Marxov Kapital

Biblioteka Knjige koje su uzdrmale svijet Za izdavača Damir Agičić Naslov izvornika: Marx's Das Kapital. A Biography Objavljeno u Velikoj Britaniji 2006 - Atlantic Books, Grove Atlantic Ltd. / First published in the UK by Atlantic Books Ltd. Copyright © Francis Wheen 2006. Copyright © hrvatskog izdanja - Srednja Europa, d.o.o., 2008. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjiţnice u Zagrebu pod brojem 702892 ISBN 978-953-6979-67-7

F RANCIS W HEEN Marxov Kapital Preveo Snjeţan Hasnaš srednja europa Zagreb 2009.

SADRŢAJ

Uvod: Nepoznato remek-djelo 1 Poglavlje 1: Postanak 6 Poglavlje 2: RoĎenje 31 Poglavlje 3: Naknadni ţivot 68 Napomena o prijevodima na engleski jezik Kazalo osobnih imena 102 Kazalo geografskih pojmova 106

101

UVOD

Nepoznato remek-djelo U veljači 1867, malo prije predaje prvoga sveska Kapitala u tiskaru, Karl Marx bodrio je Friedricha Engelsa da pročita Nepoznato remek-djelo Honoréa de Balzaca. Ta je priča sama po sebi malo remek-djelo, rekao je, „prepuno najdivnije ironije" Ne znamo je li Engels poslušao taj savjet. Ako jest, svakako je uočio ironiju u pripovijetki, no moglo ga je iznenaditi da je njegov stari prijatelj pronašao u njoj bilo što oduševljavaj uče. Nepoznato remek-djelo priča je o Frenhoferu, velikom slikaru koji deset godina stvara i prepravlja portret koji će revolucionirati umjetnost pruţajući „najpotpuniji prikaz stvarnosti" Nakon što konačno dopusti svojim kolegama umjetnicima Poussinu i Porbusu da pregledaju završeno platno, oni su uţasnuti jer vide lavinu nasumičnih oblika i boja zbrkano nanesenih jedne preko drugih. - „Ah, ah!" poviče Frenhofer pogrešno protumačivši njihovu zaprepaštenost. „Ovakvu se savršenstvu niste nadali!'1 No tada slučajno čuje Poussina kako govori Porbusu da Frenhofer na kraju mora otkriti istinu - portret je toliko puta bio prebojan da od njega nije ostalo ništa. „Na platnu nema ničega?" Frenhofer je pogledavao čas dvojicu slikara, čas navodnu sliku. „Što ste učinili?" Porbus će Poussinu. Starac mladića silovito zgrabi za nadlakticu i reče: „Ništa ne vidiš, prostače! Nevjernice! Nitkove! Udvorice! Zašto si onda došao ovamo? Dobri moj Porbuse" nastavi okrenuvši se slikaru, „vi se valjda ne biste sa mnom poigravali? Odgovorite ! Prijatelj sam vam pa recite: Zar sam upropastio svoju sliku?"

Neodlučni se Porbus nije usuĎivao ništa reći, no na starčevu se blijedom licu ocrtavala takva tjeskoba da pokaţe platno i reče: „Vidite!" Frenhofer je trenutak promatrao svoje platno, â onda zatetura. „Ništa, ništa! I to nakon deset godina rada." Sjedne i zaplače.2 Nakon što je dvojicu muškaraca otjerao iz ateljea, Fernhofer je zapalio sve svoje slike i počinio samoubojstvo. Prema Marxovu zetu Paulu Lafargueu, Balzacova je pripovijetka „ostavila snaţan dojam na njega zato što je djelomice opisivala i njegove osjećaje" Marx je tijekom mnogih godina teško radio na svome neviĎenom remek-djelu i tijekom toga dugotrajnog nastajanja onima koji su htjeli baciti letimičan pogled na djelo u nastajanju uobičajeno je odgovarao identično kao Frenhofer: „Ne, još ga moram usavršavati. Jučer mi se predvečer učinilo da sam dovršio... jutros sam na danjem svjetlu ustanovio da sam pogriješio."3 Već 1846, nakon stoje knjiga već kasnila, Marx je pisao svome njemačkom izdavaču: „Neću dati da se objavi a daje ponovno ne pregledam, i što se tiče same problematike i što se tiče samoga stila. Ne treba ni reći da pisac koji piše bez prekida ne moţe, poslije šest mjeseci, od riječi do riječi objaviti ono što je napisao šest mjeseci ranije." Dvanaest godina poslije, ništa bliţe dovršenju, objasnio je da se „cijela stvar odvija vrlo sporo jer se stvari kojima su posvećene godine proučavanja ne mogu konačno razriješiti nakon što se otkriju novi aspekti koji stoga zahtijevaju daljnje promišljanje" Opsesivni perfekcionist, vječno je istraţivao nove nijanse za svoju paletu - proučavajući matematiku, učeći o kretanju nebeskih sfera, učeći ruski kako bi mogao čitati knjige o zemljoposjedničkom sustavu te zemlje. Ili, ponovno navedimo Frenhofera: „'Ţaliboţe,' starac će. 'Na tren mi se učinilo daje moje djelo gotovo. No u nekim sam se pojedinostima sigurno prevario i neću imati mira dok ne raščistim sve sumnje. Odlučio sam krenuti na put, pa ću u Turskoj, Grčkoj i Aziji potraţiti model i sliku usporediti s različitim prirodama"4 Zašto se Marx prisjetio Balzacove pripovijetke u istom trenutku kada se pripremao iznijeti svoje najveće djelo pred sud javnosti? Je li se bojao daje uzalud teško radio, da će se „njegov prikaz stvarnosti" pokazati nerazumljivim? Svakako je imao i takve bojazni -Marxov je karakter bio začudan hibrid ţestokoga samopouzdanja i tjeskobne

sumnje u samoga sebe - pa je pokušao preduhitriti kritičare upozoravajući u predgovoru da „ja, naravno, pretpostavljam čitatelja koji je voljan naučiti nešto novo i koji prema tome moţe sam misliti" MeĎutim, ono što bi nam najviše moralo upasti u oči vezano uz njegovo poistovjećivanje sa stvaraocem nepoznatoga re-mek-djela jest da je Frenhofer umjetnik - a ne politički ekonomist, ili pak filozof, ili povjesničar, ili polemičar. „Najsjajnija ironija" od svih u Nepoznatom remek-djelu, koju je uočio američki autor Marshall Berman, jest u tome daje Balzacov prikaz slike savršen opis apstraktnoga slikarstva u 20. stoljeću - a činjenica da on to nije mogao znati samo pojačava taj odjek. „Stvar je u tome da se ondje gdje se u jednom razdoblju vidi samo kaos i nesuvislost, poslije ili u modernijem dobu moţe otkriti smisao i ljepota" piše Berman. „Prema tome, sama nezavršenost Marxova kasna djela moţe biti u suglasnosti s našim vremenom onako kako „dovršeno" djelo iz 19. stoljeća ne moţe: Kapital se proteţe preko dobro načinjena djela iz Marxova stoljeća u diskontinuirani modernizam našega" Kao i Frenhofer, i Marx je bio modernist avant la lettre. Njegov slavni prikaz izmještenja u Komunističkom manifestu - „sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim"5 - unaprijed slikovito predočava laţne ljude i nestvarni grad koji je oslikao T. S. Eliot, ili Yeatsovo „Stvari se raspadaju; središte ne drţi"1'. Do vremena kad je napisao Kapital, Marx se proširio onkraj konvencionalne proze prema radikalnom literarnom kolaţu - supostavljajući glasove i navode iz mitologije i knjiţevnosti, iz izvještaja tvorničkih nadglednika i bajki, u duhu Cantosa Ezre Pounda ili Eliotove Puste zemlje. Kapital je neskladan kao Schoenberg, mučan kao Kafka. Karl Marx je samoga sebe smatrao kreativnim umjetnikom, po-etom dijalektike. „Dakle, što se tiče moga djela, reći ću ti potpunu istinu o njemu" napisao je Engelsu u lipnju 1865. godine. „Kakve god da mane imali, prednost mojih spisa je u tome što su oni umjetnička cjelina." Upravo je od pjesnika i romanopisaca, mnogo više nego od filozofa ili političkih esejista, traţio uvide u materijalne motive i interese ljudi: u pismu iz prosinca 1868. preslikao je odlomak iz jednoga drugoga Balzacova djela, Seoski svećenik, i pitao Engelsa moţe li potvrditi tu predodţbu iz vlastitoga znanja o praktičnoj ekonomiji.

(Konzervativac, rojalist Balzac moţe se činiti neočekivanim junakom, no Marx je uvijek smatrao da veliki pisci stječu uvide u ______________________________ 6 William Butler Yeats, Sabrane pjesme, Biblioteka nobelovci, priredila Ljiljana Ina Gjurgjan, Školska knjiga 2001. Riječ je o stihu iz pjesme Drugi dolazak (Second coming) koju je preveo Antun Šoljan, str. 74-75. društvenu stvarnost koji nadilaze njihove osobne predrasude.) Da je poţelio napisati konvencionalnu ekonomsku raspravu, on bi to i učinio, no njegova je ambicija bila mnogo odvaţnija. Berman opisuje autora Kapitala kao „jednoga od velikih izmučenih divova 19. stoljeća - zajedno s Beethovenom, Goyom, Tolstojem, Dostojev-skim, Ibsenom, Nietzscheom, Van Goghom - koji nas izluĎuju, kao što su izluĎivali sami sebe, no čija je agonija proizvela toliko mnogo duhovnoga kapitala od kojega mi još ţivimo! Ipak, koliko bi ljudi smatralo da Karla Marxa treba uvrstiti na popis velikih pisaca i umjetnika? Čak i u našem postmodernom dobu, razlomljeni narativ i diskontinuiranost Kapitala mnogi potencijalni čitatelji krivo poistovjećuju s bezobličnošću i nerazumljivošću. Glavna je svrha moje knjige uvjeriti barem neke od tih čitatelja da ga ponovno pogledaju: svatko tko je voljan prihvatiti se Beethovena, Goye ili Tolstoja trebao bi biti u mogućnosti „naučiti nešto novo" iz čitanja Kapitala - ako ni zbog čega drugoga, onda zato što njegov predmet još upravlja našim ţivotima. Kako se pitao Marshall Berman: kako bi Kapital mogao završiti ako je kapital još uvijek ţiv? Krajnje je prikladno što Marx nikad nije dovršio svoje remek-djelo. Jedino se prvi svezak pojavio za njegova ţivota, a kasnije su sveske sastavili drugi nakon njegove smrti, temeljene na bilješkama i skicama pronaĎenima u njegovoj radnoj sobi. Marxovo je djelo nezavršeno - i stoga vitalno - kao stoje to i sam kapitalistički sustav. Marx je doista bio jedan od velikih izmučenih divova. Prije nego što pristupimo njegovome remek-djelu, moramo potraţiti porijeklo Marxovih muka i njegova nadahnuća.

POGLAVLJE

1

Postanak Iako se Kapital uobičajeno kategorizira kao djelo o ekonomiji, Karl Marx se proučavanju političke ekonomije okrenuo nakon mnogih godina mukotrpna rada na polju filozofije i knjiţevnosti. Upravo su ti intelektualni temelji potaknuli ovaj projekt i upravo njegovo osobno iskustvo otuĎenja daje takav intenzitet raščlambama ekonomskoga sustava koji otuĎuje ljude jedne od drugih i od svijeta koji nastanjuju svijeta u kojem su ljudi porobljeni uz pomoć monstruozne snage beţivotnoga kapitala i robe. Sam je Marx bio autsajder od trenutka roĎenja, 5. svibnja 1818: rodio se kao ţidovski dječak u preteţno katoličkom gradu Trieru u drţavi Pruskoj čija je sluţbena religija bio evangelički protestantizam. Iako je tijekom Napoleonskih ratova Rajnsku oblast pripojila Francuska, tri godine prije Marxova roĎenja ona je ponovno vraćena u teritorijalni sastav Pruske, a Ţidovi su zbog toga podvrgnuti uredbi koja im je zabranjivala da se bave intelektualnim zvanjima: Karlov otac Heinrich Marx morao se preobratiti na luteranstvo kako bi mogao raditi kao odvjetnik. Nije čudo što je mladi Karl Marx ozbiljno započeo razmišljati o otuĎenju. „Ne moţemo uvijek steći onaj poloţaj za koji vjerujemo da smo izabrani" napisao je u školskoj zadaći u svojoj sedamnaestoj godini. „Naši su odnosi u društvu do odreĎene mjere već uspostavljeni prije nego što se naĎemo u poloţaju da ih sami odreĎujemo."

Otac je poticao mladoga Karla na nezasitno čitanje. Godine aneksije razvile su Heinrichov ukus za francuske primjese u politici, religiji, ţivotu i umjetnosti: jedno od njegovih unučadi opisalo ga je „kao pravoga osamnaestostoljetnog 'Francuza' koji je Voltairea i Rousseaua znao napamet. Drugi dječakov intelektualni mentor bio je Heinrichov prijatelj barun Ludwig von Westphalen, kultivirani i liberalni vladin duţnosnik koji je Karla upoznao s poezijom i glazbom (i sa svojom kćeri Jenny von Westphalen, budućom suprugom Karla Marxa). Na dugim zajedničkim šetnjama barun bi recitirao odlomke iz Homera i ShakeSpearea, koje je njegov mladi sudrug naučio napamet - i poslije ih je koristio kao vaţne dodatke u svojim spisima. Marx se i kao odrastao čovjek prisjećao tih sretnih dugih šetnji s von Westphalenom, pompozno izvodeći prizore iz Shakes-pearea, Dantea i Goethea dok je svoju obitelj na nedjeljne izlete vodio prema Hampstead Heathu. Kao što je profesor S. S. Prawer napisao, svatko je u kući Karla Marxa bio obvezan ţivjeti ,,u neprestanoj vrevi aluzija na englesku knjiţevnost" Postojao je citat za svaku prigodu: da se potuče politički neprijatelj, oţivi nezanimljivi tekst, napravi šala, da se utvrdi autentičnost emocije - ili udahne ţivot u beţivotnu apstrakciju, kao kad kapital govori sam za sebe Shylockovim glasom (u prvom svesku Kapitala) kako bi opravdao eksploataciju dječjega rada u tvornicama. Radnici i tvornički nadglednici prosvjedovali su iz higijenskih i moralnih razloga, ali je Kapital odgovorio: Moja djela na moju glavu, lštem pravdu i izvršenje kazne prema obveznici.7 Kako bi dokazao da je novac radikalan izjednačitelj, Marx navodi govor iz Timona Atenjanina o novcu kao „zajedničkoj kurvi čovječanstva"8, koju slijedi još jedan iz Sofoklove Antigone („Ta nije nastalo za ljude veće zlo / No što je novac. On gradove razara, / On ljude tjera iz njihovih domova, On krivo uči srca čestita / Da laćaju se raznih djela sramotnih..."9). Ekonomiste s anakronim modelima i kategorijama izjednačuje s don Kihotom, koji je „platio za zabludu što je smatrao da viteštvo podjednako odgovara svim ekonomskim oblicima društva!

Marxove su najranije ambicije bile knjiţevne. Kao student prava na sveučilištu u Berlinu napisao je knjigu pjesama, dramu u stihovima, pa čak i roman, Scorpion i Felix, koji je sklepan na brzinu u hirovitom naletu opijenosti dok je bio opčinjen Ţivotom i nazorima gospodina Tristrama Shandyja Laurencea Sternea. Nakon tih eksperimenata priznaje poraz: „Iznenada, kao da me dodirnula čarolija - oh, taj je dodir isprva bio porazan udarac - spazio sam daleko carstvo istinske poezije kao neko daleko bajkovito mjesto, i sve se moje stvaralaštvo pretvorilo u ništavni prah ... Zavjesa se spustila, moja se svetinja nad svetinjama rasula i novi su bogovi morali biti ustoličeni! Nakon što je pretrpio neku vrstu nervnog sloma, liječnik mu je zapovjedio da se povuče na ladanje na dugi odmor — nakon čega je na kraju podlegao sirenskom glasu G. W. F. Hegela, nedavno preminuloga profesora filozofije u Berlinu, čije je nasljeĎe bilo predmetom intenzivnih rasprava meĎu njegovim kolegama studentima i predavačima. Hegel je u mladosti bio idealistički podupiratelj Francuske revolucije, ali je u zrelim godinama postao smiren i popustljiv, vjerujući da istinski zreo čovjek treba prihvatiti „objektivnunuţnost i razumnost svijeta kakve je zatekao'.' Prema Hegelu, „sve što je zbiljsko, to je racionalno! i s obzirom da je Pruska nedvojbeno bila zbiljska, u smislu da je postojala, njegovi su konzervativni sljedbenici tvrdili da ona stoga mora biti racionalna i bespogovorna. Oni koji su branili njegovo subverzivnije ranije djelo - mladohegelovci - više su voljeli citirati drugi dio te maksime: „Sve što je racionalno, to je zbiljsko." Apsolutna je monarhija, poduprta cenzorima i tajnom policijom, bila opipljivo iracionalna i stoga nestvarna, priviĎenje koje bi nestalo istog trena kad bi se netko usudio dirnuti u njega. Sam Marx kaţe da je na sveučilištu „naviknuo raditi izvatke iz svih knjiga koje je pročitao" - tu naviku nikad nije napustio. Dnevnik čitanja iz toga razdoblja pokazuje prerano sazreli domašaj njegovih intelektualnih istraţivanja. Pišući tekst o filozofiji prava, napravio je podrobnu studiju Winckelmanove Povijesti umjetnosti, počeo učiti engleski i talijanski, preveo Tacitovu Germaniju i Aristotelovu Retoriku, čitao Francisa Bacona i „proveo dobar dio vremena baveći se Reimarusom, autorom prema čijoj je knjizi o umjetničkim instinktima ţivotinja s oduševljenjem usmjerio svoju misao'.' To je isti eklektički, svečitalački i dodirni stil istraţivanja koji je Kapitalu

priskrbio iznimnu količinu referenci. Opis Demokrita u Marxovoj doktorskoj tezi, o „Razlici izmeĎu Demokritove i Epikurove filozofije! upadljivo izgleda kao samoportret: „Ciceron ga zove vir eruditis. On je upućen u fiziku, etiku, matematiku, u enciklopedijske discipline, u svaku umjetnost! Na trenutak se činilo da je Marx bio nesiguran kako najbolje iskoristiti svu tu erudiciju. Kad je stekao doktorat, razmišljao je da postane predavač filozofije, no onda je odlučio da ne bi mogao podnijeti svakodnevnu blizinu profesora. „Tko bi stalno ţelio htjeti razgovarati s intelektualnim huljama, s ljudima čija je jedina svrha izučavanja otkriti nove slijepe ulice u svakome kutku svijeta!" Uz to, s obzirom da je napuštao sveučilište, Marx je svoje misli preusmjerio od idealizma prema materijalizmu, od apstraktnoga prema zbiljskom. ,,S obzirom da je svaka istinska filozofija intelektualna srţ svoga vremena! napisao je 1842, „mora doći vrijeme kada će filozofija, ne samo iznutra svojim sadrţajem već i izvana svojom formom, doći u dodir i interakciju sa stvarnim svijetom svoga vremena." Tog je proljeća počeo pisati za Rheiniscbe Zeitung, nove liberalne novine u Kolnu. U roku od šest mjeseci imenovanje urednikom. Marxovo je novinarstvo obiljeţila neobazriva ratobornost, što objašnjava zašto je većinu svoga punoljetnoga ţivota proveo u izgnanstvu i političkoj izolaciji. Već je njegov prvi članak za Rheinische Zeitung bio razoran napad i na netoleranciju pruskoga apsolutizma i na slaboumnost njegovih liberalnih suparnika. Nezadovoljan time što sije istovremeno stvorio neprijatelje i u vlasti i oporbi, okrenuo se takoĎer protiv vlastitih drugova, optuţujući mladohe-gelovce za „razbojništvo i nitkovluk! Samo dva mjeseca nakon što je Marx preuzeo uredničku duţnost, pokrajinski upravitelj zatraţio je od cenzorskog ureda u Berlinu da podigne tuţbu protiv njega zbog „besramna i drska kritiziranja! Nitko manje nego sam ruski car Nikola takoĎer je zamolio pruskoga kralja neka obuzda Rheinische Zeitung, osjetivši se uvrijeĎenim zbog jednoga oštrog proturuskog napada. Novine su u skladu s tim prestale izlaziti u oţujku 1843: u svojoj dvadesetčetvrtoj godini Marx je već vitlao perom koje je moglo prestrašiti i razbjesniti okrunjene glave Europe. Shvaćajući da mu u Pruskoj nema budućnosti, prihvatio je poziv da se preseli u Pariz kao suurednik novoga emigranstkog časopisa

Deutsche-Franzhsische Jahrbucher. Postojao je samo jedan uvjet: ,,S obzirom da sam zaručen i pred brakom, ja ne mogu, ne smijem i neću napustiti Njemačku bez svoje zaručnice." Karl Marx oţenio se s Jenny von Westphalen u lipnju 1843. godine. Ostatak ljeta, dok su čekali sluţbeni poziv u Pariz, on i njegova nevjesta uţivali su u produţenom medenom mjesecu u mondenim toplicama Kreuznach. Kad nije šetao uz rijeku, odjurio bi u radnu sobu gdje bi čitao i pisao s neobuzdanim ţarom. Marx je uvijek volio stavljati svoje ideje na papir i preţivjela stranica iz biljeţnice iz Kreuznacha pokazuje kako se taj proces odvijao: Bilješka: Za vladavine Luja XVIII, ustav odlukom kralja (povelja koju je nametnuo kralj); za vladavine Luja Filipa kralj zaključkom ustava (nametnuto kraljevsko dostojanstvo). Moţemo općenito zabiljeţiti da je preoblika subjekta u predikat i predikata u subjekt, razmjena onoga što daje odreĎenje onom što je odreĎeno, uvijek najneposrednija revolucija ... Kralj stvara zakon (stara monarhija), zakon stvara kralja (nova monarhija). Jednostavnije gramatički obrat takoĎer iznio na vidjelo nedostatak njemačke filozofije. Hegel je pretpostavljao da je „ideja drţave" bila subjekt, s društvom kao svojim objektom, dok je povijest pokazivala suprotno. Okrenite Hegela naglavce i problem je riješen: religija ne stvara čovjeka, čovjek stvara religiju; ustav ne stvara narod, već narod stvara ustav. Premda je tu ideju preuzeo od Ludwiga Feuerbacha, koji je u svojoj posljednjoj knjizi tvrdio da „ideja nastaje iz bitka, a ne bitak iz ideje'.' Marx je njenu logiku proširio od apstraktne filozofije na materijalni svijet. Kao što je napisao u svojim Tezama o Feuerbachu, objavljenima 1845: „Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni".10 Ovdje se nalazi, još u zametku, ključna teza Kapitala. Koliko god bili glasoviti njegovi očiti ekonomski uzleti, kapitalizam je i dalje katastrofa zato što ljude pretvara u robu, razmjenjivu za drugu robu. Sve dok se ljudska bića ne budu mogla potvrditi kao subjekti povijesti, a ne kao njezini objekti, nema bijega od te tiranije. Vodeći trijumvirat u Deutsche-Franzosische Jahrbucheru - Karl Marx, novinar Arnold Ruge, pjesnik Georg Herwegh - stigao je u Pariz u jesen 1843. i osnovao je falansteriju, odnosno komunu u Rue de Vanneau, nadahnut utopijskim idejama francuskoga socijalista

Charlesa Fouriera. Eksperiment sa ţivotom u komuni zaţivio je tek nakratko, kao i časopis: samo je jedan broj izašao prije nego što su se urednici razišli. Marx je tada prihvatio ponudu da piše za Vorwàrts, dvotjedne komunističke novine koje su izdavali njemački emigranti, u kojima je prvi put ocrtao svoje uvjerenje da klasna svijest oploĎuje revoluciju. „Njemački je proletarijat teoretičar europskoga proletarijata, baš kao što je engleski proletarijat njegov ekonomist, a francuski je proletarijat njegov političar! napisao je, unaprijed anticipirajući kasniju Engelsovu ocjenu da je sam marksizam hibrid tih triju loza. Marx je već bio prilično upućen u njemačku filozofiju i francusku politiku. Tada je prionuo učenju o britanskoj ekonomiji, sustavno pročitavši djela Adama Smitha, Davida Ricarda i Jamesa Milla, škrabajući usputne komentare kako je napredovao. Te su bilješke, općenito poznate kao Pariški rukopisi, rana gruba skica onoga što će na kraju postati Kapital. Prvi rukopis započinje izravnom tvrdnjom: „Nadnice su odreĎene ţestokom borbom izmeĎu kapitalista i radnika. Neizbjeţno je da kapitalist pobjeĎuje. Kapitalist moţe duţe ţivjeti bez radnika nego što radnik moţe bez njega." Ako kapital nije ništa više od akumuliranih plodova rada radnika, onda svaki kapital i prihodi rastu samo onda kada „se od radnika oduzima sve više i više njegovih proizvoda, kada se njegov vlastiti rad sve više sukobljava s njim kao otuĎeno vlasništvo, a njegova sredstva za ţivot i njegove djelatnosti sve više koncentriraju u rukama kapitalista". Čak i u najpovoljnijim ekonomskim uvjetima, sudbina radnika je neizbjeţno „prekomjerni rad i rana smrt, svedenost na stroj, podjarmljenost kapitalu! Njegov rad postaje izvanjski bitak koji „se nalazi izvan njega, neovisno o njemu i stran njemu, i počinje mu se suprotstavljati kao autonomna snaga; ţivot koji je posvetio predmetu suprotstavlja mu se kao neprijateljski i stran'.' Ta predodţba dolazi iz jedne od Marxovih najdraţih knjiga, iz Frankensteina, kratke priče o čudovištu koje se okreće protiv svoga stvoritelja. Iako su neki istraţivači tvrdili da postoji „radikalan rez" izmeĎu misli mladoga i zreloga Marxa, i analiza i njen demonski izraz vidljivo su djelo istoga čovjeka koji je u Kapitalu tvrdio, više od dvadeset godina kasnije, da sredstva kojima kapitalizam povećava svoju proizvodnost „sakate radnika u djelomična čovjeka, obezvreĎuju ga u privjesak stroja, mukom

njegova rada uništavaju njegov sadrţaj, otuĎuju od njega duhovne mogućnosti radnog procesa... pretvaraju njegov ţivotni vijek u radni, bacajući mu ţenu i dijete u ţrvanj kapitala'! U kolovozu 1844, dok je Jenny Marx bila u posjetu svojoj majci u Trieru, dvadesettrogodišnji Friedrich Engels došao je u posjet Karlu u njegov pariški stan. Već su se jednom sreli, u prolazu, u redakciji Rheiniscbe Zeitunga, a nešto kasnije Marx je bio duboko dojmljen „Kritikom političke ekonomije" koju je Engels predao za objavljivanje u Deutsche-Franzbsische Jahrbucheru. Moţe se vidjeti zašto: iako je tada vjerovao da društvene i ekonomske snage pokreću lokomotivu povijesti, on nije imao neposredno znanje o kapitalizmu u praksi. Engels je bio u vrlo dobrom poloţaju da ga prosvijetli po tom pitanju, kao sin i nasljednik njemačkoga proizvoĎača pamuka koji je posjedovao predionice pamuka u Manchesteru - u srcu industrijske revolucije i mjestu postanka Lige protiv ţitnih zakona (Anti-Corn-Law League), gradu koji je vrvio čartistima, ovenistima i socijalističkim agitatorima svih vrsta. Engels se preselio u Lancashire ujesen 1842, toboţe da bi učio o obiteljskom poslu, no zapravo je namjeravao proučavati posljedice viktorijanskoga kapitalizma za čovjeka. Danju je bio marljivi mladi upravitelj Burze pamuka, a u kasnim bi satima mijenjao strane istraţujući radničke ulice i sirotinjske četvrti grada te prikupljajući materijal za svoje rano remek-djelo Poloţaj radničke klase u Engleskoj (1845). Iako su Marx i Engels zajedno proveli deset dana u Parizu, jedini prikaz njihova epskog razgovora dan je u jednoj jedinoj rečenici koju je Engels napisao poslije više od četrdeset godina: „Kad sam posjetio Marxa u Parizu u ljeto 1844, naše je potpuno slaganje u teoretskim područjima postalo očigledno i naš zajednički rad potječe iz tog vremena." Jedan drugoga savršeno su nadopunjavali -Marx svojim bogatstvom znanja, Engels svojim znanjem o bogatstvu. Marx je pisao sporo i tegobno, s brojnim brisanjima i ispravljanjima punim mrlja od tinte, dok su Engelsovi rukopisi uredni, u poslovnom stilu i elegantni. Marx je ţivio u kaosu i neimaštini najveći dio svoga ţivota; Engels je zadrţao stalan posao s punim radnim vremenom, a istovremeno je uspijevao objaviti dojmljiv broj knjiga, pisama i novinskih članaka - i još je nalazio vremena uţivati u zadovoljstvima raskošna burţujskog ţivota, s konjima u svojim štalama i s obiljem

vina u svojim podrumima. No usprkos očitim prednostima, Engels je od početka znao da on neće biti dominantan partner. Prihvatio je, bez prigovora ili ljubomore, da je njegova duţnost pruţati intelektualnu i financijsku podršku koja je Marxovo djelo učinila mogućim. „Ja jednostavno ne mogu razumjeti'; napisao je, „kako netko moţe zavidjeti geniju; to je nešto tako posebno da mi koji ga nemamo od početka znamo da je on nedostiţan; meĎutim biti zavidan na bilo čemu što je slično tome znači biti strahovito uskogrudan." Jedan pred drugim nisu imali tajni, niti je meĎu njima bilo tabua: njihova je korespondencija paprena smjesa povijesti i ogovaranja, zakučaste ekonomije i dječačkih viceva. Engels je posluţio i kao neka vrsta surogat-majke Marxu - šaljući mu novac, uzrujavajući se zbog njegova zdravlja i neprestano ga upozoravajući da ne zanemaruje svoju studiju. U jednom od najstarijih sačuvanih pisama, iz listopada 1844, već je poţurivao Marxa da bez otezanja svoje političke i ekonomske bilješke pretvori u knjigu: „Pobrini se da materijal koji si prikupio uskoro bude predstavljen svijetu. Samo nebo zna da je krajnje vrijeme!" Tri mjeseca poslije njegovo je nestrpljenje raslo: „Daj, pokušaj i dovrši svoju knjigu iz političke ekonomije, čak i ako je u njoj mnogo toga s čime nisi zadovoljan, to zapravo nije vaţno; duhovi su sazreli i mi moramo udariti dok je ţeljezo još vruće ... zato pokušaj i dovrši svoje djelo prije travnja, napravi kao što ja radim, postavi sebi datum do kojeg ćeš definitivno biti gotov, i potrudi se da to brzo ode u tisak'! Puste nade: od toga su prošla više od dva desetljeća prije nego što je prvi svezak Kapitala bio odnesen u tiskaru. Sam Engels nije bio neduţan u tome. Ubrzo nakon susreta s Marxom u Parizu predloţio je da suraĎuju na kratkom pamfletu -najviše četrdeset stranica - kritizirajući malo više razdraţljive mladohegelovce. Nakon što je završio svoj dio od dvadeset stranica u roku od nekoliko dana, Engels je bio „nemalo iznenaĎen" nekoliko mjeseci kasnije, saznavši da je sam pamflet nabujao na 300 stranica. Marx je bio autor koji se nikad nije mogao oduprijeti odvraćanju pozornosti, više mu je neposrednog zadovoljstva pruţalo pisanje pamfleta i članaka nego tihi, neslavni napor koji je zahtijevao njegov magnum opus, tada privremeno nazvan Kritika ekonomije i politike. Usprkos tomu što je obećao da će rukopis o ekonomiji predati

njemačkom izdavaču Karlu Leskeu do kraja 1845, odloţio ga je u stranu nakon što nije napisao ništa više od sadrţaja djela. „Čini mi se vrlo vaţnim! objašnjavao je Leskeu, „da mome daljnjem radu prethodi polemički tekst usmjeren protiv njemačke filozofije i njemačkog socijalizma sve do današnjih dana ... Bude li potrebno, mogao bih predočiti brojna pisma koja sam primio iz Njemačke i Francuske kako bih dokazao da javnost ţeljno očekuje to djelo." Bilo je to malo vjerojatno: knjiga o kojoj je riječ, Kritika njemačke ideologije, nije pronašla svoga izdavača sve do 1932. godine. „Odustali smo od tog rukopisa zbog nagrizajućeg miša kriticizma! napisao je Marx, „tome smo utoliko bili skloniji nakon što smo postigli svoju glavnu svrhu - sami smo sa sobom stvari istjerali na čistac! Ipak, on i dalje nije bio u mogućnosti, ili nije bio voljan, pokloniti punu pozornost svome djelu o ekonomiji. Bit će mnogo polemičkih prekida tijekom sljedećih nekoliko godina: Bijeda filozofije, filipika od 100 stranica usmjerena protiv Pierre-Joseph Proudhona; Veliki ljudi emigracije, razvučena satira o „viĎenijim tupanima" i „demokratskom ološu" iz socijalističke dijaspore; proturuska tirada Historija tajne diplomacije 18. stoljeća; Pripovijest o ţivotu Lorda Palmerstona, u kojoj je pokušao dokazati da je britanski ministar vanjskih poslova bio tajni agent ruskoga cara; i Gospodin Vogt, mahniti napad na profesora prirodnih znanosti na sveučilištu u Bernu, koji se iz-vrgnuo Marxovu bijesu nazivajući ga šarlatanom i ţicarom. „Milo za drago, osvete pokreću svijet! pjevušio je sretno sam sebi dok je traćio veći dio godine na svaĎu s Vogtom. Napredak su kočili i neprestani domaći potresi. U siječnju 1845. pruski poslanik u Parizu uputio je prosvjednu notu kralju Luju Filipu zbog članka u Vorwàrtsu u kojem je Marx ismijao kralja Fridrika Vilima IV Francuski ministar unutarnjih poslova u skladu s tim zabranio je taj časopis i naredio protjerivanje autora iz Francuske. Jedini kralj u kopnenom dijelu Europe koji ga je bio voljan primiti bio je Leopold I. iz Belgije, i to tek nakon što je primio pismeno obećanje da Marx neće objaviti „nikakvo djelo o aktualnoj politici! Pretpostavivši da ga to ne bi trebalo spriječiti da sudjeluje u politici, Marx je pozvao Engelsa da mu se pridruţi u Bruxellessu, gdje su osnovali Odbor za komunističku korespondenciju kako bi odrţali

„neprekidno izmjenjivanje pisama" sa socijalističkim skupinama u Zapadnoj Europi. Do 1847. odbor se pretvorio u ogranak novostvorenog Komunističkog saveza u Londonu, koji je tada uputio poziv Marxu da iznese nacrt prikaza načela. Ono što im je dao bio je Komunistički manifest, vjerojatno jedan od najčitanijih i najutjecajnijih pamfleta u povijesti. Kad je napisao Manifest, u prvim tjednima 1848, Marx je mislio da je burţoaski kapitalizam već odsluţio svoju svrhu i da će uskoro biti pokopan pod teretom svojih proturječja. Tjerajući radnike koji su dotad bili izolirani u predionice i tvornice, moderna je industrija stvorila uvjete u kojima se proletarijat moţe udruţiti u nesavladivu silu. „Burţoazija proizvodi prije svega svoga vlastitog grobara'. Budući da je mislio da uvjeţbava nadgrobni govor, mogao sije dopustiti da bude širokogrudan prema pobijeĎenom protivniku. Jedan je kritičar opisao Manifest kao „lirsko slavljenje burţoaskih djela', i oni koji ga prvi put čitaju često su zapanjeni veličanjem kojim on obasipa neprijatelja: Burţoazija je u povijesti odigrala krajnje revolucionarnu ulogu. Gdje god da je došla na vlast, burţoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala raznolike feudalne spone koje su čovjeka vezivale za njegova prirodnog pretpostavljenog ne ostavljajući izmeĎu čovjeka i čovjeka nikakve druge spone osim golog interesa, osim bezosjećajnog „plaćanja u gotovini'! Ona je u ledenoj vodi egoistične računice utopila svete drhtaje poboţnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograĎanske sentimentalnosti. Ona je rastvorila osobno dostojanstvo u razmjenskoj vrijednosti... Burţoazija ne moţe postojati a da neprestano ne revolucionira instrumente proizvodnje, dakle proizvodne odnose, pa dakle i cjelokupne društvene odnose.11 S mnogo većom dubinom i mnogo sloţenije Marx se ponovno pozabavio tim temama u Kapitalu, no u tom trenutku nije bilo vremena da ih podrobno razradi. I uvodna rečenica Manifesta („Bauk kruţi Europom - bauk komunizma") i njegov jednako slavan zaključak („Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom ... PROLETERI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!"12) potvrĎuju da je

to djelo agitpropa, premda neosporive inteligencije, pisano u ţurbi u vrijeme kad se ustanak činio neminovnim. Sretnom slučajnošću, revolucija je doista izbila u tjednu njegova objavljivanja u veljači 1848, prvo u Parizu, a potom se - brzinom poţara - proširila preko većega dijela kontinentalne Europe. Nakon abdikacije kralja Luja Filipa i proglašavanja Francuske Republike, belgijska je vlada zahvaćena panikom zapovjedila Karlu Marxu da napusti zemlju u roku od dvadesetčetiri sata te da se nikad ne vrati. On je srećom upravo primio poziv od nove privremene vlade u Parizu: „Dobri i odani Marxe ... tiranija te izgnala, slobodna Francuska sada otvara svoja vrata tebi i svima onima koji se bore za svetu stvar, bratsku stvar svih naroda." MeĎutim, nakon samo mjesec dana u Parizu, Marx je otišao u Kôln u nadi da će se revolucija proširiti u Njemačkoj. Oruţje koje je odabrao, kao i mnogo puta dotad, bila je tiskana riječ: pokrenuo je nove dnevne novine Neue Rheiniscbe Zeitung, koje su trpjele stalno sluţbeno šika-niranje tijekom cijeloga kratkog ţivota. U srpnju je Marx doveden pred sud zato što je „vrijeĎao odnosno javno klevetao glavnoga tuţitelja"; u rujnu je, nakon uvoĎenja izvanrednoga stanja, vojni zapovjednik u Kolnu privremeno zabranio publikaciju na mjesec dana; sljedeće veljače, nakon što je svaka mogućnost za revoluciju bila u potpunosti dokrajčena, optuţili su Marxa za „poticanje na pobunu'; ali je on sjajnim govorom s optuţeničke klupe uvjerio porotu da ga oslobodi optuţbe. Konačno, u svibnju 1849. pruske su vlasti polovicu uredničkoga osoblja optuţile, a drugu su polovicu - uključujući Marxa, koji je izgubio pravo na drţavljanstvo - predloţile za deportaciju. U Pariz se Marx vratio u lipnju 1849. godine, samo zato da bi grad našao u stisku rojalističke reakcije i epidemije kolere. Nakon što mu je uručena sluţbena zapovijed prema kojoj je trebao biti prognan u malarijom zaraţeni département Morbihana u Bretanji, otišao je u izbjeglištvo u jedinu europsku zemlju koja je još htjela primiti revolucionare bez korijena. Otplovio je u Veliku Britaniju 27. kolovoza 1849. i ostao ondje sve do svoje smrti 1883. godine. „Moraš odmah doći u London" napisao je Engelsu koji je bio u posjetu Švicarskoj. ,,U Londonu ćemo se baciti na posao."

Nekoliko mjeseci nakon dolaska u London, Karl Marx je kroz prozor trgovine u Regent Streetu zamijetio radni model električne lokomotive. Prema jednom svjedoku, „zaţario se i uzbudio" - ne od uzbuĎenja zbog novotarije već zbog ekonomskih implikacija. „Problem je riješen - posljedice se ne mogu odrediti',' rekao je onima s kojima se skupa zablenuo. „Kao posljedica ekonomske revolucije nuţno mora uslijediti i politička, zato što je potonja samo izraz one prve." Čini se nevjerojatnim da bi itko drugi u vrevi Regent Stree-ta zastao da bi razmislio o ekonomskim i političkim posljedicama toga trojanskog ţeljeznog konja. Za Marxa je jedino to bilo vaţno. Nabavivši iskaznicu čitaonice u Britanskom muzeju u lipnju 1850, veći dio sljedeće godine proveo je čitajući knjige o ekonomiji i stare brojeve The Economista. U travnju 1851. tvrdio je: „Toliko sam daleko napredovao da ću završiti svu ekonomsku graĎu u roku od pet tjedana. I kad to učinim, kod kuće ću dovršiti političku ekonomiju pa ću se u Muzeju okrenuti drugoj grani znanosti." Većinu dana sjedio je u čitaonici od devet ujutro do sedam navečer, meĎutim činilo se da nema kraja zadatku koji si je postavio. „Materijal na kojem radim toliko je prokleto povezan da - ma koliko se trudio - neću biti gotov još sljedećih šest do osam tjedana! napisao je u lipnju. „Pojavljuju se, povrh toga, stalni prekidi praktične prirode, koji su neizbjeţni u bijednim okolnostima u kojima ovdje vegetiramo..." Od svoga dolaska u London, Karl i Jenny Marx stalno su bili zaokupljeni nekom novom obiteljskom krizom. Već su imali troje malodobne djece, a četvrto se rodilo u studenome 1849. godine. Deloţirani iz stana u četvrti Chelsea u svibnju 1850. zbog neplaćanja stanarine, privremeno su sklonište pronašli u kući ţidovskoga trgovca čipkom u Dean Streetu, u četvrti Soho, gdje su proveli teško ljeto klateći se na rubu oskudice prije nego što su se na dulje vrijeme preselili u stan što im je dodijeljen. Jenny je opet bila trudna i neprestano bolesna. Engels im je došao kao spas ţrtvujući svoje novinarske ambicije u Londonu i vrativši se u ured tvrtke Ermen & Engels u Manchesteru, gdje je ostao tijekom sljedećih dvadeset godina. Iako je to velikim dijelom napravio kako bi podupro svoga briljantnog prijatelja bez novca, on se ponašao i kao vrsta agenta iza neprijateljskih linija, šaljući Marxu povjerljive pojedinosti o trgovini pamukom i primjedbe stručnjaka o stanju na meĎunarodnom trţištu -

skupa s redovnim pošiljkama novčanica, pokradenih iz blagajne ili lukavo skinutih s bankovnog računa tvrtke. Čak i s tim subvencijama, Marxovi su ţivjeli u prljavštini i gotovo očajno. Namještaj i kućanski pribor u njihovom dvosobnom stanu bio je pokvaren, poderan ili razbijen, s debelim tepihom punim prašine. Cijelo kućanstvo - roditelji, djeca, čistačica - spavali su u maloj spavaćoj sobi koja je bila u straţnjem dijelu stana, dok je druga soba sluţila kao radna soba, igraonica i kuhinja. Špijun pruske policije koji se uspio uvući u stan izvijestio je svoje gospodare u Berlinu da Marx „vodi ţivot pravog boemskog intelektualca... Iako je često danima besposlen, radit će dan i noć s neumornom izdrţljivošću kad treba mnogo napraviti. Nema čvrsto utvrĎena vremena za spavanje i buĎenje. Često ostaje budan cijelu noć, i tada u podne potpuno obučen legne na sofu i spava do navečer, neometan dogaĎanjima cijeloga svijeta." Taj kaotični ţivot prekidale su redovne obiteljske tragedije. Njihov najmlaĎi sin Guido iznenada je umro od napada grčeva u studenom 1850; njihova jednogodišnja kćer Franziska umrla je na Uskrs 1852. nakon ozbiljnog napadaja bronhitisa. Njihov drugi sin, njihov voljeni Edgar, umro je od sušice u oţujku 1855. godine. Smućen od tuge, Marx je koraknuo naprijed kad je lijes spušten u zemlju i uvjerio većinu oţalošćenih da se namjeravao baciti za njim. Jedan od njih ispruţio je ruku da ga zadrţi, za svaki slučaj. „Kad bi samo! napisao je Engels u pismu sućuti nakon Franziskine smrti, „postojala neka sredstva pomoću kojih bi se ti i tvoja obitelj mogli preseliti u zdraviji okrug i u prostraniji stan." Ubila neimaština Franzisku ili ne, ona je svakako prevladavala ţivotom njezinih roditelja. Gnjevni kreditori - mesari, pekari, upravitelji imanja neprestano su lupali na vrata i zahtijevali da im se plati. „Prije tjedan dana došao sam do one ugodne točke da ne mogu izaći zato što nemam kaputa jer sam ih zaloţio', napisao je Marx u veljači 1852, ,,i ne mogu više jesti meso na kredit." Kasnije te godine otkrio je Engelsu da je „tijekom osam do deset dana obitelj hranio samo kruhom i krumpirom, meĎutim dvojim hoću li moći naći bilo što od toga danas... Kako ću se izvući iz ove paklenske zbrke?" Do tada je zaraĎivao redovnu plaću kao europski dopisnik New York Daily Tribunea, kojem je predavao dva članka tjedno i dobivao po dvije

funte za svaki. No to čak ni s Engelsovom dodatnom dotacijom nije bilo dovoljno i, naravno, to je još jedan razlog zašto se Marx nije uspio usredotočiti na svoje remek-djelo iz ekonomije. „MeĎutim, usprkos svemu tome, stvar se ubrzano primiče svome kraju! napisao je u lipnju 1851. godine. „DoĎe vrijeme kada treba prekinuti na silu." To pokazuje komični nedostatak poznavanja samoga sebe: Marx je lako mogao raskinuti s prijateljima i političkim udruţenjima, no nije tako glatko mogao ostaviti po strani svoje djelo - posebno ne to djelo, golemi kompendij statističkih podataka te povijesti i filozofije, koji je trebao na kraju ogolili sramotne tajne kapitalizma. Što je više istraţivao i pisao, činilo se da je sve dalje od dovršenja. „Glavna je stvar! savjetovao ga je Engels u studenome 1851, „da još jednom trebaš napraviti javni proboj s velikom knjigom... Apsolutno je ključno da svladaš opčinjenost koju je stvorila tvoja produţena odsutnost s njemačkoga trţišta knjiga." Projekt je tada još jednom odgurnut u stranu, kao ţrtva dodatnih „stalnih prekida! Neposredno nakon francuskoga drţavnog udara iz prosinca 1851. napisao je Osamnaesti Brumaire Loiusa Bonapartea na zahtjev novog američkog tjednika Die Revolution. Nekoliko sljedećih godina uvelike je protraćio na svaĎe i polemike u kojima je izravnavao račune usmjerene protiv kolega političkih emigranata. Marx je tvrdio da su to bile bitne političke intervencije, a ne manifestacije srdţbe, s obzirom da su laţni socijalistički mesije - ako su ostali nerazotkriveni - bili mnogo privlačniji gomilama nego što su to bili pravi monarsi. „Našao sam se u borbi do smrti s hinjenim liberalima! objavio je. Ono što ga je naposljetku vratilo ekonomskim proučavanjima bio je očiti dolazak dugoočekivane meĎunarodne financijske kataklizme u jesen 1857. godine. Započevši s bankarskim slomom u New Yorku, kriza se Austrijom, Njemačkom, Francuskom i Engleskom proširila kao galopirajuća apokalipsa. Engels, koji se oporavljao od bolesti, na brzinu se povukao na svoj poloţaj u Manchester da bi svjedočio zabavi - strelovitom padu cijena, svakodnevnim bankrotima i divljoj panici. „Općeniti fenomen Burze [pamuka] ovdje je doista sjajan! izvijestio je. „Kolege su krajnje bijesni na moj iznenadan i neobjašnjiv nalet dobrog raspoloţenja." Marx je takoĎer bio zaraţen melodramatskim duhom trenutka. On je tijekom cijele zime

1857/1858. svake noći sjedio u svojoj radnoj sobi do četiri ujutro usporeĎujući svoje ekonomske spise „tako da u najmanju ruku dobijem jasne glavne crte prije nego što nastupi opći potop". Do potopa nikad nije došlo, no Marx je nastavio graditi svoju arku, uvjeren da će biti potrebna prije ili kasnije. Nakon što su se njegova rudimentarna aritmetička izračunavanja pokazala nedostatnima za sloţene ekonomske formule, uzeo je brzi tečaj iz revizije objašnjavajući „da je zbog dobrobiti javnosti apsolutno bitno u potpunosti ući u graĎu'! Njegova noćna piskaranja, koja su premašila 800 stranica, nisu ugledala svjetlo dana sve dok ih Institut Marxa i Engelsa u Moskvi 1939. nije pustio iz arhiva, a široj su javnosti postala dostupna tek 1953. s objavljivanjem njemačkoga izdanja Grundrisse der Kritik der Politischen Oekonomie (Osnove kritike političke ekonomije). Unatoč golemom opsegu, Grundrisse je fragmentarno djelo - koje je sam Marx opisao kao pravi ćušpajz - meĎutim, kao izgubljena karika izmeĎu Pariških rukopisa iz 1844. i prvoga sveska Kapitala (1867) ono pokazuje kontinuiranost njegovih zamisli. U njemu se nalaze dugi odjeljci o otuĎenju, dijalektici i značenju novca, koji prizivaju odlomke iz rukopisa iz 1844, pri čemu je najupadljivija razlika bila da sada stapa filozofiju i ekonomiju, dok se prije prema njima odnosio kao prema odvojenim disciplinama. (Kao što je njemački pisac Ferdinand Lassalle komentirao, Marx je bio „Hegel koji se pretvorio u ekonomista, Ricardo koji se pretvorio u socijalista'!) Na drugim mjestima analiza radne snage i viška vrijednosti tumači se kao nacrt cjelovitijega izlaganja tih teorija u Kapitalu. Marx je često govorio o svome djelu u tom razdoblju kao o „ekonomskom sranju! i u toj je prezirnoj frazi nesumnjivo bilo elementa krivice. Još davne 1845. pretvarao se da je rasprava o političkoj ekonomiji gotovo završena i tijekom sljedećih trinaest godina ponavljao je i ukrašavao tu laţ tako često da su očekivanja njegovih prijatelja narasla gotovo do nemogućeg vrhunca. Sudeći po potrebnom vremenu, oni su pretpostavljali da to doista mora biti golemo eksplozivno punjenje koje će istoga trenutka uništiti zdanja kapitalizma koja su bez temelja. Redovni kratki izvještaji slani Engelsu u Manchester odrţavali su mit o velikom napretku. ,,U potpunosti sam razorio teoriju profita onakvu kakva je dosad

iznesena! objavio je Marx bučno u siječnju 1858. godine. Uistinu, meĎutim, sve što je imao pokazati od onih dugih dana u Britanskom muzeju i još duţih noći za njegovim stolom bila je klimava hrpa neobjavljivih spisa, ispunjenih sporadičnim bilješkama. Početkom 1858. Ferdinand Lassale ponudio se da dogovori ugovor za Marxa s berlinskim izdavačem po imenu Duncker (čija je ţena slučajno bila jedna od Lassaleovih ljubavnica). Marx je obavijestio izdavača da će njegov „kritički ekspoze sustava burţoaske ekonomije" biti podijeljen na šest knjiga, koje bi se trebale objaviti u nastavcima: „1. O kapitalu (sastoji se od nekoliko uvodnih poglavlja). 2. O zemljišnom posjedu. 3. O nadnici za rad. 4. O drţavi. 5. MeĎunarodna trgovina. 6. Svjetsko trţište." Prvi će svezak biti spreman za tisak u svibnju, nakon čega će uslijediti drugi u roku od nekoliko mjeseci, i tako dalje. MeĎutim, kao što je tako često bio slučaj kad se našao pred kratkim rokovima, Marxovo se tijelo počelo buniti. „Ovog me tjedna toliko jako mučila moja bolesna ţuč da sam bio nesposoban misliti, čitati, pisati ili, zapravo, bilo što raditi! povjerio se Engelsu u travnju 1858. godine. Zaokupljen svojom bolesnom jetrom, shvatio je da je uvijek kad bi sjeo i počeo pisati nekoliko sati „morao nakon toga leţati potpuno beskoristan nekoliko dana! Bila je to poznata jadikovka. ,,A, joj, toliko smo već navikli na ove isprike za nedovršenje djela! komentirao je Engels mnogo godina poslije kad je ponovno čitao neka stara pisma. Kao što je Marx sam sebi priznao, „moja bolest uvijek nastaje u umu! No odvraćanja pozornosti stvarno je bilo dosta: njegova je kćer Eleanor slabila zbog hripavca; ţena mu je bila „ţivčana ruina"; vlasnik zalagaonice "Hrgovač robe s obročnom prodajom bučno su zahtijevali plaćanje računa. Marx se mrko našalio: „Pretpostavljam da nitko nikad nije pisao o 'novcu u trenutku kad mu je tako jako nedostajao." Usprkos tomu što gotovo ništa nije napisao tijekom ljeta, potkraj rujna 1858. obećao je da će rukopis biti spreman za slanje poštom ,,u roku dva tjedna" - no nakon mjesec dana priznao je da „će potrajati još nekoliko tjedana prije nego što ga bude mogao poslati'! Sve se urotilo protiv njega: čak je i svjetska ekonomska kriza, koja se tako brzo izjalovila, izazvala loše raspoloţenje i stoga mu priuštila „najstrašniju zubobolju!

Do sredine studenoga, šest mjeseci nakon prvotnoga roka, Lassale je ljubazno uputio upit u ime berlinskog izdavača je li knjiga blizu završetka. Marx je odgovorio da otezanje „jedva označava nastojanje da mu se dade najbolja vrijednost za njegov novac'! Kao što je sam objasnio: Čini se da je stil svega onoga što sam napisao pokvaren zbog nevolja s jetrom. A imam dvostruki motiv da ne dopustim da ovo djelo bude upropašteno zbog medicinskih razloga: To je proizvod petnaest godina istraţivanja, tj. najboljih godina moga ţivota. U njemu su po prvi put znanstveno izloţeni društveni odnosi. Zato dugujem Partiji da ta stvar ne bi smjela biti unakaţena nekom vrstom teškog, drvenog stila koji je svojstven bolesnim jetrima... Bit ću gotov otprilike za četiri tjedna od sada, s obzirom da sam upravo započeo stvarno pisanje. To mora da je bilo iznenaĎenje za Lassalea, koji je još u veljači bio uvjeren da je tekst u „završno) fazi'! Engels je takoĎer bio šokiran. Nakon što je konačno poslao dio teksta u Berlin u siječnju 1859, Marx mu je rekao: „Rukopis se sastoji od oko dvanaest tiskanih araka papira [192 stranice] (tri nastavka) i - nemoj se zaprepastiti zbog toga - iako je naslovljen „Kapital općenito',' ti nastavci još ne sadrţe ništa vezano uz temu kapitala." Nakon svih tih glasnih i dugih fanfara, Marx nije napisao ništa više od jednog tananog sveska. Pola toga bio je jednostavno saţetak teorija drugih ekonomista, a jedini dio koji je zavrijedio trajnije zanimanje bio je autobiografski predgovor koji je opisivao kako su ga njegovo čitanje Hegela i novinarstvo u Rheiniscbe Zeitungu doveli do zaključka da se „anatomija graĎanskoga društva treba pronaći u političkoj ekonomiji'! Marx je upriličio hrabru predstavu hiperbolična promoviranja kako se dan objavljivanja počeo nazirati, predviĎajući da će knjiga - tada naslovljena Prilog kritici političke ekonomije - biti prevoĎena i da će joj se diviti u cijelom civiliziranom svijetu/MeĎutim, njegovi su prijatelji bili zgroţeni: njemački je socijalist Wilhelm Liebknecht rekao da ga nikad neka knjiga nije toliko razočarala. Bilo je nekoliko osvrta. „Skrivene nade koje smo dugo gajili vezane uz Karlovu knjigu, sve su omalovaţene urotom šutnje od strane Nijemaca! po-

ţalila se Jenny Marx. „Drugi bi nastavak mogao trgnuti te pospance iz njihove letargije." Sljedeći je nastavak trebao izaći nekoliko mjeseci nakon prvoga. Marx je tada neznatno prilagodio rok predaje namećući „krajnju granicu" u prosincu 1859. za dovršenje njegove teze o kapitalu, koji je tako neobjašnjivo bio izostavljen iz Kritike. MeĎutim, tijekom sljedeće godine njegove su ekonomske biljeţnice leţale neotvorene na stolu jer se poveo za svojom prepirkom s Karlom Vogtom sa sveučilišta u Bernu, koju je vodio u novinskim člancima, tuţbama za klevetu i u opseţnoj knjizi. Kad je to završilo, novije pruski kralj proslavio krunidbu amnestijom za političke emigrante, potičući Marxovu nadu da će se moći vratiti kući i pokrenuti novine po uzoru na Neue Rheinkche Zeitung. To je nadahnulo dugo - i besplodno prikupljanje sredstava za put u Njemačku u proljeće 1861, koje je financirao Ferdinand Lassale, nakon čega je uslijedio uzvrat gostoprimstva kad je Lassale odlučio doći u London na drugu Veliku gospodarsku izloţbu 1862. godine. „Taj je čovjek tratio moje vrijeme! gunĎao je Marx tijekom trećega tjedna te teške kušnje, ,,i, povrh toga, glupan je iznio svoje mišljenje da, s obzirom da se trenutačno ne bavim nikakvim poslom,' već samo pukim 'teoretskim djelom,' da bih isto tako mogao s njim ubijati vrijeme!" Ispalo je da se Lassaleovo ruganje „teoriji" pretvorilo u poticaj koji je bio potreban da Marx dovrši posao koji je tako zlosretno prekinut duelom s Vogtom. S nekoliko naručenih novinskih poslova koji će mu odvratiti paţnju, izbjegao je ponovno u čitaonicu Britanskoga muzeja skupljajući streljivo za svoj konačni napad na kapitalizam. Bilješke koje je napravio 1862. i 1863. ispunile su više od 1500 stranica. „Proširujem ovaj svezak! objašnjavao je, „zato što oni njemački nitkovi procjenjuju vrijednost knjige u kategorijama kubične zapremine! Teoretski problemi koji su ga dosad osujećivali sada su bili jasni i okrepljujući kao čaša dţina. Primjerice, poljoprivredne rente ili „šugave zemljišne rente',' kako ju je nazivao. „Dugo sam imao dvojbe u vezi s apsolutnom ispravnošću Ricardove teorije i trebalo mije dugo da doĎem do srţi te prijevare." David Ricardo je jednostavno pobrkao vrijednost i nabavnu cijenu. Cijene poljoprivrednih proizvoda bile su više od njihove stvarne vrijednosti (mjerene prema radnom vremenu uloţenom u njih), a

zemljoposjednik je u obliku više rente razliku stavio u dţep. MeĎutim, pod socijalističkim sustavom taj bi se višak preraspodijelio na dobrobit radnika. Čak i kad bi trţišna cijena ostala ista, vrijednost dobara -njihov „društveni karakter" - izrazito bi se promijenio. Marxovo oduševljenje njegovim napredovanjem izrodilo se u pretjerani optimizam. Potkraj 1862. oboţavatelj iz Hanovera, dr. Ludwig Kugelmann, pisao mu je da ga pita kada se moţe očekivati nastavak Priloga kritici političke ekonomije. „Drugi je dio sada konačno dovršen" odgovorio je Marx, „čuva se za prepisivanje u čistopis i za završno uljepšavanje prije nego što ode u tisak." TakoĎer je prvi put otkrio da je odustao od glomazna radnog naslova „Prilog kritici političke ekonomije, svezak II" Nekom obrnutom logikom, velike knjige zasluţuju kratke naslove, pa će se „ona pojaviti zasebno pod naslovom Kapital". Zapravo, bit će potrebno mnogo više tesanja prije nego što sirovo deblo bude spremno za „završno uljepšavanje"; a uskoro je novo odvraćanje pozornosti Marxa izmamilo iz njegove radionice. Otklanjao je sve zahtjeve da sudjeluje u novim političkim grupacijama još od sloma Komunističkog saveza 1850. godine: „čvrsto sam uvjeren da su moje teoretske studije od veće koristi radničkoj klasi od moga uplitanja u udruţenja kojima je već prošlo vrijeme'.' MeĎutim, u rujnu 1864. svladala ga je radoznalost nakon što je stigla pozivnica za inauguralni sastanak MeĎunarodnog udruţenja radnika, sastavljenog od englesko-francuskog saveza sindikata i socijalista. Iako je onamo otišao samo kao tihi promatrač, na kraju večeri kooptiranje u Glavno vijeće - i 1865. postao je de facto njegov voĎa. Bila je to obveza koja je oduzimala vrijeme. Pismo Engelsu u oţujku 1865. opisuje tipičan radni tjedan: utorak navečer ţrtvovao je Glavnome vijeću, na kojem su zadjevice znale potrajati sve do poslije ponoći; sljedećeg je dana bio javni sastanak u Covent Gardenu kojim se obiljeţavala godišnjica poljskoga ustanka; subota i ponedjeljak posvećeni su sastancima Odbora o „francuskom pitanju'; od kojih su oba trajala do jedan ujutro, tj. do sljedećeg utorka, s još jednim dugim okršajem ţestokog prepucavanja izmeĎu engleskih i francuskih članova Glavnoga vijeća. IzmeĎu svih tih obaveza, bilo je „ljudi koji su tu znali banuti, i to zato da bi me vidjeli" u vezi s konferencijom o pravu glasa koja se trebala odrţati sljedećeg

vikenda. „Kakav gubitak vremena!" gunĎao je, I Engels je tako mislio. Zašto je njegov prijatelj ţelio provesti sate potpisujući članske iskaznice i raspravljajući sa svadljivim ljudima iz Odbora kad je mogao biti za svojim stolom i pisati Kapitali „Oduvijek sam mislio da naivno fraternité u MeĎunarodnom udruţenju neće potrajati dugo! upozorio je nakon još jedne dugotrajne i zamorne prepirke meĎu Francuzima. „To će proći kroz još mnogo takvih faza i uzet će ti velik dio vremena." Tijekom ljeta 1865. Marx je povraćao svaki dan („kao posljedica vrućeg vremena i s tim-povezanim ţučnim tegobama") i mučili su ga čirevi. Iznenadan priliv gostiju u njihovu kuću - Jennyin brat iz Njemačke, Marxov šogor iz Juţne Afrike, nećakinja iz Maastrichta prouzročili su daljnje nepoţeljne prekide. Bio je tu i poznati niz vjerovnika koji su „kucali na vrata, stoje svakim danom bilo sve teţe izdrţavati'! A opet, na mjestu koje nije bilo uzdrmano tim vrtlogom dogaĎaja njegovo se nepoznato remek-djelo pribliţavalo svome dovršenju. Do kraja godine Kapital je postao rukopis od 1200 stranica, zamrljana zbrka isprecrtanih dijelova i neodgonetljivih črčkarija. Na Novu godinu 1866. godine Marx je sjeo da napravi čistopis, „lizanjem čisteći novoroĎenče nakon dugih i teških poroĎajnih muka'! To je trajalo više od godinu dana. Čak ga ni nevolje s jetrom i čirevima nisu mogle osujetiti: posljednjih nekoliko stranica napisao je stojeći uz svoj stol nakon što je provala gnojnih čireva u zadnjici učinila sjedenje previše bolnim. (Arsen, uobičajeni anestetik, „previše otupljuje moj um i trebalo mije da ostanem pribran!) Engelsovo iskusno oko odmah je uočilo neke dijelove teksta na kojima su čirevi ostavili trag, a Marx se sloţio da su oni više pridavali jednoličnost prilično blijedoj nijansi. ,,U svakom slučaju, nadam se da će se burţoazija sjećati mojih čireva sve do svojih posljednjih dana',' psovao je. „Koje su to svinje!" Gnojni su čirevi nestali čim je završio posljednju stranicu. „Uvijek sam imao osjećaj! rekao mu je Engels, „daje ta prokleta knjiga, koju si tako dugo radio, bila u srţi tvoje nevolje, i ti se nikad ne bi iskobeljao, niti bi mogao, iz toga dok taj teret ne bi skinuo sa svojih leĎa." Osjećajući se „nezasitan poput 500 svinja',' Marx se u travnju 1867. otisnuo u Hamburg da preda rukopis i nadgleda njegovo tiskanje. Čak

ni vijest daje izdavač očekivao sljedeća dva sveska prije kraja godine nije mogla pokvariti njegovo dobro raspoloţenje. „Nadam se i pouzdano vjerujem da ću u roku od godinu dana biti gotov',' predviĎao je. Reakcije onih kojima je bilo dopušteno da bace letimičan pogled na dijelove teksta ohrabrili su ga da se ponada da će njegovo ime i njegova slava odjekivati diljem cijele Europe. Riječima Johanna Georgea Eccariusa, starog saveznika iz Komunističkog saveza i MeĎunarodnog udruţenja radnika: „Sam prorok upravo objavljuje pravu bit svake mudrosti." POGLAVLJE

2

RoĎenje „Svaki je početak teţak, to vrijedi u svakoj znanosti! upozorio je Marx u predgovoru Kapitala. No mogao je dodati da počeci nisu ni upola teški kao završeci: prvi je svezak bio jedini koji je dovršio prije smrti. Godine muke i borbe iscrpile su ga i fizički i mentalno. „Ne morate čekati drugi svezak! napisao je svome ruskom prevoditelju u listopadu 1868, „objavljivanje kojeg će kasniti vjerojatno dodatnih šest mjeseci. Ne mogu ga dovršiti sve dok se ne dovrše i objave odreĎena sluţbena ispitivanja pokrenuta tijekom prošle (i 1868) godine u Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Drţavama i Engleskoj." Do 1870. imao je novu ispriku za kašnjenje: „Nije me spriječila samo moja bolest tijekom cijele zime, već sam nuţnim smatrao intenzivno se posvetiti svome ruskom, zato što mi je, baveći se pitanjem zemlje, postalo ključno proučavati ruske zemljoposjedničke odnose iz primarnih izvora." Tijekom sljedećih nekoliko godina nagomilao je golemu arhivu ruskih knjiga i statističkih podataka – što je uvelike iritiralo Engelsa, koji je rekao da bi gomilu toga najradije spalio. Sumnjao je da ih je Marx koristio kao barikadu iza koje se mogao sakriti od razdraţljivih zahtjeva svojih prijatelja i izdavača. Sumnja je bila opravdana. Kada je Engels započeo prireĎivati sljedeći svezak iz brda papira koje je ostalo nakon Marxove smrti 1883.

opisao je razmjere svoga zadatka u pismu njemačkom socijalistu Augustu Bebelu: Pored dijelova koji su u potpunosti dovršeni nalaze se drugi koji jedva da su bili skicirani, sve je to bilo nacrt djela s izuzetkom moţda dvaju poglavlja. Navodi iz izvora nisu imali nikakva reda, mnogo ih je bilo nabacano na hrpu, jednostavno skupljeno s namjerom da se naĎu u nekom budućem izboru. Uz to je bilo rukopisa koje sigurno nitko osim mene ne bi mogao dešifrirati, a i tada uz teškoće. Pitate me zar ja od svih ljudi nisam trebao znati kako je daleko ta stvar otišla? Stvar je sasvim jednostavna: da sam znao, gnjavio bih ga dan i noć sve dok sve ne bi bilo završeno i tiskano. A Marx je to znao bolje od bilo koga. Drugi se svezak pojavio 1885, a nakon toga je 1894. godine uslijedio treći (koji je takoĎer priredio Engels). Ono što se često naziva „četvrtim sveskom" Teorije viška vrijednosti (1905), uredio je Karl Kautsky iz biljeţaka koje je Marx napravio sredinom 1860-ih o povijesti ekonomije, uvelike sastavljenih od izvadaka iz djela prijašnjih teoretičara kao što su Adam Smith i David Ricardo. Ukratko, Kapital je nepotpuno, fragmentarno djelo: Marxov je izvorni naum, podsjetit ćemo poslije, predviĎao šest svezaka. Riječima Marxova istraţivača Maximiliena Rubela, „mi pred sobom nemamo marksističku bibliju vječno kodificiranih kanona'! To treba naglasiti zato što su se mnogi komunisti prema Kapitalu odnosili kao prema Svetom pismu, drţeći se toga da sve što je Marx rekao jest istina, a što nije rekao nije. Obje su tvrdnje neodrţive: postoje prazna i izostavljena mjesta koja je mogao ispuniti da je imao dovoljno energije i vremena; a postoje i pogreške i pogrešno zasnovane koncepcije, za kojima njegovi kritičari trijumfalno poseţu, koje takoĎer trebaju priznati oni koji se dive Kapitalu. „Činjenica da je Marx na briljantan način otkrio novi kontinent! ističe ekonomist Michael Lebowitz, „uopće ne znači da je na njemu sva mjesta ispravno nacrtao'! Terra incognita koju je počeo istraţivati bio je novi svijet industrijskoga kapitalizma - krajolik nepoznat Adamu Smithu - i Marx od početka upozorava čitatelje da su ušli u zemlju bajki gdje

ništa nije kako se čini. Pogledajte samo njegov odabir glagola već u prvoj rečenici Kapitala: „Bogatstvo društva u kojem vlada kapitalistički način proizvodnje pojavljuje se kao "golema zbirka roba', a pojedinačna roba pojavljuje se kao njegov osnovni oblik'! (Moji kurzivi.) Iako manje dramatičan od slavnoga uvoda Komunističkog manifesta (Bauk kruţi Europom..."), on iznosi sličnu bit: ulazimo u svijet sablasti i prikaza. Stranice Kapitala zasute su frazama kao što je „fantomska objektivnost! „nesupstancijalni duh! „puka iluzija" i „pogrešan dojam! Samo ako se prodre kroz velove iluzije moţe se razotkriti eksploatacija uz pomoć koje kapitalizam ţivi. Roba, tvrdi Marx, ima dva svojstva: uporabnu vrijednost i razmjensku vrijednost. Uporabljivost predmeta dovoljno je očita: ugljen nas grije i suši, kruh nas hrani. Kad bi razmjenska vrijednost bila mjera uporabljivosti, štruca kruha nalagala bi daleko višu cijenu od, recimo, blještavo skrojena svilenog prsluka, što očito nije slučaj. Kako se, onda, uspostavlja razmjenska vrijednost? Uzmimo stoga dvije vrste robe, primjerice pšenicu i ţeljezo. Kakav god bio odnos njihove razmjene, on se uvijek moţe prikazati u obliku jednadţbe u kojoj se zadana količina pšenice izjednačava s nekom količinom ţeljeza, primjerice 1 kvarter pšenice = a centi ţeljeza. Što nam govori ta jednadţba? Da u dvije različite stvari postoji nešto zajedničko jednake veličine, kako u 1 kvarteru pšenice, tako i u a centi ţeljeza. Oboje je, dakle, jednako nečem trećem, što samo po sebi nije nijedno ni drugo. Svako od njih, ukoliko je vrijednost razmjene, mora se, dakle, moći svesti na to treće. Jedan zajednički element koji robe dijele jest to da su one proizvod rada. Zato vrijednost predmeta mora odraţavati količinu rada „zaleĎena" u njemu - rada koji je neposredno uključen u izradu predmeta, kao i rada koji je proizveo strojeve uporabljene u radionici te rada utrošena na dobavljanje sirovina. (Marx je ubrzo dodao kako on misli na „društveno potrebno radno vrijeme" - to jest, na sate koji su prosječnom radniku potrebni da završi taj posao. Jer bi inače netko mogao zaključiti da bi roba koju bi načinili šeprtljavi ili lijeni radnici bila vrednija jer bi njezina proizvodnja dulje trajala.)

Zasad je sve još konvencionalno: slične su „radne teorije vrijednosti" predlagali Adam Smith, David Ricardo i mnogi drugi klasični ekonomisti. Smith je svoje Bogatstvo naroda započeo tvrdnjom: „Godišnji rad svakog naroda jest fond koji taj narod prvotno opskrbljuje svim ţivotnim potrepštinama i ugodnostima ..."'3 Marx, meĎutim, ide dalje. Baš kao što robe imaju dvojni karakter, posjedujući i uporabnu i razmjensku vrijednost, tako i sam rad ima dvostruku narav. Uporabna je vrijednost stvorena „konkretnim" ili „korisnim" radom, koji Marx definira kao „produktivnu aktivnost odreĎene vrste, koja se dalje razvija s odreĎenim ciljem! dok razmjenska vrijednost proizlazi iz „apstraktnog" ili „nediferenciranog" rada, koji se mjeri isključivo u kategorijama njegova trajanja - a izmeĎu njih dvaju prisutna je inherentna napetost. Netko tko je krojač(-ica) mogao bi, primjerice, pokušati izraditi najotporniji kaput koji su on ili ona sposobni izraditi. MeĎutim, ako je kaput previše otporan, kupac se više nikad ne treba vratiti da bi kupio zamjenski, čime ugroţava krojačevu djelatnost. Isto je primjenjivo na tkalca koji je proizveo tkaninu od koje je sašiven taj kaput. Potreba da se stvori uporabna vrijednost nalazi se stoga u sukobu s potrebom da se nastavi stvarati razmjenska vrijednost. ___________________________ 13 Adam Smith, Bogatstvo naroda, Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, Poslovni dnevnik Masmedia, Zagreb, str. 37 Da bi ilustrirao ta dva aspekta rada, Marx uranja u dugu i sve nadrealniju meditaciju o relativnim vrijednostima kaputa i otprilike 18 metara tkanine. „Vrijednost tkanine kao robe! piše on, „stoga se izraţava, u obliku robe kaputa, vrijednost jedne robe u uporabnoj vrijednosti druge. U uporabnoj vrijednosti tkanina je stvar na osjet različita od kaputa, kao vrijednost ona je 'jednaka kaputu' i stoga izgleda kao kaput! Kao uporabna vrijednost, tkanina je nešto opipljivo drugačije od kaputa; meĎutim kao vrijednost ona je u stvarnosti ista stvar, izraz apstraktnog rada. „Tako dobiva vrijednosni oblik različit od prirodnog. Njen vrijednosni bitak pojavljuje se u jednakosti s kaputom kao ovčja priroda kršćanina u njegovoj jednakosti s jaganjcem boţjim! .

Ta bi nas apsurdna usporedba trebala upozoriti da je ono što čitamo zapravo vic zasnovan na apsurdu, pustolovno putovanje kroz carstva izraţenijeg besmisla. Marx je kao student bio zaluĎen romanom Laurencea Sternea Ţivot i nazori Tristrama Shandyja, prepunim udaljavanja od glavnoga tijeka radnje, te je trideset godina poslije sam pronašao temu koja mu je dopuštala da oponaša raspojasan i iščašen stil koji je Sterne prvi uveo. Kao i Tristram Shandy, i Kapital je prepun paradoksa i hipoteza, zakučastih objašnjenja i mušičavih budalaština, necjelovitih prikaza i osebujnih čudnovatosti. Kako je inače mogao ispravno vrednovati tajnovitu i često izvrnutu logiku kapitalizma? Kao što Marx i primjećuje, na kraju svoje iscrpljujuće osebujne digresije o tkanini i kaputima: „Roba nam na prvi pogled izgleda kao trivijalna stvar, koja se razumije sama po sebi. Njena analiza pokazuje da je posrijedi veoma zamršena stvar, puna metafizičke pronicljivosti i teoloških hirova! Kad se od drva napravi stol, on ostaje drvo usprkos svemu tome obična, osjetilna stvar. MeĎutim, kad postane roba, on se pretvara u nešto što nadilazi osjetila. „On ne samo da stoji nogama na tlu, već se spram sve ostale robe postavlja na glavu i u svojoj drvenoj glavi razvija hirove, mnogo čudnije nego kad bi sam od sebe počeo plesati'! S obzirom da različita roba odraţava rad svojih proizvoĎača, društveni odnos izmeĎu ljudskih bića „ovdje za njih poprima fantazmagoričan oblik odnosa meĎu stvarima'! Jedina analogija koju Marx pronalazi za tu bizarnu preobrazbu jest maglovito carstvo religije: „Ovdje se proizvodi ljudske glave pokazuju kao samostalni likovi, koji se, opskrbljeni vlastitim ţivotom, nalaze u meĎusobnom odnosu i u odnosu spram ljudi. U svijetu robe tako se ponašaju proizvodi ljudskih ruku. To nazivam fetišizmom robe, koji prianja uz proizvode rada čim ih se počne proizvoditi kao robu... „ U religioznom smislu, fetiši su predmeti koji se oboţavaju zbog njihovih toboţnjih natprirodnih moći, kao što se činilo s posmrtnim ostacima svetaca u srednjovjekovnoj Europi. (Davne 1842. dvadesetčetverogodišnji Marx ismijavao je jednoga njemačkog autora koji je tvrdio da taj oblik fetišizma „čovjeka uzdiţe iznad osjetilnih ţelja" i na taj ga način spašava od toga da bude puka ţivotinja. Ne samo da čovjeka ne uzdiţe iznad njegovih osjetilnih ţelja, uzvraća Marx, fetišizam jest religija osjetilne ţelje: „Fantazija koja izranja iz

ţelje navodi oboţavatelja fetiša da vjeruje kako će se neţivi predmet odreći svoga prirodnog karaktera da bi udovoljio njegovim ţeljama!) U kapitalističkoj ekonomiji fetišizam je uvjerenje da roba ima neku mističnu intrinzičnu vrijednost. Kao i kod kostiju svetaca, riječ je o opsjeni. „Dosad! piše Marx, „još nijedan kemičar u biserima ili dijamantima nije pronašao razmjensku vrijednost..." Neobično je što je odabran taj primjer, s obzirom da on otkriva granicu same Marxove teorije. Ako se, kao što on implicira, razmjenska vrijednost bisera i dijamanata izvodi samo iz vremena rada koje se utroši na njihovo pronalaţenje i obradu, zašto ljudi ponekad plaćaju stotine tisuća funti za jedan dijamantni prsten ili bisernu ogrlicu? Zar se ne bi te iznimne cijene mogle donekle zahvaliti i rijetkoj vrijednosti nečega, ili doţivljajima ljepote, ili čak jednostavnoj ţelji da se bude u povlaštenom poloţaju? Kad bi vrijeme rada bilo jedini odlučujući čimbenik, onda Picassova črčkarija na restoranskom ubrusu ili šešir koji je nekad nosio John Lennon ne bi vrijedili više od nekoliko funti - dok bi „vrijednost" boce crvenog vina od dobre berbe bila istovjetna s onom od slabe berbe, ako obje utjelovljuju istu količinu rada. Marxovi učenici s više strahopoštovanja rješavali su te probleme odbacujući ih kao čudačke i nevaţne izuzetke od pravila. Uz to, nije li sam Marx istaknuo da roba posjeduje „metafizičku pronicljivost i teološke hirove"? Radna teorija vrijednosti nije od velike pomoći u razumijevanju zašto se nekoliko čuperaka kose Elvisa Presleya, koje je skupio njegov brijač/prodalo za 115.000 američkih dolara na javnoj draţbi 2002. godine; no moţda pojam fetišizma robe - „čarolije i sablasti koje okruţuju proizvode rada" - nudi barem djelomično objašnjenje. U svome najširem smislu, prema Marxu, fetišizam robe predstavlja „vladavinu predmeta nad ljudskim bićem, mrtvoga rada nad ţivim, proizvoda nad proizvoĎačem'.' (Ovdje opet vidimo lagano nicanje predodţbe zasijane prije mnogo godina. Jedan od njegovih prvih članaka za Rheiniscbe Zeitung iz 1842. bavio se zakonom koji je seljacima zabranjivao skupljanje suhoga granja u privatnim šumama, što je bilo pravo koje su uţivali još od srednjovjekovnih vremena. „Postoji mogućnost da su neka od nedozrelih stabala moţda oštećena! izvijestio je, „te je suvišno reći da drveni idoli likuju dok ljudska bića bivaju ţrtvovana!" Ta se ideja ponovno pojavila u govoru iz 1856.

pred čartističkom publikom: ,,U današnje se vrijeme čini da je sve bremenito svojom suprotnošću ... Čini se kao da svi naši izumi i sav naš napredak završavaju u opskrbljivanju materijalnih snaga intelektualnim ţivotom, i izvrgavanju ljudskoga ţivota materijalnoj sili!) Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, napisao je u Komunističkom manifestu; sada, u Kapitalu, sve što je istinski čovječno pretvara se u beţivotne predmete koji zadobivaju zapanjujući ţivot i krepkost. Nakon toga se pojavljuje jedna druga poteškoća i Marx je bio voljan izravno se s njome uhvatiti: zašto radnike tiraniziraju i otuĎuju predmeti koje oni stvaraju? Ako su vrijednost koja se nalazi u robi stvorili radnici, zašto oni ne dobivaju tu punu vrijednost? U nerazvijenoj ekonomiji, on odgovara, oni je najčešće dobivaju. ,,U onom prvobitnom stanju stvari! napisao je Adam Smith u Bogatstvu naroda, „koje prethodi i prisvajanju zemljišta i akumulaciji kapitala, cijeli proizvod pripada radniku. Nema ni vlasnika zemlje ni poslodavca da s njim dijele proizvod!14 Ako stolar proda stol i uporabi novac da bi kupio vreću pšenice, te se transakcije mogu opisati formulom R-N-R - roba (R) je pretvorena u novac (N) koji se potom ponovo pretvara u drugu robu. MeĎutim, postoji jedan drugi oblik protoka robe, koji sve više prevladava u industrijskom kapitalizmu, koji se moţe iskazati kao N-R-N. Kapitalist rabi novac kako bi kupio različitu robu - radnu snagu, sirovine, strojeve - koja proizvodi novu robu koja se potom prodaje. Oba se ta tijeka mogu podijeliti u dvije iste suprotne faze - R-N (prodaja) i N-R (kupnja). Ono što ih razlikuje jest poredak njihova slijeda: u jednom su slučaju početna i završna točka kretanja robe, u drugom je to novac. U cirkulaciji R-N-R novac se naposljetku pretvara u robu, koja sluţi kao uporabna vrijednost. Novac je, dakle, definitivno potrošen. U obrnutom obliku N-R-N kupac, naprotiv, troši novac, ne bi li ga primao kao prodavač... On novac otpušta tek s podmuklom namjerom da ga se ponovno dokopa. Dat je, dakle, samo predujam. _________________________ 32 Adam Smith, n. dj., str. 99.

Dok u „jednostavnom protoku roba" koji predstavlja R-N-R dvostruko premještanje istoga dijela novca uzrokuje njegovo konačno prenošenje iz jedne ruke u drugu, kod N-R-N dvostruko premještanje iste robe dovodi do toga da taj novac teče natrag prema svojoj točki odlaţenja. Ne bi imalo smisla prolaziti kroz taj razraĎeni ritual ako bi se početno ulaganje vratilo nepromijenjeno. Zato Marx preinačuje tu formulu u N-R-N*, gdje je N* početna svota plus prirast. „Tu dobit ili povećanje izvorne vrijednosti nazivam - viškom vrijednosti'! A taj pomak od N do N* novac pretvara u kapital. Naraxno, on priznaje, „moguće je, doduše, i da u odnosu R-N-R dva ekstrema R i R, primjerice, pšenica i odjeća, budu kvantitativno različite vrijednosne veličine. Seljak svoju pšenicu moţe prodavati iznad vrijednosti ili kupovati odjeću ispod vrijednosti. Njega, pak, trgovac odjećom moţe prevariti'! Ipak, takve su razlike u vrijednosti „čista slučajnost" i one ne opovrgavaju presudnu razliku izmeĎu tih dviju formula. Jednostavan protok roba - koje se prodaju kako bi ih se kupilo sredstvo je za neku svrhu, odnosno za zadovoljenje potreba. Protok novca kao kapitala sam je sebi svrha. Upravo višak vrijednosti novac pretvara u kapital. MeĎutim, koje je porijeklo viška vrijednosti? Marx ispituje taj misterij iz perspektive kapitalističkog naučnika zvanog Lovaš. Svaki je stadij protoka - N-R i R-N* - tek razmjena ekvivalenata. Ako su dobra razmijenjena prema svojoj stvarnoj vrijednosti, trebalo bi biti nemoguće da Lovaš ostvari profit. Moţda još više iznenaĎuje da isto vrijedi ako nisu razmijenjena po takvoj vrijednosti: Pretpostavimo sad da je posredstvom neke neobjašnjive privilegije prodavaču dano da prodaje robu iznad vrijednosti, za 110, ako joj vrijednost iznosi 100, dakle s nominalnim dodatkom na cijenu od 10 posto. Prodavač, dakle, trţi višak vrijednosti u iznosu 10. Ali nakon što je bio prodavač, on postaje kupac. Treći posjednik robe javlja se sad kao prodavač i sa svoje strane uţiva privilegiju da robu prodaje 10 posto preskupo. Naš čovjek [Lovaš] dobio je kao prodavač 10, ne bi li kao kupac izgubio 10. Sve se zaista svodi na to da svi posjednici robe svoju robu jedan drugome prodaju iznad vrijednosti... ali njeni vrijednosni odnosi ostaju nepromijenjeni.

Mogu postojati odreĎeni slučajevi - kao sa seljacima i trgovcem odjeće - gdje se nepopravljivo budalastog kapitalista prijevarom namamilo da kupi robu po cijeni mnogo većoj od njezine vrijednosti ili da je kupi previše jeftino, no to teško moţe biti načelo na kojem se zasniva cijeli sustav. Da bi izvukao višak vrijednosti, naš prijatelj Lovaš mora pronaći robu koja ima ono osebujno svojstvo koje stvara više vrijednosti u svome trošenju nego što stvarno košta. Srećom, Lovaš otkriva robu koja ima tu jedinstvenu karakteristiku - radnu snagu, koja ima tu „okultnu kvalitetu dodavanja vrijednosti, jer jest vrijednost. Ona raĎa ţivu djecu ili bar lijeţe zlatna jaja'. Radna snaga je, prema Marxu, roba - i u tom se slučaju njena vrijednost mjeri kao i vrijednost bilo koje druge robe, količinom radnog vremena potrebnog da se proizvede i reproducira. (Još jedan odjek Adama Smitha, koji je napisao da „potraţnja za ljudima, kao i ona za svakom drugom robom, nuţno ureĎuje proizvodnju ljudi'.'15) Moţe se činiti grotesknim ustvrditi vrijednost ljudskih bića kao da su limenke prepečenog graha, no upravo je to smisao onoga što Marx tvrdi: za Lovaša, trţište rada nije ništa više nego još jedan ogranak trţišta robe. Pa kako onda Lovaš utvrĎuje vrijednost te osobite robe? Ako je vlasnik radne snage danas radio, on mora biti u stanju da sutra pod istim uvjetima snage i zdravlja ponovi isti ___________________________ 34 Adam Smith, n. dj., str. 112. proces. Suma ţivotnih sredstava mora, dakle, biti dostatna da radnu individuu kao radnu inidviduu odrţi u normalnom stanju ţivota. Same prirodne potrebe, poput hrane, odjeće, grijanja, stana itd. razlikuju se prema klimatskim i drugim prirodnim osobinama neke zemlje. S druge strane, opseg tzv. nuţnih potreba, kao i način njihova zadovoljenja, sam je historijski proizvod... Za razliku od ostale robe, odreĎenje vrijednosti radne snage zadobiva, dakle, historijski i moralni element. Za odreĎenu zemlju u odreĎenom razdoblju, meĎutim, zadan je prosječni opseg nuţnih ţivotnih sredstava. S obzirom da je radnik smrtan, ta svota mora uključivati „ţivotna sredstva zamjenskih ljudi, tj. djecu radnika, tako da se ta rasa osebujnih vlasnika robe ovjekovječuje na trţištu robe'! Ona bi takoĎer

morala sadrţavati udio - „zanemarivo mali za običnu radnu snagu" za odgoj i obrazovanje. Marx izračunava da je puna svota potrebna za ţivotni minimum jednaka vremenu od otprilike šest sati rada dnevno. No hoće li Lovaš dopustiti svojim radnicima da prekinu rad na kraju njihovih šest sati potrebnog rada? Ni u kom slučaju. Da bi zaradili svoju nadnicu, oni moraju raditi dodatnih pet ili šest sati, priskrbivši time „višak rada" koji stvara profit. „Od početka on ne sadrţi nijedan jedini atom [viška] svoje vrijednosti, koji ne bi potjecao od neplaćenog, tuĎeg rada', zaključuje Marx poistovjećujući tu eksploataciju sa „starim postupkom osvajača, koji od pobijeĎenog kupuje robu njegovim vlastitim, otetim novcem'! Jedina razlika naspram prijašnjih epoha jest prijevara pomoću koje je pljačka skrivena od ţrtava. Otkrivši tajnu, Lovaš se naravno ţeli dočepati još više jaja tih zlatnih gusaka. Najočitija metoda jest natjerati ih da rade više sati; i u desetom poglavlju Kapitala, „Radni dan', Marx prikazuje ljudski trošak njegovih impersonalno izraţenih formula. Zakon o radnim odnosima iz 1850. ograničio je radni tjedan u Velikoj Britaniji na šezdeset sati (treba dodati, šezdeset sati stvarnoga rada: s pola sata za doručak i sat vremena za ručak, to je značilo smjenu od dvanaest sati, od ponedjeljka do petka, i osam sati subotom.) Taj je zakon stvorio i malu vojsku tvorničkih nadglednika, čiji su polugodišnji izvještaji naoruţali Marxa podrobnim dokazom o „pohlepi kapitalista za viškom rada.' Bilo je bezbroj sitnih potkradanja radnika od odmora za obrok i vremena za opuštanje, koji su nadodani krcatoj torbi lopovskog plijena: jedan se vlasnik tvornice hvastao nekom nadgledniku da je skraćivanjem odmora za obrok za deset minuta dnevno „u godinu dana stavio tisuću u svoj dţep! Burţoaski tisak osigurao mu je daljnje streljivo. Izvještaj Daily Telegrapha o trgovini čipkom u Nottinghamu otkrio je da su „djecu od devet ili deset godina izvlačili iz njihovih bijednih kreveta u dva, tri ili četiri ujutro i prisiljavali na rad za goli opstanak do deset, jedanaest ili dvanaest u noći, pri čemu im se udovi istroše, stas tijela počinje iščezavati, lica im blijede, a njihova čovječnost u potpunosti tone u skamenjenu utrnulost, nešto krajnje uţasno i za zamisliti!

Ovdje je prisutan snaţan odjek Poloţaja radničke klase u Engleskoj (1845) Friedricha Engelsa, koji isprepliće osobna zapaţanja s osuĎujućim informacijama iz novina, parlamentarnih komisija, tvorničkih nadglednika i preslika iz Hansarda. „Oduševljavaju me svjedočanstva mojih protivnika! napisao je Engels sretno zadivljen što su britanski vodeći krugovi objavili toliku količinu dokaza protiv sebe. Navodi iz vladinih „plavih knjiga" i članci iz The Economista u Kapitalu pokazuju koliko je Karl Marx naučio iz te tehnike. Poglavlje o radnom danu, jedno od najduţih u knjizi, zbirka je horor-priča, koje je Marx oblikovao u prikladnom gotičkom stilu. „Kapital je umrli rad, koji poput vampira oţivljava usisavanjem ţivog rada i ţivi utoliko više što ga više usiše! piše on u svojim uvodnim odlomcima. Nakon nešto više od sedamdeset stranica, nakon krvave gozbe, zaključuje „da vampir i dalje ne ţeli pustiti svoj plijen'.' Da bi se zaštitili, od tog krvopije, radnici „se moraju udruţiti i kao klasa iznuditi donošenje drţavnog zakona, nadmoćne društvene zapreke, koje će ih same priječiti da dobrovoljnim ugovorom s kapitalom sebe i svoj rod prodaju u smrt i ropstvo'! No Marx priznaje da takav zakon sam po sebi ne bi bio dovoljan da otjera Lovaša i njegove pajdaše kapitaliste, zato što oni imaju još jedan način da povećaju proizvodnost a time i višak vrijednosti. Ako je radna snaga stvarno roba jedinstvene vrijednosti, moglo bi se očekivati natjecanje meĎu zaposlenicima za većim nadnicama - i u razdoblju pune zaposlenosti to bi se doista i moglo dogoditi. MeĎutim, kako trošak rada raste, Lovaš shvaća da ulaganje u pogonske strojeve koji štede, koji su se nekad činili neekonomičnima, sada dobiva financijski smisao, posebno ako on ne moţe produţiti radni tjedan. Kao što Marx piše, „Kapital... ima imanentni poriv i neprestanu tendenciju povećavanja proizvodne snage rada, ne bi li pojeftinio robu, a posredstvom pojeftinjenja robe i samog radnika'! U teoriji, strojevi bi mogli olakšati teret koji je spao na radnika. U sustavu kapitalističke proizvodnje, tvrdi Marx, njihovi su učinci neizbjeţno maligni - iako su krajnje korisni gospodinu Lovašu. (Njegovo poglavlje o industrijskom postrojenju započinje navodom iz Načela političke ekonomije Johna Stuarta Milla: „Upitno je jesu li svi mehanički izumi uopće olakšali svakodnevni mučni rad bilo kojega ljudskog bića.") Zamjenjujući svojom golemom proizvodnjom

sposobnost neovisne ljudske snage, stroj radnika izručuje sve većoj podreĎenosti kapitalu. Radnik je nedovoljno kvalificiran upravo zbog neljudske kvalificiranosti automata, a njegove sposobnosti da brani svoj poloţaj udruţivanjem s drugim radnicima - preko obrtničkih udruţenja, primjerice - nestaju kad se strojevi udruţe u mnogo moćniju silu. Riječ je - kao što to čest jest slučaj u Kapitalu - o slici iz horor-priče: „Ovdje imamo, umjesto izoliranog stroja, mehaničko čudovište čije tijelo ispunjava cijele tvornice i čija demonska moć, na početku prikrivena sporim i odmjerenim pokretima golemih udova, na kraju provaljuje u brzi i grozničavi kovitlac njegovih bezbrojnih djelatnih organa! Onoliko koliko strojevi čine suvišnom potrebu za ljudskim mišićima, oni utoliko postaju i sredstva zapošljavanja djece, koja su sitnije tjelesne grade, ali s gipkijim udovima, čime revolucioniraju ugovor izmeĎu radnika i kapitalista: Na temelju razmjene robe bila je prva pretpostavka da se kapitalist i radnik sučeljavaju kao slobodne osobe i nezavisni vlasnici robe, jedan kao vlasnik novca i proizvodnih sredstava, drugi kao vlasnik radne snage. Ali sad kapital kupuje djecu i maloljetnike... Marx uočava da oglasi za radnicima meĎu djecom često nalikuju upitima o crnačkim robovima koji su se prije pojavljivali u američkim novinama, navodeći jedan o kojem je izvijestio britanski tvornički nadglednik: „Traţe se mlade osobe od 12 do 20 godina, ne mlaĎe od onoga što moţe proći pod 13 godina. Nadnice su 4 šilinga na tjedan! Značaj fraze „ono što moţe proći pod 13 godina" bio je da su prema Zakonu o radnim odnosima djeca mlaĎa od toga mogla raditi samo šest sati dnevno. Sluţbeno imenovani liječnik morao je potvrditi njihovu dob te Marx uočava da je očit pad broja djece ispod trinaest godina koja rade u'industriji tijekom 1850-ih i 1860-ih bio najvećim dijelom, prema evidenciji samih tvorničkih nadglednika, djelo kirurga koji su izdavali potvrde i prilagoĎavali dob djece na način prikladan pohlepi kapitalista za eksploatacijom i potrebi roditelja da se upuste u tu trgovinu! Kapitalistička primjena tehnologije proizvodi oblik vječnog kretanja. Stroj koji radi šesnaest sati dnevno tijekom sedam i pol godina proizvodi isto toliko koliko i stroj koji radi samo osam sati dnevno tijekom petnaest godina. Iako na dovršeni proizvod više ne prenosi višak vrijednosti, on kapitalistu dopušta da dvaput brţe izvuče taj

profit. Stoga je prisutna snaţna inicijativa da se postrojenje rabi što je moguće više sati dnevno produţavajući smjene onima koji paze na strojeve - a oni se uopće ne nalaze u poloţaju da se tome odupru, s obzirom da je automatizacija pojačala i natjecanje za poslove stvarajući ono što Marx naziva „pričuvnom industrijskom vojskom" nezaposlenih. Taj višak radničke populacije nije tek nuţni nusproizvod industrijskoga kapitalizma. Upravo obratno, on postaje i uporište kapitalističke akumulacije osiguravajući „mnoštvo ljudskoga materijala uvijek spremna na eksploataciju! Kad se trţište na brzinu proširi ili se pojave nove grane, kao što je slučaj sa ţeljeznicom, „mora postojati mogućnost iznenadna prebacivanja velikih masa ljudi u presudna područja ne izazivajući nikakvu štetu opsegu proizvodnje u drugim sferama. Višak stanovništva osigurava te mase'! Ciklički obrazac moderne industrije - razdoblje prosječne aktivnosti, za kojom slijedi proizvodnja punom parom, kriza i stagnacija - ovisi o stalnom oblikovanju, upijanju i ponovnom oblikovanju pričuvne industrijske vojske. Različite faze toga cildusa novače višak stanovništva, no one postaju i energetska snaga za njegovu reprodukciju. Višak rada sa svoje strane regulira opća kretanja nadnica. Kao što Marx piše: Industrijska rezervna armija tijekom razdoblja stagnacije i prosječnog prosperiteta vrši pritisak na aktivnu radničku armiju i obuzdava njene zahtjeve tijekom perioda povećane i pretjerane proizvodnje. Relativni porast stanovništva stoga je pozadina prema kojoj se kreće zakon potraţnje i ponude rada. Marx nema nikakvih iluzija o navodno svetoj simetriji zakona ponude i potraţnje. Potraţnja za radom nije istovjetna povećanju ponude kapitala, jer „to nije slučaj dviju neovisnih sila koje utječu jedna na drugu. Nisu svima podijeljene iste kocke za igru." Ovdje on napada „jedan od velikih poduhvata ekonomskih apologeta" - shvaćanje koje je proširila nekolicina ekonomista iz srednjega viktorijanskog doba da uvoĎenje novoga postrojenja ili proširenje staroga, na neki način „oslobaĎa" radnike. Oni su osloboĎeni, tvrdi on, samo u smislu da su sada u potpunosti bez posla, ,,i svaki ih novi djelić kapitala koji posvuda traţi način kako da djeluje moţe iskoristiti! Kad naĎu zaposlenje, strah da će se ponovno pridruţiti pričuvnoj vojsci čini ih

zrelima za eksploataciju. Stoga, zaključuje Marx, što je veća produktivnost rada, to je veće „relativno mnoštvo" pričuvne industrijske vojske. Posljedica porasta društvenog bogatstva stoga je povećanje sluţbenog osiromašenja. „To je apsolutni opći zakon kapitalističke akumulacije", objavljuje on u kratkoj kurzivom istaknutoj paroli - potom to banalno podriva već u sljedećoj rečenici: „Kao i svi drugi zakoni, i on biva preinačen tijekom svoje primjene pod utjecajem mnogih okolnosti, analiza kojih se nas ovdje ne tiče! Izbjegavši bilo kakve prigovore, Marx nastavlja prema jednoj od najozloglašenijih tvrdnji u Kapitalu: da kapitalizam vodi prema progresivnoj „pauperizaciji" ili osiromašenju proletarijata. Bezbrojni su znanstvenici smatrali kako to znači da će se sve veći kapitalistički napredak ostvariti apsolutnim smanjivanjem radničkih nadnica i standarda ţivota, i s lakoćom su se tome izrugivali. Pogledajte današnje pripadnike radničke klase, s njihovim autima i mikrovalnim pećnicama: nisu baš previše bijedni, zar ne? Američki je ekonomist Paul Samuelson rekao da se cijeli Marxov œuvre moţe sa sigurnošću zanemariti zato što se osiromašenje radnika „jednostavno nikad nije ni dogodilo" - i, kako su Samuelsonovi udţbenici bili osnovni uvjet prolaska za generacije studenata kako u Velikoj Britaniji tako i u Americi, to je postalo općeprihvaćeno uvjerenje. No to je mit zasnovan na pogrešnom tumačenju „Općeg zakona kapitalističke akumulacije" u 25. poglavlju prvoga sveska. „Pauperi-zam! piše Marx, „tvori egzistencijalni uvjet kapitalističke proizvodnje i razvoja bogatstva. On spada u polazne pogreške kapitalističke proizvodnje, koja kapital, meĎutim, umije svaliti sa sebe na pleća radničke klase i sitne burţoazije! U tom kontekstu on, jasno, ne upućuje na cijeli proletarijat već na „najniţi talog" društva, kao što su stalno nezaposleni, bolesni, odrpani - sloj koji još i danas postoji i koji se često naziva niţom klasom. (Jedan je drugi ţidovski izopćenik rekao da ćete „siromaha uvijek imati sa sobom!16 meĎutim još nijedan ekonomist nije predlagao da se Isusovo učenje u potpunosti smatra nepouzdanim zbog njegova predviĎanja vječne bijede. Čak je i Leszek Kolakowski, jedan od Marxovih najutjecajnijih kritičara iz 20. stoljeća, priznao da „materijalno osiromašenje nije nuţno bila premisa ni Marxove analize dehumanizacije do koje je doveo nadničarski rad, ni njegova predviĎanja neizbjeţna propadanja kapitalizma!)

Ali Marx jest rekao da će u kapitalizmu doći do relativnog - ne apsolutnog - pada nadnica. To se moţe dokazati kao istinito: nijedna tvrtka koja ima 20 posto rasta viška vrijednosti neće predati sav taj plijen svojoj radnoj snazi u obliku 20 posto povišice plaće. „Slijedi dakle! piše Marx, „da se, razmjerno tome kako se kapital akumulira, situacija radnika - bila njegova plaća veća ili manja -mora razvijati slabije." Ovdje je ključni dio „bila njegova plaća veća ili manja": rad sve više i više zaostaje za kapitalom, bez obzira na to koliko si automobila i mikrovalnih pećnica radnici mogu priuštiti. Marx to opširno pojašnjava u tom istom odlomku govoreći da njegova definicija siromaštva (kao i Kristova) ide mnogo dalje od pukog pitanja koliko tko ima novca: riječ je o slamanju ljudskoga duha. S radnikom koji je prikovan za kapital „čvršće nego što su Hefestovi klinovi drţali Prometeja za stijenu,' bijeda za neke postaje nuţno stanje kako bi drugi bili bogati: Unutar kapitalističkog sustava sve metode povećanja društvene proizvodne snage rada odvijaju se na račun individualnog radnika... sakate ga u djelomična čovjeka, obezvreĎuju ga u privjesak stroja, mukom njegova rada uništavaju njegov sadrţaj, otuĎuju od njega duhovne mogućnosti radnog procesa u jednakoj mjeri u kojoj potonjem znanost ostaje utjelovljena kao samostalna mogućnost; izobličuju uvjete u kojima radi, tijekom rada podvrgavaju ga sitničavoj, obijesnoj despociji, pretvaraju njegov ţivotni vijek u radni, bacajući mu ţenu i dijete u ţrvanj kapitala... Akumulacija bogatstva na jednom polu ujedno je, dakle, akumulacija bijede, radničke tlake, ropstva, neznanja, brutalizacije i moralne degradacije na suprotnom, tj. na strani klase koja vlastiti proizvod proizvodi kao kapital. Posljednja bi se rečenica, uzeta sama, mogla navesti kao još jedno predviĎanje apsolutna financijskog osiromašenja radnika, no samo bi se slaboumnik - ili predavač ekonomije - mogao uhvatiti za tu interpretaciju nakon što je pročitao gromovitu filipiku koja joj je prethodila. Tijekom 1970-ih mnogo se govorilo o neizbjeţnom „dobu dokolice" u kojem jedva da ćemo, zahvaljujući automatizaciji, išta raditi - te se pojavilo brdo knjiga koje su se najozbiljnije bavile time kako ćemo ispunjavati svoje novo slobodno vrijeme a da ne postanemo beznadno

letargični. Svatko tko je primijetio jedan od tih zaboravljenih pamfleta u trgovinama s drugorazrednim knjigama danas bi se tome s nevjericom nasmijao. Prosječan britanski zaposlenik danas radi 80.224 sata tijekom svoga radnoga vijeka naspram 69.000 sati 1981. godine. Ne samo da nismo zaboravili radnu etiku nego se čini da smo danas više nego ikad zarobljeni njome. U modi su knjige koje tjeskobno pitaju kako moţemo ostvariti „ravnoteţu izmeĎu posla i ţivota" u doba kada mnogi ljudi nemaju vremena ni za što drugo osim za posao i spavanje. To ne bi iznenadilo Karla Marxa. U 12. poglavlju Kapitala on u pravom svjetlu prikazuje one ekonomske rasprave iz srednjega viktorijanskog razdoblja u kojima „na jednoj od stranica moţemo pročitati da radnik duguje zahvalnost kapitalu zbog razvijanja njegove proizvodnosti zato što je potrebno vrijeme rada na taj način skraćeno, a na sljedećoj stranici da on mora dokazati svoju zahvalnost radeći u budućnosti 15 umjesto 10 sati'! Ono na što cilja kapitalistička proizvodnja - kaţe on - nije skraćenje radnoga dana već minimiziranje radnoga vremena potrebna za proizvoĎenje odreĎene robe. „Činjenica da radnik, nakon što se povećala proizvodnost njegova rada, proizvodi deset puta više robe nego prije i prema tome provodi jednu desetinu radnoga vremena na svakoj, ni u kom ga slučaju ne sprečava da nastavi raditi 12 sati kao prije, niti da u tih 12 sati proizvodi 1200 umjesto 120 artikala. Zapravo, njegov bi se radni dan istovremeno mogao produţiti kako bi ga se natjeralo da u 14 sati proizvede 1400 artikala." Cilj toga procesa jest „smanjivanje onoga dijela radnoga dana u kojem radnik mora raditi za njega te produţavanje, uslijed toga, drugoga dijela dana u kojem je slobodan raditi besplatno za kapitalista'! MeĎutim, ako sva ta dodatna roba preplavi trţište, pri čemu radnici (u svojoj ulozi potrošača) nisu ništa bogatiji nego što su bili, kapitalist će se naći s golemom hrpom neprodanih proizvoda. Što onda? U Komunističkom manifestu iz 1848. Marx je već skrenuo pozornost na „trgovinske krize koje svojim periodičnim ponavljanjem sve opasnije dovode u pitanje egzistenciju cijelog graĎanskog društva. U tim krizama redovito se uništava velik dio ne samo gotovih proizvoda nego i već stvorenih proizvodnih snaga. U krizama izbija društvena epidemija koja bi svim ranijim epohama izgledala kao kakva

besmislica - epidemija prekomjerne proizvodnje'!17 Okolnosti burţoaskog društva bile su, tvrdio je, jednostavno previše oskudne da bi obuhvatile obilje koje su stvorile. Kapitalizam je imao dva načina kako prebroditi taj problem: ,,S jedne strane, iznuĎenim uništavanjem mase proizvodnih snaga; s druge, osvajanjem novih trţišta i temeljitim izrabljivanjem starih trţišta. Dakle čime? Time što priprema svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za sprečavanje kriza'!18 To je ciklus „prosperiteta i kraha" koji vlade još odonda nastoje izbjeći svim silama. Prema Marxu, nikakav bijeg nije moguć tako dugo dok kapitalizam prevladava: plimni ritam ekspanzije i recesije bio je sastavni dio sustava s prirodnom tendencijom prema prekomjernoj proizvodnji. „Stvarno je ograničenje kapitalističke proizvodnje',' napisao je u trećem svesku Kapitala, „sam kapital." Ako očuvanje vrijednosti kapitala počiva na eksproprijaciji i osiromašenju mnoštva ljudi, ono će uvijek dolaziti u sukob s istovremenim porivom kapitala prema neograničenom i bezuvjetnom širenju proizvodnje. „Posljednji uzrok svih stvarnih kriza-uvijek će biti siromaštvo i ograničena potrošnja mnoštva usporeĎena s tendencijom kapitalističke proizvodnje da razvije proizvodne snage na takav način da bi samo apsolutna moć cijeloga društva bila njihova granica." Kapitalizmu je stoga prijetilo da bude smrtno ranjen svojim vlastitim oruţjem. Nakon neuspjeha ustanka 1848. Marx je tvrdio da je nova revolucija moguća „samo kao posljedica nove [ekonomske] krize" i otada je nestrpljivo čekao da ona doĎe. Na Boţić 1851. predvidio je da „mora izbiti najkasnije sljedeće jeseni ... više nego ikad sam uvjeren da neće biti ozbiljne revolucije bez burzovne krize! Svaki trepet na burzama ili niz bankrota donosio je slične radosne prognoze. „Povrh svega toga prisutna je kriza u trgovini koja se sve više nazire i čiji rani simptomi probijaju sa svih strana. Les choses marchent" (1852). „Sadašnje okolnosti... s moje točke gledišta moraju uskoro dovesti do potresa" (1853). Njegova je očekivanja neprestano pojačavao Friedrich Engels, njegov agent u citadeli kapitalizma, koji ga je 1856. obavijestio da će u roku od godinu dana doći do „takva dana gnjeva kakav prije nije viĎen; sva je europska industrija u ruševinama, sve su burze stvorile prevelike zalihe ... sve su

posjedničke klase u kaši, potpuni bankrot burţoazije, rat i rasipnost do n-tog stupnja'. Tijekom zime 1857-1858, kao što smo vidjeli, Marx je bjesomučno radio na ekonomskim bilješkama koje su postale Grundrisse „tako da barem imam nacrte djela prije nego što nastupi opća katastrofa! Toj se temi vratio u pogovoru drugom izdanju prvoga sveska Kapitala (1873), koji je napisao da bi obranio dijalektički stil toga djela: U svome racionalnom obliku [dijalektika] je skandal i predmet gnušanja burţoazije i njenih doktrinarnih glasnogovornika, zato što u svoje pozitivno razumijevanje onoga što postoji istodobno uključuje prepoznavanje svoje negacije, svoje neizbjeţno uništenje ... Činjenica da je kretanje kapitalističkoga društva puno proturječja najupadljivije je obiljeţena na praktičan burţujski način u promjenama periodičnog ciklusa kroz koji prolazi moderna industrija, vrhunac kojega je opća kriza. Kriza se iznova pribliţava... Kad stigne, dodaje on, njezin će se intenzitet i univerzalnost „urezati čak i u glave skorojevića koji vladaju novim Svetim Prusko-Njemačkim Carstvom'! Nada je bila uzaludna: gotovo stoljeće i pol poslije, Marxovo korištenje dijalektike u Kapitalu i dalje je stvar usijane prepirke. Ta je metoda proistelda iz njegova ranog proučavanja Hegela, koji je sintetizirao mnoge prijašnje dijalektičke oblike - od Zenonovih paradoksa do Kantove kritike - u ono što se najbolje moţe saţeti kao samo-tvorbeni proces uma. Sam Hegel ju je nazvao „shvaćanje onoga suprotstavljenog u njegovu jedinstvu ili onog pozitivnog u negativnom!1'1 slijeĎenje proturječja i njihova utjelovljenja u nove i potpunije ideje. Svaka je ideja proizvod manje razvijene faze te ideje, no ona unutar sebe sadrţi klicu razvijenijeg pojma. Dovoljno je jasno koliko je to relevantno za Marxovu koncepciju ekonomskoga napretka - iako bi Hegel, koji je prije idealist nego materijalist, nesumnjivo prosvjedovao protiv obrtanja te svoje tehnike. Za Hegela, stvarni svijet nije ništa više do izraz „ideje'! dok za Marxa ideja nije ništa više do materijalni svijet reflektiran u ljudskom duhu i preveden u oblike misli. „Hegelova je dijalektika temeljni oblik svih dijalektika'; piše Marx, „no ona je to tek nakon što se s nje skine njezin mistificirani oblik, i upravo je to razlikuje od

moje metode." U tom se pOgovoru iz 1873. prisjeća kako je gotovo trideset godina ranije kritizirao mistificiranu stranu Hegelove dijalektike, u vrijeme kad je ona još uvijek bila moda. No upravo kad sam radio na prvoj knjizi Kapitala, zlovoljni, arogantni i mediokritetski epigoni koji sada naširoko govore u učenim njemačkim krugovima počinju nalaziti zadovoljstvo _______________________ 19 Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Znanost logike 1-111, Demetra, Zagreb 2003, prvi svezak, Nauk o bitku (1832), preveo Sulejman Bosto, str. 40. u tome da se odnose prema Hegelu ... kao prema „krepanu psu'! Ja sam se stoga otvoreno očitovao kao učenik toga moćnog mislioca, i čak sam, svako malo u poglavlju o teoriji vrijednosti, koketirao s načinom izraţavanja svojstvenom njemu. MeĎutim, kao što je i Marx znao, ta su dijalektička poigravanja imala dodatnu vrijednost. Kad je napisao članak o indijskoj pobuni 1857, namećući pomisao da će se Britanci početi povlačiti odmah s prvim kišama, priznao je Engelsu: „Moguće je da ću napraviti budalu od sebe. No u tom se slučaju uvijek mogu izvući s malo dijalektike. Ja sam, naravno, tako formulirao svoju tvrdnju da bude točna u svakom pogledu." Primijeni li se na takav način, dijalektika znači kako se nikada ne mora priznati da je netko u krivu. Na taj se način čak i očito najneodreĎenije proročanstvo u Kapitalu neizbjeţni nestanak kapitalizma - moţe izmaknuti kritičkoj letlampi onih koji ga nastoje prikazati pogrešnim. U pogovoru prvom svesku Marx ustvrĎuje da natjecanje izmeĎu kapitalista okuplja proizvodnju ujoš veće proizvodne jedinice koje pojačavaju tlačenje i eksploataciju rada, „no s tim raste i buntovništvo radničke ldase, klase koja se neprestano brojčano povećava i koju disciplinira, ujedinjuje, organizira sam mehanizam procesa kapitalističke proizvodnje... Zvoni posmrtno zvono kapitalističkoga privatnog vlasništva." Većina tumača iz toga izvodi kako je Marx mislio da je kapitalizam već na svojoj samrtnoj postelji - što je razuman izvod ako se uzme u obzir apokaliptična radost kojom je on pozdravljao svaku novu financijsku krizu. („Sadašnje okolnosti... s moje točke gledišta uskoro moraju dovesti do potresa'!) Ipak, za Marxa bi bilo iznenaĎujuće da iznese

takvu pretpostavku. Njegov prikaz različitih povijesnih faza ekonomske proizvodnje - u prvobitnoj zajednici, antičke, feudalne, kapitalističke - uočava da je svako razdoblje trajalo nekoliko stoljeća, ponekad i tisućljeća, prije nego što bi uz-maknulo pred onim koje ga je naslijedilo. I Marx priznaje da je burţoaski kapitalizam mnogo dinamičniji i moćniji od bilo kojeg prijašnjeg načina proizvodnje: kao što je napisao u Komunističkom manifestu, „on je stvorio sasvim drugačija čuda nego što su egipatske piramide, rimski akvedukti i gotičke katedrale, on je izveo sasvim drugačije pohode nego što su bile seobe naroda i kriţarski ratovi'!20 Kako je onda mogao povjerovati da bi ta strahopoštovanja vrijedna snaga mogla propasti već nakon stoljeće ili dva? Moţda i nije. Prvi je svezak moţda mogao odjekivati posmrtnim zvonima za kapitalizam, meĎutim u posljednjem poglavlju drugog sveska „shematski prikaz" hipotetičkih izračuna pruţa ekonomski model kapitalističke ekonomije koja postojano raste bez kriza koje se vraćaju i koja bi se u teoriji mogla nastaviti u beskonačno. Iako Marx ţeljno iščekuje slom kapitalizma i završetak eksploatacije -iščekivanje čega povremeno provaljuje u proročanstvima propasti od kojih se ledi krv - snaga njegove retorike osnaţena je i iznijansirana tek kad se u cijelosti prouči njegovo djelo. Marx je često oslikavan kao mehanicistički determinist koji je na svijet gledao u kategorijama ţeljeznih zakona i neizbjeţnih posljedica, no to je njegova karikatura. Istina, on je tvrdio u Komunističkom manifestu da su pad burţoazije i pobjeda proletarijata „jednako neizbjeţni'!31 MeĎutim, u Osamnaestom brumaireu Louisa Bonapartea (1852) dodao je da „ljudi sami stvaraju vlastitu povijest, no oni je ne stvaraju kako se njima sviĎa; oni je ne stvaraju u okolnostima koje su sami odabrali, već u okolnostima koje su neposredno zatekli, onima koje su im dane i prenesene iz prošlosti1! Izvorni predgovor Kapitalu obećava da će ocrtati „prirodne zakone kapitalističke proizvodnje ... koji se ostvaruju ţeljeznom ________________________ 21 Karl Marx Se Friedrich Engels, n. dj., str. 102. nuţnošću! Ipak, kao bivši student prava, Marx i sam zna da puko postojanje zakona naspram, recimo, kraĎe ne znači prestajanje svakog

potkradanja. To je posebno očito u jednoj od njegovih najkontroverznijih formulacija, u takozvanom zakonu smanjene stope profita. Ideja da će stopa profita padati kako se ekonomija razvija bila je zajednička svim klasičnim ekonomistima, uključujući Adama Smitha i Davida Ricarda, premda se oni nisu sloţili oko toga zašto bi se to trebalo dogoditi. Smith je to pripisao slabljenju prilika za profit; Ricardo je mislio da će ograničene Zalihe zemlje dovesti do rasta zemljišnih renti, smanjujući time razliku u profitu. Marxova je verzija, ocrtana u trećem svesku, da će industrijalce njihovo meĎusobno natjecanje obavezati da više ulaţu u „nepromjenjivi kapital" (tvornički pogon i postrojenje) i na osnovi toga proporcionalno manje u „promjenjivi kapital" (nadnice). Ako je, kao što je on vjerovao, ljudski rad izvor razmjenske vrijednosti, onda stopa profita - ako ne i njen stvarni ukupni iznos - mora pasti. „Time je iz biti kapitalističkog načina proizvodnje dokazana logična nuţnost da se opća prosječna stopa viška vrijednosti mora izraziti u silaznoj općoj stopi profita! Bilo je mnogo napada na tu smionu, nedovoljno potkrijepljenu tvrdnju, i čini se da ih je Marx očekivao. Već u sljedećem poglavlju nastoji pronaći razloge zašto stopa profita u praksi nije pala kao što je to njegova teorija zahtijevala. Jedan od njih je vanjska trgovina: jeftino proizvedeni uvozni proizvodi dopuštaju veća odstupanja u profitu. Tu je i poznata teza o pričuvnoj industrijskoj vojsci: povećana proizvodnost stvara višak radne snage te prisilno sniţava nadnice usporavajući tako tendenciju nadomještanja ljudskoga rada skupim postrojenjem. Ukratko, postoje „oprečni utjecaji, koji krše i poništavaju djelovanje općeg zakona i daju mu samo karakter tendencije, zbog čega smo i pad opće stope profita nazvali tendencijalnim slučajem'! Zapravo, „isti uzrok, koji proizvodi silaznu tendenciju stope profita, stvara protuteţu toj tendenciji, koja manje ili više paralizira njen učinak'! Još jednom, to izgleda kao da je opet preformulirao svoju tvrdnju da bude točna u svakom slučaju. Slične se značajke mogu pronaći i u Marxovoj raspravi o endemskim krizama koje se odnose na prekomjernu proizvodnju (ili, gledano s druge strane, smanjenu potrošnju). Prva je posljedica recesije, kad do nje doĎe, golem pad cijena i obezvreĎivanje kapitala. MeĎutim, to ponovno oţivljuje stopu profita omogućujući ponovna ulaganja i rast.

Ili, kako Marx kaţe u trećem svesku Kapitala: „Stagnacija proizvodnje koja je nastupila pripremila bi kasnije proširenje proizvodnje - unutar kapitalističkih granica. I tako bi se još jednom prošlo kroz krug. Jedan dio kapitala, koji je bio obezvrijeĎen stagnacijom funkcioniranja, stekao bi ponovno svoju staru vrijednost. Uostalom, proširenim uvjetima proizvodnje, proširenim trţištem i povećanom proizvodnom snagom prošlo bi se još jednom kroz isti manjkavi kruţni tok'! Ne bi li se stoga ta periodična podrhtavanja mogla shvatiti tek kao samoispravljajući mehanizam koji osigurava neprekidan opstanak sustava umjesto da ubrzava njegovu propast? Riječima Lava Trockoga, „kapitalizam doista preţivljava pomoću svojih kriza i procvata, baš kao što ljudsko biće preţivljava udišući i izdišući'! Nigdje u Kapitalu Marx ne objašnjava zašto ili kako će - još manje kada - sustav sam sebe uništiti. On jednostavno iznosi svoje uvjerenje: svaki novi nenadan pad u sustavu vodi do veće koncentracije kapitala, a taj monopol postaje okov na načinu proizvodnje sve dok „centralizacija sredstava za proizvodnju i podruštvljavanje rada dostiţu točku na kojoj više ne mogu podnositi svoju kapitalističku ljusku i razbijaju se... Eksproprijatori bivaju eksproprirani'! S tim sretnim očekivanjem završava prvi (i jedini dovršeni) svezak Kapitala. Pa recimo, zamalo. Nakon svoga zvučnog pogovora, Marx je odlučio dodati ironičnu kodu u obliku poglavlja o „modernoj teoriji kolonizacije'; osmišljenoj da pokaţe što bi se dogodilo lead bi se nadničari oslobodili svojih lanaca. U zemljama poput Engleske, kapitalistički je reţim sebi toliko cjelovito podredio resurse cijele zemlje da ekonomisti na to gledaju kao na prirodni poredak. No Marx primjećuje da „je drugačije u kolonijama'; gdje gospodin Lovaš nailazi na prepreku koju čini radnička klasa doseljenika koji su uporabili svoj rad kako bi stvorili bogatstvo sebi a ne kapitalistima. („To je sjajna stvar'; napisao je Engels Marxu u rujnu 1851. prateći otkriće zlata u juţnoj Australiji. „Britanci će biti izbačeni dok će sjedinjene drţave deportiranih ubojica, provalnika, silovatelja i dţeparoša zapanjiti svijet pokazujući kakva čuda moţe izvesti drţava koja se sastoji od neprikrivenih hulja.")

Anegdota koja to opisuje u tome posljednjem poglavlju tragikomična je pripovijest o gospodinu Peelu, koji je sa sobom iz Engleske u okrug u blizini rijeke Swan u zapadnoj Australiji ponio 50.000 engleskih funti u gotovini i poveo radnu snagu od 3000 muškaraca, ţena i djece. Previdio je samo jednu stvar: potrebu da svoje radnike drţi odvojeno od sredstava za proizvodnju. Shvativši da je zemlja slobodno dostupna u tom nenastanjenom podneblju, oni su napustili svoga poslodavca ostavivši ga čak i bez sluge koji bi mu pospremio krevet ili donio vodu s rijeke. „Jadni gospodin Peel'; piše Marx, „koji je predvidio sve, samo ne izvoz engleskih proizvodnih odnosa na rijeku Swan"! Marx je pronašao priču o Peelu u knjizi biznismena Edwarda Gibbona Wakefielda, koji ju je naveo kao primjer pogubnih posljedica spontane i neregulirane kolonizacije. Wakefield se poţalio da je u naseobini kod rijeke Swan „golema količina kapitala, sjemenja, oruĎa i stoke propala u pomanjkanju radnika da je uporabe, i ... nijedan doseljenik nije sačuvao mnogo više kapitala od onoga što je mogao iskoristiti vlastitim rukama! I u sjevernim drţavama Amerike „moţe se sumnjati da bi se samo jedna desetina ljudi mogla opisati kao unajmljeni radnici'.' Ako im se ukaţe prilika, radnici prestaju biti oni čiji se rad moţe iznajmiti i postaju neovisni proizvoĎači - moţda čak i „konkurencija svojim bivšim gospodarima na trţištu rada'! Da bi popravio to šokantno stanje stvari, Wakefield je zagovarao „sustavnu kolonizaciju" koja će osigurati zalihu pokornih i ovisnih radnika, koji se po svome poloţaju i statusu ne razlikuju mnogo od robova. To bi se lako moglo ostvariti odreĎivanjem umjetno visoke cijene za neobraĎenu zemlju, čime bi ona bila izvan mogućnosti običnih nadničara koji bi time bili prisiljeni da rade za gospodina Peela. Moţe se vidjeti zašto Marx toliko uţiva u tom iskrenom priznanju o uvjetima u kapitalizmu. „Velika je zasluga E. G. Wake-fielda! piše on, „što je otkrio, ne nešto novo o kolonijama, već, u kolonijama, istinu o kapitalističkim odnosima u matici zemlji ... da kapitalistički način proizvodnje i akumulacije, a time i kapitalističko privatno vlasništvo takoĎer, drţi svojim fundamentalnim stanjem razaranje onoga privatnog vlasništva koje počiva na radu same individue, drugim riječima, na eksproprijaciji radnika." Činjenica da je Marx to odabrao kao posljednju rečenicu knjige govori nam mnogo o

njegovim autorskim namjerama. Da je završio s ljuskama koje su se rasprsnule i time da su eksproprijatori eksproprirani, Kapital bi u osnovi mogao biti shvaćen kao proročko djelo o neizbjeţnoj propasti kapitalizma. Umjesto toga, on se okreće ţrtvama a ne ugnjetavačima ostavljajući nas s ponovnim utvrĎivanjem prevladavajućeg motiva: koja god da mu je sudbina, trajao on stoljeće ili tisućljeće, kapitalizam ovisi o eksploataciji. Evo nas opet gdje smo i počeli, u zemaljskom paklu koji nalikuje svjetovnoj verziji Danteova Pakla. „Zar ti je stalo što se šuška tuda?"22 pita Vergilije Dantea u petom pjevanju Čistilišta. „Hajd za mnom, pusti, neka ljudi zbore."23 [Vien rctro me, e lascia dir le genti] Nemajući Vergilija da ga vodi, Marx ispravlja redak u predgovoru prvom svesku Kapitala kako bi upozorio da neće raditi ustupke predrasudama drugih: „Dakle, kao i uvijek, moja je maksima ista kao i ona velikog Firentinca: 'Slijedi svoj put, pusti, neka ljudi zbore!' [Segui il tuo corso, e lascia dir le genti.] Knjiga je, dakle, od početka zamišljena kao silaţenje prema donjim sferama, pa on čak i u sloţene teorijske apstrakcije unosi ţivopisan osjećaj mjesta i pokreta: Tu bučnu, površnu i svakom oku dostupnu sferu napustit ćemo stoga zajedno s vlasnicima novca i radne snage, kako bismo ih slijedili do skrivenog mjesta proizvodnje, na čijem pragu piše: Ulazak dopušten samo u poslovne svrhe. Tamo će se pokazati ne samo kako kapital proizvodi, već i kako se proizvodi sam kapital. Tajna ostvarivanja viška vrijednosti napokon se mora razotkriti. Nastavljajući svojim putem, Marx često priziva knjiţevne prethodnike koji su bili na takvom putovanju. Opisujući engleske tvornice ţigica, gdje polovicu radnika čine maloljetnici (pri čemu neki od njih nisu stariji od šest godina) i gdje su uvjeti toliko grozni da samo „najbjedniji dio radničke klase, napola izgladnjele udovice i ostali, izručuje svoju djecu tome',' on piše: Povećanje radnog dana s 12 na 14, pa i 15 sati, noćni rad, neredoviti obroci, počesto u samim radnim prostorima, koji su okuţeni fosforom. Dante bi zamijetio da ta manufaktura bitno nadilazi jezovite fantazije iz njegova Pakla. Drugi zamišljeni pakao dodatno kiti njegovu sliku empirijske stvarnosti:

Iz šarolike hrpe radnika svih zanimanja, dobi i spolova, koji nam se nameću revnije nego duše umlaćenih Odiseju i kod kojih, bez obzira na plave knjige24 što ih nose pod miškom, na prvi pogled vidimo da su preopterećeni radom, izdvojit ćemo još dvoje likova, čiji frapantni kontrast dokazuje da su pred kapitalom svi ljudi jednaki - čistačicu i kovača. To je prigodan uvod za priču o Mary Anne Walkley, dvadesetjednogodišnjoj djevojci koja je umrla „od jednostavne izmorenosti radom" nakon što je bez prekida radila više od dvadeset i šest sati izraĎujući ukrase za goste na balu koji je prireĎivala princeza od Walesa 1863. godine. Njena je poslodavka („dama s prijaznim imenom Elise',' kako Marx zajedljivo primjećuje) bila potištena shvativši da je djevojka umrla ne završivši jedan dio ruha koje je šivala. Da ti likovi nisu postojali, Charles Dickens bi ih morao izmisliti. Ima mnogo dickensovske graĎe u Kapitalu i Marx katkad jasno daje zeleno svjetlo autoru kojegje volio. Evo kako, primjerice, udara po burţoaskim apologetima koji tvrde da ga njegove kritike odreĎenih posebnih primjena tehnologije razotkrivaju kao neprijatelja društvenoga napretka koji uopće ne ţeli da se rabe strojevi: Sasvim u skladu s rezoniranjem slavnog ubojice Billa Sikesa: "Gospodo porotnici, ovom trgovačkom putniku nedvojbeno je prerezan vrat. Ali do toga nije došlo mojom krivnjom, kriv je noţ. Zar ćemo zbog takvih privremenih neugodnosti ukinuti korištenje noţa? Ta, zamislite samo! Gdje bi bili ratarstvo i obrt bez noţa? Nije li on u kirurgiji jednako spasonosan, kao što je u anatomiji učen? K tome voljni pomagač pri radosnom objedovanju? Ukinete li noţ bacit ćete nas natrag u najdublje barbarstvo!" Bill Sikes ne izgovara takav govor u Oliveru Twistu: to je Marxova satirička ekstrapolacija. „Oni su moji robovi'; povremeno bi rekao pokazujući rukom na knjige na svojim policama, ,,i moraju mi sluţiti onako kako ja hoću." Zadatak te neplaćene radne snage bio je da pruţi sirovinu koja je nakon toga mogla biti oblikovana za njegove svrhe. „Način na koji on razgovara ne teče jednom kolotečinom, već se razlikuje kao i knjige na policama njegove knjiţnice'; napisao je novinar Chicago Tribunea koji je posjetio Marxa 1878. godine. „Čovjeka se općenito moţe prosuditi po knjigama koje čita i sami

moţete stvoriti vlastite zaključke ako vam kaţem daje samo slučajan pogled otkrio Shakespearea, Dickensa, Thackeraya, Moliérea, Racinea, Montai-gnea, Bacona, Goethea, Voltairea, Painea: engleske, američke, francuske plave knjige; djela iz filozofije i politike na ruskom, njemačkom, španjolskom, talijanskom, itd., itd." Doista je i dalje tako: 1976. profesor S. S. Prawer napisao je knjigu od 450 stranica u potpunosti posvećenu Marxovim knjiţevnim referencama. Prvi svezak Kapitala donio je navode iz Biblije, Shakespearea, Goethea, Miltona, Voltairea, Homera, Balzaca, Dantea, Schillera, Sofokla, Platona, Tukidida, Ksenofonta, Defoea, Cervantesa, Drydena, Heinea, Vergilija, Juvenala, Horacija, Thomasa Morea, Samuela Butlera - kao i aluzije na priče strave o vukodlacima i vampirima, njemačke knjiţice s narodnim pričama i baladama, engleske romantične romane, pučke balade, pjesme i popijevke, melodramu i farsu, mitove i poslovice. Što je s knjiţevnim statusom samoga Kapitala7. Marx je znao da se on nije mogao steći iz druge ruke, pukim pokazivanjem ukrasa uzetih od drugih. U prvom svesku pokazuje prezir prema onim ekonomistima koji ,,u isticanju knjiţevno-povijesne erudicije ili u nadodavanju izvanjskih materijala prikrivaju svoj osjećaj znanstvene impotencije i sablasnu svijest o tome da će druge morati poučavati ono što su sami smatrali istinski stranom temom! Strah da bi sam mogao počiniti takav prekršaj mogao bi objasniti tjeskobno priznanje, u pogovoru drugome izdanju, da „nitko ne moţe snaţnije osjetiti knjiţevne nedostatke Kapitala od mene! Unatoč tomu, iznenaĎuje da je tek nekolicina ljudi tu knjigu uopće smatrala knjiţevnim djelom. Kapital je nadahnuo brojne tekstove koji su raščlanjivali Marxovu teoriju vrijednosti rada ili njegov zakon o smanjenoj stopi profita, no samo je šačica kritičara posvetila ozbiljnu pozornost ambiciji koju je iznio sam Marx - u nekoliko pisama Engelsu - da stvori umjetničko djelo. Jedna stvar koja - vjerojatno - odvraća od toga jest mnogoslojna struktura Kapitala koja izmiče lakoj kategorizaciji. Ta se knjiga moţe čitati kao nepregledan gotički roman čije je junake zarobilo i proţdrlo čudovište koje su sami stvorili („Kapital koji dolazi u svijet okaljan je krvlju od glave do pete i krv izbija iz svake pore."), ili kao viktorijanska melodrama (S. E. Hayman u svojoj studiji iz 1962. The

Tangled Bank: Darwin, Marx, Frazer and Freud as Imaginative Writers / Zamršeni sprud: Darwin, Marx, Frazer i Freud kao stvaralački pisci, čak predlaţe i prikladan naslov za dramu: „Zaplijenjena imovina radne snage"), ili kao crnohumorna farsa (prilikom razobličavanja „fantomske objektivnosti" robe, da bi razotkrio razliku izmeĎu herojskog pojavljivanja i neslavne stvarnosti, Marx se sluţi jednom od klasičnih metoda u komediji - skidanjem oklopa hrabroga viteza kako bi se otkrio odeblji i zdepasti čovječuljak u donjem rublju), ili kao grčka tragedija („Kao Edip, protagonisti su u Marxovu podrobnom prepričavanju ljudske povijesti čvrsto uhvaćeni u stišale neumoljive nuţnosti koja se odvija bez obzira na to što oni učinili! piše C. Frankel u Marx and Contemporary Scientific Thouhgt / Marx i suvremena znanstvena misao. „Ipak, sve što ih veţe za njihovu sudbinu jest njihovo vlastito sljepilo, njihove idées fixes, koje ih priječe da uvide činjenice prije nego što bude prekasno"). Ilije moţda riječ o satiričnoj utopiji poput zemlje Houyhnhnma u Guliverovim putovanjima, gdje je svaka mogućnost izgledna i gdje je čovjek jedino prezira vrijedan: u Marxovoj verziji kapitalističkog društva, kao i u konjskom pseudoraju Jonathana Swifta, laţni je raj stvoren svoĎenjem običnih ljudskih bića na status nemoćnih, otuĎenih Yahooa. Da bi ispravno ocijenio poremećenu logiku kapitalizma, Marxov je tekst prepun ironije - ironije koja istraţivačima posljednjih 140 godina i dalje izmiče. Izuzetak je američki kritičar Edmund Wilson, koji je dokazivao u knjizi To The Finland Station: a study in the writing and acting of history (Na Finskom kolodvoru: studija o pisanju i djelovanju povijesti; 1940) da je vrijednost Marxovih apstrakcija ples robe, lakrdijaški poprečni vez vrijednosti - primarno ironijska, supostavljena, jer su one dio turobnih, dobrano dokumentiranih prizora bijede i prljavštine koje kapitalistički zakoni stvaraju u praksi. Wilson je Kapital smatrao parodijom klasične ekonomije: ,,i kad [ga] jednom pročitamo, konvencionalna djela o ekonomiji više nam se nikad ne čine istima: uvijek moţemo prezreti njihove argumente i naličja stvarnosti grubih ljudskih relacija, što i jest njihova svrha ili efekt za prikrivanje'! Nitko nije nikad, mislio je, tako ubitačno stekao psihološki uvid u beskonačnu sposobnost ljudske naravi da zanemari ili bude ravnodušna prema patnjama koje nanosimo drugima u onom

trenu kad doĎemo u prigodu da od njih nešto dobijemo za sebe. „Baveći se tom temom, Karl Marx je postao jednim od najvećih majstora satire. Marx je svakako najveći ironičar još od Swifta i ima mnogo zajedničkog s njim." To se priznanje čini toliko nevjerojatno pretjeranim ili čestitim da ga je moţda potrebno potkrijepiti dodatnim dokazima. Okrenimo se stoga posthumnoj Teoriji viška vrijednosti, takozvanom četvrtom svesku Kapitala, u kojem Marx potanko izlaţe različita nastojanja klasičnih ekonomista da naprave razliku izmeĎu „proizvodnog" i „neproizvodnog" rada. Adam Smith je u potonju klasu smjestio „svećenike, pravnike, liječnike, ljude od pera svake vrste; glumce, komedijaše, muzičare, operne pjevače, operne plesače, itd." sve njih „uzdrţava jedan dio godišnjeg proizvoda radinosti drugih ljudi".2* No je li ta distinkcija stvarno tako jasna i jednostavna? Marx tvrdi da svako zamislivo zanimanje moţe biti produktivno i to počinje dokazivati najednom očito apsurdnom primjeru: Filozof proizvodi ideje, pjesnik pjesme, svećenik propovijedi, profesor knjige itd. Zločinac proizvodi zločine. Sagledamo li pomnije vezu izmeĎu potonje proizvodne grane i cjeline društva, oslobodit ćemo se mnogih predrasuda. Zločinac ne samo da proizvodi zločine, već i kazneno pravo, a k tome i neizostavnu knjigu u kojoj isti profesor svoja predavanja izbacuje kao "robu" na opće trţište. Zločinac povrh toga proizvodi cijeli sustav redarstvenih snaga te kazneno pravo, redarstvenike, suce, krvnike na vješalima, porotnike, itd. I sve te različite struke, koje jednako tako stvaraju mnoštvo kategorija društvene podjele rada, razvijaju različite sposobnosti ljudskoga duha, stvaraju nove potrebe i nove načine njihova zadovoljenja. Samo se mučenje razvilo do najdomišljatijih mehaničkih izuma te je dalo posla mnogim časnim zanatlijama koji su proizvodili instrumente za njega. __________________________ 25 Adam Smith, n. dj., djelomično prilagođen navod, str. 334.

Zločinac proizvodi dojam, dijelom moralan a dijelom tragičan, ovisno o slučaju, i na taj način iskazuje „uslugu" pobuĎujući moralne i estetske osjećaje javnosti. On ne proizvodi samo knjige o kaznenom zakonu, ne samo kaznene zakonike i zajedno s time zakonodavce na tom području već i umjetnost, beletristiku, romane, pa čak i tragedije, ne samo onako kako pokazuju Mullnerov Schuld i Schillerovi Razbojnici već i Edip i Richard Treći. [Da je pisao danas, mogao bi dodati da bez zločina ne bi bilo ni Johna Grishama, ni inspektora Morsea, ni Tonyja Soprana, pa čak ni Jamesa Bonda.] Zločinac razbija monotoniju i svakidašnju sigurnost burţoaskog ţivota. On ga na taj način spašava od mrtvila i biva uzrokom one nelagodne napetosti i okretnosti bez koje bi čak i poticaj za natjecanje oslabio... Utjecaji zločina na razvoj proizvodne snage mogu se dokazati do u posljednji detalj. Zar bi brave ikad dostigle sadašnje savršenstvo, kad ne bi bilo lopova? ... A ako napustimo sferu privatnog zločina: Zar bi bez nacionalnih zločina ikad nastalo svjetsko trţište? Zar bi nastale nacije? I nije li drvo grijeha od Adamovih dana naovamo ujedno i stablo spoznaje? Kao što Edmund Wilson kaţe, to je usporedivo sa skromnim Swiftovim prijedlogom da se bijeda Irske izliječi tako da se uvjeri siromašne na rubu izgladnjivanja da pojedu višak svoje djece. MeĎutim, čak ni Wilson ne uspijeva tu argumentaciju pratiti do kraja. Samo nekoliko stranica nakon veličanja Marxova oštra psihološkog pogleda i nakon što ga ustoliči na panteon satiričkog genija, on prosvjeduje protiv „grubosti psihološke motivacije koja leţi u osnovi Marxova pogledana svijet" i prigovara da je teorija iznesena u Kapitalu „jednostavno, kao i dijalektika, djelo metafizičara koji nikad nije popustio pred ekonomistom Marxom'! To uvelike ima prizvuk onih njemačkih prikaza prvoga sveska koji su Marxa optuživali za „hegelovsku sofisteriju" - što je optuţba za koju se rado izjasnio krivim priznajući da je u Kapitalu koketirao s Hegelovim načinom izraţavanja. Dijalektička poigravanja koja su toliko pogodila Edmunda Wilsona sva su iste vrste i sadrţe onu ironiju kojoj se tako jako divio: obje tehnike izvrću stvarnost kako bi prikrile svoje grešne tajne. Kao što je američki filozof Robert Paul Wolff komentirao u svome predavanju iz 1984, „neobična je vrsta prigovora nazvati

autora najvećim ironičarom od Swifta i potom ocijeniti njegove najozbiljnije intelektualne napore kao ekscentričnu metafiziku'! Koja je, dakle, veza izmeĎu Marxova knjiţevnog diskursa i njegova „metafizičkog" prikaza burţoaskog ţivota? Ili, kako se Wolff zapitao: „Zašto Marx mora pisati onako kako to čini ako ţeli izvršiti intelektualne zadatke koje je sam sebi postavio?" Da je ţelio napisati pravi tekst o klasičnoj ekonomiji, on je to mogao i učiniti - zapravo, on to i jest napravio. Dva predavanja odrţana u lipnju 1865, koja su poslije objavljena pod naslovom Nadnica, cijena i profit, pruţaju jezgrovit i lucidan saţetak njegovih teorija o robama i radu: „Čovjek koji proizvodi odreĎenu robu za vlastitu neposrednu uporabu, da je sam potrošio, stvara proizvod a ne robu... Roba ima vrijednost, zato što je ona kristalizacija društvenog rada... Cijena, uzeta po sebi, nije ništa drugo već monetarni izraz vrijednosti:.. Ono što radni čovjek prodaje nije izravno njegov rad, već njegova sposobnost izrade, njena privremena odredba koju on prenosi na kapitalista..." I tako dalje. Kakva god bila njezina prednost kao ekonomske analize, ovo moţe shvatiti svako inteligentno dijete: nema paţljivo dotjeranih metafora ili pak metafizike, nikakvih zakučastih digresija ili filozofskih ekskursa, nikakvih knjiţevnih ukrasa. Zašto je onda Kapitala koji se bavi istim predmetom, toliko izrazito različit u stilu? Je li Marx iznenada izgubio dar jasna govorenja? Očito ne: u vrijeme kad je drţao ta predavanja dovršavao je prvi svezak Kapitala. Ključ toga moţe se pronaći u jednoj od malobrojnih analogija koje si je dopustio u Vrijednosti, cijeni i profitu, nakon što je iznio vlastito uvjerenje da profiti potječu od prodaje roba po njihovoj „stvarnoj" cijeni, a ne, kao što bi netko mogao pretpostaviti, od nadodavanja dodatne vrijednosti pristojbe. „To se čini kao paradoks i protivi se svakodnevnom zapaţanju! piše on. „Paradoks je i to što se Zemlja okreće oko Sunca, i to što se voda sastoji od dva zapaljiva plina. Znanstvena je istina uvijek paradoks ako se o njoj sudi na temelju svakodnevnog iskustva koje dohvaća samo varljivu narav stvari! Funkcija je metafore da nas natjera da posvetimo pozornost nečemu novom, prenoseći njene kvalitete na nešto drugo, pretvarajući nešto poznato u nešto strano, i obrnuto. Ludovico Silva, meksički kritičar Marxa, nadovezao se na etimološko značenje „metafore" kao

prijenosa kako bi ustvrdio da je ,sam kapitalizam metafora, otuĎujući proces koji premješta ţivot od subjekta do objekta, od uporabne vrijednosti do razmjenske vrijednosti, od čovjeka do monstruma. U tom tumačenju, knjiţevni stil koji je Marx usvojio u Kapitalu nije slikovito izvanjsko ukrašavanje naneseno na inače ruţnu drvenu oplatu ekonomskog prikaza, kao pekmez na debeli tost; to je jedini prikladan jezik da se izrazi „varljiva narav stvari! ontološki poduhvat koji se ne moţe omeĎiti unutar granica i konvencija postojećega ţanra kao što je politička ekonomija, antropološka znanost ili povijest. Ukratko, Kapital je u potpunosti sui generis. Nikad ni pribliţno nije bilo ničeg sličnog ni prije ni poslije njegova nastanka - što je vjerojatno razlog zašto ga se tako dosljedno zanemarivalo odnosno pogrešno tumačilo.

POGLAVLJE

3

Naknadni ţivot Stoljeće nakon njegova objavljivanja, britanski premijer Harold Wilson hvalisao se da nikad nije pročitao Kapital. „Uspio sam doći najdalje do druge stranice - to je mjesto gdje je bilješka velika gotovo kao i stranica. Smatrao sam da su dvije stranice temeljnoga teksta i stranica bilješki previše." Letimičan pogled na prvi svezak Kapitala razotkriva to kao neobuzdano pretjerivanje: doista ima nekoliko biljeţaka na uvodnim stranicama, no nijedna nema više od nekoliko rečenica. Usprkos tomu, Wilson je vjerojatno govorio u ime mnogih čitatelja koje je odbila doţivljena ili stvarna „teţina" te knjige. Marx je predvidio takvu reakciju u predgovoru. „Razumijevanje prvog poglavlja, poglavito odsječka koji sadrţi analizu robe, pričinjat će nam stoga najviše poteškoća. Što se sad, pak, tiče analize vrijednosne supstancije i veličine, ja sam ih popularizirao što sam više mogao! Vrijednosna forma, tvrdio je, vrlo je jednostavna. „Svejedno, ljudski duh trudio se više od 2.000 godina uzalud da ih dokuči... S izuzetkom odsječka o vrijednosnom obliku, ovoj se knjizi stoga neće moći

predbaciti da se razumije sama po sebi. Pretpostavljam, naravno, čitatelje, koji su voljni da nauče nešto novo, pa tako i da sami misle'! Čak ni Engels nije bio siguran u to. Dok su se slagali tiskarski slogovi za knjigu, upozorio je Marxa da je ozbiljno pogriješio što nije razjasnio teorijske argumente razdvajajući ih u kraće odjeljke s odvojenim naslovima. „Sama bi ta stvar izgledala na neki način kao školski udţbenik, no brojni bi čitatelji smatrali da ju je tako mnogo lakše razumjeti. Populus, pa čak i znanstvenici, više uopće nisu naviknuti na taj način razmišljanja, i to im treba olakšati što je moguće više." Marx je doista unio neke izmjene na probni otisak, no to su bili tek marginalni ispravci. „Kako moţeš ostaviti izvanjsku strukturu knjige u sadašnjem obliku?!! zapitao je Engels očajno nakon što je vidio posljednje korekturne zahvate. „Četvrto je poglavlje dugo gotovo 200 stranica i ima samo četiri potpoglavlja... Nadalje, tijek misli neprestano prekidaju ilustracije, a problem koji se ilustrira nikada se ne rezimira nakon ilustracije, nego se izravno treba izvući iz ilustracije jednoga problema i upustiti u izlaganje drugog problema. To grozno umara, a uz to je i zbunjujuće." I drugi su štovatelji takoĎer shvatili da su im se oči mutile dok su se mučili s nejasnim početnim poglavljima. „Molim te, budi toliko dobar pa kaţi svojoj supruzi! napisao je Marx Ludwigu Kugelmannu, prijatelju iz Hannovera, „da su poglavlja 'Radni dan,' 'Kooperacija, podjela rada i postrojenje' te konačno 'Prvobitna akumulacija' meĎu onima koje se najlakše čitaju. Morat ćeš joj objasniti svu nerazumljivu terminologiju. Postoje li još neka druga sporna mjesta, rado ću pomoći." Kad je veliki engleski socijalist William Morris pročitao Kapital, rekao je kako je ,,u potpunosti uţivao u historijskom dijelu',' no priznao je da je prošao „velike muke koje su izazivale zbrku u glavi dok je čitao dijelove o čistoj ekonomiji u tome velikom djelu. U svakom slučaju, pročitao sam što sam mogao i nadam se da će mi od tog čitanja ostati neke informacije." (To se pokazalo dobrim ulaganjem u svakom smislu: Morrisov primjerak prvoga sveska, u sjajnom i bogato ukrašenom uvezu, u svibnju 1989. na draţbi je prodan za 50.000 američkih dolara.) Potpuno neshvaćanje, a ne političko neprijateljstvo, moglo bi pojasniti nijemu reakciju na Kapital za vrijeme njegova prvog objavljivanja. „Tišina vezana uz moju knjigu čini me nemirnim! uzrujavao se Marx.

Engels je pokušao potaknuti javni interes šaljući njemačkim novinama prikaze pod neprijateljskim pseudonimima i potičući druge Marxove prijatelje da čine slične stvari. „Glavna je stvar da se o knjizi iznova i neprestano raspravlja, na bilo koji način! rekao je Kugelmannu. „Riječima našega prijatelja Isusa Krista, moramo biti nevini kao golubovi i mudri kao zmije! Kugelmann se potrudio najbolje što je mogao pišući članke za nekoliko hanoverskih novina, no kako je i sam jedva razumio knjigu, oni nisu otkrili ništa vaţno. „Kugelmann svakim danom postaje sve slaboumniji',' bjesnio je Engels. Trebalo je četiri godine da se rasproda 1000 primjeraka prvog izdanja. Iako je Marx u pogovoru drugom izdanju (1872) tvrdio kako je „poštovanje koje je Kapital stekao u širokim krugovima njemačke radničke klase najbolja nagrada za njegov trud! čini se malo izglednim da je taj svezak došao do mnogih radnika - iako ih je Joseph Dietzgen u nizu članaka koje je napisao za socijalističke novine Demokrattiche Wochenblatt prikazao kao njegovu glavnu temu. „Samo nekoliko knjiga moglo je biti napisano u teţim okolnostima! napisala je Jenny Marx. „Da su radnici znali o ţrtvama koje su bile potrebne da se dovrši to djelo, koje je napisano samo zbog njih i u njihovu korist, moţda bi pokazali malo više zanimanja." No, kako su to mogli, s obzirom na njegovu duţinu te gustoću i nepoznatu temu? Kao što je Marx i sam istaknuo, „politička je ekonomija i dalje nepoznata znanost u Njemačkoj! Drugdje se, meĎutim, pokazalo zanimanje. Već od siječnja 1868, dva mjeseca nakon objavljivanja, londonski Saturday Review uvrstio je Kapital u kratak pregled novijih njemačkih knjiga. „Autorova gledišta mogu biti onoliko štetna koliko ih mi zamišljamo takvima! zaključio je, „meĎutim, nema sumnje u uvjerljivost njegove logike, u ţustrinu njegove retorike i u šarm kojim ustoličuje najoporije probleme političke ekonomije." Bilješka u Contemporary Reviewu pet mjeseci poslije, iako je patriotski prezrela njemačku ekonomiju („ne smatramo da od Karla Marxa moţemo mnogo naučiti"), čestitala je autoru jer nije zaboravio „ljudski interes - 'interes gladi i ţeĎi' koji leţi u pozadini znanosti'! Ruski prijevod Kapitala pojavio se u proljeće 1872; carski su ga cenzori propustili zato što se nije mogao primijeniti u Rusiji te stoga nije mogao biti subverzivan (iako su sklonili sliku autora, bojeći se da

bi mogao nadahnuti kult ličnosti). Sam su tekst ocijenili toliko neprohodnim da će „ga tek nekolicina pročitati a još manje njih će ga razumjeti'! MeĎutim, najveći dio od 3000 tiskanih primjeraka prodao se za godinu dana. Iako se njegova knjiga nije mogla nabaviti niti se za nju znalo u najvećem dijelu kapitalističkih zemalja Zapada, novine i časopisi u pretkapitalističkoj Rusiji vrtjeli su povoljne prikaze o njoj. „Nije li to ironija sudbine! napisao je Marx Engelsu, „da Rusi, s kojima sam se borio dvadeset i pet godina, uvijek ţele biti moji zaštitnici? Oni slijede najekstremnije ideje koje Zapad moţe ponuditi, iz čiste nezasitnosti." Posebno su ga hvalili u jednim petersburškim novinama koje su veličale „neobičnu ţivotnost" njegove proze. ,,U tom pogledu! dodaje, „autor ni na koji način ne sliči... većini njemačkih znanstvenika, koji ... pišu svoje knjige jezikom toliko suhim i nerazumljivim da glave običnih smrtnika pucaju od njih." Nastajanje francuskog izdanja bilo je problematičnije. Iako je taj posao započeo 1867, odmah nakon njemačkog objavljivanja, tijekom sljedećih četiri godine iskušano je i odbijeno ništa manje nego pet prevoditelja. Naposljetku je Marx svoj blagoslov dao Josephu Royu, učitelju iz Bordeauxa. Pregledavši nekoliko prvih poglavlja, ipak je ocijenio da je Roy, iako su poglavlja „uglavnom dobro napravljena! često prevodio previše doslovno. „Stoga sam bio prisiljen ponovno napisati cijele odlomke na francuskom, kako bih ih učinio tečnima." S Marxovim odobrenjem, izdavač je odlučio objavljivati knjigu u nastavcima („da bude lakše dostupna radničkoj klasi"), od kojih se prvi pojavio u svibnju 1875. godine. U zemlji koja ga prihvatila, nakon onih prvih obećavajućih prikaza, uslijedila je šutnja. „Iako je Marx dugo ţivio u Engleskoj! napisao je odvjetnik Sir John MacDonnell u Fortnightly Reviewu u oţujku 1875, „on je gotovo sjena od imena. Ljudi mu moţda tako ukazuju čast što ga grde; no ne čitaju ga." Marx je vjerovao kako je „osebujan dar tupe glupavosti" roĎeno pravo svakoga Britanca, a činjenica da nijedno izdanje na engleskom nije izašlo za njegova ţivota samo je potvrdila tu predrasudu. „Vrlo smo vam zahvalni na vašem pismu! napisali su iz Messrs Macmillan&Co. Engelsovu prijatelju Carlu Schorlemmeru, profesoru organske kemije na sveučilištu u Manchesteru, „no nismo skloni prihvatiti se objavljivanja prijevoda Kapitala". Onih nekoliko Britanaca koji su ga ţeljeli proučavati morali su se boriti s

njemačkom, ruskom ili francuskom verzijom onako kako su najbolje znali. Radikalni engleski novinar Peter Fox, izdavač novina National Reformer, kad je dobio na dar njemačko izdanje, rekao je da se osjećao kao čovjek koji je dobio slona i ne zna što bi učinio s tim. Škot iz radničke klase Robert Banner poslao je Marxu ovaj tjeskoban vapaj za pomoć: Zar nema nade da se ono prevede? Ne postoji djelo koje se moţe naći na engleskom jeziku u kojem se zagovara interes napaćenog mnoštva, svaka knjiga koju mi mladi socijalisti uzmemo u svoje ruke djelo je koje zastupa interese kapitala, a time i nerazvijenost naše borbe u ovoj zemlji. S djelom koje se bavi ekonomijom sa stajališta socijalizma, u ovoj biste zemlji vrlo brzo vidjeli pokret koji bi primirio tu prokletu stvar. Oni kojima je. knjiga najviše bila potrebna, najmanje su je mogli razumjeti, dok obrazovana elita koja ju je mogla čitati to nije ţeljela činiti. Kao što je engleski socijalist Henry Hyndman napisao: „S obzirom da smo se u naše vrijeme navikli, posebno u Engleskoj, mačevati s velikim mekim štitnicima na vršku mačeva, Marxov se zastrašujuće bijesni juriš na neprijatelje s isukanim mačem činio tako neprikladnim da je našim gospodskim borcima i ljudima naviknutim na vjeţbalište nemoguće povjerovati kako je taj bespoštedni polemičar i bijesni napadač kapitala doista bio najdublji mislilac našega vremena'! Sam je Hyndman bio izuzetak od pravila. Početkom 1880, pročitavši francuski prijevod Kapitala, autora je bombardirao tolikim neumjerenim pohvalama da se Marx osjećao obveznim susresti se s njim. Iako je Hyndman izjavio kako „ţudi da nauči", on je najviše govorio: Marx je počeo strepiti od posjeta tog „samodopadnog br-bljivca'! Do neizbjeţnog raskola došlo je u lipnju 1881. kad su u sklopu Hyndmanova socijalističkog manifesta England for All (Engleska za sve) izašla dva poglavlja koja je bez dopuštenja ili čak i bez izraza zahvalnosti uvelike plagirao iz Kapitala - izuzev bilješke u predgovoru u kojoj priznaje kako ga je „za ideje i većinu graĎe koja čini II. i III. poglavlje, zaduţilo djelo velikoga mislioca i originalnog pisca, koje će, vjerujem, uskoro biti dostupno većini mojih

sunarodnjaka'! Marx je to smatrao besramno nedovoljnim: zašto ne spomenuti Kapital ili njegova autora po imenu? Hyndman se mlitavo izgovarao kako su se Englezi „uţasavali socijalizma" i „strepili od toga da ih poučava stranac'! MeĎutim, kao što je Marx istaknuo, nije bilo vjerojatno da će knjiga ublaţiti taj uţas prizivajući „san o socijalizmu" na 86. stranici, i svaki poluinteligentni čitatelj bi sigurno iz predgovora pogodio da anonimni „veliki mislilac" mora biti stranac. Bila je to kraĎa, očita i jasna - sloţena od umetanja imbecilnih pogrešaka u nekoliko odlomaka koji nisu doslovno izvučeni iz Kapitala. Tek što se Marx razišao s jednim engleskim učenikom, stekao je drugoga - iako je ovaj put bio dovoljno oprezan da se ne naĎe s njim. Ernest Belfort Bax, roĎen 1854, pod utjecajem Pariške komune prihvatio je radikalne ideje još dok je bio učenik u školi te je 1879. počeo pisati dugi niz članaka za kulturni mjesečnik Modem Thought, u kojima je govorio o intelektualnim velikanima toga doba, uključujući Schopenhauera, Wagnera i (1881) Marxa. Završivši studij hegelijanske filozofije u Njemačkoj, Bax je vjerojatno bio jedini engleski socijalist iz svoje generacije koji je prihvatio dijalektiku kao unutarnju dinamiku ţivota. Kapital je opisao kao knjigu „koja utjelovljuje iznalaţenje doktrine u ekonomiji usporedive s njenim revolucionarnim karakterom i s dalekoseţnom vaţnošću kopernikanskog sustava u astronomiji, ili zakona gravitacije u mehanici! Marx je, razumljivo, bio oduševljen pozdravljajući Baxov članak kao „prvo objavljivanje takve vrste koje je proţeto stvarnim entuzijazmom za nove ideje i koje se smiono oduprlo britanskom filistarstvu! MeĎutim, bez obzira na sve njegove mane, prezreni je Hyndman učinio više od Baxa ili bilo koga drugoga da proširi Marxove ideje u toj filistarskoj naciji. Ostao je revan učenik uvelike navodeći Marxa ovaj put po imenu - u svojoj knjizi The Historical Basis of Socialism in England (Historijska osnova socijalizma u Engleskoj) iz 1883. godine. Osnovao je čak eksplicitnu marksističku stranku Demokratska federacija (kasnije Socijaldemokratska federacija), čiji su vodeći članovi bili Bax, William Morris, Walter Crane te Marxova kćer Eleanor i njen ljubavnik Edward Aveling. Hyndmanovo oduševljeno zagovaranje Kapitala na sastancima Federacije potaknulo je mladoga

irskog pisca Georgea Bernarda Shawa da jesen 1883. provede proučavajući francusko izdanje u čitaonici Britanskoga muzeja, gdje je i Marx prekapao po izvornoj arhivskoj graĎi. „Bila je to prekretnica u mojoj karijeri! prisjećao se Shaw. ,,Marx je bio otkriće ... On mi je otvorio oči na činjenice iz povijesti i civilizacije, dao mi je potpuno osvjeţenu koncepciju univerzuma, dao mi je svrhu i misiju u ţivotu! Kapital je, napisao je, „ostvario najveći pothvat za koji je neka knjiga sposobna - onaj koji mijenja umove ljudi koji ga čitaju! Shawova strast za Kapitalom nikad se nije ugasila, što je i dokazao ekstravagantnom posvetom već na prvoj stranici knjige Everybody's Political What's What (Svačije političko uvjerenje o tome što je što) napisanoj više od šezdeset godina poslije: Tek su u 19. stoljeću, nakon što je Karl Marx razgolitio izvještaje naših tvorničkih nadglednika iz naših nepročitanih plavih knjiga i razotkrio kapitalizam u svoj njegovoj grozoti, pesimizam i cinizam dostigli svoje najcrnje dubine. On je u potpunosti i do kraja dokazao da je kapital u svojoj teţnji za onim što je on nazvao Mehrwerth, što mi prevodimo kao višak vrijednosti (ona uključuje rentu, kamate i trgovački profit), bezobziran i da ga ništa neće zaustaviti, pa čak ni sakaćenje i pokolj, bijelo i crno ropstvo, omamljivanje narkoticima i opijanje, ako oni po centu obećavaju šiling više od dividendi koje daje filantropija. Prije Marxa je bilo mnogo pesimizma. Knjiga Propovjednika u Bibliji prepuna je toga. Shakespeare je u Kralju Learu, u Timonu Atenanjinu i u Koriolanu, došao do toga i zaglavio tamo. To se isto dogodilo i Swiftu i Goldsmithu. No nijedan od njih nije mogao dokumentirati taj slučaj iz sluţbenih izvora kao što je to Marx učinio. On je time stvorio zahtjev za „novim svijetom" koji ne samo da nadahnjuje moderni komunizam i socijalizam već je 1941. postao programskom krilaticom vatrenih konzervativaca i crkvenjaka. Shaw nije imao puno uspjeha u širenju tog evanĎelja svojim ko-" legama članovima društva fabijanaca (Fabian Society), kojem se pridruţio 1884. godine. Njegov prijatelj H. G. Wells odbacio je Marxa kao „kruta, egocentrična i maliciozna teoretičara" koji je „najjeftinijim i najpriprostijim ljudskim porivima omogućio drţanje poze pretenciozne filozofije'.' Pod utjecajem njihova glavnog

teoretičara Sidneya Webba, fabijanci su odvratili britanski socijalizam od shvaćanja klasne borbe prema uvjerenju da bi, s univerzalnim pravom glasa, postojeća britanska drţava mogla uvesti socijalno zakonodavstvo čime bi poboljšala uvjete ţivota radničke klase i učinkovitost ekonomskoga sustava. To je postao i prevladavajući kredo Laburističke stranke, osnovane 1900. godine. Stara dosjetka da laburisti više duguju protestantskom metodizmu nego Marxu, mogla bi biti pretjerivanje. MeĎu laburističkim pristašama i njihovim članovima u britanskom Parlamentu našli su se mnogi socijalisti koji bi se mogli nazvati marksovcima, a moţda i marksistima. Godine 1947. ta je stranka čak objavila pretisak Komunističkog manifesta kako bi „iskazala svoju zahvalnost Marxu i Engelsu kao ljudima koji su nadahnuli cijeli radnički pokret! MeĎutim, čelnici laburista dosljedno su se pridrţavali gledišta Harolda Wilsona da je Marxovo nasljeĎe nevaţno, moţda zapravo i štetno, za ustavnu stranku lijevoga centra. U Njemačkoj, Marxovoj domovini, njegove su ideje postale vladajuća ideologija Njemačke socijalističke stranice (Sozialistische Vartei Deutschlands; SPD) na kongresu u Erfurtu 1891. godine. No erfurtski je program imao dva različita dijela, koji su dali naslutiti dugu borbu izmeĎu revolucionara i revizionista. Prvi dio, koji je zacrtao Karl Kautsky, ponovno je ustoličilo teorije bliske onima iz Kapitala, kao što je tendencija prema monopolu i osiromašenju proletarijata. Drugi se dio, koji je napisao Eduard Bernstein, bavio tekućim političkim ciljevima - univerzalnim pravom glasa, slobodnim obrazovanjem, progresivnim oporezivanjem dohotka. Bernstein je tijekom 1880-ih ţivio u Londonu i pao pod utjecaj ranih fabijanaca: Rosa Luxemburg se ţalila da on „svijet vidi kroz engleske naočale'! Bernstein je otvoreno odbio prihvatiti većinu Marxova nasljeĎa u desetljeću nakon erfurtskogkongresa, odbacujući njegovu teoriju o vrijednosti kao „čisto apstraktan koncept" koji nije uspio objasniti odnos izmeĎu ponude i potraţnje. Kautsky u početku nije bio siguran bi li kritizirao svoga starog sudruga, ponekad je čak izgledalo kao da ga ohrabruje: „Odbacili ste našu taktiku, našu teoriju vrijednosti, našu filozofiju, sada sve ovisi o onome što vi smatrate da bi kao novo trebalo zauzeti mjesto onoga starog'! Do kraja stoljeća Bernsteinove su namjere bile previše očite. Kapitalizam, koji je bio daleko od toga

da ga zbaci neizbjeţna i neminovna kriza, vjerojatno će se odrţati i osigurati povećani napredak velikom broju ljudi. Upravlja li se njime ispravno, on bi se zapravo mogao pokazati pokretačem društvenog napretka: Prema tome je u potpunosti pogrešno pretpostaviti da sadašnji razvoj društva pokazuje relativno ili zapravo apsolutno opadanje broja članova posjedničke klase. Njihov se broj povećava i relativno i apsolutno... Budućnost socijalizma ne ovisi o smanjenju već o porastu društvenog bogatstva. Iako se Njemačka socijalistička stranka i dalje definirala kao revolucionarna proleterska organizacija, u praksi je postajala sve uspješnija parlamentarna stranka koju su vodili oni koji su vjerovali u postupnu evoluciju i tehnokrati. Kao dobar poznavalac ironije, čak bi se i Marx morao nasmijati (ili barem napraviti grimasu) svojoj sudbini: prorok bez previše počasti u vlastitoj zemlji, s još manje u svojoj naturaliziranoj domovini Velikoj Britaniji, postao je nadahnuće za kataldizmička previranja na mjestu gdje je to najmanje očekivao - u Rusiji, u narodu koji jedva da je spomenut u Kapitalu. Ipak je pred kraj ţivota već počeo ţaliti zbog te omaške: uspjeh ruskoga izdanja Kapitala natjerao ga je da se zamisli ne postoji li na kraju ipak i ondje odreĎeni revolucionarni potencijal. Njegov prevoditelj u Sankt Petersburgu Nikolaj Danielson bio je jedan od voĎa narodnjaka koji su vjerovali da Rusija moţe izravno prijeći iz feudalizma u socijalizam. Marxovo portretiranje učinaka kapitalizma koji uništava dušu uvjerio je narodnjake da bi taj stadij ekonomske evolucije trebalo izbjeći ako je ikako moguće, a kako Rusija već ima zametak oblika javnoga vlasništva nad zemljom na selu, bilo bi izopačeno razoriti seljačke zadruge i izručiti ih privatnim zemljoposjednicima samo zbog toga da bi se podredili nekom navodno neminovnom povijesnom zakonu. Za nešto pravovjernije marksiste poput Georgija Plehanova, koji je ostao pri tome da uvjeti za socijalizam neće sazrjeti sve dok se Rusija ne industrijalizira, to je bila samozavaravajuća ludost - a desetljeće, ili otprilike toliko, nakon pojave Kapitala čini se da je i Marx mislio tako. Odgovarajući 1877. narodnjaku koji je prosvjedovao protiv njegova determinističkog

pogleda na povijest, napisao je da, ako Rusija trebati postati kapitalistička drţava slijedeći primjer zapadnoeuropskih zemalja, „njoj to neće uspjeti a da prvo dobar dio svojih seljaka ne pretvori u proletere. No nakon toga, jednom kad se uvuče u nutrinu kapitalističkog reţima, ona će iskusiti njegove nesmiljene zakone kao i drugi bezboţni narodi'! Marx se ipak posvetio ozbiljnom razmišljanju o razvoju dogaĎaja u Rusiji, koji su prijetili da će opovrgnuti njegove teorije. Taj je buntovnički pokret moţda bio mali, no bio je iznimno odlučan i učinkovit: izmeĎu 1879. i 1881. Narodna volja, otpadnička frakcija narodnjaka, izvela je sedam pokušaja atentata na cara Aleksandra II, od kojih je posljednji bio uspješan. (Šest godina poslije Narodna volja pokušala je izvršiti atentat i na cara Aleksandra III. Jedan od onih koji je visio zbog svoje uloge u toj uroti bio je Aleksandar Uljanov, čiji će mlaĎi, tada još maloljetni, brat Vladimir Iljič Uljanov postati poznatiji kao V I. Lenjin). Poplava uhićenja i pogubljenja koja je uslijedila natjeralaje mnoge ruske revolucionare u izgnanstvo. Plehanov se preselio u Švicarsku s nekolicinom drugova, uključujući i Veru Zasulič, koja je 1876. ustrijelila gubernatora Sankt Petersburga i potom izvela takav virtuozan nastup u sudnici da ju je porota oslobodila optuţbe za pokušaj ubojstva. Usprkos svojoj reputaciji, ona se nije slagala sa sve nasilnijim i prema kra-ljoubojstvu usmjerenom trendu u ruskom socijalizmu, koji je, kako se činilo, iz vida izgubio ekonomske imperative postavljene u Kapitalu. No, pitanje seljaka i proletera nastavilo je mučiti Veru Zasulič i njene kolege emigrante na obalama Ţenevskog jezera. U veljači 1881. obratila se Marxu da joj da mjerodavno mišljenje. „Vi niste nesvjesni toga da vaš Kapital uţiva veliku popularnost u Rusiji! napisala je. „No vjerojatno ne znate da vaš Kapital igra veliku ulogu u našim raspravama o agrarnom pitanju." Bi li on mogao razriješiti taj spor „tako da iznesete svoje ideje o mogućoj budućnosti seoske općine (mir) i o teoriji povijesne neizbjeţnosti za sve zemlje svijeta koje trebaju proći kroz sve faze kapitalističke proizvodnje?" Marx se lomio nad tim problemom nekoliko tjedana napisavši ne manje od pet skica svoga odgovora. Naposljetku joj je poslao kratko pismo rekavši da je njegova „takozvana teorija" pogrešno shvaćena: povijesna neizbjeţnost burţoaske faze „izričito je ograničena na

zemlje Zapadne Europe". Zapadnjački prijelaz iz feudalizma u kapitalizam predstavljao je preobrazbu jednoga tipa privatnog vlasništva u drugi, dok bi u slučaju ruskih seljaka, „njihovo javno vlasništvo moralo, naspram toga, biti preobraţeno u privatno vlasništvo. Stoga analiza dana u Kapitalu ne navodi razloge ni za ni protiv odrţivosti seoske općine! To je još više ohrabrivalo nego njegovi komentari od prije samo četiri godine - iako je mnogo suzdrţanije od prve skice Marxova pisma Veri Zasulič, koja je objašnjavala zašto i kako bi rusko seljaštvo moglo izbjeći sudbinu svojih zapadnoeuropskih pandana: U Rusiji, zahvaljujući jedinstvenoj kombinaciji okolnosti, seoska se općina, koja se učvrstila na razini cijele zemlje, moţe postupno odvojiti od svojih prvobitnih obiljeţja i neposredno razviti kao element kolektivne proizvodnje na razini cijele zemlje... Ruska je revolucija potrebna da bi spasila ruski mir. Vezano za to, vlada i „novi stupovi društva" rade najbolje što mogu kako bi mase pripremili za takvu katastrofu. DoĎe li do revolucije u pravom času, ako ona sve svoje snage usredotoči na to kako bi seoskoj općini dopustila da se u potpunosti razvije, potonja će se uskoro razviti kao element obnove u ruskom društvu i kao element nadmoći nad zemljama koje je porobio kapitalistički sustav. Pet dana nakon što je Marx poslao svoju konačnu verziju, manja je skupina pripadnika Narodne volje u Sankt Petersburgu uspješno izvršila atentat na cara Aleksandra II. bacivši bombu na njegovu kočiju. Sa svojim dugo odrţavanim uvjerenjem da se revolucija moţe ostvariti samo posredstvom kolektivne akcije radničke klase, a ne individualnim akrobacijama i terorističkim djelima, od Marxa se moţda očekivalo da stane uz Veru Zasulič i Plehanova umjesto uz bombaše koji su birali smrt ili slavu. MeĎutim, on se u pismu kćeri Jenny povjerio da su švicarski emigranti bili „obični doktrineri, smušeni anarhosocijalisti, te je njihov utjecaj na rusko 'ratno poprište' ravan nuli'.' Za razliku od njih, atentatori iz Sankt Petersburga „su skroz naskroz čestiti ljudi, bez melodramatskog pozerstva, jednostavni, činjenični, junački... Oni se muče kako bi Europu poučili da je njihov modus operandi specifično ruski i povijesno neizbjeţan obrazac djelovanja koji ništa više nije podesan za moraliziranje - za ili protiv - nego što je to potres na Hiosu!

Nezamislivo je da bi mlaĎi Karl Marx zauzeo takav stav: on je godinama osuĎivao one socijaliste koji su se puni povjerenja priklonili coups, attentats i tajnim urotama. MeĎutim, do 1881. već je bio bolestan i iscrpljen. Čekajući tako dugo na pravu proletersku revoluciju, on je već - izgleda - bio iznureno nestrpljiv za ustanak bilo kakve vrste. Kad mu se u proljeće rodio unuk, Marx se bavio mišlju kako djeca, „roĎena na ovoj prekretnoj točki u povijesti, [...] pred sobom imaju najrevolucionarnije razdoblje kroz koje će čovjek morati proći, Loša je stvar sada biti star' i zbog toga jedino moći predviĎati umjesto vidjeti! Svi su arhitekti revolucije 1917. navodili Marxa, a osobito Kapital, kao boţanski autoritet koji je jamčio ispravnost njihovih pogleda. Trocki je proučavao tu knjigu 1900. kad je prognan u sablasno selo u Sibiru okuţeno insektima - „otirući ţohare sa stranica', kako se prisjećao. Lenjin je tvrdio da ju je pročitao 1888, prerano sazreo u dobi od osamnaest godina sjedeći na staroj peći u kuhinji u djedovu stanu. Nakon toga je Kapital - ili oni dijelovi za koje je smatrao da sluţe njegovim svrhama - koristio kao oštricu kojom će sasjeći svoje protivnike. (Maksim Gorki rekao je za Lenjinove govore da su imali „hladan sjaj britve za brijanje'!) Iako je njegovo prvo djelo, Razvoj kapitalizma u Rusiji, predstavljeno kao neka vrsta dodatka Marxu, u njemu nije bilo ništa od ironije i indignacije iz Kapitala. Kao što je Edmund Wilson primijetio, „cijelo je Lenjinovo pisanje funkcionalno. Ono je u cijelosti usmjereno na ostvarivanje neposredne svrhe... On je jednostavno čovjek koji ţeli uvjeriti." Neposredna svrha Razvoja kapitalizma u Rusiji bila je uvjeriti Lenjinove drugove da je njihova zemlja već izašla iz feudalizma zahvaljujući brzom širenju ţeljezničkog prometa, rudnika ugljena, čeličana i tvornica tekstila tijekom 1880-ih i 1890-ih. Istina, industrijski proletarijat postojao je samo u Moskvi i Sankt Petersburgu, no to je ojačalo njegovu obvezu da djeluje kao avangardna klasa iznoseći prituţbe seljaka i zanatlija iz drugih dijelova zemlje. U novim tvornicama, napisao je Lenjin, „eksploatacija se razvila u potpunosti i pojavljuje se u svom čistom obliku, bez ikakvih zamršenih pojedinosti. Radnik ne moţe ne vidjeti da je kapital ono što ga tlači... To je razlog zašto tvornički radnik nije nitko drugi nego najistaknutiji predstavnik cijelog eksploatiranog stanovništva." MeĎutim, Lenjin je nešto kasnije u svojoj raspravi Sto

da se radi? dodao da su radnici previše zaokupljeni vlastitom ekonomskom borbom da bi razvili istinsku revolucionarnu svijest: Mnogo se govori o spontanosti. MeĎutim, spontan razvoj radničke klase vodi do njena podreĎivanja burţoaskoj ideologiji. To je zato što je spontani pokret radničke klase sindikalizam, a sindikalizam znači burţoasko porobljavanje radnika. Stoga je naš zadatak, zadatak socijalne demokracije, boriti se protiv spontanosti, odvratiti pokret radničke klase od tog spontanog, sindikalističkog stremljenja da se doĎe pod okrilje burţoazije i dovesti ga pod okrilje revolucionarne socijalne demokracije. Lenjin je masovne kampanje za bolje uvjete i kraći radni tjedan, koje je Marx zagovarao u Kapitalu, odbacio kao gubitak vremena. Umjesto toga, radnici bi se trebali staviti na raspolaganje profesionalnim revolucionarima kao što je on sam. „Suvremeni socijalistički pokret moţe se pojaviti jedino na osnovi temeljite znanstvene spoznaje... Nositelj te znanosti nije proletarijat već burţoaska inteligencija." U tim se rečenicama moţe vidjeti zametak onoga što je naposljetku postalo monstruozna tiranija. Kao samoimenovani nositelj Deset zapovijedi, Lenjin je volio podsjećati svoje drugove na njihov niţi intelektualni status. „Nemoguće je razumjeti Marxov Kapital, posebno njegova prva poglavlja, a da se u potpunosti prethodno ne prouči i shvati cjelina Hegelove Znanosti logike", napisao je u svojim Filozofskim sveskama. „Slijedom toga, pola stoljeća kasnije nitko od marksista ne razumije Marxa! Osim njega, naravno. Ipak, unatoč svom njegovom čitanju i pisanju, Lenjinova vlastita „znanstvena spoznaja" nije bila ništa temeljitija nego što je trebala biti. Evo jedne pronicljive ocjene Trockoga, koji ga je promatrao izbliza paţljivije od bilo koga drugoga: Cjelina Marxa pojavljuje se u Komunističkom manifestu, u Kritici političke ekonomije, u Kapitalu. Čak i da mu nije bilo suĎeno da postane osnivač Prve internacionale, on bi i dalje za sva vremena

ostao kakvoga ga poznajemo danas. Cjelina Lenjina, s druge strane, pojavljuje se u revolucionarnoj akciji. Njegova znanstvena djela samo su priprema za djelovanje. A moţda čak nisu ni priprema. „Osvajanje vlasti! napisao je Lenjin 1917, „smisao je ustanka. Njegov politički zadatak bit će razjašnjen nakon njena osvajanja." Kao što ističe povjesničar Bertram Wolfe, to okreće Marxa naglavačke: marksističko uvjerenje da u konačnici ekonomija odreĎuje politiku „postaje lenjinističko gledište da bi, s dovoljno odlučnosti, sama vlast, gola politička vlast, u cijelosti mogla uspjeti u odreĎivanju ekonomije'! Nije stoga čudo što je prevladavajući kredo Sovjetskoga Saveza stekao ime marksizma-lenjinizma, umjesto da jednostavno bude marksizam. Marxov najdraţi moto bio je de omnibus dubitandum („sve treba preispitati"). MeĎutim, nitko tko je to praktično pokušao isprobati u komunističkoj Rusiji nije dugo poţivio. Marksizam prakticiran onako kako je to činio sam Marx nije bio toliko ideologija koliko kritički proces, neprekinuti dijalektički argument. Lenjin i Staljin pretvorili su to u dogmu. (Kao što su to, naravno, učinili i socijalisti prije njih. „Socijaldemokratska federacija dijeli s vašim njemačko-američkim socijalistima tu odliku da su to jedine stranke koje su uspjele svesti marksističku teoriju razvoja na rigidnu ortodoksijuj poţalio se Engels Friedrichu Adolphu Sorgeu, njemačkom političkom emigrantu u New Yorku, u svibnju 1894. godine. "Ta je teorija odmah silom ugurana u radnička grla i bez razvoja uvjerenja, umjesto da ih se natjera da se uzdignu do njene razine uz pomoć vlastitog klasnog instinkta. To je razlog zašto obje ostaju tek sekte i, kao što kaţe Hegel, dolaze iz ničega kroz ništa prema ničemu!) Moglo bi se čak reći da je najviše zbiljsko marksističko ostvarenje Sovjetskoga Saveza bio njegov slom: centralizirano, zatvoreno i birokratsko voĎenje ekonomije pokazalo se neuskladivim s novim proizvodnim snagama, ubrzavajući time promjenu u proizvodnim odnosima. Mihail Gorbačov je to i priznao u svojoj knjizi Perestrojka 1987. godine: Upravljački sustav koji je oblikovan u tridesetima i četrdesetima počeo je postupno proturječiti zahtjevima i okolnostima ekonomskog

napretka. Njegov se pozitivni potencijal iscrpio. Sve je više i više postajao smetnja, i bivao je uzrokom mehanizma kočenja koji nam je poslije nanio toliko mnogo štete... Upravo se u tim okolnostima za socijalizma razvio predrasudom opterećen stav prema ulozi robno-novčanih odnosa i zakonu vrijednosti, i često se iznosila tvrdnja da su oni suprotstavljeni i tuĎi socijalizmu. Sve se to zdruţilo s podcjenjivanjem računovodstva profita i gubitka te je stvaralo zbrku u odreĎivanju cijena, i nije se uzimao u obzir optjecaj novca... Pojavili su sve jasniji znakovi otuĎenja čovjeka od vlasništva cijelog naroda, nepostojanja usklaĎenosti izmeĎu javnog interesa i osobnih interesa osobe koja radi. Nakon Rusije, sljedeća velika zemlja koja je sebe proglasila komunističkom bila je Kina, koja je postala „Narodna Republika" 1949. godine. Dok su se Marx i Lenjin usredotočili na urbani proletarijat, Mao Ce-Tung je tvrdio da seljaci mogu biti revolucionarna snaga budu li ih vodili „ispravni" voĎe kao što je on sam. Izbjegavajući sovjetski model brze industrijalizacije, Mao je ruralnom razvoju dao najveću vaţnost, nadahnjujući mnoge marksiste u zemljama Trećeg svijeta koje nemaju industriju da budu vrijedne spomena. MeĎutim, maoistički politički program bio je katastrofalan za kinesko seljaštvo: Veliki skok naprijed, plan da se kolektivizira poljoprivreda i unaprijedi sitna ruralna industrija, doveo je do masovne gladi te je napušten I960, samo dvije godine nakon pokretanja. U isto je vrijeme došlo do raskola izmeĎu Kine i Sovjetskog Saveza, nakon što je Nikita Hruščov ismijao Veliki skok, a Mao uzvratio optuţujući ga da je „pseudokomunist zaveden kapitalizmom'.' MeĎutim, nakon smrti Velikog Kormilara 1976. Kina je i sama krenula putem kapitalizma postajući najbrţe rastuća industrijska ekonomija na svijetu i smatrajući da je zapravo tek sada dosegnula „prvobitni stadij socijalizma! Unatoč tomu što je napustila sve Maove upute, vlada u Pekingu i dalje samu sebe definira kao marksističko-lenjmističku, iako bi „trţišno-lenjinistička" bilo mnogo prikladnije. Kao kršćanstvo sa svojim bezbrojnim suparničkim sektama, marksizam se pokazao u mnogim upadljivo različitim i očito nesuvislim krinkama - boljševici i menjševici, spartakisti i revizionisti, staljinisti i trockisti, maoisti i fidelisti, eurokomunisti i

egzistencija-listi. Sam je Marx predvidio, turobno rezigniran, da će njegovo ime „marksisti" uzalud koristiti dugo nakon njegove smrti te da on neće moći prosvjedovati protiv toga. Njegov najslavniji izraz očaja nad zaluĎenim učenicima bio je prijekor koji je uputio francuskim socijalistima tijekom 1870-ih: ako su oni marksisti, uzdahnuo je, „znam jedino da ja nisam marksist'! I on to moţda nije ni bio. Povijest 20. stoljeća pokazala je da je marksistička revolucija bila najizglednija u zemljama koje nisu imale naprednu industrijsku ekonomiju, kapitalističku klasu ili golemu vojsku proletera-nadničara. Otud i paradoks koji je uočio istraţivač Marxa David McLellan 1983. kad su još gotovo polovicom svijeta vladali reţimi koji su tvrdili da su Marxovi baštinici: Sama činjenica da marksizam nije pobijedio na Zapadu znači da on nije bio pretvoren u sluţbenu ideologiju te da je stoga predmet ozbiljna proučavanja koje vlast ne priječi pomoću kontrole. Upravo se u Zapadnoj Europi i Americi - kapitalističkim zemljama - Marx najpomnije proučavao. Zapravo, pošteno je reći da postoji više stvarnih marksista na Zapadu nego što ih je u mnogim takozvanim „marksističkim" zemljama. U komunističkim zemljama - od Albanije do Zimbabvea - lokalnu definiciju marksizma postavila je vlast i poslije toga se više nije trebalo dalje raspravljati (ili se zapravo nije dopuštalo). Na Zapadu je, pak, njen smisao postao i predmetom prodorne argumentacije i neprestanoga suptilnog procjenjivanja. Rad Frankfurtske škole tijekom 1930-ih - čiji su predstavnici Max Horkheimer, Theodor Adorno i Herbert Marcuse - doveo je do nove vrste marksističke filozofije poznate kao „kritička teorija,' koja je odbacivala ekonomski determinizam Lenjina i boljševika. Frankfurtska škola i drugi mislioci iz toga razdoblja, poput Antonia Gramscija, takoĎer su preispitivali tradicionalne marksističke stavove vezane uz proletersku klasnu svijest. Kapitalizam je, prema Gramsciju, zadrţao svoju hegemoniju zavaravajući ili tjerajući radničku klasu na prihvaćanje burţoaske kulture kao norme, osnaţujući odreĎene ideje i prakse, a isključujući pritom ostale. Da bi se doveo u pitanje taj konsenzus i raskrinkale

njegove pretenzije, radnici moraju razviti vlastitu „protuhegemonijsku" kulturu kroz novi sustav pučkog obrazovanja. Zapadni su marksisti stoga stavili mnogo veći naglasak na vaţnost onoga što je Marx nazvao nadgradnjom - kulturu, institucije, jezik - u političkom procesu, u tolikoj mjeri da je razmatranje o ekonomskoj osnovi u potpunosti nestalo. U nemogućnosti da promijene svijet, oni su se usredotočili na to da ga interpretiraju pomoću onoga što je poznato pod imenom „kulturalni studiji" - koji su uspostavili vlastitu hegemoniju u mnogim sveučilišnim kampusima u posljednjem desetljeću 20. stoljeća preobrazivši proučavanje povijesti, geografije, sociologije, antropologije i knjiţevnosti. Čak je i libido bio podvrgnut pomnom marksističkom preispitivanju. Psihijatar Wilhelm Reich pokušao je pomiriti Marxa i Freuda iznoseći da radnici ne mogu u potpunosti biti slobodni sve dok ne budu u potpunosti osloboĎeni od seksualne represije i tiranije tradicionalnih obiteljskih struktura (iako je sam Marx odbacio slobodnu ljubav kao „animalnu" mogućnost, gotovo kao „opću prostituciju"). „Seks je integriran u rad i javne odnose te je stoga otvoren (kontroliranom) zadovoljstvu! napisao je Herbert Marcuse, guru nove ljevice, u Čovjeku jedne dimenzije ( 1964). „Tehnički napredak i udobnije ţivljenje dopuštaju sustavno uključenje libidnih sastavnica u područje proizvodnje i razmjene roba." To je područje bilo definirano mnogo šire nego što je Marx ikada zamišljao. Ono je obuhvaćalo bilo koju i svaku vrstu kulturne robe -par cipela od ljuštura puţa nanare, novinska fotografija, gramofonska ploča pop-glazbe i kutija ţitarica za doručak bili su sav „tekst" koji se mogao protumačiti. Kritiku masovne kulture od strane prvih teoretičara na koje je utjecala Frankfurtska škola postupno je istisnulo proučavanje različitih načina na koje ljudi primaju i interpretiraju te svakodnevne tekstove. Nakon što su kulturalni studiji napravili „jezični obrat" - razvijajući se kroz strukturalizam, poststrukturalizam, dekonstrukciju i potom postmodernu - često se činilo kao da u cijelosti izbjegavaju politiku, iako su mnogi od onih koji su ih prakticirali sebe i dalje nazivali marksistima. Logika njihove razigrane ustrajnosti, koja je bila u tome da ne postoje izvjesnosti ili stvarnosti, vodila je na kraju do slobodnolebdećeg, do relativizma lišenog vrijednosti, koji je istovremeno bez straha mogao slaviti i

američku pop-kulturu i srednjovjekovno praznovjerje. Unatoč njihovom preziranju velikih povijesnih narativa i općih zakona prirode, čini se da su mnogi prihvatili trajni uspjeh kapitalizma kao nepromjenjive ţivotne činjenice. Njihovi subverzivni impulsi traţili su pribjeţište u marginalnim prostorima gdje se dominacija pobjednika činila manje sigurnom: odatle njihov entuzijazam za egzotično i nematerijalno, od teorija urote vezanih uz NLO do sadomazohističkih fetiša. Fascinacija zadovoljstvima potrošnje (televizijskim sapunicama, trgovačkim centrima, kičem za masovno trţište) izmjestila je tradicionalno marksističku usredotočenost na uvjete materijalne proizvodnje. Posljedica toga je bila, riječima marksističkog kritičara Terryja Eagletona, „beskrajna jezična inflacija, kao da je ono što se više nije činilo zamislivim u političkoj stvarnosti još bilo gotovo moguće u područjima diskursa, odnosno znakova, odnosno tekstualnosti. Sloboda teksta ili jezika lagano će postajati nadoknada za neslobodu sustava kao cjeline'! Novi su neprijatelji, piše Eagletone,, postali „koherentni sustavi uvjerenja bilo koje vrste - osobito svi oni oblici političke teorije i ureĎenja koji su teţili analizirati, i djelovati na temelju toga, strukture društva kao cjeline'. Jer čini se da je upravo takva politika zatajila. Nijedna sustavna kritika monopola kapitalizma ne moţe se izvesti s obzirom da je kapitalizam sam bio fikcija, kao što su to istina, pravednost, zakon i ostali „jezični konstrukti! Gdje se, moglo bi se zapitati, u svemu tome izgubilo Karla Marxa, koji je teţio proizvesti upravo takvu sustavnu kritiku? Dok sretno dekonstruiraju televizijske reklame ili omote za slatkiše, čini se da su ti teoretičari začudno kolebljivi kad je seciranje teksta Kapitala u pitanju, moţda zbog straha da bi mogli počiniti knjiţevni paricid. Postmodernistički povjesničar Dominick LaCapra kaţe da je to „slučaj kanonskog teksta koji vjerojatno najviše vapi da ga se ponovno iščitava umjesto da ga se izravno i doslovno čita u skladu s jedinstvenim autorskim glasom! Najupadljivija ocjena u tom duhu je Kako čitati „Kapital" ( 1965), zbirka eseja Louisa Althussera i nekih njegovih studenata, koja započinje ovom izjavom o namjeri:

Zacijelo, svi smo čitali, svi čitamo Kapital. Već gotovo jedno stoljeće moţemo ga čitati svakodnevno, transparentno, u dramama i snovima naše povijesti, u njenim rasprama i sukobima, u porazima i pobjedama radničkoga pokreta koji je naša jedina nada i sudbina. Otkada smo „došli na svijet! ne prestajemo čitati. Kapital u spisima i raspravama onih koji su ga čitali za nas, dobro ili loše, mrtvi i ţivi, Engels, Kautsky, Plehanov, Lenjin, Rosa Luxemburg, Trocki, Staljin, Gramsci, voĎe radničkih organizacija, njihovi pristaše ili protivnici: filozofi, ekonomisti, političari. Čitali smo njegove odlomke, „isječke" što ih je konjunktura „izabrala" za nas. Svi smo takoĎer, više-manje pročitali I. knjigu, od „robe" do „eksproprijacije eksproprijatora! MeĎutim, treba jednom doslovno pročitati Kapital. Pročitati baš sav tekst.. .26 Althusser je, kao i bilo koji čitatelj, pristupio tom zadatku noseći okular koji je prilagodio vlastitom odreĎenju. Upravo je on prvi inzistirao na tome da postoji nepremostivi ponor - „epistemološki rez" - izmeĎu Marxa iz 1840-ih i čovjeka koji je napisao Kapital dvadeset godina kasnije. Naspram Jean-Paula Sartrea, koji je u ranim filozofskim spisima pronašao bogato nadahnuće za svoje formuliranje marksizma kao povijesti samoemancipacije čovjeka, Althusser je osuĎivao zanimanje mladog Marxa za etiku, otuĎenje i „ljudsko činjenje! Za Althussera, povijest je bila „proces bez subjekta" te stoga nije bila vrijedna proučavanja ili analize: individue, čak i kolektivno, nikad ne mogu izbjeći ili osporiti bezličnu snagu ideološkoga drţavnog aparata - obrazovanja, religije, obitelji - koji proizvode i odrţavaju prevladavajući sustav uvjerenja. Althusser je Marxa spasio od uskog ekonomskog determinizma koji su nametnuli Lenjin i njegovi baštinici samo da bi ga zatočio u jednako ograničavajuću luĎačku košulju. U Kako čitati „Kapital" on je Marxov magnum opus sveo na puko znanstveno djelo, neokaljano Hegelovim utjecajem - unatoč tomu što je autor radosno priznao da mu mnogo duguje, osobito u uvodnom poglavlju o robi. Marksizam nije postao ništa više nego teorija o strukturalnim praksama, odijeljena od politike, povijesti i iskustva. Logika Althusserova antihumanizma sastojala se u tome da se ljude ne moţe smatrati odgovornima za njihova djela - tu prijepornu tvrdnju

on je godinama poslije iskorištavao kako bi sebe oslobodio ikakve krivnje nakon što je ubio vlastitu suprugu. Na široj razini, to je posluţilo iskupljenju Komunističke partije (čiji je bio dugogodišnji član): masovna ubojstva u Sovjetskom Savezu nisu bila zločin nego tek teorijska pogreška - ili, govoreći Althussero-vim ogavnim eufemizmom za staljinizam, „taj novi oblik 'neracionalnog postojanja razuma"! Kao što je marksistički povjesničar E. P. Thompson napisao u svojoj vatrenoj polemici The Poverty of Theory (Bijeda teorije; 1979): „Na pojavu altuzerijanizma moţemo gledati kao na manifestaciju opće redarstvene akcije u okvirima ideologije, kao na nastojanje da se staljinizam ponovno izgradi na razini teorije." Dodao je da je ustrajavanje na cjelovitom konceptualnom marksizmu, nezagaĎenom poviješću ili iskustvom, Althussera razotkrilo kao čovjeka „koji ima tek usputno poznavanje povijesne prakse" - jer se u stvarnom svijetu, uvijek iznova, „povijest ušeće bez kucanja na vrata te proglašava smrti i krize supstancije'! Puni razmjeri Althusserova neznanja ogoljeni su u njegovim posthu-mnim memoarima, Budućnost traje zauvijek (1994), gdje je on priznao daje bio „varalica i obmanjivač" koji je povremeno izmišljao navode onako kako su odgovarali njegovim ciljevima. „Zapravo, moje je filozofsko poznavanje tekstova bilo prilično ograničeno. Ja sam ... znao nešto malo Spinozu, ništa od Aristotela, sofista i sto-ika, dobar dio Platona i Pascala, Kanta nisam znao ništa, Hegela nešto malo, i na kraju Marxa tek nekoliko odlomaka." Kako se s time mogao provući? Njegovo objašnjenje te čarobnjačke sljeparije zapanjujuće je iskreno: Imao sam jednu drugu osobitu sposobnost. Započevši s jednostavnim obrtanjem neke fraze, mislio sam da mogu razriješiti (kakve li iluzije!), ako već ne neku posebnu zamisao nekog autora ili neke knjige koje nisam čitao, onda barem njihov tijek ili smjer. Ja očito imam odreĎene intuitivne moći, kao i odreĎenu sposobnost da uočim poveznice* ili sposobnost da uspostavim teorijske opreke koje su mi omogućile da rekonstruiram ono što sam pretpostavio da su autorove zamisli na osnovi onih autora kojima je on bio suprotstavljen. Spontano sam nastavio uobličujući suprotnosti i odlike, razraĎujući u nastavku teoriju koja će to potkrijepiti.

Zahvaljujući tim intuitivnim moćima, knjiga Kako čitati „Kapital" razjašnjena je povremenim bljeskovima razumijevanja iako je Althusser prostudirao samo nekoliko odlomaka iz Marxa. On predlaţe da se na Kapital treba gledati kao na „vaţan odgovor na pitanje koje nigdje nije postavljeno, odgovor koji samo Marx uspijeva dati kad iznosi stav o stanju koje umnogostručuje predodţbe potrebne da ga iskaţu... Doba u kojem je Marx ţivio nije mu pruţilo - i on ga za svog ţivota nije mogao razviti - adekvatan koncept kojim će se misliti ono što je on proizveo: koncept djelotvornosti strukture u njenim dijelovima". Marx je, drugim riječima, osmislio podmetnutu zamku s odgoĎenim djelovanjem, koja je čekala na nekoga tko će odgovoriti na pitanje na koje je on već odgovorio. To je potvrĎeno u pismu koje je poslao Engelsu uskoro nakon dovršenja prvoga sveska 1867, pred-vidjevši prigovore „vulgarnih ekonomista" koje će uputiti Kapitalu: „Da sam unaprijed ţelio pobiti sve takve prigovore, onda bih morao pokvariti cijelu dijalektičku metodu izlaganja. Naspram toga, dobra je stvar u vezi s tom metodom da ona stalno tim tipovima postavlja zamke koje će ih navesti na prerano odavanje njihovog idiotizma." Opet, ne moţemo a da se ne prisjetimo ironijskog ţalca iz Balzacova Nepoznatog remek-djela: jedina mana slikareva zamrljana, bezoblična i naizgled katastrofalna remek-djela bila je u tome što je ono bilo napravljeno sto godina prerano, s obzirom da je to zapravo bilo djelo apstraktne umjetnosti iz 20. stoljeća. Kao što je Edmund Wilson napisao, braneći razvlaštene klase i postavljajući opsadu pod utvrdu burţoaskog samozadovoljstva, Marx je u ekonomiju uveo gledište „koje je u njegovo vrijeme imalo vrijednost u onom omjeru u kojem mu je bilo strano! MeĎutim, pola stoljeća nakon objavljivanja Kapitala, vulgarni ekonomisti nisu pokazali previše zanimanja za pobijanje Marxa, radije su odabrali da ga ignoriraju. Oni su na kapitalistički sustav gledali kao na trajnu nuţnost, umjesto kao na prolaznu povijesnu fazu koja je u sebi sadrţavala zametke vlastite smrtonosne bolesti. Dok se Marx prema kamati, profitu i renti odnosio kao prema neplaćenom radu, akademski ekonomisti opisali su kamatu koju stječu vlasnici kapitala kao „nagradu za suzdrţanost'! Za Alfreda Marshalla,

prevladavajuću figuru u britanskoj ekonomskoj znanosti tijekom kasnoviktorijanskog i edvardovskog doba, oni koji akumuliraju kapital umjesto da ga troše obavljaju „ţrtvu čekanja" te stoga zasluţuju nadoknadu za svoje hvalevrijedno suzdrţavanje. Pravovjerni ekonomisti smatraju da se prekomjerna proizvodnja, koju je Marx smatrao presudnim obiljeţjem kapitalizma, jednostavno ne moţe dogoditi. Prema Sayovu zakonu trţišta, ponuda je stvarala vlastitu potraţnju: zarade od proizvodnje i prodaje odreĎenih dobara omogućavale su kupovnu moć da se kupe druge. Taj isti mehanizam koji sam sobom upravlja osiguravao je da nezaposlenost nikada ne postane više od kratke, slučajne zastranjenosti. Nezaposleni bi ljudi bili voljni raditi za manju plaću; posljedični pad u nadnicama smanjio bi cijenu roba koje oni proizvode, što bi s druge strane potaknulo rast potraţnje za dobrima i povećalo njihovu prodaju, omogućujući time da se obnovi puna zaposlenost. Ekonomske turbulencije i velika nezaposlenost izmeĎu dvaju svjetskih ratova prisilili su na ponovno promišljanje, na zakašnjelo priznanje da kapitalizam u konačnici moţda ipak ima sustavne nedostatke. Neki su ekonomisti čak počeli preispitivati je li on doista vječan i nepromjenjiv. U svojoj studiji Value and Capital (Vrijednost i kapital) iz 1939. profesor John Hicks dvojio je „moţe li se računati na dugoročni opstanak bilo. čega sličnog kapitalističkom sustavu" u odsutnosti novih izuma dovoljno jakih da odrţe ulaganja. „Ne moţe se potisnuti misao!! dodao je, „da cijela industrijska revolucija u posljednjih dvjesto godina nije bila ništa više već beskrajni svjetovni procvat'! J. M. Keynes, roĎen u godini Marxove smrti, napisao je u svojoj Općoj teoriji zaposlenosti, kamata i novca (1936): „Rentijerski aspekt kapitalizma gledam kao prijelaznu fazu koja će nestati nakon što obavi svoj posao." Keynes, najutjecajniji ekonomist 20. stoljeća, doveo je u pitanje shvaćanje da je laissez-jaire kapitalizam imao prirodnu tendenciju prema postizanju vlastite ravnoteţe. Zamisao da bi nezaposlenost prisilno snizila nadnice i time ponovno uspostavila punu zaposlenost mogla bi biti istinita u pojedinim kompanijama ili industrijama. MeĎutim, budu li sve nadnice srezane, onda bi svi prihodi pali i potraţnja bi stagnirala, ne dajući poslodavcima nikakav poticaj da unajme više rada. Riječima keynesijanske ekonomistice Joan Ro-

binson: ,,U gomili, svatko moţe steći bolji pogled na povorku ako se popne na stolicu. No ako se svi popnu na stolice, nitko nema bolji pogled." Prije Keynesa, većina se ekonomista odnosila prema povremenim krizama kapitalizma kao prema zanemarivim zastranjenjima. On ih je smatrao neizbjeţnim ritmom nestabilnoga sustava - baš kao što je to i Marx učinio. Ipak, Keynes je odbacio Marxa kao čudaka iz „podzemlja ekonomske misli! čije su teorije bile „nelogične, zastarjele, znanstveno pogrešne i bez zanimanja ili primjene u modernom svijetu! IznenaĎuje vehementnost njegova optuţivanja, s obzirom na sličnost izmeĎu Marxove kritike klasičnih ekonomista i njegova vlastita kritičkog stava prema njihovim neoklasičnim nasljednicima. Kao što je Joan Robinson napisala 1948. godine: Kod obojice, nezaposlenost igra ključnu ulogu. Kod obojice, na kapitalizam se gleda kao da unutar sebe nosi klice vlastitog propadanja. Na negativnoj strani, za razliku od pravovjerne teorije o ravnoteţi, sustavi Keynesa i Marxa slaţu se te se tu, dakle, po prvi put javlja dovoljno zajedničke osnove izmeĎu marksista i akademskih ekonomista da omogući raspravu. Usprkos tomu, engleski akademski ekonomisti još premalo ozbiljno proučavaju Marxa. Neke od njih je, nema sumnje, odvratio njegov mračni stil. Iako je sama J. Robinson smatrala kako je Marxova teorija kriza u drugome svesku Kapitala imala srodnosti s Keynesom, priznala je da „sam moţda previše naglasila sličnost. Posljednja dva sveska Kapitala ... ekscesivno su mračni te su bili podvrgnuti mnogim interpretacijama. Vode su mračne i moguće je da će tkogod, ako se zagleda u njih, ugledati vlastito lice." No načelni razlog za ignoriranje veze izmeĎu Marxa i Keynesa zapravo za zanemarivanje Marxa u cijelosti - bio je vjerojatno politički. Sam je Keynes više bio liberal nego što je bio socijalist, koji je ponosno objavio „klasna će me borba naći na strani obrazovane burţoazije! te je keynesijanizam postao novo pravovjerje za zapadne ekonomiste i političare sredinom 20. stoljeća - upravo u vrijeme kad je Hladni rat učinio da Marxovo ime znači isto što i neprijatelj. Samo su malobrojni nemarksisti poţeljeli biti okaljani tim povezivanjem.

Veliki je izuzetak bio ekonomist Joseph Schumpeter, rodom Austrijanac. Kapitalizam nije imao revnijeg pobornika od Schumpetera, koji ostaje junak za mnoge američke poduzetnike, no unatoč tomu njegovo glasovito djelo Capitalism, Socialism and Democracy {Kapitalizam, socijalizam i demokracija; 1942) započinje ocjenom Marxovih postignuća na 54 stranice koja je neočekivana kao i sama Marxova priznanja burţoaziji u Komunističkom manifestu. Kao prorok, Schumpeter priznaje da je Marx patio od „pogrešne vizije i manjkave analize! osobito u svome predviĎanju da će se povećati radnička bijeda. Bez obzira na to, „Marx je uvidio [sam] proces industrijske promjene jasnije i shvatio je njenu uporišnu vaţnost potpunije od bilo kojeg ekonomista u svome vremenu'; postajući time, „prvi ekonomist visokog ranga koji je sustavno uvidio i poučio kako se ekonomska teorija moţe pretvoriti u historijsku analizu i kako se historijski narativ moţe pretvoriti u histoire raisonnée". Nekoliko stranica poslije on postavlja pitanje: „Moţe li kapitalizam opstati?" i odgovara: „Ne. Mislim da ne moţe." To se moţe činiti bizarnim komentarom u knjizi koja je zamišljena kao krepka obrana poduzetničkog duha, a Schumpeter svakako - za razliku od Marxa nije uţivao u tome. („Ako liječnik predvidi da će pacijent uskoro umrijeti, to ne znači da on to ţeli.") On je htio istaknuti da je kapitalistička inovacija - novi proizvodi, nove metode njihove proizvodnje - bila sila „stvaralačkog razaranja" koja bi na kraju mogla postati previše uspješna i time pretjerano razorna, po sebe samu. Do posljednjeg desetljeća 20. stoljeća činilo se da su i Schumpe-terova i Marxova proročka upozorenja bila zbrkana. Uz komunizam koji se našao u smrtnom hropcu, liberalni kapitalizam u američkom stilu sada je mogao vladati neosporavan - vjerojatno zauvijek. „Ono čemu svjedočimo'; proglasio je Francis Fukuyama 1989, „nije samo završetak Hladnoga rata ili odlazak posebnog razdoblja poslijeratne povijesti, već kraj povijesti kao takve: to znači, završna točka ideološke evolucije čovječanstva'! No povijest se uskoro vratila punom snagom. U kolovozu 1998. ekonomsko rastakanje u Rusiji, tečajni kolapsi u Aziji i trţišna panika diljem svijeta potaknuli su Financial Times da se zapita jesmo li prešli put „od trijumfa globalnog kapitalizma do njegove krize u jedva jednom desetljeću! Članakje bio naslovljen „Ponovno preispitivanje Kapitala".

Čak su i oni koji su dobili najviše od tog sustava počeli dovoditi u pitanje njegovu odrţivost. George Soros, milijarder špekulant kojeg se optuţivalo i za debakl u Aziji i onaj u Rusiji, upozorio je u knjizi The Crisis of Global Capitalism: Open Society Endangered (Kriza globalnog kapitalizma: ugroţeno otvoreno društvo; 1998) da se instinkt krda vlasnika kapitala mora obuzdati prije nego što se svi drugi naĎu zgaţeni pod njihovim nogama: Kapitalistički sustav sam po sebi ne pokazuje tendenciju prema ravnoteţi. Vlasnici kapitala traţe način kako da ostvare vlastite maksimalne profite. Budu li prepušteni vlastitim planovima, oni će nastaviti akumulirati kapital sve dok situacija ne postane neuravnoteţena. Marx i Engels dali su vrlo dobru analizu kapitalističkog sustava od prije 150 godina, bolju u nekim pogledima, moram reći, od teorije ravnoteţe klasičnih ekonomista... Glavni razlog zbog čega se njihova sumorna predviĎanja nisu obistinila bile su političke intervencije koje su prevagnule u demokratskim zemljama. Naţalost, mi smo se opet našli u opasnosti da izvedemo pogrešne zaključke iz povijesnih lekcija. Ovaj put opasnost ne dolazi od komunizma već od trţišnog fundamentalizma. Tijekom Hladnoga rata, kad su komunističke drţave Marxova djela oboţavale kao Sveto pismo - dovršeno i nepogrešivo - oni na drugoj strani borbe psovali su ga kao agenta koji dolazi od vraga. MeĎutim, s rušenjem Berlinskoga zida, Marx je stekao nove oboţavatelje na najneočekivanij im mjestima. „Ne bismo si trebali previše brzo čestitati na tome što smo porazili Marxa, zajedno s marksizmom! napisao je desničarski ekonomist Jude Wanninski 1994. godine. „Naše svjetsko društvo mnogo je fluidnije nego što je to bilo u njegovo vrijeme, meĎutim proces obnavljanja nije zajamčen. Snage reakcije koje je on ispravno uočio, moraju biti poraţene sa svakom sljedećom generacijom, što je golemi zadatak s kojima se naša generacija suočava! Wanninski, koji je skovao frazu „ekonomija ponude! naveo je Kapital kao glavno nadahnuće za svoju teoriju da je proizvodnja a ne potraţnja ključ za blagostanje. Kao pristaša slobodne trgovine i zlatnog standarda, neprijatelj birokracije i oboţavatelj duha Klondikea, Marx je bio „jedan od titana klasične teorije i prakse" - i takoĎer genijalni prorok. On se „iznimno jako pribliţio istini" u

svome nagovještaju da je kapitalizam posijao sjeme vlastite destrukcije. „To znači da, ako je kapitalizmu potrebna nesmiljena konkurencija, a kapitalisti ipak čine sve što je u njihovoj moći da unište konkurenciju, imamo sustav koji je inherentno neodrţiv -kao što je slučaj sa ţivotinjama koje proţdiru svoje mlade." John Cassidy, ekonomski korespondent New Yorkera, u listopadu je izvijestio o razgovoru s britanskim bankarom za ulaganja koji radi u New Yorku. „Što više vremena provodim na Wall Streetu', rekao je bankar, „to sam više uvjeren da je Marx bio u pravu. Onaj ekonomist koji oţivi Marxa i ugradi ga u koherentnu teoriju dobit će Nobelovu nagradu. Ja sam apsolutno uvjeren da je Marxov pristup najbolji način da se bavimo kapitalizmom." Nakon što mu je pobuĎena radoznalost, Cassidy je po prvi put pročitao Marxa i ocijenio da je njegov prijatelj bio u pravu. Pronašao je „odlomke o globalizaciji, nejednakosti, političkoj korupciji, monopolizaciji, tehničkom napretku, opadanju visoke kulture te o oslabljenoj naravi modernog ţivljenja koji su ga prikovali - to su pitanja s kojima se ekonomisti danas iznova suočavaju, ponekad ne shvaćajući da se kreću Marxovim stopama! Navodeći slavni slogan koji je 1992. godine za predsjedničku kampanju Billa Clintona skovao James Carville („Riječ je o ekonomiji, glupane"), Cassidy je istaknuo kako je „sam Marxov izraz za tu teoriju bio 'materijalistička koncepcija povijesti' i danas je naširoko prihvaćeno da se analitičari svih političkih uvjerenja njome sluţe, kao i Carville, a da je nikome ne pripisuju. Kad konzervativci tvrde da je drţava blagostanja osuĎena na propast jer guši privatnu inicijativu, ili da je Sovjetski Savez propao zato što se nije mogao nositi s učinkovitošću zapadnjačkog kapitalizma, oni usvajaju Marxov argument da je ekonomija pogonska sila ljudskog razvoja." Kao i Molièrov graĎanin plemić, koji je otkrio vlastitu začuĎenost da je tijekom više od četrdeset godina govorio dosadno a da to nije znao, tako je velik dio zapadnjačke burţoazije upio Marxove ideje a da to uopće nije uočio. Upravo je zakašnjelo čitanje Marxa tijekom 1990-ih nadahnulo financijskog novinara Jamesa Buchana da napiše svoju briljantnu studiju Frozen Desire: an inquire into the meaning of money (Sledena ţelja: istraţivanje o smislu novca; 1997). Buchan objašnjava:

Marx je toliko ugraĎen u naš zapadnjački način mišljenja da su samo malobrojni svjesni koliko mu duguju. Svi koje poznajem vjeruju da su njihovi stavovi u odreĎenoj mjeri tvorevina njihovih materijalnih prilika - „već naprotiv, njihov društveni bitak odreĎuje njihovu svijest! kao što je to Marx pisao - i da promjene načina kako se stvari proizvode duboko utječu na odnose u ljudskoj vrsti, pa i izvan radionice ili tvornice. Riječ je o tome da su ta shvaćanja do nas došla uvelike preko Marxa, a ne preko političke ekonomije. Isto tako, svi koje poznajem imaju osjećaj da povijest nije tek jedna prokleta stvar koja se niţe jedna za drugom ... već je to neka vrsta procesa u kojem nešto ljudsko sloboda? sreća? ljudski potencijal? u svakom slučaju, nešto lijepo postupno postaje konkretno. Marx nije izmislio taj osjećaj, ali ga je proširio. Čak su mu i novinari The Economista John Micklethwait i Adrian Wooldridge, gorljivi zagovornici turbokapitalizma, odali priznanje. „Kao prorok socijalizma Marx je moţda mrtav! napisali su u knjizi A Future Perfect: The Challenge and Hidden Promise of Globalization (Savršena budućnost: Izazov i skriveno obećanje globalizacije; 2000), „no kao prorok „univerzalne meĎuovisnosti naroda! Kako je nazivao globalizaciju, on se još čini iznimno relevantnim ... njegov je opis globalizacije jednako toliko oštrouman koliko je bio i prije 150 godina! Njihov je najveći strah bio da „što globalizacija postaje uspješnija, to se više čini da raspiruje vlastitu protureakciju" - drugim riječima, da je Marx bio u pravu kad je nagovještavao kako „razvoj krupne industrije... izvlači ispod nogu burţoazije sam temelj na kojem ona proizvodi i prisvaja proizvode. Ona proizvodi prije svega vlastitog grobara!27 S obzirom na sav njihov trijumfalizam, Mickletwaita i Wooldridgea brine nelagodna sumnja da bi stvaralačko razaranje koje je donio globalni kapitalizam „moglo dosegnuti prirodnu točku zastoja, trenutak kad ljudi to više ne mogu podnijeti! Pad burţoazije i pobjeda proletarijata nisu uspjeli proći. MeĎutim, Marxove pogreške ili neispunjena proročanstva o kapitalizmu nadmašila je i nadišla prodorna točnost kojom je razotkrio narav te zvijeri. Premda se sve što je čvrsto i postojano pretvara u dim, ţivopisno oslikavanje snaga u Kapitalu koje upravljaju našim ţivotima - i nestabilnošću, otuĎenjem i eksploatacijom koje proizvode -

nikad neće izgubiti svoj odjek, ili svoju moć da svijet primakne ţarištu. Kao što je članak u New Yorkeru iz 1997. zaključio: „Njegove će knjige biti vrijedne čitanja sve dok kapitalizam bude trajao." Daleko od toga da je sahranjen ispod krhotina cigla iz Berlinskog zida, Marx bi tek sada mogao izroniti u svome pravom značenju. On bi još mogao postati najutjecajniji mislilac 21. stoljeća. _____________________________

NAPOMENA O PRIJEVODIMA NA ENGLESKI JEZIK

Poţelite li sami pročitati Marxovo remek-djelo, najmanje će vas zastrašiti sljedeća mogućnost: Capital: A New Abridgement; knjigu je uredio David McLellan (OUP Worlds Classics) i radi se o zbirci najvaţnijih poglavlja saţetih u jedan svezak. Izvadci iz prvoga sveska preuzeti su iz izvornoga engleskog prijevoda iz 1887; prijevode iz drugoga toma napravio je sam McLellan; graĎa iz trećeg toma dolazi iz anonimnoga moskovskog prijevoda iz 1971. godine. Ako se ţelite u potpunosti upustiti u cjelovitu, neskraćenu verziju, preporučujem izdanje Penguin Classic u tri toma; knjigu je preveo Ben Fowkes, a uvod (koji moţda odlučite preskočiti) napisao Ernest Mandel. S obzirom da nijedan od prijevoda nije savršen, ja sam se sluţio različitim izvorima za ulomke iz Kapitala. Neki od navoda su iz Penguinova teksta, neki iz Worlds Classica, neki iz Marx & Engels Collected Works (50 svezaka, Lawrence Se Wishart) - a neki su pak moji.

KAZALO OSOBNIH IMENA

Adomo, Theodor, njemački filozof 86 Aleksandar II, ruski car 78,80 Aleksandar III, ruski car 79 Alighieri, Dante, talijanski pjesnik 7, 58-59,61 Althusser, Louis, francuski filozof, marksist 89-92 Aristotel, starogrčki filozof 9,91 Aveling, Edward, engleski filozof, marksist 74 Bacon, Francis, engleski filozof 9,61 Balzac, Honoré de, francuski književnik 1-4,61,92 Banner, Robert 72 Bax, Ernest Belfort, engleski socijalist 74 Bebel, August, njemački socijalist 31 Beethoven, Ludwig van, njemački skladatelj 5 Berman, Marshall 3, 5 Bernstein, Eduard, njemački socijalist 76-77 Buchan, James, novinar 199 Butler, Samuel, engleski književnik 61 Carville, James 98 Cassidy, John, engleski ekonomski novinar 98 Cervantes Saavedra, Miquel de, španjolski pisac 61 Ciceron, Marko Tulije, rimski , državnik i filozof 9 Clinton, William Jefferson (Bill), predsjednik SAD-a 98

Danielson, Nikolaj 78 Defoe, Daniel, engleski pisac 61 Demokrit, grčki filozof 9 Dickens, Charles, engleski književnik 60-61. Dietzgen, Joseph 70 Dostojevski, Fjodor Mihajlovič, ruski književnik 5 Dryden, John, engleski književnik 61 Duncker, izdavač 24 Eagleton, Terry, engleski književni teoretičar 88 Eccarius, Johann George 30 Eliot, Thomas Steam, američki pisac 4 Engels, Friedrich, njemački sociolog, filozof i revolucionar 1,4,12-16,19-21,24-25,29-30,31-32,42,51, 53,56, 68-71, 76, 84, 89,97 Epikur, filozof iz helenističko-rimskog razdoblja 9 Feuerbach, Ludvvig, njemački filozof 11 Fourier, Charles, francuski socijalist 12 Fox, Peter, novinar, izdavač 72 Frankel, C. 63 Freud, Sigmund, austrijski neurolog i utemeljitelj psihoanalize 87 Fridrik Vilim IV, pruski kralj 16 Fukuyama, Francis, američki politolog i filozof 96 Goethe, Johann Wolfgang von, njemački književnik i mislilac 7,61 Goldsmith, Oliver, englesko-irski pisac 75 Gorbačov, Mihail, posljednji predsjednik SSSR-a 84 Gorki, Maksim, ruski književnik 81 Goya, Francisco, španjolski slikar 5 Gramsci, Antonio, talijanski političar, komunist 86,89 Hayman, S. E. 62 Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, njemački filozof 8-9,11,23,26, 52-53, 83-84,90-91 Heine, Heinrich, njemački književnik 61 Herwegh, Georg, pjesnik 12 Hichs, John, profesor 93 Homer, grčki pjesnik 7,61 Horacije, rimski pjesnik 61 Horkheimer, Max, njemački filozof 86

Hrusčov, Nikita, sovjetski ruski političar, predsjednik SSSR-a 85 Hyndman, Henry, engleski socijalist 73-74 Ibsen, Henrik, norveški književnik 5 Juvenal, rimski pjesnik 61 Kafka, Franz, književnik 4 Kant, Immanuel, njemački filozof i geograf 52, 91 Kautsky, Karl 32, 76-77,89 Keynes, J. M., američki ekonomist 93-95 Kolakowski, Leszek, poljski i engleski filozof 47 Ksenofont, grčki povjesničar 61 Kugelmann, Ludwig, njemački liječnik, socijaldemokratski autor 28,69-70 LaCapra, Dominick, američki povjesničar 89 Lafargue, Paul, francuski publicist, marksist 2 Lassalle, Ferdinand, njemački socijalist, pisac 23-25,27 Lebowitz, Michael, ekonomist 32 Lennon, John, engleski rock-pjevač 37 Lenjin, Vladimir Iljič, ruski revolucionar, državnik, filozofi publicist 79,81-86,89-90 Leopold I, belgijski kralj 16 Leske, Karl, njemački izdavač 15 Liebknecht, Wilhelm, njemački socijalist 26 Luj Filip, francuski kralj 11,16,18 Luj XVIII, francuski kralj 11 Luxemburg, Rosa, njemačka i poljska političarka, društvena teoretičarka i ekonomistica 77,89 MacDonnell, Sir John, odvjetnik 72 Mao Ce-Tung, kineski političar, vojskovođa, revolucionarni voda 85 Marcuse, Herbert, njemački filozof 86-87 Marshall, Alfred, britanski ekonomist 93 Marx, Edgar (Marxov sin) 21 Marx, Eleanor (Marxova kčer) 24,74 Marx, Franziska (Marxova kčer) 21 Marx, Guido (Marxov sin) 21 Marx, Heinrich (Marxov otac) 6-7

Marx, Jenny (Marxova supruga) 7, 10, Marx, Jenny (Marxova kćer) 80 Marx, Karl Heinrich, njemački filozof, politički ekonomist, revolucionar passim McLellan, David 86 Micklethwait, John, novinar 99-100 Mili, James, škotski povjesničar i ekonomist 12 Mill, John Stuart, engleski filozof i ekonomist, sin Jamesa 43 Milton, John, engleski književnik 61 Molière, francuski scenarist, književnik 61,99 Montaigne, Michel de, francuski pisac, esejist 61 More, Thomas, engleski humanist i državnik 61 Morris, William, engleski socijalist Miillner, Amandus Gotfried Adolf, njemački književnik 65 Nietzsche, Friedrich, njemački filozof, pjesnik i klasični filolog 5 Nikola I, ruski car 9 Paine, Thomas, američko-britanski filozof i književnik 61 Pascal, Blaise, francuski filozof, metematičar i fizičar 91 Picasso, Pablo, španjolski slikar 37 Platon, grčki filozof 62,91 Plehanov, Georgij, ruski socijaldemokrat 78-80,89 Pound, Ezra, američki pisac 4 Prawer, S. S., profesor 7, 61 Presley, Elvis, američki pop-pjevač 37 Proudhon, Pierre-Joseph, francuski filozof, ekonomist i sociolog Racine, Jean, francuski dramatičar 61 Rane, Walter 74 Reich, Wilhelm, austrijsko-američki psihijatar 87 Reimarus, Hermann Samuel, njemački filozof, prosvjetitelj 9 Ricardo, David, britanski ekonomist Robinson, Joan Viloet, britanska ekonomistica 94-95 Rousseau, Jean-Jacques, francuski književnik i filozof 7 Roy, Joseph, učitelj 71 Rubel, Maximilien 32 Ruge, Arnold, njemački filozof i novinar 12 Samuelson, Paul, američki ekonomist 46 Sartre, Jean-Paul, francuski filozof, romanopisac 90

Say,Jean-Baptiste, francuski ekonomist 93 Schiller, Friedrich, njemački književnik 61,65 Schoenberg 4 Schopenhauer, Arthur, njemački filozof 74 Schorlemmer, Carl, profesor 72 Schumpeter, Joseph, austrijski i njemački ekonomist 95-96 Shakespeare, William, engleski književnik 7,61,75 Shaw, Georg Bernard, irski dramatičar Silva, Ludovico 67 Smith, Adam, škotski ekonomist i etičar 12,32-34, 38,40, 55,64 Sofoklo, starogrči dramatičar 8,61 Sorge, Friedrich Adolph, njemački revolucionar, komunist 84 Soros, George, američki poslovni čovjek i dobročinitelj 96 Spinoza, Baruch de, nizozemski filozof 91 Staljin, Josif Visarionovič, sovjetski političar i državnik 84, 89 Sterne, Laurence, anglo-irski književnik 8, 35 Swift, Jonathan, anglo-irski književnik 63,65,75 Tacit, povjesničar starog Rima 9 Thackeray, William Makepeace, engleski književnik 61 Thompson, Edward Palmer, engleski povjesničar 90 Tolstoj, Lav Nikolajevič, ruski književnik i mislilac 5 Trocki, Lav Davidovič, ruski revolucionar, jedan od voda Oktobarske revolucije 56,83,89 Tukidid, starogrčki povjesničar 61 Uljanov, Aleksandar 79 Uljanov, Vladimir Iljič, vidi Lenjin Van Gogh, Vincent, nizozemsko-flamanski slikar 5 Vergilije, rimski pjesnik 59,61 Voght, Karl, njemački prirodoslovac, profesor u Švicarskoj 16,26-27 Voltaire, francuski književnik, povjesničar i filozof 7,61 Von Westphalen, Jenny vidi Marx, Jenny Von Westphalen, Ludwig 7 Wagner, Richard, njemački skladatelj 74 Wakefield, Edward Gibbon, britanski političar 57-58 Walkley, Mary Anne 60

Wanninski,Jude, američki ekonomist i novinar 97 Webb, Sidney 76 Wells, H. G. 76 Wilson, Edmund 63,65-66, 81, 92 Wilson, Harold, britanski premijer 68,76 Winckelman, Johann Joachim, njemački povjesničar umjetnosti i arheolog 9 Wolfe, Bertram, američki povjesničar, komunist 83 Wolff, Robert Paul, američki filozof 66 Wooldridge, Adrian, američki novinar 99-100 Yeats, William Butler, irski pjesnik i dramski pisac 4 Zasulič, Vera, ruska revolucionarka 79-80 Zenon iz Eleje, grčki filozof 52 KAZALO GEOGRAFSKIH POJMOVA

Afrika 29 Albanija 86 Australija 57 Austrija 22 Azija 3, 96 Berlin 8,10, 20,26,97,100 Bern 16,26 Bretanija 19 Bruxelless 16 Engleska 22,31,57,72-73 Erfurt 76 Europa 10,16-18, 29,33, 36,79-80, 86 Francuska 6,16,18, 22, 31 Grčka 3 Hamburg 29 Hampstead Heath 7 Hanover 27 Hansard 42 Hios 81 Irska 65

Manchester 13,20,24,72 Moskva 23,82 New York 22, 84,98 Nottingham 42 Njemačka 10,15,18, 22, 27,29, 70, 74 76 Pariz 10,12, 14-16,18-19 Peking 85 Pruska 5,9-10 Rajnska oblast 6 Rusija 71,78-79, 81, 83,85,96 Sankt Petersburg 78-80,82 Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika 83-85, 90,98 Sjedinjene Američke Države 31,47, 58, 86 Swan, rijeka 57 Švicarska 19, 79 Trier 6,13 Turska 3 Kina 85 Kôln 10,18 Kreuznach 10-11 Lancashire 13 London 17,19-20, 27,76 Maastricht 29

Urednica Magdalena Najbar-Agičić Recenzenti hrvatskoga prijevoda prof. dr. Rade Kalanj prof. dr. Josip Vrandečić Ulomke iz Marxova Kapitala s njemačkog preveo Boris Perić Grafička priprema i tisak Ibis-grafika, d.o.o. IV Ravnice 25, Zagreb

Knjiga je tiskana u svibnju 2009. Objavljivanje knjige financijski je pomoglo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH