Teorije vanjske politike

( Copyright© Politička kultura: Zagreb ISBN 953-6213-86-9 Urednik Radule Knežević Radovan Vukadinović TEORIJE VANJS...

Author: Radovan Vukadinović

133 downloads 968 Views 5MB Size Report

This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form

DOWNLOAD PDF

( Copyright© Politička kultura: Zagreb ISBN 953-6213-86-9

Urednik Radule Knežević

Radovan Vukadinović

TEORIJE VANJSKE POLITIKE

ZAGREB, 2005 .

�

�

Politička kultura

nakladna-istraživački zavod

Sadržaj

SREDIŠNJI OKVIRI ISTRAŽIVANJA VANJSKE POLITIKE.

Pristupi teorij i vanjske politike .

. . . . . . . . 7 ll

Definicija vanjske politike. . . . . . . .

. . .

14

ODNOS UNUTARNJE l VANJSKE POLITIKE .

19

Politika i vanjska politika . . .

.

. . . .

.

.

. . .

Teorijsko određenje odnosa unutarnje i vanjske politike . DETERMINANTE VANJSKE POLITIKE

19 . 21 . 29

Posebnost vanjske politike .

. 29

Vanjski faktori utjecaja . . .

. 33

Faktori unutarnjeg utjecaja .

. 35

Brucanov model predteorije

. 36

AKTERI VANJSKE POLITIKE .

.

. 41

Vanjskopolitički akteri Diplomatska služba .

. .

. 41 .

.

. . .

.

.

PROCES DONOŠENJA VANJSKOPOLITIČKIH ODLUKA.

. 46 . 51

Proces odlučivanja . . . . . . . .

. 51

Teorijski modeli promatranja . . . . . . .

. 55

Vrste vanjskopolitičkih odluka . . . . . .

60

Stupnjevi vanjskopolitičkog odlučivanja .

. 61

TEORIJE O VANJSKOPOLITIČKOM ODLUČIVANJU.

Pristupi vanjskopolitičkom odlučivanju

. . 69 . . 69

Teorija elita i grupa za pritisak .

. 72

Teorije birokratskog procesa . .

. 75

.

81

CIWEVI VANJSKE POLITIKE .

Pretpostavke stvaranja cilja . Ciljevi i interesi. . . . . . .

.

81 . .

. 84


Izbor ciljeva . . . Vrste ciljeva . . . Interakcij a ciljeva FORMULIRANJE VANJSKOPOLITIČKJH CIWEVA

88 90 93

. Faktori u tjecaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

95

Uloga subjektivnih faktora . . . . . . . . . . . . . . .

97

Mjesto objektivnih faktora u procesu formuliranja ciljeva vanjske politike . . . . . . .

96

104

. . . Vanjskopolitičko okruženje . . . .

1 15

Sadržaj vanjskopolitičkog sistema .

121

VANJSKOPOLITIČKJ SISTEM

USPOREDBA VANJSKIH POLITIKA.

Kriteriji i metode usporedbe. . . . . Komparativni okvir . . . . . . . . . . Usporedba vanjskopolitičkog procesa SREDSTVA VANJSKOPOLITIČKOG DJELOVANJA.

1 15

131 131 134 137

Politička sredstva- diplomacija .

141 141

Ekonomska sredstva .

149

Propagandna sredstva Vojna sredstva . . . .

155

KAZALO .

1 60

.

167

. . .

1 73

LITERATURA

6

(

l

SREDIŠNJI OKVIRI ISTRAŽIVANJA VANJSKE POLITIKE

U suvremenim uvjetima razvitka dinamičnih međunarodnih odnosa, kada se u međunarodnoj zajednici vrlo brzo zbivaju različite promjene, vanjska politika d ržava ima istaknuto mjesto. Duboke transformacije koje prolazi suvremeni svi jet, globalizacija, golem utjecaj znanstveno-tehničke revolucije, sa svim posljedi cama koje odatle proistječu, i napori za demokratizacijom međunarodnih odnosa, bitno utječu na širenje svih oblika kontakata, u kojima i vanjska politika dobiva na važnosti. Iako se ne može tvrditi da su međunarodni odnosi puka suma vanjskih politika pojedinih država, ili pak da se svi sadržaji međunarodnih odnosa u cjelini pokrivaju vanjskim politikama, činjenica je da o tom obliku državne aktivnosti ovi si velik dio međunarodnih odnosa, s obzirom na to da su države i dalje glavni akteri međunarodnog djelovanja. U najnovijoj fazi međunarodnih odnosa, koja se već jasno naziva posthladno ratovskom, u novom svjetlu se postavljaju pitanja vezana uz definiciju, izvore dje lovanja i ponašanja i mogućnosti država u njihovoj vanjskoj politici. Iako je nestala globalna opasnost svjetskog uništenja, svijet je suočen s brojnim malim konflikti m a i nestabilnostima koje ostaju kao latentna opasnost. Ubrzani ekonomski raz voj, i dosad razvij enog dijela svijeta, još uvijek ostavlja po strani većinu svjetskog stanovništva, a globalni tehnološki iskoraci također se shvaćaju na različite načine: bilo da je riječ o tehnološko-ekonomskim ili, pak, društveno-kulturnim implikaci jama. Sa sve većim brojem različitih međunarodnih aktera sadržaji i forme među narodnog djelovanja postaju sve bogatiji, ali ujedno i sve složenij i za razumijeva nje, pa i za političko konkretno djelovanje. Poteškoće su još veće uzme l i se u obzir činjenica da svakim danom crta između globalnih, nacionalnih, pa i lokalnih prob lema postaje sve manje vidljiva i da transnacionalni problemi počinju sve više do minirati svakodnevnim životom.1 Već je iz te naznake jasno da je vanjska politika vrlo složena i raznolika aktiv nost te da se u njoj isprepleću različiti motivi, utjecaji i sadržaji, što, s druge strane, uvjetuje mišljenje da je zbog tako složenog karaktera vrlo teško uopće i promatrati takvu djelatnost država. Čak i pokušaji definiranja pojma vanjske politike nailaze n a poteškoće i kontroverzna mišljenja u pogledu preciznosti definicij e. To se još više odnosi na mogućnost uspostavljanja cjelovite teorije vanjske politike. l St. W. Hook, Comparative Foreign Policy:Adaptation Strategies ofthe Great andEmerging Powers, New Jersey 2001, str. 2-3.

7


(

Po dijelu mišljenja, vanjska politika većine država osniva se na pukom odgova ranju na akcije drugih zemalja. Iz toga se izvlači zaključak da vanjske politike, osim nekoliko iznimaka, praktički nema. Kao ilustracij a takvog mišljenja mogla bi se navesti ova tvrdnja Henryja Kissingera: "Istraživačke i obavještajne organizacije, kako one inozemne, tako i domaće, pokušavaju vanjskoj politici pridati svojstva racionalnosti i dosljednosti, koje ona uopće nema. Doslovno nisam bio u stanju uvjeriti Francuze da ne postoji nešto takvo kao američka vanjska politika i da se se rijom poteza koji su dali određeni rezultat možda nije planiralo postizanje upravo takvog rezultata."2 Dio zapadnih autora poziva se pak na složenosti koje inače prate međunarod ne odnose, a posebno su vidljive u vanjskoj politici, te iz toga izvlače zaključak da se vanjska politika ne može definirati u suvremenim uvjetima i, kako piše J oseph Frankel,"vjerojatno to nikome i nikada neće poći za rukom."3 Tim mišljenjima mogli bismo dodati i brojna druga koja, manje-više, polaze od uvjerenja da se vanjska politika ne može postaviti na razinu teorije, te da je svaki pokušaj takvog proučavanja vanjske politike ograničen brojnim problemima koji izviru iz samog karaktera te djelatnosti. Međutim, unatoč takvim naznakama, sve je više djela koja se bave vanjskom politikom, procesom donošenja vanjskopolitičkih odluka, vanjskopolitičkim krea torima i, na kraju, osnovama teorije vanjske politike. Njihovi autori polaze od uv jerenja da je u današnjem svijetu razgranatih međunarodnih komuniciranja ne moguće tvrditi da vanjske politike nema ili da ne može postojati, što bi praktički značilo da se cjelokupna djelatnost d ržava negira na temelju nekih unaprijed pos tavljenih teorijskih standarda kojima ta djelatnost, eventualno, ne bi odgovarala. Polazeći od toga da je vanjska politika sastavni dio ukupnih ljudskih aktivnosti, da ima svoju povijest, iskustva i stanovita pravila, te da su na temelju svega toga moguće i određene usporedbe, ističe se potreba proučavanja vanjske politike kao značajnog dijela međunarodnih odnosa. Ne negirajući sve složenosti i zapreke svojstvene takvom djelovanju (nedostatak pune informacije, udaljenost kreatora vanjske politike, brojne objektivne i subjektivne faktore koji utječu na stvaranje vanjske politike i sl.), ipak prevladava uvjerenje da se vanjska politika može i mora znanstveno promatrati. U tom pogledu može se tvrditi da razvoj znanosti o međunarodnim odnosima, koji također promatra još širu disciplinu međunarodnih političkih odnosa, uvelike potiče proučavanje vanjske politike znanstvenim metodama. Iako u proučavanju međunarodnih odnosa postoje težnje da se vanjska politika promatra kao sastavni dio međunarodnih odnosa, primjećuju se i pokušaji samostalnog analiziranja vanjske politike, odnosno kako, uz sva ograničenja, ističu neki autori, istraživanja teorije vanjske politike. 4 Priklonivši se takvom opredjeljenju, nastojat ćemo na ovome mjestu pokazati neke osnovne elemente vanjske politike koji mogu biti glavni okviri sistematizira2 Readings in American Foreign Policy, A Bureaucratic Perspective, Boston, 1973. Vidjeti takoder: H. A. Kissinger,American Foreign Policy, New York, 1974. 3 J. Franke!, British 4 R.

8

E.

Foreign Policy

Jones, Analysing Foreign

1945-1973, London, 1975, str. l.

Policy: An Introduction to Some Conceptual Problems,

London, 1 970, str. 3-6.

Središnji okviri istraživanja vanjske politike

nog promatranja i postavljanja temelja za dalju teorijsku analizu. Svjesni težine, složenosti i limitiranosti takvog pristupa, čitatelja upozoravamo da sve ono što je svojstveno predmetu međunarodni politički odnosi većinom vrijedi i za vanjsku politiku, te na ovom mjestu nećemo ponavljati ono što je već napisano.

Vanjska politika može se promatrati najprije kao opis određene djelatnosti države na vanjskopolitičkom planu. Taj tzv. nacionalni pristup detaljno analizira sve ono što je bitno za pojedinu vanjsku politiku i teži, prije svega, rasvjetljavanju pravaca, aktera, sadržaja i uspjeha određene politike. Postoje i pokušaji tretiranja vanjske politike šireg područja, npr. određenih regija, gdje se već na osnovi opisa nacional nih vanjskih politika izvode stanovite usporedbe i traže neke zajedničke karakte ristične crte. Kao najviši stupanj takvog razmatranja vanjske politike pojavljuju se studije izrazito komparativnog karaktera koje nastoje uputiti na najbitnije sadržaje neke vanjske politike. U širem smislu, istraživanja vanjske politike, s obzirom na polazišta i ciljeve, možemo podijeliti u dvije velike grupe. U prvu grupu ubrajamo nastojanja da se vanjska politika tretira kao povijest, a u drugu skupinu sve pokušaje da se vanjska politika pokaže kao organizirana i sistematizirana djelatnost ne samo vezana uz prošlost, već, u prvom redu, relevantna za današnji razvoj međunarodnih odnosa. l. Proučavanje vanjske politike kaopovijesti stavlja akcent na zbivanja koja su se

dogodila u određenom vremenu i prostoru. Nakon detaljnog opisa pojedinih do gađaja i faza vanjske politike, analiziraju se pitanja vezana uz ulogu pojedinih ak tera vanjske politike, djelovanje različitih snaga u procesu stvaranja politike, ak tivnost izvanjskih aktera, pitanja koordinacije i sl. Koliko god bila vrijedna is traživanja te vrste, ona ipak teže prije svega preciznom opisu vanjskopolitičkog ponašanja, a manje analizama koje bi mogle voditi pronalaženju određenih zako nitosti u ponašanju države. U današnje vrijeme, kad se na svim područjima ljudske aktivnosti traže brzi, korisni i, nadasve, praktično upotrebljivi odgovori na pitanja koja nosi suvremeni razvitak, takav pristup daje malo mogućnosti primjene rezul tata istraživanja u praksi. S druge strane, promjenjivi uvjeti današnjeg svijeta i nje govih glavnih tokova, unatoč svim sličnostima, ipak se ne mogu objašnjavati samo na osnovi prijašnjih iskustava ili koncepata, koji su u prošlim stoljećima imali drukčiju vrijednost. Povijesni pristup, međutim, daje uvid u dubinu situacije, otkriva korijene od ređenih pojava i pokazuje da su se u raznim fazama pojavljivali isti ili slični proble mi u određenim prostorima. Razumljivo, skup takvih znanja izoštrava način gle danja kreatora vanjske politike, pomaže im u shvaćanju vlastite politike, ali i poli tika koje vode druge zemlje, jer se i one osnivaju na nekim tradicij ama ili iskustvi ma iz prošlosti. Osobito akcentiranje kontinuiteta, unatoč golemim razlikama u sadržajima dosadašnjih međunarodnih odnosa, i isticanje kompleksnosti ljudskog ponašanja, također mogu korisno poslužiti kao značajni korektivi u sagledavanju suvremenog svijeta i odnosa.

9


(

2. Proučavanje suvremene vanjske politike, za razliku od povijesnog pristupa, većinom se bavi tehničko-birokratskom mašinerijom koja stvara vanjsku politiku, a manje ulazi u analize sadržaja i pojavnosti same politike. Takav pristup, koji se najčešće koristi suvremenim metodama političkih zna nosti, usmjeren je na traženje stanovitih pravilnosti funkcioniranja vanjske politi ke kako bi se time stvorila m ogućnost univerzalnog razmatranja vanjske politike. Detaljnijim proučavanjem kreatora vanjske politike, njihovih zadaća i stvarnih ut jecaja u kreiranju vanjske politike, odnosa koji postoje u tom velikom birokrat skom aparatu, njihovih stanovitih preferencij a i sl., dobiva se široka slika aktivnos ti i aktera koja ima neke zajedničke značajke i koja se tada može iskoristiti u raz nim sredinama, bez obzira na sve razlike ili sličnosti što postoje između pojedinih vanjskih politika. Međutim, kako s pravom ističu neki kritičari takvog pristupa, pojedini is traživači bivaju previše fascinirani određenim shemama, modelima ili statističkim podacima, pa zaboravljaju samu suštinu problema, tj. istraživanje vanjske politi ke.5 Naime, sasvim je jasno da, primjerice, detaljna analiza organizacijske struktu re pojedinog ministarstva vanjskih poslova ili precizan opis preferencija vanjsko političkog aparata ništa ne kazuju o vanjskoj politici te zemlje, njezinu sadržaju, osnovnim pravcima vanjskopolitičke aktivnosti, društveno-političkim snagama koje na nju utječu, vezi što postoji između unutarnje i vanjsJ a.. z

POLITIČKI SISTEM

1- :::> a.. 1- :::> o

Izvor: D. Easton, A Framework for Politica!Analysis, New York, 1965, str. 112.

1 16

Vanjskopolitički sistem

MODEL VANJSKOPO LITIČKOG SISTEMA

OPERACIJSKO OKRUŽENJE

�

4�

\

KOMUNIKACIJE

\

\ \ \ \ \ ELITA KOJA ODLUČUJE \ \ \ ' \ l 'l >'" l \ ' l PSIHOLOŠKO OKRUŽENJE � - - - - - - -- - ----- --------- l , STAVOVI ELITE l VANJSKI UNUTRANJI l l l ' ' 'l '1' l l l FORMULACIJA � l STRifEG IJSKA � TAKTI ČKA /

J7

�

"�

'l 7

IMPLEMENTACIJA

/

/

/

/ /

Izvor: Brecher, M., The Foreign Policy System of Israel, Oxford, 1 972, str. 3-4.

117


j u o uspješnosti ili neuspješnosti svoje akcije. Time se feedback ponovno uključuje u input. Ova gruba slika sistema, koji se naziva vanjskopolitičkim, sama po sebi ne ob j ašnjava mnogo. Tu je, međutim, dobro uzeti istraživačku paradigmu Michaela Brechera koji se bavio istraživanjem izraelske vanjske politike i koj i je izradio i taksonomiju i model koji svakako ima širu primjenu.177 Brecherovo shvaćanje vanjskopolitičkog sistema polazi od pretpostavki: - da je vanjskopolitički sistem jedinstven - da je dinamičan i da dinamično odgovara na sve stimulanse koji dolaze iz inputa, nastojeći se mijenjati i adaptirati - da je proces u međusobnom odnosu s okruženjem koje stalno dj eluje na vanj skopolitički sistem - varij able koje postoje u sistemu vide se kao nezavisne i one kontinuirano međusobno djeluju. Nakon toga Brecher izlaže strukturu svog modela koji se promatran stupnjevito sastoji od: - inputa - komunikacija - psihološkog okruženja - procesa formulacije - implementacije - outputa.178 Razmatraju li se pojedini aspekti, u inputu dominiraju unutarnji i vanjski čim benici koji zapravo tvore operacijska okruženje u kojem se stvara vanjska politika. Tu se nalaze vanjski faktori: - globalni - subordinacija - subordinacija drugih - dominantna bilaterala - bilaterala. U unutarnje faktore operacijskog okruženja spadaju: - vojne sposobnosti - ekonomske sposobnosti - politička struktura - interne grupe - elite koje se takmiče. Razina komunikacije promatra prenošenje podataka i informacija o operacij skom okruženju akterima koji stvaraju vanjsku politiku. Oni te podatke mogu do bivati iz sredstava masovnih komunikacija, iz izvješća različitih agencij a i službi, koje se može n azvati unutarnjom birokracijom, i iz izravnih dvostranih susreta s vanjskopolitičkim akterima drugih zemalja. Psihološko okruženje Brecher vidi u dva različita aspekta - u strukturi stavova i u predodžbama elite. Struktura stavova sadrži: 177 Potanje: M. Brecher, 178 Ibid., str. 3-4. 118

The Foreign Policy System of Israel,

Oxford, 1972.

(


- ideologiju - povijesno naslijeđe - personalne predispozicije. Predodžbe elite očituju se u analizi stajališta elite spram operacijskog ok ruženja, uključujući takmičenje elita i potencijalni pritisak. Proces formulacije strategijskih i taktičkih vanjskopolitičkih odluka promatra se u četiri područja: - vojno-sigurnosnom - političko-diplomatskom - razvojno-ekonomskom - kulturnom statusu. Implementacija odluka postavljena je u sferi djelatnosti šefa države, šefa vlade, ministarstva vanjskih poslova itd. N a završnoj crti ovog modela nalazi se output u kojem su akti i odluke.179 Izloženi modeli vanjskopolitičkog sistema, koliko god se može činiti artificije lan, ipak sadrže uporabljive točke. Evidentno je da su razine promatranja vanjsko političkog tijeka aktivnosti dobro postavljene i da se postavljanjem određenih gra nica između pojedinih djelatnosti vanjska politika shvaća prije svega kao stalan proces. Na taj način ulazi se u sferu bihevioralnog promatranja koje prelazi for malne zakonske i ustavne nadležnosti, službene podjele institucij e, te promatra načine ponašanja, utjecaja i komunikacija što uvijek prelazi institucionalne i grup ne gramce. Uzimajući takav fokus istraživanja, vanjska politika određene zemlje ne promat ra se samo u skladu s pisanim pravilima i dužnostima pojedinih aktera, niti pak out put služi kao jedini pokazatelj smjera vanjskopolitičke aktivnosti. Shvaćanje vanjske politike, kao procesa, i određivanje važnosti vanjskopolitičkog sistema omogućava da se u analizu uzme niz formalnih i neformalnih aspekata koji utječu na aktere i ko ji samim tim pokazuju i razlike između djelovanja pojedinih struktura utemeljenih na istim zakonima. Očito je da smjene vlasti u demokratskim državama, personalne promjene na čelu države ili npr. smjene administracije u Sjedinjenim Američkim Državama, daju dovoljno prostora da se u novom svjetlu promatra psihološko ok ruženje koje nastaje i da se prati kako se mijenjaju, makar i suptilno, procesi formu lacija vanjskopolitičkih odluka ili pak njihove implementacije. Ono što je posebice važno odnosi se na činjenicu da se, za razliku od brojnih pristupa vanjskoj politici koji se koncentriraju isključivo na politici jedne države, u sistematskoj analizi i u postavljanju vanjske politike kao sistema pruža konkretna mogućnost za analiziranje vanjske politike kao međunarodnog fenomena. To je, istodobno, napor da se vanjska politika shvati kao značajna funkcija određene vla de, ali i kao dio međunarodnog sistema. Pridržavajući se određenja sistema i aplikacije na vanjskopolitički sistem, približavamo se mogućnosti izvođenja komparacija, što je posebice značajno za vanjsku politiku. Bilo da se radi o usporedbi djelovanja određenih vanjskopoli tičkih aktera, komparaciji utjecaja na stvaranje politike, ulozi vojske ili utjecaju 179 D. A.

Easton, Framework for Politica/ Analysis, New York,

1 965, str. 1 1 2.

119


javnog mnijenja, komparativne analize su moguće i izvedive unutar sistemskog pristupa. 1 80 Zamjerke koje se stavljaju ovakvom promatranju vanjske politike najbolje je možda okarakterizirao Macridis koji piše da prihvaćajući sistemski pristup dolazi do toga da "treba sve izučavati". 181 Ako se vanjska politika shvaća kao proces i ako se ustvrdi da je ona podobna za prezentiranje na razini jedne države i međunarod nog sistema, očito je da je tada potrebno težiti nekim parametrima koji pokazuju stalnost. Neki autori182 koncentriraju svoj a istraživanj a na inputu i outputu videći ih kao najjasnije i najlakše identificirane parametre. Input je lako uočljiv i čitljiv, a isto ta ko su i akti i odluke, koji predstavljaju odgovor vanjskopolitičkog sistema na inpu te, relativno lako vidljivi. Sistemski pristup operira uglavnom s apstrakcijama i on nije teorija vanjske politike, iako je u stanju naznačiti ono što je bitno. Međusis temski pristup ne može specificirati odnose izravno, niti pak dati povezana ob jašnjenja ponašanja. Pretpostavke vanjskopolitičkog sistema postavljene su tako da se djelovanje sistema uzima kao značajno i da se ponašanje određenih aktera ne vidi samo kao dio njihovog racionalnog izbora, već kao utjecaj koji je došao iz međunarodnog okruženja i koji je omogućio takav racionalni izbor. Promatrano na primjeru stra tegijskih odluka koje su prezentirane kao ključne, od racionalnog aktera traži se dobivanje po'tpore za takvu odluku. Ona može biti usmjerena na odbijanje potpo re za stupanje u rat, slanje vojnih snaga izvan zemlje, uvođenje posebnih mjera i sl. Tu se dakle očekuje racionalno ponašanje lidera i traži mogućnost pronalaženja utjecaja, koji je došao izvan sistema, bilo da je riječ o odlukama koje imaju za cilj uporabu sile, ili je pak riječ o nekim pregovorima o razoružanju (SALT, INF, START). U praktičnoj realizaciji politike nemoguće je naći jednu važnu odluku koja bi bila postavljena izolirano, i prije nego što je definitivno postavljena u outputu, od luka prolazi kroz različite sfere i moguće filtre. To praktički znači da razni birok ratski akteri imaju prilike dati neki svoj pečat odluci, umanjiti ili uvećati njezino značenje. U dnevnoj rutini djelovanja ministarstva vanjskih poslova danas je nor malno da se u velikim državama primaju kao inputi tisuće izvješća, telegrama, e mailova i telefonskih poruka, te da se u tom golemom komunikacijskom vrtlogu događa da birokracija najčešće djeluje u skladu sa svojim refleksim a koji su pri marno postavljeni na rutini. U kojoj mjeri će neka situacija biti shvaćena kao izra zito važna ili kritična, kako će se proslijediti neka informacija, hoće l i se brzo reagi rati - sve su to pitanja koja u praksi svakom ministarstvu vanjskih poslova pred stavljaju stalan problem. 180 M. Clarke, Foreign Policy System.. , op. cit., str. 1 8; J. Snyder, Mith of Empire: domestic polities and international ambi tion, Ithaca, 1992. 181 R . C. Macridis, "Comparative Politics and the Study of Government: Search For Fokus", Comparative Politics I , 1 968, str. 8 1 . 182 Vidi: P. McGowan & I L Sha piro, The Comparative Study of Foreign Policy: A Survey of Scientific Findings, London, 1973. .

1 20


U takvom promatranju vanjske politike u prvi plan se ističe sistem akcija, a ne toliko odluke. Brojne vanjskopolitičke akcije nemaju neku čvrstu vezu s izravnim političkim odlukama i pojavljuju se u različitim oblicima i različitoj količini. Jed nom su to izravne i vitalne odluke, neke će se tek racionalizirati u postojeću prak su, dio odluka biti će jasan, dio će biti postavljen namjerno prilično nejasno i dvos misleno, odluke mogu i zadržavati donošenje prave odluke "kupujući vrijeme", ne ki put će odluke već u startu biti postavljene kao nemoguće za izvedbu.183 U usporedbi s unutarnjepolitičkim sistemom, vanjskopolitički sistem je amor fanjer su in puti i outputi amorfniji. Vanjskopolitički sistemi su stalno angažirani u traženju prihvatij ivih metoda stvaranja političkih i analitičkih odluka. One se traže prije svega u okvirima najvažnijih determinanti i u vremenu kada je lidership u ak ciji.184 To je najvidljivije u doba postojanja određene krize. Tada vanjskopolitički sistem djeluje na tipičan i karakterističan način, uključeni su svi politički akteri, stalno se traži sve više informacij a, malo je vremena za diskusije i potrebno je dje lovati brzo. Modelski gledano, kriza se vidi kao određeno stanje u kome postoji vremenski presing, povećani osjećaj opasnosti i stvarno iznenađenje. lako je djelovanje u kri zi najčešće vezano uz nacionalni interes, politički lidership mora pokazati snagu i konzultacije su vrlo ograničene, ali to ipak nije aktivnost koja bi bila nužno vezana uz analitičko donošenje odluka.

Sadržaj vanjskopolitičkog sistema Prihvatimo li sistemsku analizu kao mogući pristup objašnjavanja vanjske poli tike, odmah treba istaknuti da se djelovanje vanjskopolitičkog sistema ne odvija u nekom praznom prostoru koji bi bio ograničen samo granicama tog sistema. Vanj ska politika države odvija se u okruženju drugih sistema i prima stalne inpute iz tog okruženja. Među njima se nalaze zahtjevi za akcijom, vrijednosti, prijetnje i feed back koji povratna isto dolazi iz okruženja. Sve to zajedno stvara jedinstvenu sre dinu vanjskopolitičkog sistema u kojoj se stvaraju pojedinačne vanjske politike, odnosno pojedinačni nacionalni vanjskopolitički sistemi. Već smo ustanovili da vanjska politika nije utemeljena samo na vanjskopoli tičkim odlukama, već da su tu isto tako čvrsto postavljene različite vrste akcija koje se, također, može promatrati kao sistem akcija. Sistem akcija postoji u vanjskopo litičkoj sredini i zajedno s vanjskopolitičkim sistemom, društvenim sistemom i međunarodnim sistemom i utjecajima koje oni stvaraju, stvara jedinstvenu sredi nu vanjskopolitičkog sistema, odnosno njegove glavne sadržaje.185 U tom sadržaju postoji širok i razgranat kontekst ideja, vrijednosti i stavova ko ji stalno utječu na društvo, ali isto tako i na dijelove koji stvaraju vanjsku politiku, odnosno na vanjskopolitičke aktere. Očito je da se ta veza ogleda u svim sredina ma, te je tako moguće reći da se siromašne afričke države pojavljuju kao minorni 183 M. Clarke, Foreign Policy System , op. cit., str. 29. 184 J. Spanier, E. M. Uslabder, How American Foreign Po/i(y is Made, New York, 1978, str. 104- 1 29. ...

185

Ch. Farrads, ''The Context of Foreign Policy" u: Foreign Policy . , op. cit. str. 35. ..

,

121


međunarodni akteri, ne samo zbog svoje veličine i ekonomske nerazvijenosti, već isto tako zbog nedostataka modernih institucija i slabe društvene povezanosti. Vanjskopolitički sadržaj koj i dolazi iz okruženja vrši stalan utjecaj na vanjskopoli tičke strukture, njihovo ponašanje i utječe na mogućnost ostvarivanja uspjeha u vanjskopolitičkoj akciji. Slično kao i u znanosti o međunarodnim odnosima, i u teoriji vanjske politike se vode diskusije o odnosu između sadržaja i sistema. Marksisti su zastupali stajalište da je politika rezultat konfiguracije ekonomskih i društvenih snaga koja se odražava u političkom sustavu. Dio drugih autora inzistira na važnosti geografskog utjecaja is tičući da je to moguće pratiti posebice kroz povijest. Tehnološki čimbenici uzimaju se, pak, kao sastavni dio promjena koje su vodile globalizaciji, te se želi kroz tu priz mu promatrati i promjenu na planu vanjskopolitičke strategije. Ako se prihvati taksonomija britanskog autora Farradsa, može se promatrati sadržaj u kojem vanjskopolitički sistem djeluje analizom: - društvene strukture i kulturnih tipova - ekonomskih i prostornih elemenata - međunarodnog konteksta.186 l . Polazeći od takve analize u prvom slučaju, gdje se postavljaju društvena struktura i kulturni tipovi kao sredstvo obrazlaganja vanjske politike, ujedno se stvara i izvanredan prostor za matricu u kojoj se mogu mijenjati sastavni elementi i gdje se istodobno udara temelj komparativnom pristupu vanjskim politikama raz nih zemalja. Uzmu li se, primjerice, zemlje koje imaju niz sličnosti po tipu društve no-ekonomskog uređenja i političkih odnosa, mogu se vršiti usporedbe koje bi on da trebale pokazati kakvu vanjsku politiku provode društva koja imaju niz sličnosti u svom općem određenju. Kao primjer mogu se uzeti Velika Britanija, Njemačka i Švedska - tri najrazvi jenije industrijske države zapadne demokracije, bogata i razvijena društva koja k tome kombiniraju sistem d ržave blagostanja s mješovitim gospodarstvom. Ipak, unatoč svim sličnostima, Velika Britanija je zemlja s dugotrajnom imperijalnom prošlošću i nastojanjem zadržavanja uloga velike sile, što se ogleda i u posebnim odnosom sa Sj edinjenim Američkim Državama, obrani, ekonomskim pitanjima i pristupu Europskoj uniji. Švedska je zemlja koj a p rovodi neutralnu politiku, ali koja je izrazito angažira na kada je riječ o pružanju međunarodne pomoći, razvoju i naoružanju. S druge strane, Švedska je ušla u EU zadržavajući svoju snažnu obrambenu politiku. Njemačka je zemlja koja je bila glavni uzročnik dvaju svjetskih ratova, gdje je vladao nacizam i koja je nakon Drugog svj etskog rata punih 45 godina bila podije ljena. Tek nakon uj edinjenja 1 990, Njemačka nastupa kao snažan vanjskopolitički akter koji traži svoje mjesto u međunarodnim odnosima, posebice putem francus ko-njemačkog saveza i svoje uloge u EU. Ovaj primjer pokazuje unutarnjopolitičke sličnosti i vanjskopolitičke razlike u visokorazvijenim zemljama, i stoga su u pravu oni istraživači koji kažu da je u nekim drugim situacijama, kada se radi ili o manje razvijenim zemljama ili o zemljama koje su bile izložene snažnoj ideološkoj i političkoj dominaciji, mnogo lakše ustvrditi ve186 Ibid, str.

122

36.

(


zu između unutarnje i vanjske politike, te djelovanje vanjskopolitičkog sistema. Iz toga su se bila i razvila komparativna istraživanja "zapadnoeuropske", "komunis tičke" i "vanjske politike zemalja u razvoju", koja su pokazala konkretan put kompa rativnim istraživanjima vanjske politike. Iako su se mogle staviti brojne zamjerke na odabir pojedinih zemalja, njihovu karakterizaciju i neke usporedbe, očito je da su ta istraživanja bila pionirskog karaktera, i da još uvijek imaju svoju vrijednost, unatoč svim promjenama, koje su se dogodile u međunarodnim odnosima.187 Točno je da su sličnosti među zemljama s niskim stupnjem modernog razvoja (npr. afričke zemlje) mnogo veće nego u razvijenih zemalja sličnog tipa. To isto vri jedi i za bivše socijalističke zemlje koje su u vremenu postojanja SSSR-a uglavnom dosljedno slijedile zacrtanu vanjsku politiku, te su i utjecaji druge vrste bili prilično periferni u odnosu na one utjecaje koj i su dolazili iz glavnog središta - Moskve. Ako bi se danas htjelo vršiti neka komparativna istraživanja tada bi npr. bilo dobro uzeti tri baltičke zemlje: Litvu, Latviju i Estoniju, koje u velikoj mjeri dijele zajedničku nedavnu političku povijest, koje su istodobno stupile na put demokrat skih političkih i ekonomskih promjena, i čija je vanjska politika bila gotovo jedin stvena u izjašnjavanju za ulazak u NATO i EU. Isto tako i ponašanje unutar ove dvije euroatlantske organizacije, također bi pokazalo gotovo totalnu identičnost stavova baltičkih zemalja. Tražeći mogućnost komparacija, u teoriji se polazi od Rosenauove distinkcije između dvaju različitih društvenih struktura i političkih sistema, koje on definira kao "otvoreni" ili liberalni sistem i kao "zatvoreni" autoritarni sistem. Otvoreni, li beralni sistem lakše vrši prijenos vlasti, a u vanjskopolitičkom odlučivanju, čak i u vremenu kriza, treba više vremena. S druge strane, autoritarni sistem na planu vanjske politike je gotovo sasvim samostalan u donošenju vanjskopolitičkih odlu ka (primjer bivšeg SSSR-a), ali je prijenos vlasti mnogo teži.188 Promatrajući karakteristike tipova različitih društava, spominje se i podjela na homogena i heterogena društva. Homogeno je ono društvo u kojem prevladava el ement relativne jedinstvenosti kako sastava stanovništva, tako i prihvaćanja glav nih vrijednosti i stavova koji imaju utjecaj na vanjsku politiku. S druge strane, u he terogenim društvima koja su podijeljena zbog postojanja različitih grupa stanovni ka (afričke zemlje), zatim zemlje koje su podijeljene jezično (Belgija) ili unutar njim ratom (Nigerija, Balkan), �eže je stvarati vanjsku politiku koja će zadovoljiti i sve dijelove stanovništva i koju se onda može uzeti kao jedinstveni parametar u us poredbi s nekim drugim državama. U komparativnim analizama vanjske politike koje žele pokazati vezu između pojedinog društva i vanjske politike koja se stvara, treba svakako prihvatiti od ređenu dozu uopćavanja, koja ističe četiri pola u svakom društvu oko kojih je mo guće vršiti komparacije: Stupanj institucionalizacije vanjske politike koji odmah pokazuje razlike iz među razvijenih, tradicionalnih vanjskopolitičkih aktera, zemalja u razvoju i novih država. Međutim, i razvijena institucionalizacija vanjske politike, također otkriva 187

Vidi tri već spomenute knjige: Foreign Policy Making in Developing Countries, Saxon House,

1977; Foreign Policy Ma·

king in Western Europe, Saxon House, 1978; Foreign Policy Making in Communist Countries, Saxon House, 1979. 188

J. N. Rosenau,

The Adaptation of National Societies, New York, 1970.

123


probleme u visokom stupnju koordinacije ili u tendenciji gubitka kontrole, te j e stanovita doza smanjene institucionalizacije dobrodošla. Drugi pol, koji se vidi u otvorenosti i zatvorenosti društva, postavljen je ne toli ko kao ekonomski čimbenik otvorenosti koji odražava ekonomsku slobodu, već kao mogućnost koju pruža otvoreno društvo da se slobodno razmjenjuju informa cije i ideje, da postoje pluralističke grupe i da se relativno slobodno ulazi ili izlazi iz političke aktivnosti. Dodajmo da su to manje-više bili parametri tzv. treće košare u procesu Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, a da su padom socijalis tičkog sustava oni danas manje više ostvareni na čitavom europskom kontinentu (ograničenje su svakako Bjelorusija i dijelom Rusija). Treći pol se bavi pitanjima homogenosti i heterogenosti društva, tvrdeći da test socijalne kohezije počiva u stupnju prihvaćanja vrijednosti, a ne u mjeri u kojoj to odražavaju institucije. Jake nacionalne podjele u jednoj zemlji, različiti jezici, reli gije, etničke grupe, plemenski odnosi i konflikti vode poteškoćama u stvaranju vanjske politike i očito da je takvu državu nemoguće komparirati s onima koje su relativno homogene, stabilne i bez takvih problema. Četvrti pol predstavlja kriterij modernizacij e koji pokazuje stupanj koji su od ređene zemlje dosegle u svom razvoju i koji je u stanju potvrditi da postoje razlike čak u zemljama koje su istog tipa i približno iste razvijenosti (Francuska - Velika Britanija). To svakako može stvoriti posebne odnose između društvenih razlika i utjecaja na vanjsku politiku.189 Ova četiri pola nisu neka vrsta teorijskog modela koji bi mogao objasniti do kraja sve utjecaje koji se vrše na vanjskopolitički sistem. Očito je da je u procesu stvaranja politike itekako značajno istražiti povijesna iskustva zemlje, kvalitete li dera, karakter određenih poteza, utjecaje aktera izvana, stupanj opasnosti i sl. Međutim, određivanjem sadržaja utjecaja na vanjskopolitički sistem ti polovi mo gu biti korisni instrumenti boljeg razumijevanja vanjske politike i stvaranja kon kretnih elemenata za komparacije. 2. Ekonomski i prostorni elementi polaze najprije od tvrdnje da ekonomski raz voj pojedine države direktno utječe na njezinu društvenu strukturu i vanjsku poli tiku. Čitav niz teoretičara, od Lenjina pa do suvremenih postmarksista, u međuna rodnim odnosima ističe daje vanjska politika rezultanta ekonomskih odnosa, tak mičenja za tržišta i traženj a profitabilnih investicija.190 Druga skupina autora traži uzroke na drugoj strani. George Modelski tako tvr di da postoje dva velika društva, odnosno društveno ekonomske cjeline: Agrarija i Industrija. Svaka od njih ponaša se na ekonomskom i društvenom polju d rukčije i proizvodi drukčije efekte. Iako je to prilično uopćeno, iz toga se na neki način iz vlači promatranje razvijenih i nerazvijenih zemalja, 191 odnos zemalja u razvoju, kao i onaj duboki jaz koji odvaja razvijeni Sjever od manje razvijenog Juga. 189 Ch. Farrads, The Context of Foreign Policy..., op. cit., str. 41-43. 190 Kao tipično djelo vidjeti: T. Wallerstein, The Age o/Transition: Trajectory ofthe World System 1 945-2002, London, 2003. 191 G. Modelski, "'Agraria and Industria' Two Models oflnternational System" u : K. Knorr and S. Verba (eds.), The Inter national System: Theoretical Essays, Princeton 1961. 124


Postoje i mišljenja da postoji izrazita međuzavisnost između ekonomskog raz voj a i vanjske politike. Taj se odnos vidi u tome da nerazvijene zemlje nisu u stanju razviti samostalnu vanjsku politiku i da su uvijek u nekom ovisnom odnosu spram razvijenih zemalja.192 Primjere takve vrste u današnjem svijetu, naravno, nije teško naći i koliko god je bitno zalagati se za razvijanje demokratskog i multipolarnog svijeta, očito je da je danas golem broj zemalja na rubu ekonomskog sloma, te da je za njih svaka pomoć izvana, bez obzira na cijenu, prihvatljiva, a za elite na vlasti po sebno dobrodošla. Britanski profesor Northedge, unoseći stanovitu dozu darvinizma u međuna rodne odnose, tvrdio je da je u međunarodnim odnosima stalna pojava da velike zemlje traže dominaciju nad manjima i da u tome čak i nisu bitni ekonomski inte resi. Ono što natjerava velike države na takvo ponašanje sastavni je dio prirode ve like države i karakteristika međunarodnog sistema gdje postoji stalno takmičenje za novim osvajanjima, odnosno podređivanjima malih zemalja od strane velikih.193 Međutim, proces globalizacije unosi nove elemente i u vanjskopolitički sis tem. Očito je da u sve povezanijem svijetu, koji je odavno postao "globalno selo", problemi ekonomskog razvoja- bilo da se vide kroz promjene cijena bitnih ener genata, inflacij e, ekonomske krize, poremećaja na deviznom tržištu i sl. - nose globalno značenje i da kao snažni inputi djeluju na gotovo sve vanjske politike. Upravo zbog globalizacij e ekonomski udari u jednom dijelu svijeta brzo se os jećaju na d rugom (Azijska kriza), a najsnažnija svjetska supersila itekako strahu j e od budućeg razvoja na nekim područjima koja su značaj na kao američki trgo vinski partner (IGna). Posljedica svega toga je što i ekonomska strana u vanjskoj politici, konkretno u diplomaciji, sve više dobiva na značenju. Ekonomski razvoj uzima se kao osnovna pretpostavka uspješnog državnog razvoja, a bitan je i za mjesto koje će zemlja ima ti u međunarodnim odnosima. Budno prateći zbivanja na međunarodnom gospo darskom planu, danas se nastoji sve više angažirati vanjskopolitički aparat koji, uz stvaranje primarno političkih odluka, mora stalno voditi računa o širokom spletu ekonomskih globalnih veza. Upravo globalizacija zahtjeva stalno istraživanje mjesta i mogućnosti djelovanja, bilo da je riječ o regionalnim ili širim relacijama koje u krajnosti zbog globalne povezanosti imaju uvijek ishodište u utjecaju na vanjskopolitički sistem. Prostorni elementi i njihovi utjecaji na vanjskopolitički sistem zadržali su još uvijek svoje mjesto u analizama vanjske politike. Za realiste u međunarodnim od nosima, od Carra do Morgenthaua, to su bile stalne crte koje su mogle poslužiti kao značajni parametri vanjske politike. Prihvaćajući Mackinderova stajališta, realisti su isticali da su fizički oblik zemlje, površina, krajolik, klima, geografski po ložaj i resursi važni u ocjeni ukupnog mjesta koje neka zemlja ima u međunarod nim odnosima. Promjene u međunarodnim odnosima, jačanje tehnologije i stva ranje globalnih parametara povezivanja i napretka, svakako mijenjaju nekadašnje fiksne i tzv. geografske čvrste realnosti. Brz razvoj prometnih sredstava i teleko munikacija radikalno je promijenio mogućnosti komuniciranja među najudaljeni192 Franck, Latin America: Underdevelopment or Revolution , New York, 1969. 193 F. S. Northedge, The International Political System, London, 1976, str. 10. Vidi: A. G .

125


jim zemljama, stvorio je uvjete za izravno upoznavanje s pojedinim društvima, ut jecao je, i stalno utječe, na nove percepcije i stavove. Nemoguće je, naravno, negirati vrij ednost geografskih elemenata za razumije vanje međunarodnih odnosa, pa i vanjskopolitičkog sistema, ali je očito da se on ne može uzeti kao samostalan čimbenik unatoč svoje "fiksnosti". Fizičke karakteristi ke i psihološke crte, stavovi i percepcije vanjskopolitičkog aktera koji n a specifičan način vidi prostorne elemente i tehnološke promjene, sve to utječe na geografski faktor koji se, kako to s pravom ističu neki autori, filtrira kroz percepcije donosite lja odluka i njegovo uvjerenje o tome imaju li geografski elementi ili nemaju neko značenje za akciju koju će se poduzeti.194 3. Međunarodni kontekst ogleda se u utjecajima koje međunarodni sistem, kao globalna cjelina, vrši na pojedinačne vanjskopolitičke sisteme. Kako se radi o stal nom odnosu u kojem in puti iz međunarodnog sistema izravno nalaze svoje mjesto u vanjskopolitičkom sistemu, može se govoriti o stalnim inputima koji se ogledaju u: - djelovanju putem strukture međunarodnog sistema - položaju države u međunarodnoj hijerarhiji - savezima u okviru koj ih djeluje vanjskopolitički sistem - inputima koji proizlaze iz međunarodnih obaveza koje je država preuzela.195 Unatoč svim razlikama u društvenim strukturama i ekonomskom razvoju drža va, u međunarodnoj zajednici postoje neka pravila kojih se pridržavaju svi članovi. Tvrdnje realista da su međunarodni odnosi džungla bez ikakvih pravila i da jedino sila služi kao glavni instrument i orijentir u međunarodnim odnosima, nisu točne. Pravila koja se prihvaćaju izrasla su iz onih koja su se odnosila na rat, dakle og raničenja sile, ali i na ona pravila koja su proizašla iz različitih oblika međunarod ne suradnje. Međunarodno ratno pravo primjenjuje se u najvećem broju slučaje va, norme o diplomatsko-konzularnim odnosima su jedinstveno prihvaćene, nor me vezane uz funkcionalni razvoj međunarodne suradnje od početnih oblika (međunarodna telegrafija, plovidba rijekama, poštanski promet) razvile su se u brojna pravila koja se danas prihvaćaju u globalnim razmjerima, u širokom krugu sve globalnije međunarodne povezanosti. Naravno da postoje brojna odstupanja od takvog ponašanja, ali države koje su stupile u rat, prekršivši međunarodna pravila, ili pak zemlje koje su pomagale te roriste i razne terorističke organizacij e ili se nađu pred akcij om skupine snažnijih država, ili se zbog pritiska i sankcija (Libija) dobrovoljno izjasne protiv takve poli tike i u praksi je napuste. Tojasno pokazuje da međunarodni sistem, koliko god je još uvijek do kraja neiz građen i koliko god se pravila i norme UN-a ne primjenjuju (posebice zabrana upo rabe sile), ipak može utjecati na vanjskopolitički sistem vršeći pritisak kako bi uskla dio svoje ponašanje sa standardima koji postoje u međunarodnoj zajednici. 196 194 R.

Vukadinović, Međunarodni politički odnosi, Politička kultura, Zagreb, 2004, str.

195 Ch.

Farrads, The Context ofForeign Policy , op. cit., str.

196

Ibid.

126

...

47.

67-73.

(


Za vanjskopolitički sistem države bitno je kakvu poziciju ona ima u međuna rodnoj zajednici. Inputi koji dolaze iz međunarodnog okruženja bit će svakako stalni, ali razumljivo da će oni biti mnogo veći kod velike države, i da će možda biti neprimjetni kod malih ili pak m inijaturnih država. Sjedinjene Američke D ržave su globalna "prva, jedina i posljednja supersila",197 one, prema nekima, imaju tenden ciju prerastanja u unipolarnog lidera i jasno je da su inputi iz međunarodnog ok ruženja na tu državu mnogobrojni. Pri tome je svakako bitno naznačiti da ti inputi ne ovise samo o voj noj , eko nomskoj i političkoj diplomatskoj snazi, odnosno slabosti određene države. Pozi cija zemlje u međunarodnoj zajednici doživljava se na različite načine i pri tome se uzimaju o obzir razni kriterij i, no jedan od najvažnijih je svakako onaj koji pokazu je kako ostale članice međunarodne zajednice vide određenu državu i kakvo joj mjesto pridaju. U godinama hladnog rata nesvrstane zemlje (Indija, Egipat, Jugoslavija)198 imale su važno mjesto u hijerarhiji međunarodnih odnosa, čak su bile promatrane kao tzv. srednje sile. Tu se, naravno, nije radilo o njihovoj vojnoj ili ekonomskoj si li, već je kao kriterij procjene služio njihov međunarodni angažman. Zemlje koje su predvodile skupinu nesvrstanih, koje su nastupale protiv blokovske politike i koje su pledirale za izvanblokovsku poziciju, uživale su ugled i imale su posebni položaj u međunarodnim odnosima. Današnje članice nesvrstanih, unatoč gole mog broja zemalja 199 koje sudjeluju u pokretu nesvrstanih, nisu više toliko politički važne, niti imaju neke strategijske projekte koje bi mogle predočiti međunarodnoj zajednici, pa je i njihov prestiž znatno manji. Input koji dolazi iz međunarodnog sistema i koji postavlja zemlju na određeni položaj može se, naravno, shvatiti kao subjektivni faktor. Japan je tako godinama shvaćen kao značajna država po svoj im ekonomskim parametrima razvoja i ta se pozicij a Japana održava. U slučaju Jugoslavije, već nakon prvih naznaka raspada države njezino je mjesto u međunarodnoj zajednici izgubilo svoj u važnost, to isto može se ustvrditi i za nezavisnu Ceausecovu politiku, posebno na vanjskopoli tičkom planu, koja je imala stanovito međunarodno značenje u doba detanta, da bi također padom režima izgubila svoje mjesto. Stoga koliko god inputi iz međunarodne zajednice bili važni i koliko god oni pomažu stvaranje određenog mjesta države u međunarodnoj zajednici, ponovno o vanjskopolitičkim akterima ovisi kako će se država razvijati i u kojoj mjeri će ona uspjeti sačuvati svoj rang. Mjesto države u međunarodnom savezu jasno precizira njezinu poziciju i članstvo samo po sebi postavlja određene, također, stalne inpute pred vanjskopo197 Vidi Zb. Brzezinski, Velika šahovska ploča, Varaždin, 1998. 198 Ch. Farrads smatra da su Jugoslavija i Indija, kao mnogo manje i slabije države od SAD-a i SSSR-a, koje su bile na vrhu svjetske politike, imale značajan utjecaj posebno u skupini nesvrstanih zemalja. Ch. Farrads, The Context of Fo reign Policy. , op. cit., str. 48. 199 Na 13. summitu nesvrstanih u Kuala Lumpuru, 20-25. veljače 2003, sudjelovalo je 1 1 4 šefova država ili vlada i 16 pred stavnika zemalja promatrača. Taj impresivan broj nesvrstanih država ipak je daleko od stvarnog utjecaja kojeg danas nesvrstani vrše na međunarodne odnose. Gotovo dvije trećine današnjih država članice su nesvrstanog pokreta što im daje formalnu snagu koju bi trebalo ispuniti konkretnim političkim, ekonomskim i socijalnim sadržaj ima koji bi se mogli prezentirati međunarodnoj zajednici, osobito posredstvom UN-a.

..

127


li tički sistem. U situacijama kada je riječ o državama koje su se čvrsto opredijelile za jedan savez, tada je taj trajni angažman moguće vidjeti kao njihov glavni vanj skopolitički smjer, a inputi koji dolaze iz alijanse sastavni su dio ponašanja elite u stvaranju vanjske politike. Države koje su ušle u NATO 1949. godine, osim Fran cuske koja je izašla iz vojne strukture NATO-a 1966, proslavile su 1999. svoju pe desetu obljetnicu članstva koje im služi kao glavni strategijski orijentir u njihovom vanjskopolitičkom djelovanju. Raspadom socijalističkog sustava raspala se socijalistička europska alijansa, čime su nestali i inputi koji su u istočnoeuropske zemlje dolazili iz jednog centra SSSR-a, da bi ubrzo ulaskom u NATO krenul i novi inputi koji su odrazili nov po ložaj tih zemalja i njihovo novo mjesto u međunarodnim odnosima. Takve iznenadne promjene, bilo da su došle iz alijanse - prekid odnosa zemalja Informbiroa s Jugoslavijom 1948. - ili su rezultat vlastite odluke - izlazak Francus ke iz vojne strukture NATO-a - svakako utječu na vanjskopolitički sistem koji se mora prilagoditi novim uvjetima. U slučaju Jugoslavije to je značilo izgradnju nove politike koja je počela proces približavanja Zapadu, dok je u Francuskoj izlazak iz NATO-a ojačao političke snage koje su istakle nacionalne političke ciljeve, što je imalo svoje mjesto i u pitanjima razvijanja francuske vojne strategije i, isto tako, u francuskoj europskoj politici koja se počela približavati Istoku. Promatrajući odnose između uključivanja i neuključivanja u blokove, zanimlji vo je spomenuti stavove Kennetha Waltza koji stvaranje balansiranih odnosa i dje lovanje saveza vidi kao utjecaje koji dolaze iz sistema. Balans snaga utemeljen na postojanju blokova proizvod je racionalnog ponašanja i formiranja vanjske politi ke, što je uvjetovano i interakcijom država. Sistem koji djeluje na države stvara takve utjecaje da države stupaju u balans i da balansiranje prevladava u odnosu na uključivanje u vojno-političke saveze. U savezu d ržave žele održati postojeći po ložaj i razinu svoje sigurnosti, a nije im primarni cilj maksimalizacija sile. Jedan drugi američki teoretičar Walt piše daje djelovanje država u sistemu ba lansa sile bitna crta međunarodnih odnosa, dok je uključivanje u vojnopolitičke saveze iznimka. On balansiranje vidi kao pojam vezan uz stvaranje saveza s jačom državom ili državama, kako bi se moglo preventivno utjecati na rizike koji dolaze izvana. To udruživanje može biti s jačim od sebe, ali i sa slabijima, kada se jača ut jecaje nad njima. Priključivanje u savez Walt vidi kao proces koji se određuje kao udruživanje s državom ili s državama koje predstavljaju izvor opasnosti.200 Značajni inputi dolaze iz međunarodnih obaveza koje je država preuzela i za koje se očekuje da će ih ona ispuniti. Bez obzira radi li se o djelovanju na osnovi ne pisanog dokumenta ili službenog dokumenta, u oba slučaja in puti su jasno raspoz na tljivi. Britansko-francuska Entente Cordiale nije bila službeni dokument, ali je Veli ka Britanija smatrala daje nj ezina obveza priskočiti u pomoć Francuskoj u svakom ratu na europskom tlu. To se dogodilo u Prvom i Drugom svjetskom ratu, iako nije postojao službeni dokument o vojnom savezu. Obje zemlje, koje su 2004. godine 200 Vidi o tome potanje: K. N. Waltz, Man, the State and War, New York, 1959; S. M. Walt, The OrigiiiS ojTheoryofAllian ces, Ithaca, 1978. 128


proslavile stotu obljetnicu En tente Cordiale, i dalje smatraju da je ona važeća i da ih povezuje i uz članstvo u NATO i EU. Članstvo u vojnopolitičkim organizacijama npr. jasno postavlja okvir za pru žanje pomoći i zajedničko djelovanje u točno naznačenim slučajevima gdj e je defi niran casus foederis. To je izvanredno snažan input koji država ne može izbjeći jer je ugrađen u njezinu vanjskopolitičku strategiju dugoročnog djelovanja, odnosno sve dok je država članica takvog saveza koji jasno precizira prava i dužnosti. Države koje nisu u članstvu nikakvog saveza mogu, svakako, mnogo samostal nije djelovati u međunarodnim odnosima, pod uvjetom da su ekonomski razvijene i da imaju interes za međunarodno šire djelovanje. Međutim, nepostojanje inputa koji bi proizlazio izravno iz djelovanja u nekom savezu ne znači da su i te zemlje sasvim lišene potrebe akcije u nekim situacijama. To se u prvom redu odnosi na in pute koji dolaze iz članstva država u Ujedinjenim narodima (slanje mirovnih misi ja) i koji su praktički usmjereni prema svim članicama UN-a. Analizirajući društvenu strukturu i kulturne tipove, ekonomske i prostorne elemente, međunarodni kontekst i inpute koj i proizlaze iz međunarodnih obveza koje su države preuzele, pokazuje se široka slika utjecaja kojima su neprekidno iz loženi akteri vanjske politike. To istodobno na najbolji način služi i kao ilustracija ponašanja vanjskopolitičkog sistema za kojeg je jasno da se ne ponaša izolirano, već da je stalno izložen različitom spletu utjecaja.201 Svi su ti inputi su važni, oni su raznoliki i naravno u pojedinoj državi, odnosno nj ezinom vanjskopolitičkom siste mu, vide se više ili manje transparentno, što isto tako vrijedi i za neke vanjskopoli tičke situacije. U jednoj situaciji vanjskopolitički sistem bit će pod snažnim utjeca jem društvene strukture, dakle domaćih inputa, a drugi će in puti dolaziti iz vanjske okoline. Međutim, ono što je važno jest činjenica da se vanjska politika ne stvara u zat vorenoj kabinetskoj strukturi i da ona nikako ne može biti izdvojena iz promatra nja cjelokupnih internih i vanjskih zbivanja. To je ta ograničenost i povezanost vanjskopolitičkih aktera koji, s jedne strane, ne moraju stalno voditi računa o in putima koji dolaze iznutra i izvana, a s druge strane, moraju isto tako pratiti slijed svojih akcija, težeći uvijek tome da one budu postavljene na mogućim i raspo loživim sredstvima. Svako prelaženje limita, bilo da se radi o nedovoljnom uzima nju u obzir inputa koji dolaze ili pak stvaranju vanjske politike koja nema pokrića u vlastitim državnim sredstvima akcije, stvara probleme koji su često puta u povijesti međunarodnih odnosa vodili velikim krizama i zapletima.

201 Potonje: M. Clarke and M. White (eds.), Understanding Foreign Policy: The Foreign Policy Systems, Aldcrshot, 1989. 129

USPOREDBA VANJSKIH POLITIKA Postavljajući vanjskopolitički model sistema otvara se mogućnost za uspored bu odluka i procesa koji nastaju unutar različitih vanjskopolitičkih sistema. Poka zujući inpute, koji dolaze iz domaćeg i međunarodnog okruženja, dali smo osnov ni okvir za razumijevanje stalnosti procesa vanjskopolitičkog djelovanja koji ujed no i stvaraju uvjete za ispitivanje interakcija između elementa okruženja i vanjsko političkih aktera. Time se i teorija vanjske politike približava istraživanjima, koja su razvijena u ostalim društvenim znanostima, i koja trebaju pokazati postoje li od ređeni standardi unutar velikog vanjskopolitičkog sistema i kako se oni odražava j u na dijelove sistema, tj. nacionalne vanjskopolitičke sisteme.

Kriteriji i metode usporedbe Uzmu li se određeni kriteriji i metode za usporedbu, može se govoriti da su upravo to standardi kojima se mjeri stupanj povezanosti određenih sistema, stva raju se mogućnosti komparacije, traže se zajedničke crte i otvara put za pred vidanje djelovanja, sličnog ili različitog, u budućnosti. Odgovarajući na pitanje :zašto se uopće uspoređuju vanjske politike Michael Haas je ponudio četiri odgovora:202 l . Cilj usporedbe j e dati svestranu deskripciju vanjskopolitičkog fenomena ko j a će pokazati detaljnu sliku događaja, trendova i procesa određenog razdoblja. Kao primjer navodi se vanjska politika pedesetih godina u dvije zemlje: Velikoj Britaniji i Francuskoj . Pođemo li tim tragom, tada se može prikazati isto takve ela boracije na razini npr. američko-sovjetskih odnosa u doba detanta, odnosa nordij skih zemalja sedamdesetih godina i usklađivanja njihovih vanjskih politika, uspo redbe vanjskih politika država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije nakon za vršetka rata i sl. 2. Usporedba može dati uvid u korelaciju odnosa i može pokazati uzročno-pos ljedičnu vezu. Izučavanje niza događaja koji su slični i koji su se zbili u istom raz doblju, pokazat će mnoge sličnosti, ali i razlike u ponašanjima vanjskopolitičkih aktera. Diktature ili totalitarni režimi djelovat će na svoj način, dok demokratske države mogu pokazati također svoje specifičnosti. 3. Promatranjem više različitih vanjskopolitičkih sistema, istim metodama i kriterijima, moguće je predvidjeti i stanoviti budući razvoj. To je za teoriju vanjske 202 M. Haas, cit.

po M. Smith, "Comparing Foreign Policies: Circumstances, Processes and Performances" u: Foreign Po licy Analysis . , op. cit., str. 54. ..

131


politike itekako značajno i kada bi bilo snažnije izraženo u istraživanjima, imalo bi svoju dodatnu vrijednost. No, to eventualno predviđanje treba shvatiti tek kao mo gućnost da će se u sličnim situacij ama pojaviti slične reakcije u različitim vanjsko političkim sistemima. Moguće je, npr., predvidjeti, bez velikih poteškoća, da će se unutarnji kaos i nestabilnost vrlo brzo osjetiti u vanjskopolitičkom sistemu.203 4. Usporedbe n a kraju stvaraju i uvjete te sadrže i elemente preskripcij e jer po kazuju ne samo što se događa u stvarnosti, već isto tako daju naznaku onoga što bi trebalo biti. U međunarodnim odnosima u cj elini postoji snažni preskriptivni ele ment i u opisu određenog stanja i u konstataciji određenog trenda naznačuje se i potreba da se s nj im nastavi. Tako i u istraživanju vanjske politike, npr. nakon što se analizom ustanovi da je Hrvatska europska zemlja i da ona trenutno teži uk ljučivanju u euroatlantske integracij e: NATO i EU, nastupa i viša faza u kojoj će se ustvrditi da euroatlantizam treba i dalje u budućnosti biti glavni vanj skopolitički cilj Hrvatske. Rasprave o odnosu između političkog aktera i okoline odmah pokazuju da su to glavni elementi koji služe za komparaciju i oko kojih je moguće razviti određenu komparativnu analizu. Bez obzira na sve razlike u metodama, pristupima i tehni kama istraživanja, očito je da su odnosi između političke jedinice - države i uvjeta u kojima ona djeluje - međunarodnih odnosa, temelj svake usporedbe. Ako se traže neke crte vanjskopolitičkog sistema u kojima se odvija taj odnos političke jedinice i međunarodnih odnosa, tada se u tom specifičnom djelovanju pojavljuju tri značajna elementa koja treba istražiti: l. kvalitet političkih jedinica i karakteristike njihovih procesa 2. uvjete u međunarodnom okruženju koji postavljaju zahtjeve djelovanja pred političke aktere 3 . odgovore političke jedinice koji su viđeni kao odnos između kvalitete aktera, političke jedinice i uvjeta u okruženju (međunarodnih odnosa). U bogatoj literaturi koja se bavi komparacij ama vanjske politike može se naći različiti pristupi, ali isto tako i naznaka standarda koju se postavlja kao početnu poziciju istraživanja. U nekim pojednostavljenim shemama nastoji se uzeti nekoli ko zemalja, bilo velikih sila, država u određenoj regiji ili zemalja sa sličnim tipom društveno-političkog uređenja, te se na temelju nekih istih parametara vrši kom parativno istraživanje. Elementi koji tvore standard komparacije obično su vezani uz ispitivanje političke prošlosti, geografskog položaja, organizacije političkog aparata, sposobnosti vanjskopolitičke akcije i glavnih smjerova vanjskopolitičkog djelovanja. U doba hladnog rata izvršene su i komparacije vanjskopolitičkih sistema za padnog bloka, istočnog bloka i zemalja u razvoju. One su trebale pokazati speci fičnosti koje djeluju unutar te tri cjeline. U vrijeme hladnog rata uglavnom se smatralo da su odnosi u određenim blo kovskim cjelinama, koje bi se moglo nazvati blokovskim vanjskopolitičkim siste mima, čvrsto fiksirani i da se zapravo svaka radikalna ideja, koja bi mogla unijeti promjene ili ugroziti prihvaćene vrijednosti i interese, u bloku odmah doživljava 203 Kao primjer mogu se navesti unutarnja previranja u istočnoeuropskim zemljama n·akon pada Berlinskog zida 1989. i nestabilnost koja se odmah osjetila u njihovim vanjskim politikama. 1 32

Usporedba vanjskih politika

kao neprihvatljiva.204 Nov pravac promatranja u komparativnoj vanjskoj politici nastupa potkraj i završetkom hladnog rata, kada se kao glavni strategijski parame tar postavlja procjena adaptabilnosti vanjskih politika. Charles Hermann postavio je svoju shemu koj a sadrži četiri modela adaptacije. Prvi je model adaptacije naznačen kao vanjski šok (kraj hladnog rata 199 1 , raspad Sovjetskog Saveza, kriza u jugoistočnoj Aziji 1997-1999). Drugi set predstavljaju domaće promjene, kao one u Iranu 1979. ili u Južnoafričkoj uniji 1994. Treća vrsta adaptacije vidi se u promjenama koje nastaju unutar birokratskog aparata, npr. ki nesko angažiranje u smjeru ekonomskih reformi i razvijanje privrede, a ne inzisti ranje na vojnom primatu. Na kraju tu je uloga lidera koja je na najbolji način bila viđena u aktivnostima (svjesnim ili nametnutim) Mihaela Gorbačova koje su vodi le tome da Rusija napusti poziciju supersile i da postane znatno manja država s mnogo nižim međunarodnim položajem .205 U novija komparativna istraživanja može se ubrojiti i ono koje je komparativno analiziralo djelovanje europskih vlada i međunarodnih institucija na uvjete nasta le nakon kraja hladnog rata,206 kao i nedavno objelodanjena antologija koja poka zuje sličnost u djelovanju nekoliko industrijskih država u posthladnoratovskom razdoblju.207 Spomenuti treba i komparativnu analizu vanjske politike koja raz matra adaptabilne strategije velikih sila (SAD, Rusija, Kina, Japan, EU) i onih ze malja za koje se očekuje da će u budućnosti zauzeti mjesto velikih sila (Brazil, Indi ja, Indonezija, Iran, Južna Afrika).208 Iz ovog kratkog pregleda vidljivo je da postoje razne mogućnosti komparacija, bilo da je riječ o funkcionalnom promatranju pojedinih vanjskih politika, analizi njihove adaptabilnosti ili pak komparacija zemalja koje imaju niz sličnosti u svo jim vanjskim politikama. To se posebno vidi u savezničkim obvezama ili pak u is traživanju koje izabire zemlje koje jesu ili koje će tek biti velike sile. U pokušaju da se ipak postave neki, bar okvirni temelj i komparacij e vanjskih politika, možda se dobro poslužiti kriterijima koji naznačuju stanovitu postoja nost, stalnost i primjenj ivost za istraživanje komparativnih namjera. U tom smislu : - usporedba vanjskopolitičkih okolnosti - analiza vanjskopolitičkih procesa - utvrđivanje vanjskopolitičke izvedbe mogu poslužiti kao pogodni elementi za izgradnju komparacija. Vanjskopolitički uvjeti i okolnosti u brojnim radovima s područja međunarodnih odnosa i vanjske politike vide se kao početak svake analize. U sada već kla sičnom djelu Harold i Margaret Sprout dali su svoj pristup psihološkom i operacij204 E. B. Haas, "Collective Learning: Some Theoretical Spcculations" u: Learning in U. S. and Soviet Foreign Policy, ed. G. W . Breslaucr & Ph. E. Tetlock, Boulder, Co 1991, str. 62-99. 205 C. Hermann, "Changing Course: When Governments Choose to Redirect Foreign Policy'� International Studies Quarterly, 34, ožujak, 1990, str. 3-21. 206 R. O. Keohane, J. S. Nye & S. Hoffman, eds. , After the Cold War: lntemationallnstitutions and Stale Strategies in Euro pe 1989- 1991, Cambridge MA 1993. 207 E. B. Kapstein, M. Mastanduno, eds., Unipolar Politics: Realism and Stale Strategies after Cold War, New York, 1999. 208 S. W. Hook, cd. Comparative Foreign Policy. . . , op. cit.

133


skom okruženju u kojem djeluju države,209 što je kasnije razvijano u nizu drugih ra dova od kojih su neki prihvatili Rosenauov makro-pokušaj da se umjesto indivi dualnih adaptacija u globalnom okruženje promatra viša razina koj a omogućava širu generalizacij u i klasifikaciju.210 Ono što je zasnovano u tim početnim pristupima je zaključak da postoje stalno zahtjevi i traženj a spram kreatora vanjske politike koji mora stalno odgovarati na inpute koji dolaze iz okruženja. Nastojeći promatrati to okruženje i tu se javljaju različita mišljenja. Realisti u međunarodnim odnosima vide okruženje kao nepri jateljsko i kvazianarhično, u kojem dominira sila, te i kreatori vanjske politike mo raju stalno raditi na jačanju svoje sile. Liberalnije teze govore o međuzavisnosti i upućenosti država jednih na druge, posebno u današnjim uvjetima globalizacije. Globalisti inzistiraju na sve čvršćim i brojnim globalnim vezama koje stvaraju i glo balne interese vidljive u pojačanoj suradnji i želji za zajedničkim opstankom. Bez obzira na to koja se od ovih filozofsko strategijskih osnova vanjskopolitičkog dje lovanja prihvati i koja ima više pristalica, očito je da vanjskopolitički sistem mora stalno djelovati u svom okruženju i da mora samostalno pronaći najbolji odnos spram uvjeta i izazova koj i dolaze iz vanjske okoline u kojoj sistem djeluje

Komparativni okvir S obzirom na to da djeluje u širokom međunarodnom okruženju, ili sistemskim jezikom govoreći, u velikom vanjskopolitičkom sistemu, država se mora stalno konfrontirati s okolinom i uvjetima koj i u međunarodnom sistemu postoje. Ujed no su to i najvažniji elementi države koji odmah upućuju na komparativni okvir pomoću kojeg je moguće graditi komparacije vanjskih politika. Ti elementi su: - veličina, status i angažiranost - ekonomski i društveni razvoj - unutarnjopolitički poredak - ideološka orijentacija i afiniteti - organizacijska angažiranost - unutarnja i vanjska - međunarodne promjene i izazovi.211 l. Veličina, status i angažiranost države vide se kao one početne i osnovne crte koje omogućavaju da se u startu izvrši razlika između država koja se uspoređuje. Ovakvom viđenju još se dodaju stanovništvo, GDP, status države u međunarod nom okruženju, očekivanja i koncepcijske uloga. Tu ponovno do izražaja dolaze podjela na objektivne i subjektivne faktore koji određuju položaj država. Jasno je npr. da velika i snažna zemlja može imati i razgranatu vanjsku politiku i široki vanj skopolitički angažman, ali kao što smo već istaknuli, moguće je da i manje zemlje upravo svojim zanimanjem za međunarodna zbivanja i širokim angažmanom ta209

H. Sprou t, M. Sprout, ceton, 1965.

The Ecological Perspective on Human affairs with special reference to International Politics,

Prin

210

J. Rosenau, ''The external tions, New York, 1972.

environment as a variable in foreign policy analysis" u:

211

M.

Smith,

Comparing Foreign Policy, op. cit., str. 56-61.

The Analysis of International Rela


kođer pokušavaju značajno djelovati u međunarodnim odnosima. Njihova vanj skopolitička aktivnost tada će biti u velikoj mjeri postavljena u odnosu spram kon kretnih sposobnosti djelovanja, odnosno materijalnih sredstava i instrumenata kojima raspolažu. Međutim, pitanje tzv. overcomitmenta, pretjeranog angažiranja, može nastupi ti i kod velikih i kod malih zemalja, a vrlo izrazito je bio demonstrirano kod super sila (SAD-Vijetnam, možda i Irak i bivši SSSR-Afganistan). 2. Ekonomski i socijalni razvoj su čimbenici koje je relativno lako egzaktno pri kazati. No, ono što analitičari vanjske politike žele posebno istražiti svodi se n a različita ponašanja koja se vide kao moderna i nemoderna. Ponašanja su naravno dio ekonomskog i socijalnog razvoja koj i s jedne strane pokazuje stalne i velike razlike između razvijenih i zemalja u razvoju, odnosno sjevera i juga, ali isto tako pokazuje i razlike koje postoje u stupnju i načinima modernizacije unutar razvije nih zemalja. Ako se pak komparira vanjske politike skupine država npr. članica EU, tada je očito da s novim velikim proširenjem postoje izvanredni uvjeti za kom pariranje razlika u pogledu njihovih sindroma ponašanja, utemeljenih na eko nomskim i socijalnim razlikama. Moguće bi bilo istražiti i shvaćanja o vanjskoj po litici EU.212 3. Značajno pitanje koje se postavlja prilikom stvaranja bilo kakvih usporedbi vanjskih politika svodi se i na problem unutamjopolitičkog poretka . Najčešća dis tinkcija odnosi se na razlike u unutarnjim uređenj ima koje se svrstava pod demok ratsko i autokratsko društvo, što onda otvara put za analizu ponašanja jednog i drugog modela. Demokratsko društvo možda s više napora realizira određene vanjskopolitičke poteze, veze između birokratskih stupova hijerarhije su brojne, odgovara se parlamentu, političkim strankama i javnosti, posebice putem masov nih medija. U autoritarnom društvu i vanjska politika se stvara u uskom zatvore nom krugu. Kako se to pokazalo u modelu fašističke i socijalističke države, svi os tali vanjskopolitički akteri uglavnom su samo formalno naznačeni, ali su u praksi vrlo daleko od utjecaja na stvaranje vanjske politike, a propagandni aparat ima dužnost da svaku političku promjenu elaborira kao veliki uspjeh. Te razlike koje odvajaju demokratski od autoritarnog modela države glede stvaranja vanjske politike imaju i svoju nadopunu u podjeli koja ističe razlike iz među stabilne i nestabilne države. Stabilnost ima neposredno značenje za normal no funkcioniranje vanjske politike i normalno je da će stabilna država lakše i jed nostavnije djelovati kao vanjskopolitički sistem, što je naravno sasvim drukčije u nestabilnoj državi. Promatra li se nama najbliža situacij a, jasno je da Slovenija i Hrvatska mogu biti primjeri stabilnih država na jugoistoku Europe, za razliku npr. od Srbije i Crne Gore i BiH. U nestabilnim državama teško je primijetiti aktualnu politiku, a još je teže vidjeti sve aktere koji stvaraju vanjskopolitičke odluke, i na taj način približiti se mogućnosti predviđanja daljnjeg razvoja vanjske politike. 212 Različita mišljenja postoje o tome može l i se CFSP nazvati vanjskom politikom EU. Prema jednima ta politika postoj i

i sva aktivnost od Maastrichta pa do Ugovora o Europskoj uniji potvrđuje da EU ima vanjsku, sigurnosnu i obrambe n u dimenziju. Prema drugim mišljenjima, EU još uvijek nema vanjsku politiku, ali će je imati. Treća skupina promat rača je najkritičnija: prema njima, EU nema vanjsku politiku, neće je imati i na kraju ne treba niti da je ima. Vidi: B. White, Understanding European Foreign Policy, London, 2001, str. 37; K. E. Smith, European

Union .. . , op. cit., str. 1-24. 135


4. Ideološke orijentacije i afiniteti režima i vlade bili su posebno važni i doživjeli su opsežnu teorijsku elaboraciju u doba hladnog rata. Tada se većinom tvrdilo da režimi koji su ideološki čvrsto utemeljeni, za razliku od onih kojima nedostaje sis tematizirana doktrina i preferencija, pokazuju mnogo čvršće i vidljivije karakteris tike. Ideološki utjecaji u zemlji u kojoj je inače postavljena snažna ideologija ogle dat će se najprije u izboru vanjskopolitičkih personala. ldeologizirane države traže ideološku lojalnost i uzimaju je kao ključ postavljanj a vanjskopolitičkih djelatni ka.213 Uz vojsku i policiju, vanjska politika postaje dio trijade državnog djelovanja u kojoj apsolutni prioritet ima ideološko selekcionirano osoblje.214 Hijerarhija podjele rada postavlja se na ideološkim kriterijima, a vanjskopolitički jezik u unu tarnjoj i vanjskoj komunikaciji također je striktno ideološki obojen. U doba hladnog rata bilo je jasno vidljivo ponašanje socijalističkih država, kao striktno podložnih ideologiji marksizma lenj inizma, i zapadnih zemalja u odnosu na izvanjske partnere. Dok je istočni blok preferirao zemlje koje su se u svoj im us tavima izjašnjavale za izgradnju socijalizma u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, za padne zemlje su kao svoje klijente podupirale zemlje koje su prihvaćate (bar for malno) slobodu i demokraciju, slobodno tržište i vladavinu prava. Nestankom hladnog rata i socijalističkih zemalja u Europi ideološke preferen cije izgubile su na svojoj važnosti, iako se sada stvaraju mogućnosti za neke nove, svakako blaže podjele, koje također mogu pokazati stavove pojedinih zemalja. Umjesto nekoga ideološkog velikog razdjelnika, Rumsfeldova crta podjele na "staru" i "novu" Europu može se uzeti kao primjer novih podjela koje nisu vezane uz neke velike ideološke razlike na polju unutarnjeg uređenja, već su više izraz raz ličitih filozofskih pogleda na suvremeno uređenje svijeta i posebno na ulogu SAD a u tom svijetu.215 5. Organizacijska angažiranost promatra se kao utjecaj na vanjsku politiku međunarodnih i domaćih ideoloških i političkih pritisaka. Ideje birokratske politi ke i organizacijskih pritisaka prenesene su iz promatranja američke vanjske politi ke u kojoj je očito da, s obzirom na veličinu države i brojnost vanjskopolitičkih ak tera, mogu postojati isto snažno razvijeni birokratski elementi politike i razvijeni organizacijski pritisci koji dolaze iz tako krupnih i moćnih birokratskih i organiza cijskih središta. U Sjedinjenim Američkim Državama to je prisutno i gotovo svaka analiza vanjske politike vodi računa o tim komponentama. U drugim zemljama zbog njihove veličine, brojnosti vanjskopolitičkog aparata, kao i karaktera birok racije i organizacijskih grupa, taj utjecaj je, svakako, mnogo manji, a u nekim zem ljama gotovo neprimjetan. Glede izvanjskog djelovanja, npr. organizacijskih pritisaka koji dolaze iz UN-a, očito je da oni imaju određeno mjesto u vanjskoj politici. Tu je potrebno istražiti, 213 Od takvog izbora treba razlikovati nacionalističku selekciju gdje se prilikom izbora vanjskopolitičkog aparat traži is ključivo nacionalna pripadnost. Međutim, postoje i mogućnosti kombiniranja pristupa, gdje se ideološka pripadnost povezuje s nacionalnom i čime se zapravo traži dvostruki ključ lojalnosti: ideološki i nacionalni.

214 Vidi:

R. Vukadinović, "Hrvatska vanjska politika- novo vrijeme i nove zadaće", Medunarodne studije,

Vol

I, 2000, str.

1- 2 1 . 215 R . Vukadinović, "Amerika i Europa: razlike i podjele",

1 36

Medunarodne studije,

Vol .

III, 2003, b r . l, str. 35-5 1 .


ako je riječ o komparacijama, koliko je koja zemlja angažirana u Ujedinjenim na rodima, kakav odnos ima spram međunarodne organizacije i u kojoj mjeri ona is punjava svoje zadaće. Posebnu situaciju predstavlja Europska unija koja je već sada postala vanjsko politički akter sui generis. Razumljivo je daje već danas moguće promatrati zahtje ve i traženja EU kao vanjskopolitičkog sistema koji je postavljen spram ostalih čla nica Unije. Od vremena instaliranja Europske političke suradnje (EPC), pa do da našnj ih nastojanja za izgradnjom Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (CFSP) europska integracija vrši stalan utjecaj na svoje članice i ujedno izgrađuje stalnu vezu između domaće administracij e i EU kao međunarodne organizacije, što u ovom slučaju ima utjecaja na obje strukture.21 6 6. Medunarodnepromjene i izazovi vide se kao uvjeti za vanjskopolitičku akciju i kao izazov vanjskopolitičkom sistemu. Osnovni elementi svode se na stupanj anti cipacije, prijetnju i urgentnost promjena. Ch. Hermann postavlja spektar tipova217 koji polaze od tzv. rutinskih promjena koje se mogu sagledati i za koje se moguće pripremiti. Kao krajnje promjene uzimaju se one koj e nisu predvidive, nose prijet nju i zahtijevaju urgentno djelovanje (tsunami). U kojoj mjeri je država spremna djelovati u skladu s izazovima koji dolaze izvana i kao je pripremljena za njih, može pokazati komparativna analiza ponašanja u takvim situacijama.

Usporedba vanjskopolitičkog procesa Šest komparativnih komponenti predloženih za postavljanje komparacija iz među različitih vanjskopolitičkih sistema otvaraju odmah pitanje procesa u kome se te politike ostvaruju a ujedno vanjskopolitički uvjeti stvaraju svoje utjecaje na pro ces. Očito je, primjerice, da će velika država, koja je snažno angažirana u međuna rodnim odnosima razviti veliki vanjskopolitički aparat, dok će mala država zbog ma njih potreba angažiranja imati i mali aparat. Promatrajući put od procesa do izvedbe može se istaknuti tri sistemske funkcije vidljive u svakoj situaciji, a odnose se na: pi tanja legitimacije i autoriteta, prikupljanje informacija i mobilizaciju izvora. Autoritet i legitimnost akcije izviru iz derivativnosti i stila autoriteta i vodstva. Max Weber piše o tri vrste autoriteta: tradicionalističkom, racionalno legalis tičkom i karizmatskom. Kissinger je tu podjelu nadopunio svojim vanjskopoli tičkim modelom koji kaže da postoje birokratsko-pragmatični, karizmatski i revo lucionarno-ideološki izvori autoriteta i legitimnosti. Prvi tip birokratsko pragma tičnog modela je diktiran birokratskom strukturom i masom pravila koj a tvore standardnu operacijsku proceduru. U drugom slučaju riječ je o karizmatskom au toritetu koji se postavlja na karizmi određenog aktera i prihvaćanju tog autoriteta. Treći slučaj revolucionarno ideološkog autoriteta temelji se na spoju formalne ideologije i revolucionarnih vrijednosti koje daju smjernice vodstvu.218 216 B. White,

Understanding European Foreign Policy .

..

, op. cit., str. 156-166.

217 C. Hermann, "In ternational crisis as a situational variable" u: Rosenau (ed),

Imemational Politics and Foreign Policy,

New York, 1969. 218 Vidi: H. Kissinger, Domestic

structure and foreign policy,

Daedalus, 1966.

137


Derivativnost autoriteta utječe i na stil u kojem se autoritete vanjske politike pokazuje. B irokratski tip autoriteta ostavlja malo prostora za isticanje pojedinca, to je međutim posebno vidljivo u karizmatskoj politici, dok se čisti revolucionarni stil može razlikovati od oba. Sve su to, naravno, slučajevi koji se ne pojavljuju kao čisti već gdje postoji itekako snažno miješanje. Moguće je, npr., da postoji autori tet koji je pretežno birokratski a da u njemu djeluje i snažna karizmatska osoba, ili pak da revolucionarno ideološki model s vremenom postane isključivo karizmat ski i sl. Uzimajući u obzir važnost elemenata posebnih uvjeta koji djeluju na države može se promotriti i pitanje sakupljanja i interpretacije informacija. Informacija je, kako pišu neki autori, "krv i voda" vanjske politike i zbog toga nije bitno da li se radi o velikoj ili maloj državi, vidljivo je da će sve one nastojati imati pravu informaciju. Za velike države (ili za super-državu) postalo je normalno prikupljanje niza infor macija o gotovo svim pitanjima, dok se male države koncentriraju na informacije koje im omogućavaju prije svega razumijevanje određene situacije. Male zemlje se suočavaju uvijek s ograničenjima personalne i materijalne vrste, dok velike zemlje često zapadaju u tzv. situaciju bottlenecka u kojoj dolazi do zagušenja zbog gole mog broja informacija i teškoća da se izvrši prava selekcij a. Imajući na umu vrijed nost informacija i njihovo procesuiranje, može se zaključiti da je to također važan element komparacija uvjeta u kojima se stvara vanjska politika. Treći element ovakvih nastojanja za usporedbom je mobilizacija izvora . To je vezano uz autoritete i informacije, pitanje odnosa između pojedinih resora i tak mičenja koje se javlja za korištenje izvora. Ako bi se i ovdje poslužili početnom pa radigmom od šest komponenti, može se istaknuti da je velika država suočena s pot rebom korištenja velikih resursa, birokratsko i ideološko takmičenje za izvore može biti sasvim očito, a proces mobilizacije izvora može biti problematičan s ob zirom na međunarodne uvjete i promjene ili prijetnje vanjskoj politici. Kako vrednovati realizaciju vanjske politike jedno je od pitanja koje se uklapa u središnje teme promatranja i vanjske politike, ali i međunarodnih odnosa. Veli ke debate u međunarodnim odnosima između idealista i realista, zatim kontrover ze oko procesa donošenja odluka i, na kraju, pitanja o tome kakav je odnos vrijed nosti i preskripcija, nadovezuju se na traženje kvaliteta za postavljanje relacija u vanjskopolitičkoj komparaciji. Pišući o tim dvojbama, K. Waltz je tražio da se ne inzistira na pronalaženju skupa atributa, već da se pronađe usklađeni balans kvali teta između: realizma i imaginacije, fleksibilnosti i oštrine, energičnosti i umjere nosti, kontinuiteta politike, kada je ona dobra, i sposobnosti da se u novim uvjeti ma, koji traže drukčije djelovanje, izvrši adaptacij a bez poništavanja prijašnjih sa držaja ili veza.219 Za neke druge autore bitno je da se uspješna vanjska politika može postaviti ta ko da kontrolira promjene ili pak da bude u stanju zadovoljiti domaće i vladine potrebe kombinirane s prilagodbom vanjskim uvjetima Tražeći neku vrstu modela uspješnosti ili životnosti vanjske politike, postavlje n a je shema koja bi trebala sadržavati sve bitne sastavnice važne da se nađu sa držane u takvoj vanjskoj politici: 219 K. N.

138

Waltz, Foreign Policy and Democratic Politics, Boston, 1967, str. 16.


- postojanje jasnoće cilja i stvaranje osjećaja smjera - konzistentnost planova i n amjera: integriranost politike - kontinuitet planova i izvedbe: strategijska perspektiva - kompatibilnost ciljeva i politika: ispravan odnos unutarnje i vanjske politike te ciljeva i sredstava - a daptabilnost i fleksibilnost ciljeva i politike koja neće biti rigidna i koja će imati dovoljno snage da izvrši inovacij e.220 To, naravno, nije neki model koji bi jamčio uspješnost i životnost vanjskoj poli tici, niti bi se moglo tvrditi da samo takva vanjska politika može pretendirati na us pj eh. Shema je postavljena više kao istraživački standard kojim bi se moglo mjeriti odnose između pojedinih vanjskih politika, pokazati u kojoj mjeri postoji i koliko je on jasan i precizan, kolika je konzistentnost planova, što je s kontinuitetom pla nova i izvedbi i postoji li neka strategijska perspektiva, koliko su kompatibilni ci ljevi i politika, odnosno ciljevi i sredstva i, na kraju, dokle seže adaptabilnost i flek sibilnost ciljeva. Koliko god se stvaranje vanjske politike i njezina praktična izvedba pokušavaj u promatrati kroz neke unaprijed postavljene okvire/21 uvijek j e vidljivo d a su oni nedovoljni i da brojni sadržaji izmiču promatranju. Međutim, ono što ipak ostaje to je mogućnost da se naznače glavni parametri promatranja, da se ukaže kompa racijom na sličnosti i razlike i da se oko glavnih kategorija, koje su nedvojbeno ut vrđene, pokušava razvij ati daljnje teorijsko uopćavanje. Nekome se to može činiti premalo, no pri tome ne treba zaboraviti da su i međunarodni odnosi i vanjska po litika u njima vjerojatno najsloženije društvene aktivnosti i daje svako približava nje razumijevanju tih fenomena značajno samo po sebi, pogotovo ako se mogu us tanoviti neka pravila ponašanja koja bi eventualno mogla voditi i čvršćem pred viđanju.

220 P. Williams, M. Smith, "The conduct of foreign policy in democratic and authoritarian regimes", Yearbook of World

Affairs, 30, 1976, str. 205-223. 221 U doba hladnog rata tako čvrsto postavljeni okviri promatranja vanjske politike isticali su u prvi plan kontinuitet po našanja. Posthladnoratovsko doba u komparacijama vanjske politike sve više govori o promjenama u formulaciji i

J. A. Rosati, J. D. Hagan, M. W. Sampson III, eds. Foreign Policy Res trncturing: How Governments Respond to Global Change, New York, 1 994.

vođenju vanjske politike i adaptibilnosti. Vidi:

139

SREDSTVA VANJSKOPOLITIČKOG DJELOVANJA Nakon što akter vanjskopolitičkog odlučivanja utvrdi daje potrebna akcija radi postizanja određenih ciljeva, primjenjuju se različite vanjskopolitičke tehnike i in strumenti, što se sve zajedno može nazvati vanjskopolitičkim sredstvima. Iako je u današnj em svijetu, zbog obilja mogućih načina komuniciranja/22 ponekad teško utvrditi sve kanale putem kojih države ostvaruju kontakte, stupaju u različite od nose i prenose poruke, ipak se mogu naznačiti četiri gotovo klasična skupa sred stava: - politička sredstva - ekonomska sredstva - propagandna sredstva - vojna sredstva. Odmah treba istaknuti da se ta sredstva koriste samo onda kada država odluči djelovati. Naime, kako je već istaknuto, u različitim podjelama vanjskopolitičkih odluka ističu se i one u kojima države ne djeluju, tj. u kojima državni akteri ne do nose nikakve odluke. Razumljivo, u takvim situacijama sva ta područja nemaju za državu konkretnog značenj a, ona se njima ne služi, ali su ipak uvijek prisutna u po zadini. Osim toga, sva ta područja, koja izgledaju kao skup mogućih, vrlo čistih i jasno preciziranih aktivnosti, na prvi pogled međusobno odijeljenih, u praksi meduna rodnog komuniciranja pojavljuju se često povezana i isprepletena, te je teško raz lučiti kada je riječ o prednosti jednog ili drugog skupa sredstava koja se koriste. Naravno, sredstva koja će se primijeniti uvijek ovise o odluci aktera vanjskopoli tičkog odlučivanja, koji je pozvan da odlučuje o smjerovima akcije i mogućnostima realizacije cilja, uz uporabu pojedinog sredstva ili više njih zajedno, kombiniranih.

Politička sredstva - diplomacija U današnjem svijetu intenzivnoga političkog djelovanja, kada je politika pro drla u sve sfere ljudskih aktivnosti i ponašanja, teško se mogu odvojiti pojedina sredstva vanjskopolitičkog djelovanja od politike. Unatoč tome, diplomacija je kao oblik izrazito državne aktivnosti usmjerene prema drugim državama primar no političko sredstvo. 222 U osnovi, sredstva vanjskopolitičkog djelovanja bitnije se ne razlikuju od sredstava komuniciranja u međunarodnim odnosima s obzirom na to da su države ipak glavni akteri međunarodnih odnosa. 141


Različite definicije diplomacije opisuju njezinu ulogu, aktere i milje u kojemu djeluje.223 Na ovome mjestu možemo samo istaknuti da je diplomacija tehnika državnog djelovanja usmjerena prema međusobnom komuniciranju vlada. To nas odmah vodi i pitanju aktera koji djeluju u vanjskoj politici, odnosno njihovih pro cesa donošenja vanjskopolitičkih odluka. Preko diplomacije se svi ti akteri na sta noviti način povezuju. Diplomacijom pojedina država drugim državama prenosi svoje ciljeve, koji se tijekom d iplomatske akcij e mogu redefinirati i dopuniti, zatim različite poruke, prijetnje ili ponude te pozive na zajedničko djelovanje. U tradicionalnom diplomatskom ritualu razvijeno je nekoliko vrsta komunici ranja, od onih izrazito formalnih (note, aide-memoire), do izrazito neformalnih razgovora na različitim primanjima, ručkovima ili večerama, gdje se također raz mjenjuju poruke, ponekad čak i vrlo važne. Diplomacija kao sredstvo političkog djelovanja medu državama također ima nekoliko različitih funkcija. Uz pomoć diplomatske tehnike može se djelovati u smjeru pritiska na određenu zemlju. Ulaganjem različitih oblika protesta ili pod nošenjem ultimatuma stanovitoj zemlji traži se da ona nešto učini ili da propusti učiniti, stavljajući joj do znanja sve posljedice koje mogu nastati u budućnosti. Diplomacijom se može uvelike utjecati na druge države, koristeći se nešto blažim tretmanom i navodeći mogućnost uporabe drugih sredstava, postižu se isti ili vrlo slični učinci kao i prijetnjama, samo što je put do njih drukčiji. Kad je riječ o državama koje imaju prijateljske odnose ili o onima koje se nalaze u situaciji kada ocjenjuju da je potrebno riješiti međusobna sporna pitanja, diplomacija može biti sredstvo prilagođavanja njihovih stavova. Takva vrsta pregovora omogućava pos tizanje odgovarajućih i obostrano prihvatljivih rješenja. Na kraju, diplomacija je značajno sredstvo za postizanje međunarodnih sporazuma (dvostranih ili višestra nih), od kojih neki dobivaju i značenje međunarodnih ugovora. Te raznolike funkcij e diplomacij e jasno pokazuju da u svim situacijama kada postoji neslaganje među više država u pogledu njihovih bitnih vrijednosti, ciljeva i interesa diplomacija služi kao put uspostavljanja mostova sporazumijevanja koji će voditi rješenju određenih problema. No, diplomacija može postati i oruđe za provođenje otvorenih političkih pritisaka na pojedine zemlje, p a se pod plaštom diplomatskog djelovanja provode prijetnje uporabom sile. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. godine precizno formuli ra zadaće diplomata, koje su, uostalom, dio tradicionalnog djelovanja s dugim po vijesnim korijenima. Drugo je pitanje onih kvaliteta koje se u današnjem svijetu mogu uzeti kao presudne za uspjeh u obavljanju diplomatskih funkcija. Pokušamo li istaknuti n ajvažnije preduvjete uspješnoga diplomatskog djelovanja, možemo navesti nekoliko tvrdnji: - U današnjem svijetu razvijenih međunarodnih kontakata i brojnih veza, koje se dinamično razvijaju, diplomat mora raspolagati širokim znanjima koja će mu omogućiti lako orijentiranje u različitim sredinama i obavljanje vrlo raznolikih 223 Vidjeti detaljnije u : J. R. Wood, J. Scrres, Diplomatic Ceremonial and Protocol, New York, 1970; E . M. Satow, A Gui de to Diplomatic Practice, London, 1957; H. Nicolson, Diplomacy, Oxford, 1 945; V. A. Zorin, Osnovy diplomaričeskoj služby, Mo skva, 1977; R . Vukadinović, Politika i diplomacija, Politička kultura, Zagreb, 2004; S. Nick, Diplomacija, Zagreb, 1 997; G. R. Berridge, Diplomacija, Zagreb, 2004; G. R. Berridge, M. Kee ns-Soper, T. G. Otte, Diplomatic Theory From Machiavelli to Kissinger, London, 2001 .

1 42

Sredstva vanjskopolitičkog djelovanja

poslova na koj e može naići. Nepripremljeno diplomatsko osoblje, koje tek n a licu mjesta uči zanat, ne samo što ne može djelotvorno obavljati određene aktivnosti, nego može čak ometati razvijanje normalnih odnosa. - Diplomat mora imati točnu sliku o zemlji u kojoj djeluje, kao i o razvoju vlas tite zemlje. On mora biti svjestan svih razlika i sličnosti koj e postoje, kao i svoje uloge posrednika u dugoročnom razvij anju odnosa. Ne uzima li u obzir probleme zemlje u kojoj djeluje, ocjenjuje li nerealno njezin razvoj , kao i društveno-političke i ekonomske uvjete, diplomat ne može ispravno obavještavati svoje nadleštvo, niti pomoći u realnom formuliranju vanjskopolitičkih ciljeva, a još manje u razvijanju dobrih odnosa. - Diplomat mora biti svjestan svojih mogućnosti akcije i ne smije prelaziti te ok vire. Preuzimajući neke obveze koje ne može izvršiti ili minimalizirajući svoju ulo gu, on može svoje nadleštvo dovesti u situaciju da se mora ograditi od njegovih ak tivnosti ili pak biti sasvim izvan događaja u dotičnoj zemlji. - Diplomat, prije svega, mora biti elastičan, držeći se maksime d a je jedna od najvažnijih zadaća diplomata pregovaranje u svakoj situaciji. On ne smije odbija ti razgovore i diskusije, bez obzira na to koliko oni za nj bili neugodni u pojedinoj situaciji, ali pritom mora ulagati maksimalne sposobnosti i znanje da prenese stavove svoje zemlje i pokuša ih objasniti svojim sugovornicima. Diplomat koji kruto prilazi određenoj problematici ili pojedinoj zemlji neće postići uspjeh u SVOJOJ mlSlJl. - Izložen brojnim kontaktima, diplomat mora biti svjestan situacije u kojoj se nalazi i kompromisa koje može činiti. Razlikujući stupanj vrijednosti i ciljeve koje treba ostvariti, on će biti spreman podrediti ciljeve nižeg ranga da bi realizirao viši cilj . - Ni diplomat koji u svojoj djelatnosti podliježe prevelikim ideološkim ili osob nim preferencijama i uvijek se ponaša u skladu s njima neće moći ostvariti svoju funkciju niti će moći racionalno rješavati probleme na koje nailazi. Poznati britanski autor E. Satow u priručniku o diplomaciji, koji je dugo vre mena bio klasično pomagalo u pripremi diplomatskog osoblja, definira diplomaci ju kaoprimjenu razuma i takta u vođenju službenih odnosa. U poslijeratnom svijetu, osobito u razdoblju nakon hladnog rata, kada su međunarodni odnosi bili u vrlo opasnoj fazi, diplomacija je također izgubila neke svoj e osnovne atribute i bila je postavljena prije svega kao organizirano ideološko sredstvo djelovanja prema sup rotnoj strani. U tim godinama nastao je i termin totalna diplomacija (tvorac Dean Acheson), što je trebalo potvrditi da u svij etu totalnog konfrontiranja na ideo loškom, političkom, ekonomskom, djelomično i vojnom polju (Koreja), diploma cij a također mora dobiti te izrazito ofenzivne značajke. Razumljivo, u toj se fazi ni su mogli ostvariti niti poštovati svi preduvjeti uspješnog djelovanja i obj e su strane vodile malo računa o takvim potrebama. Suprotnosti koje su podijelile poslijeratni svijet, jačanje sile i njezina uporaba u međunarodnim odnosima, razvijanje različitih oblika nacionalizama i čvrsta ideo loška indoktrinacija pridonijeli su tome da je diplomacija također dobila sva obi lježja hladnoratovske faze međunarodnih odnosa, da je postala nj ihov instrument. Takvom se diplomacijom nisu nastojale stvarati određene mogućnosti za među143


sobno sporazumijevanje i prevladavanje razlika, već su se htjeli postići propagan dni poeni u stalnom blokovskom nadmetanju. S počecima međunarodnih popuštanja i stupanjem na scenu brojnih novih ze malja koj e su se izjasnile za politiku nesvrstavanja, i diplomacija u najširem smislu te riječi dobiva nove značajke. Organizacija Ujedinjenih naroda, koja je tijekom hladnog rata služila kao poprište propagandne borbe blokovskih grupacija, pos tupno postaje mjesto usklađivanja stavova i traženja kompromisa. U tome je oso bitu ulogu imala diplomacija nesvrstanih zemalja, koja je uložila znatne napore d a omogući, razvije i proširi međunarodno komuniciranje. S prevladavanjem hlad nog rata polako su se počela zaboravljati pesimistička proročanstva o tome da će diplomacija nestati i da će biti zamijenjena ostalim sredstvima međudržavnog ko mumciranJ a. Diplomacija d etan ta, koja je urodila brojnim konkretnim rezultatima (SALT, Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji, MBFR, kompleks američko sovjetskih sporazuma, sporazumi Istok-Zapad, Osimski sporazum itd.), pokazala je da je u trenucima kada su države zainteresirane za rješavanje svojih problema diplomacija značajno sredstvo političke akcije, kojim se mogu ostvarivati korisni rezultati. Umjesto traženja apsolutnih pobjeda ili primata u uvjetima detanta države su prihvatile demokratskiji način rješavanja svojih problema, ističući potre bu prihvaćanja konsenzusa kao metode pregovaranja. Tom procedurom kompro mis je postao moguć i prihvatljiv za sve strane, bez obzira na njihovo uređenje, veli činu ili snagu kojom raspolažu. Završetkom hladnog rata, raspadom socijalističkog europskog sustava, razbi janjem tri federacije (SSSR, ČSSR, Jugoslavije) i nastankom dvadesetak novih ze malja stvoreni su uvjeti i za drukčije diplomatsko dj elovanje. U svom glavnom sa držaju diplomacija je kao izraz vanjske politike dobila šire mogućnosti akcije koje nisu svedene unutar blokovskih kalupa: stvaraju se uvjeti da u globalnim novim odnosima i diplomatski predstavnici postanu sve više angažirani kao promotori međunarodnog povezivanja, odražavajući na taj način političke promjene kroz koje je prošao naš svijet. Bilateralna diplomacija je najčešći i najjednostavniji oblik kojim dvije države međusobno komuniciraju. Ti odnosi sežu od bilateralnih sastanaka šefova država dvaju zemalja, njihovih veleposlanika, pa sve do najnižeg činovništva u veleposlan stvima ili ministarstvima vanjskih poslova dvije zemlje. U bilateralnim odnosima postavljaju se na vrh pitanja visoke politike vezana uz sigurnost država, ili pak probleme vezane uz novo vojnopolitičko i ekonomsko svrstavanje, a postoji i čitav niz rutinskih pitanja koja se tiču npr. ukidanja viza, stvaranja malograničnih zona, otvaranja novih graničnih prijelaza i sl. U sadašnjoj fazi međunarodnih odnosa, kada su nestali hladnoratovski blo kovi i kada više nema ideološke podjele, bar ne u Europi, stvoreni su uvjeti za in tenziviranje dvostranih odnosa. Sve europske zemlje, koje se izjašnjavaju za višestranački politički sustav, slobodu tržišta, vladavinu prava, poštivanje ljud skih i manjinskih prava i o d kojih gotovo sve žele ući u euroatlantske oblike su radnje, imaju mnogo manje poteškoća u svom komuniciranju nego u doba bipo larnih međunarodnih odnosa, te samim time i bilateralna diplomacija dobiva na svojim sadržajima. 144


Bilateralni odnosi država se mogu podijeliti na one sa državama saveznicima, prijateljima i suparnicima, odnosno protivnicima. U prvom slučaju ako je država ve zana nekim savezničkim ugovorom s drugom državom, tada su i odnosi daleko bo gatiji, a eventualni problemi koji nastaju u pojedinim slučajevima rješavaju se dip lomatskim ili političkim sredstvima na višoj razini. Zajedništvo u savezu (npr. članstvo u NATO savezu) jamstvo je da se neće primijeniti sila u slučaju postojanja konflikta i da će se rješenje tražiti mirnim putem (npr. napeti grčko-turski odnosi). Odnosi s prijateljskim državama nadovezuju se najčešće na političke simpatije koje postoje iz prošlosti, na poj ačanu suradnju, razvoj ekonomskih, socijalnih i kulturnih veza, ali u svemu tome nedostaje faktor savezničke povezanosti. Prema tome, prij ateljski odnosi se razvijaju na svim razinama, bilateralna diplomacija uti re put za takvu aktivnost, ne postoji neki formalni okvir koji bi posebno vezao dvije države u nekoj alijansi (npr. suradnja Hrvatske sa zemljama članicama EU i NATO). Odnosi sa suparnicima ili protivnicima mogu biti ispunjeni, takoder, brojnim vezama ·i kontaktima, a ekonomski odnosi mogu biti razvijeni i uzaj amno korisni, može postojati niz područja kojima se pokušava zajednički djelovati, ali unatoč to me postoji nedostatak povjerenja, a isto tako i odsustvo svakog dugoročnijeg za jedničkog cilja (npr. američko-sovjetski odnosi u vrijeme hladnog rata). Diplomacija na vrhu ili summit diplomacija označava sastanke šefova država koji izravno imaju prilike razmatrati odredene zajedničke probleme. Iako j e sum mit diplomacija postojala i ranije (Bečki kongres 1 8 15, Pariz 1919.) uobičajilo se u literaturi medunarodnih odnosa i vanjske politike summite vezati uz Churchillov predizborni govor 1 950. i prvi sastanak na vrhu četiri velike sile u Ženevi 1 955. Na sastanku su sudjelovali lideri SAD-a, Francuske, Velike Britanije i Sovjetskog Sa veza, medutim, kasnije se summit diplomacija povezuje isključivo za američko sovjetske odnose i brojne sastanke lidera dvaju država. Na nekima od njih potpisa ni su značajni ugovori koji su materijalizirati detant (SALT l, SALT Il, ABM ugo vor) . Posljednji američko sovjetski summit održan je u Moskvi u srpnju 1 99 1 . i na kon toga se raspao SSSR. Održano je i nekoliko američko-ruskih summita, ali zbog novog položaja Rusije u medunarodnim odnosima oni više nemaju tako veli ku važnost. Summ iti zapadnih zemalja počeli su se održavati od 1975. i na njima se okuplja ju šefovi država glavnih industrijskih zemalja. Prvu vrstu sastanaka čine tzv. "sas tanci u knjižnici" na kojima se ističe fleksibilnost, privatnost i povremenost okup lj anja. Dobili su ime po neformalnim sastancima ministara financija SAD-a i za padnoeuropskih zemalja koj i su se održavali od 1 973. do 1975. Drugu vrstu pred stavljaju sastanci po modelu Atlantskog vijeća gdje se raspravlja o formalnoj medunarodnoj suradnji i koordinaciji ekonomske politike. To su redovna okuplja nja koja imaju za cilj usmjeravanje nacionalne birokracije i demonstriranje surad nJe J avnom mmJenJU. Dio autora smatra da je diplomacija na vrhu iznimno korisna jer se u izravnim susretima vodeći političari osobno upoznaju, imaju prilike stvofiti određena prija teljstva i kasnije su u stanju mnogo lakše rješavati konkretna, pa i ona najsloženija pitanja. Drugi pak tvrde da takvi susreti znaju stvoriti iskrivljenu sliku stvarnosti u očima pojedinog lidera, da on može biti pod dojmom osobnosti svog sugovornika i 145


l l

nakon toga da polazeći od unaprijed stvorenog mišljenja procjenjuje sve daljnje događaje na pozitivan način (npr. Rooseveltova uvjerenje da on može uspješno surađivati sa Staljinom). Multilateralna diplomacija je svjesno djelovanje države na ostvarenju zajed ničkih ciljeva s drugim državama. U tom smislu moguće je danas govoriti o dvije skupine različitih aktivnosti u kojima se manifestira multilateralna diplomacija. Prva je konferencijska i tvore je organizirane međunarodne institucije, bilo uni verzalnog (UN) ili regionalnog (NATO, OAS, OESS) karaktera, koje djeluju stal no i koje imaju točno zacrtana pravila svog djelovanja. Državni diplomati nastupa ju u tim organizacijama na temelju instrukcij a svoj ih vlada i prilikom obavljanja svoj ih dužnosti imaju diplomatski imunitet. Drugu vrstu multilateralizma postavljaju konferencije međunarodnog karak tera na kojima se raspravlja o nekim konkretnim pitanjima iz domene ekonomije (GATT), trgovine (WTO), ekologije (Protokol iz Kyota) i sl. To je tzv. konferen cijska diplomacija na kojoj sudjeluju predstavnici, najčešće diplomati, zaduženi za rješavanje konkretnih problema. Dosezi takvog djelovanja mogu biti globalni ili regionalni, isto tako kao i trajanje konferencije koja se ponekad može pretvoriti u organizacij u (npr. Konferencija o europskoj sigurnosti u Organizacij i za europsku sigurnost i suradnju). Neke pak konferencije neuspješno pokušavaju stvoriti međunarodnu strukturu i osigurati stalnost djelovanja, ali im to ne polazi za ru kom (nesvrstani). Ekonomska diplomacija u suvremenim uvjetima samo potvrđuje veze koje iz davnine postoje između trgovine i diplomacij e. U institucionalnom smislu prvo odjeljenje za konzularne i komercijalne poslove u jednom ministarstvu vanjskih poslova utemeljeno je u Sardinijskom kraljevstvu davne 1 850. godine, a nakon to ga komercijalna odjeljenja u ministarstvima dobivaju i svoj e opunomoćenike u diplomatskim misijama. Usporedno s jačanjem međunarodnih komunikacij a po većavalo se i zanimanje za korištenjem ekonomske diplomacije koja se posebno is tiče kao važna sastavnica državnog vanjskog djelovanja.224 U svom velikom geoe konomskom iskoraku, predsjednik Clinton inzistirao je na jačanju ekonomske ve ze sa svijetom i stalnom otvaranju i širenju tržišta. U vrijeme njegovog mandata os novana je posebna tzv. war room kao skupina 20 eksperata koji su se trebali baviti pitanjima američkog izvoza.225 Predsjednik Chirac tvrdi da je u godinu dana n a svoji m putovanjima donio Francuskoj 120 milijardi franaka poslova, a predsjednik Berlusconi izvršio je značajnu reformu u ministarstvu vanjskih poslova Italije ime nuj ući bankare, financijere i biznismene za talijanske veleposlanike. Veliki talijan ski pothvat "prozor u Italiju" trebao bi uključiti svu ekonomsku diplomaciju i sve ostale snage na promociji Italije kao ekonomske sile, a čak je izrađen i prijedlog spajanja ministarstva vanjskih poslova i ministarstva vanjske trgovine. Pobornici ekonomske diplomacije tvrde da u današnjim uvjetima diplomat može lako skupljati informacij e, istraživati gospodarski izravno stanje, pružati praktične i korisne usluge biznismenima, reklamirati svoju zemlju i stalno stimuli rati interes za razvij anje ekonomskih odnosa s njom. Veleposlanstvo i njegovi dj e224 T. V.

Zonova, Sovremennaja

225

J . Strenla 1 46

u

model diploma/ii: istok.i stanov/enija i perspektivy razvi tija, .

"Clinton's Dollars Diplomacy", Foreign

Policy, 97, 1994, str. 3450-3457.

Moskva, 2003, str.

159-169.

Sredstva vanjskopolitičko g djelovanja

latnici imaju sva vrata otvorena i samo je pitanje u kojoj mjeri će ih koristiti. Protiv nici tog povezivanja ili čak primata ekonomske diplomacij e nad tzv. klasičnom diplomacijom ističu da je funkcija diplomacije sama po sebi jasna i da je u težištu djelovanja u prvom redu politički element. Veleposlanstva mogu pomoći u razvi janju ekonomskih odnosa, ali njihova zadaća nije da budu neka vrsta predstav ništva gospodarskih komora ili pak velikih tvrtki. Tome se još dodaje da upravo ve like firme u načelu imaju razvijene odnose i da one i ne trebaju neke usluge vele poslanstva, a komore sve više otvaraju svoja predstavništva u zemljama koje su im zanimljive. Javna diplomacija (public diplomacy) kao termin spominje se sedamdesetih go dina kada su izvršene značajne promjene u vanjskopolitičkim organima, propa gandi, humanitarnoj razmjeni i ideološkim akcijama u američkoj vanj skoj politici. J avan tip akcija postaje sastavni dio Carterove doktrine vanjske politike i snažno je vezan uz koncept lj udskih prava. Bijela kuća osniva i prvu specijalnu grupu za jav nu diplomaciju koja ima za cilj pružanje informacij a, uz zahtjev da javna diploma cija djeluje javno, otvoreno i glasno. Uz korištenje novih sredstava propagande traži se od američkih veleposlanika da sudjeluju u debatama i da budu aktivni u odnosima s medijima i javnošću. Javna diplomacij a ima za cilj poduprijeti demok ratske režime, ojačati tržišne veze i osigurati simpatije stanovništva. J avna diplomacija u velikoj mjeri ima isti potencijal kao ranije propaganda, ali ona ipak vodi otvorenom dijalogu, suprotstavljanju pozicij a i stvaranju klime za razvoj međunarodnog sporazumijevanja. Ona je usmjerena na masovni audi torij i teži izgradnji dugoročnih odnosa, zaštiti ciljeva nacionalne politike i njezi nom boljem razumijevanju. Javna diplomacija jača nacionalni interes i nacional nu sigurnost izučavanjem stranoga javnog mišljenja i informiranja u odnosu na one koji formuliraju vanjsku politiku. Time se ona postavlja i kao stanovita vrsta feedbacka. Uspješna javna diplomacija usmjerena je na auditorij i jezik auditorija, ona širi dijalog vlastitih građana i građana iz drugih zemalja. Nakon završetka hladnog ra ta kada je u velikoj mjeri smanjena uloga snažnog propagandnog djelovanja u od nosu na suprotnu stranu, javna diplomacija se u nizu zemalja upotrebljava i kao sredstvo koj im se nastoji djelovati na domaću javnost. U situacijama kada se traži potpora javnosti prilikom nekih velikih promjena položaja država (ulazak u NATO i EU), javna diplomacija se obraća građanima u želji da ih informira, prip remi za novo stanje i da utječe na njihov glas (referendum). Preventivna diplomacija ima posebno mj esto u suvremenim međunarodnim odnosima. To je djelatnost koja je vezana uz multilateralnu diplomaciju i koja isto dobno zahtjeva spajanje različitih vanjskopolitičkih instrumenata i metoda. Ter min je prvi put upotrijebio drugi glavni tajnik Ujedinjenih naroda Dag Hammar skold 1960. godine i bio je zasnovan na međunarodnom javnom pravu i traženju da UN poduzmu djelotvorne kolektivne mjere za sprečavanje i odstranjivanje prijet nji miru. Taj zahtjev inače formuliran u čl. l Povelje UN-a u doba hladnog rata nije bilo lako realizirati te je i Hammarskoldovo inzistiranje na preventivnoj diploma ciji imalo specifično značenje. Glavna namjera Hammarskolda je bila da se regio nalne i lokalne konflikte izolira od djelovanja supersila i da se onemogući njihovo angažiranje u takvim početnim konfliktima koji bi nakon toga mogli voditi razbuk147


tavanju daleko većih konflikata regionalnoga, pa i globalnog karaktera. Stvaranje vrućih linija (hot lines), form iranje centara za smanjivanje rizika i transparentnost sigurnosnih mjera trebali su voditi smanjivanju mogućnosti eskalacij e i nuklearne katastrofe. U svojoj Agendi za mir (Agenda for Peace) Boutros Boutros Ghal i je 1992. ob novio ideju preventivne diplomacije uz tvrdnju da upravo posthladnoratovsko do ba fluidnih međunarodnih odnosa s novim akterima i brojnim konfliktima traži djelovanje koje bi bilo usmjereno na sprečavanje sporova koji mogu nastati među raznim stranama, sprečavanje širenja sporova u postojeće konflikte i ograničava nje širenja konflikata, ako do nj ih dođe. Tadašnji glavni tajnik UN-a uveo je i dis tinkciju preventivne diplomacije od ostalih tipova diplomatske akcij e uključujući: peacebuilding (izgradnja mira), pacekeeping (održavanje mira) i peacemaking (stvaranje mira).226 Razlika koj a postoji između preventivne diplomacije i tzv. obične diplomacije vidi se prije svega u tome što preventivna diplomacij a ima aktivan a ne reaktivan pristup. Njome se naime djeluje u situaciji prije nego što je došlo do izbijanja neke krize koja može ugroziti mir. Njezin sadržaj je ambiciozniji i akcija mnogo brža ne go u aktivnostima tzv. obične diplomacije. Postoji visok stupanj neslaganja o značenju, sadržaju i cilju preventivne diplo macije. Osnovno pitanje je vezano uz značenje te vrste diplomatske aktivnosti, od nosno uz sredstva koja će se uporabiti kako bi se zaustavilo širenje nekog spora i iz bijanje konflikta. Može li preventivna diplomacija djelovati samo klasičnim diplo matskim sredstvima ili zbog sadržaja i opasnosti izbijanja kriza postoji i mogućnost uporabe vojnih sredstava? Odgovor na to pitanje može se pronaći u analiziranju primata: preventivnosti djelovanja ili diplomatskog djelovanja. Dio autora smatra da je preventivna diplomacija prije svega diplomatsko, poli tičko, vojno, ekonomsko i humanitarno djelovanje vlada, multilateralnih organi zacija (UN, regionalne organizacije), organizacija i međunarodnih agencija (uk ljučujući nevladine aktere) sa ciljem: - sprečavanja sporova i sukoba između država - sprečavanja eskalacije tih sporova i sukoba u oružanu konfrontaciju - limitiranja intenziteta nasilja koje dolazi iz tih konflikata - sprečavanja i savladavanj a h umanitarnih kriza vezanih uz konflikte - kao dio hitnog djelovanja preventivna diplomacija inicira mjere koje mogu voditi eventualnom rješavanju kriza.227 Imajući n a umu stupnjeve nastanka konflikta može se govoriti o mjerama pre ventivne diplomacije u doba mira i onim mjerama koje se upotrebljavaju kada je već došlo do izbijanja krize. Mjere u doba mira, koje stoje na raspolaganju preven tivnoj diplomaciji su: mjere za jačanje povjerenja (CBM), izgradnja institucij a i normi za prihvatljivo ponašanje, rano uzbunjivanje (early warning) i preventivna humanitarna akcija. Uz države i UN, koje mogu djelovati na taj način, dopušta se i mogućnost da u doba mira djeluju i nevladine organizacije (NGO) kao i regional ne međunarodne organizacije. 226 D. Capie,

P. Evans, The Asia-Pacific Security Lexicon,

227 Vidi B. B. Ghali, An Agenda for Peace:

148

Singapore, 2002,

str.

185- 1 86.

Preventive Diplomacy, Peacemaking and Peacekeeping,

New York, 1992.


Mjere koje se primjenjuju u doba izbijanja krize uključuju misije za ustanovlja vanje činjenica, dobre usluge, crises management i preventivno djelovanje.228 Up ravo preventivno djelovanje izaziva najviše diskusija jer ono podrazumijeva slanje vojnih snaga uz ili bez pristanka sukobljenih strana. Samim tim preventivno djelo vanje, za razliku od peacekeepinga, nije neutralna misija, već je njoj cilj zaštititi i spriječiti daljnje aktivnosti agresora. Ta kombinacija klasičnih diplomatskih i vojnih sredstava kojima je obilježena aktivnost na planu preventivne diplomacije ukazuje na neraščišćenost ne samo de finicije, već isto tako utječe na praktično postavljanje država u situacijama kada se traži od njih da djeluju u skladu s preventivnom diplomacijom. Pobornici užeg shvaćanja preventivne diplomacije, koji u prvi plan ističu diplomatsku komponen tu koncepta, tvrde da je to djelatnost koja je zasnovana na nasilnim sredstvima i diplomatskim metodama, i da svako djelovanje uključuje vojna sredstva leži izvan koncepta preventivne diplomacije. Praksa djelovanja pokazuje da se unatoč različitih mišljenja preventivna diplo macija upotrebljava na različite načine i da je ona prisutna i u pretkrizno i u krizno doba. Samim tim varira i upotreba konkretnih sredstava koj a ovise o sadržaju spo ra, aktivnostima suprotstavljenih strana, mogućnostima širenj a spora i pretvara nja spora u konflikt. Ali tu je i ocj ena glavnih međunarodnih aktera o tome što je potrebno činiti. Kada bi svjetska organizacija imala veći autoritet, bilo bi lakše u okvirima preventivne diplomacije definirati i sadržaj djelovanja i ona se ne bi mog l a koristiti na arbitraran način.

Ekonomska sredstva U svim fazama razvoj a međunarodnih odnosa područje ekonomskih veza pružalo je priliku da se ta sredstva iskoriste i kao više ili manje organizirani poli tički oblici državnog djelovanja. U suvremenom svijetu, kada sve više jačaju proce si ekonomskog povezivanja i međuzavisnosti, bez obzira na udaljenosti i razlike koje dijele pojedine države, ekonomska sredstva dobivaju na značenju i upravo se zbog svoje razgrananosti mogu još lakše i brže primjenjivati u realizaciji širih vanj skopolitičkih ciljeva. Uporaba ekonomskih sredstava u vanjskopolitičkoj akciji država u godinama hladnoratovske polarizacije međunarodnih odnosa imala je jasno postavljen cilj: uporabom svih ekonomskih sredstava stalno slabiti i iscrpljivati drugu stranu. Međutim, danas u doba procesa globalizacij e mijenjaju se prioriteti ekonomskog djelovanja. U ciljevima vanjske politike vodeće svjetske sile SAD-a u godinama hladnog rata bili su: jačanje vojnopolitičkih saveza, promicanje obnove Zapadne Europe i osiguranje dostupa strategijskim materijalima, energentima i sirovinama. Tu je isto tako bio visoko istražen cilj osiguranja slobodne trgovine, čime se stvarao međunarodni sustav koji je omogućavao prosperitet američkom gospodarstvu i ujedno je stavljao SAD u središte ekonomskih i monetarnih transakcija.229 U global nim uvjetima, kada se stvaraju uvjeti da i saveznici na vojno-političkom planu posta228

Vidi:

M.

Lund, Preventing Violent Conflicts, New York,

1996.

229 G. P.

Haestedt, American Foreign policy . , .

.

op. cit. str. 336-337.

149


ju ekonomski suparnici (odnos SAD-EU),230 američka politika traži prostor za stal no širenje slobode trgovine i osvajanja novih tržišta. Godine 1999. potpisan j e ugo vor između SAD i NR Kine, nakon trinaest godina pregovaranja, čime se u velikoj mjeri rješavaju pitanja širenja međusobne trgovine, SAD su isto tako podržale re gionalnu integraciju Sjeverne Amerike (NAFrA), a na globalnom planu bile su je dan od glavnih inicijatora osnivanja Svjetske trgovinske organizacije koja je nastala kao rezultat U rugvajske runde pregovora u GATI-u (1986-1993). Za razliku od političkih sredstava - diplomacije - kojima neposredno komuni ciraju kreatori vanjske politike, upućujući određene poruke, ekonomska sredstva usmjerena su prema najširim slojevima stanovništva i nj ihovu će primjenu vrlo br zo osjetiti svi, a ne samo kreatori vanjske politike. Ekonomskim sredstavima nastoji se, također, utjecati na različito ponašanje kreatora vanjske politike.231 To znači da se ekonomska sredstva mogu primijeniti radi realizacij e određenih postupaka koji se smatraju korisnima. U naznaci ekonomskih sredstava potrebno je imati na umu da je jedan od naj važnijih elemenata eventualnog uspjeha takve politike pretpostavka da određene zemlje imaju značajne ekonomske veze i da bi kidanje ili znatno smanjivanje od ređenih oblika takvih ekonomskih veza vrlo brzo negativno djelovalo na drugu državu. Ako takvih veza nema, bez obzira na ekonomsku snagu države koj a želi uporabiti ekonomska sredstva, jasno je da će ona ostati samo kao izraz njezinih želja. Koristeći se ekonomskim sredstvima da bi se stanovita država navela da djeluje na određeni način, stavlja joj se do znanja mogućnost nagrađivanja ili kažnjavanja za njezino ponašanje. No u najnovijem razvoju međunarodnih odnosa, koliko god su ta sredstva postala razvijena, nema čvrstih jamstva uspjeha takvih akcija. Do gađa se da pojedina zemlja pruža znatnu ekonomsku pomoć - "nagradu" - a da se država primatelj ica ipak ne ponaša onako kako bi to htjeli davatelji pomoći, ili da se koriste znatna sredstva ekonomskog pritiska - "kažnjavanje" - no to ipak nema većih učinaka na stabilnost određene zemlje. Sredstva ekonomskog djelovanja, koja su vrlo raznolika i mogu se međusobno kombinirati ili upotrebljavati zajedno s drugim vanjskopolitičkim sredstvima, naj lakše je podijeliti u dvije velike skupine. U prvoj su skupini sva sredstva namijenje na utjecaju na ponašanje država u situaciji kada postoje normalni odnosi i dok još nije potrebno primjenjivati neke oštrije mjere kako bi se utjecalo na ponašanje. U drugoj su skupini ekonomska sredstva koja su po svom karakteru prisilna i trebaju jasno pokazati državi protiv koje se primjenjuje namjeru da se s nj ima nastavi sve dok ona ne promijeni svoje vanjskopolitičko opredjeljenje, unutarnji razvoj ili pak oblike međunarodnog djelovanja. 230

O utjecajima i odnosima SAD-EU vidi potanje: tism by Fire, New York, 2001, str. 1 7 1 -273.

R. H. Gi nsberg, The European Union in the International Politics,

Bap

231 Zanimlj ivo je na ovome mjestu spomenuti tvrdnju H. Kissingera koji piše daje do dolaska na položaj savjetnika pred sjednika za pitanja nacionalne sigurnosti uvijek smatrao da j e ekonomska sfera izvan politike te se nije upuštao u raz matranje tih pitanja. Međutim, pošto se suočio s praksom rješavanja odredenih e�onomskih pitanja u Bijeloj kući, zaključio j e da je u ekonomskim rješenjima uvijek, po pravilu, posrijedi provođenje političkih odluka. H. Kissinger,

White House Years .

.

. , op. cit., str.

950.


l. Medu sredstvima koja se upotrebljavaju onda kada su odnosi normalni, s

namj erom da se postignu odredena rješenja, na prvom je mjestu inozemna po moć koja u praksi dobiva različite oblike. Ta se pomoć može dati u obliku poklo na, povoljnih zajmova i kredita za kupovinu robe i opreme u dotičnoj zemlji ili pak u drugim zemljama. lako je riječ o ekonomskim sredstvima, pomoć se može staviti na raspolaganje u obliku tehničke robe i sredstava, hrane, potrošnih doba ra ili pak oružja. Uz različite oblike pružanj a inozemne pomoći, nastoji se što više učvrstiti pravac veza s davateljem pomoći, dolazak njegovog osoblja, r azvoj industrijskih grana koje njemu odgovaraju i sl. U spjeh takvih oblika ekonom skog djelovanja ovisi o nizu unutarnjih i domaćih faktora koji utječu na to da se država primatelj ica pomoći manje ili više priklanja davateljima pomoći. No, kad je posrijedi zemlja koja ima jasan smjer izgradnje svog društva i koja se bori za razvoj ravnopravnih medunarodnih odnosa, takvo ekonomsko djelovanje ne m ora bitnije utjecati na njezino jednostrano povezivanje ili prihvaćanje od redenih oblika veza. Posljednjih godina inozemnom pomoći nastoji se veoma in tenzivno djelovati u golemom broju zemalja u razvoju, medutim, većina zemalj a, u z neke iznimke, prihvaćaj ući tu pomoć, koja im je inače prijeko potrebn a za daljnji razvoj, ipak ne želi napustiti smjer svoga unutarnjeg razvoj a ni nesvrstava nj e kao oblik međunarodne aktivnosti.

Pomoć u razvoju pruža se zemljama koje nastoje izaći iz nerazvijenosti: bilo da je riječ o poljoprivredi, razvoju industrije, bilo o nekim drugim oblicima djelatnos ti. Iako se takva pomoć nastoji realizirati preko medunarodnih specijaliziranih ti jela, posebno UN-a, ipak se ona većinom provodi putem međudržavnih sporazu ma, što omogućava i veće angažiranje razvijenih zemalja na onim područjima gdje one imaju za to interesa. Razvijajući ekonomsku bazu manje razvijenih zemalja, industrijske zemlje u načelu nastoje ostvariti i svoje šire vanjskopolitičke, a često i strategijske ciljeve. Upravo zbog toga nesvrstane zemlje neprestano ističu potrebu razvijanja tih oblika pomoći preko UN-a ili preko vlastite djelatnosti, kako bi se iz bjegle sve one aktivnosti koje velike sile nastoje realizirati usporedno s pružanjem pomoći za razvoj. Korištenje trgovinskih sporazuma i usmjeravanje trgovine dobiva sve veće zna čenje u međunarodnim političkim odnosima. Još od početka našeg stoljeća, kada država dobiva veće mogućnosti djelovanja na ekonomskom polju, trgovina postaje važno sredstvo za rješavanje određenih političkih pitanja ili za vršenje političkih utjecaja. Dajući posebne povlastice u trgovini i razvijajući tržišta za pojedine zem lje, stvaraju se uvjeti za opće proširenje kontakata i jačanje veza, što rezultira, sva kako, i povećanim mogućnostima političkog utjecaja. Ekonomska sredstva se zbog direktnosti mogu vrlo brzo ostvarivati i vidjeti u svakodnevnom životu, te je na tim osnovama lakše stvarati i proširivati politički utjecaj . Na temelju davanja posebnih povlastica u trgovinskim odnosima može se usmjeravati utjecaj , a kad je rij eč o velikim zemljama, one pogotovo mogu političkim interesima podrediti eko nomske interese, te na osnovi maksimalnog korištenja ekonomskih sredstava težiti većem političkom utjecaju u određenoj zemlji. U doba polariziranih međunarodnih odnosa nastale su i dvije zatvorene integ racijske cjeline, EEZ i SEV, unutar kojih su se razvile značajne snage koje su se ok-


retale razvijanju odnosa unutar integracijskih cjelina, privlačeći u njih i druge zemlje. Upotrebljavajući ekonomska sredstva, država može imati nekoliko značajnih političkih ciljeva. Kombiniranjem ekonomskih sredstava može se najprije utjecati na uže povezivanje određenih država, koje se ekonomskim pribl ižavanjem dovode u novu situaciju. Usto, država u kojoj se ulažu ekonomska sredstva može smatrati da će samim tim ojačati svoje pozicij e, onemogućiti unutarnje ili vanjske neprijate lje te osigurati privrednu i političku stabilnost. Na kraju, uporabom ekonomskih sredstava može se težiti stvaranju specijalnih odnosa ekonomske, a kasnije i druge povezanosti, koja s vremenom može prerasti u potpunu ovisnost. Naravno, analiza ukupnih odnosa koji postoje medu pojedinim zemljama, kao i njihovih prijašnjih odnosa, pokazat će kakvi su stvarni ciljevi pojedinih zemalja i u koju se svrhu isko rištavaju određena ekonomska sredstva. J asno je, također, da pojedina zemlja može ulagati ekonomska sredstva radi realizacije svih tih ciljeva zajedno, dakle i jačanja vanjskopolitičkih veza, stabilizi ranja određene države i njezina kasnijeg pretvaranja u ovisnu državu. Koji će od tih elemenata dominirati u pojedinoj fazi, zavisi o nizu okolnosti, među kojima su važne i percepcije zemlje prema kojoj se djeluje ekonomskim sredstvima, njezina politička zrelost i sposobnost da se othrva nepodobnim zahtjevima. Čak i onda ka da se u ekonomskim sredstvima ne može vidjeti direktna težnja za realiziranjem nekih neposrednih političkih ciljeva, jasno je da oni postoje i da će se prije ili kasni je ipak manifestirati. 2. Prisilna ekonomska sredstva upotrebljavaju se onda kada se iscrpe mo gućnosti utjecaja primjenom normalnih sredstava (tzv. nagrađivanja), ili ako nji ma nije postignut određeni efekt. Osim toga, u trenucima naglog kidanja poli tičkih veza, ili provođenja radikalnih unutarnjih zahvata, kojima se mijenjaju vanj ski odnosi, zemlja koja je prije upotrebljavala ekonomska sredstva da bi proširila svoj utjecaj i u stanovitim fazama "nagradila" određenu zemlju okrenut će se dru gim oblicima, kojima će n astoj ati također vršiti utjecaj, ali druge vrste.232 Prisilna ekonomska sredstva također variraju po svom dometu i tehnikama. Usto, i ona se mogu uporabiti zajedno s drugim vanjskopolitičkim sredstvima kako bi se osigurao uspjeh takve akcije. Medu različitim oblicima prisilnih ekonomskih sredstava najjednostavnija je tehnika tarifa. S obzirom na to da svaka uvozna roba podliježe određenim taksama, država koj a želi uvoz iz određene zemlje iskoristiti u političke svrhe, pomoću svoj ih unutarnjih instrumenata nametnut će visoke tari fe, pa će ta roba biti u mnogo neravnopravnijem položaju u odnosu prema uvozu iz drugih zemalja. Povećavajući ili smanjujući tarife, država može lako regulirati svoj odnos spram druge zemlje i pokušati realizirati željeni utjecaj .

Kvote su također vrlo bitan instrument pomoću kojega državna administracija može ograničiti količine uvoza pojedinog proizvoda. Osobito je ta mjera djelot232 U godinama hladnog rata svi ti instrumenti bili su iskorišteni kao značajna sredstva pritiska posebno u odnosima j ačeg Zapada spram ekonomski slabijeg Istoka. Kao drugi primjer korištenja svih oblika ekonomskih pritisaka možemo spomenuti djelovanje Staljinova SSSR-a i drugih istočnoeuropskih zemalja protiv Jugoslavije u doba donošenja Re zolucije Informbiroa kada takoder ekonomski pritisak kombiniran s uporabom svih o s talih vanjskopolitičkih sredsta va, nije dao željeni rezultat.

152


vorna kad su posrijedi zemlje izvoznice čiji se izvoz temelji na monokulturi i potre bi plasmana njihovih proizvoda na veliko tržište.

Bojkotom se n astoji spriječiti prodaja određenih vrsta robe ili svih vrsta robe pojedinoj zemlji ili savezu zemalja. Državna administracij a ne daje izvozne dozvo le n i državnim niti privatnim izvoznicima, što državi uvoznici određene robe dono si znatne poteškoće. Međutim, kako je pokazala praksa, u novije vrijeme, upravo zbog različitih interesa niza država, kao i posve ekonomskih razloga, države protiv kojih se provodi bojkot ipak se uspijevaju opskrbiti određenim proizvodima. Po kušaji primjene međunarodnog bojkota (Liga naroda, UN) također nisu dali većih rezultata. Embargom se određena zemlja pokušava lišiti svih ili dijela najznačajnijih uvoznih proizvoda, a on može biti različitog karaktera.233 Tzv. strategijski embargo primjenjuje se u slučaju rata, kada se široka lista robe ne prodaje određenim zem ljama. Iako se te zabrane odnose u prvom redu na strategijski materijal, to je, u bi ti, vrlo širok pojam i može se interpretirati na različite načine. Kolektivnim embar gom više zemalja mogu se postići određeni rezultati, osobito ako je posrijedi neki važan strategijski materijal koji se ne može lako naći na drugoj strani ili za koji ne postoje supstituti. OPEC-ov embargo iz 1973. izmijenio je sliku suvremenih međunarodnih ekonomskih odnosa i djelomično utjecao na promjenu ponašanja zapadnih zemalja s obzirom na bliskoistočnu krizu. U najnovijem razvoju među narodnih odnosa postoje tendencije da se embargo stavlj a također na izvoz hrane, što uvelike zabrinjava prije svega nesvrstane zemlje. Mjere takve vrste ne samo što su nehumane, već mogu izazvati i lančane poremećaje u međunarodnim odnosima koje akteri vanjskopolitičkog odlučivanja prilikom donošenja svojih odluka mo žda čak ne mogu ni predvidjeti. Prekid ekonomske pomoći, zajmova i kredita mjera je koja se primjenjuje u od nosima između zemalja koje su imale dobre i razvijene odnose, no zbog kvarenja tih odnosa, država koja raspolaže određenim ekonomskim prednostima nastoji ta prisilna sredstva realizirati u drugom smjeru. Šteta koja će nastati u zemlji koja je bila primatelj pomoći i kredita bit će to veća što je ona bila više upućena na taj izvor zadovoljavanja svojih potreba. Čak i onda kada postoje drugi izvori, ako su bile posrijedi jednostrane veze, dosta je teško provesti bržu preorijentaciju, te je već samim tim učinjena znatna šteta. U zaključku potrebno je istaknuti da će država koja pribjegne uporabi eko nomskih prisilnih sredstava prethodno dobro razmotriti opravdanost poduzima nja takvih poteza. U prvom redu, ako je riječ o obostrano korisnim odnosima, ili o zemlji iz koje se dobivaju značajni proizvodi ili sirovine, država neće žuriti s prim jenom prisilnih ekonomskih sredstava. Prebrzo donošenje odluke o primjeni tak vih sredstava može izazvati poremećaj na domaćem tržištu, može utjecati na po micanja u svjetskim relacijama, kad je riječ o odnosima između velikih ekonom233 To osobito vrijedi za američko-sovjetske ekonomske odnose koje su SAD uvijek nastojale iskoristiti kao sredstvo pri tiska na SSSR. No zahvaljujući postoj anju drugih ekonomskih partnera, sovjetskim mogućnostima razvijanja odnosa s nizom drugih zemalja i posjedovanju atraktivnih sirovina i zlata, SSSR je uvijek imao mogućnost zadovoljavati svoje potrebe na drugim tržištima. To je vrijedilo j za neke druge zemlje poput Iraka j Irana koje su također bile u stanju um jesto SAD-a pronaći neke druge ekonomske partnere.

153


skih partnera, i, na kraju, može otvoriti nova tržišta potencijalnim konkurentima iz drugih zemalja. Vrlo je važna reakcija druge strane. Ekonomski snažne zemlje nastojat će se na odgovarajući način oduprijeti svim prisilnim sredstvima, žrtvujući nešto veća eko nomska sredstva za nabavu odgovarajuće vrste robe i proizvoda u drugim zemlja ma ili za uvođenje vlastite proizvodnje. Primjena ekonomskih sredstava na male zemlje može najprije uroditi traženjem novoga velikog ekonomskog, obično i poli tičkog zaštitnika koji bi mogao nadoknaditi učinjene štete. Međutim, zemlja koja je svjesna postojećeg stanja i želi očuvati svoju nezavisnost i suverenost iz takvih će pritisaka izvući određene pouke i potražit će, uz povećana odricanja, putove za prevladavanje kriznog stanja.234 Uz sve te, prilično diskutabilne mogućnosti uspjeha ekonomskih prisilnih sred stava treba istaknuti i to da je nemoguće očekivati da bi se njihovom primjenom mogli postići brzi i neposredni uspjesi. Čak i onda kada je određena zemlja uvelike upućena na ekonomski jaču zemlju, nakon provođenja pritiska ona će nastojati maksimalno iskoristiti sve svoje resurse kako bi se othrvala takvom pritisku i po kušala stabilizirati prilike u zemlji. Ta jasno izražena težnj a za očuvanjem nezavis nosti i suverenosti u uvjetima pojačanih pritisaka, uz potrebu brojnih ekonomskih odricanja, može izazvati sasvim suprotne učinke. Umjesto prilagođavanja i poko ravanja većoj ekonomskoj sili, mogu ojačati tendencije za nezavisnošću, što tada može dobiti i značajnu potporu masa koje su posebno nezadovoljne oblicima eko nomskog pritiska, koj i ih izravno pogađa. Pozorna analiza primjene prisilnih ekonomskih sredstava jasno bi pokazal a da je njima u suvremenim međunarodnim odnosima rijetko postignut politički cilj. U današnjem svijetu, u kojemu postoj i više velikih ekonomskih država ili ekonom skih cjelina, mogućnosti supstituiranja određenog izvora mnogo su veće. Među tim, pojačana svijest o potrebi očuvanja nacionalne nezavisnosti prodire, raz ličitim intenzitetom, u sve države i narode, koj i se ne žele tako jednostavno odreći svoje slobode. Ni tzv. ekonomsko nagrađivanje ne daje uvijek sigurne rezultate, te se događa da se davatelj pomoći suoči s nepoćudnim realnostima, odnosno sa sta njem da zemlja primatelj ica pomoći, unatoč pruženoj velikoj pomoći, ne podržava u svim prilikama njegovu politiku, niti namjerava prihvatiti njegov put društveno ekonomskog razvoja. Sve to zajedno na stanoviti način pokazuje da, unatoč svim razlikama koj e postoje medu razvijenim i nerazvijenim zemljama, ipak nema iz gleda za tako jednostavno djelovanje kojim bi različite hegemonističke ili neoko lonijalističke snage lako rješavale pitanja odnosa tzv. zemalja-klijenata. Želja za ravnopravnim i demokratskim međunarod..nim odnosima bitna je karakteristika suvremenog razvoja, i koliko god je to u pojedinim prilikama teško ostvariti, dosa dašnji rezultati ipak ohrabruju.

234 Tipičan je primjer takvog djelovanja Albanija u doba Envera Hode koja je zbog sovjetskog ekonomskog i političkog pritiska

196 1 . potražila novogsaveznika u NR Kini, a kad je Kina grubim sredstvima političkog i ekonomskog pritiska

htjela utjecati na albansko ponašanje , Albanija se okrenula jačem korištenju vlastitih snaga i izvora tc postupnom uključivanju u europske privred n e tijekove.

154


Propagandna sredstva Š irenje ideja i vjerovanja bilo je prisutno u najranijim fazama razvoja međuna rodnih odnosa. Propaganda je staro sredstvo međunarodnog komuniciranj a, sa mo su se promijenili oblici, adresati i dometi takvih aktivnosti. Vrijednost utjecaja na javnost i traženje podrške javnosti shvatio je davno i Metternich koji je tvrdio da javno mnijenje može biti najsnažnije od svih posrednika i da ono slično kao i religi ja dopire u najzaostalije zakutke. Britanski premijer Palmerstvon nadovezao se na tu tvrdnju ističući da javno mnijenje može biti snažnije od bajuneta. Nastojeći pro pagirati svoje stavove i poglede na nove međunarodne odnose u Europi, alijansa n astala na Bečkom kongresu ( 184 1-1815) započela je s propagiranjem svojih ide ja. Na Ahenskom kongresu (1818) bila je organizirana prva press služba na kojoj su novinari redovno dobivali materijale vezane uz nastojanja da se propagiraju ideje država okupljenih na kongresu.235 Slijedeći napor da se, također, javno djeluje i da se tim putem vrši određeni ut jecaj na javnost predstavlj ale su tzv. obojene knjige. Europska ministarstva vanj skih poslova započela su izdavati zbornike dokumenata, posebno onih vezanih uz neka krizna stanja i te knjige su nosile naziv bijele (njemačke), plave (engleske), a u Francuskoj je u vrijeme vladavine Napoleona III. počeo izlaziti godišnj ak Quay de Orsay. Tu su praksu ubrzo prihvatile i ostale zemlje i ona je postala sastavni dio djelovanja u području informiranja. Bilo da je usmjerena prema vlastitoj javnosti, ili pak prema članovima parlamenta ta informativna aktivnost ministarstva vanj skih poslova trebala je vršiti stalan pritisak na javno mnijenje kako bi se osigurala njegova potpora, posebice u nekim stanjima kada bi to bilo nužno. Jedno od prvih odjeljenja u ministarstvu vanjskih poslova koj e se isključivo ba vilo pitanjima "tiska i propagande" osnovano je u doba vladavine fašizma u Italiji 1 934. Cilj odjeljenja je bio da se veliča mit o stvaranju novog Svetog Rimskog Car stva na rimskim obroncima i da se propagiraju Musolinijeve ideje o tome da je širenje fašizma neizbježno u svjetskim razmjerima. U godinama Drugog svjetskog rata razvila se snažna međunarodna propaganda dvaju zaraćenih skupina u kojoj su se koristila sva tada dostupna sredstva. Š irenjem međudržavnih kontakata, uključivanjem sve većeg broja aktera u vanjsku politiku, povezivanjem država i širenjem kruga sredstava propagande (pi sana riječ, radio, TV, sve više pismenog stanovništva) propaganda u poslijeratnom svijetu dobiva najrazvijenije oblike. Tome treba dodati da je i razdoblje hladnog rata, kao faza totalne konfrontacije dvaju različitih društveno-političkih, ekonom skih i vojnih sistema, omogućilo izvanredno brz razvoj svih oblika propagandne aktivnosti, koja je postala moćno sredstvo u hladnoratovskoj strukturi međuna rodnih odnosa. Propaganda se može definirati kao svjesno djelovanje određenih grupa koje teže mijenjanju ili kontroliranju stavova i ponašanja d!Ugih grupa pomoću komunikacij skih sredstava, a ciljje postizanje određenog stanja.236 U toj radnoj definiciji odmah se opaža sljedeće: 235 I . E.

Sera, La dip/omazia in Italia ,

Milano, 1984, str. 13.

236 T. H.

Qualter, Propaganda and Psychologica/ Waifare, New York,

1962, str. 27.

155


- svjesno i namjeravano djelovanje koje, po pravilu, dolazi izvana - cilj je takve aktivnosti mijenjanje stavova i, eventualno, kontroliranje pon ašanja grupa, dijelova ili cijelog stanovništva - prilikom takve aktivnosti upotrebljavaju se različita komunikacijska sredstva (tisak, radio-emisije, TV-programi i sl.) - u tom procesu djeluju organizirane grupe, tzv. komuni katori ili propagandisti - postoji točno naznačena sredina kojoj je namijenjena propaganda - adresat. Prije nego što u glavnim crtama damo naznaku prirode propagande, potrebno je istaknuti da je širenje komunikacija i informacij a o svijetu postalo sastavni dio modernog razvoja i daje praktički sve teže onemogućavati dostup do informacija o vanjskom svijetu. To znači d a je gotovo na svim područjima ljudske djelatnosti, pa i u najnerazvijenijim zemljama, širenje vidika postalo svakodnevna činjenica. Drugo je, naravno, pitanje kakve su informacije koje dolaze o vanjskom svijetu, u koju se kategoriju mogu svrstati, s kojim ciljem i tko ih širi. Promatramo li širenje informacija koje dolaze izvana u idealnom smislu, dakle u fazi postojanja normal nih odnosa među državama, tada je vidljivo daje posrijedi težnja da se prošire kru govi spoznaje, da se stanovništvo druge zemlje ili drugih zemalja upozna s kultur nim, privrednim, političkim ili nekim drugim razvojem i uspjesima zemlje koja upućuje takve informacije - adresanta. Takvo informiranje može imati pozitivne strane i tada pridonosi boljem razumijevanju medu narodima, ispravnijem sagle davanju svijeta u cjelini i stvaranju osnova za razvijanje međunarodne suradnje. Ali propaganda se ipak češće upotrebljava u druge svrhe. U prvom redu, pro pagandom se nastoji stalno utjecati na stanovništvo vlastite države kako bi ono bi lo obaviješteno, upućeno i, u stanovitim prilikama, indoktrinirano o potrebama i pravcima razvoja pojedine političke odluke ili politike u cjelini. Drugu skupinu ad resata kojima je namijenjena propaganda čine prijateljske zemlje, kojima se nas toji omogućiti što širi uvid u razvoj dostignuća određene zemlje, pokazati prijatelj ske namjere njezine vlade i stanovništva te istaknuti mogućnosti koje pruža obos trano korisna suradnja i sl. Treću skupinu adresata tvore zemlje koje su izvan kru ga tzv. prijateljskih zemalja, ali se ne nalaze ni u skupini neprijateljskih država. Nji ma se upućuje propaganda koja nastoji prikazati određeni razvoj u dotičnoj zem lj i, njezine savezničke odnose s drugim zemljama i prednosti što proistječu iz prija teljskih odnosa s njom. Četvrtu skupinu adresata čine zemlje s kojima zemlja adre sant propagande nema dobre odnose. Nj ima se nastoje upućivati takve propagan dne poruke koje će izazvati smanjivanje potpore koju stanovništvo pruža svojoj vladi, ubrzati kritičko vrednovanje razvoja bilateralnih odnosa i, na kraju, voditi otkazivanju poslušnosti i eventualnoj općoj promjeni kursa koji zemlja adresat vo di na unutarnjem ili vanjskom planu. Iz tih jasno postavljanih razlika vidljivo je da se i propagandna aktivnost u jed nom središtu kreira na nekoliko različitih razina te da njezin sadržaj i oblik237ovise i o adresatima kojima je propaganda namijenjena. Razlike koje postoje između ukupnosti pojedinih adresata primjetne su i u grupama ljudi kojima je namijenje na propaganda. U načelu, može se ustvrditi da propaganda nikada nije namijenje na osobama koje su na vlasti i koje se pojavljuj u kao akteri ili pak real izatori držav237 O djelovanju propagandista i tehnici propagande vidjeti u : K. J. Holsti,

1 56

International Politics

...

, op. cit. str. 250-260.


ne politike. Naime, bez obzira na to je li riječ o prijateljskim ili manje prij ateljskim odnosima, skupina aktera, uz neke druge profesionalno angažirane osobe koje se bave vanjskom politikom, po pravilu je vrlo dobro informirana i većinom ima čvr ste političke i ideološke stavove, te je nemoguće propagandnim aktivnostima izva na utjecati na njihovo radikalnije mijenjanje. U tom se kontekstu često spominje da nije vjerodostojna ona propaganda u koju svi vjeruju. već ona propaganda u ko ju vjeruju oni dijelovi stanovništva kojima je ona namijenjena i od kojih se očekuje eventualna akcija. Propaganda može u stanovitim situacijama izazvati određena djelovanja i u različitim oblicima može pridonijeti postizanju širih ciljeva zemlje adresanta pro pagande. To se u prvom redu odnosi na situaciju kad je ta propaganda jedini oblik informiranja i kad, usto, vodi računa o tradicijama iskustvima, lokalnim vrijednos tima i konkretnim aspiracij ama adresata. U takvim uvjetima propaganda je jedini izvor informacija o razvoju unutarnje ili vanjske politike, te se ona prihvaća kao re dovita veza s događajima. To osobito dolazi do izražaja u počecima stvaranja državnosti u nekim zemljama, kada se strana propaganda pojavljuje kao jedini način veze sa svijetom. Unatoč kasnijem širenju mogućnosti uključivanja u raz ličite druge oblike informiranja, ipak ostaje primjetan trag prij ašnje propagande, kojoj se i dalje vjeruje; osobito ako postoji ideološka bliskost između adresanta i adresata. Propaganda je djelotvorna kada se usmjerava na one socijalne grupe koje bar dijelom svoj ih aspiracija tendiraju prema državi adresatu, odnosno njezinu dru štveno-političkom i ekonomskom uređenju. Simpatizirajući pojedine aspekte tak vog razvoja, te su grupe potencijalni primaoci propagandnih poruka, koje s vreme nom mogu utjecati na njihovo jače ideološko profiliranje i punije prihvaćanje ideja što se nude izvana. Osim takvog ideološkog djelovanja na grupe koje su sklone op redjeljivanu za politiku određene zemlje, može se djelovati i na grupe stanovništva koje dijele stanovite poglede na neka opća pitanja razvoja svijeta. Akcentiranjem potrebe borbe za mir, osudom kolonijalizma, imperijalizma i sl. mogu se kao audi torij pridobiti i one grupe koje ionako nemaju jasno izraženih ideoloških preferen cija, podupiru te šire kategorije i spremne su ih realizirati u sklopu svojih mo gućnosti. Istraživanja pokazuju daje propaganda vrlo djelotvorna kad je usmjerena pre ma mladima i prema apatičnim osobama. U prvom slučaju riječ je o grupama koje su spremne prihvatiti nešto novo i manje poznato što zrači nečim drukčijim i no vim, dok je u drugom slučaju riječ o osobama i grupama koje upravo zbog svoje neopredijeljenosti nemaju nikakvih prethodnih barijera koje bi selektirale ili, eventualno, odbacile propagandne poruke. Ako je propaganda upućena većoj masi istomišljenika ili se provodi u stanovi tim situacijama pojačanog vrenja ili kriza, u kojima sudjeluju velike mase, tada je relativno lakše postići i učinke. Skupine istomišljenika, pogotovo ako imaju iden tična ideološko-politička opredjeljenja, brzo će prihvatiti propagandne poruke iz vana ako one dolaze iz centra za koji se inače smatra i vjeruje da je ideološki ispra van. S druge strane, u situaciji kada su pokrenute velike mase, propagandna akcija se prenosi brzo i lako, te su tada i manje mogućnosti za njezino selekcioniranje i odvajanje pojedinih njezinih aspekata. 157


Propagandna je djelatnost u suvremenim uvjetima postala stalan instrument državne politike te su i agencije koje se bave tim aktivnostima striktno pod držav nom kontrolom. Bez obzira na to kakva je namjena propagande, je li upućena pri jateljskim ili nekim drugim zemljama i kakvi su nj ezini krajnji ciljevi, postalo je p ravilo da se njome bavi profesionalni i visokokvalificirani aparat. U pojedinim zemljama, osobito najvećima, za propagandu se daju velika financijska sredstva kako bi ona uspješno ostvarivala svoje zadaće. Američka propaganda odvija se preko USIA, United States Information Agency (Međunarodne agencije za komunikacije), koja obuhvaća više od 120 čitaonica, širom svijeta, radioemisije (Glas Amerike), televizijske emisije, novinske vijesti, različite programe putovanja, posjeta, predavanja i sl. Glavne su zadaće američke propagande, formalno, stvaranje pozitivne slike o Americi i o njezinoj ulozi u svi jetu,238iako je s druge strane, njezina veća uloga globalno suzbijanje strane propa gande i eventualno širenje stranih utjecaja. Američka je propaganda, kako pišu neki američki istraživači/39 u doba hlad nog rata uspjela u profiliranju pozitivnih stavova prema Americi u pojedinim dije lovima ekonomske, kulturne i političke elite u nizu zemalja. Usto, u doba hladnog rata ona je uvelike utjecala na smanjivanje prestiža SSSR-a i komunizma . Smatra se da je najmanji uspjeh postigla u pogledu zemalja u razvoju, što je vezano uz činjenicu da je riječ o mladim državama, koje su prilično skeptične prema ame ričkoj propagandi i nisu imale većih iskustava sa SSSR-om koja bi za njih bila ne povoljna. Sovjetska propaganda je imala dugu tradiciju djelovanja. Upućujući apel e rad nim ljudima širom svijeta, Lenjin je nastojao u praksi dobiti potporu za mladu soci jalističku državu i, u danima ka daje bio u pitanju nj ezin opstanak (strana interven cij a, glad, izolacija), pokrenuti sve snage, u duhu parole "Proleteri svih zemalja, ujedinite se", za pružanje konkretne pomoći. No, za razliku od takvog oblika pro pagandnog djelovanja, u kojemu se davala objektivna slika poteškoća s kojima se borila sovjetska zemlja i tražila radnička solidarnost, sa Staljinovom politikom sovjetska se propaganda postavlja u funkciju isključivog propagiranja velikodržav nih ciljeva i interesa SSSR-a. Propagandom su se u Sovjetskom Savezu bavile razne institucije, ali su sve one bile na stanoviti način podređene Odjelu za agitaciju i propagandu CK KPSS, koji je utvrđivao nj ihove zadaće i smjer akcije. Putem sovjetskih domova kulture, društava prijateljstva, radioemisija, novina i časopisa, filmova i TV-programa, sov jetska propaganda je nastojala širiti poruke o razvoju i uspjesima Sovjetskog Save za, miroljubivoj, sovjetskoj politici, opasnostima koje prijete od imperijalizma, ra ta i agresije itd. 238 Američkoj propagandi službeno su namijenjene ove zadaće: - objašnjavanje i interpretiranje značenja i ciljeva američke vanjske politike u stranim zemljama - pružanje točnih i nesenzacionalističkih vijesti inozemnim izvorima, bez takmičenja s privatnim američkim novinskim agencijama - prikazivanje američkog života i kulture narodima svijeta u nastojanju da sc suzbiju pogrešne predodžbe i izmijeni lažna ili iskrivljena slika o Sjedinjenim Američkim Državama. 239 K. J. Holsti,

158

International Politics

...

, op. cit., str. 261.

----( ---


Posebno je značajno da je već u godinama hladnog rata pod utjecajem Sovjet skog Saveza nastalo nekoliko velikih međunarodnih organizacij a društvenog i profesionalnog karaktera, koj e su djelovale na realizaciji određenih ciljeva inspiri ranih uglavnom sovjetskom politikom. Medu njima je bio posebno značajan Svjet ski savjet za mir, koji je u raznim prilikama nastupio kao važna međunarodna or ganizacija u kojoj je djelovalo niz istaknutih predstavnika kulturnog, političkog i javnog života240 (Picasso, Curie, Aragon). Unatoč povećanim aktivnostima propagande i sve većim sredstvima koja se odvajaju za njezino djelovanje, može se postaviti pitanje o odnosu između sredsta va koja se ulažu u tu aktivnost i postignutih rezultata. Činjenica je da u sadašnjem svijetu, kada su uvelike povećane mogućnosti direktnog informiranja, padaju mnoge propagandne sheme, a adresati kojima je propaganda upućena primaju poruke s većim oprezom. S podizanjem obrazovnog i kulturnog nivoa stanovništva, što ne teče ravnom jerno ni dovoljno brzo, ipak se u cjelini izmijenila slika današnjih primatelja propa gandnih poruka. Veća i raznolikija znanja najbolja su brana protiv propagande ka da ona nema prijateljske namjere i kada se prevelikim isticanjem vlastitih uspjeha i dostignuća želi podcijeniti druga sredina. Sve veće otvaranje pojedinih zemalja - u koje dolaze stranci, a njihovo stanovništvo ima mogućnost otići u svijet - daljnji je značajan faktor koji utječe na djelotvornost propagande. U danima, npr., hladnog rata, izoliranosti dvaju sistema, nepostojanja kontakata, minimuma vijesti, i to ug lavnom negativnih, jasno je da su se i na jednoj i na drugoj strani mogle razvijati najrazličitije percepcije i predodžbe o suprotnom bloku, a stanovništvo nije imalo ni prilike niti mogućnosti usporediti točnost tih stavova.241 Iako u cirkulaciji ljudi, informacija i idej a242 još nije postignuta puna i slobodna razmjena, stvari su se ipak bitno promijenile, te je danas automatski isključeno jednostrano širenje propa gande koja o tome ne bi vodila računa. Dodajmo tome da i masovni oblici turizma pomažu boljem poznavanju drugih zemalja i naroda te da suzbijaju stanovite ste reotipe jer turisti nakon povratka s putovanja imaju drukčiju (bolju ili lošiju) sliku o pojedinoj zemlji i narodu. Stoga se može zaključiti da propaganda kao sredstvo vanjskopolitičkog djelo vanja nikada ne djeluje sama, ona je uvijek u funkciji širih vanjskopolitičkih cilje va, a često se primjenjuje usporedo s drugim sredstvima. Razvoj te djelatnosti, veće mogućnosti slanja propagandnih poruka i različiti stupnjevi takvog djelova nja spram različitih adresata ipak moraju sve više voditi računa o procesima otva ranja u koj ima čak i najudaljenije zemlje dobivaju mogućnost neposrednijeg pro matranja svijeta u kojemu žive. Samim tim propaganda više nije tako značajan me dij koj im bi se moglo jednostavno i lako djelovati na ponašanje pojedinaca i grupa. Svjesni toga, suvremeni propagandisti nastoje se prilagoditi novim uvjetima i pro240 Vidjeti detaljnije u:

Obščestvenost' i problemy voiny mira,

Moskva,

1978, osobito str. 267-447.

241 U jeku hladnog rata

1953. Sovjetski Savez su posjetila samo 42 zapadna turista, a od 1960. godine više od 60000 turista

iz zapadnih zemalja. Usporedno

s

tim povećan je broj sovjetskih turista na Zapadu. Donedavno su sc, vjerojatno,

slične brojke mogle primijeniti i na NR Kinu, a danas vrijedi još jedino za NDR Koreju.

242 Detaljnije vidjet i u: R. Vukadinović,

Europslw sigurnost i suradnja

..

, op. cit., str.

231 -234, 303-317. 159


naći oblike fleksibilne i vjerodostojne propagande koja bi po svom krajnjem učin ku mogla služiti kao djelotvorno sredstvo vanjske politike.

Vojna sredstva Polazeći od Clausewitzeva određenja rata kao produžetka politike uz uporabu drugih sredstava, treba istaknuti i njegovu tvrdnju da rat, iako je posebna vrsta po litičke misli, ipak posjeduje vlastitu gramatiku. Međutim, logika rata lišena je spe cifičnih karakteristika. Parafrazirajući Clausewitza, Lenjin je rat zahvatio u klas nom kontekstu, istaknuvši da je to, u biti, nastavljanje one politike koju ista klasa provodi mnogo prije izbijanja rata.243 Već iz tih osnovnih naznaka vidljivo je da vojna sredstva, čiji j e krajnji i najo pasniji oblik rat, ipak imaju šire djelovanje, koje je normalno, logično vezano uz ostala politička sredstva što ih određena klasa upotrebljava na međunarodnoj sce ni. Ni rat ne izbija odjednom i nevezano uz druge oblike vanjskopolitičkog djelova nja, što pokazuje da se i vojnim sredstvima teži postizanju istih vanjskopolitičkih ciljeva. Međutim, zbog prirode uporabe vojnih sredstava, a posebno rata, gotovo u svim razdoblj ima oprezno se vagala donošenje odluke o uporabi tog instrumenta rija jer je riječ o vrlo skupim i opasnim sredstvima. Louis XIV je na svojim topovi ma dao ispisati riječi "ultima ratio regum", čime je htio jasno pokazati da se vojna sila mora primijeniti samo u krajnjoj nuždi, kada su iscrpljena sva ostala sredstva i oblici djelovanja. Analizirajući oblike uporabe sile, kao i neke dosadašnje faze kada su vojna sredstva imala posebno značenje u međunarodnim odnosima, dio istraživača vanj ske politike nastoji odrediti pojedine faze primjene sile, odvajajući ih prije svega od vođenja rata. Zbog svog općeg karaktera, a osobito inovacija nakon Drugoga svjetskog rata, krajnj a uporaba vojnih sredstava - rat, ipak je manje prisutna i pos tavlj a se tek kao završni oblik primjene sile. Prije rata država u odnosima s drugom zemljom ili drugim zemljama može provesti niz drugih aktivnosti koje, takoder, sadrže karakteristike prisilnog djelovanja, ali ipak nemaju takve razmjere kao kompletna uporaba vojne sile i stupanje u rat. Iako i ta sredstva prisile mogu varirati, njima se uvijek nastoji ostvariti od ređeni vanjskopolitički cilj koji se nije mogao postići nekim drugim sredstvima ili je primjena ostalih sredstava bila nedovoljna, te je posrijedi kombinirana uporaba svih sredstava kako bi se stanovita država privoljela na određenu aktivnost. U gradnji sredstava takvoga postupnog djelovanja na prvo mjesto treba staviti pokušaj diplomatskog miješanja u unutarnje poslove, kada se pokušava izravno ut jecati na unutarnji politički razvoj pojedine zemlje. Za razliku od već spomenutih diplomatskih tehnika, kojima se takoder može stavljati na znanje nezadovoljstvo zbog određenog smjera razvoja pojedine zemlje, njezina vanjskopolitičkog opred jeljenja ili konkretnih pravaca akcije, u ovom slučaju obično je riječ o porukama i izjavama najviših državnih aktera, koje mogu biti popraćene i provođenjem kon kretnih aktivnosti spram dotične zemlje. U poslijeratnom svijetu može se naći niz 243 Filosofskoe nas/edie 160

V. I.

Lenina i problemy sovremennoj vojny, Moskva, 1972.


primjera grubog m iješanja u unutarnja pitanja pojedinih zemalja, osobito kada su bili posrijedi interesi velikih sila Sljedeći korak u tom pravcu sastoji se u provođenja niza operacija nelegalnog karaktera , kad se koriste najrazličitija sredstva (mito/44 prijetnje, širenje izrazito neprijateljske propagande, politička ubojstva i sl.) kako bi se postigao određeni cilj. Ako se ta sredstva ne pokažu dovoljnima, slijedi gomilanje vojne sile u blizini državnih granica (vježbe, manevri), koje treba pokazati namjeru države da ide do kraja, kao i snagu kojom raspolaže. Istodobno, ta vojna sila ima i psihološko značenje, jer bi trebala impresionirati stanovništvo i potaknuti simpatizere do tične države, koji bi mogli putem puča ili revolucije izvršiti promjenu vlasti i tako uskladiti politiku svoje zemlje s traženjima izvana. Ako se takva djelatnost unutarnjih snaga organizirano priprema i podupire iz vana, tada je riječ o subverziji, koja se također uklapa u sistem pritisaka. U razdob lju kad se vodila velika blokovska utakmica za osvajanje novih saveznika, subver zivna djelatnost iskorištavala se na različite načine: kao povod za pružanje po moći, kao opravdanje određene akcije ili pak kao argument u osudi druge strane. Tako je subverzivna djelatnost sve više postajala i parola propagandnog nadmeta nja, čije je stvarne tijekove i izvore većinom teško dokazati. Posebno mjesto zauzima tzv.prisilna diplomacija koja upotrebljava ograničenu vojnu silu ili prijetnju silom kako bi se ostvarili neki specifični diplomatski ciljevi. Prema nekim mišljenjima, to je takvo stanje kada se silom ili prijetnjom silom pro tivnika natjeralo da odustane od svog cilja i da promjeni smjer akcije. Prisilna dip lomacija se nalazi negdje između zastrašivanja, kojim se protivniku prijeti da nešto učini što on nije učinio, i otvorene uporabe vojne sile, odnosno rata. Analizirajući vanjskopolitičko ponašanje Reaganove administracije jedan američki istraživač je nabrojio slučajeve u kojima je ona bila primijenjena u raz doblju 1 982-1984. To se odnosi na: uporabu marinaca u Libanu; vojni i diplomat ski pritisak protiv Libije koji je kulminirao bombardiranjem 1986. godine, upora bu američke mornarice protiv Irana u Perzijskom zaljevu i pomaganje muđahedi na u Afganistanu i kontraša osamdesetih godina u Nikaragvi.245 Kako su svi ti pote zi bili uporabljeni u doba kada je američka politika oštro osuđivala "carstvo zla" Sovjetski Savez, logično je da je sve to zajedno imalo utjecaja i na ponovno snaženje hladnog rata i pogoršanje američko-sovjetskih odnosa. Vojna intervencija najviši je stupanj uporabe vojne sile, osim rata. U tom obliku akcije upotrebljavaju se specij alne ili redovne vojne snage određene države kako bi se realizirali širi vanjskopolitički ciljevi. Vojna intervencija može imati nekoliko oblika. Njome se, ponajprije, može pružati pomoć prijateljskom režimu koj i je na vlasti a ima, naprimjer, velike probleme u borbi s pobunjenicima. Usto, vojnom in244 U današnjoj fazi, kada stalno izbijaju afere u koj ima na vidjelo dolaze različite malverzacije financijskog karaktera u koj ima su sudjelovale strane zemlje, odnosno njihove tajne službe treba podsjetiti da su to sve stara i davno iskušana sredstva. Jošje Louis XV npr. uzdržavao skupinu državnika na austrijskom dvoru, izdvajajući za njih god išnje 2 miliju na libri. Za taj novac francuski je kralj, sigurno, dobivao značajne prot uusluge: Cit. iz: H. Morgenthau, "A Political Theory of Foreign Aid", The American Political Science Review, LVI, 1962, str. 302. 245 B. W. Jentlesson, 'The Reagan Administration and Coercive Diplomacy Restraining More Than Remaking Govern ments", Political Science Quarterly 106, no. l, proljeće, 1991, str. 57-82. 161


tervencijom može se pružiti pomoć pobunjenicima koji nastupaju protiv postojeće vlasti. Na kraju, vojnom snagom može se intervenirati u slučaju sukoba između dviju strana (vlade i pobunjenika), kada treća sila pruža pomoć jednoj strani. U tom slučaju govori se o kontraintervenciji. Razumljivo, i u takvim se situacijama, posebno kada je posrijedi aktiviranje velikih sila, prethodno nastoje iscrpsti sva os tala vanjskopolitička sredstva, a propagandna djelatnost ima zadaću pripremiti te ren za takvu akciju i kasnije je opravdati. Svi ti oblici m iješanja u unutarnja pitanja suverenih država pokazuju da je nji ma teže mijenjati određeno stanje, da se upotrebljavaju zajedno s drugim sredstvi ma i da se pomoću njih žele ostvariti neki širi vanjskopolitički ciljevi. S druge stra ne, ne treba posebno isticati da su i Poveljom Ujedinjenih naroda i nizom drugih međunarodnih dokumenata zabranjeni svi oblici uporabe i prijetnje vojnom si lom, kao i svako miješanje u unutarnja pitanja drugih država. Sve te zabrane dio su pozitivnog i demokratskog razvoja međunarodnog prava koje pokušava normirati određene oblike ponašanja suverenih država. Međutim, zbog niza problema s ko jima se suočava današnji svijet, za sada ima malo izgleda da će te tzv. političke nor me međunarodnog prava poštovati i velike sile. Rat, kao posljednje sredstvo nametanja određenih rj ešenja drugoj zemlji, ta kođer ima duge povijesne korijene i star je, otprilike, koliko i aktivnost ljudskih grupa. Uzroci su izbijanja ratova različiti. Govori se tako o nesavršenoj prirodi čovjeka, karakteristikama određene države i sistema međunarodnih odnosa, društveno-političkim i ekonomskim suprotnostima. Teorij e o ratu razvile su niz specifičnih pristupa istraživanju, a usto daju i različite klasifikacije ratova.246 Želi mo li ukratko naznačiti različite poglede o uzrocima izbijanja ratova, možemo is taknuti ova mišljenja: l. Promatrajući ljudsku prirodu kao osnovni izvor svih nesporazuma i sukoba,

teoretičari koji u tome vide uzrok ratova nadovezuju se na mišljenja brojnih filozo fa i teologa koji su, polazeći od "prvobitnoga grijeha" i loših strana ljudske prirode, postavili temelje takvog promatranja. Ističući ljudsku samovolju, Hobbes je, nap rimjer, tvrdio da sloboda mora voditi ratu svih protiv svih (bel/um omnium contra omnes) i da bi samo apsolutna državna vlast, koja bi primjenjivala odlučna sred stva, bila kadra kontrolirati ljudsko ponašanje. Na tim su osnovama u novije vrije me razvijene i brojne škole koje kao uzrok izbijanja ratova ističu nezadovoljene ljudske instinkte. Luter, Spinoza, Malthus, Bismarck i mnogi drugi mislioci i državnici također su polazili od pretpostavke da bi uzroke izbijanja ratova trebalo tražiti u nesavršenoj ljudskoj prirodi. Iako su prijedlozi koje su oni davali za mijenjanje svij eta bili raz ličiti, ipak su se, u biti, svi svodili na potrebu ograničavanja i kontroliranja ljud skog, posebno agresivnog ponašanja, uz traženje nekih izvanj skih korektiva (drža vna vlast, moral, religija) koj i bi trebalo suzbiti nasilje. Bihevioristi ističu da je središnje pitanje održanja svjetskog mira vezano uz mo gućnost kontroliranja agresivnih impulsa. U godinama Drugog svjetskog rata oni 246 Vidjeti o tome cjelovitu studiju J. Lidera On kowitz,

1 62

The New Face ofWar, New

the Nature of War,

York, 2003.

Westmead,

1977,

a

o

ratovima

21.

stoljeća: B. Ber

l


su iznijeli prij edlog o tzv. preventivnoj terapij i, koja bi se trebala ogledati u organi ziranom obrazovanju mladih naraštaja u antiratnom duhu. Zanimljivo je da se posljednjih godina sve više ističe da je mogući uzrok izbija nja kriza, koje vode uporabi vojne sile, stanovita psihološka prenapregnutost glav nih aktera. Predsjednik Američkog udruženja psihologa K. Clark predložio je da se upravo zbog toga vodećim državnicima najvećih zemalja, dakle glavnim akteri ma, redovito daju sredstva protiv "agresivnosti, okrutnosti i destruktivnosti." Bu dući da u svijetu postoji razorno nuklearno oružje i vrlo uzak krug osoba koje mo gu odlučiti o njegovoj stvarnoj uporabi, taj prijedlog, koji se na prvi pogled čini neobičan, mogao bi, nažalost, imati upotrebnu vrijednost. 2. Druga skupina autora vidi uzroke izbijanja ratova u nesavršenom međuna rodnom sistemu u kojemu nema mogućnosti poštovanja određenih pravila, nema neke jedinstvene vlasti, a pitanja sigurnosti svaka zemlja nastoji rješavat i samos talno, izolirano. Uzevši kao osnovu neke idealističke koncepcije razvoja međuna rodnih odnosa, teoretičari koji se zalažu za mijenjanje međunarodnog sistema traže, prije svega, formiranje svjetske vlasti i njezinih izvršnih i zakonodavnih or gana. To bi bio korak u smjeru stvaranja svjetske federacije, što bi trebalo da, na vodno, riješi i problem uporabe sile. Iako je u međunarodnim odnosima, u različitim sredinama, već bilo pokušaja šireg rješavanja problema mira i sigurnosti, ipak se nisu uspjeli spriječiti ni ratovi n i izbijanje sukoba, ni u tim regijama niti šire. Stoga ima malo izgleda da će se os tvariti i ideje o nekoj svjetskoj federaciji, posebno u današnjem svijetu u kojemu paralelno teku dva procesa: težnja za mirom i sigurnosti te želja za maksimalnim isticanjem prava suverenih država i naroda. 3. Ističući da se pravila borbe za opstanak iz svijeta prirode automatski prenose i na polje međunarodnih odnosa, dio autora prikazuje rat kao borbu u kojoj snažni ostaju, a slabiji propadaju. Takva, vrlo vulgarna interpretacija darvinizma bila je popularna u Njemačkoj, a Nietzsche je bio uvjeren da je veća vrijednost rata nego mira. Prema tim shvaćanjima, rat je najviši oblik "kazne božje" koja svojim straho tama stalno upozorava čovjeka na potrebu reda i poslušnosti. S druge strane, ta povremena iskušavanja ljudske i državne sile, odnosno mogućnosti preživljavanja nakon rata, navodno utječe na jačanje otpornosti ljudskih i državnih organizama. U tom sklopu vrijedno je spomenuti i Aristotelova mišljenje da bi oni koji se brinu o održavanju određenog sistema morali uvijek voditi računa o postojanju stanovitog izvanjskog oblika straha, kako bi građani bili spremni. Stalno upozora vajući na neke opasnosti, bliže ili dalje, vladari bi tako uspjeli okupiti stanovništvo oko sebe i njime mirnije vladati. Sva ta mišljenja vodila su tvrdnji da je rat neizbježan i, na stanoviti način, čak koristan, te da su svi napori za njegovo uklanjanje iz međunarodnih odnosa osuđeni na propast. 4. Promatrajući rat u sklopu društveno-političkih i ekonomskih odnosa karak terističnih za fazu prelaska kapitalizma u imperijalizam, klasici marksizma isticali su da upravo eksploatatorsko društvo daje stalnu osnovu za izbijanje ratova, koj i s u normalan instrument kapitalističkog sistema međunarodnih odnosa. Rat j e u širokom klasnom kontekstu promatran kao instrument vladajuće klase koja se nj i-


m e koristi usporedno ili kao produžetkom ostalih vanjskopolitičkih sredstava ka ko bi realizirala svoje šire ciljeve.247 U takvim uvjetima Lenjin je predviđao da će se zaoštriti klasna borba i da se im perijalistički rat može pretvoriti u građanski rat velikih razmjera, u kojemu će eks ploatirani povesti borbu protiv eksploatatora. U skladu s tim, izvršena je i podjela na pravedne i nepravedne ratove, s obzirom na nositelje i ciljeve koji se žele ostva riti ratom. Pravedni su svi oni ratovi u koj ima ne postoje osvajačke namjere, već je posrijedi oslobađanje od stranog ropstva ili pak o odbijanju napada izvana. U nep ravedne ratove ubrajaju se oni ratovi u kojima dominiraju imperijalističke težnje podjarmljivanja i ugnjetavanja drugih zemalja i naroda. Rat je instrument politike, njezino sredstvo, a ne neki izolirani cilj. 248 To, tako đer, znači daje i pobjeda koja se želi ostvariti ratom tehnika, a ne sama po sebi cilj. Država koj a stupa u rat želi njime, kao i drugim sredstvima, postići stanje u kojemu će moći realizirati unaprijed naznačene ciljeve. Glavni cilj ratnih operacija svodi se na kršenje volje protivnika za pružanjem otpora, kako bi se mogli ostvariti vanj skopolitički ciljevi. Stupanj uporabe vojne sile ovisit će, svakako, o vrijednosti kraj nji h ciljeva i o spremnosti napadnute zemlje da pruža otpor. Pozorno analizirajući ta dva elementa u kategorijama ocjene i rizika, akter vanjske politike će dobro pro misliti prije nego što krene u rat. U suvremenim međunarodnim odnosima nekoliko značajnih faktora utjecalo je na drukčije vrednovanje rata kao sredstva vanjske politike. Promjene odnosa na svjetskoj pozornici i angažiranje međunarodnih snaga, koje se zalažu za mirno rješavanje sporova i eliminiranje rata, pridonijeli su novom profiliranju društveno političkih uvjeta vođenja rata. Ali, svakako najznačajnije su promjene nastale na planu razvoja moderne tehnologije koja je do neslućenih visina povećala mogućnost razaranja, i to u globalnim razmjerima. Vojno-tehnološka utakmica, čini se, nema kraja ni granica, te sve kvalitativne inovacije koje se uvode u vojnim sistemima unose nove elemente u inače čvrsto fiksiran ukupan odnos njihove vojne sile. Pokušaji realizacije stanovitih jednostranih prednosti, stvaranje koncepcija tzv. prvog, a zatim i tzv. drugog udara ipak, u biti, računaju s neizmjenjivim ukup nim odnosom mogućega dvostranog uništenja, što praktički znači da u današnjim uvjetima, a vjerojatno i u daljoj budućnosti, nema jednostrane pobjede nuklear nim oružjem. Samim tim bi i rat u kojemu bi se našle angažirane dvije nuklearne si le istog časa dobio totalni karakter. Taj specifični odnos između cijene takvog rata i rizika koji on nosi utječe kao pozitivan element na jačanje uvjerenja na objema stranama da je unatoč svim krizama i oscilacijama u međunarodnim odnosima ne moguće pribjeći uporabi tog sredstva. Čak ni pojačane vojne modernizacije, koje vrlo brzo dobivaju bilateralni značaj, ne utječu na promjenu toga gotovo jedinstve nog stava, te se može tvrditi da globalni rat nikada nije bio dalje nego što je danas. Međutim, činjenica da se sukob između supersila može zamisliti samo u radovima znanstveno-fantastičnog (science fiction) karaktera249 ne smanjuje mogućnost vo247 V. l. Lenin,

Po/noe sobranie sočinenij, sv. 26, str. 224.

248 Detaljnije o odnosu rata i politike u: F. Ryszka, Polityka

249 Vidjeti npr.: Sir General J. Hackett

1 64

i

dr.,

i wojna, Varšava, 1974.

The Third World War August /980, London, 1978.


đenja rata u tzv. lokalnim okvirima. U posthladnoratovskom svijetu, koji karakte rizira ta globalna stabilnost, postoji velik broj primjera uporabe vojne sile u raz ličitim oblicima, što jasno potvrđuje da je rat ostao sredstvo vanjskopolitičkog dje lovanja. Njegova uporabna vrijednost bitno je smanjena, on nije sredstvo kojim se može komunicirati u svim sredinama i spram svih aktera, ali je zato na brojnim područj ima svijeta rat ostao, nažalost, normalna pojava. Tome pridonose brojni ekonomski, društveni, politički i drugi uzroci, što istodobno omogućava održava nje ratova, pa likvidiranje jednog žarišta znači tek prestanak jednog sukoba i ula zak u neki novi rat na drugom području. U međunarodnim odnosima i vanjskoj politici sila je bila snažno profiliran in strument koji se često upotrebljavao u doba hladnog rata. Stvaranje tzv. novog svjetskog poretka i proces globalizacije postavlj a danas i pitanje ostaje li sila i dalje instrument vanjskopolitičkog djelovanja? O tome su mišljenja podijeljena. Jed nom se tvrdi da je već nastupilo doba kraja povijesti i da u njemu dolazi do velikog ujednačavnja ponašanja država, drugi put se ističe da se stvaraju temelji novoga globalnog svjetskog poretka koji vode i globalnom upravljanju i stvaranju većeg je dinstva. Sve te tvrdnje o velikim promjenama ipak se moraju suočiti i s realnostima suvremenog svijeta. A one pokazuju sljedeće: - svake se godine u svijetu vodi od 25 do 32 ratnih sukoba - ekonomske suprotnosti između razvijenih i nerazvijenih u vremenu globalizacij e postaju sve veće - oko 40 zemalja je praktički bankrotirala - jedna milijarda stanovnika živi s jednim dolarom dnevno - jačaju različiti oblici terorizma, koji su posebno postali evidentni nakon l l . rujna 200 1 . - nastavlja se proces nuklearne proliferacije - razvija se svemirska obrambena zaštita - oružje je i dalje tražena i lukrativna roba - međunarodne institucije na čelu s Ujedinjenim narodima još su daleko od toga da postanu djelotvorno središte rješavanja pitanja međunarodne sigurnosti i m1ra. Ako se tome doda i rekord ni vojni proračun "prve, jedine i posljednje supersi le" - SAD-a od 501 milijardu dolara, može se zaključiti sa sigurnošću da će vojna sredstva i dalje biti značajan instrument vanjskopolitičkog djelovanja. *****************

Jesu l i u pravu svi oni koji pišu d a teorije vanjske politike ne može biti, jer se radi o toliko složenim i raznolikim državnim i međunarodnim djelatnostima koje j e gotovo nemoguće staviti u stanoviti red promatranja: ili, pak, imaju pravo oni autori koji gradeći predteorije vanjske politike i vršeći vanjskopolitičku analizu teže tome da se postave bar neke koordinate u kojima je moguće sustavno pro matrati vanjsku politiku? S obzirom na brojnost aktera, njihovu različitost i sve različi tije vanjskopolitičke sadržaje, a i instrumente djelovanja, teško je zamisliti ukupnost vanjskih politika kao skup djelatnosti identičnih aktera u istom vreme nu i prostoru. 165


Vasarelyjeva slika s naslovnice ove knjige može služiti kao ilustrativni pokušaj se da raznoliki skup objekata, koji se nalaze u jedinstvenom sustavu, učini koliko toliko prepoznatljivim i postavljenim u visokom redu skladnih različitosti i suprot nosti koje ipak tvore zajednički sadržaj. To se može usporediti sa zahtjevom s ko jim se pokušaji izgradnje teorije vanjske politike stalno susreću u težnji da u gole mom spletu različitih pojavnosti osmisle neki red promatranja i da na tim temelji ma stvore teorijski okvir promatranja vanjske politike.

1 66

Literatura Allison, G., "Conceptual Models and Cuban Missile Crisis", American Political Sciences Re view, 1969.

Allison, G., Essence of Decission, Explaining the Cuban Crisis, Boston, 1 97 1 . Allison, G., Haleprin, M., Bureaucratic Politics, A paradigm and Some Politic Implications, Washington, 1972. Almond, G. A., The American People and Foreign Policy, New York, 1960. Almond, G., Verba, S., Civic Culture, Prlnceton, 1963. Aron, R., A Century of Total War, Garden City, New York, 1954. Aron, R., Rat i mir, Zagreb, 2002. Avramov, S., Kontrola spoljne politike, Beograd, 1987. Beloff, M., Foreign Policy as and the Democratic Process, Baltimore, 1955. Berkowitz, B., The New Face of War, New York, 2003. Berridge, G. R., Keens-Soper, M., Otte, T. G., Diplomatic Theory From Machiavelli to Kissinger, London, 200 1 . Berridge, G. R., Diplomacija, Zagreb, 2004. Bierzanek, R., Wspolczesne stosunki miedzynarodowe, Warszawa, 1972. Brecher, M., The Foreign Policy System of Israel, Oxford, 1972. Breslauer, G. W., Tetlock, Ph. E. (ur.), Learning in U. S. and Soviet Foreign Policy, Boulder, Co, 1991. Brewer, T. L., Teitelbaum, L., American Foreign Policy: A Contemporary Introduction, New Jersey, 1997. Brucan, S., The Dissolution ofPower: A Sociology ofInternational Relations and Po litics, New York, 1971. Brzezinski, Zb., The Soviet Bloc - Unity and Conflict, New York, 1960. Brzezinski, Zb., Po wer and Principle: Memoirs ofthe National Security Adviser, 1 977-1981, New York, 1983. Brzezinski, Zb., Velika šahovska ploča , Varaždin, 1998. Capie, D., Evans, P., The Asia-Pacific Security Lexicon, Singapore, 2002. Clarke, M., White, B. (ur.), Foreign Policy Analysis, Aldershot, 1981. Clarke, M., White, B. (ur.), Understanding Foreign Policy: The Foreign Policy Systems, Alder shot, 1989. Cohen, B., Thelnjluence ofNon-Governmental Groups ofForeign Policy Making, New York, 1959.

Contemporary PoliticalAnalysis (izd. J. Charlesworth), New York, 1967.

Coplin, W. D., Introduction to International Politics: A Theoretical Overview, London, 1980. 167


Cox, M., US Foreign Policy after the Cold War: Superpower Without a Mission, London, 1995. Davis, D., How the Bureaucracy Makes Foreign Policy, an Exchange Analysis, Washington, 1974.

D eutsch, K., The Nerves ofGoverment: Models ofpolitical Communication and Control, New York, 1966. Deutsch, K., The Analysis of International Relations, Englewood, 1 968. Dimitrijević, V., Stojanović, R., Osn ove teorije medunarodnih odnosa, Beograd, 1 977. Duroselle, J. B., La Politique etranger et ses fundaments, Pariz, 1954. Dvižuščie sily vnešnej politiki SSA , Moskva 1 965.

Easton, D . A., Framework for Political Analysis, New York, 1 965. Economic Theories of International Politics (izd. B. Russett), Boston, 1968.

Ermolenko, D. V., Sociologija i problemy meždunarodnyh otnošenji, Moskva, 1977. Evans, G. , Newnham J., (ur.), Dictionary of In ternational Relations, London 2000. Farell, R. B. (izd.), Approaches to Comparative and International Politics, Evanston, 1966. Filosofskoe nasledie V I. Lenina i problemy sovremennoj vojny, Moskva, 1972.

Finlay, D. J., Hover Jr., T., 7304: International Relations on the Planet Earth , New York, 1975.

Foreign Policy Decission Making: An Approach to the Study ofInternational Politics (izd. R. C. Snyder, H. W. Bruck, B. Sapin), New York, 1962. Foreign Policy Decision Making, R. C. Snyder, H. W. Bruck and B. Sapin, Revisited: V. M. Hudson, D. H. Chollet and J. M. Goldgeiger, New York, 2002. Foreign Policy in World Politics (izd. R. C. Marcidis), New Jersey, 1972. Foreign Policy Making in Developing States (izd. C. Clapam), Westmead, 1978. Foreign Policy Making in Western Europe (izd. W. Wallace, W. E. Petersen), Westmead, 1978.

Foreign Policy Making in Communist Countries (izd. A. Adomeit, R. Boardman), Westmead, 1979.

Franck, A. G., Latin America: Underdevelopment or Revolution, New York, 1 969. Franke!, J., The Making of Foreign Policy, Oxford, 1 967. Franke!, J., The National Interest, London, 1 970. Franke!, J., Contemporary International Theory and the Behaviour ofStates, London, 1 973. Frankel, J., British Foreign Policy 1 945- 1 9 73, London, 1975. Frankel, J., International Relations in a Changing World, Oxford, 1979. Furniss Jr., S., Snyder, R. C., An Introduction toAmerican Foreign Policy, New York, 1955. G hali, B. B., An Agenda for Peace: Preventive Diplomacy, Peacemaking and Peacekeeping, New York, 1992. Ginsberg, The European Union in International Politics, London, 200 1 . Ginsberg, H., The European Union in the International Politics, Baptism by Fire, New York, 200 1 .

Goldstein, J., Keohane, R. (ur.), Ideas and Foreign Policy: Institutions and Political Change, Ithaca, 1993. Haas, E. B. Whitting, Dynamics of International Relations, New York, 1956. Hackett. J. i dr., The Thirdd World War August 1 980, London, 1 978. Halle, L. J., Civilisation and Foreign Policy, New York, 1 955. Halperin, M., Bureucratic Polilics and Foreign Policy, Washington, 1 974. 1 68

Literatura

Hanreider, E. F. (ur.), Comparative Foreign Policy, Theoretical Essays, New York, 1 97 1 . Hastedt, G . P., American Foreign Policy: Past, Present, Future, New Jersey, 2003. Hermann, C., "Changing Course: When Governments Choose to Redirect Foreign Policy", International Studies Quarterly, 34, ožujak, 1990. Hill, C., The Changing Politics of Foreign Policy, London, 2003. Hoffman, St. (ur.), Contemporary Theory in International Relations, Englewood, Cliffs, 1 960.

Holsti, K. J., International Politics: A Framework for Analysis, Englewood Cliffs, 1967. Holsti, K. J., International Politics: A Framework for Analysis, Englewood, Cliffs. 1983. Holsti, 0., Why Nations Realign: Foreign Policy Restrncturing in the Postwar World, Boston, 1 982.

Hook, St. W., Comparative Foreign Policy: Adaptation Strategies ofthe Great and Emerging Powers, New Jersey, 200 1 . Howard, M . , The Causes of Wars, Boston, 1 982. Hughes, B. B., The Domestic Context ofAmerican Foreign Policy, San Francisco, 1978. Hugo, G., Appean-ance and Reality in International Relations, London, 1970. Jensen, L., Explaining Foreign Policy, New York, 1955. Jentlesson, B. W., "The Reagan Administration and Coercive Diplomacy Restraining Mo re Than Remaking Governments", Political Science Quarterly, 106, no. l, 1 99 1 . Jones, R. E., Analysing Foreign Policy: An Introduction to Some Conceptual Problems, Lon don, 1970. Joynt, C. B., Corbett, P. E., Theory and Reality in World Politics, 1978. Kapstein, E. B. and Mastanduno, M. (ur.), Unipolar Politics: Rea lism and State Strategies af ter Cold War, New York, 1999. Kennedy, R. F., Thirteen Days: A Memoir of the Cuban missile crisis, New York, 1969. Keohane, R. 0., Nye, J. S. & Hoffmann, S. (ur.),Afterthe Cold War: International Institutions and State Strategies in Europe 1 989-1991, Cambridge MA 1993. Key, V., Politics, Parties and Pressure Groups, New York, 1958. Kissinger, H. (izd.), Problems of National Strategy, New York, 1965. Kissinger, H., Domestic strncture and foreign policy, Daedalus, 1966. Kissinger, H., American Foreign Policy, New York, 1969. Kissinger, H., American Foreign Policy, Expanded edition, New York, 1974. Kissinger, H., White House Years, New York, 1979. Kissinger, H., Diplomacy, New York, 1994. Knorr, K., Verba, S. (ur.), The International System: Theoretical Essays, Princeton 1 9 6 1 . Kostecki, W., Polityka Zagraniczna , Teoretyczne Podstawy Badan, Warszawa, 1 988. Kupchan, C., The End ofAmerican Era: US Foreign Policy and the Geopolitics ofthe Twenty First Century, New York, 2002. Lall, A., Modern International Negotiations, New York, 1966. Lebedeva, M., Mirovaja politika, Moskva, 2003. Lentner, H., Foreign Policy Analyssis, a Comparative and Conceptual Approach, Columbis, 1974.

Lerche, C. 0., Said, A. A., Concepts of International Politics, Englewood Cliffs, 1964. Lider, J., On the Nature of War, Westmead, 1977. 1 69


Liska, G., International Equillibrium: A Theoretical Essay on the Politics and Organisation of Security, Cambridge, 1957. Lund, M., Preventing Violent Conflicts, New York, 1996. Machiavelli, N., Vladar, Zagreb, 1 974. Macridis, R. C., "Comparative Politics and the Study of Government: Search For Fokus", Comparative Politics, l, 1 968.

McGowan, P. J., (izd.), Sage International Yearbook of Foreign Policy Studies, sv. l , New York, 1973. McGowan, P. & Shapiro, H., The Comparative Study ofForeign Policy: A Survey of Scientific Findings, London 1973. McGowan, P. J., Shapiro, H., (izd.), The Comparative Studies of Foreign Policy, New York, 1973.

Modelski, G., A Theory of Foreign Policy, London, 1962. Morgenthau, H., "A Political Theory of Foreign Aid", The A merican Political Science Re view, LVl, 1 962. Morgenthau, T. J., Politics Among Nations, The Struggle for Power and Peace, New York, 1 985.

Mowlana, H., Global Information and World Communication: New Frontiers in In ternational Relations, New York, 1 986. Nick, S., Diplomacija, Zagreb, 1 997. Nicolson, H., Diplomacy, Oxford, 1945. Nicolson, H., The Congress of Vienna, London, 1949. Northedge, F. S., (izd.), The Foreign Policies of Powers, London, 1 968. Northedge, F. S., The International Political System, London, 1 976. Obščestvenost' i problemy voiny mira, Moskva, 1978.

Osgood, R. E., Ideals and Self Interest in A merica's Foreign Relations, Chicago, 1953. Van Dyke, International Politics, Englewood Cliffs, 1 972. Qualter, T. H., Propaganda and Psychological Waifare, New York, 1962. Readings in American Foreign Policy, A Bureaucratic Perspective, Boston, 1973.

Ripley, B. R., Lindsay, J. M. (ur.), U S. Foreign Policy after the Cold War, Pittsburgh, 1997. Rosati, J. A., Hagan, J. D., Sampson III, M. W. (ur.), Foreign Policy Restructuring: How Govrnments Respond to Global Change, New York, 1994. Rosenau, J. N., Domestic Sources of Foreign Policy, New York, 1 967. Rosenau, J. N., International Politics and Foreign Policy, New York, 1967. Rosenau, J. N., Moral Fervor, Systematic Analysis and Scientific Consciousness in Foreign Policy Research (izd.), Political Science and Public Policy, Chicago, 1968. Rosenau, J. N., (ur.), Linkage Politics, New York, 1969. Rosenau. J. N., (ur.), International Politics and Foreign Policy, New York, 1969. Rosenau, J. N., The Adaptation of National Societies, New York, 1 970. Rosenau, J. N., The Scientific Study of Foreign Policy, New York, 1 9 7 1 . Rosenau, J. N., Davies, V. (ur.)., The Analysis of International Politics, New York, 1 972. Rosenau, J., The Analysis of International Relations, New York, 1 972. Rosenau, J. N., (izd.), Comparing Foreign Policy: Theories, Findings and Methods, London, 1 974.

Rosencrance, F., Action and Reaction in the World Politics, Boston, 1963. 170

Literatura

Ryszka, F., Polityka i wojna, Varšava, 1974. Sampson, A., Anatomy ofBritain, New York, 1962. Sanakoev, Š. P., Kapčenko, N. I., O teoriji vnešnej politiki socializma, Moskva, 1 977. Satow, E. M., A Guide to Diplomatic Practice, London, 1957. Scott, J. M. (ur.),After the End: Making US Foreign Policy in the Post Cold War World, Dur ham, 1998. Seanury, P., Power, Freedom and Diplomacy: The Foreign Policy of the United States, New York, 1965. Sera, E, La diplomazia in Italia, Milano, 1984. Simon, H., The Science ofArtificial, Cambridge, 1968. Smith, K. E., European Union: Foreign Policy in a Changing World, London, 2003. Snyder, J., Mith of Empire: domestic politics and international ambition, Ithaca, 1 992. Sovremennye buržoaznye teorii i meždunarodnyh otnošenji, Moskva, 1976.

Spanier, J., Uslabder, E. M., How American Foreign Policy is Made, New York, 1978. Spanier, J., American Foreign Policy Since World War II, New York, 1983. Sprout, H., Sprout, M., The Ecological Perspective on Human affairs with special reference to International Politics, Princeton, 1965. Steinbruner, J. D., The Cybernetic Theory of Decission, Princeton, 1974. Strenl, J., "Clinton's Dollars Diplomacy", Foreign Policy, 97, 1994. The Analysis ofInternational Politics (izd. J. Rosenau, V. Davies, A. East), New York, 1 972. The Foreign Policies of the Powers (izd. F. S. Northedge), London, 1968. The Third World International Relations (izd. P. Braillard, M. R. Djalili), Boulder, Co., 1984.

Thompson, K., Understanding of World Politics, Notre Dame, 1975. Ulam, A. B., Dangerous Relations: The Soviet Union in World Politics 1 9 70-1 982. Valerie, H. M. (ur.), Culture and Foreign Policy, Boulder, 1997. Vnesnjaja politika kapitalisticeskih stran, Moskva, 1983.

Vukadinović, R., Sila i interesi: vanjska politika SAD, Zagreb, 1972. Vukadinović, R., Međunarodni politički odnosi, Zagreb, 1974. Vukadinović, R.,Američko-sovjetski odnosi 1917-1 976, Zagreb, 1977. Vukadinović, R., Europska sigurnost i suradnja , Zagreb, 1978. Vukadinović, R., Teorije o medunarodnim odnosima, Zagreb, 1978. Vukadinović, R., Hladni rat i Europa , Zagreb, 1985. Vukadinović, R., "Hrvatska vanjska politika - novo vrijeme i nove zadaće", Međunarodne studije, Vol l, 2000. Vukadinović, R., "Amerika i Europa: razlike i podjele", Medunarodne studije, Vol III, 2003. Vukadinović, R., Politika i diplomacija, Zagreb, 2004. Vukadinović, R., Međunarodni politički odnosi, Zagreb, 2004. Wallerstein, T., The Age of Transition: Trajectory of the World System 1 945-2002, London, 2003.

Walt, S. M., The Origins of Theory ofAlliances, Ithaca, 1978. Waltz, K. N., Man, the State and War, New York, 1959. Waltz, K. N., Foreign Policy and Democratic Politics, Boston, 1967. Watson, A., Diplomacy: The Dialogue between States, London, 1982. White, B., Understanding European Foreign Policy, London, 2001. 171

TEO RIJE VANJSKE POLITIKE

Wiarda, H. ]., A merican Foreign Policy: Actors and Proccesses, New York, 1 996. Williams, P., Smith, M., "The conduct of foreign policy in democratic and authoritarian regimes", Yearbook of World Affairs, 30, 1976. Wolfers, A., Discord and Collaboration, Essays on International Politics, Baltimore, 1962. Wolstetter, R., Peal Harbor, Warning and Decission, Sranford, 1 962. Wood, J. R., Serres, J., Diplomatic Ceremonial and Protocol, New York, 1 970. Zegart, A., Flawed Design: The Evolution of CIA, JCS and NSC, Stonford, 1999. Zonova, T. V., Sovremennaja model diplomatii: istoki stanovlenija i perspektivy razvitija, Moskva, 2003. Zorin, V. A., Osnovy diplomatičeskoj služby, Moskva, 1977.

1 72

Kazalo Acheson, D. 1 4 3 Adomeit, A. l l , 1 68 Allison, G. l l , 55, 76, 77, 167 Almond, G. A. 57, 72, 1 10, 167 Ammanullah 68 Aragon, L. 159 Aron, R. 83, 167 Avramov, S. 167 Beloff, M. 48, 56, 167 Berkowitz, B. 1 62, 1 67 Berridge, G. R. 142, 167 Bierzanek, R. 109, 167 Bismarck, O. von 1 62 Boardman, R. ll, 1 68 Braillard, P. 1 7 1 Brecher, M. 5 1 , 1 18, 167 Breslauer, G. W. 1 3 3 , 1 67 Brewer, T. L. 74, 1 09, 167 Brucan, S. 30, 34, 36, 37, 1 67 Bruck, fl. W. 52, 53, 60, 168 Brzezinski, Zb. 44, 95, 1 0 1 , 127, 167 Bush, G. 44 Capie, D. 148, 167 Carr 125 Carter, J. 44, 4 7 Chirac, J. 146 Chomsky, N. 7 3 Clapam, C. ll, 1 6 8 Clark, K. 163 Clarke, M. 1 1 5, 120, 1 2 1 , 1 29, 167 Clausewitz, C. P. G. von 160 Clinton, B. 146, 1 7 1 Cohen, B. 74, 167 Cook, S. W. 49, 57

Coplin, W. D. 55, 167 Corbett, P. E. 169 Cox, M. 87, 168 Davies, V. 82, 170, 1 7 1 Davis, D. 16, 75, 168 Deutsch, K. 3 1 , 32, 168 Dimitrijević, V. 15, 4 1 , 60, 9 1 , 1 68 Djalili, M. R. 171 Dobrinjin, A. 47 Dulles, A. 49 Dulles, J. F. 100 Duroselle, J. B. 168 Easton, D. A. 1 19, 168 Ermolenko, D. V. 168 Evans, P. 21, 148, 167, 168 Farell, R. B. 168 Farrads, Ch. 121, 124, 1 26, 127 Farrel, B. 30 Finlay, D. J. 1 13, 168 Ford, G. 47 Franck, A. G. 125, 168 Franke!, J. 8, 12, 14, 4 1 , 45, 53, 60, 61, 62, 65, 68, 74, 90, 101, 1 1 3, 168

Fulbright, W. 22, 37 Furniss, S., jr. 15, 168 Ghali, B. B. 148, 168 Ginsberg, fl. 79, 150, 1 6 8 Goldstein, J. 99, 168 Gromiko, A. A. 44 Guetzkow, fl. 24 flaas, E. B. 133, 168 1 73


Haas, M. 1 3 1 Hackett, J . 164, 1 68 Haestedt, G. P. 149 Hagan, J. I>. 139, 170 Halle, L. J. 168 Halperin, M. 77, 78, 79, 1 6 8 Hammarskold, D. 1 4 7 Hanreider, W. F. 22, 24, 83, 1 69 Hastedt, G. P. 43, 71, 1 6 9 Hegel, G. W. F. 22 Hermann, C. F. 16, 82, 133, 137, 1 69 Hill, C. l l, 12, 13, 14, 16, 17, 72, 169 Hoda, E. 154 Hoffman, S. 22, 23, 83, 1 33 , 169 Holsti, K. J. 23, 24, 70, 85, 90, 91, 94, 97, 1 0 1 , 105, 107, 1 12, 156, 158, 169

Hook, St. W. 7, 38, 133, 169 Hover, T., Jr. 1 1 3, 1 6 8 Howard, M. 169 Hruščov, N. S. 104 Hughes, B. B. 55, 58, 169 Hugo, G. 13, 169 Jensen, L. 169 Jentlesson, B. W. 1 6 1 , 169 Johnson, L. 47 Jones, R. E. 8, 52, 53, 1 6 9 Joynt, C. B. 169 Kapčenko, N. I. 22, 1 7 1 Kapstein, E . B. 133, 1 69 Keens-Soper, M. 142, 167 Kennedy, J. 30, 37, 47 Kennedy, R. F. 106, 1 69 Keohane, R. O. 99, 1 33, 168, 169 Key, V. 16, 73, 169 Kissinger, H. 8, l l , 44, 46, 78, 95, 104, 1 37, 150, 167, 169

Knorr, K. 124, 169 Kostecki, W. 23, 8 1 , 1 69 Kupchan, C. 46, 169 Lall, A. 169 Lebedeva, M. 69, 169 Lentner, H. 81, 169 Lenjin, V. I . 124, 158, 160, 164 Lerche, C. O. 15, 46, 5 1 , 54, 64, 169 174

Lider, J. 169 Lindsay, J. M. 46, 1 70 Liska, G. 24, 25, 1 70 Louis XIV. 160 Louis XV. 1 6 1 Lowi 25 Lund, M. 149, 170 Luter 162 Machiavelli, N. 2 1 , 22, 167, 170 Macridis, R. C. 49, 120, 170 Malthus 162 Marcidis, R. C. l l, 13, 168 Mastanduno, M. 133, 169 McGowan, P. J. 1 2 , 38, 120, 1 70 Mehmed II. 68 Metternich, K. von 155 Milbrath, L. W. 55 Modelski, G. 15, 21, 84, 85, 95, 121, 1 24, 170

Morgenthau, H. 25, 125, 1 6 1 , 170 Mowlana, H. 170 Napoleon III. 155 Newnham, J. 2 1 , 168 Nick, S. 142, 170 Nicolson, H. 8 1 , 142, 170 Nietzsche, F. 1 6 3 Nixon, R. 44, 4 7 Northedge, F. S. l l , 49, 125, 170, 1 7 1 Nye, J. S. 133, 169 Osgood, R. E. 83, 170 Otte, T. G. 142, 1 67 Palmerstvon 1 5 5 Peterson, W. E. 1 1 , 168 Picasso, P. 159 Qualter, T. H. 155, 170 Reagan, R. 47, 1 6 1 , 169 Rice, C. 44 Ripley, B. R. 46, 170 Rosati, J. A. 139, 170 Rosenau, J. N. l l , 15, 16, 23, 24, 30, 3 1 , 33, 35, 36, 38, 55, 61, 82, 123, 134, 137, 170, 171

Kazalo

Rosencrance, F. 170 Rothwell, C. E. 61 Rummel, J. 24 Rusk, D . 1 12 Ryszka, F. 164, 171 Said, A. A. 15, 46, 5 1 , 54, 64, 169 Sampson III, M. W. 139, 170 Sampson, A. 86, 170, 171 Sanakoev, Š. P. 22, 1 7 1 Sapin, B . 52, 53, 60, 168 Satow, E. M. 142, 143, 1 7 1 Scott, J. M. 46, 171 Seabury, P. 15, 73, 84, 86 Seanury, P. 171 Sera, E. 155, 171 Serres, J. 142, 172 Shapira, H. 12, 120, 170 Simon, H. 82, 171 Smith, K. E. 79, 135, 139, 1 7 1 Smith, M. 131, 134, 172 Snyder, R. C. 15, 52, 53, 60, 120, 168, 1 7 1 Spani er, J . 43, 1 2 1 , 171 Spinoza, B. 162 Sprout, H. 133, 134, 1 7 1 Sprout, M . 171 Staljin, J. V. 98 Steinbruner, J. D. 8 1 , 1 7 1 Stojanović, R. 15, 4 1 , 60, 9 1 , 99, 168 Strenl, J. 1 7 1 Sullivan, J. D. 24

Teitelbaum, L. 74, 109, 1 67 Tetlock, Ph. E. 133, 167 Thompson, K. 13, 171 Ulam, A. B. 1 1 1 , 1 7 1 Uslabder, E. M. 1 2 1 , 1 7 1 Valerie, H. M. 1 13, 1 7 1 Van Dyke 83, 170 Vandenberg 46 Verba, S. 1 10, 124, 167, 169 Vukadinović, R. 33, 43, 47, 63, 74, 85, 87, 105, 108, 1 1 1, 126, 136, 142, 159, 1 7 1

Wallace, W. ll, 168 Wallerstein, T. 124, 1 7 1 Walt, S. M. 128, 1 7 1 Waltz, K. N. 128, 138, 1 7 1 Watson, A 1 7 1 White, B. 95, 1 15 , 129, 1 3 5 , 137, 167, 169, 171

Wiarda, H. J. 48, 57, 172 Williams, P. 139, 172 Wolfers, A 83, 172 Wolstetter, R. 1 13, 172 Wood, J. R. 142, 172 Wylie, L. L. 57 Zegart, A 49, 172 Zonova, T. V. 146, 172 Zorin, V. A 142, 172

175

Teorije vanjske politike

Demon teorije

Teorije medjunarodnih odnosa

Odbrana Marksove teorije istorije

Epistemologija: Vodic u teorije znanja

Poljoprivreda-vodic kroz eu politike

Psihologija ličnosti : teorije i istraživanja

Ese në filozofinë historike dhe politike

Studije iz filozofije, ekonomije i politike

Teorije vanjske politike

Demon teorije

Teorije medjunarodnih odnosa

Odbrana Marksove teorije istorije

Epistemologija: Vodic u teorije znanja

Poljoprivreda-vodic kroz eu politike

Psihologija ličnosti : teorije i istraživanja

Ese në filozofinë historike dhe politike

Studije iz filozofije, ekonomije i politike

Recommend Documents