Junak s tisucu lica

B

A

N  

F  N 

Z   

J   Š  

U  

J   Š  

N   

T H W   T  F

C  ©

B  F    I. 

C  ©      P  G     T  I

F  N ,  V  C   S G  G T  . . . -!---

Joseph Campbell Junak s tisucu lica S   

V  C   S

Z  , 

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  

Uvodna riječ / 11 Popis ilustracija / 15 Popis fotografija / 21 Prolog  1.     / 29 2.       / 49 3.     / 54 4.    / 63 I. dio: Junakova pustolovina I. #   :     1.    / 71 2.     / 80 3.     / 89 4.        / 95 5.    / 106 II. #   :    1.   / 113 2.      / 123 3.       / 134 4.      / 140 5.  / 160 6.     / 178

III. #   :    1.      / 199 2.    / 202 3.     / 212 4.        / 221 5.     / 233 6.   / 241 IV. #   :  / 249 II. dio: Kozmogonijski ciklus I. #   :    1.      / 283 2.      / 288 3.       -  / 296 4.       - / 299 5.        / 306 6.         / 313 II. #   :   ! 1.     / 319 2.      / 324 3.    / 329 4.           / 332 III. #   :      1.       / 335 2.      / 338 3.      / 352 4.       / 359 5.          / 363 6.       / 366 7.      / 371 8.       / 373

IV. #   :    1.     / 383 2.      / 391 Epilog    1.  / 397 2.   ,      / 398 3.     / 403 Bilješke / 409

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

Mojem ocu i mojoj majci

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

Uvodna rijeè

“I  $  u sebi nose religijske doktrine tako su izobličene i sustavno prerušene, naposljetku,” piše Sigmund Freud, “da ih masa čovječanstva ne može prepoznati kao istinite. Slučaj je sličan onome što biva kada kažemo djetetu da novorođenčad donose rode. I tada kazujemo istinu u simboličkoj odori, jer znamo što ta velika ptica označava. Ali, dijete to ne zna. Ono čuje samo izobličeni dio toga što mu kažemo, i smatra da ga vučemo za nos; a znamo kako često njegova prgavost i nepovjerenje prema odraslima zapravo potječu od ovoga dojma. Stekli smo uvjerenje da je bolje izbjegavati takva simbolička prerušavanja istine u onome što ćemo kazati djeci, i ne uskraćivati im znanje o stvarnom stanju stvari, sukladno njihovoj intelektualnoj razini.”& Namjera je ove knjige otkriti dio istina koje su nam prerušene u likove iz religije i mitologije tako što će sprezati mnoštvo ne pretjerano teških primjera i dopuštati prvotnome značenju da postane jasno samo po sebi. Stari su učitelji znali što kazuju. Kada jednom opet naučimo čitati njihov simbolični jezik, bit će dovoljno raspolagati darom antologa kako bismo čuli njihov nauk. Ali prvo nam valja naučiti gramatiku simbola, a u našem vremenu ne znam za bolji ključ ovoga otajstva od psihoanalize. Nije potre-

11

U  

bno držati kako je ona posljednja riječ o toj temi da bi joj se dopustilo da posluži kao sredstvo pristupa. Idući će korak zatim biti sprezanje obilja mitova i predanja iz svih krajeva svijeta, te puštanje simbola da govore u svoje ime. Paralele će smjesta postati uočljive; a iz njih će se uobličiti golem i zadivljujuće jednoglasan iskaz temeljnih istina na kojima počiva čovjekov život za njegova tisućljetna obitavanja na ovome planetu. Možda će mi se prigovoriti kako sam pri isticanju podudarnosti zanemario razlike između različitih orijentalnih i okcidentalnih, suvremenih, starinskih i primitivnih predaja. Isti bi se prigovor, međutim, mogao uputiti svakom udžbeniku ili atlasu iz anatomije, gdje se fiziološke varijacije rasa zanemaruju ne bi li se prenijelo temeljno, općenito shvaćanje ljudskoga tijela. Naravno da postoje razlike između brojnih mitologija i religija čovječanstva, ali ova je knjiga posvećena njihovim sličnostima; a kad se jednom one shvate, postat će jasno da su razlike umnogome manje nego što se to u javnosti (i politici) smatra. Nadam se da bi ovakvo komparativno pojašnjenje moglo pridonijeti možda ne posve zaludnoj borbi onih sila koje u sadašnjemu svijetu teže ka ujedinjavanju, ne u ime nekog crkvenog ili političkog carstva, već u smislu uzajamnog ljudskog razumijevanja. Kao što nam govore Vede: “Istina je jedna, mudraci je mnogim imenima nazivaju.” Na pomoći u dugotrajnom poslu privođenja moje građe u čitljiv oblik dugujem zahvalnost g. Henryju Mortonu Robinsonu, koji mi je itekako pomogao savjetom u početnim i završnim stadijima rada, kao i supruzi Petera Geigera, te gđi. Margaret Wing, gđi. Helen McMaster koja je mnogo puta iščitala rukopise i dala mi neprocjenjivo vrije-

12

U  

dne sugestije, i mojoj supruzi, koja je od početka do kraja radila sa mnom, slušala, čitala i prerađivala. J. C. N' Y , &.  &*+0.

13

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

Popis ilustracija

&. Sileni i Menade. S amfore s crnim likovima, oko +9.-9. g. p.n.e., pronađene u grobu pokraj mjesta Gela na Siciliji. (Monumenti Antichi, pubblicati per cura della Reale Accademia dei Lincei, sv. XVII, Milano &*., otisak XXXVII.) . Minotauromahija. S kratera s crvenim likovima iz Atike, 9. stoljeće p.n.e. Ovdje Tezej ubija Minotaura kratkim mačem; takav je prikaz uobičajen na oslikanim vrčevima. U prisanim prikazima junak se služi golim rukama. (Collection des vases grecs de M. le Comte de Lamberg, expliquée et publiée par Alexandre de la Borde, Pariz &0&;., otisak XXX.) ;. Oziris u obličju bika nosi svojeg štovatelja u Podzemlje. S egipatskog lijesa u British Museumu. (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. I, str. &;.) +. Uliks i Sirene. S bijelog lekita s višebojnim likovima iz Atike, 9. stoljeće p.n.e., danas u Središnjemu muzeju u Ateni. (Eugénie Sellers, “Three A.) >. Izida u obličju sokola dolazi Ozirisu u Podzemlje. Ovo je trenutak začeća Horusa, koji će igrati važnu ulogu pri očevu uskrisivanju. (Usporedi sa sl. &.) Iz niza bareljefa sa zidova Ozirisova hrama u Denderi, što prikazuju misterije u slavu ovog boga, koji su se svake godine izvodili u tom gradu. (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. II, str. 0.) . Izida daje kruh i vodu duši. (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. II, str. &;+.) 0. Nadvladavanje nemani: – David i Golijat: Silazak u Limb: Samson i lav. (Isti izvor kao i sl. 9.) *A. Gorgona-sestra progoni Perzeja koji bježi s glavom Meduze. Perzej, oboružan sabljom koju mu je podario Hermes, prišao je trima Gorgonama na spavanju, odrubio glavu Meduzi, stavio je u telećak i pobjegao na krilima čarobnih sandala. U pisanim prikazima junak uspijeva otići neotkriven, zahvaljujući kapi nevidljivosti; ovdje, međutim, vidimo da ga goni jedna od dviju preživjelih Gorgona-sestara. S amfore s crvenim likovima iz 9. stoljeća p.n.e., u zbirci münchenskog Antiquariuma. (Adolf Furtwängler, Friedrich Hauser i Karl Reichhold, Griechische Vasenmalerei, F. Bruckmann, München &*+.&*;., otisak &;+.)

16

I 

*B. Perzej bježi s glavom Meduze u telećaku. Ovaj i gornji prikaz nalaze se na suprotnim stranama iste amfore. Takav raspored stvara veseo i živahan dojam. (Vidi Furtwängler, Hauser i Reichhold, op. cit., Serie III, tekst, str. , sl. ;*.) &. Ozirisovo uskrsnuće. Bog ustaje iz jajeta; Izida (Sokol sa sl. >) štiti ga krilom. Horus (sin začet u Svetom braku sa sl. >) drži Ankh, odnosno znak života, pred očevim licem. S bareljefa na otoku Philae. (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. II, str. 90.) &&. Ponovna pojava junaka: – Samson s dverima Hrama: Uskrsli Krist: Jona. (Isti izvor kao i sl. 9.) &. Jazonov povratak. Ovo je pogled na Jazonovu pustolovinu kakav pisana predaja ne poznaje. “Slikar ove vaze kao da se na neki čudan način prisjetio iz davnine kako ubojica zmaja potječe od zmajskoga sjemena. On se iznova rađa iz njegovih čeljusti” (Jane Harrison, Themis, A Study of the Social Origins of Greek Religion, Cambridge University Press, drugo izdanje &*., str. +;9.) Zlatno runo visi s drveta. Atena, zaštitnica junaka, nazoči sa svojom sovom. Valja uočiti Gorgoneum na njezinu Aegisu (usporedi s otiskom XXII). (S vaze u Vatikanskoj etruščanskoj zbirci. Prema fotografiji D. Andersona, Rim.) &;. Dijagram stvaranja svijeta Tuamotua: – Dolje: Kozmičko jaje. Gore: Ljudi dolaze i oblikuju svemir. (Kenneth P. Emory, “The Tuamotuan Creation Charts by Paiore”, Journal of the Polynesian Society, sv. +0, br. &, str. ;.)

17

I 

&+. Razdvajanje neba i zemlje. Česta slika s egipatskih lijesova i papirusa. Bog Šu-Heka razdvaja Nut i Seba. (W. Max Müller, Egyptian Mythology, The Mythology of All Races, sv. XII, Marshall Jones Company, Boston &*&0., str. ++.) &9. Khnemu oblikuje faraonova sina na grnčarskom kolu, dok mu Thoth obilježava životni vijek. S papirusa iz ptolemejskog razdoblja. (E. A. Wallis Budge, The Gods of the Egyptians, Methuen and Co., London &*+., sv. II, str. 9.) &>. Nut (Nebo) porađa sunce; njegove zrake padaju na Hathor na obzorju (Ljubav i život). Kugla pri ustima božice predstavlja večernje sunce koje će ona progutati i iznova roditi. (E. A. Wallis Budge, The Gods of the Egyptians, Methuen and Co., London &*+., sv. I, str. &&.) &. Paleolitski petroglif (Alžir). S prethistorijskog lokaliteta u okolici Tiouta. Životinja slična mački između lovca i noja možda je neka vrsta pantere dresirane za lov, a rogata životinja ostavljena s lovčevom majkom pripitomljena životinja na paši. (Leo Frobenius i Hugo Obermaier, Hádschra Máktuba, K. Wolff, München &*9., sv. II, otisak 0.) &0. Kralj Ten (Egipat, Prva dinastija, oko . g. p.n.e.) razbija glavu ratnom zarobljeniku. S ploče od bjelokosti nađene u Abydosu. “Odmah iza uznika nalazi se stijeg svrh kojega je lik šakala što predstavlja boga, ili Anubisa ili Apuata, iz čega je jasno da kralj prinosi žrtvu bogu.” (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. I., str. &*; navod, str. .) &*. Oziris, Sudac mrtvih. Iza boga stoje božice Izida i Ne=is. Pred njim je lotus, odnosno ljiljan, kao podnožje

18

I 

njegovim unucima, četvorici Horusovih sinova. Ispod (ili pokraj) njega leži jezero svete vode, božanski izvor zemaljskoga Nila (čije je prtvotno vrelo na nebu). Bog u lijevoj ruci drži cijep, odnosno bič, a u desnoj kukastu palicu. Vijenac nad njim urešen je nizom od dvadeset osam svetih ureja, od kojih svaki drži po jedan disk. – Iz Huneferova papirusa. (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. I, str. .) . Guja Kheti u Podzemlju proždire Ozirisova neprijatelja plamenom. Žrtvi su ruke zavezane iza leđa. Sedam bogova predsjedava. Ovo je detalj iz prikaza područja Podzemlja kojim Sunčeva barka prolazi u osmome satu noći. – Iz takozvane “Knjige stupova”. (E. A. Wallis Budge, The Gods of the Egyptians, Methuen and Co., London &*+., sv. I, str. &*;.) &. Dvojnici Anija i njegove žene piju vodu u Onome svijetu. Iz Anijeva papirusa. (E. A. Wallis Budge, Osiris and the Egyptian Resurrection, Philip Lee Warner, London i G. P. Putnam’s Sons, New York &*&&., sv. II, str. &;.)

19

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

Popis fotografija

I. Krotitelj nemani (Sumer). Intarzija školjkom (možda kao ures harfi) s kraljevske grobnice u Uru, oko ;. g. p.n.e. Lik u sredini vjerojatno je Gilgameš. (Ljubaznošću The University Museum, Philadelphia.) II. Zarobljeni jednorog (Francuska). Detalj tapiserije “Lov na jednoroga”, vjerojatno izrađene za Franju I. Francuskoga oko &9&+. n.e. (Ljubaznošću The Metropolitan Museum of Art, New York.) III. Majka bogova (Nigerija). Odudua, s djetešcetom Ogunom, bogom rata i željeza, na koljenu. Pas je sveta Oguova životinja. Poslužitelj, ljudskoga rasta, svira na bubnju. Oličeno drvo. Lagos, Nigerija. Pleme Egba-Yoruba. (Horniman Museum, London. Fotografija iz Michael E. Sadler, Arts of West Africa, International Institute of African Languages and Cultures, Oxford Press, Humphrey Milford, London &*;9.) IV. Božanstvo u ratnoj odori (Bali). Gospodar Krišna u svojoj zastrašujućoj pojavi. (Usporedi dolje, str. ;&-;+.) Višebojni drveni kip. (Fotografija iz C. M. Pleyte, Indonesian Art, Martinus Nijhoff, Den Haag &*&.) V. Sekhmet, božica (Egipat). Kip od diorita. Razdoblje Carstva. Karnak. (Ljubaznošću The Metropolitan Museum of Art, New York.) 21

F 

VI. Meduza (Stari Rim). Mramor, visoki reljef; iz palače Rondanini, Rim. Datiranje nesigurno. (Iz zbirke Glyptothek, München. Fotografija iz H. Brunn i F. Bruckmann, Denkmäler griechischer und römischer Skulptur, Verlagsanstalt für Kunst und Wissenscha=, München, &000.-&*;.) VII. Vrač (Paleolitska špiljska slikarija, francuski Pirineji). Najraniji poznati portret šamana, oko &. g. p.n.e. Rezbarija u kamenu ispunjena crnom bojom, visoka 9 cm, koja dominira muralom s nizom od više stotina izrezbarenih životinja; u špilji iz Aurignac-magdalenskog razdoblja zvanoj “Trois Frères”, Ariège, Francuska. (Prema fotografiji otkrivača, grofa Bégouena.) VIII. Svemirski otac, Viracocha, roni suze (Argentina). Ploča pronađena pokraj mjesta Andalgalá u pokrajini Catamarca na sjeverozapadu Argentine, provizorno identificirana s predinkaškim božanstvom Viracochom. Nad glavom se koči sunčev disk sa zrakama, ruke drže munje, iz očiju kaplju suze. Stvorenja na ramenima možda su Imaymana i Tacapu, dva sina i glasnika Viracoche, u životinjskom obličju. (Fotografija iz The Proceedings of the International Congress of Americanists, sv. XII, Pariz &*.) IX. Šiva, gospodar kozmičkog plesa (jug Indije). Vidi raspravu, dolje, str. &0, bilješka +>. Bronca. &-& st. n.e. (Muzej u Madrasu. Fotografija iz Auguste Rodin, Ananda Coomaraswamy, E. B. Havell, Victor Goloubeu, Sculptures Çivaïtes de l’Inde, Ars Asiatica III, Bruxelles i Pariz: G. van Oest et Cie., &*&.) X. Androgini predak (Sudan). Drvena rezbarija iz područja Bandiagara, Francuski Sudan. (Zbirka Laure Harden,

22

F 

New York. Fotografija Walkera Evansa, ljubaznošću The Museum of Modern Art, New York.) XI. Bodhisa va (Kina). Kwan Yin. Oličeno drvo. Konac dinastije Sung (*>.-&*. n.e.). (Ljubaznošću The Metropolitan Museum of Art, New York.) XII. Bodhisa va (Tibet). Ona Bodhisa. p.n.e.) u Kalhuu (danas Nimrud). (Ljubaznošću The Metropolitan Museum of Art, New York.) XIV. Bodhisa va (Kambodža). Krhotina iz ruševina Angkora, &. st. n.e. Lik Buddhe koji tvori krunu glave karakterističan je znak Bodhisa). Veliki polegnuti lik u podignutoj desnoj ruci drži rog. Njezin otkrivač, Leo Frobenius, provizorno ju je datirao na oko &9 g. p.n.e. (Ljubaznošću Frobenius-Institut, Frankfurt-am-Main.) XIX. Majka bogova (Meksiko). Ixciuna dok rađa božanstvo. Kipić od poludragog kamena (skapolit, visok &* cm). (Fotografija, prema Hamyju, ljubaznošću The American Museum of Natural History, New York.)

24

F 

XX. Tangaroa stvara bogove i ljude (otok Rurutu). Polinezijska drvena rezbarija iz otočne skupine Tubuai (Austral) na južnom Pacifiku. (Ljubaznošću The British Museum). XXI. Neman kaosa i bog sunca (Asirija). Zidna ploča od alabastera iz palače asirskoga kralja Ašur-nasir-apala II. (009.-0>. p.n.e.) u Kalhuu (danas Nimrud). Bog je možda nacionalno božanstvo Assur u ulozi koju je prethodno igrao babilonski Marduk (vidi str. 09-0), a još ranije Enlil, sumerski bog oluje. (Fotografija gravure iz Austen Henry Layard, Monuments of Nineveh, Second Series, London: J. Murray, &09;. Izvorni kamen, danas u British Museumu, tako je oštećen da se obličja jedva mogu razaznati na fotografiji. Stil je isti kao i onaj s otiska XIII.) XXII. Mladi bog kukuruza (Honduras). Krhotina vapnenca iz Copana, drevnoga grada Maja. (Ljubaznošću The American Museum of Natural History, New York.) XXIII. Mjesečeva kočija (Kambodža). Reljef iz Angkor Vata, &. st. n.e. (Fotografija iz Angkor, éditions “Tel”, Pariz &*;9.) XXIV. Jesen (Aljaska). Eskimska plesna maska. Oličeno drvo. Iz okruga rijeke Kuskokwim na jugozapadu Aljaske. (Ljubaznošću The American Indian Heye Foundation, New York.)

25

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

Junak s tisuæu lica

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

P 

Monomit

. M   Slušali mi svisoka i s osmijehom na licu snolike vradžbine nekog šamana podlivenih očiju iz Konga, ili čitali s profinjenim ushitom tanane prijevode soneta mistika Lao-tsea; tu se i tamo se uspijevali probiti kroz tvrdu ljušturu neke Akvinčeve rasprave, ili nenadano proniknuti u blistavi smisao neke začudne eksimske bajke – uvijek ćemo pronaći jednu te istu priču, stalno novih oblika, no zadivljujuće postojanu, a uz nju i prkosno upornu slutnju da se tu može doživjeti više no što ćemo ikada moći osvijestiti ili iskazati. Diljem nastanjena svijeta, u svim razdobljima i okolnostima, cvali su ljudski mitovi; postali su živa nadahnuća svega ostaloga što je moglo poteći iz djelatnosti ljudskoga tijela i uma. Ne bi bilo pretjerano reći da je mit tajni otvor kroz koji neiscrpne energije kozmosa istječu u ljudsku kulturnu pojavnost. Religije, filozofije, umjetnosti, društvena uređenja primitivnog i povijesnog čovjeka, ključna otkrića u znanosti i tehnologiji, pa i sami snovi što pršte kroz spavanje – sve to navire iz onog temeljnog, čarobnog prstena mita.

29

P 

Čudo leži u tome što karakteristična moć diranja i nadahnuća dubokih stvaralačkih centara počiva u najmanjoj bajci za mališane – kao što se okus oceana krije u kapljici vode, ili cijelo otajstvo života u jajašcu buhe. Jer, simboli mitologije nisu proizvoljni; ne može ih se prisiljavati, izmišljati, ili trajno potiskivati. Oni su spontani proizvodi psihe, a svaki od njih u sebi nosi, i to neoštećenu, začetnu snagu svojega izvora. U čemu je tajna bezvremenskog viđenja? Iz koje dubine uma ono potječe? Zašto je mitologija svugdje ista, podno raznolikih kostima koje nosi? I čemu nas ona uči? Mnoge znanosti danas pridonose analizi ove zagonetke. Arheolozi istražuju ruševine Iraka, Honana, Krete i Yucatana. Etnolozi postavljaju pitanja Ostjacima s rijeke Ob i Boobiejima s otoka Fernando Po. Nedavno nam je nov naraštaj orijentalista razotkrio svete zapise Istoka, kao i predhebrejske izvore vlastitog nam Svetog pisma. A pritom je druga vojska znanstvenika nastavila s istraživanjima započetim u prošlome stoljeću na polju psihologije naroda, u nastojanju da pronađe psihološke temelje jezika, mita, religije, razvoja umjetnosti i moralnih kodeksa. Najznačajnija su otkrića, ipak, potekla iz mentalne klinike. Odvažna i istinski epohalna djela psihoanalitičara imaju nezamjenjivu važnost pri izučavanju mitologije; jer, ma što se mislilo o njihovim podrobnim i katkad proturječnim tumačenjima konkretnih slučajeva i poremećaja, Freud, Jung i njihovi sljedbenici neporecivo su dokazali da logika, junaci i djela iz mita opstaju i u suvremenosti. U nedostatku djelotvorne opće mitologije, svatko od nas ima svoj intimni, neosviješteni, nerazvijeni, no potajice moćni panteon snova. Najnovije Edipovo utjelovljenje i nepreki-

30

M

nuta romanca Ljepotice i Zvijeri stoje koliko danas na križanju Četrdeset druge ulice i Pete avenije, i čekaju da se upali zeleno svjetlo. “Sanjao sam,” napisao je jedan mladi Amerikanac kolumnistu čije tekstove prenose mnogi listovi u zemlji, “da popravljam šindru na našem krovu. Odjednom sam čuo kako me odozdo, sa zemlje, doziva otac. Naglo sam se okrenuo da ga bolje čujem, i pritom mi je iz ruke ispao čekić, skliznuo niz kosi krov i nestao preko ruba. Začuo sam tup udarac kao da se to ruši ljudsko tijelo. Strahovito preplašen, sišao sam ljestvama na zemlju. Zatekao sam oca kako mrtav leži na tlu, krvave glave. Prepuklo mi je srce i stao sam ridati, zazivajući pritom majku. Ona je izašla iz kuće i zagrlila me. ‘Pusti to, sine, bio je to puki nesretan slučaj’, rekla je. ‘Znam da ćeš se brinuti za mene, makar njega nema.’ Kad me počela ljubiti, probudio sam se. Najstarije sam dijete u našoj obitelji i dvadeset tri su mi godine. Već godinu dana rastavljen sam od supruge; nekako nam nije išao zajednički život. Oba roditelja volim iz dna duše i nikad nisam dolazio u sukobe s ocem, osim što on uporno traži da se vratim svojoj supruzi, a ja s njom ne mogu biti sretan. I nikada ni neću.” Ovaj neuspjeli suprug otkriva, s doista prekrasnom nevinošću, da se, umjesto da duhovne energije usmjeri prema ljubavi i poteškoćama svoga braka, odmarao u tajnim zakucima mašte uz sad već apsurdno anakronu dramsku situaciju svoje prve i jedine čuvstvene privrženosti, one iz tragikomičnog trokuta djetinjstva – gdje se sin bori protiv oca za ljubav majke. Izgleda da najtrajnije sklonosti ljudske psihe potječu iz činjenice da nâs majka doji dulje

31

P 

od svih ostalih životinja. Ljudska se bića rađaju prerano; nedovršena su, još nespremna za suočavanje sa svijetom. Uslijed toga, čitavu im obranu od univerzuma prožetog opasnostima tvori majka, pod čijom se zaštitom produžava vrijeme boravka u maternici.; Stoga ovisno dijete i njegova majka tvore još mjesecima nakon katastrofe rođenja dvojnu jedinku, ne samo fizički, već i psihički.+ Svako dulje izbivanje od roditelja u djetešcetu stvara napetost i agresivne porive koji odatle proistječu; agresivne se reakcije pobuđuju i kad je majka prisiljena sputati dijete. Tako je prvi predmet djetetove odbojnosti istovjetan s prvim predmetom njegove ljubavi, a prvi mu je ideal (koji se potom zadržava kao nesvjesni temelj svih prikaza blaženstva, istine, ljepote i savršenstva) dvojno jedinstvo Bogorodice i Djeteta.9 Nesretni otac prvi, uplivom drugačijeg poretka stvarnosti, radikalno remeti blaženstvo tog zemaljskog obnavljanja izvrsnosti stanja u maternici; on se, stoga, prvenstveno doživljava kao neprijatelj. Na njega se prenosi agresivni naboj prvotno vezan uz “lošu”, odnosno odsutnu majku, dok žudnju vezanu uz “dobru”, odnosno prisutnu majku, hraniteljicu i zaštitnicu, zadržava (obično) ona sama. Ova sudbonosna razdioba poriva smrti (thanatos: destrudo) i ljubavi (eros: libido) udara temelje danas slavnome Edipovom kompleksu, koji je Sigmund Freud istaknuo prije pedesetak godina kao veliki razlog zbog kojeg se u zreloj životnoj dobi ne uspijevamo ponašati kao razumna bića. Kako to kaže dr. Freud: “Kralj Edip, koji je ubio svog oca Laja i oženio svoju majku Jokastu, samo je ispunjenje želje iz našeg djetinjstva. No sretniji smo od njega, ako nismo postali psihoneurotičari, jer smo svoje seksualne osje-

32

M

ćaje uspjeli odvojiti od naših majki i zaboravili smo ljubomoru na svoje očeve.”> Ili, kako on to na drugom mjestu piše: “Svaki patološki poremećaj spolnoga života s pravom valja smatrati inhibicijom u razvoju.” Jer mnogi smrtnik veće u snu spavaše Sa svojom majkom. Al’ tko za to ne mari Baš ništa, najlakše on snosi život taj.

Nesretni udes supruge onoga muža čiji su osjećaji, umjesto da sazriju, ostali neraskidivo povezani s romancom iz kolijevke može se procijeniti iz još jednog, prividno besmislenog suvremenog sna; a tu polako stječemo dojam da doista ulazimo u predjele davnašnjega mita, ali uz zanimljiv obrat. “Sanjala sam,” piše jedna napaćena žena, “da me stalno slijedio veliki bijeli konj, kamo god da bih pošla. Bojala sam ga se i tjerala ga od sebe. Osvrnula sam se da vidim prati li me još, a on kao da se pretvorio u muškarca. Rekla sam mu da ode u brijačnicu i ošiša si grivu, i poslušao me. Kad je izašao, izgledao je sasvim kao čovjek, osim što je imao kopita i lice konja, i slijedio me kamo god bih pošla. Približio mi se, a ja sam se probudila. Udana sam tridesetpetogodišnjakinja s dvoje djece. U braku sam već četrnaest godina, i sigurna sam da me muž ne vara.”* Nesvjesno odašilje svakojaka snoviđenja, čudna bića, baukove i opsjene u um – bilo to u snu, na javi ili u ludilu; jer ljudsko se kraljevstvo, podno razmjerno uredne majušne nastambe koju nazivamo sviješću, spušta u neslućene Aladinove špilje. Ondje se ne kriju tek dragulji,

33

P 

već i opasni džini: neželjene ili odbojne psihološke moći koje se nismo sjetili ili pak usudili uklopiti u svoje živote. A one mogu ostati neslućene, ili pak neka slučajna riječ, miris krajobraza, okus šalice čaja ili ulovljen pogled nečijega oka mogu dotaknuti čaroban izvor, a zatim se opasne poruke počnu javljati u mozgu. One su opasne, jer prijete tkivu sigurnosti u koje smo utkali sebe i svoju obitelj. Ali u isti mah su i vraški zamamne, jer nose ključeve koji otvaraju cijelo prostranstvo pustolovine otkrivanja nas samih, koju priželjkujemo i koje se plašimo. Razaranje svijeta koji smo sazdali i u kojemu živimo, kao i nas unutar njega; ali potom i čudesna obnova života koji je odvažniji, čistiji, prostraniji i cjelovitije ljudski – to je mamac, to je obećanje i strava tih nelagodnih noćnih posjetitelja iz mitološke kraljevine koju nosimo u sebi.

S  1 34

M

Psihoanaliza, ta suvremena znanost tumačenja snova, naučila nas je mariti za te netvarne prizore. K tome je pronašla način da ih se pusti da obave svoj posao. Opasnim krizama osobnog razvoja dopušta se da se odviju pod skrbničkim okom iskusnoga upućenika u predaju i jezik snova, koji tada preuzima ulogu i lik drevnoga mistagoga, odnosno vodiča duša, šamana-inicijatora iz primitivnih šumskih svetišta kušnji i inicijacija. Liječnik je suvremeni majstor mitološke kraljevine, znalac svih tajnih puteva i čini. On igra navlas istu ulogu kao onaj Mudri Starac iz mitova i bajki koji riječima pomaže junaku da prođe iskušenja i strahove ove čudne pustolovine. On će se pojaviti da pokaže gdje leži sjajni čarobni mač koji će ubiti zmajski strah, da kaže za nevjestu što čeka i za dvorac sa svakovrsnim blagom, da stavi melem na gotovo smrtonosne rane i naposljetku otjera pobjednika natrag u svijet svakodnevice, da slijedi veliku pustolovinu u začaranu noć. Kad se sada, s ovim prizorom u svijesti, vratimo razmatranju brojnih čudnovatih obreda primitivnih plemena i velikih civilizacija iz davnine za koje smo čuli, postaje nam jasno kako je njihova svrha i stvarna posljedica bilo sprovođenje ljudi preko tih teških pragova preobrazbe što traže promjenu obrazaca, ne samo u svjesnom, već i u nesvjesnom životu. Takozvani obredi prolaza, koji imaju tako istaknuto mjesto u životu primitivna društva (ceremonije rođenja, imenovanja, puberteta, braka, sahrane itd.), odlikuju se formalnim i često vrlo strogim podvrgavanjima izdvajanju, čime se um radikalno odsijeca od stavova, privrženosti i životnih obrazaca pozornice koja se napušta.& Zatim slijedi međurazdoblje mahom dulje povučenosti, kada se izvode obredi kojima je cilj uputiti pustolova ži-

35

P 

vota u oblike i prikladne osjećaje njegova novog posjeda, tako da, kad napokon dozri vrijeme da se vrati u svakodnevni svijet, inicijant može biti doslovce preporođen.&& Najčudesnija je činjenica da se velik broj obrednih kušnji i prizora podudara s onima koji se automatski javljaju u snu čim psihoanalizirani pacijent počne napuštati svoje infantilne fiksacije i napredovati ka budućnosti. Među australskim Aboridžinima, primjerice, jedna od ključnih osobina inicijacijske tegobe (kada se dječak u pubertetu odvaja od majke i uvodi u društvo i tajnu predaju muškaraca) jest obred obrezivanja. “Kad mali dječak iz plemena Murngin treba biti obrezan, oci i starci kažu mu: ‘Veleotac Zmija osjeća miris tvoje kožice; on je zaziva.’ Dječaci vjeruju da je to doslovce istina, tako da se strahovito prepadnu. Obično potraže utočište kod svoje majke, majčine majke ili neke druge mile im rođakinje, jer znaju da su se muškarci organizirali kako bi ih dopremili na muško tlo gdje urla velebna zmija. Žene ceremonijalno nariču nad dječacima; time brane velikoj zmiji da ih proždre.”& – Pogledajmo sada ekvivalent iz nesvjesnoga. “Jedan je moj pacijent,” piše dr. C. G. Jung, “sanjao da je iz špilje iskočila zmija i ugrizla ga u području genitalija. Taj se san zbio u trenutku kad je pacijent bio uvjeren u istinitost analize, te se počeo oslobađati od stega majčinskog kompleksa.”&; Oduvijek je glavna uloga mitologije i obreda bila pružanje simbola što nose ljudski duh prema naprijed i opiru se onim drugim, stalnim ljudskim fantazijama koje ga teže sputati i zadržati. Zapravo, lako je moguće da je vrlo velika učestalost neurotičnosti među nama posljedica erozije takve djelotvorne duhovne pomoći u sadašnjici. Ostajemo fiksirani na prizore iz ranog djetinjstva kojih se nismo ri-

36

M

ješili, tako da nismo skloni zakoračiti na nužni put prema zrelosti. U Sjedinjenim Državama postoji čak patos obrnutog naglaska: cilj nije ostarjeti, već zadržati mladost; nije sazrijeti i osamostaliti se od Majke, već se grčevito nje držati. I tako, dok supruzi prinose žrtve na oltaru dječaštva stjecanjem zanimanja pravnika, trgovaca ili organizatora, koja su roditelji tražili od njih, njihove supruge, čak i nakon četrnaest godina braka i dvoje krasne djece koju su stvorili i odgojili, još uvijek tragaju za ljubavlju – koja im može doći samo od centaura, silena, satira i inih razbludnih inkubusa iz Panove svite, kao u drugome navedenom snu, ili kao u našim popularnim, vanilijom urešenim hramovima venerične božice, pod šminkom najnovijih junaka velikog ekrana. Psihoanalitičar mora doći nakon svega toga i iznova pribjeći prokušanoj mudrosti starijih, napredno nastrojenih učenja iscjeliteljskih plesača s maskama i plemenskih šamana-obrezivača; a tada otkrivamo, kao u snu o ugrizu zmije, da se bezvremenska simbolika inicijacije spontano stvara u samome pacijentu u trenutku otpuštanja. Izgleda da u tim inicijacijskim prizorima ima nečega što psihi treba do te mjere da se oni, kad ne bivaju dobiveni izvana, putem mita i obreda, moraju nanovo objaviti iznutra, putem sna – kako nam energije ne bi ostale zaključane u banalnoj, odavno zastarjeloj igraonici na dnu mora. Sigmund Freud u svojim djelima ističe prolaze i poteškoće prve polovice ljudskog ciklusa života – one iz djetinjstva i adolescencije, kad nam se sunce uspinje ka zenitu. C. G. Jung, pak, naglašava krize iz drugoga dijela – kada, kako bi napredovala, blistava kugla mora pristati da zapadne i konačno iščezne u noćnoj maternici groba. Normalni simboli naših želja i strahova preinačuju se, u ovom

37

P 

poslijepodnevu životopisa, u svoje suprotnosti; jer tada izazov više nije život, već smrt. Tada nije teško napustiti maternicu, već falus – osim ako, dakako, umor od života već nije prožeo srce, jer tada će smrt zazivati s obećanjem onog blaženstva koje je prethodno bilo mamac ljubavi. Zatvaramo puni krug, od grobnice maternice do maternice grobnice: nejasan, zagonetan izlet u svijet krute tvari koji se s nas uskoro otapa poput tvarnosti sna. A kad se prisjetimo onoga što je obećavalo da će postati naša vlastita, jedinstvena, nepredvidljiva i opasna pustolovina, na koncu nalazimo jedino takav niz ustaljenih preobražaja kakve su muškarci i žene prolazili u svakome kutku svijeta, u svim upamćenim stoljećima i pod svakom osebujnom krinkom civilizacije. Pripovijeda se, primjerice, o velikome Minosu, kralju otočkoga carstva Krete u razdoblju njezine trgovačke nadmoći: on je uposlio proslavljenog umjetnika-graditelja Dedala da mu izumi i sagradi labirint, gdje će se sakriti nešto čega se palača stidjela i plašila u isti mah. Jer u njoj se krila neman – čedo kraljice Pasifaje. Kralj Minos, kazuje priča, bio je zauzet važnim ratovima za zaštitu trgovinskih putova; Pasifaju je dotle pak zaveo veličanstveni, snježnobijeli bik, rođen iz mora. Nije to bilo ništa gore, ruku na srce, od onoga što je dopustila Minosova majka: jer, Minosa je rodila Europa, a dobro se zna da je nju do Krete prenio bik. Taj bik bio je bog Zeus, a časni sin toga svetog sjedinjavanja bio je sâm Minos – kojega se sada posvuda poštovalo i rado služilo. Kako je onda Pasifaja mogla znati da će plod njezine nevjere biti neman: taj sinčić ljudskoga tijela, ali s glavom i repom bika?

38

M

Društvo je snažno optužilo kraljicu; ali kralj je bio itekako svjestan svoga udjela u krivnji. Dotičnog je bika bio poslao bog Posejdon, još davno, dok se Minos nadmetao s braćom za prijestolje. Minos je tad ustvrdio da mu prijestolje pripada božanskim pravom, te se pomolio ovome bogu, zatraživši da mu iz mora pošalje bika kao znamenje; a molitvu je zapečatio zavjetom da će životinju smjesta žrtvovati kao prinos i simbol svoje pokornosti. Bik se i pojavio, a Minos je zauzeo prijestolje; ali kad je vidio kako je veličanstveno to govedo koje mu je poslano, i kad je pomislio kolike bi prednosti imao kad bi posjedovao takvo rasplodno grlo, odlučio je pokušati podastrijeti trgovački nadomjestak – u nadi da bogu to neće biti naročito bitno. Žrtvovao je na Posejdonovu oltaru najljepšega bijelog bika u svome vlasništvu, a onoga drugog je pridodao svome krdu. Kretsko je carstvo steklo veliko blagostanje pod promišljenom vladavinom ovog slavnog zakonodavca i primjera javne kreposti. Glavni grad Knosos postao je raskošno, otmjeno središte vodeće trgovačke sile civiliziranoga svijeta. Kretske su flote plovile do svakog otoka i luke na Sredozemlju; kretska se roba cijenila u Babilonu i Egiptu. Odvažne su brodice čak izbile kroz Heraklove dveri na otvoreni ocean, te uz obalu otplovile na sjever po irsko zlato i cornwallski kositar,&+ kao i na jug, oko senegalske izbočine, do udaljene zemlje Yoruba i dalekih tržnica bjelokosti, zlata i roblja.&9 Ali, kod kuće, Posejdon je kraljici udahnuo nesavladivu strast prema onome biku. I ona je nagovorila suprugova umjetnika-graditelja, jedinstvenoga Dedala, da joj izradi drveno obličje krave, kojim će nasamariti bika – i zatim

39

P 

je željno ušla u nj; a bik se nasamario. Iznijela je na svijet svoju neman koja je, s vremenom, postala opasnost. I tako je Dedal iznova pozvan da, ovaj put za kraljeve potrebe, sazda golem labirintski zabran sa slijepim hodnicima, u kojemu će se taj stvor sakriti. Izum je bio tako umješno prijetvoran da je i Dedal glavom, po završetku rada, jedva našao put do izlaza. Unutra su smjestili Minotaura: hranili su ga, potom, skupinama živih mladića i djevojaka, dovođenima kao danak iz podjarmljenih zemalja pod vlašću Krete.&> Tako je, prema legendi iz starine, glavna krivnja bila ne na kraljici, već na kralju; a on nju nije baš mogao kriviti, jer je znao što je sâm učinio. Pretvorio je javni događaj u osobnu korist, dok je cijeli smisao njegova kraljevskog namještenja bio u tome da više nije puka privatna osoba. Povratak bika trebao je biti simbol njegova posve nesebična pokoravanja dužnostima svoje uloge. Zadržavanje bika predstavljalo je, s druge strane, težnju ka egocentričnu veličanju sebe. I tako je kralj “po milosti Božjoj” postao opasni tiranin Svedržac – za svoj račun. Baš kao što su nekoć tradicionalni obredi prolaza osobu poučavali da umre za prošlost i iznova se rodi za budućnost, tako su njega one velike ceremonije namještenja lišile privatne ličnosti i zagrnule ga plaštom poziva. Takav je to bio ideal, bilo da je čovjek bio obrtnik ili kralj. Svetogrdnim činom odbijanja obreda, pak, osoba je sebe odsjekla kao jedinku koja stoji po strani od šire cjeline čitavoga društva; tako je Jedno bilo razlomljeno u mnoge, koji su zatim međusobno stupili u borbu – svaki za svoj račun – i kojima se moglo vladati samo silom. Lik tiranina-nemani znan je u mitologijama, predajama, legendama i čak noćnim morama svijeta; a osobine su

40

M

mu svugdje u glavnim crtama iste. On za sebe zgrće opće dobro. On je neman željna pohlepnih prava “mene i mojega”. Pustošenje koje on donosi opisuje se u mitologiji i bajci kao sveopće u dosegu njegove vlasti. To ne mora biti više od kućanstva, vlastite mu izmučene psihe, ili života koje zatire dodirom svojega prijateljstva i pomoći; a može se odnositi i na cijeli opseg njegove civilizacije. Napuhani tiraninov ego prokletstvo je za njega i njegov svijet – ma kako mu bogaćenje naizgled uspijevalo. Prestravljen samim sobom, progonjen strahom, pripravan da se u svakom trenu suoči s očekivanim nasiljem svojega okoliša i odupre mu se, što su sve u prvom redu odrazi neobuzdivih poriva ka stjecanju unutar njega samog, ovaj div samostečene neovisnosti nosi glas propasti svijetu, sve i ako sebi možda govori da su mu nakane čovjekoljubne. Gdje god mu ruka pala, odjeknut će vapaj (ako već ne s krovova, onda – s većim jadom – iz svakoga srca): vapaj za junakom-otkupiteljem, nositeljem sjajne oštrice, koji će udarcem, koji će dodirom, koji će samim svojim postojanjem osloboditi zemlju. Ovdje se ni stati ni leći ni sjesti ne može U planini čak ni tišine nema Tek suh jalov grom bez kiše U planini čak ni samoće nema Tek se rumena mrka lica cere i keze S ulaza u skorene kuće& Junak je čovjek koji je samostalno postigao pokornost. Ali pokornost čemu? Upravo je to ona zagonetka koju si danas moramo postaviti, a njezino rješenje je posvuda

41

P 

ključna krepost i povijesno djelo koje je junak ostvario. Kao što profesor Arnold J. Toynbee pokazuje u svojoj šest svezaka dugoj studiji zakonitosti uspona i raspada civilizacija,&0 raskol u duši, raskol u tijelu društva, neće se razriješiti ni nekim programom povratka u dobre stare dane (arhaizmom), ni programima koji jamče ostvarivanje idealne projekcije budućnosti (futurizmom), pa čak ni najrealističnijim, marljivim radom na ponovnom sklapanju sastavnica koje propadaju. Samo rođenje može pokoriti smrt – rođenje, i to ne opet onoga starog, već nečeg novog. Unutar duše, unutar tijela društva, mora postojati – kanimo li doživjeti dugo preživljavanje – neprestano “ponavljanje rođenja” (palingenesia) kako bi se poništila stalna ponavljanja smrti. Jer, upravo se kroz naše pobjede, ukoliko se ne obnavljamo, ostvaruje djelo Nemeze: kob se pili iz ljuske same naše kreposti. Mir je tada klopka; rat je klopka; mijena je klopka; stalnost je klopka. Kad nam kucne čas za pobjedu smrti, smrt se nadvije; mi tu ne možemo ništa, osim dati da nas se razapne – i uskrsnuti; dati da nas se posve raskomada i zatim se iznova roditi. Tezej, junak koji je ubio Minotaura, ušao je u Kretu izvana kao simbol i ruka nastupajuće grčke civilizacije. To je bilo ono novo i živo. Ali također je moguće da se načelo obnove potraži i pronađe unutar zidina samoga tiraninova carstva. Profesor Toynbee služi se pojmovima “odvajanje” i “transfiguracija” pri opisivanju krize kojom se doseže ona viša duhovna dimenzija koja će omogućiti ponovno pokretanje stvaralačkog djela. Prvi korak, odvajanje, odnosno povlačenje, sastoji se iz radikalnog prijenosa naglaska s izvanjskoga na unutarnji svijet, s makrokozma na mikrokozam, iz udaljavanja od beznađa puste zemlje

42

M

prema spokoju vječnoga predjela u čovjekovoj nutrini. Ali ovaj predio, kao što znamo iz psihoanalize, upravo je ono djetinje nesvjesno. U taj predio ulazimo u snu. Nosimo ga u sebi za svagda. Sva su čudovišta i tajni pomagači iz naše kolijevke ondje, sva čarolija djetinjstva. I što je još važnije, ondje su svi životni potencijali koje nikad nismo uspjeli ostvariti kao odrasle osobe, oni drugi dijelovi nas samih; jer takvo zlatno sjeme ne umire. Kad bi se samo dio te izgubljene cjeline mogao izvući na svjetlost dana, doživjeli bismo čudesno proširenje svojih moći, intenzivno obnavljanje života. Postali bismo kolosi. Štoviše, kad bismo mogli izvući nešto što nismo zaboravili samo mi, već i cijeli naraštaj čitave naše civilizacije, postali bismo uistinu donositelji blagodati, kulturni junaci naših dana – osobe ne samo od lokalnog, već i od svjetskog povijesnog značaja. Rječju: prvi je zadatak junaka povući se sa svjetske pozornice sekundarnih posljedica u one kauzalne zone psihe gdje borave stvarne poteškoće, te ondje razjasniti te poteškoće, dokrajčiti ih u vlastitome slučaju (tj. stupiti u borbu s demonima iz kolijevke u svojoj lokalnoj kulturi) i probiti se do neizobličenog, izravnog iskustva i upijanja onoga što je C. G. Jung nazvao “arhetipskim prizorima”.&* Ovaj proces u hinduskoj i budističkoj filozofiji poznat je kao viveka, “lučenje”. Ti arhetipovi koje valja otkriti i upiti upravo su oni koji, otkako se pišu godišnjaci ljudske kulture, daju nadahnuće temeljnim prizorima iz rituala, mitologije i vizija. Te “Vječne iz snova” ne valja brkati s osobno preinačenim simboličkim figurama koje se javljaju u morama i bunilu pojedinca koji je još uvijek u mukama. San je osobni oblik mita, mit je san iz kojega je uklonjeno ono osobno; i mit i san

43

P 

simboliziraju na isti općeniti način dinamiku psihe. Ali, u snu su ta obličja očuđena osebujnim nevoljama sanjača, dok se u mitu prikazuju problemi i rješenja s izravnom valjanošću za cijelo čovječanstvo. Junak je, stoga, ona osoba koja se uspjela probiti kroz osobna i lokalna ograničenja do općevaljanih, normalno ljudskih oblika. Vizije, ideje i nadahnuća nekog takvog dolaze neokaljana iz prvotnih vrela ljudskoga života i misli. Zbog toga su ona rječita i nisu vezana za sadašnje društvo i psihu u raspadu, već za neuklonjivi izvor kroz koji se društvo preporađa. Junak je umro kao čovjek svog vremena; ali kao vječni čovjek – usavršen, nespecifičan, univerzalan čovjek – iznova se rodio. Njegov je drugi svečani zadatak i djelo (kako to kaže Toynbee, a na što ukazuju sve mitologije čovječanstva) vratiti se potom nama, preobražen, i prenijeti stečeni nauk o preporođenu životu.& “Hodala sam sama gornjim dijelom velikoga grada, sirotinjskim, blatnim ulicama duž kojih su se kočile tvrde kućice”, iznosi jedna suvremena žena svoj san. “Nisam znala gdje se nalazim, ali bilo mi je drago istraživati. Odlučila sam se za jednu ulicu, grozno blatnu, koja je po svoj prilici vodila preko jarka za odvod. Išla sam njome između redova straćara, te izbila na rječicu što je prolazila između mene i povišenog, čvrstog tla gdje se nalazila asfaltirana ulica. To je bila lijepa, savršeno bistra rijeka, a tekla je preko trave. Vidjela sam kako se vlati lelujaju pod vodom. Nisam imala načina da je prijeđem, pa sam otišla do jedne kućice i zatražila čamac. Tamo je bio čovjek koji mi je rekao da će mi drage volje pomoći da prijeđem. Donio je drvenu kutijicu i stavio je na obalu rijeke, a ja sam smjesta opazila da ću s te kutijice lako preskočiti rijeku.

44

M

Znala sam da je opasnost posve prestala i poželjela sam bogato nagraditi tog čovjeka. Kad se prisjećam toga sna, imam izrazit dojam da uopće nisam morala otići onamo gdje sam dospjela, već sam se mogla odlučiti za ugodnu šetnju asfaltiranim ulicama. Otišla sam u onu trošnu, blatnu četvrt jer mi se više milila pustolovina, a kad sam jednom otpočela, morala sam je nastaviti… Kad se sjetim kako sam uporno nastavljala ravno dalje u snu, čini mi se kao da sam zacijelo znala da predamnom leži nešto lijepo, poput one krasne, travnate rijeke i sigurne, povišene, asfaltirane ulice iza nje. Kad razmislim na taj način, ovo mi se čini poput čvrste odlučnosti da se rodim – ili, točnije, iznova rodim – u nekom duhovnom smislu. Možda neki od nas moraju proći mračnim i izopačenim putovima prije nego što će pronaći rijeku mira ili povišeni put do odredišta duše.” Ova sanjačica cijenjena je operna umjetnica koja je, poput svih onih koji se nisu odlučili zaputiti sigurno obilježenim masovnim cestama svoga vremena, već pustolovinom posebnoga, jedva čujnog zova što pronalazi one čije uši osluškuju unutra, a ne samo vani, morala putovanje proći sama, poteškoćama kakve većina ne zatiče, “sirotinjskim, blatnim ulicama”; upoznala je mračnu noć duše, Danteovu “mračnu šumu na pola našeg životnoga puta”, kao i jade paklenih jama: Kroz nas se ide u grad sviju muka, kroz nas se ide gdje se vječno plače, kroz nas se ide do propala puka.;

45

P 

Vrijedi uočiti da se u ovome snu do pojedinosti ponavlja osnovni obris sveopće mitološke formule za pustolovinu junaka. Na stranicama koje slijede pronaći ćemo ove duboko značajne motive pogibelji, prepreka i sretnih usputnih događaja preoblikovane na stotinu načina. Prijelaz prvo preko jarka za odvod,+ a zatim preko savršeno bistre rijeke što teče preko trave,9 pojava dragovoljnog pomagača u odsudnom trenutku,> te povišeno, čvrsto tlo iza krajnje vode (Zemaljski raj, Zemlja iza Jordana): ovo su teme iz čudesne pjesme o visokoj pustolovini duše, što se navijek iznova pjeva. A svatko tko se usudio poslušati i poći za tajnim zovom upoznao je pogibelji opasnog, samotnog prolaza: Naoštren rub britve, prijeći ga je teško, Tegoban to je put – pjesnici tvrde!0 Pri prelaženju vode pomoć sanjačici pruža poklonjena drvena kutijica, koja u ovome snu zauzima mjesto uobičajenije skele ili mosta. To je simbol njezina posebna dara i kreposti koji ju prenose preko voda svijeta. Sanjačica nam ne navodi prikaz vlastitih asocijacija, te ne znamo kakve bi se to osebujne sadržine otkrile u kutijici; ali svakako je riječ o inačici Pandorine kutije – onoga nebeskog dara bogova ljepotici, punog sjemenja svih nevolja i blagoslova postojanja, ali ujedno i obdarenog nadom, krepošću što nas održava. Uz njenu pomoć sanjačica prelazi na suprotnu obalu. A sličnim će čudom prijeći svatko čije je djelo tegobna, opasna zadaća otkrivanja i razvoja sebe, koju valja prenijeti preko oceana života.

46

M

Velika većina muškaraca i žena izabire manje pustolovan put razmjerno neosviještene građanske i plemenske rutine. Ali, i ti tragači bivaju spašeni – blagodatima naslijeđenih simboličkih potporanja u društvu, obredima prolaza i milosnim sakramentima koje su u davnini čovječanstvu dali iskupitelji, i koji se prenose tisućljetnim pokoljenjima. Tek se oni koji ne poznaju ni unutarnji poziv ni izvanjsku doktrinu nalaze u istinski beznadnu stanju; što će reći, pretežna većina nas u današnje vrijeme, u ovome labirintu što počiva i izvan i unutar srca. Jao, ta gdje nam je vodič, ona privržena djeva Arijadna, da nam pruži jednostavan trag, osokoli nam tako srce za suočenje s Minotaurom i dade način da potom nađemo put do slobode, nakon što susretnemo i sasiječemo neman? Arijadna, kći kralja Minosa, zaljubila se u naočitog Tezeja čim je vidjela gdje se iskrcava s broda koji je Minotauru dovezao skupinu nesretnih atenskih mladića i djevojaka. Nekako je došla do njega i kazala mu da će mu dati sredstvo kojim će se vratiti iz labirinta, ako joj obeća da će je odvesti s Krete i uzeti je za nevjestu. On je na to prisegnuo. Arijadna se tad obratila za pomoć vještom Dedalu, čije je umijeće izgradilo labirint i pomoglo Arijadninoj majci da rodi njegova žitelja. Dedal joj je naprosto poklonio klupko lanenog konca, da ga pridošli junak priveže za ulaz i odmotava nakon što zađe u labirint. Doista, tako nam je malo potrebno! Ali kad toga nema, pustolovina u labirintu posve je beznadna. To malo leži pri ruci. Itekako čudi to što isti onaj znanstvenik koji je u kraljevoj službi izmislio užas labirinta jednako spremno može poslužiti ciljevima slobode. Ali, srce junaka mora biti prisutno. Stoljećima je Dedal predsta-

47

P 

S  2 vljao tip umjetnika-znanstvenika: onaj čudnovato nezainteresirani, gotovo dijabolični ljudski fenomen koji stoji po strani od normalnih spona društvenog prosuđivanja, predan moralnosti ne vlastita vremena, već svoje umjetnosti. On je junak puta misli – bez dvojbe u srcu, odvažan i pun vjere da će nam istina, onakva kakvu je pronalazi, donijeti slobodu. I tako se sada, kao i Arijadna, možemo obratiti njemu. Lan za vlakno konca prikupio je na poljima ljudske mašte. Stoljeća uzgoja, desetljeća marljivog cijepljenja, rad brojnih srdaca i ruku ugrađeni su u grebenanje, razvrstavanje i pređu ove čvrsto ispletene niti. Štoviše, ne moramo se sami uopće izložiti pustolovini; jer prethodili su nam junaci svih vremena; labirint je do u tančine upoznat; valja nam samo slijediti nit junakova puta. A ondje gdje smo 48

M

očekivali pronaći nakazu, zateći ćemo boga; gdje smo kanili sasjeći drugoga, sasjeći ćemo sebe; gdje smo namjeravali putovati u daljinu, stići ćemo u središte vlastita bitka; gdje smo očekivali biti sami, bit ćemo s čitavim svijetom.

. T      “Sve su sretne obitelji slične; svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” Tim je sudbonosnim riječima grof Lav Tolstoj započeo roman o duhovnom komadanju svoje suvremene junakinje Ane Karenjine. U sedam desetljeća što su prošla otkako se ta smetena supruga, majka i slijepom strašću obuzeta ljubavnica bacila pod kotače vlaka – okončavši tako, gestom što simbolizira ono što se već dogodilo njezinoj duši, tragediju svoje dezorijentacije – buran i neumoljiv ditiramb romana, novinskih izvještaja i nezabilježenih krikova paćenika dizao se u čast demonskome biku iz labirinta: gnjevnom, destruktivnom, sluđujućem aspektu istoga onog boga koji, kad je dobrohotan, predstavlja oživotvorujuće počelo svijeta. Suvremeni roman, poput grčke tragedije, slavi misterij komadanja koje je život u vremenu. Sretni se svršetak s pravom prezire kao krivi prikaz; jer svijet, onakav kakvoga ga znamo, kakvim smo ga vidjeli, daje tek jedan svršetak: smrt, raspad, komadanje i razapinjanje našeg srca s umiranjem likova koje smo voljeli. “Samilost je osjećaj što obuzme um u prisustvu onoga što je istinski ozbiljno i trajno u ljudskoj patnji i što ga ujedinjuje s čovjekom što pati. Strava je osjećaj što obuzme um u prisustvu onoga što je istinski ozbiljno i trajno

49

P 

u ljudskoj patnji i što ga ujedinjuje s tajnim uzročnikom.”* Kako ističe Gilbert Murray u predgovoru prijevoda Aristotelove Poetike Ingrama Bywatera,; tragedijska katharsis (tj. “pročišćenje” odnosno “ispiranje” emocija u gledatelju tragedije putem doživljavanja samilosti i strave) sukladna je ranijoj obrednoj katharsis (“pročišćenju zajednice od ljage i otrova iz protekle godine, stare zaraze grijeha i smrti”), svrhe festivala i misterijskog igrokaza raskomadanog boga bika, Dioniza. Um je u meditaciji sjedinjen, putem misterijskog igrokaza, ne s tijelom koje u predstavi umire, već s načelom trajnoga života koji ga je neko vrijeme nastanjivao, a pritom je stvarnost bila zaodjenuta u prikaz (u isti mah paćenika i tajnog uzročnika), onaj dublji sloj u koji se naša jastva rastaču nakon što “tragedija koja čovjeku razbija lice”;& raspoluti, razbije i rasprši naše smrtno biće. Ded svani, biče, zmaju nam mnogoglavi Il’ lave ognjeni Licem na pogled! Dođi, Bakho!; Ova smrt logičkih i čuvstvenih vezanosti uz naš slučajan trenutak u svijetu prostora i vremena, ovo priznanje i istodobni prijenos naglaska na univerzalni život što buja i slavi svoju pobjedu u samome poljupcu našega satiranja, u toj amor fati, “ljubavi prema kobi”, ljubavi prema sudbini koja je neizbježno smrt, sačinjava iskustvo tragedijske umjetnosti: u tome leži njezina radost, onaj ushit što iskupljuje:

50

M

Dani mi istekoše, meni sluzi kojega Jupitar idejski uputi; Što puzim gdje Zagrej ponoćni puzi; Gromki poklič njegov izdržah; Rumene krvave gozbe postavih; Velike majke planinski plamen primih; Oslobođen sad sam i imenom prozvan Bakha svećenika verižnih.;; Suvremena se književnost uvelike posvećuje hrabrom promatranju, širom otvorenih očiju, mučno razbijenih obličja kojih je sva sila pred nama, oko nas i u nama. Ondje gdje se uspjelo potisnuti prirodni poriv ka prigovaranju protiv smaka – ka traženju krivaca, ili k objavljivanju panaceja – ostvarenje pronalazi tragedijska umjetnost za red veličine snažnija (nama) od one grčke: realistična, intimna i raznovrsno zanimljiva tragedija demokracije, gdje se bog promatra razapet u katastrofama ne samo velikih kuća, već i svakog običnog doma, svakog izbičevanog i raskrvarenog lica. I nema šarenih laži o raju, budućem blaženstvu i onostranoj nadoknadi koje bi ublažile gorku veličajnost, nego tek posvemašnji mrak, praznina neispunjenosti, može primiti i proždrijeti živote što su iz maternice istisnuti samo kako bi doživjeli neuspjeh. Naspram svega toga, naše pričice o postignućima djeluju jadno. I predobro znamo kako gorčina neuspjeha, gubitka, rasapa iluzija i ironične neispunjenosti unosi žuč u krv čak i onima kojima svijet zavidi! Stoga nerado komediji pripisujemo visoku vrijednost tragedije. Komedija nam je prihvatljiva kao satira, a kao zabava predstavlja ugodno eskapističko pribježište, ali bajka o sreći za sva vremena

51

P 

ne može se ozbiljno shvatiti; ona pripada u nedođiju djetinjstva, zaštićenu od stvarnosti koje će i prebrzo postati strahotno poznate; baš kao što mit o raju za sva vremena pripada starcima, koji su odživjeli svoje i sada im valja pripraviti srca za posljednje dveri prijelaza u noć – pri čemu se trijezni, suvremeni zapadnjački sud temelji na posve pogrešnu shvaćanju stvarnosti prikazanih u bajci, mitu i božanskim komedijama iskupljenja. Njih se, u svijetu starine, držalo vrednijima od tragedije, dublje istinitijima, tegobnije ostvarivima, zdravije postavljenima i cjelovitijim prijenosnicima posebnih otkrivenja. Sretni svršetak bajke, mita i božanske komedije duše ne valja iščitavati kao negiranje, već kao nadilaženje univerzalne tragedije čovjeka. Objektivni svijet ostaje onaj koji je i bio, ali on, uslijed premještanja naglaska unutar motritelja, djeluje kao da je preobražen. Gdje su nekoć život i smrt bili u sukobu, sada je objelodanjeno ono trajno biće – nezainteresirano za nasumičnosti vremena baš kao i voda što vrije u loncu za sudbinu mjehurića, ili kao kozmos za pojavu i nestanak zvjezdane galaktike. Tragedija predstavlja razbijanje oblika i naših vezanosti za oblike; komedija je pak divlja i nehajna, neiscrpna radost nesavladivoga života. Tako su njih dvije izrazi jedne te iste mitološke iskustvene teme, koja ih oboje uključuje i koju one obuhvaćaju: silaska i uzlaska (kathodos i anodos), što zajedno tvore cjelokupnost otkrivenja koje je život i koje pojedinac mora znati i voljeti, želi li biti očišćen (katharsis=purgatorio) od zaraze grijeha (neposluha božanskoj volji) i smrti (poistovjećenja sa smrtnim obličjem). “Sve se mijenja, ništa ne umire. Lutajuć duša dolazi kudgod i otkudagőd i po volji bira u tjelesima stan… što bija-

52

M

še, ostaje straga, nastaje, čega još ne bi, i svaki nov nam je časak.”;+ “Samo se za tijela, u kojima ovo vječno, neuništivo, nespoznatljivo Ja boravi, kaže da imaju kraja.”;9 Pravi je posao mitologije, kao i bajke, otkriti specifične opasnosti i postupke mračnoga unutrašnjeg puta iz tragedije u komediju. Zbog toga su događaji fantastični i “nestvarni”: oni predstavljaju psihološke, a ne fizičke podvige. Čak i kad je legenda posvećena nekoj stvarnoj povijesnoj osobi, pobjedonosna djela ne prikazuju se u životnim, već u snolikim uobličenjima; jer poanta nije u tome da se to i to učinilo na Zemlji; poanta je u tome da se, prije nego što se to i to moglo učiniti na Zemlji, ova druga, važnija, primarna stvar morala zbiti unutar onoga labirinta koji svi mi poznajemo i posjećujemo u snovima. Mitološki junak može proputovati svoj put Zemljom, uzgredno; u biti, on putuje prema unutra – u dubine gdje se nadvladavaju tamni otpori, i gdje se davno izgubljenim, zaboravljenim moćima udiše nov život, kako bi postale dostupne preobrazbi svijeta. Kad se ovo djelo ostvari, život više ne pati beznadno pod groznim unakaženjima sveprisutne nesreće, natučen vremenom, odvratan diljem protežnoga svijeta; nego, dok se na njemu još vidi užas, dok mu jauci još burno ječe, u njega prodire sveprožimajuća, svehraniteljska ljubav, uz spoznaju o vlastitoj neporaženoj moći. Na površinu, sa sve glasnijim povikom, izbija dio one svjetlosti što nevidljiva blista u bezdanima svoje obično nepronične tvarnosti. Strašna unakažavanja tada se oku otkrivaju kao puke sjenke jedne imanentne, neprolazne vječnosti; vrijeme popušta pred slavom; a svijet pjeva uglas sa čudesnom, anđeoskom, ali možda u konačnici monotonom

53

P 

sirenskom glazbom sfera. Poput sretnih obitelji, svi su mitovi i iskupljeni svjetovi slični.

!. J    Standardni put mitološke pustolovine junaka uvećani je oblik formule koja se iskazuje u obredima prolaza: razdvajanje-inicijacija-povratak: ona bi se mogla prozvati središnjom česticom monomita.;>

Junak odlazi na put iz svijeta svakodnevice u predio natprirodnog čuda: ondje on susreće bajoslovne sile i odnosi odlučujuću pobjedu: po povratku iz te otajstvene pustolovine junak bližnjima može darivati blagodati. Prometej se uspeo u nebesa, ukrao vatru bogovima i spustio se. Jazon je preplovio Oštre hridi i ušao u more čuda, zaobišao zmaja koji je čuvao Zlatno runo i vratio se s njime, kao i sa snagom da oduzme uzurpatoru prijestolje koje je njemu s pravom pripadalo. Eneja se spustio u podzemni svijet, prešao stravičnu rijeku mrtvih, bacio mamac troglavome psu čuvaru Kerberu i razgovarao, konačno, sa sjenom svog mrtvog oca. Sve mu se razotkrilo: sudbina duša, sudbina Rima, kojega će uskoro osnovati; “reče mu

54

M

kako će koju nepriliku izbjeć i muku.”; Vratio se kroz dveri od bjelokosti svojemu djelu u svijetu. Veličanstven prikaz teškoća u junakovu zadatku, i njegove uzvišene važnosti kada ga se duboko shvati i ozbiljno prihvati, prikazuje tradicionalna legenda o Velikom Buddhinom naporu. Mladi kraljević Gautama Sakyamuni u tajnosti se zaputio iz očeve palače na prinčevskom konju Kanthaki, čudesno prošao kroz dveri pod stražom, jahao cijelu noć uz pratnju baklji četiri puta po šezdeset tisuća božanstava, s lakoćom preskočio veličanstvenu rijeku široku tisuću sto dvadeset i osam lakata, te udarcem mača odsjekao svoje kraljevske uvojke – nakon čega mu se preostala kosa, duga dvije širine prsta, zakovrčala udesno i priljubila uz tjeme. Odjenuvši redovničku odjeću, krenuo je svijetom kao prosjak, te u godinama naizgled besciljna lutanja upoznao i nadišao osam stadija meditacije. Povukao se u pustinjačku nastambu, još šest godina svu svoju snagu upinjao u veliki napor, doveo odricanje do krajnosti i onda se srušio, naizgled mrtav; ali uskoro se oporavio. Zatim se vratio manje strogom životu lutajućeg isposnika. Jednog je dana sjeo pod drvo i uzeo promišljati istočnu četvrtinu svijeta, a drvo je obasjao njegov sjaj. Prišla mu je djevojčica po imenu Sujata i ponudila mu rižino mlijeko u zlatnoj zdjeli, a kad je praznu zdjelu bacio u rijeku, otplovila je uzvodno. To je bio znak da se bliži čas njegove pobjede. Ustao je i pošao putem koji su uresili bogovi, širokim tisuću sto dvadeset i osam lakata. Zmije, ptice i božanstva šuma i polja odavali su mu počast cvijećem i nebeskim miomirisima, odozgo se slijevala glazba korova, deset tisuća svjetova ispunili su mirisi, vijenci, suzvučja i poklici pohvale; jer išao je ka Stablu prosvijećenosti, stablu

55

P 

Bo, pod kojim će iskupiti univerzum. Smjestio se, čvrsto odlučan, na Nepomično mjesto pod stablom Bo, i smjesta mu je prišao Kama-Mara, bog ljubavi i smrti. Taj opasni bog pojavio se jašući slona, s oružjem u svojih tisuću ruku. Okruživala ga je vojska što se sterala dvanaest liga pred njim, dvanaest udesno i dvanaest ulijevo, a straga sve do međa svijeta; bila je visoka devet liga. Bogovi-zaštitnici univerzuma na to su pobjegli, ali Budući Buddha ostao je nepomičan pod Stablom. A tada ga je bog napao, ne bi li mu osujetio usredotočenost. Vihor, kamenje, grom i plamen, plameno oružje britkih oštrica, užareno ugljevlje, vreli pepeo, kipuće blato, usijani pijesak i četverostruki mrak bacao je Suparnik na Spasitelja, ali sve što bi uputio pretvaralo se u nebesko cvijeće i pomade snagom deset Gautaminih savršenstava. Mara je tad odaslao svoje kćeri, Želju, Žudnju i Strast, okružene zamamnim podvornicama, ali one nisu uspjele zavesti um Velikoga bića. Bog mu je napokon osporio pravo da sjedi na Nepomičnome mjestu, ljutito bacio disk oštar poput britve i naredio silnoj vojsci da ga stane zasipati gorskim stijenama. Ali Budući Buddha samo je spustio ruku i dotaknuo tlo vrškom prstiju, zatraživši time od božice Zemlje da mu potvrdi pravo sjedenja na tome mjestu. To je i učinila, uz stotinu, tisuću, stotinu tisuća urlika, tako da je Suparnikov slon pao na koljena u iskazu pokornosti pred Budućim Buddhom. Vojska se smjesta raštrkala, a bogovi svih svjetova stali su bacati vijence. Izvojevavši tu početnu pobjedu prije zalaska sunca, pobjednik je u prvome noćnom bdjenju stekao saznanje o svojim ranijim postojanjima, u drugome bdjenju božansko oko sveznajućeg viđenja, a u zadnjemu shvaćanje

56

M

lanca uzročnosti. Doživio je savršenu prosvijećenost u cik zore.;0 Zatim je još sedam dana Gautama – sad već Buddha, Prosvijećeni – nepomično sjedio u blaženstvu; još sedam je dana stajao sa strane i promatrao mjesto na kojem je primio prosvijećenost; još sedam je dana koračao između mjesta sjedenja i mjesta stajanja; još sedam je dana boravio u šatoru koji su mu priredili bogovi, te razmatrao cjelokupno učenje o uzročnosti i odrješenju; još sedam dana sjedio je pod onim drvetom gdje mu je djevojčica Sujata donijela rižino mlijeko u zlatnoj zdjeli, te meditirao o doktrini slatkoće Nirvane; premjestio se do drugog stabla, gdje je sedam dana bjesnjela oluja, ali Kralj guja uzdigao se iz korijenja i zaštitio Buddhu svojom raširenom kukmom; konačno, Buddha je sjedio još sedam dana pod četvrtim drvetom i uživao i dalje u slatkoći oslobođenja. Zatim je stao dvojiti o prenosivosti svoje poruke, te pomislio da bi mogao tu mudrost zadržati za se; ali bog Brahma spustio se s točke zenita kako bi ga usrdno zamolio da postane učitelj bogova i ljudi. Buddha je tako bio privoljen da proglasi put.;* I vratio se u gradove ljudi, gdje se kretao među građanima svijeta, darujući neprocjenjivu blagodat poznavanja Puta.+ Stari Zavjet bilježi usporedivo djelo u legendi o Mojsiju, koji je tri mjeseca nakon izlaska Izraelaca iz egipatske zemlje sa svojim narodom stigao u Sinajsku pustinju; ondje se Izrael utaborio pred brdom. Mojsije se popeo Bogu, a Gospodin ga je zazvao s brda. Gospodin je Mojsiju dao ploče Svjedočanstva i naložio mu da se s njima vrati Izraelcima, narodu Gospodnjemu.+&

57

P 

Židovska narodna predaja kazuje kako se u danu otkrivenja svakojaka tutnjava čula sa Sinajske gore. “Bljeskovi munja, popraćeni sve gromkijom jekom rogovlja, ispuniše narod silnim strahom i trepetom. Bog izvi nebesa, pomače Zemlju i protrese okove svijeta, te se bezdani zatresoše, a nebesa prepadoše. Njegova divota prođe četirima dverima plamena, potresa, oluje i tuče. Zemaljski krajevi zadrhtaše u dvorcima svojim. Sama Zemlja pomisli da se to sprema uskrsnuće mrtvih, i da će morati opravdati krv poginulih koju je upila i leševe umorenih koje je prekrila. Zemlja se smiri tek kada začu prve riječi Dekaloga. Nebesa se rastvoriše i Sinajska se gora, oslobođena od Zemlje, uzdiže u zrak, te joj se vrh, obronaka prekritih gustim oblakom, izvi u nebo i dodirnu podnožje Prijestolja Božjeg. Uz Boga se s jedne strane ukaza dvadeset dvije tisuće anđela s krunama za Levite, jedino pleme što ostade odano Bogu dok ostala štovaše Zlatno Tele. S druge strane bje šezdeset mirijadi tri tisuće petsto i pedeset anđela, svaki s plamenom krunom za svakog pojedinog Izraelićanina. Dvostruko toliko anđela bje s treće strane; na četvrtoj pak bijahu bezbrojni. Jer, Bog se ne ukaza iz jednoga smjera, već iz svih u isti mah, što ipak ne spriječi Njegovu divotu da ispuni nebesa kao i Zemlju. Usprkos ovim nebrojenim mnoštvima, na Sinajskoj gori ne bje tijesno, ne bje gužve, za sve bijaše mjesta.”+ Kako ćemo uskoro vidjeti, bila ona predstavljena u golemim, gotovo oceanskim prikazima s Orijenta, u žustrim pripovijestima Grka ili u veličanstvenim legendama iz Biblije, junakova pustolovina obično slijedi obrazac gore opisane središnje čestice: odvajanje od svijeta, prodor do nekog izvora moći i povratak što donosi blagostanje. Cijeli

58

M

je Orijent blagoslovila dobrobit koju joj je donio Gautama Buddha – njegov prekrasni nauk Dobroga zakona – baš kao što je to na Okcidentu učinio Mojsijev Dekalog. Grci su vatru, prvi oslonac svake ljudske kulture, vezivali uz nadsvjetovno djelo svoga Prometeja, a Rimljani utemeljenje svoga grada, potpornja svijeta, uz Eneju, nakon što je otišao iz poražene Troje i posjetio jezovito podzemlje mrtvih. Svugdje se, u svakoj sferi zanimanja (vjerskoj, političkoj ili osobnoj), navodi da istinski stvaralačka djela potječu iz nekovrsnog umiranja za ostatak svijeta; u iskazivanju onog što se zbiva u međurazdoblju junakova nebitka, koje je nužno kako bi se vratio iznova rođen, uveličan i pun stvaralačke moći, čovječanstvo je također jednoglasno. Stoga nam valja samo slijediti mnoštvo junačkih likova kroz klasične stadije univerzalne pustolovine kako bismo još jedanput vidjeli ono što se otkriva oduvijek. To će nam pomoći da shvatimo ne samo značaj tih prikaza za suvremeni život, već i jedinstvenost težnji, moći, nestalnosti i mudrosti ljudskoga duha. Stranice što slijede u obliku jedne pustolovine, sastavljene od mnogobrojnih, predstavljaju pripovijesti brojnih simboličnih nositelja što svijetu prenose sudbinu Svakoga. Prvi veliki stadij, onaj razdvajanja ili odlaska, prikazat će I. dio, I. poglavlje, u pet pododjeljaka: &) “Zov u pustolovinu”, odnosno naznake junakova poziva, ) “Odbijanje zova”, odnosno ludost bijega od boga, ;) “Nadnaravna pomoć”, neočekivana potpora koju dobiva onaj koji se odvažio na pustolovinu što mu je pripala, +) “Prijelaz prvoga praga” i 9) “Utroba kita”, odnosno prijelaz u predjele noći. Stadij iskušenja i pobjeda inicijacije donosi II. poglavlje u šest pododjeljaka: &) “Put iskušenja”, odnosno opasni vid bogo-

59

P 

va, ) “Susret s božicom” (Magna Mater), odnosno blaženstvo povratka u najranije djetinjstvo, ;) “Žena kao zavodnica”, shvaćanje i agonija Edipova, +) “Pomirba s ocem”, 9) “Apoteoza” i >) “Konačna dobrobit”. Povratak i ponovno uključivanje u društvo, nužni za nastavak utjecanja duhovne energije u svijet, te time, sa stanovišta zajednice, opravdavaju dugotrajno povlačenje, mogu se samom junaku pokazati kao najteži prohtjevi uopće. Jer ako se poput Buddhe uspio probiti do dubokog spokoja potpunog prosvjećenja, postoji opasnost da će blaženstvo tog iskustva poništiti sve uspomene, zanimanja ili nadanja za jade svijeta; ili će im se, pak, poteškoća upoznavanja s putom prosvjetljenja ljudi obuzetih ekonomskim problemima učiniti prevelikom i nerješivom. A ako je junak, s druge strane, umjesto da se podvrgne svim inicijacijskim ispitima, samo poput Prometeja šmugnuo ka svom cilju (uz pomoć nasilja, prečice ili puke sreće) i zgrabio onu blagodat koju je htio donijeti svijetu, onda će reakcija sila koje je poremetio možda biti tako oštra da će ga smožditi i iznutra i izvana – razapeti, poput Prometeja, na stijenu vlastitog oskvrnjenog nesvjesnog. Ili, ako se, u treću ruku, junak vrati neozlijeđen i od svoje volje, možda ga dočeka tako nehajno i prezrivo neshvaćanje od onih kojima je došao pomoći, da će mu se zvanje raspasti. Treće poglavlje koje slijedi zaključuje raspravu o tim mogućnostima kroz šest pododjeljaka: &) “Odbijanje povratka”, odnosno nijekanje svijeta, ) “Čarobni bijeg”, odnosno bjekstvo Prometeja, +) “Prijelaz praga povratka”, odnosno povratak svijetu svakodnevice, 9) “Vladar dvaju svjetova” i >) “Sloboda življenja”, priroda i uloga konačne dobrobiti.+;

60

M

Junak monomita, sastavljen od mnogih pojedinačnih junaka, osoba je iznimnih darova. Često ga se u njegovu društvu cijeni, često ga se i prezire ili ne prepoznaje. On i/ili svijet u kojemu se zatekao pate od pomanjkanja simbola. U bajkama to može biti sitno poput odsustva izvjesnog zlatnog prstena, dok se u apokaliptičnoj viziji fizički i duhovni život cijeloga svijeta mogu predstaviti kao da su već, ili samo što nisu, posrnuli i propali. Za junaka bajke tipično je da odnosi kućnu, mikrokozmičku pobjedu, a za junaka mita da odnosi svjetsko-povijesnu, makrokozmičku pobjedu. Dok prvi – najmlađe, odnosno prezreno dijete, koje će ovladati iznimnim moćima – nadvladava tlačitelje, onaj potonji iz pustolovine donosi sredstvo obnavljanja svojeg cjelokupnog društva. Plemenski ili lokalni junaci, poput cara Huang Tija, Mojsija ili asteškog Tezcatlipoce, prenose blagodat jednom jedinom narodu; univerzalni junaci – Muhamed, Isus, Gautama Buddha – donose poruku čitavom svijetu. Bio junak apsurdan ili uzvišen, Grk ili barbarin, goj ili Židov, njegovo putovanje malo će se razlikovati u bitnim odrednicama. Popularne priče prikazuju junačko djelovanje kao fizički čin; za istančanije religije ono je moralni čin; svejedno, zateći ćemo začuđujuće malo razlika u morfologiji pustolovine, u ulogama sudionika, u ostvarenim pobjedama. Ako se ovaj ili onaj temeljni sastojak arhetipskog obrasca izostavi iz pojedine bajke, legende, rituala ili mita, on će se neizbježno implicirati na ovaj ili onaj način – dok će samo izostavljanje štošta kazati o povijesti i patologiji primjera, kako ćemo uskoro vidjeti. II. dio, “Kozmogonijski ciklus”, razvija veliku viziju stvaranja i razaranja svijeta, koja se kao otkrivenje udjelju-

61

P 

je uspješnome junaku. I. poglavlje, Emanacije, bavi se ulaskom univerzalnih oblika iz ništavila. II. poglavlje, Djevičansko rođenje, predstavlja pregled stvaralačkih i iskupiteljskih uloga ženske sile, prvo u kozmičkim razmjerima kao Majke Univerzuma, a zatim na ljudskoj ravni kao Majke Junaka. III. poglavlje, Preobrazbe junaka, prati put legendarne povijesti ljudske rase kroz tipične stadije, gdje se junak javlja na sceni u različitim oblicima, sukladno promjenama potreba rase. A IV. poglavlje, Rastakanja, govori o predskazanome kraju, prvo junaka, a zatim i manifestiranog svijeta. Kozmogonijski ciklus predstavlja se zaprepašćujuće dosljedno u svetim pismima svih kontinenata,++ što pustolovini junaka daje nov i zanimljiv obrat; jer sad se čini da njegovo pogibeljno putovanje nije bio trud dostizanja, već povratka na dostignuto; ne otkrića, već povratka na otkriveno. Otkriva se da su božanske sile, koje je tražio i kroz opasnosti osvojio, cijelo vrijeme postojale u srcu junaka. On je “kraljev sin” koji je spoznao što je i time započeo rabiti moć koja mu pripada – “sin Božji”, koji je spoznajo razmjere značenja tog naziva. S tog motrišta junak simbolizira onaj stvaralački i iskupiteljski božanski lik koji se krije u svima nama, te samo čeka da ga se spozna i pretoči u život. “Za Jednoga koji je postao mnogi, ostaje Jedan nepodijeljen, ali svaki dio cio je Kristov”, čitamo u djelima svetoga Simeona mlađeg (*+*.-&. n.e.). “Vidjeh Ga u svojoj kući”, nastavlja svetac. “Sred svih tih svakodnevnih stvari On se pojavi neočekivano i posta neiskazivo sjedinjen i stopljen sa mnom, te mi priskoči bez ičega između, kao vatra čeliku, kao svjetlost staklu. I On učini da sam poput

62

M

vatre i poput svjetlosti. I ja postah ono što prije vidjeh i izdaleka promatrah. Ne znam kako bih vam ovo čudo priopćio. …Čovjek sam prirodom, i Bog milošću Božjom.”+9 Usporedivu viziju opisuje apokrifno Evanđelje po Evi. “Stajah na vrletnoj gori i opazih divovskoga čovjeka i još jednog, patuljka; i čuh glas poput groma, i približih se da čujem; i On mi prozbori i reče: ja sam ti, a ti si ja; i ma gdje ti bio, ja sam ondje. U svemu sam raštrkan, i ma gdje poželio, prikupljaš Me; a prikupivši Mene, ti prikupljaš Sebe.”+> Ovo dvoje – junak i njegov krajnji bog, tražitelj i pronađeni – tako se shvaćaju kao vanjština i unutrašnjost jednog te istog, u sebi odraženog misterija, istovjetnog misteriju manifestiranog svijeta. Veliko djelo vrhunskoga junaka leži u dolasku do spoznaje ovoga jedinstva u višestrukosti, te u njezinome objavljivanju.

. P#    Uspješna junakova pustolovina za posljedicu ima otključavanje i ponovno puštanje toka života u tijelo svijeta. Čudo ovoga toka može se fizičkim pojmom opisati kao kruženje hranjive tvari, dinamički kao strujanje energije, ili duhovno kao manifestacija milosti. Te razlike u prikazu lako se izmjenjuju, jer predstavljaju tri stupnja kondenzacije jedne te iste životne sile. Obilata žetva znak je Božje milosti; Božja milost hrana je duše; munja je pak nagovještaj plodonosne kiše i u isti mah manifestacija oslobođene Božje energije. Milost, hranjiva tvar, energija: one teku u živi svijet, a gdje god presuše, život se raspada u smrt.

63

P 

Ova bujica teče iz nevidljiva izvora, a ušće joj je središte simboličkoga kruga univerzuma, Nepomično mjesto iz legende o Buddhi,+ koje se može nazvati osovinom svijeta. Pod tim mjestom je potporanj Zemlje, glava kozmičke guje, zmaja koji simbolizira vode bezdana, božansku energiju života i supstanciju demijurga, svjetotvornog vida besmrtnoga bića.+0 Drvo života, odnosno sâm univerzum, raste odatle. Korijen mu je u potpornome mraku; zlatna sunčeva ptica slijeće mu na vrh; u podnožju mu klokoće izvor, neiscrpno vrelo. Ili može biti prikazana kozmička gora, s gradom bogova poput lopoča od svjetlosti na vrhu i s gradovima demona, obasjanim dragim kamenjem, u šupljoj utrobi. Ili to, pak, može biti kozmički muškarac ili žena (primjerice, sâm Buddha, ili hinduistička božica Kali u plesu), dok sjedi ili stoji na tom mjestu, ili je čak pričvršćen uz drvo (A Ili, opet, kako nam to prenosi pjesnik Blake: “Lavlja rika, vučji tulež, bijes mora za oluje, i mač zatornički, odjeljci su vječnosti prevelike za oko čovječje.”9 Ovaj složeni smisao živopisno prenosi anegdota iz zemlje Yoruba u Zapadnoj Africi koja govori o božanstvuvaralici Edšuu. Jednoga je dana taj čudni bog pošao putem između dvaju polja. “U svakom je polju ugledao zemljoradnika pri radu i odlučio ih obojicu povući za nos. Na glavu je stavio kapu, s jedne strane crvenu, ali s druge bijelu, zelenu sprijeda i crnu straga [pri čemu su ovo boje četiriju Strana svijeta: tj. Edšu je utjelovljivao Središte, axis mundi,

67

P 

odnosno Pupak svijeta]; pa kad su dva prijatelja zemljoradnika pošla kući u selo, a jedan je upitao drugoga: ‘Jesi li vidio onog čudnog svata što je danas prošao s bijelom kapom?’ drugi mu je kazao: ‘Ma, kapa mu je bila crvena.’ Prvi mu je otpovrnuo: ‘Nije; bila je bijela.’ ‘Ali, bila je crvena,’ uporno mu je ponovio prijatelj, ‘vlastitim sam je očima vidio.’ ‘Onda si zacijelo slijep’, izjavio je prvi. ‘Ti si zacijelo pijan’, odvratio je onaj drugi. I tako je došlo do svađe, te su se potukli. Kad su isukali noževe, susjedi su ih izveli pred glavara da im sudi. Edšu je bio u svjetini dok je suđenje trajalo, a kad glavar više nije znao kako da ustvrdi gdje leži istina, stari se varalica otkrio, objelodanio svoju psinu i pokazao kapu. ‘Njih dvojica nisu imali druge doli da se posvađaju’, rekao je. ‘Tako mi je bilo volja. Širenje razdora najveća mi je radost.’”90 Ondje gdje bi se moralizator ispunio gnušanjem, a pjesnik-traged samilošću i stravom, mitologija razbija cjelinu života u golemu, strahotnu Božansku komediju. Njezin olimpski smijeh ni najmanje nije eskapistički, već je tvrd, pun tvrdoće života samog – koja je, valja nam pretpostaviti, tvrdoća Boga, Tvorca. Mitologija, u ovom pogledu, tragični stav prikazuje ponešto histeričnim, a puko moralno prosuđivanje kratkovidnim. No tu tvrdoću uravnotežuje uvjerenje kako je sve što vidimo tek odraz sile koja istrajava, a bol je ne dotiče. Stoga su pripovijesti lišene i samilosti i strave – ispunjene radošću transcedentne anonimnosti promatrane u svakome sebi posvećenom, zaraćenom egu, koji se rađa i umire u vremenu.

68

I. DIO

Junakova pustolovina

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

P   

O   

. Z   #  “Vrlo, vrlo davno, dok su želje još mogle dovesti do nečega, živjaše kralj čije sve kćeri bijahu lijepe, no najmlađa bje tako krasotna da se i samo Sunce, koje je toliko toga vidjelo, prosto-naprosto čudilo svaki put kad bi joj obasjalo lice. Sad, pokraj kraljeva dvorca stajala je silna, mračna šuma, a u šumi pod starim lipovim stablom izvor, pa kad bi dan bio veoma vruć, kraljevo je dijete odlazilo u šumu da sjedne uz svježe vrelo. A da joj prođe vrijeme, donosila bi sa sobom zlaćanu kuglu, bacala je u zrak i lovila je; to joj bijaše najdraža igračka. Zbi se tako jednoga dana da zlaćana kugla ne pade u ručicu kraljevne koja ju je lovila, već ju mimoiđe, odskoči od zemlje i otkotrlja se ravno u vodu. Kraljevna je isprati pogledom, no kugla iščeznu; a izvor bijaše dubok, tako dubok da mu se dno nije dalo vidjeti. Nato se ona gorko rasplaka, i plakaše sve jače i jače, neutješno. A dok je tako žalovala, začu gdje joj netko kazuje: ‘Što je bilo, kraljevno? Kako glasno ridaš, kamen bi se morao sažaliti nad tobom.’ Ona se osvrnu da vidi odakle dopire taj glas i uoči žapca čija je debela, ružna glava virila iz vode. ‘O, to si ti, stari Vodoronče’, reče ona. ‘Plačem nad zlaćanom kuglom koja 71

J  

mi pade u izvor.’ ‘Smiri se; ne plači’, odvrati joj žabac. ‘Jamačno ti mogu pomoći. Ali, što ćeš mi dati ako ti izronim igračku?’ ‘Što god želiš, dragi žapče,’ reče ona; ‘svoju odjeću, biserje i dragulje, čak i zlaćanu krunu koju nosim.’ Žabac odvrati: ‘Tvoju odjeću, biserje i dragulje, a i tvoju zlaćanu krunu, ja ne želim; ali ako ćeš skrbiti za me i dopustiti da ti budem prijatelj i sudrug, puštati me da sjedim s tobom za tvojim malenim stolom, da jedem iz tvojega malenog tanjura, pijem iz tvoje malene šalice, spavam u tvojoj malenoj postelji: ako mi sve to obećaš, smjesta ću zaroniti na dno i donijeti ti zlaćanu kuglu.’ ‘U redu’, reče ona. ‘Obećavam ti sve što želiš, samo mi izroni kuglu.’ Ali pritom pomisli: ‘Kako li samo blebeće taj priprosti žabac! Eno ga gdje sjedi u vodi s vlastitim rodom, a prijatelj ljudskome čeljadetu nikada ne bi mogao biti.’ Čim je žabac od nje dobio obećanje, nestao je pod vodom i duboko zaronio, te uskoro opet izronio; kuglu je donio u ustima i bacio je na tratinu. Kraljevna se sva ushiti vidjevši svoju krasnu igračku. Uze je i potrča. ‘Čekaj, čekaj,’ viknu žabac za njom, ‘ponesi i mene; ja ne mogu trčati kao ti.’ Ali kakve mu je vajde bilo od toga što je za njom kreketao iz petnih žila? Ni osvrnula se nije, već je trkom otišla kući, i uskoro posve zaboravila sirotoga žapca – koji je zacijelo samo odskakutao natrag u svoj izvor.”9* Ovo je primjer načina na koji pustolovina može započeti. Omaška – naoko puka slučajnost – otkriva neslućen svijet i dovodi pojedinca u odnos sa silama koje u potpunosti ne shvaća. Kao što je to Freud pokazao,> omaške nisu tek puke slučajnosti. One proizlaze iz suspregnutih želja i sukoba. Predstavljaju mreškanja na površini života, prouzročena vrelima koja se i ne slute. A ta vrela mogu biti

72

O   

vrlo duboka – duboka poput same duše. Omaška može započeti odvijanje toka sudbine. Tako je, u ovoj bajci, nestanak kugle prvi znak da se kraljevni nešto sprema, žabac je drugi, a nepromišljeno obećanje treći. Kao uvodna manifestacija sila koje počinju stupati na djelo, žabac koji kao da čarolijom izranja mogao bi se nazvati “glasnikom”; kriza njegova javljanja je “zov u pustolovinu”. Glasnik može zvati u život, kao u ovom slučaju, ili u smrt, u kasnijem trenutku životnog vijeka. Može pozvati na neki visoki povijesni poduhvat, ili pak obilježiti osvit religijskog prosvjetljenja. Shvaćen u mističnom smislu, on označava takozvano “buđenje jastva”.>& U slučaju kraljevne iz bajke, značaj mu nije veći od nailaska adolescencije. Ali bio on malen ili velik, i bez obzira u kojem stadiju ili stupnju života stigao, zov će uvijek podići zastor pred otajstvom preobrazbe – obredom, odnosno trenutkom duhovnog prolaska, koji je, po dovršetku, ravan smrti i rođenju. Nadraslo se poznato životno obzorje; stari pojmovi, ideali i čuvstveni obrasci više nisu primjereni; primaklo se vrijeme za prijelazak praga. Za okolnosti zova tipični su mračna šuma, silno drvo, klokotav izvor i oduran, potcijenjen izgled nositelja snage sudbine. U prizoru prepoznajemo simbole Pupka svijeta. Žabac, mali zmaj, djetinji je pandan guje iz podzemlja koja glavom podupire Zemlju i predstavlja životno-progenitivne, demijurške snage bezdana. On izranja zlaćanu sunčevu kuglu koju su njegove tamne, duboke vode netom progutale: u tom trenutku sliči velikome kineskom Istočnom Zmaju koji nosi izlazeće Sunce u čeljustima, ili žapcu kom na glavi jaše naočiti mladi besmrtnik Han Hsiang s breskvama besmrtnosti u košari. U Freudovu tumačenju, svi

73

J  

trenuci strepnje obnavljaju patnje onog prvog odvajanja od majke – zadržavanje daha, zgušnjavanje krvi itd. u krizi rođenja.> Vrijedi i obratno, da svi trenuci odvajanja i novog rođenja stvaraju strepnju. Bilo da je riječ o kraljevom djetetu kojemu se sprema odvajanje od blaženoga stanja dvojnog jedinstva s Kraljem Tatom, ili o Božjoj kćeri Evi, sazreloj za odlazak iz idile Vrta, ili pak o vrhunski usredotočenome Budućemu Buddhi koji se probija kroz posljednja obzorja stvorenoga svijeta, svugdje se pokreću isti arhetipski prizori, simboli opasnosti, bodrenja, iskušenja, prolaza i čudnovato svetih otajstava rađanja. Odurni ili odbačeni žabac ili zmaj iz bajke donosi sunčevu kuglu u ustima; jer žabac, guja, Odbačeni, predstavljaju nesvjesnu dubinu (“tako dubok da mu se dno nije dalo vidjeti”) koja krije sve one odbačene, nepriznate, neprepoznate, neznane ili nerazvijene čimbenike, zakone i sastavnice postojanja. To su biseri iz čarobnih podmorskih palača niksa, tritona i vodenih čuvara; dragulji što obasjavaju demonske gradove podzemlja; vatrene sjemenke u oceanu besmrtnosti koji podupire zemlju i okružuje je poput zmije; zvijezde u njedrima svagdašnje noći. To su grumenovi u zgrnutome zlatnom blagu zmaja; pomno čuvane hesperidske jabuke; vlakna Zlatnoga runa. Glasnik ili najavljivač pustolovine stoga je često mračan, odbojan ili stravičan, a svijet ga zmatra zlim; no kad bi se za njim moglo poći, pukao bi put kroz zidine dana u mrak gdje sjaju dragulji. Glasnik može biti (kao u bajci) neka zvijer što predstavlja potisnutu nagonsku plodnost unutar nas samih, ili pak neka prikrivena, zagonetna prilika – Nepoznati.

74

O   

Pipovijeda se, primjerice, kako se kralj Artur jednoga dana spremio da s vitezovima ode u lov. “Čim u šumu stiže, Kralj pred sobom ugleda velika jelena. Tog ću jelena loviti, reče kralj Artur, podbode konja, i dugo jahaše za njim, i vrlom silom htjede jelena sa zemljom sastaviti; no Kralj loviše jelena tako dugo da mu konj bez sape osta i mrtav pade; tjelesni stražar tada Kralju dovede drugoga konja. Tako Kralj stjera jelena u žbunje, a konja opet u smrt; sâm sjede uz česmu i u silne se zadubi misli. A dok tako sjediše, učini mu se da čuje buku lovačkih pasa, njih trideset na broju. I Kralj spazi gdje mu prilazi najčudnija zvijer što ju ikada vidje ili ču; zvijer ode do bunara i napi se, a iz trbuha joj dopiraše zvuk kao da to laje trideset pari pasa; ali dokle je god zvijer pila, u trbuhu joj laveži ne bje: zatim zvijer uza silnu buku ode, našto se Kralj veoma začudi.”>; Iz posve drugog dijela svijeta, sa sjevernoameričkih stepa, stiže slučaj djevojke iz plemena Arapaho koja je ugledala dikobraza pokraj topole. Pokušala je udariti životinju, ali ova je šmugnula za stablo i počela se verati. Djevojka je pošla za njim, ali dikobraz joj je stalno ostajao tik izvan dosega. “Ma!” rekla je, “penjem se da ulovim dikobraza, jer trebaju mi njegove bodlje i popet ću se do vrha bude li nužno.” Dikobraz je izbio na vrh drveta, ali kad mu se djevojka primakla i naumila ga ščepati, topola se odjednom izduljila i dikobraz je nastavio uspon. Kad je djevojka pogledala poda se, vidjela je gdje joj prijatelji izvijaju vratove, gledaju za njom i kume je da siđe; ali kako je već bila zašla pod dikobrazov utjecaj, a silno se bojala visine do koje je stigla, nastavila se uspinjati uz drvo, sve dok za promatrače na tlu nije postala sićušna mrlja, te je s dikobrazom napokon dosegla nebo.>+

75

J  

S  3 Dva će sna dostajati kao ilustracija spontane pojave glasničkog lika u psihi zreloj za preobrazbu. Prvi je san mladića koji traži put ka novoj orijentaciji u svijetu: “Zelena zemlja gdje pase mnogo ovaca. ‘Zemlja ovaca’. U zemlji ovaca stoji nepoznata žena i pokazuje put.”>9 Drugi je san djevojčice čija je prijateljica nedavno umrla od sušice; ona se boji da i sama ne boluje od te bolesti. “Bila sam u rascvalom vrtu; sunce je upravo zalazilo u krvavom rumenilu. Tada se preda mnom pojavio crn, plemenit vitez i kazao mi vrlo ozbiljnim, dubokim i strašnim glasom: ‘Hoćeš li poći sa mnom?’ Ne čekajući moj odgovor, primio me za ruku i odnio.”>> Bilo da je riječ o snu ili mitu, ove pustolovine odišu neodoljivom čarolijom lika koji se odjednom javlja kao vodič i obilježava novo razdoblje, novi stadij životnog puta. Ono 76

O   

sa čim se valja suočiti i što je na neki način duboko poznato nesvjesnome – iako je u isti mah svjesnoj ličnosti neznano, iznenađujuće, pa čak i zastrašujuće – daje se do znanja; ono što je dotad imalo smisla može čudnovato izgubiti vrijednost, poput svijeta kraljeva djeteta nakon iznenadna nestanka zlaćane kugle u vrelu. Sve i ako se junak nakon toga nakratko vrati svojim ranijim poslovima, lako je moguće da mu to neće donijeti ploda. Tada će se objelodaniti niz sve snažnijih znakova, sve dok se – kao u legendi o “Četiri znaka” koja slijedi, najslavnijemu primjeru zova u pustolovinu u svjetskoj književnosti – poziv više ne bude mogao zanemarivati. Mladoga kraljevića Gautamu Sakyamunija, Budućega Buddhu, otac je štitio od svih spoznaja o starenju, bolesti, smrti ili redovništvu, kako mu na pamet ne bi palo odricanje od života; jer pri rođenju su mu prorekli da će postati ili car cijelog svijeta ili pak Buddha. Pristran vladarskome pozivu, kralj je sinu darovao tri palače i četrdeset tisuća mladih plesačica, ne bi li mu um ostao privržen svijetu. Ali time je samo pospješio neizbježno; jer mladić je još u razmjernoj mladosti posve utažio zanimanja za putene naslade i sazrio za drugačija iskustva. Čim je postao spreman, pravi su se glasnici pojavili sami od sebe: “Tako jednoga dana Budući Buddha poželi otići u park te kaza kočijašu da spremi kočiju. Ovaj stoga izvede raskošnu i otmjenu kočiju, bogato je uresi i u nju upregnu četiri svečana konja rase Sindhava, bijela poput latica bijeloga lopoča, te Budućem Buddhi javi da je sve spremno. A Budući se Buddha pope u kočiju, palači bogova sličnu, te tako krenu u park.

77

J  

‘Bliži se vrijeme za prosvjećenje kraljevića Siddharthe,’ pomisliše bogovi; ‘valja nam dati mu znak’: i oni jednoga između sebe pretvoriše u oronula starca, krezuba, sijeda, skvrčena i zgrbljena, oslonjena o štap i drhtava, te ga pokazaše Budućemu Buddhi, ali tako da ga samo on i kočijaš zamijetiše. Nato reče Budući Buddha kočijašu: ‘Prijatelju, kaži mi, deder, tko je onaj čovjek? Čak mu ni kosa nije kao u drugih ljudi.’ A nakon što ču odgovor, reče: ‘Sramota bilo rođenja, jer svakome što se rodi valja i ostariti.’ I vrati se uzrujana srca i pope u palaču. ‘Zašto se moj sin tako brzo vraća?’ upita ih kralj. ‘Gospodine, on vidje starca,’ odgovoriše mu; ‘i jer vidje starca, kani se iz svijeta povući.’ ‘Zar me ubiti želite, kad mi takve stvari govorite? Smjesta spremite predstave i izvedite ih pred mojim sinom. Uspijemo li ga nekako nagnati da se sladi ugodama, prestat će misliti o povlačenju iz svijeta.’ Kralj tad proširi straže na pola lige u svakome smjeru. Ponovno, jednoga dana Budući Buddha na putu u park opazi bolesna čovjeka kojega bogovi sačiniše; i kad se raspita o njemu, vrati se uzrujana srca i pope u palaču. A kralj ih isto onako upita i isto im onako naloži kao i prije; i opet proširi straže, te ih postavi na tri četvrt lige unaokolo. I još jednoga dana Budući Buddha na putu u park opazi mrtvaca kojega bogovi sačiniše; i kad se opet raspita o njemu, vrati se uzrujana srca i pope u palaču. A kralj ih isto onako upita i isto im onako naredi kao i prije; i opet proširi straže, te ih postavi na punu ligu unaokolo.

78

O   

I opet jednoga dana Budući Buddha na putu u park opazi redovnika, brižno i smjerno odjevena, kojega bogovi sačiniše; i upita kočijaša: ‘Deder, tko je onaj čovjek?’ ‘Visosti, jedan od onih koji su se povukli iz svijeta’; i kočijaš poče na sva usta hvaliti povlačenje iz svijeta. Pomisao na povlačenje iz svijeta bijaše ugodna Budućemu Buddhi.”> Ovaj prvi stadij mitološkog putovanja – koji smo nazvali ‘zov u pustolovinu’ – naznačava da je sudbina pozvala junaka i prenijela mu duhovno težište iz prispodobivog društvenog okvira u nepoznat zabran. To sudbonosno područje gdje se kriju i blago i opasnost može se predstaviti na razne načine: kao daleka zemlja, kao šuma, kao kraljevstvo pod zemljom, na dnu mora ili ponad neba, kao tajni otok, uzvišeni gorski vrh ili stanje istančana sna; ali ondje redovito sve vrvi od čudnih, nestalnih, mnogoobraznih bića, nezamislivih muka, nadljudskih djela i nemogućih užitaka. Junak može svojevoljno poći u pustolovinu, kao Tezej nakon što je došao u očev grad, Atenu, i čuo groznu pripovijest o Minotauru; ili ga u tuđinu može prenijeti ili poslati neki dobrohotan, odnosno zloćudan činitelj, kao što je to bilo s Odisejem, kojega su diljem Sredozemlja tjerali vjetrovi razljućenog boga Posejdona. Pustolovina može započeti kao puka omaška, kao u slučaju kraljevne iz bajke; ili osoba može posve nehajno šetati, kad joj oko zapne za neku prolaznu pojavu što će je odvući od utabanih ljudskih staza. Primjeri se mogu navoditi ad infitum, iz svih krajeva svijeta.>0

79

J  

. O   %  Često u stvarnom životu, a nerijetko i u mitovima i predaji, susrećemo tužan slučaj zova bez odaziva; jer drugi interesi uvijek mogu zaglušiti uho. Odbijanje poziva pustolovinu pretvara u njezinu suprotnost. Obzidan dosadom, napornim radom, ili pak “kulturom”, subjekt gubi moć bitnog potvrdnog djelovanja i postaje žrtva koju valja spašavati. Njegov rascvali svijet postaje suha kamenita pustoš, a život mu djeluje besmisleno – čak i ako je, kao kralj Minos, titanskim naporom uspio sazdati znamenito carstvo. Koju god kuću sagradio, bit će to kuća smrti: labirint kiklopskih zidova, ne bi li sakrio od sebe vlastitog Minotaura. On može stvarati samo nove nedaće sebi i iščekivati neumitan rasap. “Koliko sam vas zvala, a vi ste odbijali… zato ću se i ja smijati vašoj propasti, rugat ću se kad vas obuzme tjeskoba: kad navali na vas strah kao nevrijeme i zgrabi vas propast kao vihor, kad navali na vas nevolja i muka.” “Jer glupe će ubiti njihovo odbijanje, a nemar će upropastiti bezumne.”>* Time Jesum transeuntem et non revertentem: “Boj se prolaska Isusova, jer on se ne vraća.” Mitovi i narodna predanja iz čitavoga svijeta jasno kažu da odbijanje poziva u biti znači odbijanje odricanja od onog što se smatra vlastitim interesom. Budućnost se ne sagledava kao nezadrživi niz smrti i rođenja, nego se sadašnji i osobni sustav ideala, vrlina, ciljeva i prednosti nastoji pošto-poto učvrstiti i učiniti stalnim. Kralj Minos je zadržao božanskog bika, čijim bi žrtvovanjem bio označio da se pokorava volji boga svog društva; jer draži mu je bio

80

O   

vlastiti gospodarski probitak, kako ga je shvaćao. Tako nije uspio napredovati do životne uloge koju je preuzeo – a vidjeli smo porazne posljedice koje je to imalo. Samo božanstvo postalo mu je mora; jer, očito, ako je čovjek samome sebi jedini bog, onda sâm Bog, Božja volja, sila koja bi htjela razoriti čovjekov egocentrični sustav, postaje neman. Od Njega bježah, kroz noći i kroz dane; Od Njega bježah, kroz mnogih ljeta dveri; Od Njega bježah, kroz labirintske strane Vlastita mi uma; i dok mi bijeg se ceri Od Njega se sakrih u izmaglici suznoj.& Čovjeka tlači, danju i noću, božansko biće koje je prizor živoga jastva u zaključanome labirintu vlastite mu dezorijentirane psihe. Svi putevi do izlaza izgubljeni su; ne može se van. Može se samo grčevito i grozničavo, poput Sotone, držati samoga sebe i biti u paklu; ili se pak probiti i konačno poništiti u Bogu. “Ti, od kojeg dražeg, sljepijeg, slabijeg nema, Ja sam Onaj za Kojim trpiš! Iz sebe ljubav crpiš, ti, koji Mene crpiš.” Istim tim čeznutljivim, tajanstvenim glasom zvao je grčki bog Apolon djevu Dafnu, kćer rijeke Peneja, dok ju je progonio ravnicom. “Nimfo, Peneja kćeri, ded stani!” vikalo je božanstvo za njom – kao žabac za kraljevnom iz bajke; “Ne goni dušman. Ne znaš, o ludana, ne znaš, od koga bježiš i zato bježiš. Molim te, lakše trči i prestani bježat, te lakše ću stizati i ja. Pitajder, kome si mila.”

81

J  

“I više šćaše govorit,” nastavlja se priča, “al’ plašljiva pobježe Dafna te s neodgovorenim riječima ostavi njega i u bijegu krasna. Otkrivo joj tijelo vjetar, lavor pireći naprama njoj razduhavo joj ruho, a tihi ćuh je hvato i bacao kosu joj natrag; stas joj je od trke ljepši. Al’ mlađahni bog umiljavat ne će se uzalud više i gonjen sam od Kupida gleda Peneja kćer da dostigne korakom brzim. Kao kad Galski pas na prostranom ugleda polju zeca, tad ovaj gleda uteći, a onaj ulovit; pas već hoće da ščepa, već misli, plijen da ima, gubicu otego je i noge već zečeve hvata, a zec se boji, da nije već ulovljen, te se i samim otima zubma i njuški, što dirnu ga, izmiče on se: tako je brz Apolon u nadi, a Dafna u strahu. Ali je gonitelj brži, jer ljubavi krila ga nose, odmora djevojci ne da, bježećoj već tik je do leđa, kosu, što niz vrat joj pada, već dahom svojijem dira. Kada obnemogne već, poblijedi, od muke brzog bježanja svladana buduć u Penejske pogleda vale i kaže: ‘Oče, pomozi! O zemljo, zini il’ ovaj oblik što čini, da trpim, prom’jeni, da nema ga više!” Čim tu molitvu reče, al’ sva se ukoči vrlo, oko mekijeh grudi tanušno se obavi liko, u lišće kose njoj otiđoše, u grane ruke, noge, pred časak još brze, sad žilama zapeše tvrdim, glavu joj obuzme kruna; ljepota joj ostade samo.”; To je doista tmuran svršetak, pun razočaranja. Apolon, sunce, gospodar vremena i zrelosti, više nije ustrajavao na zastrašujućem snubljenju, nego je tek lovoriku prozvao svojim najmilijim drvetom i ironično preporučio njegovo lišće pletačima pobjedničkih vijenaca. Djevojka je utekla roditeljskom liku i ondje pronašla zaštitu – poput onog neuspješnog muža kojega je san o majčinskoj ljubavi zaštitio od stanja privrženosti supruzi.+

82

O   

Psihoanalitička literatura vrvi primjerima takvih očajničkih fiksacija. One prikazuju stanje nemoći da se odbaci infantilni ego i pripadajuća sfera emotivnih odnosa i ideala. Čovjek biva sputan zidovima djetinjstva; otac i majka stoje poput čuvara praga, a plaha duša, u strahu od neke kazne,9 ne uspijeva proći kroz vrata i izaći do rođenja u vanjskome svijetu. Dr. Jung izvještava o snu koji uvelike sliči prizoru iz mita o Dafni. Sanjač je onaj mladić koji se našao (gore, str. 99) u zemlji ovaca – što će reći, u zemlji bez neovisnosti. Glas u njemu govori: “Moram prvo otići od oca”; a nekoliko noći zatim: “zmija opisuje krug oko snivatelja. On stoji ukorijenjen u tlo poput stabla.”> To je prizor začarana kruga koji oko osobnosti iscrtava zmajska sila fiksacijskog roditelja. Brunhildu je jednako tako u stanju djevičanstva, godinama zakočenu u ulozi kćeri, čuvao plameni krug sveoca Wotana. Spavala je u bezvremenosti sve do Siegfriedova dolaska. Malu Trnoružicu (Uspavanu Ljepoticu) na počinak je stavila ljubomorna baba (nesvjesni lik zle majke). A usnulo nije samo dijete, već i cijeli njezin svijet; ali, konačno, “dugo, dugo godina potom”, stigao je princ da je probudi. “Kralj i kraljica (svjesni likovi dobrih roditelja), koji netom što su stigli kući i bili baš na ulazu u dvoranu, počeše padati u san, a s njima i cio dvor. Svi konji pozaspaše u stajama, psi na dvorištu, golubovi na krovu, muhe na zidovima, da, čak se i vatra što pucketaše na ognjištu umiri i usnu, a pečenje se prestade peći. A kuhar, koji se spremao momka iz smočnice potegnuti za uho jer je nešto zaboravio, pusti ga i zaspa. I vjetar se smiri, i nijedan list više ne zatitra u krošnjama. Tad oko dvorca stade rasti trnova ži-

83

J  

vica, i svake godine bivaše sve viša, te naposljetku zagradi cijelo imanje. Izrasla je viša od dvorca, tako da se više ništa nije dalo vidjeti, čak ni kokot-vjetrokaz na krovu.”0 Jedan je perzijski grad svojedobno bio pretvoren “u crno kamenje” – kralj i kraljica, vojnici, stanovnici, svi skupa – jer su njegovi žitelji odbili Allahov zov.* Lotova žena pretvorila se u stup soli jer se osvrnula nakon što ju je Jahve pozvao da ode iz njezina grada.0 A tu je i pripovijest o Vječnome Židu, prokletome da ostane na svijetu sve do Sudnjega Dana, jer kad je Krist noseći križ prošao pokraj njega, ovaj mu je iz gomile koja je stajala uz put doviknuo: “Brže to malo! Što se čeka!” Neprepoznati, uvrijeđeni Spasitelj obratio mu se i kazao: “Ja idem, ali ti ćeš me ovdje čekati kad se budem vratio.”0& Neke žrtve ostaju začarane zauvijek (ili barem do završetka priče), ali drugima je suđeno da budu spašene. Brunhilda se sačuvala za junaka koji joj je pripadao, a malu Trnoružicu izbavio je princ. Mladić koji se preobrazio u drvo, također, potom je sanjao o nepoznatoj ženi koja mu pokazuje put, kao tajanstveni vodič na neznane staze.0 Nisu izgubljeni svi koji oklijevaju. Psiha u pričuvi drži mnoge tajne. A one se ne otkrivaju sve dok ne nastane potreba za njima. Stoga se katkad nedaća nakon tvrdoglava odbijanja zova može pokazati kao prilika za providno otkrivanje nekog neočekivanog načela oslobađanja. Voljna je introverzija, zapravo, jedno od klasičnih oruđa kreativnoga genija, i može se namjerno rabiti kao sredstvo. Ona tjera energije psihe u dubinu i aktivira dotad izgubljeni nesvjesni kontinent infantilnih i arhetipskih prizora. Posljedica toga, naravno, može biti u većoj ili manjoj mjeri potpuna dezintegracija svijesti (neuroza, psihoza:

84

O   

usud začarane Dafne); ali, s druge strane, ako je osobnost u stanju upiti i integrirati ove nove sile, iskusit će gotovo nadljudski stupanj samosvijesti i ovladavanja sobom. To je temeljno načelo indijskih disciplina joge. Tim su putem, također, išli mnogi kreativni duhovi Zapada.0; Ne može ga se baš opisati kao odgovor na neki specifičan zov. Prije je riječ o namjernom, strašnom odbijanju javljanja bilo čemu izuzev najdubljeg, najvišeg, najbogatijeg odgovora na još neznani zahtjev neke praznine koja čeka u nama: o svojevrsnom potpunom štrajku, ili odbijanju ponuđenih uvjeta življenja, uslijed kojega neka moć preobrazbe prenosi problem na razinu posve novih razmjera, gdje biva iznenadno i konačno razriješen. Ovaj aspekt junakova problema ilustrira čudesna pustolovina carevića Kameruzzemana i princeze Budure iz Tisuću i jedne noći. Mladi i naočiti princ, sin jedinac perzijskoga kralja Šahramana, uporno je odbijao uzastopne prijedloge, zahtjeve, naloge i naposljetku naredbe svojega oca, da učini kako valja i oženi se. Kad mu je otac to prvi put spomenuo, momak mu je ovako odgovorio: “Babo, nemam volje za ženidbom. Duša mi ne žudi za ženama jer sam našao čitave knjige i pripovijesti o njihovoj pokvarenosti i vjerolomstvu. O tome govore i kur’anski ajeti, a i pjesnik je rekao: Ako me pitate o ženama, ja ću vam reći Jer o njima imam znanje kakvo niko neće steći. Kad glava osijedi, il’ kad čovjek ima malo novca Neće uspjet doći do ženskoga srca. Drugi pjesnik je rekao:

85

J  

Ne slušaj žene iako je predanost vrlina Jer uspjeha neće imati mladić koji im se preda. One mu ne daju savršenstvo da dostigne Makar hiljadu ljeta težio da znanje postigne.” Nakon tih stihova, mladić reče: “Oče, ženidba je nešto što ja nikada neću učiniti, makar zbog toga morao smrt iskusiti.” Kada car Šahraman ču riječi svoga sina, mrak mu pade na oči i on se silno ražalosti što ga sin Kameruzzeman ne sluša. Budući da je sina veoma volio, nije mu više o tome govorio, niti se ljutio, već ga je i dalje tetošio ukazujući mu počasti i sve vrste nježnosti kojima se pridobija ljubav. Nakon godinu dana otac ponovi zahtjev, ali mladić ga je opet odbi, te izrecitira nove pjesničke kitice. Car se posavjetova sa svojim vezirom, koji mu reče ovako: “Savjetujem ti, care, da se strpiš još godinu dana, pa kad budeš htio razgovarati s njim o ženidbi nemoj to činiti krišom, već razgovaraj s njim na dan suđenja, u prisustvu svih emira i vezira, kada vojska bude tu. Pošto se, dakle, svi sakupe, pošalji po sina Kameruzzemana i neka ga dovedu, a onda razgovaraj s njim o ženidbi u prisustvu emira, vezira, dvorjana, državnih velikodostojnika, vojnika i ostalih. On će se postidjeti pred njima i neće se u njihovom prisustvu suprotstavljati.” Kad je svanuo taj dan, međutim, i kad ga car Šahraman pred cijelom državom tako upita, carević obori pogled. Onda ga podiže prema ocu i u tom času ga obuze mladićka neobuzdanost i nesmotrenost, te uzviknu: “Neću se nikad oženiti, makar morao umrijeti! Ipak si ti čovjek koji ima mnogo godina, a malo pameti! Zar me nisi prije da-

86

O   

našnjeg dana dva puta pitao o ženidbi i ja nisam pristao? Stvarno si ishlapio i više ni stadom ovaca ne bi mogao vladati!” Zatim Kamaruzzeman otpusti ruke koje je držao na leđima, pa zasuka rukave cjepteći od gnjeva i reče ocu još štošta, ne znajući što govori, onako srdit.. Car pocrvenje od stida što se sve to događa pred velikašima njegove države i vojnicima, pa još na praznik; ali uskoro osjeti carsko dostojanstvo, te povika na sina tako da ovaj zadrhta i naredi robovima da ga ščepaju. Kada ga zgrabiše, svezaše i dovedoše pred cara, on im naredi da mu svežu laktove iza leđa. Carević obori glavu od stida i straha. Lice i čelo bili su mu orošeni znojem, a stid i sram sve više su ga obuzimali. Otac poče galamiti i psovati ga, govoreći: “Teško tebi, kopile! Kako to meni odgovaraš pred mojim oficirima i vojskom?! Dosad te nitko nije odgojio! Zar ne znaš da bi to što ti činiš bilo ružno da čini i jedan prostak?” I car naredi robovima da ga odvežu i zatoče u jednu kulu u tvrđavi. Odvedoše carevića u prostoriju u kuli sa srušenim bunarom u sredini, pa je pometoše, obrisaše joj pod i postaviše ležaj na koji prostriješe dušek. Zatim tu staviše ćilim i jastuke, te veliki fenjer i svijeću, jer je na tome mjestu bilo mračno čak i danju. Robovi uvedoše Kameruzzemana u tu prostoriju, a pred vrata postaviše stražara. A carević se baci na ležaj, slomljen i tužna srca, koreći sebe i kajući se zbog onog što mu se dogodilo s ocem. Za to vrijeme, u dalekome kineskom carstvu, kći cara Gajura, gospodara otoka i mora i sedam tvrđava, bila je u sličnom stanju. Pošto je postala čuvena po svojoj ljepoti i kada se o njoj pronio glas po svijetu, carevi počeše slati glasnike njenom ocu da je zaprose. Otac je nagovarao dje-

87

J  

vojku da se uda, ali ona je odbijala govoreći: “Babo, neću se nikada udati. Ja sam gospodarica i princeza. Ja vladam ljudima i ne želim muškarca koji će upravljati mnome.” Ali kad god bi odbila udaju, prosci bi je još više željeli. Svi carevi Unutarnjih kineskih otoka slali su njezinu ocu darove i rijetke poklone pišući mu o ženidbi, te joj je otac više puta savjetovao da se uda, ali ona se opirala i ljutila na njega govoreći: “Oče, ako mi još jednom spomeneš brak, uzet ću sablju, staviti balčak na zemlju, a vršak na stomak, i tako ću se osloniti na nju da će mi na leđa izaći, i ubit ću se.” Kada to ču njen otac, smrači mu se pred očima, a srce mu se u plamenu buktinju pretvori. Plašio se da se djevojka ne ubije, a nije znao što da radi s njom i carevima koji je prose. Stoga joj reče ovako: “Ako se baš nećeš nipošto udati, onda se nemoj kretati.” Zatim je uvede u jednu odaju, postavi deset starica da je čuvaju i zabrani joj da odlazi u onih sedam dvoraca. Načini se da je ljut na nju i otposla pisma svim carevima obavještavajući ih da je djevojka poludjela.0+ Kako i junak i junakinja slijede negativni put, a između njih stoji cijeli azijski kontinent, bit će potrebno čudo da se spoji ovo dvoje sjedinjenih u vječnosti. Odakle može doći takva sila koja bi mogla prekinuti čaroliju što potire život i rastočiti gnjev dvaju djetinjih otaca? Odgovor na ovo pitanja ostat će isti diljem svjetskih mitologija. Jer kako stranice Kur’ana tako često navode: “Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” Jedini je problem u tome kakav će biti mehanizam čuda. A to je tajna koja će se razotkriti tek u narednim stadijima ove zabavne pripovijesti iz Tisuću i jedne noći.

88

O   

!. N #   Oni koji nisu odbili zov na junačkom će putovanju najprije susresti lik zaštitnika (često neugledne starice ili starca) koji će pustolovu dati talismane za zaštitu od zmajskih sila s kojima će se uskoro susresti. Istočnoafričko pleme Wachaga iz Tanganjike, primjerice, pripovijeda o vrlo siromašnom čovjeku po imenu Kyazimba, koji je u očajanju krenuo tražiti zemlju gdje izlazi Sunce. I dugo je putovao i umorio se, te stao i ostao beznadno gledati u smjeru svoje potrage, kad je začuo da mu se netko otraga približava. Okrenuo se i uočio sitnu oronulu staricu. Prišla mu je i upitala ga kojim to poslom ide. Kad joj je kazao, umotala ga je u svoju odjeću, te se uzdigla sa zemlje i prenijela ga u zenit, gdje Sunce zastaje u podne. Uto je s istoka uz silnu buku onamo došla velika družina ljudi, a posred njih je bio blistavi poglavica, koji je, po dolasku, zaklao vola i sjeo se pogostiti sa svitom. Starica ga je zamolila da pomogne Kyazimbi. Poglavica je blagoslovio čovjeka i poslao ga kući. I bilježi se da je otada svagda živio u blagostanju.09 Među Indijancima s američkog Jugozapada omiljena ličnost u ovoj dobrohotnoj ulozi jest Žena Pauk – bakica koja živi pod zemljom. Ratni Bogovi Blizanci plemena Navaho tek što su otišli od kuće na putu ka domu svojega oca Sunca, kad su na putu svetom stazom naišli na tu čudesnu malu priliku: “Momci hitro putovaše svetom stazom, te netom nakon svitanja, u blizini Dsilnaotila, opaziše gdje se iz zemlje dimi. Približiše se mjestu odakle se dizao dim te otkriše da potječe iz dimnjaka podzemne odaje. Iz jame su virile ljestve, crne od čađi. Poviriše u odaju i opaziše sta-

89

J  

ricu, Ženu Pauka, a ona ih pogleda i reče im: ‘Dobrodošli, djeco. Uđite. Tko ste i odakle skupa pješice dolazite?’ Ne odgovoriše joj, već siđoše ljestvama. Kad stupiše na pod, ona ih opet upita: ‘Kamo to vas dvojica skupa pješice idete?’ ‘Nikamo naročito,’ odvratiše joj; ‘ovamo smo stigli jer nismo inače imali kamo.’ Ona ih četiri puta ovako upita i svaki put dobi sličan odgovor. Zatim reče: ‘Možda bi htjeli potražiti oca?’ ‘Da,’ odgovoriše joj, ‘kad bismo barem znali kako se do njega ide.’ ‘Ah!’ reče žena, ‘dug je i opasan put do kuće Sunca, vašega oca. Mnoge se nemani nalaze na putu donde, a kad onamo stignete, možda vašem ocu neće biti drago što vas vidi, nego će vas još i kazniti što ste došli. Valja vam proći četiri opasna mjesta – stijene što drobe putnika, trske što ga sijeku na komade, kaktusove batine što ga trgaju na komade i vreli pijesak koji ga zasipa. Ali dat ću vam nešto čime ćete obuzdati neprijatelje i zaštititi si živote.’ I ona im pruži hamajliju po imenu ‘pero tuđinskih bogova’, sastavljenu od obruča na koji su bila pričvršćena dva živa pera (što će reći, iščupana iz živog orla), uz još jedno živo pero da ih zadrži na životu. Nauči ih još i ovoj čarobnoj izreci, koja će umiriti bijes neprijatelja kad se pred njima kaže: ‘Spusti s peludi noge. Spusti s peludi ruke. Spusti s peludi glavu. Tad pelud su ti noge; pelud su ti ruke; pelud ti je tijelo; pelud ti je um; pelud ti je glas. Staza je prekrasna. Miruj.’”0> Susretljiva bakica i dobra vila poznati su likovi iz europske narodne predaje; u legendama o kršćanskim svecima njihovu ulogu obično igra Majka Božja. Ona može posredovanjem pridobiti Očevu milost. Žena Pauk mrežom može upravljati kretanjem Sunca. Junak koji je pridobio zaštitu Kozmičke Majke ne može biti ranjen. Arijadnina

90

O   

nit sigurno je sprovela Tezeja kroz pustolovinu labirinta. To je ona sila-vodilja koja teče Danteovim djelima u ženskim obličjima Beatrice i Majke Božje, a u Goetheovu se Faustu redom javlja kao Gretchen, Helena Trojska i Majka Božja. “Ufanje budiš poput živa vrela”, moli se Dante nakon što je sigurno prošao pogibeljima Triju Svjetova. “Vrijedna si, Gospo, i velika budi: tko se za milost tebi ne uteče, njegova želja let bez krila žudi. Dobrota tvoja osim što priteče pomoć, kad se moli, mnogo krati sama od sebe molitvu preteče. U te se ljubav s milosrđem sjati, tebi ima dara i dobrote koliko može u stvorenje stati.”0 Takav lik predstavlja dobrohotnu, zaštitničku silu sudbine. Fantazija pruža uvjeravanje – obećava da rajski mir, prvi put upoznat u maternici, neće biti izgubljen; da on podupire sadašnjost i stoji u budućnosti baš kao i u prošlosti (da je omega baš kao i alfa); a iako se može učiniti kako je svemoć ugrožena prijelazima praga i buđenjima života, zaštitnička je snaga uvijek i svagda prisutna u svetištu srca i navijek imanentna u još neznanim osobinama svijeta, ili odmah iza njih. Samo valja znati i uzdati se, i svevremenski će se čuvar pojaviti. Nakon što odgovori na zov i nastavi ga odvažno slijediti dok se odvijaju posljedice, junak će uza se zateći sve sile nesvjesnoga. Sama Majka Priroda pomaže u ovoj silnoj zadaći. A u mjeri u kojoj se junakov čin podudara s onime za što je samo društvo spremno, on kao da jaše na moćnom ritmu historijskog procesa. “Čini mi se,” rekao je Napoleon na početku pohoda na Rusiju, “da me nešto tjera prema cilju koji ne znam. Čim ga dosegnem, čim sâm postanem nepotreban, dostajat će jedan jedini atom da me smrska. Ali dotad mi sve sile čovječje ništa ne mogu.”00

91

J  

Nerijetko ovaj nadnaravni pomagač nosi muško obličje. U bajkovitoj predaji to može biti neki šumski čovječuljak, neki čarobnjak, pustinjak, pastir ili kovač, koji se pojavi da pruži hamajlije i savjete koji će junaku trebati. Više mitologije razvijaju ovu ulogu u velikome liku vodiča, učitelja, splavara, vodiča duša u zagrobni svijet. U klasičnome mitu to je Hermes-Merkur; u egipatskome obično Thoth (bog-ibis, bog-pavijan); u kršćanskome, pak, Duh Sveti.0* Goethe u Faustu predstavlja vodiča muškog lika kao Mefistofelesa – i nerijetko ističe opasni vid te “merkurovske” prilike; jer on mami nevinu dušu u predjele kušnji. U Danteovoj viziji tu ulogu igra Vergilije, sve dok je ne preuzme Beatrice na pragu Raja. Skrbnički i opasan, majčinski i očinski u isti mah, ovaj nadnaravni princip čuvarstva i usmjeravanja u sebi objedinjuje sve neodređenosti nesvjesnoga – i tako naznačava podršku koju našoj svjesnoj osobnosti daje onaj drugi, veći sustav, ali i nedokučivost vodiča kojega slijedimo, dovodeći u pogibelj sve naše racionalne ciljeve.* Junak kojemu se ovakav pomagač ukazuje obično je onaj koji je odgovorio na zov. Zov je, zapravo, bio prva objava nailaska ovog svećenika-inicijatora. Ali čak i onima koji su na prvi pogled očvrsnuli u srcu može se ukazati nadnaravni čuvar; jer, kao što smo vidjeli: “Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” I tako se zbilo, naizgled slučajno, da se u prastaroj i napuštenj tornju gdje je spavao perzijski carević Kameruzzeman, našao stari rimski bunar.*& Njega je pak nastavala žena-džin iz Iblisovog prokletog potomstva, po imenu Mejmuna, kćer Dimrijata, jednog od čuvenih džinskih careva.* Dok je Kameruzzeman čvrsto spavao u prvoj treći-

92

O   

ni noći, Mejmuna pođe iz rimskog bunara ka nebeskom svodu, jer htjede prisluškivati razgovore anđela; ali kad se pope na vrh bunara i vidje da je kula osvijetljena mimo običaja, veoma se začudi. Uđe u prostoriju, vidje postavljen ležaj i na njemu čovjeka koji spava. Pored glave mu je bila upaljena svijeća, a kraj nogu fenjer. Ona spusti krila i zastade kraj ležaja. Zatim skide pokrivač i tako otkri Kameruzzemanovo lice. I punih sat vremena osta omamljena njegovom ljepotom. “Neka je slavljen Allah,” uskliknu ona kad napokon dođe sebi, “najveći od svih stvaralaca!” Jer bila je ona pravovjerna žena-džin. Zatim sebi obeća da nikakva zla neće nanijeti Kameruzzemanu, te se zabrinu da ga, dok se tako odmara na ruševnom mjestu, ne pogubi neki njezin srodnik, marid.*; Nagnu se nad njega, poljubi ga među oči i opet mu prekri lice; zatim raširi krila, poletje prema nebu i uspinjaše se sve dok se nije približila nebu najbližem zemlji. Sad, slučajnost ili pak sudbina htjedoše da ifritka Mejmuna u letu odjednom začuje bučan lepet krila negdje u blizini. Usmjeri se prema zvuku i otkri da on dopire od ifrita po imenu Dahneš. Stušti se tako na njega poput jastreba, a kad ju on osjeti i shvati da je to Mejmuna, kćer džinskoga cara, uplaši se tako da mu koljena zadrhtaše i stade je moliti da ga poštedi. Ali ona mu naloži da joj ispriča odakle dolazi. On joj odgovori da se vraća s Unutarnjih otoka u dalekim kineskim zemljama gdje vlada car Gajur, gospodar otoka i mora i sedam tvrđava. “Vidio sam da taj car ima kćer,” reče joj, “od koje Allah nije ljepše stvorio u ovome vremenu.” I on stade na sva usta hvaliti princezu Buduru. “Nos joj je,” reče, “poput oštrice mača, lice nalik na rujno vino, a obrazi kao ane-

93

J  

moni; usne su joj kao koralji, slađe od rumenog vina koje gasi strašnu žeđ. Jezikom izražava veliku pamet i uvijek ima spreman odgovor. Njene grudi dovode u neizdrživo iskušenje svakog tko ih vidi – slava Onome tko ih stvori u takvim razmjerama! Uz takve grudi ima dvije sjajne oble ruke o kojima zaljubljeni pjesnik Al-Valahan reče: Da na njima nije grivni, ruke bi joj tekle Iz rukava nalik na bistre potoke.” I tako su se nastavili hvalospjevi njezinoj ljepoti, pa kad ih je Mejmuna saslušala do kraja, zanijemila je u čudu. Dahneš je nastavio i opisao oca joj, moćnoga cara, njegova blaga i sedam tvrđava, kao i povijest kćerina odbijanja da stupi u brak. “A ja joj odlazim svake noći,” doda, “gledam je i naslađujem se njenim likom. Dok spava, ljubim je među oči. No zbog ljubavi prema njoj, ne nanosim joj nikakvo zlo.” I on predloži Mejmuni da odleti s njim u Kinu i sama se uvjeri u ljepotu, ljupkost, stas i skladnost princeze. “Nakon toga, ako hoćeš,” reče, “možeš me kazniti i zarobiti. Na tebi je da zapovijedaš i zabranjuješ.” Mejmuna se ozlojedi što si itko uzima za pravo uznositi ljepotu smrtnog stvora netom nakon što je ugledala Kameruzzemana. “Fuj! Fuj!” podviknu. Nasmija se Dahnešovim riječima i pljunu mu u lice. “Da si ti makar u snu vidio ljudsko biće kakvo sam ja noćas vidjela,” reče mu, “sigurno ne bi mogao izdržati, već bi ti voda pocurila na usta!” I ona opiše njegov slučaj. Dahneš nije vjerovao da bi itko mogao biti naočitiji od princeze Budure, pa mu Mejmuna naloži da pođe onamo s njom i sam se u to uvjeri. “Prihvaćam taj uvjet i slažem se”, reče joj Dahneš.

94

O   

I tako se spustiše u ovalnu odaju u kuli. Mejmuna zaustavi Dahneša pored ležaja, pa podiže svileni pokrivač s lica Kameruzzemana, i to lice sinu, zablista, bljesnu i zasja poput izlazećeg sunca. Mejmuna ga pogleda, pa se obrati Dahnešu: “Pogledaj, prokletniče, i ne pravi se da si potpuno s uma sišao! Za nas, žene, on je pravo iskušenje.” “Allaha mi, tebi se može oprostiti,” kimnu Dahneš; “ali ima tu nešto drugo. Naime, žene se razlikuju od muškaraca. Istini za volju, tvoj miljenik je veoma sličan mojoj miljenici po ljepoti, sjaju i savršenstvu. Njih dvoje kao da su izašli iz jednog kalupa ljepote.” Kad ču Dahnešove riječi, Mejmuni se smrknu pred očima i krilom ga tako snažno udari po glavi da je gotovo ispustio dušu. “Kunem se,” naloži mu ona, “svjetlošću njegova lika i njegovom uzvišenošću da ćeš, prokletniče, ovog časa poći i brzo ovamo donijeti miljenicu koju tako privrženo i bezumno voliš, da ih sastavimo, da ih pogledamo dok spavaju jedno uz drugo. Tako ćemo vidjeti tko je ljepši.” I tako se posve slučajno, u zoni zbivanja za koju nije ni znao, počela ispunjavati sudbina nevoljkoga Kameruzzemana, bez udjela njegove svjesne volje.*+

. P  % #  # Uz personifikaciju svoje sudbine kao vodiča i pomagača, junak nastavlja s pustolovinom sve dok ne stigne do “zaštitnika praga” na ulazu u zonu uvećane moći. Takvi zaštitnici sapinju svijet u četiri smjera – ujedno i naviše i naniže – kao prikazi ograničenja junakove sadašnje sfere,

95

J  

odnosno životnog obzorja. Ponad njih je tama, nepoznana i opasna; baš kao što je ponad roditeljske skrbi opasnost po dojenče, a iza društvene zajednice opasnost po pripadnika plemena. Uobičajena je osoba više no zadovoljna, čak i ponosna time što ostaje unutar naznačenih međa, a uvriježeno joj vjerovanje potpuno opravdava strahovanje čak i od prvog koraka u neistraženo. Tako je mornare s odvažnih Kolumbovih lađa, koji su probijali obzorja srednjevjekovnog uma – i plovili, kako su vjerovali, u onaj bezgranični ocean besmrtnoga bitka što okružuje kozmos poput beskonačne mitološke guje što sama sebi grize rep*9 – kao djecu trebalo nagovarati i tjerati dalje, jer su se bojali legendarnih levijatana, sirena, zmajskih kraljeva i drugih nemani iz dubine. Narodne mitologije prijetvornim i opasnim bićima napučuju svako pustinjsko mjesto izvan utabanih seoskih putova. Primjerice, Hotentoti opisuju zlotvora kojeg povremeno sreću po šikari i dinama. Oči mu se nalaze u udubljenju tabana, pa se mora spustiti na sve četiri i podići jedno stopalo ne bi li vidio što se oko njega zbiva. Oko mu tada pogleda unatrag; inače neprekidno zuri u nebo. Ta neman lovi ljude i kida ih na komade groznim zubima dugim poput prstiju. Takva stvorenja navodno love u čoporima.*> Hai-uri, druga hotentotska prikaza, preskakuje žbunove šikare na svom putu, umjesto da ih zaobilazi.* U mnogim se dijelovima svijeta susreće opasna jednonoga, jednoruka, jednostrana prilika – polučovjek – nevidljiva s krive strane. U središnjoj se Africi govori da takav polučovjek kaže osobi koja ga je susrela: “Kad smo se već sreli, borimo se.” Bude li bačen, preklinjat će ovako: “Nemoj me ubiti. Pokazat ću ti mnoge lijekove”; sretnik tada postaje

96

O   

umješan liječnik. Ali odnese li pobjedu polučovjek (zvan Chiruwi, “tajanstveni”), žrtva mu umre.*0 Nepoznati predjeli (pustinja, džungla, duboko more, tuđinska zemlja itd.) prazna su platna za projekcije nesvjesnog sadržaja. Incestuozni libido i patricidni destrudo s njih se odražavaju natrag na pojedinca i njegovo društvo u oblicima što odišu prijetnjom nasilja i obećanjem opasne naslade – ne samo kao zlotvori, već i kao tajanstveno zavodljive, nostalgično lijepe sirene. Ruski seljaci znaju, primjerice, za šumske “Divljakinje” koje stanuju u gorskim pećinama gdje vode domaćinstva poput ljudskih bića. Privlačne su i ženstvene, naočitih četvrtastih glava, bujnih uvojaka i dlakavih tijela. Zabacuju grudi preko ramena dok trče i doje djecu. Kreću se u grupama. Mažu se mastima spravljenim od šumskog korijenja i tako stječu nevidljivost. Vole plesom ili škakljanjem otjerati u smrt one koji sami zađu u šumu, a svatko tko nabasa na njihove nevidljive plesove umre. S druge strane, ljudima koji im ostavljaju hranu zauzvrat će žeti žito, presti pređu, čuvati djecu i čistiti kuću; a ako im djevojka iščešlja kudjelju za pređu, dat će joj lišće koje se pretvara u zlato. Mili im se ljubovati s ljudima, često stupaju u brak sa seoskim mladićima i na glasu su kao izvrsne supruge. Ali, poput svih ostalih nadnaravnih nevjesta, nestat će bez traga i glasa čim se muž i najmanje ogriješi o ćudljive pojmove bračnog ćudoređa.** Drugu ilustraciju libidinozne spone vragolastog zlotvora i zavodničkog načela pruža Djeduška Vođanoj, ruski “Vodeni Djedica”. On vješto mijenja lik i zna utopiti ljude koji se kupaju u ponoć ili podne. Ženi se utopljenim ili razbaštinjenim djevojkama. Posebno vješto navodi ne-

97

J  

sretnice u nevolju. Voli plesati na mjesečini. Kad mu neka supruga treba roditi, dođe u selo po babicu, ali odaje ga voda što mu curi sa skutova. Ćelav je i trbušast, bucmastih obraza, u zelenoj odjeći s visokom trskovom kapom na glavi; ali zna se ukazati i kao naočit mladić ili kao netko koga narod dobro poznaje. Ovaj Vodenjak nije jak na obali, ali u vlastitome je elementu nenadmašan. Nastava riječne dubine, potoke i ribnjake, i rado se zadržava blizu mlinova. Danju ostaje prikriven poput stare pastrmke ili lososa, ali noću izranja, pa pljušti i praćaka se kao riba jer tjera svoju podvodnu stoku, ovce i konje na pašu na obali, ili pak sjeda na mlinsko kolo i u tišini si češlja dugu zelenu kosu i bradu. U proljeće, kad se probudi iz dugog zimskog sna, razbija led po rijekama i slaže ga u silne sante. Rado lomi mlinska kola. Ali kad je dobre volje tjera svoja riblja stada u ribarske mreže ili na vrijeme javlja nailazak poplava. Babice koje odu s njim izdašno plaća srebrom i zlatom. Njegove kćeri krasotice, visoke, blijede i sjetne, odjevene u prozračne zelene halje, muče i kinje utopljenike. Vole se ljuljati na drveću i ljupko pjevati.& Arkadijski bog Pan najpoznatiji je klasični primjer ovog opasnog bića što obitava tik izvan zaštićene zone seoske međe. Latinski su mu pandani Silvan i Faun.&& Izumio je pastirsku frulu i na njoj svirao pri plesovima nimfi, a muški su mu sudruzi bili satiri.& Ljudima koje bi pustolovina slučajno nanijela u njegov kraj prožimao je osjećajem “panike”, što će reći iznenadnim, neutemeljenim strahom. Tada bi svaka sitnica – lomljenje grančice, lelujanje lista – ispunila um zamišljenom opasnošću, pa bi žrtva mahnito pokušala uteći u svoje uzbunjeno nesvjesno, te stradala u prestravljenom bijegu. No Pan je bio dobrostiv prema

98

O   

onima koji su ga štovali i donosio blagodati božanske prirodne higijene: obilje ratarima, stočarima i ribarima koji bi mu posvećivali svoj prvi urod, a zdravlje svima koji su dolično pohađali njegova iscjeliteljska svetišta. Podariti je mogao i mudrost, mudrost Omfalosa, Pupka Svijeta; jer prijelaz praga prvi je korak u svetu zonu univerzalnoga izvora. Proročište u Likaju predvodila je nimfa Erato, nadahnuta Panom kao što je proročica u Delfima bila nadahnuta Apolonom. A Plutarh uvrštava ekstaze orgijastičkih obreda Pana u niz s ekstazom Cibele, bakhovskom mahnitošću Dioniza, poetičkom mahnitošću koje nadahnjuju Muze, ratničkom mahnitošću boga Aresa (=Marsa) te najsurovijom od svih, mahnitošću ljubavi, kad želi ilustrirati onaj božanski “entuzijazam” koji nadvladava razum i otpušta sile destruktivno-kreativnog mraka. “Sanjao sam,” navodi sredovječan, oženjen gospodin, “da hoću ući u čudesan vrt. Ali pred njim je stajao čuvar i nije mi dao da uđem. Vidio sam da se unutra nalazi moja prijateljica, Fräulein Elsa; htjela me primiti rukom preko vratnica. Ali čuvar ju je spriječio u tome, a mene je primio za lakat i sproveo kući. ‘Dajte, molim vas – pamet u glavu!’ kazao mi je. ‘Znate da to ne smijete.’”&; Ovaj san iznosi smisao prvog, zaštitničkog vida čuvara praga. Ne treba se suprotstavljati čuvaru uspostavljenih granica. Ali, ipak – tek će nadilaženjem tih granica, izazivanjem drugog, destruktivnog vida iste te sile, pojedinac prijeći u novu iskustvenu zonu, u životu ili smrti. U jeziku pigmeja s Andamanskog otočja riječ oko-jumu (“sanjar”, “snozborac”) označava one visoko cijenjene i zastrašujuće pojedince koji se izdvajaju od sumještana nadnaravnim darom do kojeg se može doći tek susretom s duhovima

99

J  

– izravno u džungli, u iznimnom snu, odnosno smrću i povratkom.&+ Pustolovina je uvijek i svugdje prolaz kroz veo poznatoga prema neznanome; sile što bdiju nad granicom opasne su; pogibeljno je imati posla s njima; no opasnost jenjava za sve koji su sposobni i odvažni. Kad na otočju Banks u Novim Hebridima momak u povratku s ribolova u smiraj dana na stijeni slučajno ugleda “djevojku s cvijećem u kosi, što ga doziva s obronka kojim ga put upravo vodi; u njoj prepozna obličje nekog ženskog čeljadeta iz vlastitog ili susjednog sela; pa stane u nedoumici i pomisli da je to zacijelo mae;&9 on će bolje pogledati i uočiti da joj se laktovi i koljena svijaju u krivom smjeru; to će otkriti njezinu istinsku bit, pa će on uteći. Uspije li momak udariti zavodnicu listom dracene, ona će poprimiti svoj pravi lik i odgmizati kao zmija.” Ali vjeruje se da upravo te zmije, te tako strašne mae, postaju prisnice onih koji s njima opće.&> Takve demone – što ujedno prijete i donose magijske moći – mora susresti svaki junak koji iskorači ma i za pedalj izvan zidina svoje tradicije.

S  4 100

O   

Dvije živopisne orijentalne priče bacaju svjetlo na dvosmislenosti ove začudne zgode i pokazuju kako se, iako se užasi povlače pred istinskom psihološkom spremom, odviše drzak pustolov koji je preduboko zagazio može bestidno razobličiti. Prva pripovijeda o vodiču karavane iz Benaresa koji je odvažno poveo izdašno natovarenu povorku od petsto kola u demonsku divljinu gdje nije bilo ni kapi vode. Unaprijed su ga upozorili na opasnost, pa je iz predostrožnosti u kolima ponio spremnike pune vode, te je, razumski gledano, imao sjajne izglede da prijeđe tu razdaljinu, ne veću od sto osamdeset milja. Ali kad je stigao na pola puta, zlotvor nastanjen u toj divljini pomislio je: “Nagnat ću te ljude da sami bace vodu koju nose.” Pa je sazdao prekrasna kola, u njih upregao snježnobijele volove i umrljao im kotače blatom, te naišao putem iz suprotnog smjera. Sprijeda i straga hodala je svita demona mokrih glava i mokrih odora, okićenih vijencima lopoča modrih i bijelih, s naramcima lotosovih cvjetova crvenih i bijelih, i žvakala sočne peteljke lopoča s kojih su kapale voda i blato. A kad su se karavana i demonska družina maknule u stranu da oni drugi mogu proći, zlotvor je ljubazno pozdravio vodiča. “Kamo ćete?” uljudno ga je upitao. Vodič karavane na to mu odgovori: “Mi vam, gospodine, stižemo iz Benaresa. Ali vi nam prilazite okićeni lopočima modrim i bijelim, s naramcima lotosovih cvjetova crvenih i bijelih, žvačete sočne peteljke lopoča, umrljani ste blatom i s vas kaplju potoci vode. Da to ne kiši na putu kojim stižete? Ima li ondje jezera posve prekritih lopočima modrim i bijelim, i lotosovim cvjetovima crvenim i bijelim?”

101

J  

Zlotvor će njemu: “Vidite li onaj tamnozeleni potez drveća? Iza te točke cijela je šuma jedna silna vodena površina; ondje stalno kiši; udoline su pune vode; posvuda leže jezera posve prekrivena lotosovim cvjetovima crvenim i bijelim.” A kad su se kola mimoišla, upita ga: “Kakva to dobra vozite u ovim kolima – i u onim? Ta zadnja vrlo se teško kreću; kakva to dobra vozite u njima?” “U njima vodu vozimo”, odgovori mu vodič. “Razborito ste postupili, jasno, ponijevši vodu dovde; ali nema potrebe da se opterećujete nadalje. Razbijte spremnike, razlijte vodu, putujte neopterećeno.” Zlotvor je otišao svojim putem, a kad se izgubio s vidika, vratio se u svoj zlotvorski grad. Sad je taj budalasti vodič karavane, iz vlastite gluposti, prihvatio zlotvorov savjet, razbio spremnike i potjerao kola dalje. Pred njima nije bilo ni jedne jedine kapljice vode. Kako nisu imali što piti, ljudi su se umorili. Putovali su do sutona te ispregnuli kola, postavili ih u tijesan krug i privezali volove za kotače. Nije bilo ni vode za volove ni kaše s kuhanom rižom za ljude. Onemoćali ljudi polegli su kojekuda i pozaspali. U ponoć su onamo došli zlotvori iz zlotvorskoga grada, pobili volove i ljude sve do zadnjega, proždrli im meso sve do kostiju i zatim se izgubili. Kosti ljudskih ruku i svih ostalih dijelova ostale su raštrkane u sva četiri smjera i sva četiri međusmjera; petsto kola ostalo je dupke puno kao i prije.& Druga je priča drugačijeg stila. Pripovijeda o mladome princu koji je upravo prošao vojnu izobrazbu kod svjetski poznata učitelja. Primivši naslov princa Petoružnika kao simbol svoga umijeća, od učitelja je dobio i pet različitih oružja. Poklonio mu se i tako oboružan udario putem prema gradu svojega oca, kralja. Tako je stigao do izvjesne

102

O   

šume. Od ljudi na ulazu u šumu dobio je upozorenje. “Gospodine prinče, ne ulazite u ovu šumu,” rekli su mu; “u njoj živi zlotvor po imenu Ljepljivlas; ubija svakog čovjeka koji mu na oči izađe.” Ali princ je bio pun samopouzdanja i neustrašiv poput grivasta lava, pa je svejedno ušao u šumu. Kad je stigao u samo njezino srce, pojavio se zlotvor. Podario si je stas palmina stabla i nadjenuo glavu veliku poput ljetnikovca s kupolastim krovom, oči velike poput zdjela za milodare i dvije kljove velike poput silnih gomolja ili pupoljaka; jastrebov kljun je imao i trbuh pun čireva; šake i stopala bili su mu tamnozeleni. “Kamo ćeš?” osorno ga je upitao. “Stoj! Moj si plijen!” Princ Petoružnik odgovorio mu je neustrašivo, sa silnim uzdanjem u umijeća i vještine koje je usvojio. “Zlotvore,” rekao je, “znao sam što mi se sprema na ulasku u ovu šumu. Bolje razmisli prije nego što me napadneš; jer otrovnom ću ti strijelom probiti kožu i na mjestu te smaknuti!” Zaprijetivši tako zlotvoru, mladi je princ u tetivu udjenuo strijelu natopljenu smrtonosnim otrovom i odapeo je. Zalijepila se ravno za zlotvorovu dlaku. Zatim je odapeo, jednu za drugom, pedeset strijela. Sve su se zalijepile ravno za zlotvorovu dlaku. Zlotvor je stresao sa sebe svaku od tih strijela, pustio ih da mu padnu pod noge i prišao mladome princu. Princ Petoružnik po drugi je put zaprijetio zlotvoru, isukao mač i zadao mu majstorski udarac. Mač, dug trideset tri palca, zalijepio se ravno za zlotvorovu dlaku. Zatim ga je princ udario kopljem. I ono se zalijepilo za dlaku.

103

J  

Opazivši da se koplje zalijepilo, opalio ga je močugom. I ona se zalijepila ravno za dlaku. Kad je vidio da se močuga zalijepila, rekao je: “Majstore zlotvore, nikad još nisi čuo za mene. Ja sam princ Petoružnik. Kad sam ušao u ovu šumu kojom haraš, nisam mario ni za lukove ni za slično oružje; kad sam ušao u ovu šumu, mario sam samo za se. Sada ću te prebiti i zdrobiti u prah i pepeo!” Obznanivši tako svoj naum, kriknuo je i desnicom udario zlotvora. Ruka mu se zalijepila ravno za dlaku. Udario ga je ljevicom. I ona se zalijepila. Udario ga je desnom nogom. I ona se zalijepila. Udario ga je lijevom nogom. I ona se zalijepila. Pomislio je: “Prebit ću te glavom i zdrobiti u prah i pepeo!” Udario ga je glavom. I ona se zalijepila ravno za zlotvorovu dlaku.&0 Princ Petoružnik, pet puta uhvaćen, na pet mjesta prilijepljen, visio je sa zlotvorova tijela. Ali svejedno se nije ni uplašio ni pokolebao. Zlotvor je pak pomislio: “Ovo je neki lavlji čovjek, neki čovjek plemenita roda – nije bilo tko! Jer premda ga je ulovio zlotvor poput mene, nit se boji, niti dvoji! Otkako haram ovom cestom nikoga mu ravnog vidio nisam! Zašto ga, tako mi svega, nije strah?” Nije ga se usudio pojesti, već ga je upitao: “Mladiću, zašto se ne bojiš? Zašto te nije savladao strah od smrti?” “Zlotvoru, zašto da se bojim? Jer u jednom je životu jedna smrt posve izvjesna. A, k tome, u trbuhu nosim munju kao oružje. Proždreš li me, to oružje nećeš moći svariti. Rasparat će ti drobinu na dronjke i sitne komadiće, i tako te ubiti. U tom slučaju obojica ćemo stradati. Zbog toga se ne bojim!” Čitatelju valja znati da je princ Petoružnik pritom mislio na Oružje znanja u sebi samome. Doista, taj mladi ju-

104

O   

nak bio je glavom i bradom Budući Buddha u ranijoj inkarnaciji.&* “Mladić ima pravo”, pomislio je zlotvor, skamenivši se od straha od smrti. “Trbuh mi iz tijela ovoga lavljeg čovjeka neće moći provariti ni komad mesa malen poput grahorice. Pustit ću ga!” I pustio je princa Petoružnika. Budući Buddha uputio ga je u Doktrinu, primirio ga, doveo do nijekanja sebe i zatim ga preobrazio u duhovno biće s pravom primanja žrtvenih darova u šumi. Strogo naloživši bivšem zlotvoru da pripazi, mladić je otišao iz šume i na izlazu ispričao ovu priču ljudima; zatim je otišao svojim putem.&& Kao simbol svijeta uz koji nas lijepi naših pet čula i koji se ne može odagnati postupcima tjelesnih organa, Ljepljivlas je bio obuzdan tek nakon što je Budući Buddha ostao bez zaštite petorostrukog oružja svojeg privremenog imena i tjelesne osobnosti, i posegnuo za neimenovanim, nevidljivim šestim: božanskim gromom poznavanja transcendentnog počela što nadilazi pojavne okvire imena i oblika. Time se situacija promijenila. Više nije bio zarobljen, već oslobođen; jer sjetio se onoga što stvarno jest, a to je navijek slobodno. Neman pojavnosti izgubila je moć i stekla nijekanje sebe. Zanijekavši sebe, postala je božanska – duh s ravom primanja darova – baš kao i sâm svijet kad ga se spozna ne kao nešto konačno, već kao puko ime i oblik onoga što nadilazi sva imena i oblike, premda je u njima imanentno. Nikola Kuzanski kaže da je “Rajski zid” što krije Boga od ljudskog pogleda sazdan od “sprege suprotnosti”, a ulaz mu čuva “najviši duh razuma koji će priječiti put sve dok ga se ne savlada.”&&& Parovi suprotnosti (bitak i nebi-

105

J  

tak, život i smrt, lijepo i ružno, dobro i zlo i svi ostali polariteti što vezuju čula uz nadu i strah, te spajaju organe djelovanja s djelima obrane i stjecanja) predstavljaju sklapajuće stijene (Simplegade) što putnike melju, ali kroz koje junaci uvijek prođu. Ovaj je motiv poznat diljem svijeta. Grci su ga vezivali uz dva kamenita otoka na sjevernom ulazu u Bospor, koji su se sklapali pod naletima vjetra; ali nakon što je Jazon u lađi Argo sretno prošao između njih, ostale su razmaknute za sva potonja vremena.&& Junake Blizance iz predaje Navaha na istu je prepreku upozorila Žena Pauk; no kako su ih štitili peludni simbol puta i orlovska pera iščupana iz žive sunčeve ptice, uspjeli su je proći.&&; Kao dim žrtve paljenice što se uzdiže kroz sunčeva vrata, prolazi i junak, oslobođen ega, kroz zidine svijeta – ostavlja ego zalijepljen uz Ljepljivlasa i nastavlja dalje.

. U     Ideju prolaza preko čarobnog praga kao prijelaza u sferu preporoda simbolizira svjetski poznati, maternički prizor utrobe kita. Umjesto da porazi ili umilostivi moć čuvara praga, junak biva progutan i propada u nepoznato, naizgled mrtav. Mishe-Nahma, Riblji kralj Prepun gnjeva uvis skoči Ljesnu kad na sunce izbi, Zinu silne ralje, progutaše I kanu i Hiawathu.

106

O   

Eskimi iz Beringovog moreuza pripovijedaju o junakuvaralici Gavranu, koji je jednog dana, dok je sjedio i sušio odjeću na plaži, opazio ženku kita gdje pliva opasno blizu obali. Doviknuo joj je: “Idući put kad isplivaš udahnuti zrak, dušo, otvori usta i zažmiri.” Zatim je brzo odjenuo gavransku odjeću, izvadio gavransku masku, skupio luči pod mišku i odletio nad pučinu. Ženka kita izronila je i postupila kako joj je rekao. Gavran je šmugnuo kroz otvorena usta ravno njoj u utrobu. Zgranuta ženka kita sklopila je usta i zatulila; Gavran je stao unutra i pogledao oko sebe.&&9 Narod Zulu pripovijeda o slonu koji je progutao dvoje djece s majkom. Kad je žena stigla u želudac životinje, “vidjela je prostrane šume, silne rijeke i mnoge uzvisine; s jedne je strane bilo mnogo stijena; mnoštvo je ljudi ondje podiglo selo; bilo je i puno pasa i stoke; sve je to bilo u unutrašnjosti slona.”&&> Irskog junaka Finna MacCoola progutala je neman neodređena oblika kakva se u keltskom svijetu naziva peist. Malu Njemicu Crvenkapicu proždro je vuk. Polinezijskog narodnog junaka Mauija progutala šukunbaka Hine-nuite-po. A cijeli je grčki panteon, izuzev tek Zeusa, proždro praotac Kronos. Kad je grčki junak Heraklo na povratku kući s pojasom kraljice Amazonki zastao u Troji, otkrio je da grad ugnjetava čudovište koje je na njega poslao bog mora Posejdon. Zvijer je izlazila na obalu i proždirala ljude dok su išli ravnicom. Prekrasnu Hezionu, kraljevu kći, otac je upravo bio zavezao za morsku stijenu kao pomirbenu žrtvu, a veliki junak po dolasku je pristao da je spasi za određenu cijenu. Čudovište je tako izronilo i razjapilo goleme ra-

107

J  

lje. Heraklo mu je skočio u grlo, mačem prosjekao izlaz iz utrobe i tako ga ubio. Ovaj popularni motiv ističe pouku da je prijelazak praga oblik poništavanja sebe. Njegova sličnost s pustolovinom na Simplegadama bjelodana je. Ali ovdje, umjesto da pređe okvir vidljiva svijeta, junak ide unutra, prema ponovnom rođenju. Taj nestanak sumjerljiv je s ulaskom štovatelja u hram – gdje će se razbuditi prisjećanjem na to tko je i što je zapravo: prah i pepeo, ako nije besmrtan. Unutrašnjost hrama, utroba kita i rajska zemlja iza, iznad i ispod granica svijeta jedno su te isto. Zato prilaze i ulaze u hramove nadgledaju i štite kolosalne nemani: zmajevi, lavovi, đavoli-ubojice s isukanim mačevima, namrgođeni patuljci, krilati bikovi. To su čuvari praga koji odbijaju sve one koji se ne mogu suočiti s uzvišenijim tišinama u unutrašnjosti. Oni su uvodna utjelovljenja opasnog vida prisustva, ekvivalentnog mitološkim zlotvorima koji ograđuju konvencionalni svijet, ili dvama redovima kitovih zuba. Oni ilustriraju činjenicu da štovatelj u trenutku ulaska u hram biva preobražen. Njegova svjetovna ličnost ostaje vani; svlači je sa sebe kao zmija kožu. Nakon što uđe, može se kazati da je umro u vremenu i vratio se u Maternicu svijeta, u Pupak svijeta, u Raj na Zemlji. Puka činjenica da svatko može fizički proći pokraj hramskih čuvara ne potire njihov značaj; jer ako uljez nije u stanju obuhvatiti svetište, onda je praktički ostao vani. Svaki onaj koji nije u stanju shvatiti boga vidi ga kao vraga, što mu priječi pristup. Alegorijski, dakle, ulazak u hram i junački skok u kitove ralje istovjetne su pustolovine; obje prikazuju slikovnim jezikom čin usredotočenja i obnavljanja života.

108

O   

“Nijedno stvorenje,” piše Ananda Coomaraswamy, “ne može dostići viši stupanj prirode, a da ne prestane postojati.”&& Doista, fizičko tijelo junaka čak se može ubiti, raščetvoriti i raštrkati po zemlji ili moru – kao u egipatskom mitu o spasitelju Ozirisu, kojeg je u sarkofag bacio i Nilu predao njegov brat Set;&&0 nakon što se vratio iz mrtvih brat ga je opet ubio, rastrgao mu tijelo na četrnaest komada i raštrkao ih po zemlji. Junaci Blizanci plemena Navaho morali su proći ne samo kroz stijene što drobe, već i kroz trske što sijeku putnika na komade, kaktusove batine što ga trgaju na komade i vrele pijeske koji ga zasipaju. Junak koji je već potro svoju privrženost egu prolazi tamo-amo obzorjima svijeta, ulazi i izlazi iz zmaja lako kao što kralj prolazi kroz sve odaje svojega dvora. I u tom leži njegova spasiteljska moć; njegov odlazak i povratak prikazuju kako kroz sve suprotnosti pojavnoga svijeta ostaje ono Nestvoreno-Neuništivo, te nema razloga za strah. Zbog toga, dakle, oni kojima je diljem svijeta povjerena uloga zemaljskog prikazivanja plodotvornog životnog otajstva ubijanja zmaja, oduvijek na samima sebi izvode taj veliki simbolički čin raštrkavanja svoga mesa, poput Ozirisova tijela, za obnavljanje svijeta. U Frigiji se, primjerice, razapeti i uskrsnuli spasitelj Atis slavio tako što se dvadeset drugog ožujka sjeklo borovo stablo i donosilo u svetište božice-majke Cibele. Ondje se umatalo poput leša u vunene povoje i resilo vijencima ljubičica. Figura mladića vezivala bi se na sredinu debla. Sutradan se pjevala ceremonijalna tužbalica uz puhanje u trube. Dvadeset četvrti ožujka nazivao se Danom krvi: visoki svećenik puštao je krv iz ruku i podastirao je kao žrtvu; niže se svećenstvo vrtjelo u derviškom plesu uz glazbu bubnjeva, rogova, fla-

109

J  

uti i cimbala, sve dok si u ekstatičnom ushitu ne bi počelo zasijecati tijela noževima i prskati oltar i stablo vlastitom krvlju; a novaci bi, oponašajući boga čiju smrt i uskrsnuće slave, kastrirali sami sebe i padali u nesvjesticu.&&* U istom tom duhu kralj južne indijske provincije Quilacare nalagao je da se, po okončanju dvanaeste godine svoje vladavine, na svečani blagdan, izgradi drveni podij i prekrije svilenim pokrovima. Nakon što bi se ritualno okupao u kadi, vrlo ceremonijalno i uz pratnju glazbe, došao bi u hram, gdje bi iskazao štovanje božanstvu. Potom bi se popeo na podij, pred narodom uzeo nekoliko vrlo oštrih noževa i počeo si sjeći nos, pa uši, pa usne, pa sve svoje udove i onoliko mesa koliko bi uzmogao. Odrezane je dijelove bacao svuda oko sebe, sve dok ga ne bi spopala nesvjestica od silnoga gubitka krvi, a onda bi se bez oklijevanja preklao.&

110

O   

S  5

111

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

D   

I  

. P $  Nakon što jedanput prijeđe prag, junak se kreće predjelom snova punim čudnovato nestalnih, nejasnih oblika, gdje mu valja preživjeti slijed iskušenja. Ovo je omiljena faza mita-pustolovine. Iz nje potječe svjetsko nasljeđe pripovijedanja o čudesnim ispitima i iskušenjima. Junaku potajice pomažu savjeti, hamajlije i skriveni suradnici nadnaravnog pomagača kojega je upoznao prije no što će ući u ovaj predio. Ili će pak ovdje prvi put otkriti sveprisutnu i dobrohotnu silu koja ga ispomaže pri nadljudskom prolasku. Jedan od najpoznatijih i najdirljivijih primjera motiva “teških zadaća” jest onaj o potrazi Psihe za voljenim Kupidonom, kojega je izgubila.&& Tu su sve ključne uloge obrnute: umjesto da ljubavnik nastoji osvojiti nevjestu, sad nevjesta nastoji osvojiti ljubavnika; a umjesto okrutna oca koji ne daje kći ljubavniku, tu ljubomorna mati, Venera, skriva sina Kupidona od nevjeste. Kad je Psiha stala preklinjati Veneru, božica ju je silovito ščepala za kosu i glavom joj udarila o tlo, a zatim uzela silnu količinu žita, ječma, prosa, maka, graška, leće i graha, sve ih zajedno izmiješala i naložila djevojci da razdvoji zrnje iz gomile 113

J  

prije večeri. Psihi je pomogla mravlja vojska. Venera joj je zatim kazala da prikupi zlatnu vunu opasnih divljih ovaca, oštrih rogova i otrovna ugriza, što žive u nedostupnoj dolini sred opasne šume. Ali, zelena joj je trska objasnila kako da iz okolnih tršaka prikupi zlatne pramenove koje su ovce u prolazu izgubile. Božica je potom zatražila bocu vode iz studena izvora smještenog visoko na vrletnoj stijeni okruženoj besanim zmajevima. Došao je orao i izveo tu čudesnu zadaću. Psiha je, konačno, dobila naredbu da iz bezdana podzemlja donese kutiju punu nadnaravne ljepote. Ali, visoka joj je kula rekla kako da siđe u doljnji svijet, dala joj zlatnike za Harona i mito za Kerbera, te joj poželjela sreću. Psihino putovanje u podzemlje tek je jedna od nebrojenih takvih pustolovina u koje polaze junaci bajke i mita. Možda se najtežima izlažu šamani iz naroda s najdaljeg sjevera (Laponci, Sibirci, Eskimi i pojedina plemena američkih Indijanaca) kad idu po izgubljene, odnosno otete duše bolesnika. Sibirski šaman za tu pustolovinu odijeva magijsku odoru s prikazom ptice ili irvasa, sjenovitog počela samoga šamana, oblika njegove duše. Bubanj predstavlja njegovu životinju – orla, irvasa ili konja; kaže se da na njemu leti ili jaše. Štap koji nosi također mu pruža pomoć. A ispomaže mu i vojska nevidljivih duhova zaštitnika. Jedan od prvih putnika Laponijom ostavio nam je živopisan prikaz čudnog nastupa jednog od tih neobičnih poslanika u kraljevstva mrtvih.& Budući da u onom svijetu vlada vječna noć, šamanov se ceremonijal mora održati nakon što padne mrak. Prijatelji i susjedi okupe se u prigušeno, treperavo osvijetljenoj kolibi oboljeloga, gdje pozorno prate čarobnjakove geste. On prvo priziva duhove

114

I  

pomoćnike; oni stignu, ali ne može ih vidjeti nitko izuzev njega. Pomoć pružaju dvije žene u ceremonijalnoj odjeći s lanenim kukmama na glavi, ali bez pojaseva, muškarac bez kukme i pojasa, te još nezrela djevojčica. Šaman otkrije glavu, olabavi pojas i vezice na obući, prekrije lice rukama i počne brzo kružiti na razne načine. Odjednom, uz vrlo silovite geste, on vikne: “Pripravite irvase! Spreman za plovidbu!” te dohvati sjekiru, počne njome udarati sebe po koljenima i zamahivati prema trima ženama. Golim rukama izvuče goruće cjepanice s ognjišta. Triput optrči oko svake žene i napokon se “kao mrtav” sruši. Cijelo to vrijeme nitko ga ne smije dotaknuti. Dok sada tako počiva u transu, valja ga nadzirati tako pomno da ni muha ne smije sletjeti na njega. Duh mu je otputovao i sad promatra svete gore i bogove koji ih nastavaju. Podvornice razgovaraju šaptom, nastojeći pogoditi u kojemu se dijelu onoga svijeta on nalazi.&; Spomenu li točnu goru, šaman blago pomakne šaku ili stopalo. S vremenom se počne vraćati. Prigušenim, slabim glasom izgovori riječi koje je čuo u donjem svijetu. Zatim žene zapjevaju. Šaman se polako budi i počinje kazivati uzrok bolesti, kao i vrstu žrtve koju valja prinijeti. Zatim objavi koliko će trebati da oboljeli ozdravi. “Na tom mukotrpnom putovanju,” kazuje drugi promatrač, “šaman mora susresti i svladati brojne teške prepreke (pudak) koje nije uvijek lako proći. Nakon lutanja mračnim šumama i kolosalnim planinskim masivima, gdje povremeno nailazi na kosti usput nastradalih šamana i životinja koje su jahali, on stiže do otvora u tlu. Tu otpočinju najteži dijelovi pustolovine, kad se pred njim otvore dubine podzemlja i iznimnih pojava koje ono krije… Nakon što udobrovolji stražare kraljevstva mrtvih i

115

J  

prođe brojne pogibelji, naposljetku stigne do Gospodara podzemlja, samoga Erlika. A on pojuri na njega uz grozan urlik; ali ako je šaman dostatno vješt, uspjet će smiriti neman obećanjima izdašnih žrtvenih prinosa. Taj trenutak rasprave s Erlikom predstavlja krizu ceremonijala. Šaman zapada u ekstazu.”&+ “U svakom primitivnom plemenu,” piše dr. Géza Róheim, “zatječemo vrača u središtu društva; lako je pokazati kako je taj vrač neurotičan, odnosno psihotičan, ili da se njegovo umijeće u najmanju ruku temelji na istim mehanizmima kao i neuroza, odnosno psihoza. Ljudske skupine pokreću njihovi skupni ideali, koji se uvijek temelje na infantilnome stanju.”&9 “Stanje najranijeg djetinjstva modificira se, odnosno invertira u postupku sazrijevanja, te ponovno modificira nužnom prilagodbom stvarnosti, no ono postoji i pruža te neopipljive spone libida bez kojih nijedna ljudska skupina ne bi mogla postojati.”&> Vračevi, tako, naprosto podaruju opipljivost i javnost sustavima simboličke fantazije što postoje u psihi svakog odraslog člana njihova društva. “Oni su predvodnici u ovoj djetinjoj igri i gromobrani zajedničke tjeskobe. Izlaze na kraj s demonima kako bi ostali mogli loviti plijen i općenito izlaziti na kraj sa stvarnošću.”& I tako biva da ako bilo tko – u kojem god društvu – sâm poduzme pogibeljno putovanje u mrak, namjernim ili nenamjernim spuštanjem u izvitoperene predjele vlastita duhovna labirinta, uskoro će se zateći u krajoliku simboličkih figura (gdje ga svaka može proždrijeti), a koji nije ništa manje čudesan od divljega sibirskog svijeta pudaka i svetih gora. Mističnim rječnikom rečeno, to je drugi stadij Puta, onaj “pročišćavanja sebe”, kad se osjećaji “čiste i uni-

116

I  

zuju”, a energije i interesi “usredotočuju na transcedentne stvari”;&0 odnosno, rečeno suvremenijim izrazima: to je proces rastakanja, nadilaženja, odnosno preobličavanja djetinjih predodžbi iz naše osobne prošlosti. U snovima još uvijek iz noći u noć susrećemo svevremenske pogibelji, nemani, iskušenja, tajne pomagače i voditeljske prilike; a u njihovim oblicima možemo vidjeti ne samo odraz cjelovite slike našega sadašnjeg stanja, već i naznaku postupaka koje valja poduzeti kako bismo se spasili. “Stajao sam pred mračnom špiljom i htio u nju ući,” sanjao je pacijent koji je tek počeo pohađati analizu; “zadrhtao sam na pomisao da se možda neću znati vratiti.”&* “Ugledah jednu zvijer za drugom,” zapisao je Emanuel Swedenborg u svoju bilježnicu snova za noć s &*. na . listopada &++., “a one tad raširiše krila i ukazaše se kao zmajevi. Letjeh nad njima, ali jedan od njih me uzdizaše.”&; A dramatičar Friedrich Hebbel zapisao je stoljeće kasnije (&;. travnja &0++.): “U snu me nešto silovito vuklo morem; zjapili su silni bezdani, uz tu i tamo pokoju stijenu za koju sam se mogao prihvatiti.”&;& Temistoklo je sanjao kako mu se zmija obavila oko tijel, pa uspuzala uz vrat, a kad mu je dotaknula lice, pretvorila se u orla koji ga je prihvatio kandžama, ponio ga uvis, prenio preko velike razdaljine i spustio na zlatni glasnički štap koji se odjednom pojavio, a tu se osjetio tako sigurnim da je smjesta osjetio olakšanje od silne tjeskobe i straha.&; Specifične psihološke poteškoće sanjara često se otkrivaju dirljivo jednostavno i snažno: “Morao sam se uspeti na planinu. Na putu su mi stajale svakojake prepreke. Te sam trebao preskočiti jarak, te pre-

117

J  

koračiti živicu, te konačno stati u mjestu, jer sam ostao bez daha.” To je sanjala osoba koja muca.&;; “Stajala sam pokraj jezera koje je izgledalo posve glatko. Iznenada se nadigla oluja i stvorila visoke valove što su mi zalili čitavo lice”; san djevojke sa strahom od rumenjenja (ereutofobija), kojoj bi se lice, kad bi se zarumenilo, oblilo znojem.&;+ “Slijedio sam djevojku mračnom ulicom. Vidio sam je samo s leđa; imala je vrlo ljupku figuru. Spopala me silna požuda pa sam potrčao za njom. Odjednom je, kao ispaljena oprugom, jedna greda prepriječila ulicu i zaustavila me. Srce mi je lupalo kad sam se probudio.” Pacijent je bio homoseksualac; prepriječena greda, pak, falički simbol.&;9 “Ušao sam u automobil, ali ga nisam znao voziti. Čovjek na sjedalu do mene davao mi je upute. Konačno mi je to pošlo za rukom, pa smo izbili na trg, gdje su stajale brojne žene. Majka moje zaručnice radosno me dočekala.” Muškarac je bio impotentan, ali pronašao je instruktora u svome psihoanalitičaru.&;> “Kamen mi je razbio vjetrobran. Postala sam izložena oluji i kiši. Suze su mi navrle na oči. Hoću li kada uspjeti doći do svog odredišta u ovome automobilu?” San je sanjala mlada žena koja nije mogla preboljeti gubitak djevičanstva.&; “Vidio sam gdje na tlu leži polovica konja. Imao je samo jedno krilo i pokušavao se vinuti u zrak, ali nije mogao.” Pacijent je bio pjesnik, primoran zarađivati za život kao novinar.&;0 “Ugrizlo me dojenče.” Sanjar je patio od psihoseksualnog infantilizma.&;*

118

I  

“Zaključan sam s bratom u mračnoj sobi. On u ruci ima veliki nož. Bojim ga se. ‘Poludjet ću od tebe i završiti u ludnici’, kažem mu. On se nasmije pun zlobne naslade i odvrati mi: ‘Uvijek će te uloviti sa mnom. Nas dvojica svezani smo lancem.’ Pogledao sam si noge i po prvi put zamijetio debeli željezni lanac koji vezuje moga brata i mene.” Brat je, kako primjećuje dr. Stekel, bila pacijentova bolest.&+ “Prelazim uzak most”, sanja šesnaestogodišnjakinja. “On se odjednom slomi podamnom i ja se strmoglavim u vodu. Policajac skoči da me spasi i snažnim me rukama izvuče na obalu. Odjednom dobijem dojam da sam mrtvo truplo. I policajac je vrlo blijed, kao leš.”&+& “Sanjar je apsolutno napušten i sam u dubokoj podrumskoj jami. Zidovi prostorije sve se više sužavaju, te se više ne može ni pomaknuti.” U ovom su prizoru spregnuti pojmovi maternice, zatvora, ćelije i groba.&+ “Sanjam da moram prolaziti beskrajnim hodnicima. Zatim se dugo zadržim u sobici koja izgleda kao bazen u javnoj kupelji. Prisile me da napustim bazen, pa opet moram proći vlažnim, skliskim oknom, prije no što izađem kroz rešetkasta vratašca na otvoreno. Osjetim se kao da sam iznova rođen i pomislim: ‘Ovo mi predstavlja duhovni preporod, putem psihoanalize koju prolazim.’”&+; Ne može biti dvojbe: s psihološkim opasnostima kroz koje su ranije naraštaje vodili simboli i duhovne vježbe iz njihovog mitološkog i religijskog nasljeđa, mi se danas (utoliko što smo nevjernici, ili, ako smo vjernici, utoliko što nam naslijeđena vjerovanja ne uspijevaju predstaviti stvarne probleme suvremenoga života) moramo suočiti sami, ili, u najboljem slučaju, tek uz provizornu, improviziranu i često ne baš djelotvornu ispomoć. To je problem

119

J  

nas kao suvremenih, “prosvijećenih” osoba, kojima je racionaliziranje dokinulo postojanje svih bogova i vragova.&++ Pa ipak, u mnoštvu mitova i legendi koje smo uspjeli sačuvati, ili prikupiti sa svih krajeva svijeta, još možemo opaziti obrise bar nekakvog dijela našega i dalje ljudskog postojanja. Međutim, da bi se moglo čuti i od toga imati blagodati, valjat će se nekako podvrgnuti pročišćavanju i potčinjavanju. A u tome je dio naše poteškoće: kako bi se to točno moglo izvesti? “Ili možda smatrate da ćete ući u Vrt Blaženstva bez onakovih iskušenja kakva su prolazili oni što preminuše prije vas?”&+9 Najstariji zabilježeni prikaz prolaza kroz dveri preobrazbe jest sumerski mit o silasku božice Inanne u podzemni svijet. Iz “velikoga gornjeg” namjeri se ona na “veliko donje”, Božica ta, iz “velikoga gornjeg” namjeri se ona na “veliko donje”, Inanna, iz “velikoga gornjeg” namjeri se ona na “veliko donje”. Gospa moja napusti nebo, napusti zemlju, U podzemni svijet se spusti, Inanna napusti nebo, napusti zemlju, U podzemni svijet se spusti, Napusti moć vladara, napusti moć vladarice, U podzemni svijet se spusti. Uresila se odorama i draguljima koje je imala kao kraljica. Sedam božanskih proglasa pričvrstila je za svoj pojas. Bila je spremna ući u “zemlju bez povratka”, podzemni svijet smrti i mraka kojim vlada njezina neprijateljica i se-

120

I  

strinska božica Ereškigal. Strahujući da je sestra ne usmrti, Inanna je naložila svojemu glasniku Ninšuburu da se uspne na nebo i nadigne strku i viku za njom u sabornici bogova, ne vrati li se ona za tri dana. Inanna se spustila. Prišla je hramu izrađenom od lapisa lazuli, na čijem ju je ulazu dočekao glavni vratar, zatraživši da mu kaže tko je i zašto je došla. “Ja sam kraljica neba, mjesta gdje se sunce rađa”, odgovorila mu je. “Ako si kraljica neba,” rekao joj je, “mjesta gdje se sunce rađa, zašto si, ta reci, u zemlju bez povratka došla? Na put s kojeg putnik se ne vraća, kako li te srce dovelo?” Inanna mu je kazala da je došla nazočiti pogrebnom obredu svojega šurjaka, gospodara Gugalanne; tad joj je vratar Neti naložio da pričeka dok on ne izvijesti Ereškigal. Neti je dobio nalog da kraljici neba otvori sedam dveri, ali da se drži običaja, te da joj pri svakom prolazu skine po komad odjeće. Čistoj Inanni on veli: ”Dođi, Inanna, uđi.” Kad uđe ona na prve dveri, Šugurru, “krunu ravnica”, s glave joj uze. ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Kad uđe ona na druge dveri, Palicu od lapisa lazuli joj uze. ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Kad uđe ona na treće dveri, Nisku od lapisa lazuli s vrata joj uze.

121

J  

”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Kad uđe ona na četvrte dveri, Blistave kamenove s njedara joj uze. ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Kad uđe ona na pete dveri, Zlatni joj prsten s ruke uze. ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Kad uđe ona na šeste dveri, Pršnjak joj s prsiju uze. ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Kad uđe ona na sedme dveri, Sve gospinske odore s tijela joj uze. ”Što je, ta reci, sad ovo?” ”Do tančina, o Inanno, uredbe podzemna svijeta glase, O Inanno, ne spori obrede podzemna svijeta.” Nagu ju je izveo pred prijestolje. Duboko se naklonila. Pred prijestoljem Ereškigal sjedili su Annunaki, sedam sudaca podzemnoga svijeta, i čvrsto uprli poglede u Inannu – poglede smrti. Na njihovu riječ, riječ što tišti duh, Bolesnica se u leš pretvori,

122

I  

Leš s kolca objesiše.&+> Inanna i Ereškigal, dvije sestre, svjetlost odnosno tama, zajedno prema starinskom načinu simboliziranja predstavljaju dva vida jedne te iste božice; njihovo suočenje sažima cijeli smisao teškoga puta iskušenja. Junak, bio on bog ili božica, muškarac ili žena, lik iz mita ili sanjač sna, otkriva i asimilira svoju suprotnost (vlastitog neslućenog sebe) tako što ga proždire, ili pak tako što biva proždrijet. Otpori bivaju slomljeni, jedan po jedan. On se mora riješiti svojega ponosa, svoje vrline, ljepote i života, i pokloniti se, odnosno potčiniti onome apsolutno nesnosnom. Onda će otkriti da on i njegova suprotnost nisu različite vrste, već jednog te istog mesa.&+ Kušnja produbljuje problem prvoga praga, a odgovor na pitanje još je neizvjestan: Može li ego usmrtiti samoga sebe? Jer mnogoglava je ova sveobuhvatna Hidra; odrubi li joj se jedna glava, javit će se tri nove – osim ako se pravi melem ne stavi na batrljak. Prvotni odlazak u zemlju iskušenja predstavljao je tek početak dugog i zaista pogibeljnog puta inicijacijskih osvajanja i trenutaka prosvjetljenja. Sada valja sasijecati zmajeve i prolaziti iznenađujuće prepreke – opet, i opet, i opet. Pritom će dolaziti do mnogobrojnih početnih pobjeda, neodrživih ushita i trenutnih pogleda na onu čudesnu zemlju.

. S   &  Krajnja se pustolovina, nakon nadilaženja svih prepreka i nemani, obično se predstavlja kao stupanje pobjedo-

123

J  

nosne junačke duše u mistični brak (ieroz gamoz) s Kraljicom Božicom Svijeta. To je kriza u nadiru, u zenitu, ili pak na krajnjemu rubu svijeta, u središnjoj točki kozmosa, u tabernakulu hrama, odnosno u mraku najdublje komore srca. Na zapadu Irske još se prenosi pripovijest o kraljeviću sa Samotna otoka i gospi iz Tubber Tintyea. U želji da izliječi kraljicu Erina, mladi je junak krenuo uzeti tri boce vode iz Tubber Tintyea, plamenoga vilinskog izvora. Slijedeći savjet natprirodne tetke koju je usput sreo i jašući na prekrasnom, prljavom, vitkom i kudravom konjiću koji mu je dala prešao je plamenu rijeku i izbjegao dodir gaja otrovnih stabala. Konjić je brzinom vjetra projurio uz kraj dvorca Tubber Tintyea; kraljević se s njegovih leđa bacio kroz otvoreni prozor i uskočio unutra, živ i zdrav. “Cijelo je to zdanje, okom nesagledivo, bilo puno usnulih divova i čudovišta s mora i kopna – silnih kitova, dugih, skliskih jegulja, medvjeda i zvijeri svake vrste i oblika. Kraljević ih je zaobilazio i prelazio sve dok nije stigao do velikoga stubišta. Na vrhu stuba ušao je u odaju, gdje je zatekao ženu ljepšu od svih koje je u životu vidio kako spava ispružena na ležaljci. ‘Ništa ti neću imati za reći’, pomislio je i otišao u susjednu odaju; tako ih je pogledao u dvanaest. U svakoj je ležala žena ljepša od prethodne. Ali, kad je stigao do trinaeste odaje i otvorio vrata, odsjaj zlata pomračio mu je oči. Samo je stajao sve dok mu se vid nije vratio, a onda je ušao. U širokoj, sjajnoj odaji stajala je zlaćana ležaljka na kotačima od zlata. Kotači su se neprestano okretali; ležaljka se vrtjela i vrtjela, ne stajući ni danju ni noću. Na ležaljci je počivala kraljica Tubber Tintyea; a ako je njenih dvanaest djeva bilo prelijepo, prelijepe kraj nje ne

124

I  

bi bile. U podnožju ležaljke nalazio se sâm Tubber Tintye – vrelo vatre. Na vrelu se nalazio zlatan pokrivač, a kretalo se neprestano ukrug zajedno s Kraljičinom ležaljkom. ‘Tako mi svega,’ rekao je kraljević, ‘ovdje ću malo otpočinuti.’ I popeo se na ležaljku i šest dana i noći nije s nje silazio.”&+0 Gospa iz Uspavane kuće poznat je lik u bajci i mitu. Već smo je spomenuli, kad je nosila imena Brunhilde i male Trnoružice.&+* Ona je uzor svih uzora ljepote, odgovor svima žudnjama, blagodatni cilj zemaljskog i nezemaljskog pohoda svakog junaka. Ona je majka, sestra, ljubovca, nevjesta. Sve što je u svijetu mamilo, sve što je slutilo obećanjem radosti, pretkazivalo je njeno postojanje – u dubini sna, ako već ne i u gradovima i šumama svijeta. Jer ona utjelovljuje obećanje savršenstva; jamstvo duši da će, po okončanju njezina izgnanstva u svijetu uređenih nedostatnosti, nekoć znano blaženstvo biti opet spoznato: tješiteljica, hraniteljica, “dobra” majka – mlada i krasotna – koju smo poznavali, čak i iskusili, u najdaljoj prošlosti. Vrijeme ju je odalečilo, no ona još boravi, kao u bezvremenskome snu, na dnu svevremenskog mora. Upamćena prilika nije, ipak, samo dobrohotna; jer i “loša” majka – &.) odsutna, nedosežna majka, protiv koje su uperene nasilne fantazije i koja bi, strahujemo, mogla uzvratiti nasiljem; .) majka koja otežava, brani i kažnjava; ;.) majka koja uza se želi zadržati dijete koje raste i nastoji se osamostaliti; te, konačno, +.) željena, ali zabranjena majka (Edipov kompleks) čija prisutnost je mamac ka opasnoj požudi (kastracijski kompleks) – opstaje u skrivenim predjelima uspomena odrasle osobe na djetinjstvo, gdje je katkad čak i snažnija. Ona je u korijenu nedostižnih liko-

125

J  

va velike božice, poput čedne i grozne Dijane – čije posvemašnje satiranje mladoga lovca Akteona dočarava silinu straha sadržana u takvim simbolima suspregnute žudnje uma i tijela. Akteon je slučajno ugledato opasnu božicu u podne; u onaj sudbinski trenutak kada Sunce prekida svoje mlado, snažno uzdizanje, zastaje u ravnoteži i započinje moćno poniranje u smrt. Ostavio je drugove da se odmore, zajedno s njegovim zakrvavljenim psima, nakon jutra provedenog u progonu divljači, te bez svjesne namjere odlutao od stalnih lovišta u lugovima i poljima, u neznane šume. Otkrio je dol pun čempresa i borova. Znatiželja ga je navela da prodre u taj zabran. U njemu se nalazila špilja koju je kvasio plitak, bistar potok korita što se širilo u jezerce obraslo busenjem. Taj sjenoviti kutak bio je odmorište Dijane, koja se u tom trenutku kupala među svojim nimfama, posve gola. Bila je odložila svoje lovačko koplje, tulac i odapet luk, kao i sandale i halje. A jedna joj je gola nimfa zavezala rasutu kosu u čvor; druge su pak lile vodu iz velikih vrčeva. Kad je mladi, zabludjeli uljez zabasao u to ugodno pribježište, zaorio se vrisak ženske strave i sva su se tijela nimfi natisnula oko svoje gospodarice, ne bi li je zakrile od smrtna pogleda. Ali ona ih je nadvisivala, glavom i vratom. Mladić ju je vidio, a gledao ju je i dalje. Pogledala je prema luku, ali bio joj je izvan dohvata ruke, pa je brzo zahvatila ono što je mogla, što će reći vodu, i njome polila Akteonovo lice. “Da si me vidio golu, kazivati sad ti je prosto,” ljutito je viknula, “ako kazivati možeš.” Rogovi su mu izrasli iz glave. Vrat mu se proširio i otegnuo, uši zašiljile. Ruke su mu se izduljile u noge, a tijelo

126

I  

mu se cijelo pokrilo pjegavom dlakom. On u silnu strahu pobježe – čudeći se gdje je tako brz u bijegu. Ali kad je stao da odahne i popije, pa ugledao svoj oblik u bistroj vodi, zaprepašteno je ustuknuo. Grozna je sudbina tada zadesila Akteona. Njegovi lovački psi, nanjušivši velikoga jelena, zalajali su i stali ga goniti kroz šumu. Obradovao se začuvši ih i načas zastao, ali onda se nagonski prepao i utekao. Čopor ga je slijedio i polako sustizao. Kad su mu stigli do peta, a prvi mu se već bacili na leđa, htio je viknuti njihova imena, ali iz grla mu nije izašao čovječji glas. Zadržali su ga zubima. Pao je na koljena, a vlastiti su mu drugovi iz lova, hrabreći pse povicima, stigli na vrijeme da mu zadaju smrtni udarac. Dijana, čudesno znajući za bijeg i pogibiju, mogla je sada zadovoljeno odahnuti.&9 Mitološka figura Univerzalne majke kozmosu daje ženske atribute prvoga lika, hraniteljice i zaštitnice. Fantazija je prvenstveno spontana; jer između odnosa malog djeteta prema majci i odnosa odrasle osobe prema okolnome materijalnom svijetu postoji bliska i očita sličnost.&9& Ali u brojnim je religijskim tradicijama također postojala svjesna pedagoška uporaba ovog arhetipskog prizora u svrhu pročišćavanja, uravnotežavanja i iniciranja uma u prirodu vidljiva svijeta. U tantričkim knjigama iz srednjevjekovne i suvremene Indije boravište božice nosi ime Mani-dvipa, “Otok dragulja”.&9 Ondje, u gaju drveća koje ispunjava želje, stoji njezina ležaljka-prijestolje. Žalovi otoka od zlaćana su pijeska. Oplakuju ih mirne vode oceana nektara besmrtnosti. Božica je crvena od vatre života; zemlja, sunčev sustav, galaktike dalekosežnoga svemira, sve to bubri u njezinoj mater-

127

J  

nici. Jer ona je stvarateljica svijeta, navijek majka, navijek djevica. Ona obuhvaća sve što je obuhvatno, hrani sve što je hranidbeno i život je svega što živi. Ona je također smrt svega što umire. Cijelo kolo postojanja ostvaruje se u njezinu dosegu, od rođenja, preko stasavanja, zrelosti i starenja, sve do groba. Ona je maternica i grobnica; krmača što jede svoje mlade. Time ona objedinjuje “dobro” i “loše”, i iskazuje dva vida upamćene majke, ne samo kao osobne, već i kao univerzalne. Od štovatelja se očekuje da promišlja o oba vida s jednakom staloženošću. Tom se vježbom njegov duh čisti od svojih djetinjih, nedoličnih sentimentalnosti i odbojnosti, a um mu se otvara prema nedokučivoj prisutnosti što ne postoji primarno kao “dobro” i “loše” u odnosu na njegove djetinjaste ljudske potrebe, već kao zakon i prikaz prirode bitka. Veliki hinduistički mistik iz prošloga stoljeća Ramakrishna (&0;>.-&00>.) bio je svećenik u novoizgrađenom hramu Kozmičke majke u Dakshineswaru, predgrađu Kalkute. Lik u hramu prikazivao je božanstvo istodobno u njena oba vida, užasnom i dobrohotnom. Četirima je rukama podastirala simbole svoje univerzalne moći: gornjom lijevom vitlala je krvavom sabljom, donjom je za kosu držala odrubljenu ljudsku glavu; gornju je desnu podigla u gesti “ne boj se”, donju ispružila pružajući blagodati. Ogrlica joj je bila niska ljudskih glava; suknja vijenac ljudskih ruku; dugi je jezik ispružila da poliže krv. Bila je Kozmička moć, sveukupnost univerzuma, usklađenje svih parova suprotnosti, čudesna sprega strave posvemašnjeg uništenja i neosobne, pa ipak majčinske utjehe. Kao mijena, rijeka vremena, fluidnost života, božica istovremeno stvara,

128

I  

čuva i razara. Ime joj je Kali, Crna; naziv joj je: Splav preko Oceana Postojanja.&9; Jednog mirnog poslijepodneva Ramakrishna je ugledao prekrasnu ženu gdje izranja iz Gangesa i prilazi gaju u kojem je meditirao. Zapazio je da će upravo roditi dijete. Za koji tren čedo se porodilo, a ona ga je nježno podojila. Nije prošlo dugo, međutim, prije no što je dobila užasan izgled, zgrabila dojenče svojim odjednom groznim čeljustima, zdrobila ga i prožvakala. Progutala ga je i vratila se natrag u Ganges, u kojemu je nestala.&9+ Tek geniji sposobni za vrhunsko shvaćanje mogu podnijeti punu objavu istančanosti ove božice. U slučaju nižih, ona ublažava svoje blještavilo i dopušta si da se pojavi u obličjima sukladnim njihovim nerazvijenim moćima. Ugledati je cijelu bila bi grozna nesreća za svakoga tko nije duhovno pripreman: tome svjedoči tužni slučaj pohotnog mladog jelena Akteona. Nije on bio svetac, već lovac nespreman za objavu obličja koje se mora sagledati bez uobičajenih ljudskih (tj. djetinjastih) sklonosti i slutnji žudnje, iznenađenja i straha. Žena u slikovnom jeziku mitologije predstavlja ukupnost svega spoznatljivog. Junak je taj koji spoznaje. Dok napreduje polaganom inicijacijom koja je život, lik božice za njega doživljava niz preobličavanja: ona nikad ne može biti veća od njega, iako uvijek može obećati više nego što on još može shvatiti. Ona mami, ona vodi, ona mu nalaže da slomi okove. A ako on uspije biti ravan njezinom smislu, njih će dvoje, spoznavatelj i spoznata, biti oslobođeni svih ograničenja. Žena je vodič do istančanog vrhunca osjetilne pustolovine. U nepotpunim očima ona se svodi na podređena stanja; u zlom oku neznanja osuđena je na

129

J  

banalnost i ružnoću. Ali iskupljenje joj donose oči shvaćanja. Junak koji je može prihvatiti onakvu kakva jest, bez nepotrebne strke, već blago i uviđavno kako joj je to potrebno, ima mogućnost da postane kralj, utjelovljeni bog, njezina stvorenog svijeta. Postoji priča, primjerice, o petorici sinova irskoga kralja Eochaida: kad su jednoga dana izjahali u lov, zatekli su se u neznanom kraju, prolaza zapriječenog sa svih strana. Žedni, krenuli su, jedan po jedan, u potragu za vodom. Fergus je bio prvi: “i on naiđe na vrelo, gdje zateče staricu kako ga čuva. Baba izgledaše ovako: crnji od ugljena svaki joj zglob i odsječak bijaše, od tjemena do tla; slična repu divljeg konja čvrsta siva griva što joj kroz kožu na tjemenu izbija; srpom zelenkaste kljove što joj se iz ustiju sve do uha izvija mogaše odsjeći zelenu granu hrasta u punoj snazi; crne i čađave oči u nje bijahu; nos kriv, širokih nozdrva; trbuh smežuran i pjegav, oduran kojekako; goljenice izvitoperene i krive, s krupnim gležnjevima i parom poširokih lopata u dnu; čvornata koljena i modri nokti u nje bijahu. Cijeli je izgled starice zapravo oduran bio. ‘Tuda se ide, je li?’ upita je momak, a ona će njemu: ‘Dakako, baš tuda.’ ‘Stražariš li ti to nad vrelom?’ upita je opet, a ona reče: ‘Stražarim.’ ‘Dopuštaš li mi da odnesem malo vode?’ ‘Dopuštam,’ pristade ona, ‘no samo ako od tebe dobijem jedan poljubac u obraz.’ ‘Neće ići’, reče on. ‘Onda ti vodu prepustiti neću.’ ‘Riječ ti svoju dajem’, nastavi on, ‘da radije ću od žeđi preminuti nego da ti poljubac dadem!’ Zatim se mladić vrati svojoj braći i reče im da do vode došao nije.” Olioll, Brian i Fiachra otišli su u pohod kao i on i jednako tako stigli do onoga vrela. Svaki je zatražio vode od starice, ali joj nije htio dati poljubac.

130

I  

Konačno je otišao Niall, i stigao do toga vrela. “‘Daj mi vode, ženo!’ kriknu. ‘Dat ću ti je,’ ona mu reče, ‘a ti meni podari poljubac.’ On joj odgovori: ‘Ne samo da ću poljubac ti dati, već ću te i zagrliti!’ Prignu se zatim da je rukama obujmi, i poljubi je. Kada to učini, i kad je pogleda, u cijelome svijetu ne bje žene skladnijega stasa, posvemašnjim izgledom od nje krasotnije: usporediv s posljednjim snijegom zime što po gudurama leži svaki njezin dio bijaše, od tjemena do tabana; punašnih podlaktica kao u kraljice, prstiju dugih i uskih, nogu ravnih i bojom ljupkih bila je ona; dvije sandale od bijele bronce među glatkim, mekim bijelim stopalima i zemljom joj stajaše; ovijaše ju široki plašt najizdašnijeg runa, najčišće skrletne boje, a u odori joj kopča od bijeloga srebra; u glavi joj blistavi biserni zubi, velike kraljevske oči, usta rumena poput ploda oskoruše. ‘Ta ti si, ženo, sazvježđe čari’, reče joj mladić. ‘Doista je tomu tako.’ ‘A tko si?’ priupita je. ‘Ime mi je “Kraljevska vladavina”’, odgovori mu ona, te reknu ovo: ‘Kralju Tare! Kraljevska sam vladavina… Pođi sada,’ reče mu, ‘braći svojoj, a sa sobom ponesi vode; znaj još da navijek će tebi i djeci tvojoj kraljevstvo i vrhunska vlast pripadati… A onakva kakvu si me isprva vidio, ružna, gadna, odurna – na koncu, krasotna – takva je baš i kraljevska vladavina: jer bez bitaka, bez žestoka sukoba, do nje se doći ne može; ali u konačnici, onaj koji je ma čega kralj naočitim se i lijepim iskazuje.’”&99 Takva je kraljevska vladavina? Takav je sâm život. Božica čuvarica neiscrpna vrela – bila ona onakva kakvom ju je zatekao Fergus, ili Akteon, ili kraljević sa Samotna otoka – traži da junak bude obdaren onime što su trubaduri i Minnesingeri prozvali “blagim srcem”. Ni životinjskom

131

J  

željom jednoga Akteona, a ni gadljivim zgražanjem onih poput Fergusa, nju se ne može shvatiti i pravično uslužiti, već samo blagošću: awaré (“blago suosjećanje”) zove se u romantičnom dvorskom pjesništvu Japana između desetog i dvanaestog stoljeća. U blagome srcu to Ljubav se skriva, Ko ptice podno zelene sjene u dubravi. Prije blaga srca, u prirode redu, Ljubavi ne bje, ni blaga srca do Ljubavi. Jer učas kad sunce svane Poskoči svjetlost smjesta; a ona se Rodi tek kad sunce grane. I Ljubav na blagost najdublje duše Djeluje snažno; baš poput Jare što silno sred plamena puše.&9> Susret s božicom (utjelovljenoj u svakoj ženi) krajnja je kušnja junakova dara za osvajanje blagodati ljubavi (milosti: amor fati), što je život sâm, shvaćen kao uprizorenje vječnosti. A kad pustolov, u tom kontekstu, nije mladić, nego djeva, ona je ta koja svojim vrlinama, ljepotom, ili čežnjom stječe pravo postati prilježnicom besmrtnika. Tada se nebeski suprug spušta do nje i odvodi je u svoju postelju – htjela to ona ili ne. A ako ga je dotad odbijala, koprena joj padne s očiju; ako ga je tražila, njezina želja se namiri. Ona djevojka iz plemena Arapaho koja se popela za dikobrazom na silno stablo bila je namamljena u taborište naroda na nebu. Ondje je postala supruga nebeskoga mla-

132

I  

S  6

dića. On ju je to, u obliku primamljivog dikobraza, naveo da dođe u njegov natprirodni dom. Kraljeva kći iz bajke za djecu je sutradan nakon svoje pustolovine na vrelu začula kako joj netko kuca na vrata dvorca: to je žabac stigao da je natjera da ispuni svoj dio pogodbe. A premda joj se strašno gadio, otišao je za njom do njezina mjesta za stolom, objedovao s njom iz njezinog zlatnog tanjurića i kupe, a onda se čak drznuo poći na počinak s njom u svileni krevetić. Razljutila se, podigla ga s poda i bacila o zid. Kad je pao, više nije bio žabac, već kraljev sin s milim i lijepim očima. A zatim čujemo da su se oženili i u divnoj kočiji odvezli natrag u mladićevo kraljevstvo, gdje su po dočeku postali kralj i kraljica. Ili još jedanput: kad je Psiha ispunila sve svoje teške zadaće, sam joj je Jupiter dao gutljaj eliksira besmrtnosti;

133

J  

tako je ona sada i zanavijek sjedinjena sa svojim ljubljenim Kupidonom u rajskome stanju savršena lika. Grčka pravoslavna i rimska katolička crkva slave isto to otajstvo na blagdan Uzašašća: “Djevica Marija uznosi se u rajsku ložnicu, gdje Kralj nad Kraljevima sjedi na zvjezdanome prijestolju. O Djevice najmudrija, kamo to ideš, sjajna poput zore? Cijela si krasna i slatka, O Ziona kćeri, lijepa poput Mjeseca, dična poput Sunca.”&9

!. Ž  %  Mistični brak s kraljicom božicom svijeta predstavlja junakovo posvemašnje ovladavanje životom; jer žena je život, a junak njegov znalac i vladar. Junakove su pak kušnje, uvod u njegovo konačno iskustvo i djelo, simbolizirale krize ostvarenja kroz koje mu se svijest unaprijedila i stekla sposobnost podnijeti puno posjedovanje majke-zatornice, njegove neizbježne nevjeste. On sada zna da su on i otac jedno te isto: nalazi se na očevu mjestu. Iskazan ovako, u krajnjim pojmovima, problem se može učiniti dalekim od svakodnevice normalnih ljudskih bića. Ipak, svaki put kad ne uspijemo izaći na kraj s nekom životnom situacijom, razlog naposljetku valja potražiti u ograničenju svijesti. Ratovi i izljevi ljutnje priručna su sredstva neznanja; žaljenja su zakašnjela prosvjetljenja. Cijeli smisao sveprisutnog mita o junakovu prolasku leži u tome da on posluži kao općeniti obrazac muškarcima i ženama, ma gdje oni stajali na toj ljestvici. Zbog toga se iskazuje najopćenitijim izrazima. Osoba treba samo otkriti vla-

134

I  

stiti položaj u okvirima ove opće ljudske formule i onda joj dopustiti da mu pomogne da prijeđe zidove koji ga sputavaju. Tko su i gdje su njegove nemani? To su odrazi nerazriješenih zagonetaka njegove vlastite ljudskosti. Što su njegovi ideali? To su simptomi njegova shvaćanja života. U ordinaciji današnjeg psihoanalitičara, stadiji junakove pustolovine opet izlaze na vidjelo u snovima i halucinacijama pacijenta. Shvaća se dubina za dubinom nepoznavanja sebe, s analitičarom u ulozi pomoćnika, svećenika-inicijanta. A pustolovina se svaki put, nakon početnih uzbuđenja, pretvori u put kroz mrak, užas, odbojnost i fantazmagorične strahove. Ključ te začudne poteškoće leži u činjenici da su naši svjesni pogledi na ono što bi život trebao biti rijetko sukladni s onime što život zaista jest. Najčešće odbijamo priznati u sebi, ili u svojim prijateljima, puninu te groznice što tjera, brani se, bazdi, ždere i pohoti se, a koja je sušta priroda organske ćelije. Prije smo skloni namirisati, izbijeliti i opravdati; u međuvremenu radije smatramo da je za sve muhe u pomadi i sve dlake u juhi kriv netko neugodan, netko drugi. Ali kad nam iznenada svane, ili nam se utuvi u glavu, da je sve što mislimo ili činimo nužno osmuđeno vonjem puti, onda nije neobično da doživimo trenutak odbojnosti: život, životna djela, životni organi, napose žena kao veliki simbol života, postaju nesnosni toj čistoj, o tako čistoj, čistoj duši. O, da prekruta ova put okopnjet hoće, Rastopiti se i rasplinuti u rosu! Ili da barem Vječni svojim zakonom Nije zabranio samoubojstvo! Bože!

135

J  

Tako kliče veliki glasnogovornik tog trenutka, Hamlet: O, Bože! Kako mi se bljutav, dosadan I beskoristan čini cijeli ovaj svijet! Strahota! Fuj! O, to je vrt neoplijevljen; U sjeme ide, obrastao sav u korov I divlji drač. Da moralo je doć do toga!&90 Nevino Edipovo oduševljenje nakon što je prvi puta obljubio kraljicu pretvara se u agoniju duha nakon što sazna tko ta žena jest. Kao i Hamleta, salijeće ga moralni lik oca. Kao i Hamlet, on se okreće od naočitih osobina svijeta ne bi li u mraku poiskao kraljevstvo više od ovoga raskošne i nepopravljive majke, okaljane rodoskvrnućem i bludom. Tragač za životom povrh života mora nastaviti povrh nje, nadvladati iskušenja njezina zova i vinuti se u besprijekorni eter što je nadvisuje. Pa zove – zove glasno višeput ga bog: ”Oj ti – ti, Edipe, što oklijevamo još I ne idemo? Ti baš dugo otežeš.”&9* Ondje gdje ta odbojnost Edipa-Hamleta i dalje spopada dušu, ondje svijet, tijelo i nadasve žena nisu više simboli pobjede, već poraza. Monastičko-puritanski etički sustav poricanja svijeta tada radikalno i bezodvlačno preobličava sve prizore mita. Junak više ne smije nevino počivati s božicom puti; jer ona je postala kraljica grijeha. “Dokle god čovjek iole mari za ovo tijelo slično lešu,” piše hinduistički redovnik Shankaracharya, “nečist je i po-

136

I  

dložan patnji zbog neprijatelja, kao i od rođenja, bolesti i smrti; ali kad smatra sebe čistim, suštinom Dobra i onog Nepokretnog, postaje slobodan… Odbacite daleko od sebe to ograničenje tijela, samom svojom prirodom inertnog i prljavog. Ne mislite više na nj. Jer ono što je izbljuvano (kao što ćete vi izbljuvati svoje tijelo) može pobuditi samo gađenje kada se opet prizove u svijest.”&> Takvo je gledište poznato na Zapadu iz svetačkih životopisa i njihovih djela. “Kada sveti Petar opazi da mu je kći Petronila odviše lijepa, umoli Boga da se ona razboli od groznice. Potom, jednoga dana kada uza nj bijahu učenici, Tit mu reče: ‘Ti, koji sve boljetice liječiš, zašto se ne pobrineš da Petronila ustane iz postelje?’ A Petar mu odvrati: ‘Zato što mi odgovara da joj je ovako.’ Time nipošto ne htjede reći da nema moć izliječiti je; jer smjesta potom reče joj: ‘Ustaj, Petronila, i smjesta da si nas poslužila.’ Djevojka izliječena ustade i dođe ih poslužiti. Ali kad završi, otac joj reče: ‘Petronila, natrag u postelju!’ Ona se vrati, a groznica ju smjesta opet spopade. A kasnije, kad ona poče stjecati savršenu ljubav prema Bogu, otac joj vrati savršeno zdravlje. U to se vrijeme plemeniti gospodin imenom Flaccus oduševi njezinom ljepotom i dođe je zaprositi. Odgovori mu: ‘Želiš li me vjenčati, pošalji mi mlade djevojke u svatove, da me tvojoj kući odvedu!’ Ali kad one dođoše, Petronila se smjesta posveti postu i molitvi. Kad primi pričest, leže opet u postelju, pa nakon tri dana predade dušu Bogu.”&>& “Kao dijete, sveti Bernard iz Clairvauxa patio je od glavobolja. Jednoga dana u posjet mu je došla mlada žena da mu pjesmama ublaži patnje. Ali dijete ju prezrivo otjera

137

J  

iz svoje sobe. A Bog ga nagradi za revnost; jer smjesta je ustao iz postelje, izliječen. Tada drevni čovjekov neprijatelj zapazi da je mali Bernard čestit i potrudi se da njegovoj kreposti postavi zamke. Međutim, kad je đavo jednoć podbo dječaka da zastane i neko vrijeme samo motri neku damu, on sam od sebe porumeni i za pokoru uđe u jezerce puno ledene vode, gdje ostade sve dok do kosti nije promrzao. Drugom prilikom, dok je spavao, u krevet mu je ušla gola mlada žena. Kad ju Bernard zapazi, šutke joj prepusti onaj dio kreveta na kojem je ležao, prevali se na drugu stranu i opet zaspa. Nakon što ga je neko vrijeme milovala i mazila, nesretnica se odjednom tako postidje, sve i ako je bila bestidna, da ustade i uteče, puna zgražanja nad sobom i divljenja prema mladiću. Idućom pak prilikom, kad je Bernard s nekolicinom prijatelja prihvatio gostoprimstvo u domu izvjesne imućne dame, ona opazi njegovu ljepotu, pa je spopa žudnja da spava s njime. Ona te noći ustade iz kreveta, dođe gostu i leže uz njega. Ali on, čim osjeti da je netko uz njega, poče vikati: ‘Lopov! Lopov!’ Žena je nato smjesta šmugnula, cijela se kuća digla na noge, upalile su se svjetiljke i svi su se dali u lov na provalnika. Ali kako ga nisu našli, svi su se vratili u krevet na počinak, svi izuzev te gospe, koja nikako nije mogla oka sklopiti, pa je opet ustala i uvukla se u krevet svoga gosta. Bernard je stao vikati: ‘Lopov!’ I eto opet uzbune i istrage! Nakon toga čak je i treći put ta gospa došla da je se odbije na jednak način; tek je tada konačno odustala od svoga kvarnog nauma, da li iz straha, da li iz obeshrabrenja. Sutradan na putu sudruzi upitaše Bernarda zašto je tako često sanjao lopove. A on im odvra-

138

I  

ti: ‘Zaista sam morao odbiti napade lopova; jer moja me domaćica pokušala lišiti blaga koje nikad ne bih mogao povratiti, da sam ga izgubio.’ Sve je to uvjerilo Bernarda da je podosta rizično živjeti zajedno sa zmijom. Stoga je uredio da se odrekne svijeta i ušao u redovničku družbu Cistercita.”&> Čak ni samostanski zidovi, ipak, kao ni najudaljenija pustoš, ne pružaju zaštitu od ženske pojavnosti; jer sve dok se pustinjaku meso drži za kosti i bije toplim bilom, prizori života spremni su mu pohrliti u svijest. Dok je sveti Antun provodio svoju pokoru u egipatskoj Tebaidi, mučile su ga zamamne halucinacije, djelo ženskih vragova privučenih njegovoj magnetskoj osami. Prikaze tog reda, neodoljivo privlačnih prepona i grudi što izgaraju od želje da ih se dotakne, znane su svim pustinjačkim pribježištima u povijesti. “Ah! bel ermite! bel ermite… Si tu posais ton doigt sur mon épaule, ce serait comme une traînée de feu dans tes veines. La possession de la moindre place de mon corps t’emplira d’une joie plus véhémente que la conquête d’un empire. Avance tes lèvres…”&>; Kako piše Co+

139

J  

. P    “Luk Božjega Gnjeva je napet, a Strijela pripravna na Tetivi; i Pravda upire Strijelu u vaše Srce, i napinje Luk; a tek zato što se tako sviđa Bogu, i to ljutitomu Bogu, bez ikakva Obećanja ili Dužnosti, Strijela se u jednom Trenutku još nije napila vaše Krvi…” Tim je riječima Jonathan Edwards prijetio srcima svoje pastve u Novoj Engleskoj, dajući im neuvijen opis oca u vidu nemani. Prikovao ih je za crkvene klupe prizorima mitološke patnje; jer iako je taj Puritanac branio slikovni prikaz, dopustio je sebi onaj verbalni. “Gnjev,” grmio je Jonathan Edwards, “Gnjev Božji poput je silnih Voda što zasad leže iza brane; sve su bujnije i bujnije, sve su više i više, sve dok im se Oduška ne da; a što se duže ta Matica priječi, to će žustrije i moćniji njezin Tijek biti kada jedanput provali. Uistinu, vašim se Zlodjelima dosad Sudilo nije; Potopi Osvete Božje još nahrupili nisu; ali vaša Krivnja u Međuvremenu bez prekida raste, i svakoga Dana zgrćete sve više Gnjeva; Vode neprekidno rastu i bivaju sve moćnije i moćnije; a samo zato što se tako sviđa Bogu, još stoje te Vode što stajati ne žele i upiru snažno da izbiju; ma samo da Bog makne ruku s Ustava, Brana će se smjesta razvaliti, a žestoki Potopi Jare Božjega Gnjeva pohrlit će s nezamislivom Srdžbom i spopasti vas svemoćnom Silom; a sve i da vam je Snaga Deset tisuća Puta veća nego što je, tako je, Deset tisuća Puta veća od Snage najprekaljenijeg, najotpornijeg Đavla u Paklu, ipak je nikako izdržati ili podnijeti mogla ne bi…” Zaprijetivši elementom vode, pastor Jonathan zatim se posvetio predodžbi vatre. “Bog što vas drži nad Paklenom

140

I  

Jamom, baš kao što netko drži Pauka ili nekog odurnog Kukca nad Vatrom, grozi vas se i silno se libi; Gnjev prema vama u njemu Bukti; gleda vas kao da ničega drugog do bacanja u Vatru Vrijedni niste; prečiste su mu Oči da bi Pogled na vas istrpjeti mogle; Deset ste Puta gnusniji u njegovim Očima od najodurnije Guje otrovnice u našima. Uvrijedili ste ga nemjerljivo više nego ikad ikoji uporni Pobunjenik Vlastelina svoga; pa ipak, ništa do njegove Ruke ne drži vas da istoga Trena ne padnete u Vatru… O Grešniče! …Visiš o tankoj Niti, dok Plamenovi Božanskoga Gnjeva palucaju oko nje, spremni da je svakog Trena oprlje i kroz nju progore; a tebe ne Zanima nikakav Posrednik i nemaš se za što pridržati izuzev sebe sama, nemaš ničega što bi zadržalo Plamenove Gnjeva, ničega vlastitog, nijednog jedinog djela u životu, nijednog jedinog djela koje ti preostaje ne bi li umolio Boga da te poštedi bar na jedan Tren…” Ali eto, napokon, velikog razrješenja u prizoru drugog rođenja – međutim, samo načas: “Tako ste svi vi što nikad ne doživjeste silnu Promjenu u Srcu putem moćne sile Duha BOŽJEGA nad svojim dušama, svi vi što nikad ne bijaste preporođeni i pretvoreni u nova Stvorenja, uzdignuti iz mrtvih u Grijehu do Stanja novoga i prije posve neznana Svjetla i Života (ma kako da ste možda preobrazili svoje Življenje u Mnogočemu, i možda slijedili religijske Naputke, i možda održavali neki Vid Religije u svojim Obiteljima i Ložnicama, kao i u Kući Božjoj, i pritom možda strogi bili); tako se nalazite u Rukama ljutitoga Boga; i tek zato što se njemu tako Sviđa, već ovoga vas Trena ne proždire vječno Uništenje.”&>9

141

J  

“Samo zato što se Bogu tako sviđa”, taj razlog koji brani grešnika od strijele, potopa i plamenova, uvriježenim se rječnikom kršćanstva naziva Božjim “milosrđem”; a “moćna sila duha Božjega”, koja donosi promjenu srcu, to je Božja “milost”. U većini mitologija prizori milosrđa i milosti prikazuju se jednako živopisno kao i prizori suđenja i gnjeva, tako da se zadržava ravnoteža, a srce dobiva oslonac, umjesto da ga se kažnjava putem. “Ne boj se!” govori bog Šiva gestom ruke dok pred štovateljem pleše ples kozmičkog smaka.&>> “Ne boj se, jer sve počiva dobro u Bogu. Obličja što dolaze i odlaze – a od kojih je tvoje tijelo tek jedno – bljeskovi su mojih udova u plesu. Poznaješ li Mene u svemu, ta čega ćeš se bojati?” Čarolija sakramenata (djelotvornih putem pasije Isusa Krista, odnosno meditiranja Buddhe), zaštitnička moć primitivnih amuleta i hamajlija, te nadnaravni pomagači iz svjetskih mitova i bajki, daju jamstva čovječanstvu da strijela, plamenovi i poplava nisu tako brutalni kakvima se čine. Jer vid nemani oca refleks je ega same žrtve – proizašao iz onoga čuvstvenog prizora u kolijevci koji je ostao u prošlosti, ali se projicira u budućnost; a netremično pokloništvo tom pedagoškom ničemu samo je po sebi mana koja zadržava čovjeka uronjenim u dojam grešnosti i ograđuje potencijalno zreli duh od uravnoteženijeg, realističnijeg gledanja na oca, a time i na svijet. Pomirba (poistovjećenje) sastoji se tek od napuštanja tog dvojakog čudovišta stvorenog u nama samima – zmaja kojeg smatramo Bogom (superego)&> i zmaja kojeg smatramo Grijehom (potisnuti id). Ali to zahtijeva napuštanje privrženosti samome egu, a upravo je to teško. Nužno se ufati u očevo milosrđe i zatim pouzdati u to milosrđe. Time se središte vjerovanja

142

I  

prenosi izvan tijesnog, ljuskavog božjeg obruča koji nas opsjeda, a onda se stravične nemani rasplinu. Upravo u toj nedaći junak može crpsti nadu i jamstvo od ženskog lika pomoćnice, čija ga magija (čarolije peludi, odnosno moć zagovaranja) štiti pri prolasku kroz sve zastrašujuće doživljaje očeve inicijacije što mu razara ego. Jer, ako je nemoguće uzdati se u strahovito očinsko lice, onda se vjera mora usmjeriti drugamo (na Ženu Pauka, Blaženu majku); a s potporom tog oslonca kriza se podnosi – samo da bi se, na kraju, otkrilo kako otac i majka odražavaju jedno drugoga, i u biti su isti. Kada su Ratnici Blizanci iz plemena Navaho, otišavši od Žene Pauka s njezinim savjetom i zaštitnim hamajlijama, uspjeli proći kroz stijene što drobe, kroz trske što sijeku na komade i stabljike kaktusa što trgaju na komade, a onda i preko vrela pijeska, konačno su stigli do kuće Sunca, svojega oca. Ulaz su čuvala dva medvjeda. Ustali su i zarežali; ali riječi kojima je Žena Pauk naučila momke nagnale su životinje da opet sjednu. Nakon medvjeda, zaprijetio im je par zmija, pa vjetrova, pa munja: čuvari krajnjega praga.&>0 Sve su ih spremno, međutim, udobrostivili riječima molitve. Sazdana od tirkiza, Sunčeva kuća bila je velika i četvrtasta, uzdignuta uz moćnu vodu. Momci su ušli u nju i ugledali gdje na zapadu sjedi žena, na jugu dva naočita mladića, a na sjeveru dvije naočite djevojke. Djevojke su bez riječi ustale, umotale novopridošlice u četiri nebeska ogrtača i postavile ih na policu. Momci su šutke legli. Uskoro se čegrtaljka obješena iznad ulaza protresla četiri puta, a jedna je djevojka kazala: “Stiže naš otac.”

143

J  

Sunconosac je ušao u svoj dom, skinuo Sunce s leđa i objesio ga na kuku na zapadnom zidu prostorije, gdje se neko vrijeme glasno treslo, zveckajući “tla, tla, tla, tla”. Obratio se starijoj ženi i ljutito je upitao: “Tko su ta dvojica koja su danas ovamo ušla?” Ali žena mu nije odgovorila. Mladi su se pogledali. Sunconosac je četiri puta ljutito ponovio pitanje prije nego što mu je žena napokon rekla: “Suzdrži se ti od teških riječi. Dva su mladića danas ovamo došla u potrazi za ocem. Rekao si mi da nikoga ne posjećuješ kad izbivaš od kuće i da nisi upoznao nijednu ženu do mene. Čiji su, onda, ovo sinovi?” Pokazala je prema smotuljku na polici, a djeca su razmijenila značajne osmijehe. Sunconosac je skinuo smotuljak s police, odmotao četiri ogrtača (ogrtače zore, plava neba, žuta sutona i mraka), a momci su pali na pod. Smjesta ih je ščepao. Silovito ih je bacio na velike, oštre šiljke od bijelih školjaka na istoku. Momci su se čvrsto primili za živa pera i odbili se od šiljaka. Čovjek ih je zatim jednako tako bacio na šiljke od tirkiza na jugu, od haliotisove školjke na zapadu i od crnog kamena na sjeveru.&>* Momci su svaki put čvrsto primili živa pera i odbili se. “Volio bih da je tako,” rekao je Sunce. “Da su to moja djeca.” Užasni je otac zatim uznastojao usmrtiti momke tako što će ih žive skuhati u pregrijanoj znojnici. U pomoć su im pritekli vjetrovi, stvorivši pribježište unutar znojnice gdje su se sakrili. “Da, to su moja djeca”, rekao je Sunce kad su izašli – ali to je bila tek smicalica; još ih je kanio nasamariti. Konačno iskušenje bio je kalumet, lula puna otrova. Bodljikava je gusjenica upozorila momke i dala im nešto da si stave u usta. Popušili su kalumet i ništa im nije bilo; dodavali su ga jedan drugome sve dok ga nisu ispušili. Čak

144

I  

su rekli da im je bilo slatko. Sunce se ponosio. Bio je posve zadovoljan. “A sada, djeco,” upitao ih je, “što ste to htjeli od mene? Zbog čega ste me tražili?” Blizanci Junaci zaslužili su potpuno povjerenje Sunca, svojega oca.& Potrebu da otac itekako pazi na to da u svoju kuću primi samo temeljito iskušane ilustrira nesretni doživljaj preuzetnoga Faetona, opisan u slavnoj grčkoj pripovijesti. Rodio se u Etiopiji od majke djevice; nakon što su ga vršnjaci izazivali da potraži odgovor na pitanje tko mu je otac, zaputio se kroz Perziju i Indiju da pronađe dvore Sunca – jer majka mu je kazala da je Feb, bog koji vozi sunčeva kola, njegov otac. “Sunčevi stajahu dvori na visokim stupima, sjajni blistavim zlatom i k tom piropom, što gori ko vatra, visoki zabat je sav bjelokošću obložen sjajnom, dvokrilna blistahu vrata u sjaju srebra, a djelo bješe od materije još bolje.” Uspevši se stazom, Faeton stiže pod krov. Ondje zateče Feba gdje sjedi na smaragdnom prijestolju, okružen Urama i Godišnjim dobima, kao i Danom, Mjesecom, Godinom i Vijekom. Odvažni mladić morao je zastati na pragu, jer mu smrtne oči nisu mogle podnijeti svjetlost; ali otac mu se blago obrati s druge strane dvorane. “Što dođe?” upita ga otac. “Što tražiš u dvorima ovim, sinko o Faetone, kog otac prepoznaje rado?” Momak mu smjerno odgovori: “Opća o svjetlosti beskrajnog sv’jeta, Febe o oče moj, ovako mi zvat li se daješ, daj mi obilježje, oče, da drže za pravog svi me tvojega sina.” Veliki bog skinu krunu sa zrakama i reče sinu da pristupi. Zagrlio ga je. Zatim mu obeća, i obećanje zapečati

145

J  

neporecivom prisegom, da će mu podariti kakav god dokaz želi. Faeton poželje očeva kola, te pravo da jedan dan upravlja krilonogim konjima. “Riječ je moja,” kaza mu otac, “bezumna iza tvoje.” Postavi sina malo dalje oda se i pokuša ga odgovoriti od zahtjeva. “Za većim težiš u svom neznanju”, kaza mu,” nego što samim bozima zapast bi moglo. Nek svatko uzda se u se, ali nitko do mene na vatrenim kolima stajat ne može, ni sam vladar Olimpa golemog.” Feb stade odgovarati Faetona. Faeton se ne dade odgovoriti. Ne mogavši povući prisegu, otac uze odugovlačiti što je dulje mogao, ali konačno moraše odvesti tvrdoglavoga sina do visokih kola: zlatne im bjehu osovina i ruda, od zlata bješe naplatak kotačima, a paoci bjehu od srebra. Nanizani po jarmu bjehu krizoliti i drugi dragulji. Ure uto izvedoše četiri konja brekćuća plamenom, sita ambrozijskoga pića, iz visokih jasala. Upregnuše ih i metnuše im zvekćuće uzde; nogama nabijaše ogradu. Feb svetim ustokom dotaknu Faetonovo lice da može odoljeti vatri, a zatim zrakama okruži sinovljevu glavu. “Poslušaj, ako možeš, sad barem što svjetuje otac,” posavjetovaše ga božanstvo, “ostana ne upotrebljuj, a uzde drži što jače, konji i sami lete i muka je hoćke ustegnut. Kroz pet lukova stazu odabrati upravnu nemoj: koso prosječen put imade dug i krivuljast, drži se pojasa triju u prostoru, južnom se polu uklanja, tako i mečki, što stoji na sjevernoj strani. To nek ti bude put, kolovoz ćeš siguran vidjet. Pa da jednaka bude na zemlji i nebu toplina, ne spuštaj dolje ni tjeraj po eteru najvišem kola. Ako visoko zađeš, zapalit

146

I  

ćeš nebeske dvore, ako li nisko, zemlju; sredinom ćeš najvećma biti siguran. Sudbini prepuštam drugo, želeć da pomogne, bolje od tebe da skrbi za tebe. Ovo dok govorim, vlažna je noć dotakla već među na Hesperidskom žalu, već nema se kasniti kada; mora se ići, već tmine raspršivši sjaji se Zora; pograbi rukama uzde!” Tetida, božica mora, odrinu ogradu, a konji se dadoše u trk. Jureći uzduhom sjekli su oblake na nebu; uzdižući se na krilima pretekli istočni vjetar što se rađa u istom kraju. Smjesta – jer bijahu vrlo laka bez uobičajene težine – kola se počeše ljuljati kao lađa na valovima bez pravog bremena. Kočijaš u strahu ne znade što će s puštenim uzdama, ni kud li ide put. Kad to osjetiše sva četiri konja, poletješe izvan pređašnjeg reda i poremetiše najdalja zvjezdana jata. Opržiše Velikoga i Maloga medvjeda. Zmaj, koji dotad ukočen ležaše obavijen oko ledenog pola, sad se ugrijaše i u toplini raspali novom ljutinom. Volar pobježe, premda sporo, jer mu smetahu kola. Nakon što neko vrijeme jurcaše neznanim uzdusima, nasrćući o zvijezde, kočija se obruši nizbrdo sve do oblaka tik iznad Zemlje; Luna se začudi kad vidje bratove konje niže od svojih. Oblaci se stadoše isparavati. Zemlju zahvati plamen. Planine buknuše; propadoše gradovi sa silnim bedemima; vatra u pepeo obrati cijele narode s njihovim carstvima. Misli se da su tada Etiopljani pocrnjeli, jer im je krv navrla pod najgornju kožu. Libijskoj zemlji tada se ote vlaga i od pripeke ostade suha. Nil uteče na kraj svijeta prestrašen i tu sakri glavu do dana današnjeg. Blagodatna majka Zemlja tada zakloni rukom lice, glave zagorjele do vrata, i suhim glasom zazva Jupitra, oca

147

J  

cijelog svijeta, da je spasi. “Obazri se okolo!” viknu ona. “Evo, obadva puše se pola; od ognja li propadnu oni, dom će se srušiti vaš. Ako propadnu more i zemlja i nebeski dvori, sve će nas negdašnji kaos pobrkati! Plamenu otmi sve što je ostalo još i poskrbi se za svijet cio!” Jupiter, svemožni otac, brzo okupi bogove da posvjedoče da sve će strašno propasti, ako nekako ne pomogne. Zatim ode u zenit, zagrmi i mahne strijelom uz desno uho, pa u vozača je hiti, te s kolima njega i s dušom rastavi i vatrom tako strahovitom savlada vatru. Konji se poplašiše i zbaciše hamove; Faeton, zapaljene riđe kose, pade kao zvijezda po vedrome nebu. Od doma ga daleko na suprotnom kraju zemaljskom primi rijeka Eridan. Hesperke Nimfe iz te zemlje sahraniše mu tijelo i na kamen staviše ovaj natpis: Ovdje Faeton leži, upravljač očevih kola, Kojih održo nije, te s velike smjelosti pade.&& Ova priča o preblagome roditelju ilustrira davnašnji nazor po kojemu kaos zavlada uvijek kad životne uloge preuzmu oni nedostojni. Kada dijete nadraste omiljenu idilu majčinskih grudi i obrati se svijetu stručnog odraslog djelovanja, u duhovnom smislu prelazi u sferu oca – koji sinu postaje znak buduće zadaće, a kćeri znak budućeg muža. Znao on to ili ne, i bez obzira na svoj položaj u društvu, otac je svećenik-inicijant putem kojega mlado biće prelazi u širi svijet. I, baš kao što je dotad majka predstavljala “dobro” i “zlo”, sada ih predstavlja on, ali uz ovu komplikaciju – sad je prisutan novi element suparništva:

148

I  

sin se nadmeće s ocem za vlast nad univerzumom, a kći s majkom da bude taj ovladani svijet. Tradicionalni pojam inicijacije spreže upućivanje novaka u tehnike, dužnosti i prava njegova poziva s radikalnim preustrojem njegova emocionalna odnosa prema roditeljskim likovima. Mistagog (otac ili zamjenski otac) smije povjeriti simbole zvanja samo sinu koji je istinski očišćen od svih nedoličnih djetinjih naboja čuvstava – onome kojemu nesvjesni (a možda čak i svjesni i racionalizirani) motivi osobnog probitka, naklonosti ili pak odbojnosti neće onemogućiti pravično i neosobno obnašanje ovlasti. U idealnom slučaju, ovlašteni biva lišen svoje puke ljudskosti i postaje predstavnik neosobne kozmičke sile. Dvaput je rođen: sâm je postao otac. A zbog toga je sada u stanju sâm preuzeti ulogu inicijanta, vodiča, sunčevih dveri kroz koje se može proći od djetinjih iluzija “dobra” i “zla” do veličanstvena doživljaja kozmičkog zakona, očišćen od nade i straha, u miru proizašlom od shvaćanja otkrivenja bitka. “Jednom prilikom sam sanjao,” izjavio je jedan dječak, “da su me zarobile topovske kugle [sic]. Sve skupa su počele skakati i vikati. Iznenadio sam se kad sam vidio da sam u svojoj dnevnoj sobi. Gorjela je vatra, a nad njom kuhalo puno kipuće vode. Bacile su me unutra i svako toliko bi kuhar došao i ubo me vilicom da vidi jesam li se skuhao. Onda me izvadio i dao glavnome kuharu, koji se upravo spremao zagristi u mene kad sam se probudio.”& “Sanjao sam da sa suprugom sjedim za stolom,” navodi jedan uljuđen gospodin. “Dok smo ručavali, ispružio sam ruku i uzeo naše drugo dijete, još dojenče, i posve ga ravnodušno stavio u zelenu zdjelu za juhu, punu kipuće

149

J  

vode ili neke druge vrele tekućine, jer kad sam ga izvadio, dijete je bilo posve kuhano, kao pileći paprikaš. Položio sam to jelo na dasku za kruh na stolu i narezao ga nožem. Kad smo ga pojeli do kraja kao pileće iznutrice, s izuzetkom jednog komadića, zabrinuto sam pogledao suprugu i upitao je: ‘Sigurno si tražila da baš ovo učinim? Nisi li htjela da nam on bude večera?’ Odgovorila mi je, kućanski se namrštivši: ‘Nakon što se tako dobro skuhao, nije nam bilo druge.’ Taman sam se spremao pojesti onaj zadnji komadić, kad sam se probudio.”&; Ova arhetipska mora o ocu-nemani postaje stvarna u iskušenjima primitivne inicijacije. Dječaci iz australskog plemena Mungin, kao što smo vidjeli, prvo se zastraše da uteknu majkama. Veleotac Zmija zaziva njihove kožice.&+ To ženi daje ulogu zaštitnice. Oglasi se silan rog, zvan Yurlunggur, tobože kao poziv Veleoca Zmije koji je izašao iz jazbine. Kad muškarci dođu po dječake, žene dohvate koplja i pretvaraju se ne samo da se bore, već i da jauču i zapomažu, jer će im malene odvesti i “pojesti”. Trokutasto plesno tlo muškaraca tijelo je Veleoca Zmije. Ondje se dječacima, iz noći u noć, pokazuju brojni plesovi što simboliziraju razne totemske pretke te ih se podučava mitovima što objašnjavaju postojeći poredak svijeta. Zatim bivaju poslani na dugo putovanje u susjedne i daleke klanove, čime se oponašaju mitološka lutanja faličkih predaka.&9 Ovako se, takorekuć “unutar” Veleoca Zmije, upoznaju sa zanimljivim svijetom novih protežnosti koji im nadomješta gubitak majke; a muški falus, umjesto ženske dojke, postaje središnja točka (axis mundi) mašte.

150

I  

Konačno upućivanje u ovom dugom nizu obreda oslobađanje je dječakova vlastita junaka-penisa od zaštite kožice, putem zastrašujućeg i bolnog napada obrezivača.&> U plemenu Arunta, na primjer, sa svih se strana začuju čegrtaljke kada kucne čas za taj prijelomni prekid s prošlošću. Noć je, a pri čudnoj svjetlosti vatre odjednom se pojavi obrezivač s pomoćnikom. Zveket čegrtaljki glas je veledemona ceremonije, a par izvršitelja njegov su prikaz. Srčući brade u iskazu ljutnje, široko raširivši noge i ispruživši ruke preda se, njih dvojica zauzmu posve nepomičan stav. Obrezivač je sprijeda, s nožićem od kremena za izvođenje operacije u desnoj ruci, a pomoćnik se straga tišće o njega, tako da su im tijela u doticaju. Zatim kroz svjetlost plamena priđe čovjek koji na glavi drži štit u ravnoteži i cijelo vrijeme pucka palcem i kažiprstom obje ruke. Čegrtaljke nadižu silnu graju koju mogu čuti žene i djeca u dalekome taboru. Čovjek sa štitom na glavi spusti se na jedno koljeno tik ispred obrezivača, a u istome trenu jednog dječaka sa zemlje dignu njegovi brojni stričevi, ponesu ga nogama prema naprijed i polože na štit, dok svi muškarci dubokim, glasnim tonovima gromko poju ritmičan napjev. Obrezivanje se obavi brzo, zastrašujuće prilike povuku se smjesta iz obasjanog područja, a dječaka, koji je više-manje ošamućen, uz čestitke zbrinu muškarci u čije je redove upravo ušao. “Pokazao si se valjanim”, kažu mu; “nisi jauknuo.”& Mitologije australskih domorodaca uče da su se prvi inicijacijski obredi izvodili tako da su svi mladići bivali ubijeni.&0 Time se pokazuje da je taj obred, između ostalog, bio dramatiziracija edipovske agresije starijega naraštaja; a obrezivanje, pak, ublažena kastracija.&* Ali obre-

151

J  

di se brinu i za kanibalski, patricidni poriv mlađe muške skupine u stasavanju, dok istodobno otkrivaju dobrohotni, požrtvovni vid arhetipskoga oca; jer za dugog trajanja simboličkog upućivanja, postoji vrijeme kad su inicijanti primorani živjeti samo na svježe prikupljenoj krvi starijih muškaraca. “Urođenici se,” saznajemo, “naročito zanimaju za kršćanski obred pričesti, a nakon što od misionara čuju za njega, uspoređuju ga s vlastitim obredima ispijanja krvi.”&0 “Navečer muškarci dođu i zauzmu svoja mjesta temeljem plemenskog prvenstva, dok dječak polegne glavu na očeva bedra. Ne smije se ni pomaknuti, jer će stradati. Otac mu stavlja ruke preko očiju, jer posvjedoči li dječak onome što slijedi, vjeruje se da će mu i otac i majka umrijeti. Posuda od drveta ili kore postavlja se pred jednoga dječakova ujaka, koji si blago podveže ruku i poreže joj gornji dio nosnom kosti, te ispruži ruku nad posudu da iz nje isteče nešto krvi. Onaj do njega također si poreže ruku, i tako dalje, sve dok se posuda ne napuni. U nju stanu skoro dvije litre. Dječak otpije dugi gutljaj krvi. U slučaju da mu se trbuh podigne, otac mu stegne grlo ne bi li ga spriječio da povrati krv, jer bi mu u tom slučaju umrli otac, majka, sve sestre i sva braća. Ostatkom krvi ga preliju. “Nakon tog vremena, katkad i po mjesec dana, dječak ne smije kušati ništa osim ljudske krvi, jer tako je zapovijedio Yamminga, mitski predak… Krv se katkad sasuši u posudi, a onda je čuvar izreže na odsječke svojom nosnom kosti, pa je dječak pojede, počev od dva rubna dijela. Dijelovi se moraju ravnomjerno rasjeći, inače će dječak umrijeti.”&0&

152

I  

Često se muškarci po davanju krvi onesvijeste i ostanu u komatoznu stanju sat vremena i dulje, zbog iscrpljenosti.&0 “U davnini,” piše drugi promatrač, “ta se krv (koju novaci ceremonijalno piju) dobivala od čovjeka ubijenog u tu svrhu, dijelovi čijeg su se tijela jeli.”&0; “Ovdje,” primjećuje dr. Róheim, “dolazimo onoliko blizu obrednog prikaza ubojstva i konzumacije prvotnoga oca koliko je to uopće moguće.”&0+ Ne može biti sumnje u to da ma koliko nam se neprosvijećenima ti goli-golcati australski divljaci učinili, njihove simbolične ceremonije predstavljaju nepojmljivo star sustav duhovnog upućivanja koji se očuvao do naših dana, a čiji se široko rasprostranjeni dokazi mogu naći ne samo u svim zemljama i otocima što graniče s Indijskim oceanom, već i među ostacima arhajskih središta onoga što obično smatramo navlastitim nam vidom civilizacije.&09 Točne razmjere znanja tih staraca nije lako procijeniti iz objavljenih prikaza naših zapadnih promatrača. Ali iz usporedbe motiva iz australskog obreda s onima koje poznajemo iz viših kultura, vidljivo je da velike teme, svevremenski arhetipovi i njihovo djelovanje na dušu, ostaju jedni te isti. Hajde idi, Ditirambe, U utrobu moju mušku!&0> Taj zov Zeusa Gromovnika djetetu, svome sinu Dionizu, iznosi lajtmotiv grčkih misterija drugog, iniciranog rođenja. “A nato se čegrtaljke nadigoše odnekud iz nevida, strahotne prikaze, a bubanj kao da lik podzemna groma pronese batom od strave teškim.”&0 Grci su držali da

153

J  

sama riječ “Ditiramb”, kao epitet ubijenog i uskrslog Dioniza, znači “dvovratni”, kao ime onoga koji je preživio zapanjujuće čudo drugoga rođenja. A znamo i da su korske pjesme (ditirambi) te mračni, vonjem krvi prožeti obredi u slavu toga boga – vezani uz obnovu vegetacije, obnovu Mjeseca, obnovu Sunca i obnovu duše, a slavljeni u doba uskrsnuća boga godine – obredni počeci atičke tragedije. Takvih je mitova i obreda bilo u obilju diljem staroga svijeta: smrti i uskrsnuća Tamuza, Adonisa, Mitre, Virbija, Atisa i Ozirisa, kao i njihovih različitih životinjskih prikaza (koza i ovaca, bikova, svinja, konja, riba i ptica) znana su svakom izučavatelju komparativne religije; omiljene pokladne igre Duhovske dangube, Zelenog Georgea, Johna Ječmenjaka, Kostrubonkosa što iznosi zimu i donosi ljeto, te ubijanja Božićnog palčića, nastavile su tu predaju, putem narodnog veselja, sve do suvremenog kalendara;&00 kroz kršćansku se crkvu, pak (u mitologiji Pada i Iskupljenja, Razapinjanja i Uskrsnuća, “drugog rođenja” pri krštenju, inicijantskog šamara pri krizmi, simboličkog konzumiranja Tijela i ispijanja Krvi) svečano, a katkad i uspješno, sjedinjujemo s tim besmrtnim prizorima inicijantske moći, čijim sakramentskim djelovanjem čovjek od početka svojih dana na Zemlji odagnava strahove svoje pojavnosti i probija se do svepreobražavajućeg zora besmrtnoga bića. “Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!”&0* Pleme Basumbwa iz Istočne Afrike prenosi pripovijest o čovjeku kojemu se javio njegov mrtvi otac; tjerao je stoku

154

I  

Smrti i poveo ga putem koji je ulazio u tlo, kao u pozamašnu grobnicu. Stigli su do prostrana područja gdje je bilo ljudi. Otac je sakrio sina i otišao spavati. Veliki poglavica Smrt pojavio se sutradan ujutro. Jedna mu je strana bila naočita; ali druga je bila trula, ličinke su padale na zemlju. Njegovi su podvornici skupljali ličinke. Podvornici su mu oprali rane, a potom je Smrt rekao: “Onaj koji se danas rodi: primi li se trgovanja, opljačkat će ga. Ona koja danas začne: umrijet će s čedom u sebi. Onaj koji danas zasije: urod će mu propasti. Onoga kojemu valja poći u džunglu pojest će lav.” Smrt je tako izrekao sveopću kletvu i vratio se na počinak. Ali kad se idućeg jutra pojavio, podvornici su mu prali i mirisali onu naočitu stranu i u nju trljali ulje. Potom je Smrt izrekao blagoslov: “Onaj koji se danas rodi: neka se obogati. Ona koja danas začne: neka rodi dijete koje će ostariti. Onaj koji se danas rodi: pustite ga na sajam; neka se dobro uspije pogoditi; neka trguje sa slijepcima. Onaj kojemu valja poći u džunglu: neka otkrije čak i slonove. Jer danas svojom riječju blagoslivam.” Otac je zatim kazao sinu: “Da si danas stigao, štošta bi te dopalo. Ali sada je jasno da ti je siromaštvo pretkazano. Sutra se radije vrati.” I sin se vratio kući.&* Sunce u Podzemlju, Gospodar mrtvih, druga je strana istoga blistavog kralja koji vlada danom i daruje ga; jer, “Tko skrbi za vas s neba i sa zemlje? I tko izvodi žive iz mrtvih i mrtve iz živih? I tko vlada i upravlja svime?”&*& Prisjećamo se priče plemena Wachaga o siromahu kojega je starica prenijela u zenit, gdje Sunce zastaje u podne;&* ondje mu je Veliki poglavica podario blagostanje. I sjeća-

155

J  

mo se božanstva-varalice Edšua, opisanoga u pripovijesti sa suprotne obale Afrike:&*; širenje razdora najveća mu je radost. To su različiti pogledi na jednog te istog strahotnog Preuzvišenog. U njemu počivaju i iz njega proizlaze opreke – dobro i zlo, smrt i život, bol i ugoda, blagodati i uskrate. Kao personifikacija sunčevih vrata, on je vrelo svih parova suprotnosti. “S Njime su ključevi Neviđenoga… Na kraju, Njemu ćete se vratiti; tada će vam On pokazati istinu svega što ste činili.”&*+ Otajstvo tog naizgled proturječnog oca znakovito iskazuje osoba velikoga božanstva prethistorijskog Perua, imenom Viracocha. Njegova tijara je sunce; u obje ruke drži munje; a iz očiju mu u obliku suza padaju kiše što osvježavaju život dolina svijeta. Viracocha je Univerzalni bog, tvorac svega; pa ipak, legende o njegovim pojavama na svijetu prikazuju ga kao prosjaka, odjevena u krpe, prezrena. To podsjeća na Evanđelje o Mariji i Josipu na ulazu u svratište u Betlehemu,&*9 kao i na klasičnu priču o prosjačenju Jupitra i Merkura u domu Baukide i Filemona.&*> To podsjeća i na neprepoznatog Edšua. Ova se tema često zatječe u mitologiji; njezin smisao sardže riječi Kur’ana: “ma gdje da se okrenete, ondje Allah Postoji.”&* “Premda se On u svemu krije,” kažu Hindusi, “ta Duša ne blista svima; ne, Njega vide oni što istančano gledaju nadmoćnim, istančanim intelektom.”&*0 “Prelomi štap,” kazuje jedan gnostički aforizam, “i naći ćeš Isusa.” Kad Viracocha, stoga, na taj način iskazuje svoju sveprisutnost, on sudjeluje u karakteru najviših univerzalnih bogova. Štoviše, njegovo sprezanje osobina boga Sunca i boga oluje nije nepoznato. Znamo ga iz hebrejske mitologije o Jahvi, u kojem su sjedinjene osobine tih dvaju bogo-

156

I  

va (Jahve, boga oluje, i Ela, sunčevoga); vidljivo je u personifikaciji oca Ratnika Blizanaca kod Navaha; očito je u osobnosti Zeusa, kao i u munji i aureoli nekih oblika lika Buddhe. Značenje je u tome da je milost što utječe u Svemir kroz Sunčeva vrata istovjetna s energijom munje što zatire, a sama je neuništiva: svjetlost Neukidivoga što razara iluziju istovjetna je sa svjetlošću što stvara. Ili, opet, pojmovljem sekundarnih oprečnosti prirode: vatra što bukti u Suncu također sija u plodotvornoj oluji; energija iza para suprotnosti među elementima, vatre i vode, jedna je te ista. Ali, najiznimnija i najdirljivija osobina Viracoche, tog plemenito zamišljenog peruanskog prikaza univerzalnog boga, jedna je pojedinost što pripada samo njemu: suze. Žive su vode Božje suze. Time se uvid monaha što obezvređuje svijet, “Sav život je tuga”, spaja sa svjetotvornom potvrdom oca: “Života mora biti!” Pri punoj svijesti o životnoj patnji stvorenja iz svoje ruke, pri punoj spoznaji uzavrele divljine boli, nesnosnih požara zavedenog, samorazarajućeg, požudnog, ljutitog svemira koji je stvorilo, ovo božanstvo pristaje pružati život životu. Uskratiti plodonosne vode značilo bi zatrti; no dati ih oda se znači stvoriti ovaj svijet koji znamo. Jer bit vremena je protok, rastakanje onoga što trenutno postoji; a bit života jest vrijeme. U svojoj milosti, u svojoj ljubavi prema obličjima u vremenu, ovaj demijurški čovjek sviju ljudi pruža potporu moru žaoka; ali kako posve zna što time čini, plodonosne vode podarena života suze su njegovih očiju. Paradoks stvaranja, izlaženje vremenskih oblika iz vječnosti, začetna je očeva tajna. Nikad je nije moguće do kraja objasniti. Zbog toga u svakom teološkom sustavu po-

157

J  

stoji pupčana točka, Ahilejeva tetiva koju je dotakao prst majčinskog života, oslabivši time mogućnost savršene spoznaje. Junakov problem leži u tome da probode sebe (a time i cijeli svijet) točno kroz to mjesto; da razbije i zatre to ključno čvorište svojega ograničenog bitka. Problem junaka koji kreće u susret s ocem leži u tome da otvori svoju dušu povrh užasa do te mjere da u njemu sazri mogućnost shvaćanja kako su mučne i sulude tragedije ovoga pregolemog i prenemilosrdnog kozmosa u potpunosti opravdane u veličanstvenosti Bitka. Junak transcendira život i njegovu osebujnu slijepu točku, načas se uzdižući do mjesta s kojeg može ugledati izvorište. On vidi očevo lice, shvati – i njih dvojica budu pomireni. U biblijskoj priči o Jobu, Gospodin uopće ne pokušava opravdati ljudskim ili bilo kakvim drugim razlozima nevolje koje zadesiše njegova neporočna slugu, koji je bio “neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.” A nisu ni zbog bilo kakvih vlastitih grijeha Jobovi sluge stradali od kaldejskih vojnika, a sinovi i kćeri mu zaglavili pod srušenim krovom. Kad ga prijatelji dođu tješiti, oni će s poniznom vjerom u Božju pravdu izjaviti da je Job zacijelo učinio nešto zlo kad je zaslužio da ga tako strahovita nevolja snađe. Ali pošteni, odvažni patnik zagledan u obzorja ustrajava na izjavi da su mu djela bila dobra; nato ga tješitelj Elihu optuži da huli, jer naziva sebe pravičnijim od Boga. Kada sâm Svesilni odgovori Jobu iz oluje, On niti ne pokuša iskupiti Svoje djelo etičkim pojmovima, već samo uveliča Svoju Prisutnost naloživši Jobu da jednako postupi na zemlji, oponašajući kao čovjek nebesko načelo: “Bokove svoje opaši k’o junak, ja ću te pitat’, a ti me pouči. Zar bi i

158

I  

moj sud pogaziti htio, okrivio me da sebe opravdaš? Zar ti mišica snagu Božju ima, zar glasom grmjet’ možeš poput njega? Ogrni se sjajem i veličanstvom, dostojanstvom se odjeni i slavom. Plani de bijesom ognja jarosnoga, pogledom jednim snizi oholnika. Ponositoga pogledaj, slomi ga, na mjestu satri svakoga zlikovca. U zemlju sve njih zajedno zakopaj, u mračnu ih pozatvaraj tamnicu. Tada ću i ja tebi odat’ hvalu što si se svojom desnicom spasio.”&** Nema ni riječi objašnjenja, ni spomena sumnjive pogodbe sa Satanom opisane u prvome poglavlju Knjige o Jobu; samo iskaz gromom i munjom one činjenice nad činjenicama, odnosno toga da čovjek ne može izmjeriti volju Božju, poteklu iz središta što nadilazi ljudske kategorije. Kategorije, dapače, Svesilni iz Knjige o Jobu posve razara, i one ostaju razorene do samoga kraja. Pa ipak, čini se da je samome Jobu to otkrivenje imalo smisla koji mu je smirio dušu. Bio je junak koji je iskazao hrabrost u plamenoj peći i nevoljkost da poklekne i ničice padne pred opće poimanje lika Svevišnjega, te time dokazao kako se može suočiti s otkrivenjem većim od onih što su zadovoljila njegove prijatelje. Njegove se riječi iz zadnjega poglavlja ne mogu protumačiti kao iskaz čovjeka koji je tek zastrašen. To su riječi onoga tko je vidio nešto što nadilazi sve što se reklo u ime opravdanja. “Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te moje oči vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.” Pobožni tješitelji budu poniženi; Job bude nagrađen novom kućom, novim slugama i novim kćerima i sinovima. “Poslije toga Job doživje dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, star, nauživši se života.”&

159

J  

Jer onaj sin koji je zaista dorastao spoznaji oca spremno podnosi agonije tih kušnji; svijet za njega više nije dolina suza, već blaženstven i trajan iskaz Prisutnosti. Usporedimo s gnjevom onoga ljutitog Boga znanog Jonathanu Edwardsu i njegovoj pastvi sljedeće nježne stihove iz jadnih geta Istočne Europe iz istog tog stoljeća: O, Bože svega što jest Pjesmu ću Ti ispjevati. Gdje će li se Tebe naći I gdje li se Tebe neće naći? Kuda prođem – tamo si. Gdje ostanem – i tamo si. Ti, Ti i samo Ti. Pođe li po dobru – zato Tebi hvala. Pođe li po zlu – ma opet Tebi hvala. Ti jesi, Ti bijaše i Ti bit ćeš. Vladao si, vladaš i vladat ćeš. Tvoje je nebo, Tvoja je Zemlja. Nebesa najviša Tvoja sva su, I ponori najniži Tvoji svi su. Ma gdje da pogledam, Ti, o Ti, ondje si.

. A#

 % Jedan od najmoćnijih i najomiljenijih Bodhisa Ženska voda, duhovno oplođena Duhom Svetim, kršćanski je pandan vode preobražaja poznate u svim sustavima mitoloških prikaza. Ovaj obred je inačica svetoga braka, koji je izvorni trenutak začetka i obnove svijeta i čovjeka, upravo onog otajstva koje simbolizira hinduistički lingam. Uroniti u tu krstionicu znači zaroniti u mitološku kraljevinu; utonuti pod površinu znači prijeći prag noćnoga mora. Simbolički, novorođenče prolazi taj put kada mu se voda izlije na glavu; svećenik i kumovi predstavljaju mu vodiča i pomagače. Cilj mu je posjetiti roditelje svojega Vječnog Ja, Duh Božji i Maternicu Milosti.;; Nakon toga se ono vraća roditeljima svojega fizičkog tijela.

254

K

Malo tko od nas uopće sluti smisao obreda krštenja, inicijacije kojom ulazimo u svoju Crkvu. Pa ipak, on se jasno javlja u Isusovim riječima: “Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!” Nikodem mu reče: “Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?” Odgovori Isus: “Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.”;;0 Uvriježeno tumačenje krštenja glasi da ono “ispire Istočni grijeh”, naglašavajući prije pojam čišćenja nego pojam ponovnog rođenja. Riječ je o drugostupanjskom tumačenju. Ili, čak i ako se tradicionalni pojam rođenja pamti, prethodni se brak uopće ne spominje. Mitološke simbole, međutim, valja slijediti kroz sve njihove implikacije prije nego što će nam moći razotkriti cjelokupan sustav suglasnosti kroz koje oni analogijom predstavljaju tisućljetnu pustolovinu duše.

255

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  I

256

S  II

257

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  III

258

S  IV

259

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  V

260

S  VI

261

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  VII

262

S  VIII

263

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  IX

264

S  X

265

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  XI

266

S  XII

267

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  XIII

268

S  XIV

269

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  XV

270

S  XVI

271

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  XVII

272

S  XVIII

273

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  XIX

274

S  XX

275

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  XI

276

S  XII

277

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

S  XXIII

278

S  XXIV

279

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

II. DIO

Kozmogonijski ciklus

281

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

P   

E  

. O #     % Današnjem intelektualcu nije teško zaključiti da simbolika mitologije nosi psihološki značaj. Psihoanalitička postignuća u prvom redu ostavljaju malo prostora za sumnju u to da su mitovi ili prirodom snovi, ili da su snovi simptomi dinamike psihe. Sigmund Freud, Carl G. Jung, Wilhelm Stekel, O Ali Bog se također svojevoljno spustio i preuzeo ovu agoniju pojavnosti na sebe. Bog prihvaća život čovjeka, a čovjek otpu-

287

K 

šta Boga u sebi u presjeku iste one “sprege suprotnosti”,;+ istih onih Sunčevih vrata kroz koja se Bog spušta, a čovjek se uspinje – svaki kao hrana onome drugom.;+0 Današnji znalac može, naravno, izučavati ove simbole kako god hoće, kao simptom tuđeg neznanja ili kao naznaku vlastitoga, bilo putem svođenja metafizike na psihologiju, bilo obrnuto. Tradicionalni način bio je meditiranje nad simbolima u oba značenja. U svakom slučaju, oni su bremenite metafore čovjekove sudbine, čovjekove nade, čovjekove vjere i čovjekove tamne zagonetke.

. U%  &  Kao što svijest pojedinca počiva na noćnome moru u koje uranja kad zaspi i iz kojega se tajanstveno budi, tako se, u prizorima mita, univerzum sunovraća iz svevremenosti, na kojoj se uspostavlja i u koju se iznova rastače. I kao što mentalno i tjelesno zdravlje pojedinca ovisi o urednom istjecanju životnih sila u polje jave iz nesvjesne tame, tako se i u mitu održavanje kozmičkog poretka jamči tek uređenim tokom sile iz izvora. Bogovi su simboličke personifikacije zakona što vladaju ovim tokom. Bogovi počinju postojati u osvit svijeta i rastaču se u sumrak. Nisu vječni onako kako je noć vječna. Tek s kraćeg razdoblja ljudskog postojanja kruženje kozmogonijskog eona djeluje trajno. Kozmogonijski ciklus obično se prikazuje kao stalno ponavljanje, kao svijet bez kraja. U svako veliko kruženje često se uključuju manja rastakanja, dok ciklus sna i jave kruži trajanjem životnog vijeka. Prema azteškoj inačici, svaki od četiriju elemenata – voda, zemlja, zrak i vatra

288

E  

– okončava po jedno razdoblje svijeta: eon voda završio je potopom, eon zemlje potresom, eon zraka vjetrom, a sadašnji će eon biti razoren vatrom.;+* Stoičko učenje o cikličkim uništenjima požarom, sve duše razrješuju se u svjetsku dušu, odnosno prvotnu vatru. Po okončanju tog univerzalnog rastakanja otpočinje oblikovanje novog univerzuma (Ciceronov renovatio), i sve se ponavlja: svako božanstvo i svaka osoba iznova igraju svoju raniju ulogu. Seneka je ovo razaranje opisao u svojem djelu “De Consolatione da Marciam”, radujući se ponovnom življenju u ciklusu što predstoji.;9 Veličanstveno viđenje kozmogonijskog kruženja predstavlja mitologija Jainâ. Posljednji prorok i spasitelj u ovoj vrlo drevnoj indijskoj sekti bio je Buddhin suvremenik Mahavira (šesto stoljeće p. n. e.). Roditelji su mu prvotno bili sljedbenici mnogo ranijeg jainskog spasitelja-proroka Parshvanathe, kojemu na prikazima zmije iskaču iz ramena, i za kojeg se tvrdi da je djelovao 0.-. g. p. n. e. Stoljećima prije Parshvanathe živio je i umro jainski spasitelj Neminatha, za kojeg se kazuje da je bio bliski rođak voljenog utjelovljenja hinduizma, Krišne. A prije njega ih je, nadalje, bilo točno još dvadeset jedan u slijedu od Rishabhanathe, koji je postojao u ranijoj eri svijeta, kad su se muškarci i žene uvijek rađali u braku, dvije milje visoki i životna vijeka od bezbroj godina. Rishabhanatha je poučio čovječanstvo sedamdeset dvjema znanostima (pisanju, računanju, gatanju itd.), šezdeset četirima ženskim umijećima (kuhanju, šivanju itd.) te stotini umjetnosti (grnčarstvu, tkanju, slikanju, kovanju, šišanju itd.); naučio ga je i politici i utemeljio kraljevstvo.

289

K 

Prije njegova doba za takve novotarije nije bilo potrebe, jer je čovječanstvu iz priješnjeg razdoblja – visokom četiri milje, sa stotinu dvadeset osam rebara i životna vijeka od dva puta po bezbroj godina – sve potrebe ispunjavalo deset “stabala želja” (kalpa vriksha), na kojima je raslo slatko voće i lišće u obliku posuđa, lišće umilna pjeva, lišće što noću sja, cvijeće divna izgleda i mirisa, hrana savršena i oku i nepcima, lišće što se može nositi kao nakit, te kora što daje krasnu odjeću. Jedno je stablo bilo poput mnogokatne palače za stanovanje, dok je drugo blago sjalo poput mnoštva sićušnih svjetiljaka. Tlo je bilo slatko kao šećer, a more slasno poput vina. A opet, prije te sretne ere, postojalo je razdoblje još veće sreće – upravo dvostruko sretnije – kad su muškarci i žene bili visoki osam milja, s dvjesto pedeset šest rebara. Kad su ti izvrsni ljudi izumrli, prešli su ravno u svijet bogova, niti ne čuvši za religiju, jer prirodom su bili posve kreposni, kao i posve lijepi. Jaini smatraju vrijeme beskonačnim kruženjem. Vrijeme se prikazuje kao kotač s dvanaest paoka, odnosno era, svrstanih u dva skupa od po šest. Prvi se skup zove “silazni” niz (avasarpinī), a počinje dobom izvrsnih sparenih divova. To rajsko razdoblje traje deset milijuna puta deset milijuna puta sto milijuna puta sto milijuna razdoblja od bezbroj godina, a zatim polako prelazi u tek upola blaženo razdoblje kad su muškarci i žene visoki tek četiri milje. U trećem razdoblju – kad je živio Rishabhanatha, prvi od dvadeset četiri spasitelja svijeta – sreća je pomiješana s malo tuge, a krepost s malo poroka. Krajem ovog razdoblja, muškarci i žene više se ne rađaju u parovima koji će živjeti zajedno u braku.

290

E  

Tijekom četvrtog razdoblja postojano se nastavlja postupno propadanje svijeta i njegovih žitelja. Čovjekov životni vijek i stas polako opadaju. Rađa se dvadeset četvero spasitelja svijeta; svaki ponavlja vječnu jainističku doktrinu kroz pojmove prikladne uvjetima svoga vremena. Ovo razdoblje okončava tri godine i osam i pol mjeseci nakon smrti Mahavire, posljednjega spasitelja i proroka. Era u kojoj živimo, peta u silaznom slijedu, započela je 9. g. p. n. e. i trajat će dvadeset jednu tisuću godina. Nijedan jainski spasitelj neće se roditi u tom vremenu, a vječna jainska religija postupno će nestati. Riječ je o razdoblju nesputanog i postupno sve jačeg zla. Najviša ljudska bića visoka su tek sedam lakata, a najdulji životni vijek ne nadilazi sto dvadeset pet godina. Ljudi imaju samo šesnaest rebara. Sebični su, nepravični, nasilni, požudni, oholi i gramžljivi. Ali u šestoj od tih silaznih era stanje čovjeka i njegova svijeta bit će još užasnije. Najdulji će životni vijek trajati tek dvadeset godina; najviši će ljudski uzrast iznositi jedva jedan lakat, uz bijednih osam rebara. Dani će biti vrući, noći hladne, zaraze će divljati, a kreposti neće biti. Oluje će pustošiti svijet i bivati sve snažnije prema izmaku razdoblja. Na koncu će sav život, ljudski i životinjski, kao i svo biljno sjeme, biti primorano potražiti utočište u Gangesu, bijednim špiljama i moru. Silazni će niz završiti, a uzlazni (utsarpinī) započeti, kad oluje i pustošenje dosegnu točku nepodnošljivosti. Zatim će sedam dana neprestano kišiti, a padat će sedam različitih vrsta kiše; tlo će se obnoviti, a sjeme proklijati. Grozna patuljasta stvorenja puste, gorke zemlje pomolit će se iz špilja; vrlo postupno, postat će uočljiv blagi na-

291

K 

predak njihova morala, zdravlja, ljepote i rasta, sve dok uskoro ne počnu živjeti u svijetu poput ovoga koji danas poznajemo. A tada će se roditi spasitelj po imenu Padmanatha da iznova objavi vječnu religiju Jainâ; čovječanstvo će se rastom opet približiti vrhuncu, a čovjek će ljepotom nadići Sunčevu divotu. Konačno, zemlja će postati slatka, voda pretvoriti u vino, stabla želja rodit će obiljem divota za blaženo stanovništvo savršeno sparenih parova; sreća ove zajednice i opet će se udvostručiti, a kotač će kroz deset milijuna puta deset milijuna puta sto milijuna puta sto milijuna razdoblja od bezbroj godina prići točki na kojoj se počinje silazno okretati, što će ponovno dovesti do izumiranja vječne religije i postupnog jačanja buke pogubnog veselja, ratovanja i kužnih vjetrova.;9& Ovaj jainski kotač vremena s dvanaest paoka u vječnom okretanju pandan je hinduskome ciklusu od četiri doba: prvo je dugo razdoblje savršena blaženstva, ljepote i savršenstva što traje +0 božanskih godina;;9 drugo se odlikuje donekle manjom krepošću, a traje ;> božanskih godina; u trećem su krepost i porok izmiješani u jednakoj mjeri, a traje + božanskih godina; zlo pak postojano jača u posljednjem, ovom našem, što traje & božanskih, odnosno +;. godina prema ljudskom mjerenju. Ali po svršetku sadašnjeg razdoblja, umjesto da se sve smjesta počne iznova poboljšavati (kao u ciklusu koji opisuju Jaini), smak požara i poplave prvo će dokrajčiti svijet i dovesti ga u praiskonsko stanje prvotnog, svevremenskog oceana, koje će se zadržati u razdoblju jednakom cijelom trajanju četiriju doba. Zatim će velika doba svijeta započeti iznova.

292

E  

Smatra se da ovaj zorni oblik prenosi temeljni svjetonazor orijentalne filozofije. Danas je nemoguće kazati je li mit izvorno ilustrirao filozofsku formulu, ili je ona naknadno bila izvedena iz mita. Nedvojbeno je da mit potječe iz davnine, ali to vrijedi i za filozofiju. Tko može znati kakva su to razmišljanja gajili mudraci iz starine koji su stvorili i čuvali ovaj mit i prenijeli ga nasljednicima? Pri analiziranju i prodiranju u tajne arhajskog simbola često se ne može izbjeći dojam da se naše općeprihvaćeno poimanje povijesti filozofije temelji na posve pogrešnoj pretpostavci: konkretno, da apstraktna i metafizička misao započinje tek ondje gdje ju prvi put zatječemo u sačuvanim zapisima. Filozofska formula koju kozmogonijski ciklus ilustrira kruženje je svijesti kroz tri ravnine bitka. Prva ravnina jest iskustvo jave: tu se spoznaju čvrste, grube činjenice izvanjskog svemira, obasjanog sunčevim svjetlom i zajedničkog svima. Druga ravnina jest iskustvo sna: tu se spoznaju fluidna, istančana obličja osobnog, unutrašnjeg svijeta što sam sebe obasjava i istovrstan je sa sanjačem. Treća ravnina jest duboki san: bez snova, istinski blažen. U prvome se susreću poučna životna iskustva, u drugome se ona promišljaju i stapaju sa sajnačevim unutarnjim silama, dok se u trećemu sve nesvjesno uživa i shvaća u “prostoru unutar srca”, odaji unutarnjeg nadzornika, početka i svršetka svega.;9; Kozmogonijski ciklus valja shvatiti kao prolazak univerzalne svijesti iz zone dubokog sna i nemanifestiranoga, kroz san, do punine jave; a zatim natrag, kroz san, do bezvremenske tame. Kako je u stvarnom iskustvu svakog živog bića, tako je i u veličanstvenoj prilici živoga kozmosa:

293

K 

u bezdanu sna energije se obnavljaju, u radu dana one se iscrpljuju; život univerzuma troši se i mora se obnavljati.

Kozmogonijski ciklus otkucajem postaje manifestiran i idućim otkucajem nemanifestiran sred tišine neznanoga. Hindusi prikazuju ovo otajstvo svetim slogom AUM. Tu zvuk A predstavlja svijest na javi, U svijest u snu, a M duboki san. Tišina što okružuje taj slog ono je neznano: naziva se naprosto “Četvrto”.;9+ Sâm slog je Bog kao tvorac-skrbnik-zatornik, ali tišina je Vječni Bog, apsolutno neuključen u sva otvaranja i zatvaranja kruženja. Neviđeno je, nevezano, nepojmljivo, neprispodobivo, nezamislivo, neopisivo. Sama je bit one samospoznaje zajedničke svim stanjima svijesti. Sve pojavnosti u njemu prestaju. Mir je, blaženstvo je, nedvojnost je.;99 Mit iz nužde ostaje unutar ciklusa, ali prikazuje ciklus okruženim i prožetim tišinom. Mit je otkrivenje punine tišine što ispunjava i okružuje svaki atom postojanja. Mit usmjerava um i srce putem istinski znalačkih predodžbi ka onome konačnom otajstvu što ispunjava i okružuje sva

294

E  

postojanja. Čak i u svojim najkomičnijim i naizgled najlakoumnijim epizodama mitologija upućuje um ka tom nemanifestiranom što leži tik izvan vidokruga. “Starac Staraca, Neznanik Neznanih, ima oblik, pa ipak ga nema”, piše u kabalističkom spisu srednjevjekovnih Hebreja. “Ima oblik kojim se univerzum čuva, pa ipak nema oblik, jer shvatiti se ne može.”;9> Taj Starac Staraca prikazuje se kao lice u profilu: uvijek u profilu, jer se skrivena strana nikad ne može spoznati. Ime mu je “Veliko Lice”, odnosno Makroprosopos; cijeli svijet potječe iz vlasi njegove sijede brade. “Ta brada, istina nad istinama, izniče oko ušiju i spušta se oko ustiju Svetoga; spušta se i uzdiže, prekriva obraze zvane prostorima obilata miomirisa; sijeda je od uresa: spušta se u ravnovjesju uravnotežene moći i pruža pokrov sve do sredine prsiju. To je brada što resi, istinita i savršena, a iz nje istječe trinaest vrela što pronose najdragocjeniji balzam divote. On se raspačava u trinaest oblika. …A univerzum sadrži izvjesne oblike sukladne trinaestima oblicima poteklim iz te uzvišene brade, što se otvaraju trinaestima dverima milosti.”;9 Sijeda brada Makroprosoposa spušta se preko još jedne glave, “Maloga Lica”, odnosno Mikroprosoposa, prikazanog en face, s crnom bradom. A dok je oko Velikoga Lica bez kapka i nikad se ne zatvara, oči Maloga Lica otvaraju se i zatvaraju u sporome ritmu sudbine univerzuma. To je otvaranje i zatvaranje kozmogonijskog kruženja. Malo Lice nosi ime “BOG”, a Veliko Lice “JESAM”. Makroprosopos je Nestvoreni Nestvaratelj, a Mikroprosopos Nestvoreni Stvaratelj: tišina, odnosno slog AUM, nemanifestirano i prisutnost imanentna u kozmogonijskom kruženju.

295

K 

!. I% % % $  -#   Sveti Toma Akvinski piše: “Ime mudraca može pripasti jedino onome tko razmišlja o svršetku univerzuma, svršetku koji je ujedno i početak univerzuma”.;90 Osnovno načelo cijele mitologije taj je nauk o početku u svršetku. Mitove o postanku prožima pojam kobi što neprestano zove sva stvorena obličja onome neuništivome iz kojega su potekli. Obličja moćno nastupaju, ali neizbježno dosežu zenit, slamaju se i vraćaju. Kad se tako promatra, mitologija ima tragičan stav. Ali time što ne postavlja naš istinski bitak u kvarljiva obličja, već u neuništivo iz kojega smjesta potom iznova niču, mitologija je izrazito netragična.;9* Dapače, svugdje gdje prevladava mitološka ćud, tragedija je nemoguća. Prije prevladava snoliki doživljaj svijeta. Istinski bitak, pritom, nije u oblicima, već u sanjaču. Kao u snu, prizora ima u rasponu od uzvišenih do apsurdnih. Umu se ne dopušta počinak uz uvriježena vrednovanja, već ga se neprestano vrijeđanjem i prepadanjem tjera da izađe iz uvjerenja da je sad napokon shvatio bit. Mitologija biva poražena kad um samodopadno ostane uz omiljene ili tradicionalne prizore, braneći ih kao da su sami po sebi poruka koju prenose. Te prizore valja smatrati tek pukim sjenkama iz nedokučiva prostranstva ponad njih, kamo oko ne seže, kamo riječ ne seže, kao ni um, kao čak ni skrušenost. Poput sitnica u snu, sitnice u mitu bremenite su značenjem. Prva faza kozmogonijskog ciklusa opisuje prodor bezobličnosti u obličje, kao u sljedećem napjevu o stvaranju svijeta što ga recitiraju novozelandski Maori:

296

E  

Te Kore (Ništavilo) Te Kore-tua-tahi (Prvo ništavilo) Te Kore-tua-rua (Drugo ništavilo) Te Kore-nui (Prostrano ništavilo) Te Kore-roa (Dalekosežno ništavilo) Te Kore-para (Suho ništavilo) Te Kore-whiwhia (Lišeno ništavilo) Te Kore-rawea (Divno ništavilo) Te Kore-te-tamaua (Opasano ništavilo) Te Po (Noć) Te Po-teki (Viseća noć) Te Po-terea (Tekuća noć) Te Po-whawha (Stenjuća noć) Hine-make-moe (Kći nemirna sna) Te Ata (Zora) Te Au-tu-roa (Stalni dan) Te Ao-marama (Sjajni dan) Whai-tua (Prostor). U prostoru su se razvila dva bezoblična bitka: Maku (Vlaga [muškog roda]) Mahora-nui-a-rangi (Nebesko prostranstvo [ženskog roda]). Iz njih su ponikli: Rangi-potiki (Nebesa [muškog roda]) Papa (Zemlja [ženskog roda]). Rangi-potiki i Papa bili su roditelji bogova.;> Iz ništavila povrh svih ništavilâ razvijaju se svjetotvorne emanacije, kao biljke, zagonetne. Deseta sastavnica navedenoga slijeda je noć; osamnaesta je prostor ili eter,

297

K 

okvir vidljiva svijeta; devetnaesta je opreka muško-žensko; dvadeseta je univerzum koji vidimo. Takav slijed dočarava dubinu podno dubine u otajstvu bitka. Razine odgovaraju ponorima koje junak uspijeva doseći pri pustolovini shvaćanja svijeta; nabrajaju duhovne slojeve poznate umu koji je meditacijom svrnut u sebe. One predstavljaju bezdanost mračne noći duše.;>& Hebrejska kabala prikazuje proces stvaranja kao niz emanacija iz onoga JESAM Velikoga Lica. Prva je glava sama, u profilu, a iz nje proistječe “devet veličanstvenih svjetala”. Emanacije se prikazuju i kao grane kozmičkoga stabla, koje stoji naopako, ukorijenjeno u “nedokučivoj visini”. Svijet koji vidimo obrnut je prikaz toga stabla. Prema učenju indijske filozofske škole Samkhya iz osmoga stoljeća p. n. e., ništavilo se kondenzira u element eter, odnosno prostor. Iz njega se zgušnjava zrak. Iz zraka potječe vatra, iz vatre voda, a iz vode element zemlja. Sa svakim elementom evoluira i osjetilna sposobnost koja ga može opaziti: sluh, dodir, vid, okus, te konačno miris.;> Jedan duhoviti kineski mit utjelovljuje ove emanacije elemenata u petoro uzvišenih mudraca koji iskoračuju iz kugle kaosa što počiva u ništavilu: “Prije no što se nebo i zemlja međusobno razdvojiše, sve bijaše velika maglena kugla po imenu kaos. U to doba oblikovaše se duhovi petoro elemenata i zatim se razviše u petoro staraca. Prvi se zvaše Žuti starac, a on vladaše zemljom. Drugi se zvaše Crveni starac, a on vladaše vatrom. Treći se zvaše Mračni starac, a on vladaše vodom. Četvrti se zvaše Knez drveta, a on vladaše drvećem. Peta se zvaše Majka kovina, a ona vladaše kovinama.;>;

298

E  

Tad svaki od tih petoro staraca pokrenu praiskonski duh iz kojega poniknu, tako da voda i zemlja potonuše ka dnu; nebesa se uzdigoše uvis, a zemlja se učvrsti u dubinama. Zatim se voda skupi u rijeke i jezera, i pojaviše se gore i ravnice. Nebesa se raščistiše, a Zemlja se razdijeli; zatim postadoše Sunce, Mjesec i sve zvijezde, pijesak, oblaci, kiša i rosa. Žuti starac razigra najčišću moć zemlje, kojoj se pridodaše djelovanja vatre i vode. Tad nastaše trave i drveće, ptice i životinje, te naraštaji zmija i kukaca, riba i kornjača. Knez drveta i Majka kovina stopiše svjetlost i tamu i tako stvoriše ljudski rod, kao muškarca i ženu. Tako postupno nastade svijet…”;>+

. B   #  -&

 Prvo djelo kozmogonijskih emanacije je postavljanje okvira prostorne pozornice svijeta; drugi je stvaranje života u tom okviru: života polariziranog zbog samoobnavljanja kroz dvojno obličje muškog i ženskog. Cijeli je proces moguće predstaviti spolnim pojmovima, kao trudnoću i rađanje. Ovaj pojam izvrsno opisuje drugo metafizičko rodoslovlje Maora: Od začetka bujanje, Od bujanja misao, Od misli sjećanje, Od sjećanja svijest, Od svijesti žudnja Svijet postade plodan; U blijedu treperanju bijaše;

299

K 

Noć on iznjedri: Silnu noć, dugu noć, Najnižu noć, najvišu noć, Gustu noć, osjetnu, Noć opipljivu, Noć nevidljivu, Noć smrtonosnu. Od ničega oplođavanje, Od ničega bujanje, Od ničega obilje, Moć bujanja, Živi dah. U praznini bijaše i stvori uzduh nad nama. Uzduh što nad zemljom lebdi, Silni svod nad nama bijaše uz ranu zoru, I Mjesec se izdiže; Uzduh nad nama bijaše uz sjajno nebo, I Sunce odande potječe; Mjesec i Sunce odskočiše, kao glavne oči neba: Tad se Nebesa rasvijetliše: rana zora, rani dan, Podne: danja jara nebeska. Gornje nebo s Hawaikijem bijaše, i stvori zemlju.;>9 Otprilike sredinom devetnaestog stoljeća je Paiore, natpoglavica polinezijskog otoka Anae, nacrtao sliku početaka stvaranja. Prva pojedinost ove ilustracije bio je kružić s dva elementa, Te Tumu, “Temeljem” (muškog roda), i Te Papa, “Stancem” (ženskog roda).;>> “Univerzum je bio poput jajeta,” rekao je Paiore, “a u njemu su bili Te Tumu i Te Papa. Ono je konačno raspuklo i stvorilo tri sljedimična sloja – donji je sloj podupirao tri

300

E  

S  13 gornja. Te Tumu i Te Papa ostali su na najdonjemu, stvorivši čovjeka, životinje i biljke. Prvi je čovjek bio Matata, stvoren bez ruku; umro je nedugo po svom nastanku. Drugi je čovjek bio Aitu, sazdan s jednom rukom, ali bez nogu; i on je umro poput svoga starijeg brata. Konačno, treći je čovjek bio Hoatea (Neboprostor), a on je imao savršen oblik. Za njim je došla žena imenom Hoatu (Plodnost Zemlje). Postala je supruga Hoatee i od njih je potekao ljudski rod. Kad se najniži sloj zemlje ispunio stvaranjem, ljudi su načinili otvor posred sloja nad njim kako bi mogli izaći i na njega, te se ondje nastanili, dovevši sa sobom biljke i životinje odozdo. Zatim su podigli treći sloj (kako bi oblikovao strop drugome)… i konačno se i ondje nastanili, tako da su ljudska bića sad imala tri staništa. 301

K 

Nad zemljom su bila nebesa, također sljedimična, svako s obzorjem koje se spuštalo s njega i podržavalo ga, držeći se katkad i za zemaljsko obzorje; a ljudi su nastavili raditi, šireći jedno nebo nad drugim na isti način, dok se sve nije uredilo kako valja.”;> Glavni dio Paioreove ilustracije prikazuje ljude koji šire svijet i stoje jedni drugima na ramenima kako bi uzdigli nebesa. Na najnižem sloju toga svijeta javljaju se dva prvotna elementa, Te Tumu i Te Papa. Slijeva im stoje biljke i životinje koje su žačeli. Zdesna se vide prvi izobličeni čovjek i prvi uspješno sazdani muškarci i žene. Na gornjem se nebu javlja vatra okružena četirima likovima, što predstavlja jedan rani događaj u povijesti svijeta: “Stvaranje univerzuma tek što je završilo kad Tangaroa, ljubitelj zlodjela, zapali najviše nebo, ne bi li time sve uništio. Ali, nasreću, širenje plamena opazili su Tamatua, Oru i Ruanuku, koji su se brzo uspeli sa Zemlje i utrnuli požar.”;>0 Motiv kozmičkog jajeta poznaju mnoge mitologije; javlja se u grčkoj orfičkoj, egipatskoj, finskoj, budističkoj i japanskoj. “U početku ovaj svijet tek nebitkom bijaše”, čitamo u jednom svetom hinduističkom djelu. “On postojaše. On se razvijaše. On se u jaje pretvori. Ono se godinu dana lijegaše. Ono se raspoluti. Jedna polovica ljuske pretvori se u srebro, a druga u zlato. Srebrna sad je zemlja. Zlatna sad je nebo. Vanjska ovojnica sad je gorje. Unutarnja ovojnica sad su oblaci i magle. Žilice sad su rijeke. Tekućina iznutra sad je ocean. Eto, odatle se rodi baš ono Sunce.”;>* Ljuska kozmičkog jajeta svjetski je okvir prostora, dok plodna moć sjemena u njemu označava neiscrpnu životnu dinamiku prirode.

302

E  

“Svemir je bezgraničan svojim suvirućim oblikom, a ne silnim prostranstvom. Ono što jest ljuska je što plovi na beskonačnosti onoga što nije.” Ova jezgrovita formulacija jednog suvremenog fizičara, sročena kao opis slike svijeta kakvom ju je on vidio &*0.,; služi se upravo pojmom mitološkog kozmičkog jajeta. Nadalje, evolucija života, opisana u našoj suvremenoj biološkoj znanosti, tema je ranih stadija kozmogonijskog ciklusa. Konačno, smak svijeta, za koji nam fizičari kažu da neizbježno slijedi nakon što se Sunce iscrpi i cijeli kozmos istroši,;& predskazan je već u ožiljku preostalom nakon Tangaroina požara: svjetorazorno djelovanje tvorca-zatornika postupno će jačati sve dok naposlijetku, u drugom stadiju kozmogonijskog ciklusa, sve ne devoluira u more blaženstva. Nerijetko iz kozmičkog jajeta naglo prsne velebna ljudska prilika. To je antropomorfno utjelovljenje stvaralačke snage, Moćni Živući, kako ga naziva kabala. “Moćni Ta’aroa, smrću proklet, tvorac je svijeta.” Tako zbore na Tahitiju, drugom otoku s Južnog mora.; “Bio je sâm. Nije imao oca, a niti majke. Ta’aroa je naprosto živio u ništavilu. Nije bilo ni zemlje, ni neba, ni mora. Zemlja je bila neodređena: nije imala temelja. Ta’aroa tada reče: O prostoru za zemlju, o prostoru za nebo, Beskorisni svijet donji sav neodređen postoji, Traje li traje od pamtivijeka, Beskorisni svijete donji, proširi se! Lice Ta’aroe pojavi se vani. Ljuska Ta’aroe otpade i postade zemlja. Ta’aroa vidje: zemlja nastade, more nastade,

303

K 

nebo nastade. Ta’aroa božanski živjaše i svoje djelo promišljaše.”;; Jedan egipatski mit otkriva kako demijurg stvara svijet činom onanije.;+ Jedan hinduistički mit prikazuje ga u joginskoj meditaciji dok iz njega izbijaju obličja nutarnjih viđenja (što ga silno zaprepaštava) i okupljaju se oko njega kao panteon blistavih bogova.;9 A jedan drugi opis iz Indije navodi da se sveotac najprije razdvaja na muško i žensko, a nakon toga rađa sva stvorenja prema njihovoj vrsti: “U početku ovaj univerzum bijaše tek Jastvo u ljudskome liku. Ono se obazra i ne vidje ničega do sebe. Zatim, na početku, ono viknu: ‘Ja sam on.’ Odatle potječe ime ja. Zbog toga čak i danas čovjek, kad mu se obratite, prvo kaže: ‘To sam ja’, a zatim navede ono drugo ime kojime se služi. Bio je nesretan. Zbog toga ljudi nisu sretni kad su sami. Htio je družicu. Stoga on nabuja do veličine zagrljene žene i muškarca, pa razdvoji to tijelo, svoje vlastito, napola. Odatle potekoše muž i žena… Stoga je ovo ljudsko tijelo (prije stupanja u brak) poput polovice raspolućena zrna graška… On se sjedini s njom; i odatle se rodiše ljudi. Ona razmisli: ‘Kako da se on sjedini sa mnom nakon što me iz sebe stvorio? Valja mi se radije sakriti.’ Postade krava; ali on postade bik i sjedini se s njom; odatle se rodi stoka. Ona postade kobila, on pak pastuh; ona postade magarica, on pak magarac; odatle se rodiše kopitari. Ona postade koza, on pak jarac; ona postade ovca, on pak ovan i sjedini se s njom; odatle se rodiše koze i ovce. Tako on iznjedri sve postojeće u paru, sve do mrava. I shvati: ‘Odista, sâm sam stvaranje, jer iznjedrih sav svijet.’ Otud mu ime Stvaranje…”;>

304

E  

Trajni temeljni sloj u pojedinca i u tvorca svemira jedan je te isti, tvrde ove mitologije; zbog toga se demijurg u ovome mitu naziva Jastvom. Orijentalni mistik otkriva tu trajnu, duboko počivajuću prisutnost u njezinom izvornom, androginom stanju kada uroni u meditiranje nad vlastitom nutrinom. Njega na kome su nebo, zemlja i uzduh Izatkani, kao i um, zajedno sa svakim dahom života, Njega jedinoga kao jednu Dušu znaj. Druge Riječi odbaci. On je most ka besmrtnosti.; Dakle, iako mitovi o postanku pripovijedaju o najdaljoj prošlosti, oni u isti mah govore o sadašnjem podrijetlu pojedinca. “Svaka duša i duh se”, kazuje nam hebrejski Zohar, “prije ulaska u ovaj svijet sastoji od muškog i ženskog dijela sjedinjenih u jedno biće. Po silasku na ovu zemlju, dva se dijela razdvoje i ožive dva različita tijela. Pri stupanju u brak ih Svevišnji, blagoslovljen bio, On koji zna sve duše i duhove, iznova sjedinjuje u ono što su bili, tako da opet tvore jedno tijelo i jednu dušu, i praktički oblikuju desnu i lijevu stranu jedne te iste osobe… To je sjedinjenje, međutim, uvjetovano je čovjekovim ponašanjem i putem koji je odabrao. Ako je čovjek čista duha i djelima Bogu ugodan, sjedinit će se s onim ženskim dijelom svoje duše koji mu je prije rođenja bio sastavni dio.”;0 Ovaj kabalistički tekst komentira prizor iz Knjige Postanka u kojem Eva izlazi iz Adama. Slično se poimanje javlja u Platonovoj Gozbi. Prema ovom mističnom pogledu na spolnu ljubav, vrhunski doživljaj ljubavi je shvaćanje da podno obmane dvojnosti počiva istovjetnost: “svatko

305

K 

je oboje”. Ovo shvaćanje može se proširiti u otkriće da istovjetnost počiva i podno mnogobrojnih individualnosti čitavoga univerzuma oko nas – ljudskog, životinjskog, biljnog, čak i mineralnog; tada doživljaj ljubavi postaje kozmički, a ljubljena koja je prva potakla ovo viđenje uznosi se kao zrcalo stvaranja. Onaj koji to doživi upućen je u ono što Schopenhauer naziva “znanošću ljepote posvuda”. On se “penje i spušta ovim svjetovima, jede što želi, uzima obličja koja želi” i sjedi pjevajući pjesmu univerzalnog jedinstva, koja počinje ovako: “O, čudesno! O, čudesno! O, čudesno!”;*

. R%   J      

Kotrljanje kozmičkog kruženja pretvara Jednoga u mnoge. Zatim velika kriza, razdor, cijepa stvoreni svijet na dvije prividno proturječne ravnine bitka. U Paioreovom nacrtu ljudi izlaze iz donjih tama i smjesta pristupaju podizanju neba.;0 Otkrivaju se kao pokretni i vjerojatno samostalni. Okupljaju se na vijećanja, odlučuju i planiraju; preuzimaju posao uređivanja svijeta. No mi znamo da iza kulisa, kao lutkar, djeluje Nepokrenuti Pokretač. Uvijek kada u mitologiji Nepokrenuti Pokretač, onaj Moćni Živući, stoji u središtu pažnje, oblikovanje univerzuma odiše čudesnom spontanošću. Elementi se zgrušnjavaju i pokreću u igru sami od sebe, ili već na prvu Tvorčevu riječ; dijelovi samorazbijajućeg kozmičkog jajeta zauzimaju položaje bez tuđe pomoći. Ali kad se motrište promijeni i prijeđe na živa bića, kad se panoramu prostora i prirode promotri sa stanovišta pojedinaca kojima je valja

306

E  

nastavati, tada iznenadan preobražaj zasjeni kozmički prizor. Više se ne čini da se obličja svijeta kreću poput živog, rastućeg, skladnog stvora, već stoje tvrdoglavo, ili u najboljem slučaju inertno. Rekvizite na univerzalnoj pozornici valja podesiti, čak i silom prilagoditi. Zemlja sad rađa trnjem i čičkom, čovjek jede kruh u znoju lica svoga. Stoga se suočavamo s dva modaliteta mita. Prema jednome, demijurške sile nastavljaju djelovati same od sebe; prema drugome, one se prestaju zauzimati i čak se suprotstavljaju daljnjem napretku kozmogonijskog kruženja. Poteškoće što ih donosi ovaj potonji oblik mita počinju čak još u dugome mraku prvotnoga zagrljaja kozmičkih roditelja iz kojeg će poteći živi stvorovi. Neka nam Maori predstave ovu užasnu temu: Rangi (Nebo) tako je nalegao na trbuh Pape (Majke Zemlje) da se djeca nisu mogla probiti iz maternice. “Bijahu u neizvjesnu neredu, raštrkana svijetom tame, a izgledaše ovako: neki puzaše… neki uspravno stajaše podignutih ruku… neki ležaše na boku… neki pak na leđima, neki sagnuti, neki pognutih glava, neki podignutih nogu… neki klečaše… neki pipaše po mraku… Svi bijahu obuhvaćeni zagrljajem Rangija i Pape… Konačno se bića iz poroda Neba i Zemlje, umorna od neprekidne tame, posavjetovaše i ovako kazaše: ‘Odlučimo sada što ćemo s Rangijem i Papom, je li nam ih bolje ubiti, ili ih razdvojiti.’ I reče Tu-matauenga, najžešće dijete Neba i Zemlje: ‘Tako valja, ubijmo ih.’ I reče Tane-mahuta, otac šuma i svih stvorova u njima i od njih: ‘Ne, ne valja tako. Bolje je da ih razdvojimo i postavimo nebo visoko nad nas, a zemlju sebi pod noge. Nek

307

K 

nam nebo postane neznanac, a zemlja ostane bliska kao majka hraniteljica.’” Nekolicina božanske braće uzalud je nastojala razdvojiti nebesa i zemlju. Napokon je sâm Tane-mahuta, otac šuma i svih stvorova u njima i od njih, uspio u toj titanskoj nakani. “Glava mu se sad čvrsto opire o majku zemlju, uzdignutim se stopalima opire o oca nebo, a leđa i udove napreže od silne muke. Sad su razdvojeni Rangi i Papa, pa na sav glas jauču i stenju od jada. ‘Zbog čega li tako rasijekoste roditelje? Čemu počiniste tako grozan zločin kad nas ubiste, kad svoje roditelje razdvojiste?’ Ali Tane-mahuta ne zastaje, ne mari za njihovu viku i jauke; duboko, duboko pod sobom on tišti zemlju, visoko, visoko nad sobom on diže nebo…”;0& Grci poznaju ovu priču kroz Hesiodov prikaz razdvajanja Ouranosa (Oca Neba) i Gaie (Majke Zemlje). Prema toj inačici, titan Kronos uškopio je oca srpom i gurnuo ga s puta.;0 U egipatskoj je ikonografiji položaj kozmičkog para obrnut: nebo je majka, dok je otac životvorna zemlja;;0; ali obrazac mita ostaje isti: razdvojilo ih je njihovo

S  14 308

E  

dijete, bog zraka Shu. Isti prizor nam opet podastiru drevni sumerski tekstovi na klinastom pismu, nastali u trećem i četvrtom tisućljeću p. n. e. Prvo je bio praiskonski ocean; praiskonski ocean stvorio je kozmičku goru, sastavljenu od sjedinjena neba i zemlje; An (Nebeski Otac) i Ki (Zemaljska Majka) rodili su Enlila (Zračnog Boga), koji je zatim razdvojio Ana od Ki i zatim se sâm sjedinio sa svojom majkom kako bi izrodio čovječanstvo.;0+ Ali ako ova djela očajne djece djeluju nasilno, ona su ništa u usporedbi s općom sječom roditeljske sile koju zatičemo u islandskim Eddama i babilonskim Pločicama o postanku. Ovdje se konačna uvreda zadaje opisivanjem demijurške prisutnosti iz bezdana kao “zle”, “mračne” i “odurne”. Sjajni mladni ratnici, koji sad preziru izvor koji ih je iznjedrio, sjemenišni lik duboka sna, po kratkom ga postupku ubijaju, sijeku uzduž i poprijeko i dijelove ugrađuju u strukturu svijeta. Ovim se postavlja obrazac pobjede u svim našim kasnijim ubijanjima zmaja, kao i početak vjekovne povijesti junačkih djela. Prema navodu iz Edde, nakon što se “zjapeći bezdan”;09 na sjeveru ispunio svijetom kišne studeni, a na jugu predjelom vatre, pa se žega s juga srela s ledenim rijekama što su se slijevale sa sjevera, stao se lučiti kvaščani otrov. Iz njega je nastala susnježica i stegla se u mraz. Zatim se mraz rastopio i zakapao; u kapima se začeo život u liku trome, divovske, dvospolne i polegle prilike po imenu Ymir. Div je spavao, a pritom se znojio; jednom je nogom s drugom dobio sina, dok su mu pod lijevom rukom izrasli muškarac i žena. Mraz se neprestano topio i kapao, te se iz njega izlučila krava Audhumla. Iz njezinih su vimena potekle četiri rije-

309

K 

ke mlijeka, koje su krijepile Ymira. Ali krava se pak hranila tako što je lizala slane ledene grude. Prvoga dana dok je lizala led, iz grude se pojavila ljudska kosa, drugoga dana ljudska glava, a trećega se dana pojavio čitav čovjek, po imenu Buri. Taj Buri je dobio sina (s nepoznatom majkom) po imenu Borr, a Borr se oženio jednom kćeri divovskih stvorova poniklih iz Ymira. Ona je rodila trojstvo Odina, Vilija i Vea, a oni su zatim ubili Ymira dok je spavao i isjekli mu tijelo na komade. Iz Ymirova mesa izradiše zemlju, a iz slana znoja sinje more, iz kostiju brda, iz kose drveće, a iz lubanje lûk nebeski. I iz obrva bogovi blaženi oblikovaše Midgard muškim sinovima, a iz mozga oblake mrke uzdigoše pod nebom prijeteće.;0> U babilonskoj je inačici junak Marduk, bog Sunca; žrtva je Tiamat – užasna, zmajolika, u pratnji demonskih rojeva – žensko utjelovljenje samoga prvotnog bezdana: kaos kao majka bogova, ali sada prijetnja svijetu. S lukom i trozupcem, s močugom i mrežom, i uz povorku bojnih vjetrova, bog se uspeo na bojna kola. Četiri konja, uvježbana da gaze sve pred sobom, bila su poprskana pjenom. …Ali Tiamat ne okrenu vratom, Nepogrešivim usnama buntovne riječi kaza… Gospodar tad podiže grom, moćno svoje oružje, I na razjarenu Tiamat ovu riječ posla:

310

E  

“Silna ti postade, uzvišeno si mjesto izbori, I srce te nagna da u boj pozoveš… I protiv bogova, otaca mojih, ti skova opačinu ovu. Opremi tad svoju vojsku, nek se oružjem opaše! Stani! Pa boj zapodjenimo, ti i ja!” Kad ču Tiamat te riječi, Ko obuzeta postade, s uma ona siđe. Vrištat stade Tiamat, prodorno i resko, Strese se ona i prodrhta do temelja samih. Izgovori ona čaroliju, čini tad riječima baci. A bogovi boja povikom oružje zaiskaše. Istupiše tad Tiamat i Marduk, savjetnik bogova; U boj iskoračiše, bitku zapodjenuše. Gospodar rasprostre mrežu i ulovi je, A zlim vjetrom za sobom udari je posred lica. Užasni joj vjetrovi trbuh ispuniše, I hrabrost joj oduzeše, i širom usta rastvoriše. On dohvati trozubac i raspori joj trbuh, Razreza joj utrobu, probode joj srce. Nadvlada je i život joj odrubi; Tijelo joj baci i na njega stade. Pokorivši zatim ostatak njezine uskovitlane vojske, babilonski se bog vratio majci svijeta: I gospodar stade Tiamat na stražnjicu, I močugom neumoljivom lubanju joj raskoli. Razreza joj kanale kud krv joj kolaše I sjevernim je vjetrom na tajna mjesta raspuha… Gospodar tad otpočinu, lešinu joj promatrajući, …i domišljatu nakanu skova.

311

K 

Ko pljosnatu je ribu rascijepi na dvije polutke; Polovicu nje uzdignu kao pokrov nebesima. Učvrsti bravu, čuvara postavi I naloži im da ne propuste njezine vode. On prođe nebesima, pregleda tamošnje predjele, I preko Dubine postavi boravište Nudimmuda. I Gospodar premjeri ustroj Dubine…;0 Marduk je na ovako junački stropom odvojio vode odozgo, a podom vode odozdo. Zatim je u međusvijetu stvorio čovjeka. Mitovi neumorno ilustriraju tvrdnju da sukob u stvorenome svijetu nije onakav kakvim se čini. Premda je bila ubijena i raščetvorena, Tiamat time nije bila i dokrajčena. Da se bitka promatrala s drugog motrišta, vidjelo bi se kako se neman kaosa razbija sama od sebe, a njezini djelići samostalno zauzimaju pripadajuće položaje. Marduk i cijeli njegov naraštaj božanstava bili su tek čestice njezine biti. S motrišta tih stvorenih obličja sve je izgledalo kao postignuće snažne ruke, sred opasnosti i boli. Ali iz središta emanacijske prisutnosti, meso se dragovoljno podastrlo, a ruka koja ga je razrezala u konačnici nije bila više od izvršitelja volje same žrtve. U tome leži temeljni paradoks mita: paradoks dvojnog središta. Baš kao što je na početku kozmogonijskog ciklusa moguće reći “Bog nema udjela”, ali istodobno i “Bog je tvorac-skrbnik-zatornik”, tako se sada, na kritičnoj razdjelnici gdje se Jedno razbija u mnoštvo, sudbina “događa”, ali se istovremeno i “stvara”. S motrišta izvora, svijet je veličanstveno suglasje oblika koji nastaju, rasprskavaju se i rastaču. Ali iskustvo kratkovjekih stvorenja sastoji se od užasne

312

E  

kakofonije jauka i boli s bojnog polja. Mitovi ne poriču ovu agoniju (razapinjanje); oni otkrivaju u njoj, iza nje i oko nje onaj suštinski mir (nebesku ružu).;00 Prijelaz točke gledišta sa spokoja središnjeg Povoda na previranje perifernih djelovanja prikuje Pad Adama i Eve u Rajskom vrtu. Pojeli su zabranjeno voće i “Tada se obadvoma otvore oči.”;0* Blaženstvo Raja bilo im je uskraćeno i stvoreno su polje ugledali s druge strane preobražajnoga vela. Sve otada doživljavat će ono neizbježno kao teško dostižno.

'. N  # #   Jednostavnost priča o nastanku svijeta u nerazvijenim narodnim mitologijama oprečno se razlikuje od duboko dojmljivih mitova iz kozmogonijskog ciklusa.;* U njima se ne otkriva nikakav dugotrajan napor na pronicanju u otajstva što se kriju iza prostornog vela. Kroz prazni zid bezvremenosti tu prodire i ulazi sjenovit lik tvorca kako bi sazdao svijet oblika. Njegov je dan sličan snu svojim trajanjem, fluidnošću i snagom okruženja. Zemlja se još nije skrutnula; štošta još valja učiniti kako bi postala primjereno stanište budućim ljudima. Starac je putovao, pričaju u plemenu Crna Noga iz Montane; stvarao je ljude i uređivao svijet. “Došao je s juga, putujući na sjever, stvarajući usput životinje i ptice. Najprije je stvorio planine, prerije, drvo i grmlje. I tako je nastavio, putujući na sjever, stvarajući usput, postavljajući rijeke tu i tamo, i slapove na njima, postavljajući crvenu boju tu i tamo u tlu – uređujući svijet kakvoga danas zna-

313

K 

mo. Stvorio je Mliječnu rijeku (Teton) i prešao je, a kako je bio umoran, popeo se na brijeg i legao da otpočine. I legao je na leđa, ispružio se na zemlji i raširio ruke, te obilježio sebe kamenjem – ocrtavši tijelo, glavu, noge, ruke i sve ostalo. Ondje se to kamenje i dan-danas vidi. Otpočinuvši, nastavio je na sjever, spotaknuo se o humak i pao na koljena. Tada je rekao: ‘Ne valja mi se o tebe spoticati’; stoga je tu podigao dvije visoke stijene i nazvao ih Koljena, kako se do dan-danas zovu. Zaputio se dalje na sjever i od nekih kamenova koje je ponio stvorio Brda slatke trave… Jednoga dana Starac je odlučio stvoriti ženu i dijete; stoga ih je oboje oblikovao od gline – ženu i dijete, sina joj. Podavši glini ljudski oblik, kazao joj je: ‘Ljudi morate biti’ i zatim je prekrio i ostavio, otputivši se dalje. Sutradan ujutro otišao je onamo, skinuo pokrov i opazio da su se glineni likovi malo promijenili. Drugoga jutra promjena je bila još veća, a trećega još i veća. Četvrtoga jutra otišao je onamo, skinuo pokrov, pogledao likove i rekao im da ustanu i prohodaju; poslušali su ga. Otišli su do rijeke sa svojim Tvorcem, a on im je tamo kazao da se zove Na’pi, Starac. Dok su stajali kraj rijeke, žena ga je upitala: ‘Kako sad? Hoćemo li dovijeka živjeti, zar životu neće biti kraja?’ Kazao je: ‘O tom nisam još razmišljao. Morat ćemo to odrediti. Uzet ću ovu bivolju treščicu i baciti je u rijeku. Ostane li na površini, ljudi će četiri dana nakon što umru opet oživjeti; umirat će samo na četiri dana. Ali, potone li, tu će im biti kraj.’ Bacio je treščicu u rijeku i ostala je na površini. A žena se okrenula, uzela kamenčić i rekla: ‘Ne, bacit ću u rijeku ovaj kamenčić; ostane li na površini, vječno ćemo živjeti, a potone li, ljudima valja mrijeti, da navijek jedni za

314

E  

S  15 drugima žale.’ Žena je bacila kamen u vodu, i potonuo je. ‘Eto,’ rekao je Starac, ‘odredila si. Tu će im biti kraj.’”;*& Uređivanje svijeta, stvaranje čovjeka i određivanje smrtnosti tipične su teme pripovijesti o primitivnom tvorcu. Teško je reći koliko se ozbiljno ili u kojem smislu te priče shvaćalo. Njihov mitološki pristup posve je neizravan: recimo da je Starac učinio to i to. Mnoge pripovijesti kategorizirane kao priče o stvaranju zacijelo su se prije smatrale popularnim bajkama nego knjigama postanka. Takvo poigravanje mitom poznaju sve civilizacije, visoke kao i niske. Prostodušniji stanovnici mogu iz njih potekle prizore doživljavati s neprimjerenom ozbiljnošću, ali u načelu se ne može reći da one predstavljaju doktrinu, odnosno lokalni “mit”. Primjerice, Maori, od kojih potječu neke od najistančanijih znanih kozmogonija, imaju i priču o jajetu koje je ptica bacila u praiskonsko more; raspuklo se, a iz njega su izašli muškarac, žena, dječak, djevojčica, svinja, pas i kanu. 315

K 

Svi su skupa ušli u kanu i otplovili na Novi Zeland.;* Ovo je bjelodano parodija kozmičkog jajeta. S druge strane, žitelji Kamčatke naizgled posve ozbiljno tvrde da je Bog prvotno nastavao nebesa, ali je zatim sišao na zemlju. Dok je putovao svijetom na krpljama, novo se tlo ugibalo pod njim poput tanka i podatna leda. Tlo je sve do danas zbog toga neravno.;*; Ili, opet, Kirgizi iz središnje Azije pripovijedaju da kad je dvoje prvotnih ljudi, skrbnika velikog vola, jako dugo bilo bez vode i gotovo umrlo od žeđi, govedo im je priskrbilo vodu razrovavši tlo svojim velikim rogovima. Tako su nastala jezera u kirgiskoj zemlji.;*+ Klaunovski lik što neprestano oponira dobrohotnome tvorcu vrlo se često javlja u mitu i narodnoj pripovijesti, kao objašnjenje nevolja i poteškoća bivstvovanja s ove strane vela. Melanežani iz Nove Britanije pripovijedaju o opskurnome biću, “onome koji je prvi stigao”, koje je nacrtalo dva muška lika na tlu, zagrebalo svoju kožu i poprskalo crteže vlastitom krvlju. Otrgnuo je dva oveća lista i prekrio likove, koji su nakon nekog vremena postali dvojica muškaraca. Zvali su se To Kabinana i To Karvuvu. To Kabinana sam se popeo na kokosovo stablo sa svijetložutim plodovima, ubrao dva još nezrela i bacio ih na zemlju; raspukli su se i pretvorili u dvije privlačne žene. To Karvuvu se obradovao ženama i upitao brata kako je došao do njih. “Popni se na kokosovo stablo,” rekao mu je To Kabinana, “uberi dva nezrela ploda i baci ih na zemlju.” Ali To Karvuvu je bacio plodove vrškom prema dolje, pa su nastale žene imale pljosnate, ružne noseve.;*9 Jednog dana To Kabinana je izdjeljao ribu thum od drveta i pustio je da otpliva u ocean, tako da zanavijek bude živa riba. Zatim je ta riba thum istjerala ribe malivaran na

316

E  

obalu, gdje ih je To Kabinana jednostavno prikupio sa žala. To Karvuvu se obradovao ribama i htio i sâm izraditi jednu, ali kad mu je brat objasnio kako se to radi, izdjeljao je morskog psa. Taj morski pas je pojeo ribe malivaran umjesto da ih istjera na obalu. To Karvuvu je u suzama otišao bratu i rekao: “Da bar nisam izradio tu ribu; ona samo jede sve ostale.” “Kakva je to riba?” upitao ga je brat. “Pa,” odgovorio mu je, “izradio sam morskog psa.” “Zaista si odvratan”, rekao mu je brat. “Sad si uredio stvari tako da naši smrtni potomci pate. Ta tvoja riba samo će jesti sve ostale, kao i ljude.”;*> Iza ovakvih tričarija moguće je opaziti kako jedan uzročnik (ono opskurno biće koje je prolilo krv) u okvirima svijeta stvara dvojno djelovanje – dobro i zlo. Ova priča nije tako naivna kao što se čini.;* Nadalje, metafizičko pretpostojanje platonskog arhetipa morskog psa implicirano je u čudnovatoj logici završnog dijaloga. Takav je pojam prirođen svim mitovima. Univerzalno je i postavljanje antagonista, predstavnika zla, u ulogu klauna. Đavoli – kako oni priglupi pohotnici, tako i oni oštroumni, domišljati varalice – uvijek su klaunovi. Premda mogu odnijeti pobjedu u svijetu prostora i vremena, i oni i njihova djela naprosto nestaju kad ih se pogleda s transcedentnog motrišta. Oni su ti koji brkaju sjenku i bit: oni su simbol neizbježnih nesavršenosti kraljevine sjenki, a sve dok ostajemo s ove strane, veo se ne može dokinuti. Crni Tatari iz Sibira kažu da kad je demijurg Pajana oblikovao prve ljude, otkrio je da ih ne može obdariti životvornim duhom. Stoga je morao otići na nebo i dobaviti duše od nadboga Kudaija, a za to vrijeme je ostavio ćosava psa da čuva prilike koje je oblikovao. Dok ga nije

317

K 

bilo, došao je đavo Erlik. I Erlik je rekao psu: “Gol si golcat. Obdarit ću te zlaćanim krznom predaš li ove ljude bez duše meni u ruke.” Prijedlog se svidio psu, pa je napasniku predao ljude koje je čuvao. Erlik ih je oskvrnuo pljuvačkom, ali nadao se u bijeg čim je opazio kako stiže Bog da im podari život. Bog je vidio što se zbilo, pa je izvrnuo ljudska tijela naopačke. Zbog toga imamo pljuvačku i nečist u svojoj utrobi.;*0 Narodne mitologije prilaze priči o stvaranju tek u trenutku kad transcedentalne emanacije prelaze u prostorne oblike. Svejedno, one se ne razlikuju od velikih mitologija ni u jednom bitnom elementu dok vrednuju okolnosti ljudskog života. Njihovi simbolički protagonisti odgovaraju važnošću – a često i osobinama i djelima – onima iz viših ikonografija, a svijet čuda u kojemu se kreću upravo je isti kao i onaj iz većih otkrivenja: svijet i doba između duboka sna i budne svijesti, zona gdje se Jedno razbija u mnogostruko, a mnoštvo biva izmireno u Jednome.

318

D   

D  !

. M  % Očev svjetotvorni duh prelazi u mnogostrukost zemaljskog iskustva kroz transformacijski medij – majku svijeta. Ona utjelovljuje prvotni element koji spominje drugi stih Postanka izrazom “Duh Božji lebdio je nad vodama.” U hinduističkom mitu, ona je ženski lik kroz koji je Jastvo začelo sva stvorenja. Apstraktnije shvaćena, ona je okvir što ograđuje svijet: “prostor, vrijeme i uzročnost” – ljuska kozmičkog jajeta. Još apstraktnije rečeno, ona je mamac koji je naveo Apsolut predan svome Jastvu na čin stvaranja svijeta. U mitologijama koje daju prednost majčinskom nad očinskim vidom tvorca, ta prvotna žena ispunjava svjetsku pozornicu na početku i igra uloge koje drugdje pripadaju muškim likovima. I djevica je, jer njezin je suprug ono Nevidljivo Neznano. Neobičan prikaz tog lika zatječemo u finskoj mitologiji. Prvo pjevanje runo Kalevale;** pripovijeda o tome kako se djevičanska kći zraka spustila iz nebeskog staništa u praiskonsko more i zatim stoljećima plutala na vječitim vodama.

319

K 

S  16 Tad moćan vjetar puhnu nevrijeme s istoka zapjeni more i valove nadiže. Vjetar djevu zaljulja ponesu vali curu pučinom plavom svrh silnih krijesta; navjetri se rodnica more je obremeni.  Sedam je stoljeća Vodena Majka plutala s djetetom u rodnici, ne mogavši ga roditi. Uputila je molitvu Ukku, Starcu, vrhovnome bogu, a on je poslao patku kržulju da svije gnjezdo na njezinu koljenu. Kržuljina jaja pala su s 320

D  !

koljena i razbila se; od krhotina su nastali zemlja, nebo, Sunce, Mjesec i oblaci. Zatim je Vodena Majka, plutajući i dalje, sama započela obavljati djelo Svjetotvorca. Nakon devet godina potkraj desetog ljeta  glavu iz mora diže i tjeme joj izroni; pa otpoče Stvarati svijet oblikovati na otvorenoj pučini sred prostranstva vodena. Gdjegod rukom uperi rtove rasporedi; gdjegod nogom nagazi ribama jame izbi; kad pod vodu zaroni dubine morske stvori. Bok svoj kopnu okrenu: blage obale svalja; noge kopnu upravi: lososišta isklesa; glavom kopno dotaknu: uvale tu udubi. Tad od kopna otpliva na pučini ostade morske stijene stvori i grebene skrivene brodolomne predjele pomorcima pogubne. 

321

K 

Ali djetešce joj je ostalo u tijelu i izraslo do sentimentalne srednje životne dobi: Väinämöinen nerođen još u njoj bard je vječni. Starina Väinämöinen u majci počivaše trideset punih ljeta i još trideset zima na mirnoj vodi i burnom valu. Misli on i promišlja kako li će živjeti u toj mračnoj rodnici u tijesnu boravištu mjesečine gdje nema gdje se Sunca ne vidi. Pa prozbori ovako riječi ove kaza: “Mjeseče, pomozi mi, Sunce, oslobodi me, ti, Veliki Medvjede savjetom me izvedi kroz izlaz nepoznati kroz dveri strane iz gnijezdâ malenih i tijesnih staništa! Namjerniku zemlju daj; pod nebesa me izvedi da mjesečinu vidim i blistavo mi Sunce

322

D  !

Velikog Medvjeda sjaj i svo zvjezdano nebo.” Kad ga Mjesec ne pusti ni Sunce oslobodi mučno sve mu postade i život pade teško: dveri tvrđe odškrinu prstenjakom pomaknu koštan zasun otvori lijevu nogu promoli preko praga noktima i kroz dveri koljenom. Glavom pade u vodu rukama u valove; čovjek se moru predaje svat na valu ostaje.+; Prije nego što je Väinämöinen – junak već rođenjem – uspio doprijeti do obale, morao se suočiti s iskušenjem druge majčinske rodnice, iskonskoga kozmičkog oceana. Ostavši bez zaštite, morao je proći kroz inicijaciju suštinski neljudskih sila prirode. Na razini vode i vjetra morao je iznova doživjeti ono što je već vrlo dobro poznavao. Bje pet ljeta u moru, pet provede, pa i šest, sedam još, čak i osam. Iskorači na kopno, stade na rt bezimen kamenit, bez drveća. Kleknu na to tlo

323

K 

o ruke se osovi; mjesečinu pogleda Sunca se naužije Veliki Medvjed vidje i zvijezde nebeske. Rodi se Väinämöinen vrli bard tako nasta: Svemajka ga iznese, načini ga Ilmatar.++

. M   Univerzalna božica javlja se ljudima u nizu likova; jer učinci su stvaranja mnogostruki, složeni i međusobno proturječni kad se gledaju s motrišta stvorenog svijeta. Majka života u isti je mah majka smrti; nosi krinku ružnih demonica gladi i pošasti. Sumersko-babilonska astralna mitologija poistovjetila je ženske kozmičke aspekte s fazama planeta Venere. Kao zvijezda Danica, bila je djevica, kao zvijezda Večernica, bila je drolja, kao gospa noćnog neba, pak, Mjesečeva družica; a kad bi iščezla od Sunčeva blještavila, bila je paklena baba. Svugdje gdje je dopro mezopotamski utjecaj osobine sviju božica dotakla je svjetlost ove nestalne zvijezde. Mit iz jugoistočne Afrike, zabilježen u plemenu Wahungwe Makoni iz Južne Rodezije, prikazuje vidove Venere-majke u sprezi s prvim stadijima kozmogonijskog ciklusa. Ovdje je prvotni čovjek Mjesec; zvijezda Danica njegova je prva žena, zvijezda Večernica druga. Baš kao što je Väinämöinen izašao iz rodnice vlastitim naporom,

324

D  !

tako ovaj čovjek-Mjesec izlazi iz bezdanih voda. On i njegove žene bit će roditelji zemaljskih stvorenja. Priču smo primili u ovome obliku: “Maori (Bog) sazda prvog čovjeka i prozva ga Mwuetsi (Mjesec). Stavi ga na dno Dsivoe (jezera) i dade mu rog ngona pun ulja ngona.+9 Mwuetsi živjaše u Dsivoi. Mwuetsi reče Maoriju: ‘Hoću na zemlju.’ Maori reče: ‘Požalit ćeš.’ Mwuetsi reče: ‘Ipak, hoću na zemlju.’ Maori reče: ‘Pa idi na zemlju.’ Mwuetsi izađe iz Dsivoe i ode na zemlju. Zemlja bijaše hladna i prazna. Nije bilo ni trave, ni grmlja, ni drveća. Nije bilo životinja. Mwuetsi se rasplaka i reče Maoriju: ‘Kako da tu živim.’ Maori reče: ‘Upozorih te. Krenuo si putem koji vodi u smrt. Međutim, dat ću ti družicu tvoje vrste.’ Maori dadne Mwuetsiju djevu po imenu Massassi, zvijezda Danica. Maori reče: ‘Massassi će ti dvije godine ženom biti.’ Maori dadne Massasi potpaljivač. Navečer Mwuetsi uđe s Massasi u špilju. Massassi mu reče: ‘Pomozi mi. Potpalit ćemo vatru. Prikupit ću chimandru (loživo) a ti vrti rusiku (vrtilicu potpaljivača).’ Massassi prikupi loživo. Mwuetsi zavrtje rusiku. Kad pripališe vatru, Mwuetsi leže s jedne strane, Massassi s druge. Vatra gorješe između njih. Mwuetsi pomisli: ‘Zašto mi Maori dadnu ovu djevu? Što ću ja s ovom djevom Massassi?’ Kad se smrknu, Mwuetsi uze rog ngona. Ovlaži kažiprst kapi ulja ngona. Mwuetsi reče: ‘Ndini chaambuka mhiri ne mhirir (Vatru ću skokom preskočiti).’+> Mwuetsi preskoči vatru. Mwuetsi priđe djevi Massassi. Mwuetsi dotače Massassino tijelo pomadom na svom prstu. Zatim se Mwuetsi vrati u postelju i zaspa.

325

K 

Mwuetsi se ujutro probudi i pogleda Massassi. Mwuetsi opazi da je Massasino tijelo nabreklo. Kad zora svanu, Massassi poče rađati. Massassi rodi trave. Massassi rodi grmlje. Massassi rodi drveće. Massassi rađaše sve dok zemlju ne prekriše trave, grmlje i drveće. Drveće izrastaše. Izrastaše sve dok ne dotače nebo. Kad drveće dotače nebo, poče kišiti. Mwuetsi i Massassi živjaše u obilju. Imadoše plodova i žita. Mwuetsi sagradi kolibu. Mwuetsi izradi željeznu lopatu. Mwuetsi izradi motiku i zasadi usjev. Massassi oplete zamke za ribe i poče loviti ribe. Massassi donosiše drvo i vodu. Massassi kuhaše. Tako Mwuetsi i Massassi živjahu dvije godine. Nakon dvije godine reče Maori Massassiju: ‘Vrijeme je.’ Maori vrati Massassi sa zemlje u Dsivou. Mwuetsi stade plakati. Gorko plakaše i reče Maoriju: ‘Što ću ja bez Massassi? Tko će mi donositi drvo i vodu? Tko će mi kuhati?’ Osam dugih dana plakaše Mwuetsi. Osam dugih dana plakaše Mwuetsi. Tad Maori reče: ‘Upozorih te da ideš u smrt. Ali dat ću ti još jednu ženu. Dat ću ti Morongo, zvijezdu Večernicu. Morongo će dvije godine uz tebe ostati. Zatim ću je vratiti sebi.’ Maori dadne Mwuetsiju Morongo. Morongo dođe Mwuetsiju u kolibu. Navečer Mwuetsi htjede leći sa svoje strane vatre. Morongo mu reče: ‘Ne lezi ondje. Lezi sa mnom.’ Mwuetsi leže uz Morongo. Mwuetsi uze rog ngona i namaza kažiprst pomadom. Ali Morongo reče: ‘Nemoj tako. Nisam kao Massassi. Namaži sad svoja stegna uljem ngona. Namaži moja stegna uljem ngona.’ Mwuetsi tako i postupi. Morongo mu reče: ‘Spari se sad sa mnom.’ Mwuetsi se spari s Morongo. Mwuetsi zaspa.

326

D  !

Pred jutro se Mwuetsi probudi. Pogleda Morongo i vidje da joj je tijelo nabreklo. U zoru Morongo poče rađati. Prvoga dana Morongo rodi kokoši, ovce i koze. Druge noći Mwuetsi opet leže s Morongo. Idućeg jutra Morongo rodi antilope i stoku. Treće noći Mwuetsi opet leže s Morongo. Idućeg jutra Morongo rodi prvo dječake, a zatim djevojčice. Dječaci rođeni ujutro stasaše do večeri. Četvrte noći Mwuetsi htjede opet leći s Morongo. Ali nadiže se oluja i Maori prozbori: ‘Prekini. Hitaš u smrt.’ Mwuetsi se prepade. Oluja prođe. Tad Morongo reče Mwuetsiju: ‘Izradi vrata kojima ćeš zatvoriti ulaz u kolibu. Tako Maori neće moći vidjeti što radimo. Tako ćeš moći leći sa mnom.’ Mwuetsi izradi vrata. Njima zatvori ulaz u kolibu. Zatim leže s Morongo. Mwuetsi potom zaspa. Pred jutro se Mwuetsi probudi. Mwuetsi vidje da je Morongino tijelo nabreklo. U zoru Morongo poče rađati. Morongo rodi lavove, leoparde, zmije i škorpione. Maori to vidje. Maori reče Mwuetsiju: ‘Upozorih te.’ Pete noći Mwuetsi htjede opet leći s Morongo. Ali Morongo reče: ‘Gle, kćeri ti stasahu. Spari se s kćerima.’ Mwuetsi pogleda svoje kćeri. Vidje da su naočite i stasale. Tako leže s njima. Rodiše mu djecu. Djeca rođena ujutro stasaše do večeri. I tako Mwuetsi postade Mambo (kralj) velikoga naroda. Ali Morongo leže sa zmijom. Morongo više ne rađaše. Živjaše sa zmijom. Jednog se dana Mwuetsi vrati Morongo i htjede leći s njom. Morongo reče: ‘Prekini.’ Mwuetsi reče: ‘Ali želim.’ On leže s Morongo. Pod Moronginim krevetom ležaše zmija. Zmija ugrize Mwuetsija. Mwuetsi se razboli.

327

K 

Nakon što zmija ugrize Mwuetsija, Mwuetsi se razboli. Sutradan prestade kišiti. Biljke se sparušiše. Rijeke i jezera se isušiše. Životinje uginuše. Ljudi stadoše mrijeti. Mnogo ljudi umre. Mwuetsijeva djeca pitaše se: ‘Što ćemo?’ Mwuetsijeva djeca rekoše: ‘Pitat ćemo hakatu (svete kockice).’ Djeca upitaše hakatu. Hakata reče: ‘Mambo Mwuetsi je bolestan i tužan. Vratite Mwuetsi u Dsivou.’ Zatim Mwuetsijeva djeca udaviše Mwuetsija i sahraniše ga. Sahraniše Morongo uz Mwuetsija. Izabraše drugoga da bude Mambo. I Morongo živjaše dvije godine u Mwuetsijevome Zimbabweu.”+ Svaki od tri stadija rađanja očito predstavlja po jednu epohu u razvoju svijeta. Obrazac slijeda bio je unaprijed poznat, gotovo kao nešto već viđeno; na to ukazuje upozorenje Svevišnjega. Ali Mjesečev Čovjek, onaj Moćni Živući, nije dao da se spriječi ostvarivanje njegove sudbine. Razgovor na dnu jezera dijalog je vječnosti i vremena, “rasprava živih”: “Biti ili ne biti.” Neutaživa želja konačno dobiva uže: nastaje kretanje. Supruge i kćeri Mjesečeva Čovjeka utjelovljenja su i sredstva njegove sudbine. Kako se razvijala njegova svjetotvorna volja, tako su i vrline i osobine božice-majke doživljavale preobražaj. Nakon rođenja iz rodnice elemenata, prve dvije supruge bile su predljudske, iznadljudske. Ali s nastavkom kozmogonijskog kruženja i prelaskom momenta rasta iz praiskonskih ka ljudsko-povijesnim oblicima, gospodarice kozmičkih rođenja povlačile su se, prepuštajući polje ljudskim ženama. S time je stari demijurški praotac u središtu svoje zajednice postao metafizički anakron. Kad se napokon umorio od puke ljudskosti i opet uželio supruge svojeg obilja, svijet se načas razbolio

328

D  !

od siline njegove reakcije, ali zatim se oslobodio i pobjegao. Poduzetnost je prešla na zajednicu potomaka. Simbolični, snom bremeniti likovi roditelja povukli su se u prvotni bezdan. Samo je čovjek preostao na uređenoj zemlji. Kruženje je otišlo dalje.

!. R  #   Poteškoću sad predstavlja svijet ljudskog života. Pod vodstvom praktičnog suda kraljeva i svećenićkih naputaka temeljenih na kockicama božanskog otkrivenja,+0 polje svijesti tako se skuplja da se široke crte ljudske komedije gube u zbrci suprotstavljenih nakana. Nazori ljudi postaju skučeni, sposobni shvatiti tek opipljive, osvijetljene površine bitka. Pogled u dubinu uskraćuje se. Bitni oblik ljudske agonije više se ne vidi. Društvo posrće u greške i nesreće. Mali Ego je preoteo sudačko sjedište Jastva. Ovo je trajna tema mita i znani vapaj proročkih glasova. Ljudi žude za osobom koja će, u svijetu izopačenih tijela i duša opet predočiti inkarnirani zor. Taj mit poznajemo iz vlastite predaje. Javlja se posvuda, pod raznim krinkama. Nakon što lik Heroda (krajnjeg simbola nepravednog, nepopustljivog ega) dovede čovječanstvo do dna duhovne izopačenosti, okultne sile ciklusa same se pokreću. U neupadljivu se selu rađa djeva koja će se održati neoskvrnjenom od pomodnih zabluda svoga naraštaja: minijatura kozmičke žene, nevjeste vjetra, stupa među ljude. Njezina rodnica, spremna i netaknuta poput praiskonskog bezdana, samom svojom spremnošću priziva onu prvotnu snagu koja je oplodila svijet.

329

K 

“Pa jednoga dana, dok je Marija kraj vrela krčag punila, prikaza joj se anđeo Gospodnji i reče: ‘Blagoslovljena si, Marijo, jer u utrobi svojoj ti pripremi Gospodinu stanište. Gle, svjetlost će nebeska sići i u tebi se nastaniti, i kroza te čitav svijet obasjati.”+* Priča se posvuda pripovijeda, i to tako zapanjujuće istovjetna u glavnim crtama da su prvi kršćanski misionari morali pomisliti kako to zacijelo sâm Sotona podvaljuje rugla njihova učenja gdje god oni prionuli poslu. Fratar Pedro Simón u svojoj knjizi Noticias historiales de las conquistes de Tierra Firme en las Indias Occidentales (Cuenca &>.) izvještava da je, nakon što se počelo pokrštavati narode Tunja i Sogamozzo u južnoameričkoj zemlji Kolumbiji, “demon toga kraja počeo davati suprotne nauke. Između ostalog, nastojao je obezvrijediti svećenikova naučavanja o Utjelovljenju, izjavivši da do njega još nije došlo; ali da će ga Sunce netom prouzročiti: uzet će tijelo u rodnici djevice u selu Guacheta, koju će oploditi zrakama, ne oskvrnuvši joj nevinost. Vijest se pronijela čitavim područjem. I zbilo se da je glavar dotičnog sela imao dvije nevine kćeri, a svaka je željela da se to čudo ostvari u njoj. One su tako počele svakog jutra u praskozorje odlaziti iz očevih nastambi i vrtova; popele bi se na jedno od brojnih brda oko sela, okrenule prema izlazećem Suncu i namjestile tako da ih prve Sunčeve zrake slobodno mogu obasjati. Trajalo je to danima, kad je Bog (čije su prosudbe nedokučive) dopustio demonu da se zbude ono što je i kanio, upravo tako da jedna kći zatrudni, kako je izjavila, sa Suncem. Nakon devet mjeseci na svijet je donijela velikog i vrijednog hacuatu, kako zovu smaragd. Uzela ga je, umotala u pamuk i stavila u njedra, gdje ga je zadržala danima, nakon čega se preobra-

330

D  !

zio u živo biće: sve po nalogu demona. Dijete su nazvali Goranchacho i odgojili ga u kućanstvu glavara, njegova djeda, do navršene dvadeset četvrte godine života.” Zatim je u slavljeničkoj povorci otišao u glavni grad zemlje, slavljen u svim pokrajinama kao “Sunčevo Dijete.”+& Hinduistička mitologija pripovijeda o djevi Parvati, kćeri gorskog kralja Himalaye, koja se povukla u visoko gorje i posvetila vrlo strogim askezama. Tiranski titan po imenu Taraka bio je silom zavladao svijetom, a proročanstvo je kazalo da ga svrgnuti može samo sin Nadboga Šive. Šiva je, međutim, bio bog joginskog načela – odvojen, sam, povučen u meditiranje. Bilo je nemoguće ikako nagnati Šivu da začne sina. Parvati je odlučila izmijeniti stanje svijeta tako što će meditiranjem postati ravna Šivi. Odvojena, sama, povučena u svoju dušu, i ona je gola postila pod jarkim suncem, dodajući još vreline potpaljivanjem četiriju lomača na sve četiri strane svijeta. Naočito joj se tijelo sparušilo do krhka sklopa kostiju, koža joj je odebljala i otvrdnula. Kosa joj je stršala, razbarušena i slijepljena. Njezine meke, vlažne oči upalile su se. Jednoga dana onuda je naišao mladi braman i upitao zbog čega jedna krasotica uništava samu sebe takvim patnjama. “Žudim”, odgovorila mu je, “za Šivom, Najvišime. Šiva je bog samoće i nepomutljiva usredotočenja. Posvetila sam se stoga ovim askezama ne bih li ga izvela iz uravnoteženja i ljubavlju ga privela sebi.” “Šiva je”, reče mladić, “bog uništenja. Šiva je Zatornik Svijeta. Šivu raduje meditiranje na grobištima sred vonja leševa; ondje on gleda trulež smrti, milu njegovome razor-

331

K 

nom srcu. Šivini su vijenci od živih zmija ispleteni. Šiva je k tome i prosjak, i nitko ništa ne zna o njegovu rođenju.” Djevica reče: “On nadilazi poimanje takvih kao što si ti. Prosjak, ali i izvorište bogatstva; užasan, ali i vrelo miline; vijence od zmija ili vijence od dragulja može staviti ili skinuti kako mu je volja. Kako bi se rodio, kad je tvorac nestvorenog! Šiva je moja ljubav.” Mladić nato skinu krinku sa sebe – i bje Šiva.+&&

. N  #       Buddha je s neba u majčinu rodnicu sišao u liku mliječnobijela slona. Azteškoj Coatlicue, “Zmijopletenoj Suknji”, prišao je bog u liku pernate kugle. Glave Ovidijevih Metamorfoza vrve nimfama koje salijeću bogovi u raznim krinkama: Jupiter kao bik, labud, zlatna kiša. Svaki slučajno progutani list, svaki orah ili čak udah povjetarca mogu dostajati da oplode spremnu utrobu. Sila začetka je posvuda. A već prema hiru ili sudbini trena, začet će se ili junakspasitelj ili demon-zatornik svijeta – to se nikad ne zna. Prikazi djevičanskog rođenja česti su u narodnoj predaji kao i u mitu. Jedan primjer će biti dovoljan: čudna narodna pripovijest iz Tonge, dio maloga kruga priča o “naočitu čovjeku” Sinilauu. Ova je pak posebno zanimljiva, ne zbog svoje iznimne apsurdnosti, već zato što kroz neosviještenu burlesku jasno iznosi svaki bitni motiv tipičnoga junakovog životopisa: djevičansko rođenje, potragu za ocem, iskušenje, pomirbu s ocem, uzašašće i krunidbu djevičanske majke i konačno nebesku pobjedu pravih sinova, dok se oni lažni peku.

332

D  !

“Bio jednom jedan čovjek koji je imao ženu, a žena je bila trudna. Kad je došlo vrijeme da se dijete rodi, žena pozva muža da je dođe podići, kako bi ga donijela na svijet. Ali rodila je školjku, a muž ju je ljutito bacio. Ona ga međutim zamoli da uzme tu školjku i ostavi je u Sinilauovu bazenu. Dođe se zatim Sinilau okupati i baci kokosovu ljusku kojom se prao u vodu. Školjka dopuže, poče sisati kokosovu ljusku i zatrudnje. Jednoga dana ona žena, školjkina mati, vidje gdje se školjka kotrlja prema njoj. Ljutito upita školjku zašto je došla, ali školjka joj odvrati da se ljutnja ne priliči i zamoli je da ogradi mjesto gdje bi mogla roditi. Staviše tako zaslon, a školjka rodi naočito muško djetešce. Zatim se otkotrlja natrag u bazen, a žena uze skrbiti za dijete, nadjenuvši mu ime Fatai-što-pod-sandalovinom-ide. Vrijeme odmicaše, i gle, školjka opet obremeni, pa se još jednom dokotrlja do kuće kako bi ondje mogla roditi dijete. Sve se opet jednako ponovi i školjka opet rodi naočita dječačića, prozvana Mirta-nasumce-ispletena-u-fataiju. I on ostade na skrbi one žene i njezina muža. Kad dječaci izrastoše u momke, žena ču da Sinilau sprema upriličiti slavlje, pa odluči da mu trebaju nazočiti i njezina dva unuka. Stoga pozva mladiće i reče im da se pripreme, te doda kako je čovjek na čije slavlje idu njihov otac. Kad stigoše na prizorište slavlja cio se narod zagleda u njih. Nije bilo žene koja ih pomno ne promatraše. U prolazu ih skupina žena pozva da skrenu prema njima, ali dvojica mladića odbiše i nastaviše sve do mjesta gdje se pila kava. Ondje poslužiše kavu. Ali Sinilau se razljuti što mu pokvariše slavlje, pa naloži da mu donesu dvije zdjele. Zatim naloži svojima da

333

K 

ščepaju jednoga mladića i isijeku ga. Tako naoštriše bambusov nož da ga isijeku, ali kad mu staviše vršak na tijelo, on samo skliznu s kože, a mladić viknu: Nož je stavljen i klizi Sjedi samo i gledaj nas Bili mi poput tebe ili ne. Zatim Sinilau upita što je to mladić rekao, pa mu ponoviše stihove. Stoga on naloži da mu dovedu oba mladića, te ih upita tko im je otac. Oni mu odvratiše da je on sâm njihov otac. Sinilau poljubi pronađene sinove i reče im da otiđu po svoju majku. Stoga odoše u bazen, uzeše školjku i odnesoše je baki, koja je razbi, a na njenu mjestu se ukaza ljupka žena po imenu Hina-što-stanuje-u-rijeci. Zatim krenuše natrag Sinilauu. Oba su mladića nosila rogožine s resama kakve se zovu taufohua; ali majka je na sebi imala vrlo lijepu rogožinu kakva se zove tuoua. Dva su sina išla sprijeda, a Hina za njima. Kad su došli do Sinilaua zatekli su ga gdje sjedi sa svojim suprugama. Mladići su sjeli svaki na jedno Sinilauovo bedro, a Hina uz njega. Zatim Sinilau naloži da se pripravi pećnica i dobro zažari; pa uzeše supruge i njihovu djecu, te ih ubiše i ispekoše; ali Sinilau se oženi Hinom-što-stanuje-u-rijeci.”+&

334

T   

P    

. P     Prešli smo dva stadija: prvi, od neposrednih emanacija Nestvorenog Tvorca do protočnih no bezvremenskih likova mitološke ere, i drugi, od tih Stvorenih Tvoraca do sfere ljudske povijesti. Emanacije su se zgusnule, polje svijesti saželo. Ondje gdje su se nekoć vidjela uzročna tijela, sada tek njihovi drugostupanjski učinci postaju oštri u maloj zjenici čvrstih činjenica ljudskoga oka. Kozmogonijski ciklus stoga više neće iznositi bogovi, koji su postali nevidljivi, već junaci, više ili manje ljudske naravi, kroz koje se ostvaruje sudbina svijeta. Na ovoj crti mitovi o stvaranju svijeta ustupaju mjesto legendama – kao u Knjizi Postanka nakon izgona iz vrta. Metafizika prelazi u prapovijest, isprva mutnu i nejasnu, ali postupno sve podrobniju u pojedinostima. Junaci postaju sve manje bajkoviti, sve dok se u konačnici, u završnim stadijima raznih lokalnih predaja, legenda ne stopi sa zajedničkom dnevnom svjetlošću zabilježenih vremena. Mwuetsi, Mjesečev Čovjek, bio je odsječen poput zapela sidra; zajednica njegove djece otplovila je oslobođeno u danji svijet budne svijesti. Ali saznajemo da je među njima bilo izravnih sinova toga sad podmorskog oca, koji su, po335

K 

put njegovih prvorođenaca, izrasli iz djece u muškarce tijekom jednog jedinog dana. Ti posebni nositelji kozmičke moći tvorili su duhovnu i društvenu aristokraciju. Ispunjeni dvostrukim nabojem stvaralačke energije sâmi su bili izvori otkrivenja. Takvi se likovi javljaju na pozornici praskozorja svake legendarne prošlosti. Oni su junaci kulture, utemeljitelji gradova. Kineske kronike bilježe da nakon što se zemlja učvrstila, a narodi stali naseljavati riječne krajeve, među njima je vladao Fu Hsi, “Nebeski car” (*9;.-0;0. p. n. e.). Poučio je svoja plemena ribolovu mrežama, lovu i uzgoju domaćih životinja, razvrstao narod u klanove i uspostavio brak. Iz nadnaravne pločice koju mu je povjerila ljuskava neman u obliku konja iz voda rijeke Meng izveo je Osam dijagrama, do danas temeljnih simbola tradicionalne kineske misli. Rodio se čudesnim začećem nakon dvanaest mjeseci boravka u majčinoj utrobi; imao je zmijsko tijelo ljudskih ruku i volujske glave.+&; Njegov nasljednik, Shen Nung, “Zemaljski car” (0;0.>*0. p. n. e.) bio je visok osam stopa i sedam palaca, ljudska tijela, ali bikovske glave. Čudesno je začet djelom zmaja. Posramljena majka ostavila je nedonošče na gorskom obronku, ali divlje su ga zvijeri zaštitile i othranike, a kad je ona za to saznala dovela ga je kući. Shen Nung u jednom je danu otkrio sedamdeset otrovnih biljaka i protuotrova: kroz stakleni pokrov na trbuhu promatrao je varenje svake biljke. Zatim je sastavio farmakopeju koja se i danas koristi. Izumio je plug i sustav trampe; kineski ga seljak obožava kao “kneza žitarica”. U dobi od stotinu šezdeset osam godina pridružio se besmrtnicima.+&+

336

P    

Ovakvi zmijski kraljevi i minotauri pripovijedaju o prošlosti kad je car nosio posebnu svjetotvornu, svjetonosnu moć, umnogome veću od one sadržane u običnome ljudskom tijelu. U tim vremenima obavljen je teški titanski posao sveobuhvatne uspostave temelja naše ljudske civilizacije. Ali s odvijanjem ciklusa stiglo je razdoblje kad više nije trebalo obaviti protoljudski ili nadljudski posao; ovo je djelo bilo upravo ljudsko – ovladavanje strastima, istraživanje umjetnosti, razrada gospodarskih i kulturnih institucija države. Sad više nisu bili potrebni utjelovljenje Mjesečeva Bika, Zmijska mudrost ili Osam dijagrama sudbine, već savršen ljudski duh osjetljiv za potrebe i nadanja srca. Kozmogonijski ciklus stoga daje cara u ljudskom obliku koji će svim naraštajima ostati primjer čovjeka-kralja. Huang Ti, “Žuti car” (>*.-9*. p. n. e.), bio je treći od ove uzvišene Trojice. Njegova majka, prilježnica kneza iz pokrajine Chao-tien, začela ga je kad je jedne noći ugledala blistavu zlaćanu svjetlost oko sazviježđa Velikog Medvjeda. Dječak je progovorio već sa sedamdeset dana, a u dobi od jedanaest godina naslijedio je prijestolje. Svojstvena mu je odlika bila moć snivanja: u snu je mogao posjetiti najdalje predjele i općiti s besmrtnicima u natprirodnoj kraljevini. Nedugo nakon dolaska na vlast Huang Ti pao je u san koji je potrajao puna tri mjeseca, tijekom kojega je usvojio nauk vladanja srcem. Nakon drugog sna usporedive dužine vratio se s moći poučavanja ljudi. Poučio ih je upravljanju silama prirode u vlastitim srcima. Ovaj čudesni čovjek vladao je Kinom stotinu godina, a za njegove vladavine narod je uživao istinsko zlatno doba. Okružio se šestoricom velikih upravitelja i uz njihovu pomoć sastavio kalendar, uveo matematičko računanje i po-

337

K 

učio izradu alata od drveta, keramike i kovine, gradnju brodova i kočija, uporabu novca i izradu glazbala od bambusovine. Odredio je javna mjesta za štovanje Boga. Uspostavio je granice i zakone privatnog vlasništva. Njegova je kraljica otkrila vještinu predenja svile. Zasijao je stotinu vrsta žita, povrća i drveća, pokrenuo uzgoj ptica, četveronožaca, gmazova i kukaca, poučavao uporabu vode, vatre, drveta i zemlje, te uredio kretanje plime i oseke. Prije nego što će umrijeti u dobi od sto jedanaest godina, u vrtovima Carstva pojavili su se feniks i jednorog, kao dokazi savršenstva njegove vladavine.+&9

. D        Prijašnji kulturni junak sa zmijskim tijelom i bikovskom glavom od rođenja je nosio u sebi spontanu kreativnu moć prirodnog svijeta. To je bio smisao njegova obličja. Čovječji se junak, pak, mora “spustiti” kako bi opet uspostavio sponu s podljudskim. U tome leži, kao što smo vidjeli, smisao junakove pustolovine. Ali tvorci legende rijetko su se kad zadovoljavali tek shvaćanjem najvećih junaka svijeta pukim ljudskim bićima koja su se probila kroz obzorja što ograničavaju njihove bližnje i vratila s onakvim blagodatima kakva bi pronašao i bilo koji drugi čovjek sumjerljive vjere i hrabrosti. Baš suprotno, uvijek se težilo obdariti junaka iznimnim moćima od samoga rođenja, ili čak od trenutka začeća. Čitav se junački život prikazuje kao igrokaz čudesa, na vrhuncu kojega se odvija velika središnja pustolovina.

338

P    

Ovo odgovara gledištu da je junaštvo predodređeno, a ne tek postignuto, i otvara problem odnosa životopisa i ličnosti. Isusa se, primjerice, može smatrati čovjekom koji je pomoću askeze i meditiranja dosegao mudrost; može se, s druge strane, vjerovati da se to spustio bog i latio se proživljavanja ljudskog životnog puta. Prvi nazor navest će nas da doslovce počnemo oponašati učitelja, ne bismo li se upravo poput njega probili do transcedentnog, iskupiteljskog iskustva. Ali drugi nazor kazuje da je junak prije simbol za promišljanje nego primjer za doslovno slijeđenje. Božansko biće otkrivenje je svemoćnoga Jastva, koje boravi u svima nama. Promišljanju života tako valja pristupiti kao meditaciji o vlastitoj imanentnoj božanstvenosti, a ne kao uvodu u precizno oponašanje, pri čemu pouka ne glasi “Postupaj ovako i budi dobar”, već “Znaj ovo i budi Bog.”+&> U I. dijelu, “Junakovoj pustolovini”, promatrali smo iskupiteljsko djelo s prvog stanovišta, koje se može nazvati psihološkim. Sad nam ga valja opisati s drugoga, gdje ono postaje simbol istog onog metafizičkog otajstva koje je junak sâm morao iznova otkriti i iznijeti na vidjelo. U ovom ćemo poglavlju, stoga, prvo razmotriti čudesno djetinjstvo, kojim se pokazuje kako se posebna manifestacija imanentnog božanskog načela utjelovila u svijetu, a zatim, slijedom, različite životne uloge kroz koje junak može izvesti svoje sudbinsko djelo. One neće uvijek biti istog reda veličine, već prema potrebama vremena. Izraženo već uspostavljenim pojmovima, prvi junakov zadatak je svjesno proživljavanje prethodnih stadija kozmogonijskog ciklusa; probijanje ka početku kroz epohe emanacija. Drugi je, stoga, vratiti se iz tog bezdana do

339

K 

ravnine suvremenog života, gdje će kao čovjek preobražavati demijurške potencijale. Huang Ti imao je moć snivanja: to je bio njegov put silaska i povratka. Väinämöinenovo drugo, odnosno vodeno rođenje vratilo ga je iskustvu elementarnog. U priči o supruzi školjki s Tonge, povratak je započeo rođenjem majke: braća junaci ponikli su iz podljudske rodnice. Junakova djela u drugom dijelu njegova osobnog ciklusa biti će razmjerna dubini njegova poniranja u prvome. Sinovi supruge školjke uzdigli su se s razine životinja; tjelesnom su ljepotom bili nenadmašni. Väinämöinen se preporodio iz elementarnih voda i vjetrova; mogao je stoga bardskom pjesmom raspiriti ili umiriti elemente prirode i ljudskog tijela. Huang Ti putovao je kraljevstvom duha; naučavao je sklad srca. Buddha se probio čak i kroz zonu bogova-tvoraca i vratio iz ništavila; donio je spas od kozmogonijskog kruženja. Ako djela neke stvarne povijesne ličnosti kazuju da je bila junak, graditelji legende o njoj smislit će pustolovine koje joj odgovaraju dubinom. Bit će prikazane kao putovanja u čudesne predjele i valja ih tumačiti kao simbole, s jedne strane, spuštanja u noćno more psihe, a s druge, predjela i vidova ljudske sudbine manifestiranih u dotičnim životima. Akadskog kralja Sargona (oko 99. p. n. e.) rodila je majka pučanka. Oca mu se nije znalo. Stavljen u košaru od rogožine i predan vodama Eufrata; rijeka ga je odnijela rataru Akkiju, koji ga je odgojio za vrtlara. Božica Ištar bila je naklona mladiću. Tako je konačno postao kralj i car, slavljen kao živući bog.

340

P    

Chandragupta (četvrto stoljeće p. n. e.), osnivač hinduističke dinastije Maurya, bio je ostavljen u zemljanom ćupu na pragu staje. Otkrio ga je stočar i uzeo ga za posinka. Kad se mali Chandragupta jednoga dana s drugom djecom igrao Natkralja na Sudišnome prijestolju, naložio je da se najgorim prijestupnicima odsijeku šake i stopala; zatim su se, na njegovu riječ, odrubljeni udovi smjesta vratili na mjesto. Kad je princ u prolazu opazio tu čudesnu igru, kupio je dijete za tisuću haršapana i kod kuće prema tjelesnim obilježjima otkrio da ono pripada Mauryama. Roditelji pape Grgura Velikog (9+.?->+. n. e.) bili su blizanci-plemići koje je đavo nagnao na rodoskvrnuće. Majka ga je iz pokore povjerila moru u košarici. Našli su ga i podigli ribari i u dobi od šest godina poslali svećenicima u kloštar na odgoj. Ali on je želio živjeti kao vitez-ratnik. Stupio je u barku i čudesno otplovio u zemlju svojih roditelja, gdje je osvojio ruku kraljice – za koju se uskoro ispostavilo da je njegova majka. Otkrivši to drugo rodoskvrnuće, Grgur je sedamnaest godina u pokori ostao privezan lancima za hrid nasred pučine. Ključeve lanaca bacili su u more, ali kad su ih na isteku tih dugih godina otkrili u trbuhu ribe, to se protumačilo kao znak providnosti: pokajnika su odveli u Rim, gdje je s vremenom bio izabran za Papu.+& Karla Velikog (+.-0&+.) u djetinjstvu su ugnjetavala starija braća, pa je pobjegao u saracensku Španjolsku. Ondje je pod imenom Mainet kralju učinio iznimne usluge. Preveo je kraljevu kći na kršćanstvo i u tajnosti se dogovorio vjenčati s njom. Obavivši i druga junačka djela, kraljevski se mladić vratio u Francusku, gdje je svrgnuo bivše ugnjetavače i pobjedonosno preuzeo krunu. Zatim je vla-

341

K 

dao stotinu godina, okružen zodijakom od dvanaestorice sebi ravnih. Svi svjedoci tvrde da su mu brada i kosa bile vrlo duge i sijede.+&0 Kad je jednoga dana sjedio pod sudišnim stablom pravedno je presudio zmiji, a gmaz mu je u znak zahvalnosti darovao hamajliju koja ga je uplela u ljubavnu vezu s već mrtvom ženom. Taj amulet pao je u bunar u Aixu: stoga je Aix postao omiljeno carevo boravište. Nakon duga ratovanja protiv Saracena, Sasa, Slavena i Sjevernjaka bezvremenski je car umro; ali on samo spava, i probudit će se u času odsudne nevolje svoje domovine. Krajem Srednjeg vijeka jedanput i jest ustao iz mrtvih i pridružio se križarskoj vojni.+&* Svi ovi životopisi donose temu izgona i povrata novorođenog djeteta, racionaliziranu na razne načine. Riječ je o istaknutoj osobini svih legendi, narodnih pripovijesti i mitova. Obično se ulaže izvjestan napor da se događaju dade određen privid fizičke uvjerljivosti. Međutim, kad je dotični junak veliki patrijarh, čarobnjak, prorok ili utjelovljenje, čudima se dopušta razvoj preko svih ograda. Narodna hebrejska legenda o rođenju oca Abrahama daje primjer neuvijeno nadnaravnog izgnanstva djetešceta. Za njegovo je rođenje Nimrod doznao od zvijezda, “jer taj uznositi kralj bijaše vrstan astrolog, te mu se obznani da će se u njegovo doba roditi čovjek koji će ustati protiv njega i pobjedonosno prokazati njegovu religiju. Prestravljen sudbinom koju mu prorekoše zvijezde, on dozva kneževe i upravitelje i zamoli ih da ga posavjetuju kako da postupi. Odgovoriše mu ovako: ‘Naš jednoglasan savjet glasi da ti valja sazdati silnu kuću, na ulaz postaviti stražu i objaviti diljem svoje kraljevine kako su sve trudnice dužne onamo doći zajedno s babicama, koje trebaju ostati s njima do po-

342

P    

roda. Kada dođe vrijeme da žena rodi, i ako dijete dođe na svijet, babici će biti dužnost da ga ubije, bude li muško. Bude li pak dijete žensko, ostat će na životu, a majka će dobiti darove i vrijedne odore, dok će glasnik objaviti: “Tako biva s onom koja kćeri rađa!”’ Kralju se svidi ovaj savjet, pa proglasom objavljenim diljem njegova kraljevstva okupi sve graditelje da mu sazdaju silnu kuću, visoku šezdeset lakata, a široku osadeset. Nakon što je dovršiše, on izda drugi proglas i okupi sve trudnice onamo, gdje im je valjalo ostati do izmaka trudnoće. Časnici bijahu zaduženi da odvedu žene u tu kuću, a u nju i oko nje bi postavljena straža kako žene ne bi pobjegle. Nadalje, on u kuću posla babice i zapovijedi im da sasijeku mušku djecu na majčinskim prsima. Rodi li pak žena djevojčicu, valja je uresiti lanom, svilom i vezenim odorama, i izvesti iz pritvora uz visoke počasti. Tako pobiše čak sedamdeset tisuća djece. Zatim anđeli dođoše Bogu i kazaše: ‘Ne vidiš li što taj čini, taj grešnik i hulnik Nimrod, Kanaanov sin, što tolika nevinašca ubija koja nikakva zla ne počiniše?’ Bog im odgovori ovako: ‘Anđeli sveti, znam to i vidim, jer ne drijemam niti spavam. Gledam i znam sve tajno i sve otkriveno, a vi ćete posvjedočiti što ću učiniti s tim grešnikom i hulnikom, jer Svojom ću ga rukom kazniti.’ Baš u to vrijeme Terah uze Abrahamovu majku, a ona zatrudnje… Kad joj dođe vrijeme, u silnu strahu odluta iz naselja u pustinju. Pođe rubom doline i naiđe na pećinu. Tu se skloni i sutradan dobi trudove, pa rodi sina. Djetetov lik poput sunčeva sjaja obasja cijelu pećinu, a majka bijaše sva izvan sebe od sreće. Djetešce što ga rodi bijaše naš otac Abraham.

343

K 

Majka se rastuži, pa reče sinu: ‘Jao, što te rodih u vrijeme Nimrodova kraljevanja. Zbog tebe je sedamdeset tisuća muške djece pobijeno, a mene strava zbog tebe hvata, da ne čuje da postojiš, da te ne sasiječe. Bolje da u ovoj pećini stradaš nego da te moje oči vide gdje mi te na prsima ubijaju.’ Ona uze svoje haljine pa u njih umota dječaka. Zatim ga ostavi u pećini, rekavši ovako: ‘Gospodin bio uz tebe, ne iznevjerio te i ne napustio te.’ Tako ona ostavi Abrahama u pećini, bez dojilje, a on poče plakati. Bog posla Gabrijela da ga podoji, a anđeo učini da mlijeko djetetu teče iz malog prsta desne ruke, pa ga Abraham sisaše do deseta dana života. Tada usta i prohoda, izađe iz pećine i pođe rubom doline. Kad sunce zapade i zvijezde zasjaše, on reče: ‘Ta to su bozi!’ No zora svanu i zvijezde se više ne vidješe, a tad on reče: ‘Njih štovati neću, jer bozi nisu.’ Nato granu sunce, a on reče: ‘Ovo je moj bog, njega ću slaviti.’ No sunce opet zapade, a on reče: ‘Nije to bog’, pa kad opazi mjesec, prozva njega bogom svojim, kojemu će odavati božanske počasti. Zatim se mjesec smrknu, a on viknu: ‘Ta ni ovo nije bog! Ima Jedan koji sve njih pokreće.’”+ Crne Noge iz Montane pripovijedaju o mladom borcu Kut-o-yisu kojeg su skrbnici otkrili kad su starac i starica zakuhali ugrušak bivolje krvi u loncu. “Iz lonca se umah začu kao da to dijete plače, kao da ga boli, peče ili prži. Pogledaše u kuhalo, vidješe maloga dječaka i smjesta ga izvadiše iz vode. Silno se iznenadiše… Sad, četvrtoga dana dijete im reče: ‘Zavežite me uzama redom za svaku od potpornih greda kolibe, pa kada do zadnje dođem, iz uza ću ispasti i odrastao biti.’ Starica tako i učini; dok ga

344

P    

je vezala za svaku potpornu gredu opažala je kako raste, a kad ga je konačno zavezala za zadnju, bio je odrastao.”+& Narodne pripovijesti obično podržavaju ili nadomještaju ovu temu izgnanika temom prezrenoga ili obogaljenoga: zlostavljanoga najmlađeg sina ili kćeri, siročeta, posinka, ružnog pačeta ili paža niskog roda. Dok je majci gazila grnčarsku glinu, djevojka iz naroda Pueblo osjetila je kako joj je blato prsnulo po nozi, ali nije za to marila. “Za koji dan djevojka oćutje da joj se nešto miče u trbuhu, ali ne pade joj na pamet da bi mogla roditi. Majci ništa ne reče. Ali raslo je i raslo. Jednoga jutra jako joj pozli. Poslijepodne rodi dijete. Tek tada majka shvati da joj kći bijaše trudna. Majka se jako rasrdi; ali kad pogleda dijete, vidje da nije poput djeteta, već da je obla stvarčica s dvije izbočine, poput malog ćupa. ‘Odakle ti to?’ upita je majka. Ali djevojka samo plakaše. Uto dođe njezin otac. ‘Neka, drago mi je što je rodila dijete’, reče. ‘Ali to nije dijete’, reče majka. Otac ga pogleda i vidje da je to malen krčag za vodu. On postade veoma privržen malome krčagu. ‘Kreće se’, reče. Uskoro mali krčag poče rasti. Za dvadeset dana postade velik. Mogao je ići sa djecom i govoriti. ‘Djede, vodi me van, u razgledanje’, reče. Tako ga svakog jutra djed poče izvoditi, i on gledaše djecu, a ona se vezaše uz njega i otkriše da je on dječak, dječak Krčag. To otkriše iz njegovih riječi.”+ Ukratko: dijete sudbine mora proći dugo razdoblje života u sjeni. To je vrijeme iznimnih opasnosti, prepreka ili sramoćenja. Biva bačeno u vlastite unutarnje dubine ili u neznane vanjske predjele; u oba slučaja dotiče neistražen mrak. A to je zona neslućenih prisutnosti, dobrohotnih kao i zloćudnih: pojave mu se anđeo, životinja-pomoćni-

345

K 

ca, ribar, lovac, baba ili seljak. Odgojen u životnjskoj školi, ili, kao Siegfried, pod zemljom među gnomima koji hrane korijenje drveta života, ili pak sâm u nekoj sobici (postoji tisuću inačica te priče), šegrt svijeta uči lekciju snaga sjemena, skrivenih tik iza sfere izmjerenog i imenovanog. Mitovi se slažu da je potrebna iznimna sposobnost za suočenje i izlaženje na kraj s takvim iskustvom. Prikazi djetinjstava obiluju anegdotama o začudnoj snazi, dovitljivosti i mudrosti. Heraklo je udavio zmiju koju mu je u kolijevku poslala božica Hera. Maui iz Polinezije ulovio je i usporio Sunce – kako bi njegova majka-vrijeme stigla pripraviti svoj obrok. Abraham je, kao što smo vidjeli, spoznao Jednoga Boga. Isus je zbunio mudrace. Djetešce Buddha ostalo je jednog dana u sjeni drveta; njegove su dadilje odjednom opazile da se sjena do večeri nije pomaknula, a dijete nepomično sjedi u joginskom transu. Junačka djela voljenog hinduističkog spasitelja Krišne tijekom njegova izgnanstva među kravarima Gokule i Brindabana tvore živopisan ciklus. Izvjesni zloduh po imenu Putana došao je u obliku lijepe žene, ali s otrovom u grudima. Ušla je u kuću Yasode, djetetove skrbnice i ponašala se vrlo prijazno, uskoro primivši djetešce u krilo da ga podoji. Ali Krišna je tako povukao da je isisao život iz nje, pa je pala mrtva, povrativši svoje golemo i grozomorno obličje. Dok su kremirali gadnu lešinu, međutim, iz nje se uzdigao miomiris; jer božansko je dojenče demonici podarilo spasenje dok joj je sisalo mlijeko. Krišna je bio mali nevaljalac. Volio je odnositi vrčeve vrhnja dok su mljekarice spavale. Navijek se peo da jede i prolijeva stvari skrivene od njega na visokim policama. Djevojke su ga zvale Maslokrađa i žalile se Yasodi; ali on

346

P    

je uvijek mogao izmisliti neku priču. Kad se jednom igrao u dvorištu, njegovu su skrbnicu upozorili da jede glinu. Došla je sa šibom, ali on je obrisao usne i porekao da išta zna o tome. Otvorila mu je prljava usta, ali kad je provirila u njih ugledala je cio univerzum, “Tri Svijeta”. Pomislila je: “Baš sam šašava kad pomišljam da bi moj sin mogao biti Gospodar Triju Svjetova.” Zatim joj se sve opet zastrlo i smjesta je zaboravila što se upravo zbilo. Pomazila je dječačića i odvela ga kući. Kravari su imali navadu štovati boga Indru, hinduskog pandana Zeusa, nebeskoga kralja i gospodara kiše. Nakon što su jednoga dana prinijeli žrtvu, momak Krišna im je rekao: “Nije Indra vrhunsko božanstvo, sve i ako jest kralj na nebu; titana se on boji. Nadalje, kiša i blagostanje za koje se molite ovise o Suncu, koje podiže vode i tjera ih da padaju natrag. Što Indra može? Sve što se dogodi određeno je zakonima prirode i duha.” Zatim im je svrnuo pozornost na obližnje šume, potoke i brda, a napose na goru Govardhan, rekavši da je dostojnija njihova štovanja od udaljenoga nebeskog vladara. I tako su prinijeli cvijeće, voće i slatkiše gori. Sâm Krišna promijenio je lik: uzeo je obličje gorskog boga i primio prinose ljudi, ostavši pritom s njima u ranijem obliku i štujući gorskoga kralja. Bog je primio žrtve i pojeo ih.+; Indra se razljutio, pozvao kralja oblaka i naredio mu da kišom zalijeva taj narod sve dok ih vode sasvim ne odnesu. Teški su se olujni oblaci navukli nad pokrajinu i počeli izlijevati pravi potop; činilo se da se kraj svijeta bliži. Ali momak Krišna ispunio je goru Govardhan vrućinom svoje neiscrpne energije, podigao je malim prstom i kazao naro-

347

K 

du da se skloni ispod nje. Kiša je padala po gori, cvrčala i isparavala se. Lijevalo je punih sedam dana, ali ni kap nije dotakla kravarsku zajednicu. Zatim je Indra shvatio da je njegov suparnik zacijelo utjelovljenje Prvotnoga Bića. Kad je Krišna sutradan otišao u pašu, svirajući na fruli, Nebeski Kralj sišao je na svome velikom bijelom slonu Airavati, ničice pao nasmiješenome momku pod noge i pokorio mu se.++ Završetak ciklusa djetinjstva nastupa s povratkom, odnosno prepoznavanjem junaka nakon što se njegova stvarna ličnost otkrije poslije dugog razdoblja prikrivenosti. Ovaj događaj može prouzročiti znatnu krizu; jer on označava javljanje sila koje su dotad bile isključene iz ljudskog života. Raniji obrasci raspadaju se u krhotine ili rastaču; smak se otkriva oku. No nakon trenutka prividna previranja na vidik izlazi kreativna vrijednost novog činitelja, a svijet se opet uobličava u neslućenoj slavi. Ova tema razapinjanja-uskrsnuća može se ilustrirati bilo tijelom samoga junaka, bilo njegovim učincima na svoj svijet. Prvu od tih dviju mogućnosti pronaći ćemo u pripovijesti naroda Pueblo o krčagu za vodu. “Muškarci polaziše u lov na zečeve, a dječak Krčag htjede s njima. ‘Djede, odvedi me u podnožje obronka, htio bih u lov na zečeve.’ ‘Siroti unuče, ne možeš u lov na zečeve, kad ni nogu ni ruku’nemaš, reče mu djed. Ali dječaku Krčagu bijaše jako stalo da pođe. ‘Ipak me povedi. Prestar si da od tebe bude vajde.’ Njegova se majka rasplaka jer nije imao ni nogu ni ruku ni očiju. Ali inače ga hraniše na usta, u otvor krčaga. Tako ga idućeg jutra djed odvede u dno južne strane zaravni. Zatim se poče kotrljati, ubrzo opazi zečji trag i stade ga slijediti. Uskoro pred

348

P    

njega istrča zec, pa ga poče loviti. Netom prije nego što su stigli do bare naiđoše na kamen. Krčag se udari u nj i razbi, a iz njega iskoči dječak. Bijaše mu vrlo drago što mu se kora razbila, pa je sada dječak, veliki dječak. Nosio je ogrlice oko vrata, tirkizne naušnice, plesnu suknju, mokasine i košulju od jelenje kože.” Ulovio je pregršt zečeva, vratio se i dao ih djedu, koji ga je slavodobitno doveo kući.+9 Kozmičke energije što su plamtjele u živopisnom irskom ratniku Cuchulainnu – glavnome junaku srednjevjekovnog Ulsterskog ciklusa, takozvanog “Ciklusa o Vitezovima Crvene grane”+> – odjednom bi provalile poput vulkana, nadvladavajući ga i razbijajući sve oko njega. Kad je bio četverogodišnjak – glasi priča – odlučio je iskušati “dječačke postrojbe” svojega ujaka, kralja Conchobara, u sportovima koje su sami upražnjavali. Ponio je svoje kladivo, srebrnu kuglu, koplje za bacanje i koplje za igru te otišao u dvorski grad Emaniju, gdje je, bez i riječi dopuštenja, skočio ravno među dječake – “njih triput po pedeset, koji su kladivarili travnjakom i vježbali borbene vještine predvođeni Conchobarovim sinom Follamainom.” Cijela se ledina zaletjela na njega. Šakama, podlakticama, dlanovima i malim štitom odupirao se kladivima, kuglama i kopljima što su u isti mah doletjele sa svih strana. Tad ga je po prvi put u životu spopala borbena mahnitost (bizarna, karakteristična preobrazba što će kasnije biti poznata kao njegov “napadaj” ili “izobličenje”) i prije nego što je itko uspio shvatiti što se zbiva, smoždio je pedesetoricu najboljih. Još petorica iz dječačkih postrojbi protrčala su pokraj kralja, koji je ondje igrao šah s Fergusom Rječitim. Conchobar je ustao i prišao smiriti strku. Ali Cuchulainn

349

K 

mu nije htio olakšati napor sve dok svi momčići nisu došli pod njegovu zaštitu i jamstvo.+ Cuchulainnov prvi dan pod oružjem bila je prigoda njegovog punog iskazivanja sebe. Nije bilo ničega svečano suzdržanog u ovome nastupu, ni tračka prpošne ironije koju osjećamo u djelima hinduističkog Krišne. Prije se obilje Cuchulainnove moći po prvi put otkrivalo njemu samome, kao i svima ostalima. Provalilo je iz dubina njegova bića, a onda je s njim valjalo izaći na kraj, nepripremljeno i brzo. To se opet zbilo na dvoru kralja Conchobara, na dan kad je druid Cathbad prorekao da će svaki mladunac koji se toga dana lati oružja i oklopa “imenom svojim nadići sve ostale irske mladiće: no život će mu biti letimično kratak.” Cuchulainn je smjesta zatražio bojnu opremu. Sedamnaest bojnih oprema koje su mu dali rastrgao je svojom snagom, sve dok mu Conchobar nije povjerio vlastitu. Zatim je razlomio bojna kola na komadiće. Samo su kraljeva bila dovoljno snažna da podnesu njegov ispit. Cuchulainn je naložio Conchobarovu kočijašu da ga odveze iza dalekoga “Osmatračkog gaza” i ubrzo su stigli do zabačene utvrde, Tvrđe Nechtanovih sinova, gdje je braniteljima odrubio glave. Pričvrstio je glave za bokove kola. Na povratku je saskočio s njih i “čistim trkom i pukom brzinom” ulovio dva najkrupnija jelena. Dvama je kamenovima s neba skinuo dva tuceta labudova u letu. I zatim ih je sve, i zvijeri i ptice, mašicama i drugim oruđem pričvrstio za kočije. Proročica Levarchan uzbunila se ugledavši gdje povorka prilazi gradu i dvorcu Emania. “Krvave glave njegovih neprijatelja kočiju rese,” kazala je, “krasne bijele ptice ima

350

P    

što uz njega u kočiji su, a divlji neukroćeni jeleni za nju su vezani i u nju upregnuti.” “Znan mi je taj borac u kočiji”, reče kralj: “upravo onaj dječačić, sestrić moj, koji je koliko danas na međe otišao. Zacijelo sad je okrvavio ruke; ne suzbijemo li pravodobno gnjev u njemu, svi će mladići Emanije od tih ruku stradati.” Smjesta je valjalo smisliti kako da obuzdaju jaru u njemu; i dosjetili su se. Stotinu pedeset žena iz dvorca, na čelu s predvodnicom im Scandlach, “svedoše se iz nužde na prirodno ruho, i ne zakrivši se nikako zajedno izađoše njemu ususret.” Mladi ratnik, postiđen ili možda ipak zgranut tako izdašnim iskazom ženstvenosti, odvratio je pogled, a u tom trenutku su ga ščepali i tutnuli u kotao hladne vode. Šipke i obruči posude rasprsnule su se od vreline. Stavili su ga u drugi kotao, koji je proključao. Treći je postao samo vruć. Tako su smirili Cuchulainna i spasili grad.+0 “Krasotan taj dječak doista bijaše: po sedam prstiju na svakoj nozi Cuchulainn imaše, i na svakoj ruci toliko prstiju; svako mu oko s po sedam zjenica blistaše, a u svakoj svjetlucaše sedam draguljnih odsjaja. Na svakom obrazu četiri madeža imaše: modar, grimizan, zelen i žut. Od jednog do drugog uha steraše mu se pedeset dugih, svijetložutih uvojaka sličnih žutu pčelinju vosku, ili igli od bijela zlata što se na bistru suncu ljeska. Srebrna mu kopča na grudima zelen plašt držaše, preko košulje od zlaćana konca odjeven.”+* Ali kad bi ga snašao njegov napadaj ili izobličenje, “postajaše strahotno i mnogoliko i čudesno i dotad neznano biće.” Cijelo bi mu se tijelo stalo tresti, od vrha do dna, svakim udom i zglobom i pomičnim dijelom. Stopala, listovi i koljena izmještali bi mu se i zamicali. Prednje tetive na glavi istegle bi se na zatiljak, iskačući u kvrgama

351

K 

većim od glave jednomjesečnog muškog djeteta. “Jedno bi mu oko tako duboko upalo u glavu da je pitanje bi li ga divlja čaplja mogla iskljuvati iz skrovišta uz zatiljak i izvaditi mu ga na obraz; drugo bi mu se oko pak naglo iskolačilo i samo od sebe tako ispali na obraz. Usta bi mu se krivila sve dok se s ušima ne bi sastavila… plameni jezici lizali bi iz njih. Srce bi mu stalo muklo tući u grudima poput laveža psa na lancu dok vrši svoju dužnost, ili lava dok goni medvjede. Sred oblaka u zraku svrh njegove glave vidjele bi se kiše što silovito pljušte i iskre rumena plamena, izbačene nada nj od siline njegova nesputana gnjeva. Kosa bi mu se oko glave splela… nad kojom kao da se to silno jabukovo stablo treslo, no po svoj prilici nijedna od tih jabuka ne bi na tlo pala, već bi se svaka nabola na po jednu njegovu vlas nakostriješenu od srdžbe. ‘Junački napadaj’ izbijao bi mu iz čela i izgledao duži, kao i deblji, od brusa prvoklasna oružnika. [I konačno:] viši, deblji, krući, dulji od jarbola silne lađe bio je okomiti mlaz mrke krvi što bi sa samog središta njegova tjemena frcao uvis i zatim prštao na četiri strane svijeta; time se stvarala čarobna izmaglica mraka slična dimnoj tmini što kraljevski stan prekriva onda, kad mu se kralj u suton zimskoga dana bliži.”+;

!. J    Mjesto junakova rođenja, ili daleka izgnanička zemlja iz koje se vraća kako bi počinio zrela djela među ljudima, središte je, odnosno pupak svijeta. Baš kao što se iz podzemnog vrela širi mreškanje na površini, tako oblici univerzuma kružno istječu iz tog izvora.

352

P    

“Nad širokim, nepomičnim dubinama, ponad devet sfera i sedam podova neba, u središtu, Pupku svijeta, najmirnijemu mjestu na zemlji, gdje Mjesec ne opada i Sunce ne zalazi, tu se obro Bijeli Momak.” Tako počinje junački mit sibirskih Jakuta. Bijeli Momak je pošao saznati gdje se nalazi i kako mu stanište izgleda. Istočno od njega steralo se široko jalovo polje, nasred polja uzdizalo se silno brdo, a navrh brda divovsko drvo. Smola tog drveta bila je prozirna i miomirisna, kora mu nikad nije pucala i odumirala, sok mu se srebrnasto ljeskao, obilno lišće nikad nije sahnulo, a rese su mu bile poput rojte obrnutih kupa. Vrh drveta dizao se ponad sedam podova neba i služio kao kotva Nadbogu, Yryn-ai-tojonu, dok mu je korijenje prodiralo u podzemne bezdane, gdje je tvorilo stupove staništa mitskih bića što onamo pripadaju. Drvo je krošnjom razgovaralo s nebeskim bićima. Kad se Bijeli Mladić okrenuo prema jugu, opazio je nasred zelene travnate ravnice mirno Mliječno jezero koje vjetar nikad ne uzbiba; uz obale jezera ležale su zgrušane baruštine. Sjeverno od njega svečano je stajala šuma drveća što danonoćno šušti; u njoj su se kretale svakovrsne zvjerke. Visoke su se gore dizale iza nje, kao odjevene u šubare od bijele zečje dlake; oslanjale su se o nebo i štitile ovaj međukraj od sjeverca. Na zapad se sterala šikara, a visoka smrekova šuma iza nje; ponad šume sjao je niz oblih, samotnih vrhunaca. Tako je, dakle, izgledao svijet u kojem je Bijeli Mladić ugledao svjetlost dana. Uskoro se, međutim, umorio od samovanja, pa je otišao do divovskoga drveta života. “Velegospo časna, Majko Drveta moga i Staništa moga,” pomolio se; “sve što živi u paru postoji i potomke stvara, ali

353

K 

ja sam sâm. Želio bih sada na put poći i sebi srodnu suprugu naći; želio bih ogledati snagu svoju spram onih koji moje su vrste; želio bih upoznati ljude – živjeti onako kako ljudi žive. Ne uskrati mi blagoslova; unizno te molim. Klanjam ti se i pred tobom na koljena padam.” Nato lišće drveta zašušta, a blaga, mliječnobijela kišica pade s njega na Bijeloga Mladića. Osjeti se dašak topla vjetra. Drvo se stade naprezati, a iz njegova korijenja do pojasa se pomoli ženstven lik: žena srednjih godina, usrdna izraza lica, raspuštene kose i obnaženih grudi. Božica ponudi mladića mlijekom iz bujne dojke, a nakon što ga se naužije, oćutje kako mu se snaga ustostručuje. Pritom božica obeća mladiću svaku sreću i blagoslovi ga tako da mu ni voda, ni vatra, ni željezo, ni išta drugo nikada neće moći nauditi.+;& Junak odlazi s pupčanog mjesta u ostvarenje svoje sudbine. Njegova zrela djela izlijevaju stvaralačku snagu u svijet. Zapoja stari Väinämöinen; jezera zali, zemlju strese,

S  17 354

P    

barkreno gorje prenu, zatutnja moćne stijene. Gore se raskoliše a obalne stijene pukoše.+; Poj junaka-barda ječi čarolijom moćne riječi; slično tome, oštrica mača junaka-ratnika blista energijom kreativnog Izvora: pred njom padaju ljušture Iznošenoga. Jer, mitološki junak nije prvak nastaloga, već onoga što nastaje; zmaj kojega treba sasjeći upravo je čudovište statusa quo: Svedržac, čuvar prošlosti. Junak dolazi iz mračne zabiti, ali neprijatelj je silan i upadljiv na sjedištu moći; on je neprijatelj, zmaj, tiranin, jer za svoj račun rabi ovlasti svoga položaja. Svedržac je ne zato što čuva prošlost, već zato što čuva. Tiranin je uznosit, a u tome leži njegova propast. Uznosit je zato što svoju snagu smatra vlastitom; tako stječe ulogu klauna, jer brka sjenku i bit; sudbina mu je da bude prevaren. Mitološki junak što se iznova javlja iz onoga mraka odakle proistječu obličja jave, donosi saznanja tajne tiraninove propasti. Gestom lakom poput pritiskanja tipke on privodi kraju taj dojmljivi ustroj. Junačko djelo jest trajno razbijanje trenutačnih kristalizacija. Ciklus se okreće: mitologija se usredotočuje na točku rasta. Preobrazba, fluidnost, a ne uporna samodopadnost, odlike su živoga Boga. Velika ličnost trenutka postoji samo kako bi se razbila, raskomadala i razbacala. Ukratko: bauk-tiranin prvak je umišljene činjenice, a junak je prvak stvaralačkog života. Svjetsko razdoblje junaka u ljudskom liku počinje tek nakon što se sela i gradovi prošire zemljom. Mnoga ču-

355

K 

dovišta zaostala iz praiskonskih vremena još vrebaju po okolnim područjima i sijanjem pakosti ili očaja suprotstavljaju se ljudskoj zajednici. Valja ih dokrajčiti. Nadalje, tirani ljudskog soja prisvajaju bogove svojih susjeda, uzdižu se i uzrokuju jad nadaleko. Valja ih svrgnuti. Elementarna djela junaka čišćenje su polja.+;; Kut-o-yis, “Dječak Ugrušak”, nakon što je izvađen iz lonca i izrastao u muškarca za jedan jedini dan, sasjekao je ubilački nastrojenog zeta svojih skrbnika, te krenuo na bauke iz okolnoga kraja. Iskorijenio je pleme okrutnih mjedvjeda, izuzev jedne ženke koja tek što nije bila postala majka. “Preklinjaše ga tako molećivo da ju on poštedje. Da to nije učinio, danas na svijetu više ne bi bilo medvjeda.” Zatim je pobio pleme zmija, ali opet izuzev jedne “koja tek što nije bila postala majka”. Zatim je namjerno pošao putem za koji su mu rekli da je opasan. “Dok je išao, ponese ga silan vihor i odnese sve do usta velebne ribe. To bijaše riba sisačica, a vihor njezino sisanje. Kad stiže u trbuh ribe, vidje mnoštvo ljudi. Mnogi bijahu mrtvi, ali neki još živješe. On reče ljudima: ‘Ma, tu negdje zacijelo je srce. Zaplesat ćemo.’ Tako oboji lice u bijelo, oči i usta u crne krugove, i priveza si na glavu nož od bijela kamena vrškom naviše. Donesoše mu i neke čegrtaljke izrađene od kopita. Zatim ljudi prionuše plesu. Neko vrijeme Ugrušak sjeđaše, lepetaše rukama i pjevaše pjesme. Zatim ustade i zaplesa, poskakujući sve više, sve dok nožem na glavi ne probode srce. Nato odreza srce. Potom prosiječe prolaz kroz rebra ribe i pusti sve ljude van. Opet Ugrušak reče da mora na put. Prije no što krenu, upozoriše ga da će ubrzo ugledati ženu koja uvijek izaziva ljude da se hrvu s njome, ali ne smije joj odgovoriti. On ne

356

P    

hajaše za njihove riječi, pa kad malo odmače, ugleda ženu koja ga pozva da joj priđe. ‘Neću’, reče joj Ugrušak. ‘Žurim se.’ Međutim, kad ga žena četvrti put pozva da priđe, on reče: ‘Dobro, ali strpi se malo, jer umoran sam. Htio bih otpočinuti. Nakon što otpočinem, doći ću do tebe da se hrvamo.’ Sad, pri počinku on opazi mnoga velika sječiva gdje vire iz zemlje, gotovo skriveni slamom. Tako shvati da žena ubija suparnike bacanjem na sječiva. Nakon što otpočinu, on produži. Žena zatraži da stane na mjesto gdje ono vidje sječiva; ali on reče: ‘Ne, nisam još spreman. Poigrajmo se malo prije nego što počnemo.’ Tako se on stade igrati sa ženom, ubrzo je dohvati, baci na noževe i prereza nadvoje. Ugrušak opet pođe na put i ubrzo dođe do logora s nekim staricama. Starice mu rekoše da će malo dalje naići na ženu s ljuljačkom, ali nipošto se ne smije ljuljati s njom. Uskoro stiže do mjesta gdje vidje ljuljačku na obali hitre rječice. Na njoj se ljuljaše žena. Neko ju je vrijeme promatraše i opazi da ubija ljude tako što ih zaljulja i baca u vodu. Kad to otkri, on priđe ženi. ‘Imaš ljuljačku; da te vidim kako se ljuljaš’, reče joj. ‘Ne,’ reče mu žena, ‘ja bih htjela vidjeti kako se ti ljuljaš.’ ‘Dobro,’ reče Ugrušak, ‘ali ti se moraš zaljuljati prva.’ ‘Dobro,’ reče žena, ‘sad ću se zaljuljati. Gledaj me. A onda ću ja tebe gledati.’ I tako se žena zaljulja nad rječicom. Pritom on zapazi kako to ide. Zatim reče ženi: ‘Zaljuljaj se opet dok se ja ne spremim’; ali kad se žena ovaj put zaljulja, on prereza lozu tako da ona pade u vodu. To se zbilo na Usječenom Potoku.”+;+ Slična su nam djela znana iz naših dječjih bajki o Jacku Divoubojici i klasičnim prikazima djela junaka poput Herakla i Tezeja. Njima obiluju i legende o kršćanskim sve-

357

K 

cima, poput očaravajuće francuske pripovijesti o Svetoj Marti koja slijedi. “U to vrijeme boravio je na obalama Rone, u šumi smještenoj između Avignona i Arlesa, zmaj, napola životinja, napola riba, veći od vola, duži od konja, zuba oštrih poput rogova i silnih krila s obje strane tijela; to je čudovište ubijalo sve putnike i potapalo sve brodove. Stiglo je morem iz Galacije. Roditelji su mu bili Levijatan – zmijoliko čudovište što živi u moru – i Onager – grozna zvijer što u Galaciji živi i vatrom prži sve što dotakne. Tako je Sveta Marta, na usrdnu molbu naroda, pošla protiv zmaja. Pronašavši ga u šumi kako proždire čovjeka, poprskala ga je svetom vodicom i pokazala mu raspelo. Poraženo čudovište smjesta je poput janjeta stalo svetici uz bok, a ona mu svezala svoj pojas oko vrata i odvela ga u obližnje selo. Ondje ga je živalj dokrajčio kamenjem i kolcima. A kako je narod tog zmaja zvao Tarasque, mjesto se u spomen prozva Tarascon. Dotad se zvalo Nerluc, što znači Crno Jezero, zbog tmurnih šuma koje su ondje obrastale potok.”+;9 Kraljevi-ratnici iz davnine svojem su djelu prilazili u duhu pogubitelja čudovišta. Dapače, ova formula sjajnoga junaka koji ide na zmaja poslužila je kao sjajan način opravdavanja odlazaka u sve križarske ratove. Nebrojene spomen-ploče sastavljene su s grandioznom uniznošću sljedećeg klinastog sastavka Sargona Akadskog, uništitelja drevnih sumerskih gradova, iz kojih je upravo njegov narod stekao civilizaciju. “Sargon, kralj Akada, potkralj božice Ištar, kralj Kiša, pašišu+;> boga Anua, Kralj Zemlje, veliki išakku+; boga En-

358

P    

S  18 lila: grad Uruk on smoždi i zidinu mu razori. Sa življem Uruka on boj povede i zarobi ga i u lancima sprovede kroz Enlilove dveri. Sargon, kralj Akada, boj povede s čovjekom iz Ura i porazi ga; grad mu smoždi i zidinu razori. ENinmar smoždi i zidinu mu razori, i cijeli mu teritorij od Lagaša do mora smoždi. Oružje u moru opra…”

. J   Premoć preoteta od neprijatelja, sloboda izbavljena iz pakosti čudovišta, životna energija oslobođena od stege tiranina Svedršca – simbolično je prikazana kao žena. To je ona djeva iz nebrojenih pogubljenja zmajeva, nevjesta oteta od ljubomorna oca, djevica spašena od neljudskog ljubavnika. Ona je “drugi dio” samoga junaka – jer “svatko je oboje”: ako on ima status svjetskoga vladara, ona ima status svijeta, a ako je on ratnik, ona je slava. Ona je prilika 359

K 

sudbine koju on treba osloboditi iz zatvora okolnosti. Ali kad on ne shvaća svoju sudbinu, ili ga zavode lažni obziri, nijednim svojim naporom neće nadvladati prepreke.+;0 Dok je onaj dični mladić Cuchulainn boravio na dvoru svojega ujaka, kralja Conchobara, velikaši su počeli strepiti za krepost svojih žena. Predložili su mu da nađe vlastitu. Kralj je odaslao glasnike u svaku irsku pokrajinu, ali nije uspio naći nijednu koju bi on ushtjeo snubiti. Zatim je sâm Cuchulainn otišao znanoj mu djevi u Luglochta Loga, “Lugovim Vrtovima”. Zatekao ju je na njezinu polju za igru, okruženu posestrimama, gdje ih uči vezenju i istančanu ručnu radu. Emer podiže svoje ljupko lice i prepozna Cuchulainna, pa mu reče: “Svaka te nevolja zaobišla!” Kad djevojčin otac, Forgall Lukavi, sazna da njih dvoje razgovaraše, on smisli poslati Cuchulainna da izuči bojne vještine od Donalla Vojničine u Albi, računajući da se mladić nikad neće vratiti. A Donall mu postavi još jednu zadaću, odnosno da prijeđe nemoguć put do izvjesne ratnice Scathach i zatim je primora da ga pouči svojim vještinama nadnaravna čojstva. Cuchulainnovo junačko putovanje na iznimno jednostavan i jasan način opisuje sve ključne sastavnice klasičnog ostvarenja nemoguće zadaće. Put je vodio zlosretnom ravnicom: na bližoj strani putniku su zapinjale noge, a na daljoj se uzdizala trava i čvrsto ih primala šiljcima svojih vlati. Ali pojavio se naočit mladić i dao Cuchulainnu kotač i jabuku. Preko prvoga dijela ravnice kotač se kotrljao pravim putom, a preko drugoga jabuka. Cuchulainn se samo trebao držati njihove tanke crte vodilje i ne zakoraknuti ni lijevo ni desno, pa je stigao do uska i opasna proplanka s druge strane.

360

P    

Scathach je stanovala na otoku, a do tog se otoka stizalo samo nezgodnim mostom: imao je dvije niske strane i povišeni srednji dio, pa kad god bi netko skočio na jedan njegov kraj, druga bi se strana podigla i bacila ga nauznak. Cuchulainn je triput tako pao. Zatim ga je spopalo ono izobličenje, pa se pridigao, skočio na početak mosta i junačkim skokom lososa naskočio na sredinu; druga se strana mosta nije stigla posve pridići kad je došao do nje, pa se bacio s nje i dospio na tlo otoka. Ratnica Scathach imala je kći – kako to u nemani često biva – a ta mlada djeva, onako samotna, nikad još nije vidjela ništa ni izdaleka lijepo poput momka koji je zrakom stigao u utvrdu njezine majke. Kad je od mladića čula što kani, opisala mu je kako će najbolje nagovoriti njezinu majku da ga pouči tajnama nadnaravna čojstva. Valja mu junačkim skokom lososa naskočiti na veliku tisu gdje Scathach poučava svoje sinove, staviti joj mač među grudi i otvoreno kazati što želi od nje. Slijedeći njezine upute, Cuchulainn je od ratnice-čarobnice pridobio poznavanje njezinih znanja, brak s njezinom kćeri bez plaćanja otkupa za nevjestu, saznanje svoje budućnosti i spolni odnos s njom samom. Ondje je ostao godinu dana i za to vrijeme pomogao u silnoj bici protiv amazonke Aife, koja je s njim dobila sina. Konačno, pogubivši babu koja mu se ispriječila pri prolazu uska puta duž ruba litice, zaputio se kući u Irsku. Nakon još jedne bojne i ljubavne pustolovine Cuchulainn se vratio i otkrio da je Forgall Lukavi i dalje protiv njega. Ovaj put je naprosto odnio njegovu kći i vjenčao se s njome na kraljevu dvoru. Sama pustolovina dala mu je sposobnost da smoždi sve zapreke. Jedino ga je jedilo to

361

K 

što je njegov ujak, kralj Conchobar, iskoristio svoju kraljevsku povlasticu nad nevjestom prije nego što je ona i službeno pripala mladoženji.+;* Motiv teške zadaće kao preduvjeta za bračnu postelju potka je junačkih djela svih vremena i diljem cijeloga svijeta. U pričama ovog tipa roditelj ima ulogu Svedršca; junakovo vješto rješenje zadaće ravno je pogubljenju zmaja. Nametnute kušnje nemjerljivo su teške. One kao da predstavljaju apsolutno protivljenje roditelja-bauka da život nastavi svojim tokom; pa ipak, kad se pojavi doličan kandidat, nijedna zadaća na svijetu nije preteška za njegovu vještinu. Neslućeni pomagači i čuda prostora i vremena pospješuju njegov naum; sama sudbina (djeva) pripomaže mu i razotkriva slabu točku u roditeljskom sustavu. Prepreke, okovi, provalije, svakovrsne krinke rastaču se pred nadmoćnom junakovom prisutnošću. Oko neprijeporna pobjednika smjesta opaža nedostatak na svakoj tvrđavi okolnosti, a njegov ga udarac može raskoliti u širok procjep. Najrječitija i najdublja pojedinost u ovoj živopisnoj Cuchulainnovoj pustolovini onaj je jedinstveni, nevidljivi put koji se junaku ukazao kotrljanjem kotača i jabuke. Valja ga iščitati kao simbol i pouku o čudu sudbine. Čovjeku koji ne bludi od samoga sebe zbog čuvstava temeljenih na površini onoga što vidi, nego hrabro odgovara na dinamiku vlastite prirode – čovjeku koji je, kako to Nietzche kaže, “kotač što se sam kotrlja” – poteškoće se istapaju, a široka se i nepredviđena staza otvara pred njim dok ide dalje.

362

P    

. J      Junak djelovanja ostvaruje ciklus i u živi trenutak sprovodi impuls koji je isprva pokrenuo svijet. Kako je paradoks dvostrukog žarišta zapriječen našim očima, smatramo da se djelo postiže odvažnom rukom sred opasnosti i silne boli, dok je s drugog motrišta ono, poput Mardukovog arhetipskog zmajo-pogubljenja Tiamat, tek ostvarivanje neizbježnog. Vrhunski junak, međutim, nije onaj koji tek nastavlja dinamiku kozmogonijskog kruženja, već onaj koji iznova otvara oko – tako da se kroz sve dolaske i odlaske, naslade i agonije svjetske panorame, ona Jedna Prisutnost opet može opaziti. Ovo traži dublju mudrost od onoga prvog, a posljedica mu nije obrazac djelovanja, nego znakovitog predstavljanja. Simbol prvoga je vrli mač, a drugoga žezlo ovlasti, ili knjiga zakona. Karakteristična pustolovina prvoga je osvajanje nevjeste – nevjesta je život. Pustolovina drugoga je odlazak ocu – otac je ono nevidljivo neznano. Pustolovine drugoga tipa izravno pristaju u obrasce religijske ikonografije. Čak i u jednostavnoj narodnoj pripovijesti odjednom se otkrije dno kad otac djevice jednoga dana upita majku: “Tko mi je otac?” Pitanje dotiče problem čovjeka i nevidljivoga. Poznati mitski motivi pomirbe neizbježno slijede. Junak Puebla, dječak Krčag, postavio je to pitanje svojoj majci. “‘Tko mi je otac?’ upita je. ‘Ne znam’, reče mu ona. Opet je upita: ‘Tko mi je otac?’ ali ona samo plakaše i ne odgovori mu. ‘Gdje živi moj otac?’ upita je. Ona mu ne znaše reći. ‘Sutra idem pronaći oca.’ ‘Ne možeš naći oca’, reče mu ona. ‘Nikad ne bijah ni s jednim momkom, te nema

363

K 

mjesta gdje bi mogao potražiti oca.’ Ali dječak reče: ‘Imam ja oca, znam gdje živi, idem mu u posjet.’ Majka ne htjede da on pođe, ali on ustrajaše. Tako mu sutradan rano izjutra ona pripravi užinu, a on pođe na jugoistok, gdje stoji izvor po imenu Waiyu powidi, Vrh konjske mese. Dok je prilazio izvoru, on opazi nekoga gdje hoda malo podalje odatle. To bijaše neki čovjek. On upita dječaka: ‘Kamo ćeš?’ ‘Idem svome ocu’, reče on. ‘Tko ti je otac?’ upita ga čovjek. ‘Pa, moj otac živi u ovom izvoru.’ ‘Nikad nećeš naći oca.’ ‘Pa, htio bih ući u izvor, on živi u njemu.’ ‘Tko ti je otac?’ opet ga upita onaj čovjek. ‘Pa, mislim da si ti moj otac’, reče dječak. ‘Kako znaš da sam ti ja otac?’ reče čovjek. ‘Pa, znam da si ti moj otac.’ Čovjek ga samo čvrsto pogleda, ne bi li ga prepao. Dječak nastavi govoriti: ‘Ti si moj otac.’ Uskoro čovjek reče: ‘Da, ja sam tvoj otac. Izađoh iz izvora tebi ususret’ i zagrli dječaka. Ocu bi vrlo drago što mu sin stiže, pa ga povede dolje, u izvor.”++ Ondje gdje je cilj junakova truda otkrivanje neznanog oca zadržava se temeljna simbolika iskušenja i puta samootkrivanja. U gornjem se primjeru iskušenje svodi na uporna pitanja i zastrašujući pogled. U ranijoj priči o supruzi školjci sinovi su bili iskušani bambusovim nožem. Već smo, pri razmatranju junakove pustolovine, vidjeli dokle očeva strogost može ići. Za pastvu Jonathana Edwardsa on je postao pravi živi bauk. Junak s blagoslovom oca vraća se kako bi predstavljao oca među ljudima. Bio on učitelj (Mojsije) ili car (Huang Ti), njegova riječ je zakon. Kako je njegovo središte sad u izvoru, on otkriva pogledu počinak i sklad središnjega mjesta. On je odraz Osi Svijeta iz koje se šire koncentrični krugovi – Gora Svijeta, Drvo Svijeta – on je savršeno mi-

364

P    

krokozmičko zrcalo makrokozmosa. Vidjeti ga znači ugledati značenje bitka. Iz njegove prisutnosti poniču blagodati; njegova riječ je vjetar života. Ali u ličnosti očeva predstavnika može doći do kvarenja. Jednu takvu krizu opisuje perzijska zoroastrijanska legenda o Džemšidu, caru iz Zlatnoga doba. Svi prijestolje pogledaše, i ne vidješe i ne čuše Nikoga do Džemšida, samo on bijaše Kralj Što svaku misao upija; i u hvalospjevima I iskazima obožavanja tome smrtniku, Zaboraviše štovati velikoga Tvorca. Uznosito on se tada velmožama obrati, Opijen njihovim glasnim pljeskanjem: “Nema mi ravna, jer meni zemlja sav Nauk svoj duguje, nikad ne postojaše Vladavina poput moje, dobrohotna I veličanstvena, što iz napučene zemlje tjera Pošast i neimaštinu. Kućna radost i počinak Iz mene proistječu, sve što je dobro i veliko Moj nalog čeka; sveopćim se glasom Uglas izriče sjaj mojega vladanja Što nadilazi sve ljudskom srcu prispodobivo, A ja sam jedini vladar svijeta.” – Čim te riječi siđoše s njegovih usana, Ohole riječi što nebesa vrijeđaju, Zemaljski mu dičnost uminu – svi jezici nato Zažagoriše i odvažiše se. Džemšidov dan U mrak prijeđe, sav njegov sjaj utrnu. Što reče Moralni? “Dok kraljem bio si Podanici slušaše te, ali svatko tko

365

K 

Oholo zanemari štovanje Boga svoga Pokoru donosi svojoj kući i domu.” – A kad on opazi drskost svoga naroda Shvati da je izazvao gnjev nebeski I strava ga shrva.++& Prestankom pripisivanja blagodati svoje vladavine njihovu transcedentnom izvoru, car krši dvoočno gledanje koje je dužan održavati. On više nije posrednik između dvaju svjetova. Čovječja se perspektiva spljoštava i sad uključuje samo ljudski dio jednadžbe, a doživljaj nadređene sile smjesta nestaje. Potporni pojam zajednice se gubi. Sila je sve što je veže. Car postaje tiranski bauk (Herod-Nimrod), otimač od kojega sada valja spasiti svijet.

'. J  #     Valja razlikovati dva stupnja inicijacije u očevome boravištu. Iz prvoga se sin vraća kao poslanik, ali iz drugoga sa spoznajom “ja i otac smo jedno”. Junaci ovog drugog, najvišeg prosvjetljenja iskupitelji su svijeta, takozvane inkarnacije, u najvišem smislu. Njihovi se mitovi otvaraju kozmičkim razmjerima. Njihove riječi nose autoritet viši od svega što izriču junaci žezla i knjige. “Svi me gledajte. Ne svrćite pogled”, rekao je junak Apachea Jicarilla, Ubojica Dušmana. “Slušajte što kažem. Svijet je velik upravo kao moje tijelo. Svijet je krupan kao moja riječ. I svijet je krupan kao moje molitve. Nebo je veliko upravo kao moje tijelo, moje riječi i moja molitva. Isto

366

P    

je i s vodama; moje tijelo, moje riječi, moja molitva veće su od voda. Onaj tko vjeruje u mene, onaj tko sluša ono što kažem, dugo će poživjeti. Onaj koji ne sluša, koji na neki zao način misli, poživjet će kratko. Ne mislite da sam istok, jug, zapad ili sjever. Zemlja je moje tijelo. Ondje sam. Svugdje sam. Ne mislite da boravim samo pod zemljom ili na nebu, ili u godišnjim dobima, ili na drugoj strani voda. Sve je to moje tijelo. Istina je da podzemni svijet, nebo, godišnja doba, vode, sve je to moje tijelo. Posvuda sam. Već sam vam dao ono čime mi morate podnositi darove. Imate dvije vrste lule i imate planinski duhan.”++ Na inkarnaciji je da svojom prisutnošću porekne preuzetnost tiranskoga bauka, koji je zastro izvor milosti sjenkom svoje ograničene ličnosti; inkarnacija, posve oslobođena takve ego-svijeti, izravna je manifestacija zakona. Ona u velebnim razmjerima prolazi život junaka – izvodi junaštva, satire neman – ali sve to čini slobodom djela koje se čini samo kako bi se oku objelodanilo ono što se jednako dobro moglo izvesti pukom mišlju. Kans, okrutni Krišnin ujak, uzurpator prijestolja vlastita oca u gradu Mathura, jednoga je dana čuo glas koji mu je rekao: “Tvoj neprijatelj je rođen, tvoja smrt je izvjesna.” Krišna je sa starijim bratom Balaramom bio odmah po rođenju sklonjen kod kravara da se spasi od ovog indijskog pandana Nimroda. A on je za njima poslao demone – Putana s otrovnim mlijekom bio je prvi – ali nijedan nije uspio. Kad mu se sve izjalovilo, Kans je mladiće odlučio namamiti u svoj grad. Glasnikom je pozvao kravare na žr-

367

K 

tvovanje i velik turnir. Prihvatili su poziv. Kravari su, zajedno s braćom, došli i utaborili se izvan gradskih zidina. Krišna i njegov brat Balarama otišli su pogledati čudesa grada. Bilo je tu divnih vrtova, palača i lugova. Sreli su perača i zamolili ga da im dade lijepe odjeće; kad ih je odbio s podsmijehom, silom su uzeli odjeću i vrlo se naočito uredili. Uto je grbava žena zamolila Krišnu da joj dopusti da mu namaže tijelo kremom od sandalovine. Prišao joj je, stao na njezina stopala, primio je s dva prsta pod bradu i podigao je, učinivši je uspravnom i lijepom. I rekao joj je: “Nakon što pogubim Kansa, vratit ću se i biti s tobom.” Braća su došla na prazno igralište. Ondje je bio postavljen luk boga Šive, golem poput tri palme, silan i težak. Krišna je prišao luku i napeo ga, a on je uz silan prasak pukao. Kans je čuo taj zvuk u svojoj palači i zgranuo se. Tiranin je poslao vojsku da ubije braću u gradu. Ali momci su nadvladali vojnike i vratili se u svoj tabor. Rekli su kravarima da su se zanimljivo proveli, a onda su večerali i legli. Kans je te noći imao zloslutne snove. Kad se probudi, naredio je da se igralište priredi za turnir i da se trubljama objavi zbor. Krišna i Balarama stigli su kao žongleri u pratnji svojih prijatelja kravara. Kad su prošli kroz dveri, naišli su na ljutita slona spremnog da ih zgazi, moćnog poput deset tisuća običnih slonova. Vozač ga je usmjerio ravno na Krišnu. Balarama ga je tako udario šakom da je zastao i ustuknuo. Vozač ga je opet potjerao, ali dva brata su ga oborila na tlo, mrtvog. Mladići su izašli na polje. Svatko je vidio ono što mu je vlastita narav otkrivala: hrvači su smatrali Krišnu hrvačem, žene su u njemu vidjele blago ljepote, bogovi su ga

368

P    

prepoznali kao svoga gospodara, a Kans je držao da je to Mara, sama Smrt. Nakon što je porazio sve hrvače poslane na njega, konačno usmrtivši najjačeg, skočio je na kraljevski podij, ščepao tiranina za kosu i ubio ga. Ljudi, bogovi i sveci oduševili su se, ali kraljeve su žene udarile u plač. Vidjevši kako tuguju, Krišna ih je utješio ovom praiskonskom mudrošću: “Majko,” rekao je, “ne tuguj. Nitko ne može živjeti i ne umrijeti. Griješi onaj koji zamišlja da išta posjeduje; nitko nije otac, majka ili sin. Postoji samo trajno kruženje rođenja i smrti.”++; Legende o iskupitelju kazuju da je pustošno razdoblje uzrokovala moralna manjkavost čovjeka (Adama u rajskom vrtu, Džemšida na prijestolju). No s motrišta kozmogonijskog ciklusa, redovita izmjena lijepoga i ružnog karakteristična je za vremensku predstavu. Kako je u povijesti univerzuma, tako je i u povijesti naroda: emanacija vodi u rastakanje, mladost u starost, rođenje u smrt, životno stvaralaštvo u uteg inercije. Život nabuja, izrodi obličja, a zatim se povuče, ostavljajući naplavine. Zlatno doba, vladavina svjetskoga cara, izmjenjuje se, u bilu svakoga životnog trenutka, s pustom zemljom, vladavinom tiranina. Bog koji je tvorac na koncu postaje zatornik. S tog motrišta tiranski bauk nije ništa manji predstavnik oca od ranijega svjetskog cara čiji je položaj prisvojio, ili od izvrsnoga junaka (sina) koji će zauzeti njegovo mjesto. On je predstavnik ustaljenoga, baš kao što je junak nositelj mijene. A budući da se svaki časak vremena oslobađa okova netom minula časka, tako se ovaj zmaj, Svedržac, prikazuje kao pripadnik naraštaja koji netom prethodi onome u kojem se rodio spasitelj svijeta.

369

K 

Izravno kazano: na junaku je da pogubi tvrdoglavi vid oca (zmaja, kušca, kralja-bauka) i od njegove zabrane oslobodi životne energije koje će nahraniti univerzum. “To je moguće izvesti ili u skladu s Očevom željom, ili usprkos njoj; on [Otac] može ‘izabrati smrt u korist svoje djece’, ili može biti da će mu Bogovi nametnuti tu pasiju, pretvorivši ga u žrtvu prinijetu sebi. Ova učenja nisu proturječna, već na različite načine pričaju jednu te istu priču; u stvari, Pogubitelj i Zmaj, krvnik i žrtva, istog su uma iza kulisa, gdje nema opreka suprotnosti, ali smrtni su neprijatelji na pozornici, gdje se daje vječiti rat Bogova i Titana. U svakom slučaju, Zmaj-Otac ostaje Pleroma, ništa manji zbog onoga što izdahne nego što biva išta veći od onoga što prisvoji. On je Smrt, o kojem ovisi naš život; a na pitanje: ‘Je li Smrt jedno, ili mnoštvo’ odgovor glasi: ‘On je jedan kakav je ondje, ali je i mnoštvo, kakav je u svojoj djeci ovdje.’”+++ Jučerašnji junak postaje sutrašnji tiranin, osim ako sâm sebe danas ne razapne. S motrišta sadašnjice u ovom iskupljenju budućnosti postoji takva nesmotrenost da nam se čini nihilističko. Riječi koje je Krišna, spasitelj svijeta, uputio suprugama mrtvoga Kansa imaju zastrašujući prizvuk; isto vrijedi za Isusove riječi: “Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.”++9 Kako bi zaštitila nespremne, mitologija takva krajnja otkrivenja zastire poluprozirnim krinkama, ne odustajući od postupno poučna izričaja. Lik spasitelja koji uklanja tiranskog oca i zatim preuzima

370

P    

krunu staje (poput Edipa) na roditeljevo mjesto. Ne bi li ublažila okrutno ocoubojstvo, legenda prikazuje oca kao nekog okrutnog ujaka ili Nimroda uzurpatora. Pa ipak, napola skrivena činjenica ostaje. Kad je opazimo, čitav se prizor uruši: sin sasijeca oca, ali sin i otac su jedno. Zagotnetne ličnosti rastaču se natrag u praiskonski kaos. Ovo je mudrost svršetka (i ponovnog početka) svijeta.

. J    Prije nego što prijeđemo na zadnju epizodu života, valja spomenuti još jedan tip junaka: sveca odnosno asketa, onoga koji je odbio svijet. “Obdaren čistim shvaćanjem, obuzdavši jastvo čvrstoćom, odvrativši se od zvuka i drugih predmeta, odustavši od ljubavi i mržnje; nastanivši se u samoći, jedući tek malo, držeći pod paskom svoj govor, tijelo i um, stalno posvećen meditiranju i usredotočavanju, te oslobađanju od strasti; odrekavši se varke i moći, oholosti i pohote, srdžbe i posjeda, spokojan u srcu i slobodan od ega – on postaje vrijedan sjedinjenja s neuništivim.”++> Obrazac predstavlja odlazak ocu, ali njegovom nemanifestiranom umjesto manifestiranom vidu: poduzimanje koraka koji je Bodhisa9 Jedan od najsnažnijih prikaza donosi Poetska Edda starih Vikinga. Odin (Wotan), glavar bogova, upitao je kakav će usud snaći njega i njegov panteon, a “Mudra Proročica”, utjelovljenje same Majke Svijeta, riječ Sudbine, ovako mu odgovara:+>> Brat će spopast brata | i u boju sasjeć, Sestrinski sinovi | srodstvo će oskvrnut; Zlopati se zemlja | zaprljana bludom; Koplja doba, mača doba | kalaju se štitovi Vjetra doba, vuka doba | već propada svijet; Nijedan se nijednome | smilovati neće. U Jotunheimu, zemlji divova, kukurijeknut će svijetlorumeni pijevac; Valhall će probuditi pijevac Zlatnokrest; u Helu će se oglasiti tamnocrveni. Pred visećom jamom, ulazom u svijet mrtvih, pas Garm će razjapiti ralje i zaurlati. Zemlja će se potresti, litice i stabla raskoliti, more će provaliti preko zemlje. Rastrgnut će se svi okovi kojima

392

R   

su nemani bile sapete u prapočetku: vuk Fenris otet će se i pohrliti, zarivši donju čeljust u zemlju, a gornju u nebo (“još bi i više razjapio usta, samo kad bi bilo više mjesta”); plamenovi će mu sukljati iz očiju i nosnica. Zmija što obavija zemlju u kozmičkom oceanu uzdići će se u velebnu gnjevu i pohrliti uz vuka zemljom, štrcajući otrov, prskajući njime sav zrak i vodu. Otkvačit će se Naglfar (brod sačinjen od mrtvačkih noktiju) i prevesti divove. Zaplovit će još jedan brod, sa stanovnicima Hela. A s juga će nahrupiti plameni ljudi. Stražar bogova puhnut će u reski rog i ratničke Odinove sinove pozvati u konačni boj. Sa svih strana svijeta, bogovi, divovi, demoni, patuljci i vilenjaci izjahat će na bojno polje. Strest će se svjetski jasen Yggdrasil, i ništa ni na zemlji ni na nebu neće biti neustrašeno. Odin će se suprotstaviti vuku, Tor zmiji, Tyr psu – najgoroj od svih nemani – a Frey Surtu, plamenome čovjeku. Tor će sasjeći zmiju, odmaknuti se devet koraka od nje i pasti mrtav na zemlju zbog otrova koji je zmija štrcnula na njega. Odina će progutati vuk, a Vidar će nato jednom nogom vuku nagaziti na donju čeljust, dohvatiti mu gornju čeljust rukom i razdrijeti mu ždrijelo. Loki će se boriti s Heimdallom, i jedan će drugome doći glave. Surtov će plamen suknuti po zemlji i spaliti čitav svijet. Sunčev sjaj se mrači | svu zemlju guta more Nestaju s neba | najsjajnije zvijezde Žestok bukti plamen | prži stup života Velika vrućina | vrh nebeski liže. Glasno laje Garm | pred Gnipa-jamom Okovi se kidaju | oslobađa se vuk;

393

K 

Veliko mi znanje | vidim još i više Bogove što čeka | bojovnike moćne. “Dok je zatim na Maslinskoj gori sjedio, pristupiše k njemu učenici nasamo govoreći: ‘Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega Dolaska i svršetka svijeta?’ Isus im odgovori: ‘Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: “Ja sam Krist!” i mnoge će zavesti. A čut ćete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite, ne uznemirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak. Narod će ustajati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva; bit će gladi i potresa po raznim mjestima. Ali sve je to samo početak trudova. Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga. Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom. Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen. I propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima. Tada će doći svršetak. Kada dakle vidite da grozota pustoši, po proroštvu Daniela proroka, stoluje na svetome mjestu – tko čita, neka razumije: koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore; tko bude na krovu, neka ne silazi uzeti što iz kuće; i tko bude u polju, neka se ne okreće natrag da uzme haljinu! A jao trudnicama i dojiljama u one dane! I molite da bijeg vaš ne bude zimi ili subotom jer tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti. I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio. No poradi izabranih skratit će se dani oni.

394

R   

Ako vam tada tko rekle: “Gle, evo Krista!” ili: “Eno ga!” – ne povjerujte! Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane. Eto, prorekao sam vam. reknu li vam dakle: “Evo, u pustinji je!”, ne izlazite; “Evo ga u ložnicama!”, ne vjerujte. Jer kao što munja izlazi od istoka i bljesne do zapada, tako će biti i s dolaskom Sina Čovječjega. Gdje bude strvine, ondje će se skupljati orlovi. A odmah nakon nevolje onih dana sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti i zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. I tada će se pojaviti znak Sina Čovječjega na nebu. I tada će proplakati sva plemena zemlje. I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele svoje s trubljom velikom i sabrat će mu izabranike s četiri vjetra, s jednoga kraja neba do drugoga… A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac.”+>

395

Junak s tisucu lica

Joseph Campbell

E

Mit i društvo

. M   Nema konačnog sistema tumačenja mitova, i ničeg sličnog nikada neće ni biti. Mitologija je poput boga Proteja, “drevnoga morskoga, čiji govor taži.” Taj bog će “iskušati i uzeti na se svakojake oblike stvorova što gmižu zemljom, tako i vodom, i jarom vatrom gore.”+>0 Životni putnik koji želi učiti od Proteja mora ga “postojano ščepati i tiskati ga još i više”, a on će se naposljetku ukazati u primjerenom liku. Ali ovaj ćudljivi bog čak ni vještom ispitivaču nikad ne otkriva sve što sadrži njegova mudrost. Odgovorit će samo na pitanja koja mu se postave, a to što otkrije bit će velebno ili ništavno, kakvo je već bilo i pitanje. “Kad god Sunce na putu svodom zastane navrh neba, tad iz pjene izađe drevni morski žitelj, čiji govor taži; pred dahom zapadnjaka stigne, a tamni ga valići prekriju. A oko njega tuljani, potomstvo krasne morske kćeri, svi u stadu spavaju, iskradeni iz sinje morske vode, a gorak vonj udišu dubokoga slanog mora.”+>* Grčki kraljratnik Menelaj, kojemu je kći ovoga starog morskog oca pritekla u pomoć, odvela ga u njegov divlji brlog i poučila kako da od boga izmami odgovor, želio je samo saznati

397

E

tajnu svojih osobnih poteškoća i položaja njegovih osobnih prijatelja. A bog mu nije uskratio odgovor. Suvremeni intelekt tumačio je mitologiju kao primitivan, nespretan pokušaj objašnjavanja prirodnog svijeta (Frazer); kao proizvod poetske mašte iz pretpovijesnih vremena, koji su potonji naraštaji pogrešno shvaćali (Müller); kao riznicu alegorijskih naputaka kojima se pojedinac prilagođava zajednici (Durkheim); kao skupni san, simptom arhetipskih poriva u dubinama ljudske psihe (Jung); kao tradicionalni prijenosnik čovjekovih najdubljih metafizičkih spoznaja (Coomaraswamy); i kao Božje Otkrivenje Njegovoj djeci (Crkva). Mitologija je sve to. Raznovrsnost presuda uvjetovana je motrištima sudaca. Jer kad se prouči ne u smislu onoga što jest, već načina na koji djeluje, na koji je u prošlosti služila čovječanstvu i na koji mu može služiti danas, mitologija se pokazuje prilagodljivom poput samoga života opsesijama i potrebama pojedinca, soja i doba.

. U   ,       U svom životnom obliku pojedinac je nužno tek djelić i izobličenje ukupnog čovječjeg lika. Ograničen je kao muškarac ili kao žena; u bilo kojem datom razdoblju života opet je ograničen kao dijete, mladić, zrela odrasla osoba ili starac; nadalje, u svojoj životnoj ulozi neizbježno se usavršio kao obrtnik, trgovac, sluga, ili lopov, svećenik, vođa, supružnik, redovnik ili razvratnik; ne može se biti sve. Otuda ukupnost – punoća čovjeka – ne počiva u izdvojenome članu, već u cjelini društvenog tijela; pojedinac može

398

M  

biti samo organ. Iz svoje je zajednice izveo tehnike življenja, jezik na kojemu misli, ideje koje ga podupiru; iz prošlosti toga društva naslijedio je gene koji su mu sazdali tijelo. Ushtije li se odvojiti, bilo djelom, bilo mišlju i stavom, samo će prekinuti sponu s izvorima svoga postojanja. Plemenske ceremonije rođenja, inicijacije, braka, pokopa, namještenja i tako dalje imaju ulogu prevoditi životne krize i životna djela pojedinca u klasične, neosobne oblike. Ona ga otkrivaju njemu samome, ne kao ovu ili onu osobnost, već kao ratnika, nevjestu, udovicu, svećenika, poglavara; istodobno ostatku zajednice prenose staro učenje o arhetipskim stadijima. Svi sudjeluju u ceremoniji prema svome starješinstvu i dužnosti. Cijelo društvo spoznaje sebe kao neuništivu životnu jedinku. Naraštaji pojedinaca prolaze poput anonimnih stanica u živome tijelu; ali bezvremenski, održavajući oblik ostaje. Prihvativši ovog natpojedinca u svoje shvaćanje, svatko otkriva da je poboljšan, obogaćen, poduprt i uvećan. Uviđa da je njegova uloga, ma koliko neznatna, neophodan dio divnoga lika čovjeka-svetkovine – upravo onog, mogućeg no nužno sputanog, lika koji nosi u sebi. Društvene dužnosti produžuju pouku svetkovine u uobičajenu svakodnevicu, gdje pojedinac i dalje dobiva potvrdu. Obrnuto, nehaj, opiranje – ili izgon – prekidaju životvorne spone. S motrišta društvene jedinice, odvojeni pojedinac je naprosto ništa – gubitak. Onaj muškarac ili žena, pak, koji iskreno može reći da je proživio svoju ulogu – bilo kao svećenik, bludnica, kraljica ili rob – jest nešto u punome smislu glagola biti. Obredi iniciranja i namještenja, dakle, prenose pouku suštinske istovjetnosti pojedinca i skupine; svetkovine

399

E

obilježavanja godišnjih doba otkrivaju šire obzorje. Kao što je pojedinac organ društva, tako je i pleme ili grad – kao i čitavo čovječanstvo – tek faza u silnome organizmu kozmosa. Uvriježilo se opisivati svetkovine obilježavanja godišnjih doba u takozvanih urođeničkih naroda kao nastojanja na upravljanju prirodom. To je pogrešno tumačenje. Nastojanje na upravljanju uvelike je sadržano u svakom čovjekovom činu, a napose u onim magijskim ceremonijama za koje se drži da dovode kišne oblake, liječe bolesti ili sprečavaju poplave; pa ipak, prevladavajući poriv u svim istinski religijskim (za razliku od nekromantskih) ceremonijama jest pokoravanje neminovnostima sudbine – a taj je poriv napose izražen u svetkovinama obilježavanja godišnjih doba. Nije još zabilježen nijedan plemenski obred koji bi pokušao spriječiti dolazak zime; baš naprotiv: svi obredi pripravljaju zajednicu da izdrži, zajedno s ostatkom prirode, doba grozne studeni. A u proljeće obredi ne nastoje primorati prirodu da smjesta podari žito, grah i sokove izgladnjeloj zajednici; baš naprotiv: obredi posvećuju cijeli narod djelu toga godišnjeg doba. Tu se čudesni ciklus godine, s nedaćama i razdobljima radovanja, slavi, razgraničuje i prikazuje kao trajna sastavnica u životnome kruženju ljudske skupine. Svijet mitološki upućene zajednice pun je još mnogih simboličkih iskaza ovoga trajnog slijeda. Na primjer, klanovi američkih lovačkih plemena mahom su se držali potomcima predaka koji su bili napola životinje, a napola ljudi. Ti su preci bili praoci ne samo ljudskih pripadnika klana, već i životinjskih vrsta po kojima je klan nosio ime;

400

M  

tako su ljudski pripadnici dabrova klana bili krvni srodnici dabrova i zaštitnici njihove vrste, a taj ih je šumski živalj zauzvrat štitio svojom životinjskom mudrošću. Uzmimo još jedan primjer: hogan, koliba od blata naroda Navaho iz Novog Meksika i Arizone, gradi se prema tlocrtu kozmičke sheme Navaha. Ulaz je okrenut prema istoku. Osam stranica predstavlja četiri strane i međustrane svijeta. Svaka uzdužna i poprečna greda odgovara elementu u velikom hoganu sveobuhvatne zemlje i neba. A kako se drži da je i sama ljudska duša oblikom istovjetna svemiru, koliba od blata prikaz je osnovnog sklada čovjeka i svijeta, kao i podsjetnik na skriveni životni put savršenstva. Ali postoji još jedan put – dijametralno suprotan putu društvene dužnosti i općeprihvaćena kulta. S gledišta puta dužnosti, svi koji stoje izvan društva ništavni su. S drugoga gledišta, međutim, takvo izgnanstvo predstavlja prvi korak u pohodu. Svatko u sebi nosi sve; stoga se ono može tražiti i naći u sebi. Različovanja spolom, dobi i zanimanjem nisu suštinske za našu ličnost, već puki kostimi koje na neko vrijeme nosimo na svjetskoj pozornici. Lik čovjeka u nama ne valja brkati s odorom. Smatramo se Amerikancima, djecom dvadesetog stoljeća, Zapadnjacima, civiliziranim kršćanima. Kreposni smo ili grešni. No takve odrednice ne kazuju što znači biti čovjek, već opisuju tek sporedne datosti zemljopisa, datuma rođenja i prihoda. Što nam je jezgra? Što je temeljna odlika našega bića? Askeza srednjevjekovnih svetaca i indijskih jogina, helenske misterijske inicijacije, drevne filozofije Istoka i Zapada, tehnike su odvlačenja težišta svijesti pojedinca od odore. Uvodne meditacije novaka odvajaju njegov um i sklonosti od sporednih datosti života i vode ga prema je-

401

E

zgri. “Nisam to, ni to,” meditira on: “ni moja majka ili sin, što su netom preminuli; ni moje tijelo, što je bolesno ili ostarjelo; ni moja ruka, ni moje oko, ni moja glava; ni skup svega toga. Nisam moj osjećaj; nisam moj um; nisam moja intuicija.” Takva ga meditiranja tjeraju do vlastite dubine, te se konačno probija do nedokučivo dubokih spoznaja. Nitko se ne može vratiti iz takvih vježbi i nastaviti sebe vrlo ozbiljno shvaćati kao gospodina Tog-i-Tog iz Takvogi-Takvog grada u SAD-u – društvo i dužnosti postaju nebitni. Gospodin Taj-i-Taj, otkrivši puninu ljudskosti u sebi, postaje povučen i izdvojen. Ovo je stadij Narcisa koji gleda u jezero ili Buddhe koji sjedi udubljen pod drvetom, ali to nije krajnji cilj; to je nužan korak, ali ne i ispunjenje. Cilj nije uvidjeti, već shvatiti da čovjek jest ta bit; tada je slobodan kročiti svijetom kao ta bit. Nadalje: svijet je od upravo te iste biti. Bit čovjeka i bit svijeta: njih dvije su jedno. Stoga odvojenost i povučenost prestaju biti potrebne. Kamo god junak odlutao, što god učinio, uvijek je u prisutnosti vlastite biti – jer usavršio je svoje oko da to vidi. Izdvojenost ne postoji. Tako, baš kao što put sudjelovanja u društvu može u konačnici dovesti pojedinca do shvaćanja Svega u sebi, tako izgon dovodi junaka do shvaćanja Sebstva u svemu. U pojedinca usredotočenog u ovoj stožernoj točki pitanje sebičnosti naspram altruizma nestaje. Prestao je postojati pred zakonom i iznova se rodio istovjetan sa cijelim smislom univerzuma. Svijet je stvoren za Njega i kroz Njega. “O, Muhamede,” rekao je Bog, “da tebe ne bje, ne bih bio stvorio nebo.”

402

M  

!. J  Sve to je doista vrlo daleko od gledišta današnjice; jer demokratski ideal samoodređujućeg pojedinca, izum stroja na unutrašnji pogon i razvoj znanstvene metode istraživanja tako su preobrazili ljudski život da se bezvremenski, iz davnine naslijeđeni univerzum simbola urušio. Rečeno sudbononosnim, epohalnim riječima Nietzcheovog Zaratustre: “Mrtvi su svi bogovi.”+ Priča se zna; ispričana je na tisuću načina. To je junački ciklus suvremenog doba, bajka o čudesima sazrijevanja čovječanstva. Čini prošlosti i spone tradicije razorene su čvrstim i moćnim udarcima. Mreža mitskih snova spala je; um se otvorio punini budne svijesti; a današnji se čovjek izvukao iz drevnoga neznanja kao leptir iz čahure, ili sunce što se rađa iz rodnice majke noći. Nije samo riječ o tome da se bogovi više nemaju gdje skriti od prodorna oka teleskopa i mikroskopa; više nema onakova društva kakvo su bogovi nekoć podupirali. Društvena jedinica nije nositelj religijskog sadržaja, već ekonomsko-politička organizacija. Njezin ideal nije hijeratska pantomima što na zemlji uprizoruje obličja neba, već svjetovna država u oštrom i neumornom nadmetanju za materijalnu nadmoć i resurse. Izdvojena društva, opasana snovima u mitološki bremenitom obzorju, danas još postoje jedino kao područja koja valja eksploatirati. A unutar samih naprednih društava baš svi preostaci pradavnoga ljudskog nasljeđa obreda, morala i umjetnosti u potpunom su propadanju. Problem današnjega čovječanstva je stoga upravo suprotan problemima ljudi iz razmjerno stabilnih razdoblja

403

E

onih velebnih usklađujućih mitologija koje su danas prozrijete kao laži. Tada je sav smisao počivao u skupini, u velikim anonimnim uobličavanjima, a nikakav u samoiskazujućem pojedincu; danas nikakva smisla nema u skupini – niti u svijetu; sve je u pojedincu. Ali u njemu je smisao apsolutno nesvjestan. Čovjek ne zna kamo ide. Čovjek ne zna što ga goni. Sve komunikacijske spone između svjesnih i podsvjesnih zona ljudske psihe presječene su, ostavivši nas raspolovljenima. Junačko djelo koje valja izvesti nije danas onakvo kakvo je bilo u Galilejevom stoljeću. Ondje gdje je tada bio mrak, danas je svjetlost; ali, također, gdje je bila svjetlost, danas je tama. Suvremeno junačko djelo mora biti odlazak u pohod ne bi li se opet na svjetlost iznijela ona izgubljena Atlantida usklađene duše. Očito, to se djelo ne može izvesti odbijanjem, ili pak nijekanjem, onoga što je suvremena revolucija postigla; jer problem nije ni u čemu drugome doli u davanju duhovnog smisla suvremenome svijetu – ili, točnije (iskazujući isto načelo na obratan način), ni u čemu drugome doli u omogućavanju muškarcima i ženama da steknu punu ljudsku zrelost kroz datosti suvremenoga života. Doista, upravo su zbog tih datosti drevne formule postane nedjelotvorne, varljive, pa čak i štetne. Zajednica je danas cijeli planet, a ne omeđena nacija; otud obrasci agresivnosti usmjerene prema van, koji su nekoć služili usklađivanju unutarnje skupine, danas mogu dovesti samo do razbijanja na zaraćene strane. Pojam nacije, sa zastavom kao totemom, danas služi tek veličanju djetinjega ega, a ne dokidanju infantilnog stanja. Njezini parodijski obredi paradnih mimohoda služe Svedršcu, zmaju tiraninu, a ne Bogu u

404

M  

kojem se osobni interes poništava. A brojni sveci tog antikulta – odnosno domoljubi, čije sveprisutne fotografije, urešene zastavama, služe kao službene svete slike – upravo su oni mjesni čuvari praga (naš demon Ljepljivlas) preko kojih junak najprije mora proći. Niti velike svjetske religije, kakvima se danas shvaćaju, ne udovoljavaju potrebama. Jer one su se vezale uz ciljeve borbe zaraćenih strana, kao sredstva propagande i samohvale. (Čak je i budizam u novije vrijeme pretrpio ovo kvarenje, reagirajući na poduku Zapada.) Sveopća pobjeda svjetovne države bacila je sve religijske organizacije u tako definitvno sekundaran, a u krajnosti i nekoristan položaj, da je religijska pantomima danas jedva išta više od bogomoljske vježbe za nedjelju ujutro, dok poslovna etika i domoljublje vode glavnu riječ u ostatku tjedna. Takva majmunska pobožnost nije odgovor na potrebe djelotvornog svijeta; zapravo, nužna je preobrazba cijelog društvenog poretka, kako bi se kroz svaku pojedinost i čin svjetovnog života životvorni lik univerzalnog boga-čovjeka, istinski imanentnog i djelotvornog u svakome od nas, nekako učinio spoznatljivim svijesti. A to djelo sama svijest ne može izvesti. Svijest ne može izmisliti, pa čak ni predvidjeti djelotvoran simbol ništa više nego što može predvidjeti ili uobličiti noćašnji san. Sve to se razrađuje na drugoj razini, postupkom koji će neizbježno biti dug i vrlo strašan, ne samo u dubinama svake živuće psihe u suvremenome svijetu, već i na onim titanskim bojištima u koje je cijeli planet odnedavno pretvoren. Danas gledamo grozno sudaranje Simplegada, kroz koje duša mora proći – ne poistovjetivši se ni s jednom stranom.

405

E

Ali jedno možemo znati: odnosno, kako novi simboli budu izlazili na vidjelo, oni neće biti istovjetni u različitim dijelovima globusa; sve okolnosti mjesnoga života, rase i tradicije moraju se spregnuti u djelotvorne oblike. Stoga je nužno da ljudi shvate, i da mogu vidjeti, kako se kroz različite simbole otkriva jedno te isto iskupljenje. “Istina je jedna,” čitamo u Vedama; “mudraci je mnogim imenima zovu.” Jedna jedina pjesma preinačuje se kroz sva raznozvučja ljudskoga zbora. Općenito promicanje ovog ili onog lokalnog rješenja stoga je suvišno – ili, mnogo izglednije, predstavlja prijetnju. Put do očovječenja leži u učenju prepoznavanja Božje srži u svim čudesnim raznolikostima čovjekova lica. Time dolazimo do konačnoga naputka o tome kakvo to konkretno usmjerenje suvremene ljudske zadaće mora biti, te otkrivamo stvarni razlog raspadanja svih religijskih formula koje smo naslijedili. Središte sile teže, da je tako nazovemo, predjela otajstva i pogibelji neprijeporno se premjestilo. Za primitivne lovačke narode iz onih najdaljih tisućljeća čovjeka kad su sabljasti tigar, mamut i niža bića iz životinjskog carstva bila primarne manifestacije onoga tuđeg – u isti mah izvori opasnosti i preživljavanja – veliki ljudski problem bilo je psihološko povezivanje sa zadaćom dijeljenja divljine s tim bićima. Došlo je do nesvjesnog poistovjećenja, a ono se konačno osvijestilo u napola ljudskim, a napola životinjskim likovima mitoloških totemskih predaka. Životinje su postale učitelji ljudi. Postupcima doslovnog oponašanja – kakvi se danas javljaju samo na dječjem igralištu (ili u ludnici) – postiglo se djelotvorno poništavanje ljudskoga ega, a društvo je došlo do kohezivnog ustroja. Slično tome, društva koja su se

406

M  

izdržavala biljnom prehranom postala su nerazdvojna od biljke; životni obredi sjetve i žetve poistovjećivali su se sa začetkom, rađanjem i sazrijevanjem ljudi. I biljni i životinjski svijet, međutim, naposljetku su potpali pod ovlasti društva. Nato se veliko polje poučnih čuda premjestilo – na nebesa – a čovječanstvo je izvelo veliku pantomimu svetoga mjesečevog kralja, svetoga sunčevog kralja, hijeratske planetarne države i simboličkih svetkovina sfera što upravljaju svijetom. Danas su sva ta otajstva izgubila svoju snagu; njihovi simboli više ne zanimaju našu psihu. Pojam kozmičkog zakona, kojemu služi sav bitak i kojemu se i sâm čovjek mora pokoriti, odavno je već prošao uvodne mističke stadije predstavljene u staroj astrologiji, te se danas jednostavno mehanički prihvaća kao nešto samorazumljivo. Spuštanje zapadnih znanosti s nebesa na zemlju (od astronomije iz sedamnaestog do biologije iz devetnaestog stoljeća) i njihovo današnje usredotočavanje na, napokon, samoga čovjeka (u antropologiji i psihologiji dvadesetog stoljeća) obilježavaju put silnoga prijenosa žarišne točke ljudske opčaranosti. Ni životinjski svijet, ni biljni svijet, ni čudo sfera, već sâm čovjek danas je presudno otajstvo. Čovjek je ona tuđinska prisutnost s kojom se moraju pomiriti sile egoizma, kroz koju će ego proći razapinjanje i uskrsnuće, i na čiju sliku i priliku valja preoblikovati društvo. Čovjek, međutim, shvaćen ne kao “Ja” već kao “Ti”: jer ideali i privremene institucije nijednog plemena, rase, kontinenta, društvene klase ili stoljeća ne mogu biti mjerilo neiscrpnog i mnogostruko čudesnog božanskog bitka koji je život u svima nama.

407

E

Današnji junak, suvremeni pojedinac koji se usudi odazvati na poziv i poći u potragu za staništem one prisutnosti s kojom se čitavom svojom sudbinom moramo izmiriti, ne može, dapače ni ne smije čekati da njegova zajednica odbaci glib oholosti, straha, racionalizirane pohlepe i institucionaliziranog neshvaćanja. “Živi,” kaže Nietzche, “kao da je taj dan svanuo.” Nije društvo to koje će povesti i spasiti stvaralačkog junaka: odnos je upravo suprotan. I tako se svatko od nas suočava s vrhunskim iskušenjem – nošenjem iskupiteljeva križa – ne u dičnim trenucima velikih pobjeda svojega plemena, već u nijemim vremenima svoga osobnog očajanja.

408

Bilješke

&

Sigmund Freud, The Future of an Illusion (prema prijevodu Jamesa Stracheyja i drugih, Standardno izdanje, sv. XXI; The Hogarth Press, London &*>&.), str. ++-+9. (Izv. &*.)  Clement Wood, Dreams: Their Meaning and Practical Application (New York: izdao Greenberg, &*;&.), str. &+. “Građa o snovima iz ove knjige,” navodi autor (str. Viii), “prvenstveno potječe iz tisuću i više snova koji mi se svakoga tjedna podastiru na analizu, vezano uz moju dnevnu kolumnu koju prenose listovi diljem zemlje. Nadopunjuju ih snovi koje analiziram u svojoj privatnoj praksi.” Za razliku od većine snova koje donose standardna djela o ovoj temi, snovi iz ovog popularnog uvoda u Freuda potječu od ljudi koji ne prolaze psihoanalitički postupak. Izvanredno su domišljati. ; Géza Róheim, The Origin and Function of Culture (Nervous and Mental Disease Monographs, br. >*, New York &*+;.), str. &-9. + D. T. Burlingham, “Die Einfühlung des Kleinkindes in die Mu<er”, Imago, XXI, str. +*; citira Géza Róheim, War, Crime and the Covenant (Journal of Clinical Psychopathology, Monograph Series, br. &, Monticello, N. Y. &*+9.), str. &. 9 Róheim, War, Crime and the Covenant, str. ;. > Freud, Tumačenje snova (prevela Vlasta Mihavec, Stari Grad, Zagreb &.), str. *+. (Izv. &*9.)  Freud, Three Essays on the Theory of Sexuality, III: “The Transformations of Puberty” (prema prijevodu Jamesa Stracheyja, Standardno izdanje,VII; The Hogarth Press, London &*9;.), str. 0. (Izv. &*9.)

409

B

0

Sofoklo, Kralj Edip (preveli Koloman Rac i Nikola Majnarić, Založba Mladinska knjiga, Ljubljana-Zagreb &**.), stihovi *0&-*0;. Zamijećeno je da se otac može doživjeti i kao zaštitnik, a majka, time, kao zavodnica. Ovo je put od Edipa do Hamleta. “O Bože, mogao bih biti zatvoren u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajna prostranstva – da nemam ružnih snova.” (Hamlet II, , preveo Josip Torbarina, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb &**.). “Svi su neurotičari,” piše dr. Freud, “ili Edip, ili Hamlet.” A što se tiče slučaja kćeri (koji je za stupanj složeniji), sljedeći će ulomak dostajati za ovu uvodnu skicu. “Sinoć sam sanjala da je otac zabio nož majci u srce. Izdahnula je. Znam da ga nitko nije krivio zbog toga što je učinio, iako sam ja gorko plakala. San se tada nekako promijenio, te smo on i ja zajedno išli na nekakav put, a ja sam bila vrlo sretna.” Ovo je san mlade, neudane dvadesetčetverogodišnjakinje. (Wood, navedeno izdanje, str. &;). * Wood, navedeno izdanje, str. *-*;. & U ceremonijama poput onih vezanih uz rođenje i sahranu značajne posljedice, naravno, doživljavaju roditelji i rodbina. Svi obredi prolaza za namjeru imaju dotaknuti ne samo kandidata, već i sve pripadnike njegova kruga. && A. van Gennep, Les rites de passage (Pariz &**.). & Géza Róheim, The Eternal Ones of the Dream (International Universities Press, New York &*+9.), str. &0. &; C. G. Jung, Symbols of Transformation (prema prijevodu R.F.C. Hulla, Collected Works, sv. 9: New York i London, . izdanje &*>), odl. 909. (Izvorno &*&&.-&., Wandlungen und Symbole der Libido, u engleskom prijevodu Beatrice M. Hinkle Psychology of the Unconscious, &*&>. Preradio Jung &*9.) &+ Harold Peake i Herbert John Fleure, The Way of the Sea i Merchant Venturers in Bronze (Yale University Press, &**. i &*;&.). &9 Leo Frobenius, Das unbekannte Afrika (Oskar Beck, München &*;.), str. &-&&. &> Ovidije, Metamorfoze (preveo Tomo Maretić, Matica hrvatska, Zagreb &*.), VIII., &; i dalje; IX, ;> i dalje. 410

B

&

T. S. Eliot, The Waste Land (Harcourt, Brace and Company, New York; Faber and Faber, London &*.), ;+-;+9. &0 Arnold J. Toynbee, A Study of History (Oxford University Press, &*;+.), sv. VI, str. &>*-&9. &* “Oblici ili prizori kolektivne prirode što se javljaju u praktički cijelome svijetu kao ključne sastavnice mitova i istodobno kao samosvojni, individualni proizvodi nesvjesnog podrijetla” (C. G. Jung, Psychology and Religion [Collected Works, sv. &&; New York i London &*90.], odl. 00. Izvorno napisano na engleskom &*;. Vidi također njegovo djelo Psychological Types, kazalo.) Kako ističe dr. Jung (Psychology and Religion, odl. 0*), teorija arhetipova nipošto nije njegov izum. Usporedi s Nietzcheom: “Dok spavamo i dok sanjamo prolazimo kroz cjelokupnu misao prethodećega čovječanstva. Hoću reći, isto onako kako čovjek razmišlja u snovima, on je razmišljao na javi tisućama godina… San nas odnosi natrag u ranija stanja ljudske kulture i pruža nam način da je bolje razumijemo” (Friedrich Nietzche, Human all too Human, sv. I, &;; navodi Jung, Psychology and Religion, odl. 0*, bilj. &.) Usporedi s teorijom Adolfa Bastiana o etničkim “Elementarnim idejama” koje, u njihovu prvotnom psihičkom karakteru (kojemu odgovara Logoi spermatikoi stoika), valja smatrati “duhovnim (ili psihičkim) začetničkim naklonostima iz kojih se organski razvila cjelokupna društvena struktura”, te koje bi, kao takve, trebale služiti kao temelji induktivnog istraživanja (Ethnische Elementargedanken in der Lehre vom Menchen, Berlin &0*9., sv. I, str. Ix). Usporedi s Franzom Boasom: “Nakon Waitzove temeljite rasprave o pitanju jedinstva ljudske vrste ne može više biti sumnje da su osnovne mentalne karakteristike čovjeka iste u cijelome svijetu” (The Mind of Primitive Man, str. &+. Copyright &*&&. The Macmillan Company, citirano s njihovim dopuštenjem). “Bastian je bio ponukan prozboriti o zaprepašćujućoj monotoniji fundamentalnih ideja čovječanstva diljem cijeloga globusa” (isto, str. &99). “Izvjesni obrasci povezanih ideja mogu se prepoznati u svim tipovima kulture” (isto, str. 0).

411

B

Usporedi sa sirom Jamesom G. Frazerom: “Ne moramo nužno, kao neki istražitelji starine i suvremenosti, pretpostaviti da su narodi Zapada od starijih civilizacija Orijenta posudili zamisao Boga koji umire i iznova se rađa, zajedno sa svečanim obredom u kojem se ta zamisao dramatično iskazivala pred očima štovatelja. Vjerojatnije je da je sličnost koja se u ovom pogledu može pokazati između religija Istoka i Zapada nije više od onoga što obično, makar i netočno, nazivamo sretnom slučajnošću, posljedicama sličnih uzroka s podjednakim djelovanjem na slične ustroje ljudskoga uma u različitim zemljama i pod različitim nebeskim svodovima” (The Golden Bough, izdanje u jednom svesku, str. ;0>. Copyright &*. The Macmillan Company, citirano s njihovim dopuštenjem). Usporedi sa Sigmundom Freudom: “…od samog početka [sam] prepoznao [simboliku u snovima]. No do potpune ocjene njena opsega i značenja dospio sam tek postupno, uvećavanjem iskustva i pod utjecajem radova W. Stekela… Stekel je svoja tumačenja simbola pronašao u intuiciji, zahvaljujući sebi svojstvenom daru da neposredno shvati simbole. …Bogato iskustvo psihoanalize pronašlo je i pacijente koji su iznijeli takvo neposredno razumijevanje simbola snova na iznenađujući način. …ta simbolika ne pripada snu kao njegovo vlasništvo, nego je dio nesvjesnog predočavanja, posebno u narodu, pa se kao potpunija prije može pronaći u mitovima, legendama, uzrečicama, u mudrosti poslovica i dosjetkama koje kolaju, negoli u snu.” (Tumačenje snova, prevela Vlasta Mihavec, Stari Grad, Zagreb &.), str. ;0-;0. (Izv. &*9.)  Tako Géza Róheim prevodi pojam australskog plemena Aranda, altjiranga mitjina, koji označava mitske pretke koji su kročili zemljom u dobu zvanom altjiranga nakala, “predak bijaše”. Riječ altjira znači: a) san, b) predak, bića koja se javljaju u snu, c) priča (Róheim, The Eternal Ones of the Dream, str. &-&&). & Valja zapaziti, ipak, da profesoru Toynbeeju ne ide u prilog to što ozbiljno iskrivljuje prikaz mitološke pozornice kad promiče kršćanstvo kao jedinu religiju koja naučava ovaj drugi zadatak. Sve ga religije naučavaju, kao i sve mitologije i narodne predaje posvuda. Profesor Toynbee dolazi 412

B

do svoje iskrivljene konstrukcije putem plitka i netočna tumačenja orijentalnih ideja Nirvane, Buddhe i Bodhisa-0, (navedeno izdanje, str. *): “rijeka mala… još me jeza stara hvata na spomen krvavih joj vala.” 9 Usporedi s Danteom, “Čistilište”, XXVIII, 9-; (navedeno izdanje, str. ;+): “rijeka mala što valovima sitnim, kud se sliva, nalijevo svija travu duž obala. I najbistrija zemna voda živa još bi se uvijek mutnom mogla zvati kraj ove koja ništa ne sakriva.” > Danteov Vergilije.  “Možda su stari što pjevati znaju o sretnom stanju za zlatnoga vijeka, na Parnasu o ovom snili kraju. Tu nevin bješe korijen ljudskog hreka; tu vječna proljet, svaki plod se goji, slavljeni nektar voda je tih rijeka.” (“Čistilište”, XXVIII, &;*&++; navedeno izdanje, str. ;+9-;+>). 0 Katha Upanishad, ;-&+. (Ako nije drugačije navedeno, citate iz Upanišada uzimat ću iz Robert Ernest Hume, The Thirteen Principal Upanishads, translated from the Sanskrit, Oxford University Press &*;&.) Upanišade su razred hinduističkih rasprava o prirodi čovjeka i univerzuma, što tvore kasni dio ortodoksnog spekulativnog nauka. Najranija od njih datira iz otprilike osmoga stoljeća p.n.e.

413

B

*

James Joyce, A Portrait of the Artist as a Young Man (The Modern Library; Random House, Inc.), str. ;*. ; Aristotel, On the Art of Poetry (preveo Ingram Bywater, s predgovorom Gilberta Murrayja, Oxford University Press &*.), str. &+-&>. ;& Robinson Jeffers, Roan Stallion (Horace Liveright, New York &*9.), str. . ; Euripid, Bakhe, && (preveli Koloman Rac i Nikola Majnarić, Založba Mladinska knjiga, Ljubljana-Zagreb &**.). ;; Euripid, Krećanke, ul. +9, također Porfirije, De abstinentia, IV. &*, prema prijevodu Gilberta Murrayja. Vidi raspravu o ovoj strofi u Jane Harrison, Prolegomena to a Study of Greek Religion (treće izdanje, Cambridge University Press &*.), str. +0-9. ;+ Ovidije, Metamorfoze, XV., &>9-&>; &0+-&09 (preveo Tomo Maretić, Matica hrvatska, Zagreb &*.). ;9 Bhagavad Gita, :&0 (prema prijevodu Swamija Nikhilanande, New York &*++.). ;> Riječ monomit potječe iz djela Jamesa Joycea Finnegans Wake (Viking Press, Inc., New York &*;*.), str. 90&. ; Vergilije, Eneida (preveo Bratoljub Klaić, Globus media, Zagreb 9.), VI, 0*. ;0 Ovo je najbitniji pojedinačni trenutak u orijentalnoj mitologiji, pandan Razapinjanju na Zapadu. Buddha pod Stablom prosvijećenosti (stablom Bo) i Krist na Svetome raspelu (Stablu iskupljenja) analogni su likovi, što spajaju arhetipski motiv Spasitelja svijeta, Svjetskoga stabla, što potječe iz pamtivijeka. Još ćemo mnoge varijacije ove teme pronaći među epizodama koje slijede. Nepomično mjesto i Kalvarijska gora prikazi su Svjetskoga pupka, odnosno Svjetske osi (vidi dolje, str. +). Pozivanje Zemlje da svjedoči prikazuje se u tradicionalnoj budističkoj umjetnosti prizorima Buddhe koji sjedi u svojem klasičnom položaju, desne ruke oslonjene na desno koljeno, s prstima što lagano dodiruju tlo. ;* Smisao je u tome da se drugome ne može priopćiti stanje Buddhe, Prosvijećenost, već samo put prema Prosvijećenosti. Ova doktrina nepriopćivosti Istine koja stoji onkraj imena i oblika temeljna je u velikim orijental414

B

nim, kao i platoničkim učenjima. Dok su znanstvene istine priopćive, kao dokazive hipoteze razumski utemeljene na opazivim činjenicama, ritual, mitologija i metafizika tek su vodiči do ruba transcedentnog prosvjetljenja, gdje konačni korak mora učiniti svaki od nas vlastitim muklim iskustvom. Stoga je jedan od sanskrtskih izraza za mudraca mūni, “mukli”. Sākyamūni (jedan od naziva Gautame Buddhe) znači “mukli (odnosno mudrac, mūni) iz klana Sakya”. Iako je on utemeljitelj naširoko podučavane svjetske religije, krajnja jezgra njegovoga učenja ostaje, neizbježno, zastrta tišinom. + Vrlo sažeto iz Jataka, Uvod, i, 90-9 (preveo Henry Clarke Warren, Buddhism in Translations [Harvard Oriental Series, ;], Harvard University Press, Cambridge, Massachusse<s &0*>., str. 9>-0) i Lalitavistara, prepričao Ananda K. Coomaraswamy u Buddha and the Gospel of Buddhism (G. P. Putnam’s Sons, New York &*&>.), str. +-;0. +& Izlazak, &*:;-9. + Louis Ginzberg, The Legends of the Jews (The Jewish Publication Society of America, Philadelphia &*&&.), sv. III, str. *-*+. +; Ova kružna pustolovina junaka javlja se u negativnom obliku u tipskim pričama o potopu, gdje nije junak taj koji odlazi po moć, već je moć ta koja se nadiže protiv junaka, te iznova povlači. Priče o potopu javljaju se u svakom kraju svijeta. One tvore integralan dio arhetipskog mita o povijesti svijeta, te im tako pripada mjesto u II. dijelu sadašnje rasprave, naslovljenom “Kozmogonijski ciklus”. Junak potopa simbolizira začetničku vitalnost čovjeka koji preživljava čak i najgore plime katastrofe i grijeha. ++ Ova knjiga ne bavi se povijesnim razmatranjem te okolnosti. Ta zadaća odvojena je za djelo koje upravo pripremam. Ova je knjiga komparativna, a ne genetička studija. Svrha joj je pokazati da suštinske paralele postoje u samim mitovima, kao i u tumačenjima i primjenama koje su im naznačili mudri. +9 Prema prijevodu don Ansgara Nelsona, benediktinca, u The Soul Afire (Pantheon Books, New York &*++.), str. ;;. +> Navodi Epifanije, Adversus haereses, xxvi, ;. + Gore, str. ;. 415

B

+0

To je ona zmija koja je štitila Buddhu petoga tjedna njegovog prosvjećenja. Vidi gore, str. ;;. +* Alice C. Fletcher, The Hako: A Pawnee Ceremony (Twenty-second Annual Report, Bureau of American Ethnology, part ; Washington &*+.), str. +;-++. “Pri stvaranju svijeta,” kazao je jedan visoki svećenik Pawneeja gospođici Fletcher, objašnjavajući joj koja se to božanstva štuju u ovoj ceremoniji, “uređeno je tako da će postojati i niže sile. Tirawa-atius, moćna sila, nije se mogao približiti čovjeku, koji ga nije mogao ni vidjeti ni osjetiti; stoga su dopuštene niže sile. Dobile su ulogu posrednika između čovjeka i Tirawe” (isto, str. ). 9 Vidi Ananda K. Coomaraswamy, “Symbolism of the Dome”, The Indian Historical Quarterly, sv. XIV, br. & (ožujak &*;0.). 9& Ivan, >:99. 9 Isto, &:*. 9; Isto, >:9>. 9+ Kur’an, 9:&0. 99 Heraklit, fragment &. 9> Heraklit, fragment +>. 9 William Blake, The Marriage of Heaven and Hell, “Proverbs of Hell”. 90 Leo Frobenius, Und Afrika sprach… (Vita, Deutsches Verlagshaus, Berlin &*&.), str. +;-+9. Usporedi s upečatljivo sličnom epizodom koja pripovijeda o Othinu (Wotanu) u Proznoj Eddi, “Skáldskaparmál” I (“Scandinavian Classics”, sv. V, New York &**., str. *>). Usporedi i Jahveovu naredbu u Knjizi Izlaska, ;:: “Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda.” 9* Grimmove bajke, br. &, “Kralj Žabac”. > The Psychopathology of Everyday Life. (Standardno izdanje, VI; izvorno &*&.) >& Evelyn Underhill, Mysticism, A Study in the Nature and Development of Man’s Spiritual Consciousness (E. P. Du

Sigmund Freud, Introductory Lectures on Psycho-Analysis (preveo James Strachey, Standardno izdanje, XVI; The Hogarth Press, London &*>;.) str. ;*>-*. (Izv. &*&>-&.) >; Malory, Le Morte d’Arthur, I, xix. Ovaj progon jelena i pogled na “lajuću zvijer” označava početak otajstava vezanih uz Pohod za Svetim Gralom. >+ George A. Dorsey i Alfred L. Kroeber, Traditions of the Arapaho (Field Columbia Museum, Publication 0&, Anthropological Series, sv. V; Chicago &*;.), str. ;. Pretiskano u Stith Thomson, Tales of the North American Indians (Cambridge, Massachusse<s &**.), str. &0. >9 C. G. Jung, Psihologija i alkemija (prevela Štefanija Halambek, Naprijed, Zagreb &*0+.), ulomci &, ;. (Izv. &*;9.) >> Wilhelm Stekel, Die Sprache des Traumes (Verlag von J. F. Bergmann, Wiesbaden &*&&.), str. ;9. Dr. Stekel ističe odnos krvavog rumenila i pomisli na krv koju iskašljavaju sušičavci. > Prenijeto uz dopuštenje izdavača iz Henry Clarke Warren, Buddhism in Translations (Harvard Oriental Series, ;), Harvard University Press, Cambridge, Massachusse<s, &0*>., str. 9>-9. >0 U gornjem odjeljku, kao i na stranicama što slijede, nisam ni pokušavao iscrpiti dokaze. Kad bih to učinio (kao što to, primjerice, čini Frazer u Zlatnoj grani) uvelike bih produljio svoja poglavlja, a da bitni smjer monomita time ne bi postao ništa jasniji. Umjesto toga u svakom odjeljku dajem nekoliko upečatljivih primjera iz niza naširoko raspršenih, reprezentativnih tradicija. S odmakom djela postupno mijenjam svoje izvore, tako da čitatelj može okusiti osebujne kvalitete pojedinih stilova. Kada stigne do posljednje stranice, iza njega će biti uvid u pozamašan broj mitologija. Ushtjedne li tada dokazati jesu li sve mogle biti navedene u svakom pojedinom odjeljku monomita, dovoljno će mu biti samo da posegne za nekim od izvornih izdanja navedenih u bilješkama i prođe kroz nekoliko pripovijesti iz ovoga mnoštva. >* Izreke, &:+-, ;.  “Duhovne knjige katkad navode [ovu] latinsku izreku, koja je prestravila ne jednu dušu” (Ernest Dimnet, The Art

417

B

of Thinking, Simon and Schuster, Inc., New York &**., str. ;-+). & Francis Thompson, The Hound of Heaven, uvodni stihovi.  Isto, završni stihovi. ; Ovidije, Metamorfoze, I, 9+-99 (preveo Tomo Maretić, Matica Hrvatska, Zagreb &*.). + Gore, str. 9. 9 Freud: kastracijski kompleks. > Jung, Psihologija i alkemija, ul. 90, >.  Guja (u mitologiji simbol zemaljskih voda) precizno se podudara s Dafninim ocem, rijekom Penejem. 0 Grimm, br. 9. *  Noć, preveo Esad Duraković (Ljiljan, Sarajevo &***.), Prva knjiga, str. &&*. 0 Postanak, &*:>. 0& Werner Zirus, Ahasverus, der Ewige Jude (Stoff- und Motivgeschichte der deutschen Literatur >, Berlin i Leipzig &*;.), str. &. 0 Gore, str. 99. 0; Vidi O Washington Ma*., str. ;;-+*.) 0 Dante, “Raj”, XXXIII, &-& (preveo Mate Maras, navedeno izdanje, str. 99*-9>). 00 Vidi Oswald Spengler, The Decline of the West, prema prijevodu Charlesa Francisa Atkinsona (Alfred A. Knopf, Inc., New York &*>-0.), sv. I, str. &++. “Pretpostavimo li,” dodaje Spengler, “da je sâm Napoleon, kao ‘empirijska osoba’, pao na Marengu – onda bi se ono što je on označavao aktualiziralo u nekom drugom obliku.” Junak, koji je u ovom smislu i u ovim razmjerima prestao biti pojedinac, za trajanja svog epohalnog djelovanja utjelovljuje dinamizam kulturnog procesa; “između njega kao činjenice i drugih činjenica postoji harmonija metafizičkog ritma” (isto, str. &+). Ovo je sukladno Thomasu Carlyleu, koji pojmi Kralja Junaka kao “Sposobnoga” (On Heroes, Hero-Worship and the Heroic in History, VI. lekcija). 0* U razdoblju helenizma stvoren je amalgam Hermesa i Thotha u liku Hermesa Trismegistosa, “Hermesa Triput Najvećega”, smatranoga zaštitnikom i učiteljem svih umijeća, a naročito alkemije. “Hermetički” zapečaćena retorta, u koju su bili stavljeni mistični metali, smatrala se zasebnim predjelom – posebnim područjem povišenih sila, usporedivim s mitološkim predjelom; ondje su metali prolazili kroz čudnovate metamorfoze i transmutacije, simbolične prikaze transfiguracija duše pod skrbništvom nadnaravnoga. Hermes je bio gospodar drevnih inicijacijskih misteri419

B

ja i predstavljao onaj silazak božanske mudrosti u svijet koji također predstavljaju utjelovljenja božanskih spasitelja (vidi dolje, str. ;+*-;9+). (Vidi C. G. Jung, Psihologija i Alkemija, III. dio, “Alkemistička simbolika u religijsko-povijesnome okviru”. (Izv. &*;>.) Za retortu vidi odl. ;;0. Za Hermesa vidi odl. &; i kazalo, sub verbo. * Sljedeći san daje živopisan primjer stapanja suprotnosti u nesvjesnome: “Sanjao sam da sam otišao u ulicu s bordelima i posjetio jednu djevojku. Kad sam ušao, ona se promijenila u muškarca, koji je napola odjeven ležao na kauču. Rekao je: ‘Ne smeta te (što sam sada muško)?” Izgledao je kao starac sa sijedim zaliscima. Podsjetio me na izvjesnog nadlugara, dobrog prijatelja moga oca.” (Wilhelm Stekel, Die Sprache des Traumes, str. -&.) “Svi snovi,” zamjećuje dr. Stekel, “imaju biseksualne sklonosti. Kad se biseksualnost ne može zapaziti, skrivena je u latentnome sadržaju sna” (isto, str. &). *& Bunar ovdje simbolizira nesvjesno. Usporedi sa zdencem iz bajke o Kralju Žapcu, gore, str. +*-9. * Usporedi sa žapcem iz bajke. U predmuhamedanskoj su Arabiji džini (izvorni oblik jednine: m. jinni, ž. jinniyah) bili demonski duhovi nastanjeni u pustinjama i divljinama. Krznati i izobličeni, ili pak izgledom slični životinjama, nojevima ili gujama, predstavljali su veliku opasnost za nezaštićene osobe. Prorok Muhamed priznao je postojanje tih poganskih duhova (Kur’an, ;:&90) i uvrstio ih u muhamedanski sustav, koji poznaje tri vrste inteligencije stvorene pod Allahom: Anđele, stvorene od svjetlosti, Džine, od suptilne vatre, te Čovjeka, od praha zemaljskog. Muhamedanski džini imaju moć uzeti koji god oblik požele, ako nije niži od tvarnosti vatre i dima, te se tako mogu smrtnicima prikazati u vidljivu obliku. Postoje tri reda džina: letači, hodači i ronci. Za mnoge se pretpostavlja da su prihvatili Pravu vjeru, te ih se smatra dobrima; ostali su loši. Ovi potonji žive i rade u bliskoj sprezi s Palim anđelima, čiji je vladar Iblis (“Beznadnik”). *; Ifrit (izv. ž. ifritah) moćan je džin (izv. ž. Jinniyah). Maridi su naročito moćna i opasna klasa džina. *+ Prilagođeno iz  Noć, preveo Esad Duraković, navedeno djelo, Druga knjiga, str. &>-&. 420

B

*9

Usporedi sa zmijom iz sna, gore, str. >. Leonhard S. Schultze, Aus Namaland und Kalahari (Jena &*.), str. ;*. * Isto, str. ++, ++0. *0 David Clement Sco0, prilog “Demons and Spirits (Slavic)”. Niz priloga brojnih stručnjaka, okupljenih u ovoj knjizi pod nadnaslovom “Demoni i duhovi” (zasebno su obrađeni afrički, oceanijski, asiro-babilonski, budistički, keltski, kineski, kršćanski, koptski, egipatski, grčki, hebrejski, indijski, džainistički, japanski, židovski, muslimanski, perzijski, rimski, slavenski, teutonski i tibetski oblici), predstavlja izvanredan uvod u ovu tematiku. & Isto, str. >*. Usporedi s Lorelei. Mansikka svoju raspravu o slavenskim duhovima šume, polja i vode temelji na iscrpnome djelu Hanusa Máchala Nákres slovanského bájeslovi (Prag &0*&.), koji se u skraćenom obliku na engleskom jeziku može naći u Máchalovoj knjizi Slavic Mythology (“The Mythology of All Races”, sv. III, Boston &*&0.). *>

421

B

&&

U aleksandrijsko se doba Pan poistovjećivao s itifaličkim egipatskim božanstvom Minom koje je, između ostaloga, bilo zaštitnik pustinjskih putova. & Usporedi s Dionizom, velikim tračkim pandanom Pana. &; Wilhelm Stekel, Fortschri e und Technik der Traumdeutung (Verlag für Medizin, Weidmann und Cie., Beč-LeipzigBern &*;9.), str. ;. Kako tumači dr. Stekel, čuvar je simbol “svijesti, ili, ako vam je tako draže, utjelovljenje moralnosti i ograničenja zastupljenih u svijesti. Freud bi,” nastavlja dr. Stekel, “čuvara opisao kao ‘superego’. Ali on je zapravo tek svojevrstan ‘interego’. Svijest sprečava izbijanje opasnih želja i nemoralnih postupaka na vidjelo. U tom smislu valja općenito tumačiti čuvare, redarstvenike i časnike u snovima” (isto, str. ;-;0). &+ A. R. Radcliffe-Brown, The Andaman Islanders (. izdanje, Cambridge University Press &*;;.), str. &9-&. &9 Morsko-kopnena zmija prepoznatljiva po tamnim i svijetlim prugama, koja ulijeva strah u većoj ili manjoj mjeri svugdje gdje se pojavi. &> R. H. Codrington, The Melanesians, their Anthropology and Folklore (Oxford University Press &0*&.), str. &0*. & Jataka, &:&. Sažetak prema prijevodu Eugenea Watsona Burlingamea u Buddhist Parables (Yale University Press &*.), str. ;-;+. Prenijeto uz dopuštenje izdavača. &0 Zamijećeno je da je ova pustolovina princa Petoružnika najraniji poznati primjer glasovite i praktički univerzalne priče o katranskom djetetu iz narodne predaje. (Vidi Aurelio M. Espinosa: “Notes on the Origin and History of the TarBaby Story”, Journal of American Folklore, +;, &*;., str. &**; “A New Classification of the Fundamental Elements of the Tar-Baby Story on the Basis of Two Hundred and Sixty-Seven Versions”, isto, 9>, &*+;., str. ;&-;; te Ananda K. Coomaraswamy, “A Note on the Stickfast Motif”, isto, 9, &*++., str. &0-&;&.) &* Munja (vajra), jedan od ključnih simbola budističke ikonografije, označava duhovnu moć stanja Buddhe (neuništive prosvijećenosti) koje razara iluzorne stvarnosti svijeta. Apsolutni, odnosno Adi Buddha, u Tibetu se prikazuje kao

422

B

Vajra-Dhara (na tibetskom: Dorje-Chang), “Onaj koji drži adamantsku munju.” U prikazima bogova koji nam dolaze iz drevne Mezopotamije (Sumera i Akada, Babilonije i Asirije) munja istog oblika kao i vajra istaknut je element (vidi Otisak XXI); odande ju je naslijedio Zeus. Znamo i da u primitivnim narodima ratnici često svoje oružje nazivaju munjom. Sicut in coelo et in terra: inicirani ratnik sprovodi božansku volju; on izučava ne samo djelatne, već i duhovne vještine. Magija (nadnaravna moć munje), zajedno s fizičkom snagom i kemijskim otrovom, njegovim udarcima daje smrtonosnu energiju. Potpuni majstor uopće ne bi trebao fizičko oružje; dostajala bi snaga njegove magije. Parabola o princu Petoružniku ilustrira ovu temu. Ali ona ujedno naučava da je onaj koji se uzda tek u svoj empirijski karakter, i ponosi njime, već poražen. “Ovdje imamo prikaz junaka”, piše dr. Coomaraswamy, “koji može biti zapreten u estetsko iskustvo [“pet točaka” pritom je pet čula], ali je u stanju putem urođene moralne nadmoći osloboditi sebe, pa čak i druge” (Journal of American Folklore, 9, &*++., str. &*). && Jataka, 99:&. -9. Prilagođeno, uz manja kraćenja, prema prijevodu Eugenea Watsona Burlingamea, navedeno djelo, str. +&-++. Prenijeto uz dopuštenje izdavača, tvrtke Yale University Press. &&& Nikola Kuzanski, De visione Dei, *, &&; navodi Ananda K. Coomaraswamy, “On the One and Only Transmigrant” (Supplement to the Journal of the American Oriental Society, travanj-lipanj &*++.), str. 9. && Ovidije, Metamorfoze, VII, >; XV, ;;0. &&; Gore, str. . &&+ Longfellow, The Song of Hiawatha, VIII. Pustolovine koje Longfellow pripisuje Hiawathi, poglavici plemena Iroquois, zapravo pripadaju Manabozhu, kulturnom junaku Algonquina. Hiawatha je bio stvarna povijesna ličnost iz šesnaestog stoljeća. Vidi bilješku na str. *0, dolje. &&9 Leo Frobenius, Das Zeitalter des Sonnengo es (Berlin &*+.), str. 09.

423

B

&&>

Henry Callaway, Nursery Tales and Traditions of the Zulus (London, &0>0.), str. ;;&. && Ananda K. Coomaraswamy: “Akimcanna: Self-Naughting” (New Indian Antiquity, sv. III, Bombaj &*+.), str. >, bilješka &+, pri citiranju i raspravi o Toma Akvinski, Summa Theologica, I, >;, ;. &&0 Sarkofag ili lijes alternativa su utrobi kita. Usporedi s Mojsijem u trstiku. &&* Sir James G. Frazer, The Golden Bough (jednosveščano izdanje), str. ;+-;+*. Copyright &*. The Macmillan Company, prenijeto uz dopuštenje. & Duarte Barbosa, A Description of the Coasts of East Africa and Malabar in the Beginning of the Sixteenth Century (Hakluyt Society, London &0>>.), str. &; navodi Frazer, isto, str. +-9. Prenijeto uz dopuštenje izdavača, tvrtke The Macmillan Company. Riječ je o onoj žrtvi koju je kralj Minos odbio podnijeti kad je Posejdonu uskratio bika. Kako je Frazer pokazao, ritualni regicid bila je opća tradicija u davnini. “U južnoj Indiji,” piše on, “kraljeva vladavina i život okončavali su se s obilaskom planeta Jupitra oko Sunca. U Grčkoj je pak kraljeva sudbina vjerojatno bila u neizvjesnosti s istekom svakih osam godina… Bez neprimjerene prijekosti možemo odatle zaključiti da je danak od sedam mladića i sedam djevica, koji su Atenjani bili dužni slati Minosu svakih osam godina, imao neke veze s obnavljanjem kraljeve u narednom osmogodišnjem ciklusu” (isto, str. 0). Žrtvovanje bika koje se tražilo od kralja Minosa podrazumijevalo je da će on kao žrtvu prinijeti sebe, u skladu s obrascem naslijeđene tradicije, po isteku svojeg osmogodišnjeg mandata. Ali on je očito kao zamjenu ponudio atenske mladiće i djevice. Tako je možda božanski Minos postao neman Minotaur, samozatorni kralj tiranin Svedržac, a hijeratska država u kojoj svatko ispunjava svoju ulogu, pak, trgovačko carstvo, gdje se svatko brine za sebe. Čini se da je takva praksa supstituiranja postala općeprihvaćena u starome svijetu pri kraju velikog razdoblja prvotnih hijeratskih država, tijekom trećeg i drugog tisućljeća p. n. e. && Apulej, The Golden Ass (Modern Library Edition), str. &;&&+&. 424

B

&

Knud Leem, Beskrivelse over Finmarkens Lapper (Kopenhagen &>.), str. +9-+0. Engleski se prijevod može naći u John Pinkerton, A General Collection of the Best and Most Interesting Voyages and Travels in All Parts of the World (London &00.), sv. I, str. +-+0. &; U slučaju da žene ne uspiju odrediti šamanov položaj u onom svijetu, njegov se duh možda ne uspije vratiti u tijelo. Moguće je i da lutajući duh neprijateljski nastrojenog šamana s njim zapodjene borbu, ili ga pak zavede na krivi put. Kazuje se da se mnogi šamani nisu uspjeli vratiti. (E. J. Jessen, Alandling om de Norske Finners og Lappers Hedenske Religion, str. ;&. Ovo djelo pripojeno je Leemovu navedenom izdanju kao dodatak sa zasebno obrojčanim stranicama.) &+ Uno Harva, Die religiösen Vorstellungen der altaischen Völker (“Folklore Fellows Communications”, br. &9, Helsinki &*;0.), str. 990-99*; prema G. N. Potanin, Očerki ševero-zapodnoj Mongolii (St. Petersburg, &00&.), sv. IV, str. >+->9. &9 Géza Róheim, The Origin and Function of Culture (Nervous and Mental Disease Monographs, br. >*), str. ;0-;*. &> Isto, str. ;0. & Isto, str. 9&. &0 Underhill, navedeno djelo, II. dio, III. poglavlje. Usporedi gore, str. 9&, bilješka ;. &* Wilhelm Stekel, Fortschri e und Technik der Traumdeutung, str. &+. &; Svedenborgs Drömmar,  , “Jemte andra hans anteckningar e=er original-handskri=er meddelade af G. E. Klemming” (Stockholm, &09*.), navedeno u Ignaz Ježower, Das Buch der Träume (Ernst Rowohlt Verlag, Berlin &*0.), str. *. Komentar samoga Swedenborga o ovome snu glasio je: “Zmajevi te vrste, koji se zmajevima ne otkrivaju sve dok im se ne opaze krila, simboli su lažne ljubavi. Upravo pišem o toj temi” (Ježower, str. +*). &;& Ježower, navedeno djelo, str. &>>. &; Plutarh, Temistoklo, >; Ježower, navedeno djelo, str. &0. &;; Stekel, Fortschri e und Technik der Traumdeutung, str. &9. &;+ Isto, str. &9;. 425

B

&;9

Isto, str. +9. Isto, str. 0. &; Isto, str. &>. &;0 Isto, str. +. &;* Isto, str. &9*. &+ Isto, str. &. &+& Stekel, Die Sprache des Traumes, str. . “Naravno,” piše dr. Stekel, “ovdje ‘biti mrtav’ znači ‘biti živ’. Ona počinje živjeti, a policajac ‘živi’ s njom. Zajedno umiru. Ovo nelagodno jasno obasjava popularnu fantaziju dvostrukog samoubojstva.” Također vrijedi zamijetiti da ovaj san sadrži praktički univerzalan mitološki prizor mosta od mača (ruba britve, gore, str. ), koji se javlja u romanci o Lancelotovu izbavljenju kraljice Guinevere iz dvorca Kralja Smrti (vidi Heinrich Zimmer, The King and the Corpse, ur. J. Campbell (Bollingen Series, New York &*+0.), str. &&-&; također D. L. Coomaraswamy, “The Perilous Bridge of Welfare”, Harvard Journal of Asiatic Studies, 0). &+ Stekel, Die Sprache des Traumes, str. 0. &+; Isto, str. 0>. &++ “Problem nije nov,” piše dr. C. G. Jung, “jer sva su doba prije našega vjerovala u bogove u ovom ili onom obliku. Samo nam osiromašenje simbolike za kakvo nema presedana može omogućiti da iznova otkrijemo bogove kao psihičke čimbenike, odnosno, kao arhetipove nesvjesnoga… Nebo je za nas postalo kozmički prostor fizičara, a božanski empirej lijepa uspomena na stvari iz davnine. Ali ‘srce se žari’, a tajna nelagoda glođe korijene našega bića.” (“Archetypes of the Collective Unconscious”, navedeno izdanje, odlomak 9.) &+9 Kur’an, :&+. &+> S. N. Kramer, Sumerian Mythology (American Philosophical Society Memoirs, sv. XXI; Philadelphia, &*++.), str. 0>*;. Mitologija Sumera od posebnog je značaja za nas na Zapadu; jer iz nje su proizašle predaje Babilona, Asirije, Fenikije i Biblije (a iz ove potonje i muhamedanska i kršćanska), a imala je i važan utjecaj na poganske religije Kelta, Grka, Rimljana, Slavena i Germana. &;>

426

B

&+

Ili, kao što to kaže James Joyce: “jednakosti suprotnosti, izrasle iz jedneiste sile prirode odnosno duha, kao isključiv uvjet i sredstvo njegova oniona iskazanja i polarizirane za ponovno sjedinjenje simfizisom svojih antipatija” (Finnegans Wake, str. *). &+0 Jeremiah Curtin, Myths and Folk-Lore of Ireland (Li. &+* Gore, str. >->;. &9 Ovidije, Metamorfoze, III, &;0-9. &9& Usporedi s J. C. Flügel, The Psycho-Analytic Study of the Family (“The International Psycho-Analytical Library”, br. ;, +. izdanje; The Hogarth Press, London &*;&), poglavlja xii i xiii. “Postoji,” zapaža profesor Flügel, “vrlo općenita povezanost s jedne strane između pojma uma, duha ili duše, te pojma oca, odnosno muškosti; i s druge strane između pojma tijela ili materije (materia – ono što pripada materi) i pojma majke, odnosno ženskog načela. Potiskivanje emocija i osjećaja vezanih uz majku [u našem judeokršćanskom monoteizmu] proizvelo je, zahvaljujući toj sličnosti, sklonost zauzimanju stava nevjerice, prezira, zgražanja ili neprijateljstva prema ljudskom tijelu, Zemlji i cijelom materijalnom Univerzumu, uz popratnu sklonost ka uzvišavanju i prenaglašavanju duhovnih elemenata, bilo u čovjeku ili u općem poretku stvari. Čini se vrlo vjerojatnim da bi dobar broj izrazitije idealističkih tendencija u filozofiji mogao velik dio svoje privlačnosti mnogima dugovati sublimaciji te reakcije usmjerene protiv majke, dok bi dogmatskiji i skučeniji oblici materijalizma mogli pak predstavljati povratak potisnutih osjećaja koji su prvotno bili vezani uz majku” (isto, str. &+9, bilješka ). &9 Sveti tekstovi hinduizma (Šastre) dijele se u četiri klase: &.) Šruti, koji se drže izravnom božanskom objavom; njima pripadaju četiri Vede (drevne knjige psalama) i neke Upanišade (drevne filozofske knjige); .) Smriti, koji uključuju tradicionalna učenja pravovjernih mudraca, kanonske upute za kućne ceremonije i izvjesna djela svjetovnog i religijskog zakona; ;.) Purana, koji su hinduistička mitološka i epska djela par excellence; oni razlažu kozmogonijsko, teološko, astronomsko i fizikalno znanje; te +.) Tantra, tekstovi 427

B

koji opisuju tehnike i obrede štovanja božanstava i postizanja nadnormalne moći. Među Tantrama se nalazi skupina naročito važnih zapisa (zvanih Agame) koje su prema predaji objavili izravno Bog univerzuma Šiva i njegova Božica, Parvati. (Zapisi se stoga nazivaju “Petom Vedom”.) Na njima se temelji mistična tradicija zvana upravo “Tantra”, koja je imala snažan utjecaj na kasnije oblike hinduističke i budističke ikonografije. Srednjevjekovni je budizam prenio tantrički simbolizam iz Indije u Tibet, Kinu i Japan. Sljedeći se opis Otoka dragulja temelji na Sir John Woodroffe, Shakti and Shakta (London i Madras &**.), str. ;*, i Heinrich Zimmer, Myths and Symbols in Indian Art and Civilization, uredio J. Campbell (Bollingen Series, New York &*+>.), str. &*-&&. Za ilustraciju tog mističnog otoka vidi Zimmer, slika >>. &9; The Gospel of Sri Ramakrishna, preveo i uvodom popratio Swami Nikhilananda (New York, &*+), str. *. &9+ Isto, str. &-. &99 Standish H. O’Grady, Silva Gadelica (Williams and Norgate, London &0*), sv. II, str. ;-;. Inačice će se pronaći u Chaucerovim Canterbury Tales, “The Tale of the Wyf of Bathe”, u Gowerovoj Tale of Florent, u pjesmi iz sredine petnaestog stoljeća, The Weddynge of Sir Gawen and Dame Ragnell, te u baladi iz sedamnaestog stoljeća, The Marriage of Sir Gawaine. Vidi W. F. Bryan i Germaine Dempster, Sources and Analogues of Chaucer’s Canterbury Tales (Chicago &*+&.). &9> Guido Guinicelli di Magnano (&;.-&9.?), O blagome srcu, prema prijevodu Dantea Gabriela Rosse&9-&>&. &> Shankaracharya, Vivekachudamani, ;*> i +&+, prema prijevodu Swamija Madhavanande (Mayavati &*;.) &>& Jacobus de Voragine, The Golden Legend, LXXVI, “Saint Petronilla, Virgin.” (Usporedi s pripoviješću o Dafni, gore, 428

B

str. >&.) Kasnija je Crkva, nesklona podržavanju držanja da je sveti Petar mogao začeti dijete, nazivala Petronilu njegovom štićenicom. &> Isto, CXVII. &>; Gustave Flaubert, La tentation de Saint Antoine (La reine de Saba). &>+ Co*;.), str. >;. &>9 Jonathan Edwards, Sinners in the Hands of an Angry God (Boston &+.). &>> Otisak IX. Simboliku ovog rječitog prizora podrobno razlažu Ananda K. Coomaraswamy, The Dance of Siva (New York &*&.) i Heinrich Zimmer, Myths and Symbols in Indian Art and Civilization, str. &9&-&9. Ukratko: ispružena desna ruka drži bubanj, čiji ritam je ritam vremena, pri čemu je vrijeme prvo načelo stvaranja; ispružena lijeva ruka drži plamen, koji je plamen razaranja stvorenoga svijeta; druga desna ruka zauzima gestu “ne boj se”, dok druga lijeva, koja pokazuje podignuto lijevo stopalo, ima simbolički položaj “slona” (slon je “onaj koji probija put kroz džunglu svijeta”, tj. božanski vodič); desno stopalo osovljeno je o leđa patuljka, demona “Neznanje”, koji označava prijelaz duša od Boga u materiju, ali lijevo je podignuto, što prikazuje oslobađanje duše: u to lijevo upire “ruka-slon”, dajući razlog za uvjeravanje “Ne boj se”. Božja glava je uravnotežena, spokojna i mirna, usred dinamizma stvaranja i razaranja simboliziranog rukama što se njišu i ritmom desne pete koja polako udara. To znači da u središtu vlada potpuni spokoj. Šivina desna naušnica je muška, a lijeva ženska; jer taj Bog uključuje parove opreka i nadilazi ih. Izraz Šivina lica nije ni žalostan ni radostan, već je lik Nepokrenutog Pokretača, koji nadilazi blaženstva i boli svijeta, a ipak nazoči u njima. Rasuti uvojci njegove kose predstavljaju godinama nešišanu kosu indijskog Jogija što sada vijori u plesu života; jer prisutnost znana u radostima i žalostima života, te ona nađena u povučenoj meditaciji, tek su dva vida jednog te istog, univerzalnog, nedvojnog, Bitka-Svijesti-Blaženstva. Šivine narukvice, grivne, obruči oko gležnjeva i braminska nit žive su zmije. [Braminska nit je pamučni konac koji nose pripadnici triju viših kasta (takozvani dvaput rođeni) 429

B

u Indiji. Nosi se preko glave i desne ruke, tako da počiva na lijevome ramenu i prelazi preko tijela (prsa i leđa) do desnog boka. To simbolizira drugo rođenje dvaput rođenih, dok sama nit predstavlja prag, ili Sunčeva vrata, tako da dvaput rođeni istodobno boravi u vremenu i u vječnosti.] To znači da je stekao ljepotu Zmijske sile – tajanstvene Stvaralačke energije Boga, koja je materijalni i formalni povod njegove manifestacije u vidu svemira i svih njegovih bića, kao i unutar njega. U Šivinoj se kosi mogu zapaziti lubanja, kao simbol smrti, čalma Gospodara Smaka, te mladi mjesec, kao simbol rađanja i rasta, ostalih blagodati koje donosi svijetu. U kosi mu je također cvijet dature – biljke od koje se spravlja opojno sredstvo (usporedi s Dionizovim vinom i misnim vinom). Mali lik božice Ganges krije mu se u uvojcima; jer on je taj kojemu se na glavu silovito slijeva božanski Ganges s neba i koji zatim pušta da te vode što daruju život i spasenje blago otječu zemljom za tjelesnu i duhovnu okrepu čovječanstva. Plesni stav Boga može se predočiti kao simbolički slog AUM [] ili ][, koji je glasovni ekvivalent četiriju stanja svijesti i njihovih iskustvenih područja. (A: svijest na javi; U: svijest u snu; M: spavanje bez snova; tišina oko svetoga sloga je ono Nemanifestirano Transcedentno. Za raspravu o ovome slogu vidi dolje, str. >9->, te bilješku &>, str. >.) Bog se tako nalazi unutar štovatelja, kao i izvan njega. Ovakva figura ilustrira ulogu i vrijednost slikovnog prikaza i pokazuje zbog čega duge propovijedi nisu potrebne poklonicima idola. Štovatelju je dopušteno upijati značenje božanskoga simbola u dubokoj tišini i na miru. Nadalje, štovatelj nosi grivne i obruče na gležnjevima, baš kao i bog; a oni znače isto ono što i na bogu. Izrađeni su od zlata, umjesto od zmija, pri čemu zlato (kovina koja ne hrđa) simbolizira besmrtnost; tj. besmrtnost je tajanstvena kreativna energija Boga, koji je ljepota tijela. Mnoge druge pojedinosti života i mjesnih običaja na sličan se način oponašaju, tumače i tako vrednuju u pojedinostima čovjekolikih idola. Na taj se način cijeli život pretvara u potporanj meditaciji. Čovjek cijelo vrijeme živi usred nijeme propovijedi. &> Odnosno “interego” (vidi gore, str. 0, bilješka +9). 430

B

&>0

Usporedi s brojnim pragovima koje prelazi Inanna, gore, str. &>-&0. &>* Ove četiri simbolične boje, što prikazuju strane svijeta, imaju značajnu ulogu u ikonografiji i kultu naroda Navaho. To su bijela, plava, žuta i crna, koje označuju istok, jug, zapad, odnosno sjever. One odgovaraju crvenoj, bijeloj, zelenoj i crnoj na kapi afričkog božanstva-varalice Edšua (vidi gore, str. +9); jer Očeva je kuća, poput samoga Oca, simbol Središta. Junaci Blizanci bivaju iskušavani putem simbola četiriju strana svijeta, kako bi se otkrilo ima li u njima mana i ograničenja bilo koje od tih četvrti. & Ma-09. &> “Otac [tj. obrezivač] je onaj koji odvaja dijete i majku”, piše dr. Róheim. “Od dječaka se zapravo odsijeca majka… Glavić u kožici jest dijete u majci” (Géza Róheim, The Eternal Ones of the Dream, str. -;). Zanimljivo je uočiti kako se do današnjih dana obred obrezivanja nastavlja u hebrejskom i muhamedanskom kultu, gdje je ženski element pomno istjeran iz službene, strogo monoteističke mitologije. “Bog ne oprašta grijeh spajanja drugih bogova s Njim”, piše u Kur’anu. “Pogani ostavljaju Allaha i zazivlju samo ženska božanstva” (Kur’an, +:&&>, &&). & Sir Baldwin Spencer i F. J. Gillen, The Arunta (Macmillan and Co., London &*.), sv. I., str. &-;. &0 Róheim, The Eternal Ones of the Dream, str. +* i dalje. &* Isto, str. 9. &0 Isto, str. , gdje se navode R. i C. Berndt, “A Preliminary Report of Field Work in the Ooldea Region, Western South Australia”, Oceania, XII (&*+.), str. ;;.

431

B

&0&

Róheim, The Eternal Ones of the Dream, str. -0, gdje se navodi D. Bates, The Passing of the Aborigines (&*;*.), str. +&-+;. &0 Róheim, The Eternal Ones of the Dream, str. ;&. &0; R. H. Mathews, “The Walloonggura Ceremony”, Queensland Geographical Journal, N. S., XV (&0**.-&*.), str. ; navodi Róheim, The Eternal Ones of the Dream, str. ;. &0+ U jednom zabilježenom slučaju dva su dječaka pogledala kad nisu smjeli. “Tada su im prišli starci, svaki s kamenim nožem u ruci. Nagnuli su se nad dječake i rasjekli obojici žile. Krv je pokuljala, a svi su ostali muškarci ispustili krik smrti. Dječaci su ostali beživotni. Stari wirreenuni (vračevi) umočili su kamene noževe u krv i njome dotakli usne svih nazočnih… Tijela žrtava iz obreda Boorah su skuhali. Svaki koji je prošao pet obreda Boorah pojeo je komad mesa; nitko drugi nije smio vidjeti kako se to čini” (K. Langloh Parker, The Euahlayi Tribe, &*9., str. -;; navodi Róheim, The Eternal Ones of the Dream, str. ;). &09 Zapanjujuće otkriće preživljavanja simboličnog sustava u biti istovjetnog egipatsko-babilonskom, trojsko-kretskom “kompleksu labirinta”, iz drugog milenija prije nove ere, u suvremenoj Melaneziji, navodi John Layard u Stone Men of Malekula (Cha.) raspravlja o očitoj sponi između makekulskog “putovanja duše u podzemni svijet” s klasičnim spuštanjem Eneje, odnosno babilonskim Gilgameša. W. J. Perry u The Children of the Sun (E. P. Du Euripid, Bakhe, 9>-9. &0 Eshil, odlomak 9 (Nauck); navodi Jane Harrison (Themis, str. >&) u svojoj raspravi o ulozi čegrtaljke u klasičnim i australskim obredima inicijacije. Za uvod u temu čegrtaljke, vidi Andrew Lang, Custom and Myth (i prerađeno izdanje; Longmans, Green, and Co., London &009.), str. *-++. &00 Sve njih opsežno opisuje i o njima raspravlja Sir James G. Frazer u knjizi Zlatna grana. &0* Hebrejima, *:&;-&+. &* Le P. A. Capus des Pères-Blancs, “Contes, Chants et Proverbes des Basumbwa dans l’Afrique Orientale”, Zeitschri für afrikanische und oceanische Sprachen, sv. III (Berlin &0*.), str. ;>;-;>+. &*& Kur’an, &:;&. &* Gore, str. >*. &*; Gore, str. +9. Plemena Basumbwa (pripovijest o Velikom poglavici Smrti) i Wachaga (pripovijest o Kyazimbi) istočnoafrički su narodi; pleme Yoruba (pripovijest o Edšuu) nastava Nigeriju na zapadnoj obali. &*+ Kur’an, >:9*, >. &*9 Luka, :. &*> Ovidije, Metamorfoze, VIII, >&0-+. &* Kur’an, :&&9. &*0 Katha Upanishad, ;:&. &** Job, +:-&+.  Isto, +: 9->. & Isto, +: &>-&.  Prema Leon Stein, “Hassidic Music”, The Chicago Jewish Forum, sv. II, br. & (jesen &*+;.), str. &>. ; Budizam Hinayana (oblik budizma koji se zadržao na Cejlonu, u Burmi i u Sijamu) štuje Buddhu kao ljudskog junaka, vrhunskog sveca i mudraca. Budizam Mahayana (oblik budizma sa sjevera), pak, smatra Prosvijetljenoga

433

B

spasiteljem svijeta, utjelovljenjem univerzalnog načela prosvjećenja. Bodhisa. Za druge primjere hermafrodite kao svećenika, boga, odnosno proroka, vidi Herodot, +, > (Rawlinsonovo izdanje, sv. III, str. +>-+); Teofrast, Characteres, &>. &-&&, te Voyage and Travels J. Pinkertona, 0. poglavlje, str. +: “A New Account of the East Indies”, Alexandera Hamiltona. Njih navodi Young, navedeno djelo, str.  i *. &> Vidi Zimmer, Myths and Symbols in Indian Art and Civilization, slika . & Vidi otisak X. &0 Vidi B. Spencer i F. J. Gillen, Native Tribes of Central Australia (London &0**.), str. >;; Róheim, The Eternal Ones of the Dream, str. &>+-&>9. Subincizija umjetno proizvodi hipospadiju sličnu onoj u izvjesnih pripadnika klase hermafrodita. (Vidi portret hermafrodita Marie Angé u Young, navedeno djelo, str. .) &* Róheim, The Eternal Ones of the Dream, str. *+.  Isto, str. &0-&*. & Usporedi sa sljedećim gledištem na Bodhisa-).  Róheim, War, Crime, and the Covenant, str. 9. ; Isto, str. +0->0. + Samuel I, &:>. 9 Kur’an, +:&+. > “Mržnja se nikad ne smiruje mržnjom, mržnja se utišava nemržnjom. To pravilo važi oduvijek” (iz budističkog Dhamma-padama, &:9; Naprijed, Zagreb &**., preveo Čedomil Veljačić).  Luka, >:-;>. Usporedimo to sa sljedećim kršćanskim pismom: Ljeta Gospodnjeg  . Vama, vremešnome i ljubljenome gospodinu Johnu Higginsonu: Pučinom upravo plovi brod po imenu Welcome, što prevozi & ili više onih heretika i zlotvora zvanih kvekerima, kojima je na čelu W. Penn, glavna ništarija. Glavni je sud stoga izdao svetu zapovijed kapetanu Malachiju Husco). * Dr. Karl Menninger primjećuje (navedeno djelo, str. &*9*>) da iako se židovski rabini, protestantski pastori i katolički svećenici mogu ponekad navesti na pomirenje svojih teoloških razlika u najširim crtama, svaki put kad počnu opisivati pravila i uredbe kojima treba doći do vječnog života, nepremostive razlike izađu na vidjelo. “Sve do te točke program je besprijekoran”, piše dr. Menninger. “Ali ako nitko ne zna točno kakva su pravila i uredbe, sve skupa postaje apsurdno.” Odgovor na to, naravno, dao je Ramakrishna: “Bog je stvorio različite religije u skladu s različitim težnjama, razdobljima i zemljama. Sve su doktrine tek pojedini putevi; ali put nikako nije Sâm Bog. Dapače, do Boga se može doći slijeđenjem bilo kojeg puta s potpunom predanošću… Torta se može jesti s glazurom postrance, ali i pobočno. Bit će slatka i ovako i onako” (The Gospel of Sri Ramakrishna, New York &*+&., str. 99*). ; Matej, :&. ;& “Družba je svećenička kao zasjeda razbojnička: ubijaju na šekemskom putu; odista, sramotu počinjaju!… Svojom zloćom razveseljuju kralja, a knezove podlošću svojom.” (Hošea, >:*, :;). ; Ne spominjem islam, jer se i ondje doktrina propovijeda kroz pojmove svetog rata i time zamračuje. Svakako je točno da su ondje, kao i ovdje, mnogi shvatili da pravo bojište nije zemljopisno, već psihološko (usporedi Rumi, Mathnawi, . 99: “Što znači ‘odrubiti glavu’? Sasjeći tjelesnu dušu u svetome ratu.”); svejedno, popularni i ortodoksni iskazi i muhamedanske i kršćanske doktrine cijelo su vrijeme tako okrutni da je potrebno vrlo sofisticirano čitanje ne bi li se u obje misije opazilo djelovanje ljubavi. ;; “The Hymn of the Final Precepts of the Great Saint and Bodhisa Ista se ideja često iskazuje u Upanišadama; tako, “Ovo ja daje se onome ja, ono ja daje se ovome ja. Tako se međusobno stječu. U tom obliku stječe onaj drugi svijet, u tom obliku doživljava ovaj svijet” (Aitareya Aranyaka, . ;. ). Poznaju je i islamski mistici: “Trideset mi godina transcedentni Bog bijaše zrcalo, sad sam sâm svoje zrcalo; odnosno, ono što bijah, više nisam, transcedentni je Bog sâm svoje zrcalo. Kažem da sam sâm svoje zrcalo; jer Bog to govori mojim jezikom, a mene više nije” (Bajazid, prema navodu u The Legacy of Islam, uredili T. W. Arnold i A. Guillaume, Oxford Press &*;&., str. &>). ; “Izađoh iz Bajazidstva kao zmija iz kože. Zatim se obazreh. Vidjeh da su ljubitelj, ljubljena i ljubav jedno, jer u svijetu jedinstva sve može biti jedno” (Bajazid, iz istog navoda). ;0 Hošea, >:&-;. ;* Brihadaranyaka Upanishad, &. +. ;. Usporedi dolje, str. 0. + “Glagol nirvā (sanskrtski) doslovno znači ‘ugasiti’, ne prijenosno, već onako kao što vatra gasne… Kad ostane bez goriva, vatra života biva ‘umirena’, tj. utažena, a kad se um obuzda, stječe se ‘mir Nirvane’, ‘despiracija u Bogu’… Prestankom potpaljivanja svojih vatri postižemo onaj mir 438

B

za koji jedna druga predaja kaže da ‘nadilazi shvaćanje’” (Ananda K. Coomaraswamy, Hinduism and Buddhism; The Philosophical Library, New York, bez datuma, str. >;). Riječ “de-spiracija” sročena je iz doslovne latinizacije sanskrtskog “nirvāna”; nir=“van, iz, dalje, prema van, izvan, podalje”, vāna=“gašen”; nirvāna=“ugašen, utrnut, potrt”. +& Sigmund Freud, Beyond the Pleasure Principle (preveo James Strachey; Standard Edition, XVIII; The Hogarth Press, London &*99.). Vidi i Karl Menninger, Love against Hate, str. >. + Vajracchedika, ;; “Sacred Books of the East”, navedeno djelo, str. &++. +; Manja Prajna-Paramita-Hridaya Sutra; isto, &9;. ++ Nagarjuna, Madhyamika Shastra. “Ono besmrtno i ono smrtno skladno su izmiješani, jer oni nisu jedno, a nisu ni odvojeni” (Ashvaghosha). “To gledište,” piše dr. Coomaraswamy, “dramatično iskazuje aforizam Yas kleśas so bodhi, yas samsāras tat nirvānam, ‘Jer grijeh je i Pudrost, jer Predio postajanja je i Nirvana’” (Ananda K. Coomaraswamy, Buddha and the Gospel of Buddhism, G. P. Putnam’s Sons, New York &*&>., str. +9). +9 Bhagavad Gita, >:*, ;&. Ovo predstavlja savršeno ispunjenje onoga što je gđica Evelyn Underhill nazvala “cilj Mističkog puta: Stvarni objedinjujući život: stanje Božanskog stvaralaštva: Obogotvorenje” (navedeno djelo, često). Gđica Underhill, međutim, poput profesora Toynbeeja (gore, str. , bilješka), griješi kao i mnogi kad pretpostavlja da je taj ideal kršćanska osebujnost. “Slobodno se može reći,” piše profesor Salmony, “da se okcidentalni sud krivotvori sve do današnjih dana, iz potrebe za nametanjem sebe” (Alfred Salmony, “Die Rassenfrage in der Indienforschung”, Sozialistische Monatshee, 0, Berlin &*>., str. 9;+). +> Coomaraswamy, Hinduism and Buddhism, str. +. + To je Rajski zid, vidi gore, str. 0* i &9;. Sad se nalazimo unutar njega. Hsi Wang Mu ženski je vid Boga koji je stvorio čovjeka na svoju sliku, muško i žensko (Postanak, &: ).

439

B

+0

Usporedi E. T. C. Werner, A Dictionary of Chinese Mythology (Šanghai, &*;.), str. &>;. +* Vidi Okakura Kakuzo, The Book of Tea (New York &*>.). Vidi i Daisetz Teitaro Suzuki, Essays in Zen Buddhism (London &*.) te Lafcadio Hearn, Japan (New York &*+.). 9 Morris Edward Opler, Myths and Tales of the Jicarilla Apache Indians (Memoirs of the American Folklore Society, sv. XXXI, &*;0.), str. &&. 9& Usporedi gore, str. &9, bilješka. 9 Za usporedbu, hinduska božica Kali (gore, str. &&9) prikazuje se gdje stoji na liku polegnutog boga Šive, svojega supruga. Vitla mačem smrti, tj. duhovne discipline. Ljudska glava iz koje kaplje krv štovatelju kazuje da će onaj koji izgubi život zbog nje pronaći život. Geste “ne boj se” i “pružanje blagodati” uče da ona štiti svoju djecu, da parovi suprotnosti univerzalne agonije nisu ono što se čini, te da za osobu utvrđenu u vječnosti fantazmagorija vremenskog “dobrog” i “lošeg” nije ništa drugo doli refleks uma – jer je i sama božica, premda na prvi pogled gazi boga, zapravo njegov blaženi san. Ispod božice s Otoka dragulja (vidi gore, str. &&;-&&+) prikazana su dva božja vida: jedan je, podignuta lica, sjedinjen s njom, kao stvaralački vid koji uživa u svijetu; ali drugi, odvraćena lica, jest deus absconditus, božanska bit u sebi i po sebi, ponad zbivanja i mijena, neaktivan, uspavan, prazan, smješten čak i iznad čuda hermafroditskog otajstva. (Vidi Zimmer, Myths and Symbols in Indian Art and Civilisation, str. &-&+.) 9; Usporedi s bubnjem stvaranja u ruci hinduističkog Šive koji pleše, gore, str. &0, bilješka +>. 9+ “I Riječ tijelom posta”; stih Angelusa što slavi Isusovo začeće u Marijinoj maternici. 99 U ovom su poglavlju uspostavljene sljedeće jednakosti: Praznina Svijet Vječnost Vrijeme Nirvana Samsara Istina Opsjena Prosvjetljenje Suosjećanje Bog Božica 440

B

Neprijatelj Prijatelj Smrt Rođenje Munja Zvono Dragulj Lotos Subjekt Objekt Yab Yum Yang Yin Tao Vrhunski Buddha Bodhisa Curtin, navedeno djelo, str. &>-&. 9 Vidi Melanie Klein, The Psychoanalysis of Children, The International Psycho-Analytical Library, br.  (&*;.). 90 Róheim, War, Crime, and the Covenant, str. &;-&;0. 9* Róheim, The Origin and Function of Culture, str. 9. > Isto, str. +0-9. >& Isto, str. 9. Usporedi s neuništivošću sibirskoga šamana (gore, str. **-&) koji golim rukama vadi ugljevlje iz vatre i udara se sjekirom po nogama. > Vidi Frazerovu raspravu o izvanjskoj duši, navedeno djelo, str. >>->*&. >; Isto, str. >&. >+ Pierce, Dreams and Personality (D. Appleton and Co.), str. *0. >9 “The Descent of the Sun” u F. W. Bain, A Digit of the Moon (G. P. Putnam’s Sons, New York &*&.), str. &;-;9. >> Róheim, The Eternal Ones of the Dream, str. ;. Talisman je takozvani ćurunga (ili čuringa) mladićeva totemskog pretka. Mladić je primao još jednog ćurungu prilikom obrezivanja, kao simbol totemskog pretka po majci. Još ranije, 441

B

kad se rodio, u kolijevku mu je stavljen ćurunga-zaštitnik. Čegrtaljka je vrsta ćurunge. “Ćurunga je,” piše dr. Róheim, “tvarni dvojnik, a izvjesna nadnaravna bića najprisnije vezana s ćurungom su, po srednjeaustralskom vjerovanju, nevidljivi dvojnici urođenika… Kao i ćurunga, ti nadnaravnici zovu se arpuna mborka (drugo tijelo) pravoga ljudskog bića kojega štite” (isto, str. *0). > Izaija, >>:&-&. >0 Ginzberg, navedeno djelo, sv. I, str. , >-;. Vidi iscrpne bilješke o mesijanskoj gozbi u Ginzberg, sv. V, str. +;-+>. >* Dante, “Raj”, II, &-*.  U objavljenoj psihoanalitičkoj literaturi analiziraju se izvori simbola u snovima, kao i njihova latenatna značenja za nesvjesno, te učinci njihovih djelovanja na psihu; ali daljnja činjenica da su ih veliki učitelji svjesno rabili kao metafore ostaje neobrađena. Prešutna pretpostavka pritom glasi da su veliki učitelji iz prošlosti bili neurotičari (izuzev, naravno, izvjesnih Grka i Rimljana) uvjereni da su njihove nekritizirane fantazije bile otkrivenja. U istom duhu, otkrića psihoanalize mnogi laici smatraju proizvodima “razbludna uma” dra. Freuda. & Brahma, Višnu i Šiva, redom Tvorac, Zaštitnik i Uništitelj, tvore trojstvo kao tri vida djelovanja jedne te iste kreativne supstance u hinduizmu. Nakon sedmog stoljeća prije nove ere Brahmina je važnost počela opadati, te je postao puki stvaralački činitelj Višnua. Tako je današnji hinduizam podijeljen u dva glavna tabora, jedan prvenstveno posvećen tvorcu-zaštitniku Višnuu, a drugi Šivi, uništitelju svijeta, koji sjedinjuje dušu s vječnošću. Ali njih dvojica su u konačnici jedan. U navedenom mitu upravo se njihovim zajedničkim djelovanjem dolazi do eliksira života.  Ramayana, I, +9, Mahabharata, I, &0, Matsya Purana, +*-9&, te mnogi drugi tekstovi. Vidi Zimmer, Myths and Symbols in Indian Art and Civilization, str. &9 i dalje. ; Marco Pallis, Peaks and Lamas (+. izdanje; Cassell and Co., London &*+>.), str. ;+. + Shri-Chakra-Sambhara Tantra, prema prijevodu s tibetskog lame Kazi Dawa-Samdupa, uredio Sir John Woodroffe (pseudonim Arthur Avalon), “Tantric Texts”, VII. Svezak (London &*&*.), str. +&. “Dođe li do dvojbi u božanstvenost 442

B

tih prikazanih božanstava,” nastavlja tekst, “valja reći: ‘Ova Boginja je tek sjećanje na tijelo’ i prisjetiti se da Božanstva tvore Put” (navedeno mjesto). Za spomen Tantre vidi gore, str. &&;, bilješka ;, te str. &-&& (tantrički budizam). 9 Usporedi, primjerice, C. G. Jung, “Archetypes of the Collective Unconscious” (izv. &*;+.: Collected Works, sv. *, dio I; New York i London &*9*.). “Možda je mnogo onih,” piše dr. J. C. Flügel, “koji još žele zadržati pojam kvazi-antropomorfnog Oca-Boga kao izvansvjesne stvarnosti, iako je posve mentalno izvorište takva Boga postalo očito” (The Psychoanalitic Study of the Family, str. ;>.) > “Raj”, XXXIII, 0 i dalje.  Vidi gore, str. &&. 0 J. F. Stimson, The Legends of the Maui and Tahaki (Bernice P. Bishop Museum Bulletin br. &; Honolulu &*;+.), str. &*&. * Ovaj ulomak nedostaje u standardnom asirskom tekstu legende, a javlja se u mnogo ranijem babilonskom fragmentu teksta (vidi Bruno Meissner, “Ein altbabylonisches Fragment des Gilgamosepos”, Mi eilungen der Vorderasiatischen Gesellscha, VII, &; Berlin &*., str. *). Često se navodi da je sibilin savjet hedonistički, ali valja zamijetiti i to da ovaj ulomak predstavlja inicijantski tekst, a ne moralnu filozofiju drevnih Babilonaca. Jednako se tako stoljećima kasnije u Indiji onaj učenik koji dođe upitati učitelja o tajni besmrtnog života najprije odbije opisom smrtnih radosti (primjerice, Katha Upanishad, &: &, ;-9). Tek ako ostane uporan, pripusti ga se u narednu inicijaciju. 0 Babilonski prototip biblijskog Noe. 0& Iako je junak bio upozoren da ne dotiče te vode pri isplovljavanju, sad nekažnjeno može zaći u njih. To je iskaz snage koju je stekao posjetom gospodaru i gospodarici Vječnoga otoka. Utnapištim-Noa, junak potopa, arhetipski je lik oca; njegov otok, Pupak svijeta, predšasnik je kasnijih grčko-rimskih “Otoka blaženih.” 0 Prepričano prema P. Jensen, Assyrisch-babylonische Mythen und Epen (Keilinschri=liche Bibliothek, VI, I; Berlin &*.), str. &&>-;. Citirani stihovi javljaju se na str. ;. 9&,

443

B

9&-9;. Jensenova verzija prevodi stih po stih glavnog sačuvanog teksta, asirske inačice iz biblioteke kralja Ashurbanipala (>>0.->>. p. n. e.). Fragmenti uvelike starije babilonske inačice (vidi gore, str. &09) i još drevnijeg sumerskog izvornika (iz trećeg tisućljeća p. n. e.) također su otkriveni i pročitani. 0; Ko Hung (zvan i Pao Pu Tzu), Nei P’ien, VII. Poglavlje (prema prijevodu navedenom iz Obed Simon Johnson, A Study of Chinese Alchemy; Shanghai &*0., str. >;). Ko Hung je dao još nekoliko vrlo zanimljivih recepata. Jedan tako tijelu daje “divotu i uzbibanost”, a drugi moć hodanja po vodi. Za raspravu o mjestu Koa Hunga u kineskoj filozofiji vidi Alfred Forke, “Ko Hung, der Philosoph und Alchimist”, Archiv für Geschichte der Philosophie, XLI, &- (Berlin &*;), str. &&9-&>. 0+ Herbert A. Giles, A Chinese Biographical Dictionary (London i Šanghai, &0*0.), str. ;. 09 Tantrički aforizam. 0> Lao Tse, Tao The King, &> (prema prijevodu Dwighta Goddarda, Laotzu’s Tao and Wu Wei; New York &*&*., str. &0). Usporedi s bilješkom, gore, str. &9. 0 “Raj”, XXXIII, +*-9. 00 Kena Upanishad, &:; (prema prijevodu Swamija Sharvanande; Sri Ramakrishna Math; Mylapore, Madras &*;.). 0* Poetic Edda, “Hávamál”, &;* (prema prijevodu Henryja Adamsa Bellowsa; The American-Scandinavian Foundation, New York &*;.). * Jataka, Introduction, i, 9 (prenijeto uz dopuštenje izdavača iz Henry Clarke Warren, Buddhism in Translations [Harvard Oriental Series, ;], Harvard University Press, Cambridge, Massachuse<s &0*>., str. 0-0;.) *& Ova pojedinost predstavlja racionalizaciju ponovnog rođenja od hermafroditskog oca-inicijanta. * Vishnu Purana, ;; Bhagavata Purana, &:9&; Harìvanisha, &&+. Ulomak je zasnovan na prikazu Heinricha Zimmera, Maya, der indische Mythos (Stu.), str. 0*-**.

444

B

S Krišnom, kao Čarobnjakom svijeta, usporedi afričkog Edšua (str. ++-+9, gore). Usporedi i s polinezijskim varalicom Mauijem. *; “Taliesin”, prema prijevodu Lady Charlo<e Guest, The Mabinogion (Everyman’s Library, br. *, str. >;->+). Taliesin, “Glavni Bard Zapada” možda je bio stvarna historijska ličnost iz šestoga stoljeća n. e., suvremenik poglavice koji će u kasnijim romancama postati “Kralj Artur”. Predanja i pjesme ovog barda sačuvale su se u “Taliesinovoj knjizi”, rukopisu iz trinaestog stoljeća, jednoj od “Četiriju drevnih knjiga Walesa”. Mabinog je na velškom bardov učenik. Izraz mabinogi, “mladenačka poduka”, označava predaje (mitove, legende, pjesme itd.) koje mabinog usvaja i mora naučiti naizust. Mabinogion, množina riječi mabinogi, ime je koje je Lady Charlo<e Guest nadjenula svome prijevodu (&0;0.-&0+*.) jedanaest romanci iz “Drevnih knjiga”. Bardska predaja Walesa, kao i Škotske i Irske, potječe iz vrlo stare i izdašne pogansko-keltske mitske građe. Nju su preobrazili i oživjeli kršćanski misionari i ljetopisci (u petom stoljeću i poslije), koji su zapisivali stare priče i pomno ih se trudili uskladiti s Biblijom. U desetom je stoljeću iznimno razdoblje stvaranja romanci, smješteno prvenstveno u Irskoj, preobrazilo tu baštinu u važnu suvremenu silu. Keltski bardovi odlazili su na dvorove kršćanske Europe; keltske teme prerađivali su poganski skandinavski skaldi. Velik dio naše europske predaje bajki, kao i temelj arturovske predaje, vuče podrijetlo iz tog prvog velikog stvaralačkog razdoblja zapadne romance. (Vidi Gertrude Schoepperle, Tristan and Isolt, A Study of the Sources of the Romance, London i Frankfurt a. M. &*&;.) *+ Harva, navedeno djelo, str. 9+;-9++; navodi se “Pervji burjatskij šaman Morgon-kara”, Izvestija Vostočno-Siberskoga Otdela Russkogo Geografičeskago Obščestva, XI, &- (Irkutsk &00.), str. 0 i dalje. *9 John White, The Ancient History of the Maori, his Mythology and Traditions (Wellington &00>.-&00*.), sv. II, str. &>-&&. *> Grimm, br. *. * C. G. Jung, The Integration of the Personality (New York &*;*.), str. 9*.

445

B

*0

Vidi Apolonije s Roda, Argonautika: bijeg je prepričan u IV. knjizi. ** Ko-ji-ki, “Records of Ancient Ma<ers” (&. n. e.), priređeno prema prijevodu C. H. Chamberlaina, Transactions of The Asiatic Society of Japan, X. svezak, Dodatak (Yokohama &00.), str. +-0. ; Jaimuniya Upanishad Brahmana, ;. 0. 9. ;& U mnogim mitovima o junaku u utrobi kita njega spase ptice koje iskljuju stijenku njegova zatvora. ; Frobenius, Das Zeitalter des Sonnengo es, str. 09-0. ;; Ko-ji-ki, prema Chamberlainu, navedeno djelo, str. 9-9*. ;+ Šinto, “Put Bogova”, japanska domorodačka tradicija (za razliku od uvezenog Butsuda, odnosno “Puta Buddhe”), način je štovanja čuvara života i običaja (mjesnih duhova, predačkih moći, junaka, božanskoga kralja, živih roditelja i žive djece), a ne moći koje pružaju oslobađanje od kruženja (Bodhisa Enlil je bio sumerski bog zraka, Nanna bog Mjeseca, a Enki bog vode i mudrosti. U vrijeme sastavljanja našega dokumenta (treće tisućljeće p. n. e.) Enlil je bio glavno božanstvo sumerskoga panteona. Lako bi se ražestio. Upravo on poslao je Potop. Nanna je bio jedan od njegovih sinova. U mitovima se dobroćudni bog Enki najčešće javlja u ulozi pomagača. On je pokrovitelj i savjetodavac kako Gilgamešu, tako i junaku potopa, Atarhazisu-Utnapištimu-Noi. Motiv suparništva Enkija i Enlila nastavlja se u klasičnoj mitologiji kroz protivništvo Posejdona i Zeusa (odnosno Neptuna i Jupitra). ; Kramer, navedeno djelo, str. 0, *9. Završetak pjesme, tog vrijednog dokumenta izvora mitova i simbola naše civilizacije, zauvijek je izgubljen. ;0 Matej, >:9&; Marko, &+:+; Ivan, &0:&. ;* Mandukya Upanishad, 9. ;& Washington Irving, The Sketch Book, “Rip van Winkle”. ;&& Fenijci su bili narod Finna MacCoola, listom divovi. Oisin je, kao sin Finna MacCoola, bio jedan od njih. Ali njihovi su dani tad već odavno bili istekli, a zemlju više nisu nastavali negdašnji velikani. Takve legende o arhajskim divovima zatječu se u narodnoj predaji cijelog svijeta; vidi, primjerice, gore prepričan mit (str. &*;-&*>) o kralju Mučukundi. Usporedivi su iznimno dugi životi hebrejskih patrijarha:

447

B

Adam je živio devet stotina trideset godina, Šet devet stotina dvanaest, Enoš devet stotina pet, itd. (Postanak, 9). ;& Curtin, navedeno djelo, str. ;;-;;;. ;&; Iz Sir James G. Frazer, The Golden Bough, izdanje u jednom svesku, str. 9*;-9*+. ;&+ Isto, str. 9*+-9*9. ;&9 Prilagođeno iz  Noć, preveo Esad Duraković, navedeno izdanje, Druga knjiga, str. -;0. ;&> “Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni.” (Marko, *:>). ;& Matej, &:&-*. ;&0 Donekle komičan dojam može se steći u Petrovoj smjesta smišljenoj nakani (iskazanoj još dok mu je viđenje bilo pred očima) da pretvori ono nedokučivo u kameniti temelj. Samo šest dana prije toga Isus mu je kazao: “Ti si PetarStijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju”, a tek trenutak potom: “Sablazan si mi jer ti nije pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Matej, &>:&0, ;). ;&* Riječ je o ključnome tekstu suvremene hinduske pobožnosti: o etičkom dijalogu u osamnaest poglavlja što se javlja u VI. knjizi Mahabharate, indijskog pandana Ilijadi. ; Bhagavad Gita, &&, &:+9-+>; :*. Prema prijevodu Swamija Nikhilanande (New York &*++.). ;& “Om. Glava žrtvenog konja zora je, oko mu je Sunce, životna sila zrak, otvorena usta plamen po imenu Vaishvanara, a tijelo žrtvenog konja jest godina. Njegova leđa nebesa su, trbuh mu je nebo, kopito mu je zemlja, bokovi četiri strane svijeta, rebra međustrane svijeta, udovi godišnja doba, zglobovi mjeseci i polumjeseci, stopala dani i noći, kosti zvijezde, a meso oblaci. Nesvarena hrana u njemu pijesak je, krvne žile su mu rijeke, jetra i gušterača gore, griva bilje i drveće. Njegov prednji dio Sunce je na izlasku, stražnji dio Sunce na zalasku, zijev mu je munja, drhtaji tijela grmljavina, mokraća kiša, a njegovo rzanje glas je.” (Brihadaranyaka Upanishad, &. &. &.; prema prijevodu Swamija Madhavanande, Mayavati &*;+.). ……………………………………arhetip Tijelo života kljunate mesožderske želje Samodržeće na punim krilima oluje: ali oči 448

B

Bijahu mlazovi krvi; oči bijahu iskopane; tamna krv Tekoše iz razdrtih očnih duplji do kuke kljuna I liše na puste prostore praznih nebesa. No veliki Život nastavi se; no veliki Život Krasan bijaše, i napi se poraza, i proždrije Svoju glad za hranom. (Robinson Jeffers, Cawdor, str. &&>.) Kozmičko Stablo dobro je poznata mitološka prilika (npr. Yggdrasil, Jasen svijeta, iz Eddâ). Bogomoljka ima ključno ulogu u mitologiji južnoafričkih Bušmana. (Vidi i Otisak XVI.) ; Jainizam je heterodoksna hinduistička religija (tj. odbacuje autoritet Veda) u čijoj se ikonografiji mogu prepoznati izvjesne izvanredno arhaične crte. (Vidi dolje, str. > i dalje.) ;; Summa contra Gentiles, I, 9, odjeljak ;. ;+ Kena Upanishad, :;. ;9 Bhagavad Gita, &&:9;-99. ;> Matej, &>:9. ; Shankaracharya, Vivekachudamani, 9+; i 999. ;0 Bhagavad Gita, :-+. ;* Isto, ;:&* i ;:;. ;; “Taliesin”, prema navedenom prijevodu, str. >+-+. ;;& Ovidije, Metamorfoze, XV, 9-99. ;; Grimm, br. 9; svršetak. ;;; Gornji prikaz Jazonova povratka (s jedne vaze u Vatikanskoj etruščanskoj zbirci) ilustrira inačicu legende koja se ne zatječe ni u jednom sačuvanom zapisu. Vidi komentar u Tablici ilustracija, gore, str. XV. ;;+ Za raspravu o ovoj temi vidi moj pogovor knjizi Grimm’s Fairy Tales (Pantheon Books, New York &*++.), str. 0+>-09>. ;;9 Velika subota, dan između Smrti i Uskrsnuća Isusova, koji je u utrobi Pakla. Trenutak obnove eona. Usporedi s gore razmotrenim motivom luči. ;;> Vidi Katolički dnevni misal pod stavkom “Velika subota”. Ovaj ulomak prenosi skraćenu verziju, zasnovanu na prijevodu dona Gaspara Lefebvrea, benediktinca, koju u Americi izdaje E. M. Lohmann Co., Saint Paul, Minnesota. 449

B

;;

U Indiji se snaga (shakti) pojedinog boga prikazuje utjelovljena u ženskom liku kao njegova družica; u ritualu o kojemu je ovdje riječ, milost je simbolički prikazana na sličan način. ;;0 Ivan, ;:;-9. ;;* Usp. C. G. Jung, “On Psychic Energy” (izv. &*0.; Collected Works, sv. 0), u najranijoj inačici teksta naslovljen “The Theory of the Libido”. ;+ Vidi Kant, Kritika čistog uma. ;+& Sanskrt: māyā-śakti. ;+ Povrh kategorija, pa tako i povrh određivanja ijednim dijelom para suprotnosti zvanih “praznina” i “bitak”. Takvi pojmovi predstavljaju tek naznake na putu prema transcedentnosti. ;+; Ovo shvaćanje sekundarne prirode osobnosti božanstva koje se štuje, ma koje ono bilo, odlikuje većinu svjetskih predaja (vidi, primjerice, gore, str. &0&, bilješka &9+). U kršćanstvu, muhamedanstvu i judaizmu, međutim, uči se da je osobnost božanstva konačna – što pripadnicima tih vjera razmjerno otežava shvaćanje načina na koje je moguće nadići ograničenja vlastitog antropomorfnog božanstva. Uslijed toga je došlo, s jedne strane, do općenitog zamućivanja simbola, a s druge, do bogomoljske zatucanosti kakvoj nema ravne u ostatku povijesti religija. Za raspravu o mogućem podrijetlu ovog zastranjenja vidi Sigmund Freud, Moses and Monotheism (preveo James Strachey; Standard Edn., XXIII, &*>+.) (Izv. &*;*.) ;++ Luka, &:&. ;+9 Gore, str. &*&. ;+> Gore, str. 0-00. ;+ Gore, str. 0*. ;+0 Gore, str. +-+;. ;+* Fernando de Alva Ixtlilxochitl, Historia de la Nación Chichimeca (&>0.), Capitulo I (objavljeno u knjizi Lorda Kingsborougha Antiquities of Mexico, London &0;.-&0+0., sv. IX, str. 9; također u Alfredo Chavero, Obras Històricas de Alva Ixtlilxochitl, Ciudad de México, &0*&.-&0*., sv. II, str. &-).

450

B

;9

Hastings, Encyclopaedia of Religion and Ethics, sv. V, str. ;9. ;9& Vidi gđa. Sinclair Stevenson, The Heart of Jainism (Oxford University Press, &*&9.), str. -0. ;9 Božanska godina iznosi ;> ljudskih godina. Vidi gore, str. ;. ;9; Vidi Mandukya Upanishad, ;->. ;9+ Mandukya Upanishad, 0-&. Budući da se na Sanskrtu a i u stapaju u o, sveti slog izgovara se i piše kao “om”. Vidi molitve na str. &9 i ;9, kao i bilješku ;&, gore. ;99 Mandukya Upanishad, . ;9> Ha idra zuta, Zohar, iii, 00a. Usporedi gore, str. &0&. Zohar (zōhar, “svjetlost, sjaj”) zbirka je hebrejskih ezoterijskih spisa što ju je svijetu &;9. godine predao učeni španjolski Židov Moses de Leon. Tvrdilo se da građa potječe iz tajnih izvornika što vuku podrijetlo još iz učenja Simeona ben Yohaija, galilejskog rabina iz drugog stoljeća n. e. Nakon što je od Rimljana dobio prijetnju smrću, Simeon se dvanaest godina krio u pećini; deset stoljeća potom, ondje su pronađena njegova učenja, te su poslužila kao osnova za knjige Zohara. Simeonova učenja navodno su se temeljila na skrivenoj Mojsijevoj mudrosti zvanoj hokmah nistarah, tj. skupu ezoterijskih predanja koja je Mojsije izučavao u svome rodnom Egiptu, koja je promišljao tijekom četrdeset godina provedenih u divljini (gdje je primio posebno naučavanje od anđela) i koja je konačno kriptično uvrstio u prve četiri knjige Petoknjižja, iz kojih se mogu povratiti ispravnim razumijevanjem i baratanjem mističnih brojčanih vrijednosti hebrejske abecede. Ta predaja i skup načina na koje se ona može iznova otkriti i upotrijebiti tvore kabalu. Kazuje se da je učenja kabale (qabbālāh, “primljena, tradicionalna predaja”) prvotno povjerio sâm Bog posebnoj skupini anđela u Raju. Nakon Čovjekova izgona iz Vrta, neki od tih anđela priopčili su naukovanja Adamu, ne bi li mu tako pomogli da se vrati u blaženstvo. Od Adama je učenje naslijedio Noa, a od Noe Abraham. Abraham je omaškom odao dio učenja za boravka u Egiptu, zbog čega se ova 451

B

uzvišena mudrost sada može u ograničenom obliku susresti u mitovima i filozofijama nežidova. Mojsije ga je prvo izučavao kod egipatskih svećenika, ali posebna naučavanja njegovih anđela obnovila su predaju u njemu. ;9 Ha idra rabba qadisha, xi, &-&+ i ;;, prema prijevodu S. L. MacGregora Mathersa, The Kabbalah Unveiled (Kegan Paul, Trench, Trübner and Company, Ltd., London &00.), str. &;+-&;9 i &;. ;90 Summa contra Gentiles, I, i. ;9* Vidi gore, str. 9-;. ;> Johannes C. Anderson, Maori Life in Ao-tea (Christchurch, Novi Zeland, nedatirano [&*.?]), str. &. ;>& Sveti spisi budizma Mahayana nabrajaju i opisuju osamnaest “ništavilosti”, odnosno stupnjeva ništavila. Njih doživljavaju jogini, kao i duša pri prolasku u smrt. Vidi EvansWentz, Tibetan Yoga and Secret Doctrine, str. >, ;* i dalje. ;> Vidi The Vedantasara of Sadananda, preveo i uvodom, sanskrtskim izvornikom i komentarima popratio Swami Nikhilananda (Mayavati, &*;&.). ;>; Prema kineskom sustavu, pet elemenata čine zemlja, vatra, voda, drvo i zlato. ;>+ Prevedeno iz Richard Wilhelm, Chinesische Märchen (Eugen Diederichs Verlag, Jena &*&.), str. *-;&. ;>9 Vlč. Richard Taylor, Te ika a Maui, or New Zealand and Its Inhabitants (London &099.), str. &+-&9. ;>> To je kružić pod glavnim dijelom Slike &;. Usporedi kineski Tao; bilješka na str. &9, gore. ;> Kenneth P. Emory, “The Tuamotuan Creation Charts by Paiore”, Journal of the Polynesian Society, sv. +0, br. & (ožujak &*;*.), str. &-*. ;>0 Isto, str. &. ;>* Chandogya Upanishad, ;. &*. &-;. ; A. S. Eddington, The Nature of the Physical World, str. 0;. ;& “Entropija se uvijek povećava.” (Vidi također Eddington, str. >; i dalje.) ; Ta’aroa (tahićansko narječje) jest Tangaroa. Vidi Otisak XX.

452

B

;;

Kenneth P. Emory, “The Tahitian Account of Creation by Mare”, Journal of the Polynesian Society, sv. +, br.  (lipanj &*;0.), str. 9;-9+. ;+ E. A. Wallis Budge, The Gods of the Egyptians (London &*+.), sv. &, str. 0-*. ;9 Kalika Purana, & (prema prijevodu u Heinrich Zimmer, The King and the Corpse, The Bollingen Series XI, Pantheon Books &*+0., str. ;* i dalje). ;> Brihadaranyaka Upanishad, &. +. &-9. Prema prijevodu Swamija Madhavanande (Mayavati &*;+.). Usporedi s motivom preobražajnog bijega iz narodne predaje, gore, str. &*-&*0. Vidi i Cypria 0, gdje Nemeza “nerado liježe u ložnicu s ocem joj Zeusom” i bježi od njega, uzimajući oblike riba i životinja (navodi Ananda K. Coomaraswamy, Spiritual Power and Temporal Authority in the Indian Theory of Government, American Oriental Society &*+., str. ;>&). ; Mundaka Upanishad, . . 9. ;0 Zohar, i, *& b. Navodi C. G. Ginsburg u The Kabbalah, Its Doctrines, Development, and Literature (London &*.), str. &&>. ;* Tai iriya Upanishad, ;. &. 9. ;0 Mitologije američkog Jugozapada, kao i predaje o postanku svijeta kabilskih berbera iz Alžira, vrlo potanko opisuju istovrstan izlazak. Vidi Morris Edward Opler, Myths and Tales of the Jicarilla Apache Indians (Memoirs of the American Folklore Society, br. ;&, &*;0.) i Leo Frobenius i Douglas C. Fox, African Genesis (New York &*.), str. +*-9. ;0& George Grey, Polynesian Mythology and Ancient Traditional History of the New Zealand Race, as furnished by their Priests and Chiefs (London &099.), str. &-;. ;0 Teogonija, &&> i dalje. U grčkoj inačici majka ne oklijeva; ona sâma daje srp. ;0; Usporedi s maorskom oprekom Mahora-nui-a-rangi i Makua, str. &, gore. ;0+ S. N. Kramer, navedeno djelo, str. +-+&. ;09 Ginnungagap, ništavilo, provalija kaosa u koju će sve propasti na kraju ciklusa (u “Sumraku bogova”) i iz kojeg će zatim sve iznova nastati nakon bezvremenske ere ponovne inkubacije. 453

B

;0>

Prozna Edda, “Gylfaginning”, 0; Grímnismál, +&-+ (prijevod zasnovan na staroislandskom izvorniku i hrvatskom prijevodu Dore Maček [Edda, ArTresor, Zagreb &**.], engleskim aliterativnim prijevodima Arthura Gilchrista Brodeura [Prose Edda, The American-Scandinavian Foundation, New York &*&>.] i Leeja M. Hollandera [The Poetic Edda, University of Texas Press, Austin &*>.], te engleskom proznom prijevodu Anthonyja Faulkesa [Edda, Everyman, London &*0.]). Vidi i Pjesnička Edda, “Voluspá”. Pjesnička Edda zbirka je trideset četiriju staronordijskih pjesama posvećenih bogovima i junacima iz germanskog poganstva. Pjesme su ispjevali brojni pjevači i pjesnici (skaldi) u raznim dijelovima vikinškog svijeta (barem jednu, tako, na Grenlandu) u razdoblju između *. i &9. g. n. e. Zbirka je, po svemu sudeći, sastavljena na Islandu. Prozna Edda priručnik je za mlade pjesnike; na Islandu ga je sastavio kršćanin Snorri Sturluson (&&0.-&+&.), majstor pjesništva i starješina. Knjiga sažeto prikazuje mitove germanskog poganstva i objašnjava pravila skaldskoga govorništva. Mitologija koju ovi tekstovi bilježe otkriva raniji, seoski sloj (vezan uz gromovnika Thora), kasniji, plemićki sloj (vezan uz Wotana-Odina) i treći, izrazito falički skup (Njord, Freyja i Frey). Utjecaji irskih bardova miješaju se s klasičnim i orijentalnim temama u ovom vrlo ozbiljno promišljenom, pa ipak groteskno smiješnom svijetu simboličkih oblika. ;0 “Ep o postanku”, Pločica IV, stihovi ;9-&+;, prilagođeno iz prijevoda L. W. Kinga, Babylonian Religion and Mythology (Kegan Paul, Trench, Trübner and Co., Ltd., London i New York &0**.), str. -0. ;00 Vidi Dante, “Raj”, XXX-XXXII. Ova se ruža čovječanstvu rascvala na križu. ;0* Postanak, ;:. ;* Može se uspostaviti općenito razlikovanje između mitologija istinski primitivnih naroda (ribara, lovaca, sakupljača korijenja i berača plodova) i pripadnika civilizacija koje su nastale po razvitku poljoprivrednih umijeća, mljekarstva i stočarstva oko >. g. p. n. e. Ipak, većina onih koje nazivamo primitivnima zapravo su kolonijalne, tj. proširene 454

B

iz nekog središta visoke kulture i prilagođene potrebama jednostavnijeg društva. Upravo kako bi se izbjegao neprecizan pojam “primitivno” nazivam nerazvijene, odnosno izopačene predaje “narodnim mitologijama”. Pojam je primjeren potrebama ovdje izložene elementarne komparativne studije univerzalnih oblika, premda svakako ne bi bio dostatan za strogu povijesnu analizu. ;*& George Bird Grinnell, Blackfoot Lodge Tales (Charles Scribner’s Sons, New York &0*., &*&>.), str. &;-&;0. ;* J. S. Polack, Manners and Customs of the New Zealanders (London &0+.), sv. I, str. &. Smatrati ovakvu pripovijest kozmogonijskim mitom bilo bi jednako neprilično kao i ilustrirati doktrinu Trojstva ulomkom iz dječje priče “Marienkind” (Grimm, br. ;). ;*; Harva, navedeno djelo, str. &*; navod iz S. Krašeninnikov, Opisanie zemli Kamčatki (St. Petersburg &0&*.), sv. II, str. &&. ;*+ Harva, navedeno djelo, str. &*; navod iz Potanin, navedeno djelo, sv. II, str. &9;. ;*9 P. J. Meier, Mythen und Erzählungen der Küstenbewohner der Gazelle-Halbinseln (Neu-Pommern) (Anthropos Bibliothek, Band I, He= &, Münster i. W., &**.), str. &9-&>. ;*> Isto, str. 9*->&. ;* “Univerzum se u cijelosti ne ponaša kao da je pod djelotvornim osobnom nadzorom i upravljanjem. Kad god čujem kako neke crkvene pjesme, propovjedi i molitve prihvaćaju zdravo za gotovo ili tvrde s naivnom prostodušnošću da je ovaj nesagledivi, nemilosrdni kozmos, sa svim čudovišnim nesrećama u sebi, uredno isplanirano putovanje s osobnim vodičem, prisjetim se razumnije hipoteze jednog plemena iz Istočne Afrike. ‘Oni kažu’, prenosi očevidac, ‘da premda je Bog dobar i svima želi dobro, on na nesreću ima maloumnog brata koji mu se stalno miješa u posao.’ To barem donekle odgovara činjenicama. Božji maloumni brat može objasniti bar dio mučnih i bezumnih životnih tragedija koje pojam svemoguće osobe neograničene dobre volje prema svakoj duši posve sigurno ne objašnjava.” (Harry Emerson Fosdick, As I See Religion, Harper and Brothers, publisher, New York &*;., str. 9;-9+.)

455

B

;*0

Harva, navedeno djelo, str. &&+-&&9; navod iz W. Radloff, Proben der Volksliteratur der türkischen Stämme Süd-Siberiens (St. Petersburg, &0>>.-&0.), sv. I, str. 09. – Oslobođen od veza s kozmogonijom, negativni, klaunovsko-đavolski aspekt demijurške moći postao je omiljeni lik pripovijesti sročenih za zabavu. Živopisan primjer predstavlja kojot s američkih ravnica. Europska inkarnacija mu je lisac Reynard. ;** Kalevala (“Junačka zemlja”) u sadašnjem je obliku djelo Eliasa Lönnrota (&0.-&00+.), seoskog liječnika i izučavatelja finske filologije. Prikupivši značajnu količinu narodnog pjesništva posvećenog legendarnim junacima Väinämöinenu, Ilmarinenu, Lemminkainenu i Kullervu, sastavio ga je u organizirani slijed i pretočio u ujednačeni metar (&0;9., &0+*.). Ukupno djelo sadrži oko ;. stihova. Njemački prijevod Lönnrotove Kalevale došao je pod ruku Henryju Wadsworthu Longfellowu, nadahnuvši ga i na strukturu i na metriku njegove poeme The Song of Hiawatha. Prijevod stihova što slijede zasnovan je na engleskim prijevodima W. F. Kirbyja (Everyman’s Library br. 9*->, &*.) i Keitha Bosleyja (Oxford University Press, &*0*.). + I, &-&;>. +& Tj. desetog ljeta nakon razbijanja kržuljinih jaja. + I, >;-0. +; I, 0-;0. ++ I, ;*-;++. +9 Ovaj rog i ulje igraju istaknutu ulogu u narodnoj predaji Južne Rodezije. Rog ngona čudotvoran je instrument koji može stvoriti vatru i munju, oploditi žive i uskrsnuti mrtve. +> Ova se rečenica uzastopce ponavlja ganutim, ceremonijalnim tonom. [Bilješka izvornih prevoditelja.] + Leo Frobenius i Douglas C. Fox, African Genesis (New York &*;.), str. &9-. Usporedi Otisak XVIII. Riječ “Zimbabwe” okvirno znači “kraljevski dvor”. Goleme prethistorijske ruševine u blizini tvrđave Victoria zovu se “Veliki Zimbabwe”; druge kamene ruševine di456

B

ljem Južne Rodezije zovu se “Mali Zimbabwe”. [Bilješka Frobeniusa i Foxa.] +0 “Hakate” Mwuetsijeve djece; gore, str. ;>. +* Evanđelje po Pseudo-Mateju, IX. poglavlje. +& Kingsborough, navedeno djelo, sv. VIII, str. >;->+. +&& Kalidasa, Kumarasambhavam (“Rođenje boga rata Kumare”). Postoji engleski prijevod R. Griffitha (. izdanje, Trübner and Company, London &0*.). +& E. E. V. Colloco, Honolulu &*0.), str. ;-;;. +&; Giles, navedeno djelo, str. ;;-;+; vlč. J. MacGowan, The Imperial History of China (Šanghai &*>.), str. +-9; Friedrich Hirth, The Ancient History of China (Columbia University Press &*0.), str. 0-*. +&+ Giles, navedeno djelo, str. >9>; MacGowan, navedeno djelo, str. 9->; Hirth, navedeno djelo, str. &-&. +&9 Giles, navedeno djelo, str. ;;0; MacGowan, navedeno djelo, str. >-0; Edouard Chavannes, Les mémoires historiques de Se-ma Ts’ien (Pariz &0*9.-&*9.), sv. I, str. 9-;>. Vidi i John C. Ferguson, Chinese Mythology (“The Mythology of All Races”, sv. VIII, Boston &*0.) str. -0, *-;&. +&> Ova formula, naravno, nije posve istovjetna onoj iz uvriježenog kršćanskog učenja. Iako se navode Isusove riječi da je “kraljevstvo Božje u vama”, kršćanske crkve tvrde kako je, s obzirom da je čovjek stvoren “na sliku i priliku Božju”, različitost duše i njezina tvorca apsolutna – i stoga zadržavaju, kao konačni doseg svoje mudrosti, dualističko razlikovanje čovjekove “vječne duše” i božanstva. Nadilaženje ovog para opreka ne odobrava se (dapače, odbija se kao “panteizam” i znalo se nagraditi lomačom): a ipak, molitve i dnevnici kršćanskih mistika obiluju ekstatičnim opisima iskustva sjedinjenja, u kojem se duša razbija (usp. gore, str. ;*-+), dok Danteova vizija na svršetku Božanstvene komedije (gore, str. &*) svakako nadilazi ortodoksnu, dualističku, konkretističku dogmu konačnosti osoba Trojstva. Svugdje gdje se ova dogma ne nadiđe, mit Odlaska Ocu shvaća se doslovno, kao opis čovjekova konačna cilja. (Vidi gore, str. 90, bilješka 9.)

457

B

Što se tiče problema pri oponašanju Isusa kao ljudskog uzora, ili meditiranju nad Njim kao bogom, povijest kršćanskih shvaćanja okvirno se može sažeti ovako: &.) razdoblje doslovnog slijeđenja učitelja Isusa odbijanjem svijeta poput njega (Primitivno kršćanstvo); .) razdoblje meditiranja nad Razapetim Kristom kao božanstvom u vlastitom srcu, uz istodobno svjetovno življenje u svojstvu sluge toga boga (Rano i Srednjevjekovno kršćanstvo); ;.) odbijanje većine pomagala za meditiranje, dok se pritom, međutim, nastavlja svjetovno živjeti u svojstvu sluge, odnosno sredstva boga kojega se prestalo predočavati (Protestantsko kršćanstvo); +.) pokušaj tumačenja Isusa kao uzoritog ljudskog bića, ali bez prihvaćanja njegova puta askeze (Liberalno kršćanstvo). Usporedi gore, str. &9, bilješka 0;. +& Ove tri legende donosi izvrsna psihološka studija dra. O.). + Louis Ginzberg, The Legends of the Jews (The Jewish Publication Society of America, Philadelphia &*&&.), sv. III, str. *-*+. +& George Bird Grinnell, Blackfoot Lodge Tales (Charles Scribner’s Sons, New York &0*., &*&>.), str. ;&-;. + Elsie Clews Parsons, Tewa Tales (Memoirs of the American Folklore Society, XIX, &*>.), str. &*;. +; Smisao ovoga savjeta, koji bi mogao začuditi zapadnog čitatelja, leži u tome da Put Predanosti (bhakti mārga) mora započeti od onoga što štovatelj poznaje i voli, a ne od dalekih, neprispodobivih pojmova. Kako je Božanstvo imanentno svemu, Ono će Se obznaniti u svemu što se dovoljno pomno promatra. Nadalje, upravo zbog Božanstva u sebi štovatelj može otkriti Božanstvo u svijetu oko sebe. Krišnina dvostruka prisutnost tijekom prinošenja žrtava ilustrira ovo otajstvo. ++ Prepričano iz Sister Nivedita i Ananda K. Coomaraswamy, Myths of the Hindus and Buddhists (Henry Holt and Company, New York &*&+.), str. &-;. 458

B

+9

Parsons, navedeno djelo, str. &*;. Legendarni ciklusi srednjevjekovne Irske uključuju: &.) Mitološki ciklus, koji opisuje seobe pretpovijesnih ljudi na otok, njihove bitke i napose djela rase bogova zvane Tuatha De Danaan, “Djeca Velemajke Dane”; .) Milezijske anale, polupovijesne kronike zadnje rase koja je došla na otok, Milezijevih sinova, osnivača keltskih dinastija koje su istrajale sve do dolaska anglo-normana pod Henrikom II. u dvanaestom stoljeću; ;.) Ulsterski ciklus Vitezova Crvene grane, posvećen prvenstveno djelima Cuchulainna (izgovara se kuhulin) na dvoru njegova ujaka Conchobara (izgovara se konohur): ciklus je snažno utjecao na razvoj arturijanske predaje u Walesu, Bretagni i Engleskoj – Conchobarov dvor bio je predložak za dvor kralja Artura, a djela Cuchulainna za djela Arturova nećaka, Sira Gawaina (Gawain je bio prvotni junak mnogih pustolovina kasnije pripisanih Lancelotu, Percevalu i Galahadu); +.) Ciklus o Fianni: Fianna je bila družina junoša pod zapovjedništvom Finna MacCoola (usp. bilješka na str. ;, gore); najveća pripovijest ovog ciklusa govori o ljubavnom trokutu između Finna, njegove nevjeste Grianni i njegova nećaka Diarmaida; mnoge epizode iz nje naslijedili smo u proslavljenoj pripovijesti o Tristanu i Iseult; i 9.) Legende o irskim svecima. “Maleni narod” iz predaje vilinskih bajki kršćanske Irske umanjeni je prikaz ranijih poganskih božanstava, Tuathe De Danaan. + “Taín bó Cuailnge” (iz inačice djela Book of Leinster, > a-b), uredili Wh. Stokes i E. Windisch, Irische Texte (Extraband zu Serie I bis IV, Leipzig &*9), str. &>-&&; engleski prijevod objavljen je u Eleanor Hull, The Cuchullin Saga in Irish Literature (London &0*0.), str. &;9-&;. +0 Book of Leinster, >+B->B (Stokes and Windisch, navedeno djelo, str. &;-&>*); Hull, navedeno djelo, str. &+-&9+. +* Iz Eleanor Hull, navedeno djelo, str. &9+; prema prijevodu iz Book of Leinster, >0A (Stokes and Windisch, navedeno djelo, str. &>0-&&). +; Hull, navedeno djelo, str. &+-&>; iz Book of Leinster,  (Stokes and Windisch, navedeno djelo, str. ;>0-;). +>

459

B

Usporedi s Krišninom preobrazbom, gore, str. ;&-;+ i Otiskom IV; vidi i Otiske II i XII. +;& Uno Holmberg (Uno Harva), Der Baum des Lebens (Annales Academiae Scienticarum Fennicae, Ser. B, Tom. XVI, No. ;; Helsinki &*;.), str. 9-9*; iz N. Goročov, “Yryn Uolan” (Izvestia Vostočno-Sibirskago Otdela I. Russkago Geografičeskago Obščestva, XV), str. +; i dalje. +; Kalevala, III, *9-;. +;; Ovdje zadržavam razliku između ranijeg poluživotinjskog tiranina-junaka (utemeljitelja grada, davatelja kulture) i kasnijeg, posve ljudskog tipa junaka. (Vidi str. ;&9-;&*, gore.) Djela potonjega često uključuju smaknuće prijašnjega, svih onih Pitona i Minotaura koji su u prošlosti dijelili blagodati. (Nadiđeni bog smjesta postaje demon zatornik života. Obličje se mora razbiti, a energije otpustiti.) Nerijetko se djela što pripadaju ranijim stadijima ciklusa pripisuju ljudskome junaku, ili se neki od ranijih junaka može učiniti ljudskim i prenijeti u kasnije doba; ali takve kontaminacije i varijacije ne mijenjaju opću formulu. +;+ Clark Wissler i D. C. Duvall, Mythology of the Blackfeet Indians (Anthropological papers of the American Museum of Natural History, sv. II, I. Dio; New York &**.), str. 99-9. Navodi Thompson, navedeno djelo, str. &&&-&&;. +;9 Jacobus de Voragine, navedeno djelo, CIV, “Sveta Marta, Djevica”. +;> Pripadnik svećenićke klase kojoj je bila povjerena priprava i nanošenje svetih pomada. +; Glavni svećenik, koji vlada kao božji potkralj. +;0 Dopadljiv i poučan primjer potpuna neuspjeha velikog junaka pronaći ćemo u finskoj Kalevali, pjevanja IV-VIII, gdje Väinämöinen doživljava neuspjeh dok snubi, prvo Aino, a zatim i “djevu iz Pohjole”. Ta priča je nažalost preduga za trenutačni kontekst. +;* The Wooing of Emer, sažeto prema prijevodu Kune Meyera u E. Hull, navedeno djelo, str. 9-0+. ++ Parsons, navedeno djelo, str. &*+. ++& Firdausi, Shah-Nameh, prema prijevodu Jamesa Atkinsona (London i New York &00>.), str. .

460

B

Perzijska mitologija ima korijene u zajedničkome indoeuropskom sustavu prenijetom iz aralsko-kaspijskih stepa u Indiju i Iran, kao i u Europu. Ključna božanstva najranijih perzijskih svetih spisa (Aveste) vrlo se blisko podudaraju s onima iz najranijih indijskih tekstova (Veda: vidi bilješku ;, str. &&;, gore). Ali ova dva ogranka našla su se izložena vrlo različitim utjecajima u svojim novim domovima, te se vedska predaja postupno pokorila silama dravidske Indije, a perzijska sumero-babilonskima. Početkom prvog tisućljeća p. n. e. perzijska je vjerovanja reorganizirao prorok Zaratustra (Zoroaster) na temelju strogog dvojstva načela dobra i zla, svjetlosti i tame, anđela i đavola. Ova kriza je ostavila snažan trag ne samo na Perzijce, već i na vjerovanja njima potčinjenih Hebreja, a tako i (stoljećima kasnije) na kršćanstvo. Ona predstavlja radikalan odmak od uobičajenijeg mitološkog tumačenja dobra i zla kao učinaka što proistječu iz jedinstvenog izvora bitka koji nadilazi i izmiruje sve polarnosti. Perziju su >+. g. n. e. pokorili gorljivi Muhamedovi sljedbenici. Svi koji se nisu htjeli preobratiti bili su pogubljeni. Bijedan se preostatak sklonio u Indiji, gdje do dan-danas preživljavaju kao Parsi (“Perzijci”) iz Bombaja. Nakon otprilike tri stoljeća, međutim, došlo je do muhamedanskoperzijske književne “obnove”. Značajna su imena: Firdausi (*+.-&.?), Omar Hajjam (?-&&;.?), Nizami (&&+.-&;.), Džalal ad-Din Rumi (&.-&;.), Saadi (&&0+.?-&*&.), Hafiz (?-&;0*.?) i Džami (&+&+.-&+*.). Firdausijev Shah Nameh (“Ep o kraljevima”) prepjev je u jednostavan i otmjen pripovijedni stih priče o drevnoj Perziji sve do muhamedanskog osvajanja. ++ Opler, navedeno djelo, str. &;;-&;+. ++; Prilagođeno iz Nivedita i Coomaraswamy, navedeno djelo, str. ;>-;. +++ Coomaraswamy, Hinduism and Buddhism, str. >-. ++9 Matej, &:;+-;. ++> Bhagavad Gita, &0:9&-9;. ++ Antifoni časnih sestara pri njihovu posvećenju kao Kristovih nevjestâ; iz Rimskog pontifikala. Prema pretisku iz The Soul Afire, str. 0*-*.

461

B

++0

Ginzberg, navedeno djelo, sv. I, str. ;9-;>. Wilhelm Stekel, Die Sprache des Traumes, san br. +&. Smrt se ovdje javlja, zapaža dr. Stekel, u četiri simbola: kao Stari Gudač, kao Škiljavac, kao Starica i kao Mladi Seljak (Seljak je Sijač i Žetelac). +9 Bernardino de Sahagún, Historia General de las Cosas de Nueva España (Mexico &0*.), Lib. III, Cap. xii-xiv (sažetak). Djelo je iznova objavio Pedro Robredo (Mexico &*;0.), sv. I, str. 0-0. +9& Thomas A. Joyce, Mexican Archeology (London &*&+.) str. +>. +9 “Taín bó Regamna”, uredili Stokes i Windisch, Irische Texte (zweite Serie, He=. ; Leipzig &00.), str. +&-9+. Gornji sažetak temelji se na Hull, navedeno djelo, str. &;-&. +9; Parsons, navedeno djelo, str. &*+-&*9. +9+ Tathāgata: “koji je stigao ili jest u (gata) takvu stanju ili dosegu (tathā)”: tj. onaj Prosvijetljeni, Buddha. +99 Prenijeto iz Henry Clarke Warren, Buddhism in Translations (Harvard Oriental Series, ;), Harvard University Press, Cambridge, Massachuse<s &0*>., str. *9-&&. Usporedi sa stadijima kozmičke emanacije, str. , gore. +9> Bhagavad Gita, &:. +9 Brihadaranyaka Upanishad, +. ;. ;>-;. +90 James Henry Breasted, Development of Religion and Thought in Egypt (Charles Scribner’s Sons, New York &*&.), str. 9. Usporedi s Taliesinovom pjesmom, str. +&-+, gore. +9* Franz Boas, Race, Language, and Culture (New York &*+.), str. 9&+. Vidi gore, str. *0-&. +> Sahagún, navedeno djelo, Lib. I, Apéndice, Cap. I; izd. Robredo, sv. I, str. 0+-0>. Bijeli i crni psi ne mogu preplivati rijeku, jer bijeli će reći: “Okupao sam se!” a crni: “Uprljao sam se!” Samo jarkoriđi mogu prijeći na obalu mrtvih. +>& N.: tu se navodi ime preminuloga; npr. Oziris Aufankh, Oziris Ani. ++*

462

B

+>

Zasnovano na prijevodu E. A. W. Budgea: The Book of the Dead, The Papyrus of Ani, Scribe and Treasurer of the Temples of Egypt, about ..   (New York &*&;.) +>; Henry Clarke Warren, Buddhism in Translations, str. ;0-;*. +>+ Sylvanus G. Morley, An Introduction to the Study of the Maya Hieroglyphics (9th Bulletin, Bureau of American Ethnology, Washington &*&9.), Otisak ; (uz str. ;). +>9 Isto, str. ;. +>> Prikaz što slijedi temelji se na Poetskoj Eddi, “Voluspá”, + i dalje (prijevod zasnovan na staroislandskom izvorniku i hrvatskom prijevodu Dore Maček [navedeno djelo, str. &9;-&>;] i engleskom aliterativnom prijevodu Leeja M. Hollandera [navedeno djelo, str. *-&;]) te Proznoj Eddi, “Gylfaginning”, 9& (prijevod zasnovan na staroislandskom izvorniku i hrvatskom prijevodu Dore Maček [navedeno djelo, str. &9;-&>;] i engleskom proznom prijevodu Anthonyja Faulkesa [navedeno djelo, str. 9-99]). +> Matej, +:;-;>. +>0 Odiseja, IV, +&, +&-+&0, prema prijevodu S. H. Butchera i Andrewa Langa (London &0*.). +>* Isto, IV, +-+>. + Nietzche, Tako je govorio Zaratustra, &. . ;.

463

Fabula Nova d.o.o. www.fabula-nova.hr