Zavodenje

GIGA

1 Julian Richard Sinclair, grof od Ravenwooda, sa zaprepaštenjem je i nevjericom slušao kako se odbija njegova formalna prošnja. Odmah nakon nevjerice uslijedio je hladan, kontrolirani bijes. Što ta dama misli, tko je ona, pitao se. Nažalost, nju to nije mogao pitati. Dama je odlučila izbivati iz kuće. Julianovu velikodušnu ponudu u njezino je ime odbio njezin djed, kojemu je očito bilo neugodno. -Dovraga, Ravenwood, ni meni se to ne sviđa. Stvar je u lome da to nije mlada cura tek izišla iz škole -mrzovoljno je objasnio lord Dorring. - Nekoć je bila draga djevojčica. Uvijek spremna udovoljiti. Ali sad ima dvadeset tri godine, a čini se da je tijekom proteklih nekoliko godina snažno razvila vlastitu volju. Katkad je to prava gnjavaža, ali što se može. U današnje joj vrijeme ne mogu tek tako naređivati. Svjestan sam njezinih godina - suho će Julian. -Vjerovao sam da će upravo zbog toga biti razumna, poslušna vrsta žene. -O, ona jest takva - brzo će lord Dorring. - Sigurno jest. Nisam želio reći da nije. Ona nije šupljoglava mlada cura sklona histeriji ili čemu sličnom. - Njegovo rumeno lice s dugim zaliscima zajapurilo se od očite muke. - Inače je veoma dobre naravi. Vrlo je prijazna. Savršen uzor, ovaj, ženstvene skromnosti i dražesti. - Ženstvene skromnosti i dražesti - polako ponovi Julian. Lord Dorring se razvedri. - Upravo tako, milorde. Ženstvene skromnosti i dražesti. Bila je velika pomoć svojoj baki nakon smrti našeg najmlađeg sina i njegove žene prije nekoliko godina. Sophyni su roditelji nestali na moru one godine kad je ona navršila sedamnaest, znate. Ona i njezina sestra došle su živjeti s nama. Sigurno se sjećate. - Lord Dorring se nakašlje. Ili vam je to možda promaknulo. U ono ste vrijeme bili zaokupljeni, ovaj, drugim stvarima. Druge stvari bile su pristojni eufemizam za njegovu bespomoćnu opčinjenost prelijepom vješticom po imenu Elizabeth, pomislio je Julian. - Ako je vaša unuka takav uzor svih mogućih vrlina, Dorring, zbog čega je ne možete uvjeriti da prihvati moju ponudu? - Njezina me baka uvjerava da je to isključive? moja krivnja. - Lord Dorring skupi svoje čupave obrve nesretno se namrštivši. - Bojim se da sam joj dopustio da previše čita. I to sve pogrešne stvari, čuo sam. Ali čovjek ne može reći Sophy što će čitati, znate. Ne mogu zamisliti kako bi to netko mogao uspjeti. Još malo vina, Ravenwood? - Hvala vam. Vjerujem da bi mi godila još jedna čaša. - Julian je promatrao svojeg rumenog domaćina i prisilio se da mirno govori. - Priznajem da ne razumijem u potpunosti, Dorring. Kakve veze s bilo čime imaju Sophyne čitalačke navike? - Bojim se da nisam uvijek pomno pazio što čita - -progunđao je lord Dorring dok je pio svoje vino. -Mlade žene dođu na kojekakve ideje, znate, ako ne pazite što čitaju. Ali nakon smrti njezine sestre prije tri godine, nisam želio biti previše strog prema Sophy. Njezina baka i ja veoma je volimo. Ona je doista razumna djevojka. Ne razumijem što ju je snašlo da vas je odbila. Siguran sam da bi se predomislila kad bi imala malo više vremena. Vremena? - Ravenwood uzdigne obrve, jedva pri-krlvajući sarkazam. Morate priznati da ste malo ubrzali stvari. Čak i moja žena to kaže. Ovdje na selu obično malo sporije Obavljamo takve stvari. Nismo navikli na gradske načine, znate. A žene, čak i razumne žene, imaju te romantične zamisli o tome kako bi muškarac trebao postupati. - Lord Dorring je s nadom promatrao svojega gosta. - Možda biste joj dali još nekoliko dana za razmišljanje o svojoj ponudi? - Želio bih osobno razgovarati s gospođicom Dorring reče Julian. Mislio sam da sam objasnio. Trenutno nije ovdje, Izjahala je. Srijedom posjećuje staru Bess. - Svjestan sam toga. Pretpostavljam da je znala da ću ja doći u tri. Lord Dorring se ponovno nakašljao kako bi pročistio grlo. - Ja, ovaj, vjerujem da sam to spomenuo. Nema sumnje da je zaboravila. Znate kakve su mlade žene. -Pogledao je na sat. 2

Trebala bi se vratiti do četiri i trideset. - Nažalost, ne mogu čekati. - Julian odloži čašu i ustane. - Možete svoju unuku obavijestiti da ja nisam strpljiv čovjek. Nadao sam se da ću danas srediti to s brakom. Vjerujem da ona misli da je to sređeno, milorde -žalosno će lord Dorring. - Možete je obavijestiti da ja stvar ne smatram riješenom. Doći ću ponovno sutra u isto vrijeme. Bio bih vam veoma zahvalan, Dorring, ako biste je podsjetili na dogovor. Kanim s njom osobno razgovarati prije nego sve ovo završi. - Svakako, Ravenwood, naravno, ali moram vas upozoriti da nije uvijek lako predvidjeti kad će Sophy doći ili otići. Kao što sam rekao, katkad zna biti pomalo svojeglava. - U tom slučaju, očekujem da ćete i vi pokazati snagu volje. Ona je vaša unuka. Ako treba stegnuti uzde, onda ih svakako stegnite. - Dobri Bože - uzrujano promrmlja Dorring. - Volio bih da je tako lako. Julian je dugim koracima pošao prema vratima malene knjižnice i izišao u uski, mračni hodnik. Batler, odjeven na način koji se savršeno uklapao u ozračje otrcanog plemstva što je karakteriziralo ostatak stare vlastelinske kuće, pružio mu je njegov visok šešir od dabro-vine i rukavice. Julian je kratko kimnuo i prošao kraj postarijeg sluge. Pete njegovih blistavih čizama udarale su po kamenom podu. Već je žalio zbog vremena što ga je potratio na formalno odijevanje za ovaj neproduktivni posjet. Čak je dao da mu za tu prigodu upregnu jednu od kočija. Jednako je tako mogao odjahati do Chesley Courta, bez nastojanja da posjet učini službenim. Da je došao na konju, mogao bi putem do kuće svratiti u kolibu jednog od svojih zakupaca i obaviti dio posla. U tom slučaju barem ne bi cijelo poslijepodne uludo potratio. - U opatiju - naredio je kad mu je kočijaš otvorio vrata kočije. Čovjek, odjeven u zelenu i zlatnu livreju Ravenwooda, dotaknuo je šešir kad je primio zapovijed. Prekrasan par sivih konja jurnuo je naprijed na lagani trzaj biča trenutak nakon što su se vrata zatvorila. Podrazumijevalo se da grof od Ravenwooda danas nije raspoložen za laganu vožnju seoskim cestama. Julian se naslonio na jastuke, ispružio noge preda se, prekrižio ruke na prsima i usredotočio se na uspostavljanje kontrole nad svojom nestrpljivošću. To nije bio lagan zadatak. Nikad mu nije palo na pamet da bi njegova prošnja mogla biti odbijena. Gospođica Sophy Dorring nema baš nikakvih izgleda da dobije bolju ponudu, a svi to znaju. Njezini su djed i baka sigurno itekako svjesni te činjenice. Lord Dorring i njegova žena zamalo su se onesvijestili kad je Julian prije nekoliko dana zaprosio njihovu unuku. Po njihovu je mišljenju Sophy odavno prošla dob u kojoj bi bilo moguće sklopiti tako dobar brak. lulianova je ponuda bila grom iz doista vedra neba. Julian je cinično izvio usta dok je razmišljao o sceni, do koje je zasigurno došlo kad je Sophy svoju baku i djeda obavijestila da je brak ne zanima. Lord Dorring očito nije znao kako preuzeti kontrolu nad situacijom, a njegova je gospoda vjerojatno dobila napadaj histerije. Unuka s nepoželjnim čitalačkim navikama lako je pobi-jedila. Pravo je pitanje zašto je budalasta djevojka uopće letjela pobijediti u toj bitci. Bilo bi logično da je obje-ručke prihvatila Julianovu ponudu, kao i svi ostali. Na kraju krajeva, on je ipak kani odvesti u opatiju Ravenwood kao groficu od Ravenwooda. Dvadesettrogodišnja na selu odgojena gospođica tek prosječne ljepote i s veoma skromnim naslijeđem teško bi mogla očekivati nešto više. Julian se nakratko zapitao kakve to knjige Sophy čita, a zatim je odbacio zamisao da je problem u njezinu izboru literature. Daleko je vjerojatnije da je problem u djedovoj prekomjernoj popustljivosti prema unuci. Žene će brzo iskoristiti prednost što im je pružaju muškarci nedo-volino snažne volje. Njezina bi dob također mogla biti čimbenik. Julian je u početku njezine godine smatrao prednošću. Već je imao jednu mladu ženu kojom nije mogao vladati, a jedna mu jc bila posve 3

dovoljna. Doživio je toliko scena, ispada i histerije od Elizabeth da mu je to dosta do kraja života. Pretpostavio je da će starija djevojka biti uravnoteženija i manje zahtjevna; zapravo, zahvalnija. Djevojka na selu nema baš veliku mogućnost izbora, podsjetio se Julian. Ona ne bi imala baš velikog izbora ni u gradu, kad smo već kod toga. Zasigurno nije tip koji bi privukao pozornost blaziranih muškaraca iz visokog društva. Takvi se muškarci smatraju dobrim poznavateljima žena, uglavnom kao što se smatraju stručnjacima za konje, te nije vjerojatno da bi dvaput pogledali Sophy. Nije moderno ekstremna po svojim bojama, jer nema upadljivo crnu kosu niti anđeoski plavu. Njezini svijetlo-smeđi uvojci imaju ugodno bogatu nijansu, ali čini se da imaju i vlastitu volju. Poneki se uvojak uvijek izvuče ispod njezinih šeširića ili se oslobodi iz mukotrpno složene frizure. Ona nije nikakva grčka boginja, što je izgled trenutno moderan u Londonu, ali Julian je samom sebi priznao da nema ništa protiv njezina pomalo prćasta nosa, blago zaobljene brade i topla smiješka. Uopće ne bi bilo teško poći s njom u krevet dovoljno često da si osigura nasljednika. Također jc bio spreman priznati da Sophy ima lijepe oči. Bile su zanimljive i neobične nijanse tirkizne boje sa zlatnim točkicama. Neobična jc, i prilično ugodna, spoznaja da njihova vlasnica nema pojma kako joj mogu koristiti za očijukanje. Umjesto da viri u muškarca kroz trepavice, Sophy ima zbunjujuću naviku da gleda ravno u njega. U njezinu se pogledu nalazi nešto otvoreno i iskreno, a to je Juliana uvjerilo da bi se Sophy veoma teško snašla u elegantnom umijeću laganja. Ta mu je činjenica tako-đer odgovarala. Gotovo gaje izludjelo otkrivanje šačice istine usred Elizabethinih laži. Sophy je vitka. Moderne haljine visoka struka odgovaraju njezinoj figuri, ali također naglašavaju prilično malene obline njezinih dojki. Međutim, iz nje zrači zdravlje i živahnost, što se Julianu svidjelo. Nije želio slabašnu ženu. Krhke žene nisu dobre rodilje. Julian je razmišljao o svojoj mentalnoj slici žene koju kuni oženiti i shvatio da, premda je točno procijenio njezine fizičke osobine, očito nije uzeo u obzir neke druge aspekte njezine osobnosti. Primjerice, nikad mu nije palo na pamet da ispod tog slatkog, čednog lica postoji crta svojeglavog ponosa. Zasigurno je njezin ponos ono što smeta prikladnom osjećaju zahvalnosti. I čini se da je njezina svojeglavost jača no što je očekivao. Njezini baka i djed očito su bepomoćni pred neočekivanim otporom unuke. Ako se situacija može spasiti, zaključio je Julian, to će morati sam učiniti. Donio je odluku kad se kočija zaustavila ispred dvaju stupova lijepih na kraju stubišta što je obilježavalo impozantan ulaz u opatiju Ravenwood. Izišao je iz kočije, žustrim koracima prišao kamenim stubama i tihim glasom počeo izdavati naredbe čim su mu otvorili vrata. Pošalji poruku u konjušnicu, Jessup. Želim da se crni pastuh osedla i bude spreman za dvadeset minuta. Vrlo dobro, milorde. Batler se okrenuo i prenio poruku lakaju dok je Julian prelazio predvorje popločano crno-bijelim mramorom i pošao uz masivno stubište pokriveno crvenim sagom. Julian je malo pozornosti obraćao svojoj veličanstvenoj okolini. Premda je ovdje odrastao, nije previše volio opatiju Ravenwood nakon prvih mjeseci svojega braka s Elizabeth. Nekoć je osjećao isti posesivni ponos prema kući kao i prema plodnom zemljištu oko nje, ali sad je za svoj dom osjećao samo neodređenu antipatiju. Kad god bi ušao u neku prostoriju, pitao se je li mu Elizabeth i u toj sobi nabijala rogove. Njegova je zemlja sasvim nešto drugo. Niti jedna žena ne može umanjiti vrijednost krasnih, bogatih polja Ravenwooda ili njegovih drugih imanja. Čovjek može računati na zemlju. Ukoliko vodi brigu o njoj, bit će stostruko nagrađen. Kako bi sačuvao zemlju za buduće grofove od Ravenwooda, Julian je bio spreman podnijeti veliku žrtvu: opet će se oženiti. 4

Nadao se da će čin uvođenja druge žene izbrisati preostale Elizabethine tragove iz opatije, a posebno iz pretjerano raskošne, egzotično senzualne spavaće sobe što ju je nekoć učinila svojom. Julian je mrzio tu sobu. Nije koraknuo unutra otkako je Elizabeth umrla. Jedno je sigurno, rekao je sebi dok se penjao stubama, sa svojom novom ženom neće činiti iste greške kakve je činio s prvom. Više nikad neće igrati ulogu muhe u paukovoj mreži. Julian je petnaest minuta kasnije sišao, odjeven za jahanje. Nije se iznenadio kad je vidio da ga je crni pastuh, kojemu je dao ime Anđeo, već čekao. Očekivao je da će konj biti pred vratima kad i on bude ondje. Svi u kućanstvu pomno su pazili da ispune sva očekivanja gospodara Ravenwooda. Nitko zdrave pameti nije želio učiniti ništa čime bi mogao izazvati đavolov gnjev. Julian je sišao stubama ispred kuće i uzjahao. Konjušar je brzo koraknuo unatrag kad je crni konj zabacio glavu i nekoliko sekunda poigravao. Snažni su mišići podrhtavali ispod blistave dlake dok je Julian čvrstom rukom uspostavljao kontrolu. Potom je dao znak, a životinja je hitro jurnula naprijed. Neće biti teško presresti gospođicu Sophy Dorring kad se bude vraćala kući u Chesley Court, zaključio je Julian. Poznavao je svaki centimetar svojeg imanja, te je bio uvjeren da zna gdje će poći prečicom preko njegove zemlje. Nema sumnje da će poći stazom oko jezerca. - Jednog će se dana ubiti na tom konju - lakaj reče konjušaru, svojem bratiću. Konjušar pljune na popločanu površinu dvorišta. -Njegovo gospodstvo neće napustiti ovaj život na konju. Jaše poput samog đavla. Koliko dugo će ovoga puta ostati ovdje? - U kuhinji kažu da je ovdje kako bi našao novu ženu. Bacio je oko na unuku lorda Dorringa. Njegovo gospodstvo ovoga puta želi mirnu seosku djevojku. Takvu koja mu neće stvarati neprilike. - To mu čovjek ne može zamjeriti. Ja bih se isto osjećao da sam bio vezan za onu opaku furiju koju je zadnji put izabrao. - Maggie iz kuhinje kaže da je njegova prva žena bila vještica koja je njegovo gospodstvo pretvorila u đavla. - Maggie je to dobro zaključila. Kažem ti, žao mi je gospođice Dorring. Ona je draga djevojka. Sjećaš se kako je došla s onim svojim ljekovitim biljem kad se ove zime mama razboljela? Mama se zaklinje da joj je gospođica Dorring spasila život. - Gospođica Dorring će dobiti grofa za muža -naglasi lakaj. - Može biti, ali skupo će platiti privilegiju da bude đavlova žena. Sophy je sjedila na drvenoj klupi ispred kolibe stare Bess i pažljivo zamatala posljednje komadiće sušene piskavice. To je dodala malenoj hrpi bilja što ga je upravo izabrala. Njezine zalihe važnog bilja kao što su češnjak, čičak, velebilje i mak u različitim oblicima počele su se smanjivati. - To bi mi trebalo dostajati za naredna dva mjeseca, Bess - rekla je, otresla ruke i ustala. Ignorirala je mrlju od trave na suknji svojeg starog jahaćeg odijela od plavog kamgarna. - Budi oprezna ako moraš pripremiti šalicu čaja od glave maka za reumatizam lady Dorring upozori je Bess. - Mak je ove godine veoma jak. Sophy je kimnula izboranoj staroj ženi koja ju je tako mnogo naučila. - Pazit ću da smanjim količine. Kako si ti? Trebaš li štogod? - Baš ništa, dijete, baš ništa. - Dok je brisala ruke o pregaču, Bess je zadovoljnim pogledom prešla preko svoje stare kolibe i vrta u kojem je raslo bilje. - Imam sve što mi treba. - Uvijek imaš. Sretna si da si tako zadovoljna životom, Bess. - I ti ćeš uskoro naći zadovoljstvo, ako ga doista potražiš. Sophyn je smiješak izblijedio. - Možda. Ali najprije moram potražiti nešto drugo. Bess ju je žalosno promatrala, a njezine blijede oči bile su pune razumijevanja. - Mislila sam da si prebo-ljela svoju potrebu za osvetom, dijete. Mislila sam da si je konačno ostavila u prošlosti, gdje joj je i mjesto. - Situacija se promijenila, Bess. - Sophy je pošla prema uglu malene, slamom pokrivene 5

kolibe gdje ju je čekao njezin uškopljeni konj. - Slučajno mi se pružila nova prilika da se pobrinem za izvršenje pravde. - Ako imaš imalo zdravog razuma, poslušala bi moj savjet i zaboravila na to, dijete. Ono što je bilo, bilo je. Tvoje sestre, pokoj njezinoj duši, više nema. Sad više ništa ne možeš za nju učiniti. Imaš vlastiti život o kojemu moraš voditi računa. - Bess se nasmiješila svo-jim krezubim osmijehom. - Čujem da ovih dana imaš nešto važnije o čemu moraš razmišljati. Sophy je oštro pogledala staru ženu dok je uzalud nastojala poravnati svoj jahaći šešir. - Kao i obično, poznate su ti sve glasine koje kolaju selom. Čula si da sam dobila bračnu ponudu od samog đavla? - Ljudi koji lorda Ravenwooda zovu đavlom oni su koji naokolo šire glasine. Ja se bavim jedino činjenicama. Je li to istina? - Što? Da je grof bliski Luciferov rođak? Da, Bess, gotovo sam sigurna da je to istina. Nikad ranije nisam upoznala tako arogantnog čovjeka kakvo je njegovo gospodstvo. Takva vrsta ponosa definitivno je đavolska osobina. Bess nestrpljivo odmahne glavom. - Mislila sam, je li istina da te zaprosio? -Da. - Dakle? Kad ćeš mu dati svoj odgovor, molim te, reci? Sophy slegne ramenima, odustavši od pokušaja da poravna svoj šešir. Šeširi su uvijek provodili svoju volju, barem kad su bili na njezinoj glavi. - Djed mu danas poslijepodne daje odgovor. Grof je poslao poruku da će danas u tri doći u posjet kako bi dobio odgovor. Bess je naglo stala na kamenitoj stazi. Sijede kovrče poskakivale su ispod njezine požutjele kape od muslina. Na njezinom se izboranom licu pojavio izraz zaprepaštenja. - Danas poslijepodne? A ti ovdje biraš ljekovite biljke iz mojih zaliha kao da je ovo bilo koji normalan dan? Kakve su to gluposti, dijete? U ovom bi trenutku trebala biti u Chesley Courtu, odjevena u svoju najbolju haljinu. - Zašto? Djed me ne treba ondje. Savršeno je sposoban reći đavlu neka ode u pakao. - Reći đavlu neka ide u pakao! Sophy, dijete, zar mi govoriš da si djedu rekla neka odbije grofovu ponudu? Sophy se mračno nasmiješila kad se zaustavila kraj svojeg konja kestenjaste boje. - Točno si shvatila, Bess. - Paketiće ljekovitog bilja gurnula je u džepove svojeg jahaćeg odijela. - Besmislice - uzvikne Bess. - Ne mogu vjerovati da je lord Dorring tako smušen. Zna da nikad više nećeš dobiti tako dobru ponudu, ni da doživiš sto godina. - Nisam baš tako sigurna - suho će Sophy. - To, naravno, ovisi o tvojoj definiciji dobre ponude. Bess zamišljeno stisne oči. - Dijete, radiš li to zato jer se bojiš grofa? Je li u tome problem? Mislila sam da si previše razumna da bi vjerovala u sve one priče što se šire po selu. - Ne vjerujem u sve - reče Sophy i podigne se na sedlo. - Samo u otprilike polovicu. Je li te to umirilo, Bess? - Sophy je namjestila suknju pod svojim nogama. Jahala je na muški način, premda se to nije smatralo prikladnim za ženu njezina položaja. Međutim, na selu su ljudi ležernije gledali na takve stvari. U svakom slučaju, Sophy je bila uvjerena da je njezina čednost dobro zaštićena. Kad bi ovako pomno namjestila suknju, ispod skuta vidjele su se jedino njezine smeđe čizme. Bess je uhvatila uzde i zagledala se u Sophy. - Slušaj me, djevojko. Valjda ne vjeruješ u onu priču o tome da je njegovo gospodstvo utopilo svoju prvu ženu u jezer-cetu Ravenwood, je li? Sophy uzdahne. - Ne, Bess, ne vjerujem. - Bilo bi točnije reći da nije željela vjerovati. - Hvala budi Gospodinu, premda je Božja istina da mu ovdje nitko ne bi zamjerio da ju je doista ubio - prizna Bess. - Prava istina, Bess. - Onda kakve su to gluposti s odbijanjem ponude njegova gospodstva? Ne sviđa mi se izraz u tvojim očima, dijete. Već sam ga vidjela i ne sluti na dobro. Što si sada smislila? - Sada? Pa, sad ću na starom Plesaču odjahati natrag do Chesley Courta, a zatim ću razvrstati 6

ove ljekovite biljke koje si mi tako ljubazno dala. Djedov se giht opet aktivirao, a ja sam ostala bez njegovog najdražeg uvarka. - Sophy, draga, zar ćeš doista odbiti grofa? - Ne - iskreno reče Sophy. - Zato ne moraš izgledati tako užasnuto. Na koncu će me dobiti, bude li uporan. Ali to će biti pod mojim uvjetima. Bess raširi oči. - Ah, sad vjerujem da sam shvatila. Opet si čitala one knjige o pravima žena, je li? Nemoj biti glupa, dijete. Poslušaj savjet stare žene. Nemoj se poigravati s Ravenwoodom. On neće tolerirati tvoje igrice. Možda lorda Dorringa možeš voditi naokolo na uzici, ali grof je posve drukčiji muškarac. - U tome se slažem s tobom, Bess. Grof je posve drukčiji tip muškarca od djeda. Ali nastoj se ne zabrinjavati zbog mene. Znam što radim. - Sophy je skupila uzde i petom podbola Plesača. - No, dijete, nisam baš previše sigurna u to - Bess dovikne za njom. - Ne možeš izazivati vraga i očekivati da ćeš se nekažnjeno izvući. - Učinilo mi se da si rekla da Ravenwood nije đavo -odbrusila je Sophy preko ramena kad je Plesač krenuo kasom. Domahnula je Bess kad se konj zaputio prema šumarku. Plesača nije trebalo voditi natrag prema Chesley Courtu. Tijekom nekoliko proteklih godina toliko je često prošao tim putem da je dobro poznavao staze na Ravenwoodovu imanju. Sophy je pustila da uzde lagano počivaju na konjskom vratu dok je razmišljala o prizoru što će je nesumnjivo dočekati po povratku u Chesley Court. Njezini će baka i djed biti izvan sebe, naravno. Lady Dorring je jutros ostala ležati, a uz njezin se krevet nalazila cijela zbirka soli i tonika za jačanje. Lord Dorring, koji se morao sam suočiti s Ravenwoodom, zacijelo se tješi bocom vina. Nekolicina slugu u kući bit će mrzovoljna i šutljiva. Prava partija za Sophy bila bi korisna za njih jednako kao i za sve ostale. Bez povoljne bračne nagodbe kojom bi se napunila obiteljska riznica, malo je nade za mirovinu ostarjelih slugu. Ni od koga u kući nije se moglo očekivati da će razumjeti Sophyno tvrdoglavo odbijanje Ravenwoodove ponude. Ako se zanemare glasine, tračevi i mračne priče, čovjek je ipak grof, i to imućan i moćan. Posjeduje veći dio zemljišta u Hampshireu, kao i druga dva manja imanja u susjednim grofovijama. Također ima otmjenu kuću u Londonu. Što se tiče lokalnih ljudi, Ravenwood dobro upravlja svojim posjedom i pošten je prema zakupcima i slugama. To je zapravo jedino što je na selu doista važno. Oni koji ovise o grofu i koji paze da ga ne naljute, uživaju udoban život. Svi su se slagali da Ravenwood ima svoje mane, ali vodi računa o zemlji i ljudima na njoj. Možda je doista ubio svoju ženu, ali nije učinio ništa istinski podlo, kao što je gubitak cijelog nasljedstva u nekoj londonskoj igračnici. Lokalni ljudi mogu biti velikodušni prema Ravenwoodu, mislila je Sophy. Oni se ne moraju suočiti s udajom za njega. Sophyn je pogled privukla, kao i uvijek kad je jahala ovom stazom, tamna hladna voda jezerceta Ravenwood kad se pojavilo na vidiku između stabala. Tu i tamo malcni su komadi ledene kore pokrivali površinu dubokog jezerca. Na tlu se zadržalo još malo snijega, ali se u zraku još uvijek osjećala zimska hladnoća. Sophy je zadrhtala, a Plesač je upitno zarzao. Ona se nagnula naprijed kako bi umirujućom kretnjom potapšala konja po vratu, ali joj se ruka naglo zaustavila na pola puta. Ledeni je povjetarac šumio u granama nad njom. Ponovno je zadrhtala, ali je ovoga puta znala da razlog tomu nije hladnoća poslijepodneva ranog proljeća. Uspravila se na sedlu kad je ugledala muškarca na posve crnom pastuhu kako joj se približava između stabala. Njezin se puls ubrzao, kao i uvijek u Ravenwoodovoj nazočnosti. Sophy je samoj sebi rekla da je odmah trebala prepoznali lagani drhtaj uzbuđenja što je maločas prostrujao njezinim tijelom. Na kraju krajeva, jedan njezin dio zaljubljen je u tog čovjeka od osamnaeste godine. 7

Te je godine upoznala grofa od Ravenwooda. Naravno, on se vjerojatno uopće ne sjeća da su se upoznali. Imao je oči samo za svoju prelijepu čarobnicu Elizabeth koja ga je posve opčinila. Sophy je znala da su se njezini prvi osjećaji prema imućnom grofu od Ravenwooda nesumnjivo pojavili kao ništa više nego prirodna zanesenost mlade žene prvim muškarcem koji je zaokupio njezinu maštu. No ta zanesenost nije umrla prirodnom smrću, čak ni kad je prihvatila očitu činjenicu da nema nikakvih izgleda privući njegovu pozornost. Tijekom godina zanesenost je prerasla u nešto dublje i trajnije. Sophy je privukla smirena snaga i urođeni ponos i poštenje što ih je osjećala u Ravenwoodu. U carstvu njezinih najtajnijih snova razmišljala je o njemu kao o plemenitom čovjeku na način koji nije imao nikakve veze s njegovom naslijeđenom titulom. Kad je prelijepa Elizabeth fasciniranost što ju je Ravenwood osjećao prema njoj uspjela preokrenuti u čistu bol i divlji bijes, Sophy mu je željela pružiti utjehu i razumijevanje. No grof nije mogao prihvatiti ni jedno ni drugo. Neko je vrijeme tražio utjehu na Kontinentu gdje se borio pod Wellingtonovim vodstvom. Kad se vratio, bilo je očito da su se grofove emocije davno povukle u hladno, daleko mjesto negdje duboko u njemu. Sad se činilo da je svaka strast ili toplina što ih je Ravenwood sposoban osjećati rezervirana za njegovu zemlju. Vranac mu savršeno odgovara, zaključila je Sophy. Čula je da se pastuh zove Anđeo, te se pomalo čudila Ravenwoodovoj ironiji. Anđeo je stvorenje mraka namijenjeno čovjeku koji živi u sjenkama. Muškarac koji je na njemu jahao doimao se gotovo kao dio životinje. Ravenwood je bio vitak i snažne građe. Imao je velike, jake ruke, koje nisu bile baš u modi, ali su lako mogle zadaviti zabludjelu ženu, baš kako seljani govore, načas je pomislila Sophy. Nisu mu trebali jastučići na kaputu kako bi se naglasila širina njegovih ramena. Tijesne jahaće hlače pripijale su se uz dobro oblikovana, izrazito mišićava bedra. No premda je znao nositi odjeću, Sophy je bila uvjerena da čak ni najbolji krojač u Londonu ničim ne bi mogao ublažiti beskompromisnu krutost Ravenwoodovih strogih crta lica. Kosa mu je bila crna, baš kao i pastuhova svilenkasta dlaka, a oči duboko i blistavo zelene, demonski zelene, katkad je mislila Sophy. Priča se da se grofovi od Ravenwooda uvijek rađaju s očima boje obiteljskih smaragda. Sophy je uznemirivao Ravenwoodov pogled, ne samo zbog boje njegovih očiju, već zato što je na poseban način promatrao neku osobu, kao da u mislima određuje cijenu duše tog sirotog nesretnika. Pitala se što će nje-govo gospodstvo učiniti kad sazna njezinu cijenu. Povukla je dizgine i zaustavila Plesača, gurnula pero svojeg jahaćeg šešira iz očiju i na lice navukla osmijeh za koju se nadala da je smireno ljubazan. -Dobar dan, milorde. Kakvo iznenađenje, sresti vas usred šume. Crni je pastuh naglo zaustavljen metar ili dva dalje. Ravenwood je trenutak tiho sjedio, promatrajući Sophyn pristojni osmijeh. Nije odgovorio na isti način. - Što vam se zapravo čini iznenađujućim u ovom susretu, gospođice Dorring? Na kraju krajeva, ovo je ipak moja zemlja. Znao sam da ste otišli posjetiti staru Bess, te sam pretpostavio da ćete se ovim putem vratiti u Chcsley Court. - Kako pametno od vas, milorde. Primjer deduktivne logike, možda? Uvelike se divim takvom načinu zaključivanja. - Bili ste itekako svjesni da smo danas trebali zaključiti posao. Ako ste onako inteligentni kako to, čini se, Vjeruju vaši djed i baka, zasigurno ste također znali da sa in to želio riješiti danas poslijepodne. Ne, sve u svemu, ne bih rekao da ovaj naš susret predstavlja bilo kakvo iznenađenje. Zapravo, gotovo bih se bio spreman kladiti da ste ga lijepo isplanirali. Sophy je stegnula prste oko dizgina dok su je tihe riječi pekle u duši. Plesač je podigao uši u blagom protestu, a ona je odmah popustila svoj grčeviti stisak. Bess una pravo. Ravenwood 8

nije muškarac kojeg se lako može voditi naokolo na uzici. Sophy je znala da će morati biti veoma oprezna. Imala sam dojam da će moj djed obaviti taj posao u moje ime, kako je i red - reče Sophy. Zar vam nije dao moj odgovor na vašu ponudu? - Jest. - Ravenwood je svojem vatrenom pastuhu dopustio da učini nekoliko gizdavih koraka bliže Plesaču. - Odlučio sam da ga neću prihvatiti prije nego s vama osobno porazgovaram o tome. - Zasigurno, milorde, to nije posve propisno. Ili je to način na koji se takve stvari u današnje vrijeme obavljaju u Londonu? - To je način na koji ih ja želim obaviti s vama. Vi niste nezreli curetak, gospođice Dorring. Molim vas, nemojte se ponašati kao da jeste. Možete sami odgovarati za sebe. Recite mi u čemu je problem, a ja ću pokušati vidjeti može li se riješiti. - Problem, milorde? Njegove su oči dobile tamniju zelenu nijansu. - Savjetovao bih vam da se ne poigravate sa mnom, gospođice Dorring. Nisam sklon udovoljavanju ženama koje od mene pokušavaju napraviti budalu. - Sasvim razumijem, milorde. I vi zasigurno možete razumjeti moju nevoljkost da se vežem za čovjeka koji nije sklon udovoljavanju ženama općenito, a kamoli onima koji od njega pokušavaju napraviti budalu. Ravenwood stisne oči. - Budite tako ljubazni i objasnite svoje riječi. Sophy je uspjela slabašno slegnuti ramenima. Kad je to učinila, njezin se šešir nagnuo još malo naprijed. Automatski je podigla ruku i opet odgurnula pero. - Vrlo dobro, milorde, prisiljavate me da govorim otvoreno. Ne vjerujem da dijelimo isto mišljenje o tome kako bi mogao uspjeti brak između nas dvoje. Pokušala sam s vama nasamo razgovarati tijekom protekla dva tjedna, kad ste tri puta posjetili Chesley Court, ali činilo se da vas uopće ne zanima moje mišljenje o svemu tome. Prema svemu ste se odnosili kao da kupujete novoga konja za svoju konjušnicu. Priznajem da sam danas bila prisiljena uteći drastičnoj taktici kako bih privukla vašu pozornost. Ravenwood je zurio u nju s izrazom hladne razdraže-nosti. - Znači, imao sam pravo kad sam zaključio da se nistc iznenadili kad smo se ovdje sreli. U redu, imate moju punu pozornost, gospođice Dorring. Što zapravo želite da ja razumijem? Meni se sve čini posve jasnim. - Ja znam što vi želite od mene - reče Sophy. - To je posve očito. Ali mislim da nemate pojma što ja želim od vas. Sve dok to ne budete razumjeli i pristali udovoljiti mojim željama, nema nikakve mogućnosti da sklopimo brak. Možda bismo morali ići korak po korak - reče Ravenwood. - Što vi mislite da ja želim od vas? - Nasljednika i nikakvih problema. Ravenwood trepne s izrazom varljive lijenosti. Nje-gova se tvrda ramena neznatno izviju. Jezgrovito rečeno. -I točno? - Sasvim - suho će on. - Nije nikakva tajna da želim Urediti dječju sobu. Ravenwood pripada mojoj obitelji već tri generacije. Ne kanim dopustiti da u ovoj genera-ciji ostane bez gospodara. -Drugim riječima, na mene gledate kao na rasplodnu kobilu. Koža sedla pucketala je dok ju je Ravenwood dugi trenutak promatrao u zloslutnoj tišini. Bojim se da jc vaš djed u pravu - na koncu reče. - Vaše čitalačke navike dovele su do određenog pomanjkanja finoće u vašem ponašanju, gospođice Dorring. - O, mogu biti daleko gora od toga, milorde. Primje-rice, čula sam da u Londonu držite ljubavnicu. -Gdje ste to čuli, dovraga? Ne od lorda Dorringa, kladim se. -Ovdje na selu svi pričaju o tome. 9

- A vi slušate seoske bablje priče od onih koji se od svojih domova nikad nisu udaljili više od nekoliko kilometara? - prezirno će Ravenwood. - Zar su bablje priče što ih pričaju ljudi iz grada po nečemu drukčije? - Počinjem vjerovati da ste namjerno uvredljivi, gospođice Dorring. - Ne, milorde. Samo sam veoma oprezna. - Svojeglava, a ne oprezna. Upotrijebite ono malo pameti što je imate i obratite pozornost. Kad bi postojalo nešto doista loše o meni ili mojem ponašanju, zar mislite da bi vaši baka i djed odobravali moju prosidbu? - Ako je bračna nagodba što je predlažete dovoljno velika, da. Ravenwood se na to ovlaš osmjehne. - Možda imate pravo. Sophy je oklijevala. - Zar mi govorite da su sve priče što sam ih čula neistinite? Ravenwood ju je zamišljeno promatrao. - Što ste još čuli? Sophy nije očekivala da će ovaj neobičan razgovor postati tako konkretan. - Mislite, osim činjenice da držite ljubavnicu? - Ako je ostatak tračeva tako budalast, trebali biste se stidjeti, gospođice Dorring. - Nažalost, bojim se da ne posjedujem tako rafinirani osjećaj stida, milorde. Žalostan nedostatak, svakako, a vi biste vjerojatno to trebali uzeti u obzir. Tračevi mogu biti strašno zabavni, a ja priznajem da nisam iznad toga da ih katkad slušam. Grof stisne usta. - Žalostan nedostatak, doista. Što ste još čuli? - ponovi. - Pa, povrh one sitnice o vašoj ljubavnici, priča se da ste se jednom borili u dvoboju. - Valjda ne očekujete da ću potvrditi takvu besmislicu. - Također sam čula da ste svoju prvu ženu prognali na selo jer vam nije uspjela podariti nasljednika - brzopleto nastavi Sophy. - Ni s kim ne raspravljam o svojoj prvoj ženi. - Ravenwoodov izraz lica odjednom je postao oštar. -Ako želite da se dobro slažemo, gospođice Dorring, bit će vam pametno da je više nikad ne spomenete. Sophy porumeni. - Ispričavam se, milorde. Ne pokušavam raspravljati o njoj, već prije o vašoj navici da svoje žene ostavljate na selu. - O čemu to, dovraga, govorite? Pred tako prijetećim tonom, trebalo joj je više hrabrosti da nastavi no što je očekivala. Mislim da bih vam trebala jasno staviti do znanja da nemam namjeru ostajati ovdje, u Ravenwoodu, ili na nekom od vaših drugih imanja dok vi provodite vrijeme u Londonu, milorde. Namrštio se. - Imao sam dojam da ste ovdje zadovoljni. - Istina je da uživam u seoskom životu i, općenito govoreći, ovdje sam posve zadovoljna, ali ne želim da moje kretanje bude ograničeno na opatiju Ravenwood. Veći dio svojeg života provela sam na selu, milorde. Želim ponovno vidjeti London. - Ponovno? Koliko sam shvatio, niste baš uživali u svojoj jedinoj sezoni u gradu, gospođice Dorring. Na trenutak je nelagodno pogledala u stranu. -Sigurna sam da dobro znate kakav sam spektakularan neuspjeh doživjela kad su me uveli u društvo. Te sezone nisam privukla niti jednu ponudu. - Počinjem shvaćati zašto ste bili tako neuspješni, gospođice Dorring - nemilosrdno će Ravenwood. -Ako ste prema svim svojim obožavateljima bili tako otvoreni kao danas prema meni, nema sumnje da ste im utjerali strah u kosti. - Uspijevam li vama utjerati strah u kosti, milorde? - Uvjeravam vas, noge mi se počinju tresti. Sophy se gotovo protiv volje nasmiješila. - Dobro skrivate svoj strah, milorde. - Opazila je trenutni bljesak u Ravenwoodovim očima i odmah obuzdala svoj nestašni smisao za šalu. - Nastavimo s ovim otvorenim razgovorom, gospođice Dorring. Trebao bih shvatiti da ne 10

želite cijelo vrijeme boraviti u Ravenwoodu. Ima li još nečega na vašem popisu zahtjeva? Sophy je zadržavala dah. Stigli su do opasnoga dijela. - Imam još nekoliko zahtjeva, milorde. Uzdahnuo je. - Da ih čujem. - Jasno ste mi stavili do znanja da se želite oženiti u prvom redu radi nasljednika. - Možda je to za vas iznenađenje, gospođice Dorring, ali to se smatra legitimnim i prihvatljivim razlogom iz kojeg neki muškarac želi sklopiti brak. - Razumijem - reče Sophy. - Ali ja nisam spremna za dijete tako brzo, milorde. - Niste spremni? Koliko mi je poznato, imate dvadeset tri godine. Što se društva tiče, draga moja, više ste nego spremni. - Svjesna sam činjenice da su me već počeli smatrati usidjelicom, milorde. Ne morate mi ukazivati na to. No premda se to može činiti neobičnim, ja sebe ne smatram previše starom. A ne smatrate me ni vi, jer inače ne biste zatražili moju ruku. Ravenwood se ovlaš osmjehne, pokazavši snažne, bijele zube. - Priznajem da dvadeset tri godine ne izgledaju baš tako staro kad čovjek ima trideset četiri. No vi se doimate posve zdravom, gospođice Dorring. Vjerujem da ćete vrlo dobro podnijeti porođaj. - Nisam imala pojma da ste takav stručnjak. - Opet smo skrenuli s teme. Što mi zapravo pokušavate reći, gospođice Dorring? Pribrala se. - Pokušavam reći da neću pristati na brak s vama ako mi ne budete dali svoju riječ da me nećete silom uzeti sve dok vam ja to ne dopustim. Osjećala je kako joj se vrelina razlijeva obrazima pod Ravenwoodovim zapanjenim pogledom. Ruke su joj drhtale na Plesačevim dizginima, a stari se konj nemirno pomicao. Novi je nalet vjetra šibao granama stabala i probijao se kroz tkaninu Sophyne jahaće odore. U Julianovim zelenim očima pojavio se izraz hladnog bijesa. - Dajem vam svoju časnu riječ, gospođice Dorring, da nikad u životu nisam silom uzeo neku ženu. No mi govorimo o braku, te ne mogu vjerovati da niste svjesni činjenice da bračni život podrazumijeva određene dužnosti i obveze za oboje, muža i ženu. Sophy je brzo kimnula, a mali se šešir nesigurno nakrivio preko njezina oka. Ovog je puta ignorirala pero. - Također sam svjesna činjenice, milorde, da većina muškaraca ne bi smatrala pogrešnim inzistiranje na svojim pravima, bez obzira što o tome misli i osjeća žena. Jeste li vi jedan od tih muškaraca? - Ne možete očekivati da sklopim brak ako znam da moja žena neće ispunjavati svoje bračne obveze i poštivati moja prava - kroza stisnute zube izusti Ravenwood. - Nisam rekla da nikad neću biti spremna ispunjavati svoje bračne obveze. Samo molim dovoljno vremena da vas bolje upoznam i prilagodim se situaciji. - Vi ne molite, gospođice Dorring, vi zahtijevate. Je li to posljedica vaših prijekora vrijednih čitalačkih navika? - Vidim da vas je moj djed upozorio na to. - Jest. Mogu jamčiti da ću, kad se vjenčamo, osobno preuzeti odgovornost za to i nadzirati što čitate, gospođice Dorring. - To nas, naravno, dovodi do mojeg trećeg zahtjeva. Moram imati slobodu kupovati i čitati sve knjige i rasprave koje želim. Vranac je zabacio glavu kad je Ravenwood ispod glasa opsovao. Pastuh se smirio kad je njegov gospodar vješto stisnuo dizgine. - Pogledajmo jesam li dobro shvatio vaše zahtjeve Ravenwood reče glasom punim sarkazma. - Nećete trpjeti progonstvo na selo, nećete sa mnom dijeliti moj krevet dok to vama ne bude odgovaralo, i čitat ćete sve što želite, usprkos mojim savjetima ili preporukama protiv toga. Sophy duboko udahne. - Vjerujem da su to svi moji zahtjevi, milorde. - Očekujete da ću pristati na tako drske zahtjeve? - Iskreno sumnjam, milorde, a upravo sam zato zamolila djeda da danas poslijepodne odbije vašu pro-sidbu. Mislila sam da će nam to svima prištedjeti mnogo vremena. 11

- Oprostite mi, gospođice Dorring, ali vjerujem da mi je savršeno jasno zašto se nikad niste udavali. Niti jedan razuman čovjek ne bi pristao na tako smiješne zahtjeve. Je li moguće da vi iskreno želite posve izbjeći sklapanje braka? - Sigurno je da mi se ne žuri uletjeti u brak. - Očito. - Rekla bih da imamo nešto zajedničko, milorde -hrabro će Sophy. - Imam dojam da se vi želite oženiti samo zbog osjećaja dužnosti. Zar vam je tako teško shvatiti da možda ni ja ne vidim nekakvu veliku prednost u braku? - Čini se da ste smetnuli s uma prednost mojeg novca. Sophy ga je ljutito promatrala. - To je, naravno, snažan motiv. Međutim, takav bih motiv lako zanemarila. Možda si nikad neću moći priuštiti dijamantima optočene plesne cipelice od prihoda i zaklade što mi ju je ostavio moj otac, ali moći ću živjeti prilično udobno. A što je još važnije, taj ću prihod moći trošiti točno onako kako želim. Ako se udam, gubim tu privilegiju. - Zašto svojem popisu zahtjeva ne biste dodali i to da nećete dopustiti da vas muž vodi u pitanjima ekonomije i financija, gospođice Dorring? - Izvrsna ideja, milorde. Mislim da ću upravo to učiniti. Hvala vam što ste ukazali na očito rješenje moje dileme. - Nažalost, čak i ako nađete muškarca koji ima toliko malo razuma da udovolji svim vašim željama, nećete imati nikakvo pravno jamstvo da će vaš muž održati riječ i nakon sklapanja braka, zar ne? Sophy je spustila pogled na svoje ruke, svjesna da on ima pravo. - Ne, milorde. Morala bih se posve pouzdati u osjećaj časti mojeg muža. - Morate znati, gospođice Dorring - pomalo pakosno reče Ravenwood - muškarčev osjećaj časti može biti nepokolebljiv kad je riječ o njegovim kockarskim dugovima ili viteškom ugledu, ali on nema velikog značenja kad je riječ o ophođenju prema ženama. Sophy je osjetila hladnoću. - Onda nemam mnogo izbora, zar ne? Ako je tako, nikad neću moći prihvatiti rizik sklapanja braka. - Griješite, gospođice Dorring. Već ste izabrali, a sad morate riskirati. Rekli ste da ćete se udati za mene ako pristanem na vaše uvjete. Vrlo dobro, pristajem na vaše zahtjeve. Sophy je otvorenih usta zurila u njega. Srce joj je divlje tuklo. - Pristajete? - Nagodba je sklopljena. - Ravenwood neznatno pomakne svoje velike ruke na dizginima, a konj spremno podigne glavu. - Vjenčat ćemo se što je moguće prije. Vaš me djed očekuje sutra u tri. Recite mu da tada sve želim dogovoriti. Budući da smo vi i ja uspjeli sklopiti privatnu nagodbu, očekujem da ćete imati toliko hrabrosti i biti kod kuće kad sutra dođem. Sophy se zaprepastila. - Milorde, ne razumijem. Jeste li posve sigurni da se želite oženiti mnome pod navedenim uvjetima? Ravenwood se hladno nasmiješi. U njegovim se smaragdnim očima vidjelo da ga sve to uvelike zabavlja. -Pravo je pitanje, Sophy, koliko ćete dugo uspjeti inzisti-rati na svojim zahtjevima nakon što se suočite sa stvarnošću braka sa mnom. - Milorde, vaša časna riječ - tjeskobno će Sophy. -Moram inzistirati na tome. - Da ste muškarac, pozvao bih vas na dvoboj samo zbog sumnje. Imate moju riječ, gospođice Dorring. - Hvala vam, milorde. Doista vam neće smetati ako svoj novac budem trošila onako kako želim? - Sophy, tromjesečni iznos što ću vam ga ja davati bit će znatno veći od vašeg cjelokupnog godišnjeg prihoda -bez uvijanja reče Ravenwood. - Sve dok svoje račune plaćate onim što vam dajem, neće me zanimati na što trošite. - O, shvaćam. A... a moje knjige? - Vjerujem da se mogu nositi sa svim šašavim idejama što ih dobivate čitajući svoje knjige. Nema sumnje da ću se katkad naljutiti, ali možda će nam to pružiti temelje za neke zanimljive 12

rasprave, hm? Sam Bog zna da većina ženskih razgovora smrtno dosađuje muškarcima. - Nastojat ću da vam ne budem dosadna, milorde. Ali provjerimo jesmo li se posve dobro razumjeli. Nećete me pokušati držati zakopanu na selu tijekom cijele godine? - Dopustit ću vam da pođete sa mnom u London kad mi to odgovara, ako je to doista ono što želite. Previše ste ljubazni, milorde. A moj... moj drugi lahtjev? -Ah, da. Moje jamstvo da vam se neću, ovaj, silom nametnuti. Mislim da bismo tu trebali staviti vremensko ograničenje. Na kraju krajeva, moj glavni cilj u svemu lome je dobiti nasljednika. Sophy je odjednom osjetila nelagodu. - Vremensko ograničenje? Sto mislite, koliko će vam vremena trebati da se naviknete na mene? -Šešt mjeseci? - nesigurno će Sophy. -Nemojte biti guska, gospođice Dorring. Ne pada mi na pamet čekati šest mjeseci da bih zatražio ono što mi po pravu pripada. -Tri mjeseca? Činilo se da će i tu ponudu odbiti, ali se u posljednjem trenutku predomislio. Vrlo dobro. Tri mjeseca. Vidite li kako sam popustljiv? - Ushićena sam vašom velikodušnošću, milorde. - I trebate biti. Baš bih volio vidjeti gdje biste našli drugog čovjeka koji bi vam toliko vremena prije nego bi inzistirao da ispunite svoje bračne dužnosti. - Imate posve pravo, milorde. Sumnjam da bih našla drugog muškarca koji bi bio tako susretljiv kad je riječ o bračnoj nagodbi. Oprostite, ali moja je znatiželja jača od mene. Zašto ste tako susretljivi? -Zato, gospođice Dorring, jer ću na kraju od ovoga braka dobiti točno ono što želim. Želim vam ugodan dan. Vidjet ćemo se sutra u tri. Anđeo je smjesta reagirao na iznenadni pritisak Ravenwoodovih bedara. Vranac se okrenuo u tijesnom krugu i galopom nestao između stabala. Sophy je sjedila ondje gdje ju je ostavio sve dok Plesač nije sagnuo glavu i počeo pasti. Pokret konja prizvao ju je k svijesti. - Kući, Plesaču. Sigurna sam da će djed i baka biti histerični ili ih je već obuzeo očaj. Posljednje što mogu učiniti je obavijestiti ih da sam spasila situaciju. No stara joj je izreka proletjela umom dok je jahala natrag u Chesley Court - nešto o tome da bi oni koji večeraju s vragom trebali ponijeti dugačku žlicu.

13

2 Lady Dorring, koja je ranije toga dana pošla u krevet, obuzeta malodušnošću, posve se oporavila kad je čula da je njezina unuka promijenila mišljenje. - Ne nogu zamisliti što te je spopalo, Sophy - rekla je lady Dorring dok je promatrala škotsku juhu što ju je poslužio Hindley, batler koji je tijekom obroka imao ulogu lakaja. - Odbiti grofovu prosidbu, posve neshvatljivo. Hvala nebesima da si došla k sebi. Dopusti da ti kažem, mlada damo, svi bismo trebali biti beskrajno zahvalni jer je Revenwood spreman tolerirati tvoje neobično ponašanja. - Čovjek se doista mora zamisliti, zar ne?- promrmlja Sophy. -Dakle - uzvikne Dorring s drugog kraja stola. – Što time želiš reći? -Samo da se cijelo vrijeme pitam zašto je grof uopće zatražio moju ruku. - Zašto te, za ime svijeta, ne bi zaprosio? - upita lady Dorring. Ti si lijepa mlada žena iz dobre, ugledne obitelji. -Imala sam svoju sezonu, bako, sjećaš se? Vidjela sam kako očaravajuće mogu biti gradske ljepotice, a ja se s većinom uopće ne mogu uspoređivati. Nisam se s njima mogla nadmetati prije pet godina, te nemam razloga vjerovati da je situacija sada drukčija. Niti imam veliko bogatstvo koje bi bilo mamac. - Ravenwood se ne mora oženiti radi novca - ustvrdi lord Dorring. - Zapravo, predložio je veoma velikodu- , šnu bračnu nagodbu. Doista velikodušnu. - Ali mogao bi se oženiti radi zemlje, ili novca, ili lje-pote, ako to želi - strpljivo će Sophy. Neprestano si postavljam pitanje zašto to nije učinio. Zašto je izabrao mene? Zanimljiva zagonetka. - Sophy, molim te - mukotrpnim glasom izusti lady Dorring. - Nemoj postavljati tako budalasta pitanja. Ti si dražesna i veoma naočita. - Riječi dražesna i naočita mogu se upotrijebiti za opisivanje velike većine mladih žena visokog društva, a mnoge imaju i tu prednost da su mlađe od mene. Znala sam da zasigurno imam nešto drugo čime sam privukla grofa od Ravenwooda. Zanimalo me je o čemu je riječ. Kad sam se pozabavila tim pitanjem, shvatila sam da je odgovor veoma jednostavan. Lord Dorring ju je promatrao s iskrenim zanimanjem, što nije bilo naročito laskavo. - Što misliš, što govori tebi u prilog, djevojko? Meni si veoma draga, naravno. Savršeno dobra unuka i sve to, ali priznajem da sam se i ja pitao zašto se grof tako zainteresirao za tebe. - Theo! - Oprosti, draga moja, oprosti - Dorring se žurno ispričavao svojoj gnjevnoj ženi. - Samo sam znatiželjan, znaš. - Kao što sam bila i ja - odmah će Sophy. - No vjerujem da sam pogodila kako Ravenwood razmišlja. Vidite, posjedujem tri bitna svojstva što ih on smatra potrebnima. Prvo, moje mu podrijetlo odgovara, a kao što je baka rekla, prilično sam dobro odgojena. Vjerojatno nije želio mnogo vremena potrošiti na biranje druge žene. Imam dojam da se bavi važnijim stvarima. -Kao na primjer? - upita Dorring. -Biranje nove ljubavnice ili novoga konja ili nove parcele zemljišta. Bilo što od tisuću stvari moglo bi za grofa bili važnije od žene - reče Sophy. -Sophy! -Bojim se da je to istina, bako. Ravenwood je na svoju prosidbu potrošio veoma malo vremena. Moraš priznati da nije bilo ničega što bi imalo podsjećalo na udvaranje -No, dakle - žustro je prekine lord Dorring. - Ne smiješ čovjeku zamjeriti što ti nije donosio cvijeće ili ljubavne pjesme. Ravenwood mi se ne čini poput nekakvog romantičara. - Mislim da imaš pravo, djede. Ravenwood zasigurno nije romatičan tip čovjeka. Dolazio je u Chesley Court samo nekoliko putu, a mi smo pozvani u opatiju tek dva puta. - Rekao sam ti, on nije od onih ljudi koji gube vrijeme na trice i kučine- reče lord Dorring, očito osjećajući obvezu braniti drugog muškarca.- Mora voditi brigu o imanjima, a čuo sa da je uključen i u nekakav građevinski projekt u Londonu. Čovjek je zauzet. 14

- Upravo tako djede.- Sophy je prikrila smiješak. -Ali da nastavim, drugi razlog iz kojeg me grof smatra prikladnom je moja dob. Doista vjerujem da on osjeća kako bi svaka žena, koja u dvadeset trećoj godini života još nije udana, trebala biti vječno zahvalna muškarcu koji jc toliko ljubazan da će promijeniti tu situaciju. Zahvalna je žena, naravno, žena kojom se lako može upravljati. -Ne bih rekao da je o tome riječ - zamišljeno će njezin djed - već on misli da će žena tvojih godina zasi-gurno biti razumnija i promišljenija od neke mlade djevojke čija je glava puna romantičnih zamisli. Danas poslijepodne rekao je nešto u tom smislu, čini mi se. - Doista, Theo. - Lady Dorring je Ijutito promatrala muža. - Možda imaš pravo - Sophy reče djedu. - Možda smatra da ću ja biti promišljenija od sedamnaestogodišnje djevojke koja je tek izišla iz učionice. Bez obzira o čemu je riječ, možemo pretpostaviti da je moja starost bila čimbenik o kojem je grof vodio računa kad je donosio odluku. Ali posljednji i najvažniji razlog iz kojeg je mene izabrao, uvjerena sam, jest taj da ni na koji način ne sličim njegovoj pokojnoj ženi. Lady Dorring se zamalo udavila kuhanom ribom što ju je lakaj upravo stavio pred nju. Kakve to veze ima s bilo čime? - Nije nikakva tajna da je grofu dosta prelijepih žena koje mu stvaraju samo nevolje. Svi znamo da je lady Ravenwood imala običaj svoje ljubavnike dovoditi u opatiju. Ako smo mi to znali, možete biti sigurni da je i njegovo gospodstvo to znalo. Tko zna što se događalo u Londonu. - To je činjenica - progunda Dorring. - Ako je bila divlja ovdje na selu, zasigurno je u gradu od Ravenwoo-dova života učinila pravi pakao. Čuo sam da je radi nje riskirao glavu u dva dvoboja. Ne možeš mu zamjeriti ako želi drugu ženu koja neće hodati naokolo i privlačiti druge muškarce. Bez uvrede, Sophy, ali ti nisi od one vrste žena koja će mu stvarati takve nevolje, a ja pretpostavljam da on to zna. - Voljela bih da vas dvoje prekinete s ovim veoma nepristojnim razgovorom - reče lady Dorring. Bilo je jasno da se ne nada previše da će je poslušati. - Ah, ali bako, djed ima pravo. Ja sam savršena za novu groficu od Ravenwooda. Na kraju krajeva, odgojena sam na selu, te se može očekivati da ću biti zadovoljna ako uglavnom budem boravila u opatiji Raven-wood. I neću za sobom vući svoje ljubavnike, kamo |od pošla. Moja jedina sezona u Londonu bila je posvemašnji neuspjeh, a zacijelo bih još lošije prošla kad bih ponovno pošla u društvo. Lord Ravenwood posve je svjestan činjenice da neće morati gubiti vrijeme na tjeranje mojih obožavatelja. Neće ih biti. - Sophy - dostojanstveno će lady Dorring - sad je dosta. Neću tolerirati više niti jedne riječi ovog besmislenog razgovora. Posve je nedoličan. - Da, bako. No zar nisi opazila da su nedolični razgovori uvijek najzanimljiviji? - Ni riječi više, djevojko moja. Isto vrijedi za tebe, Theo. - Da, draga moja. - Ne znam - značajno će lady Dorring - jesu li tvoji zaključci po pitanju motiva lorda Ravenwooda točni ili nisu, ali znam da se on i ja u jednome slažemo. Ti bi, Sophy, trebala biti beskrajno zahvalna grofu. - Jednom sam doista imala priliku biti zahvalna njegovom gospodstvu - čeznutljivo reče Sophy. - To je bilo onda kad je veoma galantno ustao i zaplesao sa mnom na jednom od balova na kojima sam bila tijekom svoje sezone. Dobro se sjećam toga događaja. To je bio jedini put da sam te večeri plesala. Sumnjam da se on toga sjeća. Cijelo je vrijeme gledao preko mojeg ramena kako bi vidio s kim pleše njegova dragocjena Elizabeth. - Nemoj se opterećivati pitanjima o prvoj lady Ravenwood. Nje više nema i to nije nikakva šteta -reče lord Dorring sa svojom uobičajenom otvorenošču po takvim pitanjima. - Poslušaj moj savjet, mlada damo. Suzdrži se od provociranja Ravenwooda i sasvim ćete se dobro slagati. Nemoj od njega očekivati više od onoga što je razumno i bit će ti dobar muž. Čovjek 15

se brine za svoju zemlju, pa će se brinuti i za svoju ženu. On pazi na svoje. Djed je nesumnjivo u pravu, zaključila je Sophy dok je kasnije te večeri budna ležala u krevetu. Bila je prilično sigurna da Ravenwood zacijelo neće biti ništa gori od drugih muževa ako ga ne bude previše provocirala. U svakom slučaju, najvjerojatnije ga neće baš često viđati. Tijekom svoje jedine sezone u gradu otkrila je da muževi i žene iz visokoga društva obično žive svaki svojim životom. To će i za nju biti bolje, odvažno si je govorila. Ima vlastitih interesa kojima će se moći posvetiti. Kao Ravenwoodova žena imat će vremena i prilike za provođenje istrage o sirotoj Ameliji. Jednoga dana, zarekla se Sophy, uspjet će ući u trag čovjeku koji je zaveo i napustio njezinu sestru. Tijekom protekle tri godine Sophy se uglavnom pridržavala savjeta stare Bess i nastojala sestrinu smrt ostaviti iza sebe. Njezin se početni bijes polako smirio i prerastao u žalosno prihvaćanje. Na kraju krajeva, živeći na selu, imala je malo nade da će naći i suočiti se s nepoznatim čovjekom koji je odgovoran za tu tragediju. No situacija će se promijeniti ako se uda za grofa. Sophy nemirno odgurne pokrivače i ustane s kreveta. Bosa pode preko starog saga i otvori malenu kutiju za nakit što se nalazila na njezinu toaletnom stoliću. Bilo je lako, bez pomoći svijeće, posegnuti unutra i naći crni metalni prsten. Dovoljno ga je često držala u rukama da bi ga prepoznala po opipu. Stisnula je prste oko njega. Prsten je ležao hladan i tvrd u njezinoj ruci. Na dlanu je osjećala otisak neobičnog trokutastog ukrasa ugraviranog na površini. Sophy je mrzila taj prsten. Našla ga je stisnutog u sestrinoj ruci one noći kad je Amelia uzela preveliku dozu laudanuma. Sophy je tada znala da je crni prsten pripadao muškarcu koji je zaveo njezinu prelijepu pla-vokosu sestru i napravio joj dijete, ljubavniku čije ime Amelia nije htjela odati. Jedan od rijetkih zaključaka do kojih je Sophy došla bila je činjenica da je čovjek bio jedan od ljubavnika lady Ravenwood. Drugo u što je Sophy bila gotovo sigurna je to da su se njezina sestra i nepoznati muškarac za svoje tajne sastanke koristili ruševinama starog normanskog dvorca na Ravenwoodovu manju. Sophy je rado odlazila onamo i crtala drevnu hrpu kamenja, sve dok ondje nije našla Amelijin rupčić. Pronašla ga je nekoliko tjedana nakon sestrine smrti. Nakon toga dana Sophy se više nikad nije vratila do slikovitih ruševina. Ima li boljeg načina za otkrivanje identiteta čovjeka koji je odgovoran za smrt njezine sestre nego da postane nova lady Ravenwood? Sophy je na trenutak stegnula šaku oko prstena, a potom ga je vratila u kutiju za nakit. Baš je dobro što ima racionalan, pametan, realističan razlog za sklapanje braka S grofom od Ravenwooda jer će se njezin drugi razlog zacijelo pokazati nepromišljenim i neuspješnim pokušajem. Jer ona je naumila đavola naučiti da ponovno voli. Julian se s nemarnom otmjenošću ispružio u putničkoj kočiji i kritičkim pogledom promatrao svoju novu groficu. Tijekom proteklih nekoliko tjedana veoma je malo viđao Sophy. Uvjerio je sebe da nema potrebe često putovati iz Londona u Hampshire. U gradu je imao posla Sad se koristio prigodom da pobliže prouči ženu koju je izabrao za majku svojeg nasljednika. Pomalo je iznenađeno promatrao svoju mladenku, koja je tek nekoliko sati nosila titulu grofice. No, kao i obično, doimala se nekako kaotičnom. Nekoliko uvojaka svijetlosmede kose pobjeglo je ispod novog slamnatog šeširića. Pero na šeširiću stršilo je pod neobičnim kutom. Julian je pažljivije pogledao i vidio da je slomljeno pri dnu. Njegov je pogled krenuo prema dolje, te je otkrio da je dio obruba na Sophynoj torbici olabav-Ijen. Na rubu njezine putne haljine vidjela se mrlja od trave. Zaključio je da se Sophy uspjela zaprljati kad se sagnula kako bi primila buketić cvijeća od prilično neurednog dječačića. Svi žitelji sela pojavili su se kako bi pozdravili Sophy dok se pripremala ući u putničku kočiju. Julian nije znao da je njegova žena tako omiljena u lokalnoj zajednici. Uvelike mu je laknulo da se njegova nova žena nije žalila kad ju je obavijestio da će imati 16

radni medeni mjesec. Nedavno je kupio novo imanje u Norfolku, a obvezno jednomjesečno putovanje bilo je savršena prigoda za razgledavanje njegove najnovije imovine. Također je morao priznati da je lady Dorring izvrsno organizirala vjenčanje. Bilo je pozvano plemstvo iz okolnih sela. Međutim, Julian se nije potrudio pozvati nekoga od svojih poznanika iz Londona. Nije mogao podnijeti pomisao da bi morao izdržati isti obred sklapanja braka pred istim licima onih koji su bili nazočni na prvom. Kad se u Morning Postu pojavila obavijest o njegovom skorom sklapanju braka, opsjedali su ga pitanjima, ali se prema drskim pitanjima odnosio jednako kao i uvijek u takvim situacijama: ignorirao ih je. Uz jedan ili dva izuzetka, njegova je strategija upalila. Stisnuo je usta dok je razmišljao o jednom od tih izuzetaka. Jedna dama na Trevor Squareu nije bila naročito zadovoljna kad je saznala za Julianov brak. No Marianne Harwood je bila previše pametna i pragma tična da bi mu priredila više od malene scene. Ima još ribe u moru. Naušnice što ih je Julian nakon posljednjeg posjeta ostavio iza sebe uvelike su smirile nezadovoljstvo La Belle Harwood. - Zar nešto nije u redu, milorde? - Sophy je mirno prekinula Julianovo razmišljanje. Julian se naglo vratio u sadašnjost. - Ne, sve je u redu. Samo sam razmišljao o jednom malenom poslu što sam ga prošli tjedan morao riješiti. - Zasigurno je riječ o veoma neugodnom poslu. Doimali ste se veoma nezadovoljnim. Na trenutak sam pomislila da ste pojeli komadić loše mesne pite. Julian se ovlaš osmjehne. - Incident je bio od one vrste koje ometaju čovjekovu probavu, ali uvjeravam vas da sam sad u izvrsnom stanju. - Shvaćam. - Sophy je još trenutak zurila u njega svojim zapanjujuće otvorenim pogledom, kimnula glavom i opet se okrenula prema prozoru. Julian se namršti. - Sad je na meni red da pitam je li sve u redu, Sophy. - Sve je u najboljem redu. Prekriživši ruke na prsima, Julian je nekoliko sekunda proučavao vezice na svojim uglancanim čizmama, potom je podigao pogled, a u njegovim se očima nazirao upitni izraz. Mislim da bi bilo najbolje kad bismo se sporazumjeli po pitanju nekoliko sitnica, gospođo. Pogledala ga je. - Da, milorde? - Prije nekoliko tjedana iznijeli ste svoj popis zahtjeva. Namrštila se. - Istina, milorde. - Tada sam bio zauzet drugim stvarima, pa nisam sastavio vlastiti popis. - Ja već znam koji su vaši zahtjevi, milorde. Vi želite nasljednika i nikakvih problema. - Želio bih ovu prigodu iskoristiti da budem malo precizniji. - Želite povećati svoj popis? To baš nije pošteno, zar ne? - Nisam rekao da ću povećati svoj popis, nego ću ga samo pojasniti. - Julian zastane. Opazio je oprez u njezinim tirkiznim očima i lagano se osmjehnuo. - Nemojte izgledati tako zabrinuto, draga moja. Prvo na mojem popisu, nasljednik, posve je jasno. Želio bih pojasniti ono drugo. - Nikakvih problema. Čini se sasvim jednostavnim. - Bit će kad budete u cijelosti shvatili što pod time mislim. - Na primjer? - Na primjer, oboje ćemo imati mnogo manje problema ako mi nikad ne budete lagali. Raširila je oči. - Ne pada mi na pamet tako nešto učiniti, milorde. - Izvrsno. Jer biste trebali znati da vam to ne bi uspjelo. Ima nečega u vašim očima, Sophy, što bi vas svaki put izdalo. Veoma bih se naljutio kad bih u vašim očima otkrio laž. Savršeno me razumijete? - Savršeno, milorde. - Onda se vratimo na moje prvo pitanje. Vjerujem da sam vas pitao je li sve u redu, a vi ste rekli da jest. Vaše su oči govorile suprotno, draga moja. 17

Poigravala se vrpcom što se olabavila na njezinoj torbici. - Zar ni za svoje misli neću imati privatnosti, milorde? Namrštio se. - Jesu li vaše misli bile tako privatne u onom trenutku, da ste osjećali obvezu prikriti ih pred svojim mužem? - Ne - kratko je rekla. - Samo sam pretpostavila da ne biste bili zadovoljni kad bih ih glasno izgovorila, te sam ih zadržala za sebe. Upustio se u ovaj razgovor kako bi nešto razjasnio, uli sad ga je obuzela znatiželja. - Želio bih čuti o čemu je riječ, ako nemate ništa protiv. -Vrlo dobro, malo sam se bavila deduktivnom logikom, milorde. Upravo ste priznali da je ona sitnica što ste je riješili prije sklapanja našega braka bila prilično mučna, te sam nagađala o kakvom je poslu mogla biti riječ. - Do kojeg vas je zaključka dovela vaša deduktivna logika? - Do zaključka da ste nesumnjivo imali poteškoća kad ste svoju sadašnju ljubavnicu obavijestili da ćete se oženiti. Čovjek teško može zamjeriti toj sirotoj ženi. Ona je, na kraju krajeva, ispunjavala sve dužnosti žene, a sad joj vi objavljujete da titulu kanite dati drugoj kandidatkinji za to mjesto. Prilično ne vještoj kandidatkinji, k tome. Pretpostavljam da vam je izvela veliku dramu, a to je u vama izazvalo nezadovoljstvo. Recite mi, je li glumica ili balerina? Julianov prvi poriv bila je apsurdna želja da se nasmije. Odmah ju je potisnuo u interesu bračne discipline. - Prekoračili ste svoja prava, gospođo - reče kroza stisnute zube. - Vi ste taj koji je tražio da vam kažem svoje privatne misli. - Slomljeno je pero poskakivalo na njezinu šeširiću. - Hoćete li se sada složiti sa mnom da ima trenutaka kad bih trebala svoje misli zadržati za sebe? - Kao prvo, uopće ne biste trebali nagađati o takvim stvarima. - Posve sam sigurna da imate pravo, ali nažalost, nemam baš preveliku kontrolu nad svojim unutarnjim nagađanjima. - Možda biste mogli naučiti kako donekle uspostaviti kontrolu - predloži Julian. - Sumnjam. - Odjednom mu se nasmiješila, a toplina tog osmijeha navela je Jualina da trepne. - Recite mi -vragolasto nastavi Sophy - jesam li točno pogodila? - Ono što sam obavio prije nego sam prošli tjedan otišao iz Londona vas se ni najmanje ne tiče. - Ah, sad shvaćam kako je to. Ja ne bih smjela imati čak ni privatnosti za nagađanja, ali vi ćete imati samoće koliko god želite za svoja vlastita razmišljanja. To mi se baš ne čini poštenim, milorde. U svakom slučaju, ako će vas moje nezgodne misli toliko uzrujavati, ne mislite li da je bolje ako ih zadržim za sebe? Julian se bez upozorenja nagnuo naprijed i prstima joj obuhvatio bradu. Shvatio je da ima veoma mekanu kožu. - Zadirkujete li me, Sophy? Nije se pokušala odmaknuti od njegove ruke. - Priznajem, milorde, Vi ste tako veličanstveno arogantni, vidite, a iskušenje je katkad neodoljivo. - Razumijem neodoljivo iskušenje - reče joj. -Uskoro će i mene svladati. Julian se premjestio na sjedalo kraj nje i rukama obujmio njezin tanki struk. Jednim ju je pokretom podigao na svoja bedra i sa zadovoljstvom gledao kako se njezine oči šire od panike. - Ravenwood - dahnula je. - To me dovodi do drugog pitanja s mojeg popisa pojašnjenja zahtjeva - promrmljao je. Mislim da bih želio da me zovete po imenu kad vas kanim poljubiti. Smijete me zvati Julian. Odjednom je postao naglašeno svjestan pritiska njezine čvrste zaobljene stražnjice. Nabori njezine suknje omotali su se oko njegovih hlača. Rukama se oslonila na njegova ramena. - Zar vas tako brzo moram podsjetiti da ste mi dali svoju časnu riječ da me nećete... da me nećete silom uzeti? 18

Drhtala je. Osjećao je kako slabašni drhtaji struje njezinim tijelom, a to ga je ljutilo. - Nemojte biti idiot, Sophy. Nemam vas namjeru silom uzeti, kako vi to kažete. Samo ću vas poljubiti. U našoj nagodbi nije bilo ni riječi o poljupcima. - Milorde, obećali ste... Jednom joj je rukom obuhvatio zatiljak i nježno je držao dok je svojim ustima pokrivao njezina. Njezine su se usne rastvorile dok se bunila, a baš je u tom trenutku došlo do kontakta. Posljedica toga bila je da je poljubac počeo na daleko intimnijoj razini no što je Julian namjeravao. Odmah je osjetio njezinu vlažnu toplinu, a to je u njemu izazvalo bljesak neočekivane žudnje. Unutrašnjost njezinih usta bila je mekana, vlažna i neznatno pikantna. Sophy se trgnula, a zatim je tiho zastenjala kad su je njegove ruke čvršće stisnule. Pokušala se odmaknuti, ali kad joj on to nije dopustio, smirila se u njegovom naručju. Osjetivši njezin oprezan pristanak, Julian se nije žurio, te je polako produbljivao poljubac. Gospode, kako ugodan osjećaj. Nije očekivao da će biti tako slatka, tako topla. U njoj je bilo dovoljno ženstvene snage da on postane svjestan svoje vlastite nadmoćne snage, a ta ga je spoznaja neobično uzbuđivala. Gotovo je odmah osjetio kako se ukrućuje. - Sad reci moje ime - tiho je naredio uz njezina usta. - Juliane. - Riječ je bila drhtava, ali se dobro čula. Dlanom je milovao njezinu ruku, a usnama vrat. - Opet. - Juliane. Molim te, prestani. Ovo je otišlo dovoljno daleko. Dao si mi svoju riječ. - Zar te silom uzimam? - ležerno je pitao dok je laganim poljupcima obasipao područje tik ispod njezina uha. Njegova je ruka kliznula i zaustavila se na njezinu koljenu. Juliana je odjednom obuzela silna želja da razmakne ta bedra i daleko temeljitije prouči Sophy. Ako su vrelina i med između njezinih nogu donekle u skladu s onim što obećavaju njezina usta, bit će itekako zadovoljan svojim izborom žene. - Reci mi, Sophy, smatraš li ovo silom? - Ne znam. Julian se tiho nasmijao. Zvučala je tako očajnički nesigurna. - Dopusti da ti kažem da ovo nije ono na što se odnosi izraz »silom uzeti«. - Nego što je? - Vodim ljubav s tobom. To je savršeno prihvatljivo ako je riječ o mužu i ženi, znaš. - Ne vodiš ljubav sa mnom - veoma se ozbiljno usprotivila. Julian iznenađeno podigne glavu kako bi je pogledao u oči. - Ne? - Naravno da ne. Kako bi mogao voditi ljubav sa mnom? Ne voliš me. - Onda to nazovi zavođenjem - odbrusio je. - Čovjek ima pravo zavesti vlastitu ženu, zasigurno. Dao sam ti riječ da te neću uzeti silom, ali nikad nisam obećao da te neću pokušati zavesti. - Neće uopće trebati poštivati taj glupi dogovor, sa zadovoljstvom je pomislio. Već pokazuje sve znakove povoljnog reagiranja na njega. Sophy se odmakne od njega, a gnjev joj je zablistao u tirkiznim očima. - Što se mene tiče, zavođenje je tek još jedan oblik uzimanja žene silom. To je muški način prikrivanja istine o svojim motivima. Juliana je iznenadila žestina u njezinu glasu. - Znači, imala si iskustva s time? - hladno upita. - Posljedice zavođenja za ženu su iste kao i primjena sile, nije li tako? Nezgrapno je ustala iz njegova krila, a vuneni skuti njezine putne haljine zamotali su joj se oko nogu. Slomljeno pero na šeširiću još se više spustilo te je sad visjelo preko jednog opreznog oka. Podigla je ruku i naglo ga istrgnula. Julian je naglo ispružio ruku i uhvatio je za zapešće. -Odgovori mi, Sophy. Jesi li imala iskustva sa zavođenjem? -Sad je malo kasno za to pitanje, nije li? Trebao si se o tome raspitati prije nego si me zaprosio. Odjednom je posve sigurno znao da nikad nije ležala u muškom naručju. Željeni je odgovor pročitao u njezinim očima. No osjećao je potrebu natjerati je da kaže istinu. Mora naučiti da on neće tolerirati nikakva izbjegavanja, poluistine ili bilo koji od mnogih oblika u kojima se 19

skrivaju ženske laži. - Odgovorit ćeš mi, Sophy. - Ako ti odgovorim, hoćeš li ti odgovoriti na sva moja pitanja o tvojim prošlim ljubavima? - Naravno da neću. - O, tako si užasno nepravedan, milorde. - Ja sam tvoj muž. - I to ti daje pravo da budeš nepravedan? - Daje mi pravo i dužnost činiti ono što je za tebe najbolje. Razgovor s tobom o mojim prošlim vezama ničemu ne bi služio, a to oboje znamo. - Nisam baš tako sigurna. Mislim da bih tako bolje upoznala tvoj karakter. Na to se kratko nasmijao. - Mislim da ćeš ga i ovako dobro upoznati. Katkad previše dobro. Sad mi ispričaj o svojem iskustvu s finom umjetnošću zavođenja, Sophy. Je li te neki seoski vlastelin pokušao povaliti u šumi? - Da jest, što bi učinio po tom pitanju? - Pobrinuo bih se da bude kažnjen za to - jednostavno će Julian. Zaprepašteno je otvorila usta. - Izazvao bi nekoga na dvoboj zbog indiskrecije u prošlosti? - Skrećemo s teme, Sophy. - Njegovi su se prsti čvršće stegnuli oko njezina zapešća. Osjećao je sitne, nježne kosti, pa je pazio da previše ne stegne. Skrenula je pogled s njegovih očiju. - Ne moraš se opterećivati osvetom zbog moje izgubljene časti, milorde. Uvjeravam te da sam vodila krajnje miran život, bez ikakvih uzbuđenja. Pomalo dosadan život, točnije rečeno. - Tako sam i mislio. - Pustio joj je ruku i naslonio se na jastuke. - Sad mi reci zašto izjednačavaš zavođenje i silu? - Ovo bi se teško moglo nazvati doličnim razgovorom - prigušenim je glasom rekla. - Imam osjećaj da ćemo ti i ja voditi mnogo takvih nedoličnih razgovora. Ima trenutaka, draga moja, kad se ponašaš kao veoma nedolična mlada žena. - Ispružio je ruku i istrgnuo ostatak pera s njezina šeširića. Rezignirano je pogledala ostatak pera. - O mojoj sklonosti nedoličnom ponašanju trebao si razmišljati prije nego si me zaprosio. Julian je između palca i kažiprsta vrtio ostatak pera. -Jesam. Zaključio sam da je sve to lako kontrolirati. Ne pokušavaj me skrenuti s teme, Sophy. Reci mi zašto se zavođenja bojiš jednako kao i primjene sile. - To je privatna stvar, milorde. Ne govorim o tome. - Govorit ćeš o tome meni. Bojim se da moram inzi-stirati. Ja sam tvoj muž. - Molim te, prestani se tom činjenicom koristiti kao isprikom za udovoljavanje svojoj znatiželji - obrecnula se. Zamišljeno ju je pogledao i uočio kako je prkosno podigla bradu. - Vrijeđaš me, gospođo. Nelagodno se promeškoljila, pokušavajući poravnati svoje skute. - Lako te je uvrijediti, milorde. - Ah, da, moja prekomjerna arogancija. Bojim se da Oboje moramo naučiti živjeti s time, Sophy. Baš kao što moramo naučiti živjeti s mojom pretjeranom znatiželjom. Julian je proučavao ostatak pera i čekao. U kočiji je zavladala tišina. Zvukovi škripe kotača i zaprežne opreme, kao i ravnomjerno toptanje konjskih kopita, odjednom su postali veoma glasni. -Nije se radilo o meni osobno - na koncu tihim glasom reče Sophy. - Da? - Julian je opet čekao. -Moju je sestra bila žrtva zavođenja. - Sophy je netremice zurila kroz prozor. - Ali nju nije imao tko osvetiti - Koliko sam shvatio, tvoja je sestra umrla prije tri godina Nešto u Sophynu odsječnom glasu upozorilo je Juliana.- Zar želiš reći du je njezina smrt posljedica zavođenja ? - Zatrudnjela je, milorde. Čovjek koji je za to bio odgovoran jednostavno ju je odbacio. Nije 20

mogla podnijeti sramotu i izdaju. Uzela preveliku dozu laudanuma. - Čvrsto je stisnula šake u krilu. Julian uzdahne. - Žao mi je, Sophy. -Nije morala tako postupti.- šapne Sophy. - Bess joj je mogla pomoći. -Stara Bess? Kako?- Julian se namrštio. - Postoji načini na koje se takve situacije mogu popraviti - reče Sophy. - Stara Bess to zna. Da mi se sestra barem povjerila, mogla sam je odvesti k Bess. Nitko nije morao znati. Julian je ispustio ostatak pera, nagnuo se i opet zgrabio zapešće svoje žene. Ovog je puta jače stisnuo sitne kosti- Sto ti znaš o tim stvarima? - veoma tiho Upita, Elizabeth je znala sve o tome. Sophy je brzo trepnula, očito zbunjena njegovim iznenadnim, kontroliranim bijesom. - Stara Bess zna mnogo o ljekovitim biljkama. Naučila me dosta o tome. - Naučila te kako se možeš riješiti neželjena djeteta? - pitao je. Sophy je napokon shvatila da je previše rekla. -Ona... spomenula je neke određene biljke koje žena može upotrijebiti ako vjeruje da je začela - s oklijevanjem je priznala. - Ali biljke mogu biti veoma opasne za majku, te ih treba rabiti veoma vješto i oprezno. -Sophy je na trenutak spustila pogled na svoje ruke. -Nisam vješta u takvim stvarima. - Grom i pakao. Bolje ti je da nisi vješta u takvim stvarima, Sophy. I prisežem, ako se ta stara vještica Bess bavi pobačajima, odmah ću je dati istjerati sa svoje zemlje. - Doista, milorde? Zar su tvoji prijatelji u Londonu tako čisti? Zar se niti jedna od tvojih ljubavnica nije morala uteći određenim pripravcima zbog tebe? - Ne, nije - promuklo će Julian, sad već posve iznerviran. - Za tvoju informaciju, gospođo, postoje tehnike koje će spriječiti da uopće dođe do problema, baš kao što postoje načini za sprečavanje zaraze određenim bolestima povezanim s... nije važno. - Tehnike, milorde? Kakve tehnike? - Sophyne su oči zablistale, a u njima se pojavio fascinirani izraz. - Dobri Bože, ne mogu vjerovati da razgovaramo o tim stvarima. - Ti si započeo taj razgovor, milorde. Pretpostavljam da mi ne kaniš pričati o tim tehnikama za sprečavanje, ovaj, problema. - Ne, sigurno ne kanim. - Ah, shvaćam. To je još jedna informacija dostupna jedino privilegiranim muškarcima? - Tebi nisu potrebne takve informacije, Sophy - mračno će Julian. - Ne baviš se poslom u kojem bi morala naučiti o tim stvarima. -Ali postoje žene koje ipak znaju o tim stvarima? -uporno će ona. -Sad je dosta, Sophy. -A li poznaješ takve žene? Bi li me upoznao s jednom od njih? Doista bih rado razgovarala s njom. Možda bi znala i o drugim tako zanimljivim stvarima. Moji su intelektualni interesi prilično dalekosežni, znaš. Čovjek može tek ponešto naučiti iz knjiga. Na trenutak je pomislio da ga opet zadirkuje, te se opasno približio točki potpunog gubitka kontrole nad sobom. No u posljednjem je trenutku shvatio da je Sophyna fasciniranost neobično nedužna i posve iskrena. Zastenjao je i nagnuo se u kut sjedala. - Više nećemo razgovarati o tome. - Zvučiš neugodno slično mojoj baki. Doista, to je veliko razočaranje, Juliane. Nadala sam se da ću, kad se udam, živjeti s nekim tko će biti zanimljiviji sugovornik. -Nastojat ću te zabaviti na druge načine - pro-mrmjao je, sklopio oči i spustio glavu na jastuk. -Ako opet govoriš o zavođenju, Juliane, moram ti reći, ta me tema uopće ne zabavlja. - Zbog onoga što se dogodilo tvojoj sestri? Mogu shvatiti da je takva situacija u tebi ostavila dubok trag. Ali moraš naučiti da postoji golema razlika između onoga što se događa između muža i žene i onako neugodnog zavođenja što ga je doživjela tvoja sestra. -Doista, milorde? Kako muškarac nauči tako fino razlikovati? U školi? Jesi li to naučio tijekom svojeg prvog braka ili iz iskustva s ljubavnicama? 21

U tom je trenutku Julianovo strpljenje visjelo na tankoj niti. Nije se pomaknuo, niti je otvorio oči. Nije se usudio. - Objasnio sam ti da moj prvi brak nije tema za razgovor. Niti ovo drugo što si upravo spomenula. Ako si mudra, imat ćeš to na umu, Sophy. Nešto u njegovim previše tihim riječima očito je djelovalo na nju. Više ništa nije rekla. Julian je ponovno uspostavio kontrolu nad sobom, a kad je znao da mu je to uspjelo, otvorio je oči i zagledao se u svoju mladu ženu. - Prije ili kasnije morat ćeš se naviknuti na mene, Sophy. - Obećao si mi tri mjeseca, milorde. - Prokletstvo, ženo, neću te silom uzeti u naredna tri mjeseca. Ali nemoj očekivati da te u međuvremenu uopće neću pokušavati navesti da se predomisliš kad je riječ o vođenju ljubavi. To bi doista bilo previše i posve je u neskladu s našom smiješnom nagodbom. Naglo je okrenula glavu. - Jesi li na to mislio kad si me upozorio da je muškarčev osjećaj časti nepouzdan kad je riječ o ophođenju prema ženama? Trebam li pretpostaviti, milorde, da se ne mogu pouzdati u tvoju džentlmensku riječ? Uvreda ga je duboko pogodila. - Ne postoji niti jedan muškarac kojeg poznajem, gospođo, koji bi se usudio reći tako nešto. - Hoćeš li me izazvati na dvoboj? - s istinskim je zanimanjem pitala. - Trebala bih ti reći da me je djed naučio kako se rukuje pištoljima. Rečeno mi je da dobro gađam. Julian se pitao sprečava li ga džentlmenska čast da istuče svoju ženu na dan vjenčanja. Ovaj brak nekako nije započeo onako glatko i uredno kako je on očekivao. Pogledao je vedro, upitno lice prekoputa i pokušao smisliti odgovor na Sophynu nevjerojatnu primjedbu. U tom je trenutku komadić vrpce koji je visio s njezine torbice pao na pod kočije. Sophy se namrštila i brzo se nagnula naprijed kako bi ga podigla. Julian se istodobno pokrenuo, te je svojom velikom šakom okrznuo njezinu malenu. - Dopusti meni - hladno je rekao, podigao komadić vrpce i spustio ga na njezin dlan. - Hvala ti - rekla je, osjećajući se pomalo nelagodno. Počela se silno truditi ne bi li komadić vrpce vratila na mjesto odakle je pao. Julian je sjedio i fascinirano promatrao kako se olabavio još jedan komadić vrpce. Pred njegovim se očima počeo odmotavati cjelokupni, pomno izrađen rub na torbici. Za manje od pet minuta Sophy je sjedila s posve uništenom torbicom. Smućeno gaje pogledala. -Nikad nisam shvaćala zašto mi se uvijek događaju takve stvari - rekla je. Julian je bez riječi uzeo torbicu s njezina krila, otvorio je i ubacio unutra sve komadiće vrpce. Dok joj je vraćao torbicu, obuzeo ga je nelagodan osjećaj da je upravo otvorio Pandorinu kutiju.

22

3 Sredinom drugog tjedna medenog mjeseca na Julianovu imanju u Norfolku Sophy se počela pribojavati da se udala za čovjeka koji ima ozbiljan problem s portom nakon večere. Dotad je donekle počela oprezno uživati u svojem bračnom putovanju. Eslington Park nalazio se u spokojnom okruženju pošumljenih brežuljaka i bujnih pašnjaka. Sama kuća bila je lijepa i dostojanstvena, izgrađena prema klasičnom stilu, što je bilo u modi tijekom prošlog stoljeća. U unutrašnjosti je vladao osjećaj stareži i težine, ali Sophy je smatrala da ima nade za dobro raspoređene prostorije s visokim prozorima. Radovala se preuređivanju kuće. U međuvremenu je uživala u svakodnevnom jahanju s Julianom. Istraživali su šumu, ravnice i bogata polja što ih je nedavno kupio. Upoznao ju je sa svojim novoimenovanim upraviteljem, Johnom Flemingom, a doimao se istinski zahvalnim kad se Sophy nije uvrijedila zbog dugih sati što ih je provodio u planiranju budućnosti Eslington Parka s ozbiljnim mladim čovjekom. Julian se također potrudio upoznati Sophy, kao i sebc, sa svim zakupcima na imanju. Doimao se zadovoljnim kad je Sophy okom znalca promatrala i pohvalila ovce i izabrane uzorke poljoprivrednih proizvoda. Činjenica da sam odgojena na selu ipak ima svojih prednosti, zaključila je Sophy. Takva žena barem može inte-ligentno razgovarati s mužem koji tako očito voli zemlju. Sophy se više puta pitala hoće li Julian ikad gajiti slične osjećaje prema svojoj novoj ženi. Zakupci i susjedi napeto su iščekivali dolazak novoga gospodara. No nakon što je Julian s nekoliko farmera ušao u staju, uopće se ne obazirući na blato što se našlo na njegovim elegantnim jahaćim čizmama, proširila se vijest da novi gospodar Eslingtona zna o čemu govori kad je riječ o poljodjelstvu i uzgoju ovaca. Sophy su spremno prihvatili nakon što je tepala nekolicini bucmastih beba, zabrinuto se mrštila nad bolesnima i održala nekoliko učenih rasprava o temi uporabe lokalnog bilja za kućne pripravke. Julian je više nego jednom morao strpljivo čekati dok je Sophy ženi nekog farmera davala recept za sirup protiv kašlja ili lijek za probavu. Činilo se da ga zabavlja uklanjanje djelića slame iz Sophyne kose nakon što bi izišla iz neke malene kolibe. - Bit ćeš mi dobra žena, Sophy - zadovoljno je primijetio nakon trećeg dana takvih obilazaka. - Ovog sam puta dobro izabrao. Sophy je u sebi prigrlila zadovoljstvo što su joj ih pričinile te riječi i nasmiješila se. Pretpostavljam da time misliš na to da imam potencijala da postanem dobra žena jednog farmera? - Na kraju krajeva, ja sam upravo to, Sophy. Farmer. Promatrao je krajolik s ponosom čovjeka koji zna da posjeduje sve što vidi. - A dobra farmerska žena sasvim će mi odgovarati. - Govoriš kao da ću ja jednoga dana to tek postati -tiho je naglasila. - Podsjetila bih te da već jesam tvoja žena. Uputio joj je svoj đavolji osmijeh. - Još nisi, slatka moja, ali uskoro. Mnogo prije no što si ti planirala. Osoblje u Eslington Parku bilo je dobro uvježbano i doista učinkovito, premda se Sophy u sebi lecnula svaki put kad bi se sluge spoticali o vlastite noge ne bi li unaprijed pogodili svaku njegovu želju. Očito su bili na oprezu pred svojim novim gospodarom, ali su se istodobno ponosili time što služe tako važnom čovjeku. Međutim, čuli su priče kočijaša, konjušara, lakaja i sobarice, koji su dopratili lorda i lady Ravenwood u Eslington, o tome kako brzo i oštro zna planuti, te nisu željeli riskirati. Sve u svemu, medeni je mjesec sasvim dobro prolazio. Jedino što je bacalo sjenu na njezin boravak u Norfolku, barem što se Sophy tiče, bio je suptilan, ali uporan pritisak što ga je Julian vršio uvečer. Zbog toga je postajala sve nervoznijom. Bilo je očito da se Julian ne kani kloniti njezina kreveta tijekom naredna tri mjeseca. Doista je 23

očekivao da će je uspjeti zavesti mnogo prije isteka dogovorenog razdoblja. Sve do trenutka kad je počela opažati njegovu sve veću sklonost portu nakon večere, Sophy je bila prilično sigurna da će uspjeti vladati situacijom. Trik je bio u kontroliranju vlastitih reakcija na njegove sve intimnije poljupce za laku noć. Bude li joj to uspjelo, čvrsto je vjerovala da će Julian poštivati zadanu riječ. Instinktivno je osjećala da mu ponos neće dopustiti spuštanje na razinu primjene sile. No zabrinjavalo ju je sve naglašenije konzumiranje porta. Unosilo je nov i opasan element u već ionako na-petu situaciju. Itekako se dobro sjećala one večeri kad se njezina sestra Amelia vratila s jednog od svojih tajnih sastanaka, uplakana, i objasnila da je džentlmen koji popije malo previše sposoban za uvredljive riječi i nasilno ponašanje. Amelijine mekane bijele ruke te su Večeri bile pune masnica. Sophy je bila bijesna i opet je zahtijevala da Amelia otkrije ime svojeg ljubavnika, a ona je to ponovno odbila. - Jesi li tom svojem finom ljubavniku rekla da obitelj Dorring već generacijama živi u susjedstvu Ravenwooda? Ako djed sazna što se događa, poći će ravno grofu Ravenwoodu i pobrinuti se da se ta besmislica prekine. Amelia je šmrcala. - Pazila sam da moj dragi ne sazna tko je moj djed, upravo iz tog razloga. O, Sophy, zar ne razumiješ? Bojim se da moja slatka ljubav neće riskirati i ponovno se sastati sa mnom ako otkrije da sam član obitelji Dorring, dakle unuka tako bliskog susjeda RavenWooda. Dopustila bi svojem ljubavniku da te zlostavlja, a ne bi mu rekla tko si? - s nevjericom je pitala Sophy. - Ti ne znaš što znači voljeti - šapnula je Amelia, a potom je jecajući usnula. Amelia nije imala pravo. Sophy zna što znači voljeti, ali se s opasnostima emocija nastojala nositi na inteli-gentniji način nego njezina sirota sestra. Neće počiniti iste greške kao Amelia. Sophy je nekoliko napetih večeri bez riječi podnosila sve veću tjeskobu izazvanu Julianovim konzumiranjem porta, a tada je načela temu njegovog pretjerivanja u piću. - Imaš li problema sa spavanjem, milorde? - na koncu je pitala tijekom drugog tjedna njihovoga braka. Sjedili su ispred kamina u grimiznom salonu. Julian si je upravo natočio još jednu veliku čašu porta. Promatrao ju je ispod napola spuštenih kapaka. -Zašto pitaš? - Oprosti mi, ali nije mi moglo promaknuti da uvečer sve češće posežeš za portom. Ljudi često piju seri ili porto ili klaret da bi lakše zaspali. Zar si navikao toliko piti uvečer? Prstima je lupkao po naslonu za ruke svojeg naslonjača i dugi je trenutak promatrao. - Ne - na koncu je rekao i jednim gutljajem ispio pola sadržaja čaše. -Smeta ti? Sophy se usredotočila na svoj vez. - Ako imaš problema sa spavanjem, postoje učinkovitiji pripravci. Bess me tomu poučila. - Zar predlažeš da me uspavaš uz pomoć laudanuma? - Ne. Laudanum je učinkovit, ali ne bih ga rabila kao pripravak za liječenje nesanice, osim ako drugi pripravci ne bi dali rezultate. Ako želiš, mogu ti pripremiti mješavinu bilja. Ponijela sam svoj ormarić s lijekovima. - Hvala, Sophy. Mislim da ću se i dalje oslanjati na porto. Mi se dobro razumijemo. Sophy upitno uzdigne obrve. - Što se tu ima razumjeti, milorde? - Želiš li da budem otvoren, gospođo? - Naravno. - To ju je pitanje iznenadilo. - Znaš da više volim kad razgovaramo slobodno i otvoreno. Ti si taj kojemu je katkad teško razgovarati o određenim temama, a ne ja. - Upozoravam te, ovo nije tema o kojoj želiš razgovarati. - Besmislice. Ako uvečer ne možeš zaspati, sigurna sam da postoji bolji lijek od porta. - U tome se slažemo. Pitanje je, draga moja, jesi li ti spremna dati taj lijek. Lijeni, izazovni ton njegova glasa naveo ju je da brzo podigne glavu. Zurila je u njegove blistave zelene oči. I odjednom je razumjela. - Shvaćam - uspjela je smireno reći. - Nisam znala da će ti naša nagodba izazvati takve fizičke probleme, milorde. -Sad kad si toga postala svjesna, bi li razmislila o lome da me oslobodiš zadane riječi? 24

Konac kojim je vezla puknuo je u njezinoj ruci. Sophy je spustila pogled na niti. -Mislila sam da sve prilično dobro ide, milorde - neodređeno reče. - Znam da jesi. Lijepo ti je ovdje u Eslington Parku, zar ne, Sophy? -Veoma, milorde. - Pa, i meni je lijepo. U određenom smislu. Ali s druge strane, ovaj mi je medeni mjesec veoma mučan. -Popio je ostatak porta. - Prokleto mučan. Činjenica je da je naša situacija neprirodna, Sophy. Sa žaljenjem je uzdahnula. - Pretpostavljam kako to znaci da želiš skratiti naš medeni mjesec? Prazna kristalna čaša razbila se u njegovoj šaci. Opsovao je i maknuo krhotine s ruku. - Znači - mračno reče da bih ovo želio pretvoriti u normalan brak. Moja je dužnost, kao i moje zadovoljstvo, da na tome inzistiram. - Zar tako silno želiš dobiti nasljednika? - Zasad ne razmišljam o svojem budućem nasljedniku. Mislim na sadašnjeg grofa od Ravenwooda. Tako-đer mislim na sadašnju groficu od Ravenwooda. Ti ne pališ jednako kao i ja, Sophy, samo zato jer još ne znaš što propuštaš. Sophy se naljutila. - Ne moraš biti tako mrsko sni-shodljiv, milorde. Ja sam seoska djevojka, sjećaš se? Odgojena sam u blizini domaćih životinja, a također sam nekoliko puta pomagala oko rođenja djeteta. Posve sam svjesna onoga što se događa između muža i žene, a iskreno rečeno, ne vjerujem da propuštam nešto tako posebno. - Nije riječ o intelektualnoj dobiti, gospođo. Radi se o tjelesnim užicima. - Kao što je jahanje? Ako mi nećeš zamjeriti, to mi zvuči manje privlačno. Kad netko jaše konja, barem time ostvaruje nešto korisno, primjerice stigne na određeni cilj. - Možda je vrijeme da naučiš kakva te vrsta cilja očekuje u spavaćoj sobi, draga moja. Julian je bio na nogama, posežući za njom, prije nego je Sophy shvatila što se događa. Istrgnuo joj je vez iz ruku i bacio ga u stranu. Zatim ju je obujmio rukama i privukao uza se. Kad je pogledala njegovo napeto lice, znala je da to neće biti samo jedan od onih njegovih laskavih, poticajnih poljubaca za laku noć što ih je u posljednje vrijeme primala. Obuzeta panikom, Sophy je gurala njegova ramena. -Prestani, Juliane. Rekla sam ti da ne želim biti zavedena. - Počinjem vjerovati da je moja dužnost da te zavedeni. Ova tvoja prokleta nagodba previše mi teško pada, malena. Smiluj se svojemu sirotomu mužu. Nema sumnje, izjest će me čista frustriranost budem li morao čekati tri mjeseca. Sophy, prestani se boriti protiv mene. - Juliane, molim te... - Tiho, slatka moja. - Palcem je prelazio duž ruba njezinih mekanih usta, slijedeći obrise. Dao sam ti riječ da te neću silom uzeti i održat ću je, makar me to ubilo. No imam pravo pokušati te navesti da se predomisliš, a to je, tako mi Boga, baš ono što kanim učiniti. Dao sam ti deset dana da se navikneš na brak. To je devet dana više no što bi ti dao bilo koji drugi muškarac u ovoj situaciji. Njegova su se usta spustila na njezina, naglo, zahtjevno. Sophy je imala pravo. Ovo nije još jedan od nježnih napada na njezina osjetila što ih je uvečer očekivala. Ovaj je poljubac vruć i zapovjednički. Osjećala je kako Julianov jezik smjelo klizi u njezina usta. Na trenutak je teška, omamljujuća toplina prostrujala Sophynim tijelom. Tada je osjetila porto u njegovu dahu i nagonski se počela otimati. -Budi mirna - promrmlja Julian, umirujući je milovanjem po leđima. - Samo budi mirna i dopusti da te ljubim To je sve što u ovom trenutku želim. Namjeravam uklonili nekoliko tvojih smiješnih bojazni. - Ja te se ne bojim - brzo se pobunila, naglašeno svjesna snage u njegovim rukama. Jednostavno ne bih željela da privatnost moje sobe naruši muškarac koji mi je još uvijek stranac. - Mi više nismo stranci, Sophy. Mi smo muž i žena, a vrijeme je da postunemo ljubavnici. 25

Opet je svojim ustima pokrio njezina i lako prekinuo njezine proteste. Julian ju je ljubio strastveno, temeljito, duboko sve dok Sophy nije drhtala od reakcije. Kao i uvijek kad bi je ovako držao u naručju, osjećala se neobično slabom i bez daha. Njegove su se ruke spustile niže, stisnule je i priljubili u njega, a ona je osjetila nje-govu ukrućenost i lecnula se od toga. Juliane? - Promatrala ga je širom otvorenim očima, - Što si očekivala? -Nasmiješio se, pomalo zlobno. -Muškarac nije nimalo drukčiji od bilo koje domaće živo-tinje. Tvrdiš da si stručnjak po tom pitanju. -Milorde, ovo nije baš kao stavljanje ovce i ovna u isti tor. -Drago mi je da shvaćaš razliku. Nije joj dopuštao da se odmakne od njega. Umjesto loga, svojim je velikim šakama stisnuo njezinu stražnjicu i privukao je još bliže nabrekloj tvrdoći na svojim bedrima. Sophy se vrtjelo u glavi dok je osjećala kako se njegova ukrućena muškost gura uz njezino mekano tijelo. Njezini su se skuti obavili oko njegove noge, zapeli i zadržali se ovijeni oko njegovih listova. Raširio je noge, a ona se našla u klopci između njih. - Sophy, malena, Sophy, slatka moja, dopusti mi da vodim ljubav s tobom. To je jedino ispravno. - Usrdnu je molbu naglašavao kratkim poljupcima što ih je spuštao duž linije njezine čeljusti, niz vrat i do njezina golog ramena. Sophy nije mogla odgovoriti. Osjećala se kao da je golemi, moćni val nosi na pučinu. Previše je dugo izdaleka voljela Juliana. Iskušenje da se preda senzualnoj toplini što ju je u njoj budio bilo je gotovo neizdržljivo. Nesvjesno je obavila ruke oko njegova vrata i rastvorila usne. Tijekom proteklih nekoliko dana naučio ju je mnogo ljubljenju. Julianu nije trebao drugi poziv. Ponovno je uzeo njezine usne uz tihi uzdah zadovoljstva. Ovog je puta ruku zavukao ispod njezine dojke i nježno je obuhvatio, a palcem je potražio bradavicu ispod tanke tkanine. Sophy nije čula kako se iza nje otvaraju vrata salona, ali je čula tihi uzvik isprike i čuđenja, a potom su se vrata brzo opet zatvorila. Julian je podigao glavu i Iju-tito pogledao preko njezinih uvojaka, a to je prekinulo čaroliju. Sophy je porumenjela kad je shvatila da je netko od služinčadi vidio njihov strastveni poljubac. Žurno je koraknula unatrag, a Julian ju je pustio, osmjehnuvši se njezinu razbarušenu izgledu. Podigla je ruku do kose i otkrila da je u mnogo gorem neredu nego obično. Nekoliko je uvojaka visjelo oko njezinih ušiju, a vrpca što ju je njezina sobarica tako pažljivo vezala prije večere sad se odvezala. Visjela joj je niz zatiljak. -Ja... ispričaj me, milorde. Moram poći gore. Sve se odriješilo. - Okrenula se i potrčala prema vratima. -Sophy. - Čula je zveket stakla o staklo. -Da, milorde? - Zastala je, s rukom na kvaki, i oprezno pogledala preko ramena. Julian jc stajao kraj vatre, rukom se ležerno oslonivši na okvir kamina od bijelog mramora. U ruci je držao novu čašu porta. Sophy se uspaničila više nego ikad kad je u njegovim očima vidjela muževno zadovoljstvo. Nježno joj se smiješio, ali osmijeh je teško mogao ublažiti poznatu aroganciju što je iz njega zračila. Sad je bio veoma siguran u sebe, pun samopouzdanja. -Zavođenje ipak nije tako zastrašujuće, zar ne, slatka moja? Uživat ćeš u tome, a ja mislim da si imala dovoljno vremena da to shvatiš. Je li ovako bilo sirotoj Ameliji? Potpuno pustošenje osjetila? Nesvjesna onoga što čini, Sophy je vrškom prsta dota-knula svoju donju usnu. - Poljupci kao ovi maločas održavaju tvoj doživljaj zavođenja, milorde? Nakrivio je glavu, a oči su mu zablistale od užitka. -Nadam se da si uživala u njima, Sophy, jer će u budućnosti biti još mnogo takvih poljubaca. Već od večeras. Pođi u krevet, draga moja. Uskoro ću ti se pridružiti. Zavest ću te tako da ćeš mi podariti pravu bračnu noć. Vjeruj mi, ljubavi, sutra ujutro ćeš mi zahvaliti jer sam okončao ovu posve neprirodnu situaciju što si je li stvorila. A ja ću s velikim zadovoljstvom prihvatiti tvoju zahvalnost. 26

Bijes je strujao njezinim tijelom, miješajući se s drugim omamljujućim emocijama u njoj. Odjednom je bila lako silno bijesna da nije mogla ni govoriti. Umjesto toga, naglo je otvorila teška vrata od mahagonija i potrčala preko predvorja do stubišta. Uskoro je uletjela u svoju spavaću sobu i iznenadila svoju sobaricu koja je pripremala krevet. - Miledi! Zar nešto nije u redu? Sophy je obuzdala svoj bijes i svoja pomahnitala osjetila. Prebrzo je disala. - Ne, ne, Mary. Sve je u redu. Previše sam se brzo penjala stubama, to je sve. Molim te, pomozi mi oko haljine. - Svakako, gospođo. - Mary, mlada djevojka blistavih očiju koja je bila ushićena nedavnim unapređenjem do položaja gospodaričine sobarice, pošla je naprijed i počela joj pomagati oko razodijevanja. Sa strahopoštovanjem je držala haljinu od muslina ukrašenu vezom. - Mislim da bih željela vrč čaja prije spavanja, Mary. Hoćeš li se pobrinuti da mi ga pošalju, molim te? - Odmah, miledi. - O, Mary, neka stave dvije šalice. - Sophy duboko udahne. - Grof će mi se pridružiti. Mary je raširila oči od odobravanja, ali je mudro šutjela dok je pomagala Sophy da odjene kućnu haljinu. - Odmah ću donijeti čaj, gospođo. O, to me je podsjetilo. Jedna od sluškinja žali se na bolove u želucu. Misli da je pojela nešto pokvareno. Pitala me hoću li vas zamoliti za savjet. - Što? O, da, naravno. - Sophy se okrenula prema svojem ormariću sušenog bilja i odmah napunila maleni paketić, a unutra je stavila gospino bilje i rabarbaru u prahu. - Odnesi joj ovo i reci neka dva prstohvata od svakog bilja pomiješa u šalici čaja. To bi trebalo smiriti njezin želudac. Ako joj do jutra ne bude bolje, svakako me obavijesti. - Hvala vam, gospođo. Alice će vam biti beskrajno zahvalna. Čujem da često pati od nervoze želuca. Usput rečeno, lakaj Allan mi je rekao neka vam kažem da je njegova grlobolja mnogo bolje zahvaljujući sirupu od meda i konjaka što ga je kuharica pripremila prema vašim uputama. -Izvrsno, izvrsno, drago mi je da to čujem -nestrpljivo će Sophy. Posljednje o čemu je večeras željela raspravljati je grlobolja lakaja Allana. - Dakle, MARY, molim te, požuri s tim čajem, hoćeš li? -Da, gospođo. - Mary je žurno izišla iz sobe. Sophy je počela šetkati sobom, a njezine mekane papuče nisu stvarale nikakav zvuk na sagu tamnog uzorka. Nije ni opazila ukrasnu traku od čipke što se odvojila od ovratnika njezine kućne haljine i visjela preko jedne dojke. Bahat, neopisivo arogantan čovjek za kojeg se udala misli da je mora samo dotaknuti i ona će se predati nje-govim vještinama. Dodijavat će joj i gnjaviti je, na sve će je načine progoniti sve dok ne postigne ono što želi. Sad je to znala. Spavanje s njom očito je pitanje muževnog ponosa za njega. Sophy je počela shvaćati da neće imati mira sve dok Julian ne dokaže da je gospodar u intimi spavaće sobe. Teško će moći raditi na skladnom odnosu o kakvom je sanjala dok se Julian koncentrira jedino na to kako će je zavesti. Sophy je naglo prestala hodati, pitajući se bi li se grof od Ravenwooda zadovoljio samo jednom noći osvajanja. Julian je, na kraju krajeva, ne voli, nije zaljubljen u nju. U ovom trenutku ona očito »predstavlja izazov jer je njegova žena, a odbija mu privilegije što ih on smatra svojima. No kad bi mislio da je napokon sebi i njoj dokazao da je može zavesti, možda bi je neko vrijeme ostavio na miru. Sophy je žurno prišla svojem lijepo izrezbarenom ormariću s lijekovima i zastala promatrajući sićušne drvene plitice i ladice. Drhtala je od bijesa i straha, te još jedne emocije koju nije željela previše analizirati. Nije imala mnogo vremena. Julian će za nekoliko minuta proći kroz vrata što spajaju njezinu spavaću sobu i njegovu garderobu. Tada će je uzeti u naručje i dodirivati na način na koji je dodirivao svoju balerinu ili glumicu ili što god je bila. 27

Mary je otvorila vrata i u spavaću sobu unijela srebrni pladanj. - Vaš čaj, gospodo. Trebate li još nešto? - Ne, hvala, Mary. Možeš ići. - Sophy se nadala da se uspjela normalno nasmiješiti, ali Maryne su se oči doimale blistavijima nego ikad kad se lagano naklonila i izišla. Sophy je bila sigurna da je iz hodnika čula prigušeni smijeh. Čini se da posluga zna sve što se događa u ovako velikoj kući, mračno je pomislila. Sasvim je moguće da njezina sobarica savršeno dobro zna da Julian nikad nije proveo noć u krevetu svoje žene. Ta je pomisao na neki način bila prilično ponižavajuća. Sophy se nakratko pitala nije li Julianova razdraže-nost dijelom posljedica činjenice da on zna kako cijelo osoblje nagađa zašto on ne posjećuje svoju ženu u njezinoj spavaćoj sobi. Stisnula je svoje srce. Ne pada joj na pamet odustati od zacrtanog cilja samo zato da bi spasila Julianov muški ponos. Ionako ima previše toga. Posegnula je u ormarić s biljem i uzela prstohvat kamilice i prstohvat nečeg mnogo jačeg. Umiješala je bilje u vrč čaja. Potom je sjela i čekala. Morala je sjesti. Tako je drhtala da nije mogla stajati. Nije morala dugo čekati da se dogodi neizbježno. Vrata između njihovih soba tiho su se otvorila, a Sophy se trgnula. Pogledala je prema vratima. Ondje je stajao Julian odjeven u crni svileni kućni ogrtač na kojem je bio izvezen grb obitelji Ravenwood. Promatrao ju je s upitnim smiješkom. Doista si previše nervozna, malena - blago reče i zatvori vrata za sobom. - To se događa kad se nešto pre-više dugo odgađa. Sve si to pretvorila u događaj zastra-šujućih proporcija. Do sutra ujutro moći ćeš sve vratiti u pravu perspektivu. -Još te jednom preklinjem, Juliane, da više ne inzisti-raš na tome. Moram ti opet reći da osjećam da kršiš duh, ako ne i riječ zadanog obećanja. Njegov je osmijeh nestao, a pogled mu se stvrdnuo. Gurnuo je ruke u džepove ogrtača i počeo polako hodali sobom. - Više nećemo razgovarati o mojoj časti. Uvjeravam te, to je za mene važno pitanje, te ne bih učinio ništa čime bih je ukaljao. - Znači, ti imaš vlastitu definiciju časti? Ljutito ju je pogledao. - Znam je definirati mnogo bolje nego ti, Sophy. -Ja je ne mogu pravilno definirati zato jer sam samo žena? Opustio se, a u kutovima usana opet se pojavio osmi-jeh- Ti nisi samo žena, draga moja. Ti si veoma zanimljiva predstavnica ženskog roda, vjeruj mi. Kad sam te zaprosio, nisam ni sanjao da ću dobiti tako fascinantnu mješavinu. Znaš li da ti s haljine visi malo čipke? Sophy s nelagodom pogleda dolje i sa žaljenjem ustvrdi da joj dio čipke visi preko dojke. Bezuspješno ju je pokušala vratiti na mjesto, a tada je odustala. Kad je podigla glavu, gledala je Juliana kroz kosu koja se izvukla ispod ukosnica. Razdraženo ju je gurnula iza uha. Ponosno se uspravila. - Želiš li šalicu čaja, milorde? Njegov se smiješak proširio, a oči su mu postale još naglašenije zelene. - Hvala ti, Sophy. Nakon onoliko porta nakon večere, šalica čaja baš bi mi dobro došla. Ne bih želio zaspati u nezgodnom trenutku. Siguran sam da bi bila veoma razočarana. Arogantan čovjek, pomislila je dok je drhtavim prstima ulijevala čaj u šalice. Njezinu ponudu da popije čaj protumačio je kao znak predaje, jednostavno je znala. Kad mu je trenutak kasnije pružila šalicu, prihvatio ju je onako kako zapovjednik na bojnom polju prihvaća mač pobijeđenoga. - Kako zanimljiva aroma. Tvoja vlastita mješavina, Sophy? - Julian je popio gutljaj čaja i nastavio hodati sobom. - Da. - Činilo se da joj je riječ zapela negdje u grlu. Fascinirano je gledala kako ponovno pije. - Kamilica i... i drugo cvijeće. Veoma umirujuće djeluje na živce koji su se donekle uznemirili. Julian odsutno kimne. - Izvrsno. - Zastao je ispred malenog stola od palisandrovine i zagledao 28

se u nekoliko knjiga što ih je pomno složila na polici. - Ah, sporni materijal za čitanje moje žene intelektualke. Da vidim kakav je zapravo tvoj ukus. Uzeo je s police najprije jednu, a potom drugu knjigu u kožnom uvezu. Popio je još malo čaja dok je proučavao naslove. - Hm. Prijevodi Virgila i Aristotela. Priznajem, pomalo preteško za prosječnog čitatelja, ali ne baš tako strašno. I ja sam običavao čitati takve stvari. - Drago mi je da odobravaš, milorde - ukočeno će Sophy. Pogledao ju je, zabavljajući se. - Smatraš li me sni-shodljivim, Sophy? - Veoma. - To mi nije namjera, znaš. Samo sam znatiželjan kad je o tebi riječ. - Vratio je klasike na policu i uzeo treću knjigu. - Sto još imamo ovdje? Wesleyjevo Primitivno Ijekarstvol Prilično stara knjiga, zar ne? - Još uvijek je to izvrsna knjiga o ljekovitom bilju, milorde. S mnogo detalja o engleskom bilju. Djed mi ju je dao. Ah, da. Bilje. - Odložio je knjigu i uzeo još jednu. Popustljivo se nasmiješio. - No, dakle, vidim da su romantične besmislice lorda Byrona stigle i na selo. Sviđa li ti se Childe Harold, Sophy? -Knjiga mi je bila veoma zabavna, milorde. A tebi? Nasmiješio se na otvoren izazov. - Priznajem da sam je pročitao i priznajem da čovjek zna napisati melodramu, ali s druge strane, potječe iz obitelji u kojoj je bilo mnogo melodramatičnih budala. Bojim se da će biti još Byronovih melankoličnih junaka. - Čovjek barem nije dosadan. Koliko mi je poznato, Iord Byron je silno tražen u Londonu - nesigurno će Sophy, pitajući se nije li slučajno naišla na zajednički intelektualni interes. -Ako time misliš da se žene bacaju na njega, imaš pravo. Čovjeka bi mogle zgaziti zgodne nožice ako je dovoljno glup da pođe onamo gdje se nalazi Byron. - Julian uopće nije zvučio zavidno. Očito je fenomen Byron smatrao zabavnim, ništa više od toga. - Što još imamo ovdje? Neke učene tekstove o matematici, možda? Sophy se gotovo zagrcnula kad je prepoznala knjigu u njegovoj ruci. - Ne baš, milorde. S Julianova je lica nestao popustljiv izraz kad je glasno pročitao naslov. - Wollstonecraft: Obrana prava žena? -Bojim se da jest, milorde. Oči su mu svjetlucale kad je podigao pogled s knjige. - Ovakve si stvari proučavala? Ove smiješne besmislice što ih je napisala žena sumnjiva morala? - Gospođica Wollstonecraft nije bila žena... žena sumnjiva morala - uvrijeđeno prasne Sophy. - Mislila je svojom glavom, bila je intelektualka velikih sposobnosti. - Bila je bludnica. Otvoreno je živjela s nekoliko muškaraca, bez bračnog blagoslova. - Osjećala je da brak nije ništa drugo do kavez za žene. Kad se žena jednom uda, ovisi o muževljevoj milosti. Nema nikakvih svojih prava. Gospođica Wollstone-eraft dobro je razumjela žensku situaciju i osjećala da po tom pitanju nešto treba učiniti. Ja se slučajno slažem s njom. Kažeš da si znatiželjan kad je riječ o meni, milorde. Pa, mogao bi nešto naučiti o mojim interesima kad bi pročitao tu knjigu. - Ne pada mi na pamet čitati takve gluposti. - Julian nemarno spusti knjigu. - Štoviše, draga moja, neću dopustiti da truješ svoj mozak pisanom riječi žene koju je, po svemu sudeći, trebalo zatvoriti u ludnicu ili je smjestiti na Trevor Squareu kao profesionalnu kurtizanu. Sophy se jedva uspjela obuzdati da ne baci u njega svoju punu šalicu čaja. - Sklopili smo nagodbu kad je riječ o mojim čitalačkim navikama, milorde. Zar ćete i taj dogovor prekršiti? Julian popije ostatak svojeg čaja te odloži šalicu i tanjurić. Polako je krenuo prema njoj, a lice mu se doimalo hladnim i bijesnim. - Dobaci mi još jednu optužbu o mojem pomanjkanju časti, gospođo, i više neću odgovarati za posljedice. Već mi je dosta ove farse što je ti nazivaš medenim mjesecom. Ne postiže se ništa korisno. Vrijeme je da se situacija dovede u normalu. Dovoljno sam ti dugo udovoljavao, Sophy. Odsad nadalje, bit ćeš prava žena u spavaćoj sobi kao i izvan nje. Prihvatit ćeš moju prosudbu u svim područjima, a to uključuje i tvoje 29

čitalačke navike. Šalica i tanjurić su se opasno nakrivili kad je Sophy skočila na noge. Uvojak kose što ga je gurnula iza uha opet se oslobodio. Koraknula je unatrag, a peta njezine papuče zapela je za rub kućne haljine. Začuo se zvuk paranja. -Vidi što si sad učinio - zacviljela je kad je pogledala rasparani rub haljine. -Još ništa nisam učinio. - Julian je stao ispred nje i zagledao se u njezin nervozan, buntovnički izraz lica. Pogled mu se ublažio. - Smiri se. Nisam te ni taknuo, a ti već izgledaš kao da si se hrabro borila za svoju pogrešno shvaćenu žensku čast. - Podigao je ruku i prstima nježno uhvatio uvojak kose. - Kako li ti to samo uspijeva, Sophy? - tiho upita, - Što mi uspijeva, milorde? -Niti jedna žena koju poznajem ne hoda naokolo u tako slatkom neredu. S tvojih haljina uvijek visi neki djelić vrpce ili čipke, a tvoja kosa nikad ne stoji onako kako bi trebala stajati. - Znao si da nemam smisla ni osjećaja za modu kad si me zaprosio, milorde - ukočeno će Sophy. - Znam. Nisam želio da to zvuči poput kritike. Samo sam se pitao kako postižeš taj učinak. To je kod tebe tako prirodno, neizveještačeno.-Pustio je uvojak i zavukao prste u njezinu kosu, usput oslobađajući još ukosnicu. Sophy se ukočila kad ju je drugom rukom obujmio oko struka i povukao je bliže. Mahnito se pitala koliko će vremena trebati da čaj učini svoje. Činilo sc da Julian uopće nije pospan. - Molim te, Juliane..... - Svim se silama trudim, ljubavi moja - promrmljao je uz njezina usta - da ti večeras pružim zadovoljstvo. Predlažem da se opustiš i dopustiš mi da ti pokažem kako biti žena uopće nije tako strašno. - Moram inzistirati na našem dogovoru... - Sophy se pokušala prepirati, ali već je bila tako nervozna da je jedva stajala na nogama. Uhvatila se za Julianova ramena kako bi zadržala ravnotežu i divlje se pitala što će učiniti ako je nehotice upotrijebila pogrešno bilje za čaj. - Nakon ovoga večeras više nećeš spominjati tu glupu nagodbu. - Julian je spustio svoja usta, a njegove usne su se micale na spori, omamljujući način. Njegove su ruke našle vezice njezine kućne haljine. Sophy je poskočila kad joj je polako počeo micati haljinu s ramena. Zurila je u Julianove vatrene oči i pokušavala otkriti neki znak zamagljenosti u njegovu pogledu. - Juliane, možeš li mi dati još nekoliko minuta? Još nisam popila čaj. Možda bi ti želio još jednu šalicu? - Nemoj zvučiti tako puna nade, slatka moja. Samo pokušavaš odgoditi neizbježno, a uvjeravam te da će to neizbježno biti veoma ugodno za oboje. - Polako je prešao rukama niz njezino tijelo do struka, a potom do bokova, priljubivši joj finu tkaninu spavaćice uz kožu. Veoma ugodno - šapnuo je, a glas mu je postao promukao dok joj je nježno stiskao stražnjicu. Sophy je imala osjećaj da gori pod njegovim pogledom. Njegova ju je žudnja opčinjavala. Nikad je niti jedan muškarac nije gledao na način na koji je Julian sada gleda. Osjećala je vrelinu i snagu u njemu. To je u nje izazvalo vrtoglavicu, kao da je i ona popila čaj od bilja. - Poljubi me, Sophy. - Julian joj je prstima obuhvatio bradu. Poslušno je podigla glavu i podigla se na prste kako bi ga ovlaš poljubila u usta. Koliko još, mahnito se pitala. - Ponovno, Sophy. Prstima je stegnula njegov kućni ogrtač kad je još jednom dotaknula njegova usta svojima. Bio je topao i čvrst, i neobično zapovjednički. Mogla je stajati cijelu noć ovako priljubljena uz njega, ali je znala da se on zadovoljiti samo jednostavnim poljupcima. -Tako je bolje, slatka moja. - Njegov je glas postao još hrapaviji, ali nije znala je li to od učinka uspavljuju-ćeg napitka ili od žudnje. - Čim ti i ja stignemo do potpunog razumijevanja, sasvim ćemo se dobro 30

slagati, Sophy. -Zar se ovako ophodiš prema svojoj ljubavnici? -hrabro je pitala. Njegov se izraz lica stvrdnuo. - Već sam te više puta upozorio da ne govoriš o takvim stvarima. - Uvijek me na nešto upozoravaš, Juliane. To me već zamara. -Je li? Onda je možda vrijeme da naučiš kako sam sposoban za djela, a ne samo za riječi. Podigao ju je i odnio do kreveta. Pustio ju je tako da je lagano pala na plahte. Dok se nastojala prikladnije smjestiti, spavaćica se nekako uspjela podići do njezinih bedara. Podigla je glavu i vidjela da je Julian prikovao pogled na njezine dojke. Znala je da kroz tanki materijal može vidjeti obrise njezinih bradavica. Julian je skinuo kućni ogrtač, a njegov je pogled klizio duž njezina tijela do golih nogu. Tako lijepe noge. Siguran sam da će se i ostatak tvojega tijela pokazati jednako ljupkim. Ali Sophy ga nije slušala. Zapanjeno je zurila u njegovo nago tijelo. Nikad ranije nije vidjela nagog muškarca, a kamoli spolno uzbuđenog, a prizor ju je ostavio bez riječi. Smatrala je sebe zrelom i dobro infor-miranom, a ne šiparicom koja se lako može šokirati. Ona je ipak, kako je često podsjećala Juliana, djevojka odgojena na selu. No Sophynim se uznemirenim osjetilima Julianov ud unio golemim. Agresivno je stršio iz gnijezda kovrčave crne dlake. Koža njegovog ravnog trbuha i širokih, dlacicama pokrivenih prsa bila je nategnuta preko glatkih mišića za koje je Sophy znala da je bez problema mogu svladati. U sjaju svjetlosti svijeća Julian se doimao beskrajno muževnim i beskrajno opasnim, ali nešto u njegovoj snazi neobično ju je privlačilo, što ju je prestrašilo više od ičega drugoga. - Julianc, ne - brzo će Sophy. - Molim te, nemoj to činiti. Dao si mi svoju riječ. Strast u njegovim očima načas se pretvorila u gnjev, ali jezik mu se počeo zaplitati. - Prokleta bila, Sophy. Bio sam strpljiv koliko god to muškarac može. Nemoj više spominjati tu našu takozvanu nagodbu. Neću je prekršiti. Spustio se na krevet i posegnuo za njom. Njegove su se velike, snažne šake stisnule oko njezinih nadlaktica. Vidjela je da su njegove oči napokon postale mutne, te je osjetila šok, zasigurno od olakšanja, kad je shvatila da će uskoro zaspati. - Sophy? - Njezino je ime zvučalo poput pospanog pitanja. - Tako mekana. Tako slatka. Pripadaš meni, znaš. - Duge, tamne trepavice polako su se spustile, skrivajući zbunjen izraz u Julianovim očima. - Ja ću se brinuti za tebe. Neću dopustiti da postaneš poput one kuje, Elizabeth. Prije bih te zadavio. Sagnuo je glavu da bi je poljubio. Sophy se ukočila, ali nije joj ni dotaknuo usne. Julian je zastenjao i srušio se na jastuk. Prstima je još nekoliko sekunda stezao njezinu ruku, ali se tada i njegova ruka opustila. Sophy je osjećala neobično brze otkucaje srca dok je ležala na krevetu kraj Juliana. Nekoliko se minuta nije usudila pomaknuti. Otkucaji njezina srca postupno su se smirili, te je samu sebe uvjeravala da se Julian neće probuditi. Vino što ga je ranije popio i čaj od bilja što mu ga je ona dala pobrinut će se da spava do jutra. Sophy je polako sišla s kreveta, ne skidajući pogleda s Julianova ispružena tijela. Izgledao je veoma divlje i opasno dok je ležao ondje na bijelim plahtama. Što je to učinila? Dok je stajala kraj kreveta, Sophy se pribrala i nasto-jala racionalno razmišljati. Nije bila sigurna čega će se Julian sjećati kad se uju-tro probudi. Ako ikad shvati da ga je drogirala, njegov će bijes biti strahovit i u potpunosti usmjeren na nju. Mora nešto izvesti kako bi ga navela da povjeruje da je ostvario svoj cilj. Sophy je požurila do ormarića s lijekovima. Bess joj je jednom objasnila da katkad dolazi do krvarenja nakon što žena prvi put vodi ljubav, osobito ako je muškarac bio nepažljiv i ne baš nježan. Julian ujutro možda hoće, a možda i neće očekivati krv na plahtama. No ako bude 31

malo krvi, to bi bila potvrda da je obavio svoju bračnu dužnost. Sophy je smiješala nekakvu crvenkastu tekućinu, koristeći se biljem crvenih listića i preostalim čajem. Kad je završila, sumnjičavo je promatrala mješavinu, Činulo se da boja odgovara, ali je bila veoma rijetka. Možda to neće biti važno nakon što je plahta upije. Opet je prišla krevetu i stavila nekoliko kapi lažne krvi na posteljinu gdje je prije nekoliko minuta ležala. Plahta je brzo upila tekućinu, ostavljajući malen, vlažan, crvenkast krug. Sophy se pitala koliko bi zapravo krvi muškarac očekivao nakon vođenja ljubavi s djevicom. Napeto se mrštila i na koncu zaključila da malena količina crvenosmeđe tekućine što ju je upotrijebila nije dovoljna za privlačenje pozornosti, te je dodala još malo. Ruka joj je nervozno drhtala kad se sagnula nad krevet, te se velika količina lažne krvi prelila preko ruba šalice. Trgnula se i koraknula unatrag, a pritom se još tekućine izlilo na plahte. Sad se ondje nalazila veoma velika vlažna mrlja. Sophy se pitala nije li pretjerala. Ostatak crvenkaste tekućine žurno je izlila u čajnik. Potom je ugasila svijeće i oprezno kliznula u krevet kraj Juliana, pazeći da ne dotakne njegovu mišićavu nogu. Ništa nije mogla učiniti. Morat će spavati barem na dijelu široke, vlažne mrlje.

32

4 Julian je čuo otvaranje vrata spavaće sobe. Prigušeni ženski glasovi razmijenili su nekoliko riječi. Vrata su se opet zatvorila, a zatim je čuo vedro zveckanje dok je netko pladanj s doručkom spuštao na obližnji stol. Polako se pomaknuo, osjećajući se neobično tromo. U ustima je imao okus koji je podsjećao na konjušnicu. Namrštio se, pokušavajući se sjetiti koliko je porta popio prethodne večeri. Bilo mu je teško otvoriti oči. Kad mu je to napokon uspjclo, osjećao se posve dezorijentiranim. Zidovi njegove sobe očito su preko noći promijenili boju. Dugi je trenutak zurio u nepoznate kineske zidne tapete, a sjećanje mu se polako vraćalo. Ležao je u Sophynu krevetu. Julian se polako podigao na jastucima, čekajući da se javi ostatak sjećanja, koja bi trebala biti veoma ugodna. Ništa mu nije padalo na pamet, osim tupe glavobolje. Opet se namrštio i protrljao sljepoočnice. Nije moguće da je zaboravio čin vođenja ljubavi sa svojom mladom ženom. Iščekivanje ga je previše dugo držalo u stanju bolnog uzbuđenja. Patio je gotovo deset dana dok je iščekivao pravi trenutak. Zacijelo bi konačan rasplet morao ostaviti veoma ugodno sjećanje. Osvrnuo se po sobi i ugledao Sophy kako stoji kraj ormara. Na sebi je imala istu kućnu haljinu kao i prethodne večeri. Bila mu je okrenuta leđima. Ovlaš se osmjehnuo kad je opazio nabranu čipku koja je stajala naopako, okrenuta prema unutra. Julian je osjetio snažan poriv poći do nje i namjestiti čipku. Potom će, odlučio je, posve skinuti kućnu haljinu i odnijeti je natrag u krevet. Pokušao se sjetiti kako su njezine malene, blago zaobljene dojke izgledale na svjetlosti svijeća, ali jedino čega se sjećao bile su tamne, ukrućene bradavice ispod mekane tkanine njezine spavaćice od batista. Kopao je po svojem sjećanju i shvatio da se kao kroz maglu sjeća svoje žene kako leži na krevetu, a spavaćica joj se povukla iznad koljena. Njezine gole noge bile su lijepe i elegantne, te se sjetio svojeg uzbuđenja pri pomisli da će se te noge omotati oko njega. Također se sjećao da je odbacio svoj kućni ogrtač kad se u njemu rasplamsala žudnja. U Sophynim se očima nazirao šok i nesigurnost kad ga je pogledala. To ga je naljutilo. Spustio se na krevet kraj nje, čvrsto odlučivši da će je umiriti i navesti je da ga prihvati. Bila je oprezna i nervozna, ali je znao da će je navesti da se opusti i uživa u vođenju ljubavi. Već je pokazala da reagira na njega. Posegnuo je za njom i... Julian odmahne glavom, pokušavajući raščistiti maglu u svojem umu. Valjda se nije osramotio tako da nije uspio obaviti svoju bračnu dužnost. Izjedala ga je potreba da Sophy učini svojom, te zasigurno nije zaspao usred toga čina, bez obzira koliko je porta popio. Zaprepašten nevjerojatnim gubitkom pamćenja, Julian odgurne pokrivače. Ispod bedra osjetio je kruti dio plahte, vlažnu mrlju koja se preko noći osušila. Nasmiješio se od olakšanja i zadovoljstva kad je pogledao prema dolje. Znao je što će naći, a to će biti dokaz da se ipak nije osramotio. No trenutak kasnije njegov je osjećaj zadovoljstva ustupio mjesto zaprepaštenoj nevjerici. Crvenkasto-smcđa mrlja na plahti bila je previše velika. Nemoguće velika. Monstruozno velika. Sto je to učinio svojoj nježnoj, delikatnoj ženi? Jedino iskustvo što ga je Julian ikad imao s djevicom bila je njegova prva bračna noć s Elizabeth, a nakon gorke mudrosti stečene nakon toga, imao je razloga sumnjati i u to. Ali čuo je uobičajene muške razgovore, te je znao da u normalnom slijedu događaja žena ne krvari poput zaklanog teleta. Katkad žena uopće ne krvari. 33

Muškarac bi morao doslovce napasti ženu da bi izazvao toliko krvarenja. Morao bi je teško ozlijediti da bi do toga došlo. Juliana je obuzela mučnina dok je zurio u strašne dokaze o svojoj brutalnoj nespretnosti. Vratile su mu se njegove vlastite riječi. Ujutro ćeš mi biti zahvalna. Dobri Bože, nijedna žena koja je patila kao što Sophy očito jest ne bi bila raspoložena za zahvaljivanje muškarcu koji ju je tako ozlijedio. Zasigurno ga sad mrzi. Julian na trenutak zatvori oči, očajnički se nastojeći sjetiti što joj je točno učinio. Nikakav se inkriminirajući prizor nije pojavio u njegovu smućenom umu, a ipak dokazi su govorili sami za sebe. Otvorio je oči. - Sophy? - Glas mu je zvučio hrapavo, čak i u njegovim vlastitim ušima. Sophy je skočila kao da ju je udario bičem. Naglo se okrenula prema njemu, a na licu je imala izraz zbog kojeg je Julian stisnuo zube. - Dobro... dobro jutro, milorde. - Oči su joj bile posve raširene, ispunjene izrazom ženstvene nelagode. - Imam osjećaj da je baš ovo jutro moglo biti mnogo bolje no što jest. A ja sam kriv za to. Sjeo je na rub kreveta i posegnuo za svojim kućnim ogrtačem. Nije se žurio s odijevanjem, pokušavajući smisliti kako je najbolje postupiti u danoj situaciji. Teško će biti raspoložena za slušanje kojekakvih uvjeravanja. Bože na nebesima, kad bi ga barem prestala boljeti glava. - Vjerujem da te tvoj sobar čeka sa stvarima za brijanje, milorde. Ignorirao je to. - Je li ti dobro? - pitao je tihim glasom. Krenuo je prema njoj, ali je stao kad je ona odmah koraknula unatrag. Stigla je do ormara i više se nije imala kamo povući, premda se na njezinom licu jasno vidjelo da to želi. Stajala je ondje, stežući svoju izvezenu podsuknju od muslina i tjeskobno ga promatrala. - Dobro mi je, milorde. Julian duboko udahne. - O, Sophy, malena, što sam ti učinio? Jesam li sinoć doista bio takvo čudovište? - Tvoja voda za brijanje će se ohladiti, milorde. - Sophy, ne zabrinjava me temperatura moje vode za brijanje. Zabrinut sam zbog tebe. - Rekla sam ti da mi je dobro. Molim te, Juliane, moram se odjenuti. Zastenjao je i pošao prema njoj, ignorirajući način na koji se pokušavala izmaknuti. Nježno ju je uhvatio za ramena i zagledao se u njezine zabrinute oči. - Moramo razgovarati. Vrškom jezika dotaknula je svoje usne. - Zar nisi zadovoljan, milorde? Nadala sam se da ćeš biti. - Dobri Bože - dahnuo je i nježno prislonio njezinu glavu na svoje rame. - Mogu zamisliti kako se očajnički nadaš da sam zadovoljan. Siguran sam da se ne želiš suočiti s još jednom noći poput ove protekle. Ne, milorde, voljela bih da se više nikad u životu ne moram suočiti s takvom noći. - Glas joj je bio prigušen, ali je posve jasno čuo žestinu njezine želje. Strašno ga je mučio osjećaj krivnje. Umirujućim joj je pokretom milovao leda. - Bi li pomoglo kad bih ti prisegnuo na svoju čast da sljedeći put to neće biti tako mučno iskustvo? - Tvoju časnu riječ, milorde? Opsovao je i čvršće stisnuo njezino lice uza svoje rame. Osjećao je napetost njezine glave, ali nije imao pojima kako bi se protiv toga mogao boriti. - Znam da jutros vjerojatno ne daješ baš mnogo težine mojoj časnoj riječi, ali obećavam ti da nećeš patiti kad idući put budemo vodili ljubav. -Radije ne bih razmišljala o idućem putu, Juliane. Polako je uzdahnuo. - Ne, to mogu razumjeti. - Osjetio je kako se pokušava osloboditi, ali je još nije mogao pustiti. Morao je naći neki način da je uvjeri da on nije čudovište kakvim se sinoć očito pokazao. - Žao mi je, malena. Ne znam što me je spopalo. Znam da će ti to biti teško shvatiti, ali iskreno rečeno, ne mogu se točno sjetiti što se dogodilo. Ali moraš mi 34

vjerovati, nikad te nisam namjeravao ozlijediti. Pomaknula se, oprezno gurajući njegova ramena. - Radije ne bih o tome razgovarala. -Moramo, jer ćeš inače od toga napraviti još veći problem no što jest. Sophy, pogledaj me. Polako je podigla glavu. Oklijevala je, dobacila mu brz pogled, a zatim žurno okrenula glavu. - Što želiš od mene, milorde? Nakratko ju je jače stisnuo, te se morao prisiliti da olabivi szisak. - Želio bih da mi kažeš da mi opraštaš i da nećeš ono što se sinoć dogodilo čuvati kao adut pro-tiv mene. No pretpostavljam da previše tražim. Ugrizla se za usnu. - Je li tvoj ponos zadovoljen, milorde? - Zaboravi na moj ponos. Pokušavam naći način da ti se ispričam i kažem ti da više nikad neće biti tako... tako neugodno za tebe. - Dovraga, neugodno je smiješno blag izraz za ono što je zacijelo sinoć osjećala dok je on rovao između njezinih nogu. - Vođenje ljubavi između muža i žene trebalo bi biti ugodan doživljaj. To je sinoć za tebe trebao biti užitak. Želio sam da bude užitak. Ne znam što se dogodilo. Zacijelo sam posve izgubio kontrolu nad sobom. Prokletstvo, zasigurno sam izgubio razum. - Molim te, milorde, ovo mi je tako strašno neugodno. Zar moramo o tome razgovarati? - Moraš shvatiti da ne može ostati na ovome. Uslijedila je podulja stanka prije nego je oprezno pitala: - Zašto ne? - Sophy, budi razumna, dušo. Mi smo u braku. Često ćemo voditi ljubav. Ne želim da se toga bojiš. - Doista bih željela da to ne zoveš vođenjem ljubavi jer nije ništa slično tomu - prasnula je. Julian je zatvorio oči i nastojao sačuvati strpljenje. Najmanje što sada duguje svojoj ženi je strpljenje. Nažalost, to nije bila jedna od njegovih jačih strana. - Sophy, reci mi jedno. Mrziš li me jutros? Grčevito je progutala slinu i zadržala pogled na prizoru što se vidio kroz prozor. - Ne, milorde. - Pa, to je barem nešto. Nije mnogo, ali nešto jest. Prokletstvo, Sophy, što sam ti sinoć učinio? Zasigurno sam se bacio na tebe, ali prisežem da se ne sjećam ničega nakon što sam legao na krevet kraj tebe. - Doista ne mogu o tome govoriti, milorde. - Ne, pretpostavljam da ne možeš. - Provukao je prste kroz kosu. Kako može očekivati da će mu ona potanko opisati što je radio? Ni on sam ne bi želio slušati zastrašujuću priču. Ali očajnički je želio znati što joj je učinio. Morao je znati do koje se mjere ponio kao pravi đavo. Već se počeo mučiti kojekakvim slikama. -Julianc? -Znam da to nije nikakva isprika, slatka moja, ali bojim se da sam sinoć popio više porta no što sam mislio popili. Više nikad neću doći u tvoj krevet u tako prije-zira vrijednom stanju. To je bilo neoprostivo. Molim te, prihvati moju ispriku i vjeruj da će idući put biti posve drukčije. Sophy je pročistila grlo. - Kad već govorimo o idućem putu... Lecnuo se. - Znam da se tomu ne raduješ i dajem ti riječ da te drugi put neću požurivati. Ali moraš shvatiti da ćemo s vremenom morati ponovno voditi ljubav. Sophy, ovaj prvi put za tebe, pa, to je nešto poput pada s konja. Ako ponovno ne uzjašeš, možda više nikad nećeš jahati. -Nisam sigurna da bi to bila tako strašna sudbina -promrmljala je. - Sophy. -Da, naravno. Tu je pitanje tvojeg nasljednika. Oprosti mi, milorde, na to sam gotovo zaboravila. Obuzeo ga je osjećaj prijezira prema samomu sebi. -Nisam mislio na svojeg nasljednika. 35

Mislio sam na tebe - procijedio je. - Naša je nagodba bila zai tri mjeseca - tiho ga je podsjetila. - Misliš li da bismo se mogli vratiti na takav dogovor? Julian je ispod glasa žestoko opsovao. - Mislim da ne bi bilo pametno tako dugo čekati. Tvoja će prirodna nelagoda narasti do neprirodnih razmjera ako budeš imala cijela tri mjeseca tijekom kojih ćeš razmišljati o onome što se sinoć dogodilo. Sophy, objasnio sam ti da je najgore prošlo. Nema potrebe povlačiti se iza one nagodbe na kojoj si inzistirala. - Pretpostavljam da nema. Osobito nakon što si mi jasno pokazao da imam tako malo načina za provođenje te nagodbe. - Izvukla se iz njegovih ruku i prišla prozoru. - Imao si posve pravo, milorde, kad si rekao da žena ima veoma malo moći u braku. Njezina je jedina nada da se može osloniti na muževljevu džentlmensku čast. Preplavio ga je još jedan val osjećaja krivnje, te mu se na trenutak učinilo da će se utopiti. Kad se pribrao, čez-nuo je za tim da se može suočiti sa samim vragom, radije nego sa Sophy. U torn bi se slučaju barem mogao boriti. Našao se u nepodnošljivom položaju. Bilo je posve jasno da se može izvući samo na jedan častan način, te ga je morao prihvatiti premda je znao da će time za nju sve biti samo još teže. - Hoćeš li moći vjerovati u moju riječ ako pristanem da se vratimo na našu tromjesečnu nagodbu? - promuklim glasom upita Julian. Dobacila mu je hitar pogled preko ramena. - Da, mislim da bih ti ovoga puta mogla vjerovati. Odnosno, ako bi obećao da me nećeš zavoditi, kao ni primijeniti silu. - Sinoć sam ti obećao zavođenje, a zapravo sam te uzeo silom. Da, shvaćam zašto želiš proširiti uvjete prvobitne nagodbe. - Julian kratko kimne. - U redu, Sophy. Moja mi prosudba kaže da je to pogrešan način, ali ne mogu zanijekati tvoje pravo da inzistiraš na' tome nakon onoga što se sinoć dogodilo. Sophy je sagnula glavu, grčevito stežući prste ispred sebe. - Hvala ti, milorde. - Nemoj mi zahvaljivati. Imam snažan osjećaj da činim ozbiljnu grešku. Tu nešto nikako nije u redu. - Ponovno jc odmahnuo glavom, nastojeći silom dozvati u sjećanje događaje od prethodne večeri. Nije mu uspjelo. Hoće li izgubiti zdrav razum? - Dajem ti riječ da te neću pokušati zavesti do isteka naše nagodbe. Samo se po sebi razumije da te neću ni silom uzeti. -Oklijevao je, želeći ispružiti ruke i opet je zagrliti, ali se nije usudio dotaknuti je. - Molim te, ispričaj me. lzišao je iz njezine spavaće sobe osjećajući da bi u njezinim očima teško mogao pasti niže no što je već pao u vlastitima. Naredna dva dana trebala su biti najljepša u Sophynu životu. Medeni se mjesec napokon pretvorio u san o kakvom jc nekoć maštala. Julian je bio ljubazan, pažljiv i nevjerojatno nježan. Ophodio se prema njoj kao da je rijedak i neprocjenjiv komad porculana. Napokon je nestala tiha, suptilna, senzualna prijetnja koja ju je danima progonila. Nije se radilo o tome da u Julianovim očima više nije vidjela žudnju. Još uvijek je bila ondje, ali vatre su sada pomno ograđene, te se više nije bojala da će izmaknuti kontroli. Napokon je dobila prostora za disanje što ga je pokušala pregovorima osigurati prije sklapanja braka. Ali umjesto da bude opuštena i uživa u kupljenom vremenu, Sophy je bila nesretna. Dva se dana borila protiv osjećaja krivnje, nastojeći samu sebe uvjeriti da je pravilno postupila i učinila jedino što je mogla u danim okolnostima. Žena ima tako malo moći, te se mora koristiti svim sredstvima koja joj dođu pod ruku. No njezin vlastiti osjećaj časti nije joj dopuštao da takvim rczmišljanjima umiri svoju tjeskobu. Trećeg jutra nakon fiktivne bračne noći, Sophy se probudila sa spoznajom da više niti jedan dan ne nastaviti tu šaradu, a kamoli tri mjeseca. Nikad se u životu nije osjećala tako užasno. Julianovo kajanje više nije mogla podnijeti. Očito se strahovito osuđivao zbog onoga što je navodno učinio. Činjenica da nije baš ništa učinio 36

izazivala je u Sophy još veći osjećaj krivnje. Popila je čaj što joj ga je sobarica donijela, uz glasan zveket vratila šalicu na tanjurić i odgurnula pokrivače. - Doista je divan dan, gospođo. Hoćete li jahati nakon doručka? - Da, Mary, hoću. Molim te, pošalji nekoga da pita lorda Ravenwooda želi li poći sa mnom. - O, mislim da nema nikakve sumnje da će njegovo gospodstvo poći s vama - reče Mary i vragolasto se nasmiješi. - Taj bi čovjek prihvatio poziv da s vama pođe čak do Amerike, kad biste to tražili. Osoblje beskrajno uživa gledajući sve to, znate. - U čemu uživa? - Gledajući ga kako se svim silama trudi da vam udovolji. Nikad ga takvog nismo vidjeli. Pretpostavljam da njegovo gospodstvo zahvaljuje svojoj sretnoj zvijezdi da je našao ženu koja je toliko drukčija od one vještice koju je prvi put oženio. - Mary! - Oprostite, gospođo. Ali znate jednako dobro kao i ja što su običavali govoriti o njoj kod kuće, na selu. To nije bila nikakva tajna. Ona je bila divlja, jest. Smeđe ili plavo odijelo, miledi? - Novo smeđe odijelo, mislim, Mary. I to je sasvim dovoljno priče o prvoj lady Ravenwood. Sophy se nadala da je to dovoljno odlučno rekla. Danas nije željela slušati o svojoj prethodnici. Krivnja što ju je mučila navela ju je na pitanje hoće li Julian, nakon što sazna istinu, zaključiti da je i ona slična njegovoj prvoj ženi, barem po sposobnosti spletkarenja. Sat vremena kasnije našla je Juliana kako je čeka u predvorju. Doimao se veoma opuštenim u svojoj eleganatnoj jahaćoj odjeći. Tijesne hlače svijetle boje, čizme koljena i jakna koja mu je savršeno pristajala naglašavali su latentnu moć u njegovu tijelu. Julian se smiješio dok je Sophy silazila stubama. Podigao malenu košaru. - Rekao sam kuharici da nam pripremi piknik. Mislio sam da bismo mogli istražiti ruševine starog dvorca što smo ih opazili na brdu iznad rijeke. Sviđa li ti se ta zamisao, draga moja? - Prišao je bliže i uhvatio je za ruku. -To je bilo veoma pažljivo od tebe, Juliane -skromno će Sophy, nastojeći zadržati osmijeh na licu. Njegova želja da joj ugodi bila je dirljiva, a samo ju je činila još nesretnijom. -Pošalji svoju sobaricu neka donese jednu od onih tvojih spornih knjiga. Mogu podnijeti sve osim gospođice Wollstonecraft. I ja sam uzeo nešto iz knjižnice. Tko zna? Ako ostane ovako sunčano, možda ćemo poželjiti stati negdje putem i provesti poslijepodne u čitanju u hladovini nekog stabla. Srce joj je na trenutak poskočilo. - To lijepo zvuči, milorde. - Potom se vratila u stvarnost. Julian neće biti raspoložen za sjedenje u hladovini ispod nekog sta-bla na proplanku nakon što mu prizna strašnu istinu. Poveo ju je van, na jarko proljetno sunce. Dva su konju stajala osedlana i čekala ih, riđi kastrat i Anđeo. Kraj njihovih su glava stajali konjušari. Julian je pažljivo promatrao Sophyno lice kad ju je rukama obuhvatio oko struka i podigao na sedlo. Činilo se da mu je laknulo kad se nije lecnula na njegov dodir. -Drago mi je da si danas opet raspoložena za jahanje reče Julian, popne se na sedlo i uhvati dizgine. - Nedostajali su mi naši jutarnji odlasci na jahanje tijekom protekla dva dana. Dobacio joj je brz, pronicav pogled. - Sigurna si da će ti biti, ovaj, udobno? Porumenjcla je i natjerala svojega konja u kas. -Veoma udobno, Julianc. - Sve dok ne skupim hrabrosti i ispričam ti cijelu istinu, a tada ću se osjećati užasno. Mračno se pitala hoće li je istući. Sat vremena kasnije zaustavili su se kraj ruševina starog normanskog dvorca koji je nekoć stražario nad rijekom. Julian je sjahao i prišao konju kojeg je Sophy jahala. Nježno je podigao ženu iz sedla. Kad je nogama dotaknula tlo, nije ju odmah pustio. - Zar nešto nije u redu, milorde? 37

- Ne. - Hirovito se nasmiješio. - Ni slučajno. - Maknuo je ruku s njezina struka i pažljivo namjestio pero koje je palo prema naprijed s ruba njezinog smeđeg baršunastog šeširića. Pero je visjelo pod tipično nepravilnim kutom. Sophy uzdahne. - To je bio jedan od razloga za neuspjeh tijekom moje kratke sezone u Londonu. Bez obzira koliko se moja sobarica trudila oko moje frizure i odjeće, uvijek sam uspijevala stići na bal ili u kazalište izgledajući kao da me je upravo pregazila kočija. Mislim da bih više voljela živjeti u nekom jednostavnijem vremenu, kad su ljudi morali voditi računa o manje odjevnih predmeta. - Ne bih imao ništa protiv življenja s tobom u takvom vremenu. - Julianov se smiješak proširio dok je promatrao njezinu odjeću. U njegovim zelenim očima bilo je smijeha. - Veoma bi dobro izgledala kad bi oskudno odjevena trčala naokolo, draga moja. Znala je da je opet porumenjela. Žurno se odmaknula od njega i zaputila prema hrpi kamenja koja je predstavljala ono što je ostalo od staroga dvorca. U bilo kojem drugom trenutku Sophy bi ruševine smatrala šarmantno slikovitima. Danas se jedva mogla usredotočiti na njih. - Lijep pogled, zar ne? Podsjeća me na onaj stari dvorac na imanju Ravenwood. Trebala sam ponijeti svoj blok za crtanje. -Nisam te želio dovesti u neugodnu situaciju, Sophy -tiho je rekao Julian kad je prišao iza nje. - Ili te prestrašiti podsjećajući te na onu noć. Samo sam se pokušavao našaliti. - Dotaknuo joj je rame. - Oprosti mi zbog pomanjkanja takta. Sophy zatvori oči. - Nisi me prestrašio, Juliane. -Kad god se tako odmakneš od mene, zabrinem se du sam ti dao neki novi razlog da me se bojiš. - Juliane, prestani. Odmah prestani. Ja te se uopće ne bojim. - Ne moraš mi lagati, malena - blago ju je uvjeravao. -Posve sam svjestan činjenice da može proći mnogo vremena prije nego se iskupim u tvojim očima. - O, Juliane, ako kažeš još jednu riječ isprike, mislim da ću vrisnuti. - Odmaknula se od njega, ne usuđujući se pogledati ga. - Sophy? Koji se vrag sada dogodio? Žao mi je ako ti se ne sviđaju moje isprike, ali nemam drugog časnog rješenja, osim da te pokušam uvjeriti da su iskrene. Jedva se suzdržala da ne brižne u plač. - Ne razumiješ - nesretno reče. - Razlog iz kojeg više ne želim slušati isprike je taj da su one... one su posve nepotrebne. Iza nje je zavladala kratka tišina, a tada Julian tiho reče: - Nisi obvezna meni olakšavati situaciju. Objema je rukama stezala svoj jahaći bič. - Ne pokušavam ti olakšati situaciju. Pokušavam ti reći istinu o nekim stvarima i tome kako sam... kako sam te namjerno zavarala. Uslijedila je još jedna kratka stanka. - Ne razumijem. Što mi pokušavaš reći, Sophy? Da moje vođenje ljubavi nije bilo onako loše kako vjerujem da jest? Molim te, nemoj se truditi. Oboje znamo istinu. - Ne, Juliane, ti ne znaš istinu. Samo ja znam istinu. Moram ti nešto priznati, milorde, a bojim se da ćeš biti strahovito bijesan. - Ne na tebe, Sophy. Nikad na tebe. - Nadam se da ćeš se toga sjetiti, milorde, ali zdrav mi razum govori da nećeš. - Skupila je hrabrost, ali se još uvijek nije usudila okrenuti i pogledati ga. - Nema potrebe da se ispričavaš zbog onoga što misliš da si neku večer učinio, jer ništa nisi učinio. - Što? Sophy je nadlanicom prešla preko očiju. Time je pomaknula svoj šeširić, a pero se opet nagnulo naprijed. - Želim reći, nisi učinio ono što misliš da si učinio. Tišina iza nje postala je zaglušujuća prije nego je Julian opet progovorio. - Sophy, krv. Bilo je tako mnogo krvi. 38

Žurno je nastavila, bojeći se da će izgubiti hrabrost. -U svoju obranu, želim ukazati na činjenicu da si, što se mene tiče, pokušao prekršiti našu nagodbu. Bila sam veoma nervozna i veoma, veoma Ijutita. Nadam se da ćeš to uzeti u obzir, milorde. Ti bi, ako nitko drugi, trebao znati kako je to kad te obuzmu siloviti osjećaji. - Prokletstvo, Sophy, o čemu to, dovraga, govoriš? -Julianov je glas bio previše tih. - Pokušavam ti objasniti, milorde, da me one večeri nisi napao. Samo si, pa, zapravo si samo zaspao. -Sophy se napokon okrenula prema njemu. Stajao je malo dalje od nje, neznatno razmaknutih nogu, držeći jahaći bič uz bedro. Njegov je pogled bio hladniji od Hada. - Zaspao sam? Sophy je kimnula i zagledala se preko njegovog ramena. - Stavila sam ti neko bilje u čaj. Sjećaš se da sam ti rekla da imam nešto učinkovitije od porta kao pomoć pri spavanju? Sjećam se - rekao je, strahovito blagim glasom. -Ali ti si također pila čaj. Odmahnula je glavom. - Samo sam se pretvarala da ga pijem. Ti si bio toliko zauzet prigovaranjem zbog knjige gospođice Wollstonecraft da nisi ni opazio što ja radim. Prišao joj je korak bliže. Jahaći je bič nemirno pučke-tao po njegovoj nozi. - Krv. Bila je po cijeloj plahti. -Moje biljke, milorde. Nakon što si zaspao, stavila sam ih u čaj kako bih na plahtama napravila crvenkastu mrlju. Samo što nisam znala koliko tekućine treba upotrijebiti, shvaćaš, i bila sam tako nervozna da sam dio prolila, a mrlja je postala malo veća no što sam željela. - Prolila si dio čaja - polako je ponovio. - Da, milorde. -Toliko da me navedeš na pomisao da sam te div-ljački razderao. - Da, milorde. - Govoriš mi da se te večeri ništa nije dogodilo? Baš ništa? Dio Sophyna urođenog duha donekle je oživio. - Pa, rekao si da ćeš me zavesti premda sam ti ja jasno rekla da to ne želim, i došao si u moju sobu usprkos mojim protestima, i ja sam se doista osjećala ugroženom, milorde. Dakle, nije riječ o tome da se ništa ne bi dogodilo, ako shvaćaš na što mislim. Radi se o tome da se ništa nije dogodilo jer sam ja poduzela određene korake kako bih to spriječila. Nisi ti jedini koji se može naljutiti, milorde. - Drogirala si me. - U njegovu se glasu osjećalo nešto između nevjerice i bijesa. - To je bio samo običan napitak za spavanje, milorde. Jahaći bič u Julianovoj ruci pucnuo je po njegovoj kožnoj čizmi, presjekavši njezino objašnjenje. Julianove su oči blistale zelenom vatrom. Drogirala si me jednim od onih tvojih prokletih napitaka, a zatim si postavila scenu tako da mislim da sam te silovao. Zapravo nije imala što reći nakon tako jasnog iznošenja činjenica. Sophy je spustila glavu. Pero se njihalo pred njezinim očima dok je gledala u tlo. - Pretpostavljam da se na to može i tako gledati, milorde. Ali nikad mi nije bila namjera... nisam htjela da ti misliš da si me ozlijedio. Samo sam željela da misliš da si učinio ono što si smatrao svojom dužnošću. Činilo se da tako silno želiš ostvariti svoja bračna prava. - A ti si pretpostavila da bih te nekoliko mjeseci mogao ostaviti na miru kad bih mislio da sam ostvario ta prava? - Mislila sam da ćeš neko vrijeme biti zadovoljan, milorde. Nadala sam se da ćeš tada biti spreman poštivati uvjete naše nagodbe. - Sophy, ako još samo jednom spomeneš tu prokletu nagodbu, sigurno ću te zadaviti. U najmanju ruku, isku-.šat ću svoj jahaći bič na tvojoj stražnjici. Hrabro se uspravila. - Spremna sam na nasilje, milorde. Dobro je poznato da imaš đavolji temperament. - Zar doista? Onda me čudi da si me dovela ovamo i nasamo mi priznala svoju varku. U blizini nema nikoga tko bi čuo tvoje povike za pomoć kad bih sad odlučio kazniti te. 39

- Mislila sam da nije pošteno uplitati služinčad - šapnula je. - Kako veoma plemenito od tebe, draga moja. Oprostit ćeš mi ako ne mogu vjerovati da je žena koja je sposobna drogirati svojeg muža ona koja će se opterećivati brigom o tome što će misliti posluga. - Stisnuo je oči. -Zaboga, što su mislili kad su idućeg jutra mijenjali tvoju posteljinu? - Objasnila sam Mary da sam prolila malo čaja. - Drugim riječima, u cijelom kućanstvu ja sam bio jedini koji je sebe smatrao brutalnim silovateljem? Pa, i to je nešto. -Žao mi je, Juliane. Doista jest. U vlastitu obranu jedino mogu još jednom reći da sam doista bila prestra-šena i Ijutita. Mislila sam da se tako dobro slažemo, vidiš, upoznajemo se, a zatim si ti došao i prijetio mi. -Pomisao na vođenje ljubavi sa mnom toliko te straši da bi išla tako daleko kako bi to izbjegla? Prokletstvo, Sophy, ti više nisi dijete. Odrasla si žena i veoma dobro znaš zašto sam te oženio. -Već sam ranije objasnila, milorde, ne bojim se samog čina - reče Sophy. - Samo što želim malo vre-mena da te bolje upoznam. Željela sam da oboje imamo vremena i naučimo se živjeti kao muž i žena. Ne želim da me pretvoriš u rasplodnu kobilu koja će li stajati na raspolaganju kada to tebi odgovara, a zatim me ostaviš na selu. Moraš priznati da si baš to imao na umu kad si me oženio. - Ništa neću priznati. - Opet je udario bičem po čizmi. - Što se mene tiče, ti si ta koja je prekršila temeljna načela našega braka. Moji su zahtjevi bili jednostavni i bilo ih je malo. Jedan od njih, ako se sjećaš, bio je da mi nikad ne lažeš. - Juliane, nisam ti lagala. Možda sam te zavarala, ali valjda shvaćaš da... - Lagala si mi - oštro ju je prekinuo. - I da se protekla dva dana nisam utapao u vlastitom osjećaju krivnje, odmah bih to shvatio. Svi su znakovi bili tu. Nisi me čak mogla pogledati u oči. No pretpostavio sam da je riječ o tome da ne možeš podnijeti pogled na mene, te nisam odmah shvatio da me varaš. - Žao mi je, Juliane. - Bit će ti još mnogo više žao, gospođo, prije nego završimo. Ja nisam nimalo sličan tvojem budalasto popustljivom djedu i vrijeme je da shvatiš tu činjenicu. Smatrao sam te dovoljno inteligentnom i nadao se da ćeš to od samoga početka shvatiti, ali lekcija očito mora biti jasnija. - Juliane. - Penji se na konja. Sophy je oklijevala. - Što ćeš učiniti, milorde? - Kad budem odlučio, reći ću ti. U međuvremenu, dopustit ću ti da okusiš veoma neugodno stanje iščekivanja i zabrinutosti. Sophy je polako pošla prema konju. - Znam da si bijesan, Juliane. Možda ja to zaslužujem. Ali doista želim da mi kažeš kako me namjeravaš kazniti. Iskreno rečeno, mislim da ne mogu podnijeti neizvjesnost. Tako ju je naglo uhvatio rukama oko struka da se trgnula. Julian ju je podigao u sedlo, jedva potiskujući bijes. Zatim je nekoliko trenutaka stajao i promatrao je hladnim očima. - Ako kaniš izvoditi trikove na svojemu mužu, gospođo, bit će bolje da naučiš kako ćeš podnositi neizvjesnost u iščekivanju njegove osvete. A ja ću se osvetiti, Sophy. Nemoj sumnjati u to. Nemam namjeru dopustiti da postaneš ista vrsta nekontrolirane kuje kakva je bila moja prva žena. Prije nego je dospjela odgovoriti, on se okrenuo i uzjahao svojeg pastuha. Bez riječi krenuo je galopom prema kući, ostavivši Sophy da ga slijedi. Stigla je pola sata nakon njega i sa žalošću shvatila da se veselo, živahno kućanstvo od proteklih nekoliko dana kao nekom čarolijom promijenilo. Eslington Park je postao mračno, 40

nepristupačno mjesto. Batler ju je pogledao žalosnim očima kad je ušla u predvorje. - Bili smo zabrinuti za vas, miledi - blago reče. - Hvala vam, Tysone. Kao što vidite, dobro sam. Gdje je lord Ravenwood? U knjižnici, miledi. Naredio je da ga nitko ne smije smetati -Shvaćam. - Sophy je polako pošla prema stubištu, nervozno pogledavajući prema zatvorenim vratima knjižnice. Trenutak je oklijevala. Potom je podigla skute jahaćeg odijela i potrčala stubama, ne obazirući se na zabrinute oči služinčadi. Julian je izišao u vrijeme večere kako bi najavio svoju osvetu je sjeo za stol s nesmiljeno tvrdim izrazom u očima, Sophy je znala da je osvetu kovao uz bocu klareta Neugodna je tišina zavladala u blagovaonici. Sophy se činilo da svi likovi naslikani na stropu zure u nju optužujućim očima. Svim se silama trudila pojesti svoju ribu kad je Julian kratko kimnuo glavom i time otposlao batlera i lakaja iz prostorije. Sophy je zadržavala dah. -Ujutro putujem u London - reče Julian, oglasivši se prvi put. Sophy je podigla glavu, a nada je u njoj oživjela. -Idemo u London, milorde? -Ne, Sophy. Ti ne ideš u London. Ja idem. Ti ćeš, draga moja spletkarice, ostati u Eslington Parku. Ispunit ću ti tvoju najveću želju. Ostatak od svoja dragocjena tri mjeseca možeš provesti u posvemašnjem miru. Dajem ti riječ da te neću smetati. Shvatila je da je kani ostaviti ovdje, u divljini Norfolku Šokirano je progutala slinu. - Bit ću posve sama milorde? Hladno se nasmiješio. - Posve sama, što se tiče društva ili muža obuzetog osjećajem krivnje koji skače na svaku tvoju želju. Međutim, imat ćeš na raspolaganju izvrsno uvježbano osoblje. Možda se možeš zabavljati liječenjem njihovih grlobolja i žučnih kamenaca. - Juliane, molim te, radije bih da me istučeš pa da s time završimo. - Nemoj me dovoditi u iskušenje - suho joj je savjetovao. - Ali ja ne želim ovdje ostati sama. Dio naše nagodbe odnosio se na to da me nećeš ostaviti na selu kad ti odlaziš u London. - Usuđuješ se spomenuti tu besmislenu nagodbu nakon onoga što si učinila? - Žao mi je ako ti se to ne sviđa, milorde, ali ipak si mi prije sklapanja braka dao svoju riječ za određene stvari. Što se mene tiče, došao si veoma blizu kršenju zadane riječi po jednom pitanju, a sad ćeš to ponovno učiniti. To nije... nije časno, milorde. - Nemoj mi pokušavati držati lekcije o časti, Sophy. Ti si žena i malo znaš o tome - zagrmio je. Sophy je zurila u njega. - Brzo učim. Julian je tiho opsovao i odbacio svoj ubrus. - Nemoj me gledati kao da smatraš da nemam časti, gospođo. Uvjeravam te, ne kršim svoju riječ. Na koncu ćeš dobiti svoj dan u Londonu, ali taj će dan doći tek nakon što naučiš što je tvoja bračna dužnost. - Moja dužnost. - Po isteku tvoja dragocjena tri mjeseca vratit ću se u Eslington Park i razgovarati o toj temi. Vjerujem da ćeš do tada zaključiti da možeš podnijeti moj dodir. Na ovaj ili onaj način, gospođo, dobit ću ono što želim od ovoga braka. - Nasljednika i nikakvih problema. Mračno se osmjehnuo. - Već si mi stvorila mnogo problema, Sophy. Uživaj u tome koliko god možeš jer ti ne kanim dopustiti da i dalje unosiš nemir u moj život. Sophy je idućeg jutra stajala između mramornih kipova u predvorju, držeći glavu hrabro i ponosno, dok je gledala kako se Julian priprema za odlazak. Dok je njegov nadzirao ukrcavanje prtljage u kočiju, njego-vo se gospodstvo hladno i formalno oprostilo od svoje 41

mlade žene. - Želim li da uživaš u braku tijekom naredna dva i pol mjeseca, gospođo. Počeo se okretati, a zatim je stao i s gnušanjem opsovao kad je opazio odvezanu vrpcu u njezinoj kosi. Vezao ju je brzim i nestrpljivim pokretom, a zatim je otišao. Zvuk njegovih koraka sablasno je odjekivao mramornim predvorjem. Sophy je izdržala tjedan dana poniženja, a zatim je ponovno oživio njezin duh. Kad se to dogodilo, zaključila je da je sasvim dovoljno patila zbog svoje greške, ali da je počinila ozbiljnu taktičnu grešku u ophođenju prema mužu. Svijet se počeo doimati mnogo vedrijim u trenutku kad je odlučila slijediti Juliana u London. Ako ona mora ponešto naučiti o ophođenju prema mužu, prirodno je i da Julian mora ponešto naučiti o ophođenju prema ženi. Sophy je čvrsto odlučila brak započeti iznova.

42

5 Julian je pogledom preletio preko mračnog prizora što ga je dočekao kad je ušao u svoj klub. Ovdje ima dovoljno zlovolje za cijeli jedan sprovod -reče svojem prijatelju, Milesu Thurgoodu. - Ili za bojno polje - dodao je nakon trenutka razmišljanja. - Što si očekivao? - upita Miles, a njegovo privlačno mlado lice bilo je ozbiljno poput lica svih muškaraca u prostoriji. No u njegovim se plavim očima nazirao tračak pomalo zlobnog zabavljanja. - Isto je u svim klubovima u St. Jamesu, kao i svugdje u ovom gradu večeras. - Danas je objavljen prvi nastavak zloglasnih Memoara gospođice Featherstone, pretpostavljam? - Baš kao što je izdavač obećao. Točno na vrijeme. Čujem da je rasprodan u roku od sat vremena. - Sudeći po morbidnom izrazu na svim licima, zaključujem da je Grand Featherstone ostvarila svoju prijetnju da će imenovati ljude. - Glastonburyja i Plimptona, između ostalih. - Miles kimne prema dvojici muškaraca na drugoj strani prostorije. Između njihovih naslonjača bio je stolić na kojem se nalazila boca porta, a bilo je očito da su oba sredovječna gospodina utonula u duboki očaj. - Bit će ih još u sljedećem nastavku, ili smo barem tako čuli. Julian stisne usta, sjedne i uzme primjerak lista Gazette.- Žena zna pronaći način kako stvoriti veće uzbuđenje nego vijesti o ratu. - Preletio je pogledom naslove, tražeći uobičajene izvještaje o bitkama i popis onih koji su pali u naoko beskonačnoj borbi na poluotoku. Miles ovlaš osmjehnuo. - Lako je tebi biti tako prokleto bezbrižan kad je riječ o memoarima Featherstoneove. Tvoja nova žena nije u gradu, pa se ne može domoći novina. Glastonbury i Plimpton nisu te sreće. Priča se da je lady Glastonbury naredila batleru neka zaključa vrata pa siroti Glastonbury ne može ući u vlastitu kuću, a čuo sam da je Plimptonova gospođa priredila scenu od koje su se tresle grede na stropu. -A sad su oba muškarca utekla ovamo, u klub. Kamo drugamo mogu poći? Ovo im je posljednje utočište. - Oni su dvojica glupana - ustvrdi Julian, mršteći se dok je čitao ratni izvještaj. - Glupana, je li? - Miles se udobnije smjestio u naslonjaču i promatrao prijatelja s izrazom mješavine smijeha i poštovanja. - Pretpostavljam da bi im ti mogao dati mudar savjet o tome kako se treba ophoditi s bijesnom ženom? Ne može svatko uvjeriti svoju ženu da ostane na selu, Juliane. Julian nije zagrizao mamac. Znao je da Milesa i sve njegove druge prijatelje izjeda znatiželja o njegovoj novoj ženi. Glastonbury i Plimpton su se trebali pobrinuli da se njihove žene ne domognu primjerka memoara. -Kako su to trebali spriječiti? Lady Glastonbury i lady Plimpton vjerojatno su poslale lakaje da čekaju u redu pred uredom izdavača, sa svima ostalima danas poslijepodne. - Ako Glastonbury i Plimpton ne mogu bolje vladati svojim ženama, obojica su dobila ono što su zaslužila -nemilosrdno će Julian. - Muškarac mora postaviti stroga pravila u vlastitom domu. Miles se nagne naprijed i tišim glasom reče: - Priča se da su Glastonbury i Plimpton imali priliku spasiti se, ali nisu je iskoristili. Grand Featherstone odlučila je od njih napraviti primjere kako bi iduće žrtve bile razumnije. Julian podigne pogled. - O čemu to, dovraga, govoriš? - Zar nisi čuo za pisma što ih Charlotte šalje svojim bivšim ljubavnicima? - otegnuto će tih, dubok glas. Julian je uzdigao obrve dok se pridošlica ležerno spuštao u naslonjač nasuprot njemu. - Kakva su to pisma, Daregate? Miles kimne. - Ispričaj mu o pismima. Gideon Xavier Daregate, jedini nećak a time i nasljednik raskalašenog, rasipnog i 43

neoženjenog grofa od Daregatea, nasmiješio se svojim pomalo okrutnim smiješkom. Izraz njegovih orlovskih crta lica pomalo je stvarao dojam ptice grabljivice. Srebrnastosiva boja njegovih očiju pojačavala je taj dojam. - Pa, to su pisamca što ih Grand Featherstone osobno šalje svim potencijalnim žrtvama. Čini se da, za određenu cijenu, muškarac može spriječiti pojavljivanje svojeg imena u memoarima. - Ucjena - mračno će Julian. - Svakako - promrmlja Daregate, doimajući se kao da mu je dosadno. - Muškarac ne plaća ucjenjivaču. Time samo omogućuje postavljanje novih zahtjeva. - Siguran sam da su Glastonbury i Plimpton tako razmišljali - reče Daregate. - Slijedom toga, ne samo da su njihova imena navedena u memoarima, već se i tisak okomio na njih. Grand Featherstone očito nije bila impresionirana njihovim vještinama u budoaru. Miles zastenje. Memoari su tako detaljni? -Bojim se da jesu - suho će Daregate. - Puni su nevažnih pojedinosti što bi ih samo žena mogla zapam-titi. Sitnice kao što je pitanje je li se muškarac okupao i odjenuo čisto rublje prije nego ju je posjetio. Što je, Miles? Ti nikad nisi bio jedan od Charlotteinih zaštitnika, zar ne? -Ne, ali Julian neko vrijeme jest. - Miles se drsko nacerio. Julian se lecne. - Tako mi Bog pomogao, to je bilo jako davno. Siguran sam da me je Charlotte odavno zaboravila. -Ne bih računao na to - reče Daregate. - Žene te vrste imaju dugotrajno pamćenje. - Ne zabrinjavaj se, Juliane - utješno doda Miles - uz malo sreće, tvoja žena nikad neće ni čuti za memoare. Julian nešto progunđa i vrati se novinama. On će se pobrinuti da se to ne dogodi. - Reci nam, Ravenwood - prekine ih Daregate. -Kad ćeš svoju novu groficu dovesti u društvo? Znaš da su svi veoma znatiželjni. Nećeš je moći zauvijek skrivati. - Ako uzmemo vijesti o Wellingtonovim bitkama u Španjolskoj i memoare Featherstoneove, društvo ima više nego dovoljno tema za razgovore - mirno će Julian. Thurgood i Daregate otvore usta kako bi se pobunili, ali jedan pogled na hladan, prijeteći izraz prijateljeva lica uvjerio ih je da im je bolje predomisliti se. - Vjerujem da bi nam dobro došla još jedna boca kla-reta - pristojno će Daregate. - Pomalo sam žedan nakon cijele večeri hazardnih igara. Hoćete li mi se vas dvojica pridružiti? - Da - reče Julian i odloži novine. - Mislim da ja hoću. - Hoćeš li se večeras pojaviti na primanju lady Eastwell? - upita Miles. - Trebalo bi biti zanimljivo. Priča se da je lord Eastwell danas primio jedno od Charlotteinih ucjenjivačkih pisama. Svi se pitaju je li lady Eastwell upućena u to. - Veoma poštujem Eastwella - reče Julian. - Vidio sam ga pod vatrom na Kontinentu. Kad smo već kod toga, i ti si ga vidio, Daregate. Čovjek zna kako se treba postaviti pred neprijateljem. Zasigurno je sposoban nositi se s vlastitom ženom. Daregate se neveselo osmjehne. - Ma hajde, Ravenwood, obojica znamo da je borba protiv Napoleona piknik uz more u usporedbi s bitkom protiv gnjevne žene. Miles je mudro kimnuo, premda su svi znali da on nikad nije bio oženjen, niti je imao ozbiljnu vezu. -Veoma pametno, to što si svoju ženu ostavio na selu, Ravenwood. Veoma mudro, doista. Ondje se ne može uvaliti u nevolje. Julian se cijeli tjedan, otkako je boravio u Londonu, pokušavao uvjeriti u to. Ali ni večeras, kao ni svake druge večeri boravka u gradu, nije bio siguran je li donio pravu odluku. Činjenica je da mu Sophy nedostaje. To je žalosno, neobjašnjivo i vraški neugodno. Također je nepobitno. Postupio je glupo kad ju je ostavio na selu. Zasigurno je postojao neki drugi način za rješenje problema. Nažalost, tada nije dovoljno jasno razmišljao da bi smislio neku alternativu. Kad je mnogo kasnije te večeri izišao iz kluba, s nelagodom je razmišljao o tome. Uskočio je 44

u svoju kočiju i mrzovoljno zurio u mračne ulice dok je njegov kočijaš pucketao bičem. Istina je da ga je još uvijek obuzimao bijes kad god bi se sjetio trika što ga je Sophy izvela one večeri kad je čvrto odlučio ostvariti svoja bračna prava. Nekoliko puta na dan podsjećao je samog sebe da joj sad svakako mora održati lekciju, na početku njihovoga braka, dok je još uvijek relativno naivna i prilagodljiva. Ne smije joj dopustiti da stekne dojam da njime može manipulirati. Ali bez obzira koliko se trudio samog sebe podsjetiti na njezinu spletku i važnost sasijecanja takvog ponašanja u zametku, često se prisjećao drugih stvari o Sophy. Nedostajalo mu je jutarnje jahanje, inteligentni razgovori o upravljanju farmom, te šah što su ga igrali uvečer. Također mu je nedostajao njezin primamljiv, ženstveni miris, način na koji bi podigla bradu kad se pri-premala na sukob, te suptilna, nježna nevinost koja je blago blistala u njezinim tirkiznim očima. Isto se tako sjećao vedrog, nestašnog smijeha i njezine brige za zdravlje služinčadi i zakupaca. Tijekom proteklog tjedna često se pitao koji dio Sophyne odjeće nije na svojemu mjestu u tom trenutku. Nakratko bi zatvorio oči i zamislio kako joj jahaći šeširić visi preko uha, ili bi u mislima vidio poderani rub njezine suknje. Njezina će sobarica imati obilje posla. Sophy se veoma razlikovala od njegove prve žene. Elizabeth je uvijek bila besprijekorno dotjerana; svaki uvojak bio je na svojemu mjestu, svaki steznik s dubokim izrezom namješten tako da na najbolji način pokaže njezine obline. Prva grofica od Ravenwooda lik je i u spavaćoj sobi stvarala dojam savršene elegancije. Bila je prelijepa boginja požude u svojim vješto osmišljenim spavaćicama, stvorenje koje je priroda stvo-rila za buđenje strasti u muškaraca koje bi potom namamila u propast. Julian bi osjećao mučninu kad god bi se sjetio kako je bio beznadno zapleten u svilenu mrežu te vještice. Odlučno je odbacio stare uspomene. Izabrao je Sophy za ženu baš zbog goleme razlike između nje i Elizabeth, te je čvrsto odlučio pobrinuti se da njegova nova žena i ostane drukčija. Bez obzira na cijenu, neće dopustiti da njegova Sophy pode istim, destruktivnim putem što ga je Elizabeth izabrala. No premda je bio siguran u svoj cilj, nije bio baš tako siguran kakve bi mjere trebao poduzeti da bi ostvario taj cilj. Možda je pogriješio ostavivši Sophy na selu. Ne samo da je ostala sama bez odgovarajućeg nadzora, već ni on nije znao što bi sa sobom ovdje u gradu. Kočija se zaustavila ispred impozantne Julianove gradske kuće. Zlovoljno je zurio u ulazna vrata i pomislio na samotan krevet što ga očekuje. Kad bi bio pametan, naredio bi da se kočija okrene i pode prema Trevor Squareu. Nema sumnje da bi ga Marianne Harwood rado primila, čak i ovako kasno. No vizije bezbrižnih, raskošnih privlačnosti La Belle Harwood nisu ga uspjele odvući od celibata što ga je sam sebi nametnuo. U roku od četrdeset osam sati nakon povratka u London Julian je shvatio da želi poći u krevet jedino sa svojom ženom. Njegova opsjednutost njome nesumnjivo je izravna posljedica odricanja od onoga što mu po pravu pripada, zaključio je dok je izlazio iz kočije i penjao se stubama. Međutim, bio je veoma siguran u jedno: kad idući put odvede Sophy u krevet, oboje će se jasno sjećati toga događaja. - Dobra večer, Guppy - rekao je Julian kad je batler otvorio vrata. - Kasno je, a ti si još budan. Mislim da sam ti rekao da me ne moraš čekati. - Dobra večer, milorde. - Guppy je važno pročistio grlo dok se micao s puta svojem gospodaru. – Večeras sma imali malo uzbuđenja. Cijelo je osoblje do kasna ostalo na nogama. Julian je već bio na pola puta prema knjižnici kad je stao, okrenuo se i upitno se namrštio. Guppy ima pedeset pet godina, izvrsno obavlja svoj posao i uopće nije sklon dramatiziranju. - Uzbuđenja? Guppyjevo je lice ostalo bezizražajno, ali u očima mu se vidjela pritajena iskra. - Stigla je grofica od Ravenwooda i smjestila se ovdje, milorde. Ispričavamo se, ali osoblje je moglo 45

prirediti mnogo bolju dobrodošlicu za Lady Ravenwood da smo znali za njezin dolazak. Ovako, bojim se da nas je pomalo iznenadila. Premda smo se dobro snašli, naravno. Julian se ukočio. Na trenutak nije mogao razmišljati. Sophy je ovdje. Činilo se da su zlovoljne misli kojima se bavio dok se vozio kočijom kući nekako uspjele stvoriti njegovu ženu. Naravno da ste se snašli, Guppy -mehanički reče. - Ništa manje ne bih očekivao od tebe i ostalog osoblja. Gdje je sada lady Ravenwood? -Povukla se u sobu prije kratkog vremena, milorde. Gospođa je, ako smijem biti tako slobodan, veoma ljubazna prema osoblju. Gospođa Peabody ju je smjestila u sobi do vaše, prirodno. - Prirodno. - Julian je zaboravio na svoju namjeru da se omami još jednom čašom porta. Potresla ga je pomi-sao da se Sophy nalazi gore u krevetu. Dugim je koracima pošao prema stubištu. - Laku noć, Guppy. -Laku noć, milorde. - Guppy si je dopustio lagani osmijeh dok se okretao kako bi zaključao ulazna vrata. Sophy je ovdje. Uzbuđenje je ispunilo Julianove vene. U idućem ga je trenutku potisnuo, podsjetivši se da mu je svojim dolaskom u London njegova žena otvoreno prkosila. Njegova plaha ženica sa sela postaje sve veća buntovnica. Kretao se hodnikom, rastrzan između bijesa i neobjašnjivog zadovoljstva pri pomisli da će je ponovno vidjeti. Neobična kombinacija emocija bila je dovoljna da izazove vrtoglavicu. Nestrpljivim je pokretom otvori-o vrata svoje spavaće sobe i našao svojeg sobara ispruženog u jednom od naslonjača presvučenog crvenim baršunom. Čovjek je čvrsto spavao. - Zdravo, Knaptone. Nadoknađuješ izgubljeni san? - Milorde. - Knapton se nastojao razbuditi, brzo trep-ćući pri pogledu na gospodara mračna izraza lica koji je stajao na vratima. - Žao mi je, milorde. Samo sam sjeo na nekoliko minuta dok sam vas čekao. Ne znam što se dogodilo. Zasigurno sam zadrijemao. - Nije važno. - Julian mahne rukom prema vratima. -Večeras se mogu bez tvoje pomoći spremiti na spavanje. - Da, milorde. Ako ste posve sigurni da vam neće trebati moja pomoć, milorde. - Knapton je požurio prema vratima. - Knaptone! - Da, milorde? - Sobar je zastao na otvorenim vratima i nesigurno pogledao natrag. - Čujem da je večeras stigla lady Ravenwood. Knaptonovo je sitno lice ublažio izraz zadovoljstva. Tek prije nekoliko sati, milorde. Nakratko je u cijeloj kući zavladala strka, ali sad je sve u redu. Lady Ravenwood zna kako se treba ophoditi prema osoblju, milorde. - Lady Ravenwood zna kako se treba ophoditi prema svima - Julian je promrmljao ispod glasa dok je Knapton izlazio. Čekao je dok nije čuo zatvaranje vanjskih vrata, a zatim je skinuo čizme i večernju odjeću, te posegnuo za kućnim ogrtačem. Nakon što je vezao svileni pojas, trenutak je stajao i nastojao smisliti najbolji način ophođenja prema prkosnoj ženi. Bijes je još uvijek vodio rat' sa žudnjom u njegovoj krvi. Silno je želio iskaliti svoj bijes na Sophy, ali je jednako silno osjećao potrebu voditi ljubav s njom. Možda trebao učiniti oboje, rekao je sebi. Jedno je sigurno. Ne može jednostavno večeras ignorirati njezin dolazak, a zatim je sutra ujutro za doručkom pozdraviti kao da je njezina nazočnost ovdje sasvim normalna. Niti će dopustiti sebi da ovdje stoji i dvoumi se poput neiskusnog časnika prije prve bitke. Ovo je njegov dom i on će tu biti gospodar. Julian duboko udahne, tiho opsuje i pođe prema vra-tima koja su spajala njegovu garderobu sa Sophynom spavaćom sobom. Zgrabio je svijeću i podigao ruku kako bi pokucao. No u posljednjem se trenutku predomislio. Ovo nije vrijeme za pristojnost. Posegnuo je za kvakom, očekujući da će vrata biti zaljučana. Iznenadio se kad su se vrata bez 46

problema otvorila. Sophyna je spavaća soba bila u mraku. Trenutak je nije mogao naći u sjenkama elegantne sobe. Zatim je na sredini velikoga kreveta opazio obrise njezina sitnog, sklupčanog tijela. Donji dio njegova tijela bolno se stegnuo. Ovo je moja žena i napokon je ovdje, u spavaćoj sobi gdje joj je i mjesto. Sophy se nemirno vrpoljila, lebdeći na rubu sna. Po-lako se probudila, orijentirajući se u nepoznatoj sobi. latim je otvorila oči i zagledala se u treperavi plamen svijeće koji joj se bešumno približavao kroz tminu. Panika ju je posve razbudila sve dok nije, uz uzdah olakšanja, prepoznala osobu koja je držala svijeću. Uspravila se u sjedeći položaj, privukavši plahtu do vrata. - Juliane. Prestrašio si me, milorde. Krećeš se poput duha. - Dobra večer, gospođo. - Pozdrav je bio hladan i bez emocija. Izgovorio ga je onim veoma tihim, veoma opasnim glasom koji je uvijek najavljivao nešto loše. - Vjerujem da ćeš mi oprostiti jer nisam bio kod kuće kad si večeras stigla. Vidiš, nisam te očekivao. - Molim te, ne obaziri se na to, milorde. Posve sam svjesna činjenice da te je moj dolazak pomalo iznenadio. - Sophy se silno trudila ignorirati drhtaj straha koji je njome prostrujao. Od trenutka kad je odlučila otići iz Eslington Parka, znala je da će doći do ove konfrontacije. Satima je u kočiji zamišljala što će reći kad bude suočena s Julianovim gnjevom. - Iznenađenje? To je prilično blago rečeno. - Nema potrebe da budeš sarkastičan, milorde. Znam da se vjerojatno pomalo ljutiš na mene. - Kako pametno od tebe. Sophy hrabro proguta slinu. Ovo će biti još teže no što je zamišljala. Njegov stav prema njoj nije se baš mnogo ublažio tijekom proteklog tjedna. - Možda bi bilo bolje kad bismo o tome ujutro razgovarali. - Razgovarat ćemo sada. Ujutro neće biti vremena za razgovor jer ćeš biti zauzeta pakiranjem za povratak u Eslington Park. - Ne. Moraš razumjeti, Juliane. Ne mogu ti dopustiti da me pošalješ od sebe. - Čvršće je stegnula plahtu. Obećala je sebi da ga neće moliti. Bit će smirena i razumna. On je, na kraju krajeva, razuman čovjek. Najčešće. - Pokušavam popraviti situaciju među nama. Počinila sam strašnu grešku u ophođenju prema tebi. Pogriješila sam. Sada to znam. Došla sam u London jer sam čvrsto odlučila da ću ti biti prava žena. - Prava žena? Sophy, znam da će te ovo začuditi i zaprepastiti, ali činjenica je da prava žena sluša svojeg muža. Ne pokušava ga prijevarom navesti na pomisao da se ponio poput čudovišta. Dopušta mu da ostvari svoja prava u spavaćoj sobi. Ne pojavljuje se u njegovoj kući u gradu nakon što joj je jasno rečeno neka ostane na selu. - Da, pa, posve sam svjesna činjenice da nisam bila baš uzor žene kakvu ti želiš. Ali ako želimo biti pošteni, Juliane, treba reći da su tvoji zahtjevi bili prilično strogi. -Strogi? Gospođo, od tebe nisam tražio ništa više od određene... Juliane, molim te, ne želim se prepirati s tobom. Pokušavam se iskupiti. Loše smo započeli ovaj brak, a ja priznajem da sam za to uglavnom ja kriva. Čini mi se da je najmanje što možeš učiniti pružiti mi priliku da ti dokažem kako sam spremna pokušati biti bolja žena. Julian je dugo šutio. Nepomično je stajao i na svjetlo-sti svijeće arogantno proučavao njezino tjeskobno lice. Njegov vlastiti izraz lica doimao se demonski pod trepe-ravim plamenom svijeće što ju je držao u ruci. Sophy se činilo da nikad nije toliko podsjećao na đavla tako kao sada. - Želim biti posve siguran da sam te dobro razumio, Sophy. Kažeš da želiš ovaj naš brak učiniti normalnim? - Da, Juliane. - Mogu li pretpostaviti da si sad spremna dopustiti mi da ostvarim svoja prava u tvojem krevetu? Brzo je kimnula, a kosa joj se rasula po ramenima. -Da -ponovila je. - Vidiš, Juliane, došla 47

sam do zaključka da ti imaš pravo. Možda ćemo se daleko bolje slagati ako situacija među nama bude normalna. - Drugim riječima, pokušavaš me podmititi kako bih ti dopustio da ostaneš u Londonu zaključio je svilenkastim tonom. - Ne, ne, pogrešno si shvatio. - Zabrinuta nad njegovom interpretacijom njezinih postupaka, Sophy je odgurnula pokrivače i brzo stala kraj kreveta. Prekasno je shvatila kako je tanka njezina spavaćica. Zgrabila je svoju kućnu haljinu i držala je ispred sebe. Julian joj je istrgnuo haljinu iz ruku i odbacio je u stranu. - To ti neće trebati, zar ne, draga moja? Sad si žena koja zavodi, sjećaš se? Moraš naučiti fine vještine svoje nove karijere. Sophy je bespomoćno zurila u kućnu haljinu na podu. Osjećala se izloženom i strahovito ranjivom dok je ondje stajala u tankoj spavaćici od batista. U očima su je pekle suze frustriranosti. Na trenutak se pobojala da bi mogla zaplakati. - Molim te, Juliane - tiho izusti. Daj mi priliku. Svim ću se silama truditi da ovaj brak bude uspješan. Podigao je svijeću kako bi mogao proučiti njezino lice. Tišina je vladala tjeskobno dugo prije nego je opet progovorio. - Znaš li, draga moja - na koncu reče - vjerujem da ćeš mi biti dobra žena. Nakon što te naučim da ja nisam lutka na koncu koja će plesati kad ti pucneš prstima. - Nikad mi nije bila namjera tako se ophoditi prema tebi, milorde. - Sophy se ugrizla za usnu, zabrinuta silinom njegova bijesa. - Iskreno žalim zbog onoga što se dogodilo u Eslington Parku. Moraš znati da nemam nikakva iskustva u ophođenju prema mužu. Samo sam se pokušavala zaštititi. Potisnuo je oštar uzvik. - Šuti, Sophy. Svaki put kad otvoriš usta, sve manje i manje zvučiš kao prava žena. Sophy je ignorirala savjet. Bila je uvjerena da su njezina usta jedino korisno oružje u danoj situaciji. S oklijevanjem je dotaknula svilu njegova kućnog ogrtača. -Dopusti mi da ostanem ovdje u gradu, Juliane. Dopusti mi da ti pokažem da iskreno želim poboljšati naš brak. Prisežem ti da ću marljivo raditi na tome. - Hoćeš li? - Promatrao ju je hladnim, blistavim očima. Sophy osjetila kako nešto u njoj vene i umire. Bila je tako sigurna da će ga uspjeti uvjeriti da joj pruži drugu priliku. Tijekom kratkog medenog mjeseca u Eslington Parku mislila je da ga je prilično dobro upoznala. Nije bio namjerno okrutan ili nepravedan u ophođenju prema drugima. Računala je na to da će se jednaku ponijeti i prema svojoj ženi. -Možda sam pogriješila - reče. - Nadala sam se da ćeš biti voljan pružiti mi priliku da se dokažem, jednako kao i nekom od svojih zakupaca koji kasni s plaćanjem zakupine. Na trenutak je izgledao posve smeteno. - Izjednaču-ješ sebe s jednim od mojih zakupaca! Mislila sam da je analogija posve u redu. -Analogija je posve idiotska. -Onda možda nema nikakve nade da se situacija među nama poboljša. - Griješiš, Sophy. Rekao sam ti kako vjerujem da ćeš mi s vremenom postati dobra žena, a tako sam i mislio. Zapravo, kanim se pobrinuti da bude tako. Jedino pravo pitanje je koji je najbolji način da se to postigne. Moraš mnogo toga naučiti. Kao i ti, pomisli Sophy. A tko će te bolje naučiti od tvoje žene? No mora imati na umu da ga je večeras izne-nadila, a muškarci se baš ne snalaze s iznenađenjima. Njezinu mužu treba vremena za prihvaćanje činjenice da je ona pod njegovim krovom, a tu kani ostati. - Obećavam ti da neću stvarati nikakve probleme ako mi dopustiš da ostanem u Londonu, milorde. - Nikakvih problema, hm? - Plamen svijeće nakratko je otkrio nešto slično izrazu zabavljanja u Julianovim hladnim očima. - Ne mogu ti reći koliko me je to umirilo, Sophy. Vrati se u krevet i spavaj. Sutra ujutro reći ću ti što sam odlučio. Preplavio ju je golem osjećaj olakšanja. Dobila je prvu rundu. Više ne govori da će je odmah poslali natrag. Sophy se drhtavo nasmiješila. - Hvala ti, Juliane. - Nemoj mi još zahvaljivati. Moramo mnogo toga riješiti između nas dvoje. - To mi je jasno. No mi smo dvoje inteligentnih ljudi koji slučajno moraju živjeti zajedno. 48

Moramo se služiti zdravim razumom kako bismo naučili zajedno živjeti u toleranciji, ne slažeš li se? - Zar tako doživljavaš našu situaciju, Sophy? Smatraš da slučajno moramo živjeti zajedno? - Znam da bi ti više volio kad ne bih romantično gledala na to, milorde. Nastojim zauzeti više realističan stav prema našem braku. - Drugim riječima, najbolje iskoristiti danu situaciju? Razvedrila se. - Upravo tako, milorde. Nešto poput dva tegleća konja koji zajedno moraju vući zaprežna kola. Moramo dijeliti istu staju, piti iz istoga korita, jesti iz iste bale sijena. - Sophy - prekine je Julian - molim te, nemoj nas više uspoređivati sa životom na seoskom imanju. Čini mi se da to remeti moje razmišljanje. - To nikako ne bih željela, milorde. - Kako ljubazno od tebe. Vidjet ćemo se u knjižnici sutra ujutro u jedanaest sati. - Julian se okrenuo i dugim koracima izišao iz sobe, ponijevši svijeću sa sobom. Sophy je ostala sama stajati u mraku. No njezino se raspoloženje popravilo dok se vraćala u krevet. Prvu je prepreku svladala. Osjetila je da Julian nije posve protiv njezina boravka ovdje. Ako ga sutra ujutro ne bude provocirala, dopustit će joj da ostane. Imala je pravo što se tiče njegove naravi, radosno je zaključila. Julian je tvrd, hladan muškarac na mnoge načine, ali je častan. Bit će pošten prema njoj. * * * Sophy sc tri puta predomišljala dok je idućeg jutra birala odjeću za razgovor s Julianom. Čovjek bi pomislio da se odijeva za bal, a ne za razgovor s mužem, korila je samu sebe. Ili bi možda bilo točnije reći za vojnu kampanju. Na koncu je izabrala svijetložutu haljinu s bijelim ukrasima, a sobaricu je zamolila da joj podigne kosu i napravi frizuru od kaskade uvojaka, što je trenutno u modi. Kad je konačno bila zadovoljna općim dojmom, preostalo joj je manje od pet minuta za silaženje stubama. Požurila je hodnikom i sjurila se niza stube, te je pomalo bez daha stigla do vrata knjižnice. Lakaj ih je odmah otvorio pred njom, a ona je ušla s osmijehom nade na Julian je polako ustao od stola i pozdravio je formalnim naklonom. - Nisi morala žuriti, Sophy. -U redu je - uvjeravala ga je, hitrim korakom kre-nuvši prema njemu. - Nisam željela da me čekaš. -Žene su na zlu glasu po tome što puštaju muževe da ih čekaju. - Oh. - Nije bila posve sigurna kako bi trebala shvatili tu primjedbu. - Pa, tu vještinu mogu vježbati nekom drugom prigodom. - Osvrnula se naokolo i opazila stolu u presvučenu zelenom svilom. - Jutros previše željno iščekujem tvoju odluku o mojoj budućnosti. Koraknula je prema zelenoj stolici i odmah se spota-knula. Stala je i pogledala što je skrivilo njezino spoticanje. Julian je slijedio njezin pogled. - Čini se da se odvezala vrpca na tvojoj cipelici - ljubazno je primijetio. Sophy je porumenjela od nelagode i brzo sjela. -Doista. - Sagnula se i žurno vezala uvredljivu vrpcu. Kad se uspravila, vidjela je da je Julian ponovno sjeo, a sad je proučava s neobično rezigniranim izrazom lica. -Zar nešto nije u redu, milorde? - Ne. Čini se da se sve odvija na savršeno normalan način. No dakle, što se tiče tvoje želje da ti dopustim ostati u Londonu. - Da, milorde? - Čekala je u agoniji neizvjesnosti kako bi vidjela je li imala pravo glede njegova osjećaja za pravednost. Julian je oklijevao, zamišljeno se mršteći dok je proučavao njezino lice. - Odlučio sam 49

udovoljiti tvojoj želji. Ushićenje je bujalo u Sophy. Blistavo se nasmiješila, a u očima joj se vidjelo olakšanje i sreća. - O, Juliane, hvala ti. Obećavam ti, nećeš požaliti svoju odluku. Veoma si velikodušan u svemu tome, a ja vjerojatno to ne zaslužujem, ali uvjeravam te da ću se doista svim silama truditi ispuniti tvoja očekivanja. - To bi se trebalo pokazati zanimljivim, ako ništa drugo. - Juliane, molim te, mislim veoma ozbiljno. Nakratko se pojavio njegov rijedak osmijeh. Znam. Vidim ti u očima tvoje namjere. I zbog toga ti, draga moja, pružam drugu priliku. Već sam ti ranije rekao, tvoje je oči veoma lako pročitati. - Prisežem, Juliane, postat ću model uzorne žene. Veoma je lijepo od tebe da ćeš zanemariti, ovaj, incident u Eslington Parku. - Predlažem da ni ti ni ja više ne spominjemo tu katastrofu. - Izvrsna ideja - oduševljeno se složila Sophy. - Vrlo dobro, čini se da smo to riješili. Kad je tako, mogli bismo početi s vježbanjem tih bračnih poslova. Sophyne su se oči prestrašeno raširile, a dlanovi su joj odjednom postali vlažni. Nije očekivala da će se tako nedolično brzo okrenuti intimnoj strani njihova braka. Ipak na kraju krajeva, tek jedanaest sati ujutro. -Ovdje, milorde? - upita slabašnim glasom, osvrnuvši se po knjižnici. - Sada? -Svakako, ovdje i sada. - Činilo se da Julian ne opaža iznenađen izraz njezina lica. Marljivo je kopao po jednoj od ladica pisaćeg stola. - Ah, tu smo. - Izvadio je hrpu malenih pisama i pružio ih njoj. -Sto je to? -Pozivnice. Znaš, primanja, zabave, druženja, balovi. Takve stvari. Zahtijevaju nekakav odgovor. Mrzim sre-đivanje pozivnica, a moj se tajnik bavi važnijim stva-rima. Izaberi nekoliko događaja koji ti se čine zanimljivima, a ostalima pošalju zahvalu uz žaljenje. Sophy je zbunjeno podigla pogled s pisama u svojoj ruci, - Ovo će biti moja prva dužnost žene, milorde? - Točno. Trenutak je čekala, pitajući se osjeća li olakšanje ili razočaranje. Zasigurno je olakšanje. Rado ću se pobrinuti za to, Juliane, ali ti bi barem trebao znati da imam veoma malo iskustva u društvu. -To je, Sophy, jedna od tvojih boljih osobina. -Hvala, milorde. Bila sam sigurna da negdje imam poneku dobru osobinu. Sumnjičavo ju je pogledao, ali nije komentirao tu primjedbu. - Slučajno imam rješenje za dvojbe izazvane tvojim neiskustvom. Osigurat ću ti profesionalnog vodi-ča, kako bi se lakše snašla u divljini društvenog života u Londonu. -Vodiča? -Moju tetu, lady Frances Sinclair. Slobodno je možeš zvati Fanny. Svi to čine, uključujući i Princa. Mislim da će ti biti zanimljiva. Smatra se nekom vrstom intelektualke, mislim. Ona i njezina prijateljica srijedom posli-jepodne organiziraju okupljanje dama sklonih intelektualnim razgovorima. Vjerojatno će te pozvati da se pridružiš njezinu malenom klubu. Sophy je u njegovu glasu čula snishodljiv ton i mirno se nasmiješila. - Je li njezin klub sličan džentlmenskim klubovima gdje se smije piti, kladiti i zabavljati do sitnih sati? Julian ju je mrko promatrao. - Naravno da nije. - Kako razočaravajuće. No kako bilo da bilo, sigurna sam da će mi se tvoja teta svidjeti. - Uskoro će ti se pružiti prilika da to saznaš. - Julian pogleda na zidnu uru. - Trebala bi svakog časa stići. Sophy se zapanjila. - Posjetit će nas danas ujutro? - Bojim se da hoće. Prije sat vremena poslala je poruku da je možemo očekivati. Nema sumnje da će s njom doći njezina prijateljica, Harriette Rattenbury. Njih dvije su nerazdvojne. - Julianova su se usta lagano izvila u neku vrstu osmijeha. - Moja teta jedva čeka da te upozna. 50

- Ali kako je znala da sam u gradu? - To je jedno od onoga što moraš naučiti o visokom društvu, Sophy. Tračevi se u ovom gradu prenose zrakom. Bit će dobro da to imaš na umu, jer je posljednje što bih želio čuti neki trač o svojoj ženi. Je li to sasvim jasno? - Jest, Juliane.

51

6 Iskreno se ispričavam zbog kašnjenja, ali znam da ćete mi sve oprostiti kad vam kažem da sam nabavila drugi nastavak. Evo ga, tek izišao iz tiska. Uvjeravam vas, morala sam riskirati glavu i udove kako bih domogla. Takvu gužvu na ulicama nisam vidjela još od nereda nakon posljednjeg vatrometa u Covent Gardenu. Sophy i ostalih deset dama koje su sjedile u zlatnobijelom salonu uređenom u egipatskom stilu okrenule prema mladoj, crvenokosoj ženi koja je upravo uletjela u prostoriju. U rukama je stezala tanke novine, i oči su joj blistale od uzbuđenja. - Molim te, sjedni, Anne. Sigurno znaš da ćemo sve izludjeti od znatiželje. - Lady Frances Sinclair, koja je graciozno sjedila na zlatno-bijeloj prugastoj sofi ukrašenoj malenim, izrezbarenim sfingama, pokazala je rukom prema obližnjoj stolici. - No najprije mi dopusti da te upoznam sa ženom mojeg nećaka, lady Ravenwood. Stigla je u grad prije tjedan dana i izrazila želju da se pridruži našim malim susretima srijedom poslijepodne. Sophy, ovo je gospođica Anne Silverthorne. Vas dvije ćete se sigurno večeras opet sresti na balu kod Yelvertonovih. Sophy se toplo nasmiješila nakon predstavljanja. Iskreno je uživala i zabavljala se, a tako je bilo otkako su Fanny Sinclair i njezina prijateljica Harriette Rattenbury prošli tjedan ušle u njezin život. Julian je imao pravo kad je riječ o njegovoj teti i njezinoj družici. Očito su bile najbolje prijateljice, premda bi čovjek pri pogledu na njih najprije uočio njihove razlike, a ne sličnosti. Fanny Sinclair je visoka, patricijskih crta lica, obdarena crnom kosom i blistavim smaragdnim očima, a činilo se da je to zaštitni znak klana Sinclair. Bila je na početku pedesetih godina, živahno, šarmantno stvorenje, očito opuštena usred bogatstva i pompe visokoga društva. Bila je također prekrasno optimistična, iskreno zainteresirana za sve što se oko nje događalo i nevjerojatno slobodoumna. Puna dovitljivih planova i ideja, doslovce je vrvjela od entuzijazma pri svakoj novoj zamisli koja bi joj se našla na putu. Egzotični egipatski stil u kojem je kuća bila uređena sasvim joj je odgovarao. Čak su se i neobične zidne tapete, s ukrasom od sićušnih mumija i sfinga, izvrsno uklapale u okruženje lady Fanny. Premda je Sophy uživala u bizarnim egipatskim motivima u njezinu domu, donekle joj je laknulo kad je otkrila da ona ima i instinktivan osjećaj za stil kad je riječ o odijevanju. Tijekom proteklog tjedna Sophy je često imala koristi od toga. Njezin je ormar sada bio pun najnovijih modela, a naručeno je još haljina. Kad se usudila postaviti pitanje troškova, Fanny se veselo nasmijala i odmahnula rukom. - Julian si može priuštiti moderno odjevenu ženu, a tako će i biti ako se mene pita. Nemoj se zabrinjavati zbog računa, draga moja. Samo ih plati od onoga što dobiješ, A kad ti zatreba, zatražit ćeš još novca od Juliana. Sophy se užasnula. - Nikako ne bih mogla tražiti da povisi ono što mi daje. Već je ionako krajnje velikodušan. -Bcsmislice. Reći ću ti jednu tajnu o mojem nećaku. On po naravi nije škrt, ali nažalost, ne zanima ga trošenje na bilo što osim na unapređivanje poljoprivrednih imanja, ovaca i konja. Morat ćeš ga s vremena na vrijeme podsjetiti da ženi trebaju neke nužne stvari. Bas kao što će ga katkad morati podsjetiti da ima ženu, Sophy je rekla sebi. U posljednje je vrijeme rijetko viđala svojeg muža. Harry, kako su zvali Fannynu družicu, bila je posve suprotna po izgledu i ponašanju, premda se činilo da je olprilike istih godina. Ona je bila niska, okrugla i tako smirena da se činilo kako je ništa ne može uzdrmati. Njezin je spokoj bio savršena protuteža Fannynu entuzijazmu. Voljela je nositi impozantne turbane, monokl na crnoj vrpci i purpurnu boju, smatrajući da se dobro slaže s njezinim očima. Sophy zasad nije vidjela Harriette Rattenbury u 52

nekoj drugoj boji. Ekscentričnost joj je na neki neobjašnjiv način odgovarala. Sophy su se odmah svidjele obje žene, što je bilo dobro jer ju je Julian uglavnom prepustio njima. Tijekom proteklog tjedna rijetko je viđala svojeg muža, i uopće se nije pojavio u njezinoj spavaćoj sobi. Nije bila posve sigurna kako bi trebala shvatiti takvu situa-ciju, ali je bila previše zauzeta, zahvaljujući Fanny i Harry, da bi se time previše opterećivala. - No dakle - reče Fanny kad je Anne počela razdvajali stranice - ne smiješ nas držati u neizvjesnosti više no što je nužno, Anne. Odmah počni čitati. Sophy je pogledala svoje domaćice. - Zar je ti memoare doista napisala žena iz polusvijeta? - Ne tek bilo koja žena iz tog svijeta - sa zadovoljstvom ju je uvjeravala Fanny. - Nije nikakva tajna da je Charlotte Featherstone u proteklih deset godina bila kraljica londonskih kurtizana. Muškarci na najvišim položajima borili su se u dvobojima kako bi imali čast postati njezini zaštitnici. Povlači se na vrhuncu svoje karijere, te je odlučila uzdrmati društvo svojim memoarima. - Prvi je nastavak objavljen prije tjedan dana, a svi smo željno iščekivali drugi - radosno ustvrdi jedna od okupljenih žena. - Poslali smo Anne da nam ga donese. - To je zanimljiva promjena u odnosu na ono što inače proučavamo i o čemu raspravljamo srijedom poslijepodne, zar ne? - iskreno primijeti Harriette. - Čovjek se pomalo umori od pokušaja odgonetavanja onih prilično neobičnih Blakeovih pjesama, a moram reći da je katkad teško razlikovati Coleridgeove literarne vizije od njegovih opijumskih vizija. - Prijeđimo na ono što je najvažnije - reče Fanny. -Koga je Grand Featherstone ovoga puta imenovala? Anne je već pogledom letjela preko stranica. - Vidim imena lorda Morgana i lorda Crandona i, oh nebesa, ovdje je i jedan kraljevski vojvoda. - Kraljevski vojvoda? Čini se da ta gospođica Featherstone ima otmjen ukus - zaintrigirano primijeti Sophy. - To je istina - reče Jane Morland, tamnokosa mlada žena ozbiljnih očiju koja je sjedila kraj Sophy. - Samo zamislite, kao jedna od društvenih otpadnica, ona je upoznala ljude koje ja zasigurno nikad neću sresti. Družila se s muškarcima iz najviših društvenih krugova. - Činila je mnogo više od običnog druženja s njima, ako mene pitate - promrmlja Harriette, namještajući svoj monokl. - Ali odakle je došla? Tko je ona? - upita Sophy. - Čula sam da je ona tek nezakonita kći obične uličarke - s gnušanjem reče jedna od starijih žena. - Niti jedna obična uličarka ne bi mogla zaokupiti pozornost cijelog Londona onako kako je to Featherstone učinila - odlučno će Jane. - Medu njezinim obožavateljima bilo je ljudi kraljevske krvi. Očito nije baš tako obična. Sophy polako kimne. - Samo pomislite što je sve morala izdržati u životu da bi došla do svojeg sadašnjeg položaja. - Rekla bih da je njezin sadašnji položaj ležanje na leđima - reče Fanny. - Ali zasigurno je razvila dovitljivost i stil kad je privukla toliko utjecajnih ljubavnika istakne Sophy. -Sigurno jest - složi se Jane Morland. - Veoma je zanimljivo gledati kako neki ljudi obdareni samo pronicavošću i inteligencijom uspijevaju ostale uvjeriti u svoju društvenu superiornost. Uzmite Brummella ili Byronova prijatelja, Scropea Daviesa, na primjer. Pretpostavljam da je gospođica Featherstone veoma lijepa kad je postala tako uspješna u svojoj, ovaj, izabranoj profesiji - zamišljeno će Anne. - Zapravo nije neka blistava ljepotica - izjavi Fanny. - Sve su je ostale žene iznenađeno pogledale. Fanny se nasmiješi. - Istina je. Vidjela sam je više nego jednom, znate. Iz daljine, naravno. Zapravo, Harry i ja opazile smo je neki dan kako kupuje u Bond Streetu, nije li tako, Harry? - Zaboga, da. Zanimljiv prizor. 53

- Sjedila je u nevjerojatnoj, žutoj otvorenoj dvokolici Fanny je objašnjavala svojim slušateljicama. - Na sebi je imala tamnoplavu haljinu, a na svim su prstima blistali dijamanti. Prizor od kojeg čovjeku zastane dah. Svjetlokosa je i prosječne ljepote, ali doista zna kako to iskoristiti. No uvjeravam vas da su mnoge žene iz visokog društva ljepše od nje. - Zašto su onda gospoda iz visokoga društva tako opčinjena njome? - upita Sophy. - Gospoda su prilično lakovjerna stvorenja - ozbiljno je objašnjavala Harriette dok je usnama prinosila šalicu čaja. - Lako ih je zavesti nečim novim i iščekivanjem romantične pustolovine. Pretpostavljam da Grand Featherstone zna kako navesti muškarce da od nje očekuju oboje. - Bilo bi zanimljivo poznavati njezine tajne metode kojima obara muškarce na koljena - uz uzdah je rekla sredovječna dama u golubljesivoj svili. Fanny odmahne glavom. - Nikad nemojte smetnuti s uma da je ona, bez obzira na sav sjaj i slavu, vezana za svoj svijet kao što smo mi vezane za naš. Možda jest dobitak za muškarce iz visokoga društva, ali ne može zauvijek zadržati njihovu pozornost, i ona je toga sigurno svjesna. Nadalje, ne može se nadati udaji za nekog od svojih obožavatelja, što bi značilo prijeći u sigurniji svijet. - Istina - složi se Harriette, napućivši usne. - Bez obzira do koje je mjere opčinjen njome, bez obzira koliko joj je skupih ogrlica kupio, niti jedan plemenitaš zdravog razuma neće zaprositi ženu iz polusvijeta. Čak i ako bi se toliko zaboravio i to učinio, njegova bi obitelj brzo intervenirala. - Imaš pravo, Fanny - zamišljeno će Sophy. - Gospođica Featherstone uhvaćena je u klopku u svojem svijetu. A mi smo vezane za naš. Ipak, ako se uspjela podići iz kala do razine na kojoj se očito danas nalazi, zacijelo je vrlo oštroumna žena. Vjerujem da bi bila veoma zanimljiva gošća na ovim tvojim poslijepodnev-nim susretima, Fanny. Malenim je društvom prostrujao šok. No Fanny se tiho nasmijala. - Veoma zanimljiva, nema sumnje. -Znate li što ću vam reći? - impulzivno nastavi Sophy. - Vjerujem da bih je voljela upoznati. Sve oči u prostoriji promatrale su je s izrazom zapre-paštene nevjerice. Upoznati je? - uzvikne Jane, doimajući se istodobno šokiranom i fasciniranom. - Željela bi se upoznati sa ženom te vrste? Anne Silverthorne se nesigurno osmjehne. - To bi bilo prilično zabavno, zar ne? - Tiho, sve tri - obrecne se jedna od starijih žena. -U poznati se s profesionalnom kurtizanom? Zar ste izgubile svaki osjećaj za pristojnost? Od svih nemogućih ideja. Fanny je pogledala Sophy, zabavljajući se. - Kad bi Julian samo posumnjao da razmišljaš o nečem takvom, u roku od dvadeset četiri sata poslao bi te natrag na selo. - Mislite li da ju je Julian ikad upoznao? - upita Sophy. Fanny se zagrcnula svojim čajem, te je žurno odložila šalicu i tanjurić. - Oprostite - jedva je izustila kad ju je Harriette vješto udarila između lopatica. - Iskreno se ispričavam. - Je li ti dobro, draga? - pomalo je zabrinuto pitala Harriette dok se Fanny oporavljala. - Da, da, dobro mi je, hvala ti, Harry. - Fanny je nasmiješeno pogledala krug zabrinutih lica. Sad mi je sasvim dobro. Doista se svima ispričavam. No dakle, gdje smo stale? O, da, baš si nam kanila čitati, Anne. Molim te, počni. Anne je počela čitati iznenađujuće tečnu prozu, a sve su žene u prostoriji pozorno slušale. Memoari Charlotte Featherstone bili su dobro napisani, zabavni i slasno skandalozni. - Lord Ashford dao je gospođici Featherstone ogrlicu vrijednu pet tisuća funti? - u jednom je trenutku uzviknula užasnuta članica grupe. - Samo čekajte dok to njegova žena čuje. Sigurno znam da je lady Ashford već godinama prisiljena snalaziti se s malo novca. Ashford joj neprestano govori da si ne može priuštiti nove haljine i nakit. - Govori joj istinu. Vjerojatno ih ne može kupiti svojoj ženi sve dok ih kupuje Charlotte Featherstone - primijeti Fanny. - Ima još toga o Ashfordu - reče Anne i prilično se zlobno nasmije. - Slušajte ovo: Nakon što je lord Ashford te večeri otišao, rekla sam svojoj sobarici da bi se lady Ashford 54

trebala smatrati mojom velikom dužnicom. Na kraju krajeva, da nema mene, Ashford bi nesumnjivo mnogo više večeri provodio kod kuće i dosađivao svojoj sirotoj ženi žalosno nemaštovitim vođenjem ljubavi. Samo pomisli kakav sam teret skinula s leđa te gospođe. - Rekla bih da je dobro naplatila svoj trud - izjavi Harriette, nalijevajući čaj iz srebrnog čajnika. - Lady Ashford će biti bijesna kad to čuje - primijeti neka druga žena. - I trebala bi biti - žestoko će Sophy. - Njezin se muž ponio veoma nečasno. Nama je to možda zabavno, ali kad bolje razmislite, zacijelo vam je jasno da je on javno ponizio svoju ženu. Pomislite kako bi on reagirao da je situacija obrnuta, te da je lady Ashford povod takvim pričama. - Tako je - reče Jane. - Kladim se da bi većina muškaraca izazvala na dvoboj bilo kojeg drugog muškaraca koji bi nešto takvo napisao o njihovim ženama. Julian bi zasigurno bio više nego spreman proliti krv zbog takvog skandala, pomislila je Sophy, ne bez neodređanogosjećaja zadovoljstva, ali i straha. Njegov bi bijes u lakvim okolnostima doista bio zastrašujući, a njegov bi ponos zahtijevao osvetu. - Lady Ashford nije baš u položaju da bi mogla izazvati na dvoboj Charlotte Featherstone suho će jedna od žena u grupi. - Ovako, sirota će žena jednostavno biti prisiljena povući se na selo dok tračevi ne utihnu. Druga se žena s razumijevanjem nasmiješila. - Dakle, lord Ashford je dosadan u krevetu, je li? Kako zanimljivo. - Prema tvrdnjama gospođice Featherstone, većina je muškaraca dosadna u krevetu - reče Fanny. - Dosad nije rekla niti jednu lijepu riječ o nekom od svojih obožavatelja. -Možda su zanimljiviji ljubavnici platili ucjenu, budući da se priča kako traži novac da ih ne bi spomenula u svojim memoarima - reče jedna mlada žena. - Ili možda muškarci, općenito, jednostavno nisu zanimljivi ljubavnici - mirno primijeti Harriette. - Želi li tko još čaja? Ulica ispred zdanja obitelji Yelverton bila je puna elegantnih kočija. Julian je iz svoje izišao u ponoć i probio se kroz mnoštvo kočijaša, timaritelja i lakaja do širokog stubišta ispred ulaza u kuću. Doslovce je dobio zapovijed da se večeras ondje pojavi. Fanny mu je jasno stavila do znanja da će to biti Sophyn prvi veliki bal, te da bi Julianova nazočnost bila nužna. Premda je istina da je uglavnom imao slobodu poći svojim putem, postoje određena događanja na kojima bi trebao biti uz Sophy. Ovo je jedan od takvih slučajeva. Julian se, koji je tijekom proteklog tjedna ustajao nemoguće rano i odlazio u krevet veoma kasno u nastojanju da izbjegne nepotrebne susrete sa svojom ženom, našao u klopci kad mu je Fanny jasno rekla kako očekuje da se večeras pojavi na balu. Rezignirano se pomirio s činjenicom da će morati plesati sa svojom ženom. To je bilo isto kao da je rezignirano pristao na mučenje. Nekoliko minuta na plesnom podiju s njom u naručju bit će za njega teže no što bi Sophy ikad mogla zamisliti. Ako vrijeme što ga je proveo odvojen od nje nije bilo lako, ovaj protekli tjedan sa Sophy pod istim krovom bio je pravi pakao. One noći kad je stigao kući i saznao da se došla ispričati s namjerom da ostane u gradu, najprije ga je obuzelo veličanstveno olakšanje, a zatim osjećaj opreza. No uspio je samoga sebe uvjeriti da je došla ponizno i pokorno. Očito je odustala od svojih nevjerojatnih uvjeta i bila spremna preuzeti ulogu njegove prave žene. One noći kad je ušao u njezinu spavaću sobu, praktički mu se ponudila. Trebao mu je svaki djelić snage volje da bi joj uspio okrenuti leđa i izići iz njezine sobe. Sophy je izgledala tako slatko i pokorno i primamljivo da je silno želio ispružiti ruke i uzeti ono što je po pravu njegovo. No njezin ga je dolazak potresao, te nije u potpunosti vjerovao u vlastite reakcije. Znao je da mu treba vremena za razmišljanje. 55

Do idućeg je jutra također shvatio da je ne može poslati natrag sad kad je ponovno s njim. Niti je to potrebno, rekao je sebi. Na kraju krajeva, progutala je svoj ponos time što je došla u grad i prepustila se njemu na milost i nemilost. Ona je njega preklinjala neka joj dopusti ostati. Nije li se najiskrenije ispričala zbog neugodnih događaja u Eslington Parku? Julian je zaključio da je njegov ponos spašen, a ona je naučila lekciju. Odlučio je biti velikodušan i dopustiti joj da ostanc u gradu. Nije mu bilo teško donijeti takvu odluku, premda je ležao budan do zore razmišljajući o tome. Tijekom te besane noći također je odlučio da će odmah zatražiti ostvarivanje svojih bračnih prava. Dosta su mu dovoljno dugo uskraćivana. No do jutra je zaključio da to nije tako jednostavno. Nešto je nedostajalo. Nije bio pretjerano sklon introspekciji i samoanalizi, je mu je trebalo cijelo naredno jutro, sve do razgovora u knjiznici, da bi došao do neodređene ideje o tome zašto bi bilo pogrešno odmah uskočiti u krevet sa Sophy. Napokon je samom sebi priznao kako ne želi da mu sa Sophy poda iz osjećaja dužnosti. Zapravo, vraški ga je mučila pomisao da bi to bila spremna učiniti. Želio je da ga ona poželi. Želio je pogledati u one bistre, iskrene oči i vidjeti istinsku žud-nju i ženstvenu potrebu. Iznad svega, nije mu se sviđala pomisao da, bez obzira koliko mu sada želi udovoljiti, u sebi misli da je on prekršio uvjete njihove prvobitne nagodbe. Ta ga je spoznaja bacila u frustriranu zbrku osjećaja. Također ga je učinila krajnje raspaljivim, na što su mu spremno ukazali njegovi prijatelji. Daregate i Thurgood nisu bili toliko glupi da pitaju ima li problema kod kuće, ali je Julian znao da obojica misle kako je baš o tome riječ. Nekoliko su puta nagovijesti da bi voljeli upoznati Sophy. Večeras je prva prilika za to, a upoznat će je i ostatak visokoga društva. Julianovo se raspoloženje donekle popravilo kad je pomislio da će Sophy zacijelo biti sretna kad ga vidi, Znao je da očekuje svoj potpuni društveni neuspjeli, jednako kao i prije pet godina. Ako uza se bude imali muža, zacijelo će se osjećati sigurnijom. Možda će jo zahvalnost na koncu navesti da ga vidi u malo boljem svjetlu. Julian je i ranije dolazio na primanja kod Yelvertonovih, te se dobro snalazio u njihovoj plesnoj dvorani. Umjesto da dopusti da ga batler najavi, našao je stube što su vodile na balkon s kojeg se vidio pretrpani salon. Objema se rukama oslonio na izrezbarenu ogradu i promatrao mnoštvo ispod sebe. Plesna je dvorana blistala od mnogobrojnih svijeća. U jednom je kutu svirao orkestar, a nekoliko je parova plesalo. Lakaji u otmjenim livrejama nosili su krcate pladnjeve i vijugali između elegantno odjevenih žena i muškaraca. Do njega su dopirali zvukovi smijeha i razgovora. Julian je pogledom tražio Sophy. Fanny mu je rekla da će njezina štićenica na sebi imati ružičastu haljinu. Sophy će zasigurno stajati u jednoj od manjih grupica žena uza zid blizu prozora. - Ne, Juliane, nije ondje. Ona je na drugoj strani prostorije. Teško ćeš je vidjeti jer nije baš visoka. Kad je okružena skupinom zadivljenih muškaraca, kao što je sada slučaj, praktički nestaje iz vida. Julian je okrenuo glavu i vidio kako mu se hodnikom približava teta. Lady Fanny se smiješila svojim poznatim osmijehom, a izgledala je veličanstveno u svojoj haljini od srebrnog i zelenog satena. - Dobra večer, teta. - Prihvatio je njezinu ruku i podigao je do usana. - Večeras doista lijepo izgledaš. Gdje je Harry? - Hladi se uz čašu limunade na terasi. Grijanje je djelovalo na nju, sirota. Uvijek inzistira na tim teškim turbanima. Baš sam joj se kanila pridružiti kad sam te opa-zila kako se šuljaš ovamo gore. Dakle, ipak si došao pogledati kako se tvoja ženica snalazi, hm? - Znam što je kraljevska zapovijed kad je čujem, gospođo. Ovdjc sam jer si ti inzistirala na tome. Dakle, što ti znači to o Sophy koja nestaje iz vida? Pogledaj sam. - Fanny je prišla ogradi i ponosno mahnula rukom prema mnoštvu. - Okružena 56

je od trenutka kad smo stigle ovamo. To je bilo prije sat vremena. Julian pogleda prema udaljenom kraju plesne dvorane. Mrštio se dok je u dugi prekrasnih haljina pokušavao pronaći ružičastu svilenu haljinu. Tada se pomaknuo jedan muškarac koji je stajao u skupini drugih pripadnika muškoga roda, a Julian je na trenutak opazio Sophy usred svih njih. Kojeg vraga radi ondje dolje? - prasne Julian. Nije li očito? Na dobrom je putu da ostvari uspjeh, Juliane. - Fanny se zadovoljno nasmiješila. - Veoma je šarmantna i bez problema vodi razgovore. Dosad je dala recept za pripravak kojim će lady Bixby liječiti nervozu želuca, topao oblog od bilja za prsa lorda Thantona i sirup za grlo lady Yelverton. - Ne izgleda mi kao da muškarci koji sada stoje oko nje traže medicinske savjete - progunđa Julian. - Posve točno. Kad sam se maločas udaljila od nje, baš je počela opisivati postupak uzgoja ovaca u Norfolku. - Prokletstvo, ja sam je naučio svemu što zna o uzgoju ovaca u Norfolku. Naučila je to na našem medenom mjesecu. - Pa, u tom slučaju, zacijelo ti je veoma drago da se stečenim znanjem koristi u društvu. Julianove su se oči stisnule dok je proučavao muškarce okupljene oko njegove žene. Za oko mu je zapeo visok muškarac svijetle kose odjeven posve u crno. - Vidim da Waycott nije gubio vrijeme s upoznavanjem. - O, Bože. Zar je on u toj grupi? - S Fannyna je lici nestao smiješak kad se nagnula naprijed slijedeći njegov pogled. Iz njezinih se očiju izgubio nestašan sjaj. - Žao mi je, Juliane. Nisam znala da će on večeras biti ovdje. No sigurno znaš da bi prije ili kasnije naletjela na njega, kao i na nekolicinu drugih Elizabethinih obožavatelja. - Povjerio sam Sophy tebi na brigu, Fanny, jer sam vjerovao da imaš dovoljno zdravog razuma pa nećeš dopustiti da se uvali u nevolje. - Tvoj je zadatak paziti da se tvoja žena ne uvali u nevolje - oštro mu odbrusi Fanny. - Ja sam njezina prijateljica i savjetnica, ništa više. Julian je znao da ga kori zbog pomanjkanja pažnje što ju je tijekom proteklog tjedna ukazivao Sophy, ali nije bio raspoložen za smišljanje obrane. Previše ga je zabrinjavao pogled na privlačnog plavokosog boga koji je baš u tom trenutku pružao Sophy čašu limunade. Vidio je takav izraz na Waycottovu licu prije pet godina kad se vikont počeo motati oko Elizabeth. Stegnuo je šaku. Snagom volje natjerao je sebe da se opusti. Prošli je put bio opčinjena budala koja nije vidjela primicanje nevolja dok nije bilo prekasno. Ovoga će puta djelovati brzo i nemilosrdno kako bi spriječio katastrofu. - Oprosti mi, Fanny. Vjerujem da imaš pravo. Moj je zadatak zaštititi Sophy i bolje da se prihvatim toga. Fanny se naglo okrenula, a obrve su joj se zabrinuto skupile. - Juliane, budi oprezan u svojim postupcima. Sjeti se da Sophy nije Elizabeth. - Upravo tako. I kanim se pobrinuti da ne postane Elizabeth. - Julian je već hodao balkonom prema malenim stubama kojima će se spustiti do plesne dvorane. Kad je sišao, našao se pred zidom ljudi, od kojih je nekolicina zastala kako bi ga pozdravila i čestitala mu na nedavno sklopljenom braku. Julian je uspijevao uljudno kimati glavom, prihvaćajući dobronamjerne komplimente na račun svoje grofice i ignorirajući prikrivenu znatiželju koja je često išla uz njih. Njegova mu je visina išla u prilog. Bio je viši od većine drugih ljudi u prostoriji, te je bez problema na oku držao skupinu muškaraca koji su kružili oko Sophy. Za nekoliko je minuta stigao do mjesta gdje je vodila glavnu riječ. Opazio je obješeni cvjetni ukras u njezinoj frizuri u istom trenutku kad je Waycott ispružio ruku da bi ga namjestio. -Ako vam smijem maknuti ovu ružu, gospođo? -galantno je rekao Waycott kad je počeo vući 57

ukras iz Sophyne kose. Julian se progurao između dva mlada čovjeka koja su zavidno promatrala plavokosog muškarca. - To je moja privilegija, Waycott. - Istrgnuo je ukras s uvojka baš kud je Sophy iznenađeno podigla pogled. Waycott je maknuo ruku, a njegove blijede plave oči stisnule su se od bijesa. -Juliane. - Sophy mu se s iskrenim ushićenjem nasmiješila. - Bojala sam se da večeras nećeš moći doći. Nije li ovo divan bal? - Divan. - Julian ju je promatrao, svjestan snažnog osjećaja posesivnosti. Fanny ju je dobro dotjerala, shvatio je. Sophyna je haljina bila raskošnih boja, a savršeni je kroj naglašavao njezino vitko tijelo. Kosa joj je bila spletena u elegantan niz uvojaka skupljenih na vrhu glave kako bi se vidio njezin graciozan vrat. Nakit je bio minimalan, opazio je, te mu je palo na pamet da bi Ravenwoodovi smaragdi veoma lijepo izgledali oko Sophyna vrata. Nažalost, nije ih imao da bi joj ih dao. - Večeras se krasno zabavljam - vedro nastavi Sophy. - Svi su tako pažljivi i gostoljubivi. Poznaješ li sve moje nove prijatelje? - Glavom je lagano kimnula prema skupini muškaraca. Julian je pogledom preletio malenu grupu i lakonski se nasmiješio svakom poznatom licu. Dopustio je da mu se pogled nakratko zaustavi na Waycottovu drskom izrazu. Zatim se naglašeno okrenuo od njega. - Da, Sophy, vjerujem da poznajem gotovo sve nazočne. I siguran sam da si već više nego dovoljno uživala u njihovom društvu. Nepogrešivo upozorenje nije promaknulo niti jednom muškarcu u krugu, premda se Waycott doimao kao da ga to zabavlja, te se nije činio impresioniranim. Međutim, ostali su mu žurno čestitali, a Julian je nekoliko minuta morao slušati obilje pohvala na račun šarma, poznavanja ljekovitog bilja i konverzacijskih vještina svoje žene. - Izvrsno poznaje poljodjeljske tehnike, za ženu -rekao je jedan sredovječni obožavatelj. Mogao bih satima s njom razgovarati. - Samo smo razgovarali o ovcama - objasnio je mladić rumena lica. - Lady Ravenwood ima neke zanimljive ideje o metodama uzgoja. - Fascinantno, siguran sam - reče Julian. Lagano se naklonio svojoj ženi. - Počinjem shvaćati da sam oženio stručnjaka u tom području. - Sjetit ćeš se da mnogo čitam, milorde - promrmlja Sophy. - A u posljednje sam vrijeme bila tako slobodna i služila se tvojom knjižnicom. Imaš izvrsnu zbirku knjiga o vođenju farme. - Morat ću ih zamijeniti nečim zanimljivijim. Religioznim raspravama, možda. - Julian joj ponudi ruku. – U međuvremenu, pitam se možeš li se otrgnuti od tako zanimljivih razgovora dovoljno dugo da svojemu mužu podariš jedan ples? Sophyne su oči svjetlucale od smijeha. - Ali, naravno, Juliane. Ispričat ćete me, gospodo? pristojno je pitala kad je položila ruku na muževljevu. Naravno - promrmlja Waycott. - Svi razumijemo zov dužnosti, zar ne? Vratite se k nama kad se opet poželite zabaviti, Sophy. Julian se borio protiv poriva da zabije šaku posred Waycottova previše lijepog lica. Znao je da mu Sophy nikad ne bi oprostila kad bi izazvao takav skandal, a ne bi mu oprostila ni lady Yelverton. Kipcći u sebi, prihvatio je jedino drugo rješenje. Hladno je ignorirao Waycottovo peckanje i poveo Sophy na plesni podij. -Imam dojam da se lijepo zabavljaš - rekao je kad se Sophy našla u njegovu naručju. -Veoma. O, Juliane, sve je toliko drukčije nego zad-nji put. Večeras se svi čine tako dragima. Večeras sam više plesala nego tijekom cijele moje sezone prije pet godina. - Sophyni su obrazi bili rumeni, a lijepe su oči blistale od očitog zadovoljstva. -Drago mi je da se prvi važan događaj na koji si pozvana kao grofica od Ravenwooda pokazao tako uspješnim. - Namjerno je naglasio njezinu novu titulu. Nije želio da zaboravi ni svoj položaj ni svoje obveze prema tom položaju. Sophyn je smiješak postao zamišljen. - Pretposlavljam da ovoga puta sve ide tako dobro jer 58

sam udana. Sad me svi muškarci smatraju sigurnom, shvaćaš. Iznenađen tim riječima, Julian se namrštio. - Što, dovraga, time misliš? - Nije li to očito? Više ne tražim muža. Već sam ga zgrabila, da tako kažemo. Stoga se muškarci osjećaju slobodnima očijukati sa mnom jer savršeno dobro znaju da im više ne prijeti opasnost od braka. Sve je to sada mnogo bezazlene zabave, a prije pet godina prijetila bi im velika opasnost da će morati izraziti svoje namjere. Julian je progutao psovku. - Posve si u krivu kad tako razmišljaš - uvjeravao ju je kroza zube. - Nemoj biti naivna, Sophy. Dovoljno si stara da bi shvatila kako te tvoj status udane žene čini ranjivom na većinu nečasnih pokušaja muškaraca. Upravo zato što si sigurna, oni se osjećaju slobodnima da te zavode. Njezin je pogled postao oprezan, premda je na licu zadržala osmijeh. - Ma hajde, Juliane. Pretjeruješ. Nisam ni u kakvoj opasnosti da me zavede bilo koji od nazočnih muškaraca, barem koliko ja vidim. Trebao mu je djelić sekunde da shvati kako je i njega ubacila medu sve muškarce u prostoriji. - Oprosti mi, draga moja - veoma tiho reče - nisam shvatio da tako željno čekaš da budeš zavedena. Zapravo, stekao sam posve suprotan dojam. Sigurno sam pogrešno shvatio. - Ti me često pogrešno shvaćaš, milorde. - Prikovala je pogled na njegovu kravatu. - No u ovom slučaju, samo sam se šalila. - Jesi li? - Da, naravno. Oprosti mi. Samo sam te htjela malo razvedriti. Doimaš se pretjerano zabrinutim nad nečim što je posve nepostojeća prijetnja za moju krepost. Uvjeravam te da niti jedan muškarac u onoj grupi nije pokušao ni rekao ništa neprilično. Julian uzdahne. - Problem je u tome, Sophy, da ja nisam siguran bi li ti prepoznala neprilične prijedloge sve dok stvari ne bi otišle previše daleko. Možda imaš dvadeset tri godine, ali nemaš baš mnogo iskustva u društvu. To je tek nešto malo više od blistavog lovišta, a privlačne, naivne, sigurno udane mlade žene često se smatraju odličnim plijenom. Ukočila se u njegovim rukama, a oči su joj se stisnule. Molim te, nemoj biti snishodljiv, Juliane. Nisam baš tako naivna. Uvjeravam te da nemam namjeru dopustiti da me zavede netko od tvojih prijatelja. -Nažalost, draga moja, još uvijek ostaju moji neprijatelji.

59

7 Kasnije te večeri Sophy je hodala svojom spavaćom sobom, a glavom su joj se vrtjeli događaji s protekle zabave. Sve je bilo veoma uzbudljivo i fantastično drukčije nego prije pet godina kad je imala svoj jedini pokušaj ulaska u društvo. Bila je posve svjesna da je za pažnju što su joj je posvećivali uvelike zaslužan njezin novi status Raven-woodove žene, ali je iskreno osjećala da se i sama izvrsno snašla. Kao prvo, u dvadeset trećoj godini ima mnogo više samopouzdanja no što je imala u osamnaestoj. Povrh toga, nije bila bolno svjesna da je izložena kao roba za udaju, što je prije pet godina bio slučaj. Večeras se mogla opustiti i zabavljati. Sve je bilo izvrsno dok se Julian nije pojavio. U početku je bila oduševljena što ga vidi, želeći da on vidi kako se ona dobro snalazi u njegovu svijetu. Ali nakon prvoga plesa shvatila je da se Julian nije potrudio svratiti na bal kod Yelvertonovih kako bi se divio njezinoj novostečenoj sposobnosti druženja. Došao je jer se bojao da će je osvojiti i oboriti s nogu neki od grabežljivih pripadnika muškog roda koji vrebaju u sofisticiranoj džungli visokoga društva. Veoma ju je deprimirala spoznaja da je Julian do kraja večeri ostao uz nju samo zbog svoje posesivnosti. Stigli su kući prije sat vremena, a Sophy je odmah pošla gore kako bi se pripremila za spavanje. Julian je nije pokušao zaustaviti. Formalno joj je zaželio laku noć i nestao u knjižnici. Prije nekoliko minuta čula je njegove prigušene korake u hodniku ispred svoje sobe. Ushičeno uzbuđenje izazvano njezinom prvom značajnom večeri u društvu brzo se gasilo, a što se Sophy tiče, za to je uglavnom Julian bio kriv. Doista je dao sva od sebe kako bi umanjio radosno zadovoljstvo što ga je osjećala. Okrenula se na udaljenom kraju svoje sobe i vratila se do toaletnog stolića. Opazila je malenu kutiju za nakit osvijetljenu plamenom svijeće, te naglo stala, svjesna osjećaja krivnje. Ne može se zanijekati da je tijekom mahnita uzbuđenja svojega prvog tjedna u gradu u svojstvu grofice od Ravenwooda privremeno odgodila svoju želju da osveti Ameliju. U njezinu je svijetu najva-žnijim postalo spašavanje braka. Nije riječ o tome da je odustala od svojeg zavjeta da će naći Amelijina zavodnika, rekla je samoj sebi, samo što su druge stvari dobile prednost. No čim uspostavi pravilan odnos s Julianom, opet će se okrenuti potrazi za čovjekom koji je odgovoran za Amelijinu smrt. - Nisam te zaboravila, draga sestro - šapne Sophy. Podizala je poklopac kutije za nakit kad su se iza nje otvorila vrata. Naglo se okrenula i oštro udahnula, a Zatim je ugledala Juliana koji je stajao na vratima između njihovih soba. Na sebi je imao kućni ogrtač i ništa više. Poklopac kutije spustio se uz glasan zvuk. Julian je pogledao prema malenoj kutiji, a zatim se zagledao u Sophyne oči. Ovlaš se osmjehnuo. - Ništa ne moraš reći, draga moja. Shvatio sam poantu ranije večeras. Oprosti mi što se nisam sjetio opskrbiti te sitnicama potrebnim za prikladno odijevanje u gradu. - Nisam kanila tražiti nakit, milorde - razdraženo će Sophy. Taj čovjek doista zna donositi nemoguće zaključke. - Jesi li što želio? Trenutak je oklijevao, ne pomaknuvši se s vrata. -Da, mislim da jesam - na koncu reče. Sophy, mnogo sam razmišljao o neriješenoj situaciji među nama. - Situaciji, milorde? Malo je stisnuo oči. - Želiš da budem otvoreniji? Vrlo dobro, mnogo sam razmišljao o pitanju konzumiranja našega braka. U Sophynu se želucu odjednom pojavio osjećaj što ga je imala kad je jednom davno sa stabla pala u potok. -Shvaćam. Pretpostavljam da te na tu temu podsjetio sav onaj razgovor o uzgoju ovaca, ranije kod Yelvertonovih? 60

Julian pođe prema njoj, gurnuvši ruke u džepove kućnog ogrtača. - Ovo nema nikakve veze s ovcama. Večeras sam prvi put shvatio da te pomanjkanje osobnog iskustva u bračnom krevetu dovodi u veliku opasnost. Sophy iznenađeno trepne. - Opasnost, milorde? Ozbiljno je kimnuo. Podigao je kristalnog labuda s toaletnog stolića i lijeno ga vrtio. - Previše si naivna i nedužna, Sophy. Ne posjeduješ onu vrstu životnih spoznaja što ih žena mora imati kako bi razumjela nijanse i dvosmislene primjedbe kojima se muškarci služe u razgovorima. Vjerojatno bi takve muškarce nesvjesno mamila jednostavno zato jer ne razumiješ pravo značenje njihovih riječi. - Mislim da počinjem shvaćati što želiš reći, milorde -reče Sophy. - Osjećaš kako bi činjenica da još nisam žena u pravom smislu riječi mogla biti problem za mene u društvu? - Na neki način. -Kako grozna pomisao. Nešto poput korištenja pogrešne vilice kad jedeš ribu, pretpostavljam. - Malo je ozbiljnije od toga, Sophy, uvjeravam te. Da nisi udana, tvoje bi neznanje bilo nešto poput štita. Svaki muškarac koji bi te pokušao zavesti, također bi znao da će se od njega očekivati prosidba. No kao udana žena nemaš takvu zaštitu. Kad bi određena vrsta muškaraca slučajno pogodila da još nisi dijelila krevet s mužem, neumoljivo bi te proganjao. Smatrao bi te veoma zabavnim plijenom. -Drugim riječima, taj bi me hipotetični muškarac smatrao lijepim zgoditkom, zar ne? -Upravo tako. - Julian odloži kristalnog labuda i s odobravanjem se nasmiješi. - Drago mi je da razumiješ situaciju. - O, razumijem - reče Sophy, pokušavajući kontroli-rati svoje disanje. - Govoriš mi da si konačno odlučio zatražiti svoja bračna prava. Slegnuo je ramenima, prilično hladnokrvno. - Čini mi se da bi to bilo u tvojem interesu. Radi tvoje dobrobiti, došao sam do zaključka da bi bilo najbolje situaciju dovesti u normalno stanje. Sophyni su se prsti stegnuli oko naslona stolice. -Juliane, jasno sam ti stavila do znanja da ti želim biti prava žena, ali moram te zamoliti za jednu uslugu prije nego pođemo dalje. Njegove su zelene oči svjetlucale, pokazujući da nije tako smiren kako se prikazuje. - O kakvoj je usluzi riječ, draga moja? - Voljela bih da prestaneš objašnjavati svoju logiku po pitanju onoga što kaniš učiniti. Tvoja uvjeravanja da je sve to za moju dobrobit na mene imaju isti učinak kakav je moj poseban biljni čaj imao na tebe u Eslington Parku. Julian je zurio u nju, na trenutak ostavši bez riječi. Zatim je zaprepastio Sophy prasnuvši u smijeh. - Prijeti opasnost da ćeš zaspati, je li? - Pokrenuo se tako naglo da ju je iznenadio, podigavši je u naručje i dugim koracima krenuvši prema krevetu. - To doista ne smijem dopustiti. Gospođo, prisežem da ću dati sve od sebe kako bih zaokupio tvoju punu pozornost. Sophy mu se drhtavo nasmiješila dok se držala za njegova široka ramena. Tijelom joj je prostrujao veličanstven osjećaj uzbuđenja. - Vjeruj mi, milorde, sad imaš moju punu pozornost. - Baš tako i treba biti, jer je sva moja koncentracija sad usmjerena na tebe. Nježno ju je spustio na krevet, usput joj skidajući kućnu haljinu. Njegov je senzualni smiješak bio pun muškog iščekivanja. Kad je skinuo svoj kućni ogrtač, razotkrivajući čvrsto, vitko tijelo, Sophy više uopće nije sumnjala da to čini jer osjeća istinsku žudnju. Julian je bio spolno uzbuđen, napet i težak od potrebe. Dugi je trenutak zurila u njega, a njome je prostrujao posljednji, nelagodni val nesigurnosti, premda je osjećala da njezino tijelo počinje reagirati. - Plašim li te, Sophy? - Julian se spustio na krevet kraj nje i zagrlio je. Njegove su joj krupne ruke milovale bokove, dodirujući njezine obline kroz tkaninu spava-ćice. - Ne želim te 61

prestrašiti. - Naravno da me ne plašiš. Već sam ti mnogo puta rekla da nisam nikakvo dijete tek izišlo iz škole. -Lagano je zadrhtala dok joj je njegov dlan počivao na boku. - Ah, da, neprestano zaboravljam da je moja žena odgojena na selu i dobro poznaje pitanja uzgoja i reprodukcije. - Poljubio joj je vrat i opet se nasmiješio kad je osjetio njezin drhtaj. Shvaćam da nemam razloga bojati se da ću slučajno uvrijediti tvoju delikatnu senzi-bilnosl. -Mislim da me zadirkuješ, Juliane. -Mislim da si u pravu. - Spustio ju je na leđa. Njegovi su prsti našli vrpce spavaćice, te ih je počeo polako razvezivati. Nije skidao pogleda s njezina lica kad joj je počeo milovati nage dojke. -Tako si mekana i ženstvena, malena. Sophy je bila opčinjena Julianovim pogledom. Fascinirano je gledala kako se senzualni smijeh u njegovim očima brzo pretvara u žudnju. Podigla je ruku i dotaknula mu obraz, iznenadivši se nad njegovom reakcijom na nježno, nesigurno milovanje. Promuklo je zastenjao i sagnuo glavu dok ustima nije pokrio njezina. Poljubac je bio vruć, gladan i zahtjevan, posve razotkrivajući dubine Julianova uzbuđenja. Zubima je uhvatio njezinu donju usnu i oprezno zagrizao. Kad je Sophy tiho zastenjala, intimno joj je zavu-kao jezik u usta i istodobno prešao palcem preko jedne ružičaste bradavice. Sophy je silovito reagirala na njegov dodir, pokrivši njegovu ruku svojom dok joj je milovao dojku. Osjećala je kako se njezino tijelo budi, svjesna da naglo gubi kon-trolu nad sobom. Ovoga je puta u redu, govorila je sebi dok je neki slabašan glasić u njoj upozoravao. Julian možda nije zaljubljen u nju, ali je ipak njezin muž. Prisegnuo je da će je štititi i skrbiti se za nju, a ona je vjerovala da će poštivati svoj dio bračnih zavjeta. Zauzvrat ona će mu biti dobra, prava žena. Nije on kriv da je ona zaljubljena u njega. Nije on kriv da je rizik što ga je ona večeras preuzela na sebe daleko veći od njegovog rizika. - Sophy, Sophy, prepusti se. Predaj mi se. Tako si slatka. Tako mekana. - Julian je prekinuo poljubac i skinuo joj spavaćicu. Nemarno ju je bacio na pod kraj kreveta dok je njegov pogled prelazio preko Sophyna tijela. Položio je ruku na njezinu nagu nogu i polako je milovao prema boku. Kad je zadrhtala, sagnuo se i umiru-juće je poljubio. Umirivanje se trenutno pretvorilo u zahtjevnu žudnju kad mu je Sophy zavukla prste u kosu i čvrsto se priljubila uz njega. Njezine su se noge nemirno pomicale dok ih nije umirio svojom. Time je osigurao bolji pristup dijelovima njezina tijela, te je odmah počeo istraživati svilenkastu kožu s unutrašnje strane njezina bedra. Sophy je okretala glavu s jedne na drugu stranu na jastuku. Čula je vlastiti tihi uzdah uzbuđenja dok je osjećala kako se Julianovi prsti u malenim krugovima kreću po njezinoj koži. Dodir njegovih velikih ruku bio je tako ugodan na njezinu tijelu, snažan i siguran i vješt. Osjećala se sigurnom i voljenom. - Juliane, Juliane, osjećam se tako neobično. - Znam, dušo. Tvoje tijelo to ne krije. Drago mi je. Želim da se tako osjećaš. - Pomaknuo se uz nju, dopuštajući joj da osjeti oblik njegove muškosti uza svoje bedro. Lecnula se osjetivši njegovu snagu, ali se nije opirala kad je uhvatio njezine prste i poveo ih do svojeg izbočenog uda. Najprije ga je dotaknula s oklijevanjem, upoznavajući njegovu veličinu i oblik. - Vidiš li koliko te želim, Sophy? - Julian je govorio hrapavim glasom. - Ali dajem ti riječ da te neću uzeti sve dok i ti mene ne budeš tako željela. - Kako ćeš znati kad će to biti? - pitala je, promatrajući ga kroz napola spuštene trepavice. Ovlaš se osmjehnuo i dlanom pokrio mekani brežuljak između njezinih nogu. - Reći ćeš mi na svoj način. Osjećala je sve jaču toplinu između svojih bedara i još se jednom nestrpljivo pomaknula, tražeći još intimniji dodir. - Mislim da je stigao taj trenutak - šapnula je. 62

Polako je uvukao jedan prst u njezinu mekoću. Sophy se naglo ukočila, a zatim je osjetila vlagu između svojih nogu. - Uskoro - obeća Julian s istinskim zadovoljstvom u glasu. Usnama je prešao preko njezinih dojki. – Veoma brzo. - Opet je uvukao prst, ali ga nije sasvim izvukao. Sophy se s oklijevanjem pomaknula prema njegovom prstu, a njezino se tijelo instinktivno stegnulo oko njega, kao da ga želi ponovno dublje uvući. Julian joj je udovoljio uz tihi uzvik ohrabrenja i žudnje,- Tako si uska i topla - promrmljao je prije nego ju je ponovno poljubio. - I želiš me. Doista me želiš, zar ne, dušo? - Njegov je jezik kliznuo između njezinih usana, oponašajući provokativne kretnje prsta. Sophy je dahnula i zgrabila ga za ramena, privukavši ga bliže. Kad je palcem počeo milovati maleno, izrazito osjctljivo mjesto skriveno u tamnom gnijezdu, nesvjesno mu je noktima zagrebla po leđima. - Juliane. - Da. O, Bože, da. Promijenio je položaj, smjestivši jedno mišićavo bedro između njezinih nogu kako bi napravio prostor za sebe. Sophy je otvorila oči kad je osjetila kako se spušta na nju. Bio je težak, veoma težak. Osjećala se ugodno stiješnjenom između njega i kreveta. Kad je pogledala njegovo napeto lice, preplavio ju je ushit kakav nikad ranije nije osjetila. - Podigni koljena, dušo - reče joj. - Tako je, draga. Otvori se za mene. Reci mi da me želiš. - Želim te. O, Juliane, tako te silno želim. - Osjećala se otvorenom i ranjivom, ali neobično sigurnom. Ovo je Julian, a on je nikad ne bi ozlijedio. Počeo se gurati u njezinu mekoću, vlažeći se tekućim medom sto je potekao iz njezine nutrine. Instinktivno je počela spuštati noge i stezati ih. - Ne, draga. Ovako će biti lakše. Sad mi moraš vjero vati. Veoma ću polako ući u tebe. Poći ću samo tako daleko i tako brzo kako ti želiš. Možeš me u svakom trenutku zaustaviti. Osjećala je ukočenu napetost njegova tijela, a dlanovi su joj skliznuli po njegovim oznojenim leđima. Laže, radosno je pomislila. Ili to ili se očajnički pokušava uvjeriti da doista posjeduje dovoljno snage volje da se zaustavi ako ona to zatraži. U svakom slučaju, osjećala je da je on jednako blizu gubitka kontrole nad sobom kao i ona. Od te se spoznaje osjetila prekrasno ženstveno i moćno. Bilo je dobro znati da svojeg snažnog, samosvjesnog muža može dovesti u ovakvo stanje. Barem su u ovome ravnopravni. - Nemoj se brinuti, Juliane. Sad te ne bih zaustavila baš kao što ne bih pokušala spriječiti sunce da iziđe -bez daha mu je obećala. - Veoma mi je drago da to čujem. Pogledaj me, Sophy. Želim vidjeti tvoje oči kad te učinim svojom ženom u pravom smislu te riječi. Opet je otvorila oči, a zatim je naglo udahnula kad je osjetila kako počinje ulaziti u nju. Ponovno je zarila nokte u njegova leđa, - U redu je, malena. - Znoj je oblikovao kapljice na njegovu čelu dok je polako napredovao. Prvi put neminovno mora biti malo neugodno, ali nakon toga imat ćemo slobodnu plovidbu. - Ne vidim sebe kao plovilo na pučini, Juliane -uspjela je izustiti dok se čudila nevjerojatno tijesnom, napetom osjećaju punine što ga je stvarao u njoj. Njezini su se nokti zabili dublje. Mislim da smo oboje na pučini - procijedio je dok se mučio ne bi li usporio prodiranje. - Drži me, Sophy. Znala je da je tanka nit njegove samokontrole upravo puknula. Još dok je uživala u toj spoznaji, on je zastenjao i uronio duboko u nju. - Juliane. - Zaprepaštena naglom, vatrenom invazijom. Sophy je kriknula i gurala njegova ramena, kao da bi ga mogla odvojiti od sebe. - U redu je, ljubavi. Prisežem da će biti u redu. Nemoj se boriti protiv mene, Sophy. Uskoro će sve biti gotovo. Pokušaj se opustiti. - Julian joj je ljubio obraz i vrat dok je mirovao u njezinu tijesnom kanalu. 63

- Daj nam malo vremena, slatka moja. - Hoćeš li s vremenom postati manji? - pitala je, pomalo kiselo. Zastenjao je i dlanovima obujmio njezino obeshrabreno lice. Promatrao ju je blistavim očima. - Vrijeme će ti pomoći da se privikneš na mene. Naučit ćeš uživati u ovome, Sophy. Znam da hoćeš. Tako se divno osjećam u tebi i znam da si veoma strastvena. Ne smiješ biti tako nestrpljiva. - Lako je to tebi govoriti, milorde. Pretpostavljam da si dobio ono što si želio iz svega toga. - Gotovo sve što sam želio - složio se uz nježan osmijeh. - Ali to neće biti savršeno za mene sve dok i za tebe ne bude savršeno. Osjećaš li se malo bolje? Oprezno je razmislila o pitanju. - Da - na koncu je priznala. - Dobro. - Nježno ju je poljubio, a zatim se počeo polako micati u njoj. Činio je duge, spore pokrete, te se oprezno pomicao naprijed-nazad u uskom prolazu. Sophy se ugrizla za usnu i tjeskobno čekala hoće li pokreti pogoršati situaciju. Ali nisu. Zapravo, više se nije osjećala tako nelagodno, shvatila je. Vraćao se dio ranijeg uzbuđenja, premda polako. Njezino se tijelo postupno prilagodilo osjećaju punine. Baš se približavala trenutku kad bi iskreno mogla reći da vjeruje kako bi mogla naučiti uživati u neobičnim osjetima kad se Julian počeo sve brže micati. - Juliane, čekaj, željela bih da se sporije pomičeš -žurno je rekla kad je osjetila da se posve prepustio sili koja ga tjera. - Žao mi je, Sophy. Pokušao sam. Ali više ne mogu čekati - stisnuo je zube, a zatim je prigušeno kriknuo i izvio svoje bokove, uronivši do kraja. Zatim je Sophy osjetila kako se u nju izlijeva vruća, gusta tekućina. Slušajući drevni instinkt, obavila ga je rukama i nogama, čvrsto ga stisnuvši uza se. On je moj, mislila je ushićeno i s čuđenjem. U ovom trenutku i za sva vremena, on je moj. - Drži me - Julian je govorio hrapavim glasom. -Drži me čvrsto, Sophy. - Njegovo se tijelo polako opustilo, te se srušio, težak i vlažan od znoja, na njezino tijelo. Sophy je dugo nepomično ležala, odsutnim pokretom milujući Julianova oznojena leđa dok je zurila u baldahin nad krevetom. Nije mogla reći da joj se posebno svidio sam završni čin, ali je svakako uživala u milovanju prije toga. Također joj je veoma godio topli zagrljaj nakon čina. Osjećala je da se Julian nikad ne bi do te mjere razotkrio pred njom, u bilo kojoj drugoj situaciji s njom. Samo je to dovoljan razlog za podnošenje čina vođenja ljubavi. Julian se nevoljko pomaknuo i oslonio se na laktove. Nasmiješio se s izrazom lijenog zadovoljstva, a tiho se nasmijao kad mu je ona uzvratila smiješak. Sagnuo je glavu i lagano joj poljubio vršak nosa. Osjećam se poput pastuha po završetku duge utrke. Možda sam pobijedio, ali sad sam iscrpljen i slab. Moraš mi dati nekoliko minuta da se oporavim. Idući će put biti bolje za tebe, dušo. - Nježnim joj je pokretom zagla-dio kosu s čela. -Nekoliko minuta - iznenađeno je uzviknula. -Govoriš kao da ćemo ovo noćas učiniti još nekoliko puta. - Nekako vjerujem da hoćemo - reče Julian s očitim iščekivanjem. Svoj je topli dlan posesivno raširio na nje-zinu trbuhu. - Prisilila si me da dugo čekam na tebe, draga moja, te kanim nadoknaditi sve one uludo potra-ćene noći. Sophy je osjećala ranjavost među svojim nogama te ju jc obuzela panika. - Oprosti mi - žurno reče - silno ti želim biti dobra žena, ali ne vjerujem da ću se oporaviti lako brzo kako ti misliš za sebe. Hoće li ti jako smetati ako to ne ponovimo baš odmah? Odmah se zabrinuto namrštio. - Sophy, jesam li te jako ozlijedio? - Ne, ne. Samo što ne osjećam nikakvu želju tako brzo ponoviti sve to. Neki su dijelovi bili... bili su sasvim ugodni, uvjeravam te, ali ako nemaš ništa protiv, milorde, ja bih radije čekala drugu noć. 64

Lecnuo se. - Žao mi je, dušo. Sve je to moja krivnja. Namjeravao sam to učiniti mnogo sporije. - Okrenuo se na bok, a zatim je ustao s kreveta. - Kamo ideš? - Brzo ću se vratiti - obećao je. Gledala je kako odlazi do toaletnog ormarića gdje je ulio vodu iz vrča u lavor. Zatim je uzeo ručnik i namo-čio ga. Dok se vraćao prema krevetu, Sophy je shvatila što kani učiniti. Brzo je sjela i povukla plahtu do brade. -Ne, Juliane, molim te, mogu to i sama učiniti. - Moraš dopustiti meni, Sophy. To je još jedna od privilegija muža. - Sjeo je na rub kreveta i nježno, ali odlučno izvukao plahtu iz njezinih ruku. - Legni, dušo, i dopusti da ti olakšam. - Iskreno, Juliane, više bih voljela da ne... Ali nije ga uspjela zaustaviti. Nježno ju je prisilio da legne na leda. Sophy je progunđala tihu kletvu, a Julian se na to nasmijao. - Nema razloga da sad postaneš sramežljiva, ljubavi moja. Doista je prekasno za to. Već sam iskusio tvoju slatku strast, sjećaš se? Prije nekoliko minuta bila si topla, vlažna i spremna. Dopustila si mi da te diram po cijelom tijelu. - Završio je s pranjem i odbacio umrljani ručnik. - Juliane, ja... moram te nešto pitati - rekla je Sophy dok je žurno namještala plahtu kako bi donekle spasila svoju čednost. - Sto bi željela znati? - Prišao je krevetu i mirno se smjestio kraj nje. - Rekao si mi da postoje načini na koje se može spriječiti da ovakve stvari dovedu do rođenja djeteta. Jesi li koji od tih načina večeras primijenio? Uslijedila je kratka, tjeskobna tišina. Julian se naslonio na jastuke i prekrižio ruke iza glave. - Ne - na koncu kratko reče. - Nisam. - Oh. - Pokušala je prikriti tjeskobu što ju je obuzela kad je to čula. - Znala si što želim kad si pristala biti mojom ženom u pravom smislu te riječi, Sophy. - Nasljednika i nikakvih problema. - Možda je iluzija intimnosti od prije nekoliko minuta bila samo to, žalosno je pomislila, iluzija. Ne može se zanijekati da ju je Julian silno želio kad je večeras došao k njoj, ali bilo bi bolje da ne zaboravi kako je njegov primarni cilj dobiti nasljednika. Opet je zavladala tišina. Tada Julian tiho upita: - Zar bi bilo tako strašno da mi rodiš sina, Sophy? - Što će biti ako ti rodim kćer, milorde? - mirno je pitala, izbjegavajući odgovor na njegovo pitanje. Neočekivano se nasmiješio. - Bio bih sasvim zadovoljan s kćeri, osobito ako bi bila na majku. Sophy se pitala kako bi trebala shvatiti kompliment, a potom je zaključila da se time neće opterećivati. - Ali tebi treba sin za Ravenwood. Onda ćemo jednostavno morati i dalje pokušavati dok ga ne dobijemo, zar ne? - reče Julian. Ispružio je ruku i privukao je uza se tako da joj je glava počivala u udubini njegova ramena. Ali mislim da nam neće biti previše teško napraviti sina. Sinclairi uvijek dobi-vaju sinove, a ti si snažna i zdrava. Ali nisi odgovorila na moje pitanje, Sophy. Bi li ti jako smetalo ako bi se pokazalo da si večeras zatrudnjela? -To je veoma brzo - s oklijevanjem je rekla. - Oboje još moramo mnogo toga naučiti jedno o drugome. Bilo bi mudrije malo pričekati. - Dok ne naučiš voljeti me, dodala je u sebi. - Ne vidim nikakva smisla čekati. Dijete bi bilo dobro ta tebe, Sophy. - Zašto? Jer bih postala više svjesna svojih dužnosti i odgovornosti kao tvoja žena? - odbrusila je. - Uvjeravam te, već sam ih posve svjesna. Julian uzdahne. - Samo sam želio reći kako vjerujem da ćeš biti dobra majka. Također mislim da bi zbog dje-teta bila zadovoljnija u svojoj ulozi žene. Sophy je zastenjala, ljuteći se na sebe jer je uništila ugođaj nježnosti i intimnosti što ga je Julian ponudio nakon vođenja ljubavi. Pokušala je humorom vratiti taj trenutak. Okrenuvši se 65

na bok, vragolasto mu se nasmiješila. - Reci mi, Juliane, jesu li svi muževi tako arogantno sigurni da znaju što je najbolje za njihove žene? - Sophy, povrijedila si me. - Iskrivio je lice u grimasu, nastojeći se doimati istodobno nedužnim i uvrijeđenim. Ali u očima mu se pojavio izraz olakšanja i nagovještaj smijeha. Doista me smatraš arogantnim, zar ne? - Ima trenutaka kad ne mogu izbjeći taj zaključak. Njegov se pogled opet uozbiljio. - Znam da se tebi sigurno tako čini. Ali iskreno rečeno, Sophy, želim ti biti dobar muž. - Znam to - nježno je promrmljala. - Upravo zato jer to znam spremna sam tolerirati tvoje izljeve superiornosti. Vidiš kako je tvoja žena puna razumijevanja? Promatrao ju je kroz napola spuštene kapke. - Model uzorne žene. - Nikad nemoj sumnjati u to. Mogla bih držati predavanja. - Zamisao od koje bi se sledili drugi muževi iz visokoga društva. Međutim, nastojat ću imati na umu tvoje dobre namjere kad budeš imala posla s pripremanjem napitaka za uspavljivanje ili čitala onu prokletu Wollstonecraft. - Podigao je glavu i bučno poljubio Sophy, a zatim se opet spustio na snježnobijele jastuke. - Ima još nešto o čemu moramo večeras razgovarati, draga moja uzor-ženo. - O čemu to? - Zijevnula je, svjesna da joj se počinje spavati. Bilo je neobično imati ga uza se u krevetu, ali su joj se njegova snaga i toplina činile nekako umiruju-ćima. Pitala se hoće li cijelu noć ostati uz nju. - Ranije si se ljutila kad sam rekao kako mislim da bismo trebali konzumirati naš brak polako je počeo. - Samo zato jer si tvrdio da je to za moju dobrobit. Ovlaš se osmjehnuo. - Da, shvaćam zašto misliš da sam sklon aroganciji i superiornom ponašanju. No kako bilo da bilo, svakako je vrijeme da shvatiš pravu opasnost koja ti prijeti ako očijukaš s Waycottom i njemu sličnima. Sophyno pospano dobro raspoloženje u trenu je nestalo. Podigla se i oslonila na lakat, te ljutito pogledala Juliana. - Nisam očijukala s vikontom. - Da, Sophy, jesi. Priznajem da to možda nisi shvaćala, ali uvjeravam te, on te je gledao kao da si pita od ogrozda pokrivena vrhnjem. Svaki put kad si mu se nasmiješila, on se oblizivao. - Juliane, pretjeruješ! Opet ju je povukao na svoje rame. - Ne, Sophy, ne pretjerujem. A Waycott nije jedini koji je večeras slinio oko tebe. Moraš biti veoma oprezna u blizini takvih ljudi. Povrh svega, ne smiješ ih ohrabrivati, čak ni nesvjesno. - Zašto se Waycotta posebno bojiš? - Ne bojim ga se. No prihvaćam činjenicu da je on Opasan za žene i ne želim da se moja žena poigrava s takvom opasnošću. U trenu bi te zaveo, kad bi to smatrao mogućim. - Zašto mene? Večeras je na balu lady Yelverton bilo daleko ljepših žena od mene. - Kad bi mu se ukazala prilika, izabrao bi tebe između svih njih jer si moja žena. - Ali zašto? - Gaji duboku i trajnu mržnju prema meni, Sophy. Nikad to nemoj smetnuti s uma. Odjednom se sve našlo na svojemu mjestu. - Je li Waycott bio jedan od Elizabethinih ljubavnika? - pitala je bez razmišljanja. Julian je stegnuo čeljust, a na licu mu se opet pojavio onaj mračan, nepristupačan izraz zbog kojega su ga i zvali đavlom. - Rekao sam ti da ni s kim ne razgovaram o svojoj prvoj ženi. Čak ni s tobom, Sophy. Počela se izvlačiti iz njegova zagrljaja. - Oprosti mi, Juliane. Zaboravila sam se. - Da, jesi. - Čvršće ju je stisnuo kad je osjetio da se pokušava odmaknuti. Ignorirao je njezina nastojanja. - No budući da si ti model uzorne žene, siguran sam da se to više neće dogoditi, je li? Sophy je prestala s pokušajima da se izvuče iz njegova zagrljaja. Pozorno ga je promatrala. 66

Zar me opet zadirkuješ, Juliane? - Ne, gospođo, uvjeravam te, posve sam ozbiljan. -No smiješio se onim sporim, lijenim osmijehom zadovoljstva što ga je vidjela na njegovu licu nakon ljubavnog čina. - Okreni glavu, dušo. Želim nešto vidjeti. -Palcem joj je pomaknuo bradu dok joj lice nije namjestio tako da može proučavati njezine oči na svjetlosti svijeća. Tada je polako odmahnuo glavom. Baš kako sam se bojao. - Što nije u redu? - tjeskobno je pitala. - Govorio sam sebi da ćeš izgubiti barem dio te bistrooke nedužnosti nakon što budemo vodili ljubav, ali pogriješio sam. Tvoje su oči bistre i nedužne kao i prije ljubavnog čina. Bit će veoma teško zaštititi te. od grabežljivaca u društvu, draga moja. Vidim da imam samo jednu mogućnost. - Koja je to mogućnost, milorde? - čedno upita Sophy. - Morat ću više vremena provoditi s tobom. - Julian zijevne. - Odsad nadalje moraš mi davati popis svojih večernjih obveza. Pratit ću te kad god to bude moguće. - Doista, milorde? Voliš li operu? - Mrzim operu. Sophy se nasmiješila. - To je doista šteta. Tvoja teta, njezina prijateljica Harriette i ja sutra uvečer idemo u Kraljevsko kazalište. Hoćeš li nam se pridružiti? - Čovjek čini ono što se mora - plemenito će Julian.

67

8 Kako li će nas Fanny i Harry naći u ovoj gužvi, za ime svijeta? - Sophy je zabrinuto promatrala mnoštvo kočija koje su bile natisnute u Haymarketu blizu Kraljevskog kazališta. Večeras se ovdje sigurno nalazi više od tisuću ljudi. - Prije bih rekao tri tisuće. - Julian ju je čvrsto uhva-tio za ruku i poveo u moderno kazalište. Ali ne zabrinjavaj se zbog Fanny i Harry. Naći će nas bez problema. Kako znaš? - Loža što je koriste pripada meni - objasnio je Julian dok su se probijali kroz blistavo mnoštvo. - O, shvaćam. Baš zgodno. - Fanny je uvijek tako mislila. Nije morala kupovati svoju, pa je uštedjela. Sophy ga je pogledala. - Tebi ne smeta da je ona koristi, zar ne? Julian se nasmiješi. - Ne. Ona je jedna od nekolicine članova obitelji koje mogu podnijeti. Nekoliko minuta kasnije Julian ju je uveo u raskošno uredenu ložu, dobro smještenu usred pet katova sličnih privatnih loža. Sophy je sjela i fascinirano se zagledala u golemo gledalište u obliku potkove. Bilo je puno draguljima ukrašenih dama i elegantno odjevenih muškaraca. Dolje, u parteru, gizdelini i kicoši svih vrsta šetali su naokolo, prikazujući ekstreme modnih ludosti. Pogled na njihovu smiješno nevjerojatnu odjeću naveo je Sophy da shvati kako se potajno ponosi Julianovim ukusom za neupadljive, konzervativno krojene odjevne predmete. Međutim, uskoro je postalo očito da se pravi spektakl neće događati u parteru ili na pozornici, već u otmjenim ložama. - To je poput gledanja pet katova minijaturnih pozornica - nasmijano je uzviknula Sophy. Svi su odjeveni kao da su na izložbi i marljivo proučavaju sve ostale kako bi vidjeli tko nosi kakav nakit i tko koga posjećuje po ložama. Ne shvaćam zašto operu smatraš dosadnom, Juliane, kad se u publici toliko toga događa. Julian se naslonio u baršunom presvučenoj stolici i uzdigao obrvu dok je promatrao auditorij. - Imaš pravo, draga moja. Doista se više toga događa ovdje gore nego dolje, na pozornici. Dugi je trenutak bez riječi proučavao nizove loža. Sophy je slijedila njegov pogled i vidjela da je načas zastao na jednoj loži gdje je glavnu riječ vodila predivno odjevena žena okružena nekolicinom obožavatelja. Sophy ju je trenutak promatrala, odjednom obuzeta radoznalošću po pitanju privlačne plavuše koja je u središtu takve pozornosti. - Tko je ta žena, Juliane? - Koja žena? - odsutno je pitao dok je pogledom nastavio prelaziti po drugim ložama. - Ona u trećem redu odjevena u zelenu haljinu. Zacijelo je veoma popularna. Čini se da je okružena muškarcima. U njezinoj loži ne vidim niti jednu drugu ženu. - Ah, ta žena - Julian načas pogleda natrag onamo. -Ne moraš se njome opterećivati, Sophy. Malo je vjerojatno da ćeš je upoznati u društvu. - Čovjek nikad ne zna, zar ne? - Uovom slučaju, posve sam siguran. - Juliane, ne mogu podnijeti zagonetku. Tko je ona? Julian uzdahne. - Jedna od modernih kurtizana -objasnio je tonom koji je govorio da mu je tema veoma dosadna. - Večeras ih ima mnogo. Lože su njihovi izlozi, da tako kažem. Sophy je raširila oči. - Prave dame iz polusvijeta? Imaju lože ovdje, u Kraljevskom kazalištu? - Kao što sam rekao, lože su izvrsni izlozi za njihovu, ovaj, robu. Sophy se zapanjila. - Ali zacijelo treba dati cijelo bogatstvo za najam lože tijekom sezone. - Ne baš, ali sigurno nije jeftino - priznao je. - Vje-rujem da te dame to smatraju poslovnom investicijom. Sophy se napeto nagnula naprijed. - Pokaži mi još neku od tih dama, Juliane. Doista, čovjek ih ne može razlikovati od kreposnih dama samo po izgledu, zar ne? 68

Julian ju je pogledao, a u očima mu se vidjelo da ga to zabavlja. - Zanimljivo zapažanje, Sophy. U mnogim je slučajevima točno, bojim se. No ima nekoliko izuzetaka. Neke žene zrače krepošću, a to se vidi bez obzira na odjeću. Sophy je bila previše zauzeta proučavanjem loža da bi opazila napet način na koji ju je promatrao. - Koji su izuzeci? Pokaži mi jednu ili dvije, hoćeš li? Doista bih željela vidjeti mogu li na prvi pogled razlikovati ženu iz polusvijeta od vojvotkinje. - Nije važno, Sophy. Za jednu sam večer dovoljno udovoljavao tvojoj znatiželji. Mislim da je vrijeme za promjenu teme. - Juliane, jesi li ikad primijetio kako uvijek mijenjaš temu baš u trenutku kad razgovor postaje posebno zanimljiv? - Zar? Kako nepristojno s moje strane. - Mislim da ti uopće nije žao zbog tvojeg ponašanja. O, gledaj, ondje su Anne Silverthorne i njezina baka. -Sophy je lepezom mahnula prijateljici, a ona joj je odmah nasmijano odgovorila iz obližnje lože. - Možemo li je posjetiti u njezinoj loži, Juliane? - Između činova, možda. - To će biti zabavno. Anne večeras ljupko izgleda, zar ne? Ta žuta haljina izvrsno se slaže s njezinom crvenom kosom. - Neki bi rekli da je haljina malo previše dekoltirana za mladu ženu koja nije udana - reče Julian, nakratko kritički pogledavši Anneinu haljinu. - Bude li Anne čekala da se uda kako bi nosila modernu haljinu, čekat će zauvijek. Rekla mi je da se nikad neće udati. Ima veoma loše mišljenje o pripadnicima muškog roda, a brak je uopće ne privlači. Julian iskrivi usta. - Pretpostavljam da si gospođicu Silverthorne upoznala na susretima srijedom kod moje tete? - Da, zapravo jesam. - Sudeći prema onome što si mi upravo ispričala, uopće nisam siguran da je ona prikladno društvo za tebe, draga moja. - Vjerojatno si posve u pravu - vedro će Sophy. -Anne ima poguban utjecaj. No bojim se da je šteta već počinjena. Postale smo bliske prijateljice, shvaćaš, a čovjek ne može odbaciti prijatelje, zar ne? - Sophy... - Sigurna sam da ti nikad ne bi okrenuo leđa svojim prijateljima. To ne bi bilo časno. Julian ju je oprezno pogledao. - Dakle, Sophy... - Nemoj se zabrinjavati, Juliane. Anne nije moja jedina prijateljica. Jane Morland je još jedna moja novostečena prijateljica, a nema sumnje da bi odobrio takvo prijateljstvo. Ona je veoma ozbiljna. Uvijek je glas razuma i suzdržljivosti. - Laknulo mi je kad to čujem - reče Julian. - Ali, Sophy, moram ti savjetovati da budeš jednako oprezna kad biraš svoje prijateljice kao i kad biraš prijatelje. - Juliane, kad bih bila tako oprezna u sklapanju prijateljstava kako ti izgleda želiš, vodila bih doista veoma samotan život. Ili to, ili bih se smrtno dosađivala uz neka jadna stvorenja. - Nekako ne mogu zamisliti takvu situaciju. - Ni ja. - Sophy se osvrnula naokolo, tražeći nešto čime će skrenuti razgovor s te teme. Moram reći, Funny i Harry doista veoma kasne. Nadam se da je sve u redu. - Sada ti mijenjaš temu. - Od tebe sam naučila tehniku. - Sophy je kanila nastaviti u istom smislu, kad je postala svjesna da upadljiva plavokosa kurtizana u zelenoj haljini gleda ravno u nju Sophy je trenutak jednostavno gledala u nju, zaintri-girana otvorenim zurenjem nepoznate žene. Opet je zaustila da će Juliana pitati njezino ime, ali iznenadno glasno komešanje na galeriji najavilo je početak opere. Sophy je zaboravila na ženu u zelenoj haljini i okrenula se pozornici. 69

Zavjesa iza Sophy razmaknula se usred prvog čina pa se osvrnula, očekujući da će vidjeti Fanny i Harry kako Ulaze u ložu, ali posjetitelj je bio Miles Thurgood. Julian mu je ležernim pokretom ponudio stolicu. Sophy mu se nasmiješila. - Čini mi se da je Catalani večeras u dobroj formi, nije li? - Miles se nagnuo naprijed i promrmljao u Sophyno uho. - Čuo sam da je imala strastvenu svađu sa svojim najnovijim ljubavnikom malo prije izlaska na pozornicu. Priča se da mu je na glavu izlila sadržaj noćne posude. Siroti momak mora glumiti u sljedećem činu. Čovjek se nada da će se uspjeti na vrijeme očistiti. Sophy se tiho nasmijala, ignorirajući Julianov prijekorni pogled. - Kako ste to čuli? - šapnula je Milesu. - Njezine su scene iza pozornice legendarne - nasmiješeno je objasnio Miles. - Nema potrebe da mojoj ženi pričaš takve priče -naglašeno će Julian. - Nađi neku drugu temu za razgovor ako želiš ostati u ovoj loži. - Ne obraćajte pozornost na njega - Sophy će prijekornim glasom. - Julian je pretjerano uštogljen po nekim pitanjima. - Zar je to točno, Juliane? - nedužno uzvikne Miles. - Znaš li, sad kad je tvoja grofica to primijetila, bojim se da bi mogla imati pravo. U posljednje sam te vrijeme i ja počeo smatrati pomalo uštogljenim. To je zacijelo učinak braka. - Nema sumnje - hladno će Julian. - Catalani nije jedina koja večeras stvara tračeve -vedro nastavi Miles. - Čuo sam da je još nekoliko pripadnika visokog društva primilo pisamca od Grand Featherstone. Toj ženi treba odati priznanje. Ima drskosti večeras ovdje sjediti, okružena svojim žrtvama. Sophy se odmah okrenula k njemu. - Charlotte Featherstone je ovdje večeras? Gdje? - Sad je dosta, Thurgood - odlučno će Julian. No Miles je glavom pokazao prema loži u kojoj je sjedila moderno odjevena plavuša koja je prije nekoliko trenutaka zurila u Sophy. - Eno je ondje. - Dama u zelenoj haljini? - Sophy je virila preko zamračenoga gledališta, nastojeći vidjeti ozloglašenu kurtizanu. - Prokletstvo, Thurgood, rekao sam da je dosta - prasne Julian. - Oprosti, Ravenwood. Nisam kanio reći nešto nedo-lično. Ali svi znaju tko je gospođica Featherstone. To nije nekakva tajna. Julian ga je gledao mračnim očima. - Sophy, želiš li popiti limunadu? - Da, Juliane, doista bi mi prijala. - Izvrsno. Siguran sam da će ti Miles rado donijeti čašu, nije li tako, Thurgood? Miles skoči na noge i otmjeno se nakloni pred Sophy. - Bit će mi čast, lady Ravenwood. Brzo ću se vratiti. -Okrenuo se prema zastorima u stražnjem dijelu lože, a tada je kratko zastao. Oprostite, lady Ravenwood -reče uz širok osmijeh - ali čini se da će pero u vašoj kosi uskoro pasti. Smijem li ga namjestiti? - O, zaboga. - Sophy podigne ruku kako bi drsko pero gurnula dublje u svoju kosu baš kad se Miles s nadom nagnuo naprijed. - Pođi po limunadu, Thurgood - naredi Julian i sam posegne za perom. - Savršeno sam sposoban pobrinuti i Sophynu odjeću. - Brzo je gurnuo pero u njezine uvojke, a Miles je pobjegao iz lože. - Doista, Juliane, nisi ga morao istjerati odavde samo zato jer mi je pokazao Charlotte Featherstone. - Sophy je prijekorno pogledala muža. - Ionako me veoma zanima ta žena. - Ne mogu zamisliti zašto. - Pa, zato jer sam čitala njezine memoare - objasni Sophy i ponovno se nagne naprijed ne bi li bolje vidjela damu u zelenom. - Što si čitala? - Julianov je glas zvučio kao da se guši. - Proučavamo memoare gospođice Featherstone na susretima srijedom poslijepodne kod Fanny i Harry. Facinantno štivo, moram priznati. Tako jedinstven pogled na društvo. Jedva 70

čekamo sljedeći nastavak. - Prokletstvo, Sophy, da sam imao pojma da će te Fanny izlagati takvom smeću, nikad ti ne bih dopustio da je srijedom posjećuješ. Sto, dovraga, znače te besmislice? Ondje navodno proučavate književnost i filozofiju, a ne tračeve što ih piše neka bludnica. - Smiri se, Juliane, ja sam udana žena od dvadeset tri godine, a ne neka šesnaestogodišnja školarka. - Nasmiješila mu se. - Ranije sam imala pravo. Katkad si doista pretjerano uskogrudan po nekim pitanjima. Stisnuo je oči dok ju je Ijutito promatrao. - Uskogrudan je prilično blaga riječ za ono što osjećam po toj temi, Sophy. Zabranjujem ti da čitaš nove nastavke memoara. Jesi li me razumjela? Njezino se dobro raspoloženje počelo kvariti. Ni u snu nije željela uništiti večer prepirkom, ali je osjećala da mora zauzeti čvrst stav. Sinoć se predala po pitanju jednog od najvažnijih uvjeta predbračne nagodbe. Ne pada joj na pamet predati se i kad je riječ o drugom uvjetu. - Juliane - blago reče - moram te podsjetiti da smo prije sklapanja braka razgovarali o pitanju moje slobode čitanja onoga što sama izaberem. - Nemoj mi bacati u lice tu budalastu nagodbu, Sophy. To nema nikakve veze s memoarima gospođice Featherstone. - To nije bila budalasta nagodba i ima veoma mnogo veze s tim pitanjem. Pokušavaš određivati što smijem, a što ne smijem čitati. Jasno smo se dogovorili da to nećeš činiti. - Ne želim se s tobom prepirati oko toga - kroza stisnute zube procijedi Julian. - Izvrsno. - Sophy mu uputi smiješak olakšanja. - Ni ja se ne želim s tobom prepirati oko toga, milorde. Vidiš? Po nekim se pitanjima sasvim lako možemo složiti. To sluti na dobro, ne čini ti se? - Nemoj me pogrešno shvatiti - ljutito nastavi Julian - neću s tobom raspravljati o tome. Jasno i glasno ti govorim kako ne želim da čitaš sljedeće nastavke memoara. Kao tvoj muž, to ti izričito zabranjujem. Sophy je duboko udahnula, svjesna da mu ne smije dopustiti da je ovako tiranizira. - Meni se čini da sam već učinila veoma velik kompromis kad je riječ o našoj predbračnoj nagodbi, milorde. Ne možeš od mene očekivati da učinim još jedan. To nije pošteno, a ja vjerujem da si ti u dubini duše pravedan čovjek. - Nije pošteno. - Julian se nagne naprijed i uhvati je za ruku. - Sophy, pogledaj me. Ono što se sinoć dogodilo ne može se ubrajati u kompromise. Jednostavno si shvatila da je taj dio naše predbračne nagodbe bio nerazuman i neprirodan. - Jesam li doista? Kako veoma pronicavo s moje strane. - To nije stvar za šalu, Sophy. Pogriješila si što si uopće inzistirala na tom glupom uvjetu, a na koncu te je zdrav razum natjerao da to priznaš. Ova stvar o čitanju memoara je drugo u čemu nemaš pravo. Moraš mi dopustiti da te usmjeravam po takvim pitanjima. Pogledala ga je. - Budi razuman, milorde. Ako se i u ovom slučaju predam, što ćeš sljedeće zahtijevati? Da više nemam pod kontrolom svoje nasljedstvo? - Neka vrag nosi tvoje nasljedstvo - ukočeno će on. -Ne želim tvoj novac, i ti to znaš. - Tako sad kažeš. No prije nekoliko tjedana također si govorio da ti je svejedno što ću ja čitati. Kako bih trebala znati da se uskoro nećeš predomisliti i po pitanju mojeg nasljedstva? - Sophy, ovo je smiješno. Zašto, za ime svijeta, želiš čitati memoare? - Čine mi se veoma fascinantnima, milorde. Charlotte Featherstone je doista zanimljiva žena. Samo pomisli što je sve prošla. - Prošla je mnogo muškaraca, eto što je prošla, a ja ne želim da ti čitaš pojedinosti o svim njezinim ljubavnicima. - Pazit ću da više ne spominjem tu temu, milorde, jer te to očito vrijeđa. - Pazit ćeš da više ne čitaš o toj temi - prijeteći ju je ispravio. Potom se izraz njegova lica ublažio. - Sophy, draga moja, ovo nije vrijedno svađe među nama. 71

- Svim se srcem slažem s tobom, milorde. - Od tebe tražim samo određeni stupanj razumnog opreza kad biraš materijal za čitanje. - Juliane, bez obzira koliko su poučne i fascinantne teme stočarstva i poljodjelstva, katkad doista postaju pomalo naporne. Jednostavno moram čitati o raznovrsnim temama. - Zasigurno se ne želiš spustiti na razinu tračeva kakve ćeš naći u memoarima? - Upozorila sam te onoga dana kad smo dogovarali sklapanje braka da imam žaljenja vrijedan ukus za zabavne tračeve. - Neću ti dopustiti da se time baviš. - Čini se da mnogo znaš o vrsti tračeva kakvi se pojavljuju u memoarima. Možda ih i ti čitaš? Možda bismo mogli naći neku osnovu za razgovor. - Ne, ja ih ne čitam i ne kanim ih čitati. Štoviše... Fanny ih je pozdravila s ulaza u ložu, presjekavši Juliana usred riječi. - Sophy, Juliane, dobra večer. Jeste li mislili da nećemo ni stići ovamo? - Fanny je ušla između razmaknutih zavjesa, vizija u svili brončane boje. Harriette Rattenbury bila je odmah iza nje, veličanstvena u haljini i turbanu svoje zaštitne purpurne boje. Dobra večer, svima. Tako mi je žao što kasnimo. -Harriette se vedro nasmiješila Sophy. Draga moja, večeras doista ljupko izgledaš. Ta nijansa svijetloplave doista ti dobro pristaje. Zašto si se namrštila? Zar nešto nije u redu? Sophy je na lice žurno namjestila smiješak dobrodo-šlice i izvukla ruku iz Julianova stiska. Ni slučajno, Harry. Bila sam zabrinuta za vas dvije. - O, nema razloga za zabrinutost - uvjeravala ju je Harriette, a potom je uz uzdah olakšanja sjela. - Ja sam kriva, bojim se. Moj se reumatizam probudio ranije tijekom poslijepodneva, a tada sam otkrila da mi je ponestalo mojeg specijalnog tonika. Draga je Fanny inzistirala na tome da nekoga pošalje po novi, a slijedom toga kasnile smo s odijevanjem za kazalište. Kakva je predstava? Je li Catalani u dobroj formi? - Čula sam da je malo prije prvog čina istresla sadržaj noćne posude na ljubavnikovu glavu odmah će Sophy. - Onda će vjerojatno biti izvrsna u predstavi - Fanny se tiho nasmijala. - Opće je poznato da je najbolja kad se svađa s jednim od svojih ljubavnika. To njezinu radu daje duha i pikantnosti. Julian je promatrao Sophyno naizgled smireno lice. -Zanimljivija je scena ona koja se odvija ovdje, upravo u ovoj loži, teta Fanny, a ti i Harry ste uzrok. - To je malo vjerojatno - promrmlja Fanny. - Mi nikad ne sudjelujemo u scenama, zar ne, Harry? - Nebesa, ne. Veoma nedolično. - Sad je dosta - prasne Julian. - Upravo sam saznao da na svojim susretima srijedom poslijepodne proučavate memoare gospođice Featherstone. Sto se, dovraga, dogodilo sa Shakespeareom i Aristotelom? - Oni su mrtvi - pouči ga Harriette. Fanny je ignorirala Sophyn prigušen smijeh i otmjeno mahnula rukom. - Zasigurno, Juliane, kao prilično dobro obrazovan čovjek moraš znati koliko su široki interesi inteligentne osobe. A svi u mojem klubu veoma su inteligentni. Ne smije se ograničavati beskonačna potraga za novim spoznajama. - Fanny, upozoravam te, ne želim da se Sophy izlaže takvim besmislicama. - Prekasno je - upadne mu Sophy u riječ. - Već sam izložena. Okrenuo se prema njoj i mračno je pogledao. - Onda moramo nastojati smanjiti loš utjecaj. Više nećeš čitati daljnje nastavke. Ja ti to zabranjujem. - Ustao je. - A sada, ako me ispričate, mislim da idem pogledati gdje se Miles zadržao. Brzo ću se vratiti. - Samo pođi, Juliane - promrmlja Fanny. - Bit će nam dobro i bez tebe. - Nema sumnje - hladno se složio. - Pripazi da Sophy ne ispadne iz lože u svojim pokušajima da bolje vidi Charlotte Featherstone, hoćeš li? 72

Kimnuo je, još jednom ledeno pogledao Sophy, a zatim dugim koracima izišao iz lože. Sophy je uzdahnula kad se zavjesa vratila na mjesto. - Veoma mu dobro ide posljednja riječ, zar ne? - primijeti. - Svi su muškarci dobri u tome - reče Harriette i iz perlicama ukrašene torbice izvadi kazališni dalekozor. - Tako ih često rabe, znaš. Čini se da uvijek nekamo odlaze. U školu, u rat, u svoje klubove ili k svojim ljubavnicama. Sophy načas razmisli o tome. - Rekla bih da se ovdje nije toliko radilo o odlasku koliko o bijegu. - Izvrsno zapažanje - vedro će Fanny. - Doista imaš pravo, draga moja. Ovo što smo upravo vidjele sigurno je bilo strateško povlačenje. Julian je takvu taktiku zacijelo naučio dok je služio pod Wellingtonom. Vidim da veoma brzo učiš ulogu žene. Sophy iskrivi lice u grimasu. - Iskreno se nadam da nečete obraćati pozornost na Julianove pokušaje da određuje što ćemo čitati srijedom poslijepodne. - Draga moja djevojko, ne opterećuj se takvim sitnicama - prpošno će Fanny. - Jasno da nećemo obraćati pozornost na Juliana. Muškarci su tako ograničeni u svojim idejama o tome što bi žene trebale raditi, nije li tako? - Julian je dobar čovjek, koliko muškarci to mogu biti, Sophy, ali ipak ima svoje slijepe točke - reče Harriette i podigne maleni dalekozor do očiju. - Naravno, čovjek mu doista ne može zamjeriti nakon svega što je prošao sa svojom prvom groficom. Zatim, isto tako, bojim se da je njegovo iskustvo na bojnom polju samo pojačalo njegov pretjerano ozbiljan pogled na život općenito. Julian ima snažno razvijen osjećaj dužnosti, znaš, i... aha. Eno je. Tko? - upita Sophy, a glavom su joj kolale misli o Elizabeth i učincima rata na muškarca. - Grand Featherstone. Vidim da večeras nosi zeleno. Kao i ogrlicu od dijamanata i rubina što ju je dobila od Ashforda. - Doista? Kako nevjerojatno drsko da je nosi nakon svega što je o njemu napisala u drugom nastavku memoara. Lady Ashford je sigurno pobješnjela. -Fanny je smjesta izvukla svoj kazališni dalekozor i brzo ga namjestila. - Smijem li posuditi vaš dalekozor? - Sophy upita Harriette. - Nisam se sjetila kupiti ga. - Svakako. Poći ćemo ga kupiti za tebe ovaj tjedan, Čovjek jednostavno ne može doći u kazalište bez dalekozora. - Harriette joj uputi svoj spokojni smiješak. -Ima toliko toga za vidjeti. Čovjek ne bi želio ništa pro-pustiti. - Da - složila se Sophy dok je namještala oštrinu dalekozora na upadljivu ženu u zelenom. Toliko toga za vidjeti. Imate pravo što se tiče ogrlice. Spektakularna je. Čovjek može razumjeti zašto bi se žena mogla pobuniti kad bi otkrila da njezin muž ljubavnici kupuje takve dragulje. - Osobito ako se žena mora zadovoljiti nakitom daleko lošije kvalitete - zamišljeno će Fanny, promatrajući jednostavan privjesak na Sophynu vratu. - Pitam se zašto ti Julian još nije dao Ravenwoodove smaragde? - Meni ne trebaju smaragdi. - Sophy je još uvijek promatrala ložu Charlotte Featherstone, te je vidjela kako ulazi poznati plavokosi muškarac. Odmah je prepoznala lorda Waycotta. Charlotte se okrenula i pozdravila ga gracioznim pokretom svoje ruke pune prstenja. Waycott se otmjeno sagnuo nad blistave prste. - Ako mene pitaš - Harriette reče Fanny - tvoj je nećak previše često viđao Ravenwoodove smaragde na svojoj prvoj ženi. - Hm, možda imaš pravo, Harry. Elizabeth mu je stvarala samo nevolje kad god je nosila te smaragde. Moguće je da Julian te dragulje više ne želi vidjeti niti na jednoj ženi. Prizor bi ga nesumnjivo bolno podsjetio na Elizabeth. Sophy se pitala je li to pravi razlog iz kojeg joj Julian još uvijek nije dao obiteljske dragulje Ravenwoodovih. Činilo joj se da bi mogli postojati drugi, manje laskavi razlozi. Za nošenje vrijednih dragulja, osobito dramatičnih smaragda, potrebna je žena koja se zna 73

otmjeno držati i ponašati. Možda Julian misli da njegova nova žena nije dovoljno otmjena za nošenje Ravenwoodovih dragulja. Ili je možda ne smatra dovoljno lijepom za njih. Ali sinoć, čeznutljivo je razmišljala, nakratko u intimnosti svoje spavaće sobe, zbog Juliana se osjećala veoma lijepom. Sophy se nije žalila niti je tražila objašnjenje kad ju je Julian mnogo kasnije te večeri otpratio kući, a potom objavio da će sat ili dva provesti u jednom od svojih klubova. Julian se pitao zašto se nije pobunila dok je mrzo-voljno sjedio u kočiji što se kretala mračnim ulicama, Zar je njoj svejedno kako će on provesti ostatak večeri, ili je jednostavno zahvalna na činjenici da po drugi put neće doći u njezinu sobu? On u početku nije planirao otići u klub poslije opere. Doista je kanio odvesti Sophy kući, a zatim ostatak večeri provesti poučavajući je užicima u bračnoj postelji. Dobar dio dana proveo je planirajući kako će to točno izvesti. Ovoga puta, zarekao se, učinit će tako da ona uživa. Zamišljao se kako je polako razodijeva, ljubi svaki centimetar njezine meke kože i dovodi je do stanja savršene spremnosti. Ovoga puta neće u posljednjem trenutku izgubiti samokontrolu i divlje uroniti u nju. Ovoga će puta ići polako i pobrinuti se da ona nauči da se užitak može podijeliti podjednako na oboje. Julian je bio itekako svjestan činjenice da je sinoć u kritičnom trenutku izgubio glavu. To nije bio njegov običaj. Ušao je u Sophynu spavaću sobu siguran da Ima kontrolu nad sobom, uvjeren da će voditi ljubav s njom radi njezine vlastite dobrobiti. Ali prava je istina da ju je tako silno želio, tako dugo žudio za njom, da više nije imao rezervi samokontrole kad se konačno izgubio u njezinom uskom tijelu koje ga je spremno prihvatilo. Očito je tijekom proteklog tjedna potrošio sve svoje rezerve samokontrole, dok se mučio kako bi ruke držao podalje od nje. Sjećanje na svoju silovitu žudnju kad je konačno uronio u njezinu svilenkastu nutrinu bilo je dovoljno da se njegovo tijelo opet ukruti. Julian odmahne glavom, omamljen spoznajom da je cijela situacija eskalirala u nešto daleko veće i neobuzdanije no što je ikad očekivao. Ponovno se pitao kako je dopustio da postane tako opsjednut Sophy. Nema smisla pokušavati sve to analizirati, na koncu je zaključio kad se kočija zaustavila ispred njegova kluba. Važno je paziti da ta opsesija ne preuzme potpunu kontrolu nad njim. Mora njome upravljati, a to znači da mora upravljati svojom ženom. Mora čvrstom rukom držati uzde, radi dobrobiti oboje. Njegov drugi brak neće poći istim putem kao i prvi. Ne samo to, Sophy također treba njegovu zaštitu. Previše je naivna i puna povjerenja. No dok je ulazio u toplo utočište svojega kluba, Julianu se činilo da može čuti udaljeni odjek Elizabet-hina podrugljiva smijeha. - Ravenwood. - Miles Thurgood podigne pogled s mjesta gdje je sjedio kraj kamina i vedro se nasmiješi. - Nisam očekivao da ćeš se večeras ovdje pojaviti. Sjedni i popij čašu porta. - Hvala. - Julian se spusti u obližnji naslonjač. -Svaki muškarac koji je izdržao cijelu operu treba čašu porta. - Baš sam to i ja rekao, prije manje od minute. Premda, moram reći, večerašnji je spektakl bio zanimljiviji nego inače budući da se ondje pojavila Grand Featherstone. - Nemoj me podsjećati. Miles se tiho nasmijao. - Gledati te kako pokušavaš prekinuti zanimanje svoje žene za gospođicu Featherstone bilo je najzabavnije od svega, naravno. Pretpostavljam da nisi bio baš uspješan, je li? Žene se uvijek uhvate za ono što bi ti želio da ignoriraju. - To uopće nije čudno, osobito dok si je ti namjerno ohrabrivao - progunda Julian i natoči si čašu porta. - Budi razuman, Ravenwood. Svi u gradu govore o memoarima. Ne možeš istinski očekivati da će ih lady Ravenwood ignorirati. - Mogu i očekujem da ću svoju ženu usmjeravati kad je riječ o biranju materijala za čitanje 74

hladno će Julian. - Ma hajde, budi iskren - Miles je govorio prisnošću starog prijatelja. - Ti se ne zabrinjavaš zbog njezinih literarnih ukusa, je li? Samo se bojiš da će prije ili kasnije naići na tvoje ime u tim memoarima. - Moja veza s gospođicom Featherstone ne tiče se moje žene. - Dobar stav, a siguran sam da se s tobom slažu svi muškarci koji se večeras ovdje skrivaju uvjeravao ga je Miles. Zatim se njegov dobroćudan izraz lica naglo uozbiljio. - Kad već govorimo o onima koji su ovdje večeras nazočni... Julian ga pogleda. - Da? Miles pročisti grlo i tišim glasom reče: - Mislim da bi trebao znati da je Waycott u prostoriji za kockanje. Julian čvršće stegne čašu, ali hladnim tonom reče: -Zar? Kako zanimljivo. On obično ne dolazi u ovaj klub. - Istina. Ali ipak je član, znaš. Čini se da je večeras odlučio to iskoristiti. - Miles se nagne naprijed. - Tre-bao bi znati da nudi okladu. - Zar doista? Miles pročisti grlo. - Okladu koja se odnosi na tebe i smaragde obitelji Ravenwood. Julian je osjetio hladnoću u utrobi. - Kakvu okladu? - Kladi se da do kraja godine nećeš dati Sophy obi-teljske smaragde - reče Miles. - Znaš što time želi reći, Juliane. Gotovo kao da javno svima govori da tvoja nova žena ne može zauzeti Elizabethino mjesto u tvojem životu. Ako lady Ravenwood čuje o tome, bit će slomljena. - Onda se moramo pobrinuti da ne čuje o tome. Znam da se mogu pouzdati u tvoju šutnju, Thurgood. - Da, naravno. Ovo nije stvar za šalu kao ono s gospođicom Featherstone, ali mora ti biti jasno da će mnogi čuti za to, a nikako ne možeš sve njih ušutkati. Možda bi bilo najbolje ako se jednostavno pobrineš da lady Ravenwood uskoro nosi smaragde u javnosti. Tako... - Miles se prekinuo, u panici, kad je Julian ustao. -Što kaniš učiniti? - Mislio sam da bih mogao pogledati što se večeras igra za stolovima - reče Julian i pođe prema vratima prostorije za kockanje. - Ali ti rijetko kad igraš. Zašto bi želio ulaziti onamo? Čekaj! - Miles skoči na noge i potrči za njim. - Doista, Juliane, mislim da bi bilo mnogo bolje kad večeras ne bi ulazio onamo. Julian ga je ignorirao. Dugim je koracima ušao u pretrpanu prostoriju i zastao nemarno se osvrćući naokolo dok nije opazio svoju metu. Waycott je, koji je upravo dobio u igri na sreću, u tom trenutku pogledao naokolo i njegove su se oči zaustavile na Julianu. Polako se nasmiješio i čekao. Julian je bio svjestan činjenice da svi ostali u prostoriji zadržavaju dah. Znao je da se Miles nalazi negdje u blizini, a krajičkom je oka vidio kako Daregate spušta svoje karte na stol i polako ustaje. - Dobra večer, Ravenwood - Waycott reče nakon što se Julian zaustavio pred njim. - Jesi li večeras uživao u operi? Vidio sam ondje tvoju ljupku ženu, premda je bilo teško opaziti je u mnoštvu. No s druge strane, tražio sam smaragde obitelji Ravenwood, naravno. - Moja žena nije od onih koje se vole previše kititi -promrmlja Julian. - Mislim da najbolje izgleda odjevena u jednostavnom, više klasičnom stilu. - Zar doista? Slaže li se ona s tobom? Žene ipak vole svojc dragulje. Ti si barem trebao naučiti tu lekciju. Julian je snizio ton, ali je u glasu zadržao oštrinu. -Kad je riječ o važnim stvarima, moja žena poštuje moje želje. Ima povjerenja u moju prosudbu ne samo kad je riječ o njezinoj odjeći, već i u biranju prijatelja i poznanika. - Za razliku od tvoje prve žene, eh? - Waycottove su oči pakosno sjale. - Zašto si tako siguran da će nova lady Ravenwood dopustiti da je ti vodiš? Doima se poput inteligentne mlade žene, premda pomalo naivne. Pretpostavljam da će se uskoro početi oslanjati na vla-stitc prosudbe, i 75

što se tiče odjeće i poznanika. A tada ćeš biti u gotovo istom položaju kao i u svojem prvom braku, zar ne? - Budem li ikad imao razloga sumnjati da Sophyne ideje oblikuje netko drugi, osim mene, neću imati drugog izbora do poduzimanja koraka kako bih promijenio situaciju. - Što te navodi na pomisao da bi mogao popraviti takvu situaciju? - Waycott se lijeno nacerio. - U prošlosti ti to baš nije išlo od ruke. - Ovog je puta drukčije - mirno će Julian. - Kako drukčije? - Ovog ću puta točno znati gdje moram tražiti ako se pojavi moguća prijetnja za moju ženu. Neću oklijevati da uništim tu prijetnju. Waycottove su oči sad grozničavo blistale. - Trebam li to shvatiti kao upozorenje? - To prepuštam tebi na prosudbu, premda nije baš pouzdana. - Julian se podrugljivo nakloni. Waycott stisne šaku, a grozničavost u njegovim očima kao da je žarila. - Proklet bio, Ravenwood - veoma je tiho prosiktao - ako misliš da imaš razloga izazvati me na dvoboj, onda to učini. - Ali još nemam razloga, zar ne? - Julian upita svilenkastim tonom. - Tu je uvijek Elizabeth - izazovno će Waycott. Prsti su mu se nervozno savijali. - Misliš da imam pretjerano naglašen osjećaj časti -reče Julian. - Sigurno ne bih ustajao u zoru kako bih ubio čovjeka zbog Elizabeth. Ona nije bila vrijedna truda. Waycottovi su obrazi porumenjeli od frustracije i bijesa. - Sad imaš drugu ženu. Hoćeš li dopustiti da te po drugi put učini rogonjom, Ravenwood? - Ne - veoma tiho reče Julian. - Za razliku od Elizabeth, Sophy je doista vrijedna dvoboja. Za nju bih spremno ubio čovjeka, bez oklijevanja, bude li potrebno. - Gade jedan. Ti si taj koji nije bio vrijedan Elizabeth. I nemoj se truditi izgovaranjem prijetnji. Svi znamo da više nikad nećeš zbog žene izazvati mene niti bilo kojeg drugog muškarca. Sam si tako rekao, sjećaš se? - Waycott prijeteći korakne naprijed. - Jesam li? - Osjećaj iščekivanja prostruji Julianovim tijelom. No prije nego je bilo koji od njih mogao još nešto reći, kraj Juliana su se stvorili Daregate i Thur-good. - Tu si, Ravenwood - Daregate reče Juhama. - Thurgood i ja smo te tražili. Kanimo te nagovoriti na jednu ili dvije partije karata. Ispričat ćeš nas, Waycott? -Dobacio mu je svoj pomalo okrutan, izazovan osmijeh. Waycott kratko kimne svojom plavokosom glavom. Okrene se na peti i iziđe iz prostorije. Julian je gledao za njim, osjećajući golemo razočaranje. - Ne znam zašto ste se trudili - reče svojim prijateljima. - Prije ili kasnije vjerojatno ću ga morati ubiti.

76

9 Namirisano pismo s elegantnim ljubičastim peča-tom stiglo je idućeg jutra na Sophynu pladnju s čajem. Sjela je na krevetu, zijevnula i radoznalo pogledala neočekivanu poštu. - Kad je ovo stiglo, Mary? - Jedan je lakaj rekao da ga je donio neki malac prije otprilike pola sata, miledi. - Mary se užurbano motala po sobi, razmičući zavjese i namještajući lijepu jutarnju pamučnu haljinu što su je Fanny i Sophy izabrale prije nekoliko dana. Sophy je pijuckala čaj i razbila pečat. Lijeno je pogledom prešla preko sadržaja, a zatim se namrštila jer u početku uopće nije shvatila o čemu se radi. Nije bilo potpisa, već samo inicijali na kraju. Morala je drugi put pažljivije pročitati kako bi shvatila značenje pisma. Draga gospođo, Prvo, dopustite mi da počnem iskrenim čestitkama na vašem nedavno sklopljenom braku. Nikad nisam imala čast upoznati vas, ali osjećam da među nama postoji određeni stupanj prisnosti zahvaljujući činjenici da imamo zajedničkog prijatelja. Također sam sigurna da ste vi senzibilna i diskretna žena jer naš prijatelj nije od one vrste ljudi koji bi u svojem drugom braku počinili istu kao u prvom. Pouzdavajući se u vašu diskreciju, vjerujem da ćete, nakon Sto pročitate sadržaj ovoga pisma, željeti poduzeti jednostavan korak kako biste se pobrinuli da pojedinosti mojeg veoma ugodnog druženja s našim zajedničkim prijateljem ostanu tajnom. Trenutno se, gospođo, bavim teškim zadatkom osigu-ravanja mira i spokoja za sebe u poznoj dobi. Ne želim da u svojim kasnijim godinama budem prisiljena osla-njati se na milostinju. Svoj cilj postižem objavljivanjem memora. Možda ste upoznati s prvim nastavcima? U skoroj budućnosti bit će objavljeno još nekoliko nastavaka. Pisanjem memoara ne želim nikoga poniziti niti osra-motiti, već samo. priskrbiti sebi novčana sredstva za neiz-vjesnu budućnost. S tim na umu, svima kojih se to tiče nudim mogućnost sprečavanja pojavljivanja njihovih imena u tisku, a time i neugodnih tračeva. Time također sebi osiguravam novčana sredstva bez potrebe otkrivanja intimnih pojedinosti mojih prošlih veza. Kao što vidite, ono što ću vam predložiti korisno je za sve upletene. No dakle, gospođo, prelazim na stvar: ako mi do pet sati sutra poslije podne pošaljete dvjesto funti, možete biti sigurni da se određeni broj dražesnih pisama što mi ih je vaš muž nekoć pisao neće pojaviti u memoarima. Za vas je taj iznos novca obična sitnica, manje od troška za novu haljinu. Za mene, to je kamen temeljac za udobnu kolibu pokrivenu ružama u Bathu, kamo se uskoro želim povući. Nadam se da ću uskoro primiti vijest od vas. S poštovanjem, C. F. Sophy je treći put pročitala pismo, a ruke su joj drhtale. Omamio ju je plamen bijesa koji se u njoj zapalio. Nije ju tako razbjesnila činjenica da je Julian nekoć imao intimnu vezu s Charlotte Featherstone, shvatila je. Čak ni zbog prijetnje da će ta veza biti potanko opisana u tisku, premda bi to bilo veoma ponižavajuće, nije tako drhtala od gnjeva. Ono što je Sophy tako razbjesnilo bila je spoznaja da se Julian nekoć potrudio pisati ljubavna pisma profesionalnoj kurtizani, a ipak se ne može malo potruditi i svojoj novoj ženi napisati jednostavnu ljubavnu pjesmicu. - Mary, spremi jutarnju haljinu i izvadi moju zelenu jahaću odoru. Mary ju je iznenađeno pogledala. - Odlučili ste jutros izjahati, gospodo? - Da, jesam. - Hoće li lord Ravenwood poći s vama? - pitala je Mary dok je radila. - Ne, neće. - Sophy je odgurnula pokrivače i ustala, još uvijek u ruci stežući pismo Charlotte Featherstone. - Anne Silverthone i Jane Morland gotovo svakog jutra jašu u parku. Mislim da ću im se danas pridružiti. 77

Mary kimne. - Javit ću neka vas dolje čekaju konj i konjušar, miledi. - Molim te, Mary. Malo kasnije konjušar u livreji pomogao joj je da se popne na lijepu kestenjastu kobilu, a u blizini je čekao njegov poni. Smjesta je krenula u park, ostavljajući konjušara da je slijedi kako god zna. Nije bilo teško naći Anne i Jane koje su laganim galopom jahale jednom od glavnih staza. Konjušari su ih slijedili na diskretnoj udaljenosti, tiho razgovarajući. Anneini raskošni crveni uvojci blistali su na jutarnjem svjetlu, a u njezinim je živahnim očima zablistao izraz dobrodošlice kad je opazila Sophy. - Sophy, tako mi je drago da si nam se jutros mogla pridružiti. Baš smo krenule jahati. Nije li predivan dan? Možda, za neke - mračno će Sophy. - Ali ne za druge. Moram razgovarati s vama. Janein vječno ozbiljan pogled još se više uozbiljio od zabrinutosti. - Zar nešto nije u redu, Sophy? - Itekako. Čak se ne mogu natjerati da pokušam objasniti. To je nezamislivo. Nikad u životu nisam bila tako ponižena. Evo. Pročitajte ovo. - Sophy pruži Char-lottcino pismo Jane, a sve tri su usporile svoje konje tako da su sad hodali. - Nebesa - dahne Jane, doimajući se zaprepaštenom dok je čitala pismo. Bez riječi ga je pružila Anne. Anne je brzo pročitala poruku, a zatim je podigla pogled, očito šokirana. - Objavit će pisma koja joj je Ravenwood pisao? Sophy kimne, usta čvrsto stisnutih od ljutnje. - Tako se čini. Osim ako joj, naravno, ne platim dvjesto funti. - Ovo je besramno - uzbuđenim će glasom Anne. - Zapravo se moglo očekivati, rekla bih - Jane reče, pomalo suhoparno. - Na kraju krajeva, Featherstoneova nije oklijevala imenovati nekoliko pripadnika visokoga društva u prvim nastavcima. Čak je spomenula kraljevskog vojvodu, sjećate se? Ako je Ravenwood u prošlosti imao vezu s njom, logično je i na njega morao doći red, prije ili kasnije. - Kako se usuđuje - šapne Sophy, gotovo za sebe. Jane ju je suosjećajno pogledala. - Sophy, draga, nisi baš toliko naivna. Većina muškaraca iz visokoga društva ima ljubavnice. Ona barem ne tvrdi da je Ravenwood još uvijek njezin obožavatelj. Budi zahvalna na tome. - Zahvalna. - Sophy je jedva mogla govoriti. - Čitala si prve nastavke memoara zajedno s nama ostalima. Vidjela si mnoga dobro poznata imena s kojima je Featherstoneova imala vezu u nekom razdoblju svojeg života. Većina nije bila oženjena u vrijeme veze sa Charlotte Featherstone. - Tako mnogo muškaraca vodi dvostruki život. -Sophy ljutito odmahne glavom. - A toliko su drski da ženama drže predavanja o časti i doličnom ponašanju. To me izluđuje. - I tako je nepravedno - žestoko doda Anne. - Samo još jedan primjer koji potkrepljuje moje mišljenje da brak tako malo nudi inteligentnoj ženi. - Zašto je toj ženi morao pisati ljubavna pisma? -potišteno upita Sophy. - Ako je svoje osjećaje stavio na papir, onda je to moralo biti jako davno. Samo bi veoma mlad čovjek počinio takvu grešku - primijeti Jane. Ah, da, pomisli Sophy. Mlad čovjek. Mlad čovjek koji je još uvijek sposoban za snažne romantične emocije. Čini se da su svi takvi osjećaji nestali iz Juliana. Željela je čuti da njoj izražava takve osjećaje, a on ih je prije mnogo godina potratio na žene kao što su Charlotte Featherstone i Elizabeth. Čini se da baš ništa nije ostalo za nju. Ništa. U tom je trenutku svom strašću svoje duše mrzila obje, Elizabeth i Charlotte. - Pitam se zašto Featherstoneova ovo pismo nije poslala Ravenwoodu? - glasno je razmišljala Anne. 78

Janeina su se usta lagano izvila. - Vjerojatno jer veoma dobro zna da bi joj Ravenwood rekao neka ide dovraga. Ne mogu zamisliti da bi Sophyn muž platio ucjenu, a ti? - Ja ga ne poznajem baš dobro - prizna Anne - ali prema svemu što sam čula, ne, zasigurno ne bi poslao dvjesto funti gospođici Featherstone. Čak ni da bi Sophy poštedio poniženja što bi ga zasigurno doživjela^ nakon objavljivanja tih užasnih pisama. - Dakle - zaključi Jane - svjesna da ima malo izgleda izvući novac od Ravenwooda, Featherstoneova je odlučila ucijeniti Sophy. - Nikad neću platiti toj ženi - odlučno će Sophy, naglo stežući dizgine tako da je kobila zabacila glavu, iznađeno protestirajući. - Ali što drugo možeš učiniti? - blago upita Anne. -Zasigurno ne želiš da se ta pisma pojave u tisku. Samo pomisli kakvi bi tračevi uslijedili. - Neće biti tako strašno - Jane reče umirujućim Ionom. - Svi će znati da je ta veza završila mnogo prije Ravenwoodova vjenčanja sa Sophy. - Vrijeme veze neće biti važno - mračno će Sophy. -Bit Će ogovaranja, i svi to znamo. To neće biti jedno-stavni tračevi što ih Featherstoneova ponavlja. Objavit će pisma što ih je Julian osobno napisao. Svi će raspravljali o tim prokletim izljevima ljubavi. Citirat će ih na zabavama i u operi, nema sumnje. Cijelo će se društvo pitati je li i meni pisao slična pisma, te se možda ponavljao. Ne mogu to podnijeti, kažem vam. - Sophy ima pravo - složila se Anne. - A ona je još ranjivija jer se tek nedavno udala. Ljudi tek postaju svjesni njezina postojanja u društvu. Tračevi će zbog toga biti još opakiji. Jednostavna se istina nije mogla pobiti. Sve tri žene nekoliko su minuta šutjele dok su njihovi konji polako hodali stazom. Sophyn je mozak mahnito radio. Bilo je zeško jasno razmišljati. Kad god bi pokušala srediti svoje misli, počela bi razmišljati o ljubavnim pismima što ih je Julian nekoć pisao drugoj ženi. - Znate, naravno, što bi se točno dogodilo da je situacija obrnuta - na koncu reče Sophy, nakon još nekoliko minuta mučnog razmišljanja. Jane se namrštila, a Anne pogledala Sophy, očito shvativši na što misli. - Sophy, nemoj se time opterećivati - usrdno će Jane. Pokaži pismo Ravenwoodu i njemu prepusti rješavanje problema. - Sama si rekla da bi on problem riješio tako što bi Featherstoneovu poslao dovraga. Pisma bi se ipak pojavila u tisku. - To je veoma neugodna situacija - ustvrdi Anne. -No ja ne vidim rješenje. Sophy je trenutak oklijevala, a potom tiho reče: - Mi tako govorimo jer smo žene, dakle navikle smo na osjećaj bespomoćnosti. Ali postoji rješenje ako se na problem gleda sa stanovišta muškarca. Jane ju je oprezno pogledala. - Na što misliš, Sophy? - Ovo je - Sophy reče s novostečenim osjećajem odlučnosti - očito pitanje časti. Anne i Jane razmijene poglede, a potom se okrenu k Sophy. - Slažem se - polako će Anne - ali ne shvaćam kako takvo gledanje na problem nešto može promijeniti. Sophy pogleda svoju prijateljicu. - Kad bi muškarac primio takvo ucjenjivačko pismo zbog indiskretnog ponašanja svoje žene u prošlosti, bez oklijevanja bi ucjenjivača izazvao na dvoboj. - Izazvao ga na dvoboj! - Jane se zaprepastila. - Ali, Sophy, ovo uopće nije ista situacija. - Zar nije? - Ne, nije - brzo će Jane. - Sophy, ovdje je riječ o tebi i još jednoj ženi. Uopće ne možeš razmišljati o takvom postupku. - Zašto ne? - upita Sophy. - Djed me naučio kako se koristi pištolj, a ja znam gdje mogu naći komplet pištolja za dvoboje. - Gdje bi nabavila komplet pištolja? - s nelagodom upita Jane. 79

- Lijep par pištolja nalazi se u kutiji pričvršćenoj na zidu u Julianovoj knjižnici. - Dragi Bože - dahne Jane. Anne naglo udahne, a na licu joj se pojavi izraz odlučnosti. - Ima pravo, Jane. Zašto ne bi izazvala na dvoboj Charlotte Featherstone? Ovo je svakako pitanje časti. Da je situacija obrnuta i da je Sophy bila indiskretna, možeš biti sigurna da bi Ravenwood učinio nešto doista nasilno. - Trebat će mi sekundanti - zamišljeno će Sophy dok joj u glavi oblikovao plan. - Ja ću biti jedan od tvojih sekundanata - lojalno će Anne. - Slučajno znam kako se puni pištolj. Jane će također pomoći, zar ne, Jane? Jane nesretno uzvikne: - Ovo je ludilo! Jednostavno to ne možeš učiniti, Sophy. - Zašto ne? - Pa, najprije bi morala navesti Featherstoneovu da pristane na dvoboj. Malo je vjerojatno da će pristati. Nisam baš tako sigurna da će odbiti - promrmlja Sophy. - Ona je veoma neobična, pustolovna žena. Svi se slažemo u tome. Nije dospjela ovamo gdje je sada tako sto je bila kukavica. - Ali zašto bi riskirala život u dvoboju? - upita Jane. - Ako je časna žena, učinit će to. - Ali upravo o tome je riječ, Sophy. Ona nije časna žena - uzvikne Jane. - Ona je žena iz polusvijeta, kurtizana, profesionalna prostitutka. - To ne znači da ne posjeduje osjećaj časti - reče Sophy. - Nešto u načinu na koji piše svoje memoare navodi me na pomisao da ima vlastiti kodeks časti, i da živi u skladu s time. - Časni ljudi ne šalju ucjenjivačka pisma - naglasi Jane - Možda. - Sophy je trenutak šutjela. - No s druge strane, možda to čine u određenim okolnostima. Nema sumje da Featherstoneova osjeća da joj muškarci koji su je nekoć iskorištavali sada duguju mirovinu za poznu dob života. Ona to samo pokušava osigurati. - Prema glasinama, poštuje zadanu riječ da neće objavljivati imena ljudi koji plate ucjenu susretljivo doda Anne. - To zacijelo ukazuje na neku vrstu časnog ponašanja. - Nemoj mi reći da je zapravo braniš. - Jane se doimala zaprepašteno. - Svejedno mi je koliko uzima ostalima, ali ne želim da se Julianova ljubavna pisma upućena njoj pojave u tisku - kategorički će Sophy. - Onda joj pošalji dvjesto funti - reče Jane. - Ako je tako časna, neće objaviti pisma. - To ne bi bilo u redu. Nečasno je i kukavički isplatiti ucjenjivača - reče Sophy. - Dakle, vidiš, zapravo nemam drugog izbora osim izazvati je na dvoboj. Točno bi tako, u sličnim okolnostima, postupio muškarac. - Dragi Bože - bespomoćno šapne Jane. - Ne shvaćam tvoju logiku. Ne mogu vjerovati da se ovo događa. - Hoćete li mi obje pomoći? - Sophy je promatrala svoje prijateljice. - Možeš računati na mene - reče Anne. - Kao i na Jane. Samo joj treba malo vremena da se prilagodi situaciji. - Dragi Bože - ponovi Jane. - Vrlo dobro - reče Sophy - prvi je korak provjeriti hoće li Featherstoneova pristati sresti se sa mnom na polju časti. Danas ću joj poslati poruku. - Kao tvoj sekundant, ja ću se pobrinuti da je dobije. Jane je zapanjeno zurila u nju. - Jesi li poludjela? Nikako ne možeš posjetiti ženu kakva je Featherstoneova. Netko bi te mogao vidjeti. To bi posve uništilo tvoj ugled u društvu. Morala bi se vratiti na očuhovo imanje na selu. Zar to želiš? Anne problijedi, a u očima joj se na trenutak pojavi izraz straha. - Ne. To nikako ne želim. Sophy se prestrašila prijateljičine silovite reakcije na pomisao o povratku na selo. Zabrinuto se namrštila. -ANNE, ne bih željela da zbog mene nepotrebno riskiraš. Anne je brzo odmahnula glavom, u obraze joj se vra-tila normalna boja, a oči su joj se 80

razvedrile. - U redu je. Točno znam kako ću postupiti. Poslat ću momka po tvoje pisamce i reći mu neka ga donese meni. Potom ću se prerušiti u momka, odnijeti pismo Featherstoneo-. voj i pričekati njezin odgovor. Ne brini, nitko me neće prepoznati. Kad se dobro prerušim, izgledam poput pra-vog momka. Već sam to pokušala, i uvelike se zabav-ljala. - Da - reče Sophy, razmišljajući o tome - to bi tre-balo uspjeti. Jane je tjeskobnim očima pogledavala čas Anne, čas Sophy. - Ovo je ludilo. - To je moja jedina časna mogućnost - svečano će Sophy, - Moramo se nadati da će Featherstoneova prihvatiti izazov. - Ja ću se moliti da odbije - ukočeno će Jane. Kad se Sophy pola sata kasnije vratila s jahanja, rečeno joj je da je Julian želi vidjeti u knjižnici. Najprije je pomislila da će mu poslati poruku da je indisponirana, Uopće nije bila sigurna da se u ovom trenutku može bar donekle pribrano suočiti s mužem. Mora napisati pismo kojim će Charlotte Featherstone izazvati na dvoboj. No izbjegavati Juliana bilo bi kukavički, a posebno se danas nije željela ponijeti kao kukavica. Mora steći praksu za ono što je očekuje. - Hvala vam, Guppy - reče batleru. - Odmah ću poći k njemu. - Okrene se na peti i smjelo pođe prema knjižnici. Julian je podigao pogled s knjige računa kad je ušla u prostoriju. Pristojno je ustao. - Dobro jutro, Sophy. Vidim da si jahala. - Jesam, milordc. Bilo je doista lijepo jutro za jahanje. - Pogled joj je skrenuo prema kutiji s pištoljima za dvoboj, na zidu iza Juliana. Izgledali su zlokobno i smrtonosno, par dugih pištolja s teškim cijevima, a izradio ih je Manton, jedan od najpoznatijih proizvođača oružja u Londonu. Julian se kratko nasmiješio. - Da si me obavijestila da danas kaniš jahati, rado bih ti se pridružio. - Jahala sam s prijateljicama. - Shvaćam. - Obrve su mu se neznatno uzdigle na karakterističan način, što je govorilo da je pomalo raz-dražen. - Trebam li shvatiti kako to znači da mene ne smatraš prijateljem? Sophy ga je pogledala, pitajući se bi li itko riskirao život u dvoboju zbog običnog prijatelja. Ne, milorde. Ti nisi moj prijatelj. Ti si moj muž. Usta su mu se stisnula u tanku crtu. - Želio bih biti oboje, Sophy. - Doista, milorde? Sjeo je i polako zatvorio knjigu računa. - Zvuči kao da ne vjeruješ da je tako nešto moguće. - Je li moguće, milorde? - Mislim da bismo uspjeli u tome ako bismo se oboje potrudili. Kad idući put poželiš ujutro jahati, moraš mi dopustiti da te pratim, Sophy. - Hvala, milorde. Uzet ću to u obzir. Ali nikako te ne bih željela ometati u poslu. - Ne bi mi smetalo. - Nasmiješio se. - To vrijeme uvijek možemo dobro iskoristiti za razgovor o poljoprivrednim tehnikama. - Bojim se da smo temu uzgoja ovaca već iscrpili, milorde. A sad, ako me ispričate, morala bih poći. Više nije mogla podnijeti ovo sučeljavanje licem u lice, te se okrenula i pobjegla iz sobe. Podigavši skute svoje jahaće odore, potrčala je stubama i hodnikom do intimnosti svoje spavaće sobe. Hodala je amo-tamo sobom, u mislima sastavljajući poruku za Featherstoneovu, kad je Mary pokucala na vrata. - Naprijed - reče Sophy i lecne se kad je njezina sobarica ušla u sobu i donijela njezin elegantan jahaći šeširić. - O, Bože, jesam li ga izgubila u predvorju, Mary? - Lord Ravenwood je jednom lakaju rekao da ste ga prije nekoliko minuta izgubili u knjižnici, gospođo. Poslao ga je ovamo kako se ne biste pitali gdje je. - Shvaćam. Hvala ti. No, Mary, ostavi me samu. Želim se pozabaviti svojom 81

korespondencijom. - Svakako, gospođo. Reći ću osoblju neka vas neko vrijeme ne smeta. - Hvala ti - ponovi Sophy, a potom sjedne za svoj pisaći stol da bi sastavila pismo za Charlotte Featherstone. Trebalo joj je nekoliko pokušaja dok napokon nije bila zadovoljna rezultatom. Draga gospođice C. F., Jutros sam primila vaše nečuveno pismo u vezi s našim zajedničkim prijateljem. U svome pismu prijetite da ćete objaviti određena indiskretna pisma ako ja ne pristanem na vašu ucjenu. Ne pada mi na pamet platiti vam. Moram biti tako slobodna i reći vam da ste iznijeli tešku uvredu za koju ja tražim zadovoljštinu. Predlažem da tu stvar riješimo u zoru sutra ujutro. Vi možete birati oružje, naravno, ali predlažem pištolje jer ih s lakoćom mogu pribaviti. Ako se za svoju čast brinete jednako kao i za mirovinu, odmah ćete mi poslati potvrdan odgovor. S poštovanjem, S. Sophy je pažljivo osušila pisamce, a zatim ga je zapečatila. Suze su je pekle u očima. Nije uspijevala iz glave izbaciti pomisao na Julianova ljubavna pisma upućena kurtizani. Ljubavna pisma. Sophy je znala da bi prodala dušu za sličan dokaz ljubavi od Ravenwooda. A čovjek ima drskosti tvrditi da od nje želi prijateljstvo, kao i sva prava što mu ih osigurava položaj muža. Činilo joj se ironičnim da će sutra u zoru najvjerojatnije riskirati život za muškarca koji je ne voli i vjerojatno je ne može voljeti. Odgovor Charlotte Featherstone na Sophyn izazov stigao je kasnije toga poslijepodneva, a dostavio ga je momak otrcana izgleda, prljava lica i crvene kose koji je došao u kuhinju. Poruka je bila kratka i jasna. Sophy je zadržavala dah dok ju je čitala. Gospođo, Zora sutra ujutro sasvim je prihvatljiva, jednako kao i pištolji. Predlažem Leighton Field, malo izvan grada, jer će u to doba ondje zasigurno biti pusto. Do zore, iskreno i s poštovanjem, C. F. Sophy ne su emocije do večeri prerasle u pravi kaos. Bila je svjesna da Juliana živciraju njezine duge šutnje tijekom večere, ali jednostavno nije mogla voditi ležeran razgovor. Kad se povukao u knjižnicu, ona se ispričala i pošla ravno u svoju sobu. Našavši se u utočištu svoje spavaće sobe, neprestano je iznova čitala zastrašujuće kratku poruku Featherstoneove i pitala se što je učinila. No znala je da sad više nema povratka. Sutra će njezin život biti u rukama sudbine. Automatski je obavila sve pripreme za spavanje, ali je znala da noćas sigurno neće usnuti. Nakon što joj je Mary zaželjela laku noć, Sophy je stajala i zurila kroz prozor, pitajući se hoće li Julian za samo nekoliko sati obavijati pripreme za njezin sprovod. Možda će biti samo ranjena, govorila je sebi, a njezina je mašta podivljala zamišljajući sve moguće mučne prizore. Možda će njezina smrt doći mučno i polako, od teške groznice izazvane ranom. Ili će možda Charlotte Featherstone umrijeti. Pomisao da bi mogla ubiti drugo ljudsko biće odmah je izazvala mučninu u Sophynu želucu. S naporom je progutala slinu i pitala se hoće li njezini živci izdržati do trenutka izvršavanja časne obveze. Nije se usuđivala spraviti si tonik za smirenje jer bi mogao usporiti njezine reakcije u zoru. Pokušavala se ohrabriti uvjeravajući sebe da će, uz malo sreće, ona ili Charlotte biti tek lakše ranjene. Ili će možda obje promašiti, te nitko neće stradati. Time bi doista slučaj bio uredno zaključen. S druge strane, mračno je razmišljala, malo je vjerojatno da će se situacija tako lako riješiti. 82

Njezin život u posljednje vrijeme nije nimalo jednostavan. Od straha je osjećala žmarce duž kralježnice. Kako muškarci uspijevaju preživjeti ovo strašno iščekivanje opasnosti i smrti, pitala se, nastavljajući hodati sobom. Suočavaju se s time ne samo prije dvoboja, već i na bojnom polju ili na moru. Sophy zadrhti. Pitala se je li Julian ikad iskusio ovakvo strašno iščekivanje, a tada se sjetila priče o dvoboju što ga je jednom imao zbog pitanja Elizabethine časti. Zasigurno je bilo ovakvih trenutaka kad je bio prisiljen izdržati duge sate prije bitke. No možda, budući daje muškarac, on ima živce koji nisu podložni ovakvim strepnjama i strahu. Ili je možda naučio kako će to kontrolirati. Sophy je prvi put shvatila da je muški kodeks časti veoma mučna, nepromišljena i zahtjevna pojava. No barem je pridržavanje toga kodeksa časti muškarcima jamčilo poštovanje drugih. Ako ništa drugo, kad sve ovo završi, Julian će biti prisiljen poštovati svoju ženu, barem do određene granice. No hoće li? Bi li muškarac poštovao ženu koja se pokušala pridržavati njegovog, muškog kodeksa časti, ili bi mu sve to bilo smiješno? Pri toj se pomisli Sophy okrenula od prozora. Njezin je pogled pošao ravno do malene kutije za nakit na toaletnom stoliću, te se sjetila crnoga prstena. Njezinim je tijelom prostrujao drhtaj žaljenja. Ako sutra pogine u dvoboju, nitko neće osvetiti Ameliju. Sto je važnije, zapitala se, osvetiti Ameliju ili spriječiti objavljivanje Julianovih ljubavnih pisama? Zapravo nije imala izbora. Sophy je već odavno znala da su njezini osjećaji prema Julianu daleko snažniji od stare želje da pronađe zavodnika svoje sestre. Zar se zbog ljubavi prema Julianu nečasno ponaša kad je riječ o uspomeni na sestru? Odjednom je sve postalo tako užasno zamršeno. Na trenutak ju je prestravila golemost krize. Sophy bi najradije pobjegla i sakrila se dok se njezin svijet sam od sebe ne sredi. Bila je toliko zaokupljena svojim mislima da uopće nije čula otvaranje vrata iza sebe. - Sophy? - Juliane. - Naglo se okrenula. - Nisam te očekivala, milorde. - Rijetko me kad očekuješ. - Polako je ušao u sobu, opreznih očiju. - Zar nešto nije u redu, draga moja? Za večerom si se doimala uzrujanom. - Ja... nisam se dobro osjećala. - Glavobolja? - suho je pitao. - Ne. Moja je glava u redu, hvala na pitanju. - Govo-rila je automatski, a potom je shvatila da je bila previše brzopleta. Trebala je iskoristiti ponuđenu ispriku. Namrštila se, nastojeći smisliti nešto slično. Možda nje-zin želudac... Julian se nasmiješio. - Ne pokušavaj takvom brzinom smisliti prikladnu bolest. Oboje znamo da ti to baš ne ide od ruke. - Prišao je i stao točno ispred nje. -Zašlo mi ne kažeš istinu? Ljutiš se na mene, zar ne? Sophy je podigla glavu i zagledala se u njegove oči, a njome je harao kaleidoskop emocija dok je razmišljala što prema njemu večeras osjeća. Ljutnju, ljubav, mržnju, strast i, iznad svega, užasan strah da ga možda više nikad neće vidjeti, nikad više ležati u njegovu naručju i doživjeti onu krhku intimnost što ju je neku večer prvi put osjetila. - Da, Juliane. Ljutim se na tebe. Kimnuo je kao da je posve razumije. - To je zbog one male svađe u operi, zar ne? Nije ti se svidjela moja zabrana čitanja memoara. Sophy je slegnula ramenima i poigravala se poklop-cem kutije za nakit. - Ipak smo sklopili nagodbu po pitanju mojih čitalačkih ukusa, milorde. Julianov je pogled skrenuo na malenu kutiju ispod njezine ruke, a potom se opet zagledao u njezino, na drugu stranu okrenuto lice. - Čini se da mi je suđeno da te kao muž razočaram, u krevetu i izvan njega. Naglo je podigla glavu, a oči su joj se raširile. - O, ne, milorde, nikad nisam željela reći da si 83

me razočarao u... u krevetu. To jest, ono što se neku večer dogodilo bilo je sasvim... pročistila je grlo - ... sasvim podnošljivo, čak i ugodno u određenim trenucima. Ne bih željela da misliš drukčije. Julian joj je uhvatio bradu i zagledao se u njezine oči. - Želio bih da me u krevetu smatraš više nego samo podnošljivim, Sophy. Odjednom je shvatila da opet želi s njom voditi ljubav. To je bio pravi cilj njegovog večerašnjeg dolaska u njezinu sobu. Srce joj je poskočilo. Imat će još jednu priliku zagrliti ga i osjetiti onu radosnu intimnost. - O, Juliane. - Sophy je progutala jecaj i bacila mu se u zagrljaj. - Najviše od svega željela bih da večeras neko vrijeme ostaneš sa mnom. Odmah ju je zagrlio, ali se u njegovu glasu osjećalo iznenađenje i smijeh kad je tiho progovorio uz njezinu kosu. - Ako ćeš mi prirediti ovakvu dobrodošlicu kad se ljutiš na mene, vidim da ću te češće morati naljutiti. - Nemoj me večeras zadirkivati, Juliane. Samo me drži uza se kao prošli put - promrmljala je uz njegova prsa. - Tvoja je želja večeras za mene zapovijed, malena. -Nježno joj je spustio kućnu haljinu s ramena, zastavši kako bi poljubio udubinu njezina vrata. - Ovog ću se puta truditi da te ne razočaram. Sophy je zatvorila oči dok ju je polako razodijevao. Čvrsto je odlučila uživati u svakom trenutku onoga što bi lako mogla biti njihova posljednja zajednička noć. Neće joj čak smetati ni ako sam ljubavni čin ne bude posebno ugodan. Žudjela je za jedinstvenim osjećajem bliskosti koji uz to ide. Ta će bliskost možda biti sve što će ikad dobiti od Juliana. - Sophy, tako si ljupka za gledanje i tako mekana za milovanje - šapnuo je Julian kad se i posljednji komad odjeće našao na hrpi kraj njezinih nogu. Gladnim je očima prelazio preko njezina nagoga tijela, a ruke su slijedile njegov pogled. Sophy je zadrhtala i zanjihala se prema njemu kad joj je dlanovima pokrio dojke. Palčevima je počeo kliziti preko njezinih bradavica, nježno mameći reakciju. Kad su se nježni ružičasti vrhovi ukrutili, Julian je uzdahnuo od istinskog zadovoljstva. Kliznuo je rukama do oblina njezinih bokova, a polom je dlanovima obuhvatio čvrstu stražnjicu. Sophy je prstima stegnula njegova ramena i nagnula se prema njemu. - Dotakni me, dušo - promuklim glasom reče Julian. - Zavući ruke ispod mojeg ogrtača i dotakni me. Nije mogla odoljeti. Zavukavši ruke ispod svilenog ogrtača, raširila je prste na njegovim prsima. - Tako si snažan - šapnula je. - Ti me činiš snažnim - reče Julian. - Također imaš moć učiniti me veoma slabim. Uhvatio ju je oko struka i podigao tako da je odozgo gledala na njega. Oslonila se rukama na njegova ramena i pomislila da će se utopiti u smaragdnom sjaju njegovih očiju. Njegov se kućni ogrtač rastvorio, te ju je polako spu-štao niza svoje tijelo dok ponovno nije osjetila tlo pod nogama. Intiman je kontakt u njoj izazvao valove uzbuđenja, te je ostala priljubljena uz njega. Opet je zatvorila oči kad ju je podigao u naručje. Odnio ju je do kreveta i spustio na sredinu. Zatim se ispružio kraj nje tako da su se njegove noge ispreplele s njezinima. Polako ju je milovao, istražujući svaku oblinu, svako udubljenje. Pričao joj je; usrdne, uvjerljive, senzualne riječi koje su u njoj izazivale osjećaje vreline i žudnje. Sophy se grčevito držala svakog tihog obećanja, svake nježne zapovijedi, svakog uzbudljivog opisa onoga što joj Julian te večeri kani učiniti. - Drhtat ćeš u mojem naručju, dušo. Natjerat ću te da me tako silno želiš da ćeš me preklinjati neka te uzmem. Pričat ćeš mi o svojem uživanju, a to će upotpuniti moj užitak. Večeras te želim usrećiti, Sophy. 84

Nagnuo se nad nju, teškim i zahtjevnim ustima pokrivši njezina. Sophy je žestoko reagirala, željna uzeti što više njegove vreline i strasti. Možda vise nikad neću imati drugu priliku, podsjetila se. Kad iziđe sunce, mogla bi ležati hladna i mrtva na travi Leighton Fielda. Njezin se jezik spojio s njegovim, pozivajući ga u vlažnu vrelinu. Julian joj je večeras značio život, a ona se nagonski držala života i njega. Kad je zavukao ruku između njezinih bedara, tiho je kriknula i podigla se prema njegovim prstima. Julianovo silovito zadovoljstvo nad njezinim reakcijama bilo je očito, ali je čvrsto odlučio da ovoga puta neće izgubiti kontrolu nad sobom. - Polako, malena. Predaj mi se. Povjeri mi sebe. Još malo raširi noge, draga. Tako, takvu te želim za sebe. Slatku, vlažnu i punu žudnje. Vjeruj mi, draga. Ovoga će puta biti dobro za tebe. Riječi su nastavile teći oko nje, noseći je u plimi uzbuđenja i potrebe koja nije poznavala nikakve granice. Julian ju je riječima poticao, vodeći je prema onom nepoznatom što se činilo sve većim i većim na Sophynu senzualnom obzoru. Kad je vrškom jezika dotaknuo njezine procvjetale bradavice, Sophy je mislila da će se raspasti na komadiće. No kad se pomaknuo niže, a ona je osjetila najprije njegove prste, a potom i njegova usta na malenom, izrazito osjetljivom pupoljku između svojih nogu, pomislila je da će se razletjeti na milijun drhtavih djelića. Grčevito je stegnula njegovu glavu. - Juliane, ne, čekaj, molim te. Ne bi smio... Zavukla je prste u njegovu tamnu kosu i ponovno kriknula. Julian je svojim velikim šakama obujmio njezine bokove, ne obazirući se na njezine pokušaje da se odmakne od njegovih usana. - Juliane, ne, ne želim... O, da, molim, da. Drhtavi, valoviti, grčeviti osjećaj oslobađanja prostrujao je njezinim tijelom. U tom je trenutku sve zaboravila; neizbježni dvoboj, svoje bojazni, neobičnost takvog vođenja ljubavi; sve osim muškarca koji ju je tako intimno dodirivao. Da, dušo - promuklim je glasom šapnuo Julian i brzo se pomaknuo uz njezino tijelo. Uhvatio joj je kosu kad je sagnuo glavu i uronio jezikom između nje-zinih rastvorenih usana. Još uvijek je podrhtavala od neobičnog oslobađanja kad se zabio duboko u njezinu vrelu, vlažnu nutrinu i predao se vlastitom orgazmu. Nevjerojatno, ali njezino se tijelo još jednom nježno zgrčilo oko njega i, omamljena nepoznatim zbivanjima, Sophy je izgovorila riječi što ih je nosila u srcu. - Volim te, Juliane. Volim te.

85

10 Julian se ispružio na mekanom, vitkom tijelu svoje žene, svjestan da se ovako opušteno nije već godinama osjećao. Znao je da će se uskoro morati pomaknuti, barem da ugasi svijeće. No zasad je jedino želio ondje ležati i uživati u predivnom osjećaju koji ga je preplavio. Miris nedavnog ljubavnog čina još je uvijek lebdio u zraku, ispunjavajući ga primitivnim zadovoljstvom, jednako kao i odjek Sophynih riječi: Volim te, Juliane. Nije bila posve svjesna što govori, podsjetio se. Bila je žena koja je prvi put otkrivala vlastiti senzualni potencijal, zahvalna muškarcu koji ju je naučio uživati u užitku seksualnog oslobađanja. Neće previše značenja pridavati riječima ljubavi izgovorenim u takvim okolnostima, ali unatoč tomu, ugodno su zvučale i jedan njegov dio uživao je u njima. Kad ju je prvi put poljubio, osjetio je da će Sophy reagirati na njega, ali ni u snu nije mogao pomisliti da će njezina reakcija imati tako snažan učinak na njega. Osjećao se svemoćnim, pobjednički junak koji je upravo ubrao plodove pobjede i sad je sretan. No bio je jednako svjestan silne potrebe da zaštiti svoje slatko blago, Sophy mu se napokon posve predala, a on će je dobro čuvati. Baš kad mu je ta misao proletjela glavom, ona se ispod njega pomaknula, lijeno podigavši kapke. Julian se oslonio na laktove i zagledao se u njezine omamljene i začuđene oči. Juliane? Lagano joj je poljubio usne, umirujući je. - Ovako treba biti između muža i žene. I tako će odsad nadalje bili medu nama. Jesi li uživala, malena? Skrušeno se osmjehnula i obavila mu ruke oko vrata. - Vrlo dobro znaš da jesam. - Znam, ali volim kad te čujem da to kažeš. - Pružio si mi golem užitak - šapnula je. Oči su joj se uozbiljile. - Nikad nisam osjetila ništa tomu slično. Poljubio joj je vrh nosa, obraz, kut usta. - Onda smo jednaki, ti i ja. Ti si meni pružila jednaki užitak. - Je li to doista istina? - Napeto je proučavala nje-govo lice. - Istina je. - Nikad ništa u njegovu životu nije bilo više istinito ili sigurno, pomislio je. - Drago mi je. Nastoj se toga sjetiti u budućnosti, bez obzira što će se dogoditi, hoćeš li, Juliane? Neočekivana tjeskoba u njezinim riječima izazvala je neodređen strah u njemu. Mentalno je odgurnuo u stranu nelagodu izazvanu tim riječima i nasmiješio se. - Teško bih to mogao zaboraviti. - Voljela bih da to mogu vjerovati. - Ona se također nasmiješila, pomalo čeznutljivo. Julian se lagano namrštio, ne znajući kako bi trebao protumačiti njezino novo raspoloženje. Večeras je Sophy bila nekako drukčija. Nikad je još takvu nije vidio, a to ga je počelo zabrinjavati. - Što te muči, Sophy? Zar se bojiš da ću odmah zaboraviti kako se dobro slažemo u krevetu, čim učiniš nešto čime ćeš me naljutiti? Ili ti se ne sviđa činjenica da mogu u tebi razbuditi žudnju, čak i kad se ljutiš na mene? - Ne znam - polako je rekla. - Ova stvar sa zavođenjem veoma je čudna, nije li? Uznemirilo ga je kad je čuo da je ovo što se upravo među njima dogodilo nazvala običnim zavođenjem. Prvi je put shvatio kako ne želi da Sophy rabi tu riječ za opisivanje onoga što joj je činio u krevetu. Zavođenje je ono što se dogodilo njezinoj mlađoj sestri. Nije želio da Sophy njegovo vođenje ljubavi stavlja u tu kategoriju. - Nemoj to smatrati zavođenjem - tiho joj reče. - Mi smo vodili ljubav, ti i ja. - Jesmo li? - Oči su joj odjednom postale užarene. -Voliš li me, Juliane? Nelagoda što ju je osjećao iskristalizirala se u ljutnju kad je napokon počeo shvaćati što ona radi. Kakva je budala bio. Žene su tako vraški dobre u ovakvim stvarima. Zar misli da samo zato što je tako reagirala na njega, rekla mu da ga voli, da ga sad može motati oko malenoga prsta? Julian je osjetio kako se oko njega steže poznata zamka, te se instinktivno pripremio na borbu. Nije bio siguran što je kanio reći, ali dok je ležao na njoj, a u glavi mu zvonilo na uzbunu, 86

Sophy se nasmiješila svojim sporim, čeznutljivim smiješkom i stavila mu prst na usne. - Ne - rekla je. - Ne moraš ništa reći. U redu je. Razumijem. - Što razumiješ? Sophy, slušaj me... - Mislim da bi bilo bolje kad više ne bismo razgovarali o tome. Govorila sam previše brzo, bez razmišljanja. - Nemirno je pomicala glavu na jastuku. - Sigurno je veoma kasno. Zastenjao je, ali je spremno prihvatio odgodu. - Da, veoma kasno. - Nevoljko se maknuo s nje i okrenuo na leđa, puštajući da mu ruka posesivno klizne duž nje-zina bedra. - Juliane? - Što je, Sophy? - Zar se ne bi trebao vratiti u svoju sobu? To ga je iznenadilo. - Nisam namjeravao - reče hra-pavim glasom. - Više bih voljela da odeš u svoju sobu - Sophy će, veoma tiho. - Zašto? - Razdraženo se oslonio na lakat. Kanio je noć provesti u njezinu krevetu. - Zadnji put si otišao. Samo zato jer je znao da bi po drugi put želio voditi ljubav s njom da je ostao ondje, a nju je još uvijek boljelo; nije želio da ga smatra nasilnim bikom. Želio je pokazati malo obzira zbog nelagode što ju je osjetila one prve večeri. - To ne znači da se kanim vratiti u svoju sobu svaki put nakon ljubavnog čina. - Oh. - Na svjetlosti svijeća doimala se neobično smućenom. - Više bih voljela da noćas budem sama, Juliane. Molim te. Moram inzistirati. - Ah, vjerujem da počinjem shvaćati - mračno je rekao i odgurnuo pokrivače. - Inzistiraš na mojem odlasku jer ti se nije sviđalo kad maločas nisam odgovorio na tvoje pitanje. Nisi me uspjela navesti da ti se zakli-njem na vječnu ljubav, pa si me odlučila kazniti na svoj ženski način. - Ne, Juliane, to nije istina. Nije se obazirao na molbu u njezinu glasu. Ljutito je posao preko sobe, pograbio kućni ogrtač i prišao vratima između njihovih odaja. Zatim je stao, naglo se okrenuo i ljutito je pogledao. - Dok budeš ležala u svo-jem praznom krevetu, uživajući u samoći, misli na užitke što bismo ih jedno drugomu mogli pružati. Ne postoji zakon koji kaže da muškarac i žena to mogu činiti samo jednom tijekom noći, draga moja. Izišao je i za sobom bučno zalupio vratima, naglaša-vajući svoju frustriranost i razdraženost. Prokleta žena. Što ona misli, tko je ona da tako pokušava vladati njime? I zašto misli da će joj to poći za rukom? Ima on iskustva sa ženama koje vole manipulirati ljudima, i daleko su vještije u tome nego Sophy. Sophyni jadni pokušaji da ga kontrolira uz pomoć seksa izazvali su u njemu želju da se nasmije. Da nije tako prokleto bijesan na nju, sigurno bi se nasmijao. Ona je u tim pitanjima budalasta, zelena djevojka, čak i ako ima dvadeset tri godine. Elizabeth je bila starija i mudrija kad je riječ o načinima manipuliranja muškarcem čim je izišla iz škole, onako kako Sophy neće biti ni kad joj bude pedeset godina. Julian je bacio kućni ogrtač preko stolice i ispružio se na krevetu. Prekrižio je ruke iza glave i ležao zureći u zamračeni strop, nadajući se da je Sophy već požalila zbog svojeg nepromišljenog postupka. Ako misli da ga može kažnjavati i pokoriti takđ jednostavnom taktikom, posve je na krivom putu. Borio se u daleko suptilnijim, daleko strateški složenijim bitkama. Ali Sophy nije Elizabeth i nikad neće biti. I Sophy ima razloga bojati se zavođenja. Također je sumnjao da je njegova nova žena romantična u duši. Julian je zastenjao i protrljao oči dok se njegov bijes počeo hladiti. Možda ipak ne bi smio tek tako naprečac donositi zaključke o njoj. Istina je da je iz njega pokušala izmamiti ljubavnu izjavu, ali je jednako tako istina da ima opravdan razlog bojati se strasti koja nije ljubav. Prema Sophynu ograničenom iskustvu, jedina alternativa ljubavi je ona vrsta okrutnog nemilosrdnog zavođenja uslijed kojeg je njezina sestra zatrudnjela. Prirodno je da Sophy želi neki dokaz da ona nije žrtva ovog drugog. Zacijelo želi vjerovati da je voljena kako se ne bi morala bojati sestrine sudbine. 87

Ali ona je udana žena koja dijeli krevet sa svojim zakonitim mužem, ljutito se podsjetio Julian. Nema razloga bojati se da će je on ostaviti na cjedilu. Dovraga, on želi nasljednika; treba ga. Posljednje što bi mogao učinili je odbaciti je ako zatrudni s njegovim djetetom. Sophy ima zaštitu zakona, kao i osobni zavjet grofa od Ravenwooda da će je štititi i skrbiti se za nju. Hodati naokolo strepeći od sestrine sudbine znači upuštati se u obilje ženskih besmislica, a Julian je odlučio da to neće tolerirati. Mora je uvjeriti da se sudbina njezine sestre ne može uspoređivati s njezinom vlastitom sudbinom. Zato jer sigurno ne želi mnoge noći provoditi sam u krevetu. Julian nije znao koliko je dugo ondje ležao i razmišljao koji je najbolji način da svoju ženu nauči tu lekciju, ali je u jednom trenutku zacijelo zadrijemao. Međutim, spavao je nemirno i nekoliko sati kasnije iz sna ga je trgnuo tihi zvuk zatvaranja Sophynih vrata. Protegnuo se, pitajući se je li već vrijeme da ustane. No kad je otvorio jedno oko i pogledao prema prozoru, vidio je da iza zavjesa još uvijek vlada mrak. Nitko, čak ni Sophy, ne ustaje tako rano da bi u zoru jahao Londonom. Julian se okrenuo na drugu stranu, govoreći sebi neka još spava. Ali neki mu instinkt nije dao spavati. Pitao se tko je u ovo gluho doba noći otvorio Sophyna vrata. Na koncu više nije mogao podnijeti znatiželju koja je u njemu brzo rasla, te je ustao s kreveta i prišao vratima između njihovih soba. Tiho ih je otvorio. Trebalo mu je nekoliko sekunda dok nije shvatio da |e Sophyn krevet prazan. Stojeći, začuo je zvuk kočije na ulici ispod prozora. Dok je slušao, kočija se zaustavila. Preplavio ga je iracionalan, ali silovit strah. Julian je priskočio prozoru, razmaknuo zavjese i vidio kako se poznata vitka figura, odjevena u hlače i košulju, penje u zatvorenu kočiju. Sophy je vezala kosu i zavukla je ispod šešira s velom. U jednoj je ruci nosila drvenu kutiju. Kočijaš, vitak, crvenokos momak odjeven u crno, cmoknuo je konjima i kočija je brzo krenula ulicom. - Prokleta bila, Sophy. - Julian je tako snažno stegnuo šaku kojom je držao zavjesu da ju je gotovo strgnuo sa šipke. - Prokleta bila do pakla, kujo jedna. Volim te. Voliš li me, Juliane? Slatka, lažljiva kuja. - Ti si moja - procijedio je kroza zube. - Pripadaš meni i prije ću te vidjeti u paklu nego u tuđem naručju. Julian je pustio zavjese i potrčao u svoju sobu, pogra-bivši košulju i na brzinu navukavši hlače. Zgrabio je čizme i potrčao hodnikom. U podnožju stubišta zastao je tek toliko da navuče kožne jahaće čizme, a zatim se zaputio prema ulazu za poslugu. Mora uzeti konja iz konjušnice i mora požuriti ako ne kani izgubiti iz vida kočiju. U posljednjem se trenutku naglo okrenuo i potrčao natrag prema knjižnici. Trebat će mu oružje. Naumio je ubiti onoga tko je odveo Sophy. A nakon toga će dobro razmisliti što mu je činiti s njegovom lažljivom, prijetvornom ženom. Ako misli da će njoj tolerirati ono što je tolerirao Elizabeth, grdno se vara. Pištolji su nestali sa zida. Julian je jedva dospio registrirati tu činjenicu kad je s ulice začuo topot kopita. Potrčao je do ulaznih vrata i naglo ih otvorio baš kad je žena odjevena u crno i pokrivena crnim velom počela silaziti s visokog sivca. Vidio je da je jahala na muški, a ne na ženski način. - O, hvala Bogu - reče žena, očito iznenađena što ga vidi na vratima. - Bojala sam se da ću morati probuditi cijclo kućanstvo kako bih došla do vas. Ovako je mnogo bolje. Možda će se ipak uspjeti izbjeći skandal. Svi su otišli na Leighton Field. - Leighton Field? - To nije imalo nikakvog smisla. Ondje jedino stoka i oni koji se bore u dvobojima imaju što tražiti. - Molim vas, požurite, za Boga miloga. Možete uzeti mojega konja. Kao što vidite, nisam uzela damsko sedlo. Julian nije oklijevao. Uhvatio je uzdu sivca i skokom uzjahao. - Tko ste vi, dovraga? - upita 88

ženu pokrivenu velom. - Njegova žena? - Ne, niste razumjeli, ali uskoro će vam sve biti jasno. Sumo požurite. - Pođite u kuću - naredio je Julian dok je sivac poigravao pod njim. - Možete unutra čekati. Ako vas ondje zatekne netko od služinčadi, ništa nemojte govo-riti, osim da sam vas ja pozvao unutra. Julian je velikoga konja natjerao u galop, ne čekajući Odgovor. Zašto bi, za ime svijeta, Sophy i njezin ljubavnik otišli na Leighton Field, bijesno se pitao. No uskoro si je prestao postavljati to pitanje i pokušao shvatiti koji je pripadnik visokoga društva zapečatio svoju sudbinu kad je tog jutra odveo Sophy. Leighton Field je bio hladan i vlažan na prigušenoj svjetlosti prije izlaska sunca. Nekoliko se stabala, ovješenih grana pod težinom vlage, nekako stisnulo pod još uvijek mračnim nebom. Magla se dizala s tla i leb-djela, gusta i siva, u razini koljena. Anneina malena zatvorena kočija, žuta dvokolica malo dalje, i konji, sve je to izgledalo kao da lebdi u zraku. Kad je Sophy izišla iz kočije, noge su pod njom nestale u magli. Pogledala je Anne koja je vezivala konja. Zapanjujuće se dobro prerušila u momka. Da nije znala o kome je riječ, Sophy bi bila sigurna da je osoba prljava lica i crvene kose zapravo mlad momak. - Sophy, jesi li sigurna da želiš nastaviti s tim? - tje-skobno je pitala Anne kad joj se približila. Sophy se okrenula i zagledala u dvokolicu udaljenu nekoliko metara. Osoba odjevena u crno i pokrivena velom još nije izišla iz drugog vozila. Činilo se da je Charlotte Featherstone sama. Nemam drugog izbora, Anne. - Pitam se gdje je Jane. Rekla je da osjeća obvezu biti svjedokom, ako si baš tako čvrsto odlučila izigravati budalu. - Možda se predomislila. Anne je odmahnula glavom. - To joj nije svojstveno. - Pa - reče Sophy i uspravi se - najbolje da to obavimo. Uskoro će svanuti. Koliko mi je poznato, ovakve se stvari uvijek obavljaju u zoru. - Zaputila se prema maglom obavijenoj dvokolici. Usamljena se figura u dvokolici pomaknula kad joj se Sophy približila. Charlotte Featherstone, odjevena u elegantnu crnu jahaću odoru, iziđe iz kočije. Premda je kurtizana imala veo na glavi, Sophy je vidjela da je za ovu prigodu imala lijepu frizuru, a nosila je i par prekrasnih bisernih naušnica. Jedan pogled na ženinu dotjeranost izazvao je osjećaj nezgrapnosti u Sophy. Grand Featherstone očito je znala sve što treba znati o stilu. Čak se savršeno odjenula za dvoboj u zoru. Anne je pošla naprijed kako bi vezala i konja dvokolice. - Znate li, gospođo - reče Charlotte, podigne veo i hladno se nasmiješi Sophy - ne vjerujem da je bilo koji muškarac vrijedan ustajanja u ranu zoru. - Zašto ste se onda trudili? - odbrusi Sophy. Osjetivši se izazvanom, ona je također podigla veo. - Nisam sigurna - prizna Charlotte. - Ali to nije zbog grofa od Ravenwooda, premda je nekoć bio veoma šarmantan prema meni. Možda me zaintrigiralo jedno posve novo iskustvo. - Doista mogu zamisliti da se nakon vaše prilično pustolovne karijere rijetko događa da naiđete na nešto novo. Charlotte je pogledom fiksirala Sophyno lice. Iz njezina se glasa izgubio podrugljiv ton, a zamijenila ga je ozbiljnost. - Uvjeravam vas da je činjenica da me jedna grofica smatra protivnicom vrijednom časnog izazova doista rijedak događaj. Čovjek čak može reći da je to jedinstven događaj. Vi zacijelo shvaćate, naravno, da niti jedna žena iz vašega društva nikad nije razgovarala sa mnom, a kamoli mi ukazala takvu čast. Sophy je lagano nakrivila glavu dok je proučavala svoju protivnicu. - Budite uvjereni da vas veoma poštujem, gospođice Featherstone. Čitala sam vaše memoare, te mislim da mogu 89

pretpostaviti što ste sve prošli kako biste dospjeli do vašeg sadašnjeg položaja. - Možete li doista? - promrmlja Charlotte. - Kako veoma maštovito od vas. Sophy je porumenjela, osjetivši nelagodu pri pomisli kako se mora doimati naivnom pred ovom sofisticiranom ženom. - Oprostite mi - tiho se ispričala - sigurno ne mogu ni u snu shvatiti što ste prošli u životu. Ali to ne znači da ne mogu poštivati činjenicu da ste stvorili svoje mjesto u svijetu, i to pod vlastitim uvjetima. - Shvaćam. I zbog takvog poštovanja prema meni, želite mi jutros prosvirati metak kroz srce? Sophy stisne usta. - Mogu razumjeti zašto ste odlučili napisati memoare. Čak mogu razumjeti da svojim bivšim ljubavnicima nudite priliku da plate kako se njihovo ime ne bi pojavilo u tisku. Ali kad ste mojeg muža izabrali za svoju sljedeću žrtvu, pošli ste predaleko. Neću dopustiti da se objave ta ljubavna pisma, pa da ih cijeli svijet vidi i ruga se. - Bilo bi mnogo jednostavnije da ste mi platili, gospodo, umjesto svega ovoga. - Ne mogu to učiniti. Plaćanje ucjene je odvratan, nečastan čin. Neću se spustiti na tu razinu. Riješit ćemo taj problem jutros ovdje, između nas dvije, i to će biti kraj priče. - Hoće li? Što vas navodi na pomisao, pod pretpostavkom da imam toliko sreće i preživim ovaj dvoboj, da ipak neću objaviti što god želim? - Prihvatili ste moj izazov. Time što ste se ovako sastali sa mnom, složili ste se da ćemo pištoljima riješiti taj problem. - Mislite li da ću poštivati taj dogovor? Vjerujete da će tu biti kraj priče, bez obzira na ishod dvoboja? - Ne biste se jutros ovdje pojavili da niste kanili na ovaj način okončati cijeli slučaj. Charlotte se kratko nakloni. - Imate posve pravo. Tako funkcionira onaj budalasti muški kodeks časti, zar ne? Sve ćemo ovdje riješiti pištoljima. - Da. Tada će biti gotovo. Charlotte odmahne glavom, kao da se zabavlja. -Siroti Ravenwood. Pitam se ima li pojma kakvu je ženu našao. Vi ste zacijelo pravi šok za njega, nakon Elizabeth. - Nismo ovdje da bismo razgovarale o mojemu mužu ili njegovoj prvoj ženi - Sophy procijedi kroza zube. Jutarnji je zrak bio hladan, ali je odjednom postala svjesna da se znoji. Njezini su živci bili krajnje napeti. Željela je da sve to što prije završi. -Ne, ovdje smo jer vaš osjećaj časti zahtijeva zado-voljštinu i jer vi mislite da ja dijelim vaše poimanje časti. Zanimljiva pomisao. Pitam se, razumijete li da je ova definicija časti kakve se mi danas držimo zapravo muška definicija? - Čini se da ne postoji nikakva druga definicija časti koja iziskuje poštovanje - reče Sophy. Charlotteine su oči zablistale. - Shvaćam - tiho reče. - A vi ćete steći Ravenwoodovo poštovanje, ako ništa drugo, je li tako, gospodo? - Čini mi se da smo dovoljno razgovarale o tome -ustvrdi Sophy. - Poštovanje je potrebno i poželjno, gospođo - zamišljeno nastavi Charlotte - ali savjetujem vam da ne tratile mnogo vremena kako biste naveli Ravenwooda da vas zavoli. Svi znaju da nakon iskustva s Elizabeth više nikad neće riskirati ljubav. U svakom slučaju, moram biti toliko slobodna i reći vam da, baš kao što čast niti jednog muškarca nije vrijedna ustajanja u zoru, ljubav niti jednog muškarca nije vrijedna riskiranja vlastitog života. - Ovdje nije riječ o časti ili o ljubavi muškarca -hladno će Sophy. - Ne, to vidim. Riječ je o vašoj časti i vašoj ljubavi. -Charlotte se ovlaš osmjehne. - Priznajem da to nisu beznačajne sitnice. Doista mogu biti vrijedne malo prolivene krvi. - Dakle, hoćemo li to obaviti? - Sophy je osjetila strah kad se okrenula k Anne koja je stajala u blizini i držala kutiju pištolja za dvoboj. - Mi smo spremne. Više nema smisla čekati. Anne je pogledala Sophy, a zatim Charlotte. - Malo sam se raspitala o rješavanju problema na ovaj način. Moramo proći određene korake prije nego napunim pištolje. Prvo, moja je dužnost reći vam da postoji časna alternativa dvoboju. Tražim da obje razmislite o tome. 90

Sophy se namrštila. - Kakva alternativa? - Vi ste, lady Ravenwood, izazvali drugu stranu na ovaj dvoboj. Međutim, ako bi se gospođica Featherstone ispričala zbog čina kojim vas je na to navela, problem će biti riješen bez ispaljenog hica. Sophy trepne. - Cijela se ova stvar može završiti jednostavnom isprikom? - Moram naglasiti da je to časna alternativa za obje. -Anne pogleda Charlotte Featherstone. - Kako fascinantno - promrmlja Charlotte. - Samo pomislite, obje se iz ovoga možemo izvući bez krvavih mrlja na odjeći. Ali uopće nisam sigurna želim li se ispričati. - To ovisi o vama, naravno - ukočeno će Sophy. - Pa, prilično je rano za tako nasilan sport, ne mislite li? A ja čvrsto vjerujem da treba izabrati razuman izlaz ako takav postoji. - Charlotte se polako nasmiješi Sophy. - Posve ste sigurni da će vaša čast biti zadovoljena ako se jednostavno ispričam? - Morali biste obećati da ljubavna pisma neće biti objavljena - žurno je podsjeti Sophy. Prije nego je Charlotte uspjela odgovoriti, iz magle se začuo topot konjskih kopita. - To je sigurno Jane - Anne reče tonom punim olakšanja. - Znala sam da će doći. Moramo je čekati. Ona je jedan od sekundanata. Sophy se okrenula baš kada se veliki sivac materijalizirao iz magle što je lebdjela oko stabala. Životinja je u punom galopu jurila prema njima, doimajući se poput prikaze dok se probijala kroz maglu. Sablastan konj, nakratko pomisli Sophy, koji nosi samog đavla. - Julian - šapne. - To me nekako ne iznenađuje - primijeti Charlotte. Naša malena drama iz trenutka u trenutak postaje sve zabavnija. - Sto on radi na Janeinu konju? - ljutito upita Anne. Veliki se sivac zaustavio ispred triju žena. Julianove užarene oči najprije su pogledale Sophy, zatim Charlotte i na koncu Anne. Vidio je kutiju pištolja u njezinoj ruci. - Koji se vrag ovdje događa? Sophy nije željela popustiti iznenadnom, silovitom porivu da pobjegne. - Prekidaš privatnu stvar, milorde. Julian ju je pogledao kao da je izgubila zdrav razum. Skočio je s konja i dizgine dobacio Anne, a ona ih je slobodnom rukom automatski uhvatila. - Privatnu stvar, gospođo? Kako se usuđuješ tako je nazvati? - Julianovo lice bilo je maska kontroliranog bijesa. - Ti si moja žena. O čemu je ovdje riječ, dovraga? - Nije li to očito, Ravenwood? - Bilo je očito da od triju nazočnih žena jedino Charlotte nije posebno prestrašena. Njezine su lijepe oči bile cinične i govorile su izvrsno zabavlja. - Vaša me je žena izazvala na dvoboj zbog pitanja časti. - Rukom je pokazala kutiju pištoljima. - Kao što vidite, baš smo kanile riješiti problem na tradicionalan, častan, muški način. - Ne mogu vjerovati. - Julian se okrene i zagleda u Sophy. - Izazvala si Charlotte na dvoboj? Željela si održati dvoboj? Sophy kimne, odbijajući govoriti. - Zašto, za Boga miloga? Charlotte se mrko osmjehne. - Valjda možete pogoditi odgovor na to pitanje, Ravenwood. Julian korakne prema njoj. - Grom i pakao. Poslali ste joj jedno od onih svojih prokletih ucjenjivačkih prijetnji. zar ne? - Ja ih ne smatram ucjenjivačkim prijetnjama - mirno će Charlotte. - Vidim ih samo kao poslovnu priliku Međutim, vaša žena je moju ponudu odlučila gledali u drugom svjetlu. Smatra da bi bilo nečasno platiti mi. znate. S druge strane, ne može podnijeti pomisao da bi se vaše ime moglo pojaviti u mojim memoarima. Stoga je krenula jedinim preostalim putem što ga je smatrala prikladnim za časnu ženu. Izazvala me na dvoboj pištoljima u zoru. - Pištoljima u zoru - ponovi Julian, kao da još uvijek ne može vjerovati vlastitim očima. 91

Učinio je još jedan korak prema Charlotte. - Idite odavde. Pođite smjesta. Vratite se u grad i nikomu nemojte pričati o ovome. Čujem li jednu riječ tračeva o današnjim događajima, pobrinut ću se da nikad ne dobijete svoju kolibu u Bathu o kojoj ste običavali pričati. Pobrinut ću se da izgubite najam za svoju kuću u gradu. Izvršit ću takav pritisak na vaše vjerovnike da će vas protjerati iz grada. Jeste li me razumjeli, Charlotte? - Juliane, pretjerao si - ljutito ga prekine Sophy. Charlotte se uspravila, ali s njezina je lica nestao podrugljiv izraz. Nije se doimala prestrašenom, već samo rezigniranom. - Razumijem vas, Ravenwood. Uvijek ste znali jasno iznijeti svoje stavove. - Jedna riječ o ovome i ja ću naći načina da uništim sve što ste stekli, Charlotte, prisežem. Znate da to mogu učiniti. - Nema nikakve potrebe za prijetnjama, Ravenwood. Ionako nemam namjeru širiti tračeve o ovome. -Okrene se k Sophy. - To je bila osobna stvar časti između vaše žene i mene. Ne tiče se nikoga drugoga. - Posve se slažem - odlučno će Sophy. - Želim da znate, gospođo - tiho će Charlotte - da je, što se mene tiče, stvar riješena, premda se iz pištolja nije pucalo. Ne morate se bojati onoga što će se pojaviti u memoarima. Sophy duboko udahne. - Hvala vam. Charlotte se ovlaš osmjehne i lagano se nakloni Sophy. - Ne, gospođo, ja bih trebala zahvaliti vama. Bilo mi je veoma zabavno. Moj je svijet pun muškaraca iz vaših krugova koji uvelike pričaju o časti. Ali njihovo je razumijevanje te teme veoma ograničeno. Ti isti muškarci ne trude se časno ponašati prema ženi ili bilo komu drugome tko je slabiji od njih. Veliko je zadovoljstvo napokon upoznati nekoga tko ipak razumije značenje te riječi. Uopće me ne čudi da je ta neobično inteligentna osoba žena. Adieu. - Zbogom - reče Sophy, jednako otmjeno uzvrativši lagani naklon. Charlotte uđe u dvokolicu, uhvati dizgine i potjera konja. Maleno vozilo nestane u magli. Julian je gledao kako Charlotte odlazi, a zatim se okrenuo i mračnim pogledom prikovao Anne na mjestu, Uzeo joj je kutiju iz ruke. - Tko si ti, momče? Anne se nakašlje i povuče kapu na oči. Nadlanicom protrlja nos i šmrcne. - Dama je željela konja i kočiju za rano ujutro, gospodine. Posudio sam očevu zapregu i mislio malo zaraditi sa strane, ako me razumijete. - Dobit ćeš mnogo sa strane ako možeš jamčiti da ćeš šutjeti o ovome što se jutros ovdje dogodilo. No ako čujcm o tome, pobrinut ću se da tvoj otac izgubi konje i kočiju, kao i sve ostalo što posjeduje. Štoviše, znat će da je sve izgubio tvojom krivnjom. Razumiješ li me, momče? - Ovaj, da, milorde. Vrlo jasno, milorde. - Odlično. Odvest ćeš moju ženu kući. Ja ću biti odmah iza vas. Kad stignemo do kuće, ondje ćeš ukrcati ženu koja tamo čeka i odvest ćeš je kamo bude željela, Tada ćeš mi zauvijek nestati s očiju. - Da, gospodine. - Dakle, Juliane - usrdno će Sophy - nema potrebi prijetiti svima na vidiku. Julian ju je presjekao ledenim pogledom. - Niti jedni riječi od tebe, gospođo. Još uvijek nisam siguran mogu li s tobom donekle mirno razgovarati. - Prišao je kočiji i otvorio vrata. - Ulazi. Šutke je ušla u kočiju. Šešir s velom kliznuo joj je preko jednog uha dok je ulazila. Kad se smjestila, Julian se nagnuo u kočiju i razdraženim joj pokretom ruke namjestio šešir. Potom je kutiju s pištoljima spustio u njezino krilo. Bez riječi se maknuo iz kočije i tresnuo vratima. To je nesumnjivo bila najduža vožnja u njezinu životu, zaključila je Sophy dok je sjedila u kočiji, utonula u mračno raspoloženje. Julian nije bio tek ljutit. Bio je hladno, opasno bijesan. Mogla se jedino nadati da će Anne i Jane biti pošteđene. Kućanstvo se tek počelo buditi kad je Anne zaustavila kočiju pred ulaznim vratima. Još uvijek pokrivena crnim velom, Jane je tjeskobno čekala u knjižnici kad je Julian ušao, a Sophy je 92

stigla za njim. Jane je brzo pogledala prijateljicu. - Jesi li dobro? - šaptom ju je pitala. - Dobro sam, kao što vidiš. Zapravo, svi su dobro. Međutim, situacija bi bila još bolja da ti nisi odlučila intervenirati. - Žao mi je, Sophy, ali nisam mogla dopustiti... - Sad je dosta - prekinuo ju je Julian kad je Guppy, žurno namještajući svoju jaknu, izišao kroz vrata ispod stubišta. Zbunjeno je gledao Sophy u hlačama. - Je li sve u redu, milorde? - Neočekivano su otkazani neki planovi pripremljeni za jutros, Guppy, ali možeš biti siguran da sve imam pod kontrolom. Naravno, milorde - dostojanstveno reče Guppy. Ostao bi bez posla kad bi jednom riječju spomenuo bizarnu scenu što ju je jutros ovdje zatekao, a Guppy je to znao. Njegov je gospodar očito u jednom od svojih opasnih raspoloženja nabijenih tihim bijesom. No tako-đer je jednako očito da lord Ravenwood vlada situacijom. Dobacivši Sophy brz, zabrinut pogled, Guppy diskretno nestane u kuhinji. Julian se okrene k Jane. - Ne znam tko ste vi, gospođo, a prema vašem velu zaključujem da ne želite otkriti svoj identitet. No bez obzira tko ste, morate znati da ću zauvijek ostati vašim dužnikom. Čini se da ste vi jedini pokazali malo zdravog razuma u cijeloj ovoj zbrci. - Ja sam poznata po svojem zdravom razumu, milorde - žalosno će Jane. - Zapravo, bojim se da me mnoge moje prijateljice zbog toga smatraju prilično dosadnom. - Kad bi vaše prijateljice i same imale malo zdravog razuma, cijenile bi vas zbog te osobine. Želim vam ugodan dan, gospođo. Vani vas čeka momak sa zatvorenom kočijom koji će vas odvesti kući. Vaš je konj vezan za kočiju. Želite li pratnju? Mogu jednog od svojih lakaja poslati s vama. - Ne. Kočija i momak bit će sasvim dovoljni. - Jane pogleda Sophy, a ona lagano slegne ramenima. -Hvala vam, milorde. Iskreno se nadam da je ovo kraj cijele priče. - Možete biti uvjereni da jest. Nadam se da se mogu osloniti na vašu diskreciju. - Svakako, milorde. Julian ju je poveo do vrata, a zatim ju je otpratio do kočije. Tada se vratio stubama i ušao u predvorje. Golema su se vrata veoma tiho zatvorila za njim. Stajao je i dugi trenutak zurio u Sophy. Sophy je zadržavala dah, čekajući udarac sudbine. - Pođi gore i preodjeni se. Za danas si se dosta igrala muških igara. O ovome ćemo razgovarati u knjižnici, u deset sati. - Nemamo o čemu razgovarati, milorde - brzo će Sophy. - Već ionako sve znaš. Julianove su zelene oči blistale od bijesa i još jedne emocije, a Sophy je iznenađeno shvatila da je to olakšanje. - Nemaš pravo, gospođo. Imamo o mnogočemu razgovarati. Ne budeš li ovdje točno u deset, doći ću po tebe.

93

11 Možda ćeš - ledeno mirno reče Julian, što je bilo . impresivno u danim okolnostima - biti tako ljubazna i objasniti mi sve ovo od početka. Riječi su razbile prijeteću tišinu koja je vladala u knji-žnici otkako je Sophy prije nekoliko minuta oprezno ušla onamo. Julian je sjedio, ne mičući se, iza masivnog pisaćeg stola i dugo je proučavao svojim uobičajeno bezizražajnim licem, a tada je započeo ono što će nesumnjivo biti veoma neugodan razgovor. Sophy duboko udahne i uzdigne bradu. - Već znaš osnovne činjenice. - Znam da si zacijelo primila jedno od ucjenjivačkih pisama Featherstoneove. Bio bih ti veoma zahvalan kad bi bila tako ljubazna i objasnila mi zašto ga nisi odmah predala meni. - Obratila se meni, a ne tebi, sa svojom prijetnjom. Smatrala sam pitanjem časti da osobno odgovorim. Julian stisne oči. - Časti, gospođo? - Da je situacija bila obrnuta, milorde, ti bi postupio jednako kao i ja. To ne možeš zanijekati. - Da je situacija bila obrnuta? - tupo je ponovio. - O čemu to, dovraga, govoriš? - Sigurna sam da me sasvim dobro razumiješ, milorde. - Sophy je shvatila da lebdi negdje između suza i bijesa. To je bila zapaljiva kombinacija emocija. - Da ti se obratio neki muškarac i zaprijetio da će objaviti pojedinosti o... o nekoj mojoj indiskreciji iz prošlosti, ti bi ga izazvao na dvoboj. Znaš da bi postupio točno onako kako sam ja postupila. Ne možeš to zanijekati. - Sophy, to je apsurdno - prasne Julian. - Teško se može reći da je to ista situacija. Da se nisi usudila uspoređivati svoje žaljenja vrijedne jutrošnje postupke s onim što zamišljaš da bih ja učinio u sličnim okolnostima. - Zašto ne? Zar meni treba oduzeti pravo na časno ponašanje samo zato jer sam žena? - Da, prokletstvo. Želim reći, ne. Zaboga, ne pokušavaj brkati pojmove. Čast ne iziskuje od tebe ono što bi u istoj situaciji iziskivala od mene, a ti to vraški dobro znaš. - Meni se jedino čini pravednim da i ja imam pravo pridržavati se istog kodeksa časti kao i ti. - Jedino pravednim? Pravednost nema nikakve veze s time. - Znači, ja nemam nikakva izlaza u takvim situacijama, milorde? - ukočeno upita Sophy. Nikakva načina da se osvetim? Nikakva načina za rješavanje pitanja časti? - Sophy, poslušaj me. Ja sam tvoj muž i moja je dužnost osvetiti te, bude li se za to ukazala potreba. A kažem ti sad i ovdje, bolje da se takva potreba nikad ne ukaže. Međutim, ne može postojati obrnuta situacija. To je nezamislivo. - Pa, bolje da je pokušaš zamisliti, milorde, jer se upravo to dogodilo. I ti nisi bio taj koji je bio pozvan riješiti problem. Ja sam bila pozvana i postupila sam časno. Ne shvaćam za što me ovdje možeš okrivljavati, Juliane. Zurio je u nju, doimajući se krajnje zaprepaštenim prije nego se pribrao. - Ne mogu te okrivljavati? Sophy, ono što si danas učinila bilo je nečuveno i sramotno. Pokazala si žalosno pomanjkanje zrelog prosuđi-vanja. Bilo je glupo i veoma opasno. Da te ne okrivlju-jem? Sophy, oni pištolji nisu igračke, već najbolji Mantonov rad. - Posve sam svjesna toga, milorde. Štoviše, znala sam što radim s njima. Rekla sam ti da me je djed naučio služiti se pištoljem. - Mogla si poginuti, budalo mala. - Julian skoči na noge i zaobiđe pisaći stol. Nagne se na njega, prekriživši noge. Lice mu se doimalo gotovo divlje. - Jesi li razmiš-ljala o tome, Sophy? Jesi li mislila na opasnost kojoj se izlažeš? Je li ti palo na pamet da si dosad već mogla ležati mrtva? Ili postati ubojicom? Dvoboji su zakonom zabranjeni, znaš. Ili je za tebe sve to bila samo igra? - Uvjeravam te da nije bila igra, milorde. - Bila sam... Sophy se prekinula i nervozno progutala slinu kad se vratilo sjećanje na strah. Skrenula je pogled s Julianovih očiju. 94

- Bila sam veoma uplašena, iskreno rečeno. Julian tiho opsuje. - Misliš da si bila uplašena - progunđa ispod glasa, a potom glasnije doda: Što je s potencijalnim skandalom, Sophy? Jesi li razmišljala o tome? Gledala je u stranu. - Poduzele smo korake kako bismo bile sigurne da neće doći do skandala. - Shvaćam. A kako si zapravo namjeravala objasniti ranu od metka, draga moja? Ili mrtvu prostitutku na Leighton Fieldu? - Juliane, molim te, dovoljno si rekao. - Dovoljno? - Njegov je glas odjednom postao tih i opasan. - Sophy, vjeruj mi, tek sam počeo. - Pa, ne vidim zašto bih morala slušati još tvojih Iek-cija o toj temi. - Sophy skoči na noge, treptanjem nastojeći zaustaviti suze koje su podrhtavale na njezinim tri pavicama. - Očito je da ne razumiješ. Harry je posve u pravu kad kaže da muškarci nisu sposobni razumjeti ono što je ženama važno. - Što to ja ne razumijem? Činjenicu da si se ponijela na šokantan način nakon što sam ti ja jasno rekao da neću tolerirati tračeve o tebi? - Neće biti nikakvih tračeva. - To ti misliš. Jutros sam pokušao zaprijetiti Feather-stoneovoj, ali nema baš nikakva jamstva da će držati jezik za zubima. - Hoće. Rekla je da hoće. - Prokletstvo, Sophy, valjda nisi tako naivna da vjeruješ u riječ profesionalne bludnice? - Koliko ja mogu procijeniti, ona je časna žena. Dala mi je svoju riječ da se tvoje ime neće spominjati u tisku i rekla je da neće pričati o jutrošnjim događajima. To je za mene dovoljno. - Onda si budala. Čak i ako Featherstoneova bude šutjela, što je s momkom koji te je doveo na Leighton Field? Što je sa ženom pokrivenom crnim velom? Kakvu kontrolu imaš nad njima? - Oni neće govoriti o tome - reče Sophy. - Želiš reći kako se nadaš da neće govoriti o tome. - To su bili moji sekundanti. Poštivat će svoju riječ i nikomu neće pričati o ovome što se jutros dogodilo. - Prokletstvo, zar mi govoriš da su to bili tvoji prijatelji? - Da, milorde. - Uključujući i crvenokosog momka? Gdje si, za ime svijeta, srela momka iz te klase i upoznala ga dovoljno dobro da... - Julian se prekine, ponovno psujući. - Vjerujem da konačno počinjem shvaćati istinu. Kočijom uopće nije upravljao neki momak, zar ne, gospođo? još jodna mlada žena odjevena u mušku odjeću, pretpostavljam. Dobri Bože. Cijela generacija žena odjednom je pomahnitala. - Ako se žene katkad doimaju mahnitima, milorde, sigurno su ih muškarci doveli u takvo stanje. No kako bilo da bilo, ne kanim razgovarati o ulogama mojih pri-jateljica u svemu ovome. - Ne, vjerojatno ne kaniš. One su ti pomogle dogovo-riti sastanak na Leighton Fieldu? - Da. - Hvala Bogu da je jedna bila toliko razumna i jutros došla k meni, premda bi bilo mnogo bolje da je ranije poslala poruku o tome. Ovako, jedva sam stigao na Leighton Field na vrijeme. Kako se one zovu, Sophy? Sophy zabije nokte u dlanove. - Sigurno ti je jasno da ti to ne mogu reći, milorde. - Opet je riječ o pitanjima časti, draga moja? - Usta su mu se lagano izvila. - Nemoj mi se smijati, Juliane. To je ono što ja neću tolerirati od tebe. Kao što si rekao, jutros sam mogla poginuti zbog tebe. U najmanju ruku, to ne bi trebao smatrati smiješnim. - Misliš da se smijem? - Julian se odgurne od stola i priđe prozoru. Oslonivši se jednom 95

rukom na okvir prozora, zagledao se u maleni vrt. - Uvjeravam te da mi baš ništa u cijeloj toj zbrci uopće nije zabavno. Tijekom pro-leklih nekoliko sati pokušavao sam odlučiti što ću s tobom, Sophy. - Takvo umovanje zacijelo škodi tvojoj jetri, milorde. - Pa, nije baš koristilo mojoj probavi, moram priznati. Jedini razlog zašto već nisi na putu za Ravenwood ili Eslington Park je taj što bi tvoj nagli nestanak samo izazvao još više priča. Svi se moramo ponašati kao da se ništa nije dogodilo. To nam je jedina nada. Dakle, ostat ćeš u Londonu. Međutim, više nećeš izlaziti iz ove kuće osim u mojoj ili tetinoj pratnji. Što se tiče tvojih sekundanata, zabranjujem ti da se opet vidiš s njima. Očito se u tebe ne može imati povjerenja, kad je riječ o mudrom biranju prijateljica. Pri toj je posljednjoj tvrdnji Sophy eksplodirala od gnjeva. Sve je to bilo previše. Noć strasti i prestrašenog iščekivanja, sastanak u zoru sa Charlotte Featherstone, Julianova arogantna srdžba. To je bilo više no što je mogla podnijeti. Prvi put u svojem životu odrasle žene posve je izgubila živce. - Ne, proklet bio, Ravenwood, otišao si predaleko. Nećeš mi određivati koga smijem, a koga ne smijem viđati. Pogledao ju je preko ramena, a u očima mu se vidjela hladna ravnodušnost. - Misliš da neću, gospođo? - Neću ti to dopustiti. - Kipteći od frustriranosti i bijesa, Sophy se ponosno uspravila pred njim. - Nisam se udala za tebe kako bih postala tvoja zarobljenica. - Doista? - grubo je pitao. - Zašto si se onda udala za mene, gospođo? - Udala sam se za tebe jer te volim - strastveno uzvikne Sophy. - Volim te još od svoje osamnaeste godine, kad sam već tako glupa. - Sophy, što to, dovraga, govoriš? Posve ju je obuzeo gnjev. Više nije mogla logično i razumno razmišljati. - Nadalje, ne možeš me kazniti zbog onoga što se jutros dogodilo jer je sve to zapravo tvoja krivnja. - Moja krivnja? - zaurlao je, izgubivši dobar dio svojeg neprirodnog mira. - Da nisi pisao ta ljubavna pisma Charlotte Featherstone, ništa se od ovoga ne bi dogodilo. - Kakva ljubavna pisma? - vikne Julian. - Ona što si joj ih pisao dok si imao vezu s njom. Ona za koja je prijetila da će ih objaviti u svojim memoarima. To nisam mogla podnijeti, Juliane. Zar ne shva-ćaš? Nisam mogla podnijeti pomisao da će cijeli svijet vidjeli prekrasna ljubavna pisma što si ih slao svojoj ljubavnici, a meni nisi napisao čak ni popis za kupovinu. Možeš se rugati koliko god želiš, ali i ja imam svoj ponos. Julian je zurio u nju. - Zar je time Featherstoneova prijetila? Da će objaviti moja stara ljubavna pisma? - Da, proklet bio. Slao si ljubavna pisma svojoj Iju-bavnici, a vlastitoj ženi ne možeš dati ni najmanji znak pažnje. No pretpostavljam da je to posve razumljivo ako se uzme u obzir činjenica da prema meni ne gajiš nikakve osjećaje. - Za Boga miloga, Sophy, bio sam veoma mlad kad sam upoznao Charlotte Featherstone. Možda jesam, a možda i nisam napisao poneko pisamce za nju. Prava je istina da se jedva sjećam svega toga. U svakom slu-čaju, bilo bi ti pametno da imaš na umu da veoma mladi muškarci katkad pišu o prolaznim ljubavima, što uopće nije pametno. Takve su veze bez ikakva značenja, vjeruj mi. - O, vjerujem ti, milorde. - Sophy, u normalnim okolnostima nikad ne bih s tobom razgovarao o ženi kakva je Charlotte Feather-stone. No s obzirom na bizarnu situaciju u kojoj smo se našli, dopusti da ti nešto veoma jasno objasnim. Nema nikakvih osjećaja ljubavi, ni s jedne strane, u vrsti veze što je muškarac ima sa ženom kakva je Featherstoneova. To je stvar posla za ženu i praktičnosti za muškarca. 96

Takva veza uvelike zvuči poput braka, milorde, osim što, naravno, žena u braku nema mogućnost upravIjanja vlastitim poslovima onako kako to može žena iz polusvijeta. - Prokletstvo, Sophy, postoji golema razlika između tvoje i njezine situacije. - Julian se vidljivo trudio zadržati kontrolu nad sobom. - Zar doista, milorde? Priznajem da se, ukoliko ne uspiješ prokockati svoje bogatstvo, vjerojatno neću morati zabrinjavati radi mirovine onako kao Charlotte. No ako se to izuzme, nisam baš sigurna da mi je bolje nego njoj. - Izgubila si zdrav razum, Sophy. Počinješ bulazniti. - A ti si posve nemoguć, milorde. - Njezin se bijes počeo smirivati. Sophy je odjednom shvatila da je nevjerojatno umorna. - S takvom se arogancijom ništa ne može učiniti. Ne znam zašto uopće pokušavam. - Smatraš me arogantnim? Vjeruj mi, Sophy, to nije ništa u usporedbi s onim kakav sam bio jutros kad sam pogledao kroz tvoj prozor i vidio te kako ulaziš u zatvorenu kočiju. U njegovu se glasu pojavila nova, bolna oštrina koja ju je zabrinula. Sophy ju je odmah uočila. - Nisam znala da si me vidio kako odlazim iz kuće. - Znaš li što sam mislio kad sam te vidio kako ulaziš u tu kočiju? - Julian ju je oštro promatrao. - Pretpostavljam da si bio zabrinut, milorde? - Prokletstvo, Sophy, mislio sam da odlaziš s ljubavnikom. Zurila je u njega. - Ljubavnikom? Kojim ljubavnikom? - Možeš biti sigurna da je to bilo jedno od mnogih pitanja što sam ih sebi postavljao dok sam jahao za tobom. Čak nisam znao koji te gad od mnogih gadova u Londonu odvodi od mene. - O, za Boga miloga, Juliane, to je bio beskrajno glup zaključak. - Je li? - Svakako. Zašto bih, za ime svijeta, pošla s drugim muškarcem? Čini se da se ne snalazim ni s ovim kojeg imam. - Okrenula se i pošla prema vratima. - Sophy, odmah da si stala. Kamo si krenula? Još nisam završio s tobom. - Ali ja sam završila s tobom, milorde. Dosta mi je korenja zbog pokušaja da učinim časnu stvar. Dosta mi je pokušaja da te navedem da se zaljubiš u mene. Dosta mi je nastojanja da stvorim brak koji se temelji na uzajamnom poštovanju i ljubavi. - Prokletstvo, Sophy. - Ne brini, milorde. Naučila sam lekciju. Odsad nadalje imat ćeš točno onakav brak kakav želiš. Nastojat ću ti se kloniti s puta. Pozabavit ću se drugim, važnijim stvarima, onima što sam ih od početka trebala staviti na prvo mjesto. - Hoćeš li, doista? - viknuo je. - A što je s tom velikom ljubavi za koju tvrdiš da je osjećaš prema meni? - Ne moraš se bojati. Više to neću spominjati. Jasno mi je da bih time samo tebe dovela u neugodnu situaciju, a sebe još više ponizila. Vjeruj mi, ti si me već toliko ponizio da će mi to dostajati do kraja života. Julianov se izraz lica neznatno ublažio. - Sophy, draga moja, vrati se ovamo i sjedni. Imam ti mnogo toga reći. - Više ne želim slušati tvoja zamorna predavanja, Znaš li nešto, Juliane? Tvoj muški kodeks časti smatram veoma budalastim. Stajati na razmaku od dvadeset koraka u hladnom jutarnjem zraku i pištoljima gađati jedan drugoga posve je besmislen način rješavanja problema. Kad je o tome riječ, uvjeravam te da se u potpunosti slažem s tobom. - Sumnjam. Ti bi baš to učinio, bez razmišljanja o cijelom postupku. S druge strane, Charlotte Featherstone i ja malo smo razgovarale o toj temi. - Stajale ste ondje i razgovarale o tome? - zapanjeno upita Julian. - Naravno da jesmo. Mi smo žene, milorde, i stoga prikladnije za intelektualnu raspravu o takvim pitanjima. Upravo smo saznale da bi isprika sve riješila na častan način, što znači da 97

pucanje nije potrebno, kad si se ti niotkuda pojavio i počeo se upletati u ono što te se uopće ne tiče. Julian zastenje. - Ne mogu vjerovati. Feathersto-neova ti se kanila ispričati? - Da, vjerujem da jest. Ona je časna žena i shvatila je da mi duguje ispriku. Još ću ti nešto reći, milorde. Imala je pravo kad je rekla da niti jedan muškarac nije vrijedan ustajanja u gluho doba noći i još k tomu riskiranja metka. Sophy je izišla iz knjižnice i veoma tiho zatvorila vrata za sobom. Govorila je sebi da bi iz ove završne riječi trebala izvući što je moguće više zadovoljstva. Ionako je to sve što će dobiti od ovog mučnog događaja. Suze su je pekle u očima. Potrčala je stubama i pošla u svoju sobu kako bi nasamo mogla plakati. Mnogo kasnije podigla je glavu s prekriženih ruku, pošla do lavora i umila se, a potom sjela za svoj pisaći stol. Podigavši pero, namjestila je preda se list papira i sastavila još jedno pismo za Charlotte Featherstone. Draga gospođice C. F., Ovom pismu prilazem dvjesto funti. To vam ne šaljem zbog vašeg obećanja da nećete tiskati određena pisma; prije zbog toga što iskreno osjećam da vam vaši mnogi obožavatelji duguju isto poštovanje kao i svojim ženama. Na kraju krajeva, čini se da su s vama uživali u istoj vrsti veze kakvu imaju sa svojim bračnim druzicama. Stoga su obvezni osigurati vam mirovinu. Priloženi iznos je dio mirovine što vam ga duguje naš zajednički prijatelj. želim vam mnogo sreće po pitanju vaše kolibe u Bathu. S poštovanjem, S. Sophy je ponovno pročitala pisamce i zapečatila ga. Zamolit će Anne da ga dostavi. Čini se da ona zna kako se rješavaju takve stvari. Time je završen cijeli fijasko, mislila je Sophy naslo-nivši se u stolici. Julianu je rekla istinu. Tog je jutra doista naučila dragocjenu lekciju. Nema nikakva smisla pokušavati steći muževljevo poštovanje ponašanjem u skladu s njegovim muškim kodeksom časti. A već je znala da ima malo izgleda steći njegovu ljubav. Sve u svemu, činilo se da nema mnogo smisla tratiti vrijeme na nastojanja oko stvaranja uspješnog braka. Posve je beznadno pokušati promijeniti pravila što ih je Julian postavio. Nalazi se u klopci u ovom baršunastom zatvoru, te to mora što bolje iskoristiti. Odsad nadalje ići će vlastitim putem i živjeti vlastitim životom. Ona i Julian katkad će se sresti na primanjima i balovima, kao i u spavaćoj sobi. Nastojat će mu podariti nasljednika, a on će se zauzvrat pobrinuti da bude dobro odjevena, nahranjena i zbrinuta do kraja života. Nije to loša nagodba, razmišljala je, već samo veoma samotna i prazna. Ne čini se da će to biti brak za kakvim je čeznula, ali se barem napokon suočila sa stvarnošću, zaključila je. Isto tako, podsjetila je samu sebe kad je ustala, ovdje u Londonu ima i drugog posla. Dovoljno je vremena izgubila pokušavajući osvojiti Julianovu ljubav. On je nema u sebi, pa je ne može ni dati. Kao što je rekla Julianu, ima drugi projekt kojim će se pozabaviti. Krajnje je vrijeme da svu svoju pozornost posveti pronalaženju sestrina zavodnika. Čvrsto odlučivši da će se okrenuti tom zadatku, Sophy je prišla ormaru i pogledala kostim Ciganke što ga je te večeri naumila odjenuti za kostimirani bal lady Musgrove. Stajala je i neko vrijeme promatrala šarenu haljinu, maramu i masku, a potom se okrenula malenoj kutiji za nakit. Trebao joj je plan akcije, način na koji će privući one koji bi nešto mogli znati o crnom prstenu. Odjednom je dobila inspiraciju. Ima li boljeg načina za početak potrage od nošenja prstena na kostimiranom plesu gdje će njezin identitet ostati tajna? Bilo bi zanimljivo vidjeti hoće li 98

netko opaziti prsten i nešto komentirati. Bude li tako, možda će uspjeti nešto saznati o njegovom bivšem vlasniku. No bal će biti tek za nekoliko sati, a ona je već dugo na nogama. Sophy je shvatila da je fizički i emotivno iscrpljena. Prišla je krevetu s namjerom da kratko odri-jema, ali je za nekoliko minuta čvrsto zaspala. Dolje, u knjižnici, Julian je stajao i zurio u prazan kamin. Sophyna primjedba da niti jedan muškarac nije vrijedan ustajanja ranom zorom i riskiranja života odzvanjala mu je u ušima. On je nešto slično rekao nakon što se borio u svojem posljednjem dvoboju zbog Elizabeth. No Sophy je jutros upravo to učinila, mislio je Julian. Neka mu Bog pomogne, učinila je nešto nezamislivo za uglednu ženu. Izazvala je poznatu kurtizanu na dvoboj, a zatim je ustala u zoru s namjerom da riskira život zbog pitanja časti. 1 sve to jer je njegova žena mislila da je zaljubljena u njega i nije mogla podnijeti pomisao da će u tisku vidjeti njegova ljubavna pisma upućena drugoj ženi. Mogao je jedino biti zahvalan jer Charlotte očito nije spomenula da joj je on prije mnogo godina darovao biserne naušnice što ih je stavila za sastanak u zoru. Odmah ih je prepoznao. Da je Sophy znala za naušnice, bila bi još gnjevnija. Činjenica da se Charlotte nije hva-lila biserima pred svojom mladom suparnicom mnogo je govorila o poštovanju što ga je Featherstoneova osjećala spram žene koja ju je izazvala na dvoboj. Sophy ima pravo biti ljutita, umorno je pomislio. Stavio joj je na raspolaganje mnogo novca, ali nije bio naročito velikodušan kad je riječ o darovima što ih žena očekuje od muža. Ako kurtizana zaslužuje bisere, što zaslužuje slatka, strastvena, vjerna žena nježna srca? No veoma je malo razmišljao o kupovanju nakita za Sophy. Znao je da je jedan dio njega još uvijek opsjednut potrebom da pronađe smaragde. Premda se to sad činilo beznadnim, Julianu je još uvijek bilo teško pri pomisli da bi grofica od Ravenwooda mogla nositi nešto drugo, a ne obiteljske dragulje. Unatoč tomu, nema razloga da Sophy ne kupi neku malenu, skupu sitnicu i time zadovolji njezin ženski ponos. Odlučio je da će već ovoga poslijepodneva potražili nešto u draguljarnici. Julian je izišao iz knjižnice i polako se zaputio stubama do svoje sobe. Olakšanje što ga je preplavilo kad je shvatio da Sophy nije izišla iz kuće kako bi pobjegla s drugim muškarcem nije uspijevalo potisnuti hladnoću što ju je osjećao kad god bi se sjetio da je mogla poginuti. Stoga je tiho opsovao i rekao sebi da više ne misli o tome. Samo će samog sebe izludjeti. Bilo je očito da je Sophy iskreno mislila ono što je rekla kad je sinoć podrhtavala u njegovim rukama, Doista vjeruje da je zaljubljena u njega. Shvatljivo je da Sophy možda ne razumije svoje osjećaje, podsjetio se Julian. Nije uvijek lako razlučiti strast i ljubav. On doista može posvjedočiti da je tako. No nikomu neće škoditi ako Sophy vjeruje da je zaljubljena u njega, zaključio je. Nije imao ništa protiv takve romantične maštarije. Ispunjen iznenadnom potrebom da je čuje kako mu još jednom govori zašto je smatrala da mora izazvati Charlotte Featherstone, Julian je otvorio vrata što su vodila u Sophynu sobu. Pitanje je zamrlo na njegovim usnama dok je proučavao njezino tijelo na krevetu. Sklupčala se na sredini i čvrsto spavala. Julian joj je prišao i na trenutak je promatrao. Doista je veoma slatka i nedužna, pomislio je. Dok je ovako gleda, čovjek bi je teško mogao zamisliti onako gnjevnu kakva je bila malo prije. No s druge strane, dok je ovako gleda, čovjek bi također teško mogao zamisliti toplu plimu ženstvene strasti što je posjeduje. Sophy se pokazuje kao žena mnogih zanimljivih aspekata. Krajičkom oka opazio je hrpu diskretno izvezenih rupčića zgužvanih na malenom pisaćem stolu. Nije bilo teško pogoditi kako su maleni četverokuti tkanine postali tako žalosno zgužvani. Elizabeth je uvijek ronila suze pred njim, sjetio se Julian. Mogla je veličanstveno plakati kad 99

god je to poželjela. No Sophy je pošla u svoju sobu i plakala nasamo. Trgnuo se kad ga je obuzeo osjećaj koji je uvelike podsjećao na krivnju. Odgurnuo ga je u stranu. Imao je pravo danas se ljutiti na Sophy. Mogla je poginuti. A što bih ja tada? Zasigurno je iscrpljena, zaključio je. Nije ju želio pro-budili, pa se nevoljko okrenuo prema svojoj sobi. Tada je opazio šareni kostim Ciganke što je visio u otvore-nom ormaru i sjetio se Sophyne namjere da te večeri ode na kostimirani bal lady Musgrove. Odjednom mu se činilo važnim pokazati joj da nju cijeni mnogo više nego bivšu ljubavnicu. Ako požuri, mogao bi stići do draguljarnice i natrag prije nego se Sophy probudi. - Sophy, bila sam tako zabrinuta. Jesi li dobro? Je li te tukao? Bila sam sigurna da te najmanje mjesec dana neće pustiti iz kuće. - Anne se, u crveno-bijelom dominu i sa svjetlucavom maskom na gornjoj polovici lica, tjeskobno nagnula naprijed i šaptala prijateljici. Golema je plesna dvorana bila puna maskiranih žena i muškaraca. Obojeni lampioni visjeli su sa stropa, a na desetke velikih lončanica postavljeno je tako da se stvarao dojam vrta. Sophy je iskrivila lice u grimasu kad je prepoznala Annein glas. - Ne, naravno da me nije tukao, a kao što vidiš, nisam u zatvoru. Ali ništa od svega toga nije razumio, Anne. - Čak ni zašto si to učinila? - Najmanje to. Anne kimne. - Bojala sam se da neće. Bojim se da Harriette ima pravo kad kaže da muškarci ženama ne dopuštaju da imaju isti osjećaj časti kao i oni. - Gdje je Jane? - Ovdje je. - Anne se osvrne po krcatoj dvorani. -Odjevena u tamnoplavi domino od satena. Užasno se boji da ćeš je zauvijek odbaciti nakon onoga što je jutros učinila. - Jasno da je neću odbaciti. Znam da je učinila ono što je smatrala najboljim. Sve je od samoga početka bila potpuna katastrofa. Kraj Sophy se pojavila osoba u plavom dominu. -Hvala ti, Sophy - skrušeno će Jane. - Istina je da sam učinila ono što sam smatrala najboljim. - Ne moraš to ponovno naglašavati, Jane - oštro će Anne. Jane ju je ignorirala. - Sophy, tako mi je žao, ali jednostavno nisam mogla dopustiti da riskiraš život zbog takve stvari. Hoćeš li mi ikad oprostiti moje uplitanjc jutros? - To je sad iza nas, Jane. Molim te, zaboravi na cijeli događaj. Ravenwood bi najvjerojatnije i bez tvoje pomoći prekinuo dvoboj. Vidio me kad sam izišla iz kuće. - Vidio te? Nebesa. Što li je mislio kad je vidio kako ulaziš u kočiju? - zaprepašteno upita Anne. Sophy slegne ramenima. - Pretpostavio je da bježim s drugim muškarcem. - To objašnjava izraz njegova lica kad mi je otvorio vrata - šapne Jane. - Tada sam shvatila zašto ga tako često zovu đavlom. - O, dragi Bože - izusti Anne. - Sigurno je pomislio da se ponašaš poput njegove prve žene. Neki kažu da ju je ubio zbog njezinih preljuba. - Besmislice - reče Sophy. Nikad nije posve vjerovala u tu priču; nikad nije željela vjerovati, ali se ipak na trenutak zapitala kako bi daleko Julian otišao ako bi bio izazvan. Jutros je doista bio bijesan na nju. Anne ima pravo, pomislila je Sophy i lagano zadrhtala. Na trenutak je ondje u knjižnici sam vrag gledao iz onih zelenih očiju. - Ako mene pitaš, danas si dvaput za dlaku izbjegla tragediju - reče Jane. - Ne samo da si mogla stradati u dvoboju, već si se zacijelo opasno približila smrti kad te Ravenwood vidio kako ulaziš u kočiju. - Možeš biti sigurna da sam naučila lekciju. Odsad nadalje kanim biti baš onakva žena kakvu moj muž očekuje. Neću se miješati u njegov život, a zauzvrat ću oče-kivati da se on ne miješa u moj. Anne se zamišljeno ugrize za usnu. - Nisam baš sigurna da će to uspjeti, Sophy. 100

- Pobrinut ću se da uspije - reče Sophy. - No željela bih le zamoliti za još jednu uslugu, Anne. Možeš li se pobrinuti za dostavu još jednog pisma Charlotte Featherstone? - Sophy, molim te - s nelagodom će Jane - ostavi se toga. Dosta si već učinila po tom pitanju. - Ne zabrinjavaj se, Jane. Ovo će biti kraj priče. Možeš li to učiniti za mene, Anne? Anne kimne. - Mogu. Što ćeš joj napisati u pismu? Čekaj, pogodit ću. Poslat ćeš joj onih dvjesto funti, zar ne? - Upravo ću to učiniti. Julian joj to duguje. - Ovo je nevjerojatno - progunđa Jane. Možeš se prestati uzrujavati, Jane. Kao što sam rekla, priča je gotova. Imam važnijih briga. Štoviše, time sam se cijelo vrijeme trebala baviti. Ne znam zašto sam dopustila da me brak omete u tome. Janeine su oči na trenutak zablistale iza maske. -Sigurna sam da je brak u početku veoma poseban, Sophy. Nemoj se zbog toga koriti. - Pa, naučila je da je beskorisno pokušavati promijenili obrazac muškog ponašanja - primijeti Anne. - Kad netko počini takvu grešku i stupi u brak, najbolje što može učiniti je što više ignorirati muža i usredotočiti se na zanimljivije stvari. - Ti si stručnjak za brak? - upita Jane. - Mnogo sam naučila promatrajući Sophy. Sad nam reci koje su to važnije brige, Sophy. Sophy je oklijevala, pitajući se što i koliko može prijateljicama ispričati o crnom prstenu što ga je stavila. Prije nego se uspjela odlučiti, do nje je stigao visok muškarac odjeven u crno, s kapuljačom i crnom maskom, te se duboko naklonio. - Želio bih vas zamoliti za ovaj ples, gospođo Ciganko. Sophy je pogledala u zasjenjene oči i odjednom osjetila hladnoću. Instinktivno je zaustila da će odbiti, a tada se sjetila prstena. Negdje mora započeti svoju potragu, a nikad se ne zna tko bi joj mogao ukazati na neki trag. Lagano se naklonila. - Hvala vam, ljubazni gospodine. Rado ću plesati s vama. Muškarac u crnom plastu bez riječi ju je poveo na plesni podij. Shvatila je da nosi crne rukavice, i nije joj se sviđao osjećaj njegove blizine kad ju je uzeo u naručje. Plesao je savršeno otmjeno i pristojno, ali se Sophy ipak osjećala neodređeno ugroženom. - Proričete li sudbinu, gospođo Ciganko? - upita muškarac tihim, hrapavim glasom u kojem se osjećao nagovještaj hladne podrugljivosti. - Katkad. - Ja također. Katkad. To ju je iznenadilo. - Zar doista, gospodine? Kakvu meni sudbinu proričete? Prsti u crnoj rukavici prešli su preko crnog prstena na njezinoj ruci. - Veoma zanimljiva sudbina, miledi. Doista, veoma zanimljiva. No s druge strane, to se može i očekivati od hrabre mlade žene koja se usuđuje u javnosti nositi ovaj prsten.

101

12 Sophy se ukočila. Bila bi se spotaknula preko vlastitih nogu da joj njezin partner na trenutak nije stisnuo ruku, prilično bolno. - Poznat vam je ovaj prsten, gospodine? - pitala je, nastojeći zadržati vedrinu u glasu. -Da. - Kako neobično. Nisam znala da to nije običan prsten. - Nije običan, gospođo. Samo bi ga nekolicina prepoznala. - Shvaćam. - Smijem li pitati kako ste došli do njega? - tiho upita maskirani čovjek. Unaprijed je pripremila priču. - To je uspomena što mi ju je dala prijateljica prije nego je umrla. - Prijateljica vas je trebala upozoriti da je prsten veoma opasan. Bilo bi pametnije da ga skinete i više ga nikad ne stavite. - Uslijedila je kratka stanka, a potom je neznanac tihim glasom zaključio: - Osim ako niste veoma pustolovna žena. Sophyno je srce divlje tuklo, ali se uspjela naoko bezbrižno osmjehnuti ispod svoje polumaske. - Ne mogu shvatiti zašto vas tako zabrinjava pogled na ovaj prsten. Što vas navodi na pomisao da je opasan? - Ne smijem vam reći zašto je opasan, miledi. Ona koja ga nosi mora to sama otkriti. No smatram svojom dužnošću upozoriti vas da nije namijenjen onima slabijeg srca. - Mislim da se šalite sa mnom, gospodine. No iskreno rečeno, ne mogu vjerovati da je prsten nešto više od prilično neobičnog komada nakita. U svakom slučaju, nisam slabog srca. - Onda ćete možda naći veoma neobično uzbuđenje zahvaljujući tom prstenu. Sophy je zadrhtala, ali je zadržala osmijeh na licu. U tom je trenutku bila veoma sretna što ima krinku. -Posve sam sigurna, gospodine, da me namjerno zadirkujete zbog kostima što sam ga za večeras izabrala. Uživate li u zastrašivanju sirote proročice čiji je zadatak zastrašivati druge? - Zar vas zastrašujem, gospođo? - Pomalo. - Uživate li u tome? - Ne baš. - Možda ćete naučiti uživati u tome. Određena vrsta žena to s vremenom nauči, nakon malo vježbe. - Je li to moja sudbina? - pitala je, svjesna da joj dlanovi postaju vlažni, jednako kao i tog jutra kad se suočila sa Charlotte Featherstone. - Mislim da vam ne želim pokvariti radost iščekivanja time što ću vam dopustiti da zavirite u svoju budućnost. Bit će daleko zanimljivije pustiti da sami otkrijete svoju sudbinu. Pozdravljam vas, gospođo Ciganko. Siguran sam da ćemo se opet sresti. - Muškarac u crnom plastu naglo ju je pustio, duboko se naklonio nad njezinom rukom i nestao u mnoštvu. Sophy je tjeskobno gledala za njim, pitajući se može li ga slijediti kroz gužvu. Možda bi ga vani uhvatila bez maske. Mnogi su ljudi izlazili iz plesne dvorane kako bi se rashladili u lijepim vrtovima lady Musgrove. Sophy podigne skute svoje haljine i pođe naprijed. Prešla je oko tri metra kad ju je čvrsto uhvatila muška ruka. Iznenađeno se okrenula i ugledala još jednog viso-kog muškarca odjevenog veoma slično prvome. Jedina je razlika bila u tome što je ovaj čovjek pustio da mu kapuljača plašta visi niz leđa, tako razotkrivši svoju crnu kosu. Lagano joj se naklonio. - Oprostite mi, ali tražim usluge osobe kakva ste vi, gospođo Ciganko. Hoćete li biti tako ljubazni i zaplesati sa mnom dok mi proričete sudbinu? U posljednje vrijeme nemam baš previše sreće u ljubavi, te bih želio znati hoće li se moja sreća promijeniti. Sophy je spustila pogled na veliku šaku na svojoj ruci i odmah je prepoznala. Julian je govorio hrapavim gla-som, još dubljim nego inače, ali ona bi ga svugdje prepo-znala. Poznat 102

osjećaj laganog uzbuđenja, što ju je obuzimao kad je on bio u blizini, postajao je sve naglašeniji otkako su sklopili brak. Osjećala je neobično treperenje u želucu dok se pitala je li je Julian prepoznao. Ako jest, sigurno se ljuti na nju zbog onoga što je učinila kad se probudila i na jastuku kraj sebe našla narukvicu. Oprezno ga je pogledala. - Želite li da se vaša sreća promijeni, gospodine? - Da - reče Julian i zavrti je na plesnom podiju. -Vjerujem da bih to želio. - Kakvu... kakvu ste lošu sreću imali? - oprezno je pitala. - Čini se da nikako ne mogu ugoditi svojoj novoj ženi. - Zar joj je veoma teško ugoditi? - Da, bojim se da jest. Veoma zahtjevna dama. -Činilo se da je Julianov glas postao još hrapaviji. – Na primjer, danas mi je stavila do znanja da se ljuti na mene jer se nisam sjetio dati joj neki znak pažnje. Sophy se ugrizla za usnicu i zagledala se iza Julianova ramena. - Koliko dugo ste u braku, gospodine? - Nekoliko tjedana. - I za sve to vrijeme nikad joj niste dali neki takav znak pažnje? - Priznajem da mi to nije palo na pamet. Veoma ružno s moje strane. Međutim, kad mi je danas ukazano na propust, odmah sam poduzeo korake kako bih popravio situaciju. Kupio sam joj veoma dražesnu narukvicu i ostavio je na njezinom jastuku. Sophy se lecne. - Je li to bila veoma skupa narukvica? - Veoma. Ali očito ne dovoljno skupa da zadovolji moju ženu. - Julian lagano pojača stisak oko Sophyna struka. - Dok sam se večeras pripremao za izlazak, našao sam narukvicu na svojem jastuku. Uz nju je priložila poruku da je ne zanima tako bijedan nakit. Sophy je zurila u njega očajnički pokušavajući procijeniti je li Julian ljutit ili samo objektivno zainteresiran za razloge iz kojih je odbila primiti narukvicu. Još uvijek nije bila posve sigurna je li je prepoznao. - Meni se čini, gospodine, da ste pogrešno shvatili žalbu svoje žene. - Jesam li? - Bez pogreške, namjestio je maramu jarkih boja koja joj je počela kliziti s ramena. - Zar.mislite da ne voli nakit? - Sigurna sam da voli nakit kao i sve druge žene, ali joj se vjerojatno ne sviđa pomisao da je draguljima pokušavate umiriti. - Umiriti? - zamišljeno je ponovio. - Što time želite reći? Sophy pročisti grlo. - Jeste li se, kojim slučajem, nedavno svađali sa svojom gospođom? - Hm. Da. Učinila je nešto veoma nepromišljeno. Nešto što ju je moglo stajati života. Bio sam bijesan. To sam joj stavio do znanja, a ona se odlučila duriti. - Ne smatrate li mogućim da je bila povrijeđena jer vi niste razumjeli zašto je ona to učinila? - Ne može očekivati da odobravam tako opasan postupak - ustvrdi Julian. - Čak i ako to smatra pitanjem časti. Neću joj dopustiti da tako budalasto riskira svoj život. - Dakle, dali ste joj narukvicu umjesto razumijevanja šio gaje željela? Julianova su se usta stisnula ispod maske. - Mislite li da je ona to tako doživjela? - Mislim da je vaša gospođa osjećala da je pokušavate smiriti nakon svađe na isti način na koji biste pokušali ponovno kupiti naklonost svoje ljubavnice. - Sophy je zadržavala dah, još uvijek pokušavajući procijeniti je li je Julian prepoznao ili ne. - Zanimljiva teorija. I moguće objašnjenje. - Uspijeva li inače takva tehnika? S ljubavnicama, mislim. Julian je pogriješio u koraku, ali se odmah ispravio. -Ovaj, da. Uglavnom. - Ljubavnice su zacijelo stvorenja veoma siromašna duha. - Doista je istina da moja gospođa nema ništa zajedničko s takvim ženama. Ima veoma izražen osjećaj ponosa, na primjer. Ljubavnica si ne može priuštiti mnogo ponosa. - Čini mi se da ni vama ne nedostaje to svojstvo, gospodine. 103

Julianova se krupna šaka stegne oko njezinih prstiju. - Imate pravo. - Čini se da je vama i vašoj gospođi barem to zajedničko. Od toga bi trebalo stvoriti temelje za razumijevanje. - Dakle, gospođo Ciganko? Sad vam je poznata moja tužna priča. Što mislite, kakvi su moji izgledi za budućnost? - Ako doista želite da se vaša budućnost promijeni, mislim da svoju gospođu najprije morate uvjeriti da poštujete njezin ponos i osjećaj časti jednako kao da je riječ o muškarcu. - Kako biste predložili da to učinim? - upita Julian. Sophy duboko udahne. - Najprije joj morate dati nešto dragocjenije od narukvice. - Odjednom joj se učinilo da će Julian zgnječiti njezine prste. - A što bi to bilo, gospođo Ciganko? - U glasu mu se sad osjećala mračna prijetnja. - Par naušnica, možda? Ogrlica? Sophy je pokušavala osloboditi prste iz Julianova snažnog stiska, ali joj to nije uspjelo. Imam snažan predosjećaj da bi vaša gospođa daleko više cijenila ružu koju ste sami ubrali, ili ljubavno pismo, ili nekoliko vaših stihova kojima izražavate svoju ljubav, nego dragulje, gospodine. Julianov stisak popusti. - Ah, mislite da je romantična srca? U to sam i ja počeo sumnjati. - Mislim da ona jednostavno zna da je muškarcu veoma lako umiriti vlastitu savjest time što daruje nakit. - Možda neće biti sretna sve dok ne bude smatrala da sam uhvaćen u mrežu ljubavi - hladno će Julian. - Zar bi to bilo tako strašno, gospodine? - Bilo bi najbolje kad bi shvatila da ja nisam podložan takvoj vrsti emocija - blago reče. - Možda istinu o tome uči na teži način - reče Sophy. - Mislite? Smatram veoma vjerojatnim da će se uskoro pokazati dovoljno inteligentnom da neće težiti za onim što joj je nedostupno. - Što će tada učiniti? - Nastojat će vam pružiti brak kakav želite. Takav u kojem ljubav i razumijevanje nisu važni. Prestat će tra-titi vrijeme i energiju u traganju za načinima na koje bi u vama probudila ljubav prema sebi. Pozabavit će se drugim stvarima i živjeti vlastitim životom. Julian joj je ponovno stegnuo prste, a oči su mu svjetlucale iza maske. - Znači li to da će pokušati osvojiti druge? - Ne, gospodine, ne znači. Vaša je gospođa od onih koje samo jednom daju svoje srce, a ako se ono odbaci, neće ga pokušati pokloniti drugome. Jednostavno će ga zamotati u mekane zavoje i baviti se drugim projektima. - Nisam rekao da bih odbacio dar srca moje gospode. Upravo suprotno. Želio bih da zna da bih rado primio takvo blago. Dobro bih čuvao nju i njezinu ljubav. - Shvaćam - reče Sophy. - Želite da ona bude beznadno uhvaćena u mrežu ljubavi, ali vi se ne biste upuštali u taj rizik. To je vaš način vladanja njome? - Nemojte stavljati riječi u moja usta, gospođo Ciganko. Dama o kojoj je riječ moja je žena kategorički ustvrdi Julian. - Za sve kojih se to tiče, bilo bi dobro kad bi ona bila zaljubljena u mene. Samo je želim uvjeriti da je njezina ljubav kod mene sigurna. - Jer biste je pomoću te ljubavi mogli kontrolirati? - Zar sve proročice tako slobodno tumače riječi svojih klijenata? - Ako smatrate da ne dobivate dovoljno za svoj novac, ne morate se zabrinjavati. Ne kanim vam naplatiti ovo proricanje sudbine. - Dosad mi još niste prorekli sudbinu. Samo ste mi pokušali dati obilje savjeta - primijeti Julian. - Koliko sam shvatila, željeli ste promijeniti svoju lošu sreću. 104

- Zašto mi jednostavno ne kažete hoću li u budućnosti imati sreće? - predloži Julian. - Ukoliko niste spremni promijeniti svoje ponašanje, sigurna sam da ćete imati baš onakav brak kakav želite, gospodine. Vaša će žena poći svojim putem, a vi svojim. Vjerojatno ćete je viđati onoliko često koliko to bude potrebno za dobivanje nasljednika, a ona će vam se inače kloniti s puta. - Meni to zvuči kao da će se moja žena duriti do kraja našega braka - suho će Julian. Zastrašujuća mogućnost. - Ponovno je namjestio Sophynu maramu jer se činilo da će kliznuti na pod, a potom je prstima prešao preko crnog metalnog prstena što ga je nosila. Lijeno je pogledao njezinu ruku. - Veoma neobičan komad nakita, gospođo Ciganko. Zar sve proročice nose ovakav prsten? - Ne. To je uspomena. - Oklijevala je, odjednom osjetivši strah. - Prepoznajete li ga, gospodine? - Ne, ali nevjerojatno je ružan. Tko vam ga je dao? - Pripadao je mojoj sestri - oprezno će Sophy. Govorila je sebi da bude mirna jer Julian pokazuje tek površnu znatiželju. - Katkad ga nosim kako bih se podsjetila na njezinu sudbinu. - Kakva je bila njezina sudbina? - Julian ju je sada promatrao kao da može vidjeti ispod maske. - Bila je dovoljno glupa da se zaljubi u čovjeka koji joj tu ljubav nije uzvraćao - šapne Sophy. - Možda, poput vas, jednostavno nije bio podložan toj emociji, ali mu uopće nije smetalo što je ona bila veoma podložna. Darovala je svoje srce, a to ju je stajalo života. - Mislim da iz priče o svojoj sestri izvlačite pogrešne zaključke - blago će Julian. Pa, ja se sigurno ne kanim ubiti - odbrusi Sophy. - No također dragocjen dar ne kanim dati muškarcu koji ga ne može cijeniti. Ispričajte me, gospodine, mislim da su moje prijateljice kraj prozora. Moram razgovarati s njima. - Sophy se pokušala izvući iz njegova stiska. - Sto je s mojom sudbinom? - upita Julian, držeći krajeve njezine marame. - Vaša je sudbina u vašim rukama, gospodine. -Sophy vješto klizne ispod marame i pobjegne u mnoštvo. Julian je ostao stajati nasred plesnog podija, a iz njegovih snažnih prstiju ostala je visjeti šarena marama. Dugi je trenutak stajao i promatrao je, a zatim se lijeno nasmiješio, presavio je i spremio u džep s unutrašnje strane plašta. Znao je gdje će kasnije te večeri naći vlasnicu marame. Još uvijek se lagano smiješeći, izišao je i dao pozvati svoju kočiju. Teta Fanny i Harriette dopratit će Sophy kući, kako je i planirano. Julian je zaključio da prije povratka kući može provesti oko sat vremena u jednom od svojih klubova. Bio je mnogo bolje raspoložen nego ranije toga dana, a razlog je bio jasan. Točno je da se Sophy još uvijek ljuti na njega, još uvijek je prkosna i povrijeđena jer nije odobravao njezin jutrošnji postupak. No uvjerio se tla je govorila istinu, kao i obično, kad je tvrdila da ga voli. Bio je gotovo siguran u to kad je poslije podne našao narukvicu bačenu na njegov jastuk. Upravo zato nije uletio ravno u njezinu spavaću sobu i sam joj stavio narukvicu na zapešće. Samo bi zaljubljena žena bacila tako skup dar muškarcu u lice i umjesto njega čeznula za sonetom. Soneti mu baš ne idu od ruke, ali mogao bi napisati kratko pisamce i priložiti ga uz narukvicu kad je idući put pokuša dati Sophy. Više nego ikad želio je znati kakva je sudbina snašla smaragde. Veoma bi lijepo pristajali novoj grofici od Ravenwooda. Mogao ju je zamisliti kako nosi dragulje i ništa drugo. Prizor je na trenutak poigravao u njegovim mislima, a u preponama je osjetio težinu i napetost. Kasnije, obećao si je Julian. Kasnije će svoju gospodu Ciganku uzeti u naručje, milovati je i ljubiti dok ne krikne od užitka, dok mu ponovno ne kaže da ga voli. Julian je shvatio da silno želi ponovno čuti riječi ljubavi od nje. Nije ga previše zabrinjavala njezina prijetnja da će svoje srce zamotati mekanim zavojima i 105

pohraniti ga na polici. Počeo ju je upoznavati, a ako je u nešto bio sve sigurniji, onda je to činjenica da Sophy ne može dugo ignorirati nježne, iskrene emocije koje tako živo teku njezinim žilama. Za razliku od Elizabeth, koja je bila žrtva vlastitih divljih strasti, Sophy je žrtva vlastitog srca. Ali ona je žena i ne posjeduje snagu potrebnu za zaštitu od onih koji bi zlostavljali njezinu narav. Treba njega da je čuva. Sad je nekako mora uvjeriti ne samo da joj je potreban, već i da mu može povjeriti svoju ljubav. Ta mu je misao dozvala u sjećanje crni metalni prsten. Julian se namrštio u zamračenoj kočiji. Nije mu se sviđala pomisao da je Sophy počela nositi uspomenu na svoju sestru. Ne samo što je ružan, kako joj je rekao, već ga je očito stavila kako bi se podsjetila da nije pametno poklanjati srce muškarcu koji joj ne uzvraća ljubav. Daregate je izišao iz prostorije za kartanje baš kad je Julian ušao u klub i smjestio se kraj boce porta. U Daregateovim se očima pojavio bljesak zadirkivanja kad je opazio prijatelja. Čim je pogledao njegovo lice, Julian je znao da se proširila vijest o događaju na Leighton Fieldu. - Tu si, Ravenwood. - Daregate ga udari po ramenu i spusti se na obližnju stolicu. - Bio sam zabrinut za tebe, prijatelju. Prekidanje dvoboja opasan je posao. Mogao si dobiti metak. Žene i pištolji baš ne idu zajedno, znaš. Julian ga je fiksirao mračnim pogledom, ali bez posobnog učinka. - Gdje si čuo te besmislice? - Ah, znači da je istina - zadovoljno primijeti Daregate. - Tako sam i mislio. Tvoja gospođa ima dovoljno duha da takvo što učini, a sam Bog zna da je Featherstoueova dovoljno ekscentrična da prihvati njezin izazov. Julian ga je uporno promatrao. - Pitao sam te gdje si čuo o tome? Daregate si je natočio čašu porta. - Posve slučajno, uvjeravam te. Ne zabrinjavaj se. To nije opće poznata stvar, a neće ni biti. - Featherstoneova? - Julian se zarekao da će ostvariti svoju prijetnju da će je uništiti ako je doista progovorila. - Ne. Možeš biti siguran da ona ništa ne govori. Saznao sam to od svojeg sobara koji je danas poslijepodne bio na boksačkom susretu s čovjekom koji vodi brigu o konjima Featherstoneove. Rekao je mojem čovjeku da je jutros prije zore morao pripremiti njezinu kočiju. - Kako je konjušar shvatio što se događa? - Čini se da se konjušar viđa s jednom od sluškinja Featherstoneove, a ona mu je rekla da se neka dama iz visokoga društva uvrijedila na jedno od kurtizaninih ucjenjivačkih pisama. Nisu se spominjala nikakva imena, i zato se ne moraš brinuti. Očito svi sudionici u tom događaju posjeduju osjećaj za diskreciju. No kad sam čuo priču, pretpostavio sam da bi Sophy mogla biti uvrijeđena stranka. Ne mogu se sjetiti niti jedne druge dame koja bi imala hrabrosti takvo što učiniti. Julian je ispod glasa opsovao. - Jedna riječ o tome bilo komu, Daregate, i prisežem da ću te skratiti za glavu. - No, Juliane, nema razloga za ljutnju. - Daregateov je osmijeh bio kratak, ali iznenađujuće iskren. - To su samo tračevi posluge i uskoro će utihnuti. Kao što sam rekao, nisu spomenuta nikakva imena. Sve dok glavni sudionici drame šute, izvući ćeš se. Da sam ja na tvojemu mjestu, bio bih polaskan. Ne mogu se sjetiti niti jednog drugog muškarca čijoj bi ženi bilo toliko stalo da izazove na dvoboj njegovu ljubavnicu. - Bivšu ljubavnicu - progunđa Julian. - Molim te, imaj to na umu. Ionako sam previše vremena potrošio dok sam tu činjenicu objašnjavao Sophy. Daregate se tiho nasmije. - No je li ona razumjela tvoja objašnjenja, Ravenwood? Žene znaju biti pomalo nerazumne kad je riječ o takvim stvarima. - Kako bi ti to mogao znati? Nikad se nisi potrudio oženiti. 106

- Sposoban sam učiti po promatranju - ležerno će Daregate. Julian uzdigne obrve. - Možda ćeš imati obilje prilika da to što si naučio primijeniš u praksi ako onaj tvoj stric nastavi s ovakvim ponašanjem. Svi su izgledi da će ga ubiti neki ljubomoran muž ili će ga dokrajčiti alkohol. - Ovako ili onako, kada dođe njegovo vrijeme, imat ću veoma malo izgleda spasiti imanje Daregate reče s iznenadnom gorčinom. - Izvadio mu je utrobu, a potom je čak i iz trupla isisao krv. Prije nego je Julian dospio na to odgovoriti, prišao im je Miles Thurgood i sjeo kraj njih. Bilo je očito da je čuo posljednje Daregateove riječi. - Ako naslijediš titulu, rješenje je očito - razložno će Miles. - Jednostavno ćeš morati naći neku bogatu nasljednicu. Kad smo već kod toga, ona crvenokosa Sophyna prijateljica vjerojatno će biti prilično imućna kad njezin očuh konačno odluči preseliti na drugi svijet. Anne Silverthorne? - Daregate iskrivi lice u grimasu. - Rečeno mi je da se ona ne kani udavati. - Vjerujem da je Sophy imala isti stav - promrmlja Julian. Sjetio se mlade žene u muškoj odjeći koja je tog jutra držala pištolje i namrštio se kad mu je palo na pamet da je ispod kape opazio crvenu kosu. - Zapravo, mislim da mogu tvrditi da imaju previše sličnosti. Kad smo već kod toga, bilo bi ti pametno da je izbjegavaš, Daregate. Priredila bi ti jednako mnogo nevolja kao Sophy meni. Daregate ga iskosa radoznalo pogleda. - Imat ću to na umu. Ako naslijedim titulu, imat ću pune ruke posla oko spašavanja imanja. Posljednje što bi mi trebalo je divlja, svojeglava žena poput Sophy. - Moja žena nije ni divlja ni svojeglava - ustvrdi Julian. Daregate ga je zamišljeno promatrao. - Imaš pravo. Elizabeth je bila divlja i svojeglava. Sophy je samo vatrena. Nije nimalo slična tvojoj prvoj grofici, zar ne? - Nije joj uopće slična. - Julian si natoči čašu porta. -Mislim da je vrijeme za promjenu teme. - Slažem se - reče Daregate. - Mogućnost traženja bogate, voljne nasljednice koju bih oženio radi spašavanja imanja gotovo je dovoljna da svojem stricu zaželim dug život i dobro zdravlje. - Gotovo - ponovi Miles, zabavljajući se - ali ne sasvim dovoljno. Ako to imanje dospije u tvoje ruke, svi znamo da ćeš učiniti sve što budeš morao da bi ga spasio. - Da. - Daregate ispije svoj porto i posegne za bocom. - Imao bih pune ruke posla, zar ne? - Kao što sam maločas rekao - primijeti Julian -mislim da je vrijeme za promjenu teme. Imam pitanje za obojicu, a želim da pitanje i odgovor ostanu medu nama. Je li to jasno? - Svakako - mirno će Daregate. Miles kimne, uozbiljivši se. - Jasno je. Julian najprije pogleda jednog pa drugog. U obojicu je imao povjerenja. - Jeste li ikad vidjeli ili čuli o prstenu od crnog metala s ugraviranim trokutom i nekakvom životinjskom glavom? Daregate i Thurgood se pogledaju, a potom se okrenu k Julianu. Odmahnuli su glavama. - Ne bih rekao - reče Miles. - Je li to važno? - upita Daregate. - Možda - tiho će Julian. - No, možda i nije. Međutim, čini mi se da sam jednom čuo glasine o takvom prstenju kojim se koriste članovi određenoga kluba. Daregate se zamišljeno namršti. - Mislim da sam i ja čuo takve glasine, sad kad si to spomenuo. Klub osnovan na jednom od sveučilišta, zar ne? Mladi su ljudi rabili prstenje za davanje znakova jedni drugima. Sve je to bilo veoma tajnovito, a ja se ne sjećam da je netko nekad rekao koja je bila svrha toga kluba. Zašto si to sad spomenuo? - Sophy posjeduje jedan takav prsten. Dobila ga je od... - Julian se prekine. Nije imao nikakvo pravo ispričati im o sudbini Sophyne sestre. - Od jedne prijateljice u Hampshireu. Vidio sam ga i postao znatiželjan jer me podsjetio na nešto. - Vjerojatno je to sad samo stara uspomena - ležerno će Miles. 107

- Veoma je ružan - primijeti Julian. - Kad bi se potrudio i svojoj ženi dao malo pristojnog nakita, ne bi morala nositi stari, odbačeni školski prsten - nemilosrdno će Daregate. Julian ga namršteno pogleda. - To mi govori muškarac koji će jednoga dana morati ozbiljno razmišljati o braku iz interesa? Ne opterećuj se Sophynom zbirkom nakita, Daregate. Uvjeravam te, posve sam sposoban pobrinuti se za svoju ženu kad je o tome riječ. - Već je krajnje vrijeme. No, šteta zbog smaragda. Kad ćeš objaviti da su zauvijek nestali? nemilosrdno će Daregate. Miles je zapanjeno zurio. - Nestali su? Julian se opet namršti. - Ukradeni su. Jednog od ovih dana pojavit će se u nekoj draguljarnici, kad netko više ne bude mogao čekati novac. - Ako uskoro ne ponudiš neko objašnjenje, ljudi će početi vjerovati Waycottovim tvrdnjama da ne možeš podnijeti da ih nosi neka druga žena nakon što si ih dao Elizabeth. Miles brzo kimne. - Jesi li objasnio Sophy da su smaragdi nestali? Inače će biti veoma neugodno ako čuje Waycottove primjedbe da joj ih ne želiš dati. - Bude li potrebno, objasnit ću joj situaciju - ukočeno će Julian. U međuvremenu, bilo bi vraški poželjno da nauči nositi nakit što joj ga je dao. - Vratimo se na crni prsten - tiho nastavi. - Što je s njim? - Daregate ga je promatrao. - Zar te zabrinjava što ga Sophy nosi? - Ne vidim što bi ga trebalo zabrinjavati, osim što će ljudi misliti da je Ravenwood pravi škrtac kad je riječ o nakitu njegove žene - reče Miles. Julian je lagano lupkao prstima po naslonu stolice. -Želio bih znati nešto više o tom starom sveučilišnom klubu. Ali ne želim da netko zna da tražim odgovore. Daregate se nagne u naslonjaču i prekriži noge. - Ja nemam pametnijeg posla. Mogao bih se diskretno raspitati. Julian kimne. - Bio bih ti zahvalan, Daregate. Javi mi ako štogod otkriješ. - Hoću, Ravenwood. Tako ću barem imati neki zanimljiv zadatak, za promjenu. Kockanje može prilično dosaditi čovjeku. - Ne vidim kako - progunđa Thurgood. - Barem ne ako čovjek pobjeđuje onako često kao ti. Mnogo kasnije te večeri Julian je poslao Knaptona iz sobe i sam se pripremio za spavanje. Guppy mu je rekao da se Sophy odavno vratila. Zacijelo već čvrsto spava. Navukavši kućni ogrtač, Julian uzme dijamantnu narukvicu i drugi dar što ga je kupio kasno toga poslije-podneva, nakon što mu je narukvica vraćena. Također je uzeo pisamce što ga je mukotrpno sastavljao kako bi ga priložio uz darove, te se zaputio prema vratima između njihovih soba. U posljednjem se trenutku sjetio šarene marame. Smiješeći se, vratio se do ormara i našao maramu u džepu crnog plašta. Ušao je u Sophynu zamračenu sobu te stavio narukvicu, drugi paket, pisamce i maramu na noćni ormarić. Zatim je skinuo ogrtač i legao uza svoju usnulu ženu. Kad joj je položio ruku na dojku, okrenula se k njemu, tiho uzdahnula u snu i priljubila se uza nj. Julian ju je polako probudio dugim poljupcima kojima je izazvao potpunu reakciju njezina tijela. Sve što je o njoj naučio tijekom prethodna dva ljubavna čina, sad je primijenio. Reagirala je onako kako se nadao. Kad su joj trepavice zatreptale i oči se otvorile, već se grčevito uhvatila za njegova ramena i širila noge za njega. - Juliane? - Tko drugi? - promuklo je progunđao dok je polako uranjao duboko u njezinu vlažnu toplinu. - Imaš li u svojem naručju večeras vremena za muškarca koji želi promijeniti svoju sreću? - O, Juliane. - Pričaj mi o svojoj ljubavi, dušo - nagovarao ju je dok je podizala bokove kako bi spremnije 108

dočekala njegovo sporo, oprezno prodiranje. Ovo je tako dobar osjećaj, mislio je. Tako savršen, kao da je stvorena baš za njega. - Reci mi koliko me voliš, Sophy. Reci opet te riječi. No Sophy se već grčila pod njim, te od nje nije mogao izmamiti suvisle riječi, već samo tihe uzvike njezina oslobađanja. Julian je silovito zadrhtao, izlijevajući se u nju, ispunjavajući je, gubeći se u njoj. Kad je mnogo kasnije napokon podigao glavu, vidio je da je Sophy opet utonula u dubok san. Drugi put, obećao je sebi dok je i sam tonuo u san, drugi će put čuti njezine riječi ljubavi.

109

13 Kad je Sophy idućeg jutra otvorila oči, prvo što je ugledala bila je marama njezinog kostima Ciganke, prebačena preko jastuka kraj nje. Na marami je ležala dijamantna narukvica koju joj je Julian jučer dao, a nizovi srebrno-bijelih kamenčića blistali su na jutarnjem suncu. Ispod toga nalazio se veliki paket umotan u papir. Između narukvice i marame bilo je pisamce. Sophy je polako sjela, ne mičući pogleda s darova na jastuku. Dakle, Julian je sinoć na kostimiranom balu znao tko je ona. Je li je zadirkivao svim onim pričama o tome kako želi imati sreće u ljubavi ili joj je pokušavao nešto reći, pitala se. Ispružila je ruku i uzela pisamce. Otvorila ga je i brzo pročitala sadržaj. Moja najdraža ženo, Sinoć mi je pouzdani izvor rekao da je moja sreća u mojim vlastitim rukama. Ali to nije posve točno. Bez obzira želi li on to ili ne, muškarčeva sreća, kao i njegova čast, često je u rukama njegove žene. Uvjeren sam da je, u mojem slučaju, jedna i druga dragocjenost sigurna u tvojim rukama. Nemam dara za pisanje soneta ili pjesama, ali želio bih da katkad nosiš ovu narukvicu, kao znak mojeg poštovanja. I možda ćeš, kad budeš imala priliku proučiti drugi dar, misliti na mene. Julian je na dno stranice stavio svoje inicijale. Sophy je polako zatvorila pisamce i zagledala se u blistavu dijamantnu narukvicu. Poštovanje nije baš ljubav, ali je zaključila da ipak podrazumijeva određeni stupanj naklonosti. Preplavila su je sjećanja na Julianovu vrelinu i snagu od prethodne noći. Govorila je sebi da je ne smije zavesti strast što ju je u njoj budio. Strast nije ljubav, što je Amelia shvatila i skupo platila. Ali ona ima više od strasti od Juliana, ako se ovoj poruci može vjerovati, zaključila je Sophy. Nije uspijevala potisnuti nadu što je u njoj rasla. Poštovanje ipak nešto znači, govorila je sebi. Julian se možda ljuti zbog incidenta jučer u zoru, ali možda joj pokušava reći da je na neki način poštuje. Ustala je i oprezno spustila narukvicu u svoju kutiju za nakit, kraj Amelijina crnog prstena. Mora biti realna kad je riječ o njezinu braku, odlučno si je govorila. Strast i poštovanje posve su u redu, ali nisu dovoljni. Julian joj je sinoć jasno stavio do znanja da želi njezinu ljubav, ali je također jasno rekao da nikad niti jednoj ženi neće povjeriti svoje srce. Kad se okrenula od kutije za nakit, sjetila se drugog paketa na krevetu. Ispunjena znatiželjom, vratila se preko sobe, podigla paket i odmjerila njegovu težinu. Čini se da je riječ o knjizi, zaključila je, a ta ju je pomisao uzbudila na način kako dijamantna narukvica nije uspjela. Nestrpljivo je odmotala smeđi papir s paketa. Radost ju je preplavila kad je pročitala ime autora na impresivnoj knjizi u kožnom uvezu što ju je držala u rukama. Nije mogla vjerovati. Julian joj je darovao veličanstven primjerak slavne knjige o ljekovitom bilju, Engleski liječnik, Nicholasa Culpepera. Jedva je čekala da je pokaže staroj Bess. To je bio potpuni vodič o svim korisnim biljkama koje rastu u Engleskoj. Sophy je poletjela preko sobe i pozvonila Mary. Kad je djevojka nekoliko minuta kasnije pokucala na vrata, zaprepastila se vidjevši već napola odjevenu gospodaricu. - Dakle, gospođo, čemu žurba? Dopustite da vam pomognem. O, pazite, gospođo, jer ćete poderati fine šavove na toj haljini. - Mary se vrpoljila oko nje, preuzimajući kontrolu nad odijevanjem. - Zar nešto nije u redu? - Ne, ne, Mary, sve je u redu. Je li njegovo gospodstvo još uvijek u kući? - Sophy se sagnula i navukla mekane kožne cipelice. - Da, gospođo, mislim da je u knjižnici. Hoću li javiti da ga želite vidjeti? - Sama ću mu reći. U redu je, Mary. Odjevena sam. Možeš ići. Mary ju je šokirano pogledala. - Nemoguće. Ne mogu vas pustiti iz ove sobe s tako raspuštenom kosom, gospođo. To ne bi bilo u redu. Mirno sjedite jednu minutu i ja ću je 110

podići. Sophy je popustila, nestrpljivo gunđajući dok joj je Mary podizala kosu i učvršćivala je dvama srebrnim češ-Ijićima i strateški postavljenim ukosnicama. Kad je i posljednji uvojak bio na mjestu, skočila je sa stolca ispred toaletnog stolića, zgrabila dragocjenu knjigu i praktički potrčala iz sobe, hodnikom i niza stube. Zadihano je stigla do vrata knjižnice, jednom pokucala i uletjela u prostoriju ne čekajući odgovor. - Juliane. Hvala ti. Hvala ti od srca. Tako si ljubazan. Ne znam kako bih ti izrazila svoju zahvalnost. To je najljepši dar što mi ga je itko ikada dao, milorde. Ti si najvelikodušniji muž u Engleskoj. Ne, najvelikodušniji muž na cijelom svijetu. Julian je polako zatvorio poslovnu knjigu na kojoj je radio i oprezno ustao. Njegov se pogled najprije spustio na njezino golo zapešće, a zatim na knjigu što ju je ste-zala na prsima. Nigdje ne vidim narukvicu, pa pretpostavljam da je Culpeper izazvao takvo uzbuđenje? - O, da, Juliane. Veličanstven je. Ti si veličanstven. Kako li ću ti ikad moći zahvaliti? - Sophy je impulzivno potrčala preko sobe i podigla se na prste pred njim. Još uvijek čvrsto stežući knjigu na prsima, hitro je i sramežljivo poljubila muža, a zatim je koraknula unatrag. -Hvala ti, milorde. Cijeli ću život pomno čuvati ovu knjigu. I obećavam da ću ti biti baš onakva žena kakvu želiš. Više ti neću stvarati nikakve probleme. Nikada. S blistavim osmijehom na licu, Sophy se okrenula i požurila iz sobe, nesvjesna činjenice da je srebrni češljić kliznuo iz njezine kose i pao na sag. Julian je gledao kako se za njom zatvaraju vrata, a potom je, veoma zamišljeno, dotaknuo obraz gdje ga je Sophy poljubila. To je bio, shvatio je, prvi spontani poljubac što ga je od nje dobio. Prešao je preko sobe i podigao srebrni češljić. Lagano se smiješeći, odnio ga je natrag cio stola i stavio ga tako da ga može vidjeti dok radi. Culpeper je bio genijalna ideja, zadovoljno je zaključio. Fanny ga je zadužila kad mu je to predložila, te je odlučio da joj svakako mora zahvaliti. Njegov se osmijeh proširio kad je skrušeno priznao činjenicu da je mogao uštedjeti šest tisuća funti koliko je dao za narukvicu. Poznavajući Sophy, vjerojatno će je izgubiti kad je prvi put stavi na ruku... ako se sjeti staviti je. * * * Sophy je tog poslijepodneva bila izvrsno raspoložena kad je poslala poruku Anne i Jane da ih želi vidjeti. Stigle sur oko tri. Anne je, treperava u haljini boje dinje, ušla u sobu na svoj uobičajeno energičan i entuzijastičan način. Za njom je ušla staloženije odjevena Jane. Obje su žene odvezale vrpce svojih šeširića, sjele i s iščekivanjem promatrale svoju domaćicu. - Nije li sinoć bilo lijepo? - veselo je rekla Anne dok su im posluživali čaj. - Ne mogu vam opisati koliko uživam u kostimiranim zabavama. - To je zato jer uvelike uživaš namagarčiti druge -primijeti Jane. - Osobito muškarce. Jednog od ovih dana takvo će te ponašanje uvaliti u ozbiljne nevolje. - Gluposti. Ne obraćaj pozornost na nju, Sophy. Raspoložena je za dijeljenje lekcija. Dakle, reci nam zašto si nas tako hitno željela vidjeti. Iskreno se nadam da imaš nešto uzbudljivo za nas. - Što se mene tiče - reče Jane, podigavši šalicu i tanjurić - više bih voljela malo mira i tišine, barem za neko vrijeme. - Želim s vama razgovarati o nečem veoma ozbiljnom. Opusti se, Jane. Više ne tražim uzbuđenja. Samo nekoliko odgovora. - Sophy uzme rupčić od muslina u koji je zamotala crni prsten. Odvezala je uzao tako da su mogle vidjeti što je unutra. Jane se znatiželjno nagnula naprijed. - Kako neobičan prsten. Anne je ispružila ruku i dotaknula gravuru na površini. - Veoma neobično. I veoma neugodna 111

izgleda. Nemoj mi reći da ti je tvoj muž ovo dao? Mislila sam da Ravenwood ima bolji ukus. - Ne. Pripadao je mojoj sestri. - Sophy je zurila u prsten na svojem dlanu. - Dao joj ga je neki muškarac. Moj je cilj naći tog čovjeka. Što se mene tiče, on je kriv za umorstvo. - U kratkim, sažetim rečenicama ispričala im je cijelu priču. Kad je završila, Anne i Jane su sjedile i dugo zurile u nju. Jane je prva reagirala, što se moglo i očekivati. - Ako je istina to što kažeš, muškarac koji je tvojoj sestri dao taj prsten sigurno je čudovište, ali ne vidim što bi ti mogla učiniti, čak i ako uspiješ otkriti njegov identitet. Nažalost, ima mnogo takvih čudovišta u visokom društvu, i svi ostaju nekažnjeni. Sophy uzdigne bradu. - Namjeravam ga suočiti s njegovom vlastitom pokvarenošću. Želim da zna da ja znam tko i što je on. - To bi moglo biti veoma opasno - reče Jane. - Ili u najmanju ruku, veoma neugodno. Ništa ne možeš dokazati. Jednostavno će odbaciti tvoje optužbe. - Da, ali bit će svjestan da grofica od Ravenwooda zna tko je on - zamišljeno će Anne. Sophy u današnje vrijeme ima određenu moć. Postaje prilično popularna, znaš. A ima i dosta velik utjecaj kao Ravenwoodova žena. Kad bi odlučila iskoristiti tu svoju moć, lako bi mogla uništiti ugled vlasnika prstena u društvu. To bi bila ozbiljna kazna za bilo kojeg muškarca iz visokoga društva. - Pod pretpostavkom da pripada tom društvu - reče Sophy. - Ništa ne znam o njemu, osim da je najvjerojatnije bio jedan od Elizabethinih ljubavnika. Jane uzdahne. - Priča se da je to bio veoma dug popis. - Može se skratiti samo na one koji su nosili ovakav prsten - reče Sophy. - Ali najprije moramo saznati nešto o njemu. Kako ćemo to izvesti? - upita Anne, a njezin je entuzijazam brzo rastao. - Čekajte, molim vas - brzo će Jane. - Razmislite prije nego naglavce skočite u novu pustolovinu. Sophy, nedavno si razbjesnila Ravenwooda. Ako mene pitaš, dobro si se izvukla. Zar doista tako silno želiš ponovno izazvati njegov gnjev? - Ovo nema nikakve veze s Ravenwoodom - naglašeno će Sophy. Potom se nasmiješi, sjetivši se knjige o ljekovitom bilju. - Osim toga, oprostio mi je ono što se dogodilo jučer ujutro. Jane ju je zapanjeno pogledala. - Zar doista? Ako jest, onda je daleko tolerantniji no što se priča. - Moj muž nije đavo kakvim ga svi smatraju - hladno će Sophy. - No vratimo se na potragu za vlasnikom prstena. Činjenica je da ne želim Ravenwooda time opterećivati. Taj sam si zadatak postavila prije nego sam pristala udati se za njega. U posljednje sam vrijeme budalasto dopustila da me ometu... druge stvari. No sad je gotovo s tim nevažnim stvarima i kanim nastaviti tu potragu. Anne i Jane su je napeto proučavale. - Veoma ozbiljno to misliš, zar ne? - na koncu upita Jane. - Pronalaženje vlasnika ovog prstena trenutno je najvažniji zadatak u mojem životu. To je cilj što sam si ga postavila. - Sophy pogleda svoje prijateljice. - Ovoga puta ne mogu riskirati mogućnost da će jedna od vas smatrati svojom obvezom obavijestiti Ravenwooda o onome što radim. Ako osjećate da mi ne možete dati punu podršku, željela bih da odmah otiđete. - Ni u snu te ne bih ostavila da sama obavljaš takvu potragu - ustvrdi Anne. - Jane? - Sophy se blago nasmiješila. - Razumjet ću ako osjećaš da ne bi trebala sudjelovati u ovome. Jane stisne usta. - Imaš razloga sumnjati u moju lojal nost, Sophy. Ne zamjeram ti. No željela bih ti dokazati da sam ti prava prijateljica. Pomoći ću ti u ovome. - Dobro. Znači, riješeno je. - Sophy ispruži ruku. -Zapečatimo sporazum. Svečano su stavile ruke jednu na drugu, a potom su se zagledale u prsten. 112

- Gdje ćemo početi? - na koncu upita Anne. - Počele smo sinoć - reče Sophy i ispriča im o muškarcu u crnom plastu s kapuljačom i maskom. U Janeinim se očima jasno vidio izraz šoka. - Prepoznao je prsten? Upozorio te na nj? Dragi Bože, Sophy, zašto nam to nisi rekla? - Nisam željela ništa reći prije nego dobijem vaše svečano obećanje da ćete me podržati u ovom pothvatu. - Sophy, to znači da se o ovom prstenu doista može otkriti nešto tajanstveno. - Anne ga je uzela i izbliza proučila. - Jesi li sigurna da tvoj plesni partner ništa drugo nije rekao? Samo da osoba koja ga nosi može računati na veoma neobičnu vrstu uzbuđenja? - Što god li to znači. Rekao je da ćemo se ponovno sresti, a zatim je otišao. - Hvala nebesima da si bila pod krinkom - s olakšanjem će Jane. - Sad kad znaš da je uz prsten doista povezano nešto tajanstveno, više ga ne smiješ nositi u javnosti. Sophy se namršti. - Slažem se da ga zacijelo ne bih trebala nositi dok ne saznamo nešto više. Međutim, ako je to jedini način otkrivanja zagonetke, onda ću ga možda morati opet nositi. - Ne - reče Anne, pokazujući neuobičajen oprez. -Slažem se s Jane. Ne smiješ ga nositi. Barem ne bez savjetovanja s nama.. Obećavaš li? Sophy je oklijevala, pogledavajući s jednog zabrinutog lica na drugo. - U redu - nevoljko reče. – Najprije ću razgovarati s vama dvjema ako želim ponovno nositi prsten. No, dakle, moramo razmotriti cijelu situaciju i vidjeti kakve zapravo informacije imamo. - Muškarac u crnom plastu nagovijestio je da prsten poznaju ljudi slični njemu - polako će Anne. - Sto ukazuje na nekakav klub ili grupu. - Također se može zaključiti da postoji više od jednog prstena - reče Sophy, pokušavajući se sjetiti točnih čovjekovih riječi. - Možda je to simbol nekog tajnog društva. Jane zadrhti. - Uopće mi se ne sviđa kako to zvuči. - Ali kakvog društva? - brzo upita Anne, ignorirajući prijateljičine strepnje. - Moramo otkriti koji su ciljevi toga društva prije nego možemo odgonetnuti kakva bi vrsta muškarca nosila taj prsten. - Možda bismo mogle saznati koja bi vrsta tajnog društva rabila ovakav nakit ako otkrijemo značenje simbola ugraviranih na prstenu. - Sophy je vrtjela crni metal, proučavajući trokut i životinjsku glavu. - Ali kako bismo to mogle otkriti? Uslijedila je duga stanka, a potom Jane, s očitom nevoljkošću, reče: - Znam gdje bismo mogle početi. Sophy ju je iznenađeno pogledala. - Gdje? - U knjižnici lady Fanny. Tri dana kasnije Sophy se sjurila niza stube, šeširić u jednoj ruci, a torbica u drugoj. Požurila je predvorjem i već je gotovo stigla do vrata, što ih je lakaj žurno otvarao, kad se Julian pojavio na vratima knjižnice. Po hladnom i napetom izrazu u njegovim očima odmah je znala da želi razgovarati s njom. Potisnula je uzdah i zastala tek toliko da mu uputi blistav osmijeh. - Dobar dan, milorde. Vidim da danas marljivo radiš - vedro reče. Julian prekriži ruke na prsima i ramenom se osloni na dovratak. - Opet izlaziš, Sophy? - Da, milorde. - Sophy stavi šeširić na glavu i počne vezivati vrpce. - Obećala sam lady Fanny i Harriette da ću ih danas poslijepodne posjetiti. - Posjećuješ ih svako poslijepodne ovoga tjedna. - Samo protekla tri poslijepodneva, milorde. Kimnuo je. - Ispričavam se. Sigurno imaš pravo. Vjerojatno su bila protekla tri poslijepodneva. Nema sumnje da sam pogriješio u brojenju jer mi se čini da letiš kroz ta vrata kad god predložim da pođemo jahati ili na neku izložbu. - Život u gradu veoma je uzbudljiv, milorde. - Velika promjena u odnosu na selo, zar ne? Sophy ga je oprezno promatrala, pitajući se kamo sve to vodi. Željela je što prije otići. Kočija ju je čekala. -Jesi li nešto želio, milorde? 113

- Malo tvojeg vremena, možda? - blago je predložio. Sophyni su prsti petljali po vrpcama šeširića, te je nakrivo vezala mašnu. - Žao mi je, milorde. Bojim se da sam tvojoj teti obećala da ću doći k njoj u tri. Ona me očekuje. Julian preko ramena pogleda uru u knjižnici. - Imaš nekoliko minuta prije nego odjuriš. Zašto konjušaru ne kažeš neka malo prošeta konja? Doista bih želio tvoj savjet po nekim pitanjima. - Savjet? - To je privuklo njezinu pozornost. Julian ni u čemu nije pitao njezin savjet otkako su otišli iz Esling-ton Parka. - O nekom poslu povezanom s Ravenwoodom. - Oh. - Nije znala kako bi na to odgovorila. - Hoće li to dugo trajati, milorde? - Ne, draga moja. Neće dugo trajati. - Uspravio se i kretnjom je pozvao u knjižnicu. Potom je pogledao lakaja. - Reci konjušaru da će lady Ravenwood uskor izići. Sophy je sjela nasuprot Julianovu stolu i pokušavala odvezati uzao što ga je napravila s vrpcama šeširića. - Dopusti meni, draga moja. - Julian je zatvorio vrata knjižnice i prišao joj kako bi se pozabavio zamršenim uzlom što ga je uspjela napraviti. - Iskreno, ne znam što je s tim vrpcama na šeširima - požalila se Sophy, lagano porumenjevši zbog Julianove blizine. - Čini se da se nikad ne žele pravilno vezati. - Nemoj se opterećivati takvim sitnicama. Ovo je jedan od onih zadataka kojima su muževi vični. Julian se nagnuo nad nju i vješto odvezao drski uzao. Trenutak kasnije skinuo je šeširić s njezinih uvojaka i pružio joj ga, lagano se naklonivši. - Hvala ti. - Sophy je ukočeno sjedila sa šeširićem u krilu. - Kakav si savjet želio od mene, milorde? Julian je zaobišao pisaći stol i sjeo. - Upravo sam primio neke izvještaje upravitelja imanja na Ravenwoodu. Kaže da se domaćica razboljela i možda se neće oporaviti. - Sirota gospoda Boyle - odmah reče Sophy, sjetivši se debeljuškaste tiranke koja je godinama vladala kućanstvom Ravenwooda. - Spominje li tvoj upravitelj jesu li poslali po staru Bess da je pogleda? Julian pogleda pismo pred sobom. - Da, Bess je navodno došla prije nekoliko dana i rekla da gospođa Boyle ima bolesno srce. Čak i ako se bude oporavila, više neće moći obavljati svoj posao. Odsad nadalje mora voditi miran život. Sophy odmahne glavom i zabrinuto se namršti. -Tako mi je žao što to čujem. Pretpostavljam da je stara Bess uputila gospođu Boyle u način uporabe čaja od pustikare. Veoma je koristan u takvim situacijama, znaš. - Ne bih znao o čaju od pustikare - pristojno će Julian - ali znam da mi odlazak gospode Boyle... -Julian zastane, a zatim promijeni rečenicu - ... da to nama stvara problem. Odmah treba imenovati novu domaćicu. - Svakako. Inače bi na Ravenwoodu zavladao kaos. Julian se nagne u stolici. - Problem imenovanja domaćice veoma je važan. To je također malo izvan mojeg područja. Sophy nije uspjela potisnuti smiješak. - Nebesa, milorde. Nisam imala pojma da postoji nešto što je izvan tvojeg područja. Julian se nasmiješi. - Prošlo je već neko vrijeme otkako si me zadnji put zadirkivala zbog moje arogancije, Sophy. Gotovo mi nedostaje tvoje bockanje. Odmah se uozbiljila. - Nismo bili baš u takvim odnosima da se možemo šaliti, milorde. - Ne, pretpostavljam da nismo. No ja bih to želio promijeniti. Nakrivila je glavu. - Zašto? - Nije li očito? - tiho je pitao. - Shvatio sam da mi, osim tvojeg zadirkivanja, prilično nedostaje ležernost odnosa što smo ga počeli razvijati u Eslington Parku, u danima prije nego si se osjetila ponukanom zaliti čajem naš krevet. 114

Sophy je osjetila kako rumeni. Spustila je pogled na šeširić u krilu. - To nije bio baš tako ležeran odnos za mene, milorde. Istina je da smo češće razgovarali i raspravljali o pitanjima od zajedničkog interesa, ali nikad nisam mogla smetnuti s uma da je nasljednik sve što zapravo želiš od mene. To me je opterećivalo, Juliane. - To sad bolje razumijem, nakon što sam čavrljao s određenom maskiranom damom. Objasnila mi je da je moja žena pomalo romantične naravi. Kriv sam jer o tome nisam vodio računa, te bih želio ispraviti svoje greške. Sophy je brzo podigla glavu i razdraženo skupila obrve. - Dakle, sad želiš ugađati mojoj takozvanoj sklonosti romantici? Molim te, nemoj se truditi, Juliane. Romantične su geste beznačajne ako iza njih ne stoje istinski osjećaji. - Barem ti pokušavam ugoditi, draga moja. - Ovlaš se osmjehnuo. - Doista ti se sviđa Culpeperova knjiga, zar ne? Obuzeo ju je osjećaj krivnje. - Znaš da sam oduševljena njome, milorde. - A narukvica? - pitao je. - Veoma je lijepa, milorde. Lecnuo se. - Veoma lijepa. Shvaćam. Pa, u tom slučaju, nadam se da ću te uskoro vidjeti kako je nosiš. Sophy se odmah razvedrila, sretna što može pozitivno reagirati. - Pretpostavljam da ću je večeras nositi, milorde. Idem na zabavu k lady St. John. - Bilo je previše nadati se da za večeras nemaš nikakvih planova, pretpostavljam? - O, imam planove za svaku večer ovoga tjedna, kao i idućega. U gradu se uvijek tako mnogo toga događa, zar ne? - Da - mračno će Julian - događa se. Međutim, nisi obvezna poći na svako događanje za koje dobiješ pozivnicu. Očekivao sam da ćeš biti zadovoljna i ako jednu ili dvije večeri provedeš u miru kod kuće. - Zašto bih, za ime svijeta, sama željela provesti večer ovdje, milorde? - ukočeno promrmlja Sophy. Julian prekriži ruke na stolu. - Razmišljao sam o tome da i ja provedem večer kod kuće. Sophy se prisili na još jedan blistav osmijeh. Pokušava biti ljubazan, govorila je sebi. No ona ne želi od njega samo ljubaznost. - Shvaćam. Još jedna romantična gesta osmišljena s ciljem udovoljavanja mojim hirovima? To je veoma velikodušno s tvoje strane, ali ne moraš se truditi, milorde. Posve sam sposobna sama se zabavljati. Kao što sam ti rekla, nakon što sam neko vrijeme provela u gradu, mnogo bolje razumijem kako bi muževi i žene iz visokoga društva trebali živjeti. A sada doista moram poći. Tvoja će se teta pitati gdje sam. Brzo je ustala, zaboravljajući na šeširić u krilu. Kliznuo je na pod. - Sophy, pogrešno shvaćaš moje namjere - rekao je Julian dok je zaobilazio stol kako bi podigao šeširić. -Samo sam mislio da bismo oboje mogli uživati u mirnoj večeri kod kuće. Namjestio joj je šeširić na glavu i uredno vezao vrpce ispod njezine brade. Pogledala ga je, poželjevši da može točno znati što on misli. - Hvala ti na tome, milorde. Ali ni u snu se ne bih upletala u tvoj društveni život. Sigurna sam da bi se užasno dosađivao kad bi ostao kod kuće. Doviđenja, milorde. - Sophy. Naredba ju je zaustavila baš kad je stavila ruku na kvaku. - Da, milorde? - Što je s problemom nove domaćice? - Reci svojem upravitelju neka razgovara s Molly Ashkettle. Već godinama radi u Ravenwoodu i bit će savršena zamjena za sirotu gospođu Boyle. - Sophy žurno iziđe. Petnaest minuta kasnije ušla je u knjižnicu lady Fanny. Harriette, Jane i Anne već su bile ondje, zadubljene u hrpu knjiga na stolu. - Žao mi je što kasnim - brzo se ispričala Sophy kad su podigle glave s posla. - Moj je muž želio razgovarati o imenovanju nove domaćice. 115

- Kako neobično - Fanny reče s vrha malenih ljestava gdje je kopala po gornjoj polici. Ravenwood se nikad ne opterećuje zapošljavanjem posluge. To uvijek prepušta svojim upraviteljima ili batleru. Ali nije važno, draga, mi sjajno napredujemo s tvojim projektom. - Istina je - reče Anne, zatvori jednu knjigu i otvori drugu. - Harriette je maločas pronašla nešto o životinjskoj glavi na prstenu. To je mitsko stvorenje, a spominje se u veoma staroj knjizi o prirodnoj filozofiji. - Ne piše ništa ugodno, bojim se - reče Harriette, pogledavši je iznad naočala. - Povezana je s nekom vrstom gadnog kulta iz drevnih vremena. - Trenutno pretražujem neke stare knjige o matematici da vidim hoću li naći nešto o trokutu reče Jane. -Imam osjećaj da smo veoma blizu. - I ja - reče lady Fanny, silazeći s Ijestava. - Premda me pomalo počinje zabrinjavati ono što ćemo imati ako nađemo odgovore. - Zašto to kažete? - upita Sophy. Sjela je i uzela veliku knjigu. Harriette je pogleda. - Fanny se sinoć prije spavanja nečega sjetila. - Čega se sjetila? - upita Sophy. - Nečega u vezi s nekakvim tajnim društvom prilično neobuzdanih mladih razvratnika polako će Fanny. -Čula sam o tome prije nekoliko godina. Nikad nisam saznala pojedinosti, ali čini mi se da je rečeno nešto o tome kako članovi rabe prstenje da bi se međusobno prepoznali. Navodno je cijela stvar počela na Cambridgeu, ali neki su članovi i dalje održavali aktivnosti kluba, nakon odlaska sa sveučilišta. Barem neko vrijeme. Sophy je pogledala Anne i Jane, te jedva vidljivo odmahnula glavom. Složile su se da Fanny i Harriette neće opterećivati pravim razlogom traganja za tajnom crnoga prstena. Starije su žene jedino znale da Sophy želi saznati nešto o obiteljskoj ostavštini koja je dospjela u njezine ruke. - Kažeš da ti je ovaj prsten ostavila sestra? - upita Harriette, polako okrećući stranice. - Tako je. - Znaš li odakle joj? Sophy je oklijevala, pokušavajući smisliti prihvatljivo objašnjenje. Kao i obično, njezin je um zakazao kad je trcbalo smisliti laž. Anne joj je vješto priskočila u pomoć. - Rekla si da ga je dobila od pratete koja je umrla prije mnogo godina, nije li tako, Sophy? - Da. Tako je. Veoma neobična teta. Mislim da je ja nikad nisam upoznala - brzo će Sophy. - Hm. Veoma neobična, tako je - zamišljeno će Fanny. Spustila je na stol dvije debele knjige, a zatim se vratila po još. - Pitam se kako je došla do tog prstena. - To vjerojatno nikad nećemo saznati - odlučno će Anne, prijekorno pogledavši Sophy koja se doimala sve više krivom. Harriette je okrenula još jednu stranicu knjige što ju je pregledavala. - Jesi li Ravenwoodu pokazala prsten, Sophy? Budući da je muškarac, mogao bi više od nas znati o takvim stvarima. - Vidio je prsten - reče Sophy, sretna što napokon može govoriti istinu. - Nije ga prepoznao. - Pa, u tom slučaju, moramo same tražiti. - Fanny izabere još jednu knjigu s police. - Doista obožavam zagonetke, zar ne, Harry? Harriette se blaženo nasmiješila. - Zaboga, da. Najsretnija sam kad rješavam nekakvu zagonetku. Četiri dana kasnije Sophy i Jane su proučavale drevnu raspravu o matematici i otkrile porijeklo čudnog trokuta na prstenu. - Evo ga - uzbuđeno je govorila Sophy dok su se ostale okupljale oko stare knjige. Pogledajte ga. Trokut je točno jednak kao i onaj na prstenu, uključujući i čudne petlje na svakom kutu. - Ima pravo - reče Anne. - Što piše o tom trokutu? Sophy se mrštila nad latinskim riječima. 116

Nešto o tome kako je koristan u određenim mračnim obredima za kontroliranje ženskih demona koji su... - Naglo se prekinula kad je shvatila što prevodi. - O, nebesa. - Što je bilo? - Fanny se nagne preko njezina ramena. - Ah, shvaćam. 'Oblik koji je veoma koristan za kontroliranje sukuba dok u njima tjelesno uživaju.' Kako fascinantno. Samo se muškarci mogu opterećivati vrstom ženskih demona koji ih zlostavljaju dok spavaju i bespomoćni su. Harriette se nasmiješi. - Doista fascinantno. Demonske prostitutke koje se mogu kontrolirati dok čovjek uživa u njihovim uslugama. Posve si u pravu, Fanny. To je svakako plod mašte muškog mozga. - Evo još dokaza o muškoj maštovitosti - reče Anne, pokazujući još jednu sliku mitološkog stvorenja o kojem je ona tražila podatke. - Kaže se da zvijer u trokutu ima neuobičajenu moć. Može, čini se, satima bludničiti bez ikakva umaranja. Fanny zastenje. - Mislim da sad možemo reći da je ono što je Sophy naslijedila doista muški prsten. Čini se da je izrađen isključivo zato da muškarac stekne visoko mišljenje o svojem umijeću u spavaćoj sobi. Možda mu je trebao donijeti sreću u tom području života. U svakom slučaju, to nije nakit kakav bi Ravenwood želio da ga njegova žena nosi u javnosti. Harriette se tiho nasmijala. - Da sam ja na tvojemu mjestu, Sophy, ne bih mužu rekla što znače simboli na tom prstenu. Makni to nekamo i zatraži od Ravenwooda obiteljske smaragde. - Sigurna sam da je to izvrstan savjet - tiho će Sophy, pomislivši da će prije dospjeti u pakao nego od muža zatražiti smaragde obitelji Ravenwood. - Doista sam zahvalna na vašoj pomoći u traženju podataka o prstenu. - Nema na čemu - ozareno će Harriette. - To je bio veoma fascinantan projekt, zar ne, Fanny? - Veoma poučan. - Pa, sad bismo trebale poći - reče Anne kad su počele spremati knjige na police. - Obećala sam baki da ću joj večeras pomoći zabaviti neke prijatelje koji će doći kartati. - A ja bih se trebala pojaviti kod lady St. John - reče Sophy, otresajući prašinu s ruku. Jane je bez riječi promatrala svoje prijateljice, ali čim su sve tri sjedile u Sophynoj kočiji gdje ih lady Fanny i njezina prijateljica nisu mogle čuti, ona reče: - Dakle? Nemoj me držati u neizvjesnosti. Ovo nije kraj priče. Znam to. Što ćeš sad učiniti, Sophy? Sophy je zurila kroz prozor kočije, na trenutak izgubljena u mislima. - Meni se čini da sad sa sigurnošću znamo dvije stvari o prstenu. Prvo, pripadao je muškarcu koji je bio dio tajnog društva, vjerojatno otkako je studirao na Cambridgeu. Drugo, to se društvo upuštalo u nepoželjne seksualne aktivnosti. - Mislim da imaš pravo - složila se Anne. - Tvoja je jadna sestra bila žrtva nekog muškarca koji je na veoma ružan način iskorištavao žene. - To već znamo - reče Jane. - Što ćemo sada? Sophy je okrenula glavu od prozora i pogledala prijateljice. - Meni se čini da postoji samo jedna osoba koja bi mogla poznavati muškarce koji nose takvo prstenje. Jane raširi oči. - Valjda ne misliš... - Naravno - brzo će Anne. - Zašto se ja toga nisam sjetila? Odmah moramo kontaktirati Charlotte Feather-stone i vidjeti što nam ona može reći o prstenu ili muškarcu koji ga je možda nosio. Sophy, već danas napiši pismo. Odmah ću se prerušiti i dostaviti ga. - Možda nam neće odgovoriti - s nadom u glasu reče Jane. - Možda, ali to je jedina mogućnost koja mi je preostala, osim da ponovno u javnosti nosim prsten i vidim tko će reagirati. - Previše opasno - odmah će Anne. - Svaki muškarac koji prepozna prsten i vidi te da ga nosiš, mogao bi pomisliti da si i sama imala posla s kultom. Sophy je zadrhtala, sjetivši se čovjeka u crnom plastu s kapuljačom i maskom. Veoma neobična vrsta uzbuđenja. Ne, mora biti veoma oprezna i više ne smije privlačiti pozornost s 117

tim prstenom. Odgovor Charlotte Featherstone stigao je za nekoliko sati. Anne ga je odmah donijela Sophy. Ona je otvorila kuvertu s pomiješanim osjećajima strepnje i iščekivanja. Od jedne časne žene drugoj, Laskate mi kad od mene tražite ono što ljubazno nazivate profesionalnom informacijom. U svojem pismu kažete da pokušavate otkriti pojedinosti o obiteljskom naslijeđu, a vaša su vas istraživanja dovela do zaključka da bih vam ja mogla pomoći. Rado ću vam dati ono malo informacija što ih imam, ali molim vas, dopustite da vam kažem da nemam baš dobro mišljenje o osobi koja vam je ostavila taj prsten. Bez obzira tko je to bio, zasigurno je u sebi nosio opaku crtu. Iz proteklih se godina sjećam petorice muškaraca koji su u mojoj nazočnosti nosili prsten što ste ga u svojem pismu opisali. Dvojica su već mrtva i, iskreno rečeno, svijetu je bolje bez njih. Preostala trojica su lord Utteridge, lord Varley i lord Ormiston. Ne znam što dalje kanite učiniti, ali savjetujem vam da budete oprezni. Uvjeravam vas da niti jedan od navedene trojice nije dobro društvo ni za jednu ženu, bez obzira na njezin položaj u društvu. Oklijevam s ovim prijedlogom, ali možda biste o tom problemu, bez obzira o čemu je riječ, trebali razgovarati sa svojim mužem, prije nego bilo što poduzmete na vlastitu ruku. Pismo je potpisano velikim inicijalima Featherstoneove. Sophyno je srce brže zakucalo. Napokon ima imena, govorila je sebi. Jedan od te trojice sasvim lako može biti čovjek koji je odgovoran za Amelijinu smrt. -Nekako moram upoznati ta tri čovjeka - reče. - Utteridge, Varley i Ormiston - zamišljeno ponovi Anne. - Čula sam o njima. Svi se slobodno kreću u društvu, premda ih ne bije baš najbolji glas. Uz pomoć tvojih veza, kao i veza moje bake, ne bi trebalo biti teško pribaviti pozivnice za zabave i druženja gdje bismo mogle naći ta tri gospodina. Sophy kimne i presavije pisamce Charlotte Featherstone. - Već vidim da će moja knjiga obveza postati još punija nego ranije.

118

14 Waycott je bio veoma neugodan, a to nije bio prvi put. Sophy se sve više ljutila na njega. Mrštila se preko ramena lorda Utteridgea dok ju je vodio na plesni podij i s olakšanjem vidjela da Waycott izlazi u vrt. Već je krajnje vrijeme da je večeras ostavi na miru, Sophy je rekla sebi. Napokon se uspjela upoznati i zaplesati s prvim na popisu, nekoć naočitim Utterid-geom, ali sad već narušena zdravlja od raskalašenog načina života. Otkako je stigla na zabavu, Waycott se zadržavao u njezinoj blizini, baš kao i na nekoliko drugih događanja tijekom protekla dva tjedna. Bilo je dovoljno teško otkriti gdje će se Utteridge večeras nalaziti, razdraženo je mislila Sophy, mnogo teže no što su ona, Anne i Jane očekivale. Nije joj trebao još i Waycott, povrh svega ostaloga. Srećom, Anne je u posljednjem trenutku uspjela dobiti točnu informaciju o popisu gostiju za ovu zabavu. Sophy nikako nije željela potratiti vrijeme i trud što ih je trebalo uložiti kako bi i sama dospjela na taj popis gostiju. Imale su veoma malo informacija o lordu Utteridgeu. - Čula sam da je veći dio imetka spiskao za kartaškim stolovima, a sad je počeo tražiti bogatu ženu - Anne je objasnila ranije toga poslijepodneva. - Trenutno pokušava pobuditi zanimanje Cordelije Biddle, a ona će se večeras pojaviti na zabavi kod Dallimorea. - Lady Fanny bi mi mogla osigurati pozivnicu -zaključila je Sophy, a ta se njezina pretpostavka pokazala točnom. Lady Fanny se donekle iznenadila kad je Sophy izrazila želju da pođe na zabavu koja će najvjerojatnije biti krajnje dosadna, ali joj je udovoljila i porazgovarala s domaćicom. - Uopće nije bilo teško, draga moja - kasnije je rekla Fanny, značajno je pogledavši. - Ti si u današnje vrijeme pravi zgoditak za svaku domaćicu. - Moć Julianove titule, pretpostavljam - suho je primijetila Sophy, pomislivši na Anneine riječi da će zahvaljujući toj moći na koncu moći kazniti Amelijina zavodnika. - Titula grofice od Ravenwooda svakako pomaže -složila se Harriette, podigavši pogled sa svoje knjige -ali moraš znati, draga moja, da nisi tako tražena ove sezone samo zahvaljujući tomu. Sophy se najprije iznenadila toj primjedbi, a zatim se nasmijala. - Ne morate dalje objašnjavati, Harry. Posve sam svjesna toga da svoju trenutnu popularnost dugujem jednostavnoj činjenici da i pripadnici visokoga društva pate od glavobolja, probavnih smetnji i žučnih kamenaca. Tako mi svega, kad god pođem na neku zabavu, napišem toliko recepata za ljekovite pripravke kao i neki ljekarnik. Harriette se nasmiješila i razmijenila pogled s Fanny, a zatim se vratila svojoj knjizi. No plan je uspio, a Sophy je te večeri bila ljubazno dočekana od strane ushićene domaćice koja se ni u snu nije nadala da će imati toliko sreće i primiti novu groficu od Ravenwooda u svojem domu. Nakon toga još je samo trebala pronaći lorda Utteridgea. Da nije bilo Waycotta koji ju je neprestano pozivao na ples, sve bi bilo u redu. - Usuđujem se reći da vas Ravenwood smatra velikom promjenom u odnosu na svoju prvu ženu - medenim glasom reče Utteridge. Sophy je čekala upravo takvu priliku, te se ohrabrujuće nasmiješila. - Jeste li je dobro poznavali, milorde? Utteridge se neugodno osmjehnuo. - Recimo da sam imao zadovoljstvo nekoliko puta prisno razgovarati s njom. Bila je veoma zanimljiva žena. Zamamna za osjetila. Fascinantna, tajanstvena, očaravajuća. Samo je smiješkom mogla opčiniti muškarca. Mislim da je također bila veoma opasna. Sukub. Sophy se sjetila neobičnog lika na crnom prstenu. Možda je više muškaraca osjećalo potrebu zaštititi se od žene kakva je bila Elizabeth, čak i dok su svojevoljno padali u njezinu vlast. 119

- Jeste li često posjećivali mojeg muža i njegovu prvu ženu u Ravenwoodu? - pitala je Sophy, što je ležernije mogla. Utteridge se suho nasmijao. - Ravenwood je rijetko primao goste dok je bio u prvom braku. Odnosno, nakon prvih nekoliko mjeseci braka. Ah, tih prvih nekoliko mjeseci bilo je veoma zabavno za nas ostale, moram reći. - Zabavno? - Sophy je osjetila žmarce po leđima. - Da, doista - s užitkom reče Utteridge. - Bilo je mučnih scena i javnih ispada tijekom te prve godine, a to je pružalo beskonačnu zabavu visokom društvu. Ali nakon toga su Ravenwood i njegova žena krenuli svatko svojim putem. Neki kaži da je baš kanio zatražiti razvod kad je Elizabeth umrla. Julian je zasigurno mrzio te mučne javne sablazni. Nije ni čudo da mu je tako važno da njegova nova žena ne postane predmet ogovaranja. Sophy se pokušala vratiti na svoje prvo pitanje. - Jeste li ikad bili u opatiji Ravenwood, milorde? - Dvaput, koliko se sjećam - ležerno će Utteridge. -Niti jednom se nisam dugo zadržao, premda je Elizabeth znala biti veoma šarmantna. Ja baš ne volim selo. Čovjek poput mene ne uživa u seoskom načinu života. Mnogo se ugodnije osjećam u gradu. - Shvaćam. - Sophy je pozorno slušala Utteridgeov glas i ritam njegova govora, pokušavajući otkriti je li on bio čovjek u crnom plastu s maskom koji ju je na kostimiranom plesu upozorio na prsten. Zaključila je da nije. A ako je Utteridge govorio istinu, zacijelo nije mogao biti ni Amelijin zavodnik. Taj je čovjek više od dva puta boravio u Ravenwoodu. Amelia se s ljubavnikom sasta-jala nekoliko puta tijekom tri mjeseca. Naravno, uvijek postoji mogućnost da Utteridge laže o tome koliko je puta ondje bio, ali Sophy nije znala zašto bi se trudio izmišljati. Cijela ta stvar oko otkrivanja Amelijina zavodnika bit će veoma teška, zaključila je. - Recite mi, gospođo, kanite li poći stopama svoje prethodnice? Ako je tako, nadam se da ćete i mene uključiti u svoje planove. Mogao bih čak razmisliti o još jednom putovanju u Hampshire ako ćete vi biti moja domaćica - opasno blagim glasom reče Utteridge. Jedva prikrivena uvreda naglo je trgnula Sophy iz razmišljanja. Stala je nasred plesnog podija, ljutito podigavši glavu. - Što točno želite reći, milorde? - Odista ništa, draga moja, uvjeravam vas. Samo sam pitao iz radoznalosti. Činilo se da vas zanimaju aktivnosti prethodne grofice, pa sam se pitao imate li i vi, ovaj, sklonosti za tako raskalašenim načinom života. - Ni slučajno - ukočeno će Sophy. - Nije mi jasno kako ste mogli steći takav dojam. - Smirite se, gospodo. Nisam vas želio uvrijediti. Čuo sam neke glasine i moram priznati da su pobudile moje zanimanje. - Kakve glasine? - upita Sophy, odjednom osjetivši tjeskobu. Ako se pročulo o pokušaju dvoboja između nje i Charlotte Featherstone, Julian će pobjesnjeti. - Ništa važno, vjerujte mi. - Utteridge se hladno nasmiješio i ležerno namjestio umjetni cvijet u Sophynoj kosi. - Samo neke priče o Ravenwoodovim smaragdima. - Ah, to. - Sophy je prikrila svoje olakšanje. - Što je s njima, milorde? - Nekoliko se ljudi pita zašto ih nikad ne nosite u javnosti - svilenkastim glasom reče Utteridge, ali ju je promatrao prodornim pogledom. - Kako neobično - reče Sophy. - Tko bi tratio vrijeme na razmišljanje o takvim nevažnim stvarima. Vjerujem da je ples završio, milorde. - U tom slučaju, ispričajte me, molim vas - reče Utteridge i nakloni se. - Mislim da sam sljedeći ples zauzet. - Naravno. - Sophy je hladno kimnula, a zatim je gledala kako Utteridge kreće kroz gužvu prema mladoj plavokosoj i plavookoj ženi odjevenoj u svijetloplavu svilu. - Cordelia Biddle - reče Waycott koji se odjednom stvorio tik iza Sophy. - Nema ni trunke mozga u glavi, ali čujem da njezino nasljedstvo sve to nadoknađuje. 120

- Nikad mi se nije činilo da muškarci posebno cijene mozak u žene. - Istina je da neki muškarci ni sami nemaju dovoljno mozga da bi ga mogli cijeniti u žene. Waycott ju je napeto promatrao. - Usuđujem se reći da je Ravenwood jedan od tih neprosvijećenih muškaraca. - Griješite, milorde - otvoreno će Sophy. - Onda se ispričavam - reče Waycott. - Samo što vidim veoma malo dokaza o tome koliko Ravenwood cijeni svoju novu ženu, a to čovjeka navodi na razmišljanje. - Molim vas, recite, što bi, po vašemu mišljenju, trebao učiniti da bi pokazao koliko me cijeni? - odbrusi Sophy. - Svakog jutra ružinim laticama posuti prag naše kuće? - Ružinim laticama? - Waycott uzdigne obrve. - Ne bih rekao. Ravenwood nije tip za romantične geste. No rekao bih da vam je već trebao darovati obiteljske smaragde. - Ne vidim zašto - obrecne se Sophy. - Ja uopće nisam tip žene za smaragde. Daleko bolje izgledam s dijamantima, ne mislite li? - Graciozno je pomaknula ruku kako bi privukla pozornost na narukvicu što ju je dobila od Juliana. Na zapešću su joj blještali dragulji. - Griješite, Sophy - reče Waycott. - Ljupko biste izgledali sa smaragdima. No pitam se hoće li ih Raven-wood ikad više povjeriti nekoj ženi? Ti mu smaragdi zacijelo izazivaju mnoga bolna sjećanja. - Morate me ispričati, milorde. Čini mi se da vidim lady Frampton kraj prozora. Doista bih trebala pitati je li joj pomogao moj pripravak za probavne probleme. Sophy se udalji, zaključivši da joj je vikonta već doista preko glave. Činilo se da se nalazi na gotovo svakom društvenom događaju gdje i ona. Dok se kretala kroz mnoštvo, palo joj je na pamet da nije smjela tako brzo pustiti Utteridgea. Čak i ako on nije muškarac kojeg traži, očito mnogo zna o Elizabethi-nim aktivnostima i spreman je o tome govoriti. Prekasno se sjetila da bi joj mogao pružiti dragocjene informacije o drugoj dvojici muškaraca sa Charlotteina popisa. Na drugoj strani prostorije Cordelia Biddle je odbila još jednom plesati s Utteridgeom. Činilo se da se on zaputio u vrt. Sophy se počela probijati prema otvorenim vratima. - Zaboravite Utteridgea - otegnutim glasom reče Waycott, tik iza nje. - Možete imati nešto bolje od njega. Čak je i Elizabeth brzo odustala od njega. Sophy je naglo okrenula glavu, stisnuvši oči od bijesa. Waycott ju je očito slijedio. - Ne znam što želite reći, milorde, niti želim da mi to objasnite. No mislim da bi bilo mudro kad biste prestali nagađati o mojim stvarima. - Zašto? Jer se bojite da će vas Ravenwood, ako načuje o tome, utopiti u onom prokletom jezercu kao i Elizabeth? Sophy je trenutak šokirano zurila u Waycotta, a zatim mu je okrenula leđa i izišla na svjež noćni zrak u vrtu. - Kad me idući put odvučeš u ovako bijednu igračnicu, nadam se da ćeš se barem pobrinuti da dobijem priliku pobijediti. - Julian je govorio tihim, razdraženim glasom dok je slijedio Daregatea od stola. Iza njih su drugi igrači koraknuli naprijed, držeći se naglašeno ležerno, ali to nije uspijevalo prikriti grozničavo uzbuđenje u njihovim očima. Kocke su lagano lup-nule i počela je nova igra na sreću. Večeras će se bogatstva izgubiti i dobiti. Imanja koja su generacijama pripadala obiteljima pripast će nekomu drugomu ako tako bude htjela kocka. Julian je jedva prikrivao svoje gnušanje. Zemlja, kao i privilegije i odgovornosti što ih to podrazumijeva, ne smiju se stavljati na kocku. Nije mogao shvatiti um čovjeka koji bi tako nešto učinio. - Prestani se žaliti - reče Daregate. - Rekao sam ti da je lakše dobiti informaciju od veselog pobjednika nego od nezadovoljnoga gubitnika. Dobio si što si želio, zar ne? - Da, prokletstvo, ali to me je stajalo tisuću petsto funti. - Sitnica u usporedbi s onim što će Crandon i Musgrove večeras izgubiti. Problem s tobom, Ravenwood, jest taj što žališ za svakim novčićem što ga ne potrošiš na svoja imanja. 121

- Znaš da bi se i tvoj stav prema kockanju sutra promijenio kad bi naslijedio stričevu titulu i zemljišta koja uz to idu. Ni ti nisi kockar u duši, kao ni ja. - Kad su izišli u prohladnu večer, Julian je kretnjom pozvao svoju kočiju. Bila je gotovo ponoć. - Nemoj biti previše siguran u to. Trenutno sam prilično sklon igračnicama. Bojim se da uvelike ovisim o njima kad je riječ o mojim prihodima. - Sreća da imaš dara za kocku i karte. - To je jedna od korisnijih vještina što sam je naučio na Etonu - nemarno će Daregate. Uskočio je u kočiju kad se zaustavila pred njima. Julian se ukrcao za njim i sjeo prekoputa prijatelju. -U redu, stajalo me je dovoljno. Pogledajmo što sam točno dobio za svojih tisuću petsto funti. - Prema onomu što Eggers priča, a moram ti reći da on obično mnogo zna o takvim stvarima, postoje još barem tri ili četiri muškarca koji još uvijek nose crne prstene - zamišljeno će Daregate. - Ali od njega smo uspjeli dobiti samo dva imena. Utteridge i Varley. - Julian je razmišljao o čovjeku koji je maločas na kocki, dobio njegov novac. Što je više dobivao, to je bio spremniji pričati Daregateu i Julianu. - Pitam se je li jedan od njih dao prsten Sophynoj prijateljici. Utteridge je, vjerujem, boravio u opatiji. Kao i Varley, gotovo sam siguran. - Julian je stegnuo šaku uz tijelo dok se prisiljavao na razmišljanje o Eliza-bethinim naoko beskonačnim osvajanjima. Daregate se pretvarao da ignorira implikacije, držeći se teme. - Barem imamo odakle početi. Ili Utteridge ili Varley mogli su dati prsten prijateljici tvoje žene. - Prokletstvo. To mi se ne sviđa, Daregate. Jedno je sigurno, Sophy više nikad ne smije nositi taj prsten. Morat ću se pobrinuti da odmah bude uništen. - A taj će čin, pomislio je i u sebi se lecnuo, izazvati još nevolja između njega i Sophy. Očito je veoma vezana za crni prsten. - U tome se posve slažem s tobom. Ne smije ga više nositi, sad kad smo otkrili njegovo značenje. Ali ona ne zna što taj prsten predstavlja, Ravenwood. Za nju je to samo uspomena. Hoćeš li joj reći istinu? Julian mrko odmahne glavom. - Da je prvobitni vlasnik pripadao tajnom klubu čiji su se članovi kladili tko će učiniti rogonjom najuglednije pripadnike visokog društva? Ni slučajno. Već ionako ima dovoljno loše mišljenje o muškarcima općenito. - Zar doista? - upita Daregate, zabavljajući se. -Onda ste ti i tvoja gospođa dobar par, zar ne, Ravenwood? Ni tvoje mišljenje o ženama nije naročito visoko. Baš je dobro što si oženjen ženom koja uzvraća kompliment. - Dosta, Daregate. Večeras imam važnijeg posla, a ne se riječima nadmetati s čovjekom čije se mišljenje o ženama ne razlikuje previše od mojega. U svakom slučaju, Sophy je drukčija od prosječnih žena. Daregate ga je promatrao, smiješeći se u sjenkama. -Da, znam. Počeo sam se pitati jesi li ti počeo shvaćati tu činjenicu. Dobro je čuvaj, Ravenwood. U našem svijetu ima vukova koji bi uvelike uživali da je mogu osvojiti. - To nitko ne zna bolje od mene. - Julian je zurio kroz prozor kočije. - Gdje želiš izići? Daregate slegne ramenima. - Brook's, pretpostavljam. Raspoložen sam za malo civiliziranog opijanja nakon onog pakla iz kojeg smo upravo izišli. Kamo ćeš ti? - Naći Sophy. Večeras je otišla na zabavu k lady Dallimore. Daregate se naceri. - Gdje vlada poput kraljice, nema sumnje. Tvoja gospođa brzo postaje popularna. Prošeci Bond Streetom ili bilo kojim salonom i vidjet ćeš da će polovica mladih žena biti šarmantno neuredna. Vrpce im vise, šeširi stoje nakrivo, šalovi se vuku po podu. Sve je to veoma zgodno, ali niti jedna ne uspijeva biti onako dražesna kao Sophy. Julian se osmjehne. - Zato jer ona ne mora raditi na tome. Taj je stil kod nje posve prirodan. Petnaest minuta kasnije Julian je prolazio kroz mnoštvo u plesnoj dvorani lady Dallimore, tražeći Sophy. Daregate ima pravo, shvatio je, zabavljajući se. Činilo se da kod većine mladih 122

žena u prostoriji nešto nije u redu s odjećom i drugom opremom. Ukrasi za kosu stajali su u uvojcima pod čudnim kutovima, vrpce su se vukle po podu, a šalovi su bili naoko nemarno namješteni. Gotovo je zagazio na lepezu što je visjela s dugačke vrpce pričvršćene za vlasničino zapešće. - Zdravo, Ravenwood, tražiš li svoju groficu? Julian se osvrnuo preko ramena i prepoznao sredovječnog baruna s kojim je katkad raspravljao o ratnim vijestima. - Dobra večer, Tharp. Da, doista tražim lady Ravenwood. Ima li kakvog znaka od nje? - Svuda naokolo ima njezinih znakova, momče. Samo pogledaj. - Krupni je barun mahnuo rukom prema gužvi u plesnoj dvorani. - Nemoguće je pomaknuti se a da ne staneš na neku vrpcu ili šal ili neku sličnu sitnicu. I ja sam popričao s tvojom gospođom, malo ranije. Dala mi je recept za tonik koji će ublažiti moje probavne smetnje. Moram ti reći, vraški si sretan što si oženjen tom ženom. Ona će se pobrinuti da doživiš duboku starost. Vjerojatno će ti usput roditi desetak sinova. Julianova su se usta stisnula pri posljednjoj primjedbi. Uopće nije bio siguran da će mu Sophy rado roditi te sinove. Dobro se sjećao da nije željela odmah ostati trudna. - Gdje si je zadnji put vidio, Tharp? - Plesala je s Utteridgeom, čini mi se. - Tharpovo se dobroćudno lice namršti. - Kad već mislim o tome, to nije baš dobra situacija, momče. Znaš kakav je Utteridge. Posve raskalašen čovjek. Da sam na tvojemu mjestu, odmah bih prekinuo to poznanstvo. Julian je u želucu osjetio hladnoću. Kako li se Utte-ridge uspio upoznati sa Sophy, dovraga? Još važnije, zašto je to učinio? - Odmah ću se pobrinuti za to. Hvala, Tharp. - Bilo mi je zadovoljstvo. - Barunovo se lice razvedrilo. - Još jednom u moje ime zahvali svojoj grofici na receptu, hoćeš li? Jedva čekam da ga iskušam. Sam Bog zna da mi je dosta krumpira i kruha. Želim ponovno zagristi fini komad govedine. - Reći ću joj. - Julian je promijenio smjer, pogledom tražeći Utteridgea. Nije vidio njega, ali je opazio Sophy. Upravo je izlazila u vrt. Waycott se pripremao da je slijedi. Jednog će dana, razmišljao je Julian, doista morati nešto poduzeti po pitanju Waycotta. Vrtovi su bili veličanstveni. Sophy je čula da su oni ponos lorda Dallimorea. Pod bilo kojim drugim okolnostima uživala bi u prizoru osvijetljenom mjesečinom. Bilo je očito da se uvelike njeguju pažljivo obrezane živice, terase i cvjetne gredice. No večeras joj je vješto osmišljen vrt otežavao potragu za lordom Utteridgeom. Kad god bi zaobišla neku visoku živicu, našla bi se u još jednoj slijepoj ulici. Što se više udaljavala od kuće, to joj je postajalo teže razaznavati sjenke. Dvaput je naletjela na parove koji su očito izišli iz plesne dvorane u potrazi za samoćom. Koliko je daleko Utteridge mogao otići, razdraženo se pitala. Vrtovi nisu baš tako golemi da se čovjek može izgubiti. Zatim se počela pitati zašto je uopće pošao u tako dugu šetnju. Gotovo se odmah sjetila odgovora. Čovjek kakav je Utteridge nesumnjivo bi se osamom kutaka u vrtovima koristio za sastanak. Možda čak i u ovom trenutku neka nesretna mlada žena sluša njegove laskave riječi i vjeruje da je zaljubljena. Ako je on muškarac koji je zaveo Ameliju, odlučno si je govorila Sophy, svim će se silama truditi da mu onemogući sklapanje braka s Cordelijom Biddle ili bilo kojom drugom nedužnom nasljednicom. Malo je podigla skute haljine, pripremajući se zaobići maleni kip Pana koji se šepirio usred cvjetne gredice. - Nije pametno da sami lutate ovuda - Waycott reče iz sjenki. - Žena se lako može izgubiti u ovim vrtovima. Sophy se naglo okrenula i ugledala vikonta kako zuri u nju, tek malo udaljen. Njezin početni strah ustupio je mjesto ljutnji. - Doista, milorde, zar se morate tako šuljati za ljudima? - Počinjem misliti da je to jedini način na koji ću uspjeti s vama nasamo razgovarati. Waycott korakne naprijed, a njegova svijetla kosa doimala se gotovo srebrnom na mjesečini. 123

Zbog crne odjeće kakvu je uvijek nosio, doimao se nekako nestvarnim. - Mislim da nemamo o čemu nasamo razgovarati -reče Sophy, stegnuvši prste oko lepeze. Nije joj se svidalo što je sama s Waycottom. Julianova upozorenja o njemu već su joj glasno odzvanjala u glavi. - Griješite, Sophy. Imamo o mnogočemu razgovarati. Želim da znate istinu o Ravenwoodu i o Elizabeth. Krajnje je vrijeme da saznate činjenice. - Već znam sve što bih trebala znati - reče Sophy. Waycott odmahne glavom, a oči su mu blistale u sjenicama. - Nitko ne zna cijelu istinu, a najmanje vi. Da ste je znali, nikad se ne biste udali za njega. Previše ste dragi i nježni da biste se svojevoljno predali čudovištu kakav je Ravenwood. - Moram vas zamoliti da odmah prestanete, lorde Waycott. - Neka mi Bog pomogne, ne mogu prestati. - Waycottov je glas odjednom postao hrapav. Ne mislite li da bih prestao kad bih mogao? Kad bi to barem bilo tako lako. Ne mogu prestati razmišljati o tome. O njoj. O svemu. To me proganja, Sophy. Živog me izjeda. Mogao sam je spasiti, ali mi nije dopustila. Sophy je prvi put shvatila da bez obzira kakvi su bili Waycottovi osjećaji prema Elizabeth, nisu bili površni i kratkotrajni. Čovjek očito strahovito pati. Odmah se probudilo njezino prirodno suosjećanje. Koraknula je naprijed i dotaknula mu ruku. - Nemojte - šapne. - Ne smijete sebe okrivljavati. Elizabeth je bila preosjetljiva, lako je gubila živce. Čak i mi koji smo živjeli na selu oko Ravenwooda znali smo toliko o njoj. Bez obzira što se dogodilo, sad je gotovo. Više se ne smijete time opterećivati. - On ju je uništio -Waycott reče jedva čujnim glasom. - On je od nje stvorio to što je postala. Elizabeth se nije željela udati za njega, znate. Njezina ju je obitelj prisilila na to. Njezini su roditelji mislili samo na Ravenwoo-dovu titulu i bogatstvo. Nisu se obazirali na njezinu senzibilnost. Nisu uopće razumjeli njezinu osjetljivu narav. - Molim vas, milorde, ne smijete više tako. - On ju je ubio. - Waycottov je glas postao jači. - U početku je to činio polako, nizom sitnih okrutnosti. Zatim je postao grublji prema njoj. Rekla mi je da ju je nekoliko puta tukao jahaćim bičem, kao da je konj. Sophy je brzo odmahnula glavom, pomislivši koliko je često i ona sama izazvala Julianov gnjev. - Ne, to ne mogu vjerovati. - Istina je. Niste je poznavali u početku. Niste vidjeli kako se promijenila nakon što se udala za njega. Pokušavao je u kavez zatvoriti njezin duh i uništiti njezinu unutarnju vatru. Borila se na jedini mogući način, prkoseći mu. No u svojim nastojanjima da stekne slobodu postala je neobuzdana. - Neki kažu da je bila više nego neobuzdana - tiho će Sophy. - Kažu da je bila luda. Ako je to istina, onda je sve veoma žalosno. - On ju je takvom učinio. - Ne. Ne možete Ravenwooda okriviti za njezinu bolest. Takvo je ludilo u krvi, milorde. - Ne - divlje ponovi Waycott. - Njezina je smrt na Ravenwoodovoj duši. Danas bi bila živa da nema njega. On mora platiti za svoj zločin. - To su čiste besmislice, milorde - hladno će Sophy. -Elizabethina smrt je bila nesretan slučaj. Ne smijete izgovarati takve optužbe. Ni preda mnom ni pred bilo kim drugim. Znate jednako dobro kao i ja da takve tvrdnje mogu izazvati velike probleme. Waycott odmahne glavom, kao da želi rastjerati maglu u njoj. Činilo se da su mu oči postale manje sjajne. Prošao je prstima kroz svoju svijetlu kosu. - Slušajte me. Ja sam budala kad ovako trabunjam pred vama. Sophyno se srce smekšalo kad je shvatila što se krije iza njegovih mahnitih optužbi. - Zacijelo ste je veoma voljeli, milorde. - Previše. Više od samog života. - Waycott je sad zvučao veoma umorno. 124

- Žao mi je, milorde. Više no što mogu riječima izraziti. Vikont se tužno osmjehne. - Vi ste ljubazni, Sophy. Možda previše ljubazni. Ne zaslužujem vaše razumijevanje. - Ne, Waycott, sigurno ne zaslužuješ. - Julianov je glas poput oštrice presjekao tminu dok je izlazio iz sjenki. Ispružio je ruku i maknuo Sophyne prste s Way-cottova rukava. Dijamantna je narukvica blistala na njezinu zapešću dok ju je posesivno provlačio ispod svoje ruke. - Juliane, molim te - reče Sophy, zabrinuta zbog njegova raspoloženja. Ignorirao ju je, posve se usredotočivši na vikonta. -Moja je žena slaba na one za koje vjeruje da pate. Neću dopustiti da netko iskoristi tu slabost. Osobito ne ti, Waycott. Razumiješ li me? - Posve. Laku noć, gospođo. I hvala vam. - Waycott se naklonio pred Sophy i nestao u tmini vrtova. Sophy uzdahne. - Doista, Juliane. Nisi trebao izazivati scenu. Julian je opsovao ispod glasa dok ju je žurno vodio stazom prema kući. - Nisam trebao izazvati scenu? Sophy, čini se da ne razumiješ koliko sam blizu toga da izgubim živce večeras. Jasno sam ti stavio do znanja kako ne želim da pod bilo kojim okolnostima viđaš Waycotta. - Slijedio me je u vrt. Što sam trebala učiniti? - Zašto si, dovraga, uopće pošla sama u vrt? - odbrusi Julian. Pitanje ju je zateklo. Nije mu mogla reći za svoj pokušaj dobivanja informacija od lorda Utteridgea. -U plesnoj je dvorani bilo veoma toplo - oprezno je rekla, nastojeći se držati istine kako se ne bi ponizila tako da je uhvati u laži. - Trebala bi znati da nije pametno bez pratnje izlaziti iz plesne dvorane. Gdje ti je zdrav razum, Sophy? - Nisam posve sigurna, milorde, ali počinjem sumnjati da brak ima nepovoljan učinak na to svojstvo. - Ovo nije Hampshire gdje možeš bez opasnosti sama lutati naokolo. - Da, Juliane. Zastenjao je. - Kad god govoriš tim tonom, znam da me smatraš napornim. Sophy, znam da ti često držim lekcije, ali ti si doista sama za to kriva. Zašto se uporno uvaljuješ u ovakve situacije? Činiš li to samo zato kako bi i meni i sebi dokazala da ja ne mogu kontrolirati vlastitu ženu? - Nije me potrebno kontrolirati, milorde - ustvrdi Sophy. - No počinjem vjerovati da ti to nikad nećeš razumjeti. Zacijelo osjećaš potrebu to činiti zbog onoga što se događalo s tvojom prvom ženom. No uvjeravam te, nikakva kontrola s tvoje strane ne bi bila dovoljna da je spasiš od samouništenja. Ona je bila izvan tvoje ili bilo čije kontrole. Bila je, vjerujem, posve izvan dosega ljudske pomoći. Ne smiješ sebe okrivljavati da je nisi uspio spasiti. Julian svojom snažnom šakom pokrije njezine prste na svojoj podlaktici. - Prokletstvo. Rekao sam ti da ne razgovaram o Elizabeth. Reći ću samo ovo: Bog zna da je nisam uspio zaštititi od onoga što ju je dovelo do takve neobuzdanosti, a možda ti imaš pravo. Možda niti jedan muškarac ne bi mogao obuzdati takvo ludilo. Ali možeš biti sigurna da ću tebe uspjeti zaštititi, Sophy. - Ali ja nisam Elizabeth - obrecne se Sophy - i vjeruj mi, nisam kandidatkinja za ludnicu. - Posve sam svjestan toga - umirujućim će tonom Julian. - I zahvaljujem Bogu što je tako. Ali ipak ti treba zaštita, Sophy. Na neke si načine previše ranjiva. - To nije istina. Znam se brinuti za sebe, milorde. - Ako si tako sposobna brinuti se za sebe, zašto si povjerovala u Waycottovu tragičnu predstavu? -nestrpljivo prasne Julian. - Nije lagao, znaš. Uvjerena sam da mu je bilo veoma stalo do Elizabeth. Sigurno je da se nije trebao zaljubiti u tuđu ženu, ali to ne mijenja činjenicu da su njegovi osjećaji prema njoj bili iskreni. 125

- Neću pobijati činjenicu da ga je ona fascinirala. Vjeruj mi, čovjek nije bio sam u svojoj nevolji. Međutim, nema nikakve sumnje da je njegov večerašnji postupak bio samo pokušaj stjecanja tvojeg suosjećanja. - Što je u tome loše, molim te? Svima nam je katkad potrebno suosjećanje. - Kad je riječ o Waycottu, to bi bio prvi korak u nesigurne vode. Kad bi mu pružila najmanju priliku, Sophy, povukao bi te ispod površine. Njegov je cilj zavesti te, a zatim tu činjenicu dobaciti meni u lice. Moram li biti još otvoreniji? Sophy se naljutila. - Ne, milorde, bio si posve jasan. No mislim da si možda posve pogrešno protumačio vikontove osjećaje. U svakom slučaju, dajem ti svečano obećanje da me neće zavesti ni on ni bilo tko drugi. Već sam ti obećala svoju vjernost. Zašto nemaš povjerenja u mene? Julian je progutao frustrirani povik. - Sophy, nisam želio reći da bi svojom voljom pala pod njegov utjecaj. - Vjerujem, milorde - nastavila je Sophy, ignorirajući njegove pokušaje da je smiri - da je najmanje što možeš učiniti dati mi svoju potvrdu da prihvaćaš moju riječ po tom pitanju. - Prokletstvo, Sophy, rekao sam ti, nisam mislio... - Dosta je. - Sophy se naglo zaustavila nasred staze, prisiljavajući i njega da stane. Odlučno ga je pogledala. - Tvoje časno obećanje da ćeš imati povjerenja u mene kad je riječ o tome da neću dopustiti da me zavede Waycott ili bilo tko drugi. Želim tvoju riječ, milorde, prije nego pođem korak dalje. - Želiš li, doista? - Julian je dugi trenutak proučavao njezino mjesečinom obasjano lice, a njegov je izraz lica bio zatvoren i nepristupačan kao nikad ranije. - Toliko mi duguješ, Juliane. Zar ti je doista tako teško izgovoriti te riječi? Kad si mi dao narukvicu i Cul-peperovu knjigu o ljekovitom bilju, tvrdio si da me poštuješ. Želim nekakav dokaz o tom poštovanju, a ne govorim o dijamantima ili smaragdima. Nešto je bljesnulo u Julianovim očima kad je podigao ruke i obujmio njezino lice. - Ti si prilično strastveno stvorenje kad se netko dirne u tvoj osjećaj časti. - Ništa više nego ti, milorde, kad bi netko posumnjao u tvoju čast. Lagano je uzdigao obrve. - Hoćeš li ti posumnjati u moju čast ako ne dobiješ željeni odgovor? - Naravno da neću. Uopće ne sumnjam da je tvoja čast posve neupitna. Želim tvoju riječ da ti jednako poštuješ moju čast. Ako je poštovanje sve što osjećaš prema meni, milorde, onda mi, tako mi svega, možeš dati nekakav dokaz o tome. Dugi je trenutak šutke stajao i zurio u njezine oči. -Mnogo tražiš, Sophy. - Ništa više od onoga što ti tražiš od mene. Polako je kimnuo, protiv volje priznajući da ima pravo. - Da, u pravu si - tiho reče. - Ne poznajem niti jednu drugu ženu koja bi se na taj način prepirala oko pitanja časti. Zapravo, ne poznajem niti jednu ženu koja se time opterećuje. - Možda je riječ samo o tome da muškarac ne obraća pozornost na osjećaje žene po tom pitanju, osim u onim prilikama kad njezin gubitak časti ugrožava njegovu. - Nemoj više, molim te. Predajem se. - Julian podigne ruku kao bi prekinuo daljnju prepirku. - Vrlo dobro, gospođo, imaš moje svečano obećanje da ću imati puno povjerenje u tvoju žensku čast. Napetost što ju je Sophy osjećala polako je popustila. Drhtavo se nasmiješila, svjesna koliko ga je stajalo to popuštanje, - Hvala ti, Juliane. - Impulzivno se podigla na prste i lagano ga poljubila u usta. - Nikad te neću izdati - usrdno je šapnula. - Onda nema razloga zašto se ne bismo veoma lijepo slagali, draga moja. - Gotovo ju je grubo zagrlio i privukao uza svoje vitko, čvrsto tijelo. Spustio je usta na njezina i strastveno je poljubio. Kad je Julian trenutak kasnije podigao glavu, u njegovim se očima pojavio poznati izraz iščekivanja. 126

- Juliane? - Mislim, moja lojalna ženo, da je vrijeme za povratak kući. Imam planove za ostatak večeri. - Zar doista, milorde? - Svakako. - Opet ju je uzeo pod ruku i poveo je prema plesnoj dvorani. Hodao je tako dugim koracima da je Sophy morala poskakivati da bi ga mogla pratiti. - Mislim da ćemo se odmah oprostiti od domaćice. No kad su nešto kasnije ušli u svoju kuću, Guppy ih je čekao s rijetko vidljivim izrazom velike zabrinutosti na licu. - Stigli ste, milorde. Baš sam kanio poslati lakaja da vas potraži u klubu. Vaša teta, lady Sinclair, očito se veoma razboljela, a gospođica Rattenbury je već dvaput poslala poruku tražeći pomoć miledi.

127

15 Julian je nemirno hodao svojom spavaćom sobom, svjestan da ne može spavati upravo zbog spoznaje da Sophy nije u susjednoj sobi. Gdje bi trebala biti. Prošao je rukom kroz već ionako razbarušenu kosu i pitao se kad i kako je dospio u stanje u kojem više ne može mirno spavati ako Sophy nije u blizini. Spustio se na stolicu što ju je prije nekoliko godina naručio od mlađeg Chippendalea, kad su on i stolar prigrlili neoklasicistički stil. Stolica je odraz idealizma njegove mladosti, pomislio je Julian u rijetko pronicavom trenutku. Tijekom tog istog razdoblja, koje se sad činilo tako dalekim, znao je do kasno u noć raspravljati o grčkim i latinskim klasicima, baviti se radikalno liberalnom politikom reformatorskih liberala i čak je smatrao potrebnim zabiti metke u ramena dvojice muškaraca koji su se usudili dovesti u pitanje Elizabethinu čast. Mnogo se toga promijenilo u proteklih nekoliko godina, mislio je Julian. U današnje vrijeme rijetko kad ima vremena ili volje diskutirati o klasicima; došao je do zaključka da su liberali korumpirani jednako kao i torijevci; i odavno je shvatio da je smiješna čak i pomisao da Elizabeth uopće ima čast. Odsutnim je pokretom prešao preko prekrasno izra đenih naslona za ruke od mahagonija. Jedan njegov dio još uvijek je reagirao na čiste, klasične motive dizajna, iznenađeno je shvatio. Baš kao što je jedan njegov dio inzistirao da pokuša napisati nekoliko stihova što će ih priložiti uz dijamantnu narukvicu i knjigu što ih je darovao Sophy. Stihovi su bili nezgrapni i neskladni. Nije pisao poeziju još od Cambridgea i prvih dana s Elizabeth, a morao je priznati da za to nikad nije imao dara. Nakon jednog ili dva pokušaja nestrpljivo je zgužvao papir i bacio ga, a potom je napisao kratku poruku i priložio je uz darove za Sophy. No tu očito nije bio kraj priči. Večeras je dobio daljnje, uznemirujuće dokaze o tome da je dio njegova mladenačkog idealizma ipak preživio, premda je dao sve od sebe da ga uništi pod težinom ciničnog, realističnog pogleda na svijet. Nije mogao zanijekati da je nešto u njemu reagiralo na Sophyno traženje dokaza da on poštuje njezin osjećaj časti. Julian se pitao je li trebao pristati na to da ona provede noć kod Fanny i Harriette. Premda nije mogao utjecati na njezinu odluku, suho je zaključio. Od trenutka kad je Sophy primila Guppyjevu poruku, nepokolebljivo je tražila da odmah pođe k Fanny. Julian se nije prepirao. Bio je iskreno zabrinut za zdravlje svoje tete. Fanny je bila ekscentrična, nepredvidljiva i katkad neobuzdana, ali Julian je shvatio da mu je istinski stalo do nje. Nakon smrti njegovih roditelja, ona je ostala jedini član klana Ravenwood kojeg je iskreno volio. Nakon što je primila poruku, Sophy se zadržala tek toliko da se preodjene i probudi svoju sobaricu. Mary se vrzmala naokolo, pakirajući nekoliko sitnica, a Sophy je uzela kutiju s lijekovima i svoju dragocjenu knjigu o ljekovitom bilju. - Gotovo mi je ponestalo nekoliko biljaka - žalila-se Julianu u kočiji kojom su se vozili do Fanny. - Možda mi neki od lokalnih ljekarnika može osigurati kvalitetnu kamilicu i tursku rabarbaru. Šteta da je stara Bess tako daleko. Njezino je bilje daleko najpouzdanije. Kad su stigli, na vratima ih je dočekala uzrujana Har-riette. Pogled na inače spokojnu Harriette u tako uzrujanom stanju naveo je Juliana da shvati koliko je bolesna njegova teta. - Hvala Bogu da si ovdje, Sophy. Bila sam tako zabrinuta. Željela sam poslati po doktora Higgsa, ali Fanny nije htjela ni čuti o tome. Tvrdi da je on običan šarlatan i neće mu dopustiti da prekorači prag njezine sobe. Ne mogu joj zamjeriti. Čovjek više pacijenata izgubi no što ih spasi. Ali nisam znala što bih drugo mogla učiniti, osim poslati po tebe. Doista se nadam da ti to ne smeta? - Naravno da mi ne smeta. Odmah idem k njoj, Harry. - Sophy se na brzinu pozdravila s 128

Julianom i požurila uza stube. Za njom je pošao lakaj koji je nosio kutiju s ljekovitim biljem. Harriette se opet okrenula Julianu koji je još uvijek stajao u predvorju. Tjeskobno ga je pogledala. - Hvala ti što si joj dopustio da ovako kasno dođe ovamo. - Ne bih je mogao spriječiti, čak ni da sam to želio -reče Julian. - A znaš da volim Fanny. Želim da ima najbolju moguću njegu, a uglavnom se slažem s njezinim mišljenjem o tom liječniku. Jedini načini liječenja što ih Higgs poznaje jesu puštanje krvi i čišćenje. Harriette uzdahne. - Bojim se da imaš pravo. Nikad nisam previše vjerovala u puštanje krvi, a vjeruj mi, sirota Fanny ne treba novo čišćenje. Već je ionako imala dovoljno takve terapije zahvaljujući bolesti što ju je snašla. Tako nam ostaju jedino Sophy i njezine biljke. - Sophy je veoma dobra s biljem - umirujuće reče Julian. - Osobno mogu jamčiti za to. Ove sezone imam najzdravije, najizdržljivije osoblje u gradu. Harriette se odsutno nasmiješila na njegov pokušaj šale. - Da, znam. Naše je osoblje također veoma zdravo, zahvaljujući njezinim raznoraznim preporukama. I moj je reumatizam daleko lakše podnijeti otkako sam počela koristiti Sophyn recept. Što li bismo učinili da nemamo nju, milorde? Pitanje je zateklo Juliana. - Ne znam - reče. Dvadeset minuta kasnije Sophy se pojavila na vrhu stubišta i sve ih obavijestila kako vjeruje da je Fannynu bolest izazvala pokvarena riba što ju je pojela za večeru, te da će trebati sati za liječenje i praćenje njezina stanja. - Svakako ću ostati preko noći, Juliane. Svjestan da više ništa ne može učiniti, Julian se nevoljko kočijom vratio kući. Nemir ga je obuzeo čim je otpustio Knaptona i pripremio se za spavanje u samotnom krevetu. Pitao se treba li sići u knjižnicu potražiti neku dosadnu knjigu kad se sjetio crnog prstena. Obuzet brigama nakon što je našao Sophy u vrtu s Waycottom, a zatim i zbog Fannyne bolesti, Julian je shvatio da je privremeno zaboravio taj prokleti prsten. Daregate je imao pravo. Treba ga se odmah riješiti. Julian je odlučio smjesta ga maknuti iz Sophyne malene kutije za nakit. Osjećao je nelagodu čak i pri samoj pomisli da je kod nje. Vjerojatno bi opet mogla popustiti porivu da ga nosi. Uzeo je svijeću i otvorio vrata između njihovih soba. Sophyna spavaća soba doimala se pusto i žalosno bez nje. Shvatio je koliko se zapravo naviknuo na nju u svojem životu. Činjenica da nije bila u svojem krevetu bila je dovoljna da prokune sve prodavače pokvarene ribe. Da nije Fannyne bolesti, u ovom bi trenutku vodio ljubav sa svojom tvrdoglavom, nježnom, strastvenom, časnom ženom. Julian je prišao toaletnom stoliću i otvorio kutiju za nakit. Trenutak je stajao i promatrao Sophynu malenu zbirku nakita. Jedini vrijedan predmet u kutiji bila je dijamantna narukvica koju joj je on darovao. Bila je pažljivo postavljena na počasno mjesto, na crvenom baršunu. Treba joj par naušnica uz tu narukvicu, zaključio je. Tada je njegov pogled pao na crni prsten u kutu kutije. Ležao je na malenom, presavijenom papiru. Sam pogled na prsten izazvao je u njemu tihu ljutnju. Sophy je znala da je njezinoj sestri prsten dao bezdušni nitkov koji se nije libio zavođenja nedužne djevojke. No čak ni ona nije mogla znati koliko je opasan komad metala ili što on predstavlja. Julian ispruži ruku i uzme prsten. Njegovi su prsti dotaknuli presavijeni papir. Potaknut novim osjećajem nelagode, uzeo je i papir, te ga razmotao. Na papiru su bila zapisana tri imena: Utteridge, Var-ley i Ormiston. Julianova se tiha ljutnja rasplamsala u žestoki bijes. - Hoće li joj doista biti dobro? - Harriette je stajala kraj Fannyna kreveta, tjeskobno proučavajući prijateljičino blijedo lice. Nakon sati i sati grčevitog povraćanja i bolova u trbuhu, Fanny je napokon utonula u san. - Vjerujem da hoće - reče Sophy, miješajući još jedan prstohvat bilja u čaši vode. - Riješila se većeg dijela pokvarene hrane što ju je imala u želucu, a vidi se da više nema jakih bolova. Pazit ću na nju do jutra. Gotovo sam sigurna da je kriza prošla, ali nikad se ne zna. 129

- Ostat ću ovdje s tobom. - Nema potrebe, Harry. Molim vas, pođite malo odspavati. Jednako ste iscrpljeni kao i Fanny. Harriette je na to samo mahnula rukom. - Besmislice. Nikako ne bih mogla spavati ako znam da je Fanny još uvijek u opasnosti. Sophy se s razumijevanjem nasmiješila. - Vi ste joj veoma dobra prijateljica, Harry. Fanny je sretna što vas ima. Harriette je sjela na stolicu kraj kreveta i odsutnim pokretom namjestila skute svoje purpurne haljine. -Ne, ne, Sophy. Okrenula si to naopako. Ja sam sretna da imam Fanny za prijateljicu. Ona je radost mojeg života, jedina osoba na svijetu kojoj mogu reći bilo što, bez obzira koliko je budalasto ili mudro. Osoba s kojom mogu podijeliti nevažan trač ili najvažniju vijest. Jedina u čijoj nazočnosti mogu plakati ili smijati se, ili s kojom katkad mogu popiti malo previše serija. Sophy je sjela na stolicu s druge strane kreveta i proučavala Harriette s novim razumijevanjem. - Ona je jedina osoba na ovom svijetu s kojom možete biti slobodni. Harriette se na trenutak vedro nasmiješi. - Da. Upravo tako. Jedina osoba s kojom mogu biti slobodna. - Dotaknula je Fannynu mlitavu ruku koja je počivala na izvezenom pokrivaču. Sophy je pogledom slijedila njezin pokret i osjetila ljubav u njemu. U njoj se probudio poznati osjećaj čežnje te je pomislila na svoj odnos s Julianom. - Vi ste veoma sretni, Harry - tiho reče. - Ne vjerujem da ima mnogo oženjenih ljudi koji žive u skladu kao vi i Fanny. - Znam. To je žalosno, ali možda razumljivo. Kako bi muškarac i žena mogli razumjeti jedno drugo na način na koji se Fanny i ja razumijemo? - jednostavno će Harriette. Sophy je ispreplela prste u krilu. - Možda - polako reče - možda potpuno razumijevanje nije potrebno ako postoji iskrena ljubav i uzajamno poštovanje, kao i spremnost na toleranciju. Harriette ju je oštro pogledala, a potom je pitala: -Zar se nadaš da ćeš to naći uz Ravenwooda, draga moja? -Da. - Kao što sam već rekla, on je dobar čovjek, ali ne znam može li ti dati ono što želiš. Fanny i ja smo bespomoćno gledale kako Elizabeth u njemu uništava većinu toplih osobina što ih ti želiš izvući na površinu. Osobno nisam sigurna je li muškarac sposoban dati ženi ono što joj doista treba. Sophy je jače stisnula prste. - On je moj muž i ja ga volim. Ne mogu zanijekati da je katkad arogantan, tvrdoglav i prilično naporan, ali on je ipak, kao što sami kažete, dobar i častan čovjek. Ozbiljno shvaća svoje odgovornosti. Nikad se ne bih udala za njega da nisam bila sigurna u to. Doista, neko sam vrijeme mislila da se uopće neću udavati. Harriette s razumijevanjem kimne. - Brak je veoma riskantna pustolovina za ženu. - Pa, ja sam se upustila u taj rizik. Nadam se da ću na ovaj ili onaj način svoj brak učiniti uspješnim. - Sophy se ovlaš osmjehnula kad se sjetila prizora između Juliana i sebe u vrtu, ranije te večeri. - Baš kad postanem sigurna da je sve beznadno, Julian mi pokaže tračak svjetla, a ja ponovno steknem entuzijazam za tu pustolovinu. Fanny se pomaknula i otvorila oči malo prije zore. Najprije je pogledala Harriette koja je tiho hrkala u najbližoj stolici, te se umorno i nježno nasmiješila. Potom je okrenula glavu i vidjela Sophy, koja je zijevala. - Vidim da su se moji anđeli čuvari dobro skrbili za mene - primijeti Fanny. Govorila je slabašnim glasom, ali se inače doimala poput stare Fanny. - Bojim se da ste obje imale napornu noć. Ispričavam se. Sophy se tiho nasmijala, ustala i protegnula se. - Pretpostavljam da se sad mnogo bolje osjećate? - Neusporedivo bolje, premda onakvu ribu više nikad neću jesti. - Fanny se podigla na jastucima i pružila ruku prema Sophy. - Ne znam kako bih ti mogla zahvaliti na ljubaznosti, draga moja. Tako neugodna bolest za njegu. Ne znam zašto nisam mogla patiti od nečeg 130

rafiniranijeg, kao što je potištenost ili problemi sa živcima. Tiho hrkanje s druge strane kreveta naglo je utihnulo. - Ti, draga moja Fanny - izjavila je Harriette koja se brzo probudila - vjerojatno nikad nećeš patiti od poti-štenosti, niti bilo čega sličnog tomu. - Nagnula se naprijed i uhvatila prijateljičinu ruku. - Kako se osjećaš, draga? Prilično si me prestrašila. Molim te, nemoj to više činiti. - Nastojat ću paziti da se tako nešto ne ponovi -obeća Fanny. Sophy je vidjela neprikrivene emocije u izrazima dviju žena i nešto shvatila. Ljubav između Fanny i Harriette bila je nešto više od prijateljstva. Zaključila je kako je vrijeme za njezin odlazak. Nije bila sigurna da u potpunosti razumije bliskost između Julianove tete i njezine družice, ali je znala da je vrijeme da ih ostavi nasamo. Ustala je i počela spremati svoju kutiju s lijekovima. - Hoće li vam smetati ako zamolim batlera da pošalje po vašu kočiju? - upita. - Draga moja Sophy, moraš pojesti doručak - odmah će Harriette. - Uopće nisi spavala i jednostavno ne smiješ otići iz ove kuće, a da barem nešto ne pojedeš. Sophy je pogledala zidnu uru u kutu i odmahnula glavom. - Ako požurim, moći ću se pridružiti Julianu za doručkom. Pola sata kasnije Sophy je ušla u svoju spavaću sobu, zijevnula i zaključila da je krevet privlači mnogo više nego doručak. Nikad u životu nije bila tako iscrpljena. Odaslala je Mary iz sobe, uvjeravajući je da joj ne treba pomoć, te sjela za toaletni stolić. Noć provedena na stolici nije baš previše pomogla njezinoj prirodnoj neurednosti, kritički je pomislila. Kosa joj je bila u katastrofalnom stanju. Posegnula je za četkom sa srebrnim drškom, a za oko joj je zapeo sjaj dijamanata. Namrštila se, iznenađeno shvativši da je ostavila otvoren poklopac kutije za nakit. Sinoć joj se strašno žurilo. Zacijelo je zaboravila zatvoriti kutiju nakon što je skinula dijamantnu narukvicu i stavila je unutra. Sophy je počela zatvarati poklopac, a tada je užasnuto shvatila da su nestali crni prsten i papirić s tri imena. - Tražiš ovo, Sophy? Na zvuk Julianova hladnog pitanja, Sophy je skočila na noge i naglo se okrenula. Ugledala je Ravenwooda na otvorenim vratima između njihovih soba. Na sebi je imao hlače i svoje omiljene blistavo polirane čizme, a u ruci je držao crni metalni prsten. U drugoj je ruci imao papirić. Sophy je najprije zurila u prsten, a potom u Julianove oči. Obuzela ju je strepnja. - Ne razumijem, milorde. Zašto si uzeo prsten iz moje kutije za nakit? - Njezine su riječi zvučale hrabro i smireno, ali nije se tako osjećala. Koljena su joj klecala kad je shvatila važnost činjenice da je Julian našao popis imena. - Zašto sam uzeo prsten, to je duga priča. Prije nego prijeđemo na to, možda bi mi mogla reći kako je Fanny? Sophy proguta slinu. - Dobro se oporavlja, milorde. Kimnuo je i ušao u sobu, te sjeo na stolicu blizu prozora. Prsten i papirić spustio je na stol kraj sebe. Jutarnja se svjetlost odbijala od crnog metala. - Izvrsno. Ti si veoma vješta njegovateljica, draga moja. Sad kad je to riješeno, ništa te ne može omesti da mi točno ispričaš čemu ti služi ovaj popis imena. Sophy se opet spustila na stolicu ispred toaletnog stolića i prekrižila ruke u krilu, pokušavajući smisliti kako će se izvući iz ove neočekivane situacije. Misli su joj bile zbrkane zbog duge, neprospavane noći. - Pretpostavljam da se opet ljutiš na mene, milorde? - Opet? - Uzdigao je obrve na svoj karakteristični, zastrašujući način. - Želiš reći, pretpostavljam, da se dobar dio vremena nalazim u tom raspoloženju? - Čini se tako, milorde - nesretno će Sophy. - Kad god pomislim da napredujemo u našim međusobnim odnosima, pojavi se nešto i sve uništi. 131

- A tko je za to kriv, Sophy? - Ne možeš za sve mene okriviti - ustvrdila je, svjesna da je pri kraju snaga. Sve je to bilo previše za nju. -Sumnjam da ćeš to uzeti u obzir, ali željela bih te podsjetiti da sam provela dugu, napornu noć. Uopće nisam spavala i doista nisam raspoložena za inkviziciju. Misliš li da bismo to mogli odgoditi dok malo ne odspavam? - Ne, Sophy. Više ni minute nećemo odgađati ovaj razgovor. No ako te to imalo tješi, budi sigurna da smo u istoj situaciji. Ni ja nisam spavao noćas. Veći dio vremena proveo sam u pokušajima odgonetavanja gdje i kako si došla do ovog popisa i zašto si ga povezala s ovim prstenom. Što, dovraga, misliš postići? Koliko znaš o tim muškarcima i što si, grom i pakao, planirala učiniti s informacijama što ih imaš o njima? Sophy ga je oprezno promatrala. Nešto u načinu na koji je oblikovao svoja pitanja navelo ju je da shvati da on o prstenu i popisu zna jednako, ako ne i više od nje. - Objasnila sam ti da je netko dao prsten mojoj sestri. - To već znam. A popis imena? Sophy je grickala donju usnu. - Ako ti objasnim popis, milorde, bojim se da ćeš se još više naljutiti na mene. - Nemaš drugog izbora. Gdje si dobila popis imena? - Od Charlotte Featherstone. - Nije imalo smisla više nijekati. Nikad nije znala lagati, čak ni kad je bila svježa i odmorna, a jutros je jednostavno previše iscrpljena da bi uopće pokušala. Osim toga, očito je da Julian ionako već zna previše. - Featherstone. Prokletstvo. Trebao sam pogoditi. Reci mi, draga moja, očekuješ li da će ti ostati imalo ugleda nakon što se sazna da se družiš s pripadnicom polusvijeta, ili ti je jednostavno svejedno da ćeš biti prava poslastica za one koji vole tračeve kad se sve ovo otkrije? Sophy je pogledala svoje prste. - Nisam izravno s njom razgovarala. Jedna moja prijateljica poslala joj je poruku. Gospođica Featherstone je veoma diskretno odgovorila. Ona je doista veoma ugodna, Juliane. Mislim da bih s njom mogla sklopiti ugodno prijateljstvo. - A ona bi, nema sumnje, tebe smatrala veoma zabavnom - okrutno će Julian. - Beskonačan izvor zabave za nekoga tako vulgarnog kao što je ona. -Kakva je bila poruka što si joj je poslala? - Pitala sam je li ikad vidjela takav prsten i ako jest, tko ga je nosio. - Sophy je prkosno susrela njegov pogled. - Moraš shvatiti, milorde, da je sve to povezano s onim projektom o kojem sam ti govorila. - Kakvim projektom? - pitao je. - Povrh svega ostaloga, ti me najčešće uopće ne slušaš, zar ne? Govorim o projektu za koji sam rekla da će me zaokupiti tako da ću ti se skloniti s puta. Obavijestila sam te da se kanim pozabaviti vlastitim interesima, sjećaš se? Zar si zaboravio da sam ti rekla da ću biti baš onakva vrsta žene kakvu ti želiš? Da ću ti se kloniti s puta i neću stvarati nikakve probleme? To sam ti obećala nakon što si mi jasno stavio do znanja da te ne zanima moja ljubav. - Dovraga, Sophy, nikad to nisam rekao. Namjerno me pogrešno shvaćaš. - Ne, milorde, nisam te pogrešno shvatila. Julian je progutao kletvu. - Nećeš me sad skrenuti s puta, tako mi svega. Kasnije ćemo se vratiti na to pitanje. Trenutno me zanima jedino ono što si saznala o prstenu. - Zahvaljujući istraživanju što sam ga provela u knjižnici lady Fanny, uspjela sam otkriti da su prsten najvjerojatnije nosili pripadnici određene vrste tajnog društva. - Kakve vrste tajnog društva, Sophy? - Imam dojam da već znaš odgovor na to pitanje, milorde. To je bilo društvo čiji su članovi najvjerojatnije vrebali na žene. Nakon što sam to utvrdila, zatražila sam od Charlotte Featherstone informacije o muškarcima koji su mogli pripadati tom klubu. Pretpostavila sam da se ona kreće u društvenim krugovima u kojima bi mogla susresti takvu vrstu muškaraca. 132

Imala sam pravo. Znala je za trojicu koji su prije ili kasnije u njezinoj nazočnosti nosili taj prsten. Julian stisne oči. - Bože, spasi nas. Pokušavaš ući u trag Amelijinu ljubavniku, zar ne? Trebao sam pogoditi. Što si, dovraga, naumila učiniti s njim, ako ga otkriješ? - Uništiti ga društveno. Julian ju je tupo promatrao. - Kako molim? Sophy se nelagodno promeškoljila na stolici. - On je očito jedan od lovaca na koje si me upozorio, Juliane. Jedan od muških pripadnika visokoga društva koji vreba na mlade žene. Takvi ljudi iznad svega cijene svoj društveni status, nije li tako? Bez toga su nitko i ništa jer, ako izgube pristup društvu, neće im biti dostupan plijen. Kanim onoga koji je nosio taj prsten lišiti svih veza u društvu, ako mi to ikako pođe za rukom. - Tako mi svega, tvoja me smjelost ostavlja bez daha. Nemaš pojma o opasnosti, zar ne? Ni najmanje ideje o tome sa čime imaš posla. Kako možeš toliko znati o stvarima kao što su tvoje ljekovite biljke, a ipak biti tako glupa kad je riječ o onome što može ugroziti tvoj ugled, pa čak i tvoj život? - Juliane, nema nikakve opasnosti, vjeruj mi. - Sophy se usrdno nagnula naprijed, nadajući se da će ga uspjeti uvjeriti. - Oprezno se bavim tim pitanjem. Moj je plan organizirati upoznavanje s trojicom muškaraca na popisu i ispitati ih. - Ispitati ih. Dragi Bože. Ispitati ih. - Veoma suptilno, naravno. - Naravno. - Julian u nevjerici odmahne glavom. -Sophy, dopusti mi da te obavijestim da je tvoja nadarenost za suptilnost i diskreciju ravna mojoj vještini izrade veza. Nadalje, tri muškarca na tom popisu najobičniji su gadovi, raskalašenjaci najgore vrste. Varaju na kartama i zavode svaku ženu koja im se nađe na putu, a njihov osjećaj časti nije ravan ni onomu psa mješanca. Zapravo, mirne se duše može reći da bi pseći osjećaj časti bio daleko prihvatljiviji. A ti si naumila ispitivati tu trojicu? - Kanim se poslužiti deduktivnom logikom kako bih utvrdila koji je od njih krivac. - Bilo koji od trojice sredio bi te bez trenutka oklijevanja. Uništio bi te mnogo prije nego bi ti uspjela uništiti njega. - Julianov je glas bio napet od gnjeva. Sophy je uzdigla bradu. - Ne vidim kako bi to mogao učiniti ako sam ja oprezna. - Gospode, daj mi snage - kroza zube procijedi Julian. - Imam posla s ludom ženom. Ostatak Sophyne samokontrole naglo je nestao. Skočila je na noge, zamahnula rukom i zgrabila prvi tvrdi predmet na koji je naišla. Prstima je obuhvatila kristalnog labuda na svojem toaletnom stoliću. - Proklet bio, Juliane, ja nisam luda žena. Elizabeth je bila luda žena, ali ja to nisam. Mogu biti budalasta i glupa i naivna u tvojim očima, ali barem nisam luda. Tako mi Boga, milorde, prisilit ću te da me prestaneš brkati sa svojom prvom ženom, makar to bilo posljednje što ću postići na ovom svijetu. Svom je snagom bacila ukras na njega. Julian se počeo dizati tijekom njezine tirade, te je jedva izbjegao maleni projektil. Proletio je kraj njegova ramena i tresnuo o zid iza njega. Ignorirao je tresak i u tri duga koraka prešao sobu. - Nemaš razloga za bojazan, draga moja - rekao je kad je podigao Sophy u naručje. - Nema nikakve opasnosti da ću te pobrkati s Elizabeth. To bi bilo nemoguće. Ti si, vjeruj mi, posve i kompletno jedinstvena. Ti si paradoks na tako mnogo načina da je to nemoguće opisati. I sasvim si u pravu. Nisi luda. Ja sam taj koji ubrzano postaje kandidat za ludnicu. Pošao je prema krevetu i bacio je na pokrivače. Dok joj se kosa oslobađala svega što ju je sputavalo, on je sjeo na rub kreveta i počeo skidati čizme. Sophy je pobješnjela. - Što to radiš? - Kako ti izgleda to što radim? Tražim jedini lijek što ga mogu naći za svoj jad. - Ustao je i otkopčao svoje hlače. 133

Šokirano je zurila u njega kad se njegova teška muškost oslobodila. Već je bio pun, veličanstveno ukrućen. Prekasno se pribrala i pokušala sići s druge strane kreveta. Julian je posve ležerno posegnuo za njom i krupnom šakom uhvatio njezino zapešće, učinkovito zaustavivši povlačenje. - Ne, gospođo, još ne možeš otići. - Valjda ne misliš... ne možeš sad spavati sa mnom, Juliane - ljutito će Sophy. - Usred smo prepirke. - Nema smisla dalje se prepirati s tobom. Ne možeš razmišljati. A čini se da ne mogu ni ja. Stoga mislim da ćemo iskušati drukčiji način okončavanja ove neugodne rasprave. Ako se ništa drugo ne postigne, barem bih mogao steći malo privremenog spokoja.

134

16 Sophy je gledala, rastrzana između ljubavi i ljutnje, kako Julianova odjeća pada na pod. Čvrsto ju je držao za zapešće dok se razodijevao, a zatim ju je spustio na leđa. Nag se nadvio nad njome, obuhvativši je svojim snažnim rukama. Oči su mu blistale, a na licu mu se vidjelo muževno uzbuđenje. - Ovo ću ti reći još samo jednom - rekao je kad ju je počeo razodijevati. - Nikad te nisam brkao s Elizabeth. Kad sam te nazvao ludom ženom, to je bio samo slikovit izraz, ništa više. Nisam te želio uvrijediti. No važno je da shvatiš kako ti ne mogu dopustiti da se sama pokušaš osvetiti. - Ne možeš me spriječiti, milorde. - Da, Sophy - progunđao je dok joj je vukao haljinu niz tijelo - mogu i hoću. Premda jako dobro razumijem zašto si skeptična po tom pitanju. Dosad sam ti pružio malo dokaza o tome da sam sposoban ispunjavati sve svoje dužnosti muža. U gradu se ističeš poput zvijezde repatice, zar ne? A čini se da je siroto, zbunjeno stvorenje, kakav sam ja, uvijek deset koraka iza tebe, očajnički te nastojeći uhvatiti. Ali ova divlja jurnjava naokolo bliži se kraju, draga moja. - Zar mi prijetiš, Juliane? - Ni slučajno. Samo ti objašnjavam da si konačno otišla predaleko. Ali ne moraš se zabrinjavati. Dajem ti riječ da ću učiniti sve što je potrebno kako bih te zaštitio. - Odvezao je vrpce njezine potkošulje od finog balista. - Nije mi potrebna tvoja zaštita, milorde. Dobro sam naučila lekciju. Očekuje se da će muževi i žene iz visokoga društva poći svatko na svoju stranu. Ti se ne trebaš upletati u moj život, kao ni ja u tvoj. Rekla sam ti da sam spremna živjeti prema pravilima takozvanog civiliziranog društva. - To su besmislice i ti to znaš. Sam Bog zna da te nikako ne bih mogao ignorirati, čak kad bih to želio. -Uklonio je i posljednji komad njezine odjeće, a tada je zastao i vrelim pogledom prešao preko njezina tijela. -I, moja slatka Sophy, uopće nemam želje ignorirati te. Osjećala je u njemu strastvenu glad, kao i odgovor u sebi, te je znala da on ima pravo. Barem u krevetu, njih dvoje ne mogu ignorirati jedno drugo. Obuzela ju je iznenadna sumnja kad joj je rukom počeo milovati bedro. - Ne bi me tukao - polako reče. - Ne? - Nasmiješio se kratkim, blještavim, neobuzdano muškim osmijehom, koji je bio jednako senzualan kao i njegove ruke na njezinu tijelu. - Moglo bi biti zanimljivo kad bih te tukao. - Nježno joj je stisnuo stražnjicu. Sophy je osjećala kako se brzo zagrijava pod njegovim dodirom, ali je sa sigurnošću odmahnula glavom. - Ne. Ti nisi od onih koji gube kontrolu nad svojim emocijama i prepuštaju se nasilju nad ženama. To sam rekla lordu Waycottu kad je tvrdio da si tukao svoju prvu ženu. Julianov je smiješak nestao. - Sophy, u ovom trenutku ne želim razgovarati ni o Waycottu ni o mojoj prvoj ženi. - Sagnuo je glavu i nježno zubima stisnuo jednu ukrućenu bradavicu. Vršcima prstiju prešao je po mekanom runu u dnu njezina trbuha. - No premda sam sigurna da na meni ne bi upotrijebio bič - bez daha je nastavila Sophy kad je osjetila kako je njegov prst pažljivo širi - palo mi je na pamet da ne bi bio iznad korištenja drugih načina za... za osiguravanje provođenja svoje volje. - Možda imaš pravo - prizna Julian, očito se ne opterećujući njezinom logikom. Poljubio joj je vrat, zaobljena ramena, a zatim usne. Dugo se zadržao na njezinim ustima, sve dok nije počela tiho uzdisati i privlačiti ga k sebi. Tada je tek malo podigao glavu kako bi susreo pogled njezinih očiju. - Zar te zabrinjavaju taktike koje bih mogao primijeniti kako bih te uvjerio da 135

se moraš pridržavati mojih savjeta, slatka moja? Zurila je u njega, nastojeći jasno razmišljati dok se njezino tijelo koncentriralo jedino na užitak što su mu ga pružale njegove ruke. - Nemoj misliti da me možeš kontrolirati na ovaj način, milorde. - Koji način? - Zavukao je dva prsta duboko u nju, a zatim je veoma polako razmaknuo te prste, posve je otvarajući. Sophy je dahnula i osjetila kako se steže od uzbuđenja. - Taj način. - Nikad. Nisam tako umišljen da bih vjerovao kako bih te svojim vještinama vođenja ljubavi uvjerio da radi mene odustaneš od svojih načela. - Krajnje polako izvukao je svoje prste. - Ah, dušo. Ti si za mene poput toplog meda. - Juliane? - Pogledaj me - šapnuo je. - Pogledaj kako sam tvrd i spreman za tebe. Jesi li znala da me sam tvoj miris može ovako uzbuditi? Dotakni me. Čeznutljivo je uzdahnula, ne mogavši odoljeti njegovoj senzualnoj molbi. Kad su se njezini prsti nježno obavili oko njegove nabrekle muškosti, osjetila je kako pulsira. Ljubila mu je prsa. - Još uvijek mislim da ovo nije pravi način za rješavanje naših razmirica, milorde. Sjeo je i obujmio je rukama oko struka. - Dosta je razgovora, Sophy. Kasnije ćemo pričati. Podigao ju je i postavio tako da je klečala, okrenuta prema njemu. - Raširi noge i popni se na mene, dušo. Zajaši me. Ja ću biti tvoj pastuh, a ti ćeš biti ta koja će kontrolirati strast u nama. Sophy se grčevito držala za njegova ramena, a oči su joj se raširile dok se prilagođavala novom položaju. Ukočila se kad je osjetila kako njegova muškost prodire u njezinu mekoću. Zaključila je da joj se sviđa taj položaj. Uzbudljivo je biti odozgo. - Da, Juliane. O, da, molim te. - Uzmi točno onoliko koliko želiš. Uzmi to onom brzinom koja tebi odgovara. Ja sam u tvojoj vlasti. Sophy je preplavilo ushićeno uzbuđenje kad je shvatila da će ona odrediti ritam. Oprezno se spustila na njegov ukrućeni ud, uživajući u sporom prodiranju. Čula je njegov duboki, prigušeni uzvik žudnje, te je pojačala stisak na njegovim ramenima. - Juliane. - Tako si ljupka u svojoj strasti - šapnuo je. -Mekana i vrela, i tako spremna sve mi dati. Obasuo joj je vrat vlažnim, toplim poljupcima dok se ona nastavila spuštati tako da ju je posve ispunio. Sophy je trenutak pričekala, dopuštajući svojem tijelu da ga prihvati, osjećajući kako se steže oko njega. Potom se, u početku oprezno, počela kretati. - Da, slatka moja damo. O, Bože, da. Osjećala je kako se Julian nadima u njoj, osjećala kako ona postaje nepodnošljivo napeta. Grčevito ga je stezala, zarivši mu nokte u ramena, i zatvorila oči u slasnom uzbuđenju. Koncentrirala se jedino na pronalaženje savršenog ritma koji će dovesti do divljeg, veličanstvenog oslobađanja. U tom trenutku ništa nije bilo važno, osim radosti uzimanja vlastitog užitka i istodobnog pružanja zadovoljstva Julianu. Osjećala se beskrajno moćnom, punom jedinstvene ženske snage. - Pričaj mi o svojoj ljubavi, dušo. Reci one riječi. -Julianov je glas bio mekan, blag i usrdan. Potrebne su mi te riječi. Prošlo je previše vremena otkako si ih zadnji put izgovorila. Daješ mi tako mnogo, malena, zar mi ne možeš dati nekoliko jednostavnih riječi? Vječno ću ih čuvati, kao najveću dragocjenost. Sophy je osjetila kao se u njoj širi vrući, treptavi osjećaj. Više nije mogla rasuđivati, ni razmišljati; posve se prepustila emocijama. Riječi što ih je želio čuti bile su spremne na njezinim usnama. - Volim te - šapnula je. - Volim te svim srcem, Juliane. Počela se ritmički stezati oko njega, a maleni drhtaji njezina orgazma širili su se prema van, 136

odnoseći je na zlatnom valu. Iz daljine je čula Julianov promukli odgovor, osjetila iznenadnu napetost mišića u njegovim ramenima i na koncu silovitu moć njegovog oslobađanja. Na trenutak su lebdjeli u bezvremenom carstvu gdje ništa nije moglo ometati iskonsku intimnost njihova sjedinjenja. Potom se Julian, uz tihi uzdah zadovoljstva, ispružio na jastucima, povukavši Sophy na svoja prsa. - Nikad više nemoj pomisliti da bih te mogao brkati s Elizabeth - rekao je ne otvarajući oči. S njom nije bilo mira, ni zadovoljstva, ni radosti, ni pod kojim okolnostima. Čak ni... zaboravi. To više nije važno. No vjeruj mi kad ti kažem da ništa nije davala. Sve je uzimala, a potom je zahtijevala još. Ali ti se predaješ tako potpuno, slatka moja. To je posebno čarobno. Ne vjerujem da možeš zamisliti kako je dobar osjećaj biti onaj koji prima tvoju velikodušnost. To je bilo najviše od svega što je ikad rekao o svojoj prvoj ženi. Sophy je zaključila da zapravo ništa drugo ne želi čuti. Julian je sad njezin. Vezani su jedno uz drugo. Ukoliko je istina ono u što je počela sumnjati prošli tjedan, već u sebi nosi dio njega. Sophy se promeškoljila, prekrižila ruke na njegovim prsima i zagledala se u njega. - Žao mi je što sam bacila labuda u tebe. Na to je otvorio jedno oko i nasmiješio joj se. - Siguran sam da će u godinama koje slijede biti još trenutaka kad ćeš me željeti podsjetiti da doista posjeduješ ženski temperament. Sophy je nedužno raširila oči. - Ne bih željela da ikad postaneš samodopadan, milorde. - Siguran sam da ćeš me spasiti od takve mogućnosti. - Zavukao joj je prste u kosu i privukao njezino lice k svojemu. Kratko je i grubo poljubio njezina usta, a potom ju je pustio. U očima mu se pojavio ozbiljan izraz. - A sada, gospodo, budući da smo oboje smireniji, baš kao što sam očekivao, vrijeme je da zaključimo razgovor što smo ga ranije započeli. Veliki je dio Sophyna lijenog zadovoljstva nestao kad se naglo vratila u stvarnost. - Juliane, o toj se temi više nema što reći. Moram nastaviti sa svojom istragom. - Ne - prilično je blago rekao. - Ne mogu ti to dopustiti. Previše je opasno. - Ne možeš me spriječiti. - Mogu i hoću. Donio sam odluku. Sutra se vraćaš u Ravenwood. - Neću se vratiti u Ravenwood. - Šokirana i bijesna, Sophy se odgurnula od njega i pomaknula se do ruba kreveta kako bi dohvatila svoju odjeću. Stežući haljinu objema rukama, oprezno ga je pogledala. - Već si me jednom pokušao prognati na selo, milorde. Tvoj trud tada nije bio uspješan, a ja te upozoravam da ni sad nećeš uspjeti. - Glas joj se povisio. - Zar misliš da ću se povinovati tvojim željama samo zbog ovoga što se među nama događa u krevetu? - Ne, premda bi zasigurno bilo lakše kad bi se povi-novala. Smirenost njegova glasa daleko ju je više plašila nego raniji bijes. Sophy je shvatila da je njezin muž najopasniji kad je ovako raspoložen, a ne kad viče i galami. Sakrila se iza svoje odjeće i s nelagodom ga promatrala. - Moja čast traži da dovršim zadatak. Kanim pronaći i kazniti čovjeka koji je skrivio Amelijinu smrt. Mislila sam da razumiješ i prihvaćaš moje osjećaje kad je riječ o časti, milorde. Sklopili smo sporazum. - Ne pobijam tvoje osjećaje po tom pitanju, ali postoji problem jer te tvoj osjećaj časti dovodi u sukob s mojim. Moja čast traži da te štitim. - Nije mi potrebna tvoja zaštita. - Ako to vjeruješ, onda si naivnija no što sam mislio. Sophy, to što radiš veoma je opasno, i ja ti ne mogu dopustiti da nastaviš. To je sve. Reći ćeš svojoj sobarici da odmah počne s pakiranjem. Ja ću završiti svoje poslove u gradu i pridružiti ti se u Ravenwoodu, čim to bude moguće. Vrijeme je da se vratimo kući. Već mi je dosta grada. - Ali ja sam tek počela svoju istragu. I uopće mi nije dosta grada. Zapravo, počinjem uživati u gradskom životu. Julian se nasmiješio. - To mogu vjerovati. Tvoj se utjecaj vidi u svim boljim plesnim dvoranama i salonima, draga moja. Postala si modni uzor. Prilično veliko postignuće za ženu koja je bila prava katastrofa tijekom svoje prve sezone. 137

- Juliane, ne pokušavaj me laskanjem odvratiti od nauma. To je pitanje veoma važno za mene. - Razumijem. Zašto bih inače riskirao donošenje tako nepovoljne odluke za tebe? Vjeruj mi, ne želim da prema mojoj glavi poleti još stolnih ukrasa. - Neću se vratiti u Hampshire, milorde, i to je moja konačna riječ. - Sophy ga je promatrala s izrazom tvrdoglave odlučnosti. Uzdahnuo je. - Onda nema sumnje da ću uskoro i ja morati poći na sastanak na Leighton Field. Sophy se zaprepastila. - Što to govoriš, Juliane? - Ukoliko ostaneš ovdje u gradu, samo je pitanje vremena kad ću se naći u situaciji da branim tvoju čast na isti način na koji si ti jednom pokušala braniti moju. Mahnito je odmahnula glavom. - Ne, ne, to nije istina. Kako ti to uopće može pasti na pamet? Nikad ne bih učinila ništa čime bih te natjerala da nekog drugog muškarca izazoveš na dvoboj. To sam ti već rekla. Rekao si da mi vjeruješ. - Ne razumiješ. Ja ne sumnjam u tvoju riječ, Sophy. Morao bih se osvetiti zbog uvrede nanesene tebi. I nemoj misliti da nije tako. Ako ti dopustim igrati opasne igrice s muškarcima kakvi su Utteridge, Varley i Ormiston, uskoro će doći do uvreda. - Ali ja im ne bih dopustila da me vrijeđaju. Ne bih se dovela u takav položaj, Juliane. Dajem ti riječ da ne bih. Ovlaš se osmjehnuo. - Sophy, znam da svjesno ne bi učinila ništa nečasno ili kompromitirajuće. No ti su ljudi posve sposobni izmanipulirati događaje tako da nedužna žena nema nikakvih izgleda. Kad se to dogodi, morat ću tražiti zadovoljštinu. - Ne. Nikada. Ne smiješ ni spominjati takvu mogućnost. Ne mogu podnijeti pomisao na dvoboj u kojem bi ti sudjelovao. - Mogućnost već postoji, Sophy. Razgovarala si s Utteridgeom, zar ne? - Da, ali bila sam veoma diskretna. Nije mogao pogoditi koji je bio moj cilj. - O čemu ste razgovarali? - tiho upita Julian. - Jesi li, kojim slučajem, spomenula Elizabeth? - Samo usput, prisežem. - Znači da si pobudila njegovu radoznalost. A to je, naivno moje nevinašce, prvi korak prema katastrofi kad je riječ o muškarcu kakav je Utteridge. Kad ti završiš sa svojim ispitivanjem Varlevja i Ormistona, ja ću imati masu sastanaka u zoru. Sophy je bespomoćno zurila u njega. Znala je prepoznati klopku kad bi je vidjela, a iz ove klopke nije bilo izlaza. Nikako nije mogla dopustiti da Julian riskira svoj život u dvoboju zbog njezine časti. Na samu je pomisao zadrhtala od straha. - Obećavam ti, bit ću krajnje oprezna, milorde - slabašno je pokušala, ali je znala da je to beskorisno. - Previše je u tome opasnosti. Jedini inteligentan postupak sad je tvoj odlazak iz grada. Želim da budeš sigurna na selu, okružena prijateljima i obitelju. Sophy se predala, a u očima su je pekle suze. - Vrlo dobro, Juliane. Otići ću ako smatraš da nema drugog načina. Ne želim da riskiraš dobivanje metka zbog mojih postupaka. Julianov se pogled ublažio. - Hvala ti, Sophy. - Ispružio je ruku i vrškom prsta uhvatio suzu. Znam da je to veliki zahtjev za ženu čiji je osjećaj časti jednako snažan kao i moj. Vjeruj mi kad kažem da doista razumijem tvoju želju za osvetom. Sophy je nadlanicom nestrpljivo obrisala suze. - To je sve tako nepošteno. Ništa nije onako kako sam mislila da će biti kad sam pristala udati se za tebe. Ništa. Svi moji planovi, sve ono čemu sam se nadala, ono što smo dogovorili. Sve je to propalo. Julian ju je dugi trenutak bez riječi promatrao. - Zar je sve to doista tako loše, Sophy? - Da, milorde, jest. Povrh svega ostaloga, imam razloga vjerovati da sam noseća. - Nije ga pogledala-, već je pobjegla prema paravanu na drugom kraju sobe. - Sophy! - Julian je skočio s kreveta i pošao za njom. - Što si to upravo rekla? Sophy je progutala još nekoliko suza dok je stajala s druge strane paravana i navlačila svoju 138

haljinu, - Posve sam sigurna da si me čuo. Julian je gurnuo paravan u stranu, ignorirajući činjenicu da je pao na sag. Zagledao se u njezino lice, tvrdoglavo okrenuto na drugu stranu. - Trudna si? - Sasvim moguće. Ovaj sam tjedan shvatila da je prošlo previše vremena od mojeg posljednjeg mjesečnog pranja. Još neko vrijeme neću znati zasigurno, ali pretpostavljam da doista nosim tvoje dijete. Ako je tako, trebao bi biti posve zadovoljan, milorde. Evo, ja sam trudna i šalješ me na selo gdje više neću stvarati probleme u tvojem životu. Iz ovog ćeš braka dobiti sve što si želio. Nasljednika i nikakvih nevolja. Vjerujem da ćeš biti zadovoljan. - Sophy, ne znam što bih rekao. - Julian prođe prstima kroz kosu. - Ako je točno to što misliš, onda ne mogu nijekati da sam veoma zadovoljan. No nadao sam se... to jest, mislio sam da ćeš možda... - Prekinuo se i smućeno pokušavao sastaviti kraj rečenice. - Volio bih da te sve to čini sretnijom - na koncu je izustio. Sophy ga je ljutito promatrala, a posljednje suze osušile su se pred njegovom tipično muškom arogancijom. - Pretpostavljao si, nema sumnje, da će me pomisao na buduće majčinstvo pretvoriti u zadovoljnu ženu blagog temperamenta? Takvu koja bi se spremno odrekla svih svojih osobnih težnji kako bi se u potpunosti posvetila upravljanju tvojim kućama na selu i odgajanju tvoje djece? Julian je bio toliko pristojan da je porumenio. -Nadao sam se da će te to učiniti zadovoljnijom, da. Molim te, vjeruj mi, želio bih da budeš sretna u ovom braku, Sophy. - O, molim te, idi, Juliane. Želim se okupati i odmoriti. - U očima su je pekle nove suze. Treba mnogo toga učiniti ako sutra idem u Hampshire. - Sophy. - Julian se nije zaputio iz sobe. Stajao je ondje i promatrao je s neobično bespomoćnim izrazom lica. - Sophy, molim te, nemoj plakati. - Raširio je ruke. Sophy ga je još trenutak Ijutito promatrala svojim vlažnim očima, mrzeći to novo pomanjkanje kontrole nad vlastitim emocijama. Zatim je, uz glasan jecaj, pošla ravno u njegovo naručje. Čvrsto ju je zagrlio dok su mu njezine suze padale na naga prsa. Držao ju je sve dok oluja nije prošla. Nije ju pokušavao razvedriti, umiriti ili grditi. Jednostavno ju je čvrsto privinuo uza se i tako je držao sve dok posljednji jecaji nisu utihnuli. Sophy se polako oporavljala, svjesna ugodne topline Julianova zagrljaja. Shvatila je da je prvi put ovako grli bez poljubaca ili želje za vođenjem ljubavi, prvi put da joj je ponudio nešto drugo, osim strasti. Dugo se nije micala, uživajući u osjećaju što ga je stvarao njegov dlan dok je umirujuće milovao njezina leđa. Na koncu se, krajnje nevoljko, odgurnula od njega. -Oprosti mi, milorde. U posljednje vrijeme samu sebe ne razumijem. Uvjeravam te, ja gotovo nikad ne plačem. -Nije ga pogledala dok je koračala unatrag. Tražila je rupčić koji je trebao biti u džepu njezine kućne haljine. Kad ga nije uspjela naći, izustila je tihu kletvu. - Možda ovo tražiš? - Julian je podigao komad izvezene tkanine sa saga. Iznervirana mišlju da čak ni rupčić ne može zadržati u džepu gdje mu je mjesto, Sophy ga je istrgnula iz njegove ruke. - Da, hvala ti. - Dopusti mi da ti donesem čisti. - Prišao je njezinu toaletnom stoliću i našao drugi rupčić. Kad joj ga je pružio, veoma zabrinuta izraza lica, ona je energično ispuhala nos, zgužvala rupčić i gurnula ga u džep. - Hvala ti, milorde. Molim te, oprosti mi zbog tako depresivnog pokazivanja emocija. Ne znam što me je spopalo. Sad se doista moram okupati. Ako ćeš me ispričati, moram obaviti mnoge stvari. - Da, Sophy - reče Julian i uzdahne. - Oprostit ću ti. Samo se nadam da ćeš jednoga dana i ti meni oprostiti. - Pokupio je svoju odjeću i bez daljnjih riječi izišao iz sobe. Mnogo kasnije te večeri Julian je sam sjedio u knjižnici. Ispružio je noge pred sobom, a boca klareta nalazila se na stoliću kraj njega. Bio je loše raspoložen i to je znao. U kući je vladala tišina nakon mnogih sati buke. Do prije kratkog vremena sve se užurbalo oko Sophynih 139

priprema za putovanje. To ga je deprimiralo. Ovdje će biti samotno bez nje. Natočio si je još jednu čašu klareta, pitajući se hoće li Sophy zaspati u suzama. Kad joj je jutros rekao da je šalje natrag u Ravenwood, osjećao se poput tiranina, ali je također znao da nema drugog izbora. Kad je saznao što je naumila, jednostavno ju je morao poslati iz grada. Zašla je u opasne vode, a nije imala pojma kako bi mogla spriječiti vlastito utapanje. Julian je progutao veliki gutljaj klareta, pitajući se treba li osjećati krivnju zbog načina na koji je jutros izmanipulirao Sophy. Na samom početku prepirke u njezinoj sobi brzo je shvatio da ona neće reagirati na logične argumente o svojoj sigurnosti. Njezin osobni osjećaj časti bio je jači od takvih razmišljanja. Nije se mogao natjerati da je fizički natjera na razuman postupak. Stoga je izabrao jedini način kojeg se mogao sjetiti, premda uopće nije bio siguran da će biti učinkovit. Iskoristio je njezine osjećaje prema njemu kako bi je naveo da postupi u skladu s njegovim željama. Doživio je pravi šok kad je vidio kako se njezina odlučna obrana tako brzo raspada čim ju je upozorio da bi ga njezini postupci mogli natjerati na riskiranje života u dvoboju. Zacijelo ga istinski voli. Niti jedna druga emocija nije dovoljno snažna da nadjača njezin duboko usađen osjećaj časti. Zbog njegove je dobrobiti odustala od svoje osvete. Julian je pred očitom snagom njezinih osjećaja istodobno osjećao poniznost i ushićenje. Nema sumnje da mu se Sophy posve predala; pripada mu na način što ga, dosad, nikad nije smatrao mogućim. No čak i dok je uživao u toj spoznaji, bio je mračno svjestan činjenice da je ona nesretna, a on je tomu uzrok. To je sve tako nepošteno. Ništa nije onako kako sam mislila da će biti kad sam pristala udati se za tebe. Sada, povrh svega ostaloga, sasvim je moguće da je trudna. Lecnuo se kad se sjetio da je jedan od njezinih uvjeta bio odgađanje trudnoće. Julian se spustio u naslonjaču, pitajući se hoće li se ikad moći iskupiti u njezinim očima. U tom se trenutku činilo da je sve radio pogrešno, od samog početka. Kako čovjek može uvjeriti svoju ženu da je vrijedan njezine ljubavi, pitao se. Nikad nije pomislio da bi se mogao pojaviti takav problem, a nakon svega što se dogodilo između njega i Sophy, posve je vjerojatno da se zavrzlama nikad neće razriješiti. Iza njega su se otvorila vrata. Nije se osvrnuo. - Pođi u krevet, Guppy, a i ostalima reci neka pođu u svoje sobe. - Kanim ovdje ostati još neko vrijeme, a nema smisla da i ostali budu budni. Sam ću pogasiti svijeće. - Već sam rekla Guppyju i ostalom osoblju neka podu na spavanje - reče Sophy, tiho zatvorivši vrata. Julian se ukočio na zvuk njezina glasa. Zatim je polako odložio čašu, ustao i okrenuo se prema njoj. Doimala se veoma vitkom i krhkom u ružičastoj haljini visokog struka. Teško je povjerovati da je možda trudna, pomislio je Julian. Kosa joj je bila podignuta na vrh glave i učvršćena vrpcom koja se već napola odvezala. Uputila mu je svoj nježni, čarobni osmijeh. - Mislio sam da si već u krevetu - hrapavim glasom reče Julian. Pitao se kako je raspoložena. Nije plakala, niti se činilo da će se prepirati, grditi ili preklinjati. -Moraš se odmoriti prije putovanja. - Došla sam se pozdraviti s tobom, Juliane. - Zaustavila se pred njim i promatrala ga blistavim očima. Preplavilo ga je olakšanje. Očito više nije onako uzrujana kao ranije. - Uskoro ću ti se pridružiti - obećao je. - Dobro. Nedostajat ćeš mi. - Prstima je slijedila nabore njegove pomno složene kravate. - Ali ne bih željela da se rastanemo ljuteći se jedno na drugo. - Uvjeravam te, ja se ne ljutim na tebe. Samo želim ono što je najbolje za tebe. Moraš to vjerovati, Sophy. 140

- To mi je jasno. Katkad si veoma tvrdoglav i naporan i arogantan, ali znam da doista vjeruješ da me nastojiš zaštititi. Ali najvažnije, neću dopustiti da zbog mene riskiraš svoj život. - Sophy? Što to radiš? - Zapanjeno je gledao kako odvezuje njegovu bijelu kravatu. - Sophy, dajem ti riječ da je tvoj povratak u Ravenwood najbolje moguće rješenje. Ondje neće biti tako loše, draga moja. Moći ćeš viđati baku i djeda, a zasigurno imaš prijateljica koje možeš pozvati u posjet. - Da, Juliane. - Odvezala je kravatu, a zatim je počela otkopčavati njegovu jaknu. - Ako si doista trudna, seoski će zrak biti mnogo zdraviji za tebe nego gradski - nastavio je, nastojeći pronaći još razloga koji bi pojačali njezinu spremnost da ode. - Nema sumnje da si u pravu, milorde. Čini se da je zrak u Londonu neprestano smeđe boje, zar ne? -Počela se baviti njegovom bijelom košuljom. - Sigurno sam u pravu. - Novina da ona razodijeva njega počela je djelovati na njegova osjetila. Nije mogao jasno razmišljati. Hlače su mu odjednom postale neugodno tijesne. - Čini mi se da su muškarci uvijek posve sigurni da imaju pravo. Čak i kad su u krivu. - Sophy? - S mukom je progutao slinu kad su vršci njezinih prstiju našli njegova naga prsa. Sophy, znam da me katkad smatraš arogantnim, ali uvjeravam te... - Molim te, nemoj više ništa govoriti, Juliane. Ne želim razgovarati o logici mojeg povratka u Ravenwood, a ne želim raspravljati ni o tvojoj nesretnoj sklonosti aroganciji. - Podigla se na prste i ponudila mu svoje lagano rastvorene usne. - Poljubi me. - O, Bože, Sophy. - Gladno je uzeo njezina mekana usta, omamljen svojom srećom. Činilo se da se njezino raspoloženje posve promijenilo, a premda nije shvaćao što je tomu razlog, nije kanio istraživati. Kad se privinula uza nj, uspio se toliko pribrati da može reći: - Sophy, draga, pođimo gore. Brzo. - Zašto? - Poljubila mu je vrat. Julian je zurio u njezine raskuštrane uvojke. - Zašto? - ponovio je. - To me pitaš u ovoj fazi? Sophy, silno te želim. - Cijelo je kućanstvo u krevetu. Posve smo sami. Nitko nam neće smetati. Konačno je shvatio da je posve spremna voditi ljubav u knjižnici. - Ah, Sophy - rekao je napola se smijući, napola stenjući - ti si doista žena puna iznenađenja. -Povukao je vrpcu iz njezine kose. - Želim da me se sjećaš dok smo razdvojeni, milorde. - Ništa na ovom svijetu nikad me ne bi moglo natjerati da te zaboravim, slatka moja ženice. Podigao ju je i odnio do sofe. Spustio ju je na jastuk, a ona mu se nasmiješila s izrazom bezvremenog ženstvenog obećanja. Kad je ispružila ruke, Julian se željno spustio u njezin zagrljaj. Nekoliko minuta kasnije, kad mu je sofa postala preuska, Julian se spustio na sag i povukao Sophy sa sobom. Radosno ga je slijedila, a obline njezinih nagih dojki bile su primamljivo ružičaste. Julian je ležao na leđima, a njegova je žena bila ispružena na njemu, te je u mislima odlučio da će sve to prvom prilikom ponoviti na podu knjižnice u Ravenwoodu.

141

17 Julian je imao pravo, zaključila je Sophy tijekom trećega dana boravka u Ravenwoodu. To mu nikad ne bi priznala, naravno, ali situacija na selu doista nije tako loša. Sto se nje tiče, najgore je to što on nije s njom. Međutim, imala se čime baviti. Unutrašnjost veličanstvene seoske kuće iziskivala je hitnu pozornost. Julian je imao izvrsno i vrijedno osoblje, ali su ljudi uglavnom bili prepušteni sami sebi nakon Elizabethine smrti. Sophy je s entuzijazmom pozdravila novu domaćicu, zadovoljna činjenicom da je upravitelj imanja poslušao savjet i gospođu Ashkettle postavio na to mjesto. Gospođa Ashkettle bila je jednako zadovoljna kad je poznata osoba preuzela kontrolu u svoje ruke, te su se obje posvetile nadziranju čišćenja, popravaka i općenitog osvježavanja cijele kuće. Sophy je trećega dana pozvala svoju baku i djeda na večeru, te je otkrila zadovoljstvo što ga donosi mogućnost ugošćavanja za vlastitim stolom. Njezina se baka radosno divila čaroliji što ju je Sophy izvela u kući za protekla tri dana. Golemo poboljšanje, draga moja. Kad smo zadnji put bili ovdje, sve se činilo tako tamnim i mračnim. Čudesno je što malo glancanja i čišćenja, kao i nove draperije mogu postići. - Ni hrana nije loša - ustvrdi lord Dorring, posluživši se još jednom porcijom kobasica. - Ti si doista dobra grofica, Sophy. Vjerujem da ću popiti još malo klareta. Ravenwoodov podrum sadrži neka izvrsna vina. Kad se vraća tvoj muž? - Uskoro, nadam se. U gradu mora posvršavati neke poslove. U međuvremenu, možda je i bolje da nije ovdje. Nema sumnje da bi mu smetala sva ova buka po kući. - Sophy se nasmiješila lakaju, naznačivši mu neka donese još klareta. - Ima još nekoliko prostorija na kojima treba raditi. - Uključujući i spavaću sobu koja po svim propisima pripada grofici od Ravenwooda, podsjetila se. Iznenadila se kad je našla baš tu sobu zaključanu. Gospođa Ashkettle je tražila među ključevima što ih je naslijedila od gospođe Boyle, te je zbunjeno odmahnula glavom. - Čini se da niti jedan ne odgovara, miledi. Ne razumijem. Možda je ključ izgubljen. Gospođa Boyle je rekla da joj je rečeno neka ne ulazi u tu sobu, a ja sam se toga pridržavala. Ali sad kad ste vi ovdje, sigurno želite useliti u tu sobu. Ne brinite se, gospođo, poslat ću jednog od slugu da pokuša riješiti problem. No problem se riješio kad je Sophy naišla na ključ gurnut na sam kraj ladice pisaćeg stola. Iskušala ga je na zaključanim vratima i otkrila da savršeno odgovara. Obuzeta golemom radoznalošću, istražila je spavaću sobu koja je nekoć pripadala Elizabeth. Odmah je odlučila da se neće onamo useliti sve dok se posve ne očisti i prozrači. Nije se mogla natjerati da se smjesti u tu sobu u njezinom sadašnjem stanju. Očito je nitko nije taknuo nakon Elizabethine smrti. Kad su lord i lady Dorring otišli nakon večere, Sophy je shvatila da je iscrpljena. Umorno je pošla na kat, do sobe kojom se koristila, i dopustila sobarici da je pripremi za spavanje. - Hvala ti, Mary. - Sophy je nježnim pokretom prikrila zijevanje. - Čini se da sam večeras veoma umorna. - To uopće nije čudno, gospođo, nakon onoliko rada po kući. Trebali biste se više odmarati, ako smijem to reći. Njegovo gospodstvo neće biti zadovoljno ako vidi da ste tako naporno radili, a nosite dijete i tako. Sophy raširi oči. - Kako si znala za dijete? Mary se nasmiješila. - To nije nikakva tajna, gospodo. Dovoljno dugo radim za vas da bih znala kako se neke stvari nisu dogodile na vrijeme. Čestitam, ako smijem tako reći. Jeste li njegovom gospodstvu već rekli dobru vijest? Bit će presretan. Sophy uzdahne. - Da, Mary, on zna. - Kladim se da nas je zato poslao natrag na selo. Ne bi želio da budete u onom prljavom 142

londonskom zraku dok ste noseća. Njegovo gospodstvo je od onih koji čuvaju svoje žene. - Da, jest, nije li? Pođi u krevet, Mary. Ja ću malo čitati. U velikom je kućanstvu bilo malo tajni, a Sophy je to znala. Ipak, nadala se da će svoju dragocjenu tajnu o djetetu još neko vrijeme zadržati u tajnosti. Još uvijek se nastojala prilagoditi ideji da je trudna s Julianovim djetetom. - Vrlo dobro, gospođo. Hoću li kuharici odnijeti mast što ste joj obećali za ruke? - Mast. O, zaboga, gotovo sam zaboravila. - Sophy je brzo prišla svojoj kutiji s lijekovima. Sutra moram posjetiti staru Bess i popuniti svoje zalihe. Nisam imala povjerenja u svježinu biljaka što ih drže u londonskim ljekarnama. - Da, gospodo. Pa, laku noć, gospođo - rekla je Mary kad joj je Sophy stavila posudicu masti u ruku. - Kuharica će vam biti zahvalna. - Laku noć, Mary. Sophy je gledala kako se zatvaraju vrata za njezinom sobaricom, a potom je nemirno prišla polici na kojoj su se nalazile njezine knjige. Doista je bila veoma umorna, ali sad kad je bila spremna za krevet, nije željela spavati. Ali nije željela ni čitati, shvatila je dok je lijeno listala stranice najnovijeg Byronova djela. Kupila je knjigu nekoliko dana prije nego ju je Julian poslao na selo, te je jedva čekala da počne čitati. Činjenica da sad nije željela čitati najnoviju pjesnikovu priču o pustolovini i intrigama na egzotičnom Orijentu mnogo je govorila o njezinu trenutnom raspoloženju. Okrenuvši glavu od knjiga, pogled joj je pao na malenu kutiju za nakit na toaletnom stoliću. Crni prsten više nije bio unutra, ali kad god bi pogledala kutiju, Sophy je razmišljala o njemu i pomalo se uzrujavala zbog neostvarenih planova o pronalaženju Amelijina zavodnika. Potom je dotaknula svoj ravan trbuh i zadrhtala. Sad nikako ne može provesti u djelo svoju zamisao. Nikako ne bi mogla dovesti u opasnost Julianov život radi svoje želje za osvetom. On je otac njezina djeteta i ona je zaljubljena u njega. Čak i da nije tako, ne bi imala pravo dopustiti da netko drugi riskira zbog njezine osobne časti. Jedan njezin dio pitao se kako je tako lako odustala od svoje osvete. Tada je bila uzrujana i bijesna, ali sad nije bila ni izbliza tako ljutita. Zapravo, činilo joj se da osjeća neku vrstu potajnog olakšanja. Nema sumnje da su druge stvari dobile prednost u njezinu životu, a duboko u sebi željela im je posvetiti svoju punu pozornost. Nosim Julianovo dijete. Još uvijek je bilo teško vjerovati, ali spoznaja je iz dana u dan postajala sve stvarnijom. Julian želi to dijete, podsjetila se, obuzeta nadom. Možda će ono pridonijeti jačanju veze za koju si je katkad dopustila vjerovati da raste medu njima. Sophy se kretala po sobi, još uvijek neobično nemirna. Opet je pogledala krevet, govoreći sebi da bi se trebala zavući ispod pokrivača i malo odspavati, a tada se sjetila sobe dalje niz hodnik, one u koju se kanila što prije preseliti. Impulzivno je uzela svijeću, otvorila vrata i pošla mračnim hodnikom do spavaće sobe koja je nekoć pripadala Elizabeth. Bila je unutra jednom ili dvaput, ali joj se nije činila ugodnom. Bila je uređena smjelom senzualnošću, a to se Sophy činilo neprikladnim. Tema koja se nazirala u dekoraciji sobe očito je bila kineska, ali je to bilo daleko više od uobičajenih mjerila stila, te je prelazilo u područje mračne, raskošne, sveobuhvatne erotike. Kad je Sophy prvi put pogledala u sobu, pomislila je da njome vlada noć. Cijelo je mjesto stvaralo neobičan, nezdrav dojam. Ona i gospođa Ash-kettle nisu se dugo zadržale ondje nakon što su otvorile vrata. Držeći svijeću u jednoj ruci, Sophy je otvorila vrata i shvatila da soba na nju ostavlja isti dojam, premda je sad bila pripremljena. Teške baršunaste draperije priječile su prodor bilo kakvog svjetla, čak i mjesečine. Ukrasi na crno-zelenom lakiranom namještaju vjerojatno su trebali predstavljati egzotične zmajeve, ali su Sophy uvelike podsjećali na isprepletene zmije. Krevet je bio čudovište 143

okruženo gustim zastorima, s golemim nogama nalik pandžama i mnoštvom jastuka. Tamne zidne tapete pokrivale su zidove. To je bila soba kakvu bi lord Byron, sklon senzualnim melodramama, mogao smatrati uzbudljivom, pomislila je Sophy, ali se Julian u njoj zacijelo osjećao nelagodno i nepozvano. Činilo se da je jedan zmaj zarežao na svjetlosti svijeće dok je Sophy prolazila kraj visoke lakirane komode. Sablasni cvjetovi neugodna izgleda ukrašavali su obližnji stolić. Sophy je zadrhtala od gnušanja i pokušala zamisliti kako će soba izgledati kad ona završi s preuređivanjem. Najprije će promijeniti namještaj i draperije. U spremištu ima nekoliko komada namještaja koji će odgovarati za ovu prostoriju. Da, Julian je zasigurno mrzio ovu sobu, mislila je. Uopće nije uređena po njegovom ukusu. Saznala je da on voli čiste, elegantne, klasične linije. No s druge strane, ovo nije bila njegova soba, podsjetila se. To je bio Elizabethin hram strasti, mjesto gdje je širila svoje svilenkaste mreže i mamila muškarce u njih. Nošena dubokom, morbidnom znatiželjom, Sophy je hodala sobom, otvarajući ladice i vrata ormara. Nije bilo nikakve osobne imovine. Julian je očito naredio da se iz sobe iznesu Elizabethine stvari prije nego ju je posljednji put zaključao. Tek nakon što je otvorila posljednju u nizu sićušnih ladica lakirane komode, Sophy je našla malenu uvezanu knjigu. Dugi je trenutak s nelagodom zurila u nju prije nego je otvorila korice i shvatila da je riječ o Elizabethinu dnevniku. Sophy se nije mogla zaustaviti. Odloživši svijeću na stolić, uzela je malenu knjižicu i počela čitati. Dva sata kasnije znala je zašto se Elizabeth nalazila u blizini jezerca one noći kad je umrla. * * * - Došla je k tebi te noći, zar ne, Bess? - Sophy je sjedila na klupici ispred staričine kolibe. Nije podigla pogled sa svježih i sušenih biljaka dok je postavljala to pitanje. Bess je duboko udahnula, a oči su joj bile poput tankih proreza na izboranom licu. - Dakle znaš, je li? Je, curo. Došla je k meni, sirota žena. Bila je izvan sebe te noći, jest. Kako si otkrila da je bila ovdje? - Sinoć sam u njezinoj sobi našla dnevnik. - Ha. Mala budala. - Bess s gnušanjem odmahne glavom. - To što ugledne dame zapisuju sve u svoje malene dnevnike, veoma je opasno. Nadam se da ti to ne činiš. - Ne. - Sophy se osmjehne. - Ja ne vodim dnevnik. Katkad vodim bilješke o onome što čitam, ali ništa više. Ionako jedva imam vremena za korespondenciju. - Već godinama govorim da ništa dobro neće proizići iz učenja tolikih ljudi da čitaju i pišu ustvrdi Bess. -Doista važno znanje ne nalazi se u knjigama. Dolazi od obraćanja pozornosti na ono što je oko nas i na ono što je ovdje. - Kucnula se po svojim bujnim prsima u području srca. - To je možda istina, ali nažalost nemamo svi tvoje instinkte za takvu vrstu spoznaja, Bess. I mnogima nedostaje tvoja sposobnost pamćenja. Dakle, jedino je rješenje znati čitati i pisati. - To nije bilo dobro rješenje za prvu groficu, zar ne? Zapisala je svoje tajne u svoj dnevnik i sad ih ti znaš. - Možda je Elizabeth zapisala svoje tajne jer se nadala da će ih jednoga dana netko naći i pročitati - zamišljeno će Sophy. - Možda se na neki način ponosila svojom pokvarenošću. Bess odmahne glavom. - Više je nego vjerojatno da sirota žena nije mogla pomoći samoj sebi. Možda je pisanje bilo njezin način na koji je s vremena na vrijeme izbacivala malo otrova iz svoje krvi. - Sam Bog zna da je u njezinim žilama bilo neke vrste otrova. - Sophy se sjetila bilježaka, ushićenih, opscenih, osvetoljubivih i tragičnih, kojima je Elizabeth opisivala svoje doživljaje. 144

- Nikad nećemo zasigurno znati. -Sophy je trenutak šutjela dok je u malene vrećice spremala ljekovito bilje. Na ramenima joj je godila toplina kasnog poslijepodnevnog sunca, a miris šume oko Bes-sine kolibe bio je veoma sladak i umirujući nakon zraka u Londonu. - Dakle, sad znaš - reče Bess, prekinuvši tišinu. - Da je došla k tebi jer se željela riješiti djeteta što ga je nosila? Da, znam. Ali dnevnik time završava. Nakon toga sve su stranice prazne. Što se te noći dogodilo, Bess? Bess je zatvorila oči i okrenula lice prema suncu. -Dogodilo se to da sam je ja ubila, Bože, spasi me. Sophy je gotovo ispustila šaku sušenih cvjetova. Šokirano je zurila u Bess. - Besmislica. Ne vjerujem. Što to govoriš? Bess nije otvorila oči. - Te joj noći nisam dala ono što je željela. Lagala sam i rekla joj da nemam bilja koje bi joj pomoglo da se riješi djeteta. No istina je da sam se bojala pružiti joj onu vrstu pomoći kakvu je zahtijevala. Nisam joj mogla vjerovati. Sophy je s iznenadnim razumijevanjem kimnula. -Tvoji su instinkti bili mudri, Bess. Imala bi te u šaci da si učinila ono što je tražila. Bila je od one vrste ljudi koja bi ti kasnije mogla prijetiti. Bila bi joj prepuštena na milost i nemilost. Dolazila bi k tebi opet i opet, ne samo da je oslobodiš buduće neželjene djece, već i da je opskrbiš posebnim biljem što ga je rabila za poticanje svojih osjetila. - Znaš da je iz tog razloga upotrebljavala bilje? - Često je pisala u svoj dnevnik nakon uzimanja opijuma. Bilješke su divlja zbrka besmislenih riječi i uzleta mašte. Možda je zloporaba maka bila razlog njezina tako neobičnoga ponašanja. - Nije - tiho će Bess. - To nije bio utjecaj maka. Sirota je žena imala bolest uma i duha koja se nije mogla izliječiti. Pretpostavljam da je rabila sirup od maka i drugih biljaka kako bi našla malo olakšanja od beskrajnih muka. Jednom sam joj pokušala reći da je mak veoma koristan za fizičke bolove, ali ne za ono od čega je ona patila, od one vrste bola koji proizlazi iz duha. Ali nije me htjela slušati. - Zašto kažeš da si je ubila, Bess? - Rekla sam ti. Te sam je noći poslala odavde, a da joj nisam dala ono što je željela. Otišla je ravno do jezerca i utopila se, siroto stvorenje. Sophy je razmislila o tome. - Sumnjam - na koncu reče. - Imala je bolest duše, to priznajem, ali je u tom stanju bila barem još jednom ranije, te je znala kako doći do potrebnog pripravka. Nakon što si je ti odbila, jednostavno je mogla otići nekomu drugomu tko bi joj pomogao, čak i da se morala vratiti u London. Bess ju je pogledala. - Riješila se još jednog djeteta? - Da. - Sophy je nesvjesno zaštitničkom kretnjom dotaknula vlastiti trbuh. - Bila je trudna kad se vratila s medenog mjeseca s grofom. Našla je nekoga u Londonu tko joj je izazvao krvarenje sve dok nije izgubila dijete. - Kladim se da se one noći kad se utopila nije pokušavala riješiti Ravenwoodova djeteta namršteno će Bess. - Ne. Dijete je bilo od jednog od njezinih ljubavnika. - Ali Elizabeth nije spomenula njegovo ime, sjetila se Sophy. Malo je zadrhtala kad je dovršila vezivanje posljednjih vrećica bilja. Već je kasno, Bess, a čini mi se i pomalo svježe. Najbolje da se vratim kući. - Imaš dovoljno bilja i cvijeća za neko vrijeme? Sophy je napunila džepove svojeg jahaćeg odijela malenim paketićima. - Da, mislim da imam. Mislim da ću idućeg proljeća urediti vlastiti vrt ljekovitog bilja. Morat ćeš mi dati nekoliko savjeta kad za to dođe vrijeme, Bess. Bess se nije pomaknula s klupice, ali je u njezinim starim očima bio bistar pogled. - Je, pomoći ću ti ako još budem ovdje. Ako ne budem, ti već znaš više nego dovoljno za stvaranje vlastitog vrta. Ali nešto mi govori da ćeš idućeg proljeća biti zauzeta još nečim, a ne samo uređivanjem vrta. 145

- Trebala sam znati da ćeš ti pogoditi. - Da si noseća? To je sasvim očito za one koji imaju oči za gledanje. Ravenwood te poslao natrag na selo radi dobrobiti djeteta, zar ne? - Dijelom. - Sophy se iskrivljeno osmjehnula. - No bojim se da me uglavnom prognao na selo jer sam mu u gradu stvarala previše nevolja. Bess se tjeskobno namrštila. - Što je to? Bila si mu dobra žena, nisi li, curo? - Svakako. Ja sam najbolja žena. Ravenwood ima golemu sreću jer me je dobio, ali nisam uvijek sigurna da shvaća koliko je sretan. - Sophy je uhvatila dizgine svojega konja. - Ha. Opet me zadirkuješ. Pođi sada, prije nego se prehladiš. Moraš dobro jesti. Trebat će ti snaga. - Ne zabrinjavaj se, Bess - reče Sophy i popne se u sedlo. - Moj je apetit golem, posve nepriličan za jednu damu. Namjestila je skute, pazeći da su paketići bilja na sigurnom, a potom je kobili dala znak za pokret. Iza nje je Bess sjedila na klupici, promatrajući životinju i jahačicu sve dok nisu nestale među stablima. Kobilu gotovo uopće nije trebalo usmjeravati da bi našla prečicu do kuće. Sophy je dopustila životinji da sama bira put kroza šumu, a u mislima se opet vratila na dnevnik što ga je prošle noći čitala. Priča o spiralnom spuštanju njezine prethodnice u nešto veortia blisko ludilu nije bila posebno poučna, ali je svakako bila primamljiva za čitanje. Sophy je podigla glavu i ugledala sudbonosno jezerce koje se naziralo između stabala. Impulzivno je zaustavila kobilu. Životinja je počela tražiti nešto za grickanje dok je Sophy nepomično sjedila i proučavala prizor. Kao što je rekla Bess, nije vjerovala da je Elizabeth sama sebi oduzela život, a dnevnik je razotkrio prilično zanimljivu činjenicu da je prva grofica od Ravenwooda znala plivati. Naravno, ako bi žena pala u duboku vodu odjevena u teško jahaće odijelo ili nešto tomu slično, lako bi se mogla utopiti, bez obzira na svoju vještinu plivanja. Bilo bi teško nositi se s golemom težinom vodom natopljene odjeće. Lako bi mogla povući žrtvu ispod površine. - Zašto ja uopće razmišljam o Elizabethinoj smrti? -Sophy upita svoju kobilu. - Nije riječ o tome da mi je dosadno ili da nemam dovoljno posla u kući na imanju. Ovo je budalasto, što bi mi Julian nesumnjivo rekao da je ovdje. Konj ju je ignorirao, radije izabravši žvakanje visoke trave. Sophy je još trenutak oklijevala, a zatim je kliznula sa sedla. Držeći dizgine u ruci, prišla je rubu jezerca. Ovdje postoji nekakva zagonetka, a intuitivno je osjećala da je na neki način povezana sa smrću njezine sestre. Iza nje je kobila tiho zarzala dobrodošlicu drugom konju. Iznenadivši se da još netko jaše ovim dijelom Ravenwoodova imanja, Sophy se počela okretati. Nije bila dovoljno brza. Drugi je jahač već sjahao i previše joj se približio. Sophy je nakratko ugledala muškarca s crnom maskom i velikim, crnim plaštem. Počela je vrištati, ali ju je plašt pokrio te se našla u mraku. Ispustila je dizgine iz ruke i čula kako je kobila iznenađeno otpuhnula, a potom zvuk udaraca kopita o tlo. Sophyn je otmičar žestoko opsovao dok je topot konjskih kopita nestajao u daljini. Sophy se mahnito otimala, ali je trenutak kasnije osjetila kako joj snažni konopci stežu ruke uza struk, a potom i gležnjeve. Ostala je bez zraka kad ju je otmičar bacio preko sedla. - Zar bi me nakon toliko vremena ubio zbog nečega što se dogodilo prije gotovo pet godina, Ravenwood? -upita lord Utteridge i rezignirano uzdahne. - Nisam mislio da si tako spor kad je riječ o tim stvarima. Julian ga je promatrao u malenoj niši blistave plesne dvorane lady Salisbury. - Nemoj glumiti 146

budalu, Utteridge. Uopće me ne zanima ono što se dogodilo prije pet godina i ti to znaš. Važna je sadašnjost. I nemoj pogriješiti: ono što se događa u sadašnjosti, veoma mi je važno. - Za Boga miloga, čovječe, samo sam plesao s tvojom novom groficom. I to samo jednom. Obojica znamo da me ne možeš izazvati na dvoboj na temelju toga. Izbio bi skandal bez ikakva razloga. - Mogu razumjeti tvoju zabrinutost zbog najobičnijeg razgovora s mužem, bilo kojim mužem. Ti si na takvom glasu da se nikako ne možeš ugodno osjećati u društvu oženjenih muškaraca. - Julian se hladno nasmiješio. -Bit će veoma zanimljivo gledati kako se mijenja tvoj stav prema nabijanju rogova nakon što se i sam oženiš. No slučajno od tebe želim neke odgovore, a ne sastanak u zoru. Utteridge ga je oprezno promatrao. - Odgovore o tome što se dogodilo prije pet godina? Kakva je svrha toga? Uvjeravam te, izgubio sam zanimanje za Elizabeth nakon što si zabio metke u Ormistona i Varleyja. Nisam baš potpuna budala. Julian nestrpljivo slegne ramenima. - Uopće me nije briga za ono što je bilo prije pet godina. To sam ti već rekao. Želim informacije o prstenju. Utteridge se neobično ukočio i postao oprezan. -Kakvom prstenju? Julian otvori šaku i na njegovu se dlanu pojavi crni prsten. - Prstenju poput ovoga. Utteridge je zurio u metalni krug. - Kako si, dovraga, došao do toga? - To te se ne tiče. Utteridge je nevoljko podigao pogled s prstena prema Julianovu bezizražajnom licu. - Nije moj. Prisežem. - Nisam ni mislio da jest. Ali imaš jedan takav, zar ne? - Naravno da ne. Zašto bih želio posjedovati tako neuglednu stvarčicu? Julian pogleda prsten. - Doista je neobično ružan, zar ne? No s druge strane, simbolizirao je ružnu igru. Reci mi, Utteridge, igrate li ti, Varley i Ormiston još uvijek takve igre? - Tako mi Boga, čovječe, kažem ti, samo sam na plesnom podiju razmijenio nekoliko riječi s tvojom ženom. Zar me za nešto optužuješ? Ako je tako, budi jasniji. Nemoj se poigravati sa mnom, Ravenwood. - Nema nikakvih optužbi. Barem ne protiv tebe. Samo mi odgovori na nekoliko pitanja, Utteridge, i ostavit ću te na miru. - Što ako ti ne odgovorim na ta pitanja? - Pa, u tom slučaju - ležerno će Julian - morat ćemo razgovarati o onom sastanku u zoru što si ga maločas spomenuo. - Izazvao bi me na dvoboj samo zato jer ne bi dobio odgovore što ih tražiš? - Utteridge je očito bio iznenađen. - Ravenwood, kažem ti, nisam ni taknuo tvoju novu ženu. - Vjerujem ti. Da jesi, budi uvjeren da se ne bih zadovoljio samo ranjavanjem u ruku, onako kako sam učinio s Ormistonom i Varleyjem. Ubio bih te. Utteridge je zurio u njega. - Da, vidim da je to veoma stvarna mogućnost. Nikoga nisi ubio zbog pitanja Elizabethine časti, ali si očito to spreman učiniti radi svoje nove žene. Reci mi, zašto te zanimaju odgovori o prstenu, Ravenwood? - Recimo samo da sam na sebe preuzeo odgovornost za izvršenje pravde u ime nekoga čiji te se identitet ne tiče. Utteridge se naceri. - Neki tvoj prijatelj rogonja, možda? Julian odmahne glavom. - Prijateljica mlade žene koja je sad mrtva, zajedno sa svojim nerođenim djetetom. Utteridge se prestao ceriti. - Govorimo li o umorstvu? - Ovisi o tome kako gledaš na to. Osoba u čije ime djelujem doista misli da je vlasnik ovog prstena ubojica. - Ali je li ubio mladu ženu koju si spomenuo? -uporno će Utteridge. - Odgovoran je za njezino samoubojstvo. 147

- Neka glupava cura dopusti čovjeku da je zavede i uvali se u nevolje, a ti je sad želiš osvetiti? Ma hajde, Ravenwood. Ti si svjetski čovjek. Znaš da se cijelo vrijeme događaju takve stvari. - Očito osoba koju zastupam to ne smatra dovoljno olakotnom okolnošću - promrmlja Julian. - A ja sam odlučio stvar shvatiti jednako ozbiljno. Utteridge se namršti. - Koga to zastupaš? Majku djevojke? Možda djeda ili baku? - Kao što sam rekao, to se tebe ne tiče. Rekao sam ti dovoljno da bi bio siguran kako ne kanim zabiti metak u tebe, Utteridge, osim ako me na to ne prisiliš. Druge ti informacije nisu potrebne. Utteridge iskrivi lice u grimasu. - Možda ti nešto dugujem nakon toliko vremena. Elizabeth je bila veoma čudna žena, nije li? - Nisam ovdje da bih razgovarao o Elizabeth. Utteridge kimne. - Budući da si se obratio meni, vjerujem da već znaš mnogo o tim prstenima. - Znam da ste ih nosili ti, Varley i Ormiston. - Bilo je i drugih. - Koji su sad mrtvi - primijeti Ravenwood. - Već sam ušao u trag dvojici. Utteridge ga iskosa zamišljeno pogleda. - Ali postoji još jedan kojeg nisi naveo i koji nije mrtav. - Reći ćeš mi njegovo ime. - Zašto ne? Ništa mu ne dugujem, a siguran sam da ćeš njegovo ime dobiti od Ormistona ili Varleyja ako ti ga ja ne kažem. Reći ću ti ono što želiš znati, Ravenwood, ako ćeš mi zajamčiti da će tu biti kraj priče. Nemam ni najmanju želju ustajati u ranu zoru, iz bilo kojeg razloga. Ne odgovara mi rano ustajanje. - Ime, Utteridge. Pola sata kasnije Julian je izišao iz svoje kočije i dugim se koracima popeo stubama do svoje kuće. Glava mu je bila puna informacija što ih je izvukao iz Utteridgea. Kad mu je Guppy otvorio vrata, Julian je ušao u predvorje i kratko kimnuo u znak pozdrava. - Provest ću oko sat vremena u knjižnici, Guppy. Pošalji osoblje na spavanje. Guppy je pročistio grlo. - Milorde, imate posjetitelja. Lord Daregate je stigao prije nekoliko trenutaka i čeka vas u knjižnici. Julian kimne i pođe prema knjižnici. Daregate je sjedio u naslonjaču i čitao knjigu što ju je uzeo s obližnje police. Također se poslužio čašom porta, opazio je Julian. - Još nije ni ponoć, Daregate. Što te je, dovraga, izvuklo iz tvoje omiljene igračnice u ovo doba? - Julian je prešao preko sobe kako bi i sebi natočio čašu porta. Daregate odloži knjigu. - Znao sam da se kaniš dalje raspitivati o prstenu, pa sam odlučio svratiti i vidjeti što si saznao. Večeras si uhvatio Utteridgea, zar ne? - Nisu li tvoja pitanja mogla pričekati do nekog pristojnijeg doba dana? - Za mene ne postoji pristojno doba dana, Ravenwood. Znaš to. - Istina. - Julian je sjeo i popio gutljaj porta. - Vrlo dobro, nastojat ću te prosvijetliti. Još uvijek su na životu četiri pripadnika tog vražjeg bratstva zavodnika, a ne samo dvojica za koje smo mi saznali ili trojica koje je Sophy otkrila. - Shvaćam. - Daregate je proučavao vino u svojoj čaši. - Dakle, to su Utteridge, Ormiston, Varley i.. ? - Waycott. Daregateova je reakcija bila zapanjujuća. Njegov je uobičajeni izgled lijene nezainteresiranosti nestao, a umjesto toga pojavio se nov, oštar izraz. - Dobri Bože, čovječe, jesi li siguran? - Onoliko koliko mogu biti. - Julian kontroliranim pokretom odloži čašu, a to je ukazivalo na njegov unutarnji bijes. - Utteridge mi je dao tu informaciju. 148

- Teško bi se moglo reći da je Utteridge pouzdan izvor informacija. - Rekao sam mu da ćemo se sastati u zoru ako mi laže. Daregate lagano izvije usta. - Onda nema sumnje da ti je rekao istinu. Utteridge zasigurno nije spreman na takav izazov. Ali ako je to istina, Ravenwood, onda postoji ozbiljan problem. - Možda ne. Istina je da se Waycott tjednima motao oko Sophy, i uspio u njoj izazvati osjećaj suosjećanja, ali održao sam joj predavanje o njegovoj prijetvornosti. - Sophy mi se ne čini poput žene koja bi bila previše impresionirana jednim od tvojih predavanja, Ravenwood. Julian se ovlaš osmjehnuo, usprkos svojem raspoloženju. - Istina. Žene imaju ružnu naviku vjerovati da jedino one mogu vidjeti pravu prirodu ugnjetavanih i neshvaćenih. Nisu sklone vjerovati da muškarci mogu imati intuitivne sposobnosti. Ali kad kažem Sophy da je Waycott muškarac koji je zaveo njezinu prijateljicu, posve će se okrenuti protiv njega. - Nisam na to mislio kad sam spomenuo problem -kratko će Daregate. Julian se namrštio, svjestan ozbiljnosti u Daregateovu glasu. - Onda o čemu govoriš? - Večeras sam čuo da je Waycott već jučer otišao iz grada. Čini se da nitko ne zna kamo se zaputio, ali mislim da, u danim okolnostima, moraš uzeti u obzir mogućnost da je otišao u Hampshire.

149

18 Otišla si k staroj vještici, baš kao što je Elizabeth učinila, zar ne? Postoji samo jedan razlog iz kojeg bi je neka žena potražila. - Waycottov je glas bio sablasno razgovorljiv dok je spuštao Sophy na pod i micao joj plašt s lica. Promatrao ju je neprirodno blistavim očima dok je polako skidao svoju masku. - Veoma sam zadovoljan, draga moja. Moći ću Ravenwoodu zadati konačan udarac kad mu kažem da je njegova nova grofica čvrsto odlučila riješiti se njegovog nasljednika, baš kao što je učinila prva grofica. - Dobra večer, milorde. - Sophy graciozno kimne glavom, baš kao da su se susreli u nekom londonskom salonu. Još uvijek je bila sputana plaštem, ali se pretvarala da ignorira tu činjenicu. Nije uzalud provela protekle tjedne učeći se držanju koje odgovara jednoj grofici. Zamislite da se ovdje sretnemo. Prilično neobično-mjesto, zar ne? Uvijek mi se činilo veoma slikovitim. Sophy se osvrnula po malenoj kamenoj odaji i pokušala prikriti drhtaj straha. Mrzila je to mjesto. Doveo ju je u staru normansku ruševinu što ju je voljela crtati sve do dana kad je zaključila da je tu njezina sestra zavedena. Ruševni stari dvorac, koji je uvijek izgledao tako šarmantno, sad joj se činio poput nečega iz noćne more. Sjenke kasnog poslijepodneva pružale su se vani, a veoma uski prozori propuštali su vrlo malo svjetlosti. Golo kamenje stropa i zidova potamnjelo je od ostataka staroga dima iz masivnog ognjišta. Mjesto je bilo neugodno vlažno i mračno. Na ognjištu je sve bilo spremno za vatru, a vidjela je i kotlić, te neke namirnice u košari. Međutim, ono što ju je u prostoriji najviše uznemirivalo bio je ležaj prostrt uz jedan zid. - Poznato vam je moje mjestašce za sastanke? Izvrsno. Možda ćete ga smatrati veoma korisnim u budućnosti, kad počnete redovito varati svojeg muža. Ushićen sam time što ću ja biti taj koji će vas upoznati s užicima tog sporta. - Waycott pođe do kuta prostorije i baci masku na pod. Okrene se i nasmiješi iz sjenki. - Elizabeth je voljela katkad dolaziti ovamo. To je bila ugodna promjena, govorila je. Sophy je obuzela mračna slutnja. - Je li ona bila jedina koju ste dovodili ovamo, lorde Waycott? Waycott pogleda masku na podu, a njegovo se lice smrači. - O, ne, katkad sam se ovdje zabavljao sa zgodnom curom iz sela, kad je Elizabeth bila zaokupljena svojim neobičnim maštarijama. Sophy je osjetila kako se njome širi bijes. Shvatila je da joj to daje snagu. - Tko je bila ta zgodna cura koju ste dovodili ovamo, milorde? Kako se zvala? - Rekao sam vam, to je bila samo seoska kurva. Nitko važan. Kao što sam rekao, koristio sam je samo kad je Elizabeth bila u jednom od svojih raspoloženja. - Waycott je podigao pogled s maske, očito želeći da ga Sophy razumije. - Elizabethina raspoloženja nikad nisu dugo trajala, znate. No dok je bila u jednom od takvih raspoloženja, nije bila svoja. Bilo je... drugih muškaraca, katkad. Nisam mogao gledati kako očijuka s njima, a zatim ih poziva u svoju spavaću sobu. Katkad je željela da im se ondje pridružim. To nisam mogao podnijeti. - Zato si dolazio ovamo. S nedužnom mladom ženom iz sela. - Sophy se vrtjelo u glavi od bijesa, ali je to očajnički nastojala prikriti. Osjećala je da njezina sudbina ovisi o tome hoće li uspjeti obuzdati svoje emocije. Waycott se tiho nasmijao. - Nije dugo ostala nevina, uvjeravam vas. Mene smatraju izvrsnim ljubavnikom, Sophy, što ćete uskoro i sami otkriti. - Njegove su se oči odjednom suzile. - Ali to me je podsjetilo, draga moja, moram vas pitati kako ste došli do prstena. - Da. Prsten. Kad i gdje ste ga izgubili, milorde? - Nisam siguran. - Waycott se namrštio. - Ali moguće je da ga je seoska djevojka ukrala. Uvijek je tvrdila da je pripadnica plemstva, ali ja sam znao da nije. Bila je dijete nekog seoskog trgovca. Da, često sam se pitao je li mi ona ukrala prsten dok sam spavao. Uvijek je 150

od mene tražila neki simbol moje ljubavi. Glupa cura. Ali kako je prsten dospio u vaše ruke? - Rekla sam vam na onom kostimiranom balu. Smijem li pitati kako ste znali da ja nosim kostim Ciganke? - Što? Oh, to. Bilo je jednostavno reći jednom od mojih lakaja neka pita neku od vaših sluškinja što će lady Ravenwood te večeri nositi. Lako sam vas našao u mnoštvu. Ali prsten me je iznenadio. Sad se sjećam da ste rekli da ste ga dobili od neke svoje prijateljice. Waycott napući usne. - Ali kako je moguće da se dama vašeg položaja sprijatelji s kćerkom nekog trgovca? Je li ona radila za vašu obitelj? Sophy se prisilila na duboko i sporo disanje. - Slučajno smo se prilično dobro poznavale. - Ali ona vam nije pričala o meni, zar ne? Niste ni na koji način pokazali da znate o meni kad smo se upoznali u Londonu. - Ne, nikad mi nije povjerila ime svojeg ljubavnika. -Sophy je gledala ravno u njega. - Ona je sad mrtva, milorde. Zajedno s vašim djetetom. Uzela je prekomjernu dozu laudanuma. - Glupa ženska. - Slegnuo je ramenima, posve ravnodušan. - Bojim se da ću vas morati zamoliti da mi vratite prsten. Vama ne može biti posebno važan. - Ali vama jest? - Prilično mi je drag. - Waycottov je osmijeh bio izazovan. - Simbolizira određene pobjede, u prošlosti i sadašnjosti. - Prsten više nije kod mene - mirno će Sophy. - Dala sam ga Ravenwoodu prije nekoliko dana. Waycottove oči su se na trenutak užarile. - Zašto ste ga, dovraga, dali njemu? - Bio je znatiželjan. - Pitala se hoće li to zabrinuti Waycotta. - Ništa ne može otkriti o njemu. Svi koji nose prsten obvezali su se na šutnju. Unatoč tomu, kanim ga dobiti natrag. Uskoro ćete ga, draga moja, uzeti natrag od Ravenwooda. - Nije lako nešto oduzeti mojemu mužu, ukoliko se on sam ne želi toga odreći. - Griješite - pobjedničkim glasom reče Waycott. -Već sam se poslužio Ravenwoodovom imovinom, a to ću opet učiniti. - Govorite o Elizabeth, pretpostavljam? - Elizabeth nikad nije bila njegova. Govorim o ovome. - Prešao je prostoriju i sagnuo se nad košaricu kraj ognjišta. Kad se uspravio, imao je punu šaku zelene vatre. - Donio sam ih sa sobom jer sam mislio da će vam se činiti zanimljivima. Ravenwood vam ih ne može dati, draga moja. Ali ja mogu. - Smaragdi - dahne Sophy, istinski zaprepaštena. Zurila je u kaskadu zelenih dragulja, a zatim je otrgnula pogled s njih i zagledala se u Waycottove grozničave oči. - Cijelo su vrijeme kod vas? - Od one noći kad je moja prelijepa Elizabeth umrla. Ravenwood nikad nije pogodio, naravno. Pretražio je kuću i poslao obavijest svim draguljarima u Londonu da je spreman platiti dvostruko više od tražene cijene ako netko od njih dođe u posjed tih dragulja. Priča se da su jedan ili dva beskrupulozna trgovca pokušali napraviti kopije originala ne bi li se domogli visokog iznosa, ali nažalost, nisu uspjeli prevariti Ravenwooda. Šteta. To bi bila konačna ironija, nije li tako? Ravenwood bi imao lažne dragulje, kao i dvije lažne žene. Sophy je uspravila ramena, nesposobna oduprijeti se izazovu, premda je znala da bi bilo pametnije šutjeti. -Ja sam prava Ravenwoodova žena i neću ga prevariti. - Da, draga moja, hoćete. Štoviše, učinit ćete to noseći ove smaragde. - Pustio je da mu ogrlica klizi s jednog dlana na drugi. Činilo se da ga blještavi zeleni vodopad opčinjava. Elizabeth je to uvijek voljela tako činiti. Stavljanje smaragda prije odlaska u krevet sa mnom pružalo joj je posebno zadovoljstvo. Tako je slatko vodila ljubav sa mnom kad je nosila ove dragulje. - Waycott odjednom podigne pogled. - Vama će se također sviđati taj način. - Hoće li? - Sophyni su se dlanovi ovlažili. Ne smije više ništa reći čime bi ga mogla izazvati, govorila je sebi. Mora ga ostaviti u uvjerenju da je ona njegova bespomoćna žrtva, plahi zečić koji mu neće pružati otpor. 151

- Kasnije, Sophy - obeća Waycott. - Kasnije ću vam pokazati kako Ravenwoodovi smaragdi prekrasno izgledaju na lažnoj Ravenwoodovoj ženi. Vidjet ćete kako uz vašu kožu blistaju na svjetlosti vatre. Elizabeth je bila tekuće zlato kad ih je nosila. Sophy je skrenula pogled s njegovih čudnih očiju, usredotočivši se na košaricu namirnica. Pretpostavljam da nas očekuje duga noć, milorde. Imate li nešto protiv da nešto pojedem i popijem šalicu čaja? Osjećam se prilično malaksalo. - Ali, svakako, draga moja. - Zamahnuo je rukom prema ognjištu. - Kao što vidite, potrudio sam se osigurati vam svu moguću udobnost. U obližnjem svratištu zatražio sam da pripreme obrok za nas. Elizabeth i ja često smo ovdje imali piknik prije vođenja ljubavi. Želim da sve bude jednako kao što je bilo s njom. Sve. - Shvaćam. Je li i on lud kao što je Elizabeth bila luda, pitala se. Ili je jednostavno pomahnitao od ljubomore i posljedica izgubljene ljubavi? Ovako ili onako, Sophy je vjerovala da je njezina jedina nada zadržati Waycotta smirenog i bez panike. - Vi niste lijepi poput nje - primijetio je Waycott, proučavajući je. - Ne, to mi je jasno. Ona je bila veoma ljupka. - Ali smaragdi će pomoći da joj više sličite, kad za to dođe vrijeme. - Spustio je dragulje u košaricu. - Što se tiče hrane, milorde - oprezno će Sophy. -Imate li nešto protiv da sad pripremim maleni piknik? Waycott je pogledao kroz otvorena vrata. - Već se počeo spuštati mrak, nije li? - Prilično se smračilo, da. - Zapalit ću vatru. - Nasmiješio se, doimajući se zadovoljan sam sobom. - Izvrsna ideja. Ovdje će uskoro biti prilično hladno. Ako biste maknuli ovaj plašt i konopce kojima ste me vezali, mogla bih pripremiti obrok. - Da vas odvežem? Mislim da to nije baš dobra zamisao, draga moja. Još ne. Vjerujem da je još uvijek previše vjerojatno da ćete prvom prilikom pobjeći u šumu, a to jednostavno ne mogu dopustiti. - Molim vas, milorde. - Sophy je spustila pogled, svim se silama trudeći stvoriti dojam da je umorna i bezvoljna. - Ne želim ništa drugo, osim pripremiti malo čaja, te kruha i sira. - Mislim da ćemo se nekako snaći. Sophy se ukočila kad je Waycott krenuo prema njoj. Ali je nepomično stajala dok je odvezivao konopce kojima je bio učvršćen plašt. Kad ju je odvezao, duboko je udahnula od olakšanja, ali nije učinila nikakav nagli pokret. - Hvala vam, milorde - ponizno reče. Koraknula je prema ognjištu, pogledavajući prema otvorenim vratima. - Ne tako brzo, draga moja. - Waycott se spustio na koljeno, pružio ruku ispod skuta njezine jahaće haljine i zgrabio jedan gležanj. Jedan je kraj konopca brzo vezao iznad njezine čizmice. Potom je ustao, držeći u ruci drugi kraj konopca. - Evo, sad vas držim kao kuju na povodcu. Samo pođite, Sophy. Baš će mi goditi da me Ravenwoodova ženska posluži čajem. Sophy je učinila nekoliko opreznih koraka prema ognjištu, pitajući se hoće li Waycottu biti zabavno naglo povući njezinu vezanu nogu. Ali on je samo pošao do ognjišta i zapalio vatru. Nakon što se rasplamsala, sjeo je na ležaj i oslonio bradu na šaku. Osjećala je njegov pogled na sebi kad je počela istraživati sadržaj košarice. Zadržavala je dah dok je podizala kotlić, a zatim je odahnula od olakšanja kad je shvatila da je pun vode. Sjenke pred vratima već su bile veoma izdužene. Svjež večernji zrak prodirao je unutra. Sophy je obrisala ruke o nabore svoje suknje, nastojeći se sjetiti u kojim se džepovima nalaze biljke koje joj trebaju. Poskočila je kad je osjetila trzaj konopca na gležnju. - Mislim da je vrijeme za zatvaranje vrata - rekao je Waycott kad je ustao s ležaja i pošao preko prostorije. -Ne bih želio da se prehladite. 152

- Ne. - Kad su se zatvorila vrata prema slobodi, Sophy je pokušala potisnuti val užasa. Zatvorila je oči i okrenula lice prema plamenu kako bi sakrila panični izraz. Ovo je čovjek koji je odgovoran za smrt njezine sestre. Neće dopustiti da je strah učini bespomoćnom. Njezin prvi cilj je bijeg. Zatim će naći način da se osveti. - Osjećate slabost, draga moja? - Waycott je zvučao kao da se zabavlja. Sophy je otvorila oči i zagledala se u plamen. - Malo, milorde. - Elizabeth ne bi drhtala poput zeca. Sve bi ovo smatrala predivnom igrom. Elizabeth je obožavala svoje male igrice. Sophy je to ignorirala, okrenula je leđa svojem otmičaru i pozabavila se malenim paketićem čaja što ga je našla u košarici. Zahvaljivala je nebesima na bogatim naborima svoje haljine. Djelovali su poput paravana za njezine ruke dok je iz džepa vadila malenu vrećicu bilja. Obuzela ju je panika kad je pogledala dolje i vidjela da je uzela listiće ljubičice umjesto potrebnog bilja. Žurno je vratila listiće natrag u džep. - Zašto niste prodali smaragde? - pitala je, pokušavajući skrenuti Waycottovu pozornost. Sjela je na stolac ispred ognjišta i napravila predstavu od namještanja skuta haljine. Prstima je obuhvatila drugi maleni paketić. - To bi bilo teško učiniti. Rekao sam vam, svaki dobar draguljar u Londonu pazio je hoće li se smaragdi pojaviti na tržištu. Čak i da sam ih prodavao kamen po kamen, bio bih u opasnosti. To su jedinstveno brušeni dragulji, te bi ih se lako prepoznalo. Ali iskreno rečeno, Sophy, uopće ih nisam želio prodati. - Razumijem. Godila vam je spoznaja da ste ih ukrali grofu od Ravenwooda. - Oprezno je otvorila drugi paketić bilja i pomiješala sadržaj s listićima čaja. Potom se pozabavila kotlićem i čajnikom. - Veoma ste oštroumni, Sophy. Čudno je, ali često sam osjećao da me jedino vi istinski razumijete. Gubite vrijeme s Ravenwoodom, baš kao i Elizabeth. Sophy je ulila kipuću vodu u čajnik, moleći se da je upotrijebila dovoljno bilja za uspavljivanje. Potom je napeto sjedila na stolcu, čekajući dok su se listići nama-kali. Rezultat će biti gorak, sjetila se. Morat će naći neki način da prikrije taj okus. - Nemojte zaboraviti na sir i kruh, Sophy - prijekorno će Waycott. - Da, naravno. - Sophy posegne u košaricu i izvadi kruh. Tada je opazila malenu posudicu šećera. Drhtavim je prstima okrznula blještave smaragde dok je uzimala šećer. - Nema noža za kruh, milorde. - Nisam tako glup da u vaše ruke stavim oštricu, Sophy. Razlomite kruh. Sagnula je glavu i učinila kako joj je rekao. Potom je pomno složila komade kruha i sira na tanjur. Kad je završila, ulila je čaj u dvije šalice. - Sve je spremno, lorde Waycott. Želite li jesti kraj vatre? - Donesite hranu ovamo. Želim da me poslužujete kao što služite svojeg muža. Pretvarajte se da smo u salonu Ravenwooda. Pokažite mi kako znate biti otmjena domaćica. Izvlačeći iz sebe svu snagu što ju je posjedovala, Sophy je odnijela hranu preko sobe i stavila mu šalicu u ruku. - Bojim se da sam možda stavila previše šećera u čaj. Nadam se da nije previše sladak za vaš ukus. - Volim sladak čaj. - S iščekivanjem ju je promatrao dok je preda nj stavljala hranu. - Sjednite i pridružite mi se, draga moja. Kasnije će vam trebati snaga. Imam planove za nas. Sophy je polako sjela na ležaj, nastojeći se smjestiti što dalje od Waycotta. - Recite mi, lorde Waycott, zar se ne bojite Ravenwoodove reakcije kad otkrije da ste me zlostavljali? - Ništa on neće učiniti. Niti jedan čovjek zdrave pameti ne bi naljutio Ravenwooda prilikom kartanja ili ga prevario u poslu, ali svi znaju da on više nikad neće riskirati glavu zbog žene. Svima je jasno stavio do znanja da više niti jednu ženu ne cijeni dovoljno da bi se radi nje izložio metku. - Waycott je odgrizao komad sira i popio gutljaj čaja. Iskrivio je lice u grimasu. - Čaj je prilično jak. 153

Sophy je na trenutak zatvorila oči. - Uvijek ga tako pripremam za Ravenwooda. - Zar doista? Pa, u tom slučaju, i ja ću ga takvog piti. - Zašto ne vjerujete da će vas moj muž izazvati na dvoboj? Sudjelovao je u dvobojima zbog Elizabeth, nije li? - U dva. Ili se barem tako priča. Ali to je bilo tijekom prvih mjeseci njegova braka, kad je još uvijek vjerovao da ga Elizabeth voli. Nakon drugog sastanka u zoru zacijelo je shvatio da ne može kontrolirati duh moje slatke Elizabeth niti terorizirati svakog muškarca u zemlji, te je odustao od svih nastojanja da osveti svoju čast kad je riječ o ženama. - I zato ga se ne bojite. Znate da vas zbog mene neće izazvati na dvoboj? Waycott otpije još gutljaj čaja, usredotočivši pogled na vatru. - Zašto bi me izazvao na dvoboj zbog pitanja vaše časti, a to nije učinio kad se radilo o Elizabeth? Sophy je osjetila tračak nesigurnosti u Waycottovu glasu. Nastojao je uvjeriti i sebe, a ne samo nju, da se nema razloga bojati Juliana. - Zanimljivo pitanje, milorde - tiho će ona. Zašto bi se trudio, doista? - Vi niste ni upola tako lijepi kao Elizabeth. - Po tom pitanju već smo se složili. - Sophy je gledala kako Waycott uzima još jedan gutljaj čaja, a želudac joj se stezao od napetosti. Pio je mehanički, razmišljajući o prošlosti. - Niti posjedujete njezin stil i šarm. - Posve točno. - Nikako vas ne može željeti onako silno kako je želio Elizabeth. Ne, neće me izazvati na dvoboj zbog vas. - Waycott se polako nasmiješio iznad ruba svoje šalice. - Ali bi lako mogao ubiti vas, baš onako kako je ubio nju. Da, mislim da će baš to učiniti kad sazna što se danas ovdje dogodilo. Sophy je šutjela dok je Waycott pio posljednji gutljaj čaja. Njezina je šalica još uvijek bila puna. Obujmila ju je dlanovima i čekala. - Čaj je bio izvrstan, draga moja. Sad bih želio malo kruha i sira. Vi ćete me poslužiti. - Da, milorde. - Sophy je ustala. - Ali najprije - polako će Waycott - razodjenut ćete se i staviti Ravenwoodove smaragde oko vrata. Tako je Elizabeth uvijek činila. Sophy se ukočila, u njegovim očima tražeći neki znak da je bilje počelo djelovati. - Ne kanim se razodjenuti za vas, lorde Waycott. - Ali hoćete. - Waycott je odjednom izvadio maleni džepni pištolj. - Učinit ćete točno onako kako vam kažem. - Nasmiješio se svojim previše blistavim smiješkom. - I učinit ćete to točno kako je Elizabeth činila. Vodit ću vas korak po korak. Pokazat ću vam točno kako ćete raširiti noge za mene, gospođo. - Jednako ste ludi kao i ona - šapne Sophy. Koraknula je unatrag, prema vatri. Kad Waycott ništa nije učinio, učinila je još jedan korak, pa još jedan. Dopustio joj je da se povuče gotovo na drugi kraj prostorije, a zatim je ležernom brutalnošću povukao konopac kojim je bila vezana. Sophy je uzviknula kad je nezgrapno pala na tvrdi kameni pod. Trenutak je ondje ležala, pokušavajući se pribrati, a potom je prestrašeno pogledala Waycotta. Još uvijek se smiješio, ali su mu oči postale mutne. - Morate me slušati, Sophy, inače ću biti prisiljen da vas ozlijedim. Oprezno je sjela. - Kao što ste ozlijedili Elizabeth one noći kraj jezerca? Ravenwood je nije ubio, zar ne? Vi ste je ubili. Hoćete li i mene ubiti kao što ste ubili svoju prelijepu, nevjernu Elizabeth? - O čemu to govorite? Ništa joj nisam učinio. Ravenwood ju je ubio. Rekao sam vam. - Ne, milorde. Sve ove godine pokušavali ste samog sebe uvjeriti da je Ravenwood odgovoran za njezinu smrt jer ne želite priznati da ste sami ubili voljenu ženu. Ali jeste. Slijedili ste je one noći kad je pošla k staroj Bess. Čekali ste kraj jezerca da se vrati. Kad ste shvatili kamo je 154

pošla i što je učinila, ljutili ste se na nju. Kao nikad ranije. Waycott je ustao, a njegovo se lijepo lice iskrivilo od bijesa. - Pošla je k staroj vještici po neki napitak kako bi se riješila djeteta, baš kao i vi danas. - A dijete je bilo vaše, zar ne? - Da, bilo je moje. Rugala mi se, govoreći da ne želi moje dijete baš kao ni Ravenwoodovo. Waycott je učinio dva nesigurna koraka prema Sophy. Džepnim je pištoljem nasumce mahao naokolo. - Ali uvijek je tvrdila da me voli. Kako je mogla željeti riješiti se mojega djeteta ako me je voljela? - Elizabeth nije bila sposobna bilo koga voljeti. Udala se za Ravenwooda kako bi si osigurala dobar položaj u društvu i dovoljno novca. - Sophy se četveronoške polako odmicala od njega. Nije se usudila ustati, bojeći se da će Waycott opet potegnuti konopac. -Držala vas je poput lutke na koncu jer ste je zabavljali. Ništa više. - To nije istina, prokleta bila. Bio sam najbolji ljubavnik od svih što ih je ikad odvela u svoj krevet. Rekla mi je to. - Waycott se zanio u stranu i stao. Ispustio je konopac i protrljao oči. Što se događa sa mnom? - Ništa se ne događa, milorde. - Nešto nije u redu. Ne osjećam se dobro. - Spustio je ruku s očiju i pokušavao se usredotočiti na nju. - Što si mi učinila, kujo jedna? - Ništa, milorde. - Otrovala si me. Stavila si nešto u moj čaj, zar ne? Ubit ću te zbog toga. Bacio se prema Sophy, a ona je skočila na noge i naslijepo mu se maknula s puta. Waycott se zaustavio uz kameni zid kraj ognjišta. Pištolj mu je ispao iz ruke, a da to nije opazio, i uz tihi zvuk završio u košarici u kojoj se ranije nalazila hrana. Waycott je okrenuo glavu kako bi našao Sophy, a oči su mu bile divlje od bijesa i neizbježnog djelovanja droge. - Ubit ću te. Baš kao što sam ubio Elizabeth. Zaslužuješ smrt, baš kao i ona. O, Bože, Elizabeth. - Naslonio se na kameni zid, odmahujući glavom u uzaludnom nastojanju da je razbistri. - Elizabeth, kako si mi to mogla učiniti? Voljela si me. - Waycott je počeo polako kliziti niza zid, jecajući. - Uvijek si tvrdila da me voliš. Sophy je užasnutom fasciniranošću promatrala kako Waycott plače i tone u san. - Ubojica - dahnula je, a puis joj je mahnito udarao od gnjeva. - Ubio si moju sestru. Jednako kao da si joj prislonio cijev pištolja na čelo, ubio si je. Naglo je skrenula pogled prema košarici kraj ognjišta. Znala je kako se koristi pištolj, a Waycott je zaslužio smrt. Uz tjeskobni jecaj potrčala je do košarice i pogledala dolje. Pištolj je ležao na blještavim smaragdima. Sophy se sagnula i uzela maleno oružje. Držeći ga objema rukama, okrenula se i uperila oružje u onesviještenog Waycotta. - Zaslužuješ smrt - glasno je ponovila i otpustila kočnicu pištolja. Okidač, namješten tako da ulazi u malenu udubinu, sigurnosti radi, našao se u položaju za pucanje, a Sophyn se prst stegnuo oko njega. Koraknula je bliže Waycottu, u mislima ugledavši prizor u kojem Amelia leži na svojem krevetu, a prazna bočica laudanuma nalazi se na noćnom ormariću. - Ubit ću te, Waycott. Ovo je jednostavna pravda. Sophy je beskrajni trenutak lebdjela na rubu, prisiljavajući se da pritisne okidač. Ali ništa joj nije koristilo. Nije imala hrabrosti to učiniti. Uz mučan uzvik očaja, spustila je pištolj i zakočila ga. - Dragi Bože, zašto sam tako slaba? Vratila je oružje u košaricu i kleknula kako bi odve-zala konopac sa svojega gležnja. Prsti su joj se tresli, ali se uspjela osloboditi. Nije mogla odnijeti ni smaragde ni pištolj u Ravenwood. Nikako ne bi mogla objasniti odakle joj. Ne osvrćući se, otvorila je vrata i potrčala u noć. Waycottov je konj tiho zarzao dok mu se približavala. 155

- Polako, prijatelju. Nemam vremena stavljati sedlo na tebe - šaptala je Sophy dok je konju namještala uzdu. - Moramo požuriti. Kod kuće su svi već zacijelo ludi od brige. Povela je konja do hrpe kamenja koja je nekoć bila zid. Popevši se na kamenje, podigla je skute iznad koljena i uzjahala. Životinja je otpuhivala kroz nozdrve i poigravala naokolo, a zatim je prihvatila nepoznato tijelo na sebi. - Ne brini se, prijatelju, znam put do Ravenwooda. -Sophy je natjerala konja u hod, a potom u lagani galop. Dok je jahala, pokušavala je misliti. Mora imati spremno objašnjenje za zabrinuto osoblje koje će je čekati. Sjetila se topota kopita svoje kobile kako nestaje u daljini kad ju je Waycott oteo. Njezin je konj očito pobjegao i zasigurno se vratio ravno kući. Konj bez jahača koji se vraća u Ravenwood konjuša-rima će značiti samo jedno. Pretpostavit će da je Sophy pala s konja i možda se ozlijedila. Sigurno su je cijelog poslijepodneva i večeri tražili po šumama oko Ravenwooda. Ta je priča jednako prihvatljiva kao i bilo koja druga, zaključila je Sophy dok je Waycottova konja vodila oko jezerca. Nikako ne može nikomu ispričati da ju je vikont Waycott oteo i držao zarobljenu. Čak se ni Julianu neće usuditi ispričati cijelu priču jer je znala da je Waycott pogriješio kad je zaključio da se grof više neće boriti u dvoboju zbog neke žene. Julian bi izazvao Waycotta na dvoboj kad bi otkrio što je vikont učinio. Prokletstvo. Trebala sam sama ubiti Waycotta kad sam za to imala priliku. Tko zna što nas dalje očekuje. Morat ću lagati Julianu. Tako je nespretna kad treba lagati, zabrinuto je mislila Sophy. No barem će imati vremena pripremiti svoju priču i naučiti je napamet. Julian je još uvijek u Londonu. Tek nakon što je kroz drveće opazila svjetla opatije Ravenwood, shvatila je da će morati otjerati Waycottova konja. Ako će tvrditi da je pješice stigla kući nakon pada s konja, ne može se pojaviti na nepoznatom konju. Za Boga miloga, čovjek mora misliti na mnoge stvari kad počne smišljati laži. Jedna stvar vodi drugoj. Još uvijek je imala dosta za hodati, te je nevoljko kliznula s konja i pustila ga. Udarila ga je po slabinama pa se galopom udaljio šumskom stazom. Sophy je podigla skute svoje jahaće haljine i brzim se koracima zaputila prema Ravenwoodu. Sa svakim je korakom pokušavala složiti uvjerljivu priču za sluge koji su je čekali. Mora imati spreman svaki djelić priče, inače će se sigurno zaplesti u lažima. No kad je izišla iz šume koja je okruživala veliku kuću, shvatila je da joj predstoji mnogo veći zadatak od očekivanog. Svjetlost se prosipala kroz otvorena vrata kuće. Lakaji i konjušari užurbano su pripremali baklje, a na mjesečini je vidjela da vode nekoliko osedlanih konja iz konjušnice. Poznati tamnokosi lik u jahaćim čizmama i zaprljanim hlačama stajao je na sredini stubišta. Julian je hladnim, jasnim glasom izdavao naredbe onima oko sebe. Bilo je očito da je upravo stigao, što je značilo da je iz Londona otišao prije zore. Sophy je u tom trenutku spoznala pravu paniku. Bilo joj je teško smisliti priču za sluge koji bi joj zasigurno vjerovali svaku riječ. No silno se bojala da nije u stanju uvjerljivo lagati svojemu mužu. A Julian je uvijek tvrdio da će znati ako ga pokuša prevariti. Ali nema drugog izbora, Sophy je hrabro rekla sebi i ponovno krenula naprijed. Ne može dopustiti da Julian riskira svoj život u dvoboju radi njezine časti. - Eno je, milorde. - Je, hvala dobrom Bogu, dobro je. - Milorde, milorde, pogledajte prema rubu šume. To je miledi i sigurna je. 156

Glasni povici iskrenog olakšanja sve su doveli pred kuću dok je Sophy dolazila iz šume. Pitala se koliko je olakšanja što ga posluga osjeća izazvano činjenicom da su morali Julianu objasniti njezino izbivanje iz kuće. Grof od Ravenwooda odmah je pogledao prema stablima i ugledao Sophy na mjesečini. Bez riječi, potrčao je niza stube i preko popločanog dvorišta kako bi je grubo zagrlio. - Sophy. Tako mi svega, gotovo sam poludio od brige. Gdje si, dovraga, bila? Je li ti dobro? Jesi li ozlijeđena? Mogao bih te izmlatiti jer si me tako prestrašila. Što ti se dogodilo? Premda je znala kakva je kušnja očekuje, Sophy je osjetila kako je preplavljuje golemo olakšanje. Julian je ovdje i ona je na sigurnom. U tom trenutku ništa drugo nije bilo važno. Instinktivno se pri vinula uz njega i naslonila mu glavu na rame. Čvrsto ga je steg-nula rukama oko struka. Osjetila je miris znoja, te je znala da je divlje gonio sebe i svojega konja. - Tako sam se bojala, Juliane. - Ni izbliza koliko sam se ja prestrašio kad sam prije nekoliko minuta stigao ovamo i čuo da se tvoj konj kasno poslijepodne vratio bez tebe. Sluge te cijelu večer traže naokolo. Kanio sam ih opet poslati u potragu. Gdje si bila? - To je... za sve sam sama kriva, Juliane. Vraćala sam se od kolibe stare Bess. Moja se jadna kobila prestrašila nečega u krošnjama, a ja nisam obraćala pozornost. Zacijelo me je zbacila. Udarila sam glavom u nešto, pa neko vrijeme nisam znala za sebe. Ne sjećam se ničega do prije kratkog vremena. - Dragi Bože, ona trabunja. Previše brzo govori. Mora se pribrati. - Osjećaš li još uvijek bolove u glavi? - Julian je nježno zavukao prste u njezine uvojke, opipom tražeći ranu ili kvrgu. - Jesi li se još negdje ozlijedila? Sophy je shvatila da je negdje putem izgubila svoj jahaći šešir. - Ovaj, ne, ne, Juliane, dobro sam. To jest, malo me boli glava, ali nema razloga za zabrinutost. I... i dijete je dobro - brzo je dodala, pomislivši da će to skrenuti njegovu pozornost s njezinih nepostojećih ozljeda. - Ah, da. Dijete. Drago mi je čuti da je tu sve u redu. Više nećeš jahati tijekom trudnoće, Sophy. - Julian je koraknuo unatrag, proučavajući njezino lice na mjesečini. - Posve si sigurna da ti je dobro? Sophy je toliko laknulo jer se činilo da joj vjeruje, pa nije ni pomislila prepirati se oko pitanja jahanja. Pokušala se umirujuće nasmiješiti, ali se užasnula kad je osjetila kako joj usne podrhtavaju. Brzo je trepnula. -Doista mi je sasvim dobro, milorde. Ali što ti radiš ovdje? Mislila sam da ćeš još nekoliko dana ostati u Londonu. Nisi nam javio da ćeš se tako brzo vratiti. Julian ju je dugi trenutak promatrao, a zatim ju je uhvatio za ruku i poveo prema tjeskobnom mnoštvu slugu. - Promijenio sam planove. Dođi, Sophy. Predat ću te sobarici koja će se pobrinuti za tvoju kupku i donijeti ti nešto za jelo. Kad opet budeš pri sebi, razgovarat ćemo. - O čemu, milorde? - Pa, o onome što ti se danas uistinu dogodilo, Sophy.

157

19 Svi smo bili tako zabrinuti, miledi. Smrtno smo se bojali da vam se nešto dogodilo. Nemate pojma. Konjušari su bili izvan sebe. Kad je vaša kobila stigla bez vas, odmah su počeli potragu, ali nisu našli nikakav trag. Netko je pošao k staroj Bess, a ona je bila jednako zabrinuta kao i svi mi kad je saznala da se niste vratili kući. - Žao mi je što sam izazvala toliko brige, Mary. -Sophy je samo napola slušala sobaričin opis onoga što se događalo nakon povratka njezine kobile. Njezine su se misli usredotočile na predstojeći razgovor s Julianom. Nije joj povjerovao. Trebala je znati da će on odmah pogoditi da je lagala kad je rekla da ju je kobila zbacila. Što će mu sad reći, mahnito se pitala Sophy. - Tada je glavni konjušar, koji uvijek najavljuje sudnji dan, odmahnuo glavom i rekao da bismo trebali vaše tijelo potražiti u jezercu. Gotovo sam se onesvijestila, doista, kad sam to čula. Ali sve to nije bilo ništa u usporedbi s onim što se dogodilo kad je njegovo gospodstvo stiglo, onako neočekivano. Čak i oni koji su ovdje radili u vrijeme prve grofice kažu da ga nikad nisu vidjeli u takvom stanju. Prijetio je da će nas sve otpustiti, jest. Kucanje na vratima prekinulo je Maryno podrobno opisivanje poslijepodnevnih događaja. Pošla ih je otvoriti i našla sluškinju koja je donijela pladanj s čajem. evo, ja ću to uzeti. Možeš poći. Njezinom gospodstvu treba odmora. - Mary je opet zatvorila vrata i spustila pladanj na stolić. - O, gledajte, kuharica je stavila nekoliko kolača. Pojedite jedan uz čaj, gospođo. Dat će vam snagu. Sophy je pogledala čajnik i odmah osjetila laganu mučninu. - Hvala ti, Mary. Uskoro ću popiti čaj. Trenutno nisam naročito gladna. - To je od udarca u glavu - mudro će Mary. - Utječe na želudac, da. Ali barem biste trebali popiti šalicu čaja, gospođo. Vrata su se ponovno otvorila i Julian je ušao u sobu, ne potrudivši se pokucati. Još uvijek je na sebi imao jahaću odjeću i očito je čuo sobaričinu primjedbu. -Samo ti pođi za svojim poslom, Mary. Ja ću se pobrinuti da popije čaj. Iznenađena njegovim dolaskom, Mary se na brzinu naklonila i nervozno pošla natraške prema vratima. -Da, milorde - rekla je i stavila ruku na kvaku. Počela je izlaziti iz sobe, a zatim je zastala i uz jedva zamjetljiv prkos u glasu rekla: - Svi smo bili veoma zabrinuti za gospođu. - Znam da jeste, Mary. No sad je kod kuće na sigurnom, a ja mislim da ćete ubuduće svi mnogo bolje paziti na nju, nije li tako? - O, jest, milorde. Neću je puštati iz vida. - Izvrsno. Sad možeš poći, Mary. Mary je pobjegla. Sophy je stegnula prste u krilu kad su se za sobaricom zatvorila vrata. - Ne moraš terorizirati osoblje, Juliane. Svi oni imaju najbolje namjere, a sigurno nisu krivi za ono što se danas poslijepodne dogodilo. Ja... - Pročistila je grlo. - Često sam jahala tom stazom tijekom proteklih nekoliko godina. Nije bilo nikakva razloga da povedem konjušara. Ovo je selo, a ne grad. - Ali nisu našli tvoje jadno, onesviješteno tijelo kako leži na stazi što vodi do Bessine kolibe, zar ne? - Julian se spustio u naslonjač kraj prozora i osvrnuo se po sobi. - Vidim da si ovdje napravila neke promjene, draga moja, kao i drugdje. Uznemirilo ju je naglo mijenjanje teme. - Nadam se da nemaš ništa protiv, milorde ukočenim glasom reče Sophy. Imala je užasan osjećaj da je izabrao taktiku poigravanja njome sve dok ne izgubi živce i sve mu prizna. - Ne, Sophy. Uopće mi ne smeta. Već neko vrijeme mi se ova kuća nije sviđala. - Julianov se pogled vratio na njezino tjeskobno lice. - Bilo kakve promjene u opatiji Ravenwood bit će više nego dobrodošle, uvjeravam te. Kako se osjećaš? - Vrlo dobro, hvala ti. - Činilo se da joj riječi zapinju u grlu. 158

- Drago mi je da to čujem. - Ispružio je noge i udobnije se smjestio u naslonjaču, lagano spojivši prste pred sobom. - Sve si nas prilično zabrinula, znaš. - Žao mi je zbog toga. - Sophy duboko udahne, pokušavajući se sjetiti svih pojedinosti svoje pomno razrađene priče. Smatrala je da bi još uvijek mogla uspjeti u svojem naumu ako priču obogati brojnim detaljima. -Mislim da je kobilu prestrašila neka malena životinja. Možda vjeverica. Inače ne bi bilo nikakvih problema. Kao što znaš, prilično sam vješta jahačica. - Često sam se divio tvojim jahaćim vještinama - složio se Julian. Sophy je osjetila kako rumeni. - Da, pa, upravo sam se vraćala od stare Bess, a kupila sam velike količine ljekovitog bilja od nje i paketiće sam spremila u skute jahaće haljine. Baš sam ih namještala, to jest paketiće, dok smo se kretali stazom jer sam se bojala da bi mi nešto moglo ispasti, shvaćaš. - Shvaćam. Sophy je nekoliko sekunda zurila u njega, opčinjena upornim izrazom iščekivanja u njegovim očima. Doimao se tako spokojnim i strpljivim, ali je znala da je to strpljenje lovca. Ta ju je spoznaja potresla. - I... i bojim se da nisam obraćala pozornost na jahanje. Spremala sam paketić... paketić sušene rabarbare, čini mi se, kad se kobila prestrašila. Nakon toga više nisam uspjela uspostaviti ravnotežu. - U tom si trenutku pala na tlo i udarila glavom? Nisu je našli onesviještenu na stazi, podsjetila se Sophy. - Ne baš, milorde. Počela sam kliziti iz sedla u tom trenutku, ali vjerujem da me je kobila odnijela malo dublje u šumu prije nego sam pala. - Bi li ti bilo imalo lakše kad bih ti rekao da sam se upravo vratio s jahanja stazom do kolibe stare Bess? Sophy ga je s nelagodom promatrala. - Zar jesi, milorde? - Da, Sophy - veoma je blago rekao. - Jesam. Uzeo sam baklju i u blizini jezerca otkrio prilično zanimljive tragove. Čini se da su ondje bili još jedan konj i jahač, na istoj stazi. Sophy skoči na noge. - O, Juliane, molim te, nemoj me večeras više ispitivati. Sad ne mogu pričati. Previše sam uzrujana. Pogriješila sam kad sam rekla da se dobro osjećam. Istina je da se osjećam grozno. - No mislim da to nije od udarca u glavu. - Julianov je glas bio još blaži i mirniji nego trenutak ranije. -Možda se loše osjećaš od zabrinutosti, draga moja. Dajem ti riječ da za to nemaš razloga. Sophy nije razumjela niti je imala povjerenja u nježnost što ju je čula u njegovu glasu. - Ne razumijem te, milorde. - Zašto ne dođeš ovamo i sjedneš malo uza me, dok se ne smiriš. - Ispružio je ruku. Čeznutljivo je gledala ponuđenu ruku, a zatim njegovo lice. Odlučila se oprijeti njegovu utjecaju. Mora ostati snažna. - Nema... nema mjesta za mene u tom naslonjaču, Juliane. - Napravit ću ti mjesta. Dođi ovamo, Sophy. Situacija nije ni izbliza tako mučna ili komplicirana kako ti misliš. Govorila je sebi da bi počinila veliku grešku kad bi pošla k njemu. Izgubila bi svu snagu volje što je ima ako mu dopusti da je sada mazi. No čeznula je za njegovim rukama oko sebe te na koncu nije mogla odoljeti njegovoj ispruženoj ruci, osobito ne ovako slaba i umorna. - Vjerojatno bih trebala malo prileći - rekla je kad je koraknula prema njemu. - Uskoro ćeš se odmoriti, malena, obećavam ti. Nastavio je čekati s onim suptilnim ugođajem bezgraničnog strpljenja dok je ona učinila drugi, a potom i treći korak prema njemu. - Juliane, ne bih to smjela činiti - tiho je dahnula kad su joj njegovi prsti obujmili zapešće. - Ja sam tvoj muž, dušo. - Povukao ju je na svoje krilo i privinuo uz rame. - S kim drugim možeš razgovarati o onome što se danas dogodilo, ako ne sa mnom? Na to je izgubila veći dio onoga što je preostalo od njezine snage. Danas je previše toga 159

pretrpjela. Otmica, prijetnja silovanjem, bijeg u zadnji čas, trenutak kad je držala pištolj u ruci i shvatila da ne može ubiti Waycotta; sve se to udružilo i oslabilo je. Da je Julian vikao na nju ili da je iskazao hladan bijes, možda bi mu uspjela odoljeti, ali nije se uspijevala oduprijeti njegovom umirujućem, nježnom tonu. Okrenula je lice prema njegovu ramenu i zatvorila oči. Njegove su se ruke ugodno stegnule oko nje, a široka ramena obećavala su zaštitu od svih i svakoga. - Juliane, volim te - rekla je u njegovu košulju. - Znam, dušo. Znam. Dakle, sad ćeš mi reći istinu, hm? - To ne mogu učiniti - nesretno će Sophy. Nije se prepirao oko toga. Samo je sjedio i krupnim, snažnim rukama milovao njezina leđa. U sobi je vladala tišina sve dok se Sophy, ponovno popuštajući iskušenju, nije počela opuštati u njegovu naručju. - Imaš li povjerenja u mene, Sophy? - Imam, Juliane. - Zašto mi onda ne želiš reći istinu o onome što se danas dogodilo? Uzdahnula je. - Bojim se, milorde. - Mene? -Ne. - Drago mi je da to čujem, ako ništa drugo. - Trenutak je zastao, a potom zamišljeno reče: Neke bi žene u tvojoj situaciji mogle imati razloga bojati se svojih muževa. - To su zasigurno žene koje muževi ne poštuju -odmah će Sophy. - Jadne, nesretne žene koje ne uživaju ni poštovanje ni povjerenje svojih muževa. Žalim ih. Julian je prigušeno uzviknuo, a to je zvučalo poput nečega između stenjanja i smijeha. Vezao je baršunastu vrpcu koja se odvezala na Sophynoj kućnoj haljini. - Ti se, naravno, ne ubrajaš u tu skupinu žena, draga moja. Ti uživaš moje poštovanje i moje povjerenje, nije li tako? - Tako si rekao, milorde. - Sophy se čeznutljivo pitala kako bi bilo kad bi se i Julianova ljubav našla na tom popisu. - Onda si u pravu kad me se ne bojiš jer, poznavajući tebe, veoma dobro znam da danas nisi ništa loše učinila. Nikad me ne bi izdala, zar ne, Sophy? Stegnula je prste oko njegove košulje. - Nikad, Juliane. Nikad u ovom životu ni u bilo kojem drugom. Veoma mi je drago da to znaš. - Znam, slatka moja. - Opet je dugi trenutak šutio, a Sophy se ponovno opustila pod umirujućim milovanjem njegove ruke. - Nažalost, svjestan sam da, premda ti u potpunosti vjerujem, moja znatiželja nije zadovoljena. Doista moram znati što se danas dogodilo. Moraš napraviti poneki ustupak zbog činjenice da sam ti ja muž, Sophy. Ta me titula čini pomalo zaštitnički raspoloženim. - Molim te, Juliane, nemoj me prisiljavati da ti kažem. Dobro mi je, vjeruj mi. - Nije mi namjera ni na što te prisiljavati. Umjesto toga, igrat ćemo se igre pogađanja. Sophy se ukočila uz njega. - Ne želim igrati nikakve igre. Nije obraćao pozornost na njezin tihi protest. - Kažeš da mi ne želiš sve ispričati jer se bojiš. Ipak, također tvrdiš da se ne bojiš mene. Stoga možemo mirne duše zaključiti da se bojiš nekog drugog. Zar ne vjeruješ da ću te moći zaštititi, draga moja? - Nije riječ o tome, Juliane. - Sophy brzo podigne glavu, želeći ga uvjeriti da ona ni najmanje ne sumnja u njegovu sposobnost da je zaštiti. - Znam da bi sve učinio kako bi me zaštitio. - Imaš pravo - jednostavno će Julian. - Ti si mi veoma važna, Sophy. - Razumijem, Juliane. - Načas je dotaknula svoj trbuh. - Nema sumnje da si zabrinut za svojeg budućeg nasljednika. Ali ne moraš se bojati za dijete, iskreno... U Julianovim je zelenim očima prvi put zablistala ljutnja. Gotovo je odmah nestala. Obuhvatio joj je lice dlanovima. - Najbolje da to raščistimo, Sophy. Ti si mi važna jer si ti Sophy, moja draga, nekonvencionalna, časna, nježna žena, a ne zbog djeteta koje nosiš. - Oh. - Nije mogla otrgnuti pogled s njegovih blistavih očiju. Ovo što je rekao bilo je najbliže 160

ljubavnoj izjavi od svega što je od njega do sada čula. Možda nikad neće čuti nešto više od toga. - Hvala ti, Juliane. - Nemoj mi zahvaljivati. Ja tebi moram zahvaliti. -Pokrio je njezina usta svojima i ljubio je polako i nježno. Kad je na koncu podigao glavu, u očima mu se nazirao poznati sjaj. Usta su mu se izvila u lagan osmijeh. - Imaš veliku moć omesti me, draga moja, ali mislim da ću ovoga puta nastojati odoljeti tvojim čarima. Barem još neko vrijeme. - Ali, Juliane... - Dakle, završit ćemo našu igru pogađanja. Bojiš se osobe koja je danas poslijepodne bila kraj jezerca. Čini se da te nije strah za vlastitu sigurnost, te moramo zaključiti da se bojiš za mene. - Juliane, molim te, preklinjem te... - Ako se bojiš za moju sigurnost, a ipak me ne želiš upozoriti na opasnost, mogu zaključiti da se ne bojiš izravnog napada na mene. Ne bi od mene prikrivala tako važne informacije, zar ne? - Ne bih, milorde. - Sad je već shvatila kako nema nade da će istinu zadržati za sebe. Lovac zatvara krug oko svojega plijena. - Preostaje nam samo još jedna mogućnost - reče Julian, neumoljivom logikom. - Ako se bojiš za mene, ali te nije strah da će me netko napasti, zasigurno se bojiš da ću tu tajanstvenu, nepoznatu treću osobu izazvati na dvoboj. Sophy se uspravila u njegovu krilu, objema šakama zgrabila tkaninu njegove košulje i suzila oči. - Juliane, moraš mi dati svoju časnu riječ da to nećeš učiniti. Moraš mi to obećati radi našeg nerođenog djeteta. Neću dopustiti da riskiraš svoj život. Čuješ li me? - To je Waycott, zar ne? Sophy raširi oči. - Kako si znao? - Nije bilo posebno teško pogoditi. Što se danas poslijepodne dogodilo na stazi, Sophy? Zurila je u njega s izrazom bespomoćne frustriranosti. Nježan, umirujući izraz u Julianovim očima nestao je kao da ga nikad nije ni bilo. Umjesto njega pojavio se hladan, pronicav izraz grabežljivca. Pobijedio je u prvoj bitci, a sad priprema taktiku za onu koja mu predstoji. - Neću ti dopustiti da ga izazoveš na dvoboj, Juliane. Nećeš riskirati glavu u sukobu s Waycottom, razumiješ li? - Sto se dogodilo danas na stazi? Sophy je mogla zaplakati. - Juliane, molim te... - Što se danas dogodilo, Sophy? Nije povisio ton glasa, ali je odmah znala da je njegovo strpljenje pri kraju. Dobit će tražene odgovore. Sophy se podigla s njegova krila. Dopustio joj je da ustane, ali nije skidao pogleda s njezina lica. Polako je prišla prozoru i zagledala se u noć. Kratkim, sažetim rečenicama ispričala mu je cijelu priču. - On ih je ubio, Juliane - zaključila je, stežući šake pred sobom. - Obje ih je ubio. Utopio je Elizabeth jer ga je na koncu dovela preko ruba, rugajući mu se svojim planom da se riješi njegova djeteta. Ubio je moju sestru jer se prema njoj ophodio kao da je obična usputna igračka. - Znao sam za tvoju sestru. Tu sam zagonetku i sam riješio prije nego sam otišao iz Londona. I oduvijek sam gajio određene sumnje po pitanju onoga što se one kobne noći dogodilo s Elizabeth. Pitao sam se nije li jednog od svojih ljubavnika konačno gurnula predaleko. Sophy je naslonila čelo na hladno staklo prozora. -Neka mi Bog pomogne, ali nisam se mogla prisiliti na pritiskanje okidača kad sam za to imala priliku. Ja sam takva kukavica. - Ne, Sophy, nisi kukavica. - Julian je stao tik iza nje. - Ti si najhrabrija žena koju sam ikad upoznao, a ja bih ti povjerio i svoj život i svoju čast. Moraš znati da si večeras časno postupila. Nitko ne može hladnokrvno ubiti onesviještenog čovjeka, bez obzira što je skrivio. 161

Sophy se polako okrenula i nesigurno ga pogledala. -Ali da sam ga ubila kad sam imala priliku, sad bi sve bilo gotovo. Ne bih se morala brinuti za tebe. - Morala bi živjeti sa spoznajom da si ubila čovjeka, a ja ti ne želim takvu sudbinu, dušo, bez obzira koliko je Waycott zavrijedio smrt. Sophy je osjetila kako je obuzima nestrpljivost. -Juliane, moram ti reći da nisam toliko opterećena pitanjem jesam li ili nisam postupila časno, već činjenicom da nisam jednom zauvijek riješila taj problem. Bojim se da u sebi imam veoma praktičnu crtu kad je riječ o takvim stvarima. Čovjek je ubojica i još uvijek je na slobodi. - Neće više dugo ostati slobodan. U njoj je bljesnula panika. - Juliane, molim te, moraš mi obećati da ga nećeš izazvati na dvoboj. Mogao bi poginuti, čak i kad bi se Waycott pošteno borio, što je malo vjerojatno. Julian se nasmiješi. - Koliko sam shvatio, trenutno uopće nije u stanju boriti se. Rekla si da je izgubio svijest, zar ne? Vjerujem da će tako ostati još neko vrijeme. Osobno imam iskustva s tvojim posebnim napit-cima, ako se sjećaš. - Nemoj me zadirkivati, Juliane. Uhvatio joj je zapešća i prislonio njezine ruke na svoja prsa. - Ne zadirkujem te, dušo. Samo sam beskrajno zahvalan da si živa i neozlijeđena. Nikad nećeš znati kako sam se osjećao kad sam večeras stigao ovamo i otkrio da si nestala. Nije se dala smiriti jer je znala što slijedi. - Što ćeš učiniti, Juliane? - Ovisi. Što misliš, koliko će Waycott spavati? Sophy se namrštila. - Još tri ili četiri sata, možda. - Izvrsno. Onda ću se kasnije njime pozabaviti. -Počeo je odvezivati vrpce njezine haljine. U međuvremenu mogu provesti neko vrijeme uvjeravajući se da doista nisi ozlijeđena. Sophy ga je usrdno promatrala dok je haljina padala na pod. - Juliane, moraš mi dati časnu riječ da nećeš izazvati Waycotta na dvoboj. - Ne zabrinjavaj se zbog toga, draga moja. - Poljubio joj je vrat. - Tvoju riječ, Juliane. Dat ćeš mi je. - U tom trenutku ništa nije tako željela kao Julianov zagrljaj, ali ovo je bilo daleko važnije. Stajala je ukočeno i nepomično, ignorirajući topli, zamamni dodir njegovih usta na svojoj koži. - Nemoj se opterećivati onim što će se dogoditi Waycottu. Ja ću se za sve pobrinuti. Više ti se nikad neće približiti. - Proklet bio, Juliane, želim tvoje obećanje da ga nećeš izazvati na dvoboj. Tvoja mi je sigurnost daleko važnija od tvojeg glupog, muškog osjećaja časti. Rekla sam ti što mislim o dvobojima. Time se ništa ne rješava, a lako te može stajati glave. Nećeš izazvati Waycotta, čuješ li me? Daj mi svoju riječ, Juliane. Prestao joj je ljubiti rame, te je polako podigao glavu i pogledao je. Prvi se put namrštio. Nisam loš strijelac, Sophy. - Nije me briga kako dobro gađaš. Neću dopustiti da toliko riskiraš i to je moja konačna riječ. Lagano je uzdigao obrve. - Je li? - Da, proklet bio. Neću riskirati da te izgubim u budalastom dvoboju s čovjekom koji će najvjerojatnije varati. Osjećam se točno onako kako si se ti osjećao onog jutra kad si prekinuo moj sastanak sa Charlotte Featherstone. Neću to trpjeti. - Ne vjerujem da si ikad bila tako odlučna, draga moja - suho će Julian. - Tvoju riječ, Juliane. Daj mi je. Uzdahnuo je u znak predaje. - Vrlo dobro. Ako ti to toliko znači, imaš moje svečano obećanje da neću izazvati Waycotta na dvoboj pištoljima. Sophy je zatvorila oči, preplavljena golemim olakšanjem. - Hvala ti, Juliane. - Smijem li sada voditi ljubav sa svojom ženom? Čarobno mu se nasmiješila. - Da, milorde. Julian se sat vremena kasnije podigao i oslonio na lakat kako bi se mogao zagledati u zabrinute Sophyne oči. Sjaj što ga je uvijek širila oko sebe nakon ljubavnog čina već je 162

nestajao, a zamijenio ga je izraz zabrinutosti. Bilo je prilično ugodno znati da joj njegova sigurnost tako mnogo znači. - Bit ćeš oprezan, Juliane? - Veoma oprezan. - Možda bi sa sobom trebao povesti nekoliko konju-šara. - Ne, ovo je između Waycotta i mene. Sam ću to riješiti. - Ali što ćeš učiniti? - pitala je sa strepnjom u glasu. - Prisilit ću ga da ode iz zemlje. Mislim da ću mu predložiti neka emigrira u Ameriku. - Ali kako ćeš ga natjerati da ode? Julian se nagne nad nju, oslonivši se na ruke kraj njezinih ramena. - Prestani postavljati sva ta pitanja, ljubavi. Nemam vremena sad odgovarati na njih. Sve ću ti ispričati kad se vratim. Dajem ti riječ. - Poljubio joj je usta. - Odmori se malo. - To je smiješan savjet. Neću moći sklopiti oka sve dok se ti ne vratiš. - Onda čitaj dobru knjigu. - Wollstonecraft - zaprijetila je. - Proučavat ću knjigu Obrana prava žena sve dok se ti ne vratiš. - Ta će me spoznaja doista natjerati da požurim natrag k tebi - reče Julian i ustane. - Ne mogu dopustiti da te besmislice o pravima žena još više pokvare. Sjela je i posegnula za njegovom rukom. - Juliane, bojim se. - Poznat mi je taj osjećaj. I ja sam se tako osjećao kad sam večeras stigao ovamo i shvatio da si nestala. -Nježno se oslobodio njezina stiska i počeo se odijevati. - Ali u ovom slučaju, ne moraš se uopće bojati. Obećao sam ti da neću izazvati Waycotta na dvoboj, sjećaš se? - Da, ali... - Prekinula se i zabrinuto grickala donju usnu. - Ali to mi se nimalo ne sviđa, Juliane. - Uskoro će sve to završiti. - Zakopčao je hlače i sjeo kako bi navukao čizme. - Bit ću kod kuće prije zore, osim ako Waycott nije toliko omamljen tvojim posebnim čajem da neće razumjeti engleski. - Nisam mu dala onako mnogo kao tebi - s nelagodom je rekla. - Bojala sam se da će opaziti neobičan okus. - Baš mi je žao. Volio bih da Waycott pati od iste užasne glavobolje kakvu sam ja morao izdržati. - Ti si one večeri pio, Juliane - ozbiljno je objasnila. -To je promijenilo učinak bilja. Waycott je pio samo čaj. Probudit će se prilično bistre glave. - Imat ću to na umu. - Julian je završio s navlačenjem čizama. Krenuo je prema vratima, zastao i pogledao je. Preplavio ga je osjećaj čiste posesivnosti. Potom je uslijedio osjećaj šokantne nježnosti. Shvatio je da mu ona znači sve na svijetu. Ništa nije važnije od njegove slatke Sophy. - Jesi li što zaboravio, Juliane? - pitala je s kreveta. - Samo jednu sitnicu - tiho je rekao. Maknuo je ruku s kvake i vratio se do kreveta. Sagnuo se i još jednom poljubio njezina mekana usta. - Volim te. Vidio je kako se njezine oči šire od iznenađenja, ali je znao da nema vremena slušati njezine zahtjeve za objašnjenjem i pojedinostima. Ponovno je prešao sobu i otvorio vrata. - Juliane, čekaj... - Vratit ću se čim budem mogao, dušo. Tada ćemo razgovarati. - Ne, čekaj, još ti nešto moram reći. Smaragdi. - Sto je s njima? - Gotovo sam zaboravila. Waycott ih ima. Ukrao ih je one noći kad je ubio Elizabeth. Nalaze se u košarici kraj ognjišta, ispod njegovog pištolja. - Kako veoma zanimljivo. Moram se sjetiti uzeti ih natrag - rekao je Julian i izišao u hodnik. Stara normanska ruševina bila je sablasna, odbojna hrpa kamenja i dubokih sjenki na 163

mjesečini. Prvi put nakon mnogo godina Julian je reagirao na nju jednako kao u djetinjstvu: to je bilo mjesto gdje je čovjek lako mogao naučiti vjerovati u duhove. Pomisao na Sophy zarobljenu u tmini ovog mjesta pojačala je užarenu vatru njegova gnjeva. Uspio je pred Sophy prikriti silinu svojega bijesa jer je znao da bi je to prestrašilo. No morao je uložiti svu svoju samokontrolu kako ne bi pokazao svoje osjećaje. Jedno je bilo sigurno: Waycott će platiti za ono što je pokušao učiniti Sophy. Koliko je Julian mogao vidjeti, oko ruševina nije bilo nikakvih znakova aktivnosti. Poveo je vranca do najbližeg šumarka, sjahao i vezao dizgine za granu. Potom se zaputio kroz ostatke drevnih kamenih zidova do jedine prostorije koja je još uvijek postojala. Kroz uske otvore visoko na zidu nije dopirala svjetlost. Vatra što ju je Sophy spominjala zasigurno se već pretvorila u žar: Julian je imao povjerenja u Sophynu vještinu rukovanja biljem, ali je odlučio ništa ne riskirati. Veoma je oprezno ušao u odaju gdje je bila zarobljena. Unutra se ništa i nitko nije micao. Stajao je na otvorenim vratima, dopuštajući da mu se oči priviknu na mrak. Tada je opazio Waycottovo tijelo ispruženo uza zid kraj ognjišta. Sophy je imala pravo. Sve bi bilo daleko jednostavnije kad bi netko prislonio cijev pištolja na vikontovu glavu i povukao okidač. Ali postoje neke stvari koje džentlmen ne čini. Julian je rezignirano odmahnuo glavom i prišao ognjištu gdje je potaknuo vatru. Kad je to završio, privukao je stolac i sjeo. Lijeno je pogledao u košaricu i vidio smaragde ispod pištolja. S osjećajem zadovoljstva, podigao je ogrlicu i gledao kako dragulji blješte na svjetlosti vatre. Ravenwoodovi smaragdi izvrsno će izgledati na novoj grofici od Ravenwooda. Vikont se dvadeset minuta kasnije pomaknuo i zastenjao. Julian je nepomično gledao kako Waycott polako dolazi k sebi. Čekao je dok je Waycott treptanjem nastojao razbistriti pogled, a zatim se namrštio na vatru, čekao je dok čovjek nije sjeo i stavio ruku na sljepoočnicu, čekao dok vikont konačno nije shvatio da se u prostoriji nalazi još netko. - Tako je, Waycott, Sophy je na sigurnom, a sad ćeš imati posla sa mnom. - Julian je pustio da mu smaragdi polako padaju s jednog dlana na drugi. - Pretpostavljam da si jednom morao pretjerati. Ti si opsjednut čovjek, zar ne? Waycott se polako pomicao unatrag sve dok se nije leđima oslonio na zid. Naslonio je svoju plavokosu glavu na vlažno kamenje i s mržnjom zurio u Juliana. - Dakle, dražesna je Sophy pobjegla ravno k tebi, je li? A ti si joj povjerovao svaku riječ, pretpostavljam. Ja možda jesam opsjednut, Ravenwood, ali ti si budala. Julian je spustio pogled na blještave smaragde. - Djelomice si u pravu, Waycott. Jednom sam bio budala, veoma davno. Nisam prepoznao vješticu u svilenoj plesnoj haljini. Ali ti su dani iza mene. Na neke te načine gotovo žalim. Svi mi ostali uspjeli smo se davno osloboditi Elizabethine čarolije. Samo si ti ostao opčinjen. - Jer sam je jedino ja volio. Vi ostali samo ste je željeli iskoristiti. Željeli ste ukrasti njezinu nedužnost i ljepotu, a time ih zauvijek okaljati. Ja sam je želio štititi. - Kao što sam rekao, opsjednut si kao što si uvijek bio. Da si se zadovoljio vlastitom patnjom, ja bih te i dalje ignorirao. Nažalost, odlučio si pokušati iskoristiti Sophy kako bi se osvetio meni. To ne mogu zanemariti ni ignorirati. Upozorio sam te, Waycott. Sad ćeš platiti zbog miješanja Sophy u sve to i tu će priči biti kraj. Waycott se hrapavo nasmijao. - Što ti je tvoja slatka malena Sophy ispričala o onome što se danas ovdje dogodilo? Je li ti rekla da sam je našao na stazi kraj jezerca? Je li ti rekla da se vraćala od iste žene koja pomaže pri pobačajima, kojoj se i Elizabeth obratila? Tvoja draga, slatka, nedužna Sophy već planira kako će se riješiti tvojeg nasljednika, Ravenwood. Ne želi ti roditi dijete, baš kao što ni Elizabeth nije željela. Na trenutak su Sophyne riječi bljesnule u Julianovoj glavi, te ga je obuzeo osjećaj krivnje. Ne želim odmah ostati trudna. 164

Julian je odmahnuo glavom i mračno se nasmiješio Waycottu. - Lukav si poput običnog drumskog razbojnika kad treba čovjeku zabiti nož u leda, ali si u ovom slučaju promašio cilj. Vidiš, Waycott, Sophy i ja smo se prilično dobro upoznali. Ona je časna žena. Sklopili smo nagodbu, ona i ja, a premda sa žaljenjem moram priznati da ja nisam uvijek poštivao uvjete te nagodbe, ona ih se uvijek pridržavala. Znam da je posjetila staru Bess kako bi obnovila svoje zalihe ljekovitog bilja, a ne radi pobačaja. - Doista si budala, Ravenwood, ako to vjeruješ. Je li ti Sophy također lagala o onome što se dogodilo na tom ležaju? Je li ti rekla kako je lako podigla svoju suknju i raširila noge za mene? Još uvijek nije posebno vješta, ali pretpostavljam da će biti bolje kad stekne malo prakse. Julian je na trenutak izgubio kontrolu nad svojim bijesom. Pustio je da smaragdi padnu na pod i hitro ustao. U dva je koraka prešao prostoriju i pograbio Waycotta za košulju. Potom je podigao vikonta na noge i tresnuo ga šakom u lijepo lice. Nešto se slomilo u području Waycottova nosa i krv je potekla. Julian ga je ponovno udario. - Kujin sine, ne želiš priznati da si oženio kurvu, je li? - Waycott je kliznuo u stranu duž zida i nadlanicom obrisao okrvavljeni nos. - Ali jesi, odvratni gade. Pitam se koliko će ti trebati da to shvatiš. - Sophy nikad ne bi ponizila ni sebe ni mene. Znam da ti nije dopustila da je takneš. - Jesi li zato tako brzo reagirao kad sam ti rekao što se dogodilo između Sophy i mene? podrugljivo će Waycott. Julian je uspostavio kontrolu nad svojim bijesom. -Beskorisno je pokušati razgovarati s tobom, Waycott. Kad je riječ o tome, ti doista gubiš razum. Pretpostavljam da bih te trebao žaliti, ali bojim se da čak ni luđaku ne mogu dopustiti da vrijeđa moju ženu. Waycott ga je s nelagodom promatrao. - Nikad me ne bi izazvao na dvoboj. Obojica to znamo. - Nažalost, imaš pravo - rekao je Julian, pomislivši na obećanje što ga je dao Sophy. Prekršio je, ili barem iskrivio, već previše obećanja što joj ih je dao. Neće prekršiti još jedno, premda je čeznuo za tim da zabije metak u Waycotta. Prišao je ognjištu i zagledao se u plamen. - Znao sam - naslađivao se Waycott. - Rekao sam joj da više nikad nećeš riskirati život zbog neke žene. Izgubio si svoju želju za osvetom. Nećeš me izazvati na dvoboj. - Ne, Waycott, neću te izazvati na dvoboj. - Julian je sklopio ruke na leđima i okrenuo glavu kako bi se s hladnim iščekivanjem nasmiješio drugom čovjeku. -Ne iz razloga što si ih ti naveo, već iz drugih, osobnih razloga. Međutim, budi uvjeren da me to neće spriječiti da prihvatim tvoj izazov. Waycott se doimao zbunjenim. - O čemu to, dovraga, govoriš? - Ja tebe neću izazvati na dvoboj, Waycott. Veže me zadana riječ po tom pitanju. Ali mislim da stvari možemo srediti tako da ćeš ti na koncu osjećati obvezu izazvati mene na dvoboj. Kad to učiniš, obećavam ti da ću se veoma rado sastati s tobom. Već sam izabrao svoje sekundante. Sjećaš se Daregatea, zar ne? I Thurgooda? Oni će biti više nego sretni da mi mogu pomoći i pobrinuti se da sve bude krajnje pošteno. Daregate je, znaš, veoma dobar u otkrivanju prijevara. Mogu čak donijeti i pištolje. Jedva čekam. Waycott zapanjeno zine. Potom je izraz šoka zamijenilo cerenje. - Zašto bih ja tebe izazvao na dvoboj? Nije mene žena izdala. - Ovdje nije riječ o ženinoj izdaji. Nije bilo nikakve izdaje. Nemoj više tratiti dah na pokušaj da me uvjeriš da sam rogonja, jer znam istinu. Sredstvo za uspavljiva-nje u tvojem čaju i onaj konopac na podu kojim si vezao Sophy dovoljni su kao dokaz. No slučajno sam joj vjerovao i prije nego sam vidio dokaze. Već znam da je moja žena časna i poštena. - Časna i poštena? Čast je beznačajan pojam za žene. - Za ženu kakva je bila Elizabeth, da. Ali ne za ženu kakva je Sophy. Ali više nećemo razgovarati o časti. Nema nikakva smisla jer ti sam uopće ne razumiješ značenje te riječi. 165

Dakle, vratimo se na prvobitno pitanje. - Zar sumnjaš u moju čast? - vikne Waycott. - Svakako. Štoviše, i dalje ću dovoditi u pitanje tvoju takozvanu čast, i to u javnosti, sve dok me konačno ne izazoveš na dvoboj ili ne emigriraš u Ameriku. To su dvije mogućnosti što ih imaš, Waycott. - Ne možeš me prisiliti ni na jedno. - Ako misliš da ne mogu, očekuje te iznenađenje. Doista ću te prisiliti da izabereš jednu od tih mogućnosti. Progonit ću te dok to ne učiniš. Vidiš, kanim ti život u Engleskoj učiniti nepodnošljivim, Waycott. Bit ću poput vuka koji ti gricka pete sve dok ne potekne krv. Waycott je bio veoma blijed na svjetlosti vatre. - Blefiraš. - Hoću li ti ispričati kako će to biti? Dobro slušaj, Waycott, i čut ćeš kakva će ti biti sudbina. Bez obzira što ćeš raditi ili kamo ćeš poći u Engleskoj, ja ili neki moj agent bit će ti za petama. Ako vidiš konja kojeg želiš kupiti, ja ću ponuditi više i pobrinuti se da životinja pripadne drugomu. Pokušaš li kupiti novi par čizama ili naručiti kaput, obavijestit ću vlasnike da više neće poslovati sa mnom ako budu tebe poslužili. - To ne možeš učiniti - sikne Waycott. - A to je tek početak - neumoljivo nastavi Julian. -Svim vlasnicima različitih parcela oko tvojeg imanja u Suffolku stavit ću do znanja da sam spreman kupiti njihovu zemlju. S vremenom će, Waycott, tvoje imanje biti okruženo mojim posjedima. Nadalje, pobrinut ću se da tvoj ugled bude tako okrnjen da te neće primiti niti jedan klub i nijedna te ugledna domaćica neće željeti pod svojim krovom. - To ti nikad neće uspjeti. - O da, hoće, Waycott. Imam novca, zemlje i dovoljno moćan položaj da provedem u djelo svoj plan. Štoviše, imat ću Sophy na svojoj strani. Njezino je ime u današnje vrijeme pravo zlato u Londonu. Kad se ona okrene protiv tebe, cijeli će se društveni svijet okrenuti protiv tebe. - Ne. - Waycott mahnito odmahne glavom, a oči su mu postale divlje. - Ona to nikad neće učiniti. Nisam joj naudio. Razumjet će zašto sam sve to učinio. Ona suosjeća sa mnom. - Više ne. - Jer sam je doveo ovamo? Ali to joj mogu objasniti. - Nikad ti se neće pružiti prilika. Čak i kad bih ti dopustio da joj se dovoljno približiš da bi je mogao preklinjati, što mi nije ni na kraj pameti, kod nje ne bi našao nimalo suosjećanja ili popustljivosti. Vidiš, Waycott, zapečatio si vlastitu sudbinu prije nego si uopće upoznao Sophy. - O čemu, za ime svijeta, sad govoriš? - Sjećaš se one mlade žene koju si ovdje zaveo prije tri godine, a kasnije si je napustio, kad je zatrudnjela? One koja je uzela tvoj vražji prsten? One za koju si Sophy rekao da je posve nevažna? One koju si nazvao seoskom kurvom? - Što je s njom? - vrisne Waycott. - Ona je bila Sophyna sestra... Waycottovo je lice otupjelo od šoka. - O, moj Bože. - Točno - tiho će Julian. - Počinješ shvaćati golemost svojih problema. Ne vidim razloga da se dulje ovdje zadržavam. Pažljivo razmisli o svojim dvjema mogućnostima, Waycott. Da sam na tvojemu mjestu, izabrao bih Ameriku. Od onih koji zalaze u Manton čuo sam da nisi baš dobar strijelac. Julian okrene leda Waycottu, podigne smaragde i pođe prema vratima. Odvezao je dizgine vranca prije nego je čuo prigušeni hitac iz starog dvorca. Pogriješio je. Waycott je imao tri mogućnosti, a ne dvije. Vikont je očito našao džepni pištolj u košarici i izabrao treću mogućnost. Julian je stavio nogu u stremen, a zatim je nevoljko odlučio vratiti se u sablasno tihu ruševinu. 166

Prizor što ga očekuje bit će neugodan, najblaže rečeno, ali s obzirom na Waycottovu općenitu nesposobnost, najbolje je provjeriti da vikont i ovoga puta nije uprskao.

167

20 Sophy se činilo da već satima sjedi sklupčana u naslonjaču kad je napokon čula Julianove korake u hodniku. Uz tihi uzvik olakšanja, skočila je na noge i poletjela prema vratima. Jedan pogled na oštro, umorno muževljevo lice rekao joj je da se nešto mučno dogodilo. Napola prazna boca klareta i čaša, što ih je očito pokupio iz knjižnice, potvrđivali su taj dojam. - Je li ti dobro, Juliane? - Jest. Ušao je u sobu, zatvorio vrata za sobom i odložio klaret na toaletni stolić. Bez riječi ispružio je ruke i povukao Sophy u zagrljaj. Dugo su zagrljeni stajali u tišini. - Sto se dogodilo? - na koncu upita Sophy. - Waycott je mrtav. Nije mogla potisnuti osjećaj olakšanja što ju je preplavio na tu vijest. Zabacila je glavu kako bi ga pogledala u oči. - Ti si ga ubio? - Rekao bih da je to stvar mišljenja. Neki bi sigurno rekli da sam ja odgovoran. Međutim, ja nisam povukao okidač. Sam je obavio taj zadatak. Sophy zatvori oči. - Sam je sebi oduzeo život. Baš kako je učinila Amelia. - Možda u takvom završetku ima neke pravde. - Sjedni, Juliane. Natočit ću ti malo klareta. Nije se protivio. Ispruživši se u naslonjaču kraj prozora, zamišljenim je očima promatrao kako Sophy toči vino i donosi mu ga. - Hvala ti - rekao je kad je uzeo čašu iz njezine ruke. Njegov je pogled susreo njezin. - Ti mi nekako znaš dati ono što želim kad mi to treba. - Otpio je veliki gutljaj vina i progutao ga. - Je li ti dobro? Je li te uzrujala vijest o Waycottu? - Nije. - Sophy je odmahnula glavom i sjela kraj Juliana. - Neka mi Bog oprosti, ali drago mi je da je sve to završilo, makar je došlo do još jedne smrti. Nije želio otići u Ameriku? - Mislim da nije bio u stanju racionalno razmišljati o tome. Rekao sam mu da ću ga proganjati, učiniti mu život paklenim, sve dok ne ode iz Engleske, a zatim sam mu rekao da je mlada djevojka iz sela koju je zaveo bila tvoja sestra. Tada sam izišao. Našao je pištolj i upotrijebio ga na sebi baš kad sam se penjao na konja. Vratio sam se unutra kako bih vidio je li uspio propisno obaviti posao. - Julian je popio još gutljaj vina. - Uspio je. - Kako strašno za tebe. Pogledao ju je. - Ne, Sophy. Strašno je bilo kad sam ušao u onu malenu odaju i vidio konopac kojim je vezao tvoj gležanj i ležaj na kojem te kanio silovati. Zadrhtala je i stisnula ruke oko sebe. - Molim te, nemoj me podsjećati. - Jednako kao i tebi, drago mi je da je sve to završilo. Čak i da nije bilo današnjih događaja, jednom bih morao zaustaviti Waycotta. Gad je postajao sve gori sa svojom opsjednutošću. Sophy se zamišljeno namrštila. - Možda se njegovo stanje pogoršalo jer si se ti odlučio ponovno oženiti. Neki njegov dio nije mogao vjerovati da bi ti mogao naći ženu koja bi bila dostojna zauzeti Elizabethino mjesto. Želio je da budeš odan uspomeni na nju jednako kao i on. - Grom i pakao. Čovjek je bio lud. - Da. - Sophy je trenutak šutjela. - Što će se sada dogoditi? - Netko će za dan ili dva naći njegovo tijelo, a tada će biti očito da je lord Waycott sam sebi oduzeo život. Tu će biti kraj priče. - Tako i treba. - Sophy mu je dotaknula ruku i plaho se nasmiješila. - Hvala ti, Juliane. - Na čemu? Na tome što te nisam dovoljno zaštitio i pobrinuo se da se nikad ne dogodi ovo što se danas dogodilo? Sama si uspjela pobjeći, ako se sjećaš. Posljednje što zaslužujem je tvoja zahvalnost, draga moja. 168

- Neću dopustiti da sebe okrivljuješ, milorde -žestoko će ona. - Ono što se danas dogodilo nitko od nas nije mogao predvidjeti. Važno je samo da je sve gotovo. Zahvaljujem ti jer shvaćam koliko ti je teško bilo odoljeti želji da Waycotta izazoveš na dvoboj. Poznajem te, Juliane. Tvoj je osjećaj časti zahtijevao dvoboj. Zasigurno ti je bilo veoma teško pridržavati se obećanja meni. Julian se malo pomakne u naslonjaču. - Sophy, mislim da bi bilo najbolje promijeniti temu. - Ali želim da znaš koliko sam ti zahvalna na održanom obećanju. Nadam se da shvaćaš zašto ti nisam mogla dopustiti upuštanje u takav rizik. Previše te volim da bih ti to dopustila. - Sophy... - I ne bih mogla podnijeti da naše dijete ne upozna svojeg oca. Julian odloži čašu vina i posegne za njezinim rukama. - Ja također jedva čekam da upoznam našeg sina ili kćer. Ozbiljno sam mislio ono što sam rekao kad sam ranije večeras otišao. Volim te, Sophy. Želim da to zapamtiš bez obzira na sve što će se događati, bez obzira koliko često ne budem ispunjavao tvoja očekivanja o savršenom mužu. Uvijek ću te voljeti. Blago se nasmiješila i stisnula mu ruku. - Znam. Julianove su se obrve uzdigle s izrazom poznate arogancije, ali u očima mu je blistala ljubav. - Doista? Kako znaš? - Pa, recimo da sam imala vremena za razmišljanje dok sam večeras čekala da se vratiš. Palo mi je na pamet, prilično kasno, da je svaki čovjek koji vjeruje u moju nevjerojatnu priču o onome što se danas poslijepodne doista dogodilo, otmica i čaj za uspavljivanje i sve ostalo, barem malo zaljubljen. - Ne samo malo zaljubljen. - Julian prinese njezin dlan usnama i poljubi ga. Oči su mu bile smaragdnozelene kad je susreo njezin pogled. - Jako zaljubljen. Preko glave, posvema i vječno zaljubljen. Jedino mi je žao što mi je trebalo tako dugo da to shvatim. - Uvijek si bio sklon tvrdoglavosti. Julian se ovlaš nasmiješi i povuče je na svoja bedra. -A ti, slatka moja ženo, imaš slične sklonosti. Sreća da razumijemo jedno drugo. - Poljubio ju je, a zatim je podigao glavu i zagledao se u njezine oči. - Žao mi je zbog nekih stvari, Sophy. Nisam se prema tebi uvijek ophodio onako kako sam trebao. Prekršio sam većinu naših predbračnih dogovora jer sam bio uvjeren da znam što je najbolje za tebe i za naš brak. Nema sumnje da će i u budućnosti biti trenutaka kad ću postupati onako kako smatram najboljim, čak i kad se to ne bude slagalo s tvojim mišljenjem. Zavukla mu je prste u gustu tamnu kosu. - Kao što sam rekla, tvrdoglav. - Što se tiče djeteta, dušo. - Dijete je dobro, milorde. - Sjetila se Waycottovih optužbi. - Moraš znati da nisam pošla k staroj Bess po pripravak koji bi mi pomogao da se riješim djeteta. - To mi je jasno; ti to nikad ne bi učinila. No ostaje činjenica da ti nisam imao pravo tako brzo napraviti dijete. Mogao sam to spriječiti. - Jednoga dana, milorde - Sophy reče uz vragolasti osmijeh - morat ćeš mi točno reći kako se to može spriječiti. Anne Silverthorne mi je pričala o određenoj vrsti vrećice napravljenoj od ovčjih crijeva koja se malenim crvenim uzicama veže za muški ud. Znaš li za tako nešto? Julian zastenje. - Kako, dovraga, Anne Silverthorne zna za takve stvari? Dobri Bože, Sophy, u Londonu si imala veoma loše društvo. Sreća da sam te izvukao iz grada prije nego su te poznanice moje tete dospjele još više pokvariti. - Sasvim točno, milorde. Zapravo, sasvim mi odgovara da od tebe naučim sve što moram znati o pokvarenosti. - Sophy nježnim pokretom dotakne Julianove krupne šake, a zatim se sagne i poljubi mu zapešće. Kad je podigla glavu, u njegovim je očima ugledala ljubav. - Cijelo sam vrijeme govorio - tiho primijeti Julian -da ćemo se ti i ja lijepo slagati. - Očito si opet bio u pravu, milorde. Ustao je i povukao je na noge. - Gotovo sam uvijek u pravu - reče i ovlaš je poljubi u usta. 169

- A u onim slučajevima kad ne budem u pravu, ti ćeš me usmjeriti na pravi put. Već je gotovo zora, a moja ljubav i ja trebamo tvoju mekoću i vrelinu. Ti si za mene pravi lijek. Otkrio sam da u tvojem naručju mogu zaboraviti sve osim tebe. Pođimo u krevet. - Veoma rado, Juliane. Polako ju je razodijevao, beskrajno nježno, mišićavim rukama klizeći duž svakog centimetra njezine mekane, svijetle kože. Sagnuo je glavu i poljubio isturene vrhove dojki, a njegovi su prsti našli vlažnu toplinu između njezinih nogu. Kad je bio posve siguran da je ispunjena žudnjom za njim, odnio ju je do kreveta, spustio na jastuke i vodio ljubav s njom sve dok oboje nisu posve zaboravili na ružne događaje u kojima su sudjelovali. Mnogo kasnije Julian se nevoljko okrenuo na bok, jednom rukom zagrlivši Sophy. Zijevnuo je i rekao: -Smaragdi. - Što je s njima? - Sophy se priljubila uz njega. -Našao si ih u košarici, pretpostavljam? - Našao sam ih. A ti ćeš ih nositi sljedećom prigodom koja iziskuje nešto takvo. Jedva čekam da vidim kako ti stoje. Sophy se ukočila. - Mislim da ih ne želim nositi, Juliane. Ne sviđaju mi se. Neće mi dobro stajati. - Nemoj biti guska, Sophy. Izgledat ćeš veličanstveno sa smaragdima. - Trebala bi ih nositi viša žena. Možda plavuša. U svakom slučaju, poznavajući mene, kopča će se vjerojatno otvoriti pa ću ih izgubiti. Stvari se uvijek otkopčavaju i odvezuju na meni, milorde. Znaš to. Julian se nasmiješio u mraku. - To je jedna od tvojih očaravajućih osobina. Ali ne boj se, ja ću uvijek biti u blizini kako bih pokupio sve što izgubiš, uključujući i smaragde. - Juliane, doista ne želim nositi smaragde - uporno će Sophy. -Zašto? Dugi je trenutak šutjela. - Ne mogu objasniti. - Je li razlog činjenica da ih u svojem umu povezuješ s Elizabeth? - blago je pitao. Tiho je uzdahnula. - Da. - Sophy, smaragdi obitelji Ravenwood nemaju nikakve veze s Elizabeth. Ti su dragulji u mojoj obitelji već tri generacije, a tu će i ostati sve dok ima Raven-woodovih žena da ih nose. Elizabeth se možda kratko vrijeme poigravala s njima, ali nikad joj nisu pripadali u pravom smislu te riječi. Razumiješ li? -Ne. - Tvrdoglava si, Sophy. - To je jedna od mojih očaravajućih osobina. - Nosit ćeš te smaragde - tiho se zarekao Julian kad ju je povukao na svoja prsa. - Nikad. - Vidim - reče Julian, a oči su mu blistale - da ću morati naći način kako da te natjeram da se predomisliš. - Nema načina da to učiniš - veoma odlučno reče Sophy. - Ah, dušo. Zašto me uporno podcjenjuješ? - Obujmio joj je lice rukama i poljubio je, a trenutak kasnije Sophy se željno priljubila uz njega. U proljeće iduće godine grof i grofica od Ravenwooda priredili su kućnu zabavu kako bi proslavili nedavno rođenje zdravog sina. Došli su svi koji su bili pozvani, uključujući i nekolicinu, kao što je lord Daregate, koje se inače tijekom sezone nije moglo odvući iz Londona. Tijekom mirnog trenutka u Ravenwoodovim vrtovima, Daregate se nacerio Julianu. - Uvijek sam tvrdio da će smaragdi dobro pristajati Sophy. Večeras je bila prelijepa za večerom. - Prenijet ću joj tvoje komplimente - reče Julian, zadovoljno se smiješeći. - Nije ih željela 170

nositi. Morao sam se silno truditi kako bih je uvjerio da ih stavi. - Čudi me da si se toliko trebao truditi - zamišljeno će Daregate. - Većina bi žena bila spremna ubiti za takve dragulje. - Previše ih je povezivala s Elizabeth. - Da, shvaćam zašto je to moglo smetati senzibilnom stvorenju kakvo je Sophy. Kako si je uspio nagovoriti? - Inteligentan muž s vremenom nauči kakvo rezoniranje uspijeva kod žene. Trebalo mi je malo vremena, ali postajem sve bolji - samodopadno će Julian. - U ovom sam slučaju konačno došao do sjajne ideje i rekao joj da se obiteljski smaragdi izvrsno slažu s mojim očima. Daregate je trenutak zurio u njega, a potom je prasnuo u smijeh. - Sjajno, doista. Sophy ne bi mogla odoljeti takvoj logici. Isto tako, lijepo se slažu i s očima tvojeg sina. Čini se da su smaragdi obitelji Ravenwood doista u pravim rukama. - Daregate je zastao i zagledao se u maleni vrt odvojen od ostalog raskošnog zelenila. -Što to ovdje imamo? Julian pogleda dolje. - Sophyn vrt ljekovitog bilja. Zasadila ga je ovog proljeća, a lokalni žitelji već su počeli tražiti reznice, recepte i napitke. Ovih dana trošim maleno bogatstvo na knjige o ljekovitom bilju. Vjerujem da se Sophy priprema napisati vlastitu knjigu. Otkrio sam da sam oženjen vrijednom ženom. - I ja se slažem da je dobro kad se žene nečim bave -suho će Daregate. - Vjerujem da ih rad sprečava da upadnu u nevolje. - To je zabavno ako se uzme u obzir da ti uglavnom radiš za stolovima u kockarnici. - To više neće dugo trajati, vjerujem - mirno ustvrdi Daregate. - Priča se da je moj dragi rođak sve slabijeg zdravlja. U krevetu je i otkrio je religiju. - Siguran znak skore smrti. Možemo li, u tom slučaju, uskoro očekivati i tvoje vjenčanje? - Najprije - reče Daregate i osvrne se prema kući -moram naći odgovarajuću nasljednicu. Imanje ima veoma malo novca. Julian je slijedio prijateljev pogled i opazio bljesak crvene kose kroz otvorene prozore. Sophy mi je rekla da je očuh Anne Silverthorne nedavno otputovao na drugi svijet. Gospođica Silverthorne je sve naslijedila. - To sam i ja čuo. Julian se tiho nasmijao. - Sretno, prijatelju. Bojim se da ćeš s tom damom imati pune ruke posla. Ona je, na kraju krajeva, bliska prijateljica moje žene, a znaš što sam ja proživio sa Sophy. - Čini se da si preživio - vedro će Daregate. - Jedva. - Julian se naceri i udari Daregatea po ramenima. - Dođi unutra i natočit ću ti najbolji konjak što si ga ikad pio. - Francuski? - Prirodno. Prije dva mjeseca kupio sam cijelu pošiljku od našeg prijateljski raspoloženog lokalnog krijumčara. Sophy mi je danima držala stroga predavanja o opasnosti. - Sudeći prema njezinom ponašanju prema tebi, čini se da ti je oprostila. - Naučio sam se ophoditi prema svojoj ženi, Daregate. - Molim te, reci mi koja je tajna bračnog blaženstva? - pitao je Daregate, a njegov je pogled još jednom skrenuo prema prozoru kraj kojeg je stajala Anne Silverthorne. - To, prijatelju, moraš sam otkriti. Bojim se da ne postoji lagan put do obiteljske harmonije. Ali isplati se potruditi ako je riječ o pravoj ženi. Mnogo kasnije te večeri Julian se ispružio kraj Sophy. Tijelo mu je još uvijek bilo vlažno od nedavnog ljubavnog čina, a njime je strujalo zadovoljstvo poput jake droge. - Daregate me ranije večeras pitao koja je tajna obiteljske sreće - promrmljao je Julian, privinuvši Sophy uza se. - Doista? - Prstom je prelazila po njegovim prsima. -Što si mu rekao?

171

- Da će to morati sam otkriti, na teži način, baš kao i ja. - Julian se okrenuo na bok i zagladio kosu sa Sophyna obraza. Nasmiješio joj se, ispunjen ljubavlju prema svemu povezanom s njom. - Hvala ti što si napokon pristala nositi smaragde. Je li ti smetalo što si ih večeras imala oko vrata? Sophy polako odmahne glavom. - Nije. U početku ih nisam željela nositi, ali tada sam shvatila da si ti u pravu. Dragulji se savršeno slažu s tvojim očima. Kad sam se napokon navikla na tu ideju, znala sam da ću uvijek misliti na tebe kad ih budem nosila. - Tako i treba biti. - Polako ju je poljubio, uživajući u bezgraničnoj sreći koja ga je ispunjavala. Njegova je ruka klizila uz Sophynu nogu kad je začuo tihi, zahtjevni plač iz susjedne sobe. - Tvoj je sin gladan, milorde. Julian zastenje. - Ima nepogrešiv osjećaj za biranje pravog trenutka, zar ne? - Jednako je zahtjevan kao i njegov otac. - Vrlo dobro, gospođo. Pustit ćemo dadilju da spava. Ja ću ti donijeti sljedećeg grofa od Ravenwooda. Brzo ga smiri, a zatim ćemo se posvetiti važnijem poslu. Počeo se navikavati na ulogu oca, mislio je Julian dok je ulazio u malenu dječju sobu što su je uredili kraj velike spavaće sobe. Zapravo, postaje sve bolji u svemu tome. Njegov je sin prestao plakati čim je osjetio kako ga podižu očeve snažne ruke. Tamnokosa beba zelenili očiju radosno je gugutala, a kad ga je Julian smjestio uz Sophynu dojku, nasljednik Ravenwooda žustro je počeo sisati. Julian je sjeo na rub kreveta i promatrao ženu i sina. Pogled na njih ispunjavao ga je zadovoljstvom i posesivnim ushitom, što je bilo slično osjećaju vođenja ljubavi sa Sophy. - Sophy, reci mi opet da si napokon dobila sve što si željela od ovoga braka - tiho zamoli Julian. - Sve i još više, Juliane. - Njezin je smiješak blistao u mraku. - Sve i još mnogo više.

172