O istini

Harry G. Frankfurt O istini Naslov izvornika On Truth Copyright © 2005 by Princeton University Press Preveo s engleskoga Andy Jelčić Ilustracija na naslovnici Marina Leskovar

Harry G. Frankfurt 0 istini

Zagreb, ožujak 2009. prvo izdanje

Ponovno za Joan, ipak je to bila njezina ideja

Uvod Nedavno sam objavio esej o prodavanju magle, naslovljen On Bullshit (Princeton University Press, 2005, Kenjaža, Algoritam, 2006). U tom eseju ponudio sam okvirnu analizu ideje prodavanja magle: to znači da sam naveo uvjete koje sam smatrao istodobno nužnima i dostatnima za ispravnu primjenu te ideje. Tvrdim da prodavatelji magle, iako se predstavljaju tek kao prenositelji informacija, to uopće ne čine. Umjesto toga, u svojoj biti, oni su krivotvoritelji i varalice koji onime što govore pokušavaju izmanipulirati mišljenja i stavove onih kojima govore. Ono što im je dakle najvažnije, jest je li ono što govore učinkovito u postizanju te manipulacije. U skladu s time, manje ili više im je svejedno je li ono što govore istinito ili lažno. U toj knjizi sam se također bavio i nizom drugih pitanja. Ispitivao sam razliku između prodavanja magle i laži, temeljno važnu, iako općenito neispitanu. Učinio sam nekoliko provizornih prijedloga u vezi s objašnjenjem iznimne učestalosti i opstojnosti prodavanja magle u našoj kulturi. Dokazivao sam da prodavanje magle predstavlja mnogo zloćudniju prijetnju civiliziranim odnosima od laži. Tada se to činilo dostatnim. Kasnije sam, međutim, shvatio da u cijeloj knjizi nisam poklonio nikakvu pozornost pitanju s kojim se svaka odgovarajuća rasprava o prodavanju magle mora pozabaviti. Pošao sam od važne pretpostavke, za koju

sam nesmotreno pretpostavio da je dijele mnogi moji čitatelji: naime, ravnodušnost spram istine nepoželjna je ili čak prijekora vrijedna osobina, pa zbog toga prodavanje magle valja izbjegavati i osuditi. No potpuno sam propustio ponuditi ikakvo zaokruženo i uvjerljivo objašnjenje - zapravo ispustio sam svako objašnjenje - o tome zbog čega nam istina jest tako važna, ili zašto bismo o njoj posebno trebali voditi računa. Drugim riječima, propustio sam objasniti zašto je ravnodušnost spram istine, za koju sam tvrdio da je karakteristična za prodavanje magle, tako loša. Naravno, većina ljudi shvaća i manje ili više spremno priznaje da je istina vrlo važna. S druge strane, malo je ljudi pripravno ponuditi zbiljsko objašnjenje o tome što istinu čini tako važnom. Svi smo svjesni da naše društvo trajno prima velike doze neke namjerno, a neke slučajno - magle, laži i drugih oblika pogrešnog prikaza i prijevare. Očito je, međutim, da taj teret, barem do sada, na neki način nije uspio ozbiljnije naštetiti našoj civilizaciji. Neki će to možda samozadovoljno prihvatiti, ne bi li pokazali da u konačnici istina i nije tako važna i da za nas nema posebno jakog razloga da se o njoj previše brinemo. Po mom mišljenju, to bi bila neprihvatljiva pogreška. U skladu s time, predlažem da ovdje razmotrimo - kao u nekoj vrsti nastavka mojeg prethodnog eseja ili istraživanja kojemu taj rad može poslužiti kao uvod - praktičnu i teorijsku važnost koja se istini

zapravo pridaje, bez obzira na to postupamo li mi općenito na način kao da to jest tako. Moj izdavač (neponovljivi i nezaobilazni George Andreou) ukazao mi je na prilično paradoksalnu okolnost da, dok nitko nema teškoća sa shvaćanjem da oko nas ima mnogo prodavanja magle, priličan broj ljudi tvrdoglavo ne želi prihvatiti da bi - makar i u načelu - moglo postojati nešto poput istine. Međutim, u svojoj raspravi neću ni pokušati - barem ne bilo kakvom neposredno sučeljenom argumentacijom ili analizom jednom zauvijek riješiti zamršenu raspravu između onih koji prihvaćaju značajnu razliku između "biti istinit" i "biti lažan" i onih koji energično sebe predstavljaju (nije važno imaju li pravo što tako čine, odnosno je li uopće moguće da bi mogli imati pravo) tako kao da odriču da ta razlika može vrijediti ili da odgovara bilo kakvoj objektivnoj zbilji. Ne izgleda vjerojatno da bi se ta rasprava ikada mogla konačno riješiti, a i općenito je nezahvalna. U svakom slučaju, i oni koji tvrde da odriču vrijednost ili objektivnu stvarnost razlikovanja istine i neistine, uporno, a bez vidljive neugode, nastavljaju isticati da je to odricanje ona pozicija iza koje istinski stoje. Tvrdnja da odbijaju razliku između istine i neistine jest, a na tome ustrajavaju, neosporno istinita tvrdnja o njihovim uvjerenjima, a ne neistinita. Ta prima facie nedosljednost u izražavanju njihova uvjerenja čini nas nesigurnima u točnom tumačenju pitanja što je to što oni

predlažu ili odriču. To je također dovoljno da se zapitamo koliko ozbiljno trebamo uzeti njihovu tvrdnju da nema objektivno značajne ili isplative razlike koja bi se mogla učiniti između onoga što je istinito i onoga što je neistinito. Također ću izbjegavati i nezahvalnu složenost povezanu s bilo kakvim svjesnim pokušajem definiranja pojmova istine i neistine. To bi vjerojatno bila još jedna obeshrabrujuća zadaća, koja bi nas nepotrebno skrenula s puta prema cilju. Zbog toga ću jednostavno uzeti zdravo za gotovo manje ili više općeprihvaćene načine shvaćanja tih pojmova. Svi znamo što znači govoriti istinu o raznim stvarima koje neosporno poznajemo - primjerice stvarima poput naših imena i adresa. Štoviše, jednako jasno razumijemo što znači takve stvari predstavljati lažno. Prilično dobro znamo kako o njima lagati. U skladu s time, pretpostavit ću da se moji čitatelji bez teškoća snalaze s tim nezahtjevnim i filozofski nevinim zdravorazumskim shvaćanjima razlike između istine i neistine. Možda oni neće moći definirati te pojmove s neporecivom točnošću i formalnom preciznošću. Uzet ću, međutim, kao datost da se s njima mogu nositi više ili manje inteligentno i pouzdano. Još nešto. Moja rasprava bavit će se isključivo vrijednošću i važnošću istine, a uopće ne vrijednošću ili važnošću naših pokušaja da pronađemo istinu ili naših iskustava pri njezinu pronalaženju. Shvaćanje da je dokaz za neku pretpostavku

dostatan i da se ne mogu postavljati nikakva daljnja razumna pitanja o tome je li ta pretpostavka istinita, često sa sobom nosi osjećaj zadovoljstva da smo nešto zaokružili i u tome uspjeli, a ponekad priznanje može biti i prilično uzbudljivo. Temeljit dokaz neosporno rješava svu logičnu nesigurnost povezanu s istinitošću prijedloga; zato, naravno, nestaje sav otpor spram prihvaćanja pretpostavke. To je oslobađajuće i osvježavajuće. Oslobađa nas tjeskobe i sputanosti sumnje i omogućava nam da se prestanemo brinuti o tome u što da vjerujemo. Naši umovi postaju staloženiji, opušteniji i samouvjereniji. Doživljaji ove vrste manje su ili više poznati znanstvenicima i istraživačima. Poznati su i brojnim amaterima kod kojih su dio njihova uobičajena poslovanja. Mnogi se s njima upoznaju na satovima geometrije u srednjoj školi, gdje ih se navodi da cijene besprijekoran prikaz nekog Euklidova teorema i na taj način jasno i nedvojbeno vide da je teorem jednoznačno dokazan. Unatoč razmjernoj raširenosti takvih iskustava i bez obzira na njihovu neospornu zanimljivost i vrijednost, neću o njima dalje raspravljati. Kao što sam ranije rekao, usmjerit ću pozornost jedino na vrijednost i važnost istine za nas. Neću se baviti vrijednošću ili važnošću našega iskustva u uspostavljanju ili pokušaju otkrivanja istine. Moja tema nije proces istraživanja ili trenutak njegova uspješna završetka, nego njegov cilj. Nakon što smo uspostavili ishodišne uvjete i ograničenja, krenimo. Je li istina nešto što nam je - i što bi nam trebalo biti -

osobito važno? Ili je ljubav spram istine, kao što to tvrde mnogi istaknuti mislioci i pisci, po sebi tek još jedan primjer prodavanja magle?

I. Kada pokušavam ukazati zašto nam je istina važna, ono što mi prvo pada na pamet jest misao koja možda izgleda nedvojbeno banalno, no ipak je neupitno primjenjiva. To je misao da istina često ima vrlo važnu praktičnu primjenu. Svako društvo koje uspijeva biti barem minimalno funkcionalno, mora imati, kako mi se čini, beskompromisnu viziju beskonačno promjenjivog dobra istine. Konačno, kako bi društvo koje nedovoljno vodi računa o istini moglo donijeti dovoljno nadležne prosudbe i odluke u vezi s najpovoljnijom organizacijom svoje javne djelatnosti? Kako bi uopće moglo prosperirati ili čak opstati ne znajući dovoljno o relevantnim činjenicama koje bi mu pomogle da uspješno provodi vlastite ambicije i mudro i učinkovito se bori s poteškoćama? Još mi jasnijim izgleda da više razine civilizacije u još većoj mjeri moraju ovisiti o savjesnom poštivanju važnosti poštenja i jasnoće u prenošenju činjenica te o upornoj brizi za točnost pri odredivanju što su to činjenice. Prirodne i društvene znanosti, jednako kao i rukovođenje javnim pitanjima, zasigurno ne mogu uspijevati, osim ako se to poštivanje i briga brižno ne održavaju. Isto vrijedi i za praktične vještine i umjetnost. Živimo u neobično doba kada mnogi obrazovani pojedinci istinu ne smatraju vrijednom bilo kakvog posebnog poštovanja. Naravno, dobro je poznato da je nehajan odnos spram istine manje ili više endemna pojava među publicistima i političarima,

gdje je karakteristično da pojedinci prodaju značajne količine magle, laži i svake druge vrste prijevare i podvale koju uspiju smisliti. To nije novost, i na to smo navikli. Nedavno se, međutim, slična inačica takvog pristupa, ili čak njezin ekstremni oblik, na uznemirujući način raširila čak i u sloju ljudi koji smo možda naivno smatrali pouzdanijim. Mnogi su se besramni skeptici i cinici glede važnosti istine (ili glede važnosti odavno uspostavljenih ograničenja spram plagiranja) ukazali među uspješno prodavanim i nagrađivanim autorima, kolumnistima vodećih novina i dosad cijenjenim povjesničarima, biografima, esejistima, teoretičarima književnosti, romanopiscima, pa čak i filozofima, na koje bi se od svih ljudi najprije moglo računati da će to smatrati lošim. Ti besramni protivnici zdravog razuma (članovi određene karakteristične podskupine sebe nazivaju "post-modernistima") prevratnički i nedemokratski niječu da istina uopće posjeduje ikakvu doista objektivnu stvarnost. Zbog toga niječu da je istina vrijedna bilo kakvog nužnog poštovanja ili priznanja. Oni doista izričito odbacuju pretpostavku koja nije samo potpuno temeljna za odgovorno istraživanje i promišljanje, nego se čini i da je u osnovi potpuno bezazlena: pretpostavku da je pitanje "što su to činjenice" korisna ideja, ili da je to barem ideja s razumljivim značenjem. Sto se tiče prava na poštovanje i priznanje koje obično pripisujemo činjenicama i istini, postmodernističko je gledanje da je to pravo u konačnici na raspolaganju da ga

prigrabi tko želi. Ustrajavaju na tome da je to samo pitanje pogleda na stvari. Nepotrebno je isticati da svi mi često, svjesno i s uvjerenjem, određene pretpostavke označavamo kao istinite, a druge kao neistinite. Postmodernističke mislioce, međutim, ne plaši neosporno sveprisutan prihvat takve prakse. Što još više iznenađuje, ne zbunjuju ih čak ni njezini česti vrijedni dosezi i posljedice. Razlog za tu neprobojnu ustrajnost je taj, sukladno postmodernističkom načinu razmišljanja, što se razlike koje činimo između onoga što je istinito i što nije više ne rukovode ničim neprijeporno objektivnijim ili nužno autoritativnijim nego što su naši pojedinačni pogledi na stvari. Ili, sukladno drugoj inačici iste doktrine, nisu osobne perspektive nužno te koje određuju tijek stvari; točnije rečeno, stvari određuju ograničenja koja su svima nama nametnuta, ili putem strogih gospodarskih i političkih zahtjeva ili putem snažno motivirajućih navika i običaja našega društva. Ono na što se postmodernisti posebno oslanjaju jest sljedeće: ono što pojedinac smatra istinitim je ili samo funkcija njegova osobnog motrišta ili je to određeno onime što je pojedinac prisiljen smatrati istinitim uslijed raznolikih složenih i neizbježnih društvenih pritisaka. Taj mi se argument čini ne samo preplitkim, nego i maglovitim. Naravno, neupitno je, bez obzira na to što bi postmodernisti ili netko drugi mogli reći, da, primjerice, inženjeri i arhitekti moraju težiti da dosegnu - a to im povremeno i

uspijeva - zbiljsku objektivnost. Mnogi od njih su, uz općenito pouzdanu točnost, iznimno vješti u procjeni prepreka inherentnih provođenju njihovih planova, kao i resursa dostupnih u svrhu svladavanja tih prepreka. Pažljivo provedena mjerenja, ključna za njihove projekte i konstrukcije, ne mogu se vjerodostojno zamisliti kao podložna varijacijama i hirovima kakve bi uključivala ovisnost o pojedinačnoj perspektivi; također ne bi bilo plauzibilnije ni da se o njima razmišlja kao podložnima često proizvoljnim ili nerelevantnim zahtjevima društvene discipline i zabrana. Očito je da moraju biti precizna, no preciznost nije dostatna. Mjerenja moraju biti postojana, pod kakvim se god uvjetima i iz kakvog god očišta provode, i moraju biti ispravna. Pretpostavimo da se most sruši pod uobičajenim opterećenjem. Što bi nam to govorilo? U najmanju ruku to da su oni koji su most projektirali ili izgradili načinili neke prilično velike pogreške. Bilo bi nam očito da su barem neka od rješenja koja su osmislili prilikom rješavanja mnogostrukih problema s kojima su se susreli bila fatalno pogrešna. Isto naravno vrijedi i u medicini. Liječnici moraju nastojati donijeti odgovarajuće prosudbe u pogledu postupanja s bolešću ili povredom. U skladu s time moraju znati za koje se lijekove i postupke može pouzdano očekivati da će pomoći njihovim pacijentima; trebaju znati za koje se zapravo ne može očekivati

da budu od ikakve zbiljske koristi, a trebaju znati i koji će vjerojatno biti štetni. Nitko pri zdravoj pameti ne bi se oslonio na građevinara ili se prepustio brizi liječnika koji ne haje za istinu. I pisci, umjetnici i glazbenici moraju, na svoje posebne načine, znati kako da stvari dovedu u red. U najmanju ruku moraju moći izbjeći da predaleko odu pogrešnim putem. Tijekom svojega kreativnog rada, redovito nailaze na bitne probleme, primjerice probleme tehnike i stila. Neki načini postupanja s tim problemima očito su daleko bolji od drugih. Možda ni jedan način postupanja s bilo kojim od njih nije neosporno i isključivo ispravan. Međutim, mnoge od alternativa su očito neispravne. Doista, neke su odmah i bez proturječja prepoznatljive kao istinski grozne. U svim tim kontekstima postoji jasna razlika između ispravnog i pogrešnog postavljanja stvari, pa je tako učinjena i jasna razlika između istine i neistine. Često se tvrdi da je situacija drukčija kada je riječ o povijesnoj analizi i društvenim komentarima, a posebno kada je riječ o vrednovanju ljudi i usmjerenja koja takve analize i komentari općenito uključuju. Argument koji se obično navodi u prilog toj tvrdnji jest da na takvo vrednovanje uvijek jako utječu osobne okolnosti i pristup ljudi koji ih tvore, pa zbog toga ne možemo očekivati da povijesna djela ili društveni komentari budu strogo nepristrani i objektivni.

Naravno, subjektivni je element u takvim pitanjima nezaobilazan. No postoje važna ograničenja u pogledu dosega različitosti pri interpretaciji činjenica čiji bi se prikaz, primjerice, mogao očekivati od ozbiljnih povjesničara. Postoji dimenzija zbilje u koju se čak ni najsmjelije - ili najljenije - upuštanje u subjektivnost ne smije usuditi ući. To je na tragu čuvenog odgovora Georgesa Clemenceaua kada su ga zamolili da pretpostavi što će budući povjesničari reći o Prvome svjetskom ratu: "Neće reći da je Belgija zauzela Njemačku."

II. Bez obzira na to, mnogi ljudi sebe uspijevaju uvjeriti - ponekad prilično gordo - da se normativni (tj. vrijednosni) sudovi ne mogu ispravno gledati kao ili istiniti ili neistiniti. Njihovo je mišljenje da sud te vrste zapravo ne postavlja nikakav činjenični zahtjev, tj. nikakav zahtjev koji bi bio bilo ispravan ili neispravan. Oni smatraju da takve prosudbe samo izražavaju osobne osjećaje i stavove koji, strogo gledano, nisu ni istiniti ni neistiniti. U redu. Pretpostavimo da to možemo prihvatiti. Svejedno ostaje jasno da prihvaćanje ili odbacivanje vrijednosnog suda mora ovisiti o drugim prosudbama koje su po sebi pravocrtno nenormativne, tj. o tvrdnjama o činjenicama. Zbog toga ne možemo razborito prosuditi je li određena osoba nemoralna, osim na osnovi činjeničnih tvrdnji koje opisuju slučajeve njezina ili njegova ponašanja koje se čini da daje konkretne dokaze o moralnoj manjkavosti. Štoviše, te činjenične tvrdnje u vezi s ponašanjem te osobe moraju biti istinite, a slijed kojim iz njih izvodimo vrijednosne sudove mora biti istinitosno relevantan. Inače ni tvrdnje ni postupak izvođenja suda ne mogu učinkovito opravdati zaključak. Ničim neće pokazati da je vrednovanje utemeljeno na njima razborito. Tako razlikovanje između onoga što je istinito i što je neistinito ostaje kritički relevantno za naše vrijednosne ili normativne sudove, čak i ako prihvatimo da razlikovanje istine

od neistine nema neposrednu primjenu na same te sudove. Možemo dopustiti, ako to smatramo mudrim, da naše vrednovanje nije ni istinito ni neistinito. Ne možemo, međutim, dopustiti sličnu karakterizaciju činjeničnih tvrdnji ili izvođenja zaključka kojim moramo pokušati podržati vrednovanje. Na isti su način činjenične tvrdnje nužne pri objašnjavanju i vrednovanju svrhe i ciljeva koje odaberemo i koje pokušavamo slijediti. Naravno, mnogi mislioci niječu da se naš izbor svrhe i ciljeva - u najmanju ruku barem onih koji nisu izabrani zbog svoje instrumentalne vrijednosti za dosezanje krajnjih težnji uopće može racionalno opravdati. Oni ustraju na tome da svrhe i ciljeve prihvaćamo jedino zahvaljujući onome što slučajno osjećamo ili želimo. No zasigurno je jasno da velikim dijelom objekte koje želimo i volimo, i kojima se posvećujemo, biramo zbog onoga što u vezi s njima vjerujemo, primjerice, da će nam povećati blagostanje ili zaštititi zdravlje, ili da će na neki drugi način služiti našim interesima. Zbog toga je istinitost ili neistinitost činjeničnih tvrdnji na koje se oslanjamo pri objašnjavanju ili preispitivanju našega izbora ciljeva neizbježno relevantna za racionalnost naših stavova i izbora. Ako ne znamo gledamo li s pravom na različite činjenične prosudbe kao istinite, ne možemo znati ima li naš osjećaj i izbor doista smisla. Zbog tih razloga, ni jedno društvo sebi ne može priuštiti da spram istine pokaže prijezir ili nepoštovanje. Nije, međutim,

dovoljno da društvo samo prihvati da su istina i neistina, nakon što je sve rečeno i učinjeno, legitimni i važni obrasci. Uz to, društvo ne smije zapostaviti poticaj i podršku sposobnim pojedincima posvećenima otkrivanju i primjeni važnih istina. Štoviše, kakve god pogodnosti i dobitke ponekad možda može steći prodavanjem magle, prikrivanjem ili običnim lažima, društvo sebi ne može priuštiti da podnosi bilo koga ili bilo što u ulozi poticatelja nehatne ravnodušnosti spram razlikovanja istine i neistine, a još se manje može upustiti u jadnu, narcisoidnu farsu da je poštivanje istinitosti činjenica manje važno od "vjernosti samome sebi". Ako postoji bilo kakav stav inherentno protivan pristojnom i uređenom društvenom životu, onda je to taj. Društvo bezobzirno i uporno nemarno u bilo kojemu od tih vidova osuđeno je na propadanje ili, u najblažem slučaju, kulturnu inertnost. U svakom slučaju neće biti sposobno za bilo kakav važniji doseg, pa čak ni za bilo kakvu organiziranu ili razboritu ambiciju. Civilizacije nikada nisu zdravo napredovale i ne mogu zdravo napredovati lišene velike količine pouzdanih činjeničnih informacija. Također ne mogu prosperirati ako su opterećene zarazom pogrešnih vjerovanja. Da bismo uspostavili i održavali naprednu kulturu, moramo izbjeći da nas zaglupljuje bilo pogreška, bilo neznanje. Moramo znati mnoge istine i, naravno, moramo znati kako da ih produktivno uporabimo.

Nije to samo društveni imperativ. To se odnosi i na svakog pojedinca. Pojedincima su istine potrebne da bi uspješno mogli krčiti put kroz šikaru rizika i prigoda s kojima se svi ljudi, bez iznimke, susreću tijekom života. Moraju znati istinu o tome što da jedu i što da ne jedu, kako da se obuku (temeljem činjenica povezanih s klimatskim uvjetima), gdje da žive (u svjetlu informacije o stvarima kao što su crte tektonskih poremećaja, učestalost odrona, blizina trgovina, radnog mjesta i škola), kao i kako da rade ono za što su plaćeni, kako da podižu djecu, što da misle o ljudima koje susreću, što mogu postići, što bi htjeli postići, kao i o beskonačnoj mnogolikosti drugih običnih, no vitalnih pitanja. Naš uspjeh ili neuspjeh u svemu što poduzimamo, a time i u životu općenito, ovisi o tome rukovodi li nas istina ili pak postupamo u neznanju ili temeljem pogrešnih pretpostavki. On također, naravno, iz temelja ovisi o tome što činimo s istinom. Lišene istine, stvari su osuđene na propast već prije no što smo krenuli. Ne možemo zbiljski živjeti bez istine. Istina nam je potrebna ne samo zato da bismo razumjeli kako živjeti dobro, nego i zato da bismo znali kako da uopće preživimo. Nadalje, to je nešto što ne možemo jednostavno ne primijetiti. Zbog toga smo prisiljeni shvatiti, barem implicitno, da nam je istina važna. Slijedom toga također smo prisiljeni shvatiti (i ovdje barem implicitno) da istina nije značajka uvjerenja spram kojega sebi možemo dopustiti

ravnodušnost. Ravnodušnost bi bila pitanje ne samo nehatne nerazboritosti. Vrlo brzo bi se pokazala kao fatalna. U onoj mjeri u kojoj priznajemo njezinu važnost za nas, ne možemo sebi razumno dopustiti da odustanemo ili od želje za istinom o mnogim stvarima ili od težnje da je dosegnemo.

III. Možemo, međutim, s pravom zapitati: otkad je razboritost nama tako važna? Poznato je da ljudski rod ima dar za zanemarivanje i izbjegavanje zahtjeva racionalnosti, koji vrlo često iskazuje. Kako se onda uopće može smatrati vjerojatnim da ćemo poštovati i prihvatiti racionalni imperativ da istinu uzmemo ozbiljno? Prije no što preuranjeno odustanemo sami od sebe, dopustite da u raspravu uključim neke primjenjive (a nadam se i korisne) misli istaknutog portugalsko-nizozemsko-židovskog filozofa Barucha Spinoze. Spinoza je tvrdio da bez obzira na to koristimo li, prihvaćamo li ili uzgajamo vrstu racionalnosti o kakvoj se ovdje govori, ta će nam vrsta racionalnosti biti nametnuta. Bez obzira na to sviđa li nam se to ili ne, mi zaista ne možemo izbjeći da joj se podvrgnemo. Na to nas, kako je Spinoza shvaćao to pitanje, tjera ljubav. Spinoza je prirodu ljubavi objasnio na sljedeći način: "Ljubav nije ništa drugo nego radost s pripadnom idejom vanjskog uzroka" (Etika, 3. dio, postavka 13, komentar). Što se tiče značenja "radosti", pretpostavio je da je to "ono što slijedi strast kojom... (pojedinac) postaje savršeniji" (Etika, 3. dio, postavka 11, komentar). Pretpostavljam da će mnogim čitateljima ove prilično neprozirne misli biti prilično neprivlačne. One doista izgledaju odbojno zamagljene. Čak i bez obzira na tu prepreku, da se

Spinozine misli uporabe na produktivan način, pitanje je li on prije svega bio mjerodavan da s ikakvim posebnim autoritetom govori o ljubavi, možda nije nerazborito. On naime nije imao djece, nikada se nije ženio, a čini se da nikada nije imao ni stalnu prijateljicu. Naravno, te pojedinosti povezane s njegovim privatnim životom nemaju nikakve vjerodostojne relevantnosti, osim u pogledu pitanja njegove nadležnosti u pogledu romantične, bračne i roditeljske ljubavi. No ono na što je zapravo mislio kada je pisao o ljubavi nije, međutim, bila ni jedna od gore navedenih vrsta. Zapravo nije posebno mislio ni na jednu inačicu ljubavi koja bi kao svoj objekt nužno imala osobu. Pokušat ću objasniti što mislim da je imao na umu. Spinoza je bio uvjeren da svaki pojedinac ima svoju temeljnu prirodu koju tijekom postojanja nastoji ostvariti i održati. Drugim riječima, mislio je da u svakom pojedincu postoji urođeni poriv da postane i ostane ono što taj pojedinac u svojoj biti jest. Kada Spinoza piše o "strasti kojom... (pojedinac) postaje savršeniji", misli na izvana uzrokovano uvećanje sposobnosti pojedinca za preživljavanje i razvoj u ispunjavanju svoje temeljne prirode (otuda "passio", tj. promjena kod pojedinca koja ne nastaje njegovom vlastitom akcijom, nego prije promjenom u odnosu prema kojoj je pasivan). Kada se god sposobnosti pojedinca za dosezanje tih ciljeva povećaju, povećanje pojedinčeve moći za

njihovo postizanje prati osjećaj veće vitalnosti. Pojedinac je svjestan energije i širenja sposobnosti da postane i održi ono što u svojoj biti jest. Na taj se način više osjeća samim sobom. Osjeća se potpunije živ. Spinoza pretpostavlja (dovoljno vjerodostojno, po mojemu mišljenju) da to iskustvo povećanja vitalnosti, ta svijest o povećanju sposobnosti da se ostvari i održi prava priroda pojedinca inherentno stvara osjećaj oduševljenja. To oduševljenje se možda može usporediti s oduševljenjem koje često doživimo kao popratnu pojavu uz oživljujuću vježbu pri kojoj se pluća, srce i mišići naprežu više no inače. Kada energično vježbaju, ljudi se često osjećaju potpunije i osjetnije živima nego prije vježbe, kada su u manjem opsegu i manje neposredno svjesni vlastitih mogućnosti, kada su manje uronjeni u osjećaj vlastite vitalnosti. Mislim da takvu vrstu iskustva Spinoza ima na umu kada govori o "radosti"; radost, kako mislim da je on razumijeva, jest osjećaj povećanja životne snage i sposobnosti nastavka života, u skladu s našom najizvornijom prirodom. Ako osoba koja doživljava radost shvati da radost ima određeni vanjski uzrok, odnosno ako osoba identificira nekoga ili nešto kao objekt kojemu duguje radost i o kojemu radost ovisi, Spinoza smatra da će osoba nužno voljeti taj objekt. Tako on razumijeva ljubav: kao način na koji odgovaramo na ono što prepoznamo kao izvor radosti. Po njegovu mišljenju, ljudi nužno

vole sve što prepoznaju kao izvor radosti. Bez izuzetka vole sve za što misle da im pomaže u nastavku postojanja i u tome da u većoj mjeri postanu ono što jesu. Čini mi se da je Spinoza tu barem na pravom tragu. Mnogi paradigmatični primjeri ljubavi pokazuju, više ili manje pravocrtno, obrazac koji on definira: ljudi su skloni voljeti ono za što misle da će im pomoći da "pronađu sebe", da otkriju "tko su zapravo" i uspješno se suoče sa životom, ne izdavši ili ugrozivši svoju temeljnu prirodu. Prikazu osnovne prirode ljubavi Spinoza dodaje opažanje o ljubavi koje se također čini točnim: "Onaj tko voli, nužno teži da stvari koje voli ima nadohvat i sačuva ih" (Etika, 3. dio, postavka 11, komentar). Stvari koje netko voli očito i nužno su mu važne. Njegov život, postizanje i neprekinuto uživanje osobne autentičnosti o njima ovise. Zato ih on prirodno nastoji zaštititi i osigurati da mu budu dostupne. Spinoza smatra da iz toga proizlazi da ljudi nužno moraju voljeti istinu. Misli da to ne mogu spriječiti, zato što ne mogu a da ne shvate kako im je istina neophodna da bi preživjeli, da bi shvatili sami sebe i živjeli u punoj mjeri u skladu s vlastitom prirodom. Lišeni pristupa istinama koje se tiču njihove pojedinačne prirode, vlastitih mogućnosti i potreba, kao i dostupnosti i pravilne uporabe resursa potrebnih da bi preživjeli i napredovali, ljudi bi se u životu susreli s ozbiljnim teškoćama. Čak sebi ne bi mogli ni oblikovati odgovarajuće ciljeve, a još ih

manje učinkovito slijediti. Zapravo bi bilo prilično bespomoćni za kretanje u bilo kojem smjeru. Zbog toga, tvrdi Spinoza, osoba koja prezire istinu ili je spram nje ravnodušna mora biti osoba koja prezire vlastiti život ili je spram njega ravnodušna. Takav neprijateljski ili nemaran stav prema samome sebi iznimno je rijedak i teško održiv. Tako je Spinoza zaključio da gotovo svatko - svatko tko cijeni vlastiti život i o njemu se brine - znajući to ili ne, voli istinu. Koliko vidim, Spinoza je u cjelini oko ovoga pitanja imao pravo. Praktično svi mi volimo istinu, bez obzira na to jesmo li svjesni da je to tako. U mjeri u kojoj shvaćamo što sve učinkovito postupanje sa životnim problemima uključuje, ne možemo izbjeći ljubav spram istine.

IV. Ono čime sam se u ovoj raspravi o istini do sada bavio, u osnovi je pragmatično, odnosno logičko ili svrhovito promišljanje. Osim toga, to je promišljanje povezano s "istinom" shvaćenom distributivno, odnosno ne kao povezano s cjelinom neke tajnovite vrste koju se može odrediti i ispitati kao posebnu i samosvojnu realnost, nego više kao značajku koja pripada bilo kojem broju pojedinačnih postavki (ili je "raspodijeljena" medu njima) i može se susresti samo kao označitelj neke točne postavke. Promišljanje kojim se bavim vezano je uz korisnost mnogih istina pri omogućavanju uspješnog ustrojavanja i provođenja društvenih ili pojedinačnih ambicija i aktivnosti, korisnost koju te istine pokazuju samo zahvaljujući tome što jesu istinite. Ta je korisnost značajka istine koju je lako shvatiti, teško previdjeti, i svakoj razboritoj osobi nemoguće odreći. Ona ljudima pruža najočitiji i najtemeljniji razlog da vode računa o istini - o značajci istinitosti - i smatraju je važnom. Pokušajmo otići malo dalje. Možda bismo mogli proširiti shvaćanje važnosti istine razmatrajući pitanje koje se postavlja posve prirodno, u ovom ili onom obliku, kada razmislimo o očitoj pragmatičnoj korisnosti istine. Kako to da istina posjeduje tu korisnost? Kako se može objasniti povezanost između činjenice istinitosti i činjenice tako velike praktične vrijednosti? Što se toga tiče, zašto su istine uopće korisne?

*** Na to pitanje nije jako teško odgovoriti. U najmanju je ruku lako vidjeti kako da se počne na njega odgovarati. Kada smo uključeni u aktivan život ili kada pokušavamo planirati razne praktične aktivnosti i njima upravljati, nastojimo se nositi sa stvarnošću (dio te stvarnosti stvorili smo sami, no veći dio nismo). Ishodi naših nastojanja, kao i njihova vrijednost za nas, u konačnici ovise o svojstvima zbiljskih objekata i događaja s kojima se susrećemo. Ovisit će o tome kakvi su ti zbiljski objekti i događaji, kako se uklapaju u naše interese i kako, ovisno o njihovim uzročno-posljedično relevantnim svojstvima, odgovaraju na ono što činimo. U onoj mjeri u kojoj istina ima instrumentalnu vrijednost, ima je zato što bilježi i prenosi prirodu tih realnosti. Istina ima praktičnu primjenu zato što se sastoji od točnog prikaza i prenošenja svojstava (posebice uključujući uzročno-posljedične silnice i potencijale) zbiljskih objekata i događaja s kojima se susrećemo tijekom našega djelovanja. S uvjerenjem i razumnim očekivanjem uspjeha možemo postupati samo onda ako imamo dovoljno relevantnih informacija. Trebali bismo znati dovoljno o onome što radimo, kao i o problemima i prigodama koji će nam se na putu vjerojatno pojaviti. Znati dovoljno je pitanje poznavanja činjenica, što znači zbiljskog stanja, temeljno vezanih za naše

aktualne projekte i područja zanimanja. Drugim riječima, to je pitanje dostatnog znanja o istini vezanoj uz zbiljsko stanje, jednako kao i pitanje toga da inteligentno formuliramo i dosegnemo ciljeve. Nakon što smo te istine usvojili, što znači da smo shvatili da jesu istinite, time smo razumjeli što su doista oni aspekti svijeta koji nas trenutačno posebno zanimaju. To nam omogućava da cijenimo mogućnosti koje su nam doista na raspolaganju, s kakvim se opasnostima i rizicima susrećemo i što razumno možemo očekivati. Drugim riječima, to nam omogućava, barem do neke točke, da se orijentiramo. Relevantne su činjenice ono što jesu, bez obzira na to što mi o njima mislili i bez obzira na to što bismo mogli željeti da one budu. To je doista bit i definicija činjenica, odnosno zbiljskosti: značajke stvarnosti, a prema tome i istine o tim značajkama, ono su što jesu, neovisno o bilo kakvom neposrednom nadzoru volje. Ne možemo promijeniti činjenice, a isto tako ne možemo ni utjecati na istinu o činjenicama samo donošenjem suda ili hirom. U mjeri u kojoj znamo istinu, u položaju smo da našim ponašanjem autoritativno upravlja priroda same stvarnosti. Činjenice - stvarna priroda zbilje - konačno su i neupitno pribježište ispitivanja. One diktiraju i podupiru konačnu odluku i pobijanje svih neizvjesnosti i sumnji. Dok sam bio dijete, često sam osjećao kako me pritišću kaotično nabacani nerazumni

pojmovi i uvjerenja koja su mi razni odrasli ljudi nastojali nametnuti. Moja posvećenost istini nastala je, koliko se mogu sjetiti, u oslobađajućem uvjerenju da jednom kada shvatim istinu, neće mi više moći odvlačiti pozornost ili me ometati nečija nagađanja, pretpostavke ili nade (uključujući i moje vlastite). U mjeri u kojoj shvatimo istine koje trebamo znati, možemo stvoriti razumne prosudbe povezane s onim što bismo voljeli da se dogodi, a povezane i s ishodima do kojih će različiti mogući postupci vjerojatno dovesti. To je zato što smo tada više ili manje potpuno svjesni onoga s čime smo suočeni, a i zato što znamo kako će objekti i događaji uključeni u naš ovaj ili onaj odabrani slijed odgovoriti na ono što radimo. U određenom se dijelu svijeta dakle možemo kretati s osjećajem veće opuštenosti i sigurnosti. Znamo koje su važne sastavnice naše okoline, znamo gdje ih možemo naći, a možemo se i kretati slobodno, ne zalijećući se ni u što. U tome dijelu svijeta, možemo se početi osjećati takoreći kao kod kuće. Suvišno je kazati da "kuća" u kojoj se nalazimo možda i nije posebno privlačno mjesto. Može biti natrpana zastrašujućim stupicama i zamkama. Realnost s kojom će tražiti da se suočimo može biti i opasna i ružna. Ako smo jako udaljeni od izvjesnosti onoga što nas očekuje, možda nećemo imati nikakve vjere u to da ćemo stvari riješiti učinkovito, ili čak da ćemo se uspjeti izvući živi.

Neki bi nas upozorili da je moguća tako zastrašujuća ili tako obeshrabrujuća i demoralizirajuća zbilja, da bi nam bilo bolje da o njoj ništa ne znamo. Ja, međutim, smatram da je gotovo uvijek bolje suočiti se s činjenicama s kojima valja izaći nakraj, nego ostati u neznanju. Konačno, spuštanje pogleda pred stvarnošću neće izazvati nikakvo smanjenje njezinih opasnosti i prijetnji; osim toga, naši izgledi za uspješno izlaženje nakraj s opasnostima koje donosi jamačno će biti veći ako se uspijemo natjerati da stvari vidimo pravocrtno. Mislim da se to ništa manje ne odnosi na istinu o našim unutarnjim težnjama i karakteru nego na zbilju svijeta koji nam je izvanjski. Trebamo shvatiti što je to što stvarno želimo, što će nas najpotpunije zadovoljiti, a kakve nas zebnje vrlo uporno priječe da postupamo kako bismo htjeli. Zbiljsko poznavanje samoga sebe nesumnjivo je iznimno teško dosegnuti, a istina o tome što smo svakako bi mogla biti neugodna. U pokušaju da životom upravljamo uspješno, ipak bi spremnost suočavanja s uznemirujućim činjenicama o nama samima mogla biti ključnije pitanje od kompetentnog razumijevanja samo onoga što nas čeka u vanjskome svijetu. Lišeni istine, ili uopće nemamo mišljenje u vezi s time kakve stvari jesu ili je naše mišljenje pogrešno. Ovako ili onako, ne znamo u kakvoj smo situaciji. Ne znamo što se događa, ili u svijetu oko nas, ili u nama samima. Ako o tim stvarima imamo neke relevantne stavove, pogrešni su; a pogrešni stavovi nam,

naravno, ne pomažu da se sa životom učinkovito nosimo. Možda neko vrijeme možemo biti u blaženom neznanju ili sretno prevareni, a na te načine, unatoč svim nedaćama koje nas ugrožavaju, možemo privremeno izbjeći da budemo posebno uzdrmani ili uznemireni. No na kraju je ipak vjerojatno da će naše neznanje i pogrešna uvjerenja okolnosti učiniti gorima. Problem s neznanjem i zabludama jest, naravno, da nas ostavljaju u mraku. U nedostatku istina koje su nam potrebne nemamo ništa da nas vodi osim vlastitih neodgovornih nagađanja ili maštarija i upornih i nepouzdanih savjeta drugih. Dok planiramo svoje djelovanje, ne možemo učiniti ništa bolje od neobaviještenog nagađanja i nesigurno se nadati najboljem. Ne znamo gdje smo. Letimo naslijepo. Možemo napredovati samo vrlo uvjetno, napipavajući put pred sobom. To nerazborito traženje može neko vrijeme sasvim dobro funkcionirati, ali na kraju će nas neizbježno dovesti do toga da upadnemo u nevolju. Ne znamo dovoljno da izbjegnemo ili prevladamo zapreke i opasnosti koje ćemo nužno susresti. Zaista smo u tom slučaju osuđeni da ih budemo potpuno nesvjesni sve dok ne bude prekasno. A u tom trenutku, naravno, upoznat ćemo ih jedino zahvaljujući spoznaji da smo već poraženi.

V. Prema davnoj definiciji, ljudska su bića racionalne životinje. Racionalnost je naša najistaknutija značajka. Temeljno nas razlikuje od bića svih drugih vrsta. Štoviše, imamo izraženu težnju, a smatramo i da imamo uvjerljiv razlog, da našu racionalnost gledamo kao na nešto što nas čini nadmoćnima. U svakom slučaju, to je značajka na koju smo mi ljudi najupornije i najtvrdoglavije ponosni. Ne možemo, međutim, doista smatrati da funkcioniramo racionalno ako ne priznamo razliku između istine i neistine. Biti racionalan u osnovi je pitanje odgovaramo li na primjeren način razlozima. Razlozi se sastoje od činjenica: činjenica da pada kiša stvara razlog (naravno ne nužan) pojedincima na tom području, koji bi željeli ostati suhi, da ponesu kišobran. Svaka racionalna osoba koja razumije i što je kiša i čemu kišobran služi, to će shvatiti. Izrazimo istu tvrdnju malo drukčije: žele li izbjeći da se smoče, činjenica da na određenom području kiši znači da postoji razlog za ljude tog područja da ponesu kišobran. Jedino ako je doista činjenica da na rečenom području kiši pa dakle jedino ako je tvrdnja "kiši na predmetnom području" istinita - jedino zbiljska činjenica ili tvrdnja o njoj može nekome dati razlog da nosi kišobran. Neistinite tvrdnje ničemu ne pružaju racionalnu podršku; ne mogu učinkovito nikome

poslužiti kao razlozi. Naravno, netko bi svoj intelektualni virtuozitet mogao iskazati izvlačenjem (tj. izvođenjem) implikacija neistinitih tvrdnji, pokazivanjem, drugim riječima, kakve bi zaključke te tvrdnje racionalno opravdavale kada bi doista bile istinite a ne neistinite. Ta demonstracija agilnosti i moći deduktivnog mišljenja mogla bi biti zabavan, a možda i dojmljiv pokus; također bi možda mogla poslužiti da u svojemu izvođaču pothranjuje određeno neutemeljeno i prazno samoljublje. Međutim, pod uobičajenim uvjetima to ne bi imalo mnogo smisla. Pojmovi istine i činjeničnosti su dakle neophodni za prožimanje primjene racionalnosti smislom. Neophodne su čak i za razumijevanje same ideje racionalnosti. Bez njih, ta ideja ne bi značila ništa, a sama racionalnost (u što god bi se pretvorila, ako uopće, pod tako obespravljenim uvjetima) ne bi bila od velike koristi. Ne smijemo o sebi razmišljati kao o bićima čija nam racionalnost daje posebno značajnu prednost pred drugima - zapravo uopće ne možemo misliti o sebi kao o racionalnim bićima - ako ne mislimo o sebi kao bićima koja shvaćaju da su činjenice i istinite tvrdnje o činjenicama neophodne u pružanju razloga za vjerovanje (ili nevjerovanje) u različite stvari i za poduzimanje (ili nepoduzimanje) različitih akcija. Ako ne poštujemo razliku između istine i neistine, možemo se oprostiti od naše mnogohvaljene "racionalnosti".

VI. Očito je da postoji tijesna veza između pojma istine i pojma činjeničnosti. Za svaku činjenicu postoji istinita tvrdnja koja je prenosi; a svaka istinita tvrdnja prenosi činjenicu. Također postoji i tijesna veza između ideje istine i ideja vjerovanja i povjerenja. Te se veze objelodanjuju etimološki, uzmemo li u obzir prilično razvidnu sličnost između riječi "istina" (truth) i pomalo arhaične engleske riječi "vjera" (troth). (Pozivanje na etimologiju često najavljuje kenjažu; no vjerujte mi, ili ako vam je tako draže, provjerite sami.) Iako taj izraz više nije raširen, još uvijek možemo razumjeti da se u sklopu ceremonija zaruka (betrothal) i ženidbe, muškarac i žena jedno drugome zaklinju na vjernost, ali i na istinu. Dvoje se ljudi obvezuje da će ispuniti različita očekivanja i zahtjeve definirane moralom ili lokalnim običajima. Jedno drugome jamče da si mogu vjerovati da će govoriti istinu, barem u pogledu tih posebnih zahtjeva i očekivanja. Naravno, nije samo u kontekstu zaruka i ženidbe važno da ljudi jedni drugima vjeruju. Društveni odnosi i odnosi unutar zajednice općenito, u svojim najrazličitijim inačicama i oblicima, mogu biti učinkoviti i harmonični samo ako ljudi pokazuju razuman stupanj vjere da su drugi općenito gledano pouzdani. Da su ljudi općenito nečasni i nevrijedni povjerenja, sama mogućnost mirnog i produktivnog društvenog života bila bi ugrožena.

To je neke filozofe potaklo da prilično odrješito ustraju na tome da laganje značajno podriva koheziju ljudskog društva. Immanuel Kant je, primjerice, ustvrdio da "lišeni istine društveni odnosi i razgovori postaju bezvrijednima" (Etičko učenje). Argumentira ovako: budući da laganje na ovaj način prijeti društvu, "laž drugome uvijek šteti; ako i ne nekom određenom čovjeku, još uvijek šteti čovječanstvu u cjelini" ("O pretpostavljenom pravu na laž iz altruističkih motiva"). Michel Montaigne ustvrdio je nešto slično: "Budući da se naši odnosi odvijaju isključivo putem riječi, onaj tko ih iskrivljava jest izdajica društva" ("O laganju"). "Laganje je prokleti grijeh", kazao je Montaigne. Zatim je dodao, iznimno se zagrijavši za svoj predmet: "Ako shvatimo užas i težinu... (laganja), trebali bismo ga kazniti žešćim plamenom od ostalih zlodjela" (O lazovima). Drugim riječima, lažovi, više od prijestupnika bilo koje druge vrste, zaslužuju da ih se spali na lomači. Montaigne i Kant su očito imali pravo, no pretjerali su. Uspješni društveni odnosi ne ovise strogo, kako su tvrdili, o tome da ljudi jedni drugima govore istinu (ne onako kao što disanje strogo ovisi o kisiku i bez njega je apsolutno nemoguće)-, isto tako razgovor ne gubi doista svu vrijednost kada ljudi lažu (mogu se izmijeniti i neke zbiljske informacije, a zabavna vrijednost razgovora može se tako i povećati). Konačno, količina laži i pogrešnih prikaza svake vrste koji se zapravo događaju na svijetu (u čemu nemjerljiva poplava

prodavanja magle po sebi nije više od djelića) jest golema, a ipak se produktivni društveni život nekako uspijeva nastaviti. Činjenica da se ljudi često upuštaju u laži i druge vrste prijetvornog ponašanja ne čini nemogućim da imamo koristi ili od suživota ili od razgovora s njima. To samo znači da moramo biti oprezni. Prilično uspješno možemo pronaći put kroz okoliš oblikovan od laži i prijevara sve dok možemo razborito računati na vlastitu sposobnost pouzdanog razlikovanja situacija u kojima nam ljudi stvari pogrešno prikazuju i situacija u kojima se s nama odnose pravocrtno. Opće povjerenje u istinoljubivost drugih, dakle, nije apsolutno nužno, tako dugo dok je opravdano da imamo određenu vrstu povjerenja u same sebe. Sigurno je da nas je razmjerno lako prevariti. Štoviše, znamo da je tako. Zato nam nije odveć lako steći i održavati sigurno i opravdano povjerenje u našu sposobnost da primijetimo pokušaje prijevare. Iz tog razloga, društveni bi odnosi bili doista značajno opterećeni raširenim i dubokim nepoštovanjem istine. Međutim, naš interes da društvo zaštitimo od tog opterećenja nije ono što nam daje najtemeljniji razlog da o istini vodimo brigu. Kada susrećemo ljude koji nam lažu ili na neki drugi način pokazuju nepoštovanje spram istine, to nas često ljuti i oneraspoložuje. To, međutim, nije na prvome mjestu tako, kao što to vjerojatno smatraju Montaigne i Kant, zato što se bojimo

da bi neistinitost na koju nailazimo ugrozila ili ograničila društveni poredak. Naša glavna briga očito nije zabrinutost građanina. Ono što se obično odmah pobuni u našemu odgovoru lažovu nije duh javnosti. Posrijedi je nešto osobnije. U pravilu, osim možda kada ljudi pogrešno prikazuju pitanja u koja su ozbiljni društveni interesi neposredno uključeni, manje nas zabrinjava šteta koju lažovi možda čine općoj dobrobiti od njihova ponašanja spram nas. Ono što nas buni protiv njih, bez obzira na to jesu li ili nisu na neki način uspjeli izdati cijelo čovječanstvo, jest da su sigurno povrijedili nas.

VII. Kako nas laži mogu povrijediti? Zapravo, kao što svi znaju, postoje mnoge poznate situacije u kojima nas laži uopće istinski ne povređuju. Ponekad, gledano u cjelini, mogu biti i zbiljski korisne. Primjerice, laž nas na ovaj ili onaj način može zaštititi od toga da postanemo svjesni određenih situacija, kada nitko (uključujući nas same) ništa posebno ne može dobiti time što ih je svjestan i kada bi naša svijest o njima nama ili drugima donijela ozbiljne potrese. Ili nas laž može odvratiti od toga da se uputimo nekim smjerom koji nas dovodi u iskušenje, no zapravo bi nas odveo do toga da sebi više naškodimo nego koristimo. Jasno, ponekad moramo priznati da nam je, uzmemo li sve u obzir, poneka laž bila i korisna. Bez obzira na to, često u takvim trenucima ipak osjećamo da je u tome što je lažov učinio nešto bilo loše. S obzirom na okolnosti, za nas bi moglo biti razborito da za laž budemo zahvalni. Međutim, kakvo god dobro da je laž učinila, u dnu duše ipak vjerujemo da bi bilo bolje da su se njezini pozitivni učinci mogli dosegnuti putem istine, ne pribjegavajući laži. Najneporecivija loša strana laži jest da one nastoje omesti i zaustaviti naša prirodna nastojanja da shvatimo zbiljsko stanje stvari. Stvorena je zato da bi nas spriječila da dođemo u doticaj s onim što se doista događa. Izgovarajući laž, lažov nas nastoji namamiti da povjerujemo kako su činjenice drukčije od onoga kakve doista jesu. Pokušava nam nametnuti svoju volju. Nastoji

nas navesti da prihvatimo njegovu izmišljotinu kao točan prikaz svijeta. U onoj mjeri u kojoj u tome uspije, stječemo pogled na svijet koji ima izvor u njegovoj mašti, a nije neposredno i pouzdano utemeljen u relevantnim činjenicama. Svijet u kojemu živimo, u mjeri u kojoj naše shvaćanje o njemu oblikuje laž, jest izmišljeni svijet. Možda postoje i gora mjesta za život, no taj nam izmišljeni svijet uopće nije dostatan kao trajno stanište. Laži su smišljene da bi osujetile naše razumijevanje zbilje. Na vrlo su stvaran način namijenjene tome da nas izluđuju. U mjeri u kojoj u njih vjerujemo, naše umove obuzimaju i njima upravljaju umišljaji, maštarije i iluzije koje je za nas izmiješao lažov. Ono što prihvaćamo kao stvarno jest svijet koji drugi ne mogu vidjeti, dodirnuti ili osjetiti na bilo kakav neposredan način. Osoba koja povjeruje u laž njome je sputana i prisiljena da živi "u vlastitom svijetu", svijetu u koji drugi ne mogu ući, a u kojemu doista ne živi ni sam lažov. Tako je žrtva laži, sukladno stupnju nedostatka istine, isključena iz svijeta zajedničkog iskustva i izolirana u nestvarnom carstvu u koje ne vodi nikakav put koji bi drugi mogli slijediti ili pronaći. Istina i briga za istinu tiče nas se dakle na načine koji nisu utemeljeni jedino u našim svakodnevnim praktičnim interesima. Oni također imaju i dublje i razornije značenje. Jedna od najzaslužnijih suvremenih pjesnikinja, Adrienne Rich, osim

štetnog učinka po osobu kojoj se laž izgovara, daje nam prikaz neizbježnog zloćudnog učinka laganja na samoga lažova. Pjesničkom točnošću primjećuje da "lažov vodi neizrecivo samotan život" ("Žene i čast: napomene o laganju", u: Adrienne Rich, Lies, Secrets, and Silence, New York, 1979, str. 191). Samoća je upravo neizreciva, zato što nam lažov ne može ni otkriti da je osamljen, a da nam čineći to ne otkrije da je lagao. Skriva vlastite misli, praveći se da vjeruje u ono u što ne vjeruje, na taj način onemogućavajući drugim ljudima da s njim budu potpuno u doticaju. Ne mogu mu odgovoriti onakvome kakav zaista jest. Ne mogu čak ni biti svjesni da tako ne čine. Lažov u mjeri u kojoj laže odbija da ga se upozna. To je uvreda za njegove žrtve. To naravno vrijeđa njihov ponos, jer im onemogućava pristup elementarnom obliku ljudske intimnosti koji se obično uzima zdravo za gotovo: intimnosti koja se sastoji u tome da znamo što druga osoba ima na ili u svojemu umu. U određenim slučajevima, napominje A. Rich, laži mogu izazvati još veću štetu. "Otkriće da je netko lagao u osobnom odnosu", kaže ona, "navodi nas da se osjećamo pomalo ludima" (Lies, Secrets, and Silence, str. 186). I ovdje je njezino opažanje pronicavo. Kada se bavimo s nekim koga jedva da i poznajemo, moramo učiniti manje ili više ciljanu procjenu njegove pouzdanosti sa svrhom da ustanovimo da je ono što govori podudarno s onim što stvarno misli; ta se prosudba obično odnosi samo na njegove određene i specifične tvrdnje. S druge

strane, s našim bliskim prijateljima oba ta uvjeta obično nisu problematična. Općenito pretpostavljamo da su naši prijatelji s nama iskreni, a to u priličnoj mjeri uzimamo zdravo za gotovo. Skloni smo vjerovati svemu što kažu, a to uglavnom ne činimo na osnovi procjene govore li nam trenutačno istinu, nego zato što se s njima osjećamo ugodno i zaštićeno. Kao što obično kažemo, "Jednostavno znamo da nam ne bi lagali". S prijateljima je očekivanje pristupačnosti i bliskosti postalo prirodno. Nije utemeljeno u proračunatoj prosudbi, nego u našim osjećajima, a to znači u našemu subjektivnom iskustvu više nego u nekoj intelektualnoj procjeni utemeljenoj na pripadnim objektivnim podacima. Bilo bi pretjerano reći da naša sklonost vjerovanju prijateljima pripada našoj temeljnoj prirodi. No moglo bi se dovoljno ispravno kazati, kao što to ponekad doista i činimo, da je vjerovanje njima postalo našom "drugom prirodom". Zbog toga, kako primjećuje A. Rich, otkriće da nam je prijatelj lagao stvara u nama osjećaj da smo pomalo ludi. To otkriće nam otkriva nešto o nama samima, nešto mnogo više uznemirujuće od tek pogrešnog proračuna ili prosudbe. Otkriva nam da je naša vlastita priroda (odnosno naša druga priroda) nepouzdana, jer nas je navela da računamo na nekoga kome ne možemo vjerovati. Pokazuje nam da se ne možemo doista pouzdati u svoju sposobnost razlikovanja istine od neistine, ili, drugim riječima, sposobnost da shvatimo razliku između onoga

što je stvarno, a što nije. Uspješno varanje prijatelja implicira, što je i nepotrebno isticati, grešku u onome tko kazuje laž. Međutim, također pokazuje i da žrtva nije bez pogreške. Izdaje ga lažov, no izdaju ga i vlastiti osjećaji. Samozavaravanje je povezano s ludošću, zato što je ona simbol iracionalnosti. Jezgra racionalnosti je u dosljednosti; biti dosljedan, djelom ili mišlju, uključuje barem takvo postupanje da sami sebi ne nanesemo poraz. Aristotel navodi da racionalno djelovanje znači ograničavanje vlastitih postupaka na "sredinu", odnosno na točku na pola puta između previše i premalo. Pretpostavimo da u cilju dobrog zdravlja netko sastavi jelovnik ili tako strog ili tako popustljiv da on ne samo ne uspije poboljšati njegovo zdravlje, nego ga dovede do toga da bude slabijeg zdravlja nego ranije. Aristotel je tvrdio da je u tom neuspjehu dosezanja vlastita cilja, u toj izdaji samoga sebe, sadržana praktična iracionalnost nečijeg odstupanja od sredine. Na sličan način intelektualnu aktivnost podriva logička nekoherentnost. Kada slijed misli stvori proturječje, njegova daljnja razrada je zapriječena. Kojim se god smjerom um uputi, potisnut je natrag: mora potvrditi ono što je već odbio, ili mora zanijekati ono što je već potvrdio. Zato je, poput ponašanja koje priječi vlastitu ambiciju, kontradiktorno mišljenje iracionalno, jer poražava samo sebe. Kada otkrijemo da nam je lagao netko za koga smo smatrali prirodnim da mu vjerujemo, to nam pokazuje da se ne možemo

pouzdati u vlastite ustaljene osjećaje ili povjerenje. Vidimo da su nas u pokušaju izdvajanja ljudi u koje možemo imati povjerenja izdale vlastite prirodne sklonosti. Navele su nas da istinu promašimo umjesto da je dosegnemo. Pretpostavka da sobom možemo upravljati u skladu s vlastitom prirodom pokazala se samoporažavajućom, pa tako i iracionalnom. Budući da smo utvrdili da smo po prirodi lišeni dodira sa zbiljom, lako bi se moglo dogoditi da se osjetimo pomalo ludima.

VIII. Koliko god pronicava i prosvjećujuća bila razmišljanja A. Rich o laganju u osobnim odnosima, u toj stvari, kao gotovo i u svakoj drugoj, postoje dvije strane medalje. Jedan drugi izvanredan pjesnik, možda i najveći od svih, mogao bi nam ispričati drukčiju priču. Evo ljupkog i provokativnog Shakespeareova soneta 138:

Kad se moja ljubav kune da je vjerna, Premda znam da laže, vjerujem svejedno, Samo da me drži za mladića smjerna Što tanahne varke svijeta prima čedno. Tako ludo misled da me drži mladim, Premda zna da minuh ponajbolje dane, Iskreno joj lažnom jeziku povladim Te istina gola zamre s obje strane. Ali što ne kaže da nepravdu čini? I što ja ne kažem da me starost stiže? Najbolje je, oh, da ljubav vjeru hini, A starost kad ljubi, da ljeta ne niže. Zato lažem njoj i ona meni laže, Lažne su nam laske u poroku draže. (Prijevod Mate Marasa)

Postoji raširena dogma prema kojoj je nužno da ljubavnici jedan drugome vjeruju. Shakespeare u to sumnja. Njegovo je opažanje u sonetu da za ljubavnike "najbolje" zapravo nije zbiljsko povjerenje. Tek da "ljubav vjeru hini" jednako je tako dobro, kaže on, ako ponekad ne i bolje. Žena u Shakespeareovu sonetu izjavljuje da je posve vjerna istini, "kune (se) da je vjerna", no lažljivo se pretvara da misli kako je muškarac mlađi od onoga što ona točno zna. Muškarac zna da ona u to ne vjeruje zbiljski, ali odlučuje prihvatiti njezin opis same sebe kao istinit. Tako sebe navodi na mišljenje da ona doista vjeruje u laž o njegovim godinama koju je čula od njega, pa ga tako onda i doista smatra mlađim nego što jest. Laže mu o svojoj iskrenosti i o tome da vjeruje njegovu prikazu vlastitih godina. On njoj laže o tome koliko ima godina i o tome prihvaća li njezin prikaz same sebe kao potpuno istinit. Oni oboje znaju sve to: svatko od njih zna da drugi laže, a oboje znaju da se u njihove laži ne vjeruje. No svatko od njih lažno prikazuje da vjeruje kako je onaj drugi bezgrešno pravocrtan. Ta zbirka laži ljubavnicima, sjedinjenima u "hinjenoj vjeri", omogućava da povjeruju u to da su njihove samodopadne laži o njima samima, kao besprijekorno čestitima ili privlačno mladima, prihvaćene. Lažući si međusobno na taj način, sretno završavaju u laži. Ranije sam napomenuo da je dio problema s laganjem taj da lažov, onemogućavajući pristup onome što mu je doista na umu,

sprečava osnovni i u normalnim uvjetima pretpostavljeni oblik ljudske bliskosti. Ta zapreka jamačno nije značajka situacije koju opisuje Shakespeare. Ljubavnici u ovome sonetu ne samo da znaju što onaj drugi ima na umu, nego i ono što iza toga stoji. Oboje znaju što onaj drugi doista misli. A znaju i to da onaj drugi zna sljedeće: oni naveliko lažu jedno drugome, ali nitko nije prevaren. Oboje znaju da onaj drugi laže, ali je i oboje svjesno da su im laži prozrete. Ni jedno od ljubavnika zapravo ne uspijeva u svojoj laži. Oboje shvaćaju što se doista događa u zrcalnom i višeslojnom kompleksu pokušanih prijevara koje su svaki sa svoje strane pokušali provesti. Sve im je na poznat i ugodan način providno. Oboje se ljubavnika osjeća sigurno u svijesti da im laži ne ugrožavaju ljubav. Kroz sve laži koje su im bile rečene i sve laži koje su izgovorili sami vide da će njihova ljubav preživjeti čak i ako znaju istinu. Pretpostavljam da je bliskost ovo dvoje lažljivih ljubavnika, zahvaljujući prepoznavanju laži drugog i zahvaljujući tome što znaju da njihove vlastite laži nisu postigle uspješnu prijevaru, posebno duboka i zadovoljavajuća. Bliskost koju postižu širi se u zakutke njihova bića koje su na specifičan i moguće složen način nastojali sakriti. Unatoč svemu, uviđaju da su jedno drugog prozreli. Jedno drugome su dohvatili skrivene zakutke. Shvaćanje svakoga od njih da istodobno zauzimaju drugoga i da on zauzima njih te da je to obostrano preziranje laži na

čudesan način njihove prijevare dovelo do istine ljubavi, mora biti predivan doživljaj. Obično ne preporučam i ne prihvaćam laganje. U većini sam slučajeva potpuno za istinu. No ipak, ako ste uvjereni da laganjem možete stvoriti situaciju poput one koju Shakespeare naznačava u sonetu, moj savjet glasi: pokušajte!

IX. Istina ima uporabnu vrijednost kada je, da tako kažemo, konzumiramo u dijelovima. Konačno, pojedinačne su istine korisne. Pragmatična se vrijednost istine za inženjera manifestira putem tvrdnji povezanih s otporom na vlak i elastičnošću materijala, za liječnika u tvrdnjama povezanih s, primjerice, brojem bijelih krvnih zrnaca, za astronoma u opisima putanja nebeskih tijela, i tako dalje. Nitko od tih istraživača i korisnika istine ne zanima se nužno za istinu kao takvu. Oni se u prvom redu zanimaju za pojedine činjenice i međuodnose koje bi te činjenice mogle poduprijeti. To od njih ne traži da vode računa o apstraktnim pojmovima činjeničnosti ili istine. Zanimaju ih istine povezane s činjenicama koje pripadaju specifičnom području istraživanja. Znatiželja im je zadovoljena kada usvoje niz postavki koje smatraju istinitima, pa zato i korisnima, o određenim temama koje ih posebno zanimaju. No što se može reći o vrijednosti same istine, različite od prilično općepoznatih prijedloga koje sam već podastro u vezi s vrijednošću pojedinačnih istina? Za početak, raščistimo što to tražimo kada postavljamo pitanje o vrijednosti same istine, ili kada pitamo zbog čega bismo trebali voditi računa o istini kao takvoj. Zaista, čak i prije toga trebali bismo raščistiti što to znači – konkretno i kao praktično pitanje - da se na prvome mjestu vrednuje i u obzir uzima istina. Na što se

zapravo svodi pitanje brige o istini, za razliku od brige samo za stjecanje i uporabu određenih istina? Kao prvo, naravno, osobi kojoj je stalo do istine stalo je do jačanja i širenja našega shvaćanja određenih istina, posebno onih iznimno zanimljivih ili onih za koje je vjerojatno da su posebno vrijedne. Briga za istinu uključuje i druge stvari: dolaženje do zadovoljstva, a možda i posebne radosti istinoljupca, kada prepozna i razumije važne istine, ranije nepoznate ili zamagljene; želju da od iskrivljavanja ili gubitka vjere zaštitimo naše prihvaćanje onih istina kojima već raspolažemo i općenito odlučnost da unutar društva, u onoj mjeri u kojoj to možemo učiniti, potaknemo aktivnu i stabilnu sklonost ka istinskim uvjerenjima, za razliku od neznanja, pogreške, sumnje i pogrešnog prikaza. Imamo sve razloge da vjerujemo kako ta nastojanja iskreno dijele oni koji se posvećuju traženju specifičnih istina na određene teme. Doista, bilo bi teško naći ikoga kome bi se to nastojanje učinilo nevrijednim. U svakom slučaju, briga za istinu igra bitno drukčiju ulogu u našim životima i kulturi nego što to čini nakupljanje pojedinačnih istina. Ima dublje i općenitije značenje. Daje nam podlogu i motivaciju za radoznalost o činjenicama i posvećenost važnosti istraživanja. Nakupljanje istina važno nam je zato što shvaćamo da nam je istina važna. Time nije rečeno mnogo više od ponavljanja moje stare priče o korisnosti istine. Međutim, ovdje postoji i dodatna priča. To je

u mnogo većoj mjeri filozofska priča od one povezane samo s našim praktičnim potrebama i interesima. Spoznajemo da smo posebna bića u svijetu, različita od onoga što je drugo od nas samih, tako što nastojimo ukloniti prepreke ispunjenju naših namjera, što znači da nailazimo na opreku implementaciji naše volje. Kada se određeni aspekti iskustva ne žele podvrgnuti našim željama, kada su, naprotiv, nepopustljivi, pa čak i neprijateljski raspoloženi prema našim interesima, postaje nam jasno da nisu dio nas samih. Shvaćamo da nisu pod našim neposrednim i promptnim nadzorom; umjesto toga postaje jasno da su o nama neovisni. To je izvor ideje zbilje, koja je u osnovi ideja o tome što nas ograničava, o onome što ne možemo promijeniti ili nadzirati samo pokretanjem volje. U onoj mjeri u kojoj u pojedinostima shvaćamo da smo ograničeni, kao i kakve su granice naših ograničenja, dolazimo do označavanja vlastitih granica i na taj način utvrđivanja našega oblika. Spoznajemo što možemo ili ne možemo činiti, kao i vrste napora koje moramo poduzeti ne bismo li dosegnuli ono što doista možemo. Učimo o našim snagama i ranjivosti. To nam daje više od naglašenog osjećaja posebnosti. Definira nas kao posebnu vrstu bića kakva jesmo. Tako naše shvaćanje i razumijevanje vlastitog identiteta, potpuno ovisnoga o njoj, proizlazi iz prihvaćanja zbilje koja je definitivno neovisna o nama. Drugim riječima, proizlazi iz naše o

zbilji ovisne spoznaje da postoje činjenice i istine nad kojima se ne možemo nadati da imamo neposredan ili promptan nadzor. Da nema takvih činjenica ili istina, da svijet nužno i bez otpora postaje što god bismo poželjeli da bude, ne bismo sebe mogli razlikovati od onoga što je drugo od nas i ne bismo imali nikakvog posebnog osjećaja za ono što jesmo. Jedino spoznajom svijeta tvrdoglavo neovisne zbilje, činjenica i istine, spoznajemo sebe kao drukčije od drugih i iskazujemo posebnu prirodu naših identiteta. Kako onda možemo ne shvatiti važnost činjenica ili zbilje ozbiljno? Kako možemo zanemariti istinu? Ne možemo nikako.

KRAJ 26.06.2010.