Demetra Filosofska biblioteka Dimitrija Savića Atten,
u suradnji s Damirom Barbarićem
Platon
ΠΑΡΜΕΝΙΔΗΣ / PARMENID Prijevod i bilješke
Petar Šegedin φ—,
Hans-Georg Gadamer
Platonov Parmenid i njegov kasniji utjecaj Prijevod
Igor Mikecin
Demetra Filosofska biblioteka Dimitnja Savića
Zagreb 2002
Izvornik PLATONIS OPERA RECOGNOVIT BREVIQVE ADNOTATIONE C R m C A INSTRV
IOANNES BURNET
TOMVSII, OXFORD, 1967 (^Ol)
ISBN 953-225-009-3
Korektor Petar Šegedin
Grafička priprema MALEKOCI birotehničke usluge d. o. o. Zagreb, Trnsko 21e
Editor: © DEMETRA d.o.o.f Zeleni trg 2IXVI1, 10000 Zagreb Tel (+385-1) 65-222-96 i tel/fax. 61-993-47 E-mail:
[email protected] Sva prava pridržana
Platon
Sadržaj
Struktura dijaloga Parmenid
9
ΠΑΡΜΕΝΙΔΗΣ /PARMENID
17
Bilješke
131
Rječnik
221
Bibliografija
225
Pogovor prevoditelja
235
Η - G . Gadamer: Platonov Parmenid i njegov kasniji utjecaj
243
7
Struktura dijaloga Parmenid
I. Uvod (126al - 127d5) Kefal dolazi s prijateljima iz Klazomene u Atenu namjeravajući od Adimantova i Glaukonova polubrata Antifonta čuti razgovor koji su jednom ο Velikim Dionizijama vodili Sokrat, Parmenid, Zenon i mladi Aristotel. Antifont je pak taj razgovor zapamtio jer ga je više puta čuo od Pitodora, Zenonova prijatelja s kojim se dosta družio. II. Aporetičnost
bitka ideje (127d6 - 135c7)
1. Rasprava: Sokrat-Zenon
(127d6-
128e4)
Zenonov dokaz: ukoliko bi bića bila mnoga, morala bi biti i slična i neslična; budući daje to nemoguće, bića nisu mnoga. U Zenonovu pokušaju da dokaže nepostojanje mnoštva Sokrat prepoznaje ustvari pokušaj da se kaže ono isto do čega je stalo i Parmenidu u njegovim pjesmama, naime daje svejedno.
9
Struktura dijaloga Ρ a rm
2. Sokratova postavka ο idejama (128e5 - 130a2) Ideje (poput sličnosti i nesličnosti, jednoga i mnoštva itd.) postoje odvojeno (χοορί$) same po sebi (αυτά καθ' αυτά) i ona druga (τά άλλα) u njima sudjeluju. Po tom sudjelovanju u idejama, čak i onima suprotnim, ona druga su izložena svakoj akoj isprepletenosti: ona su slična, neslična, i slična i neslična, jedno, mnogo, i jedno i mnogo itd. U tomu stoga nema ništa čudno, no svakoga je čuđenja vrijedno pokaže li se da sami rodovi i ideje u sebi trpe te suprotne trpnje. 3. Rasprava: Sokrat - Parmenid (130a3 - 135c7). Parmenidova kritika. a) Prvi korak (130a3 - 130e4). Postavka ο idejama mora se proširiti na čitav raspon svega što jest. b) Drugi korak (130e4 - 131e7). Ona druga ne mogu sudjelovati u idejema niti uzmu li se ideje kao cijele (ideja bi onda bila odvojeno od sebe same) niti uzmu li se kao djeljive (paradoks veličine i malenosti). c) Treći korak (131e8 - 133al0). Tzv. dokaz "trećega čovjeka". Kritika sudjelovanja s obzirom na narav samoga zaključivanja na ideje: ideja kao ono jedno i isto pri mnogom. a) 131e8 - 132b2 Dokaz preko veličine (veličina kao ono jedno i isto pri svemu velikom). β) 132b3 - 132cll Ideja kao ono jedno i isto pri mnogomu ne može biti misao. γ) 132cl2 - 133a7 Ideja ne može biti uzor u kojemu bi ona druga (nalike, slike) sudjelovala po sličnosti. 11 101
enid
d) Četvrti korak (133a8 - 135c7). Aporija koja se otvara postave li se za ideje bića sama po sebi zaoštrava se na kraju u uvidu da se ideje kao takve od nas ne mogu ni spoznati. Štoviše, čak ni bog ne spoznaje ništa od onih drugih. Ideje i ona druga ostaju nepremostivo razdijeljeni; propada mišljenje, moć razgovaranja i filozofija. III Metoda (135c8 - 137c3) 1. Ocrtavanje temelja aporije (135c8 - 135d6) Aporija sudjelovanja određena je time što Sokrat poduzima omeđivati ideje kao bića po sebi prerano, naime prije nego što se izvježbao u onomu što mnoštvo naziva brbljanje (άδολεσχία). 2. Ocrtavanje metode adoleshia (135d7 - 136c5) Metoda adoleshia izvježbava se na način da se za nešto (ono jedno, ona mnoga, sličnost, nesličnost, kretanje, stajanje, postajanje, iščeznuće, ono biti, ono ne-biti) pretpostavi da jest i da nije te da se za svaki od oba slučaja ispituje što slijedi i za ono pretpostavljeno i za nešto drugo koje se izabere, i spram njih samih (πρό$ εαυτό) i u međusobnom odnosu (προς άλληλα). 3. Nagovaranje Parmenida i izbor sugovornika (136c6 -13 7c3) Budući da se radi ο tešku poslu, Sokrat, Pitodor i ostali mole i nagovaraju Parmenida da im na primjeru jedne vježbe izvede metodu. Parmenid se zbog svoje dobi isprva koleba, no potom ipak pri-
Struktura dijaloga
Ρarmenid
staje te odlučuje pretpostavljati s obzirom na ono svoje, dakle s obzirom na ono jedno samo. Za sugovornika bira najmlađega među prisutnima, Aristotela. IV. Vježba (137c4 - 166c5) Dvije su pretpostavke: ako jedno jest i ako jedno nije. U okviru svake pretpostavke kroz nekoliko ispitivanja-dokaza (λόγοι) razmatra se ono što na temelju same pretpostavke slijedi za ono jedno i za ona druga, i s obzirom na njih same i u međusobnom odnosu. PRVA PRETPOSTAVKA: ako jedno jest (137c4 - 160b4) 1. Prvo ispitivanje (137c4 - 142a8): ako jedno jest, što slijedi za ono jedno ukoliko je samo jedno? a) 137c4- 138al Ukoliko je samo jedno, ono jedno nije mnogo, nije cjelina i nema dijelova. Stoga nema ni početak ni sredinu ni završetak te ne sudjeluje ni u kakvu obliku. b) 139a2 - 138b6 Ono jedno nije nigdje: ni u sebi ni u drugomu. c) 138b7 - 139b3 Ono jedno je prema svakomu kretanju nepokretno, ali i ne stoji. d) 139b4 - e6 Ono jedno nije ni isto ni drugo, ni sebi ni drugomu. e) 139e7 - 140b5 Ono jedno nije ni slično ni neslično, ni sebi ni drugomu. f ) 140b6 - d8 Ono jedno nije ni jednako ni nejednako, ni sebi ni drugomu.
13 101
g) 140el - 141d6 Ono jedno nije ni starije ni mlađe ni jednake dobi, ni spram sebe samoga ni spram drugoga. Ono stoga nije ni u vremenu. h) 141d7 - 142a8 Ono jedno ne sudjeluje u jestvu; ono jedno niti je jedno niti jest. Ο njemu ne postoji ni ime, ni odredba, ni znanje, ni opažanje, ni mnijenje. 2. Drugo ispitivanje (142bl - 155e3): ako jedno jest, što slijedi za ono jedno ukoliko treba biti, tj. ako je ono jedno koje jest? a) 142bl - 143a3 Ono jedno koje jest sudjeluje u jestvu i cjelina je dvaju dijelova (ono jedno i ono biti) koji se nikad ne ostavljaju jedan drugoga; ono jedno je stoga mnogo i množinom bezgranično. b) 143a4 - 144e7 Ono jedno se i samo po sebi, bez jestva u kojemu sudjeluje, pokazuje kao mnogo. Jedno i jestvo nikada se ne ostavljaju i razdijeljeni su najviše od svega. c) 144e8 - 145b5 Ono jedno je jedno i mnogo, cijelo i dijelovi, ograničeno i množinom bezgranično. Ima početak, sredinu i završetak te sudjeluje u obliku. d) 145b6 - e6 Ono jedno je u sebi samomu i u drugomu. e) 145e7 - 146a8 Ono jedno se kreće i stoji. f ) 146a9 - 147b8 Ono jedno je isto sebi samomu i onima drugima te drugo od sebe samoga i onih drugih. g) 147cl - 148d4 Ono jedno je i slično i neslično, i sebi samomu i onima drugima. h) 148d5 - 149d7 Ono jedno se dotiče i ne dotiče sebe samoga i onih drugih. i) 149d8 - 151e2 Ono jedno je jednako i nejednako (veće i manje), i spram sebe i spram onih drugih.
j) 151e3 - 155e3 Ono jedno sudjeluje u vremenu. Ono bijaše, jest i bit će, te postajaše, postaje i postajat će. Ο njemu postoji ime, odredba, znanje, mnijenje i opažanje. 3. Treće ispitivanje (155e4 - 157b5): ako jedno jest, što slijedi za ono jedno ukoliko je ono jedno koje jest? Ovo ispitivanje je ustvari produbljivanje prethodnoga: što slijedi za ono jedno ukoliko je, kao ono jedno koje jest, i jedno i mnogo, niti jedno niti mnogo, te ako sudjeluje u vremenu. Preokret (μεταβολή), trenutak (τό εξαίφνης), ono između (τό μεταξύ). 4. Četvrto ispitivanje (157b6 - 159bl): ako jedno jest, što slijedi za ona druga ukoliko trebaju biti? j a) 157b6 - 158b4 Ona druga su druga od onoga jednog, no, da bi bila upravo druga, moraju sudjelovati u njemu. b) 158b5 - d8 Ona druga su po svojoj pravoj naravi množinom bezgranična, no sudjelovanjem u onomu jednom dobivaju granicu. c) 158el - 159bl Ona druga su i slična i neslična, i sebi samima i jedna spram drugih; ona su i ista i druga, kreću se i stoje i si. 5. Peto ispitivanje (159b2 - 160bl): ako jedno jestf što slijedi za ona druga ukoliko su samo druga? Ono jedno i ona druga su odvojeno jedno od drugoga i jedno u drugomu ne sudjeluju. Ona druga nisu niti jedno, niti mnoga, niti cijelo niti dijelovi, niti slična niti neslična, niti ista niti druga, niti
15 101
se kreću niti stoje, niti postaju niti nestaju, niti su veća, manja ili jednaka. Zaključak prve pretpostavke (160b2 - b4): ako jedno jest, ono jedno i sve jest i nije nijedno, i spram sebe samoga i spram onih drugih (te ona druga isto tako). DRUGA PRETPOSTAVKA: ako jedno nije (160b5 -166c2). 1. Prvo ispitivanje (160b5 - 163b6): ako jedno nije, što slijedi za ono jedno ukoliko upravo ono, ono jedno, nije? a) 160b5 - 161a5 Ο onomu jednomu koje nije postoji znanje i pripada mu drugost spram onih drugih. b) 161a6 - c2 Onomu jednomu koje nije pripada nesličnost spram onih drugih i sličnost spram sebe samoga. c) 161c3 - e2 Ono jedno koje nije sudjeluje u nejednakosti jer je nejednako onima drugima; no ono sudjeluje i u veličini, malenosti i jednakosti. d) 161e3 - 162b8 Ako ono jedno nije, nužno mu je sudjelovati i u jestvu i u nejestvu. e) 162b9 - 163b6 Ono jedno koje nije kreće se i stoji, mijenja se i ne mijenja, postaje i nestaje te niti postaje niti nestaje. 2. Drugo ispitivanje (163b7 - 164b4): ako jedno nije, što slijedi za ono jedno ukoliko ono nikako nije? Ono jedno koje nije nikako ne sudjeluje u jestvu. Ono stoga niti postaje, niti nestaje, niti se mijenja, niti se kreće, niti stoji, niti za njega postoji išta od onoga što pripada bićima.
3. Treće ispitivanje (164b5 - 165el): ako jedno nije, što slijedi za ona druga ukoliko trebaju biti druga? Budući da nema onoga jednoga, ona druga su druga jedino jedna od drugih, po skupinama. Svaka skupina se pojavljuje kao jedno i čini se da sudjeluje u broju. Ona druga jesu kao pojava i za njih se stoga čini da su bezgranična i da imaju granicu, da su jedno i mnoga, da su ista i druga, da se dotiču i da su odvojeno jedna od drugih, da se kreću i da stoje, da postaju i nestaju te da nisu ništa od toga. 4. Četvrto ispitivanje (165e2 - 166c2): ako jedno nije, što slijedi za ona druga ukoliko ono jedno nikako nije? Budući da ne sudjeluju u jednomu, ona druga niti jesu niti se čine kao jedno ili mnoga, ona druga su ništa. Niti ješu niti se za njih čini da su slična ili neslična, ista ili druga, da se dotiču ili da su odvojena. Zaključak obaju pretpostavki (166c2 - c5): ono jedno, bilo da jest ili da nije, i ono sdmo i ona druga; i spram samih sebe ijedni spram drugih sve na svaki način i jesu i nisu, i čine se i ne čine (kao sve).
ΠΛΑΤΩΝΟΣ ΠΑΡΜΕΝΙΔΗΣ
PLATONOV PARMENID άγνοουσιν γάρ oi πολλοί δτι άνευ ταύτης της δια πάντων διεξόδου τε και πλάνης άδύνατον έντυχόντα τ φ άληθεΤ νουν σχεΤν. Parm.
16
136el-2
Π ΑΡΜΕΝΙΑ H 2 St. III
PARMENID
ΚΕΦΑΛΟΣ
KEFAL
ρ.126 a
5
b
5
C
Έ7Γ€ΐδτ7 Άθήναζε οϊκοθζν *κ Κλαζομ€νών άφικόμςθα, κατ άγοραν ένετνχομεν 9Αδ€ΐμάντψ
9 λέγεις; φάναι τον Σωκράτη. Οίον, φάναι τον ΤΙαρμενίδην, εί τις ημών τον δεσπότης η δούλο? Εστιν, ονκ αντον δεσπότου δήπον, δ έστι δεσπότης, Εκείνον δοΰλός Εστίν, ονδϊ αντον δούλον, δ ε στ ι δονλος, δεσπότης δ δεσπότης, άλλ* άνθρωπος &>ν άνθρώπου αμφότερα ταϋτ* Εστίν αντη δ£ δεσποτεία αυτής δουλείας Εστίν ο Εστι, καϊ δουλεία ωσαύτως αντη δουλεία αυτής δεσποτείας, άλλ* ον τά Εν ημΐν προς Εκείνα την δύναμιν (χει ονδ% Εκείνα προς η μας, άλλ*, δ λέγω, αυτά αντών καϊ προς αντά Εκεΐνά τ4 Εστι, καϊ τά παρ* ημΐν ωσαύτως προς αντά. η ον μανθάνεις δ λέγω; ΤΙάνν γ*, είπεΐν τον Σωκράτη, μανθάνω. Ονκονν καϊ Επιστήμη, φάναι, αντη μεν δ εστι Επιστήμη της δ έστιν άλήθεια αντης άν Εκείνης εϊη Επιστήμη; ΤΙάνν γε. Εκάστη δ£ αν τών Επιστημών, ή έστιν, Εκάστου τών όντων, δ (στιν, εϊη άν Επιστήμη· η ον; ί Ναί· β Η δ£ παρ* ημΐν Επιστήμη ον της παρ* ημΐν άν άληθείας εϊη, καϊ αν Εκάστη η παρ* ημΐν Επιστήμη τών παρ* ημΐν όντων Εκάστον άν Επιστήμη σνμβαίνοι είναι; * Ανάγκη. *Αλλά μην αντά γε τά εϊδη, ώς δμολογεΐς, ούτε έχομεν οντε παρ* ημΐν οΐόν τε είναι· Ον γάρ ονν. Τιγνύσκεται δέ γέ που νπ* αντον του εϊδους του της Επιστήμης αυτά τά γένη h έστιν έκαστα; Ναι. "Ο γε ήμεΐς ουκ έχομεν. Ου γάρ. Ουκ άρα νπο γε ημών γιγνώσκεται τών εΙδών ουδέν, Επειδή αυτής Επιστήμης ον μετέχομεν. θ ι t 4 στ ι Τ : ίστι Β TC Β : οϊονται Τ
& 6 οΖ των Β : αύτων Τ
40
b 4 οΐόν
Kako (to) kažeš? reče Sokrat. (Tako), reče Parmenid, kao ako je netko od nas nečiji gospodar ili rob, zacijelo nije rob samoga gospodara - onoga koje jest gospodar, a ni gospodar nije gospodar samoga roba" - onoga koje jest rob100, već je, kao čovjek, to oboje spram čovjeka; dok je sam5 gospodstvo spram samoga ropstva (to) koje jest, i na isti načinje sam5 ropstvo ropstvo samoga gospodstva. Ali ona u nama nemaju spram onih101 (svoju) moć, a također ni ona spram nas, nego, kako kažem, ona (imaju svoju moć) od sebe te i jesu spram sebe, a ona kod nas isto tako spram sebe. Ili (možda) ne dokučuješ što govorim? Baš posve dokučujem, reče Sokrat. Ne bi li dakle i samč znanje102, reče, ono koje uistinu jest znanje, bilo znanje samoga onoga koje jest istina? Baš posve. A svako bi opet od tih znanja - ono koje jest znanje, bilo znanje svakoga pojedinog od bića - onoga koje jest biće? Ili pak ne? Da. A ono znanje kod nas, ne bi li bilo (znanje) istine kod nas, te bi opet slijedilo da je svako pojedino znanje kod nas znanje svakoga pojedinog od bića kod nas? Nužno. No upravo same ideje, kako priznaješ, niti imamo niti mogu biti kod nas. Ne, zaista. A upravo valjda od same te ideje, one znanja, bivaju spoznavani sami rodovi - ono koje jest svaki pojedini? Da. Baš (one ideje) koju mi nemamo. Nemamo, doista. Ne biva dakle od nas spoznavana nijedna od ideja, budući da ne sudjelujemo u znanju samom.
101
e
5 134
5
5
Ονκ ioiKCV· *Αγνωστον &ρα ήμΐν καϊ αύτδ τδ καλόν 6 έστι καϊ C τδ άγαθδν καί πάντα & δή ώς Ιδέας αντας ούσας νιτολαμβάνομεν. Κινδυνεύει. "Ορα δή έτι τούτου δεινότερο ν τόδε. 5 Τά ποιον; Φαίης &ν που, είπε ρ ίστνυ αυτό τι γένος έπιστήμης, πολν αύτδ άκριβέστερον είναι ή τήν παρ9 ήμΐν έπιστήμην, και κάλλος καί τάλλα πάντα οΰτω. Ναί. 10 Ουκοΰν εϊπερ τι άλλο αυτής έπιστήμης μετέχει, ουκ αν τινα μάλλον ή θεδν φαίης έχειν την άκριβεστάτην έπιστήμην; 9 Ανάγκη. 19 d Αρ9 οΰν οΐός τε αΰ ίσται δ θεδς τα παρ9 ήμΐν γιγνώσκειν αυτήν έπιστήμην έχων; Τί γαρ ον; "Οτι, ίφη δ "Παρμενίδης, ωμολόγηται ήμΐν, ω Σώκρατες, 5 μήτε εκείνα τα εϊδη πρδς τα παρ9 ήμΐν τήν δύναμιν έχειν ην έχει, μήτε τα παρ9 ήμΐν πρδς i κείνα, &λλ9 αυτά πρδς αντα Ικάτερα. β Ωμολόγηται γάρ. Ούκοϋν εί παρά τω θεώ αύτη έστίν ή άκριβεστάτη 10 δεσποτεία καϊ αύτη ή άκριβεστάτη επιστήμη, οντ δ.ν ή δεσποτεία ή εκείνων ημών ποτϊ άν δεσπόσειεν, οντ9 &ν 9 e έπιστήμη ή μας γνοίη ονδέ τι άλλο τών παρ ήμΐν, άλλα ομοίως ήμεΐς τε i κείνων ονκ αρχομεν ττ} παρ9 ήμΐν άρχρ ονδϊ γιγνώσκομεν τον θείου ονδ\ν T f j ημετέρα έπιστήμτ}, i κεΐνο ί τε αν κατα τδ ν αντδν λόγον οντε δεσπόται ημών 5 είσΐν οντε γιγνώσκονσι τά άνθρώπεια πράγματα θεοί όντες.
b 14 ήμΐν Β : ήμΐν ίστι
Β : Λλλη Τ
Τ Proclus c 6 που Τ : ^οί/Β d ι ι οϋτ Uv Τ : οΰτ* ttv -η R Proclus
42
Cio &ΛΛο
Ne, izgleda. Nespoznatljivo nam je tad i sam5 ono lijepo, koje jest103, te ono dobro i sve ono dakle što uzimamo104 kao same ideje. Izgleda, bojim se. Gledaj tek ovo, još strašnije od toga. Što to? Mogao bi valjda potvrditi daje, ako doista postoji neki sami rod znanja, on puno točniji105 nego znanje kod nas, a tako i lijepo i sve ostalo. Da. Dakle, ako doista nešto drugo sudjeluje u znanju samom, ne bi li mogao reći da nitko drugi više nego bog nema to najtočnije znanje? Nužno. Pa ipak, hoće li i bog opet biti kadar spoznavati ona kod nas, imajući sam5 znanje? Zašto ne, doista? Jer, slažemo se Sokrate, reče Parmenid, da niti ideje imaju onu moć106 koju imaju spram bića kod nas niti bića kod nas spram njih, nego oboje sami spram sebe. Slažemo se, dakako. Dakle, ako je kod boga to najistinitije gospodstvo i to najistinitije znanje, ne bi to gospodstvo, ono njihovo, nama nikada moglo zagospodovati niti bi to107 znanje moglo spoznati nas, a niti nešto drugo od onih kod nas. No slično, ni mi njima ne vladamo vlašću108 (koja je) kod nas niti pak našim znanjem spoznajemo išta od onoga božanskog, a ni oni opet, po istom razlogu, niti su naši gospodari niti spoznaju ljudske stvari109, premda su bogovi110. 101
c
5
10
d
5
10
e
5
' Α λ λ ά μη λίαν, εφη, Θαυμαστός ό λόγος, εϊ τις τον θεόν άποστερήσει του εΐδέναι. Ταυ τα μέντοι, ω Σώκρατες, έφη ό ΊΊαρμενίδης, καϊ έτι 135 άλλα προς τούτοις πάνυ πολλά άναγκαΐον Iχειν τά εϊδη, εΐ είσιν αύται αϊ Ιδέα ι των όντων και όριειταί τις αντό τι έκαστον εΐδος· ώστε άπορεΐν τε τον άκούοντα καϊ άμφισβη ΤΈΪν ώς ούτε (στι ταϋτα, ει τε οτι μάλιστα εϊη, πολλή άνάγκη 5 αυτά είναι T f j άνθρωπίνρ φύσει άγνωστα, καϊ ταϋτα λέγοντα δοκεΐν τε τι λέγειν και, ο άρτι Ελέγομεν, θαυμαστώ ς ώς δυσανάπειστον είναι. καϊ άνδρός πάνυ μΕν ευφυοϋς του δυνησομένου μαθεΐν ώς έστι γένος τι Εκάστον καϊ ουσία αύτη b καθ9 αυτήν, έτι θαυμαστοτέρου του ενρήσοντος καϊ άλλον δυνη σομένου διδάζαι ταϋτα πάντα Ικανώς διευκρινησάμενον. Συγχωρώ σοι, έφη, ω Τίαρμενίδη, ό Σωκράτης· πάνυ γάρ μοι κατά νουν λέγεις. 5 'Αλλά μέντοι, εΐπεν ό ΤΙαρμενίδης, εϊ γέ τις δη, ω Σώκρατες, αν μη έάσει εϊδη τών όντων είναι, είς πάντα τά νννδή και άλλα τοιαϋτα άποβλέψας, μηδέ τι όριεΐται εΐδος Ενός Εκάστου, ονδ% δποι- τρέψει την διάνοιαν έζει, μη Εών C Ιδέαν τών όντων Εκάστον την αντην άεϊ εΐναι, καϊ ούτως την τον διαλέγεσθαι δύναμιν παντάπασι διαφθερεΐ. τοϋ τοιούτον μϊν ονν μοι δοκεΐς και μάλλον τ}σθήσθαι. 9 Αληθή λέγεις, φάναι. 5 Ύί ουν ποιήσεις φιλοσοφίας πέρι; πτ} τρέψη άγνοουμένων τούτων; Ού πάνυ μοι δοκώ καθοράν έν γε τψ παρόντι. Πρψ γάρ, είπεΐν, πρϊν γνμνασθήναι, 2> Σώκρατες, όρίζεσθαι Επιχειρείς καλόν τέ τι καϊ δίκαιον και άγαθόν και iv d έκαστον τών εΙδών· Ενενόησα γάρ καϊ πρώην σον άκούων β 7 ff add. Heindorf θ 8 6.-κοστ*ρ4\σ*ί Stephanus : hitotrr^p^VM ΒΤ a 3 cicao'Tor ] an Εκάστου Heindorf a 7 cvvovs (Se?r)
Heindorf b a $υ*τησόμ*νον pr. Τ ταντα πάντα Β Proclus : Β πάντα ταντα Τ b 5 Τ® T t s Proclus : γ4 τis Τ "b 6 4άσρ ΒΤ b7 &4τι Β ι μη? Ζτι Τ c5 Β Τ : ποι Proclus C8 πρψ Β Τ : ιτρψτην Proclus (et mox 4π*χ*ίρ*ι*j : yp. πρφην Τ
44
Ali (bojim se), reče, da bi i odviše111 bilo čudno to obrazlaganje, ako će netko boga lišiti znanja112. Pa ipak Sokrate, reče Parmenid, idejama113 je nužno imati to, te uz to još vrlo mnogo drugoga ako postoje te ideje bića i (ako) netko bude svaku pojedinu ideju omeđivao kao nešto samo (po sebi); tako da onaj koji sluša i besputi i sumnja kako to i nije tako, a ako bi čak i bilo, (kako je) posve nužno da one budu ljudskoj naravi nespoznatljive, i tako114 da se za onoga koji to govori čini ne samo da kazuje nešto (smisleno), već i daje, ο čemu baš govorasmo, začudno kako je nepokolebljiv. I zaista, (osobina) je vrlo dobro ustrojena muža da će moći dokučiti da postoji neki rod svakoga pojedinog i jestvo samo po sebi, a (osobina) još izuzetnijega to iznaći i moći drugoga poučiti, sve to dobro prosudivši115. Slažem se s tobom Parmenide, reče Sokrat, jer osobito mi po 1--116 volji govoriš. Međutim Sokrate, reče Parmenid, ako, s druge strane, netko doista ne bude dopustio da jesu ideje bića, pripazivši na sve upravo (rečeno) i drugo takvo, a niti bude kao nešto117 omeđivao ideju svakoga pojedinog (bića), neće imati spram čega okretati svoje mišljenje118 budući da ne dopušta da postoji uvijek ista ideja svakoga pojedinog od bića119, te će tako moć razgovaranja120 potpuno do nestanka uništiti. Čini mi se da si ovo (zadnje) i osobito primio. Istinu govoriš, reče. A što ćeš onda činiti glede filozofije? Kamo ćeš se okrenuti ako se one ne znaju? Ne čini mi se da (to mogu) posve sagledati, bar zasada. Prerano se naime Sokrate, prije nego si izvježban, laćaš omeđivati i lijepo kao nešto121, i pravedno, i dobro, i svaku pojedinu od ideja. Pomislih to i onomad slušajući te gdje tu razgovaraš s 101
135
5
b
5
c
5
d
διαλεγομένου ενθάδε 9Αριστοτέλει τώδε. καλή μεν ουν και Θεία, εύ ϊσθι, ή ορμή ήν ορμάς έπϊ τους λόγους· έλκυσον δ£ σαυτον και γύμνασαι μάλλον bia της boKO-ύσ'ης αχρήστου εΐναι καϊ καλούμενης υπό τών πολλών Αδολεσχίας, έως έτι 5 νέος ει* εί δβ μή, σε biαφεύξεται ή Αλήθεια. Ύίς οΰν ό τρόπος, φάναι, ω I~Ιαρμεν&η, της γυμνασίας; Ούτος, εΐπεν, όνπερ ήκουσας Ζήνωνος. πλην τοΰτό γέ e σου καϊ προς τούτον ήγάσθην είπόντος, ότι ουκ ειας iv τοις δρωμένοις oirbš περϊ ταϋτα τήν πλάνην επισκοπεΐν, Αλλα περϊ εκείνα α μάλιστά τις Αν λόγω λάβοι καϊ ειbη αν ήγήσαιτο είναι. 5 Αοκεΐ γάρ μοι, έφη, ταύττ) γε ούδβ ν χαλεπό ν είναι καϊ ομοια καϊ Ανόμοια καϊ Αλλο δτιοϋν τά όντα πάσχοντα Αποφαίνειν. Kat καλώς γ9, έφη. χρή δ£ καϊ τόδε έχι πρδς τούτψ ποιεΐν, μή μόνον εί έστιν εκαστον νποτιθέμενον σκοπειν τα 136 συμβαίνοντα έκ της υποθέσεως, Αλλα καϊ εί μή έστι τδ αύτδ τοϋτο ύποτίθεσθαι, εί βούλει μάλλον γυμνασθήναι. Πώ$ λέγεις; φάναι. Οΐον, έφη, εί βούλει, περϊ ταύτης της υποθέσεως ήν 5 Ζήνων ύπέθετο, εί πολλά έστι, τί χρή συμβαίνει ν καϊ αύτοΐς τοΐς πολλοίς πρδς αύτα και πρδς τδ iv καϊ τω ενι πρός τε αύτδ καϊ πρδς τα πολλά' και αύ εί μή i στ ι πολλά, πάλιν σκοπειν τί συμβήσεται και τω ενϊ καϊ τοΐς πολλοίς και πρδς b αντά και πρδς άλληλα· καί αύθις αύ iav ύποθ-ρ ει έστιν δμοιότης ή εί μή έστιν, τί ίφ* ζκατέρας της υποθέσεως συμβή σεται καϊ αύτοΐς τοΐς υποτεθεΐσιν και τοΐς άλλοις καϊ πρδς αύτα καϊ πρδς Αλληλα. και περϊ Ανομο ίου δ αύτδς 5 λόγος καϊ περϊ κινήσεως και περϊ στάσεως καϊ περϊ γενέσεως καϊ φθοράς και περϊ αύτοϋ τοϋ εΐναι καϊ του μή εΐναι· καϊ ČL 4 *> ύμνασαι Β Proclus : γ\'/μναα·ον Τ
οντωε Β
clirev Β Τ : clrrciv Proclus
©3 «ϊδτι Β Τ Proclus: ήδη vulg.
"b ι adOis Τ : avrois Β
46
ČL 8 οντ os Τ Proclus:
θ ι ctas iv Τ : *ϊαετο ούτ9 ήν ποτέ, ούτε νΰν γέγονεν ούτε γίγνεται ούτε έστιν, ούτ9 έπειτα γενήσεται ούτε γενηθήσεται ούτε έσται.—9Αληθέστατα.—"Εστιν ούν ούσίας όπως άν τι μετάσχοι άλλως ή κατά τούτων τι;—Ονκ έστιν. Ούδαμώς άρα τό iv ουσίας μετέχει. Ονκ έοικεν. Ουδαμώς άρα έστι τό έν.—Ο ν φαίνεται.—Ονδ* άρα ούτως έστιν ώστε iv είναι· εϊη γάρ άν ήδη όν καϊ ούσίας μετέχον αλλ9 ώς έοικεν, τό iv ούτε έν έστιν ούτε έστιν, εί δει τω τοιώδε λόγ