Bio je to dodatni dokaz činjenice da su ciljevi rata, duže vrijeme, politički i nisu izravno povezani s izraelskom s i g u r n o š ć u " , kako se ne prestano tvrdilo i kako su odano ponavljali američki podržavatelji Izraela.
U međuvremenu većina američkog tiska, naivnošću ili cinizmom, pisala je o velikim mogućnostima koje je ponudio izraelski napad, uključujući nadu u teritori jalni kompromis na Zapadnoj obali koji bi vodio istinskom priznanju palestinskih nacionalnih prava, sada kad su uništene vojne snage PLO-a i onemogućeno PLO-ovo zastrašivanje „umjerenjaka" na okupiranim teritorijima. Istina o zbivanjima, prilično jasno se čini, ponešto je drugačija: potreba da se politički uništi PLO i zajedno s njime organizirano palestinsko postojanje u Libano nu - proizlazi izravno iz povećane izolacije lidera tabora odbacivanja miroljubivog rješenja. Kao što smo vidjeli, Sjedinjene Države i Izrael gotovo su usamljeni (osim nekih izdanaka kao što su Libija i Irak*, te manjinske Fronte odbacivanja u PLO-u) u svom suprotstavljanju dvodržavnom rješenju s priznatim granicama i sigurnos nim garancijama. Čini se da neće biti moguće zauvijek izbjegavati mogućnosti mi roljubivog dogovorenog rješenja. Stoga je po Sjedinjene Države i Izrael neophod no pribjegavanje sili, što je dimenzija kojom suvereno vladaju, kako bi utemeljili vlastite uvjete odbacivanja rješenja kao okvir bilo kojeg mogućeg dogovora. Ova politika zahtijeva uništavanje organizacije koju većina Palestinaca smatra svojim je dinim legitimnim zastupnikom ili, barem, njeno tjeranje prema nesvrhovitom tero rizmu ili njezinom vlastitom stajalištu odbacivanja miroljubiva rješenja, prije nego daljnjoj političkoj evoluciji. Ostvarivanjem ovoga cilja, Izrael i Sjedinjene države mo gu nastaviti slijediti svoje pojedinačne - i nekako različite - politike odbacivanja mi roljubivog rješenja: za Izrael, širenje suvereniteta nad okupiranim teritorijima; za Reaganovu administraciju, prijedlozi od 1. rujna o odbacivanju palestinske države i isključenju PLO-a, tj. odbacivanja palestinskog samoodređenja. Može se očekiva ti da će američki tisak i inteligencija okarakterizirati ovaj program odbacivanja rje šenja kao srž umjerenosti i časti, temelj za svaku daljnju raspravu među humanim ljudima, uklanjajući tako međunarodni konsenzus koji je postao poput smetnje, kao i nevažan. Imajući na umu prevladavajuću američko-izraelsku kontrolu nad * Pretpostavljalo se da će barem Irak ostati, ali ponovno se čini kako se Arapima ne može vjerovati. 3. siječnja 1983., iračka novinska agencija objavila je tekst izjave predsjednika Saddama Husseina re publikancu Stephenu Solarzu od 25. kolovoza, u kojoj Hussein priznaje izraelsku „potrebu za stanjem sigurnosti", izjavljujući također: „Niti jedan arapski vođa sada u svojoj politici nema plan o uništenju Izraela ili poništavanju njegova postojanja." Izrael je istog trenutka odbacio izjavu kao besmislenu, što je refleksna reakcija na prijetnju mirom. Ministar vanjskih poslova Shamir izjavio je da nema promje na u iračkom stajalištu prema Izraelu; možda je mislio na izvješće New York Timesa (4. prosinca 1976.) da su sve arapske države, uključujući Libiju i Irak prihvatile „načelo države na Zapadnoj obali" uz Iz rael. Sharon je također odbacio iračku izjavu, dodajući za svaki slučaj da Izrael neće pristati na pre govore koji uključuju bilo kojeg člana PLO-a u jordanskoj delegaciji ili čak Palestince sa Zapadne oba le koji podržavaju PLO. Više o ovome, vidi u intervjuu Erica Rouleaua s pomoćnikom premijera Iraka, Tariqom Azizom, koji primjećuje da je Irak „slijedio rezolucije iz Feza" iz rujna 1982., koje zagovaraju pregovore za utemeljivanje palestinske države uz Izrael i „izradu sporazuma s Izraelom koji bi garan tirali postojanje i sigurnost svih uključenih država" (Aziz), uključujući Izrael i palestinsku državu. Irak također „poziva Yassera Arafata da koordinira svoju diplomatsku strategiju s onom kralja Husseina". Rouleau također bilježi da je Irak nedavno primio 450 milijuna dolara kredita od Sjedinjenih Država uz vrlo nisku kamatu, što je dio „suradnje s Sjedinjenim Državama (koja se) razvija na svim područjima".
sredstvima nasilja i poslušnost intelektualne zajednice, opravdano se može očeki vati uspjeh u ovim nastojanjima, a zapravo, uglavnom je već i ostvaren. Ne ostavljajući nikakve sumnje glede svojih namjera u Libanonskom ratu, Iz rael je ubrzo nastavio s raspuštanjem izabranih gradskih vijeća u Nablusu i Duru na Zapadnoj obali i otpuštanja gradonačelnika u Jeninu i Gazi, uhićujući i gradske službenike u Jeninu. Prethodno su već otpušteni ili deportirani ostali izabrani gra donačelnici većih gradova, ostavljajući samo gradonačelnika Eliasa Freija iz Betle hema. Gradonačelnik Shawa iz Gaze, postavljen izraelskom vojnom vladom i poz nat kao pristaša jordanskog kralja Husseina, izvješćuje da je bio izložen snažnom ekonomskom pritisku vojne vlade u naporu zavođenja potpune suglasnosti. Ubrzo potom, Izrael je formirao novu Ligu sela u blizini Nablusa, sa značajnom novčanom podrškom projektu vodoopskrbe, što je redovito uskraćivano demokratski izabra nim dužnosnicima. Pod Sharon-Milsonovim režimom, uobičajen postupak name tanja vladavine odabranog kvislinškog vodstva je usmjeravanje sredstava za razvoj izravno njima, čime se od dobavljača zahtijeva da se njima obrate ili pridruže kako bi dobili potrebne dozvole, itd. (dobavljanje naoružanja je drugo sredstvo). Doista, ovakve mjere su potrebne s obzirom na majušnu potporu službenih „umjerenjaka"; vidi 3. poglavlje, odjeljak 2.3. Kako je tamo napomenuto, Lige su potom bile obje dinjene u regionalnu organizaciju s „političkim zadatkom" zastupanja Zapadne obale u pregovorima s Izraelom. U međuvremenu studenski protesti protiv napada na Libanon na Sveučilištu Bir Zeit, doveli su toga da je izraelska vojska koristila su zavac i brojnih uhićenja, batinanja i uznemiravanja studenata (prema predsjedniku Sveučilišta), te konačno - ponovnog zatvaranja Sveučilišta. Od sredine lipnja, na demonstracije i opći štrajk trgovaca (uobičajenim načinom, okupatorska vojska pri silila je trgovce da otvore trgovine) odgovorilo se pucnjavom i ranjavanjima. Dva stanovnika Nablusa ubijena su tijekom demonstracija u kojima su izraelski vojnici otvorili vatru (Vlada tvrdi da ljude nisu ubili vojnici), a članovi Liga sela, koje je nao ružao Izrael, ubili su i ranili određen broj protivnika sa Zapadne obale. Kako se rat u Libanonu nastavljao, organizacije i udruženja sa Zapadne obale, uključujući vjerske krugove, ustrajno su ponavljale svoju podršku PLO-u u propovije dima održanim u džamijama i u javnim izjavama. Vrhovno islamsko vijeće Jeruzalema, uobičajeno apolitično, uputilo je pismo Ujedinjenim narodima odbacujući „mirovni pro ces" iz Camp Davida i priznajući PLO jedinim legitimnim zastupnikom palestinskog na roda, te javno objavilo „podršku PLO-u u njegovim herojskim pokušajima postizanja plemenitog rješenja palestinskog problema", pozivajući palestinski narod da donira jednu dnevnicu „svojim sinovima i braći u Libanonu". Općine Zapadna obala i Gaza iz dale su službeno priopćenje osuđujući rat u Libanonu i proglašavajući da PLO ostaje jedinim legitimnim zastupnikom palestinskog naroda (20. lipnja). Dodatnu izjavu, po novno objavljujući „svoju punu podršku Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji, jedi nom legitimnom zastupniku palestinskog naroda u domovini i dijaspori", izdala je široka grupa radničkih sindikata sa Zapadne obale. Amnon Kapeliouk, koji izvješ ćuje s okupiranih teritorija za izraelski časopis Al Hamishmar, napisao je da gotovo
postoji jednoglasnost u suprotstavljanju invaziji (osim Liga sela „unaprijeđenih civil nom administracijom") i u zadržavanju prethodnog stajališta da se za bilo koje pre govore neophodno treba obratiti PLO-u u Bejrutu. Sukladno tome, bilo je gotovo ne moguće pronaći kvislinške elemente za zamjenu uklonjenih dužnosnika. U Dir Dabouanu, osmom gradu u kojem je uklonjena izabrana administracija nakon ožujka, niti jedan stanovnik nije želio služiti u novoj, Izraelom nametnutoj, administraciji. Kapeliouk izvješćuje da osim troje ljudi u gradu Jeninu nije bilo moguće pronaći kolaborcioniste tijekom snažne ljetne represije poduzete „radi iskorištavanja mogućnos ti" (Vladinim izrazom) „slamanja trenutačnog lokalnog vodstva". U New York Timesu, David Shipler je citirao glasnogovornika izraelskog admi nistrativnog tijela sa Zapadnoj obali koji kaže: „Mi vodimo politički rat protiv PLO-a. Vojska vodi oružani rat." „Koristeći prednosti oslabljene pozicije PLO-a u Bejrutu", dodaje Shippler, „ministar obrane Ariel Sharon povećao je politički i ekonomski na pad na sljedbenike i štovatelje ove organizacije na prostorima okupiranim Izraelom nakon 1967. godine" pružajući određen broj detalja. Protesti su nastavljeni preko ljeta, unatoč snažnoj vojnoj represiji. Prema iz vješćima, 3. rujna ubijena je jedna osoba, a tri ranjene u Nablusu prilikom otvara nja vatre izraelskih vojnika po demonstrantima, a još jedan Palestinac ubijen je u blizini Tulkarma u „procesu čišćenja" provedenog izraelskom vojskom u potrazi za osobom koja je pucala na izraelske vojnike. Drugog je ubio židovski doseljenik ti jekom „nasilnih studentskih demonstracija" 26. listopada, a dvojica su ranjene u sukobima s izraelskim doseljenicima, među ostalim incidentima. Prisjetimo se da su čak i „umjereni" (Freij, Shawa, itd.) nastavili izražavati svoju potporu PLO-u u vrijeme libanonske invazije, a neki su, zapravo, mislili da je potpora PLO-u pove ćana tijekom n a p a d a . Među ostalima i određen broj izraelskih promat rača zamijetio je značajan učinak herojskog otpora PLO-a silnoj nejednakosti. Vidi odjeljak 8.3.1. Ništa od ovoga ne uklapa se u pretpostavljenu sliku Palestinaca sa Zapadne obale, godinama zastrašivanih PLO-om, koji bi pretpostavljeno trebali slaviti svoje oslobođenje tijekom ljeta 1982. godine. Amerikanci obeshrabreni događajima iz stvarnog svijeta, mogli su se utješiti otvorivši stranice časopisa New Republic, gdje su ponovno umireni saznavši da se ono što se odvija na Zapadnoj obali nije dogo dilo. Kako je to objasnio stručnjak za palestinska pitanja ovog časopisa, David Pryce-Jones: ,,PLO nije imao uspjeha u izazivanju javnih nemira na Zapadnoj oba li i Gazi" (to je tako još od 1967. godine, uvjerava nas). „Kao i u ranijim slučajevi ma, Palestinci su odbili pozive PLO-a na akciju", opravdanjem da su Palestinci „bi li pod neposrednijom i trajnijom prijetnjom od samog PLO-a", nego od „Izraela, Jordana i libanonskih kršćana", koje oni samo „ne odobravaju", dok su PLO-om užasnuti. Ukratko, izraelska represija na okupiranim teritorijima i njegovo raza ranje palestinskih izbjegličkih logora u Libanonu, ubojstva tijekom Crnog rujna u Jordanu, pokolji u Tel al-Zaataru, Sabri i Shatili, itd. ne mogu se usporediti s tero rizmom PLO-a protiv napaćenih Palestinaca. Ovo nesumnjivo objašnjava potpunu
tišinu na Zapadnoj obali, izuzev provala radosnog odobravanja Izraela, Jordana i libanonskih kršćana na strani stanovništva Zapadne obale, sada kad ih je konač no izraelska oslobodilačka vojska spasila njihovih PLO-ovih mučitelja. Vratimo li se u stvarni svijet, ne iznenađuje da je Izrael nastavio svoj napad na Libanon povećavajući represiju na okupiranim teritorijima, ciljajući čak i projordanske elemente (npr. gradonačelnika Shawu, koji je, kao što ranije spomenuto, tako đer priznavao PLO kao jedinog legitimnog zastupnika palestinskog naroda). Pris jetimo se da je u vrijeme laburističke vlade, čak i projordanskim uglednicima koji su namjeravali oformiti protu-PLO grupu bilo uskraćeno pravo organiziranja (vidi str. 54), dok su palestinski „umjerenjaci", poput predsjednice Bir Zeita, Hanne Nas ser, bili protjerani ili obuzdani, što je činjenica koju su odavno zamijetili izraelski no vinari na okupiranim teritorijima; na primjer, Danny Rubinstein koji je primijetio da su neke od prvih protjeranih bile projordanske ličnosti, a tek kasnije, izabrani duž nosnici smatrani „umjerenjacima". Arapsko vodstvo „zapravo ne može postojati" pod izraelskom vlašću, čak ni „umjereni tradicionalisti", pisao je on, puno prije utemeljivanja Sharon-Milsonova režima. Beginova vlada jednostavno je nadograđivala politiku pokrenutu laburistič kom vladom, s povećanom oštrinom, što je i nastavila za vrijeme i nakon Libanon skog rata. Civilna uprava na Zapadnoj obali (podređena vojnoj) 29. listopada 1982. godine objavila je naredbu kojom upraviteljima nalaže da pojačaju pritisak na „ek stremističke gradonačelnike" istovremeno s pokušajima osujećivanja projordanskih Palestinaca u naporu „ograničavanja jordanskog utjecaja u području i pove ćanja ovisnosti područja o tamošnjoj izraelskoj upravi". Riječima naputka: „Pritisak na njih („ekstremističke gradonačelnike") ne smije popustiti nakon njihova otpuš tanja s položaja", a u pogledu projordanskih elemenata, politika „mora biti maksi malno nastavljanje njihovog osujećivanja i njihovog postavljanja u položaj snažne ovisnosti o lokalnoj upravi". Podršku treba pružiti „pragmatičnim, umjerenim ljudi ma", vođama Liga sela „koje smo počeli odgajati", premda „treba naglasiti da cilj izobrazbe nije ona sama, već postizanje političkog cilja". Zapravo, teško je razlikovati pro-PLO od projordanskih elemenata, kao što uka zuje slučaj nekadašnjeg gradonačelnika Shawa. Tako se, u prigodi kada su sigurnos ne snage pritvorile tri hebronske političke ličnosti sredinom lipnja zbog „pokušaja organiziranja podrške Palestincima u Libanonu", ispostavilo da je jedna bila neka dašnji direktor lokalnog poljoprivrednog odjela zaduženog za socijalne usluge za vri jeme jordanske uprave, a druga voditelj obrazovanja tijekom istog perioda. Neki su tvrdili da duh palestinskog nacionalizma na okupiranim teritorijima i tamošnju podršku PLO-u nije moguće uništiti razbijanjem organizirane palestinske zajednice u Libanonu i primjenom metode čvrste ruke ostvarene Sharonom, Milsonom i drugima, a zastupanu Martinom Peretzom i njemu sličnima na okupiranim teritorijima. Ovo izgleda upitno. Snaga i hrabrost Samidina doista su dojmljive, ali ljudi imaju svoja ograničenja, a osvajači su u prošlosti uspijevali u sla manju njihove volje.
Nakon gore prikazane represije u lipnju i početkom srpnja, jedan od pristaša izraelskog napada, Robert Tucker, napisao je da je izraelska operacija bila, prilično jasno, mjera predostrožnosti, poduzeta radi preduhitrenja mogućnosti ozbiljne šte te za Izrael, dakle legitimna; ovaj moralni kodeks opravdao je preventivne napade pa nema razumnih primjedbi na, primjerice, rusku invaziju na Mađarsku ili Čehoslovačku, s obzirom na prijetnju koju je Sovjetskom Savezu predstavljao NATO ili možda čak na Hitlerove postupke kojima bi se otupila češka oštrica usmjerena na srce Njemačke.* „Ali", Tucker dodaje, „ako, usprkos uništenju PLO-a kao vojne si le, a možda i kao političke sile, Izraelska vlada iskoristi svoju pobjedu da dodatno učvrsti svoju politiku na okupiranim teritorijima, danas iznesen dokaz kritičara rata postat će uvjerljiviji." Bilo bi zanimljivo znati što se podrazumijeva pod „učvrš ćivanjem politike", s obzirom da, očigledno, potezi poduzeti u prvim danima napa da ili oni iz proteklih mjeseci, to nisu - možda masovni progon Palestinaca, prem da bi, nesumnjivo, prikladan moralni kodeks mogao biti smišljen da opravda i ovo, a možda još i hoće. Uništenje PLO-a u Libanonu zahtijevat će nova čuda u opravdanjima „podržavatelja Izraela" koji odvažno drže kako je Izrael odavno tražio političko približava nje, ali ga je u tom naporu zaustavio PLO, te samo terorizam PLO-a sprječava „um jerenjake" sa Zapadne obale od traženja pomirbe s Izraelom - koji će im, naravno dodijeliti pravo istinskog nacionalnog samoodređenja kad budu oslobođeni PLO-ove tiranije. Rani pokušaji pojavili su se sredinom ljeta 1982. godine, zauzimajući zanimljivo stajalište da, naravno, Palestinci imaju nacionalna prava, pa čak i pravo na svoju vlastitu državu na okupiranim teritorijima, ali i da PLO ne može imati bilo kakvu ulogu u ovom procesu. Moramo „eliminirati PLO i osloboditi Palestince". Ukratko, mi prirodno podržavamo nacionalno samoodređenje Palestinaca, ali mi ćemo odrediti tko njih zastupa, u međuvremenu dajući punu podršku Izraelu, u ko jem obje vodeće političke grupe odavno odbacuju bilo kakav razuman oblik sa moodređenja ili čak pregovaranja s Palestincima oko bilo kojeg političkog pitanja, radujući se unaprijed njihovom „odlasku" nekim od načina. U Izraelu je shvaćeno da „američki Židovi imaju što raditi". Elmer Winter ocr tava njihov zadatak u Jerusalem Postu: „Oni trebaju izraelski upad u Libanon i rezultirajuće nove mogućnosti smjestiti u pravilnu perspektivu te se ne smiju uplašiti uredničkim komentarima kritiziranja Izraela za pretjerano ubijanje, ekspanzioni zam, aroganciju, itd.". Nastavlja predlažući prikladan „razvoj djelovanja", ističući kao primarni element „izraelsku odluku potiskivanja PLO-a natrag s izraelsko-libanonske granice, stvorene nakon 11 mjeseci sve snažnijih terorističkih napada na njegove sjeverne gradove i sela", što snage UN-a nisu bile u stanju spriječiti. * Prisjetimo se da je Hitlerov plan 1937. za operaciju protiv Čehoslovačke bio opravdan u internim dokumentima ,,u cilju izbjegavanja skorašnjeg napada mnogo snažnije neprijateljske koalicije", a u javnosti češkom prijetnjom i „terorom" protiv Nijemaca. Prisjetimo se također da je Hitlerova kon cepcija naišla na puno razumijevanje u trenutačnom cionističkom komentiranju;
U stvari, broj ovih napada bio je jednak nuli, izuzmemo li odmazdne napade iz svib nja i lipnja, a ono što UN nije mogao spriječiti bila je izraelska invazija kroz njego ve redove; to je činjenica o kojoj se u Americi malo raspravljalo, ali ne i previdjelo u europskim državama koje su osigurale ljudstvo za ove snage. Winter nastavlja svojim uputama u istom stilu i, predvidljivo, poput brojnih doraslih situaciji, nastav lja posao nadilaženja stvarne povijesti, kao i u prošlosti, nastavljajući oponašati nji hove staljinističke modele. Vidi str. 37. 4.6.2 Postizanje nacionalnog jedinstva Premda su okupirani teritoriji bili prvenstvena meta izraelskog napada, on je imao i druge motive. To su, na prvom mjestu, domaći politički faktori. Povjesničar s Hebrejskog sveučilišta piše: Odluka o pokretanju i širenju Libanonskog rata u ovom trenutku se vjerojatno najbolje može sagledati kao vojni polupuč u Izraelu proveden mirnim sredstvima protiv prethodno postojećeg političkog uređenja. Kako je Bismark briljantno po kazao 60-ih godina 19. stoljeća, nema boljeg načina slamanja političke opozici je i ušutkavanja tvrdoglavih kolega od poticanja kratkih pobjedničkih ratova pro tiv slabih susjednih vojski. Slično stajalište iznio je vojni povjesničar (umirovljeni pukovnik) Meir Pail, nekadašnji ravnatelj IDF-ove vojne akademije za obuku časnika. On piše da je Beginova vlada trebala određeni vojni poduhvat da učvrsti svoj položaj u izraelskoj javnosti i ujedini narod pod svojim vodstvom". Zašto baš Libanon? „Trebalo je pro naći najslabijeg neprijatelja kojim bi se zajamčila izrazita vojna pobjeda", a osim to ga, u ovom slučaju „pristići će američka podrška", što doista i jest. Čak i u nedostatku „pobjedničkih ratova protiv slabih susjednih država", ista sredstva mogu se upotrijebiti za podupiranje uzdrmanog nacionalnog konsenzu sa, kao što je pokazala Reaganova administracija sa svojim apsurdnim stajalištem o libijskim ubojicama, libijskoj agresiji, prijetnjama, itd. U veljači 1983. godine, na primjer, administraciju je počeo brinuti neposluh njezinih „konzervativih" (znače njem, statista militarista) pripadnika koji su je optuživali za nedovoljnu militantnost. Administracija je odgovorila drsko se suprotstavljajući navodnoj libijskoj prijet nji Sudanu, šaljući nosač zrakoplova u sporne vode libijske obale, dostavljajući AWACS-e Egiptu, itd. Ubrzo potom, državni tajnik George Shultz mogao je objavi ti da je pukovnik Muammar el-Qaddafi, libijski vođa, „ponovno u svojoj rupi kamo i pripada", zahvaljujući „brzom i odlučnom" djelovanju predsjednika Reagana pro tiv ove prijetnje svjetskom poretku. Rasistička priroda ovog izraza nije zamije ćena (u vodećim medijima, dok su je ostali komentirali) ništa više od ispraznosti dokaza ove prijetnje (nikakva, na temelju onoga što je dosada javno objavljeno) ili povezanosti s trenutačnim pozadinskim okolnostima. Zapravo, cijela epizoda je ti ho napuštena čim su zadovoljene potrebe države. Kako bi se prikrila slabost izraelskog neprijatelja, trebalo je izmišljati priče o nevjerojatnoj vojnoj moći PLO-a. Dojmljive pripovijesti kružile su o ogromnim
arsenalima zaplijenjenog oružja, prepričavane sa znatnim strahopoštovanjem u Sjedinjenim Državama i ismijavane vojnim komentatorima u Izraelu. Vojni dopisnik Ha'aretza, Ze'ev Schiff, izvijestio je kako je mašti dana puna sloboda, kao u Priča ma iz tisuću i jedne noći. Zaplijenjeno oružje možda bi bilo dovoljno za opremanje jedne divizije „lakim naoružanjem", uglavnom puškama. Oduzeto je nekoliko ten kova, od kojih je tek pokoji pripadao PLO-u, a ostali Siriji. U Jerusalem Postu vojni dopisnik Hirsh Goodman zaključio je da bi shvaćanje PLO-a kao moguće vojne pri jetnje bilo „tjeranje stvari do apsurdnosti". Meir Pail procjenjuje da je količina oruž ja u rukama Palestinaca otprilike jednaka količinama koje posjeduju hadadisti i falangisti (uglavnom iz Izraela), te usmjereno održavanju ravnoteže terora u Liba nonu. Laburistički član Knesseta, Yossi Sarid, „želio je znati tko je ovlastio višeg IDF-ovog časnika da kaže židovskim skupljačima sredstava u inozemstvu da je oteto PLO-ovo naoružanje dovoljno za opremanje milijun terorista"; očigledna bes mislica. Nekadašnji premijer Yitzhak Rabin (zapovjednik stožera tijekom rata u lipnju 1967. godine) otklonio je ideju da je PLO bio prijetnja Izraelu, dodajući da je oduzeto oružje prvenstveno lako naoružanje, namijenjeno „teroristima", a ne vojsci. 4.6.3 Novi poredak u Libanonu Postojali su i drugi razlozi za napad. Neposredno pred napad, zapovjednik stožera IDF-a Rafael Eitan izjavio je: ,,S obzirom da sam konstruirao vojni stroj koji košta milijarde dolara, dužan sam upotrijebiti ga (...) Sutra mogu biti u Bejrutu". Motiv šireg dometa i veće povijesne težine bio je postaviti Izrael u položaj diktiranja uvjeta svakog političkog rješenja u Libanonu, točno onako kako je to nagla sio Ze'ev Schiff neposredno pred sam napad.(vidi gore, str. 198, 204) Vremensko određivanje napada bilo je, možda, pod utjecajem činjenice da je mandat sirijskih arapskih mirovnih snaga trebao okončati krajem srpnja, dok su izbori bili predviđe ni za kolovoz-rujan. Stoga je politička situacija bila fluidna, a dio promatrača vjerovao je da postoji prilika za politički sporazum među Libanoncima. Izrael je želio falanginu vlast u Libanonu ili, kao alternativu, neku vrstu podjele s maronitskom prevlašću barem u središnjim područjima i južnim dijelovima povezanim na neki način s Izraelom, možda pod vlašću njegovog klijenta, majora Haddada. Iz raelski desničari bili su izričiti u svom stavu. Čuveni fizičar Yuval Ne'eman, nekadaš nji predsjednik Sveučilišta u Tel Avivu i član Knesseta stranke Tehiya, zahtijevao je da Izrael „uspostavi novi poredak u Libanonu."* Izraelska vojska „mora biti sprem na za dugi boravak u Libanonu", tijekom kojeg bi „Izrael imao priliku doseći stupanj društveno-ekonomskog ili tehnološkog razvoja u okolnoj regiji koja je geografski i
* Izraz je uobičajen u izraelskom tisku. Opet je čudno vidjeti kako je izraelska i američka cionistička re torika spremno prihvatila nacističku terminologiju;
povijesno sastavni dio Eretz Yizraela". Možda je moguć „sporazum o ispravljanju granice", po kojem bi „Izrael mogao obuhvatiti pojas južno od rijeke Litani, s nje govim prijateljskim stanovništvom, izraelskim razvojnim planovima" - čineći ta ko veliki korak k ostvarivanju tradicionalne „vizije" Ben-Guriona i drugih, koja je preživjela barem sredinu 50-ih godina i bila snažan poticaj u smislu ekonomskog faktora i prirodnih izvora, kao što smo vidjeli. Nekoliko tjedana kasnije, Ne'eman je imenovan u Vladi za voditelja novog Mi nistarstva znanosti i tehnologije. „Prvenstvena zadaća Ministarstva znanosti na če lu s profesorom Yuvalom Ne'emanom je razvoj židovskih područja na teritorijima iza Zelene linije" (granice prije 1967. godine). U razgovoru je Ne'eman izjavio da je samo ta zadaća nagnala Tehiya stranku da se pridruži vladajućoj koaliciji. Mož da je već onda gledao i na „Sjevernu obalu". Njegovo novo ministarstvo je također bilo „ovlašteno da se usredotoči na stvaranje infrastrukture za tvornice, osobito vi soko razvijene znanstvene industrije, u novim izraelskim naseljima na Zapadnoj obali". Vladin cilj, izjavio je Ne'eman je „naseliti toliko Židova, da se Zapadna oba la i Gaza ne mogu vratiti Arapima". Vratit ćemo se nekim aktivnostima novog ministarstva u sljedećem poglavlju. Kako je već napomenuto, postignuta je svojevrsna ravnoteže terora tijekom krvavog građanskog rata u Libanonu između palestinsko-muslimanskog saveza Nacionalne fronte i falangista dominirane kršćanske desnice. Da bi ispunio svoja dva osnovana cilja u Libanonu - to jest, razorio svaki oblik organiziranog palestin skog postojanja i nametnuo „novi poredak" - Izraelu je bilo prijeko potrebno uniš titi ovu ravnotežu te moć u potpunosti prepustiti rukama falangista, a na jugu, svo me hadadističkom klijentu ili možda nekom novom, kojeg će stvoriti. Ovaj cilj bio je lako postignut, s obzirom na izraelsku neograničenu vojnu prevlast. Konačni re zultat trebao je biti „konzervativni savez s prevlašću maronitskih kršćana, ali tako đer uključujući i privilegirane muslimanske klase", sada kad su Palestinci i njihovi lokalni muslimanski saveznici bili uništeni i razoružani. U Jerusalem Postu David Bernstein je opazio da je Izrael napadom na Liba non, ranije te godine ucrtao put PLO-muslimanskog saveza te države, te potpuno uništio ravnotežu između muslimanskih i kršćanskih snaga koja je sprječavala pos tizanje potpune kontrole nad državom", ostavljajući falangu i Haddada kao prevla davajuće vojne snage. „Brojno muslimansko i palestinsko izbjegličko stanovništvo u državi ostavljeno je bez ikakve zaštite, na milost svojim kršćanskim neprijatelji ma, a zaštita im ovisi o sposobnosti Izraelskih obrambenih snaga i uglavnom ne-učinkovite libanonske vojske", premda se u rujnu u Bejrutu „IDF pokazao nedo raslim zadatku, razlogom ili razlozima koje tek treba adekvatno objasniti" - čudno vato, jedini zadatak za koji se pokazao nedoraslim, iako Bernstein ne spekulira zašto. Vratit ćemo se na ovo pitanje. Bez obzira na tajnovite razloge iznenad ne i neuobičajene nesposobnosti IDF-a, izgleda da je krajem kolovoza 1982. godi ne bio postignut cilj postavljanja moći u ruke izraelskih saveznika, istovremeno os tavljajući muslimansko i palestinsko stanovništvo potpuno nezaštićeno nasuprot
snagama koje su odavno dokazale svoju vještinu masakriranja nezaštićenih ljudi (uz izraelsku podršku). Osim što je „potpuno razorila djelomičnu i osjetljivu ravnotežu koja je posto jala u Libanonu", izraelska invazija je, kako je i namjeravano, uništila temelj organi ziranog društvenog života oko pola milijuna palestinskih izbjeglica. „Sada svi zna ju da je u Libanonu PLO, svim namjerama i svrhama, postavio palestinsku državu: državu s njezinom vlastitom vojskom, sustavom civilne uprave, socijalnim i obra zovnim institucijama, pa čak i obilježjima njezinog vlastitog gospodarstva samo djelomično integriranog u gospodarstvo njegove države primateljice" i postojeći u „određenoj ravnoteži" s njim , uz povremen i katkad ogorčen sukob, djelomič no putem ispunjavanja Abba Ebanovog „razumnog očekivanja". I to je gotovo. Invazija je imala i neke druge vrijednosti. Kako je napomenuto, Izrael je sada snažno ovisan o vojnom izvozu. U vrijeme najžešćeg bombardiranje Bejruta, izrael ska je vojna industrija (Ta'as) „izašla u javnost opsežnom javnom kampanjom u me đunarodnom tisku (Aviation Week, itd.) kako bi povećala opseg prodaje svojih bombi". Vodeće obilježje bila je slika zrakoplova koji ispušta bombe s naslovom: „Bombe u koje se možete pouzdati da će učiniti ono što se od njih očekuje. To je jedina vrsta bombi koju mi proizvodimo." 4.7 Zeleno svjetlo iz Washingtona Da je Izrael možda doista četvrta vojna sila u svijetu, kako tvrde stručnjaci, isti nito je samo dok je Izrael privjesak Sjedinjenih Država - ne bi bilo baš pošteno go voriti o njemu kao 51. saveznoj državi, kako to neki čine, s obzirom da niti jedna od 50 saveznih država ne prima usporedive beneficije od savezne vlade. Unatoč slabos ti neprijatelja, i invazija na Libanon planirana je na američkoj podršci, za koju je bilo jasno da će pristići. Kao što je napisao Meir Pail: „Svi znakovi ukazuju da Sjedinjene Države pružaju značajnu političku podršku IDF-ovoj invaziji Libanona, čak i kad pos taje jasno da nanosi prilično snažan udarac i na zemlji i u zraku Sirijcima u Libano nu." Po riječima Edwina Meesa, savjetnika Bijele kuće, Reaganova administraci ja shvatila je kako postoji „snažno raspoloženje među članovima Kongresa, kao američkog naroda" protiv izraelske invazije; „To je problem kojeg treba riješiti", do dao je, premda se administracija neće „braniti protuoptuživanjem" Izraela jer on ima „dobre razloge" odlaska u Libanon. Naglasimo da to nije bila stvar „pluralistič kog konsenzusa" koji bi Vladu nevoljko uvukao u podržavanje izraelske agresije; bo lje rečeno, problem je bio stvaranje konsenzusa u korist invazije koju Vlada podrža va (premda manje gorljivo od demokratske opozicije). Pristaše Izraela prepoznale su problem i redovito pozivale na doprinos Izraela učvršćivanju američke moći u regiji svojim pokušajima gomilanja podrške invaziji u novinskim oglasima, pismima, ured ničkim izjavama (npr. New Republic, opetovano) i tako dalje. Već je podastrt određen broj primjera. Zanimljivo je da su među potpisnicima ovakvih izjava bili i oni koji su u drugom kontekstu izražavali stupanj zabrinutosti zbog očitovanja američke moći. Drugi zanimljiv argument bio je kako je Izrael učvrstio Sjedinjene Države pokazujući
nadmoć američkog oružja nad ruskim, iz čega je trebalo slijediti da treba preispitati nevjerojatnu dogradnju „obrane", premda ovaj zaključak, u čiju korist je govorila sa mo razboritost, nije izvučen. Vjerojatno je da su povremeni iskazi nezadovoljstva predsjednika bili jedno od odabranih sredstava rješavanja problema klimavog domaćeg konsenzusa. Ug ledni izraelski promatrači nisu ova očitovanja ozbiljno shvaćali niti su to trebali, sve dok je diplomatska podrška čvrsta, a pomoć nastavlja pristizati. „Ronald Reagan dobro je odigrao svoju ulogu", pisao je Davar, časopis Laburističke stranke, komentirajući posjet Sjedinjenim Državama ministra vanjskih poslova Yitzhaka Shamira, koji je završio fotografijom iz Bijele kuće, s mrkim Reaganovim izgledom umjesto smiješenja svom gostu, simbolična „poruka" koja je izazvala brojne ko mentare washingtonskih promatrača i američkih medija - preslike kremljologa koji su mozgali nad slikama sovjetskih vladara nastojeći utvrditi kome su naklonje ni. Izraelski promatrači u Washingtonu poruku su protumačili drugačije i realnije. „Ja mislim da je (Shamirov) posjet bio krajnje pozitivan", nastavio je washingtonski dopisnik Davara, premda je ponudio američkoj administraciji mogućnost da javno „ponizi Izrael". „Ova činjenica nam, sama po sebi - mada nije prijatna i ugodna ne šteti s praktičnog gledišta. (Američka) vlada prisiljena je izvesti javnu predstavu tvrdog stajališta prema Izraelu - djelomično da bi odgovorila na pritisak javnosti, a i umanjila pritisak Arapa - te da bi iskoristila istu prigodu za svoje udaljavanje od imidža sudionika u izraelskoj operaciji." U privatnim razgovorima s Vladinim duž nosnicima i članovima Kongresa (uključujući ministra obrane Caspara Weinbergera, koji slovi za najoštrijeg kritičara Izraela u administraciji), dopisnik Davara tvrdi da je Shamiru rečeno kako je vrijeme da brzo okonča s tim pitanjem zapadnog Bejruta. Stručno mišljenje preneseno Shamiru u njegovim američkim susretima bilo je da bi brz vojni napad bio prihvatljiv u Washingtonu. „To je pozadina odluke Izrael ske vlade da provede, počevši još jučer, ono što njezini lideri vole zvati „različitim sredstvima" rješavanja bejrutskog problema" - još snažnije bombardiranje, može se pretpostaviti. Zaključak izgleda nadasve razuman, s obzirom na ono što je danas poznato. Prisjetimo se samo Reaganovog opreznog izbjegavanja pitanja naseljavanja u nje govim privatnim razgovorima s Menachemom Beginom, što je jedan od načina da se ukaže da i javnu retoriku o tom pitanju ne treba shvatiti preozbiljno. Značaj nija komponenta poruke svakako je povećani dotok pomoći, kao što je već ras pravljeno. Neposredno pred izraelsku invaziju, general Sharon je posjetio Washington gdje je, tvrdi on, obavijestio ministra obrane Weinbergera da Izrael „mora djelova ti u Libanonu". Pentagonove brojke „otkrivaju masovan priliv vojnih nabavki iz Sje dinjenih Država u Izrael u prva tri mjeseca (1982. godine) - kada je Izrael planirao invaziju na Libanon", planovi su bili savršeno očiti, kako je već napomenuto. Ispo ruka vojnih roba bila je gotovo 50% veća no prethodne godine, uključujući opremu učinkovito upotrijebljenu u Libanonu. Glasnogovornik Pentagona potvrdio je da su
ove isporuke nastavljene tijekom lipnja visokim razinama (premda ne i poslije, tvr di se), uključujući „pametne bombe" korištene s „razornim" učinkom u Bejrutu; jed na takva bomba izazvala je trenutačno urušavanje cijele zgrade usmrtivši 100 ljudi u očitom pokušaju dokrajčivanja Yassera Arafata, za kojeg se mislilo da se tamo nalazi. Posljednji primjer poučan je sam po sebi, a i zbog načina na koji ga je koristila iz raelska propaganda ovdje, u Americi. Prema Ha'aretzu, bomba koja je trenutačno razrušila osmerokatnu zgradu u zapadnom Bejrutu, bila je „blast bomba" (s učinkom udarnog vala) ili „vakuum bomba" one vrste koju je Izraelu uskratio predsjednik Car ter, ali očigledno dobavio Reagan. Ha'aretz nastavlja objašnjavati da bomba usije avionsko gorivo na takav način da uzrokuje vakuum, stvarajući „neizmjeran pritisak" te uzrokuje urušavanje velikih zgrada, uništavajući sve u njima.* Uz svoju destruktivnu sposobnost, bomba je iskoristiva kao terorističko oružje. Korištenje ovakvih „nezako nitih" oružja prikazano je u Al Hamishmaru kao izričaj „fašističke tendencije". New Republic je posvetio članak ismijavanju UPI-jeva izvješća (nije navedena publikacija) da je Izrael koristio „vakuumske bombe" za razaranje zgrade. Članak Laurencea Grafsteina navodi da je UPI „nasamario profesionalac", a da vakuum ske bombe „postoje samo u umovima Tassa" (sovjetske novinske agencije), citira jući neimenovanog „glasnogovornika Pentagona". Urednik Martin Peretz potom je upotrijebio UPI-jevu vijest da pokaže kako je lako postići objavljivanje protuizraelske priče, što je još jedan primjer protuizraelskih predrasuda tiska, ponavljajući da „ne postoji takva stvar kao što je vakuumska bomba", a „priča" da postoji je „pre dočena javnosti" u Grafsteinovu članku. I Grafstein i Peretz oprezni su u prik rivanju činjenice da se opis prirode naprave, izvješće o njezinoj upotrebi u ovoj pri lici i osuda njezinog korištenja pojavila u vodećem izraelskom tisku, koji vjerojatno nije „protuizraelski" niti ,,pro-PLO" (kažem „vjerojatno" jer nije jasno bi li Peretz prih vatio ovaj zaključak, s obzirom da su ga zanijekali krajni šovinistički elementi u Iz raelu, kao što ćemo vidjeti). Ono što primjer pokazuje, kao i obično, nije kako je američki tisak „protuizraelski" - za raspravu suviše smiješna optužba - već da je izuzetno zaštitnički spram Izraela, propuštajući izvijestiti o grozotama opširno pri kazanim u izraelskom tisku. Zanimljivo je da činjenicu ilustrira isti onaj primjer ko jeg su odabrali „podržavatelji Izraela" ukazujući na suprotno, čim se razotkrije nji hova varka. Vraćajući se na stajališta Američke vlade prema invaziji, nakon izvješća savjet nika za nacionalnu sigurnost Williama Clarka, Jimmy Carter odbio je odati njegov sadržaj, ali je izjavio: „Jedina stvar koju mogu reći je da sam od čuo od uglednih lju di u Izraelu kako oni imaju zeleno svjetlo Washingtona." Alexander Haig, tadašnji dr žavni tajnik, Ijutito je odbio ovu optužbu („groteskna i nečuvena izjava", „potpuna * Prikaz Ha'aretza citiran je u Liberationu (Pariz), 12. kolovoza; Jean Gueyras opisuje korištenje psiho loškog učinka ovog „terorističkog" oružja u Le Mondeu, 11. kolovoza. Nisam primijetio raspravu o oružju, ili s njime povezana izraelska izvješća, u američkom tisku.
neistina"), a zatim nastavio i potvrdio je, kazavši: „Izraelci su vrlo jasno pokazali da se prekoračilo njihovu granicu podnošljivosti te da će na sljedeću provokaciju od govoriti. To su nam rekli. Predsjednik je to znao." Nevjerojatno da je čak i državni tajnik bio nesvjestan činjenica povezanih uz „provokaciju" i „toleranciju" 1981.1982. godine. Od Ureda za tisak Državnog tajništva zatraženo je da dostavi odre đeni dokaz službenog stajališta da Washington nije podržao invaziju, ali nije mo gao navesti nijednu službenu izjavu njenom protivljenju, izuzev one o podršci, ubrzo povučene, Prvoj rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a koja poziva Izrael da okon ča agresiju. Ovo zbivanje podsjeća na američku podršku indonezijskoj invaziji na Istočni Ti mor 1975. godine i gotovo genocidni pokolj koji je uslijedio. I u tom slučaju Američ ka vlada glumila je neupućenost o invaziji i također tvrdila da su Sjedinjene Države postavile embargo na oružja nakon agresije. Potonja tvrdnja je lažna (štoviše, prema Administraciji za ljudska prava, dotok oružja nikada nije smanjen, već je značajno po većan omogućavajući Indoneziji provođenje krvoprolića), a prva uvijek neuvjerljiva (osim američkom tisku), od tada je posve poništena. I u tom su slučaju Sjedinjene Države zaustavile djelovanje UN-a da zaustavi agresiju, što nam veleposlanik u UN-u Daniel R Moynihan, ponosno prepričava u svojim memoarima. Diplomatski telegra mi koji su u međuvremenu ugledali svjetlo dana, otkrivaju da je američki veleposla nik u Jakarti nekoliko mjeseci ranije izrazio nadu da će, intervenira li Indonezija kako je planirano, to učiniti „učinkovito, brzo i ne koristiti svoju opremu", vrlo slično reak ciji na izraelsku invaziju na Libanon; zabrinutost oko korištenja američke vojne opre me prijetvorna je u oba slučaja, imamo li na umu ovisnost agresora o američkim nabavkama, te je treba shvatiti kao nadu da Kongres neće djelovati jačanjem ugo vornih obveza da se ovo naoružanje može koristiti isključivo u svrhu samoobrane.*
5. Rat je mir Brojne izraelske izvidničke snage započele su 6. lipnja 1982. godine dugo očekivanu invaziju, operaciju Mir za Galileju, izraz „koji zvuči kao da je upravo si šao sa stranica 1984.", kako je napisao jedan izraelski komentator: Samo je u jeziku 1984. rat - mir i ratovanje - čovjekoljubivo. Možemo spomenu ti, naravno, da samo u orvelovskom jeziku iz 1984. okupacija može biti liberalna te doista postoji veza između „liberalne okupacije" (hvalisanje Laburističke stran ke) i rata jednakog miru. Isprike i objašnjenja napuštene su jednakom brzinom kojom su stvarane: poku šaj atentata na Argova, obrana graničnih naselja, ograničenje od 25 milja. U stvari, vojska je krenula ravno na Bejrut i autocestu Bejrut-Damask, u skladu s odavno prip remljenim planovima koji su bili unaprijed poznati laburističkoj opoziciji. * Vidi TNCW, 13. poglavlje. Vidi Ze'ev Schiff: „Green Light, Lebanon" radi dodatne rasprave washingtonskog prešutnog odobrenja invazije znajući da će se uskoro dogoditi.
Nekadašnji šef vojne obavještajne službe, Aharon Yariv iz Laburističke stranke, izjavio je: „Ja zaista znam da je odlazak u Bejrut bio uključen u izvorni vojni plan" , unatoč pretvaranju u suprotno, što poslušno ponavlja Američka vlada koja teš ko da je mogla sumnjati u činjenice osim ako američki obavještajci nisu bili na godiš njem odmoru. 5.1 Istrebljivanje dvonožnih zvijeri Prva meta bio je palestinski logor Rashidiyeh, južno od Sura, čija je veći dio drugog dana invazije „postao poljem krša". Pružen je neučinkovit otpor, ali, kao što je kasnije primijetio časnik mirovnih snaga UN-a, u stranu pometen izraelskim na padom: „Bilo je to poput gađanja vrabaca topom." Devet tisuća stanovnika logora - godinama redovito bombardiranog i granatiranog s kopna, mora i zraka - ili je prebjeglo ili je stjerano na obalu s koje su mogli promatrati razaranje izraelskim snagama onoga što je preostalo. Svim mladićima i odraslim muškarcima poveza ne su oči, te su vezani odvedeni u logore, odakle se o njima od tada malo sazna lo. Ovo je tipično za ono što se događalo diljem južnog Libanona. Palestinski lo gori su, ako već nisu bili uništeni u bombardiranju, razrušeni, do tla prerovani bul dožerima, a stanovništvo raseljeno ili (u slučaju muške populacije) pritvoreno. Re porterima općenito nije bio dopušten ulazak u palestinske logore, gdje je razara nje bilo najgore, kako bi ih se spriječilo da svjedoče o onome što se dogodilo i što se događa. Postojala su povremena izvješća. David Shipler opisao je kako je voj ska, nakon osvajanja logora, nastavila uništavati ono što je preostalo. Vojni časnik upitan zašto buldožeri ruše kuće u kojima su živjele žene i djeca, odgovorio je da su oni svi teroristi. Njegova izjava točno sažima izraelsku strategiju i pretpos tavke na kojima ona dugi niz godina počiva. U Americi je bilo vrlo malo kritika izraelskog uništavanja „terorističkih gnijez da" ili cjelokupnog preseljenja muške populacije u zatočeničke logore u Libanonu i Izraelu - ili odnosa prema njima, o kojem ćemo još govoriti. Ponovno, možemo zamisliti da bi na slično odnošenje prema Židovima nakon, recimo, sirijskog osva janja sjevernog Izraela, reakcija bila drugačija i rijetki bi se ustručavali prizivanja nacističkih monstruma. Zapravo, to ne moramo ni zamišljati. Kada je PLO-ova te roristička grupa kao taoce zadržala izraelske mladiće, članove paravojne grupe (Gadna) u Ma'alotu, to je bilo ispravno osuđeno kao okrutan zločinački čin. Od ta da, postao je praktički simbol neljudskog barbarizma „dvonožnih zvijeri". Ali, kad izraelske postrojbe odvezu palestinske muškarce stare 15-60 godina (zajedno s brojnim tisućama Libanonaca) u koncentracijske logore, postupajući s njima na način kojem ćemo se vratiti, to se zanemaruje, a nekolicina stidljivih pitanja goto vo su zaglušena pljeskom - čemu ćemo se također vratiti - za izraelsko pokaziva nje čovjekoljubivosti i moralnog savršenstva, dok se pomoć povećava u čast ovih postignuća. To je scena pred kojom bi Amerikanci trebali zastati, dopuštajući si postavljanje određenih pitanja o sebi samima.
Izraelska strategija bila je otjerati Palestince u uglavnom muslimanski zapad ni Bejrut (osim onih koji su ubijeni, rastjerani ili pritvoreni), zatim okružiti grad, pre kinuti dovod vode, hrane, medicinskih potrepština i električne energije te ga pod vrgnuti sve snažnijem bombardiranju. Prirodno, domaće libanonsko stanovništvo također je snažno napadnuto. Ove mjere nisu imate poseban učinak na gerilske borce PLO-a u Bejrutu, ali je civilno stanovništvo pretrpjelo sve brutalnije kažnjava nje. Pravilan proračun bio je da bi ovim sredstvom PLO bio prisiljen napustiti za padni Bejrut kako bi ga spasio od potpunog uništenja. Pretpostavljalo se, ta kođer točno, da je moguće pronaći američke intelektualce za provođenje zadatka pokazivanja kako je i ovo bio nevjerojatan primjer humanosti i povijesno jedinstve no iskazivanje „čistoće oružja", čak imajući hrabrosti tvrditi da je PLO, a ne izrael ski napadači, bio onaj koji je „zadržao grad i njegovo stanovništvo kao taoce" optužba koju su poslušno izgovarali urednici New York Timesa i mnogi drugi. (vidi odjeljak 8.2.3). Don Connell, novinar s ratnim iskustvom i libanonski dužnosnik projekta Oxfama, na sljedeći je način opisao izraelsku strategiju: Izraelska strategija bila je očigledna. Gađali su širok pojas i nastavljali ga pomi cati prema naseljenim područjima gurajući ljude pred sobom. Izraelci su stjerali ogroman broj ljudi na manji prostor, tako da su se žrtve geometrijski povećava le sa svakom pojedinom padajućom granatom ili bombom. Napadači su koristili usavršeno američko naoružanje, uključujući „granate i bombe osmišljene za prodiranje u zgrade prije nego što eksplodiraju", urušavajući zgrade iznutra, i fosforne bombe za izazivanje požara i opekotina koje nije mo guće liječiti. Bolnice su bile zatvorene ili razorene. Veći dio Ain el-Hilweh logora u blizini Sidona bio je „ravan poput parkirališta" kad ga je Connell ugledao, iako je 7-8 tisuća Palestinaca stiglo natrag - uglavnom žena i djece, s obzirom da su muš karci ostali „ili boreći se ili su uhićeni ili mrtvi". Izraelski buldožeri prerovali su dža miju na rubu logora tragajući za oružjem, ali su „ispod nje, pronašli 90 ili 100 tije la, potpuno istrunulih". Pišući pred bejrutski pokolj, ali nakon odlaska PLO-a, on zamjećuje da bi u zapadnom Bejrutu moglo doći do prolijevanja rijeka krvi ne pru ži li se zaštita preostalom stanovništvu. Izraelski tisak također je objavio strategiju osvajačke vojske. Promatrajući bombardiranje Bejruta u početnim danima, jedan novinar opisuje je ovako: Sa smrtonosnom preciznošću veliki topovi ostavili su redove ogromnih rupa na mjestu kuća i stambenih zgrada uvjereni da su to položaji PLO-a. Polja su bila izdubljena kraterima (...) Izraelska strategija u tom trenutku bila je očita - očisti ti ničiju zemlju kroz koju izraelski tenkovi mogu napredovati i spriječiti prodor PLO-a. Vojna taktika, o kojoj je opširno izvještavao izraelski i strani tisak, bila je jed nostavna. S obzirom da je Izrael imao potpunu kontrolu nad zračnim prostorom i neupitnu superiornost u oružanoj snazi napada s kopna, mora i zraka, IDF je jed nostavno dizao u zrak sve što se pred njim našlo, zatim poslao vojnike da „po čiste" što je ostalo. Posvetit ćemo se nekim opisima ovih taktika izraelskih vojnih
analitičara. Taktike su bile poznate iz Vijetnama i drugih ratova u kojima se moder na visokotehnološki opremljena vojska suočava s daleko slabijim neprijateljem. Razlika leži u činjenici što u drugim sličnim slučajevima rijetko imamo prilike čuti priče o junaštvu i „čistoći oružja", premda su, želimo li biti precizni, ove priče pri sutnije među američkim „podržavateljima" nego među izraelskim vojnicima, od ko jih su mnogi zaprepašteni onime što im je naređeno da učine. G. H. Jansen, dopisnik Economista s Bliskog istoka, opisuje izraelsku taktiku u prvim danima rata na sljedeći način: „Okružiti gradove i mjesta tako brzo da ci vilno stanovništvo unutra ostane u zamci, a potom ih napadati s kopna, mora i zra ka. Nakon nekoliko dana ovoga, doći će do slabašnog probnog napada: postoji li otpor, paljbu treba nastaviti."* „Drugi zapanjujući aspekt izraelske vojne doktrine pokazan u libanonskoj kampanji", primjećuje on, „jest vojno iskorištavanje prekida vatre. Izrael je to činio tako često, u svakom od svojih ratova, da možemo pretpos taviti da za izraelsku vojsku 'prekid vatre' tek znači 'nema pucanja' i nema nikakve veze s bilo kakvim zadržavanjem položaja na terenu duž linije 'primirja.'" Mi smo, u stvari, zabilježili nekoliko ranijih iskorištavanja prekida vatre; osvajanje Eilata 1949. godine i Golanske visoravni 1967. godine. „Izraelci su u ovom ratu usavršili svoju doktrinu iskorištavanja prekida vatre proglašavajući primirje jednostranim, u vrijeme kada je to njima najviše odgovaralo. To im je dalo slobodu da postavljaju i prekidaju primirje, uz prateću predstavu o miroljubivoj namjeri ili otvorenom ogorčenošću. Izraelcima prekid vatre nije korak k završetku sukoba ili prekidu neprija teljstava, to je jednostavno vrijeme odmora, snaženja i miroljubivih upada - poku šaj da se dobije ratni plijen bez borbe." Ove taktike moguće su ogromnom vojnom prednošću koju uživa Izrael. S obzirom da se u Sjedinjenim Državama zapadni tisak redovito optuživalo da ne prepoznaje čudesne i povijesno jedinstvene izraelske napore da poštedi civile, te za pretjerivanje u opisu razine razaranja i terora - vratit ćemo se na neke osobi tosti korisno je imati na umu da su uistinu korištene taktike bile u potpunosti poz nate i da su neke od najstrašnijih prikaza pružili upravo izraelski vojnici i novinari. U raspravi u Knessetu Menachem Begin odgovorio je na optužbe o civilnim žrtva ma podsjećajući na riječi zapovjednika stožera Mordechai Gura iz Laburističke *U stvari, izraelske postrojbe su često upozoravale stanovnike da napuste zemlju prije napada s kop na, mora i iz zraka, ali mnogi izvještavaju, što ne iznenađuje, da stanovnici nisu bili svjesni tih upozore nja; vidi Michael Jansen: The Battle of Beirut. Štoviše, ponekad su bacani i letci nakon što je započelo bombardiranje civilnih ciljeva, kao u Sidonu (Vidi Israel in Lebanon, str. 72, gdje se navodi „detaljni dnevnik cijenjenog predstavnika humanitarne organizacije", među ostalim dokazima). Opetovano se tvrdilo da je Izrael imao žrtve zbog politike upozoravanja stanovnika da odu, ali ostaje neobjašnjeno ka ko je do toga došlo u područjima za koja se znalo da su sljedeća na popisu, upozorena ili ne, te kako su se žrtve mogle uzrokovati korištenjem upravo opisane taktike, koja je često ovjeravana u izraelskom tisku.(vidi str. 218 i dalje radi niza primjera). Danny Wolf, nekadašnji zapovjednik parapostrojbi, pita: „Da netko sutra pobaca letke nad Herzliyom (u Izraelu) upozoravajući stanovnike u skrovištima da napuste grad unutar dva sata, zar to ne bi bio ratni zločin?" (Amir Oren, Koteret Rashit, 19. siječnja 1983.). Bilo bi zanimljivo čuti odgovore od onih koji navode postojanje ovih IDF-ovih upozorenja s puno poštovanja kao dokaz plemenite obveze na „čistoću oružja".
stranke, nakon invazije na Libanon 1978. godine za vrijeme Beginove vlade, nave dene na str. 185. Upitan što se događa kada se susretnemo s civilnim stanovniš tvom, Gur je odgovorio: „To je civilno stanovništvo poznato po pomaganju teroris tima (...) Zašto je civilno stanovništvo južnog Libanona odjednom postalo tako veliko i cjelovito?" Dodatno upitan je li rekao da stanovništvo južnog Libanona tre ba biti kažnjeno, odgovorio je: ,,l te kako! Ja koristim jezik Sabre (kolokvijalni heb rejski): I te kako! Teroriste hrani stanovništvo koje ih okružuje." Gur je nastavio objašnjavati naredbe koje je izdao: „Dovedite tenkove što brže možete i gađajte ih iz daljine prije no što se momci nađu u borbi licem u lice." Nastavio je: „Već 30 go dina, od rata za nezavisnost do danas, borimo se protiv stanovništva koje živi u se lima i gradovima..." S drskošću koja je graničila s bestidnošću, Begin je izgovorio riječi: „Mi nismo niti jednom namjerno povrijedili civilno stanovništvo (...) svi napa di bili su usmjerene protiv vojnih meta..." Vratimo se tisku. Tom Segev iz Haretza putovao je „Libanonom nakon osvaja nja" sredinom lipnja. Vidio je „izbjeglice smušene usred jata muha, odjevene u dronjke, čija su lica izražavala užas, a oči (...) smetenost (...), žene su naricale, a djeca jecala" (u blizini je uočio Henryja Kamma iz New York Timesa; isplatilo bi se usporediti njegovo izvješće istih prizora). Sur je bio „uništen grad"; na tržnici nije bilo nijedne neoštećene trgovine. Tu i tamo ljudi su hodali, „kao u nekom košmaru". „Ovratan smrad ispunjavao je zrak" - miris raspadajućih tijela, shvatio je. Nad biskup Georges Haddad rekao mu je da su ubijeni brojni, premda nije znao broj ke jer su mnogi još uvijek bili zakopani pod ruševinama, a on je bio zaposlen brigom za brojnu siročad koja je lutala ulicama, neki tako mladi da čak nisu znali ni svoja imena. U Sidonu je razaranje bilo još gore: „središte grada - razoreno". „Upravo ovako izgledali su njemački gradovi krajem Drugog svjetskog rata. Polo vina stanovništva ostala je bez skloništa, 100 000 ljudi." On je vidio „gomile ruševi na", desetine tisuća ljudi na obali gdje su ostajali danima, žene protjerane vojnici ma u pokušaju bijega na plaže, začuđenu djecu „među tenkovima i ruševinama, pucnjevima i histerijom", mlade ljude s povezanim očima, ruku vezanih plastičnim vrpcama, „užas i pomutnju". Danny Rubinstein iz Davara proputovao je okupiranim prostorima završetkom rata. Palestince se gotovo nije moglo pronaći u prostorima kontroliranim kršćani ma jer su izbjeglički logori odavno razrušeni (vidi opis Attallaha Mensoura, str. 189190). Crveni križ je iznio podatak o 15 000 kao „realnoj" procjeni broja zarobljeni ka odvedenih izraelskom vojskom. U „ruševinama Ain el-Hilweha", bezubi starac bio je najmlađi muškarac ostavljen u logoru, među tisućama žena, djece i staraca, „stravičan prizor". Oko 350 000-400 000 Palestinaca bilo je „raspršeno u svim smjerovima" („većinom žena, djece i staraca, s obzirom da su svi muškarci pritvo reni"). Preostali stanovnici bili su u milosti falangističkih patrola i Haddadovih sna ga, koje pale kuće i „tuku ljude". Nema nikoga tko bi se pobrinuo za desetine tisu ća izbjegličke djece i, „naravno, svi civilni sustavi djelovanja PLO-a su uništeni, a desetine tisuća obitelji, ili dijelova obitelji, raspršene poput životinja". „Zastrašujući
prizor uništenog logora dokazuje da je uništavanje bilo sustavno." Čak su i skloniš ta u koja su se ljudi sklanjali pred izraelskim bombardiranjem bila uništena, ,,a oni još uvijek iskopavaju tijela" - na prostorima na kojima su borbe okončane dva mje seca ranije. Pritužba Oxfama iz ožujka 1983. godine kaže: „Nitko nikada ne će znati koliko je mrtvih zakopano pod iskrivljenim čelikom stambenih zgrada ili razbijenog kamenja gradova i sela Libanona." Krajem lipnja libanonska policija objavila je procjenu od oko 10 000 ubijenih. Ovi prvi podaci izgledali su prilično točni. Kasniji proračun, iznesen u nezavisnom libanonskom dnevnom listu An-nahar, navodi 17 825 osoba za koje se zna da su ubijene i preko 30 000 ranjenih, uključujući 5 500 ubijenih u Bejrutu i preko 1 200 civila ubijenih u području Sidona. Vladina istraga procijenila je da su 90% stradalih bili civili. Krajem prosinca libanonska policija procijenila je broj ubijenih tijekom ko lovoza na 19 085, sa 6 775 u Bejrutu, među kojima 84% civila. Izrael je izvijestio o 340 ubijena IDF-a vojnika početkom rujna, 446 do kraja studenog (ako su ovi po daci točni, onda je broj ubijenih izraelskih vojnika u deset tjedana nakon odlaska PLO-a iz Libanona, potpuno istovjetan broju Izraelaca ubijenih u svim terorističkim akcijama duž sjeverne granice od 1967. godine). Po zapovjedniku stožera Eitanu, broj ubijenih izraelskih vojnika ,,u cjelokupnom zapadnom sektoru Libanona" - to jest, izuzev sirijske bojišnice - bio je 117. Osam izraelskih vojnika umrlo je ,,u sa mom Bejrutu", tvrdio je on, trojica nesretnim slučajevima. Ako je to točno (što nije vjerojatno), Eitanove brojke znače da je pet izraelskih vojnika ubijeno u procesu masakriranja 6 000 civila u Bejrutu; doista veličanstvena pobjeda. Izrael je ponudio i različite podatke ranjenih u Libanonu. Prema njegovom konačnom proračunu, u Bejrutu je ubijeno 930 ljudi uključujući 340 civila, a bombardiranjem Bejruta razru šeno je 40 zgrada*, 350 u cijelom Libanonu. Broj ubijenih unutar PLO-a određen je kao 4 000. Novinari i humanitarni djelatnici općenito su ismijavali izraelske procjene, premda su ih pristaše u Americi s poštovanjem ponavljale. U samom Izraelu, liba nonske brojke redovito su citirali; na primjer, Yizhar Smilansky, jedan od najpozna tijih izraelskih romanopisaca, s ogorčenim osporavanjem Begina („čovjeka krvi" spremnog žrtvovati „nekih 50 000 ljudskih bića" za svoje političke ciljeve) i društva koje ga može podnositi. Općenito, izraelska vjerodostojnost pretrpjela je zna čajnu štetu tijekom rata, kao i za vrijeme rata 1973. godine. Vojni dopisnik Hirsh Goodman izvijestio je da je glasnogovornik vojske bio manje vjerodostojan no ika da ranije. Zbog opetovanih Vladinih laži (npr. tvrdnje, za koju se u konačnici poka zalo da je lažna, kako je IDF uzvraćao vatru samo prema onom mjestu otkud je ona dolazila), „tisuće izraelskih vojnika, očevidaca zbivanja, više ne vjeruje vojnom glasnogovorniku" i „započeli su slušati Radio Libanon na engleskom i arapskom * S obzirom da je ovo bila jedina sinagoga u Bejrutu, možemo zaključiti da je razrušeno 39 terorističkih zgrada. Unatoč značajnim naporima, predstavnici Svjetske cionističke organizacije nisu mogli uvjeriti Židove zapadnog Bejruta da imigriraju u Izrael. „Zašto bismo otišli?" pitali su oni, „Ovdje su naši do movi i naši prijatelji." Ili barem ono što je od njih ostalo.
jeziku kako bi saznali ono za što vjeruju da je vjerodostojna slika rata". „Prevlada vajuća većina ljudi - uključujući više časnike" optužila je izraelske vojne dopisnike da „dopuštaju da ovaj rat izbije van svih proporcija izvornih ciljeva, nerazumnim ponavljanjem službenih objašnjenja za koje svi znamo da su lažna". Časnici i voj nici „četiriju najviših borbenih jedinica (...) optužili su (ratne dopisnike) za prikriva nje istine, laganje javnosti, neizvješćivanje o stvarnom raspoloženju na bojišnici te lakejsko služenje ministru obrane". Vojnici su „ponavljali najnovije kolajuće viceve, poput onog o idiotu artiljerijske jedinice koji mora da je naopako okrenuo sve iz raelske topove. „Svaki put kad otvorimo paljbu, vojni glasnogovornik objavi da se po nama pucalo..." „Goodman nije zabrinut samo padom morala uslijed ovog bes tidnog laganja, već i izraelskom „trenutačnom slikom u svijetu". Oko toga nije trebao previše strahovati. Barem se u Sjedinjenim Državama nastavilo i dalje ozbiljno shvaćati tvrdnje Izraelske vlade, čak i ponuđene podatke o žrtvama i rat nim štetama. Kao što su humanitarni djelatnici i drugi redovito komentirali, točne podatke nije moguće prikupiti jer se mnogi - osobito Palestinaci - ne računaju. Mjesecima nakon što su okončane borbe u području Sidona, stanovnici Ain el-Hilweha još uvi jek su iskapali leševe i nisu ni približno znali koliko je ljudi ubijeno, a časnik za ob razovanje u izraelskoj vojsci (potpukovnik) izvijestio je da se vojska pribojava epi demija u samom Sidonu „zbog brojnih tijela pod ruševinama...". Libanonski i inozemni humanitarni djelatnici primijetili su da mnogi među umrlima nikad nisu stigli do bolnica, te da se vjeruje kako je neodređen broj tijela ostao pod ruševina ma Bejruta; bolnički podaci, prvenstveni izvor gore navedenih libanonskih proraču na, „samo su mali dio dometa tragedije". Brojni leševi nisu se mogli pohraniti u pretrpanim mrtvačnicama pa nisu ni uključeni u statistike". Libanonska vlada utemeljila je podatke o žrtvama na policijskim zapisima, ko ji se opet temelje na istinskim brojevima iz bolnica, klinika i civilnih središta zaštite. Ovi brojevi, po glasnogovorniku policije, „ne uključuju ljude pokopane u masovnim grobnicama u područjima o kojima libanonske vlasti nemaju informacija". Brojke su, uključujući i podatke o 19 000 mrtvih i preko 30 000 ranjenih, zasigurno podcijenjene, pretpostavljajući da oni koji su slavili svoje oslobođenje (priča u ko ju su nas Izrael i njegovi podržavatelji ovdje, u Americi, htjeli uvjeriti) nisu namjer no uveličavali užase uzrokovane njihovim osloboditeljima. Možemo samo nagađa ti razmjere nastalih žrtava, posebice u pogledu Palestinaca. Izvješće UN-a procjenjuje 13 500 teže oštećenih kuća samo u zapadnom Bejrutu, tisuće na drugim mjestima, ne računajući palestinske logore (koji jesu ili su bili zapravo gradovi). Glede Palestinaca, voditelj za njih zadužene UN-ove agencije, Olof Rydbeck iz Švedske, rekao je kako je njezin 32-godišnji rad „jednos tavno izbrisan"; izraelsko bombardiranje ostavilo je „gotovo sve škole, klinike i instalacije agencije u ruševinama". Izrael je iskoristio činjenicu da je jedna UNRWA-ina škola pretvorena u PLO-ovo središte za vojnu obuku bez znanja UNRWA-e. „Izraelci su s pravom ogorčeni", primijetio je londonski Economist.
„Njihov protest imao bi veću težinu da nisu opljačkali školsku nastavnu opremu, smanjili broj u njoj upisanih studenata na 150 i pretvorili obližnji izbjeglički logor, odakle su stizali brojni učenici, u gomilu otpada." Dio starijih Izraelaca vjero jatno se trgnuo na ovo pokazivanje gnjeva, oni koji se sjećaju ranijeg utjelovljenja UNRWA-e kao UNRRA-e, utemeljene radi skrbi o nekim drugim izbjeglicama. Vodi telj UNRRA-inih operacija u Njemačkoj 1945-1946. godine, u svojim memoarima piše: „Vojna obuka židovskih raseljenih osoba vođena je u (UNRRA) logorima, vje rojatno radi priprema za aktivnije sudjelovanje u ratu za oslobođenje od britanskog mandata, po njihovom dolasku u Palestinu. Instruktori su bili N. C. 0. britanske i američke vojske, u uniformama, katkad bez, iako mislim i katkad sa, dopuštenjem svojih jedinica". Sve nezakonito kršenje obveza UNRRA-e i jedan od ponos nih trenutaka osnivanja Države Izrael. Još jednom nije ugodno vidjeti kako se po vijest ponavlja, s promijenjenom podjelom uloga koje će postati još jezovitije prije no što zaključimo, s daljnjim poglavljima koja jedva da i možemo zamisliti. John Kifner je izvijestio da nakon izraelskog bombardiranja u palestinskim lo gorima „nije mnogo toga ostalo", te da su na jugu „Izraelci prerovali izbjegličke lo gore kako bi ih učinili nenastanjivima". Suprotno uobičajenim propagandnim tvrdnjama, reporteri nisu „pronašli tešku artiljeriju ili dobro utvrđene položaje" u logorima Sabri, Shatili i Bourj al-Barajneh u Bejrutu, koji su „podnijeli strahovite udare" nakon 6. lipnja (zapravo, 4. lipnja), potičući bijeg polovine njihovog stanov ništva (od 125 000) u prvih nekoliko tjedana rata. Prostori u koja su oni po bjegli, posebice četvrt Fakhani u Bejrutu, također su nemilosrdno bombardirani. S obzirom da su Palestinci po definiciji svi teroristi ili majke terorista ili budući teroris ti - tako drugačiji od Begina, Shamira i Sharona, na primjer - što god im se učini lo, smatrano je opravdanim. 5.2 Bejrut: precizno bombardiranje Opet je Izrael zaustavio međunarodne pokušaje pomoći i spriječio dostavu hrane i lijekova žrtvama.* Čini se da su izraelske vojne snage odstupile sa svojih ruta da bi uništile medicinske objekte - barem želimo li povjerovati tvrdnjama Iz raelske vlade o „savršenoj preciznosti" bombardiranja. „Međunarodne agencije suglasne su da bi broj civilnih žrtava bio znatno viši da nije bilo medicinskih uvjeta koje je Palestinska oslobodilačka organizacija priskrbila svom narodu" -a zapravo i mnogim siromašnim Libanoncima - tako da uopće ne čudi da su oni bi le naročita meta napada. U prvom lipanjskom bombardiranju pogođena je dječja bolnica u izbjeglič kom logoru Sabra, javila je libanonska televizija, čiji je snimatelj izjavio da je * Međunarodni crveni križ, World Vision International, UNICEF i ostale humanitarne agencije izvještava le su o dugom zadržavanju pomoći u hrani i medicinskom materijalu uzrokovanu izraelskim miješa njem. Ovo su potvrđivali izraelski dužnosnici zaduženi za pomoć, što ćemo kasnije izravno vidjeti.
vidio „brojnu djecu" kako leže mrtva u logoru Boujr al-Barajneh u Bejrutu, a dok su „požari izmicali nadzoru u desecima stambenih zgrada", javljeno je da je pogođe na i bolnica u Gazi u blizini logora. Podsjetimo da je ovo bila „odmazda" za pokušaj atentata na veleposlanika Argova, koji je izvršila grupa bez središta u Liba nonu, suprotstavljena PLO-u. Četiri bombe 12. lipnja pale su na bolnicu u Aleyu, teš ko je oštetivši. „Ništa nije neobično" u priči pomoćnika iz operacijske dvorane, koji je u napadu izgubio obje ruke; „To što je meta zračnog napada bila bolnica, nije uop će jedinstveno, bez obzira je li namjerno ili slučajno", izvješćuje William Branigan, zamjećujući da su druge bolnice još teže oštećene. Dijelovi kasetnih bombi prona đeni su na zemljištu armenskog lječilišta južno od Bejruta koje je također „teško oš tećeno tijekom izraelskog nasrtaja". Neurokirurg Gaza bolnice u Bejrutu „ustra jan je da je izraelska artiljerija namjerno gađala njegovu bolnicu", istovremeno je izviješteno. Nekoliko dana kasnije, Richard Ben Cramer javio je da je izraelskim granatama pogođena i bolnica Acre u Bejrutu, te da su ponovno gađane bolnice u logorima. „Čini se da se izraelski topovi ovdje nikad ne zaustavljaju", izvijestio je iz lo gora u Sabri, koja je kasnije postala poprištem velikog pokolja: „Nakon dva tjedna ove razuzdane grmljavine, Sabra je tek mjesto koje možete precrtati." Bolnica Acre ponovno je pogođena 24. lipnja zajedno s bolnicom u Gazi i Is lamskim domom za invalide, gdje „su hodnici bili prošarani krvlju". Bolnicama je nedostajalo medicinskog materijala jer je Izrael, prema Međunarodnom crvenom križu, zaustavio tone medicinskih nabavki spremnih za prijevoz brodom u Cipar. Sredinom kolovoza Islamski dom redovito je granatiran, od 200 članova osoblja preostalo je tek 15, a „nekoliko retardirane djece umrlo je od izgladnjelosti jer nije bilo nikoga tko bi imao vremena pristojno ih nahraniti". U palestinskoj Bol nici za invalidne osobe (možda ista institucija), „posjetitelj koji hoda mračnim hod nicima susreće se s posrćućim osobama koje na arapskom jecaju 'Hrane, hrane'"; za preostalih 800 mentalno bolesnih pacijenata, od kojih polovinu djeca, brinulo se desetak medicinskih sestara. Francuski liječnik posvjedočio je o intenzivnom izraelskom bombardiranju oko i na (Gaza) bolnicu, što je tada dovelo do evakuacije bolnice. Kada je ubrzo potom pogođena bolnica za mentalno oboljele u Bejrutu, „800 pacijenata različitih stanja, od senilnosti do nasilne shizofrenije, pušteno je na bejrutske ulice". Bolnica, jasno obilježena zastavom Crvenog križa, pogođena je artiljerijom i palj bom s brodova, uključujući i četiri fosforne granate. Medicinsko osoblje izvijestilo je da je 90% pacijenata, među kojima djeca s mentalnim problemima, čiji su se kre veti na odjelu zapalili ispaljenim raketama, bili Libanonci. U krugu od pola milje nije pronađena niti jedna vojna meta. Bolnica je, međutim, „opasno smještena u blizini palestinskih geta Sabre i Shatile, čestih meta izraelskog bombardiranja", premda su ,,u neposrednom okruženju stambene četvrti" (tj. nikako palestinske si romašne četvrti). Većina ovog dogodila se prije no što je bombardiranje uznapredovalo do no vih razina nasilja u kolovozu. Do 4. kolovoza, 8 od 9 domova za siročad u Bejrutu
je razoreno, napadnuto kasetnim i fosfornim bombama. Posljednji je napadnut fos fornim i drugim raketama, premda je bio jasno označen crvenim križem na krovu, i to nakon uvjeravanja Međunarodnog crvenog križa da će biti pošteđen. Američka sveučilišna bolnica pogođena je 4. kolovoza vatrom šrapnela i žbuke. Li ječnik, „stojeći u krvlju natopljenoj poderanoj odjeći", rekao je: „Nemamo više mjesta." Upravitelj bolnice izvijestio je: „To je pokolj. Nema ničeg vojnog bilo gdje u blizini ove bolnice." Ta je bolnica bila jedina u Bejrutu koja je izbjegla izrav no granatiranje, ali su se čak i tamo sanitarni uvjeti pogoršali do te mjere da je umrla polovina pacijenata s intenzivne njege, a s 99% pacijenata žrtava ranjavanja nije bilo mjesta za uobičajene bolesti. „Provezete li se bilo kojom ulicom, gotovo uvijek ćete ugledati muškarca ili ženu bez ekstremiteta." Crveni križ izvijestio je da je 6. kolovoza u zapadnom Bejrutu od ukupno 1 400 na raspolaganju bilo 130 kreveta. Američka sveučilišna bolnica za vrijeme loših dana primala je samo „one koji su izgledali kao da ih se može spasiti", kako izvješ tava osoblje. Bolnica Berbir bila je tek „podzemna spavaonica s postrance odgurnutim generatorima kako bi nekolicina pacijenata dobila zraka". U hotelu Bristol, pogođenom izraelskom fosfornom granatom, Crveni križ je postavio podzemnu bolnicu. „Većina liječnika i medicinskih sestara zaposlenih u gradu je prebjegla." „Čak je i delegacija Crvenog križa dvaput granatirana. U izraelskom pomor skom bombardiranju 30. lipnja, šest granata pogodilo je zgradu, a 5. kolovoza po novno je pogođena dvjema artiljerijskim granatama." Bolnica Berbir do sredine srpnja već je bila znatno oštećena, s tragovima krvi po hodnicima, brojnim pacijen tima udaljenim iz ruševina i mrtvačnicom prepunom leševa, sve dok preostali liječ nici nisu mogli napustiti zgradu kako bi sahranili neidentificirana tijela u zajedničku grobnicu, kad bi granatiranje i zračni napadi privremeno bili zaustavljeni. Jedna od pravih junakinja rata je dr. Amal Shamma, libanonsko-američka pedijatrica školovana u Americi, koja je ostala na svom radnom mjestu u bolnici Ber bir u Bejrutu i u vrijeme najgorih strahota. U studenom je provela nekoliko tjedana putujući Sjedinjenim Državama, s malo odjeka, kako se moglo i očekivati. Pa ipak, razgovor s njom objavljen je u Village Voiceu, u kojem je prikazala sveobuhvatne medicinske i socijalne usluge za Palestince i siromašne Libanonce potpuno uniš tene izraelskom invazijom. Njima ništa nije ostalo, osim privatnih bolnica koje ne mogu platiti, iako je nekolicinu tamo prevezla izraelska vojska. Premda je iz Euro pe upomoć pristiglo nekoliko medicinska ekipa, niti jedna nije došla iz Sjedinjenih Država; Sjedinjene Države previše su zaokupljene isporukom oružja razaranja. Ona izjavljuje kako su bolnice bile jasno obilježene crvenim križem te da u blizini nije bilo naoružanja, premda je ispred njezine bolnice stajao jedan onesposobljeni tenk koji nikada nije bio pogođen u granatiranju koje je bolnicu reduciralo na sta nicu prve pomoći. U samo jednom danu granatirano je 17 bolnica. Njezina je „ope tovano granatirana od 1. do 12. kolovoza dok sve što je bilo u njoj nije uništeno". Teško je oštećena do sredine srpnja, kako smo već napomenuli. Bolničkim djelat nicima zaustavljenim na izraelskim barikadama rečeno je: „Dovoljno dobro smo
granatirali vašu bolnicu, zar ne? Tamo vi liječite teroriste." Prisjetimo se da je ovo svjedočenje liječnika u libanonskoj bolnici, jednoj od onih oslobođenih izrael skim snagama, prema službenoj doktrini. Američka medicinska sestra zaposlena u Bejrutu, zaprepaštena „razvođenim prikazima u američkom tisku", izvijestila je: „Izrael ispušta bombe na sve, uključu jući bolnice, sirotišta i u jednom slučaju na školski autobus s 35 školarki za vrijeme vožnje na otvorenoj cesti"; bila je zabrinuta za preživjele. Američki mornarič ki poručnik, zadužen za uklanjanje neeksplodiranog oružja u Bejrutu izvješćuje: ,,U sirotištu smo pronašli pet bombi s oko 45 kasetnih bombi u prednjem dvorištu. Pozvali su nas nakon što je petero djece ozlijeđeno, a četvero ubijeno." „Oko 3 do 5% granata i bombi ne eksplodira i izuzetno su opasne", rekao je potom. Si gurno je da je svako ovo pojedinačno sirotište snažno bombardirano. Jednu od najrazornijih kritika izraelske vojne prakse nehotice je pružio izrael ski pilot koji je sudjelovao u bombardiranju, bojnik zračnih snaga, prikazujući bri žan odabir meta i preciznost bombardiranja koji greške čine gotovo nemogućima. Promatrajući učinke, možemo sami izvući zaključke. On je također izrazio svoju osobnu filozofiju, govoreći: „Želite li postići mir, morate se boriti." „Pogledajte američko-japanski rat", dodao je, „da bi postigli cilj, bombardirali su Hirošimu i Naga saki." Primjere koje je ovaj pilot naveo možemo smjestiti uz druge koje je ponudio premijer Beginu opravdavajući rat: Dresden i Coventry, na primjer. Upućivanje na Coventry posebno je zbunilo izraelske slušatelje; „Mi znamo tko je izveo bombar diranje Coventryja", pisao je Abba Eban - komentirajući i „delegacije Židova iz dijaspore (koji) dolaze u Izrael, ili radije Libanon, i pozdravljaju odluku o početku rata jednako oduševljeno kao što bi pozdravili odluku da se ne ide u rat" te „poni žavajuću vulgarnost održavanja skupova (Ujedinjene židovske zajednice) radi prikupljanja sredstava" u okupiranom Libanonu. Ovi primjeri pružaju uvid u menta litet izraelskog političkog vodstva i dijelova časničkog tijela, a i američkih podržavatelja koji se pozivaju na iste primjere, kao što čini nekadašnji sudac Vrhovnog suda i veleposlanik u UN-u, Arthur Goldberg. U svojim zanimljivim primjedbama podrške invaziji, na koju ćemo se vratiti, on navodi primjer Drezdena i općenitije ra ta „protiv poludjelih barbara koji nastoje porobiti svijet". „Nije li Izraelska vlada suo čena s istom strašnom dilemom u pogledu ponovljenih PLO-ovih djela terorizma protiv izraelskih civila i bombardiranja njegovih naselja na sjeveru?" Prisjeti mo se stvarnih razmjera PLO-ovog terorizma u usporedbi s, već raspravljenim, izraelskim terorizmom i činjenice da nije bilo neisprovociranog bombardiranja na selja na sjeveru godinu dana, niti jednog u 10 mjeseci unatoč brojnim izraelskim provokacijama, uključujući bombardiranje u travnju. Goldbergove predodžbe da je izraelska invazija u Libanonu usporediva s ra tom protiv Hitlera, prisjetio se premijer Begin u pismu predsjedniku Reaganu, u ko jem on sebe prikazuje kako maršira prema „Berlinu" da bi likvidirao „Hitlera". Glas nogovorniku Laburističke stranke za inozemna pitanja, Abbi Ebanu, to se činilo
„mračnom i jezovitom fantazijom", „jednim od najbizarnijih dokumenata u nedav noj diplomatskoj povijesti", primjer „gubljenja dodira sa stvarnošću".* I ostali izrael ski komentatori ismijavali su ovu usporedbu, ukazujući kako ona dovodi u pitanje Beginov zdrav razum. Ja nisam ovdje, u Americi, primijetio nikakve komentare o Goldbergovom zdravom razumu. Možda i nije posebno iznenađenje da liberalni američki junak nadvisuje „jezovite fantazije" izraelskog dobitnika Nobelove nagra de za mir svojim vlastitim promišljanjima ove teme. 5.3 Briga za žrtve: zatvorenici, pacijenti, izbjeglice Čini se da nisu samo bolnice, već je i medicinsko osoblje izazivalo poseban gnjev. Jedan očevidac vidio je palestinskog liječnika bez svijesti, ,,s rukama i vra tom privezanim za stup, raskrvavljenog lica prekrivenog muhama". Palestin ske bolnice bile su zatvorene, njihovo osoblje uhićeno, odvedeno u zatvoreničke logore i mučeno. U Sidonu je izraelska vojska zatvorila palestinsku bolnicu Crvenog polumje seca. Tamo zaposlena nizozemska medicinska sestra rekla je reporteru: „Za vrije me Drugog svjetskog rata bila sam u Nizozemskoj. Znam kakvi su fašisti. Strašno je što su sve ove žene i djeca ubijeni. Recite to svijetu." Istog dana New York Times je objavio izvješće s tiskovne konferencije u Jeruzalemu, gdje je član Knesseta stranke Mapam (iz kibuca Mishmar Haemek) i bojnik paravojnih snaga, Imri Ron, „govorio objedinjavajući politički i vojni autoritet" o „čistoj borbi" koju vo di izraelska vojska, „poduzimajući izuzetne mjere opreza poštede civila". Osim samoj američkoj vojsci, takav „autoritet" u američkom tisku može se dodije liti još samo izraelskom časniku. Ronov autoritet nije umanjen činjenicom što je bio takav ratni entuzijast da se dobrovoljno prijavio za sudjelovanje, premda kao član Knesseta nije bio pozvan. Vratit ćemo se još nekim njegovim „autoritativnim" primjedbama, uspoređujući ih s izjavama izraelskih časnika druge vrste. Belgijski liječnik zatvorene bolnici u Sidonu, koji „se s naporom suočio s ra njenim muškarcima, ženama i djecom" (žrtvama ove „čiste borbe"), izjavio je: „Ov dje smo obavljali dobre operacije. Izvodili smo kirurške zahvate i sve ostalo prije no što je izraelska vojska uhitila gotovo cjelokupno osoblje." Shipler je izvi jestio u New York Timesu o istim događajima. Citira izraelskog bojnika, vojnog up ravitelja Sidona koji je zatvorio bolnicu jer, kako je rekao: „Očigledno je da ovo nije dobra bolnica. Stoga sam danas u 11 sati premjestio sve pacijente u dobru pri vatnu bolnicu, Labib Medical Center", neokaljanu vezama s Palestincima. Dodao je * Ebanove primjedbe da su „Arafatova ideologija i retorika, odbojne kakva jesu, identične onima Anwara Sadata do nekoliko mjeseci prije no što ga je Begin zagrlio u Knessetu". Ima nešto istine u onome što kaže, ali ne u smislu u kojem je želio da njegova publika to shvati, što vidimo prisjetimo li se Sadatovih odbačenih napora da postigne mir s Izraelom u razdoblju od gotovo šest godina prije posjeta Jeruzalemu i Arafatovih kretanja k približavanju međunarodnom konsenzusu, također često odbijanom, od sredine 70-ih godina. Vidi 3. poglavlje. Eban sigurno sve ovo i više vrlo dobro zna. Spo soban je koristiti svoju reputaciju goluba kako bi značajnom učinkovitošću prikrio povijesni zapis.
da nije naredio uhićenje norveške medicinske sestre, premda je „ona članica PLO-a", jer su oni „demokrati" i, prema tome, „ne privode žene" - bez obzira je li to tada bila istina, posve je netočno za period koji je uslijedio, kako ćemo vidjeti. „Ka nadski i norveški liječnik, zajedno s palestinskim liječnicima, bit će odvedeni u Iz rael na ispitivanje i mogući pritvor", dodao je bojnik. Shipler je posjetio „dobru pri vatnu bolnicu" u kojoj se činilo „kako se nikome ne žuri", a upravitelj Ijutito odbijao primati pacijente iz zatvorene bolnice, objašnjavajući svojim gostima: ,,U prvom slučaju koji sam od tamo dobio, pacijentica je imala gangrenu po cijelom tijelu." On će preuzeti samo „dobre slučajeve". U međuvremenu je jedan belgijski liječnik ostao u zatvorenoj bolnici brinući se za 58 pacijenata, među kojima i neke teško ranjene, usred „zadaha prljavštine i trulog mesa". Upravitelj „dobre privatne bolni ce" slučajno je sin milijunaša, vlasnika plantaže naranči, prilično zadovoljnog što ga je oslobodila izraelska vojska. Ništa od ovoga nije zavrijedilo urednički komentar, osim redovitih pohvala iz raelskom uzvišenom moralnom standardu, što je čudo koje se mora zapaziti. Mo žemo se, možda, prisjetiti reakcije u Timesu i drugdje, kada je vojska seljaka Pol Pota evakuirala bolnice Pnom Penha- premda ih, međutim, prethodno nije pretvo rila u ruševine. Kanadski i norveški liječnik, zajedno s norveškim socijalnim radnikom, doista su bili uhićeni i odvedeni u Izrael, potom pušteni nakon protesta njihovih vlada. Nji hovom svjedočanstvu posvećena je mala pozornost u New York Timesu, podijelje na sa svjedočenjem kanadskog kirurga Chrisa Giannoua pred američkim Kongre som o tome da je vidio kako izraelski vojnici do smrti tuku svoje zatvorenike kao i druge zločine, zatim negiranjima Izraelske vlade i tvrdnjama da je Giannou lažac osumnjičen za djelovanje u korist PLO-a, a da je bolnica iz koje je izvješćivao „bi la pogođena samo zato jer ju je PLO koristio za borbu", itd. (142) Ova divljenja vri jedna predstava uravnoteženog izvješćivanja o zločinima nije uobičajena u ostalim slučajevima.* U svom svjedočenju Kongresu, Giannou je izvijestio kako je bio svjedokom ka da su četiri zatvorenika pretučena na smrt {Timesom smanjena na dva). Također je bio očevidac „potpunog, posvemašnjeg uništavanja stambenih četvrti te slijepog, divljeg, diskriminirajućeg uništavanja izbjegličkih logora istovremenim granatira njem i bombardiranjem zrakoplova, topovnjača, tenkova i artiljerije", ostavljajući sa mo „velike crne kratere ispunjene ruševinama i krhotinama, slomljenim pločama ar miranog betona i tijelima", potom „granatiranja bolnica", pri čemu je samo jedna granata usmrtila 40-50 ljudi, nadalje, svjedočio je granatiranju izbjegličkog logora nakon što su izraelski vojnici dopustili ženama i djeci da se vrate u logor, upotrebi * Ne iznenađuje što Giannou zaslužuje ulazak na popis neprijatelja Lige protiv kleveta koju čine ljudi posvećeni „potkopavanju američke podrške Izraelu".(vidi 4. poglavlje, bilješku 145.). Priručnik „proarapskih propagandista" ponavlja izraelske optužbe da je Giannou „bio zatvoren zbog svoje tijesne ve ze s PLO-om i njegove očigledne simpatije prema terorističkoj organizaciji", što je standardima Lige protiv kleveta dovoljno, stoga tvrde da njegove „javne optužbe na račun Izraela nisu autorizirane".
kasetnih bombi u naseljenim područjima, „kalciniranim, karboniziranim tijelima žrtava fosfornih bombi", 300 leševa u jednom prostoru dok je evakuirao Government Hospital, i još mnogo čemu. On je vidio privođenje „cjelokupnog muškog osoblja bolnice", ostavljajući pacijente bez njege te „divljačko i diskriminirajuće batinanje" zatvorenika šakama, štapovima, konopcima s pričvršćenim vijcima i čavlima. Vidio je palestinskog liječnika rukama obješenog na drvo i pretučenog, te iračkog kirur ga kojeg je „nekolicina čuvara okrutno pretukla i ostaviia ležati na suncu licem za kopanim u pijesak", sve u prisutnosti izraelskog pukovnika koji na to nije učinio niš ta. Promatrao je zatvorenike kako ,,s izraelskim časnikom vježbaju izvikivanje 'Živio Begin!'", druge kako sjede vezani na „zagušljivoj vrućini" s „vrlo malo vode i hra ne". Bio je prisiljen evakuirati svoju bolnicu i odvesti pacijente na obalu mora. Nor vežani su potvrdili njegovu priču rekavši da su vidjeli barem desetak ljudi pretuče nih nasmrt, čak i starca izluđenog nedostatkom vode i jakom vrućinom, s obzirom da su zatvorenici bili prisiljeni satima sjediti na suncu, njega su pretukla četvorica ili petorica vojnika koji su ga zatim vezali spojivši mu gležnjeve i zapešća i ostavili ležati na suncu dok nije izdahnuo. Još jedno pokazivanje hrabrosti i čistoće oružja. Tek ponešto od ovoga bilo je objavljeno u vodećim medijima ovdje, u Ameri ci, no Giannouvo svjedočenje se očigledno dojmilo Kongresa, što možemo vidjeti po njegovoj odluci, neposredno potom, o poboljšanju uvjeta predloženog Reaganovog povećanja vojne i ekonomske pomoći Izraelu. Norveški liječnik i socijalni radnik ispričali su priču o svom zatočeništvu u iz vješću koji je objavilo norveško Ministarstvo vanjskih poslova. U izraelskom zatočeništvu bili su prisiljeni sjediti vezanih ruku 36 sati bez dopuštenja da se pomaknu, dok su iz blizine slušali „krikove bola". U izraelskom zatvoru bili su pri siljeni 48 sati ležati zavezanih očiju i s lisicama na rukama, na podu prostorije za is pitivanje. Oni su izvijestili o „sveobuhvatnom nasilju" prema zatvorenicima, uključu jući batinanje tankim nogama stola, palicama, plastičnim cijevima, „često s velikim čvorovima na kraju", te palicama s čavlima. Časnici su prisustvovali žestokom premlaćivanju, ali nisu ništa poduzimali. Jedan od najvećih sadista među izrael skim čuvarima rekao im je da dolazi iz kibuca u kojem je raketnom paljbom ubije na austrijska djevojka. Zatvorenici su vezani tankim plastičnim trakama oštrih rubo va, koje su „izazivale bol". Norvežanima je pružen „povlašteni tretman". Arapski zatvorenici podvrgnuti su trajnoj brutalnosti i ponižavanju. Dr. Shafiqul-lslam iz Bangladeša, jedan od djelatnika palestinske bolnice u Sidonu, izvješćuje da ga je uhitio IDF u trenutku dok je operirao 12-godišnjeg pa lestinskog dječaka s teškim unutarnjim povredama od šrapnela. Nije mu bilo do pušteno dovršiti operaciju, već je bio uhićen, nemilosrdno pretučen, zabranjeno mu je traženje hrane i vode četiri dana, odbijeni lijekovi i odjeća za druge zatvore nike uz obrazloženje da su oni „svi teroristi", itd. Postupci prema zatvorenicima pružaju određen uvid u prirodu osvajačke vojske i političkog vodstva kojim je predvođena, poput same činjenice da se opravdanim
smatralo sabiranje svih tinejdžera i odraslih muškaraca pa njihovo upućivanje u kon centracijske logore nakon što su ih maskirani doušnici identificirali kao „teroriste". Slično, činjenica da je sve ovo u Americi smatrano prilično nevažnim - u potrazi za protestom možemo pretražiti, primjerice, uvodnike uredništva New York Timesa pruža nam određen uvid u društvo koje financira ovu operaciju, one koji plaćaju ra čune i kliku apologeta. 0 sudbini zatočenih ne zna se mnogo, djelomično stoga što je Izrael blokirao pristup logorima. Gotovo čitav mjesec Izrael je odbijao dopustiti Crvenom križu posjet logorima, izazivajući time neuobičajen protest Međunarodnog odbora Crve nog križa, koji je kasnije suspendirao svoje posjete u očiglednom protivljenju s onim što je u njima pronašao (političkom odlukom Međunarodni odbor Crvenog križa suzdržava se javnog kritiziranja). Pet mjeseci nakon završetka rata, Izrael je još uvijek odbijao dopustiti novinarima posjet logoru Ansar u Libanonu, što je ot krio jedan od rijetkih novinara koji je to pokušao (William Farrell) na temelju izjave iz službene publikacije IDF-a: „Logor je otvoren za posjete novinara tijekom dana i novinari mogu intervjuirati zatočenike na području logora." Njemu je („ljubaz no") rečeno: „Ne možete ući!"* Više od polovine procijenjenih 15 000 zatvorenika bilo je u zatvorima i logorima u Izraelu, kojima je prema izvješćima Crvenog križa još uvijek bio zabranjen pristup, čak mjesecima nakon završetka rata.(vidi str. 220, 6. poglavlje, odjeljak 6.5). Dio informacija pružili su oslobođeni zatvorenici, a još više izraelski izvori na koje ćemo se izravno osvrnuti. Nekoliko oslobođenih zatvorenika intervjuiranih tis kom opisalo je pretrpanost zatvora „poput konzervi sardina", sa zatvorenicima od kojih se zahtijevalo da leže na podu danju i noću. Neki govore da su morali držati ruke iznad glave i „lajati kao psi poput vas" te izvikivati: „Živio Begin, živio Sharon!" Jonathan Randal, koji iznosi ove činjenice, kaže kako se činilo da u južnom Liba nonu gotovo i nema slobodnih palestinskih muškaraca u dobi od 16 do 60 godina; primjedba potvrđena drugim novinarima i posjetiteljima. Pušteni zatvorenici tvrde da su mnogi zatvorenici preminuli nakon mučenja. Jedan, koji je u Ansaru proveo 155 dana, izjavio je u intervju za Liberation (Pariz) da su zatvorenici polijegani „na specijalne stolove s držačima za noge i ruke", a zatim pretučeni štapovima i željez nim palicama. Tvrdi da je prisustvovao umiranjima uslijed mučenja. Istraga London Timesa, objavljena u Yediot Ahronotu, dovela je do otkrića sedmorice mladića očig ledno ubijenih u izraelskom zatočeničkom logoru u blizini Sidona u prvim tjednima * Vjerojatno odgovarajući na Farrellov članak, Izrael je tada dopustio dvojici novinara ulazak u logore. Edward Walsh izvješćuje da zatvorenici neprekidno i dalje stižu u Ansar, ponekad čak po 20 tjedno. Predsjednik Odbora zatvorenika kaže: ,,U početku je ovo mjesto bilo pakao. Zatim je došlo do pobolj šanja (...) Neću reći da je ovo Auschwitz, ali to je koncentracijski logor". Također kaže da sada nema mučenja u Ansaru. Vidi i izvješće Urija Avnerija o „koncentracijskom logoru" Ansar, uključujući inter vjue s čuvarima koji smatraju da zatvorenici „nisu ljudska vrsta", itd. i Mary Arias koja izvješćuje o po nižavajućim uvjetima, mučenju električnom strujom, naporima izazivanja psihološke dezorijentacije različitim mjerama, itd.
invazije, a čija su tijela pronađena vezanih ruku i s tragovima teškog mučenja. Ne zavisni libanonski svjedoci iznosili su slične prikaze; jedan je tvrdio da je vidio zat vorenika kojeg je izraelski čuvar pretukao nasmrt. Izraelske vlasti prvo su opovrgle tvrdnje, zatim potvrdile da su tijela pronađena te da se istraga nastavlja. Tvrdili su da je jedan zatočenik umro od srčanog napada. Times izvješćuje da su petorica bi la libanonski građani palestinskog porijekla, jedan palestinski izbjeglica, a jedan Egipćanin. Poduži prikaz iskustava jednog zatvorenika u Izraelu i Ansaru pojavio se u nje mačkom časopisu Der Spiegel. Ovaj čovjek, libanonski šijitski musliman (najveća vjerska grupa u Libanonu), zatvoren je 2. lipnja, kada je IDF službeno „oslobodio" njegovo selo. U 4:30 ujutro seljane je probudio razglas objavljujući da se stanovni ci od 15 do 75 godina moraju okupiti u središtu sela u 5 sati. IDF-ove postrojbe ten kovima i oklopnim vozilima s naoružanim osobljem opkolile su selo, dok su se, pred zapanjenim seljanima, pojavili članovi kolaboracionističke mreže, očito una prijed formirane, s IDF-ovim uniformama i oružjem, spremni za svoj zadatak odabi ranja žrtava. Svaka je osoba dobila natpis „kriv" ili „nedužan"; ovaj čovjek je bio „kriv", s pismenim opisom njegovog „zločina" na hebrejskom, tako da nikad nije saznao o čemu se radilo. Okrivljeni su povezanih očiju odvedeni u logor u južnom Libanonu. Tamo su ispitani i pretučeni teškim palicama. Prema učiteljima, poslov nim ljudima, studentima i novinarima primijenjen je poseban postupak: još snažni je batine. Ispitivanje s batinanjem trajalo bi od 10 minuta do pola dana, ovisno o hi ru osloboditelja. Zatvorenici su spavali na podu, bez pokrivača tijekom hladnih no ći. Mnogi su bili bolesni. Morali su proći ispred libanonskih doušnika, a oni oda brani, upućeni su u Izrael. Bez vidljivog mu razloga, ovaj čovjek bio je jedan od odabranih. Njihovo prvo zaustavljanje u Izraelu bila je Nahariya, gdje su u autobuse ušle izraelske žene pa, histerično vrišteći na vezane zatvorenike, udarale ih i pljuvale dok su stražari staja li sa strane i smijali se. Potom su odvezeni u izraelski logor u kojem su ih dočeka li vojnici i ponovno ih pretukli palicama. Dobili su večeru - komad kruha i rajčicu. Zatim su stigli vojnici s četiri velika ovčara na povodnicima, pustili ih na zatvoreni ke, a one koji bi se pokušali obraniti od psećih ugriza, vojnici bi iznova pretukli pa licama. „Osobito mladiće u dobi od 15 do 16 godina, koji su od straha počeli pla kati", što je vodilo dodatnom batinanju. „Svaki dan donosio je novo mučenje". Mnogi su tučeni metalnim šipkama po genitalijama, rukama, tabanima. Jednom su slomljena četiri prsta. Ovaj čovjek obje šen je za stopala i „korišten kao vreća za udarce". Kad bi zatvorenici molili vodu, dobivali bi urin, priskrbljen od osloboditelja. Jednog dana odvedeni su na sportski stadion obližnjeg sela na koji su došli stanovnici da bi na njih bacali boce i ostale predmete. Zatvorenike se prisiljavalo da trče poput stoke, udarani palicama. Jednom su gotovo čitav tjedan morali sjediti, većinu vremena držeći ruke iznad glave. Najgo re je bilo petkom uvečer i subotom, kad su stražari slavili sabat opijajući se, odabiru ći neke zatvorenike za posebnu kaznu „uz gromoglasan smijeh, pun mržnje".
Nakon što je rat završio, ovaj čovjek odveden je natrag u Libanon, u koncen tracijski logor Ansar, u kojem je tada bilo oko 10 000 zatvorenika. Tamo je nastav ljen teror. Jednog su dana izvan logora vidjeli mnoštvo libanonskih žena. Mahale su im i vikale. Da bi zaustavili galamu, stražari su zapucali u smjeru žena, a razljućeni zatvorenici počeli bacati kamenje, zbog čega je na njih izravno otvorena palj ba s 28 ranjenih, osmoricom teže. Jedne noći u 1:00 sat rečeno mu je da je slobo dan; oslobođeno je 225 muškaraca, svi Libanonci. Poslan je u Nabatiyu, gdje mu je časnik rekao: „Želimo vam sve najbolje. Morali smo izvršiti pravdu. Možda je to dugo trajalo, ali pravda je pobijedila." „Ne znam što je time mislio", dodaje ovaj čovjek, završavajući svoju priču. Priča je prevedena na hebrejski i objavljena u Ha'aretzu, ali su je, začudo, pro pustili New York Times, New Republic i drugi časopisi koji su slavili „čistoću oruž ja" i veličanstvene moralne standarde osloboditelja. Očito, smatrali su je nevažnom da bi bila prenesena onima koji plaćaju račune. Prema drugim izvješćima, s povezima preko očiju i vezani, zatvorenici su bora vili u prostorima ograđenim bodljikavom žicom; dok se libanonske zatvorenike drža lo vezanih ruku, Palestinci su bili goli, s povezima na očima, vezanih ruku. Unatoč svakodnevnim molbama od 6. lipnja, do 18. lipnja Međunarodnom odboru Crvenog križa dopušteno je vidjeti samo 18 ranjenih Palestinaca u bolnici u Izraelu. Imućni li banonski zatvorenici koji su tvrdili da su se „borili protiv PLO-a" opisuju batinanje i ponižavanje, potvrđujući izvješća ostalih. Povremeni prikaz možemo pročitati, uglavnom u stranom tisku, o „agitirajućim gomilama arapskih žena okupljenima u sjeni obližnjeg zida koje pogledima pokušavaju uočiti nekog od svojih rođaka" , ali razdvajanje obitelji zanima blagajnike koliko i sudbina samih zatvorenika. Nadbiskup grčke ortodoksne crkve „uništenog Sura", msgr. Haddad, opisao je „svojevoljna uhićenja" kao „nesavladivu prepreku postizanju pravednog mira", izražavajući svoju uvjerenost da je „95% - ako ne i 99% - uhićenih ljudi nedužno". Može se dodati da su se pojavila i pitanja o konceptu „krivnje", kojeg primje njuje osvajačka vojska. Dopisnici u Libanonu pružili su više informacija. Jedan reporter Reutersa da je ovaj prikaz iz prve ruke nakon što je vidio zatvorenike pod stražom: Mašući dvostrukim kožnim bičem, izraelski vojnik kretao se između redova osumnjičenih gerilaca koji su čučali na livadi ispred korporacije Safa Citrus. U bli zini je bio red od 8 ljudi s rukama podignutim uvis, dok ih je pregledavao izrael ski graničar sa zelenom beretkom i mitraljezom Uzi prebačenim preko ramena. „Ovdje dovode naše muškarce. To je izraelski centar za ispitivanje", rekla je up lakana žena iz male skupine s pločnika na suprotnoj strani. Graničari, postrojba poznata po svojoj grubosti, izvikivali su naredbe na arapskom i odbijali zadrža vanje novinara na vratima korporacije, skladišta u južnom predgrađu Sidona. Kroz rešetke se moglo vidjeti stotinjak zatvorenika na tratini, dok je na ulazu u skladište bio red, očito radi ispitivanja. Oni sposobni zadovoljiti i uvjeriti Izraelce da ne pripadaju PLO-ovoj gerili, odvedeni su u autobuse i odvezeni na otvoren prostor u gradu radi oslobađanja. Prilikom napuštanja autobusa, vojnici su muš karcima pečatili osobne iskaznice Davidovom zvijezdom kako bi pokazali da su pregledani. Onima bez iskaznice, pečat je utiskivan na zapešće.
Slika objavljena iznad ove priče prikazuje gornju polovinu tijela neidentificiranog muškarca, ubijenog tijekom bombardiranja školske zgrade u Sidonu tjedan dana ranije, kako leži u ruševinama u kojima je, kažu stanovnici, poginulo više od 300 ljudi. Žena koja je osobno poznavala nekoliko oslobođenih muškaraca priča što su joj govorili: „Morali su stajati ili sjediti na suncu cijelog dana. Jedina voda ko ju su dobili prolivena je na zemlju te su je morali lizati poput životinja." „Drugi liba nonski stanovnici u Sidonu ispričali su istu priču". Odrasli muškarci okupljeni su nakon okupacije, odvedeni na plažu te provedeni ispred maskiranih muškaraca koji su pokazivali na neke od njih, ,,a Izraelci su ih potom odveli". Ponovno je korisno zapitati se kakva bi bila reakcija u Sjedinjenim Državama da je arapska vojska osvojila pola Izraela, ostavljajući trag ruševina na svom putu, šaljući sve muškarce u zarobljeničke logore u kojima su pretučeni, ubijani, poniža vani, dok su njihove obitelji ostavljene da gladuju ili budu maltretirane ili ubijane te rorističkim bandama koje je naoružao osvajač. William Farrell posjetio je istu školu 7 mjeseci kasnije, ponovno izvješćujući da je „ubijeno nekoliko stotina izbjeglica" prilikom pogotka školskog skloništa. Prema tome, ovo jedno sklonište sadržava više leševa od ukupnog broja ubijenih u cije lom Sidonu, u skladu s izjavom izraelskog dužnosnika zaduženog za stanovništvo s „oslobođenih" teritorija, ministra za ekonomsku koordinaciju, Ya'akova Meridora, koji je obavijestio izraelski Knesset da je u Sidonu ubijeno 250 ljudi*, „uključujući teroriste i njihove taoce" što se vjerojatno prevodi kao „Palestinci i Libanonci". Farrell je razgovarao s pomoćnikom ravnatelja ove osnovne škole na francus kom jeziku: „Postoje problemi s nekim učenicima koji još uvijek zadrhte kad čuju zrakoplove iznad nas. Trebat će dugo vremena da se oslobode ovog dojma", do dao je. Više informacija o zatvorima stiglo je iz izraelskih izvora. Dr. Haim Gordon, časnik IDF-a za obrazovanje, opisuje svoj posjet onome što naziva „koncentracij ski logor" Ansar. Zatvorenicima nije dopušteno napuštanje šatora, već moraju ležati na zemlji. Nema tuševa na gorućem srpanjskom suncu. „Odvratan smrad 'iz luđuje' izraelske čuvare." Jedan od zatvorenika je 83-godišnji starac koji je „sura đivao" s PLO-om, iznajmljujući polje Palestincima koji su ga koristili za stovarište municije. „On je stoga terorist i moramo ga prestrašiti tako da u budućnosti neće surađivati", Gordonu je rekao stražar. Amnon Dankner donosi svjedočanstvo izraelskog vojnika koji je služio kao zat vorski stražar. On također opisuje odvratan smrad, nepodnošljiv izraelskim stražarima, te „krikove bola onih podvrgnutih ispitivanju". Opisuje žene koje preklinju, ljube vam ruke i pokazuju sliku, moleći vas da im kažete jeste li vidjeli njihova muža ili dijete, koje nisu vidjele ni o njima išta čule tri mjeseca. I časnika vojne policije koji * Što se tiče prikaza onih koji su slavili svoje oslobođenje.vidi bilješku 103. Prisjetimo se da stvarni po daci nisu poznati i da su i mjesecima nakon prestanka bitke još uvijek pronalaženi leševi, a IDF stra hovao od izbijanja epidemija zbog onih još uvijek zakopanih pod ruševinama.
puca u gomilu z a t v o r e n i k a , krv koja pršti iz rana pogođenih, cestovne barikade gdje morate zaustaviti i vratiti ženu koja se nalazi pred porodom ili starca koji trpi užasne bolove, pokušavajući stići do bolnice. I konačno, samoubojstvo iz raelskog vojnika, koji očito to više nije mogao podnositi. Unutar Izraela, problem je izazvao određenu zabrinutost. Član Knesseta Amnon Rubinstein postavio je u Knessetu pitanje - ,,o zastrašujućim događajima u An saru", tvrdeći da „nepodnošljivi uvjeti koji su mrlja na izraelskoj reputaciji", prevla davaju u logoru: „Zatvorenici hodaju bosonogi po velikoj hladnoći, te postoje broj ni slučajevi napada na njih". U Sjedinjenim Državama o ovome je neznatno rečeno. Vratit ćemo se na izraelski odgovor pritužbi Amnesty Internationala o ovom problemu. Izraelski vojnici na povratku s dužnosti pričuvnog sustava u Libanonu upotpu njavaju sliku. Jedan od njih, student Sveučilišta u Tel Avivu, u Koteret Rashitu (no vi časopis s laburističkom podrškom, uključujući brojne laburističke golubove), iz vješćuje o onome što je vidio. Godine 1978. bio je uhićen u Argentini pod sumnjom špijuniranja i proveo desetak dana u argentinskom zatvoru, ali tamo nije vidio niš ta usporedivo s onim što je pronašao u sjedištu IDF-a u Sidonu u siječnju 1983. godine, gdje je proveo mjesec dana. Barem desetero uhićeno je svakog dana i pri siljeno na fizički rad za IDF i Izraelske graničare čuvare, čisteći toalete i privatne odaje, perući podove, itd. U pismu pritužbe Ministarstvu obrane, ovaj čovjek i još dvojica drugih rezervista, govoreći o svom iskustvu, izjavljuju da je IDF postao „voj ska gospodara". Zatvorenici su u ovoj vojnoj bazi zadržavani samo temeljem sum nji, a mnogi su oslobođeni nakon kratkog zadržavanja. U bazi su ih maltretirali gra nični čuvari: „Tko god je uhićen, bit će kažnjen", rekao je rezervistima zapovjednik. Bili su svjedoci ponižavanja i premlaćivanja vezanih zatvorenika i s povezima na očima, prisiljenih satima klečati na podu, potom često oslobođenih. Čak gore od ponašanja graničara (sa znanjem njihovih zapovjednika, koji nisu ništa učinili), bi lo je ono Haddadovih snaga koje su imali slobodan pristup ovoj IDF-ovoj bazi. Oni su brutalno tukli zatvorenike, ponovno uz znanje časnika IDF-a. U jednom slučaju mladu ženu, „potpuno vezanu (...) koja je plakala od bolova gdje god bi je dotak nuli", opetovano su silovali Haddadovi vojnici koji su također pokušali je prisiliti na općenje s psom. Potom su je „vratili u pritvor". „Normalno, nije bilo nikakvih istra ga" o onome što se dogodilo u ovoj vojnoj bazi IDF-a; odgovorni IDF časnici „ob jasnili su mi da je to način njihova ponašanja u Libanonu..." Vojnici su se nadali da će svoje pritužbe predočiti zapovjedniku stožera Eitanu, koji je stigao u posjet ba zi, ali im je onemogućen susret s njim. Pa ipak, njegov posjet imao je i određene dobre posljedice: zatvorenici su po prvi put dobili madrace i pokrivače, nakon što su bili prisiljeni na dodatne sate čišćenja zgrade u pripremama za Eitanov posjet. Ovaj vojnik, koji se čini posve apolitičnim i zasigurno nije golub, nije spreman vra titi se u Libanon, ali se ne želi pridružiti stotinama vojnika koji su odbili tamo služi ti (brojni drugi odbili su služenje u Ansaru). Razmišlja o emigriranju, kao što je već učinila nekolicina njegovih prijatelja.
Uzgred, možemo naglasiti da je okrutan postupak prema bespomoćnim zat vorenicima stara Beginova specijalnost. Nakon Deir Yassin pokolja, preživjeli su u povorci provedeni ulicama Jeruzalema u pratnji vojnika Irguna ponosnih svojim postignućima. Pukovnik Meir Pail, časnik Haganaha zadužen za vezu u Deir Yassinu i očevidac, prikazuje kako su Beginovi junaci ukrcali 25 preživjelih u kamion i provezli ih židovskim četvrtima Jeruzalema, odvevši ih potom na ispitivanje gdje su ubijeni, dok su drugi odvezeni na područje izvan izraelskih linija. A nakon što su Beginove postrojbe završile sa svojom „orgijom" pljačkanja i razaranja u Jaffi u travnju 1948. godine, također su proveli zatvorenike povezanih očiju ulicama Tel Aviva, „na zgražanje većeg dijela javnosti". Brojni među odvezenima iz Jaffe 1948. godine, pronašli su put k izbjegličkim logorima Sabri i Shatili, u kojima su nji hove obitelji bile predmet nježne pomoći izraelskih lokalnih pobočnika u rujnu 1982. godine;.vidi str. 354. Također, ni u pogledu ostalog, IDF nije u Libanonu učinio ništa novo; prisjetimo se njegovih pokolja nemoćnih civila u pojasu Gaze 1956. godine i nji hova ponašanja krajem rata 1967. godine, gdje je nakon borbi „Izrael hladnokrvno zaustavio napor Crvenog križa da spasi ljudske ruševine koje su vrludale i umirale u pustinji pod nemilosrdnim suncem sredinom ljeta". Kako smo već zamijetili, vojna doktrina napadanja nemoćnih civila, koju je ponovno prikazao Menachem Be gin vezano uz invaziju na Libanon 1982. godine, proizlazi iz dugogodišnje prakse i David Ben-Gurion ju je jasno proglasio u siječnju 1948. godine . Brojni izraelski vojnici bili su zastrašeni prirodom rata, što je činjenica koja se odražava „psihičkim žrtvama", posebice u pričuvnom sastavu, dvostruko višim od pravila u usporedbi s fizičkim žrtvama (uključujući i rat 1973. godine). Po svom povratku, mnogi od ovih vojnika pričaju što su vidjeli, pružajući prilično raz ličitu sliku rata od one koja je prošla izraelsku cenzuru, doprinoseći značajno ras tućem suprotstavljanju ratu u određenim krugovima. Jedan važan slučaj bio je potpukovnik Dov Yirmiah,* najstariji vojnik koji je služio u Libanonu, čija vojna karijera seže do Haganahinih dana prije osnivanja dr žave. Potpukovnik Yirmiah služio je s jedinicom zaduženom za zatočeno sta novništvo. Nakon što se vratio sa svoje prve dužnosti, pred javnost je iznio neke či njenice o njezinim aktivnostima, ili nedostatku aktivnosti. On je tada kažnjen za svoje nedjelo i 6. kolovoza otpušten iz vojske, premda je bio jedan od njezinih os nivača. Yirmiah izvješćuje da briga za zatočeno stanovništvo „nije bila ozbiljna, umje reno rečeno". Ponašanje njegove jedinice bilo je vođeno „mržnjom prema Arapima, * Yirmiah je sakupio poštovanja vrijedne zapise tijekom brojnih godina. Uzgred, on je javnosti predočio priču o Shmuelu Lahisu kad je taj masovni ubojica imenovan na najvišu izvršnu poziciju Svjetske cio nističke organizacije, činjenica koja nije zaslužila nikakav komentar u Sjedinjenim Državama; nakon svega, kako je odredio izraelski Vrhovni sud, njegovo ubojstvo nekoliko desetaka staraca, žena i dje ce pod stražom u džamiji je „bez stigme". Njegov zapovjedni časnik u vrijeme pokolja bio je Yirmiah.
posebice Palestincima, i osjećajem osvete", te zanemarivanjem svih potreba, kako Palestinaca, tako i Libanonaca. Opisuje kako su deseci tisuća ljudi (100 000 prema procjeni vojnog zapovjednika, 50 000 prema ostalima) okupljeni na plažama u blizi ni Sidona dva ili više dana, na „strašnoj vrućini", čak bez vode (gradski sustav vo doopskrbe bio je uništen, a nisu učinjeni nikakvi planovi zamjene). Kada je pokušao organizirati pomoć, rečeno mu je da „nema žurbe". Njegovoj jedinici uopće nije bi lo dopušteno brinuti o potrebama Palestinaca. Tek nakon tjedan dana dovezene su zalihe za stanovništvo, ali ne i za Palestince. Prikupljenoj pomoći u Izraelu nije do pušten ulazak. Kršćanima je dopušteno sjediti u sjeni; Palestinci i muslimani prisilje ni su sjediti na suncu. Kad su glavnog izraelskog upravitelja, Vladinog ministra Ya'akova Meridora, koji je stigao u kontrolu, upitali što trebaju učiniti s Palestincima, njegov odgovor bio je: „Morate ih protjerati na istok, prema Siriji (...) i ne dopustiti im povratak."
Yirmiah je potom govorio u Tel Avivu na susretu s određenim brojem vojnika i sveučilišnih profesora protivnika rata, uključujući i vojnike koji su odbili vratiti se u Libanon i jednog od najpoznatijih izraelskih vojnih zapovjednika, pričuvnog gene rala Avrahama Adana, koji je sudjelovao jer je bio protiv toga da odbije služenje u Libanonu. Yirmiah je objasnio da je odmah po ulasku u Libanon shvatio da cilj ove operacije nije „ubiti teroriste - ubijeno je nekoliko terorista - već uništiti (palestin ske) logore". Nakon tri mjeseca gotovo ništa nije učinjeno za desetke tisuća ljudi čiji su logori (zapravo gradovi) uništeni, a Izrael je odbio preuzeti bilo kakvu odgo vornost za njih. Yirmiah je rekao da čak ni u vrijeme svoje službe na europskom ratištu u Drugom svjetskom ratu nije vidio ništa usporedivo razaranju logora Ain el-Hilweh. Također je prikazao svoj posjet jednom od koncentracijskih logora za palestinske muškarce i dječake. Vidio je zatvorenike vezanih ruku koje su tukli voj nici - na zapovijed, tvrdili su, jednog višestruko udaranog u lice petom cipele, ostale pretučene palicama po cijelom tijelu. Pritužbe višim časnicima ostale su neodgovorene. „Sve što se događa rezultat je 15 godina osvajanja", uvjerljivo je zaključio Yarmiah, misleći na okupaciju nakon 1967. godine. U isto vrijeme, Imri Ron, čiji je „autoritet" tako poštovao New York Times, izvijestio je kako nema znakova udaranja ili zlostavljanja u zatvore ničkom logoru blizu Sidona kojeg je posjetio, gdje zatvorenici „puše i razgovaraju, na travi (...); definitivno human pristup" - poput sveučilišnog okruženja u proljeće, po njegovim pričama. U svom objavljenom dnevniku, a i drugdje, Yarmiah pruža dodatne detalje. On je opisao kako su vojne vlasti zaustavile pošiljke hrane, pokrivača, medi cinskog materijala i šatora koje je tražio gradonačelnik Sidona (pošiljke su odga đane nekoliko tjedana, stižući samo 5. srpnja, jer je izraelska vojska insistirala da se šalju kroz Izrael ili kršćanski dio Bejruta, pa nisu bile distribuirane do početka kolovoza). Brod je stigao sa 700 tona pomoći za stanovništvo Sidona, kojem je očajnički nedostajalo, a uputio ga je libanonski milijunaš. Zapovjedništvo IDF-a
odbilo je dozvolu pristupa, pretvarajući se da je luka minirana. Pravi razlog bio je da je upućen „stranim i neprijateljskim čimbenicima koji bi klevetali Izrael"; a, osim toga, zapovjedništvo IDF-a je izjavilo: „Svi su oni Arapi, i svi na ovaj ili onaj način pomažu teroristima." Štoviše, zapovjedništvo IDF-a tvrdilo je da oni, ,,u skladu s arapskim običajima", imaju velike zalihe spremljene u kućama - ,,U kućama koje su razorene ili kojima nisu mogli prići", dodaje Yirmiah. Zapovjedništvo IDF-a odbi lo je ponuditi bilo kakvu pomoć; ,,'arapbušman' može čekati", komentira Yirmiah. Rekonstrukciju su provodili domaći stanovnici, bez pomoći IDF-a. „Mi znamo kako uništiti, neka drugi grade", primjećuje Yirmiah. Zapovjedni časnik naredio je da u pogledu UNICEF-a, „treba prekinuti sve nji hove aktivnosti". A što se tiče Međunarodnog crvenog križa, on je „neprijateljska organizacija" i izdane su naredbe za „sprječavanje svih njegovih aktivnosti u regi ji". Pomoć koju su prikupili Izraelci nije podijeljena ili je predana libanonskim voj nim jedinicama. Mlijeko prikupljeno u Haiti nije podijeljeno u Suru s objašnjenjem: „Oni (Arapi) će pokvariti svoje želuce našim mlijekom." Zapovjedništvo IDF-a odbi lo je korištenje velikih vojnih nosača vode desecima tisuća žednih i gladnih stanov nika koji su danima boravili na plažama Sidona. „Ja neću poslati niti jedno IDF-ovo vozilo ili vozača među tu rulju", Yermiahu je rekao zapovjedni časnik, koji mu također nije dopustio ulazak u Sidon radi pomoći jer bi tamo mogao biti ugrožen: „Bolje je da umre tisuću Arapa nego jedan od naših vojnika", rekao je zapovjedni časnik. Izbjeglicama iz logora sravnjenim sa zemljom bilo je zabranjeno postavljanje šatora, premda ih je u izobilju bilo na zalihama (kasnije su izraelske vlasti za ovo krivile libanonske i međunarodne organizacije); odluka koja je „zla i neljudska i poučava nas značenju 'čovjekoljublja' kojim se na televiziji umišljeno hvali (vojni zapovjednik)". Putujući nedaleko Sura, Yirmiah je naletio na izbjeglice iz Rashidiyeha koji su logorovali na plantažama limuna pokraj svog razrušenog grada. Vojni za povjednik naredio je njihovo protjerivanje jer „ih se previše snima". „Važno je saču vati prekrasno lice Izraela", komentira Yirmiah. On sluša izviješća izraelskog radija o čudesnim humanitarnim naporima IDF-a i izraelskog stanovništva: „Očigledno, nešto smo naučili od fašističkih propagandista u Europi", komentira očajno Yir miah s mjesta događaja. Javlja o lažnim i izmišljenim, smiješno malim brojkama žr tava i razrušenih zgrada, te o lažima o čovjekoljubivosti i „čistoći oružja". „Židovski vojnik, Izraelac, licemjernim zapovjednicima i političarima okrunjen je za najhumanijeg na svijetu; izraelska vojska koja se pretvara da poštuje čistoću oružja (posve netočna fraza od koje vam je zlo) - mijenja svoj imidž". (Yirmiah nije nadvladao od ređene iluzije prošlosti.) Sve ovo upućuje na odnos prema Libanoncima, onima koji su oslobođeni (Yirmiah prihvaća službenu verziju da je IDF ušao u Libanon kako bi „oslobodio" Libanonce i borio se protiv „terorista"). U pogledu Palestinaca, „odnos prema pa lestinskom stanovništvu koje ne sudjeluju u borbi podsjeća na odnos prema žoha rima koji se roje na tlu". Ain el-Hilweh je divljački bombardiran premda se znalo da
se brojne žene i djeca u strahu skrivaju u skloništima. Žene i djeca moraju biti „kaž njeni" jer pripadaju obiteljima „terorista"; prisjetimo se načela generala Gura, kojeg je citirao premijer B e g i n , premda je on naredio kažnjavanje sveg stanov ništva južnog Libanona, ne samo Palestinaca. Čak i ograničena pomoć ponuđena Libanoncima bila je uskraćena preostalim Palestincima. Neke od Yirmiahovih najstrašnijih priča govore o zatvorenicima. Libanonci i Palestinci, koji su uvijek i ponovno dovođeni na „identifikaciju" pred zamaskirane doušnike, od kojih su mnogi dio podzemlja - „kako bi znali što čeka teroriste i bili oprezni u budućnosti", priopćuje službeno objašnjenje. On navodi priču za pričom o zatvorenicima divljački i beskrajno pretučenim u pritvoru, o mučenju i ponižavanju zatvorenika i brojnima preminulima uslijed batina i žeđi u izraelskim zatvorima ili koncentracijskim logorima u Libanonu. Tijekom vožnje autobusom do zatvora, 55-godišnjem starcu, dijabetičaru sa srčanom bolešću, pozlilo je i zatražio je zra ka; vojnik ga je bacio van iz autobusa, starac je pao i umro. Njegov sin čuo je oče vo zapomaganje i pokušao mu pomoći, ali je zaustavljen „snažnim udarcima". On je u siječnju 1983. godine još uvijek bio u Ansaru. Duga i ponavljana ispitivanja uvi jek su popraćena ustrajnim batinanjem ili napadima pasa na uzicama ili korište njem zračnih pušaka s mecima koji izazivaju snažnu bol, ali ne ubijaju: „Ovo izvla či sve tajne iz onih koje se ispituje", rekao je Yirmiahu časnik IDF-a koji mu je pokazivao ovo korisno sredstvo. Naručene su nove zalihe palica za logore, kako bi zamijenile one slomljene tijekom ispitivanja. Mučitelji su bili „stručnjaci svog zana ta", izvješćuju zatvorenici, znajući kako zadati najbolnije udarce, uključujući udarce u genitalije, sve dok zatvorenici ne priznaju da su „teroristi" - premda se, konačno odobrenim ulaskom Crvenog križa u Ansar u kolovozu, stanje neznatno poboljšalo. Zatvorenike se smještalo u „rupu", metalnu kutiju premalenu da bi se u njoj mo glo leći ili sjesti, sa šljunkom ili komadićima metala na podu; tamo su satima zadržavani sve dok se ne bi onesvijestili, a tabani im bili pokriveni ranama. Prisilja valo ih se sjediti s glavom među nogama, s udarcem za svaki pokret, dok su stražari nad njima vikali: „Vi ste narod majmuna, vi ste teroristi i mi ćemo vam slomiti glave. Želite državu? Sagradite je na Mjesecu." Priče nalikuju onima drugih pušte nih zatvorenika, posebice o premlaćivanju do smrti i zlostavljanju „barem sedmo rice zatvorenika" pokopanih na muslimanskom groblju u blizini Sidona. Yirmiah je služio i u savezničkim snagama Drugog svjetskog rata. On uspore đuje nevjerojatnu surovost IDF-a s ponašanjem savezničkih snaga u Italiji, gdje se prema njemačkim ratnim zarobljenicima časno i pristojno odnosilo, a ako je bilo prekršaja, oni su istog trenutka zaustavljeni, dok časnici IDF-a jednostavno promat raju zločine ne uplićući se. Pišući o svojim iskustvima iz lipnja - ranih faza rata Yirmiah opisuje bombar dirane bolnice, izbjeglo stanovništvo koje luta među ruševinama Sura i Sidona te logora, terorizam falanginih huligana dovedenih IDF-om, zapomaganja ostavljenih, ogromnom naoružanju prekomjernom svakoj vojnoj potrebi. „Činilo se da u IDF-u
ima mnogo vojnika kojima je stalo i koje je boljelo što smo postali nacija okrutnih razbojnika, čija je druga priroda vatra, razaranje, smrt i ruševine." On vidi religioz ne vojnike koji slave sabat usred užasa: „Stidim se što pripadam ovoj naciji", kaže on, „arogantnoj, umišljenoj, koja postaje sve okrutnija i pjeva na ruševinama". Ko načno pita: „Što će od nas postati", nastavimo li se ponašati na ovaj način? 5.4 Veliko finale Izraelski napad nastavljen je rastućim gnjevom u srpnju i kolovozu, sada sa pr venstvenom metom u opkoljenom gradu zapadnog Bejruta. Krajem lipnja su divljački napadana stambena područja nezaštićenog grada. Robert Fisk piše: „Izraelski su pi loti vjerojatno namjeravali ispustiti bombe na sjedište militanata na Comiche Mazrai, ali su promašili. Umjesto toga, njihova rukotvorina rasula je požar i krš polovinom dužine Abu Chaker ulice, a ljudi ovog nesretnog malog prolaza - to jest, oni preživjeli, nisu mogli dokučiti što im se dogodilo. (...) Ulica Abu Chaker bila je u ruševinama, iz njezi nih srušenih stambenih zgrada još uvijek se dimilo, a dio mrtvih u svojim okomito uru šenim domovima, stiješnjeni pod stotinama tona armiranog betona. (...) Preznojene ekipe prve pomoći izbrojile su dosad 32 mrtva, većinom muškarce i žene sakrivene u svojim domovima u deveterokatnom bloku stanova u trenutku kad je na njegovom kro vu eksplodirala izraelska bomba i urušila pola zgrade." Jedan starac „opisao je saže to, gotovo bez emocija, kako je želudac (njegove kćeri) razderan šrapnelom". „Ovo je civilno područje", rekao je on. „Avioni nas teroriziraju. Vojnici se ne mogu boriti." To je bilo prije snažnih zračnih napada kasnog srpnja i kolovoza. U jednoj prigodi, 4. kolovoza, IDF je pokušao kopneni napad, ali se povukao nakon što je ubijeno 19 izraelskih vojnika. IDF se tada okrenuo sigurnijoj tak tici, držeći se bombardiranja i granatiranja s kopna i mora, protiv čega nema obra ne u skladu s poznatom vojnom doktrinom. ( s t r . 220, 251, 301, 303). Kako je Izrael stiskao omču, stanovništvu opkoljenog grada uskraćivana je hrana, voda, li jekovi, električna energija, gorivo. S obzirom da je grad bio nezaštićen, IDF je mo gao pokazati svoju vedru neusiljenost, kao 26. srpnja, kada je bombardiranje počelo točno u 2:42 i 3:38 poslijepodne, „duhovitost s malenom porukom", vese lo je objavio laburistički tisak, zamjećujući da vrijeme napada „nije bilo slučajno", upućujući na Rezolucije UN-a 242 i 338. Bombardiranja su nastavljena, dostižući vrhunac svoje žestine znatno nakon postizanja sporazuma o evakuaciji PLO-a. Vojni dopisnik Hirsh Goodman napisao je: „Bombardiranje Bejruta je nerazumno, neizazvano i neovlašteno, nakon što je između svih uključenih strana zaključen sporazum, u osnovnom povezan s povla čenjem PLO-a, trebao izazvati otpuštanje (ministra obrane Sharona)", ali nije. Jedanaest sati dugo bombardiranje 12. kolovoza izazvalo je osude širom svi jeta, pa čak i Sjedinjenih Država, i zaustavljen je izravan napad. Konsenzus očevi daca izrazio je Charles Powers: Brojnim ljudima opsada Bejruta zapravo se činila proizvoljnom okrutnošću (...) Arsenal naoružanja, razuzdan na način koji nije viđen od Vijetnamskog rata,
jasno je užasnuo one koji su vidjeli rezultate iz prve ruke i iz daljine preko filmo va i novinskih izvješća. Upotreba kasetnih bombi i granata s bijelim fosforom, ok rutnog oružja, bila je rasprostranjena. Izraelska vlada, koja je smatrala da novinska izvješća iz Libanona nisu poštena, počela je prema ratu postupati kao problemu odnosa s javnošću. Radio Izrael neprestano je govorio o potrebi predstavljanja rata u „točnom" svjetlu, posebice u Sjedinjenim Državama. Pa ipak, na kraju je Izrael u zapadnom Bejrutu stvorio čitav niz činjenica koje ne može prikriti nikakva količina pakiranja. U posljednjim satima posljednjeg zrač nog napada na Bejrut, izraelski avioni napali su tepih-bombardiranjem Borj el Brajne (palestinski izbjeglički logor). Tamo više nije bilo boraca, samo oštećeni domovi palestinskih obitelji, koje će još jednom morati otići i pronaći novo mjes to života. Čitav je zapadni Bejrut, naposljetku, živio u ruševinama i smeću i gu bitku. Ali PLO je odlazio. Negdje drugdje, okus pobjede sigurno je bio sladak.
6. Okus pobjede 6.1 Pobjednici Nekima je okus pobjede doista bio sladak, osobito „kršćanima u istočnom Bejrutu (koji) su divlje vozili ulicama u automobilima oblijepljenim slikama (novoi zabranog predsjednika) gosp. Gemayela, pucajući u zrak u izljevima veselja i ostavivši 5 mrtvih i 19 ranjenih". Prethodno su uživali u spektakularnom za padnom Bejrutu u plamenu s terase hotela pijuckajući pića ili sunčajući se na pla žama, pozivajući izraelsku vojsku na još nasilnije napade na osiromašene musli mane i Palestince koji, čekajući sljedeći udarac, „sada žive poput krtica između razrušenih kuća". „Ovi bogati Libanonci smatraju nas plaćenicima koji rade za njih", komentirao je vojni dopisnik Ze'ev Schiff nakon promatranja ovog prizora „slatkog života i smrti". New Republic opisuje isti prizor prilično drugačijim riječima. Njezini urednici žalili su se da se, među brojnim zločinima, u tisku ne prikazuju „slike libanonskih kršćanki koje su demonstrirale u istočnom Bejrutu slaveći - odista slaveći - odla zak onih koji su uništili njihove živote i ubili njihove voljene". ,,l gdje su slike upla kanih majki izraelskih ratnih žrtava?" One ne brinu cinični američki tisak, ushićen „taktičkim uspjesima" PLO-a koji je pokazao vještinu manipuliranja američkim „liderima javnog mnijenja", osobito onima - prisutnim posvuda u Sjedinjenim Državama - koji otkrivaju „protuizraelsku histeriju". Prisjetimo se prošlosti, Španjolskog građanskog rata na primjer, kada se George Orwell javljao s bojišnice, gdje je služio s POUM (antistaljinističkom) narod nom vojskom, koji je u New Republicu gosp. Ralphu Batesu (pomoćniku komesa ra 15. međunarodne brigade) izjavio: ,,POUM-ove snage igraju nogomet s fašisti ma ni na čijoj zemlji u vrijeme kada su POUM-ove trupe pretrpjele teške gubitke i
određen broj mojih osobnih prijatelja ubijen ili ranjen", a komunisti uskraćivali oruž je za bojišnicu, na kojoj su prevladavale anarhističke snage. Drugo vrijeme, drugi heroji, drugi zločinci, ista čestitost - premda u povijesti ovog časopisa nema ničeg s čime bi se moglo usporediti ono što je časopis postao pod sadašnjim vlas nikom i urednikom. New Republic je proslavio završetak 1982. godine člankom pohvale Irvinga Howea Orwellu u svom posljednjem godišnjem broju. Okus pobjede je sladak i za - ne sve - većinu Izraelaca; i za „podržavatelje Iz raela" ovdje, u Americi, koji su se mogli veseliti utemeljivanju očekivanog „Novog poretka" iz njihovih snova u Libanonu i nametanja izraelske kontrole nad demoraliziranim okupiranim teritorijima, na kojima je Izrael sada mogao nastaviti s ostvari vanjem „taktike čvrste ruke", koju tako obožava urednik časopisa New Republic, Martin Peretz, eliminirajući opasnost „lebdećeg bodeža nad srcem I z r a e l a " . Sladak okus, međutim, neće se dugo zadržati. Posljedicama ćemo se pozabaviti u sljedećem poglavlju. 6.2 Oslobođeni Postoje, naravno, i drugi Libanonci osim onih koje na svoje različite načine prikazuju Ze'ev Schiff i New Republic. Kakav je okus njima imala izraelska pobje da? Ovo pitanje rijetko se postavlja, možda zato što je odgovor suviše očit. Nakon svega, nekadašnji sudac Vrhovnog suda Arthur Goldberg proglasio je da Libanon ci pozdravljaju izraelsku akciju kao oslobođenje, dok su urednici New York Timesa ranije objasnili kako im je poklonjeno njihovo „oslobađanje od Sirijaca i PLO-a", preduhitrivši nekoliko tjedana proglas Ariela Sharona: „Izraelski vojnici su pri ulas ku u Libanon bili pozdravljeni kao osloboditelji zbog pretjeravanja terorista koji su silovali, harali i grabili plijen." A Libanonci su, naravno, bili zahvalni za činjenicu što „niti jedna vojska u dosadašnjoj povijesti ratovanja nije pretrpjela takve patnje ka ko bi spriječila civilne žrtve kao što su učinile Izraelske obrambene snage", kako je objasnio Sharon (ponavljajući Beginove riječi nakon Deir Y a s s i n a ) , poštujući „židovsku doktrinu" tohar haneshek (čistoće oružja) „savjesno napadaju ći samo prethodno određene pozicije PLO-a, bombardirajući i granatirajući zgrade isključivo ukoliko služe kao uporišta PLO-a"* bolnicu mentalno oboljelih u zapad nom Bejrutu, sklonište škole u Sidonu, i tako dalje. Unatoč ovim uvjeravanjima, ipak se, iz čiste radoznalosti, uputimo u istraživa nje pristupa Libanonaca prema svom oslobađanju, ne samo onih koji su slobodno iznosili svoje mišljenje američkim posjetiteljima vođenim izraelskom vojnom prat njom u okupiranom Libanonu. Očigledno početno mjesto su izjave službenog pred stavnika Libanonske vlade u Ujedinjenim narodima, gosp. Ghassana Tuenija, krš ćanina, vlasnika vrlo cijenjenog bejrutskog časopisa Al-nahar, kasnije koordinatora * Sharon je također naveo brojku od 1392 ubijena civila u terorističkim napadima PLO-a, što je izmiš ljotina koja je potaknula istrage izraelskih novinara koje su iznijele na vidjelo stvarne službene podat ke, gore navedene; vidi str. 91.
Libanonske vlade u pregovorima s osloboditeljima. U stvari, on je u ime Libanonske vlade imao puno toga reći, premda je trebalo malo pretražiti da bi se otkrilo zašto se, na primjer, njegovo ime ne pojavljuje se u indeksu New York Timesa toga vre mena. Gosp. Tueni održao je veći govor na, u javnosti vrlo razvikanoj, UN-ovoj Kon ferenciji o razoružanju 22. lipnja, nekoliko blokova dalje od ureda uredništva Time sa, samo dva tjedna nakon započetog oslobađanja. Zatražio je da mu bude oproš teno što predstavljajući Libanon „nema riječi za univerzalno razoružanje, osim pobožnih molitvi da će se ono dogoditi dovoljno brzo da bi njegova država preživ jela", država koja je „žrtvovana i razapeta na križu". „Nuklearni holokaust sutrašnji ce", rekao je, „postaje problematična opasnost, udaljena i gotovo nestvarna, oni ma koji žive u pravom holokaustu: holokaustu svoje domovine, muškaraca, žena i djece, fizički uništenih zajedno s gradovima koje su izgradili i voljeli". Izbor Libanonaca je „između danas i sutra", „između preživljavanja neposredne smrti i razmiš ljanja - ali samo razmišljanja o sprječavanju konačnog razaranja". Prisjetimo se da je govorio znatno prije opsade Bejruta i nediskriminirajućeg bombardiranja gusto naseljenih civilnih prostora koje je dosegnulo vrhunac krajem srpnja i u kolovozu. On je pozvao Generalnu skupštinu da ne bude zavedena apstraktnim svjedočenji ma za miru, „već zabrinuta, poput svih nas, nužnošću zaustavljanja utrke k nuklear nom holokaustu sutrašnjice, ne zaboravljajući ništa manje apokaliptičnu stvarnost današnjice". Službenom (kršćanskom) govorniku države, koju je Izrael potom oslobodio, možemo možda oprostiti potonuće u pretjerivanje. Gosp. Tueni je pozvao na „trenutačno i bezuvjetno povlačenje izraelskih sna ga iz Libanona", navodeći Rezoluciju 509 Vijeća sigurnosti UN-a, koja „jasno i ne dvojbeno utemeljuje kriterije izraelskog povlačenja: kojima ono treba biti trenutač no i bezuvjetno". On žali nad činjenicom da UN-ove snage održavanja mira nisu bi le u mogućnosti „obraniti (Libanon) od agresije", dodajući kako je ugrožena sama budućnost operacija održavanja mira, s obzirom na nemogućnost Ujedinjenih na roda da zaustavi izraelski napad i - premda je bio previše pristojan da bi to dodao podršku Američke vlade agresiji koja je UN učinila nemoćnim. Neugodno, nije za hvalio Izraelu za njegovo oslobođenje. Možda je vrijedno napomenuti da trebamo otići u Tel Aviv da bismo iz tiska ot krili što je predstavnik Libanona rekao u New Yorku.* Libanonski veleposlanik ipak je uspio dosegnuti do američke publike - mada ne do tiska - u kasnijoj fazi oslobađanja. Pišući za časopis Foreign Affairs, komen tirao je ime dano izraelskoj invaziji: Mir za Galileju. „Okupirati gotovo polovinu zem lje, uništiti njezin glavni grad, poremetiti njezino gospodarstvo, okrutno ubijati na * Postoji kratko upućivanje na Tuenijev govor na kraju članka o Libanonu u Boston Globeu, 24. lipnja 1982. Tuenijeve strastvene osude izraelske invazije bile su povremeno viđene na televiziji, što su ame ričke pristaše Izraela odbijale s još većom ogorčenošću od „propalestinskih" tiskovnih medija zbog njihovih navodnih protuizraelskih stajališta. Toj temi ćemo se vratiti.
tisuće njezinih stanovnika - u ime 'Mira za Galileju' - doista je vrlo čudan pojam mi ra!" A i oslobođenja. Također je iznio zabrinutost budućnošću: Cionistička literatura ustrajno je podržavala da Židovski nacionalni dom, a kasni je Izrael, treba vodu rijeke Litani i zemljište južno od nje. A sam Izrael odnosio se prema ovom pitanju kao da je stanovništvo koje tamo živi - koje je arapsko, ne židovsko, i svojom većinom muslimansko, a ne kršćansko - beznačajan entitet, moguće na raspolaganju, bez važnosti i gotovo nepostojeće. Možda je mislio na neka druga ranije oslobođena područja. Tueni prikazuje probleme s kojima će se suočiti Izrael pokuša li „apsorbirati" ovo novo područje. Libanonski veleposlanik također je izrazio zabrinutost sirijskim namjerama, ali se na tome, u sadašnjem kontekstu, ne trebamo zadržavati, s obzirom da u Sjedi njenim Državama trenutačno nema „lidera javnog mnijenja" ili nekih drugih koji uz dižu Siriju zbog njezina „oslobađanja" Libanona, premda se više prešutnog izraža vanja odobravanja čulo 1976. godine, kad je Sirija ušla u Libanon da bi se borila protiv muslimansko-palestinskog saveza Nacionalne fronte u građanskom ratu. Što više, ono što su nam govorile lučonoše poput Arthura Goldberga u svojoj izjavi objavljenoj Američkim prijateljima I z r a e l a , jest d a j e nakon Husseinovog istjerivanja PLO-a iz Jordana 1970. godine, „kada su Sirija i PLO napali i okupirali Libanon kasnije te godine (1970.), ubijanje, sakaćenje i razaranje bilo tako strašno, a okupacija tako sveobuhvatna da je Libanon praktički prestao postojati kao nezavisna država". Stvarne činjenice o ovome već su prikazane. Ideja da je Si rija napala i okupirala Libanon 1970. godine, originalni je doprinos gosp. Goldber ga i njegovih sponzora, ali, osim toga, njegova razmišljanja su poznata. Vratit ćemo se njegovim dodatnim razmišljanjima o ovome koja otkrivaju nešto novo. Ostavljajući postrance primjedbe libanonskog predstavnika u Ujedinjenim na rodima, pogledajmo malo dalje. Još jedno očito mjesto istraživanja je libanonski ti sak, upravo kao što se prirodno okrećemo izraelskom tisku zanimaju li nas staja lišta Izraelaca. Ove mogućnosti nisu se dosjetili oni koji nas informiraju s velikim povjerenjem o tome što Libanonci misle ili osjećaju. Srećom, zadatak nije prezahtjevan, čak i bez pristupa arapskom ili francuskom tisku; uzgred, treba naglasiti da su svakodnevni prijevodi arapskog tiska posve dostupni u Bejrutu (Middle East Re porter). U zapadnom Bejrutu objavljuje se nezavisni tjednik na engleskom jeziku: Monday Morning. Otvoren je širokom spektru mišljenja od falangista do PLO-a, od Nahuma Goldmanna i američkog bliskoistočnog stručnjaka Williama Quandta do predstavnika arapskih zemalja i pokreta. Pojedinačno, njegov odnos prema izrael skim falangističkim klijentima i falangističkoj vladi izabranoj pod prijetnjom izrael skog oružja, dobrohotan je i bez srdžbe, tako da prolazi osnovni test prihvatljivos ti američkoj publici. Sadrži redovit i detaljan činjenični pregled tjednih zbivanja u Libanonu, uz analitičke članke lokalnih zapadnih novinara i drugih, te širok izbor iz međunarodnih (uključujući izraelskih) medija. Sadržaj njegova izvješćivanja nije se zamjetno promijenio smjenjivanjem jedne vojne snage drugom te se čini moguće pretpostaviti da se ne tiska pod nišanom topova, što je samo po sebi razumljivo i po rasponu i prirodi materijala koji se u njemu pojavljuju. Kakvi god bili u prošlos-
ti (o čemu ne znam), njegovi standardi prilično su poštovani tijekom 1982. godine. Zasigurno se može prilično dobro uspoređivati sa zapadnim časopisima. Posve je vjerojatno da je ono što ovaj časopis čini dobrim odražavanje onoga što su mnogi obrazovani Libanonci mislili tijekom ovog razdoblja, kao što može bilo koji drugi časopis, a ovo je dio stanovništva kojeg obično ne zanemarujemo u raspravama o drugim društvima. Stoga razmotrimo ono što je izvješćivao o libanonskim pristupi ma ratu, počevši s njegovim prvim tjednom. Neposredno nakon početnog izraelskog bombardiranja, časopis izvješćuje da je veleposlanik Tueni 5. lipnja obavijestio Vijeće sigurnosti da su se izraelski ko mandosi iskrcali na obalnu cestu između Sidona i Bejruta i otvorili mitraljesku vat ru po automobilima i autobusima kojima su civilne izbjeglice napuštale jug - što je bio prvi napad, nakon početnog bombardiranja, na „prethodno utvrđen PLO-ov položaj" i „uporište PLO-a", pod uvjetima koje je general Sharon proglasio priklad nima (vidi gore), a američke pristaše Izraela prihvatile, i početni primjer - u ovom ratu - kako IDF nikada nije ciljao civilne mete, što je objasnio Begin pozivajući se na poznatu vojnu doktrinu kažnjavanja civilnog s t a n o v n i š t v a . „Ova ak cija ima najveću težinu", rekao je veleposlanik Tueni, ,,i moja vlada iskreno se nada da Vijeće nije time suočeno s još jednim preventivnim činom Izraela." On je zahtijevao da Vijeće sigurnosti djeluje „zaustavljanjem agresije protiv Libanona", „izraelskog obijesnog bombardiranja položaja u Libanonu..." Vijeće sigurnosti od govorilo je jednoglasnim prihvaćanjem rezolucije koja poziva na prekid vatre 6. lip nja u 6:00 ujutro, na što je Izrael odgovorio napadom 6. lipnja upravo u to vrijeme. Vjerojatno prisjećajući se upozorenja predstavnika Libanona da je izraelska agre sija „katastrofa" za Libanon i, možda, također i za međunarodni mir i sigurnost, Vijeće sigurnosti 6. lipnja jednoglasno je prihvatilo dodatnu rezoluciju kojom „zah tijeva da Izrael povuče svoje vojne snage odmah i bezuvjetno na međunarodno priznate granice Libanona". Osloboditelji su zanemarili i ovo. Sjedinjene Države su 8. lipnja uložile veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se „osuđuje neudovoljavanje" Izraela prethodnim rezolucijama, kojima se poziva na trenutačni prekid ne prijateljstava i povlačenje izraelskih snaga. Ovim činom Sjedinjene Države su službeno blagoslovile osloboditelje, stajalište kojeg su se potom pridržavale, uz opće odobravanje medija, uz uporno negiranje činjenica. U članku pod naslovom „Različiti Libanonci različito reagiraju", časopis je izvi jestio: ,,S iznimkom desničarske Libanonske fronte, dužnosnici, političari i stranački lideri bezrezervno osuđuju izraelski napad na Libanon i zavjetuju se na otpor, optu žujući Sjedinjene Države za odgovornost za divljačku agresiju i prokazujući arapski neuspjeh da punom snagom podrži Libanon i Palestince." Među onima koji su se pridružili osudama bio je i premijer Shafik Wazzan, govoreći u ime Vijeća ministara. Wazzana je za šefa nove vlade ponovno izabrao falangistički predsjednik Amin Gemayel nakon što je oslobađanje završeno u rujnu, te je on prihvaćen kao legitimni glasnogovornik oslobođenog stanovništva, prema standardima New York Timesa i ostalih. Osudi su se također pridružili i kršćanski ministar vanjskih poslova Fuad Butros, glasnogovornik šijita Kamel Asaad, određen broj nekadašnjih premijera, Nabih
Berri, zapovjednik šijitske narodne vojske (Amal) koja se borila zajedno s Palestinci ma*, glasnogovornici i sunitske islamske grupe i Višeg šijitskog vijeća (to jest, dviju vodećih muslimanskih vjerskih grupa), vođa Druza Walid Jumblatt, sin ubijenog vo đe Libanonskog nacionalnog pokreta (muslimansko-palestinskog saveza), nekadaš nji predsjednik Suleiman Franjieh, Maronit koji je osudio „barbarsku izraelsku invazi ju" i mnogi drugi. Napad su podržali „Libanonska fronta, koja okuplja uglavnom des ničarske maronitske stranke", a osobno vođa fronte Camille Chamoun (koji je zatra žio iskrcavanje američkih marinaca 1958. godine) i šef falangisticke stranke Pierre Gemayel te njegov sin Bashir Gemayel, vođa falangističke narodne vojske. Dopisnik Reutersa Patrick Worship opisuje „falangističko-izraelsku suradnju" kao „ostvarivanje noćne more libanonskih ljevičara i Palestinaca", zamjećujući da se falangisti suprotstavljaju Palestincima jer „strahuju da bi pridošlice mogle pore metiti vjersku ravnotežu u korist njihovih muslimanskih suparnika i ugroziti njihovu vlastitu političku nadmoć" u državi u kojoj su manjina. Također zamjećuje da „broj ni libanonski kršćani, posebno nemaronitske sekte, odbijaju falangističku politiku". U međuvremenu, glavni izraelski saveznik u Libanonu, Pierre Gemayel je u inter vjuu izrazio svoje suzdržanosti u pogledu oslobođenja. Prikazao ga je kao „katas trofu za Libanon, Palestince i arapski svijet", koja čak može dovesti do „međuna rodnog rata". „Izraelska prisutnost uništit će libanonsku formulu, na izraelsku radost"- pri čemu je „libanonska formula udruživanje dviju civilizacija", kršćanske i muslimanske i vodit će podjeli Libanona na „tko zna koliko (sektaških) država". Ukratko, ništa manje od potpunog zadovoljstva, čak i s ove strane. Protesti su jačali kako se širio napad-oslobođenje. Krajem lipnja premijer Wazzan i Walid Jumblatt izjavili su da ne mogu nastaviti pregovore o odlasku PLO-a iz Bejruta zbog neprekidnih izraelskih napada. Slijedi Wazzanova izjava: Svaki put kad uspijemo postići svojevrsno razumijevanje, nađemo se u novoj es kalaciji sukoba zamišljenoj da na nas izvrši pritisak. Možete me citirati: ovo je me đunarodna zavjera protiv Libanona i Libanonaca. Želite da ostanem bez riječi dok Philip Habib promatra bombardiranje stambenih četvrti? Kao da smo štako ri u ovoj državi! Shafik Wazzan ovo ne može prihvatiti (...) Stoga sam obavijes tio predsjednika Sarkisa da pod ovom ucjenom i eskalacijom ne mogu dalje preuzimati svoju odgovornost. Njegovi uzastopni protesti usmjereni u ovom smjeru povremeno su objavljivani u Sjedinjenim Državama. Libanonska vlada je 27. srpnja još jednom „najsnažnijim riječima" protestirala zbog nastavljenog napada i pozivala Vijeće sigurnosti da „na te melju Povelje potraži praktične načine i sredstva kako bi osigurali primjenu" ranijih re zolucija; mogućnost koju je redovito zaustavljalo korištenje američkog veta. * Sredinom lipnja Robert Fisk je izvijestio da je Nabih Berri, „vođa pokreta Amal koji se tako hrabro bo rio s Palestincima protiv Izraelaca južno od Bejruta, naredio svojim ljudima da polože oružje", smatra jući da je daljnji otpor beznadan. On i Walid Jumblatt, koji je također smatrao beznadnim daljnji otpor, pridružili su se novom „Odboru nacionalnog spasa" koji je osnovao predsjednik Sarkis kao izvanred no izvršno tijelo. Jumblatt je savjetovao „pasivni otpor" s obzirom na nadmoć napadača. Berri je kas nije izjavio da izraelski napad na zapadni Bejrut neće biti kraj rata, već početak jednog drugog koji će se proširiti na cijelu zemlju, osuđujući Sjedinjene Države i neke arapske države za „ohrabrivanje iz raelske agresije na Libanon".
Camille Chamoun je 30. lipnja dao izjavu zahtijevajući da taj okrutni i bezočni odnos prema nedužnim civilima prestane, misleći na izraelsku blokadu zapadnog Bejruta. Osudio je Izrael 11. kolovoza za slanje snaga u zaleđe kršćana, uključuju ći područja sjeverno od Bejruta, rekavši: „Za ovo nema objašnjenja." Do kra ja srpnja libanonska politička elita bila je jedinstvena u osudi oslobađanja, uključu jući čak Pierrea Gemayela i Camillea Chamouna - koji su ipak nastavili podržavati invaziju razlozima koje je već objasnio Ze'ev Schiff: odgovaralo im je da izraelski plaćenici umjesto njih pobijede u građanskom ratu i ponovno utemelje njihovu nadmoć nad muslimanskom većinom stanovništva. Muslimanske vođe bile su oštrije u svojim sveukupnim osudama, uključujući Shafika Wazzana, nekadašnjeg premijera Saeba Salama i druge. Osim što su osu đivali nemilosrdne napade na civilno stanovništvo, Salam je izrazio svoju osupnutost korištenjem „fosfornih bombi koje su razorile tisućljetnu borovu šumu u sre dištu grada i okolinu sada uništenog hipodroma". „Borova šuma, ponos Bejruta, cijela šuma spaljena je fosfornim bombama", rekao je reporterima 2. kolovoza.* Neposredno potom, zahtijevao je da Izrael plati odštetu, što je „ratno pravilo". „Uslijed divljačkog izraelskog ponašanja, mislim da je to najmanje što možemo zahtijevati od agresora", rekao je na konferenciji za tisak na kojoj je također optu žio Sjedinjene Države za „slijepo podržavanje Izraela". Salam i Wazzan živ jeli su u zapadnom Bejrutu, podnoseći teror; Chamoun i Gemayel promatrali su iz istočnog Bejruta. Yasser Arafat je 30. kolovoza napustio Bejrut, učinkovito okončavajući organi zirano palestinsko prisustvo u Libanonu. Dan je započeo emocionalnim oproštaj nim susretom s druškim liderom Walidom Jumblattom. Arafata su potom do Ureda premijera otpratili Jumblatt, zapovjednik šijitske narodne vojske Amal, Nabih Berri i libanonski komunistički vođa Mohsen Ibrahim. „Brata Arafata", kako mu se obra ćao premijer Wazzan, ispratila su iz Bejruta četvorica nekadašnjih premijera, vjer ske vođe i predstavnici predsjednika Sarkisa, od koji su mnogi „bili u suzama dok je Atlantis, čiji je jedini dimnjak ispuštao bijeli dim među zrake sunca, isplovio iz lu ke". (185) Bilo je doista mnogo onih koji su se s razlogom bojali budućnosti, a ta stra hovanja uskoro su se pokazala opravdanima: Palestinci i muslimani u Bejrutu, ostavljeni bez ikakve zaštite, s moći u rukama njihovih falangističkih neprijatelja; stanovništvo juga, podložno hirovima majora Haddada ili svih ostalih koje Izrael odluči naoružati; Druzi iz regije Chouf, koji su izbjegli građanski rat, „zabrinuti i prestrašeni prošlog vikenda kretanjem falangističkih snaga iza izraelske vojske ko ja je napredovala"; te također i oni koji su se sjećali Zapadne obale razmišljajući o prizorima poput ulaska sljedbenika newyorškog rabina Lubavitchera u Libanon, * Razaranje šume, „dječjeg parka", „ponosa Bejruta", pojavilo se u izvješću NBC TV vijestima, 2. kolo voza. James Compton je izvijestio: „Tamo su bili palestinski položaji. Oni su već odavno napušteni (...) Većina utvrđenih palestinskih položaja bila je napuštena uslijed izraelskih nemilosrdnih napada". (183)
opremljenih strojevima za tiskanje primjeraka Tanyae, tumačenja njihove doktrine, fotografirani kako obavljaju svoj posao u blizini Predsjedničke palače na brežuljci ma iznad Bejruta. (186) Stajališta Libanonaca u Bejrutu nisu prošla nezapaženo u američkom tisku. Glavni urednik Timea, William Stewart, izvijestio je: Sredinom kolovoza je došlo do izvanredne promjene u mišljenjima stanovništva ovog opsjednutog grada. Umjesto da očajnički žele odlazak PLO-a kako bi iz bjegli daljnje krvoproliće, libanonski civili s kojima smo razgovarali diljem zapad nog Bejruta sada žele vidjeti poraz Izraela. Izraelski napadi nisu bili usmjereni sa mo protiv palestinskih vojnih položaja, već i bolnica, škola, stambenih zgrada, Vladinih ureda i lučkih središta. Sve je bilo metom, kao i ljudi zapadnog Bejruta, u onome što je postalo poznato kao „velika opsada". Izvršenje - privremeno - operacije Mir za Galileju, „oslobađanje Libanona". Premda je ovdje u Americi teško povjerovati u već uobičajeno komentiranje ovog problema, ipak je razumno pretpostaviti da su brojni Libanonci bili zadovoljni vidjevši odlazak PLO-a prilično utemeljenim razlozima. Prvi je da je Abba Ebanovo „razumno očekivanje" bilo dalekosežno, za brojne godine ispunjeno, dovodeći do neizmjerne patnje, te ponovno potvrđeno u Bejrutu, kao što primjećuje Stewart. Štovi še, Libanonci širom političkog spektra željeli su vidjeti Palestince u Palestini, ne u svo joj vlastitoj zemlji. Dok su ovi osjećaji zamršeni palestinskom podrškom muslimanskoj većini u građanskom ratu, ovakva razmišljanja bez sumnje su bila vrlo prisutna, što je shvatljivo. Baš kao što su i najnaklonjeniji Pakistanci htjeli vidjeti povratak afganistanskih izbjeglica u Afganistan - posebice onda kad su, kao u Libanonu, njihova prisut nost i vojno djelovanje izazivali „odmazdne" udare - tako su i Libanonci bili naklonjeni povratku Palestinaca u njihovu zemlju. U tom smislu dijele mišljenja prisutna širom arapskog svijeta. Propagandisti u Americi značajnu pozornost pridavali su nesprem nosti arapskih država na primanje palestinskih boraca, trijumfirajući nad ovim navod nim pokazivanjem prijezira i odbacivanja PLO-a čak i arapskih država. Premda je prilično točno da vladajuće elite arapskih država ne vole PLO - i, posve općenito, na cionalna kretanja u arapskom svijetu koja mogu ugroziti njihovu moć - ne možemo na ovim temeljima iskazivati činjenice, barem ukoliko dodamo često zanemarivan faktor: oni redovito izjavljuju kako ne žele doprinijeti novom raspršivanju Palestinaca, koje bi više voljeli vidjeti u državi koja je njihova vlastita država, u Palestini, u skladu s među narodnim konsenzusom. U istom kontekstu možemo pribilježiti uobičajenu optužbu da su arapske države doprinijele položaju izbjeglica odbijajući ih prihvatiti*, što je tvrdnja koja, kao i obično, zanemaruje želje samih Palestinaca koji su ustrajali na održavanju svog nacionalnog i kulturnog identiteta te nade da će se vratiti u svoju domovinu. Ko načno, premda se čini da su optužbe koje su kružile Sjedinjenim Državama u pogledu ponašanja PLO-a u Libanonu uglavnom pretjerane, barem sudeći prema istraživanji ma koja su proveli izraelski novinari, židovski i kršćanski Arapi, nema sumnje da je ponašanje Izraelom podržane falange bilo okrutnije od bilo čega što se moglo pripisa* Optužba je toliko uobičajena da upućivanje čini suvišnim. Ponovljena je, na primjer, u neobično toč nom ABC Closeup izvješću o bejrutskim pokoljima, 7. siječnja 1983., podjednako razdjeljujući krivnju za pokolje.
ti PLO-u, ipak ostaje istina da je PLO-vo ponašanje u južnom Libanonu bilo sramotno i glupo, udaljavajući od sebe velik dio stanovništva. 6.3 Izraelci Stoga je, bez sumnje, očigledno da su Libanonci jedinstveno slavili svoje os lobođenje tijekom ljeta 1982. godine. Što se tiče izraelskih reakcija, rat je početno dobio snažnu tamošnju podršku, uključujući i onu brojnih kritičara kretanja k vjersko-šovinističkom fanatizmu. Na primjer, Amnon Rubinstein, član Knesseta iz Shinui („Promjena") stranke, svojevrsni građanski libertarijanac++ napisao je nakon mjesec dana rata da samo mala radikalna manjina zahtijeva trenutačno povlačenje iz Libanona, što je točna procjena izuzev izraza „radikalna", uobičajenog u sličnom kontekstu iz vremena američke agresije na Južni Vijetnam. „Izrael se s pravom ne stidi svojeg savezništva s kršćanskom manjinom u Libanonu", dodao je Rubin stein. „Negativni pristup prema libanonskim kršćanima, gotovo univerzalno izraža van u zapadnim medijima (...je) mješavina neznanja i ludosti koja obilježava neke dijelove međunarodne scene." Čak ih je i Francuska, koju Maroniti smatraju „dru gom domovinom", „posve ostavila na cjedilu" i u svom „pomahnitalom udvaranju Palestincima" previdjela prava libanonskih kršćana uključujući i hadadista, kao što to općenitije čini Zapad, tvrdio je Rubinstein. (188) Okrenemo li se činjenicama, bilo je to prikladno stajalište, teško ozbiljno shva ćeno, da je izraelski savez s proizraelskim dijelovima kršćanskog društva poduzet kako bi se obranila progonjena manjina (to jest, privilegirana grupa koja je prevla davala nad muslimanskom većinom). Izraelska briga za prava potlačenih priklad no prikazana njegovim ponašanjem u pogledu Južnoafričke Republike, Zaira, Somozine Nikaragve, Gvatemale, itd., da ne spominjemo teritorije pod njego vom izravnom kontrolom i one koje je protjerao iz njihovih domova* nije u osnovi ++U pogledu mnogih drugih (ozloglašenog profesora s Harvarda, Alana Dershowitza), Rubinesteinovo obvezivanje na građanske slobode brzo blijedi u vezi s izraelskim disidentima. Vidi TNCW, str. 434 i 142 te bilješku 107. Stajalište koje je ilustrirao Dershowitz (et al.), već je dovoljno poznato. Dakle, brojni staIjinisti doista su se hrabro borili za građanska prava u Sjedinjenim Državama, istovremeno zauzimaju ći posve različito stajalište prema njihovoj Svetoj Državi. Isto vrijedi, u manjem, ali svejedno ipak zna čajnom stupnju, za pristaše Kronstadtova umorstva, čovjeka koji je pozivao na militarizaciju radnika u „radničku vojsku", koji su raspustili sovjete i tvorničke savjete i uništili anarhističke pokrete nakon što više nisu trebali braniti boljševičku vlast pomažući utemeljivanje institucija sovjetske tamnice. Neobič no je obilježje suvremene intelektualne scene u Sjedinjenim Državama da se nekadašnje trockiste sa da uobičajeno opisuje kao one koji su se dobro borili protiv totalitarne opresije. * Prisjetimo se da su brojne palestinske izbjeglice otvoreno protjerane, dok su mnogi drugi izbjegli u strahu od izraelskih zločina, i da je nakon 1948. Izrael odbijao bilo kakav sporazum koji bi mogao obuh vaćati dopuštanje njihova povratka, osim u ograničenim slučajevima. Izraelska kolosalna drskost u ovom pogledu - ili točnije, njegovo shvaćanje integriteta svojih pristaša i njegov kolosalni prijezir pre ma njima - opetovano je iznošen, primjerice, u distribuiranom letku izraelskog konzulata (bez identifi kacije) s naslovom „Koga je briga za izbjeglice?". Njegova svrha je usporediti izraelsku uzvišenu brigu za izbjeglice, njegovu „brigu za izbjeglice" koja proizlazi iz židovskog povijesnog iskustva, s ravnoduš nošću arapskih država. Dokaz je izraelski entuzijazam u pomoći kambodžanskim izbjeglicama. Istom lo gikom, pristaše sovjetske partije, imaju li priliku oglasiti se, mogu iskazati duboku predanost sovjetskog vodstva građanskim slobodama navodeći njihov gnjev nad propustima pravde u Sjedinjenim Država ma, u slučaju Wilmington 10, na primjer. Ponovno, Orwellovo doba.
drugačija od bilo koje druge države s interesima koje želi nametnuti na međuna rodnoj sceni. Upućivanje na „pomahnitalo udvaranje Palestincima" na Zapadu je pružilo zanimljivu naznaku stanja uma i razumijevanja stvarnosti brojnih liberalnih izraelskih intelektualaca. Ono što Rubinstein prikazuje kao „mješavinu neznanja i ludosti" u pogledu na izraelske kršćanske saveznike, također raširene i u Izraelu, počeli su shvaćati voj nici i novinari putem dokaza izravnijih od izraelske propagande. Među njima su i neki od najcjenjenijih dopisnika u Izraelu, kao što je Ze'ev Schiff, čiji je opis izrael skih maronitskih saveznika koji uživaju u zabavi gore naveden, i pukovnik Dov Yirmiah koji prepričava priče o falangističkim zločinima iz l i p n j u . Ili raz motrimo izvješće ovog vojnika, nakon bejrutskog pokolja: U državi se podigla oluja povezana s aferom u Sabri i Shatili. Bilo je potrebno sa mo se upoznati s falangistima da bismo shvatili da su sposobni učiniti ono što su učinili. Barem sam ja, jednostavan vojnik, to shvatio boraveći u Bejrutu prije no što se sve dogodilo. Slučajno sam se sprijateljio s jednim falangistom. Do danas ni sam zaboravio dvije slike koje mi je pokazao prepun ponosa. Na jednoj od njih je stajao u junačkoj pozi držeći u rukama dva puna vrča - ušiju terorista! Rekao mi je da ih je nedavno odsjekao s terorističkih tijela (to jest, nakon što je IDF predao „teroriste" falangističkoj kontroli). Na drugoj fotografiji vidio sam ga kako stoji dr žeći u svakoj ruci po jednu odsječenu glavu, a među nogama treću! Samozado voljno mi je objasnio da su to glave Palestinaca koje je on odsjekao. Drugi slučaj je priča o Druzu, šeiku Sami Abu-Saidu iz Choufa, mirnog za vri jeme građanskog rata, ali zapaljenog ulaskom falange stopama IDF-a. On je uhva ćen u falangističkoj zasjedi i ubijen sjekirom. Tijelo mu je bilo osakaćeno, a udovi odrezani, zatim spremljeni u kutiju i poslani u njegovo selo, izazivajući jedan od brojnih poslijeratnih incidenata u regiji. Postoje brojni drugi primjeri. Zapravo, Rubinstein je malčice neiskren. Odavno su postojali brojni dokazi o karakteru i ponašanju izraelskih saveznika i klijenata, još od vremena Karantine, Tel al-Zaatara i Khiyama. (vidi str. 187-188, 194) na primjer. Činjenice su u Izraelu jed nostavno potisnute kad je to bilo prikladno učiniti - t e izvučene, do izvjesnog stup nja, kad se to činilo korisnim, posebice krajem rujna 1982. godine, s gomilanjem dokaza da falangisti neće biti poslušni saveznici onako kako je Izrael očekivao te nakon pokolja u Sabri i Shatili, kad je postalo nužno žaliti se na „arapski karakter" objašnjavajući ono što se dogodilo pod kontrolom IDF-a. Sam Rubinstein zasigur no ne bi u listopadu pisao o falangi kako je to činio u srpnju, niti bi osudio „nezna nje i ludost" onih na Zapadu koji su kritizirali falangu, ne zato što se ona promijeni la ili zato što se promijenilo njegovo poznavanje falange, već zato što su se promi jenili izraelski odnosi s njom. Možemo se također prisjetiti zabranjenog gledišta po kojem koliko god loše bilo ponašanje izraelskih saveznika, teško se može uspore diti s onim što je sam Izrael godinama činio u svom ratu terora u južnom Libanonu; razmotrimo cijelu priču na primjer, o Khiyamu. Rubinsteinov glas je onaj s kritičkog kraja spektra vodećeg političkog i intelek tualnog života u Izraelu. Mjesec dana kasnije, kad je napadanje Bejruta doseglo
nove vrhunce divljaštva, Beginova popularnost usporedivo je rasla do rekordnih visi na. Istraživanje javnosti sredinom kolovoza pokazalo je da bi Beginov Likud, da se tada održe izbori, osvojio 66 mjesta u Knessetu od ukupno 120 (više od 48 osvoje nih 1981.), dok se podrška Laburističkoj stranci smanjila na 35 mjesta (47 u 1981 .).* Više od 80% podržalo je napad na Libanon (podržala ga je, barem javno, laburistič ka opozicija), a 64% odobrilo je odluku prelaska zone od 25 milja proglašene počet nom propagandom, premda je već tada bilo jasno da izraelski troškovi neće biti mali. (191) Nekoliko tjedana kasnije, drugo istraživanje je pokazalo da se 60% Izraelaca pro tivi pregovorima s PLO-om, dok je 5% podržalo stvaranje palestinske države na Zapad noj obali (nota bene: ne uključujući pojas Gaze). Predvidivo, izraelsko stanovniš tvo većinom je bilo suglasno s Beginovom tvrdnjom da Izrael nikada nije napao civil no stanovništvo u Bejrutu i s izjavom ministra obrane Sharona: „Neću pretjerati kažem li da nema druge države u svijetu koja se može pohvaliti takvom sposobnošću suprot stavljanja i takvim uspjehom s tako visokom moralnom vrijednošću kao mali Izrael." Knesset je glasovao 50:40 za prihvaćanje Sharonove izjave, odbijajući 52:38 izjavu La burističke stranke da vojna nadmoć postignuta teškim bombardiranje i granatiranjem Bejruta „ne opravdava štetu nanesenu Izraelu", očigledno jedino relevantno promišlja nje. Ništa od ovoga nije utjecalo na prosuđivanja izraelskih sublimiranih moral nih standarda ovdje u Americi. Prisjetimo se „pragmatične" kritike američke agresije i zločina u Indokini koja je prevladavala među „intelektualnom elitom", čak i u vrijeme vrhunca suprotstavljanja Vijetnamskom ratu. Kao što je objasnio Gideon Hausner, izraelski rat protiv PLO-a („središta kan cerogenog rasta koji je metastazirao širom svijeta", „bande razbojnika") „ponovno" je dokazao izraelsku „moć i njegovo poštovanje ljudskih vrijednosti. Ne prvi put u našoj povijesti, izvanredni židovski doprinos početno nije odobren, potom je pos tupno priznat i u konačnici slavljen" - slavljen kao „pobjeda ljudskosti". Haus ner je bio tužitelj Adolfa Eichmanna i predsjednik je Yad Vashema - Memorijalnog centra holokausta. Hausnerov odabir izraza teško da propušta prizivanje ostalih zgoda iz židov ske povijesti, kada su Židovi ili cionisti bili središta različitih „kancerogenih rastova". Ponovno je zanimljivo vidjeti kako se dio pristaša izraelske politike čini usmje renim na ispunjavanje čudnovate vlastite slike, kao glasnogovornici država „kojih se imenom ne usuđujemo spomenuti", Abba Ebanovom frazom, s ustrajnim opo našanjem njihove frazeologije: „novi poredak" nametnut izraelskim oružjem; pales tinska država kao „lebdeći bodež nad srcem Izraela" da ne govorimo o „dvonož nim zvijerima" nastanjenim u „gnijezdima" poput gamadi, itd. Postoji nešto uistinu * Upitani koga bi voljeli za predsjednika Vlade, 54% je u kolovozu odabralo Begina, na drugom je mjes tu bio Rabin (14%), a sljedeći predsjednik Yitzak Navon (4%). Beginova popularnost pala je na 45% u listopadu (a Rabinova na 11%) nakon zbivanja kojima ćemo se vratiti, dok je Navonova porasla na 18%. Do veljače 1983. Beginova popularnost bila je 45%, Navonova 23%, a Rabinova 5% (20% se ni je izjasnilo). Shimon Perez, vođa Laburističke stranke, cijelo je vrijeme imao oko 3.5%, Ma'ariv, 18. ve ljače 1983.
perverzno u tom stajalištu. Značenja izraza kao što su „kancerogeni rast" i „banda razbojnika" postaju jasnija imamo li na umu status PLO-a među Palestincima na okupiranim teritorijima i drugdje i, u stvari, dovoljno jasno brojnim izraelskim vojni cima koji se bore u Libanonu, da je „svaki Palestinac automatski osumnjičeni tero rist i, po našoj definiciji tog termina, to je zaista istina (...s obzirom) da smo suprot stavljeni sveobuhvatnoj (PLO-voj) organizacijskoj strukturi", uključujući klubove mladih, zdravstvene usluge i funkcionirajuće gospodarstvo te sve s njima poveza ne (tj., sve Palestince), „sada su teroristi našom definicijom". Prisjetimo se upućivanja Ya'akova Meridora na žrtve u Sidonu kao „teroriste i njihove taoce" iz raz koji se može protumačiti samo značenjem „Palestinci i Libanonci", u izopače nom izraelskom izražavanju. Sliku izraelskog rata u južnom Libanonu i prirodu urezanog karcinoma potvr dili su mnogi drugi, na primjer Mordechai Bar-On, nekadašnji vodeći IDF-ov časnik za obrazovanje i dužnosnik Židovske agencije, čije su primjedbe djelom ranije na v e d e n e . * „Od svih objavljenih, impliciranih i prikrivenih ciljeva rata u Liba nonu, nesumnjivo glavni cilj je zadavanje razornog udarca nacionalnim težnjama Palestinaca i njihovom samom postojanju kao nacije koja se nastoji definirati i ste ći pravo na samoodređenje." Cilj je postignut: Svatko tko je posjetio južni Libanon tijekom i čak nakon borbi vidjet će da rat ni je vođen samo protiv terorističkih organizacija i PLO-a te ne samo i isključivo ra di razaranja PLO-ove vojne infrastrukture u regiji. Vođen je protiv samog posto janja Palestinaca kao zajednice s vlastitim načinom života koji se razvijao u Liba nonu nakon 1948. godine, te pojačano od 1975. godine (...) protiv zdravstvenih i obrazovnih službi, političkih i društvenih organizacija, pravnog i samoupravnog sustava, itd. Sada kad su svi ti autonomni društveni sustavi temeljito uništeni, pa lestinske izbjeglice još jednom su postale bezličnom masom ljudi, iščupani iz ko rijena, odvučeni i odvojeni od bilo kakvog oblika zajedničkog života. Bar-On je možda slučajno u pravu kad kaže da svatko tko je posjetio južni Li banon može vidjeti činjenice koje on prikazuje, rezultate onoga što Meir Pail zove „tehnikom uništavanja" upotrijebljenom „da sravni sa zemljom" područja koja će se okupirati „raznim načinima: bombardiranjem iz zraka, s mora i topništvom, ten kovima, raketama i mehaničkom opremom". Ali, istina je i da su mnogi koji * Ovaj vodeći aktivist Mira sada opisuje PLO kao „zlonamjeran i ekstremistički pokret" koji ,,u velikoj mjeri koristi zastrašivanje i teror nad samim Palestincima" (tvrdnja koju nije lako uskladiti s rezultati ma izraelskih anketa sa Zapadne obale i koja olako prelazi preko nekih elemenata povijesti cionizma); to je „zla i okrutna organizacija" s „ekstremističkim pozicijama" koja odbija bilo kakav kompromis s Izraelom, odražavajući „tvrdoglavost, sljepilo i ludost Palestinaca". Zahtijeva „radikalne unutrašnje re forme" PLO-a da bi „doveo Palestince ostvarivanju svojih težnji putem kompromisa s Izraelom". Još jednom zabilježimo kako Bar-On, poštovani intelektualac golub, iz povijesti uklanja zapise o djelova nju PLO-a na ostvarivanju palestinskih težnji kompromisom nakon sredine 70-ih godina, koji su slu čajno opetovano objavljeni u istom časopisu u kojem on piše. Usporedive primjedbe vođe PLO-a u pogledu Izraela vješto će iskoristiti izraelska propaganda kao dokaz da se PLO ne može smatrati mo gućim partnerom u pregovorima. Prisjetimo se da se Mir sada (koji je u stvari ispunio vrlo važan i hra bar zadatak) uobičajeno iznosi kao ideal koji nema svoju presliku među Palestincima. Vidi str. 179* i 3. poglavlje, bilješku 111.
su posjetili područje izričito negirali ove činjenice i osudili američke medije kao bu dale ili lažove ili, još gore, zbog djelomičnog izvješćivanja o njima. U svakom slučaju, kako nas informira Eichmannov tužitelj, „bandu razbojni ka" sada su zamijenili falanga i Haddad - čovjekoljupci iz Tel al-Zaatara, Khiyama i drugih slučajeva vrijednih bilježenja - podržanih IDF-om, koji također ima vlastite priče, i karcinom je odstranjen. A što se tiče širom svijeta „metastaziranog" terora, postojale su početne tvrdnje da je Izrael zarobio nebrojne „međunarodne teroris te" iz Europe i drugih dijelova svijeta koje je vrbovao PLO. Pažljiviji čitatelj tiska kas nije će saznati, malim slovima otisnuto u okviru ostalih priča, da su ova razvikana izvješća bila lažna. Dužnosnici izraelske obavještajne službe priznali su da se nisu domogli zapadno-europskih ili japanskih terorista, već samo 28 Turaka, okupaci jom palestinskih logora i baza. „Unatoč nekim pogrešnim izjavama u ranim dani ma rata da su zatvoreni europski teroristi, niti jednog člana veće međunarodne terorističke organizacije nije uhitila izraelska okupacijska vojska,"* izvijestio je iz raelski stručnjak za terorizam, nagađajući da su oni možda otišli u svibnju, „kad se rat činio neizbježnim." Usporedbe nametnute riječima Gideona Hausnera u Izraelu nisu prošle neza paženo, na primjer kod pripadnika upravo navedene paravojne postrojbe, (bilješka 196.), koji ne može zaboraviti što je učinjeno njegovom narodu tijekom Drugog svjetskog rata, te priličnom broju drugih koji su u tisku ili na demonstracijama izra zili svoju obeshrabrenost. Za mnoge su postojala hladna podsjećanja na ne tako davnu prošlost kada su uloge bile zamijenjene, pojačavajući već prisutnu zabrinu tost, jasno artikuliranu nad zbivanjima u Izraelu i na okupiranim teritorijima u neko liko proteklih godina (vidi poglavlje 4.). U velikim Vladom sponzoriranim demon stracijama podrške operaciji Mir za Galileju, jedan je natpis osobito iznenadio * Još je puno više toga u priči o terorizmu u Europi, nego što se izvješćivalo u Sjedinjenim Državama. Palestinska uloga naširoko je objavljena, ali se ovdje, u Americi, jedva zna da je Izrael optužen za izrav nu uključenost u terorizam u Europi, te da su izraelske tajne službe osuđivane za terorističke napade na sudovima u Norveškoj i Italiji (u prvom slučaju zbog ubojstva krive osobe pogreškom, a u potonjem zbog povezanosti s ubojstvom palestinskog pjesnika Waela Zuaitera). Također se izvješćivalo da des ničarski europski teroristi imaju vrlo bliske dogovore s falangom i da su proveli određeno vrijeme u pod ručjima falange i Haddada (vidi npr. Economist, 11. listopada 1980., navode bavarskog Ministarstva unutrašnjih poslova; Zu Haderekh (Rakah, komunist), 29. srpnja 1981., citirajući zapadnonjemački ča sopis nekadašnjih antinacističkih protivnika; isto izvješće navodi da je teroriste za koje se tvrdilo da ih je izvježbao PLO, u stvari PLO uhitio prilikom napuštanja područja falange. U svojoj nedavnoj ispovijes ti vodeći pripadnici Crvenih brigada potvrdili su da je izraelski Mossad tražio načina da im pomogne, pružajući im informacije o metama atentata kao dio onoga što je talijanski sudac nazvao „dijaboličnim planom" destabilizacije Italije. Član parlamenta Radikalne stranke (tj. liberal) optužio je Mossad da ni pošto nije bio nezainteresiran za uklanjanje Alda Mora, kojeg je Izrael smatrao izrazito „proarapskim" državnikom. Citirano po Lisi Palmieri-Billig, Jerusalem Post, 1. veljače 1982., kao dokaz „napadanja Iz raela" u Italiji; još jedan primjer takvog „klevetanja", prema Postu je izjava predsjednika Pertinija kojom izražava podršku Izraelu, ali istovremeno traži palestinsku „domovinu". Više o svjedočenju pripadnika Crvenih brigada, vidi u Panorami, 11. siječnja 1982. (na talijanskom jeziku). Više informacija vidi kod Livije Rokach: „Israeli Terror in Europe", The Dawn (Al Fajr), 16. listopada 1981. Talijanska parlamentar na istraga potvrdila je da je Mossadov pokušaj pomoći Crvenim brigadama očigledan napor destabili zirala Italije. Roger Cohen, Reuter, Boston Globe, 4. lipnja 1983.
reportere, ističući se između ostalih crveno ispisanim slovima i mnoštvom primje raka: „Jedan narod, jedna vojska, jedna Vlada". Novinarka njemačke televizijske kompanije, koja je govorila hebrejski, „odmah ga je prevela svojim prijateljima, naglašavajući sličnost s nacističkim sloganom: 'Ein Volk, Ein Reich, Ein Fuehrer'", izvijestio je časopis Laburističke stranke. U tisku su se pojavila pisma preživje lih generacija holokausta izražavajući svoj strah i zabrinutost za ono što su osjećali da se događa. Jednom od njih, dr. Shlomiju Shmelzmanu, ravnatelju Yad Vashem Memorijalnog centra holokausta zabranili su otpočinjanje štrajka glađu - njegov se sin nalazio u Libanonu u sklopu paravojnih postrojbi. Napisao je pismo tisku najavlju jući svoj štrajk glađu kao protest protiv Libanonskog rata: U djetinjstvu sam pretrpio strah, glad i poniženje, prošavši put od Varšavskog ge ta, preko radnih logora, do Buchenwalda. Danas, kao građanin Izraela, ne mo gu prihvatiti sustavno razaranje gradova, naselja i izbjegličkih logora. Ne mogu prihvati tehnokratsku okrutnost bombardiranja, razaranja i ubijanja ljudskih bića. Danas osluškujem previše poznatih zvukova, glasova pojačanih ratom. Slušam o „prljavim Arapima" i sjećam se „prljavih Židova". Slušam o „zatvorenim pod ručjima" i sjećam se geta i logora. Slušam o „dvonožnim zvijerima"* i sjećam se „Untermenschen". Slušam o stezanju obruča opsade, čišćenju područja, gađa nju gradova do predaje i sjećam se patnje, razaranja, smrti, krvi i ubojstva (...) Previše me stvari u Izraelu podsjeća na isto toliko stvari mojeg djetinjstva. Brojni su suglasni s Meirom Pailom koji je zamijetio „uznemiravajuće znakove da postajemo duhovni robovi kulture fizičke sile" ili s Boazom Evronom koji je na pisao: „Pravi simbol države nije više menora sa sedam svjećica, pravi simbol je pesnica." Ovakvi glasovi neće se čuti ako „podržavatelji Izraela" nastave svojim putem, a oni koji su odlučili ne vidjeti, nastave biti odgovornima za mnogo tuge i patnje. Poput pukovnika Dova Yirmiaha i mnogih drugih vojnika, gore navedeni pripadnik paravojnih postrojbi ismijava „priče o čistoći oružja i našim humanim bor cima" (vidi Yirmiahove komentare o „lažnoj" i „bolesnoj" frazi „čistoće oružja" i „ciničnim" lažima o „humanom" izraelskom vojniku), koje su uz puno poš tovanje ponavljali Amerikanci za vrijeme svojih posjeta predvođenih izraelskim voj nicima; na primjer, neponovljivi Martin Peretz, koji predstavlja ovu Istinu autoritetom odabranih izraelskih vojnika i IDF-vog časnika za obrazovanje, odbacujei suprot stavljene dokaze objašnjenjem da „Arapi pretjeruju", a mediji su obvezni na „prije varu" ili su jednostavno protuizraelski. Sličan zaključak utemeljen na takvim dokazima bio bi s ismijavanjem otklonjen u slučaju bilo koje druge države (osim uvi jek naše vlastite). * Upućivanje se odnosi na izjavu Menachema Begina u Knessetu, često potom navođenu u Izraelu i Eu ropi, tumačenu kao opis Palestinaca kao „dvonožnih zvijeri". Izraelska vlada protestirala je zbog pog rešnog tumačenja jer je Beginov „opis primjenjiv na svakoga tko potone u takve moralne dubine ubi janjem ili prijetnjom ubijanja židovskog djeteta da se pokazuje lišen svake sličnosti s Ijudskošću (moj naglasak). Ovo pojašnjenje izazvalo je nekoliko ogorčenih replika, postavljajući očigledno pitanje.
Ali, pogledajmo dalje. IDF-ov časnik za obrazovanje na čijem svjedočenju Peretz zasniva svoj zaključak o „čistoći oružja" je Shiomo Avineri kojeg Peretz pred stavlja kao kritičara Beginove politike, dakle, vrlo vjerodostojnog u ovom smislu. Štoviše, ovaj Beginov kritičar pozivan je da poduzme „potpuno slobodnu i otvore nu" raspravu s časnicima i običnim vojnicima (na bojišnici) o različitim uznemiruju ćim temama, kao na primjer bi li bilo pravilno ili pogrešno da Izrael krene na zapad ni Bejrut. „Vojska ne strahuje od ovih diskusija", obavijestio je Avineri Peretza, „iako zna da su časnici koji ih vode, većinom iz inteligencije, uglavnom kritičari Vlade ili su lijevo orijentirani." Činjenica da je tako snažan kritičar Beginove politike kao što je Shiomo Avineri, pozvan raspravljati o „uznemirujućim temama" poput invazije na zapadni Bejrut zasigurno pokazuje jedinstveno demokratičan i otvoren karakter iz raelske vojske, sudeći prema Peretzu. Na nesreću, postoje određeni problemi u ovom pokazivanju i oslanjanju na Avinerija kao autoriteta za „čistoću oružja". Peretz zanemaruje izvijestiti o mišljenji ma ovog kritičkog goluba. Za razliku od njega, Meron Benvenisti, primjerice (vidi 4. poglavlje, odjeljak 4.2), koji je kao predavač u IDF-u sjedio na Avinerijevim „preda vanjima obuke" za predavače, njihov sadržaj iznosi u otvorenom pismu optužujući Avinerija za „nedostatak intelektualne čestitosti". Avineri je u srpnju obavijestio IDF-ove predavače da pod danim uvjetima nema alternative nasilnom osvajanju Bejruta, pridružujući se time jastrebovskom krilu Likuda i dovodeći se u opoziciju Laburističkoj stranci. Upitan o političkoj i ljudskoj cijeni ove odluke, odgovorio je: „To pitanje nije briga predavača." Dodatno je objasnio da bi se Amerikanci naknad no složili s činjenicom nasilnog osvajanja Bejruta. Kad su se sudionici protivili nje govom „zaprepašćujućem predavanju", on je „pobjesnio i zahtijevao da nitko tko nije spreman izaći van i ohrabriti vojnike da izvrše svoju dužnost (to jest, osvoje Bejrut), nije ovlašten pojaviti se pred njima". Još jednom, činjenice koje Pe retz potiskuje izuzetno su važne za gledište koje on nastoji utemeljiti (sjetite se in cidenta s „vakuumskom bombom" ). Znajući sadržaj Avinerijevih uputa IDF-ovim predavačima možemo izvući prilično različit zaključak o značenju da je on pozvan raspravljati o ovakvim „uznemirujućim temama" poput napada na zapadni Bejrut te o njegovoj vjerodostojnosti autoriteta za „čistoću oružja". Vrijedno je zabilježiti da je Peretzovo pokazivanje izraelskog pridržavanja dok trine „čistoće oružja" prilično ozbiljno shvaćeno u Sjedinjenim Državama, čak i me đu liberalnim golubovima. Rijetki su oni tako otvoreni u kritiziranju izraelskog ekspanzionizma poput rabina Balfoura Bricknera, člana Savjetodavnog odbora mirovne grupe Zabrinuti svećenici i laici (Clergy and Laity Concerned, CALC) i du gogodišnjeg mirovnog aktivista. U časopisu CALC-a on piše o svojoj ljutnji zbog onoga što se dogodilo u Libanonu, ali ne prije utemeljivanja osnovnih pravila: Ali ja vjerujem svakoj riječi onoga što su drugi izvješćivali o izraelskom vođenju ra ta i PLO-ovim zločinima (najuvjerljivije od ovih izvješća bilo je „Libanonski očevidac" Martina Peretza). (...) Uvjeren sam da izraelski vojnici poštuju „tohar haneshek" - moralnost oružja - predano i s krajnjom osjetljivošću. Uvjeren sam da oni s veli kom pozornošću izbjegavaju zloupotrijebiti moć koju im daje njihovo oružje.
Zamijetimo da je ostao „uvjeren" i nakon užasnog bombardiranja i opsade za padnog Bejruta te da „ostali" koji su izvješćivali ne uključuju izraelske vojnike na povratku s bojišnice ili izraelske novinare, neke već citirane. On također piše da je samo PLO-ov „mali dio umjerenih spreman podržati dvodržavno rješenje" (jasno netočno) i da su, „premda još vrijedi i više od godinu dana se primjenjuje prekid vatre, teroristi nastavili s obilatom raketnom paljbom na izraelske zajednice na sje vernim granicama"; druga od ovih dviju nekonzistentnih izjava je lažna, izuzev upu ćivanja na jasno odmazdne napade u svibnju i lipnju 1982. godine, prvoj simbolič noj nakon izrazite izraelske provokacije, uključujući ubojito nespomenuto bombar diranje ovdje, u Sjedinjenim Državama. Što se tiče vojnika IDF-a, ,,u analima vojnih borbi, njihovo je ponašanje jedinstveno, „ne zloupotrebljavaju civilno stanovniš tvo", „izostaju slučajevi pljačke", „pazi se da se nepotrebno ne uništava civilna imo vina". Prikazali smo dokaze o istinitosti većine ovih tvrdnji, a ostatku ćemo se vratiti u odjeljku 8.1. Premda su Avinerijeva gledišta o ratu, iznesena pred IDF-ove predavače, u biti Beginova i Sharonova, on se u Americi redovito predstavlja kao kritički golub. Zanim ljiv je pogled na ono što on uistinu govori. Pišući za američke čitatelje, ovaj poznati znanstvenik objasnio je da su Palestinci oduvijek slijedili liniju maksimalnog nepostizanja kompromisa s cionizmom i Izraelom (o činjenicama vidi 3. poglavlje), iako nji hova trenutačna želja da razmotre prekid vatre „može biti prvi znak zdravog razuma" (za razliku od njihovog strogog pridržavanja prekida vatre iz lipnja 1981. godine, ko ji je izazvao takvu uznemirenost u Izraelu). „Nakon desetkovanja PLO-a u Libanonu, Izrael si može priuštiti da bude samouvjereniji i velikodušniji", postižući svoje „legi timno židovsko ujedinjenje s Judejom i Samarijom" i dopuštajući da „veći dio Zapad ne obale i Gaze" bude pripojen Jordanu, dok će Istočna obala postati „područjem rehabilitiranja palestinskih izbjeglica". On je potom objasnio da će, „sve dok PLO ima utjecaj u Bejrutu, umjereni Palestinci biti učinkovito odvraćeni PLO-ovim prijetnjama i terorizmom u iznošenju planova koji nisu povezani s ideologijom uništavanja Izrae la" (kao, na primjer, PLO-om pripremljen plan iz siječnja 1976. godine o miroljubivom dvodržavnom rješenju). Ostali, često smatrani golubovima, suglasni su s, primjerice, Raananom Weitzom, voditeljem odjela za seoska naselja Židovske agencije, koji je predložio da se u neplodna područja Zapadne obale i pojasa Gaze voda može do vesti iz rijeke Litani u Libanonu, dok će preostala židovska naselja, barem ona uz ri jeku Jordan, „čineći dio Države Izrael" a vjerojatno i druga područja Zapadne obale i Gaze biti naseljena pod okriljem agencije kojom on upravlja. Što se tiče Vlade Izraela, ona je čvrsto ostala pri svojoj rezoluciji da „borba pro tiv PLO-a ne dopušta nikakve kompromise - jer tako želi PLO" (usporedite činjenice izložene u 3. poglavlju), da je prijetnja PLO-a „politička koliko i vojna", te da PLO-u ne smije biti dopušteno da postoji kao „političko tijelo". PLO-ovi ljudi koji „su se ukopali u srce naseljenog Bejruta" opet su „stvorili goruću opasnost sigurnosti Libanonaca, kao i palestinskim muškarcima, ženama i djeci iza kojih ove PLO-ove sna ge šalju artiljerijske salve i vatru iz malog oružja na libanonske i izraelske snage u
istočnom Bejrutu i dalje" u „prostačkom kršenju pravila ratovanja". Naglasak na „prijetnji" predstavljenoj postojanjem PLO-a kao „političkog tijela" prilično je prikla dan. Ovo se može vjerojatno pročitati kao potvrđujući dokaz iz najviših izvora za tezu Poratha i ostalih o već raspravljenim uzrocima rata; čitajući ovu prilično tipičnu izjavu, možemo se također prisjetiti uobičajenog bijesa uslijed navodnog odbijanja PLO-a (i Arapa općenito) da prihvate postojanje Izraela, srca bliskoistočnog problema, što je uobičajena tvrdnja. Međutim, mogli smo se nadati da će Izraelska vlada barem pres tati bezrazložno optuživati PLO-a za napadanje izraelskih snaga u Bejrutu. Vjerojatno se ništa više nije moglo niti očekivati od Vlade. Koja je onda bila uloga izraelske opozicijske stranke tijekom rata? Ne treba imati imalo iluzija u svjet lu njezinih ostvarenja u vrijeme obnašanja vlasti, posebice u periodu krvavih 50-tih i ekspanzionizma nakon 1967. godine. Amiram Cohen pruža detaljan prikaz pro mišljanja vodstva Laburističke stranke tijekom presudnih zbivanja 1982. godine, osnovanog na intervjuima s visokim dužnosnicima, uključujući samo vodstvo. Prije rata, vodstvo se oštro suprotstavljalo vojnoj akciji za koju je svaki upoz nati promatrač znao da je pripremljena. Chaim Bar-Lev je 9. travnja izjavio: „Sadaš nji uvjeti ne opravdavaju vojnu akciju koja bi nas uvukla u rat", a Mordechai Gur, još jedan nekadašnji zapovjednik stožera, napisao je u Ma'arivu da trenutačne na petosti nisu povezane samo s terorističkim aktivnostima, već „namjerom mijenja nja politička karte Libanona". Yitzhak Rabin upozoravao je protiv akcija koje bi pov rijedile prekid vatre i suprotstavio se „masovnom napadu na teroriste u Libanonu". „Izrael bi trebao pomno poštivati prekid vatre", napisao je on u Davaru 14. svibnja, „sve dok ga poštuju terorističke organizacije". Dva mjeseca prije početka rata Begin je obavijestio vodstvo Laburističke stranke o „velikom planu": osvajanju južnog Libanona do autoceste Bejrut-Damask i povezivanju s falangistima. Mjesec dana kasnije predstavljen im je „mali plan": iz lika o zabrinutosti sigurnosnom zonom od 25 milja. Laburisti su pristali podržati operaciju Mir za Galileju, premda je „pokretanjem tenkova vodstvu bilo jasno ka mo oni vode (...), baš kao što su znali časnici i vojnici". Peres je 5. lipnja upoznao laburističko vodstvo sa sadržajem „velikog plana", za koji su on i ostali znali da će biti ostvaren. Dok su neki interno iznosili svoje primjedbe, osim Yossija Sarida i Shulamitha Alonija, laburisti su s Likudom glasovali za podršku operaciji, savršeno znajući da je službeno objašnjenje o ograničenju od 25 milja prijevara (barem je vodstvo znalo). Prva dva tjedna rata laburisti su šutjeli. Nastavili su podržavati rat, s dva ograničenja: laburisti se suprotstavljaju sukobu sa Sirijcima - aspekt rata na koji ćemo se osvrnuti u sljedećem poglavlju - i ulasku u Bejrut, premda su i u ovom pogledu među njima postajale iznimke. Među njima je Chaim Bar-Lev, generalni tajnik Laburističke stranke, koji je odobrio invaziju na zapadni Bejrut nakon atenta ta na Gemayela u rujnu. Po svemu sudeći, kako nastavlja Cohen, laburisti su pretpostavljali da će pos ljedice rata po Izrael biti strašne u svakom smislu, ali su nastavili šutjeti. Jedan fak tor je bilo njihovo uvjerenje da su Sjedinjene Države dale zeleno svjetlo, a Haig sposoban „živjeti" čak i s ulaskom u Bejrut. Vidi odjeljak 4.7.
Pored toga, „jedan uspjeh dovodi do drugoga". Laburisti su oklijevali čekaju ći da vide „kako će stvari ispasti". Suprotstavljanje ratu smatrano je politički nemo gućim, s obzirom na rezultate istraživanja javnosti koji je ukazivalo da 98% prista ša Likuda i 9 1 % Laburističkog saveza podržava rat i promatra ga opravdanim. Laburistički savez odbio je izaći na ulice i podržati one koji su protestirali protiv ši renja rata. Rabin je smatrao rat opravdanim nakon što su „teroristi bombardirali na selja u Galileji" (osvećujući se za teško bombardiranje Libanona 4-5. lipnja; takva odmazda, nakon neizazvanog ubojstva nekoliko stotina ljudi, očigledno dokazuje da su „teroristi" i dalje „dvonožne zvijeri" Beginovom retorikom). Chaim Herzog (predsjednik izabran u ožujku 1983. godine) otišao je tako daleko da je podržavao čak i osvajanje Bejruta. Gur je bio najsnažniji protivnik rata u najvišem vodstvu. On je 20. kolovoza jav no prokazao laburističko vodstvo i cjelokupnu operaciju u Ha'aretzu. Rekao je da će se napad na Bejrut pokazati neizbrisivom mrljom, te da je cijeli rat, na način ko jim se vodi, neopravdan. „Prisutnost IDF-a", pisao je, „bila je prvenstveni faktor iz bora Bashira Gemayela" za predsjednika Libanona i svi oni „koji pokreću IDF na ovakve ciljeve sposobni su sutra učiniti isto i u Izraelu"; zabrinutost ministrom ob rane Sharonom, koja se povremeno mogla čuti i ranije, čak i od Begina, time je potvrđena. Yossi Sarid, zajedno s Shulamithom Aloniem i dijelovima Mapama, snažno se suprotstavio „velikom planu" i pozvao na povlačenje izraelskih oružanih snaga sa svih položaja koji nisu izravno povezani sa sigurnošću Galileje. Ali je vod stvo općenito nastavilo šutjeti, osim o svojem općenitom protivljenju osvajanja Bej ruta. Kada su stvari krenule naopako, nakon pokolja u Sabri-Shatili, laburističko vodstvo promijenilo je stil, što ćemo i vidjeti. Sve ovo će ponovno probuditi sjećanja među protivnicima američke agresije u Indokini. Teško je prizvati sliku laburista kao onih koji sačinjavaju značajniju opo ziciju, premda se može opravdano tvrditi da je podrška laburistima ipak opravda na promotrimo li što su Begin i njegove kohorte sposobne učiniti u budućnosti. Cohen piše: „Ako je itko pogrešno mislio da će Abba Eban pružiti spas za go lubove - čeka ga razočaranje". Istina, Ebanova stajališta su ona „krajnjeg goluba". Ali on neće upotrijebiti svoj međunarodni ugled da bi ih javno iznio. Zapravo, u svom, gore navedenom, članku u Socialist Affairs. (vidi bilješku 135.), Eban piše: „Begin je svečano obećao Knessetu 8. lipnja da će 'borbe prestati' kada dostignemo granicu od 40 km", što je znak njegove dvoličnosti. Eban je zasigurno znao da „mali plan" nikad nije ozbiljno shvaćen i da je laburističko vodstvo od početka bilo svjesno ove činjenice. 6.4. Američka pozornica Pokazali smo „okus pobjede" među Libanoncima i Izraelcima- nepotrebno je dalje raspravljati o reakciji Palestinaca. Što je sa Sjedinjenim Državama? Kako je ranije zabilježeno, izraelska izravna agresija pobudila je tek ograničeno kritiziranje u Sjedinjenim Državama, premda se situacija počela mijenjati kad su postali jasni
pravi ciljevi i troškovi rata. Neki su išli toliko daleko da su tvrdili kako su Sirija i PLO „agresori" u Libanonu, ne Izrael koji ih je jednostavno „iščupao ondje gdje nisu smjeli biti" , premda nam ovaj komentator - Henry Fairlie - ne kaže gdje Pa lestinci „imaju pravo biti."* Ostali kazuju, na primjer, povjesničarka Barbara Tuchman, koja je objasnila da premda joj se invazija na Libanon čini nesrazmjernom i možda nije „najrazumnije kretanje", ipak kaže: „Prenesimo odgovornost za rješe nje tamo gdje mu je i mjesto (...) Neka Arapi riješe problem Palestinaca", a ne oni koji okupiraju njihove nekadašnje domove. S obzirom da su Palestinci bili „agresori" kad je Izrael napao Libanon, Izrael je mogao djelovati samo u „ulozi stvaranja mira" kako nas informira nekadašnji senator Jacob Javits, koji također naglašava da je već jednom ranije Izrael „izvršio ovu ulogu stvaranja mira" u Liba nonu, to jest, 1958. godine kada je Izrael u luci Haifa, osigurao logističku podršku za iskrcavanje američkih marinaca u Libanon. Michael Walzer, čuveni socijaldemokratski teoretičar „pravednih ratova", ob jasnio je: „Svakako pozdravljam politički poraz PLO-a i vjerujem da se ograničena vojna operacija, koja je bila potrebna da bi se zadao taj poraz, može obraniti teo rijom pravednih ratova." Temeljem njegove koncepcije „pravednog rata", s gore raspravljenim posebnim odredbama za Državu Izrael , njegov je zaključak zasigurno točan. Walzer nas također uvjerava da je izraelska vojna prak sa na jugu „dobar primjer proporcionalnog ratovanja" - dokaz je da su ga tako informirali izraelski vojnici - a ako su kasnije operacije u Bejrutu „ugrozile" civile, moramo shvatiti da je „PLO odgovoran za ovo ugrožavanje" , što je službeno stajalište Beginove vlade i još jedan istaknuti doprinos suvremenoj moralnoj dok trini ovog visoko cijenjenog socijaldemokratskog humanista.* Morris Abram, nekadašnji američki predstavnik u Komisiji za ljudska prava UN-a, objasnio je da moralna krivnja za gubitak nedužnih života u Libanonu, „kao u njemačkom Drezdenu i Normandiji u Francuskoj, tijekom Drugog svjetskog rata, ponajprije počiva na onima koji su potaknuli teror, ne na onima koji su ga okonča li" - to jest, na PLO-u čiji se terorizam, kojeg zasigurno treba osuditi, ne podudara s izraelskim. „Patnju zapadnog Bejruta izazvala je moć gerilaca čiji je on bio talac." Rat je „vrijedan žaljenja", jer se „nikad ne bi ni dogodio" da su arapske države pri* On također izbjegava spomenuti činjenicu da je Sirija bila prisutna pod mandatom Arapske lige koji je trebao prestati u srpnju 1982. i da su Sjedinjene Države i Izrael barem prešutno podržale sirijsku in tervenciju suprotstavljajući se Palestincima i njihovim muslimanskim saveznicima. * Prikaz njegove posljednje knjige (Boston Globe, 20. ožujka 1983.) opisuje Walzera kao „nešto od na cionalne vrijednosti"; „Niti jedan čitatelj (ovih eseja), čak ni onaj koji se snažno protivi njegovoj demo kratsko socijalističkoj politici, ne bi mogao ne zamijetiti njegov humanizam." U svom ranije navede nom djelu, Just and Unjust Wars, Walzer se također oslanja na svjedočenja izraelskih vojnika kako bi pokazao visoku moralnu razinu IDF-a - što možda i nije najobjektivniji izvor. Nepotrebno je naglaša vati da je dokaz koji dolazi od boraca neke vojne sile vrlo relevantan ukoliko je kritičan spram njezi nog postupanja, ograničenog značenja u protivnom. Nitko ne bi pridavao vrijednost izvješćima ruskih vojnika o njihovoj „čistoći oružja" u Afganistanu, premda se otvoreno iznošena kritička promišljanja shvaćaju prilično ozbiljno.
hvatile Palestince - koji su, zapravo, ustrajali na svom pravu povratka svojim domo vima, ne uspijevajući uvijek shvatiti bit, tako jasnu američkim cionistima, da su sami proigrali ovo pravo svojim bijegom i izgonom, i moraju prošlost ostaviti iza sebe, dok se židovski narod vraća domovini iz koje je protjeran prije 2000 godina. Upravo u trenutku kad su opsada i bombardiranje Bejruta dosezali vrhunac divljaštva, dobro poznati liberalni kolumnist William Shannon izrazio je „određenu tjeskobu" zbog „užasavajućeg nasilja", zamjećujući da bi „nešto pozitivno" još iz njega moglo proizaći; naime, PLO i „njegovi sirijski zaštitnici" mogli bi „biti prisilje ni priznati stvarnost". „Stvarnost" je da je „PLO sabotirao svaki pokušaj stvaranja određenog diplomatskog ili političkog napretka u problemima palestinskog naro da" i da je „PLO ubio ili prijetnjom ušutkao slobodoumne Palestince koji su željeli istražiti različite političke mogućnosti", „ne tolerirajući odstupanja od svoje politič ke linije, neumorno ponavljane, kako je Izrael neprihvatljiv i mora biti uništen": Ali nije izraelska greška što je poraženi PLO odabrao ukopati se u zapadni Bejrut i upotrijebiti žene i djecu kao štit. Jednim naraštajem PLO je bio agresor na Izrael, koristeći svaku taktiku od terorističkog bombardiranja do diplomatskog ograđivanja. Svaka nacija koja bi se našla u izraelskom položaju, da je u njezi noj moći to učiniti, okončala bi ovu agresiju. Kao što smo vidjeli, stvarnost je prilično drugačija od Shannonove „stvarnosti". U stvarnom svijetu, Sjedinjene Države i njegov izraelski klijent su oni koji su odbijali sva ki pokušaj - uključujući PLO-ove napore - dosezanja miroljubivog političkog rješenja u skladu s međunarodnim konsenzusom, i netočno je reći da je PLO „izabrao ukopa vanje u zapadnom Bejrutu", kamo ga je stjeralo izraelsko nasilje. Ove su posebno ruž ne laži, s obzirom na vrijeme kada su upućene, pružajući opravdanje za izraelski tero ristički napad na nezaštićeno civilno stanovništvo koje je držao u svojoj moći.* Vojnici koji su sudjelovali u napadu na Bejrut imali su prilično drugačiju sliku onoga što se događalo. Možemo, primjerice, usporediti Shannonovu verziju s ovom s poprišta zbivanja: Jednog petka stajali smo na visokom brežuljku s pogledom na bejrutski aero drom. Imali smo stotine topova koje smo koristili, u skladu s planom, za bombar diranje izbjegličkih logora južnog Bejruta. Sve je bilo proračunato. Svaka jedini ca primila je definirano područje bombardiranja. Četiri sata bombardirali smo iz bjegličke logore koji su istovremeno bombardirani iz zraka i s mora. Teško mi je prisjetiti se tilvčetiriju sati i prepričati što sam osjećao. Sa svog položaja mogli smo vidjeti svoje artiljerijske udare golim okom. Mogli smo vidjeti iskrenje poža ra u svakoj sekundi. Bio je to grozan prizor. * Shannon je odmah upozoren na upadljive pogreške u činjenicama, s opsežnom dokumentacijom, ali on nije bio zainteresiran za njihovo ispravljanje. Što se tiče „sirijskih zaštitnika" PLO-a, koji su se uk ljučili u libanonski građanski rat kako bi napali PLO, Shanonu nije bilo potrebno priskrbiti dokaz; isti broj Globea sadrži izvješće Michaela Kennedya iz Los Angeles Timesa o bitkama PLO-a i Sirije prije izraelske invazije. Prirodno, ovi i sličniji dokazi također su odbačeni kao nevažni za Višu Istinu. Još je dan, ne manje čudan primjer umotvorine ovog poznatog liberalnog kolumnista, vidi u TNCW, str. 87, ovu u New York Timesu, i povezanu s ispravnošću još jedne Svete Države.
Očigledno, stvari su iz Bostona izgledale pomalo drugačije. Još jednom prepoznajmo povezanost postupanja Fairliea, Walzera, Abrama s ostalim intelektualcima iz cjelokupnog prikaza obožavanja moderne države, od ko jih su anali staljinizma samo najočitiji primjer. Prisjetimo se prijekora Elmera Wintera u Jerusalem Postu da „su američki Židovi imali što raditi"; možda nije pošteno kriviti ih - kao ni ostale - za izvršavanje njihovih zadataka.; vidi str. 209, 37. Urednički komentari u nacionalnom tisku zauzeli su slično stajalište. Odjeku jući gore navedenim načinom izražavanja izraelskog veleposlanstva, Washington Post je tvrdio: „PLO je stvorio (u zapadnom Bejrutu) nenamjeravano bojno polje; izraelski topovi nanijeli su mu većinu štete: smrtonosno 'partnerstvo'." Primjenjuju ći sličnu logiku (ostavljajući po strani razlike u okolnostima nevažne za pitanje problema), moglo bi se tvrditi - što neki nacisti vjerojatno i jesu - da su Britanci od Calaisa i Dunkirka stvorili nenamjeravano bojno polje, u „smrtonosnom partner stvu" s Hitlerovim vojskama. Post nastavlja: PLO sada mora „pronaći politički smjer koji je razuman i realan" - za razliku od njegovih nekadašnjih prijedloga miroljubi vog dvodržavnog rješenja u skladu s međunarodnim konsenzusom. U očima urednika New York Timesa „američko oružje pravedno je upotrijeb ljeno pri lomljenju PLO-a". Libanonci moraju shvatiti da njihovo „oslobađanje od Sirijaca i PLO-a nije dopuštenje za nastavak građanskog rata", a Izrael mora shva titi da premda „će ih Amerika izvući iz Libanona i dopustiti da njezina pomoć pok rije troškove", oni moraju „poštivati američke interese na Bliskom istoku (...) i s nečim ustupiti pred američkim gledištem 'potpune autonomije' zajednički obeća ne u Camp Davidu". Izraelska invazija „otvorila je određene ohrabrujuće političke putove" (poput istovremene argentinske invazije na Falklandsko otočje, premda iz određenih razloga ova činjenica u Americi nije navedena u podršci za nju), ali Sjedinjene Države ne bi trebale „nagraditi (PLO za) najveću otmicu u povijesti pola Bejruta je talac - novčićem kojeg ne posjeduju, Zapadnom obalom koju dr ži Izrael (čini se da je pojas Gaze prešutno uručen Izraelu). „Civili koje (PLO) koristi kao pokriće su nevini muslimani; PLO-ova posljednja oklada na izraelsku humanost i osjećajnost civiliziranih naroda", i oni moraju poštivati „suzdržanost svojih neprijatelja". „Dok PLO taocem drži pola grada i izvikuje 'Platite moju otkup ninu ili pucajte preko ovih nevinih', prekid vatre koji dopušta da se pregovori razvlače u nedogled, nema posebnu vrijednost". Treba otkloniti ispunjavanje PLO-ovih zahtjeva iz njegove „otkupnine" koju Sjedinjene Države priznaju, jer bi to „ojačalo PLO-ove ekstremiste" i „uništilo šanse za pregovaranje prave autonomi je s pošteno izabranim Palestincima na Zapadnoj obali" (premda otpušteni izab rani gradonačelnici, pa čak i izraelski odabrani kvislinzi, odbijaju ovu „pravu auto nomiju" i ustraju na nezavisnoj palestinskoj državi zajedno s 98% stanovništva, koje većinom smatra da ovu državu treba voditi PLO). Konačnim prekidom vatre, „borci PLO-a koji su zapadni Bejrut držali kao taoca, konačno će morati otići bez tjeranja izraelskih napadača u oštru borbu za svaku kuću koja bi neizmjerno po većala krvoproliće. ltd., itd.
Vrijedno isticanja je - s obzirom da je ostatak prilično rutiniran u ovom stilu novinarstva- predodžba da će, naravno, američki porezni obveznici morati dobro voljno platiti Izraelu za njegova dostignuća u Libanonu. Nisu svi odobravali. Nathan Glazer i Seymour Martin Lipset prikazali su ovaj rat kao „loše savjetovan" i zahtijevali da Izrael dodijeli Palestincima „stvarno sa moodređenje" na Zapadnoj obali i Gazi. Dio je koristio i snažnije izraze, iako su oni ostali izrazita manjina. U stvari, širom velikog spektra izraženog mišljenja, iz raelskoj agresiji upućena je snažna podrška. Presudno, primila je izravnu materi jalnu i diplomatsku podršku Američke vlade. Demokratska stranka izrazila je svoju dobrohotnu podršku još snažnije. Administracija je podržala njezinu preporuku po većanja pomoći Izraelu, a Kongres je, poticanjem liberalnih demokrata, zahtijevao još i dodatno povećanje. Uprave radničkih sindikata snažno su podržale rat, poput većine konzervativnih kolumnista. To je učinio i nacionalni tisak, premda s određe nim ograničenjima. Neprestano su ponavljana poznata načela službene doktrine u pogledu Izraela i PLO-a, kao u nekoliko upravo navedenih primjera, a istina je ot klanjana kao obična neznatnost (nevažnost). Na krajnjoj ljevici vodeće politike, podrška invaziji nije bila ništa manje gorlji va. Gradsko vijeće Santa Monice, promatrano gotovo socijalističkom enklavom, usvojilo je rezoluciju, „u biti, podržavanje prava Izraela da brani svoje granice inva zijom na Libanon". Ista rezolucija „propituje 'udaljavanje od obvezivanja na proces iz Camp Davida' Reaganove administracije, dovodeći u pitanje postavljanja Georga P Shultza za državnog tajnika 'u tako teškom trenutku izraelskog postojanja' i poziva senatora Alana Cranstona (D-Calif) da 'svjedočenjima pred senatskim vanj skopolitičkim odborom pomno istraži veze gosp. Shultza s korporacijom Bechtel, te njegove i Bechtelove veze sa Saudijskom Arabijom* i podrškom Saudijske Ara bije PLO-u'". Ideju da je izraelsko postojanje, a ne nacionalno (ili jednostav no ljudsko) postojanje Palestinaca, ono što je u opasnosti, u trenutku kad izraelske vojne snage sustavno razaraju palestinsko društvo uz američku podršku, brižno treba zabilježiti, ne tek otkloniti objašnjenjem kao očitu apsurdnost; ona odražava, najjasnijem mogućim oblikom, duboko ukorijenjene rasističke pretpostavke koje se protežu preko širokog spektra američkog mišljenja, uključujući većinu ljevice. I ostali su smatrali da bi Shultz mogao biti problem. Seymour Martin Lipset, go voreći na Hebrejskom sveučilištu, upozorio je: „Najveći izraelski problem moglo bi bi ti to što je Shultz 'pravi kršćanin', naklonjen pobijeđenima i podjarmljenima. Izraelska politika u Libanonu i na okupiranim teritorijima mogla bi probuditi njegov 'moralni gnjev'." Možemo razumjeti zabrinutost ovom mogućom izmjenom karaktera. Tek nekolicina je uspjela nadvisiti Toma Haydena i Jane Fondu u njihovoj po dršci invaziji. Davno ranije Fonda je izjavila: „Ja se jasno poistovjećujem s Izraelom." * Zahtjev ispitivanja različitih veza gosp. Shultza bio bi prilično pošten da je popraćen zahtjevom da se ispitaju veze drugih s Izraelom ili državama koje ga podržavaju, besmisleni zahtjev s obzirom na ulo gu Sjedinjenih Država, čime se osvjetljuje pravo značenje zabrinutosti gosp. Shultzom.
Bilo je to prilikom dodjele „posebne nagrade" Hebrejskog sveučilišta „za njezin doprinos oslobađanju cionističkih zatvorenika u Sovjetskom Savezu i za slobodu imigriranja tamošnjih Židova". Fonda je tom prilikom izjavila: „Ulažem svaki napor (...) objašnjavanju Vladi i cijelom stanovništvu" u Sjedinjenim Državama da „su svjetski mir i svakako sigurnost i budućnost Izraela" ugroženi postupcima Sjedinje nih Država „da uspostavi prijateljske odnose s državom kakva je Saudijska Arabija". „Djelujem u skladu sa svojom savješću i pokušavam uvjeriti predsjednika Reagana da je američki interes povezan s prijateljstvom s demokratskim Izraelom, a ne s feu dalnom Saudijskom Arabijom." To je jedan aspekt njezine predanosti „da nastavi sa svojim radom za ljudska prava". Svečanost je održana upravo u trenutku ka da je Sharon-Milsonova opresija dosezala svoj vrhunac nasilja; vidi 4. poglavlje, od jeljak 5. Je li se „njezin rad na ljudskim pravima" protegnuo na one koji su tada bili strijeljani, pretučeni, ponižavani nekoliko milja dalje od mjesta na kojem je ona go vorila, nije zabilježena činjenica. U srpnju 1982. godine, Fonda i Hayden su putovali Izraelom i Libanonom kao gosti Izraelske organizacije za vojnike, došavši čak do Bejruta, u kojem su „promat rali granatiranje" s izraelskih položaja. Fonda je „izrazila svoje poistovjećivanje s iz raelskom borbom protiv palestinskog terorizma i svoje razumijevanje za izraelsku invaziju u Libanonu, kojom će teror biti otklonjen, te svoju podršku izraelskoj bor bi za svoj opstanak i nezavisnost" - to su sve osjećaji koji izađu na vidjelo kada pu tujete pokraj (a vjerojatno ne vidite) ruševine Ain el-Hilweha i svjedočite bombardi ranju Bejruta. „Izrael ima pravo obraniti se pred svakim tko prijeti da će ga uništi ti", rekla je, ,,a ne samo onda kada je napadnut." „Tom Hayden okrivio je PLO za izazivanje operacije Mir za Galileju", vjerojatno zbog njegovog redovitog i neisprovociranog granatiranja Galileje prethodne godine i njegovog tvrdoglavog odbijanja da razmotri političko rješenje, unatoč izraelskim oduševljenim naporima u tom pogledu. „Par Hayden-Fonda izrazio je svoju nadu da će PLO doista napustiti Bejrut; da će se tamo izbjeći daljnje krvoproliće i da će doći do rješavanja palestin skog problema u duhu Camp Davida", zauzimajući time svoje stajalište u izričitom suprotstavljanju gotovo svim stanovnicima okupiranih teritorija. Hayden je krivnju za tadašnju krizu svalio na PLO, izjavljujući da je PLO „svo jim tragičnim odbijanjem da prizna izraelsko postojanje u skladu s palestinskim na cionalizmom, svojim ponavljanim pozivima na poništavanje cionističke države i svojim korištenjem terorizma, učinio ovaj konačni odgovor Izraela neizbježnim" us poredite istinske činjenice, razmotrene u 3. i 4. poglavlju iako je rekao da nije „zat vorio oči pred izvješćima o masovnim i velikim civilnim žrtvama" ili pred upotrebom kasetnih bombi; uobičajeno stajalište mnogih liberalnih pristaša američke agresije u Indokini. Dalje je izjavio da bi izravna izraelska invazija na Bejrut bila „shvatljiva", svrstavajući se tako s Beginovim Likudom protiv Laburističke stranke, koja se pro tivila ovom konačnom koraku; te se nadao da „Izrael neće biti spreman (...) povu ći se bez povlačenja PLO-a". Kako je navedeno, on se nije trudio objasniti zašto odbijanje Izraela i bilo kakvih odnosa s političkim predstavnicima Palestinaca
ne opravdava palestinsku vojnu akciju protiv Izraela, s obzirom da je izraelska in vazija opravdana neuspjehom PLO-a da prizna Izrael, ostavljajući po strani činjeni cu, koja se ne čini posve nevažnom, da je PLO odavno pristao na utemeljivanje odvojene države, uz onu izraelsku, što je pozicija odbijena širom vodeće struje iz raelske politike. Na ručku u Beverly Hiltonu pripremljenom za novog predsjednika „bratske or ganizacije koja teži povezivanje američkih i izraelskih Židova", Fonda mu je daro vala „malu menoru kupljenu u Hebronu (to jest, u Kiryat Arbi na okupiranoj Zapad noj obali, naselju rasističko-šovinističkih fanatika Gush Emunim koji su upravo u tom trenutku provodili pogrome opisane u 4. poglavlju) tijekom njezina posjeta ži dovskoj državi". Novi se predsjednik zatim pridružio Vidalu Sassoonu i velikom broju rabina u snažnom podržavanju Haydena za Državno vijeće, naglašavajući hvale koje je primio od dužnosnika Beginove vlade i laburističke opozicije u Izrae lu, te svoje poglede „protiv PLO-a" i za Izrael „kao cionističku i židovsku državu" - t o jest, državu osnovanu na načelu diskriminacije etničko-vjerskih manjina, načelu koje je učinkovito primijenjeno u židovskoj državi, kao što smo vidjeli, iako se činjenice jednako uspješno potiskuju u zemlji u kojoj su moguće donacije oslo bođene plaćanja poreza za ove diskriminirajuće programe.* Na sastanku u New Yorku nakon rata, Fonda je objavila svoju nedvojbenu podršku Izraelu i osudila licemjerje u pogledu Izraela u vezi s Libanonskim ratom, kojeg pripisuje antisemitizmu, i podložnost liberala državama Trećeg svijeta, što su oba fenomena u usponu u Sjedinjenim Državama. „Ja volim Izrael", rekla je, ,,i vje rujem da je Izrael odan saveznik Sjedinjenim Državama", i time zaslužuje podršku, očigledno bez postavljanja dodatnih pitanja. „Ona je govorila s puno emocija o cio nističkim zatvorenicima u Sovjetskom Savezu" ali ne, kako je izvješteno, o onima koje bismo mogli nazvati „zatvorenicima cionizma" u drugom smislu izraza: u Ansaru u Libanonu ili u selima Zapadne obale koja teroriziraju doseljenici koji su joj prodali menoru, na primjer, H a l h u l a . „Izrael rijetko griješi", rekla je * Mogli bismo zamijetiti, s ovim povezan, Irwing Howeov očaj zbog „židovskih dječaka i djevojčica, dje ce generacije koja je vidjela Auschwitz, (koji) mrze demokratski Izrael i slave egipatsku diktaturu kao revolucionarnu...", od kojih neki „idu tako daleko da skupljaju novac za Al Fatah (...) 0 ovome ne mo gu reći više; to je jednostavno previše bolno". („Political terrorism; hysteria on the left", u Chertoff, ur. The New Left and the Jews). On ne pruža dokaze za postojanje bilo kakvih takvih primjera. Ukoliko postoje, oni su posve marginalni te prolaze nezamijećeni, osim od onih koji traže način da diskrediti raju aktivističke pokrete 60-tih godina i sigurno nisu tipični za Novu ljevicu, koja je uglavnom bila golublje cionistička i teško da je bila opsjednuta ljubavlju za Naserom (vidi moj članak u istom djelu radi dokumentacije). Zanimljivo je usporediti Howeovu reakciju na tvrdnju o navodnom skupljanja sredstava židovskih dječaka i djevojčica (ili bilo koga drugog u Sjedinjenim Državama) za Fatah, s nje govom reakcijom na njihovo ni u kojem slučaju imaginarno prikupljanje dobrotvornih fondova za iz raelske „nacionalne institucije" koji će se iskoristiti u svrhe „neposredne ili posredne dobrobiti osoba židovske vjere, rase ili porijekla" (ne za građane), uključujući mjere koje učinkovito isključuju arapske građane s 92% zemljišta, što je legalizirana krađa arapske zemlje, usmjeravajući razvojne fondove na židovske, prije no arapske građane. Ovo nije „previše bolno za raspravu" za strastvenog pristašu Iz raela (nakon 1967. godine), premda je u ovom slučaju fenomen prilično stvaran.
Fonda, ,,a kad Izrael pogriješi - svi, posebice Židovi, viču i vrište." Upitala je: „Tko je ikada kritizirao Yassera Arafata, vođu PLO-a? - sigurno nitko u američkom tisku - ,,i koga on uopće zastupa?" pitanje na koje bi možda čula neke odgovore tijekom posjeta Hebronu, da se, osim sa svojim elegantnim domaćinima, družila s lokalnim stanovništvom. Zaključila je: „Lako je sjediti ovdje, Židovima i nežidovima, i kritizi rati. Jer mi ne živimo na libanonskoj granici i nas 12 godina ne napadaju palestin ski teroristi", stoga nemamo pravo kritizirati. A istom logikom, oni koji nisu živjeli u palestinskim izbjegličkim logorima, zasigurno nemaju pravo kritizirati PLO. U Izraelu nisu svi bili ushićeni ovim primjedbama, iako je većina tiska, uklju čujući lijevo orijentiran navedeni tisak, bila prilično zadovoljna. Znameniti izraelski golub, Uri Avneri, primjerice, uz neke puno oštrije primjedbe, piše: „Naučio sam prezirati Jane Fondu, koja je stekla reputaciju borca za mir i ljudska prava, i koja sada prodaje ovo ime različitim fašistima, među kojima i Izraelcima, kako bi una prijedila svoju i suprugovu karijeru..." „Djelomičan popis zbivanja iz okolice Hebrona", o kojima je Fonda lako mog la saznati tijekom svog posjeta tom području, predstavio je Rafik Halabi, koji prim jećuje da do sada nisu otkriveni njihovi počinitelji i nitko nije zbog bilo kojeg od njih izveden pred sud. Uključeni su incident iz 1976. godine u kojima su „deseci (arap skih) mladića i studenata iz Hebrona" zatvoreni u Kiryat Arbi, na koje su pušteni psi te je nekolicina zahtijevala hospitalizaciju; izbacivanje suca muslimanskog vjerskog suda 1976. godine od strane doseljenika Kiryat Arbe nakon što su ga javno ponizi li; ubijanja, uništavanja vinograda, pljačkanja i uništavanja imovine u kućama vode ćih muslimanskih obitelji, bacanje granata na arapske kuće, uništavanje kuća itd.; zajedno sa zbivanjima kakva su prikazana u 4. poglavlju, odjeljak 5. Chaim Bermant, i sam ortodoksni Židov, opisuje Fondine hebronske domaćine kao ortodoksne Židove za koje je „mržnja svojih susjeda" postala „kredom" i općom „filozofijom"; „Pletena kippa (kapica; njihov simbol) u arapskim je očima postala simbol nasilnika i razbojnika, a bojim se da sam je i sam počeo shvaćati u istom svjetlu." Na suprotnom kraju kalifornijske politike, novo izabrani desničar, senator Pe te Wilson, doslovno citirajući Jane Fondu nekoliko dana ranije, rekao je da namje rava slijediti snažnu proizraelsku liniju u Senatu, „jer je Izrael 'jedina stvarna nada da imamo jakog, odlučnog saveznika' na eksplozivnom Bliskom istoku". (229) 0 stajalištima drugog kalifornijskog senatora, liberalnog demokrata Alana Cranstona, vidi str. 34. Ukratko, posvemašnje značajno jedinstvo. Jane Fonda, naravno, nije usamljena u svom mišljenju da je kritiziranje rata u Libanonu izraz antisemitizma. Norman Podhoretz, među brojnim drugima, iznosi iste tvrdnje.* Kritičari invazije, smatra on, uskraćuju Židovima „pravo samoobrane", * Podhoretz je urednik Commentaryja, o kojem sam ovdje izbjegavao raspravljati. Za primjer onoga što sadrži, vidi Roberta W. Tuckera: „Lebanon, The Case for the War" iz listopada 1982., koji započinje ne giranjem činjenice da je Izrael imao bilo kakav „dobro izrađen plan" uništavanja PLO-ove prisutnosti u Libanonu (bolje rečeno, IDF je bio taj „koji se, mogli bismo reći, gotovo vukao" prema Bejrutu zbog neočekivanog nedostatka „učinkovite opozicije"), pažljivo izbjegavajući opširne i prilično uvjerljive do-
koju su oni iskoristili napavši Libanon: „Ono što ovdje imamo je stari antisemitizam, promijenjen kako bi odgovarao modelima međunarodnog života. Zašto bi Ameri kanci bili prikladni za ovaj gnusni manevar?" Ili Izraelci; na primjer, oni koji su isticali besmislenost pozivanja na pravo samoobrane, kad je PLO uistinu savjesno poštivao prekid vatre iz srpnja 1981. godine. Drugi su izmišljali živopisne pripovi jesti o tome kako su Libanon „raskomadali PLO-ovi teroristi koje su naoružali Sov jeti i sirijske snage koje su koristile svoje gradove i sela kao bojišnicu", dovodeći do smrti 100 000 civila; svijet je šutke promatrao „dok je PLO nametao sedmogo dišnju vladavinu terora u Libanonu", i sada osuđuje Izrael zbog svoje „nedavne kampanje iskorjenjivanja terorista iz njihovih baza", unatoč njegovoj „izvanrednoj predostrožnosti" sprječavanja civilnih žrtava, i naravno, završno načelo: ,,U pitanju su vitalni američki interesi." Potpisnici govore o „kampanji laži i iskrivljavanja koju su postavili teroristi i njihove pristaše", što je prikladan opis za njihovu vlasti tu izjavu. Vrlo je lako ismijati ovakve izjave uspoređujući ih s nedvojbenim činjenicama o građanskom ratu u Libanonu, ili s opisom izraelskih vojnika, novinara i vojnih stručnjaka. Ali to učiniti, značilo bi ispustiti puno važniju pojedinost, učinkovitost Velike laži onda kad su mediji djelatno disciplinirani i ilustraciju o tome, još jednom, kako je intelektualcima lako povjerovati u bilo što, koliko god to bilo fantastično, u ime neke Svete Države i pronaći opravdanja za njezine zločine, što nije nimalo bez načajna pojava u ovom užasnom stoljeću. Neki su iskušavali originalnije argumente, primjerice, Arthur Goldberg, koji je ponudio ovaj: Izbavljeni od iluzije, koja se sada pokazala neutemeljenom, da PLO posjeduje povezanost, snagu i podršku da djeluje kao „jedini zastupnik palestinskog naro da" i oslobađanjem palestinskih vođa, stanovnika Zapadne obale i ostalih arap skih država od njegovih terorističkih djela i ucjena, omogućilo je zaključivanje sporazuma o autonomiji namjeravanom brzinom. Nije posve jasno koga se smatra „izbavljenim" i „oslobođenim" u ovoj napola suvisloj izjavi, ali čini se kako je ideja da je, uspješno primjenjujući svoju sveukup nu vojnu moć na uništavanju PLO-a, Izrael pokazao da PLO ne može zahtijevati zas tupanje palestinskog naroda, posebice onog u Libanonu i na okupiranim teritorijima koji ga podržavaju, jer po svojoj snazi nije četvrta vojna sila u svijetu. S malo više kaze o suprotnom iz određenih, već navedenih, izraelskih izvora i nastavljajući istom razinom zabrinu tosti č i n j e n i c o m . Tucker odbija „moralnu kritiku" izraelske agresije pišući da je ono što se često predstavlja kao trijezna politička analiza, zagrebe li se po njenoj površini, moralna naklono st prerušena kao politička analiza. On ne daje nikakve primjere, već prosuđuje na temelju svoje nak lonosti za „trijezne političke analize" što je prilično zbrkan izraz njegove „moralne naklonosti" za dok trinu koja govori da „ništa razumno ili moralno što nameće vladi da odustane od poduzimanja akcija protiv prijetnji državnoj sigurnosti", to jest, da se uključi u agresivan rat, čak i u slučaju poput ovog, gdje se pokazalo da je „prijetnja koja je ujedinila gotovo sve Izraelce", zapravo „prijetnja državom PLO-a na Zapadnoj obali". Njegovo stajalište je uobičajeno; Hitler i Goebbels, na primjer, slično su op ravdavali svoje pribjegavanje sili. Nije neobično da se ovo moralno stajalište predstav lja kao „trijezna politička analiza".
razumijevanja činjenica i prilično drugačijim moralnim stajalište, Meir Pail je ovo sta jalište izrazio sljedećim riječima, predstavljajući ono što smatra mogućim „pravim ci ljem invazije", sadržanim u ovoj „poruci presudne važnosti Palestincima" na okupi ranim teritorijima: Palestinci koji živite pod izraelskom vlašću, budite oprezni! Sve što smo učinili iz bjegličkim logorima, gradovima, naseljima i selima u južnom Libanonu, na obali Sredozemnog mora, između Rashidiye, Sura i Bejruta možemo učiniti i vama u Gazi, Judeji i Samariji (...) i možda čak i u UI-el-Fahamu i Nazaretu (unutar sa mog Izraela). I to možemo učiniti sada, naročito s obzirom da nema PLO-a ili bi lo kojeg drugog legitimno organiziranog tijela za koje se smatra da predstavlja palestinsku stvar. Sagnete li se i slijedite li naša pravila, bit će najbolje da prihva tite ponuđenu vam ograničenu autonomiju kako su je odredili Begin-Sharon-Milson; ako ne, vaša sudbina je ona Rashidiye (pokraj Sura), Ein-Helwija (pokraj Sidona) ili Bejruta. Ova „poruka" je pismenija inačica onoga što je Goldberg očito pokušavao re ći, ogoljena od prijetvorne retorike koja tek rijetko prikriva pravo značenje njegovih riječi. Nekadašnji sudac Vrhovnog suda i veleposlanik u UN-u, ostvario je najdojmljiviji doprinos suvremenoj misli: ako se neki politički entitet može uništiti silom, to pokazuje njegovu nelegitimnost i pravo osvajača da odredi sudbinu onih koje je navodno zastupao. Po mom saznanju, ova ideja ranije nije iznošena, premda je njezina upotrebljivost očigledna; na primjer, za opravdavanje nacističkih osvajanja. Goldbergov članak razveselit će književne analitičare strukturalizma svojim intrigantnim formalnim svojstvima. Dakle, on započinje kuđenjem medija zbog priklju čivanja PLO-u u spominjanju „invazije" kad su „izraelske trupe okružile Bejrut" (čudno što su to one učinile) i završava upravo šarmantnom dosljednošću, upuću jući na izraelsku „opravdanu invaziji na Libanon". Čini se kako postoji jedna iznenađujuća iznimka u ovoj slici rasprostranjene američke rasprave, naime, ovdašnje objavljivanje oštre kritike Beginovog Izraela Jacoba Timermana, The Longest War, i prijem s kojim je dočekana. Ranija verzija objavljena je u New Yorkeru, časopisu velike tiraže namijenjenom liberalnoj intelektualnoj publici, i opširno je prikazivana, kritički, ali i s poštovanjem, što je najneobičnije zbivanje za knjigu koja kritizira Izrael nakon 1967. godine. Ovo vrijedi čak i za New Republic, u kojem su odlomci knjige opisani kao „glupost i besmisli ca" i „pomalo mučni", ali je unatoč tome shvaćena kao „rječito osobno svjedočan stvo i doprinos trajnog značenja velikoj raspravi o Izraelu". Posljednja prim jedba je radikalan otklon od uobičajenog stila ovog časopisa u slučaju ljudi za koje se pretpostavlja da kritiziraju izraelsku politiku, osim u granicama prihvatljivog oblika „kritičke podrške". Tipičniji su izrazi posvećeni Alexanderu Cockburnu, čije je detaljno činjenično i analitičko komentiranje rata i Sharon-Milsonove represije, u Village Voiceu, po svom uvidu, detaljnošću i preciznošću jedinstveno u američkom novinarstvu, te time i vodeća smetnja u krugovima New Republica: on je „zloba", „vrijedan prijezira", s „dvostrukim moralnim standardom", „obožavanje PLO-a i
ekstremne tolerancije Sovjetskog Saveza" , optužbe iznošene bez traga do kaza ili argumenta, te vjerodostojnošću koju očekujemo u usporedivim prikazima političkih neprijatelja u Daily Workeru. I drugdje su recenzenti i časopisi koji rijetko dopuštaju kritičku raspravu o Izraelu, hvalili Timermanovu knjigu zbog njezine urav noteženosti i cjelovitosti (općenito zanemarujući sadržaj). Čemu ovako izuzetno postupanje? Pokazuje li to da je spektar dopuštenog mišljenja u vodećim intelek tualnim krugovima, doista znatno širi no što sam pretpostavio? Komentar naveden iz New Republica pruža ključ zagonetke. Knjiga je zaista „osobno svjedočanstvo" i može biti prihvaćena kao „doprinos trajnog značenja ve likoj raspravi o Izraelu", u stvari, gotovo jedina kritička rasprava dodana ovom ka nonu, upravo zbog tog razloga. Sadrži nešto činjenica i malo analiza, ali je ponaj prije krik patnje, često prilično snažne i rječite. Stoga je prilično neškodljiva: dojam jednog čovjeka, kojeg treba shvatiti u okvirima njegove osobne povijesti i psiholo gije, te stoga izvrstan odabir za predstavljanje kritičke strane u „velikoj raspravi". Daljnje uporište dano je upućivanjem na „uravnoteženost" knjige u svim prikazima. New Republica, na primjer, započinje zamjećujući Timermanovu „snažnu kritiku određenih načina osuđivanja Izraela i podržavanja Palestinaca" i njegovu „razornu optužbu simpatizera PLO-a i učinka njihove naklonosti", što je opširno potkrijeplje no navodima. Ovi primjeri citirani su kao „žestoki izljevi oštroumnog opažanja", je dinih tako slavljenih. Nije lako saznati na koga Timerman upućuje „žestoke izljeve oštroumnog opažanja", s obzirom da je ovo strastveno „osobno svjedočanstvo" prilično škrto pojedinostima, ali nesumnjivo da ova „uravnoteženost" povratno doprinosi prihvatljivosti njegove kritike, zajedno s ograničavanjem na osobne doj move i osjećaje. Pomnije ispitivanje obilježja knjige propuštene u „veliku raspravu" donosi dio uvida u suvremenu ideološku scenu. Kako smo već naglasili, Timerman ponavlja standardne mitove o Izraelu, primjerice, da je Libanonski rat 1982. godine „bio prvi rat kojeg je Izrael poduzeo". (vidi str. 112). Ovo je jedan upadljiv doprinos „uravnoteženosti", a postoje i brojni drugi. Promotrimo izjavu da je PLO „započeo 1975. godine" rat u Libanonu - do govarajući s falangom ubijanje punog autobusa Palestinaca u travnju (vidi odjeljak 3.1). Ili tvrdnju da su demonstranti Mira sada 4. lipnja „tog istog dana bili spremni povući se iz Libanona i pregovarati s Palestincima, bez obzira tko ih zastupao, o utemeljenju nezavisne suverene države na Zapadnoj obali", što je ozbiljno pogreš no predstavljanje činjenica; s nekim iznimkama, demonstranti nisu zauzeli takvu poziciju, niti Mir sada kao organizator, ali je ova slika koristan doprinos imidžu Iz raela ovdje, u Americi, dobrodošlog bez obzira na činjenice. Ili promotrimo izričit nalog Palestincima da napuste svoju „terorističku strategiju" i „sterilnu diplomaci ju" te da se „politički organiziraju" nepopraćeno bilo kakvim prikazom kako bi se to oni mogli „politički organizirati" pod režimom nametnutim Laburističkom stran kom i potom Beginom, ili zašto je njihova spremnost da prihvate dvodržavno rje šenje u skladu s međunarodnim konsenzusom „sterilna diplomacija" (u stvari i jest, s obzirom na američko-izraelsku politiku odbacivanja miroljubivog rješenja, ali
to nije Timermanovo gledište). Ovakve tvrdnje, koje pomažu uspostavljanju „urav noteženosti" kojom je moguće prihvatiti njegovu osudu izraelske politike, djelomič no objašnjavaju relativno dobar prijem knjige. Ali pogledajmo dalje. Knjiga započinje dirljivim prikazom ručka s Michaelom Walzerom u Institutu za napredne studije Princetona tri mjeseca prije izbijanja rata, kad je represija na Zapadnoj obali dosegla svoj vrhunac (nespomenuta činjenica). Obojica muškara ca znala su da će uskoro započeti „Sharonov rat". Što bi oni mogli učiniti da to spri ječe? Timerman je sugerirao: „Odlučimo li nas dvojica počiniti samoubojstvo i u svojim oporukama objasnimo da smo se ubili kako bismo zaustavili Sharonov rat, možda bismo uspjeli to spriječiti." Ali, ideja je odbačena jer Sharon ne bi ,,u svom srcu pronašao toliko mnogo Židova koji bi vjerovali da će potaknuti savjest čovje čanstva darežljivo pridajući vlastite živote (...) Što bi svijet, ili Izrael ili general Sha ron učinili s naša dva tijela? (...) Postali smo patetične i smiješne osobe, Michael Walzer i ja, u svojoj potrazi za logičnom i trijeznom prosudbom", patetični u svojoj nemogućnosti da pronađu način sprječavanja tragičnih zbivanja koja su predvidje li. Po Timermanu, „Sharonov rat počeo je tog istog dana". Postoje određene poteškoće u ovom prikazu. Prvo, Walzer je podržao rat kao „pravedan rat", kao što smo vidjeli. Tako nije jasno zašto bi razmišljao o samouboj stvu da ga spriječi. Doista, u svjetlu njegove prošlosti, teško je zamisliti okolnosti u kojima bi on poduzeo bilo kakvu akciju suprotnu politici Izraela ili samo dopustio priznati neugodne istine o državi koju tako lojalno brani. Drugo, možemo se pris jetiti nekih manje krajnjih, korisnih mjera, na primjer, pisanja članka upozorenja na ono što slijedi, mogućnost koju niti jedan od dvojice nije poduzeo, premda im je dostupna široka publika, pristup uskraćen ostalima s istim spoznajama. U stvari, Timerman je razmišljao o ideji organiziranja peticije među „ljudima Princetona", ali ju je odbacio objašnjenjem da Sharon i njegovi suradnici ne bi „posvetili pozorost ovim ljudima Princetona koji su napisali tako mnogo knjiga i toliko podijelili s čov ječanstvom", što je izgledalo prilično lako, čak kad bi bilo moguće i mobilizirati „lju de Princetona" da unaprijed upozore na rat. Pozabavimo se „razornom optužbom simpatizera PLO-a" koja se tako dojmila recenzenata New Republica. Timerman ogorčeno osuđuje „profesore s Harvarda, Princetona i Columbije koji su godinama bili uz PLO"; oni su bili „saveznici ili sukriv ci" ili jednostavno „isprazni i bezvrijedni znanstvenici željni potvrđivanja teza". „Os novni zadatak znanstvenika treba biti suočavanje palestinskog terorizma s jasnom i uvjerljivom slikom političke stvarnosti", ali, umjesto toga, oni su „više voljeli osjećati se važnima glorificirajući zastario i reakcionarni imidž, onaj terorističkog mačizma; vi še američkih znanstvenika smatralo je privilegijom istraživati svjetsku situaciju s Arafatom". „Oni su bili zasljepljeni idejom o povijesnoj neizbježnosti palestinske države", istovremeno zanemarujući suradnju ,,s umjerenjacima među Palestincima i u arap skom svijetu u granicama političke strategije". A ostalima (tj. zapadnim Europljanima) „dopustili su da PLO izbjegne problem ambivalentnim insinuacijama koje nas, čak ni ti s dobronamjernošću s kojom ih slušaju neki u Izraelu, ne mogu uvjeriti da su oni
prihvatili bilo što drugo osim uništavanja naše zemlje". Da su ovi jadni znanstvenici preuzeli svoju odgovornost, „mogli su iznuditi stvaranje palestinske države unatoč opstrukciji izraelskih reakcionarnih grupa". Ponovno postoje određeni problemi. Prvo, zamijetimo tipične krivotvorine u pogledu arapskih „umjerenjaka" i „političkoj strategiji"; tako je ostalo neobjašnjeno, primjerice, zašto je PLO-ova podrška dvodržavnom rješenju nakon sredine 70-ih go dina bacala Izrael u takvu paniku te se nije uspjelo uvjeriti one s Timermanovom „dobronamjernošću" da „su oni prihvatili bilo što drugo osim uništavanja naše zem lje". Također tipična krivotvorina u pogledu izraelskog mnijenja: nije bilo određenih „izraelskih reakcionarnih grupa" suprotstavljenih stvaranju palestinske države, nego Laburistički savez, zajedno s Likudom. Do 80-ih godina, samo oko 1/10 židovskog stanovništva Izraela „bezuvjetno je prihvatila izraelsko priznavanje palestinske naci je" dok je polovica tog broja bila suglasna s utemeljivanjem palestinske države, a manje od 3% stanovništva (i 1/5 lidera golubova) pristalo na „priznavanje PLO-a kao palestinskog zastupnika" - a čak i manje bi vjerojatno bilo spremno prihvatiti PLO-ovo vodstvo palestinskom državom u skladu sa željama većine s okupiranih pod ručja. Već smo naglasili kako su američki liberali cinično manipulirali slikama „prekrasnog Izraela" kako bi povećali vojnu podršku Beginovoj politici naseljavanja i a g r e s i j e . Timermanove bajke o izraelskim stajalištima ponudile su se iskorištavanju u ove svrhe na posve isti način, što sigurno nije bila njegova namje ra, ali je dio objašnjenja za relativno dobar prijem njegovih kritika. Još uvijek preostaju druga pitanja. Poput: tko su ovi bezvrijedni profesori? Ni su spomenuta imena. Ja se ne mogu sjetiti niti jednog „američkog znanstvenika", niti jednog profesora s Harvarda, Princetona ili Columbije - ili nekog drugog mjes t a - na kojeg se na najnejasniji način može primijeniti Timermanov opis, izuzev što su neki palestinski znanstvenici raspravljali situaciju u svijetu s Arafatom, što se teš ko može nazvati zločinom, posebice otklonimo li Timermanove maštovite konstruk cije o izraženim stajalištima. Prisjetimo se zapanjujućih maštarija Roberta Tuckera. Postoji jedno važno ograničenje ove primjedbe: Timermanov prikaz primjenjiv je, zapravo prilično precizno, zamijenimo li nekoliko riječi: „Izrael" s „PLO", „Golda Meir" s „Arafat", itd. To je važna činjenica koju nisu shvatili unutar američke intelek tualne zajednice, osim nekolicine ili, čini se, samo Timermana. Ali, nastavimo s nje govom inačicom. Timerman tvrdi da su ti sramotni znanstvenici, koji „ništa nisu riskirali", zado voljavali smisao za terorizam Palestinaca (ili Trećeg svijeta) umjesto da su strpljivo objašnjavali PLO-u da to vodi tragediji. Ponovno su korisna određena upućivanja. Ja ne znam niti jednog - premda bi marljiva potraga urodila marginalnim primje rom u maoističkom časopisu. „Ovi profesori", kaže Timerman, „bili su opsjednuti svojim natjecanjem sa znanstvenicima koji su podržavali Izrael" (koji nisu predmet Timermanova kritiziranja), kao da su postojale neke „velike rasprave" u akadem skim krugovima ili bilo gdje drugdje u Sjedinjenim Državama, između „pristaša
Izraela" i „pristaša PLO-a", što je komična slika, što istog trenutka zna svatko upoz nat sa Sjedinjenim Državama, uključujući njegove urednike i recenzente, ako ne i samog Timermana. Postojao je pregršt kritičara izraelske politike unutar akadem ske profesije, od kojih nitko nije dovodio u pitanje postojanje Izraela, koliko je me ni poznato. Ovih nekoliko, koji su slučajno imali nekoliko prilika o tome objavljivati ovdje, u Americi, trajno su upozoravali PLO na opasnost njegovog pribjegavanja terorizmu, istovremeno oštro osuđujući njegovo postupanje, i osudivši početnu PLO-ovu diplomaciju odbacivanja rješenja kao neprihvatljivu moralnim objašnjenji ma te samouništavajuću. U pogledu ovoga nisu im potrebne Timermanove upute. I sam sam jedan od nekolicine, i nastavit ću tako sa svojim vlastitim pisanjem o ovom predmetu, premda postoji toliko malo kritičara da puni uspjeh uopće nije težak. Moj prvi članak o ovome pojavio se u Liberationu i New Outlooku (Tel Aviv) 1969. godine, a ponovljen je kao 1. poglavlje u Peace in the Middle East? Sadrži opširnu raspravu „suicidalnog" i posve nemoralnog karaktera pribjegavanja teroru, ocrtanom iz perspektive izraelskih golubova koji su zastupali isto gledište. Moj slje deći članak (ponovljen kao 2. poglavlje iste knjige) bio je govor održan na konfe renciji Udruženja arapsko-američkih sveučilištaraca 1970. godine u kojem sam osudio PLO-ovo oslanjanje na „oružanu borbu" moralnim i političkim utemeljenji ma, ističući izričito njegov „suicidalni" karakter po Palestince s obzirom na stvarni odnos snaga, upozoravajući protiv „romantičnih iluzija o ovome", i također osuđu jući službeni program odbacivanja rješenja PLO-a, koji bi, da i uspije - što, nagla sio sam, nije moguće bio „neprihvatljiv civiliziranom mnijenju". Upravo to su poka zale naredne godine , što vrijedi i za pregršt ostalih kritičara izraelske politike s čijim sam djelima ili javnim nastupima upoznat. Timermanova priča maš tarija je od početka do kraja. Ali korisna maštarija, one vrste koju smo prethodno već nekoliko puta ilustri rali. Poput Irwinga Howea i drugih, Timerman se oslanja na uobičajeno promišlja nje da se kritičare utemeljene doktrine može slobodno prokazati bez argumenata ili dokaza ili čak izričitih upućivanja. Poput Marka Helprina u New York Times Ma gazinu i brojnih drugih, on izmišlja „veliku raspravu" i pomaže nepostojećim zas tupnicima neprijateljskih stajališta. Ovo stvara „uravnoteženost" i dopušta autoru zauzimanje „sredine" zdravog razuma dok nastavlja s iluzijama i tvorevinama tre nutačne propagande povezane sa Sjedinjenim Državama, Izraelom i Palestincima. Timerman optužuje Begina za „uvlačenje u tipičnu izraelsku političku raspravu u kojoj optuživanje ne zahtijeva nikakvo dokazivanje i vrijedi više od ideja ili analiza". Nije mi jasno je li ovo ispravan komentar u odnosu na Izrael, ali zasigurno vrijedi u pogledu njegovih ovdašnjih pristaša i samog Timermana. Međutim, treba naglasiti da su u Timermanovu slučaju ove izmišljotine, čudnim načinom, doprinos istini. Da ih nije predstavio i naglasio u svojoj knjizi, uz svoju impresionističku, ali ponekad točnu kritiku Beginovog Izraela, pretrpio bi uobičajenu sudbinu djelovanja koje se nalazi izvan okvira vodeće ideologije ili koje predstavlja činjenični materijal koji je teži potkopati. Tekst se zasigurno ne bi pojavio u New
Yorkeru ili bilo kojem drugom časopisu koji doseže do značajnije publike i ne bi mo gao biti prihvaćen kao doprinos „velikoj raspravi" da nije bilo priča o znanstvenici ma naklonjenim PLO-u i njegovog ponavljanja uobičajenih izmišljotina o Izraelu i Palestincima; niti bi bio shvaćen kao „doprinos trajne vrijednosti", pa čak niti pre poznat kao postojeći. Tako, u određenom smislu, treba pozdraviti ovaj izvanredan prikaz krivotvorenja, s obzirom na ideološku klimu u Sjedinjenim Državama. Radi cjelovitosti, zabilježio bih da prelazeći granice američkog ideološkog sustava, doprinosi ovog kritičkog razmatranja izraelskoj propagandi nisu ostali ne zapaženi. Tako u Londonu Elfi Pallis primjećuje da Timerman „postaje žrtva izrael ske mitologije": Gledajući zemlju kibuca Gesher Haziv u Galileji, on se prisjeća kako je nekada to bila pustinja. Galileja, naravno, nikada nije bila pustinja, a kibuc Gasher Haziv obrađuje zemlju koja je nekada pripadala palestinskim seljacima al-Zeeba, da nas izbjeglicama u Libanonu. „Dvonožne zvijeri" koje žive u „gnijezdima terorista" koja treba „očistiti", do dajmo. I ponovno u Londonu, David Gilmour komentira Timermanovo uvjerenje „da su izraelski zločini započeli tek s Beginom, a da je do tada njegov moralni in tegritet bio nedodirnut", navodeći niz ranijih, prethodno već navedenih, primjera koji pokazuju suprotno. Gilmour također citira Timermanovu izjavu daje po prvi put Izrael napao susjednu državu, a da nije napadnut, točno primjećujući da „se čak ni Begin time više ne z a v a r a v a " . On također bilježi Timermanovo odob ravanje pisma koje je profesor Jacob Talmon uputio Beginu u kojem kaže: „Koliko god da je mučna bol i sramota koju osjećamo za javno vrijeđanje kako je naša po litika izopačena i zastarjela, lišena budućnosti, što potiču naši susjedi, prisutniji je i čak (presudniji) strah od posljedica ovakvog ponašanja po nas, Židove: po naše snove o društvenom i moralnom ponovnom rođenju..." (238) Gilmour komentira: „Nešto je pomalo besmisleno u prizoru aškenaskih intelektualaca koji otvoreno raspravljaju o svom vlastitom identitetu, dok izraelski avioni uništavaju Bejrut fos fornim bombama." (239) Timermanovo osobno svjedočanstvo nije bez vrijednosti i svakako ga treba pročitati, ali ne potvrđuje vjerovanje da „velika rasprava" bijesni Sjedinjenim Drža vama ili da je ovdje, u Americi, među raslojenom inteligencijom prisutno išta više od uskog spektra mišljenja. Ovi primjeri pružaju određenu ideju o rasponu izraženih mišljenja u trenutku kada je Izrael poduzeo napad na Libanon ili, ako se nekome više sviđa verzija New York Timesa, „oslobađanje" Libanona. Ovi primjeri, dakako, oslikavaju pristupe elit nih „tvoraca javnog mnijenja" i ne moraju biti odraz prevladavajućih stajališta me đu stanovništvom koje je namjeravana meta indoktrinacije. Doista, s razlogom se može vjerovati da su popularna razmišljanja ponešto drugačija, prosudimo li iz osobnog iskustva i rezultata istraživanja javnosti. Jedna anketa pokazuje kako se čini da postoje „dvije američke javnosti", jedna prikazana kao „bolje obaviještena" i druga „manje obaviještena". „Bolje obaviještena" smatra da je invazija na Libanon
opravdana, i to s 52% prema 38%; „manje obaviještena" smatra da nije opravda na, s 43% prema 28%. Prisjetimo se istraživanja pristupa koji su pokazali poveza nost između razine obrazovanja i podrške Vijetnamskom ratu, ili sadašnjih koje po kazuju da gotovo 3/4 stanovništva smatra ovaj rat „nečim više od pogreške; on je bio u osnovi pogrešan i nemoralan", što je mišljenje koje je podržalo svega 45% „tvoraca javnog mnijenja" i vjerojatno još manji dio „elite", sudeći po ranijim studi jama. (240) Ovakvi rezultati predmet su različitih tumačenja. Ono koje ja smatram vjerojat nim, jest da izraz „bolje obaviještena" treba konstruirati kao „učinkovitije indokrinirana", tj. podređenija iskrivljavanjima ideološkog sustava. Ljudi manje osjetljivi na njegov utjecaj, možda zbog izostanka izloženosti, spremniji su sposobno percipi rati agresiju i pokolj kao agresiju i pokolj, ne shvaćajući ih u stvarnosti kao samoob ranu i izvanredne mjere predostrožnosti zaštite civila. Kao karakterističan slučaj razmotrimo uobičajen pristup prema ruskoj invaziji na Afganistan. Malo je ljudi s njom upoznato, ali je većina shvaća upravo kao ono što i jest: slučaj okrutne agre sije i pokolja. Oni podvrgnuti učinkovitoj komunističkoj indoktrinaciji smatrat će ovo stajalište naivnim i zavaravajućim, kao „moralnu sklonost prerušenu kao političku analizu" , prihvaćajući sofisticiranije tumačenje da lider socijalistič kog tabora ispunjava svoju međunarodnu dužnost obrane slobode i ljudskih pra va pred teroristima koji služe interesima CIA-e i zapadnog imperijalizma. Naš vlas titi sustav indoktrinacije, premda je prilično drugačiji oblikom i tehnikom, često ima istu vrstu učinka na intelektualno mišljenje. Anketa koju je proveo Decision/Making/Information, istraživački institut kojim upravlja Richard B. Wirthlin, istraživač javnog mnijenja Bijele kuće, pokazala je da je 3/4 stanovništva naklonjeno utemeljivanju palestinske države - u skladu s međuna rodnim konsenzusom i oštrom suprotstavljanju stavovima odbacivanja miroljubivog rješenja Izraela i Američke vlade. 65% ispitanika smatra da neće biti mira na Bliskom istoku ne dođe li do stvaranja palestinske države.* Anketa je također otkrila oštar pad simpatija za Izrael (pad s 59% prethodne godine na 39%) i porast naklonosti Palestincima (porast s 13% prethodne godine na 23%). Izraelsku invaziju na Liba non ne odobrava 69%, a polovina onih koji su smatrali da je invazija opravdana pri sustvom PLO u Libanonu, promijenila je mišljenje kad im je rečeno da su Palestinci poštivali prekid vatre, a ne i Izrael. Da Sjedinjene Države trebaju poduzeti neodre đene „mjere discipliniranja" Izraela zbog njegove invazije na Libanon smatra 35%, 50% je odgovorilo s „ne" na pitanje trebaju li Sjedinjene Države „pružiti pomoć * I ranije je iznošena javna podrška za palestinsku državu. Na primjer, istraživanje sudionika programa „Great Decisions 76" Udruženja za vanjsku politiku, pokazalo je da 66% odobrava pravo Palestinaca na nezavisnu državu, dok se 19% protivilo [New York Times, 11. srpnja 1976.). Postoji pregled odre đenog broja istraživanja Allana C. Kelluma, izdavača washingtonskog izvještaja Mideast Observer, u The Link (AJME, New York, prosinac 1982.). Istraživanje provedeno nakon bejrutskih pokolja pokaza lo je da je 50-60% za suspenziju ili smanjivanje prodaje oružja Izraelu, dok je gotovo polovina podr žala palestinsku državu.
Izraelu", a postotak od 44% onih koji su odgovorili s „da", smanjen je nakon sljede ćeg pitanja u kojem je navedena stvarna količina pomoći. Zanimljivo bi bilo vidjeti odgovore da su bile poznate svrhe u koje se pomoć koristi ili da su pružene informacije o prirodi i upotrebi dobrovoljnih doprinosa oslobođenih poreza ili osta lih sredstava korištenih za slijevanje pomoći Izraelu. Anketa je provedena nakon bejrutskog pokolja i „stručnjaci" Državnog tajniš tva kažu kako nije jasno je li promjena američkih pristupa prolazna ili je dio trajni jeg kretanja. Međutim, dovoljno je jasno da su stručnjaci onog što Walter Lippman naziva „proizvođenjem pristanka" stvoreni za svoj posao. Ovi rezultati posebno su očigledni u svjetlu činjenice da gotovo nitko tko ima pristup široj javnosti ne zastupa pozicije koje izgleda podržava većina stanovniš tva: napuštanje izraelsko-američke politike odbacivanja rješenja i smanjivanje ili obustavljanje pomoći, naročito vojne. Nasuprot tome, u isto to vrijeme Kongres je raspravljao o mogućnosti povećanja pomoći Izraelu, čak i iznad povećanja koje je predlagala Reaganova administracija; ako je i postojala bilo kakva artikulirana kri tika ovog čudnog prizora, bila je to ona „politizacije" procesa pomoći Reaganove administracije postavljanjem ograničenja prije daljnjih povećanja. I dok je javnost izgledala spremna prihvatiti međunarodni konsenzus i dvodržavno rješenje, Vlada i većina artikuliranog javnog mišljenja nastavili su podržavati tradicionalnu pozici ju odbacivanja miroljubivog rješenja, bilo podržavanjem Laburističke stranke, bilo Reaganovog rujanskog mirovnog plana. Kao što smo prethodno napomenuli, protivljenje javnosti invaziji na Libanon, Reaganova administracija smatrala je „problemom" kojeg je trebalo nekako n a d v l a d a t i . Ovakvo razilaže nje između iznesenog mnijenja i politike s jedne strane te mišljenja javnosti s druge, rijetkost je. Pitanje zaslužuje detaljnije istraživanje i može biti poticajno na rodima koji doista želi vidjeti cjelovito postavljanje problema na pozornici demok ratske politike.
7. Kritika medija 7.1 Američki mediji Zanimljivo obilježje ideološke scene u ljeto 1982. godine bio je napad na me dije kao propalestinske i protuizraelske. Ova optužba i ranije je često iznošena (vi di s t r a d i nekih primjera sadašnjeg uredništva New Republics), ali je obnovljena priličnom jačinom kako se Libanonski rat počeo pojavljivati na televizij skim ekranima i naslovnicama novina. Televizija je bila posebna meta napada, na ročito zbog svog ustrajnog prikazivanja scena opsade i bombardiranja Bejruta, nepopraćenih istovjetnim slikama opsade i bombardiranja Tel Aviva ili dijelova Li banona gdje je vladao mir pod vojnom okupacijom (istim temeljima mogli bismo kritizirati britanski tisak nakon bombardiranja Coventryja jer nije prikazao slike dije lova grada koji su ostali netaknuti). U razumnom svijetu, optužba o propalestinskoj
i protuizraelskoj naklonosti, jednostavno bi se otklonila kao besmislena ili para noidna, navođenjem brojnih dokaza „podrške Izraelu", rasističkog napuštanja Pa lestinaca i potiskivanja neželjene povijesti među svim dijelovima javnog mišljenja i analiza. Ali mi živimo u ovom svijetu pa stoga razmotrimo i problem. Kritičko prosuđivanje medija svakako je legitiman potez koji se rijetko provo di ozbiljnim i intelektualno odgovornim načinom. Ali kritika u ovom slučaju ima od ređene neobične aspekte. Kritička rasprava o medijima općenito je usmjerena na uredničku politiku onih dijelova u kojima se iznose izričita mišljenja (uključujući uredničke uvodnike) i, što je važnije, ono svojstveno iznošenju vijesti, gdje se obič no manifestira na teže zamjetljive načine; ili u odabiru članaka objavljivanja, pos tavljanja naglaska na različite teme, nekritičkog prihvaćanja materijala koji služe ideološkim potrebama, nevjerojatnih standarda dokaza koji se izvlače u slučaju materijala suprotstavljenih ovim potrebama, i tako dalje. Obilna je količina materi jala ove vrste, a njihovo značenje, po mom mišljenju, neizmjerno podcijenjeno. No, kritičko prosuđivanje u ovom slučaju bilo je nove vrste. Ne mogu se prisjetiti neke ranije optužbe da dopisnici s mjesta zbivanja sustavno krivo prikazuju ono što se događa pred njihovim očima. Naprotiv, čak su i najoštriji kritičari tiska u prošlosti uvijek naglašavali općenito visoke profesionalne standarde stranih dopisnika u pri kazivanju onoga što su otkrili - premda je ono što su tražili, i kako su to tumačili, često bila sasvim druga stvar. Međutim, u sadašnjem slučaju pronalazimo kritike poput one uzdignute na naslovnici New Republics: Štošta od onog što ste pročitali u novinama i časopisima o ratu u Libanonu - a čak i još više onog što ste vidjeli i čuli na televizije -jednostavno nije istina.
Tako smo informirani autoritetom Martina Peretza, koji je bio tamo na putova nju vođen izraelskim vojnim pratiteljem. Naravno, moguće je da su vijesti, pred stavljene ovdje, u Sjedinjenim Državama, bile tako vješto smišljene, da se štošta od onoga što smo uistinu vidjeli i pročitali u izvješćima uglavnom pouzdanih dopis nika, nije dogodilo, već je proizvedeno za prigodu. Mogli bismo zahtijevati prilično snažne dokaze prije prihvaćanja ovog zaključka, nešto snažnije od izjava „Bio sam tamo" ili autoriteta izraelskih vojnika (brižno odabranih, s obzirom da, kao što je na pomenuto, brojni vojnici iznose mučne prikaze koji nadilaze ono ovdje objavljeno), njegovo izvješće o onome što su mu rekli Libanonci, „arapski prijatelji" koji su „pla ho" objašnjavali da „Arapi pretjeruju", ugledni golub poput Shloma Avinerija (vidi str. 254) i njegova vlastita zapažanja, koja su vjerodostojna u stupnju u kojem se on iskaže kao vjerodostojan komentator i promatrač. 0 potonjem problemu već smo pregledali određene prikladne dokaze. Prisjetimo se, primjerice, njegovog odnosa prema samim primjerima koje je odab rao da bi pokazao lukavost tiska, priče o „vakuumskoj bombi" i slu čaja profesora Avinerija. Ovaj članak sadrži mnogo više. Jednostavno primijetimo, ponovno skrupulozno izbjegavanje izraelskog tiska s njegovim izvješćima - nekih gore navedenih - novinara, vojnih stručnjaka i vojnika. Ili čestitost (ili, da budemo
milosrdniji, lakovjernost) onoga tko je mogao izvijestiti da su svi s kojima je na uli ci razgovarao-a brojni su bili spremni govoriti, kršćani i muslimani, na francuskom ili engleskom ili arapskom - naglašavali da su Izraelci stalno ciljali vojne mete; što je nevjerojatna laž, od prvog dana bombardiranja pred samu invaziju, i tvrdnja za panjujuće suprotstavljena izvješćima izraelskih promatrača. Prisjetimo se zapaža nja nekadašnjeg IDF-ova časnika za obrazovanje, Mordechai Bar-Ona, po kojem je „svatko tko je posjetio južni Libanon tijekom i nakon borbi" mogao vidjeti da meta nije bila samo „PLO-ova vojna infrastruktura" već umjesto toga „samo postojanje Palestinaca kao zajednice". Istovremeno dok je Peretz javljao da se IDF strogo og raničavao samo na vojne ciljeve, vojni povjesničar, pukovnik (umir.) Meir Pail, ne kadašnji voditelj IDF-ove škole za obuku časnika, pisao je da je regija koju je Pe retz posjetio „izgledala kao da je pretrpjela veliki potres u 'najslavnijoj' tradiciji razaranja vandalskih osvajanja pradavnih vremena ili onih Mongola srednjeg vije ka", prizor „razaranja i ruševine" koji će postati „ukleti spomenik na Izrael i IDF kao nasljednike Mongola na Bliskom istoku".* Brojni su drugi primjeri, neki već citira nih izraelskih vojnika, vojnih analitičara i novinara; da ne govorimo o bombardira nju Bejruta, čiji je karakter već bio očigledan u vrijeme Peretzova pisanja. Čini se kao da je Peretz posjetio drugačiju državu od one koju su ovi izraelski „libanonski očevici" opisivali (osim ako su potajno bili pro-PLO ili usmjereni na klevetanje Izraela). Povjerovati temeljem Peretzovih tvrdnji da su veliki dijelovi američkih i eu ropskih medija sustavno lagali, zahtijevalo bi priličan skok povjerenja- olako pres kočen nekim američkim g o l u b o v i m a . Kao što smo vidjeli , čak i prije rata Peretz je smatrao da je Izrael odav no „izgubio" naklonost tiska jer je većina dopisnika, snažno povrijeđena vijetnam skim iskustvom, uvijek bila naklonjena onima koji su se nazivali „gerilcima" ili „borcima za slobodu". Osoba koja može ovako čitati američki tisak, početno je suo čena s problemima vjerodostojnosti. Oni se povećavaju nastavimo li s njegovom optužbom televizije, u istom intervju, jer ne uspijeva pružiti odgovarajuću pozadinu pokazujući izraelskog vojnika kako „palicom po glavi udara palestinskog dječaka" je dan aspekt „načina čvrste ruke" kojeg je Peretz preporučivao, a njegov prijatelj Menachem Milson primjenjivao, za koji misli da se trebao od početka uvesti umjesto „li beralne prosvjetiteljske uprave" prethodnih godina. Peretz zamjera da je televizijsko izvješćivanje toliko zatrovano površnošću da ne uspijeva „objasniti kako arapski na cionalni karakter naginje nasilju i podbadanju te da bi tisuće ljudi bilo poklano da je PLO-a vladao Zapadnom obalom". Bez daljnjeg zadržavanja na izvješćima onog tko je sposoban ovako govoriti o „arapskom nacionalnom karakteru" i tko smatra da * Pail tvrdi da „postoji razumno vojno objašnjenje" za sve ovo, s obzirom na već prikazane ciljeve inva zije i IDF-ovo poštovanje „načela čistoće oružja u njegovim nižim i minimalnim razmjerima", u smislu da „nije bilo namjernog ubijanja civilnog stanovništva", premda je postojalo „zanemarivanje istog načela na nacionalnoj razini", na primjer, kad je zračnim snagama naređeno da „izbace bombe na neodređene mete, da razruše i sravne grad te, očito, razore kuće zajedno s njihovim terorističkim sta novnicima", itd. Određen broj vojnika u hebrejskom tisku iznio je isto gledište.
ovo njegovo mišljenje o PLO-u samo po sebi opravdava oslikani prizor, i tko je od govoran za materijale ovdje već dovoljno prikazane vrste, treba naglasiti, povjerujemo li Peretzu, da ga Izraelska vlada smatra preoštrim kritičarom. Peretz tvrdi da mu se obratilo Izraelsko veleposlanstvo u Washingtonu sa zahtjevom puštanja u opticaj njegovog „Libanonskog očevica", ali je zatražilo da prvo ukloni „kritičke odlomke". Svoje kritičko prosuđivanje Peretz nije ograničio samo na medije. Proširio ga je na protivnike invazije, načinima koji također odražavaju njegovu vjerodostoj nost. Uzmimo tek jedan primjer. On upućuje na činjenicu da je potpisao oglas za Oxfam s časnim ciljem pomaganja „ublažavanja patnji Libanonaca uhvaćenih u borbi" (prisjetimo se da je ovaj oglas „izvanrednih humanitaraca" sadržavao podat ke o žrtvama i izbjeglicama za koje je on kasnije tvrdio da su bile izmišljotine protuizraelskih medija; činjenica koja izaziva postavljanje zanimljivih pitanja i negdje drugdje; vidi str. 201* i 221). Ali: to nije svrha novog odbora (...koji) okuplja uobičajene krivce: propalestinske tvrdolinijaše u Americi (Edward Said, nekadašnji senator James Abourezk, Noam Chomsky);* starolinijske komunističke sljedbenike (Pete Seeger, Paul Robeson Jr.); i predvidljivo budalaste (Ramsey Clark, dr. Joh Mack, Daniel Berrigan). Pot pisnici traže novac za pomoć, ne svim žrtvama rata u Libanonu, već samo oni ma „uhvaćenim u zamci zapadnog Bejruta bez vode, osnovnih usluga, medicin skih potrepština". Kakav čudan humanitarni poticaj pomoći samo zapadnom Bejrutu! Izjava propalestinskih tvrdolinijaša, sljedbenika i predvidljivo budalastih zap ravo glasi: „Pomozite žrtvama uključujući stotine tisuća ulovljenih u zamci zapad nog Bejruta bez vode, osnovnih usluga i medicinskih potrepština." Zanimljivije od ovog prikladnog prepisivanja je ono što slijedi: Tko je točno tamo u škripcu? Nitko nije „ulovljen u zamku" osim PLO-a. Eto, to je ono na što je I. F. Stone nakon sveg svog mučenja krvoprolićem konačno na došao: tražiti od svojih obožavatelja da skupe novac kako bi se PLO mogao nas taviti boriti, ne samo protiv Izraela, već protiv mogućnosti miroljubivog Libanona. U stvari, bilo je stotine tisuća ljudi „tamo u škripcu", ili zato što nisu imali ka mo prebjeći ili zato što im lokalne snage pod izraelskom kontrolom ne bi dopusti le otići (vidi odjeljak 8.2.3) - ili zato što je to bio njihov grad ili zato što su ostali pomoći žrtvama. Ali opskrbiti hranom i lijekovima one kojima je to uskraćeno izrael skom opsadom dok je IDF u zamahu njihova uništavanja do komadića, očigledno je nepodnošljiv čin, dodatni dokaz „dvostrukog standarda" i „naklonosti PLO-u", ako ne i otvoreni antisemitizam u očima urednika ovog vodećeg časopisa američ kog liberalizma - činjenica koja je u Americi prošla bez komentara, što ponovno daje određen uvid u američku kulturnu scenu. * O mojoj „tvrdokornoj propalestinskoj" poziciji, kao i navedene bilješke. Za Peretza, stajalište da Palestinci imaju pravo izabrati koga žele kao svog predstavnika - to jest, stajalište da ima ju ista ljudska prava kao i Židovi - jest ono što je nedopustivo i smatra se „tvrdokornom propalestinskom" pozicijom.
Još jednu veću kritiku medija iznijela je Liga protiv kleveta B'nai Brith (ADL) u listopadu. Ovoga puta zločinac je bila televizija. Izvješće se sastojalo od dokumen tarnog zapisa TV emisija s kritičkim primjedbama i analizom koju je provela Liga protiv kleveta. Neposredno potom, pristaše Izraela na ovo su ukazale kao na op tužbu medija, ali pregled predstavljene dokumentacije nije dovodio do takva za ključka. Zapravo, studija je imala neke komične aspekte. Osnovna zamjerka ranim večernjim programima vijesti na koje je ova studija ograničena, jest da izvore iz vješća Liga protiv kleveta smatra neprikladnima. Tako su 14. lipnja ABC i NBC na veli podatke o žrtvama, pripisujući ih, svaki pojedinačno, „libanonskoj policiji" i „Li banonskoj vladi". „Tko je 'libanonska policija', tko je 'Libanonska vlada'?" pita ana litičar Lige protiv kleveta. Očito, njihov je koncept da u iznošenju zločina njihove Svete Države TV prilog mora biti opskrbljen sveobuhvatnim znanstvenim susta vom. Slično, CBS je citirao „dužnosnike međunarodne pomoći" u Bejrutu koji su izvijestili o žrtvama u Sidonu. Liga protiv kleveta pita: „Tko su ovi 'dužnosnici me đunarodne pomoći' i kako mogu izvještavati o žrtvama u Sidonu ako su u Bejru tu?" (Nisu li mogli primiti poruku iz Sidona?) Da se ovakvi standardi općenito prim jenjuju na TV izvješćivanje, vijesti u 6 sati trajale bi do ponoći da bi se sve uopće moglo objaviti; onog tko predlože ispunjavanje ovakvih standarda u svakom dru gom smislu smatralo bi se prilično ludim. Liga protiv kleveta također kritizira podat ke iz Sidona jer „se kasnije dokazalo da su podaci bili veliko pretjerivanje pa ipak opovrgavanje nije stizalo". Ona nije pružila „dokaz" jer se čini da je suprotno tvrdi la, gore navedena, Izraelska vlada. Liga protiv kleveta ne objašnjava zašto izjava Izraelske vlade „dokazuje" da su brojke koje su objavili libanonska policija i Vlada i dužnosnici međunarodne pomoći netočni, što je osobito čudan zaključak kad se prisjetimo da su libanonski izvori slavili njihovo oslobođenje Izraelom, u skladu s doktrinom Lige protiv kleveta. Analiza se nastavlja istom znanstvenom razinom. U stvari, pregled njezinog materijala pokazuje, što se moglo i očekivati, da se američka televizija prema Izrae lu odnosila u rukavicama. Studija Lige protiv kleveta sadrži jednu određenu optuž bu protiv izopačenosti televizije. Naime, u izvješću od 13. lipnja naveden je poda tak o 600 000 izbjeglica u južnom Libanonu, podatak pripisan Crvenom križu. Crveni križ kasnije je procijenio oko 300 000 ljudi bez doma, ali studija Lige protiv kleveta kaže: „Niti jedna televizijska mreža nije objavila ovaj novi podatak." Dvije rečenice kasnije čitamo: 16. lipnja, John Chancellor iz NBC mreže, izvijestio je procjenu Crvenog križa o 300 000 beskućnika". Primjer otkriva vrlo jasno prijezir Li ge protiv kleveta prema publici kojoj je usmjerena. U sljedećoj se rečenici kaže: „Ipak, 19. lipnja Jessica Savitch, također s NBC-a, iznosi podatak o 600 000 ljudi bez doma", pokazujući kako NBC ustraje u svom lošem prikazivanju. U ovom slu čaju, ovo nije samo proturječje unutar triju rečenica, već radije upadljivo iskrivljava nje činjenica. Pogledamo li dokumentarni zapis koji slijedi kao dodatak, naći ćemo da je u ovom izvješću Jessica Savich izjavila: „Sada se procjenjuje da je 600 000 izbjeglica u južnom Libanonu bez dovoljno hrane i medicinskih potrepština" (moje
isticanje). Podsjetimo da su ovo tek pojedinačne i marginalno važne zamjerke ko je se pojavljuju u ovom izvješću. Studija Lige protiv kleveta nastavlja ocjenjivati televizijske mreže zbog nepri kladnog prikazivanja „izraelskih napora pomoći (što je izvanredan otklon od uobi čajenog ponašanja ratnika i zasigurno vrijedan objavljivanja)". Prilično je točno da su „izraelski napori pomoći" koje je opisao pukovnik Yirmiah „neprikladno prikaza ni" i „vrijedni objavljivanja", ali ova činjenica samo otkriva uobičajenu proizraelsku naklonost medija, što dovoljno jasno pokazuju ranije navedeni dokazi iz izraelskih i z v o r a . Ovaj zaključak još će se više učvrstiti kad se izravno usmjerimo na daljnja izvješća iz izraelskog tiska o ovim „izvanrednim" naporima. Studija tako đer osuđuje televizijske mreže jer „ne posvećuju dovoljno pozornosti činjenici da većina Izraelaca čvrsto podržava Beginovu vladu". Ova zamjerka je zanimljiva, s ob zirom da se medije također redovito optuživalo za neizvještavanje o izraelskom nes laganju s ratom, što pokazuje da Izrael nije izgubio svoje visoke moralne vrijednos ti. Kako se ovim zahtjevima istovremeno može udovoljiti, još uvijek nije prikladno objašnjeno. Studija Lige protiv kleveta konačno zaključuje da je TV izvješćivanje bi lo nepošteno jer „je prevladavajući osjećaj koji se pojavljuje nakon praćenja ovih iz vješća, grčenje nad nasiljem koje je implicitno i eksplicitno povezano s Izraelom". „Prizori nasilja su neizbježno i povratno povezani s Izraelom, koliko god je to neho tično i koliko god to bilo razumljivo u situaciji u kojoj se mediji natječu za 'prvenstvo nad vijestima' i vjerno oslikavanje nasilnih zbivanja"; „većina priča koje su zanimlji ve ljudima su one oslikavanja prizora velikih razaranja i ljudske patnje". Ko mentar se čini nepotrebnim, izuzev možda da još jednom podsjetimo na primjedbu Meira Paila o staljinističkom karakteru kojeg je poprimila cionistička organizacija pod utjecajem Golde Meir i Laburističke stranke nakon 1967. godine; . Premda je studija Lige protiv kleveta sama po sebi potpuno zbunjujuća, mož da je zanimljiva utoliko što je ovaj dokument prilično ozbiljno shvaćen u medijima. Nisam naišao na kritičku analizu ovog dokumenta, premda je njezina besmisle nost vidljiva i tek površnim čitanjem, čak zanemarujući izmišljotine na kojim počiva. Time je njeno objavljivanje popratio podužim novinskim izvješćem, jednostavno su mirajući njezine tvrdnje bez analize i navodeći samo neke odgovore televizijskih dužnosnika, npr. Reuvena Franka, predsjednika NBC mreže, koji je studiju odredio kao „pažljivu i tiho iznesenu". Prethodno je Frank određenije komentirao da ono što Izrael danas zapaža ni je protuizraelska sklonost u novinarskom izvješćivanju, već „smanjivanje proizraelske naklonosti". On je mislio na napad na američke medije od strane „proizraelskog sustava odnosa s javnošću, dijelom (izraelske) Vlade, dijelom Martina Peretza", i re kao kako bi se mogao kladiti da je „netko u New Yorku" uputio Davida Shiplera iz New York Timesa da napiše kritiku „PLO-ove okupacije Libanona". (gore navedeno -bilješka 10). (250) Zanimljivo je upitati zašto mediji nisu izložili urođena proturječja, laži i intelek tualnu ispraznost zamjerki Lige protiv kleveta i zapanjujuće moralne vrijednosti koje
iz nje proizlaze. Možda jednostavno nisu željeli da ih se osudi za antisemitizam ili da budu predmetom one vrste kleveta i optužbi koje su specijalnost Lige protiv kleve ta. Ali, možda je još nešto u pitanju. Čini se da mediji gotovo uživaju u ovoj vrsti kri tike. U stvari, za to čak postoji dokaz. Slučaj podsjeća na jednu raniju, opširnu dvotomnu, kritiku medija koju je načinio Peter Braestrup pod pokroviteljstvom Freedom Housea, pokazujući (prema standardima svog pokrovitelja) da su mediji bili nepra vedno kritički prema američkom ratu u Vijetnamu, doprinoseći time neuspjehu Sje dinjenih Država da postignu svoje (po definiciji, plemenite) ciljeve. Studija se dojmi la komentatora u tisku kao „savjesna" i „bolno točna" (New York Times); „svojom beskrajnom pozornošću na preciznost", kako je komentirao dekan Fletcher School, John Roche u Washington Postu, ona čini „jedno od vodećih djela istraživačkog iz vješćivanja i prvorazredne znanosti posljednje četvrtine stoljeća" i trebala bi doves t i d o Kongresne i s t r a g e . Politolog s Harvarda, Michael Mandelbaum, napisao je (Dedalus, jesen 1982.) da iscrpna studija Petera Braestrupa o američkom tiskovnom izvješćivanju ofenzive Tet pokazuje da je javnost primala is krivljenu sliku zbivanja. I ostali su slično reagirali.* Zapravo, prvi dio, obuhvaćajući analizu, upadljivo krivotvori dokaze prikazane u drugom dijelu, koji obuhvaća pop ratne dokumente, te bi čak temeljem onoga što sadrži, svaki razumni komentator is tog trenutka odbacio ovu studiju. Štoviše, ispušteni su presudni dokumentarni dokazi i studija ne uspijeva postaviti čak ni najočiglednija pitanja (npr. kako se novin sko izvješćivanje uspoređivalo s obavještajnim analizama, dostupnim iz radova Pen tagona i drugih izvora?). Nadvladamo li ove osnovne manjkavosti, iz Braestrupovih dokaza - i onoga što propušta - saznat ćemo da su mediji prihvatili okvir državne propagande i bili optimističniji u pogledu mogućnosti američkog naoružanja od in ternih obavještajnih dokumenata, što ne iznenađuje s obzirom da su se mediji osla njali na javne službene izjave, ne znajući što se interno prenosi. Slučaj Freedom Hou se - da je tisak bio „suviše pesimističan" - preslab je da bi ga se uopće započinjalo. Standardima Freedom Housea, trebali bismo zaključiti da tisak ne samo da treba prihvatiti pretpostavke državnog sustava propagande, već to mora učiniti na nenad mašan način, pun entuzijazma u svojim komentiranjima vijesti i uredničkim analiza ma. Nakon što se ispravi traljav i nestručan odnos prema dokumentiranim dokazima, ne ostaje ništa, čak niti od ove izuzetne optužbe: neumjeren pesimizam. Ono zanimljivo u sadašnjem kontekstu je činjenica da ništa od ovoga nije ras krinkano. (osim upućivanja iz bilješke 251., koja je zanemarena). Štoviše, i mediji i * Vidi, primjerice, pukovnika Harryja G. Summersa u New Republic, 7. veljače 1983., pregledni članak osnovan na ponovnom izdanju Yale University pressa, koji tipično smatra studiju zaključenom, bez potrebe postavljanja pitanja o tome. Summers tvrdi da je Braestrup bio napadnut s raznih strana, i od pristaša i od protivnika rata i od „novinarske profesije", ne navodeći primjere i ne ukazujući da je pos tojao bilo kakav pozitivan prijem prije njegova vlastitog; također uzgredno izražava gledište u pogle du rata i uključenosti Sjedinjenih Država u rat koje zavrjeđuje pozornost. Prikaz predvidivo završava usporedbom s „medijskim praćenjem nedavnog rata u Libanonu"; „Kao što je vrijedilo za Tet, najštetniji aspekt ovakvog izvješćivanja je njegov učinak na slabljenje zajednice interesa koja je kolijevka američko-izraelskog saveza".
znanstvenici smatrali su studiju dobrim primjerom, čak i oni koji se nisu slagali s njenim zaključcima o medijima; mnogi su se složili sa sponzorima Freedom Housea da su Braestrupovi dojmljivi rezultati pružili osnovu za zabrinutost protusustavnom predanošću medija. Čak i jednostavna činjenica krivotvorenja dokaza, lako vidljiva, smatrana je nevažnom. Lako se može shvatiti zašto konformistička zna nost zauzima tu poziciju. Što se tiče medija, i u ovom slučaju može se zaključiti da je kritika, na svojevrstan način, bila dobrodošla. Zašto je to tako? Svi oni koji su prisustvovali svečanoj promociji na sveučiliš tu ili sličnom događaju na kojem se glasnogovornik za tisak raspriča o svojim stra hopoštovanja vrijednim zadacima razumjet će zašto. Kritičko promišljanje tiska kao „protusustavnog" i prekritičkog prema Vladi ili uvriježenoj ideologiji (npr. „protuizraelski", „pro-PLO"), pruža priliku za govorancije o dužnosti Slobodnog tiska da hrabro ispita i protivi se utemeljenoj moći i doktrini, a ako katkad ode predaleko, moramo razumjeti da je ovo problem svojstven našem sustavu koji potiče medije da se suoče s ključnim izazovom, itd. S druge strane, točnija kritika medija kao ona korisna vanjskoj moći i utemeljenoj doktrini posve je neželjena i sigurno je da ne će biti saslušana. Postoji očigledno dodatno mišljenje. Ako konformistički mediji i inteligencija mogu biti predstavljeni kao „protusustavni" i žestoko kritički, onda je svaka izvor na kritička rasprava, svaki pokušaj pristupanja našem vlastitom društvu, institucija ma i stvarnosti istim racionalnim standardima na koja nam je dopušteno pozivati se u slučaju drugih, istog trenutka onemogućena. Time sve strane s valjanim raz logom podržavaju prijevaru. Kako sam opširno dokumentirao na drugim mjestima, izum hinjenog razilaženja dojmljiv je doprinos indoktrinaciji u demokratskim druš tvima. Vidi TNCW i upućivanja navedene za raspravu. Zapravo, postojala je još jedna studija medija i Libanonskog rata koju je sačini la drugačija grupa protiv kleveta, naime, Američko-arapski odbor protiv diskriminaci je (American-Arab Anti-Discrimination Committee ADC), a čiji je pisac Eric Hoogiund iz Istraživačkog instituta ADC-a. Hoogiund predstavlja dokaze o „trajnoj proizraelskoj naklonosti" u novinarskom pokrivanju Libanonskog rata, pokazanoj takvim fenome nima kao što je upućivanje na invaziju kao „protumjeru" (New York Times, 5. lipnja; očito netočno); naglašavanje izraelskog prava zaštite svojih gradova uz granicu ka ko ne bi bili „nediskriminirajuće granatirani" (Washington Post, 7. lipnja; podsjetimo na činjenice vezane za prekid vatre i njegovo kršenje); dehumanizacija Palestinaca, uključujući rasističke stripove koji će pobuditi optuživanje za ponovno rađanje naciz ma budu li Židovi mete, i tako dalje. U tisku nisam primijetio bilo kakav komentar, osim kolumne u Washington Postu koju je napisao zaštitnik građanskih prava Ro bert J. McCloskey (6. listopada 1982.), koji je spomenuo studiju, zanemarujući nje zin sadržaj i zamjećujući simetriju optužbi židovske i arapske zajednice iz čega čita telj shvaća da, riječima „ciničnih urednika", „mi radimo svoj posao". Još jedna studija, ovaj put medijskog prikazivanja zbivanja iz tiska i TV, koju je proveo Roger Morris. Njegov zaključak je da ne postoji dokaz za utemeljivanje
optužbe „dvostrukog standarda" usmjerene protiv medija - misleći na optužbe Normana Podhoretza, Martina Peretza, Lige protiv kleveta i njima sličnih. Ovaj zak ljučak on jednostavno postavlja. Materijal koji on prikazuje, međutim, podržava zaključak da je postojao prilično drugačiji dvostruki standard; naime, prevladava juća sklonost, od prvog dana da se prihvate gledište i opća tumačenja koja nudi agresor. Morrisove vlastite pretpostavke otkrivene su njegovim zaključkom da tele vizijske vijesti „većinom pažljivo pogađaju ravnotežu" između žrtve i agresora premda je bilo nekoliko „grešaka", na primjer, „emotivno oslikavanje" ABC-jevih vijesti koje je ostavilo dojam „da Izraelci bacaju okrutno oružje po civilima". Ali, Morris pronicljivo dodaje: „Ako civili sada umiru u gradu, ABC je u ovoj ranoj fazi dužan namjerno podsjetiti svoje gledatelje da se PLO sklonio u srce Bejruta, dono seći poput kuge rat sa sobom" baš kao što su se i britanske snage uvukle u Dun kirk „donoseći sa sobom rat poput kuge", kao što je svaki pošteni novinar bio obvezan naglasiti u prikazivanju scena nacističkog bombardiranja. Vrijedan otkrića bio bi pokušaj shvaćanja ove obrane medija kao njihovog uravnoteživanja, zamjenjujući nekoliko imena i promatrajući kako bi se to čitalo da se primijeni na neke druge ratove. Optužbu da su američki mediji bili „propalestinski" ili „protuizraelski" tijekom Libanonskog rata - ili prije - lako je raskrinkati, i u biti je besmislena. Ona zadovo ljava potrebu uspoređivanja njihovog izvješćivanja o okupiranim teritorijima, ratu, odnosu prema zatvorenicima i drugim temama, s onim što pronalazimo u tisku na hebrejskom jeziku u Izraelu, što je usporedba koju uobičajeno izbjegavaju proizvo đači ovih smiješnih optužbi. Podsjetimo se ponovno anala staljinizma, s nasiljem nad trockističkom „presudnom podrškom" za „radničku državu". Svako udaljava nje od posvemašnje poslušnosti je nepodnošljivo ovom totalitarnom mentalitetu i tumači se kao odražavanje „dvostrukog standarda" ili čak još gore. 7.2 „Psihološki rat širokih razmjera" protiv Izraela I u Izraelu je postojala zabrinutost i iznenađenje načinom prikazivanja rata. Iz vješćujući iz Jeruzalema, Norman Kampster primjećuje: „Izraelci su gotovo jedin stveno (značajno pretjerivanje) bili šokirani shvativši da veći dijelovi svjetskog jav nog mnijenja smatraju da je ratni pokušaj njihove nacije drzak, agresivno nasilan i pretjeran." Okrivljeni su novinari koje je Begin optužio za „mržnju prema Izraelu i antisemitizam" (njegove riječi iz govora u Knessetu). „Kritičari kažu da izraelska verzija rata nije dovoljno učinkovito iznesena zbog neuspjeha hasbare, što je heb rejska riječ čije je doslovno značenje 'objašnjenje', ali upotrebom znači nešto izme đu 'publiciteta' i 'propagande'." Među ostalima, nekadašnji šef vojne obav ještajne službe Aharon Yariv komentirao je da ne može razumjeti zašto je toliko toga u bitci oko hasbare tako brzo prepušteno drugoj strani. Voditelj hasbarina odjela Ministarstva vanjskih poslova, Moshe Yegar, napisao je produhovljenu obranu pred optužbom „neuspjeha hasbare", izgovorenu i ranije, optužujući dopisnike za kršenje „najosnovnijih pravila poštenja i profesionalne etike
u njihovim izvješćima i komentiranju." „Neki među njima bili su prezaposleni šire njem propagande umjesto pisanjem istinitih, objektivnih izvješća. Međunarodni me diji", optužio je on, „spriječili su objavljivanje informacije o besprimjerenim !DF-ovim naporima izbjegavanja ili minimaliziranja (...) civilnih gubitaka, čak i na štetu svojih vlastitih vojnika" (zabilježimo da je ovo napisano nakon terorističkog bombardiranja Bejruta). A „većina stranih dopisnika zanemarila je ono što im se pokazalo o povrat ku normalnog života u južnom Libanonu i toplom prijemu pruženog IDF-u". Čak štoviše: Na nesreću, međunarodne organizacije pomoći olakšale su širenje ovih zlobnih protuizraelskih izvješća, katkad da bi potaknule priloge u svojim državama. Ko munistički i Ijevičarski elementi odigrali su upadljivu ulogu u izazivanju neprija teljstva. Ponašanje međunarodnih medija bilo je jednako „medijskom pogromu", premda je u određenim latinoameričkim državama „postojalo razumijevanje, čak simpatije i podrška". Vjerojatno je to vrijedilo u Čileu, primatelju velike izraelske voj ne pomoći, kao i u Gvatemali, čiji se vojni zapovjednik režima, sličnog nacističkom Lucasa Garcije, zahvalio Izraelu za pruženu vojnu pomoć, dodajući da je izraelski vojnik za njih model i primjer*, dok je novi režim Riosa Montta, za koji se procje njuje da je ubio barem 5000 Indijanaca tijekom Libanonskog rata i iz svojih domo va istjerao preko 200 000, izjavio: „Uspjeli smo (u vojnom udaru kojim su došli na vlast) zato što su naše vojnike izvježbali Izraelci." Yegar izdvaja Martina Peretza zbog njegove „duboke analize fenomena iskrivljenog izvješćivanja", naime, onog gore raspravljenog, koji je, kao što smo napomenuli, po Vladinim standardi ma bio suviše kritičan. Čini se da čak ni Peretz nije u potpunosti uspio odu prijeti se komunističkom utjecaju. Generalni direktor Odjela za informiranje Svjetske cionističke organizacije, Yochanan Manor, suglasio se s voditeljem odjela hasbare Ministarstva vanjskih poslova oko komunističkog utjecaja u ovom „medijskom pogromu". Manor ko mentira simpozij Rat i mediji iz prosinca 1982. godine koji je organizirao Jerusalem Post. Simpozij je imao svoje dobre strane, primjerice, u iznošenju „snažne sklonos ti" televizije „prema izmišljotinama". Ali je ispustio središnju činjenicu. Usmjerio se * Među izraelskim poklonima narodu Gvatemale u vrijeme Lucasa Garcije je računalni sustav koji prati korištenje vode i električne energije u privatnim domovima kako bi se otkrila prisutnost eventualnih protuvladinih elemenata, koje se potom može predati njihovoj zasluženoj sudbini (Aharon Avromowitz, Ma'ariv, 10. prosinca 1982.). Benjamin Beit-Hallahmi primjećuje: „Pokret Mir sada ne bi ni sanjao proteste protiv izraelskog miješanja u Gvatemali, Haitiju ili Filipinima", jer „ono što drugi smatraju 'pr ljavim poslom' - pomaganja čileanske hunte ili Južnoafričke Republike u Namibiji, na primjer - „Izrael ci smatraju opravdanom dužnošću i u nekim slučajevima čak uzvišenim pozivom"; „uloga regional nog i globalnog policajca je nešto što mnogi Izraelci smatraju privlačnim te su spremni nastaviti po sao - za koji očekuju da će biti prikladno nagrađeni", ne bezrazložno, s obzirom da Washington „oz biljno ograničava svjetsko javno mnijenje" u takvim slučajevima i stoga s razlogom cijeni izraelske doprinose, koje on promatra s dužnom „postojanošću, entuzijazmom i zahvalnošću", Benjamin Beit-Hallahmi, mišljenja, NewYork Times, 6. siječnja 1983. Također vidi 2. poglavlje, bilješke 41., 42. i 50.; str. 122.
na nedostatke profesionalnih novinara, ali nije uspio shvatiti „teškoće na koje novi nari nailaze u što je moguće profesionalnijem izvješćivanju o ratu - a to se posebi ce odnosilo na rat u Libanonu i Izraelsku televiziju - koji su izravan rezultat spletki drugih profesionalaca", uglavnom onih „uključenih u psihološko i propagandno ra tovanje", koje je organizirao Kremlj. „Jedan od sudionika ukazao je na ovo izjavivši da je svjetski tisak često žrtva dobro podmazanog sustava dezinformiranja", ali ova naznaka nije bila pravilno shvaćena. U stvari, sovjetsko vodstvo odmah je pokrenu lo „sveobuhvatan napor psihološkog ratovanja širom svijeta" koristeći „klasičnu strategiju". „Prvo, diskvalificiranja izraelske vojne operacije ('krvavi rat', itd.); drugo, izazivanja raširene reakcije gađenja, pokrećući perifernu pacifističku reakciju; i treće, pronalaženja načina širenja ove pacifističke reakcije na vitalna izraelska sre dišta, vodeći općoj paralizi i zatvaranju mogućnosti za koje se vjerovalo da su otvo rene samom operacijom." „Ove 'aktivne mjere' (kodni izraz koji su koristili sovjetski lideri) provedene su putem velike mreže organizacija kojima upravlja međunarodni odjel stranke i Međunarodna novinska služba Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza", podržane savezom s moćnom i opakom organizacijom Wafa (službena PLO-ova novinska agencija). „Prošloljetna provala kampanje koja nije samo ona zastrašivanja i dezinformiranja, već je postupno poprimila razmjer stvarnog široko rasprostranjenog psihološkog rata, budi ozbiljnu zabrinutost", ob jašnjava generalni direktor. Time fraza „medijski pogrom" umjereno prikazuje stupanj agresije na Izrael u ljetu 1982. godine; bio je to „psihološki rat".* Sada možemo razumjeti zašto su američki i svjetski tisak i televizija pružile ta ko nevjerojatno iskrivljenu sliku rata, onu toliko nepravednu prema Izraelu. Kako je netko mogao očekivati da će se obični zapadni novinari oduprijeti vješto koordini ranim spletkama Wafe i novinske agencije Komunističke partije ili da će biti svjes ni mračnih sila koje ih kontroliraju i njima upravljaju. Podsjetimo na ekspoze New Republics o tome kako su UPI „nasamarili profesionalci" (sovjetske novinske agen cije) kad je pružio razvodnjenu verziju priče o vakuumskoj bombi koja je detaljno predstavljena u vodećem izraelskom tisku, siguran dokaz protuizraelske sklonosti američkih medija, kako je pobjedonosno objavio urednik Martin Peretz. (vidi str. 215). Generalni direktor Odjela za informiranje prilično se oslanja na zabavnu knji gu Annie Kriegel, koja se pojavila u Parizu u jesen 1982. godine. On identificira gđu Kriegel (koju zabunom smatra muškarcem) kao „profesora sociologije i međuna rodno priznatog stručnjaka za komunističke odnose". Ne dodaje da je ona dugo godišnji funkcionar Francuske komunističke partije koja je nedavno poduzela uo bičajen, ali malen iskorak prema krajnjoj desnici. Manor je bio dovoljno oprezan da, u engleskoj inačici Posta, ne upućuje na njenu teoriju pokolja u Sabri i Shatilli, * Usporedite diskusiju o navodnom uspjehu sjeverno-vijetnamske propagande u „iskorištavanju ranji vosti" američkog mnijenja u New Republicovom prikazu Braestrupove studije , tumače nje prihvatljivo određenom broju ljudi koji su bili ozbiljno zastrašeni djelomičnim slomom ideološke kontrole 60-tih godina.
na koju ćemo se još vratiti, bojeći se možda da bi američka publika ovo mogla shvatiti kao neki bizarni oblik pariške parodije (hebrejski tisak je, kao i obično, bio manje oprezan). Čitajući Manorov komentar i knjigu na kojoj se on temelji, onaj tko dijeli Manorovu koncepciju moći sustava međunarodnog komunističko-psihološkog rata (posebice onda kad je povezan s Wafom), mogao bi se naći u iskušenju da zaključi da Kriegel još uvijek radi kao tajni agent partije, sa zadatkom da nepri jatelje Kremlja predstavi kao totalne budale. Bilo je dakako onih koji su mislili da je čak i Manor podcijenio slučaj, među kojima profesor Moshe Sharon, predsjedavatelj Odjela za povijest islamskih zema lja na Hebrejskom sveučilištu. Manor je pretpostavio da je savez VVafa-Komunistička partija odgovoran za pogrom ili rat kojem je Izrael podvrgnut u ljeto 1982. godi ne, ali je Sharon ukazivao na još moćniju agenciju: Američku vladu (vjerojatno osim Boga ništa nije ostalo). On sugerira da je „američka delegacija u Bejrutu" bi la „odgovorna za pojavljivanje novinskih izvješća preuveličavanja" pokolja u Sabri i Shatilli u rujnu. „Možemo se također zapitati nije li ista delegacija odgovorna i za upućivanje u logore predstavnika američkog i svjetskog tiska koji su ionako već bi li nahuškani protiv Izraela. Možemo se upitati tko je bio odgovoran za širenje svjet skim tiskom poput požara, pretjerane i domišljate tvrdnje da je u logorima ubijeno tisuće žena i djece" (nema upućivanja na bilješke o ovim pričama koje su prepla vile svjetski tisak; možda su napisane nevidljivom tintom, što je još podmuklije sredstvo psihološkog rata). Sharon objašnjava da je potpuno prirodno uključivanje Američke vlade u ovakvu protuizraelsku operaciju. Nakon svega, „preispitamo li američke pristupe Izraelu od 1948. godine do danas, možemo utvrditi da su Amerikanci gotovo nep rekidno djelovali protiv židovske države, ostavljajući je na cjedilu u teškim vreme nima i slijedeći ono što se može nazvati „saudijskom politikom", koju se može pra titi unatrag od 1945. godine, premda je ova „saudijska vanjska politika" „prilično dobro zamaskirana kako bi izgledala pravednom". Dodajući Sharonovom popisu retoričkih pitanja, možemo se upitati zašto Sjedinjene Države pružaju Izraelu po moć tako nevjerojatne veličine. Nije li i ona dio „maskiranja", nije li i to posrnuli po kušaj prikrivanja njihova ustrajnog protivljenja židovskoj državi? Povezano s ovim, možemo se prisjetiti optužbe ministra obrane Ariela Sharona početkom kolovoza 1982. godine da su posebni američki izaslanik Philip Habib i Robert Dillon, američki veleposlanik u Libanonu, „zaveli State Department i Reagana netočnim i pretjeranim izvješćima o izraelskim vojnim akcijama tijekom pos ljednjih nekoliko dana", što je još jedna potvrda teze profesora Moshe Sharona o neprestanim američkim naporima potkopavanja Izraela. Zapazimo da su članci Yegara, Manora i Moshe Sharona objavljeni u Jerusa lem Postu, časopisu usmjerenom na međunarodnu publiku, a pisci su ljudi s odre đenim ugledom u Vladi, cionističkim institucijama i akademskoj zajednici; Yegar i Manor su, svaki ponaosob, vodeći dužnosnici zaduženi za informiranje u Državi Iz rael i Svjetskoj cionističkoj organizaciji. Ta činjenica otkriva ponešto o trenutačnim
zbivanjima u Izraelu koja mogu zabrinuti ljude kojima je doista stalo do njegove dobrobiti. Krajem lipnja zabrinutost „neuspjehom hasbare" već je bila značajna: ,,Ya'acov Meridor, zadužen za izraelske napore pomoći u Libanonu, optužio je zapadni tisak za 'otrovne laži' u njegovim opisima razaranja, a ministar zdravstva Eliezer Shostak je tvrdio da Međunarodni crveni križ namjerno povećava podatke o žrtva ma kako bi okaljao ime Izraela".* Američko televizijsko izvještavanje okrivljeno je za (navodno) neprijateljski doček Begina u Senatu, a direktor Ureda za novinstvo Izraelske vlade, Ze'ev Chafetz, optužio je europske novinske agencije za „širenje 'propagande'" zbog njihove „propalestinske naklonosti", istaknuvši također da je određeno američko izvještavanje bilo netočno i štetno po izraelsku stvar. Me đutim, njegov prethodnik na mjestu voditelja Vladina Ureda za novinstvo, stvari je promatrao drugačije: Bilo je upravljanja vijestima. Bio je to bijedan fijasko jer je bilo nemoguće uprav ljati vijestima pod ovim uvjetima. Ali Vlada misli da smo loše prošli jer ono nije dovoljno vješto provedeno. Nastavljaju tražiti tehnička objašnjenja.
Meridora je osobito bio razjaren onim što je on nazvao „lažima" koje iznose mediji u pogledu „tjelesnih ozljeda i fizičke štete prouzročene izraelskim napadom te je insinuirao da je sve to dio paketa redovite medijske politike svrstavanja s PLO-ovom linijom „. On je izvijestio da ukupan broj libanonskih civila ubijenih u ratu na jugu, sada okončanom, iznosi 314; 10 u Nabatiyi, 54 u Suru, 250 u Sidonu, „uklju čujući teroriste i njihove taoce" (njegove riječi). Izjavio je da je manje od 20 000 Libanonaca bez smještaja te da se o njima skrbi IDF, surađujući u cijelosti s liba nonskim vlastima. Kako je IDF skrbio o njima, vidi u izvješćima pukovnika Dova Yirmiaha iz jedinice koja se trebala pobrinuti za stanovništvo, str. 235*. Podsje timo da je upravo Meridorova jedina naredba u pogledu Palestinaca bila „otjerati ih na istok". Sigurno je bilo upravljanja vijestima, dovodeći do rasprave u Sjedinjenim Dr žavama o cenzuri. IDF-ovi dužnosnici zaduženi za odnose s tiskom izvještavaju da su razdvojili strane dopisnike na „pozitivne" i „negativne" (čiji je broj „bio veći od broja 'pozitivnih'"). Onim „negativnima", koje se prosudilo „neprijateljskima prema *
U Jerusalem Postu (5. srpnja 1982.) rabin profesor Eliezer Berkovits objašnjava dalje: „Prema samouvjerenoj međunarodnoj osudi Izraela treba se odnositi s prijezirom; ona nema moral no značenje. Naš prijezir ne isključuje ni Međunarodni crveni križ. Njihova monstruozna propaganda laži protiv Izraela ima uobičajeni krug zanesenosti srednjovjekovnim idealima". Zamjerka upućena Iz raelu „objašnjena je moralnim propadanjem u koje tone Zapad", gdje je „sve na prodaju, novine, te levizijske postaje, sveučilišta, nacionalne politike, ideali, ljudska svijest, sama budućnost čovjeka". Što se pak Izraela tiče, „nikada u povijesti čovječanstva nije postojala vojska koja se ponašala tako huma no kao Izraelske obrambene snage u Libanonu (...) Oni zabrinuti za istinu, složit će se da je vojna ak cija protiv PLO-a bila klasičan primjer samoobrane (...) zbog čega su Libanonci s oduševljenjem dočekali (IDF) kao osloboditelje", itd. Rabina profesora Berkovitsa predstavlja se kao „autora brojnih članaka i knjiga o židovskoj filozofiji, teologiji i Halacha". Prisjetimo se da je IDF smatrao Međunarod ni crveni križ „neprijateljskom organizacijom" čije aktivnosti pomoći treba zaustaviti, kako je izvijestio pukovnik Yirmiah; . . .
Izraelu", posvećen je „poseban tretman", bilo da im je potpuno zabranjen ulazak u prostore pod IDF-om, bilo da su im dodijeljeni „neatraktivni" uvjeti putovanja. Ovi postupci vjerojatno su bili učinkovitiji od izravne cenzure koja je vrlo vidljiva i ti me štetno odjekuje. Novinari su vjerojatno naučili kako oprezno izbjeći kategorizi ranje kao „negativnih", čime bi im se uskratila mogućnost obavljanja svog posla. Međutim, najozbiljniji problem s kojim su se suočili novinski menadžeri, bio je da je o ratu izvješćivala i druga strana kojom se nije upravljalo. Kako upravo prikazana nepravda nije bila dovoljna, pokazalo se da se i Am nesty International pridružio međunarodnoj zavjeri blaćenja Izraela, ne po prvi put. (vidi str. 138). Na pismo Amnesty Internationala u kojem se zahtijeva od Vlade Iz raela da poštuje međunarodne standarde postupanja prema zatvorenicima, upu ćen je sljedeći odgovor državnog odvjetnika Izraela: Nekako je iznenađujuće da je Al, kao nepristran svjetski pokret, neovisan o po litičkom grupiranju i ideologiji, odabrao pristupiti Vladi Izraela izvješćima tiska, naročito kad je bjelodano postalo očito da su ta izvješća uglavnom i u određe noj mjeri čak i namjerno uveličavana i izmišljena (...) Prema tome, teško nam je prihvatiti ovo oslanjanje Al na takva izvješća te smatramo da ona ne traže sadr žajan ili ozbiljan odgovor. Da sažmemo, teško je kriviti napore hasbare, s obzirom na prirodu snaga uključenih u „pogrom" ili „psihološki rat" protiv Izraela u ljeto 1982. godine: Kremlj i njegov ogromni međunarodni informativni sustav, moćna i opaka Wafa, američki i svjetski tisak i televizija koji su namjerno proizvodili izvješća kad nisu bili zavede ni Wafa-Kremljovom kampanjom psihološkog ratovanja, Al i međunarodne agenci je za pomoć koje su svjesno krivotvorile činjenice kako bi sakupile više novca, Američka vlada koja je još uvijek provodi svoju tradicionalnu „saudijsku politiku" s lažnim pretvaranjem o „pravnoj jednakosti za sve". Stoga ne čudi da je većina svi jeta smatrala da se u Libanonu vodi „krvavi rat", a ne humani spasilački napor os lobađanja nedužnih ljudi, talaca „bande razbojnika". Međutim, kampanja hasbarae nije bila baš potpuni neuspjeh. Norman Kempster spominje Peretzov članak „Libanonski očevidac" kao „spektakularan" rezultat „napora hasbare", točnije, „putovanja Libanonom s vodičem" na kojem „se posje titeljima pokazao rat s izraelske točke gledišta", citirajući njegovu izjavu, gore već navedenu: „Štošta od onoga što ste pročitali u novinama ili časopisima o ratu u Li banonu - a još više od onoga što ste čuli ili vidjeli na televiziji - jednostavno nije is tina." Kempster zamjećuje da su putovanja s vodičem „savršeno izvedena", barem „sa stajališta profesionalca zaduženog za odnose s javnošću", izbjegavajući zna kove štete i dogovarajući razgovore s odabranim Libanoncima u kršćanskim gra dovima. Vidi bilješku 253. Jedna zamjerka kritičkog prosuđivanja medija bila je da su početni podaci o žrtvama potjecali od PLO-a („sada znamo da je izvor bio PLO koji je širio ove podat ke kao dio svoje kampanje psihološkog ratovanja"). Uobičajeno se tvrdilo da su se mediji oslonili na palestinski Crveni polumjesec, kojeg nisu shvatili kao dio PLO-a ili su zamijenili za Crveni križ. Ove optužbe nisu točne jer ih je lako odrediti
Gospodine Reagan! Gospodine Reagan! Pogledajte što smo pronašli! Malenog dječaka s dvije ruke! Savršeno dijete! Pravi slatkiš! On je kao novi! Samo malo spaljen po licu i jedno mu je rame iščašeno. On je najbolje što smo mogli naći. Vidite li sada kakvi su Arapi lašci? Odmah smo znali da su oni prevaranti i odlu čili smo vam to dokazati. Shvaćate li koliko smo vremena potrošili tražeći među tijelima dok nismo pronašli ovog malenog dječaka u izvrsnom stanju? Učinili smo to za vas. Ovaj dječak nije patio ni trunčicu, čak suprotno, uživao je u buci i vatrometu. Upi tajte samo njegova oca. Ne, oprostite, nemojte, njegov je otac ubijen pri istom bombardiranju koje nije naškodilo ovom malenom dječaku. Pitajte njegovu maj ku! Ona zna istinu. Samo nemojte je tražiti u njenom domu. Potražite je negdje drugdje jer je njena kuća bombardiranjem, koje je bilo tako zabavno dječaku, pretvorena u krš koji je pokopao njezina supruga. Ovo će vas poučiti da vjerujete medijima. Gospodine Predsjedniče! Vi biste tre bali znati da ih kontroliraju međunarodni naftni konzorciji. Sada idite i stavite na svoj stol novu fotografiju slatkog malog dječaka, koji ne samo da ima dvije ruke, nego i čitave dvije noge. Svaki put kada na njega bacite pogled, gospodine Predsjedniče, sjetit ćete se da nitko nije ubijen u ovom ratu, ni jedan kamen nije raskliman ratom, niti jedno dijete nije ozlijeđeno, niti jedan dom nije srušen. Sje tit ćete se da nismo ni jednu jedinu obitelj ostavili bez doma; sve je to propagan da. Bilo je samo nekoliko prometnih nezgoda, neki su ljudi pretrpjeli srčane uda re, a klimava zgrada slučajno se urušila pod težinom municije spremljene pod njenim krovom. Nije bilo ničeg drugog. I sljedeći put kad vam netko pošalje ruž nu fotografiju ranjenog djeteta, molimo, odmah nas obavijestite. Povratnom poš tom poslat ćemo vam fotografiju živahnog, zdravog djeteta. Da je ovo možda prihvaćeno kao model izvještavanja, čak bi New Republic, Commentary, Jane Fonda i Liga protiv kleveta bili zadovoljni da je prijetnja antise mitizma konačno, barem djelomično, nadvladana. 7.3 Izraelski mediji Izraelski mediji također su bili meta napada; u stvari, iz dva izvora. Kao što smo već vidjeli, vojnici s bojišnice ogorčeno su kritizirali vojne dopisnike za ponav ljanje Vladinih l a ž i . Kod kuće, medije s e osuđivalo zbog suprotnog razloga. Diplomatski dopisnik Jerusalem Posta piše: Gosp. Begin je posredno ohrabren toplim dočekom vjernika u jeruzalemskoj si nagogi Yom Kippur (27. rujna, neposredno nakon bejrutskog pokolja). Njegovi obožavatelji također su ohrabreni izvješćem da je gomila gnjevnih vlasnika štan dova i trgovaca na jeruzalemskoj zelenoj tržnici prethodnog dana napala kombi (izraelskog) radija, kličući „Begin, Begin" i izlijevajući gnjev na medije zato što su doveli Izrael u njegovo tužno sadašnje stanje. Tisak izvješćuje o istom incidentu: Pobunjenici su udarali kombi (izraelskog radija) i zatim napali tri djelatnika radi ja koji su u njemu bili. „Koliko su vam platili da za njih obavite posao?" vikali su na jednog od reportera. Radijski tehničar Mordechai Maimoni, koji je bio zatvo renik al-Amal snaga u Libanonu, rekao je da su teroristi s njima postupali bolje
nego ta gomila. Svjetina je okrivila radioreportere za incidente u Bejrutu i prokle la ih zbog izvještavanja o masovnim demonstracijama Mira sada. Spomenuti „incidenti" bili su pokolji u Sabri i Shatili. Maimonijevo korištenje izraza „teroristi" za libanonsku šijitsku paravojsku koja se odupirala izraelskoj invaziji zajedno s PLO-om zaslužuje posebnu napomenu. Zapravo, Libanonci koji su se odupirali izraelskoj invaziji i službeno su postali „teroristi", što ima smisla, s obzirom da je to bila operacija oslobađanja Libanonaca od terorizma. Onda ne iz nenađuje spoznaja da su brojni, ranije prikazani, zatvorenici u zatvoreničkom logo ru Ansar bili Libanonci, prema Le Mondeu, gotovo polovina.
8. Problem imidža 8.1 U Libanonu I u Libanonu su postojali izvjesni problemi hasbare ili, bolje rečeno, problema bi bilo, da je itko mario. Imidž Izraela nije poboljšan, barem ne među Libanoncima, ponašanjem snaga koje su okupirale Bejrut. Cjelokupna biblioteka od 25 000 knji ga Istraživačkog centra PLO-a je ukradena, zajedno s tiskarskim strojem, mikrofil movima, rukopisima, arhivima, telefonima i ostalom opremom, dok je ono što je ostalo, zdrobljeno. „Oni su poharali naše palestinsko kulturno naslijeđe", rekao je direktor Sabri Jiryis; Jiryis je dobro poznati palestinski umjerenjak, u stvari, izrael ski Arapin koji je napustio Izrael kad je postalo jasno da je jedina alternativa ova ili ona vrsta pritvora. Istraživački centar, osnovan dopuštenjem Libanonske vlade, imao je diplomatski imunitet. U istoj zgradi, izraelski vojnici provalili su u stan prof. Khalidija, predsjedavatelja Odjela za biokemiju na Američkom sveučilištu u Bejrutu. Pljačkali su nezaustavljivo, odnijeli sva umjetnička djela, antiknu keramiku, lonce, alate, itd. Skulpture su bačene na ulicu. Bilješke s predavanja i knjige koje nisu ukradene razbacane su po podu, nakon čega su izraelski vojnici „po njima is praznili crijeva", a „povrh razbili sirova jaja". Pljačkanje i divljaštvo zaustavljeni su tek na intervenciju Malcolma Kerra, predsjednika Američkog sveučilišta. Stan Khalidijeve 84-godišnje majke također je opljačkan i divljački uništen, kao i ostali, baš kao škole i trgovine. Urološka ordinacija libanonskog liječnika također je opljačka na, a ukradena je i vrijednost od 30 000 američkih dolara u libanonskim funtama. Dok su izraelski vojnici navodno tražili oružje, „viđeni su kamioni puni kućanskih aparata i namještaja kako odlaze prema jugu k Izraelu", dok su drugi kamioni od vozili automobile, „vjerojatno u Izrael". Očevici su javljali da su ispražnjene trgovi ne kućanskim aparatima i televizorima, a direktor libanonske avionske kompanije tvrdio je da je čak ukraden i računalni sustav za rezervaciju avionskih karata. Na Fakultetu prirodnih znanosti Libanonskog sveučilišta, „izraelski vojnici obijesno su uništavali i pljačkali znanstvene laboratorije i učionice". Libanonci su jav ljali da su privatni domovi, sveučilišta, bolnice i barem jedna džamija opljačkane i oštećene. „Svojom potpunošću i posebice svojim metama, divljačko uništavanje
brojnim Libanoncima činilo se pretjeranim, čak i u odnosu na ono što bi se uobi čajeno moglo očekivati od trupa u ratno doba, koje su živjele u strahu i dosadi". Voditelj studije provedene pod pokroviteljstvom libanonskog ministarstva informi ranja iznio je preliminarnu procjenu od 100 milijuna dolara štete. „Pored bezrazlož nog pljačkanja i štete", rekao je, „sve važnije institucije povezane su s Izraelu ne prijateljskim vladama - uključujući privatne domove, veleposlanstva, kulturne centre, banke, itd. - bile su na neki način oštećene, bilo da su pogođene, opljač kane, zapaljene ili drugačije oštećene." Američki diplomat potvrdio je da se Ame ričku vladu zamolilo da posreduje u vraćanju 375 000 dolara vrijednog buldožera libanonskoj kompaniji od koje je ukraden. Američki marinci pridružili su se „napo ru masivnog čišćenju" studentskih prostora Libanonskog sveučilišta, ali nakon dva tjedna, „hrpe smeća i slomljenog stakla, ležale su u visini pet stopa na hodnicima petog kata", a mnogi laboratoriji bili su preplavljeni papirima izvađenim iz ladica i bačenim po podu, bez opreme, „većinu koje su, prema riječima profesora s tog fa kulteta, odnijeli i uništili Izraelci koji su se uselili na fakultet između 15. i 20 lipnja". Uz uništavanje laboratorijske opreme, vojnici su odnijeli kompletnu znanstvenu knjižnicu fakulteta, zajedno s njezinim arhivima, odnoseći brojne znanstvene mate rijale, uključujući i sadržaj jedinog laboratorija za polimere u Libanonu. U bolnici Berbir, koju je Izrael opetovano granatirao, „klinike i stanovi liječnika su prema rije čima tamošnjih doktora ispremetani tijekom četverodnevne izraelske okupacije". Stolice su slomljene, prljavština i hrana posvuda razbacane, vojnici su tepihe iša rali ruževima, vršili nuždu u posuđe, ukrali audiovrpce s predavanjima, kamere itd. Džamija na glavnoj državnoj cesti je oskvrnuta. „Mnogi njezini tepisi su ukradeni, dok je na druge izvršena nužda, a limenke od piva razbacane po podu", kazuju sta novnici u blizini džamije. Osvajačke vojske rijetko se pristojno ponašaju, čak i one sposobne ući u go tovo nezaštićeni grad, nakon što je bio nemilosrdno bombardiran i pod opsadom. (vidi 4. poglavlje, bilješku 41.). Gotovo da nema takve vojske koja je opskrbljena kordonima obožavatelja u zemlji koja financira njihove operacije i divi se njihovim jedinstvenim moralnim standardima, čistoći oružja, nevjerojatno ljubaznom pona šanju „bez izvještenih slučajeva pljačke" (rabin Balfour Brickner, s krajnjeg dijela kritičkog promišljanja američkog spektra, u vjerskom pacifističkom časopisu. str. 165), itd. Ponašanje ove osvajačke vojske dugo će pamtiti oslobođeni Libanonci zajedno s postupcima prema uhićenim zarobljenicima, bombardiranjem nezaš tićenih civilnih područja i uskraćivanjem hrane, vode i lijekova civilima. 8.2 Rješavanje problema „Problem imidža" bio je prilično ozbiljan u Sjedinjenim Državama, što je pri rodno, s obzirom na ovisnost Izraela o njima radi financiranja njegovih aktivnosti naseljavanja okupiranih teritorija i njihovih nesebičnih napora oslobađanja svojih susjeda. Zanimljive su mjere poduzete u rješavanju problema. Zaključit ćemo ra spravu o operaciji Mir za Galileju prikazom nekih od njih.
8.2.1 Izvanredni humanitarni napori Od početka rata u Sjedinjenim Državama povremeno su se mogle čuti zabri nutosti zbog izraelskog grubog odnosa prema stanovništvu koje je teorijski bilo „oslobođeno". U prvim danima rata, tisak je izvijestio da su izraelske vojne vlasti naredile UN-ovim snagama održavanja mira u Libanonu da prestanu donirati i dos tavljati hranu libanonskim civilima uhvaćenim u borbi. „Od nedjelje do utorka, izraelska vojska odbila je dopustiti prelazak granice prema Libanonu konvojima pomoći Ujedinjenih naroda te je situacija civilnog stanovništva postala očajna", po izjavama dužnosnika Ujedinjenih naroda. UN je izjavio: „UNIFIL-ovim (UN-ove sna ge održavanja mira, većinom zapadnoeuropske) ekipama koje su pokušavale po moći i odrediti potrebe žrtava rečeno je da se povuku te da će sva humanitarna pitanja riješiti Izrael." UN-ovi promatrači „pružili su detaljna izvješća o civilima, uključujući male bebe, bez hrane i vode". „Jedan od razloga izraelske odluke zaus tavljanja Ujedinjenih naroda je, čini se, sprječavanje objavljivanja izvješća o situa ciji", uključujući i izvješća o „užasnim patnjama kojima je izloženo libanonsko stanovništvo". O tome kako je Izrael riješio „humanitarna pitanja" u južnom Libanonu, vidjeli smo u izvješćima pukovnika Dova Yirmiaha, koji je služio u jedini ci zaduženoj za civilno stanovništvo . Problem imidža postao je još gori nastavkom rata, naročito s opsadom Bejruta, u kojem je bilo prisutno previše novinara da bi hasbara mogla kontrolirati činjenice. Jedno od korištenih sredstava rješavanja ovog problema bilo je usmjeravanje pozornosti na napore organizirane unutar Izraela da bi se odgovorilo na potrebe ratnih žrtava u Libanonu. Kako je napomenuto, Liga protiv kleveta žalila se na neuspjeh TV mreža u posvećivanju pravilne pažnje ovim „izvanrednim" naporima. U tisku su se također pojavila pisma prigovora na medijsko neuspješno izvještava nje o tome: „Malo je zabilježeno o izraelskim humanitarnim naporima za libanon ski narod", pisala je u nekoliko novina nacionalna predsjednica „najveće ženske dobrovoljne organizacije u Izraelu". Opisujući ove napore, ona je napisala da ne ma boljeg prikaza izraelske spremnosti da živi u miru sa svojim susjedima no što je taj napor pomoći „naroda narodu" da se popravi ono što je rat opustošio. Istina je da se malo izvještavalo o ovim programima. Na primjer, ja nisam pri mijetio niti jedno izvješće da je izraelska vojska blokirala distribuciju potrepština koje su sakupile humanitarne grupe u Izraelu (vidi svjedočenje pukovnika Dova Yir miaha, ) . Također nije bilo nikakve obavijesti o činjenici da je kibuc Dalya poslao paket odjeće i kućanskih potrepština Tovi Neti, Židovki pronađenoj u razrušenom Rashidiyeh logoru, nakon što je izraelski tisak objavio „priču o Tovi i njezinom suprugu Abdullahu, koji su izgubili svu svoju imovinu i krov nad glavom kada je njihov dom srušen u ratu" (od neke nepoznate ruke), paket je primljen ,,s radošću i uzbuđenjem", kako nas obavještava izraelski Ijevičarski tisak. Bilo je, ipak, povremenih vijesti. Pismo iz Haife izvještavalo je o konvoju deset kamiona, teških po deset tona, koji su krenuli 16. lipnja odvesti izbjeglicama pok rivače i odjeću, vrativši se iste noći „nakon pomiješanog dočeka". ,,U izbjegličkom
kampu Rashadiya (prvoj meti izraelskih napada), distribucija je prekinuta zbog že na čije su rođake Izraelci zarobili zbog sumnje da su teroristi. 'Ne želimo vašu od jeću. Želimo svoje sinove', vikali su oni. Misija je napustila logor s ostatkom robe i predala je agenciji za socijalnu skrb i dvama sirotištima u Suru i Sidonu kako bi bi la podijeljena." Ništa nije rečeno o reakciji Tove Nete i njena arapskog sup ruga. Okrećući se hebrejskom tisku, možemo naći nešto detaljnije izvješće o ovoj epizodi, pod naslovom „Židovsko srce funkcioniralo je bez zdravog razuma". Ovaj humanitarni pokušaj Magen David Adoma (izraelskog ekvivalenta Crvenom križu) pretrpio je brojna „razočaranja". Prvo razočaranje čekalo nas je nekoliko kilometara južno od Sura, u izbjegličkom logoru Rashidiyeh. Nije se namjeravalo stati u ovom logoru (jer se ovdje nalazio ostatak palestinske zajednice, ne Libanonci, i još se nije znalo da se tamo nala zi i jedna Židovka), ali nakon što smo na drugoj strani granice sreli stranu televi zijsku ekipu, odlučili smo da bi bila dobra ideja da TV snimi podjelu pomoći u iz bjegličkom logoru. U logoru, gdje je „čišćenje od terorista trajalo čitava četiri dana" IDF je sprje čavao da se izbjeglice vrate svojim kućama (ili onome što je od njih ostalo). Goto vo svi muškarci odvedeni su u Izrael radi „ispitivanja i utvrđivanja identiteta", a preostale žene i djeca živjele su u obližnjem voćnjaku - iz kojeg su kasnije povu čeni kada je vojsku zabrinulo da ih snimaju televizijske ekipe, kako je izvijestio pu kovnik Y i r m i a h a . Izbjeglice su prišle konvoju, što je vodilo prvoj od brojnih „scena koje su nas postidjele". Izbjeglice su odbile dopustiti Izraelcima di jeljenje potrepština, čak i kad je snimatelj organizacije Magen David Adom zatražio da otvore barem jednu kutiju. „Tada je počela gungula. Žene su se sakupile i po čele vrištati i proklinjati: 'Ne želimo vašu robu, odnesite je natrag, mi ništa ne tre bamo, samo želimo natrag svoje muževe i braću." „Prilično zbunjeni, predstavnici Magen David Ahoma odlučili su napustiti to mjesto, ostavljajući nekoliko paketa odjeće." „Jedna je osoba prišapnula novinaru da će oni prodati odjeću kako bi ku pili hranu koju su očajnički trebali. Zbunjenost je, naravno, izazvana prisutnošću stranih televizijskih ekipa, za koje je ovaj humanitarni napor i uprizoren. Nekoliko kilometara dalje, vođa konvoja odlučio je zaustaviti se u objektu Ma gen David Agoma. U tom trenutku među kamionima se pojavila mala petogodišnja djevojčica. Vojnici su rekli da se povremeno pojavljuje i moli vojne obroke: „Tko zna, možda će i u Sidonu odbiti primiti pakete, tako da bi bilo bolje da sni mimo djevojčicu s odjećom, da barem imamo fotografije", rekli su ljudi iz Magen David Adona te tako i učinili. Prvo su potražili prikladno mjesto za sliku. Dan Arnon (vođa Međunarodnog ureda Magen David Adoma) traži da se fotografira s mjesta u čijoj su pozadini kola hitne pomoći, poklon iz Engleske, te će tako biti moguće i njima poslati fotografiju. Uzimaju veliku kutiju iz kamiona i fotografi premještaju djevojčicu u sve moguće položaje kako bi snimili povijesni trenutak za vječnost. Natovarivali su je odjećom sve dok joj nisu pokrili lice, premda je ot voreni paket sadržavao žensku odjeću, gaćice, haljine i kupaće kostime. Ali što sve čovjek čini za dobru fotografiju!
Djevojčica se činila zabavljena simboličnom ulogom koja joj je dodijeljena, ali je uskoro potrčala noseći veliku hrpu odjeće koja joj putem ispadala iz ruku. Niko me nije palo na pamet pokupiti tu odjeću, ali sljedećeg trenutka pojavilo se troje druge djeca i slika se ponovila. Predstavnici Magen David Adoma rekli su, možda ozbiljno ili šaleći se: „Mi već imamo fotografije. Sada se možemo vratiti u Tel Aviv." Fotografija male djevojčice koja drži odjeću pojavila se zajedno s člankom, pod naslovom „Djevojčica koja je poslužila kao 'primjer' i držala odjeću samo u svr he fotografiranja". Slika jednog od one djece pojavila se u Jerusalem Postu, ali bez prikaza stvar nih događaja. Ovo je, naravno, časopis na engleskom jeziku, koji će stići do me đunarodne publike. Kao što smo vidjeli nekoliko puta, nije neobično za Post da predstavlja pročišćenu inačicu onoga što je objavljeno u hebrejskom tisku pa u svom jubilarnom izdanju Post zamjećuje da je to bila njegova ranija praksa. (vidi str. 147). Uzgred, vrlo slično vrijedi i za dokumentarni zapis objavljen na hebrejskom jeziku. Dnevnici premijera Moshe Sharetta, gore nekoliko puta citirani, jedan su primjer; postojala je zabrinutost u Izraelu kad se saznalo da će se isti materijal po javiti i na engleskom jeziku zbog brojnih neugodnih otkrića, ali zabrinutost nije bi la na mjestu, s obzirom da je njihov sadržaj potisnut u američkom novinarstvu i znanosti, s jedinom iznimkom prijedloga zapovjednika stožera Moshe Dayana iz 1955. godine (u skladu s Ben-Gurionovim idejama) da se stvori „Haddad" kao sredstvo preuzimanja južnog Libanona i stvaranja kršćanskog protektorata na preostalom području - predobro da bi se previdjelo. Slično, važnu studiju Ehuda Ya'arija, Egypt and the Fedayeen, zasnovanu na otetim egipatskim dokumentima koji otkrivaju egipatske pokušaje da odvrate izraelski napad 1956. godine, održa vajući granicu mirnom, lojalno su zanemarili američki znanstvenici. Isto vrijedi za službenu vojnu povijest i štošta drugog. Praksa je uobičajena i drugdje. Razmotrimo, na primjer, sudbinu Pentagon Papersa, neobično otvorenog zapisa Vladinog planiranja na visokoj razini, stoga često zanemarenog u uglednim znanstvenim radovima, osim zbog svoje težine za taktička pitanja ograničene važnosti.* Vraćajući se misiji milosrđa, nakon pomalo neuspješnih napora impresioniranja strane TV ekipe u blizini logora Rashidiyeh, konvoj je otišao u Sur (Jerusalem Post bilježi: „Što se više konvoj približavao gradu Suru, rastao je dojam o razara nju. Uz cestu je sve bilo spaljeno, srušeno, zdrobljeno, razneseno u komadiće."). * Objavljivanje četiriju knjiga Gravel izdanja Beacon pressa je jedini pismeno dostupan izvor koji je po dudaran s pravim i punim izvješćem (uz neki dodatni materijal). Sadrži knjigu s kazalom (sv. 5, s kri tičkim esejima i indeksom), bez čega je nemoguće zamisliti korištenje dokumenata. Do kraja 1982. prodano je 2700 primjeraka ove knjige, od kojih brojni vjerojatno ljudima zainteresiranim za analitičke članke američkih, vijetnamskih i francuskih znanstvenika i novinara. Zaključak je da čak ni sveučilišta, a kamoli drugi, ne namjeravaju posjedovati ovaj materijal kao onaj dostupan za istraživanje. Za razli ku od svog uvida u planiranje Vijetnamskog rata, ovaj je materijal prilično neobičan onime što iznosi o radu Vlade i dugoročnom strategijskom planiranju. Materijal ove vrste rijetko je dostupan prije no što prođe čitav niz godina, ako uopće, osim kao dio oduzetih neprijateljskih arhiva.
Ali nisu pronašli primatelje, pa je Arnon uputio da se paketi ostave u središtu Sura, ,,u nekoj ruševini". Konvoj je nastavio put za Sidon. U svjetlu ranijeg „gorkog iskustva", Arnon je odlučio izbjeći izbjegličke logore. Osam kamiona još je bilo pu no i on je objavio da se s njima neće vratiti u Tel Aviv. Konačno je odlučeno da se zalihe podijele u sirotištu. U jednom odjeća nije bila potrebna, ali je ipak ostavlje na. U drugom su siročići pitali: „Kome je potrebna odjeća? Nama je potrebna hra na." Tako je misija okončana. Istina je da ova impresivna priča nije pravilno prenesena u američkim mediji ma, što je još jedan dokaz o njihovoj protuizraelskoj sklonosti ili možda njihovoj podčinjenosti Wafi i međunarodnoj komunističkoj uroti. 8.2.2 Cvijeće i riža Drugi doprinos „problemu imidža" bila je priča o kojoj se naširoko izvješćiva lo i koja je općenito prihvaćena u Sjedinjenim Državama, po kojoj su Libanonci pozdravili svoje izraelske osloboditelje toplinom i entuzijazmom. U kontinentalnoj Europi, koja je imala vlastita iskustva, reakcije su se često pomalo razlikovale. U Kopenhagenu, primjerice, član Knesseta Yoset Rome rekao je televizijskoj publici da su izraelski vojnici pozdravljeni u Libanonu s cvijećem i rižom. Novinar ga je pre kinuo sljedećim riječima: „Ne pričajte nama u Danskoj o cvijeću i riži. Nacistička Njemačka također je posjedovala fotografije danskog naroda koji pozdravljaju oku paciju u travnju 1940. godine s cvijećem..." (231) (vidi str. 227). Priča je u Izraelu promatrana s određenim nepovjerenjem. Vojnici su opisiva li libanonske seljake koji su im mahali „sa zamrznutim izrazima lica". Jedan se pris jetio scene iz filma Josepha Hellera Kvaka 22 u kojoj starac kaže da ga ne zanima politika: „On je spreman postati Komunist, Fašist ili Kapitalist sve dok njegov život nije u opasnosti", rekao je vojnik, ,,a ovi su seljaci isti". Pukovnik Dov Yirmiah, izvješćujući o svom iskustvu putovanja ulicama Bejruta u lipnju, piše: „Pogledi ko ji su nas pratili nisu bili posebno prijateljski, (već su) ravnodušni ili neprijateljski, sa mo su falangisti odjeveni u uniforme IDF-a odigrali ulogu vjernih suradnika. Sve vi še je jačao moj dojam da su sve priče i propaganda o libanonskom entuzijazmu po pitanju naše prisutnosti u Libanonu i 'oslobođenje' samo dio želja našeg vlasti tog srca."* Jedan od rijetkih skeptika čiji su tekstovi objavljeni u Sjedinjenim Državama bio je Jacobo Timerman koji opisuje svoje putovanje Surom u društvu izraelske vojne pratnje pružene svim posjetiteljima, ovim izrazima: Oni među nama koji su bili u zatvoru znaju govoriti očima, tako da se možemo razumjeti dok smo prisiljeni govoriti u prisutnosti čuvara. Tako sam znao da je *
. . . Prisjetimo se da je Yirmiah jako želio vjerovati priči. On iz vješćuje o pritužbi Libanonaca koji su u početku bili susretljivi: „Zašto vi uništavate svaku našu dobru volju?" i sam se upitao: „Što mogu odgovoriti? Da smo postali životinje?" Bilo je to 23. lipnja, u ras pravi o okrutnom odnosu prema zatvorenicima koji su bili Libanonci, ne Palestinci.
ono što je srdačan i ljubazan Libanonac govorio u potpunoj suprotnosti s onim što su govorile njegove oči. Njegov engleski je nespretan, njegove fraze uvrije žene. Tko god je bio zatvorenik ili bio prisiljen predati se, zna koliko su poniža vajući ovi trenuci. Opisujući scenu ljudi koji „nas pozdravljaju vičući 'Shalom' na hebrejskom", Timerman piše: Tijekom mnogih razdoblja, koliko su puta ljudi naučili jezik osvajača, oponašati njihove pokrete te pokušali slaviti njihove namjere i raspoloženja? Koliko puta su to isto morali učiniti Židovi? (...) Ja se ne bratim s onima koje sam silom poko rio. (283) Ovo su primjedbe koje je Conor Cruise O'Brien u svom navedenom prikazu iz New Republica opisao „pomalo mučnim" te „glupošću i besmislicom", za razliku od Timermanova dojmljiva uvida o PLO-ovim simpatizerima u Sjedinjenim Država ma. O'Brienov vlastiti zaključak je da je „većini Libanonaca uključujući muslimane i Druze, kao i kršćane - bilo drago kad je Izrael napao Libanon", smatrajući ,,nastalu štetu i gubitak života neizbježnima" - „na koje uopće ne misli većina ljudi", vje rojatno smatrajući to malom cijenom za zadovoljstvo što ih je Izrael napao. U svom „Libanonskom očevicu", Martin Peretz tvrdi da su svi koje je susreo (samo siromaš ni) osjećali olakšanje što su im Izraelci skinuli teret PLO-a. To da su svi s kojima se susreo izrazili zahvalnost Izraelu, moguće je posve istinito možda danak „spekta kularnoj" učinkovitosti majstorluka odnosa s javnošću koja je bila „remek-djelo" kampanje h a s b a r e . Da su stajališta koja su čuli Peretz i O'Brien zapra vo stajališta Libanonaca s kojima su razgovarali (a kamoli „većine Libanonaca"), vjerojatno se čini upitnim, iako ponovno ne treba podcijeniti učinkovitost sredsta va korištenih za postizanje Abba Ebanova „razumnog očekivanja" kao i drugih fak tora koje smo već razmatrali. Što se tiče stvarnih pristupa Libanonaca koji su dolazili u dodir s ljudima sa Za pada naročito s onima čije strasne proizraelske osjećaje nije teško razaznati - koji su stigli s izraelskom vojnom pratnjom u zemlju pod izraelskom okupacijom, može mo samo nagađati. Očigledno, razlike u predodžbama Timermana i izraelskih voj nika navedenih na jednoj strani, a O'Briena i Peretza na drugoj, nesigurne su prosudbene činjenice; osoba koja opisuje predodžbe o ovome, koje su drugačije od njezinih vlastitih, kao „pomalo mučne" i „gluposti i besmislice", time jednostavno iz ražava svoju namjeru da diskvalificira samog sebe kao ozbiljnog komentatora, s ob zirom na prirodu dokaza, okolnosti te omjer činjenica i tumačenja.* Možda je istina * O'Brienov grčeviti pokušaj da dokaže kako je većina Libanonaca dobrodošlicom dočekala izraelsku invaziju je izjava britanskog novinara da je invazija donijela mir u Bejrut okončavši građanski rat iako su „na način nezahvalnih ljudskih bića, Libanonci željeli oduzeti Izraelcima političku nagradu Libano na pod izraelskim utjecajem", što je nesretna izmjena nositelja glavnih uloga. Iz ovoga možemo zak ljučiti da su muslimani zapadnog Bejruta bili oduševljeni što su Izraelci srušili njihove domove, ubija li i sakatili tisuće ljudi i postavili moć u ruke njihovih gorkih neprijatelja koji su odmah nastavili s ljubaznim djelima na koja ćemo se vratiti. Prisjetimo se procjene šefa Timesova ureda s mjesta zbiva nja da „širom Bejruta" Libanonci „žele vidjeti poraz Izraela".
da su oni koji su iskusili rat zadovoljni napadom Izraela ili možda misle da je, pod vojnom okupacijom, kad su suočeni s Peretzom i O'Brienom, najbolje glasno reći jedno, a pogledom drugo. Možda stajališta izražena kao mišljenje većine Libanonaca, prikazana u odjeljku 6.2, ne odražavaju pravo raspoloženje brojnih Libanonaca; ili možemo izvući drugačiji zaključak. Jednom sam proveo brojne sate razgovarajući s izbjeglicama u Laosu, koje je CIA upravo prebacila u bijedni izbjeglički logor u blizini Vientiane, nakon što je plaćenička vojska CIA-e opustošila Jarsku visoravan na kojoj su „živjeli", ako to možemo tako reći. Među njima je bilo nekoliko mlađih muškaraca, vjerojatno jer je većina bila s Pathet Lao gerilcima. Oni su godinama bili izloženi „tajnom" američ kom bombardiranju („tajnom" jer ga je američki tisak uporno prikrivao unatoč veli kom broju dokaza), toliko intenzivnom da nisu mogli napustiti svoje spilje i rupe u zemlji kako bi obrađivali zemlju, izuzev ponekad noću. Područje je bilo posve ra zoreno u trenutku poraza. Gotovo sve izbjeglice rekle su mi da mrze Pathet Lao jer ih bez razloga tlače, možda zato „jer su upravo ludi". Neki su rekli da im bombar diranje gotovo uopće nije smetalo, čak ni onda kad su im razrušene kuće i djeca ubijana. Oni su, naravno, pretpostavljali da sam američki vojnik preobučen u civi la. Možda su uistinu mrzili Pathet Lao i uživali dok su po njima bacane bom be i rakete ili je možda u njihovim glavama bilo nešto posve drugo. Ponovno, to je stvar predodžbe i prosudbe; u Laosu, u Libanonu, u Afganistanu, u ruskom gulagu i brojnim drugim mjestima na kojima se mogu pronaći gotovo iste razlike u per cepcijama stranih promatrača, uključujući i one koji se osjećaju ovlaštenima odre đivati što je najbolje za domaće stanovništvo napadajući im zemlju i ostavljajući za sobom tragove ruševina i uništenja s desecima tisućama ubijenih i ranjenih, sve za njihovo vlastito dobro. Postoji nešto lakrdijaško u raspravi koja se vodi u Sjedinjenim Državama i Eu ropi o tome jesu li ili nisu Libanonci dobrodošlicom dočekali svoje oslobođenje. Pretpostavka koja se provlači raspravom, pretpostavlja da ukoliko im je „drago što je Izrael napao Libanon", u što nas New Republic uvjerava, tada je invazija bila op ravdana. Pretpostavimo da su pozdravili invaziju svi: siročad koja luta ulicama Su ra, djeca škole u Sidonu, u kojoj su ubijene stotine u skloništu koje se još uvijek trese, nakon 7 mjeseci, pri svakom preletu aviona, zatim ljudi Sidona koji i nakon dva mjeseca po okončanju borbi još uvijek iskopavaju tijela, članovi šijitske Amal narodne vojske koji su se borili uz PLO, Druzi koji su bili u savezu s PLO-om u gra đanskom ratu i koji su se okrenuli „pasivnom otporu", vidjevši snagu izraelskog na pada, osiromašene šijitske izbjeglice s juga koje su iz njihovih straćara istjerali predstavnici pobjednika građanskog rata, bogalji koji pretražuju ruševine svojih domova u Bejrutu kako bi otkrili tko je preživio, liječnici čiji su domovi opljačkani i divljački uništeni nakon što su im bombardiranjem srušene bolnice, pacijenti istje rani iz bolnica koje su zatvorili osloboditelji, libanonski zatvorenici koje su palica ma tukli izraelski čuvari u koncentracijskim logorima, djeca koja tumaraju krvlju umrljanim ruševinama bolnice za mentalno oboljele u Bejrutu. Pretpostavimo da su
svi oni pozdravili oslobođenje, baš kao B. Michaelovo Čudesno dijete. Opravdava li to invaziju? Nitko neće tvrditi da je Izrael pozvala Vlada da ispuni ovaj potrebni zadatak; čak suprotno, od samog početka invaziju su ogorčeno osudili predstav nici Vlade, uključujući kršćanskog veleposlanika u UN-u koji je vidio svoju zemlju „žrtvovanu i razapetu na križu", muslimanskog premijera ponovno postavljenog nakon oslobođenja, druškog lidera Walida Jumblatta, vođu Sunita Saeba Salama koji je zahtijevao da Izrael plati reparacije za svoju „divljačku agresiju", glasnogo vornike dviju vodećih muslimanskih vjerskih grupa. Od nas se, dakle, traži da povjerujemo da je Izrael opravdano napao Libanon, usprkos ogorčenoj osudi oslobo đenih, opravdanjima da su strastveni zapadni podržavatelji Izraela kasnije utvrdili, na svoje vlastito zadovoljstvo, da je invazija pozdravljena dobrodošlicom. Još uvijek pretpostavljajući da je njihova prosudba točna, nastavimo dokazi vanje. Ovim osnovama, Izrael ima pravo uništiti društvo Palestinaca, ubijajući ih u tisućama i zatvarajući odraslo muško stanovništvo, raspršujući izbjeglice i ostavlja jući ih bez doma, hrane, obrane, socijalnih usluga i bilo kakve budućnosti organi ziranog postojanja; čak i najzasljepljenije pristaše Izraela ne tvrde da su oni poz dravili svoje oslobođenje.* Ostavimo po strani međunarodno pravo, koje nema odredbe za prosuđivanja osvajača (ili njegovog navijačkog dijela) o stajalištima onih koje on odlučuje oslo boditi. Dakle, vojna akcija je opravdana, upravo dodijeljenim pretpostavkama, do damo li još jedno dodatno načelo: Palestinci su Untermenschen sa samo površnom sličnošću s ljudskim bićima, ne zaslužujući čak ni postupak dodijeljen životinjama. Oni su žrtvovali svako moguće pravo da budu smatrani ljudskom rasom, bježeći zaplašeni iz svoje domovine ili iz nje protjerani superiornijom rasom, stoga je sve što se nad njima čini opravdano. Iz ove pretpostavke vjerojatno prolazi objašnjenje opravdavanja invazije, ali ne na drugi način, čak i da sve dopustimo njezinim predlagačima. Kakve god bile činjenice o dočeku izraelskih vojnika u područjima obilaženim s vodičima, prilike su nekoliko mjeseci kasnije karakteristično opisivali vojnici i iz raelski novinari, na prilično različit način. „Danas nije ugodno biti vojnik u Libano nu", pisao je Yaakov Erez. Čak ni u Suru i Sidonu ili u kršćanskom gradu Damouru gdje je IDF doveo natrag izraelske šamonitske saveznike: Konvoj IDF-ovih vojnika je neophodan, s uperenim puškama za vrijeme putova nja preduhitrujući svaku mogućnost zasjede ili snajpera. Izraelci su u različitim dijelovima Libanona izloženi velikoj napetosti. Libanonci, kršćani i Druzi, musli mani i Palestinci, ne dočekuju ih s osmijehom. Naši vojnici osjećaju se kao u neprijateljskoj zemlji. (285)
U međuvremenu „broj drskih napada na izraelske vojnike u Libanonu tjedno se povećava, kao i broj žrtava", napisala je Trudy Rubin u siječnju 1983. godine. * Na nesreću, izjava nije potpuno točna. Prisjetimo se uvjeravanja Davida Pryce-Jonesa u New Repub lici! u pogledu palestinskih stajališta prema PLO-u, Izraelcima i kršćanima .
Od povlačenja izraelskih postrojbi iz zapadnog Bejruta krajem rujna, ubijeno je 17 Izraelaca, a više od 90 ranjeno (ne računajući rušenje zgrade u Suru u kojoj je po ginulo 76 Izraelaca, navodno uslijed istjecanja plina). Jačina incidenata je u poras tu, s polovinom žrtava nakon 1. prosinca i 13 incidenata u prvom tjednu siječnja 1983. godine. „Prema izvješćima, počinitelji su Palestinci koji se ponovno ubacuju u južni Libanon, libanonski ljevičari, a u jednom slučaju i libanonski šijitski musli manski sljedbenici iranskog vođe ajatolaha Homeinija." Hirsh Goodman jav lja: „IDF šalje naoružane patrole (...) kako bi osigurao da teroristi nisu skriveni u ru ševinama ili voćnjacima uz put" - to jest, pucaju nasumce vozeći se libanonskim cestama u cilju „obrane od terorizma" okupacijske vojske. Zapovjednik ame ričkih marinaca u Libanonu zamjerio je „izviđanje paljbom" u dijelu južnog Bejruta kojim patroliraju njegove postrojbe. On je izjavio da su u posljednja dva mjeseca izraelski vojnici „stigli sidonskom autocestom i bez da se na njih pucalo, više puta otvorili paljbu", dovodeći u opasnost njegove snage. „Rekli smo im da prekinu i odustanu od nediskriminirajuće paljbe", rekao je on, tako da oni sada pucaju sa mo na onu stranu autoceste daleko od američkih marinaca. Libanonski dužnosnik rekao je da je barem pet civila ubijeno tom nediskriminirajućom izraelskom palj bom. Broj ubijenih Izraelaca u Libanonu u samo tri mjeseca nakon završetka rata otprilike je jednak broju ubijenih Židova za vrijeme dvogodišnjeg perioda 1980.-1981. godine, prema izraelskim podacima i približava se broju ubijenih od 1967. godine, dodamo li ubijene u eksploziji u Suru. Vratit ćemo se ne posrednim posljedicama rata u sljedećem poglavlju. 8.2.3 „Najveća otmica u povijesti" Vjerojatno najprofinjenije sredstvo osmišljeno za rješavanje problema hasbare je slika o PLO-u koji Bejrut drži „taocem" krijući se iza njegovog civilnog stanov ništva, vrlo omiljena među američkim komentatorima rata. Kolumnistica New York Timesa, Flora Lewis, otišla je toliko daleko da je čak tvrdila kako Yasser Arafat, premda nikad izravno, gotovo priznaje da narod zapadnog Bejruta drži taocem ka ko bi osvojio bodove za svoju stvar; uobičajena taktika PLO-a, ali nezamislivih raz mjera. Ovaj intrigantni pojam oslikava uobičajenu tehniku proizvođenja suglasnosti, koju su na nespretan način primjenjivali Goebbels i Staljin, pročišćenu suptilnijim umijećem u demokratskim društvima: onda kad nemate nikakvog uporišta, optužite svoje neprijatelje za zločine koje činite ili podržavate; ili, da budemo još grublji, uhva te li vas s rukom u nečijem džepu, vičite: „Lopov! Lopov!" Ovo barem može izmijeni ti uvjete rasprave. Tako kada Sjedinjene Države napadaju društvo seljaka Južnog Vi jetnama, rasprava se vrti oko dubokoumnog pitanja je li pametno ili ispravno braniti Južni Vijetnam pred sjevernovijetnamskom agresijom; a mi dostojanstveno rasprav ljamo pitanje je li američka obrana Južnog Vijetnama opravdana pravom kolektivne samoobrane od oružanog napada, utemeljenog međunarodnim pravom. To je pita nje neznatne posljedice, važno samo „emocionalnim ekstremistima", onima koji se
„bez prijatelja ili rođaka u (kršćanskom) istočnom Bejrutu", te da „Palestincima, bi lo civilima, bilo Palestincima s libanonskom putovnicom nije dopušten odlazak iz za padnog Bejruta."* „Upitan zašto palestinskim ženama i djeci nije dopušten odlazak, Amin Gemayel (sada Predsjednik), čiji je automobil jedini mogao proći granicu na kon podneva, rekao je ogorčeno: 'Pitajte Izraelce; oni su ti koji ovdje zapovijedaju', odlučujući kada i da li otvoriti kontrolnu točku te na koliko dugo." UNICEF je ipak otišao jer je nedostatak hrane, struje i vode bio nepodnošljiv, a osloboditelji su sprječavali unošenje hrane ili druge pomoći. Ali, PLO je bio taj koji je držao zapadni Bejrut taocem, prema službenoj verziji. Određen broj izraelskih komentatora primijetio je kako je ovo neka čudna vr sta otmice. B. Michael je zapazio da je koncept, izumljen američkim novinarom (vjerojatno je mislio na Martina Peretza), vrlo ugodan za njegovu vladu. Ali, rekao je da je nešto „krajnje čudno" u tome. „Spasitelji obavještavaju otmičare da će, ne popuste li istog trenutka, oni, spasitelji, masakrirati taoce (...) izvanredna novost u teoriji otmica". U međuvremenu spasitelji ubijaju i izgladnjuju taoce, upozoravaju ći otmičare da će još gore tek stići „nastave li biti tvrdoglavi"; mi ćemo nastaviti „sve dok nitko ne ostane i bit ćemo bez brige za živote bijednih žrtava, nedužnih koje ste vi oteli, a mi ubili". ,,A tada - i vas ćemo ubiti, bijedna i zla stvorenja, bez stra ha da će, ne daj Bože, taoci biti povrijeđeni provođenjem operacije." Po mom saznanju, ništa nije slično osramotilo američki tisak. Postoji još veća bestidnost, premda je ponovno američki čitatelj obazrivo poš teđen. U intervju o opsadi Bejruta početkom kolovoza, vojni povjesničar Meir Pail usporedio ju je s arapskom opsadom Jeruzalema 1948. godine u kojoj je ubijeno 2000 Židova, oko trećina ubijenih u ratu. On je procijenio kako se pokazalo, rela tivno točno da je oko 5000 dotad ubijeno u Bejrutu korištenjem daleko jačeg nao ružanja IDF-a, uključujući 10 000 artiljerijskih granata u jednom danu (da ne govo rimo o bombardiranju, mornaričkom i tenkovskom granatiranju). Tijekom opsade Jeruzalema 1948. godine, „izraelska vojska također je sprječavala civile da napus te grad, a i tamo su vojni centri također bili smješteni usred civilnog stanovništva" odgovor na još jednu uobičajenu tipičnu novinarsku izmišljotinu.* Zabilježimo da riječ „također" ne dolazi u obzir u ovoj izjavi, prema vlastitim zapažanjima zapad nih novinara, gore navedenih. Pail je naglasio kako je prirodno da su vojni centri u središtu, tj. u naseljenim područjima, što je „posebno vrijedilo" za Haganah pod britanskim mandatom, „kada je izraelska vojna mreža (...) bila prikrivena legalnim civilnim središtem, kakvo je Židovska agencija i Histadrut (radnički sindikat)". Voj ne naredbe bile su „da svi trebaju ostati u gradu". Vojska je sprječavala civile da * Prisjetimo se da dok su kršćanske postrojbe potpomognute Izraelcima gotovo uklanjale Palestince i muslimane iz područja koja su kontrolirali, na prostorima pod nadzorom PLO-a, kršćanska sela osta la su u katkad nesigurnom suživotu. (vidi str. 190-191). * Vezano uz ovo, G. H. Jansen izjavljuje: „PLO je prvi put pomaknuo protuavionske topove u logore jer su krajem 60-tih godina, kad je PLO još imao relativno malu snagu, ovi logori postali osobitim meta ma izraelskih zračnih snaga."
pobjegnu jer su „civili organski dio grada baš kao što su i njegove zgrade". Pozi cije Haganaha bile su smještene na krovovima kuća i privlačile su neprijateljsku paljbu. Većina stanovnika Jeruzalema bili su iz „stare zajednice", ljudi koji su „se vrlo malo borili i uzrokovali mnoštvo nevolja" (zapravo su mnogi bili anticionisti; prisjetimo se da je prvi zabilježeni teroristički čin Haganaha bilo ubojstvo religioz nog Židova 1924. godine ) . Od 100 000 stanovnika, „Haganah je us pio organizirati samo 2 bataljuna s 800 ljudi u svakom". Izraelske taktike u Bejrutu, zamjećuje on, standardne su, one koje je koristila Crvena armija u Drugom svjet skom ratu, na primjer: okružiti grad i udariti po njemu, nadajući se predaji, jer grad ske borbe vode prevelikim žrtvama po napadačke jedinice. Jeruzalem je bio „razočaranje" za arapske okružitelje jer se grad nije predao. „Bejrut je razo čaranje slično onom arapskom razočaranju nama 1948. godine u Jeruzalemu." (296) Otpor tijekom opsade Jeruzalema jedna je od herojskih priča osnivanja Izrae la. Otpor tijekom opsade Bejruta otkriva bijedni kukavičluk PLO-a, čije su „tobdžije držale civilno stanovništvo taocem" u „najvećoj zrakoplovnoj otmici u povijesti", dok se kukavički PLO krio iza žena i djece. Takvu su povijest osmislili njeni arhitekti koji sjede u sigurnosti, daleko, radeći u službi svoje omiljene države. 8.3 Imidž boraca 8.3.7 Palestinci Iz blizine su stvari izgledale drugačije. Izraelski vojnici su zadivljeno opisivali Palestince kao „hrabre borce". U zapisu od 26. lipnja iz svog War Diary pukovnik Yirmiah piše: „Teroristi su se borili tvrdoglavošću kojoj ne ma slične u prethodnim izraelskim ratovima s Arapima (...) U ovom ratu rođena je nova generacija i započela nova era, koja će se u povijesti palestinskog svijeta pamtiti kao junačka era, u svjetlu koje će se poučavati buduće generacije." Mordechai Bar-On, nekadašnji IDF-ov časnik zadužen za obrazovanje i onaj koji ne obožava PLO-a , primijetio je: „Očajnička i junačka borba PLO-a, uz njegova druga dostignuća, donijela mu je slavu u palestinskim očima (...) te je pos ve jasno da se i oni umjereni lideri koji su bili donekle rezervirani prema PLO-ovu vodstvu i metodama, danas osjećaju nagnani izraziti divljenje za junaštvo svoje braće u Libanonu." Kao što smo vidjeli , reakcije na okupiranim pod ručjima nakon rata naginju potvrđivanju ove prosudbe. Izraelski novinar Victor Ciegelman isto je zaključio u svojem istraživanju mišljenja na okupiranim teritorijima. Šef londonskog ureda Newsweeka na sljedeći je način iznio svoje dojmove iz Bejruta na završetku rata: Palestinci ovdje ostaju pobjednici u vlastitim mislima i u očima arapskog svijeta. Kako su sve njihove vođe rekle, uspjeli su se othrvati jednoj od najmoćnijih voj ski svijeta. Ja ne sumnjam, vidjevši jačinu bombardiranja i granatiranja zapad nog Bejruta, da su Izraelci željeli prodrijeti u zapadni Bejrut kako bi ubili ili odvuk li u zarobljeništvo palestinske borce. Unatoč onom što bi Ariel Sharon, izraelski
ministar obrane, mogao reći, ne mislim da je Izrael potrošio milijarde dolara, žr tvovao stotine svojih mladih ljudi i ocrnio svoje ime u civiliziranom svijetu samo zato da bi Yaser Arafat i George Habash i njihovi ljudi mogli žurno uteći u glavne gradove arapskog svijeta kao junaci. POBJEDNIČKI Gerilci sada uzduž i poprijeko raznose glas da su Arapi učinili ono što udružene arapske vojske nikada nisu bile u stanju učiniti: uskratili su Izraelu njegovu pob jedu. Po prvi put nakon izraelsko-arapskog rata, kraj nije zapisan prizorima du gih kolona arapskih postrojbi koje odlaze u zarobljeništvo i poniženje sa svojim oružjem nad glavama. Svijet gleda pobjedničke vojnike koji nose svoje oružje i zastave u nove bitke. Po prvi put arapsko-izraelski rat stvorio je kadar veterana koji znaju kako izgleda suočiti se s punom snagom izraelske vojske, mornarice i zračnih snaga- i zaustaviti ih usred njihovih tragova. Ranije je Chris Drake s BBC-a, opisujući okrutno bombardiranje 1. kolovoza, uputio da PLO može s pravom tvrditi da se borio u strahovitoj bitci protiv silno nad moćne vojne opozicije. Izraelski novinar, pričuvni narednik u paravojnim pos trojbama napisao je: „Borci PLO-a su se hrabro borili u Bejrutu suočeni s izraelskim strojem za uništavanje. Oni su se nastavili boriti usprkos činjenici da nisu imali ni kakve vojne šanse, baš kao što je bio slučaj sa židovskim borcima 40 godina rani je u Varšavskom getu* 1943. godine." Kad su izraelske postrojbe pregazile izbjeglički logor Ain el-Hailweh nakon 5 dana borbi, izvijestili su da su brojni brani telji izvršili samoubojstvo, što je sablasna palestinska repriza sudbine drevnih ži dovskih ratnika Massade. Odvažni američki urednici ismijavali su PLO zbog njegovih „taktičkih uspjeha" i „gerilske taktike": „Potaknut snimateljskim ekipama (...) PLO sada prikazuje pob jedničke rituale jer nema nešto više pokazati nakon svog poraza i izgona iz Liba nona". Naravno, ništa nije lakše od marširanja iza velikih bataljuna, pjevajući im pohvale. Izgleda da je većina svijeta, uključujući narod okupiranih teritorija i brojne izraelske vojnike na bojišnici, prošla rat koji se gotovo ne podudara s onim koji su zamislili urednici New Republica i njima slični. Hoće li PLO biti u stanju zadržati imidž junaka s kojim je napustio Bejrut, dru go je pitanje. Moguće je da će ovako rasuti i pod kontrolom drugih arapskih drža va, izgubiti ugled, baš onako kako se to, na određen način, i dogodilo pokoljem u Bejrutu nakon što je otišao naivno vjerujući da se može pouzdati u američka obe ćanja: propustio je zaštititi svoj narod od ubojitih bandi koje je organizirao osvajač i poslao u logore istog trenutka kad su ostali nezaštićeni. Štoviše, ponekad tvrdo i politički glupo ponašanje PLO-a u južnom Libanonu te neuspjesi njegove diploma* Varšavski geto i slični prizori opetovano su prizivani u Izraelu tijekom rata. Kritičari su ogorčeno zam jerali netočnost analogije, što u mnogim aspektima i jest. Izrael se, očigledno, ne može usporediti s nacističkom Njemačkom; njegova vojska je, u određenom smislu, plaćenička vojska, s obzirom da ih opskrbljuje i financira strana sila koja obilato financira njihove vojne akcije. Postoje i neke sličnosti, na koje oni koji se trude probuditi ovu analogiju, žele obratiti pozornost.
cije (za koju snosi samo djelomičnu odgovornost) mogli bi ga dugoročno još više lišiti ugleda, ili, kako se Izrael i njegovi pristaše očajnički nadaju, u uvjetima rasutosti i zbrke, PLO bi se mogao okrenuti bezrazložnom terorizmu i napustiti svoje opasno stajalište političkog približavanja. O ovome sada možemo samo nagađati. Dogodi li se da PLO izgubi ugled i bude poništen znatno superiornijim vojnim snagama koje su mu suprotstavljene, sa sigurnošću možemo predvidjeti da će u određenim krugovima ove posljedice biti iskorištene za dokazivanje valjanosti no ve teorije političkog legitimiteta Arthura Goldberga: lomeći poraz pred superiorni jom vojnom silom pokazuje da pobijeđeni nisu imali političko utemeljenje. Vidi str. 265-266. 8.3.2 IDF Ostavljajući postrance (za kasnije) sirijsku fazu rata i dugoročne posljedice, razmotrimo konačno samo vojne aspekte napada na Palestince. Izraelske procje ne ukazuju da je čak i u ovim uskim okvirima rat bio manje pobjedonosan no što se na početku činilo. Vojni povjesničar Martin van Creveld s Hebrejskog sveučiliš ta predstavio je detaljnu i prilično pesimističnu analizu u Jerusalem Post Magazinu. On zaključuje da IDF-ovo djelovanje u Libanonu nije potpun uspjeh kako se u po četku činilo, unatoč činjenici da je s vojne točke gledišta „rat u Libanonu bio rela tivno lagan". Izraelske snage „imale su neusporedivu brojčanu prevlast" cijelo vri jeme, kako protiv Sirijaca tako i, očigledno, protiv Palestinaca. „Izraelska prevlast u opremljenosti bila je neusporediva" i u vrijeme sirijske, i očigledno palestinske fa ze rata. U pogledu potonje, „PLO je (unatoč službenim izraelskim pokušajima da dokaže suprotno) posjedovao vrlo malo teškog naoružanja koje je ključno za vo đenje modernog rata i gotovo nikakvu logistiku i tehničku infrastrukturu potrebnu za njegovo održavanje i postavljanje", kako smo već naglasili, konačni je zaključak ozbiljnih vojnih analitičara. „Pa ipak, usprkos svemu, kako pokazuju brojke o žrtva ma, vojni pohod nije bio laka pobjeda." On kaže da su žrtve „tijekom aktivne faze operacije" bile na gotovo istoj razini kao one na egipatskoj bojišnici 1967. godine, na kojoj je Izrael bio suočen s većim vojnim snagama. Silna IDF-ova vojna prevlast diktirala je njihovu taktiku: „Gdje god su se u ratu pojavili problemi, IDF ih je rješa vao primjenjujući nadmoćnu snagu oružja - zašto rasipati ljude, kad imaš gotovo neograničenu rezervu granata za ispaljivanje i bombi za bacanje." Bilo je „moguće zaobići svaku vojnu misao izbacujući neizmjerne količine municije, uništavajući zemlju koju je IDF navodno došao spasiti", uobičajena fraza vijetnamskih dana. U ljudskim okvirima, međutim, rezultati su bili „razočaravajući". „Tradicionalna premoć pojedinačnih izraelskih postrojbi i posada nad njihovim protivnicima vertikalno je to nula." „Ovo se ne može uvjerljivo dokazati", kaže on, „jer (je) Ministarstvo obrane, prirodno, željelo prikriti nedostatke dosad najnepopularnijeg izraelskog rata." Ali „neosporno" je, vjeruje on, da je IDF-ov moral u Libanonu bio niži no tijekom bilo kojeg drugog izraelskog vojnog pohoda, što je činjenica koja se odrazila u već na pomenutom, velikom broju psihički oboljelih. „Neki aspekti IDF-ovog djelovanja
trebaju poslužiti kao upozorenje, prije nego primjer", zaključuje Martin van CreveId. (306) Ovo je dopunjujuća strana tumačenju rata za koje se čini da prevladava među Palestincima, i drugima, kako je on završavao, još uvijek razmatrajući tek najuži aspekt vojnog pohoda Mir za Galileju. Vratit ćemo se širem promatranju u posljed njem poglavlju.
6.
Posljedice 1. Poglavlje o židovskoj povijesti
„Uoči uskrsne svetkovine 1903. godine čudnovate glasine kolale su Kišinjevim (glavnim gradom Besarabije) govoreći o ubojstvu kršćanske djevojke, služav ke čija je smrt pripisana Židovima (...) Događaji u Kišinjevu pred Uskrs nose obilježja energične aktivnosti neke tajne organizacije koja je do detalja skovala pakleni plan. (...) Tiskani oglasi razbacani su gradom priopćavajući ljudima o ob javljenom carskom ukazu koji dopušta slobodu nanošenja 'krvave kazne' Židovima za vrijeme trodnevnog kršćanskog Pesaha. Policija nije pokušala zaplijeniti ove proglase jer je, kao što se uskoro pokazalo, i sama sudjelovala u zavjeri... Uoči svetkovanja Pesaha, predstavnici židovske zajednice čekali su guvernera i šefa po licije moleći za zaštitu i primili ravnodušan odgovor kako su potrebne upute već iz dane i usvojene propisane mjere za njihovu sigurnost." „Požar kojeg su palikuće javno pripremile izbio je u skladu s ranije određenim trenutkom. U nedjelju 6. travnja u podne, prvog dana kršćanskog blagdana i sed mog dana židovskog praznika, započela su zvoniti crkvena zvona, a velika gomila ruskih građana i obrtnika, nesumnjivo djelujući nakon danog znaka, raspršila se ši rom grada i obrušila na židovske kuće i trgovine. Rulji su prethodili ulični balavci koji su na prozore bacali kamenje. Buntovnici, brojčano povećani ovim mladim 'borcima', vidjevši da se policija ne namjerava umiješati, započeli su provaljivati u kuće i trgovine te bacati na ulicu sadržaj kojeg je okupljena gomila uništila ili raz grabila. Ali se, čak ni tada, policija i vojni odredi razmješteni na cestama nisu po maknuli niti su pokušali uhititi izgrednike. Ovaj pristup poslužio je u očima gomile kao posljednji dokaz istinitosti glasina o carevom dopuštenju „da se udari po Žido vima". Neizmjerna svjetina u opijenom stanju zapljusnula je ulice, izvikujući: „Smrt Čifutima! Pobijmo Čifute!" „Uvečer je pljačku zamijenilo ubijanje. Ubojice, naoružane toljagama i no ževima, nasrnule su na Židove u automobilima, na ulicama, po kućama, teško ih
ranjavajući, katkad čak kobno. Ali ni tada se policija i vojska nisu pokrenuli; izuzev u trenutku kad je grupa Židova, naoružana štapovima, pokušala otjerati ubojice, policija se tad umiješala i razoružala branitelje." ,,U deset uvečer pljačka i ubijanje iznenada su prestali. Glasine su govorile da glavni stožer izgrednika održava sastanak glede daljnjeg plana vojnih operacija te kuje dogovore za sustavno klanje. 'Vojska' je uskoro primila neophodne naredbe i za vrijeme cijelog dana, 7. travnja, od prvih zraka sunca do osam uvečer, Kišinjev je bio pozornicom bestijalnosti kojima nema puno sličnih, čak ni u povijesti najbarbarskijih vremena (...) Tijekom cijelog dana ulicama su se kretala vozila prenoseći ranjene i zaklane u bolnicu pretvorenu u poljski lazaret. Ali čak ni taj prizor nije po taknuo policiju na uključivanje (...) Guverner Besarabije, von Raaben kojeg je ujut ro drugog dana pogroma čekalo židovsko izaslanstvo moleći zaštitu, odgovorio je da ne može ništa učiniti jer nije primio upute iz Petrograda." „Konačno, u pet poslijepodne, primljen je Plehveov brzojav i u šest sati veliki su se odredi vojnika, potpuno naoružani, pojavili na glavnim ulicama. Čim je gomi la primijetila da su vojnici spremni za akciju, podbrusila je pete, bez i jednog ispa ljenog metka... Bespotrebno je naglašavati da niti jedan Židov ne bi bio ubijen, ni ti jedna kuća razrušena da je ova spremnost policije i vojske da se prihvate svojih dužnosti bila iskazana u Kišinjevu na začetku pogroma. Kako god bilo, dva su da na ubojice i izgrednici imali slobodne ruke, a rezultat je bio četrdeset i pet zaklanih Židova, osamdeset i šest ranjenih i obogaljenih, pet stotina lakše ranjenih, ostavi mo li po strani slučajeve silovanja čiji broj nije bilo moguće odrediti (...) Nasuprot golemom broju židovskih žrtava, među zasljepljenim izgrednicima bile su svega dvije žrtve." (1) „Kad su se doznale vijesti o kišinjevskom klanju, diljem Rusije i, više ili manje, civiliziranih država svijeta, prolomio se krik užasa". Lav Tolstoj pisao je o svojem raspirujućem osjećaju žalosti nad nevinim žrtvama okrutne svjetine, zapanjenosti nad bestijalnošću svih onih takozvanih kršćana, preobraćanju svih tih takozvanih kulturnih ljudi koji su potaknuli rulju i suosjećali s njezinim akcijama: „Ali osjećao sam poseban užas spram glavnog krivca, naše vlade i njezinim duhovnicima koji su sa svojom hordom krvožednih dužnosnika u ljudima hrabrili životinjske porive i fanatizam. Zločin počinjen u Kišinjevu nije ništa više doli izravna posljedica propa gande izmišljotina i nasilja koju je s toliko energije vodila ruska vlada... Poput tur ske vlade u vrijeme armenskog pokolja, ostala je posve indiferentna na najužasnija djela okrutnosti, sve dok ta djela ne štete njezinim interesima." U međuvremenu, „ono što je objelodanjivano u stranom tisku osupnulo je ci jelu Europu i Ameriku". Provedena je sudska istraga, ali se proces odvijao „iza zat vorenih vrata". „Ovim činom krvlju okaljana ruska vlada unaprijed je odbila svoju rehabilitaciju pred civiliziranim svijetom koji ju je smatrao začetnikom katastrofe". Op tuženi su i krivima proglašeni samo „plaćene ubojice i razbojnici iz nižih slojeva" dok su „organizatori klanja i predvodnici rulje izbjegli pravdi" premda je jedan „prosvirao mozak prije početka suđenja". Neki su osuđeni na „težak rad ili služenje kazne", ali
stvarnim kolovođama unutar vlade, vojske i policije nikada nije suđeno ni pred kak vim sudom što je opet užasnulo „civilizirani svijet". I naravno, neozlijeđeni su os tali „glavni krivci", svećenstvo i drugi voditelji „propagande izmišljotina i nasilja" ko ja je potaknula rulju, čvrsti u svojim uvjerenjima moralne čestitosti i štovani u svojem društvu. Katastrofa je ostavila „dugotrajne posljedice" za Židove u Rusiji. „Ni pogromi s početka osamdesetih niti moskovski zločini s početka devedesetih, svojim učin kom duševnog nemira po rusko židovstvo, ne mogu se uspoređivati s pokoljem u Kišinjevu", piše Dubnow. Bio je to glavni faktor velikog vala emigracije Židova iz Ru sije narednih godina, ponajprije u Sjedinjene Države, ali i u Palestinu; među iselje nicima su bili i „mlađahni očevi, utemeljitelji Izraela". (3) Najveći pjesnik hebrejskog nacionalnog preporoda, Chaim Nachman Bialik, napisao je zbirku slavnih pjesama u kojoj „prikazuje agoniju svog naroda, osuđuju ći kukavice, šutljivu pokornost žrtava i dozivajući sam gnjev N e b e s a " , izražava jući bol i očaj zbog ovog barbarskog pokolja u kojem je 45 Židova brutalno ubijeno pred budnim pogledima ruske vojske i policije nakon što su ih više vlasti uvjerile da su „propisane mjere za njihovu sigurnost usvojene". U jednoj od tih pjesama Bialik je napisao: A ako pravda postoji - neka se odmah ukaže! Ali ako se ukaže nakon što sam ja pod ovim nebom zbrisan - neka svod propadne zauvijek! Neka nebo zažari vječno zlo! A vi, drznici, nestanite u tom svom nasilju, živite sa svojim prolijeva njima krvi i izbavljeni njime. I prokleti čovjekom koji kaže: Osveta! Takvu osvetu - osvetu za krv malog djete ta - nije još osmislio Sotona. Neka krv probije kroz utrobu zemlje! Neka krv dop re do dubine tmine i tamo, u mraku, poždere i slomi sve trule temelje zemlje. Frazu „osvetu za krv malog djeteta još nije osmislio Sotona" često su u Izrae lu prošlih godina iznova ponavljali Menachem Begin i drugi, upućujući na teroris tička djela „dvonožnih zvijeri". Sjećanja na barbarski pokolj u Kišinjevu i njegovih 45 žrtava uskoro su, bli ženjem kraja Libanonskog rata, probuđena u Izraelu , premda ne i u Sjedinje nim Državama koje su narod iz logora u Sabri i Shatili, koji je „molio za zaštitu", uvjeravale „kako su potrebne upute već izdane i usvojene propisane mjere za nji hovu sigurnost". Zasigurno ne ni među duhovnicima i inteligencijom koji su svo jom „propagandom izmišljotina i nasilja" tako dugo „hrabrili životinjske porive i fanatizam" čija je „izravna posljedica" pokolj, a nakon povlačenja američkih sna ga za održavanje mira, suprotno njihovom obećanju da će zaštiti neobranjeno sta novništvo, izraelska je vojska istog trenutka napala zapadni Bejrut kršeći svoje obveze i trenutačno upućujući svoje sluge na klanje Palestinaca za koje nema prave riječi ako je zaista kukavičko i brutalno ubojstvo 45 Židova u Kišinjevu bilo djelo kojem su „rijetka slična čak i u povijesti najbarbarskijih vremena". Naprotiv, „glavni krivci" ostali su nijemi ili optužili neke druge (čak i Palestince), ili požurili medijima da bi uvjerili svijet kako ništa od onog što su oni učinili nije moglo
pomoći stvaranju politike i pristupa prema Palestincima kojima je dopušteno od vijanje ovih zbivanja. U samom Izraelu postojalo je stvarno i značajno izražavanje tjeskoba na strani određenih dijelova stanovništva. Kao što smo vidjeli, praktične posljedice ove reakcije bile su jačanje militarizacije izraelskog društva i dominaci je nad okupiranim teritorijima, time što je isfiltrirana kroz ideološke i političke strukture Sjedinjenih Država koje snose primarnu odgovornost za opisana zbiva nja kao i ona na koja ćemo se sada osvrnuti.
2. Veličanstvena pobjeda 2.1 Tekovine operacije Mir za Galileju Kako se približavao konac kolovoza 1982. godine, Izraelska vlada mogla je s određenim zadovoljstvom promatrati svoja postignuća. Njezini domaći protivnici bili su ušutkani, a Beginova je popularnost bila na dotad nedosegnutim visinama, što su laburisti bezvoljno popratili riječima: „Jedan uspjeh vodi drugome". Opozi cijski Laburistički savez djelatno je neutraliziran rasprostranjenim shvaćanjem da su Sjedinjene Države upalile „zeleno svjetlo". Oni koji su sumnjali, a njih je bilo mnogo, nisu bili nimalo spremniji kritički promatrati državnu politiku od onih koji su je plaćali iako je bilo i onih koji nisu bili vezani ovim načelom nego su se hrabro i časno nastavili suprotstavljati ratu, neki odbijajući služiti u zastrašujućim koncen tracijskim logorima ili u cijelosti služiti u Libanonu. Na okupiranim teritorijima, sup rotstavljanje invaziji i otpor nadolazećem širenju izraelskog suvereniteta i dalje su bili snažni, ali se izraelsko vodstvo nadalo da će njegov uspjeh izostati imajući na umu izraelsku potvrđenu spremnost na oštru represiju provođenu tijekom 15-godišnje okupacije i, što je od presudne važnosti, poznavajući pokornost i discip linu artikuliranog američkog mnijenja koje je dopuštalo da sve ovo prođe gotovo nezapaženo, da čak bude hvaljeno kao bezopasni eksperiment arapsko-izraelske suradnje, što je bio tek jedan od aspekata u povijesti jedinstvene velikodušnosti na izraelskom putu naprijed prema realizaciji demokratskog društvenog sna. Američka vlada čvrsto je stajala iza izraelskog djelovanja, unatoč povremenim demantijima, planirajući stvarno povećanje dotoka vojne i ekonomske pomoći, što se doista uskoro i dogodilo. Glede javnog mnijenja, nije sve bilo prema očekivanji ma, ali su se glavne utvrde i dalje čvrsto držale. Većina Europe bila je preplašena. Socijalistička internacionala, koja je učinila korak unatrag podržavajući Izrael u ne davnoj prošlosti , u Bejrut je uputila delegaciju koja se vratila s riječima teške osude. Portugalac Mario Soares, predvodnik delegacije, opisivao je njihove „užas nute dojmove" o onom što su vidjeli u Bejrutu, dodajući kako „slike koje smo vid jeli na francuskoj televiziji nisu ni približne stvarnosti" u gradu kojeg Izrael koristi kao „eksperimentalno područje za... nove tehnike bombardiranja." Francuski pred stavnik, nacionalni tajnik proizraelske Socijalističke stranke, izjavio je kako „nitko u Francuskoj, u Europi, ne može zamisliti kako je izgledalo bombardiranje Bejruta".
Također, njegov je dojam da je bombardiranje bilo „selektivno", usmjereno na me te kao što su mjesta stanovanja francuskog veleposlanika, novinara i političkih lič nosti što je dio „sustavne" strategije. Ali Francuska socijalistička stranka ubrzo se vratila svom zaštitničkom stajalištu jer Europa ionako nije bila važna sve dok je američko mnijenje ostajalo poslušno, baš onako kako treba. Situacija u samom Libanonu je Izraelskoj vladi također pružala mnoštvo raz loga za zadovoljstvo. Njezin omiljeni kandidat, Bashir Gemayel, pod paskom izrael skih topova, izabran je za predsjednika; postojala je zabrinutost da su oni koji su proveli ovaj poluvojni udar sposobni učiniti to isto i u Izraelu - među kojima, neka dašnji predstojnik Ureda, Mordechai Gur iz Laburističke s t r a n k e , ali je njihov glas bio onaj plašljive manjine. S PLO-om koji je udaljen iz Bejruta i razore nim političkim i kulturnim središtem palestinskog nacionalizma, problem sve prisut nijeg PLO-ova umjerenjaštva - što je „prava katastrofa" koja je izazivala „paniku" uskoro bi mogao biti riješen, pri čemu bi se moglo čak i nadati da će se PLO vra titi taktikama otimanja aviona, terorističkog postavljanja bombi, ubijanja brojnih Židova i ostalim akcijama koje bi, prema hvale vrijednim analizama Yehoshue Poratha, Danny Rubinsteina i ostalih , Vlada Izraela radije vidjela. Štoviše, time bi danas bilo čak i lakše nego ranije poništiti lojalnost Samidina sa Za padne obale PLO-u i njihovo insistiranje kako put k dogovorenom rješenju vodi kroz Bejrut. Rijetke preostale političke ličnosti, koje je još uvijek tolerirala okupator ska vojska, kao što je Elias Freij, mogle su nastaviti ponavljati da je „PLO službeni predstavnik palestinskih Arapa", ali s raspadajućim PLO-om nema potrebe prida vati pažnju ovakvim malim neugodnostima odozdo, osobito ako se one ne mogu čuti ili su odbačene u Sjedinjenim Državama. Uskoro Samidini neće biti ništa više do drogirani žohari u boci, kao što je to neposredno potom objasnio načelnik stožera. vidi str. 140*. Situacija u Libanonu pružala je još više razloga za samočestitanje. Tijekom građanskog rata stvorena je ravnoteža snaga između muslimansko-palestinske koalicije i snaga Maronita i Haddada koje je podržavao Izrael. Uklanjanjem PLO-a ravnoteža je poništena; moć je sada počivala u rukama izraelskih klijenata, prem da je još uvijek predstojalo eliminiranje posljednjih elemenata muslimansko-pales tinske koalicije, što je i učinjeno ubrzo nakon odlaska PLO-ovih boraca osvajanjem zapadnog Bejruta suprotno sporazumu temeljem kojeg se PLO povukao. Bilo je iz vjesno da će izraelski klijenti slobodno moći nametnuti svoju volju načinima kojima su se u prošlosti vješto koristili, primjerice u Karantini, Khiyamu i Tel al-Zaataru. Či nilo se da se stvari dobro kreću na putu k „novom poretku" u Libanonu čemu je te žio Izrael, a opasnost od samoodređenja Palestinaca na okupiranim teritorijima „lebdeći bodež nad srcem Izraela" - također se činila nadvladanom. Što se pak tiče Vlade države koja je službeno oslobođena, ona je objavila po datke o žrtvama koji su se približili broju od 20 000 ubijenih i preko 30 000 ranje nih, gotovo 7000 u Bejrutu među kojima je bilo 80-90% civila, a sve skupa je pod cijenjeno uslijed već navedenih razloga. Među ranjene je uključen velik broj onih s
amputiranim udovima, kao i brojne žrtve kasetnih i fosfornih bombi, počast ame ričkoj tehnologiji i darežljivosti. Tisuće, uključujući većinu preostalih palestinskih ti nejdžera i odrasle muške populacije, kao i tisuće Libanonaca i ostalih, našle su se u izraelskim koncentracijskim logorima u Libanonu i Izraelu gdje se prema njima mirno moglo brutalno odnositi, bez imalo zabrinutosti onih koje je Dubnow nazvao „više ili manje civiliziranim državama svijeta". Izbjeglički logori na jugu Libanona, iz kojih su uklonjene izbjeglice, mogli su biti razrušeni bombardiranjem ili buldožeri ma. Dvonožne zvijeri koje su okužile prostor, nakon što je većina njih 1948. godi ne napustila svoje domove ili bila istjerana iz njih, još jednom su demoralizirane i raštrkane, njihova sela razorena, ostavljena bez sredstava za život, skloništa, zdravstvene i socijalne skrbi ili zaštite nakon uklanjanja muške populacije. Prema riječima odgovornog višeg dužnosnika Ya'akova Meridora, zaokupljenog javnim optuživanjem američkih i europskih medija koji nastavljaju svoje „redovite politike svrstavanja s linijom PLO-a" zbog njihovih „laži" o žrtvama i razaranjima, a zbog če ga se nije mogao posvetiti sudbini ljudi za koje je bio zadužen, okupacijska vojska nije u to vrijeme za njih imala drugih planova do „protjerati ih na istok". Mnogima se to uistinu i dogodilo. Stoga je i u ovom pogledu postojalo dovoljno razloga za zadovoljstvo. U međuvremenu, izraelske trupe premještale su se na položaje sjevernije od Bejruta s kojih su mogli napadati preostale palestinske i libanonske „teroriste", kao i ostatke sirijske vojske na sjeveru i istoku. Kao što su to gotovo svi uspjeli za paziti, Damask je bio u dometu izraelske teške artiljerije. U rujnu je nastavljenim bombardiranjem uništena strategijski izuzetno važna prometnica Bejrut-Damask koja se nalazila iza sirijskih položaja, čime je „uspješno prekinuto popunjavanje i dostava sirijskih trupa smještenih zapadno od središnjeg planinskog masiva". (11) Postavljeni su temelji za sljedeću fazu pretjeravanja izbjeglica i širenja izrael ske regionalne moći, premda će planovi uskoro biti poremećeni nepredviđenim faktorima. 2.2 Sirijska ratna faza Vezano uz to, treba se osvrnuti i na dosad zapostavljanu temu, sirijsku fazu iz raelskog rata u Libanonu. Približno najodređeniji prikaz ove teme predočen je u nizu opširnih članaka vojnog analitičara Ze'eva Schiffa u Ha'aretzu. On otklanja „novi izum" ponuđen u opravdavanjima operacije Mir za Galileju, zahtjev koji slije di tvrdnju da je Sirija planirala napad na Izrael, unaprijed onemogućen izraelskim prevencijskim mjerama. On tvrdi da su zahtjevi ministra obrane Sharona, kojima se proizvodi ovakav učinak, neutemeljeni; „danas je poznato" da sirijsko zapovjedniš tvo u postojećim okolnostima nije planiralo ništa slično te da je naglašavalo „ob rambene mjere". Falangističke inicijative dovele su do sirijskog odgovora radi zaš tite svojih linija komuniciranja, što niti jedna vojska ne bi propustila učiniti. Prema stajalištu Izraelske obavještajne službe kao i nekih drugih, ove su falangističke „provokacije" sa sobom nosile „namjeru da se nas (Izrael) uvuče u vojni sukob sa
Sirijcima". Nastavak sukoba slijedio je iz Sharonova „šireg plana", to jest, nameta nja njegovog „novog poretka" u Libanonu „protjerivanjem Sirijaca iz Libanona" i postavljanjem na mjesto predsjednika čelnika libanonskih falangističkih snaga, Bashira Gemayela, blokirajući time sirijske pokušaje nametanja vlasti svojeg favo rita, nekadašnjeg maronitskog predsjednika Suleimana Franjieha, kao što je to uči nio šest godina ranije s Eliasom Sarkisom. Prisjetimo se da su izbori bili predviđe ni za kolovoz i rujan, što je vjerojatno bio i jedan od faktora koji je utjecao na po četak izraelske invazije; zaključak kojeg Schiff ovdje n e i z v o d i , no koji je potvrđen i u njegovoj analizi. „Sirija je pokušala izbjeći sukob" s Izraelom, ali u tome nije uspjela zbog same prirode Sharonova „šireg plana" koji je odjed nom postao djelatan, čega je bila svjesna i laburistička opozicija unatoč prividnom iznenađenju i bijesu zbog Beginove „dvoličnosti" (vidi poglavlje 5, odjeljak 6.3). Schiff nastavlja navodeći kako je Izrael lako mogao izbjeći sukob sa Sirijom, usredotočujući svoj napad na PLO u zapadnom sektoru, što je projekt kojeg on, či ni se, smatra opravdanim. Sirijci su trebali „usmjeriti teroriste" na prostore koje oni kontroliraju, kao što su to i ranije učinili. „Prije rata upozoravali su teroriste da se suspregnu djelovanja kojima bi Izrael bio doveden u sukob s njima (Sirijom)", i tre bali su nastaviti s takvom politikom. U tom smislu, rat nije mogao biti ograničen zbog Sharonove namjere da „istjera Sirijce iz Libanona" u skladu sa „širim pla nom" utemeljivanja „novog poretka". Unatoč svojim naporima da izbjegne sukob, Sirija je bila „prisiljena odgovoriti" na izraelske napade kao što bi „bilo koja druga vojska učinila u tim okolnostima", u kojima se Izrael kretao u smjeru „opkoljavanja sirijske vojske u dolini Bekaa". U stvari, sirijsko vrhovno zapovjedništvo nije u cije losti shvatilo da je Izrael bio sklon napadu na sirijske snage. „Prekasno su shvatili da se rat ne vodi radi južnog Libanona, već zapravo za cijeli Libanon," jer „nije bio ograničen samo na terorističke mete". Sirija čak nije poduzela mobilizaciju svojeg rezervnog sastava sve do 9. lipnja, a izdavane su naredbe da se ne puca ili čak ne odgovara na izraelsko granatiranje, tvrdi Schiff. Izraelske snage u zauzimanju sirij skih položaja u početku gotovo da nisu bile suočene s artiljerijskom vatrom. „Sirij ci su od samog početka ostali na obrambenim položajima i mi smo mogli, da smo to htjeli, na terenu izbjeći svaku veću borbu protiv njih". Nema trunka istine u Beginovim optužbama u Knessetu kako je Sirija odbacila izraelski zahtjev za preki dom vatre, što je neophodno vodilo izraelskom odgovoru.* Sirija se čak susprezala od korištenja svojih raketa protiv izraelskih aviona. Do 9. lipnja, trenutka kada su bili direktno napadnuti „niti jedna raketa nije ispaljena protiv naših aviona" koji su ,,u većem broju" slobodno djelovali u Libanonu. Izraelski napad protiv sirijskih ra keta nije bio isprovociran; bio je motiviran „širim planom" jer bi izraelske trupe u * Po povratku vojnici kazuju većinom sličnu priču. Vidi, na primjer Yediot Ahronot, 5. srpnja 1982. (Israe li Mirror), gdje Moshe Savir, „jedan od osvajača dvorca Beaufort" u južnom Libanonu, izvješćuje o la žima koje je ispričao trijumvirat Begin-Sharon-Eitan, među kojima njihov radiopoziv Sirijcima da se suzdrže otvaranja paljbe, poziv upućen nakon „što nam je već izdano naređenje da uvučemo Sirijce u rat i s njima izravnamo račune, bez obzira što oni sami činili". Vidi također str. 222.
napadu na sirijske snage zahtijevale zračnu zaštitu. ,,U svemu ovome prisutna je vojna logika, ali to je logika Sharonova šireg strategijskog plana, usmjerenog na uklanjanje Sirijaca iz Libanona, zajedno s PLO-om i dovođenjem na vlast Bashira Gemayela". Taj plan ,,u samoj svojoj biti" učinio je nužnim „namjeravani vojni na pad" na Sirijce - koji su, podsjetimo se, u Libanonu bili temeljem mandata Arap ske lige koji je trebao okončati u lipnju 1982. godine, a kojeg su, barem prešutno, u početku pozdravile i Sjedinjene Države i Izrael jer su se borili protiv PLO-ove i muslimanske koalicije. Ovim slijedom zbivanja, izraelsko djelovanje na sjevernim i istočnim bojištima kasnog kolovoza i početkom rujna nosi određeno značenje, točnije, prilično široko značenje kojem ćemo se vratiti u sljedećem poglavlju. Po pitanju Schiffove analize treba istaknuti dvije bitne stvari. Na prvom mjes tu, njega se u pravilu smatra najobavještenijim izraelskim vojnim dopisnikom i vrs nim vojnim povjesničarom koji je od samog početka pomno pratio poslove IDF-a. Općenito, smatra ga se iskonskim „umjerenjakom" koji zastupa „središnju pozici ju", primjećuje novinar Nahum Barnea, napominjući kako su Peres i Begin prilikom svog pojavljivanja u televizijskoj debati uoči izbora 1977. godine izabrali Schiffa za moderatora. Drugo, Schiff je rat u Libanonu smatrao katastrofom po Državu Izrael. Prema njegovom mišljenju, Sharon „uništava Izrael": Sharon bi mogao biti pravi za povjednik „za Tatare" koji su opustošili Aziju i istočnu Europu za vrijeme Džingiskana, ali ne i za Izrael. (13) 2.3 Linijsko svrstavanje Zapada Vratimo li se na stanje koncem kolovoza, situacija u Sjedinjenim Državama ni je bila povoljna koliko su se izraelski lideri nadali usprkos „zelenom svjetlu", plani ranom povećanju pomoći u skladu s prepoznatim izraelskim dostignućima i širenju pohvala preko već prodiskutiranog prostranog spektra. U određenoj mjeri smanjilo se automatsko podržavanje izraelskih akcija i zanemarivanje njegovih zlodjela, što je činjenica koja je izazivala snažan bijes u krugovima naviknutim na potpunu pos lušnost i predanih doktrini sveobuhvatne kontrole misli i izričaja, na način da je i ma nje odstupanje, kao što je samo izvještavanja činjenica, nepodnošljiv napad, dokaz „dvostrukog standarda", ako ne i otvorenog antisemitizma. Pa ipak, unatoč neznat nom odstupanju od uobičajenog, situacija je, u stvari, bila posve pod nadzorom. Te meljne postavke izraelske propagande poprilično su slobodno prihvaćane; po rije čima predstojnika Ureda , Izrael ima pravo u „samoobrani" napasti Libanon, demolirati središta palestinskog stanovništva, uništiti ono što treba biti uništeno i uhititi sve one koji trebaju biti uhićeni, raspršiti preostalo stanovništvo i bombardirati Bejrut kako bi se istjerali PLO-ovi otmičari koji kao taoce drže civilno stanovništvo. Neposredna sudbina dvonožnih zvijeri nije izazvala veći interes ili primjedbe u Americi. Ako je Izrael prisiljen na stroge akcije, to je pogreška PLO-a koji se nikad nije oslobodio svoje jednostrane predanosti uništenju Izraela i poti canju međunarodnog terorizma, uvijek odbacujući američko-izraelske ponude
pravednog političkog rješenja. Na okupiranim područjima Izrael je organizirao „um jerene" elemente, sada oslobođene PLO-ova zastrašivanja, i utišao „radikale". Bes primjerno je razilaženje stajališta u Sjedinjenim Državama, ali se centar - i to onaj u širem smislu -još uvijek držao u posjedu. U stvari, Izrael je, općenito promatrano, primio razrješenje grijeha u pravilu re zervirano za zapadno nasilje. Na primjer, rijetke su obrve podignute na blebetanje Henryja Kissingera u londonskom Economistu kada je, svojim šarmantno prazno glavim načinom, objašnjavao kako zahvaljujući ratu dio „razumnih Palestinaca" može konačno „doći do onih Sadatovih spoznaja da oni moraju na neki način koegzistirati s Izraelom", zasigurno nije reagirao PLO (koji je do tog saznanja do šao godinama ranije, što je činjenica koju Kissinger nije mogao shvatiti, jednako kao što nije mogao razumjeti Sadatovu mirovnu ponudu iz 1971. godine ili stajališ te arapskih zemalja u vrijeme kada je uspješno zaustavljao napore Državnog taj ništva usmjerene na političko rješenje ; a što se tiče PLO-a, Reaganov plan ne smije postati „izlikom za vraćanje njegovih izgubljenih prava" ili za „uvođenje PLO-a u njegovom sadašnjem obliku i s njegovim sadašnjim razmišlja njima na Zapadnu obalu" (pri čemu ova „razmišljanja", raspravljena u 3. poglavlju, obuhvaćaju rješenje o dvjema državama u skladu s međunarodnim konsenzu som). Među pojedinačnim grijesima PLO-a je njegovo uporno nastojanje „mijenja nja ekvilibrija na Zapadnoj obali", drugim riječima, suprotstavljanje izraelskoj oku paciji koju je Kissinger pomogao učvrstiti, što je jasna demonstracija PLO-ove „radikalnosti". Naravno, trebamo se „okrenuti prevladavajućoj većini Arapa nasta njenih na Zapadnoj obali i Gazi koji su kontrolni glas u suočavanju s njihovom vlas titom budućnošću", istovremeno zaustavljajući „rehabilitiranje" PLO-a kojeg, čak i oni službeno označeni „razumnima" poput Eliasa Freija, smatraju njihovim politič kim predstavnikom. Ukratko, samoodređenje usklađeno sa smjernicama tradicio nalnog američkog shvaćanja: to jest, oblikom kojeg ćemo mi odrediti, budući da je jasno da smo mi oni autentični predstavnici Palestinaca - kao i Filipinaca, Nikaragvanaca, Grka, Vijetnamaca, Čileanaca, Salvadoraca i mnogih drugih koji su imali čast uživati našu blagotvornu pažnju. Kissinger također upozorava da „protivljenje Izraelu ne smije postati primjereno obilježje naše vanjske politike", što je neminovna prijetnja koje su svi svjesni. Ne smi jemo Arapima dopustiti da steknu dojam kako se „sveopće suprotstavljanje Izraelu, takoreći, gradi u nas", što bi mogli zaključiti, primjerice promatrajući dotok pomoći. „Neprestanim dosađivanjem" možemo Izrael dovesti do „emocionalnog i fizičkog ko lapsa" izuzev ako on „osjeti suosjećanje na našoj strani, možda čak naklonost, prije no stalan pritisak". Nadalje, „neki Arapi" danas „sebi uobražavaju da mogu ostvariti svoj maksimalni program (tj. uništenje Izraela) kao nadoknadu nizašto više do za jed nostavno priznavanja Izraela" - izjava kojom se, izgleda, želi reći kako neki Arapi mis le da mogu ostvariti svoj cilj uništavanja Izraela, ničim drugim do priznavajući ga, što je vrlo intrigantan koncept. I tako dalje, sve skupa promatrano s barem prividnom oz biljnošću njegovog sofisticiranog međunarodnog slušateljstva.
Kissinger uvjerava kako se trebamo protiviti „stvaranju još jedne radikalne države iredentističkih ciljeva usmjerenih i protiv Jordana i Izraela", palestinske države s vladajućim PLO-om, što je „nespojivo sa stabilnošću Bliskog istoka". Prih vatljivije je stajalište pomoćnika državnog tajnika, Veliotesa koji kaže da će pales tinska „mini država, na Jordan i Izrael gledati kao na supersile" - iako i on, iz ovog drugačijeg kuta gledanja, povlači isti zaključak: trebamo se suprotstaviti stva ranju takve mini države jer je ona opasna po „stabilnost", sada svojom slabošću prije nego svojim iredentizmom. Ovdje vidimo primjer ljepote ortodoksnog politič kog razmišljanja, poput onog nekih drugih religijskih doktrina: budući da su zahti jevani zaključci obvezujuće istine, može ih se izvoditi iz svih onih premisa od kojih odlučimo krenuti. lako je podrška Izraelu na sve tri razine - diplomatskoj, materijalnoj i ideološ koj - bila postojano visoka, ciljevi invazije ipak su bili pravilno shvaćeni, barem u nekim krugovima. U časopisu Foreign Affairs, izraelsko-američki vojni povjesničar i strateški analitičar Amos Perlmutter pisao je da: Begin i Sharon dijele isti san: Sharon je zlikovac iz snova. San je sravniti PLO sa zemljom, isprati sve tragove palestinskog nacionalizma, smrviti saveznike PLO-a i kolaboracioniste na Zapadnoj obali i, eventualno, istjerati tamošnje Palestince u Jordan i osakatiti, ako već ne i završiti s palestinskim nacionalnim pokretom. Za Sharona i Begina, to je konačni cilj Libanonskog rata. On ne dodaje kako san povlači za sobom podjarmljivanje prevladavajuće ve ćine stanovništva Zapadne obale (saveznike i kolaboracioniste PLO-a), možda i stoga što se to samo po sebi podrazumijeva; ili da taj isti „san" u onom bitnom di jeli, ali i izvršava, Laburistička stranka, što je činjenica koja se uobičajeno ignorira. U istom tom broju, Harold Saunders, pomoćnik Državnog tajnika za poslove Dalekog istoka i južne Azije u vrijeme Carterove administracije i prethodno član Savjeta za nacionalnu sigurnost odgovoran za pitanja Bliskog istoka, piše: S fragmentiranim i disperziranim PLO-om, izraelski lideri su predviđali da će pa lestinsko stanovništvo sa Zapadne obale i Gaze - lišeno vanjske moralne podrš ke - prihvatiti trajnu tamošnju izraelsku kontrolu, u situaciji u kojoj većina tog pa lestinskog stanovništva može biti potaknuta (ili postupno prisiljena) preko rijeke Jordan emigrirati u Jordan... Prema tome, izraelsko-palestinski rat (u Libanonu) najvećim je dijelom vođen oko toga može li organizirani palestinski pokret pre živjeti sudjelujući u mirovnim pregovorima između Izraelaca i Palestinaca kao dvaju naroda s jednakim pravima. Nije vođen samo da bi se odredilo koliko i gdje u Libanonu može biti palestinskih boraca... Izraelska invazija na Libanon na mijenjena je, ponovimo, uništavanju jednom i zauvijek svake nade naroda Za padne obale i Gaze da proces oblikovanja palestinskog naroda u naciju može uspjeti. Zamišljen je kako bi slomio svaki ostatak otpora izraelskoj potpunoj kon troli i ucrtao put kojim bi se, onima koji cijene svoju slobodu i političko samoizražavanje, život učinio toliko teškim da bi konačno otišli u Jordan. Saunders nastavlja kako završetkom 70-ih godina „nije upitno da (podrška za državu na prostoru Zapadne obale i Gaze „na zemlji s koje se Izrael povukao te meljem Rezolucije 242 Vijeća sigurnosti") i dalje ostaje prevladavajuće stajalište
palestinskog naroda kojeg je potvrdio i Palestinski nacionalni kongres" PLO-a, sta jalište „učvršćeno" Libanonskim ratom. Perlmutter predviđa stvarnu podjelu Libanona u kojoj bi Izraelom podržan sa vez s prevladavajućom falangom i Haddadom zadržao 2/3 Libanona, dok bi Siriji pripao ostatak, i „produženu izraelsku vojnu prisutnost" budući da „kršćani kao po litička snaga ne mogu opstati bez zaštite i prisustva Izraela". To može pružiti „mo gućnost za sirijsko-izraelsko približavanje". Sirija je „status quo sila", što se poka zalo i njezinim pasivnim prepuštanjem izraelskom osvajanju; u stvari, Rabinova I aburistička vlada je „pomalo nerado" hrabrila sirijsku okupaciju dijelova Libanona i „bodrila Siriju da priđe bliže izraelskoj sjevernoj granici" kako bi se „uspostavio mir na izraelsko-libanonskoj granici, na onaj isti način kojim je pacificirana izraelsko-sirijska granica nakon 1973. godine". Glede Sharona, on je istisnuo izraelske useljenike sa Sinaja „jer je, pragmatično, za bilo kakvo buduće djelovanje u Liba nonu potreban miran Egipat", a do vremena kad je on preuzeo Ministarstvo obra ne „izraelski generali već su bili odviše zaokupljeni planiranjem invazije velikog opsega na Libanon", planirajući dosegnuti Bejrut od prvog trenutka rata. Glede „dometa Sharonova Novog poretka u Libanonu i Bliskog istoka", Perlmutter vjeru je da on zapravo isključuje stabilnu libanonsku središnju vladu (bezizgledno oče kivanje zbog libanonskih unutrašnjih razdora), a „takozvani Novi poredak, slikovito i korektno promatran, Sjedinjenim Državama pruža određenu moć" u usmjerava nju Sirije prema zapadnom taboru i „potvrđivanju... znatne američke kontrole nad zbivanjima na Bliskom istoku". Međutim, Sjedinjene Države ne smiju djelovati „kao PLO-ova Vojska spasa u zapadnom Bejrutu", pisao je on u ljeto 1982. godine. Saunders se nadao da će američki napori dovesti do „izraelsko-palestinskog mi rovnog procesa", ali, čini se, s malo izgleda. Takvo je bilo stanje stvari krajem kolovoza. Ukratko, unatoč nekim sporadič nim problemima, Izraelska vlada imala je, prema vlastitom viđenju, dovoljno razlo ga za zadovoljstvo postignućima kod kuće, u Libanonu, a također i u Sjedinjenim Državama. Međutim, euforija nije mogla potrajati jer su zbivanja u dolazećim tjed nima nametnula barem promjenu dnevnog reda, ako ne i dugoročnih planova „No vog poretka za Libanon i Bliski istok". Ovim dugoročnim pitanjima pozabavit ćemo se u sljedećem poglavlju.
3. Okus pobjede postaje gorak Događaji koji su uslijedili u rujnu 1982. godine bili su traumatični i složeni. Konstrukcija koja je tako zgodno izgledala koncem kolovoza počela se rasipati, ba rem privremeno. Činilo se da je Reaganova mirovna inicijativa, objavljena 1. rujna, otela plodove pobjede Izraelskoj vladi. Pozivala je na zamrzavanje novog naseljava nja, neodređeni oblik autonomije bez samoodređenja za stanovništvo okupiranih područja i jordansko rješenje. Ovi su prijedlozi bili vidljivo suprotstavljeni jednom od primarnih ratnih ciljeva Vlade Izraela: postavljanju temelja za širenje izraelskog su vereniteta na okupirana područja. U međuvremenu su se proširili sukobi između
Izraela i Bashira Gemayela koji je kratko potom bio i ubijen. Izrael je smjesta izvr šio invaziju na zapadni Bejrut, kršeći odredbe sporazuma kojeg je dogovorio Phi lip Habib, pod kojim je PLO otišao. To je izazvalo samo blage prijekore u Sjedinje nim Državama, gdje se američko obvezivanje Libanonu i PLO-u kako Izrael neće ući u Bejrut brzo zaboravilo iako su pokolji koji su uslijedili bili oštro osuđeni. Po sustala laburistička opozicija u Izraelu nadala se dobiti nove životne snage, a ame ričkim pristašama Izraela ponovno su naglo oživjele predodžbe o njoj kao onoj koja podržava mir, pravednost i pomirenje. Kad bi barem bilo moguće ukloniti Begina i Sharona koji su uništili „prekrasan Izrael", tada bi sve bilo u redu. Pozabavi mo se sada pomnijom analizom ovih krucijalnih događaja i njihovog značenja. 3.1 Reaganov mirovni plan Reaganov mirovni plan pozivao je na zamrzavanje naseljavanja i objavio da Sjedinjene Države neće podržati nova naselja tijekom prijelaznog perioda. Prijelaz ni period trebao je dovesti do nekog oblika „autonomije" u kojem bi „domaća vlast" bila premještena ,,s Izraela na palestinske žitelje Zapadne obale i Gaze". U najbo ljem slučaju, zahtjev za zamrzavanjem postojećih naselja, mogao je imati ograni čeno značenje, kao što je brzo primijećeno u Izraelu, zbog karaktera useljeničkih programa koji su djelomično utemeljeni pod pritiskom Reaganove inicijative. (17) Reaganov program je bio izričito u duhu politike odbacivanja miroljubivog rje šenja: isključio je PLO, dakle, uskratio pravo stanovnika okupiranih područja na bi ranje svojih političkih predstavnika, potkopavajući time vlastitu retoriku o „samoup ravi". Također se suprotstavljao „uspostavljanju nezavisne palestinske države na Zapadnoj obali i Gazi", odbacujući time međunarodni konsenzus i gotovo jedno dušno raspoloženje stanovništva okupiranih područja, kojim su zahvaćeni čak i oni odabrani izraelski kvislinzi. Njime je također utvrđeno da Sjedinjene Države „neće podržati aneksiju ili trajnu kontrolu Izraela" - upravo ono što su Sjedinjene Države podržavale i nastavile podržavati nakon 1. rujna novim povećanjima vojne i eko nomske pomoći. „Samouprava" je trebala biti ostvarena ,,u suradnji s Jordanom". Neodređenim je ostavljeno pitanje granica. Kao što je ranije raspravljeno, Rea ganov prijedlog je na određen način bio istovjetan hipotetskom prijedlogu iz 1947. kojim se nudi „autonomija" židovskoj zajednici u Palestini, ali bez države ili sudje lovanja Cionističke organizacije i pod upravom dijela europskih država pri čemu bi njihovo iskustvo bilo više nego korisno. Pa ipak, ovaj program odbacivanja miro ljubivog rješenja bio je skloniji Palestincima u znatno većoj mjeri od prethodnih alternativa koje su promicali stvarni nositelji moći u tom području: prvenstveno Sjedinjene Države i Izrael. Uzimajući u obzir objektivna ograničenja utemeljena američkom moći, možda bi se moglo zastupati i mišljenje da je za Palestince najrazboritije rješenje moglo biti prihvaćanje Reaganovih prijedloga jer bi, obvezuju ći se na nacionalno samoubojstvo, barem omeli izraelsko preuzimanje, potpo mognuto Sjedinjenim Državama, onoga što se još uvijek nalazilo izvan potpune izraelske kontrole na okupiranim područjima.
Reaganove prijedloge Ijutito je odbila Beginova vlada objavljujući kako s nji ma nije apsolutno nikako povezana. Reaganov plan je stoga od početka bio pos ve mrtav, osim u slučaju da su Sjedinjene Države odabrale prisiliti Izrael, točnije rečeno, povući svoju materijalnu podršku izraelskom programu useljavanja na okupirana područja. Sjedinjene Države trenutačno su objavile da neće ograničiti ovu podršku i ustvari, ubrzo potom su je proširile, povećavajući pomoć do novih visina, podupirući istovremeno jedinstvena rješenja kojima se dopušta korištenje američkom pomoći bez nadzora, što znači za useljavanje na okupirana područja (suprotno zakonu o pomoći). Ukratko, Sjedinjene Države i Izrael trenutačno su Reaganov plan učinili neškodljivim. Očigledno je da postojeće činjenice ne tvore prihvatljivo viđenje povijesti. Radije treba - neovisno o činjenicama - okriviti Arape, posebice PLO, što ovaj ple meniti američki poduhvat nije uspio iako je, unutar doktrinarnog sustava, također dopustivo dio neuspjeha dodijeliti dosadnom Beginu i njegovom orijentalnom ži dovskom izbornom tijelu. Presudno, odgovornost ne smije biti povezana sa Sjedi njenim Državama ili zapadno orijentiranom Laburističkom strankom koja štiti naslje đe „prekrasnog Izraela". Ovi zadaci izvršeni su uobičajenom žurnošću i profinjenoš ću. U mjesecima koji su slijedili teret diskusije u Sjedinjenim Državama preusmjeren je na PLO i Husseina, temeljem polazišta da je sudbina Reaganova plana počivala na PLO-ovu odobravanju da Hussein pristupi pregovorima o izradi plana kojeg je Iz rael uz američku podršku odbacio kao neprihvatljivog. Zahtijevani zaključak uteme ljen je bez vidljivih teškoća dok su istinskee činjenice povezane s predmetom spo ra otpremljene na njihovu zasluženu lokaciju, Orwellovu rupu u pamćenju. Na red bi sad moglo doći nekoliko točaka pojašnjenja. Prvo, prema riječima go luba Laburističke stranke, Abbea Ebana , Izrael bi bio više no sretan da se Hussein pridružio ugovaranju plana kojeg je odbio, čime bi prešutno prihvatio krucijalno izraelsko načelo da Palestinci nemaju nacionalna prava, da oni nisu „strana u su kobu" kao što su presudili izraelski sudovi te „ne igraju nikakvu ulogu" u bilo kakvom mirovnom rješenju. Tada bi Izrael mogao, uz stalnu američku podršku, nastaviti preu zimanje okupiranih područja dok bi se pregovori protezali bez značenja ili bi, možda, širenje njegova suvereniteta čak moglo biti potvrđeno u nekoj formi. Bio je onemogu ćen svaki drugi ishod, imajući na umu američku podršku Velikom Izraelu, koji ne samo da je preživio, već je, u stvari, učvršćen tijekom sljedećih mjeseci. Drugo, treba napo menuti da i PLO-ovo značajnije prilagođavanje normama zapadnog licemjerja provo đenjem razboritijeg diplomatskog postupanja ne bi bitno otežalo zadatak američkim propagandistima: to jest, pokazivanju kako su za neuspjeh plana krivi Arapi i PLO. Problemi s kojima bi se oni tada suočili mogli bi se usporediti s problemima koje je postavila Sadatova mirovna ponuda 1971. ili rješenju o stvaranju dviju država, kojeg su PLO i arapske države predložile u siječnju 1976. godine; odnosno, trebao je možda dan ili dva za rekonstrukciju pune efikasnosti Partijske linije. Teško je zamisliti bilo kakav drugi ishod, usprkos hrpi besmislica napisanih o ovom problemu. Vratimo se sa da preispitivanju kasnijih zbivanja koja su slijedila njihov predvidljiv razvoj.
Reaganovi prijedlozi, iako očito nesrazmjerni Likudovom programu, omogu ćavali su interpretaciju koja je barem djelomično u skladu s laburističkim stajališ tem odbacivanja miroljubivog rješenja pa ih je laburistička opozicija prihvatila s obazrivim odobrenjem. Kao što smo vidjeli, lideri Laburističke stranke također su jasno dali do znanja da im je program u cijelosti neprihvatljiv, ali je ovaj zaključak izražavan ili u hebrejskim novinama ili u zakulisnim opisima za koje se ispravno pretpostavilo da će ih disciplinirano američko slušateljstvo ignorirati. Plan je također izazvao i djelomično povoljan odgovor određenog broja arapskih država i PLO-a. Palestinski nacionalni kongres, vladajuće tijelo PLO-a, sastalo se nekoliko mjeseci kasnije, u veljači 1983. godine, i postiglo kompromisno stajalište o spornom pita nju. Viši dužnosnik PLO-a, citiran u New York Timesu prikazao je stav Savjeta o Reaganovom planu „govoreći istovremeno i da i ne". Glasnogovornik PLO-a Ah med Abdel Rahman rekao je da će PLO nastaviti podržavati arapski mirovni plan usvojen u Fesu u rujnu 1982. godine kojim se podržava međunarodni konsenzus pozivajući na rješenje o stvaranju dviju država i miroljubivu koegzistenciju između Izraela, palestinske države na Zapadnoj obali i Gazi i ostalih država u području. Savjet se također očitovao da „buduće odnose s Jordanom predviđa kao konfede raciju između dviju nezavisnih država", one palestinske i one jordanske. U stvari, reakcija PLO-a bila je sličnija onoj opozicijske Laburističke stranke u Izraelu: ni prihvaćanje niti izravno odbacivanje, s manevarskim prostorom za prila godbu odredbi Reaganova prijedloga svojim vlastitim željama - međunarodnom konsenzusu u slučaju PLO-a, odbacivanju miroljubivog rješenja Allonovim planom u slučaju Laburističke stranke. Osim toga, čini se da je PLO-ova pozicija bliža dos lovnom smislu Reaganova plana, nego stajalište odbacivanja miroljubivog rješenja Laburističke stranke, premda je plan toliko neodređen da je ovo teško s bilo kak vom sigurnošću tvrditi. Tumačenje Reaganovog plana u Sjedinjenim Državama bilo je izuzetno po voljno, uključujući i lako predvidive odgovore poput onog u New York Timesu ko jim se objašnjava da Američka vlada sada radi na uvjeravanju arapskih država i „Palestinaca koji će shvatiti da je PLO-ovo odbacivanje Izraela i oslanjanje na teror stiglo do svog prokletog kraja" i da „takve ekstremiste" kao što je PLO „Arapska li ga više ne treba podržavati kao 'jedine' pregovarače palestinskih prava". Dovoljno je baciti letimičan pogled na njihove vlastite zapise da bi se otkrila intelektualna i moralna kvaliteta ovih primjedbi, a potpunija povijest ne bi smjela biti u cijelosti iz van njihova domašaja. Što se tiče Izraela, Times uvjerava svoje čitatelje, kako će se njegov „pravi duh pokazati" kad mu arapski lideri „ponude čvrste sigurnosne garancije u zamjenu za neugroženu palestinsku oblast na Zapadnoj obali i Gazi". Čvrsto uvjerenje Timesova uredništva nije bilo umanjeno činjenicom, koju su oni još jednom potisnuli, da je svaka slična zamisao bila dosljedno odbijana najrazgovjetnijim i najjasnijim riječima, kako obiju vodećih političkih grupacija u Izraelu, ta ko i Sjedinjenih Država, kao u slučaju američkog podizanja veta na rezoluciju Vije ća sigurnosti u siječnju 1976. godine s istim učinkom, rezoluciju koju su podržale
„suočene države" i PLO, a koju je zapravo i pripremio PLO, ako možemo vjerovati današnjem izraelskom predsjedniku, a 1976. njegovom veleposlaniku pri UN-u. „Izraelci koji su umarširali u Libanon nikada nisu čuli riječ mir, osim od Egipta", do dao je Times s usporedivom vjerodostojnošću. Vidi 3. poglavlje. Timesov najžešći kritičar izraelske ekspanzionističke politike, Anthony Lewis, napisao je da je svojom „razumnošću" i „oštroumnošću" Reaganova inicijativa „postavila dnevni red za mir" te da bi mogla odgovarati „osjetljivoj demokraciji Izraela" kako je pokazala i činjenica da ju je lider Laburističkog saveza, Shimon Pe res, „brzo pozdravio". Međutim, premda Lewis i svi oni koji su iznijeli slične komen tare nisu raspravili pitanje, Peres se čvrsto i bez sumnje protivio programu kakvog skicira Lewis: naime, prijelazu na palestinsku samoupravu na Zapadnoj obali i po jasu Gaze bez „izraelske kontrole nad zemljom". Zapravo, Peres promatra svaki prijedlog koji nosi gubitak ove kontrole kao „prijetnju po samo postojanje Izraela", što je tek jedna u nizu sličnih izjava s istim posljedicama, pozicija od koje nikada nije odstupio. Stoga je Peres „pozdravio" plan u jednom posebnom smislu: s interpretacijom koja nije posve usklađena s njegovim značenjem, barem ne onim kako ga shvaća Lewis. Slični su komentari i na drugim stranama. Reaganovi mirovni prijedlozi, bez obzira što oni točno značili (što bi reklo uredništvo Timesa: „Nikad se ne opterećuj detaljima"), shvaćeni su kao osnova za daljnje diskusije ispravno mislećih ljudi. Općenit odgovor poslužio je odbacivanju međunarodnog konsenzusa s njegovim neprihvatljivim polazištem da Palestinci imaju ista ljudska prava kao i Židovi, ukla njajući iz vidokruga stvarnu diplomatsku povijest s njezinim popisom ekstremnih stajališta odbacivanja miroljubivog rješenja kako laburista, tako i Likuda te, što je od presudne važnosti, Sjedinjenih Država. Ali to je sada već uobičajena cijena. Nacionalno vijeće PLO-a sastalo se u veljači i priredilo svoj službeni odgovor Reaganovu planu, a u travnju je Jordan objavio da nije primio odobrenje PLO-a da predstavlja Palestince te zbog toga ne može pristupiti pregovorima. Ova zbivanja pružila su medijima dodatnu mogućnost za izlaganje svojih pretpostavki i viđenja. Nakon sastanka Nacionalnog vijeća PLO-a u veljači New York Times je objavio jav ni prijekor uredništva pod naslovom PLO protiv Palestinaca, objavljujući kako ono što PLO „doista odbacuje jest stvarnost, diplomacija i, kao uvijek, Izrael". Ponovno je, još jednom „izdao" palestinsku stvar. Palestinska država na okupiranim područ jima „da je ikad i ostvariva, danas zasigurno nije moguća... jer zahtijevajući nemo guće, PLO nastavlja opstruirati moguće: samoupravu za milijune Palestinaca" - što bi izraz mogao značiti, Times ne govori („ne opterećujte se detaljima", posebno ne kad je ugrožen nečiji tuđi život). Time je međunarodni konsenzus odbačen kao „nemoguć" - što doista i jest, suočen s američkim odbijanjem miroljubivog rješe nja. Times dodaje da „kad bi mala, nova palestinska nacija, čak i bila poželjna, mogla bi se razviti tek postupno" - ne postoji palestinska nacija, izjavljuje Times, ponavljajući poput jeke riječi Likuda i Laburističke stranke, oponašajući arapske ekstremiste koji odbijaju židovski zahtjev za nacionalnim pravima („mala, nova
židovska nacija ne bi bila poželjna", mogli bi objaviti neki antisemiti). S obzirom da se ne pokorava američkim željama, PLO je „irelevantan". Ono što Times propušta reći, razotkriveno je, kao i njegove vlastite riječi. Ta ko Izrael nije „irelevantan", premda je njegovo odbijanje Reaganova plana još ek stremnije od onog PLO-ova. Laburistička opozicija nije „irelevantna" - doista, ona je nada budućnosti - premda je njezino odbijanje Reaganova plana otprilike isto onome PLO-a, a njezina je pozicija u jasnom i izričitom sukobu sa „samoupravom za milijune Palestinaca" na čije se zastupanje i Times javno obvezuje. Sjedinjene Države nisu „irelevantne", premda su zadale konačni udarac Reaganovom planu nastavljanjem - točnije, povećavanjem - svoje pomoći za useljavanje na okupira na područja. Preostali tadašnji novinski komentari nisu bili bitno drugačiji, a takvi ma su i ostali u nadolazećim mjesecima. Uredništvo Timesa može tvrditi kako nije pošteno kritizirati ga temeljem ovih napisa s obzirom da je ispuštena ključna premisa koja nam pomaže zanemariti ap surdnost, iskrivljavati povijest, imati neobične duple standarde i prostačku nedos ljednost: naime, zadatak je „novina kao povijesnog zapisa" služiti vanjskoj sili, biti ispuhom državnoj propagandi. Ovom je pretpostavkom stajalište uredništva savr šeno osmišljeno: Američka vlada odlučila je podržati Izrael kao „strategijski po sjed" te da stanovnici osvojenih područja ne ispunjavaju uvjete za ljudska prava dodijeljena Židovima. Imajući na umu dalekosežnost upravo izrečenog načela, Timesova reakcija posve je logična. Za razliku od prijašnjih komentara, Times ov dje opravdano ne može biti optužen za dvostruki standard, s obzirom da dosljed no slijedi svoj jedini zadatak služenja državi. Jordan je 10. travnja 1983. godine objavio da od PLO-a nije primio zatraženu autorizaciju te da ostavlja PLO-u i palestinskom narodu izbor načina i sredstava ko jima će spasiti sami sebe i svoju zemlju, te realizirati svoje objavljene ciljeve na način koji smatraju primjerenim. New York Times je proglasio Reaganov plan „vri jednim, ali tragičnim neuspjehom". „Kralj Hussein odbacio je koegzistenciju, ne s Izraelom, već s PLO-om", on je „potvrdio da Yasser Arafat nije sposoban za kom promis". Izrael, koji je „od početka predviđao da plan gosp. Reagana neće uspje ti", sada se „osjeća kažnjenim za svoje odupiranje dogovoru o Zapadnoj obali". U novinskim kolumnama u kojima je uređivačka politika djelatnija s obzirom da je neznatno prikrivena maskom objektivnosti, David Shliper objašnjavao je da „ne postoji održiva alternativa odlučnosti (izraelske) Vlade da zauvijek zadrži Zapadnu obalu". Citirane su različite izjave glasnogovornika Laburističke stranke u kojima se izjavljuje kako „nema nikoga kome bi se mogla prepustiti Zapadna obala", „Jordan se još uvijek nije uspio odvojiti od ekstremističkog arapskog svijeta", itd. „Umjere na galama" u arapskom svijetu pokazala se beznačajnom, zaključuje Shipler, a u krugovima Izraelske vlade „postojala je neobična ironija gorke zadovoljštine da su cijelo to vrijeme bili svjesni, jasnije no što bi Amerikanci to ikada mogli shvatiti, da su Arapi prepuni mržnje da bi pregovarali i priznali Izrael". Begin je zaštićen: „Sa da ga ništa ne može osporiti. Stoji okružen vakuumom."
Očigledno je da se u novinskim izvješćima New York Timesa ne može opaziti kako uistinu postoji netko „kome se može prepustiti Zapadna obala" (a također i pojas Gaze, kojeg je Times davno ranije prešutno prepustio Izraelu), naime, sta novništvo, koje je jasno dalo do znanja da je njegov politički predstavnik PLO. Slič no, ne može se zaključiti da su Reaganov plan kojeg je, prema Shliperu, „torpedi rala arapska beskompromisnost", u stvari torpedirale Sjedinjene Države, kada su smjesta potvrdile svoju namjeru podržavanja izraelskog odbijanja svojeg vlastitog plana kojim se odbacuje miroljubivo rješenje. Times je također pridodao i lekciju iz političke teorije i povijesti. „Izraelski na pad na Libanon", objašnjavalo je uredništvo, „dramatizirao je nesposobnost PLO-a", što je inačica nove teorije Arthura Goldberga o političkoj l e g i t i m n o s t i . Međutim, „PLO je ostao zamrznut maštanjem o pobjedi nad Izraelom koja kulmini ra stvaranjem palestinske države". Kao i svi ostali Arapi, Sadat je u početku bio lo jalan „svearapskoj stvari", a služeći tom ideološkom obvezivanju stupio je u rat 1973. godine, utemeljujući se „odanim nasljednikom Naserova panarabizma". „Tek tada je mogao pobjeći iz ideološkog zagrljaja PLO-a i zauzeti položaj s Arapskom ligom". Ali ostali su Arapi, a ključno PLO, odbili sva rješenja, izuzev „pobjede nad Izraelom", tako da „Amerikanci, uz svu svoju predanost" političkom približavanju, ne mogu učiniti ništa. S obzirom da su ovo"činjenice, kako ih je odredila Partijska linija, nevažno je što je Sadat ponudio Izraelu mirovni ugovor 1971. godine (bez spominjanja palestinskih nacionalnih prava, tijekom perioda u kojem još uvijek ni je mogao „pobjeći iz ideološkog zagrljaja PLO-a"), a ponuda je, uz američku po dršku, odbijena od strane Izraela; da je Sadat stupio u rat 1973. godine nakon što je opetovano upozoravao da mu Sjedinjene Države i Izrael nisu ostavile izbora svo jim odbacivanjem političkog rješenja i laburističkim programom naseljavanja sjevernoistočnog Sinaja; da su arapske države i PLO potom iznova nudile političko rješenje, tj. prijedlog o dvije države iz siječnja 1976. kojeg je pripremio PLO, Izrael bijesno odbacio, a Sjedinjene Države uložile veto; itd. kao što je prikazano u 3. poglavlju. Lojalnom svećenstvu državne religije sve je ovo besmisleno; to je „irele vantno" poput PLO-a ili Palestinaca na osvojenim područjima. New York Times si dopušta upozoriti na izraelsko odbacivanje Reaganova pla na, premda su Sjedinjene Države iznad kritičkog prosuđivanja. Nasuprot njemu, New Republic neuspjeh ove „hrabre američke inicijative" u cijelosti pripisuje PLO-u, koji može biti zadovoljan samo predajom Tel Aviva, i Husseinovom kukavičluku. Posve je prirodno da se ne može osvrnuti na to kako je Reaganov plan interpreti rala Laburistička stranka - da bismo to razumjeli potrebno nam je pola minute raz mišljanja - ali je zanimljivo što se ne može prisiliti ni osvrnuti na odbacivanje plana od strane Izraelske vlade. Niti su Sjedinjene Države subjekt kritičkog prosuđivanja zbog iznošenja još jednog plana odbacivanja miroljubivog rješenja, nakon kojeg nude Izraelu punu podršku za njegovo trenutačno odbijanje; neuspjeh nije „nika ko pogreška Sjedinjenih Država". Uredništvo dalje objašnjava da samo „tvrdogla vo pogrešno tumačenje činjenica" može voditi „paradoksalnoj" ideji da Sjedinjene
Države trebaju posegnuti za „ekonomskim sankcijama kojima bi se zaustavila izgradnja izraelskih naselja na Zapadnoj obali" (prevedeno na jezik stvarnosti, Sje dinjene Države trebale bi prestati plaćati Izraelu za izgradnju ovih naselja"). Ta na selja „nisu prepreka miru na Bliskom istoku", već su, bolje rečeno, „Husseinov dalekosežni argument pristupanja pregovorima". Iz toga slijedi da bismo Izraelu morali ponuditi još više podrške za njegov brzo napredujući useljenički program, kako bi poduprli ovaj argument. Ove reakcije otprilike određuju domet artikuliranog odgovora na neuspjeh Reaganova plana koji je bio neutraliziran prvih dana rujna izraelskim odbacivanjem uz američku podršku. Zadatak stvaranja prihvatljivije povijesti time je bio uspješno ostvaren s divljenja vrijednom efikasnošću. 3.2 Izraelski odgovor Vraćajući se na 1. rujna 1982. godine, moglo se očekivati da će Izrael podu zeti akciju kako bi otklonio pritisak za razmatranje Reaganovih prijedloga i smanjio mogućnost pomirljivih arapskih koraka koji bi izazvali uobičajenu „paniku". Zapra vo, postojala su dva trenutačna odgovora, jedan prilično poznat u javnosti, drugi nešto manje. 3.2.1 Inkorporiranje okupiranih područja Javnosti prilično poznat odgovor Beginove vlade bio je njezina trenutačna najava da će usprkos Reaganovom zahtjevu neodloživo utemeljiti brojna nova na selja u „Judeji i Samariji".* Samo nekoliko dana potom, u Ha'aretzu se mogao pro čitati naslov: Odobrena izgradnja sedam novih naselja u Judeji i Samariji, dok pod naslov izvješćuje o Vladinoj objavi da će „nevezano za Reaganov plan, izgraditi novo naselje u sjevernom dijelu pojasa Gaze". Amos Levav je 2. rujna izvjestio u Ma'arivu da će ,,u Samariji biti izgrađeno novo trgovačko središte i četiri grada". U * Slično, na dan kada je Jordan objavio kako se neće pridružiti Reaganovoj „mirovnoj inicijativi", „izrael ski dužnosnici objavili su planove masovnog židovskog naseljavanja na okupiranu Zapadnu obalu usprkos Reaganovom pozivu na zamrzavanje nove izgradnje" istovremeno izražavajući „prikriveno za dovoljstvo" da je Reaganov „mirovni proces pretrpio težak udarac". Plan kojeg je formulirala Svjetska cionistička organizacija, zahtijeva 57 novih naselja na Zapadnoj obali i Gazi tijekom četiri godine, a ob javljen je dva dana nakon što su Sjedinjene Države „dale naslutiti da će izvršiti pritisak na Izrael da zaus tavi izgradnju kako bi pridobile Husseina za uključivanje u bliskoistočni mirovni proces". Kongres je odgovorio na uobičajen način. Vanjskopolitički pododbor Predstavničkog doma, na čijem čelu je de mokrat Lee Hamilton, glasao je, bez protivljenja, za povećanje vojne i ekonomske pomoći u još većem iznosu od onog što je za 1984. godinu zatražila Reaganova administracija. Administracija nije pokuša la zaustaviti povećanje. Yuval Elizur, Boston Globe, 11. travnja (Jeruzalem); New York Times, 14. trav nja, 1983. Detaljnije o planu Svjetske cionističke organizacije vidi kod Davida Richardsona, Jerusalem Post, 10. travnja 1983. Planom je zamišljeno povećati židovsko stanovništvo na Zapadnoj obali na 1,3 milijuna u 30 godina, velikim Vladinim subvencijama i „oštrim ograničenjima u izgradnji izraelskih vo dećih urbanih središta..." Naravno, prešutno se razumijevalo kako će američki porezni obveznici pod miriti troškove; što je opravdana pretpostavka, ima li se na umu povijest i reakciju Američke vlade.
stvari, neposredno pred objavljivanje Reaganova plana „gospodin Yoram Aridor i profesor Yuval Ne'eman, ministri financija i razvoja, jučer su iznašli rješenje za pri kupljanje 500 milijuna šekela za razvojne aktivnosti u Judeji i Samariji". U isto značnom smjeru, sudac M. Ravid „je kategorički odbio da izraelske kompanije re gistrirane u Izraelu, ali koje prvenstveno djeluju na okupiranim područjima, budu izuzetak od oporezivanja". Najavljena su dva nova naselja (od kojih jedan kibuc) na Golanskoj visoravni i pet novih poluvojnih naselja (Nahal) u Samariji. Levav preispituje planove Useljeničkog ogranka Cionističke organizacije o useljavanju 400 000 Židova u Samariju do 2010. godine u planirane gradove i na selja; tada ih je bilo 5000. Prema očekivanjima, arapsko stanovništvo doseglo bi 500 000-700 000. Plan razvoja obuhvaćao je šest autocesta koje bi povezale pod ručje zaobilazeći arapske gradove poput Nablusa. Arapsko stanovništvo bilo bi zatvoreno u „ograničenom prostoru u središtu područja" s, u odnosu na sadašnju, udvostručenom gustoćom naseljenosti. Usvojile bi se različite mjere sprječavanja širenja arapskih gradova i naselja, uključujući izgradnju cesta, zabranu gradnje i in tenzivne napore otkupljivanja zemlje za židovska naselja. Službenik Ministarstva obrane zadužen za izgradnju naselja potvrdio je da je ostvarivanje ovih planova na području Judeje i Samarije već započelo. Nekoliko mjeseci kasnije, Vlada je objavila još jedan korak prema ostvariva nju ovih planova: „Zelene patrole" proširit će se i na Zapadnu obalu. Zelene patrole utemeljene su za vrijeme Rabinove (laburističke) vlade zbog navodne eko loške zabrinutosti u okviru „Uprave za očuvanje prirode" predvođene pričuvnim generalom Avrahamom Yoffeom, entuzijastom Velikog Izraela. Za vrijeme dok je njima, kao ministar poljoprivrede u prvoj Beginovoj vladi, upravljao Ariel Sharon, u javnosti su postale poznate zbog svoje okrutnosti u teroriziranju beduina u Negevu (izraelski građani koji obavljajući najrazličitije zadatke služe u vojnim snagama) kako bi spriječili njihovo prodiranje na „nacionalnu zemlju", odnosno zemlju rezer viranu za židovsku upotrebu. Djelujući zajedno s Graničnom stražom i policijom, si lom su evakuirali beduine iz njihovih domova na područja na kojima su trebali biti koncentrirani, terorizirajući žene i djecu, ubijajući životinje, uništavajući šatore i op ćenito ponašajući se na način karakterističan za krvoločnu i brutalnu karijeru njiho va direktora od vremena njihova nastanka početkom 50-ih godina. Sada su trebali svoju pažnju usmjeriti i na Zapadnu obalu. Barel izvješćuje kako će njihovo zaduženje biti „arapska ilegalna izgradnja na državnim zemljištima ili na područji ma namijenjenih (židovskom) useljavanju". „Državna zemljišta" su ona koja je Iz rael preuzeo, ovim ili onim pravnim smicalicama, kako bi zadovoljio potrebe ame ričkih branitelja građanskih sloboda. Neposredno potom, Vlada je objavila da će nova „Zemljišna patrola", osobinama slična „Zelenoj patroli", „preuzeti zadatak uništavanja građevina izgrađenih bez pravilne dozvole" (dozvole se Arapima redo vito uskraćuju) i sprječavanja „povećanog arapskog useljavanja na državna zem ljišta", koja trebaju biti sačuvana za Židove u „Judeji i Samariji". . .S velikom vjerojatnošću se može predvidjeti da će ove patrole, djelujući na svoj
uobičajen način, ubrzati ono što će prihvatljive knjige opisivati kao „dobrovoljnu prodaju zemljišta" na strani Arapa, koji su se do sada tvrdoglavo tome opirali, i op ćenito će djelovati kako bi omogućili Izraelu da bespomoćnim Samidinima odu zme ono što želi, dok će Sjedinjene Države i dalje šutjeti i brinuti se za novčana sredstva. U izjavi na izraelskom radiju, odbacujući Reaganov plan neposredno po nje govom objavljivanju, ministar obrane Sharon je izjavio: „Ne samo da ga Izrael ne će prihvatiti, nego ga neće ni prodiskutirati". Reaganov plan „nema šanse", nasta vio je Sharon i „Sjedinjene Države mogle su se poštedjeti brojnih neugodnosti i frustracija" ne predlažući ga. „Sjedinjene Države na kraju će se, u odsustvu druge mogućnosti, morati povući jer plan ne može biti ostvaren." U međuvremenu su jor danski i PLO-ovi izvori, uz određene rezerve, izražavajući interes za plan, i dalje sumnjali u odlučnost administracije. Jedan Jordanac je izjavio da „ne pokažu li Sje dinjene Države istu spremnost na djelima, kakvu je gospodin Reagan pokazao na riječima, 'nitko u području ga neće shvatiti ozbiljno'". Drugi je dodao sljedeći ko mentar, „odražavajući službeno jordansko razmišljanje": Krucijalno pitanje je hoće li gospodin Reagan biti sposoban voljom i snagom podržati svoje riječi. Ako Sharon sutra započne novu seriju useljavanja, hoće li Washington zaustaviti dotok oružja ili financijske pomoći Izraelu, hoće li otići u Vijeće sigurnosti priznavajući PLO? Pitanje je zasigurno bilo retoričko, ali odgovor na njega vrlo brzo je stigao. Iz rael je „započeo novu seriju useljavanja", nastavljajući iznošenje svog neslaganja sa zamrzavanjem useljeničkih zahtjeva. I Reagan je odgovorio, kao što smo vidje li, zastupajući povećanje pomoći, zadržavajući istovremeno rješenja kojima se do pušta preusmjeravanje novčanih sredstava na financiranje naseljavanja okupiranih područja (do čega bi, na neki način, došlo bez obzira na rješenja), osim što su ovo ga puta uvjeti pomoći dodatno poboljšani stajalištima kongresnih liberala. Racio nalan odgovor na ova zbivanja, koji je uslijedio nakon nekoliko tjedana, već je bio naveden u Jerusalem Postu: „Američka vlada financira onu istu politiku koju osu đuje s takvom dosljednošću da čovjek ne treba biti Arap da bi se upitao jesu li te osude iskrene". U mjesecima koji su uslijedili došlo je do porasta suprotstav ljanja između Izraela i Sjedinjenih Država na retoričkom nivou, pa čak i do povre menih izravnih vojnih sukobljavanja između američkih marinaca i IDF-a u Bejrutu. Verbalni odgovor Američke vlade bio je pun prijekora dok je istovremeno predla gala da se i u 1984. godini zadrži nevjerojatan stupanj vojne pomoći iz 1983. godi ne, koju je Kongres, kao i obično, još i povećao, ukazujući time na njezine prave nakane.* * Bernard Weinraub, New York Times, 5. veljače 1983. Vidi str. 334*. Odabir trenutka za iznošenje prijedloga za fiskalnu 1984. godinu bio je zapanjujuć jer je do njega došlo u trenutku značajnog di plomatskog sukobljavanja između Sjedinjenih Država i Izraela o sudbini Libanona i neposredno po dobro poznatom incidentu u kojem je američki marinac potegnuo pištolj kako bi zaustavio kretanje iz raelskih tenkova u područje za koje su marinci podrazumijevali da se nalazi pod njihovom kontrolom.
U slučaju da Amerikanci nisu shvatili, Reaganovo zamrzavanje useljeničkih zahtjeva izazvalo je pravo ludilo najava i oglasa o novim naseljima i ostalim zbiva njima na okupiranim područjima. Koncem godine pretpostavljen broj stanovnika Judeje i Samarije, prema kalkulacijama načelnika Odjela za useljeništvo židovske agencije, Mattityaha Droblesa, narastao je na 1,3 milijuna. To je trebalo stvoriti židovsku većinu, dodao je, imamo li na umu očekivanu „emigraciju Arapa s okupi ranih područja". Početkom prosinca, Vlada je objavila svoje planove izgradnje 35 dodatnih gradskih naselja u Judeji i Samariji, kojima bi se nastavili već ranije objavljeni planovi, a neposredno potom, zamjenik ministra poljoprivrede, Michael Dekel, povisio je ovaj broj na 42 nova, većinom urbana naselja u sljedeće četiri go dine. U međuvremenu je ministar znanosti i razvoja, Yuval Ne'eman, objavio kako će Samarija postati izraelska Silikonska dolina, tamošnjom koncentracijom „najnaprednijih dijelova izraelske industrije", a grad utemeljen blizu Ariela u središ tu Samarije, gdje je koncentrirano arapsko stanovništvo, novi „grad znanosti". Os tali industrijalci također su „stremili k Samariji", uključujući i tvornicu elektronike financiranu francuskim kapitalom, vojnu industriju i brojne druge. Da bi se tamo preselila, industriju se poticalo „dostupnim razvojnim kreditima, čak i nagradama" koje je pružala Vlada (u konačnici, Američka vlada). Amnon Rubinstein je „demon strirao" kako je sve ovo ,,u sukobu s četvrtom Ženevskom konvencijom koju je Izrael p o t p i s a o " , ali ovakva razmišljanja mogu biti prepuštena onima koje se danas u Izraelu ismijava kao „prekrasne duše". U međuvremenu nisu zapostavljena ni ostala područja. Na prvu godišnjicu stvarne aneksije Golanske visoravni, Ha'aretz je primijetio kako se doselilo 1000 useljenika, a poduzetim novim naporima dovelo bi ih se još 5000 u četiri nova za sad planirana naselja. A u pojasu Gaze, oko 800 milijuna šekela iz nacionalnog budžeta, uloženo je u proteklih šest godina u 8 naselja s 300 useljenika, uz još de vet planiranih zajedno s velikim turističkim središtem. Upitan na tiskovnoj konfe renciji o ovim velikim ulaganjima za tako malo useljenika, ministar stanogradnje David Levi, odgovorio je da „postoje nacionalno-politički ciljevi u koje država mo že ulagati neovisno o broju useljenika, ali u skladu s njezinim potrebama razvoja ovih mjesta u d r ž a v i " , politika koja se može provoditi s posebnim ažurnošću posebno onda kada je „ulaganje" omogućeno darežljivim donacijama iz ino zemstva. Sudbina Gaze općenito je zanemarena u diskusijama o okupiranim područji ma, možda i zbog toga što je već prešutno dodijeljena Izraelu. Područje Gaze „pa cificirano" je izuzetnom brutalnošću Ariela Sharona u vrijeme laburističke vlade početkom 70-ih. Od tada Izrael njome upravlja čeličnom šakom. Kao dokaz tome, vojni sud je od travnja 1980. do ožujka 1981. godine pokrenuo 3 853 nova slučaja proglasivši „krivim" 3 458 osoba, a 180 je oslobodio optužbe. Područje ovlasti vojnih sudova, unutar onoga što se naziva „civilnom upravom", poprilično je širo ko, rasprostirući se, primjerice, i na trgovce koji odbijaju platiti posebne poreze na dodanu vrijednost, koje oni smatraju odrazom izraelskih zahtjeva na suverenost.
Polovica zaposlenog stanovništva oko 40 000 ljudi - u Izraelu putuje na posao*, nekima radni dan traje od 3 ujutro do 8 navečer jer, premda se Arape potiče na obavljanje „prljavih poslova" uz, u židovskoj državi, izuzetno niske nadoknade (zapravo, uvjeti su tako osmišljeni da gotovo nema alternative), nije im dopušteno tamo i p r e s p a v a t i . Ove službene brojke zasigurno su podcijenje ne kao što je naznačeno u, na primjer, povremenim studijama o nezakonitom dječ jem radu. Pojas Gaze prekomjerno je prenapučen, a stanovništvo se ubrzano poveća va. Nema mogućnosti razvitka. Suprotno tome, preostale rezerve zemljišta oduze te su za potencijalnu židovsku upotrebu. S obzirom da je jedini način preživljava nja opsluživanje izraelskih potreba za jeftinom radnom snagom, a kako redovito putovanje gotovo da nije moguće, radnici pronalaze načine ilegalnog noćnog bo ravka u Tel Avivu i drugdje. Svakog radnika u Tel Avivu u prosjeku nekoliko puta godišnje pokupi policija. Radnici spavaju na štandovima za voće na otvorenim trž nicama, u odvratnim sobama ili podrumima u predgrađima gdje su leđima poreda ni jedan do drugog, spavajući u svojim radnim odijelima, bez sanitarnih čvorova ili tuševa, iščekujući dolazak policije na vrata. Grube procjene pokazuju da tisuće arapskih radnika ovako živi iako nitko ne zna koliko točno. Dok je policija ovlašte na onemogućiti Arapima spavanje u Tel Avivu, ne postoje zakoni kojima bi se re gulirali minimalni uvjeti njihovog preživljavanja. Unutar samog pojasa Gaze najozbiljniji problem je voda. Lokalni izvori već su istrošeni, čime se povećava slanost i dovodi do ostalih vrsta zagađivanja koja pri jete pretvaranjem u „katastrofu". Kako bi se spriječila ova katastrofa, nadzire se ko rištenje vode, a lokalne Arape se kažnjava za prekomjerno trošenje ili kopanje izvora. Ali, Rafael Gaon izvještava, „zakon se odnosi samo na bivše (tj. arapske) stanovnike područja. Novi useljenici (Židovi) - to je posve drukčija priča". Za njiho ve projekte, tj. profitabilan uzgoj voća za europsko tržište - dostava lokalne vode omogućena je u količinama koje nadilaze sve one koje su na raspolaganju arap skoj poljoprivredi ili ostalim arapskim potrebama. Osim profitabilnosti za izraelsko gospodarstvo (kojem doprinosi i zatvoreno tržište), to ima i dodatnu prednost prisiljavanja lokalnih Arapa na zadovoljavanje potreba za supereksploatiranom rad nom snagom izraelskih poduzeća (uključujući i kibuce) i dopuštanja stranim pos jetiteljima da budu zadivljeni izraelskim nevjerojatnim ostvarenjima u ozelenjavanju pustinje. Ukratko, za arapske građane samog Izraela, drogirane žohare s okupira nih područja, a možda, nekad davno ranije i za stanovnike „Sjeverne obale" uobi čajena priča. Poput industrijalaca, brojni izraelski građani privučeni su u „Judeju i Samariju" njihovim ispražnjenim prostorima (s Arapima pravilno lišenih slobode unutar * Danny Tsidkoni, Davar, 16. siječnja 1983. Vrlo je malo izvješća iz tog područja, što Tsidkoni djelomič no objašnjava i time što vojna uprava smatra novinare „neprijateljima" te ih drži podalje. Njegovo iz vješće utemeljeno je na „službenim informacijama" one rijetko objavljivane vrste.
„ograničenih prostora"), jeftinom zemljom i darežljivim Vladinim kreditima i subven cijama. Leah Etgar opisuje kako su, osobito nakon Reaganova zahtjeva za zamr zavanjem useljavanja, ceste prema Samariji zakrčene obiteljima koje na sabat odlaze na vožnju automobilima kako bi razgledale područje, „nacionalni sport" s beskrajnim automobilskim kolonama. Postoje brojna arapska sela, ali je jedan od vozača izjavio kako „nema razloga strahovati zbog njih". „Jednom su bacili kamen u Kalkilyi pa im je tržnica bila zatvorena dva tjedna. Sada se ne usude ni proviriti vani". Samo Samidini nastoje zadržati ono što im je preostalo nakon što su stranci prošetali kroz njihove zidove. Međutim, prisutni su brojni Granični čuvari, tako da ugodni obiteljski izlasci nisu ometani. Brojne obitelji tragaju za zemljištem ili kućama u novim naseljima koja se posvu da šire, tako ubrzano da samo lokalni Arapi mogu uputiti vozače kako stići do njih. Jed na od posebnih turističkih atrakcija je palača na brežuljku, čiji je vlasnik Moshe Ser, bogati student vjerskog pokreta mladeži. Turisti promatraju „arapske radnike koji užur bano trčkaraju tamo-amo, prenoseći brda cementa"; rabini nesumnjivo smatraju pri kladnim dati oprost od grijeha dopuštajući ovim zvijerima rad na sabat. Ovdje, kao i u okolnim prostorima, kupcima se pomaže državnim fondovima. „Kad god nestane no vaca, posjećuje nas ministar obrane s grupom Amerikanaca", objašnjava sredovječni čovjek iz novog naselja Kamei Shomron. „Popne se na brežuljak Moshe Sera i poka že im kako je Natanya (u Izraelu) blizu topova. To ih dovoljno uvjeri da izvade svoje če kovne knjižice." Tako se bogatim američkim Židovima omogućava ispunjavanje njiho vog najdražeg sna: doprinos pretvaranju Izraela u Južnoafričku Republiku.* U međuvremenu, izraelski vojnici nastavljaju izvješćivati o trenutačnim aktiv nostima i pristupima svojih časnika: arbitrarno pretraživanje i pritvaranje, pljačka nje, kažnjavanje, degradacija, opće ponižavanje stanovništva. Časnik IDF-a, čovjek određene kulture, uključuje se u razgovor o Mahlerovoj simfoniji, uz sljedeću prim jedbu svojim vojnicima u pogledu lokalnog arapskog stanovništva: Postoje dvije mogućnosti živjeti s njima ili ih uništiti. Ja ih osobno mrzim. Smrde. Ne dijele našu kulturu. Spavaju s kozama. Potrebno ih je raspršiti, pretvoriti ih u zrak. (31) * Izrael je nedavno osmislio način kojim im omogućava neposrednije ispunjenje ovog sna. Na susretu ko jeg je pripremila organizacija Amerikanci za siguran Izrael, u New Yorku ožujka 1983. godine, dužnosni ci Izraelske vlade prikazali su skupu od 300 prominentnih američkih Židova načine kojima sami mogu kupovati zemlju na Zapadnoj obali, bez da se tamo presele. Knjižica pod nazivom Kupovina zemlje u Sa mariji objašnjava kako Amerikanci mogu kupiti arapsku zemlju pomoću izraelskih institucija utemeljenih na Zapadnoj obali „na područjima koja će se razviti u skoroj budućnosti". To je dobro ulaganje, imaju li se na umu obilne Vladine (u konačnici, Američke vlade) subvencije i niska cijena zemlje - koja će, ne ma sumnje, i ostati „jeftina" i „raspoloživa" zahvaljujući Zemljišnim patrolama, Graničnim stražama i ostalim oblicima uvjeravanja. Državno tajništvo javno je objavilo kako je „šokirano". Rowland Evans i Ro bert Novak, Boston Globe, 9. travnja 1983. U pismu Boston Globeu tri dužnosnika organizacije Ameri kanci za siguran Izrael opovrgavaju da je bilo koji izraelski Vladin dužnosnik raspravljao o programu (tvr dili su da je to bilo privatno okupljanje) te izjavili da se Arapi Judeje i Samarije „trgaju iskoristiti mogućnost" za prodaju svoje zemlje. Michael I. Teplow, Mark Espinola i Josef E. Teplow, pisma, Boston Globe, 2. svibnja 1983. 0 činjenicama glede spremnosti na prodaju z e m l j e .
Ponovno možemo opaziti rijedak, gotovo patološki nagon za oponašanjem stajališta onih koje se „ne usuđujemo ni imenom nazvati" (kao što je rekao Abba Eban u svojoj ranije navedenoj primjedbi) i to u razmjerima groteskne karikature. Na sve ovo Sjedinjene Države reagirale su povećanjem fondova kojima se to ostvaruje. Jedan od razloga je što se ono što događa na okupiranim područjima, ne događa uistinu, kako je nakon svog posjeta Izraelu objasnila Jeane Kirkpatrick suprotno onome o čemu se naširoko izvještavalo u izraelskom tisku, američka ve leposlanica pri Ujedinjenim narodima rekla je: „Izraelska naselja na predominantno palestinskoj Zapadnoj obali nisu na pragu mijenjanja karaktera područja." Drugi razlog može biti onaj kojeg je objasnio Henry Kissinger: Izraelu moramo po kazati „suosjećanje" i „možda čak naklonost" ili ćemo ga „dovesti do emocional nog i fizičkog kolapsa". Na svu sreću, Samadini su žilavija vrsta, tako da se glede njih ne zahtjeva slična brižnost. O činjenici da je Izrael na zahtjev predsjednika Reagana o zaustavljanju nase ljavanja odgovorio naglim širenjem useljeničkog programa, djelomično se izvješta valo u Americi. To je sigurno učinilo da se Predsjednik osjeti prilično moćnim, ima jući na umu kako je jedini primjer slične užurbanosti u naseljavanju bio odgovor na njegovu prijašnju izjavu da naselja na okupiranim područjima nisu ilegalna kao što se ranije tvrdilo. Vidi također str. 334*. 3.2.2 Marš na zapadni Bejrut Postojao je također i drugi izraelski odgovor na Predsjednikovu mirovnu inici jativu, onaj kratkoročno značajniji od širenja naselja. Trećeg i četvrtog rujna izrael ske snage prešle su preko linija kojima se označavalo područje prekida vatre, krše ći upravo postignute Habbibove sporazume temeljem kojih je PLO napustio Bejrut. Kretali su se prema „izbjegličkim logorima" u Sabri i Shatili - što su u stvari bila gradska predgrađa, danas okružena brzorastućim gradom Bejrutom. Izraelske sna ge demontirale su mine i postavile promatračnice nasuprot logorima koji su bili znat no oštećeni uslijed bombardiranja početkom lipnja. „Promatrači su bilježili da bi iz raelska operacija raščišćavanja ceste mogla biti usmjerena na raščišćavanje puta za kasnije napredovanje kolone oklopnih vozila k izbjegličkim logorima Sabri i Shatili". Libanonska nacionalna policija preuzela je 2. rujna nadzor nad većinom za padnog Bejruta, mirnim putem nakon što su se dobrovoljno povukli pripadnici Ijevičarske paravojske. „Libanonske snage protutnjale su na kamionima bombardira nim ulicama, skupljajući municiju i oružje iz skladišta Palestinske oslobodilačke organizacije", sada napuštenima, iako je poneka predana libanonskoj musliman skoj mourabitskoj vojsci. Zapovjednik Mourabita, Ibrahim Koleilat, rekao je da je „pristao na povlačenje i 'smanjivanje svoje vojne prisutnosti' kako bi se pružila šan sa nacionalnom pomirenju", premda njegovi ljudi neće predati oružje sve dok se Izrael ne povuče iz Libanona. Kao što je uskoro postalo očito, izraelsko preko račenje linija prekida vatre nije bilo nedužno. U tom trenutku uglavnom je ignorira no, kao i kasnije, prilikom rekonstruiranja zbivanja nakon pokolja koji je uslijedio;
na primjer, ne spominje se u izvješću Kahanovog povjerenstva Izraelske vlade, na koji ćemo se vratiti. Izrael nije bio zadovoljan novim rješenjima u zapadnom Bejrutu: Izraelski časnici govorili su da Mourabiti, najveća ovdašnja muslimanska paravojna organizacija, moraju napustiti libanonski glavni grad jer je najuporniji PLO-ov saveznik u Libanonu (...). Muslimane je razbjesnio izraelski zahtjev i prikloni li su se mourabitskoj strani. Muslimanske vođe, uključujući i umjerenjake poput bivšeg premijera Saeba Salama, izjavljivali su kako Izrael želi očistiti Libanon od njegovih muslimanskih stanovnika. Objavljeni Salamov komentar je prežestok, ali je njegov osnovni smisao to čan. Ono što je Izrael želio bilo je prepustiti „teroriste" - izraz sada protegnut na Palestince i sve s njima povezane Libanonce - dominaciji njihovih libanonskih kli jenata, krvožednih falangista, hadadista, Cedrovih čuvara i šamonističkim snaga ma. Odlaskom PLO-a i narušavanjem postignutog odnosa snaga, muslimansko stanovništvo našlo se u njihovoj milosti, u Novom poretku. Izraelsko insistiranje na razoružavanju posljednjih preostalih paravojnih snaga „terorista" uklonit će pos ljednje prepreke ponavljanju pokolja poput onih u Karantini i Tel al-Zaataru 1976. ili u Khiyamu 1978. godine, od kojih je posljednji bio direktno pod izraelskom vojnom okupacijom. Zahtjev da PLO-ovi „saveznici" napuste Bejrut naprosto je odražavao neprikrivene izraelske namjere u Libanonu: osigurati vladavinu manjinskih kršćan skih grupa povezanih s Izraelom; cilj koji potječe još od prvih dana utemeljenja dr žave, a kako smo vidjeli, možda i od ranije. Značenje izraelskih koraka potencijalne žrtve su vrlo dobro shvatile. „Nacio nalni pokret" kojim su dominirali sunitski muslimani, smatrao je da im je potrebno njihovo oružje „radi borbe kojom bi se ovdje okončala izraelska okupacija". „Vode ći šijitski muslimani iznosili su slično rješenje", dodaje Hijazi. Nabih Berri, vođa šijitske vojske Amal koja se borila zajedno s PLO-om, rekao je: „Ako Izrael ne od stupi, 'mi ćemo postati novi Palestinci koji će se s njima boriti'". „Pravi Libanonac je onaj koji se bori protiv Izraela", dodao je, upozoravajući da bi mirovni ugovor potpisan pod izraelskim topovima „vodio podjeli Libanona". A duhovni vođa šijita, najveće vjerske libanonske grupe, „proglasio je vjerski edikt kojim objavljuje da je kolaboracija s Izraelom svetogrđe". Još jednom, tek oslobođeni ljudi su propustili izraziti zahvalnost za svoje spašavanje premda, kao što smo mogli vidjeti, ovdje u Americi, pravi sljedbenici tvrdoglavo nastavljaju podržavati doktrine sudbine, pos ve uvjereni u ono što su vidjeli na svojim turističkim obilascima kao što su neki ra niji posjetitelji opažali sretne seljake u gulazima. Vidi 5. poglavlje, odjeljak 8.2.2. 3.3 Nezahvalni klijenti U međuvremenu, stvari se između Izraela i njegovog odabranog kandidata za predsjednika, Bashira Gemayela, nisu povoljno odvijale. Bez obzira na sve ono što je mogao biti, Gemayel je bio libanonski nacionalist, usredotočen na održavanje li banonske pozicije u arapskom svijetu. Unutar libanonske maronitske zajednice bio
je prisutan dugogodišnji raskol oko pitanja saveza s Cionističkim pokretom protiv lo kalne muslimanske većine, kojeg se, kao što smo vidjeli, može datirati 40 godina unatrag. Činilo se da se raskol ponovno pojavio u kolovozu 1982. godine, lako je fa langa pozdravila izraelsku invaziju, suzdržavali su se od neposrednog sudjelovanja u njoj. Postojala su dva vjerojatna razloga. Prvi da je bilo prihvatljivije i sigurnije os loniti se na svoje izraelske „plaćenike" (izraz Ze'eva Schiffa) s njihovim nadmoćnim naoružanjem, nego se neposredno suočiti s palestinskim borcima; svoju hrabrost mogli bi pokazati kasnije, nakon što odu borbene snage. Drugi je razlog što je Ge mayel vjerojatno namjeravao, kao što je tvrdio, ujediniti Libanon uz muslimansku podršku. Izrael je pretpostavljao da će Gemayel, kojeg su oni postavili na vlast, biti „njihov čovjek". Međutim, početkom rujna, samo nekoliko dana nakon njegovog iz bora na mjesto predsjednika ,,u Jeruzalemu je raslo razočaranje" glede Gemayela, izvještavao je izraelski tisak, zbog nekoliko razloga: odbio je potpisati postavljeni mi rovni ugovor i prijetio izvođenjem bojnika Saada Haddada, izraelske marionete s ju ga, pred sud optužbom za dezerterstvo iz libanonske vojske. Navodeći „obaviještene sigurnosne izvore", Ze'ev Schiff je izvještavao da je „prijetnja nove Libanonske vlade o dovođenju pred sud bojnika Haddada, Izraelu nagovještaj da se novi režim pod Bashirom Gernavelom snažno protivi izraelskim planovima o stvaranju budućeg vojnog prisustva u južnom Libanonu ili širenju Haddadove enklave kojom posredno upravlja Izrael". Falangistički izvori navodili su da je Izrael stvorio razdor s falangom svojim insistiranjem na širenju „prostora (Haddadove) vlasti u južnom Libanonu i sprečavajući falangističke snage u širenju na jug". Službeni izvori ukazivali su da Gemayelova „nova Vlada, sačinjena od raz ličitih krugova muslimana i Druza, nije spremna prihvatiti određeno izraelsko pri sustvo u južnom Libanonu kao što se dogodilo u Haddadovim enklavama". Tako đer odbijaju „nametnuti sigurnosna rješenja". Izraelska je procjena kako Gemayel neće odustati od sukoba po ovom pitanju, što će „učvrstiti njegovu poziciju unutar muslimanskih krugova u Libanonu i s umjerenim arapskim vladama". Vladini dužnosnici u Jeruzalemu izjavili su kako je došlo do „oštre" rasprave između Begina i Gemayela, u kojoj je središnje pitanje bilo „libanonsko odbijanje potpisivanja mirovnog ugovora u skoroj budućnosti i prvenstveno njihovo odbija nje da dopuste utemeljivanje sigurnosne zone pod vlašću Saada Haddada u juž nom Libanonu u pojasu 40-50 kilometara". Begin je jasno dao do znanja kako neće dopustiti Haddadovo uklanjanje s „libanonske pozornice" nakon njegovih „značajnih aktivnosti". Isti izvori izjavili su da je „izraelska namjera zadržati (južno) područje u rješenjima koja su prevladavala prije operacije Mir za Galileju, a to je, pod kontrolom snaga Saada Haddada, s izraelskim vodstvom i podrškom, ali ne i neposrednim izraelskim nadzorom, bez postavljanja većih (izraelskih) snaga u području". To su, u biti, rješenja koja je Libanonska vlada bila prisiljena pri hvatiti nekoliko mjeseci kasnije. vidi str. 403. „Oštra" rasprava se, prema izraelskom radiju, dogodila u Nahariyi u sjevernom Izraelu. Čini se da je Gemayel doveden na sastanak, a objavljivanjem te činjenice u
javnosti doveden je u nepriliku (opovrgao je da je sastanak održan) nakon što je od bio prihvatiti zahtjeve novih gospodara rata. Sljedeći znak izraelskog nezadovoljstva svojim nezahvalnim štićenikom bilo je zabranjivanje okupljanja kršćanskih sljedbe nika upravo izabranog predsjednika Gemayela u Sidonu od strane izraelskih vlasti „nakon što su odbili javno izjašnjavanje za potpisivanje mirovnog ugovora s Izrae lom. Okupljanjem se trebalo proslaviti evakuiranje PLO-a iz Libanona". Falangistički dužnosnik kojeg je intervjuirala izraelska televizija u Sidonu rekao je da su Izrael ci izvršili pritisak na kršćane da u svojim govorima upute riječi zahvale izraelskoj vojsci za protjerivanje PLO-a van grada i pozovu na mirovni sporazum s Izraelom, ali je i izjavio kako mir nije nešto što se može nametnuti libanonskom narodu. Slje deći dokaz falangističke nezahvalnosti bio je neuspjeh izabranog predsjednika Ami na Gemayela da pozove osoblje IDF-a na proslavu kojom se obilježavalo ujedinja vanje Bejruta nakon povlačenja izraelskih vojnika. „Bili su pozvani američki marinci, francusko i talijansko vojno osoblje, u stvari svi, s izuzetkom izraelske vojske, vojske koja je krvlju platila tako visoku cijenu u Libanonskom ratu", lamentirale su ovako američko-židovske novine, pridržavajući se službene doktrine o izraelskom osloba đanju i nevjerojatne libanonske nezahvalnosti. Neposredno nakon svoga izbora, Bashir Gemayel je održao „povijesni" i oči gledno uspješan sastanak s liderom muslimanske koalicije, nekadašnjim premije rom Saebom Salamom i „muslimani su osudili i gotovo se odrekli bivšeg predsjed nika Suleimana Franjieha i bivšeg premijera Rashida Karamija* zbog njihovog ot vorenog odbacivanja novog režima". „U tri tjedna između njegova izbora i ubojstva (Bashir Gemayel), uspio je uvjeriti brojne muslimanske lidere, posebno negdašnjeg premijera Saeba Salama, vođu vodećih zapadanobejrutskih musli manskih političara, da u ime Libanona prihvate falagističku pobjedu." Ukratko, u Libanonu se također veliki plan počeo raspadati. Već smo naveli izvješća koja su slijedila u Izraelu, a koja su upozoravala da, suprotno očekivanim nadama, Bashir Gemayel nije prijatelj Izraela i možda nije „ništa bolji" od svog brata Amina koji ga je zamijenio nakon ubojstva. (vidi str. 189). Nesumnjivo odgovarajući na ova zbivanja, Sharon je 4. rujna objavio da bi Iz rael mogao utemeljiti zonu sigurnosti s „posebnim statusom" u južnom Libanonu ako Gemayel odbije potpisati mirovni sporazum. Neposredno potom, bojnik Haddad je izjavio da uz podršku Izraela, njegova vojska namjerava nadzirati 30 milja širok pojas teritorija sjeverno od izraelske granice sve dok Vlada u Bejrutu ne potpiše mirovni ugovor s Izraelom, dodajući da nema jedinica regularne libanonske vojske kojima je dopušten pristup u to područje, kao ni članova falangističke vojske. (41) Ovi aranžmani su, zapravo, bili vidljivi još za vrijeme samih borbi. Sredinom lipnja objavljeno je da će Haddadove snage upravljati područjem sve do rijeke Awali, tek nešto sjevernije od Sidona, 55 kilometara sjeverno od izraelske granice. Haddad je tada već osnovao svoj ured u prostorijama nekadašnjih libanonskih * Franjieh i Karami povezani su sa Sirijom čija vojska nadzire njihove oblasti u sjevernom Libanonu.
vlasti za područje Sidona. Nekoliko tjedana kasnije, Yehuda Tsur je u Al Hamishmaru izvijestio kako Izrael ne samo da mu pomaže preuzeti nadzor nad tim područ jem, već „sprječava ulazak falangista u područje pod (Haddadovom) kontrolom" kao dio „borbe za uspostavljanje novog poretka u Libanonu" (čak i ovdje, u časo pisu lijevih golubova Laburističkog saveza, ovaj izraz se koristi bez opaski ili zbu njenosti). Tsur dodaje kako su Haddadove snage jedini libanonski elementi koji je u borbama surađivao s Izraelom. „Treba naglasiti da su u prvim danima opsade Bejruta falangisti pokušavali napasti položaj terorista, ali su bili prisiljeni povući se te je u borbi ubijen određen broj Gemayelovih vojnika. Od tada pa nadalje, odbija li su bilo kakvo sudjelovanje u aktivnim borbama". Njihov red doći će kasnije. Ukratko, tijekom borbi bojnik Haddad se već dokazao kao „gospodar rata u ci jelom južnom Libanonu, južno od rijeke Awali koja prolazi tek nešto sjevernije od Si dona". On je „izraelsko stvorenje, potpuno podčinjeno i stoga potpuno ovisno". Iz rael je dopustio civilnoj libanonskoj upravi ostanak na Haddadovom području „jer ona jedva funkcionira", ali „da bi osigurao vlast bojnika Haddada, libanonskim voj nim trupama je naređeno da napuste svoje barake u južnim gradovima, bile su razoružane i zamijenjene Haddadovim vojnicima". Izrael je tako djelovao kako bi osi gurao da središnja libanonska vlast može postojati tek pod njegovim nadzorom, što je ključni aspekt oslobađanja. Nikakvo čudo što su tada „postojale napetosti između izabranog predsjednika (Bashira Gemayela) i njegovih izraelskih sponzora". (43)
4. Invazija na zapadni Bejrut 4.1 Gemayelovo ubojstvo U subotu 11. rujna povučene su posljednje jedinice američkih marinaca koje su trebale jamčiti sigurnost Palestincima nakon odlaska PLO-a (odluka o povlače nju marinaca dovela je do odlaska ostatka međunarodnih snaga), dva tjedna prije okončanja njihovog 30-dnevnog mandata. U utorak 14. rujna ubijen je Bashir Gemayel u eksploziji bombe koja je uništila središnje falangističko zapovjedništvo. Muslimanski lideri opovrgli su bilo kakvo sudjelovanje u ubojstvu, kao što su učini li i njegovi poznati maronitski neprijatelji. Economist je izvijestio kako je zgrada bi la „najsnažnije, i do sada najefikasnije čuvano mjesto u cijelom Bejrutu", tako da su „ubojice trebale podršku iznutra". U blizini je također bilo vidljivo i prisustvo broj nih izraelskih vojnika. Economist je sumnjao da je neka maronitska grupa, možda grupa koja je Izraelu bliskija od Gemayela, mogla postaviti bombu. Helena Cobban je izvijestila kako su i drugi također pretpostavljali da bi falangisti bliski „osovini Izrael-Haddad-Šamon" mogli biti odgovorni. Iznijete su brojne druge sumnje. Ubrzo potom falangisti su objavili da imaju priznanje o ubojstvu; izvještavalo se da uboji ca ima „neodređene inozemne veze", moguće sirijskog, palestinskog, libijskog ili sovjetskog podrijetla, dok su ostala izvješća navodila kako je pripadao falangističkom sigurnosnom aparatu. Falangisti su se, čini se, opravdavali zaključkom kako
je bio pod sirijskim nadzorom. Falangiste je istražio Elie Hobeika kojeg je Izrael odredio kao dužnosnika odgovornog za pokolj u Bejrutu. Postojeći dokazi ni su dovoljno pouzdani da bi se iznijeli bilo kakvi zaključci. Istinu vjerojatno nikada nećemo saznati. 4.2 „Spriječiti krvoproliće i osvetnička djela" Nakon izvješća o eksploziji u 17 sati, Izrael je u utorak oko 22:30 primio po tvrdu da je Bashir Gemayel umro. Prema svjedočenju iznesenom pred Kahanovim povjerenstvom, povjerenstvom službene izraelske istrage, Begin je istog trenutka savjetovao snagama IDF-a ulazak u zapadni Bejrut „kako bi spriječile osvetnička djela kršćana nad Palestincima". Ministar obrane Sharon obavijestio je te večeri predstojnika Ureda, Rafaela Eitana, da će falanga, a ne IDF, ući u palestinske iz bjegličke logore. U srijedu 15., u 3:30 ujutro, Eitan je obavijestio falangiste o planu napada i namijenjenoj im ulozi. U 5 sati ujutro započela je izraelska invazija. U 8 sati Sharon je izdao naređenje da se u logor pošalju falangisti. U 9:30 premijer Be gin obavijestio je američkog izaslanika Morrisa Drapera o izraelskom koraku, po njegovim riječima, poduzetom „kako bi se spriječilo krvoproliće i osveta". U 10 sa ti general Drori, viši zapovjednik u Libanonu, susreo se s falangističkim vođama ka ko bi utanačili konačni plan. U službenoj istrazi je izjavio kako ih je upozorio da dje luju humano i ne ozljeđuju žene, djecu i starije ljude. Vratimo se zbivanjima, sada pukim bilježenjem preciznog karaktera priče ko ja je konačno utvrđena nakon brojnih pokusnih balona: Izrael je ušao u zapadni Bejrut da bi spriječio nasilno djelovanje falange nad Palestincima, stoga je već u prvom trenutku odlučio poslati falangističke trupe u palestinske logore, sada ostav ljene bez ikakve mogućnosti obrane. Čak ni guverner Besarabije ili car nisu bili toliko drski - ali dakako, oni nisu mogli računati na podršku u inozemstvu koja će aplaudirati po zapovijedi, bez obzira na priču koju bi mogli skovati. Službeno izraelsko opravdanje invazije, objavljeno u četvrtak 16. rujna, bilo je kako su izraelske snage ušle u zapadni Bejrut „spriječiti opasnost od nasilja, krvo prolića i anarhije". Do tog trenutka nije bilo vidljivog nasilja, krvoprolića, anar hije, pa čak niti nereda, a Libanonska vlada izražavala je svoje čvrsto uvjerenje da mir može biti održan nadzorom libanonske vojske kojoj je, prema Sharonu, liba nonski premijer naredio da otvore vatru ako izraelski vojnici uđu u zapadni Bejrut. Libanonska vojska, iz razumljivih razloga, nije tako postupila. Kao što je izja vio izraelski pukovnik: „Da su oni (libanonska vojska) pucali na nas, mi bismo ih ubili". Započela je nova faza oslobađanja. „Bejrutski umjereni muslimani preklinjali su Washington za bilo kakav odgo vor". Premijer je rekao: „Čekamo, cijeli svijet čeka." „Muslimansko vodstvo dovedeno je do bjesnila (...) Saeb Salaam, stariji državnik koji je blisko surađivao sa Sjedinjenim Državama pri izradi plana koji je doveo do evakuacije PLO-a iz Bejruta, uputio je pred sjedniku Reaganu osobno pismo u kojem kaže: 'Zahtijevamo da zaustavite izraelsku vojsku i zaštitite stanovništvo Bejruta'". I Salam i premijer Wazzan izjavili su kako ih je
Washington uvjeravao da Izrael neće napasti zapadni Bejrut niti će uznemirivati Pales tince u izbjegličkim logorima nakon što su Yasser Arafat i njegove snage napustile Bej rut ; tim su uvjeravanjima očigledno podlegli sa zaprepašćujućom naivnošću. Pris jetimo se uvjeravanjima guvernera Besarabije. Imajući na umu brzinu kojom su se jedno za drugim smjenjivala objašnjenja pred međunarodnom reakcijom na ono što se potom dogodilo, korisno je prisjeti ti se da je u objavljivanju svoje početne namjere ulaska u zapadni Bejrut, Izraelska vlada, posebno naglašavajući, dodala kako je vojni upad usmjeren isključivo na održavanje reda nakon Gemayelova ubojstva. „To nije na bilo koji način povezano s teroristima koji se tamo još uvijek nalaze", izjavio je Vladin dužnosnik što se Izraela tiče, evakuacija je završila isplovljivanjem posljednjeg broda". „Teroris ti koji se tamo još nalaze" navodno su 2000 PLO-ovih gerilaca koji su opetovano upadali na izraelsku hasbaru, ali nigdje drugdje još nisu bili otkriveni. Priča je zaboravljena u moru pokušaja samoopravdavanja i izbjegavanja od govornosti nakon krvoprolića. Sharon se pozivao na službenu, gore navedenu, iz javu Vlade kao „kamuflažu za nešto drugo", insistirajući da se njihovim ulaskom u zapadni Bejrut trebalo zaratiti s infrastrukturom koju su ostavili teroristi (tj. s ostaci ma palestinske zajednice i njihovim muslimanskim libanonskim saveznicima, mo ramo pretpostaviti). Sharonovo priznanje izazvalo je bijes u Izraelu i „shvaćeno je kao ponižavanje Vlade", ne stoga što ono nije točno, već zato što nije diplomatski iznošenje takve istine. Isto objašnjenje odluke o napadu na zapadni Bejrut fak tografski je ponovio i sam vojni zapovjednik, tj. general-bojnik Amir Drori, visoki iz raelski zapovjednik u Libanonu. Snage IDF-a brzo su osvojile područje, prema nezavisnom libanonskom ča sopisu An-nahar, ubivši ili raspršivši slabo naoružane branitelje stare uglavnom iz među 15-20 godina, ostavljajući 88 ubijenih i 254 ranjena, što je procjena koju je svojim prikazom podržao i New York Times. Primljene upute bile su dovoljno jasne; po već citiranim riječima načelnika stožera Eitana: „Uništit ćemo ono što mo ra biti uništeno. Zatvorit ćemo sve one koji trebaju biti zatvoreni". Izrael je zatim nastavio razoružavati muslimanske snage i „raščišćivati teroristič ka uporišta", rečeno Sharonovim riječima iz njegovog parlamentarnog svjedočenja. Libanonska vlada, kao i Vijeće sigurnosti svojom jednoglasnom odlukom, zahtijeva la je povlačenje Izraela, posebno izdvajajući izraelsko kršenje sporazuma o prekidu vatre i prethodnih rezolucija Vijeća sigurnosti. Izraelski predstavnik „pojasnio je kako njegova država ne namjerava poslušati zahtjev Vijeća za trenutačnim povlačenjem", što je u skladu s izraelskom uobičajenom praksom neprihvaćanja rezolucija UN-a još od 1945. godine, izjavljujući kako će izraelska vojska „napustiti svoje položaje u za padnom Bejrutu kad libanonske vojne snage budu spremne preuzeti nadzor nad tim položajima u suradnji s Izraelskim obrambenim snagama kako bi osigurale javni red i sigurnost." Također je naveo kako je PLO, a ne Izrael, onaj koji je prekršio Habibov sporazum, aludirajući na misterioznih 2000 terorista. Dotad prvo službeno objaš njenje napada bilo je jednostavno napušteno i zaboravljeno.
Izrael je pokušao ući u zapadni Bejrut 1. kolovoza pod okriljem 14-satnog bombardiranja s kopna, zraka i mora, dotad najokrutnijeg u cjelokupnom ratu - ka da su, prema maronitskom predsjedniku Eliasu Sarkisu, „pokrenuti pregovori o evakuaciji gerilaca". Izraelski napad, predvođen tenkovima, napredovao je prema palestinskim izbjegličkim logorima, ali je zaustavljen nakon nekoliko stotina meta ra „udruženim snagama palestinskih gerilaca, sirijskih trupa i šijitskih paravojnih boraca koji su podržavali Palestince" - tj. „teroriste" u službenom žargonu. Snage IDF-a 4. kolovoza su ponovno izvršile kopneni napad, ali su se povukle us lijed velikih gubitaka s 19 ubijenih v o j n i k a . Nakon toga su se prikloni li sigurnijim taktikama: bombardiranju i granatiranju nezaštićenog grada. Međutim, sada kad je temeljem Habibovih pregovora PLO evakuiran, IDF je mogao ući u „ve ćinom neobranjen grad, suočivši se s malo uzvratne vatre". IDF je provalio u prostor sovjetskog veleposlanstva, osvojivši zgradu konzulata i držeći je u posjedu do konca petka , što je bezrazložna provokacija preko koje se u Americi čak i suviše ravnodušno prešlo; a na što ćemo se vratiti. Izraelska artiljerija također je okružila logore u Sabri i Shatili u kojima je stanovništvo sada bilo potpuno nezaš tićeno. Ova dva logora, zajedno s trećim po važnosti palestinskim logorom (Bourj el-Brajneh), nemilosrdno su bombardirana od 4. lipnja, kada su Sabra i Shatila bi le izložene 4-satnom napadu s brojnim žrtvama zbog navodne „od mazde" za pokušaj ubojstva izraelskog veleposlanika u Londonu od strane antiPLO grupe koja je, ni manje ni više, imala ured u Libanonu. „Izbjeglički logori u Sabri i Shatili u posljednja tri mjeseca bili su toliko bombardirani u izraelskim na padima da ih je većina ljudi smatrala nenastanjivima", premda su se tisuće vratile „svojim razderanim šatorima tijekom nekoliko proteklih tjedana". Shatila i Bourj el-Brajneh također su bili glavne mete 10-satnog neprekidnog zračnog napada 12. kolovoza, kada su „Izraelci izbacivali visokoeksplozivne bombe na dva palestinska logora u zapadnom Bejrutu, prethodnog dana ih očigledno pokušavajući uništiti prije početka evakuacije palestinskih gerilaca iz grada". „Po količini bombi bačenih na logore u Shatili i Bourj el-Brajnehu bilo je nemoguće zamisliti kako je itko mo gao preživjeti napade" u kojima su korištene bombe „nikad ranije viđene nad tako gusto naseljenim područjem, projektili izbacivani iz aviona eksplodirali su na nebu u razmacima od desetak metara, u oblacima dima, očito raspršujući uokolo u širo kom luku manje bombe". Napadi su bili toliko žestoki da se voditelj vijesti libanon skog radija „slomio prisjećajući se jutarnjih zbivanja i počeo vrištati: 'Izraelci su neonacisti i oni ubijaju naše ljude'." Premijer, koji je zajedno s Predsjednikom pre klinjao predsjednika Reagana da intervenira, vikao je: „Ako nas Izraelci žele sve po biti, pustimo ih neka to učine, suočimo se s tim i obavimo to!" Možemo se još jednom podsjetiti da su ovo ljudi koji su, prema Conor Cruise O'Brien i ostalima iz New Republica, New York Timesa i nekih drugih, pozdravljali svoje oslobađanje, premda su bili odviše nezahvalni da bi dopustili svojim osloboditeljima ubrati plo dove svojih humanitarnih oslobodilačkih akcija.
Službeno opravdanje napada bilo je kako su oni bili neophodni da bi se iz Bejruta istjerao PLO, cilj za koji se u Sjedinjenim Državama pretpostavljalo da je legi timno pravo izraelske vojske. Brojni su novinari, međutim, upozoravali da je ovo cinična prijevara - čak i onda kada prihvatimo nevjerojatno shvaćanje izraelskih pra va - s obzirom da su se pregovori približavali svojoj završnici i kako je primijetio li banonski premijer: „Mi smo pristali na sve koncesije koje su se od nas tražile radi evakuacije PLO-a i došli smo čak u fazu definiranja PLO-ovih putova odlaska." Shatila i Bourj el-Brajneh proglašeni su neprikladnima za ljudsko stanovanje, poto nji gotovo u cijelosti razrušen, „što znači da je 24 000 tamošnjih Palestinaca ili mr tvo ili - najvećim dijelom - danas žive kao beskućnici u sjeverozapadnom Bejrutu" gdje su također bili izloženi opakom bombardiranju pilota IDF-a, vrlo cijenjenih u Americi zbog svojeg junaštva pri bombardiranju nezaštićenih civilnih područja. Nisu pošteđeni ni manji logori. Colin Campbell izvještava da je izbjeglički logor u Mar Eliasu, manji logor naseljen palestinskim kršćanima koji su napustili svoje domove ili bili istjerani iz njih 1948. godine, manje ili više slučajno razrušile izraelske snage u svom napredovanju prema zapadnom Bejrutu 15. rujna. Izrael ski tenkovi „dignuli su u zrak" školu i uništili domove 35 obitelji koje su „izbjegle u potpuno srušene barake libanonske vojske" nakon što su prošli osloboditelji uz svoje tipično izlaganje doktrine „čistoće oružja". Pripadnici obližnje grčke ortodok sne crkve suglasili su se sa stanovnicima logora da u njemu nema gerilaca ni nao ružanih čuvara, kao ni oružja ili municije (što je potvrdila i jedna izraelska patrola koja je pretražila područje) te nema pucnjave iz logora. Izbjeglice su ostavljene bez vode i električne energije, sa zalihama hrane za tek nekoliko dana, preklinjući pos jetitelje za pomoć. Među njima su bile žrtve falangističkog napada na Tel al-Zaatar 1976. godine, napada kojeg je Izrael podržao i u kojem su masakrirane tisuće lju di. Pa ipak, izbjeglice iz Mar Eliasa imale su sreću.
5. Poglavlje palestinske povijesti Čini se kako se ništa više nije dogodilo u ruševinama Bourj el-Brajneha nad kojim je kontrolu preuzela libanonska vojska, ali stvari su bile drugačije sa Sabrom i Shatilom koje su bile „zapečaćene" snagama IDF-a tako da „nitko nije mogao ni unutra niti van" i pod neposrednim izraelskim nadzorom s obližnjih zapovjedničkih položaja. Opširna i detaljna izvješća brojnih novinara u osnovnom nam izno se sljedeću priču. U četvrtak 16. rujna u logor su ušli kamioni prepuni falanginih i Haddadovih vojnika, dolazeći iza izraelskih linija na prostor pozornice koju je Izrael utemeljio, pažljivo slijedeći unaprijed utvrđene i označene rute. Činilo se kako su falangisti naj većim dijelom pokupljeni iz Damourijeve brigade koja je djelovala iza izraelskih lini ja još od lipnja. Ove jedince sastojale su se od „dijela najekstremnijih elemenata u kršćanskim paravojnim snagama", ,,s poprilično dokumentiranim popisom zločina nad palestinskim stanovništvom", dolazeći iz naselja koja su propatila brutalnu
odmazdu PLO-a zbog falangističkih krvoprolića iz 1976. godine. Haddadove paravojne snage „su zapravo integrirane u izraelsku vojsku i djeluju u potpunosti pod njezinim zapovjedništvom". Snage koje je mobilizirao Izrael upućene su u tada nezaštićen logor radi „lik vidiranja" i „raščišćivanja terorističkih legla" (Sharon). Onome tko je barem malo upoznat s okolnostima nije bilo teško pretpostaviti što će se dogoditi, a ulaskom u logore u noći tog četvrtka bilo je jasno kako su ta očekivanja ispunjena, uz obilje dokaza da se krvoproliće upravo odvija. Tijekom noći s četvrtka na petak, izraelski plamen osvijetlio je logor dok su vojnici obavljali svoj posao, temeljito koljući sta novnike.* Pokolj je nastavljen do subote, pod nadzorom izraelske vojske udaljene nekoliko stotina jarda. Tijela su sakupljana buldožerima i nekamo dalje odvožena ili zakopavana pod ruševinama. Jedna „masovna grobnica koja je buldožerom po sebno iskopana" bila je upravo ispred izraelskog zapovjednog središta te se s kro va izraelskog položaja moglo gledati „izravno u grobnicu i okolni logor". Vojnici IDF-a „smješteni na udaljenosti manjoj od 100 jarda, nisu odgovorili na zvuk ne prekinute paljbe ili na prizor kamiona natrpanih tijelima koja su odvožena van logo ra", rekavši zapadnim novinarima kako se „ništa neobično" nije događalo u druže nju s falangistima za vrijeme njihova odmora između misija unutar logora. U petak poslijepodne načelnik stožera Eitan i generali Drori i Yaron susreli su se sa zapovjedništvom falangista. Eitan im je čestitao na „dobro obavljenom poslu", nudeći im buldožer s kojeg su uklonjene oznake IDF-a i ovlašćujući ih da u logori ma ostanu još idućih 12 sati. Ubijanje je nastavljeno. U subotu, u pet sati ujutro, ubo jice su počele napuštati logore i nakon 36 sati krvoproliće je okončano. U subotu ujutro „puno prije prvih izraelskih vojnika, reporteri su ušli u logore" i pred vanj skim svijetom počela se ukazivati cjelovita priča. U stvari, prema izvješću kojeg je ministar obrane, Sharon, podnio Knessetu, izraelski vojnici nisu ušli u Sabru sve do nedjelje, kada su vijesti o pokolju već stigle do vanjskog svijeta, a u Shatilu uopće nisu ni ulazili, što je činjenica koja nije spriječila Izraelsku vladu da preuzme zaslu gu za zaustavljanje krvoprolića kad je odgovor izvana počeo stizati; vidi dalje. Po okolnostima i raspoređivanju trupa IDF je očigledno bio svjestan događa nja u logorima u koje je odaslao bande ubojica što ih je sam organizirao, baš kao što careva policija i vojska nisu mogle ne znati što se događa u židovskoj četvrti Kišinjeva. Vojni dopisnik Jerusalem Posta, Hirsh Goodman, izvijestio je da je viši zapovjednik IDF-a u četvrtak uvečer znao kako čete falangista ubijaju civile u izbjeg ličkom logoru u Shatili. Zapovjednik IDF-a, general Yaron, primio je radijsku poruku od zapovjednika falanginih snaga u Shatili, u kojoj se kaže da je ubijeno 300 civila i terorista, što je jedna u nizu „izravno suprotnih" činjenica javnim izjavama * Falangisti navode da ih je, pored toga što im je pružila osvjetljenje, izraelska artiljerija podržala tije kom noći u četvrtak pri smekšavanju „problematičnog područja u logoru" gdje je bilo određenog ot pora. Također tvrde da su bili popraćeni izraelskim i falangističkim uniformama. Vidi „One day in the Life of a Phalangist", Ha'aretz, 18. veljače 1983.; prevedeno iz Der Spiegel, 14. veljače 1983. Vidi str. 379*.
ministra obrane Sharona i načelnik stožera Eitana o tome kako su do subote uju tro postojale tek „sumnje". Daljnji dokaz o tome da je Yaron u četvrtak uvečer znao za pokolj, pružilo je i Kahanovo istražno povjerenstvo, na koje ćemo se osvr nuti u nastavku. Prema Jerusalem Postu, američki obavještajni izvori „iznijeli su čvr ste obavještajne informacije (...) potvrđujući da su izraelski vojni časnici u Bejrutu bili upoznati s brutalnim ubijanjem, satima prije no što su Izraelske obrambene snage uistinu ušle u logore", što se dogodilo nakon ulaska novinara. „'Jednostav no su sjedili prekriženih ruku', navodi dobro obaviješteni američki izvor, misleći na visoke izraelske vojne vlasti koje su čekale izvan logora, u zapadnom Bejrutu. 'Ni su učinili ništa da zaustave pokolj.'" Američki dužnosnici izjavili su kako su Sharon i Eitan operaciju smatrali „opravdanom" temeljem „pretpostavljene neizostavne potrebe 'čišćenja' svih libanonskih gradova od terorista. Ako su i morali umrijeti ne dužni ljudi, to je cijena svih ratova". Možda su i carevi vojnici mislili isto. Do 10 sati u utorak medicinsko osoblje je izvijestilo da je 2000 prestravljenih ci vila stiglo u njihovu bolnicu, tražeći sklonište i jecajući: „Falangisti, Haddad, Izrael", pokazujući prstom na svoje vratove kako bi dali do znanja da su ljudima rezana grla. Do 5:30 u petak ujutro Izraelska obavještajna služba primila je dodatne informacije o ubojstvu 300 „civila i terorista", prosljeđujući informaciju Ministarstvu obrane. Oko 8 sati izraelski vojnici informirali su svoje zapovjednike kako su vidjeli falangiste da ubi jaju civile u njihovim domovima, dok su ostali pretučeni i izudarani. Viši časnici obavi jestili su vojnike; „Znamo, to nam ne odgovara, ali ne želimo biti uvučeni." (69) Novinari su u petak javljali o zločinima. Loren Jenkins iz Washington Posta je izvijestio: „Unatoč pokušajima izraelske vojske da čvrstim kordonom zadrži pro matrače dalje od palestinskih izbjegličkih logora, postoje izvještaji civila koji su uspjeli pobjeći nasilnoj odmazdi paravojnih snaga", dodajući detalje. Colin Cambell iz New York Timesa u petak je izvijestio sljedeće: Dok su izraelski tenkovi izvana čuvali stražu, paravojne snage falangista, koje Iz rael podržava, kretale su se, pješice i vozilima, u napadnute logore Sabru i Shatilu. Iz njih je dopirala vatra iz automatskog oružja, a histerične žene jecajući su se pojavljivale u središtu zapadnog Bejruta govoreći kako su njihove muževe i si nove odveli naoružani vojnici falange. Ze'ev Schiff je za zločine saznao u petak ujutro i o tome informirao Vladine dužnosnike, iako o tome nije obavijestio javnost. „Nije istina", pisao je neposredno potom, „da nismo bili upoznati sa zločinom - kao što tvrde službeni izvori - prije subote u podne kad su se pojavila izvješća stranih dopisnika iz Bejruta. U petak ujutro, kad sam i sam saznao za pokolj u logorima, proslijedio sam informaciju vi soko pozicioniranom dužnosniku (ministru Mordechaiu Ziporiju) i znam da je trenutačno djelovao" - zapravo je on obavijestio ministra vanjskih poslova, Shamira, koji je pred Kahanovim povjerenstvom tvrdio kako nije razumio poruku. Schiff do daje: „Ova će nas afera progoniti. Sada će se tvrditi kako smo razoružali Mourabite i pripadnike Ijevičarske paravojske i zadržali palestinske muškarce kako bi omo gućili falangistima da unište njihovu djecu, žene i starije bez otpora."
Dok su se odvijali zločini, jedino su vojnici na izraelskim promatračkim polo žajima imali uvid u ono što se događa. Friedman naglašava kako je masovne grob nice bilo moguće vidjeti golim okom ,,s mjesta izraelske promatračke postaje opremljene teleskopom i dalekozorom", ali „nije poznato jesu li Izraelci doista i ba cili pogled prema dolje i vidjeli što se stvarno događa". Poznato je da su se IDF-ovi vojnici „lijeno vukli uokolo (...) čitajući časopise i slušajući muziku Simona & Garfunkela". „Nije jasno jesu li Izraelci uopće nagoviještali što se događa u logorima, premda s njihovih promatračkih mjesta to ne bi bilo uopće teško utvrditi, ne samo golim okom već i zvukom puškomitraljeza i vrisaka koji su dolazili iz logora." Također nije jasno je li to osmišljeno tako da izgleda kao ironija. Dopisnik Newsweeka, Ray Wilkinson, izmjerio je da udaljenost od zapovjednog mjesta Izraelaca do logora iznosi 250 koraka i ispitao vidokrug s izraelskog zapovjed nog mjesta. Logori su „jasno vidljivi", izvijestio je, dalekozorom i do „najmanjeg deta lja". Izraelski vojnici opremljeni vrlo snažnim dalekozorima mogli su promatrati što se događa s ovog zapovjednog mosta smještenog kao na vrhu sedmerokatnice, a s iz vidnice libanonske vojske „pruža se pogled ravno na unutrašnjost logora". Odatle su promatrali i „stajali postrance dok su ubojice kopale 50 kvadratnih jardi veliku masov nu grobnicu i u nju pobacali tijela Palestinaca - sve to u neposrednom vidokrugu iz raelskih promatračnica", dok su buldožeri „tutnjeći napuštali Sabru, ostavljajući isko pane jame napunjene tijelima". To se dogodilo prije no što je predstojnik Ureda Eitan u petak poslijepodne odobrio još jedan buldožer, s kojeg su uklonjene oznake IDF-a, čime je poslao falangu natrag u logor da nastavi svoj „dobar posao". Dok je trajao pokolj, izraelski vojnici i Haddadove paravojne snage spriječile su ulazak u logor dopisniku Newsweeka, Jamesu Pringleu: Dok su unutar logora odjekivali zvuci pušaka, Pringle je upitao jednog od Haddadovih ljudi što se zbiva. „Koljemo ih", vojnik mu je veselo odgovorio. Izraelski pukovnik koji je stajao u blizini, a predstavio se samo s „Eli", rekao je kako se njegove čete neće miješati u „čišćenje područja". Upitan strahuje li da bi Hadda dove snage mogle počiniti zločine, pukovnik je odgovorio: „Nadamo se da neće učiniti ništa tome slično". Loren Jenkins iz Washington Posta stao je na vrh masovne grobnice gledaju ći prema glavnoj promatračnici izraelske vojske, mjesto na koje su, prije svog ulas ka u grad, postavili divovski teleskop za otkrivanje snajperista: I dok sam u subotu ujutro stajao na tom mjestu, dižući pogled prema gore, vidio sam šest Izraelaca kako me izravno promatraju. Stajali su i gledali cijelo vrijeme ovu posvemašnju tragediju dok su ljudi bili dovođeni, strijeljani, bacani u ovu grobnicu i zatrpavani zemljom. U osnovi, ovo je bio nezaštićen, civilni logor. Predstavnici Međunarodnog odbora Crvenog križa iz Shatile i vojnici libanon ske vojske također su komentirali kako je nemoguće zamisliti da pripadnici IDF-a „nisu vidjeli što se ovdje događa. Pa ovo je upravo pred izraelskim nosovima." Voj nici su također izvijestili kako im je u četvrtak navečer, Palestinka „histerično rekla kako falangisti strijeljaju njihovu djecu, a muškarce trpaju na kamione". O tome već obaviješten zapovjednik, odgovorio joj je: „To je OK, ne brini."
Čitatelj se može prisjetiti ovih svjedočanstava i izvješća kad se u nastavku po zabavimo vrlo hvaljenim izvješćem službenog Kahanovog istražnog povjerenstva. Kao što pokazuje istraga televizijske mreže ABC, barem 45 izraelskih časnika već je u petak poslijepodne znalo da se odvija krvoproliće - to jest, u vrijeme kada je načelnik stožera Eitan ovlastio falangiste da se vrate svom „dobrom poslu" na kojem im je čestitao. U petak poslijepodne Palestinke, koje su pobjegle iz logora, snimljene su u preklinjanju izraelskih vojnika da interveniraju i zaustave pokolj, ali su im vojnici odgovorili kako ne mogu napustiti svoje položaje; žene su poslane nazad u logore. Nekoliko sati ranije, norveški novinar John Hambro pokušao je ući u logor, ali je zaustavljen buldožerom čija je lopata bila prepuna leševa. Izraelski časnik potvrdio je: „Sigurno, bez ikakve sumnje, do petka poslijepodne su svi zna li. Ja znam da je do petka poslijepodne već bilo poznato da u Shatili ubijaju ljude". Liječnik iz obližnje bolnice u Gazi, posvjedočio je da su pacijenti - žrtve - doista sve same žene i djeca, s ranama zadobivenim puščanim mecima. (77) Svjedočeći pred službenim Istražnim povjerenstvom, general Amos Yaron, za povjednik izraelskih snaga u području Bejruta, prikazao je smjenu falangista svježim vojnicima u petak poslijepodne i „dao naslutiti kako Eitan nije imao ništa protiv da se paravojnim snagama dopusti boravak u Sabri i Shatili do sljedećeg jutra. Posvje dočio je da osnovni razlog zbog kojeg se u subotu 18. rujna falangističkim jedinica ma naredilo povlačenje iz logora nije bilo strahovanje od civilnih žrtava, već je to uči njeno jer je neimenovani američki dužnosnik tražio Izraelce da ih povuku." Američki dužnosnici su zapravo zahtijevali od Izraela da zaustavi pokolj. Ne posredno po povlačenju falanginih vojnika, ali prije no što su u logore ušli novina ri, posebni američki izaslanik, Morris Draper, zahtijevao je: Zaustavite pokolje. Odvratni su. Imam časnika u logoru koji broji mrtve. Trebali bi se stidjeti. Situacija je užasna i grozna. Ubijaju djecu. Imate potpunu kontrolu nad područjem i stoga ste odgovorni za prostor. Prethodnu večer upozoravao je na „užasne posljedice" - do kojih je već doš lo - u slučaju da se falangistima dopusti ulazak u logore. Svjedočanstvo generala Yarona ukazuje da je IDF pokušao izbaviti ljude od bandi ubojica koje je sam organizirao i poslao u logore. Posvjedočio je da je u su botu u 6 ujutro zapazio grupu „plavokosih" ljudi koje su odvodili falangisti - dokto re i medicinske sestre iz bolnice u Gazi. „General Yaron je otrčao do njih i naredio im da odmah oslobode zatvorenike." Prema tome, ne bi bilo posve pošteno, možda bi to bio čak i dokaz dvostrukog standarda, ako ne i izravnog antisemitiz ma, tvrditi, kao što tvrde neki, da izraelske snage nisu pokušale zaustaviti pokolj. Da stvar ne nastavljamo dalje - iako smo ovime tek zagrebli po površini - do voljno je primijetiti strahovitu sličnost s pokoljem iz Kišinjeva, osim po opsegu i za nemarimo li desetotjedno žestinom rastuće bombardiranje pred kojim pokolji u Sabri i Shatili blijede do ništavila. Koji je bio razmjer operacije i žrtava? Nakon mnogo neistina i okolišanja ko je možemo ispustiti, Izraelska vlada napokon je priznala da je u logore poslala
falangiste, određujući njihov broj između 100-150; 150 prema Kahanovom povje renstvu. Konačni službeni iskaz bio je da su i poslani u logore radi njihova „čišće nja" od 2000 dobro naoružanih terorista koje je tamo, kršeći Habibov sporazum, ostavio PLO. U Ha'aretzu B. Michael komentira: „Eto, ovo pokazuje koliko su hrab ri kršćanski borci!" Edward Walsh prenosi Beginov službeni odgovor na rezultate Istražnog povjerenstva u kojem on „ponavlja svoju tvrdnju kako nije bilo razloga kojima bi se moglo pretpostaviti da će doći do pokolja, te kaže da je Vlada imala 'službene informacije' da je u području smješteno oko 2000 palestinskih gerilaca". Walsh komentira: „Ali nitko nije javno objasnio kako su Izraelci očekivali da se 100 do 130 falangista obračuna s tolikim brojem Palestinaca." Robert Suro iz časopisa Time posjetio je logore nekoliko dana prije napada i tamo nije zapazio vojnu prisut nost. Pokazalo se da je 2000 terorista bila samo izlika. Naravno, postoje i neka druga pitanja, pored onog kojeg je u Postu postavio Edward Walsh. Tvrdilo se kako je u logore upućeno 100-150 falangista kako bi se izbjegle žrtve među IDF-om jer se očekivao snažan otpor. Na koji način se može vjerodostojnom učiniti ova tvrdnja imamo li na umu veličinu snaga koje su upuće ne u logore? I nakon što je otklonimo kao očiglednu besmislicu, koje nam prihvat ljivo objašnjenje preostaje za izraelsku odluku da pošalje falangiste iz Damourijeve brigade i Haddadove čete u nezaštićene palestinske logore, savršeno dobro znajući što su oni učinili u prošlosti te da bi to mogli ponoviti? Prisjetimo se ponov no službene tvrdnje da je Izrael napao zapadni Bejrut kako bi zaštitio Palestince falangističkog terora. Čini se da su 2000 dobro naoružanih palestinskih terorista bili neobično nes posobni. 150 falangista upućenih da se obračunaju s njima, prijavilo je dvojicu ubi jenih - jezovitom podudarnošću, to je upravo i broj žrtava koje su pretrpjele ubojice u Kišinjevu. U stvari, nije jasno jesu li ova dvojica bila ubijena ili ranjena; vidi u nastavku. Što se tiče broja stradalih među 2000 terorista, ministar obrane Sharon je posvjedočio da je temeljem „podataka Vojne obavještajne službe" ubijeno između 700 i 800 ljudi , gotovo 20 puta više no u kišinjevskom pokolju, 375 terorista na svakog borca falange. Kahanovo povjerenstvo prihvatilo je brojku kao najvjerojat niju procjenu, oslanjajući se na izraelske, a ignorirajući libanonske obavještajne iz vore. Libanonska vlada navela je da su uistinu pronađena 762 tijela, a još 1200 je onih koje su privatno pokopali rođaci, tako da bi broj smrtno stradalih mogao biti oko 2000. Možda su to „2000 terorista" izraelskog treniranja hasbare. (84) Thomas Friedman potom je zaključio kako „je sada jasno da je barem četvrti na, a vjerojatno i mnogo više (od onih ubijenih), bili libanonski šijitski muslimani", od kojih su većina Palestinci pristigli 1948. godine iz izraelske gornje Galileje i Jaffe što znači da su vjerojatno silom protjerani. Izviješteno je i o ubojstvu devet Židovkinja. Navodeći palestinske i nezavisne medicinske izvore, Friedman dodaje da je nekoliko stotina muškaraca privedenih tijekom pokolja preseljeno u izraelski za robljenički logor u Ansaru. U stvari, bilo je i ranijih indikacija da je to učinjeno.
Po završetku pokolja, IDF je još jednom pokazao učinkovitost za koju je spo soban onda kada tako odabere, posvećujući pažnju onima koji su nekako preživ jeli krvoproliće. U rano subotnje jutro, kada je ubijanje završavalo, izraelske jedini ce izvan logora izvijestile su da su korištenjem megafona naredile preživjelima da se upute na obližnji stadion na kojem su „odvojeni u manje grupe i ispitani, govo re svjedoci". Većina ih je oslobođena, „ali su neki, koje je Izrael nazvao PLO-ovim osumnjičenicima, zadržani". Nekoliko dana kasnije, Državno tajništvo Sjedinjenih Država upozorilo je kako postoji nova zabrinutost administracije glede izvješća pre ma kojima su nakon pokolja Palestinaca u bejrutskim logorima, izraelske snage privele velik broj arapskih muškaraca u zapadnom Bejrutu, vjerojatno sumnjajući da su palestinski gerilci te ih deportirali u kaznene logore u južnom Libanonu. Iz rael je potvrdio: „Da, obavili smo ispitivanja i, da, veći broj ljudi je zadržan." Isto vremeno, „teško naoružanje koje je zaplijenila izraelska vojska, u svom napadu na muslimanski zapadni Bejrut, prepušteno je kršćanskim paravojnim snagama čije su jedinice bile umiješane u pokolj palestinskih civila u izbjegličkim logorima glav nog grada, Sabri i Shatili". (86) Mogli bismo se upitati bi li i car sve to učinio s takvim skladom i elegancijom. Ze'ev Schiff javlja o „autoriziranom izvješću" nakon pokolja, koje pokazuje da oni nisu bili primjer „osvetničkog ubijanja" zbog ubojstva Gemayela (što je samo po sebi neprihvatljiva pretpostavka jer je mala vjerojatnost da su Palestinci ubili Ge mayela), već su bili „unaprijed osmišljeni napadi usmjereni na poticanje masovnog progona Palestinaca iz Bejruta i iz cijelog Libanona." David Shipler izvješćuje da su već sredinom lipnja izraelski časnici privatno govorili o planu, kojeg je razmatrao ministar obrane Ariel Sharon, da se falangistima dopusti ulazak u zapadni Bejrut i logore protiv Palestinske oslobodilačke organizacije. Kalkuliralo se da će falangis ti, s izravnavanjem računa i podrobnim informacijama o palestinskim borcima, biti okrutniji od Izraelaca i vjerojatno učinkovitiji. Kao što smo primijetili ranije, falangisti su poduzeli sličan korak, ali su se brzo povukli suočeni s borcima PLO-a, gotovo isto onako kao što je to učinio IDF. Nakon što je uklonjena zapreka, oružani otpor teroru, Sharonov plan je bilo moguće ostvariti. Prvi izraelski odgovor na novinarska izvješća o zločinima u subotu 18. rujna, bio je: „Mi ne znamo ništa o ovim navodnim pokoljima" (glasnogovornik IDF-a). Američko izražavanje bijesa zbog ovih ubijanja u logorima, u Jeruzalemu je progla šeno „licemjerjem". Potom se pokušalo ponuditi mnoštvo izgovora (falangisti su uš li kroz prostor koji Izrael nije nadzirao, itd.), ali se s time uskoro prestalo jer je pos talo očigledno da, jednostavno, postoji prevelik broj vjerodostojnih očevidaca. Snažna je bila i osuda sa svih strana svijeta. Opća skupština Ujedinjenih naroda iz glasala je osudu pokolja s 147 za, 2 protiv, bez suzdržanih glasova s, već uobičaje no, Sjedinjenim Državama i Izraelom kao jedinom opozicijom. Ali u Sjedinjenim Državama je također bilo i žestokih neodobravanja, na koja ćemo se vratiti kasnije, kao što je bilo i u Izraelu, posebno u velikim protestnim demonstracijama s, prema izvješćima, 400 000 okupljenih, što je u Sjedinjenim Državama brzo iskorišteno za
povećanje američke podrške izraelskim novim naseljima na okupiranim područjima i njegovim vojnim akcijama u Libanonu, što smo već raspravili. Optužba o licemjerju koju je iznio glasnogovornik imala je, ponovimo, po Izraelsku vladu vrlo važnu vrijednost. Od 4. lipnja nije bilo slične ljutnje zbog smr tonosnog bombardiranja logora, koji su uzrokovali više žrtava no izraelsko uprizo renje kišinjevskog pokolja daleko većeg opsega ili pak na sam rat. Čak štoviše, prethodni pokolji proistekli iz izraelske agresije, kao u Gazi 1956. godine, nisu po taknuli osudu, iako su u tom slučaju IDF-ovi vojnici sami u b i j a l i . Sto ga nije jasno, prvo, zašto bi pokolji u Bejrutu izazvali tako užasnute reakcije. Po svojem opsegu, pokolji ulaze u kategoriju ostalih nedavnih primjera koji uopće nisu zapalili savjest Zapada, primjerice pokolj Kasinga u Namibiji 1978. godine, ka da je više od 600 ljudi ubijeno u bombardiranjima francuskim avionima Mirage i paravojnim snagama transportiranim u američkim avionima za prijevoz trupa tipa Her cules. Ili pokolj na Rio Sumpulu u Salvadoru u svibnju 1980. godine, koji je najavio početak masovnog ubojstva seljaka, a koji čini jedno od posljednjih pog lavlja Administracije ljudskih prava. Ili pokolj 300 nenaoružanih seljaka, ame ričkim borbenim bombarderima i od strane Sjedinjenih Država prvorazredno izvjež banih protupobunjeničkih snaga provincije San Vicente u Salvadoru kasnoga kolovoza 1982. godine, kojim je, prema preživjelima, ostavljeno „brdo ljudi - djece, staraca i žena". Ili pokolj 300 Indijanaca 17. srpnja 1982. godine kojeg su izvr šile gvatemalske jedinice dolazeći pješice i u helikopterima (zahvaljujući američkim i njihovim izraelskim dobavljačima oružja i savjetnicima), koji su ubili svakog čov jeka, ženu i dijete u selu zbog tri čovjeka koja su se uspjela sakriti u šumi, prema intervjuima za tisak koje su dogovorili svećenici Rimokatoličke crkve. Niti na jedan od ovih slučajeva nije bilo odgovora vrijednog spomena. Poruka je dovoljno jasna. Izrael je prekršio kardinalno pravilo međunarodnog ponašanja: namjeravaš li počiniti masovno ubojstvo, onda to učini kad nema previ še reportera u blizini ili kad domaći urednici razumiju vrlinu tišine. Kad je Izrael go vorio o zapadnom licemjerju, bilo je to opravdano. O sovjetskoj reakciji na pokolje koje su ruske snage samovoljno činile u Afganistanu ili onoj arapskih zemalja - na primjer Sirije, koja je upravo uspješno poubijala tisuće u Harni ili hladnokrvnim ubo jicama koji vladaju Irakom - ili o Homeinijevom Iranu, ne treba ništa više reći. Priča je konačno, kao što smo već primijetili, završila time što je 100-150 pri padnika paravojnih snaga upućeno u logore istrijebiti 2000 dobro naoružanih palestinskih terorista, sa zamjenom u petak poslijepodne kako bi izvršili zadatak. Glede sastava ovih snaga postoje razilaženja, s obzirom da svi tvrde kako nisu bi li upleteni. Nedvojbeno je da su snage činili prvenstveno falangisti, s udjelom Haddadovih četa, u omjeru od otprilike 1/3 ili 1/4 napadačkih snaga, iako se u ovome izvješća razlikuju, a Izrael je opetovano insistirao kako ove snage, koje su zapravo dio izraelske vojske, nisu bile upletene. izraelski izvori navodili su da je jedinicama falangista zapovijedao Elie Hobeika, glavni obavještajni časnik falange, koji je „prethodno zapovijedao tzv. jedinicom
Damour, izviđačkom jedinicom koja je 1976. godine ubila Palestince radi odmazde za ubojstvo tisuća libanonskih kršćana u gradu Damouru, južno od Bejruta". Čini se da je brojka od tisuću ubijenih u Damouru izmišljotina izraelske propagan de.* David Shipler iz New York Timesa, temeljem izraelskih i libanonskih izvora, ta kođer identificira Hobeika, prikazujući ga tvorcem pokolja u Tel al-Zaataru, koji je „okupio posebnu jedinicu komandosa, među kojima i bivše članove Damurijeve brigade, uključujući i kršćane čije su obitelji masakrirane u Damouru i koji su bili obuzeti osvetom". Shipler izvješćuje da je on dobro poznat izraelskom Mossadu i CIA-i. Navodeći „visoko pozicionirane izvore", istraga ABC Newsa izvijestila je da tri lidera falange „snose direktnu odgovornost za pokolje": Fedy Frem, vojni za povjednik falange, Hobeika, šef sigurnosti i vojne obavještajne službe falange i Jo seph Edde, vođa elitnih komandosa falange. „Od svih falanginih klika odgovornih za pokolj, možda najosvetoljubivije su one izrasle na ostacima kršćanskog grada Damoura." Loren Jenkins iz Washington Posta zaključuje kako je vodeći sudio nik bio Hobeika, „najvažnija veza libanonskih snaga (falangista) s Mossadom, izraelskom tajnom službom, kao i s američkom Središnjom obavještajnom agen cijom (CIA)", a da je uz Hobeikine posebne sigurnosne jedinice „bila prisutna i ne kolicina ljudi za koje se činilo da pripadaju paravojnim snagama Saada Haddada". Frema i Hobeiku prati reputacija lidera najsnažnije proizraelske sekcije falange. Thomas Friedman pruža opširne dokaze iz kojih zaključuje da su Haddadove snage bile upletene zajedno s falangom. Preživjeli pripisuju zločine ponajprije Haddadovim snagama. Sve izbjeglice koje je intervjuirao Christian Science Monitor tvrdile su da su pokolj počinile snage bojnika Saada Haddada , a brojni drugi izvori navodili su njihovo neposredno sudjelovanje, među kojima američko Državno tajništvo i general Sharon koji je pred Istražnim povjerenstvom posvjedočio da su Haddadove snage „počinile zlo činačka djela i povrijedila stanovništvo" u logorima te da je ubijen jedan pripadnik Haddadovih snaga, a drugu dvojicu zarobili su pripadnici IDF-ovih jedinica izvan logora. Danska TV ekipa je u petak izvan Shatile snimila pripadnike vojnih sna ga u Haddadovim uniformama kako ženama onemogućavaju izlazak iz logora, tje rajući ih na kamione i uhićujući redove libanonske vojske koji su se približili logo ru. Stanovnici logora, odvedeni na obližnji stadion, tvrde da su ih ispitivali članovi Haddadovih snaga, a libanonski vojni časnik, s mjesta nasuprot logoru, identificirao je Haddadove snage, kao i norveški kirurg u bolnici u Gazi, koji je slu žio na jugu te mu je poznata razlika između falangista i hadadista, nadalje, ostalo tamošnje medicinsko osoblje izjavljivalo je da su im upravo Haddadove snage naredile napuštanje bolnice. Šijitska djevojčica u bolnici u Acri identificirala je hada dista iz svog vlastitog sela u južnom Libanonu. Bilješke preživjelih govore da su pri padnici paravojnih snaga govorili južnolibanonskim naglaskom i koristili tipična šijit ska muslimanska imena (vrlo je malo, ako uopće i ima, šijita među falangističkim * Pukovnik Yirmiah u svojim War Diary navodi brojku od 250 ubijenih. Vidi 5. poglavlje, bilješku 164.
snagama, ali otprilike polovina Haddadovih paravojnih snaga su šijiti s juga). David Lamb i ostali izvješćuju kako su preplašene izbjeglice vrištale: „Haddad se vraća", čuvši glasine o povratku paravojnih snaga, ponavljajući „riječ koja je za njih sinonim za smrt: 'Haddad'". Postoji izvješće po kojem su palestinskom dječaku ko ji je sjedio na Haddadovu Land Roveru bajunetama smrskani obrazi, a prije no što je ubijen, prisiljen je „ponavljati svoj zločin: 'Ja sam Palestinac'". Stanovnici s juga, iz Haddadovih područja, govorili su o „kamionima i džipovima označenim simbolima Haddadovih paravojnih snaga koji su pristizali (u selo), silazeći niz ces tu koju je nadzirala izraelska vojska, a koja vodi do izraelskih vojnih položaja" bli zu aerodroma. Kao što smo zabilježili, Izrael je opovrgnuo sudjelovanje Had dadovih jedinica, tvrdeći kako nijedna nije bila prisutna ,,u području Bejruta", dok su izraelski vojni dopisnici izvještavali da su falangističke ubojice nosile Haddadove uniforme prikrivajući svoj identitet. Zapovjednik stožera, Eitan, također je opov rgao upletenost ovih snaga. Vratimo se objašnjenju Istražnog povjerenstva glede dokaza o sudjelovanju Haddadovih snaga, od kojih je gore naveden tek ma nji uzorak. Točna istina vjerojatno nikada neće biti poznata. Jasno je da su zločine poči nile paravojne snage koje je doveo Izrael i koje, nadalje, imaju „prilično dokumen tiranu povijest zločina nad palestinskim civilima" - činjenica koja nameće „pitanje", što je priznao i zapovjednik, general-bojnik Amir Drori. Točan sastav snaga teško može imati krucijalno značenje. Kao što u Jerusalem Postu komentira David Bernstein: ,,U konačnoj analizi pitanje je posve nevažno jer su i Haddad i falanga izraelski izvršitelji koje je proteklih osam godina naoružavao i uvježbavao IDF." Da su bili pod IDF-ovim nadzorom prilikom organiziranja ulaska u logore i pod njihovom prismotrom za vrijeme izvršavanja operacije, uopće nije dvojbeno. Nisu svi uvjereni. Dijelovi izraelskog tiska sugerirali su prilično drugačiju inači cu onoga što se dogodilo. Davar, novine Laburističke stranke, početkom studenog objavile su prikaz pod ovim nazivom: Pokolj u izbjegličkim logorima organizirao je KGB kako bi uvjerio svijet u izraelsku krivicu. Autor članka je pariški dopisnik Davara, Gidon Kutz, a utemeljen je na zanimljivoj, novoj knjizi, upravo objavljenoj u Pari zu, i njegovom razgovoru s autoricom, „poznatom židovskom povjesničarkom i no vinarkom", Annie Kriegel, koja mu objašnjava svoju teoriju da je ubijanja u logorima organizirao KGB (također odgovoran i za Gemayelovo ubojstvo), a da su ih izveli njemački teroristi povezani s PLO-om. Američke obavještajne agencije u sve ovo su upućene, ali šute jer su zainteresirane za svrgavanje Beginove vlade i uklanjanje izraelskih snaga iz Bejruta. Svrha pokolja, kojeg je organizirao KGB je jasna; isprav no se pretpostavilo kako će Izrael biti okrivljen. To je bio dio opće sovjetske podr ške međunarodnom terorizmu i slabljenju Izraela, što je program u kojem im poma žu obrazovani društveni slojevi u demokracijama, koji su se, kako piše autorica u svojoj knjizi, „odrekli svih sposobnosti intelektualnog i duhovnog otpora" suočeni s „verbalnom agresijom" usmjerenom na uništavanje Izraela, uključujući i kampanju
„zastrašivanja" i „dezinformiranja" kojom upravlja SSSR, a koja poprima „dimenzije pravog psihološkog rata" pokrenutog protiv Izraela u ljeto 1982. godine. Kao što je ranije zabilježeno, nastavljajući se na netom spomenute kvalifikaci je, Kriegel je nedavno preobraćena visoka dužnosnica Komunističke stranke Fran cuske, poznata kao pristalica tvrde stranačke linije, koja je učinila uobičajen i, s ideološkog stajališta, posve jednostavan obrat k ekstremnoj desnici. Davar izvješ ćuje da je njezinu knjigu neobičnom brzinom objavio ugledni francuski izdavač Laffont, „zahvaljujući židovskom porijeklu" izdavača, kojem je to bila „nacionalna duž nost". Podsjetit ćemo da je zapažena studija Annie Kriegel ono što je uvjerilo gene ralnog direktora Odjela za informiranje Svjetske cionističke organizacije da su me diji bili nasamareni moćnim snagama Wafe i međunarodne komunističke zavjere. (vidi str. 283-284). Što se pak tiče same knjige, ona može biti interesantna samo onima koji se zabavljaju najnovijim lakrdijama pariških intelektualaca. Zanimljivije je, možda, to što je mogla biti ozbiljno shvaćena u Izraelu, premda su bili dovoljno realni da ovaj fascinantni materijal ne upotrijebe kao hasbaru usmjerenu na ame ričku publiku.
6. Tko je odgovoran? 6.1 Pozadina istrage Kada su izvješća o pokolju doprla do vanjskoga svijeta, Izrael je opovrgao bi lo kakvu upućenost u ono što se dogodilo. Ovo pretvaranje ubrzo je napušteno u korist silovitog poricanja bilo kakve odgovornosti. Službeni odgovor Vlade objav ljen je 19. rujna i pojavio se u nekoliko američkih novina kao obavijest preko cijele stranice. Naslov je bio „BLOOD LIBEL", aludirajući na tradicionalno antisemitističko podbadanje. Refleksivna je reakcija optuživanje izraelskih kritičara za anti semitizam, lukavstvo dokazane učinkovitosti za odvraćanje svake racionalne dis kusije o ovom pitanju. vidi str. 39-40. Službena Vladina izjava dalje nastavlja tvrdnjom da nije bilo položaja izrael ske vojske u području na kojem je „libanonska jedinica ušla u izbjeglički logor ka ko bi uhvatila tamo skrivene teroriste". Njom se dalje uvjerava da su „čim je IDF saznao za tragična zbivanja, izraelski vojnici zaustavili krvoproliće i prisilili libanon sku jedinicu na napuštanje logora". Ove sramotne laži kasnije su prešutno pre puštene zaboravu. Ostatak ne samo da je kontradiktoran svjedočanstvima brojnih novinara, već također i neposrednom svjedočenju generala Sharona u Knessetu nekoliko dana potom, što je već ranije zabilježeno. IDF je ušao u Sabru du go nakon okončanja ubijanja, a u Shatilu nije ni ulazio. Jedina navodna „umiješa nost" koju je naveo Sharon, bila je naredba od petka falanginom časniku na duž nosti da se zaustave ubijanja; čak i da možemo povjerovati Sharonovoj izjavi, ona samo produbljuje odgovornost IDF-a, s obzirom da je na kasnijem sastanku toga
dana, zapovjednik stožera čestitao pripadnicima falange na njihovom „dobrom poslu" i uputio ih nazad u logor kako bi ga dovršili. Tvrdnju da položaji izraelske vojske nisu bili u području potpuno okruženom vojnicima IDF-a, koji ne samo da su mogli promatrati što se zbiva, već su bili toliko blizu da su „morali slušati vris ke masakriranih cijelu noć" , nije uopće potrebno komentirati. Nadalje, pri vremeno se tvrdilo da je logor tek djelomično bio okružen IDF-om, te su paravojne snage morale ući, bez znanja IDF-a, nezaštićenim istočnim područjem, ali i to je napušteno kad su novine, uključujući i izraelski tisak, izvijestile suprotno, navo deći čak ranije službene izjave IDF-a po kojima su logori u potpunom okruženju. Ubrzo potom, suočena s brojnim protudokazima, sva pretvaranja su napuš tena kao neodrživa. Bez obzira na nekoliko novinarskih uporišta i izvedbu njihove „nacionalne dužnosti" pariških eksstaljinista, osnovne činjenice uskoro su postale neosporne. Odbijanje Beginove vlade da dopusti cjelovitu nezavisnu istragu podiglo je novu prašinu. Sharon je svojim svjedočenjem pred Knessetom optužio laburistič ku opoziciju da se glupo politički poigrava pozivajući na istragu. Pogled na laburis tičku kritiku gotovo potvrđuje njegovu procjenu. U svom govoru pred Knessetom tog istog dana, vođa Laburističkog saveza, Shimon Peres, okvalificirao je njegov zahtjev za istragom sljedećim riječima: I u ime jedinstva nacije pozivam sve članove ovog doma na isključivanje Izrael skih obrambenih snaga iz ovih diskusija. Ostavimo po strani svoje sinove koji odano služe svome narodu. Ne uključujmo slavnu i važnu organizaciju koja izvr šava naredbe i posve je nevina; ostavimo ih izvan ove mučne političke kontro verze. Mi smo uvjereni da Izraelske obrambene snage nisu pružile ruku u ovom prolijevanju krvi. Ukratko, „cjelovita nezavisna istraga" na koju je pozivala laburistička opozici ja, prema američkim novinama, trebala je isključiti IDF koji je a priori nedužan i za držati se na „političkoj kontroverzi", tj. ulozi Likudove vlade. Istraga koja bi isključi la ulogu IDF-a u organiziranju paravojnih snaga i njihovom upućivanju u opkoljene logore, stojeći postrance poput careve policije dok oni obave njihov posao, znači lo bi da istrage ne bi ni bilo, već umjesto toga puki pokušaj ostvarivanja političkih zgoditaka protiv Likuda. U samo nekoliko dana, protivljenje ozbiljnoj istrazi i na strani Likuda i Laburističke stranke pometeno je u stranu političkim zbivanjima unu tar Izraela te je utemeljeno Istražno povjerenstvo predvođeno vrhovnim sucem, Yitzakom Kahanom. Vratimo se njegovom izvješću i načinu kako je primljeno, što je samo po sebi zanimljiva priča. Podsjetimo da pitanje nije bilo jesu li snage IDF-a bile upletene u pokolj. Ni kada se nije povjeravalo povremenim izvješćima iz Libanona kojima se aludiralo na sudjelovanje izraelskih vojnika, iako je poznati apologet - Martin Peretz - tvrdio drugačije, izjavljujući: „Zamjeram spremnost kojom neki ljudi jure preinačiti činjeni ce kako bi izgledalo da je Izrael počinio umorstva, a ne kršćani". Uvijek je ko risno, nađemo li se u teškim iskušenjima, izmisliti suparnika kojeg lako možemo osporiti, kao što se kritičare ortodoksnog ideološkog iskrivljavanja „pobija" izlikom
da su prokomunisti*, ili kad se protivnike izgradnje strategijskog naoružanja odbi ja argumentima protiv jednostranog razoružavanja. Međutim, uvjeti koje su laburis ti pokušali nametnuti pred istragu nadilaze Peretzovo nepostavljanje pitanja, što je činjenica zanemarena u fokusiranju bijesa na Begina i Sharona. 6.2 Optužbe Izraelska vlada je za pokolj okrivila falangu. U svom svjedočenju pred Knessetom Sharon je tvrdio kako Izrael ne može „izabrati naše susjede na Bliskom istoku"; to što su oni divljaci, nije izraelska krivnja. Kao što je Begin u često citiranoj izjavi re kao: „Gojim će ubiti gojima i odmah će doći objesiti Židova" , još jedan grijeh neiskorijenjenog antisemitizma svjetskog mnijenja. Američka vlada okrivila je krš ćanske militante, pripisujući Izraelu indirektnu odgovornost što je propustio učiniti više za sprječavanje pokolja. Laburistička opozicija okrivila je Begina i Sharona. Američke pristaše Izraela, također su požurile okriviti Begina i Sharona, koji su oskrnavili „prekrasni Izrael" nekadašnjih godina. Arapske države i PLO okrivile su Sje dinjene Države, koje su smatrale izravno odgovornima za izraelske akcije, zapravo njihovim sudionikom. Napore Izraelske vlade da se odvoji od poslova svojih plaće nika, ranije smo raspravili. Ostale optužbe zaslužuju dodatno razmatranje. Prije no što ih promotrimo, vrijedno je spomenuti da svaka od ovih optužbi ima jasnu svrhu. Laburistički savez se nadao da će diskreditirati Likudovu vladu; velike demonstracije nakon pokolja bile su prve koje je podržala Laburistička stranka ko ja se, za vrijeme prethodnih pokolja, pridržavala svoje šutnje, s upravo spomenutim izuzetkom. Pristaše Izraela koji su u prošlosti šutke promatrali slične ili gore zločine, okrivljujući Palestince što su ugnjetavani i masakrirani, morali su pronaći način ko jim bi opravdali svoju dugogodišnju praksu koja je postavila osnove za ovaj neuo bičajeno vidljiv zločin - koji se, ponovimo, po veličini ne može usporediti s pokoljem civila uslijed izraelskog bombardiranja nezaštićenih civilnih meta u Sabri, Shatili i drugdje, nekoliko tjedana ranije. Američka vlada nadala se da će povratkom labu rista na vlast i približavanjem arapskih država, Reagan uspjeti nametnuti američki plan za regiju, uključujući i već raspravljeni „mirovni plan", čime bi se ostvario dugo očekivani regionalni strategijski konsenzus pod američki okriljem. Glede arapskih optužbi, u ovom slučaju one su pogađale neugodno blizu kućnom pragu. * Walter Laqueur, na primjer, neočekivano i žestoko napada da je nesposobnost da prihvate dopuštene granice ponovnog pisanja povijesti bila nesreća hladnoratovskih revizionista, dodajući: „Jedno je obo žavati Staljina, a drugo prikazati ga velikim humanistom čija je jedina aspiracija bila surađivanjem Za padom u duhu dobre volje, mira i obostranih koristi." („Visions and Revisions", Times Literary Supple ment, 5. ožujka 1982.) Ne navodi primjere ponovnog pisanja povijesti, obožavanja Staljina ili ostalog; kao što je nekoliko puta zabilježeno, opće priznatim načelom znanosti i intelektualnog života općenito postalo je pravilo da u denunciranju onih koji su se usudili dovesti u pitanje velike istine nije potrebno iznositi dokaze -jer, po Laqueueru: „Za razliku od Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države ne žele niko ga preobratiti na specifičan politički, društveni ili ekonomski sustav" (Laqueur i Charles Krauthammer: New Republic, 31. ožujka 1982.), itd. Za dodatne primjere njegovih interesantnih doktrina, vidi Chom sky i Herman: Political Economy and Human Rights, vol I, str. 87f; TNCW, str. 48, 190.
6.3. „Mi" i „Oni": skrnavljenje prekrasnog Izraela Pokušaj usmjeravanja krivnje na Begina i Sharona poprimio je različite oblike. New York Times je bio uistinu oduševljen činjenicom što je narod Izraela slomio ot por svoje Vlade da provede punu i poštenu istragu, zanemarujući pokušaj Laburis tičkog saveza da unaprijed zagospodari takvom istragom. Na taj način, nastavlja lo je uredništvo Timesa, Izraelci su „potvrdili svoju humanost (...) postidjeli ubojice pred vlastitom djecom (...) i razotkrili licemjerstvo brojnih svojih kritičara". Već smo vidjeli kako su iskreno zgražanje brojnih Izraelaca nad ulogom njihove Vlade u pokolju, ovdašnje pristaše pretvorile u sredstvo intenziviranja useljavanja na oku pirana područja i militarizaciju izraelskog d r u š t v a . Primjedbe, istovrs ne upravo gore navedenima, djelotvorno su doprinijele tom procesu. U danima nakon izvješća o pokolju, američki tisak bio je zasut pismima i izjava ma onih koji su prethodne događaje prihvaćali šutnjom ili podrškom, u nekim sluča jevima povremenim sumnjama tijekom Begin-Sharonova intenziviranja opresivnog djelovanja laburističke vlade na okupiranim područjima i operacije Mir za Galileju. Daniel Bell, Irwing Howe, Seymour Martin Lipset i Michael Walzer pisali su: „Svi mi moramo sada reći Begin-Sharonovoj vladi: 'Činite veliku štetu imenu Izraela, odavno povezanom s demokracijom, pomirenjem i mirom". Istog dana Howe je u od vojenoj izjavi dodao: „Ovo nije promijenilo moj pristup prema Izraelu, ali je zasigurno potvrdilo i ojačalo moje protivljenje Beginovoj i Sharonovoj vladi." Sljedećeg dana, u njegovoj, u dva dana trećoj izjavi o pokolju u New York Timesu, Howe je objasnio raz liku između „Nas" (protivnici Begina i Sharona) i „Njih" (zli par): "Mi" vjerujemo u pregovore sa svim Palestincima koji otvoreno priznaju legitimi tet Izraela, s nadom ostvarivanja sporazuma koji osigurava izraelske granice i Pa lestincima dodjeljuje prava. „Oni" Palestince jednostavno smatraju neprijateljima koje treba zdrobiti i „zaklati". Ovakve razlike ukazuju na fundamentalno razilaže nje unutar židovskih redova. Svjedoci smo sukoba između vrijednosti demokrat skog posredovanja i zadatka imperijalne dominacije, između vizija koje personi ficiraju liberalni cionizam Chaima Weizmana i ultranacionalni cionizam Vladimira Jabotinskog. Nalazimo se usred borbe nad karakterom židovskog života, kako u Izraelu, tako i u dijaspori... loša politika i loša Begin-Sharonova vlast su one ko je pružaju najsadržajniju pomoć neprijateljima Izraela (...) Eto, to je mišljenje nas nekolicine: iskrenih prijatelja Izraela, otvorenih kritičara Begina i Sharona. Neposredno pred pokolje, Nat Hentoff, koji je oštro kritizirao izraelsku invazi ju na Libanon i s njom povezanu šutnju američkih Židova*, napisao je: * Kao predani građanski libertarijanac koji je opsežno pisao o problemima građanskih i ljudskih prava u Sjedinjenim Državama i u inozemstvu, zauzimajući čvrsto i beskompromisno stajalište, Hentoff ovdje pi še o svojoj bojazni da Izrael neće „ostati židovskom državom" ako nastavi vladati nad 1,3 milijuna Pales tinaca. Očigledno je to njegovo gledište, unutar kojeg ne bi bilo problema u izraelskom postojanju kao „židovske države" s manjom manjinom nežidovskih građana, recimo 15%. Mogli bismo se upitati bi li jednako pristupio prijedlogu pretvaranja Sjedinjenih Država u „državu bijelaca" ili „državu kršćana" s pravnom i administrativnom strukturom one vrste koja definira Izrael kao „židovsku državu". Sukladno mojim saznanjima, u svojim brojnim radovima o Izraelu i cionizmu nikad nije raspravljao o ovom prob lemu, što je uobičajen previd među građanskim libertarijanskim pristašama Izraela (da ne govorimo o
Od početka židovske države, u izraelskim vojnim snagama, doista je postoja la tradicija tohar honeshek („čistoće oružja" ili „moralnosti oružja"). Od sada, izrael ski vojnici moraju biti vrlo, vrlo pažljivi glede ranjavanja civila, a kamoli njihova ubi janja. Uvodnik Boston Globea objašnjava: Postoji vrlo malo poimanja razlika između cionizma Beginova desničarskog revi zionizma i cionizma Davida Ben-Guriona ili čak vojnika poput Moshe Dayana. Tradicionalni cionizam težio je miru između Arapa i Židova i suosjećao s pales tinskim zahtjevom za domovinu. Obraćajući se Knessetu nakon pokolja, Shimon Peres je izjavio: Premijer i ministar obrane zanijemjeli. Njihova šutnja pogađa koliko i boli. David Ben-Gurion je govorio da sudbina Izraela ovisi o njegovoj snazi i njegovom poš tenju. Naša djela trebaju biti vođena pravičnošću, ne samo snagom. Ova izjava pojavila se u New York Timesu ne izazivajući iznenađenje i zbunje nost, već poštovanje - i opću potištenost zbog iščezavanja pravičnosti Ben-Gurionova Izraela. Primjeri mogu biti multiplicirani unedogled. Činjenica da izjave poput upravo navedene mogu biti izrečene i ozbiljno shvaćene, još jednom nam pokazuje nevjerojatnu uspješnost našeg sustava in doktrinacije, onoga što je Walter Lippmann nazvao „fabriciranjem suglasnosti", među inteligencijom koja je njezin posrednik i nerijetko njezina najlakovjernija žrtva. Dovoljno je već izrečeno da možemo otkloniti tvrdnju da je ime Izraela po vezano s „pomirenjem i mirom" ili da cionizam Laburističke stranke „suosjeća s palestinskim zahtjevom za domovinu". Možemo se samo nadati da će jednog da na čestitost dovesti do prepoznavanja doprinosa učinjenih ovako iznimnim tvr dnjama, kao i onih koje su dopustile i laburistima i Likudu da provode svoje poli tike trajnog odbijanja miroljubivog rješenja i ugnjetavanja, upravo onako kako iz raelski golubovi godinama lamentiraju. Glede Howeova „mi" i „oni", on propušta spomenuti da „oni" uključuju vlade Laburističke stranke, čiji je on vatreni pristaša, kao i sadašnju laburističku opoziciju, koju on nastavlja dalje podržavati. Laburisti nikada nisu odustali od svog odbijanja dogovora s Palestincima o bilo kojem političkom pitanju ili pregovaranja s njima, čak i u slučaju da se oni odreknu terorizma i priznaju državu Izrael. Dok su bili na vlas ti, laburisti su odbili svaki mirovni prijedlog koji je budio nadu postizanja sporazuma o osiguravanju izraelskih granica, čak i onaj koji ne spominje palestinska prava (tj. Sadatov iz 1971. godine), otad zadržavajući istu poziciju, čak kritizirajući Begina zbog pristajanja na napuštanje naselja na sjevernoistočnom Sinaju, koje je uteme ljila Laburistička stranka; pozivali su na premještanje Arapa na istok Jordana; podr žavali su kontinuirano useljavanje (koje je inicirala Laburistička stranka) sve dok ono onima koji jednostavno odbacuju činjenice; vidi TNCW, 9. poglavlje radi nekih primjera). Vrijedilo je ta kođer zamijetiti kako je Hentoff izrazio veliko divljenje predanim protivnicima građanskih prava Alanu Dersowitzu s Harward Low School, na primjer - sve dok je ovo protivljenje ograničeno na izraelski kon tekst. Vidi 4. poglavlje, str. 150-151 i bilješke 145. i 107.
ulazi u okvire njezinih planova i gotovo da se nisu izjašnjavali o teškoj represiji (ta kođer njezino nasljeđe) na okupiranim područjima; itd. Time su „mi" doista mala grupa; u stvari, teško je vidjeti kako Irving Howe u godinama 1967.-1982. čija su os tvarenja gore raspravljena, može oblikovati dio ovog „mi". Howeova implicitno poručuje da kad bi barem „oni" bili uklonjeni i Laburistič ka stranka vraćena na vlast, tada bismo „mi" mogli nastaviti s vizijom „Weizmannova liberalnog cionizma" (kako ga on konstruira), iluzijom koja se suprotstavlja cjelokupnoj povijesti političkog okupljanja nasuprot kojoj on smješta Begina i Sharona. Nadalje, Weizmannov „liberalni cionizam" izdahnuo je 1946., kada se s Dva deset i drugog kongresa Svjetskog cionističkog pokreta u London vratio Weizmann „izudaran i ogorčen. Bio je to kraj epohe. Na vrh je stupio militantni cionizam nakon desetljetne borbe divova" - borbe između „liberalnog cionizma" Weizmanna i „militantnog cionizma" Ben-Guriona, vođe laburističke cionističke klike koju Howe promatra kao „nas". Štoviše, pogled iznad očiglednog, otkrit će pravu prirodu Weizmannova „liberalnog cionizma", „Weizmannovog nasljeđa", kako ga je nazvao povjesničar Simha Flapan, s njegovom „trajnom posljedicom", to jest, odbijanjem svih palestinskih prava unutar Države Izrael, osim kao dijela nekog priv remenog taktičkog manevra.* U istom smislu, časopis Dissent, kojeg uređuje Howe, u nastavku je naveo in tervju iz 1975. godine s Ben Gurionom, objavljenim nakon njegove smrti, u kojem poziva na povratak na granice prije 1967. godine kako bi se osigurala „neoboriva židovska većina" u Izraelu („Arapi nas drastično nadmašuju priraštajem") i zato što zemlja „pripada dvjema rasama - Arapima iz Palestine i Židovima iz svijeta - koje su je, svaka pojedinačno, prvo Židovi, a potom Arapi kontrolirale po 1300 godina". Ovo je objavljeno pod naslovom Ben-Gurion o miru, vjerojatno opravdavajući po vezivanje Howeovih „mi" s laburističkim cionizmom Ben-Guriona. Što god mislili o izjavi Ben-Guriona iz 1975., ona teško može biti svrhovita. Politička karijera Ben-Guriona završila je početkom 60-ih. Na izborima 1961. godine on je bio „izborni uteg" te je od tada bio „namjerama i svrhama... poražen čovjek", primjećuje Lukas. S dužnosti je odstupio 1963. godine i izbačen je iz Mapaija (Laburističke stranke) 1965. godine. „Tijekom Šestodnevnog rata (1967.)", piše njegov biograf, ,,Ben-Gurion je shvatio kako se njegovo aktivno sudjelovanje u izraelskoj politici bliži zavr šetku", a do 1970. godine „povukao se iz javnog života" u potpunosti. Njegovo udaljavanje od svojih nekadašnjih suradnika iz Laburističke stranke, dodatno je ot kriveno izjavom, citiranom u Dissentu, koja ga smješta na potpunu suprotnu stra nu njihovom otvorenom odbacivanju miroljubivog rješenja. lako je navedeni citat posve izvan predmeta rasprave, iskorišten je kako bi se naveli pogledi Ben-Guriona iz vremena njegova predvođenja Laburističke stranke, na primjer, njegovo * O „Weizmannovom nasljeđu" i stvarnim stajalištima koje zauzimaju „liberalni cionizam" Weizmanna i „militantni cionizam" Ben-Guriona, vidi str. 70. i dodatnu raspravu u 3. i 4. poglavlju i navedenim referencijama.
stajalište da domaće arapsko stanovništvo nije praktično povezano sa svojim do movima, te tako nema niti stvarnog mjesta u Palestini, čime je premještaj posve op ravdan s moralne točke gledišta; njegovu predanost Velikom Izraelu koji može biti stvoren jednim ili drugim načinom (ne odbacujući osvajanje) nakon što taktičko i privremeno prihvaćanje podjele postavi temelje za državnu moć, njegovi planovi komadanja Libanona, itd. Ništa od ovoga nije se pojavilo u Dissentu, iako bi zasi gurno bilo relevantno za ispravno razumijevanje onog „mi" i „oni". Nešto dodatne pozornosti treba posvetiti Howeovu zahtjevu za priznavanjem „legitimnosti Izraela" kao preduvjeta za pregovore. Izrazi su ovdje, u Americi, toli ko poznati da prolaze nezapaženo, ali se nakon malo promišljanja pokazuje da či ne još jedno sredstvo američke i izraelske politike odbacivanja kojim bi se spriječi la svaka mogućnost miroljubivog političkog rješenja. Ne postoji suvisao koncept „legitimnosti" ili „prava na postojanje" u diplomatskim interakcijama međunarod nog prava. Države su priznate zato što one postoje i funkcioniraju, ne zato što su „legitimne" ili imaju „pravo na postojanje". Sjedinjene Države zasigurno ne bi izja vile da je Sovjetski Savez „legitiman" ili ima „pravo na postojanje" u njegovoj sadašnjoj formi, ili da su vlade njegovih satelita „legitimne". U stvari, i danas Sjedi njene Države službeno odbacuju nasilnu inkorporaciju baltičkih država u okvire Sovjetskog Saveza. Pa ipak, Sjedinjene Države priznaju Sovjetski Savez i njegove satelite. Postoje i drugi koji niti jednu državu ne smatraju legitimnom, ali se oni zbog toga ne protive međusobnom priznavanju postojećih država sa svim onim pravima koja su im dodijeljena unutar postojećeg međunarodnog sustava iako bez apstraktnog „prava na postojanje". Posebno napomenimo kako zahtjev da Pales tinci priznaju „legitimnost" Izraela znatno prethodi zahtjevu da Izrael prizna PLO kao „jedinog legitimnog predstavnika Palestinaca", na čemu su nevjerojatno, go tovo jedinstveno, insistirali Palestinci, a što je Izrael, naravno, kao i uvijek, odbio učiniti. Možemo ponovno vidjeti kako neka grupa smatra pojedinačnu institucional nu strukturu (državu ili organizaciju) svojim legitimnim predstavnikom, ne dodjelju jući joj time „legitimnost" kao institucije. Ne može se očekivati da Palestinci imaju više razloga prihvatiti „legitimnost" Izraela - odnosno „legitimnost" njihovog istjeri vanja iz njihovih domova - od Izraela da prihvati „legitimnost" Sirije pod tiranijom Alawite, ili Meksika da prihvati „legitimnost" Sjedinjenih Država koje su pokrale ve lik dio njegove zemlje, itd. Nametnuti ovaj neviđeni zahtjev znači jednostavno pos taviti još jednu prepreku na putu eventualnog pregovaranja i političkog rješenja. Izraelci mogu shvatiti svoju, trenutačno konstituiranu državu kao „legitimnu", a Pa lestinci mogu shvatiti PLO svojim „jedinim legitimnim predstavnikom", ali nema potrebe da ova utanačenja prihvate i ostali koji, međutim, shvaćaju stvarnost ovih utanačenja i prihvaćaju pravo na samoodređenje, bez obzira na njihovo stajalište prema institucionalnim strukturama koje rezultiraju ostvarivanjem (djelomično i is krivljeno, kao uvijek) ovog prava. Po čemu je ideja koju su izrekli Hentoff i Peres, prije Begina i Sharona, da izrael ski vojnici trebaju biti oprezni glede ranjavanja civila ili da je Ben-Gurion insistirao na
pravičnosti, a ne samo snazi - kao što proizlazi iz Perezovih primjedbi - mogla biti strašnija od napora Begina i Sharona da otklone odgovornost za ono što se dogodi lo u Bejrutu? Procjenjuju li ove izjave nepristrano period nakon 1948. godine, kada „smo svjesno udarali po civilnom stanovništvu jer su oni to zaslužili", kako je Ze'ev Schiff parafrazirao primjedbe zapovjednika stožera, uvjetnog goluba? Ili od Ben-Gurionove doktrine da je u odmazdnim akcijama neophodno napasti nezaštićene nevi ne osobe „nemilostivo, uključujući žene i djecu"? Američki cionisti mogu se braniti nepoznavanjem ovih činjenica. Peres ih, međutim, poznaje vrlo dobro. Peres zna, na primjer, kako ovo nije prvi put što je Izraelska vlada prisiljena poslužiti se lukavstvima kako bi prikrila terorističko nasilje Ariela Sharona. Prva poznata prilika bila je u listopadu 1953. godine, kada je 101,jedinica kojom je za povijedao Sharon napala jordansko naselje Qibya kao navodnu „protumjeru" za ubojstvo majke i dvoje djece u jednom izraelskom naselju. Jordan je osudio uboj stva i ponudio suradnju kako bi se priveli okrivljeni; nije bilo stvarne ili dvojbene po vezanosti ubojica s Qibyom. UN-ovi vojni promatrači, koji su stigli na mjesto zloči na dva sata nakon Sharonovih komandosa, obavili su svoj posao prikazujući ono što su pronašli: „Mecima raskomadana tijela u samoj blizini vrata, kao i brojni tragovi metaka na vratima demoliranih kuća, ukazuju da su stanari bili prisiljeni os tati unutar svojih domova, sve dok se oni nisu urušili nad njima... Opisi svjedoka istovjetno prikazuju iskustva te noći terora, tijekom koje su se izraelski vojnici kre tali duž njihova sela dižući u zrak zgrade, pucajući na ulazna vrata i prozore auto matskim oružjem i bacajući ručne granate." Napad na Qibyju izazvao je oštre osude, čak i među američkim Židovima te snažnom proizraelskom tisku uspoređivali su ga s nacističkim masakrom u Udica ma; nasuprot tome, u službenoj izraelskoj povijesti paravojnih snaga, pokolj je slavljen kao vodeće ostvarenje, za koje se kaže da je „opralo mrlje" ranijih poraza koje je IDF pretrpio u „operacijama protuodgovora". U javnosti su gledišta bilo raz ličita. Zabrinut međunarodnom reakcijom, Ben-Gurion je, govoreći u ime Izraelske vlade, odbacio „smiješnu i fantastičnu" tvrdnju da su izraelske vojne jedinice uple tene u napad; bila je to, tvrdio je, spontana odmazda „pograničnih doseljenika u Izrael, većinom izbjeglica, ljudi iz arapskih država i preživjelih iz nacističkih koncen tracijskih logora", koji su napali selo Qibya, „jedno od vodećih središta bandi ubo jica", što je oblik osvete od koje je Izrael „strahovao". Ministar vanjskih poslova Sharett protivio se lukavštinama, smatrajući da „nitko u svijetu neće povjerovati ovakvoj priči već će se samo prokazati kao lažljivci". Smatrao je da će mrlje ostati na njima i da ih neće moći isprati u brojnim narednim godinama. ,,U ruševinama je pronađeno sedamdeset tijela", prema biografu Ben-Guriona, Bar-Zoharu, „među kojima desetak i više žena i djece". Ben-Gurion se kasnije „povjerio jednom od svojih pouzdanika da je lagao", nastavlja Bar-Zohar, ali opravdava ovo djelo knji ževnom bilješkom (Victor Hugo) o opatici koja laže kako bi zaštitila progonjenog zatvorenika. Bar-Zohar također ponavlja standardnu izraelsku tvrdnju kako paravojnim snagama nikada nije ni sinulo da su nehotice počinili pokolj dižući kuću po kuću nezaštićenog sela u zrak - kao što političko i vojno vodstvo nikada nije ni sa-
njalo da se falangisti koje su poslali u Sabru i Shatilu neće ponašati kao savršena gospoda. Sjetimo se što su pronašli UN-ovi vojni promatrači. Čistoća oružja? Obzir spram ranjavanja civila? Pomirenje i mir? Pravičnost, ne samo snaga, i „bol" u otklanjanju odgovornosti? Rekao sam da je Qibya bila prvi „dobro poznati" primjer Sharonove teroristič ke karijere. No, nije bila i prvi primjer. U hebrejskim izvorima pronalazimo još, prim jerice, o povijesti paravojnih snaga, gdje možemo saznati da je Sharon bio umije šan u abdukciju dvojice sirijskih časnika početkom 50-ih, a da je „prvi napad" njegove 101 jedinice bio u kolovozu 1953. godine. Meta je bio izbjeglički logor El-Bureig južno od Gaze s, prema izraelskim svjedočanstvima, 50 ubijenih izbjeglica; ostali izvori navode manji broj, 15 do 20. Zapovjednik UN-a, general-bojnik Vagn Bennike, izvješćujući za Vijeće sigurnosti UN-a, opisao je kako su bombe ubaciva ne kroz prozore baraka u kojima su spavale izbjeglice, a prilikom njihova odlaska bili su napadnuti lakšim oružjem i automatskim naoružanjem. I ovoga puta, oprav danje je bilo „protumjera". Vidi također str. 118*. Qibya je incident kojeg se prisjetim istog časa - kao zasigurno i Shimon Pe res - čim se spomenu priče o čistoći oružja, pomirenju, miru, pravičnosti i časti, ka ko bi se suprotstavilo Begina njegovim prethodnicima iz Laburističke stranke. Sharonova karijera započela je El-Bureigom i Qibyom. Bilo bi shvatljivo da ju Bejrutski pokolj okonča. U razdoblju između njih njegova karijera obuhvaća brojne ružne epizode, na primjer, represiju u Gazi i nasilno postupanje sa stanovnicima sjeve roistočnog Sinaja za vrijeme laburističke vlasti. Odgovornost izraelske vojske jas nija je i upečatljivija u prethodnom slučaju Qibaye nego u bejrutskom pokolju, a takva je bila i prijevara. Isto vrijedi za pokolje u Gazi nakon rata iz 1956. godine te štošta drugo, presudno uključujući silan pokolj civila u Sabri Shatili, kao i drugdje u Libanonu od lipnja do kolovoza 1982. godine. Kada je Sharett strahovao da će mrlja ostati s njima i neće se isprati, nije bio u pravu. U stvari, zbivanja su, kao što upravo navedeni citati ukazuju, izbrisana iz sjećanja ili su uspješno uljepšana. Tako, poznati izraelsko-američki vojni povjesni čar, Amos Perlmutter, pišući u New York Times Magazineu, opisuje aktivnosti Sha ronove 101 jedinice sljedećim izrazima: Teroristi uhićeni u Izraelu uvijek bi bili ispitani kako bi se odredilo otkud dolaze. Potom bi se izraelske snage vratile u sela iz kojih dolaze i nad njima izvršile od mazdu, oko za oko - ili, još češće, dva oka za jedno. Teško bi to bio ispravan prikaz operacije u Qibyji ili brojnih drugih.* Danas vodeće izraelske novine, Ha'aretz, pišu: „Na nama je ostala mrlja Sab re i Shatile, i nećemo je moći izbrisati". Ova opaska glede pokolja u Sabri i Shatili * Implikacije Perlmutterovog prikaza na svojevrstan način zaprepašćuju više i od same stvarnosti - ko ja nam kaže da su izraelske „odmazde" uglavnom poduzete bez obzira na porijeklo terorizma, kao u Qibyai. Nije poznato da teroristi izjavljuju svojim ispitivačima odakle dolaze, osim ako su podvrgnuti mučenjima. K tome, primijetimo da su i u njegovoj inačici žrtve „odmazde" nevine osobe. A tu je i ono uobičajeno pitanje o kokoši i jajetu.
doslovce ponavlja iste izraze koje je upotrijebio Moshe Sharett nakon pokolja u Qibyaji 30 godina ranije. Navodeći ovu izjavu, Newsweek dodaje da je bejrutska tragedija izazvala „ranu na izraelskoj duši, (koja) seže dalje od lamentacija nad po koljem", „osjećaj među brojnim Izraelcima da se tijekom godina njihova država ne kako udaljila od ideala cionizma", osjećaj da su njezini vojni uspjesi „potkopali nje zin moralni autoritet, transformirajući naciju od one koja je nadvladana u onu koja tiranizira". U istom broju Newsweeka objavljena je slika Ben-Guriona koji se priklonio pohvalama pokolja u Qibyeji (jednom od brojnih) i lažima ga pokušao prikriti. Prikazan je kao čovjek mira, „unoseći svjetlo u narode". Prisjetimo se vrlo selektivnih i politički nevažnih opaski na Ben-Gurionove poglede u Dissentu. Uklanjajući ove brojne mrlje te otvarajući uvjete pod kojima bi se pojavio jedan novi i veći, Izraelu ne bismo učinili uslugu. Nema smisla sada, kao što nije imalo ni ranije, pretvarati se da su Begin i Sharon u izraelsku socijalnu ili političku kulturu ili vojnu praksu u zapadnom Bejrutu uveli nešto posve novo. Postoje raz like između Likuda i njegovih prethodnika koje su važne, ali nisu slične ovima predstavljenima u sadašnjoj diskusiji. Trudeći se prikriti stvarnu povijest Izraela i sudjelovanje Sjedinjenih Država u njoj, njegove pristaše poticale su upravo one tendencije čije rezultate sada pokušavaju ne odobriti s obzirom da su činjenice postale previše poznate da bi ih se prikrilo. Ključno je polazište, već ranije opširno ilustrirano, ono da je s godinama iz raelska politička elita shvatila da u Sjedinjenim Državama neće biti raskrinkana i da će, kao što su to savjetovali urednici New York Timesa u vrijeme dok je većina za padnog Bejruta razrušena do temelja, Sjedinjene Države platiti za njihove podu hvate, sve dok su američki interesi zaštićeni. Imajući na umu to povijesno iskustvo, Begin i Sharon mogli su biti posve uvjereni da će ista taktika biti djelotvorna i u tre nutku upućivanja mobiliziranih snaga u izbjegličke logore. Kako blijede sjećanja i nastavlja se s neminovnim rekonstruiranjem nedavnih zbivanja, što je proces koji je bio pokrenut već samo nekoliko mjeseci nakon pokolja, njihova prosudba u stvari se pokazala točnom, u što ćemo se neposredno uvjeriti kada se pozabavimo Izvješćem Kahanovog istražnog povjerenstva i njegovim odjekom. 6.4 O „moralnom idiotizmu" Kao što je upravo ilustrirano, tipična reakcija u Sjedinjenim Državama na po kolj u Bejrutu bila je: kriticizam spram Begin-Sharona, oživljavanje maštarija o „prekrasnom Izraelu", što je ono što su, naravno, njegove pristaše cijelo vrijeme zapravo podržavale; euforija pokazivanjem intenzivnih moralnih uvjerenja uslijed lamentiranja o pokolju; i slavljenja trijumfa humanosti, povećanja pomoći za dodat nu militarizaciju izraelskog društva i za nova naselja na okupiranim područjima. Međutim, bilo je i drukčijih reakcija. Norman Podhoretz žalio je zbog „velikog strmoglavog propadanja u moralni idiotizam" na strani onih koji „su započeli javno koriti Židove" kada su „kršćani ubili muslimane zato što su ubili kršćane" - istovre meno, u biti, Beginova reakcija. „Moralni idioti" zasjenili su odgovornost Yassera
Arafata koji je „neposredno odgovoran za smrt libanonskih beba iza kojih su bile njegove snage u Bejrutu", baš kao što su njegovi sljedbenici „ubili izraelske bebe u Maalotu" (o ubijanjima u Ma'alotu vidi str. 192, i povrh; prisjetimo se također ka ko su se židovske obrambene snage - Haganah - „krile iza židovskih beba" tije kom i prije opsade J e r u z a l e m a . Moralni idioti propustili su vidjeti da je, još jednom, PLO bio taj, daleko više od Izraela, na kojem počiva odgovor nost za pokolje u Sabri i Shatili. Zabilježena je i reakcija Elie Wiesela, čiji su rukopisi o holokaustu i moralni standardi vrlo cijenjeni u svijetu i Sjedinjenim Državama, te koji je u više navrata zbog svojih radova predlagan za Nobelovu nagradu za mir, a prema tajniku nor veškog Nobelova odbora, 1983. godine glasovima polovice članova Kongresa.* Wieselovo stajalište bilo je: „Mislim da ne bismo smjeli niti komentirati (pokolje u izbjegličkim logorima) s obzirom da (izraelska sudska) istraga još uvijek traje. Ne trebamo iznositi mišljenja sve dok istraga ne završi". Pa ipak, po prvi put se „rastu žio" jer, kako objašnjava, ništa što se dogodilo ranije na okupiranim područjima ili u Libanonu nije mu izazvalo tugu, a sada suosjeća ,,s Izraelom, a ne protiv Izraela" svakako ne ,,s Palestincima" koji su masakrirani ili s preostalima koji su pobjegli. Nadalje, Wiesel nastavlja: „Nakon svega, izraelski vojnici nisu počinili pokolj" - ba rem ne ovog puta; u tjednima koji su prethodili često su ubijali u Sabri i Shatili, ne izazivajući Wieselovu „tugu", čak ni „žalost zbog Izraela". Stoga, temeljem njego vih uzvišenih standarda, Izrael je u biti oslobođen kriticizma, kao što su bili car i nje govi dužnosnici, vojne snage i policija u vrijeme pokolja u Kišinjevu. Prisjetimo se Wieselove nevoljkosti da kritizira Izrael van njegovih granica ili komentira događanja na okupiranim područjima jer: „Morate biti na poziciji vlasti da biste posjedovali sve informacije". Poopćavajući načelo iznad same države na koju bi ono trebalo biti primijenjeno, kao što bismo trebali ukoliko je ono valjano, * Wieselu je 1983. godine dodijeljena Međunarodna književna nagrada za mir za 1983. godinu u Liegeu (Belgija), možda kao priznanje za njegova razmišljanja tijekom 1982. godine o izraelskoj politici na okupiranim područjima i u Libanonu. Boston Globe, 24. travnja 1983. Za nagradu je predložen kao predsjedavajući Memorijala o holokaustu, kao „jedina osoba dostojne duhovne veličine". U svom go voru skupu preživjelih žrtava holokausta, u travnju 1983. godine, naglasio je podršku Izraelu u suoča vanju s vojnim i „političkim" prijetnjama. Washington Post, 12. i 13. travnja 1983. Wolf Blitzer iz Washingtona komentira za Jerusalem Post (15. travnja 1983.): „Organizatori su u svojim javnim izjavama, uvijek bili vrlo oprezni da ih okarakteriziraju kao nepolitičke događaje. Ali od početka, oni uključeni u operaciju, u potpunosti su prepoznali automatsku političku korist za Izrael (...) izraelski dužnosnici i dobrohotni američki židovski politički aktivisti složili su se da je podizanje javne svijesti o holokaustu (...) bilo namijenjeno generiranju naglašene naklonosti i podrške za Izrael. Samo najzagriženije proarapske i antiizraelske pristaše nisu uspjele uvidjeti odnos." Organizatori su odabrali manje važne te me; „Oni nisu bili prisiljeni posegnuti za 'sledgehammer' pristupom da bi doveli do snažne američke podrške Izraelu (...) Tako je, bez mnogo oglašavanja ili fanfara, izraelska stvar automatski dobila sna žan poticaj. Izraelski diplomati bili su itekako svjesni ove činjenice." Blitzer nastavlja objašnjavajući kako su se dužnosnici Američke vlade „ustručavali" kritizirati Izrael i „njegovu useljeničku politiku na Zapadnoj obali" zbog skupa o holokaustu, pridružujući se Wieselu svojom šutnjom. Prisjetimo se primjedbi Nahuma Goldmannna o iskorištavanju holokausta u političke svrhe, što je čin „svetogrđa".
prema ovoj svetoj osobi, doći ćemo do nekih zanimljivih zaključaka: slijedi, na primjer, da su kritičari holokausta, koji je još uvijek trajao, bili uključeni u nezakoni to djelo, a s obzirom da nisu bili na pozicijama vlasti u nacističkoj Njemačkoj, „ni su posjedovali sve informacije". S jednog pomalo drukčijeg moralnog nivoa, izraelski romanopisac A. B. Yehoshua je odgovorio na pokolj govoreći da „njemački vojnici također nisu znali što se zbiva": Ono što se dogodilo u izbjegličkim logorima u Bejrutu logična je posljedica sve ga onoga što se događalo prethodnih mjeseci. Logična posljedica koju gotovo nije bilo moguće izbjeći. Što se može reći? Čak i kad bih povjerovao da IDF-ovi vojnici, udaljeni 100 metara od logora, nisu znali što se događa, tada bi to bilo jednako neznanju Nijemaca koji su stajali izvan Buchenwalda i Treblinke nema jući pojma o tome što se događa! Mi također ne želimo znati. Ni drugi nisu bili skloni prihvatiti povodljiva okolišanja na način Elie Wiesela, primjerice, profesor Yeshayahu Leibovitz s Hebrejskog sveučilišta, urednik Enciklo pedije Hebreike, koji je pisao: Pokolj smo mi učinili. Falangisti su naši plaćenici, upravo onako kao što su Uk rajinci i Hrvati i Slovaci bili plaćenici Hitlera, koji ih je vojno organizirao da umjes to njega obave posao. Upravo tako smo mi organizirali ubojice u Libanonu kako bi poubijali Palestince. Povjesničarka Barbara Tuchman reagirala je na pokolj prisjetivši se svoje ra nije zabrinutosti kako „izraelska odlučnost da iskorijeni Palestinsku oslobodilačku organizaciju" u provođenju svojeg „pravednog cilja eliminiranja prijetnje PLO-a" može „naići na poteškoće" jer „složenosti arapskog svijeta nisu takve da ih Izrael može nadzirati". Kao što smo naveli, ona nije dodatno komentirala pokolj, ali je iz javila: „Ono što me zabrinjava su opstanak i budućnost Izraela i Židova u dijaspo ri - uključujući i mene". Nasuprot njoj, rabin Arnold Wolf je bio „slomljen i užasnut pokoljem", dodajući kako mislim da svi oni imaju krvave ruke". 6.5 „Podmetanje zmije u dječji krevetić": Sjedinjene Države i njezine obveze 6.5.1 Neobranjeni ostaci Napokon promotrimo posljednju u seriji optužbi za gore navedenu odgovor nost: optužbu o američkoj sukrivnji. Prisjetimo se osjećaja laburističke opozicije ti jekom samog rata kako nisu mogli djelovati, nakon što su Sjedinjene Države upa lile „zeleno svjetlo" za invaziju. Početni američki odgovor na izraelski upad u zapadni Bejrut bio je umjeren. Glasnogovornik Bijele kuće suspregnuo se osude postupka, suprotno Habibovom sporazumu i američkim jamstvima Libanoncima i Palestincima, prikazujući ga „ograničenim i zaštitničkim", a „prošle noći izraelski diplomatski izvori izrazili su zadovoljstvo umjerenom američkom reakcijom na iz raelski korak u zapadnom Bejrutu". „Usprkos ustrajanom propitivanju, američki su dužnosnici ipak odbili kritizirati ulazak izraelskih trupa u zapadni Bjerut ili ustrajati na njihovom brzom povlačenju". Predsjednik je, zapravo, objasnio kako „je
ono što je tjeralo (Izrael) da se vrati (sic), napad, izvršen po ubojstvu izabranog Predsjednika kojeg su izveli tamo u zapadnom Bejrutu, još uvijek prisutni pripad nici Ijevičarskih militanata". Reaganovo „opravdavanje izraelskog koraka zapanjilo je dužnosnike u Washingtonu", koji su privatno komentirali kako čak ni Izraelci ni su iznijeli tu tvrdnju, iako je tajnik za tisak Bijele kuće, Larry Speaks, vjerno predo čavao neke „privatne tvrdnje" Izraelaca koji su bili „isprovocirani" priličnom pucnja vom „ljevičara". Možemo suosjećati s dužnosnicima, čiji je posao prikriti tragove Predsjednikovih brojnih slučajnih metaka. Reagan je također otklonio pitanja o iz raelskom djelomičnom zauzimanju sovjetskog veleposlanstva (,,Oh, znate vi Ruse. Ne možete im vjerovati sve što kažu."). Izraelski dužnosnici tvrdili su kako su privatno izraženi američki pogledi „spram Izraela znatno manje zahtjevni od javne izjave prošlog četvrtka koja Izrael optužuje za kršenje sporazuma temeljem kojeg se Palestinska oslobodilačka or ganizacija povukla iz zapadnog Bejruta". Izrazili su bijes zbog službene izjave ko ja je „upućena tek nekoliko sati nakon što je 'shvatljivije' američko stajalište pri vatno predstavio gospodin Draper". „Izraelci su čvrsto uvjereni kako je privatno stajalište ono istinsko", a da je „oštra izjava" predstava za javnost, „zbog arap skog pritiska". Izraelska interpretacija uopće nije neuvjerljiva. Isti model vid jeli smo u pogledu naseljavanja na okupiranim područjima, invazije na Libanon, te naglom porastu napada na zapadni Bejrut u kolovozu. Cijelo vrijeme, Izrael je smatrao - ne bez osnova, pogledaju li se stvarne činjenice diplomatske i materi jalne podrške - da će ga, bez obzira na bijes koji bi javnost mogla izraziti, privat no obavijestiti da nastavi. Službena američka reakcija na pokolj također je bila posve umjerena. Nakon što su javno objavljena izvješća, američki dužnosnici su na Izrael prenijeli „neizrav nu odgovornost" jer nije uspio zaustaviti pokolj, a u Predsjednikovoj službenoj iz javi zabilježeno je samo da su libanonske vojne jedinice „osujećene" u svojim na porima zauzimanja kontrole „izraelskom okupacijom koja se dogodila u srijedu". Izrael je okrivljen jer nije uspio spriječiti tragediju, a ne zbog svoje uloge u njezinu ostvarivanju. Odbijajući osuditi pokolj, Sjedinjene Države su se, zajedno s Izraelom, u UN-u suprotstavile cijelom svijetu. Vidi str. 354. U stvari, američka podmuklost glede ovoga još je dublja. Tijekom Habibovih pregovora, Sjedinjene Države pružile su izričite garancije Libanoncima i Palestin cima da će nakon odlaska boraca PLO-a, Palestincima biti garantirana sigurnost; Habib je libanonskom premijeru napisao kako će njegova Vlada učiniti sve što može kako bi osigurala da se te garancije besprijekorno poštuju (na strani Izrae la). Navodeći Habibovo pismo, Milton Viorst primjećuje kako su američke obveze „bile ključne za pristanak PLO-a da napusti Bejrut", ostavljajući nezaštićeno civil no stanovništvo. Sadržaj sporazuma ranije je citirao Alexander Cock-burn: Vlade Libanona i Sjedinjenih Država priskrbit će prikladne garancije za sigur nost... Palestinaca koji su ostali u Bejrutu, a nisu pripadnici vojnih snaga i poštu ju zakon, uključujući i obitelji onih koji su otišli (...) Sjedinjene Države će ispuniti
svoje garancije temeljem obećanja koja su zaprimili od Vlade Izraela i vođa od ređenih libanonskih grupa s kojima su u kontaktu. Implicirana obveza bila je da Izrael neće ući u Bejrut nakon mirnog povlače nja PLO-a. Američke snage za održavanje mira imale su dvostruku odgovornost nadgle danja povlačenja PLO-a i zaštite civilnog stanovništva, u skladu s izričitim američ kim obvezama. One su se povukle nakon izvršenja prvog od ovih zadataka, dva tjedna prije isteka svog izvornog mandata, efektivno okončavajući multinacionalnu obvezu zaštite civila ostavljenih u opasnosti. U već navedenom istraživanju ABC Newsa, Closeup, kaže: „Multinacionalne snage su dužne 30 dana štititi civilno sta novništvo, ali su Amerikanci ustrajali na napuštanju Bejruta dva tjedna prije isteka roka, što je također potaknulo na povlačenje i francuskih i talijanskih snaga." Ne posredno potom, IDF je ušao u Bejrut i dogodio se pokolj. Za ubojice je rečeno da su „Izraelom podržane", komentira Cockburn, „ali bi ih, istom preciznošću mogli nazvati i onima koje 'Sjedinjene Države odobravaju' s obzirom da je njihov napad na logore bio moguć samo u slučaju američkog izigravanja posebnih garancija". Državno tajništvo informiralo je Viorsta da Sjedinjene Države nisu „nikada službeno uložile protest, bilo zbog okupacije Bejruta, bilo zbog onoga što se do godilo u Sabri i Shatili". 6.5.2 „Dovedeni"* Viorst također navodi drugo Habibovo pismo, ništa manje važno, o palestin skim zatvorenicima, u kojem zahtijeva da se prema njima humano postupa. „Ame rički dužnosnici ipak priznaju da je vrlo malo učinjeno kako bi se ispunili zahtjevi pisma". Prema Viorstu, Izraelska vlada objavila je postojanje 8000 takvih zatvoreni ka u Izraelu uz dodatnih 6000-7000 u Libanonu. (Zabilježimo da ove procjene od govaraju brojkama Crvenog križa koje je iznio i izraelski novinar Danny Rubinstein) vidi str. 220). Viorst citira glasnogovornika Crvenog križa koji je izjavio da Izraelci nisu dopustili pregled uvjeta u Izraelu i na druge načine otklonili suradnju s Crve nim križem, te ne može naslutiti što se tamo događa. Mi smo već bacili pogled na ono što se događa u libanonskim „koncentracijskim logorima", kako ih nazivaju iz raelski očevidci, a u koje Crveni križ ima određeni pristup, te u Izraelskom vojnom zapovjedništvu u Sidonu. Državno tajništvo ne može navesti ni jedan poseban slu čaj američkog zauzimanja po pitanjima zatvorenika, unatoč obvezivanja pruženih Habibu. U određenom smislu, to nije iznenađenje, s obzirom da američki tisak, jav nost, čak i humanitarne organizacije, također nisu pokazali znakove zabrinutosti nad većim zlodjelima, čije prave dimenzije još uvijek nisu poznate, a možda nikad neće ni biti. * Brojne tisuće ljudi odvedene u izraelske zatvore i koncentracijske logore ne spominje se kao „zatvo renike" jer bi to značilo postavljanje pitanja poštivanja međunarodnih konvencija i ostalih razmatranja ljudskih prava. Radije je skovana nova hebrejska riječ kojom bi ih se označilo: oni koji su „dovedeni".
Treba naglasiti da su izvješća europskih grupa zabrinutih skandaloznim prob lemom IDF-ovih zatvorenika, mjesecima nakon rata, bili šokantni (nije mi poznat ni ti jedan izvještaj američkih grupa). Oni uzgredno navode provjerene informacije da su pored rasprostranjenog sabiranja muške palestinske populacije i brojnih liba nonskih muškaraca, također zatvarane i žene, neke moguće i mučene. Ova daljnja zlodjela otkrivena su kada je izraelska odvjetnica Felicia Langer zatražila pravo na posjet Maryam Abdel-Jelil, koja je lišeha slobode i ispitana u izraelskom vojnom središtu u Tyrei, a zatim premještena u ženski zatvor u Izraelu, nakon uhićenja 1. studenoga 1982. godine u izbjegličkom logoru u blizini Tyrei u kojem je bila učite ljica i socijalna radnica (Palestinci zatvoreni u operaciji Mir za Galileju - i neposred no potom - nisu imali pravo na odvjetnika ili posjete uopće, što je još jedna činje nica koja nije izazvala nikakav interes među američkim borcima za građanska pra va i humanistima koji su financijski pomagali ovu operaciju). Prema istim izvorima, potajno je oslobođena nakon istrage koju je provela Felicia Langer i pronađena je u bolnici u Tyriji u fizičkom i psihičkom stanju koje ukazuje da se prema njoj brutal no odnosilo. Otad su otkriveni i drugi slučajevi. Isti izvori također navode da su u brojnim slučajevima uhićenih i deportiranih žena one bile jedina preostala podrška obiteljima koje su preživjele u razrušenim logorima. Dr. Isreal Shahak, predsjedavatelj Izraelske lige za ljudska i građanska prava, izvješćuje da je, u skladu s informacijama kojima on raspolaže, broj zatvorenika krajem 1982. godine mogao dosegnuti 19 000-20 000, od kojih su više od 3/4 Libanonci. Ukupno 4000-4500 Palestinaca nalazi se u logoru Ansar u Libanonu, po red sedam žena u ženskom zatvoru Neve Tirza u Izraelu. Čini se da su Libanonci, pod neprihvatljivim uvjetima, zatvoreni u raštrkanim područjima Libanona. Nekoli ko mjeseci ranije bile su tisuće zatvorenika u Izraelu, kao što izvješćuje Viorst, ali su, osim rijetkih izuzetaka, vraćeni u logore na nepoznatim lokacijama u Libanonu ili oslobođeni nakon brutalnog postupanja o kojem su obavijestili po svome oslo bađanju; u poglavlju 5, odjeljku 5.3, vidi nekoliko primjera. Brojni Palestinci nesta li su u zonama koje je kontrolirao izraelski klijent, bojnik Haddad. Imajući na umu, u pogledu ovog pitanja, općenitu nezainteresiranost zapadnjaka, koji bi se zabri nuli da su žrtve bila ljudska bića, a ne Palestinci, i koji bi pozivali na slike nacizma da su žrtve bili Židovi, nije moguće ponuditi podrobniji prikaz. 6.5.3 Još o licemjerju Vraćajući se optužbama o „licemjerju" koje su izrazili Izraelci zbog ljutite ame ričke neslužbene reakcije, također možemo percipirati njezinu vrijednost. Početni američki odgovor ohrabrio je Izrael da nastavi ulazak u zapadni Bejrut, a jedino što
se razumno moglo očekivati, nakon što je stanovništvo, izraelskim vojnim operaci jama, ostalo nezaštićeno, bilo je da će se ostvariti neke od verzija Sharonova pos tupanja. Ono bitno s popriličnom točnošću izrazio je Meron Benvenisti, nekadašnji zamjenik gradonačelnika Jeruzalema, čije smo istraživanje programa naseljavanja raspravili u 4. poglavlju: Što je naša vojska, ako ne proizvod američke pomoći? Nije li Reagan proglasio židovska naselja na Zapadnoj obali „zakonitima"? Nije li Haig odobrio prvu fazu libanonske invazije? Sve što se do sada dogodilo u Izraelu nosi pečat američkog odobravanja ili barem toleriranje vaših Vlada. Ako je duh pušten iz boce, Was hington ga je pomogao osloboditi. Njegove opaske su točne. Ispravno kaže kako je prejednostavno reći da je Iz rael izgubio svoju dušu i ostati na tome. Amerikancima nije dovoljno okriviti falan gu ili Begina i Sharona, ili njihove tihe partnere u Laburističkom savezu, ili izraelsko odbacivanje miroljubivog rješenja, dugogodišnju ekspanziju i opresiju. Bez ključne američke podrške na svim razinama, stvari bi bile posve drugačije, ne samo u pos ljednjih nekoliko mjeseci. Ukratko, krug odgovornosti ne može biti tako usko odre đen, bez obzira koliko to bilo zgodno. Komentirajući pokolj, izraelski pisac Amos Elon primjećuje: Čovjek stavlja zmiju u dječji krevetić i kaže: „Žao mi je. Rekao sam zmiji da ne grize. Nisam znao da su zmije toliko opasne." Nemoguće je razumjeti. Taj čov jek je ratni zločinac. Dakle, on misli da su Begin i Sharon ratni zločinci, kao što su mislili i neki dru gi izraelski komentatori.* Međutim, argument ima dublji smisao. Što je s onima ko ji su dali „zeleno svjetlo" u trenutku izraelske invazije na zapadni Bejrut ili kad je Iz rael napao Libanon prvenstveno da „raščisti teroristička gnijezda". Ili onima koji su pozdravili ove i prethodne poduhvate ili šutjeli o njima? Jesu li oni znali da su zmi je opasne? 6.6 „Glavni krivci" U vrijeme pokolja u Kišinjevu, Tolstoj je proširio krug odgovornosti na „glavne krivce" i njihovu „propagandu izmišljotina i nasilja". Jedan od najhrabrijih izraelskih novinara, Uri Avneri, učinio je isto. „Svako dijete dosad usmrćeno pri bombardira nju Bejruta, svako dijete sahranjeno pod ruševinama granatirane kuće, ubio je iz raelski novinar", pisao je tijekom bombardiranja Bejruta. Njegovo rezoniranje pok riva i sadašnji slučaj, a može biti primijenjeno, s ništa manjom - možda i većom * Vidi također i komentar Ze'eva Schiffa: „Bez obzira tko je dopustio falangistima ulazak u izbjegličke logore, samim tim može ga se usporediti s onim tko dopušta lisici ulazak u kokošinjac, a potom se čudi zašto su sve kokoši pojedene", New Outlook, listopad 1982. Također „Tales of the Foxes and Birds", Davar, 29. rujna 1982., čiji je autor Yizar Smilansky, jedan od najcjenjenijih izraelskih romano pisaca, a koji odgovara na radijsku primjedbu ministra Yosefa Burga: „Kršćani su ubili muslimane; ka ko bi Židovi mogli biti krivi?"
težinom u Sjedinjenim Državama no u Izraelu, u kojem su brojni izvanredni novina ri izvještavali više o onome što se često skrivalo i iskrivljavalo u Americi dugi niz godina. Avnerijevo je stajalište kako su Palestinci u Izraelu bili temeljito dehumani zirani, kao kad su novine objavile da „su bombardirana i granatirana teroristička gnijezda u Bejrutu", znajući kako je to „laž" jer su „bombe padale na žene, ljude, djecu i starce." K tome: Teroristi nemaju „gnijezda". Životinje imaju gnijezda, ptice također. Ljudi - dobri ili loši - imaju kuće, urede, sjedišta. „Izvorni grijeh" izraelskih novinara bio je samo korištenje riječi „terorist" (ili da budemo još precizniji, novi izraz, „mehablim", stvoren za tu svrhu) za sve „borce PLO-a", a kasnije „sve članove PLO-a-diplomate, dužnosnike, učitelje, liječnike, me dicinske sestre u palestinskom Crvenom polumjesecu", i konačno „cjelokupni pales tinski narod", tako da „smo mi bombardirali 'teroristički logor', misleći na palestinski izbjeglički logor u kojem su mogli, ali i ne, biti smješteni borci PLO-a". Jednom kad su palestinske izbjeglice postale „teroristi", mogli smo ih „bombardirati, granatirati, protjerati, uskratiti im čovječnost... Ruševine Bejruta, s tijelima žena, muškaraca i dje ce pokopanih pod njima, služe kao spomenik" ovoj novinarskoj praksi. Šest tjedana kasnije, nakon pokolja u Bejrutu, A. B. Yehoshua istaknuo je isto: „Dok govore o istrebljivanju i čišćenju, dok nazivaju Palestince dvonožnim zvijerima - ne čudi što vojnik dopušta da se takvi užasi događaju upravo pokraj njega." I dru gi su ranije iznijeli ovakvo stajalište, među kojima i skupina izraelskih golubova koji su u lipnju objavili izvještaj pod nazivom Život i smrt u rukama jezika, u kojem se ras pravlja o izrazima poput „gnijezda terorista" (kao o gnijezdima kukaca), „čišćenju" tih gnijezda (s njegovim vjerskim konotacijama, shvatljivim svakom Izraelcu), „istrjebljenju" (poput kukaca) i „dvonožnim zvijerima" za „teroriste" nastanjene ,,u gni jezdima", što su izrazi izumljeni i korišteni za dehumanizaciju palestinskog neprija telja i opravdavanje svega onoga što se nad njima čini, što je, ponovo, navika koja ima svoje prethodnice u židovskoj povijesti, ovog puta sa zamijenjenim ulogama. Posljedice su još jednom bile vidljive u tjednima koji su uslijedili. „Ideološka podrška" Izraelu u Sjedinjenim Državama, s njezinim sustavnim falsificiranjem povijesnih zbivanja i praksom omalovažavanja Palestinaca i ignorira nja patnji koje im se nanose, zavrjeđuje slične riječi. Palestincima je uskraćena ljud skost, ostavljeni su kao slobodan plijen za zlodjela koja su propatili, a patit će i dalje. Ništa nije lakše no otkloniti odgovornost osuđivanja zločina - često stvarnih - koje su počinili drugi. Toliko toga je moglo biti učinjeno kako bi se prikazala poš tena i iskrena slika onoga što je bilo i što se događalo, što bi promijenilo američku politiku koja je pretpostavljeno vodila stvaranju Velikog Izraela, koji je prijetnja svo jim vlastitim građanima, onima koji su predmet njegove vojne sile, kao i brojnim drugima, a što se krije iza specifičnih događaja iz 1982. godine. Možemo samo se be kriviti za posljedice što ono što je moglo biti učinjeno, u toj mjeri nismo učinili. Ako su ovo očigledne istine, a jesu, ipak ih treba ponavljati sve dok ih se ne pre pozna.
6.7 Reakcije: Izrael i drugdje Izrael je kao posljedicu rata zasigurno pretrpio pogoršanje svog imidža. Drama tičan primjer dao je Yoel Marcus iz Ha'aretza, koji je rat promatrao „od njegovog po četka do kraja (koji u listopadu još nije bio na vidiku) kao ostvarenje najužasnijeg predviđanja koje se moglo zamisliti". Izvješćuje s posjeta Južnoafričkoj Republici, gdje je očekivao naći ,,u svijetu posljednji, preostali otok javne podrške za nas" u „našem drugom najvažnijem savezniku nakon Sjedinjenih Država". Osuđena su bombardiranja Bejruta, kao i pokolji. „Tko bi vjerovao da će, čak i u očima države ko ja je proglašena najnemoralnijom na svijetu, Izrael smatrati nemoralnim?" „Mi provo dimo politiku aparthejda, ugnjetavamo crnce, ne pružajući im pristojno obrazovanje, a njihove plaće su bijedne - ali ne ubijamo žene i djecu"* rekao mu je urednik u Juž noafričkoj Republici. Marcus pretjeruje; u Sjedinjenim Državama, kao i u Europi, i dalje traju snažna nekadašnja proizraelska naklonost i dehumanizacija Palestinaca. Jasna naznaka je nedostatak zabrinutosti zbog tisuća ljudi koji su odvedeni u izraelske „koncentracij ske logore" ili sudbine Palestinaca čije je civilno društvo razrušeno osvajačkom voj skom ili zbog Samidina u prijašnjim osvajanjima. Reakcije u samom Izraelu su pomiješane. Kao što smo ranije primijetili, podrška Begina i Sharona bila je visoka do kraja kolovoza, kad se činilo da su us pjesi Mira za Galileju bili značajni. Istraživanje javnog mnijenja početkom rujna po kazalo je da je 82% zadovoljno Beginovim djelovanjem, dok je 78% anketiranih podržavalo Sharona, brojke koje su se nakon pokolja u Bejrutu smanjile na 72% i 64%. U izboru za premijera, prema istraživanju učinjenom nakon pokolja, nijedan drugi kandidat nije se ni približio Beginovoj p o p u l a r n o s t i . Podrška Sharonu neposredno nakon pokolja kojeg je potaknuo, posebno je očita. Velike demonstracije protiv Vlade, koje je sazvala Laburistička stranka, uz sud jelovanje, prema nekim procjenama, do 400 000 ljudi, otkrile su snagu protuvladinog raspoloženja na strani značajnog dijela stanovništva, ali kako je povjesničar Jonathan Frankel primijetio, „protestni pokret nije predstavljao samo vrh, već cjelo kupnu ledenu santu - dok je drugi, odvojeni ledenjak ostao netaknut, iako uronjen... pokolji su imali daleko veći učinak po službeni 'politički' svijet -Vladu, Knesset, me dije - nego na masu ljudi, 'tihu većinu'". Ostali su izvlačili iste zaključke, primjećuju ći da pristaše premijera Begina nisu bili šokirani otkrićima bejrutskog pokolja koja su se do sada pojavila - a vjerojatno se neće šokirati ni budućim otkrićima. Nakon što su se počele pojavljivati pripovijesti svjedoka s otvorenih sjednica Istražnog povjerenstva, Yoel Marcuse napisao je kolumnu naslovljenu Povjerenstvo će završiti posao - Vlada će ostati, pružajući svoju procjenu: U pogledu Sabre i Shatile-veliki dio društva, možda i većina, uopće nije uznemi ren samim pokoljem. Ubijanje Arapa općenito, posebice Palestinaca, prilično je popularno ili barem „nikog ne smeta" sudeći po riječima mladeži ovih dana. Od trenutka samog pokolja, više no jednom sam se iznenadio čuvši od obrazovanih, * To je, naravno, laž iako Marcus ne iznosi činjenicu. Radi samo jednog primjera, vidi str. 355.
prosvijećenih ljudi, „savjesti Tel Aviva", stajalište kako sam pokolj, kao korak uk lanjanja preostalih Palestinaca iz Libanona, nije grozan. Jedina je nezgoda što smo mi u susjedstvu. U značajnim krugovima u Izraelu, odnos prema Palestincima poprimio je ob lik rasne mržnje. Mislim da je povodljivo uzrok jednostavno tražiti u palestinskom terorizmu. Porast izraelskog terorizma tijekom brojnih godina tek je jedan od razlo ga koji dovodi u pitanje ovaj zaključak: u Izraelu nema PLO-ovih terorista sličnih onima iz Qibyje (spomenemo samo jedan primjer). Pretpostavljam da su korijeni dublji. Legitimnost ponovnog izraelskog nacionalnog nastanka čini se ugroženom, sve dok postoje tragovi organiziranog palestinskog prisustva bilo gdje u blizini. „Ne možemo podnijeti simetriju zahtjeva", primjećuje Merit Benvenisti, „Izraelci gaje du bok osjećaj da kad bi jednom prihvatili simetriju da je i druga strana također legiti man nacionalni pokret, tada bi njihova osjećanja o vlastitom pravu i legitimitetu bi la umanjena." Benvenisti ne odobrava ovo raspoloženje koje se godinama često moglo čuti.* Izrael vrlo dobro zna da je moguće dugo, dugo vremena gajiti sjećanja na domovinu ako organizirano društveno postojanje negdje preživi. Zbog toga ono mora biti iskorijenjeno, baš kao što čak i kamenje stotina napuštenih pa lestinskih sela treba biti uklonjeno iz vidokruga i sjećanja. Svako očitovanje kultur nog života ili nezavisne političke strukture treba biti eliminirano na područjima pod izraelskom okupacijom; pa čak i izvan njih, ništa ne smije ostati, osim ako može koristiti izraelskoj politici, na koju ćemo se vratiti, intenziviranja nesložnosti zajed nice unutar Libanona - ili, naravno, osim ako će arapska radna snaga iz Gaze, Za padne obale, a možda kasnije i Sjeverne obale biti eksploatirana kao jeftina i neor ganizirana radna snaga, na način koji smo već prikazali. Unatoč Marcusovu komentaru, nema dvojbe da je većina stanovništva upla šena ratom i osobito pokoljem koji je uslijedio te je ovo raspoloženje izraženo na brojne načine: demonstracijama, tiskovnim konferencijama, javnim izjavama, od bijanjem služenja u osvajačkom ratu. Već smo naveli primjere, a postoje i brojni drugi. Nije im strano aludiranje na prve dane Hitlerove Njemačke. Među brojnim izjavama nezadovoljstva bilo je i pismo prikaza rata u Libanonu kao moralne „ka tastrofe" kojeg su napisali 35 članova elitne vojne jedinice koja je izvela akciju spašavanja u Entebbeu. U razgovoru s Uri Avnerijem u Parizu, general Mattityahu * Rabin David Hartman odbija Benvenistov pogled da Izrael treba prihvatiti legitimnost tvrdnji starosje dilačkog stanovništva da su premješteni. Uvjerava nas kako nema razloga osjećati se moralno odgo vornim nekome tko opovrgava njegovo vlastito postojanje, a s obzirom da Palestinci odbijaju prihva titi da su Židovi starosjedilački narod na ovoj zemlji: „Tada me nemojte tražiti da s njima ulazim u moralni dijalog." Svako društvo ima svoju ružnu krajnost, ovdje je primjerom pokazana u slučaju Iz raela: vjerski moralni filozof gazi svojom čizmom nečiji vrat žaleći se što žrtva ne priznaje njegovu le gitimnost. Hartman je vrlo cijenjen u New York Timesu; smatra ga se „filozofom koji je progovorio o potrebi moralnosti u javnoj politici" Svoje misli o „objedinjavanju židovskog mora la i nacionalne moći" i obnovi „moralnog zdravlja" izraelskog društva Kahanovim izvješćem dalje raz rađuje u članku „The Covenant in Israel", a iste misli tog dana ponovno izlaže i Shipler u članku „Is rael: Voices of Moral Anguish", New York Times Magazine, 27. veljače 1983.
Peled izjavio je da su Izraelci postali Mongoli Bliskog istoka, koji siju razaranja i siromaštvo, istovremeno osuđujući laburističku opoziciju zbog podržavanja Sharona. Bez ikakva komentara, Avnerijeve su novine objavile seriju ulomaka iz dnev ničkih zapisa o nacističkoj invaziji na Poljsku 1939. godine, utemeljene na knjizi njemačkog časnika. Kasnije su Peled i Avnari, zajedno s glasnogovornikom PLOa, Issamom Sartavijem, navodeći Arafatovo podržavanje načela obostranog priz navanja Izraela i PLO-a, pozvali američke i europske Židove da izvrše pritisak na Begina i Reagana kako bi se prekinula opsada Bejruta i izraelske trupe povukle iz Libanona. Određen broj vodećih izraelskih intelektualaca, među kojima i fi lozof Asa Kasher, romanopisac Yizhar Smilansky te brojni drugi, snažno su se iz jasnili protiv rata. Vraćajući se s bojišta, vojnici su, uključujući i brojne časnike, bi li među najglasnijima i najutjecajnijima u prenošenju slike uklonjene cenzurom i iskrivljavanjima. Neposredno pred objavljivanje vijesti o bejrutskim pokoljima, A. B. Yeshoshua, vrlo poznat romanopisac rođen u Jeruzalemu, napisao je kako danas nema više pri tužbi protiv Begina u vezi s Deir Yassinom. „Uspio nas je sve uključiti u drukčiju vr stu Deir Yassina". Yehoshua također napominje kako je moguće reći štošta ružno o ovoj Vladi, ali o njoj nije moguće reći jedno: da je inovativna. U stvari, Vlada je slije dila tradicionalnu laburističku politiku iz „godina kada je Golda (Meir) bila na vlasti: 'ne mičite se, ne govorite, ništa ne mijenjajte'." Izraelsko odbacivanje miroljubivog rješenja ne potječe od Begina i Sharona. Što se tiče izraelskog zahtjeva „da bude svjetlo naroda", oni su „iskusili naše svjetlo u Bejrutu, svjetlo bombardiranja i sjaja kojeg su rasipali avioni". Kao ni ostalim izraelskim golubovima, Yehoshui ne nedos taje oštrih riječi za Židove u dijaspori, „koji sjede i tuguju nad antisemitizmom kad bilo tko kaže riječ kritike" o Izraelu, koji je za njih „poput drugog doma, protiv kojeg nije dopušteno izreći ijednu riječ kritike", što, on vjeruje, nije doprinos ozdravljenju Izraela., A „dublji smisao politički motiviranog" Libanonskog rata je „vratiti Palestin ce na Zapadnu obalu političkim uvjetima njihova statusa iz vremena Turaka". Yeshoshua u svojim razmišljanjima nikako nije bio usamljen, a nakon pokolja ona su dobila još artikuliraniji izraz, od kojih smo neke već naveli. Također su izraženi ostali pogledi, primjerice, oni s dugačke liste izraelskih rabina, po kojima je ono što se dogodilo bilo „pravo posvećenje Božjeg imena u svijetu" dok je „posljednji val antisemitizma, pod krinkom moralnog ogorčenja us mjerenog prema nama, zbog osvetničkog čina koju je počinila jedna zajednica nežidova protiv druge tek jedna od karika u stoljećima starom lancu antisemitskih osjećaja", čiji je izvor, kao što je Maimonides objašnjavao, „ljubomora spram na še jedinstvene svetosti i stvarne etičke superiornosti, svetosti i superiornosti koje pronalaze poseban izraz u ratovima koje smo vodili, ratovima čiju bit je činio zah tjev za pravednošću i istinitošću te iskorjenjivanjem zla i nepravde". Na njih se nadovezala grupa s više od 1000 američkih rabina, pozivajući Begina, Sharo na i Eitana na odanost svom zadatku i „nastavljanju spašavanja Izraela", udalja vanja „izdajica" iz pokreta Mir sada (sakrivenih iza djetinjastog izvrtanja svojeg
imena) i Laburističkog saveza koji surađuje s „najgorim neprijateljima Izraela" po kušavajući svojom „otrovnom propagandom" uništiti Izrael, itd. Uopće nije nemoguće da, kao što tvrde, oni doista govore u ime „šutljive većine". Koji će se od ovih glasova pokazati kao onaj sa značajnim utjecajem na poli tiku u Izraelu ovisit će, kao uvijek, u velikoj mjeri o odgovoru Sjedinjenih Država. Nešto pažnje svakako treba posvetiti protestima arapskih građana u Izraelu u svjetlu bejrutskih pokolja. U ovom slučaju, odgovor vlasti bio je nekako drugačiji. „Mnogobrojni (izraelski) Palestinci koji su protestirali protiv pokolja u Sabri i Shatili, od Um al-Fahma, Taibeha, Acre, Arrabeha još uvijek su u zatvorima i policijskim pritvorima, mjesec dana nakon što se val protesta prelio Galilejom i područjima Trokuta. Suočeni su s optužbama o sudjelovanju u demonstracijama, poticanju ne reda, bacanju kamenja na vojna vozila i podršku PLO-u." 6.8 Istražno povjerenstvo (Kahanova komisija) Izvješće izraelskog Istražnog povjerenstva o bejrutskim pokoljima pojavilo se 8 . veljače 1983. g o d i n e . Ono j e izazvalo novo oduševljenje me đu odanima. New Republic piše kako ovaj „veliki i žalostan dokument" postavlja „sublimiran standard moralnog i političkog djelovanja" u „ovoj izuzetnoj zemlji", ovoj „briljantnoj demokraciji". Bio je to „filozofski i politički trijumf", sa svojom „mo ralnom ozbiljnošću i intelektualnom savješću". Pod naslovom Krik savjesti, New York Times je pisao: „Bolno i uvjerljivo, Izrael je prekopao po užasima Sabre i Shatile i temeljem 'fundamentalnih načela civiliziranog svijeta', sam sebi, oštro presu dio. Rijetkost je da narod tragajući za spasom razotkrije takvu sramotu". Sa da, kada je ovaj „krik savjesti" ispušten i pronađen spas, Sjedinjene Države mogu, bez grižnje savjesti, nastaviti s plaćanjem troškova libanonske invazije, kako je pre poručivao Times u trenutku kada je napad dosizao vrhunac svoje okrutnosti, u me đuvremenu također financirajući koncentracijske logore i zatvore, naseljavanje okupiranih područja, tamošnju opresiju i sve ono što je moglo uslijediti.* Posve slučajno Times je u pravu kad tvrdi kako je Izrael ostao vjeran sebi po uzvišenim standardima „civiliziranog svijeta" - na primjer, standardima koje je Times prihvatio gvede američke agresije u Indokini, američkog svrgavanja demokratske vlade u Gvatemali i njezine dosadašnje podrške seriji neonacističkih ubojstava i štošta dru gog. Civiliziranim standardima, međutim, može se doći do nešto drukčije prosudbe. Kahanova komisija izjavila je kako je glavna svrha istrage iznijeti na svjetlo sve važne činjenice povezane s izvršavanjem zločina; stoga je važna iz perspektive iz raelske moralne snage i njegova funkcioniranja kao demokratske države koja se savjesno pridržava temeljnih načela civiliziranog svijeta. * Kolumnisti Jack W. Germond i Jules Witcover zapažaju kao se „izraelski podržavatelji" nadaju da će Izvješće „pomoći zaustaviti 'gubljenje entuzijazma' u pogledu Izraela" u Kongresu te „olakšati (prija teljima Izraela u Kongresu) iskazivanje svoje podrške i poticanje Amerikanaca na isto". Boston Globe, 15. veljače 1983. Prema tome, profiltrirano kroz američki ideološki sustav, ono može poslužiti istim svrhama kao i demonstracije u Izraelu nakon pokolja.
Središnji odjeljak Izvješća, koji se bavi „neposrednom odgovornošću", zapo činje na sljedeći način: ,,U skladu s gore navedenim prikazom događaja, svi do kazi ukazuju da su pokolj počinili falangisti...". Odjeljak nastavlja tvrdnjom da u području logora, niti jedan od svjedoka nije vidio pripadnike nijedne druge vojne snage izuzev falangista. „Sa sigurnošću se može izjaviti da osim falangističkih snaga nijedna druga organizirana vojna snaga u navedeno vrijeme nije ušla u logore". „Nisu pronađene osnove" za „glasine" da su Haddadove snage bile uk ljučene; doista, to je „nepojmljivo", i nema „naznaka" o njihovoj suradnji s falangistima u poduhvatu. „Stoga možemo ustrajati na tome da nitko pod zapovjedniš tvom bojnika Haddada nije sudjelovao u falangističkim operacijama u logorima ili u pokoljima". Kao što je ranije primijećeno, sudjelovanje Haddadovih snaga do velo bi Izrael u veliku nepriliku, s obzirom da su oni gotovo dio izraelske vojske od kojih se očekuje igranje središnje uloge u Novom poretku kojeg Izrael namjerava utemeljiti u Libanonu. Gore navedena početna rečenica istinita je, iako ne posve točna. U „gore na vedenom prikazu događaja", a očito, također i u njihovom promišljanju, Povjeren stvo je bilo vrlo obzirno u zaobilaženju dokaza protivnih tvrdnjama Izraelske vlade o ovom pitanju, osim nekoliko usputnih fraza, koje se otklanja bez istrage.* Kao što smo vidjeli tek djelomičnim pregledom, postoje opsežni dokazi o sudjelovanju Haddadovih snaga, a da je Povjerenstvo odlučilo to istražiti, posve regularno bi ot krilo kako su Vladine tvrdnje lažne i da su, doista, njezina „netočna i neprecizna izvješća intenzivirala sumnju u Izrael nanoseći mu štetu". Također se pokazala og raničena vjerodostojnost izraelskih svjedoka, što je Povjerenstvo zabilježilo. Pojas nimo, pravilna procedura bila bi pregledavanja dokaza o sudjelovanju Haddada i neposredna istraga o sastavu snaga koje su ušle u logor ispitivanjem vodstva, čak i sudionika - a taj je zadatak bilo moguće izvesti, imajući na umu izjavu načelnika stožera, Eitana, da „njima možemo narediti", iznesenu u spominjanju falange, pri likom objašnjavanja zašto su oni, a ne libanonska vojska odabrani za ulazak u lo gore. Povjerenstvo je jednostavno zaobišlo problem, posebno ne saslušavši Haddadov iskaz, koji je, kao i svi ostali, odbacivao sudjelovanje. Možda bi poštena istraga ovih činjenica mogla dovesti do zaključka da premda postoje opsežni do kazi na temelju indicija sakupljenih u brojnim izjavama očevidaca da su Haddado ve snage bile uključene, zaključak ipak nije točan. Umjesto istraživanja problema,
* Jedan od svjedoka, britanski liječnik Paul Morris, zaposlen u bolnici u Gazi, neposredno potom je iz javio kako je Povjerenstvo zanemarilo i iskrivilo njegovo svjedočenje. U intervjuu bejrutskom tjedniku Monday Morning tvrdi kako je svjedočio da su IDF-ovi vojnici na prednjem zapovjednom mjestu „ope tovano govorili kako su naoružani dobrovoljci bili Haddadovi ljudi". Također je tvrdio kako je pružio dokaze da su izraelski vojnici bili s „dobrovoljcima" koji su ušli u logor te da su IDF-ovi vojnici „mog li vidjeti sve (u logorima) golim okom ili dalekozorima i opremom za promatranje noću". Optužuje Pov jerenstvo da je za svoje izvješće selekcioniralo riječi i fraze iz njegova svjedočenja zaobilazeći dijelo ve kojima bi se moglo sugerirati da IDF snosi izravnu odgovornost za smrt nevinih ljudi u logorima. „(Moje svjedočenje) bilo je namjerno zanemareno, smišljeno izostavljeno kako niti jedan Izraelac ne bi bio upleten u bilo koje ubojstvo u logorima." Isreal & Palestine (Paris), ožujak 1983.
Povjerenstvo je izabralo odustajanje od bilo kakvog napora da „iznese na svjetlo sve važne činjenice", jasno obznanjujući od samog početka da samovoljno napuš ta svoj mandat. Povjerenstvo je pažljivo postavilo osnovna pravila svoje istrage. S oprezom vrijednim divljenja, suzdržalo se od zaključivanja kako su ,,s pravnog stajališta" područja koja je okupirao IDF u zapadnom Bejrutu bila „okupirana područja". Ta ko je IDF razriješen bilo kakvih zakonskih obveza okupacijskih vojski. Povjerenstvo je također izjavilo kako su neutemeljene optužbe da je IDF „pret hodno znao" da će se dogoditi pokolj. „Nema sumnje" da je ijedan pojedinac „iz izraelskog političkog ešalona ili iz vojnog ešalona" bio uključen u bilo kakvu „uro tu ili zavjeru" s falangistima ,,u cilju činjenja zlodjela u logorima". Temeljem garan cija dobivenih od ovih „ešalona", Povjerenstvo je utvrdilo istinitost onog što su rek li: „Utvrdili smo da u dopuštenju ulaska u logore falangistima, na strani svih onih koji djeluju u ime Izraela, nije bilo namjere nanošenja štete stanovništvu izvan bor benih redova, te da događaje koji su uslijedili nije odobrio nitko iz političkog ili ci vilnog ešalona aktivnog po pitanju ulaska falangista u logore." Gotovo da uopće ne treba opaziti kako „utvrditi" ovo na temelju predočenih dokaza - svjedočenja uključenih ljudi -jednostavno služi kao dodatno upozorenje kako Izvješće nije za mišljeno kao ono koje bi razumni ljudi ozbiljno shvatili. Da bi podcrtalo potonje mišljenje, Povjerenstvo je pružilo priličnu količinu do kaza kako su više vlasti doista i očekivale pokolj. Obavještajne službe blisko pove zane s falangom, Mossadom, „čule su od (Bashir Gemayela) o stanju stvari koje ni je ostavljalo prostora dvojbi da bi po osvajanju vlasti, namjera falangističkog vođe bila eliminirati palestinski problem iz Libanona - čak i onda kada bi to značilo pose zanje za neuobičajenim metodama protiv Palestinaca u Libanonu... Slične primjed be čule su se od ostalih falangističkih lidera". Također, postojala su „izvješća o falangističkim pokoljima žena i djece u selima Druza, kao i o likvidaciji Palestinaca koje je izvela obavještajna jedinica Elia Hobeika" (kojem je povjeren zadatak ulaska u logore s IDF-om). „Ova izvješća potvrdila su sumnje određenih ljudi - posebno među iskusnim obavještajnim časnicima - da će u slučaju da im se pruži prilika iz vršiti pokolj nad Palestincima, falangisti to i iskoristiti." Načelnik stožera Eitan očeki vao je „osvetničku erupciju" i mislio kako bi mogle „poteći rijeke krvi". Da nije bilo IDF-a „bila bi to erupcija kakvu nikada nismo vidjeli; gotovo da sam u očima (falan gista) mogao vidjeti ono za čim su žudjeli (...) preostalo im je samo jedno, a to je osveta; i bit će užasno (...), cjelokupno vodstvo već brusi noževe..." Povjerenstvo ta kođer navodi izvješća izraelskog vojnog časopisa po kojima su izbjeglički logori „bi li izloženi trpljenju zbivanja koja nadilaze ono što se dogodilo" u Tel al-Zaataru, što je najstrašniji pokolj građanskog rata. Samo Povjerenstvo primjećuje kako „nisu potrebne proročanske sposobnosti da bi se shvatilo postojanje stvarne opasnosti od izvođenja krvoprolića u trenutku ulaska falangista u logore, bez prisustva IDF-a u toj operaciji... Svaka obaviještena osoba upoznata s predmetom trebala je biti svjesna ove opasnosti." Također navode službenu izjavu premijera Begina po kojoj
je IDF ušao u zapadni Bejrut „kako bi zaštitio muslimane od falangističke osvete", što je izjava koja naprosto raspršuje sumnje da se na najvišoj razini jasno shvatilo što će se dogoditi nakon slanja falangista u palestinski logor. Ukratko, Povjerenstvo je predočilo dovoljno dokaza iz kojih je vidljivo da je vrh vodstva u potpunosti očekivao pokolj u trenutku upućivanja falange u logore. Ula zak u zapadni Bejrut opravdavali su kao napor sprječavanja falangističkog pokolja, a potom nastavili slanjem falange u domove njihovih najvećih neprijatelja - ali bez namjere ozljeđivanja stanovništva, nedvosmisleno „utvrđuje" Povjerenstvo. Ponov no možemo samo zaključiti kako je Izvješće osmišljeno za prave vjernike, a ne za ljude sposobne samostalno razmišljati. Povjerenstvo posve slučajno otkriva vlastite moralne standarde govoreći da „nije u ovlasti premijera suprotstaviti se ulasku falange u logore ili narediti im pov lačenje" iako je on uputio IDF u zapadni Bejrut „kako bi zaštitio muslimane od fa langističke osvete". Ukratko, mada je premijer u potpunosti očekivao pokolj, nije njegova dužnost učiniti bilo što kako bi ga spriječio. Doista, izraz „sublimiranih" moralnih standarda. Povjerenstvo je također „utvrdilo" da „zbivanja u logorima, u područjima u ko ja su ušli falangisti, nisu bila vidljiva s krova prednjeg zapovjednog mjesta. Također je razjašnjeno da zvukovi po kojima bi se moglo pretpostaviti da se u logorima od vija pokolj nisu doprli do tog mjesta". Time su se pobrinuli za izvješća novinara ko ji su istražili poprište; na primjer, onih koji su stajali na mjestu masovne grobnice i gledali gore prema izraelskom zapovjednom mjestu, u izraelske vojnike koji su ih promatrali. Potrebna je poprilična vještina da bi se iz Kabineta u Jeruzalemu mog lo opovrći istraživanja s mjesta događaja u Bejrutu. U stvari, osvrnemo li se i pog ledamo što je stvarno „utvrđeno", shvatit ćemo da je to vrlo pažljivo opisano. Pov jerenstvo utvrđuje, kao neospornu istinu, kako je „bilo nemoguće vidjeti što se događa u uličicama logora s krova zapovjednog mjesta". Ali, to nije bio dokaz ko jeg su navodili novinari s poprišta zbivanja koji su zaključili, što je također neospor na istina, da su promatrači IDF-a na zapovjednom mjestu mogli vidjeti kako je u tijeku pokolj, promatrati ubacivanje tijela u masovnu grobnicu, i tako dalje. Vidi ne posredna izvješća prethodno pokazana. U istoj mjeri zanimljivo je i objašnjenje zašto je IDF uputio falangiste u logor: od luka je donesena s ciljem sprječavanja daljnjih gubitaka u ratu u Libanonu; priklanjanja pritisku javnog mnijenja u Izraelu, Ijutitog jer su falangisti ubirali plodove rata, a da u njemu nisu sudjelovali; te da bi se iskoristila prednost falangističkih profesional nih usluga i vještina u razotkrivanju terorista i pronalaženju spremišta oružja. Ova razmišljanja kasnije su ponovljena i opisivana kao ona s „težinom", mož da dovoljnom da se opravda upućivanje falangista u logore, čak i uz očekivanje pokolja. Fraza „daljnjih gubitaka" odnosi se na izraelske gubitke. Kao što smo vidjeli, Izrael je u kolovozu pokušao ući u zapadni Bejrut nakon velikih gubitaka zbog če ga je posegnuo za terorističkim bombardiranjem, zatim ušao u grad nakon što su
se povukli borci PLO-a uz američke garancije da Izrael neće ući u zapadni Bejrut i da će neobranjeno stanovništvo biti zaštićeno od opasnosti. Nekih 100-150 falangista upućeno je u logore, što je jasno ukazivalo da IDF nije očekivao ozbiljan ot por; zapravo, novinari koji su posjetili logore nisu vidjeli ništa što bi ukazivalo da je, u ovim teško bombardiranim civilnim područjima, moglo biti otpora. Priča o „2000 terorista" teško može biti ozbiljno shvaćena, a kao što smo vidjeli, ismijali su je i iz raelski novinari opazivši veličinu falangističkih snaga. Glede falangističkih „profesio nalnih vještina", jedina vještina te vrste koju su pokazali bilo je ubijanje nezaštićenih ljudi. Međutim, novinari i drugi bili su vrlo impresionirani izraelskom intenzivnom infiltracijom u palestinski i libanonski pokret otpora, kao i u arapsku zajednicu u Bejrutu i drugdje, koja im je omogućila izuzetno iscrpna saznanja o događajima u Bejrutu i logorima. Teško je shvatiti zašto ove i slične „profesionalne vještine" nisu bile dovoljne za neobranjene palestinske logore - gdje su, podsjetimo, falangisti pretr pjeli dvije žrtve - dvojicu ubijenih, kaže se u jednom dijelu Izvješća, dvojicu ranjenih, indicira se u drugom, a posve je moguće da su to ista dvojica. Što se tiče osjećaja Povjerenstva prema „javnom mnijenju u Izraelu", ono uistinu zaudara antisemitiz mom. Povjerenstvo izjavljuje kako bi izraelsko javno mnijenje bilo na neki način za dovoljno da je lisica upućena u neobranjen i teško izbombardiran kokošinjac „raš čistiti teroristička gnijezda", nakon što se suzdržala sudjelovati u stvarnom sukobu. vidi str. 373*. Povjerenstvo navodi da je IDF bio suočen sa „žestokom paljbom" iz Shatile i pucnjavom iz lakog naoružanja iz obaju logora u trenutku ulaska u zapadni Bejrut. Suprotstavljajući se samo sebi, također bez komentara, navodi objavu glasnogo vornika IDF-a da je ulazak IDF-ovih snaga ostvaren bez otpora, a da je načelnik sto žera izvijestio Begina kako nije bilo otpora u Bejrutu. Da su postojali dokazi o „žes tokoj paljbi" iz logora, koji bi potvrdili tvrdnju o „2000 terorista", razumno je pret postaviti da bi bili i izneseni. Ne pokazuju se nikakva tiskovna izvješća o tome, a Povjerenstvo ne nudi nikakve dokaze. Povjerenstvo također izjavljuje da su u logo rima bile prisutne naoružane terorističke snage, s oružjem koje su upotrijebile pro tiv IDF-ovih snaga: „Moguće je utvrditi kako ove naoružane terorističke snage nisu bile evakuirane tijekom opće evakuacije", već su ostale kako bi „zaštitile civilno sta novništvo" (jasan dokaz njihovih terorističkih namjera) i da bi potom nastavile svo ju terorističku djelatnost. Nikakvi dokazi kojima bi se podržale ove tvrdnje nisu iz neseni. Nije pruženo ni bilo kakvo objašnjenje zašto ove naoružane terorističke snage koje su protiv IDF usmjerile žestoku paljbu, nisu bile u stanju oduprijeti se ili bar nanijeti veće od spomenutih žrtava stopedesetorici falangista, za koje je rani j e zabilježeno njihovo strogo izbjegavanje b o r b e . Ponovimo kako j e teško vjerovati da je bilo što od ovoga zamišljeno kako bi bilo ozbiljno shvaćeno. Podsjetimo da u nedostatku vlastitih dokaza i čistog zdravog razuma, kao do datak „tvrdnjama" o tome da pri upućivanju razbojničkih bandi nije namjeravano na nošenja ozljeda civilnom stanovništvu, Povjerenstvo također „tvrdi" da „događaji koji su uslijedili nisu imali podršku ili pristanak ikog iz političkog i civilnog ešalona
aktivnog u pogledu falangističkog ulaska u logore". Ovdje je svrhovito isključen „vojni ešalon" iako bez izvlačenja nekih posebnih zaključaka iz tog izuzetka. Tako đer neodređeno utvrđuju da u bilo kojem dijelu Izraela nije postojala namjera ozlje đivanja civilnog stanovništva logora (moj kurziv). Pogledajmo još način na koji su odabrani dokazi na koje se Povjerenstvo poziva u pogledu ovih tvrdnji i izuzetaka. Povjerenstvo priznaje da je načelnik stožera rekao ministru obrane stvari o po našanju falangista koje su mogle navesti ministra obrane na zaključak da su falangisti ubijali civile u logorima iako je on „izrazio svoje zadovoljstvo falangističkom operacijom i suglasio se s njihovim zahtjevom da im se dostave traktori kako bi mogli završiti svoju operaciju", također ih ovlašćujući da ostanu u logorima (u pe tak navečer, kao što smo već ranije primijetili, u vrijeme kad su svi znali za poko lje). Povjerenstvo je otkrilo da je u četvrtak 16. rujna navečer, kratko nakon ulaska falangista u logore, brigadni general Amos Yaron, zapovjednik bejrutskog područ ja, primio informaciju da falangisti u logorima ubijaju žene i djecu; „Brigadni gene ral Yaron upoznat je da falangisti čine ubojstva koja nadilaze borbene operacije i također ubijaju žene i djecu". Usprkos navedenim upozorenjima falangističkom časniku na dužnosti, „on nije učinio ništa da zaustavi ubijanje". Nije izdana zapovi jed kojom bi se zaustavilo falangiste ,,u zamjeni snaga u petak", već je tu zamjenu, u petak poslijepodne, u stvari zapovjedio načelnik stožera. Koji je dokaz, prema Povjerenstvu, bio na raspolaganju generalu Yaronu? Sat nakon ulaska falangista u logor, u 18 sati tog četvrtka, izraelski časnik uhvatio je radijsku poruku kojom se naređuje ubojstvo 50 žena i djece i isti čas prenio informa ciju generalu Yaronu. Sat kasnije još jedna radioporuka ukazivala je da će 45 uhi ćenih ljudi biti ubijeno. U isto vrijeme, u 20 sati, falangistički časnik na dužnosti „rekao je različitim ljudima" kako su falangisti već ubili oko 300 ljudi (kasnije je taj broj smanjio na 120). Sat vremena kasnije, obavještajni časnik odjela IDF-a podnio je svoj „obavještajni pregled" u kojem navodi: Čini se da (falangističke) borbe nisu odviše ozbiljne. Imaju žrtve, kao što znate dvojicu ranjenih, jednog u nogu, jednog u ruku... Te oni, izgleda, razmišljaju što učiniti sa stanovništvom koje su unutra zatekli. S jedne strane, čini se da tamo u logoru nema terorista; logor u Sabri je prazan. S druge strane, sakupili su žene, djecu i, očigledno, starce. Dodao je izvješće falangističkog časnika kojim se ukazuje kako bi ove ljude trebalo ubiti. Primijetimo kako je lukavih 2000 terorista ponovno nestalo, opovrga vajući ono što je „utvrdilo" Povjerenstvo, a što smo upravo naveli, naime da „nao ružane terorističke snage" nisu bile evakuirane. U petak su prikupljeni dodatni dokazi o zlodjelima, iskazani u izvješćima da su falangisti „izmasakrirali" civile (pe tak rano poslijepodne), i neposredne primjedbe falangističkih ubojica. Ubojice su potom upućene natrag završiti svoj posao - zapravo, prema načelniku stožera, sljedećeg jutra naređen im je odlazak uslijed „američkog pritiska". Ukratko, gotovo je nemoguće povjerovati kako za zbivanja koja su uslije dila po falangističkom ulasku u logore nije bilo „podrške ili suglasnosti" na strani
„vojnog ešalona" i ministra obrane iz „političkog" ešalona koji je bio upoznat s či njenicama. Stoga je slika koja izrasta iz Izvješća Kahanova povjerenstva posve jasna. Vi ši politički i vojni ešaloni u potpunosti su očekivali da će falangisti izvršiti pokolje dopusti li im se ulazak u palestinske logore. Nadalje, bili su svjesni da ovi logori ni su zaštićeni te su tako bili spremni poslati oko 150 falangista poznatih po svojoj nespremnosti uključivanja u bilo kakve sukobe s naoružanim borcima. Po ulasku falangista u četvrtak u 18 sati, u roku od 1 do 2 sata, zapovjednom mjestu, udalje nom 200 metara od logora i s kojeg ga je bilo moguće nadgledati, predočeni su jasni dokazi da se odvija pokolj te da nema snažnijeg otpora. Na zapovjednom mjestu bili su prisutni i u stalnom kontaktu zapovjednici IDF-a i falange sa svojim osobljem, uključujući i obavještajce i dežurne. IDF je tada pružio osvjetljenje, a slje dećeg dana, nakon što je primio dodatne potkrjepljujuće dokaze da je u tijeku po kolj i da nema otpora, nazad u logore poslao falangu, opremljenu traktorima za ko je je IDF znao da će biti upotrijebljeni kako bi se u masovne grobnice zakopala tijela, što su mogli i promatrati (posljednju činjenicu Povjerenstvo je ignoriralo). Falanga je izabrana za ovu operaciju jer, kao što je izjavio načelnik stožera: „Mi nji ma možemo narediti, dok je, naprotiv, nemoguće naređivati libanonskoj vojsci". I u stvari, IDF je izdavao naredbe falangi od trenutka kad su ih poslali u logore počini ti smrtonosnu operaciju, u vrijeme kad su ih u petak poslijepodne poslali natrag da ju i završe, pa do subote ujutro kada su bili povučeni uslijed američkog pritiska, u trenutku kad je IDF počeo hvatati sve one koji su pobjegli i slati ih u koncentracij ske logore (niti ovu činjenicu Povjerenstvo nije raspravilo). To je priča koja proizla zi iz Izvješća povjerenstva (osim navedenih izuzetaka). Što bi razumna osoba mog la zaključiti iz ovog prikaza? Unatoč silnim dokazima o planiranju na višim nivoima i sudioništvu u pokolju, u prethodnom planiranju, kao i u samom njegovom odvijanju, Povjerenstvo je od bilo ove zaključke. Međutim, ipak je prenijelo dio ograničene „neizravne odgovor nosti", utemeljujući svoje preporuke na „obvezama nametnutim svim civiliziranim narodima" i ključno, činjenici da su Židovi u brojnim zemljama egzila, a također i u Državi Izrael za vrijeme strane vladavine, znatno trpjeli uslijed pogroma koje su po činile razne grupe huligana; a opasnost uznemiravanja Židova u različitim zemlja ma očigledno nije posve prošla, čime je razumno samo upozoriti na odgovornost vlasti koje ne ubijaju vlastitim rukama. Neke bi možda zanimalo uspoređivanje umjerene i ograničene kritike koje je dalo Povjerenstvo sa žestokim optužbama onih koji su stajali po strani dok su hu ligani ubijali 45 Židova u Kišinjevu ili britanskih vlasti za vrijeme pokolja u Hebronu, ili nacista koji su dopustili Ukrajincima i Hrvatima antisemitistička divljanja. Mogli bismo također usporediti ushićen odgovor na preporuke Kahanova povjerenstva s Dubnowim izvješćem užasnih reakcija „civiliziranog svijeta" na carevu sudsku istra gu koja je „poduzeta u cilju uklanjanja tragova namjernog organiziranja (kišinjevskog) pogroma" i kako bi usmjerila suđenje kojim su ubojice osuđene na težak rad
i služenje kazne, ali ne i oni koji su ih potaknuli ili nisu uspjeli zaustaviti zločin. U proteklih 80 godina postigli smo određen stupanj napretka civilizacije. Povjerenstvo je izjavilo da su svi uključeni bili vrlo svjesni kako se borbeni mo ral u brojnim suprotstavljenim grupama u Libanonu razlikuje od normi u IDF-u, da borci u Libanonu podcjenjuju vrijednost ljudskog života daleko ispod onoga što je prihvatljivo u ratovima između civiliziranih naroda". „Rata" nije bilo ništa više u tre nutku ulaska falange u Sabru i Shatilu, nego što ga je bilo kada je Sharonova 101. jedinica ušla u Qibyju ili kada su IDF-ove snage masakrirale stotine ljudi u područ ju Gaze nakon što su 1956. okončana neprijateljstva. Ništa više ne treba reći o „normama" pokazanim tijekom razaranja Ain el-Hilweha ili opsade i bombardiranja Bejruta dok je tamo bio „rat" posebne vrste. Toliko o „civiliziranim narodima". Povjerenstvo je utvrdilo kako je izraelska odgovornost „iscrpljena" neuspje hom pridavanja adekvatne pozornosti mogućnosti da su se mogli dogoditi pokolji (premda su, već spomenuta „značajna promišljanja", mogla opravdati slanje falangista, čak i u svjetlu takvih očekivanja) i neuspjehom poklanjanja „pravodobne po zornosti" izvješćima o tome da se možda događa nešto nezgodno. „Nikakvi prije kori nisu mogli biti upućeni" ministru obrane Sharonu za slanje falangista u logore „ako je ovakva odluka donesena nakon preispitivanja svih relevantnih okolnosti" i nikakva „odgovornost ne može biti imputirana ministru obrane jer nije naredio pov lačenje falangista iz logora u trenutku kad su do njega stigla prva izvješća o tamo počinjenim ubojstvima" - petak uvečer, navodi Povjerenstvo, znatno nakon što su činjenice postale poznate brojnim novinarima, časnicima i vojnicima, što je nevje rojatan zaključak. Nije bila Sharonova dužnost narediti falangistima povlačenje iz logora, čak ni kad je saznao činjenice, što je ponovno pokazatelj sublimiranog mo ralnog standarda. Možemo se zapitati - kao što je doista i učinilo nekoliko izrael skih novinara- bi li IDF zauzeo isto takvo ravnodušno stajalište, uz podršku glaso vitog Povjerenstva, da je saznao da su PLO-ovi teroristi ubili stotine Židova u Kyriat Shemonai ili Tel Avivu. Povjerenstvo je preporučilo Sharonovu ostavku - što je on i učinio, da bi ga zamijenio Moshe Arens, koji u osnovi dijeli njegove poglede, ali ostavši u Vladi kao ministar bez portfelja i ušavši u dva važna odbora, Upravni odbor za nadzor nad pregovorima s Libanonom i Ministarski odbor za sigurnost, što je bila odluka koja je natjerala Ha'aretz da u uvodniku komentira kako je Vlada uspjela sabotirati „naj važniju preporuku Istražnog povjerenstva"*. O načelniku stožera, Eitanu koji je očekivao pokolje i naredio falangi povratak u logore nakon što je saznao da su is punjena njegova očekivanja Povjerenstvo ništa ne preporučuje, opravdavajući se kako je on pred mirovinom. General Yaron, koji je u četvrtak navečer saznao za * Uvodnik uredništva, Ha'aretz, 21. veljače 1983. {Israeli Mirror). Amir Oren predviđa da će se Sharon vratiti na mjesto ministra obrane, citirajući mišljenje vodstva kako Izvješće Kahanova Povjerenstva ne isključuje ovu mogućnost i njihovu iznesenu usporedbu s nogometnom utakmicom, gdje igrač može biti kažnjen, ali nakon toga vraćen na svoju poziciju. Koteret Rashit, 23. veljače 1983. O Yaronu vidi New York Times, 17. svibnja 1983.
ubijanja i nije ništa poduzeo, oslobođen je zapovjedništva na bojištu u sljedećim trima godinama; neposredno potom, dodijeljena mu je viša dužnost načelnika za ljudstvo i obuku. Direktor vojne obavještajne službe se povukao. Tako je izvršena pravda; Izrael se „spasio" i ponovno demonstrirao svoju „uzvišenost". Povjerenstvo je upozorilo kako neki neće biti zadovoljni njegovim izvješćem, „oni koji imaju predrasude ili podvojenu savjest, ali ova istraga nije ni namijenjena takvim ljudima". Doista je istina da istraga nije bila pokrenuta radi ljudi koji imaju predrasude u korist istine i poštenja, ali će biti više nego dovoljna njezinoj narmjeravanoj publici, što su pokazale i reakcije koje je izazvala. Dio komentatora brzo je zaključio kako će Izvješće pomoći širenju podrške Izraelu u Kongresu i u javnosti, što se i d o g o d i l o . Želimo li izvući zaključke iz racionalno očekivanih posljedica, čini nam se poštenim reći da su namjere Povjerenstva i ostvarene. Logičan zaključak ove epizode je savjetovati Izrael da priredi nove pokolje, za tim izvede „krik savjesti" sličan upravo prikazanom, kako bi se vojna i ekonomska pomoć mogle još više povećati u znak priznavanja njegove uzvišenosti i blažen stva. Iz Izvješća se može mnogo toga saznati. Povijesni dio prepun je otkrića. Gra đanski rat prikazuje kao onaj koji je „započeo u Sidonu sukobima između kršćana i palestinskih terorista." Aluzija vjerojatno smjera na libanonsku vojnu operaciju protiv štrajka libanonskih ribolovaca u Sidonu neposredno pred događaj kojim je u biti započeo građanski rat, napad falange na autobusnu stanicu Palestinaca i Libanonaca u predgrađu Bejruta u travnju 1975. godine, koja je prošla nezapaženo.* Rat je „ponajprije vođen između kršćanskih organizacija s jedne strane i palestin skih terorista, libanonskih Ijevičarskih organizacija i brojnih buntovničkih organiza cija muslimana te Druza s druge". Cijelo vrijeme s jedne strane sudjeluju ljudi (krš ćani, muslimani, libanonski ljevičari, Druzi), a s druge strane „teroristi", tj. Palestin ci, kao što pokazuje upravo navedeni citat. Ovakvo postupanje ponovno reflektira rasnu mržnju i, već ranije zabilježenu, duboko ukorijenjenu indoktrinaciju; za Pov jerenstvo Palestinci nisu ljudi, jer se razlikuju od kršćana, muslimana, Libanonaca, Druza. U komentiranjima Izvješća ovo prolazi neprimijećeno iz jednostavnog razlo ga što je ova pretpostavka tako široko uvriježena. U tom smislu Izrael ne otkriva ništa nova. Tako, izraelski gvatemalski prijatelji gledaju na žrtve odreda smrti i ope racije vojnog terora kao na „prevratnike", dok Rusi u Afganistanu (kao i Amerikan ci u Grčkoj kasnih 40-ih godina) gledaju na pripadnike otpora jednostavno kao na „bandite". Židovi su u prošlosti također bili izloženi ovakvom postupku, s posljedi cama kojih se prisjećamo. Povijest se nastavlja s jednakim stupnjem ukazivanja. Upućuje se na činjenicu da je u građanskom ratu bilo pokolja, navodeći primjer Damoura, gdje su kršćane ubili Palestinci - ali, u tipičnom stilu izraelske propagande, ne spominjući činjenicu
da je pokolj bio odmazda za kršćanske masakre u Karantini i drugdje. Navodi se da su Gemayelove snage „postale središnjim dijelom kršćanskih snaga", ne spominju ći kako je to ostvareno (ubijanjem maronitske opozicije) ili tko ih je podržavao (Iz rael). Haddadova vojska je jednostavno „odvojena oružana snaga" u južnom Liba nonu; ništa se ne kaže o njezinim pokroviteljima, nastanku ili zapovjednoj strukturi. Izraelska uloga u cijelosti je previđena. O ratu 1982. godine kaže se vrlo malo iako se primjećuje kako su, tijekom tjedana pregovaranja o „evakuaciji terorista i sirijskih snaga" iz zapadnog Bejruta, JDF-ove zračne snage i artiljerija povremeno granatirali i bombardirali brojne mete u zapadnom Bejrutu". Ovaj začuđujući i sramotni ko mentar trebao bi sam po sebi biti dovoljan da među civiliziranim ljudima nepovrat no diskreditira ovo Izvješće. Zanemarena je također neposredna poslijeratna pozadina pokolja. Tako se, što smo i ranije primijetili, Povjerenstvo ne osvrće na činjenicu o kojoj su novine is ti čas izvijestile da su početkom rujna izraelske snage prekršile sporazum o preki du vatre kojim su bili obuhvaćeni i logori, raščišćavajući mine i postavljajući pro matračka mjesta, što je činjenica koja se ne čini posve nevažnom u odnosu na ono što je slijedilo. Vidi odjeljak 3.2.2. Ovo je tek mali uzorak onoga o čemu bi Povjerenstvo, koje bi ozbiljno shvatilo svoj dodijeljeni mandat, moglo izvijestiti. Zanimljiva je i izjava Izraelske obavještajne službe, koju Povjerenstvo navodi bez komentara, kako su „ne samo kršćani, već i muslimani, ulazak IDF-a u zapad ni Bejrut smatrali vitalnim jer su na IDF gledali kao na jedini faktor koji može sprije čiti krvoproliće u tom području i zaštititi sunitske muslimane pred falangom". To je apsurdno. Prisjetimo se žestokog protivljenja svih segmenata muslimanskog sta novništva izraelskom napadu na zapadni Bejrut.(str. 345; također str. 340-341) Ali Povjerenstvo vjeruje samo onome što dolazi od viših vlasti, barem se tako čini. Pažljivo treba zabilježiti reakciju u Sjedinjenim Državama i, u biti, posve opće nito na Zapadu.* Ona još jednom pokazuje kako je lako povjerovati u ono što je prikladno vjerovati. U Sjedinjenim Državama ključno je vjerovati da je Izrael jedan od nas, zapadna demokracija (premda je neće svi shvatiti tako „briljantnom" kao akoliti iz New Republica), dakle nesposobnu za zlo, samo za pogrešku. Palestince, kao one iritantne, treba ukloniti. Imajući na umu ove činjenice, reakcija na Kahanovo * Izostavio sam kritičke komentare Izvješća, kao na primjer Samsona Krupnicka, dopisnika liberalnog Jewish Post& Opiniona. On zaključuje da je izvješće krajnje nepošteno, s obzirom da: ,,U potpunos ti zanemaruje totalno nemoralne taktike PLO-ovih terorista unutar logora u kojima su 'civili', ako ih je uopće bilo, uključujući žene i djecu, mogli biti naoružani i tijesno surađivati s teroristima. Čini se da Povjerenstvo nije dovoljno procijenilo nužnost borbi za svaku pojedinu kuću unutar ovih 'logora' gdje je svaki onaj tamo prisutan PLO-ov terorist ili doušnik ujedno potencijalni borac." Nadalje, Povjeren stvo je ispustilo promotriti da je petak bio „skraćeni radni dan službenicima, uoči Rosh Hashonah, i očigledno dan kada je bilo otežano brzo stupanje u kontakt sa svim stranama". Povjerenstvo je ,,napuhalo ovaj manji okršaj falangista protiv PLO-ovih terorista izvan svih razmjera" - imao je „sporedan karakter". Ispravno je zaključiti „da su svi zainteresirani pokazali razumnu brigu". Oni ovako naklonje ni, mogli bi poželjeti odrediti je li bilo koji od carevih apologeta, u vrijeme pokolja u Kišinjevu tijekom proslave Uskrsa, potonuo na ovaj nivo degradacije.
povjerenstvo u cijelosti je predvidljiva, kao što se iz usporedivih činjenica mogla iz vući reakcija Zapada na Tribunal Bertranda Russella o Sjedinjenim Državama u Vijetnamu. Uzgred, treba zamijetiti da u onom poštenijem svijetu izraelskog novinar stva, očigledna apsurdnost zaključaka do kojih je svojim dokazima došlo Povjeren stvo, nije prošla nezapaženo. Izvrsna analiza Urija A v n e r i j a . preis pitivanjem gore navedenih dokaza, dolazi do jedinog vjerodostojnog zaključka: nitko nije povjerovao u „izmišljotinu o '2000 terorista'"; jedinice falangista organizi rane su i upućene u logore s očekivanjem da će počiniti zločinačka djela kako bi uzrokovali masovni bijeg Palestinaca (sjetimo se da je međunarodni odgovor zasi gurno bio neočekivan); IDF, obavještajna zajednica i politički ešalon posve su sura đivali u pokolju, kako na mjestu izdavanja zapovijedi, tako i na ostalim mjestima. Po navljajući sliku Amosa Elona, Avneri primjećuje: „Kad netko ostavi otrovnu zmiju u dječjem krevetiću, a dijete umre jer ga je ona ugrizla - nema potrebe dokazivati da je onaj koji je ostavio zmiju želio djetetovu smrt. Obveza dokazivanja suprotnog preostaje onome tko poriče ovu namjeru." Povjerenstvo nije prihvatilo ovu obvezu, već jednostavno neupitno prihvatilo hipotezu da su oni koji su ostavili zmiju u dječ jem krevetiću bili „bezosjećajni" i propustili pokloniti adekvatnu pozornost onome što su trebali znati. Oni koji prihvate ovo opravdanje ili ga smatraju „uzvišenim", ot krivaju štošta o sebi samima. Međutim, treba iznijeti još jedno dodatno stajalište. Unatoč činjenici da je, s intelektualnog i moralnog stajališta, Izvješće Kahanova povjerenstva ponižavajuće, ipak je rijetkost da bilo koja država stvori dokument, čak i ovakve vrste, o zlodjeli ma za koja snosi odgovornost ili koje je izravno počinila. U Sjedinjenim Državama, na primjer, samo je pokolj Mylai, koji je tek jedna od zabilješki u povijesti američ kih zlodjela, zaslužio Vladinu istragu u tijeku Vijetnamskog rata, a čak i to je više od onoga što se može očekivati od većine država, uključujući i one koje su prema vlastitom shvaćanju, „civilizirane".
7. Drugdje u Libanonu Jedan od aspekata propagande koja je pratila Istražno povjerenstvo je sup rotnost na koju se uobičajeno upućivalo: između izraelskog nastojanja (i postiza nja) izbavljenja kritičkim samoanaliziranjem i potpunog neuspjeha, izraelskim osvajanjima dovedene na vlast, falangističke vlade da učini to isto. Ovo je tobože trebalo ilustrirati uzvišene moralne odlike Izraela u suprotnosti sa zlom arapskom prirodom. U toj usporedbi propušteno je nekoliko stvari. Za Izrael je bilo gotovo ne moguće protiviti se istrazi, imajući na umu njegovo oslanjanje na materijalnu i ideo lošku podršku Sjedinjenih Država, a istraga za čiju se cijenu znalo da neće biti pre visoka, služila je zapravo obnovi dijela prestiža koji je izgubljen očitim pokoljem u rujnu - što se upravo i dogodilo. Provesti istragu o zločinima koje su izvele falan gističke paravojne snage, koje sada dominiraju dijelom Libanona pod središnjom Vladinom kontrolom kao posljedicom izraelskih osvajanja, za falangističku vladu
bio bi, posve očito, zadatak poprilično drugačije naravi. U stvari, njime bi se uniš tile sve one postojeće minimalne mogućnosti za obnovu libanonske države.* Mož da bismo mogli povući neke zaključke iz činjenice da snage kojima je Izrael pre pustio efikasnu kontrolu nad Bejrutom neće dopustiti istragu o svojim divljačkim djelima, ali oni ne bi bili oni uobičajeni do kojih se dolazilo u američkim komenta rima kojima se suprotstavljalo ponašanje Izraelske i Libanonske vlade. 7.1 Jug U zapadnom Bejrutu su u vrijeme pokolja bili nazočni brojni novinari, a svje dočili su i izvještavali i o razmjerno brutalnijim pokoljima koje je IDF počinio pret hodnih mjeseci. Ali, tek nekoliko ih se uputilo u južni Libanon u kojem su bili prisutni i malobrojni dužnosnici međunarodne pomoći. Tamošnji uvjeti nisu se zna čajno razlikovali od onih u zapadnom Bejrutu nakon izraelskog eliminiranja PLO-a i njegovih libanonskih muslimanskih saveznika. Kao što smo ranije zabilježili, ne koliko novinara je ukazivalo kako nije bilo moguće pronaći muškog stanovnika u dobi od 16 do 60 godina. Napredovanjem izraelske vojske, razrušeni su palestin ski logori iako su se, nemajući kamo drugamo otići, brojne izbjeglice vraćale, nat rag u ruševine. Barem privremen nadzor nad područjem prenesen je na Haddado ve snage, koje je nadgledala regularna izraelska vojska hoteći tako pokazati svoju kontrolu. Na početku rata izraelski tisak je izvijestio da su Haddadovi vojnici ,,u se lima koje je osvojila izraelska vojska, odlazili od kuće do kuće i uništavali posljed nja gnijezda terorista". Izvještavalo se kako su Haddadovi vojnici bili „vrlo zaposle ni" s obzirom da su se „probudili početkom rata 'Mir za Galileju'... i ne pitajte čime su oni zaposleni". S obzirom da je tek nekolicina postavila ovo pitanje, mo žemo samo nagađati. Isreal Shahak nudi jedno razmišljanje: Ubijanje Palestinaca u Libanonu, posebice muškaraca, otpočelo je i nastavljaše. Gotovo nema sumnje da većina „uhićenih" ili „nestalih" Palestinaca nikad više neće biti viđena, a samo njihovo postojanje bit će zanijekano. Shahak se prisjeća sudbine libanonskog sela Khyam, izloženog izraelskom bombardiranju od 1968. godine, čije se stanovništvo na kraju smanjilo na nekoliko desetina ljudi, koje su masakrirale Haddadove snage 1978. godine nakon što je područjem prohujao IDF. U Khyamu nije bilo reportera pa je sve ovo prošlo u tišini, što bi se dogodilo i u Sabri i Shatili da su se nalazile na boljim mjestima. * Nameću se i druga pitanja. Snage upućene u logor bile su pod izraelskim, ne falanginim naredbama, ukoliko možemo vjerovati svjedočenju načelnika stožera i ostalih, čime je Izrael trebao preuzeti odgo vornost za presuđivanje onima koji su ubijali vlastitim rukama - barem ako se Izrael želi približiti razi ni careve sudske istrage. Izrael zasigurno zna tko su bili časnici na dužnosti, a prema nekadašnjem šefu obavještajne službe, Shlomu Gazitu, također zna imena 10-20 neposrednih ubojica (Ma'ariv, 10. travnja 1983.). Međutim, bilo bi teško bilo kojeg od ovih ljudi podvrgnuti sudskoj istrazi istovremeno izbjegavajući odgovornost „političkog i vojnog ešalona" u Izraelu. Oni bi mogli izjaviti da su jednos tavno izvršavali zapovjedi, kao i časnici na Zapadnoj obali optuženi za brutalno odnošenje prema ci v i l i m a . Općenito, niti jedna država ne običava suditi vlastitim ratnim zločincima. Uzgred možemo zabilježiti da je većina Izraelaca smatrala zaključke Kahanovog povjerenstva preoštrima, po sebno u pogledu Sharona i Eitana (Sarah Honig, Jerusalem Post, 1. travnja 1983.).
Shahakovo razmišljanje ne čini se neuvjerljivim; devet mjeseci nakon službe nog okončanja rata, o Palestincima s juga ili tisućama Palestinaca i drugih koje je IDF „doveo", znamo vrlo malo, a ono malo što znamo, teško da je ohrabrujuće. Falangistički naoružani razbojnik zapalio je 7. kolovoza 1982. godine, domove Pales tinaca, većinom kršćana, u izbjegličkom logoru Miya Miya pokraj Sidona; izbjeglo je nekoliko tisuća. Logor nije pružio otpor izraelskom napadu i bio je gotovo neoš tećen. Obližnje izraelske trupe „nisu pokušale spriječiti falangistički juriš". „Crveni križ i UNRWA znali su za napad, ali su šutjeli. Izraelci su ih već ranije oštro uznemi rivali jer su željeli da u području bude što je moguće manje nezavisnih promatrača i stoga su učinili sve što su mogli kako bi otežali djelovanje međunarodne pomo ći. Agencije za pomoć strahovale su da bi u slučaju da progovore, bili izbačeni". Izvješćujući o istom događaju, Marvine Howe kaže kako je IDF uputio vojni ke, ali prekasno (što je još jedan slučaj neobjašnjene nedjelotvornosti) i citira ino zemnog djelatnika zaštite ljudskih prava koji je rekao: „Čini se da paravojnici nam jerno pokušavaju istjerati palestinske izbjeglice van područja Sidona".* Izbjeglice su krenule ka ruševinama logora Ain el-Hilweha pokraj Sidona, „koji je posve raz rušen tijekom izraelskog napada na grad prošlog lipnja", s 8000 ubijenih prema predstavnicima vjerskih organizacija za pomoć (navodeći izvješća o izbjeglicama), 1500 ubijenih prema Crvenom križu. Jedna od izbjeglih žena, pokazujući još uvijek vidljive modrice od batinanja iz napada 7. kolovoza, pita: „Kamo možemo otići? Tko nas može zaštititi sada kad nema naših muškaraca?" „U jasnom slučaju izraelskog poticanja bezakonja, u 2 sata u noći 2. rujna, dvojica naoružanih muškaraca nasilno su ušla u dom starije Palestinke u sidonskom izbjegličkom logoru Ain al Hilweh", pretukavši ženu kundakom puške, izbacivši je van kuće kako bi je jedan nastavio tući, odvevši je potom u vojno zapovjedništvo IDF-a na daljnje „ispitivanje", konačno ostavili u zoru bosonogu daleko od kuće. „Či njenica da je odvedena u izraelsko zapovjedništvo ne ostavlja sumnju da su naoru žani razbojnici u civilu djelovali uz izraelsku podršku". Kao što smo već vidjeli, priča je poznata sa Zapadne obale. Nekoliko dana kasnije Haddadovi paravojnici uhitili su dvojicu palestinskih mladića u blizini logora Miya Miya, pretukli ih i mučili. Drugi su oteli 25-godišnjeg Libanonca ,,s Ijevičarskim vezama"; od tada nije viđen. Druga dvojica libanonskih ljevičara oteta su iste noći. Jedan je nestao. Tijelo drugoga pro nađeno je u jednoj istočnobejrutskoj (falanginoj) bolnici. „Službeni Vladin liječnik potvrdio je da je umro uslijed gušenja, da su njegove genitalije krvarile te da je bio * Više informacija o onome što on naziva „falangistička kampanja ubijanja i uznemiravanja Palestina ca", vidi kod Charlesa Hoffmana, Jerusalem Post, 2. i 17. veljače 1983. Vidi također izvještaj Roberta Fiska (London Times, 1. ožujka 1983.) iz logora Miya Miya u kojem je „strah gotovo vidljiv". Prikazuje ubijanja Palestinaca u blizini i prijetnje kršćanskih terorista koji upravljaju područjem pod IDF-ovom zaštitom", od koje „se normalna koža ježi". „Popis ubijanja i zastrašivanja u proteklim mjesecima ne služi na čast okupacijskim vlastima, čija je dužnost zaštititi civile u Sidonu" i obližnjim logorima, zak ljučuje s određenom umjerenošću. Također ne služi na čast ni blagajnicima i njihovim medijima koji pružaju vrlo malo informacija o problemu.
mučen vrućom žicom za kebab". Sve je ovo prethodilo slanju falange i Haddadovih paravojnih snaga na „čišćenje" Sabre i Shatile, gdje je izraelsko zapovjed ništvo hinilo zaprepaštenost njihovim ponašanjem, očekujući isključivo najdžentlmenskije ponašanje. Dan Connell, libanonski dužnosnik projekta za Oxfam, izjavio je nekoliko tje dana potom da je od kolovoza do rujna porastao broj izvješća o otmicama, muče njima, ubojstvima i silovanjima u južnom Libanonu - premda je ponovno malo toga poznato s obzirom da su rijetki strani promatrači. Istovremeno, područni di rektor Oxfama za Libanon, David McDowell, objavio je izjavu, pozivajući međuna rodna tijela da upozore na kršenja ljudskih prava na jugu. Izjava „navodi primjere zastrašivanja, mučenja, nasilnog protjerivanja i prisvajanje imovine karitativnih fon dacija od strane paravojnih snaga", ukazujući da je IDF dopustio falangi i Haddadovim paravojnicima „djelovati bez ograničenja, posebno protiv palestinskih civi la". Haddad, naravno, opovrgava postojanje bilo kakvih zlodjela pod svojom vlaš ću koja, kako on tvrdi, obuhvaća 100 000 Palestinaca: „Da vidim onoga koji će mi reći da je jedan od naših vojnika ubio Palestinca (civila)". U istom broju Los Angeles Timesa u kojem su objavljena Haddadova uvjeravanja, predavač sociolo gije na Američkoj vojnoj akademiji na West Pointu, koji je radio u južnom Libano nu 1980-81. godine iznosi prilično drugačiju priču. Nadovezujući se na javnosti već prikazana PLO-ova zlodjela, piše: „Izraelci su također imali svoje prste u seriji zlo čina koji su izmakli pažnji javnosti" pred lipanjsku invaziju, s Haddadom koji je pos lužio „kao korisna fasada iza koje su izraelski poslodavci mogli usmjeravati i kon trolirati zbivanja". Novinari nisu bili prisutni i „urbani Libanonci Bejruta" nisu bili zabrinuti, tako da su „kuće mogle biti srušene, politički protivnici ubijeni, a danak naplaćen Haddadovom paravojskom koju Izrael opskrbljuje, upravlja i obučava". Izrael je okrivljavao „razdražljivost i nekontroliranost svojih libanonskih klijenata", ali „svima onima koji su željeli provjeriti, sudjelovanje izraelskih poslodavaca bilo je lako otkriti". „Izraelsko suučesništvo s ranijim kršćanskim prijestupima" podudara se s prethodnim izvješćima „izraelskog sudjelovanja u terorističkim ubojstvima u Sabri i Shatili". Neposredno pred pokolje u Sabri i Shatili, bejrutski je dopisnik britanskog ča sopisa opazio da su Palestinci koje su iza sebe ostavili borci PLO, sada „suočeni s mogućnošću da postanu žrtve (Bashir Gemayelove) falangističke paravojske žudne osvete". Izvješćuje kako je „patnja najveća na jugu gdje su, nakon što su uniš tili njihove domove i zarobili njihove muškarce, Izraelci na njih pustili s uzda oslo bođenog Haddada i falangu (...) Prešutnom podjelom rada, svagdašnji prljavi posao kontroliranja stanovništva dodijeljen je falangistima ili Haddadovim ljudima, omogućavajući Izraelcima da se prave neutralnima, čak arbitrima". On navodi, po sebice, ubojstvo palestinske obitelji 31. kolovoza koje su počinili vojnici falangine paravojske; unakažena tijela triju žena „odbačena su blizu muzeja na križanju iz među istočnog i zapadnog Bejruta kao sablasna opomena". „Polovina nedavno
zabilježenih slučajeva kršenja ljudskih prava (u južnom Libanonu) obuhvaća Libanonce". Za Palestince, situacija je ,,s većinom maronitske zajednice, željne udariti po Palestincima sada kad su borci otišli", gora nego 1948. godine, kad je većina njih stigla napuštajući Palestinu, bilo da su otpremljeni u izraelske koncentracijske logore ili otjerani u Bejrut, a potom otpremljeni dalje, s razrušenim gospodarstvom i društvenim strukturama. Nakon što se pojavilo izvješće, IDF je ponudio paravojnicima pod svojim zapovjedništvom priliku da u logorima u Bejrutu demonstri raju svoju hrabrost. Zanemarimo li posve mogućnost pokolja i zločina, možemo se upitati što će biti sa stotinama tisuća Palestinaca protjeranih iz svojih „logora" osvajačkim izrael skim snagama - preko 400 000, prema kalkulacijama izraelskog dopisnika Dannya Rubinsteina s početka rujna. U početku je Izrael onemogućio bilo kakvu ob novu bombama i buldožerima razrovanih logora iako je svojom milošću, kasnije dopustio UNRWA-i da dostavi šatore, a potom ponudio pomoć u izgradnji trajnih prebivališta, nakon promjene politike na koju ćemo se vratiti. Preostalo je tek ne koliko onih koji imaju priliku zaraditi plaću, a prilično značajno gospodarstvo koje je stvorio PLO, uništeno je zajedno s PLO-ovom mrežom socijalnih usluga, njezi nim radnicima koji ili su ubijeni, negdje zatvoreni ili raspršeni. Bez skloništa, bez zaposlenja, bez zaštite, bez mjesta kamo se može otići. U američkim novinama ubrzo su se pojavili članci o problemima s kojima se suočila izraelska okupacijska vojska, prisiljena oštru zimu provesti u Libanonu. Ve liku zabrinutost njihovom tužnom sudbinom izrazio je New York Times. Pod pod naslovom Sve one židovske majke pojavljuje se sljedeći odlomak: Čovjek iz Jeruzalema, i sam rezervist i otac vojnika, pitao se kako bi vojska rea girala „na sve one židovske majke zabrinute zbog svojih sinova koji se smrzava ju na brežuljcima". Nasmijao se, ali potom i rekao da bi to moglo predstavljati pravi problem. A što je sa svim onim palestinskim majkama, koje se nalaze u možda margi nalno težim okolnostima, a nisu dio osvajačke vojske koju Sjedinjene Države podr žavaju i opskrbljuju? Prema Timesovom prikazu i s drugih strana, moramo, nada lje, pretpostaviti da su one sačinjene od tvrđeg materijala ili možda jednostavno ne osjećaju bol, kao što se ne tako davno aludiralo nekim američkim sofizmima o vi jetnamskim seljacima. Krajem kolovoza, u Izraelu je pukovnik Dov Yirmiah, čija su izvješća iz Libano na raspravljena p r i j e , pisao kako Izraelska vlada još ništa nije učinila da bi olakšala patnje palestinskim izbjeglicama, žrtvama rata, čija je sudbina pred nadola zećom zimom poziv na uzbunu Premijer, koji je tako osjetljiv na sjećanja naših vlastitih ljudi, trebao bi znati što za obitelji znači razdvojenost u vrijeme rata, mučenje uslijed neznanja o tome što se događa bližnjima". Njegova vlada slijedi politiku „okrutnosti zbog nje same", odbijajući čak dopustiti komunikaciju između podijelje nih obitelji - to jest, obitelji čiji se članovi nalaze u zatvorima. Devet mjeseci kas nije to je i dalje nepromijenjeno - no, možda nije pošteno optužiti premijera za
moralnu nekonsekventnost, kao što to čini Yirmiah, s obzirom da se, nakon svega, ljudi ipak razlikuju od dvonožnih zvijeri. Neki su zahtijevali da Izrael iz „pragmatičnih" razloga poduzme humanitarne napore. Moshe Kol, nekadašnji ministar Nezavisne liberalne stranke, primijetio je da izbjeglice u IDF-ovim snagama uništenim logorima „žive u neljudskim uvjetima - u voćnjacima, na ulicama, razrušenim zgradama, zakucima i podrumima". Stoga predlaže: „Ovo nije trenutak za objašnjavanje svijetu da su ovi logori bili središta PLO-a i da ih je stoga Izrael morao uništiti. Izrael bi značajno popravio sliku o sebi u inozemstvu, koja se naglo pogoršala nakon masivnih bombardiranja iz zraka i s mora, da se posveti ovom humanom zadatku." Očigledno, poruka je shvaće na. Nakon složenih događanja u rujnu, uključujući i zahlađenje odnosa s falangom i međunarodnu reakciju na pokolje u Sabri i Shatili, promijenjena je politika rasprši vanja izbjeglica, a Izrael je započeo dostavljati cement potreban za izgradnju razru šenih domova i napola završenih kuća - premda se „izraelska oglašena ponuda o poluzavršenim kućama za sve nije u cijelosti pokazala onakvom kakvu su ljudi oče kivali", kako primjećuje dopisnik Economists: „Neki izraelski proizvođači doista su izložili ogledne primjerke, ali po cijenama koje si nitko od izbjeglica ne može priuš titi", što je još jedna činjenica koja je ovdje, u Americi, prošla nezapaženo. Međutim, položaj Palestinaca i dalje je žalostan, ako ne i beznadan. Trudy Ru bin izvješćuje kako su se u Ain el-Hilwehu počeli pojavljivati „samopostavljeni lide ri koji svojataju utjecaj na Izraelce, ali za koje brojni stanovnici sumnjaju da su oportunisti ili čak i gore od toga" dok se „bilo koje ovdje preostalo stvarno vodstvo boji progovoriti kako ih Izraelci ne bi optužili za povezanost s PLO-om i uhitili ih", dodao je jedan „štovani stanovnik logora". Izvješće britanskog časopisa Middle East International donosi još više detalja. U ruševinama logora oformljen je „soci jalni i humanitarni odbor". Njegov utemeljitelj, dr. Fikry Faour, osumnjičen je da je u prošlosti bio povezan s libanonskom obavještajnom službom i s Izraelom. Jed no od prvih djela odbora bilo je premlaćivanje dužnosnika UNRWA-e odgovornog za distribuciju zemljišnih parcela, čovjeka „poznatog kao učinkovitog i nepodmitlji vog". Prisustvo obližnjih izraelskih trupa „sugerira zaštitu agresora, a ne žrtve". UNRWA je odbila surađivati s odborom nazivajući ga „samopostavljenim". Izrael „želi UNRWA-u koja se neće opirati njegovoj politici - poniznu UNRWA". „Pokuša ji nametanja odbora ljudima Ain Helweha poduprijeti su prijetnjama i uhićenjima i ne samo time. Koncentracijski logor Ansar koristi se kao prostor za regrutiranje, gdje se zatvorenicima obećava otpust kao nadoknadu za obećanje o suradnji s od borom". Izbjeglicama zabrinutim uhićenjima ili njihovim trenutačnim molbama po nekad se nudi pomoć okupacijske vojske; „Cijena je: suradnja s odborom". Slič nost postupanjima na Zapadnoj obali je iznenađujuća. Dr. Faouru članovi odbora obavijestili su o susretu s Mustafom Dudinom, čelnikom Izraelske lige sela sa Za padne obale. Navodi se da je Izrael ponudio odboru oružje „radi obrane protiv falangističke paravojske", „što je prava nezgoda za odbor, koji svojim odnosima s Izraelcima pridaje važnosti koliko i odnosima s libanonskim desničarima". Ova
izvješća potvrdili su i drugi. Robert Fisk intervjuirao je stanovnike s Juga i iznio nji hovu priču o izraelskim vojnicima koji ih prisiljavaju da Haddadovim snagama nov cem plaćaju zaštitu, kao i o stvarnoj upotrebi koncentracijskih logora: IDF je priop ćio mještanima kako će zatvorenici Ansara biti zadržani sve dok mještani ne plate novčanu naknadu. Izvješća poput ovih ukazuju kako Izrael razmatra iskorištavanje nesložnosti unutar zajednice i nametanje kolaboracionističke mreže kao način klasične vrste - kojim joj onemogućava preuzimanje kontrole nakon njegovog eventualnog djelomičnog povlačenja. Palestinci urbane srednje klase također su izloženi prijetnjama, nasilju i tero ru falangista i premda je „čak i nakon bejrutskog pokolja, nastavljen prilično blizak izraelsko-falangistički odnos", nije jasno „koji su stupanj upliva Izraelci spremni upotrijebiti glede falangista usmjerenih na uznemiravanje Palestinaca". Libanonska vlada je, čini se, uvjerena da Izrael ima određen upliv. Tjedan dana kasnije, „zamo lila je Sjedinjene Države da s Izraelom interveniraju u zaustavljanju kampanje zas trašivanja kršćanske paravojske uperene protiv Palestinaca u južnom Libanonu". Premijer Wazzan je, iznoseći ovu molbu za pomoć američkom posredniku Philipu Habibu, izjavio: „Mi nastojimo iskoristiti svaki napor da bismo zaustavili kampanju zastrašivanja usmjerenu protiv Palestinaca i Libanonaca s juga Libanona". Razlog iznošenja ove zamolbe bio je pronalazak u blizini Sidona 15 tijela za koja se smat ralo da su većinom bili Palestinci. „Za kampanju zastrašivanja također se govorilo da je usmjerena protiv šijitskih muslimana". Nabib Berri, vođa šijitske vojske AMAL koja se borila zajedno s PLO-om, opisao je slučajeve u kojima su šijiti istjerani iz svojih domova ili ubijeni u područjima na koja je „Izraelom podržana libanonska kršćanska paravojska stupila (...) izraelskim stopama". Za pripadnike uključene kršćanske paravojske navodi se da su hadadisti i ultradesni Čuvari cedra. Državno tajništvo nije imalo komentara. U skladu s onim što je davno predviđeno, početkom 1983. godine, činilo se da Izrael postavlja temelje za dominaciju južnim Libanonom koji će, nastave li Sje dinjene Države pružati ono neophodno, prije ili kasnije postati njegovom „Sjever nom obalom". Neće biti veliko iznenađenje, započne li se, prije ili kasnije, izgrad nja kanala kojim bi se povezala rijeka Litani s izraelskim sustavom navodnjavanja. Izraelski dužnosnici započeli su distribuciju razrađenog upitnika širom južnog Liba nona, izvješćuje Ha'aretz, navodeći primjerak koji je stigao do ureda AP u Bejrutu. To je trebao biti prvi popis stanovništva u tom području od 1932. godine; u njemu se zahtijevaju detaljni odgovori na pitanja o muškoj populaciji između 13 i 65 go dina, trudnim ženama, djeci i unucima u svim obiteljima, korištenju električne ener gije i vode, imenima dobro stojećih i cijenjenih mještana, itd. „Zapadni diplomat ko ji je proučio upitnik izjavio je kako mu se čini da je on zamišljen za prikupljanje obavještajnih informacija koje bi Izraelci iskoristili za donošenje odluke o ostanku u južnom Libanonu ili o povlačenju nakon prenošenja zadataka vezanih uz sigur nost na desno krilo libanonske paravojske s kojim su povezani." Istovremeno, iz raelska je Vlada, preko izraelskog Vrhovnog suda, tvrdila kako ima pravo nastaviti
rat protiv PLO-a, čak i nakon što su borbe okončane, uništavanjem lokalnog gos podarstva. Problem je nastao u trenutku kad je libanonski kršćanin iznio pred sud svoj protest protiv IDF-ovog uništavanja tvornice plastike koju je on kupio od Pa lestinaca u blizini Damoura. Širom cjelokupne regije, Izrael je započeo naoružavati paravojne postrojbe suprotstavljene, kako jedna drugoj, tako i izraelskom klijentu Haddadu. Izrael bi mogao otkriti ono što je već davno ranije primijetila nekolicina dobro obaviještenih Libanonaca. Haddad je sumnjiv štićenik s obzirom da nema veliki ugled, čak ni u lokalnim prostorima Libanona, a nadalje, kao kršćanin (grkopravoslavni), nije naj bolji izbor za vrhovnog gospodara kojeg bi Izrael postavio u većinom šijitskom ju gu. Djelotvornija je politika poticanja sukoba unutar zajednice, iskorištavanje puko tina kojima su ispunjeni odnosi između lokalnih podanika i gospodara u Libanonu. To će poslužiti dvostrukoj namjeri opravdavanja izraelske prisutnosti radi „održava nja mira" i postavljanja prepreka na putu obnavljanja središnje vlasti, sada nepo željne, uslijed problema koji su nastali s Bashirom Gemayilom i kasnije njegovim bratom Aminom. A ako bi Izrael jednog dana bio prisiljen na povlačenje, bila bi postavljena mreža antagonizama i zavisnosti, koja će omogućiti njegovu posrednu dominaciju područjem. Dio paravojnih pripadnika izjavljivao je kako ih se poticalo na infiltraciju u područja koja su kontrolirale snage Ujedinjenih naroda (UNIFIL), ko je bi Izrael radije volio vidjeti povučene jer sprječavaju širenje njegove kontrole. Kao što smo ranije primijetili, nakon što su se početkom rujna pogoršali odnosi s falangom, Izrael je promijenio svoju politiku prema Palestincima; umjesto da ih „protjera na istok", započeo je poticanje određenog stupnja obnove pod kontro lom kolaboracionista. Dio promatrača smatra ovu, iz izmijenjenih okolnosti proizašlu, promjenu politike kao dio napora jačanja sukoba unutar zajednice i ometanja postavljanja središnje libanonske vlasti nad budućom Sjevernom obalom. Kako god bilo, Haddada se zasigurno nije napustilo. U veljači 1983. godine podupiralo ga se da uz podršku izraelskih tenkova, naoružanog osoblja, vozila i topništva preuzme nadzor nad 40 km širokim dijelom južnog Libanona. Libanonski ministar vanjskih poslova izjavio je da je Izrael zadržao područje „snagom oružja". Odnosi između Izraela i Maronita toliko su pogoršani da je Pierre Gemayel, uteme ljitelj falange 30-ih godina, pozivao libanonske muslimane da se pridruže zaustav ljanju izraelskog kretanja prema podjeli, poduhvata kojeg je također osudio i još je dan cjenjeniji maronitski državnik, Camille Chamoun. U međuvremenu, Economist izvješćuje, „proizraelska frakcija falangističke paravojske", koju predvodi Fady Frem (jedan od arhitekata bejrutskog pokolja), izrazila je svoju podršku Sharonu u protivljenju Gemayelovoj središnjoj vladi. Nekoliko tjedana ranije, Shimon Peres, čelnik Laburističkog saveza, iznio je svoje stajalište kako Haddad treba preuzeti kontrolu nad 40-kilometarskom „zonom sigurnosti" unutar Libanona , što je još jedna od naznaka temeljne podudarnosti politike laburista i Likuda. Istovremeno, Izrael je započeo ostvarivanje onoga što zove „normaliza cijom", određenije rečeno, preplavljivanje južnog Libanona izraelskim robama,
uključujući poljoprivredne proizvode kojima se može potkopati libanonska po ljoprivreda i u konačnici opskrbiti Izrael s još jednom jeftinom radnom snagom. U rujnu su izraelske novine izvješćivale kako će približavanjem sezone ubiranja plodova, iz Libanona biti dovedene stotine poljoprivrednih radnika. Pisale su ka ko bi izraelski izvoz u Libanon do siječnja mogao dosegnuti milijardu dolara go dišnje, prelijevajući se preko Libanona na arapski svijet; izvoz u prosincu, prema izvješćima glasnogovornika izraelske vojske, pukovnika Aarona Gonena i Liba nonske vlade, iznosio je 20 milijuna dolara. Libanonske vlasti pokušale su zaus taviti ovakvu praksu, ali bez uspjeha. Ministar gospodarstva, trgovine i turizma, Ibrahim Halawi, komentirao je da će „priljev ilegalnih roba u Libanon" lišiti poljo privrednike njihove zarade i proširiti nezaposlenost u industrijskom sektoru jer ,,s Izraelom koji je još uvijek tamo" Libanonska vlada nema mogućnosti poduzeti akcije protiv ovakvog djelovanja. I ministar zdravstva uputio je slično upozorenje, izvješćujući također o zabrani nabave medicinske opreme iz Izraela ili ostalih radnji koje će značiti de facto priznavanje, ponovno naglašavajući nemogućnost ostvarivanja politike zbog izraelske okupacije. U ožujku 1983. godine viši duž nosnik IDF-a upozorio je Trgovačku komoru grada Sura da njezini članovi mora ju trenutačno zaustaviti prijetnje trgovcima koji trguju s Izraelom. Po mišljenju Petera Francka, ekonomista s Američkog sveučilišta u Bejrutu, Izrael je djelotvorno iskoristio svoju vojnu moć i razaranje uzrokovano njegovim napadom kako bi prodro u gospodarstvo juga. Izrael je čak započeo utemeljivati protutežu „Liga ma sela" sa Zapadne obale. Onim mještanima koji odbijaju pridružiti se, prijeti se nametanjem paravojske izvana ili prikazanim poticajima, obećanjima buduće ekonomske pomoći ili oslobađanjem rođaka zadržanih u koncentracijskom logo ru u Ansaru. Ovakvo postupanje sažeto ponavlja ono što se znatno sporije razvijalo na Zapadnoj obali i Gazi. „Normalizacija" zvuči prilično pravedno, zanemare li se okol nosti i implikacije određene ravnotežom snaga. Ona će značiti podjarmljivanje ba rem južnog Libanona izraelskoj dominaciji, a u kontekstu potpunog mirovnog ugo vora, obuhvaćat će libanonsku ratifikaciju ne samo ovih aranžmana, već također i širenje izraelskog suvereniteta na okupirana područja. Naravno, Libanonska vlada odupirala se pritiscima za „normalizacijom" i „mirovnim ugovorom" iako razlozi u američkim komentarima ovog predmeta nisu bili posve jasni, osim onog re dovito napominjanog, to jest, kako će ovakva „normalizacija" voditi izolaciji Liba nona unutar arapskog svijeta, sve dok Izrael ustraje u svojem odbacivanju politike miroljubivog rješenja. 7.2 Chouf U sjevernom dijelu područja kojeg je okupirao IDF, prostoru Choufa jugoistoč no od Bejruta, sukobi unutar zajednice započeli su neposredno nakon što je IDF osvojio područje i otad ne prestaju. Ovaj prostor, prepoznat kao domovina Druza, čudom je izbjegao građanski rat:
Premda u Choufu ima Maronita, falanga nije tijekom ili nakon građanskog rata sredinom 70-ih pokušala učvrstiti svoju političku prisutnost južno od autoceste pokraj Damaska. Sve zajednice na tim brežuljcima - druška, maronitska, grkopravoslavna, šijitska - blaženo su živjele u međusobnom miru cijelo vrijeme rata.* Tek nakon što je izraelska vojska okupirala Chouf prošlog lipnja (1982. go dine) falanga je, tada predvođena Aminovim vjernim bratom Bechirom Gemayelom, započela učvršćivati svoje prisustvo u Choufu i istog se trena suočila s čvrstim vojnim otporom Druza (...) Za falangu su ovi okršaji bili dio puno većeg modela namjeravane dominacije. Sunitske muslimane i snage lijevog krila u Bejrutu i južnom Libanonu razoružali su i nemoćnima ostavili Izraelci i libanonska vojska. Šijitski muslimani ostali su razdvojeni između Izraelom i Sirijom okupira nih prostora. Grkopravoslavci su bili preplašeni. Stoga su Druzi bili jedina liba nonska prepreka između moćne falangističke paravojske i njezine dominacije Libanonom. Ulozi su stvarni i visoki. Falanga je poticala i također izvodila brojna zlodjela o kojima se katkad javlja lo u izraelskim novinama. Shmuel Segev izvješćuje kako su Druzi prevladali u vojnim sukobima koji su se odigrali nakon što je falanga prateći IDF stupila u drušku domovinu, premda su Izrael i zapadne države snažno naoružale falangu. Ali ,,s očitom razlikom u rezultatima otvorenih bitaka - u slučajevima otmica i uboj stava kršćana (falanga) je imala prednost - dok su u 90% slučajeva Druzi vraćali zatočene kršćane žive i zdrave, bilo je 36 slučajeva u kojima kršćani nisu vratili druške zatočenike - ili njihova tijela"; premda su, kao što smo vidjeli, katkad vraća li pojedine dijelove tijela. U ranim fazama rata, nastavlja Segev, Izrael je pokušao kultivirati Druze (obitelj Arslan) koji su bili tradicionalni suparnici Jumblattovih i sadašnjeg druškog lidera, VValida Jumblatta, Ijevičarskog „suradnika PLO-a i Sirije". Ali je uvjerenje prisutno među Druzima kako Izrael pomaže kršćane nadjačalo njihove međusobne sukobe te oni sada pozivaju Siriju da dopusti sirij skim Druzima priskočiti im u pomoć. Unutar Izraela, među Druzima (prema kojima se, za razliku od izraelskih Arapa odnosi drugačije i koji služe u IDF-u) vođene su značajne unutrašnje rasprave koje bi „mogle odvesti Druze Države Izrael pravo u naručje najekstremnijih arapskih elemenata". Ranije su druški rezervisti u IDF-u pri jetili odbijanjem poštivanja naredbi o svojoj mobilizaciji, ukoliko ih se ne uputi na dužnost služenja u druškim selima područja Chouf, a šest druških narednika bilo je uhićeno zbog napada na falangiste. Izraelski Druzi žale se kako je IDF razoružao Druze u Libanonu istovremeno naoružavajući falangiste. „Mi smo dio izraelske voj ske", rekao je druški lider u Izraelu, „ali mi naprosto ne možemo stajati postrance i gledati kako ona naoružava falangiste koji ubijaju naše obitelji."
* Premda je istina da je područje Chouf uspjelo izbjeći građanski rat, nije u potpunosti uspjelo izbjeći nasilje. Charles Glass komentira da su nakon ubojstva vođe Druza, Kamala Jumblatta, u ožujku 1977. godine: „Druzi započeli divljati, ubijati stotine kršćana, sa sirijskom vojskom - baš kao s Turcima 117 godina ranije - besposleno smještenom po strani. Brojni kršćani potražili su utočište u Bejrutu, njiho vi mladići pridružili se falangi i zaklinjali se na osvetu. Drugi su ostali, ali je u Choufu bilo mimo, sve do izraelske okupacije." „Victors and Vanquished: Badecker to the Three Lebanons."
Kršćanski i druški lideri, kao i premijer Shafik Wazzan, optuživali su Izrael za naoružavanje obiju strana* nastojeći poticati neprijateljstva i opravdavajući nastav ljeno izraelsko prisustvo. Određen broj izraelskih novinara suglasio se s ovim, dodajući neke sadržajne detalje. Aahron Bachar komentirao je činjenicu ka ko su u ranim fazama pregovaranja u Khaldeu (Libanon) i Kiryat Shemonu (Izrael), kad su Libanonci odbijali prihvatiti izraelske zahtjeve, odnosi između IDF-a i prista ša Druza Walida Jumblatta (koji su činili dio koalicije PLO i muslimana) postali iz razito „korektni". U stvari, druška artiljerija bila je u mogućnosti raketirati okolicu Khalde, gdje su se odvijali pregovori, premda je bilo očigledno kako ju je IDF mo gao trenutačno ušutkati da je ona to odlučila učiniti. Bachar to shvaća kao Sharonovu poruku Libanonskoj vladi da će, ako ona ne prihvati izraelske uvjete, Izrael podržati Druze koji su ,,u mogućnosti da u samo tjedan dana Amina Gemayila predsjednika Libanona pretvore u gradonačelnika istočnog dijela Bejruta", uz pre šutnu podršku IDF-a. On također primjećuje kako su protesti izraelskih Druza zbog falangističkih akcija u Choufu „odjedanput prestali", a Libanonska vlada, „uhvaće na u stupicu koju su joj u Choufu postavili Izraelci", nije imala drugog izbora no „sudjelovati u komediji mira u Khaldeu i Kyriat Shemonu" misleći na pregovore iz među Izraela i Libanona. Do konca siječnja 1983. godine, libanonska policija izvijestila je da je u bor bama između falange i Druza u Choufu život izgubilo 115 osoba. Sljedećih dvade set i pet falangističkih boraca ubijeno je tjedan dana kasnije u osvajanju grada Aleya od strane druških paravojnih snaga. Falanga je ponovno optužila izraelsku vojsku za pomaganje Druzima, tvrdeći kako su oni djelovali s položaja tik do onih na kojima su smještene izraelske trupe, koje zadržavaju kršćanske paravojnike u njihovim barakama. Libanonski predstavnik na pregovorima u Khaldeu kritizirao je Izrael jer dopušta nastavljanje borbi na Choufu. Izrael je odgovorio izjavljujući ka ko je IDF nametnuo prekid vatre i nikome neće dopustiti nošenje oružja u Aleyu ili području planine Chouf. Pa ipak, borbe su nastavljene. 7.3 Bejrut nakon izraelske invazije U samom Bejrutu nastavljeni su sukobi između vlade Amina Gemayela i nje zinih „nedeklariranih protivnika - Izraelaca i tvrdokornih kršćana", uključujući i Ču vare cedra i libanonske paravojne snage koje je osnovao i vodio Bashir Gemayel uz izraelsku pomoć. Njezin proizraelski lider, Fady Frem, prepoznat kao jedan od lidera rujanskog pokolja, govorio je na okupljanju falangista u korist „kulturnih i po sebnih veza" između manjina na Bliskom istoku, odnosno između Izraela i Maronita, što je poziv koji „može biti shvaćen jedino kao prijeteći izazov predsjedniku Gemayilu". * Zapadni diplomat potvrdio je kako Izrael naoružava Druze, pozivajući se na informacije prikupljene od časnika druške paravojske koji mu je rekao da Izraelci prodaju Druzima različita oružja, uključujući tešku artiljeriju (Rebecca Trounson, Boston Globe, 15. veljače 1983.).
Neposredno nakon što je Izrael osvojio zapadni Bejrut, muslimansko stanov ništvo bilo je razoružano, a zaplijenjeno oružje, po riječima glasnogovornika IDF-a, povučeno je u Izrael ili predano falangistima, koje je Izrael upravo optužio za bejrutski pokolj, ili libanonskoj vojsci. „Muslimani zapadnog Bejruta sada se najviše boje divljanja svojim dijelom grada dobro naoružanih i opremljenih falangista koji su njihovi krvni neprijatelji od građanskog rata 1975-1976. godine". Nekoliko dana kasnije, libanonska vojska, sada pod falangističkim uplivom, prekrstarila je velikim prostorima zapadnog Bejruta tragajući za oružjem i „ilegalnim stanovnici ma", od kojih su neki stranci, ali uglavnom Palestinci i muslimani pristigli u Bejrut tijekom proteklog desetljeća, protjerani iz svojih domova izraelskim bombardiranji ma od ranih 70-ih godina, falangističkom policijom u njezinom protjerivanju musli mana van područja pod njihovom kontrolom tijekom građanskog rata, invazijom 1978. godine, neposredno potom teškim bombardiranjima i konačno operacijom Mir za Galileju. Šijitski geto naseljen siromašnim izbjeglicama s juga prerovali su buldožeri, a beskućnicima koji su tamo živjeli uskraćena je dozvola rekonstrukcije. Protjerane su stotine ljudi, uključujući i libanonske muslimane. Većina protjeranih su vjerojatno bili Palestinci, čiji je broj u idućih nekoliko mjeseci mogao doseći ne koliko tisuća. David Ottaway izvijestio je kako je Vlada već jasno dala do znanja da želi da većina procijenjenog broja od 500 000 Palestinaca u Libanonu ode što je prije moguće. Javlja kako je francuski časnik međunarodnih snaga održavanja mi ra vidio odvođenje 60-100 Palestinaca iz jednog od dijelova logora u Sabri. Econo mist je izvijestio: „Danas su strah i nesigurnost u logorima čak i veći no u vrijeme kada su Izraelci nakratko okupirali zapadni Bejrut".* Na početku se barem pretvaralo kako će se, nakon razoružavanja muslimana zapadnog Bejruta, libanonska vojska okrenuti istočnom Bejrutu i razoružati tamošnju paravojsku. To se nikad nije dogodilo. Libanonska vojska preuzela je istočni Bejrut u veljači 1983. godine, iako su falangističke paravojne snage zadržale svoje naoruža nje i pristanište u bejrutskoj luci koje su koristili za uvoz bez Vladinog nadzora, a za tim ga prepustili Vladi, nakon što se izvijestilo o sporazumu kojim će primiti sredstva prikupljena u luci. Muslimani koji su pozdravili izbor Amina Gemayela, pozivajući se na njegovu reputaciju pomirenja i diplomacije, očito suprotne vojnom fanatizmu nje govog Izraelom podržanog brata Bashira, sada strahuju da će „umjesto da Amin is koristi državu i vojsku za preusmjeravanje maronitske paravojske, izgleda, ovi poto nji preoteti državu i vojsku za vlastite svrhe", prema riječima jednog „razočaranog muslimanskog profesora" s kojim je razgovarala Helena Cobban. Što se točno događa unutar falangističke vlade, s njezinom očiglednom podijeljenošću između * Vidi također Robert Fisk, London Times, 9. veljače 1983., izvješće o žestokom premlaćivanju Druskinje od strane falangista iz Bejruta koji su opravdavali čin (u međuvremenu objašnjavajući kako oni ni su nasilni ljudi), također objašnjavajući: „Mi trebamo Izraelce i ne usuđujemo se izgubiti njihovu po moć. Premalo nas je ovdje u Libanonu. Druzi su nas upravo protjerali iz Aleya. Izraelci dopuštaju da se to događa kako bi nas naučili da ne možemo bez njih (...) Mi smo domoljubi, nismo nasilni, ali smo posve sami."
elemenata orijentiranih prema Izraelu i onih nezavisnijih, teško je sa sigurnošću odrediti. Nastavljeno je mučenje Palestinaca pod falangističkom vlašću. Grupa talijan skih medicinskih dobrovoljaca pokušala je obnoviti pružanje usluga za Palestince i siromašne Libanonce u bolnici u Acri iz koje je, prema riječima profesora Waltera Cavallaria iz rimske bolnice koja je predvodila ortopedsku jedinicu ove skupine: „Medicinsko osoblje otimano, ubijano, mučeno, silovano". Nastavljajući praksu IDF-a iz vremena operacije Mira za Galileju, falangistička vlada protjerala je talijan ski tim, ostavljajući bez skrbi nekoliko ranjenih pacijenata i zatvarajući doslovce posljednje medicinsko središte namijenjeno Palestincima i libanonskoj sirotinji. Dr. Cavallari izvijestio je da su otmice i protuzakonita uhićenja nastavljena, a da je u logorima strah od „nestajanja", latinoameričkog stila, „zaista užasan". Ljudi žive u ruševinama bombardiranja jer im Vlada zabranjuje obnavljanje domova ili proiz vodno poduzetništvo kojim bi osigurali zaposlenja. Talijanski doktori kažu kako su bolesni i ranjeni pacijenti počeli stizati u bolnicu i iz ostalih područja Libanona tra žeći pomoć talijanskog medicinskog tima. Sada su napušteni, neki iščekujući ope racije, bez nade i bez pomoći. Palestinskom Crvenom polumjesecu koji je pružao besplatne medicinske usluge palestinskoj i libanonskoj sirotinji, oduzet je legalni status i onemogućeno djelovanje (u Libanonu ne postoji neka druga besplatna me dicinska služba). Talijanska vlada nije uložila protest. Američka vlada nije imala razloga za žaljenje, pošto iz države koja je potpomogla i financirala operaci ju koja je stvorila ovu situaciju, nema medicinskih dobrovoljaca. Institucija PLO-a u zapadnom Bejrutu koja je preživjela izraelsku invaziju i nje zine posljedice bio je PLO-ov Istraživački centar. Kao što je ranije primijećeno, nje govu knjižnicu s 25 000 knjiga i kolekcijom mikrofilmova opljačkali su i odvezli iz raelski vojnici, ali ga je obnovio direktor Sabri Jiryis. Istraživački centar uništen je bombom koja je 5. veljače usmrtila najmanje 20 ljudi, među kojima i Jiryisovu sup rugu. Javljajući iz Bejruta o ovom događaju, Trudy Rubin također je zamijetila ka ko je u studenome libanonska vojska konfiscirala četvrt milijuna dolara vrijednu medicinsku donaciju stranih karitativnih agencija te da je stvarala probleme glede viza stranim medicinskim dobrovoljcima koji čine većinu djelatnika u bolnicama pa lestinskog Crvenog polumjeseca nakon protjerivanja PLO-a, ubijajući i uhićujući njihovo osoblje. Izvješćuje o zatvaranju 1000-3000 Palestinaca od strane Libanon ske vlade kao i njenim planovima progona brojnih Palestinaca, možda svih, osim 50 000 od procijenjenih 500 000 preostalih. Letimičan uvid u ono što je stvoreno invazijom prikazala je izvjestiteljica AP, Paola Crociani, uhićena i protjerana, optužena za „povezivanja s nepoželjnim ele mentima" (Palestincima). U zatvoru su joj pokazali sobu sa stotinama muškaraca naslaganih jednih preko drugih, „ogroman kup ljudskih tijela s iscrpljenim očajnič kim licima", bez hrane ili vode, bez mogućnosti pokreta; „smrad je bio nepodnoš ljiv". Vidjela je žrtve mučenja i čula „užasne krikove - krikove boli ljudi podvrgnutih mučenju tijekom ispitivanja". Nove pridošlice u redovima nestalih.
Početkom 1983. godine, međunarodne mirovne snage u Bejrutu bile su izlo žene napadu. Osim nastavljenih sukoba između izraelskih snaga i pripadnika ame ričkih marinaca, koji su izazvali oštru primjedbu zapovjednika marinaca, generala Roberta Barrowa , nepoznati napadači napali su talijanske, nizozemske i fran cuske snage, sve u šijitskom susjedstvu. Libanonski vojni zapovjednik, general Ibrahim Tannous, optužio je neimenovane „nelibanonske strane" za „osmišljavanje i uprizorenje" napada u kampanji protjerivanja međunarodnih snaga iz Libanona. Neki su spekulirali kako su napadi mogli doći od strane disidentskog krila Amala (šijitska paravojska) uz iransku povezanost. „Šijitski vjerski i politički lideri, među tim, za osmišljavanje napada optužili su izraelsku vojnu službu koja je time nasto jala pokazati kako libanonska vojska i međunarodne snage nisu sposobne održa vati sigurnost u Libanonu". U međuvremenu izraelske su snage bile izložene gerilskim napadima. 7.4 Pod sirijskom kontrolom Ostatak Libanona ostao je pod sirijskom kontrolom. Ogorčene unutrašnje borbe izbile su u jesen 1982. godine u Tripoliju s brojnim žrtvama, a nastavljeni su frakcijski sukobi različitih vrsta, u koje su bile uključene prosirijske grupacije, Pa lestinci i mnogi drugi. Što se događa u ovom prostoru nije poznato; jedan prošire ni prikaz koji sam imao priliku vidjeti nije objavljen.
8. Izraelski moralni pad Sve do travnja 1983. libanonsko-izraelski pregovori vrtjeli su se ukrug. Iz rael nije imao razloga zaključiti ih, osim prihvaćanjem njegovih osnovnih zah tjeva. Asher Maniv naglašava kako nisu razvlačili libanonske pregovore stoga što su tamo željeli ostati, već zato što su željeli ostati na Zapadnoj obali. S ob zirom da je Washington povezao Zapadnu obalu s libanonskim pregovorima, u izraelskom interesu bilo je odugovlačiti potonje kako bi mogao nastaviti s inten zivnim programima koji su, zaobilaženjem svih „teritorijalnih kompromisa", vo dili širenju izraelskog suvereniteta na „okupirana područja". Maniv pod cjenjuje izraelski interes za ostankom u Libanonu, bilo izravno, temeljem nekog privremenog oblika de facto podjele sa Sirijom (do sljedeće runde) ili posred no, nakon nekog oblika uvjetnog povlačenja, kroz sustav kolaboracionista i za visnih institucionalnih struktura koje je nametao. Bilo kojim načinom, Izrael će se domoći svoje „Sjeverne obale" i nastaviti, kako okolnosti budu dopuštale, daljnju integraciju. Reaganova administracija je, barem na retoričkoj razini, nastavila pozivati na br zo rješenje i povlačenje stranih trupa iz Libanona koji potom, nadala se, može pos tati američka država klijent, dio Amerikom sponzoriranog „strategijskog konsenzusa"
u području.* Reagan je čak otkrio: „Mislimo da postoji određeno moralno stajalište ko je Izraelci zanemaruju ili ne poštuju. A to je da je nova vlast Libanona, nakon svih tih godina revolucije i ustanka, zatražila da sve inozemne snage napuste njezin teritorij. Njihovo nepristajanje na povlačenje tehnički će ih dovesti u poziciju okupacijskih sna ga, s obzirom da su oni silom u zemlji koja je od njih izričito zatražila da odu." Ponovno, tisak je bio dovoljno discipliniran da odustane od jasnih komenta ra, premda je moguće i to da je proces samoindoktrinacije dostigao takav stupanj da se toga nije čak ni dosjetio. Tijekom ljeta 1982. godine, od 5. lipnja, Vlada Liba nona je najjasnije i najodrješitije zahtijevala trenutačno povlačenje napadačkih sna ga, navodeći Rezoluciju Vijeća sigurnosti koja poziva na izraelsko neposredno i be zuvjetno povlačenje. To nije dovelo Izrael „tehnički u poziciju okupacijske sile", zbog posve jednostavnog razloga: s obzirom da su u tom trenutku Sjedinjene Dr žave podržavale agresiju, Izrael nije bio „okupacijska sila" već je radije bio uklju čen u samoobranu, poput Amerikanaca u Južnom Vijetnamu, Rusa u Afganistanu, Nijemaca u Belgiji te svih ostalih agresora u skladu s njihovim pogledima. U listopadu, neposredno nakon njegova izbora na mjesto predsjednika, Amin Gemayil je održao govor u Ujedinjenim narodima, ponovno se osvrćući na Rezolu ciju Vijeća sigurnosti s početka lipnja kojom se poziva na bezuvjetno povlačenje iz raelske osvajačke vojske: Ove rezolucije nisu same po sebi dovele do oslobađanja Libanona i nisu okon čale nastavljenu i obnovljenu invaziju. Pa ipak, osudile su akt agresije, čvrsto ute meljile legitimitet naših prava, podržale nepovredivost naše zemlje i doprinijele očuvanju jedinstva i suvereniteta naše države unutar njezinih međunarodno priz natih granica. (...) Suprotstavljajući se izraelskoj invaziji iz ožujka 1978. godine, snage za održavanje mira Ujedinjenih naroda u južnom Libanonu bile su u sta nju šoka, kao što svi znamo, jer su bile spriječene u potpunom izvršavanju svo jih zadataka, bilo provokacijama s jedne, bilo opstrukcijama nametnutim s dru ge strane... (U lipnju 1982.) Izrael je, izvršivši invaziju na Libanon u svima nam znanim okolnostima, prekršio sporazum (o prekidu neprijateljstva iz 1949. godi ne). Povlačenje izraelskih snaga danas čini temeljni zahtjev na koji pozivaju va še rezolucije i taj se cilj mora ostvariti. U skladu s tim Libanon očekuje istovreme no povlačenje svih nelibanonskih snaga prisutnih na njegovu teritoriju". Pa ipak, IDF još nije „okupacijska sila", čak ni „tehnički". Nije propustio bilo kakvo „moralno stajalište" tijekom ljetnih zbivanja ili potom, premda je početkom * Kao ni njegovi prethodnici, Reagan ne može bez određenih problema uvjeriti arapske države da je Rusija neprijatelj kojeg se trebaju plašiti. One su bile zabrinutije prijetnjama bližim svojim domovima: Izraelom i Iranom. Neposredno nakon sovjetske invazije na Afganistan, dobro poznati egipatski novi nar Mohammad Heikel, pisao je: „Svaki arapski lider koji je pokušao uskomešati vjersku savjest svo ga naroda preklinjući svetost Kabula da osudi okupaciju koja traje 13 tjedana, samo ih je podsjetio na okupaciju kojoj je 13 godina podvrgnut njihov sveti grad, Jeuzalem" (Pisma uredništvu, New York Times, 2. travnja 1980.). Odbacujući američka upozorenja o sovjetskoj prijetnji, kuvajtski časopis Alwatan je primijetio: ,,U trenutku kad je izraelski bodež zabijen duboko u arapsko srce, a američki zra koplovi bombardiraju tisuće Palestinaca, nećemo prihvatiti argument da prijetnja dolazi s Crnog mo ra". (18. lipnja 1982.; The Middle East, srpanj 1982.)
veljače 1983. godine, započevši odbijati američke naredbe, bilo moguće zapaziti određeno moralno propadanje. Moralni pad postao je jasniji tijekom pregovora ka da je izraelski general-bojnik Avraham Tamir izjavio: „Nitko neće utjecati na pitanja naše obrane. Učiniti ćemo ono što nama odgovara." Izrael ima pravo „učiniti ono što mu odgovara", temeljem prihvaćenih moralnih normi, samo onda kada to isto odgovara njegovom blagajniku i sponzoru. Početkom 1983. godine više nije bi lo u potpunosti tako, premda je teško zamisliti da bi, makar i nakratko, Sjedinjene Države postavile značajne prepreke na putu ostvarivanja izraelskih ciljeva - barem dok se u Sjedinjenim Državama ne pojavi politička snaga usmjerena na prestanak američkog odbacivanja miroljubivog rješenja i odbijanja palestinskih prava. U svibnju 1983. godine „shuttle diplomacija" državnog tajnika Shultza dovela je do Libanonsko-izraelskog sporazuma, kojeg je Izrael prihvatio unatoč protivlje nju Laburističke stranke, a potpisanog 17. svibnja. U pogledu Libanonske vlade (u stvari, vlade Bejruta, kako primjećuje David Shipler; Vlade koja „nije bila sposobna prodorno pregovarati", ,,s većinom svoje zemlje pod okupacijom", nas tavlja Times), čini se da je pod pritiskom pristala na odredbe sporazuma, smatra jući kako „nacrt sporazuma daje brojne koncesije Izraelcima kojima Libanon ne može dopustiti njegovo prihvaćanje", premda je to učinio. Zapravo, imajući na umu alternative, sporazum je pozdravljen. Odredbe 11 stranica dugog sporazu ma s njegovim 11 stranica dugim vojnim dodatkom, popratnim pismima i „pojašnje njima", objavili su izraelski izvori tvrdeći da pakt „ima značenje mirovnog ugovora" i prikazujući ga kao „dokument širokog dometa koji čini drugi veliki sporazum izme đu Izraela i arapske zemlje", neutralizirajući time Libanon, zajedno s Egiptom, pre šutnim pristajanjem na izraelsko prisvajanje Zapadne obale, Gaze i sirijskog dijela Golanske visoravni. Izraelski izvori izvijestili su kako će 30 milja širok pojas južnog Libanona staviti pod kontrolu „teritorijalne brigade" sačinjene od Haddadovih mili tantnih i ostalih lokalnih snaga, sa samim Haddadom na zapovjednoj poziciji koja nije preciznije određena. Izvijestilo se da su, temeljem zahtjeva Libanonske vlade, točne odredbe trebale ostati tajne. „Izraelski dužnosnici naglašavali su kako pravi test sporazuma nije jezik koji se u njemu koristi, već njegovo primjenjivanje." Ima jući na umu stvarnu raspodjelu moći, svi razlozi ukazuju da je moguće očekivati ka ko će Izrael osigurati „primjenjivanje" u skladu s namjerom koju su zacrtali citirani izvori, a koja područje efikasno stavlja pod izraelsku kontrolu. Nadalje, Izraelu je zajedno s libanonskom vojskom, dopušteno patroliranje izvan ovog područja, do rijeke Avali sjeverno od Sidona. Izraelsko tumačenje sporazuma prilično se poduda ra s njihovim zahtjevima postavljenim pred Libanon u rujnu 1982. godine. vidi str. 341. Ono je također u skladu s objavljenim dijelovima. Shipler dodaje: ,,U sporazu mu snažno utemeljene obveze (...) tvore, čini se, polulegalni dogovor temeljem kojeg Izrael može ponovno intervenirati u Libanonu u slučaju kršenja odredbi ugo vora (...) Izrael može tumačiti kasnija kršenja (ili, promatrano s drugog stajališta, kasniji otpor njegovom tumačenju odredbi nametnutog sporazuma ili integra ciji okupiranih teritorija) kao otvaranje puta za obnavljanje izraelske vojne akcije u
Libanonu." Snage Ujedinjenih naroda ograničene su na pravo „nadzora i promat ranja" palestinskih l o g o r a ; one ne mogu patrolirati ovim područjima, što zna či da ne mogu zajamčiti prekid budućih ubijanja u logorima. Ovu moguću poslje dicu Times nije iznio u svojim vijestima, podržavajući time službeno izraelsko stajalište: da UN nije bio sposoban spriječiti ,,PLO-ovu nadogradnju" što znači, pod nedavnim i trenutačnim okolnostima, ponovno stvaranje političkog, društvenog i ekonomskog života pod okriljem organizacije koju Palestinci smatra ju svojim zastupnikom. Utemeljene su dvije privremeno određene ulazne točke za izraelsku robu, a pregovori o budućim međusobnim odnosima trebali su početi šest mjeseci nakon otpočinjanja stvarnog povlačenja izraelskih snaga. Times je u svom uredničkom komentaru smatrao: „Rezultat može biti blizu os tvarivanja Velikog Izraela. Potom bi se proamerička koalicija Egipta, Saudijske Ara bije, Jordana i Libanona pomirila s destrukcijom PLO-a i izraelskom apsorpcijom Zapadne obale i Golanske visoravni (a mi možemo dodati i pojasa Gaze). A koali cija bi upotrijebila svoje financijske sposobnosti kako bi se pridobila i Sirija." Po tom zaključuje kako Sirija drži ključ libanonske nezavisnosti. ,,A ako Sirijci odbiju poticati i opravdavati izraelsko prisustvo u južnom Libanonu, odgovornost za tra gičnu podjelu bit će na onima koji to stvarno i zaslužuju", dok će ,,PLO, Jordan i Saudijska Arabija morati prihvatiti svoju povijesnu odgovornost za odbacivanje Reaganova plana i gubitak teritorija." Već smo raspravili spomenuto potonje stajalište; vidi poglavlje 6, odjeljak 3.1. Važnost onog prethodnog je također prilič no jasna: ako Sirija ne prihvati Veliki Izrael unutar regionalnog saveza kojim Ame rika dominira, kako ga Times precizno zacrtava, snosi odgovornost za podjelu Li banona i ono što potom može uslijediti. Sve ovo ponovno reflektira već razotkrivene pretpostavke. Kao američki klijent, Izrael nasljeđuje pravo na agresiju, tako da se zahtjev za bezuvjetnim povlačenjem Vlade Libanona i Ujedinjenih naroda može otkloniti kao apsurdan - ili, da budemo precizniji, može ga se uopće ne zamijetiti. Određenije, Izrael ima pravo uništiti druš tvo Palestinaca, a također i većine Libanona; nametnuti pravila svojih kršćanskih sa veznika desnog krila zajedno s „muslimanskim privilegiranim klasama", ; i iskoristiti svoju moć da bi ih prisilio na potpisivanje stvarnog ugovora koji posljedično priznaje preuzimanje Zapadne obale, pojasa Gaze i sirijske Golanske visoravni, istovremeno utemeljujući u južnom Libanonu dogovore koji osi guravaju izraelsku dugoročnu dominaciju i utiru put za nove pokolje i možda ma sovno protjerivanje Palestinaca, sada nezaštićenih pred vjerojatno najbrutalnijim terorističkim grupama koje su se, uz izraelsku trajnu podršku, pojavile u Libanonu. Postigavši ove ciljeve, osvajače se uvjerilo da pristanu na djelomično povlačenje, što je koncesija koju su blagajnici pozdravili kao još jedan dokaz izraelske časti ili čak „uzvišenosti". Odbije li Sirija dogovore koje je Izrael uz američku pomoć nametnuo, to će biti još jedan dokaz arapske perfidnosti; naravno da nije moguće očekivati be zuvjetno povlačenje izraelskih napadača nakon sličnog sirijsko-libanonskog spora zuma nametnutog pod ruskim utjecajem jer je nerazborito od sebe ili svojih klijenata
zahtijevati ono poštivanje standarda koje zahtijevamo od drugih (ostavljajući ovdje po strani različite okolnosti ulaska u Libanon ovih stranih snaga, što je raspravljeno ranije;* pitanje okupiranih teritorija i pitanje, na koje danas nije moguće odgovoriti, bi li Sirija povukla svoje trupe, po isteku njihova šest godina dugog mandata u ljeto 1982. godine, da Izrael nije odabrao upravo taj trenutak za napad). Slična logika primjenjiva je i u drugim situacijama. Ubrzo nakon što je Izrael pokazao svoju velikodušnost pristajanjem na djelomično povlačenje iz Libanona pod prikazanim uvjetima, Sovjetski Savez je objavio kako je Kabul izrazio svoju spremnost, u sporazumu sa Sovjetskim Savezom, na povlačenje cjelokupnog, og raničenog sovjetskog kontingenta s (afganistanskog) teritorija, čak izražavajući spremnost naznačavanja vremenskog rasporeda u tom smislu. Sovjetski Savez je, naravno, spreman u potpunosti se povući u skladu s željama legitimne vlade Afga nistana, premda preostaje problem „garantiranja neinterveniranja u Afganistan s teritorija ostalih država", intervencije koja se „odvija svakodnevno, što treba biti zaustavljeno", ustvrdio je sovjetski glasnogovornik - misleći na „intervenciju" Sje dinjenim Državama potpomognutih gerilaca smještenih u Pakistanu, koji provode nasilje i unose razdor. Svi bismo trebali biti duboko impresionirani. Zabilježimo kako Izrael nije realizirao samo osnovne ciljeve svoje invazije u Li banonu i nametanje svojih zahtjeva iz rujna 1982. godine, već je uspio i u odvajanju libanonskog pitanja od problema okupiranih teritorija, koja može nastaviti preuzima ti bez vanjskog uplitanja. Ovaj rezultat postignut je zahvaljujući uspjehu u tumačenju, uz američku podršku, izraelskog odbijanja Reaganovog plana uslijed grešaka PLO-a i arapskih država, kao što je ranije raspravljeno. Za Američku vladu, popratna je dobit ona kojom se sada Moskvu može optuživati za „njezino ponovno kvarenje američke mirovne inicijative na Bliskom istoku, dok ministar obrane Wein berger izdaje ozbiljna upozorenja Sovjetskom Savezu i njegovim „zastupnicima". Iz pregovaranja je namjerno isključena Sirija. Sirija je naprosto suočena s fait ac compli koji će joj, moglo se pretpostaviti, biti neprihvatljiv, kako sadržajem, tako i načinom. Zasigurno je ove pregovore bilo moguće provesti unutar okvira koji bi obuhvatio Siriju, s pogledom usmjerenim na ostvarivanje dogovorenog sirijskog povlačenja, od kojeg se odustalo uslijed izraelske invazije i njegovog napada na si rijske snage (vidi odjeljak 2.2). U dogovore je bilo moguće uključiti i Sovjetski Sa vez, u skladu s izričitim željama Libanonske vlade , što je ponovno korak koji bi osnažio mogućnost obostranog povlačenja. Umjesto da nastavi slijedom ovih mogućnosti, Shultz je, naprotiv, odabrao prihvaćanje smjera zamišljenog kako bi osigurao trenutačnu sirijsku reakciju, s političkim kapitalom koji iz nje može proiste ći i kako bi umanjio vjerojatnost eventualnog sirijskog pristajanja, povećavajući time izglede za nepovlačenjem Izraela i nastavljanjem sukobljavanja. * Prisjetimo se da je Sirija ušla u Libanon na zahtjev Vlade i uz pristanak Sjedinjenih Država i Izraela, s obzirom da je Sirija intervenirala da bi se borila protiv libanonskog muslimansko-palestinskog save za, kasnije se okrećući protiv falange i stvarajući prostor pod vlastitom kontrolom. Vidi 5. poglavlje, odjeljak 3.2; i odjeljak 6.2, o libanonskoj reakciji na izraelsku invaziju.
Dok bi Reaganova administracija nesumnjivo bila zadovoljna kad bi vidjela si rijsko povlačenje pod uvjetima koje joj je utemeljila (u stvari, ispunjavanjem ame ričkih naredbi), pa čak i pokušala dugoročno olakšati takvo povlačenje, i sirijsko se odbijanje, zajamčeno okvirom pregovaranja, prilično dobro uklopilo u njezine šire ciljeve. Od samog svog početka, administracija je zazivala međunarodnu konfron taciju - bez obzira na mjesto - kojom bi se moglo okriviti „Velikog Sotonu" i njego ve „pobornike". Razlozi djelomično proizlaze iz domaćih programa prenošenja sredstava na bogate i širenja Pentagonova sustava državnog interveniranja u gos podarstvo, što je tema koja bi nas predaleko odvela. Kao i u slučaju Reaga nova plana za okupirane teritorije, tako je i u slučaju „Shultzova plana" za Libanon, program bio zamišljen tako da minimalizirane šanse uspjeha budu značajno ispla tive, ako bi se njihovim predstavljanjem krivnja za neuspjeh mogla preseliti na služ bene neprijatelje i time obnoviti erodirajuća podrška za američko-izraelski vojni savez, sa svim onim što s njim ide, istovremeno osiguravajući nepromijenjeni mili taristički konsenzus kod kuće. Dodatna korist ostvarila bi se kad bi PLO mogao zauzeti militantnije stajalište, napuštajući svoje neprihvatljivo napredovanje prema političkoj prilagodbi koja je sve više predstavljala određeni problem liderima tabo ra koji odbacuju miroljubivo rješenje (a za koju se sada smatralo da je djelatno zaus tavljena američko-izraelskom politikom); vidi 5. poglavlje, odjeljak 4.6.1. Stoga je američka diplomacija, izražena Reaganovim i Shultzeovim planovima i sredstvima kojima su provođeni, postigla svoje kratkoročne ciljeve, zahvaljujući djelotvornosti svojih ideoloških institucija, uz cijenu koju su trebali platiti Palestinci, a imajući na umu posljedice po cjelokupno područje, pa i šire, u konačnici i mnogi drugi. Intrigantno je zamijetiti kako su se od vremena izraelskog napada na Libanon u lipnju 1982. promijenili uvjeti rasprave. Sporazum iz svibnja 1983. godine uteme ljen je na načelu kako Izrael ne treba povući svoje vojne snage, izuzev ako se po vuku Sirija i PLO. U Sjedinjenim Državama ovo je načelo prihvaćeno kao posve is pravno, gotovo bez propitivanja. Imajući na umu ovo polazište, ako sporazum ne bude ostvaren, Izrael će također imati pravo poduzeti ono što će biti nazvano „si gurnosnim mjerama" na području pod svojom kontrolom, postepeno integrirajući „Zapadnu obalu", ako tako želi. Primijetimo da ako Izrael doista ima pravo zadržati vojne snage u Libanonu, sve dok to čine i Sirija i PLO, kao što se sada tvrdi, suklad no tome, Izrael je imao pravo i uvesti te snage u Libanon 1982. godine kako bi stvo rio uvjete koji se sada smatraju legitimnima; to jest, imao je pravo napasti Libanon i preuzeti teritorij koji sada zadržava, temeljem samog prisustva sirijskih i PLO-ovih snaga u Libanonu. Ovu tvrdnju tada nitko nije zastupao, osim onih elemenata koje se smatralo ekstremističkima. Načelo iz kojeg ona proizlazi, danas su, bez propiti vanja, usvojili gotovo svi. Ovaj radikalni zaokret u pretpostavkama još jednom de monstrira isplativost sile i nasilja u međunarodnim odnosima, njezinu iskoristivost barem unutar ideološkog sustava gospodara koji podržava i financira agresiju. U stvari, bilo koji ustupak koji će Izrael moći polučiti kao uvjet za svoje povla čenje dosezat će do ratificiranja njegova prava na agresiju; i doista, prihvaćanje
onoga što je on do sada i ostvario te otklanjanja, bez komentara, zahtjeva neka dašnjeg premijera Saeba Salama i drugih da Izrael plati reparacije za posljedice svoje agresije, već sad se izjednačava s ratifikacijom ovoga prava. Ako i postoji pokolj i protjerivanje nezaštićenih Palestinaca te zatvaranje veći ne muškog stanovništva kao dodatni rezultat operacije Mira za Galileju, to će biti još jedan dokaz PLO-ova cinizma i arapskog divljaštva te dodatni razlog zbog kojeg se Izrael ne smije povući s okupiranih teritorija. Gotovo da je unaprijed mo guće pisati članke i uredničke komentare. Oduvijek se tvrdilo kako Izrael, radi vlas tite „sigurnosti" ima pravo nametnuti uvjete u Libanonu. Dosad je posve zaborav ljeno kako je Habibov prekid vatre efikasno jamčio izraelsku sigurnost, a jedan od glavnih razloga zbog kojih je Izrael izvršio invaziju na Libanon bilo je potkopavanje rastuće političke legitimnosti PLO-a (ponovno ostavljajući po strani štošta drugo, primjerice stvarnu povijest južnog Libanona 70-ih godina, ranije raspravljenu). Za pravo, to je još jedno upadljivo svjedočanstvo američkog rasizma, postavljanjem problema tako da je Izrael, a ne Palestinci, onaj kojeg se smatra suočenim sa prob lemom sigurnosti kojeg nekako treba nadvladati. Može se pretpostaviti kako Sirija neće samovoljno pristati na dogovore, ocr tane prethodno navedenim uredničkim komentarima New York Timesa, da će se „terorizam" (ili otpor) nastaviti u područjima Libanona koja je okupirao IDF i njego vi klijenti, čak možda i to da će se „terorizam" nastaviti ili povećati u „Državi Izra el", kao što je u stvari već i izviješteno. U sljedećem poglavlju pozornost će mo usmjeriti k još nekim mogućim posljedicama.
7.
Put u Armagedon 1. Kobno trojstvo
Sjedinjene Države, Izrael i Palestinci - tri su nacionalna entiteta toliko različita po odnosima moći da se gotovo apsurdnim čini povezati ih u jednoj jedinoj frazi. Sjedinjene Države najmoćnija su država svijeta. Izrael zauzima četvrto mjesto među najvećim vojnim silama svijeta, status koji može održavati sve dok ga Sjedi njene Države prisvajaju i podupiru kao „strategijski posjed". Nasuprot tome, Pales tinci nemaju dostatno nade čak ni za nacionalni opstanak. Pa ipak, ove tri strane čvrsto su se ispreplele u kobnom triangulacijskom odnosu koji ih tjera prema ka tastrofi.
2. Prijetnja pojedinačnim stranama Palestinsko stanje je toliko jasno da ga je nepotrebno dodatno komentirati. Prijetnje po Izrael i Sjedinjene Države različite su vrste, ali uistinu stvarne. 2.1 Logika okupacije Neposredno nakon rata 1967. godine, Izrael je krenuo putem neprekinute op resije i vojnog sukoba. Kao što je odmah bilo jasno i u skladu s predviđanjima, taj je put nosio međunarodnu izolaciju, savez s odmetnutim državama i služenje inte resima svog jedinog zaštitnika. Sjedinjene Države bile su više no zadovoljne steče nom vojnom kolonijom, tehnološki usavršenom i spremnom poduzeti zadatke koje bi rijetki htjeli podnijeti - primjerice podršku genocidu u Gvatemali - kako bi pomogli obuzdati prijetnje američkoj dominaciji u najpresudnijem području svijeta, na kojem se „jedan od najvećih prirodnih probitaka u povijesti svijeta" (po riječima Državnog tajništva), mora čvrsto zadržati. Stvoreno je sudioništvo u kojem Izrael preuzima gore spomenute zadatke dok ga Sjedinjene Države održavaju u nepri rodnom stanju zavisnosti. Cijena sadržana u tim zadacima sve češće ima povratne
interne posljedice u državi koja silom kontrolira podjarmljeno stanovništvo na teri torijima koje namjerava preuzeti radi vlastite koristi, potvrđujući vrijednosti koje nikada nisu bile čvrsto ukorijenjene, a utemeljene na načelu diskriminacije „manji na". Problemi rješavanja urođenog proturječja koncepta demokratske židovske države s nežidovskim građanima sami po sebi dovoljno su opterećenje; postaju nerješivima u ovim uvjetima moralnog propadanja i neprestane prijetnje opstanku, koji je dosad najvećim dijelom samogeneriran. Prije ili kasnije Izrael će se suočiti s vojnim porazom - kojem se približio 1973. godine - ili potrebom posezanja za nuklearnom prijetnjom, s posljedicama koje nismo spremni zamišljati. Osim toga, kretat će se prema unutrašnjem socijalnom, moralnom i političkom propadanju. Premda je nakon 1967. Izrael odabrao ovaj put, učinio je to pod pritiscima koji su snažno utjecali na izbor, posebno pritiscima pos tavljenim od strane njegovih podržavatelja - preciznije, pobornika izraelskog mo ralnog propadanja i konačnog uništenja. „Podrška" je opetovano blokirala alterna tivna kretanja izazivajući očaj Izraelaca čija je vizija onoga što bi njihovo društvo moglo postati bila posve različita. Promotrili smo nekolicinu primjera o tome što je ova „podrška" značila za društvo i kulturu Izraela. Neke od posljedica zabilježene su, često puta potresno, među vojnicima na povratku s okupiranih teritorija i najnovijeg osvajanja, kao u ovoj „vojničkoj lamentaciji" rezervista koji se na dopust vraća u svoj kibuc: Oni se vraćaju kući na dopust jadni i deprimirani, mladi po godinama, ali duhom stari, umorni i istrošeni bitkama. Smješkaju se, govore da je sve dobro, ali kad ih uhvatite u trenutku nepažnje, pronaći ćete gorčinu i gotovo osjećaje krivnje. Kao što kaže jedan vojnik: „Pitate me kako se osjećam? Ako vam kažem da se osje ćam posrano, hoćete li razumjeti? Možete li vi ovdje u kibucu razumjeti kroz što mi vojnici tamo prolazimo?" „Uzmite mene za primjer", nastavlja, „pozvan sam, poslan u kamp za obuku, a onda pravo na patroliranje Nablusa kako bih progonio školarke u demonstraci jama. Zatim sam premješten u Beit Sahur (također na Zapadnoj obali), gdje smo promatrali premlaćivanja i slično maltretiranje Arapa. Onda na Yamit, u rat Žido va protiv Židova, protiv protivnika povlačenja. Tako očvrsnete i upravo kad se svemu prilagodite, otpreme vas u Libanon. Dopustite mi da vam nabacim neka imena. Imena poput dvorca Beaufort, Ain el-Hilweh, Damour. Znače li vam ona išta? Nakon toga dolazi al-Uzai, zapadni Bejrut. Bombardiranje i pucanje ne prestaje, ima mrtvih i ranjenih. Pogledavate svoje suborce, prisustvujete pogre bima i osjećate se sve praznijim iznutra. Ništa vas se ne tiče. Postao sam potpu no bezosjećajan, ja sam emotivni bogalj, iako ne i fizički... Vjerujete li doista da postoji nada o završetku ovog rata? Arik (Sharon) tvrdi ka ko se Fatah povukao iz Libanona? Vjerujete li u to? Dođite i pogledajte tamo na šu pripravnost i strah u našim očima. Čak su nam se i libanonske djevojke odav no prestale smiješiti. Svaka putna torba u Libanonu izgleda mi kao tempirana bomba... Za vrijeme dopusta nastojim se zabaviti, opustiti se kako bih se rasterećen vratio u Libanon, ali nikad mi ne uspijeva. U međuvremenu, negdje tamo je napadnut
još jedan autobus, a negdje drugdje drugi dok nam Arik govori kako smo 'skršili teror'. Recite mi, vi civili, možete li vi što učiniti glede toga? Demonstraciju s 400 000 i to je to? To je sve što namjeravate učiniti? Zar čekate da se vratimo u mrtvačkim sanducima?" Posljedice se pokazuju i na neke druge načine; na primjer, za vrijeme održa vanja demonstracija Mira sada, kad se, u skladu s preporukom Kahanove komisi je pozivalo Ariela Sharona da da ostavku, „rugalo, prekidalo, guralo, a povreme no i napadalo šakama mladiće koji su skandirali 'Begin! Begin!' i pjevali 'Begin, kralj Izraela!'" ili onda kad je Emil Grunzweig, učitelj matematike u kibucu Revivim ubijen prilikom granatnog napada izraelske vojske, dok su ljutiti muškarci odjeve ni u jarmulke izvikivali grupi demonstrirajućih žena: „Vi ste arapske žene! Trebale ste biti u Sabri i Shatili", a drugi urlali: „Nisu vas trebali spasiti pred Hitlerom 1945!"* Posljedice se otkrivaju različitim, premda komplementarnim načinom pa na stranicama Jerusalem Posta Mordechai Nisan, politolog s Hebrejskog sveučilišta, koji je i drugdje izražavao svoju podršku židovskom terorizmu, piše sljedeće retke koji su ponosno i s poštovanjem izloženi međunarodnoj publici „podržavatelja Izraela": Na samom začetku židovske povijesti, stupanjem na Zemlju Izraela utemeljeno je načelo prema kojem je prisutnost nežidova u zemlji moralno i politički nevaž na po nacionalno pravo Židova na naseljavanje i posjedovanje Zemlje... Biblija daje Židovima pravo neovisno o prisutnosti nežidova. Mnogo kasnije, rabinskim pričama o bogovima i junacima, proširena su drevna obećanja i uobličeno je sljedeće načelo: (...) Naseljavanje Zemlje židovski je prioritet i nije ničim ograni čeno, a kamoli poništeno nežidovskim većinskim stanovništvom u bilo kojem dijelu Zemlje. Ovo načelo kasnije je kodificirao Maimonides u svom pravnom dje lu, prenoseći tako svoj izvanredan halachic (vjerom legalan) autoritet na ovaj abrahamski nacionalni imperativ... (Stajalište koje odbacuje legitimnost židovskog naseljavanja u Judeji i Samariji) neposredna je izdaja Abrahama, prvog Židova, Oca židovskog naroda koji je ustoličio presedan i model za tamošnje naseljava nje unatoč činjenici da su „Kanani bili tamo na Zemlji". Židovsko prisustvo na Zemlji oduvijek se moralo boriti s domorodačkim nežidovskom elementom na Zemlji i nadvladalo je, barem djelomično. Tako čitamo u genocidnom tekstu Biblije, prešutnoj aluziji koju će razumjeti njegovi izraelski čitatelji. On nastavlja: * New York Times, 11. veljače 1983. Detaljnije se izvješćivalo u hebrejskim novinama. Demonstracije su nasilno napadnute; brojne su ranjeni, čak i prije eksplozije granate koja je ubila Emila Grunzweiga i ranila ostale u blizini. Kada je Grunzweig, već mrtav, s ostalim ranjenicima stigao do bolnice ponovno su ih, kao i prisutne doktore, napali i pretukli ljudi vrišteći: „Sljedeći put ćemo vas dokrajčiti", „Arik (Sharon) kralj Izraela", „Šteta što je ubijen samo jedan" i tako dalje. Sudionici marša - od kojih neki pripadnici elitnih borbenih jedinica, uključujući i jednog koji je sudjelovao u napadu na Entebbu i os tale tajne operacije ,,o kojima se nije otvoreno raspravljalo" - pretučeni su i javno optuženi kao izdaji ce, „Arafatova djeca" koju treba poslati u krematorij. Prisutni novinari pisali su o prvim danima Hitlerove Njemačke i upozoravali na približavanje građanskom ratu, osuđujući Begina - „Kralja" hordi - jer nije poduzeo ništa da ih zaustavi.
U demokratsko doba u kojem živimo, težak je zadatak otvoreno prihvatiti ono što izgleda kao nedemokratsko stajalište. Ali danas je ovdje nežidovima omoguće no da uživaju puna istovjetna prava kao nacionalna zajednica. Unatoč svemu, Zemlja je vječni posjed samo židovskog naroda (...) Politički ciljevi, koji često obuhvaćaju i korištenje nasilja, katkad se mogu postići samo žrtvovanjem čisto će duše. To je ona stvarnost koja cionizam podiže na visinu modernog židovskog povijesnog iskustva u Državi Izrael i jasno je da neki ljudi to tek trebaju shvatiti ili tek prihvatiti. Pa ipak, ova neumoljiva stvarnost će proći i ostaviti dublji trag u izraelskoj svi jesti. To bi mogao biti i blaži proces kad bi ljudi shvatili da je unošenje zapadnih li beralnih ideja u židovsko tkivo te služenje njima kao da su židovske, nepošteno i opasno. Nije na meni tvrditi da ti ljudi griješe svojom ljudskom prirodom, već radije u svo jim zahtjevima kako su njihovi osobni pogledi autentično promišljanje učenja Tore, židovskog morala i izraelskih interesa. Čak ni naše doba intelektualnog i etičkog relativizma ne može dopustiti ovo falsificiranje. Prosvjetiteljstvo Zapada je, u stvari, hereza koju treba napustiti pred „učenjem Tore".* Shvaćanje kako je doba prosvjetiteljstva okončano te da je bilo utemeljeno na pogrešnom poimanju ljudske prirode i potreba, ima značajne korijene u cionistič kom razmišljanju, čak i među liberalnim cionistima. Jedan od najpoznatijih među njima, dugogodišnji glasnogovornik liberalnih humanističkih pogleda, pisao je 1934. godine u Berlinu kako dolazak nacista na vlast („Njemačke revolucije") oz načava kraj liberalne ere: „Razvoj od prosvjetiteljskog jedinstva čovjeka prema sa dašnjem jedinstvu naroda, sam po sebi sadrži načelo razvoja od koncepta čovje čanstva prema konceptu nacija", što je razvoj kojeg on, čini se, smatra poželjnim i progresivnim, a koji „židovsko pitanje" obasjava novim svjetlom. U vrijeme libera lizma i pod utjecajem pogrešnih ideala prosvjetiteljstva asimilacija je bila prirodna. Ali, ono što je potrebno sadašnjoj eri je načelo „priznavanja židovske nacije i židov ske rase". Glede nacističke države, „država izgrađena na temelju načela čistoće nacije i rase, mogla bi cijeniti i poštivati Židove tek kad oni sami sebe odrede na is tovjetan način", kao narod „jedne nacije i jedne rase", napuštajući pogreške pros vjetiteljstva. Slična shvaćanja postoje u brojnim nacionalnim pokretima. Osobito iznena đuju u slučaju cionizma zbog židovskog doprinosa intelektualnoj i umjetničkoj kul turi 19. i 20. stoljeća i idealima prosvjetiteljstva; a svakako, također zbog onoga što će „načelo čistoće nacije i rase" uskoro značiti za Židove Europe. Tijekom cjelo kupne povijesti cionističkog pokreta ovo su bila središnja pitanja, a tek utemelje njem Izraela kao „suverene države židovskog naroda", poprimila su nove oblike. * Autor ovih redaka je predavač na Hebrejskom sveučilištu na odsjeku za prekomorske studente, gdje predaje moralne osnove cionizma američkim židovskim studentima koji dolaze u Jeruzalem kako bi otkrili svoje porijeklo. O njegovoj podršci terorizmu vidi American Zionist, svibanj/lipanj 1976., nave deno u TNCW, str. 304.
Ovaj je događaj podigao pitanje „Tko je Židov?" na pitanje zakona i nacionalne po litike, uz pitanje položaja „nacionalnih institucija" namijenjenih „dobrobiti naroda židovske rase, religije i porijekla", a ne zapravo građanima države, uključujući ži dovske građane drugih država. Opadanjem sekularizma i porastom vjersko-šovinističkih tendencija u ekspanzionističkom periodu nakon 1967. godine, ova pitanja su iznova reformulirana, često na vrlo ružan način. Verzija Mordechaija Nisana je jedan od primjera. Zapadnjački lijevo-liberalni „podržavatelji Izraela", veći dio njih iz promjena nakon 1967., nastojali su potisnuti ova pitanja, uporno tvrdeći kako se društvo kreće prema sekularizmu, egalitarizmu i demokratskom socijalizmu upra vo u vrijeme kad je, kao izravna posljedica državne politike koju su podupirali, isti na posve suprotna. Tipični primjeri već su ranije navedeni; posljedice ove „podr ške" do sada bi trebale biti jasne. U 4. poglavlju vidjeli smo način izražavanja ideja one vrste koje Nisan nano vo iznosi kroz pera religiozno-šovinističkih ekstremista u njihovim zajedničkim ča s o p i s i m a . Međutim, kao što ovaj i brojni drugi primjeri ukazuju, ovakav „homeinizam" je daleko širi. Dodatnu naznaku njegovog dosega pružio je izraelski pisac Amos Oz u seriji članaka u Davaru, temeljenima na inter vjuima. Jedna je grupa iz naselja s područja Takoah, južno od Betlehema na okupiranoj Zapadnoj obali, po objašnjenju jednog od doseljenika, „odvratnog pod ručja" jer tamo Arapi „podižu svoje glave". Tek pridošla američka imigrantica pori jeklom iz religiozne obitelji iz New Yorka, rekla mu je kako se nada ratu ili „užasnoj nesreći po Židove u svijetu" koja će ih „ progoniti" i odvesti u Izrael. Kaže da nikad neće biti mira: Mržnja koji nežidovi osjećaju spram Židova je vječna. Nikada nije bilo mira izme đu nas i njih, osim kad su nas potpuno potukli ili kad mi njih budemo potpuno potukli. Kad bi netko poput Sharona dobio priliku ubiti ih što je više moguće, uništiti njihove zemlje, možda bi tada Arapi shvatili kako smo im učinili uslugu os tavivši ih na životu... Danas smo moćni i moć treba pokazati. Nežidovi razumiju samo jezik moći. Oni koji su imali zadovoljstvo obratiti se publici mladih američkih cionista, ko ji izvikuju svoje slogane i mašu svojim knjižicama Lige protiv kleveta kao malim cr venim knjižicama, prepoznat će raspoloženje i osjećaje koji imaju vlastite kužne posljedice u Izraelu. Njezin suprug iz Adena se smatra „daleko ekstremnijim", ali poznavajući Ara pe, vidi mogućnost života s njima. „Znamo da je Arapin dobro poslušno stvorenje sve dok ga se ne potiče i dok mu nitko ne puni glavu idejama... Treba mu točno re ći koje je njegovo mjesto... Moraju shvatiti tko je gospodar. To je sve." Tek pridošli useljenik iz Sjedinjenih Država, s diplomama Sveučilišta Yeshiva i Columbia, trenu tačno predavač na Sveučilištu Bar Ilan, dodaje svoj doprinos: „Zapadna kultura ni je za nas", objašnjava odjekujući Homeinijem, „Tora je daleko modernija od zapad ne kulture", omogućujući osobi „slobodu bez dopuštenja". „Putovi Božji su veliki" i „postupno će svi naši protivnici shvatiti da su pogriješili". Arapi su tek „proba", ali budemo li „jaki i postojani, bit će to početak spasa. Sve teškoće su bolovi
dolaska Mesije (...) Moraš biti posve slijep da ne vidiš kako je (naseljavanje okupi ranih teritorija) početak spasenja." Neidendificirani doseljenik Moshave - dobrostojeći farmer, obrazovan, zapad nog porijekla, očito osoba određenog značenja koja govori s osjećajem za autoritet - zauzima nešto drukčije stajalište.* Po njegovom mišljenju Izrael bi trebao biti „luda država" kako bi ljudi shvatili da su oni divlja država, opasna po svoje okruženje, ne normalni, posve sposobni „zapaliti naftna polja" ili „samo tako započeti Treći svjetski rat" koristeći nuklearno oružje ako je potrebno. Tada bi s njima „postupali vrlo obaz rivo kako ne bi razjarili divlju zvijer". U biti, „teorija luđaka" Richarda Nixona. Libanon ski rat je bio dobar, ali trebalo ga je nastaviti („Šteta što nismo počistili waspovsko gnijezdo do kraja, sravnili ga sa zemljom", misleći na Ain el-Hilweh; „to smo trebali učiniti vlastitim osjetljivim rukama", misleći na Shabru i Shatilu, umjesto što su to pre pustili falangi - „zar 500 ubijenih Arapa možete nazvati pokoljem?") „Trebamo zapo četi još jedan sličan rat, ubiti i uništiti što više, sve dok im ne bude dosta." Jedno od velikih dostignuća Libanonskog rata bilo je podizanje antižidovskih strasti širom svi jeta, tako da danas „mrze sve te pristojne Čifute" (antisemitsko klevetanje) koji pišu knjige i stvaraju glazbu, sve one danas u Izraelu često ismijavane kao „prekrasne du še". On je zadovoljan „judeo-naci" opisom kojeg koristi profesor Yeshayahu Leibovitz očajnički upozoravajući na ono za što strahuje da Izrael postaje. Cilj ovog čovje ka je: „Ubiti koliko god Arapa je potrebno, deportirati ih, protjerati, zapaliti ih, neka nas svi mrze, učiniti nestabilnim prostor pod nogama Židova u dijaspori kako bi bili prisiljeni plačući nahrliti ovamo." Želi oponašati Australce koji su istrijebili domoroce Tasmanije ili Trumana koji je uništio stotine tisuća dvjema bombama. Da su umjesto pisanja knjiga, Židovi došli u Palestinu i „ubili šest milijuna Arapa ili milijun", sada bi oni bili narod od 25 milijuna, „od Sueskog kanala do naftnih polja". To je pogreška koja se ne smije ponoviti. Nakon svega, bit će vremena za kulturu i civilizaciju. Nastavi li se sadašnje kretanje s tek potaknutim ograničenjima, ako ne već i nametnutima, „podrškom" Sjedinjenih Država, one vrste koja je njegovana u ne davnim godinama, dovoljno je opravdano očekivati kako će prije ili kasnije ovo postati autentični glasovi Izraela. Pri tome ne treba smetnuti s uma kako, suprotno mnogim pojednostavljenim razmišljanjima, ovo nisu riječi sefardskih žitelja pred građa iz arapskih zemalja, već obrazovanih ljudi zapadne orijentacije i porijekla. 2.2 Sljedeća runda Početkom 1983. godine sve su više rasle zabrinutosti zbog sljedećeg kruga zbivanja. Minobacači kaćuša ponovno su padali u blizinu sjevernih naselja, što se nije dogodilo od vremena Habibova prekida vatre 1981., a kojeg je uništilo izraelsko nasilje. Galilejskom stanovništvu savjetovano je uvođenje posebne pripravnosti * Stajališta ovog čovjeka ozbiljno su shvatili Oz i brojni drugi. Vidi, na primjer Boaz Evron: „The Night mares of C" (kako ga je u intervjuu identificirao Oz); Davar, 4. veljače 1983., što je točku po točku de taljno opovrgavanje njegovih tvrdnji koje nikako nisu otklonjene kao idiosinkrazivne.
zbog očekivanog porasta terorističkih napada. U međuvremenu: „Diplomatski iz vori u Damasku jučer su najavili da je Sirija dogradila svoju vojsku u istočnom dije lu libanonske doline Bekaa iščekujući izraelski napad krajem proljeća ili početkom ljeta". Sovjetski Savez postavio je novi, napredniji sustav protuzračne obrane u Siri ji, smještajući baze blizu Damaska i puneći ih ruskim osobljem. Novi izraelski minis tar obrane, Moshe Arens, upozorio je: „Izrael može pribjeći preventivnim udarima protiv Sirije nastavi li se tamošnje postavljanje dugodometnih sovjetskih (protuzračnih) raketa SAM-5, a Izraelci zaključe kako su suočeni sa 'smrtonosnom prijet njom'". Sovjetski Savez je upozorio Washington da će u slučaju izraelskog napada na Damask izravno intervenirati, a „razmještanje sovjetskih vojnika u sirijskim baza ma čini ovo upozorenje poprilično vjerodostojnijim", primjećuje londonski Econo mist. Ned Temko izvješćuje iz Moskve kako je Sovjetski Savez upozorio Izrael da ne napada rakete SAM-5. John Yemma iz Libanona dodaje: Prikriveno se strahuje da bi Izrael mogao podleći iskušenju prevencijskog napa da na sovjetske rakete u Siriji. A dogodi li se to, mogu biti ugroženi sovjetski voj nici zaduženi za instalacije. U konačnici, to može ubrzati snažniju sovjetsku in tervenciju u Siriji i moguće krizu između dviju supersila. U slučaju sukoba između izraelskih i sirijskih vojnika u Libanonu, do kojih mo že doći u odsutnosti razvijanja i postavljanja ozbiljnijeg plana povlačenja kako Siri je, tako i Izraela, Izraelci će htjeti zračnu zaštitu, a da bi je ostvarili, „izraelski ratni avioni mogli bi krenuti na sirijske sovjetske protuzračne rakete". Ovakvi izgledi nisu posve udaljeni i kao prijetnja postojat će sve dok nema sveobuhvatnog poli tičkog rješenja. Izraelski vojni stručnjaci uvjereni su kako je, uslijed posljedica Libanonskog rata, Sirija pojačala svoje vojne nabavke i programe vojne obuke kojima će krajem 1983. godine imati operativnu sposobnost poduzimanja ofenzivnih akcija - analiza je, koja će, bez obzira koliko je točna, vjerojatno izazvati preventivne izraelske na pade. Ze'ev Schiff smatra kako je rat u Libanonu rezultirao poticanjem Sirije na stvaranje veće i mehaniziranije vojske. Također upozorava kako se u kopnenim bit kama sirijske jedinice dobro bore iako su brojčano značajno nadmašene, što utje če na jačanje njihovog samopouzdanja. „Težeći potpunom kopnenom okršaju sa sirijskom vojskom u Libanonu kako bi je protjerao iz zemlje", Izrael je „ubrzao za nas same poguban proces". Schiff u nastavku izvješćuje kako general Amos Gilboa očekuje da će jedna od pouka koju će Arapi izvući iz rata (1982. godine) biti nabava nuklearnog oružja, možda putem saveza s Pakistanom. U nestabilnom Bliskom istoku, dugoročna predviđanja su riskantan poduhvat. Pa ipak, početkom 1983. godine, Sirija je vjerojatno svoju strategiju podupiranja Irana u ratu protiv Iraka i održavanja svoje vojne pozicije u Libanonu ocjenjivala re lativno zadovoljavajućom; dok su zapravo njezine opcije ograničene sve dok vra ćanje Golanske visoravni nije dio „mirovnog procesa" kojeg predviđaju Sjedinjene Države. Čak i uz najoptimističnije pretpostavke u pogledu Libanona, slabi su izgle di da neće izbiti novi sukob.
3. Prijetnja Sjedinjenim Državama i svijetu 3.1 Opasnost konfrontacije supersila Propasti koje prijete Palestincima i Izraelu dovoljno su očite. Ne treba puno razmišljati ni da bi se shvatile opasnosti po Sjedinjene Države, u stvari i po cijeli svi jet, a koje nosi neriješeni izraelsko-arapski sukob. U svijetu postoje brojna krizna žarišta, ali ni u jednom nema tolike opasnosti konfrontacije supersila kao na Bliskom istoku, a među brojnim sukobima tog prostora nijedan ne nadmašuje izraelsko-arapski - u čijoj je srži sukob Izraela i Palestinaca - svojom prijetnjom glo balnim nuklearnim ratom. Usporedbe radi, prijetnja konfrontacije supersila u Euro pi ili bilo gdje drugdje, čini se slabašnom. Čisti ogoljeni vlastiti interes, bez obzira na sve ostalo, trebao bi traženje rješenja za ovaj sukob pretvoriti u priorite tan zadatak Amerikanaca ili svih ostalih zainteresiranih za opstanak. Ovo pitanje posebno je važno Amerikancima koji se s njim moraju suočiti slijedom svog odbi janja da prestanu perpetuirati sukob i minirati mogućnosti političkog rješenja. Opasnost da sukob na Bliskom istoku eruptira nuklearnim ratom nije ništa no vo. Već je Eisenhower, poslavši američke snage u Libanon 1958. godine, smatrao kako u tom prostoru postoji opasnost „općeg rata sa Sovjetskim Savezom" (Eisenhowerove riječi iz njegovih memoara), što je bilo mišljenje koje su zauzimali i neki njegovi savjetnici, primjerice Loy Henderson koji je smatrao kako se tada ili bilo kad u budućnosti trebaju suočiti s opasnošću. Za rata 1967. godine prvi put je upotrijebljen „crveni telefon" koji je spajao Washington i Moskvu. Čini se da je za malo došlo do još jednog poziva koji nikad nije zabilježen u dokumentima doista brojnih situacija zbog kojih se nuklearni rat činio neizbježnim. Kada su tijekom ra ta u lipnju 1967. godine, izraelski avioni i torpedni čamci napali američki brod Li berty, zrakoplovi F-4 Fantom, s nosača aviona Šeste flote, upućeni su obraniti brod s „ovlaštenjem upotrebe sile, uključujući uništenje ukoliko je potrebno" (Smith, ci tirajući službeno stajalište istrage), opremljeni nuklearnim oružjem i, prema Jamesu Ennesu, opozvani tek nakon izravne naredbe ministra obrane McNamare i šefa pomorskih operacija iz Washingtona. U torn trenutku nije bilo jasno tko su napada či; Ennes, koji je sve ovo promatrao kao časnik s Libertyja, piše kako su zrakoplo vi možda spasili brod, ali su mogli inicirati konačni holokaust. U posljednjim faza ma Listopadskog rata 1973. godine, Sjedinjene Države su podignule nuklearnu pripravnost. Preispitujući ovaj incident, Blechman i Hart zaključuju kako je postoja la ozbiljna prijetnja izbijanja vojnog sukoba između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Ovo je, u stvari, tipičan primjer kako je nuklearni rat mogao izbiti, pri je ili kasnije, namjerno, ali možda i zbog neopreznosti ili pogrešne prosudbe. Prema sadašnjim saznanjima, američke nuklearne snage nisu bile u stanju pripravnosti tijekom Libanonskog rata 1982. godine, ali je postojala opasnost kon frontacije supersila. U svojoj oštroj osudi izraelske invazije, ministri vanjskih poslo va Europske zajednice upozoravali su da ona predstavlja rizik koji vodi općem ratu. (vidi str. 50). Američka i sovjetska flota bile su svojim snagama prisutne u istočnom
Sredozemnom moru. Viši sovjetski dužnosnik „izrazio je zabrinutost kako bliskois točne borbe mogu isprovocirati sveobuhvatnu konfrontaciju Izraela i Sirije, povlače ći za sobom veće sovjetsko uključivanje", a navedena su i „ruska upozorenja da će vojno intervenirati ako se borbe (Izraela i Sirije) ne zaustave." Da se izraelski napad na sirijske snage nastavio, a borbe eskalirale stepenicu-dvije više, Sovjetski Savez je mogao učiniti dodatni korak obrane svog sirijskog saveznika, korak koji bi zasigurno potaknuo američki vojni odgovor, a time i moguću konfrontaciju supersila. Kao što je ranije napomenuto, Sovjetski Savez je upozoravao kako će se izravno vojno uključiti bude li napadnut Damask, a rat je doista mogao eskalirati izraelskim bombardiranjem ili granatiranjem Damaska. Sirijske snage u istočnom Libanonu bi le su odsječene do rujna, a izraelske snage postavljene sjeverno od Bejruta otkud bi mogle bombardirati Damask. Možda su se dodatni koraci mogli poduzeti, u cilju onoga što vojni analitičar Ze'ev Schiff opisuje kao izraelski rat „istjerivanja Sirije iz Li banona", da nije bilo neočekivane međunarodne reakcije na bejrutski pokolj. Ukrat ko, moguće je da su žrtve tog zlodjela spasile svijet nuklearne konfrontacije. Opasnost od uključivanja supersila bila je značajna, čak i ostavimo li po stra ni sirijsku fazu rata. Sovjetsko je veleposlanstvo pogođeno u nekoliko navrata i „teško oštećeno" za izraelskog granatiranja zapadnog Bejruta. Nadalje, tijekom iz raelske invazije zapadnog Bejruta, izraelske trupe zauzele su dijelove Sovjetskog veleposlanstva i držale ih dva dana, što je bezrazložan akt prkosa u pokušaju os vajanja praktički nezaštićenog grada. Richard Perle, pomoćnik ministra obra ne, kasnije je obznanio da su izraelski avioni usmrtili 11 Rusa koje su uočili istražu jući svoj srušeni zrakoplov za izviđanje u Libanonu. Sve ovo je u Americi prošlo relativno mirno jer se samo po sebi podrazumije valo kako će Sovjetski Savez odgovoriti samo na konfrontacije na svojim neposred nim granicama. Na svu sreću po svijet, ovo očekivanje se još jednom pokazalo toč nim. Ali to nas ne smije spriječiti u procjeni ozbiljnosti provokacije. Pretpostavimo da je situacija bila obrnuta. Pretpostavimo da je kubanska vojska izvršila invaziju na Kostariku ili Gvatemalu, namjerno ubivši 11 američkih savjetnika, bombardirajući Američko veleposlanstvo i zauzevši ga pri pokušaju osvajanja glavnog grada. Kako bi reagirale Sjedinjene Države? Naravno, pitanje je akademsko jer bismo mi u slu čaju prve pojave kubanskih snaga blokirali ili bombardirali Havanu, možda čak i Moskvu. Ali, interpretirajući pravila igre, od Rusa se očekivalo da napade, koje Sje dinjene Države ne bi tolerirale niti trenutka, pasivno prihvate. Dosad su to i činili jer u protivnom mi ne bismo bili ovdje i raspravljali o tome. Slučajno, Sovjetsko veleposlanstvo nije bilo jedino okupirano tijekom izrael skog preuzimanja zapadnog Bejruta. Vlade Irana i Alžira također su izvijestile o zauzimanju svojih veleposlanstava, u kojima su razbijeni sefovi, a službeni doku menti i papiri odneseni. Kao što smo ranije napomenuli , libanon ski su izvori tvrdili kako su sva veleposlanstva te ostale važne institucije vlada koje je Izrael smatrao neprijateljskima, bombardirana, opljačkana ili na druge načine oš tećena.
3.2 Uzmicanje mirovnog pokreta Govoreći na UN-ovoj sjednici o razoružanju 22. lipnja 1982. godine, velepos lanik Libanona , Ghassan Tueni , primijetio je: „Rat u Libanonu ne izrasta u opasnost samo po Libanon, već i ostale, a vjerojatno i cjelo kupan svijet". Njegova izjava nikako nije bila pretjerana jer su ista strahovanja dije lili brojni drugi. Začuđuje činjenica da su organizatori velikih antiratnih demonstra cija, okupljeni u New Yorku, a povezani s UN-ovim zasjedanjem o razoružanju koje se odvijalo neposredno nakon izraelske invazije Libanona, ignorirali ovu pos ve očiglednu prijetnju. Točnije rečeno, o pitanju se raspravljalo, ali je odlučeno po tisnuti ga mada nisu svi sudionici demonstracija o tome šutjeli. Postoje brojni istovrsni primjeri. Dopustite mi iznijeti jedno osobno iskustvo. Moj članak o usmjeravanju pokreta za razoružanje , djelomič no je prenio Worldview, časopis kojeg objavljuje Savjet za religiju i međunarodne odnose. Glavno stajalište članka bilo je kako pokretu za razoružanje krucijalno us mjeriti pozornost na stanja u kojima lokalni sukobi ili vanjsko miješanje mogu do vesti do uključivanja supersila, što može voditi globalnom nuklearnom sukobu. Doista, moglo se pomisliti da će ljudi koji brinu o izbjegavanju ovakve katastrofe ovakva pitanja shvatiti kao presudno važna. Naveo sam pet primjera ovakvih su koba, od kojih je peti i najznačajniji od svih, bila izraelska invazija na Libanon uz američku podršku. Prva četiri slučaja pojavila su se u objavljenim ulomcima; peti i najvažniji bio je izostavljen. Možemo samo zaključiti da je uredništvu prijetnja nuklearnim ratom beznačajna, mjerena u odnosu na važnost zaštite politike Izra ela od pomnog ispitivanja i izbjegavanja pitanja o ulozi Sjedinjenih Država na Blis kom istoku. Sve ovo će zasigurno biti jednostavno shvaćeno kao još jedan oblik, ranije raspravljene, „ideološke podrške" Izraelu i još uvijek opće sklonosti otklanjanja kritičkih analiza vlastite zemlje te njezinih politika i djelovanja. Nespremnost vodećih dijelova mirovnog pokreta za uočavanje ovog proble ma - i općenitije, suočavanje s pitanjem vjerojatnog otpočinjanja nuklearnog rata kao posljedice napetosti i sukoba u Trećem svijetu kojima Sjedinjene Države zna čajno doprinose - zaslužuje određena razmišljanja. To je stajalište koje odražava neobično određivanje prioriteta na strani ijudi posvećenih smanjivanju vjerojatnos ti nuklearnog rata.
4. Očekivanja Prema tome, opasnosti po sudionike ovog triangulacijskog odnosa dovoljno su jasne. Također, nesumnjivo je da će američka politika i djelovanje, kao i u proš losti, značajno utjecati na ono što će se dogoditi. Prema sadašnjim očekivanjima nastavit će se kretanja iz prošlosti: „podrška Izraelu" na materijalnoj, diplomatskoj i ideološkim razinama, upotpunjena sukobom na besmislenoj retoričkoj razini. Os tane li tako, ono što će izrasti u značajnoj će mjeri odražavati djelovanja izraelskog
socijalnog i političkog poretka. Razmotrimo prvo ovo pitanje, a onda se u završet ku okrenimo mogućim posljedicama udaljavanja od povijesnog stajališta o odba civanju miroljubivog rješenja u Sjedinjenim Državama. Prije zadubljivanja u ova dva ključna pitanja, mogli bismo se prisjetiti onog se kundarnog u ovom povezivanju. Palestinci, treći sudionik u ovom triangulacijskom odnosu, na koje je ovdje usmjerena pozornost, toliko su slabi, a njihove opcije ta ko malobrojne da će tek neznatno utjecati na događaje. Kao što smo ranije raspra vili, oni su se već približili ili pridružili međunarodnom konsenzusu, premda se, ta kođer ponovno, može primijetiti, kako su i njihovo djelovanje i njihova propaganda (te njihov potpuni neuspjeh dopiranja do američke publike, što nije u cijelosti nji hova vlastita greška), često bili samouništavajući i, posebno u prvim godinama, ne podnošljivi. One marginalne grupe sa zapada koje su pružale PLO-u onu vrstu „podrške" koju su nadmoćno prevladavajuće grupe i institucije davale Izraelu, zas lužuju isti odgovor kao i potonje, premda je fenomen tako nezamjetan u uspored bi s „podrškom Izraelu" da je jedva vrijedan zapažanja. Postoje, naravno, i drugi sudionici na Bliskom istoku: Europa, arapske države, Sovjetski Savez i ostali. Ali u sadašnjim okolnostima, njihova je uloga, u najboljem slučaju, drugorazredna, a u svakom slučaju, Amerikancima daleko manje značajna nego uloga Sjedinjenih Dr žava i Izraela kojeg podržavaju i to zbog očiglednih razloga, koji zaslužuju primjed bu, ako je uopće zaslužuju, već zbog ustrajnog pretvaranja nesposobnosti njihova razumijevanja: politika Sjedinjenih Država je ono na što se nadamo da ćemo utje cati, a posredno i politike ostalih koje su, u određenom stupnju, oblikovane ame ričkim djelovanjem. 4.1 Oblikovanje američkog odbacivanja miroljubivog rješenja 4.1.1 Raspon izraelskog političkog promišljanja Kao što je višestruko razjašnjeno, dvije vodeće političke grupacije u Izraelu, slične su po svom odbacivanju miroljubivog rješenja, ali se razlikuju načinima oda bira njegova ostvarivanja. Obje namjeravaju zadržati Golansku visoravan i pojas Gaze. Što se tiče Zapadne obale, Likud zastupa proširenje izraelskog „suverenite ta", dok laburisti daju prednost izraelskom zadržavanju kontrole nad njezinim pri rodnim izvorima i značajnom dijelu njezina teritorija dok se ne riješi „demografski problem" ostavljanjem stanovništva bez države ili pod nekim oblikom jordanske uprave, ali izraelske vojne kontrole. Ni jedno stajalište ne može biti usklađeno s pri lično neodređenom retorikom Reaganova plana, premda joj je laburističko stajališ te bliže. Zbog tog i drugih razloga, čini se da Američka vlada i dobar dio tiska da ju prednost laburističkom povratku na vlast. Rezultati istraživanja javnog mnijenja ukazuju kako se nijedan od trenutačnih laburističkih lidera popularnošću nije približio Beginu. Iz toga proizlaze određene nade da će nekadašnji predsjednik Yitzak Navon, veteran Laburističke stranke, koji je sefardskog porijekla i koji zauzima prilično visoko mjesto u istraživanjima javnog
mnijenja,* pristati voditi stranku na sljedećim izborima. Iluzije, kakve god su mogle - ili smjele biti - o ovoj alternativi goluba - raspršene su njegovim posjetom Sjedi njenim Državama u siječnju 1983. godine, priređenim s brojnim fanfarama kao onim koji dopušta bliži pogled na Beginovu alternativu. Navon je naglasio kako se labu risti i Likud ne razilaze u ispravnosti naseljavanja Zapadne obale i Gaze, već „uglav nom o tome gdje se Izrael treba smjestiti i kojom brzinom"; drugim riječima, treba li nova naselja utemeljiti u skladu s programom Likuda ili laburista kako bi se teritorij integrirao unutar Izraela? A prije no što pristane povući svoje jedinice iz Libanona, Izrael od zemlje koju je napao zahtijeva „opipljivo izražavanje mira"- što je stajališ te koje se ne smatra nerazumnim unutar nevjerojatnih pretpostavki koje ograniča vaju raspravu u Sjedinjenim Državama. Izrael je odbio prihvatiti zaustavljanje nase ljavanja na Zapadnu obalu kao sredstvo uvlačenja kralja Husseina u Reaganov „mirovni proces". Na susretu u Bostonu, Navon je „snažno branio gosp. Begina na kon što je sveučilišni profesor kritizirao premijera". „Onima među nama koji su mis lili da će odlaskom Begina doći do značajnih promjena izraelske politike, bolje je ponovno razmisliti", rekao je židovski aktivist iz Washingtona. U stvari, ranije ni je bilo osnova za slična shvaćanja, a ako nam je nedavna prošlost ikakav vodič, gle dište će biti zadržano, unatoč ovom razočaravajućem iskustvu, i zapravo, potpuno zanemarujući činjenice kakve god bi one mogle biti. Postoji prilično detaljna analiza izraelskih razmišljanja o ključnim političkim pitanjima koju su sačinili Sammy Smooha s Haifskog sveučilišta i Državnog sveučil išta u New Yorku (Binghamton) te Don Peretz s posljednje institucije, koja pruža korisnu pozadinu ovim pitanjima. Svoje zaključke temelje na istraživanjima pro vedenim u srpnju 1980. godine. Primarno središte njihovog istraživanja je arapsko stanovništvo unutar Izraela (izraelski arapski građani), ali za naš interes ovdje su re levantniji usporedni rezultati koje predočavaju o izraelskim Židovima. Izraelski Arapi naginju podršci ranije opisanog međunarodnog konsenzusa, što nije veliko iznena đenje s obzirom da je to stajalište gotovo jedinstveno izvan Sjedinjenih Država i Iz raela. U pogledu PLO-a, 68% izraelskih Arapa vjeruje kako ga Izrael treba priznati kao predstavnika Palestinaca (a dodatnih 22% „pod određenim okolnostima"), a polovina ga smatra i predstavnikom izraelskih Arapa, dok „58% opravdava akcije Fedajina u kojima ginu izraelski Židovi" (što su, po njihovom stajalištu, aktivnosti ot pora, a sa stajališta onih koji silom zadržavaju okupirane teritorije terorizam). Okrećući se židovskom stanovništvu Izraela, 46% je naklonjeno bezuvjetnom naseljavanju okupiranih teritorija, dodatnih 27% uz određene uvjete. Političko rje šenje na Zelenoj liniji (granice prije 1967. godine) prihvaća 1%, dodatnih 8% „uz određene promjene". Rješenje na trenutačnim granicama ,,s određenim modifika* Vidi str. 250.* Neka istraživanja početkom 1983. godine ukazivala su da bi se Laburistički savez pred vođen Navonom mogao nositi s Beginovim Likudom, iako se činilo da je tek nekolicina političkih ana litičara u Izraelu pridavala veću vjerojatnost ovoj mogućnosti. O rezultatima istraživanja u Izraelu tog vremena, vidi Khalik Nakhlehov esej u The Palestine-Israel War of 1982, Institute for Arab Studies (Bel mont, Mass.), u pripremi za tisak.
cijama" prihvaća 57%, dok 33% podupire „sadašnje granice i također su spremni na kompromis u Judeji i Samariji". Među „liderima golubova", 3% je naklonjeno rješenju na Zelenoj liniji, dodatnih 44% „uz određene promjene", a 53% daje pred nost sadašnjim granicama uz kompromis na Zapadnoj obali, rješenju mirovnim sporazumom protive se 86% javnosti i 77% lidera golubova ako bi on obuhvatio prepuštanje anektiranog istočnog Jeruzalema - aneksija koju gotovo nitko nije priznao, čak ni Sjedinjene Države. „Izraelsko priznavanje palestinske nacije" podr žalo je 11% židovske javnosti, dodatnih 35% „pod određenim uvjetima", a 54% u cijelosti se suprotstavilo, neovisno o okolnostima. Odgovarajuće brojke među lide rima golubova iznosile su 59%, 27%, 15%. Na priznavanje PLO-a kao palestinskog predstavnika, 3% javnosti je odgovorilo potvrdno, dodatnih 13% pod određenim okolnostima, dok se 85% protivi priznavanju bez obzira na okolnosti. Među lideri ma golubova, odgovarajući postoci bili su 21%, 27%, 53%. Glede palestinske države na Zapadnoj obali i Gazi, 5% javnosti ju je odobrilo, dodatnih 18% pod od ređenim okolnostima, a 77% se protivi bez obzira na okolnosti. Analogne brojke među liderima golubova bile su 15%, 19%, 56%. Dakle, jasno je da bi se unutar Izraela trebale dogoditi krupne, a među liderima golubova značajne promjene, prije no što bi napuštanje sveobuhvatnog odbacivanja miroljubivog rješenja postalo značajna snaga. Kakva bi raspodjela odgovora bila da Sjedinjene Države ne podržavaju izraelsko odbacivanje miroljubivog rješenja s tak vom ustrajnošću i predanošću, možemo samo spekulirati. 4.1.2 „Od koegzistencije do hegemonije" Imajući na umu stanje javnog mnijenja u Izraelu i još uvijek pretpostavljajući nepromijenjenu američku „podršku Izraelu", pitamo se koju će dugoročnu politiku vjerojatno slijediti Izrael, osim one nastavljenog kretanja k integraciji okupiranih teri torija bilo likudskim bilo laburističkim stilom? Zasigurno Izrael neće u okolnom pod ručju prihvatiti bilo kakvu vojnu dogradnju koju smatra potencijalnom prijetnjom, a zaustavljanje takvih prijetnji nije moguće bez političkog rješenja; budućnost koju go tovo jamči američko-izraelsko odbacivanje miroljubivog rješenja. K tome, troškovi trajnog ratnog stanja su neizmjerni i sve se više gomilaju, troškovi koje Izrael sve te že podnosi, a ne mogu biti smanjeni sve dok postoje napetosti, a njegovi protivnici nisu slomljeni.* Stoga će poticaj poduzimanja preventivnog udara uvijek biti visok, a s njim i vjerojatnost regionalnog ili čak globalnog rata. Posve je prirodno očekivati da * Nedavnu analizu ovih troškova vidi kod Zvi Kassler: „The True Cost of the Lebanon War", Koteret Rashit, 23. veljače 1983. Do rata 1967. godine, izraelski vojni troškovi popeli su se na oko 10% GNP ras tući na 18% u vrijeme tog rata i do 33% s Listopadskim ratom 1973. godine. Nakon pada ispod izno sa od 25% krajem 1978. godine započeli su stalan rast, dostižući 36,6% operacijom Mir za Galileju, te se očekuje da ostanu oko te razine, ako ne i više. Kassler izvodi prihvatljiv zaključak da će Izrael tre bati potražiti „nova rješenja", možda redovite „male ratove" kojima bi održao slabima potencijalne neprijatelje ili (što su drugi predlagali) osloniti se na nuklearno oružje. Dakako, premalo je razloga vje rovati da će „mali ratovi" ostati malima.
će Izrael nastojati destabilizirati okolne države zbog suštinskih razloga koji su naveli Južnoafričku Republiku na sličan razvoj u svom području. U stvari, imajući na umu nastavljene vojne napetosti, to možemo promatrati gotovo kao sigurnosni imperativ. Prihvatljiv dugoročni cilj moglo bi biti ono što su neki nazvali „otomanizacijom" pod ručja, to jest povratak na nešto nalik sustavu Osmanlijskog Carstva, s moćnim sre dištem (tada Turska, danas Izrael uz američku podršku) i većinom područja razlomIjenog na etničko-religijske zajednice, međusobno primarno neprijateljske. Jasnu inačicu ovakve slike predstavio je, upravo pred Libanonski rat, Oded Yinon, nekadašnji pripadnik Izraelske vanjske službe, u ideološkom časopisu Svjetske cionističke organizacije. Yinon tvrdi da Izrael mora obnoviti status quo kojim je ovladao na Sinaju prije „pogrešnog mirovnog sporazuma" sa Sadatom. Egipat je slab („mrtvac") i zbivanja će voditi ponovnom izraelskom osvajanju Sina ja. Nadalje, komadanje Egipta treba biti „politički cilj Izraela u 80-im godinama na njegovom zapadnom bojištu". Na ostalim bojištima Libanon, Sirija, Irak i Arabijski poluotok također se moraju raščlaniti na manje „faktore", religijske i etničke, kao na Levantu za osmanlijskog razdoblja. Jordan će prepustiti Palestincima, a tamo će emigrirati stanovništvo okupiranih teritorija: „Arapi u Jordan, a Židovi na teritori je zapadno od rijeke". Razdvajanjem dvaju naroda, doći će do „pravog mira". Sve ovo je umetnuto u ideološke i geopolitičke maštarije o kolapsu Zapada pred napa dom Sovjetskog Saveza i Trećeg svijeta, ponovnog porasta antisemitizma na Za padu kojim će Izrael Židovima postati „posljednje utočište", itd. Samo Izrael posje duje moć oduprijeti se ovim zastrašujućim izazovima jer humanistička europska civilizacija postrenesansnog vremena propada, objašnjava Yinon uz široko upući vanje na neokonzervativnu literaturu ovdje, u Americi, i druge izvore. U toj publikaciji i ostalim trenutačnim razvojima, izraelski pisac Amos Elon zamjećuje „širenje iracionalizma u našem kolektivnom postojanju". Umjesto da prepoznaju fenomen i pozabave se njime, američki „podržavatelji Izraela" radi je negiraju njegovo postojanje, te štite činjenice od pomnog propitivanja kleveta njem onih koji su zabrinuti zbog njih. Zapravo, pogledi koje je Yinon iznio u služ benom ideološkom časopisu Svjetske cionističke organizacije nisu oni vodećih cionista, već ekstremnog krila izraelske politike, u biti, stranke Tehiya; uzgredno, mala je vjerojatnost da časopis objavi poglede druge vrste „ekstremista", onih ko ji podržavaju međunarodni konsenzus. Neposredno potom, članu Knesseta i zas tupniku Tehiya stranke, Yuvalu Ne'emanu, koji je u Jerusalem Postu pisao u korist „novog poretka" kojim bi se Libanon, na neki način, inkorporirao unutar Izraela, po nuđen je vodeći položaj u Kabinetu s odgovornošću i obilatim sredstvima za nase ljavanje i razvoj na okupiranim teritorijima. Koliko god bila ekstremna ova stajališta, nisu izvan politički najzastupljenije struje i mogu, prije ili kasnije, prirodnim slijedom događaja, njome prevladati. Cje lokupna povijest cionizma i kasnije Države Izrael, posebice nakon 1967. godine, povijest je postupnog preusmjeravanja prema stajalištu onih koji su prethodno smatrani krajnje desnim krilom; razmotrimo, na primjer kako se ranije općenito pristupalo prema trenutačnom terorističkom vodstvu, Beginu, Shamiru i dr. te nji-
novim akcijama i doktrinama. Nadalje, u ovom slučaju shvaćanja laburističkog cionističkog vodstva nisu bila radikalno drukčija. Prisjetimo se Ben-Gurionovih stra tegijskih ciljeva u trenutku utemeljivanja države, u svibnju 1948. godine: slomiti Transjordaniju i Siriju, pripojiti južni Libanon i uspostaviti kršćansku državu na ono me što je ostalo, bombardirati Egipat ako se odupire i nastaviti realizaciju dugoroč ne „vizije", silom ukoliko je neophodno, po utemeljivanju države sporazumom o razdiobi kao preliminarnom koraku.; vidi 4. poglavlje, str. 168-169 i drugdje. U stvari, štošta od onog o čemu Yinon raspravlja posve je blisko vodećem razmišljanju. Obje vodeće političke grupe suglasne su kako je Jordan „palestinska država", premda laburisti žele da ona preuzme prostore s gustom koncentracijom arapskog stanovništva na okupiranim teritorijima kako bi oslobodili Izrael „demo grafskog problema". Obje političke grupe nadaju se eventualnom premještanju ve likih dijelova arapskog stanovništva u Jordan, održavajući ideje čiji su snažni kori jeni u laburističkoj cionističkoj misli, a što je ranije dokumentirano. „Novi poredak", kojeg Izrael pokušava nametnuti u Libanonu, utemeljen je na promišljanju koje se ne razlikuje od Yinonovog, stoga se opravdano pretpostavlja kako političkom vod stvu slične ideje u pogledu Sirije mogu izgledati vrlo privlačno. Što se tiče Iraka, Ze'ev Schiff je upravo pred Libanonski rat primijetio kako je u izraelskom interesu podijeliti ga na tri države, sunitsku, šijitsku i kurdsku - a doista je teško vidjeti zaš to bi Izrael odustao od ostvarivanja ovog cilja. Schiffovi su komentari bili odgovor na informacije kako Izrael prodaje oružje Ira nu*, a doista je moguće da je izraelska podrška Iranu (u prešutnoj suradnji sa Siri jom i Libijom) dijelom usmjerena na slabljenje Iraka, dijeleći ga eventualno na odvo jene države kao što Schiff i Yinon preporučuju. Međutim, obuhvaćeno je više toga. U intervjuu za Boston Globe, izraelski veleposlanik Moshe Arens, sada Sharonova zam jena na mjestu ministra obrane, izjavio je kako je Izrael oružjem opskrbio Homeinijev režim „uz usklađivanje s Američkom vladom... na gotovo najvišim razinama". „Cilj je bio", rekao je, „vidjeti možemo li pronaći neka dodirna područja s iranskom vojskom pri rušenju Homeinijeva režima". Objavljivanje ovog izvješća izazvalo je službeno po ricanje Američke vlade i kao što je Arens rekao Globeu: „Od Državnog tajništva sam dobio malu packu." Arens je tada ponovio svoju izjavu o usklađivanju s Američkom vladom, ali odgovornost ocijenio „objektivnom": dotok oružja bio je premalen za ru šenje Homeinijeva režim. Bolje rečeno: „Namjeravali smo uspostaviti vezu s nekim vojnim časnicima koji bi jednog dana mogli biti na moćnim pozicijama u Iranu." Više informacija o izraelskim idejama u pogledu Irana prezentirano je u BBC-jevom programu u veljači 1982. godine, koji se bavio izraelskim pošiljkama oruž ja Iranu i onim što voditelj Philip Tibenham naziva „jednom od najčuvanijih tajni na * Prisjetimo se da je Izrael bio tijesno povezan s Iranom prije pada šaha. Priroda ovog saveza djelomič no je otkrivena nakon šahova pada raspravama u izraelskim novinama, posebice prikazom nekadaš njeg izraelskog veleposlanika, Urija Lubranija, koji izvješćuje da je cjelokupni viši ešalon izraelskog političkog vodstva posjetio šahov Iran, uključujući Davida Ben Guriona, Goldu Meir, Abba Ebana, Yitzaka Rabina, Yigala Allona, Moshe Dayana i Menachema Begina, a zatim opisuje srdačne odnose ostvarene među izraelskim laburističkim liderima i šahovom tajnom policijom (SAVAK) koja je bila do maćin ovih posjeta, uzevši predah od mučenja zatvorenika.
Bliskom istoku - izraelski pokušaj poticanja vojnog udara u Iranu." Prva inter vjuirana osoba bio je Jacob Nimrodi, vođa Mossada (u biti, izraelska CIA), u Iranu prikriven kao izraelski vojni ataše u vrijeme šaha. Prikazan je kao Izraelac najbliži šahu i njegovom vojnom osoblju u razdoblju izraelsko-iranskog saveza. Nimrodi kaže: „Mislim da zajedno sa Zapadom možemo nešto učiniti kako bismo spasili Iran ovog režima", naime pripremiti vojni udar, za koji misli da je ostvariv i „važan (...) za Zapad". Ne dogodi li se udar, „Iran će pasti u ruke komunista", prvo u ruke stranke Tudeh (komunisti), ,,a nakon toga u ruke Sovjetskog Saveza". Nekadašnji veleposlanik u Iranu, Uri Lubrani, dodaje: Čvrsto sam uvjeren kako se Teheran može preuzeti relativno malom snagom, od lučnom, nemilosrdnom, okrutnom. Kada to kažem, mislim da ljudi koji će pred voditi tu snagom trebaju biti emocionalno spremni na mogućnost da će morati ubiti tisuću ljudi.* Slanjem oružja Iranu, izraelska je namjera otkriti, uspostaviti vezu i podržati tak ve ljude, a potom obnoviti izraelsko-iranski savez koji je smatran temeljem američ ke dominacije u regiji 70-ih godina, što je i raspravljeno u 2. poglavlju. David Kimche, načelnik izraelskog Ministarstva vanjskih poslova i nekadašnji zamjenik di rektora Mossada, naglašava kako Izrael želi snažne Irance kako bi došlo do vojnog udara. „Potičući upravo na takav udar", dodaje Tibenham, „Izrael je poduzeo niz potpuno tajnih dogovora dobavljanja oružja iranskoj vojsci", uspostavljajući vezu preko pariškog trgovačkog poduzeća uz pomoć „agenata Francuske vlade". Slično razmišljanja Martin Peretz, urednik časopisa New Republic, kojeg ovim, ali i ostalim pogledima koji su prethodno zabilježeni, svrstavamo među izraelske tvrdolinijaše desnog krila. Njegovo je mišljenje kako je upravo „plahost" Jimmvja Cartera i Cyrusa Vancea dovela do pada šaha i stala na put „Sjedinjenim Državama podržanog vojnog udara" kojeg je on podupirao kada je šahov režim doveden u opasnost.** * Martin Peretz: „Illusions", New Republic, 14. listopada 1982. I on javno optužuje „gošiste i one nera zumne (časopis Nation i kolumnista Carla Rowana, na primjer)" koji su „bijesni na Sadata zbog njego vih nastojanja očuvanja Egipta od rekapituliranja iranskog iskustva", misleći vjerojatno na primjedbe ovih nerazumnih tipova o korupciji, rastućoj klasnoj nejednakosti i represiji, koje su bili među faktorima udaljavanja većine egipatskog javnog mnijenja, dok je Sadat postajao herojem u Sjedinjenim Država ma. Naslov Peretzova članka je prilično prikladan. O činjenicama vezanim uz navodnu „plahost" Cartera i njegovih savjetnika, vidi TNCW, str. 388-389 i navedene bilješke. ** Lubranijevo porijeklo vezuje se uz Laburističku stranku. Bio je član iz kibuca proizašle borbene snage Haganah (Palmach) u preddržavnom periodu, a kasnije tajnik ministra vanjskih poslova, goluba Moshe Sharetta (kasnije premijera), savjetnik za arapska pitanja u Ben-Gurionovoj vladi i visoki dužnosnik laburistič ke vlade Levija Eshkola 60-tih godina. Prije no što je poslan u Iran, gdje je bio snažan pristaša šahova re žima (o njegovim pozitivnim shvaćanjima šaha, na kraju njegove vladavine, vidi TNCW, str. 455), obavljao je dužnosti veleposlanika u Etiopiji i Ugandi. U Iranu je bio blizak s američkim veleposlanicima, Richardom Helmsom i Williamom Sullivanom. Nakon što je Moshe Arens postavljen na dužnost ministra obrane, zam jenjujući Sharona, preporučio je Lubranija za novi položaj koordinatora izraelskih aktivnosti u Libanonu, kao zamjenu za Davida Kimchea, nakon što su okončani pregovori o djelomičnom povlačenju, a postavio ga je Begin „impresioniran veleposlanikom u vrijeme njegova (Beginova) tajnog posjeta šahu u Teheranu" u veljači 1978. godine. Izvješćujući ove činjenice, Shmuel Segev primjećuje kako je Lubraniju iskustvo pos ljednjih dana šahove vladavine uvelike koristilo pri dogovaranju izraelskih poslova s različitim grupama u Libanonu, uključujući falangiste, ali također i vođu Druza, Walida Jumblatta, s kojim su ostvareni bliskiji od nosi (vidi 6. poglavlje, odjeljak 7.2) te liderima šijita na jugu. Ma'ariv, 22. travnja 1983.
Izraelsku težnju za svojevrsnom otomanizacijom regije zamijetili su i ostali, me đu kojima i Boaz Evron koji prikazuje Sharonov plan kao „oživljavanje sustava 'žrvnja' Osmanlijskog Carstva", odnosno sustava u kojem svaka religijsko-etnička grupa (Druzi, Armenci, Maroniti, itd.) ima vlastitu unutrašnju upravu, ali pod Osmanlijskom (turskom) upravom. „Sharon sada nudi uspostavljanje 'žrvnja' iste religijsko-etničke vrste, ali one koja je naoružana i tiranizira vlastito podčinjeno stanov ništvo. Nadalje, s obzirom da 'žrvanj' nije teritorijalan, već je organiziran uzduž religij skih i etničkih linija, ne može imati jasne granice." Ovaj plan usmjeren je na rušenje sustava nacionalnih država kojeg su na Bliskom istoku, kao i drugdje, nametnule ko lonijalne sile i koji je doista usađen izvana, a ta je činjenica dovodila do neizmjernih nemira i patnji; prisjetimo se što se događalo stotinama godina tijekom kojih se sus tav nacionalnih država konsolidirao u Europi, bez doprinosa snaga izvana. U Libanonu, nastavlja Evron, plan je suprotstaviti maronitske, sunitske i šijitske muslimane i Druze jedne protiv drugih. Izrael će svakoj pojedinoj grupi pomo ći da se obrani u „perpetuiranom građanskom ratu" do kojeg će doći, a utemelje nog prvenstveno na „glavnom, osnovnom prepiranju između vladajućih grupa i potlačenih Muslimana", proširujući ovaj sustav izvan Libanona, u Siriju koja će se također biti „raščlaniti". Nadalje ukazuje kako ovo razmišljanje proizlazi iz ranijih cionističkih razmišljanja prisutnih širom političkog spektra, uključujući laburističkog lidera Yigala Allona, u cilju stvaranja „saveza između hebrejskog naroda i židovske države (ovisno o autoru različitih inačica iste ideje) s ostalim etničkim i religijskim manjinama u području, primjerice Druzima i Maronitima". Ovaj bi se savez usmje rio „protiv premoći sunitskog muslimanskog arabizma". Evron vjeruje kako se i Izrael udaljava „od koncepta države" u modernom smislu, podrivajući „vlastitu ci vilnu strukturu u korist židovskog religijskog i etničkog šovinizma" što je odraz sus tava kojeg on pokušava uspostaviti unutar cjelokupne regije i u kojem se pretpos tavlja da će, naravno, Izrael imati vrhovnu vlast. Uvjeren je: „Što dublje budemo tonuli u ovu noćnu moru, više će se rasipati naša nacionalna osnova i mi sami ras past ćemo se na suprotstavljene etničke grupe. S obzirom da struktura Države Iz rael sve više postaje etničko-religijska, to je posve moguće". Počeci ostvarivanja Evronovog proročanstva mogu se zamijetiti u usponu religijsko-šovinističkih fanatizma na poziciju određene prominentnosti u Izraelu i u internim etničko-religijskim sukobima, kao kada se sefardski Židovi bune protiv svojih aškenaskih tlačitelja, izvikujući kako ih je sve trebalo poslati u nacističke istrebljivačke logore. Ali kao što pokazuju ranije navedeni primjeri, bilo bi pogrešno povući oštre granice raz graničenja gledajući arapsko ili zapadno porijeklo; neki od najekstremnijih dijelova su nedavni američki i ruski imigranti, općenito vjerskog podrijetla, a od dvojice najvažni jih rabina (zamijenjenih početkom 1983. godine) sefardi nisu prihvatili homeinijevsko stajalište svojeg aškenazijevskog komplementa, što je tek jedan od brojnih primjera koje je moguće navesti. Sam Evron dolazi iz stare jeruzalemske obitelji. Evron je jako kritičan prema konceptu kojeg skicira. Ostali, koji su prilično unutar okvira vodeće struje, zastupaju nešto slično, ne tako izričitim riječima kao
Oded Yinon u hebrejskom ideološkom časopisu Svjetske cionističke organizacije, već, za američku publiku, umjerenijem obliku. Promotrimo studiju koju je uredio Daniel Elazar, predsjednik Instituta za savezne studije iz Jeruzalema, objavio ame rički Enterprise Institute, a koju sam nekoliko puta navodio. U svojim zaključ nim bilješkama za ovu zbirku znanstvenih eseja, Elazar tvrdi kako su „etnoreligijske zajednice", ne države, prirodan oblik organiziranja na Bliskom istoku: sva opća politička rješenja moraju ostati „neodlučna spram onih koji zahtijevaju držav ljanstvo na osnovama petnaestogodišnjeg, tridesetogodišnjeg ili čak pedesetogo dišnjeg nacionalnog samoidentificiranja". Predlaže osmanlijski sustav žrvnja kao mogući model. Odbacuje vraćanje okupiranih teritorija pod jordansku ili egipatsku vladavinu, ili utemeljivanje palestinske države. Posljednja opcija se ne osvrće na „palestinski karakter Jordana". Nadalje, „čak i zanemarimo li izraelsku potrebu za sigurnim granicama, takva bi država bila premalena i siromašna u odnosu na svo je susjede da bi se mogla održati", te bi „stoga bila krajnje ranjiva na kontrolu ek stremista" i ne bi bila sposobna „kontrolirati svoje 'građane'" - kao Izrael, Sovjet ski Savez, Sjedinjene Države i ostale države koje su to tako uspješno učinile. Objašnjenje nije jasno. Nije očigledno zašto mala i slaba država ne bi radije potpa la pod konzervativnu kontrolu, strahujući pred svojim moćnijim susjedima o čijoj dobroj volji i podršci najkonzervativnijih snaga među arapskim proizvođačima naf te u području ovisi vlastiti joj opstanak. No, nastavimo. Elazar također otklanja „teritorijalni kompromis" iz laburističkog modela. Ono što on zastupa je „federativno rješenje". Bez dodatnih utemeljenja, tvrdi kako je 1969. godine Shimon Peres „prihvatio provođenje federativnih opcija" i kasnije iz radio „plan preraspodjele cjelokupnog cisjordanskog prostora u mnoštvo židov skih i arapskih kantona" dok su ostali unutar izraelskog političkog vodstva također promicali federativna rješenja, premda, na nesreću, „niti jedan od ovih planova, kao ni oni koje su osmislili neki izvan političkog života, kao što je ovaj pisac (Ela zar), nisu izazvali odjeka u arapskom taboru (...) Izrael nije pronašao partnera", što je uobičajena tragedija u izraelskom ustrajnom traženju miroljubivog političkog rje šenja. Ali sad je, možda, moguće pronaći partnere iako on ne precizira kakvi bi to bili dogovori - zasigurno ne „izraelsko-palestinska federacija koju su nekoć pred lagali dobronamjerni ljudi". Prema „federativnom rješenju" kojeg on prikazuje, Iz rael i Jordan bi „zadržali svoju nezavisnost i status politički suverene jedinice", no status Palestinaca ostaje nejasan. Teško je povjerovati da je Peres ili bilo tko drugi u izraelskom političkom živo tu, ili Elazar, ozbiljno predlagao kantonalno uređenje - koje povlači napuštanje koncepta „židovske države" - ali su bili spriječeni arapskim odbijanjem, premda je istinito kako je Peres neodređenim primjedbama spominjao neki oblik federacije nakon što je rat 1973. godine potkopao laburističke planove integriranja okupira nih teritorija na njima prihvatljiv način. Neki su iznijeli takve prijedloge; i ja sam, na primjer (prisjećajući se prijedloga Ben-Guriona i ostalih iz ranih 30-tih godina) tije kom perioda pred rat 1973. godine iako tada, što sam također primijetio, više nisu
bile prisutne okolnosti koje su ranije možda postojale. Ti su prijedlozi doveli do većeg broja ispada u Izraelu širom političkog spektra, a još više ovdje u Ameri ci. Da su ti prijedlozi bili ozbiljni, možda su mogli biti prihvaćeni, možda i ostvareni - zapravo, uvjeren sam u to. Elazar malo govori o tome što ima na umu, ali dovoljno kako bi ukazao da njegov prijedlog nije ozbiljan. U stvari, to je jednostavno prijedlog za izraelsku premoć nad Palestincima koje treba lišiti nacionalnog samoodređenja. Zabilježit će se postojanje jednog ključnog izuzetka u njegovim primjedbama o ne primjerenosti sustava država na Bliskom istoku. Dok trebamo ostati „neodlučni" gle de onih država koje su izrasle proteklih desetljeća, Izrael je izvan tih sumnji; a Jor dan može zahtijevati suverenitet, ali kao država s „palestinskim karakterom", s očiglednim posljedicama za stanovništvo na okupiranim teritorijima. Napuštanje sustava država, što nije izrijekom predloženo, ali se po razmišljanjima moglo nas lutiti, u korist skrpanog sustava „etnoreligijskih zajednica", postavit će Izrael na poziciju hegemona i ostaviti Palestince ni s čim drugim do oblikom Beginove „au tonomije" pod izrealskom vlašću. Sve ostalo je čisto uljepšavanje izloga. Važnost članka je u još jednom prikazivanju privlačnosti „opcije otomanizacije" političkim uobraziljama Izraelaca. Nesumnjivo je kako se neposredno nakon osvajanja 1967. Izrael kretao rani je naznačenim smjerom: međunarodna izolacija osim među odbačenim državama, ovisnost o Sjedinjenim Državama s popratnim pritiskom na služenje američkim in teresima, militarizacija društva, porast religijsko-šovinističkog fanatizma, unutrašnji „povratni utjecaj" politike represije i dominacije, te sve prisutniji osjećaj neizbjež nosti trajnog konflikta i s njim pretpostavljene potrebe unošenja razdora u regiju i utemeljivanja nekog oblika izraelske hegemonije pod američkom zaštitom. Ove tendencije su unutar Izraela svesrdno zamijećene. Kao posljednji primjer promotri mo ozbiljan analitički članak Yorama Peria - nekadašnjeg savjetnika premijera Ra bina i europskog predstavnika Laburističke stranke, te stručnjaka za civilno-vojne odnose u Izraelu - u časopisu laburističke stranke Davar, neposredno nakon što su borbe u Libanonu privedene, vjerojatno privremenom, kraju. Peri opisuje „pravu revoluciju" koja se dogodila u izraelskim temeljnim „vojno-diplomatskim razmišljanjima", a koju on vremenski određuje s političkom pobje dom Begina i Sharona premda se meni čini da je zaokret bio postupniji i imao dub lje korijenje nego što on prikazuje. Prijašnja razmišljanja temelje se na potrazi za „koegzistencijom" i održavanjem statusa quo. Izrael se usmjerio na miroljubivo rješe nje kojim bi bila prepoznata njegova pozicija u regiji i ostvarena njegova sigurnost. Nova koncepcija počiva na cilju „hegemonije", ne „koegzistencije". Ostvarivši vojnu premoć kao četvrta svjetska najmoćnija vojna snaga i ne vjerujući više čak ni u mo gućnost mira, pa ni njegovu poželjnost, osim u odredbama izraelske hegemonije, Iz rael nije više status quo sila, danas je posvećen „destabilizaciji" regije, uključujući Li banon, Siriju, Saudijsku Arabiju i Jordan. U skladu s novim promišljanjima, Izrael da nas treba koristiti svoju vojnu premoć za proširivanje svojih granica i „stvaranje nove stvarnosti", „novog poretka" prije no traženja priznanja unutar statusa quo.
Prvi korak bila je invazija na Libanon osmišljena da „uništi Palestinski nacio nalni pokret" i „utemelji nov poredak u Libanonu". Uslijedit će svrgavanje hašemitske države u Jordanu i njezino pretvaranje u palestinsku državu, pri čemu će se okupirana područja apsorbirati unutar Izraela koji se uopće neće obazirati na arap sko stanovništvo okupiranih teritorija. Sljedeći korak bit će Damask, Saudijska Ara bija i tko zna što dalje uz izraelska nastojanja da postane „vladajuća sila u regiji" ili, kako to vidi Begin, „organizira cijeli svijet". Peri je zabrinut kako će ovaj program - ostavimo li po strani njegovu opću lu dost - prije ili kasnije Izrael suprotstaviti Sjedinjenim Državama, o kojima sada ovisi njegova egzistencija, kao i njegova pozicija četvrte najveće vojne sile svijeta.* Raz log je što su same Sjedinjene Države u osnovi status quo sila, protivna destabiliza ciji one vrste kojoj je Izrael sve posvećeniji. Novo strategijsko promišljanje utemelje no je na iluziji moći i može voditi k spremnosti već prisutnoj u nekim od retoričkih izjava u Izraelu poduzimanja vojnih poduhvata, čak i bez američke podrške. Iluzije postaju očigledne promotrimo li stvarnost suvremenog Izraela, „ovisnog o drugi ma". Peri navodi nedavno izvješće međunarodnih banaka po kojem Izrael zauzima 92. mjesto među 114 država na popisu država rangiranih slijedom opasnosti ozbilj nih ekonomskih problema, ekonomski smatran tek nešto malo zdravijim od Angole, Haitija, El Salvadora. Posjeduje jedan od najvećih vanjskih dugova po glavi sta novnika. Begin je „Napoleon" u balonu koji će ubrzo prsnuti sukobi li se izraelska politika koju on vodi s američkim ciljevima, što je posljedica sadržana u novom nagonu za regionalnu premoć, vjeruje on. I ostali osjećaju kako Begin i kompanija koračaju na tankom ledu i sami povjerovavši vlastitoj propagandi o izraelskoj moći, slijedeći neovisnu imperijalnu misiju, napuštajući tradicionalno promišljanje kako Izrael mora djelovati u savezu s ostalim vodećim silama - u pravilu, Sjedinjenim Dr žavama, ako je moguće, u okviru regionalnih dogovora kao što je Ben-Gurionov granični pakt ili izraelsko-iranski savez iz 70-ih godina. 4.2 Pretpostavljajući američko prihvaćanje miroljubivog rješenja 4.2.1 Učinci po izraelsku politiku Ova razmatranja vode do zaključnog pitanja. Pretpostavimo da Sjedinjene Dr žave preoblikuju svoju podršku izraelskoj politici odbacivanja miroljubivog rješenja ili odustanu od nje, bilo zbog sukoba regionalnih ciljeva, od čega strahuje Peri, bilo da se Sjedinjene Države pridruže međunarodnom konsenzusu koji priznaje pravo * I drugdje je Peri izražavao bojazan kako paralelni razvoji unutar samog Izraela mogu voditi „vojnoj de mokraciji" (Between Battles and Ballots, zaključno poglavlje: „The Begin Era: will there be a military coup?"). Predviđao je da bi se to moglo dogoditi ako međunarodni pritisak „prisili Izrael da potpiše mi rovni ugovor s PLO-om, obuhvaćajući evakuaciju prostora okupiranih 1967. godine i utemeljivanje pa lestinske države", što bi dovelo do „stanja nacionalne opasnosti" i poziva vojsci da preuzme vlast. Na temelju problematične povijesti civilno-vojnih odnosa i visoke razine „penetracije nekadašnjih vojnih časnika u vodeći politički ešalon", ispituje „tvrdnju kako je Izrael stabilna demokracija imuna na vojno sudjelovanje u Vladi" i završava svoju studiju izjavljujući „preokret ne bi smio biti posve isključen".
Izraela i Palestinaca na nacionalno samoodređenje unutar sigurnih i priznatih grani ca. Kako bi Izrael odgovorio na ovako radikalnu promjenu američkog stajališta? Na prvi pogled moglo bi se činiti da bi učinak mogao biti presudan, da Izrael nije ka dar oduprijeti se američkom pritisku. Od svojih početaka, Izrael se snažno oslanjao na vanjsku podršku i danas su njegovo gospodarstvo i vojna snaga prilično patvo reni, presudno ovisni o američkom velikodušju. Stoga bismo mogli pretpostaviti kako će se Izrael prikloniti volji Sjedinjenih Država, s obzirom da bi aternativa bila ekonomska propast i vojni poraz. 4.2.2 Izraelsko tajno oružje Nekoliko godina ranije ovakva vrsta objašnjenja mogla je poprilično vrijediti. Možda može još uvijek, premda danas postoje i drugi faktori koji se ne mogu za nemariti. Krajem 70-ih godina neki američki vojni analitičari počeli su se pribojava ti kako je izraelska vojna moć, zahvaljujući američkom programu pomoći, dostigla tako visoku razinu da stanje više nije moguće nadzirati, te da provođenje samos talnih agresivnih akcija suprotnih američkim interesima, može postati „glavnim nacionalnim sigurnosnim problemom" Sjedinjenih Država.* Zapažanja Yorama Perija, koja izražavaju zabrinutost brojnih drugih, sada promotrena s izraelskog staja lišta, pomiču ovu analizu korak dalje. Posve odvojeno od pitanja težnje za prevlašću i predanosti „destabilizaciji" okolnoga područja, u skladu s novim „strategijskim promišljanjem", kojeg Peri vrlo prihvatljivo ocrtava, postojali su povremeni, jedva prikriveni izraelski nagov ještaji da bi, izložen pritisku prema političkom rješenju, mogao odgovoriti vojnom akcijom koja će ozbiljno štetiti američkim interesima. Umjestan je primjer bila reakcija na saudijski (Fahdov) mirovni plan iz kolovoza 1981. godine.(vidi 3. pog lavlje, bilješke 105-107. i tekst). Daniel Bloch je u Davaru, časopisu laburističke stranke, pisao kako svi priručni pokušaji njihovih propagandista neće uspjeti ras pršiti dojam da je Fahdov plan „dokaz otvorenosti i umjerenosti" na strani Saudijaca, zaokret k obvezivanju na političko rješenje (u stvari, zaokret se dogodio prilič no ranije, ali ostavimo to po strani). Bloch tumači izraelsku reakciju - provokativne vojne letove nad Saudijskom Arabijom kojima smo „međunarodnim snagama izra zili svoju poziciju", nakon neuspjeha da ih „svojom propagandnom kampanjom uv jerimo protiv Fahdova plana" - kao „nastavljanje diplomacije drugim sredstvima": „Čini se da Jeruzalem vjeruje da, ako propadnu razumna objašnjenja, moramo pri jetiti iracionalnim ponašanjem da bismo obeshrabrili svijet, a pogotovo Sjedinjene Države, da na nas vrše bilo kakav pritisak." Koje je „iracionalno ponašanje" kojim se prijeti? * Antony H. Cordesman: Armed Forces Journal, 20. listopada 1977. Zato što se usudio postaviti ovo pi tanje, Cordesmana je za „protuizraelska i protužidovska" stajališta javno optužila Liga protiv kleveta Bnai Brith, u skladu s općom praksom onoga što je nekad bila građanska libertarijanska organizaci ja.
Prošlog tjedna i Begin i Shamir (ministar vanjskih poslova) snažno su nagovijes tili kako prihvaćanje Fahdova plana u svijetu može Izrael potaknuti na ponovno promišljanje različitih politika, među kojima i namjeravano napuštanje ostatka Sinaja. Ovo (i, presudno, vojni letovi nad Saudijskom Arabijom) sigurno su po taknuli brojne strane obavještajne agencije na posezanje za starim spisima koji sadrže izjave izraelskih generala o izraelskoj sposobnosti bombardiranja saudijskih naftnih polja. Nakon bombardiranja iračkog reaktora (7. lipnja 1981.), Izrael se smatra sposobnim za ovakvo djelovanje. Ova analiza podsjeća na primjedbu židovskog poljodjelca s kojim je razgova rao Amos Oz kako Izrael treba djelovati kao „divlja država, opasna po svoju okolinu, nenormalna", posve sposobna „zapaliti naftna polja" ili čak započe ti nuklearni rat. Ovo je oblik samoobrane novije vrste, one koju ne možemo lako odbaciti. Prijetnja je u ovom slučaju ponajprije uperena protiv Sjedinjenih Država, ali neposredno i protiv ostatka svijeta. S ovim novim stilom „samoobrane", u uvje tima koji su stvoreni američkom „podrškom", posebni odnosi preuzimaju složeniji oblik. Početkom 1983. godine Tom Dine, izvršni direktor službeno registrirane izrael ske lobističke organizacije AIPAC (American Israel Public Affairs Committee - Ame rički izraelski odbor za javne poslove), vratio se iz posjeta Jeruzalemu, gdje se sus reo s višim dužnosnicima Izraelske vlade i tvorcima politike, iznoseći neke nove prijetnje. U Jerusalem Postu iscrtava ih Wolf Blitzer. Dine je objašnjavao da podu zimanje sankcija protiv njega može natjerati Izrael da „razmotri dalekosežne mjere uklanjanja (arapske) prijetnje dok je IDF još uvijek razmjerno snažan": Rezultat Dineovih prijetećih poruka bio je jasan: mogući preventivni udar Izraela po njegovim arapskim protivnicima osmišljen da osakati njihove vojne sposob nosti za dugo buduće vrijeme. Ne razdražujte previše Jeruzalem, zaključio je Dine. To je pravi smisao Kissingerovih besmislenih, ranije navedenih primjedbi o opasnosti da „neprestanim dosađivanjem Izrael dovedemo do emocional nog i fizičkog kolapsa", osim ako on „osjeti suosjećanje na našoj strani, možda čak naklonost, prije no stalni pritisak". „Ako je (Dineova) namjera u iznošenju ovih pogleda vodećih izraelskih politi čara bila uplašiti više dužnosnike Bijele kuće", dodaje Blitzer, „onda je uspio". Strah nije bio povezan sa zabrinutošću za arapske žrtve još jednog izraelskog na pada; već s dvama faktorima prilično značajnima Bijeloj kući: američkim odnosima s proizvođačima nafte i prijetnjom globalnim ratom, što je vjerojatna mogućnost ako Izrael krene u napad na svog trenutačno glavnog vojnog protivnika, Siriju. Vi di odjeljak 2.2. Blitzer ukazuje da je „Dineovo upozorenje" možda bilo razlogom zbog kojeg je Reaganova administracija, „predlažući još jedan paket sveobuhvatne ekonom ske i vojne pomoći Izraelu" za dolazeću fiskalnu godinu, odbila priložiti bilo kakve „političke uvjete" - što znači, nikakve uvjete Izraelu da uspori svoju ubrzanu apsorp ciju Zapadne obale ili da se povuče iz Libanona. Svjedočeći pred Kongresom,
Nicholas Veliotes, pomoćnik državnog tajnika, posebno je upitan o povezivanju američke pomoći s odstupanjem od politike ubrzanog naseljavanja Zapadne oba le unatoč Reaganovom pozivu za zaustavljanjem naseljavanja, ali je on „postojano odbijao prihvatiti zamisao pridodavanja političkih uvjeta pomoći" - ili, da budemo precizniji, zamisao da Sjedinjene Države ne trebaju plaćati Izraelu za utemeljivanje ovih naselja. Blitzerova razmišljanja nisu neprihvatljiva.* Ono moćno i prijeteće jest „tajno oružje" kojim su Sjedinjene Države opskrbile Izrael. Također ne treba zanemariti nuklearne prijetnje. Prethodno sam upozorio na nedavno istraživanje izraelskih nuklearnih strategija i sposobnosti koje su proveli iz raelski i američki stručnjaci: Amos Perlmutter (profesor političkih znanosti na Ame ričkom sveučilištu u Washingtonu, vojni povjesničar i analitičar, nekadašnji član iz raelske delegacije UN-a i Izraelske komisije za atomsku energiju), Michael Handel (vojni povjesničar s harvardskog Centra za međunarodne odnose, te ranije s Heb rejskog sveučilišta) i Uri Bar-Joseph (nekadašnji djelatnik Izraelskih zračnih snaga, zadužen za obuku i taktičko planiranje). Kako smo već napomenuli, oni navo de da je Izrael prijetio upotrebom nuklearnog oružja, te uistinu bio spreman to i uči niti u početnim etapama Listopadskog rata 1973. godine, kako bi prisilio Sjedinjene Države na pružanje „velike pošiljke konvencionalnog naoružanja" Izraelu. Ponovno je prijetnja bila usmjerena Sjedinjenim Državama: „Izraelska upozorenja trebala su jasno pokazati donositeljima odluka u Bijeloj kući, Pentagonu i Državnom tajništvu da svako daljnje odugovlačenje može izazvati katastrofu na Bliskom istoku." Autori nastavljaju s pregledom nuklearnih sposobnosti koje Izrael razvija u suradnji s Južnoafričkom Republikom i Tajvanom. Navode izvješća, koja predstav ljaju kao vjerodostojna, kojima Izrael ima oko 200 „operativnih nuklearnih bojevih glava" (prema CIA-i), uključujući taktička i strategijska oružja, te da radi na neutronskoj bombi. Incident iz rujna 1979. godine u kojem su američki i sovjetski špi junski sateliti zabilježili vjerojatnu nuklearnu eksploziju nad Indijskim oceanom, zapravo je bila eksplozija nuklearne granate ispaljene u zajedničkom pokusu Juž noafričke Republike i Izraela, a koja je obuhvaćala „jedan od najrazvijenijih taktič kih nuklearnih sustava koji se koriste u svijetu". U tijeku je izgradnja krstarećih raketa, zajedno s Južnoafričkom Republikom i Tajvanom, dometa 1500 milja, dovolj nog da pogodi „brojne ciljeve u južnom dijelu Sovjetskog Saveza". Izrael posjeduje „mnoštvo sustava za lansiranje", uključujući i zrakoplove američke i izraelske proiz vodnje, rakete zemlja-zemlja i, uskoro, nuklearno oružje i krstareće rakete. Jesu li ova izvješća točna ili ne, nemoguće je znati. No razumno je pret postaviti kako ona odražavaju ono što bi Izrael volio da drugi vjeruju. Također se može naslutiti da stvarna namjera raketa s nuklearnim punjenjem koje mogu do segnuti južnu Rusiju nije zaplašiti Sovjetski Savez, već radije, još jednom upozori ti američke planere da primoravanje Izraela da pristane na političko rješenje može * Međutim, postoje i drugi razlozi američke podrške (pored retoričke) za izraelsku politiku naseljavanja, što je ranije raspravljeno.
dovesti do nasilne reakcije koja će uvući Sovjetski Savez na Bliski istok, neminov no ga suprotstavljajući Sjedinjenim Državama, s velikom vjerojatnošću izbijanja globalnog nuklearnog rata. Možemo i razmišljati je li Izrael nešto slično imao na umu svojim provokativnim djelovanjem protiv Sovjetskog Saveza u Libanonu 1982. godine, o čemu smo ranije raspravljali, a što je naznaka Sjedinjenim Državama o tome što Izrael može, pod pritiskom, učiniti. Izraelsko „tajno oružje", kojim se mo že nadomjestiti njegova izvanredna ekonomska, vojna i diplomatska ovisnost o Sjedinjenim Državama, jest prijetnja da on pod pritiskom može djelovati kao „div lja država". lako ova kretanja danas postaju preočita da bi ih se moglo zanemariti, nisu bez presedana. U svojim osobnim dnevničkim zapisima, nekadašnji premijer iz re dova golubova, Moshe Sharett je, u listopadu 1955. godine, zapisao svoja straho vanja glede ministra obrane Pinhasa Lavona iz laburističke stranke. Zapisao je: „Lavon je neprestano propovijedao u korist suludog djelovanja i poučavao vojno vodstvo dijaboličnim lekcijama o tome kako zapaliti Bliski istok, kako izazvati pod jele, izazvati krvava suprotstavljanja, sabotirati ciljeve i imovinu supersila (i izazva ti) djelovanja očaja i samoubojstva." Prilika je bila teroristička operacija koju je Izrael poduzeo u Egiptu protiv američkih i britanskih postrojenja i javnih zgrada, namjeravajući „slomiti zapadno povjerenje u postojeći (egipatski) režim" i tako „spriječiti ekonomsku i vojnu pomoć Zapada Egiptu", po riječima iz uputa koje je načelnik Izraelske vojne obavještajne službe pružio u vrijeme očigledne izraelske zabrinutosti bliskim odnosima između Sjedinjenih Država i Nasera. Rastuća prijetnja shvaćena je unutar Izraela. Yaakov Sharett piše kako je najve ća opasnost s kojom se Izrael sada suočava „kolektivna verzija" Samsonove osvete protiv Filistejaca - „neka nestanem zajedno s Filistejcima" - kao što je rekao na ru ševinama hrama, ubijajući više Filistejaca no za svoga života. Navodi Sharettove dnevnike, upravo naveden odlomak i još jedan, u kojem se navodi ministra obra ne Lavona kako kaže: „Poludjet ćemo („nishtagea"), budemo li prevareni." Ponovno iz dnevnika, navodi dužnosnika laburističke stranke Davida Hacohena, nakon napa da na Egipat 1956. godine, koji kaže Moshe Sharettu da nemaju što izgubiti te je sto ga bolje da polude; svijet će znati do koje su razine stigli i vjerojatno će se plašiti uplesti, što je stajalište koje je Moshe Sharett smatrao privlačnim. Ni ovaj „Sarnsonov kompleks" ne može se tek uzgredno shvatiti. Aryeh (Lova) Eliav, jedan od naj poznatijih i najutjecajnijih izraelskih golubova, piše da je pristup „onih koji su ovamo donijeli 'Samsonov kompleks', prema kojem ćemo ubiti i pokopati sve nežidove oko nas, istovremeno i sami s njima umirući", znak iste vrste „ludila" prisutnog u protudemonstracijama u kojima je ubijen Emil Grunzweig i fenomen s odre đenim značenjem u suvremenom Izraelu. Pojačan je osjećajem „cijeli svijet je protiv nas" i svojim nevjerojatnim antisemitizmom, paranoidnom verzijom koja, kao što smo vidjeli, nemalo duguje doprinosima podržavatelja ovdje, u Americi. Ukratko, izraelsko „tajno oružje" koje ostavlja upitnim nacionalne kalkulacije, jest što se on može ponašati na način, u literaturi o međunarodnim odnosima, nekad
nazivanih „divljih država". Koncept je razvio izraelski znanstvenik Yehezkel Dror s Hebrejskog sveučilišta. On piše: „Osjetljiviji sam na mogućnosti i posljedice prividno iracionalnog političkog ponašanja no što su to američki stratezi ili američka javnost općenito", misleći na „opasnosti s kojima je suočena moja zemlja". „Moguću divlju državu" smatra „glavnom opasnošću - svijetu, Sjedinjenim Državama, i svim državama", zamjećujući pojedinačno Samsonov kompleks i posebne opasnosti od nuklearnih ludih država. Tekst je toliko apstraktan da se može samo nagađati što je točno imao na umu, ali je uobičajeno upućivanje na države kao Libija ili Irak, što je također očigledan primjer kojeg se namjerno izostavlja. Ova vrsta „tajnog oružja" je ono za kojim država koja sebe smatra ugroženom i ovisnom može posegnuti, te pos taje izuzetno opasno u rukama četvrte najveće vojne sile svijeta, opremljene krajnje djelotvornim i moćnim zračnim snagama sposobnim bombardirati naftna polja, zatim nuklearnim oružjem i raketama koje mogu dosegnuti Sovjetski Savez; država izlože na društvenim i političkim razvojima posebne vrste koji se odvijaju u Izraelu od osva janja 1967. godine - zahvaljujući američkoj „podršci". Bi li Izrael uistinu posegnuo za svojim sve vidljivijim „tajnim oružjem" pri suo čavanju s američkim pritiskom da prihvati političko rješenje kojim bi izgubio osvo jena područja? Hoće li sve staviti na kocku pod ovim pritiskom, može ovisiti o nje govoj procjeni stanja američkog javnog mnijenja. Bude li smatrao da se može osloniti na svoje podržavatelje kako bi izdržao, mogao bi prekoračiti svoju reakci ju na saudijsku mirovnu prijetnju 1981. godine i prijetnju predstavljenu u PLO-ovom oslanjanju na politička sredstva iz 1982. godine, možda koristeći svoje konačno taj no oružje. Prije ili kasnije, doći će vrijeme kad će čak i zaokret u američkoj politici napuštanjem politike odbacivanja miroljubivog rješenja biti prekasan, bilo zato što se najgore već dogodilo, bilo stoga što će Izrael biti sposoban osloniti se na svoje tajno oružje kako bi izdržao pritisak za pridruživanje međunarodnom konsenzusu, bilo zato što će sam konsenzus nestati pod učinkom američke moći, a Palestinci će nestati putem američkih Indijanaca. U međuvremenu barem ovo izgleda jasno. Sve dok Sjedinjene Države ostaju posvećene izraelskoj Sparti kao strategijskom posjedu, onemogućujući međuna rodni konsenzus o političkom rješenju, može se očekivati dodatna tragedija: rep resija, terorizam, rat i, moguće, i sukob koji će uključiti supersile, vodeći krajnjem rješenju kojem će rijetki uspjeti pobjeći.
8.
Palestinski ustanak*
U prosincu 1987. godine, nekoliko tjedana prije izbijanja palestinskog ustan ka (Intifade), u Gazi se dogodio manji incident. Palestinsku djevojčicu, Intissar al-Atar, u školskom je dvorištu ustrijelio i usmrtio stanovnik obližnjeg židovskog na selja u Gush Katifu. Ubojica Shimon Yifrah je mjesec dana kasnije uhićen i oslobo đen uz jamčevinu jer je Vrhovni sud zaključio kako se „ne radi o teškom napadu" da bi se produljilo zatočenje. U rujnu 1989. godine razriješen je svih optužbi, osim one izazivanja smrti nepažnjom. Sudac je napose spomenuo kako je on, pucajući u djevojčicu u školskom dvorištu, namjeravao samo preplašiti djevojčicu, a ne i ubiti je, čime „ovo nije slučaj kriminalca kojeg treba kazniti, zastrašiti ni naučiti lek ciju zatvarajući ga". Yifrah je osuđen na sedam mjeseci uvjetnog zatvora, što je me đu doseljenicima u sudnici izazvalo pjesmu i ples. Ništa od ovoga nije popraćeno ikakvom pažnjom u Americi, što je prihvatljiva reakcija. Na kraju krajeva, radilo se tek o još jednom Arapinu, a s obzirom da je iz raelska represija još uvijek čvrsto pokrivala protest, čemu pridavati pozornost ono me što se zbiva pod „benignom okupacijom"? Ne znamo, a malobrojni su oni ko ji bi i voljeli saznati, kakvu je posljedicu ovaj (i ostali njemu slični incidenti) imao u stvaranju preduvjeta za ustanak, koji je neposredno potom, iako samo nakratko, konačno plijenio pozornost svijeta. Po Yifrahovu oslobođenju u rujnu 1989. godine, izraelski tisak izvješćivao je o pucnjavi vojne patrole u školskom dvorištu izbjegličkog logora na Zapadnoj obali, na dječake stare između 6 i 12 godina, pri čemu je ozlijeđeno petero djece, navodno namjeravajući ih samo „preplašiti". Nije bilo optužnica i događaj ponovno nije privu kao pažnju u Americi. Izraelski tisak primjećuje kako je to tek još jedna zgoda u prog ramu „neznanje kao kazna", koji je obuhvaćao zatvaranje škola, upotrebu plinskih bombi, premlaćivanje studenata gumenim palicama, zabranu medicinske pomoći žr tvama, upade vojnika u škole i izvikivanje tipa: „Nađem li djecu vani, nabit ću ih u gu zice i jebati jedno po jedno", prijetnje uhićivanjem učitelja, i tako dalje. Oni uhićeni mogli su se naći u „nastambama za zadržavanje" osmišljenim na početku Intifade. U * Utemeljeno na neobjavljenom poglavlju, namijenjenom, ali ne i uključenom u Deterring Democracy (Verso, 1991.; Hill&Wang, 1992.).
ove „kokošinjce" veličine 28 kvadratnih metara katkada bi utjerali više od 70 ljudi, mnoge bi zatočili po nekoliko tjedana, a u slučaju dvojice 14-godišnjih dječaka dva mjeseca. Zdravstvena njega je minimalna, katkad i odbijena, što je još jedno poglav lje u priči o prljavom ponašanju izraelskog medicinskog osoblja. Crveni križ je dugo vremena bio onemogućen, sve dok, među rijetkima, nije javno prosvjedovao. Izostanak reakcije na sudsku odluku u Yifrahovom slučaju također se može razumjeti. Odluka odražava uobičajeno sudsko postupanje prema Arapima. Pozor nost nije izazvao ni general Matan Vilnai, vojni zapovjednik pojasa Gaze, koji je, ta kođer u rujnu, odobrio prijevremeno oslobađanje osuđenih vojnika brigade Givati kako bi mogli provesti vjerske blagdane sa svojim obiteljima. Odslužili su šest od devet mjeseci zatvorske kazne dosuđene im zbog divljačkog premlaćivanja Pales tinca u njegovu domu - ali ne i za njegovo ubojstvo jer je sud pronicljivo primijetio kako je njegova smrt mogla biti uzrokovana batinama kojima je bio izložen tijekom nekoliko sati zatočenja u vojnom zapovjedništvu, a ta je primjedba otklonila daljnju istragu. Centristička Shinui stranka opominjala je da se prijevremenim oslobađa njem „vojnicima na bojištu šalje poruka kako vojska na slučajeve sadizma i zlouporabe odgovara oprostom", „čineći ruglo od vojnog sudskog sustava" - kao da to, dosad već i nije tako. Ovaj ishod jednog od rijetkih slučajeva u kojem su vojni ci (ali ne i odgovorni viši časnici) osuđeni za opake zločine, „brojni vojnici shvatit će kao dozvolu za ubijanje Arapa", primijetio je pravni analitičar Moshe Negbi. Jerusalem Post prenosi pismo koje je član Knesseta Dedi Zucker uputio mi nistru obrane Yitzaku Rabinu, iznoseći kako „među 52 sudska procesa održana zbog zlouporabe ovlasti na okupiranim teritorijima tijekom ustanka, nije suđeno ni ti jednom časniku u rangu višem od bojnika" usprkos činjenici da se izdavanje ne zakonitih naredbi lako može povezati s višim časnicima, sve do ministra obrane. Jedinstven slučaj je onaj pukovnika Yehuda Meira „koji je vojnicima naredio da Pa lestincima slome ruke i noge" u selima Zapadne obale, ali nikad nije osuđen. Istra ge su površne i Zucker izjavljuje kako vojni istražitelji često ne bilježe svjedočan stva palestinskih očevidaca. Općenito komentirajući sudjelovanje sudova u represivnim običajima, odvjet nik Avigdor Feldman zamjećuje: „Suci Vrhovnog suda koji uništavaju kuće, razdva jaju obitelji, čupaju drveće, izmiču zemlju ispod nogu njenih stanovnika i dekretom ove stanovnike osuđuju na život do nevidljivosti, nisu ništa manje nasilni od vojni ka koji premlaćuju i ubijaju zasljepljeni srdžbom." Nepotrebno je naglašavati kako Feldmanov komentar općenito upućuje na ši re društvo i prekomorske blagajnike koji radije okreću glavu na drugu stranu.
1. „Pustite nas da plačemo!" Uz stanovništvo okupiranih teritorija reducirano do samog ništavila, ne začu đuje što je suzbijanje Intifade doseglo nove razine rasističke brutalnosti. Ubijanja koja su počinili vojnici u pojasu Gaze, udvostručena su nakon što je u srpnju 1989.
godine zapovjedništvo preuzeo general Vilnai, što je kasnije smanjeno smatrajući da je stanovništvo dostatno istraumatizirano. U rujnu je potpukovnik Elisa Shapira, na temelju vlastitih iskustava u rezervnom sastavu i izvještaja članova njegova kibuc pokreta (kibuc Artzi, povezan s Ijevičarskom Mapam strankom), izvijestio o sve većem broju naredbi vojnicima da lome kosti i čine druge „krajnje radnje". Približ no 50 000 Palestinaca zatočeno je tijekom Intifade, od kojih mnogi pod grotesknim uvjetima i bez suđenja. Vojska je uništila domove preko 3000 ljudi (često uništavajući ili teško oštećuju ći i one u blizini) s opravdanjem da je član obitelji osumnjičen za bacanje kamenja ili neki drugi zločin. Ovaj posebno odvratan oblik kolektivnog kažnjavanja provodi se, izvješćuje izraelski tisak, ,,u skladu sa zakonom koji im ne dopušta ponovnu izgrad nju". General Amram Mitzna, koji je napustio svoje zapovjedno mjesto kako bi gos tovao u harvardskom Centru za međunarodne odnose, bio je za vrijeme zapovijeda nja Zapadnom obalom ,,u tom smislu posebno brutalan", nastavlja izvješće, jer „je trebao kompenzirati svoj Ijevičarski imidž". Osjećajni način izražavanja generala Mitzne redovito je viđan na američkim TV-ekranima, otkrivajući unutrašnje patnje huma nista prisiljenog u samoobrani pred arapskim nasiljem posegnuti za silom - „pucati i plakati", po uobičajenom židovskom izrazu. Izraelski novinar Tom Segev stvorio je drukčiju sliku. Preispitujući bolnička izvješća o žrtvama vojnih pucnjava, s krhotina ma metaka u gornjim dijelovima tijela i curećim dijelovima mozga iz prazne očne duplje, napisao je: „Liječnik nije spomenuo ime generala Amrama Mitznae, ali je nje gov lik, takoreći, bio vidljiv na rendgenskim slikama koje nam je pokazivao, a to je bio odvratan, zastrašujući negativ slike 'prekrasnog Izraela' koju su njegovi stručnja ci za odnose sa javnošću osmislili za njega." Uništavanje domova bilo je normalan način kolektivnog kažnjavanja od prvih dana okupacije, osim u vremenu kad je Menachem Begin (Likud) bio premijer. Pov ratkom na vlast Laburističke stranke, u Americi vrlo cijenjene zbog svoje umjere nosti i čovječnosti, praksa se nastavlja. Nakon što je zadatak svladavanja Intifade preuzeo ministar obrane Rabin iz Laburističke stranke, naglo je eskalirala. Gotovo isto je bilo i s mučenjem, progonom i administrativnim zatočenjem, uobičajenom praksom za vrijeme laburističkih vlada, koju se zaustavljalo ili smanjivalo tijekom Beginovih godina i ponovno nastavljalo dolaskom laburističkog goluba Shimona Peresa na mjesto premijera. Za vrijeme laburističke vlasti od 1967. do 1977. godi ne protjerano je 1180 ljudi; pod Likudom u razdoblju 1978.-1985. godine bilo je 13 protjerivanja. Čini se da je Izrael jedina država u svijetu koja se oslanja na ovaj na čin kontroliranja stanovništva kao redovitu praksu, kršeći ne samo Ženevske kon vencije, već i same odredbe Opće deklaracije o ljudskim pravima, na koju se Izrael i njegovi apologeti gorljivo i samouvjereno pozivaju optužujući Sovjetski Savez za ograničavanje emigracije ruskim Židovima - što je, u stvari, gotovo identična izjava. Najveći zločini okupacije povezani su s Arielom Sharonom, članom laburističke vla de početkom 70-ih godina koji je institucionalizirao ono što je židovski tisak nazi vala „režimom nediskriminirajućeg terora" u Gazi, te u vrijeme vladavine Likuda
1981 .-1982. godine. Ugnjetavanje je bilo žestoko cijelo vrijeme, ali povezivanje do gađaja nije ono na što bi se čitatelja američkog tiska moglo navesti da očekuje. Hladnokrvna statistika dopušta nam, iako na jedan drugi način, da, uskraću jući im stvarnost svakodnevnog života, „dekretom osudimo ove stanovnike na život do nevidljivosti". Da bismo stvarno ocrtali nasumce odabran primjer iz sadaš njeg izraelskog tiska, uzet ćemo slučaj 19-godišnjeg Muhammada Abu-Akara, sta novnika izbjegličkog kampa Deheisha pokraj Jeruzalema, koji je otputovao u Sje dinjene Države radi liječenja opasnih puščanih rana i „ostao zauvijek priključen na aparat za umjetno hranjenje koji zamjenjuje njegovu izgubljenu utrobu". Vojni ci su 4. listopada upali u njegov dom i uhitili ga. Pokazalo se da oni zapravo traže njegova brata pa je bio oslobođen, ali je druga patrola „jasno rekla Muhammadu da će u slučaju da se njegov brat do srijede osobno ne preda, uhititi njega samo ga" - moguće i smaknuti. U utorak u 20 sati i 30 minuta, dok je Muhammad bio u bolnici, vojna patrola provalila je u kuću ubacujući dimnu granatu i premlatila nje govu majku slomivši joj ruku. U 22 sati došla je nova patrola, razbila prozore i is tresla svu hranu na pod. Treća patrola stigla je u ponoć. „Polomili su sve što su prethodnici ostavili čitavo i naredili majci, čija je ruka bila slomljena da izađe i uk loni grafit s ograde udaljene pedeset jarda", rekavši joj kako će na licu mjesta ubi ti njezina sina ne preda li se sam. U jedan sat po ponoći majci je dopušteno da ode do bolnice na liječenje, pridružujući se svom sinu. Postalo je normalno ne baviti se daleko težim zlodjelima za koja se uopće ne mari, stoga je i shvatljivo što prolaze nezapaženo. Dodatno sredstvo koje je primijenio ministar obrane Rabin je progon onih Pa lestinaca za koje vlasti utvrde da „ilegalno" borave na okupiranim područjima. S ovim programom „nevidljivog premještanja" započelo se u vrijeme Laburističke stranke, neposredno nakon pobjede 1967. godine, kao načinom rješavanja „de mografskog problema" (problema prevelikog broja Arapa u židovskoj državi). Program je ubrzan u kolovozu 1989. godine postavši, prema novinskim izvješćima, „kugom" koja je posebno harala malim selima oko Ramale. Preko 90% žrtava su žene i djeca, od kojih neki stari tek četiri dana. Većina ukupnog broja deportirane djece rođena je u svojim selima. Polovinu je kao stanovnike priznala Vojna vlada. S obzirom da je Izrael uljuđena država kojom se upravlja poštujući zakon, seljanima je omogućeno zatražiti „legalan boravak" u svojim kućama uz nadoknadu od 100$. Devedeset devet posto zahtjeva je odbijeno. Uobičajen postupak vojske je okruživanje sela pred samu zoru. Helikopteri kruže nad glavama i vojnici megafonima naređuju svim muškarcima da se okupe u središtu sela kako ih ne bi ustrijelili na licu mjesta. Vojnici zatim upadaju u oda brane kuće i uz upereno oružje obavještavaju žene da imaju pet ili deset minuta za pakiranje i odlazak. Žene su prisiljene uzeti arapski taksi do mosta s Jordanom i platiti taksu za prelazak, dodajući kaznu zbog svog „ilegalnog boravka". U slučaju da nemaju novca, prisiljene su, zajedno sa svojom djecom, stajati na mostu sve dok ne iznađu neki oblik plaćanja.
Katkad žene ne slijede naredbe dovoljno brzo, kao u slučaju one protjerane 15. travnja; vojnici su probudili njezino dvoje djece (od četiri i šest godina) i bosonoge, ne dozvolivši im ništa popiti ni pojesti, strpali u taksi i poslali u Jordan. O sudbini nji hovog jednogodišnjeg brata i 28 dana stare sestre nije bilo izvješća; pretpostavlja se da su s majkom upućeni u Jordan. Kad se očevima dopusti povratak kućama, shva te da su im žene i djeca nestali. Ponekad vojska pokaže „izuzetnu suosjećajnost", primjerice u slučaju djeteta s oštećenim mozgom koje je nekoliko dana ranije operirano; njegovoj majci odo brena je jednotjedna odgoda prije njezina i djetetova protjerivanja. To je dijete ro đeno u Izraelu i kao stanovnik upisano u identifikacijsku iskaznicu svoga oca, što je uobičajena praksa. Međutim, nisu samo žene s malom djecom deportirane. Na primjer, postoji slučaj Zatire Mohamad Ahmed, bake s rodovnicom Britanske mandatne uprave kojom se potvrđuje da je rođena 1895. godine u Palestini, deportira ne u Jordan 1. rujna samo s odjećom koju je imala na sebi i kućnim papučama na nogama. Prema palestinskim izvorima, u nekoliko posljednjih mjeseci 1989. godine, na ovaj je način protjerano oko 200 ljudi, a oko 200 000 uvršteno u ugroženu katego riju. Postoje načini izbjegavanja progona. Dva čovjeka prijavila su kako se od njih tražilo da postanu kolaboracionisti, a kada su to odbili, deportirane su im supruge (prva u visokoj trudnoći i s dvoje djece, druga s jednim djetetom). Od samog početka izraelska se okupacija u zastrašivanju stanovništva i pro nalaženju meta egzekucije, zatvaranja, torture, progona i ostalih načina kontrole stanovništva, oslanjala na mrežu kolaboracionista, često odabranih među kriminal cima i zatvorenicima. U početnim fazama Intifade, mreža je razbijena pozivanjem kolaboracionista na „pokajanje" jer će ih u protivnom protjerati iz njihovih sela, a neke i ubiti. Kako je vojna okupacija postupno uspostavila čvršći i represivniji re žim na okupiranim teritorijima, obnavljanje kolaboracionističke mreže postavilo se kao osnovni zadatak. Otkriveni kolaboracionisti koji su protjerani iz sela, vraćeni su kućama u pratnji vojne straže i opskrbljeni oružjem (Arapima, naravno nije dopuš teno posjedovanje naoružanja izuzev ako su agenti okupatorskih snaga). Potom su se posvetili dodijeljenom im poslu: „Opremljeni izraelskim automatskim oružjem, terorizirali su lokalno stanovništvo, pomažući vojsci u uhićivanju, utvrđujući impro vizirane blokade cesta te premlaćujući i otimajući palestinske aktiviste", primjeću je Joost Hiltermann, borac za zaštitu ljudskih prava sa Zapadne obale. Obnovljena kolaboracionistička mreža popunjavana je i ljudima iz brojne zatvorske populacije, „prokušanim receptom privilegija, iznuđivanja i ucjenjivanja, te uz prijetnje zatvara njem rođaka ili deportiranjem supružnika kojima nedostaje ispravna boravišna dokumentacija". Ovakvi postupci uvedeni su u totalitarnim režimima bezakonja i okupacije, koji dopuštaju svojevoljno zatvaranje bez iznošenja optužbi, legaliziraju mučenje i ostala, doslovce po samovolji odabrana, sredstva. Izraelski tisak redovito je obavještavao o svim ovim zbivanjima, ali je propa ganda usmjerena vanjskom svijetu, koju su najvećim dijelom nekritički prenosili
američki mediji, pružala drukčiju sliku: onu o „neslaganjima unutar zajednica", „divljačkim primjerima međuarapskog nasilja", naredbama PLO-a o ubijanju „um jerenjaka" i sl. Navodeći tipične primjere kojima se služi (standardna) izraelska pro paganda, Hiltermann naglašava kako praksa eliminiranja pristaša kolonijalne ili okupatorske sile domaćim pokretom otpora ima mnoštvo prethodnih primjera, uk ljučujući i antinacistički otpor. Navodi izvor koji citira riječi izraelskog vojnika: „Ne možemo shvatiti kako su ovi ljudi još uopće živi. Kao izraelski vojnici (...) mi mora mo raditi s ovim kolaboracionistima i ne možemo shvatiti kako im ljudi u selima ni su prosuli mozak." U Izraelu, tisak je opetovano iznosio isto gledište. Jedan od prethodnih prim jera na koji se ukazivalo primjer je židovskog otpora u Varšavskom getu. „Devet mjeseci prije izbijanja ustanka u Varšavskom getu", izvještava Leah Enbal, „Židovi su potajno pokrenuli sustavno istrebljenje kolaboracionista iz Judenrata i židovske policije", katkada „grupnim ubojstvima". Enbal navodi nedavno objavljene me moare Yitzaka (Antek) Zuckermana, jednog od utemeljitelja židovskog podzemlja i lidera ustanka u Varšavskom getu nakon ubojstva njegova prvog vođe, a koji se povjerio prijatelju prije svoje smrti 1981. godine. Prikazuje „krvavi rat" u Getu koji je prethodio ustanku, ističući: „Ne bi bilo moguće boriti se protiv Nijemaca bez prethodnog obračunavanja s unutrašnjim izdajicama." Tvrdi da su obični ljudi smatrali ubijanje kolaboracionista legitimnom osvetom. One koji su surađivali s Ni jemcima, od kojih neki kao „članovi Gestapa", „trebalo je do posljednjeg uništiti", uključujući i one „čije su se aktivnosti sukobljavale sa židovskim interesima". Zuckermannu je jedino žao što su se smaknuća kolaboracionista"predugo odgađala". Govoreći o oklijevanju, kaže: Danas znam da je naš neuspjeh u tom pogledu bio povijestan. Danas sam, na primjer, uvjeren da gdje god postoji unutrašnja izdaja, rat mora započeti njenim eliminiranjem. (Oklijevanje da se to učini) bila je naša najveća pogreška, naša sramota. Ovakva razmišljanja - bez obzira što o njima mislili - strana su američkom izvješćivanju i komentarima o Intifadi. Svoje mjesto zauzimaju zajedno s uzrocima rata 1967. godine, pozadinom izraelske invazije na Libanon, izvještavanju o teroriz mu tijekom prošlih godina, diplomatskim ostvarenjima i ostalim presudno važnim elementima povijesti američko-izraelsko-palestinskih odnosa, koja su potpuno iz brisana iz povijesnog zapisa - vjerojatno zauvijek u Sjedinjenim Državama - jed nim od najizvanrednijih trijumfa propagande modernog doba. Još jedan od uobičajenih vojnih postupaka je provaljivanje u kuću obitelji ko ja je u žalosti jer su joj nekog ubili izraelski vojnici. U jednom od prijavljenih sluča jeva, velika grupa vojnika nasilno je upala u kuću ožalošćenih, potpuno razbivši namještaj i kućanske artikle, tjerajući vani osmero ljudi, među kojima i Arefa, 17-godišnjeg brata ubijenog mladića, prisiljavajući ih da pred zidom stoje s rukama visoko podignutim u zrak. Aref se nakon dva sata onesvijestio i ženama je dopuš teno da ga unesu natrag u kuću. Ostalih sedmero je uhićeno. Nekoliko sati potom,
u kuću su se vratili vojnici i uhitili Arefa. U jednom drugom slučaju, vojnici su ustri jelili i ubili jednog od ožalošćenih. „Čini se da vaši vojnici misle kako mi ne osjećamo bol i da ne moramo ža liti za mrtvima", dodaje stanovnik Nablusa koji je otkrio ove incidente u razgo voru za židovske novine. „Većina ubijenih su mladi ljudi, a palestinska majka plače kao i svaka druga. Kao i u Francuskoj, Engleskoj, Kini ili Izraelu, i ovdje braća i sestre plaču. Mi smo jedini kojima je zabranjeno plakati, zato imam ma lu molbu: kad nam već ne dopuštate da budemo sretni, pustite nas barem da plačemo". Uvijek strašna okupacija poprimila je posebno ružna obilježja nakon što je Izrael uveo nove načine susprezanja Intifade. Ništa nije uspjelo izmaći dugoj ru ci vlasti. Arbitramost prikazanih postupaka hotimice je osmišljena, možda savje tima izraelskih arabista i psihologa. Smisao je ukazati Palestincima kako svaki aspekt njihova života kontrolira vlast, a gospodar nekažnjeno čini što želi. Treba ih se naučiti da „ne dižu glave", što je zločin izložen posebnoj osudi (ovim riječi ma). Moraju shvatiti kako su oni jedan od onih „beznačajnih naroda" koji ne smi je podleći „iluzijama značenja", usvojimo li pravilnu neokonzervativnu retori ku. Vodećim golubovima odgovara savjet Thomasa Friedmana, glavnog diplo matskog dopisnika New York Timesa: „Dajte Ahmedu (...) sjedalo u autobusu, (i) on će smanjiti svoje zahtjeve"; zatim se prema njemu odnosite na isti način kao prema južnom Libanonu, što Friedman preporuča kao model, u kojem su izraelski vojnici i kolaboracionistička mreža terorizirali ili proganjali domaće stanovništvo. Jastrebovi žele da Ahmed shvati kako mora neprestano hodati pognute glave. Os novni je način, primjećuje Israel Shahak, vodeći izraelski građanski libertarijanac, „potpuna, doista sveobuhvatna kontrola koju izraelske vlasti trebaju provesti nad svim aspektima palestinskog života na okupiranim teritorijima i arbitramost kojom je ona nametnuta", poniženje kao politički instrument. Onako slučajno, možemo zamisliti reakciju na prijedlog novinara koji savjetu je Južnoafrikancima da „Sambi daju mjesto u autobusu" ili predlaže da se Židovi ma dodijeli „gubitak nečega" jer „dadu li Hymieu sjedalo u autobusu, on će sma njiti svoje zahtjeve". A ako je i postojao model južnog Libanona, tada ga treba predložiti za Sambu ili Hymiea. Protuarapski rasizam je, međutim, tako rasprostra njen da se gotovo i ne opaža; moglo bi se reći kako je to jedini preostali oblik ra sizma kojeg se smatra legitimnim. Dr Yoel Cohen, izraelski stručnjak za masovne komunikacije, svojim istraži vanjem zaključuje kako od travnja 1988. godine „gotovo da i nije bilo vijesti o Intifadi" u novinama tipa New York Times, Washington Post i Le Monde. Značenje naglog pada prisutnosti u vijestima - na razinu zbivanja u Japanu ili Šri Lanki, za ključuje - značenje je posebno uočljivo u pogledu Sjedinjenih Država, što je stvar koju su zasigurno vrlo dobro shvatili oni koji organiziraju i provode represiju dok dolari teku.
2. Stvarnost okupacije* Žrtve vrlo dobro shvaćaju činjenice. Raja Shehadeh, odvjetnik sa Zapadne obale i utemeljitelj udruge Zakon u službi čovjeka, primjećuje: „Neuspjeh svih mi rovnih inicijativa je sve kod nas potaknuo da misle kako 'smo posve nemoćni, eksploatirani, izmučeni, naše kuće razrušene i ništa ne pomaže promijeniti našu si tuaciju. Nema političkog rješenja, nikoga izvana (da pomogne) i ako sami to ne uči nimo, nitko neće mariti'". Nastavlja kako nije „stupanj okrutnosti" okupacijskih snaga ono što je dovelo do posvemašnjeg očaja, već radije „sljepoća i mržnja pre ma palestinskim Arapima", beskrajna degradacija kao stanje svakodnevnog života. S priličnom nostalgijom Shehadeh se sjeća vremena u kojem je prevladavalo stajalište Moshe Dayana: „'Kloniti se miješanja u ljudske živote' što je više mogu će", pod okupacijom predodređenom da bude trajna. Pregledavajući unutarnji slijed zbivanja, bolje ćemo shvatiti Dayanove pogle de. Na sastanku u rujnu 1967. godine pozivao je da kažemo Arapima: „Nemamo rješenje, i dalje ćete živjeti poput pasa, a tko god želi - može otići...". Na primjed bu Shimona Peresa kako Izrael treba sačuvati „svoje moralno stajalište", Dayan je odgovorio: „Ben-Gurion je rekao da svatko tko pristupa problemu cionizma s mo ralnog stajališta nije cionist." Prezir spram arapskog stanovništva duboko je ukorijenjen u cionističkoj misli. Dokumenti Židovske izvršne agencije, odnedavno dostupni javnosti, otkrivaju, na primjer, razmišljanja Chaima Weizmanna nakon Balfourove deklaracije iz 1917. godine: ,,U pogledu arapskog pitanja- Britanci su mi rekli kako tamo postoji nekoliko stotina tisuća nigera, ali to je beznačajna stvar" (navedeno po Arthuru Ruppinu). Američki novinar Vincent Sheean, koji je sti gao u Palestinu 1929. godine kao gorljivi cionist, vratio se nekoliko mjeseci kasni je kao oštar kritičar cionističkog poduhvata, zbog stajališta židovskih useljenika prema onome što su nazivali „neciviliziranom rasom" ili „divljacima" i „Crvenim In dijancima", „trinaeststoljetnim nametnicima", a kojem će, prema još i danas odjekujućim riječima Davida Ben-Guriona, biti „podjednako dobro u Jordanu, Libano nu ili brojnim drugim mjestima" koje su „njegova zemlja onoliko koliko je i ova. A to je premalo." Palestinci tupo i uporno odbijaju shvatiti u čemu je problem. Prvi useljenici, među kojima i oni smatrani prosvijećenima, problem su shva tili kao „sukob između kulture i divljih ljudi"; „nema kukavičkije, licemjernije i nečasnije rase od ove" (Avshalom Feinberg Henrietti Szold). Upozoravali su na „istoč njački mentalitet", na njegov nedostatak uljuđenih normi i oslanjanje na nasilje, „kulturu poludivljih ljudi". Vraćajući nas u sadašnjost, ministar pravosuđa Avraham Sharir u veljači 1988. godine informira okupljene američko-židovske funk cionare da su „Arapi lažljivci od rođenja", ne izazvavši bilo kakvu reakciju, izvješ ćuje izraelski tisak. Načelnik Izraelskog sjevernog zapovjedništva, general Avigdor Ben Gal, prikazao je Arape iz Galileje (unutar samog Izraela) kao „rak u izraelskom * Utemeljeno na „The Palestinian Uprising: A Turning Point?", Z Magazine, svibanj 1988.
tijelu", što je pristup proizašao iz primjedbi o „slabo naseljenoj Galileji" (Irving Howe), čije je značenje da je u Galileji premalo Židova (ali previše arapskih građa na, strahuje Izrael). Ostali su proklinjali Arapina „izluđenog osobitim svojstvima nje gove kulture" i predanog „besmislenim" premda „prolazno ugodnim" radnjama „prolijevanja krvi" (Martin Peretz, urednik New Republics). Ova trajna stajališta, uobičajena u cjelokupnoj povijesti europskog kolonijalizma, pomažu nam shvatiti ono što se danas događa. Izraelski urednik Yigal Schwartz, završavajući svoju službu rezervnog časnika na Zapadnoj obali, opisuje prevlada vajuće stajalište u vojci kao ono utemeljeno na pretpostavkama da imaju posla s „primitivnim narodom, Indijancima koje sukladno našoj dužnosti treba educirati i disciplinirati", učiti ih kako „su oni djeca, a mi roditelji koji ih obrazuju", korištenjem batine ako je potrebno. ,,S desna na lijevo", nered se koristi kako bi se pokazalo da „smo loši učitelji" jer „da smo ih na početku dobro pretukli, bili bi pravilno od gojeni", stoga je danas neophodno tući ih i ponižavati, čak i onda, kao što sam ka že, kad tri vojnika premlaćuju bespomoćnu ženu. Umirovljeni general Shlomo Gazit, bivši načelnik Vojne obavještajne službe, objašnjava: „Nije dovoljno razrušiti dom terorista (u praksi, to je osoba koju treba kazniti na temelju najpovršnijih osu da); to nije dovoljno da bi se nekoga zastrašilo. Trebamo razrušiti sve što je unutar radijusa 300-400 metara od njegove kuće". Nekad služeći kao viši vojni dužnosnik na Zapadnoj obali, ponosi se nedavnom knjigom „svih uspjeha" okupacije, njezi nom „potpunom zabranom svih oblika političkog organiziranja" ili bilo kakvog sud jelovanja u „političkim poslovima", tako da se stanovništvo neće nikada „promat rati kao partner u odnosima s Izraelom". Temeljem sličnih premisa gradonačelnik New Yorka, Edward Koch, pozvao je Izrael da „čeličnom šakom i drastičnim mjera ma razbije nemire na okupiranim teritorijima", deportira bacače kamenja „ne mareći za reakcije medija". Premijer Shamir je upozorio da će Palestince koji se odupiru okupaciji zgaziti „poput skakavaca", a glave im „razbiti na stijenama i zidovima"; ,,S najviših uzvisina ovih planina i iz perspektive tisućljetne povijesti, po ručujemo im da su u usporedbi s nama poput skakavaca." Imajući na umu prevla davajuća stajališta, uopće ne začuđuje da su ,,u odnosu spram nas, Britanci istan čano reagirali na židovski revolt", primijetio je vojni povjesničar Uri Milshtein. Uredništvo New York Timesa, ne odobravajući sadašnje nasilje, primjećuje: „Kao što Izrael pati, pate i njegovi prijatelji." Izražavajući divljenje za „ovu ma jušnu naciju, simbol ljudske pristojnosti" i za „način na koji izraelsko društvo od govara" jer se „brutalnosti ne prikrivaju ili ignoriraju, već ih se razotkriva, istražuje i zbog njih pati", uredništvo hvali one Izraelce koji „traže humanije načine potak nuti posljedicama po mlade vojnike - i u uvjerenju da brutalnost raspiruje nemire. Ovi čuvari ljudskih vrijednosti vjeruju kako si Izrael (...) može dopustiti preuzima nje rizika mira". Ostali mogući uzroci zabrinutosti zbog brutalnih premlaćivanja, ubojstava i općeg terora nisu zabilježeni. Mogli bismo se upitati kakva bi bila reak cija na dostignuće ovakve vrste u Pravdi da su Židovi žrtve, a Arapi ili Poljaci po činitelji.
Ista ova stajališta objašnjavaju očaj stanovništva uslijed onog što je ovdje u Americi pozdravljeno kao „benigna okupacija", a u stvarnosti vladavina terora i po niženja od samog početka. U Gazi s, možda, najvećom gustoćom naseljenosti sta novništva na svijetu i zahvaljujući zakonodavstvu koje zabranjuje konkurenciju izraelskim proizvodima i izvozu, praktički nema gospodarstva, postojećih 2500 ži dovskih useljenika koji čine 0.4% stanovništva posjeduje 28% državne zemlje (Ze'ev Schiff). Dugogodišnjom se politikom i na Zapadnoj obali usporava ekonom ski razvoj i konkurencija izraelskim kompanijama kako bi se „Palestince natjeralo na iseljavanje" ili stanovništvo pretvorilo u zatvoreno tržište i jeftinu radnu snagu za Izrael (Danny Rubinstein). „Izraženo gospodarskim rječnikom, oni pružaju jeftinu radnu snagu vladajućoj klasi", piše profesor Emmanuel Šivan, dodajući da izrael ski „kolonijalni model" nalikuje na Alžir pod francuskom vladavinom i „kreće pre ma Južnoj Africi" (što pokazuju i novinski naslovi). Arapi su „suočeni s ozbiljnom nestašicom vode" proizašlom iz podjele vodenih resursa u korist židovskih uselje nika u odnosu 12:1; „arapskim žiteljima zabranjeno je kopanje novih izvora, što je normalno" jer Izrael intenzivno crpi prirodne izvore na Zapadnoj obali za svoje vlas tite potrebe (Eyal Ehrlich). Arapi kupuju vodu po trostruko, pa i četverostruko višoj cijeni no židovski useljenici, izvješćuje Jerusalem Post. Preispitujući „osnovne za kone aparthejda" koje je moguće primijeniti na sam Izrael, Orit Shohet izvješćuje da Židovski nacionalni fond, karitativna organizacija zakonom određena da opslu žuje potrebe isključivo Židova, a koja danas učinkovito nadzire 90% zemlje unutar Izraela (s koje su nežidovski građani isključeni „za vijeke vjekova"), pomoću pod ružnica, kako bi se prekrila ova „čista pljačka", kupuje zemlju na Zapadnoj obali na kojoj se „nežidovima (...) nikad neće dopustiti živjeti". Naredbama vojnog zapo vjednika Zapadne obale iz 1983. godine nitko ne smije posaditi drvo ili povrće bez pismenog odobrenja dobivenog isključivo nakon predočavanja dokaza o vlasniš tvu, što je sredstvo kojim se omogućava državno preuzimanje privatne zemlje, u trenutku kad se dokumenti ocijene neprihvatljivima, primjećuje odvjetnik Avigdor Feldman. Kazna za sadnju nezakonite rajčice je do godine dana zatvora. Ostale uobičajene mjere uključuju kažnjavanje, protjerivanje, administrativno li šavanje slobode i prijeki vojni sud, unutar pravosudnog sustava koji je ovako orga niziran: ,,U 98% slučajeva odvjetnici mogu vidjeti palestinske klijente tek nakon što oni 'priznaju', a suci prihvate pismeno 'priznanje', i onda kad je napisano na hebrej skom jeziku kojim osumnjičeni ne vladaju, nakon dugog pritvora uz premlaćivanje, psihološke pritiske i prijetnje" izvješćuje odvjetnik Jonathan Kuttab iz udruge Zakon u službi čovjeka. U ožujku 1988. godine napušteni su i preostali tragovi zako nitosti, kada je Izrael opozvao obećanje premijera Begina predsjedniku Carteru da će administrativno lišavanje slobode biti predmetom određenog „zakonskog pos tupka". Stanovnici Zapadne obale godinama su izloženi divljanju useljenika i nasilju izraelske granične policije i vojske, kao što je potanko prenosio židovski ti sak, ali rijetko i naš američki. Nakon obilaska izbjegličkog logora Deheisha, Don Yermiya piše kako je svrha „udaljiti stanovništvo i očistiti prostor za useljeničke
planove", dok onima koji pate pod „brutalnom silom" opresivne vojne vladavine i useljeničkog nasilja, ne preostaje ništa drugo do bacati kamenje. Jedan od uteme ljitelja izraelske vojske, današnji promatrač „ostvarivanja cionizma tijekom triju generacija", ogorčeno piše kako je izraelska vojna osveta još okrutnija od prakse Britanaca koji kažu: „Naši borci otpora su bacali bombe, eksplozive, pucali i ubijali taoce". Ne začuđuje da su ove mjere proširene također i na Židove, mada u daleko manjem stupnju. Po prvi put, temeljem hitnih zakona koje je donijela Britanska up rava, prestao je izlaziti židovski tjednik (Derech, Hanitzotz, kao i s njim povezan, što je ipak uobičajeno, onaj arapski), rezultiravši trajnim opsadnim stanjem, okonča nim pred britansko povlačenje, ali kojeg je neposredno potom obnovio Izrael ; oštro izraelsko gušenje slobode izražavanja ovdje u Americi redovito prolazi nezami jećeno. Oštre odgovore Vlade počeli su izazivati čak i umjereni prosvjedi. Polaznike Bezalel Arts School, koji su u mirnim demonstracijama nosili natpise s porukom: „Ne izgubimo svoje ljudsko lice", napala je policija i silovito rastjerala, uhitivši 27, što je model znan i ovdje u Americi.
3. Slike ustanka* Jedna od najuzvišenijih tema moderne povijesti je borba podjarmljenih naro da za preuzimanje kontrole nad svojim životima i sudbinom. U travnju 1988. godi ne posjetio sam Izrael i okupirane teritorije na kojima je jedna takva borba doseg la stupanj dramatičnog intenziteta, što mi je omogućilo da neposredno, barem nakratko, promatram palestinsku Intifadu. Oni povlašteni često smatraju ove borbe napadom na svoja prava, provalama nasilja potaknutog zlim silama usmjerenim na naše uništenje: svjetskim komuniz mom ili poludjelim teroristima i fanaticima. Borba za slobodu čini se neobjašnjivom nekim drugim riječima. Na kraju, životni standard je viši od onoga kamenog doba, pa čak i od nekih mjesta u crnačkoj Africi. A ljudi na Zapadnoj obali i Gazi koji pre življavaju obavljajući izraelske prljave poslove, prema standardnim ekonomskim pokazateljima značajno napreduju. Robovlasnici su nudili slične argumente. S obzirom da je tako očigledno nerazuman, revolt onih kojima je sve oteto, zasigurno je vođen zlom namjerom ili primitivnom prirodom. Zašto bi nas se ticalo poniženje i degradacija ako ove uvjete prate određene mjere ekonomskog rasta? Zašto bi ljudi žrtvovali materijalna dobra i moguća očekivanja donkihotovskom po tragom za slobodom i samopoštovanjem? Pod pretpostavkom da je osnovna ljud ska emocija i upravljačka sila svakog zdravog društva želja za stjecanjem materi jalnih dobara, na ovakva pitanja nije jednostavno odgovoriti, stoga trebamo nešto sofisticiranije i misterioznije. Prije dvije stotine godina, Rousseau je s neprekrivenim prijezirom pisao o svojim uljuđenim sunarodnjacima koji su napustili sam koncept * Preuzeto iz „Scenes from the Uprising", Z Magazine, srpanj 1988.
slobode i: „Ne čine ništa, već se trajno hvale mirom i spokojem kojeg uživaju u svo jim lancima (...) No, kad vidim tuđa zadovoljstva žrtvovanjima, spokoj, bogatstvo, moć i sam život kao očuvanje ovih samih dobara, što toliko preziru oni koji su ga iz gubili; kad gledam životinje rođene slobodnima i prkoseći svojoj zatočenosti, na re šetkama svojih zatvora lome glave; kad pomislim na prezirno odbijanje mnoštva pos ve golih divljaka europske pohote i trpljenje gladi, ognja, mača i smrti da bi sačuvali samo svoju nezavisnost, osjećam da ne priliči robovima razmišljati o slobodi." Ove riječi vraćale su se u moje misli dok sam putovao Zapadnom obalom, kao što bi se vraćale i ranije u sličnim okolnostima. Rijetka je povlastica načas ug ledati trenutak borbe naroda za slobodu i pravdu. Upravo sada ustanak je točno to, bez obzira na smjer kojim, po uvjetima koje su nametnuli okupator i njegove platiše, može odvesti. 3.1 Represija i otpor Izrael je posegnuo za ubijanjem, premlaćivanjem, otrovnim plinovima, masov nim uhićenjima, deportacijom, uništavanjem kuća, redarstvenim satom i ostalim oblicima okrutnog kolektivnog kažnjavanja. Ništa nije pomoglo u nametanju pos lušnosti ili izlaganju nasilnom odgovoru. Palestinski ustanak je izvanredno ostvare nje kolektivne samodiscipline. Posve je različit od borbe palestinskih Židova za židovsku državu, s umorstvom britanskih dužnosnika, mučkim pogubljenjem UN-ova posrednika Folke Bernadottea, vješanjem britanskih talaca i brojnim zvjer stvima nad arapskim civilima. Yitzak Shamir, premijer u vrijeme mog posjeta i zapovjednik grupe koja je ubi la Bernadottea, slavio je teror kao moralni imperativ: „Ni židovska etika niti židov ska tradicija ne mogu diskvalificirati terorizam kao sredstvo borbe", pisao je. „Prvo i iznad svega, terorizam je za nas dio političke bitke koja se vodi u sadašnjim okol nostima i ima odlučujuću ulogu (...) u našoj borbi protiv okupatora". Neki bi nas voljeli uvjeriti kako su ovakva razmišljanja i stvarnost koja iz njih proizlazi isključivo ekstremistička područja, napuštena s utemeljivanjem države ko ju su novine nazvale „simbolom ljudske pristojnosti", „društvom u kojem je moral na osjećajnost načelo političkog života" (New York Times), koje je vođeno „višom moralnom svrhom (...) kroz svoju nemirnu povijest" (Time). Postoji iscrpan za pis koji podriva ovakva zavaravanja. Štoviše, političko vodstvo nije bilo spremno osuditi terorističku praksu. U sjećanjima punim pohvala, Isaiah Berlin primjećuje: „Chaim Weizmann nije smatrao moralno opravdanim javno osuditi djela (židov skog terora) ili njihove počinitelje (...) nije namjeravao govoriti protiv djela kriminal nih, kako ih je smatrao koja naviru iz izopačenih umova ljudi natjeranih na očaj..." David Ben-Gurion skrivao je priznanje prisnog prijatelja da je bio među Bernadotteovim ubojicama. Nacionalni pokreti i borbe u pravilu sa sobom nose popis nasilja i terora, ne samo našeg vlastitog, a Izrael nije izuzetak od ovog pravila. Tijekom svoje borbe za nezavisnost, židovska zajednica u Palestini mogla je pretpostaviti određeni stupanj suzdržavanja na strani britanskih snaga. Palestinci
posve dobro znaju kako ne mogu očekivati takvu suzdržanost tamo gdje se slijedi cionistički put. Čak i nenasilne radnje - politički napori i štrajkovi trgovaca, primje rice, tek verbalnog i simboličnog izraza - dugo su silom potiskivani, nedostatkom vanjske podrške, ne samo među onima koji hvale vrline ovakvih načina. Da su se Britanci odnosili prema Židovima u Palestini na način izraelske dugogodišnje rep resije, imali bismo metež u Engleskoj i širom svijeta. Zamislite reakciju na moguć nost da je sovjetska policija imala posla s otpadnicima na bilo koji način usporediv s izraelskom praksom, koja bi samo nakratko dosegla televizijske ekrane. Izraelski komentatori primijetili su oštar kontrast između suzdržanosti britanskih snaga i iz raelske brutalnosti u odgovoru na palestinski otpor koji je ostajao iznenađujuće čvrstim, što ne može zauvijek trajati. Dok ovo pišem, novine izvješćuju o - u jed nom jedinom danu - nasilnim protestima na Tajvanu, u Francuskoj, Južnoj Koreji i Manili sa zapaljivim bombama i nasrtajima na policiju, sa stotinama ranjenih, čiji tek manji broj čine demonstranti i izgrednici. Ovo nisu države poznate po svojoj njež nosti; pa ipak je slika posve različita u odnosu na izraelsku praksu u manje prijete ćim okolnostima. Ovdje jest prisutan dvostruki standard, na koji obično upozoravaju apologeti izraelskog nasilja ; dugi niz godina, ono je upravo suprotno od onoga za što ga se smatra. Izraelski filozof Avishail Margalit uspoređuje „duh suzdržanosti" južnokorejske policije s doktrinom koju je na ova brutalna premlaćivanja primijenio ministar obra ne Yitzak Rabin iz Laburističke stranke: „Neophodna su (...) u obnavljanju časti voj nika suočenih s izazovima koje postavljaju Palestinci". Razlika se, tvrdi on, nalazi u kulturnim različitostima shvaćanja koncepta časti. Možda je tako, ali faktor rasizma ne smije biti zapostavljen. Kako je ustanak prikupljao snagu, protestiraju ći protiv filmova prikazivanih na sabat, ortodoksni Židovi gađali su automobile i po licajce kamenjem i metalnim okvirima izbacivanim iz kuća; nisu zabilježena ubija nja ili sadistička premlaćivanja ni tada, niti šest mjeseci kasnije kad su stotine židovskih radnika, u radničkom protestu, upale u Ministarstvo financija, razbijajući prozore i ranjavajući policajce i službenike. Margelit komentira: „Objavljena je želja Izraelske vlade (...) da obnovi 'zakon i red' (...), ispravno prevedena: 'izbrisati smiješak s lica palestinske mladeži'". Izraz je prikladan. Vojnici su premlaćivali Arape na glavnoj ulici zapadnog Jeruzalema glas no vičući kako „su se usudili podignuti glave". Arapi uče lekciju da „ne smiju podizati svoje glave", izvješćuje izraelski autor Shulamith Haraven iz Gaze, u kojoj je zaštitni znak okupacije proteklih 20 godina bila „degradacija" i „trajno ponižavanje (...) radi njihova vlastita dobra, zlo za njihovo vlastito dobro". „Čovjek hoda ulicom i (vojnici i useljenici) ga dozivaju: 'dođi ovamo, magarče'". Hebrejska fraza koju Arapi brzo nau če glasi: „Svi ste vi lopovi i kopilad". Ženu koja se vraćala sa studija u Sjedinjenim Dr žavama uvrijedili su i rugali joj se vojnici na granici, smijući se „finoj odjeći koju ova ima" te su je jedan drugom dodavali tijekom pregleda prtljage; druga je u ponoć, udarcima nogom na svoja vrata, pozvana da izađe vani gdje su joj vojnici
naredili da pročita grafit na zidu. Posjećujući Gazu neposredno pred početak ustan ka, premijer Shamir je pozvao gradske dužnosnike i uglednike na susret, no ostavio ih da čekaju vani pred zatvorenim vratima, a kada im je konačno dopušteno ući i neš to reći, grubo ih je prekinuo informiravši ih kako Izrael nikad neće napustiti Gazu i otišao; „Poniženje s ovog mjesta ima konačno političko značenje", dodaje Hareven i nije prošlo nezapaženo među ljudima koji su naučili da „Židovi ne razumiju ništa osim sile". To su uvjeti svakodnevnog života koji govore više od leševa i slomlje nih kostiju. Sličnost s krajnjim jugom u njegovim najgorim danima dovoljno je očita. Fenomen je tipičan za europski kolonijalizam, na primjer, George Washington se osvrće na „nemilosrdne indijanske divljake" Deklaracije o nezavisnosti kao „zvi jeri iz molitvi, premda se oblikom razlikuju", prema kojima se treba sukladno odno siti. Danas neobični komentari doista prolaze nezamijećeni. Spomenut ću sa mo jedan primjer zbog njegove primjenjivosti i na ovdašnju medijsku elitu. Za vrijeme mog boravka u Izraelu, objavljen je poduži intervju Timesova do pisnika Thomasa Friedmana u hebrejskim novinama, a u svezi s Pulitzerovom nag radom koju je primio za „uravnoteženo i informirano izvješćivanje", uključujući i veliko falsificiranje u službi izraelskog odbijanja politike miroljubivog rješenja. Ponovio je neke od izmišljotina, koje je i sam pomogao utemeljiti, primjerice onu da se Palestinci „odupiru suočiti s odredbama o postojanju Izraela, a sebe više vole predstaviti kao žrtve". Nastavio je hvaliti svoju oštroumnost u „potpunom predviđa nju ustanka na okupiranim teritorijima" - što je možda iznenađenje njegovim redo vitim čitateljima - pišući „priče koje nitko nikad ranije nije poslao" s jedinstvenom „preciznošću" i percepcijom; prije njegovih opažanja, objašnjavao je, Izrael je bio „država o kojoj se u svijetu najviše izvješćivalo, ali koju se u medijima najmanje shvaćalo". Friedman je također ponudio svoje rješenje problema okupiranih terito rija, već ranije navedeno: model treba biti južni Libanon, kontroliran vojskom teroris tičkih plaćenika poduprtih izraelskom moći. Osnovno načelo treba biti „sigurnost, ne mir". Pa ipak, Palestincima ne treba baš sve uskratiti. „Samo ako Palestincima ponudite nešto što bi mogli izgubiti, postoji nada da će pristati ublažiti svoje zah tjeve" - to jest, izvan „zahtjeva" za međusobnim priznavanjem rješenjem o dvjema državama, što je dugogodišnja pozicija o kojoj je Friedman odbijao izvješćivati, us trajno je otklanjajući. Nastavlja: „Uvjeren sam kako će onog trenutka kad Ahmed bude imao svoje mjesto u autobusu, smanjiti zahtjeve." Gotovo da ne iznenađuje što je nakon objavljivanja nagrade 1. travnja Fried man bio sretniji nego u trenutku kada mu je ta ista nagrada dodijeljena za izvješći vanje iz Libanona, u „trenutku poprilično pomiješanih osjećaja" zbog bombardira nja Američkog veleposlanstva u Bejrutu, koje je neposredno prethodilo dodjeli. Međutim, ovog puta, nagrada „nije pomiješana, zasjenjena ikakvom tragedijom", rekao je, jer se tijekom prethodnih mjeseci na njegovom području nije dogodilo ništa neugodno. Sadašnja izraelska taktika ne otkriva ništa novo; unaprijeđen je samo stupanj nasilja jer se otpor proširio na gotovo cjelokupno palestinsko društvo. Godinama
ranije, „odgovoriti paljbom na bacanje kamenja" postalo je „uobičajena stvar". Od prvih dana okupacije prikupljeni su dokazi o sustavnom mučenju, što je činje nica koju je danas priznala i službena Landauova komisija koju predvodi uvaženi nekadašnji sudac Vrhovnog suda, koji preporuča „umjereni fizički pritisak" - „Eu femizam koji znači da je mučenje dopušteno u ozbiljnu svrhu, za razliku od muče nja zbog ugode", komentira Margalit. Unutar Izraela, radnici s okupiranih teritorija mogu očekivati podjednak tret man. Pod naslovom Kabina ujaka Ahmeda Yigal Sarna, nekoliko mjeseci prije us tanka, kazuje „priču o ropstvu" desetaka tisuća neorganiziranih radnika koji sva kodnevno pristižu u Izrael. „Oni su robovi, građani drugog reda koje se sumnjiči za sve, koji obitavaju pod pločnicima Tel Aviva, tijekom noći zaključani u poljskim ku ćicama među nasadima limuna, u blizini hrpa kanalizacijskog otpada, u zaklonima koje (...) koriste samo štakori" ili podzemnim parkirališnim garažama ili štandovima za robu na tržnicama, ilegalno, s obzirom da im nije dozvoljeno provesti noć u Iz raelu, uključujući „djecu roblje" i ostale unajmljene „na tržnicama robija u Ashkelonu, Jeruzalemu, Ramat Ganu i ostalim mjestima". Nekoliko dana kasnije, član Knesseta Ran Cohen izvijestio je o postupanju Granične straže prema arapskim radnicima u hotelu u Tel Avivu: „Arapski radnici okrutno su pretučeni i prisiljeni masturbirati pred Graničnom stražom, polizati pod svoga kata i jesti kavu pomije šanu sa šećerom i pastom za zube, a novac im je ukraden". Žalili su se vlastima, ali istrage nije bilo ni nakon više od dva mjeseca. Ključno obilježje okupacije oduvijek je bilo poniženje: njima se ne smije do pustiti podizanje glava. Temeljno načelo, često javno iznošeno, jest da „arapbušman" izraz istovjetan s „crnčugom" ili „crnjom" mora shvatiti tko upravlja zemljom, a tko po njoj hoda pognute glave i spuštenih očiju. Ako trgovci, u znak izražavanja nezavisnosti, pokušaju otvoriti svoje trgovine poslijepodne, vojska ih prisiljava po podne ih zatvoriti, a ujutro otvoriti. Ako se udaljeno selo proglasi „oslobođenim", što znači da će voditi svoje interne poslove, vojska napada, a baca li se kamenje pokušavajući zadržati vojnike, rezultirat će ubijanjem, premlaćivanjem, uništava njem imovine, masovnim uhićenjima, mučenjima. Izraelski Arapi također moraju biti neprestano oprezni. Arapski prijatelj, u Iz raelu vrlo poznat filozof rođen u Nazaretu, odvezao me jedne večeri od Ramale u Jeruzalem, ali me zamolio da napuštajući njegov sadašnji dom u istočnom Jeruza lemu (pripojen Izraelu usprkos UN-u, više no udvostručujući time područje grada) pođem taksijem u svoj hotel jer bi on, na povratku kući, mogao biti zaustav ljen na cestovnoj blokadi, uz moguće teške posljedice. Šećući starim gradom, arapski prijatelj je dohvatio i dotaknuo crnu zastavu - mnoge su bile izvješene u znak žalosti nakon ubojstva lidera PLO-a Khalila Al-Wazira (Abu Jihad) u Tunisu od strane izraelskih komandosa. Obližnji granični čuvar uzeo je kameru i snimio ga, slijedeći ga kamerom uperenom prema njemu, dodajući prijeteći komentar. Tog čovjeka nije lako uplašiti; proveo je godine u izraelskom zatvoru, a nakon osloba đanja postao glasan branitelj palestinskih prava. Međutim, zamolio me da istog
trenutka pođemo do obližnjeg sjedišta Granične straže kako bi časniku kojeg poz naje objasnio što se dogodilo; strahovao je da bi ga u protivnom mogla pokupiti policija, optužiti ga za vješanje zastava, odvesti na „ispitivanje" i odaslati u nepo znato. Izraelski prijatelj i ja pošli smo u sjedište na čijem ulazu je stajao natpis Bruchim Haba'im (Blagoslovljeni oni koji ulaze); u svjetlu (opravdane) reputacije Granične straže može se samo zamišljati sudbina Arapa blagoslovljenih na taj na čin. Časnik kojeg smo tražili tada nije bio dostupan (bio je zauzet prisluškivanjem, usputno smo obaviješteni), ali kad je stigao, objasnili smo mu što se dogodilo, a on je pozvao patrolu i naredio im da zaborave stvar. Na svu sreću, u ovom sluča ju, postojala je „zaštita". Ovo je uobičajeni model. Izraelski novinar Tom Segev izvješćuje što se dogo dilo nakon što mu je arapski odvjetnik rekao da i usputna šetnja Jeruzalemom mo že povući sa sobom dokaz o vrijeđanju i ponižavanju Arapa. Ne vjerujući, Segev je s njim prošetao Jeruzalemom gdje ga je opetovano zaustavljala Granična straža, provjeravajući njegove identifikacijske isprave. Jedan mu je naredio: „Dođi ovamo, skoči." Smijući se, ispustio je papire na cestu i naredio odvjetniku da ih podigne. „Ovi ljudi učinit će sve što im kažete", granični policajac je objašnjavao Segevu: „Kažem li mu da skače, skakat će. Trči, trčat će. Skini svoju odjeću, on će je skinu ti. Ako mu kažem poljubi zid, poljubit će ga. Ako mu kažem da puže po cesti, ho će li puzati? (...) Sve. Reci mu da opsuje svoju mater i on će je opsovati". Oni nisu „ljudska stvorenja". Čuvar je zatim pretražio odvjetnika, ošamario ga i naredio mu da skine cipele, upozoravajući ga da mu može narediti da skine i odjeću. „Moj Arapin", nastavlja Segev, „ šutio je i sjedio na zemlji" dok se policajac smijao, ponov no govoreći: „Doista, nisu ljudi", a zatim otišao. „Ljudi su prolazili pored i nisu niti pogledali Arapina, kao da je bio proziran. 'Evo, imaš svoju priču', rekao je moj Arapin". Ostali nisu toliko sretni; mogu biti pretučeni i odvedeni na „ispitivanje" i zat varanje bez optužbe. Prigovaranje policiji potiče dodatnu brutalnost, što je obilno dokumentirano. Ovo su uvjeti Ahmedova svakodnevnog života i pozadina ustanka. 3.2 Nekoliko osobnih opažanja Moj posjet je bio u travnju, u vrijeme ubojstva Abu Jihada, djela kojem se u Iz raelu uglavnom aplaudiralo, a ovdje u Americi, bez predrasuda opraštalo temeljem opravdanja kako je on bio uključen u planiranje terorističkih radnji; temeljem tih is tih opravdanja ne bismo mogli protestirati na ubojstvo izraelskog ili američkog po litičkog vodstva. Zbog protesta koji su doveli do brojnih od strane vojske počinjenih ubojsta va, pojas Gaze bio je gotovo hermetički zatvoren i bilo je nemoguće ući. Uz vrlo ko risne arapske veze, ipak sam uspio posjetiti arapske prostore na Zapadnoj obali. Područje je, čak i prije ubojstva, počelo nalikovati koncentracijskom logoru. Odgo vorilo se determiniranošću i tihim prkosom, impresivnom razinom narodnog orga niziranja, čvrstom namjerom da se razvije samodovoljna i održiva privreda, makar
na stupnju samog opstanka, i nevjerojatno visokim moralom. Odgovor vodećih pa lestinskih aktivista, organizatora narodnih odbora, ljudi u selima pod vojnom kon trolom, žrtava vojnog i useljeničkog terora, bio je istovjetan: izdržat ćemo, patit ćemo i onemogućavajući Izraelcima održavanje njihove vlasti, osvojit ćemo svoju nezavisnost. Za vrijeme mog posjeta, u bolnici u Ramali bilo je mnoštvo ozbiljno ranjenih pacijenata, ali ne i doktora u bJizini, tek nekoliko bolničkih sestara. Sukob s vojni cima odigrao se nekoliko sati ranije izvan bolnice i medicinsko se osoblje suočilo s mogućnošću pritvora u slučaju pomaganja ranjenima. Pacijenti i njihove obi telji su se u početku suzdržavali razgovarati s nama, bojeći se da bismo mogli biti izraelski agenti maskirani u novinare. Nakon što je naš vodič pridobio povjerenje, bili su spremniji na to, opisujući okolnosti u kojima su premlaćeni i ranjeni. Jedan od ljudi, čiji je donji dio tijela paraliziran, s cjevčicama koje izlaze iz njegova tijela i ranama od pet metaka, u trenutku kad smo odlazili od njegova kreveta, blago nam je rekao da se „mora žrtvovati kad te domovina treba". Trinaestogodišnji dječak, pogođen „gumenim metkom" (gumeni metak punjen čelikom), rekao nam je da je pogođen vraćajući se iz džamije i pokušavajući napustiti mjesto obližnjih demon stracija. Upitan kako se osjeća, odgovorio je da je njegovo raspoloženje „snažnije od vjetra". Osjećaji su zajednički, izraženi bez retorike ili bijesa; ljudi bez sredstava za samoobranu, izloženi mnogim i suočeni s novima patnjama, sa zvjezdanim sja jem u očima osjećaju neizbježnu pobjedu. Nasuprot tome, u Izraelu, barem u onim dijelovima stanovništva koje je svjesno onoga što se događa, osjeća se zla slutnja. Prisan četrdesetogodišnji prijatelj upitao me, nakon što sam na Sveučilištu u Tel Avivu održao govor o trenutačnoj situaciji, mislim li da će izraelski Židovi za dvade set godina još uvijek biti tamo. Raspoloženje na okupiranim teritorijima i osjećaj da mogu, sve do okončanja okupacije i stjecanja nezavisnosti, preživjeti golemu rep resiju, može, iako ne mora biti realno, ali je lako uočljivo. U gradu Nablusu mirno je petkom ujutro dok su poduzeća zatvorena, premda izraelske trupe i dalje patroliraju, pripremajući se za demonstracije koje se očekuju nakon molitvi u džamijama. U rubnim područjima grada, grupe ljudi i dječaka golim rukama kupe s polja urod potreban za preživljavanje. Ujedinjeno nacionalno vod stvo odredilo je ovaj dan za pripremanje samoodržive privrede, ne oslanjajući se na Izrael koji je pretvorio okupirane teritorije u tržište izraelskih proizvoda i izvor jeftine radne snage. Izostali su bilo kakvi ozbiljni napori organiziranja masovnog odbijanja rada u Izraelu jer ovisnost opstanka okupiranih teritorija o ovom radu, još uvijek ni je prevladana. Jedan od organizatora, općinski službenik, odveo nas je do stana u starom dijelu Nablusa, gdje nam se pridružio još jedan lokalni aktivist, vozač taksi ja. Zbog labirinta uskih, zavojitih puteljaka, vojska ne može patrolirati starim gradom te je na ulazima podignula teška čelična vrata kako bi stanovništvo, u slučaju potre be, bilo opkoljeno. Ova su dvojica muškaraca opisala mrežu narodnih odbora, organiziranih u skladu s mjestom stanovanja i funkcijama (zdravstvo, proizvodnja, općinske usluge, ženske grupe, itd.), pomoću kojih se obavljaju gradski poslovi i
društveni život, a prema redovitim uputama od Ujedinjenog vodstva o općim stvari ma, s posebnim danima namijenjenim određenim vrstama aktivnosti koje trebaju provesti lokalne zajednice u skladu sa svojim zamislima. Ovakve narodne organizacije godinama su razvijane inicijativom (ilegalne) Komunističke stranke (koja već duže vrijeme snažnije naglašava narodno organizi ranje u odnosu na „vojnu borbu" i možda je zadobila određenu vjerodostojnost sa da već vidljivim uspjehom ove strategije) te različitih klika unutar PLO-a, osobito njegova dominantna elementa, Fataha. Njihovo pojavljivanje i razvoj tijekom neko liko prošlih mjeseci je najupadljivije obilježje narodnog ustanka dalekosežnih pos ljedica. Shulamith Haraven primjećuje da ustanak nije samo protest protiv izraelske moći, iako je to osnovna i najočitija komponenta. To je „pobuna žena i mladih pro tiv tradicionalne patrijarhalne vlasti", koja se protivi „ženskom radu" i „bogatim star ješinama i njihovim vezama s Izraelom i stranim državama" u „društvu u kojem se pred našim očima pokreće i mijenja nešto vrlo važno, a čak i onda kad bi sadašnji nemiri bili obuzdani, proces bi se nastavio". Izvješćujući iz sela sa Zapadne obale, Zvi Gilat prikazuje njihovu „socijalističku autonomiju", međusobnu pomoć, distri buiranje potrepština onima kojima trebaju i narodno organiziranje, unatoč uvijek prisutnom izraelskim terorom, kao i u Ya'bedu u kojem su seljani cijele noći sluša li „plač zatvorenika i molbe za hranom" iz lokalne škole, pretvorene (kao i mnoge druge) u „zatvorenički logor". Znakovi se mogu vidjeti posvuda. Premda je temeljem naredbi Ujedinjenog vodstva arapska policija odstupila, lokalno stanovništvo govori o tome kako uistinu nema kriminala ili nereda, osim suprotstavljanja okupatorskim snagama. U Nablusu su pokrenuti planovi o uzgoju pilića i zečeva na farmama u predgrađu. Stranačka struktura objedinjena je na ni vou Ujedinjenog vodstva (Fatah, Narodni front, Demokratski front, Komunistička stranka i u Gazi Islamski džihad). Unatoč svojim neospornim funkcijama, čini se da je na lokalnoj razini manje značajna. Najveća važnost i briga pridaju se organiziranju života u zajednici, nastojeći stvoriti temelj za punu nezavisnost. Politički cilj je okončati okupaciju. Na pitanje o sredstvima ostvarivanja ovog cilja, odgovor je uvijek istovjetan: ta se pitanja treba ju raspraviti s PLO-om. Zamijećeno je i kritičko prosuđivanje PLO-a glede nespo sobnosti, korupcije pa i gorih stvari, a i slabo prikriven prijezir prema nekolicini utjecajnih osoba koje izraelski mediji smatraju liderima ili službenim glasnogovor nicima, premda ne prema svima; Faisal Husseini, direktor Društva za arapske stu dije u istočnom Jeruzalemu, premda pod ponovnim administrativnim zatočenjem, posebno je spominjan u tom smislu. Međutim, palestinska pitanja razumijeva ju se kao nacionalni problem, a PLO predstavlja nacionalno vodstvo, kakvi god bi li njegovi nedostaci. Opravdano je pretpostaviti da će po stjecanju nezavisnosti na vidjelo izbiti konflikti prikriveni u jedinstvu otpora, posebno sada kad su lokalne organizacije postigle stvarnu rasprostranjenost i uspjeh. Aktivnosti koje su osmislili voditelji lokanih organizacija tijesno se podudaraju s razrađenim analizama Bashira Barghoutija, utjecajnog intelektualca sa Zapadne
obale. Njegovo, detaljno predstavljeno i dugoročno usmjereno predviđanje, jest da će se nezavisan život uspostaviti unatoč svim mjerama koje Izrael poduzima kako bi ga spriječio, s mogućom političkom samostalnošću kad održavanje okupacije Izraelu postane preskupo. Mreža narodnih organizacija i njihove aktivnosti na utemeljivanju samodostatnosti i političke samostalnosti, omogućit će osnovu za druš tvene i političke strukture države, utemeljene uzduž Izraela, na području Zapadne obale i pojasa Gaze. Ne znam jesu li planovi realistični i predviđanja ostvariva, ali usklađenost percepcija i namjera na širokom broju područja, raspoloženje pune predanosti i neprestanog nastojanja, vrijedno je isticanja, kao i - sličnosti s prijaš njom cionističkom poviješću. Jedno od prvih sela koje se proglasilo oslobođenim bilo je selo Salfit koje se tri dana prije mog posjeta još uvijek odupiralo osvajanju vojske. Lokalni odbori su organizirali „općinske službe, uključujući zdravstvo, kao alternativu onima koje je pružala Civilna uprava" i „postavili čuvare i patrole radi upozoravanja na dolazak useljenika i vojske", izvješćivao je Jerusalem Post u svojoj kratkoj bilješci o vojnom napadu. Priča o Salfitu ispripovijedana nam je u domu Rajeha al-Salfitija, dob ro poznate nacionalne osobe i narodnog pjevača, kojeg su Britanci uhitili za vrije me palestinske pobune 1936.-1939. godine, Jordanci za svoje vladavine Zapad nom obalom, a i Izraelci nakon svojih osvajanja. Po njegovom pripovijedanju, is prepletenom živopisnim detaljima i uveličanom nekolicinom posjetilaca, bio je je dan od 80 ljudi uhićenih nakon izraelske okupacije grada napadnutog s više od 1500 vojnika i prisiljenog na predaju, zatim s još dvojicom oslobođen (jedan ozbilj no bolestan, a drugi nemoćan). Vrlo dobro organiziranim gradom dominiralo je prisustvo Komunističke stranke. Raniji pokušaji vojnih upada odagnani su demon stracijama uz bacanje kamenja; uobičajeno su se sukobi, bez obzira je li se o nji ma izvješćivalo, razvijali na sljedeći način. Prvo bi vojska pretpostavila da pokušaj preuzimanja vlasti mogu savladati sporadičnim terorom. Jedan od ljudi opisao je kako su se dvojica izraelskih snajperista, u civilnim odijelima, popela na krov zgra de u predgrađu i ubila slučajno odabranu osobu na ulici, nakon čega je ubojica do viknuo svom partneru da mogu otići. I ovaj i dodatni napori su ostali bezuspješni. Selo je ostalo ujedinjeno u pružanju otpora, baveći se vlastitim poslovima. Jednom prilikom, kasnih dana ožujka, vojska je upala u grad pod izlikom spa šavanja otetog turističkog autobusa, ubivši 14-godišnjeg dječaka i „spasivši" auto bus i njegove zaposjednike. Međutim, ubrzo se razotkrilo kako je ova priča izmiš ljotina. Putnici su bili grupa američkih znanstvenika, sudionici konferencije koju je organiziralo Sveučilište Bir Zeit (vojska ga je, kao i cjelokupan školski i sveučilišni sustav, zatvorila). Tijekom posjeta gradu lokalno stanovništvo ih je srdačno pozdra vilo. Jedan od „spašenih" (posve dobro nakon što je autobus napustio grad) bio je Zachary Lockman, profesor s Harvarda, koji je izvijestio da je helikopter nadgledao selo za vrijeme posjeta pa je slučajno čuo riječi vojnog časnika koji je radiostani com prenio svome zapovjedniku kako grupa „nije ni pod kakvom prijetnjom bilo koga".
Rečeno nam je da su, nakon što je vojnim napadom konačno okupiran grad, vojnici ušli u džamiju i oskvrnuli je, a jedan od njih, popevši se na minaret, na arap skom jeziku glasno izvikivao: „Vaš Bog je mrtav, ovdje smo mi gazde", što je do datni dokaz poniženja. Izvješća iz ostalih mjesta su istovjetna, primjerice iz Beit Ummara gdje je razbijeno više od 100 prozora na džamiji, uništene su svete knjige i druga imovina, a vrpca sa snimkama čitanja iz Kurana ukradena, sve tijekom petosatnog vojnog divljanja buldožerima kojima su teško oštećene gotovo sve zgra de uzduž glavne ulice, uništeni automobile i traktori, iščupana drveća i uzrokovana opća pustoš. U Salfitu su uništeni uredi Unije, a druge zgrade oštećene. Tra žeći ljude određene za uhićenje, vojska upada u kuće određujući ih brojevima; spekuliralo se kako su preleti helikoptera prethodnih dana zamišljeni radi pribavlja nja preciznijih karti. Uhićeni su u zatvoru batinani u skladu s redovitim pristupom. Prilikom napuštanja sela čuli smo izvana povike mladiće da dolaze vojnici. Ljudi su navirali iz svojih kuća, i žene i djeca, kako bi se još jednom suočili s vojnicima. Mo ral je očigledno ostao nepoljuljan, tri dana nakon vojnog napada. Moji arapski vo diči htjeli su izbjeći da ih opaze u gradu pa smo se otputili u suprotnom pravcu. U novinama nije bilo izvješća o napadu i ne znam što se dogodilo. Pridružio sam se nekolicini odvjetnika grupe za zaštitu ljudskih prava Al Haq (Zakon u službi čovjeka) iz Ramale, u posjetu selu Beita zatvorenog vojnom bloka dom koja onemogućava sve dodire s vanjskim svijetom; prekinuta je opskrba plinom, vodom i električnom energijom, a vladala je i nestašica mlijeka, brašna i povrća. Do Beite smo stigli sporednim cestama i preko brežuljaka, slijedeći vo diča iz obližnjeg sela i čekali do 7 sati ujutro jer je vojna opsada praćena redarstve nim satom, što znači kućnim zatvorom. Na odlasku, sporedne ceste preko brežu ljaka bile su blokirane stijenama radi zaštite sela od mogućeg napada useljenika ili vojnika. Beita je postala slavna kada je židovsku djevojčicu Tirzu Porat 6. travnja ubio izraelski useljenik Romam Aldubi, nakon sukoba koji se odigrao kada je 20 hodo časnika iz religiozno-nacionalističkog naselja Elon Moreh ušlo na posjede Beite „da bi pokazali tko su gospodari", kako je jedan od njih rekao TV-izvjestitelju. Dvo jicu seljana, Mousu Saleha Banija Shamseha i Hatema Fayeza Ahmada al-Jabera (postoje različite verzije njihovih imena) također ubio je, a nekolicinu ozbiljno ranio Aldubi, jedan od dvojice oružanih čuvara koji su pratili hodočasnike. Aldubi je dob ro poznat ekstremist kojem je zabranjen pristup u Nablus te je jedini Židov kojem je zabranjeno nošenje oružja; i drugi čuvar i organizator hodočašća, Menechem Han, također ima kriminalnu prošlost. Sljedećeg dana vojnici su ubili 16-godišnjeg dječaka Issama Abdula Halima Mohammada Saida. Hodočasnici su tvrdili kako su Tirzu Porat ubili arapski seljaci, unoseći u Izrael pravu histeriju, u kojoj su se čuli čak i pozivi dvojice ministara iz Vlade na rušenje grada i deportaciju stanovništva. U roku jednog dana, vojska je ustanovila da ju je ubio Aldubi, dalje nastavljajući dizanje u zrak 14 kuća dok je načelnik Ureda, Dan Shomron, izvijestio: „Arapski stanovnici nisu namjeravali nauditi hodočasnicima
Elon Moreha", i u stvari su ih zaštitili. Brojni su uhićeni (60 ih je ostalo u zatvoru za vrijeme našeg posjeta), a šestorica su kasnije deportirani. General Shomron obja vio je: „Akcija treba biti trenutačna. Izostanak djelovanja može odvesti do drugih akcija u području", što znači još useljeničkog divljaštva. Kolektivno kažnjavanje i progoni su „očekivani danak" koji treba platiti kako bi se kontrolirali useljenici. Kaž njavanje za njihovo nasilje nije dolazilo u obzir jer su Židovi, primjećuje Nahum Barnea. Beita je - ili je bila - dražesno, mirno selo, skriveno na brežuljcima nedaleko Ramallaha. Kao tradicionalno i konzervativno selo, proglasilo se oslobođenim krat ko nakon otpočinjanja ustanka, a vojska ga je nekoliko puta napadala, što je do velo do sukoba bacanjem kamenja na cesti prema selu, a koju je vojska blokirala. Tijekom vojnog napada 14. veljače uništena je imovina, a tri stanovnika sela su hospitalizirana zbog slomljenih udova: dva mladića i 80-godišnji starac sa slomlje nom rukom, dva prsta i dva rebra. Sve je to bilo normalno, grad je ostao op koljen nepoznanicama. Događaji 6. travnja su osporeni. Prema mještanima, područje Beite je tada bi lo pod vojnim obručem. Zabrinuli su se vidjevši useljenike kako ulaze na ovo pod ručje, približavajući se izvoru, za koji su se pobojali da bi ga useljenici mogli zatro vati ili uništiti; prema lokalnom stanovništvu to se događalo drugdje, primjerice u Ya'bedu gdje su židovski useljenici izvor digli u zrak. Nakon što je Aldubi ubio Mousu Saleha na poljima, mještani su doveli hodočasnike u selo kako bi odlučili što treba učiniti. Aldubi je ubio svoju drugu žrtvu nakon što mu se čovjek približio s visoko podignutim rukama tražeći od njega da preda oružje i povede hodočas nike svojim putem. Aldubi je ubio Tirzu Porat jer je pogođen kamenjem koje su ba cale majka i sestra Mouse Saleha. Tada mu je puška oduzeta i uništena. Useljeničke priče o arapskoj pucnjavi opovrgla je vojska objavljujući službe no izvješće upitne točnosti. Izraelski prijatelji u Jeruzalemu rekli su mi da već od pr vih televizijskih intervjua nisu sumnjali kako su hodočasnici lagali. Premda su ho dočasnici zadržani pod nadzorom stanovnika nekoliko sati nakon ubojstava, nitko nije ozlijeđen i brigu o njima preuzeli su seljani, kako je to istaknula vojska namje ravajući smiriti histeriju proizašlu iz ovih događaja. Službeno je utvrđeno da se mještane iscrpno upozoravalo na rušenje kuća kako bi mogli ukloniti svoju imovinu. To je u cijelosti netočno. Deset dana kasnije mještani su još uvijek prekopavali po ruševinama tražeći komade slomljenog nam ještaja, odjeću i zalihe hrane zapaljene u eksplozijama. U skladu s nekolicinom ne zavisnih iskaza, mještane su okupili u džamiji i najavili im rušenje svega 15 minuta ranije. Rečeno nam je kako je jednom čovjeku doista bilo dopušteno vrijeme pot rebno za preseljenje svoje imovinu u očevu kuću, nakon čega su obje kuće uniš tene. Ove su kuće uglavnom sagrađene od kamena; jedna od onih djelomično raz rušenih bila je dvokatnica za koju su nam rekli da je starija više od 100 godina. Pored 14 službeno razrušenih kuća, još 16 drugih je oštećeno, od kojih mnoge toliko da u njima nije moguće prebivati. Zamijetio sam kuću na čijem je zidu bila
rupa izdubljena betonskim blokom veličine oko jednog metra, koji je preletio ba rem dvadesetak metara udaljenosti od najbliže razrušene građevine. Međunarodna komisija sudaca iz Ženeve osudila je kolektivno kažnjavanje, uključujući rušenje i progon, kao još jednu povredu Ženevskih konvencija iz 1948. godine. Istraživanja javnog mnijenja pokazivala su da se 21 % izraelskih Židova pro tivi rušenjima kuća, dok je 13% pozivalo na „brisanje" cjelokupnih sela. Dio ko mentara osudio je rušenje kuće čovjeku koji je pomogao hodočasnicima, ali nisam zapazio opću osudu u većini novinskih napisa, kao ni zahtjev za kolektivnim kaž njavanjem sljedbenika Elona Moreha zbog useljeničkih provokacija koje su dove le do Aldubijevih ubojstava. Kao i drugdje, mještani su staloženo i jednostavno opisivali što se dogodilo i svoje postojeće loše prilike. Spremni su strpljivo nastaviti. Njihovi su odgovori bili promišljeni i osmišljeni. Upitani kako bi reagirali da im Izraelci ponude obnovu raz rušenih kuća (16 je oštećeno ili srušeno, i to „ilegalno", čak i na temelju onih nor mi ozakonjenih na okupiranim teritorijima), nakon međusobnog savjetovanja, odgovarali su kako bi to trebala biti politička odluka: kad bi Židovi pristali obnoviti razrušeno u duhu prijateljstva i solidarnosti, bili bi dobrodošli; no ako namjeravaju spasiti svoju savjest ili popraviti sliku „prekrasnog Izraela", mještani ne žele ništa od toga. Pitanje obnove „ilegalno" razorenih kuća postavio sam u Jeruzalemu za jedno s nekolicinom intelektualaca iz udruge Mir sada gdje nam je rečeno kako se pitanje razmatra, ali o ishodu nisam saznao. Za vrijeme našeg posjeta Beiti ustrajno je kišilo. Žene su pokušavale kuhati vani na kiši, ostali u polusrušenim kućama. Kućanstvo može brojiti tucet ili više čla nova. Broj beskućnika vrlo je velik, izuzev u odnosu na brojne uhićene i deportira ne. Mousa Salehova majka i sestra u trećem mjesecu trudnoće su u zatvoru, a ku će su im razrušene. Sestra je optužena za napad, a prema izraelskim izviješćima, mogli bi je optužiti i za sudioništvo u ubojstvu Tirze Porat. Aldubija, pak, neće optužiti jer, kao što kaže glasnogovornik vojske: „Uvjeren sam kako je tragični in cident sa svojim rezultatima sam po sebi kazna" - za ubojicu, što ne znači i za arapbušmane koji su podigli glave. Među svim žrtvama događaja u Beiti, samo je ime Tirze Porat poznato, stoga samo okolnosti njezine smrti zaslužuju istragu i tumačenje. To se tek može očekiva ti od vladajućeg raspoloženja, kako ovdje u Americi, tako i u Izraelu. Tko bi ikad čuo za Intissar al-Atar, 17-godišnju palestinsku djevojčicu ubijenu u školskom dvorištu u Gazi prošlog 10. studenoga ili za njezinog ubojicu, Shimona Yifraha, stanovnika židovskog useljeničkog naselja Gush Katit u pojasu Gaze, uhićenog mjesec dana po tom i oslobođenog uz jamčevinu jer je Vrhovni sud odlučio kako „optužba nije dovolj no teška da se naredi uhićenje okrivljenog, i u ovom slučaju nema bojazni da će Yifrah ponoviti napad ili izbjeći svome kažnjavanju"? Ili za Judu Abdallaha Awada, ubijenog pastira te njegova ortaka opasno ranjena kad ih je židovski useljenik poku šao pucnjavom istjerati s polja 5. svibnja, incidenta koji je u New York Timesu zavrije dio 80 riječi (i niti jedne nakon, uz položenu jamčevinu, oslobođenja useljenika
optuženog za ubojstvo bez predumišljaja)? Ili za lyada Mohammeda Aqela, 15-godišnjeg dječaka kojeg su ubili izraelski vojnici, po riječima svjedoka, „do mozga razbivši" mu glavu, nakon što su ga izvukli iz kuće u izbjegličkom kampu u Gazi? Reakcija na upadljivo diskriminirajuće postupanje sudova prema Arapima u odnosu na Židove ovdje u Americi i u Izraelu, podudara se s prevladavajućim dvos trukim standardom povezanim s terorom i pravima. Palestinski umjetnik Fathi Ghaban osuđen je na šestomjesečnu kaznu zatvora jer je na crtežima koristio boje pa lestinske zastave. Arapskom radniku uhvaćenom kako ilegalno spava u Tel Avivu dodijeljena je ista kazna, uz dodatni dvomjesečni pritvor ako ne plati veliku novča nu kaznu. Četvorica mladih Arapa osuđena su na novčane kazne i tri mjeseca teš kog rada jer su nosili palestinsku zastavu za vrijeme demonstracija organiziranih u svrhu iskazivanja protesta nakon pokolja u logorima Sabri i Shatili. Nasuprot tome, narednik koji je naredio dvojici vojnika da buldožerom žive zakopaju četvoricu Pa lestinaca osuđen je na četiri mjeseca, a dvojica vojnika čije je dugotrajno premla ćivanje pritvorenih Palestinaca užasnulo Europljane nakon prikazivanja filma CBS-a, dobila su uvjetnu kaznu od tri mjeseca. Drugi vojnik dobio je kaznu suspenzije u trajanju mjesec dana jer je propucavajući po selu ubio Arapina. Useljenik progla šen krivim za pucanje u gomilu demonstranata, kažnjen je prijekorom; drugi je do bio šest mjeseci „javne službe" izvan zatvora zbog ubojstva 13-godišnjeg dječaka nakon incidenta na cesti, u kojem, prema svjedočenjima vojnih promatrača, nije bi la ugrožena njegova sigurnost. Predsjednik Herzog smanjio je kaznu židovskim te roristima koji su ubili tri Palestinca i još 33 ranili u puščanom i granatnom napadu na Islamski koledž u Hebronu, s doživotne kazne zatvora na onu od godine dana. Još tri člana terorističkog podzemlja oslobođena su nakon što su u zatvoru odslu žili dvije godine zbog pokušaja ubojstva dvojice gradonačelnika sa Zapadne oba le, pri čemu su jednom raznijeli nogu, dok je vojni sud osudio dvojicu Arapa iz Kafr Kassema, poprišta jednog od najvećih izraelskih pokolja 1956. godine, na 21 godinu zatvora zbog navodnog postavljanja dviju bombi koje eksplodiravši nisu ni koga ozlijedile. Ideolog i drugi po hijerarhijskom redu lider židovskog terorističkog podzemlja, Yehuda Etzion, osuđen za planiranje bombaškog napada na Hram na stijeni, organiziranje napada na gradonačelnike i ostala zlodjela, te krađu 600 ki lograma eksploziva iz vojne baze, oslobođen je nakon odsluženja polovice dese togodišnje kazne i premješten u vjersku školu u Afuli, a razmatra mu se i predsjed nički oprost. Palestinskim trgovcima prijeti ista kazna - pet godina zatvora - „ako propuste izbrisati antiizraelske grafite sa svojih zgrada i ukloniti palestinske zasta ve", izvješćuje telegrafska služba. Ovakvi postupci sramota su koja se ne prepoznaje od vremena utemeljivanja države. Jedan od prokazujućih primjera je slučaj Shmuela Lahisa, koji je u džami ji u neobranjenom libanonskom naselju Hula 1948. godine ubio nekoliko desetaka arapskih civila, inače zadužen za njihovo čuvanje. Osuđen na sedam godina zat vora, istog trenutka amnestiran, dobio je odvjetničku dozvolu za rad temeljem objašnjenja kako djelo nije popraćeno „stigmom". Kasnije je postavljen na mjesto
generalnog tajnika Židovske agencije, najviše izvršne pozicije u Svjetskoj cionistič koj organizaciji, bez prigovora, s obzirom da njegova amnestija „otklanja kaznu, kao i optužbu". Ovo saznanje otkriveno je u trenutku Lahisova postavljanja na mjesto generalnog tajnika, izazvavši vrlo slab interes u Izraelu i gotovo nikakav ov dje, u Americi. Nakon ubojstva Abuja Jihada, redarstveni sat proširen je na nova područja Zapadne obale, među kojima i na izbjeglički logor Kalandia u blizini Jeruzalema. Uspjeli smo ući sporednom ulicom na kojoj još nije bilo blokada i u njemu, prije no što su nas primijetili izraelski vojnici, provesti oko pola sata. Grad je bio tih, bez prolaznika na ulicama, osim pogrebne povorke s vojnim dopuštenjem i nekoliko djece koja su nam se približila, izvikujući slogan: ,,PLO, Izrael NE", zasigurno pret postavljajući da smo Izraelci. Na ulicama smo pronašli tragove nedavnih demon stracija: metalne ostatke ispaljenih „gumenih metaka", limenke suzavaca proizve denog u Saveznom laboratoriju u Saltsburgu u Pennsilvaniji, s još uvijek čitljivim upozorenjem kako je upotreba dopuštena samo „uvježbanom osoblju" jer je općepoznato da neoprezno rukovanje može izazvati požar, smrt ili ozljede. Dok su nas ispitivali, čovjek koji je izgledao kao da ima 90 godina, došepao je do dovratka s ispruženim rukama, moleći hranu. Bez suvišnih ceremonija naređeno mu je vratiti se u kuću. Nitko drugi nije primijećen. Vojnici su bili prvenstveno zabrinuti moguć nošću da smo novinari, stoga su nas bez incidenta istjerali iz logora. Većina sudionika međunarodne znanstvene konferencije kojoj sam prisustvo vao u Izraelu, pridružila se demonstracijama ispred zatvora u Dahariyi, nedaleko Hebrona, koje su organizirale nekoliko mirovnih grupa, većinom novoformiranih u nekoliko prošlih mjeseci. One su predstavljale najviše ohrabrujuće razvoje unutar Izraela, a američka podrška bi njima doista bila od velike važnosti.* Za razliku od udruge Mir sada, koja još uvijek nije bila spremna jasno se odvojiti od politike od bacivanja miroljubivog rješenja Laburističke stranke, oni su vrlo izravno zahtijevali prekid okupacije i posvećivali se pronalaženju načina izražavanja svojeg neslaga nja. Pristup zatvoru i obližnjem naselju blokirali su vojnici, ali su se žene i djeca, a kasnije i muškarci, okupili na brežuljcima udaljenim nekoliko stotina stopa i zapo čeli tu i tamo razgovarati s demonstrantima. Približilo nam se nekoliko djece, da bi za njima slijedila ostala, a konačno i oni odrasli. Na kraju, čovjek iz sela je uzeo mikrofon i zahvalio nam na dolasku. Jedan mladić je također želio nešto reći, ali su ga razuvjerili. Nekoliko dana ranije odnio je tijelo svojeg brata kojeg su ubili vojni ci i pokazivao nam je ožiljke od udaraca koje je primio prethodnog dana. Svi smo bili zabrinuti posljedicama koje bi mogao imati nakon našeg odlaska, što je prob lem prisutan i drugdje. Dok su stranci prisutni, vojnici se ponašaju pristojno, ali je na svim stranama vrlo rašireno strahovanje o tome što će se kasnije dogoditi Ara pima koji su nam se približavali ili razgovarali s nama. Kad smo napuštali Dahariyu, djeca su nosila naše natpise, mahala i dovikivala. Što se poslije dogodilo, ne znam. * Gledajući unatrag, pišući ovo 1999. godine, možemo samo reći kako je američka podrška mogla zna čiti stvarnu razliku. Podrška je bila slaba, a unutrašnja sredstva nisu im bila dostatna kako bi se odr žali u društvu koje se u izuzetnoj mjeri oslanja na zbivanja u Sjedinjenim Državama.
Prema pismenom svjedočanstvu jednog vojnog rezervista, četiri dana potom, mladi Palestinci su izudarani i pretučeni, ruku zavezanih plastičnim konopcem i li sicama, dok je njihov zapovjednik samo gledao kako ih vezane i prekrivenih očiju, odvode u zatvor u Dahariyi. Dječaka koji je plakao, starog između 12 i 15 godina, grupa vojnika i zatvorskih stražara razapela je uz bodljikavu žicu, tresnula o zid, no gama udarala i mlatila dok je vrištao od boli. Zatvor u Dahariyi, među zatvorenicima poznat kao „klaonica", prijelazna je stanica na putu do novog zatvorskog logora Ansar III u pustinji Negev, neposred no uz egipatsku granicu. Ansar I bio je strašna soba za mučenje koju su utemeljili Izraelci tijekom Libanonskog rata za Libanonce i Palestince uhvaćene kao taoce. Ansar II je zatvorenički logor slične reputacije, smješten u Gazi. Ansar III slije di niz. Među zatvorenicima se nalazi i „značajan udio palestinske elite", izvješćuje Washington Post: liječnici, odvjetnici, sindikalni dužnosnici, studenti i sveučilišni djelatnici, barem 20 novinara i ostali. Uskraćena im je voda, jestiva hrana, medicin ska skrb, čak i sama mogućnost pranja po nekoliko tjedana. Izloženi su kolektiv nom kažnjavanju poput dugotrajnog ležanja na vrelom pustinjskom suncu čvrsto zavezanih ruku iza vrata, hodanja u redu spuštenih glava, uskraćivanja novina, knji ga, pošte ili pisaćih potrepština, ili mogućnosti slobodne šetnje ili promjene odjeće, katkada i preko mjesec dana. Nemaju imena, samo brojeve, što je, možda prema savjetima psihologa, dio napora da se zatvorenicima stvori „osjećaj izoliranosti". Ne ma optužbi ili sudskog preispitivanja. Obitelji nisu obaviještene o tome gdje se na laze, zašto su zatvoreni ili na koliko dugo. Novinarima, čak i odvjetnicima, pristup je zabranjen. Sve ovo potpada pod kategoriju ponižavanja, što je pedagoško sredstvo ko jim se treba osigurati da oni ne podižu svoje glave. Prema članu Knesseta, Dediju Zuckeru iz Stranke za građanska prava, pov jerljivi Vladini dokumenti navode da je 10 000 Arapa u zatvoru, od kojih je polovina uhićena tijekom ustanka; oko 2000 su pod šestomjesečnim prevencijskim (obnov ljivim) pritvorom. Umjerenjaci su izuzetno osjetljivi. Oni su uvijek najopasniji jer povećavaju prijetnju političkog rješavanja sukoba. U Dahariyi je svaki demonstrant tražio da vidi određenog zatvorenika. U mom slučaju, zatvorenik je bio Muhammed Abu-Sha'ban, odvjetnik iz Gaze, doveden u administrativni pritvor na šest mjeseci, neposredno nakon istupa na Sveučilištu u Tel Avivu, u kojem je pozvao na dijalog i političko rješenje. Brojni su slični primjeri. Pet židovskih urednika izraelskog časopisa Derech Hanitzotz uhićeno je, a časopis za branjen, što je prvi slučaj da su izraelski drakonski cenzorski zakoni primijenjeni i na zabranjivanje jednog izraelskog časopisa na hebrejskom jeziku; zabranjen im je pristup odvjetnika, policija je upala u ured jednog od odvjetnika kako bi konfiscira la dokumente, a dvojica su suočena s optužbama o pridruživanju neprijateljskim grupama što donosi kaznu i do 40 godina zatvora. Sestrinski časopis na arap skom također je zabranjen. Njegov urednik Ribhi al-Aruri je, u pismenom svjedočan stvu koje je raznosio Amnesty International, naveo kako su ga odveli u središte za
ispitivanje u Jeruzalemu, batinali i udarali gotovo sat vremena, svezanog lisicama i s vrećom na glavi danima ispitivali bez sna i hrane, konačno smjestili u „ormar" u kojem je moguće samo stajati i tamo ga držali cijeli dan, a zatim još puna dva dana bez hrane. Dopušteno mu je vidjeti odvjetnika deset dana nakon uhićenja, a onda su ga bez suđenja odveli u šestomjesečni pritvor. Ovaj slučaj, daleko od najgoreg, poznat je samo stoga što je on prihvaćen kao Al Zatvorenik savjesti temeljem odredbi kojima se čini da je do njegovog pritvaranja došlo „zbog nenasilnog koriš tenja svojim pravom na slobodu izričaja i udruživanja". Da je kojim slučajem urednik lista La Prensa bio predmetom samo dijela ovog postupanja u zemlji napad nutoj supersilom koja financira te iste novine, priča bi bila novinska vijest. 3.3 Ostala mjesta pod okupacijom Ostala područja pod redarstvenim satom bila su vidljiva tek s ceste, iznad ba rijera koje je postavila vojska. Za vrijeme mog posjeta, izbjeglički centar Jalazoun bio je pod 24-satnim redarstvenim satom više od mjesec dana. Jalazoun je bio grad duhova. Ljudi se nisu mogli vidjeti. Nekoliko starijih žena, vjerojatno manje os jetljivih, radilo je u vrtovima pokraj kuća, a bilo je i nešto djece na vratima. Sve os talo tišina. Svi su ulazi bili pod barikadama vojnih čuvara. Stanovništvu nije dopuš teno napuštati kuće, osim nakratko svakih nekoliko dana kako bi nabavili hranu skromnim preostalim sredstvima. Izvještavalo se o vrlo oskudnoj medicinskoj brizi i nestašici lijekova. UN-ov dužnosnik zadužen za logor, Mogens Fokdal, navodi: „Ljudi su bili bez električne energije mjesec dana. Nisu imali nafte ili benzina za ku hanje. Počeli su paliti stare cipele i namještaj kako bi zapalili vatru. Situacija se po goršava svakim danom." Vojska je zabranila ulazak UN-ovim kamionima za odvoz smeća od vremena proglašenja redarstvenog sata 16. ožujka. UN-ovi dužnosnici su upozoravali ljude u logoru da pale smeće kako bi spriječili zarazu, „ali su oni strahovali da bi vojnici vatru shvatili kao demonstraciju", objašnjavao je Fokdal, što je rizik koji nisu mogli preuzeti. Stanovnici su govorili kako nemaju hrane osim kru ha i onoga što je ostalo u trgovinama nakon proglašavanja redarstvenog sata. Iz raelski vojnici vratili su 17. travnja UN-ov konvoj s hranom i ostalim potrepštinama za logor. Vojnici na ulazu u logor odbacuju postojanje bilo kakvih nestašica. Prema odvjetniku Raji Shehadehu iz Al-Haqa, redarstveni sat je uveden nakon navodne prijetnje izraelskom kolaboracionistu. Izrael ovakve prijetnje shvaća vrlo ozbiljno. Tipično, „prijetnja" se sastoji od pozivanja kolaboracionista (vrlo poznatih po svom razmetanju privilegijama dodijeljenim im za njihove usluge) da dođu u džamiju, pokaju se i obećaju kako će se kloniti služenja kao Shin Betovi informatori. Jedan od rezultata ustanka je, kako se čini, što je Izrael izgubio svoju mrežu suradnika i informatora. U naselje Biddu redarstveni sat je uveden 7. ožujka nakon što se prišlo jed nom od kolaboracionista i pozvalo ga se na pokajanje. U znak odmazde vojska je u ovom gradu s 15 000 ljudi prekinula opskrbu vodom i električnom energijom pu na dva tjedna i srušila četiri zgrade.
New York Times je u svojim izdanjima od 24. travnja i 14. svibnja spomenuo ubojstva dviju neimenovanih žrtava koje su počinili vojnici u Qabatiyai, međutim, bez podsjećanja na raniju povijest ovog naselja. Quabatyia je bila pod vojnom kon trolom kojom su blokirani svi ulazi i izlazi u grad od 24. veljače do 1. travnja. 15 000 stanovnika ovog naselja nije imalo pristup vodi, električnoj struji, živežnim namirni cama i lijekovima. Opskrba električnom energijom u naselju za posjeta sjevernoameričke delegacije 25. travnja još uvijek nije bila obnovljena. Mještani su 24. velja če marširajući stigli do kuće okupatorskog suradnika Mohammada Al-Ayeda kako bi ga pozvali na pokajanje. Al-Ayed, kojem je kao i ostalim kolaboracionistima do pušteno nošenje oružja, započeo je divljački pucati, što je nastavio narednih neko liko sati, ustrijelivši četverogodišnjeg dječaka i ranivši 15 ljudi. Potom se ili sam ubio (kao što tvrde mještani) ili su ga ubili mještani. Njegovo tijelo obješeno je na električni stup. Vojska je tada napala selo, usmrtivši suzavcem dijete staro dvadeset dana i 70-godišnjeg starca. Kao posljedicu batinanja nekoliko desetina ljudi imalo je slomljene kosti. Brojni su uhićeni; 500 ih je zadržano u pritvoru nakon što je šest tjedana kasnije ukinut redarstveni sat. Srušene su četiri kuće, a ostale znatno oš tećene. Tijekom redarstvenog sata, navode mještani, u naselje su svakodnevno upadali vojnici uhićujući i premlaćujući ljude, provaljivali u domove razbijajući nam ještaj i uništavajući zalihe hrane. Kad je krajem ožujka sporednim cestama u selo ušao novinar Oren Cohen, miris suzavca otežavao je disanje. Na kući u kojoj je od sjeo bili su vidljivi tragovi vatre, obitelj ga je obavijestila da su nastali tjedan dana ranije bacanjem plinskih granata iz helikoptera. Ponestajalo je hrane i lijekova, jed na bolnica i ljekarna su zatvorene, a jedini gradski liječnik nije mogao preuzeti bri gu o brojnim pacijentima. Gostujućoj delegaciji mještani su rekli da se uvođenjem redarstvenog sata podigao moral, a zajednica sukladno organizirala. Jedan je rekao: „Želite li uravno težiti situaciju - s jedne strane stavite sve izraelske postupke: mučenje, glad, bati ne, zatvaranje. Mi smo ih spremni prihvatiti, ali nećemo prihvatiti okupaciju. Radije ćemo nastaviti ako je to jedini način da se riješimo okupacije". Čuvši već ranije iz razito iskrene i jednostavno izrečene riječi, nije mi teško povjerovati da je ovaj osjećaj istinit. Mještani su se okrenuli održavanju života načinima prijašnjih gene racija, ponovno koristeći stare izvore vode, jedući kruh i divlje zelenilo, pronalazeći drva za kuhanje umjesto kerozina. Ono što je najviše impresioniralo delegaciju, bilo je „dosljedno, vedro i odlučno raspoloženje" u Qabatiyi, kao i drugdje na oku piranim teritorijima (što je bilo i moje opažanje). S tim su suglasni i novinari kojima je uspjelo ući u Qabatyju. Joel Greensberg iz Jerusalem Posta je, tek nekoliko sati prije no što je novinarima zabranjen pristup okupiranim teritorijima, u obilasku susreo ljude, nakon mjesec dana re darstvenog sata, „iznenađujuće pokretne" i „prkosne", bez sažalijevanja nad sud binom kolaboracionista koji je bio „moralno izopačen, omražen među svima, a na padnut tek nakon što je pucao na miroljubivu povorku", rekli su mu. Spremni su
preživjeti hraneći se lišćem s brežuljaka ako je potrebno. Hugh Schofield je za ka nadske novine izvijestio kako vojnici na kamenim preprekama na ulazima u grad, vraćaju zalihe hrane i goriva; većina obradive zemlje u gradiću je izvan dometa; gradskom kamenolomu u kojem je zaposlena polovina radne snage zabranjen je izvoz u Jordan, a radnicima, naravno, nije dopušteno ići na posao u Izrael, čime je grad ostavljen bez ekonomskih sredstava. „Raspoloženje stanovnika čudnovato je visoko", izvješćuje Schofield: „Ako je cilj izraelskih mjera zaplašiti lokalno stanov ništvo, posljedice su posve suprotne." Za ubojstvo Al-Ayeda 11. svibnja je optuženo 47 stanovnika, uključujući i čov jeka kojeg su njegovi susjedi donijeli pred sud, paraliziranog od struka na niže, što je posljedica AI-Ayedova pucanja po gomili. Svega nekolicina ljudi u Izraelu je svjesna ovih i brojnih sličnih zbivanja na okupiranim teritorijima. Ponekad zabilježena ubijanja i premlaćivanja do smrti ne daju potpunu sliku izraelske represije ili ciljeva i postignuća ustanka. Unatoč svemu, Izrael ostaje na brojne načine vrlo primamljivo i privlačno mjesto, posebice - a i drugdje - unutar svoje zajednice disidenata, koji nikako nisu marginalni, a uz američku podršku bi mogli postati značajna snaga. Sama, pa lestinska hrabrost i odlučnost neće dostajati; solidarnošću ostalih, mogla bi iskrčiti put k boljoj budućnosti. 3.4 Izraelski mirovni pokret Pozabavimo se sada onim što se ovdje u Americi smatralo mirovnim pokre tom u Izraelu. Jedan od njegovih vodećih glasnogovornika je Abba Eban koji se žali kako Izraelu nedostaje „velika vizija". Suglasan je s konsenzusnim odbijanjem nezavisne palestinske države, ali tvrdi „kako bi većina ciljeva bila zadovoljena da je postojala integracijska atmosfera u ostvarivanju mirovnog sporazuma koji uključu je Izrael, Jordan i neka gusto naseljena arapska područja Zapadne obale i Gaze" (moj kurziv), uz sporazum o demilitarizaciji „kojeg bi nadgledali oprezni Izrael i Jor dan". Kao nepatvoreni golub on bi, bez sumnje, bio spreman ovaj treći entitet naz vati „Palestinskom državom". Eban iscrtava osnovne odredbe Allonova plana laburističke vlade iz 1968. go dine. Njegova osnovna logika je kako će Izrael na okupiranim teritorijima zadržati ono što on želi, otklanjajući istovremeno odgovornost spram stanovništva koje mo že ili ostati bez države ili pod jordanskom upravom (možda uz dogovor o vođenju vlastitih lokalnih poslova). Ovo je prijedlog golubova za rješavanje demografskog problema; jastrebovi su skloniji tradicionalnom cilju „transfera", to jest, protjeriva nja domaćeg stanovništva u „već postojeću palestinsku državu", ako ne i dalje. Promatrano iz drugog ugla, Eban potvrđuje tradicionalnu poziciju Laburističke stranke kojom Izrael i hašemitska monarhija u Jordanu dijele zajednički interes u svladavanju palestinskog nacionalizma. Upravo je priznavanje ovog zajedničkog interesa navelo Izrael i kralja Abdulaha od Transjordanije na prešutne dogovore 1947-1948. godine o međusobnoj podjeli područja namijenjenih palestinskoj drža vi iz sporazuma o razdvajanju Ujedinjenih naroda.
Opširno iznoseći svoja tadašnja razmišljanja pred američku publiku, Eban je pohvalio u Izraelu široko utemeljen napor „dubokog promišljanja novih moguć nosti, uključujući konfederacijske i zajedničke strukture koje mogu prilagoditi pa lestinsku slobodu ne ugrožavajući izraelsku sigurnost". Jedini primjer koji navodi je prijedlog koji zastupa: „teritorijalni kompromis" kojim će se održati izraelska si gurnost „bez fizičke kontrole nad svim teritorijima i svim palestinskim žiteljima (navodeći studiju vodećih strategijskih analitičara; moj kurziv). Temeljni problem, naglašava Eban, nisu izbori, već „distribucija suvereniteta ili kontrole" na okupira nim teritorijima. Tako je „duboko promišljanje" smanjeno na tradicionalno odbacivanje miro ljubivog rješenja Laburističke stranke: ovakve ili onakve varijante Allonova plana. Nigdje ne postoji niti tračak spremnosti na dodjeljivanje prava na samoodređenje starosjedilačkom stanovništvu. Eban je vješt diplomat i zna odabrati riječi. Treba pažljivo slijediti formulacije ovog vodećeg disidentskog goluba. Eban je povezan s udrugom Mir sada, neosporno najvećim, a i najpoznatijim dijelom izraelskog mirovnog pokreta. Dio članova Mira sada zastupao je povlače nje s okupiranih teritorija kao, među ostalima, i određen broj jastrebova i vojnih analitičara. Čini se da sama organizacija nije zauzela nikakvo stajalište, premda je dala do znanja kako bi mogla prihvatiti ovakav ishod. Krajem 1988. godine, Mir sa da je konačno napustio svoju ekstremnu poziciju odbacivanja miroljubivog rješe nja, izražavajući po prvi puta spremnost da se Palestincima dopusti izbor njihovih vlastitih predstavnika za eventualne pregovore. Godinama je, doktrinom izraelske propagande, a time i općepoznatim refre nom američkog novinskog izvješćivanja i komentiranja, bila tvrdnja kako je put do mira zatvoren nepostojanjem „mirovnog pokreta u arapskom narodu" kakav je onaj „kojeg imamo u židovskom narodu" (Shimon Peres), „odsutnošću bilo kakvog arapskog pregovaračkog partnera" koji bi mogao biti sugovornik Miru sada ili os talim izraelskim golubovima (Thomas Friedman, brojnim američkim cionistima jav no prokazan kao okorjeli izraelski branič). Istu tvrdnju često je iznosio i čuveni iz raelski romanopisac Amos Oz, kao i drugi koji su se poistovjećivali s Mirom sada. Sve ovo je brižno njegovana iluzija. Dokumentirani zapis, gotovo nepoznat u Sje dinjenim Državama, otkriva kako je u stvarnosti, sa svim svojim neodređenostima, nejasnoćama, nedostatnostima i lukavstvima, PLO godinama bio nedvojbeni zas tupnik miroljubivog rješenja mirovnim sporazumom, više no bilo koja druga orga nizirana grupa u Izraelu ili Sjedinjenim Državama, ostavljajući razlike po strani. No vine povijesnog zapisa i njihov dopisnik Thomas Friedman, bile su posebno krute u očuvanju znanstvene čistoće od činjeničnog zapisa. Urednici ne samo da su ot klanjali prenošenje vijesti o Arafatovim inicijativama, već su čak i zabranjivali pisma koja na njih upućuju (na primjer, ponude o pregovorima s Izraelom usmjerenim na međusobno priznavanje). Stoga ne začuđuje kako američki intelektualci, koji su odabrali ograničiti se na uzak pogled dopušten ideološkim institucijama, mogu na govarati Izrael da „pregovara sa svim Palestincima koji su spremni priznati Izrael",
dodajući kako će, odbiju li Arapi ovu ponudu (koju je, u stvarnom svijetu PLO go dinama iznosio), „Izrael biti stvarni dobitnik u smislu svojeg ugleda u međunarod noj zajednici" (Irving Howe). Stajalište udruge Mir sada izneseno je od strane njezine potporne organizacije u Sjedinjenim Državama. Početkom 1989. godine, prisvajajući uobičajeni mit kojeg pro pagiraju Državno tajništvo i mediji, Prijatelji Mira sada pogrešno su objavili kako je PLO „javno i službeno ponovio Tri R'", „magične riječi" Državnog tajništva, kapitulirajući ta ko pred američkim zahtjevima. Ali, istovremeno priznajući kako PLO napreduje, Prija telji Mira sada upozorili su da je „PLO tek krenuo na bolan put pročišćenja". U stvarnosti, 13 godina ranije (a i više puta otad), PLO je dostigao točku na tom putu, koja je daleko od one Mira sada ili njezine američke grupe za podršku. Činjenice su jasne i često iznošene, ali nisu prihvatljive, stoga su zabranjene. Jed nako bliska svijesti je analiza izraelskog novinara Pinhasa Inbarija, koji piše: „Go vorimo li o konfederaciji s Jordanom ili konfederacijskom rješenju s Izraelom, pozornost trebamo posvetiti činjenici kako je političko razmišljanje Palestinaca da leko naprednije od našeg vlastitog tj., njihovo traženje političkog rješenja čija bi obilježja bila otvorene granice, povjerenje i suradnja. Svi oni koji slijede segregacijsku 'viziju mira' predstavljenu Laburističkom strankom u nedavnoj izbornoj kam panji (1988.) - prema kojoj Izrael/Palestina trebaju biti podijeljeni na geta zatvore na električnim ogradama - ne mogu ne biti zadivljeni hrabrošću Palestinaca u pokazivanju prkosa otvorenim granicama i ekonomskom suradnjom". Točnost Inbarijevih percepcija potkrijepljena je formulacijama u „Što žele Pri jatelji Mira sada". Ono poziva Sjedinjene Države, Izrael, arapske države i PLO na prihvaćanje šest načela. Prvo je: „Jasno priznavanje države Izrael od strane arap skih država i palestinskog naroda" - jasno i izravno. Recipročna obveza Izraela i Sjedinjenih Država, tomu nasuprot, ostaje neodređenom: „Jasno priznavanje pra va palestinskog naroda na samoodređenje", bez naznaka gdje će to pravo biti is korišteno ili u kojem obliku. Izvorna izjava Mira sada na hebrejskom dodaje daljnja ograničenja: palestinska prava trebaju biti priznata samo ,,u onoj mjeri, kojom su kompatibilna s izraelskom sigurnošću" - što je elastičan pojam. Treće načelo po ziva na: „Razmjenu teritorija (ključno, ne onih teritorija) okupiranih u ratu za mir 1967. godine". Razlika između „teritorija" i „onih teritorija" uobičajena je u srednjoistočnoj diplomaciji; prva verzija, prihvaćena ovdje u Americi, usklađena je s Allonovim planom, „teritorijalnim kompromisom", otklanjajući svaki smisleni oblik palestinskog samoodređenja. Četvrto načelo poziva na „palestinsko provođenje samoodređenja unutar teritorija s kojih će se Izrael povući", što je ponovno priklad no neodređeno da zadovolji širok spektar izraelskih protivnika miroljubivog rješe nja. Ostala dva načela pozivaju na „zaštitu izraelskih sigurnosnih potreba" (ali, ne i onih palestinskih) i pregovaranje sa svim stranama, uključujući i PLO. Osim posljednjeg uvjeta, nema ničega neprihvatljivog Rabinu i Laburističkoj stranci, a malo je i onoga što bi predstavljalo problem, čak i jastrebovima. „Bolan put pročišćenja" vrlo je daleko.
Zanimljiv je, također, razlog ponuđen za podržavanje Mira sada: „zato što po kušaji upravljanja nad Palestincima ili anektiranja zemlje na kojoj oni žive ugroža vaju izraelski demokratski, židovski karakter". Dvije točke traže napomenu. Prvo, patnje Palestinaca i njihova prava nisu navedena kao razlog pružanja podrške mi ru. Drugo, promotrimo izraz „izraelski demokratski, židovski karakter". Što znači govoriti o „demokratskom karakteru" države, određenom njenim Vrhovnim sudom, da bude „suverena država židovskog naroda", uključujući i Židove u dijaspori, ali ne i država njegovih građana? Prisjetimo se da „židovski karakter" države nije sa mo simboličan. Diskriminacija arapskih građana je dalekosežna i duboko ukorije njena u legalnim strukturama i administrativnim postupcima, uključujući pristup zemlji, sredstvima razvoja i doslovno svim aspektima društvenog života. I ovdje u Americi smatra se neospornom. Tako u uredničkom komentaru New York Timesa, koji je sklon propitivanju useljeničke politike na okupiranim teritorijima, Jack Ro senthal zajedljivo piše da, ako su Vladine povlastice doista potaknute „ekonom skim ostvarenjima" kao što se tvrdi, tada bi se one trebale ograničiti na nove gra dove u razvoju u Negevu i Galileji, gdje nema spora o tome tko je vlasnik zemlje". (79) Posve je točno da „nema spora". Zemlja je rezervirana za upotrebu židovskih građana Izraela zakonima i uredbama kojima su djelatno isključeni arapski građa ni s preko 90% prostora države unutar samog Izraela (u granicama prije 1967. go dine). Pokazuje se kako se ovakva rješenja ne smatraju nimalo neuobičajenima, već usklađenima s demokratskim načelom. Dodatno razumijevanje „izraelskog demokratskog, židovskog karaktera" omogućilo je pojašnjenje izraelskog Ustavnog suda o zakonu o zabrani političkih stranaka koje odbacuju koncepciju Izraela kao „države izraelskog naroda" u Izrae lu i dijaspori, a ne državi njezinih građana iz 1985. godine. Ovo je dio Temeljnog zakona; u stvari, Ustava. Ključna rečenica ovog dijela Temeljnog zakona kaže: „Lis ta kandidata neće sudjelovati u izborima za Knesset ako u njezinim ciljevima i dje lovanju, izrijekom ili posredno izraženo, postoji nešto od sljedećeg: odbaciva nje postojanja Države Izrael kao države židovskog naroda (...)" Ukratko, čak i posredno izraženo zastupanje tradicionalnog koncepta demokratske države kao države njezinih građana dovoljno je za zabranu političkog sudjelovanja. Značenje ovog zakona pojašnjeno je krajem 1989. godine, kad je Ustavni sud razmotrio zahtjev za sudjelovanjem na izborima Progresivne liste za mir (PLP ma jušna arapsko-židovska stranka koju predvode arapski odvjetnik Mohammad Miari i izraelski arabist Matti Peled, umirovljeni IDF-ov general). Zahtjev je odbačen s 3 nasuprot 2 glasa, uskim, tehničkim utemeljenjima. Ključno pitanje bilo je načelo u PLP-ovom programu kojim se poziva na potpunu jednakost između židovskih i arapskih građana u Izraelu koji je „država svih svojih građana u istom omjeru". Dva suca, Dov Levin i Menachem Elon, su tvrdila kako je ovo obvezivanje dovoljno za zabranu PLP-a. „Trebala bi biti diskvalificirana", izjavio je sudac Levin, jer stranka zastupa „državu, poput ostalih demokratskih država, kao ukupnost svojih građana, bez prednosti židovskog naroda kao takvog." Pravni komentator Allan Shapiro
primjećuje kako bi sudac Elon, vršitelj dužnosti predsjednika suda „također diskva lificirao i stranku čija platforma poziva, na način Ahada Ha'ama, na odnose između Izraela i dijaspore utemeljene na kulturnim, vjerskim, povijesnim, ali ne i zakonskim vezama". Po njegovom mišljenju, tada bi značajna struja tradicionalnog cionizma ta kođer bila zakonom zabranjena. Sudac Elon zastupao je čvrsto stajalište: „Neop hodno je spriječiti da Židov ili Arapin koji poziva na izjednačavanje prava Arapa sje di u Knessetu ili bude izabran u njega", izvješćuje tisak. Dvojica drugih sudaca „čine se u načelu suglasna" s ovim zaključcima, nas tavlja Shapiro, ističući tek tehničke primjedbe diskvalifikaciji. Jedan, Shlomo Levin, „glasa protiv diskvalifikacije 'teškog srca' i velikom suzdržanošću zbog nedostatka zahtijevane uvjerljivosti dokaza". Izjavio je kako bi glasao za diskvalifikaciju da je bio uvjeren da poziv na jednakost građana reflektira stvarne stranačke interese. Ta ko je sudska većina „izvijestila kako postoji sukob između demokracije i cionizma", primjećuje Shapiro, izražavajući svoje obeshrabrenje time što su „ovakva mišljenja ugledala svijetlo dana bez da su, u najmanju ruku, dovela do zaglušnog, ako već ne i mučnog odgovora u tisku i u akademskoj zajednici". Sudac Dov Levin primijetio je kako program PLP poziva na cjelovitu jedna kost židovskih i arapskih građana; a povrh toga, stranka namjerava „djelovati na ostvarivanju jednakosti u svim aspektima života". Ova obvezivanja, zaključuje on, ,,u cijelosti poriču da je Država Izrael, država židovskog naroda". Članovi stranke imaju pravo izraziti svoja mišljenja, ali s obzirom da se ova mišljenja „sukobljavaju s Temeljnim zakonom Knesseta", stranci je zabranjeno sudjelovanje u političkom sustavu - ili će biti zabranjeno u skladu s sudskom većinom ako se u potpunosti dokažu ove povrede. Vodeće javno mnijenje u Sjedinjenim Državama, uključujući i one s lijevo-liberalnog spektra, pa čak i uvažene teoretičare liberalne demokracije, koji dobro poz naju situaciju u Izraelu (Michael Walzer je očigledan primjer ) , nisu smatrali problematičnom ni krajnju diskriminaciju arapskih građana u Izraelu niti legalne os nove za nju. Rijetki su oni koje će iznenaditi, na primjer, da je AFL-CIO na svojoj Na cionalnoj konvenciji u studenom 1989. godine trebao prihvatiti rezoluciju kojom se hvali Izrael za nastavljanje „širenja osnovnih demokratskih prava na sve svoje gra đane", unatoč „moru nasilja" u kojem opstoji, uključujući ,,PLO-om potaknutu... pa lestinsku Intifadu i nasilje koje je ona potaknula". Lako prihvaćanje ideje po kojoj je važna sigurnost samo izraelskih Židova i po kojoj dalekosežna legalna i administrativna diskriminacija arapskih građana ne ut ječe na izraelski status zvjezdane demokracije, uobičajeno je obilježje lijevo-liberalnih komentara u Sjedinjenim Državama. Ova činjenica, ponovno, poprilično govo ri o našoj vlastitoj političkoj i intelektualnoj kulturi. Ne treba zanemariti razlike između Laburističke stranke i Likuda. Nije vjerojat no da ćete čuti Shimona Peresa kako javno ukazuje na Palestince kao „brutalne, divlje, strane napadače na zemlju Izraela" (premijer Shamir) ; a laburistički Allonov plan nije istovjetan Likudovom konceptu širenja suvereniteta nad okupiranim
teritorijima. Stajalište Mira sada razlikuje se i od jednih i od drugih. Međutim, tek iz van tih ograničenja, pronaći ćemo grupe s jasnim i određenim obvezivanjem na rješenje utemeljeno načelom kako su Palestinci i Židovi ljudska bića s jednakim pravima, te hrabro djelovati u obrani ovog načela. Krajem 1988. godine Američkoj vladi i medijima bilo je sve manje moguće po tisnuti mirovne inicijative PLO-a, te je Washington sve više bio predmetom međuna rodnog ismijavanja zbog svojih sve beznadnijih napora da izbjegne očigledno. U prosincu su Sjedinjene Države odlučile kako je najmudriji potez proglasiti pobjedu, u biti prisvajajući stajalište PLO-a, istovremeno se pretvarajući kako je PLO konač no priznao poraz. Uzvraćajući na ovakvo dobro ponašanje, Sjedinjene Države pris tale su pristupiti dijalogu na nižoj razini s PLO-om. Farsa je savršeno odigrana. Na prvoj sjednici razgovora Sjedinjene Države predočile su svoje stajalište: prvo, neće biti međunarodne konferencije; drugo, PLO mora opozvati „nerede" na okupira nim teritorijima (Intifadu), „koja smatramo terorističkim djelima protiv Izraela". Ukratko, PLO treba osigurati obnavljanje nekadašnjeg statusa quo. Zabrana međunarodne kon ferencije proizlazi iz činjenice da je svijet u raskoraku te bi vanjske strane, osim Sjedi njenih Država i njihovih klijenata, mogle voditi neprihvatljivom pritisku prema politič kom rješenju koje nije u skladu s politikom odbacivanja miroljubivog rješenja. Nekoliko tjedana kasnije, u veljači 1989. godine, Rabin je održao sastanak s petoricom lidera Mira sada, tijekom kojeg je izrazio svoje zadovoljstvo razgovorima Sjedinjenih Država s PLO-om. Prikazao ih je kao „uspješnu operaciju", izvijestio je novinar Nahum Barnea, obuhvaćajući samo „diskusije na nižim razinama" koje zaobilaze ozbiljna pitanja. Amerikanci su „sada zadovoljeni te ne traže nikakvo (po litičko) rješenje, pa će nam omogućiti godinu, barem godinu dana" za rješavanje stanja na naš način. Taj način je sila. „Žitelji teritorija objekt su oštrog vojnog i eko nomskog pritiska", objasnio je Rabin, „na kraju će biti slomljeni" i prihvatit će izrael ske uvjete. Predstavnici Mira sada nisu bili uvjereni u djelotvornost te taktike. Nisu zabilježene druge primjedbe. Potkrepljujući prijeku potrebu ovih pogleda, visoko pozicionirani američki dužnosnik, pripremajući se za posjet Washingtonu Shamira i Moshe Arensa, minis tra vanjskih poslova, pozvao je Izrael da prestane sa svojim javnim protivljenjem razgovoru, čime mu „samo pridaje značaj", povećavajući njegovu važnost iznad uskih namjeravanih granica. Prijedlozi Busheve administracije početkom ožujka, nuđenjem „sugestija" Izraelu i PLO, podcrtale su stajalište. Izrael je pozvan da og raniči represivne mjere postavljene radi svladavanja Intifade, a PLO da zaustavi „nasilne demonstracije" i rasparčavanje „zapaljivih pamfleta". Prijedlog je, dakle, da PLO surađuje s Izraelom u utemeljivanju ponešto oštrije verzije nekadašnjeg statusa quo. Ove mjere djelovale su poput čarolije. Novinsko izvješćivanje s okupiranih te ritorija dodatno je smanjeno, pružajući Izraelu mogućnost da djeluje kako odabe re, da se pobrine za ono da će „biti slomljeni". Pozornost je usmjerena na „mirov ni proces", ne na represiju koja je intenzivirana uz američku podršku. Predvidljivo,
dopustivši si ponesenost, PLO je zaveden diplomatskim manevriranjem, u velikoj mjeri izmišljenih birokrata, ali ipak tako privlačnim, umjesto daje usmjerio svoje na pore i sredstva potrebama ljudi pod opsadom, što je činjenica koja je dovela do znatnog nezadovoljstva, čak i nasilja, među žrtvama, a na što su ukazivala izvješ ća.
9.
„Ograničeni rat" u Libanonu 1. Pravila igre
Dana 25. srpnja 1993. godine Izrael je pokrenuo, kako je u novinama opisan, „najveći vojni napad na Libanon" nakon invazije 1982. godine. Napad su izazvali gerilski nasrtaji na izraelske trupe u južnom Libanonu, prilikom kojih je poginulo se dam izraelskih vojnika. Do stupanja na snagu prekida vatre, kojeg su 31. srpnja isposlovale Sjedinjene Države, prema izvješćima iz Libanona ubijeno je oko 125 Libanonaca, uz tri Sirijca i tri Izraelca, jednog vojnika u južnom Libanonu, dok je oko 500 000 ljudi protjerano iz svojih domova. Novinari u Libanonu izvijestili su kako se 80% od 80 000 stanovnika Tyre prid ružilo rijeci izbjeglica na putu prema sjeveru. Napuštana su sela, uz brojne žrtve i razaranja civilnih prebivališta intenzivnim bombardiranjem. Dan nakon poduzetog napada, libanonski reporter opisao je Nabatiyeu sa 60 000 stanovnika kao „grad duhova". Stanovništvo je opisivalo bombardiranje čak snažnijim i razornijim od onog tijekom izraelskih invazija 1978. i 1982. godine. Onima koji nisu otišli, ponestajalo je hrane i vode i bili su zatočeni u svojim selima, izvješćivao je Mark Nichol son iz Nabatiye za Financial Times, jer je „svaki opaženi pokret izvan ili unutar njihovih kuća lako privlačio pažnju izraelske artiljerijske izvidnice, koja je (...) opeto vano i razorno ispaljivala granate na odabrane kuće". Izvješćivao je da su artiljerij ske granate katkada gađale sela stopom od 10 udaraca u minuti, dok su izraelski avioni hučali nad glavama i u obližnjem Sidonu, „glavna bolnica Hammoud prima la je ranjenike svakih 15 minuta do kasnog poslijepodneva" 27. srpnja. U Tripoliju, udaljenom od Bejruta 40 milja sjeverno, raketama ispaljenim iz izraelskih aviona napadnut je palestinski izbjeglički logor. Izraelske pomorske snage bombardirale su obalna područja u okolici Bejruta i presretale brodove na njihovom putu k liba nonskim lukama, premda nije bilo izvješća o tome jesu li posegnuli za svojom du gogodišnjom praksom otimanja i ubijanja putnika na otvorenom moru. * Preuzeto iz „'Limited War' in Lebanon", Z Magazine, rujan 1993.
Glasnogovornik Izraelske vojske (IDF) rekao je da je „70% sela Jibshita pot puno razoreno". Namjera je „razoriti selo u potpunosti zbog njegove važnosti za šijitsko stanovništvo južnog Libanona"; „Stanovnici Jibshita pronaći će grad u ru ševinama". Jibshit je, zamjećuje izvjestitelj Aharon Klein, bio dom šeika Obeida „kojeg je Izrael oteo prije četiri godine" u jednoj od svojih brojnih terorističkih ope racija u Libanonu. Izvješćujući iz Jibshita, iskusni britanski bliskoistočni dopisnik dodao je: „Dom šeika Obeida pogođen je direktnim udarcem rakete jer su Izraelci vjerojatno ciljali njegovu suprugu i troje djece - premda su, 1989. oteli šeika i još uvijek ga drže zatočenog u zatvoru Ashkelon u Izraelu". Opći cilj je „izbrisati sela s lica zemlje i oko njih posijati pustoš", dodao je viši dužnosnik sjevernog zapovjed ništva. „Hladnim i analitičkim pristupom IDF je uključen u 'premještanje stanovniš tva'", piše Meir Shalev, koristeći se službenim izrazom posuđenim iz američke protupobunjeničke literature iz Vijetnama. Izraelske i UN-ove promatračke snage (UNIFIL) procjenjuju da je u južnom Li banonu bilo 300-400 aktivnih gerilaca Hezbolaha (Partije Boga) koje podupire Iran. Libanonski izvori izvijestili su o ubojstvu osmorice. Razlozi napada odmah su objašnjeni. Premijer Rabin obavijestio je Izraelski parlament da je, nakon što su izraelske snage u veljači 1992. godine u Libanonu sjeverno od „zone sigurnosti" ubile lidera Hezbolaha, šeika Abbasa Mussawija, Hezbolah promijenio „pravila igre, usvajajući politiku da kao odgovor na naše na pade sjeverno od zone sigurnosti - odgovara paljbom po Izraelu"; Rabin je propus tio spomenuti da je helikopterskim napadom tijekom kojeg je ubijen Mussawi na svom putu u Sidon iz Jibshita gdje je govorio na pogrebu još jednog imama kojeg su ubile izraelske snage, također ubijena njegova supruga i petogodišnje dijete, ili da su izraelski helikopteri potom napali Volvo kojim su žrtve prvog napada prevožene u obližnju bolnicu. Kao što je objasnio zapovjednik izraelskog Združenog sto žera, general Ehud Barak: „Novonastali model Izrael smatra neprihvatljivim: nakon svakog napada Hezbolaha na izraelske ili proizraelske položaje unutar zone sigur nosti, Izrael će uzvratiti paljbom po napadačima sjeverno od zone. Tako će napa dači ispaljivati rakete na civile sjevernog Izraela, a ne na vojne ciljeve unutar zone kao u prošlosti." „Zona sigurnosti" je područje južnog Libanona koje je Izrael okupirao, na ovaj ili onaj način, nakon svoje invazije 1978. godine. Proteklih godina, njome je vladala teroristička plaćenička vojska (južnolibanonska vojska generala Lahda) poduprta izraelskim vojnim snagama. Svaki urođeni otpor izraelskoj vlasti i njezinim opuno moćenicima smatran je „terorizmom" kojeg Izrael ima pravo bilo gdje u Libanonu napasti onako kako odabere (odmazdom, osvajanjem ili kako drukčije) - sukladno onome što general Barak voli zvati „protunapadanjem napadača". Ali otpor nema pravo osvetiti se bombardiranjem sjevernog Izraela. To su pravila; jedan od ciljeva izraelskog srpanjskog napada bilo je njihovo ponovno utemeljivanje. Američka vlada suglasna je da ovo trebaju biti operativna pravila i dok s vreme na na vrijeme izražava uznemirenost zbog taktika korištenih za njihovo osnaživanje
u međuvremenu omogućava silan dotok naoružanja i potrebne diplomatske podr ške. Imajući na umu stajalište Washingtona, proizlazi da su pravila neupitne polaz ne pretpostavke samo pretpostavljene izvješćivanjem i komentiranjem. Nije potreb no pitati se kakva bi bila reakcija kada bi bilo koja država koja ne uživa naklonost Washingtona izvela zločine koji bi se, očiglednim kršenjem međunarodnog prava i Povelje UN-a, mogli usporediti s ovima. Hezbolah je 30. srpnja objavio da bi se raketni napadi na sjeverni Izrael mogli okončati samo „potpunim i trajnim zaustavljanjem agresije na sela i civile i prestan kom izraelskih napada iz zraka, s kopna i mora na cjelokupni libanonski teritorij". Iz java je „popraćena mrzovoljnim odgovorom Jeruzalema", izvijestio je New York Times. Preispitujući libanonsku operaciju, Kabinet nije čak ni razmotrio Hezbolahov prijedlog, rekao je glasnogovornik Rabinove vlade. To je razumljivo. Pravila su takva da Izraelu dopuštaju napadanje „sela i civila" kako mu drago i bilo gdje, posvuda u juž nom Libanonu, gdje su napadnute njegove okupatorske snage. S obzirom da je ova pravila prihvatio i Washington, i Hezbolahova izjava je u ovom slučaju odbijena. Premijer Yitzhak Rabin izuzetno je hvalio državnog tajnika Warrena Christophera za utanačivanje prekida vatre, koji, prema Rabinu i ministru vanjskih poslova Shimonu Peresu, udovoljava svim izraelskim zahtjevima, nameće njegova pravila, dodjeljujući mu tako očekivane nadoknade za „dobroćudnu agresiju", što je kate gorija prihvatljiva svjetskom vladaru. Izraelski lideri obavijestili su novinare: „Dogovor kojeg su postigle Sjedinjene Države uključuje i shvaćanje da će Izrael i južnolibanonske vojne snage koje on podupire nastaviti slobodno djelovati unutar izraelske takoz vane zone sigurnosti" u južnom Libanonu, dok će istovremeno prestati raketiranje sjevernog Izraela (Ethan Bonner). Treba biti „mirno, naglašavam, na objema strana ma granice", istaknuo je Rabin, misleći na „zonu sigurnosti". „Status zone sigur nosti nije promijenjen", dodao je Peres, ,,i ako se oni pokušaju urotiti protiv naših tamošnjih snaga ili snaga južnolibanonske vojske, poduzet ćemo mjere protiv njih". Značenje je jasno. Nova „shvaćanja" dopuštaju Izraelu provođenje vojnih ope racija po svome nahođenju bilo gdje u Libanonu, kao i ranije, kad bi percipirao „urotu" protiv svojih plaćeničkih snaga ili vlastite vojne vladavine. Nesumnjivo, pre šutna pretpostavka je da bi u takvoj mogućnosti najgore s čime bi se Izrael suočio bio udarac po prstima, popraćen novom količinom naoružanja. Okupacija koja traje još od početka 1999. godine predstavlja kršenje Rezolu cije 425 Vijeća sigurnosti UN-a iz ožujka 1978. godine, koja poziva Izrael na trenu tačno i bezuvjetno povlačenje iz Libanona. Libanonska vlada višekratno je ponav ljala ovaj zahtjev, posebno u veljači 1991. godine, tijekom Zaljevskog rata; osim u pojedinačnim mjestima kao što je Z Magazine, zahtjev je izgnan samopohvalnim navodima o izvanrednom novom poretku zakona i pravde. Kako je Izrael u srpnju 1993. godine pokrenuo nov napad, Libanon je Vijeću sigurnosti ponovno predao žalbu, iznoseći da su izraelske vojne snage „nesmiljeno nastavile svoj brutalni i ar bitrarni rat protiv libanonskog suvereniteta, građanstva i imovine", opet izjavljujući kako će „narod Libanona iskoristiti svoje pravo otpora okupaciji sve dok Izrael ne
postupi u skladu s Rezolucijom 425 Vijeća (1978.) i povuče se s teritorija", i poziva jući Vijeće na djelovanje kojom bi garantiralo implementaciju svojih rezolucija. Izrael može slobodno ignorirati ovakva manja dodijavanja Vijeća sigurnosti i međunarodnog prava zahvaljujući poziciji supersile svog patrona, dovoljno moć nog da ignorira UN ili ga reducira na instrument svoje vanjske politike i oblikuje me đunarodno pravo kako mu odgovara, što smo još jednom mogli vidjeti u komičnim legalnim argumentima iznesenim kako bi se opravdalo Clintonovo bombardiranje Iraka u lipnju 1993. godine. Zahvaljujući istom razlogu Izrael slobodno može odbaciti koncept „terorizma" koji je Međunarodna zajednica prihvatila, ali koji je odbijen od strane Sjedinjenih Država. Pojam je sročen u glavnoj Rezoluciji Generalne skupštine UN-a o teroriz mu (42/159, 7. prosinca 1987.) koja osuđuje međunarodni terorizam i navodi pro tumjere za njegovo suzbijanje, pod jednim uvjetom: „Ništa u sadašnjoj rezoluciji ne smije naštetiti pravu na samoopredjeljenje, slobodi i nezavisnosti naroda kojima je silom uskraćeno ovo pravo, proizašlo iz Povelje Ujedinjenih naroda (...), posebno naroda pod kolonijalnim i rasističkim režimima i stranom okupacijom ili drugim ob licima kolonijalne dominacije, niti (...) pravu tih naroda na borbu za ove ciljeve i na iznalaženje i prihvaćanje podrške (u skladu s Poveljom i ostalim principima među narodnog prava)". Rezolucija je usvojena sa 153 glasa za, 2 glasa Sjedinjenih Dr žava i Izraela protiv, te suzdržanog glasa Hondurasa. Naravno, Washington odbija pravo na pružanje otpora teroru i opresiji koje provode njegovi klijenti. Sukladno tome, ignorirani su i libanonski zahtjevi. Američko odbijanje Generalne skupštine vodilo je vetu koje je trebalo dostajati uklanjanju pitanja iz prostora artikuliranog javnog mnijenja. Stoga je, u trenut ku kada je PLO prihvatio sve rezolucije UN-a o terorizmu, Yaser Arafat bio izložen višestrukom javnom ismijavanju zbog svog neodređenog odgovora o teroru i nje gova propusta da ponovi „magične riječi" Georgea Schultza s prikladnom poniznošću; kao što to Shultz danas iznosi u svojoj vrlo hvaljenoj apologiji Turmoil and Triumph, kada je u prosincu 1988. godine rekao Reaganu da je Arafat na jednom mjestu govorio ,,'U, u, u', a na drugom 'jak, jak, jak', ali se ipak nije približio tome da izgovori 'Ujak'", stilom očekivanim od nižih vrsta. Slično, nema onog tko bi unutar kulture poštivanja ustaljenih običaja, čak ni u snu mogao posumnjati da je načelo po kojem je iranska podrška otporu vanjskoj okupaciji usklađena s Poveljom i gotovo jednoglasnom rezolucijom o terorizmu, još jedan dokaz da je to teroristička država - uostalom, podrška Washingtona ile galnoj vojnoj okupaciji i njezinom unutrašnjem i vanjskom nasilju ne sugerira da su Sjedinjene Države teroristička država. To su tek dijelovi povlastica moći.
2. Logika terora Prilikom početka operacije Odgovornost (Din ve-Heshbon) premijer Yitzak Rabin obavijestio je Izraelski parlament da „žele stvoriti valove izbjeglih". Cilj nije bilo čisto razaranje, objasnio je, „već premještaj stanovništva na sjever, s nadom
da će to nekako upozoriti središnje vlasti na izbjeglice koje bi vjerojatno mogle sti ći do Bejruta". Rekao je da je „planirao zakrčiti Bejrut izbjeglicama kako bi prisilio Libanonsku vladu na završetak napada", New York Times je parafrazirao njegovo teško ponovljivo pripovijedanje. „Rekao je da će Izrael nastaviti uništavati sela, sve dok kaćuše budu udarale po izraelskim naseljeničkim gradovima u Galileji" - z a iz raelske napade na civilne mete u Libanonu, odmazda je suprotstavljanje gerilskim napadima u „zoni sigurnosti". Izraelski plan, izjavio je glasnogovornik vojske, Mic hael Vromen, bio je „izvršiti pritisak na Libanonsku vladu (da obuzda Hezbalohove gerilce) stvaranjem što je više moguće izbjeglica okupljenih oko Bejruta". „Ograni čeni rat je bučna, zastrašujuća 'poruka', po riječima dužnosnika (u Tel Avivu), o tome da se na jugu neće moći stanovati, sve dok se ne zaustavi Hezbolah" (Bronner). „Uvjereni smo da Libanonska vlada Rafika Haririja, koja je obećavala red i sta bilnost u Libanonu, neće dopustiti dugotrajnije nastavljanje ove vrste kaosa", ob jasnio je viši izraelski dužnosnik. „Uz stanovništvo na jugu, Libanonsku vladu i Sirijce, nadamo se da će Hezbolah biti zaustavljen". Nakon objavljivanja prekida vatre, Rabin je izjavio kako je jedan od ciljeva operacije, njome sada postignut, bio „korištenje naoružanja za stvaranje uvjeta kojima bi se došlo do dogovora s moć nicima koji imaju utjecaja nad terorističkim organizacijama u Libanonu". Potpuniji plan naznačio je Uri Lubrani, izraelski koordinator libanonske polici je. Rekao je kako je svrha napada potaknuti Libanonsku vladu da zahtijeva sirijsko dopuštenje za neposredne pregovore s Izraelom. „To je pokušaj povratnog uvjera vanja", rekao je Lubrani. „Libanonska vlado, zahtijevate izvršne ovlasti nad cjelo kupnim libanonskim teritorijem. Želite da vas shvatimo ozbiljno u svojim pregovo rima. Idite svojim gospodarima (u Damask) i recite im: 'Dopustite nam da sami odlučujemo o vlastitoj sudbini'". U skladu s ovim zamislima, Izrael unapređu je „mirovni proces" napadajući Libanon. To je u cijelosti prihvatljivo ako pod „mi rovnim procesom" - što bismo i trebali podrazumijevamo program nametanja američko-izraelske dominacije nad ovim područjem mješavinom nasilja i diploma cije s jasno istaknutim revolverom. Nedvojbeno je da Libanon treba osloboditi sirijske dominacije koju je George Bush podržao kao nadoknadu za sirijsko sudjelovanje u njegovom Zaljevskom ra tu. Ali, američko-izraelskim shvaćanjem stvari, Sirija treba imati pravo na veće ko risti od nemogućnosti naseljavanja Izraela intenzivnim bombardiranjem kojima sto tine tisuća izbjeglica pristiže u Tel Aviv, postavljanjem svojih zahtjeva, uključujući i zahtjev da se Izrael pridržava rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, među kojima je i na redba Vijeća o izraelskom povlačenju iz Libanona i poništavanje njegove stvarne aneksije sirijske Golanske visoravni. Ali, to ovdje tek treba opravdati. Lubranijevu analizu potvrdio je Shimon Peres prikazujući „postignuća" po za vršavanju izraelskih operacija. Rekao je kako Libanon ranije nije prihvatio izraelsku „sugestiju" da odvojeno pregovara s Izraelom; sada se ta „sugestija" ozbilj nije shvaća. Očekivano, i on i Rabin su tvrdili da je izraelsko nasilje potpomoglo mirovni proces, ne samo udaljavajući Libanon i Siriju stvaranjem pukotine među nji ma, već i otvarajući kanale budućih pregovora, kako su izlagali izraelski dužnosnici.
Po tome slijedi da Izrael treba bombardirati Amman kako bi dao svoj doprinos miru odvajajući Jordan od ostalih arapskih sudionika i otvarajući nove kanale komunicira nja za američki poduhvat okončanja napada nametanjem izraelskih zahtjeva. Prirodno, Izrael je oduvijek preferirao odvojeno dogovaranje sa znatno slabijim susjedima koji će podleći njegovim prijetnjama, ostavljajući na cjedilu Palestince, kao i ostale arapske države čije teritorije Izrael zadržava (u ovom slučaju, Sirije). Lubrani je bio izraelski de facto veleposlanik u Iranu za vrijeme Šaha, a zatim vodeća osoba u prodaji američkog naoružanja Iranu preko Izraela koja je započe la neposredno nakon Šahova svrgavanja. Svrha ovog plana, javno je objasnio 1982. godine, bila je uspostaviti vezu s elementima iranskih vojnih snaga koji su bi li „odlučni, nemilosrdni, okrutni... (i) emocionalno pripravni na mogućnost da će morati ubiti desetke tisuća ljudi". Rekao je da je takva vojska mogla je preuzeti Te heran i obnoviti izraelsko-iranski savez. Lubrani, dugogodišnji funkcionar Laburis tičke stranke, nije izgubio niti jednu od osobina kojom se stranka dugo godina dodvoravala lijevo-liberalnim mišljenjima. Izraelski vojni dužnosnici potvrdili su još jedan od motiva: pridodati „zoni si gurnosti" širok pojas zemlje na njezinom sjeveru, koji bi bio ničija zemlja koju Izrael slobodno može napadati. Izrael bi tako proširio „područje Libanona koje kontrolira bez obvezivanja na postavljanje vojnika, što bi bio nepopularan korak u izraelskoj javnosti", izvještava Julian Ozane, zamjećujući da i model bombardiranja također ukazuje na ove ciljeve operacije. Arapski dužnosnici i novinski komentari sugerirali su dodatne motive, izvještava Amis Landoni: izvršiti pritisak na Siriju ka ko bi prihvatila izraelski plan za Golansku visoravan i usmjeriti regionalnu i među narodnu pažnju protiv Irana, što je glavni cilj trenutačne politike, iako nije prikriven. Andoni također izvještava da „suprotno zapadnom stajalištu da su Hezbolah i nje govi iranski podržavatelji izazvali nasilje kako bi omeli mirovni proces, Arapi tvrde da je Izrael iskoristio incident kao pokriće za postizanje svojih ciljeva u Libanonu i prisiljavanja Sirije na prihvaćanje njegovih mirovnih uvjeta". Zapadno - preciznije, washingtonsko - stajalište je usvojeno razmišljanjima američkog izvješćivanja i komentiranja, s rijetkim izuzecima. Tako je naprosto činje nica s velikim Č, koja ne zahtjeva diskusiju ili argumentaciju, da je Hezbolah „za počeo posljednji krug borbi namjeravajući omesti mirovne pregovore i izazvati žeš ći sukob" (New York Timesova specijalistica za Bliski istok, Elaine Sciolino). Ili, ako se nekome više sviđa, Činjenica je da je Sirija „nastojeći sve podsjetiti da je Da mask izvor sveg mira i rata u području, potaknula sljedbenike svoje Partije Boga da ispale mnoštvo raketa na sjeverni Izrael" (Timesov diplomatski dopisnik Thomas Friedman, ispuštajući nekoliko relevantnih etapa). Nemoguće je da su gerile nas tale mobilizacijom uslijed izraelske agresije i terora, u čemu se svi slažu, imale neki drugi interes: recimo, istjerati okupatorsku vojsku van granica svoje zemlje i rastjerati njezine terorističke plaćenike. Da bismo potpunije procijenili ono što se zbiva, koristan je određeni prikaz prethodnih zbivanja. Od samog početka izraelskih rušilačkih napada na Libanon - često „prevencijskih", kako su službeno označavani - povremena izvješća u Sjedinjenim Državama
najvećim su dijelom reflektirala shvaćanje da Izrael, kao korisna i općenito promat rano poslušna klijentelistička država, nasljeđuje washingtonsko pravo da po volji provodi teror. Tako je u travnju 1982. godine, s naporom da izazove nekakvu reakciju PLO-a kojom bi opravdao svoju planiranu invaziju na Libanon, Izrael bom bardirao navodne centre PLO-a južno od Bejruta usmrtivši više od dvadeset ljudi. Bila je to, prema službenim navodima, odmazda za „teroristički napad" PLO-a: iz raelski vojnik ubijen je u trenutku kada je njegov džip aktivirao nagaznu minu u ne legalno okupiranom južnom Libanonu. The Washington Post je obazrivo primijetio: „Ovo nije trenutak za čitanje bukvice Izraelu. To je trenutak za respektiranje izrael ske patnje - i oplakivanje najnovijih žrtava izraelsko-palestinskog neprijateljstva." Refleksivno zaključujemo kako su izraelske patnje ono što moramo respektirati u trenutku kad je veći broj izraelskim terorom ubijenih Arapa koji postaju dolične žrtve obostranog neprijateljstva, bez ukazivanja čijim djelovanjem. Isti pristup prevladava i danas. H. D. S. Greenway iz Boston Globea, koji je sli kovito izvještavao o izraelskoj invaziji na Libanon 1978. godine, danas piše: „Kad bi raketiranje libanonskih sela, čak i uz cijenu ljudskih života, i protjerivanja civilnih izbjeglica k sjeveru moglo osigurati izraelske granice, oslabiti Hezbolah i unaprije diti mir, rekao bih, kao što bi i mnogi Arapi i Izraelci, da nastavite s tim. Ali povijest nije bila milostiva glede izraelskih poduhvata u Libanonu. Njima se vrlo malo rješa valo i gotovo uvijek su uzrokovali još više problema", čime su ubojstva civila, prot jerivanje stotina tisuća izbjeglica i uništavanje juga vrlo dvojbene propozicije. Može li itko zamisliti članak u kojem se preporuča ubilački i destruktivan napad na Izrael jer je samo njime moguće osigurati libanonske granice i unaprijediti mir? Kako bi ostale nezamijećene, pretpostavke su duboko ukorijenjene. Malobroj ni su reagirali na naslovnicu magazina New Yorker iz srpnja 1993. godine, koja pri kazuje djeca u veseloj gradnji dvoraca u pijesku - uključujući i repliku Svjetskog trgovačkog centra - dok ljuto dijete s arapskim pokrivalom za glavu i zlobnog pog leda uskače kako bi sve razrušilo; djeca su crna, bijela i Latini, vješta aluzija, zamišljena da oslobodi autora svih optužbi za rasizam dok istovremeno ističe izopačenost etničke grupe koju trebaju prezirati svi koji ispravno razmišljaju. Ne uspjevši izazvati željenu reakciju PLO-a, Izrael je jednostavno izmislio izli ku za svoju dugo pripremanu invaziju na Libanon: pokušaj ubojstva izraelskog ve leposlanika u Londonu, kojeg je, čega je i Izrael bio svjestan, izvela teroristička organizacija Abu Nidala, a koja je godinama ratuje s PLO-om i jedino što je učinila jest to što ima ured u Libanonu. Omiljeno tumačenje u Sjedinjenim Državama je ono po kojem je operacija Mir za Galileju - izraelska invazija na Libanon 1982. godine - poduzeta kako bi se za štitilo civilno stanovništvo od palestinskih tobdžija te da su operacijom okončali „ra ketni i minobacački napadi na izraelsku sjevernu granicu", premda će se „izraelska javnost razbjesnjeti počnu li na izraelsku sjevernu granicu, koja je nakon svega pro širena na Libanon, ponovno padati rakete". Poznavajući povijest koju se ne os porava (čak ni onda kad se o njoj, najvećim dijelom, ne izvješćuje), to ne može biti
točno. Čim je postalo jasno da i dalje „padaju rakete", priča je prilagođena: „Dva iz raelska vojna haračenja u Libanonu (1978., 1982.) bile su vojne katastrofe koje nisu uspjele ostvariti dugoročnu sigurnost za izraelsku sjevernu granicu." Sigurnost je doista bila ugrožena kao rezultat izraelskih neisprovociranih napada od 1981. go dine, a velikim dijelom i ranije. Izraz „vojna katastrofa" ne upućuje na ubojstvo više od 20 000 Libanonaca i Palestinaca 1982. godine, većinom civila, razaranje glavni ne južnog Libanona i glavnog grada Bejruta ili užasnih zlodjela koja su počinile izraelske trupe sredinom 80-ih godina, već na izraelski neuspjeh uspostavljanja „no vog poretka" u Libanonu, kojeg je on službeno objavio i njegove nesposobnosti da cjelovito održi svoju okupaciju zbog žrtava uzrokovanih nepredviđenim otporom („terorom"), kojim je bio stjeran natrag u svoju „zonu sigurnosti". Stvarni razlozi invazije 1982. godine u Izraelu nikada nisu skrivani, premda su ovdje, u Americi, označeni nepoznanicom ,,X". Nekoliko tjedana nakon počet ka invazije, Yehoshua Porath, vodeći izraelski znanstveni stručnjak za Palestince, istaknuo je da je odluka o napadu „proizišla iz same činjenice da se PLO pridrža vao prekida vatre", što je za Izraelsku vladu „prava katastrofa" jer ugrožava nasto janja izbjegavanja političkog rješenja. Ugled PLO-a rastao je zahvaljujući njegovom davanju prvenstva pregovorima nad terorom. Zbog toga se Izraelska vlada nadala prisiliti „razjareni PLO" na „povratak svojem ranijem terorizmu", time „smanjujući opasnost" od pregovaranja. Kao što je kasnije izjavio premijer Yitzak Rabin, Izrael je ušao u rat jer je postojala „užasna opasnost (...) ne toliko vojna koliko politička". Invazija je smišljena da „potkopa poziciju umjerenjaka unutar redova (PLO-a)" i ti me opstruira „mirovnu inicijativu PLO-a" i „zaustavi uzlet političkog ugleda (PLO-a)" (strateški analitičar Avner Yaniv); stoga bi je trebalo nazvati „ratom za očuvanje okupacije Zapadne obale", prema izraelskom arabistu i nekadašnjem šefu Vojne obavještajne službe, generalu Yehoshaphatiju Harkabiju, motiviranom Beginovim „strahom od nastavljanja mirovnog procesa". Američko podržavanje izraelske ag resije, uključujući i korištenje prava veta protiv napora Vijeća sigurnosti da zausta vi krvoproliće, bilo je vjerojatno utemeljeno na istom rasuđivanju. Nakon svog neuspjeha uspostavljanja namjeravanog „Novog poretka" u Liba nonu 1982. godine, Izrael je pokušao zadržati što je više moguće libanonskog prostora, premda je zbog prevelikog broja žrtava uslijed otpora bio prisiljen vratiti u svoju „zonu sigurnosti". U međuvremenu, Izrael je poduzeo nasilne terorističke operacije, istaknute operacije „čelične šake" iz 1985. godine predvođene premije rom Shimonom Peresom. Nastavljene su tijekom 80-ih godina. Nastavimo sažimati niz primjera iz godina koje su slijedile: nekoliko mjeseci na kon što je otet šeik Obeid završetkom 1989. godine , izraelske snage otele su Jawada Kaspija, vođu šijitske organizacije Amal, u blizini Bejruta, dovodeći ga u Izrael. U listopadu 1991. godine AP je izvijestio: „Južnolibanonska vojska (SLA) koju podržava Izrael, minobacačima je napala šijitska muslimanska naselja", ranivši staricu i oštetivši 10 kuća, dan nakon što su „izraelske snage i njihove savezničke voj ske bombardirale naselja u području (...) ubivši četiri djeteta". SLA je također usmrtila
irskog djelatnika mirovnih snaga UNIFIL-a u „neisprovociranom" napadu, izvijestio je UN. U prosincu Izraelci su oteli tri Libanonca, od kojih su dvojica bili novinari, u blizini Jibshita sjeverno od „zone sigurnosti" dovodeći ih u Izrael i puštajući na slobodu nakon nekoliko dana. Troje djece, od kojih dvojicu sinova jednog od otetih novinara, ubile su izraelske snage u eksploziji automobilske bombe; „strašno je što su ubijena djeca", rekao je jedan izraelski vojni dužnosnik, ali „teroristi moraju shvatiti" da auto mobili mogu eksplodirati „na obje strane sigurnosne granice". Tijekom 1991. godine, izraelske zračne snage ostvarile su 23 napada na baze Palestinaca i šijitskih muslima na u Libanonu usmrtivši 31, a ranivši 108 osoba. Tisuću devetsto devedeset i druga godina započela je napadom izraelskih zrakoplova 11. siječnja na navodne gerilske baze u blizini Bejruta, prilikom čega je život izgubilo 12 (devet civila) i ranjeno, većinom teže, 14 ljudi, tako da je osoblje bolnice očekivalo još veći broj ubijenih. Svjedoci su govorili da su izraelske rakete ciljale „šatorski logor beduinskih pastira i naseljenika smještenih u nekoliko spoje nih zgrada ranije oštećenih u libanonskom građanskom ratu, uništavajući neke zgrade i zapalivši beduinske šatore". Arapski gerilci ubili su 16. veljače tri izraelska vojnika u vojnom kampu u blizini granice. Sljedećeg su dana, u znak odmazde, iz raelske snage ubile šeika Mussawija, njegovu suprugu i dijete; također su „uzvra tili zračnim napadima na dva palestinska izbjeglička logora u Ain Hilweu i Rashidiyeu u južnom Libanonu (također duboko izvan „zone sigurnosti") tijekom kojeg je ubijeno četvero ljudi, uključujući i dvoje djece, a desetak drugih ranjeno". Tri da na kasnije Izrael je bombardirao 30 naselja u južnom Libanonu, prema prethodnim izvješćima, ubivši 4 i ranivši 50 osoba, natjeravši od 75 000 do 100 000 Libanonaca da napuste naselja sjeverno od „zone sigurnosti". Izraelski tenkovi i vojska također su napali sela sjeverno od zone - što je bio odgovor na šijitske minoba cačke napade, kako je napisao New York Times. Ubijena su dva libanonska civila i ranjeno osmero vojnika, UN-ovih pripadnika mirovnih snaga. Londonski Guardian izvijestio je da su, prema UN-u, izraelske snage spriječile medicinsku evakuaciju ranjenih UN-ovih mirotvoraca, nakon što su se buldožerima probili kroz UN-ove ba rikade i artiljerijom napali UN-ovo sjedište. „Da su incident počinili, primjerice Irak ili Libija, međunarodna osuda sručila bi se u samo sat vremena", primijetio je Guar dian; u ovom slučaju, bio je ignoriran. Nakon povlačenja izraelskih napadača, šijitski gerilci su ispalili rakete na Izrael usmrtivši petogodišnju djevojčicu". I tako su se događaji nastavili. U svibnju, izraelske su rakete u Yibshitu usmrti le Yasira Nassera, dužnosnika Hezbolaha, njegovu suprugu, dvogodišnju i četvero godišnju kćer te punca. Premijer Shamir izjavio je kako će izraelska vojska nastaviti pljačkati teroristička legla sve dok ne shvate poruku i zaustave napade unutar Izrae lom okupiranog Libanona. Libanonska policija izvijestila je da su u izraelskim zrač nim napadima u prvoj polovini 1992. godine ubijene 37 i ranjene 72 osobe. Izrael skim minobacačkim napadom u lipnju ubijena su četvorica libanonskih poljodjelca koja su obrađivala polja sjeverno od „zone sigurnosti", kao odmazdu za eksploziju bombe unutar zone kojom su izraelskim vojnicima nanesene „manje povrede". Kao
odgovor na eksploziju postavljene bombe koja je u listopadu usmrtila pet izraelskih vojnika, „izraelska artiljerija, zračne snage i topovnjače gađale su ciljeve u Libanonu", izvijestio je Times, tjerajući stotine ljudi da napuste sela. „Granate su padale svake sekunde" u Nabatijei, izvijestio je Reuters. U veljači 1993. godine četiri Libanonca, od kojih dvojica gerilci, ubijena su za vrijeme dok su izraelske snage i pripadnici SLA „udarali po 20 libanonskih sela kao odmazdu za" Hezbolahov napad „na sjevernu granicu" izraelske „zone sigurnos ti". Nakon pogibije trojice izraelskih vojnika u Libanonu, izraelski helikopteri uzvra tili su ispaljivanjem „barem 15 raketa na tri kuće, pekarnicu i dolinu izvan zone, dok su tenkovi i artiljerija istresli 200 granata oko niza sela u tom području". Nekoliko dana kasnije izraelski helikopteri napali su kolonu vozila libanonskog gerilskog vo đe Samira Swidana, teže ga ozlijedivši i usmrtivši njegovu suprugu i malu kćer. Ge neralni tajnik UN-a je 20. srpnja izvijestio Vijeće sigurnosti o „porastu stupnja nep rijateljstva u proteklih šest mjeseci", primjećujući da je „nastavljena (izraelska) praksa pucanja po naseljenim područjima, čija su posljedica gubici među civili ma". Ovo je ogoljen niz primjera. Kako pokazuju povremeni pregledi sažetaka, o mnogima se u Sjedinjenim Državama nije izvješćivalo. Poznata su razmišljanja koja se kriju iza izraelskih terorističkih operacija u Li banonu. Među inima, izrazio ih je ugledni nekadašnji ministar vanjskih poslova, Ab ba Eban, kojeg se uvažavalo kao vodećeg zastupnika umjerenije struje, a možda i David Ben-Gurion davno prije. Govor o „čistoći oružja" ili „dobroćudnoj okupaciji" bešćutno je opravdanje, što je danas općepoznato i u Izraelu.
3. Osiguravanje okupacije Harkabijev prikaz invazije 1982. godine kao „rata za očuvanje okupacije Zapad ne obale" možemo primijeniti i na izraelski napad iz srpnja 1993. godine, premda namjere laburističke vlade i njezinih sponzora nisu bile identične onima Likudove vla de iz 1982. godine. Ova posljednja zahtijevala je širenje izraelskog suvereniteta na okupirane teritorije, iako ne i aneksiju, ostavljajući neodređenom razliku. Laburistič ka vlada je s druge strane zahtijevala „teritorijalni kompromis" što je njezin tradi cionalni stav još od „Allonova plana" iz 1968. godine. Ostaci ovog plana prilično su mijenjani u načinima ostvarivanja premda su na čela ostala postojana. Izrael je trebao održati nadzor nad prirodnim izvorima i isko ristivom zemljom na okupiranim teritorijima, uključujući i široko i rastuće područje nazvano „Jeruzalem". Većina domaćeg stanovništva koje nema nacionalna prava eventualno će iznaći svoj izlaz u postojećim arapskim državama („transfer"), čemu su se oduvijek nadali i smjerali vodeći zastupnici cionističkog pokreta, dok će se onima koji ostanu upravljati od strane Jordana ili će im se dopustiti vođenje njiho vih lokalnih poslova. Izrael je nastavio sa svojim planovima naseljavanja i iskorišta vanja okupiranih teritorija, ostvarujući čvrstu sveukupnu kontrolu. Neriješena pitanja
bila su ona glede Golanske visoravni i raspolaganja Gazom koja je postala pravi pa kao pod izraelskom okupacijom pa se danas čak razmišlja o njezinom prepuštanju - što znači potpuno uništenje pod sadašnjim uvjetima. Arapske države trebaju prih vatiti izraelske odredbe i pristupiti cjelovitom mirovnom ugovoru. Opći projekt naz van je „zemlja za mir" ili „teritorijalni kompromis". Provodeći projekt, Izrael nastavlja sa svojim programima širenja i integriranja okupiranih teritorija, sada potpomognut američkim kreditnim garancijama kao dodatkom tradicionalno velikoj pomoći koja nema ni približnu analogiju u međuna rodnim poslovima; 10 milijardi dolara kreditnih garancija, zahtijevanih s tako puno emocija za ruske imigrante protjerane u Izrael vršenjem pritiska na Njemačku, Sje dinjene Države i ostale ne ostavljajući im mogućnost slobodnog izbora, danas se koriste za infrastrukturu i poslovna ulaganja, što je iskreno i priznato kao - naravno, oslobađanje sredstava za naseljavanje okupiranih teritorija. I dok židovska na selja napreduju i šire se, palestinski stanovnici okupiranih teritorija tonu u siromaš tvu i očaju, propadanju vidljivo ubrzanim Rabinovim zatvaranjem okupiranih teritori ja koje prijeti samom opstanku u području kojem je oduzeta svaka mogućnost samostalnog razvitka uslijed okrutne vojne okupacije. Naravno, „zatvaranje" slijedi uobičajene kriterije: židovski doseljenici na okupiranim teritorijima su izuzetak. Operacijama iz srpnja 1993. godine namjeravalo se unaprijediti sve ove moguć nosti, jasno stavljajući do znanja arapskim državama i Palestincima da nemaju dru gog izbora do ustupiti pred snagom koju je, uz američku podršku, pokazao Izrael. U Novom svjetskom poretku eliminirane su sve ostale mogućnosti, u njemu nema pri jetnje američkoj snazi, nema prostora za samostalne inicijative („neutralizam", „nesvrstanost"), nema dosadnog zamuckivanja međunarodnih institucija, niti same pomisli samostalne europske uloge u onome što je prepoznato kao američki posjed. Izrael doista može smatrati kako su ove mogućnosti danas proširene. Clintonovu administraciju smatra se čak i ekstremnijom u odbacivanju palestinskih pra va od vlade samog Izraela. Dva tjedna prije posljednjeg izraelskog napada, politič ki dopisnik Hadashota, Amnon Barzilai, primijetio je kako je američki prijedlog predstavljen Izraelu i Palestincima, otvorio novi prostor za politiku odbacivanja mi roljubivog rješenja: po prvi put su ustanovili kako će „sve opcije ostati otvorene", uključujući i „zahtjev za punom aneksijom okupiranih teritorija" pod „izraelski suve renitet". U tom smislu Clinton nadilazi vladajuću Laburističku stranku „koja nikada nije zahtijevala da sve opcije budu otvorene", radije insistirajući na „teritorijalnom kompromisu". Američka inicijativa samo može „potvrditi sumnju Palestinaca o pos tojanju opravdanog straha od izraelske zavjere s američkom podrškom", premda u stvarnosti ni Sjedinjene Države niti izraelski politički blokovi, laburistički i Likudov, ne bi razmatrali stvarnu aneksiju okupiranih teritorija zbog ogromnih troškova koje ona povlači, primjerice pružanja barem minimalnih socijalnih, ekonomskih i politič kih prava njihovim stanovnicima. Slično Hezbolahu, i američka politika oduvijek je pomno odbacivala miroljubi vo rješenje, s razlikom što Washington ne uskraćuje nacionalna prava Židovima,
već Palestincima. Ponovimo, tijekom godina su se mijenjali pristupi, ali ne i temelj ne pretpostavke, kao ni doktrinarni okvir: tako Washington postojano traga za mi rom i pravdom, nastavljajući „mirovni proces", što je izraz Novogovora koji se od nosi na washingtonske napore nametanja vlastitog cilja odbacivanja miroljubivog rješenja, uključujući i sve diplomatske inicijative koje su s njim u sukobu. U njego voj nedavnoj verziji, „mirovni proces" je utemeljen na Baker-Shamir-Peresovom planu iz 1989. godine koji zabranjuje bilo kakvu „dodatnu palestinsku državu u području Gaze i u prostoru između Izraela i Jordana" (Jordan je u biti već „pales tinska država") ili bilo kakve pregovore s PLO-om, izjavljujući kako neće biti prom jena u statusu Judeje, Samarije i Gaze osim onih usklađenih s temeljnim načelima Vlade Izraela, koja odbija palestinsko pravo na samoodređenje. S ovim dobro utvrđenim „osnovnim principima", trebaju se pod izraelskom vojnom okupacijom održati „slobodni izbori" koji bi urodili „autonomijom". Nakon Zaljevskog rata 1991. godine bile su prisutne nove mogućnosti una pređenja ovog projekta, kao i nova užurbanost u njegovu provođenju. Mogućno sti su proizlazile iz snažnog potvrđivanja jednostrane američke nadmoći u ovom području, demoralizacije arapskog svijeta (i općenito Trećeg svijeta), abdiciranja Europe i kolapsa Sovjetskog Saveza kojim je Rusija, možda, ostala lojalnijim klijen tom od same Britanije. Užurbanost je potaknuta potrebom osmišljavanja „trijumfa" kojim bi se sakrile zastrašujuće posljedice američko-britanskog rata u Zaljevu sa Sadamom koji je, postojano na vlasti, veselo nastavio prolijevati krv šijita i Kurda, dok su Olujni Norman i herojski George Bush mirno postrance promatrali, a ame ričke korporacije započinjale grabež za divovskim ugovorima obnavljanja ruševina, „između siječnja i kolovoza 1991. godine više od 46 900 djece (koja umiru u Ira ku)", a od tada i daleko više, od posljedica rata i sankcija, prema podacima iz stu dije objavljene u New England Journal of Medicine koju su poduzeli vodeći ame rički i inozemni medicinski stručnjaci. Nešto se moralo učiniti. Stoga je i nova „mirovna inicijativa" objavljena uz brojne fanfare, uključujući i zahvalu plemenitom Predsjedniku koji je „vrlo jasno stavio do znanja kako želi unijeti svijetlo u to pretpostavljeno ostvarenje, bliskois točni mirovni proces" (Antony Lewis). Ono što se dogodilo potom, nije moglo izne naditi one koji, nadilazeći impresivan pjev samopohvala, vide loše prikrivene činje nice. Sjedinjene Države i dalje su odane „mirovnom procesu" kojeg su inicirale, što ne čudi ima li se na umu njegov okvir. Dakle, mi imamo i više no opravdane povo de za shvaćanje kako „ovo nije trenutak za čitanje bukvice Izraelu", već radije za „respektiranje izraelske patnje - i oplakivanje najnovijih žrtava izraelsko-palestinskog neprijateljstva". Držanje moralnih prodika - a kamoli neka druga reakcija usporilo bi „mirovni proces", „Mirovni proces" je, tvrde njegovi branitelji, doista unaprijeđen Rabinovim nasiljem, ne samo moćnim opravdanjima koje pružaju iz raelske vlasti, već i zbog toga što onemogućava Rabina da u svom napredovanju k „teritorijalnom kompromisu" otkloni osporavanja s desnice.
Rabinov napad na Libanon je stoga sličniji, mjesec dana ranijem, Clintonovom bombardiranju Iraka, odmazdi za navodnu prijetnju ubojstva nekadašnjeg američkog lidera, što je tako gnusan zločin da uz svu svoju osjetljivost ne možemo gotovo ni zamisliti kako ga nekakav poremećeni i primitivan um uopće može os misliti. Informirani smo kako je Clintonovo hrabro djelo ublažilo strahovanja da bi stari odabrani prepredenjak bio, u odnosu na svoje prethodnike, manje sklon na silju i opovrglo opasno vjerovanje da je „američka vanjska politika posthladnoratnog doba osuđena na vječnu zgrčenost ograničenjima multilateralizma" (Washing ton Post) - to jest međunarodnim pravom i Poveljom UN-a. Dobrodošli u Novi svjetski poredak.
4. Libanon nakon Osla Postigavši svoje ciljeve Rabinovim srpanjskim ratom, obrazac je vraćen u normalu. Izrael je po volji nastavio napadati Libanon, katkada kao odmazdu za Hezbolahove napade na vojno osoblje u izraelskoj „zoni sigurnosti", katkada bez izgo vora. Ubijene su stotine Libanonaca, ali se,oni nisu računali, tako da su detalji nepoznati. Izraelsku upotrebu „međunarodno zabranjenih granata s čeličnim stre licama" opravdao je ministar zdravstva Ephraim Sneh, nekadašnji vojni zapovjed nik, kao „vrlo dobro oružje" koje je ,,u cijelosti zakonito" u ratu protiv „terorista", bez „etičkih ograničenja". U travnju 1996. godine, Rabinov nasljednik, dobitnik Nobelove nagrade za mir, Shimon Peres, zaključio je svoj period vlasti poduzimanjem operacije Grozdo vi gnjeva, praktički ponovljene Rabinove operacije Odgovornost. Pozadina joj je bi la približno identična onoj Rabinova terorističkog napada. Human Right Watch je sačinio uzorak incidenata zabilježenih od srpnja 1993. do početka Grozdova gnje va. Svi u uzorku navedeni Hezbolahovi napadi na Izrael bili su odmazdni. Uobiča jeni model je Hezbolahova operacija protiv izraelskih snaga ili njihovih plaćenika u izraelskoj „zoni sigurnosti", nakon koje slijedi izraelski napad sjeverno od zone, za tim Hezbolahovo raketiranje sjevernog Izraela. Ostali izraelski napadi (u kojima su često stradavali civili) također nisu bili izazvani. S tim se nastavilo do 30. ožujka 1996. godine, kad su u izraelskom granatiranju poginula dva civila sjeverno od zo ne sigurnosti, bez provokacija, dovodeći do Hezbolahove odmazde. Nakon što je u Libanonu 10. travnja ubijen izraelski vojnik, Peres je započeo s novom invazijom uz snažnu podršku Clintonove administracije. Tisak je u najvećoj mjeri slijedio falsificiranje i apologetiku, prethodno ilustriranu uz višestruko navođe nje izvora. Čak je i izraelski pokolj nad više od 100 izbjeglica smještenih u bazi UN-a u Qani predsjednik Clinton opravdao kao „tragičnu pogrešku Izraela u njegovom le gitimnom korištenju prava na samoobranu" kao odgovor na „hotimičnu taktiku Hezbolaha" da usmjerava rakete u blizinu civila. Ipak, od tada je međunarodno protivljenje postalo toliko snažno (uključujući izvješća UN-a i Amnesty Internationala kojima se ukazivalo kako je pokolj vjerojatno bio hotimičan) da su Washington i
mediji izabrali distancirati se. Washington je neuspješno pokušao ostvariti spora zum o prekidu vatre kojim bi se odredbe iz 1993. godine još više modificirale u iz raelsku korist, ali je bio prisiljen prihvatiti osnovne crte francuskog prijedloga kojim su zabranjene operacije protiv civila istovremenim dopuštanjem otpora izraelskoj okupaciji. Ishod je prikazan kao veliko ostvarenje američke diplomacije; europsko posredovanje izazvalo je povremene bujice povišenih riječi, osobito Thomasa Friedmana iz New York Timesa čiji je „savjet Europljanima" bio „pronađite si život": brini te se za vlastite unutrašnje poslove i ne petljajte se u one svjetskog vladara. Model je tada nastavljen, ali uz važnu promjenu. Izraelske snage, uključujući i elitne postrojbe, pretrpjele su ozbiljne vojne poraze, a djelovanje otpora postalo je učinkovitije. Kao i u posljednjim fazama američkih ratova u Indokini, vojno vod stvo bilo je zabrinutije moralom i provedbom. Sve veći broj žrtava vodio je doma ćim protestima, a među izraelskim vodećim strujama začuli su se i glasovi koji su pozivali na povlačenje. 1998. godine Vlada je najavila kako će prihvatiti Rezoluciju 425 UN-a, ali uz odredbe koje su ostale neprihvatljive Libanonu i Siriji. U pogledu Libanonaca, teror je nastavljen s nekim novinama: u zoni sigurnosti „izraelski kamioni jedan za drugim neprestano su tovareni vagonima libanonske plodne zemlje najviše kakvoće odvozeći (je) u Izrael", ostavljajući Libanonce ,,s posvuda razbacanim ružnim rudnicima" - „novom interpretacijom načela zemlja za mir", ko mentirao je londonski Economist. Nakon što je zanijekao izvješća, Izrael je priznao kako su ona bila točna, uvjeravajući da će prestati s tom praksom. „Većina Libano naca smatrala je da će krađa zemljišta, baš kao i sve izraelske agresije i njegova više od 20 godina duga okupacija zemlje, najvjerojatnije proći nekažnjeno", izvješ tavao je egipatski tisak, a „promatrači su uvjereni da će, kao i u prošlosti, čak i ako Vijeće sigurnosti iznese svoju osudu, Sjedinjene Države iskoristiti pravo veta". U međuvremenu su nastavljeni napadi na Libanon. Kako se približavao kraj 1998. go dine, izraelski avioni raketirali su istočni Libanon, „usmrtivši, prema izvješćima, že nu i njezino šestero djece", ranivši joj supruga i još jedno dijete. Izraelska je vojska „izrazila žaljenje", pripisujući ubojstvo „neispravnosti" oružja. Nije ponuđeno op ravdanje. Prema pravilu, dovoljno je nekoliko redaka, za razliku od bilo koje druge strane s „dostojnim žrtvama".
10. Washingtonski „mirovni proces" 1. Oslo I* Izraelski kabinet odobrio je 30. kolovoza 1993. godine nacrt sporazuma o „palestinskoj samoupravi" kojeg su postigle Vlada Izraela i osobni predstavnici predsjedavajućeg PLO-a, Yassera Arafata. Da bi se shvatilo značenje ostvarenog, neophodno je prisjetiti se važnih zbivanja koja su mu prethodila. Mogućnosti izraelske politike glede okupiranih teritorija ilustrirane su u studiji Mira sada, koja uspoređuje četiri različita plana za ove teritorije u vremenu od 1968. do 1992. godine, propitujući koliko bi Palestinaca bilo unutar prostora koje je Izrael anektirao da su ti planovi danas ostvareni: (1) Allonov plan iz 1968. godine (labu risti); (2) Plan o naseljima Laburističke stranke iz 1967. godine (nikad službeno prihvaćen premda je ,,u praksi utjecao na donošenje odluka i djelovanja"); (3) Plan Ariela Sharona iz 1992. godine (Likud), kojim je stvoreno jedanaest izoliranih i odvojenih „kantona" palestinske autonomije; (4) Plan obrambenih snaga iz 1992. godine (laburisti) koji se odnosi samo na Zapadnu obalu. Broj Palestinaca u anke tiranim naseljima prikazan je u nastavku: (1) Allonov plan: 385 000, 91 000 na Zapadnoj obali, a ostatak u Gazi (2) Plan o naseljima Laburističke stranke: 603 000, 310 000 na Zapadnoj obali (3) Sharonov plan: 393 000, 378 000 na Zapadnoj obali (4) Plan obrambenih snaga: 204 000 na Zapadnoj obali, broj u Gazi neodre đen. Studija Mira sada napominje kako ovim brojkama treba dodati 150 000 Palesti naca istočnog Jeruzalema koje bi trebalo uključiti u sve planove. „Plan Laburističke stranke iz 1967. godine anektirao bi najveći broj Palestinaca sa Zapadne obale i Ga ze", dok je Sharonov plan „plan s najvišim zahtjevima glede Zapadne obale", prem da dopušta samoupravu većem broju Palestinaca iz Gaze no laburistički planovi. * Preuzeto iz „The Izrael-Arafat Agreement", Z Magazine, listopad 1993.
Kao što istraživanje pokazuje, politički spektar je sužen, postojano u skladu s politikom odbacivanja miroljubivog rješenja. Politički blokovi razilazili su se oko brojnosti arapskog stanovništva na Zapadnoj obali, pri čemu su laburisti, više no Likud, bili zabrinutiji njihovim isključivanjem s prostora koji su se nalazili na popisu izraelskog preuzimanja. Washington je bio naklonjeniji politici odbacivanja mirolju bivog rješenja Laburističke stranke jer mu se činila razboritijom od Likudove inači ce koja nije sadržavala stvarnu odredbu za stanovništvo okupiranih teritorija osim eventualnog „transfera" (izgona). Nakon Zaljevskog rata Europa je prihvatila američku poziciju po kojoj se do met Monroeove doktrine proširio na Bliski istok; otad će se Europljani suzdržavati samostalnih inicijativa, ograničavajući se na podršku ostvarivanju doktrine odbaci vanja miroljubivog rješenja Sjedinjenih Država, kao što je to doista i učinila Norveš ka 1993. godine. Sovjetski Savez nestao je sa scene, dok su njegovi ostaci danas odani klijenti Washingtona. U stvarnosti, UN su postali agencija Sjedinjenih Drža va. Prestankom sukoba supersila nestao je sav onaj prostor nesvrstavanja, a slom kapitalizma koji je prohujao tradicionalnim kolonijalnim posjedima Zapada u 80-ima, ostavio je Treći svijet utopljen u općem beznađu kojeg su održavale snage navođenih tržišta. Podijeljeni arapskim nacionalizmom, još jednim razornim udar cem Sadamove agresije i terora i više-manje uobičajeno neprimjerenim taktikama PLO-a, arapski lideri manje su no ranije smatrali potrebnim odgovoriti na masovne pritiske propalestinskih izričaja. Time su Sjedinjene Države bile u povoljnoj pozici ji provođenja svojeg programa odbacivanja miroljubivog rješenja bez smetnji, kre ćući se prema rješenju koje je postavio državni tajnik James Baker puno prije ot počinjanja kriza u Zaljevu; svako rješenje mora biti utemeljeno na planu Izraelske vlade iz 1989. godine koji otvoreno isključuje palestinska nacionalna prava (Bakerov plan, prosinac 1989. godine). Opći ciljevi Washingtona stabilni su već duže vrijeme. Osnovna briga je izu zetno regionalno bogatstvo nafte. Planiranje je odavno vođeno strategijskim kon ceptom kojim je lokalna uprava dodjeljivana „Arapskoj fasadi" slabih i ovisnih dik tatora koji će osigurati dotok profita od zaljevske nafte primarno Sjedinjenim Državama (i njihovim britanskim klijentima), a ne narodu regije. Mreža regionalnih žandara, lokalnih „policajaca s terena", kako ih je u kontekstu Nixonove doktrine prikazao Melvin Laird, Nixonov ministar obrane, trebala je osigurati red. Odgovor nost bliskoistočnih policajaca skicirao je 1973. godine Henry Jackson, vodeći stručnjak Senata za ovu temu: „Spriječiti i obuzdati one neodgovorne i radikalne elemente u određenim arapskim državama (...) koji bi, kad bi im to bilo dopušte no, predstavljali uistinu opasnu prijetnju našim najvažnijim izvorima nafte u pod ručju Perzijskog zaljeva" - točnije, velikom bogatstvu koje oni donose. Senator Jackson posebno je aludirao na prešutni savez Izraela, Irana (u vrijeme Šaha) i Saudijske Arabije. Što se tiče Kurda, Palestinaca, stanovnika sirotinjskih četvrti Kaira i ostalih ko ji prema najvećem dijelu elementarnih principa državništva ne doprinose osnovnoj
strukturi moći, oni nemaju prava. S vremena na vrijeme, možda ih se može iskoris titi u ovoj ili onoj igri moći, ali danas tu, kao što je pokazala kurdska povijest, ponovno završavaju njihova prava. Status Palestinaca bio je još niži od ostalih bez vrijednih naroda; njihova vrijednost nije ravna ništici, već i manja od toga jer njiho vi zahtjevi svojim posljedicama cijepaju arapski svijet čime se suprotstavljaju cilje vima Sjedinjenih Država. Stoga ih treba nekako marginalizirati, možda pod formom „autonomije" koja im dopušta upravljanje vlastitim poslovima pod izraelskim nad zorom. Taj plan, predložen u Camp Davidu, nastavljen je u jesen 1991. godine obnovom „mirovnog procesa" u Madridu. Pri početku konferencije, jedan od najupoznatijih i najnepristranijih izraelskih promatrača zbivanja na okupiranim teritoriji ma, novinar Danny Rubinstein, napisao je kako Sjedinjene Države i Izrael predlažu „autonomiju poput one u zarobljeničkom logoru, gdje su zatvorenici 'autonomni' pripremati svoje obroke bez miješanja sa strane i organizirati kulturna zbivanja". Napisao je kako će Palestincima biti dodijeljena tek kontrola nad lokalnim služba ma, dodajući kako čak ni zastupnici Velikog Izraela nisu nikada tražili doslovnu aneksiju okupiranih teritorija jer bi ona od Izraela zahtijevala da uz enormne troš kove osigura raspoložive „ograničene usluge" drugorazrednim arapskim građani ma Izraela. S washingtonske točke gledišta, najbolji ishod bio bi sporazum koji obuhva ća tradicionalni strategijski koncept i, dajući mu javnu formu, prešutno sporazumi jevanje preoblikuje u formalni ugovor. Ako neki aranžman lokalne „autonomije" može potisnuti palestinsko pitanje, dobar je i koristan. U međuvremenu sigurnos ni aranžmani između Izraela, Turske, Egipta i Sjedinjenih Država mogu se proširiti, možda uključivanjem ostalih koji žele prihvatiti ulogu klijenta. Time ne bi bilo mjes ta za dodatnu zabrinutost mogućom sovjetskom podrškom naporima unutar regi je koja bi se sukobljavala s ovakvim zamislima. Dok su pregovori nastavljeni bez problema, Izrael je povisio stupanj oštre rep resije na okupiranim teritorijima, temeljem u veljači 1989. godine iznesenog mišlje nja ministra obrane (kasnije premijera), Yitzhaka Rabina, koji je tada objasnio lide rima Mira sada da su Sjedinjene Države, preusmjerujući pozornost besmislenim diplomatskim manevrima, omogućile Izraelu trenutak da silom savlada Intifadu. (vi di str. 477). Ovakvim politikama ostvaren je značajan uspjeh, nastavljen Rabinovim „zatvaranjem" okupiranih teritorija što je bio razoran udarac posustalom palestin skom gospodarstvu. Od prvih dana Intifade, ako ne i ranije, bilo je sve jasnije kako vodstvo PLO gu bi javnu podršku na okupiranim teritorijima. Lokalni aktivisti svjetovnih nacionalnih područja djelovanja, premda su i dalje prepoznavali PLO kao jedinog nositelja pre govora, s otvorenim su prijezirom govorili o njegovoj korupciji, osobnim igrama moći, oportunizmu, zanemarivanju interesa i stajališta naroda kojeg su tvrdili da zas tupaju. Po svim obilježjima, nezadovoljstvo je raslo u godinama koje su slijedile dok je fundamentalistička opozicija koju je Izrael početno poticao stjecala javnu podršku, hraneći se sve prisutnijim nezadovoljstvom i demoralizacijom uslijed implementacije
Rabinova programa trajnom američkom podrškom na svim razinama: ekonomskoj, diplomatskoj i ideološkoj. Opadanjem njegove javne podrške i svojim sve lošijim statusom u arapskom svijetu, PLO je postao tolerantniji spram tvoraca američko-izraelske politike, posebi ce jer je rastući fundamentalistički pokret probudio sjećanja na otpor kojim je Izrael istjeran iz velikog dijela Libanona. Sve češće se izvješćivalo o neformalnim izraelsko-arapskim kontaktima. Svoju kulminaciju su dostigli sporazumom iz Osla u kolo vozu 1993. godine, koji je zaobišao delegacije uključene u službeni „mirovni pro ces", a također doista isključio PLO, osim Arafata i nekolicine bliskih suradnika. Sporazum je dočekan snažnom aklamacijom, umanjenom tek skepticizmom glede njegova održavanja. „Najveći interes Amerike", dvostruki cilj „unapređenja sigurnosti za Izrael i trajnog regionalnog mira", „jutros se više no ikada ranije činio nadomak svom ostvarivanju", primijetilo je uredništvo New York Timesa u trenutku objavljivanja sporazuma. Osim izostavljanja prešutnog zakulisnog razumijeva nja kako „regionalni mir" podrazumijeva američku kontrolu, njihovo poistovjećiva nje najviših prioriteta Washingtona je točno, premda je automatsko identificiranje službene politike s „najvećim američkim interesom" brzopleto; nije razumljivo da je ignoriranje palestinskih nacionalnih prava i sigurnosti ostalih u interesu naroda Sje dinjenih Država. Pa ipak, uredništvo možda ima pravo u razmišljanjima da su unaprijeđeni du goročni američki politički ciljevi. Namjeravani eventualni ishod sporazuma iz 1993. godine odlično se uklapa u okvire tradicionalne američko-izraelske politike odba civanja miroljubivog rješenja, preuzimajući temeljne odredbe Sharonova plana kao i Allonova plana Laburističke stranke. Tog istog dana na naslovnici Timesa, sve je to sročio zamjenik ministra vanjskih poslova Yossi Beilin, blizak suradnik Shimona Peresa, ministra vanjskih poslova. Svoju američku publiku je izvijestio: Trajno će se rješenje temeljiti na izraelskom povlačenju iz Gaze i velikog dijela Zapadne obale. Suglasni smo s konfederalnom formulom Jordana i Palestinaca na Zapadnoj obali, ali se nećemo vratiti na granice prije 1967. godine. Jedinstve ni Jeruzalem ostat će glavni grad države Izrael. Zauzvrat, „nakon godina odbacivanja Izraela kao dijela Bliskog istoka, Arapi će prihvatiti i priznati izraelsko pravo na postojanje kao suverene države unutar sigurnih i definiranih granica u ovoj regiji" - kao što su, primjerice, učinili u rezolu ciji Vijeća sigurnosti iz siječnja 1976. godine, na koju su Sjedinjene Države uložile veto i koja je izbrisana iz povijesti zajedno s onim što joj sliči kako bi Beilinova iz java istinito zvučala američkom slušateljstvu. Razlozi davanja prednosti „konfederaciji" u odnosu na palestinsku nezavis nost nisu povezani sa sigurnošću. Već od 1948. godine podrazumijevalo se, a to je jasno izrekao premijer David Ben-Gurion, kako je za sigurnosne interese Izraela ko risnija nezavisna palestinska država no „država povezana s Transjordanijom (danas Jordan) ili, možda, u budućnosti s Irakom". Problem je u tome što nezavisna drža va može biti barijera integraciji dijelova teritorija i kontroli nad njihovim izvorima,
prvenstveno vodi. Što se pak tiče „jedinstvenog Jeruzalema", to je koncept širokog i još uvijek nedefiniranog dometa. „Povlačenje iz Gaze" i ostalih teritorija shvaća se tako da isključuje židovske doseljenike i izvore koje oni kontroliraju. Čak je i ovo „trajno rješenje" pitanje daljnje budućnosti. Stoga je posve razumljivo da je uredništvo Timesa, iznoseći prevladavajuće mišljenje, „povijesni dogovor" promatralo velikom mogućnošću. Glavni diplomat ski dopisnik Thomas Friedman izjavio je istoga dana kako je to „bliskoistočni ekvi valent padu Berlinskog zida". Ostvareni dogovori predstavljaju „pobjedu razuma nad fanatizmom i političke hrabrosti nad političkim kukavičlukom". „Realisti" shva ćaju da u ovom svijetu treba slijediti naredbe Sjedinjenih Država. Oni koji nisu uv jereni u pravednost tradicionalne američko-izraelske politike odbacivanja miroljubi vog rješenja, ne samo da griješe, već su „fanatici" i „kukavice" isključeni iz društva vrijednog poštovanja. Histerija korištene retorike navodi nas na zaključak kako je shvaćeno više no što se čini na prvi pogled. Dok je dio zastupnika Izraela u Sjedinjenim Državama smatrao kako pobjeda nije dovoljno dalekosežna, vještiji promatrači prepoznali su razmjer postignutog. Samoproglašeni „proizraelski jastreb", Timesov kolumnist William Safire, objasnio je stvar napisavši kako je PLO prisiljen „postati razumnijim", približavajući se izrael skim zahtjevima. „Arafat se konačno čini spremnim prihvatiti (Menachem) Beginov pristup (iz 1978. godine), dodajući Gaza-Jerihon zaokret", komentirao je Safire, „ublažen petnaestogodišnjom čvrstom izraelskom linijom" - kojoj mi možemo do dati američku beskompromisnost. Nacrt sporazuma ne spominje palestinska nacionalna prava što je osnovno pitanje zbog kojeg su Sjedinjene Države i Izreal napustile međunarodni konsenzus sredinom 70-ih godina. Tijekom narednih godina dogovoreno je da sporazum tre ba utemeljiti na Rezoluciji 242 UN-a. Prijeporne su ostale dvije osnovne točke: (1) interpretiramo li klauzulu o povlačenju Rezolucije 242 u suglasju s međunarodnim konsenzusom (uključujući i Sjedinjene Države prije 1971.) ili u skladu s pozicijom Izraela i politike Sjedinjenih Država nakon 1971. godine? (2) je li sporazum uteme ljen isključivo na Rezoluciji 242 UN-a, koja Palestincima ne nudi ništa, ili Rezoluci ji 242 i ostalim relevantnim rezolucijama UN-a, kao što je PLO predlagao dugi niz godina u skladu s međunarodnim konsenzusom politike miroljubivog rješenja? Dakle, obuhvaća li sporazum pravo na povratak izbjeglica ili kompenzaciju, kao što je UN insistirao nakon prosinca 1948. godine (s davno zaboravljenim pristankom Sjedinjenih Država) i palestinsko pravo na nacionalno samoodređenje koje je ope tovano potvrđivao UN (premda je Washington to zaustavljao)? Ovo su krucijalna pi tanja koja se nalaze na putu političkog rješenja. Glede ovih pitanja sporazum eksplicitno i nedvosmisleno prihvaća američko-izraelsko stajalište. Član I kaže da će „trajan status voditi implementaciji rezoluci ja Vijeća sigurnosti 242 i 338" (koja potvrđuje 242), ništa više. Nadalje, kao što je i Beilin jasno izrazio, klauzulu o povlačenju iz Rezolucije 242 UN-a treba shvatiti u unilateralno postavljenim terminima Sjedinjenih Država
(nakon 1971.): djelomično povlačenje, na način kojeg će odrediti Sjedinjene Drža ve i Izrael. U stvari, sporazum čak ne isključuje buduće izraelsko naseljavanje veli kih prostora Zapadne obale koje je preuzeo, pa čak ni nova osvajanja zemlje. U presudno važnim stvarima kao što je nadzor nad vodom, govori se samo o „surad nji" i „pravednom korištenju" načinom kojeg će utvrditi „stručnjaci obiju strana". Is hod suradnje slona i muhe doista nije teško predvidjeti. Ostvarena je pobjeda protivnika miroljubivog rješenja, čak i u ideološkoj sfe ri; imajući na umu američku globalnu moć, verzija povijesti koju su zamislile njezi ne indoktrinirane institucije postala je opći okvir razgovora u velikom dijelu svijeta, uključujući i Europu. Za Palestince u izbjegličkim logorima i drugdje izvan okupiranih teritorija, spora zum je pružao malo nade te su izražavali opravdanu gorčinu. Jordan, Sirija i Libanon također su „kritizirali PLO zbog ustupaka učinjenih Izraelu, koje bi mogle ugroziti pa lestinska nacionalna prava i potkopati zajedničku arapsku pregovaračku strategiju", izvijestio je Lamis Andoni iz Ammana, omogućujući time „Izraelu premoć u nameta nju njegovih uvjeta pojedinačno svakoj od ostalih arapskih zemalja". Potpuno odvojeno pitanje je ono hoće li obje strane biti dovoljno razborite prihvatiti sporazum kojeg su skovali Izrael i Arafat. Za Sjedinjene Države i Izrael go tovo da i nema dvojbe: sporazum ulazi u okvire onoga na čemu su već duže vrije me insistirali, međunarodne izolacije. Za Palestince je pitanje složenije. Sporazum predstavlja napuštanje većine njihovih nada, barem za neposrednu budućnost. Međutim, istinske alternative mogu biti još gore. Imajući na umu američku moć, neprihvaćanje američko-izraelskih uvjeta tre nutačno se tumači kao demonstracija bezvrijednosti već spomenutih „fanatika" i „kukavica" koji time gube sva prava za koja su mogli misliti da ih posjeduju. Pales tinci su nekad bili „vrlo omiljeni među brojnim liberalima Zapada", piše Thomas Friedman (misleći vjerojatno, kako su ih neki zapadni liberali promatrali barem kao poluljude); dodajući da više nisu omiljeni i u slučaju da ne slijede liniju, njihovi ne kadašnji obožavatelji, kao što su to već i učinili, prepustit će ih njihovoj sudbini. Nadalje, sporazum bi trebao ponuditi Palestincima određenu pomoć u svladavanju barijera nametnutih pred razvoj vojnom administracijom, što nije mala stvar. I nadi lazi Rubinsteinovu „autonomiju zarobljeničkih logora" time što je Palestincima dodijeljen nadzor nad „direktnim oporezivanjem". Palestinske „snažne policijske snage" koje bi nadzirao Izrael, mogle bi, u najgorem slučaju biti lokalni suparnik iz raelskoj južnolibanonskoj vojsci koja je, obuzdavajući stanovništvo terorom i prijet njom pod budnim okom gospodara, spremna pokrenuti se ukoliko se pokaže pot reba za čeličnom šakom. Ali, moglo bi se pokazati kako se palestinska policija odnosi spram stanovništva manje oštro nego izraelska vojska i granična policija, čime bi se smanjilo negodovanje doseljenika, lako sporazum o ovome ništa ne go vori, mogao bi dovesti do smanjivanja izraelskog naseljavanja i razvojnih progra ma osmišljenih radi integracije velikih područja namijenjenih uklapanju židovskih naselja u izraelsku ekonomiju, ostavljajući Palestince po strani. Brojni su problemi
o kojima se može raspravljati, ali nikako ne - barem ne ozbiljno - u doktrinarnom okviru koji poistovjećuje „realizam" s onim što Sjedinjene Države i Izrael zahtijeva ju, a svaku kritičku analizu unaprijed otklanja kao „fanatizam" i „kukavičluk". Uvaženi voditelj palestinske delegacije, Haidar Abdul Shafi, imao je nekoliko primjedbi o ovim pitanjima na razgovorima u Betlehemu 22. srpnja 1993. godine, upravo u trenutku kada je Arafat potajno pokušavao preuzeti stvar u svoje ruke, zaobilazeći lokalne Palestince. Abdul Shafi polagao je male nade u „mirovni proces" koji u cijelosti isključuje mogućnost da „Palestinci u međuvremenu budu vrhovni autoritet za narod i zemlju" koja bi dovela do stvarnog nacionalnog sa moodređenja. Međutim, ističe: Pregovori nisu vrijedni borbe. Najvažnije pitanje je transformacija našeg društva. Sve ostalo je nevažno. Međusobno moramo odlučiti da ćemo upotrijebiti svu svoju snagu i sredstva kako bismo razvili kolektivno vodstvo i demokratske insti tucije kojima bismo postigli svoje ciljeve i bili vođeni u budućnosti (...) Za nas je važno pobrinuti se za unutrašnju situaciju i organizirati društvo, ispraviti negativ ne aspekte zbog kojih je ono trpjelo generacijama i koji su osnovni uzrok naših gubitaka u borbi protiv neprijatelja. Njegove primjedbe čine mi se prikladnima i od daleko šireg značenja, uklju čujući i nas same.
2. Oslo II* Izrael i PLO su 28. rujna 1995. godine pokrenuli drugi važan korak u mirov nom procesu (Oslo II), razdjeljujući Zapadnu obalu na tri zone s razrađenim dodat nim aranžmanima. Palestinska nacionalna vlast (PA) trebala je u cijelosti preuzeti kontrolu u zoni A, dok bi Izrael potpuno nadzirao zonu C. Zona B je područje „au tonomije": ovdje bi PA upravljala palestinskim naseljima pod sveukupnom izrael skom „sigurnosnom kontrolom". Zona A sačinjena je od općinskih područja gra dova nastanjenih isključivo Palestincima. Zona C uključuje sva židovska naselja. Zona B je kolekcija raštrkanih područja, njih oko 100, prema izraelskim mapama. Kao dodatak zonama A, B i C postoji četvrta zona koja obuhvaća dio okupira nih teritorija: Jeruzalem, implicitno prepušten izraelskoj kontroli, uključujući i neka dašnji arapski istočni Jeruzalem i nedefinirani prostor u njegovu zaleđu. Arafatovo objavljivanje „džihada" kojim se traže arapska prava u Jeruzalemu (u skladu s od redbama Osla I), izazvalo je snažan gnjev u Sjedinjenim Državama, čime se poka zivalo da posrnuli stari terorist nije promijenio svoje boje. Rabinova izjava da je okončan izraelski džihad i da će Jeruzalem ostati trajni i nepodijeljen glavni grad Iz raela nije izazvala reakcije; kao što nisu ni zemljovidi objavljeni nakon Osla II kojima se prešutno odobrava ova izjava. Zanemarimo li službenu retoriku, izraelska odluka usklađena je s američkim namjerama i stoga je po samoj definiciji opravdana. * Preuzeto iz „A Painful Peace", Z Magazine, siječanj 1996.
Razgraničavanje ovih triju zona nije u potpunosti jasno, što je trebalo modifi cirati kasnijim pregovorima. Prema analizi kojom su popraćeni izraelski zemljovidi, zona C pokriva dvije trećine Zapadne obale, a zona B ostalih 30%, s 3% u pales tinskoj zoni A. Ostale službene izjave i analize neznatno se razlikuju. Među pales tinskim gradovima prijeporan je Hebron s 450 židovskih doseljenika unutar oko 100 000 Palestinaca; zbog čega Izrael zadržava znatnu kontrolu. Zona C uključuje 140 000 Židova, zone A i B 1,1 milijun Arapa. „Oko 300 000 Izraelaca živi u prosto rima koje je Izrael osvojio 1967. godine", od kojih oko 150 000 ,,u općinskim pod ručjima anektiranim Jeruzalemu nakon 1967. godine", primjećuje iskusni izraelski dopisnik Danny Rubinstein. Oslo II potvrđuje odredbe Kairskih ugovora iz svibnja 1994. godine prema ko jima se palestinsko zakonodavstvo ne može „baviti sigurnosnim pitanjima koja ula ze u izraelsku odgovornost" i ne može „ozbiljnije ugroziti ostale značajne izraelske interese zaštićene ovim sporazumom". Očigledno je da su osnovne odredbe Kair skih ugovora i dalje valjane za sve tri zone, uključujući i njihovu odredbu da izrael ska vojna administracija zadržava isključive ovlasti u „zakonodavstvu, pravosuđu, izvršnom djelovanju" i „odgovornost za provođenje ovih ovlasti u suglasju s među narodnim pravom", koje Sjedinjene Države i Izrael interpretiraju kako im odgovara. Dobro upućeni izraelski analitičar Meron Benvenisti, nakon Kaira je zamijetio kako je svrha „cjelokupnog isprepletenog sustava vojne nadređenosti (...) da zadrži sna gu, bez obzira na 'ovakve zakonodavne uredbe i ostale ovlasti koje Izrael može iz ričito dodijeliti" Palestincima, dok izraelski suci zadržavaju „prava veta nad svakim palestinskim zakonom 'koji bi mogao ugroziti osnovne izraelske interese' neospo rive moći" (njegovi citati su iz teksta Kairskog sporazuma). Oslo II nadalje uvjetuje da Palestinsko vijeće, koje tek treba izabrati, mora priznati „legalna prava Izraelaca glede Vladine i odsutne zemlje smještene u pros torima pod teritorijalnom jurisdikcijom Vijeća". U stvari, PA time prihvaća pravova ljanost već postojećih židovskih naselja i svih onih budućih koje bi Izrael mogao izgraditi te priznaje izraelski suverenitet nad dijelovima Zapadne obale koje Izrael odluči odrediti kao Vladinu i odsutnu zemlju (unilateralno, kao i u prošlosti); goto vo 90% područja B, prema „dobro informiranim palestinskim izvorima" citiranim u Report on Israeli Settlementu, što je procjena samo zbog činjenice da službeni iz vori ne objavljuju informacije. Uključivanjem ovih odredbi, Oslo II poništava stajalište praktički cijelog svije ta da su naselja ilegalna te da Izrael nema prava nad teritorijima stečenih silom 1967. godine. Oslo II ponovno potvrđuje osnovno načelo Osla I: Rezolucija 242 UN-a iz studenog 1967. godine, osnovni okvir diplomacije Bliskog istoka, mrtvo je slovo na papiru; to jest, 242, interpretirana na način onih koji su je i formulirali, uk ljučujući - posve izričito - Sjedinjene Države sve do promjene politike Washingtona 1971. godine, napuštanjem međunarodnog konsenzusa čije su oblikovanje i sa me pomogle. „Mirovni proces" održava se doktrinama koje su Sjedinjene Države dovele u međunarodnu izolaciju (osim Izraela) početkom 70-ih godina, što je raz voj čije značenje ne treba zanemariti.
Zaključimo, kao i u rujnu 1995. godine Izrael jednostrano kontrolira Zonu C (oko 70% Zapadne obale), efektivno Zonu B (blizu 30%), dok djelomično prepuš ta Zonu A (1-2%). Izrael zadržava jednostranu kontrolu nad cijelom Zapadnom obalom u stupnju kojem (zajedno sa svojim stranim zaštitnicima) to odluči, a legalnost njegovih osnovnih prava sada više nije predmet diskusija. Ova načela proši ruju se na pojas Gaze u kojem Izrael zadržava punu kontrolu nad 30% teritorija za kojeg je smatrao da ima ikakvu vrijednost. Analogijom ilustrirano, kao da Država New York prepusti odgovornost za predgrađa Južni Bronx i Buffalo lokalnim vlastima zadržavajući istovremeno finan cijski, industrijski i komercijalni sektor, bogata rezidencijalna područja, praktički svu iskoristivu zemlju i prirodne izvore, uistinu sve osim raštrkanih područja koje će vrlo rado prepustiti nekom drugom, kao što se i Izrael rado oslobodio tereta izrav ne kontrole središta Nablusa i grada Gaze. U ovim izoliranim naseljima Zone B, pa lestinske snage mogu upravljati stanovništvom standardnim modelima: Britanaca u Indiji, bijelaca u Južnoafričkoj Republici i Rodeziji, Sjedinjenih Država u Središ njoj Americi i tako redom. Izrael je napokon priznao apsurdnost korištenja vlastitih snaga za ušutkavanje domorodaca. Uzmemo li drukčiju usporedbu, prisjetit ćemo se kako je 1988. na vrhuncu pe rioda američko-izraelskog odbijanja priznavanja svih palestinskih prava ili bilo kak vog oblika odnosa s PLO-om, Rabin pozvao na izraelsku kontrolu 40% Zapadne obale i pojasa Gaze, govoreći u ime Laburističke stranke i ponavljajući njena osnovna polazišta iz 1968. godine (s nekim varijacijama). 1995. godine Rabin je prepoznao potrebu žrtvovanja i tijekom Osla II bio je spreman prihvatiti izraelsku kontrolu nad gotovo dvostruko većim dijelom no što je prije zahtijevao - 70-97% Zapadne obale i 30% pojasa Gaze - sukladno shvaćanju da je sve ono što Izrael i njegovi sponzori učine ili će učiniti legalno. Postoji još jedna promjena od 1988. godine: u Oslu su Rabin i Shimon Peres bili spremni pregovarati s PLO-om i priznati ga kao „predstavnika palestinskog na roda" makar posredno, kontakte s PLO-om. Promjena je potaknula znatnu podr šku među američkim komentatorima koji su bili posebno impresionirani Rabino vom sposobnošću nadvladavanja promjene osjećaja koje je gajio za svog starog neprijatelja- i koji je odabrao ne slušati objašnjenja pružena od strane objekata nji hova obožavanja: „Promijenili su se oni, ne mi", obavještavao je Peres izraelsku javnost nakon što su objavljeni ugovori Osla I; „Mi ne pregovaramo s PLO-om, već tek s njegovom nekadašnjom sjenom". Nova potvrđena sjena efikasno je prihvati la izraelske zahtjeve, odustajući od svog traženja međusobnog priznavanja unutar dvostranog rješenja, programa kojim je PLO izdvojen kao teroristička organizacija nespremna za ulazak u pregovore, u skladu s konvencijama iz američkih rasprava. Bez razmatranja stvarne pozadine, rasprava o ovim pitanjima teško može bi ti ozbiljna. Najvažnije činjenice nedavne povijesti bile su gotovo potpuno zabra njene, najvećim dijelom čak i među učenima; što nije, ponovimo, beznačajna stvar.
Komentirajući početne faze „povijesne trgovine", kako su postignuće nazvale novine, zastupnik palestinskih ljudskih prava Raji Sourani vidi „početak trenda pre ma militarizaciji palestinskog društva", usklađenog sa standardnim modelima kon trole stanovništva pomoću podčinjenih snaga. Taj se trend nastavlja, dodaje dopis nik s Bliskog istoka, Graham Usher, usporedo s „represivnim izraelskim režimom zadržavanja kojim je nakon Osla (I) ubijeno 255 Palestinaca na Zapadnoj obali i Gazi, dok se palestinskim napadima pripisivalo 137 Izraelaca" (do sredine 1995.) i kojim je uhićeno 2400 Palestinaca samo „zbog navodnih 'islamskih tendencija' iz među listopada 1994. i siječnja 1995". 0 brutalnosti novih palestinskih snaga i njihovoj suradnji s izraelskim sigur nosnim aparatom, što nas ne treba iznenaditi, opširno su izvješćivali izraelski tisak i promatrači ljudskih prava. Uostalom, to je i bio objavljeni plan. Govoreći politič kom savjetu Laburističke stranke 2. listopada 1993. godine, neposredno nakon Os la I, premijer Rabin objašnjavao je kako će palestinske sigurnosne snage biti spo sobne „suočiti se s Gazom bez problema uzrokovanih apelima Visokom sudu pravde, bez problema izazvanih BTselemom (organizacija za ljudska prava) i bez problema proizašlih raskrvavljenim srcima i majki i očeva". Njegov plan je bio ra cionalan koliko i konvencionalan. Nije čudo da Henry Kissinger smatra Rabina „vizionarom", premda dostiže svoje pune vrhunce „vizionara u kasnijim godinama života", na putu prema Oslu I: „Kad sjedite tu gdje ja sjedim i moram, broj mislilaca svjetske klase među državni cima je vrlo ograničen - a on je bio jedan od njih", objašnjavao je Kissinger. Ministar unutrašnjih poslova Ehud Barak objavio je da Oslo II osigurava izrael sku apsolutnu superiornost kako na vojnom, tako i na ekonomskom polju. Benvenisti naglašava kako se zemljovid Osla II, utemeljujući „mir pobjednika", podudara s najekstremnijim izraelskim prijedlozima, onih ultradesnog generala Sharona iz 1981. godine. Stoga ne čudi da se Sharon čini zadovoljan rezultatom. Dopisnici su izvještavali kako se nakon Osla II on „široko smijao govoreći o sjajnoj budućnosti" za novi sporazum o Zapadnoj obali kojeg je on „planirao i pomogao stvoriti (...) kao i druge njemu slične" istovremeno nadzirući „nastavak stvaranja" i pokazujući no vinarima vlastiti predloženi zemljovid iz 1977., kojeg je sada implementirao Rabin, s kojim se „osjeća povezan" zahvaljujući podudarnosti njihovih programa, izjavio je Sharon. Yisrael Harel, utemeljitelj Savjeta Yesha doseljenika Zapadne obale i urednik njegovih ekstremističkih novina Nekudah, slaže se s Sharonom i vladajućom Laburističkom strankom: „Nastave li u skladu sa sadašnjim planom, ja s tim mogu živjeti", kaže. Desna ruka premijera Peresa, laburistički golub Yossi Beilin, objašnjava: „Sporazum Oslo II je mjesecima odgađan kako bi garantirao da će sva naselja ostati netaknuta i da će doseljenici imati maksimalnu sigurnost. To je zah tijevalo izuzetno financijsko ulaganje. Situacija u naseljima nije nikada bila bolja od one stvorene nakon sporazuma Oslo II." U svojem izvješću Knessetu o Oslu II, Rabin je naglasio glavne promjene, ia ko ne sve, koje su uobličili i koje žele u trajnom rješenju. U skladu s tim primarnim
zahtjevima, koji će teško biti predmetom pregovaranja, Veliki Izrael treba obuhvati ti „jedinstveni Jeruzalem koji će uključivati i Ma'ale Adumim (gradić na njegovu is toku) i Givat Ze'ev (predgrađe na njegovu sjeveru), Jordansku nizinu, blokove na selja u Judeji i Samariji kao ono u Gush Katifu" (južni sektor Gaze koji Izrael čvrsto zadržava jer okružuje njegova naselja). Ovi blokovi trebaju uključiti „Gush Etzion, Efrat, Beitar i ostale zajednice" na Zapadnoj obali. Novine su izvještavale da će Ma'ale Adumim biti anektirana znatno proširenom području Jeruzalema, nakon što se pojačanim naseljavanjem stvori povezanost dvaju urbanih područja. Značenje „mira pobjednika" precizno je izraženo u hebrejskim novinama u Iz raelu. Profesorica sa Sveučilišta u Tel Avivu, Tanya Reinhart, nakon sporazuma u Kairu primijetila je da se nametnuti aranžmani ne smiju uspoređivati sa završetkom aparthejda u Južnoafričkoj Republici, već prije s ustanovljavanjem tog sustava svo jim odredbama o „unutrašnjim pravilima" za nove „nezavisne države", kako su ih shvaćali južnoafrički bijelci i njihovi prijatelji. Analiza koju su ponavljali Benvenisti i ostali, poprilično je razumna. Politolog Shlomo Avineri izdvaja: ,,U određenom smislu je (Oslo II) velika pobjeda za Izrael i minimalističko rješenje za Arafata koji je relativno dobro obavio posao uzimajući u obzir nemoguće okolnosti pod kojima je djelovao." To je gotovo točno. Međutim, neophodno je podsjetiti se i ostalih obi lježja modela Trećeg svijeta: Arafat, njegovi stari znanci i bogati Palestinci mogu očekivati uspjeh u podčinjenom odnosu, neovisno o posljedicama po stanovniš tvo. Ukratko, značajno su usklađena mišljenja oko golih činjenica unutar spektra koji se proteže od Sharona i Harela do najžešćih kritičara. Međutim, postoji nesporazum glede onoga što nose činjenice, što je, narav no, predmet spekulacija. Neki su uvjereni da su postavljeni temelji za palestinsku nezavisnost koja bi bila iznad razine bantustana, pa čak i puno izraelsko povlače nje. Drugi izvjesnijim ishodom drže onaj istovjetan nadama koje je izrazio Martin Peretz, urednik New Republica, koji je savjetovao Izraelu invaziju Libanona 1982. godine i upravitelj „konačnog vojnog poraza" PLO-a kojim bi se iskorijenili pojmo vi o nezavisnosti iz razmišljanja Palestinaca na okupiranim teritorijima: kojim bi se „Palestinci pretvorili u još jednu razbijenu naciju kao što su to Kurdi ili Afganistanci", a palestinski problem koji „postaje sve dosadniji", riješio bi se. Ostavimo li po strani spekulacije, barem nešto je jasno: za Izrael bi bilo besmisleno zadržati bilo što nalik teritorijima koje kontrolira odredbama Osla II. Pretpostavimo kako će Vlada prije ili kasnije odlučiti ograničiti svoj administrativni teret, istovremeno nas tavljajući združivati u Izrael svu onu zemlju i prirodne izvore koje smatra vrijednim, što će biti trenutak u kojem će se slaviti još jedna „povijesna trgovina". Upravo dovršena „povijesna trgovina" utemeljuje najekstremniju poziciju američko-izraelske politike odbacivanja miroljubivog rješenja koja se ozbiljno premješta u središte političkog spektra. Ali, koliko god da je pozicija ekstremna, nekolicina će i dalje biti nezadovoljna. 80-ih godina središnji elementi Likudove koalicije ponavlja li su svoj zahtjev spram Jordana, dopuštajući da bi ,,u kontekstu pregovora s Jorda-
nom mogli prihvatiti određene koncesije u istočnoj Transjordaniji" (najvećim dijelom nenaseljena pustinjska područja). Sličnu poziciju dugo vremena zadržavala su pre vladavajuća mišljenja u pokretu Kibbutz, Ahduth Avodah, koji su odigrali vodeću ulogu u laburističkoj vladi Golde Meir. Prema mojim saznanjima, ovi zahtjevi nikada nisu ponovno postavljeni. Danas, neki dijelovi, Amerikanci i među njima vodeći ultraortodoksni, zahtijevaju pravo na svaki kamen zapadno od Jordana. Detaljnije promatrajući, vidjet ćemo da se prostor širenja Velikog Jeruzalema-Ma'ale Adumiuma proteže doslovce do Jerihona i Jordanske doline, tako da anti cipirano trajno rješenje zapravo razdjeljuje Zapadnu obalu. Konstruiran je ogroman sklop „sporednih putova" kako bi se područje dodatno cijepalo u „kantone", što je naziv koji se koristi u ultradesničarskim programima, čija je implementacija upravo u tijeku. Nove ceste povezuju teritorije pod izraelskom kontrolom kako bi doselje nici mogli slobodno putovati ne morajući pritom gledati arapska sela razbacana po brežuljcima ili općinska područja pod upravom PA. Izgradnja izraelskih naselja, stanogradnje i infrastrukture ubrzana je nakon potpisivanja Osla I u rujnu 1993. go dine, korištenjem fondova koje su punili američki porezni obveznici uz suglasnost Busheve, a posebno Clintonove administracije. Izraelska vlada nastavlja poticati Židove na naseljavanje okupiranih teritorija, gdje su im subvencionirane životne potrebe znatno iznad dometa običnog stanovništva; najnoviji su napori poticanja naseljavanja zemlje konfiscirane beduinima u Ma'ale Adumimu, gdje je 23. listopa da 1995. godine otvorena nova sporedna cesta, a 6000 novih stambenih jedinica treba se izgraditi do 2005. godine uz 2400 novih hotelskih soba za stanovništvo koje se procjenjuje da bi moglo brojati 50 000. Prema izvješću pokreta Mir sada iz listopada 1995. godine, od 1993. do 1995. izgradnja je porasla za preko 40% (ne uključujući istočni Jeruzalem), što je još uvijek znatno ispod iznosa za 1992. godinu. Israel Shahak primjećuje kako je ista koncepcija ostvarena i u Gazi koja je ,,iskomadana u enklave kontrolirane sporednim putovima (koji) sijeku pojas Gaze na dva dijela na strategijski najosjetljivijoj točki: između grada Gaze i velikih izbjeglič kih logora na njegovom južnom dijelu". Doseljenici „služe kao klinovi unutar mre že putova zamišljene da osigura izraelsku kontrolu" nad područjima kojima je dodijeljena „autonomija", a koja su odvojena od Egipta i međusobno. I u Gazi i na Zapadnoj obali ovakvi aranžmani dopuštaju Izraelu nastavljanje tamničenja stanov ništva u cjelini ili djelomično, zatvaranje cesta ili područja, što je često i činio, kat kada i na duže vrijeme. Motiv za uvođenje redarstvenog sata i zatvaranje može biti kažnjavanje ili od vraćanje moguće terorističke akcije (posebno nakon nekih izraelskih zločina ili tije kom nekoliko tjedana za vrijeme potpisivanja Osla II). Ili, jednostavno da bi se ži dovske građane oslobodilo dosadne prisutnosti lokalnog stanovništva, kao što je arapsko stanovništvo Hebrona bilo zatvoreno četiri dana 24-satnim redarstvenim satom za vrijeme Pesaha 1995. godine kako bi posebnim autobusima dovoženi doseljenici i 35 000 židovskih posjetitelja išli na piknike i slobodno putovali gradom,
plesali ulicama uz javne molitve za rušenjem „Ijevičarske vlade", postavljali kamen temeljac za novu stambenu zgradu i prepustili se ostalim užicima pod zaštitničkim pogledom posebnih vojnih snaga, koristeći priliku „za vrijeđanje Palestinca zatvo renih u svojim kućama i bacajući na njih kamenje usude li se proviriti na prozore kako bi vidjeli Židove koji slave u njihovom gradu", i konačno privodeći proslavu kraju „divljanjem doseljenika kroz Stari grad, uništavanjem imovine, razbijanjem automobilskih prozora (...) u gradu čarobno očišćenom (...) od Palestinaca". „Dje ca, roditelji i stariji danima su bili učinkovito zatvoreni u svojim domovima, koji su u većini slučajeva ozbiljno prenapučeni" i mogli su upaliti svoje TV prijemnike ka ko bi „vidjeli doseljenicu koja radosno kaže 'Hvala Bogu da je redarstveni sat' i ču ti „radosne pjesme doseljenika" i „festivalske procesije" od kojih neke prema „Pat rijarhovoj spilji otvorenoj samo za Židove". U međuvremenu, „trgovina, karijere, učenje, obitelj, ljubav - sve je trenutačno prekinuto", a „medicinski sustav paralizi ran" tako da „brojni hebronski bolesnici nisu mogli doći do bolnica za vrijeme re darstvenog sata, a trudne žene nisu pravovremeno stizale u klinike". U anektiranom istočnom Jeruzalemu Izrael može slobodno nastaviti progra me kojima bi spustio arapske građane na status građana drugog reda. Zamislio ih je i ostvario nekadašnji gradonačelnik Teddy Kollak, vrlo obožavan u Sjedinjenim Državama kao dokazani demokrat i humanitarac, a danas su prošireni pod njego vim, Likudovim nasljednikom, Ehudom Olmertom. Njihov je cilj, objasnio je Kollekov savjetnik za arapske poslove, Amir Cheshin, bio „otežati planiranje u arapskom sektoru". „Ne želim Arapima pružiti osjećaj jednakosti", nastavljao je Kollek, prem da bi bilo vrijedno to učiniti „tu i tamo, posebno gdje ne košta puno", u protivnom „bismo mi patili". Kollekova komisija za planiranje savjetovala je razvoj za Arape sa mo ako ima „efekt prozorske slike", kojeg „bi vidjeli brojni ljudi (stanovnici, turisti i sl.)". Kollek je obavijestio izraelske medije 1990. godine da po pitanju Arapa „nije obećao ništa i nije ništa ni učinio" osim sustava kanalizacije - koji, hitro je dodao, nije namijenjen njihovom dobru, njihovoj dobrobiti", pod „njima" misleći na jeruza lemske Arape. Zapravo, „pojavom nekoliko slučajeva kolere (u arapskim sektori ma), koji su uplašili Židove da će i sami oboljeti, kako bismo spriječili koleru, insta lirali smo kanalizaciju i vodovodni sustav". Prema izvješćima s poprišta zbivanja za Olmertovo vrijeme znatno se pogoršalo postupanje prema Arapima. Kollekove programe u lipnju 1994. analizirala je Sarah Kaminker, zadužena za planiranje izraelskih zajednica (članica Gradskog vijeća i odjela gradskog planiranja Kollekove administracije), u izvješću podnesenom Visokom sudu u ime arapskih tu žitelja društva St. Yves, Katoličkih zakonodavnih sredstva i Centra za ljudska prava. Izvješće zaključuje kako je u židovskom zapadnom Jeruzalemu „ilegalna izgradnja velikog opsega" koju općina ne sprječava i retroaktivno odobrava. U arapskom istoč nom Jeruzalemu, pravila su drukčija. Tamo je „Arapima onemogućeno korištenje" 86% zemlje. Preostalih 14% „zemlje nije na raspolaganju, nego već iskorištena zem lja"; slobodni prostori rezervirani su za razvoj Židova ili zadržavani kao „pogledi na otvoren krajolik" (često za eventualni razvoj Židova, kako se obično kasnije pokaže).
„Nestašica prostora namijenjenog za arapska domaćinstva rezultat je Vladinog pla niranja i razvojne politike u istočnom Jeruzalemu" u kojem je Kollakova administraci ja „od 1974. godine trajno nastojala ograničiti zemljišne prostore dostupne Arapima za dopuštenu izgradnju". Cilj je „demografska ravnoteža", djelomično postignuta 1993. godine kada je Kollekova općinska uprava „mogla objaviti da je broj židovskih doseljenika istočnog Jeruzalema nadmašio broj Arapa". Vlada je priskrbila stambeni smještaj u nekadašnjem arapskom istočnom Je ruzalemu: 60 000 jedinica za Židove, 555 za Arape. Arapi čiji su domovi razrušeni zbog židovskih naselja često „pripadaju najnižim slojevima svoje zajednice" i da nas „žive u privremenim rupama, udvostručeni i utrostručeni ostalim obiteljima ili čak u šatorima i pećinama". Oni koji su spremni izgraditi vlastite domove na vlas titoj zemlji spriječeni su zakonom, a ukoliko nastave s izgradnjom, postaju predme tom rušenja. Prijetnja se i ostvaruje, no ne i u židovskom zapadnom Jeruzalemu gdje je „problem ilegalne izgradnje (...) ozbiljan u istoj, ako ne i u većoj mjeri, od onog u istočnom Jeruzalemu". „Demografska ravnoteža" dodatno je ostvarena diskriminirajućim pravilima o visini zgrada, vidno ograničenijoj u arapskim no u ži dovskim četvrtima istočnog Jeruzalema. Raspon odredbi o područjima i ostali za konodavni instrumenti sačinjeni su tako da pojačaju diskriminaciju između Židova i Arapa, kao i diljem samog Izraela, uvijek se izravno koristeći fondovima koje pu ne američki porezni obveznici direktno ili donacijama oslobođenim oporezivanja, uvijek uz odobravanje očaranih američkih komentatora. Službenim završavanjem izraelskog džihada za Jeruzalem ovakvi programi mogu se ondje, ali i izvan njega, proširivati. Kantonizacija arapskih područja i novi poticaj legitimnosti prava zatvaranja, omogućit će i preoblikovanje dugoročnog programa poticanja stanovništva na odlazak nekamo drugamo, izuzev onih koji mogu pronaći mjesto u industrijskim dijelovima dodijeljenim izraelskim i palestin skim investitorima povezanim sa stranim kapitalom. Tijekom okupacije vojna administracija je sprječavala samostalan razvoj. Službenom naredbom objavljeno je kako neće „dopustiti širenje poljoprivrede i in dustrije koja je konkurentna državi Izrael", uobičajeno sredstvo američke prakse i općenito zapadnog imperijalizma, koje tipično dopušta samo „komplementarni razvoj". U Izraelu su činjenice vrlo dobro poznate. Po objavljivanju Osla II, Ronny Shaked se prisjetio: „Izraelska vlada se na okupiranim teritorijima zanimala samo za poslušnu i jeftinu ljudsku snagu. Odluke o razvoju bilo kakve infrastrukture, stva ranja industrijskog ili poljoprivrednog razvoja, donošene su samo u svrhu promo viranja specifičnih izraelskih interesa i zatim nametane stanovništvu. U Hebronu, na primjer, Civilna administracija je odbila zahtjev izgradnje tvornice za proizvodnju umjetnih noktiju, bojeći se konkurencije tvornici u Tel Avivu. S druge strane, zdrav stveni sustav prestao je pružati usluge jer bi zarazne bolesti sa Zapadne obale mogle ugroziti stanovništvo Tel Aviva." Dodaje da je vođenje Civilne uprave bilo jef tino jer se njezin „maleni" budžet pokrivao porezima lokalnih stanovnika. Uz vrlo male promjene uslijed Osla II s njim se može djelatno nastaviti.
Pod izraelskim režimom lokalno stanovništvo ima tek nekoliko mogućnosti, osim egzila ili zapošljavanja u 'Izraelu pod strašnim uvjetima koje je izraelski tisak godinama ogorčeno osuđivao, uglavnom nastojeći ih prikriti od onih koji plaćaju račune. Jedina komparativna znanstvena studija zaključuje: „Situacija Arapa koji nemaju državljanstvo u Izraelu je lošija od ostalih nacionalnosti u drugim država ma" - radnika migranata u Sjedinjenim Državama, „gostujućim radnicima" u Euro pi, itd. Čak su i ove mogućnosti danas značajno smanjene jer se Palestince zamjenjuje radnicima dovedenim s Tajlanda, Filipina, Rumunjske i ostalih mjesta na kojima ljudi ži ve u bijedi. Izraelska istražna izvješća dokumentirala su „neljudske" radne uvjete i pos tupak, uključujući stvarno ropstvo i „teška seksualna zlostavljanja", kao što je to i u većini principata u Zaljevu i ostalim državama klijentima. Uvođenje redarstvenih sato va i zatvaranje teritorija „devastiralo je palestinsko gospodarstvo i uništilo 100 000 obi telji samo u Gazi", izvještavao je novinar Nadav Ha'etzni u svibnju 1995. godine, „trau ma" koja se može usporediti samo s masovnim razmještanjem i progonom Palestina ca 1948. godine, dodao je. Situacija će se vjerojatno pogoršavati, jer uvozna polurobovska radna snaga istiskuje palestinsko radništvo s jedinih zaposlenja koja su mu dopuštena. Time su „sporazumi iz Osla stvorili potpuno novi Bliski istok", piše Ha'et zni, podrugljivo se koristeći sloganom Shimona Peresa. Prava palestinskih radnika na „novom Bliskom istoku" sročena su u svibnju 1995. godine presudom Y. Bazaka, suca Okružnog suda u Jeruzalemu, kojom je odbačena tužba podnesena od strane grupe za zaštitu radničkih prava Kav La'Oved („Workers' Hotline", Tel Aviv). Tužitelji su zahtijevali povrat iznosa od 1 mi lijarde $, kao nadoknadu za ustezanja od plaća u svrhe socijalnih beneficija koje palestinski radnici nikada nisu primili (mirovine, nadoknade za nezaposlenost i to me slično) jer su fondovi završili u državnoj blagajni. Sud je zaključio slučaj, prih vaćajući Vladin argument kako Knesetov zakon o implementaciji ugovora Osla I retroaktivno legalizira novčanu pljačku, uklanjajući time zakonske osnove za tužbu. Sud je također prihvatio Vladinu tvrdnju da prava po izraelskom Zakonu o nacio nalnom osiguranju imaju samo građani Izraela. Zaključcima se nikad nije namjera valo osigurati jednaka prava za palestinske radnike, presudio je sudac Bazak, već su oni bili zamišljeni da održe visoke plaće Palestinaca na papiru, ali ne i u stvar nosti, čime bi se zaštitilo izraelske radnike od nepoštenog natjecanja s jeftinom pa lestinskom radnom snagom. To je „vrijedna i razumna svrha koju je sud prepoz nao", objasnio je sudac Bazak, „baš kao što je prepoznata legalnost nametanje carina radi zaštite domaćih proizvoda". Svatko može shvatiti zašto izraelski pravosudni sustav treba zadržati pravo veta nad bilo kojim zakonom o kojem bi palestinske vlasti mogle razmišljati i zašto američki državni obveznici ne smiju saznati o korištenju izuzetnih novčanih dopri nosa kojima opskrbljuju Izrael. Ove izvanredne poreze, slučajno, javnost osporava više no većinu ostalih obli ka vanjske pomoći, ali oni su jedna od komponenti imunih na oštre redukcije danas
institucionalizirane unutar bijednog američkog programa, što je međunarodni skan dal, gotovo neprimjetan ako su isključeni izraelski i ostali američki srednjoistočni in teresi. Jedan nedavni primjer sastoji se od 25 „najrazvijenijih borbenih bombardera na svijetu", izvješćuje britanski tisak, što je dogovor koji je „proklizio Kongresom bez primjedbi zakonodavaca i gotovo bez komentara u američkim medijima". To je „na kon Drugog svjetskog rata, prvi slučaj da je tako visoko razvijena vojna oprema bez ograničenja i rasprave prodana u inozemstvo" („prodana" znači financirana američ kom vojnom pomoći), „odlučno unapređenje izraelskih vojnih sposobnosti koje mu omogućuje napad na potencijalno opasne narode daleko izvan njegovih granica: primjerice Iran, Irak, Alžir i Libiju". „Čini se da", Sjedinjene Države „ponovno postav ljaju Izrael na mjesto zamjenika lokalnog šerifa, ulogu koja je okončana nestankom komunističke prijetnje na Bliskom istoku" - koja, osim retorički, nikada nije bila stvar na prijetnja, što je službeno, ali i ovim nategnutim imenovanjem, još jednom potvrđe no. Premda je izraelsko neusklađivanje razvoja na okupiranim teritorijima dobro poznato, njegov opseg iznenađuje čak i najupućenije promatrače koji su imali pri liku posjetiti Jordan nakon Izraelsko-jordanskog ugovora o miru listopada 1994. godine. Danny Rubinstein primjećuje kako je komparacija očigledna s obzirom da je palestinsko stanovništvo gotovo jednako brojno na objema stranama Jordana, a Zapadna obala kao da je bila razvijenija prije izraelskog preuzimanja 1967. godi ne. Godinama vrsno izvještavajući s ovih područja, Rubinstein je posve shvatio ka ko je izraelska uprava „namjerno pogoršavala uvjete pod kojima su Palestinci na okupiranim teritorijima morali živjeti". Pa ipak, bio je šokiran i rastužen razotkriva njem zaprepašćujuće istine. „Unatoč jordanskoj nestabilnoj privredi i njezinog pripadnosti Trećem svijetu", utvrdio je kako je „njegova stopa razvoja viša no ona Zapadne obale, da ne spo minjemo Gazu" kojom upravlja vrlo bogato društvo koje se okoristilo besprimjer nom stranom pomoći. Dok je Izrael gradio ceste samo za židovske doseljenike , „u Jordanu se promet odvija na novim autocestama s nekoliko prometnih traka, pre punih mostova i raskršća". U osiromašenom Jordanu razvijene su, na doista viso kom nivou tvornice, trgovina, hoteli i sveučilišta. Gotovo ništa slično nije dopušte no na Zapadnoj obali, osim „dvaju malih hotela u Betlehemu". „Sva sveučilišta na okupiranim teritorijima izgrađena su isključivo privatnim financiranjem i donacijama stranih država, bez izraelskog novčića", izuzev Islamskog sveučilišta u Hebronu, kojeg je Izrael izvorno podupirao kao dio svojih nastojanja poticanja islamskog fun damentalizma u savladavanju svjetovnog PLO-a, danas Hamasova središta. Zdrav stvene su usluge na Zapadnoj obali „ekstremno zaostale" u usporedbi s Jorda nom. „Dvije velike zgrade u istočnom Jeruzalemu, sagrađene za bolnice i klinike kojima bi se koristili stanovnici Zapadne obale, a koje su Jordanci izgradili 1967. godine, pretvorene su u policijske zgrade odlukom Izraelske vlade" koja također odbija izdati dozvole tvornicama u Nablusu i Hebronu pod pritiskom izraelskih proizvođača koji žele zatvoreno tržište bez konkurencije. „Kao rezultat svega toga,
da zaostalo i siromašno jordansko kraljevstvo je učinilo za Palestince koji u njemu žive više no Izrael", pokazujući ,,u još ogoljenijem obliku koliko loše se izraelska okupacija odnosi prema njima". U Jordanu je električna energija posvuda dostupna, za razliku od Zapadne obale na kojoj velika većina arapskih naselja raspolaže tek lokalnim generatorima koji neredovito funkcioniraju. „Isto je i s vodovodom. U sušnom Jordanu, nekoliko velikih projekata navodnjavanja (...) pretvorilo je istočnu obalu Jordanske doline u gusto naseljeno i rastuće poljoprivredno područje", dok je na Zapadnoj obali, pre ma izraelskim stručnjacima, dotok vode oko pet šestina vode Zapadne obale us mjeren na snabdijevanje doseljenika i samog Izraela. Kao što je izvješćivao londonski Financial Times: „Ništa ne simbolizira nejedna kost u potrošnji vode bolje od svježe zelene tratine, navodnjavane gredice cvijeća, cvjetajući vrtovi i bazeni u židovskim naseljima Zapadne obale", dok je susjednim pa lestinskim selima oduzeto pravo bušenja bunara, a korištenje tekućom vodom, onečiš ćenom blatom iz cijevi, omogućeno im je jedan dan svakih nekoliko tjedana, tako da ljudi moraju odlaziti u gradove kako bi kontejnere napunili vodom ili sklapati ugovore s dobavljačima po 15 puta većoj cijeni. U ljeto 1995. izraelska nacionalna vodovodna kompanija, Mekorot, 20 dana je obustavila dostavu vode južnim i središnjim dijelovima Gaze jer, u nedostatku novaca, stanovništvo nije podmirilo račune. Dok nekolicina iz raelskih doseljenika upravlja luksuznim hotelima s bazenima za goste i zarađuje na po ljoprivredi intenzivnog korištenja vode, Palestincima nedostaje voda za piće - ili, sve češće, uslijed kolapsa privrede, čak i hrana za prehranu, izuzmemo li bogate Palestin ce, kojima ide dobro na temelju standardnog modela Trećeg svijeta. Pojedinačni slučajevi pojašnjavaju opću sliku. Na primjer, selu Ubaydiya s 8000 Palestinaca 18 mjeseci je uskraćivana tekuća voda, dok su obližnja židovska naselja „cvjetala u pustinji" (premda se Mekorot obvezao obnoviti usluge nastoje ći izbjeći saslušavanje na Visokom sudu pravde, rezultat nije poznat u vrijeme pi sanja). Ili Hebron, gdje su tisućama ljudi bile suhe slavine u kolovozu 1995. godi ne. Novinar Amiram Cohen izvješćuje kako je u „vrućim danima ljeta" 1995. svaki Arapin iz Hebrona primio manje od jedne četvrtine vode dodijeljene stanovniku ob ližnjeg židovskog naselja Kiryt Arba. Ukorijenjeno diskriminativno korištenje vodenih resursa trebalo bi opstati i od redbama Osla II koji „nastavlja staru politiku lišavanja (Palestinaca) vode do smrti", primjećuje jedan od analitičara u Izraelu, istovremeno „ne dopuštajući poraste ko ji su neophodni za gospodarski rast". Voda se uskraćuje arapskoj industriji ili po ljoprivredi, restrikcijama koje se ne odnose na židovske doseljenike. U međuvre menu Izrael će nastaviti koristiti vodu Zapadne obale na temelju svojih zahtjeva o „povijesnom korištenju" od vremena okupacije 1967. Sporazumi Osla II navode ka ko su „obje strane suglasne koordinirati upravljanje vodenim i kanalizacijskim izvo rima i sustavima na Zapadnoj obali tijekom prijelaznog perioda", u osnovi, sačuva ti status quo. Predmet razgovora samo su vode s okupiranih teritorija, što je u skla du s općim okvirom kapitulacije.
Izraelsko-jordanski mirovni ugovor sadrži odredbe o „postizanju sveobuhvat nog i trajnog rješavanja svih problema s vodom (između Izraela i Jordana)". U op ćim konturama prikazao ih je David Brooks iz kanadskog Centra za međunarodni razvoj, stručnjak za probleme prirodnih izvora vode u regiji i član kanadske dele gacije na Bliskoistočnim multilateralnim mirovnim razgovorima o vodi i zaštiti oko liša. Primjećuje kako odredbe „nisu posebno značajne u nastavku sporazuma o vodi", uz izuzetak o tome „što je izostavljeno ili, preciznije, tko je zaboravljen. Nisu izrekli ni jedna riječ o pravima Palestinaca na vodu, niti im dali ulogu upravljanja vo dom u Jordanskoj dolini". „Palestinci nisu čak ni strana u pregovorima", primjeću je Brooks, „njihovo izostavljanje je nevjerojatno tim više što veći dio donjeg dijela rijeke Jordan (od Kinnereta do Mrtvog mora) tvori granicu između Jordana i ono ga što će u skoroj budućnosti vjerojatno biti palestinski, a ne izraelski teritorij". Njegovo osnovno polazište je točno, ali izostavljanje manje iznenađuje od maknemo li se od retorike o onome što nas čeka na putu i držimo li se njegovih či njeničnih osnova: posebno činjenice kako je Izrael oduvijek bio izrazito jasan gle de svojih namjera zadržavanja Jordanske doline unutar Velikog Izraela, tako da će palestinski kantoni, koje bi jednog dana mogli zvati „državom", najvećim dijelom bili odsječeni od vanjskog svijeta. Efikasna kontrola Jordana i Izraela nad palestin skim enklavama, pokaže li se to konačnim ishodom, dovest će do prirodnog pove zivanja zajedničkih napora Izraela i jordanske hašemitske monarhije, koje ima svo je korijene u vremenu nastanka ovih država nakon Drugog svjetskog rata, uključu jući i rat 1948. godine. Jordansko-izraelski ugovor je komponenta „uistinu novog Bliskog istoka" ko joj su zapadni komentatori posvetili pozornost smatrajući je važnijom od milijarde dolara ukradene Palestincima uslijed posve nehumanih radnih uvjeta ili dodjeljiva nja ključnih palestinskih izvora važnim partnerima u mirovnom procesu. Njegovo najvažnije ostvarenje je integracija Izraela u okvire bliskoistočnog sustava kojim dominiraju Sjedinjene Države. Dugogodišnji prešutni odnosi između sudionika danas postaju sve očevidniji i efikasniji, a Izrael preuzima dodijeljenu mu ulogu vojno-industrijsko-tehnološkog središta regije (također i mogućeg financijskog središta). Ovaj cilj bilo je teško ostvariti sve dok je palestinsko pitanje ostajalo rak-ranom, izvorom nemira u arapskom svijetu. Ali, Arafatovo prihvaćanje „mira pobjednika", u očiglednom nastojanju spašavanja preostalih tragova njegova nestajućeg autoriteta svrstavanjem na stranu moćnih, olakšalo je potiskivanje pa lestinskog pitanja, barem u sadašnjem trenutku (postoje i ostali faktori, među ko jima je i dezintegracija sekularnog arapskog nacionalizma i neorganiziranost juga općenito). Značajna posljedica ovog uspjeha je „dividenda stvarnog mira za Iz rael", kako je Wall Street Journal opisao činjenicu što su „uklonjene barijere na najbrže rastućim tržištima svijeta, koja su na Dalekom istoku, ne na Srednjem". Bliski istok je velikim dijelom već u džepu Washingtona, što je, kao američka predstraža kojom bi se smjestila u natjecanju za azijsko-pacifičku regiju, vrlo korisno daljnje postignuće.
Ove posljedice mirovnog procesa iz Osla odražavaju se u sve brže rastućoj razini stranih ulaganja u Izraelu, kojeg se sve više promatra kao „uporište ekonom skog razvoja u regiji" (lord Sterling, predsjedavajući vodeće brodske kompanije Ujedinjenog kraljevstva). ,,U budućnosti, Izrael će 1995. godinu promatrati kao go dinu kada su međunarodne financije i poslovanje otkrile njegovu uspješnu privre du", primijetio je Financial Times - „uspješnu" u smislu uobičajenog načina „eko nomskih čuda", oponašajući svog zaštitnika postižući neuobičajeno visoke stope rasta nejednakošću i lišavanjem socijalnih usluga. Sljedeća važna komponenta „mira pobjednika" je prestanak i samih gesti spram palestinskih izbjeglica. Rješenje iz Osla efikasno otklanja njihovo „pravo na povratak", koje je Opća skupština UN-a jednoglasno podržala 1948. godine kao najizravniju primjenu članka 13. Opće deklaracije o ljudskim pravima (prihvaćene prethodnog dana) i otad redovito ponavljane. Odmah nakon Osla I, u još jednoj vi zionarskoj izjavi, Rabin je raspršio sve nade da će se izbjeglice moći vratiti na pod ručja palestinske autonomije (a kamoli drugamo). To je „besmisleno", objašnjavao je: „Ako oni očekuju desetke tisuća, žive u snu, iluziji". Možda neko „veće spajanje obitelji", ništa više. Premda je Clintonova administracija ponudila 100 milijuna do lara PA, uglavnom za sigurnosne snage (u suprotnosti s 3 milijarde dolara Izraelu, možda i dvostruko, dodamo li ostale načine), za 17 milijuna dolara smanjila je iznos kojeg su SAD dodijelile UNRWA-u, najvećem pojedinačnom poslodavcu u pojasu Gaze i odgovornom za 40% zdravstvenih i obrazovnih usluga za palestinske izbjeg lice na njegovom, ali i drugim prostorima. Graham Usher primjećuje kako Washing ton možda planira obustaviti UNRWA kojem „Izrael povijesno nije bio sklon". Napuš tajući prethodne politike, Clintonova administracija je u 1993. i 1994. godini uložila veto na sve rezolucije Opće skupštine povezane s palestinskim izbjeglicama oprav davajući se time što one „prejudiciraju ishod mirovnog procesa koji je u tijeku i tre baju se riješiti neposrednim pregovorima", sada sigurno u rukama Sjedinjenih Drža va i njegovih klijenata. Kao korak prema rušenju UNRWA, njegovi uredi preselili bi se u Gazu, čime bi se djelatno prekinula međunarodna podrška za 1,8 milijuna pa lestinskih izbjeglica u Jordanu, Libanonu i Siriji. Sljedeći korak mogao bi biti potpu ni prestanak njegovog financiranja, izvješćuju izvori UN-a. Potpisivanje Osla II i ubojstvo Rabina neposredno nakon toga, privuklo je izu zetnu pozornost i zastupljenost u javnosti. Tipični naslovi nakon potpisivanja odra žavaju dojam. „Izrael pristao na odstupanje sa Zapadne obale". „Izrael okončao židovska biblijska prava na Zapadnu obalu" u „Rabinovoj povijesnoj trgovini s Ara pima", „povijesni kompromis". „Izraelci i Palestinci pronašli bolan mir", utemeljuju ći „neospornu stvarnost: Palestinci su na svom putu k nezavisnoj državi; Židovi se zauvijek opraštaju s dijelovima Svete zemlje s kojom su povijesno bili najviše po vezani". „Prvi zgoditak za Clintona." ,,U Bijeloj kući simboli Sudnjeg dana." Novinski uvodnici dodavali su kako je „posljednji izraelsko-palestinski spora zum jedan od onih velikih koji omogućava bespovratno povijesno kretanje ka na godbi dvaju naroda". Reutersova kronologija određuje Sudnji dan, 28. rujan 1995.
godine kao datum na koji su „Izrael i PLO potpisali ugovor širenja palestinske vlas ti na većinu Zapadne obale." Nakon ubojstva, vodeći prikaz New York Timesa izvještavao je kako je Rabin „osvojio starosjedilačku zemlju na Zapadnoj obali Jor dana", a onda „dogovorio sporazum o eventualnom prepuštanju izraelske kontro le nad njom Palestincima". Vodeće Timesovo mišljenje o Rabinu usmjerilo se na „evoluciju" u njegovim razmišljanjima, koja se „odvijala pred njihovim očima", ka ko „je njegov izričaj prolazio nevjerojatnu transformaciju, kao i njegove ideje o mi ru s Palestincima"; „bilo je zapanjujuće kamo je stigao s obzirom na to gdje je bio 1992. godine". Nekadašnji voditelj ureda Washington Posta u Jeruzalemu izvješći vao je kako je „u trenutku kada je Rabin ponudio Izraelcima mogućnost 'separacije' - odvajanja pojasa Gaze i Zapadne obale zidom i pretjeravanja Palestinaca van vidokruga i van razmišljanja - većina odgovorila podrškom". „Oni koji su ubili Ra bina, kao i oni koji su ih podržali, nisu to učinili jer su se protivili planovima stvara nja palestinskog bantustana", izvještavao je dopisnik New Statementa iz Jeruzale ma, prekoravajući Edwarda Saida zbog drukčijeg razmišljanja. „Ne: oni su bili svjesni kako će put kojeg je iscrtavao Rabin, ne bude li zaustavljen, voditi k pales tinskoj državi." To je dobar primjer. Jedno od intrigantnih obilježja je ono da tumačenje činjenica nije ni približno stvarnosti. Izrael nije „pristao prepustiti Zapadnu obalu" ili „odustati od židovskih biblijskih zahtjeva na Zapadnu obalu". Nije potpisao nikakav „ugovor kojim se pro širuje palestinska vlast na većinu Zapadne obale" ili „eventualno prepušta izraelska kontrola Zapadne obale Palestincima". Rabin nikada nije prihvaćao ponudu „odva janja pojasa Gaze i Zapadne obale"; čak suprotno, bio je postojan, jasan i ustrajan izjavljujući kako išta takvo uopće nije moguće. I premda su se Rabinove „ideje o miru" doista „udaljile" od onih 1992. godine, to nije bilo baš u skladu s naznače nim smjerom: 1992. godine kao i 1988., a i ranije, Rabin je branio tradicionalno sta jalište Laburističke stranke kojim Izrael treba zadržati oko 40% okupiranih teritorija, a ne daleko veći udio kojeg je prihvatio na Sudnji dan. 0 onome što je „neosporno" i „nepovratno" čitatelji mogu sami zaključiti, svjesni kako su ovo spekulacije kojima nedostaju sve ozbiljne činjenične osnove. Oni koji „znaju" da je Rabinov put trebao voditi autentičnoj palestinskoj državi, ne „palestinskom Bantustanu", poželjeli bi objasniti zašto bez razmišljanja odbacuju ne samo sve relevantne podatke, već i eksplicitne izjave vodstva, ne samo Rabina, već i Shimona Peresa, koji je u odnosu na Rabina veći „golub vizionar". Objašnja vajući dogovore Osla II skupu ambasadora u Jeruzalemu, Peres je, na pitanje ho će li trajno rješenje uključivati palestinsku državu, kristalno jasno odgovorio: „To rješenje o kojem svi razmišljaju i koje je ono što priželjkujete, nikada se neće os tvariti". Dva tjedna ranije, novinar Amnon Barzilai u Ha'aretzu još izvješćuje kako je Peres na sastanku s uredništvom Nesweeka upitan može li palestinska država biti mogući ishod, odgovorio „glasnim 'Ne'". Nastavio je „naučenim objašnjenjem" ko je, međutim, nikada nije u cijelosti izneseno jer je upravo objavljivana presuda u
procesu 0. J. Simpsonu te je susret trebao završiti, a potom je uredništvo Newsweeka bilo previše „uzbuđeno presudom" da bi se vratilo na njegova razmiš ljanja. Dio uobičajene priče doista je istinit. Trebali bi „zabilježiti pogodak za Clintona" i promotriti što se dogodilo sa Sudnjim danom. Veličina pobjede može se pro cijeniti samo pregledavanjem povijesti, gotovo potpuno potisnute u Sjedinjenim Državama, a što je doista zanimljivo, i posve zaboravljene u inozemstvu, ne samo u Europi, već i u Latinskoj Americi i drugdje. Činjenice nisu dvojbene i ovdje ih ne treba još jednom iznositi. Ukratko, od 1967. do 1971. godine SAD su predvodile međunarodni konsenzus koji je podržavao diplomatsko rješenje utemeljeno na Re zoluciji 242 UN-a, razumijevajući je kao ostvarivanje punog mira kao nadoknadu za izraelsko povlačenje s teritorija okupiranih 1967. godine (s možda manjim i obos tranim modifikacijama). Kada je u veljači 1972. godine predsjednik Egipta, Sadat, prihvatio ove uvjete, što Rabin u svojim memoarima prikazuje kao „slavnu (...) prekretnicu" na putu do mira, Sjedinjene Države su trebale odlučiti hoće li nastavi ti s politikom koju su same osmislile ili se priključiti svom izraelskom savezniku u njezinom odbacivanju. Kissinger je insistirao na „pat poziciji" - nema pregovora, samo snaga - i pobijedio u internom sukobu, ostavljajući Sjedinjene Države na usamljenom putu kao predvodnika politike odbacivanja miroljubivog rješenja, ne ignorirajući samo palestinska prava (priznata Rezolucijom 242 kao i Sadatovom ponudom), već odbacujući i jedan od dva dogovorena zahtjeva Rezolucije 242: iz raelsko povlačenje. Nekoliko godina kasnije, preusmjeravanjem međunarodnog konsenzusa na podržavanje rješenja o dvije države koje inkorporira doslovni tekst Rezolucije 242 UN-a, povećana je izolacija Sjedinjenih Država, prisiljavajući Was hington na korištenje veta pri donošenju rezolucija Vijeća sigurnosti, osamljenost u godišnjem glasovanju Opće skupštine (uz Izrael i ponekad neku od drugih drža va klijenata) i zaustavljanje svih ostalih diplomatskih inicijativa, što je od početka 80-ih godina, od kada je PLO snažnije pozivao na pregovore kojima bi se došlo do međusobnog prilagođavanja, bio sve složeniji zadatak, ali koji je s lakoćom uspješ no obavljan, zahvaljujući uslugama intelektualne zajednice. Tek je Zaljevskim ratom utemeljeno, prema riječima Georgea Busha, da „ono što mi kažemo, prolazi", čime su Sjedinjene Države mogle potaknuti Madridske pregovore, autentični „mirovni proces" jer ga je jednostrano vodio Washington i ograničio svojim ekstremističkim dnevnim redom. Utemeljenje washingtonska sta jališta politike odbacivanja miroljubivog rješenja u Oslu I i njezino potvrđivanje u Oslu II impresivno je postignuće. Karakter trijumfa otkriva se u drukčijem svijetlu uspoređivanjem reakcije na Ra binovo ubojstvo s ostalim slučajevima, među kojima je najupadljivije ubojstvo iz zas jede Abua Jihada (Khalila al-Wazira) od strane izraelskih komandosa u Tunisu trav nja 1988. godine. Ovaj čin međunarodnog terorizma najvećim je dijelom vjerojatno namijenjen podizanju morala u Izraelu u trenucima vrhunca masovnog ustanka (Intifade), kojeg Izrael unatoč visokom stupnju brutalnosti, tada nije mogao ugušiti.
Temeljem malobrojnih vjerodostojnih dokaza, Abu Jihad je optužen za rukovođenje Intifadom, što je tvrdnja iznesena kao činjenica u američkim medijima, koji su ipak ustvrdili kako je Abu Jihad poznat „kao jedan od umjerenijih i razložnijih dužnosni ka u hijerarhiji PLO-a" {Washington Post). Posfje također izvijestio kako su „brojni Izraelci slavili njegovo ubojstvo kao dokaz izraelske spremnosti i sposobnosti da uz vrati na udarce utvrđenih terorističkih lidera", te da je ubojstvo izazvalo „rasprostra njenu podršku Izraelaca, u rasponu od liberalno lijevih do krajnje desnih". Državno tajništvo Sjedinjenih Država osudilo je „ovaj čin političkog ubojstva", ali je tu bio i kraj priče. Nije bilo izraza žaljenja, zastava na pola koplja, lamentiranja o sudbini mirovnog procesa ili drugog ganutljivog komentara. Abu Jihad nije bio „žrtva za mir". Zašto ne? Jedan od mogućih razloga je taj što je bio terorist; točno, ali pos ve nevažno. Njegova teroristička karijera, premda podosta krvava, nije ga niti prib ližila onima istaknutima kao „ljudima mira", uključujući Rabina i Peresa ili, što je još očiglednije, državnicima koji ih hvale. Drugi mogući razlog je što se on protivio „mi rovnom procesu". To je također istina, barem u tehničkom smislu. Protivio se američko-izraelskoj politici odbacivanja miroljubivog rješenja, pridružujući se većini os tatka svijeta u zastupanju rješenja o dvije države ostvarenog pregovorima koji bi vodili do međusobnog priznavanja. Izaberemo li upotrebu doktrinarnih ustaljenih načina, protivio se „mirovnom procesu", insistirajući na nečemu drukčijem od mi ra pobjednika po kojem bi Palestinci postali „tek jedan od ugnjetavanih naroda". Izaberemo li tehničku upotrebu, možemo shvatiti čudne komentare Dennisa Rossa, glavnog bliskoistočnog pregovarača Busheve i Clintonove administracije, koje je objavila Timesova bliskoistočna specijalistica Elaine Sciolino. Ross opisuje kako je u ožujku 1993. godine Rabin suočio Clintonas „briljantnim, uvjerljivim, ned vojbenim argumentom" objašnjavajući „ zašto delegati koji su tada pregovarali u ime Palestinaca zapravo nisu sposobni izvršiti svoj dio posla" - stvoriti dogovor mi roljubivim rješenjem prepoznavajući prava domorodačkog stanovništva pokraj Iz raela, Sciolino se suzdržala dodati. Ali, PLO je odbio prihvatiti Rabinov briljantni argument, „pokazujući time kako nisu spremni na mir", prisjetio se Ross; Sciolinin izraz „prisjetio" ukazuje da je prisjećanje točno (nitko se ne može „prisjetiti" onoga što se nije dogodilo), kao što doista jest ako „stvaranje mira" znači prihvaćanje američko-izraelskih uvjeta, odbacivanja Rezolucije 242 UN-a i svake pomisli na sa moodređenje. Prihvatimo li konvencije, Rossova izjava pretvorena je od običnog brbljanja u jednostavnu istinu, i Sciolino ne obmanjuje čitatelje izvješćima o svemu ovome kao posve točnom. Možda pomalo zbunjujuće, ali uz pravovaljanu eduka ciju sve na kraju dobro ispadne. Na Rabinovu „entuzijastičku" inicijativu - po ubojstvu Abua Jihada, možemo se upitati koja je svrha autentične žrtve mira, izvještavao je Timesov dopisnik iz Jeruza lema, John Kifner. Obavljajući tada dužnost ministra obrane, Rabin je naredio svo jim trupama da uguše Intifadu brutalnošću i terorom, a neposredno potom, da na padnu sela koristeći plastične metke jer je, njegovim riječima: „Veći broj žrtava (...)
upravo naš cilj; naša nakana je povećati broj (ranjenih) među onima koji sudjeluju u nasilnim aktivnostima." Njihove „nasilne aktivnosti" su one kojima su se usudili po kazati da su slobodni. Rabin objašnjava: „Želimo riješiti iluziju nekih ljudi u dalekim selima kako su se oslobodili", a vojnim napadima koji proizvode „nove žrtve", mi „jasno dajemo do znanja gdje žive i u kojem okruženju", propovijedajući poznate lekcije zapadne civilizacije. Kratko potom, kada su Sjedinjene Države bile prisiljene na „dijalog" s PLO-om, u očajničkom pokušaju da stišaju njegove sve iritantnije pozive na pregovore koji bi vodili međusobnom priznavanju, Rabin je uvjeravao de legaciju lidera pokreta Mir sada kako dijalog nema nikakvo značenje, osim kao ak cija odugovlačenja pokrenuta da bi se Izraelu dodijelila barem još jedna godina u kojoj bi ugušio Intifadu „snažnim vojnim i ekonomskim pritiskom" - što se upravo i dogodilo, dopuštajući „mirovnom procesu" da nastavi svojim tijekom. Jednostavno rečeno, Rabin je žrtva za mir, a Abu Jihad terorist koji je zaslu žio svoju sudbinu. Također bismo se mogli upitati što su washingtonski mirotvorci činili u tom presudnom trenutku 1988. godine kada su Sjedinjene Države i Izrael očajnički pokušavale otkloniti rastuću prijetnju diplomatskog rješenja. Vodeća figura među njima svakako je bio George Schultz, neokaljan Reaganovim skandalom. Nepo sredno pred ubojstvo Abua Jihada, Shultz je provodio svoju „mirovnu misiju" u Jor danu, gdje je „objasnio svoje shvaćanje palestinskih aspiracija", izvještavala je Elaine Sciolino, navodeći primjer Sjedinjenih Država, po kojem on dolazi iz Kalifornije, a George Bush je Teksašanin, ali bez poteškoća žive harmonično. Palestinske aspiracije moguće je riješiti na isti civilizirani način, unutar onih aranžmana koje na meće američko-izraelska moć; uljudno izvješteno, nimalo kontroverzno. Shultzovo razumijevanje protivničkih aspiracija odjeknulo je i drugdje, na što nas podsjećaju nedavne vijesti. Tjedan prije Rabinova ubojstva Fathi Shiqaqi, vo đa islamskog džihada, pogođen je u glavu i ubijen na Malti, „vjerojatno od strane izraelskih agenata", izvještavao je Times. Kao i u slučaju Abua Jihada, Izrael nije preuzeo odgovornost, ali novine jesu „golemim naslovima", piše izraelski dopisnik Haim Baram. Izvješća i komentari veličali su „dugu ruku Izraela" i „noć osvete", hvaleći ubojstvo i upozoravajući kako će „Izrael kazniti sve odgovorne za ubojstva Židova", dok su ,,i Rabin i Peres uzbuđeno dali naslutiti kako je Mossad bio uklju čen". Peres je komentirao: „Pripadnici islamskog džihada su ubojice, stoga je to je dan ubojica manje" - dosta istinito, premda ponovno možemo primijetiti kako Perezova vlastita postignuća zasjenjuju sve, a da ne govorimo o Georgeu Shultzu. Shiqaqijeva stajališta o miru preslika su Schultzovih. Shiqaqi vjerojatno shva ća „izraelske aspiracije" u istom Schultzovom stilu i prihvatio bi ishod prema kojem Židovi pokorno žive pod palestinskom vlašću. Zanemarimo li rasne pretpostavke, tada su i Schultz i Shiqaqi ljudi mira, ili su obojica krvožedni teroristi koji zaslužuju sudbinu koja je snašla samo jednog. Na svu sreću, ovakve pretpostavke su neza mislive, stoga ne trebamo dalje raspravljati.
Premda Abu Jihad i (očigledno) Fathi Shiqaqi neće ući u Pantheon, neki Ara pi hoće. Kada je Rabin ubijen, u kolumni uz tekst s naslovne strane Boston Globea koji je obavještavao kako je „mir odnio još jednu žrtvu", podsjećalo se na ubojstvo Anwara Sadata - kojeg se ocjenjuje kao mirotvorca, ne zbog njegova prihvaćanja cjelokupnog mirovnog ugovora s Izraelom usklađenog s odredbama službene američke politike iz 1971. godine, „slavnu prekretnicu" protjeranu iz povijesti, već zbog njegova posjeta Jeruzalemu 1977. godine kojim je otvorio vrata rješenjima iz Camp Davida, prihvatljivima utoliko što su bila u skladu s washingtonskim zahtje vima politike odbacivanja miroljubivog rješenja. Sintagma „Sudnji dan" nije neumjesna. Sjedinjene Države izvele su impresiv nu igru moći. Događaji su izvanredno svjedočanstvo o vladavini sile u međunarod nim odnosima i moći doktrinarnog vladanja u društvenokulturnom okruženju po kojem je uspješan marketing najviša vrijednost, a intelektualna kultura je poslušna i nije znatiželjna. Pobjeda nije očigledna samo u odredbama Osla I i II te činjenica ma na terenu, već i pri uništavanju neprihvatljive povijesti, lakom prihvaćanju vrlo prozirnih neistina i stanju međunarodnog mnijenja, danas tako podložnom glede ovog pitanja da su komentatori i analitičari gotovo doslovce zaboravili stajališta ko ja su oni i njihove vlade zastupali svega nekoliko godina ranije, i koji čak uviđaju da „Izrael pristaje na ustupanje Zapadne obale" i onda kad su potpuno svjesni ka ko ništa takvoga nije istinito. To je doista impresivno, i poučno.
3. „Još jedan podjarmljen narod?"* Sporazum Oslo II i njegove posljedice još su jedan veliki korak potvrđivanja trijumfa snažne i posvemašnje američko-izraelske politike odbacivanja miroljubi vog rješenja, odvojene od svjetskog mnijenja, ali u posjedu naoružanja i ostalih po luga moći. O tome, kao i o načinima oblikovanja ovog projekta u protekloj četvrtini sto ljeća, vrlo korisne upute pružio nam je ugledni neokonzervativni intelektualac Irving Kristol. Istaknuo je da „beznačajni narodi, poput beznačajnih ljudi mogu nak ratko iskusiti zanesenost značenjem", što treba silom izbiti iz njihovih primitivnih mozgova. „Doista, vrijeme 'diplomacije topovnjača' nikada nije okončano (...) To povnjače su neophodne za održavanje međunarodnog poretka koliko i policijski automobili za red na unutarnjem planu." Naravno da ovakva razmišljanja nisu originalna. Pedeset godina ranije, istak nuti britanski državnik Lloyd George hvalio je svoju Vladu zbog potkopavanja ugo vora o razoružanju, prepoznavši važnost „pridržavanja prava na bombardiranje cr naca". Nekoliko godina ranije, još je jedan cijenjeni državnik podržao „korištenje otrovnih plinova protiv neciviliziranih plemena" - osobito Kurda i Afganaca, ako ne * Preuzeto iz „The 'Peace Process' in U. S. Global Strategy", u: Haim Gordon, ur. Looking Back at the June 1967 War (Preager, 1999.).
i „zadrtih Arapa" općenito (Winston Churchill). Rasističke ispade Theodora Roosevelta - da ne govorimo o djelovanju koje je slavio i zastupao -svatko bi mogao upoznati prolazeći srednjoškolska predavanja autentične američke povijesti. Pos ve je uobičajeno da se stoljeća znanstvene povijesti podudaraju s mišljenjem kako Palestince „treba pretvoriti u tek još jedan podjarmljen narod, kao što su Kurdi ili Afganci", okončavajući tako „dosadan" palestinski problem (Martin Peretz). Kristolov bijes raspirili su srednjoistočni skorojevići koji su se usudili povisiti cijenu nafte preko one koju pretpostavlja gospodar. Dalekosežnije prijedloge od nošenja s ovim neposluhom ponudio je istovremeno Walter Laqueuer, još jedan u javnosti vrlo cijenjen intelektualac i znanstvenik. Preporučio je kako se naftu s Blis kog istoka „može internacionalizirati, i to ne u ime nekoliko naftnih kompanija, već u korist ostatka čovječanstva". Ako beznačajni narodi ne shvaćaju opravdanost i dobronamjernost takvog postupka, možemo pokrenuti topovnjače. Laqueur nije izveo krajnji zaključak po kojem se industrijski i poljoprivredni re sursi Zapada također mogu internacionalizirati „ne u ime nekoliko korporacija, već u korist ostatka čovječanstva", premda su se „krajem 1973. godine troškovi izvoza jedne tone američkog žita utrostručili u odnosu na one prije manje od godinu da na", da citiramo tek jednu ilustraciju naglog porasta potrošačkih cijena koje su prethodile ili popratile rast cijena nafte. One kojima je ovo nespojivo, treba samo podsjetiti na ključnu razliku između značajnih i beznačajnih naroda. Kao što je prethodno raspravljeno, Palestinci nisu samo „beznačajan narod", već su uz to vrlo nisko rangirani jer ometaju planove „najznačajnijih naroda" svije ta: privilegiranih Amerikanaca i izraelskih Židova (dokle god oni uspijevaju zadrža ti svoje mjesto). Još gore, umjesto da potonu u zaborav: „Palestinski Arapi su na rod koji se rađa i umire propagirajući svoju nesreću", objasnila je Ruth Wisse u prestižnom intelektualnom časopisu. To je „očigledan ključ uspjeha arapske stra tegije" bacanja Židova u more oživljavanjem nacističkog koncepta Lebensrauma, nastavila je. Tada profesorica na Sveučilištu McGill, preselila se na Harvard kako bi preuzela mjesto koje je osnovao Martin Peretz. Potpuno razumijevanje „mirovnog procesa" nije moguće bez procjenjivanja kulturnog okruženja iz kojeg on proizlazi, ilustriranog ne samo navedenim raz mišljanjima prominentnih zapadnih intelektualaca, već u značajnijoj mjeri i čin jenicom da ona uopće nisu zapažena, očito zbog toga što ih se smatra posve prirodnim, premda bi promjenom nekolicine imena ona zasigurno izazvala druk čiju reakciju. Bez obzira hoće li Sjedinjene Države i Izrael odlučiti imenovati kantone pre puštene „upravi" PLO-a „državom" ili nekako drukčije - možda „pečenim pilićem" kako je elegantno sugerirao David Bar-lllan (44) - rezultat će vjerojatno nalikovati bantustanskom modelu. Svatko upoznat sa situacijom na okupiranim područjima, koju su stvorile vlade Rabina-Peresa-(Benjamina) Netanyahua i njihovih prethodni ka, prepoznat će dobivenu sliku usklađenu s uobičajenim rezultatima afričke povi jesti:
Južnoafričko zadržavanje stvarne moći svojim dužnosnicima u bantustanima, nji hov posvemašnji ekonomski utjecaj i sigurnosni aranžmani daju toj inicijativi (iz borima) elemente farse. Međutim, koliko god stanovnici bantustana bili neprih vatljivi kandidati za bilo kakvo nezavisno postojanje, njihove šireće birokracije stvaraju poslove novom sloju obrazovanih Afrikanaca povezanih sa sustavom na nov način te osnovu za akumulaciju malobrojnim Afrikancima kojima je dopuš ten pristup kreditima i političkom utjecaju. Represija se također može smanjiti razvijanjem unutarnje policije i vojnog osoblja. Na rubovima bantustana pogra nični centri industrijskog rasta zamišljeni su kao sredstva oslobađanja kapitala od dijela ograničenja kontrole uvoza nametnutih industrijskom širenju drugdje te za iskorištavanje gotovo zatočene i posebno jeftine radne snage. Na unutarnjem planu, ekonomski razvoj više je na razini propagandnih letaka, no stvarne prak tične aktivnosti premda je dio južnoafričkih dužnosnika vlastitim sagledavanjem prihvatio potrebu svojevrsne revitalizacije unutrašnje ekonomije kako bi se spri ječilo njezino daljnje propadanje." Izraelski dužnosnici, barem dosad, nisu prepoznali bilo kakvu potrebu zaus tavljanja daljnjeg propadanja gospodarstava u kantonima premda bi, prije ili kasni je, mogli uvidjeti probitačnost zahtjeva izraelskih industrijalaca za „tranzicijom s kolonijalizma na neokolonijalizam" na okupiranim područjima, u zajedništvu s „predstavnicima palestinske buržoazije", stvarajući „situaciju sličnu odnosima Francuske i njezinih brojnih kolonija u Africi" - ili Sjedinjenih Država i Meksika, za padnih investitora i obnovljenog Trećeg svijeta u istočnoj Europi, međunarodnog kapitala u jugoistočnoj Kini, itd. Kao i u slučaju Sjedinjenih Država, prijetnja transferom proizvodnje na pros tore izvan granica, može se efikasno iskoristiti u podrivanju sindikata, smanjivanju plaća, povećanju nejednakosti i slabljenju prijetnje demokracije. „Pomisli li sindikat pokrenuti štrajk, proizvođači mogu zatvoriti tvornice i postaviti nove u Gazi", objaš njavaju dužnosnici Histadruta, što je bila izuzetno prihvatljiva mogućnost Yitzaku Rabinu koji „nikad nije mogao sakriti svoju netrpeljivost prema Histadrutu ili njego voj sklonosti slobodnom tržištu" - „slobodnom tržištu" na američki način, s gospo darstvom utemeljenim na obilatim državnim subvencijama za bogate i privilegirane i povratnim dobicima iz vojne industrije. Model sugeriraju zbivanja u Ofakimu gdje je tvornica zatvorena neposredno nakon što su njezini vlasnici primili značajnu jav nu subvenciju i preseljena s druge strane granice kako bi se okoristili jeftinijom, socijalno nezaštićenom radnom snagom, što je dobra ilustracija obećanog Perezovog „novog poretka" na Bliskom istoku. Zasad izraelska politika ipak nastavlja doprinositi daljnjem kolapsu gospodar stava. Izraelska vlast ne dopušta razvoj okupiranih teritorija koja ubrzano propada ju premda se Palestinci „povezani sa sustavom" i ,,s pristupom kreditima i politič kom utjecaju" mogu obogatiti prisvajajući stranu pomoć uz izraelsku suradnju. Slično, Sjedinjene Države zatvaraju oči pred divljajućom korupcijom, primjerice, preusmjeravanjima milijardi dolara američkih kreditnih garancija, teorijski namije njenih imigrantima, kako bi „izraelski bankarski sustav (kojeg je nakon nekoliko dioničkih skandala preuzela Vlada) učinili likvidnijim i spremnijim na kreditiranje
korporacija, malog obrta i privatnih osoba" omogućujući Izraelcima „nabavu auto mobila, putovanja u inozemstvo ili spekulacije na burzovnom tržištu" u prividno bo gatoj zemlji koja se danas natječe sa svojim sponzorom za prvenstvo u nejedna kosti industrijskog svijeta. Rasprostranjena korupcija u klijentelističkim državama, kao i kod kuće, ne smatra se nekim problemom, sve dok „značajni narodi" prima ju ono što im pripada. IMF je objavio kako je tijekom 1996. godine, od početka mirovnih pregovora u Oslu, nezaposlenost na okupiranim područjima gotovo udvostručena, dohodak per capita umanjen za 20%, a investicije prepolovljene. Dodatno propadanje eko nomije dijelom proizlazi iz zatvaranja koja su bila posebno oštra za vrijeme laburis tičke vladavine i izraelske politike blokiranja palestinskog izvoza te nastojanja odr žavanja zatvorenog tržišta za skupi izraelski uvoz, tim skuplji jer je tekao preko monopola utemeljenih kao ustupak palestinskim vlastima. U međuvremenu, javlja IMF, ukupan izraelski izvoz narastao je gotovo za pola „umalo se udvostručivši na azijskim tržištima koja je otvorio mirovni proces, dok su se strana ulaganja u Izrae lu ušesterostručila." Agencije UN-a procijenile su da pad od oko 40% GNP-a per capita od vremena Osla I na okupiranim područjima ubrzava „usporavanje razvoja na okupiranim područjima koje je započelo 1967. godine". Dio ostalih promatrača upoznatih sa zbivanjima barataju još značajnijim procjenama propadanja. Ukratko, „mirovni proces" nastavlja slijediti vrlo velika poopćavanja: vrlo dob ro služi interesima svojih tvoraca, dok je zaštita interesa ostalih „slučajnost, a ne cilj" da posudimo izraz Woodrowa Wilsona i njegova državnog tajnika o stvarnom značenju Monroove doktrine - što je, razumnom Wilsonovom odlukom - trebalo ostati tajnom. Glede „beznačajnih naroda", „mirovni proces" je Sjedinjenim Državama i Izraelu ponudio nove mehanizme ispunjavanja savjeta Moshea Daya na, jednog od laburističkih lidera, suosjećajnijeg spram obećanja danih Palestinci ma u prvim danima okupacije: Izrael treba reći palestinskim izbjeglicama na oku piranim teritorijima: „Nemamo rješenje te će nastaviti živjeti poput pasa, a svi koji žele mogu otići, a mi ćemo vidjeti kamo će nas taj razvoj odvesti." To je u okvirima sveobuhvatnog koncepta kojeg je oblikovao nekadašnji predsjednik Chaim Herzog 1972. godine, prirodan prijedlog: „Ne osporavam Palestincima mjesto ili staja lište ili mišljenje o bilo čemu (...) Ali zasigurno nisam spreman promatrati ih partne rima u pogledu zemlje koja je posvećena u rukama naše nacije tisućama godina. Židovima na ovoj zemlji nitko ne može biti partner." Podsjetimo kako je ovo la buristički glas, omiljen Sjedinjenim Državama, smješten na samom kraju umjere nog spektra političkog vodstva. Ništa fundamentalno nije promijenjeno u koncep ciji tih sektora ili njihovih američkih sponzora, osim novih modaliteta. Nacionalisti desnog krila/vjerskog bloka spremni su zauzeti još čvršću liniju. Nakon Osla II Peres je obavijestio skup ambasadora u Jeruzalemu: „Rješenje o kojem svi razmišljaju i koje vi želite nikada se neće dogoditi". Nastavio je odlučno djelovati kako bi osigurao taj cilj uz američka sredstva i podršku - na primjer, u ve ljači 1996. godine, kada je njegov ministar izgradnje, Binyamin („Fuad") Ben-Eliezer,
objavio izgradnju 6500 stambenih jedinica samo za Židove u području jugoistočnog Jeruzalema koje Izrael naziva „Har Homa", s iznenađujućim početkom radova u ro ku od godinu dana, što se i dogodilo, premda danas pod Likudom. Samo nekoliko dana prije no što je Netanyahu bio izabran, deseci Palestina ca pokušali su zaustaviti Perezove buldožere u trasiranju puta za planirano naselje Har Homa. Ben-Eliezer je također objavio još neke planove izgradnje koji su se činili značajnijima, osobito oni na istoku Jeruzalema (Plan E-1). Tim zbivanjima Za padna obala bi se učinkovito podijelila na dva kantona, dok bi Ma'ale Adumim pos tala dijelom „Velikog Jeruzalema" u skladu s objavljenim i implementiranim plano vima Rabinove i Peresove administracije nakon sporazuma iz Osla koje i danas provode njihovi Likudovi nasljednici. Dok je pozornost bila usmjerena na izgradnje Har Homa/Jabal Abu Ghneim, pogrešno atributirane likudskim inicijativama, minis tar obrane Yitzak Mordechai izjavio je kako će se ispuniti laburistički program E-1 zajedno s izgradnjom novih kuća i cestogradnjom. Član Knesseta Michael Kleiner, predvodnik ekspanzionističkog „Fronta za izraelsku zemlju" („Hazit Eretz Yisrael"), pohvalama je pozdravio objavu, primjećujući kako je taj plan, „inicijativa nekadaš njeg ministra Binyamina Ben-Eliezera uz podršku Yitzaka Rabina", „najvažniji" me đu zahtjevima Fronta, čak i više od Har Home. "Fuad" Ben-Eliezer je također objasnio kako Fuad sve čini mirno, uz potpunu zaštitu premijera, koristeći se izrazima kao što je „prirodni rast" umjesto „nova na selja" ostvarujući laburističku politiku širenja Velikog Jeruzalema kako bi uključio Ma'ale Adumim, Givat Ze'ev i Beiter kao „prvi krug" naselja oko Jeruzalema, na ko ji se novi „lanac naselja", kao drugi krug, trebao nadodati. Prema laburističkom golubu Yossiju Beilinu, Rabinova je vlada „povećala na seljavanje za 50%" u „Judeji i Samariji" (Zapadna obala) nakon Osla, ali: „Mi smo to učinili potiho i razborito", dok vi, Netanyahu, „proklamirate svoje namjere sva kog dana, plašite Palestince i pretvarate pitanje Jeruzalema, kao ujedinjenog glav nog grada Izraela - o kojem su suglasni svi Izraelci - u predmet svijetom raspros tranjene diskusije." Ova je izjava samo djelomično točna s obzirom da se „tihi razum" proteže daleko izvan Jeruzalema. Razlike u stilu vjerojatno proizlaze iz izbornih tijela dviju političkih grupa. La buristička stranka, koju čine obrazovani stručnjaci i zapadnjačke elite, prilagođenija je zapadnim normama i razumije kako sponzorima treba ponuditi način „da ne vide" ono što oni čine. Likudova drskost i grubost pri postizanju u osnovi istih rezultata dovode u nepriliku zapadne humaniste i katkada stvaraju sukob i nela godu. Laburistički/Likudov program utemeljivanja bantustanskog rješenja ne može se okriviti za kršenje „mirovnog procesa". Oslo I ne govori ništa relevantno, izuzev naglašavanja „trajnog statusa" već ranije spomenutog, kojim se potvrđuju temelj na načela Peres-Shamir-Bakerova plana i dugoročne američko-izraelske politike odbacivanja miroljubivog rješenja. Nasuprot tome, Oslo II posve je izričit o brojnim važnim temama. Detalje sam prikazao na drugim mjestima i ne želim ih ponavljati.
Ukratko, dodjeljuje Izraelu trajni nadzor nad većinom ključnih vodenih resursa i namjerno postavlja Palestincima ponižavajuće uvjete, čak i u pogledu takvih pita nja kao što je promet palestinske policije na „palestinskim cestama". Te grozote osmišljene su kako bi se Palestincima život učinio što je moguće jadnijim, dok Iz raelci i turisti velikim brzinama putuju na svoja odredišta modernim „zaobilaznim" autocestama, oslobođeni potrebe suočavanja s arapskim stanovništvom u njego vim nastojanjima preživljavanja, izoliranog od svojih obitelji, radnih mjesta i institu cija. U pogledu zemlje, sporazum doslovno dopušta Izraelu činiti što mu drago. Oslo II čak kaže da će Palestinci „poštivati zakonska prava Izraelaca (uključujući i korporacija u izraelskom posjedu) povezana sa zemljom lociranom na prostorima pod teritorijalnom jurisdikcijom (palestinskog) Vijeća" - što znači, svih okupiranih područja - posebno njihova prava povezana s Vladinom i odsutnom zemljom, ne definiranom kategorijom prilagođenom izraelskim idejama, dostižući možda i 70% područja, prema izraelskom tisku. Time Oslo II poništava stajalište cjelokup nog svijeta, tehnički uključujući i Sjedinjene Države, o tome da se legalna prava ne smiju ostvarivati osvajanjem, poništavajući čak i američku interpretaciju Rezolucije 242 UN-a nakon 1971. godine. Palestinci se, poput drugih, samozavaravaju govoreći kako se Izrael obvezao „povući s okupiranih palestinskih teritorija, uključujući i Jeruzalem" u skladu s Rezo lucijom 242 ili nečim drugim što joj je slično; ili da su se suglasili dodijeliti Palestin cima „kontrolu nad vodom, telekomunikacijama ili prometom, između ostalog"; ili da madridska inicijativa Georgea Busha „involvira implementaciju rezolucija Vijeća sigurnosti o Palestini" (palestinski ministar vanjskih poslova Farouk Kaddumi). Ili da su „uvjeti odredbi mirovnog procesa" određeni Rezolucijom 242 UN-a, sporazumi ma iz Osla i Madridskom konferencijom „koji potvrđuju princip zemlja-za-mir" (egi patski diplomat Abdelaleem El-Abayad). Kao što pokazuju dokumenti, a još više s njima usklađena praksa, ništa tome nalik nije prisutno u stvarnosti, osim ako interpretiramo fraze tipa ,,zemlja-za-mir" cinizmom kojim bi pozdravili južnoafričku unutarnju politiku. Izraelski golubovi možda preferiraju ono što su neki promatrači nazvali sta njem „kolektivnog samoponištavanja", izbjegavajući dokumente i povijesni kon tekst koji im daje smisao ili tražeći spas u izrazima korištenim za isticanje činjenice da su ovo „privremeni" sporazumi, što znači da ih je u načelu moguće i mijenjati što bi, naravno, bilo moguće i u slučaju da su „konačni sporazumi". Mogli bi čak odabrati opciju „zatvaranja očiju" pred onim što se događa svega nekoliko milja dalje od njihova mjesta boravka - što nije, treba li uopće reći, jedinstven fenomen u Izraelu. Financijski pomagači i podržavatelji izvana mogli bi također to stajalište smatrati prihvatljivim. Ali, stvarnost ne posustaje. Stvarnost nadilazi okupirana područja, šireći se i na prostor unutar Zelene li nije u Izraelu, gdje analogije s Južnoafričkom Republikom na nesreću opet nisu neprihvatljive, ako već nisu i potpuno točne. Konačno, širi se i na palestinsku dijas poru, posebno u trenutku kada je Clinton prekinuo službenu politiku Sjedinjenih
Država iz vremena 1948. godine i danas (zajedno s Izraelom) odbacuje Rezoluciju 194 UN-a, kojom se izriče stvarno značenje članka 13. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a, usvojene prethodnog dana. S obzirom da je američki glas protiv zapravo veto, pravo Palestinaca na povratak ili prihvaćanje nadoknade time je služ beno poništeno. Potpisivanje dokumenata oduvijek je bilo licemjerno. Nije posto jala namjera ostvarivanja Rezolucije 194, čak ni prava na kompenzaciju, koje je izraelski ministar vanjskih poslova Moshe Sharett procijenio na jednu milijardu do lara 1950. godine (50% iznosa više od njemačkih reparacija Izraelu), što pretvore no u današnju vrijednost dolara dostiže 6 milijardi dolara bez kamata. Ostvare li se sadašnji planovi, mogla bi se ispuniti i predviđanja arabista Iz raelske vlade iz 1948. godine: izbjeglice će biti ili asimilirane u neke druge sredine ili „podjarmljene" i „mrtve", dok će se „veći dio njih pretvoriti u ljudsku prašinu i smeće društva, pridružiti se najsiromašnijim socijalnim slojevima u arapskim zem ljama". Osim privilegiranih dijelova koji su se prilagodili „neokolonijalnim" rje šenjima, oni preostali na okupiranim teritorijima mogu se veseliti svijetloj buduć nosti poput Haićana uhvaćenih u zamku američkih tvorničkih pokretnih traka uz nadoknadu od nekoliko centi po satu ili polurobovskih radnika u kineskim, izvana kontroliranim izvoznim industrijama. A Palestinci u Izraelu mogu očekivati da će živ jeti onako kao što bi mogli američki Židovi i crnci da su Sjedinjene Države postale „suverena država bijelih kršćana" iz cijelog svijeta (da parafraziramo izraelski za kon), a ne država svojih građana. Takve posljedice mogu, ali ne trebaju proisteći, no ukoliko do njih dođe, pri vilegirani dijelovi američkog, izraelskog ili palestinskog društva morat će, po mo jem uvjerenju, mnogo toga objasniti.