Srušeni limeni krovovi

KIKA

KIKA

Zahvale Zahvaljujem Glenu Pitreu na njegovoj vlastitoj priĉi o smeĊim samotnim paucima i o oĉaju ljudi koji su pokušali pobjeći oluji na Autocesti 23. Za Johna i Kathy Clark Rodih se prije nego su utemeljene gore, Prije brežuljaka. Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, Ni početka zemaljskom prahu; Kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna, Kad je povlačio krug na licu bezdana. Kad je u visini utvrđivao oblake I kad je odredio snagu izvoru pradubina; Kad je postavljao moru njegove granice, Da mu se vode ne preliju preko obala, Kad je polagao temelje zemlji, Bila sam kraj njega, kao graditeljica, Bila u radosti, iz dana u dan, Igrajući pred njim sve vrijeme: Igrala sam po tlu njegove zemlje, I moja su radost djeca čovjekova. (Mudre izreke 8:24-31, Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1969.)

Prvo poglavlje MOJI NAJGORI SNOVI UVIJEK SU SADRŢAVALI PRIZORE SMEĐE VODE, POLJA

divovske trave i vjetar helikopterske elise. Snovi su u boji, ali ne sadrţe zvuk, ne ĉuju se glasovi utopljeni u rijeci niti eksplozije u kolibama sela koje smo spalili, niti brujanje Veselog Zelenka1 i topovnjaĉa koje lete nisko nad krošnjama, poput insekata zalijepljenih na otopljenom suncu na horizontu. U snu leţim na podstavi ponĉa, dehidriran od istjecanja krvi. Gornji dio bedra i bok rastrgani su mi ranama koje su mogli nanijeti vukovi. Siguran sam da ću umrijeti ako ne dobijem plazmu u bataljunskoj bolnici. Pokraj mene leţi crni desetnik, odjeven samo u hlaĉe i ĉizme. Koţa mu je crna poput ugljena, a torzo otvoren poput razjapljena

KIKA

crvenog zatvaraĉa od pazuha do prepona. Tijelo mu je tako teško, traumatiĉno i strašno oštećeno, i na pogled i na dodir, da i ne shvaća što mu se dogodilo. "Vrti mi se, Loot. Kako izgledam?" pita on. "Dobili smo srećku od milijun dolara, Doo-doo. Ĉeka nas Ptica slobode", odgovaram ja. Lice mu je prošarano znojem, a usta sjajna kao da je namazao usne ruţem. Pokušava se nasmiješiti. Veseli Zelenko je natovaren i polijeće, s Doo-doom i još dvanaest ranjenika. Zurim uvis u njegov ĉudan, pravokutni oblik i elise koje se vrte pod nebom boje lavande. U sebi zamjeram što smo ja i drugi ostavljeni da ĉekamo na sletištu iako postoji šansa da veći broj Vijetnamaca dolazi kroz travu. Zatim svjedoĉim najbizarnijem, najokrutnijem i naizgled najnepoštenijem dogaĊaju u ţivotu. Dok se Veseli Zelenko uspinje nad rijekom i okreće prema Kineskom moru, jedan projektil izlijeće iz krošnje pod kutom od ĉetrdeset pet stupnjeva i eksplodira u teretnom prostoru. Letjelica se jednom zatrese

____________________________ I

Jolly Green - popularni naziv za golemi helikopter za prijevoz vojnika i materijala.

i prepolovi, a njezini spremnici s gorivom eksplodiraju u golemoj naranĉastoj vatrenoj lopti. Ranjenici u helikopteru obavijeni su plamenom dok padaju prema rijeci. Njihovi ţivoti postupno se gase - ubijaju ih leteći šrapneli i meci, tekući plamen na njihovoj koţi ili utapanje u rijeci. Zapravo, prisiljeni su triput umrijeti. Ni srednjovjekovni muĉitelj ne bi osmislio tako dijaboliĉku sudbinu. Kad se probudim iz sna, dugo vremena sjedim na rubu kreveta. Ruke su mi stisnute na prsima, kao da sam se prehladio ili kao da je malariĉni komarac opet ovladao mojim metabolizmom. Uvjeravam se da je san zaista samo san, da bih, da je stvaran, ĉuo i zvukove, a ne samo vidio prizore koji su sada stvar prošlosti, nevaţni za one koji ih pokušavaju ponovno prizvati. Govorim si i to da je prošlost samo sjećanje koje trune i da je ne moram ponovno proţivljavati i oţivljavati, osim ako sam to ne

KIKA

izaberem. Kao lijeĉeni pijanac, znam da si ne mogu dopustiti luksuz da zamjeram svojoj drţavi što je lagala cijeloj generaciji mladića i djevojaka koji su vjerovali da rade za plemeniti cilj. Ne mogu zamjerati ni onima koji su nas, kad smo se vratili kući, tretirali kao ĉudake, ako ne i izopćenike. Dok opet tonem u san, ponavljam sebi da više nikada neću morati svjedoĉiti masovnim patnjama nevinih civila, niti izdaji i napuštanju naših zemljaka onda kad nas najviše trebaju. No, to je bilo prije Katrine. Prije nego što je oluja snaţnija od eksplozije koja je uništila Hirošimu oljuštila lice juţne Louisiane. Prije nego što je jedan od najljepših gradova Zapadne hemisfere ubijen tri puta, i ne samo pomoću sila prirode.

Drugo poglavlje U SREDIŠTU MOJE PRIĈE NALAZI SE SIMPATIĈAN ĈOVJEK IMENOM JUDE LeBlanc. Kad sam ga upoznao, bio je naoĉit mladić koji je raznosio Daily Iberian, igrao bejzbol u katoliĉkoj srednjoj školi i svaki tjedan bio ministrant u crkvi u koju sam ja dolazio. Iako mu je majka bila slabo obrazovana i radila kao fiziĉka radnica, i iako mu je otac nastradao u eksploziji naftne bušotine, cijelo se vrijeme smiješio, pun samopouzdanja. Ĉinilo se da ne dopušta da ga ţivotne nesreće deprimiraju. Kaţem, smiješio se. To baš i nije potpuno toĉno. Jude je obasjavao svijet, izbjegavao njegove najgore udarce, a u borbi je znao progutati krv i ne dopustiti ljudima da vide da je povrijeĊen. Imao je uske oĉi i kestenjastu kosu poput svoje majke Ţidovke, i ĉešljao ju je unatrag, poput lika iz filma iz 1930-tih. Nekako je ljude oko sebe uspijevao uvjeriti da je svijet dobro mjesto, da je ovo dobar dan i da će se svima nama dogoditi dobre stvari. No, dok sam promatrao Judea kako odrasta i sazrijeva morao sam se podsjetiti stare lekcije kako je ĉesto najboljima meĊu nama suĊeno da posjete Getsemanske vrtove2. Obiĉni muškarci i ţene prate vrijeme sekvencijski, pomoću satova i kalendara. Stanovnici Getsemanija to ne ĉine. Evo nekoliko njihovih priĉa. Svaka od njih na nevjerojatan naĉin dotiĉe ţivot klinca iz New Iberije koji je izrastao u dobrog ĉovjeka i ni na koji naĉin nije prizvao dogaĊaje koje mu je sudbina nametnula.

KIKA

petak, 26. kolovoza 2005., Jude LeBlanc budi se na drugom katu slana u Francuskoj ĉetvrti, iz kojeg ima pogled na dvorište i vrhove Katedrale sv. Louisa. Vani pljušti kiša i on promatra kako se voda spušta niz oluke u voćnjake hibiskusa, stabla banana i hortenzije, skupljajući se na ulegnutom ploĉniku od cigle kroz koje probija lišće divljeg kalopera. Samo na trenutak, gotovo zaboravlja bol koji dvadeset ĉetiri sata dnevno ţivi u dnu njegove kraljeţnice. Hispano-amerikanka imenom Natalia priprema mu kavu i toplo mlijeko u kuhinjici pokraj dnevne sobe. Njezina pamuĉna ljetna haljina tamno je purpurne boje, ukrašena cvjetovima boje kosti s ruţiĉastim prašnicima. Ona je mršava ţena ĉije snaţne ruke i napeti mišići odaju pogrešan dojam o ţivotu koji vodi. Pogledava ga preko ramena. Lice joj je puno brige i saţaljenja za ĉovjeka koji kosu ĉešlja poput Mickeyja Rooneyja iz starih ameriĉkih filmova koje je posuĊivala u videoteci. Kad se kurva, radi sa svodnikom koji vozi nezavisni taksi. Ona i njezin svodnik obiĉno pronalaze klijente u ranim jutarnjim satima na ulici Bourbon, pa ih odvode ili na privatno parkiralište iza spaljene zgrade kod Tchoupitoulasa, ili u oronulu drvenu kuću na North Villereu ________________________ 2 Maslinici na obronku i u podnožju Maslinske gore, na rubu Jeruzalema, prema U

Novom Zavjetu mjesto gdje je Isus proveo svoju posljednju noć prije uhićenja.

u vlasništvu svodnikovog šogora. Tako izbjegavaju komplikacije s bolje organiziranim konkurentima, od kojih je većina u dobrim odnosima s policijom i ostacima stare Mafije. Natalia mu na pladnju donosi kavu, toplo mlijeko i jedan uštipak sa šećerom iz Cafea du Monde. Spušta ţaluzine, ukljuĉuje ventilator i pita ga: "Ţeliš li da ti to napravim?" "Ne, ne treba mi sada. Priĉekat ću do kasnijih sati." "Mislim da nisi spavao prošle noći." On promatra kako se kiša slijeva s krova i ne odgovara. Zatim se uspravlja na krevetu na izvlaĉenje. Pipci svjetlosti obaviju mu butine i dotaknu prepone. Natalia sjedne pokraj njega, a haljina joj se spusti

KIKA

meĊu koljena. Kosa joj je crna i gusta. Pere je tako ĉesto da uvijek sjaji. Kad je spusti niz ramena, izgleda stvarno lijepo. Ne puši i ne pije, i na njezinoj odjeći i koţi nema nikakvog traga ţivota koji vodi, ako ne raĉunate pruge na unutrašnjoj strani butina. Lice joj je izgubljeno u mislima. Nije siguran razmišlja li o sebi ili o njemu. Za nju, Jude LeBlanc je tajna koju ne moţe posve razumjeti, ali oĉito je da ga prihvaća i voli takvog kakav jest ili nije, i ne optuţuje ga nizašto. "Mogu li uĉiniti nešto drugo za tebe?" "Na primjer?" "Ponekad imam osjećaj da ti nisam od koristi, da ti ne mogu ništa pruţiti", kaţe ona. "Pripremila si mi doruĉak", kaţe on. Ona mijenja poloţaj. Klekne iza njega na krevet, masirajući mu ramena, pa ga nakratko zagrli i nasloni obraz na njegov potiljak. "U Meksiku imaju lijekove koje farmaceutske kompanije ovdje ne dopuštaju", kaţe ona. "Ti si moj lijek", odgovara on. Ona ga grli, i samo na trenutak, on ţeli izbaciti sav oĉaj i beznaĊe i potisnuti osjećaj gubitka koji mu je obiljeţio cijeli ţivot. No, kako ćete drugima objasniti da vam laţan nalaz biopsije prostate moţe nanijeti toliko štete u ţivotu? Većina ljudi ne razumije terminologiju. Osim toga, ne ţeli lišiti druge njihove vjere u nepogrešivost medicine. Kad bi to uĉinio, na neki bi ih naĉin lišio jedinog sustava vjerovanja koji posjeduju. Nalaz je govorio da se rak nije proširio izvan prostate. Zbog toga, kirurg je odluĉio da ne izvadi erektilni ţivac. Pozitivne margine koje SU zaostale ulazile su u limfne ĉvorove i sjemenovode. Natalia se stisne uz njega, pritisnuvši svoje prepone snaţno o njegova leĊa. On osjeća kako se u njemu bude ţelje koje pokušava ne prepoznati. Moţda se potajno nada da će one potisnuti griţnju savjesti koja mu prijeĉi da pobjegne od svoje usamljenosti. Ustaje s kreveta, pokušavajući sakriti erekciju dok navlaĉi hlaĉe. Njegov svećeniĉki ovratnik pao je s noćnog stolića i na njega se zalijepila upletena ţivotinjska dlaka i prašina. Odlazi do umivaonika i pokušava ga oĉistiti, ali samo još jaĉe utrlja mrlju u njegovu bjelinu i

KIKA

uprlja ga mašću iz neopranog vrĉa. Teško se oslanja na ruke. Gotovo da ne moţe sakriti svoj osjećaj uzaludnosti. Vani, brzina vjetra raspršuje kišu s ploĉa na krovu. Tegla s cvijećem pada s balkona i razbija se dolje na ciglama. S druge strane dvorišta, susjedove drvene ţaluzine udaraju poput laganih ĉekića na šarkama. "Danas ideš u Deveti okrug?" pita Natalia. "To je jedino mjesto koje me ţeli", odgovara on. "Ostani sa mnom", kaţe ona. "Bojiš li se oluje?" pita on. "Bojim se za tebe. Trebaš biti ovdje, sa mnom. Ne moţeš bez svojeg lijeka." Ona to naziva "lijek" kako ne bi povrijedila njegove osjećaje, iako zna da je dvaput uhićen s ukradenim receptima, a jednom s morfijem iz pljaĉke, i da zapravo nije ništa drukĉiji od nje ili bilo kojeg drugog dţankija iz Ĉetvrti. Ironija je u tome što mu seljanka iz Trećeg svijeta, koja radi kao prostitutka da bi financirala vlastitu ovisnost, pruţa duhovnu ljubav i poštovanje kakvu bi mu pruţio malo tko iz njegova društva. Iznenada, osjeća prema njoj njeţnost zbog koje mu se prepone pretvaraju u vodu. Njezina usta prekriva svojima, pa izlazi na kišu s novinama preko glave i hvata jedan od rijetkih autobusa koji još voze do donjeg dijela Devetog okruga.

Treće poglavlje OTIS BAYLOR PONOSNO SE NAZIVA ISELJENIKOM IZ SJEVERNE ALABAME koji se bilo gdje na svijetu osjeća kao kod kuće - u New Orleansu, New Iberiji ili bilo kojem drugom mjestu na koje ga pošalje njegova osiguravajuća kompanija. Neobuzdano se ponaša, velikodušan je i posvećen obitelji. Ako je moguće, izbjegava suditi drugima i ne ţeli biti obiljeţen predrasudama svojih suvremenika i ljudi iz njegova šumovitog rodnog mjesta, gdje je kao djeĉak svjedoĉio kako njegov otac i ujak sudjeluju u paljenjima kriţeva, odjeveni u sluţbene odore Klana.

KIKA

Zapravo, Otis je o osiguranju uĉio od dna, radeći u crnaĉkim i radniĉkim ĉetvrtima Birminghama. Tamo gdje drugi prodavaĉi nisu uspjeli, Otis je postigao sjajan uspjeh. Na konvenciji prodavatelja osiguranja u Mobileu, ciniĉni rival zamolio ga je da mu otkrije tajnu. "Iskaţite ljudima duţno poštovanje i njihova će vas reakcija zapanjiti", odvratio je Otis. Danas se vozi kući ranije, kroz kišu i gust promet, govoreći sebi da sile prirode neće slomiti njega i njegovu obitelj. Njegova kuća sagraĊena je 1856. i bila je nijemi svjedok jenkijevske okupacije, epidemije ţute groznice, uliĉnih bitaka izmeĊu Unionista i pripadnika Bijele lige, vješanja talijanskih emigranata na uliĉnim svjetiljkama i plimnih valova nakon kojih su tijela utopljenih mornara ostajala visjeti na drveću. Ljudi koji su gradili Otisovu kuću dobro su je izgradili. S generatorima na benzin koje je smjestio u šupi, svjetiljkama i zalihama lijekova, te konzerviranom hranom i vodom u bocama koje je natrpao u smoĉnicu i na tavan, bio je siguran da će on i njegova obitelj izdrţati i najgore prirodne katastrofe. Imaj vjeru u Boga, ali i u sebe. Otisov tata je to uvijek govorio. No, dok zuri u kišu koja pljušti kroz stabla zimzelenog hrasta u njegovu dvorištu, u njemu se budi druga vrsta straha, koja ga uznemiruje više od uragana koji se pribliţava gradu, usisavajući Meksiĉki zaljev u svoje ţdrijelo. Otis je uvijek vjerovao u radnu etiku i u to da se ĉovjek treba pobrinuti za sebe i svoje. Po njegovu mišljenju, ne postoji sreća, ali ni nesreća. On vjeruje da je izigravanje ţrtve postalo uobiĉajeno, i nikada se tako neće ponašali. Kad ljude snaĊu crni dani, to je obiĉno posljedica njihovih djela, govori on sebi. Zmija nije prisilila Evu da ubere zabranjeno voće, u Mog nije natjerao Kaina da ubije svojeg brata. No, ako je Otisov stav ispravan, zašto je nezasluţena patnja na tuko brutalan naĉin snašla njegovu ruţnu, tuţnu, pretilu kćer, njegovo jedino dijete, ĉije je samopouzdanje toliko nisko da je bila presretna kud ju je na maturalni ples pozvao djeĉarac s ramenima punim prhuti i naoĉalama zbog kojih su mu oĉi izgledale poput oĉiju zlatne ribice? Nakon maturalne zabave, Thelma i njezin pratitelj krenuli su uz meĊudrţavnu cestu 10 na zabavu, ali se momak, koji je doselio u New Orleans prije samo dva mjeseca, izgubio i odvezao ih u ĉetvrt

KIKA

nedaleko od kvarta Desire Welfare. Ne razmišljajući, momak je ugasio motor i upitao prolaznika za smjer. Kad je otkrio da mu je akumulator prazan i da ne moţe upaliti motor, krenuo je do javnog telefona kako bi nazvao Otisa, ostavivši Thelmu samu. Trojica crnih razbojnika koji su naišli na nju vjerojatno su bili urokani OD trave i pojaĉanog vina. No, to samo po sebi ne objašnjava ţestinu njihova napada na Otisovu kćer. Nagurali su joj crvenu maramu u usta i savili joj ruke na leĊima, te je prisilili da uĊe u prolaz izmeĊu dvije zgrade. Tamo su je naizmjence silovali i sodomizirali, paleći joj koţu cigaretama. Od te noći su prošle dvije godine i Otis još uvijek traţi objašnjenje. Thelmini napadaĉi nisu uhvaćeni, a Otis sumnja da će ikada biti. Psihijatri, psihoterapeuti i svećenik iz Otisove crkve nisu pomogli Thelmi da se oporavi, ako je "oporavak" prava rijeĉ. On se budi usred noći i sjedi sam u svojoj radnoj sobi, odluĉivši ne dopustiti svojoj ţeni da otkrije razinu muĉenja kojoj je izloţena njegova duša. Što je moţda još i vaţnije, on odbija postati ogorĉen i prikljuĉiti se susjedima koji ĉine dio od ĉetrdeset posto izbornog tijela koje je svoj glas dalo bivšem pripadniku Klana i nacistu Davidu Dukeu na izborima za guvernera. Priprema sendviĉ od sira, salate i majoneze, stavlja ga na posluţavnik s limenkom gaziranog soka i ruţom s dugom peteljkom, i odnosi posluţavnik u Thelminu sobu. Ona je nagnuta nad svojim stolom, odjevena u crnu majicu i crni traper s velikim mjedenim zakovicama. Na glavi ima slušalice. On nema pojma što sluša. Katkad je opĉinjena snimkama ptiĉjeg pjeva i vodopada. Katkad sluša heavy metal grupe zbog kojih Otis poţeli da je roĊen gluh. "Pomislio sam da moţda ţeliš uţinu", kaţe on. Njezine usne našminkane su purpurnim ruţem, kosa joj je tamna, svjeţe oprana i ošišana tako da izgleda poput kacige. Na licu ima stalan ţalostan izraz zbog kojeg drugi misle da je problem u komunikaciji s njom njihov, a ne njezin. Oscilira izmeĊu napadaja anoreksije, prisilnog pretrpavanja hranom i bulimije. Po normalnim standardima, ne bi je smatrali simpatiĉnom osobom. Ali zašto bi i trebala biti? pita se Otis. Koliko se mladih djevojaka psihološki spremno nositi s ranama koje su joj nanijeli ti ljudi?

KIKA

Ona poĉinje jesti sendviĉ ne skinuvši slušalice i ne progovorivši ni rijeĉi s njim. On poseţe i podiţe slušalice od pjenaste gume s njezine glave. "Ne moţeš li pozdraviti svojeg starog?" pita on. "Bok, tata", kaţe ona. "Ţeliš li da ti pomognem zatvoriti ţaluzine kad završiš?" Ona ga gleda. Ĉini se da se iza njezinih oĉiju krije intenzivna misao, poput tamne ptice povijena kljuna. "Momak iz civilne zaštite rekao je da će biti grozno." "Moglo bi biti. Ali mi smo ĉvrsti." On pokušava proĉitati njezin izraz lica. Nije to ni izraz straha ni tjeskobe. Zapravo, on se pita nije li to izraz ispunjenog oĉekivanja. Ona ĉita Nostradamusa i privlaĉe je proroĉanstva o razaranju i smrti, kao da ţeli vidjeti kako se nesreća iz njezina ţivota prenosi na ţivote drugih. "Osiguravajuće kompanije zajebat će grad, zar ne? Izuzima li tvoja kompanija oštećenja od vode?" kaţe ona. "To je smiješno." "Ne, ako si ti jedan od ljudi koji će biti zajebani." On napušta sobu i zatvara vrata za sobom, potiskujući gnjev koji mu buja u grudima. U prizemlju, njegova ţena spušta vreće od petnaest kilograma dro-bljenog leda u zamrzivaĉ. Zove se Melanie i inzistira na tome da je ne zove "Mel", iako je to nadimak iz ljubavi koji joj je dao dok su još hodali. "Zašto to ĉiniš?" pita on. "Tako da moţemo oĉuvati hranu ako ostanemo bez struje", odgovara ona. Oblak hladnog zraka podiţe joj se prema licu. On poĉinje objašnjavati da se već osigurao za taj sluĉaj instaliravši generatore na benzin i da ona zapravo troši prostor u zamrzivaĉu koji hi trebali iskoristiti za svu pokvarljivu hranu koju mogu strpati u njega. No, ne svaĊa se s njom. On je bio udovac kad ju je upoznao prije pet godina na plaţi na Bahamima. Ona je bila razvedenica, jako preplanula, zlatokosa i prelijepa, mnogo mlaĊa od njega, fiziĉki snaţna ţena smjelog izgleda, široko razmaknutih smeĊih oĉiju koje ne trepću ĉesto. Njezin smijeh sugerirao je prijezir prema konvencijama moţda

KIKA

i odreĊeni stupanj seksualnog avanturizma. Bila je ţena koja moţe biti prijateljica i ljubavnica. Otisu je tada bilo pedeset i tri. Prerano je oćelavio, ali bio je ponosan na svoje snaţne ruke i ramena. Nije se stidio svojeg libida, obilnog znojenja kad bi radio, niti mirisa testosterona koji je katkad imala njegova odjeća. Bio je ono što je bio i nije glumio. Melanie, ili "Mel", oĉito ga nije smatrala neprivlaĉnim. Na mnogo naĉina bili su jedno drugome suprotnost, ali ĉinilo se da oboje posjeduju niz kvaliteta koje su kompenzirale nedostatke onog drugoga. Ona je posjedovala urbanu profinjenost i diplomu iz financija s Ĉikaškog sveuĉilišta, a on radnu etiku i zdrav razum. Rastali su se na Bahamima ne konzumiravši svoje kratko udvaranje, ali nastavili su s meĊugradskim razgovorima i razmjenjivali darove i e-mailove. Prošla su dva mjeseca. Jedne ljetne noći, kad je svjetlost bila visoko na nebu i kad više nije mogao trpjeti svoju usamljenost, Otis je zamolio Melanie da se nade s njim u Ritz-Carltonu u Atlanti. Iznenadila ga je njezina agresivnost u krevetu i ĉinjenica da je svršila triput tijekom njihove prve zajedniĉke noći, što mu do tada nije uspjelo niti s jednom ţenom. Zaprosio ju je tjedan dana poslije. Njegovi prijatelji smatrali su da je nepromišljen i da ga dvadeset godina mlaĊa ţena moţda iskorištava. No, što je mogao izgubiti, pitao ih je. Njegovoj kćeri trebala je majka, njemu je trebala ţena, a budimo realni, rekao je, ţene koje izgledaju poput Melanie ne sreću se svaki dan. Nakon prve godine poĉeo je shvaćati da je oţenio sloţenu, ako ne i hirovitu ţenu. Njezini stavovi ĉesto su bili nefleksibilni, iako se obiĉno radilo o beznaĉajnim stvarima. Otkazala je telefonskoj kompaniji zato što je tehniĉar donio blato na cipelama u predsoblje. Optuţila je Otisa da daje prevelike napojnice konobarima i da vrtlarima dopušta da loše obavljaju svoj posao. Ĉinilo se da sa sobom nosi spremnik gnjeva poput društvene toljage. Selektivno se njime sluţila da ga sramoti na javnim mjestima kako bi sve bilo po njezinom. Jedan poznanik iz Chicaga rekao mu je da je Melanienin bivši suprug bio alkoholiĉar. Ta informacija o njezinoj prošlosti samo je još više zbunila Otisa. Melanie je rigidno suzdrţljiva u jelu i piću. Otis nije

KIKA

shvaćao kako bi ponašanje njezina bivšeg supruga moglo objasniti njezine današnje nepredvidljive promjene raspoloţenja. No, preobrazba u Melanie koju je Otis najteţe prihvatio dogodila se nakon napada na Thelmu. Svake veĉeri bila je umorna, ţalila se na muĉninu i inzistirala na razgovoru o nepostojećim financijskim problemima. Mogao je osjetiti kako joj se leĊa grĉe kad bi je dotaknuo u krevetu. Subotom i nedjeljom ujutro budila se sat vremena prije njega i spuštala u prizemlje, te zapoĉinjala s dnevnom rutinom, onemogućujući svaku mogućnost romantiĉne uvertire s njegove strane. Jednom prilikom, bez njezina znanja, vidio ju je kako podiţe njegovu odjeću s naslona stolca, njuši je, a zatim s gaĊenjem baca u košaru s prljavim rubljem. Sada, dok se najgora oluja u povijesti Louisiane pribliţava gradu, on se pita krivi li ona njega za napad na njegovu kćer. Je li to razlog njezine razdraţljivosti i implicitne kritike svega što ĉini? Zar ga više ne smatra zaštitnikom obitelji? "Odlazim u klub vjeţbati. Ţeliš li sa mnom?" kaţe on. "Sada? Ti to ozbiljno?" "Moj tata uvijek je govorio: 'Poštuj majku prirodu, ali zakucaj ţaluzine i ne daj da te uplaši.'" Jedva je prikrila svoju dosadu kad je spomenuo svojeg oca, koji je radio u pilani i završio samo osnovnu školu. "Povedi Thelmu sa sobom", kaţe ona. "Njoj se klub ne sviĊa." Melanie ne odgovori. Vadi suĊe iz perilice i stane ga buĉno odlagati u ormare. "Što je? Zašto sam te naljutio?" kaţe on. Ĉini se da je na rubu da mu izravno odgovori na pitanje, a oĉi joj se sjaje. No, trenutak prolazi. "Ne ljutim se. Samo ne mislim da je za Thelmu dobro da cijelo vrijeme bude u svojoj sobi. Moţda bi trebala razmisliti o traţenju posla", kaţe ona. Otis je oduvijek potajno sumnjao da je njegova supruga nalik mnogim Sjevernjacima. Obojeni ljudi sviĊaju joj se kolektivno i kao apstrakcija. No, na individualnoj razini ne osjeća se ugodno s njima. Od noći napada bilo je oĉito da ne ţeli da njezini prijatelji saznaju kako su njezinu pastorku silovali crnci.

KIKA

"Misliš li da sam nekako iznevjerio Thelmu?" pita on. Ona prouĉava svoje ruke nad sudoperom. Osjeća kosti u njima, zglobove prstiju. Poĉela se ţaliti na artritis, iako barem godinu dana nije bila kod lijeĉnika. Gleda kišu koja pada na filodendron i stabla banane i palme koje sliĉe na vjetrenjaĉe u dvorištu. "Zašto si je pustio na maturalni ples s idiotom koji ne zna ni isprati prhut iz kose, a kamoli zaštititi svoju curu od gomile ţivotinja?" kaţe min. "Ti nikada nisi pogriješila kad si bila u tim godinama?" odgovara on. "Tako katastrofalno? Ne, za to sam morala ĉekati zrelu dob", kaţe ima. On prebacuje svoju sportsku torbu preko ramena i spušta se niz natkriveni prolaz do šupe. Pod krošnjama hrastova, pokreće svoj automobil i kreće unatrag, na cestu, udarivši kantu za smeće koja padne na ţivicu. Zna da Melanienu posljednju izjavu nikada neće uspjeti izbaciti iz sjećanja, ma koliko se ona pokušavala iskupiti za nju, ako uopće pokuša. Ta pomisao je poput hladne izmaglice koja mu se obavija oko srca. Nakratko su mu, avenija, vjetrom šibana ulica i purpurne i ruţiĉaste neonske cijevi iznad dućana na uglu, izašle iz fokusa. Teretana je gotovo prazna, košarkaško igralište odjekuje zvukovima usamljena igraĉa ĉije se lopte odbijaju od ĉeliĉnog obruĉa. Igraĉ je Otisov susjed, Tom Claggart, trgovac koji putuje privatnim avionom s poslovnim prijateljima na zapadne farme divljaĉi, gdje pucaju u ţivotinje koje puštaju iz kaveza i ograĊenih prostora malo prije dolaska lovaca. Tom je Otisu rekao, lascivno namigujući, da on i njegovi prijatelji slijeću I na privatnu pistu nedaleko od bordela pokraj Vegasa. "Jesi li dobro utvrdio kuću?" pita on, drţeći loptu meĊu dlanovima. "Priliĉno", kaţe Otis. Tomov torzo ĉvrst je poput ĉempresa, a glava oblikovana poput metka. Svaki tjedan brijaĉ mu podrezuje brkove prošarane sjedinama, i brije mu tjeme britvom. "Mislim da će nam nakon oluje majmunska govna letjeti kroz ventilatore", kaţe Tom.

KIKA

"Nisam siguran da te razumijem", odgovara Otis. "Crni Irci postaju nemirni nakon prirodnih katastrofa." Tom se sada smiješi, kao da meĊu njima postoji nekakvo prešutno razumijevanje. "Vjerojatno ćemo otkriti je li tako", odvraća Otis. Tom baca loptu niz igralište i promatra kako se odbija od javorovih dasaka i kotrlja u sjenu. Prozori visoko na zidovima prošarani su kišom i šibani granama drveća. Lice mu postaje zamišljeno. "Nikada nisam priĉao s tobom o tome, ali šogorica mi je rekla što se dogodilo tvojoj kćeri. Jesu li ikad ulovili te momke?" "Još ne." "To je šteta. Ako ih nisu ulovili do sada, vjerojatno i neće." "Ne bih znao", odgovara Otis. "Imaš li pištolj?" "Zašto?" "U ponedjeljak, ĉetvrt će vrvjeti od te kopiladi. Da sam ja na tvojem mjestu, prestao bih drkati kurac i osvrnuo se oko sebe." "Zašto misliš da sa mnom moţeš tako razgovarati?" "Samo ti govorim, kao susjed i prijatelj." "Nemoj." "To nije nalik tebi, Otis." To ti misliš, idiote, kaţe Otis u sebi, iznenaĊen ţuĉljivošću vlastitih misli.

Četvrto poglavlje SUBOTNJA JE VEĈER I DUGE KOLONE AUTOMOILA IZLAZE IZ NEW ORLEANSA

prema MeĊudrţavnoj cesti 10, iako su se već proširile glasine da sve do St. Louisa u Missouriju nema slobodnih soba ni u jednom motelu. No za optimiste, ţivot u Francuskoj ĉetvrti odvija se punim gasom. U baru na uglu kod Ursulinesa, u kojem se boţiĉna svjetla nikada ne gase, Clete Purcel smjestio se na prozoru tako da moţe gledati kolibu s daskama na prozorima s druge strane ulice, pred kojom crni muškarac puši cigaretu u nepropisno parkiranom kamionu s reklamnim panoom. Kiša je prestala i zrak je neprirodno zelen. Sadrţi gust, teţak miris ţuljeva. U oblacima se ĉak vidi i traĉak svjetlosti

KIKA

bijele poput kosti, kao da će se vratiti veĉernji zalazak sunca. Crnac u kamionu razgovara preko mobitela i ispuhuje dim svoje cigarete kroz prozor, gdje lebdi u zraku poput vlaţnog pamuka. Tada okreće glavu i zagleda se u bar. Na trenutak, Clete misli da je razotkriven. No, crnac promatra ţenu u visokim petama i uskim kratkim hlaĉi-CAMA koja brzo koraĉa ploĉnikom. Njezina ukrašena torbica ljulja joj se na straţnjici. Vlasnik bara otvara sva vrata, ispunjavajući unutrašnjost svjeţim zrakom koji miriše na morsku vodu i mokro drveće. Promatraĉi U prostoriji reagiraju kao da je jedan loš trenutak u njihovim ţivotima došao i prošao. "Ţeliš još jedno piće? Kuća ĉasti", kaţe vlasnik. "Zar ja izgledam kao da ne mogu sam platiti svoja pića?" kaţe Clete. "Ne, izgledaš strašno nervozno. Moţda bi se trebao poševiti." Clete uputi vlasniku pogled zbog kojeg ovaj pogleda u stranu. Vlasnik je Jimmy Flannigan, bivši profesionalni hrvaĉ koji sada nosi naušnice i depilira cijelo tijelo u salonu na autocesti Airline. "Onda se nemoj ševiti. Ali ĉiniš mi klijente nervoznima. Nitko ne ţeli da ga zgazi cirkuski slon koji se oteo kontroli." Clete je odavno odustao od nadmetanja s Jimmyjevim uvredama. "Imam vijesti za tebe. Apokalipsa bi mogla projuriti kroz ovu rupu, u tvoja klijentela to ne bi ni primijetila", kaţe on. Jimmy u Cleteovu ĉašu ulijeva sadrţaj boce scotcha s kromiranom cjevĉicom. Scotch se zavrtloţi poput šarenog sladoleda. "Što te grize, Purcel? Nedavno si se skinuo s neĉega?" kaţe on. Clete napola isprazni ĉašu. "Tako nekako", kaţe on. Kako bi uopće mogao objasniti Jimmyju Flanniganu osjećaj tjeskobe i deja vu od kojeg mu se suše usta i zateţe koţa na tjemenu? Ili, kako opisati helikoptere koji se diţu s krovova kuća u nebo prošarano krvavo crvenim oblacima, dok se mase uţasnutih vijetnamskih civila naguravaju i preklinju ameriĉke marince da ih puste u letjelice? To je nešto što nauĉite prije ili kasnije: postoje neka iskustva koja nikada ne treba dijeliti s drugima, ĉak ni s ljudima koji su kupili karte za isto putovanje kao i vi. Clete se vraća do prozora i pokušava se usredotoĉiti na crnca parkiranog preko puta ulice. Crnac je Andre Rochon, dvadesettrogodišnji bjegunac pušten iz pritvora uz jamĉevinu, ĉiji je bijeg manje vaţan od

KIKA

informacije koju moţe dati o drugoj dvojici bjegunaca, koji Cleteovim poslodavcima, Nigu Rosewateru i Malom Willieju Bimstineu, duguju trideset tisućica. Dva pića kasnije, prizor se nije promijenio, kao ni osjećaj tjeskobe u Cleteovu ţelucu, niti vrpca napetosti koja se poput klavirske ţice zateţe oko njegove glave. Clete je uvjeren da promatra pripreme za prodaju metamfetamina. Druga dva igraĉa su braća Melancon, pravi mafijaši koji u dosjeima imaju pljaĉku vatrenim oruţjem, nezakonito posjedovanje vatrenog oruţja i zastrašivanje svjedoka. Clete vjeruje da će se jedan ili oba brata Melancon pojaviti kod kolibe s daskama na prozorima. No ĉini se da se ništa ne dogaĊa ni u kolibi ni izvan nje, pa ĉovjek u kamionu postaje nervozan. Ukljuĉuje i iskljuĉuje radio, pali i gasi motor. Što uĉiniti? pita se Clete. Uhvatiti Rochona kao beznaĉajnog bjegunca ili se kockati na mogućnost da će se braća Melancon pojaviti? Kad oluja udari o kopno sutra naveĉer ili u ponedjeljak ujutro, propalice će se baciti na posao pljaĉkajući grad, ili će biti otpuhane poput naplavina na sve strane. U svakom sluĉaju, bit će gotovo nemoguće prebaciti mreţu preko Rochona i Melancona. Clete odluĉuje da je vrijeme za akciju. Stavlja nezapaljenu cigaretu u usta, ĉešlja kosu gledajući se u ogledalo iza šanka, i stavlja svoj šešir s obodom. Njegove hlaĉe beţ boje su izglaĉane, tamnocrvene mokasine ulaštene, a havajska košulja napeta na masivnim ramenima. Skriveni revolver kalibra 25 priĉvršćen mu je na gleţnju trakom s ĉiĉkom. U jednom dţepu hlaĉa ima vrećicu s olovom za udaranje i dţepnu baterijsku lampu, a u drugom lisice. Ţeli da je u avionu, da se diţe iznad autocesta zakrĉenih automobilima, autobusima i kamionima ĉija su svjetla usmjerena prema sjeveru, ili u New Iberiji, gdje ima drugi ured i sobu koju unajmljuje u starom motelu na East Mainu. No, mjesto roĊenja ne prepušta se ni zlim ljudima ni prirodnim katastrofama, govori on sebi i pita se hoće li isto misliti za dvadeset ĉetiri sata. "Ipak si odluĉio potraţiti curu?" kaţe Jimmy.

KIKA

"No, na ulici imam sastanak s govnom koje je odavno trebalo biti samo trag u zahodskoj školjki", kaţe Clete. "Ako u sljedećih nekoliko minula vani zagusti, ne ţelim policiju. Razumiješ li?" " U ovom baru, devet - jedan - jedan3 je povijesni datum." "Ti si sjajan, Jimmy. Stavi na krov nekoliko zraĉnica." "A Što je s tobom?" "Jesi li ikada ĉuo za cirkuske slonove koji su se utopili u New Orle-ansu? Vidiš, nema presedana." Clete izlazi na ploĉnik. Svjetlost je nestala s neba i oblaci se tmurno valjaju nad njegovom glavom. Sada moţe osjetiti kako ţiva u barometru brzo pada. Njuši zadah nalik sumporu ili trulim jajima ili vodenim bubama koje su se zaglavile na rešetkama kanalizacije i tamo uginule. Andre Rochon gleda ravno pred sebe. Zapešća mu lijeno poĉivaju na volanu, ali Clete zna da ga je Rochon prepoznao kao policajca ili lovca na ucijenjene glave i odluĉuje treba li se suprotstaviti ili upaliti motor i odjuriti prema North Rampartu. Clete prelazi ulicu, vadi znaĉku i podiţe je pred Rochonovim licem. "IzaĊi iz vozila i drţi ruke tako da ih mogu vidjeti", kaţe on. "Ovo nije prijedlog. Uĉini to ili ideš u zatvor." Njegove rijeĉi paţljivo su izabrane. Unaprijed sugeriraju Rochonu da ima izbora, da uz malo suradnje i taktiĉnosti moţe još jednu sezonu izmicati zakonu. Rochon izlazi na asfalt i zatvara vrata za sobom. Nosi tenisice bez ĉarapa, hlaĉe umrljane bojom i majicu sa slovima LSU odrezanu na trbuhu i pod pazuhom. Ruke su mu išarane jednobojnim tetovaţama. Smrdi po znoju i truloj hrani meĊu zubima. Lice mu je usko, a s jedne strane usta javlja se smiješak. Miluje izloţenu koţu na trbuhu, kao što to ĉine narcisoidni tipovi. Jedan prst gura u pupak. "Ti si privatni detektiv, crnjo?" pita on. Clete gleda uliĉnu svjetiljku na uglu i zatrepće. "Vidiš, ljudi mi ne daju nadimke, osobito ako su rasistiĉki", kaţe on. "Trenutno stojiš u svinjskim govnima do grla. U sljedećoj minuti dogodit će se jedna od dvije stvari. Ili ćeš otkucati braću Melancon, ili ćeš krenuti u Centralni zatvor. Ako ţeliš biti u prizemlju kad stigne uragan, pokušat ću to srediti." __________________________ 911 - broj koji se u SAD-u zove za hitne slučajeve, ali i jedanaesti rujna, dan napada na Svjetski trgovački centar.

KIKA

"Eddy i Bertrand već su se evakuirali. Tu sam da se pobrinem za nećaka. Govorim ti istinu, ĉovjeĉe." Rochon stavlja dlan na prsa s iskrenim izrazom na licu. "Vidiš, radiš još nešto što mi smeta. George W. Bush stavlja ruku na prsa kad ţeli pokazati ljudima da je iskren. Misliš li da si George W. Bush? Misliš li da si predsjednik Sjedinjenih Drţava?" Rochon je zbunjen, a oĉi mu šaraju amo-tamo. "Zašto me tako gnjaviš? Zbog neĉega što su Eddy i Bertrand uĉinili?" "Ne, zato što se nisi pojavio na sudu i zato što si prevario Niga i Malog Willieja za jamĉevinu. Osim toga, smrdiš. Willie i Nig ne vole ljude koji se ne tuširaju i ne peru zube i koji smrde. Moraju posprejati stolice svaki put kad im doĊeš u ured. Sada si im još pokazao i da ih ne poštuješ." "Ĉovjeĉe, nešto si gadno popio." Clete osjeća kako mu se šake suše i koĉe. Otvara ih i zatvara, pa vlaţi usne. Osjeća kako u njemu buja opasna razina bijesa, koja nema mnogo veze s Andreom Rochonom. "Uzmi mobitel i reci Eddyju i Bertrandu da se prestanu zajebavati i doĊu ovamo", kaţe on. "Nemam njihov broj." "Stvarno? Pa, da vidimo što imaš." Clete ga gurne na kamionet i pretrese ga. Kad Rochon pokuša okrenuti glavu i progovoriti, Clete mu udara glavom o karoseriju, tako snaţno da je ulubi. "Sranje", kaţe Rochon, dok mu krv teĉe iz nosa preko gornje usne. "Nisam to niĉim zasluţio." "Što imaš u kamionetu?" "Ništa. A ni nemaš nikakav nalog da ga pretraţiš." "Ja sam lovac na ucijenjene glave. Ne trebaju mi nalozi. Mogu prelaziti drţavne granice, razvaliti ti vrata i rasturiti ti kuću. Mogu te uhititi i zadrţati gdje god ţelim, koliko god dugo ţelim. Znaš zašto je to tako, Andre? Kad netko plati tvoju jamĉevinu, ti postaješ njegovo vlasništvo. A ako ova zemlja nešto poštuje, onda je to vlasniĉko pravo." "Ne laţem, ĉovjeĉe. Uĉini što ţeliš. Nisam ovdje ništa uĉinio. Kad ovo završi, tuţit ću te."

KIKA

Clete otvara vozaĉeva vrata i dţepnom baterijom osvjetljava prostor ispod prednjih sjedišta, kao i straţnji dio kamioneta. Ruĉno izraĊen pod od dasaka u pozadini je prazan. Na njemu se nalazi samo smotano uţe od polietilena na rezervnoj gumi. Ruţiĉasti plišani medvjedić s bijelim jastuĉićima prišivenima na šape zaglavljen je izmeĊu poda i metalnog ruba kamioneta. Clete gasi bateriju, pa je opet pali. Prizor konopca i plišane ţivotinje podsjećaju ga na jednu priĉu iz novina koju je proĉitao prije nekoliko tjedana. Je li se radilo o otmici? U Devetom okrugu? Gotovo je siguran tlu je priĉa objavljena u Times - Picayuneu, ali ne sjeća se detalja. "Kome pripada taj plišani medvjed?" pita on. "Mojoj nećakinji." "Ĉemu sluţi konopac?" "Postavljao sam uţad za sušenje rublja svojoj teti. Što ti je, ĉovjeĉe?" Iza sebe Clete zaĉuje kako automobil s pokvarenim auspuhom skreće iza ugla. "Vodim te u Centralni zatvor. Prestani se ceriti." Clete tada ĉuje kako automobil ubrzava i kako mu se ratkapa odvaja od jednog kotaĉa i udara o ploĉnik. Okreće se upravo u trenutku kuda rešetka na prednjem dijelu automobila iz 1970-ih otkida vrata kamioneta i zabija se u njegovo lice i tijelo. Na trenutak, vidi dva crnca na prednjim sjedalima automobila, a zatim leti unatrag, na ulicu. Koţa i kosa puni su mu razbijenog stakla. Udara o asfalt tako snaţno da mu duh izlazi iz pluća u jednom dugom naletu kojeg ne moţe kontrolirati, nakon ĉega ostaje nemoćno leţati, dašćući. Automobil koji guta gorivo gazi njegov šešir s obodom i skreće iza ugla na kraju bloka. Dok Clete pokušava skinuti vrata sa sebe, Andre Rochon pali motor kamiona i kreće u suprotnom smjeru. Crvena straţnja svjetla jednom se upale na kriţanju, a zatim se gubi u tami. Jimmy Flannigan i drugi Cleteovi prijatelji iz bara podiţu ga, ĉiste mu staklo s odjeće i pipaju ga kao da je komad natuĉenog voća, ĉudeći se što im je prijatelj još ţiv. Netko ĉak zove 911 i otkriva da su svi policajci i vozila hitne pomoći u Orleanskoj ţupi već preopterećeni daleko iznad svojih kapaciteta. Clete stoji nasred ulice, ošamućen i ljutit. Ne moţe prihvatiti ĉinjenicu da su ga upravo sredila trojica propalica koji ne mogu skinuti ni ţvakaću gumu s cipela bez uputstava.

KIKA

Govori svojim prijateljima da se vrate u bar, a zatim otvara vrata kolibe. Unutra mladić star otprilike sedamnaest godina sjedi na podu i gleda crtić na televiziji. Papirnata vreća puna odjeće stoji mu pokraj nogu. Glasnoća televizije je zaglušujuća. "Stišaj to", kaţe Clete.

Mladić ga posluša. Nosi stilizirane vrećaste hlaĉe i preveliku majicu, kao da pripada nekoj bandi, ali odjeća izgleda kao da je tek kupljena, a tijelo mu je tanko kao da je naĉinjeno od štapića. "Gdje su tvoji?" pita Clete. "Moja ujna već stoji u redu kod Domea da nam rezervira leţaj. Moj ujak Andre uskoro će me odvesti tamo", odgovara mladić. "Svi bi trebali donijeti hrane za pet dana. Tako kaţu." "Andre Rochon ti je ujak?" "Da, gospon." "Kako se zoveš?" "Kevin Rochon." "Tvoj ujak je morao nekamo otići. Ako ţeliš stići do Superdomea, morat ćeš pješice." "Nije problem", kaţe mladić, pa skreće pozornost na crtić. Dobro, kaţe Clete sebi. Vraća se u bar, ispija scotch i mlijeko, i naruĉuje ledeni vrĉ piva i tri ĉašice Jim Beama. U roku od sat vremena pijan je kao i svi drugi u zgradi, siguran u znojnom ambijentu muzike iz dţuboksa i umjetnog dobrog raspoloţenja. Lice mu je vruće i masno, a u glavi mu zvone nepostojeći zvukovi koje stvaraju oklopna vozila i elise helikoptera. Dvije zalutale studentice s UCLA plešu na šanku. Jedna od njih stavlja u usta opušak dţointa. Jimmy Flanningan šakama obuhvaća Cleteov vrat i stišće ga, kao da je zgrabio poţarni hidrant. "Upravo sam se vratio iz Superdomea. Trebaš vidjeti redove. Svi iz Iberville Projecta pokušavaju se nagurati unutra", kaţe on. "Da?" odgovara Clete, ne shvaćajući bit. "Zašto sve stanovnike sirotinjskih ĉetvrti šalju u Dome?" pita Jimmy. "Ima stadionska sjedala", kaţe Clete. "Zašto ljudi iz sirotinjskih ĉetvrti moraju imati stadionska sjedala?" "Kad jezero Pontchartrain prekrije grad, moţda će neki od jadnika pronaći zraĉni dţep pod krovom i neće se udaviti", kaţe on.

KIKA

Peto poglavlje NEDJELJNOG POSLIJEPODNEVA U NEW IBERIJI OBLACI SU SIVI, A LIŠĆE zelenih hrastova duţ Glavne ulice šušti pod povremenim udarima vjetra. Kraj ljeta došao je s mirisom prašine, udaljene kiše i dima vatri za sušenje mesa s druge strane moĉvarnog rukavca u Gradskom parku. Nema naznake da se juţno od nas nalazi bijeli vrtlog vjetra i vode, tako da ga samo satelitska fotografija moţe prikazati u pravom svjetlu, dok kreće prema obali Louisiane i Mississippija. Dok na televiziji gledam kako oluja napreduje, osjećam se poput svjedoka nastanka holokausta. Tijekom dva dana guvernerka Louisiane, Eileen Blanco, preklinje za pomoć sve koji je ţele slušati. Drţavni duţnosnik za hitne sluĉajeve u Metairieu emocionalno se raspao tijekom intervjua na CNN-u. Mahao je rukama, a lice mu je bilo podbuhlo poput lica ĉovjeka koji se odvikava od alkohola. Nedvosmisleno tvrdi da će poginuti šezdeset dvije tisuće ljudi ako oluja zadrţi svoju kategoriju 5 prema jaĉini i udari ravno u New Orleans. Moja pastorka, Alafair, tek izašla iz koledţa Reed, javlja se u kuhinji na telefon. Nadam se da me zove Clete Purcel da bi mi javio kako je odluĉio napustiti New Orleans i odsjesti kod nas. Nije on. Zove me šerifkinja ţupe Iberia, Helen Solieau, koja ima drugih briga. "Upravo smo ulovili Hermana Stangu", kaţe ona. "Upali smo u njegov laboratorij za proizvodnju metamfetamina i uhvatili dvojicu njegovih kurira." "Znaš li koliko smo puta ulovili Hermana Stangu?" "Zato ţelim da ti nadzireš sluĉaj, Tatice. Ovog puta ćemo ga pokopati." "Imati posla s Hermanom Stangom isto je kao pokupiti pseći izmet golim rukama. Daj to nekome drugome, Helen." "Kuriri me sada zanimaju više od Stange. Obojicu sam stavila u pritvor."

KIKA

"Što je zanimljivo kod ljudi koji ispred svojih IQ-a imaju znak minus?" "DoĊi i provjeri." *

*

*

Zakljuĉana ćelija nema prozora i zaudara po dezinfekcijskom sredstvu kojim su izribane sve ĉeliĉne i betonske površine. Dva ĉovjeka zakljuĉana u ćeliji skinula su majice i cipele i rade sklekove s nogama na drvenoj klupi. Ruke i prsa plave im se od tetoviranih gotiĉkih slova. Imaju izbrijane pazuhe, a leĊni mišići izgledaju im ĉvrsto poput stranica baĉve. Spuštaju se do strukova širokih 72 cm i trbuha koji su ravni od pleksusa do prepona. Pri svakom skleku, mreţa ţila iskaĉe im ispod napete koţe. Imaju šake zidara ili ljudi koji ribaju bazene hidroklornom kiselinom ili onih koji reţu i oblikuju kamen na ledenom zraku. Snaga u njihovim tijelima podsjeća na napetu ĉeliĉnu oprugu koja ţudi za oslobaĊanjem, ĉekajući na najmanji izvanjski poticaj. Jedan od njih prekida svoju vjeţbu, sjeda na klupu i udiše i izdiše na nos, ne obraćajući pozornost na ĉinjenicu da Helen i ja stojimo samo pola metra od njega, gledajući ga kao što bismo gledali ţivotinju u zoološkom vrtu. "SviĊaju mi se tvoje tetovaţe. Vi ste Eighteenth Streetersi?" pitam ja. On se ceri, ali ne odgovara. Kosa mu je kratko podrezana, a tjeme prošarano oţiljcima. "Latin Kingsi?" pitam ja. "Tko?" kaţe on. "A Mara Salvatrucha?" pitam ja. On zastaje prije nego što mi odgovori. Prsti mu ukoĉeno leţe na koljenima, a potplati cipela zaigrano lupkaju po podu. "Zašto to misliš, ĉovjeĉe?" pita on. "To sam zakljuĉio po slovima 'MS' tetoviranima na jednom kapku, i broju 13 tetoviranom na drugom", kaţem ja. "Skuţio si me, ĉovjeĉe", kaţe on. Gleda me u lice i ceri se. No, crni sjaj u njegovim oĉima tjera ĉovjeka da proguta knedlu, a ne da mu uzvrati osmijeh. "Mislio sam da ste vi tamo na Zapadnoj obali, ili da stvarate nove mogućnosti u sjevernoj Virginiji", kaţem ja.

KIKA

On gleda pred sebe, kao da vidi neki smisao u sjenama ćelije, ili moţda gleda u prizore u vlastitoj glavi, prisjećajući se djela koja potvrĊuju teoriju da ne potjeĉemo svi s istog drveta. Kima glavom naprijed-natrag, poput boksaĉa koji u uglu ĉeka zvono za poĉetak prve runde. "Kad je klopa?" pita on. "Dostava hrane stiţe u šest", kaţe Helen. Drugi ĉovjek se podiţe s poda i poĉinje dodirivati prste na nogama. Oko pupka mu se stvara udubina. Usku straţnjicu je okrenuo prema nama. Gledam raĉunalni ispis priĉvršćen na blok u mojoj ruci. "Uliĉno ime ti je Chula?" pitam ĉovjeka koji sjedi na klupi. "Da, ĉovjeĉe, pogodio si." "Što to znaĉi?" pitam ga. '"Spremi ga', ĉovjeĉe. Kao u jai alaiju - prije nego što tip zabije lopticu u zid, svi viĉu: 'Chula! Spremi ga.'" "Imate impresivne dosjee. Lewisburg, Pelican Island, Marion", kaţem ill, "Zašto gubite vrijeme sa svodnikom iz malog gradića kao što je Herman Stanga?" "Onim crnim tipom? Samo smo zastali i pitali ga za smjer. Odjednom su nas murjaci opkolili", kaţe ĉovjek koji sjedi. "Da, takve se pogreške dogaĊaju", odgovaram ja. "Evo kako stvari stoje, Chula. Dolazi nam uragan i nemamo vremena za sranja dotepenaca koji ovdje nisu prošli kroz nikakva sranja. Vidiš, Louisiana nije ameriĉka savezna drţava, nego zemlja Trećeg svijeta. To znaĉi da nas stvarno raspizdi kad doĊu dotepenci i misle da mogu obrisati noge o nas. VI ste, momci, krupne ribe, pa se neću zajebavati s vama. Izdrţavanje kaz ne u Angoli moţe biti jako gadno, osobito ako vas odluĉimo ocrniti. Ako ţelite nastradati zbog Hermana Stange, samo izvolite. Ili ćete ispljunuti ono što imate, ili ćemo vas sjebati." Ĉovjek koji je dodirivao noţne prste zastaje i okreće se prema meni. "Gledaj ovo, ĉovjeĉe", kaţe on. Skaĉe na zid s jednom nogom i pravi salto, nakon ĉega se u trenutku Vraća u uspravan poloţaj. "Što misliš o tome? Nauĉio sam to u El Salu od momaka koji su mi pobili cijelu obitelj, a zatim me naizmjence silovali, prije no što su me prodali cirkusu. Hajde, ĉovjeĉe, reci mi što misliš o tome." "Da budem iskren, mislim da si trebao ostati u cirkusu", odgovaram.

KIKA

Nisam ga namjeravao navući ovom primjedbom, ali to se dogodilo I BEZ moje namjere. Kad smo Helen i ja skoro izašli iz hodnika, ĉovjek s uliĉnim imenom Chula poĉinje povlaĉiti limenu ĉašu amo-tamo po rešetkama. "Hej, ti, momak s mariconom, moja sestra ševi se sa svećenikom - dţankijem iz New Iberije. Kaţeš da nismo prošli kroz nikakva sranja ovdje? To nisu lokalna sranja, ĉovjeĉe?" Helen se vraća do vrata ćelije mašući rukama. "Kako si me nazvao?" kaţe ona. Chula slijeţe ramenima i smiješi se, opravdavajući se. "Nemam ništa protiv tebe. Tvoj prijatelj ne bi trebao ismijavati nekoga zato što su ga prodali cirkusu", kaţe on. Naslanja se na zid, odvajajući se od svijeta oko sebe, lica išaranog sjenama rešetaka.

Kod kuće, pokušavam zaboraviti dvojac iz pritvora. Molly, moja supruga, bivša je ĉasna sestra. Nekad je radila s redom Maryknolls u Srednjoj Americi. Ima pjegice na ramenima i gustu tamnocrvenu kosu koja je na vratu kratko ošišana. Ona i Alafair skupljaju vrtlarski alat u dvorištu i zakljuĉavaju ga u limenoj šupi iza trijema. Zrak je teţak, prohladan i miriše na kišu. Zimzeleni hrastovi, stabla pekana i rukavac mirni su kao na slici. "Je li zvao Clete?" pitam ja. "Ne, zvala sam ja njega. Ne namjerava se evakuirati", kaţe Molly. Paţljivo mi promatra lice. Zna da ne razmišljam o Cleteu. "Zar se nešto dogodilo u zatvoru?" "Lokalni svećenik imenom Jude LeBlanc propao je kroz rupu u dimenziji prije otprilike godinu dana. Ima smrtonosni rak, ovisan je o morfiju i izdana su tri ili ĉetiri naloga za njegovo uhićenje." Zapravo ne ţelim priĉati o tome. Ako godine donose mudrost, ta mudrost leţi u spoznaji da je razgovor uglavnom beskoristan i da se treba drţati podalje od bola drugih ljudi. "Kakve to ima veze sa zatvorom?" pita Molly. "Jedan ĉlan salvadorske bande zvane MS-13 rekao je da je njegova sestra spavala s Judeom." "Jesi li ga pitao gdje ti je prijatelj?" "Kriminalcima nikada ne daješ prednost, bez obzira na to koliko asova drţe", kaţem ja.

KIKA

Snaţan udar vjetra prolazi kroz drvored na Bayou Teche, mreškajući vodu poput stare koţe, ispunjavajući zrak smradom riblje ikre i lišća koje je poţutjelo i pocrnjelo u sjeni. Katrina će u sljedećih sedam sati udariti negdje oko jezera Pontchartrain. "Hajdemo pripremiti veĉeru", kaţe ona. "Nemam baš apetita", kaţem ja. Lice joj izgleda suho i prazno, obrazi su joj pomalo upali. Duboko uzdiše. "Boţe, ti jadni ljudi", kaţe ona.

Uragani ne dopuštaju ljudima da ih opišu, kao ni bombe koje bacaju bombarderi B-52. Vidio sam ljude koji su preţivjeli takva bombardiranja, U sebi nose bol kakvu nikada ne biste htjeli vidjeti. Plaĉu i ispuštaju zvukove nalik mijaukanju. Ako nešto i izgovore, njihove su rijeĉi obiĉno nerazumljive. Uvijek sam mislio da su se pridruţili skupini koju Biblija nazivava zatoĉenicima Neba, i da su pomazani na naĉin kojem bi se većina nas opirala ĉak i kad bismo prepoznali Boţji prst kako se pruţa kako bi nam dotaknuo ĉelo. Uragan kategorije 5 nosi eksplozivnu snagu nekoliko puta veću od atomske bombe koja je 1945. baĉena na Hirošimu. No, za razliku od umjetnog oruţja za masovno uništenje, uragan stvara okruţenje koje negira naše prirodne zakone. U poĉetku, zrak poprima umjetnu zelenu boju i tako je gust da ga moţete drţati u šaci. Munje i gromovi dolaze gotovo poput predvidljivih prijatelja, zatim se gube u eteru. Ĉini se kao da je rijeĉ o obiĉnoj ljetnoj oluji. Prstenovi kiše spajaju kreste valova, a vjetar miriše po slanoj vodi i tvrdom pijesku koji se zagrijao pod suncem. Zapitate se nije li sva ta priprema i panika bila "mnogo vike ni za što". A tada, ĉini se da se more povlaĉi od kopna, kao da se u sredini zaljeva pojavila golema rupa. Stabla palmi uspravljaju se u tišini. Njihovi listovi iznenada su nepokretni. Gutate kako biste zaustavili pucketanje u ušima, s istim onim osjećajem nemoći kakav biste mogli iskusiti u avionu koji dramatiĉno brzo pada. Na jugu, duga crna lopta poĉinje se stvarati na rubu zemlje, izdiţući se iz vode poput divovskog kita, šireći se preko cijelog obzora. Ne moţete vjerovati

KIKA

svojim oĉima. Crna lopta sada juri prema obali, ubrzavajući i rastući, povećavajući brzinu lako snaţno da val upija svoju vlastitu krestu prije nego što se zabije u površinu. To se zove plimni val. Njegova snaga moţe pretvoriti sustav nasipa u serpentine crnog pijeska ili sravniti grad sa zemljom, osobito ako ne postoje prirodne barijere oko grada. Otoci uz obalu Louisiane odavno su erodirali, ili su ukrcani na barţe i prodani kao šljunak za parkirališta. Petrokemijske kompanije izdubile su oko šesnaest tisuća kilometara kanala kroz moĉvare, dopuštajući slanoj vodi da prodre i uništi slatkovodna moĉvarna podruĉja od ţupe Plaquemines do prolaza Sabine. Nasipi duţ rijeke Mississippi bacaju stotine tona blata preko ruba kontinentalne ploĉe, spreĉavajući rijeku da teĉe na zapad uz obalu gdje je najpotrebnija. Moĉvarna podruĉja Louisiane nestaju brzinom od 122 ĉetvorna kilometra godišnje. Sada je jedan ujutro i slušam vjetar u krošnjama zimzelenih hrastova i pekana. Ţaluzine na našoj kući su zatvorene i blago vibriraju na šarkama. Jedini znakovi vremenske nepogode su palucanje munje u oblacima i iznenadni udari kiše koji ukrašavaju naš limeni krov borovim iglicama. Na dva sata voţnje istoĉno od nas, stanovnici New Orleansa koji se nisu evakuirali promatraju kako njihov grad nestaje s lica zemlje. Zašto je jedna grupa pošteĊena, a druga ne? Ne znam. No, odluĉio sam da dva novopridošla ĉlana naše zajednice neće uţivati u sigurnosti našeg zatvora, barem ne pod njihovim uvjetima, dok se, ĉestiti ljudi dave u vlastitim domovima. Nazivam noćnog ĉuvara zatvora i nalaţem mu da razdvoji dva ĉlana MS-13. "Što da im kaţem ako me pitaju zašto?" kaţe on. "Reci im da u ţupi Iberia imamo politiku koja brani homoseksualcima da dijele ćeliju", odgovaram ja. "Molim?" Pola sata kasnije vozim se u svoj ured i opet ĉitam faksove i raĉunalne ispise o dvojici ĉlanova MS-13. O kriminalcima uvijek postoje podaci, samo ih treba pronaći. Kriminalci mogu biti spretni u zloĉinu i lukavi poput ţivotinja, ali kad je rijeĉ o uspješnom suprotstavljanju sustavu, jurišaju uzbrdo na haubicu. Na ulazu u pritvor provjeravam svoje oruţje, a zatim traţim od noćnog ĉuvara da dovede Felixa "Chulu" Ramosa u sobu za

KIKA

ispitivanje. Chula dolazi okovan u lance oko nogu i struka. Nosi samo bijele bok-serice, koje izgledaju neobiĉno bezopasno na njegovoj tetoviranoj koţi. "Skineš mi okove, kapetane?" Noćni ĉuvar je star i lice mu je crveno od alkohola. Ne zanima ga glumatanje drugih ljudi, niti ih ţeli spašavati od njih samih. "Slobodno se ţali", kaţe on. Chula sjeda za metalni stol koji je drţava otpisala kao višak i promatra me kako sjedim s jednom rukom opuštenom na stolu. "Mogao bih ti išĉupati grlo. Prije nego što bi uspio trepnuti, ovako brzo", kaţe on pucnuvši prstima. Prstima trljam umor iz oĉiju. "Tvoj partner, kako se ono zove, Luis, je budala, ali mislim da si ti još gluplji od njega." Koţa se trza ispod Chulina lijevog oka, kao da insekt hoda po njoj. "Ponovi to!" "Vi ste, momci, vrijeĊali mene i šerifkinju zato što su za vama izdane tjeralice, pa ste mislili da ćete odlepršati u neki bolji federalni zatvor. To se neće dogoditi." "Dakle, hoćeš reći da nas šalješ u Golu?" "Na kraju da, ali u ovom trenutku, prebacujemo vas u Centralni zatvor u New Orleansu. To vrijedi samo za vas dvojicu, ne za sve pritvorenike. Orleanska ţupa ima nalog za uhićenje vas dvojice. Rijeĉ je nekakvom sitnom sranju, ali mi ćemo slijediti protokol i odvest ćemo vas tamo prije zore." "Cijeli grad će biti otpuhan s mape. Koga zajebavaš, ĉovjeĉe?" "Uz malo sreće, osoblje neće napustiti zatvorenike u Centralnom zatvoru. No, tko zna? Plaće drţavnih sluţbenika u Orleanskoj ţupi su koma. Moţeš li plutati na vodi u poplavljenoj sobi punoj drugih tipova koji rade istu stvar?" "To nije smiješno, ĉovjeĉe." "Šerifkinja i ja dobro smo vam se nasmijali, glupani. Vaš partner za kojeg se ţrtvujete opljaĉkao je banku u Pennsylvaniji, ali boja za obiljeţavanje eksplodirala je u torbi i zaprljala sve novĉanice. Onda je vaš idiotski prijatelj odnio sedamdeset i pet tisuća dolara ukradenog novca u javnu praonicu rublja i ispirao novĉanice iznova i iznova, sve dok nisu poprimile ruţiĉastu boju. Zatim je tim novcem pokušao kupiti

KIKA

terenac od ĉetrdeset tisuća dolara. Taj mutavac ne samo da vas je nadmudrio, nego vas je sjebao sve u šesnaest. Odleţat ćete dvostruke kazne u Angoli, od toga polovicu za njega. Ako misliš da laţem, nazovi me nakon što dospiješ u zatvor s Big Stripesima. Znaš li što je tamo Ponoćn i specijal? Zamisli znojnog crnca od stotinu i pedeset kila kako ti zabija teretni vlak u guzicu." Namignem mu. On zuri u mutnu bjelinu poda, a na ĉelu mu se stvara zabrinuti nabor. Mogu ĉuti njegovo disanje u tišini. Vani udara munja, i svjetla u zgradi na trenutak zatrepere. "Što ţeliš, ĉovjeĉe?" "Rekao si da se tvoja sestra spetljala sa svećenikom - dţankijem."

Šesto poglavlje DO SREDINE JUTRA, REPORTERI DILJEM SVIJETA OBJAVLJIVALI SU DA

je uragan Katrina promijenio smjer i da je prije udara o kopno pao s kategorije 5 na kategoriju 3, razorivši zaljevsku luku, ali poštedjevši grad kojeg je briga zaboravila4. Ulice New Iberije bile su zakrĉene prometom, kao i ulice svih drugih gradića i gradova jugozapadne Louisiane. Parkiralište Wal-Marta bilo je koordinacijski centar za fundamentalistiĉke crkve koje su bez oklijevanja otvarale svoja vrata svakome kome je bila potrebna pomoć. No, sunce je sjalo, vjetar je nosio kišu, a cvijeće je cvalo duţ East Maina, više nalik proljeću nego ljetu. Svi smo duboko odahnuli, sigurni da smo preţivjeli najgore i da je naša kolektivna vjera nadjaĉala upozorenja ptica zloslutnica. No, reporteri su bili u krivu, kao i mi. Duga noć patnje tek je poĉinjala za New Orleans. Tijekom noći, vjetrovi uraganske snage i plimni val natjerali su oceanske koliĉine vode uz zaljev rijeke Mississipi zvan kanal "Mr. Go", kroz cijelu ţupu St. Bernard, sve do Orleanske ţupe i niskih ĉetvrti duţ MeĊuobalnog kanala. Nakon što je svanulo, stanovnici Donjeg devetog okruga rekli su da su zaĉuli eksplozije pod nasipom koji je zadrţavao vode jezera Pontchartrain. Od kuće do kuće brzo su se širile glasine - priĉalo se da teroristi ili rasisti diţu u zrak jedinu

KIKA

barijeru koja je spreĉavala jezero da ne potopi uglavnom crnaĉko stanovništvo Donjeg devetog okruga. Glasine su, naravno, bile laţne. Nasipi su se raspali zato što su bili strukturno slabi i nisu imali mnogo izgleda da preţive oluju kategorije 3, a kamoli oluju kategorije 5. To su znali svi drţavni sluţbenici za hitne sluĉajeve. To su znali vojni inţenjeri. To je znao Nacionalni centar za uragane u Miamiju. _______________________ 4 The City that Care Forgot - nadimak za New Orleans, u upotrebi od 1938., kao slogan koji je trebao privući poduzetnike.

No, ĉini se da Kongres SAD-a i trenutna vlada u Washingtonu to nisu znali, budući da su samo nekoliko mjeseci prije drastiĉno smanjili proraĉun za popravak sustava nasipa. Uspio sam nabaviti adresu mog prijatelja, svećenika - dţankija, Juden LeBlanca, od ĉlana bande MS-13. No, u ponedjeljak u 9 ujutro, svi su se moji prioriteti promijenili kad je Helen Soileau ušla u moj grad. Znaĉka u obliku štita već joj je visjela na uzici oko vrata. "Kupi prnje Tatice. Pola odjela je prebaĉeno u Velikog ljigavca5", rekla je. "Što se dogaĊa?" "Ima toga na bacanje", odgovorila je. Veliku štetu od vjetra vidjeli smo tek kad smo odmakli daleko na istok od Morgan Cityja. Polja šećerne trske bila su spljoštena, kao da je preko njih prešao parni valjak i utabao u crnu zemlju. Telefonski stupovi bili su prepolovljeni, dijelovi velikih plakata bili su otkinuti, a krovovi otrgnuti s trgovina u ruralnim naseljima. Autocesta s ĉetiri trake bila je prekrivena lišćem i sivim blatom iz naplavljenih šuma s obje strane ceste. Tisuće ptica letjele su nebom kriješteći, kao da nemaju gdje sletjeti. Helen je vozila s ozbiljnim izrazom na licu. Slijedilo nas je desetak policijskih vozila s upaljenim rotirkama. Neka vozila bila su teretni ĉamci do vrha nakrcani kutijama prve pomoći, generatorima na benzin, doniranom hranom, odjećom i vodom u bocama. Sve je to bilo prekriveno ceradama i ljuljalo se na vodi.

KIKA

Helen je bila privlaĉna, mišićava ţena ĉijoj sam se inteligenciji i inte-gritetu oduvijek divio. Svoju karijeru zapoĉela je kao prometna policajka u Neworleanskoj policiji, u vrijeme kad su policajke proţivljavale teške trenutke meĊu svojim muškim kolegama. Nije skrivala svoju androginu narav i to ju je uĉinilo posebnom metom za neke pripadnike odjela, osobito detektiva imenom Nate Baxter, degeneriranog bivšeg policajca za poroke za kojeg sam iskreno vjerovao da mu je mjesto u zatvoru. Jednog jutra na prozivci, netom nakon što je snajper otvorio vatru na pješake s vrha krova u Ĉetvrti, Nate je preuzeo mjesto zapovjednika smjene i obratio se svim policajcima u uniformi u prostoriji. "Ţelim sve muškarĉine na vatrenoj liniji, u pancirkama i s maksimalnim naoruţanjem", rekao je. "Imamo samo jedan cilj. Tog momka __________________________ S

The Big Sleazy - još jedan nadimak za New Orleans.

treba smaknuti. Nitko drugi ne smije nastradati, niti civil, niti policajac. Je li to svima jasno?" Za sada, sve je bilo u redu. Nate je skrenuo pogled na Helen. Koţa mu se naborala na rubu usta "Helen, moţeš li nam reći spadaš li i ti u 'muškarĉine' ili ne?" rekao je Neki policajci su se nasmijali. Helen je sjedila u drugom redu, na-gnuta naprijed, s pogledom fiksiranim na blok kojeg je drţala na bedru. Zaĉuo se poneki kašalj, a tada je prostorija utihnula. "Drago mi je što ste dotaknuli temu genitalija, detektive", rekla je. "Prije nekoliko tjedana, jedan transvestit rekao mi je da ste natjerali nekoliko transvestita da vam puše na straţnjem sjedalu policijsko automobila dok ste radili u Porocima. Taj transvestit tada se sluţio imenom Rachel. No, Rachel je zapravo muškarac, a pravo mu je ime Ralph. Ralph kaţe da ste povećali penis. Budući da ja ne idem u isti toalet kao i muškarĉine, ne mogu znati laţe li Ralph ili ne. Moţda će to znati drugi policajci." Zatim se zamišljeno zagledala u prazno. Karijera Natea Baxters nikada se nije oporavila od toga. Pokrenuo je osvetniĉki pohod protiv Helen kroz birokraciju odjela. Nakon toga, svi kolege policajci

KIKA

smatrali su ga zlobnom kukavicom koji joj se nije mogao otvoreno suprotstaviti. Sada smo stigli do mosta koji vodi preko Mississippija. Široka smeĊa rijeka nabujala je pod nama, oduzimajući nam dah. Jedan prevrnuti brod - kuća pojavio se ispod mosta, vrteći se u rjeĉnoj struji. Helen je zubima strgnula omot energetske ploĉice i ispljunula ga na volan. "Što te muĉi?" pitam je. "Ništa", odgovara ona, s jednim obrazom izboĉenim od komada ploĉice. : Nisam više ustrajao na tom pitanju. Spustili smo se s druge strane mosta i skrenuli na povišenu izlaznu rampu iznad poplavljenih šuma, ĉije su krošnje ostale bez lišća i bile pune smeća. "Ovdje bismo trebali koordinirati svoje djelovanje s pet-šest drugih agencija, ukljuĉujući i Neworleansku policiju. Zajebi to, kaţem ja", rekla je. "Prije nego što uĊemo tamo, razgovarat ću sa svim našim ljudima. Radit ćemo svoj posao i zadrţati vlastite standarde. To znaĉi da nećemo pucati u pljaĉkaše. Neka se osiguravajuće kompanije suoĉe sa svojim gubicima. No, ako netko zapuca na nas, razvalit ćemo ga." Pogledala me. "Što je smiješno?" upitala me. "Da sam barem još bio u policiji New Orleansa kad si ti bila tamo." "Ţeliš li mi to pobliţe objasniti?" "Ne, gospojo, zaista ne ţelim", odgovorio sam. Zagrizla je svoju ploĉicu i uputila mi još jedan pogled. Nastavila je s voţnjom prema gradu. Nitko od nas nije bio spreman na ono što nas je ĉekalo. Nije stvar bila u kilometrima zgrada bez krovova i s razbijenim prozo-rima, nit i u ulicama ispunjenima plutajućim smećem, niti u zimzelenim hrastovima koji su probili krovove kuća. Najgora je bila doslovna nemoć grada. Elektriĉna mreţa je uništena, a dotok vode se ugasio u svim slavinama ţupe St. Bernard i Orleans. Crpke koje su trebale tjerati vodu i same su bile poplavljene i potpuno beskorisne. Probijeni plinovodi gorjeli su pod vodom, a katkad je vatra izbijala iz zemlje i u sekundi ispunjavala nebo stotinama spaljenih listova otrgnutih s drevnog drveta. U jednoj noći, cijeli se grad vratio na tehnološku razinu srednjeg vijeka. No, dok smo prolazili ispod uzdignute autoceste, krenuvši prema Kongresnom centru, vidio sam prizor koji nikada neću zaboraviti i k o j i ć e za mene zauvijek

KIKA

simbolizirati moje iskustvo u New Orleansu U Louisiani, tog ponedjeljka, 29. kolovoza, godine Gospodnje 2005. tijelo debelog crnca plutalo je, okrenuto licem nadolje, pokraj hrpe debala. Odjeća mu je bila napuhnuta od zraka, a ruke su mu plutale pod pravim kutom na tijelo. Prljava ţuta pjena naše brazde prelila mu se preko glave. Njegovo će tijelo ostati tamo najmanje tri dana. Svaki privid reda u Kongresnom centru degenerirao je u kaos. Tisućama ljudi koji su tamo potraţili utoĉište reĉeno je da donesu vlastitu hranu za pet dana. Mnogi od njih bili su iz projekata najsiromašnijih gradskih ĉetvrti, nisu posjedovali automobile, i imali su malo novca ili hrane krajem mjeseca. Mnogi od njih doveli su sa sobom starije i bolesne ljude dijabetiĉare, paraplegiĉare, osobe oboljele od Alzheimerove bolesti i ljude kojima je trebala dijaliza bubrega. Bijelo sunce uzdizalo se na nebu, a zrak je bio magliĉast i sjajio se od vlage. Betonski prilaz izvan centra vrvio je ljudima koji su pokušavali pronaći hlad ili pitku Vodu. Gotovo svi su ljutito vikali na policijska vozila i vozila medija. "Ovdje ćeš postaviti zapovjedni centar?" rekoh ja. Mogao sam vidjeti kako Helen grize donju usnu, stiskajući volan rukama. "Ne, rastrgali bi nas", rekla je. "Ulice u Ĉetvrti trebale bi biti suhe. Skrenut ću dolje prema Jackson Squareu..." "Stani!" "Što je?" "Upravo sam vidio Cletea Purcela. Tamo, kod ulaza." Helen je spustila prozor i zagledala se kroz izmaglicu. Zagrijani zrak izlazio je kroz prozor poput pare koja izlazi iz straţnjeg dijela javne praonice rublja. "Što Clete radi?" rekla je. Trebalo nam je nekoliko trenutaka da shvatimo prizor koji se dogaĊao kod zida Kongresnog centra. Golemi preplanuli ĉovjek, odjeven u prljave hlaĉe krem boje i tropsku košulju rasparanu na ramenima, pokušavao je prebaciti preokrenutu kartonsku kutiju preko tijela starije bjelkinje u bolesniĉkim kolicima. Tijelo joj se opustilo u smrti i Clete ju nije mogao prekriti kutijom a da je pritom ne izbaci iz kolica. "Ĉekaj, Helen", rekoh ja. Izašao sam iz automobila prije no što je mogla odgovoriti. Krajiĉkom oka vidio sam kako okreće automobil, nakratko zastaje, pa kreće prema Francuskoj ĉetvrti. Ostatak karavane krenuo je za njom.

KIKA

No Helen je bila dobra duša i znala je da ću je ubrzo dostići, vjerojatno s Cleteom. Znala je i to da se prijatelje ne ostavlja, bez obzira na to što ĉini ostatak svijeta. Podigao sam staricu u kolicima dok joj je Clete kutijom prekrivao glavu i torzo. Zatim sam na njezinoj odjeći osjetio zadah koji me podsjetio na davni rat koji sam htio zaboraviti. "Ako misliš da je to loše, uĊi u Centar. Sve vodovodne cijevi su pukle. Mrtvi ljudi nagomilani su u uglovima. Uliĉni štakori unutra pucaju i siluju koga god ţele", reĉe Clete. "Imaš li rezervno oruţje?" "Ne, gdje je tvoj skriveni pištolj?" "Mislim da sam ga izgubio u Royalu. Cijeli balkon srušio se na ulicu. Pogodila me leteća tegla za cvijeće." Nadlanicom je obrisao znoj iz oĉiju i zagledao se u ruševine grada i pljaĉkaše koji su lutali ulicama, s rukama punim svega što su mogli ponijeti. "Kome trebaju teroristi? Pogledaj ovo sranje, molim te." Ljudima koji ne vole promišljati o mogućnosti postojanja majmunskih gena u ljudskom genotipu, kao i onima koji iskreno vjeruju da društvene vrline proizlaze iz kolektivnog impulsa u ljudskim grudima, dogaĊaji koji su se odvijali u nekoliko sljedećih dana povrijedili bi osjećaje. Helen se bojala da će morati prepustiti zapovjedništvo nad svojim odjelom policiji New Or leansa, drţavnim ili federalnim agencijama. No, to nam je bio najmanji problem. Nije bilo zapovjedništva iznad nas. Oluja je uništila zapovjednu strukturu i komunikacijski sustav policije New Orleansa. Ĉetiri do pet stotina policajaca, otprilike trećina odjela, spakirali su se i otišli na sigurno. Zapovjedni centar kojeg je policija New Orleansa postavila u zgradi blizu Ulice Canal Streeta bio je poplavljen. Njima na ĉast, deţurni policajci nisu napustili svoje poloţaje i dva su se dana probijali do svoje zgrade kroz vodu koja im je sezala do prsa. Nisu imali hrane n i pitke vode, i mnogi su morali obaviti nuţdu u odjeću, drţeći ruĉne radioureĊaje u zraku kako ih ne bi smoĉili. I z ĉamca, ili bilo kojeg drugog povišenog poloţaja, New Orleans je, dokle je pogled sezao, izgledao poput karipskog grada koji se urušio pod valovima. Sunce je nemilosrdno ţarilo s neba, a vlaga je puzala pod odjećom poput kolone mrava. Linearna struktura ĉetvrti bila je prepoznatljiva samo po zelenim mrljama stabala koja su stršala nad

KIKA

vodom, i redovima krovova prepunim ljudi koji su ĉuĉali na kosim

crijepovima koji su im rezali dlanove. Takav zadah nisam osjetio nikad prije. Voda je bila ĉokoladno smeĊe boje. Njezina je površina imala plavo-zeleni sjaj od nafte i industrijskih kemikalija. Izmet i iskorišteni toaletni papir izlazili su iz probijenih kanalizacijskih cijevi. Sivi, muĉni smrad raspadanja proţimao je ne samo zrak, nego i sve što smo dodirivali. Tijela mrtvih ţivotinja, ukljuĉujući i jelene, ljuljala su se na brazdama naših spasilaĉkih ĉamaca. Isto su ĉinila i ljudska tijela. Katkad bismo vidjeli samo rame, ruku ili potiljak koji b i iznenada izronili, a zatim potonuli u pjeni. Utapali su se na tavanima i na drugim katovima svojih kuća. Utapali su se na rubu autoceste 23 kad su pokušali pobjeći iz ţupe Plaquemines. Utapali su se u staraĉkim domovima i na drveću i na krovovima automobila, dok su paniĉno mahali helikopterima koji su im letjeli nad glavama. Umirali su u bolnicama i domovima za njegu od dehidracije i vrućine, umirali su zato što deţurna sestra nije mogla ruĉnim venti-lalorom mahati satima bez odmora. Ako sluĉajno ĉujete traku sa snimljenim pozivima s mobitela na broj 911, udaljite se od nje što je moguće brţe, ako ne ţelite do kraja ţivota ţivjeti s glasovima koji će vam se vraćati u snu. Ameriĉka obalna straţa neprestano je letjela. Dolazili su nisko, sa suncem iza leĊa, gaĊali su ih snajperima, visjeli su s kablova, dok je zapuh vjetra od elisa njihovih helikoptera stvarao brazde na vodi. Najprije su spašavali djecu, starije i bolesne, a kasnije su se pokušavali vratiti po ostale. Bušili su rupe u krovovima i vezivali uţasnute ljude koji se nikada prije nisu vozili u letjelici. Na prsa su privijali dojenĉad i debele ţene od stotinu i pedeset kilograma i nosili ih iznad vode do višeg terena s gracioznošću koju povezujemo s anĊelima. Spasili su više od trideset i tri tisuće duša. Ma što god se dogodilo u našoj povijesti, niti jedna skupina ljudi nikada neće nadmašiti razinu hrabrosti i predanosti koju su oni iskazali nakon udara Katrine. Nakon zalaska sunca tog prvog dana, 29. kolovoza, nebo je poprimilo boju tinte, prošarano dimom vatri koje su vandali zapalili u Vrtnoj ĉetvrti. Bilo je i elektriĉnih izboja, svjetlosnih bljesaka na nebu - bile

KIKA

su to munje, a moţda katkad i putanje svijetlećih metaka ispaljenih iz automatskog oruţja. Nijedno pravilo više nije vrijedilo. Pljaĉkaši su najprije napadali apoteke i prodavaonice pića i draguljarnice, a zatim su krenuli dalje niz švedski stol koji im se nudio. Skupina odmetnutih policajaca iz policije New Orleansa postavila je lopovski stoţer na desetom katu hotela u centru grada, pohranjujući plijen u sobama, terorizirajući upravu, i prijeteći smrću reporteru koji im je htio postaviti pitanja. Policajci su takoĊer pokrali automobile iz predstavništva Cadillaca. Ĉlanovi bandi obrušili su se na Vrtnu ĉetvrt. Imali su barbarski praznik, spaljujući kuće izgraĊene prije GraĊanskog rata i odnoseći sve što nije bilo pribijeno za pod. Izbjeglice u Superdomeu i Kongresnom centru pokušali su prijeći preko mosta u ţupu Jefferson. Većina tih ljudi bili su crnci. Neki od njih nosili su djecu na rukama, a svi su bili iscrpljeni, gladni i dehidrirani. Tamo su ih doĉekali naoruţani policajci iz ţupe Jefferson, koji su im pucali saĉmaricama nad glavama, ne dopuštajući nikome da napusti ţupu Orleans. Jedan policajac ustrijelio je crnca saĉmaricom kroz stakleni prozor policijskog automobila pred Kongresnim centrom, pred oĉima stotina ljudi. Policajac je odjurio prije no što je mnoštvo napalo njegovo vozilo. Neki svjedoci kaţu da je pregazio tijelo svoje ţrtve. Policajac je tvrdio da ga je ubijeni pokušao napasti škarama. Na pola bloka od drţavne medicinske klinike izbrojao sam devet tijela crnaca. Sva su plutala u krug okrenuta licem nadolje, poput padobranaca u slobodnom padu zaustavljenih na zraĉnom jastuku visoko nad zemljom. Ĉuli smo priĉe o pucnjavi s krovova i prozora. Posade spasilaĉkih ĉamaca uplašile su se ljudi koje su trebale spašavati. Neki ljudi koje je Obalna straţa izvukla iz Donjeg devetog okruga rekli su da su pucnjevi bili oĉajniĉki pokušaj skretanja pozornosti posadama ĉamaca koje su u tami traţile preţivjele. Tko je govorio istinu? Koji je policajac, vatrogasac ili dobrovoljac, kleĉeći na pramcu spasilaĉkog ĉamca i pripremajući se da baci konopac na krov, to uopće htio saznati? Tko je htio dobiti metak iz AK-47? Bolnice Charity i Baptist Memorial postale su nekropolisi. Donji katovi bili su poplavljeni, a pripadnici bandi branili su pristup spasilaĉkim ĉamcima koji su pokušavali evakuirati pacijente. Bez

KIKA

struje, leda, jestive hrane i tekuće vode, osoblje bolnica ostavljeno je da se brine n najbespomoćnijim pacijentima - o ţrtvama sa svjeţim prostrijelnim ranama, ĉije su tjelesne funkcije u potpunosti ovisile o strojevima, o pacijentima kojima su upravo kirurški odstranjeni organi, i o najranjivijoj skupini, starima i preplašenima. Sve se to dogaĊalo u zgradi koja se kuhala u vlastitom smradu. No, mnogi policajci iz New Orleansa ostali su vjerni svojoj znaĉki i zavjetu i neumorno su radili zajedno s nama tijekom sljedeća sedamdeset i dva sata. MeĊu njima su bili i mnogi Cleteovi dugogodišnji protivnici, ali ĉak i oni najţešći meĊu njima morali su priznati da je divno imati Cletea Purcela na našoj strani - bio je to tip ĉovjeka koji će vas podrţavati, pomoći vam da saĉuvate razum i poticati vas. Poznavao je svaku ulicu i rupu u New Orleansu, i pecao u svakoj uvali, zaljevu i kanalu od Baratarije do jezera Borgne. Dobro je poznavao kurve, prevarante, sitne kradljivce, svećenike-pijance, narkiće, vlasnike striptiz-barova, transvestite, osramoćene policajce, striptizete, ĉudake, uliĉare, utjerivaĉe dugova, novinare i staromodne mafijaše koji su odrţavali svoje cvjetne vrtove u predgraĊima. Njegova hrabrost se podrazumijeva. Njegov nehaj prema fiziĉkoj boli i verbalnim uvredama bili su ocat i ţuĉ njegovim neprijateljima, a njegova lojalnost prijateljima bila je toliko postojana da bi svjesno i promišljeno dao ţivot za njih. No, ĉak ni Katrina nije promijenila Cleteovu sklonost hedonizmu i prizemnim zadovoljstvima. Dana 31. kolovoza rekao je da ide provjeriti svoj stan i ured u ulici St. Ann u Ĉetvrti. Prošla su dva sata i Clete se nije vratio. Bilo je poslijepodne, Helen i ja plovili smo ĉamcem u Gentillyju, okruţeni vodom i kućama koje su poĉele zaudarati na mrtva tijela. Kombinacija ţege i vlage i nedostatka vjetra bila je gotovo nesnošljiva. Sunce je bilo poput uzdrhtalog ţutog balona zarobljenog ispod površine vode. Helen je ugasila motor i pustila da plutamo na brazdi, sve dok se nismo našli u sjeni uzdignutog dijela meĊudrţavne ceste 10. Njezino lice i ruke bili su jako sprţeni suncem, a košulja joj je bila kruta od osušene soli. "Idi i naĊi ga", reĉe ona. "Clete se zna brinuti za sebe", rekoh ja. "Treba nam svaka muškarĉina. Reci mu da dovuĉe svoje dupe ovamo."

KIKA

"To je govorio Nate Baxter." "Podsjeti me da si izribam usta sapunom", odgovorila je. Drugi ĉamac povezao me do višeg terena, a zatim sam pješice prešao ostatak puta do Ĉetvrti. Ĉetvrt je bila izudarana vjetrom i kišom. Ţaluzine su bile otkinute sa šarki, a drveni podovi cijelih balkona išĉupani sa zgrada, nakon ĉega su odletjeli niz ulicu poput redova kla-virskih tipki. No, Ĉetvrt nije bila poplavljena, a neki barovi su, pomoću generatora na benzin, tri dana nastavili raditi punom parom njihovi gosti namarinirali su se do te mjere da su izgledali poput voštanih figura ostavljenih pod grijalicom. Cletea sam pronašao u rupi na uglu, dva bloka od njegova ureda. Tropska košulja i hlaĉe krem boje bili su mu crni od nafte, koţa mu se gulila od sunca, a lice mu je sjajilo od golemog vrĉa toĉenog piva koje je ispijao, kao i od ĉašice viskija koja se vrtloţila u pivu. Brineta s halterima i podrezanim trapericama u visokim petama pila je pokraj njega, svojim bedrima dodirujući njegova. Vrhovi njezinih grudi bili su istetovirani vijencima ruţa. Oko vrata su joj visjele purpurne i zelene staklene perle, a maškara joj je bila razmazana poput klaunovske. "Vrijeme je za polazak, Cletus", rekoh ja. "Razvedri se, veliki. Popij sodu s limetom. Momak ima hladne raĉiće na suhom ledu", reĉe on. "Izgledaš poput govna." "Pa što? Ovo je Dominique. Ona je umjetnica iz Pariza. Idemo malo do mene. Jesi li vidio onaj veliki avion koji nas je proletio?" "Ne, nisam. IzaĊi van sa mnom." "Bio je to Air Force One6. Nakon tri dana, Shrubster7 nas je nadletio. Hej, odmah se osjećam bolje." ___________________________ 6 Avion Predsjednika SAD-a. 7 Shrubster - nadimak predsjednika Georgea W. Busha. I shrub i bush na engleskome znače grm.

"Jesi li me ĉuo?" Nagnuo se nad šank, napunio vrĉ iz pipe i u njega ulio ĉašicu Beama. Zatim je ispio vrĉ do dna, fiksirajući me pogledom. Nasmiješio se, a lice mu je bilo proţeto toplinom. "Ovo je naša zemlja, ĉovjeĉe. Borili smo ne za nju", reĉe on. "Ja kaţem, zajebi sve te šupke. Nitko neće

KIKA

pljaĉkati Velikog ljigavca dok je na zadatku Sisica Duplić iz Odjela za umorstva." Nisam imao pojma o ĉemu on priĉa. No, u Anonimnim alkoholiĉarima ne pokušavate raspravljati s pijancima. U sluĉaju Cletea Purcela, ne ulazite u privatnu katedralu u kojoj je katkad ţivio. "Reći ću Helen da ćeš nam se kasnije pridruţiti", rekoh ja. Poloţio je na moja ramena punu teţinu svoje velike ruke i otpratio me do vrata. Oblak testosteronsko-pivskog znoja koji se dizao ispod njegova pazuha bio je zagušujuć. "Daj mi sat vremena. Samo se moram oprati i napraviti nekakvu veĉeru za sebe i Dominique", reĉe on. "Veĉeru?" "Što u tome ne valja?" "Ta ţena nije iz Francuske. Nekad je radila u salonu za masaţu u Lafayetteu. Bila je jedna od kurvi Stevieja Giacana." "Tko je savršen? Ti imaš nešto negativno za reći o svakoj ţeni koju upoznam." "To više govori o tvojoj prosudbi nego o mojoj." Vidio sam kako mu na licu treperi izraz povrijeĊenosti prije no što sam mogao povući svoje rijeĉi. Spustio je ruku s mog ramena i izašao na ploĉnik. Ulica je bila prepuna gipsa, razbijenog stakla, cigli s dimnjaka, limenki od piva i crvenih plastiĉnih pivskih ĉaša, crijepova s krova i I isuća vodenbuba koje je voda izbacila kroz rešetke kanalizacije i koje su krĉkale pod nogama kad biste stali na njih. No, u to kasno poslijepodne, u sjeni koju je bacala zgrada iza nas, u lepršanju zastave Mardi Grasa8 koju je netko objesio na motku na balkonu, na trenutak sam osjetio da nam je još uvijek moţda dostupna starija, ljepša vizija New Orleansa. "Ţao mi je zbog ovoga što sam rekao, Clete." Oĉi su mu se u uglovima prošarale bijelim linijama. Iz dţepa košulje s dva je prsta izvadio komad papira i pruţio mi ga. "Osim što razvija karijeru slikarice, Dominique sluĉajno poznaje sve zaposlene djevojke ________________________________ 8 Mardi Gras - karneval u New Orleansu, održava se posljednjeg utorka prije korizme.

KIKA

u Ĉetvrti. Ţeliš li još uvijek pronaći tog svećenika - dţankija koji se spetljao sa sestrom tipa iz MS-13?" reĉe on. Nikada ne potcjenjujte Cletea Purcela.

Sedmo poglavlje VRAĆAJUĆI SE NA SASTANAK s HELEN, STALI SMO KOD STANA NA DRUGOM katu zgrade gdje je Jude LeBlanc ţivio s Latinoamerikankom imenom Natalia Ramos. No, vrata stana bila su zakljuĉana, a ţaluzine zatvorene. Njihova susjeda, Cajunka koja je ovdje preţivjela oluju, rekla je da je Jude u petak poslijepodne otišao iz stana u Deveti okrug i da mu se Natalia odluĉila pridruţiti. "Ĉujem da se tamo dolje dogaĊaju loše stvari. Moţda se neće vratiti", rekla je susjeda. "Znate li kamo su toĉno otišli?" upitah. "Dolje je crkva u kojoj se ne raspituju o njemu. Natalia kaţe da je izraĊena od štukature i da ima zvonik", odgovori ona. "Hvala vam", rekoh ja. "Hej, vi?" reĉe susjeda. "Da?" "Moţda nije ispravno što svećenik ţivi sa ţenom i to, ali on je dqbar ĉovjek, znate." Ta noć bila je jedna od nadrealnih slika za koje pretpostavljam da potjeĉu više iz nesvjesna nego iz svjesna uma. Ljudi su izgledali i ponašali se kao u snovima - ne posve stvarno, s tijelima sjajnim od znoja, s rastrganom odjećom, poput stvorenja koja svoje sudbine ţive na površini Mjeseca. Vidio sam ĉovjeka koji vesla u ĉamcu, energiĉno zamahujući veslima, leĊima okrenut prema dvama tijelima koja su leţala na pramcu. Na licu mu se vidjela stoiĉka odluĉnost, kao da trudom koji ulaţe moţe izmijeniti najgori udarac sudbine. Vidio sam crnu bebu kako visi u granama drveća. Njezine su sitne ruĉice bile uronjene u rijeku, a besprijekorno ĉiste plastiĉne pelene sjajile se na mjeseĉini. Vidio sam ljude kako jedu senf i keĉap iz plastiĉnih pakiranja koje su opljaĉkali iz kafića, dijeleći meĊu sobom

KIKA

ono što imaju. Na tri metra od njih, mrtva krava prekrivena muhama leţala je na straţnjem dijelu slupanog kamioneta, s uţetom omotanim oko vrata. Ţelatinozni debeli ĉovjek u boksericama i sa sunĉanim naoĉalama plutao je pokraj nas na zraĉnicamaguma. Na trbuhu je imao pakiranje od dvanaest limenki piva, a jednu ruku podigao je u zrak da bi nazdravio zraĉnom gliseru u prolazu. "Ţelite li da vas povezemo na viši teren?" upitah ja. "I da propustim predstavu? Zar se šalite?" reĉe on, otvarajući još jedno pivo. Vidio sam djecu kako bjeţe od kuće izgraĊene prije GraĊanskog rata koju su upravo zapalili. Njihove siluete vidjele su se ispred plamena, poput klinaca koji zbijaju šale i skupljaju slatkiše na Noć vještica. Kad je plinovod eksplodirao, iskre su zasule cijelu ĉetvrt. Dva bloka dalje, osvetnici sa saĉmaricama i puškama za lov na jelene plovili su poplavljenim ulicama u ĉamcu s elektriĉnim motorom. Jedan od njih nosio je kacigu sa svjetiljkom, a drugi safari šešir s vrpcom od leopardove koţe. Svi su pili iz srebrne pljoske, sretni poput prasaca koji se valjaju u govnima. Ne znam jesu li pronašli svoj plijen ili ne. Zapravo, u tom sam trenutku bio previše umoran da bih mario za to. Ĉuli smo da timovi elitnih postrojbi, Specijalne snage, Rendţeri ili marinci ubijaju snajperiste pod crnom zastavom. Ĉuli smo da je aligator pojeo jelena na drugom katu poplavljene kuće pokraj Industrijskog kanala. Neki policajci iz New Orleansa rekli su da je osoblje Ţupnog zatvora Orleans pobjeglo iz grada, ostavivši zatvorenike da se utope. Drugi su priĉali da je rulja iz centra grada navalila na zapovjedni centar, misleći da se tamo dijeli hrana i voda. Zamjenik šerifa uspaniĉio se i poĉeo pucati u nebo iz automatske puške. To je pridonijelo raširenom uvjerenju da policajci ubijaju nevine ljude iz hira. Broj uhićenih pljaĉkaša, podmetaĉa poţara i teških kriminalaca rastao je iz sata u sat, i više nismo imali kamo s njima. Pljaĉkaše smo puštali, i opet ih pronalazili reciklirane u pritvoru dva sata poslije. Neki od pritvorenika vjerojatno su bili ubojice - dileri droge ili sociopati koji su iskoristili oluju da bi eliminirali konkurenciju ili razriješili stare zavade. Kad je na aerodromu pomoću ţiĉane ograde

KIKA

improviziran pritvor, najgore uhićenike poĉeli smo trpati u školske autobuse i odvoziti u ţupu Jefferson autocestom 1-10. Tada sam ĉuo kako ţena s lisicama na zapešću vrišti na zamjenika šerifa iz Iberije koji ju je pokušavao nagurati uz stube autobusa koji je ĉekao. Sjela je na prag i povukla i druge za sobom. "Što se dogaĊa, Tope?" upitao sam zamjenika. "Pljunula je na vatrogasca i ogrebala mu lice. Poĉela je vikati nešto o svećeniku na krovu crkve", rekao je zamjenik. "Mislim da je luda. Imala je uza se i neke lijekove." Ţena je izgledala kao Latinoamerikanka i nosila je prljavu purpurnu haljinu s dezenom cvijeća boje kosti. Kosa i koţa bili su joj masni od nafte, a bose noge krvave. "Tko je svećenik?" upitao sam je. Pogledala me. "Otac LeBlanc", odgovorila je. "Jude LeBlanc?" upitao sam je. "Poznajete ga?" reĉe ona. "Poznavao sam svećenika u New Iberiji koji se tako zvao. Gdje je on?" "U Donjem devetom okrugu, u crkvi Svete Marije Magdalene. Tamo je ponekad radio zato što nemaju stalnog svećenika." "Moţete li je osloboditi?" zamolio sam zamjenika. "Drage volje", reĉe zamjenik, pa se sagne da otkljuĉa lisice. Kad je ustala, izgubila je ravnoteţu. Pridrţao sam je jednom rukom i poveo prema ambulanti za prvu pomoć. "Što se dogodilo s vašim stopalima?" upitao sam je. "Izgubila sam cipele prije dva dana. Bili smo na krovu na kojem nije bilo crijepa. Ĉavli su virili iz dasaka." "Gdje je Jude, Natalia?" "Otkud znate moje ime?" "Vaš brat je Chula Ramos. Ĉlan je MS-13. Priĉao mi je o vama i Judeu." Istrgnula mi se iz ruke i pogledala me. Haljina joj je bila zalijepljena za koţu, a ĉelo puno ugriza insekata. Nadletio nas je helikopter s reflektorima, progoneći pljaĉkaše iz poslovne ĉetvrti. "Gdje je moj brat? Koristite se njime da biste došli do Judea?" reĉe ona.

KIKA

"Smirite se ili ćete se vratiti u lance." Paţljivo je pogledala moje lice. Zabila je jedan zub u ugao usana. "Pokušavao je navesti ljude iz Marije Magdalene da se evakuiraju. No, mnogi nisu imali automobile. Zato smo svi otišli u crkvu, jer ima veliki tavan. Jude je ugledao ĉamac s motorom kako pluta pokraj crkve. Zaplivao je za njim u tami. To je bilo prije dvije noći." Ugledao sam Helen kako mi maše. U jednom od autobusa izbila je Inĉa. Kroz prozor sam vidio siluete ljudi kako udaraju jedni druge. "Nastavite", rekoh ja. "Vidjela sam ga kako pokreće motor i kreće natrag prema crkvi. Ukljuĉila sam baterijsku svjetiljku kako bi bolje vidio. Bio je to zeleni ĉamac, s naslikanom patkom sa strane. Vidjela sam kako sjedi na krmi i vozi ravno prema crkvi. Namjeravao je odvesti sve ljude s tavana. Negdje je nabavio sjekiru i htio je izdubiti rupu u krovu, zato što prozor za mnoge ljude nije bio dovoljno širok da se provuku kroz njega. Mogla sam ĉuti kako udara po krovu. Voda se dizala i nisam znala hoće li dovoljno brzo prosjeci daske. Tada je udaranje prestalo i ĉula sam topot mnogo nogu i netko je viknuo. Moţda baš Jude." Stalna grmljavina zraĉnog glisera, brujanje dizel-motora autobusa i kamiona, lupanje helikopterskih elisa bili su poput zubarske bušilice koja buši kroz ţivac. Helen je poĉela paliti i gasiti baterijsku svjetiljku kako bi privukla moju pozornost. Gubila je strpljenje. "Sada moram poći", rekoh ja. "Nakon što vam obrade rane na stopalima, ţelim da se popnete na onaj tamo kamion. Za nekoliko sati odlazi u utoĉište u ţupi St. Mary. Na posjetnici ću vam napisati svoj broj mobitela. Ţelim da me nazovete kad doĊete u utoĉište." "Oni koji nisu mogli izaći kroz prozor utopili su se", reĉe ona. "Molim?" "Gotovo svi ljudi na tavanu su se utopili. Spustila sam djecu kroz prozor, ali nisam ih više vidjela u vodi. Većina ostalih bili su prestari ili prekrupni. Ostavila sam ih. Jednostavno sam ih ostavila i zaplivala prema velikom drvetu koje je plutalo pokraj prozora. Ĉula sam ih kako viĉu u tami." Zaustio sam da nešto kaţem, da je nekako utješim, ali postoje trenuci kad rijeĉi ne vrijede ništa. Otišao sam i pridruţio se Helen i drugim

KIKA

ĉlanovima svog odjela. Svi su se bavili opipljivim, prolaznim problemima. Kad sam potraţio Cletea Purcela, nisam ga mogao pronaći u mnoštvu.

Osmo poglavlje OTIS BAYLOR PONOSIO SE TIME ŠTO JE NJEGOV DOM IZDRŢAO OLUJU. Kuća od hrastovine i ĉempresovine, s dvostrukim dimnjakom od cigle, koju je izgradio kapetan klipera koji se poslije borio rame uz rame s konfederacijskim admiralom Raphaelom Semmesom, nije izgubila niti jedan prozor iza zatvorenih ţaluzina. Strop nije procurio, iako su se hrastove grane teške nekoliko stotina kilograma srušile na krov. Otisovi susjedi ostali su bez struje i telefonske veze dok se središte uragana pomicalo prema sjeveru, u Mississippi, ali Otisovi generatori sjajno su funkcionirali, obasjavajući kuću blagim ruţiĉasto-bijelim sjajem roĊendanske torte. U utorak u podne već je ĉistio svoj prilaz od slomljenih grana, reţući ih na komade motornom pilom. Pripremao se izvesti svoj automobil iz pomoćne kućice i kontaktirati drţavno sjedište svoje tvrtke u Sjevernoj Louisiani. Ulica mu je još uvijek bila poplavljena, a razina vode visoka u njegovu i susjednim dvorištima, ali Otis je bio uvjeren da će gradski sustav crpki napokon profunkcionirati i ukloniti vodu iz gornjeg dijela New Orleansa. Zašto i ne bi? Grad je bio potopljen '65. i oţivio je bolji no ikad. Samo ste morali zadrţati odgovarajući stav. No, kako su gomile odrezanih grana rasle u njegovu dvorištu, shvatio je da će mu trebati vozilo s dizalicom da oĉisti najveće komade granja s prilaza. Shvatio je i to da se vjerojatno osamdeset posto njegovih susjeda evakuiralo, ostavljajući svoje kuće svakome tko poţeli ući u njih. Nije ih osuĊivao, ali nije mogao shvatiti ljude koji bi svoj dom ostavili prirodnim silama ili kriminalcima. Nebo je u sumrak poprimilo boju purpura i stotine ptica spustile su se u njegovo dvorište, hraneći se glistama koje je voda istjerala na površinu. Otis je pošao u kuhinju i natoĉio si ĉašu viskija, stavio u nju ĉajnu ţlicu meda, i polako otpijao piće zureći kroz straţnji prozor u

KIKA

zlatne trake sunĉeve svjetlosti koje su se nekakvom fatalnom ljepotom drţale skršenih grana drveća. "U zahodu se ne moţe puštati voda", reĉe Thelma, njegova kći. "Jesi li napunila vodokotlić iz kade?" upita on. "Ne moţemo puštati vodu zato što se sve vraća. Odvratno je", reĉe Thelma. "Sustav kanalizacija proradit će zaĉas. Vidjet ćeš." "Zašto nismo otišli kao svi drugi? Bilo je glupo ostati ovdje." "U ovom sluĉaju slaţem se s njom", rekla je Melanie, njegova supruga, s kuhinjskih vrata. Pušila je cigaretu, oslonjena ramenom na dovratak. Svaka zlatna vlas na njezinoj glavi bila je na svojem mjestu. "Pripremio sam nam hladnu veĉeru - sendviĉe s piletinom i salatu od krastavaca, i sladoled za desert", reĉe Otis. "Mislim da moramo biti zahvalni na mnogo toga." "Kao i naši posjetitelji tamo vani", reĉe Melanie, pa kimne prema ulazu u kuću, otpuhujući dim iz kuta usta. Otis odloţi ĉašu s viskijem i pode u dnevnu sobu. Kroz prednje prozore i gustiš od oborenih grana u dvorištu mogao je vidjeti ĉetiri crna mladića u ĉamcu, malo dalje niz ulicu. Iskljuĉili su dotok goriva i podigli motor na krmi kako se propeler ne bi zakaĉio za ploĉnik dok su plutajući pristizali na naplavljeni travnjak zamraĉene kuće. Jedan od njih iskoraĉio je u vodu i pomoću uţeta povukao ĉamac prema ulaznim vratima. "Zašto ne bismo nazvali našeg crnog gradonaĉelnika?" upita Melanie. "Takav govor niĉemu ne pomaţe", reĉe Otis. Melanie je dugo šutjela. Ĉuo ju je kako gasi cigaretu, a zatim je osjetio kako je stala iza njega. "Vidiš li jesu li naoruţani?" upita ona. "Ne vidim ih dobro u sjeni." Otis pogleda kroz boĉni prozor. "Eno Toma Claggarta. Ako ti momci traţe nevolju, pronaći će je kod Toma." "Tom Claggart je hvalisavac, idiot i kurvaroš", reĉe Melanie. Otis se okrenuo i zagledao u svoju ţenu. "Ne gledaj me tako. Tomova ţena rekla mi je da ju je zarazio sifilisom. On i njegovi prijatelji odlaze u bordele kad idu u lov." Otis nije htio razgovarati o Tomu Claggartu. "Ne moţemo biti odgovorni za ono što vandali ĉine u ulici. Izaći ću i viknuti na njih, ali vlasnici tih kuća odluĉili su i to je tako."

KIKA

"Ne provociraj ih. Gdje ti je puška?" "Naša kuća je dobro osvijetljena. Mogu vidjeti da je nastanjena. Neće doći ovamo." "To ne znaš." "Takvi tipovi ţive ispod kamenja, Melanie. Ne ide im baš na dnevnom svjetlu." Sada mu je stajala još bliţe. Nikotin iz njezina daha dodirnuo mu je lice. Njezin glas spustio se do šapta. "Bojim se, Otis", rekla je. Stavila je svoju ruku u njegovu. Osjetio je kako je vrh njezine dojke dotaknuo njegova leĊa. Nije se mogao sjetiti kad mu je posljednji put tako otvoreno priznala svoje osjećaje, kad je tako ovisila o njegovoj snazi. "Donesi pušku u spavaću sobu. Znam da je imaš. Vidjela sam kako je drţiš: neki dan." "Drţat ću je u blizini, obećajem." Izdahnula je i poloţila obraz na njegovo rame. U deset sekundi, ogorĉena ţena s kojom je ţivio je nestala, a zamijenila ju je ljupka, inteligentna ţena koju je prije mnogo godina upoznao na plaţi Bahama, pod zvijezdama. Otis je ĉekao dok Melanie i Thelma nisu sjele za stol u blagovaonici. Tada je skinuo dalekozor sa stola u svojoj sobi i uperio ga prema ljudima koji su provaljivali u kuće s druge strane javne površine. Tom Claggart pokucao mu je na boĉni prozor. Otis je otkljuĉao staklena vrata i otvorio ih. "Što je?" upita on. "Klub oboţavatelja Snoop Dogga pljaĉka prokleto susjedstvo, eto što je", reĉe Tom. "Što ţeliš da uĉinim u vezi toga?" Obrijana glava Toma Claggarta bila je prekrivena kapima znoja na vlaţnom zraku, a košulja prošarana blatom. "Moramo vratiti naše jebeno susjedstvo. Hoćeš li nam se pridruţiti ili ne?" "Ne ţelim da se sluţiš takvim rijeĉima u mojoj kući." "Ti momci oštre zube, Otis. Ti bi to morao znati bolje od svih, s obzirom na to što se dogodilo Thelmi." "Ako pokušaju upasti u moju kuću, ubit ću ih. Do sada to nisu pokušali. Sada se vrati svojoj obitelji, Tome."

KIKA

"Moja obitelj je otišla." Tomovo lice bilo je bezizraţajno dok je to izgovarao. Njegove sitne oĉi bile su okrugle i mrtve, kao da objavljuje ĉinjenicu koju još ni sam nije do kraja prihvatio. "Ţao mi je. Ne mogu ti pomoći", reĉe Otis. Otis je zatvorio staklena vrata i zakljuĉao ih. Gledajući Tomov izraz lica kroz stakla, osjetio je duboko saţaljenje prema njemu, kao što je jednom osjetio prema svojem neobrazovanom, iscrpljenom ocu koji je imao tako malo samopouzdanja da je morao navući odjeću Klana da bi znao tko je. "Tko je to bio?" upita Thelma. "Momak koji nikada neće imati ništa vrijedno", reĉe Otis. "Sto to znaĉi?" upita Thelma. "To znaĉi da idemo veĉerati", reĉe Otis, tapšući je s ljubavlju po leĊima. No, nekoliko minuta kasnije, Otis Baylor shvatio je da je došao na jedno od onih ţivotnih raskriţja na kojima naizgled nevaţna odluka ili dogaĊaj mogu zauvijek promijeniti smjer ĉovjekova ţivota. Zaboravio je vratiti dalekozor u ladicu stola. U sve slabijoj svjetlosti dana, Thelma je dohvatila dalekozor i poĉela paţljivo promatrati ulicu. Sledila se. Iz grla joj se oteo prigušeni zvuk, kao da je stala na oštar kamen. "Što nije u redu, mala?" upita on. "Oni momci u ĉamcu", reĉe ona. "Uzet će što ţele i otići. Neće dolaziti ovamo." "Ne, to su oni, tata." Uzeo joj je dalekozor i fiksirao pogled na ĉetiri crnca koji su krenuli dalje niz ulicu, još uvijek s druge strane javne površine. "To su ljudi koji su te napali?" upita on. "Onaj ispred ĉamca sigurno jest. Palio je cigarete i smijao se dok su mi to radili", reĉe ona. "Momak iza njega, onaj s ĉekićem u ruci, izgleda poput tipa koji..." "Što?" Lice joj se namrštilo. "Koji mi ga je stavio u usta", reĉe ona. Otis proĉisti grlo, kao da mu je unutra zapeo komadić kosti. Osjećao je kako mu se pluća bore za sljedeći udah. Šake su mu se otvarale i zatvarale, a usta su mu bila suša nego ikad prije. "Apsolutno si sigurna?"

KIKA

"Ne vjeruješ mi? Misliš da bih tek tako izabrala neke crnce koje nikada nisam vidjela i lagala o njima? Zar imaš takvo mišljenje o meni?" Jedva je mogao gledati izraz jada na njezinu licu. Izašao je na prednji trijem i zagledao se niz ulicu prema ĉetvorici ljudi. Njihov je ĉamac bio velik i aluminijski, obojen u zeleno. Crnci i zeleni ĉamac skoro su se izgubili u sjenama kuće. Popeo se stubama na drugi kat i u hodniku povukao uţe stuba na razvlaĉenje koje su vodile; na tavan. Njegova puška Springfield bila je oslonjena o kartonsku kutiju u kojoj je bila spakirana odjeća njegove majke. Nije se mogao natjerati da je pokloni. Pušku je dobio na dar od oca za šesnaesti roĊendan. Bio je to najbolji dar koji je Otis ikad dobio, prvenstveno zato što je otac posjedovao vrlo malo. Ĉak ni montaţna kuća u kojoj su ţivjeli nije bila njegova, a ta puška bila mu je najdraţa imovina. Još je imala svoj originalni vojni kundak, koţni remen i ţeljezni ciljnik, ali nije joj bilo ravna po lakoći rukovanja i preciznosti. Tavan je bio pljesnjiv i suh, neobiĉno ugodan i miran u nejasnoj svjetlosti jedne elektriĉne ţarulje koja je visjela sa ţice nad njegovom glavom. Otis je otkljuĉao lokot i iz kutije sa streljivom koje je bilo vojni višak poĉeo je u magazin puške ubacivati metke kalibra .30-06. Osjetio je kako mu se opruga napinje pod palcem i pomaknuo osiguraĉ nadolje. Metak s metalnom košuljicom i oštrim vrhom smjestio se u magazin puške. Spustio se niz stube i prošao kroz svoju spavaću sobu do staklenih vrata koja su vodila na balkon. No, nebo je sada bilo tamno, a zvijezde i mjesec prekriveni dimom. Gustiš od oborenog drveća na travnjacima njegovih susjeda onemogućavao mu je da vidi. Otvorio je balkonska vrata i iskoraĉio van, omotavši remen puške oko lijeve podlaktice. Topla zraĉna struja koja se podizala s njegova cvjetnjaka podsjetila ga je na proljeće, na nove poĉetke, na predvidljivost godišnjih doba. No, jesenski miris plina kojeg je donio vjetar bio je stvarniji pokazatelj njegove situacije, pomisli on. Ovo je sezona smrti, koja za Otisa nije zapoĉela s uraganom, nego sa silovanjem njegove kćeri. Nikada nije drugima pokušao opisati bijes koji je osjetio ugledavši svoju kćer u šok-sobi u bolnici Charity. Napadaĉi su joj ĉak oprţili

KIKA

grudi. Policajka, crnkinja, pokušala ga je utješiti, obećavajući mu da će policija New Orleansa uĉiniti sve što je u njihovoj moći da ulovi ljude koji su naudili Thelmi. Rekla je da ga njegova kći treba. Rekla je da ne bi smio pomišljati na stvari o kojima je razmišljao. Rekla je da je sada promatraĉ i da mora vjerovati da će drugi uloviti muĉitelje njegove kćeri, i da ne smije uzimati zakon u svoje ruke. Lice policajke trznulo se od Otisova pogleda. Od tog trenutka, odluĉio je da nikada neće nikome dopustiti da otkrije bijes koji se kovitlao u njemu, ne dok ne pronaĊe tri nepoznata crnca koji su mirno ţivjeli na rubu njegove svijesti, dvadeset i ĉetiri sata na dan. Otis je sumnjao da mnogo ljudi shvaća misaoni proces, opsesiju koja obuzima oca koji se svako jutro budi sa spoznajom da degenerici i kukavice koji su uništili ţivot njegove kćeri vjerojatno ţive na nekoliko kilometara od njegove kuće, smijući se svome zlodjelu. Moţda su oĉinske emocije u osnovi atavistiĉke, govorio je sebi, kao što je i zaštita pećine. Moţda su ti osjećaji u našem mozgu s nekim razlogom i ne treba im se suprotstavljati. Nakon što je Thelma uhićena zbog posjedovanja marihuane, Otis je sudjelovao na nekoliko sastanaka Anonimnih alkoholiĉara u Vrtnoj ĉetvrti. Jedini ĉovjek koji je tamo bio povuĉen kao i on bio je uredno poĉešljani raĉunovoĊa koji je radio za vjersku fondaciju. Na pet sastanaka taj je raĉunovoĊa uljudno sjedio na svojem stolcu, ne progovarajući ni rijeĉi. Jedne noći voĊa grupe upitao je raĉunovoĊu jesu li ti sastanci pomogli njemu i njegovoj ţeni alkoholiĉarki. RaĉunovoĊa se na trenutak zamislio. "Kad je moju kćer na izletu silovao njezin uĉitelj, razmišljao sam o tome da posudim deset tisuća dolara i dam ga kastrirati. No, još nisam odluĉio je li to ispravno ili ne. Stoga, da, na neki naĉin moglo bi se reći da sam napredovao." U prostoriji je zavladala takva tišina da je Otis pomislio kako je sav zrak isisan iz nje. Nakon sastanka, otpratio je raĉunovoĊu do njegova automobila. Prije toga pljuštala je kiša i noćni zrak ispunio je miris cvjetova magnolije i kreket ţaba s drveća. "Hej?" rekao je Otis. "Da?" odvratio mu je raĉunovoĊa. "Sretno ti bilo, kompa", rekao je Otis. "Ţelite li mi nešto reći?" upitao je raĉunovoĊa. "Upravo jesam", odvratio je Otis.

KIKA

Sada se spuštao niz stube s napunjenom puškom stisnutom na prsima. Mogao je ĉuti kako Thelma razgovara s Melanie u kuhinji. Govorila joj je da je sigurna kako su najmanje dva muškarca iz zelenog ĉamca bili njezini napadaĉi. Zatim je po prvi put detaljno ispriĉala Melanie što su joj uĉinili. Otis je izašao na gustu travu koja je rasla u njegovu dvorištu poput debelog plavozelenog saga. Ĉetiri kuće dalje, na suprotnoj strani ulice, mogao je vidjeti snop svjetla iz baterijske svjetiljke kako se kreće iza prozora drugog kata kuće u kojoj je nekada ţivjela Varina Davis, supruga predsjednika Konfederacije. No, nije vidio zeleni ĉamac i pitao se gleda li iste vandale ili novu skupinu. Prešao je dvorište Toma Claggarta, koraĉajući po prljavom rubu vode koja je prekrivala ploĉnik i raširila se gotovo do Tomova trijema. Iznenada, okupala ga je svjetlost baterijske lanterne koju je Tom upravo u tom trenutku iznio na trijem. "Ugasi bateriju!" reĉe Otis. "Jesi li vidio one momke?" upita Tom. "Nisam siguran. Vrati se unutra, Tome." "Pozvao sam neke deĉke. Moţemo zatvoriti blok i riješiti cijeli pro-blem u korijenu. Shvaćaš li što ţelim reći?" "Ne, ne shvaćam." Tom iskljuĉi svoju svjetiljku. "Pokucaj na vrata ako ti zatreba konjica", reĉe on. "Moji prijatelji ne uzimaju zarobljenike." Otis odšljapka na ulicu, sve dok stopalom nije dotaknuo rub ploĉnika koji je oznaĉavao javnu površinu. No, ĉak i tamo razina vode bila mu je iznad gleţnjeva. Mogao je vidjeti brazdu u obliku slova V koju je za sobom ostavljala pamuĉnousta mokasinka9 plivajući prema gomili hrastovih grana koje su pale na neki automobil. Smjestio se iza stabla palme i zagledao u kuću iz koje se ĉuo lom stakla i preokretanje pokućstva. Zamišljao se kako upada kroz prednji ulaz, penje se uza stube i ubija ih jednog za drugim, kako im krv iz izlaznih rana boji tapete, a tijela im padaju na tlo poput vreća pijeska. Ne, mora biti oko za oko, pomislio je. Thelma je identificirala samo dvojicu od ĉetvorice kao svoje napadaĉe. Nije mogao ubijati ljude napamet, ako je uopće sposoban za ubijanje. Lakše je bilo razmišljati o tome nego to uĉiniti. Kada doĊe taj trenutak, hoće li moći povući okidaĉ? Je li se spreman prikljuĉiti ljudima poput Toma Claggarta i njegovih prijatelja?

KIKA

No, kad bi mu pljaĉkaši zaprijetili, kad bi bili naoruţani ili se odbili predati, to bi bila druga stvar, za ne? U susjednom bloku iz jedne kuće buknuo je plamen. Naranĉaste iskre vrtloţile su se visoko u zraku. U daljini je ĉuo pucnjavu. Vidio je kako se jedan helikopter pokušava spustiti na krov bolnice i zapitao se pucaju li snajperi na njega. Ruke su mu bile vlaţne na kundaku puške, a oĉi su ga peckale od znoja. Kad je progutao slinu, imala je metalni okus, poput krvi. Zakoraĉio je na javnu površinu i polako krenuo niz ulicu, pokraj automobila ĉiji su prozori razbijeni, a stereo-ureĊaji išĉupani iz upravljaĉkih ploĉa. Probijao se do travnjaka kuće koju su uljezi upravo pljaĉkali i ______________________ 9

Vrsta zmije otrovnice.

gledao kako svjetlost svjetiljki prelazi iz jedne u drugu prostoriju. Tada je snop svjetla zasjao niz stubište. Zraka je poskakivala po hodniku u prizemlju dok se osoba sa svjetiljkom spuštala niz stube. Otis je omotao lijevu ruku remenom i umirio cijev puške naslonivši je na hrastovo stablo, ĉekajući da se ulazna vrata otvore. No, svjetiljka se ugasila i u kući je zavladao mrak. Ulazna vrata nisu se otvorila. Gdje je ĉamac? Otis se zagledao u sjene s obje strane kuće. Nije mogao vidjeti ništa znaĉajno. A tada, u trenutku kad je munja obasjala oblake, shvatio je da je straţnji dio dvorišta još više poplavljen nego prednji. Zapravo, uliĉica i garaţe u njoj bili su preplavljeni tamnom, brzom rijekom koja je kroz cijelu ĉetvrt stvorila kanal po kojem je bilo moguće ploviti. Netko je ukljuĉio vanbrodski motor. Otis je vidio kako pramac aluminijskog ĉamca juri niz uliĉicu. Tamne prilike ĉetvorice muškaraca nagnule su se na svojim sjedalima. Vratio se kući s puškom prebaĉenom preko ramena. Tom Claggart i njegovi prijatelji glasno su razgovarali u Claggartovu dvorištu, paleći cigarete, puneći puške, napinjući ih, i cereći se Otisu. Neki od njih nosili su maslinasto zelene majice i kamuflaţne hlaĉe s velikim dţepovima. "Jesi li ostavio kojeg i za nas?" upita jedan ĉovjek.

KIKA

"Pobjegli su", reĉe Otis. "Šteta", reĉe ĉovjek. "Da, šteta. Nema ništa bolje od vješanja crne slonovaĉe na zid", reče Otis. Rekao je to s najvećom mogućom gorĉinom i ironijom. No, za njegove sugovornike, bila je to izjava srodne duše. Zaurlali su od smijeha. Za Otisa, taj će trenutak ostati zabiljeţen poput prljavog otiska prsta u magli, vraćajući se da ga muĉi na naĉine koje nije mogao ni zamisliti.

Deveto poglavlje EDDY I BERTRAND MELANCON NISU BILI SKLONI KOMPLICIRANJU. ŢIVJELI su jednostavno. Ako ti se na putu pojavi dobra prilika, iskoristiš je. Ako ti zakrĉi prolaz, gurneš je u jarak. Ima li što loše u tome? Eddy i Bertrand oluju su doţivjeli kao dar Boţji. Bijelci iz New Orleansa tristo godina zaraĊivali su novac na grbaĉi crnaca. Bilo je vrijeme da vrate dug. Gornji dio grada, od Lee Circlea, uz aveniju St. Charles pa do okruga Carrollton, bio je poput drveta punog zrelih bresaka koje samo ĉeka da ga netko pretrese. Braća Melancon nikada nisu bili obiĉni provalnici. Specijalizirali su se za oruţane pljaĉke i napadali samo bogate ţrtve. Smatrali su da su provale za budale koji dobivaju što su zasluţili kad nalete na hitac iz saĉmarice. No, kad su desetine tisuća kuća i prodavaonica napuštene i bez struje, tako da im sigurnosni sustavi ne rade, a policajaca nema ili i sami pljaĉkaju, što bi ĉovjek trebao uĉiniti? Nagurati se u smrad u Superdomeu ili Kongresnom centru i pokušati pronaći mjesto na podu na kojem netko još nije ispraznio crijeva? Ĉamac koji su ukrali u Devetom okrugu bio je savršen za posao. Bio je širok, imao je plitak gaz, presvuĉena sjedala i motor od sedamdeset i pet konja. Sve dok su usredotoĉeni na dragulje, zbirke kovanica, oruţje i srebrninu, i izbjegavaju natrpavanje teškim stvarima poput televizora i raĉunala, imaju izgleda da prije zore sakupe pozamašnu, peteroznamenkastu svotu. Samo moraju drţati stvari jednostavnima.

KIKA

Jedini momak koji ih je mogao odvesti u Centralni zatvor bio je onaj luĊak Purcel, kit koji je odraĊivao prljave poslove za Malog Willieja Bimstinea i Niga Rosewatera, a oni su pregazili njegovu debelu guzicu tamo u Ĉetvrti, tako da nije ni znao što ga je snašlo. Sada su se kretali od kuće do kuće kroz poplavljenu ulicu gdje su svi zimzeleni hrastovi bili prepolovljeni i srušeni u dvorišta. Svjetla su gorjela samo u jednoj kući, a helikopteri letjeli nad njihovim glavama prema krovu bolnice. Na vidiku nije bilo niti jednog policijskog ĉamca. Bertrand i Eddy popeli su se na kat u spavaću sobu vile u kojoj su se nalazili kreveti s baldahinom, poput onih iz filma Zameo ih vjetar.

Buddy je strpao ţensku krznenu bundu u vreću za rublje, kao i punu šaku ogrlica koje je pronašao zakopane na dnu ladice s gaćicama. Bertrand je osvijetlio vrh ormara. "Gledaj što imamo ovdje, ĉovjeĉe", reĉe on. Eddy zastane i zagleda se prema drvenoj ploĉi koju je njegov brat odvaljivao sa straţnje strane ormara. Obojica su bili krupni, nabijeni ljudi, s nabreklim ramenim mišićima tvrdim poput ţeljeza od podizanja Utega teških trideset kilograma u svakoj ruci. Obojica su bili nagi do pojasa i obilno se znojili u sparnoj unutrašnjosti kuće. Bertrand je oko glave ĉvrsto zavezao crvenu maramu. Bertrand posegne u zid i izvadi plavocrni revolver kratke cijevi s drškom od orahovine, te plastiĉnu vrećicu sa zatvaraĉem nabreklu od bijelih zrnatih kristala. "Oh, mama, bjelĉeva privatna zaliha i tridesetosmica. Ovaj momak će prošvikati od bijesa", reĉe on. "Priĉekaj. To nije sve." Bertrand zadjene vrećicu s kokainom u hlaĉe i doda revolver svojem bratu. Zatim opet posegne u zid i izvadi pet sveţnjeva novĉanica od po Klotinu dolara. Svaki sveţanj bio je omotan širokom gumenom vrpcom. On zazviţdi. "Moţeš li vjerovati? Ovaj šupak zna ţivjeti." "Moţda ne bismo trebali pljaĉkati ovu kuću", reĉe Eddy. "Hej, ĉovjeĉe, nitko ne zna da smo ovdje. Ovo je naša noć. Nećemo je zajebati." "U pravu si, ĉovjeĉe. Dagosi10 više ne kontroliraju stvari, o, ne. Što to radiš?"

KIKA

Bertrand je trpao novĉanice u vreću, dok su mu oĉi plesale u sjaju baterijske svjetiljke. "Ništa ti ne brini." Treći ĉovjek ušao je u sobu. Skinuo je zlatno-purpurnu majicu, zgužvao je i njome brisao znoj s prsa i ispod pazuha. Nosio je hlaĉe umrljane bojom i tenisice bez ĉarapa. Na bradi su mu rasli tanki pramenovi dlake, poput crne ţice. "Kevin misli da je vidio nekog tipa na ulici", reĉe on. "Taj klinac cijelu noć piša u gaće od straha. Rekao sam ti da ga ne vodiš", reĉe Bertrand. "Samo kaţe što je vidio, ĉovjeĉe", reĉe treći ĉovjek. Njegove oĉi spuste se do Bertrandova struka i plastiĉne vreće koja mu je virila iz hlaĉa. "Gdje si našao koku?" "Na istom mjestu na kojem sam našao tridesetosmicu. Sad se idi pobrinuti za Kevina. Stiţemo odmah. Ne ţelim slušati o ljudima na ________________________ 10 Dagos - pogrdan naziv za osobe talijanskog ili španjolskog porijekla.

ulici. Vani je Michael Jacksonov Thriller. Ovaj grad je groblje, a mi posjedujemo lopate i nadgrobno kamenje. Ako drkadţija ude ovamo, pojest će metak iz tridesetosmice. Ĉuješ me, Andre? Odvuci svoje dupe dolje i dovezi ĉamac. I ne pali dok mi ne doĊemo." "Što imaš u vreći za rublje?" upita treći ĉovjek. "Andre, koliko ti treba da shvatiš što sam ti rekao?" upita Bertrand.. "Samo pitam", odvrati treći ĉovjek. "U ovome smo zajedno, zar ne?" "Tako je. Zato uĉini što ti on kaţe", reĉe Eddy. Andre frkne nosom i nestane niz stubište. Bertrand udari jednom šakom po drugoj, dok mu je pogled lutao sobom. "Ima tu još toga. Osjećam. Mogu namirisati novac u zidovima", reĉe. "Osjećaš miris cvijeća kojeg ima posvuda. Kakvi ljudi stavljaju vaze s cvijećem u sve prostorije u kući prije uragana?" upita Eddy. Bilo je to dobro pitanje. Tko si moţe priuštiti vaze sa svjeţim ruţama, orhidejama i karanfilima u desetak soba svaka tri ili ĉetiri dana? Tko bi to uopće htio? Bertrand se zagleda u mrlje od vode na tapeti i gurne prst u njih, osjetivši mekoću brodskog poda iza njih. Ţeludac mu je gorio, a potoci znoja spuštali su se iz njegove marame. "Ovi zidovi pucaju od novca, Eddy. Ovo je odlagalište ili nešto takvo", reĉe on.

KIKA

"Odustani, ĉovjeĉe", reĉe Eddy. "Ovdje je uţareno. Sigurno je pedeset stupnjeva." Bertrand uputi bratu mrk pogled, pa naĉini grimasu kad osjeti kako mu je ĉir opet proradio. Ovo bi mogao biti savršen pogodak. Zašto ga unutrašnji organi baš sada moraju izdati, zašto mu je glava uvijek puna razbijenog stakla? Zašto ništa ne moţe biti lagano? "U redu", reĉe on, tiho uzdahnuvši. "Tako je bolje", reĉe Eddy. "Uvijek se grizeš, ĉovjeĉe, patiš zbog stvari koje ne moţeš promijeniti. Mi nismo naĉinili ovaj svijet. Vrijeme je da uţivamo u ţivotu, ne da toliko brinemo cijelo vrijeme." Obojica sidu niz stube, dok je snop svjetla poskakivao pred njima. Tada je Bertrand ugasio bateriju i oni su se ukrcali na ĉamac s Andreom i njegovim nećakom. Nebo je bilo naranĉasto od vatre u susjednom bloku. Dim, magla i vlaga u zraku zaudarali su poput smeća koje u prohladan dan gori na gradskom smetlištu. Bertrand se osvrne preko ramena i pogleda kuću. Iz nekog razloga koji nije mogao shvatiti, osjećao je da mu je ulazak u tu napuštenu kuću izgraĊenu prije GraĊanskog rata upravo promijenio ţivot na nepovratan naĉin. Samo nije znao je li to promjena nabolje ili nagore. Zašto je stalno osjećao kako mu se noţevi vrte u utrobi? Iznenada, kao da se u njegovu umu otvara poklopac kamere, ugledao je mladu djevojku kako se bori protiv najlonskog uţeta kojom su joj vezane ruke i gleţnjevi, kako udara stopalima o pod kamioneta, dok plišani medvjedić leţi pokraj nje. Otjerao je sliku protresavši glavu, pa okrene lice prema vjetru, dok je njihov aluminijski ĉamac ubrzavao niz poplavljenu uliĉicu. Kante za smeće plutale su u brazdi motora, a helikopteri letjeli nad njihovim glavama kako bi prevezli najoĉajnije od svih oĉajnika iz bolnice u kojoj je Bertrand Melancon roĊen.

Bila je već gotovo ponoć kad se Otis odjenuo za spavanje. Izvadio je metak iz cijevi svoje puške, vratio ga u magazin i zakoĉio osiguraĉ. Postavio je pušku pokraj prozora s kojeg se pruţao pogled na prednje dvorište. Zatim je opet provjerio sva vrata i poljubio Thelmu za laku noć. Nakon toga je spravio Old Fashioned" za sebe i Melanie i ponio ĉaše u spavaću sobu na srebrnom pladnju, s tri komadića ĉokolade. "Ĉemu sve to?" upita ona.

KIKA

"Moramo se malo poĉastiti. Sutra će biti dobar dan. Iskreno vjerujem da hoće." Nosila je ruţiĉastu spavaćicu i ĉitala knjigu leţeći na pokrivaĉu. Generatori na benzin nisu mogli osigurati dovoljno struje za ureĊaj za rashlaĊivanje, ali ventilator na stropu bio je ukljuĉen i njezina su naga ramena izgledala hladno i ljupko na povjetarcu koji je dolazio kroz prozor. Odloţila je knjigu na pod i zagrizla u komadić francuske ĉokolade, gurajući prstima mrvice u usta. Nasmiješila mu se. "Ugasi svjetlo", rekla je. Kasnije, kad je Otis zaspao, misli su mu bile spokojne, a tijelo lišeno sveg bijesa i previranja koji su mu ispunjavali ţivot otkako mu je kći napadnuta. Njegova kuća preţivjela je Katrinu. Njegova ţena opet mu je bila ţena. Osim toga, krenuo je za napadaĉima svoje kćeri s ĉvrstom namjerom i s odreĊenom dozom milosrĊa. Što je još vaţnije, uĉinio je svoju kuću sigurnom lukom u trenutku društvenog kolapsa. Prednje dvorište i prilaz bili su obasjani svjetlošću koja je tjerala tamu i ljude koji su vrebali iz nje. Moglo je biti i gore. * * * ___________________________ 1 1 Koktel koji se priprema od viskija, bitter lemona, vode i šećera, katkad uz dodatak trešnje.

U straţnjem dijelu opljaĉkane apoteke Rite Aid, Bertrand Melancon osjećao se kao da mu crveni mravi izjedaju stijenku ţeluca. Andre i njegov nećak još nisu znali za sveţanj novca u vreći za prljavo rublje, ali bilo je samo pitanje vremena kad će ga vidjeti ili shvatiti zašto se Eddy ĉudno ponaša. Moţda je bolje pošteno podijeliti plijen, pomisli on. Rite Aid bio je opljaĉkan i u potpunoj tami, ali bilo je to dobro mjesto da se ohlade, povuku nekoliko linija visokokvalitetnog kokaina iz kuće pune cvijeća, i promisle o svemu. Da, to je bilo to. Nemoj nikoga prevariti i nećeš se morati cijelo vrijeme osvrtati za sobom. No, neće biti lako podijeliti novac koji je on pronašao, koji je on išĉupao iz zida. Bit će to teško iz nekoliko razloga, osobnih i neosobnih.

KIKA

"Gledajte, ja i Eddy imamo iznenaĊenje za vas. U onoj posljednjoj kući pronašli smo nešto novca u zidu. Sada će svi dobiti svoj dio, za sluĉaj da nešto krene po zlu i neke od nas uhvate", reĉe Bertrand. Prostorija je utonula u muk. Andre je sjedio na metalnom stolu, pijući toplu Coca-Colu iz limenke koju je pronašao ispod uništenog reklamnog panoa. Odbacio je svoju prljavu majicu s natpisom LSU. Pod bljeskovima munja koji su dopirali kroz prozor, imao je boju prašnjave stavljene koţe, a bradavice su mu bile poput smeĊih kovanica. "Kako to da nam to govoriš tek sada?" upita on. Bertrand pljesne komarca na vratu i pogleda ga. "Zato što tamo nisam htio nikakve komplikacije", reĉe on. "Zato što ne moram sve odmah objašnjavati. Zato što dobivate dio neĉeg što niste pronašli, Andre, i tvoj mladi roĊak dobiva jednak dio, iako ti i on niste imali nikakve veze s pronalaţenjem novca. Da sam ja na tvojem mjestu, pokazao bih malo poniznosti i bio zahvalan na onome što dobivam." "Podjela je uvijek bila poštena, zar ne?" reĉe Eddy. "Da i nije, ja to ne bih znao, je li tako?" reĉe Andre. No, Bertrand više nije mario za to vjeruje li Andre njemu i Eddyju ili ne. Ona kuća na poplavljenoj uliĉici bila je puna love. Još deset minuta s polugom i ĉekićem i srušio bi sve zidove na katu. Mogao je vidjeti kako mu gomile novca padaju na noge. On pogleda na sat. Bilo je jedan ujutro. On i Eddy mogli su se vratiti u uliĉicu za manje od pola sata, ugasiti motor i doveslati do kuće iz boĉne ulice. Nitko ne bi znao da su tamo. Budući da su već znali raspored prostorija, posao bi vjerojatno mogli obaviti bez baterijskih svjetiljki. To je bio veliki plijen, ĉovjeĉe. Bio je pošten prema Andreu i njegovu nećaku, a sada je došlo vrijeme da se vrati u akciju. Zajebi diplomaciju. "Ja i Eddy se vraćamo. Vi ostanite ovdje", reĉe Bertrand. Andre se uštipne za trbušne mišiće, praznih oĉiju i napućenih usana. "Kako to da nas ostavljate?" "Postavit ću ti bolje pitanje", reĉe Bertrand. "Kako to da uvijek pipaš sam sebe?" "Zašto me ne pustiš na miru, ĉovjeĉe? Ako nisi primijetio, autobusi I tramvaji ne voze", reĉe Andre. "Zar bismo trebali nositi svoj plijen kroz grad?"

KIKA

"Andre je u pravu, ĉovjeĉe. Svi za jednoga i jedan za sve. Vraćamo se zajedno", reĉe Eddy. On upali cigaretu i otpuhne dim ne vadeći je iz usta. Zatim pogleda Andreova nećaka. "Jesi li za, moj mali brate?" Kevin je sjedio na podu i jeo peĉenu pitu. Kovrĉava kosa bila mu je sjajna od znoja. On obriše usta majicom. "Ja se ne bojim", reĉe. Bertrand poţeli gurnuti Eddyjevu glavu u WC.

Otis je spavao kao mrtav. Ţena se postrance privila uz njega, a ventilator sa stropa hladio im je tijela. Sanjao je svoje roditelje i malenu ţutu kuću u kojoj je odrastao. U proljeće, trava je u sumrak uvijek bila prohladna i puna djeteline. Kad bi se njegov otac vratio kući s posla u pilani, u dvorištu bi se dodavali bejzbolskom lopticom. Na polju iza kuće pasle su krave i konji, a u dvorištu je raslo veliko stablo koprivića koje je bacalo sjenu na krov tijekom najveće dnevne ţege. Otis je oduvijek volio kuću u kojoj je odrastao, volio je i svoju obitelj i vjerovao je i da su oni voljeli njega. Vjerovao je to sve do onog poslijepodneva jednog babljeg ljeta kad je njegov otac otkrio nevjeru svoje supruge i ustrijelio njezina ljubavnika na stubištu baptistiĉke crkve u kojoj je ovaj radio kao pastor. Zatim se vratio kući, gdje ga je ustrijelio dobrovoljni zamjenik šerifa s kojim je nekada odlazio u ribolov. Otis se uspravi u krevetu. Zatim poĊe u kupaonicu i pokuša oprati lice u umivaoniku. Slavina snaţno zacvili, a cijev se zatrese u zidu. "Što je to bilo?" upita Melanie s kreveta. "To sam samo ja. Zaboravio sam da je voda zatvorena." "Uĉinilo mi se da ĉujem nešto vani." On se vrati u spavaću sobu, tapkajući bosim nogama po tepihu. Ĉuo je samo postojano zujanje ventilatora na stropu i vjetar u drveću na sjevernoj strani kuće. Pogledao je na ulicu. Mjesec se probio iza oblaka i stvorio crni odsjaj na površini bujice. Usamljeni list palme šuštao je na stablu na javnoj površini, a kanta za smeće okretala se u vrtlogu zaĉepljenog odvoda kanalizacije. "Ruţno sam sanjao. Vjerojatno sam priĉao u snu", reĉe on. "Jesi li siguran da vani nema nikoga?" "Nikada ti nisam rekao kako je moj otac umro."

KIKA

Ona se podigne na lakat. Na licu je imala crte od leţanja. "Mislila sam da je imao leukemiju." "I jest. Ali nije umro od toga. Ustrijelio ga je njegov prijatelj, zamjenik šerifa. Htio je ubiti majku", reĉe Otis. Sjedio je na rubu kreveta i zurio u prazno, leĊima okrenut svojoj ţeni. U prostoriji je dugo vremena vladao muk. Kad je opet legao, Melanie uhvati njegovu ruku u svoju. "Otis?" reĉe ona, zureći u mrak. "Da?" "Nikome ne smijemo reći za to. To se nije dogodilo u tvojoj obitelji." U sjaju mjeseĉine koji je dopirao izvana njezino lice izgledalo je kao da je izraĊeno od alabastera. "Molim?" reĉe Otis. "Ti si cijenjeni direktor osiguravajuće kuće u New Orleansu. To ćeš i ostati. Ta priĉa koju si mi upravo ispriĉao nema utjecaja na naše sadašnje ţivote." "Mel—" poĉne on. "Molim te, rekla sam ti da me ne zoveš tako, Otis. Ne traţim mnogo." Otis se spusti u dnevnu sobu i legne na crni koţni kauĉ s jastukom preko glave. U ušima mu je zvonilo kao da sluša vjetar u školjci. Bertrand se ljutio na Eddyja tijekom cijelog povratka do kuće u kojoj je pronašao novac, drogu i revolver. Eddy je volio izigravati frajera i raditi ljudima usluge. Guţvao je cigaretu u ustima, paleći je upaljaĉem Zippo, nakon ĉega bi snaţno zatvarao poklopac, kao da je glavna faca. No, bio je velikodušan sa stvarima koje nisu pripadale samo njemu. U ovom sluĉaju, radilo se o najvećem ulovu njihovih ţivota. Andre je sjedio na pramcu ĉamca, kao da je izvidnik, motreći obzor, poput komandosa koji se sprema napasti Osamu bin Ladena. Kakav par klaunova. Moţda je vrijeme da se riješi obojice. No, pravi razlog Bertrandove ljutnje na Eddyja i Andrea nije imao mnogo veze s plijenom iz kuće i on je to znao. Svaki put kad bi pogledao njihova lica vidio je svoje vlastito, a ono što je tamo vidio stvaralo mu je ţgaravicu u ţelucu. Moţda se mogao maknuti od Andrea i Eddyja i poĉeti iznova negdje drugdje, zaboraviti što su uĉinili kad su bili urokani. Da, moţda se ĉak nekako mogao iskupiti za to, napisati tim djevojkama poruku i poslati je u novine iz drugog grada. To ionako nije bila njegova ideja. Eddyju SU se uvijek sviĊale mlade bjelkinje, uvijek im je govorio perverzije

KIKA

kad hi se zaustavili pokraj njihovih automobila na crvenom. Andre je bio seksualni pervertit još otkad su ga pustili iz zatvora u ţupi Lafourche. Bertranda nikada nije uzbuĊivalo ozljeĊivanje drugih ljudi. No, bez obzira na to koliko puta Bertrand razmišljao o napadu na dvije ţrtve, nije mogao izbjeći jedan zakljuĉak o svojem sudjelovanju: ušao je u to svojevoljno, a kad je vidio odbojnost na licu djevojke koju SU izvukli iz auta s praznim akumulatorom, uĉinio joj je to nasilnije od svojeg brata i Andrea. U tim trenucima mrzio je sebe. Katkad je ĉak htio da mu netko prospe mozak i zaustavi misli zbog kojih mu je gorio ţeludac. Ulica je bila posve mraĉna, osim jedne kuće u kojoj je vlasnik oĉito imao vlastite generatore. Eddy je ugasio motor na poĉetku bloka i pustio ĉamac da plutajući uplovi izmeĊu djelomiĉno potopljenih hrastovih grana u boĉno dvorište kuće u koju su provalili prije tri sata. Za nekoliko minuta njih trojica su trgali tapete, drvene ploĉe i gips u svim sobama kuće. Zapravo, bilo je zabavno. Zrak i tepisi bili su bijeli od prašine, vaze s cvijećem bile su razbijene, a cvijeće razasuto, kuhinja je bila rasturena, a elektriĉne ţice visjele su iz zidova poput špageta. "Ovaj šupak će puknuti od jada kad se vrati kući", reĉe Eddy. "Hej, ĉovjeĉe, pogledaj Andrea u kuhinji." Bertrand nije mogao vjerovati. Andre je otkopĉao hlaĉe i u visokom luku pišao u sudoper. "To je bolesno, ĉovjeĉe", reĉe Bertrand. "U pravu si", odgovori Andre, pa se okrene i zalije pećnicu i otvorenu ladicu punu zaĉina, saĉuvavši dovoljno i za hladnjak. Sad je dosta, reĉe Bertrand sam sebi. Odluĉio je otići. Eddy tada polugom išĉupa komad šperploĉe sa stropa smoĉnice, i na glavu mu se sruĉi vodopad novĉanica od pedeset i stotinu dolara. "Oh, ĉovjeĉe, bio si u pravu, Bertrande, ovo je jebena banka." Njih ĉetvorica poĉeli su skupljati novac, ubacujući ga u plastiĉnu vreću za smeće. Bertrand je pokušavao procijeniti iznos, ubacujući sveţnjeve na dno vreće. Negdje oko šezdeset tisuća prestao je brojati. "Bogati smo", reĉe Andre. "Bogati smo, ĉovjeĉe. Bogati smo. Nitko nam neće vjerovati."

KIKA

"Tako je, zato što im nećeš ni reći", reĉe Bertrand. "Hej, ĉovjeĉe, Andre je u redu. Ne razgovaraj tako s bratom crncem" reĉe Eddy. "Eddy, ţelim da izvadiš vosak iz ušiju i dobro me poslušaš. Ovo je posljednji put da se ponašaš kao da si neka velika faca meni nauštrb" reĉe Bertrand. "Hej, kao što je rekao Andre, bogati smo. Nemamo vremena za meĊusobnu svaĊu", reĉe Kevin. "Hoćemo li spaliti kuću? Mislim, da se riješimo otisaka prstiju i to?" Tri starija ĉovjeka zagledaju se u njega otvorenih usta. Dalje niz ulicu, s druge strane javne površine, Tom Claggart i njegova, dva prijatelja zaspali su na madracima koje su prostrli na podu Clag-gartove dnevne sobe, nadajući se da će uhvatiti povjetarac koji je puhao! kroz vrata i izbjeći oblake sparine koji su se skupljali pod stropom. Njihovi pištolji, saĉmarice i lovaĉke puške bili su nauljeni i napunjeni, oslonjeni na divan ili ovješeni o stolce. Kutije s mecima i patronama za saĉmarice stajale su na kaminu. Sve njihove prazne limenke piva, papir od kruha i prazne konzerve govedine, puretine, staklenke senfa i hrena, prljavi papirnati tanjuri i plastiĉne vilice i ţlice bili su zamotani i zatvoreni u vreće koje nisu propuštale miris. Kad bi se netko od njih morao olakšati, uĉinio bi to u straţnjem dvorištu, ponijevši sa sobom lopatu. Nisu mogli imati uredniji ili bolje ureĊeni lovaĉki logor. Postojao je samo jedan problem. Tom Claggart i njegovi prijatelji cijele noći nisu dobili priliku da ispale ijedan metak, iako su oni i neki drugi momci ĉamcem i pješice obilazili dva susjedna bloka u kojima su iskre iz zapaljenih kuća plovile izmeĊu zimzelenih hrastova poput krijesnica. To im se nije ĉinilo poštenim.

*

*

*

"Ne vraćaj se pokraj te osvijetljene kuće, ĉovjeĉe. Vrati se istim putem kojim smo došli", reĉe Bertrand s pramca. "Ne, ĉovjeĉe, odlazimo. Ne smetamo tim ljudima, neće ni oni smetati nama", reĉe Eddy, sjedajući postrance na krmu i paleći motor. "Uopće me ne slušaš, ĉovjeĉe", reĉe Bertrand, ali rijeĉi su mu se izgubile u urliku motora.

KIKA

Ĉamac je krivudao izmeĊu hrpa slomljenih grana na ulici i ostrugao ploĉnik na javnoj površini. Andre se smijao, zabijajući ruke u plastiĉnu vreću kako bi osjetio ĉvrsto zapakirane sveţnjeve novca. Njegov nećak jeo je ĉokoladnu ploĉicu koju je pronašao u Rite Aidu. Vjetar je rašĉistio dim s ulice, a voda je bila crna, s uljanim mrljama duginih boja. Pokvarena crpka za vodu izbacivala je u zrak gejzir, poput fontane u parku. Bertrand je razmišljao kako će, ako se izvuĉe iz ovoga sa svojim dijelom plijena, zauvijek otići iz New Orleansa i zapoĉeti novi ţivot na nekom novom mjestu, moţda na Zapadnoj obali, gdje su ljudi ţivjeli u normalnim ĉetvrtima, s parkovima i plaţama i dobrim supermarketima. Da, na nekom mjestu gdje je temperatura uvijek 24 stupnja Celzijusa i gdje s novcem od pljaĉke moţe otvoriti restoran ili praonicu automobila i voziti se avenijama izmeĊu drvoreda palmi u novom kabrioletu, dok mu Three 6 Mafia tutnji iz zvuĉnika. Da, tako će to biti. Motor zakašlje, zatrese se i utihne. Ĉamac se podigne na vlastitoj brazdi i otpluta prema oborenom hrastu. Grane su glasno škripale dok su grebale po aluminiju. Bertrand je osjećao kako mu se koţa na licu zateţe, i kako mu u ušima pucketa u tišini. "Ne mogu vjerovati", reĉe on. "Ostali smo bez goriva. To nije moja greška", reĉe Eddy. "Nisi provjerio mjeraĉ?" reĉe Bertrand. "Nisi ni ti, ĉovjeĉe. Skini mi se", reĉe Eddy. "Moţda je nešto zapelo u dovodu goriva", reĉe Andre. "Prazan je, ĉovjeĉe", reĉe Eddy. Andre nespretno ustane, zaljuljavši ĉamac. Podigne spremnik za gorivo, a zatim ga baci natrag. "Što ćemo?" "Ti ćeš zaĉepiti. Prestat ćeš stvarati buku", reĉe Bertrand. "Samo ti pokušavam pomoći, ĉovjeĉe. Moţemo ga vući", reĉe Andre. "Voda je na mjestima duboka gotovo dva metra", reĉe Bertrand. Andre zausti da nešto kaţe. "Pusti me da razmislim", reĉe Bertrand. Njih ĉetvorica sjedili su u tami. Grane srušenih hrastova bole su im oĉi i vratove svaki put kad bi puhnuo vjetar.

KIKA

Bertrand zakoraĉi iz ĉamca u vodu. "Priĉekajte ovdje. Ne ĉiniti ništa. Ne priĉajte. Ne stvarajte buku. Ne igrajte se s novcem iz vreće Drţite guzice u ĉamcu i šutite. Jeste li razumjeli?" "Što ćeš ti uĉiniti?" upita Eddy. "Ĉuješ li taj zvuk? Onaj tamo tip ima generatore u garaţi. To znaĉi da ima i kanistere s benzinom." "Zašto hodaš tako povijen, s rukom na trbuhu?" "Zato što mi je zbog vas proradio ĉir", odvrati Bertrand. "Nisam mislio ništa loše. Ti si pametan ĉovjek", reĉe Andre. Ne, samo nisam glup kao vi, pomisli Bertrand. Probio se kroz vodu preko javne površine i pribliţio prilazu osvijetljene kuće. Jedna ţarulja gorjela je na prednjem trijemu, i još jedna na natkrivenom trijemu. Ţarulja iz kuhinje kroz prozor je osvjetljavala dio prilaza i dvorište. Srce mu je snaţno udaralo o rebra, a puls mu je skakao u vratu. Zapeo je o rub ploĉnika i skoro pao u vodu. U mraku, uĉinilo mu se da je vidio oĉi kako ga promatraju iz gustiša i granja u dvorištu. Pitao se gubi li razum. Zastao je i zagledao se u dvorište. Tada je shvatio da su zeĉevi iz šume potraţili utoĉište od poplave i popeli se na zgrade, gdje su sjedili poput ptica, s krznom koje je svjetlucalo od vode. Bertrand se probio do druge strane trijema izbjegavajući svjetlo. Prošao je izmeĊu dva velika grma kamelija, ĉije mu je lišće ostavljalo mokre tragove na rukama. Došao je do parkirališta pokraj kućice koju su bijelci zvali "kuća za koĉije". Zašto su je tako zvali kada nisu imali koĉije? pitao se. Jesu li na taj naĉin ţeljeli svima reći da se Robert E. Lee 1865. posrao u njihovu zahodu? Ĉuo je najmanje dva generatora kako bruje iza napola otvorenih vrata "kuće za koĉije". Zatim je otišao do straţnjeg dvorišta i prešao u susjedno dvorište, ogledao se oko sebe, pa izvadio jedan predmet ispod majice. Nakratko se sagnuo, pa se istim putem vratio natrag u dvorište Otisa Baylora, dok su mu ĉirevi zabijali korijene dublje u stijenke ţeluca. Ušao je u "kuću za koĉije" i priĉekao da mu se oĉi priviknu na tamu. Pet spremnika za benzin bilo je poredano uza zid. Podigao je po jedan u svaku ruku i krenuo prema ulici. Trava pokraj trijema škripala mu je pod cipelama, a teţina benzina valjala se u spremnicima. Uspio je. Bravo, Bertrande. Razvali i zapisi imena, brate, rekao mu je neki unutarnji glas.

KIKA

Prošao je pokraj kruga svjetlosti na dvorištu, i vratio se u sigurnost ulice i toplinu bujice koja mu je prekrila gleţnjeve i penjala mu se uz listove poput starog prijatellja. Ubrzo će se rastati od Eddyja i Rochona i vratiti se kući, napokon slobodan, pun novca za dobre lijeĉnike i dobar ţivot. Adios, svi vi glupi šupci, Bertrand Melancon ide u Kaliforniju. Tada je ugledao Eddyja kako vuĉe ĉamac iza gomile oborenog granja, izlazeći iz zaklona, dok mu je iz usta visjela neupaljena cigareta. I Andre i Kevin bili su izvan ĉamca, zaobilazeći prepreke u vodi. Svi su se sada mogli vidjeti iz kuće iz koje je Bertrand upravo ukrao benzin. "Koji vi kurac radite? Zašto niste ostali tamo?" upita Bertrand. "Zašto ti je trebalo tako dugo? Zar si stao da izdrkaš kitu? Napuni ga i idemo", reĉe Eddy. Otvorio je svoj Zippo, vrteći sitni kotaĉić na kremenu - jednom, dvaput, triput. "Eddy..." zaĉuo je Bertrand sam sebe. Plamen upaljaĉa obasjao je tamu i spalio kraj Eddyjeve cigarete, otkrivajući upitni osmijeh na njegovu licu, kao da nije ĉuo što je njegov hrat upravo rekao. Bertrand je zaĉuo jedan pucanj iza sebe, ali nije mogao povezati zvuk s onim što se dogodilo pred njim. Crveni cvijet izbio je iz Eddyjeva grla, a djelić sekunde kasnije, odmah iza Eddyja, vrh lubanje Kevina Rochona eksplodirao je i podigao se s njegove glave, raspršivši njegov mozak po vodi poput tek skuhane zobene kaše.

DESETO POGLAVLJE U AMERIĈKIM SIROTINJSKIM ĈETVRTIMA POSTOJE DVIJE VRSTE ZGRADA koje rulja nikad ne spaljuje kad doĊe do nereda: pogrebni ured i ured agenata tvrtke za plaćanje jamĉevina. Iz perspektive Cletea Purcela, najveća prednost u traganju za bjeguncima za koje su jamĉevine platili ljudi poput Niga Rosewatera i Malog Willieja Bimstinca bila je ĉinjenica da je njihova golema klijentela prijestupnika po prirodi bila sklona ulizivanju, i da su uvijek pokušavali izvući usluge od ljudi koji kontroliraju njihove ţivote.

KIKA

Zatvorski diplomci koji bi radije bili prebijeni u nekoj sporednoj uliĉici nego što bi otkucali prijatelja, izdali bi i roĊenu majku da ostanu u Nigovoj i Willievoj milosti. Od trenutka kad je Clete Purcel pregaţen u Ĉetvrti, kad je trag gume uprljao njegov šešir s obodom, proĉulo se da su Bertrand i Eddy Melancon i njihov priguzni prijatelj Andre Rochon hrana za morske pse. Dok su Melanconi, Rochon i njegov nećak Kevin plovili gornjim dijelom New Orleansa, šmrkali bijeli speed ukraden iz apoteke, ispijali toplo pivo i jeli peĉenu piletinu iz Winn-Dixieja, smijući se nevjerojatnoj koliĉini plijena koju su nakupili, u najmanje dva navrata otkucali su ih kolege kriminalci koji su završili u zatvoru na aerodromu, gdje su Nigeovi i Williejevi predstavnici bili zatrpani poslom. No, ironija je bila u tome da Bertrandov kraj nije uzrokovala izdaja njegovih kolega. Vjerojatno po prvi put u ţivotu, on je ĉinio nešto potpuno zanemarivši vlastite interese. Ukrcao je brata u ĉamac dok je Andre odjurio niz ulicu. Eddy je obilno krvario iz grla. Bertrandu su drhtale ruke dok je ulijevao gorivo u motor. Bio je siguran da je strijelac još tamo, u nekom dvorištu, ili u nekoj od kuća koje gledaju na ulicu. Bio je siguran da ga je naciljao, i da ga promatra kroz teleskop ili ciljnik, da gleda njegovo lice, prsa, ili moţda pleksus, poigravajući se, uţivajući, njeţno grickajući donju usnu prstom pritišćući okidaĉ. Taj prizor izazvao je u Bertrandu osjećaj kao da mu netko dere koţu kliještima. Ne samo da su mu ruke bile skliske od Eddyjeve krvi i sline, nego su tako snaţno drhtale da mu je palac skliznuo s gumba za paljenje kad ga je pokušao pritisnuti. Kad je upalio motor, okrenuo je gas do daske i jurnuo niz bujicu. Kevinovo tijelo plutalo je u brazdi koju je ostavio za sobom. Na kriţanju je udario u mrtvu ţivotinju i zaĉuo kako propeler cvili u zraku prije no što je opet zaronio u vodu. Skoro ga je odnio policijski ĉamac pun teško naoruţanih policajaca. Presjekao je njihovu brazdu i skrenuo u popreĉnu ulicu, pa u sporednu uliĉicu, zastavši toliko da sakrije vreće za smeće i rublje izmeĊu greda u jednoj garaţi. Pred sobom je vidio svjetla helikoptera koji se spuštao na krov bolnice. Smanjio je brzinu i duboko udahnuo, pa polako izdahnuo. On i Eddy pronašli su sigurnu luku, mjesto na kojem će se netko pobrinuti za

KIKA

njegova brata i spasiti mu ţivot. Bila je to zgrada u kojoj su se obojica rodili. Bilo je to kao da se vraćaju kući. Bertrand nikada nije ĉuo za Danteov deveti krug, ali upravo će dobiti obilazak tog kruga s vodiĉem.

U prizemlju bolnice voda je bila metar duboka. Hodnici su bili crni, osvijetljeni jedino snopovima iz baterijskih svjetiljki koje je nosilo osoblje. Zagrijani zadah medicinskog i ljudskog otpada u vodi natjerao je Cletea da navuĉe majicu preku usta, kako bi mogao disati ne osjećajući poriv za povraćanjem. Dvaput se pokušao raspitati za smjer, ali osoblje je prolazilo pokraj njega kao da ne postoji. Odustao je i vratio se van, udišući noćni zrak. Znoj na njegovu licu iznenada je postao hladan poput ledene vode. Crni policajac teţak najmanje stotinu trideset kilograma obasjao je Cleteovo lice baterijskom svjetiljkom. U drugoj ruci drţao je skraćenu pumpericu, naslonjenu na bok. Njegovo neobrijano lice izgledalo je kao da je prekriveno crnim pijeskom. S njegova tijela dizao se zadah po pljesnivoj odjeći i znoju iz svlaĉionice. Zvao se Tee Boy Pellerin. Kao prometni policajac, jednom je golim rukama podigao policijski automobil s prsa svojeg partnera. "Što traţiš, Purcel?" reĉe on. "Ţrtvu nastrijeljenu vatrenim oruţjem pod imenom Eddy Melancon", odvrati Clete. "Je li ţiv ili mrtav?" "Ne znam. Bolnica zbrinjava mrtvace?" upita Clete. "Da bar. Imam ĉetvoricu u ĉamcu. Pokušavam ih ostaviti po cijelom gradu. Nitko nema hladnjak. Misliš na Eddyja Melancona iz Devetog okruga?" "Da, na brata Bertranda Melancona. Nig Rosewater ĉuo je da su Eddyja upucali dok je pljaĉkao kuću s ove strane Claibornea." "Pokušaj na trećem katu. Ţrtve traume koje izaĊu iz ambulante za hitnu pomoć završavaju tamo. Imaš li baterijsku svjetiljku?" "Izgubio sam je." "Uzmi ovu. Imam jednu viška. Nisi bio gore?" "Ne." Tee Boy se zagleda u prazno, kao da ga je napokon dostigao umor dugog dana i duge noći.

KIKA

"Što je gore?" upita Clete. "Na trećem katu je gerijatrijski odjel. Da sam na tvojem mjestu, ne bih išao tamo", reĉe Tee Boy. "Što ţeliš reći?" "U ovoj zgradi nema sretnih priĉa, Purcel. Nakon ove noći, svakoga dana molit ću se Bogu da mi ne dopusti da umrem u krevetu." Clete krene stubištem na treći kat. Sparina je bila zagušujuća, poput pare od kuhanog povrća koja se priljepila uz strop. Razbijeno staklo škripalo mu je pod cipelama. Ušao je u odjel na kojem su starije ljude iznijeli na hodnike kako bi uhvatili slab povjetarac koji je puhao kroz razbijene prozore na juţnoj strani zgrade. Ljudi na bolniĉkim krevetima bili su odjeveni u haljine krute od skorene hrane i vlastitog izmeta. Ĉinilo se da im koţa sjaji trulim sjajem koji ga je podsjećao na ribe što su ih valovi izbacili na uţareni pijesak plaţe. Ţenini prsti uhvatili su Cleteovu košulju dok je prolazio pokraj nje. Lice joj je bilo blijedo, bez kapi krvi, a oĉi su joj imale onu prozirnu mlijeĉnoplavu boju novoroĊenĉeta koje po prvi put gleda ovaj svijet. "Dolazi li moj sin?" reĉe ona. "Molim?" reĉe Clete. "Jeste li vi on? Jeste li vi moj sin?" "Mislim da će doći svaki ĉas", reĉe Clete i brzo nastavi niz hodnik s knedlom u grlu. Odjel za intenzivnu njegu izgledao je poput mrtvaĉnice. Na stropu su se stvorili vlaţni krugovi poput divovskih plikova s kojih je voda kapala na pacijente. Većina pacijenata bila je odjevena u odjeću u kojoj su došli s ulice. Pacijenti dovezeni iz ambulante za hitnu pomoć bili su nastrijeljeni, ubodeni, izrezani, pretuĉeni, oprţeni strujom, pregaţeni automobilima i izvuĉeni polumrtvi iz bujica. Neki su imali slomljene kosti koje još nisu bile namještene. Jedna ţena s opekotinama na osamdeset posto tijela bila je omotana plahtom koja joj se zalijepila na rane. Ĉovjek kojeg je udario propeler zraĉnog glisera ispuštao je zvukove koje Clete nije ĉuo još otkad je leţao u vojnoj ambulanti u Tay Nguyenu12. Gotovo svi pacijenti bili su ţedni. Većini je bio potreban morfij. Svi nepokretni pacijenti morali su obavljati nuţdu u svoju odjeću.

KIKA

___________________ 12 Planine u južnom dijelu Vijetnama.

Clete dohvati staţista za ruku. Staţist je bio ţilave, mršave grade trkaĉa na duge staze. Oĉi su mu se trzale, a ĉelo sjajilo od vlage. "Skidaj ruke s mene", reĉe on. Clete podigne ruke u zrak. "Ja sam ovlašteni agent za jamĉevine. Traţim bjegunca imenom Eddy Melancon. Jedan doušnik rekao je da ga je brat ostavio u ovoj bolnici." "Koga je briga za to?" "Ţrtve njegovih zloĉina." Ĉinilo se da staţist razmišlja o tome. "Da, Melancon, radio sam na njemu. Treći krevet s one strane. Mislim da nije previše razgovorljiv." "Je li ţiv?" "Ako to ţelite tako nazvati." "Hej, doktore, znam da svi ovdje gore proţivljavate teške trenutke, ali ni meni ovo nije najbolji dan u ţivotu. Kako bi bilo da malo otĉepite usta?" "Prerezana mu je leĊna moţdina. Ako preţivi, do kraja ţivota leţat će poput vreće. Ţelite li razgovarati s njegovim bratom?" "On je ovdje?" upita Clete šokirano. "Bio je prije pet minuta." Staţist obasja baterijom ĉovjeka koji je sjedio pokraj otvorenog prozora dalje niz hodnik. "Vidite? Uţivajte." Clete se probio izmeĊu bolniĉkih kreveta i baterijskom svjetiljkom potapšao Bertranda Melancona po ramenu. "Bok, šupĉino. Sjećaš li se mene? Posljednji put vidio si me kroz vjetrobran svojeg automobila", reĉe on. "Znam tko si. Radiš za one Ţidove iz tvrtke za plaćanje jamĉevina", reĉe Bertrand. "Sluĉajno sam i momak kojeg si pregazio automobilom." "Ja nemam automobil. Nego, blokiraš mi protok zraka, bi li se maknuo?" Clete je osjetio kako mu se usta suše, a sitni šavovi pucaju u glavi. "Bi li htio proletjeti kroz taj prozor?" "Uĉini što god ţeliš, ĉovjeĉe."

KIKA

Za Cletea, Bertrand Melancon bio je utjelovljenje svega što je najviše mrzio kod klijentele s kojom je svakodnevno imao posla. Te su ljude odgojile bake i nisu imali pojma tko su im oĉevi. Završavali su u zatvoru, a o seksualnim ulogama razmišljali su u terminima plijena i grabeţljivca.

Instinktivno su lagali, ĉak i kada nije bilo razloga za to. Bilo je nemoguće pronaći naĉin na koji biste s njima mogli izići na kraj. Bili su otporni na uvrede, nehajni prema vlastitoj sudbini, i lišeni osjećaja krivnje ili stida. Cleteu je u vezi njih najviše smetalo njegovo vlastito vjerovanje da su svi ljudi s takvom prošlošću isti. "Okreni se. Idemo do crnog policajca imenom Tee Boy Pellerin", reĉe Clete dohvaćajući lisiĉine s pojasa iza leda. Svidjet će ti se taj momak. I sam je odrastao u Donjem devetom okrugu. Slab je na gangstere koji pljaĉkaju vlastite ljude i prodaju metamfetamine njihovoj djeci. Samo mu nemoj uprljati cipele. Mrzi ljude koji mu prljaju cipele." Clete zakaĉi lisiĉine na oba Bertrandova zapešća i okrene ga tako da ga moţe pogledati ravno u lice. "Jesam li ja to ĉuo da si se nasmijao?" "Nisam se smijao, ĉovjeĉe." "Da, jesi. Ĉuo sam te." "Zapravo, nije me briga što ćeš uĉiniti, debeljko. Trebao bi se okupati. Završi s ovim. Umorio sam se slušajući te." Clete ga poţeli udariti. Ne, zapravo ga je htio rastrgati na komadiće. No, što je bio pravi izvor njegova bijesa? Zapravo, nije imao nikakvu moć nad ĉovjekom koji ga je pokušao pregaziti. Nije ga imao kamo odvesti. Cletea je do bolnice dovezao zraĉni gliser pun policajaca koji su nastavili dalje niz aveniju do Okruga Carrollton. Centralni zatvor bio je pod vodom, a nije imao naĉina da preveze Bertranda do improviziranog zatvora na aerodromu. Uz malo sreće, mogao ga je predati Tee Boyu i dobiti honorar za ulovljenog bjegunca od Niga i Willieja, kao i honorar za pronalaţenje Eddyja Melancona meĊu ţivim mrtvacima u bolnici, no postojali su veliki izgledi da Bertrand iskoristi kaos Katrine kako be se opet provukao kroz sustav. Osim toga, Andre Rochon još je bio na slobodi, a Clete je i s njim imao neke nerazriješene raĉune. Clete povede Bertranda niz stubište i izgura ga van.

KIKA

"Ne suprotstavljam ti se, ĉovjeĉe. Prestani me gurati", reĉe Bertrand. "Zaĉepi", reĉe Clete vodeći ga prema Tee Boyu, koji je sjedio na niskom zidu što je dijelio parkiralište od bolnice. Tee Boy je jeo sendviĉ djelomiĉno umotan u aluminijsku foliju. "Što to imaš ovdje?" upita on. "Bertrand Melancon, tri naloga za uhićenje, teško razbojstvo, zastrašivanje svjedoka, i općenito sjebano ponašanje otkad je izasran na ovaj svijet. Predajem Bertranda u tvoje ruke. Već sam mu rekao što se dogaĊa ljudima koji ti uprljaju cipele." "Ovo nije smiješno, Purcel." "U pravu si, nije. Bertrand i njegov brat Eddy pregazili su me svojim automobilom u subotu naveĉer. Uĉinili su to dok sam pretraţivao kamionet njihova kolege propalice, Andrea Rochona. U prikolici tog kamioneta vidio sam plišanu ţivotinju i komad polietilenskog uţeta. Malo prije no što me ovaj govnar pregazio, sjetio sam se novinskog ĉlanka o trojici crnaca koji su oteli petnaestogodišnju djevojku. Vraćala se s uliĉnog sajma u Donjem devetom okrugu. Nosila je plišanog medvjedića. Ti momci odvukli su djevojku u kamionet, vezali je i silovali. Ti još ţiviš u Donjem devetom, zar ne, Tee Boy?" "Da", odgovori Tee Boy, brišući mrvice s lica. Pogledao je Bertranda. "Misliš li da bi ovaj iznimni primjerak mladog muškarca mogao biti sumnjivac?" upita Clete. "Onda, momĉe?" reĉe Tee Boy. "Onda što?" upita Bertrand. "Planiraš li mi nagaziti na cipelu?" "Jesi li lud, ĉovjeĉe?" Tee Boy ga snaţno udari dlanom u lice. Bio je to udarac koji ĉovjeku protrese oĉne jabuĉice u dupljama. "Nešto sam te pitao. Hoćeš li mi odgovoriti?" "Ne, gospodine, ne planiram vam nagaziti na cipelu." "Jesi li oteo i silovao djevojku u Donjem devetom?" "Doveo sam brata u bolnicu zato što ga je ne'ko upuc'o u grlo. Jedan klinac koji je bio s nama je ubijen. Nisam prob'o pobjeći. Doš'o sam ovdje po pomoć. Nisam se pojavio na sudu zato što sam bio bolestan. To je sve što imate protiv mene. Prestanite me udarati." "Okreni se. Pogledaj onaj ĉamac privezan za branik automobila", reĉe Clete. "Vidiš li ona tijela unutra? To su tijela mrtvaca. Lisiĉinama

KIKA

ćemo te vezati za njih. Dug je put do zatvora na aerodromu. Da si ti Tee Boy i zaglaviš s ĉetiri leša i psećim govnom poput sebe, i dobiješ priliku da potopiš cijelu zbirku na odgovarajuću podvodnu lokaciju, što bi uĉinio?" No, Clete je shvatio da puca ćorcima. Bertrand Melancon vidio je kako metak pretvara tijelo njegova brata u juĉerašnji sladoled. Straviĉni scenariji koje izmišlja lovac na bjegunce bili su na dalekom drugom mjestu na ljestvici šokova. Clete je shvatio i to da ga ne sluša ni Tee Boy Pellerin - njegov je pogled bio prikovan na Bertranda, a na licu mu se širio osmijeh dok je povezivao toĉkice i informacije koje Clete nije posjedovao. "Hoćeš li mi reći o ĉemu je rijeĉ?" reĉe Clete. "Prije dva ili tri sata imali smo dojavu o pucnjavi i o smrtno stradaloj osobi. Ĉetiri tipa su pljaĉkali vozeći se u ĉamcu kod Clairbornea. Jedan klinac je dobio hitac u glavu. Pogodi ĉiju su kuću opljaĉkali?" "Ne znam", odgovori Clete. "Kuću momka koji ima prodavaonicu cvijeća, i vlasnik je agencije za eskort. Njegova ţena izgleda poput Frankensteinove nevjeste." Tee Boy se poĉeo smijati. "Sidney Kovick?" upita Clete. "Ove propalice su opljaĉkale najopasnijeg gangstera New Orleansa i uništili mu kuću. Jedan od naših momaka ušao je unutra i rekao da kuća izgleda kao da je netko provezao vatrogasni kamion kroz zidove." Tee Boy se sada gušio svojim sendviĉem, smijući se tako snaţno da su mu se suze kotrljale niz obraze. "Hej, momĉe, ako ukradeš nešto od Sidneyja Kovicka, pošalji mu to s Aljaske, a zatim kupi pištolj i ustrijeli se. Uz malo sreće, neće ti pronaći grob." Tee Boy je ustao i zakašljao u dlan, dok su mu koljena klecala. "Tko je taj Kovick?" upita Bertrand Cletea. "Samo me zajebavate, jel' tako?"

KIKA

Jedanaesto poglavlje NAKON SEDAM DANA VRAĆEN SAM U NEW IBERIJU. SKORO SAM na Nataliju Ramos, druţbenicu oca Judea LeBlanca. Zapravo, namjerno sam potisnuo njezino ime iz glave. Bilo mi je dosta New Orleansa i boli drugih ljudi. Samo sam se htio vratiti na Bayou Teche, svojoj obitelji i Tronošcu, našem rakunu, kao i našem nekastriranom maĉku-ratniku, Snuggsu. Htio sam se probuditi ujutro i osjetiti miris kave, pljesnive ljuske pekana u dvorištu i grmlja kamelije natopljenih rosom, kao i truli zadah riblje ikre u rukavcu. Htio sam se probuditi u velikom zlatno-zelenom, suncem prošaranom obećanju juţne Louisiane u kojem sam odrastao. Nisam htio biti dio povijesti koja se dogaĊala u našoj saveznoj drţavi. "Zvoni telefon, Dave", rekla je Alafair iz kuhinje. "Moţeš li se javiti, molim te?" Kroz vrata sam gledao kako peĉe jaja i kriške šunke u teškoj ţeljeznoj tavi, drţeći je za dršku bez krpe, okrenuta meni leĊima. Bilo mi je teško povjerovati da je to ista mlada Indijanka iz El Salvadora koju sam izvukao iz potonulog aviona prije mnogo godina. Odloţila je tavu na štednjak i podigla slušalicu, oslonivši se na sudoper i dobacivši mi prijekoran pogled. "Je li Dave Robicheaux ovdje? Priĉekajte trenutak, provjerit ću", rekla je. Spustila je slušalicu, ne pokrivši je rukom. "Dave, jesi li ovdje? Ako jesi, jedna gospoĊa bi htjela razgovarati s tobom." To dobivate kad vam dijete pohaĊa koledţ Reed i upiše se u kick-boxing klub. Uzeo sam joj slušalicu iz ruke. "Halo?" rekoh. "Ovdje Natalia Ramos, gospodine Robicheaux. Tu sam, u skloništu u koje ste me poslali. Jeste li otkrili kamo je otišao Jude? U skloništu ne mogu ni od koga dobiti informaciju. Mislila sam da moţda imate popis ljudi koje je spasila Obalna straţa." "Ne, gospojo, bojim se da nemam." "Jude cijelo vrijeme osjeća bolove zbog raka. Otišao je u Donji deveti okrug kako bi svojim ljudima dao priĉest. Uvijek se bojao davati ljudima priĉest na misi." ZABORAVIO

KIKA

"Ţao mi je, gĊo Ramos, ali ne razumijem vas." "Ruke mu cijelo vrijeme drhte. Misli da će ispustiti kaleţ. Davanje priĉesti na misi uvijek je prepuštao drugom svećeniku. No, sad je htio odrţati misu i dati ljudima priĉest." U pozadini sam ĉuo druge glasove kako odjekuju u velikoj dvorani, moţda u sportskoj dvorani ili oruţarnici Nacionalne garde. Alafair mi je stavljala doruĉak na kuhinjski stol. Oprezno je odlagala tanjur, noţ, vilicu i šalicu s kavom kako ne bi stvarala buku. Duga crna kosa padala joj je na ramena, a traperice i ruţiĉasta bluza isticale su njezino lijepo graĊeno tijelo. Nisam znao što reći Nataliji Ramos. "Gdje ste?" upitao sam je. "U srednjoj školi u Fran klinu." "Stiţem za 45 minuta." "Gdje je Chula?" upita ona. "Vaš brat?" "Da, gdje ste ga zatvorili?" "U zatvoru ţupe Iberia, zajedno s partnerom." Mislio sam da će njezine sljedeće rijeĉi biti uvredljive. No prevario sam se. "Moţda tamo moţe dobiti nekakvu pomoć. Zatvor je jedino mjesto na kojem Chula dobro funkcionira. Ĉekat ću vas, gospodine Robicheaux." Spustio sam slušalicu. Već sam poţalio što sam se javio. "Tko je to bio?" upita Alafair. "Latinoameriĉka prostitutka i narkićka koja se spetljala s katoliĉkim svećenikom." Sjeo sam i prionuo jelu. Osjetio sam Alafair iza sebe, poput sjene koja se raspršuje na svjetlu. Poloţila mi je ruku na rame. "Dave, imaš najbolje srce od svih ljudi koje sam ikada upoznala" rekla je. Osjetio sam kako me krv pecka u straţnjem dijelu vrata. Sportska dvorana srednje škole u Franklinu, u dnu rukavca u ţupi St. Mary, bila je ispunjena redovima vojniĉkih leţaja. Djeca su jurcala na sve strane, unutra i vani, bacajući frizbije koje je lokalni trgovac donio iz svoga dućana. Pronašao sam Nataliju kako pere odjeću na ruke u zavjetrini zgrade. Ruke je uronila duboko u aluminijsku kadu, a rub svoje košulje od trapera vezala pod grudima. Zamolio sam je da mi opet opiše svoje posljednje trenutke s Judeom LeBlancom.

KIKA

"Dovezao je ĉamac do krova crkve. Stajao je na krovu i sjekirom probijao rupu kako bi ljudi mogli izaći. Tada sam zaĉula zvukove borbe. Više ga nisam vidjela." U sjeni je bilo vruće, ali njezino je lice izgledalo hladno i suho. Rebra su joj se nazirala pod tamnom koţom. Nosila je sandale i vrećaste muške hlaĉe kaki boje. Izgledala je poput seljanke iz zemlje trećeg svijeta koja pere odjeću tuĊe djece. Nije izgledala kao prostitutka ili narkićka. "Jeste li donijeli drogu u sklonište?" upitao sam je. "Dovezli ste se ovamo da me to pitate?" "Imali ste je kad su vas uhitili. Skinuo sam vam lisice i poslao vas ovamo. Zato sam odgovoran za vas. Zato vas pitam jeste li donijeli drogu u sklonište." "Pokušavam se skinuti. Neki ljudi u dvorani okupljaju grupu anonimnih ovisnika. Opet ću krenuti na sastanke." Uspjela mi je odgovoriti na pitanje ne odgovorivši na pitanje. "Gospodo Ramos, ako otkrijem da zlorabite ili raspaĉavate narkotike u ovom skloništu, izbacit ću vas ili ću vas strpati u zatvor." Ocijedila je djeĉje plave traperice i odloţila ih na rub kade. "Moram se vratiti u New Orleans." "Mislim da je to greška." "Stalno vidim prizor Judea kako se utapa u tami, bez ikoga da mu pomogne." "Jude je ţilav momak. Savjetujem vam da se tako i odnosite prema njemu." "Drţao je posebnu misu pomirenja subotom poslijepodne za sve kurve, dţankije i skitnice. Svima je davao oprost, grupno, bez obzira na to što su uĉinili. Netko ga je napao da bi došao do ĉamca. Mislim da su ga ubili. Moram znati. Jednostavno ne mogu ţivjeti ne znajući što mu se dogodilo." "GospoĊo Ramos, desetine tisuća ljudi su nestale. FEMA13 pokušava..."

"Kako to da nitko nije došao?" "Molim?" "Ljudi su se utapali u cijelom kvartu i nitko nije došao. Krupna, debela crnkinja u purpurnoj haljini stajala je na automobilu i mahala prema nebu. Haljina joj je plutala na vodi. Stajala je na automobilu pola sata i mahala dok se voda dizala. Vidjela sam kako pada s automobila. Voda joj je bila iznad glave."

KIKA

Nisam htio slušati još priĉa o Katrini. Prizore koje sam vidio tijekom sedam dana nakon oluje nikada neću zaboraviti. Niti sam se mogao nositi s gnjevom koji su izazivali u meni, niti s latentnim rasizmom u našoj kulturi koji se već poĉeo pojavljivati. Prema Washington Postu, jedan drţavni duţnosnik iz Baton Rougea rekao je skupini lobista u _____________________ 13 Federal Emergency Managment Agency - Američka savezna agencija za koordiniranje pomoći u slučaju prirodnih katastrofa.

Baton Rougeu: "Napokon smo oĉistili javne stanove u New Orleansu. Mi to nismo mogli, ali Bog jest." Kako ćete objasniti takvog duţnosnika ljudima koji su ţrtve najgore prirodne katastrofe u povijesti Amerike? Odgovor je: nikako. Ne pokušavaj popraviti slomljeni svijet i ne pokušavaj lijepiti flastere na slomljene ljude, rekoh sebi. "Vjerujem da bi Jude htio da ostanete u skloništu. Ovdje moţete napraviti mnogo dobrih stvari. Obećajem vam da ću dati sve od sebe kako bih otkrio što mu se dogodilo", rekoh ja. "Mislim da je priĉao o vama", rekla je. "Molim?" "Jude je priĉao da je dostavljao novine policajcu koji je posjedovao prodavaonicu mamaca. Rekao je da je policajac pijanac, ali je dobar ĉovjek koji pokušava pomagati nemoćnima. Jeste li vi taj o kojem je priĉao?" Znala je kakav mamac staviti na udicu.

Nakon ruĉka, odvezao sam se u policijsku stanicu ţupe Iberia i popeo se u svoj ured. Kontrast izmeĊu rutine mojega posla u ţupi Iberia i sedam dana koje sam upravo proveo u New Orleansu bio je poput razlike izmeĊu snage i samopouzdanja mladosti i mentalnog stanja ĉovjeka kojeg je neoĉekivano pogodila smrtna bolest. Unutrašnjost zgrade bila je besprijekorno ĉista i puna sunĉane svjetlosti. Hladni zrak postojano je pritjecao iz ventilatora u zidu. Jedna od tajnica postavila je cvijeće na prozore. Skupina zamjenika u ĉistim odorama s ispoliranim pojasevima za pištolje ispijala je kavu i jela uštipke za

KIKA

stolom u prijemnom uredu. S prozora svojeg ureda na drugom katu mogao sam vidjeti krošnje palmi i zimzelenih hrastova koje su prekrivale radniĉku ĉetvrt. Iza katedrale, vidio sam groblje puno okreĉenih grobnica od cigle, gdje su nas poginuli vojnici Konfederacije podsjećali da Shiloh nije povijesna apstrakcija. Helen je pogledala kroz staklo mojih vrata, a zatim ih je otvorila bez kucanja. "Izgledaš napeto, tatice", reĉe ona. "To mi ĉesto govore", rekoh ja. Prišla je mojem prozoru i pogledala Sunset Limited koji je prolazio traĉnicama. Nosila je uske hlaĉe i bijelu košulju s uredno podvrnutim kratkim rukavima. U straţnjem dţepu nosila je ţuti notes. Zakaĉila je palce za pojas s pištoljem. "Jesi li se odmorio?" Ĉvrsto sam zatvorio oĉi i opet ih otvorio. "Reci, Helen." "Upravo sam razgovarala s FEMA-om i FBI-em. Civilna sluţba i drţavne strukture New Orleansa su uništene. Zatrpat će nas hrpa sluĉajeva koji nam ne trebaju." "Ne bi li trebala to reći cijelom odjelu?" "U ovom specifiĉnom sluĉaju rijeĉ je o jednom od bjegunaca Cletea Purcela. Ukljuĉen je i momak kojeg poznaješ pod imenom Otis Baylor." "Tip iz osiguranja?" "E, taj. Federalci vjeruju da su veći broj umorstava poĉinili osvetnici koji su se odluĉili malo zabaviti tijekom oluje. Misle da je Otis Baylor ukokao neke pljaĉkaše koji su provalili u kuću Sidneyja Kovicka." "Provalnici su opljaĉkali Sidneyja Kovicka?" "Da, ĉini se, ĉetiri najgluplja kretena u New Orleansu. Jednom je raznesena glava, a jedan će do kraja ţivota ostati kvadriplegiĉar. Federalci vjeruju da su se crnci zamjerili Bayloru zato što su mu silovali kćer, pa je vjerojatno iskoristio priliku da skine nekolicinu." "To ne sliĉi njemu." "Federalci su izloţeni kritici zato što su progonili pripadnike bandi i ostavili bijele ubojice na slobodi. Istraga o Bayloru vjerojatno će im biti vrtni ukras. Bilo kako bilo, mi bismo trebali pomoći koliko moţemo. Slaţeš li se, bwana?" "Koja je uloga Cletea Purcela u svemu tome?" Izvadila je ţuti notes iz dţepa i pogledala ga. "Brat kvadriplegiĉara zove se Bertrand Melancon. Clete ga je uhitio, ali ga je izgubio

KIKA

tijekom predaje u improvizirani zatvor. Evo u ĉemu je ironija, Dave. Clete je rekao federalcima da misli kako su braća Melancon i njihov prijatelj imenom Andre Rochon zapravo silovatelji." "Po kojoj osnovi?" "Clete kaţe da je u Rochonovu kamionetu pronašao dokaze koji bi Rochona, a moţda i Melancone, povezali s otmicom i silovanjem u Donjem devetom okrugu." "Da, priĉao mi je o tim momcima. To su oni koji su ga pregazili prije oluje. Ţeliš li da poĊem do Baylora?" "Moţeš li?" Jednom sam u Vijetnamu poznavao strojniĉara koji nije htio otići na odmor izvan zemlje u strahu da će dezertirati i da se neće vratiti na duţnost. Zato je bio urokan na vratima svojeg Hueya14, u divljini i u Saigonu. Svoj vojni rok završio je na svjeţem zraku sanatorija za mentalne bolesnike u Indokini. Dok je Helen ĉekala moj odgovor, njegov stav ĉinio mi se mnogo razumnijim nego prije. Rano sljedećeg jutra uzeo sam policijski automobil i odvezao se New Orleans. Nebo nad moĉvarama još je bilo puno ptica koje, ĉi se, nisu imale ni odredišta ni doma. Nakon ĉetiri dana, pripadnici 82. padobranske divizije stigli su u grad i pljaĉka i nasilje uglavnom su prestali. No, osamdeset posto grada još je bilo pod vodom. Deseti tisuća ljudi još uvijek nisu imali kamo poći. Skrenuo sam s ceste St. Charlesa i zaputio se izmeĊu gomila srušenih stabala u sporednim ulicama prema kući Otisa Baylora. Naposljetku sam parkirao automobil i ostatak puta prošao pješice, hodajući preko travnjaka i probijajući se kroz vodu. Prednji trijem kuće Otisa Baylora bio je polukruţan, s krovom n dorskim stupovima. Podigao sam mjedeni prsten na vratima i pokucao. Voda u njegovoj ulici povukla se i otkrila javnu površinu. Niz ulicu i s druge strane, vidio sam kuću Sidneyja Kovicka. Majstori su skidali šperploĉe s prozora. Otis Baylor otvorio je ulazna vrata. Lice mu je bilo okruglo i bezizraţajno, poput lica ĉovjeka koji se upravo vratio sa sprovoda. "Da?', reĉe on. "Ja sam Dave Robicheaux, iz šerifova ureda ţupe Iberia, gospodine Baylore", rekoh ja. "Pomaţem u istrazi sluĉaja pucnjave koja se

KIKA

dogodila pred vašom kućom, u kojoj su stradale dvije osobe. Moţda me se sjećate iz New Iberije." Nije ispruţio ruku. "Što mogu uĉiniti za vas?" "Imam mali problem. Jednom srednjoškolcu je prosut mozak pred vašom kućom. Jedan punokrvni luzer koji je bio s njim dobio je metak kroz leĊnu moţdinu. Federalci misle da su to moţda uĉinili osvetnici. Iskreno, ne mislim da ova istraga vodi nekamo, ali naš odjel je pozajmljen gradu New Orleansu i moramo uĉiniti što moţemo." U jednoj mikrosekundi, njegov pogled skrenuo je s mojega. _________________________ 14 Huey - vojni helikopter kojim se američka vojska služila u Vijetnamskom ratu.

"UĊite", reĉe on otvarajući vrata. "Sretni ste što ste me našli kod kuće. Sada mi je kuća ured, ali obiĉno sam na terenu sa svojim klijentima. Ţelite li ĉaj? Još imam leda u zamrzivaĉu." "Ne, hvala. Nastojat ću biti što je moguće brţi, gospodine." Pozvao me da sjednem s njim u njegovoj radnoj sobi. Knjige na policama bile su uglavnom zbirke informacija ili enciklopedije, ili su kupljene u knjiškim klubovima koji se specijaliziraju za popularnu povijest i biografije. Stol mu je bio pretrpan papirima. Kroz boĉni prozor mogao sam vidjeti kako ćelavi ĉovjek na ljestvama pokušava ukinuti granu hrasta sa svojeg krova. "Istraţitelj FBI-ja rekao je da ste ĉuli jedan hitac, ali ne znate odakle je došao", rekoh ja. "Spavao sam. Pucanj me probudio. Pogledao sam kroz prednji prozor i ugledao klinca kako pluta na vodi, i drugog momka koji je gornjom polovicom tijela leţao na pramcu ĉamca." "Posjedujete li oruţje, gospodine Baylor?" "Zovite me Otis. Da, repetirku Springfield iz 1903. Ţelite li je vidjeti?" "Ne sada. Hvala vam na ponudi. Jeste li izašli van, nakon što ste vidjeli klinca u vodi i ranjenika napola u ĉamcu?" "Kad sam se odjenuo, jedan tip je unio ranjenika u ĉamac i već je odmaknuo do ugla. Drugi tip je trĉao." "Svi su bili crnci?" "Koliko sam mogao vidjeti. Bio je mrak."

KIKA

"I niste vidjeli nikoga drugoga na ulici, trijemu ili prozoru kuće?" "Ne, nisam." Otvorio sam omotnicu u ruci i proĉitao bilješke koje mi je telefonom prenio agent FBI-ja iz Baton Rougea. "Federalci i momci iz policije New Orleansa vjeruju da je hitac morao doći s ove strane ulice." "Moţda i jest. Ne bih znao." "Jedine nastanjene kuće u blizini mjesta zloĉina bile su vaša i kuća vašeg prvog susjeda." "Ne osporavam zakljuĉke drugih ljudi u vezi toga što se ovdje dogodilo. Rekao sam vam što sam ĉuo i što sam vidio." On pogleda na sat. "Ţelite li vidjeti Springfieldicu?" "Ako nemate ništa protiv." Otišao je na kat i vratio se s puškom. Predao mi ju je s praznim magazinom. "Jesam li osumnjiĉen zbog pucnjave?" "Trenutno eliminiramo sumnjivce." "Zašto vaši prijatelji nisu odnijeli moje oruţje? Ja bih to uĉinio." "Zato što nemaju gdje pohraniti dokaze. Zato što nisu imali nalog.. Zato što se sustav raspao." No, postojala je još jedna stvar koju mu nisam rekao. Metak koji je pogodio grlo Eddyja Melancona i prosuo mozak Kevina Rochona nije usporio. Tragovi metala u ranama koje je metak izazvao neće imati veliku dokaznu vrijednost. Podigao sam pušku do lica i onjušio cijev. "Upravo ste je nauljili?" "Ne sjećam se toĉno kad sam je oĉistio." "Mogu li vidjeti streljivo za pušku?" "Ne znam imam li ga." "Kakve metke ispaljuje?" "To je puška kalibra trideset-nula-šest, i ispaljuje metke tog kalibra." Sjedio sam u mekanom koţnom naslonjaĉu boje burgundca, a jesensko zelenozlatno svjetlo prolazilo je kroz drveće vani. No, ugodan ambijent nije odgovarao osjećaju nemira koji se javio u meni. "Nisam to htio reći, gospodine. Ovo je vojno oruţje. Ispaljuje li metke šiljatog vrha s metalnom košuljicom?" "GaĊam u metu. Ne idem u lov. Ispaljujem bilo kakve metke koje mogu kupiti. Zašto me pitate?"

KIKA

"Protuzakonito je loviti vojnim streljivom, zato što ono prolazi kroz ţivotinju i ranjava je, umjesto da je ubije. Mislim da su dvije ţrtve pogoĊene metkom s metalnom košuljicom, a ne metkom s mekanim vrhom. Još nešto. Ubijenoga stalno zovete 'klinac', a ostale pljaĉkaše 'tipovi'." "Nisam primijetio." "U pravu ste, ubijeni je bio tinejdţer. Ranjenik i njegov brat odrasle su osobe. Ĉovjek koji je pobjegao vjerojatno je momak imenom Andre Rochon, takoĊer odrasla osoba. O njima priĉate s osjećajem poznavanja, kao da ste ih vidjeli izbliza." On prevrne oĉima. Zaustio je da nešto kaţe, pa odustao. Sjedio je na stolcu za svojim stolom, a njegova bijela košulja s dugim rukavima je šuštala. Njegovo letargiĉno lice, ĉvrste ruke i nedostatak manira podsjetili su me na farmera kojeg je supruga prisilila da ide u crkvu. I dalje sam zurio u njega u tišini. "Slušajte, gospodine Robicheaux..." "Zovem se Dave." " Rekao sam vam sve što znam. Trenutno, tisuće ljudi u Louisiani i Missisippiju ĉekaju da im se javi njihov agent osiguranja. To sam ja. Ţelim vam sve najbolje, ali ovaj razgovor je gotov." "Bojim se da nije." Zatvorio sam omotnicu i spustio je pokraj noge, kao da njezin sadrţaj više nije vaţan. "Prije mnogo godina, sudjelovao sam na konvenciji policajaca iz Louisiane i Mississippija u hotelu Evangeline u Lafayetteu. Upravo tog vikenda FBI je pregledavao rijeku Pearl u potrazi za ţrtvom linĉa. Nisu pronašli momka kojeg su traţili, ali pronašli su trojicu drugih. Tijelo jednog bilo je prepolovljeno pilom. Bio sam u baru hotela kad sam ĉuo kako se ĉetiri policajca u civilu smiju u salonu iza mene. Jedan od njih rekao je: "Jeste li ĉuli za crnju koji je ukrao toliko lanaca da nije mogao preplivati Pearl?" Drugi detektiv je rekao: "Znate kako su ga pronašli? Mahnuli su ĉekom od socijalne skrbi nad vodom i taj tupoglavi momak pojavio se na površini i viknuo ' Eto mene, šefe'. Ne samo što sam se zbog njih postidio što sam policajac, postidio sam se što sam bijelac. Mislim da ste vi ĉovjek poput mene, gospodine Baylor. Ne mislim da ste rasist ili osvetnik. Znam što se dogodilo vašoj kćeri. Da su moju kćer napali degenerici i sadisti, i ja bih pao u iskušenje da uzmem pravdu u svoje ruke. Zapravo, otac koji nema te osjećaje i nije otac."

KIKA

Oĉi su mu bile plave, pogled ukoĉen, a velike šake poloţene na koljenima. Koţa na nadlanicama bila mu je gruba poput zvjezdaĉe. "Priznajte, partneru", rekoh ja. "Pravosudni sustav je simboliĉan i selektivan. Ne dajte da vas srede neki birokrati." Pogled mu je bio prikovan za moj, a misli skrivene. No, kakve se god misli i zakljuĉci rojili iza njegovih oĉiju, nestali su kad je pogledao prema vratima. "Bok, Melanie. Ovo je gospodin Robicheaux iz New Iberije. Bio je u susjedstvu i samo je svratio da vidi kako smo. Rekao sam mu da smo dobro", reĉe Otis Baylor. "Da, sjećam vas se. Lijepo vas je opet vidjeti", reĉe njegova ţena pruţajući jednu ruku, dok je u drugoj drţala ledeno piće. "Jako smo dobro, s obzirom na sve." Ona pogleda Springfield pušku naslonjenu na moju fotelju. "Ne radi se valjda o onim ustrijeljenim crncima? Već smo rekli policiji sve što znamo. Ne mogu vjerovati da se nešto takvo dogodilo ispred naše kuće." Otišao sam do susjedne kuće i pogledao uz ljestve prema ćelavom ĉovjeku koji se hrvao sa slomljenom hrastovom granom na svojem krovu. Vani na uliĉici, viliĉar je spuštao golemi generator s prikolice kamiona. "Mogu li razgovarati s vama, gospodine?" doviknuo sam, podiţući lisnicu sa znaĉkom. Ćelavi ĉovjek s glavom u obliku metka spustio se niz ljestve. Lice mu je bilo zajapureno od rada. Rekao sam mu tko sam i zašto sam došao. "Tom Claggart", reĉe on, srdaĉno mi pruţajući svoju mesnatu ruku. "Jesu li FBI ili gradska policija razgovarali s vama?" "Priĉekajte trenutak." Izašao je u uliĉicu i rekao vozaĉu viliĉara kamo da odloţi generator. Zatim se vratio, pogledavajući preko ramena kako bi bio siguran da će generator završiti na pravom mjestu, na staroj stazi od cigala napola utonuloj u blato. "Imam prijatelja koji se bavi brodogradnjom. Dao mi je jedan od svojih generatora", reĉe on. "Trebao sam ga instalirati prije oluje, kao što je Otis uĉinio. Što ste rekli?" "Jesu li vas posjetili predstavnici FBI-ja ili gradske policije?" "Ne, volio bih da jesu." "Jeste li ĉuli pucanj?"

KIKA

"Nisam ništa ĉuo. Ĉvrsto sam spavao. Progonio sam onu kopilad po cijelom susjedstvu." "Aha. Zašto biste voljeli da su predstavnici FBI-ja ili gradske policije razgovarali s vama?" "Da im kaţem da oĉiste prokleti grad, eto zašto." Kimnuo sam. Izraz na mojem licu bio je ljubazan, a pogled sam fokusirao na cvjetnjak. "Posjedujete li vatreno oruţje, gospodine?" "Naravno, majku mu." "Mislite li da je nekom od vaših susjeda te noći moglo dojaditi pljaĉkanje i zastrašivanje?" "Moţete li mi malo razjasniti to pitanje?" "Ljudima je nekad dosta. A nekad im je dosta i boje se. Kućanica uzme pištolj i raznese uljeza kroz stakleni prozor. Ispostavi se da je tip serijski silovatelj. U većini policijskih postaja, takve stvari zarade aplauz lijekom jutarnje prozivke." Zurio je u mene praznim pogledom, a usta su mu bila ravna poput crte. "Drugi amandman daje nam pravo da nosimo oruţje kako bismo zaštitili svoj dom i svoje bliţnje", rekoh ja. "U trenucima društvene anarhije, dobri momci katkad osjete potrebu da posegnu za ekstremnim mjerama. Mislim da je njihovo stajalište razumljivo. Ĉujete li što vam govorim, gospodine Claggart?" "Otis je silno patio", odvrati on. "Svjestan sam toga." Fiksirao sam ga pogledom. Ispuhnuo je zrak iz nosa i pogledao kuću Otisa Baylora. Na trenutak mi se uĉinilo da mu se preko lica navukao oblak, kao da se u njegovu izrazu pojavila nekakva gorĉina ili zavist. "Rekao je nešto o vješanju crne slonovaĉe na zid." "Gospodin Baylor je to rekao?" "Ranije te veĉeri, kad su neki momci provaljivali u kuće s druge strane ulice." "Jesu li i drugi ĉuli da je to rekao?" "Neki moji prijatelji bili su sa mnom u dvorištu. Otis je bio vani sa svojom puškom. Gledajte, ne krivim ga. Zapravo, ponudili smo mu svoju pomoć." "Biste li mi napisali imena i adrese svojih prijatelja, molim vas?"

KIKA

"Nadam se da neću nikoga uvaliti u nevolju. Samo ţelim uĉiniti ispravnu stvar", reĉe on, uzimajući olovku i notes iz moje ruke. Sa susjedima poput Toma Claggarta, Otisu Bayloru nisu trebali neprijatelji. No, u blizini je postojao jedan sporedni igraĉ. Nisam mogao odoljeti razgovoru s njim. Sidney Kovick je bio zagonetan ĉovjek koji je bio ili sociopat, ili vrhunski glumac. Bio je visok, dobro graĊen, tamnokos, usko postavljenih oĉiju i grbava ĉela. Nosio je skupu odjeću i sjajne crvene mokasine s resama. Kad je hodao, ĉinilo se da proizvodi zveckavi zvuk moći i novca. Kad bi ušao u neku prostoriju, većina ljudi, ĉak i oni koji nisu znali tko je on, automatski su stišavali glasove. Odrastao je u ulici North Villere i radio kao vozaĉ UPS-a, dok se nije prikljuĉio padobrancima i otišao u Vijetnam. Vratio se s Bronĉanom zvijezdom'" i Purpurnim srcem"', ali ĉinilo se da ga vlastito junaštvo ne zanima. Sidneyju se vojska sviĊala zato što ju je razumio i cijenio je njezinu dosljednost i predvidljivost. Cijenio je i izvore prihoda koje mu je vojska osiguravala. Kolegama u vojsci posuĊivao je novac s kamatama od dvadeset posto, imao je veze sa svodnicima u Kockarskoj ulici u Saigonu, i prodavao je vojnu robu na vijetnamskom crnom trţištu. Sidney nije vjerovao u geografska ograniĉenja svojih talenata. Kad god bi netko od Sidneyja zatraţio savjet o nekom problemu, odgovarao je uvijek isto: "Ne dopusti drugima da znaju što misliš." Posjedovao je prodavaonicu cvijeća, volio je filmove, a u zapuĉku je uvijek nosio karanfil. Omiljeni citat bio mu je parafraza reĉenice koju izgovara Rhett Butler u filmu Prohujalo s vihorom: "Velika bogatstva nastaju tijekom raĊanja i propasti nacija." Sidneyja su pozvali na guvernerov inauguracijski bal, vozio se na ukrašenim pokretnim platformama tijekom Mardi Grasa, i jednom se vozio na krilu dvokrilca na zraĉnom akrobatskom mitingu iznad jezera Pontchartrain. Iskusni policajci smatrali su ga osvjeţenjem nakon uliĉnog šljama s kojim su obiĉno imali posla. Jedini problem u romantiziranju Sidneyja Kovicka bila je ĉinjenica da vas je mogao ukokati pritom srĉući ĉašu burgundca.

KIKA

Radnici su ulazili i izlazili kroz njegova ulazna vrata. Ušao sam bez kucanja. Unutrašnjost je izgledala kao da je kroz nju prošla vojska Vikinga. Sidney je stajao u svojoj blagovaonici, gledajući luster kojeg je netko rasjekao na zapetljane trake ţeljeznim vrtnim grabljama. "Priliĉno su te gadno sredili, ha?" rekoh ja. Zagledao se u mene kao da razmišlja o licima iz svojeg rokovnika. "Da, šljam je definitivno izmakao kontroli. Mislim da nam je potrebno masovno ispuštanje sredstava za kontracepciju nad dvije trećine grada. Što radiš ovdje, Dave?" "Istraţujem stradavanje tipova koji su ti provalili u kuću." "Provalnici ti se neće popišati u pećnicu i hladnjak." "U pravu si", rekoh ja dok mi je gips krĉkao pod nogama. "Ĉini se kao da su ti raskopali zidove i dio stropa. Misliš li da su traţili nešto posebno?" "Da, tajne Da Vincijevog koda. Još si suh?" ________________________________ 15 Američko vojno odlikovanje koje se dobiva za junaštvo u borbi koja ne uključuje zračne bitke. 16 Američko vojno odlikovanje koje se dobiva za ranu zadobivenu u izravnoj borbi s neprijateljem.

"Još sam u Anonimnim alkoholiĉarima, ako na to misliš." "Spusti nos iz stratosfere. Htio sam ti ponuditi ĉašicu Beama, zato što je to jedino što imam. Ali nisam te htio uvrijediti. Ĉujem da je jedan od tih crnaca pretvoren u biljku." "Tako kaţu. Još nisam razgovarao s njim." "Da?" Nisam bio siguran sluša li me, ili me moli da ponovim ono što sam upravo rekao. Rekao je radniku da uzme ljestve i skine uništeni luster. Tada je dotaknuo uništenu površinu kuhinjskog stola i otresao prste. "U kojoj bolnici se nalazi ta biljka?" upita on. "Zašto pitaš?" "Ţao mi ga je. Svatko tko moţe nešto ovakvo uĉiniti neĉijoj kući zacijelo ima majku koja je oploĊena sadrţajem vrećice za kolostomiju." "Uvijek si znao s rijeĉima, Sidney." "Hej, roĊen sam u New Orleansu. To je nekad bio lijep grad. Sjećaš li se glazbe i zabavnog parka na jezeru Pontchartrain? A onih prodavaĉa sladoleda na uliĉnim uglovima, i obitelji koje sjede na trijemu? Kad si

KIKA

posljednji put noću šetao ulicama New Orleansa i osjećao se sigurnim?" Nisam odgovorio, a on uperi prst u mene: "Eto vidiš", reĉe on. Na izlasku, u dvorištu sam vidio Sidneyjevu ţenu. Ona je došla iz ribarskog seoceta u ţupi Plaquemines, geološkoj aberaciji koja se poput pupĉane vrpce pruţa u Meksiĉki zaljev. Bila je jednake visine kao i njezin suprug i imala je otvoreno lice, upale oĉi i ramena poput muškarca. Njezina obitelj desetljećima je podrţavala zloglasnog rasistiĉkog suca koji je upravljao ţupom Plaquemines kao osobnim imanjem. Ĉak je zakljuĉao katoliĉku crkvu kad je biskup izabrao crnog svećenika za ţupnika. No, ĉinilo se da nema mnogo toga zajedniĉkog sa svojom obitelji, barem koliko sam ja vidio. Zapravo, otac Eunice Kovick jednom je rekao za svoju kćer: "Lice te jadnice natjeralo bi vlak da skrene s traĉnica na cestu, ali ima dobro srce i hrani svakog psa lutalicu i crnju u ţupi." Nije mi bilo jasno zašto se udala za Sidneyja Kovicka. "Kako si, Eunice?" upitao sam je. "Dobro. Kako si ti, Dave?" "Ţao mi je zbog vaše kuće. Imate li dobro osiguranje?" "Saznat ćemo." "Imaš li pojma zašto su vam ti momci raskopali zidove i stropove?" "Što je Sidney rekao?" "Nije se upustio u nagaĊanje." "Ma nemoj?" Imala je jedan od najljepših osmijeha koji sam ikada vidio na ţenskom licu. "Vidimo se", rekoh ja. "Prije ili kasnije", reĉe ona. Posljednja postaja bila mi je bolnica u kojoj je Bertrand Melancon ostavio svojeg nastrijeljenog brata.

KIKA

Dvanaesto poglavlje No, OTKRIO SAM DA JE EDDY MELANCON PREMJEŠTEN U BOLNICU U Baton Rougeu. Skrenuo sam u prometnu guţvu na cesti 1-10 s upaljenim rotirkama. Kad sam došao do granica Baton Rougea, ulice su bile zakrĉene automobilima, kamionima, autobusima i vozilima komunalnih sluţbi. Ĉak i uz prioritetni status kojeg mi je osiguravao policijski automobil, u bolnicu Naše gospe od jezera stigao sam tek sredinom poslijepodneva. Gotovo sam poţelio da nisam. Pretpostavljao sam da je Eddy Melancon u svom kratkom ţivotu vjerojatno nanio nepopravljivu štetu mnogim ljudima, ali ako postoji karma, udarila ga je poput kugle za demoliranje sa šiljcima. Izgledao je kao da lebdi u krevetu, s oĉima poput rakuna, kao da mu je koţa oko duplji uprljana ugljenom prašinom. Tijelo mu je bilo puno ţica i cijevi, a ruke su mu mrtvo leţale uz bokove. Otvorio sam lisnicu sa znaĉkom i rekao mu tko sam. "Znaš li tko te pogodio?" upitao sam ga. Fokusirao je pogled na moje lice, ali nije odgovorio. "Moţeš li govoriti, Eddy?" Napućio je usne, ali nije progovorio. "Je li hitac došao tebi sprijeda?" rekoh ja. Zaĉulo se vlaţno kliktanje i zvuk nalik zvuku zraka koji izlazi iz probušene nogometne lopte. "Da", prošaptao je. "Vidio si bljesak iz cijevi?" "Ne." "Ĉuo si hitac, ali nisi vidio bljesak?" "Da. Nisam ga vidio." "Jesi li svjestan da ste opljaĉkali kuću Sidneyja Kovicka?" "Nismo bili ni u kakvoj kući." "Da", rekoh ja. Pribliţio sam stolac krevetu. "Slušaj me, Eddy. Ako ti u posjet doĊu ljudi koje ne poznaješ, provjeri jesu li policajci. Ne daj da te netko koga ne poznaješ izvede iz bolnice." Upitno me pogledao. "Ako si Sidneyju opljaĉkao veću svotu, uzet će je natrag", rekoh ja. "Posluţit će se bilo kojom metodom koja pali."

KIKA

Eddy zausti da nešto kaţe, pa se stane gušiti u vlastitoj slini. Nagnuo sam se nad njega, pribliţivši uho njegovim ustima. Dah mu je zaudarao poput groba, a rijeĉi su mu se slabašno razbijale na mom obrazu. "Ponovi to." "Uzeli smo ĉamac. To je sve", reĉe on. "Od Sidneyja Kovicka?" "U Donjem devetom. Samo smo ţeljeli preţivjeti. Nismo bili ni u kakvoj kući u gornjem dijelu grada." Odloţio sam mu svoju posjetnicu na prsa. "Sretno ti bilo, partneru. Mislim da će ti trebati sreća", rekoh ja. Kad sam se te noći vratio kući, zaspao sam kao zaklan. U zoru sam pojeo zdjelu ţitarica s kriškama banane i popio kavu s toplim mlijekom na straţnjim stubama. Siva izmaglica lebdjela je meĊu zimzelenih hrastovima i stablima pekana. Tronoţac, naš tronogi rakun, i Snuggs, naš maĉak, pojeli su sardine iz limenke pokraj mojih nogu. Molly je otvorila vrata s mreţom i sjela pokraj mene. Još je nosila svoj kućni ogrtaĉ. Zabila je nokte u straţnji dio moga vrata. "Alafair je prenoćila kod Munsonovih", rekla je. "Stvarno?" upitao sam je.

Pogledala je niz padinu prema moĉvarnom rukavcu. Crveni i zlatni cvjetovi još su bili otvoreni u sjeni u podnoţju stabala. Kroz maglu, mogao sam ĉuti jednu krupnu ribu kako se praćaka meĊu lopoĉima. "Imaš li vremena da uĊemo unutra?" upitao sam je. U deset sati ujutro Helen Soileau je ušla u moj ured. "Kako je prošlo juĉer?" upitala me. "Zapisao sam sve što sam otkrio i poslao to FBI-u u Baton Rouge. Stavio sam jednu kopiju u tvoju kutiju. Telefonom sam razgovarao s jednim momkom iz policije New Orleansa. Mislim da nemamo osnove za ovaj sluĉaj." "Misliš da Otis Baylor nije ustrijelio te momke?" "Njegov susjed je izgledao spreman da ga optuţi, ali imam osjećaj da ni on nije posve ĉist u glavi. Mislim da će se tijela još mjesecima pojavljivati ispod ruševina i blata. Tko će razbijati glavu zbog nekoliko pljaĉkaša koji su popili metak dok su uništavali tuĊe domove?"

KIKA

"U redu, krenimo dalje. Rekreacijski centar u Gradskom parku pun je izbjeglica. Neke od njih moramo poslati u Houston, ako moţemo. Opća bolnica u Iberiji puca po šavovima. U Lafayetteu je još i gore. Kaţem ti, Streak, u ţivotu sam vidjela sranja, ali ništa poput ovoga." Nisam joj mogao proturjeĉiti. Zapravo, nisam uopće htio komentirati. "Što misliš o Lyndonu Johnsonu?" upita ona. "Prije no što sam bio u Vijetnamu ili nakon toga?" "Kad je uragan Betsy pogodio New Orleans 1965., Johnson je doletio u grad i otišao u sklonište puno ljudi evakuiranih iz Algeirsa. Unutra je bilo mraĉno, ljudi su bili uplašeni i nisu znali što će im se dogoditi. Baterijskom svjetiljkom je obasjao svoje lice i rekao: 'Zovem se Lyndon Baines Johnson. Ja sam vaš prokleti predsjednik i ovdje sam da vam kaţem kako su moj ured i ljudi Sjedinjenih Drţava spremni da vam pomognu.' Nije loše, ha?" No, nisam je slušao. Jedan detalj u vezi istrage Otisa Baylora nisam spomenuo Helen, zato što nije voljela komplikacije, a osobito ih nije voljela kad nisu bile pod našom jurisdikcijom. "Juĉer sam zastao kod kuće Sidneyja Kovicka i nesluţbeno popriĉao s njim. Pljaĉkaši su poĉupali tapete, drvene ploĉe i gips s njegovih zidova i stropa." "Jedan - nula za šljam." "Mislim da su ga gadno opelješili. Sidneyja nikada nije posjetila Porezna sluţba. Ne bi me iznenadilo da su mu zidovi bili puni gotovine." "Pa što onda?" "Pokušavao je saznati u kojoj je bolnici smješten provalnik kva-driplegiĉar." "I?" "Smješten je u bolnici Naše gospe od jezera u Baton Rougeu. Pokušao sam ga upozoriti, ali nije me slušao." Helen povuĉe svoju ušnu resicu. "Bwana?" "Što je?" "Što god se dogodi tim tipovima, njihov je problem, Razumiješ?" "Ne bih ni htio da je drugaĉije."

KIKA

Clete Purcel nije izgubio Bertranda Melancona tijekom predaje u improvizirani zatvor na aerodromu. Bertrand se oslobodio kasnije, kod Gonzalesa, kad je zatvorski autobus u kojem se vozio došao u natopljeno polje koje je tijekom vrhunca oluje bilo pretvoreno u pritvor. Stotine zatvorenika iz zatvora dviju ţupa drhtale su na polju, zajedno sa svojim straţarima, dok su im gromovi eksplodirali nad glavama, a kiša im gotovo trgala odjeću s tijela. Pretpostavljam da su mnogi od njih doţivjeli najreligioznije trenutke svojih ţivota. No, kad je došao Bertrand Melancon i kad su mu rekli da stane u red kod Porta Pottija, drama koju su njegovi kolege proţivjeli već je bila stvar prošlosti, i polje je sada bilo samo izrovana oranica zatrpana smećem na kojoj su se zalutali galebovi i bijele ĉaplje borili za hranu. "Koliko dugo ćemo biti ovdje, ĉovjeĉe?" upita Bertrand straţara. "Hotel Ĉetiri godišnja doba malo je pretrpan. No, rekli smo so-baricama da dolazite i da vam, što je moguće brţe, pripreme sobe", odvrati straţar. Većina zatvorenika u autobusima nije imala ţelje za bijegom. Bili su umorni, komarĉi su ih izgrizli, sunce ih je sprţilo, i bilo im je muĉno od pokvarene hrane. Većina njih ţeljela je gledati televiziju u ugodnom zatvoru s ĉistim krevetima i toplim obrocima. Da su mogli birati, većina bi izabrala da ih smjeste u zgradu sa zidovima debelima dva metra i temeljima koje ni Noin potop ne bi mogao pomaknuti. Bertrand je imao druge planove. U sumrak, kad je autobus skrenuo na autocestu, strgnuo je rešetku sa straţnjeg prozora i bacio se u kanal. Njegovu odsutnost primijetili su tek kad je autobus bio na pola puta prema Shreveportu. Nig Rosewater je osobno došao u Cleteov stan u ulici St. Ann da mu prenese vijesti. Za Niga se nije moglo reći da ima debeli vrat. Nig nije imao vrat. Ĉinilo se da mu ĉeljusti i brada izrastaju ravno iz ramena. Njegova uštirkana košulja i zlatna igla u ovratniku nisu mu popravljali izgled. Zapravo, sa svojom zlatnom kravatom izgledao je poput prasca koji jede uspravni klip kukuruza. "Nig, isporuĉio sam teret. Dobio sam potpisanu potvrdu o prijenosu nadleţnosti. U tom trenutku, Bertrand Melancon postao je vlasništvo ţupe Orlean", reĉe Clete. "Druga polovica ekipe koja ti duguje trideset tisuća leţi u Našoj gospi od jezera. Duguješ mi tri tisuće."

KIKA

"Nisi imao nikakve veze s hvatanjem biljke koja leţi u bolnici. U najboljem sluĉaju, honorar ti je tisuću i petsto dolara", odgovorio je Nig. "Ali nisam zato došao. Dva ĉovjeka Sidneyja Kovicka zalupala su mi na vrata u sedam ujutro. Rekao sam im da ne znam gdje su Bertrand Melancon i Andre Rochon, jer kad bih to znao, ne bih ostao bez tisuću petsto dolara. Htjeli su saznati u kojoj bolnici leţi biljka. Rekao sam im da ne znam ni to, zato što se drţava ne savjetuje sa mnom kad premješta ljude diljem zemlje. Jedan od njih rekao je: 'Tvojih tisuću petsto dolara su toaletni papir. Isporuĉi nam tipove koji su provalili u kuću gospodina Kovicka, ili će gospodin Kovick tebe smatrati odgovornim za sve što su uĉinili ili pokrali." Cleteov stan bio je smješten iznad njegova ureda. Dan je bio vedar i sunĉan. Tijela ptica koja je olujni vjetar zabio u njegovu zgradu leţala su na njegovu balkonu, a perje im je lepršalo na vjetru. "Ne vidim kakve to veze ima sa mnom, tim više što me već pokušavaš zakinuti za honorar", rekao je Clete. "Kupi si bolji proizvod za uklanjanje voska iz ušiju. Ti momci su Sidneyju drmnuli lovu koju ne moţe prijaviti kao poslovni gubitak, niti traţiti naknadu štete. Njegovi deĉki rekli su da je mojih tisuću petsto dolara toaletni papir. Što ti to govori? Ti moron i naletjeli su na nešto veliko, moţda i nešto što ne mogu prodati. Što ako se radi o obveznicama uplativima donosiocu ili o sofisticiranoj vojnoj opremi? U ĉijem bi interesu bilo pustiti nekoliko uliĉnih propalica da pobjegnu? Tko bi imao dovoljno veza da proda ili opere ono što su propalice uzele Sidneyju?" Clete ispuše nos u rupĉić, skrivajući svoj izraz lica. "Ja ti kaţem, zaboravi to i reci im da se jebu. Ne daj Sidneyju da te maltretira." "Ljutiš me." "Jao, ţao mi je." U stanu nije bilo struje i Nig se znojio u svojem sportskom kaputu. "Zašto ne oĉistiš mrtve ptice s balkona? Ovdje smrdi", reĉe Nig. Odsjaj straha u njegovim oĉima bio je jasno vidljiv.

KIKA

Prije uragana, Clete je napunio kadu, umivaonik i sudoper vodom iz slavine. Sada ju je svakodnevno koristio za kupanje, brijanje, pranje zuba i punjenje vodokotlića. Nakon što je Nig otišao, Clete je odjenuo novu odjeću, poĉešljao se i stavio pod pazuh futrolu s plavocrnim revolverom Smith&Wesson. Sišao je u dvorište i pokrenuo svoj najnoviji Cadillac, starinski svijetloplavi kabriolet prošaran mrljama boje, na ĉijem su se krovu vidjeli tragovi plijesni. Kad je motor proradio, veliki oblak crnog dima eksplodirao je iz auspuha. Sa šeširom na glavi, Clete skrene na ulicu, grizući rub usne. Pitao se koliko daleko moţe gurnuti ĉovjeka ĉiji potencijal nikada nije uspio procijeniti nitko iz podzemlja ni policije New Orleansa. Preko rijeke, u Algiersu, cijele ĉetvrti preţivjele su oluju bez poplave i samo uz privremeni gubitak struje. Spustivši pokretni krov, Clete se na mostu osvrnuo iza sebe i ugledao staklenasti sjaj smeĊe vode koja je još uvijek pokrivala najveći dio New Orleansa, i kilometre kuća bez krovova i rijeke blata koje su ispunile automobile poput betona. Prizor je bio tako snaţan i nepovratno tuţan da je nesvjesno pritisnuo papuĉicu za gas i skoro se zabio u kamion za prijevoz goriva. U Algiersu je parkirao pred cvjećarnom smještenom u zgradi od purpurnih cigala u stambenoj ulici. Dva zaposlenika Sidneyja Kovicka igrali su remi za stolom u sjeni zeleno-bijele nadstrešnice koja se nadvila nad izlogom. Njih dvojica bili su zaostatak stare kriminalne obitelji Giacano. Nakratko su mislili da su njihovi dani prošli, ali 11. rujna došao im je kao dar s neba, jer se fokus drţavnih organa premjestio s propalica koji dijele crack u sirotinjskim ĉetvrtima na mlade muškarce s Bliskog istoka koji kupuju hrpe mobitela u lokalnom Wal-martu. Clete je izašao na ploĉnik, otvorio kaput i vrhovima prstiju izvadio revolver iz futrole. Podigao ga je u zrak tako da ga ljudi mogu vidjeti, a zatim ga spustio na suvozaĉko sjedalo Cadillaca. "Pazi mi na to, hoćeš li, Marco?" reĉe on. "Nema problema", reĉe Marco. "Hej, Purcel, kabriolet ti izgleda kao da ima herpes", reĉe drugi ĉovjek. "Da, znam. Rekao sam tvojoj sestri da ne sjedi na njemu. No, što ćeš?" odgovori Clete ulazeći u dućan, nad glavom mu se oglasilo zvonce.

KIKA

Unutra je bilo ledeno hladno. Stakleni ormari su bili zamagljeni od hladnoće. Visoki ĉovjek za pultom bio je odjeven u pamuĉne hlaĉe i plavu košulju dugih rukava raskopĉanog ovratnika, tako da su se vidjele guste crne dlake na njegovim prsima. "Što ima, Sidney?" reĉe Clete. Sidney je zadjevao jednu po jednu ruţu u zelenu vazu. "Poslao te Nig Rosewater?" "Nig kaţe da ţeliš šljam koji te opljaĉkao. To je razumljivo. No, to znaĉi da nas je ĉetvero - ti, ja, Nig i Mali Willie Bimstine. Moram ti objasniti da mi nemamo pojma gdje su ti momci." "Ne laţi mi. Već smo pronašli momka u bolnici. Ali više nije tamo." "Tako je, pronašao sam ga, ali su ga premjestili na 'nepoznato odredište'. Zato mi nemoj priĉati da laţem." "Zašto si onda ovdje?" "Zato što su tvoji glasnici oĉito implicitno prijetili kad su jutros posjetili Niga. Mislim da to pokazuje nedostatak stila." "Nedostatak stila?" "Ĉuje li se to jeka u tvom dućanu?" Sidney kimne prema stolu postavljenom uz boĉni zid. "Sjedni. Spremam se jesti. Ţeliš li kavu?" "Ne bih ni taknuo stolac na kojem su sjedili Charlie Weiss ili Marco Scarlotti ako nije dezinficiran." Sidney gurne ruku u košulju i poĉeše mjesto na ramenu gdje ga je ubo insekt, pa pogleda vrhove prstiju. "Je li istina da si otkrio federalnog doušnika dok si bio u policiji New Orleansa? Momka koji nije imao pojma što ga ĉeka?" upita on. "Pa što onda?" reĉe Clete, skrenuvši pogled sa Sidneyjeva ramena. "Ništa. Ti si neobiĉan momak, Purcel." Clete proĉisti grlo i pusti da trenutak proĊe. "Evo kako stvari stoje. Na jedan ili drugi naĉin, vratit ću Andrea Rochona i Bertranda Melancona u sustav. To je zato što su mi se ti momci osobno zamjerili. To nema veze s tobom. No to ne znaĉi da ne moţemo sklopiti posao. Ako ti vratim novac ili robu koju su ti ukrali, platit ćeš mi dvadeset posto kao nagradu nalazniku. Ako to nije u redu, raspitaj se koliko ćeš dobiti od osiguravajućeg društva. U meĊuvremenu, ostavi Niga, Willieja i mene na miru. Znam sve o onoj priĉi s motornom pilom i momku iz Metairie. Osobno, mislim da

KIKA

je to mafijaško preseravanje. Bilo kako bilo, ja ću se pobrinuti za šljam, a tvoji Stanlio i Olio neka se drţe podalje. Zvuĉi li ti to razumno, Sidney?" "Deset posto za pronalaţenje robe." "Petnaest." "Još ću razmisliti." "Jebi se", reĉe Clete. Sidney baci pogled kroz prednji prozor, i promotri svoje ljude koji su kartali u sjeni. "Zašto misliš da mi moţeš isporuĉiti robu?" "To je kao molitva - što moţeš izgubiti?" Sidney stavi još tri ruţe u vazu, jednu po jednu. "Nemoj zabrljati", reĉe on. Fiksirao je pogledom Cletea, dok mu je zraka sunca sjekla lice poput noţa. "Jesi li poludio?" rekoh ja Cleteu kad mi je telefonirao i ispriĉao mi što je uĉinio. "Što sam trebao uĉiniti? Dopustiti ţivotinji poput Kovicka da prijeti meni i mojem poslodavcu?" reĉe on. U pozadini sam ĉuo zvukove nalik obaranju ĉunjeva u kuglani. "Zašto si jednostavno ne staviš zdrobljeno staklo u doruĉak i ne uštediš vrijeme i trud koje ćeš potrošiti zajebavajući se s Kovickom?" rekoh ja. "Nije li Machiavelli rekao da svoje prijatelje treba drţati blizu, a neprijatelje još i bliţe?" "Da, to je Machiavelli, i to je sranje", odgovorio sam. "Gledaj, treba mi smještaj. Još uvijek nemam struje, a iz vodovoda mi raste nešto s crnim viticama." "Što je s tvojom sobom u motelu?" "Iznajmili su je nekim izbjeglicama." "DoĊi k nama", rekoh ja. Nastojao sam zadrţati miran glas, zamišljajući brojne scenarije iz noćnih mora povezane s Cleteom kao gostom u kući. "Neću smetati Molly?" "Ne, bit će sretna." "Ja sam u kuglani na East Mainu. Doći ću do tebe. Reci Molly da ne mora ništa spremati. Već sam sve sredio. Sve je u redu, veliki." I dovezao se, toĉno u 18 sati, s kantom punom peĉene piletine, keksa s maslacom i velikom kutijom peĉenih dagnji i riţe. Donio je i zasebnu

KIKA

vrećicu s papirnatim tanjurima, plastiĉne vilice i noţeve, papirnate ubruse i paket od šest limenki Dr. Peppera. Poĉeo je postavljati stol, dok su Molly i Alafair pokušavale sakriti osmijeh. "Clete, imamo tanjure i pribor za jelo", rekoh ja. "Nema potrebe da ih prljate", reĉe on. Molly odmahne glavom iza njegovih leĊa, pokazujući mi da ga ne korim. Alafair nije bila tako diplomatski nastrojena. "Imaš li tu i salate, Clete?" reĉe ona. "Naravno", odgovori on, pa ponosno izvadi kutiju salate od krumpira iz vreće. No, Cleteovo vedro raspoloţenje ĉesto je bilo pokazatelj da ga muĉe brige i sjećanja koja je dijelio tek s rijetkima. Prema svijetu je imao masku šaljivĉine i neodgovornog hedonista koji sije kaos i uništenje gdje god došao. No, još je uvijek sanjao o dvoje odraslih koji se kasno naveĉer svaĊaju u svojoj spavaćoj sobi, o tome kako je u kratkim hlaĉama kleĉao na riţi koju je njegov otac rasipao po podu, i o tekućem plamenu kako se u luku nadvija nad selom od slamnatih koliba. Ako je katkad i izgledao rastreseno, nikada ne bi priznao da je upravo pogledao kroz prozor u tamu i vidio mrtvu vlasnicu vijetnamskog bordela kako zuri u njega. Nakon što smo jeli, sam je otišao na dugu šetnju u Gradski park, a zatim se vratio u kuću i rano legao u našoj gostinjskoj sobi. Nedugo nakon 4 ujutro, ĉuo sam kako Tronoţac trĉi amo-tamo duţ uţeta za sušenje rublja na koje smo zavezali njegov lanac. Navukao sam hlaĉe ne budeći Molly, i otvorio straţnja vrata. Clete je sjedio za našim drvenim stolom u donjem rublju. Koţa mu je bila prošarana mjeseĉinom. Kad je ĉuo kako se vrata otvaraju, spustio je bocu burbona sa stola i stavio je pokraj noge. "Ne moraš to skrivati", rekoh ja. "Nisam mogao spavati. Uĉinilo mi se da ĉujem grmljavinu, ali nebo je ĉisto." Sjeo sam pokraj njega. "Što te muĉi, frajeru?" "Vratio sam se u svoju staru ĉetvrt kod Irskog kanala. Uvijek sam mrzio kuću u kojoj sam odrastao. Mrzio sam svog starog. No, vratio sam se tamo, vidio što je uĉinila oluja, i osjetio nešto što nikada prije nisam osjetio. Nedostajao mi je moj stari i zvuk njegova kamiona za prijevoz mlijeka kojim je odlazio u ĉetiri ujutro. Nedostajala mi je

KIKA

mama koja je pekla palaĉinke u kuhinji. Ĉinilo mi se kao da je sve iz mog djetinjstva napokon završilo, a nisam htio da završi. Bilo je kao da sam umro, a nitko mi to nije rekao." Dohvatio je bocu s klupe i odvrnuo ĉep. Boca je bila zamotana u smeĊu papirnatu vrećicu, a na grliću se vidio odsjaj mjeseĉine. Prinio ju je ustima i nagnuo da otpije gutljaj. Mogao sam osjetiti miris burbona koji mu se kotrljao niz jezik. Zamislio sam njegovu jantarnu boju unutar ţutih dasaka baĉve, zamislio sam kako izgleda u grliću boce kad je her-metiĉki zatvoren ĉepom, zvuk koji je stvarao kad bi boca bila otvorena i kad bi burbon bio natoĉen u ĉašu s ledom i lišćem metvice. Nesvjesno sam progutao slinu i dotaknuo ĉelo, kao da mi se u glavi steţe vena. "To se zove shvaćanje smrtnosti", rekoh ja. "Što?" "Osjećaj koji si iskusio kad si se vratio svojoj staroj kući." "Bojim se da ću umrijeti?" "Vidio si kako Veliki ljigavac umire, Clete. To je kao da imaš ljubavnu vezu s Velikom babilonskom kurvom. Kad napokon doĊeš k sebi i izbaciš je iz ţivota, otkriješ da je ona bila jedina ţena koju si ikad volio." Clete opet nagne bocu. Grlo mu se ritmiĉki pokretalo. Promatrao me jednim okom, kao da mu se obratio netko iz njegovih snova. No, Clete nije bio jedini prijatelj ili poznanik iz New Orleansa koji je potraţio utoĉište u ţupi Iberia. Dva tjedna nakon što su me poslali da istraţim smrt Kevina Rochona i sakaćenje Eddyja Melancona, Helen Soileau pozvala me u svoj ured. Ispljunula je komadić nokta s jezika. "Otis Baylor upravo se preselio u grad sa svojom obitelji. Oĉito još posjeduju kuću na Staroj cesti Jeanerette", rekla je. Ĉekao sam da nastavi. "Misliš da je on sredio onu dvojicu pljaĉkaša?" upita ona. "Misliš, je li takav ĉovjek? Ne, mislim da nije. Ali..." "Što?" "Njegova kći proţivjela je strašno iskustvo s tri uliĉne propalice. Ne znam što bih ja uĉinio da sam na njegovu mjestu." "Nisam ĉula tu posljednju reĉenicu." "Moţda je Baylor mislio da će mu provaliti u kuću. Moţda su mu ţivci popucali."

KIKA

"Ako je taj momak kriv za ubojstvo, neće pronaći utoĉište u našoj ţupi. Razgovaraj s njegovom ţenom i kćeri." "Radije bih to preskoĉio." "Ja radije ne bih nazoĉila vlastitoj smrti. Gubi se." Baylorova kuća bila je tamnozelena jednokatnica iz devetnaestog stoljeća s visokim prozorima i stropovima i šiljatim limenim krovom prošaranim hrdom, koji je u sjeni poprimao purpurnu boju, poput mojega. Imao je široki trijem s nadstrešnicom oko cijele kuće. Bila je smještena podalje od Bayou Teche pod stablima pekana i palme i jednim zimzelenim hrastom obraslog španjolskom mahovinom. Ljuljaĉka je visjela na lancima s jedne hrastove grane, a na pošljunĉanom prilazu bila je parkirana Honda krem boje, išarana ptiĉjim izmetom. Vrata je otvorila djevojka od otprilike devetnaest godina. "Ja sam Dave Robicheaux iz šerifova ureda", rekoh ja pokazujući znaĉku. "Je li gospodin Baylor ovdje?" "Na poslu je", reĉe ona. Nosila je crnu trenirku i bijelu majicu s uzorkom listića. "Ĉistila sam dvorište kad ste pozvonili." "Jeste li vi kći Otisa Baylora?" "Ja sam Thelma Baylor." "Je li vam majka ovdje?" "Moja pomajka je u kupovini." "Mogu li razgovarati s vama? Istraţujem napad na dvojicu pljaĉkaša pred vašom kućom u New Orleansu. Imamo neke tragove, ali još si ne mogu predoĉiti gdje su ti momci stajali kad su upucani." "Zašto je to vaţno? Upucani su." "To je istina, zar ne? Mogu li ući?" "Moţete gledati kako grabljam lišće ako ţelite." Krenuo sam za njom kroz kuhinju u straţnje dvorište. S obje strane njihove skromne kuće nalazile su se plantaţe izgraĊene prije GraĊanskog rata kakve se obiĉno viĊaju samo na razglednicama. Stotinu metara niz rukavac, s druge strane pokretnog mosta, bila je sirotinjska ĉetvrt s prikolicama gdje su svi mogući oblici društvene propasti bili uobiĉajeni naĉin ţivota. "SviĊa vam se New Iberia?" upitao sam je.

KIKA

"Je li Wal-Mart uvijek tako zakrĉen, ili je to zbog oluje?" upita ona, povlaĉeći grablje od bambusa kroz lišće crno od plijesni. Pretpostavio sam da će ovo biti teško. Sjeo sam na stube. "Jeste li ĉuli pucnjeve?" Zagledala se u prazno, zaustavivši grablje na trenutak. "Ĉula sam hitac. Probudio me." "Samo jedan hitac?" "Da." "Gdje ste spavali?" Lice joj je izgledalo blijedo i okruglo u sjeni, lišeno izraza. Njezin ruţ za usne bio je sjajan i neprirodan, a pramenovi kose uredni poput rupca ĉasne sestre. "U svojoj sobi." "Na katu?" "Da, moja soba je na katu. Ţelite li razgovarati s mojim ocem? Ne vidim kako vam ovo moţe pomoći." "Mislite li da je vaš prvi susjed, Tom Claggart, u stanju ukokati dvojicu pljaĉkaša?" "Gospodin Claggart je uspravan penis s nacrtanim rukama, nogama i licem. Ne znam za što je on sposoban." Vrijeme je za rizik, rekoh ja sebi. "Znam da su vas napali prije dvije godine, gospoĊice Thelma. Imam kćer malo stariju od vas. Kad bih pomislio da je ona u opasnosti, osobito od ljudi poput onih koji su naudili vama, otkinuo bih im glave." Njezine grablje su usporile u lišću. Prsa su joj se dizala i spuštala. "Moju majku i suprugu ubili su nasilni ljudi", nastavio sam. "Mislim da su ljudi koji zlostavljaju ţene, bez iznimke, fiziĉke i moralne kukavice. Mislim da bi ĉovjek koji siluje ţenu morao biti prvi u redu za smrtnu kaznu." Ukoĉila se. Zrnca prašine bila su joj zalijepljena za rub usta. "Mislim da ste vidjeli i znate više nego što ste mi rekli", rekoh ja. "Vidjela sam tipa koji pluta u vodi s licem nadolje. Drugi tip je ranjen. Treći tip je potrĉao kroz vodu. Ĉetvrti je pokušao zadrţati ranjenika u ĉamcu." "To je vrlo detaljno. Zahvalan sam vam." Zapisao sam to u notes i spremio olovku, kao da smo gotovi. "Gdje je bio vaš otac?" "U svojoj spavaćoj sobi." "Gdje vam je bila majka?"

KIKA

"To mi je pomajka. Moja prava majka je mrtva." "Gdje vam je bila pomajka?" "U spavaćoj sobi, s ocem." "Je li vaš otac ustrijelio te momke?" "Ako ne vjerujete njemu, nećete vjerovati ni meni. Zašto me pitate?" "Mislim da imate mnogo problema, gĊice Thelma. Ne ţelim vam stvarati nove." "Zašutite, gospodine Robicheaux." "Molim?" "Zašto pretpostavljate da znate što mi se dogodilo? Zašto pretpostavljate da se moja obitelj ţeli osvetiti ljudima protiv kojih nemamo ništa? Ne podnosim ljude poput vas. Nemate pojma što znaĉi biti ţrtva silovanja. Da imate, ne biste mi se obraćali svisoka i pokušavali manipulirati mnome." "Ispriĉavam se ako sam ostavio takav dojam." "To nije dojam." Ustao sam sa stuba i otresao hlaĉe. "Ipak, ţao mi je." "Jebite se." Dok sam napuštao dvorište, bacio sam pogled preko ramena. Ĉinilo se da njezino tijelo pluta u oblaku ĉestica svjetlosti, prašine, dima i komadića suhog lišća. Samo na trenutak, kad je nastavila s radom, snaţno grabljajući lišće na tlu, dok su se vrhovi grablji od bambusa lomili na korijenju ĉempresa, intenzitet njezine koncentracije i ljutnje podarila joj je integritet kakav sam oduvijek povezivao s Alafair.

Sljedećeg dana nazvao sam kuću Baylorovih i zamolio gospoĊu Baylor da doĊe u naš ured na razgovor. "Još o ustrijeljenim pljaĉkašima?" upita ona. "Tako je." "Je li to apsolutno nuţno?" "Da, gospojo, jest", rekoh ja. "Mi smo na staroj cesti Jeanerette, odmah iza plantaţe Alice. Zašto ne doĊete ovamo ako ţelite razgovarati?" Shvatio sam da Thelma nije ništa rekla pomajci o mojem posjetu. "Bit će mi drago." "Gospodine Robicheaux, uĉinimo to na drugi naĉin. Iskreno vjerujem da gubite vrijeme s nama, ali ipak, htjeli bismo vam biti prijatelji. Moţemo li povesti vas i vašu obitelj na veĉeru? Mislim da ćete

KIKA

uvidjeti da smo iskreni ljudi i da vam ţelimo pomoći koliko god je to u našoj moći. No, mi smo bili pasivni promatraĉi koji nemaju pojma tko je ustrijelio te ljude." "To je ljubazno od vas. No, postoji protokol kojeg se moram drţati. Hoćete li biti kod kuće u sljedećih pola sata?" "Ne, naruĉena sam kod lijeĉnika." "A sutra?" "Nisam sigurna. Mogu li vas nazvati?" "Moram sada dogovoriti sastanak s vama, gospoĊo Baylor." "Naţalost, to nije moguće. Pokušala sam suraĊivati, gospodine Robicheaux. No, ovo postaje pomalo zamorno. Bolje je da se sada oprostimo. Ţelim vam uspješnu istragu." Linija se prekine. Pogrešan potez, gospoĊo Baylor. Otišao sam u Helenin ured. "Juĉer sam razgovarao s kćeri Otisa Baylora, a sad sam upravo dobio oskarovsku glumu uvrijeĊenosti od njegove supruge", rekoh ja. "Uspori malo, tatice", reĉe ona naslanjajući se u svojem pokretnom stolcu. "Laţu", rekoh ja, šireći bilješke na Heleninu stolu. "Gledaj, i Otis i njegova kći kaţu da su ĉuli samo jedan hitac. Oboje su se sluţili istim rijeĉima. Rekli su 'Probudio me'." Kad sam spomenuo više hitaca njegovoj kćeri, ĉak me ispravila. Od poĉetka me muĉila Baylorova izjava da je ĉuo jedan hitac. Ljudi ne govore tako nešto kad ih probudi pucnjava. Znaju samo da ih je zastrašujući zvuk trgnuo iz sna. Ne broje hice." Vidio sam kako se Helenina pozornost povećava. "I Otis i Thelma opisali su ono što su vidjeli istom reĉenicom. Oboje su poĉeli s ĉovjekom koji pluta u vodi. U ĉamcu i oko njega bila su ĉetiri ĉovjeka, ali Otis i Thelma najprije spominju klinca koji je plutao u vodi. Zašto ne tipa koji je krvario iz usta? Mislim da su pripremili priĉu." Helen protrlja straţnji dio vrata. Kad god bi se zamislila, njezino lice je prolazilo kroz androgini preobraţaj koji je bio istovremeno lijep i tajanstven. Vjerovao sam da u njoj ţivi nekoliko razliĉitih osoba, ali nikad joj to nisam rekao. Tijekom godina promijenila je mnogo

KIKA

ljubavnika i ljubavnica, ukljuĉujući i Cletea Purcela. Ponekad me promatrala na naĉin od kojeg sam osjećao seksualnu nelagodu, kao da je jedna od ţena koje su ţivjele u njoj odluĉila zabludjeti. "Jesi li ĉuo još što od Federalaca ili policije New Orleansa?" upitala me. "Ne." "Napiši to što si mi upravo rekao i faksiraj u Baton Rouge. Usput im reci da oĉiste vlastita govna. Ne ţelim da se baviš time." "Ĉemu promjena stava?" "Jesi li gledao vremensku prognozu?" "Ne", rekoh ja. "Onaj novi uragan, kako se zove, onaj koji je trebao pogoditi Teksas?" "Rita?" "Nije pogodio."

Postoji li neki plan dogaĊaja u našem ţivotu? Ili se stvari jednostavno dogaĊaju, poput smeća koje pada niz stubište? Ako je tako, kako se nositi s tim? Ako ste se ikad duţe vrijeme kladili na konje, ili ste kockali tako da vam se ruka znojila drţeći kocke, ili ste si dopustili da vjerujete kako posjedujete psihiĉke moći kojima moţete otkriti sljedeću kartu na stolu za ajnc, vjerojatno ste mnogo puta prešli pogrešan Rubikon i poznato vam je sljedeće iskustvo: U rukama i koracima osjećate ĉaroliju. Ljubiĉasto nebo nad cestom i plamenci koji se polijeću s obraslog jezerca u dvorištu pokazatelji su da s vašim naĉinom klaĊenja ne moţete izgubiti. U kasinu, kocke su tvrde i ĉvrste poput rubina u vašim dlanovima, i udvostruĉujete okladu svaki put kad ih bacite na file stola. Otvoreni dekolte mlade ţene koja dijeli karte u ajncu ne moţe se usporediti s uzbuĊenjem dobivanja niskog broja na petoj karti u Johnnyju s pet karata17. Znate da ne moţete izgubiti, da je to Boţja volja. Privlaĉite druge ljude kao što jarka svjetlost u kristalnoj ţarulji privlaĉi noćne leptire. Uzdišu u ĉudu zbog vaše nepromišljenosti i vlastite vjere u sebe. Ţele vas dodirnuti i upiti vašu moć. Zatim stvari krenu po zlu. Vaš konj je diskvalificiran zato što je dţokej udario drugog konja u zavoju. Kocka se u vašoj ruci pretvara u

KIKA

olovo i pokazuje pogrešne brojke. Mlada djeliteljica stalno vam dijeli najviše karte iz špila, i iznova i iznova gubite dok ona prikriva zijevanje, a njezin dekolte lebdi samo nekoliko centimetara od vašeg lica poput povuĉene pozivnice. Dobrodošli u "mrtvu zonu". To je posebno mjesto koje podsvjesno traţi svaki degeneriĉni kockar. DoĊite za šank nakon sedme utrke. Ljudi su tamo sretni poput sitih prasaca. Izgubili su novac za kupnju, najamninu, hipoteku i otplatu automobila, ĉak i ratu koju duguju zelenašima. No sada su sigurni, zato što više nemaju što izgubiti. Osim toga, posjeduju i empirijski dokaz da se univerzum urotio da ih prevari i povrijedi. Njihov neuspjeh je Boţja krivnja, ne njihova. Duša im je sada obloţena suhim ledom i bitka je završena. Kad sam otišao u kafić našeg odjela, nekoliko zamjenika u odori gledalo je CNN. Njihovi izrazi lica i drţanje podsjećali su me na pilote helikoptera koje sam vidio prije mnogo godina, u zoru, u sobi za pripremu akcije pokraj Kineskog mora. Većina tih pilota bili su ĉasnici ne stariji od dvadeset godina. No, nikada neću zaboraviti potisnutu napetost na njihovim licima, svjesnu kontrolu vlastitih glasova, samonametnuti solipsizam u njihovim oĉima koji vam je govorio da će zora svanuti poput groma iz Kine s druge strane zaljeva. Uragan Rita ĉinili su vjetrovi brzine do tristo kilometara na sat. PredviĊalo se da će udariti o kopno negdje oko zaljeva Matagorda, sjeveroistoĉno od Corpus Christija. Tada je skrenuo prema istoku. Drţavni duţnosnici u Houstonu, bojeći se reprize Katrine u vlastitom gradu, pokrenuli su masovnu evakuaciju, zakrĉivši autoceste sve do San Antonija i Dallasa. Tada je uragan opet promijenio smjer. Ovoga puta bilo je gotovo sigurno da će udariti o Beaumont i Port Arthur. ________________ 17 Varijanta ajnca.

Teksas će biti pogoĊen. Mi ćemo biti marginalno izloţeni - bit će manjih šteta od vjetra, srušenog drveća, privremenih nestanaka struje. Odahnuli smo. Providnost nas je poštedjela. A tada nas je Nacionalni centar za uragane iz Miamija trgnuo iz opuštenosti. Zapravo, prognoza je bila nevjerojatna. Louisana će pretrpjeti puni udarac, s plimnim valovima od šest metara i vjetrovima koji će išĉupati krovove s kuća od Sabine Passa do rijeke Atchafalaya. Što je bilo još nevjerojatnije, rekli su nam da će oluja vjerojatno

KIKA

udariti o kopno u ţupi Cameron, juţno od jezera Charles, na istom mjestu na kojem je 1957. prošlo središte uragana Audrey. Plimni val koji je prethodio oluji iz 1957. prelio se preko vijećnice i središta grada poput divovskog ĉekića i zdrobio sve, ubivši oko pet stotina ljudi. "Jesi li bio ovdje kad je udarila Audrey?" upitao me zamjenik dok sam zurio u televizor. "Da, jesam", rekoh ja. "Na naftnoj bušotini?" "Na seizmografskoj barţi", rekoh ja. "Bilo je priliĉno gadno, ha?" "Preţivjeli smo", rekoh ja. Bio je to ĉovjek snaţnog izgleda, kratko ošišane kose, s previše štirke u odori i s ĉaĉkalicom u kutu usana. Izvadio je ĉaĉkalicu, bacio je u kantu za smeće i usredotoĉio pozornost na televizor. Ĉuo sam mokar zvuk u njegovu grlu kad je progutao slinu. Nitko ne ţeli dvaput ići u isti rat. Platili ste svoj dug da doĊete u mrtvu zonu i trebali biste biti na sigurnom. Naţalost, stvari ne funkcioniraju tako.

Trinaesto poglavlje NEW IBERIA I LAFAYETTE SADA su BILI PUNI IZBJEGLICA KOJI SU BJEŢALI od

uragana Rita, kao i onih koji su pobjegli od Katrine. Prodaja oruţja i streljiva je cvjetala. Poĉetna sućut prema izbjeglicama iz New Orleansa proţivljavala je ĉudnu preobrazbu. Obilje desniĉarskih talk-showova privlaĉilo je mnoge slušatelje bijesne zbog ĉinjenice da izbjeglice dobivaju jednokratnu pomoć od dvije tisuće dolara kako bi kupili hranu i pronašli smještaj. Vratilo se staro juţnjaĉko prokletstvo, nago, sirovo i gladno - apsolutna mrţnja prema najsiromašnijima od siromašnih. U petak naveĉer pri zalasku sunca zrak je bio zlatan poput peluda, kao da je došlo bablje ljeto. Pad tlaka u barometru nije nagovještavao ništa više od obiĉnog pljuska. Ono što je izgledalo kao prstenovi od kišnih

KIKA

kapi zapravo su bile deverike koje su izlazile na površinu pokraj lopoĉa. Mogao sam ĉuti kako moja postarija susjeda svira klavir pokraj otvorenog prozora. Zrak je tada postao hladan i vlaţan i lišće je poĉelo padati s drveća u dvorištu, spuštajući se u spiralama niz padinu sve do vode. Dok se nebo punilo prašinom, sjena se širila preko dvorišta i vrtova domova u East Mainu. Moĉvarni rukavac odjednom je naborao snaţan vjetar s jugoistoka. Moja susjeda je ustala od klavira i poĉela zatvarati prozore. Sa svojeg straţnjeg stubišta vidio sam kako je aluminijski krov kućice za piknik u Gradskom parku skinut poput poklopca limenke sardina i kako se prevrće po travi. Vidio sam ĉovjeka kako nastavlja pecati nakon što je munja udarila u hrastovo drvo u središtu parka. Vidio sam ĉovjeka nagog do pojasa kako juri u zraĉnom gliseru pokraj našeg imanja, spokojno se smiješeći okrenut prema nebu. Ĉuo sam kako u Gradskoj vijećnici zavija sirena civilne obrane. U ponoć sam otišao na duţnost i opet sam dobio priliku meditirati o biblijskoj tvrdnji da sunce sja i dobrima i lošima, i da kiša pada na pravednike i griješnike. S izuzetkom nekoliko srušenih crijepova i grana koje su pale na telefonske i elektriĉne vodove, East Main bio je pošteĊen. No, na jugu ţupe Iberia, ĉetiri metra vode zapljusnulo je prikolice i niske kuće. To nije bilo ništa u usporedbi sa sudbinom obalnih ţupa. Plimni val slane vode, blata, mrtve ribe, naftnih mrlja i organskog otpada doslovno je izbrisao juţni kraj Louisiane. Dalje u unutrašnjosti, ono što nije izbrisao, uništio je. U moĉvarnom kraju gotovo ni jedna kuća više nije bila nastanjiva, svi telefonski stupovi bili su slomljeni na razini tla, sve ceste bile su neprohodne. Polja riţe i šećerne trske bila su preplavljena solju, poljoprivredni strojevi zatrpani blatom, a naselja niz Zaljev svedena na iskrivljene dijelove vodovodnih cijevi koji su virili iz neĉega što je izgledalo poput površine brusnog papira. Najveću patnju pretrpjele su ţivotinje. Otprilike stotinu tisuća krava utopilo se samo u ţupama Vermilion i Cameron. Skupljale su se na terasama, pokušavale popeti na traktore i teretna kola, ĉak su završavale na krovovima kuća. No, ipak su se utopile. Stajao sam na bali sijena s dalekozorom i, okrenut prema jugu, promatrao cijeli obzor s istoka na zapad i natrag. Nisam vidio ni jedno

KIKA

ţivo biće, ni psa, ni maĉku, ĉak ni pticu. Drveće je bilo oguljeno do kore i izgledalo je poput iskrivljenih prstiju. Kuće od cigala razbijene su na komadiće. Brodice za lov na rakove duge osamnaest metara leţale su preokrenute naopako na stotinu metara od vode. Utopljene ovce bile su nagomilane na brani kanala za navodnjavanje, poput ţivotinja u zoološkom vrtu koje su se nagurale na rešetke svojih kaveza. Grobnice su bile zbrisane, a lijesovi otplavljeni u stambene ĉetvrti. U jednom sluĉaju, lijes je ušao kroz razbijeni izlog u prodavaonicu. Vidio sam najmanje trideset glava Hereford svinja upetljanih u ogradu od bodljikave ţice. Ţeluci su im bili napuhnuti na vrućini, a rojevi mušica su lebdjeli nad njima. Do ponedjeljka ujutro bio sam totalno iscrpljen. "Idi kući, Streak", rekla je Helen. "Ne", rekao sam. "Zašto ne?" "Poći ću kući kad i ti", rekoh ja. "Ja sam sinoć otišla kući i vratila se. Veĉerala sam i preodjenula se. Ĉak sam i odspavala. Ti si zapovijedao dok mene nije bilo." Bezizraţajno sam zurio u nju. "Idi kući, bwana", reĉe ona. Dok sam se vozio u New Iberiju, ulice su se sušile pod suncem, a ploĉnici su bili prekriveni mokrim lišćem. Parkirao sam kamionet na svom prilazu i ušao u kuću. No Alafair, Molly i Cletea nije bilo. Skinuo sam se u praznini kuće i otišao pod tuš, poput ratnog veterana koji se vraća s mjesta koje mu je još zakljuĉano u glavi, ali o kojem nikada nikome neće priĉati. Zatim sam se spustio na dno kabine dok mi je voda zapljuskivala leĊa, i ĉvrsto zaspao. Dok je Rita razbijala obalu Louisiane, Eddy Melancon je leţao u krevetu pokraj prozora na ĉetvrtom katu bolnice Naša gospa od jezera u Baton Rougeu. Imao je lijep pogled na noćno nebo i nadvoţnjak meĊudrţavne autoceste i kišu koja je pljuštala na kolone automobila koje su ulazile i izlazile iz grada. No, Eddy nije mario za pogled niti za ĉinjenicu da se sestra potrudila da mu pomakne krevet i podboĉi ga tako da moţe gledati grad i svjetlosne efekte na nebu. Zapravo, Eddy Melancon nije mogao prestati razmišljati o svojem tijelu. Leţalo je tu, u krevetu, kao da je palo s tri tisuće metara, bez motoriĉkih funkcija, nesvjesno, mlohavo i hranjeno cijevima s iglama zabijenima u vene, koje nije osjećao.

KIKA

Ĉinilo mu se kao da je ţiv zakopan u vlastitu tijelu. Svaki put kad bi zaspao, u glavi je vidio nepovezane slike koje su vodile do trenutka kad ga je netko naciljao snaţnom puškom. Ĉuo je zvuk kotaĉića na svome upaljaĉu, a zatim je ĉuo i namirisao zapaljeni benzin pod poklopcem upaljaĉa. Upravo kad je uvlaĉio dim duboko u pluća, ugledao je šiljati metak kako leti preko vode, kroz vatru, i stvara slabašan zvuk ulazeći i izlazeći iz njegova tijela. Prelomio mu je leĊnu moţdinu kao da je štapić. U snu je htio prekriti lice rukama ili zaroniti u vodu. No, nije se mogao kretati, trĉati, pa ĉak ni ispustiti upaljaĉ iz ruke. Kad bi se probudio, na trenutak bi povjerovao da je njegov strah rezultat noćne more i da opet ima kontrolu nad mišićima, da moţe otići u kupaonicu i pomokriti se u zahodsku školjku, dok se dan i svijet prilagoĊavaju njegovim potrebama. No, paraliza ga je zatoĉila poput betonske obloge. Isplazio bi jezik i sklopio i otvorio oĉi u mraku, ĉekajući da njegovo tijelo registrira kretnju ili osjećaj. Spustio bi pogled na svoje ruke na plahti i ĉekao da poslušaju njegove mentalne zapovijedi. Tada bi u glavi zaĉuo vrisak koji je bio glasniji od bilo kojeg glasa kojeg je ĉuo u stvarnom svijetu. Eddy je promatrao zastore kiše kako se spuštaju niz prozor, i sjene koje su stvarali na njegovoj koţi. Kad su dva ĉovjeka u bolniĉkim zelenim odorama ušla u njegovu sobu, mislio je da će mu provjeriti kateter, okupati ga spuţvom ili prinijeti njegovim ustima staklenu cjevĉicu za piće. Ili da će moţda razgovarati s njim. Govorni aparat bio mu je pošteĊen. Dok je mogao govoriti, još je posjedovao odreĊenu koliĉinu kontrole nad ţivotom. Mogao je s tim momcima razgovarati o svojem oporavku. Zacijelo postoje naĉini da se sredi slomljena kraljeţnica, mislio je. Da, bilo je to samo pitanje odlaska u bolju bolnicu u gradovima poput Houstona, Bostona ili New Yorka. Bertrand je zacijelo saĉuvao novac od pljaĉke. Bit će ga dovoljno za dobre lijeĉnike i rehabilitaciju. Da, nek' se ovi lokalni dripci igraju sa svojim "guskama", rekao je sam sebi. Jedan od ljudi u zelenom zagledao se u Eddyja, dok mu je lice lebdjelo nad njim poput balona. "Kako se osjećaš?" upita ga. "Osjećam se dobro", prošapta Eddy.

KIKA

Zašto je to rekao? Poput nekog klinca koji pijucka koštice od lubenice i pleše step za gospodina Charlieja. Do sada nije tako razgovarao s bolniĉkim osobljem. Što je to kod ovog momka bilo drukĉije? "Zato što ţelimo da ti bude udobno tijekom voţnje do operacijske sale", odgovori isti ĉovjek. "Ali sada je noć"; reĉe Eddy. "Sve se poremetilo, Eddy. Ova oluja nas je stvarno sjebala", reĉe ĉovjek, pa zijevne i pogleda na sat. "Odvest ćemo te niz hodnik. Moram se vratiti kući svojim klincima." Drugi ĉovjek je smjestio pokretni krevet pokraj Eddyjeva kreveta. Kad je munja bljesnula na crnoj pozadini neba, Eddy je jasno vidio ĉovjekovo lice. Bilo je udubljeno, oĉi su mu bile duboko usaĊene, a glava izduţena i ćelava. Njegove usne su bile ruţiĉaste nijanse gumice za brisanje na olovci. Drugi ĉovjek je poĉeo izvlaĉiti ţice i cijevi koje je Eddy prije samo nekoliko trenutaka smatrao smetnjom. "Što to radiš, ĉovjeĉe?" upita on. Ĉovjek s udubljenim licem mu se nasmiješio. "Opusti se. U dobrim si rukama", reĉe on. Ljudi u zelenom tada su ga podigli kao da je lagan kao pero i njeţno ga poloţili na pokretni krevet. Dok su ga gurali kroz hodnik prema dizalu, stalno su ga pogledavali s dobroćudnim izrazima lica, i smirivali ga tapšanjem svaki put kad bi zaustio da nešto kaţe. U prizemlju, ĉuo je kako se vrata dizala otvaraju, i kako se kotaĉi pokretnog kreveta kotrljaju kroz prolaz. Trenutak kasnije zaĉuo se nalet zraka i zvuk pokretnih vrata. Mogao je namirisati kišu i ispušne plinove, i zaĉuo je sirene na ulici. Ljudi su podigli krevet i ukrcali ga u bolniĉka kola. "Tko ste vi? Što to radite?" reĉe Eddy. "Upomoć!" Ĉovjek s udubljenim licem i duboko usaĊenim oĉima ušao je unutra s njim i zatvorio vrata. Eddyjevo tijelo njihalo se amo-tamo dok je vozilo izlazilo na cestu i poĉelo naglo ubrzavati. "Bojiš li se?" reĉe ĉovjek. "Ne bojim se niĉega", reĉe Eddy. "Ni bjelĉića, ni bilo koga drugoga." "Trebao bi", reĉe ĉovjek stavljajući ĉokoladnu ploĉicu u usta. Nasmiješio se ţvaĉući ĉokoladu. Clete Purcel radio je u svojem drugom uredu u Ulici Main i ţivio u našoj kući, ali vraćao se u New Orleans tri puta u potjeri za braćom

KIKA

Melancon i Andreom Rochonom. Pomoću mape grada predviĊao je rute kojima je Bertrand Melancon mogao pobjeći iz ĉetvrti Otisa Baylora nakon pucnjave. Prošao je kroz dvorišta i sporedne uliĉice. Na jednom kriţanju u stambenoj ĉetvrti ugledao je ţenu koja je na terasu izbacivala ostatke svoje kuhinje, razbijene tanjure i staklo. "Mogu li vam pomoći?" reĉe ona kad je vidjela da je promatra. Znoj joj je tekao ispod trake za kosu. Pokazao joj je svoju znaĉku privatnog detektiva i ispriĉao joj o pucnjavi koja se dogodila dalje niz ulicu. Rekao joj je dan i pribliţno vrijeme pucnjave. "Znam sve o tome. Mislim da su dobili što zasluţuju", rekla je. Nosila je majicu, kratke hlaĉe i natikaĉe, i imala je kestenjastu kosu koja joj se u pramenovima zalijepila na ĉelo. Koţa joj je bila neprirodno bijela i istoĉkana madeţima. Clete je sumnjao da je tip osobe koju bi mogao vidjeti u kratkoj majici i hlaĉama da joj u kući nije bilo tako vruće. "Dvojica iz te skupine još su na slobodi. Ţelim ih pronaći. Vozili su se u zelenom aluminijskom ĉamcu s vanbrodskim motorom." "Zar mislite da su parkirani negdje na cesti i da vas ĉekaju?" "Ne, mislim da su ovdje odbacili ukradenu imovinu. Volio bih je pronaći za svojeg klijenta." Ona izaĊe na rub svojeg travnjaka, stavi ruke na bokove i zagleda se prema kriţanju. Na vrhu njezinih grudi vidjele su se plave vene. "Vidjela sam jedan takav ĉamac kako se skoro zabio u zraĉni gliser pun policajaca. Na krmi je sjedio crnac. Ĉinilo se da još jedan tip leţi na dnu ĉamca. Skrenuli su iza moje kuće i nastavili dalje uz uliĉicu. Jesu li to ti koje traţite?" "Ĉini se. Jesu li zastali?" "Da barem jesu." "Molim?" "Da su pljaĉkaši provalili u moju kuću, posluţila bih im sendviĉe sa šunkom punjene otrovom za štakore. Pomiješala sam otrov sa senfom kako ga ne bi mogli otkriti. Napravila sam desetak takvih sendviĉa." Clete je zabiljeţio njezine rijeĉi o ĉamcu u svoj notes. "Mogu li vam postaviti osobno pitanje?" "Da ĉujem", reĉe ona, a u kutu lijevog oka pojave joj se bore. "Zašto razbijate svoje posude?"

KIKA

"Zato što mi je prokleto osiguravajuće društvo upravo javilo da moja polica ne pokriva štetu od vode. Zato što sam ţeljela njihovim bezvrijednim guzicama pokazati razbijanje koje mogu razumjeti. Zato što su mi drpili svaki cent koji sam dobila od razvoda." Clete pogleda niz ulicu skrivajući osmijeh. "Oprostite, nisam ĉuo vaše ime. Jeste li raspoloţeni da malo predahnete i nešto pojedete?" reĉe on. Bila je srijeda, podne, i bio sam u Cleteovu uredu u New Iberiji, smještenom u obnovljenoj ciglenoj zgradi na Glavnoj ulici, i slušao njegovu priĉu o posljednjem putovanju u New Orleans. Limeni krov iz devetnaestog stoljeća bio je ukrašen uzorkom francuskih ornamentalnih ljiljana, a zidovi su bili dekorirani starim vatrenim oruţjem. Iza straţnjeg prozora vidjela se terasa poploĉana ciglama u sjeni palme i stabla banane, gdje je Clete ĉesto objedovao. No, danas nije prestajao priĉati o braći Melancon, Andreu Rochonu i ţeni koju je upoznao u ulici u kojoj se nalazila kuća Otisa Baylora. Vjerovao sam da je Clete još napet od Katrine i da se sada predao opsesiji zbog koje je vjerovao da će, ukoliko pronaĊe momke koji su ga pregazili automobilom, nekako revidirati sve dogaĊaje koji su pretvorili karipski grad mulata u hranu za sve moguće šakale. "Otkrio sam, veliki", reĉe on. "Bertrand Melancon skoro se sudario sa zraĉnim gliserom punim policajaca, pa je skrenuo u uliĉicu iza Courtneyne kuće..." "Ĉije kuće?" "Cure o kojoj sam ti priĉao, one koja je razbijala sude na terasi. Bertrand je krenuo niz uliĉicu i usput sakrio robu Sidneyja Kovicka. Bolnica je udaljena samo tri bloka od Courtneyne kuće. Mislim da sam ĉak pronašao i njegov ĉamac. Bio je zaglavljen pod gomilom drveća. Motora nije bilo, ali bio je zelen i aluminijski. Na koritu piše Ducks Unlimited. Kladim se da su ga ukrali nekom spasilaĉkom timu." "Mislim da trošiš na te momke više vremena nego što bi trebao", rekoh ja. "Kako si došao na tu briljantnu ideju?"

KIKA

"Hvatanje tih tipova neće vratiti New Orleans, Clete. Nestao je. Baš kao i naša mladost. Grad koji smo poznavali gledat ćemo u knjigama s povijesnim fotografijama." Ustao je od stola i zagledao se kroz prozor. Nosio je zelenu majicu s kratkim rukavima s otisnutim pticama i cvijećem. Straţnji dio vrata bio mu je pun oţiljaka, a kosa masna i kratko ošišana. Vidio sam kako mu se boja diţe na vratu. "Ne govori to o New Orleansu." "U redu, neću. Momci koji su dva dana puštali da se ljudi utapaju sada će donirati milijarde dolara za izgradnju sirotinjskih ĉetvrti." Okrenuo se i pogledao me. Spljošteni oţiljak koji mu se s jedne obrve spuštao preko nosa imao je boju i oblik izduţene zakrpe za gume. "Znaĉku koju nosim mogao sam pronaći u kutiji sa ţitaricama. Jedini kredibilitet koji još imam jest stupanj poštovanja koji budim u šljamu poput Melanconovih. Volio bih da je drukĉije. Volio bih da sam još u policiji. No, svoju sam karijeru odavno bacio niz vodu. Nemoj mi drţati lekcije, momĉe." U sobi zavlada dug tajac. "Ovog jutra na mobitel me nazvao Bertrand Melancon", reĉe on. "Melanconi imaju tvoj broj?" upitao sam ga, sretan što smo promijenili temu. "Nig ga je dao Bertrandu. Kaţe da su mu brata oteli iz bolnice Naše gospe od jezera. Ţeli da ga pronaĊem. To sam ti pokušavao reći, ali stalno si me prekidao." "Tko ga je oteo?" "Bertrand misli da su to uĉinili ljudi Sidneyja Kovicka." "Što si mu rekao?" "Da ne radim za uliĉne propalice, osobito ne za one za koje mislim da su silovatelji." "A ostatak priĉe?" "Pogriješio sam. Trebao sam pronaći naĉin da ga privedem. Bertrand je zacijelo u toj kući pronašao nešto što ne moţe prodati. Zapravo, mislim da ni on nije siguran što toĉno ima." "Ne razumijem što ţeliš reći." "To sam i ja rekao Bertrandu. Ţeli se pogoditi sa Sidneyjem kako bi mu ovaj vratio brata, ali misli da je ono što posjeduje tako vruće da će Sidney ubiti i njega i Eddyja i Andrea Rochona kad mu to vrati." "Ne petljaj se više s tim."

KIKA

"Još nisi ĉuo ni pola. Bertrand je poĉeo priĉati o tijelima pod vodom u Donjem devetom okrugu. Kaţe da su sjajila pod ĉamcem. Kaţe da će otići u pakao zbog neĉega što je uĉinio. Rekao sam mu da to sranje ispriĉa svećeniku i da baci broj mojeg mobitela. Znaš li što je rekao?" Nisam više to htio slušati. Cleteovo lice se zajapurilo, što se dogaĊalo kad bi njegova jetra ţudjela za pićem. "Bertrand je rekao da je svećenik posljednja osoba koju ţeli vidjeti. Rekao je da je svećenik prouzroĉio da tijela u vodi sjaje." "Odlazim", rekoh ja. "Vidiš li što se dogaĊa kad sam otvoren prema tebi?" viknuo mi je u leĊa. Vratio sam se u svoj stan, a u glavi mi je tutnjalo. Golemi broj ţrtava u New Orleansu fokusirao je pozornost medija na Katrinu, ali i uragan Rita jako nas je pogodio, a takoĊer je srušio i poplavio tisuće domova duţ jugoistoĉne obale Teksasa. Kod jezera Charles i Orange u Teksasu bilo je blokova kuća koji su izgledali poput skladišta drvne graĊe pregaţenih tornadom. Moj sluţbeni telefon i mobitel stalno su zvonili. Košara sa spisima mi je bila pretrpana, kao i poštanski sanduĉić. Svi policajci, vatrogasci i medicinari, iz naše ţupe preţivljavali su s nekoliko sati sna, ponekad i za radnim stolom. Druge savezne drţave posudile su nam policajce i vatrogasce, ali posla je bilo previše. Nisam imao vremena brinuti o ljudima koji su donijeli loše odluke i o onima kojima nisam mogao pomoći, ukljuĉujući i oca Judea LeBlanca. Uzalud potrošene rijeĉi. Kad sam bio u njegovu uredu, Clete je spomenuo jedan detalj o zelenom aluminijskom ĉamcu koji nisam mogao izbaciti iz glave. Dohvatio sam telefon na stolu i utipkao njegov broj. "Rekao si da si pronašao ĉamac Bertranda Melancona?" "Da, bio je prevrnut pod gomilom granja i smeća, kod ulaza u hitnu", odgovorio je. "Ĉinilo se da na pramcu ima mrlje od krvi." "Na koritu je pisalo Ducks Unlimited?" "Da, što s tim?" "Je li pisalo još nešto?" Na sekundu se zamislio. "Bila je naslikana patka s raširenim krilima. U ĉemu je stvar?"

KIKA

"Djevojka Judea LeBlanca rekla je da je Jude pronašao ĉamac kojim će evakuirati ljude iz svoje ţupe s crkvenog tavana. Rekla je da je na ĉamcu bila naslikana patka. Jude je bušio rupu na tavanu kad ga je netko napao. Više ga nije vidjela." Nije odgovorio. Shvatio sam da je Clete uĉinio još nešto što mi nije htio reći. "Što skrivaš?" upitao sam ga. "Bertrand Melancon opet me nazvao prije tri minute. Ţeli pomoć, ali ne ţeli doći ovamo. Misli da ću ga uhititi ili predati Sidneyju Kovicku. Zato sam mu dao brojeve tvog mobitela i sluţbenog telefona. Ako ne ţeliš razgovarati s njim, samo mu spusti slušalicu." "Dobro si uĉinio." "Ne mogu vjerovati. Jesi li dobro?" upita me on. Te veĉeri Molly i ja jeli smo sami za kuhinjskim stolom. Clete se vratio u svoju staru sobu u motelu u blizini Winn-Dixieja, a Alafair je radila kao volonterka u utoĉištu za izbjeglice u Gradskom parku. "Mislila sam da će ti se svidjeti dimljeni odrezak za promjenu. Ne sviĊa ti se?" reĉe ona. Nisam se mogao usredotoĉiti na njezino pitanje. "Mislim da se Jude LeBlanc vjerojatno utopio u Donjem devetom okrugu. No, njegova je smrt moţda bila ubojstvo", rekoh ja. Vidio sam kako se na njezinu licu pojavljuje izraz oĉaja, poput ruţnog sjećanja iz sna koje dan ne moţe raspršiti. "Dave, nitko nikada ne moţe promijeniti ono što se dogodilo u New Orleansu. Sjećam se Judea. SviĊao mi se. Ali bio je bolestan." "Moţda znam nešto o ubojstvu. Ja sam policajac. Ne mogu jednostavno reći: 'Oprosti, kujin sine, imam svoje vlastite probleme.'" Pogledala je kroz prozor u sjene meĊu stablima pekana i zimzelenog hrasta, prema Bayou Teche, koji je prodro šest metara više u dvorište. Spustila je vilicu na tanjur. Palcem je dotaknula ţulj na dlanu. "Moţda bi trebao odspavati i odmoriti se prije no što se vratiš na duţnost." "Uliĉni šljam imenom Bertrand Melancon rekao je Cleteu da je vidio tijela utopljenika kako sjaje pod njegovim ĉamcem u Donjem devetom okrugu. Mislim da su on i neki drugi gadovi poput njega napali Judea i oduzeli mu ĉamac. Mislim da je to koštalo ţivota Judea

KIKA

i ljude koji su ĉekali na crkvenom tavanu da ih Jude spasi. To je teško zaboraviti." Njezin je tanjur bio tek napola prazan. Pokupila ga je i izašla van, gledajući niz padinu kao da ţeli svjedoĉiti padanju mraka. Mislio sam da će dovršiti veĉeru za stolom za piknik, u osami. No, sastrugala je s tanjura svoj dimljeni odrezak, riţu, smeĊi umak i kukuruz s vrhnjem i bacila na tlo, za Tronošca i Snuggsa. Kad se vratila unutra, oprala je svoje suĊe, noţ i vilicu u sudoperu, stavila ih da se suše i izdahnula. "Mislim da ću prošetati. Ţeliš li poći sa mnom?" upita ona. "Ne sada, hvala." "Onda se vidimo kasnije." "Hrana mi se stvarno sviĊa, Molly. Ne mogu izbaciti sve te mrtve ljude iz glave. Razmišljam o njima i ţelim nekoga ubiti. Jednostavno je tako." Ĉuo sam kako se ulazna vrata zatvaraju za njom. Kroz boĉni prozor vidio sam kako pretili, ţenskasti, sredovjeĉni sin mojeg susjeda naginje bocu piva u dvorištu, kako mu grlo ritmiĉki radi, a zraka kasne sunĉeve svjetlosti svjetluca u boci. Petnaest minuta kasnije, smeĊa Honda zaustavila se uz ploĉnik. Alafair je izašla i zahvalila mladoj ţeni koja ju je dovezla, a zatim ušla unutra. "Gdje je Molly?" upita ona. "Otišla je u šetnju. Tko je to bio?" "Thelma Baylor. Pomaţe u skloništu." "Stvarno?" rekoh ja. "Kaţe da si bio kod nje." "Tako je." "Kaţe da misliš da je njezin tata ustrijelio neke crnce." "To je moguće." "Mislim da gospodin Baylor nije takav ĉovjek." "Moţda i nije, Alf." "Ne zovi me tim glupim imenom." "Kći gospodina Baylora su tri crna degenerika silovali, sodomizirali i oprţili cigaretama. Da se to dogodi tebi, ni ja ne bih bio onakva osoba kakvom me smatraš." "Ne govori to, Dave." "Ne ţelim ti govoriti s kim se trebaš druţiti, ali ja bih prekinuo tu vezu s Thelmom Baylor."

KIKA

"To je nepošteno i puno predrasuda." "Isto vrijedi i za ubijanje ljudi." "O ĉemu priĉaš?" "Kao što si rekla, gospodin Baylor mi se ne ĉini kao ĉovjek kojeg uzbuĊuje prosipanje mozgova sedamnaestogodišnjih klinaca u vodu. Ali što je s njegovom kćeri? Misliš li da bi ona mogla biti kandidatkinja?" "Došla sam kući iz skloništa i osjećam se kao da sam upravo prošla kroz. paukovu mreţu." "Jesi li već jela?" "Boţe!" reĉe ona. Prešao sam preko ţeljezniĉkih traĉnica praćen cvrĉanjem cvrĉaka i otišao na sastanak anonimnih alkoholiĉara koji se odrţava dvaput Ijedno u drvenoj kućici nasuprot staroj srednjoj školi koju sam davno pohaĊao. Nakon sastanka, otišao sam do ureda i poĉeo razvrstavati hrpu papira u košari za dolazna pisma. U 22:14 zazvonio mi je mobitel. "Vi ste, gospodin Robicheaux?" reĉe glas. "Jesam." "Oni kreteni iz Baton Rougea neće uĉiniti ništa u vezi mojeg brata." "Biste li malo pripazili na svoj rjeĉnik?" "Moj brat je otet, a vas brine moj jebeni rjeĉnik?" "PogaĊat ću. Vi ste Bertrand Melancon?" "Gledajte, ĉovjeĉe, ne znam je li to kamenje krvavo, samo ţelim svojeg brata natrag." "Krvavo kamenje?" "Imate li problema sa sluhom?" Bio sam napet, a baterije su mi bile na nuli. Ponašanje nasilnih i glupih ljudi nikad se ne mijenja. Problem u stavu i shvaćanju je vaš, ne njihov. Ako ste profesionalac, postajete šutljivi i pasivni i okrećete njihovu vlastitu energiju protiv njih. No, nisam bio raspoloţen za to. "Slušaj, idiote, tvoj brat je ustrijeljen zato što je to traţio. Ne znam o kakvom 'kamenju' priĉaš, a nisam ni ĉuvar tvojeg brata." "Htio sam to reći onom debelom luĊaku Purcelu, ali nije me htio slušati. Ţelim isprati ovaj grad sa sebe, ĉovjeĉe. Ţelim izvesti svog brata odavde. Ţelim se iskupiti za ono što smo uĉinili. Ne lupetam bez veze, frajeru. Hoćete li mi pomoći ili ne? Ako nećete, recite to sada."

KIKA

"Gdje si sada?" "Moram imati vašu rijeĉ, ĉovjeĉe." "Nisi pod mojom jurisdikcijom. Nalog za tvoje uhićenje izdan je u ţupi Orleans. To je najbolje što ti mogu ponuditi." Mogao sam ĉuti kako diše u slušalicu. "Poznajete li Jeanerette? Ako ugledam policijski automobil ili odoru, nema me."

Četrnaesto poglavlje KLUB JE BIO IZGRAĐEN OD BLOKOVA TROSKE, S RAVNIM LIMENIM KROVOM skinutim sa sjenika. Bio je smješten u jednoj pokrajnjoj ulici u Jeaneretteu, nedaleko od pokretnog mosta preko Teche. Nebo je bilo crno, ali fluorescentna svjetla osvjetljavala su znakove koji su reklamirali drive-by prodavaonicu koja je za pet dolara prodavala smrznute daikirije mnoštvu koje se vozikalo iz zabave. Vanjska svjetla takoĊer su osvjetljavala ţeljeznu konstrukciju mosta i površinu vode moĉvarnog rukavca, koja se popela visoko uz stupove i izgledala poput ţute hrĊe. Kad sam izašao iz svojeg kamioneta, noćni zrak je podrhtavao od kreketanja ţaba, a vjetar je puhao kroz mraĉno polje šećerne trske. Nisam htio ući u klub. Nisam htio udisati dim cigareta, dezinfekcijsko sredstvo iz toaleta i ohlaĊeni znoj, i vratiti se u svijet u kojem sam proţivio veći dio svojih mladenaĉkih i zrelih godina. No, uĉinio sam to. Jedino svjetlo unutra dolazilo je od neonskih reklama za pivo iznad šanka i kroz djelomiĉno otvorena vrata toaleta. Separei za goste bili su izraĊeni od drveta i crvenog vinila i bili su izgrebani, izderani, izbušeni i spaljeni cigaretama. Podsjećali su me na niz tamnih pećina. Većina ljudi koji su pili u klubu bili su Afroamerikanci ili radnici, okorjeli Cajuni ili ljudi koji su sebe nazivali Creolcima, a bilo ih je obje boje koţe. Bilo je to mjesto koje nije obiljeţavala neka posebna radost ili oĉaj. Nasilje je bilo rijetko, kao i romantiĉni tajni susreti. Bilo je to mjesto na koje su ljudi odlazili kad su htjeli privremeno zaustaviti svoje ţivote, gdje sat nije bio vaţan, i gdje ih je televizijska

KIKA

postaja Fox News uvjeravala da su za probleme u njihovom ţivotu krivi drugi. U separeu u straţnjem dijelu kluba ugledao sam mladog crnca kako sjedi sam. Pred sobom je imao pivo i bijelu krvavicu iz mikrovalne pećnice umotanu u masni papir. Nosio je šešir s uskim obodom i s nuĊenim, crvenim perom zataknutim za traku, poput onog kojeg je nosio John Lee Hooker. No, imao je isti progonjeni, zatvorski izraz kao i klinac ĉiju sam fotografiju imao u omotnici u svojem ormaru s dosjeima. Njegov pogled se podigao prema mojem. "Ti si Robicheaux?" Sjeo sam nasuprot njemu. "Na telefonu si me oslovljavao s 'gospodine'. Sada me moţeš zvati 'gospodine' ili 'detektive'." "Baš me briga." "Preda mnom je duga noć. Što to imaš što bi nama moglo biti od koristi?" "Ĉovjeĉe, smrdiš po neprijateljstvu. Što je tvoj jebeni problem?" "Ti." "Ja? Što sam ti ja uĉinio?" "Iz priliĉno pouzdanog izvora saznao sam da ste ti, tvoj brat i tvoji prijatelji vjerojatno silovatelji." "Kako bi bilo da utišaš glas, ĉovjeĉe?" Mogao sam osjetiti kako glazbena vilica u meni poĉinje vibrirati. Jednom sam vidio ameriĉke vojnike koji su bili obješeni na drvo i kojima je na ţivo oderana koţa. Bijes koji sam tada iskusio onaj je bijes koji uništava našu ljudskost i daje laţno opravdanje za zla koja mi zatim ĉinimo drugima. Isti takav osjećaj sada mi se javio prema Bertrandu Melanconu. Otišao sam do šanka, kupio bocu mineralne vode i vratio se. Otpio sam gutljaj iz boce i ĉvrsto je zaĉepio. "Što ste ukrali iz kuće Sidneyja Kovicka?" Pokušavao mi je odgonetnuti izraz lica, kao da gleda opasnu ţivotinju kroz rešetke kaveza. "Revolver kalibra trideset osam, nešto gotovine, srebrninu i drogu. Gledaj ovamo, ĉovjeĉe, prije no što kaţem bilo što drugo..." "O kakvom to 'kamenju' priĉaš?" "Ne, ĉovjeĉe, moraš mi objasniti te glasine koje ĉujem, o tom tipu Kovicku. Odrezao je nekome noge motornom pilom?"

KIKA

"Sidney i njegova ţena ţivjeli su u Metairieju. Imali su djeĉaĉića od pet godina. Vozio se na triciklu na prilazu kod prvog susjeda. Susjed se vratio kući pijan i pregazio ga. Oko šest mjeseci poslije, susjed je nestao. Nitko ne zna što mu se dogodilo. No, neki ljudi kaţu da je Sidney odjenuo kišnu kabanicu, navukao gumene rukavice, spustio se u podrum u Shreveportu i poĉinio strašan zloĉin. Ne znam bi li tome trebalo vjerovati ili ne." Bertrand je izgledao šokirano. Ĉinilo se da je posivio od straha. Stisnuo je ruke meĊu butine i udahnuo kroz zube. "Ĉovjeĉe, ne ţelim slušati takve stvari." "Ako sjebeš Sidneya, tako ćeš završiti. Priĉaj mi o kamenju koje ste ukrali iz Sidneyjeve kuće." "Nitko ih ne ţeli kupiti. Proĉulo se. Onaj tko ima to kamenje završit će u zamrzivaĉu, i to raskomadan. To nije muljaţa, ĉovjeĉe. Tri ĉovjeka rekla su mi istu stvar. Zato su odveli Eddyja. Dok mi ovdje sjedimo, oni ga muĉe. Strašno mi je i razmišljati o tome." Dah mu je zaudarao, a lice mu se sjajilo od masnoće. Uhvatio se za trbuh i sklopio oĉi. "Jesi li dobro?" rekoh ja. "Imam ĉireve." "I jedeš krvavicu i piješ alkohol?" "Gledaj, kako bi bilo da ti ostavim sve to u vreći, moţda malo zadrţim, a ti to predaš gospodinu Kovicku?" "Odakle je došao hitac?" Progutao je slinu, dekoncentriran i ljutit zbog svoje nemoći i zbog ĉinjenice da ja stalno mijenjam smjer razgovora. "Nisam vidio. Samo sam ga ĉuo i vidio kako Eddy pada." "Znaš li što mi smeta, Bertrand? Ne spominješ Kevina Rochona. Bilo mu je sedamnaest godina. Bio je jedini meĊu vama bez dosjea. Prosuli su mu mozak, a ti samo priĉaš o sebi i svojem bratu." "Rekli smo Andreu da ga ne vodi. To nije naša greška. Zašto me stalno gnjaviš?" "Ukrali ste ĉamac u Donjem devetom okrugu, zar ne?" Vidio sam kako se opet prstima hvata za ţeludac. Otvorio je usta kad mu se iznenadna bol javila u crijevima i rektumu. "Ne mogu to podnijeti. Volio bih da sam ja stradao umjesto Kevina ili Eddyja. Samo ţelim brata natrag. Samo ţelim pobjeći."

KIKA

Nije glumio. Iskreno sam vjerovao da se Bertrand Melancon nastanio na mjestu koje nema geografskih granica, mjestu koje povezujemo s mitologijom i demodiranim religijama. "Da sam ja na tvojem mjestu, poslao bih Kovickovu robu u njegovu prodavaonicu cvijeća u Algiersu. Uz malo sreće, pustit će ti brata i neće krenuti za tobom." Pokušao sam ga gledati u oĉi ne trepćući, ali proĉitao je laţ u mojim oĉima. "Mrtav sam, zar ne?" "Reci mi što si uĉinio svećeniku u Donjem devetom okrugu?" "Onaj debeli luĊak rekao je da si u redu. Ali nisi drukĉiji od mene. ObraĊuješ me, laţeš mi, pokušavaš me uplašiti kako bi dobio ono što hoćeš. Ljudi su sjajili pod vodom. To se dogodilo, ĉovjeĉe. Nitko neće vjerovati, ali vidio sam to. Nadam se da ću završiti s njima. Moţda ćeš se i ti jednoga dana tako osjećati, šupĉino." Podigao je krvavicu u masnom papiru u kojem je zagrijana i odnio je sa sobom. Odvrnuo sam ĉep s boce mineralne vode i otpio gutljaj. Ĉudila me lakoća s kojom sam upravo raskomadao invalida. U klubu je vladao potpuni tajac. Mogao sam ĉuti mjehuriće u boci koju sam drţao u ruci. Molly je spavala kad sam se vratio kući. Lice joj je bilo okrenuto prema zidu, a bokovi zaobljeni pod plahtom. Odloţio sam majicu i hlaĉe preko naslona stolca, ali nisam legao. Umjesto toga, sjeo sam na pod u donjem rublju, unutar okvira obasjanog mjeseĉinom, oslonjen kraljeţnicom na okvir kreveta. Dugo sam tako sjedio, ali zapravo ne znam zašto. Izvana je dopirao zveket pokretnog mosta na ulici Burke i brujanje broda dubokog gaza koji se kretao niz rukavac. "Što radiš tamo dolje?" reĉe Molly iznad moje glave. "Nisam te htio buditi." Ĉuo sam kako se pomiĉe preko madraca kako bi me bolje vidjela. "Nećeš valjda poludjeti?" Rekla je to u šali. "Imam sjećanja kojih se ne mogu riješiti, što god pokušavao", odgovorio sam. "To je kao da sam pokušavam izvesti egzorcizam nad demonom u sebi. Nemam ja tvoju duhovnu ĉvrstoću, Molly. Sjećam se stvari koje su se dogodile juĉer ili prije mnogo godina, sjećam se

KIKA

gadova koji su ih uzrokovali, i ţelim se vratiti natrag kroz vrijeme i jako im nauditi. To nije pošteno. Ţelim ih smlaviti." Legla je na trbuh i oslonila se na laktove. Spustila je glavu do moje. "Ne moţeš mi se povjeriti? Zar ne misliš da smo partneri u svladavanju svih problema koji naiĊu? Jesmo li došli do te toĉke u našem braku?" Dodirnula me prstom po vratu. "Postavila sam ti pitanje, vojnice." "Upravo sam pritegnuo crnog klinca u Jeaneretteu. On je uliĉna propalica, diler droge, a moţda i silovatelj. Ali ĉovjeka ne treba cipelariti kad već leţi na tlu." Lice joj je lebdjelo na rubu moga vidnog polja. Mogao sam namirisati šampon u njezinoj kosi. Poloţila mi je ruku na rame i stisnula ga. "Nikada u ţivotu nisi namjerno naudio nevinoj osobi, Dave", rekla je. "Preuzimaš patnju drugih ljudi a da to i ne traţe. Tvoja najveća vrlina ujedno ti je i najveća slabost." Okrenuo sam glavu i zagledao se u njezino lice. Usta su joj bila ruţiĉasta, a koţa sjajna pod mjeseĉinom. Ošišala je kosu na kratko, tako da je bila gusta i ravnomjerna na krajevima gdje joj je visjela niz obraze. Jedna naramenica njezine spavaćice je pala, i mogao sam vidjeti pjegice na njezinu ramenu. Provukla mi je prste kroz kosu. "Hoćeš li ustati s poda, molim te?" rekla je. Legao sam pokraj nje i privukao je k sebi. Mogao sam osjetiti njezin dah u svojem uhu. Šakom je snaţno pritisnula moja kriţa, zavukla je palac pod gumu mojih gaćica i poĉela ih povlaĉiti niz moj bok. Zatim je odustala i pustila da ih skinem sam, dok je ona svlaĉila gaćice i spavaćicu. Htio sam se popeti na nju, ali gurnula me dolje i sjela mi na bedra, oslonivši ruke na moja ramena. Zagledala se u mene na naĉin koji nisam razumio. "Ne znam što bih uĉinila da ti se nešto dogodi, Dave. Nikada nisam mislila da ću gajiti takve osjećaje prema nekom muškarcu, ali prema tebi ih gajim.", rekla je. "Molly..." poĉeo sam. "Ne, to je tako. Onaj tko pokuša nauditi tebi, mora najprije ubiti mene." Spustila je ruku i gurnula me u sebe. Kad smo svršili, poloţio sam glavu na njezine vlaţne grudi. Mogao sam ĉuti kako joj srce udara snaţno poput bubnja.

KIKA

Sljedećeg dana, u ĉetvrtak, jedan beskućnik je pretraţivao kontejner za smeće pokraj veterinarske klinike u Baton Rougeu, nabadajući konzerve štapom s ĉijeg je vrha virio ĉavao. Sve ţivotinje su uklonjene iz klinike prije dolaska uragana Rita, a klinika još nije poĉela s radom. Bar u susjedstvu otvorio se u 7 ujutro, ali unutra se kretao samo ĉistaĉ koji je prozraĉivao zgradu i izbacivao smeće kroz straţnja vrata u pokrajnju uliĉicu. Beskućnik je napunio svoju plastiĉnu vreću limenkama i vezivao je vrh kad je zaĉuo zvuk koji se nije uklapao u normalnu rutinu njegova jutra. Oprezno je spustio vreću na asfalt i pustio da se limenke u njoj slegnu. Tekao je da se zvuk ponovi, ali nije ĉuo ništa osim vjetra koji je puhao k roz drveće na groblju na kraju bloka. Otišao je do jednog kraja uliĉice i pogledao lijevo i desno. Zatim je otišao do drugog kraja i uĉinio isto. Ĉistaĉ, crnac, prekinuo je svoj posao. "Nešto nije u redu?" upitao je. "Nisi ĉuo onaj zvuk?" upita beskućnik. "Koji zvuk?" reĉe ĉistaĉ. "Zvuk kao da je neka ţivotinja zarobljena u zidu, ili nešto sliĉno?" "U toj zgradi nema ţivotinja. Vlasnici su pokupili sve. Grom je sprţio rashladni ureĊaj. U zidu nema nikakvih ţivotinja." Ĉistaĉ se vratio u bar, ali beskućnik je i dalje stajao nasred uliĉice, osvrćući se amo-tamo, dok je vjetar udarao na mahove. Podigao je svoju vreću s limenkama i prebacio je preko ramena. Teret ga je snaţno udario u leĊa. Tada je opet zaĉuo isti zvuk. Ovoga puta nije bilo sumnje odakle dopire. Beskućnik spusti vreću i otvori teška metalna vrata koja su vodila u predvorje klinike. Duboko u tami, mogao je vidjeti bolniĉki krevet ostavljen kod vrata klinike. Na krevetu je bio ovalni oblik kojeg je netko omotao plahtom i privezao za gumeni leţaj koji je zaudarao po urinu. Beskućnik podigne plahtu i ugleda vrh glave crnca. Povukao je plahtu niţe i ugledao njegove oĉi, neobrijanu bradu i zavoj na njegovu grlu. No, ruke beskućnika su zadrhtale kad je ugledao ĉovjekov pogled i izraz lica. "Dovest ću pomoć. Vraćam se. Obećajem", rekao je. Spotaknuo se preko vreće s limenkama kad je pojurio prema straţnjem ulazu u bar, mašući rukama.

KIKA

Istog tog poslijepodneva primio sam poziv od specijalne agentice Betsy Mossbacher iz Baton Rougea. Ona je odrasla u Chugwateru u Wyo-mingu. Nosila je traperice i ĉizme, a jednom prilikom donijela je na ĉizmama konjsku balegu u Helenin ured i u lice je nazvala pripadnicom "tongue-and-groove" kluba. Zaĉudo, postale su najbolje prijateljice. _________________________ 18 Tongue-and-groove klub - jeftini restorani s plesnim podijem.

"Kako ide, Dave? Preuzimam sluĉaj ranjavanja Eddyja Melancona i ubojstva Kevina Rochona. Htjela sam te obavijestiti o tome." Betsy Mossbacher je bila prava pravcata kaubojka, vjerojatno društveno najnespretnija federalna agentica u Birou, i najgora trijezna vozaĉica s kojom sam ikad suraĊivao. No, njezino poštenje i hrabrost bili su neupitni. Mislio sam da će istraga o ranjavanju Melancona i ubojstvu Rochona zamrijeti kao posljedica slijepih ulica u istrazi ili birokratske inercije. No, ĉinjenica da je Betsy dobila taj sluĉaj nije bila dobra vijest za ĉovjeka koji je povukao okidaĉ. "Ja sam samo djelomiĉno ukljuĉen u tu istragu", rekoh joj. "SviĊa mi se tvoj vokabular. No, prestani srati. Jedan beskućnik je jutros pronašao Eddyja Melancona iza bolnice za ţivotinje." "Melancon je mrtav?" "To je jedan od naĉina na koji se moţe opisati njegovo stanje. Ima osjet od vrata nagore, ali ne moţemo znati što mu je s mozgom. Na ustima i nosu ima tragove ljepljive trake. Pretpostavljam da su ga muĉili onemogućavajući mu disanje. Vjerujem da im nije imao što reći, ali njegovim otmiĉarima dugo je trebalo da to prihvate." Zastala je kako bi mi omogućila da promislim o tome što to znaĉi. "Što ima kod tebe?" "Ne mnogo. Poĉelo je kao istraga nakon Katrine", rekoh ja. "Sinoć sam razgovarao s Bertrandom Melanconom u baru u Jeaneretteu. Mislim da ima robu koju je ukrao iz kuće Sidneyja Kovicka. Boji se zadrţati tu robu, a još se više boji vratiti je." "Bio si s Bertrandom Melanconom i nisi ga uhitio?" "Naš Ritz-Carlton je prepun. Što ima kod tebe?" Mogao sam ĉuti kako njezina frustracija raste. "Slušaj Dave, ovaj sluĉaj bio bi zaboravljen da netko nije prosuo mozak sedamnaestogodišnjem klincu bez dosjea. Previše bijelih seratora se

KIKA

zabavljalo napucavajući crnce u gornjem dijelu New Orleansa. Tako barem misli moj šef. Drugo, Sidney Kovick je ĉovjek za kojeg je Biro trajno i jako zainteresiran. Ţelim da to znaš kad razgovaraš s kriminalcima koje ja istraţujem." "Bertrand mi je rekao da ima nekakvo kamenje iz Kovickove kuće. Priĉao je o krvavom kamenju." Sada sam ja njoj dopustio da promisli o tome što to znaĉi. "Krvavi dijamanti?" rekla je. "Tako se ĉini." "Ţeliš reći da je uliĉni propalica opljaĉkao milijune u obiĉnoj provali?" "Mislim da bi ih Bertrand u ovom trenutku rado zamijenio za autobusnu kartu za Saskatoon." Htio sam zaboraviti na braću Melancon, Rochone i Sidneyja Kovicka, ali nisam mogao izbaciti oca Judea LeBlanca iz glave. Ipak, nisam spomenuo njegovo ime Betsy Mossbacher. Zašto? Zato što je prava istina da provoĊenje zakona uopće nije "provoĊenje". Probleme rješavamo nakon što se zloĉin dogodi. Kriminalce hvatamo sluĉajno, ili tijekom poĉinjenja zloĉina, ili zahvaljujući doušnicima. Zbog forenziĉnih problema i problema s dokazima, recidiviste uopće ne moţemo osuditi za većinu zloĉina koje poĉine. Većina zatvorenika koji trenutno ţive u sirotinjskim ĉetvrtima cijeli ţivot pokušavaju pronaći naĉin da skrenu pozornost sustava na sebe. Na kraju, zatvor je jedino mjesto na kojem se osjećaju sigurno od svojeg vlastitog neuspjeha. Naţalost, posljednje osobe o kojima razmišljamo su ţrtve zloĉina. One postaju dodatak istrazi i sudskom procesu, prilozi umjesto imenica. Pitajte ţrtve silovanja ili ljude pretuĉene kundacima ili metalnim cijevima ili one koji su bili vezani za stolce i muĉeni što osjećaju prema sustavu nakon što su saznali da su njihovi napadaĉi osloboĊeni uz jamĉevinu bez njihova znanja. Ne vjerujem u smrtnu kaznu, ali ne protivim se tuţiteljima koji je podrţavaju. Usta ljudi koje oni predstavljaju zaĉepljena su prašinom. Koji odvjetnik im ne bi pokušao vratiti glas? No, što sam mogao uĉiniti za Judea LeBlanca? Dobrovoljno je otišao u Getsemanske vrtove, zar ne? Svatko izabire vlastiti put.

KIKA

S takvim sam mislima hodao uokolo usred dana.

Te veĉeri, pri zalasku sunca, nebo nad mojom glavom bilo je potpuno plavo, a drveće u našem dvorištu, tamno od sjena, njihalo se od crvendaća koji su se vraćali sa sjevera. Dok smo odnosili posuĊe s kuhinjskog stola, Alafair je sluĉajno pogledala kroz prozor. "Clete Purcel je u našem dvorištu", rekla je. Sjedio je za drvenim stolom i gledao remorker kako prolazi rukavcem. Tronoţac i Snuggs stajali su na stolu i uţivali u veĉeri. Tronoţac je njušio povjetarac, dok je Snuggs koraĉao amo-tamo, a njegov ukoĉeni rep šibao je Cleteovo lice. Clete je upalio cigaretu - bilo je to nešto što mjesecima nije uĉinio. Izašao sam van i sjeo pokraj njega. Lice mu je bilo crveno, ali nisam mogao namirisati alkohol u njegovu dahu, niti travu na njegovoj odjeći. Proĉitao mi je pogled. "Odvezao sam se do Velikog ljigavca sa spuštenim krovom", reĉe on. "U komi si zbog neĉega?" "Courtney i ja smo postali malo pohlepni." "Ĉekaj malo, tko je ono Courtney?" "Courtney Degravelle, cura koja ţivi niz ulicu od kuće Otisa Baylora, ona koja je vidjela kako se Bertrand Melancon skoro sudario s policijskim zraĉnim gliserom." Uzeo sam cigaretu iz Cleteove ruke, spustio je na zemlju i zgnjeĉio je. "Dave, daj me malo pusti na miru, hoćeš li?" "Kako ste postali pohlepni?" Podigao je Snuggsa za rep i poĉeo mu dizati i spuštati straţnje šape. Snuggs je imao debeli vrat, kratku bijelu dlaku i mišiće koji su se napinjali u hodu. Uši su mu bile saţvakane i povijene, a krzno puno ruţiĉastih oţiljaka. Imao je buran ljubavni ţivot i ljubomorno je ĉuvao svoj teren. Ţestoko se borio kako bi obranio Tronošca i ĉesto je noću spavao na krovu kako bi bio siguran da nikakav uljez neće ući na njegov i Tronošcev teren. Clete je bio jedini ĉovjek kojem je dopuštao takvo ponašanje, vjerojatno zato što je u njemu prepoznao brata po oruţju. "Courtney kaţe da je prije nekoliko tjedana vidjela mladog crnca kako se šulja uliĉicom iza njezine kuće. Izvlaĉio je nešto ispod garaţne

KIKA

grede. Nije pridavala tome neko veće znaĉenje, dok joj nisam rekao kako vjerujem da je Bertrand Melancon sakrio Kovickovu robu negdje u toj uliĉici prije no što je odveo brata u bolnicu." "Sve si joj to rekao?" "Hej, pokušava mi pomoći. Juĉer me nazvala i rekla da je u ţivici pronašla neke vlaţne novĉanice. Ne samo nekolicinu, nego cijele sveţnje. Mislim da ih je Bertrand bacio u vodu i da su doplutale do Courtneyna dvorišta." "O kojem iznosu priĉamo?" "Sedamnaest tisuća i nešto sitno." "Ti i Courtney ste to namjeravali zadrţati?" "Razmišljao sam o tome. Što sam trebao uĉiniti, odnijeti novac Sidneyju? Što ako nije njegov? Misliš li da bi on to priznao? 'Nije moj, Purcel. Zadrţi ga zato što si sjajan momak.'" "I što si uĉinio?" "Imao sam ĉudan osjećaj u vezi novĉanica. Da su bile Sidneyjeve, zašto bi ih on drţao u kući? Ĉak i ako je novac bio sumnjiv, mogao ga je oprati kroz neku juţnoameriĉku banku. Zato sam odnio nekoliko novĉanica Debelom Tommyju Whalenu, sjećaš ga se, Tommy Orka, nekad je prodavao ukradeni nakit i satove za Carluccijevu bandu? Tommy je poĉeo promatrati novĉanice pod povećalom, ispuštajući one grlene zvukove odobravanja, sve dok nisam rekao: 'Razvijaš ĉudne osjećaje prema mrtvim predsjednicima?'19 'Da, čudno je dobra rijeĉ, Purcel', rekao je. 'Rad je prekrasan, ali novac je laţan. Tko je to napravio?" Moţeš li vjerovati? Uliĉni propalice ne samo da su imali peh zato što su opljaĉkali i uništili kuću Sidneyja Kovicka, nego je i novac koji su opljaĉkali krivotvoren." Njegova je priĉa bila duga i zaobilazna. Clete je uvijek na taj naĉin izbjegavao neko priznanje. "Vrati se na temu", rekoh ja. "Ţelim se oĉistiti. Još otkad je Katrina udarila, ĉujem zvuk svinjskih noţica kako trĉe prema napoju. Doušnika iz Washingtona ovdje ima kao pljeve, a ja sam sada prljav kao i oni." Dlanom sam ga potapšao izmeĊu lopatica na leĊima. "Ti si najbolji od najboljih, Cletus. Vrati novĉanice Courtney Degravelle i reci joj da ih preda FBI-u. Drţi se podalje od Sidneyja. Kraj priĉe."

KIKA

Snuggs se okrene za 180 stupnjeva, udarajući Cletea repom po licu. Ĉekao je da ga ovaj poĉeše izmeĊu ušiju. Ujutro sam nazvao Betsy Mossbacher u ured FBI-a u Baton Rougeu. Dobio sam telefonsku sekretaricu. "Sidney Kovick je moţda u svojoj kući drţao krivotvoren novac. Neke novĉanice su se pojavile u uliĉici niţe od njegove. No, nisam siguran da su njegove. Sretno", rekoh ja. ______________________ 19 Mrtvi predsjednici - sleng naziv za američke dolare na kojima se nalaze bivši američki predsjednici.

Nadao sam se da se Betsy neće javljati neko vrijeme. Nazvala me tri minute kasnije. "Kako znaš za te novĉanice?" upita ona. "Povjerljivi doušnik", odgovorio sam. "Aha." Tada sam spomenuo temu koja mi je bila na pameti još otkad mi je Natalia Ramos prvi puta spomenula vjerojatnu sudbinu Judea LeBlanca. "Jesi li ĉula nešto o svećeniku koji se utopio u Donjem devetom okrugu?" "Ne." "Zove se otac Jude LeBlanc. Pokušavao je probiti rupu na tavanu crkve kad su mu ukrali ĉamac. Moguće je da su ĉamac ukrali braća Melancon i Rochoni." "Mnogo ljudi je voda odnijela u more", rekla je. "Mislim da stotine ljudi još leţe pod ruševinama. Neki policajci vjeruju da je samo ispod jedne zgrade zatrpano više od trideset petero ljudi. Zadah je uţasan." "To nije sve, Betsy. Bertrand Melancon rekao je da je vidio svijetleća tijela pod vodom u Donjem devetom okrugu. Jesi li ĉula za nešto takvo?" "Bolje je da prekinemo razgovor." "Nemoj me otkantati. Melancon je rekao da je Jude LeBlanc uĉinio da tijela sjaje. Momka progone same Furije20. Nešto je tamo vidio ili uĉinio. Moţda je poĉinio ubojstvo." "Ovo su loša vremena. Zašto nosiš teret koji će ti slomiti leĊa, a nikome drugome neće olakšati stvari? Pazi na sebe, Dave."

KIKA

Prije mnogo godina, ameriĉki senator Huey P. Long, poznat i kao Kingfish, darovao je našu saveznu drţavu Franku Costellu. Zauzvrat, Costello je porok u Louisiani iznajmio kriminalnoj obitelji iz New Orleansa. Policija i mafija vodili su suţivot isto kao što su ĉinili u Chicagu i New Yorku. Francuska ĉetvrt bila je zlatna guska i nitko nije smio prĉkati po njoj. Model su bile Caracalline toplice21. Posjetitelji iz Omahe i Meridiana mogli su na Bourbonu gledati striptiz. Mogli su pljuvati viski i sodu u hotelskim spavaćim sobama jedni po drugima i ševiti kurve koje su izgledale poput filmskih zvijezdi. Tijekom karnevala su mogli ludovati s transvestitima i mahati penisima na balkonu noćnog kluba za homoseksualce u vlasništvu Tonyja Bacina. Ako je i bilo skupo, rijetki su se ţalili na raĉun. Pravilo je bilo jednostavno: svi su se sjajno ______________________________ 20 U starorimskoj mitologiji, Furija je jedna od boginja osvete. 21 Caracalline toplice - toplice izgraĎene u Rimu za bogate graĎane.

zabavljali i sretni odlazili kući. Grad grijeha bio je siguran, a svi tamo poĉinjeni grijesi bili su oprošteni zahvaljujući policiji New Orleansa i lokalnom ogranku mafije. "Red i zakon" i "obiteljske vrijednosti" nisu bile apstrakcije. Prevarante su bacali s krovova, a dţepare i uliĉne prosjake pratili su do granica ţupe, gdje bi im mijenjali raspored kostiju. Svatko tko bi opljaĉkao restoran ili bar koji su posjećivali policajci ili mafijaši bio bi trenutno ukokan. Nitko nije siguran što se dogaĊalo zlostavljaĉima djece. Uvijek sam sumnjao da su neki od njih doţivjeli novu inkarnaciju u obliku hrane za ribe. Kulturna simbioza bila je naĉin ţivota. Mafijaški voĊe bili su amoralni i bezobzirni, ali uvijek su djelovali na pragmatiĉan naĉin. Bili su to obiteljski ljudi i drţali su se nekih pravila. Jedno od njih bilo je da ne privlaĉe pozornost. Kao poslovni ljudi, razumjeli su vaţnost odlazaka u crkvu, formalnog patriotizma i privida ĉestitosti. Većina njih bili su ljudi od rijeĉi, osobito u odnosu na policiju. Zapravo, bila je to jedina valuta koja im je omogućavala da nastave s djelovanjem. Sve se to promijenilo kad je crack kokain došao u grad. Za dvije ili tri godine, ţivi mrtvaci preplavili su središte grada. Crni tinejdţeri koji su izgledali kao da su tog jutra isprţili mozak u mikrovalnoj pećnici lutali su uokolo s pištoljima kalibra devet milimetra, potpuno

KIKA

odvojeni od patnje i smrti koju su katkad uzrokovali. Duga i sretna veza New Orleansa s Velikom kurvom babilonskom bila je okonĉana. Klinac s kvocijentom inteligencije zobene kaše mogao vas je opljaĉkati na groblju St. Louisa i usput vam, bez ikakva razloga koji bi kasnije mogao objasniti, prosuti mozak po grobnici od cigle. Dok je John Dillinger bio zatvoren u Crown Pointu u Indiani, novinar ga je upitao što misli o Bonnie Parker i Clydeu Barrowu. Nacerio se i odgovorio: "To je par propalica. Doveli su pljaĉku banke na zao glas." U New Orleansu, respektabilnu kriminalnu infrastrukturu grada zamijenili su narkići i uliĉni kriminalci. Bili su to novi "huligani" i svima su uništavali zabavu. No, neki pripadnici starog poretka drţali su se starih obiĉaja i odbijali prihvatiti ĉinjenicu da su postali dinosaurusi. Jedan od njih bio je gotovo tristo kilograma teţak tip imenom Debeli Tommy Whalen, poznat i kao Tommy Orka i Tommy Peraja. Nosio je svijetla lanena odijela i imao proreze umjesto oĉiju. Ladanjski klub u njegovu susjedstvu oduzeo mu je ĉlansku iskaznicu nakon što je skoĉio u bazen s odskoĉne daske i podigao plimni val koji je zapljusnuo uzvanike na svadbi i otplavio mladenku u cvijeće. Vozio je terenac ĉije je podvozje bilo ojaĉano tenkovskim amortizerima. NajmlaĊa od njegove petero djece bila je djevojka teška preko stotinu pedeset kilograma. Prije više godina, svake srijede i subote naveĉer, Tommy je vodio cijelu obitelj Whalen u restoran u kojem su gosti za šest dolara jeli koliko su mogli pojesti. Vlasnik je bankrotirao. Bio je lik poput onih iz priĉa Damona Runyona22 s kojim sam dijelio loţu na trkalištu, ţelatinozna karikatura od ĉovjeka koja je mirisala po djeĉjem puderu, mirisnoj vodici i spreju za usta. No, narkomanska kultura bila je propast respektabilnih ilegalnih poduzeća u New Orleansu, i Tonyjev osobni kodeks ĉasti otišao je dovraga zajedno s gradskim kodeksom. Ukratko? Clete Purcel uspio je naletjeti na propeler aviona.

Priĉa je dospjela u Times-Picayune. Detalje sam saznao od bolniĉara iz New Iberije koji je nakon oluje prebaĉen u New Orleans. Tommy Peraja je došao u prodavaonicu cvijeća Sidneyja Kovicka u Algiersu u otmjenom stilu, odjeven u bijele hlaĉe u koje bi stao i

KIKA

nosorog, nebeski plavu svilenu košulju i toĉkastu kravatu. Jedan od Sidneyjevih pomoćnika, Marco Scarlotti, otvorio mu je vrata terenca, kao da je ĉlan kraljevske obitelji, i dopratio ga do ulaza u prodavaonicu. Jutro je još bilo prohladno, a zeleno-bijela nadstrešnica nad izlogom napela se od povjetarca s rijeke. Marco je širom otvorio vrata kako bi Debeli Tommy mogao ući. "Sidney malo kasni. Ponudite se kavom i ĉokoladnim uštipcima. Imamo ih na tone", reĉe on. "Da, dobro bi mi došao zalogajĉić. Hvala ti, Marco." "Nema na ĉemu, Tommy, Dobro izgledate. Ĉini se kao da ste izgubili nekoliko kila." No, dok je Tommy Orka razgovarao s Marcom, nije obratio pozornost na širinu ulaznih vrata. Prije no što je shvatio, zaglavio se u okviru vrata. Straţnjica mu je bila zaglavljena na jednoj strani, a trbuh i prepone na drugoj. "Moraš me gurnuti, Marco", prošištao je. Marco ga je poĉeo gurati straga. Ĉuĉnuo je i gurao ramenom, kao da ukrcava konja u prikolicu. Tada je iz straţnje prostorije došao i njegov kolega tjelohranitelj, Charlie Weiss, i poĉeo vući Tommyjevu ruku, zakrenuvši je u ramenu. __________________________ 22 Damon Runyon - pisac kratkih priča o New Yorku u doba prohibicije, poznat po opisu specifičnih ljudi iz polusvijeta Brooklyna i Midtowna.

"Ne izgledate dobro u licu. Jeste li dobro?" reĉe Marco. "Dodaj mu ĉašu vode, Charlie." "I ovako je dovoljno teţak. Kriste, noge mu popuštaju. Ustanite, Tommy. Nemojte ovdje sjesti. Oh, sranje", rekao je Charlie. Do trenutka kad su bolniĉari stigli u prodavaonicu, Tommyjeva golema tjelesina zaglavila se u okviru vrata poput djelomiĉno ispuhanog cepelina. Usne su mu bile prekrivene pljuvaĉkom, i s naporom se borio za zrak. "Drţi se, prijatelju. Srušit ćemo zid", rekao je bolniĉar. No, Tommy ga nije slušao. Znoj mu se slijevao niz lice. Fokusirao je pogled na Marca. "Sjeban sam", rekao je. "Ne, izvadit ćemo vas, Tommy. Samo se drţite", rekao je Marco. Tommy udahne i izdahne, kao da namjerno unosi kisik u krv. "Slušaj, reci Sidneyju da Clete Purcel ima njegov falsificirani novac. Reci Sidneyju da se pobrine za moju obitelj."

KIKA

Tommy Kit tada je sklopio oĉi i otplivao u more, ostavljajući Cleteu mlinski kamen oko vrata.

Petnaesto poglavlje OTIS BAYLOR DOŠAO JE U MOJ URED U PONEDJELJAK UJUTRO. Nosio hlaĉe s naramenicama, bijelu košulju dugih rukava i kravatu. Ĉinilo se da zraĉi jutarnjom svjeţinom. No, oĉito nije htio da pogrešno protumaĉim razlog njegove posjete. "Imam problem koji je potrebno riješiti", rekao je. "Sjednite." "Ĉovjek imenom Ronald Bledsoe došao mi je u kuću u subotu, nenajavljen i nepozvan. Rekao je da je privatni detektiv koji radi za drţavu. Pokazao mi je zlatnu znaĉku i osobnu kartu sa svojom fotografijom. Stoji li iza toga drţava?" "Nisam siguran. Što je taj ĉovjek htio?" "Rekao je da istraţuje pucnjavu u kojoj su stradala ona dvojica crnih klinaca. Pitao me je li jedan od njih bio na mojem prilazu. Rekao sam mu da ne znam. Pitao me jesam li pronašao na svojem imanju neke stvari koje su moţda ukradene iz tuĊih domova." "Što ste mu rekli?" "Da bih, kad bih pronašao ukradenu robu, predao tu robu policiji. Rekao je da je moj susjed vidio jednog od pljaĉkaša na mojem prilazu." "Koji susjed?" "U poĉetku mi nije htio reći. Zatim je rekao da je to bio Tom Claggart. Nije mi se svidio nastup tog ĉovjeka, gospodine Robicheaux." "Zovite me Dave." Ignorirao je moju ispravku. "Mislim da je taj ĉovjek varalica. Izgledao je ĉudno. Imao je ĉudne oĉi." Izvadio sam ţuti notes iz stola. "Je li ostavio posjetnicu?" "Ne. Nisam je ni traţio." "Biste li ga, molim vas, opisali?" "Bio je to visoki bijelac, ćelav, izduţena lica, utonulog na sredini. Usta su mu ĉudne boje, kao da su namazana ruţem, nekako ne odgovaraju boji koţe. Ima tih glas i naglasak, poput ljudi iz Caroline. JE

KIKA

Oĉi su mu zelene. Moja kći je radila u dvorištu. Stalno ju je promatrao. Ne ţelim da mi se taj tip vrati u kuću." "Ako se vrati, recite mu da ode. Ako ne^de, pozovite nas." "Biste li došli?" "Da, gospodine." "To je sve što sam htio znati." On se digne sa stolca. "Htio sam vas pitati nešto u vezi jedne druge stvari", rekoh ja, gurajući u stranu svoj notes, kao daje sluţbeni dio sastanka gotov. "Prvo oruţje kojim sam pucao u vojsci bila je puška '03 Springfield." Sada je stajao i ĉekao da nastavim. "To je sjajna puška. Jeste li'svoju ostavili u New Orleansu?" rekoh ja. "Ne, imam je u kući u New Iberiji. Ţelite li je vidjeti?" "Htio sam vas pitati mogu li koji put zapucati iz nje." "Slobodno. Zacijelo imate mnogo vremena", reĉe on. Nakon što je otišao, vrtio sam olovku u krug na upijaĉu tinte. Otis Baylor je ili nevin, ili vrlo pametan. Ako su on ili neki ĉlan njegove obitelji ustrijelili pljaĉkaše, pao bi u iskušenje da se riješi oruţja kojim je poĉinjeno ubojstvo za sluĉaj da se metak pronaĊe u zidu kuće ili stablu s druge strane ceste. No, pretpostavljao sam da Otis nije dospio tako daleko u ţivotu ĉineći predvidljive stvari. Izvadio sam dosje o tom sluĉaju iz metalnog ormara i pogledao bilješke iz svog razgovora s prvim susjedom, Tomom Claggartom. Claggart je rekao da je ĉvrsto spavao i da nije ĉuo hitac koji je obogaljio Eddyja Melancona i ubio Kevina Rochona. No, ĉovjek koji je sebe nazivao privatnim istraţiteljem tvrdio je da mu je Claggart rekao kako je vidio jednog od pljaĉkaša kako dolazi s prilaza Otisa Baylora. Ako je istraţitelj govorio istinu, Claggart je lagao ili meni, ili njemu. Zašto? Nisam znao. U utorak rano ujutro, Cletea Purcela je u sobi motela probudio zvuk ptiĉjeg pjeva. Na svoj otrcani naĉin, njegov priĉuvni dom bio je sjajno mjesto, iz druge ere, bez telefona u sobama, zaštićen zimzelenim hrastovima, i s pogledom na padinu koja se spuštala do rukavca, prošarana sjajem jesenjeg sunca. Pripremio je kavu i bacio šunku i tri jaja u tavu. Dok mu se hrana pekla, oprao je zube i obrijao se. Zatim

KIKA

je otvorio ţaluzine i pogledao svoj Cadillac, ĉiji je krov bio prepun ptiĉjeg izmeta. Automobil je bio tamo gdje ga je parkirao prošle veĉeri, ispod hrasta. Visok ĉovjek s neprirodno izduţenom ćelavom glavom prouĉavao ga je s rukom naslonjenom na bradu. Nagnuo se i pogledao kotaĉe i hrĊavi krom na straţnjem braniku, te registraciju Louisiane presvuĉenu suhim blatom. Palcem je obrisao blato s jednog broja na registraciji, a zatim otresao prste. "Mogu li vam nekako pomoći?" reĉe Clete s vrata. "Divio sam se vašem vozilu. Hobi mi je rekonstruiranje starih automobila", reĉe ĉovjek. Imao je guste obrve, poput polumjeseca ţivotinjskog krzna zalijepljenih na bezizraţajno lice. "Posjedujem Rolls--Royce, ali volim i Cadillace. Gdje ste ga nabavili?" "Filmska kompanija snimala je film u New Iberiji. Prodali su sva svoja vozila kad su napustili grad." "Volio bih da sam to znao. Zovem se Ronald Bledsoe. A vi?" "Morate me ispriĉati. Upravo doruĉkujem", reĉe Clete, pa poĉne zatvarati vrata. "Upravo sam uselio preko puta, pa sam se htio predstaviti." "To je ĉudno. Jedna obitelj koju je uragan otjerao iz ţupe Cameron odsjela je tamo." "Moja agencija pomogla im je da pronaĊu novi smještaj. Ja sam privatni istraţitelj." "Jeste li zato provjeravali moju tablicu?" "Ne, to mi je navika. Vidim prašinu i obrišem je. Stvar odgoja, valjda." "Moţda mi moţete preporuĉiti neku agenciju koja restaurira stare Caddije." Ĉovjek koji se predstavio kao Ronald Bledsoe zamišljeno se okrene prema rukavcu. "Zapravo, poznajem jednog lokalnog gospodina. Zapisat ću vam njegovo ime na svojoj posjetnici." Napisao je ime na straţnjoj strani posjetnice i predao je Cleteu. "Recite mu da sam vas ja poslao." "Hvala vam. Cijenim to", reĉe Clete, pa uzme posjetnicu i spremi je u dţep svoje košulje. Clete je završio s doruĉkom, a zatim me nazvao na mobitel.

KIKA

"Momak s juţnjaĉkim naglaskom, imenom Ronald Bledsoe, petljao je oko mojeg Caddyja. Totalno je sumnjiv. Moţeš li ga provjeriti u NCIC-u23" "Već jesam." "Što si saznao o njemu?" "Isti ĉovjek je posjetio kuću Otisa Baylora. Bayloru se isto uĉinio ĉudnim. Nacionalni centar za informacije o zloĉinima nema ništa o njemu." "Zašto je taj momak razgovarao s Baylorom?" "Ĉinilo se da misli da je Bertrand Melancon sakrio ukradenu robu na Baylorovu imanju. Tvrdi da radi za drţavu." "Njegova posjetnica kaţe da je iz Key Westa. Nazvao sam broj, ali telefon je iskljuĉen. Poslao me trgovcu automobilima u Lafayetteu, ali tip ne zna njegovo ime. Misliš da radi za Sidneyja?" "Moţda." "Taj momak je stvarno jeziv, Dave." "Koliko privatnih istraţitelja je normalno?" ___________________________ 23 NCIC - National Crime Information Center - nacionalna baza podataka o zločinima u SAD-u.

"Ne mogu vjerovati da si to rekao." "Znaš što mislim." "Drago mi je da si mi to objasnio. Inaĉe bih pomislio da si me opako uvrijedio." Clete je rekao da je nakon Katrine ĉuo zvuk svinjskih noţica kako trĉe prema napoju. Mislim da se izrazio vrlo blago. Mislim da je stvarnost bila daleko gora. Igraĉi su bili mnogo veći od domaćih parazita koji su generacijama isisavali ţivot iz Louisiane. Nova ekipa bila je obrazovana i uglaĊena, i imala je globalno iskustvo u pohlepi i korumpiranosti. Pokraj njih, ekipa s nauljenom kosom u poliesteru iz naše savezne drţave izgledala je poput Nebeskog koledţa kardinala. Zamislite obrnutu piramidu. Goleme koliĉine novca podijeljene su korporacijama koje su za posao unajmljivale manje firme za koje su radili samo nesindikalni radnici. Ugovor vrijedan petsto milijuna dolara za uklanjanje ruševina dobila je kompanija iz Miamija koja nije posjedovala niti jedan kamion. Posao je zatim dodijeljen ljudima koji su ukrcavali ruševine i odvozili ih. Hitni popravci krovova, zvani

KIKA

"plavi poslovi", sastojali su se uglavnom samo od zakucavanja rola plavog filca na šperploĉe. FEMA je besplatno osigurala file. Korporacije s vezama dobile su poslove za tisuću dolara po kvadratnom metru, a platili su kooperantima dvadeset dolara po kvadratnom metru. U meĊuvremenu, u grad su doveli pedeset tisuća radnika koji nisu ĉlanovi sindikata, većinom s Kariba, kojima je rad plaćen od osam do devet dolara po satu. Zašto razbijati glavu time? To je neizbjeţno. Odmah nakon Katrine postalo je jasno da je uništenje New Orleansa produţena nacionalna tragedija i vjerojatno buduća ameriĉka prekretnica u povijesti politiĉkog cinizma. Ubrzo sam shvatio da će dogaĊaji koji se sada odvijaju u New Orleansu jako utjecati na ostatak moje karijere, ako ne i cijeli ţivot. Da sam i vjerovao u nešto drugo, poziv koji sam uskoro dobio od specijalne agentice Betsy Mossbacher brzo bi mi razbio iluzije. "Ţao mi je što te gnjavim, ali imam neke neusklaĊene informacije o Felixu Ramosu, ĉije je uliĉno ime Chula Ramos. Taj momak i njegov prijatelj trebali su biti prebaĉeni iz zatvora ţupe Iberia u naš zatvor", reĉe ona. "Tako je. On i njegov partner ulovljeni su u laboratoriju za proizvodnju droge. Razgovarao sam s obojicom. Bilo je to neposredno prije Katrine. Vi ste ih trebali pokupiti." "Dvojica doušnika, neovisno jedan o drugome, tvrde da Chula radi kao elektriĉar i vodoinstalater u New Orleansu. Razgovarala sam s petero ljudi iz ţupe Iberia, ukljuĉujući i vašeg šefa zatvora. Čini se da nitko ne zna gdje je Ramos i što mu se dogodilo. Ne znaju ĉak ni je li postojao. Moţeš li to objasniti?" "A što je s njegovim partnerom?" "Njegov partner je iza rešetaka. Nema problema s njim, osim ako ga ne izgubite prije nego što doĊemo po njega." "Javit ću ti se." Nazvao sam zatvor i drţavnog odvjetnika. Zatim sam se vratio u Helenin ured. "FBI misli da smo izgubili Felixa Ramosa, jednog od onih momaka..." "Da, onoga koji me na španjolskom nazvao lezbaĉom."

KIKA

"Da, to je taj", rekoh ja, skrećući pogled. "Odvjetnica koja je preuzela sluĉaj kaţe da je trebao biti prebaĉen u federalni zatvor, pa je sve stopirala. Zapravo, mislila je da ga je FBI već pokupio." "Moţda i jest. Moţda su ga oni izgubili u svojem sustavu." "Betsy Mossbacher nije osoba koja bi tako sjebala stvar. Kaţe da Ramos moţda radi u New Orleansu. Mnogo momaka iz MS-13 bavi se raznim zanatima." "Daj mi nekoliko minuta", reĉe ona. Vratio sam se u svoj ured. Radno vrijeme bilo je skoro gotovo. Osjećao sam se kao da sam u noćnoj mori. Nisam se mogao odvojiti od New Orleansa, pucanja u Melancone i Rochona i vjerojatnog ubojstva Judea LeBlanca. Htio sam otići kući i pojesti topli obrok sa svojom obitelji, moţda prošetati s njima niz Glavnu ulicu u sumrak i pojesti desert na terasi iza Clementinina restorana. Htio sam opet voditi normalan ţivot. Moj telefon je zazvonio. "Ramonovo ime pogrešno je napisano u izvještaju o uhićenju", reĉe Helen. "Pogreška je unesena u raĉunalo. Imamo još tri zatvorenika sa sliĉnim imenima. Jedan od njih odsluţio je kaznu tijekom Rite. Onoga dana kad je trebao izaći bio je u Bolnici Iberia na lijeĉenju veneriĉke bolesti. Felix Ramos izašao je umjesto njega. Povrh svega, odvjetnica kaţe da optuţba ionako nije ĉvrsta. Ramos je bio na trideset metara od laboratorija kad je policija upala, a nema dokaza niti svjedoka koji bi potvrdili da je bio unutra. Ništa se ne moţe usporediti s rumom s Coca-Colom na obali rukavca, ha, šefe?" *

*

*

Ujutro sam odluĉio da je jedini naĉin da izaĊem na kraj s dosjeom Melancon - Rochon da se prestanem izmotavati i prestanem popuštati ljudima koji su mi lagali. U New Orleansu nije bilo konvencionalne telefonske sluţbe i sumnjao sam da će je još dugo biti. Nazvao sam Otisa Baylora i pitao ga ima li broj mobitela svojeg prvog susjeda, Toma Claggarta. "Moţda ga imam u svojem rokovniku", reĉe on. "Biste li pogledali?" Zastao je, pa rekao: "Samo trenutak." Vratio se na telefon i izdiktirao mi broj, ali nije dobro skrivao nestrpljenje. "Ima li vaš poziv Tomu Claggartu veze s nama?"

KIKA

"Nisam siguran. Ali to je policijska stvar, gospodine Baylor. Mi nismo duţni obavještavati javnost o istrazi niti o našim procedurama. Mislim da je vaţno da to svima bude jasno." Spustio je slušalicu, prekinuvši vezu. Utipkao sam Claggartov broj mobitela. Odgovorio mi je nakon trećeg zvona. "Tom Claggart", reĉe on. "Ovdje opet Dave Robicheaux. Moram provjeriti nedosljednost izmeĊu..." "Kako ste došli do mojeg broja mobitela?" "To nije vaţno, gospodine Claggart." "Meni jest. Broj mojeg mobitela je tajan." "Biste li voljeli razgovarati u lisicama?" "Ţao mi je. Pod snaţnim smo pritiskom. Trebao sam potpisati s Otisom Baylorom. On zna biti daveţ, ali barem je pošten." "Molim?" "Trebao sam kupiti policu osiguranja od Otisa. Moj agent me prevario. Ĉujem da Otis smjesta odobrava svojim klijentima naknadu štete od vode. Kladim se da se njegova kompanija usrala u gaće." Pokušao sam se vratiti na glavnu temu razgovora. "Postoji nedosljednost izmeĊu izjave koju ste dali meni i priĉe koju ste ispriĉali privatnom istraţitelju u vezi stradavanja pljaĉkaša. Rekli ste mi da ste spavali i da niste ništa ĉuli ni vidjeli. Ostajete li pri toj tvrdnji?" "Te sam noći malo popio. Stvari su mi se nekako pomiješale." "Jeste li rekli privatnom istraţitelju da je jedan od pljaĉkaša bio na Baylorovu prilazu, da je moţda tamo ostavio opljaĉkanu robu?" "Ne sjećam se da sam to rekao. Mislim, ne sjećam se tla sam rekao ovo posljednje." "Istraţitelj se zove Ronald Bledsoe. Sjećate li se tog imena?" "Mislim da da." "Moţete li doći u moj ured?" "Ne, ne mogu. Imam obaveze ovdje. Ne znam o ĉemu se radi." Zašto je lagao? Je li to bilo zato što nije ništa uĉinio da sprijeĉi pljaĉkaše? Je li pokušavao sakriti ĉinjenicu da je obiĉan hvalisavac? Ljudi laţu i zbog manjih stvari. "Rekli ste istinu Bledsoeu?" "Moţda sam u sjeni vidio jednog od tih crnaca. Ali nisam vidio pucnjavu. Gledajte, samo se ţelim riješiti toga." "Ĉega?" "Svega. Nisam nikome naudio. Ostavite me na miru."

KIKA

Skoro da sam mogao nanjušiti njegov strah s druge strane veze. "Gospodine Claggart?" Prekinuo je vezu. U sebi sam vidio ĉovjeka ĉvrsto sklopljenih oĉiju, koji u ruci drţi mobitel i pokušava se sjetiti svih pogrešaka koje je upravo uĉinio. Vidio sam ĉovjeka koji je prezirao sebe zbog vlastite slabosti i koji je sada nosio dodatni teret spoznaje da se svojevoljno drugima razotkrio kao laţov i varalica, ako ne i kukavica. Osim toga, izjavio je da nije "nikome naudio", iako ga nitko ni za što nije optuţio. Postoji velika šansa da je Tom Claggart govorio o nekom drugom incidentu, moţda drugom zloĉinu, o kojem ja nisam ništa znao. Iz nekog razloga, sve je to uĉinio sam sebi, bez poticaja sa strane. Vjerujem da je Tom Claggart upravo otkrio da robijanje nije pitanje mjesta, nego stanja duha. Nakon što sam prekinuo liniju, napravio sam tri niza fotografija. Niz fotografija sastoji se od šest fotografija umetnutih u kartonski omot. Od tih šest fotografija, samo je jedan osumnjiĉeni. U idealnom sluĉaju, druge fotografije trebale bi prikazivati ljude iste dobi i rase kao osumnjiĉeni. Niz fotografija ima nekoliko prednosti. Svjedok, koji je ĉesto ţrtva nasilnog zloĉina, pošteĊen je javne sramote i manje uplašen od moguće odmazde poĉiniteljevih prijatelja i roĊaka, pa je manja šansa da će na njega utjecati nazoĉnost tuţitelja ili branitelja u policijskoj postaji. Drugo, policijske fotografije iz zatvora impliciraju da je osumnjiĉeni već bio u zatvoru, pa je moguće da opet tamo završi. Fotografije Andrea Rochona, Eddyja Melancona i Bertranda Melancona umetnuo sam medu fotografije drugih ljudi, stavio sva tri niza u smeĊu omotnicu i odvezao se niz staru cestu Jeanerette do kuće Otisa Baylora, dok je pljusak iz vedra neba prekrio rukavac kišnim prstenovima. Ne znam što sam time htio postići. Bio sam umoran od toga da mi ljudi laţu, to je bilo oĉito, ali htio sam se suoĉiti s Otisom Baylorom iz još jednog razloga. Mi Amerikanci ĉudna smo sorta. Vjerujemo u red i zakon, ali vjerujemo i da prave zloĉine ĉini posebna vrsta ljudi, koja nema veze s našim ţivotima ili svijetom razumna ponašanja i obostranog poštovanja u kojem ţivimo. Zbog toga mnogi ljudi,

KIKA

osobito oni imućniji, policajce smatraju pomoćnim radnicima predgraĊa prema kojima se treba ponašati ljubazno, ali ĉija je društvena vaţnost tek jedan stupanj iznad vaţnosti vrtlara. Jeste li ikad gledali reality emisije o policajcima? Pogledajte momke koji jure izmeĊu uţadi za rublje i preko mraĉnih dvorišta tapkajući tenisicama, ĉiji je zloĉin posjedovanje droge koju nose u torbi. Na kakav zakljuĉak to navodi gledatelja? Poĉinitelji zloĉina su propalice bez kinte. U tim emisijama nema gospodara sirotinjskih ĉetvrti i korumpiranih politiĉara. Bilo je vrijeme da netko stavi ljudsko lice na ljude koji su dobili metak preko puta Otisovih ulaznih vrata. Pretpostavio sam da će on još biti kod kuće, ali nije ga bilo. "Moţete li mi reći gdje je?" upitao sam njegovu kćer na terasi. "Vjerojatno je otišao u ţupu Vermilion, dolje na obali. Njegova kompanija osigurala je tamo mnoge kuće." "Koliko sam ĉuo, vaš otac se zauzeo za svoje klijente." "Što znaĉi zauzeo?" odgovori ona, nervozno trepćući, kao da jedva podnosi moju ograniĉenost. "Vaš otac priznaje štetu od vode. Ĉujem da mnogi nisu bili tako sretni." "Moţda će moj otac završiti kao dostavljaĉ novina." "Moţemo li negdje sjesti?" "Imam nastavu u jedan." "Je li vam majka kod kuće?" "Rekla sam vam, to mi je pomajka. Ne, nema je." "Ne ţelim biti nepristojan, gospoĊice Thelma, ali priliĉno sam sit vašeg neodgojenog ponašanja. IzaĊite na svjetlo, molim vas." "Zašto?" "Voljeli bismo se uvjeriti da imamo toĉne identitete ljudi koji su pljaĉkali vaše susjedstvo. Jedan od njih je mrtav, a drugi je pretvoren u biljku, otet i vjerojatno muĉen zato što zna gdje je skrivena ukradena roba. Više ne ţelim slušati vaše sarkastiĉne primjedbe. Zapravo, mislim da će se vaša obitelj utopiti u vlastitim govnima. Moţda biste im mogli napraviti uslugu i za promjenu reći istinu." Sada smo stajali u dvorištu. Pokušavala je zaboraviti lekciju koju je upravo dobila, ali lice joj je bilo bijelo unutar crnog pravokutnika njezine kose, a donja usna joj se trzala. Ĉinilo mi se da sam se nadvio nad nju i nije mi se sviĊao osjećaj izazvan time.

KIKA

"Evo", rekoh ja stavljajući joj u ruke nizove fotografija. "Izgleda li neki od tih momaka poput onih koje ste vidjeli pred svojom kućom u noći kad je došlo do pucnjave?" Poĉela je pregledavati nizove, ukoĉeno ih listajući, nefokusirana pogleda, kao da već zna da neće prepoznati niti jednoga od njih. No, nisam oĉekivao ono što se tada dogodilo. Oĉi su joj se raširile, ne od iznenaĊenja nego od pokušaja da kontrolira suze koje su se nakupile u njima. "Gledaj, mala, bio sam malo grub prema tebi. Sjedni i uzmi si vremena. Ti i tvoja obitelj ĉestiti ste ljudi. Udarila vas je kugla za demoliranje, ali prebrodit ćete vi to." Bacila se na dvosjed - ljuljaĉku i shvatio sam da joj je na pameti nešto daleko ozbiljnije od ponovnog gledanja lica ljudi koji su joj opljaĉkali susjedstvo. "Što je bilo?" rekoh ja. "Što što je bilo? Nikada nisam vidjela niti jednog od tih ljudi. Bilo je mraĉno. Još sam napola spavala. Kako bih ih mogla prepoznati?" Prstima je ĉvrsto drţala kartone s fotografijama. Zatim ih je, kao da se toga naknadno sjetila, pruţila meni. Nisam ih prihvatio. "Ne prepoznajete nikoga s tih fotografija?" rekoh ja. "Ne, upravo sam vam rekla. Ne znam tko su." Sjeo sam pokraj nje. Mogao sam ĉuti kako se lanci ljuljaĉke zabijaju dublje u koru zimzelenog hrasta. "Pogledajte me, Thelma." "Ne ţelim vas gledati. Molim vas, odlazite, gospodine Robicheaux. Imam predavanje iz antropologije. Moram se spremiti." Uzeo sam joj fotografije iz ruku. "Zašto ţelite lagati? Zašto ne priznate da ste prepoznali nekoga s tih fotografija? Jeste li vi pucali?" "Ne. Nikada u ţivotu nisam pucala. Mrzim oruţje." Tada je prekrila usta dlanom ruke i progutala knedlu. Poloţio sam joj ruku na leĊa. Majica joj je bila vlaţna od znoja, pa joj se zalijepila za koţu. Osjetio sam kako joj se mišići grĉe sa svakim uzdahom. Tijelom joj prostruji drhtaj. Poĉela je jecati i drhtati. Iznenada sam shvatio njezinu tajnu. Samo jedna vrsta ozljede izaziva bol i jad kakav je ona osjetila. To je ozljeda koja nikada ne nestaje, koja sa sobom nosi niĉim skrivljeni osjećaj stida, obešĉašćenja, poniţenja i bijesa s kojima se ne mogu usporediti niti najgora od mojih sjećanja.

KIKA

"To su tipovi koji su vas silovali, zar ne?" "Ne", reĉe ona gutajući slinu. Povlaĉila se u sebe, brišući prstima suze s obraza. "Da, jesu, Thelma." "Ne, ne smijete to govoriti." "Nekako su opet upali u vaš ţivot. Prepoznali ste ih i rekli svome ocu. Nećete to priznati zato što se bojite da ćemo shvatiti da ih je zato nastrijelio." "Ne ĉinite nam to, gospodine Robicheaux." "Vi ste ĉvrsta djevojka, ali logika vam je pogrešna. Kad ste rekli svome ocu da su to ljudi koji su vas napali, imao je pravo upotrijebiti silu kako bi zaštitio svoj dom i obitelj. PronaĊite dobrog odvjetnika i recite mu istinu. Zatim doĊite u naš ured i uĉinite isto." No, ona je već trĉala u svoju kuću, poput djevojĉice koju su trikom natjerali da izda svoju jedinu prijateljicu.

Šesnaesto poglavlje SAVJET CLETEA PURCELA O POSTUPANJU s TEŠKIM KRIMINALCIMA I šljamom bio je jednostavan: kad poĉine zloĉin, uhiti ih ili ih sredi. Ali što je s tipom koji nema kategorije, ili još gore, što je s onim ĉije djelovanje ne moţete otkriti? U rano subotnje jutro, Alafair je otišla u Gradski park s Cleteom, dţogirajući s njim duţ zavojite asfaltne staze koja je vodila izmeĊu zimzelenih hrastova, još uvijek u dubokoj sjeni. Nekako se uvjerila da ga moţe odviknuti od pića i prţene hrane, kao i od samozavaravanja da će mu dizanje utega tri puta tjedno uz ispijanje ĉašice votke Collins pomoći odrţati teţinu i sniziti krvni tlak. Kišni oblaci prekrili su nebo. Zrak je meĊu drvećem bio topao i gotovo sjajan od vlage. Clete i Alafair protrĉali su pokraj stare vatrogasne zgrade, a zatim preko pokošene trave, smaragdno zelene od kiše, pokraj grmova kamelija i otoka zumbula koji su plutali u moĉvarnom rukavcu i jezercu smještenom usred parka meĊu ĉempresima. Pretrĉali su preko drvenog mosta za pješake i vratili se

KIKA

na asfalt. Oĉi su ih peckale od znoja, a miris spaljenog lišća uhvatio im se za koţu. Pred sobom su ugledali ĉovjeka kako sjedi u kućici za piknik, vezivajući tenisicu. Usta su mu bila iskrivljena u osmijeh od neke njemu poznate šale. Bio je previše ušminkan za jutro. Njegova tamnoplava trenirka ispod struka je bila tamnija od znoja. Gornji dio trenirke bio je otvoren i vidjela se majica zalijepljena za njegova prsa. "Vidiš onog tipa s udubljenim licem?" reĉe Clete, teško dišući od napora. "Što je s njim?" reĉe Alafair. "On je loša vijest. Presijeci preko trave." Alafair je krenula za Cleteom koji je skrenuo prema rukavcu, trĉeći opet u sjeni drveća, po udolinama punim lišća, ţutosmedeg od mirisa benzina. Tada je pogriješila. Pogledala je preko ramena prema ĉovjeku s izduţenom glavom i licem koje je izgledalo kao da je istopljeno i preoblikovano tako da sliĉi straţnjoj strani palca. Trenutak kasnije, ĉula je udarce njegovih stopala po stazi iza nje i njegovo teško disanje. "Uĉinilo mi se da ste to vi", reĉe ĉovjek Cleteu. "Tko je vaša mlada prijateljica?" Clete uspori, pokušavajući doći do daha. "Trĉimo", reĉe. "Gledajte ovo", reĉe ĉovjek, pa skoĉi na klupu za piknik i uhvati se s obje ruke za granu, cereći se od uha do uha. Vidio mu se trbuh riblje bijele boje, prošaran crnom dlakom. Zatim skoĉi na tlo, pa obriše ruke o gornji dio trenerke, i dalje se smiješeći. Oĉi su mu bile zelene i duboko usaĊene, zaigrane poput špekula. "Ja sam Ronald", reĉe on Alafair. "Kako ste?" reĉe ona. "Niste mi rekli svoje ime", reĉe on. "Nije vam ga ni ţeljela reći. Moramo završiti s tjelovjeţbom, gospodine Bledsoe. Razgovarat ćemo drugi put", reĉe Clete. "Oboje ste iscrpljeni. Imam hladna pića u hladnjaku. Imam i sendviĉe." Pogled mu padne na Alafair, a oĉi mu se zaţare od znatiţelje, ili moţda osjećaja da je poznaje i ima pravo na nju. "Jeste li vi kći gospodina Purcela?" "Ne, nisam."

KIKA

Clete poloţi obje ruke na stablo, dišući kroz nos. Srce mu je usporavalo i vrtjelo mu se u glavi. "Ne znam kako da ti to kaţem, momĉe, ali stvarno moraš ići pa-pa. To znaĉi, produţi dalje. Bez uvrede." "Vi ste iz Juţne Caroline?" upita Bledsoe ignorirajući Cletea i zaigrano uperivši kaţiprst u Alafair. Pogledala je na svoj sat i protrljala staklo sata zapešćem. Zatim je kucnula po njemu noktom, kao da je velika kazaljka stala. Vladao je tajac. Ĉovjek zvan Bledsoe se premjesti s noge na nogu, smrvivši ljusku pekana pod tenisicom. "Poznavao sam djevojku preko, u Savanni, koja je izgledala baš poput vas", rekao je. "Bila je dijelom Indijanka, i bila je iste boje kao i vi. Imala je duge noge i nanogicu oko gleţnja, onu s malim privjescima. Zveckala je kad je hodala. Uvijek sam se dobro zabavljao s njom." "Nastavi dalje bez mene", reĉe Clete Alafair. "Dave i Molly nas oĉekuju, Clete", odgovori ona stisnuvši mu nadlakticu. "Idemo." Stavio joj je kljuĉeve od auta u ruku. "Dovezi Caddy. Ja sam krepao. Zaĉas ću biti dobro." Namignuo joj je. "Vjeruj mi, sve je u redu." Kljuĉevi u njezinoj ruci bili su teški i tvrdi, strani i nekako prejednostavni, kao da ju je trenutak kad ih je prihvatila pretvorio u nekakav objekt kojem je potrebna zaštita. Sunce je izašlo i ugledala je komadiće suhog lišća kako lebde u snopu svjetlosti koji se spuštao kroz krošnje. Zrak je bio vlaţan i ispunjen gnusnim zadahom javnog toaleta udaljenog nekoliko metara. Otjerala je oblak komaraca ispred lica i osjetila kako joj se u prsima javlja val gnjeva. Crvena vjeverica protrĉala je po grani nad njezinom glavom i ona je nesvjesno pogleda. Kad je spustila pogled, ĉovjek imenom Ronald Bledsoe zurio je u nju, zaintrigiran. Pogled mu je lutao izmeĊu njezina lica i isprekinutih linija znoja koje su se spuštale u njezin sportski grudnjak. "Idem po automobil svoga prijatelja i vratit ću se po njega", rekla je. "Ako još jednom priĊete njemu ili meni u ovom parku, dat ću vas uhititi." "Nikako vas ne bih htio uvrijediti", reĉe Bledsoe, poloţivši ruku na srce. "Ali još mi niste rekli ime, dušo." Otišla je do parkirališta pokraj betonske rampe za ĉamce i pokrenula Cleteov Caddy. Cijev auspuha izbacila je oblak crnog dima u zrak. Dok je vozila prema šumarku hrastovih stabala, vidjela je Cletea kako

KIKA

ţustro raspravlja s Bledsoeom, poput trenera bejzbolske momĉadi koji se ljuti na suca, gestikulirajući rukama. Cijelo vrijeme Bledsoe je šutio i gledao Cletea. Povremeno je kimao glavom i smiješio se na naĉin koji ju je podsjetio na gliste koje se migolje na razvaljanom tijestu za pitu. Dovezla je automobil na travu i zaustavila ga na nekoliko metara od njih. Krov Caddyja bio je spušten, a lišće je padalo s drveća na koţna sjedala. "Vrijeme je da krenemo, Cletus", reĉe ona. "U redu", reĉe on, pa otvori suvozaĉeva vrata, gledajući preko ramena. Lice mu je bilo zajapureno. Alafair okrene kabriolet i krene prema izlazu iz parka. Pogledala je u retrovizor. "Što je taj tip rekao?" upitala je. "Ništa. To je jedan od onih ljudi kojima fali par dasaka u glavi." No, kotaĉići su se okretali u Cleteovoj glavi tijekom voţnje do kuće, dok mu se znoj sušio na koţi. Alafair je zaustavila Caddy uz ploĉnik ispred kuće i izašla van. "Reci mi što je rekao, Clete." "Tip nije normalan. Drţi se podalje od njega." Sjeo je za volan, pogladio ga dlanovima, ukljuĉio i iskljuĉio radio. "Prestani se ponašati kao da si drogiran i reci mi što je rekao." Clert otpuhne, pa je pogleda u oĉi. "Kako bi bilo da vas veĉeras sve izvedem na veĉeru?" odgovori on. ** *

Krenuvši niz ulicu, Clete je zapeo iza turistiĉkog autobusa pred kućom zvanom Sjene iz doba prije GraĊanskog rata. Na semaforu je bilo crveno, pa se iskljuĉio iz kolone i krenuo niz ulicu St. Peter prema svojem motelu. Otipkao je broj na mobitelu. "Dave?" "Hej, Clete." "Naišli smo na onog Ronalda Bledsoea u parku", reĉe on. "Uvaljivao se Alafair." "Na koji naĉin?" upitao sam ga. "Uglavnom insinuacijama, ali..." "Ali što?" "Koţa mi se jeţi od tog tipa. Gutao je Alafair pogledom. Tip je sadist. Moţeš ga namirisati. Ĉuje li te Alafair?" "Nije ovdje."

KIKA

"Kako to misliš? Upravo sam je ostavio." Spustio sam telefon i pogledao kroz prednji prozor i boĉne prozore. "Nije ovdje, Clete. Što je tip rekao?" "Poslao sam je po auto. Gledao ju je kako se udaljava, a onda je rekao: 'Dovoljno stara da krvari, dovoljno stara da je izmesariš. To govore seljaci u Juţnoj Carolini.'" "Nazvat ću te", rekoh mu. Silazeći automobilom s prilaza, udario sam o kantu za smeće koja se zabila u drvo. Alafair je otrĉala natrag niz Istoĉnu Glavnu ulicu i prešla pokretni most u ulici Burke. Trĉala je dugim koracima i disala ravnomjerno. Đonovi njezinih tenisica odzvanjali su na ĉeliĉnoj konstrukciji mosta. Sunce je sada bilo visoko nad drvećem, a površina vode istoĉkana odrazima od kojih su joj oĉi suzile. U parku, dalje pred sobom ugledala je ĉovjeka koji se zvao Ronald Bledsoe kako stoji pod kućicom za piknik, gledajući preko zaljeva prema njezinoj kući. Trĉala je niz asfaltnu stazu, a zatim usporila, gledajući u tlo. Bled-soeva silueta lebdjela joj je na rubu vidnog polja. Dave bi joj rekao da se ne sukobljava s defektnim ljudima, da ne potiĉe one ĉija se destruktivna energija uvijek okreće protiv njih samih ako ih ostavite na miru. No, Clete ju je tretirao kao dijete, a zatim je pokušao sakriti informacije od nje, kao da se nije u stanju nositi sa svijetom. Osim toga, Bledsoe ju je uvrijedio pogledom, rijeĉima i lascivnim smiješkom, i izvukao se bez posljedica. Došla je do obale zaljeva, na moţda deset metara od kućice za piknik. Bacila je štap u rijeku. Vjetar je naborao površinu vode i donio miris ugljena za potpalu na roštilju. "Znao sam da ćeš se vratiti", reĉe Bledsoe s ruba njezina vidnog polja. "Stvarno?" odvrati ona. Sada je sjedio na stolu za piknik, poloţivši stopalo na klupu. Osmijeh mu je bio poput proreza s kutovima okrenutim uvis. "Znaš li kako sam znao?" "Ne, zašto mi ne kaţete?" reĉe ona. "Zato što ne dopuštaš ljudima da upravljaju tobom." "Stvarno?"

KIKA

"Energiĉna si. To znaĉi da ljudi teško s tobom izlaze na kraj. To znaĉi da nećeš dopustiti nekom starijem da ti zapovijeda." Stap koji je bacila u vodu vrtio se na rubu potoka. Zeleni obad spustio se na njega. "Nisam ţeljela da steknete pogrešan dojam", reĉe ona. "Znam. Znam što ćeš pomisliti i prije nego što to pomisliš, dušo." "Vidite, ja sam Indijanka. RoĊena sam u selu u El Salvadoru. Katoliĉki svećenik pokušao je avionom prebaciti moju majku i mene u Sjedinjene Drţave, ali srušili smo se kod Jugozapadnog prolaza. Moja majka utopila se u avionu. Mislim da je bila hrabra ţena." "Imaš zadivljujuću povijest. Ĉini se da si i obrazovana. Ali imaš još nešto na umu, zar ne, srce? Nisi dopustila gospodinu Purcelu da se prema tebi ponaša kao da nemaš svoj vlastiti stav." Posegnuo je u hladnjak i iz njega izvadio tamnu bocu piva sa srebrno-zlatnom etiketom. Spojio je palac i kaţiprst i skinuo zdrobljeni led s površine. Zatim je otvorio bocu. Iskoraĉio je na sunce i pribliţio joj se, obuhvativši šakom ledenu bocu. "Evo", reĉe on. "Stavi to u usta i reci mi kako ti se sviĊa." "Ispriĉala sam vam to o svojoj majci zato što sam htjela da shvatite kako nimalo ne marim za rasistiĉke i seksistiĉke izjave bijelog degenerika. Zbog vašeg siromašnog zaleĊa i nedostatka kulture, pustit ćemo vas da proĊete s minus 2 kao ljudsko biće i nadat ćemo se da ćete otići nekamo gdje su standardi ponašanja minimalni. No, to je iznimka. Nemojte pretpostaviti da ćemo ubuduće biti tako velikodušni. Razumijete li to što sam vam rekla?" "Draga, prošao sam cijelu zemlju - bio sam s crnim i bijelim djevojkama, Indijankama, Latinoamerikankama, jednom ĉak i s Eskimkom. Prema svima njima osjećam poštovanje. Ali nije vaţno sedlo, nego jahaĉ." Zakoraĉio je izmeĊu nje i sunca, tako da mu se lice izgubilo u sjeni. Mogla je namirisati njegov dezodorans i vodicu za usta s mirisom peperminta. Vlaţnu šaku poloţio je na njezin biceps, i poĉeo joj prstima masirati mišić. "Ţeliš li se provozati? Mislim, u mojem automobilu. Dolje, do zaljeva." "Pustite me." Nagnuo se prema njoj i poĉeo joj šaptati. Osjetila je kako njegova pljuvaĉka dodiruje njezinu koţu i kako joj njegov dah ulazi u uho. Sljedećeg trenutka sjećala se samo kroz niz slika i osjećaja, ne u linearnom nizu. Zakoraĉila je unatrag, istovremeno se okrenuvši i

KIKA

istrgnuvši iz njegova stiska. Lijevu nogu podigla je tako brzo da je on nije ni vidio. Zacijelo je ĉvrsto stajao, zato što je primio udarac u usta. Nos i usne raspukli su mu se pod Ċonom njezine tenisice. Boca piva otkotrljala se niz nasip u vodu. Bledsoe prekrije lice s obje ruke i napola pognut krene prema kućici za piknik. Tamo sjedne poput ĉovjeka koji pokušava zadrţati mozak u glavi. Zaustavio sam kamionet kod kućice i izašao. Nisam znao što se dogodilo. Bledsoe skine slomljeni zub s nadlanice desne ruke i pogleda ga. Zatim mi se naceri, s jarko crvenim usnama. "Kladim se da znam tko ste vi. Vi ste njezin tata, prijatelj gospodina Purcela. Zovem se Ronald, a vi?"

Tog poslijepodneva, nebo je sjajilo od vlage kad sam parkirao svoj kamionet pred prodavaonicom cvijeća Sidneyja Kovicka u Algiersu. S druge strane rijeke, New Orleans se kuhao u plijesni i mlakama kanalizacijske vode. Iz daljine, ĉinilo se da u njemu nema automobila ni ljudi. Clete je dugo zurio u svoj rodni grad. Tada smo on i ja ušli u prodavaonicu. Sidney je izašao iz straţnjeg dijela. Oko vrata mu je visjela ĉista pregaĉa, vezana u struku. Kao i uvijek, njegovo lice je bilo bezizraţajno. Iza njega, njegova ţena Eunice nas je pozdravila mahnuvši prstima jedne ruke. "Bit ću kratak, Sidney", reĉe Clete. "Pronašao sam neki novac koji je vjerojatno voda izbacila iz garaţe niz ulicu, malo dalje od tvoje kuće. Odnio sam ga Tommyju Kitu da mi kaţe svoje mišljenje o njemu. Rekao mi je da je krivotvoren, pa sam ga stavio u omotnicu, naslovio je na FBI i bacio u poštanski sanduĉić. Ne znam je li to bio tvoj novac ili ne, ali svejedno bih ga ubacio u poštanski sanduĉić. To ti ne daje pravo da huškaš onog šupka Bledsoea na mene." "Pazi na svoj rjeĉnik", reĉe Sidney. "Sidney, Clete ti ţeli reći da si vjerojatno u našu sredinu doveo opasnog ĉovjeka", rekoh ja. "Jutros je uputio neke ruţne rijeĉi mojoj kćeri. Razbila mu je zube, ali pretpostavljam da će se vratiti. Ako se to dogodi, sredit ću ga. Ali prije toga, sredit ću tebe." Sidney uvuĉe obraze, kao da u ustima skuplja slinu. Nosnice su mu se lagano širile dok je udisao i izdisao. Zatvorio je vrata koja su vodila u straţnji dio prodavaonice i okrenuo se prema nama. "Ovo je zapoĉeo šljam, a ne ja. Ona dvojica su dobili što zasluţuju. Kad mi preostala

KIKA

dvojica vrate ono što je moje, svi drugi problemi će nestati. Vi se, momci, zajebavate s neĉim što je puno veće od vas." "Ma nemoj? Pazi ovo, Sidney. Bio sam u Saigonu kad su ljigavci poput tebe prodavali našu robu Vijetkongovcima, zato se prestani puhati." Ispod pulta sam dotaknuo Cleteovo bedro kako bih ga utišao. "Ti si uvijek imao dva problema, Purcel. Uglavnom si mrtav pijan i nikada nisi nauĉio drţati svoju debelu kitu u hlaĉama. To te koštalo karijere i braka, i to znaju svi u New Orleansu osim tebe, pa te toleriraju kao što bi tolerirali dijete. Ali, da više nikada nisi došao ovamo i pred mojom suprugom mi iskazao nedostatak poštovanja." "Skrećemo s teme, Sidney", rekoh ja. "Ne, pusti ga da priĉa", reĉe Clete. Fokusirao sam pogledom Sidneyja, pokušavajući zadrţati nevidljivi zid izmeĊu sebe i Cletea i oĉite uvrede koju mu je Sidney nanio. "Moja kći ne treba biti upletena u ovo. Taj tip Bledsoe uvrijedio ju je bez razloga. Ţeliš poštovanje za svoju obitelj, a ne pokazuješ je prema mojoj. Što misliš, što bismo trebali uĉiniti u vezi s time?" "Tko kaţe da taj tip, Bledsoe, radi za mene?" "Razgovaramo kao obiteljski ljudi, Sidney. Ako nam ţeliš muljati, gotovi smo. Imao sam bolje mišljenje o tebi." Lice mu je bilo neprozirno, neĉitko. "Ja ne utjeĉem na dogaĊaje u New Iberiji." "Ţao mi je što si zauzeo takav stav", rekoh ja. "Vas dvojica ulazite ovamo kao da vaše govno ne smrdi i prijetite mi u vlastitom dućanu, i sad sam ja taj koji ima problem? Znam što je gubitak, Dave. Kaţeš da ćeš me srediti? Imam vijest za tebe. Ja sam odavno platio svoje dugove." Naš posjet je bio besmislen. Sidney se sada sluţio sluĉajnom smrću svoga sina kao opravdanjem za svoje kriminalne aktivnosti. Ne znam je li to uĉinio zbog svog narcizma, ili zbog iskrenog vjerovanja u to da su mu bogovi nanijeli nepravdu i da zato ne odgovara za štetu koju nanosi drugima. No, bilo kako bilo, Sidney se znao zaštititi ulogom ţrtve. Udario sam Cletea po ramenu. "Idemo, frajeru", rekoh ja. "Ovo nije gotovo, Sidney. Razvalio sam te po cijelom Magazinu kad smo bili klinci. Mogu to opet uĉiniti", reĉe Clete.

KIKA

Otvorio sam vrata Cleteu. Zvonce na vratima je zazvonilo. No, on je i dalje stajao pred pultom. Krv u straţnjem dijelu njegova vrata polako se penjala prema skalpu. Skupio je šake. Optuţba da je pijanac, ţenskar i osramoćeni policajac usadila mu se u misli poput hrĊave udice. Sidney je poĉeo vaditi mrtvo cvijeće iz vaze, tresući vodu sa stabljika prije no što bi ih ubacio u koš za smeće. Pogledao je Cletea. "Još si tu?" reĉe on. Ĉekao sam Cletea u kamionetu. Kad je izašao iz prodavaonice, imao je tmuran izraz lica, tropska košulja bila mu je vlaţna i zalijepljena za koţu, a šešir nakrivljen na glavi. Podsjetio me na plast sijena. Još u marincima, njegovi suborci zvali su ga "Hrpa". Bio je neusklaĊen s okolinom, ţrtva vlastitih apetita, a autoriteti su ga odmah prepoznavali kao uzroĉnika nevolja. No, bio je najranjiviji zbog moći koju je davao drugima, u ovom sluĉaju Sidneyju Kovicku. Ušao je u kamionet i zatvorio vrata, obuzdavajući svoju energiju kako ne bi pokazao svoj gnjev i osjećaj poraza. "Smiri se, Clete. Bio si blag prema Kovicku kad je zasluţio metak u usta", rekoh ja. "Dopustio sam mu da obriše noge o mene." "Ne, nisi. Sidney Kovick je ljigavac. Svatko tko razgovara s njim ţeli se poslije toga istuširati." No, Clete mi nije povjerovao. Pokrenuo sam kamionet i odvezao se do kraja bloka. Zatim sam skrenuo u ulicu koja je vodila pokraj uliĉice iza Sidneyjevog dućana. U prolazu sam pogledao niz uliĉicu. IzmeĊu kontejnera za smeće i skupine drveća banane ispred garaţa vidio sam kombi za dostavu cvijeća parkiran pred straţnjim vratima Sidneyjeva dućana. Sidneyjeva supruga pomagala je jednom Latinoamerikancu da ukrca cvijeće u kombi. Pritisnuo sam koĉnicu i ubacio u rikverc. "Što se dogaĊa?" reĉe Clete. "Momak u uliĉici s tetoviranim gotiĉkim slovima. Izgleda kao Chula Ramos", rekoh ja. "Tko?" "Momak iz MS-13, brat Natalije Ramos. Pustili su ga iz zatvora u Iberiji zbog pogreške." "Brat kurve koja se spetljala sa svećenikom?" "Da, taj."

KIKA

"Zar se zaista ţeliš upetljati u to, Dave?" "Da, ţelim." Skrenuo sam u uliĉicu i krenuo prema kombiju. Jedna starija ţena izvezla je svoj automobil iz garaţe, zaglavivši ga izmeĊu garaţe i kontejnera od lijevanog ţeljeza. Kad sam joj potrubio, šokirano me pogledala, a zatim je skinula naoĉale i obrisala ih krpicom kako bi me bolje vidjela. Izvadio sam svoju znaĉku kroz prozor i mahnuo joj da mi skloni auto s puta. Pritisnula je papuĉicu za gas i razbila ţmigavac o kontejner. Izašao sam iz kamioneta i krenuo prema kombiju. "Ĉekaj, momĉe", doviknuo sam. Nisam bio siguran je li to zaista Ramos. Latinoamerikanac zalupi vratima i odveze se. "U ĉemu je problem, Dave?" reĉe Eunice. "Tko ti je dostavljaĉ?" "Chula nešto. Što je uĉinio?" Ĉuo sam kako mi se Clete pribliţava. "Kako si upoznala tog tipa, Eunice?" upitao sam je. "Sidney mu je dao posao. Chulina sestra je ĉistila Sidneyjev ured u Ĉetvrti." "Natalia je bila Sidneyjeva ĉistaĉica?" upitao sam. "Da, mislim da su oni izbjeglice iz Srednje Amerike. Sidney im je htio pomoći. Zašto?" Pogledao sam njezino lice. Na njemu nije bilo krivnje ni lukavosti. Iako je Eunice bila krupna seljanka i predmet šale medu policajcima, posjedovala je nekakvu unutarnju ljepotu. Pokušao sam zadrţati bezizraţajnost oĉiju i lica. Nisam htio da Eunice od mene sazna za laţi svojeg supruga. "Imaš li Chulinu adresu ili broj telefona? Mislim da moţda ima informacije koje bi mogle pomoći federalnom agentu kojeg znam." "Sumnjam u to. Chula dolazi u slobodno vrijeme. Mislim da radi za ILMA-u i da ţivi u radniĉkim kućicama. Dovest će kombi oko osam. Ţeliš li doći tada ili ćeš mu ostaviti poruku?" "Ne, u redu je. Ulovit ću ga drugi put. Zapravo, zaboravi da sam bio ovdje, u redu?" "Ako tako ţeliš." "Lijepo te opet vidjeti, Eunice." "I tebe, Dave." Kad se nasmiješila, bio sam uvjeren, kao i uvijek, da je postala najljepša ţena New Orleansa.

KIKA

Vratio sam se do kamioneta s Cleteom. Dok sam ga palio, skinuo jc šešir i poĉešljao se. Stavio je ĉešalj u dţep košulje i šešir na glavu. "Sidney je ševio curu iz El Sala?" upita on. "Tako se ĉini." "Zašto se Eunice udala za takvu hrpu govana?" Slegnuo sam ramenima i pogledao ga. Gotovo da sam mogao ĉuti kako mu se kotaĉići okreću u glavi. "Skreni pred dućan", reĉe on. "Sredit ćeš ga pred suprugom?" "Ne brini za to. Samo ostani u kamionetu." "To nije dobro, Clete." Otvorio je vrata dok se kamionet još kretao i izašao. Zalupio je vratima i pogledao kroz prozor. "Prestani mi prigovarati, Streak." Kovick je još stajao iza pulta kad je Clete ušao u dućan. "Hej, Sidney, moram ti nešto reći", rekao je. "Što to, Purcel?" "Iznenadit će te. No, pokušaj ţivjeti s tim, prilagoditi se i pogledati stvari sa svijetle strane. Razumiješ li?" "Ne, ne razumijem. I ne zanima me." "Udarao sam ti glavom o ploĉnik kad smo bili klinci. Ţao mi je zbog toga. Samo drţi Bledsoea podalje od Daveove kćeri. Nemam ništa osobno protiv tebe." "To su vaţne vijesti?" "Da, to je to. Uzgred, zakljuĉaj svoj visuljak u trezor." Sidney zadjene šibicu u usta i premjesti je medu zubima, traţeći poantu Cleteovih rijeĉi. Kad se Clete vratio u kamionet, imao je spokojan izraz na licu. Zatvorio je vrata i nasmiješio mi se pogledom. "Što se dogodilo tamo unutra?" upitah ja. "Ništa." "Kako to misliš, 'ništa'?" "Ništa. U tome i jest stvar", reĉe on. "Hajde, krenimo, veliki."

KIKA

Sedamnaesto poglavlje U PONEDJELJAK UJUTRO NAZVAO SAM BETSY MOSSBACHER I REKAO JOJ da Chula Ramos vjerojatno honorarno radi kao dostavljaĉ

za Sidneyja Kovicka. "Što dostavlja?" reĉe ona. "Moţda samo cvijeće. Gledaj, Clete Purcel i ja smo rekli Sidneyju da znamo da je ĉuvao krivotvoreni novac u svojoj kući. Rekao je nešto u stilu da se Clete i ja zajebavamo s neĉim što je puno veće od nas." "Kakve veze Purcel ima s time?" "Ne velike." "Nešto krivotvorenog novca pojavilo se u poštanskom sanduĉiću u Morgan Cityju. Gravure i papir su impresivne kvalitete. Je li to novac o kojem priĉamo?" "Mogao bi biti." "Reci Purcelu da se drţi podalje od federalnih poslova." Svrha mojeg poziva polako je nestajala, ali mislim da je Betsy upravo to i ţeljela. Nisam zagrizao. "Zašto nam je Kovick rekao da je to puno veće od nas?" upitao sam je. "Mislim da je uvjerio sam sebe da je domoljub koji brani svoju zemlju. Osobno, mislim da je lud. Jedan agent iz Mississippija vjeruje da su Kovickovi banditi uzidali tijelo Kovickova susjeda u temelje kasina u Biloxiju." "Ne razumijem te, Betsy." "Talibani financiraju al Qaidu prodajom heroina. Misliš da nisu sposobni za druga kriminalna djela?" Još uvijek nisam znao o ĉemu priĉa, a nisam htio nagaĊati. "Trebam uslugu od tebe", rekoh. "Momak imenom Ronald Bledsoe mogao bi pokušati nauditi mojoj kćeri. On tvrdi da je privatni istraţitelj iz Key Westa, ali Tallahasse nema gotovo ništa o njemu, osim ĉinjenice da je dozvolu dobio preko tvrtke koja izdaje jamĉevine prije desetak godina. Nema ništa ni u NCIC-u. Uvjeren sam da je opasan i perverzan, tip ĉovjeka koji svugdje ostavlja tragove govana. No, do sada ih nisam pronašao." "Jesi li ga potraţio u AFIS-u24?" "Ne još."

KIKA

"Pokušaj. U meĊuvremenu, uĉinit ću što mogu. Što je tvoja kći uĉinila tom tipu?" "Razbila mu je nos i usne i izbila jedan zub." "I ljut je zbog toga?" No, šale o Ronaldu Bledsoeu nisu bile smiješne. Tri dana ranije, jedan ilegalni doseljenik iz Guatemale skidao je daske od ĉempresovine sa zida u predvorju jedne povijesne kuće u New Orleansu. Radnik je zaraĊivao osam dolara na sat i bojao se civilnih vlasti u ovoj zemlji, kao i u svojoj. No, još se više bojao gubitka posla. Vlasnik tvrtke koja ga je zaposlila specijalizirao se za restauraciju povijesnih zgrada. Tvrtka je mnogo zaraĊivala spašavajući starinske cigle, podne daske od borovine, mjedene šarke i prstenove s vrata, ĉavle s ĉetvrtastim glavama, staklene kvake, kade na postolju u obliku kandţi, ţeljezne zidne kuke za posuĊe, saĉmu i tanad kalibra 58 koji su završili u zidovima kuća kad je Bijela liga 1874. zauzela New Orleans. Svaki predmet koji je imao neku vrijednost stavljali su po strani tijekom rušenja ili obnavljanja neke kuće. Radnik iz Guatemale zabio je svoju polugu meĊu trule daske i zgulio ih, a iz rupe su na pod pali tajvanski termiti. U hrpi piljevine, insekata i spuţvastog drveta ugledao je savijeni metak s metalnom košuljicom, ne veći od polovine njegova malog prsta. Otpuhao je prašinu s metka __________________________________ 24 AFIS - Automatic Fingerprints Identification System - nacionalna baza podataka otisaka prstiju u SAD-u.

i prouĉio njegovu iskidanu površinu. "Hej, Sete, što ţelite uĉiniti s ovime?" upita on. Helen me pozvala u svoj ured prije kraja radnog vremena. Kišne kapi poĉele su padati na njezin prozor. Vidio sam kako se drveće pokraj groblja povija na vjetru. Nagnula se na stol, poloţivši bradu na šaku. Bila je to neverbalna komunikacija kojom se sluţila kad se pripremala priopćiti mi nešto što ne ţelim ĉuti. "Upravo sam razgovarala s Betsy Mossbacher. Bit će ovdje za sat i pol", rekla je. "Ima federalni nalog za pretragu kuće Otisa Baylora."

KIKA

"Razgovarao sam jutros s njom. Nije rekla ništa o tome da dolazi u New Iberiju." "Upravo je dobila nalog. Prošli tjedan neki radnici su radili u kući preko puta Baylorove kuće u New Orleansu i izvadili pušĉani metak iz zida. Vlasnik tvrtke ĉuo je za sluĉaj Melancon - Rochon i pozvao policiju. Predali su ga FBI-u. Metak je kalibra trideset-nula-šest. Prošao je kroz ţaluzine i staklo i zabio se izmeĊu dvije daske. Kaţe da je u stvarno dobrom stanju, s obzirom na ĉinjenicu da je prošao kroz dvije osobe. Bilo kako bilo, federalci dolaze prije nego što Baylori ĉuju za to." "I?" "Moraš biti nazoĉan kad uruĉe nalog." "Ne trebam im ja da uruĉe nalog za pretragu." "Ovo je naša ţupa. SuraĊujemo s vanjskim agencijama, ali ne odustajemo od naše nadleţnosti. Uozbilji se, Streak."

Pojeo sam sendviĉ u svojem uredu i sastao se s Betsy i drugim agentom na parkiralištu u 19:00. Nebo na zapadu bilo je sjajno od kiše, a dok smo se vozili iz grada prema Jeaneretteu zimzeleni hrastovi duţ Glavne ulice poprimili su tamnozelenu boju. Sjedio sam na straţnjem sjedalu i osjećao se poput privjeska, svjedoka koji promatra kako prave ţrtvenog jarca od ĉovjeka koji se našao u dogaĊajima izvan njegove kontrole, ili izvan njegove sposobnosti da ih podnese. Betsy je uglavnom šutjela. Imao sam osjećaj da veĉerašnji zadatak ni njoj nije drag. Betsy je uvijek bila neobiĉna, poštenjakinja kojoj su nespretnost i maniri kaubojke dali nezasluţenu reputaciju ekscentriĉne osobe. Kao i s Helen Soileau, muški kolege ĉesto su njoj iza leĊa zbijali šale na njezin raĉun. Zapravo, većina njih nije bila vrijedna laka na njezinim noktima. "Kaţete da još uvijek ima pušku Springfield?" upita ĉovjek za volanom. "Posljednji put kad sam razgovarao s njim, imao je", odgovorio sam. Agent za volanom je nosio kosu vezanu u rep. Ruke na volanu bile su mu u poloţaju deset do dva. Zurio je u cestu i nije skretao pogled u retrovizor kad mi se obraćao.

KIKA

"Zašto nije bacio pušku?" upita on. "Zato što zna da je to prvo što bi krivac uĉinio", rekoh ja. "Ţelite li reći da je kriv?" "Ne, kaţem da je Otis pametan. Kaţem i to da vjerojatno stradava umjesto nekog drugog", odgovorio sam. "Da? Kako ste to zakljuĉili?" upita on. "Utopile su se stotine, ako ne i tisuće stanovnika New Orleansa koje se nisu trebale utopiti. Vjerujem da je to zato što neki momci iz Washingtona za koje vi radite nimalo ne mare za to. Zato će ĉovjek koji prodaje osiguranja biti sjeban. Tako to ponekad ide." Ovog puta, skrenuo je pogled u retrovizor. "Vi ovdje dolje imate problema s neĉim?" "Mi ne. Mi smo sretni kao siti maĉići", odgovorio sam. Betsy mi uputi pogled koji bi oljuštio boju s bojnog broda. Tlo i drveće izvan Otisove kuće bili su u sjeni kad smo stigli. Unutrašnjost kuće bila je jarko osvijetljena, a zrak prohladan i ispunjen mirisom cvijeća, svjeţe peĉenog kruha koji je dopirao iz kuhinje i kišnice koja pada s hrastova na lišće. Njegov dom bio je slika obitelji pomirene sa svijetom. No, ništa nije moglo biti dalje od istine, osobito nakon našeg dolaska. Betsy je zakoraĉila na trijem i snaţno pokucala na vrata. Usta su joj bila ĉvrsto stisnuta, a u rukama je imala sluţbenu iskaznicu. U posljednjem sjaju dana, kosa joj je poprimila jarko ţutu boju slame. Pogledala je na sat i opet udarila po vratima, ovoga puta jaĉe, dlanom ruke. Otvorio joj je Otis u bijeloj košulji i kravati i s komadom peĉenog pileta u ruci. "Jeste li vi gospodin Baylor?" upita ona. "Da", odgovori on, a pogled mu skrene s Betsy na mene, kao da sam ga ja nekako izdao. "Ja sam specijalna agentica Betsy Mossbacher. Imamo nalog za pretragu vaše kuće. Ţelim da vi i vaša obitelj sjedite u dnevnoj sobi dok mi to ĉinimo. Gdje vam je puška, gospodine Baylor?" "Donijet ću vam je", odgovori Otis. "Ne, nećete. Vi, vaša ţena i kći, i svi drugi ukućani sjest ćete u dnevnu sobu, a zatim ćete mi reći gdje je puška", reĉe ona. "Što je ovo, do vraga?" upita on.

KIKA

"Uĉinite kako vam je reĉeno, gospodine Baylor", rekoh ja. Otišao je u kuhinju i vratio se s Thelmom i gospoĊom Baylor. Nakon što su sjeli, upitno su nas pogledali, kao djeca, rastrgani izmeĊu uroĊene ameriĉke ţelje da poštuju zakon i ĉinjenice da su im neznanci koji nisu drukĉiji ni bolji od njih upali u kuću tijekom veĉere i da ih tretiraju poput stoke. "Puška je u ormaru u spavaćoj sobi", reĉe Otis. "Kutija sa streljivom je na polici. To je jedino vatreno oruţje u kući." "Zašto sada to radite? Mislila sam da je sve to riješeno", reĉe gospoĊa Baylor. Donijela je svoje piće od stola. Imalo je boju ĉaja, ali u njemu nije bilo leda. Nastojala je izgledati pribrano - sjedila je uspravno, s pićem na koljenu - ali nekako me podsjetila na porculanski tanjur prošaran pukotinama. "Jesu li mediji saznali za ovo? Znate li što će to znaĉiti za posao mog supruga?" "Ne, gospojo, mi ne obavještavamo medije", reĉe Betsy. "Nastojimo postupati prema vama s poštovanjem. Nastojimo što je moguće manje smetati." "Zašto nas onda stalno gnjavite? Zar se novac poreznika troši na to? Za ime Boţje, Otis, reci nešto." "Ljudi su hladnokrvno ustrijeljeni pred vašom kućom, gospoĊo Baylor. Prema bilo ĉijoj definiciji, to je teško ubojstvo", reĉe Betsy. "Sedamnaestogodišnjak nije imao dosje i izgubio je ţivot zbog provale. Osvetnici su lovili obojene ljude u gornjem New Orleansu. Moj šef neće prijeći preko toga." "Volio bih pozvati svojeg odvjetnika. Mislim da više ne bismo trebali razgovarati s vama", reĉe Otis. "To je vaše pravo, gospodine. Ali mi vam nismo neprijatelji", reĉe Betsy. "Prestanite lagati", reĉe Thelma. "Molim?" reĉe Betsy. "Ovdje ste kako biste strpali mog oca u zatvor. Prestanite se praviti da ste mu prijateljica. Moj otac nikada u ţivotu nije nikoga povrijedio. Vi ste smeće, svi vi", reĉe Thelma. " Dosta, Thelma", reĉe Otis. Betsyn kolega je došao iz straţnjeg dijela kuće s puškom naopako prebaĉenom preko ramena, s otvorenim poklopcem magazina. U lijevoj ruci je nosio kutiju s mecima kalibra .30-06. "San mornariĉkog snajperista", reĉe on.

KIKA

Betsy pogleda Thelmu. "Jeste li vidjeli lica tih crnaca?" upita ona. "Da", reĉe Thelma. "Gdje?" upita Betsy iznenaĊeno. "Gospodin Robicheaux mi je neki dan pokazao njihove slike." "Jeste li ih vidjeli prije one noći kada su došli do vaše kuće?" upita Betsy. "Ne." "Nitko u vašoj obitelji nije imao razloga da ih upuca, ha?" reĉe Betsy. Thelmin um sada je brzo radio. Pogledom je fiksirala Betsyne oĉi, bezizraţajna lica. "Znate da su me silovali crnci, zar ne? Sluţite se time što mi se dogodilo da biste izgradili sluĉaj protiv mojeg oca." "Prema onome što znam o vašem ocu, on ne bi bez veze ustrijelio ĉovjeka. Što kaţete na to, Thelma?" reĉe Betsy. "To je to. Imate ono po što ste došli. Sada napustite naš dom, molim vas", reĉe Otis. "Razmislite, gospodine Baylor. Vi ste inteligentan ĉovjek. Imamo razloga da vam uzmemo pušku. Do sutra u podne moţda ćemo imati dokaz koji će vas ili ĉlana vaše obitelji poslati u zatvor do kraja ţivota. Je li to ono što ţelite?" Oĉi su mu sjajile, ĉvrsto stisnuvši ĉeljust. Kad smo izašli van, ušao sam u vozilo s osjećajem olakšanja što se udaljavamo od doma Baylorovih i straha i tjeskobe koju smo upravo tamo posijali. Nebo je sada bilo mraĉno, a svjetla iz kuća reflektirala su se od površine Bayou Techea. Mogao sam vidjeti Betsyno lice u svjetlosti upravljaĉke ploĉe. "Bio si priliĉno tih unutra, Dave", rekla je. "To je kao da harpunom gaĊamo ribicu u bazenu", rekoh ja. "Ĉudan stav za policajca", reĉe ĉovjek za volanom. Betsy je bila napola okrenuta na sjedištu, i paţljivo promatrala moje lice. "Znaš nešto što mi nisi rekao", reĉe ona. "Moţda." "Na istoj smo strani, zar ne, prijatelju? Kako bi bilo da zaboraviš ulogu šutljivog ĉovjeka iz Govnograda?" reĉe vozaĉ gledajući u retrovizor. "Thelma Baylor je izgledala šokirano kad sam joj pokazao fotografije pljaĉkaša. Mislim da su to momci koji su je silovali i muĉili. Mislim

KIKA

da je ţeljela sakriti tu ĉinjenicu zato što bi zapeĉatila sudbinu svoga oca." "I to nam tek sada kaţeš?" reĉe vozaĉ. Nagnuo sam se razvukavši sigurnosni pojas. Vozaĉ je na straţnjoj strani vrata imao rupice, malo ispod kose. Ispod ĉeljusti je imao podbradak s borama, poput ĉovjeka ĉije lice ne pripada njegovu mladenaĉkom tijelu. "Moji zakljuĉci se baziraju na teorijama. Zapravo, u potpunosti su utemeljeni na osobnoj percepciji i ne mogu biti upotrijebljeni kao dokazi tuţilaštva", rekoh ja. Mjesec je sjajio nad nama, a trska koju je Rita sravnila na poljima izgledala je suho i tvrdo, poput tisuća odbaĉenih drški od metle. Vozaĉ je pogledao red crnaĉkih koliba koje su promicale pokraj nas. Neke su izgubile svoje limene krovove, a rupe su bile zatvorene šperploĉama i plavim filcom. Ispred nas, jedan pijanac nesigurno je koraĉao rubom ceste. Silueta tijela bila mu je ocrtana svjetlošću neonske reklame za pivo na hrĊavoj prikolici koja je sluţila kao bar. "Ovo je pravo mjesto", reĉe vozaĉ. "Ĉovjek ga mora posjetiti da dobije pravi bouquet." Sljedećeg jutra, tehniĉar iz Kriminalistiĉkog laboratorija Acadiana uzeo je otisak prsta s Cleteove registracije na mjestu s kojeg je Ronald Bledsoe otro blato kako bi bolje vidio broj. Otisak smo poslali u automatski sustav za identifikaciju otisaka prstiju i nismo dobili ništa. "Ne shvaćam", rekoh Helen. "Takvi tipovi upadaju u nevolje." "Moţda je lukaviji nego što mislimo", reĉe ona. "Moţda je ta neurotiĉna osobnost zapravo gluma. Moţda radi za vladu." "Kako bi bilo da otkrijem naĉin da ga privedem?" "Ne bih te ţeljela povrijediti, ali u legalnom smislu, Bledsoe je ţrtva, a ne poĉinitelj. Tvoja kći mu je preoblikovala lice svojim stopalom. Mogao bi je optuţiti za napad i sve vas tuţiti. Budi sretan, tatice." "Ja ne gledam tako na to." "Nisam ni mislila da gledaš", reĉe ona. Vratio sam se kući na ruĉak. Alafair je bila u svojoj sobi i radila na svojem prvom romanu, tipkajući na raĉunalu koje je kupila na dvorišnoj rasprodaji. Ponudio sam se da joj kupim bolje raĉunalo, ali rekla je da neće bolje pisati na boljem raĉunalu. Drţala je notes na noćnom stoliću i pisala je u njega prije spavanja. Već je ispunila

KIKA

dvjesto stranica bilješkama i eksperimentalnim reĉenicama za svoju knjigu. Ponekad bi se probudila usred noći i zapisivala ono što je upravo sanjala. Kad bi se ujutro probudila, dva prizora već su bila napisana u njezinoj mašti. Tijekom sljedećih nekoliko sati, pretvarala bi ih u tisuću rijeĉi u tekstu s dvostrukim proredom. Ĉesto je rukom zapisivala svoje odlomke, a zatim bi ureĊivala svaki odlomak prije no što bi ga prepisala. UreĊivala je svaku otipkanu stranicu plavom olovkom, odlagala je okrenutu naopako u ţiĉanu košaru, nakon ĉega bi prešla na sljedeću. Ako bi me uhvatila da joj ĉitam preko ramena, udarila bi me laktom u trbuh. Sljedećeg jutra pregledala bi sve što je napisala prethodnog dana, a zatim poĉela raditi na novih tisuću rijeĉi na dan koliko je zahtijevala sama od sebe. Zapanjilo me kakve je dobre rezultate ostvarivala svojom metodom. U srednjoj školi dobila je posebno dopuštenje da se upiše na teĉaj kreativnog pisanja kojeg je vodio Ernest Gaines na Sveuĉilištu Louisiana u Lafayetteu. Gaines je vjerovao da je iznimno talentirana. Vjerovala je to i prijemna komisija s koledţa Reed u Portlandu. Dobila je stipendiju za studij i prošlog proljeća diplomirala je englesku knjiţevnost. Dobila je i stipendiju za Sveuĉilište Stanford, kamo će poći sljedećeg proljeća. Ĉinjenica da je ušla u sukob s greškom prirode poput Ronalda Bledsoea bila je izvor frustracije koju sam jedva obuzdao, osobito zato što sam o tome morao otvoreno razgovarati s njom. "Imaš li sekundu, Alf?" rekoh ja. Spustila je ruke u krilo, zureći ravno ispred sebe i pokušavajući sakriti svoju frustraciju zato što je prekidam u pisanju. "Naravno, što je?" reĉe ona. Dovukao sam stolac do njezina stola. "Potraţili smo Bledsoea u bazi podataka otisaka prstiju i u nacionalnom centru za informacije o kriminalcima, ali nismo pronašli ništa. To je zapravo još gore nego da smo pronašli nešto. Oĉito je kenjator, a kenjatori ostavljaju tragove za sobom. No, ovaj tip je iznimka." "Što ti to govori?" upita ona. "Da je lukav, ili da netko utjecajan stoji iza njega." "Dobio je što je traţio. Odjebi ga, kaţem ja." "Moraš li tako govoriti?" "Poloţio je ruku na mene. Osjetila sam njegovu pljuvaĉku u uhu. Ţeliš li da ti kaţem što mi je rekao?"

KIKA

"Ne." "Nisam ni mislila." "U redu. Alf." "Hoćeš li me prestati zvati tim glupim imenom?" "Gledaj, još nešto. Moţda ću strpati Otisa Baylora u zatvor. Znam da ste ti i Thelma prijateljice, pa..." "Shvatila sam. Kako bi bilo da povjeruješ da imam više od dvije moţdane stanice?" Godine mi nisu donijele osobitu mudrost. No, nauĉio sam da otac mlade ţene mora zapamtiti samo dvije lekcije kad se radi o skrbi za svoju kćer: mora biti bezrezervno uz nju kad ga zatreba, i mora se maknuti kad ga ne treba. Ovo drugo bilo mi je mnogo teţe od onog prvog. "Imaš više od dvije moţdane stanice?" rekoh ja. "Jesu li te ikad udarili po glavi s košarom punom papira?" upita ona. U 13:00 sati sam se vratio u ured. Wally, naš raznosaĉ slonovskog stasa i šaljivĉina odjela, zaustavio me na putu u ured. "Upravo sam ti htio ostaviti ove poruke u sanduĉiću", reĉe on. "Hvala ti, Wally", rekoh ja, uzimajući tri ruţiĉasta papira iz njegove ruke. "Zove se Bertrand. Ne voli davati prezime, i nepristojan je." "Je li to bio crni klinac?" "Teško je reći. Kad ĉovjek kaţe: 'Izvadi pamuĉne štapiće iz nosa jer ne razumijem što govoriš, jebeni nosonjo', znaĉi li to da je rasist?" "Moguće je. Hvala ti što si preuzeo poruku, Wally." "Drago mi je što mogu pomoći. Volim ovaj posao. Hvala ti što si me upoznao sa svojim prijateljima." Otišao sam u svoj ured i otipkao broj mobitela koji je Wally zapisao na sva tri lista poruke. "Bertrand?" rekoh ja. "Jeste li to vi, gospodine Dave?" reĉe glas. Gospodin Dave? "Da, ja sam, Bertrand. Što je." "DogaĊa se nešto ĉudno. Netko ljudima dijeli besplatne mobitele. Ĉak i ljudima u skloništima, svakome tko bi mogao znati nešto o kamenju. S mobitelom dobivaju i telefonski broj. Vidio sam Andrea s takvim mobitelom. Kupljeni su u Wal-Martu. Zbog Andreova stava nije mi baš ugodno."

KIKA

"Što ţeliš od mene?" "Ono što ste rekli o tome da sam ja silovatelj, to je istina. Uĉinio sam to s Eddyjem i Andreom - dvaput. Uĉinili smo to mladoj djevojci u Donjem devetom okrugu. Traţim je po cijelom okrugu. Traţio sam je i po skloništima. Moţda je poginula u oluji." Nisam htio biti njegov ispovjednik. Zapravo, ţeludac mi se okrenuo od pomisli o tri odrasla muškarca koji seksualno napastuju bespomoćnu petnaestogodišnjakinju koja je imala peh da se sama vraća s uliĉnog sajma. "Još ste tamo?" reĉe Bertrand. "Da, ovdje sam. Poĉinio si zloĉin, odleţat ćeš." No, nije me slušao. "Druga djevojka sjedila je u pokvarenom automobilu dolje, kod Desirea. Bila je bjelkinja. Rekla je da je bila na maturalnom plesu. Eddy se naljutio na nju i spalio je cigaretom. Ugasio ju je na njezinim grudima." "Ako traţiš sredstvo za smirenje zbog svojih grijeha, nazvao si pogrešnog ĉovjeka." "Kome ću drugome reći, ĉovjeĉe? Ljudi diljem grada imaju mobitele i ĉekaju da me cinkaju. Kaţu da im, kad nazovu taj broj, ĉovjek s glasom luĊaka kaţe da će ih uĉiniti bogatima ako me otkucaju. Juĉer sam prošao pokraj jednog tipa u skloništu i ovaj je poĉeo oponašati zvuk motorne pile. Svima je to bilo jako smiješno." "Što se dogodilo ocu Judeu LeBlancu?" Zastao je. Ĉuo sam kako duboko uzdiše. "Bili smo u kući moje tete. Jedan val je razbio prozor i izbacio nas van. Isplivali smo na hrpu smeća, ali bila je puna onih smeĊih paukova koji ti se zavuku pod koţu i kasnije te srede. Jedna ţena je bila u vodi, a smeĊi pauci prekrili su joj lice i kosu. Grizli su je, a ona je vrištala, udarala ih i gutala vodu. Tada smo ugledali svećenika kako pristaje uz crkveni krov i poĉinje bušiti rupu sjekirom. Eddy je rekao: 'Ili on ili mi.' Ušli smo u vodu i krenuli prema njemu. Pauci su nam još bili u odjeći. Ja sam prvi došao do krova. Rekao sam mu: 'Treba nam ĉamac. Nas smo ĉetvorica, a ti si sam. Moţda moţeš poći s nama, ali mi uzimamo ĉamac'. Prestao je udarati i rekao: 'Tavan je pun ljudi. Utopit će se. Morate mi pomoći.'

KIKA

Pomoći mu? Kako ću mu pomoći - Eddy i Andre i Kevin gledaju me i ĉekaju da nešto uĉinim, kao da to ovisi o meni, kao da im je netko zaĉepio usta, kao da ja moram nešto uĉiniti, a Eddy više nije takva faca? Dohvatio sam sjekiru. Što sam trebao uĉiniti? Moţda me htio udariti njome. Vidio sam ĉovjeka kako gura djeĉaka sa zraĉnog madraca - ispruţio je ruku i udario ga u lice, a djeĉak nije bio stariji od deset godina. Tako je bilo tamo dolje, ĉovjeĉe. Niste bili tamo." "Što si uĉinio ocu LeBlancu?" upitao sam ga. Srce mi je udaralo, a dlan mi se znojio na slušalici. "Nije mi htio dati sjekiru. Stajao je izmeĊu mene i ĉamca, na rubu krova. Krenuo sam prema njemu, a on je samo stajao i nije mi se htio skloniti s puta. Rekao sam mu: 'Ĉovjeĉe, uzet ćemo taj ĉamac na ovaj ili onaj naĉin. Nemoj najebati zbog neĉega što ne moţeš promijeniti.' On je rekao: 'Ne znate što ĉinite'. Što je htio reći? Znao sam što ĉinim. Spašavao sam svoj ţivot, i ţivote Eddyja, Kevina i Andrea. Znao sam što ĉinim. Nisam imao izbora. Kako mi je to mogao reći?" "Što si uĉinio, Bertrande?" "Poĉeli smo se boriti. Nije bio jak. Ruke su mu bile poput štapića. Imao je rupice na rukama. Nisam mogao vjerovati, ĉovjeĉe, bio je svećenik i narkić. Vidio sam mu zube, osjetio njegov zadah, pokušao mi je iskopati oĉi. Tada sam ga udario, ĉovjeĉe, snaţno, šakom, ravno u lice. Pao je na leda u vodu, a Eddy je rekao: 'Udari tog šupka sjekirom. Ne daj mu da ude u ĉamac' Ali više ga nisam vidio. Voda je bila tamna. Ĉinilo se da je potonuo ravno niz zid kuće u tamu, kao kameni kip. Zašto mi je to rekao? Znao sam što ĉinim. Spašavao sam ţivote na svoj naĉin." "Jesi li toliko glup? Većina ljudi s tavana te crkve umrlo je zbog tebe. Što misliš, što je time mislio?" rekoh ja. Bertrand Melancon je poĉeo nekontrolirano plakati. "Idem u pakao, zar ne?" U krivu si, momĉe. Već si tamo, rekoh sam sebi.

KIKA

Osamnaesto poglavlje NALOG ZA UHIĆENJE OTISA BAYLORA BIO JE FEDERALNI, ALI S VREMENOM će

proraditi i olujom ometeni ured drţavnog tuţitelja ţupe Orleansa, pa će i drţava podnijeti tuţbu protiv njega. Ironija je bila u tome što su federalci uhitili Otisa prema Zakonu o rekonstrukciji koji je definirao umorstvo kao uskraćivanje graĊanskih prava osobe lišavanjem ţivota. Istom takvom orvelovskom primjenom zakona osuĊeni su pripadnici Klana koji su 1964. linĉovali troje boraca za graĊanska prava u okrugu Neshoba u Mississippiju. Otisova kravata zaglavila se u drobilici za smeće. Pretpostavljao sam da će ga, kad pravosudni sustav završi s njime, morati šmrkom prati s drobilice. U petak ujutro otpratio sam muškog kolegu Betsy Mossbacher i policajca u odori u Otisov privremeni ured u Glavnoj ulici da uruĉe nalog. Agent FBI-a bio je isti onaj agent koji je donio pušku Springfield iz Otisova ormara. Zvao se Tisdale i bio je poslovan do krajnosti. Parkirali smo vozila kod rukavca, ravno preko puta Victorove kafeterije, i hodali smo niz drvored u Glavnoj ulici kad je rekao: "Moram se vratiti u Baton Rouge za manje od devedeset minuta. Mi smo obavili svu svoju papirologiju. Sve što vi morate uĉiniti jest da ga uhitite i strpate u ćeliju. Prijenos ovlasti bit će obavljen za dva ili tri tjedna. Nemojte zajebati." "Molim?" rekoh ja. "Ide u zatvor. To nije nuklearna fizika. Nahranite ga, otuširajte ga svaka tri dana i nemojte ga zagubiti u sustavu kao što ste zagubili Chulu Ramosa. Ako imate bilo kakvo pitanje, nazovite Mossbacherovu. Ne Ĉinite ništa na svoju ruku. Ako imate problem, zovite nas. To je ono glavno. Unajmili smo prostor u vašem hotelu s rešetkama. Vi se morate pobrinuti samo da toaleti rade." Vidio sam kako me policajac promatra krajiĉkom oka. "Znate što, prijatelju, mi ćemo uhititi Otisa za vas, a vi moţete krenuti natrag u Baton Rouge", rekoh ja. "Ili, ako ţelite, moţete biti s nama kao da ste dio procedure, ali morate šutjeti i ne smijete nam smetati." "SviĊa li vam se Louisiana?" upita policajac Tisdalea sa širokim osmijehom na licu.

KIKA

Uhitili smo Otisa i izveli ga iz ureda u lisicama. Njegova bijela košulja s dugim rukavima je šuštala, a kravata mu je lepršala na vjetru. Velike ruke bile su mu sputane iza leĊa. Za većinu pripadnika srednje klase, rijeĉ "zatvor" sugerira kaznu ograniĉavanjem kretanja i sloboda. U pravu su, do odreĊene mjere. Zatvori dijele kriminalce od nas ostalih. No, "ograniĉavanje kretanja i sloboda" ni pribliţno ne opisuje stvarno stanje u bilo kojem ozbiljnijem zatvoru. Izraz "gaţenje prava" mnogo je precizniji. Sve zapoĉinje na prijemnom odjelu. Prste vam u tintu umaĉe osoba koju nikada prije niste vidjeli. Zatim vam kaţu da oĉistite koţu petrolejskim gelom koji izgleda kao ţljezdana izluĉevina. Postave vas pred zid i kaţu vam da drţite karton s brojevima na prsima dok vas fotografiraju sprijeda i straga. Nakon toga, tip s rukavicama od polietilena prstima vam ispipa rektum i pospreja vas protiv ušiju. Vaše fiziĉko tijelo pripada ljudima koji ne ţele znati vaše ime niti vas gledati u oĉi. Većini njih ne sviĊa se njihov posao, a ne sviĊate im se ni vi. Ubrzo otkrivate da zatvor nije mjesto, nego stanje. Vršite nuţdu pred oĉima drugih zatvorenika. Vaši kolege zatvorenici mokre po toaletnoj dasci na koju morate sjesti. Hranu koju jedete pripremaju i posluţuju ljudi koji ne bi oprali ruke ni da ih tjerate puškom. Tuširate se s ljudima koji gledaju vaše genitalije, i drugima koji bi vas iscipelarili na mrtvo ime, i te noći spavate ne sanjajući. Kao što je upozorio gitarist na gitari s dvanaest ţica Huddie Led-better, ne prouĉavajte svoje "dugo, dugo vrijeme." Nekadašnje recidiviste zamijenila je nova vrsta kriminalaca, od kojih osamdeset pet posto svoj ţivotni stil duguje narkoticima - prodaji, zloporabi ili jednom i drugom. Neki od njih dobili su prvi šut kokaina ili derivata morfija kroz pupĉanu vrpcu. Neki od njih bili su kao djeca podvrgnuti oblicima zlostavljanja o kojima ne ţelim razgovarati ni sa kim, ĉak ni s kolegama policajcima. Gotovo svi oni plaćat će svoje ţivote drţavi na rate. Otis Baylor mislio je da će nazvati svojeg odvjetnika ili tvrtku za jamĉevine i da će biti slobodan za nekoliko sati. "Tako je, zar ne?" rekao mi je na prijemnom odjelu. "Imam pravo na telefonski poziv, a zatim platim jamĉevinu?"

KIKA

"Mislim da ne razumijete svoju situaciju", rekoh ja. "Uhitila vas je federalna vlast i optuţeni ste za narušavanje graĊanskih prava. Mi zapravo djelujemo kao prijatelji federalnog suda. To je zato što je pravosudni sustav u juţnoj Louisiani u stanju raspada od Rite i Katrine. NagaĊam da će drţavna istraţna porota odobriti podizanje optuţnice za umorstvo protiv vas. Volio bih da vam mogu reći nešto drugo, ali mislim da dugo nećete nikamo otići." "Ne postoji rizik da pobjegnem. Posjedujem ovdje dvije kuće. Imam obitelj. Radim u istoj osiguravajućoj kompaniji već dva desetljeća." "Naposljetku ćete izaći pred sud. Objasnite tada sucu svoju situaciju." Još je na rukama imao kremu za ĉišćenje. Nije htio dodirivati svoju odjeću. Poĉeo je traţiti nešto o što će obrisati ruke. "Na polici imate rolu papirnatih ruĉnika", rekoh ja. "Ţelim svoj telefonski poziv", reĉe on. "Sada idete u ćeliju, gospodine Baylor. Zamjenik će vas kasnije otpratiti do telefona", rekoh ja. Ĉinilo se da ne moţe razmišljati. Pritisnuo je sljepooĉnice i dezorijentirano se osvrnuo po prijemnom odjelu. "Što ste rekli, gdje su papirnati ruĉnici?" upita on. "Iza vas, gospodine." No, zaboravio je što je traţio. "Moja kći je sama kod kuće. Svakog jutra se nalazimo na kavi i uštipcima. Ne bi smjela biti sama dulje vrijeme", reĉe on. Imao sam i boljih trenutaka u svojoj karijeri.

Molly je radila na rukavcu za katoliĉki centar uzajamne pomoći koji je pomagao siromašnima u pokretanju biznisa i gradnji kuća. Dobrotvorno društvo osnovala je skupina Katoliĉkih ĉasnih sestara radnica koje su došle u juţnu Louisianu tijekom 1970-ih kako bi organizirale radnike koji su skupljali šećernu trsku. Moţete pogaĊati kako su ih doĉekali. No, od tada su stekle poštovanje, pa ĉak i simpatije većine stanovnika tog podruĉja. Nakon smrti moje ţene Bootsie, sluĉajno sam upoznao Molly u centru. Nedugo zatim bili smo vjenĉani. Bili smo neobiĉan par, ĉasna sestra iz irske radniĉke obitelji koja je redovno demonstrirala u Školi Amerika, i detektiv s poviješću nasilja i alkoholizma. Prijatelji koji su ţeljeli biti ljubazni

KIKA

poţeljeli su nam sreću, ali u njihovim sam oĉima uvijek vidio sjaj saţaljenja i opreza. No, iznenadili smo ih. Sestra Mary Boyle bila je moj gral i volio sam je jednako kao što sam volio svoju crkvenu zajednicu. U petak kad sam uhitio Otisa Baylora nazvao sam je u centar i zamolio je da se naĊe sa mnom na ruĉku u restoranu Patio na cesti Loreauville. Sjedili smo na uglu pod ventilatorom, podalje od gomile za švedskim stolom. Osjetio sam kako me promatra. "Loš dan?" upita ona, "Morao sam pomoći federalcima da uruĉe nalog za uhićenje Otisu Bayloru", rekoh ja. "Upravo je smješten u ţupni zatvor." "Otis?" "FBI je povezao metak s puškom iz njegove kuće. Metak na sebi ima DNA dvije ţrtve." "To je loše. On je dobar ĉovjek. Ne znam koliko ljudi mi je reklo da im je odobrio zahtjeve za isplatom odštete i smjestio ih u motele. Neke kompanije biĉem tjeraju svoje klijente od sebe." "Otis je moţda ubio sedamnaestogodišnjaka i pretvorio još jednog ĉovjeka u kvadriplegiĉara." "Znam", reĉe ona. "Pokušao sam ga upozoriti na opasnost u kojoj se nalazi." Pomaknula je ruku i dotakla moje prste. "Znam to, Dave. To nije tvoja greška. Ne shvaćaj to osobno." "Ţeliš do švedskog stola?" rekoh ja. "Naravno", reĉe ona. "Dave?" "Da?" Vidio sam nesigurnost na njezinu licu, poput izraza lica osobe koja se sprema upaliti svijeću u skladištu koje smrdi po benzinu. "Ronald Bledsoe je jutros došao u centar. Pitao je recepcionerku vodimo li skloništa u ţupi St. Mary. Rekao je da radi za drţavu i traţi dva crna bjegunca. Pokazao joj je njihove fotografije." "Što mu je rekla?" "Lagala je. Zapravo je vidjela jednog od njih, u skloništu u Morgan Cityju. Ali lagala je. Stajala sam pokraj njega. Okrenuo se i pitao me za ime. Bledsoe je jeziv, Dave."

KIKA

Te noći nisam mogao spavati. Sanjao sam Ronalda Bledsoea, oca Judea LeBlanca i ispovijest Bertranda Melancona. Sanjao sam tamnu vodu koja se sklapa nad Judeovom glavom i ljude na tavanu koji guraju prste kroz rupe u krovu koje je Jude naĉinio sjekirom prije no što ga je Bertrand napao. Ĉuo sam kako ljudi na tavanu dozivaju pomoć mobitelima i ĉuo sam zvuk motornog ĉamca kako se gubi u daljini, sa samozadovoljnom braćom Melancon i Rochonima. Gadilo mi se ono što su uĉinili Judeu LeBlancu i njegovim ţupljani-ma. Osobno su me ispunjavali gaĊenjem i prijezirom. No, nisam si mogao dopustiti luksuz mrţnje. Nisam si to mogao dopustiti ni kao predstavnik zakona, ni kao lijeĉeni alkoholiĉar. U Anonimnim alkoholiĉarima uĉe nas da su oni koji nas najviše ţivciraju bolesni ljudi, sliĉni nama. To je ponekad teško prihvatiti. Naţalost, lijeĉenim alkoholiĉarima nije dopuštena sloboda u osjećajima. Moj omiljeni odlomak iz pera Ernesta Hemingwaya uvijek će biti njegova sugestija iz Smrti poslijepodne, da se sva svjetska zla mogu popraviti u tri dana otvorene sezone lova na ljude. Manje ohrabrujuće djeluje njegov dodatak da bi prva skupina koju bi on zbrisao s lica zemlje bili policajci. Otišao sam u kuhinju i u mraku popio ĉašu mlijeka. Zimzeleni hrastovi bili su crnozeleni pod mjeseĉinom, a rukavac je ispunila ţuta bujica nastala zbog golemih koliĉina kiše koje su pale tijekom nekoliko tjedana. Pokušao sam posloţiti sve slike iz svojih snova, nekako ih smjestiti u ladice i riješiti ih se, ali jedan element nikako nije htio nestati: nc samo da me Bertrand Melancon stalno zvao, pokušavajući opravdati ili okajati svoje grijehe, nego nije ni napustio podruĉje. Ovaj posljednji dio nije mi imao smisla. Plijen koji su pronašli kod Kovicka bio je ostvarenje njegova najluĊeg sna. Je li toliko povezan sa svojim bratom Eddyjem da je obilazio utoĉišta i štakorske rupe u uzaludnoj nadi da će krišom odvesti Eddyja iz bolnice i osobno preuzeti njegu nad njim, ĉovjekom ĉiji je mozak sada bio beţivotan kao i tijelo? Zašto se jednostavno ne izgubi u urbanom prostranstvu Los Angelesa i ne poĉne iznova? Ljudi to svakodnevno ĉine. Bertrand je tamo mogao preprodati dijamante, a falsificirani novac uvaliti u Vegasu i Renou. Osim ako niti jedno niti drugo nije bilo kod njega.

KIKA

Clete i njegova djevojka pronašli su preko sedamnaest tisuća dolara falsificiranog novca koji je vjerojatno isplutao iz garaţe u sporednoj uliĉici. Ostatak novca moţda je otišao niz odvod, ili su ga sa ţivica i cvjetnjaka pokupili susjedi koji to nisu javili policiji. No, što je s tim krvavim dijamantima? Njihova vrijednost bila je neprocjenjiva. Bertrand je mogao prodati jedan ili dva, jeftino kupiti oštećeni ili ukradeni auto i odjuriti u Dallas ili Jackson. Zašto to nije uĉinio? Zato što je lopov, pomislio sam, i kao i svi lopovi, u jednom trenutku je zakljuĉio da zasluţuje više od svojih kolega provalnika. Sakrio je kamenje i nije se uspio vratiti po njih. Gdje? Pokušao sam rekonstruirati njegov bijeg iz Sidneyjeve kuće nakon što su je on, Eddy i Rochoni razvalili. Što ako je pronašao kamenje pljaĉkajući kuću i ako je odluĉio da to ne kaţe drugima? Što ako je, kradući benzin iz Otisove garaţe, odluĉio sakriti kamenje, umjesto da riskira da ih otkriju Eddy i Rochoni? Shvatio je da vjerojatno posjeduje stotine tisuća, ako ne i milijune dolara ukradenih dragulja. Bio je to plijen ţivota. Zašto bi dopustio svojim ograniĉenim sudruzima da sve sjebu? No, Bertrand je na kraju sjebao sam sebe. Sakrio je kamenje nekoliko kuća dalje od najopasnijeg gangstera u New Orleansu, ĉovjeka ĉiju su kuću ne samo opljaĉkali, nego i potpuno demolirali, do te mjere da su išĉupali lustere iz stropa ţeljeznim grabljama i pomokrili se u pećnicu, ormare sa zaĉinima i zamrzivaĉ. Vratio sam se u krevet i legao na plahtu, prebacivši ruku preko oĉiju. Ĉuo sam kako grane drveća, tiho se njišući, prelaze po našem limenom krovu i kako tu i tamo poneki pekan udari o metal. Izgovorio sam u sebi molitvu za oca Judea LeBlanca, a kad sam zaspao, uĉinilo mi se da sam ĉuo njegov glas kako se diţe u mjehuru i puca na površini crnog jezera razbijenog svjetlom.

Vrijeme u kojem sam odrastao volim pamtiti kao vrijeme lova na patke u zoru, ljetnih poslijepodnevnih kuhanja rakova u sjeni paviljona i školskih plesova na Španjolskom jezeru pod zimzelenim hrastovima ukrašenim japanskim lanternama. Proljeće naših ţivota ĉinilo nam se vjeĉnim, a dolazak jeseni bio je kratak interludij prije

KIKA

nego što cvijeće opet procvate. No, Louisiana moje mladosti imala je i lošu stranu, koja nije uvijek ugodna za prisjećanje. Većina ljudi bila je siromašna. Tijekom generacija, oligarhija koja je vladala drţavom ulagala je silan napor da tako i ostane. Crnje su bili ţrtveni jarci za sve naše probleme, a sindikati agenti sjevernjaĉkih mutikaša. S dolaskom integracije, demagozi u drţavi jedva su doĉekali da podjare vatre meĊurasnog straha i mrţnje. Mnogi njihovi biraĉi su ih poslušali. Udaranje crnaca postalo je sport subotnjih veĉeri koji je lokalna policija uglavnom ignorirala. Bijeli srednjoškolci gaĊali su obojene ljude zraĉnim puškama i bacali na njih petarde na autobusnim postajama. Većina klinaca koji su to ĉinili potjecala je iz kuća u kojima se jutarnje sunce filtriralo kroz prašinu poput ruţne mrlje neuspjeha. Jedan od tih klinaca bio je moj cimer na Institutu jugozapadne Louisiane, James Boyd "Bo Diddley" Wiggins. Njegov otac je bio zamjenik šerifa u ţupi u Sjevernoj Louisiani. Prisiljen je na ostavku nakon što su ga uhitili s prostitutkom u New Orleansu. Otac je umro u siromaštvu, a njegova ţena i djeca preselili su na korporacijsku plantaţu, gdje su brali pamuk i ţivjeli zajedno s obojenim ljudima. No, Bo Diddley je posjedovao talent koji njegova braća i sestre nisu posjedovali. Ameriĉki nogomet u srednjoj školi za druge je moţda bio sport, ali za Boa, bila su to ĉarobna vrata koja su vodila u svijet u koji njegova obitelj nikada neće ući. Upisao se na studij pomoću sportske stipendije, bušio je rupe u obrambnim linijama protivniĉkog tima ţestinom koja je brinula ĉak i njegova trenera, i odbijao je sjediti pokraj crnih studenata. Na autoputu je upadao u ozbiljne kafanske tuĉe, i vraćao se u studentski dom zaudarajući po viskiju i cigaretama, poderane odjeće, ošišane glave pune posjekotina od razbijenog stakla, s nosnicama zaĉepljenima krvlju. Iskreno sam vjerovao da je Bo bio miran samo kad bi sebi nanio toliki bol da nije mogao ĉuti vlastite misli. Izbacili su ga s koledţa, a iz vojske su ga neĉasno otpustili nakon što je razbio nekoliko vojnih policajaca u Honoluluu. No, vojska je za Boa Diddleya uĉinila nešto što nitko drugi nije mogao - poduĉili su ga zavarivanju i dali mu zanat u ruke. Zavarivao je naftovode diljem cijele Louisiane i Teksasa, a zatim je otvorio vlastiti zavarivaĉki obrt

KIKA

u Lake Charlesu. Nakon pet godina, imao je još desetak radnji u tri savezne drţave. No, Bo je tek poĉeo. U dvadeset prvo stoljeće ušao je kao vlasnik šest brodogradilišta smještenih duţ juţne obale Sjedinjenih Drţava. Uz sve to se i preobratio. Preporodio se u Crkvi skupa Boţjeg i pozirao za boţiĉne fotografije s televizijskim propovjednicima ispred sirotišta Trećeg svijeta. Neposredno nakon 11. rujna bio je ĉlan politiĉke delegacije Louisiane koja je odletjela u New York na memorijalnu ceremoniju za Blizance koju je vodio predsjednik Sjedinjenih Drţava. Još je imao klempave uši i ravnu glavu, duboko usaĊene oĉice, oţiljke na šakama i glas koji je zvuĉao kao da govori iz baĉve, ali on i njegova glupkasta ţena redovito su se pojavljivali na stranicama društvenih kronika u novinama Baton Rougea i Lafayettea. Svake godine bili su domaćini golf-turnira i zabavljali ostarjele televizijske zvijezde. Iz razloga koje nikada nisam posve shvatio, tijekom godina ostao je u kontaktu sa mnom. Moţda je, kao i ja, Bo Diddley ĉuo krilate koĉije vremena na svojim vratima. Moţda je htio izmijeniti svoju mladost i praviti se da je i on bio dio nevinosti koja je obiljeţila naše doba. Ne znam. Bo Diddley je platio visoku cijenu. Mislim da je njegova tragedija leţala u ĉinjenici da iz toga nije ništa nauĉio. Ĉekao me kod vrata moga ureda kad sam došao na posao u ponedjeljak ujutro. Ispruţio je svoju grubu šaku, a njegovo je ĉetvrtasto lice sjajilo od losiona poslije brijanja. "Znam da si zaposlen. Neću ti uzeti mnogo vremena", reĉe on. "Imam mnogo resursa, Dave. Mislim da ti mogu pomoći sa sluĉajem na kojem radiš." Moja košara za dolaznu poštu bila je pretrpana. Imao sam brdo sluĉajeva, a nisam imao vidljivo rješenje za svoje probleme s Ronaldom Bledsoeom. To nije pravo vrijeme za susret s nekim tko vjeruje da mu je suĊeno da se miješa u policijski posao. Pošao je za mnom u moj ured. "Je li taj debeljko u dispeĉerskom kavezu vaš lokalni klaun?" reĉe on. "Wally?" "Pitao me jesam li kupio cigaru u tvornici guma. Rekao je da ţeli nabaviti cigaru koja miriše upravo tako." Pogledao sam na sat i pokušao ga poţuriti. "Za nekoliko minuta imam sastanak sa šerifom. Spomenuo si nešto o sluĉaju na kojem radim."

KIKA

"O svećeniku koji je nestao u Donjem devetom okrugu, momku iz New Iberije." "To je Jude LeBlanc. Kako znaš da ga traţim?" "Moja ţena i ja smo volontirali u skloništima. Upoznali smo jednu ţenu iz El Salvadora, Nataliju kako već. Vjerujem da je hodala s tim svećenikom prije no što je New Orleans otišao u kurac." Bo je moţda stvorio imidţ preporoĊenog, uspješnog poslovnog ĉovjeka, ali njegov jezik i mentalni sklop bili su jednako sirovi kao i kod djeĉaka kojeg sam davno poznavao. Za Boa, nijanse nisu postojale. Svijet i ljudi u njemu bili su jednodimenzionalni. Unošenje sloţenosti bio je hobi ljudi koje je on zvao "pametnjakovići." "Znaš nešto o sudbini oca Judea, Bo?" "Imam ugovor za ĉišćenje u Donjem devetom okrugu. Osim toga, podiţem naselja s prikolicama svugdje gdje moţemo smjestiti te jadnike. No, kaţem ti, pravi izazov je natjerati te kujine sinove da rade." "Molim?" rekoh ja. Osmijeh na njegovim ustima je nestao. "Nemoj me sad pozivati na red, sine. Mnogi od tih momaka ugušili bi se vlastitom pljuvaĉkom kad im ne bi ĉistili grla. Dave, slao sam predstavnike u skloništa diljem cijele zemlje, nudeći dobre poslove za dobru plaću u izgradnji New Orleansa. Nisam pronašao niti jednog jebenog radnika." "Ĉuo sam te kako to govoriš u intervjuu na televiziji. Tada sam mislio da je to sranje, a to mislim i sada", rekoh ja. Odmahnuo je glavom. "Nikoga ne zajebavam, samo ti govorim što se dogodilo. Velika je razlika izmeĊu govorenja istine i zajebavanja ljudi." Opet sam pogledao na sat. "Uvijek je lijepo vidjeti te, Bo." Podigao je obrve. Mislio sam da će na površinu isplivati njegova latentna agresija i ţelja da kontrolira ljude oko sebe. No, nisam bio u pravu. "Moja tajnica me ĉeka, pa moram pokrenuti guzicu. Nisam htio gurati nos u tvoje poslove. Samo sam htio pomoći ako mogu", rekao je. Moţda nisam pravedno ocijenio Boa, pomislio sam. Kroz prozor sam gledao kako koraĉa prema Lexusu parkiranom nasuprot groblja St. Peter's. Dan je još bio prohladan, a. automobil je stajao u sjeni. Stasita ţena bijelozlatne kose, sa sunĉanim naoĉalama,

KIKA

kratkom suknjom i uskom bluzom pušila je cigaretu pokraj suvozaĉevih vrata. Kad je Bo otvorio vrata automatskim kljuĉem, otpuhnula je dim cigarete uvis i ušla u auto, bacivši cigaretu u kanalizaciju. Suknja joj se povukla uz bedro. Ne znam kakve je talente ta tajnica mogla imati, ali sumnjam da je ikad brala pamuk ili gulila kukuruz. Nakon ruĉka sam se odvezao do ţupnog zatvora da bih popriĉao s Otisom Baylorom, ĉija je tvrdoglavost, po mome mišljenju, sve više bila simptom ponosa, a ne vrline. Većina zatvorenika u kaznionicama i pritvorima ne traţi nevolje. Sluţe svoju kaznu, izbjegavaju vukove25 i drţe se podalje od rasnih sukoba. Ne svaĊaju se s ĉuvarima i ne zajebavaju tipove s tetoviranim suzama. Kao i Japanci, stvaraju vlastiti prostor i ne narušavaju tuĊi. ________________________ 25 Vukovi - u zatvorskom slengu, aktivni homoseksualci.

No naţalost, geni naših majmunskih predaka ţivi su i zdravi unutar tih zidina, i snaţni vrebaju slabe, otvoreno i s uţitkom. Obostrane romanse u zatvoru normalna su stvar, kao i droga, alkohol i pornografija, te bijelo roblje. Zatvorske prisilne kurve tretiraju s istim prijezirom kao i doušnike i oni preţivljavaju samo tako da se poveţu s moćnim zaštitnikom, koji zauzvrat zahtijeva potpunu poslušnost i lojalnost. Maloljetnog prijestupnika kojeg ubace u populaciju odraslih obiĉno ţivog pojedu. Kad steknete iskustvo u zatvoru, obiĉno postanete slijepi na neke stvari, osobito kad je rijeĉ o seksualnom ponašanju ili o trgovini drogom. Morate braniti sami sebe, ali zaštita slabih aktivnost je budala i onih koji ţele postati muĉenici. Nadzornik smjene dao mi je izvještaj o prva tri dana Otisa Baylora u zatvoru. U poĉetku su ga smatrali ĉudakom, ĉovjekom koji ne pripada tamo, onom vrstom tipa koji se napije i pregazi pješaka, pa se ĉudi bolu koji je nanio sebi i drugima. Mudrijaši su mu rekli da se predbiljeţi za noćno kino ili pohaĊanje crkvenih obreda izvan zatvora, kamo će ga pratiti ĉuvar. Zatim su ga pogledali u lice i zakljuĉili da u zatvoru postoje i druga mjesta na kojima bi radije bili. Otis je jeo sam i odbijao razgovarati s drugima. Nije ĉak htio ni postavljati pitanja. Kretao se uokolo poput šutljive

KIKA

ĉudne zvijeri ĉije su oĉi uvijek okrenute prema unutra. Kad bi odlazio na tuširanje, širina njegovih ramena, promjer njegovih nadlaktica i dlake na tijelu odašiljale su znakove upozorenja koje svi primitivni ljudi trenutno osjete. U subotu poslijepodne, mladi mulat imenom Ciro Goula iz ţupe St. Martin urokao se afganistanskim opijumom kojeg mu je dao njegov "stari." Ciro je bio jedno od onih defektnih ljudskih bića koja nisu kriminalci po prirodi, ali će se uvijek kretati u društvu kriminalaca, zato što ne mogu funkcionirati bilo gdje drugdje. Ministarstvo zdravstva registriralo ga je kao nositelja spolno prenosivih bolesti. Jednom je bio zatvoren u drţavnoj umobolnici, a dvaput u Angoli. Bio je prostitutka i ovisnik, tašt, uţasno neurotiĉan i posve nezainteresiran za svoju sudbinu. Dobio je šest mjeseci zatvora zbog posjedovanja droge. Tijekom prvog tjedna povezao se s Walterom Lantierom, bijelcem s dva umorstva iza sebe. Walter je iznajmljivao Cira za drogu, novac i kutije cigareta. No, u subotu poslijepodne Ciro se urokao, i to u inat Walteru, zato što ga je Walter prodao za ekstra desert retardiranom ĉovjeku s najodvratnijim zadahom u zatvoru. "Ne sviĊa ti se, ha? Misliš da si bolji od drugih? Misliš da imaš pravo glasa u vezi onoga što ja radim?" rekao je Walter. "Za nekoliko dana reći ćeš mi što misliš o tome, kujice." Walter je proširio vijest. Tijekom sljedeća 24 sata, svi su imali pravo na Cira. U nedjelju naveĉer, jedan zatvorenik iz Arijskog bratstva dohvatio je Cira u medvjeĊi zagrljaj i odnio ga pod tuš. Tamo su ga natjerali da navuĉe gaćice i grudnjak i izvodi predstavu pred još trojicom ljudi s iste-loviranim SS znakovima i plavim suzama pod oĉima. MeĊu ĉlanovima Arijskog bratstva, tetovaţe sa suzama znaĉe da je onaj tko je ima nekoga koknuo. Ĉlanstvo u Bratstvu je doţivotno. Po uĉinkovitosti, okrutnosti i nasilju, nitko im nije ravan. Ciro Goula uvijek je na neki bizaran naĉin vjerovao da će ga njegova besramnost saĉuvati od vukova. No, Walter 1 .antier upravo ga je prijavio za duţnost u mješalici za beton. Ĉetiri ĉlana Arijskog bratstva u kupaonici su mu se smijali, a zatim ga sodomizirali i zabili mu glavu u toaletnu školjku. Kad je vrisnuo

KIKA

upomoć, opet su mu zabili glavu u školjku i pustili vodu. Tada se meĊu njima pojavio Otis Baylor. "Koji je vama kurac, momci? Kakvi ste vi to ljudi?" rekao je, diţući Cira iz lokve s poda. "Sramite se." "Što misliš gdje si ti, frajeru?" rekao je jedan od zatvorenika. "Pazi kako se ponašaš, prijatelju, ili ću se vratiti po tebe", reĉe Otis. Zatvorenik koji se obratio Otisu pogledao ga je u nevjerici, sa šibicom u kutu usana. Pokušao je izdrţati Otisov pogled, ali popustio je i spustio glavu. Njegovi prijatelji su ostali nepokretni, poput pećinskih ljudi meĊu koje je ušao neznanac i šutnuo im hranu u vatru. Otis je podigao Cira na noge i gotovo ga pronio kroz hodnik, pokraj niza ćelija, do rešetaka na ulazu, iza kojih su ga dvojica straţara u odori promatrala razjapljenih ustiju. "Ovaj ĉovjek mora u bolnicu. Ovdje imate ozbiljnih problema s disciplinom", rekao je.

Otis je nosio zatvorski traper i lanac oko struka kad ga je ĉuvar doveo u sobu za razgovore. Kroz prozor sam vidio navoje bodljikave ţice na sigurnosnoj ogradi, prazna polja u daljini, i seosku cestu prekrivenu smećem. Pitao sam ĉuvara moţe li mu skinuti lance. Odmahnuo je glavom i zatvorio vrata za sobom. "Odvojili su vas?" rekoh ja. "Tako to zovu?" upita Otis. "Vjerovali ili ne, to je zbog vaše zaštite." "Zašto sam onda u lancima?" Zato što zatvor nije popravni dom, pomislio sam. Ali Otis je bio tvrdoglav i znao sam da bih uzalud trošio rijeĉi. "Trebam vašu dozvolu da uĊem na vaše imanje u New Orleansu", rekoh ja. "Zašto?" "Mislim da je Bertrand Melancon sakrio ukradenu robu u vašoj kućici za koĉije ili u vašem dvorištu." "Zašto bi to uĉinio?" "Onoga dana kad shvatite zašto ti momci rade to što rade, stavite si pištolj u usta", odgovorio sam. Mislio sam da će se razvedriti, ali nije. "Nabavite nalog. Tako vi to radite, zar ne?" Nagnuo sam se prema njemu. Zapešća su mu bila privezana za lanac oko struka. Izgledala su poput peraja nasukane ribe. "Slušajte me.

KIKA

Ukradena imovina o kojoj priĉam pripada vašem susjedu Sidneyju Kovicku. Znate kakav je on ĉovjek. Ako sam u pravu, to jest, ako je Bertrand Melancon sakrio njegovu robu u vašem dvorištu, što mislite koliko će trebati Sidneyju da doĊe do istog zakljuĉka? Nadalje, zapitajte se što je Sidney sposoban uĉiniti ako pomisli da ste vi ili ĉlan vaše obitelji pronašli robu." Pogledao je kroz prozor na suncem obasjanu bodljikavu ţicu iznad ograde. "Uĉinite što god ţelite, gospodine Robicheaux." "Divim vam se što ste se zauzeli za Cira Goulu. No, on je izabrao ţivot koji vodi i vi mu ne moţete pomoći." "Jeste li ikada bili zakljuĉani na ovakvom mjestu?" "A što ako jesam?" "Onda znate da ne smijete nimalo popustiti." "George Patton jednom je svojim ljudima rekao da se ratovi ne dobivaju tako da poloţite ţivot za svoju zemlju, nego tako da natjerate drugog jadnika da poloţi svoj ţivot za svoju zemlju." "Spreman sam za povratak u ćeliju." "U redu", rekoh ja. Zatim sam otvorio vrata i viknuo niz hodnik ĉuvaru: "Ti s vrata, ovamo!"

Devetnaesto poglavlje U UTORAK UJUTRO POKUPIO SAM CLETEA PURCELA PRED NJEGOVIM motelom i krenuo prema New Orleansu. Kad smo niz cestu 1-10 stigli u ţupu Orleans, grad se nije mnogo promijenio. Ekološka i strukturna šteta bila je toliko golema i sveprisutna da je bilo teško vjerovati da se sve to uništenje dogodilo u razdoblju od dvadeset ĉetiri sata. Bio sam na moru kad je Audrey udarila obalu Louisiane 1957. i u središtu Hilde 1964. kad se vodeni stup u Delcambreu spustio na Gradsku vijećnicu i pobio sve volontere Civilne zaštite koji su se zatekli unutra. No, šteta u New Orleansu bila je šteta kakvu povezujemo s apokaliptiĉnim prizorima iz Biblije, barem za mene. Moţda sam se predobro sjećao kako je grad nekada izgledao. Moţda se nisam trebao vratiti. Moţda sam oĉekivao da ću vidjeti ĉiste ulice,

KIKA

da ću vidjeti da se struja vratila i kako ekipe stolara popravljaju uništene kuće. No, osjećaj gubitka koji sam imao vozeći se niz Ulicu St. Charles bio je gori od onog koji sam osjećao neposredno nakon oluje. New Orleans bio je pjesma, a ne grad. Kao i San Francisco, nije pripadao drţavi, nego ljudima. Dok smo Clete i ja patrolirali Kanalom, glazba je bila posvuda. Sam Butera i Louis Prima svirali su u Ĉetvrti. Stari crnci su rasturali "Blues limenog krova" u Preservation Hallu. Limena glazba na sprovodima na Magazineu tresla je izloge prodavaonica. Kad bi sunce izašlo na trgu Jackson, izmaglica je lebdjela poput šećerne vate meĊu zimzelenim hrastovima iza katedrale St. Louis. Zora bi mirisala na vodu u jezercima, lišajem prekriveno kamenje, cvjetove koji su cvali samo noću, kavu i svjeţe peĉeno pecivo u Cafeu du Monde. Svaki dan je bio fešta, svi su bili pozvani, a ulaz je bio besplatan. Najbolja voţnja u Americi bio je tramvaj u Ulici St Charles. Mogli ste uloviti stari, zeleni, ţeljezni vagon pod kolonadom ispred Pearla i za sitniš se voziti niz moţda najljepšu ulicu u Zapadnom svijetu. Krošnje zimzelenih hrastova nad javnom površinom stvarale su zeleno-zlatni tunel dokud pogled seţe. Na uglovima su crnci prodavali sladoled i slatkiše iz kolica sa suncobranima, a u zimi, ruţiĉasto-kestenjasto neonsko svjetlo na drogerijama Katz&Besthoff sjajilo je poput naelektriziranog dima unutar magle. Svaki pisac, svaki slikar koji je posjetio New Orleans zaljubio se u grad. Grad je moţda bio Velika babilonska bludnica, ali tek su rijetki zaboravljali ili poţalili njezin zagrljaj. Kakva je njegova budućnost? Pogledao sam kroz vjetrobran i vidio srušeno drveće na sve strane. Elektriĉni vodovi i telefonske linije visjele su sa stupova. Semafori su bili mrtvi, a zgrade u centru grada tako strašno oštećene da se vlasnici nisu ni trudili prekriti razbijene prozore šper-ploĉama. Posao koji nas je ĉekao bio je herkulski, a oteţavala ga je korporativna kraĊa i drţavna nesposobnost i cinizam kojima vjerojatno nije bilo ravna izvan zemalja Trećeg svijeta. Nisam bio siguran da New Orleans ima budućnost. Skrenuo sam sa St. Charlesa i odvezao se u Otisovu staru ĉetvrt. Sunce se sada popelo visoko na nebo, a travnjaci niz ulicu bili su prepuni ruševina i prekriveni mrljama jarko zelene boje na mjestima

KIKA

na kojima je trava narasla kroz mreţasti sloj mrtve organske tvari koji je za sobom ostavila voda nakon što se povukla. Clete je htio stati kod kuće svoje nove djevojke. Ĉekao sam dok je on kucao na vrata. Nitko nije otvorio, pa je napisao poruku i zataknuo je izmeĊu vrata i dovratka. "Rekao si joj da nas priĉeka?" upitao sam. "Ne, rekao sam joj da ću je kasnije nazvati. Nisam je htio miješati u ovu priĉu." Vratio sam se s ploĉnika na cestu i nastavio prema Otisovoj kući. "Malo sam razmišljao o tom tipu, Bledsoeu", reĉe Clete. "Mislim da mu treba dati malo ţešći ultimatum da napusti grad." "Mislim da je to loša ideja." "Momak ne spava. Svjetla mu gore po cijelu noć. U subotu naveĉer došla mu je kurva. Otišla je deset minuta kasnije. Izgledala je kao da ju je nešto nasmrt prestravilo." "Ostavi ga na miru, Clete. Helen i ja ćemo to riješiti." "Momak ima ledenu vodu u venama. Psihopat je i ima pik na Alafair. Ja mislim da mu trebamo probušiti gume prije nego što ubaci u brzinu." "Zašto mi to sada govoriš?" "Zato što mi taj tip smeta. Zato što ne ţelim da Alafair nastrada. Zato što nisi vidio kako je ta kurva pobjegla." "Jesi li sinoć pio?" Zastao je prije no što je opet progovorio, ovoga puta mirnije. "Vratio sam se u Velikog ljigavca kako bih ti pomogao pronaći kamenje. No, mislim da je to greška. To je Sidneyjeva roba. Ako pomisli da znaš gdje su... Isusa ti, Dave, upotrijebi maštu. Ĉak mu i ljigavi politiĉari ljube prsten." Ja sam Otisu Bayloru rekao gotovo istu stvar, ali nisam poslušao vlastiti savjet. Nadao sam se da mi Clete ne moţe proĉitati izraz lica. "Napokon sam nešto pogodio?" upita on. Pretraţili smo Otisove cvjetnjake štapovima i podigli kamene ploĉe u straţnjem dvorištu. Pretraţili smo garaţne grede i ispod straţnjeg trijema. Ljestvama smo se popeli na vrh nadstrešnice za sluĉaj da je Bertrand tamo odbacio kamenje. Raskopali smo cigle na stazici i rastavili dimnjak kamene kućice za roštilj. Razbili smo kućice za ptice, proĉešljali staru gomilu komposta prekrivenu biljkom

KIKA

penjaĉicom, pretraţili ostatke staklenika kojeg je srušilo stablo pekana, i istresli zemlju u tri golema ţeljezna lonca za šećer koji su korišteni kao tegle za presaĊivanje. Ništa. "Što vi tamo radite?" dovikne glas iz susjedstva. Tom Claggart je stajao na straţnjem trijemu, isteţući vrat da bi bolje vidio kroz ogradu od slomljenih bambusa koja je dijelila njegovo dvorište od Otisovog. "Ovdje je Dave Robicheaux, gospodine Claggarte", rekoh ja. "Gdje je Otis?" "Ako ga ţelite kontaktirati, moţete nazvati njegovu kuću u New Iberiji", odgovorio sam. "Samo sam se pitao imate li dozvolu da budete ovdje", reĉe Claggart. "Ovo je stvar policije. Vratite se u svoju kuću", reĉe Clete. "Ne morate se tako ponašati", reĉe Claggart. "Ublaţi malo", prošaptao sam Cleteu. "Jeste li ulovili te momke?" upita Claggart. "Koje?" upitah ja. "One koji su pobjegli. One koji bi trebali biti u ćuzi. Trebali biste biti ovdje noću. Nalik su štakorima koji izlaze iz smetlišta." "Tko to?" rekoh ja. "Što mislite, tko? Što nije u redu s vama, ljudi? Ovo je tragedija. Nitko nije siguran", reĉe on. "Samo sam postavio pitanje, a taj ĉovjek s vama tjera me natrag u kuću. Ovo više nisu Sjedinjene Drţave. "On uĊe u kuću i zalupi vrata za sobom. "Mislim da sam već vidio tog tipa", reĉe Clete. "Gdje?" "Ne sjećam se." Nekoliko minuta kasnije, kad smo se vraćali u moj kamionet, vidio sam kako nas Claggart promatra s prozora na katu. Kad je vidio da ga gledam, povukao je zastor. "Što nije u redu s tim tipom?" reĉe Clete. "Neobuzdan je i malo poremećen." "Pogriješili smo što smo došli ovamo, Streak. Ali ne bi ti slušao svog starog pajdaša, ha? Ne, ni sluĉajno." "Ţelim se spustiti u Donji deveti okrug."

KIKA

"Nemoj razmišljati o meni kao o glasu razuma. Ne bih to mogao podnijeti", reĉe on. Izvadio je srebrnu pljosku iz dţepa hlaĉa, odvrnuo ĉep i pustio ga da padne na svojem lanĉiću. Otpio je gutljaj, pa još jedan. Mogao sam vidjeti kako se toplina konjaka širi kroz njegovo tijelo, kako mu napetost nestaje s lica. Zavrnuo je ĉep i vratio pljosku u dţep. Obrisao je nos i nacerio se. "Ne ljutiš se na mene?" rekoh ja. "Ne bi mi koristilo. Jednog dana ponestat će nam sreće. Mislim da si nas previše pribliţio tom danu, Dave. Ali tako je kako je. Nikad se nećeš promijeniti." Nije uništenje pojedinaĉnih kuća u Donjem devetom okrugu bilo ono što mi se ĉinilo nestvarnim. Ne - oku je bilo teško prihvatiti odvojenost tih kuća od njihove okoline. Izdignute su iz svojih temelja, išĉupane iz cijevi koje su ih drţale za tlo, i poloţene naglavce ili naslagane na hrpu, kao da su baĉene s neba. Neke su bile napola zakopane u stvrdnute rijeke blata koje su tekle iz prozora i vrata. Unutrašnjost svih tih kuća bila je crno-zelena od mulja i plijesni. Izvana su bile obiljeţene sprejem ispisanim brojevima koji su znaĉili da su u njima već traţili tijela. No, psi tragaĉi i ĉlanovi obitelji koji su se vraćali svakodnevno su pronalazili nove ţrtve. Tijela su poput mumija bila presvuĉena suhim mreţama organske tvari, nagurana u ventilacijske cijevi i zaglavljena IzmeĊu greda krovova koji su bili potopljeni do vrha. Ponekad, kad bi vjetar promijenio smjer, ĉovjeku bi u nosnice ušao zadah koji bi ga natjerao da proĉisti grlo i pljune. Divlji psi su lutali ruševinama, kao i oni malobrojni ljudi kojima je dopušteno da se vrate u svoje ĉetvrti. Clete i ja smo pronašli crkvu kod koje je vjerojatno poginuo otac Jude LeBlanc. Bila je izraĊena od štukature, imala je maleni zvonik i apsidu na njemu, i izgledala je poput španjolske misije na jugozapadu. Prije oluje, bugenvilija je evala na juţnom zidu poput kapi krvi, a replika Isusa na kriţu u stvarnoj veliĉini visjela je na natkrivenom prolazu koji je spajao crkvu s osnovnom školom. No, bugenvilije više nije bilo, a replika Isusa otplavljena je u more.

KIKA

Nisam mogao pronaći nikoga tko bi znao bilo što o sudbini Judea LeBlanca. Bila je skoro veĉer i nebo je bilo purpurne boje, prošarano ili mom koji je zaudarao po spaljenom smeću. U dvorištu iza crkve vidio sam starijeg crnca kako skida daske s neĉega što je nekada bilo njegova kuća. Prešao sam savijenu ţiĉanu ogradu, a cipele su mi probijale masnu zelenu koru koja se stvorila na površini blata i otpada iz kanalizacije. Pokazao sam mu svoju znaĉku: "Ja sam prijatelj oca Judea LeBlanca", rekoh ja. "Bio je u ovoj crkvi kad je poĉela oluja." "Znam da je bio. Ja sam bio tamo na krovu. Vidio sam ţenu kako spušta djecu s prozora tavana u vodu", reĉe on. Prekinuo je s radom kako bi razgovarao sa mnom, jednom rukom drţeći trošnu dasku iz koje su virili ĉavli. Lice mu je bilo izborano, a oĉi neodreĊeno plave, kao da je sunce isisalo boju iz njih. "Vidjeli ste oca LeBlanca? Znate što mu se dogodilo?" "Gospodine, nisam imao vremena za bilo što osim da izvuĉem ţenu iz kuće. I nisam uspio." "Molim?" "Nisam je pronašao. Cijela kuća se urušila pod nama. Voda je pro-šikljala iz dimnjaka, uzavrjevši oko nas kao da smo na brodu koji tone." "Ţao mi je." "Vratio sam se potraţiti naše stvari. Policija je rekla da ne bih smio biti ovdje. Ako ja ne bih smio, tko bi? Ne razumijem dvije stvari. Kako to da nitko nije došao po nas, i što su bila ona svjetla u vodi?" "Molim?" "Bilo je mraĉno i helikopter je proletio visoko iznad nas. Vidio sam svjetla u vodi i u poĉetku pomislio da je to reflektor iz helikoptera. Elise helikoptera razmicale su vodu. No, to nije bilo to. Svjetla su plivala uokolo, poput riba koje svijetle u mraku, osim što su bila mnogo jaĉa. To nisu bile ribe. Mislim da je moţda moja ţena bila tamo dolje." Zagledao se u moje lice, ĉekajući, kao da ja znam nešto što on ne zna.

KIKA

U srijedu u podne, Clete je došao do ureda i zamolio me da poĊem s njim na ruĉak. No, bilo je oĉito da mu je na umu nešto drugo. Upitao sam ga o ĉemu je rijeĉ. "Courtney", rekao je. "Tko?" "Priberi se. Courtney Degravelle, gospoĊa koja ţivi u ulici Otisa Baylora. GospoĊa na ĉijoj sam kući juĉer ostavio poruku." "Moţda ju nije vidjela." "Ostavio sam joj tri poruke na telefonskoj sekretarici." "Reći ću policiji New Orleansa da pošalju nekoga k njoj." "Već sam to uĉinio. Ne znaju ĉak ni gdje im je trećina vlastitih ljudi. Hajde, poĊimo k Victoru." Nisam se radovao tom iskustvu. Moja intuicija pokazala se ispravnom. U kafeteriji, Clete je i dalje bio nervozan i odsutan i jedva da je i taknuo hranu. "Bolje ti je da jedeš", rekoh ja. "Prošle veĉeri Ronald Bledsoe došao je k meni i molio me da popijem pivo s njim. Jutros me pozvao na doruĉak. Rekao je da privatni detektivi moraju suraĊivati zato što nas Google lišava posla. Rekao sam mu da nemam taj problem, kao i to da ţivim u motelu zbog privatnosti koju mi pruţa." "Što misliš, što namjerava?" "Htio je da znam da je kasno noćas i rano jutros bio u motelu. Kaţem ti, Dave, tog šupka moramo odvesti u moĉvaru i srediti ga. To nije metafora." Ljudi za susjednim stolom prestali su s jelom i pogledali se. "Uzet ću hranu za van", rekoh ja. * * *

No, Cleteova upotreba psovki u restoranu našeg rodnog grada trebala mi je biti posljednja briga na pameti. Sljedećeg jutra, u zoru, lovoĉuvar je pokušao spasiti kravu koja je zalutala na moĉvarno podruĉje nedaleko od Zaljeva. Ugledao je tijela dvoje ljudi kako leţe na rubu pješĉanog upniĊa usred dubokog jezera. Oko struka su im bili vezani blokovi troske, a valovi su im se prelijevali preko nogu i leĊa. Oba tijela trebala su potonuti na dno jezera, ali onaj tko ih je bacio u

KIKA

vodu vjerojatno je to uĉinio u mraku, pretpostavljajući da se nalazi u dubokoj vodi kanala. Lovoĉuvar je ugasio motor svog ĉamca i pustio da kobilica zastruţe po pijesku. Skoĉio je u plićak, dohvatio uţe kojim su tijela bila vezana i izvukao ih na pijesak. Ruke su mu drhtale kad je nazvao 911. "Imam dvije ţrtve ubojstva", rekao je. "Jedan je ustrijeljen, a ĉini se da se drugi ugušio, Ĉekajte. Isuse, jedan od njih je ţiv."

Ĉetrdeset osam sati ranije, Andre Rochon probudio se u prikolici svoje najnovije djevojke izvan Baton Rougea. Na prsima mu je leţao besplatni mobitel kojeg mu je dao onaj tip. Trebao je samo utipkati broj koji mu je ĉovjek napisao na komadiću papira. Što je tip rekao? " Daj nam jednu malu informaciju i obogatit ćeš se, brate." Uostalom, što je Andre dugovao Bertrandu? Da Bertrand nije otišao u tu garaţu po benzin, da su svi izašli iz ĉamca i odvukli ga do Ulice St. Charles, Kevin i Eddy ne bi bili nastrijeljeni. No, Bertrand je morao pokazati da je on glavni, da su svi ostali propalice, cijelo vrijeme ih zakidajući za njihov dio plijena. Andre ustane s malog kreveta na kojem je spavao i sjeo za stol nasuprot djevojke. Nosio je samo hlaĉe i natikaĉe i cijelo je vrijeme prstom ĉaĉkao svoj pupak, štipao trbuh i salo na njemu i zurio kroz prozor prema redovima malenih bijelih prikolica u parku podignutom za izbjeglice. "Spremaš se nazvati nekoga radi posla?" reĉe njegova djevojka. "Nema posla, curo", reĉe on. "Mislila sam da ti je onaj tip zato dao broj telefona. Htio ti je dati posao. To si mi sinoć rekao." Zapravo, Andre se nije mogao sjetiti što je sinoć rekao. Popio je nešto vina i popušio mnogo trave. U nekom trenutku razgovora u glavi mu se ugasila ţaruljica, da bi se upalila oko devet sati ujutro. "Jesi li ikad otkucala sestru?" upita on. "Nikada nisam otkucala nikoga, Andre. Ne sviĊa mi se kad priĉa! kao kriminalac." Beba u pelenama koja je spavala na trbuhu u zipci poĉela je gugutati. Andreu je to narušilo planove, jer htio je djevojku u krevetu, a ne da mijenja pelene i hrani bebu.

KIKA

"Daj mu boĉicu. Neko vrijeme će šutjeti", reĉe on. "Evo, ja ću. DoĊi, lezi i još malo odspavaj." "Zar nikad ne misliš ni na koga osim na sebe?" reĉe ona. Zamišljeno se zagledao u prazno, gladeći prstima svoje napete trbušne mišiće. Nova djevojka pretvarala se u gnjavaţu. "Mislim da ću otići i nazvati neke ljude, provjeriti nekoliko stvari. Pripremi kavu, moţe, mala? Moţda i malo jaja i tosta", reĉe on. Ĉovjek koji se javio na Andreov poziv rekao mu je da doĊe do autoceste i priĉeka automobil koji će ga pokupiti. Sat vremena poslije, Andrea Rochona progutao je crni terenac sa zatamnjenim staklima, dubokim koţnim sjedalima i GPS-om koji će ga odvesti do mjesta i iskustva koje nije mogao ni zamisliti. Njegovi novi prijatelji nisu gubili vrijeme. Zavezali su ga za stolac priĉvršćen za pod, dali mu deset sekundi da odgovori na pitanje, a zatim mu nabili šake u lice. Udarci su bili zadani s više snage i energije nego što je smatrao mogućim, izazvavši mu u glavi crvenu vatru. Za nekoliko trenutaka, usta i oĉi ispunili su mu se krvlju, a prostranstvo moĉvarne trave, laguna i kanala s morskom vodom s druge strane prozora bili su dio snovitog krajolika koji nije imao nikakve veze s Andreom Rochonom ili osobom koja je bila Andre Rochon još toga jutra. Nekako je mislio da će se od njega traţiti samo da izda prijatelja. Kako je on mogao znati gdje je kamenje? Bertrand je opljaĉkao i njega, kao i Sidneyja Kovicka. On je bio ţrtva, kao i ovi momci. Ne, nije znao gdje je Bertrand, ali mogao je otkriti. Svi oni sada suraĊuju, zar ne? Kad se onesvijestio, izlili su mu vjedro vode na glavu. Zatim su mu omotali lice ruĉnikom, nagnuli glavu unatrag i poĉeli mu ulijevati vodu u nos i usta. Nakon što se smraĉilo, ĉuo ih je kako se udaljavaju po šljunĉanoj cesti na nasipu. Kad su se vratili, mirisali su na hamburger, luk i kavu. Zatim su mu radili stvari koje mu nisu prije radili. Kad je zaplakao, izašli su i poĉeli razgovarati. Glasovi su im bili lišeni osjećaja, poput glasova nogometnih trenera koji raspravljaju o planu igre. Na kraju, jedan od njih je rekao: "Ne moţe nam škoditi. Uloţili smo previše vremena u ovog momka da bismo ga tek tako odbacili."

KIKA

Šio su time htjeli reći? Već im je rekao sve što zna o Bertrandu i pucnjavi i pljaĉki Kovickove kuće. Ĉak im je rekao da je silovatelj, diler droge i razbojnik, da ima previše toga u dosjeu da bi prijavio svoje otmiĉare. Moţda su ga namjeravali zadrţati, upotrijebiti ga nekako, dati mu posao u organizaciji. Da, to je bilo to. Samo ostani miran, reĉe on sebi. Poslat će ga za Bertrandom, pronaći će šupka koji je sve ovo zapoĉeo i srediti njegovo crno dupe zato što im je svima nanio toliku bol. Dopustili su mu da se posluţi toaletom, a zatim ga opet vezali za stolac. Jedan od njih vezao mu je oĉi mokrim ruĉnikom. "Opusti se, deĉko", reĉe jedan. "Ubrzo smo gotovi." Gotovi s ĉim? Kroz prozore je dopirao zvuk vjetra u travi, riba koje se praćakaju u laguni i brujanja brodića u zaljevu. Zatim su se vrata automobila zalupila i ĉuo je prigušeni glas ţene koju su dovukli u sobu i bacili je na stolac. "GospoĊo, nemamo ništa protiv vas", rekao je jedan od njih. "No, pronašli ste novac koji nije vaš i niste ga vratili. Zato ţelimo saznati što sic još pronašli. Ne laţite. To je najgora stvar koju moţete uĉiniti, gora od iĉega što ste ikad uĉinili. Ĉujete li me, gospoĊo Degravelle? Samo kimnite glavom. U redu, to smo riješili. Vidite li onog crnog klinca tamo? Prema njegovu vlastitom priznanju, on je silovatelj i prodaje drogu vlastitim ljudima. Ali što je još gore, lagao nam je nakon što nam je obećao da će nam reći istinu. Zato mora platiti cijenu. Ako ne plati, i mi ćemo ispasti laţovi. Ono što će se dogoditi nije okrutno, nije nezasluţeno. To je dio posla. Ne skrećite pogled, gospoĊo Degravelle. Dobro ga gledajte." Nastala je stanka i tišina koja nije trajala dulje od tri sekunde. No, te su tri sekunde bile najdulje u ţivotu Andrea Rochona. Hici pištolja glasno su i oštro odjeknuli u sobi, poput hitaca ispaljenih iz revolvera kalibra 22. Andre je dobio jedan metak u vrat i dva u glavu. Oba su bila vruća poput uboda ose. Kasnije te noći, probudio se pod sjajem zvijezda. Tijelo mu je bilo privezano za tijelo druge osobe i blokove troske. Netko ga je preko ruba ĉamca prebacio u vodu koja je zaudarala po dizel gorivu i ribljoj ikri. Kad se pridigao iz mraka i vode i popeo uz pješĉani sprud, vukući za sobom blokove troske i tijelo ţene, sjetio se svećenika koji

KIKA

je dubio rupu na krovu crkve i zapitao se zašto se prisjetio tako bizarnog prizora u tom trenutku svojeg ţivota. U petak poslijepodne, Betsy Mossbacher završila je svoj izvještaj o Andreu Rochonu u mojem uredu. "Ţivio je oko šest sati", rekla je. "Ţena je bila mrtva kad su je bacili u vodu. Još je imala plastiĉnu vrećicu na glavi. Naš patolog kaţe da je umrla od srĉanog zastoja, vjerojatno izazvanog gušenjem." "Clete zna za to?" "Da, ali ništa ne govori. Koliko su on i ta ţena bili bliski?" "Hodali su." "Šteta. Ronald Bledsoe je naveo Purcela kao alibi. To sigurno teško podnosi. Moţeš li mi objasniti kako se Purcel uspijeva umiješati u svaki problem na ovom podruĉju?" "Pusti ga, Betsy." "Ta ţena je prošla kroz pakao prije no što je umrla. Ostavi tu priĉu 'braća po oruţju' za nekog drugog", odvrati ona. Mogao sam ĉuti promet na ulici. Betsy napuhne jedan obraz, zatim ustane i pribliţi se prozoru. Nosila je traperice, pamuĉnu majicu, kau-bojske ĉizme i široki pojas. Jedna od njezinih kvaliteta kojima sam se najviše divio bila je ĉinjenica da su joj oĉi uvijek bile bistre, i da vas je gledala u oĉi kad bi govorila. Okrenula se i pogledala me. "Interpol misli da je Sidney Kovick dobio i krvave dijamante i krivotvoreni novac od operativaca al'Qaide iz Juţne Amerike. Ĉinjenica je da nas dijamanti previše ne zanimaju. No, zanima nas kako je Sidney Kovick upao u al'Qaidu." "Što kaţe Sidney?" "Ništa. Pokušala sam apelirati na njegov patriotizam. Znaš li da je bio u 173. padobranskoj brigadi?" "John Ehrlichman26 dobio je Istaknuti letaĉki kriţ27. Pa što onda?" "Nisi razgovarao s Purcelom?" "Ne." ____________________________ 26 John Ehrlichman bio je savjetnik predsjednika Richarda Nixona, koji je zbog umiješanosti u aferu Watergate proveo godinu i pol dana u zatvoru. 27 Distinguished Flying Cross - medalja koja se dodjeljuje američkim pilotima za junačko djelo.

KIKA

"Dobro je to podnio." "Ne poznaješ Cletea. On ništa ne podnosi dobro." "Bez obzira na to, mora se drţati podalje od ove istrage. Tvoj prijatelj nikad ne zna gledati svoja posla." "Ronald Bledsoe mu je susjed. Djevojku su mu muĉili do smrti. Grad mu se utopio dok su najmoćniji politiĉari u drţavi sjedili i gledali. Ako te stvari nisu njegova posla, što onda jest?" Pri izlasku iz ureda, povukla mi je prstom po šiji. "Ljudi me mogu prevariti samo jednom, Dave." Te sam

veĉeri otišao do Cleteove sobe u motelu, ali tamo ga nije bilo i nije mi se javljao na mobitel. Zastao sam u baru kod Clementine i u otvorenom kafiću na Bayou Techeu gdje je katkad pio, ali nitko ga nije vidio. Moţda sam bio grub prema Betsy Mossbacher, ali rijetki su mogli shvatiti sloţenu narav Cletea Purcela. Nije pokazivao da ga nešto boli ni da je povrijeĊen. Apsorbirao je to na naĉin na koji slon apsorbira kamenĉić zabijen u stopalo. Dok rana zacjeljuje i oţiljci prekrivaju površinu, kamenĉić se probija sve dublje u tkivo, dok se ne javi infekcija i dok se upala ne proširi, kroz zglobove do prsa, ramena i kraljeţnice, sve dok cijelo vezivno tkivo slona ne pulsira i pod najlakšim teretom koji mu je poloţen na leĊa. Ovo posljednje moţda ne vrijedi za slona, ali vrijedi za Cletea. Stajao sam na pokretnom mostu s pogledom na rukavac kod ulice Burke i razmišljao o priĉi koju mi je Betsy ispriĉala o muĉenju Andrea Rochona i Courtney Degravelle. Pretpostavljam da bi se moglo reći da je Rochon sam prizvao svoju sudbinu, ali gospoĊa Degravelle zasigurno nije. Razmišljao sam o ljudima koji bi zbog novca, ili bilo kojeg drugog razloga, bili u stanju vezati i muĉiti drugo ljudsko biće. Tijekom godina upoznao sam ih nekoliko. Neki su se krili ispod odore, drugi nisu. No, svi su oni traţili razloge i svima su trebali barjaci nad glavama. Nitko od njih, osim onih koji su oĉito bili psihopati, nikada nije djelovao sam ili bez odobrenja. U sumraku, Bayou Teche je nabujao i raširio se izmeĊu drvećem prekrivenih obala. LeĊa ribica uzburkavala su površinu vode pokraj lopoĉa. Sunce se pretvorilo u sitni crveni ugarak. Zrak se iznenada ohladio, a travnjaci duţ rukavca bili su osvijetljeni plinskim

KIKA

svjetiljkama, a ponekad i lancima bijele svjetlosti u krošnjama zimzelenog hrasta. William Blake opisao je zlo kao opasnog tigra koji noću vreba u šumi. Pitao sam se je li Blakeov tigar sada tamo, svijetli li jarkom svjetlošću meĊu drvećem, koraĉa li mekim jastuĉićima šapa po travnjaku, dok su njegov pokvareni dah i brz korak udaljeni samo nekoliko sekundi od mjesta na kojem se igraju djeca i ţive naši najdraţi. Pješice sam otišao kući. Stavio sam pitu od jabuka u pećnicu i zamolio Molly i Alafair da sjednu sa mnom i popriĉaju dok se pita peĉe.

Dvadeseto poglavlje CLETE SE NIJE POJAVIO DO NEDJELJE UJUTRO. Ĉuo SAM KAKO SE VRATAŠCA za maĉku na vratima njišu amo-tamo, a zatim ugledao Snuggsa koji je ušao u kuhinju, skoĉio na prozorsku dasku i pogledao van. Izašao sam na trijem. Bo Diddley Wiggins stajao je u mojem straţnjem dvorištu i uţivao u pogledu na rukavac. Na sebi je imao hlaĉe i majicu kratkih rukava, raskopĉanu na vrhu, s ispeglanim reverima. "Nisam znao da još spavate", reĉe on. "Koliko je star taj rakun?" "Star je. Kao i ja", rekoh ja. "Popišao se po papirima. To je ono ĉega se najviše bojim u ţivotu: da sjedim u kolicima, dok mi se kita suši, i istovarujem se u pelene, a crnkinja mi gura kašu u usta." Ĉuo sam kako Molly zatvara prozor kuhinje. Bo je pogledao drveće nad našim glavama. Sunce se probijalo kroz grane, a vjeverica se ljuljala na hranilici za ptice. Ĉekao je da ga pozovem unutra. "Upravo krećemo u Lafayette, Bo. Inaĉe bih ti ponudio kavu", rekoh ja. "Ionako nemam vremena. Gledaj, ne volim gurati nos u tuda posla, ali dugo se poznajemo i nisam mogao tek tako prijeći preko problema tvojeg prijatelja. Kako se zove onaj nosorog koji stalno upada u nevolje?" "Clete Purcel?"

KIKA

"Neki moji zaposlenici u ovom trenutku brinu o njemu. Ne ţele da nastrada, ali momak je podivljao kod stare naftne platforme koju sam unajmio i pucao je na nekoga. Da nije bilo mojeg nadzornika, tvoj prijate lj bio bi u zatvoru ţupe Lafourche." "Gdje je on sada?" "Sjedi bijesan u baru, s revolverom u futroli pod pazuhom. Zašto me tako gledaš?" "Zašto se tvoji zaposlenici tako trude pomoći Cleteu Purcelu?" "Zato što tamo peca i poznaju ga. Zato što je jedan od mojih zaposlenika bio u Vijetnamu, kao i tvoj prijatelj. Oprosti, Dave, ali jesam li uĉinio nešto pogrešno? Imam takav osjećaj." "Ne, nisi, Bo. Zahvalan sam ti. Ako mi kaţeš kako da stignem onamo, otići ću po njega." "Odvest ću te. UĊi u moj kamionet. Ĉekaj samo da vidiš što ova hcbica moţe uĉiniti s pogonom na ĉetiri kotaĉa na makadamu." Bo je vozio kao što je ĉinio i sve drugo - punim gasom, bez milosti, kao da mu je ostatak svijeta postao neprijatelj samo zato što se nalazi s druge strane vjetrobrana. Kilometrima smo se vozili po travi poţutjeloj od duge poplave, dok su nam voda i blato zapljuskivali poklopac motora. Bo je vozio jednom rukom po cesti koja se teško mogla nazvati cestom. Karoserija automobila poskakivala je na amortizerima. Bar se nalazio na ruralnom kriţanju. Semafor i njegov kabel olujni su vjetrovi omotali oko telefonskog stupa. Najveći dio metalnog krova hara je nestao, a zamijenile su ga šperploĉe i plavi file. Kanali duţ cesta koje su se kriţale bili su zakrĉeni mrtvim drvećem i otpadom kojeg je donio plimni val koji je zbrisao s mape obalni dio ţupe. U klubu je bilo mraĉno i vruće. Struju je stvarao generator na benzin koji je drndao u straţnjoj prostoriji. Clete je sjedio za okruglim stolom u kutu. Nosio je revolver naoĉigled svima, pod pazuhom, na havajskoj košulji koja mu se zalijepila za koţu poput vlaţne maramice. Na stolu je bila boca tekile, soljenka, ĉašica i tanjur s kriškama limuna. Bila je tamo i vlaţna limenka Buda, iz koje je bezizraţajno otpio gutljaj kad je ugledao mene i Boa Diddleya kako ulazimo u klub. Dva suncem opaljena ĉovjeka u odjeći krem boje pili su kavu za šankom. Kimnuli su Bou, a zatim se vratili svojem razgovoru. "Pokušavaš podjariti lokalno stanovništvo?" rekoh Cleteu.

KIKA

"Tko je on?" upita on, pokazujući Boa. "Bo Wiggins", reĉe Bo pruţajući ruku. "Oni momci za šankom rade za vas", odgovori Clete, koji je ignorirao Boovu ruku ili je nije vidio. "Rekli su da ste imali nekakvih problema kod stare bušotine koju sam unajmio. Rekli su da su ĉuli nekoliko pucnjeva na vjetru i ugledali tipa kako juri niz kanal u ĉamcu. Pomislili su da vas je taj tip pokušao opljaĉkati. Zato sam otišao po Davea i došli smo." Cleteovo lice je bilo masno i rumeno, a oĉi su mu bile mutne od umora i ranojutarnjeg pića. "Vidite, nije bilo tako. Tip u ĉamcu je tip kojega progonim kroz tri ţupe. Vidite, to je tip koji je moţda do smrti muĉio moju djevojku. Dugo su je muĉili, i na kraju su joj stavili plastiĉnu vrećicu na glavu i bacili je u vodu. Uĉinili su to zato što su to takvi ljudi, ljudi koji svršavaju ostvarujući svoje maštarije na ţeni koja se ne moţe braniti. Ali problem koji imam u ovom trenutku jest to što su mi vaši prijatelji nekamo odvezli Caddy, a ne ţele mi reći kamo. Zato bi bilo lijepo od vas da ih zamolite da dovezu moj Caddy i vrate mi kljuĉeve. Ako to ne uĉine, stvarno će mi pokvariti dan." Clete podigne svoj sat prema Bou. "Gledajte, već kasnim u crkvu." Bo ga je slušao s poluosmijehom na licu. Ruku je poloţio na stol, a njegova kratka kosa i klempave uši ocrtavale su se na prozoru. Straţnji dio vrata bio mu je crven, pun oţiljaka od akni i mastan od znoja. "Nema problema, gospodine Purcel. Automobil će vam biti ovdje za pet minuta", reĉe on. Bo se primakne šanku. Porazgovarao je sa svojim zaposlenicima, koji su skrenuli pozornost na njega, više ne gledajući prema Cleteu. "Ne poznaješ ovu dvojicu?" rekoh ja. "Ne, zašto?" "Nisi znao da je jedan od njih sluţio u Vijetnamu?" "Ne, nikada nisam vidio ni jednoga od njih. Tko je taj momak s tobom?" "Zaboravi ga. Stvarno si pucao u nekoga?" "To je duga priĉa, ali troje ljudi mi je reklo da su vidjeli taj ĉamac u zaljevu u kojem je pronaĊeno Courtneyno tijelo. Unajmio sam zraĉni gliser i progonio momka duţ cijele obale. Odustao sam, a tada mi je

KIKA

tip na doku rekao da je vidio ĉamac kod naftne platforme. Odvezao sam se niz nasip i skoro ga ulovio. Kad je pobjegao, zakljuĉio sam da Je kriv. Na obali sam ispalio dva hica, a tada su se pojavila ova dvojica sa šanka. Rekli su da sam neovlašteno upao na njihov posjed." "Kad si posljednji put spavao?" "Mislim da je spavanje jako precijenjeno." "Nikada nisi vidio te momke za šankom?" On uzdahne. "Rasturio sam se. Identificirao sam Courtneyno tijelo prema fotografiji. Fotografija lica snimljena je izbliza. Plastiĉna vrećica samo je dio priĉe. Ukokat ću te tipove, Dave. Ne pokušavaj me zaustaviti. To je gotova stvar." Podigao je bocu tekile i napola je iskapio, ne skrećući pogled s mojih oĉiju. Te veĉeri sam stavio Cletea u krevet u njegovoj sobi u motelu, a ujutro sam mu donio doruĉak iz Victor'sa. "Postoji li šansa da si pogodio momka u kojeg si pucao?" upitah ja. "Nisam vidio kako leti perje, ako na to misliš." "Kako je tip izgledao?" "Izgledao je kao krivac." Otišao je pod tuš. Voda je bubnjala po limenim zidovima. Više nisam mogao podnositi njegovo alkoholom natopljeno ludilo. Otišao sam u ured i rekao Helen što se dogodilo. Lice joj se smrknulo dok je slušala. Otvarala je i zatvarala šaku na komadu papira. "Predaj to FBI-u", reĉe ona. "Mislim da to nije ispravno." "Uĉini to, i to odmah, Dave. Sada se gubi." Nisam je mogao kriviti.

Otis Baylor izašao je iz zatvora uz jamĉevinu i odmah je dobio otkaz u svojem osiguravajućem društvu. Istog dana kad je dobio otkaz, postao je samoproglašeni savjetnik svima koji su ispunjavali formulare za potraţivanje štete od njegova bivšeg poslodavca, zapravo, od bilo kojeg osiguravajućeg društva. Odrţavao je sastanke s vlasnicima kuća u kafićima i poduĉavao ih kako da pišu svoje zahtjeve i kako da sastave tuţbe nakon što su im zahtjevi nepravedno odbijeni. Drveće je srušio vjetar, ono nije doplutalo do kuće na

KIKA

plimnom valu. Strukturalni kolaps izazvali su vihori, a ne poplava. Plijesan je prouzroĉila kiša nakon što je vjetar razbio prozore. Munja, a ne voda, uništila je elektriĉni sust probila zidove i rascijepila temelje. Rijeĉi "voda", "poplava", "plimni" i "val" nisu postojale. U srijedu, vidio sam ga na ulici, kod Cleteova ureda. Drţanje mu je bilo ĉudno pribrano za ĉovjeka kojem se ţivot razbio u komadiće. Dţep košulje bio mu je pun kemijskih olovaka, a gornji dio torza širok i ĉvrst. "Otkrili ste ono što ste traţili u mojoj kući?" upita on. Stajali smo u sjeni zimzelenog hrasta koji je rastao iz ploĉnika. Vjetar je tjerao lišće po betonu. "Ne, mi nismo, ali drugi ljudi mogli bi pokušati", rekoh ja. "Mogu pokušati", reĉe on. "I Courtney Degravelle vjerojatno je imala takav nehajan stav." "Gospoda koja je ţivjela niţe u ulici?" "Ne znate?" "Što to?" "Ubijena je, kao i Andre Rochon. Oboje su oteti, muĉeni i ubijeni." Bio je apsolutno miran. Kravata mu je lagano lepršala, iglom priĉvršćena za košulju. "Tko je to uĉinio?" "Moţda ljudi Sidneyja Kovicka. Moţda neki meĊunarodni kriminalci. Tko god bili, dobro su organizirani." Lice mu je poprimilo pepeljastu boju. "Poznavao sam gospoĊu Degravelle. Bila je draga ţena. Muĉili su je do smrti?" "Umrla je od srĉanog udara, ali da, strašno su je muĉili." "Moja obitelj je u opasnosti, zar ne?" "U to ne mogu biti siguran." "Vidio sam tog tipa, Bledsoea, privatnog istraţitelja, u gradu. On je umiješan u ovo, zar ne?" "Vidjeli ste ga u posljednjih nekoliko dana?" "Vidio sam ga na ulici prije nego što sam uhićen. Mislite li da je povezan sa smrću gospoĊe Degravelle?" "Nismo sigurni." "Ovo nikada neće prestati, zar ne?" "Reći ću vam nešto osobno, gospodine Baylor. Vi ste vjernik. Kao takavnv, znate da postoji sukob izmeĊu nas i njih. Natjecanje nikad ne završava, pobjeda nikada nije naša u potpunosti." Moja je izjava valjda bila pompozna, moţda i glupa. Pogledao me

KIKA

s izrazom lica bezizraţajnim poput izraza lika na plakatu. Zatim se Udaljio ne pozdravivši me. Prešao je ulicu izmeĊu automobila koji su ga morali zaobilaziti. No, Otis nije znao da je upravo uĉinio nešto što me uvjerilo da on nije ubojica. Nije pokazao interes za smrt Andrea Rochona, ĉovjeka koji mu je vjerojatno silovao kćer. Oni koji traţe osvetu prihvatit će poziv drţave da svjedoĉe smaknuću svojih muĉitelja, koje se nekad obavljalo elektriĉnom stolicom, a danas smrtonosnom injekcijom, ali nikada ne pronalaze mir i do kraja ţivota proganja ih duh neprijatelja koji je, kakve li ironije, sada siguran i izvan njihovog dohvata. Bilo to dobro ili loše, Otis Baylor nije bio jedan od tih ljudi. U mnogim dobro napisanim filmskim scenarijima, forenziĉni psiholog otkriva manijakalnog serijskog ubojicu tako što na neki naĉin uĊe u ubojiĉinu glavu. Zbog toga, i sam forenziĉni psiholog pomalo poludi. To je jako zabavno, ali mislim da nema nikakve veze sa stvarnošću. Što se dogaĊa u glavi sociopata? Nitko to ne zna. Oni bez iznimke odnose svoje tajne sa sobom u grob, laţu o svojim djelima i mjestima na kojima se nalaze njihove ţrtve, ĉak i kad time nemaju što dobiti. Jedina grupa za koju znam, a koja je jednako tajanstvena, su ĉarobnjaci, ili ono što mi u Juţnoj Louisiani zovemo "traiteurs". Oni tvrde da su iscjelitelji koji svoje moći dobivaju od sila dobra. Ako inzistirate, dodat će da traiteur moţe prenijeti svoju moć u trenutku svoje smrti pripadniku suprotnog spola, i jedino njemu. Ako ih nastavite ispitivati, vjerojatno ćete shvatiti što znaĉi pritajeno neprijateljstvo. Zašto su tako obrambeni nastrojeni? Nikada to ne kaţu. A to je ono što ljude najviše uznemiruje kod njih. U ĉetvrtak ujutro, Alafair je pješice otišla na svoj volonterski posao u izbjegliĉkom centru u Gradskom parku, a Molly se odvezla na posao u katoliĉku udrugu za samopomoć na rukavcu. Budući da je dan bio lijep, odšetao sam se do šerifova ureda udaljenog nekoliko blokova od moje kuće. U podne sam uzeo policijski automobil i odvezao se kući na ruĉak. Kad sam skrenuo na prilaz iza Mollyna automobila, vidio sam kako Molly dolazi sa straţnje strane kuće. Upravo je došla kući. "Dave, pogledaj ovo", reĉe ona. Izašao sam iz auta i krenuo za njom u straţnje dvorište. "Što je?"

KIKA

Pokazala je vrata s mreţom. Obiĉno smo stavljali zasun kad bismo odlazili od kuće, kako ih Snuggs ili Tronoţac ne bi otvorili šapama i ušli u kuću kroz vratašca za ljubimce. Mreţa je bila izrezana, a zasun otkaĉen s oĉice zabijene u drvo. Brava na drvenim vratima bila je izbijena odvijaĉem. "Jesi li bila unutra?" upitao sam je. Ona odmahne glavom. "Priĉekaj ovdje", rekoh ja. Otkopĉao sam koţnu futrolu sa svojim revolverom kalibra 45. Prošao sam kroz kuhinju u dnevnu i spavaću sobu. Pištolj mi je još bio u futroli, ali ruku sam poloţio na dršku. Tada sam pogledao u kupaonicu, pa krenuo niz hodnik u Alafairinu sobu. Njezin rukopis bio je poderan na duge trake i razasut po podu i njezinu krevetu. Zaslon monitora bio je razbijen u sredini, vjerojatno zaobljenim ĉekićem. Tipkovnica je bila prepolovljena i visjela je na ţici preko naslona njezine stolice. Metalno kućište raĉunala bilo je izbušeno i strgano, a unutrašnji dijelovi izvaĊeni i izgaţeni na drvenom podu. Njezin laserski printer, kojeg je kupila u Portlandu novcem koji je zaradila radeći u knjiţnici koledţa, bio je zdrobljen. Netko je vjerojatno stao na njega. Njezine diskete su izrezane na komadiće, a dvije biljeţnice i stotine stranica plave kaligrafije plutali su u centimetar dubokoj mlaki tamno ţutog urina na dnu kante za smeće. Otvorio sam mobitel i utipkao 911. Kad sam završio s pozivom, Molly je stajala na vratima. "Ronald Bledsoe?" upita ona. "Moţeš se kladiti", rekoh ja. Parkirao sam se pod zimzelenim hrastovima ispred rekreativnog centra u Gradskom parku i ušao unutra. Pod košarkaškog igrališta bio je prekriven leţajevima. Mnogi od njih bili su zatrpani osobnim stvarima, kao da su leţajevi ljudima postali stanovi. Alafair je ĉitala knjigu skupini djece koja su sjedila na podu u krugu. Nastojao sam izgledati opušteno kad sam joj prišao. "Imaš li trenutak?" upitah je. Stavila je oznaku u knjigu i izašla sa mnom. Rekao sam joj što se dogodilo, dodirnuvši joj šakom ruku. Dok sam govorio, gledala je niz

KIKA

padinu prema našoj kući s druge strane rukavca. Izraz na njezinu licu nije se mijenjao. "Uništio je sve?" upita ona. "Ĉini se", odgovorio sam. "Ali nema dokaza da je to bio Bledsoe? Nitko ga nije vidio?" "Razgovarao sam sa susjedima. Nitko ništa nije vidio." "Pomokrio mi se na biljeţnice?" "To je bolestan ĉovjek. Zašto uopće razgovarati o njemu?" "Ne moraš mi govoriti što je on." "Veĉeras idemo u Lafayette i kupit ćemo novo raĉunalo i printer. U meĊuvremenu, u našoj kući su ljudi iz kriminalistiĉkog laboratorija." "Taj tip je kreten, Dave. Svaki dan šaljem dokument s novim stranicama mog romana prijateljici u Portland, kao i Ernestu Gainesu. Moje biljeţnice pohranjene su na disketi na vrhu mojeg ormara. Je li provalio u moj ormar?" "Ne." "Kao što rekoh, tip je kreten." "Ti si prava cura, Alf." "Ne zovi me tako. Stvarno, mrzim to ime", reĉe ona. Tehniĉar iz kriminalistiĉkog laboratorija Acadiana uzeo je cijele i djelomiĉne otiske prstiju s Alafairina stola i raĉunala, ali nije pronašao otisak koji bi odgovarao otisku palca koji je Bledsoe ostavio na Cleteovoj registracijskoj tablici. Prije kraja radnog vremena, Clete me nazvao u ured. "Nećeš vjerovati. Bledsoe se vratio u svoju sobu", reĉe on. "Vjerujem. Jesi li razgovarao s njim?" "Pozvao me na veĉeru. Priprema roštilj pod drvećem. Kriste, upravo mi je mahnuo." Ĉuo sam kako Clete povlaĉi zastore. "Netko nam je danas provalio u kuću i uništio Alafairino raĉunalo", rekoh ja. "Provalnik joj je uništio i radne materijale, stavio biljeţnice u koš za smeće i pomokrio se na njih." "Tog je tipa odavno trebalo posjetiti kod kuće." "Razmislit ću o tome." Ĉuo sam kako se poigrava s mobitelom, kao da se udaljio od prozora i pokušava organizirati svoje misli. "Imam nešto gadno na savjesti, Streak. Ţdere me", reĉe on.

KIKA

"Smrt Courtney Degravelle nije tvoja krivnja, partneru." "Ima nešto što ti nisam rekao. Sav novac stavili smo u poštanski sanduĉić, kao što si rekao. Mislim, gotovo sav." Zastao je, oĉekujući moju reakciju. No, ovoga puta nisam htio shvatiti što mi prešućuje. "Vidiš, Courtney je bankrotirala. Njezino osiguravajuće društvo sjebalo ju je kad je traţila naknadu štete. Već je dva mjeseca kasnila s otplatom hipoteke. Ţeljela je zadrţati tisuću dolara i oprati ih u kasinu u Shreveportu. Nisam vidio ništa loše u tome." Protrljao sam sljepooĉnicu i zagledao se kroz prozor, šokiran njegovom lošom prosudbom. "To je i uĉinila. Ona i njezina sestra odvezle su se u Shreveport, uvalile tamo tisuću dolara, i još i osvojile sedamsto dolara povrh toga", reĉe on. Nisam to htio slušati. Nisam htio ni upasti u svoju staru ulogu Cle-teova ispovjednika. Ali što moţete uĉiniti kad vam stari prijatelj krvari iznutra? "Tommy Kit otkucao te Sidneyju Kovicku. Tada su Sidneyjevi plaćenici otkrili da ste ti i Courtney zajedno. Bilo je lakše srediti nju nego tebe. Pranje novca nije imalo veze s tim", rekoh ja. "Obojica znamo da nije tako." Prešao sam preko toga. Courtney Degravelle upala je u ruke ljudima koji svojom voljom obitavaju u Bezdanu. Moţda je Clete pridonio njezinoj sudbini. Ja sam mu bio prijatelj. Ona je mrtva, kao i Andre Rochon. Uz malo sreće, mi ili netko drugi sredit ćemo ljude koji su ih ubili. Što sam drugo mogao reći? Imao sam druge probleme i morao donijeti odluku koju ni jedan pošteni policajac ne ţeli donijeti. Ronald Bledsoe ostao je nedodirljiv. Sada mi je upao u dom i ostavio svoj ruţni trag u ţivotu moje kćeri. Moţemo ga uhvatiti i zaprijetiti mu, ali sve to neće vrijediti. Bledsoe je upao u naše ţivote na duge staze. Izazivao nas je i svakoga dana trljao nam sol na ranu. Je li neĉasno voditi rat pod crnom zastavom u obranu onih koji se ne mogu braniti? Po mojem mišljenju nije. Barem sam to sebi govorio dok sam razmatrao kakve su mi mogućnosti u vezi Ronalda Bledsoea.

KIKA

Dvadeset prvo poglavlje U PETAK NAVEĈER JE KIŠILO, A ALAFAIR I MOLLY SU BILE U KINU KAD je Otis Baylor parkirao pred našom kućom i pokucao mi na vrata. "Zauzeti ste, gospodine Robicheaux?" reĉe on. "Ne, gospodine, uĊite", rekoh ja. Sjeo je na podstavljeni naslonjaĉ u našoj dnevnoj sobi i pogledao kroz prozor prema kiši koja je pod svjetlom padala na naš filodendron. "Malo sam razmislio o nekim stvarima koje sam vam rekao. Bio sam grub prema vama. Mislim da ste pokušavali biti otvoreni koliko ste mogli. Trebao sam vam iskazati malo više poštovanja." "Bili ste pod pritiskom—" rekoh ja. Prekinuo me. "Vaša kći ispriĉala je Thelmi o sukobu kojeg je imala s tim tipom, Bledsoeom. Ispriĉala je Thelmi i o provali u vašu kuću. To je bio on, zar ne?" "Vjerujem da jest." "Alafair kaţe da ne moţete uĉiniti mnogo u vezi toga." "Ne, do sada nisam uspio." "Bio sam na vašem mjestu i znam kakve vam se misli roje po glavi." "Nikada nisam bio dobar u ĉitanju misli, gospodine Baylor, pa i od drugih ljudi traţim da mi ne govore moje vlastite misli." "U mojoj obitelji je bilo nasilja. Moj otac i brat ĉinili su stvari kojih se stidim. Neke njihove nasilne sklonosti nastavile su ţivjeti i u meni. 'Ib znaĉi da ih mogu prepoznati kad ih vidim u drugima. Mislim da smo vi i ja naĉinjeni od istog materijala. Ako sami krenete za Bledsoeom, igrat ćete njegovu igru." "Da? "U poslu s osiguranjima, sve police pišu se u terminima rizika i postotka. To nije nagaĊanje. Jedina druga industrija koja je toliko dobra u izraĉunavanju profita i gubitka jest industrija igara na sreću. Zato to zapravo i nije industrija 'igara na sreću'. Kad igraĉ izgubi, kuća dobiva. Nema iznimke od tog pravila. Razumijete me?" "Ne." "Bledsoe nije tuţio Alafair, zar ne?" "Nije." "Zašto nije?"

KIKA

"Zato što je poloţio ruku na nju i izrekao joj seksualno uvredljive stvari." "Tako je. Na lokalnom sudu, njegov potencijal za uspješnu tuţbu iznosi oko trideset posto. No, što se dogaĊa ako Alafairin otac odluĉi uzeti zakon u svoje ruke? Mislim da Bledsoeovi izgledi da dobije parnicu rastu na oko osamdeset posto. Njegovi izgledi za dobivanje graĊanske parnice bili bi i preko devedeset posto." Sjedio sam nasuprot njemu, s druge strane stolića za kavu. Prozori su bili otvoreni, a kroz pregradu sam mogao ĉuti kako kiša pada na biljke u cvjetnjaku. "Tko je upucao provalnike, gospodine Baylor?" "Recimo to ovako. Dokazni DNK iz sluĉaja silovanja moje kćeri izgubljen je u oluji, pa nikada neću biti siguran jesu li je ti momci zaista napali. Ali ako jesu, dobili su ono što su zasluţili i drago mi je da ih više nema i da više ne mogu nikoga povrijediti. Nadam se da će i onaj posljednji dobiti svoje." "To bi bila slaba utjeha nevinu ĉovjeku koji prisilno radi u sjeni straţara na konju", rekoh ja. "Nemojte da poţalim što sam došao ovamo, gospodine Robicheaux", reĉe on. I ne svaĊaj se s ljudima koje se ništa ne da nauĉiti, pomislio sam ja. "Ni za što na svijetu, gospodine. Hvala vam što ste došli", rekoh ja. Većina ljudi u zatvoru donese niz odluka koje ih na kraju opet odvedu u kaznionicu, poput lijeĉenih alkoholiĉara koji pronaĊu naĉin da se vrate u salune. Pitao sam se kakva je tragedija, nasilni dogaĊaj ili rezervoar gnjeva tjerao dobrodušnog pripadnika Rotary kluba da pronaĊe put u utrobu zvijeri. Dok sam gledao kako se njegov automobil udaljava i kako mu se ni raţnje gume vrte na sloju pocrnjelog lišća u kanalizaciji, izgovorio sam kratku molitvu za Otisa Baylora. Imao sam osjećaj da mu je potrebna SVA pomoć koju moţe dobiti. Bertrand Melancon nije se mogao sjetiti vremena kad se nije bojao. Bojao se svoje majke zbog muškaraca koje je dovodila kući, a njezinih nepredvidljivih promjena raspoloţenja bojao se još i više. Udarila bi ga po licu s jednakom lakoćom kao što bi pred njega stavila

KIKA

tanjur sa ţitaricama za doruĉak, a ponekad bi uĉinila i jedno i drugo u razmaku oil deset sekundi. Za razliku od nje, većina muškaraca nisu bili ni zli ni nasilni. Zapravo, ponekad su ga vodili na košarkaške utakmice, ili mu davali novac da im kupi cigarete ili pivo u dućanu na uglu. No, njegova majka i muškarac koji bi bio s njom ĉesto bi njemu i Eddyju govorili da ostanu u dvorištu dok ih ne pozovu na veĉeru. Bertrand je gledao kako spuštaju ţaluzine i tada je znao da njegova kuća i njegova majka ne pripadaju njemu. Ta spoznaja bila mu je mnogo gora od majĉinog šamara. Bertrand se svakoga jutra budio s bezimenim strahom koji mu je izjedao rupu u ţelucu poput gladne ţivotinje. Prizori iz snova pratili su ga kroz dan, nedefinirani, nepovezani, poput noćnih odraza lica u prozoru tramvaja koja bi mu govorila da ništa ne vrijedi. Eddy mu je rekao da previše brine. No Eddy se poĉeo opijati u ĉetvrtom razredu, ponekad još i u školskom autobusu u 7:30 ujutro, Eddy se našmrkao ljepila i zapalio ormarić jedne djevojĉice. Kad mu je bilo dvanaest godina, nosio je ţeljeznu cijev i tvrdio da ju je upotrijebio na klincu koji mu je pokušao ukrasti tenisice u parku. Bertrand i Eddy izveli su svoju prvu oruţanu pljaĉku u srednjoj školi. Jedan stari Vijetnamac zatvarao je blagajnu u maloj prodavaonici kad ga je Eddy pogodio u lice puškom za paintball. Ne samo da su oĉistili blagajnu, nego je Eddy poĉeo bacati konzerve kroz staklene prozore u zidne ventilatore. Kasnije ga je Bertrand pitao zašto je gubio vrijeme na to kad se starac već spremao nazvati policiju. Eddy se namrštio i rekao: "Ne znam, tako mi je došlo." Nikada nisu planirali svoje oruţane pljaĉke. Ĉinilo se da se prilike ukazuju same i da ih nitko ne smišlja, kao što oluja moţe srušiti kuću, a šibica pretvoriti lokvu benzina u plamenu eksploziju ispod parkiranog automobila. Takve stvari jednostavno se dogaĊaju. Ruka koja drhti na blagajni, skretanje pogleda, razbijena usta, rasjeĉeno tjeme, to su bile slike koje su se gubile u sjećanju, poput sitnih komadića papira koji tonu na dno bunara, neplanirano, nevoĊeno i, na kraju krajeva, nevaţno. Eddyja nikada nije muĉilo to što su radili. U zatvoru ţupe Svetog Ivana Krstitelja, Eddy je platio kuharu ĉetiri kutije cigareta da stavi pastu od ţohara u hranu vuku koji se hvalisao da će opaliti i Eddyja i njegova brata. Eddy je natjerao Andrea da skrene na ploĉnik i

KIKA

razgovara s djevojkom koja se vraćala kući s uliĉnog sajma drţeći na prsima plišanu ţivotinju. Eddy ju je vezao u prikolici. Uvijek je Eddy bio taj koji je zapoĉinjao, ali nekako je uspijevao natjerati Bertranda da to dovrši ili poĉisti za njim. Eddy je uţivao, a Bertrandov ţeludac stalno je gorio. Njih dvojica bili su spojeni poput sijamskih blizanaca - jedan je bez drugoga bio nepotpun, a obojica su slijedili nagone i neutaţive ţelje koje sami sebi nisu mogli objasniti. Sada, nakon Katrine, Bertrandov bezimeni strah napokon je dobio lice. U skloništu Des Allemands, netko je ostavio primjerak Times-Picayunea razbacan na podu toaleta. Na stranici društvene kronike ugledao je fotografiju gospodina Sidneyja Kovicka i njegove ţene kako popravljaju štetu koju su na njihovoj povijesnoj kući napravili uragan i pljaĉkaši. Ĉlanak nije spominjao metak koji je probio Eddyjevo grlo i Kevinovu lubanju. Bertrand nije mogao skrenuti pogled s lica Sidneyja Kovicka. Nešto u njemu smeţuralo se pri pogledu na njega. Neĉujno mu je govorilo o njegovoj beznaĉajnosti, neuspjehu, prijeziru u majĉinim oĉima, mrţnji i gaĊenju na licu bijele djevojke koju je silovao i muĉio. Kad je izašao iz toaleta, bio je uvjeren da postoji samo jedan naĉin da okonĉa strah i mrţnju prema sebi koji su mu stezali ţeludac i trovali krv: morao je uništiti lice koje se skrivalo poput odraza u zatamnjenom staklu kamo god pošao. Morao je ubiti Sidneyja Kovicka. Sidney je volio odlaziti na posao u svoju cvjećarnicu. Unutrašnjost dućana bila je ugodna i puna boja i mirisa, a ljudi koji su dolazili u cvjećarnicu poštivali su ga zbog znanja o cvijeću i sposobnosti da izabere ili izradi pravi buket za odreĊenu prigodu. Uvijek se odijevao formalno kad bi odlazio u dućan, i uvijek je stajao dok bi radio. Sjeo bi samo kad bi ruĉao ili morao obaviti nešto za stolom. Vjerovao je da je dobar prodavaĉ i dobar slušatelj i obiĉno mu nije trebalo dugo da otkrije što njegovi kupci ţele. Rijetkima je bila vaţna njegova reputacija izvan cvjećarnice. Kad bi kupac ispisivao ĉek, Sidney nikada nije traţio osobnu. Njegovi proizvodi i cijene bili su dobri, kao i njegovi kupci. Sidney je bio dţentlmen. Volio je i svoju ţenu, Eunice. Kad su tek prohodali, pokazao joj je svoj dom u Metairieu, svoju jahtu u Des Allemandsu i svoj ribiĉki kamp na

KIKA

Florida Keysu. Rekao joj je da se bavi kriminalom, ali ne drogama ni pornografijom. Kad ga je Eunice pitala ĉime se bavi, odgovorio joj je: "Svime na što ljudi sami pristaju i što donosi novac. Kraj priĉe." Eunice je odrasla u korumpiranoj sredini. Sidneyjevo objašnjenje o poslu kojim se bavio bilo joj je dovoljno. A onda je pijani susjed pregazio i usmrtio njihova djeĉaĉića. Pomoću svojeg odvjetnika, susjed je uspio izbjeći alkotest do sljedećeg dana. Nije se bunio protiv optuţbe za neopreznu voţnju i kaţnjen je s godinu dana voţnje s ograniĉenom dozvolom. Nije došao na djeĉakov sprovod i nije se ispriĉao zato što ga je pregazio i ubio. Neki su rekli da se bojao. Drugi su tvrdili da je vjerovao kako je rijeĉ o zakonskom problemu koji je riješen na sudu. No, svi su se sloţili da je njegova odluka da ne uĉini ništa bila vrlo loša. Kad je susjed šest mjeseci poslije nestao, njegova supruga je ponudila njihovu kuću na prodaju i odselila u Omahu. Nije bila imućna, ali novcem od prodaje kuće kupila je stan u Metairieu i mogla dobro ţivjeti. Nikada se nije potuţila FBI-u niti lokalnim vlastima zato što joj nisu uspjeli pronaći supruga. Eunice nikada nije pitala Sidneyja jesu li glasine o susjedovoj sudbini istinite. No, katkad, kad bi bili sami u tami, nakon voĊenja ljubavi u spavaćoj sobi na katu, podigla bi se na lakat i pogledala ga ravno u oĉi. "Što je?" upitao bi je on. "Reci mi", rekla bi ona. "Što to?" "Reci mi da si dobar ĉovjek kao što znam da jesi." "Dobar sam ĉovjek u cvjećarni. U nekim drugim situacijama moţda nisam toliko dobar. Ja sam jednostavno takav, Eunice." No, moţda ga ne bih trebala dalje ispitivati, rekla bi ona sebi leţeći s rukom prebaĉenom preko njegovih širokih prsa, dok bi njegovo veliko srce udaralo pod njezinim dlanom. Pomagala mu je u cvjećarnici i, kao i on, ponosila se kvalitetom cvijeća koje su prodavali. U subotnja jutra kuhala bi kavu i postavljala šalice i tanjuriće, kao i ĉokoladice u zlatnoj foliji za kupce. Eunicin osmijeh obasjavao je dan i cvjećarnicu, i rijetki su bili kupci koje nije promijenio nabolje. Sidney Kovick nije bio jak u teologiji, ali ako je

KIKA

postojao dokaz za postojanje Boga, za Sidneyja je to bila nazoĉnost Eunice u njegovom ţivotu. Bertrand je sakrio revolver iz kuće Sidneyja Kovicka iza apoteke "Rite Aid" u koju su otišli kako bi povukli nekoliko linija kokaina prije no što su se vratili u kuću da je opljaĉkaju do kraja. Automobil koji je vozio bila je nova Toyota koju je prijatelj ukrao na parkiralištu Winn-Dixie u Houmi. Unutrašnjost je još mirisala po kokosu od osvjeţivaĉa zraka iz autopraonice. Prijatelj mu je ĉak dao i kasetu grupe Three 6 Mafia da je sluša tijekom voţnje u New Orleans. "Samo ostavi pilu kod bratove kuće kad završiš", rekao je prijatelj. No, prijatelj nije znao ništa o naravi Bertrandove misije, niti je znao Bertrandov naum, to jest, da namjerava ubiti ĉovjeka koji mu je donio svu tu bol i zatim pobjeći s vrećicom krvavih dijamanata, ma što to bilo. Još to nije otkrio. Dok se vozio u New Orleans, zapanjilo ga je koliki je dio grada još uvijek bez struje i kolike su zgrade bez krovova i prozora, a dvorišta prekrivena uništenim pokućstvom koje su vlasnici nagomilali vani. Jedan policijski automobil ga je pretekao. Policajac za volanom jednom je pogledao u retrovizor. Bertrand je skrenuo s avenije i parkirao se iza gomile granja. Ĉirevi u njegovu ţelucu polako su se aktivirali. Kad je bio siguran da je policajac otišao, krenuo je kroz ĉetvrt i usporio pokraj debele crnkinje koja je gurala kolica preko kriţanja. Kolica su bila prepuna pljesnive odjeće koja je virila iz ţiĉane košare. "Znate li moţda gdje je Rite Aid?" upita on. "Vjerojatno pod onim tamo znakom na kojem piše 'Rite Aid'", odgovori ona. "Naravno, tu je. Ţelite li zaraditi pet dolara?" Ţena ostavi kolica i poloţi svoje velike šake na vjetrobran. Koţa na podlakticama bila joj je tamna i sjajna, posuta ruţiĉastim oţiljcima i debela poput slonovske koţe. "Što namjeravaš, deĉko?" upita ona. "Ozlijedio sam nogu i teško hodam. Moţda mi moţete donijeti nešto što se nalazi tamo, iza Rite Aida." Pogledala je prema apoteci. Grudi su joj bile poput lubenica u platnenim vrećama, a vrat ukrašen prstenovima prljavštine. "Znaš da nemaš registracije na autu?"

KIKA

"Naravno. Imate dobro oko. Valjda je otpala." "Strpaj moju odjeću u prtljaţnik, zatim me odvezi tamo gdje ţeliš, pa mi plati pedeset dolara i odvezi me kući", reĉe ona. "Moţe i tako", reĉe on. "Usran si od straha, deĉko. Smrdiš po strahu. Što god ĉinio, bolje ti je da prestaneš", reĉe ona. Odvezao je ţenu do mjesta pedeset metara udaljenog od parkirališta iza Rite Aida. Ostavio je motor upaljen dok se ona gegala do dijela ploĉnika kojeg je izdiglo korijenje golemog zimzelenog hrasta. Drvo je rascijepila ili munja ili njegova vlastita teţina, a pukotina u stablu bila je ispunjena betonom. No, beton se istrošio i stvorio se otvor iza kojeg je Bertrand sakrio revolver i vreću s kokainom u zguţvanoj košulji. Debela ţena teško je disala i znojila se kad se vratila u automobi. Odloţila je zguţvanu košulju na sjedište. "Unutra je pištolj", reĉe ona. "To mi je alat za auto." "Daj mi mojih pedeset dolara i odvezi me natrag do kolica. Ne moraš me voziti kući", reĉe ona. Izašla je na kriţanju, sa zguţvanim novĉanicama u ruci, i odgurala kolica niz ulicu. Kotaĉi su se izvijali na asfaltu, boreći se jedni protiv drugih. Dok ju je Bertrand promatrao kako sa svojom straţnjicom veliĉine kade u zelenim rastezljivim hlaĉama pokušava odrţati ravnoteţu pritom ne srušivši tešku košaru, osjećao se maleno i usamljeno, poput nekoga ostavljenog na plaţi, ali nije znao zašto. Gurnuo je kokain u hlaĉe, a revolver pod sjedalo, i krenuo za Algiers, s druge strane širokog Mississippija. Prozori su bili spušteni i vjetar je puhao dok je prelazio preko rijeke, ali znoj mu se slijevao niz prsa, a iz pazuha mu se dizao smrad. Izvukao je vreću s kokainom iz hlaĉa, umoĉio prst i natrljao njime nosnice i desni. No, Kovickova droga nije djelovala, zato što je bila previše razrijeĊena, ili zato što je Bertrand bio tako napet da je mogao ušmrkati puni gram a da ne ugasi vatru u ţelucu i ne zaustavi udaranje srca. Kad je došao do izlaza za Algiers, osjećao se kao da je ušao u okno dizala. Kamion ga je zaobišao, trubeći. Znak "stop" proletio je pokraj njega kao da mu je iznenada postavljen na rubu vidnog polja. Opet je posegnuo u vreću s drogom i srušio je na pod. Ispred njega je policajac usmjeravao automobile da zaobiĊu mjesto nesreće. Kad je

KIKA

stigao do ulice u kojoj je bila smještena Kovickova cvjećarnica, hiperventilirao je i mislio je da će se onesvijestiti. Parkirao je na poĉetku bloka. Nije se mogao sjetiti je li se ikada tako bojao. Pokušavao je smisliti neki dobar razlog da ne ude u cvjećarnu. Dva tipa koji su izgledali poput mafijaša objedovali su za stolom pod nadstrešnicom koja se protezala od izloga. Kako da napadne tipove koji ţive od ubijanja ljudi? Mogao je uloviti Kovicka negdje drugdje, kad budu u ravnopravnom poloţaju. To nije moralo biti danas i ovdje. Nije sramotno koristiti mozak. No, potajno je znao da pravi neprijatelj u njegovu ţivotu nije Kovick, nego strah koji ga je pratio u tami njegove sobe, pri svakom izlasku sunca, za doruĉkom s majkom, u školskom autobusu, u školskom dvorištu, u kući gdje se prvi put ozbiljno ušlagirao i na madracu na kojem je ševio djevojke i ĉinio stvari zbog kojih se poĉeo pitati je li degenerik. Strah je bio sivi balon koji je plutao s mjesta na mjesto, s predmeta na predmet, i svaki put kad se pokušao suoĉiti s njim, premjestio se negdje drugdje, preobraţavajući najnevinije situacije u dileme koje nikada ne bi priznao nikome drugome, kako ljudi ne bi otkrili koliko je zapravo uplašen. Sada je pokušavao pobjeći od tipa koji je pretvorio njegov ţivot u noćnu moru. Što je bilo gore, pitao se, umrijeti ovdje, ili bjeţati i trpjeti podsmijeh dok ga Kovickovi ljudi napokon ne ulove, ne zalijepe mu usta trakom i ne odnesu ga u podrum gdje će ga Kovick ĉekati u kišnom ogrtaĉu i gumenim ĉizmama. No, mafijaši koji su se gušili u sendviĉima ispod nadstrešnice nisu bili proizvod njegove mašte, rekao je sam sebi. Nikada neće proći pokraj njih. Ĉak i sam pokušaj bio bi kao da pljuje lavu u usta. Kad se gotovo uvjerio da ima dobar razlog za odgodu svojeg sastanka, mafijaši su završili s jelom, stavili ostatke u papirnatu vrećicu i odvezli se u kabrioletu. Bertrand je dvaput obišao blok, nadajući se da će gomila kupaca ući u cvjećarnicu i pruţiti mu dobar razlog da krene natrag u Houmu. No, ploĉnik je bio prazan, ni jedan automobil nije se zaustavio u blizini. Zapravo, ĉinilo se da je cvjećarnica stvorena ciglu po ciglu bez ikakve opipljive veze sa svijetom, poput otoka na kojem je Bertrandu Melanconu bilo suĊeno da se suoĉi s licem koje ga je cijeli ţivot gledalo s prijezirom.

KIKA

Zadjenuo je cijev revolvera za pojas, prekrio dršku majicom i izašao iz automobila. Ĉinilo mu se da osjeća kako se zemlja nagnula ukoso. Tada je shvatio da nema plan. Tijekom cijele voţnje od Houme razmišljao je o tome kako da doĊe do revolvera i droge. Kad je to riješio, poĉeo je razmišljati o tome kako da izbjegne suoĉavanje s Kovickom. Sada je stajao pred Kovickovom cvjećarnicom s njegovim revolverom u ruci i bez plana. Što bi trebao uĉiniti? Ući kroz vrata i zapucati? Što ako promaši? Što ako Kovick ima pištolj pod pultom? Otišao je do kraja bloka i ušao u uliĉicu koja je vodila iza cvjećarnice. Kante za smeće bile su srušene na asfaltu, a listovi stabala banane šuštali su na vjetru. Straţnja vrata cvjećarnice bila su odškrinuta. Bertrand je osjetio stezanje u prsima. Pluća su mu gorjela kao da je netko ulio baterijsku kiselinu u njih. Desnom rukom pridrţavao je majicu kako vjetar ne bi otkrio revolver, a drugom je rukom brisao znoj iz oĉiju. Nije mogao ni zamisliti da je takav strah moguć. Povukao je metalna vrata i pogledao u straţnji dio dućana. Visoka ţena stajala je za radnim stolom i razgovarala telefonom. Nasmiješila mu se i pozvala ga unutra pokretom ruke. Zurio je u nju, potpuno zbunjen. Valjda je mislila da je dostavljaĉ. Tada je shvatio još nešto: bila je to Kovickova ţena. Vidio ju je na fotografiji objavljenoj u Times-Picayuneu. Ima li boljeg naĉina da se osveti Kovicku od toga da mu ukoka ţenu, pomislio je. To je nešto što bi Eddy rekao, kad bi imao um kojim bi mogao razmišljati, kad ne bi bio hrpa crijeva prikljuĉenih na cijevi za hranjenje. Ţena je spustila slušalicu. Nosila je ljetnu haljinu, a njezina su široka ramena bila preplanula i snaţna, poput ramena seljanke. "Jeste li došli povaditi ploĉice u kupaonici?" "Pardon?" reĉe on. "Nije vas poslao vodoinstalater?" "Traţio sam jednu adresu, nisam siguran da sam na pravom mjestu." "Koju adresu?" Nije mogao razmišljati. Zvuk vlastitog bila grmio mu je u ušima. "Adresu na kojoj je gospodin Kovick", reĉe on. Boţe, što li je upravo rekao? "On je tamo naprijed. Reći ću mu da ste ovdje. Kako se zovete?"

KIKA

"Ne morate ga smetati. Otići ću po svoj alat. U kamionetu je." "Priĉekajte trenutak", reĉe ona, pa ode u prednji dio cvjećarnice. Nije mogao odluĉiti treba li pobjeći ili izvući revolver iz pojasa prije nego što Kovick proĊe kroz teški zastor od filca koji je dijelio prednji i straţnji dio dućana. Vani je prošao kamionet koji je skrenuo u boĉnu ulicu, a Bertrand je skoro iskoĉio iz svoje koţe. A tada, poput prikaze iz sna, Kovick povuĉe zastor i zagleda se u njegovo lice. Izgledao je poput najvećeg ĉovjeka kojeg je Bertrand ikada vidio. "U ĉemu je problem?" upita on. Bertrandu su usta bila tako suha da je skoro progutao vlastiti jezik kad je pokušao nešto reći. "Nema problema, gospon", reĉe on, ukoĉen, s palcem desne ruke zadjenutim za dţep hlaĉa. Kovick je nosio odijelo beţ boje s blijedim purpurnim prugama, košulju boje lavande i kravatu boje nara. Oĉi su mu sjajile tamnom svjetlošću, poput opsidijana, ĉvrsto fokusirane. "Došao si zbog kupaonice? Neke cijevi su neposredno ispod ploĉica, pa moraš paziti kako ih diţeš. Stare su i nije potrebno mnogo da ih se izvadi." "Nisam ovdje zbog kupaonice", reĉe Bertrand. "Sto onda hoćeš?" Sidney ga pogleda postrance dok je podizao praznu vazu iz kartona na podu i punio je iz slavine na zidu. Odloţio je vazu na radni stol i poĉeo pregledavati knjigu narudţbi. "Jesi li me ĉuo? Što hoćeš, momĉe?" Ništa, osim tvojeg ţivota, šupĉino, zaĉuo je Bertrand glas u sebi. "Što si rekao?" upita Sidney. "Ništa. Nisam ništa rekao." "Nazvao si me šupĉinom?" "Ne, gospodine, nisam to rekao." "Mislim da jesi." Sidneyjev pogled spusti se na Bertrandov pojas. "Što imaš tamo?" "Ništa", reĉe Bertrand povlaĉeći se. "Da?" reĉe Sidney. Ošamario je Bertranda po licu, snaţno, zamah-nuvši iz ramena. "Nešto sam te pitao. Što je tamo?" "Gospon, nisam ništa uĉinio. Otići ću. Nikada me više nećete vidjeti. Obećajem." Sidney posegne dolje i istrgne revolver iz Bertrandova pojasa. Ĉeliĉni nišan zaderao je Bertrandovu koţu. "Ti malo govno", reĉe on. "Došao si ovamo naoruţan, a ţena mi je u dućanu?"

KIKA

"Ne, gospodine. Samo sam se izgubio." "Ne laţi", reĉe Sidney. Opet je svom snagom ošamario Bertranda po licu, izbivši mu pljuvaĉku iz usta. "Mislio sam da ste laka ţrtva, ĉovjeĉe", reĉe Bertrand. Nos mu je bio pun iglica, a oĉi su mu se ispunile suzama. "Zar ja imam reputaciju lake ţrtve? Zar imam reputaciju ĉovjeka kojeg svatko moţe napasti? To mi govoriš u mojem vlastitom dućanu?" Bertrand zausti da nešto kaţe, ali rijeĉi mu nisu izlazile iz usta. Sidney otvori bubanj revolvera i izbaci metke na dlan. "Odakle si?" upita on. "Iz Shreveporta", reĉe Bertrand. Sidney spusti revolver u dţep svog kaputa, pa gurne šaku u Bertran-dove gaće i povuĉe i njih i hlaĉe. Zatim mu ubaci šest metaka meĊu genitalije, pa ga otprati do vrata. "Ovako stvari stoje, momĉe. Pogriješio si. Ako ponovno doĊeš ovamo, sredit ću te." Sidney ga gurne na uliĉicu i tako snaţno udari u straţnjicu da je Bertrand imao osjećaj kao da mu je gurnuo staklo u rektum. Odšepao je do kraja uliĉice, uvjeren da mu krv teĉe niz bedra. Kad je izašao na ulicu, i kad je mislio da je nemoguće da u ţivotu doţivi veće poniţenje i jnil, ugledao je kako dizalica podiţe prednji kraj njegove Toyote u zrak. Kasnije tog poslijepodneva zazvonio je telefon na mome kuhinjskom stolu. "Iza ovoga ste ili ti ili Purcel, Dave", reĉe glas. "Sidney?" rekoh ja. "IznenaĊen si što sam ţiv?" "Ne razumijem te." "U ruci drţim revolver kalibra 38 milimetara. Pogodi odakle mi? Ukraden je iz moje vlastite kuće. Upravo sam ga uzeo od crnog klinca s dahom koji smrdi poput prdca. Klinac je došao u moj dućan s mojim vlastitim revolverom i htio me srediti. Misliš li da je to samo sluĉajnost?" "Gdje je on sada?" "Ne znam. Udario sam ga u dupe i šutnuo niz uliĉicu prije nego što sam shvatio da je to jedan od momaka koji su mi rasturili kuću. No, ako mi padne šaka, rastavit ću ga na komadiće i donijeti ih tebi." "Nije dobro govoriti takve stvari murjaku, Sidney."

KIKA

"Jebi se." "Drago mi je da si dobro." Zastao je, razmišljajći o mome odgovoru. "Ţeliš li reći da nisi nahuškao tog klinca na mene?" "Ne, a nije ni Clete Purcel." "Nemoj mi srati. Purcel već dugo ima pik na mene. Kad smo bili klinci, bila je frka na dnu Magazinea. Misli da sam ja poslao tipa koji ga je opalio s cijevi po oku. On je budaletina. Znaš li kako ćeš prepoznati budaletinu? Razmišlja, ponaša se i izgleda kao Purcel." "Pusti Cletea. Pustio te kad te mogao uništiti pred tvojom vlastitom suprugom." "Nemam pojma o ĉemu priĉaš." Sad sam duboko zaglibio, ali zakljuĉio sam da je Sidney sam to traţio. "Clete je znao da si se spetljao s Natalijom Ramos. Mogao je razotkriti da si obiĉna hrpa govana, ali preveliki je dţentlmen da bi uĉinio nešto takvo." "Valjda bih iz svega ovoga trebao nauĉiti da se praznoglavci drţe zajedno. Pokušat ću ti nacrtati ovo. Upoznao sam Nataliju Ramos u videoklubu. Ona voli filmove, kao i ja. Dao sam joj posao ĉistaĉice. Pokušao sam pomoći i svećeniku narkiću s kojim se spetljala. Bio je dobar ĉovjek, ali drogirao se zbog raka. Reci Purcelu da je još gluplji nego što sam mislio." "Poznavao si oca Judea LeBlanca?" "Ti i Dumbo odlepršajte mašući ušima do drţavne klinike za mentalnu higijenu, pa vidite obavljaju li transplantacije mozga." "Ronald Bledsoe mi je provalio u kuću. Ti si kriv za to, Sidney." No, spustio je slušalicu prije nego što sam izustio pola reĉenice. Krošnje zimzelenih hrastova u dvorištu povijale su se na vjetru, a lišće je padalo na površinu rukavca. Vidio sam djecu kako se igraju s frizbijem na zelenoj padini Gradskog parka i ĉuo sam njihove glasove koji su preko vode dopirali do mene. Bila je to lijepa veĉer, koju nije trebalo ukaljati mislima o ljudima poput Ronalda Bledsoea. No, zlo je zlo, i ono ne napušta naše ţivote zato što mi to ţelimo. Savjet Otisa Baylora da na Bledsoea ne treba reagirati bio je dobar, ali to nije znaĉilo da ja moram igrati njegovu igru. Nazvao sam Cletea na mobitel. "Bledsoe ne spava noću?" upitao sam ga.

KIKA

"Ne." "Što radi?" "Nasmrt plaši kurve ili karta." "Karta?" "Na svojem laptopu. Na braniku automobila ima naljepnicu iz kasina. Moţda je ovisan o tome. Svi ti momci ovisni su o neĉemu. Zašto?"

Dvadeset drugo poglavlje U NEDJELJU U DVA SATA UJUTRO ODVEZAO SAM SE U CLETEOV MOTEL.

Nebo je bilo tamno, a vjetar je oţivio drveće. U sobi Ronalda Bledsoea gorjela su svjetla. Kad sam pokucao, otvorio je ţaluzine i pogledao van. Tada je skinuo lanac i otvorio vrata. Bio je odjeven u ogrtaĉ tamno-plave boje i ĉupave bijele papuĉe. Smiješio se. Izbijeni zub zamijenio je mostom. "Zao mi je što smetam, gospodine Bledsoe. Vidio sam da kod vas gori svjetlo i mislio sam da ne biste imali ništa protiv posjeta", rekoh ja. "Ni najmanje. Lijepo iznenaĊenje." Pogledao je na sat. "Vi ste poput mene, noćna ptica. UĊite." Unutrašnjost njegove sobe bila je besprijekorno ĉista. Krevet je još bio namješten, a otvoreni laptop stajao je na stolu. "Kladim se da znam što ćete me pitati", reĉe on. "Kladim se da ne znate", rekoh ja. "Ţelite znati hoću li tuţiti vašu djevojĉicu." "Hoćete li?" "Ne, gospodine, to nije moj naĉin." "To je lijepo od vas. Mogu li vas zvati Ronald?" "Svi me tako zovu, jer to mi je ime." Njegova izduţena obrijana glava sjajila je na elektriĉnom svjetlu. Podigao je lonac za kavu sa štednjaka i napunio dvije šalice, gledajući me postrance. "Ţelite li šećer i vrhnje?" "Ne, ništa", rekoh ja. Slike na zaslonu njegova raĉunala privremeno su mi odvukle pozornost.

KIKA

"Imam razne igre na svojem laptopu", reĉe on. "Volite li kartati, gospodine Robicheaux?" "Zovite me Dave. Nekad sam odlazio na konjske utrke. Zapravo, to mi je postalo problem, uz onaj veći problem koji sam već imao." "Stvarno?" Pruţio mi je šalicu i tanjurić s malom ţliĉicom. No, spustio sam šalicu na stol ne otpivši ni gutljaja. Elektronske karte okretale su se pred djeliteljem i lebdjele preko zaslona njegova laptopa. "Mislio sam da mogu pobijediti i uz male izglede, ali gadno sam popušio", rekoh ja. "Stvarno?" ponovi on. "To je slabost svakog kockara, nalik slabosti pijanca. Misli da moţe intuitivno razaznati i kontrolirati budućnost, ali njegova prava misija jest da izgubi." "Zašto bi ĉovjek htio izgubiti?" "Kako bi mogao okriviti svemir za sve svoje probleme." "Nikada nisam tako razmišljao o tome. Vi ste pametan ĉovjek, gospodine Robicheaux. Ovo je impresivan grad. Juţnjaci su najpametniji ljudi na svijetu. Vaša kći je vrlo obrazovana i kulturna. Ĉovjek to shvati ĉim je pogleda." "Hvala, Ronalde. Gledajte, pitao sam se moţete li mi pomoći da riješim jedan problem. Netko je provalio u našu kuću i vandalski uništio njezinu spavaću sobu. Ĉuli ste za to?" "Ne, gospodine, nisam." "Zato bi vas moja šefica ţeljela iskljuĉiti kao mogućeg poĉinitelja. Moţemo li dobiti uzorak vašeg DNK?" "Nije li to neka vrsta pretrage gospodine Robicheaux? Zbog ĉega vam je potreban takozvani 'mogući razlog'?" Cijelo vrijeme nije skidao osmijeh s lica. "Potpuno ste u pravu." "Pa, imate li nalog?" upita on zaigrano. "Bojim se da nemam." "Onda priĉekajte trenutak", reĉe on. Otišao je u kupaonicu i vratio se s pamuĉnim štapićem za uši. Zabio je jedan kraj duboko u usta i navlaţio ga. Zatim je spustio štapić u vakuumsku vrećicu i pruţio mi je.

KIKA

"Ne ţelim da imate problema sa svojom šeficom zbog mene. Ne, gospodine, to ne bi bilo dobro." "Imali ste partnera kad ste mi provalili u kuću?" Rukama je obuhvatio straţnji dio vrata i odmahnuo glavom. "To me vrijeĊa. Volio bih da to niste rekli." Odmjerio me pogledom od glave do pete. "Nosite li oruţje, gospodine Robicheaux?" Tijekom cijelom našeg razgovora, dopuštao mi je da ga zovem imenom, ali on je mene oslovljavao formalno. Na svoj me naĉin time nadmudrio i ponizio. Pokazao sam mu desnu stranu svoga sportskog sakoa. "Zapravo, trebao bih, ali ovo je samo prijateljski posjet. Recite mi, vjerujete li stvarno da moţete doći u maleni juţnjaĉki grad, obrisati noge o ljude i vratiti se kući bez neke teţe posljedice? Vjerujete li zaista da se Jug toliko promijenio?" Pribliţio mi se. Još se smiješio, a zubi su mu se sjajili od sline. "OdraĊivao sam sve vrste poslova koje postoje, na svim mogućim mjestima, ljubav prema novcu korijen je svih zala. I Biblija to kaţe. Ljudi su bili na prodaju tada, ljudi su na prodaju i sada. Cijeli ovaj grad bio bi parkiralište Wal-Marta kad bi netko to platio." "U krivu ste." "Vraga sam u krivu", odvrati on. "Vi znate što je to krvavo kamenje, zar ne, Bledsoe?" "U civiliziranom svijetu, gospoda se meĊusobno ne oslovljavaju prezimenom, gospodine Robicheaux. No, da odgovorim na vaše pitanje, ne, ne znam mnogo o krvavom kamenju." "Zbog tog kamenja djeci su rezali ruke. Mislim da će vam donijeti patnju." "Patim otkad sam roĊen. Sto mislite o tome?" Sada mi je stajao tako blizu da sam mogao osjetiti miris sasušenog sapuna na njegovoj koţi. Spustio sam pogled i udaljio se jedan korak od njega. Tada sam otvorio vrata kako bih izašao. Dah mi je bio plitak, a u ruci sam nosio vakuumsku vrećicu. "Nećete popiti svoju kavu, gospodine Robicheaux?" Kad sam izašao van, ĉinilo mi se da mi njegov zadah i dalje lebdi oko lica. Kad sam pokrenuo kamionet, stajao je na vratima, s rukama u dţepovima ogrtaĉa. Elektronske karte padale su u crni satenski šešir

KIKA

na zaslonu njegova laptopa. Silueta mu se ocrtavala na svjetlosti iz sobe, tako da mu je lice bilo u sjeni, ali uliĉna svjetiljka bacala je dovoljno svjetla da mu obasja smiješak. Krenuo sam unatrag niz prilaz izmeĊu dva reda apartmana, ravno na Glavnu cestu, dok mi je ruĉica mjenjaĉa drhtala u ruci. Kad sam se vratio kući, svukao sam se i ušao u krevet pokraj Molly. Kad je osjetila moju teţinu na madracu, probudila se i okrenula prema meni. Njezino je tijelo bilo vruće na dodir. Prije no što sam krenuo u motel, rekao sam joj da moram poći u ured kako bih pomogao dostavljaĉu da riješi neki problem. Sada sam legao na leda i zagledao se u strop. Podigla se na jedan lakat i pogledala me. "Sve je u redu. Spavaj", rekoh ja. Oštro me udarila koljenom u bedro. "Ne pokušavaj mi glumatati, vojniĉe", reĉe ona. "Suoĉio sam se s Bledsoeom." "Sam?" "Clete je bio u blizini. Sve je bilo u redu." Poloţila mi je ruku na prsa. "Srce ti lupa." "Nisam mogao biti u istoj sobi s njim. To je teško objasniti. Morao sam pobjeći od njega." "Priznao je da je provalio u našu kuću? Prijetio ti je?" "To nije njegov naĉin. Princ tame uvijek je dţentlmen, kao i njegovi sljedbenici." "Ne govori tako, Dave." "Sredit ću ga. Na jedan ili drugi naĉin, zakucat ću ga na zid." Ispruţila se, poloţivši glavu na jastuk. Zurila je u strop. Tada je rekla nešto za što sam vjerovao da neće nikada reći. "Ţelim kupiti pištolj." Ujutro, prije radnog vremena, odvezao sam se do juţnog kraja ţupe Lafourche i parkirao ispred bara na kriţanju gdje smo Bo Diddley Wiggins i ja pokupili Cletea nakon što je pucao na ĉovjeka koji je bjeţao niz kanal u motornom ĉamcu. Šanker je bio sam, u potkošulji. Sjedio je pred ventilatorom i pokušavao ĉitati novine pod mutnim svjetlom. Pokazao sam mu svoju iskaznicu i postavio mu pitanje o dvoje ljudi koji su bili tamo kad sam došao po Cletea. Šanker je imao dlakava ramena, a obrve su mu bile prošarane oţiljcima koji su mu zatezali kutove oĉiju, tako da je više sliĉio Azijatu nego zapadnjaku. "Poznajete li momke koji su doveli ovamo mog prijatelja?"

KIKA

"Oni rade za gospodina Wigginsa. Katkad ovdje piju pivo", reĉe on. "Znao sam to kad sam došao. Ţelim znati gdje su sada." "Teško je to znati u nedjelju." "Istraţujem dvostruko umorstvo s muĉenjem. Biste li mi ţeljeli odgovarati na pitanja u ţupnom zatvoru?" Presavio je novine i odgurnuo ih. "Šest kilometara niz cestu je dok s crpkom za gorivo. Jednoga od njih moţda ćete pronaći tamo." "Hvala vam", rekoh ja, pokupivši iskaznicu sa šanka. "Hej!" reĉe on kad sam već skoro bio na vratima. "Da?" rekoh ja. "Vozim pedeset kilometara po lošim cestama da bih došao na posao. ZaraĊujem šest dolara na sat plus napojnice. FEMA kaţe da ću za mjesec dana moţda dobiti prikolicu. Koliko daleko vi vozite na posao? I ma li vaša kuća krov?" Odvezao sam se na jug do doka s crpkom za gorivo smještenog na sjecištu moĉvarnog zaljeva i slatkovodnog kanala koji je naftna kompa-nija iskopala usred moĉvare. Lokve dizela plutale su navodi i rastapale se. HrĊava barţa leţala je napola potopljena meĊu travom. Vidio sam ĉovjeka u odjeći kaki boje kako se mota u malom uredu izgraĊenom na kraju doka. Gledao je zraĉni gliser koji je jurio zaljevom, pa me nije ĉuo kako mu prilazim s leda. "Hej, uplašili ste me!" reĉe on kad se okrenuo. Tada me prepoznao i predstavio se. Rekao je da se zove Tolliver, da potjeĉe iz Arkansasa i da trinaest godina radi za Boa Wigginsa. "Vaš prijatelj se nalio, zar ne?" reĉe on. "Je li stigao kući ţiv i zdrav?" "Jeste li vidjeli kako puca na nekoga, gospodine Tolliver?" "Ne, ĉuo sam nekoliko udaljenih pucnjeva, poput zvuka saĉmarice na vjetru. Momak je bjeţao u motornom ĉamcu i pomislio sam da je Purcel moţda ţrtva pljaĉke. To je jedini razlog zbog kojeg sam se umiješao." Bio je ĉovjek simpatiĉna izgleda. Trbuh i salo visjeli su mu preko pojasa. Imao je velike smeĊe podlaktice koje su na vrhu bile prekrivene crvenkastom dlakom. Ĉesto se smiješio. Zapravo, bio je previše simpatiĉan i smiješio se mnogo više nego što je trebao. "Ne znate tko je bio ĉovjek u ĉamcu?" "Ne, gospodine." "Koliko dugo radite na ovom doku?" "Moţda nekoliko godina." "Ovamo dolazi mnogo stranaca?"

KIKA

"Ja samo punim gorivom ĉamce gospodina Wigginsa. Ne razmišljam mnogo o tome što se dogaĊa ovdje, mislim, o ribolovu i tome sliĉnome." "Jeste li ikada ĉuli za tipa imenom Ronald Bledsoe?" "Ne mogu reći da jesam:" "Izgleda ĉudno. Glava i lice izgledaju mu kao vrh vibratora." Zakašljao je od smijeha i pogledao postrance prema zaljevu. Izvadio je ţute pilotske naoĉale iz dţepa košulje i stavio ih na oĉi, iako je sunce zašlo za oblake i iako je moĉvara oko nas utonula u sjenu. Raširio je ruke na ogradi iza sebe i odmahivao glavom, kao da razmišlja o pitanju, iako ga nisam postavio. "Moţete li me pogledati, gospodine Tolliver?" "Govorim vam sve što mogu, gospodine Robicheaux. Ne znam ništa više." Fiksirao sam ga pogledom sve dok ga nisam prisilio da me pogleda. "Ronald Bledsoe je nezaboravna osoba, gospodine Tolliver. Mislim da je on veoma okrutan ĉovjek. Ako se rukujete s njim, osjetit ćete kako vam nekakva crna struja puţe uz ruku. Ponovite mi da ne poznajete tog ĉovjeka." "Nisam upoznao tog gospodina. Ne, gospodine", reĉe on odmahujući glavom. No, vidio sam tik ispod njegova lijevog oka, kao da mu je pĉela prešla po koţi. Izvadio sam posjetnicu iz lisnice i predao mu je. "Izgledate kao više-manje pametan ĉovjek. Upozoravam vas, gospodine Tolliver. Ronald Bledsoe je zao ĉovjek. Ukoliko stanete na njegovu stranu, proţdrijet će vas." Tolliver je pokušao zadrţati bezizraţajno lice, ali kad je progutao slinu, izgledao je kao da mu je orah zapeo u grlu. Te veĉeri izvadio sam iz prtljaţnika stari poluautomatski pištolj Ruger kalibra 22. Zatim sam odveo Molly u policijsku streljanu i pokazao joj kako da ubaci metke u magazin i kako da gurne metak u cijev. Zatim sam je poduĉio kako da se sluţi osiguraĉem, kako da izbaci magazin iz drške i otvori cijev kako bi provjerila je li u njoj metak. Pokazivao sam joj te stvari metodiĉno i bez radosti, rezervirano i depresivno.

KIKA

Nebo je bilo purpurnoplave boje. Drveće duţ drţavne ceste utonulo je u sjenu i njihalo se zbog kretanja ptica. Bilo je ĉudno gledati Molly kako zauzima poloţaj za pucanje, ispruţenih ruku, s jednim zaklopljenim okom i sa štitnicima za uši na glavi. Bilo je teško prihvatiti ĉinjenicu da moja ţena, bivša ĉasna sestra i ĉlanica organizacije Pax Christi, puca u papirnatu metu s ljudskom siluetom. Kad je ispalila posljednji metak iz magazina, povukla je otvaraĉ cijevi i sitni pramiĉak dima podigao se iz prazne komore. "Izgledaš nesretno", reĉe ona. "Dan je bio dug, to je sve." "Jesam li te razoĉarala?" "Ne", rekoh ja. "Vjeruješ da radimo ono što Ronald Bledsoe ţeli, zar ne?" "Ne", rekoh ja. "Dobar si u mnogim stvarima, Dave, ali laganje nije jedna od njih." Uzeo sam joj Ruger iz ruke i spustio ga u platneni ruksak u kojem sam ĉuvao svu svoju opremu za vatreno oruţje. Obgrlio sam je oko ramena i odšetali smo se do mojeg kamioneta parkiranog meĊu drvećem. Stotine ptica pjevalo je u sjenama. Na zapadu sunce se pretvorilo u crveno jezero smješteno izmeĊu obala kišnih oblaka. U prsima me tištio isti osjećaj kakav sam imao kao dijete kad su moji roditelji poĉeli uništavati svoj dom i obitelj. Osjećaj je bio povezan s onim što psihijatri zovu "fantazija o uništenju svijeta". Ţivio sam s tim osjećajem u snovima prije no što sam otišao u Vijetnam, i dugo nakon što sam se vratio. Rješavao sam ga Jim Beamom i ovisnošću o Valijumu, a kad su oni prestali djelovati, rješavao sam ga snaţnim adrenalinom izazvanim trzajem pištolja u ruci, mirisom baruta u nosnicama i zujanjem metka pokraj ušiju. Osjećao sam da će mi iz ţivota otići nešto nenadomjestivo, ali nisam znao zašto. Je li to jednostavno gravitacija koju osjećate u odreĊenim godinama? Postoje trenuci kad zvuk lopate zabijene duboko u zemlju moţe postati vlat trave u uhu. Jesam li se više bojao smrti nego što sam bio spreman priznati? Ili je Ronald Bledsoe doveo do toga da se moja obitelj formira prema njegovoj slici i prilici? Kad smo se vratili kući, Molly je nauljila i oĉistila Ruger. Nije mi ga vratila.

KIKA

U ponedjeljak u 9:17 ujutro zazvonio mi je telefon na stolu. "Gospodine Robicheaux?" rekao je poznati glas. "Što ţeliš, Bertrande?" odgovorio sam. "Došao sam ovamo po pomoć. Ne mogu više." "Kamo si došao?" "Dovezao sam se vlakom u New Iberiju. Nisam spavao." "Sada si u New Iberiji?" "Da, ne mogu više." "Što ne moţeš više?" "Sve. Ljudi me love. Ljudi se ponašaju prema meni kao da sam govno. Kovick je sredio da svi u izbjegliĉkim kampovima znaju tko sam. Nemam se gdje sakriti. Htio sam ga ukokati. Ili njegovu ţenu. Ali samo sam stajao tamo i drhtao." "Pokušao si srediti Sidneyja Kovicka?" "Ja nisam ubojica. To sam otkrio u subotu. Moţda sam kukavica, ali nisam ubojica." Opisao mi je prizor u cvjećarnici, strah koji je gmizao poput ţiţaka u njegovu srcu, šamare koje je dobio, metke iz revolvera istresene na njegove genitalije, snaţan udarac koji mu je raskrvario rektum. Bilo je teško slušati njegovo samosaţaljenje. No, nisam sumnjao u razinu njegove emocionalne boli. Pretpostavljao sam da je, ispod krinke, Bertrand Melancon vjerojatno djeĉak od otprilike sedam godina. "Reci mi gdje si." Zastao je na trenutak. "Nisam zato nazvao. Morate mi nešto objasniti. Otišao sam u sklonište za izbjeglice u parku jer od juĉer nisam ništa jeo. Tamo je bila bjelkinja koju sam vidio u automobilu s krepanim akumulatorom kod Desirea." "Misliš, bjelkinja koju si silovao?" "Da, ona, bila je tamo, ĉovjeĉe, i posluţivala obroke u skloništu. Rekao sam sam sebi da to nije moguće. Upitao sam jednog tipa tko je ona, i rekao mi je da je iz New Orleansa i da se zove Thelma Baylor. Tako se zvala obitelj iz kuće iz koje je došao hitac koji je pogodio Eddyja i ubio Kevina." Shvatio sam što se dogodilo. Thelma je vjerojatno otišla u sklonište kako bi pomogla Alafair, a Bertrand je upao unutra i ugledao je. Pokušao sam se koncentrirati, kako bih sprijeĉio da njegovo sluĉajno otkriće postane katalizator za dogaĊaje o kojima uopće nisam htio razmišljati.

KIKA

"Smršavila je, izgleda malo starije, ali to je ona, zar ne?" Pomisao na to da je fiziĉki procjenjivao mladu djevojku koju je napao i da od mene traţi da to potvrdim narušila mi je osjećaj za moral na više razina nego što sam ih mogao prebrajati. "Ona te se ne tiĉe, partneru." "Moram to popraviti." "Drţi se podalje od Baylora." "Imam plan. Javit ću vam se." Prekinuo je vezu. Uzeo sam policijski automobil i odvezao se do rekreativnog centra u Gradskom parku. Alafair je slagala leţajeve obitelji koja je selila u Dallas. Izgledala je zabrinuto, ne previše usredotoĉeno. Neki klinac u pozadini je vodio košarkašku loptu, snaţno je odbijajući od poda. "Gdje je Thelma?" upitao sam je. "Otac ju je pokupio. Mislim da su otišli kući", reĉe ona. Podigla je gomilu krevetnine i pogledala me. "Je li ovdje bio jedan crnac u ranim dvadesetima? Ĉovjek kojeg prije nisi vidjela?" "Ako i jest, nisam ga primijetila." "Zove se Bertrand Melancon. On je jedan od tipova koji su silovali Thelmu." "Zašto je ovdje?" "Zbog krivnje, straha, oportunizma. Sumnjam da i on sam zna. Moţda je lud." "Ima li to veze s Ronaldom Bledsoeom?" "Da, ima. Ima veze i s krvavim dijamantima. Moramo strpati Melancona iza rešetaka, za njegovo dobro, kao i za dobro svih ostalih." "Dosta mi je toga." "Ĉega?" "Ronald Bledsoe jutros je bio ovdje. Rekao je nadgledniku da bi htio volontirati, ali cijelo me vrijeme promatrao. Imao je onaj bolesni osmijeh na licu." Ispred ulaznih vrata djeca su se igrala na vrtuljcima i ljuljaĉkama pod zimzelenim hrastovima. Sjećao sam se kad je Alafair bila njihove dobi i igrala se na isti naĉin. "DoĊi sa mnom na ruĉak", rekoh ja. "Što ćemo uĉiniti u vezi tog šupka, Dave?" upita ona.

KIKA

Vratio sam se u ured i pokucao na Helenina vrata. Nije bila sretna kad je ĉula posljednje vijesti o Bertrandu Melanconu. "Reci mi jesam li što propustila - silovao je malu Bayloricu i još jednu djevojku iz Donjeg devetog okruga, pokušao je ubiti Sidneyja Kovicka, i sada je u New Iberiji i zove tebe zbog griţnje savjesti." "Mislim da je to to." "Gdje je on sada?" "Ne znam." "PronaĊi Otisa Baylora i njegovu kćer. Reci im da je Melancon U okolici i da ga planiramo uhititi. No, potrudi se da Baylor shvati da Melancon pripada nama." "U redu." Ustala je i poloţila ruke na bokove. Imala je smeĊe hlaĉe u zapadnjaĉkom stilu, pojas od upletene koţe i usku majicu. Tada me neoĉekivano pogledala ravno u oĉi, a njezin pogled i ponašanje poprimili su onaj neobiĉan androgini sjaj koji ju je pretvarao u ljupku misteriju koja je bila istovremeno i uzbudljiva i uznemirujuća. "Nisam te smjela poslati u New Orleans", reĉe ona. "Zašto?" "Zato što federalci imaju novca da poĉiste sranje koje sami naprave, a mi nemamo. Zato što si dobar policajac i nikad ne prestaješ raditi na svojim sluĉajevima. Svi koji su upleteni u njih ostaju ti u glavi. Da nisi policajac, bio bi svećenik." Oĉi su joj poprimile ljubiĉastu boju i bile su toplije nego što su trebale biti. "Mogu li dobiti povišicu?" Otjerala me mahnuvši rukom i uz rijeĉi: "Bwana, sada odlazi." Preskoĉio sam ruĉak i odvezao se do kuće Otisa Baylora na Staroj cesti Jeanerette. On je bio u svome dvorištu, u dubokoj sjeni, sa šesnaestoli-trenim spremnikom sredstva protiv insekata na leĊima. Polako se kretao duţ kuće, pršćući cvjetnjake i temelje kuće. U sjeni je bilo prohladno, ali platneno remenje njegova spremnika napravilo mu je prstenove od znoja na košulji. Imao sam osjećaj da Otis Baylor štedi svaki novĉić. Sjeo sam na ulazno stubište bez poziva, kao što bi to susjed uĉinio. Dolje, na dnu duge zelene padine na njegovu imanju, voda rukavca se nabrala na vjetru, a trava je gusto rasla uz obalu. Otisova kuća iz

KIKA

devetnaestog stoljeća s hrĊavim pregradnim vratima, limenim krovom, dubokom sjenom i zelenom plijesni na temeljima, bila je skromno prebivalište. No, meĊu drvećem, zrak je bio prohladan i ispunjen zvukovima vjetra u bambusima i šuštanjem borovih iglica na krovu. Bilo je to mjesto na kojem je ĉovjek mogao ţivjeti u miru sa sobom i svojom obitelji i odbaciti ambicije koje nikada nisu dopuštale duši da se odmori. No, sumnjao sam da će Otis ikada pronaći takav mir, ma gdje ţivio. "Poslušao sam vaš savjet", rekoh mu. "U vezi ĉega?" "Da ne radim ono što Ronald Bledsoe ţeli." Nastavio je prskati temelje kuće, kao da ništa nisam rekao. "Ovi tajvanski termiti pojedu cijelu kuću, zar ne?" reĉe on. "Ako ih ne zaustavite, progrizu put kroz beton." "Jedan od tipova koji su napali Thelmu je u gradu", rekoh ja. "Nazvao me na mobitel. Zove se Bertrand Melancon. On je brat momka koji je dobio metak u vrat." Otis kimne. Pogled mu je bio bezizraţajan. Prskalica je šištala nad lišćem pri dnu terase. "Zašto vas je nazvao?" "Boji se. Mislim i da se kaje zbog onoga što je uĉinio." Otis je pritiskao ruĉicu koja je podizala tlak u spremniku, gledajući u prazno. "I trebao bi." Što, bojati se ili se kajati? Ili oboje? Nategnuo sam vlastitu usnu resicu. "Moja šefica ţeli da znate da Bertrand Melancon pripada nama." "Slušajte, gospodine Robicheaux..." Ovaj put, ja sam prekinuo njega. "Znate li što su kimberlit dijamanti?" "Ne." "Prije nekoliko godina, ratni voĊe u Africi prodavali su ih ilegalno kako bi došli do novca za svoje ratne strojeve. Da bi došli do tih dijamanata, ti su voĊe masakrirali veliki broj nenaoruţanih ljudi i rezali ruke djeci. Zato se zovu krvavi dijamanti. Sidney je nekako došao do odreĊene koliĉine tih dijamanata. Momci koji su opljaĉkali Sidneyjevu kuću sluĉajno su naletjeli na najveći plijen u ţivotu. Moţete li zamisliti što će Sidney i njegovi poslovni partneri uĉiniti da ih dobiju natrag?"

KIKA

Otis je zastao. Ĉinilo se da se zagledao u sjene. Skinuo je spremnik s leĊa i, drţeći ga za jedan remen, oprezno odloţio na travu. Zaĉulo se pljuskanje insekticida u spremniku. Sjeo je na stubu ispred moje, trljajući nadlanice. Njegova gruba koţa je zašuškala. "Ti ljudi misle da mi stojimo izmeĊu njih i njihovih dijamanata?" reĉe on. "Nisam siguran", odgovori on. "Gdje je sada taj crni klinac?" "Ne znam ni to." "Sve se vrti oko tih dijamanata, ha? To nema veze sa mnom ili mojom obitelji, zar ne?" "Nisam to rekao." Ustao je i rukovao se sa mnom, a zatim otišao u dvorište ne oprostivši se. *

*

*

Te veĉeri Alafair je otišla na potpisivanje knjiga u knjiţaru Barnes&Noble u Lafayetteu. Planirala je prenoćiti kod prijateljice. Molly i ja smo zaka-ĉili prikolicu i ĉamac za automobil i odvezli se do moĉvare Henderson. Bila je lijepa veĉer za lov na velikoustog grgeĉa. Vjetar se umirio, a šumarci vrba i ĉempresa poprimili su zlaćani sjaj u zalasku sunca. Oblaci insekata skupljali su se u zavjetrini otoka. Mogli smo vidjeti kako deverike izlaze na površinu, a povremeno bismo ugledali i sklisku, crno-zelenu leĊnu peraju grgeĉa na rubu lopoĉa. Molly nam je pripremila sendviĉe s peĉenim kamenicama i spakirala nekoliko limenki soka Dr Pepper u smrvljenom ledu u hladnjak, ali nisam imao apetita i nisam se mogao usredotoĉiti na savršenstvo veĉeri niti na ribe koje su se hranile u sjeni drveća, koje se sada poput vatrenih fontana ocrtavalo na suncu. Nisam se htio svetiti Ronaldu Bledsoeu. Htio sam ga ubiti. Htio sam to uĉiniti izbliza, s revolverom kalibra 45 napunjenim mecima s mjedenim košuljicama i šupljim vrhom. Htio sam isprazniti cijeli magazin u njega. Htio sam osjetiti dobar, pravi, omamljujući miris spaljenog baruta i osjetiti snaţan trzaj ĉeliĉnog okvira u svojoj šaci. Htio sam vidjeti kako se Ronald Bledsoe pretvara u mrlju. "Zašto si tako šutljiv?" upita Molly. "Bez razloga", odgovorio sam.

KIKA

Da sam priznao Molly svoje misli, ne samo da bih je uplašio, a moţda je ĉak i odbio od sebe, nego bih joj i otkrio nemogućnost pronalaţenja zakonskih rješenja za probleme s Bledsoeom i njemu sliĉnima. Mi smo navodno kršćansko društvo, ili barem društvo koje su utemeljili kršćani. Prema našoj vlastitoj mitologiji, štujemo Isusa, Majku Terezu i Svetog Franju Asiškog. No, mislim da je istina drukĉija. Kad se osjećamo kolektivno ugroţenima, ili smo kolektivno povrijeĊeni, traţimo braću Earp i Doca Hollidaya i ţelimo da negativci budu ukokani, osušeni, sprţeni i pregaţeni buldoţerima. Iz tog razloga više nisam osjećao krivnju i stid zbog svojih sklonosti. Ali nisam htio ni razgovarati o njima. Dok se sunce spuštalo poput otopljene kugle iza ceste na nasipu koja je prolazila moĉvarom, zabacio sam štap izmeĊu dva otoka s vrbicima. IzmeĊu otoka je tekla struja, i insekti koji su padali s drveća na površinu vode plovili su u uski kanal obrubljen s obje strane lopoĉima. Voda je bila mraĉna, duboka i mirna. Udica je poletjela iznad kanala i tiho pljusnula pokraj rascvalih zumbula. Baš kad sam poĉeo okretati ruĉicu blinkera zateţući flaks, vidio sam kako se voda podiţe pod zumbulima kao da se mjehur zraka podigao s dna. U tom trenutku, leĊna peraja se pojavi na površini i nešto zategne flaks tako snaţno da je moj ribiĉki štap pao na obalu poput drške metle. U L ousiani u slatkovodnim podruĉjima samo velikousti grgeĉ moţe povući štap s tolikom silinom. Snaţno sam ga trznuo, zaglavivši trostruku udicu, i pokušao podići štap kako bih ublaţio pritisak napetog flaksa i teţine ribe na sintetiĉko vlakno. No, vrh mog štapa savio se prema vodi tako snaţno da sam pomislio da će puknuti. Kapi vode sjajile su se na flaksu. Riba je tada potegla, povukavši flaks ispod ĉamca, pokušavajući pronaći neki balvan ili panj oko kojeg bi ga mogla omotati. Molly nas je veslima okrenula za pola kruga, oslobaĊajući flaks ispod ĉamca i dopuštajući grgeĉu da krene uz kanal. Jednom je izronio na površinu, zveckajući plovkom zaglavljenim u rubu usta, a zatim je opet zaronio u dubinu i pokušao zaobići ĉamac. Borio se deset minuta. Kad je napokon poĉeo plivati s pritiskom udice i flaksa u ustima, znao sam da je gotov. Bila je to pobjeda kojom se ribiĉ ne mora nuţno ponositi.

KIKA

Podvukao sam mreţu ispod njega i podigao ga u ĉamac. Bio je teţak, mokar i krupan. Vrhovi trostruke udice virili su iz tanke koţe na rubu njegovih usta. Namoĉio sam jednu ruku u vodi i podigao ga u mreţi na sjedalo ĉamca, te mu izvadio udicu iz usta. Zatim sam ga uhvatio za trbuh i njeţno ga vratio u vodu. Mogao sam vidjeti kako mu škrge rade. Tada se spustio u struju poput zelenozlatnog mjehura koji se kreće u pogrešnom smjeru. "Ovih dana si milostiv?" upita Molly. "Samo prema ratnicima i drugim momcima koji zasluţuju milost", rekoh ja. Nasmijala se, otvorila limenku Dr Peppera i ispila je u tišini. Tada se dogodila neobiĉna stvar. Moţda je uzrok bila ĉinjenica da je sunce zašlo i da smo ušli dublje u jesen. Moţda je to bilo zato što su zvijezde izašle ranije, a mjesec se već izdigao. Moţda su se svjetla automobila na cesti ili veĉernji sjaj Lafayettea odrazili od oblaka. No, u prolazu izmeĊu dva otoka s vrbicima, u tami vode gdje sam upravo pustio hrabrog grgeĉa, ugledao sam svjetla nalik komadićima razbijena stakla koja su plivala uokolo. Vidio sam ih jednako stvarno kao što sam ulovio tu ribu i osjetio u svojoj ruci njezinu debljinu, teţinu i vlaţnost.

Dvadeset treće poglavlje KAKO ULOVITI KRIMINALCE KOJE NEMAŠ ZA ŠTO UHVATITI?

U utorak poslijepodne, malo prije kraja radnog vremena, Clete me nazvao u ured. "Momak koji je stalni posjetitelj kasina upravo je otišao u Bledsoevu sobu", rekao je. "Tip igra Texas Hold 'Em28. Vidio sam ga kako ĉita tekst s poleĊine paketa prezervativa u toaletu, pred šestoricom" momaka koji su ga vidjeli s djevojkom ispred vrata." "Misliš da bi to mogao biti trag?" "To je Bledsoeov tip ĉovjeka. Bledsoe nije ostavio nikakav trag, ali koliko njegovih prijatelja moţe imati toliku sreću? Radiš li što veĉeras?" "Ništa", odvratio sam.

KIKA

"PoĊimo s dva automobila. Za sada ću ih pratiti. Ostavi mobitel ukljuĉen", reĉe on. Spremao sam se prekinuti kad je dodao: "Ţenska koja sjedi u njegovu kabrioletu ima nevjerojatne sise. Diţe mi se samo dok je gledam kroz ţaluzine." "Hoćeš li se ponašati u skladu sa svojom dobi i prestati razgovarati na taj naĉin?" "U pravu si. Nema niĉeg zabavnog u vezi ovih tipova. Netko će platiti zbog onoga što su uĉinili Courtney. Prošlo je neko vrijeme otkad su blizanci iz Odjela za umorstva bili pod crnom zastavom." Da barem nisam ništa rekao. Sat i pol kasnije, dok smo Molly i ja prali suĊe, Clete je opet nazvao. "Nalazim se na pola kilometra iza Bledsoea, njegova prijatelja i ţenske s golemim sisama. Mislim da idu u kasino. Ako ti se ne javim, znaĉi da smo tamo", reĉe on. Razumijem, pomislio sam, mirnije nego što sam trebao. "Kamo ideš?" upita Molly. "Clete ima nešto o Bledsoeu." "Ţelim poći s tobom." _______________________ 28 Vrsta pokera.

"To je samo praćenje. Priliĉno dosadna stvar." "Nema veze. Provalio je u naš dom. Pomokrio se u Alafairinoj upavaćoj sobi. Ţeludac mi se okreće kad pomislim na to. Rekla mi je du se pokušao prijaviti kao volonter u skloništu." "On je gotov, Molly, prije ili kasnije." Pribliţila mi se. "Misliš li da me moraš štititi od stvarnosti? Imala sam prijateljice u Maryknollu29 koje su silovane i ubijene u El Salvadoru. Naša vlada nije uĉinila ništa u vezi s tim. Dave, neću sjediti prekriţenih ruku dok taj ĉovjek unosi svoje zlo u naše ţivote." "Razumijem tvoje osjećaje." "Jesi li siguran?" Vidio sam ozbiljan izraz na njezinu licu i poţelio je zagrliti. Obgrlio sam je i jednu ruku stavio na njezin vrat. Nosila je ljetnu haljinu i koţa joj je bila istovremeno hladna i topla pod stropnim ventilatorom drvenih el isa. Protrljao sam obraz o njezinu kosu i stisnuo je ĉvršće. "Obećajem ti da mu neću dopustiti da nam opet naudi", rekoh joj.

KIKA

Spustila je glavu. Osjetio sam kako spušta ruke s mojih leĊa. "Zašto misliš da sve ovisi o tebi? Zašto se uvijek radi o tebi?" "Nije tako", rekoh. "Moraš mi vjerovati kada ti to kaţem. Ovoga puta samo mi vjeruj." Izašao sam van i pokrenuo kamionet. Lice mi je gorjelo, a uši zvonile od oštrine našeg razgovora. Dvorište je prekrila sjena i cvrĉci su cvrĉali na drveću, poput teške glavobolje koja ne prolazi. Baš kad sam izlazio na ulicu, ţaleći zbog svojih rijeĉi, pokušavajući prihvatiti Mollyn gnjev i povrijeĊene osjećaje, izašla je na terasu i mahnula mi. To se dogaĊa kad se oţenite ĉasnom sestrom.

Kasino je bio smješten na teritoriju rezervata, na Bayou Techeu, u nekadašnjoj ruralnoj sirotinjskoj ĉetvrti. Rezervat je sada uspješan i ljudi tamo ţive u lijepim kućama nedaleko od mjesta na kojem se Teche spaja s drugim rukavcem i formira zaljev. Dvorišta nemaju ograda, a u njima rastu draguni, pekani, zimzeleni hrastovi i borovi. To je lijepo naselje koje krije odreĊene ekonomske stvarnosti o kojima tek rijetki ţele razmišljati. _______________________ 29 Američko društvo stranih katoličkih misija.

Gosti kasina su radniĉka sirotinja, neobrazovani, kompulzivni kockar i ovisnici o kocki. Piće je besplatno sve dok gost kocka. Unutrašnjost j svjetlucava i šarmantna, a restoran prvoklasan. Bendovi sviraju Cajun zydeco30 i country glazbu. U hermetiĉki zatvorenom okruţenju, u koje ne postoje satovi ni prozori, svi problemi vanjskog svijeta nestaju. Nakon Katrine i Rite, profiti kasina u Louisiani dosegli su rekordne iznose. Ako ste već izgubili najveći dio ranĉa, je li vaţno ako izgubit i podrum? Clete je stajao pokraj svojeg automobila na parkiralištu i pušio Luck Strike, napeto išĉekujući. Na poklopac motora stavio je termosicu. Parkirao sam pokraj njega, izvadio mu cigaretu iz usta i bacio je na asfalt, tako da je zaiskrila. "Unutra su?" upitao sam ga. "Da, zabiljeţili su se za Texas Hold 'Em. Sada su za šankom." Odvrnuo je ĉep termosice i otpio gutljaj, ali meni nije ponudio. "Jesi li saznao što o Bledsoeovom pajdašu?"

KIKA

"Joe Dupree iz policije u Lafayetteu provjerio je registraciju. Automobil je registriran na Bobbyja Maĉka Rydela iz Morgan Cityja. Joeov opis fotografije odgovara tipu koji vozi auto. Ne znam tko je ţenska. Kako ţeliš ovo odigrati?" "Sto piješ?" upitao sam ga. "Votku Collins. Smeta li ti?" "Koliki je Rydel kockar?" "Za stol za Hold 'Em moţeš sjesti za stotinu dolara. Vidio sam kako kupuje ţetone za tisuću dolara novĉanicama iz dţepa košulje." "A što je s Bledsoeom?" "Nisam ga vidio na djelu. Ima jedna stvar koja vrijedi za te ljigavce. Ţele da prema njima postupaju kao da su normalni. Osobito u javnosti." Razmislio sam o tome. "Pljunimo im u piće. Gdje im je automobil?" "Saab kabriolet, nekoliko redova dalje." "Misliš li da je s tim automobilom koji put prekršio zakon?" "Provjerit ću", odgovorio je. Clete je prošao izmeĊu parkiranih automobila i pogledao straţnju registraciju crnog Saaba. Zatim je izvadio švicarski dţepni noţić iz dţepa hlaĉa i ĉuĉnuo tako da ga više nisam vidio. Izgubio mi se iz vida dulje nego što sam oĉekivao. Vratio se, sklapajući noţić. "Bio si u _____________________ 30 Cajunski blues.

primi. Momak nema registraciju. I nekoliko ventila mu je probušeno. Kakva šteta." Ušli smo u kasino i prošli pokraj nizova automata za igru koji su se presijavali bojama i odzvanjali zvukom kovanica koje padaju u metalne posude. Pokraj redova automata stajali su deseci stolova za igru Hold 'Em. Za svakim stolom sjedilo je devet igraĉa. Igra je bila tako popularna da su se igraĉi morali upisati na liste ĉekanja da bi došli do stolice vrijedne stotinu dolara. Dok su ĉekali prazno mjesto, hranili su automate kovanicama. Kad bi se umorili od ĉekanja, popili bi još jedno piće na raĉun kuće i nastavili hraniti automate. Clete kimne u smjeru dvojice muškaraca i raskošne ţene bijelozlatne kose koji su sjedili za jednim od udaljenih stolova. Bledsoe je nosio svijetloplave hlaĉe, prsluk iste boje, kravatu i košulju dugih rukava SA

KIKA

srebrnim prugama. Njegova izduţena, ispolirana glava i glupav osmijeh zalijepljen na licu izgledali su kao da lebde na sjajnom bijelom balonu iznad ljudi koji su ga okruţivali. Njegov prijatelj, Bobby Mack Rydel, ako se tako zvao, bio je krupan, pogrbljen ĉovjek odjeven u smeĊi traper s velikim zakovicama. Nosio je i široki kaubojski pojas, ĉizme od antilopa kestenjaste boje i tamnocrvenu košulju s bisernim gumbima. Imao je duge zaliske na obrazima i mesnati podbradak. Na glavi je imao australski šešir sa spuštenim obodom, a oko vrata mu je bila labavo vezana koţna kravata. Dok se spuštao na stolicu, drţao je ruku pri dnu leĊa svoje pratiteljice. Zaštitar je ispijao šalicu kave na kraju šanka, pogledavajući na sat i povremeno zijevajući. "Što ima, Dave?" reĉe on. "Na poslu sam, znaš kako je", odgovorio sam. "Prekovremeno je prekovremeno", reĉe on. Clete ubaci bombon od mentola u usta i smrvi ga meĊu zubima. "Vidiš li onog tipa s Digger šeširom?" upita ga. "S ĉim?" upita zaštitar. "Tipa s australskim šeširom. Provjeri ga na svojem popisu varalica", reĉe Clete. "On je stalni gost", reĉe zaštitar. "Svi varalice su stalni gosti. Tako su i dospjeli na popis varalica", reĉe Clete. Zaštitar me pogleda, traţeći potvrdu. Podigao sam obrve i slegnuo ramenima. "Hvala na savjetu", reĉe zaštitar. "Nema problema, plemeniti ĉovjeĉe", reĉe Clete. Pribliţili smo se stolu za kojim su Bledsoe, Bobby Mack Rydel i ţena bijelozlatne kose igrali Texas Hold 'Em. Bledsoe je upravo dobio drugu kartu i podizao ju je palcem kako bi je pogledao. "Hej, Dave, gledaj, to je Ronnie Bledsoe, znaš, stari Ronald McDonald iz motela", reĉe Clete. "Ronnie, kako je?" Bledsoe se okrene na stolcu, podigavši glavu, napućenih usana, poput zlatne ribice na površini akvarija. Ĉinilo se da mu iz oĉiju zraĉi spokoj i dobro raspoloţenje. I dalje je gledao Cletea u oĉi, bez rijeĉi. "Oprosti, zauzet si. Vidimo se kasnije", reĉe Clete. Zatim pokaţe prema vrhu Bledsoevih karata. "Rasturit ćeš s tim kartama", reĉe pa mu namigne tako da su svi za stolom to vidjeli.

KIKA

Nakon toga, vrati se za šank i naruĉi dvostruki Jack i pivo. "Uspori, Cletus", rekoh ja. "Ne, ne, veliki. Moramo biti oštri", reĉe on. "Rydela moramo spremiti u pritvor. Samo me slijedi." Strusio je ostatak Jacka i ispio ĉašu piva. Dodirnuo je usta papirnatim ubrusom. Lice mu se zarumenjelo, a oĉi zasjale opasnim sjajem alkoholiĉara. Otišao je u toalet i vratio se nekoliko trenutaka kasnije, s papirnatim ruĉnikom u ruci. Smjestio se iza Bobbyja Maĉka Rydela i ţene bijelo-zlatne kose. Dok je djelitelj spuštao karte, Clete je postavio namotani papirnati ruĉnik izmeĊu Rydela i njegove djevojke, namjerno ispustivši dva sjajna purpurnocrna ĉetvrtasta paketića iz ruĉnika na pod. "Oh, ţao mi je", reĉe on. Sagnuo se i pokupio pakete, pa ih vratio pod papirnati ruĉnik, ali ne prije no što su ih svi vidjeli. "Mislim da je to ono što si htio - oni ĉvrsti, rebrasti, zar ne?" Rydel laktom odgurne paketiće kondoma sa stola na pod, i ne pogledavši Cletea. Još je više zbunjivala ĉinjenica da ni drugi ljudi za stolom nisu obraćali pozornost na Cleteovo ponašanje. Clete promijeni brzinu i pokuša s drukĉijim pristupom. Pogledao je tri zajedniĉke karte koje su otvorene leţale na filcu, s palcem i kaţi-prstom na bradi. "To je loše. Trebao si odustati prije dijeljenja. Ĉini se da si zajebao, Bobby Mack", rekao je. To je izazvalo reakciju. Rydel je skinuo šešir i objesio ga na našlo stolice za koţnu uzicu. Zatim se okrenuo kako bi bolje vidio Clete Oĉi su mu bile olovno sive, zalisci uredno podrezani, a koţa oko usta bez krvi. "Tko ste vi?" upitao je. "Ne sjećate me se?" reĉe Clete. "Ne, nikad vas prije nisam vidio." "Sjećate se Courtney Degravelle?" "Ne, ne sjećam se. Zamijenili ste me s nekim drugim." Šef osiguranja prišao je Cleteu s leĊa. Bio je to umirovljeni policijski detektiv iz ţupe St. Mary, Tim Romero. Imao je pepeljasto sivu kosu i bio je odjeven u plavi sportski sako, na crtu ispeglane sive hlaĉe i sjajne mokasine. "Ima li problema?" upita on. "Ne sa mnom", reĉe Clete. "Ali ovaj momak ovdje je varalica. Već sam ga prijavio na ulazu. Ako vam još nije zamijenio karte, hoće."

KIKA

"Imate li nešto protiv da poĊete sa mnom do šanka?" upita Romero. "Ne, nemam. Ali taj momak je varalica, a njegov partner, tip s ispoliranom glavu, je pervertit." "Sad je dosta, gospodine Purcel, ili ćete poći sa mnom ili ćemo vas ispratiti iz kasina." Clete podigne dlanove uvis. "Ako ţelite ljigavce za stolom, to je vaša slvar. Znate što, nazovite svoje kolege iz Atlantic Cityja ili Vegasa i raspitajte se za ovu dvojicu, pa ćete vidjeti što će vam reći." Poloţio sam jednu ruku na Cleteovo rame i pogledao Romera. "Dobro je. Popit ćemo šalicu kave", rekoh ja. "Ako tako kaţeš, Dave. Ali nemoj da poţalim što sam prihvatio ovaj posao", reĉe Romero. Clete i ja smo se vratili do šanka i on je odmah naruĉio Jack i pivo. "Clete..." "Vjeruj mi", reĉe on. "Sredit ćemo te tipove. Samo ih moramo malo jaĉe pritisnuti." "Mislim da ćemo zabrljati", rekoh ja. "Pogrešno", reĉe on. Otpio je iz ĉaše s viskijem i dodirnuo usta nadlanicom, s pogledom prikovanim za Rydelovo lice. Rydel pogleda njega, pa opet svoje karte. Zatim ga opet pogleda. Clete je i dalje zurio u njega. Rydel vrati šešir na glavu i nakosi ga, poput ĉovjeka koji se štiti od sunca. Izvadio sam mobitel i otišao do mirnijeg mjesta na kraju šanka. Pronašao sam broj mobitela Betsy Mossbacher i pritisnuo gumb "zovi". Molim te, javi se, Betsy, pomislio sam. "Dave?" reĉe ona. "Moţeš li mi provjeriti momka imenom Bobby Mack Rydel? Treba mi odmah." "Što se dogaĊa?" "Hajde, Betsy, pomozi mi, gori mi pod nogama." Ne znam kako je to uĉinila, ali uĉinila je. Pretpostavio sam da su ona ili njezin kolega zavirili u špijunski dosje. Prema mojem satu, trebalo joj je manje od ĉetiri minute da mi uzvrati poziv. "Imaš ţivahnog tipa", reĉe ona. "Rydel je bio u izvidniĉkoj jedinici marinaca, završio je padobransku školu u Benningu, i neĉasno je otpušten iz vojske nakon što je optuţen za silovanje u Japanu." Clete je otišao do automata za igre nedaleko od kartaških stolova, i smjestio se tako da gleda ravno u Rydelovo lice. Svaki put kad bi

KIKA

Rydel podigao pogled, Clete mu se cerio, cokćući, s krupnim rukama prekriţenima na prsima. "Vodio je školu za obuku plaćenika u Florida Panhandleu i vjerojatno se tijekom osamdesetih druţio s plaćenicima u Mozambiqueu", reĉe Betsy. "Ima crni pojas sedmog dana u karateu. Nasmrt je prebio jednog tipa u Miamiju i izvukao se zato što je ţrtva bila naoruţana, a on ne. Ĉuješ li me?" "Da, ovdje sam", rekoh ja. Rydel se upravo okladio na veliku svotu, pokušavajući ignorirati Cletea i fokusirajući pogled na igru. Ĉekao je da djelitelj okrene posljednje karte. "Rydel je u Francuskoj na listi osoba koje prate. Interpol misli da je povezan s krijumĉarenjem oruţja. Moţda je kratko vrijeme proveo s Kontrašima, ali sigurno je da je radio po cijeloj Africi", reĉe Betsy. Rydel je povisio ulog, gurnuvši tri hrpice ţetona na sredinu stola. Crnac u purpurnom odijelu s prstenjem na svim prstima je platio, te podigao ulog. Rydel je platio njegov i dodatno podigao ulog, gurnuvši posljednje ţetone. Crnac je slegnuo ramenima i rekao da ga plaća, zijevajući samopouzdano, ili moţda zbog spoznaje da se uvalio preko glave. "Evo i posljednjeg podatka", reĉe Betsy. "Bio je zaštitar u nekoliko kompanija koje rade na Srednjem istoku. Smatraju da mu je specijalnost ispitivanje. Nemoj ovo opet traţiti od mene." Zajedniĉke otvorene karte na sredini stola bile su pikov as i herĉev us, kralj i deĉko. Rydel okrene svoje karte - karo asa i tref asa. S ta dva asa imao je poker, što je znaĉilo da je gotovo sigurno pobijedio. Crnac naĉini grimasu kao da je zagrizao gnjilu jabuku. "Takvo dijeljenje dobijem otprilike jednom u svakih šest mjeseci", reĉe Rydel. "Da, znam što ţeliš reći. I ja", reĉe crnac, pa okrene svoje karte, herc desetku i damu. S asom, deĉkom i kraljem meĊu zajedniĉkim kartama, imao je fleš rojal, najjaĉu kombinaciju u pokeru. Clete se poĉne hroptavo smijati, dok su mu prekrštene ruke poskakivale gore-dolje na prsima. Prošao je pokraj Rydelove stolice, snaţno ga pljesnuvši po leĊima. "Loša sreća", reĉe on. "Ako misliš igrati na dug, zaboravi. Ovo je mjesto visoke klase. Ne primaju markice za hranu."

KIKA

Njegov smijeh odzvanjao je sve do toaleta. Rydel je sjedio zureći u prazno oko pola minute, sa šakama na bedrima. Moţda je brojao koliko mu je puta Clete svojim zadirkivanjem skrenuo pozornost tijekom ove partije. Prošaptao je nešto na uho ţeni bijelozlatne kose. Ona je nosila bijelu pletenu haljinu punu velikih oĉica, a dojke su joj visjele u grudnjaku, leške poput dinja. Gledala je u strop, a kapci su joj treperili dok je Rydel govorio. Imao sam osjećaj da se nije nadala takvoj veĉeri. Shvatio sam i da sam je već vidio. Rydel ustane od stola i krene za Cleteom u toalet. "Halo? Jesi li još tamo?" govorila je Betsy. "Ovdje sam", rekoh ja. "Gdje?" upita ona. "U govnima do grla", odgovorio sam. Clete je bio spreman za Bobbyja Maĉka Rydela kad je ovaj upao u WC. Ili je barem mislio da je spreman. "Kako se zoveš, Debeli?" upita Rydel. "Clete Purcel, prijatelj Courtney Degravelle, ţene koju ste ti i tvoji prijatelji muĉili do smrti." "Ne, zoveš se Debeli Govnić, momak koji je lud i kojem treba ozbiljno podešavanje. Zamisli da sam ja gospodin Francuski kljuĉ." "Vidim ti to u oĉima. Osjećam to na tvojoj koţi. Ubio si je, ti kopile jedno." Za tako krupnog ĉovjeka, Rydel je bio iznenaĊujuće pokretan. Okrenuo se na jednoj nozi i drugom udario Cletea u grlo. Zatim ga je šutnuo u lice i oborio ga na tlo pred toaletima. Ljudi koji su sjedili u kabinama, stajali za umivaonicima ili se spremali upotrijebiti toalete poĉeli su se gurati kroz vrata prema van. Clete pokuša ustati, a Rydel ga udari nogom u rebra, a zatim u glavu, postrance. Stao mu je na ruku i podigao stopalo kako bi ga udario u straţnji dio vrata. To mu je bila greška. Clete je spojio ruke iza Rydelovih koljena, a zatim se naglo digao, oborivši Rydela unatrag tako da mu se u padu, udarivši potiljkom u rub umivaonika, raspuknula glava. Prizori za koje je Clete vjerovao da ih se odavno riješio poĉeli su nicati poput crvenih ĉireva na crnom zaslonu u njegovoj glavi. Ĉuo je

KIKA

kako mu se remen za oštrenje britve spušta na gole guzove. Vidio je kako slamnata koliba nestaje u plamenu napalma. Vidio je kako crna ţena drţi bebu na grudima i stoji na poplavljenom crkvenom autobusu, vrišti i traţi pomoć koja nije stizala. Vidio je bjelkinju zavezanu trakom za stolicu, s plastiĉnom vrećicom preko glave, uţasnutih oĉiju, dok joj dah usisava plastiku u usta. Podigao je Rydela na noge i zabio mu šaku u trbuh. Zatim ga je svom snagom opalio u lice, zabivši mu glavu u ogledalo, tako da je u sredini ogledala nastala rupa. Kad se Rydel odbio od ogledala, Clete ga je opet udario, razbivši mu usne. Onda ga je udarcem odbacio u kabinu toaleta, uhvatio se za dovratak i zabio noge u Rydelovo lice i glavu, raskrvarivši mu tjeme. Zgrabio sam Cletea za ovratnik i pokušao ga izvući iz kabine. Okrenuo se prema meni. Lice mu je bilo jarkocrveno, a oĉi sjajne. "Sada mi se ne ţeliš naći na putu, Streak", reĉe on. Uperio je u mene drhtavi prst. Udarao je Rydela u lice bez prestanka, teško dišući. Tropska košulja raspukla mu se na leĊima. Zatim je strgnuo dasku toaleta i objesio je oko Rydelovog vrata. "Kako ti je sada, šupĉino? Kako ti je sada?" rekao je. *

*

*

Detektivi iz su ritova odjela ţupe St. Mary dobro su obavili posao i pronašli dva svjedoka koji su potvrdili da je prve udarce u tuĉi zadao Bobby Mack Rydel. Uprava kasina rekla je Cleteu da mu je trajno zabranjen pristup, ali on se te veĉeri vratio kući, dok je Rydelu zabranjen pristup i još je povrh toga odvezen u bolnicu. Ujutro je Clete došao u moj ured. Bio je potišten i mamuran, a lice mu je nateklo s jedne strane, dok je na grlu imao masnicu u obliku ţabe. "Sjebao sam stvar", rekao je. "Ne, nisi. Obrisao si pod njime", rekoh ja. "Dave, kad sam skinuo Rydelovu registraciju i probušio mu gume, imao sam drugi plan u koji nisam htio tebe ukljuĉiti. Da je pozvao vuĉnu sluţbu, ja bih mu ponudio prijevoz i pokušao bih ga dobiti nasamo. Imao sam svoj vlastiti plan. Htio sam izravnati raĉune. Nije mi bilo vaţno kako ću to uĉiniti. Pokušao sam sebe uvjeriti da on

KIKA

izgleda poput tipa u ĉamcu na kojeg sam pucao. Ponašao sam se prema tim momcima kao prema uliĉnim razbojnicima. To je bila greška. Oni su mnogo pametniji." Nisam mu odgovorio. Pokušao sam sakriti svoju zabrinutost zbog toga što mi je priznao da ima vlastiti plan. "Da nisam prebio Rydela i pretvorio ga u ţrtvu, mogli smo ga uhititi. Upropastio sam nam priliku da ga pritisnemo." "Imamo nekog drugog", rekoh ja. "Koga?" "Rydelovu curu. Nisam se mogao sjetiti gdje sam je vidio." Podigao je pogled, potiĉući me da nastavim. "Vidio sam je s Boom Diddleyjem Wigginsom. S prozora svoga ureda, iz daljine, ali siguran sam da je to bila ona." "Misliš da je povezan s Rydelom i Bledsoeom?" "Otkrit ćemo. Nego, Helen me pozvala u svoj ured. Mogu li ti se javiti kasnije?" Zapravo, Helen me nije zvala, ali htio sam izbaciti Cletea iz ureda prije nego što mi se ubaci u radni dan i navuĉe nam još nevolja za vrat. "Nazovi me na mobitel", reĉe on. "Razumijem, partneru." Izašao je u hodnik, s nakrivljenim šeširom na glavi. Nadlaktice su mu bile debele poput šunki. Juĉerašnji kaos već mu se gubio u sjećanju. Zamjenici pokraj kojih je prošao u hodniku gledali su ravno pred sebe. Nitko nije ništa rekao. Ako je Clete primijetio njihovu averziju, nije to pokazao. Iskreno se kajao, ali nisam sumnjao da će moj najbolji prijatelj uvijek biti neusklaĊen s ostatkom svijeta. Ipak, naš izlet u kasino bio je katastrofa. Helen je upravo završila telefonski razgovor kad sam došao u njezin ured. Stalno je odlazila u New Orleans i vraćala se policijskim jednomo-tornim avionom, i svaki put kad bi se vratila bila je sve deprimiranija. I ona je, kao i drugi, teško prihvaćala razmjere štete, a još je teţe o tome razgovarala s drugima. Ovaj vikend pristala je prihvatiti ĉetiri zatvorenika koji su premješteni iz našeg zatvora u zatvor ţupe Orleans neposredno prije udara Katrine. Ĉuvari su ih napustili i ostavili ih da tri dana plivaju u svojim tjelesnim

KIKA

izluĉevinama. Tako su se uplašili da su razbili boĉne zidove svojih ćelija i probili hodnik sve do vanjskog zida. No, nisu se mogli probiti van, pa su ostali zarobljeni iza rešetaka sve dok ih policajci iz ţupe Iberia nisu spasili. Jednog od iberijskih policajaca uliĉni su dileri zvali Pseća faca. Kad su premještenici iz Iberije shvatili tko je jedan od njihovih spasitelja, poĉeli su zviţdati, pokazivati mu palĉeve i dovikivati mu: "Hej, Pseća faco, to sam ja, Mali Willie, uhitio si me u Ulici Ann." "Kako je, Velika pseća faco? Rasturaš, ĉovjeĉe." "Ti si pravi, Faco. Jesi li donio nešto za jelo?" No, duhovite priĉe o dogaĊajima nakon Katrine nisu bile Helen na pameti. Šerif iz ţupe St. Mary upravo joj je faksirao izvješće svojih istraţitelja o sinoćnjem incidentu u kasinu. Poloţila je prste na sljepooĉnice i polako ih poĉela masirati, kao da spreĉava nastanak jake migrene. "Evo kako ja to vidim, Tatice. Ronald Bledsoe moţda ti je provalio u kuću i uništio Alafairinu sobu. No za to nemamo dokaza. Koliko mi znamo, nikada nigdje nije optuţen za neki zloĉin. Nema naloga za uhićenje njegova prijatelja, tog Rydela, i koliko znamo, on nije umiješan ni u kakve nezakonite aktivnosti. No, resursi i vrijeme našeg odjela troše se na istragu i nadzor tih ljudi. Kako da to opravdam poreznim obveznicima?" "Juĉer u kasinu nisam bio na duţnosti", rekoh ja neiskreno. Spustila je pogled na faksirane papire na stolu. "Jedan od detektiva iz St. Mary rekao je da su Rydelu na parkiralištu probušene gume i da mu je ukradena registracija. Ako su mu vandali probušili gume, zašto bi mu uzeli registraciju?" "Moţda je registraciju izgubio negdje drugdje." "Vijci su bili na tlu. Registracija je ukradena na parkiralištu i to je oĉito uĉinio isti momak koji jc probušio gume. Ako je to Cleteovo djelo, ne ĉini li ti se pomalo nezrelo?" Prenio sam joj podatke o Bobbyju Macku Rydelu koje sam dobio od Betsy Mossbacher. Rekao sam joj svaki detalj kojeg sam se mogao sjetiti, ukljuĉujući i ĉinjenicu da je optuţen za silovanje u Japanu i da je u Miamiju nasmrt premlatio ĉovjeka. Spomenuo sam i da mu je specijalnost ispitivanje, što je u birokratskom jeziku drţavnih agencija ĉesto bio sinonim za muĉenje, kao i to da mu je djevojka tajnica Boa Wigginsa.

KIKA

"Dakle, to znaĉi da je Rydel povezan s momkom koji gradi ĉeliĉne brodove?" "Moţda." Bilo je oĉito da sam je pretrpao informacijama za koje nije imala vremena. "Gledaj, tip ima crni pojas sedmog dana u karateu", rekoh ja. "Alafair je Bledsoeu izbila prednji zub karate udarcem. Moţda se Bledsoe povezao s Rydelom iz nekog specifiĉnog razloga." "Da bi povrijedio Alafair?" "Ta mi je mogućnost pala na pamet." Zanemarila je moj ton. "Mislim da se moramo dogovoriti—" Prekinuo sam je. "Bit ću izravan s tobom. Drago mi je što je Clete razvalio Rydela. Nadam se da će dugo ostati u bolnici. Ako Rydel ili Bledsoe priĊu mojoj kćeri, proći će mnogo gore." "Reci do kraja", reĉe ona. "Ubit ću jednog od njih ili obojicu." Poloţila je ruke na upijaĉ tinte na stolu. U oĉima je imala tuţan pogled, kakav ljudi imaju kad znaju da su najbolje stvari koje mogu reći uzaludne. "Ovakav razgovor više se nikada neće voditi u ovom uredu. Bolje da se vratiš na posao, Dave." Zaustio sam da joj nešto kaţem. "Ne iskušavaj me", reĉe ona.

Dvadeset četvrto poglavlje BERTRAND MELANCON DOSELIO JE K SVOJOJ BAKI U NASELJE ZVANO "Barake" Loreauvillea uz Bayou Teche, na petnaest kilometara od New Iberije. Smješten izmeĊu polja šećerne trske i maglom obavijenih farmi konja, Barake su bile naselje kućica iz devetnaestog stoljeća koje su izgledale poput ţutih ţeljezniĉkih vagona sa šiljatim limenim krovovima i malim terasama koje su naknadno dogradene na njih. Neke kućice su bile napuštene i zapeĉaćene daskama, no kućica njegove bake bila je uredna i ĉista i svjeţe obojena. Na prednjoj terasi

KIKA

i prozorskim oknima drţala je limene zdjele s begonijama i geranijima. Bertrandova baka je spravljala dobre obroke, ali u sluĉaju njezina unuka njezin je talent bio potrošen uzalud. Nije mogao jesti ništa s crnim ili kajenskim paprom, ili bamijom. Jednom ili dvaput, kad je pljuvao s terase, u pljuvaĉki je primijetio ruţiĉasti odsjaj, ali nije razmišljao o tome. No, ovoga jutra spopali su ga grĉevi u ţelucu. Kad je pogledao u toaletnu školjku, nije bilo sumnje u vezi onoga što je tamo vidio. Bertrand je bio siguran da mu se unutrašnji organi raspadaju, poput mokrog kartona, jedan po jedan. Bio je i priliĉno siguran da će umrijeti ako ne uĉini nešto da se oslobodi osjećaja krivnje koji ga je svake zore doĉekivao poput lešinara na dnu njegova kreveta. Nije mogao poništiti ono što je uĉinio svećeniku na krovu crkve, i nije mogao pronaći mladu crnkinju koju su on, Eddy i Andre silovali u Donjem devetom okrugu. No, sudbina je nekako dovela do toga da se njegov put ukrsti s putom Thelme Baylor, ne jednom nego dvaput, u New Orleansu, a sada i u New Iberiji. Spas leţi u tome da nadoknadi ono što je uĉinio Thelmi Baylor i njezinoj obitelji, govorio je sebi. Imao je moć da uĉini njezinu obitelj bogatom. Moţda mu nikada neće oprostiti, moţda će ga i dalje prezirati, ali ipak će biti bogati, a on će biti slobodan i bol će nestati iz njegova ţeluca, tako da će moći iznova poĉeti u Kaliforniji. Sudbina je dala Bertrandu drugu priliku. Barem je to bilo ono što je sam sebi govorio. Znao je da će ubrzo umrijeti ako se njegova oĉekivanja ne ostvare. Ta pomisao izazvala mu je bolni grĉ koji ga je natjerao da se primi za trbušne mišiće i sklopi oĉi. Postojao je samo jedan problem s njegovom ţeljom da se iskupi: kako da to uĉini? Mogao bi napisati pismo isprike i reći Baylorima gdje će pronaći kamenje, a zatim ostaviti to pismo u njihovu sanduĉiću ili pod vratima. No, još dok je poĉeo sastavljati reĉenice u glavi, shvatio je da je njegov recept za vlastito iskupljenje previše lagan. Morat će pogledati u lice Thelmi Baylor i njezinoj obitelji. Od te pomisli, osobito od pomisli da će pogledati njezinu ocu u lice, izbio mu je znoj na ĉelu. Zašto je sve tako teško?

KIKA

Prvo jutro nakon dolaska u Barake Loreauville posudio je bakin auto, hrĊavu grdosiju koja se dimila ispod karoserije, i krenuo niz rukavac prema New Iberiji. Polja trske bila su mokra, a magla se valjala s rukavca na konjušnice, prostrane kuće i hrastom obrubljene prilaze ljudi koji su mu bili susjedi, iako oni njega nikada ne bi smatrali svojim susjedom. Nastavio je niz drţavnu cestu do New Iberije, i skrenuo prema Jeaneretteu i kući u kojoj je ţivjela Thelma Baylor. Prolazio je kroz ruralne sirotinjske ĉetvrti i besprijekorno ĉista imanja u vlasništvu poljoprivredne škole Drţavnog sveuĉilišta Louisiana. Vozio je duţ kanala zatrpanih smećem, izmeĊu jednostavnih kuća meĊu stablima pekana. Prošao je pokraj groblja punog kripti koje su ga podsjećale na groblja preko puta Francuske ĉetvrti u New Orleansu. No, bez obzira na to kamo gledao, nije mogao izbjeći strah koji mu se usadio u grudi poput kancerogene izrasline. Na sve moguće naĉine pokušavao je smisliti razlog da se ne suoĉi izravno s Thelmom i njezinom obitelji. Nije li bilo dovoljno da im da koliĉinu novca o kojoj vjerojatno nisu mogli ni sanjati? Nije li dovoljno to što mu je ţao, što mu je uništeno zdravlje, a moţda ĉak i ţivot? Koliko jedan ĉovjek mora patiti? No, uz krivnju zbog Thelme Baylor i svećenika na krovu crkve, te mlade djevojke iz Donjeg devetog okruga, nosio je još jedan teret. Ne samo da ga je nenaoruţani ĉovjek ošamario i oduzeo mu oruţje u cvjećarnici Sidneyja Kovicka, nego se pokazao kao kukavica, i tako su i postupili prema njemu - udarili su ga u straţnjicu, poput propalice ili psa lutalice, pred prolaznicima na kraju uliĉice. Prošao je pokraj plantaţe iz osamnaestog stoljeća izgraĊene od cigle, i u sjeni drveća ugledao skromnu zelenu kućicu s natkrivenom terasom. Broj na poštanskom sanduĉiću bio je isti onaj broj koji je pronašao u bakinom imeniku. Dovezao se do pokretnog mosta, zureći ravno pred sebe za sluĉaj da ga tko promatra. Prešao je most i skrenuo, tako da je mogao dobro vidjeti kuću Baylorovih a da pritom nitko ne uoĉi njegov interes. U kuhinji je gorjelo svjetlo, a para se dizala s limenog krova tamo gdje ga je dodirivalo sunce. Kako bi bilo da jednostavno pokuca na vrata i kaţe tko je? Ako ga ţele ustrijeliti, mogu to uĉiniti. Ako ţele da ga uhite, mogu nazvati 911. Što bi bilo gore od

KIKA

promatranja kako mu se unutrašnji organi pretvaraju u crvene ugruške u toaletnoj školjki? Bio je parkiran moţda pet minuta na rubu ceste, s druge strane mosta. Plavi dim od goriva podizao se kroz pod automobila. U ovo doba dana nije bilo mnogo prometa na mostu. No, kad je pogledao u retrovizor, ugledao je bijelca s izduţenom, ulaštenom glavom i udubljenim licem kako stoji pred kafićem i znatiţeljno se osvrće, kao što bi ĉinio turist. Kad je drugi put pogledao u retrovizor, ĉovjeka više nije bilo. Ubacio je mjenjaĉ u brzinu i polako krenuo preko mosta, skrenuvši natrag na drţavnu cestu koja je vodila pokraj golemih kuća na plantaţama i zelene jednokatnice djevojke koju je silovao i muĉio. Usporio je u sjeni preko puta kuće i prebacio mjenjaĉ u ler. Vrtjelo mu se u glavi, od straha ili od isparavanja koja su se dizala s poda. A tada je dobio ideju. Što kad bi napisao rijeĉi koje je htio izreći, prišao vratima i pokucao? U mašti, vidio je kako mu Thelma Baylor, njezin otac i majka zajedno otvaraju vrata, ĉekajući njegovu ispriku, kao da su to ĉekali još od one veĉeri kad je hitna pomoć odvela djevojku u bolnicu. Da, ĉovjeĉe, samo to napiši, stavi komad papira u njihove ruke, sjedni u bakin auto i odjuri niz cestu, rekao je on sam sebi. Pronašao je smeĊi papirnati ruĉnik na podu, i ĉasopis na sjedištu. Poravnao je ruĉnik na ĉasopis, naslonio ĉasopis na volan i poĉeo ispisivati kemijskom olovkom: GospoĊici Thelmi i njezinoj obitelji, ţao mi je zbog onega što sam njoj napravijo. Nisam uvek bijo takav ĉovjek. Ili moţda jesam. Nisam siguran. Ali hoću se iskupiti iako znam da joj se nikad ne mogu iskupiti ni nikome tko je bio povreĊen ko ona. Zastao je, dok mu je srce lupalo, i pogledao ono što je napisao. Iz nekog razloga, te su mu rijeĉi pomogle da se osjeća bolje nego što se osjećao već dugo vremena. Iza sebe je zaĉuo zvuk automobilskih guma na mostu i automatski je pogledao u retrovizor. Jedan kamion upravo je prešao preko mosta i skrenuo niz rukavac, u smjeru suprotnom od Bertranda. No, nije mu kamion privukao pozornost.

KIKA

Bijelac s izduţenom glavom i udubljenim licem parkirao je sjajni plavi Mercury u sjeni drveća ispred Mure plantaţe na uglu. Ĉovjek je stajao na ploĉniku. Vozaĉeva vrata bila su otvorena izmeĊu njega i Bertranda. Ruke je naslonio na krov automobila. Oĉito se divio golemoj bijeloj fasadi i kamenim stupovima zgrade. Definitivno ĉudan tip, pomisli Bertrand. Vratio se svom pismu. Iznenada su se ulazna vrata kuće Baylorovih otvorila i u dvorište su izašli Thelma, jedan krupan muškarac i plavokosa, preplanula ţena, s licima okrenutim uvis, poput cvijeća na suncu. Bertrand se skamenio. Prošle veĉeri okupao se u starinskoj bakinoj kadi, ali kiseli miris dopirao je ispod njegovih pazuha. Htio je izaći iz automobila, mahnuti im nedovršenim pismom, natjerati ih da poslušaju njegov pokušaj iskupljenja. Nije moglo biti tako teško. Jednostavno uĉini to, rekao je sam sebi. No, obitelj Baylor tada se automobilom spustila s prilaza na cestu i od vezla kao da ga nema. Bertrand otvori vrata svojeg automobila i pljune na tlo. Vjetar mu je udario u lice i napuhnuo mu košulju, ali znao je da ni danas neće dobiti odmor od straha i da će mu osjećaj neuspjeha i mrţnje prema sebi ispuniti svaki trenutak dana. Htio je zaplakati. Izašao je iz automobila i odšetao niz padinu do rukavca. Noge su mu klecale. Ĉovjek koji je prouĉavao staro zdanje pod zimzelenim hrastovima pojurio je niz asfaltnu cestu prema New Orleansu, pogledavši Bertranda u prolazu. Ĉovjekovo lice izgledalo je kao straţnja strana palca, blijedog, bijelog palca, pomisli Bertrand. Bio je siguran da nikada nije vidio tako ĉudnog ĉovjeka. Zatim je sjeo meĊu lišće i poloţio lice u ruke. U srijedu poslijepodne odvezao sam se do ureda Boa Wigginsa u starom Naftnom centru Lafayette. Zapravo, bilo je to više od ureda. Kupio je cijelu zgradu i iznad ulaza postavio znak na kojem je pisalo "James Boyd Wiggins Industries". Nije bio tamo, kao ni njegova stasita tajnica bijelozlatne kose. Recepcionerka je bila na telefonu. Na krilu je imala otvoren ĉasopis i razgledavala ga je dok je priĉala, premještajući noge da joj se stranice ne zaklope i da ne zaboravi gdje

KIKA

je stala. Nakon što je spustila slušalicu, pitao sam je gdje bih mogao pronaći Boa i njegovu tajnicu. Ugrizla se za nokat s odsutnim pogledom u oĉima. "U Houstonu?" rekla je. "Vi pitate mene?" rekoh ja. "Ne, u Miamiju. Otišli su njegovim privatnim mlaţnjakom. S još nekim tipovima." "Kojim tipovima?" "Nekim kooperantima." "Kojim kooperantima?" "Onima koji odnose otpad nastao zbog uragana iz New Orleansa?" Opet je izjavnu reĉenicu pretvorila u upitnu. "Kad će se vratiti?" upitao sam je. "Sutra, mislim." Zakljuĉio sam da je taj razgovor potrebno okonĉati što je moguće prije. Dao sam joj svoju vizitku i odvezao se autocestom u Lafayette kroz pljusak i zrna tuĉe.

U ĉetvrtak ujutro Helen Soileau me pozvala u svoj ured. "Ono što sam ti juĉer rekla o resursima odjela je istina, ali to ne mijenja ĉinjenicu da je Bledsoe opasan i da nema što traţiti u našoj ţupi." Ĉekao sam. "Privedi ga, da ga malo ispipamo", reĉe ona. "Na temelju ĉega?" "Ţelimo razgovarati s njim i iskljuĉiti ga kao osumnjiĉenika u sluĉaju provale u tvoju kuću." "Pokušao sam s tim." "Reci mu da ga šerif ţupe Iberia ţeli vidjeti." "A što ako ne ţeli doći?" "Ako je on to što kaţeš da jest, doći će." "Zašto?" "Zato što nam ţeli pokazati da je pametniji od nas." Helen je poznavala našu klijentelu. Sociopati i većina obiĉnih reci-divista imaju neka zajedniĉka obiljeţja. Megalomani su i narcisoidni manipulatori. Ma koliko bili neobrazovani i neznalice, vjeruju da su inteligentniji od ljudi koji poštuju zakon. Vjeruju i to da mogu drugima ĉitati misli. Nije sluĉajno što se ĉesto smješkaju. Uvijek sam sumnjao da njihovo ponašanje i drţanje imaju veze s nastankom izraza "mafijaši"31. _________________________ 31 U originalu wiseguys, riječ koja u originalu znači mudrijaš.

KIKA

Ronalda Bledsoea zatekao sam kako sjedi na stolcu pred svojim apartmanom, u bermudama i majici s kratkim rukavima i zelenim cvjetnim dezenom, te tamnim naoĉalama s velikim okruglim bijelim okvirima. Ispijao je ĉašu ledenog ĉaja i ĉitao novine, prebacivši jednu ruţiĉastu, bezdlaku nogu preko druge. "Šerifkinja Soileau ţeljela bi da doĊete porazgovarati s njom, gospodine Bledsoe", rekoh. "To je stvar vaše odluke. Uzgred, ţao mi je zbog problema one veĉeri." Presavio je novine i nagnuo glavu. Nisam mu mogao vidjeti oĉi iza naoĉala. "Ĉuo sam mnogo o vašoj šerifkinji. Ĉuo sam da je zanimljiva osoba. Mislim da ću je rado upoznati. Moţemo li poći vašim autom?" Na povratku u ured nisam se previše trudio zapodjenuti razgovor s njim. Ĉinilo se da uţiva u voţnji policijskim autom. Stalno je postavljao pitanja o raznim tehnološkim detaljima na upravljaĉkoj ploĉi. Tada je spustio naoĉale i osjetio sam kako zuri u moje lice. "Znate li što je zakonska definicija kriminalca, gospodine Robicheaux?" upita on. "Ne, gospodine, ne znam." "Ĉovjek s kriminalnim dosjeom." "Da, to je nedvojbeno." "Ĉini se da ste obrazovana osoba, kao i vaša kćer. Jeste li ikada na predavanjima iz filozofije na koledţu naišli na izraz 'solipsizam'?" "Mislim da nisam." Još smo bili na Istoĉnoj Glavnoj ulici i kretali se prema povijesnoj ĉetvrti. Za manje od pet minuta bit ćemo na parkiralištu kod sudnice i Bledsoe će vjerojatno prestati s razgovorom na osobnoj razini. Nisam htio da se to dogodi. "Što je zapravo 'solipsizam'?" "Vjerovanje da stvarnost postoji samo u nama i našim percepcijama." "To mi je nešto novo." "Postavit ću vam prastaro pitanje: ako drvo padne u šumi i nitko ga ne ĉuje, je li ono stvarno palo? Recite mi što mislite o tome, a ja ću vam reći što ja mislim." "Rekao bih da je palo." Nasmijao se sebi u brk i skrenuo pogled na kuće iz razdoblja prije GraĊanskog rata, viktorijanske kuće i sirotinjske kuće koje su promicale pokraj prozora.

KIKA

"Što vi mislite?" rekoh ja. "Već sam vam rekao, samo što niste obratili pozornost." Udario me prstom u ruku. Oĉi su mu bile vesele, poput zelene tekućine pod njegovim gustim obrvama u obliku polumjeseca i izboĉenim ĉelom. "Je li istina da je vaša šerifkinja hermafrodit?" Ušli smo u zgradu na straţnja vrata i poveo sam ga ravno u sobu za ispitivanje. Nekoliko policajaca u odori okrenulo se i pogledalo nas dok smo prolazili hodnikom pokraj njih. "Reći ću šerifkinji Soileau da ste ovdje. Jeste li za kavu i krafne?" "Volim krafne." "Stiţu", rekoh ja. Ostavio sam ga u sobi za ispitivanje i zamolio Wallyja da mu odnese krafne i šalicu kave iz aparata, a zatim sam rekao Helen da je došao. "Kako se ponašao pri dolasku?" reĉe ona. "Upitao me znam li što je to solipsizam." "Što je što?" "Filozofsko gledište da je jedina stvarnost ona koju stvara naš um. Zatim mi je postavio pitanje o drvetu koje pada u šumi." "Ako ga nitko ne ĉuje, je li zaista palo?" reĉe ona. "Rekao sam mu da je palo, bez obzira na to je li ga tko ĉuo ili ne. Nasmijao se." "Što misliš, što je htio reći?" "Prije toga mi je rekao da je definicija kriminalca ĉovjek s kriminalnim dosjeom. Mislim da nas je ismijavao zato što ne moţemo pronaći dokaze o kriminalnoj aktivnosti u njegovu ţivotu. Mislim da nam je upravo dao cijeli svoj modus operandi. On je sociopat kojega ne mogu uloviti, poput Bundyja, BTK-a32 i vjerojatno tisuća drugih koji se ukopaju u drvene grede i nitko ne zna da su tamo sve dok se kuća ne sruši." "Kako ţeliš ovo odigrati?" upita ona. "Ovaj tip je seksualna noćna mora. Pretpostavljam da mrzi ţene, osobito autoritarne ţene." "Ma nemoj?" odgovori ona. _______________________________ 32 Serijski ubojica iz Kanzasa u SAD-u, koji je sam sebi dao nadimak BTK, što je značilo "bind, torture, kili", tj. "veži. muči, ubij", pravim imenom Dennis Rader.

KIKA

Otišli smo do sobe za ispitivanje, relativno male prostorije s dva ovalna prozora u zidu koja su omogućavala osobi u hodniku da promatra sumnjivca a da je ovaj ne moţe vidjeti. "Pogledaj ga", rekoh ja. Helen pogleda kroz staklo. "Isuse Kriste", reĉe ona. "Spremna?" "Kad i ti", odgovori ona. Otvorio sam vrata i ušli smo. Wally je donio Bledsoeu najmanje ĉetiri krafne punjene vanilijom i golemu kartonsku šalicu kave. Pojeo je krafne kao da su hamburgeri, gurajući cijele u usta, a ţuta mu je krema sjajila na vrhu noktiju. "Zovem se Ronald, a vi?" reĉe Bledsoe Helen. Napola je ustao sa stolca, a zatim se opet spustio. "Ja sam šerifkinja Soileau, gospodine Bledsoe. Drago mi je što ste došli." Zatvorila je vrata za nama i pogledala videokameru na zidu. "Budući da je ovo samo neformalni razgovor, iskljuĉila sam kameru." "Nisam je ni primijetio." Za stolom su bile dvije slobodne stolice, ali Helen i ja smo ostali stajati. "PrijeĊimo na stvar", reĉe ona. "Netko je provalio u kuću detektiva Robicheauxa, uništio raĉunalo njegove kćeri i pomokrio se u koš za smeće. Dobrovoljno ste nam dali svoj DNK i to cijenimo. Ali imamo vaţnije pitanje. Što, do vraga, radite ovdje u New Iberiji?" Promjena u njezinu tonu ga je iznenadila. Pogledao ju je u oĉi. Njegove oĉi bile su sjajne i zelene poput smaragda. "Ja sam privatni istraţitelj kojeg je zaposlilo nekoliko osiguravajućih društava." "Koja društva?" "Zbog razloga povjerljivosti, ne mogu vam to otkriti." "Vidim. Znate li što je ometanje istrage?" "Znam." "Upleli ste se u istragu umorstva, gospodine Bledsoe. Govorim o ranjavanju i ubojstvu crnaca pred kućom Otisa Baylora u New Orleansu." "Ti obojeni ljudi bili su pljaĉkaši. Krali su iz kuća koje osiguravaju moji poslodavci." "Otis Baylor vam je trebao pomoći da doĊete do ukradene imovine?" "Nisam to rekao." "Poznajete li Sidneyja Kovicka?"

KIKA

"Poznato mi je njegovo ime. Za njega znaju svi u New Orleansu." "Radite li za njega?" "Ne, ja sam agent tvrtke za jamĉevine i istraţitelj osiguranja, poput gospodina Purcela, prijatelja gospodina Robicheauxa. Moţete li mi reći zašto gospodin Purcel nije u pritvoru, s obzirom na ozljede koje je nanio Bobbyju Macku Rydelu?" "Mi smo fokusirani na vas, gospodine Bledsoe." "Imate li još ubrusa? Ovi su prljavi." "Je li to ono što vam je rekla majka? Operi ruke?" "Što je to trebalo znaĉiti?" upita on. Helen se nagnula i spustila šake na stol, na samo nekoliko centimetara od njega. Mišići su joj iskoĉili na nadlakticama, a kosa joj je visjela niz obraze. Njezina fiziĉka pojava bila je gotovo opipljiva, a miris poput mješavine cvijeća i muškog tijela. Bledsoeu su nosnice poblijedile na rubovima. Premjestio se na stolcu i poloţio ruke pred sebe. Prsti su mu bili dugi i blijedi, kao da su dugo bili u vodi. "Što ti, jebote, misliš, tko si ti?" reĉe Helen. Pogledao je ravno pred sebe i ĉinilo se da se skupio u odjeći. "Nemate zakonsko pravo da me dirate." "Kad bih vas dirnula, gospodine Bledsoe, izribala bih si koţu peroksidom i ţicom. Je li istina da nasmrt plašite prostitutke?" Pogledao je kameru na zidu. Oĉito se pitao je li doista iskljuĉena i je li to dobro ili loše za njega. "Ĉini li vam se logiĉnim da bi ĉovjek koji unajmljuje prostitutke htio plašiti te prostitutke?" upita on. "Da, ako je takav da ih sve na njemu plaši", reĉe Helen. Po prvi put sam vidio kako mu je tama pomraĉila lice. Helen se nagnula bliţe njemu, dodirnuvši ga bedrima, i spustila lice u njegovo vidno polje. "Što vam je majka ĉinila kad ste bili mali?" "Ništa." "Kad biste se pomokrili u krevet, je li vas tjerala da spavate u vlastitom smradu? Je li vam ispirala usta sapunom kad ste se svaĊali s njom? Je li vam govorila da vam je donje rublje okrenuto naopako i da se na njemu vide neĉisti tragovi, da se stidi zato što ste joj sin, da joj se gadite?" Poĉeo se dizati sa stolca. "Sjednite. Nisam još gotova s vama", reĉe ona. "U mraku vam je radila svakakve stvari, zar ne? Oca nije bilo, pa ste vi bili njezin

KIKA

vibrator. Je li ikada drţala vaš penis u ruci, a zatim vas kaţnjavala zbog toga?" Temperatura u sobi je porasla. Nesvjesno sam proĉisti grlo. "Izmišljate to. Ne poznajete me", reĉe Bledsoe. "Pogriješili ste došavši u ovu ţupu. Vi ste bolestan ĉovjek i tako ćemo postupati s vama. Detektive Robicheaux, donesite mu još jednu šalicu kave. Ţelim malo osobnije porazgovarati s gospodinom Bledsoeom." "Ne ţelim kavu. Ţelim se vratiti u svoj apartman." "Znate li zašto stalno gledate u tu kameru, gospodine Bledsoe?" rekla je. "Zato što ste sami stvorili svoj identitet, i nimalo ne nalikujete osobi koju ţelite da svijet vidi. Znamo sve o vama. Vi ste genetski i psihiĉki defektni. Ljude poput vas, Richarda Specka i Johna Waynea Gacyja trebalo je baciti u WC zajedno s posteljicom pet minuta nakon što ste roĊeni. Naţalost, vaše mamice to nisu uĉinile. Umjesto toga, odgojile su velike bebice o kojima se svi drugi moraju brinuti." Podigao sam njegovu šalicu kave sa stola. "Ţelite li vrhnje ili šećer?" Donja usna mu je drhtala. Helen ga je zasjekla do kosti. "Odgovorite mu", reĉe ona. Uspravio se na stolcu. Treptao je i pokušavao fokusirati pogled, poput ĉovjeka koji je upravo prošao kroz prebrzu dekompresiju u batisferi. Zatim je ispuhnuo zrak kroz nosnice i ispravio ramena. Pretpostavljao sam da je iza tog izboĉenog ĉela pokušavao izgraditi svoju mentalnu utvrdu ciglu po ciglu, što je nauĉio u okruţenju o kojem smo mogli samo nagaĊati. Zagrizao je krafnu i prstima gurnuo vaniliju u usta. "Lijepo od vas što ste me ugostili", reĉe on. "Neću vam zamjeriti te rijeĉi. To nije moj naĉin. Moja majka je bila dobra, ljubazna ţena. Nemate pojma o ĉemu priĉate." "Trebali biste razgovarati s nama, gospodine Bledsoe", rekoh ja. "Ne, gospodine, ne trebam. Danas su ovdje izreĉene vrlo teške rijeĉi." Ustao je sa stolca i izvadio tamne naoĉale iz dţepa, one s okruglim bijelim okvirima, i stavio ih na oĉi. "Izgled vara, gospoĊo Soileau. Ako ste kršćanka, moţda biste trebali više brinuti o osjećajima drugih ljudi." Rekavši to, izašao je iz sobe, prošao kroz hodnik i izašao iz zgrade. "Moţeš li ti ovo vjerovati?" reĉe Helen. "Ţeliš li da ga odvezem kući?" upitah ja.

KIKA

"Jebi ga", reĉe ona. Kruţila je po sobi s rukama na bokovima. "MisliS li da je izbjegao udarac?" "Oderala si mu koţu." "I?" "Bledsoe je psihopat. Nije u stanju prihvatiti da ga je netko povrijedio, stvarno ili imaginarno. Mrzi nas i poravnat će raĉune s nama kako zna i umije." Mislim da se Helen prisjetila vlastitog iskustva iz djetinjstva kad je pritisnula Bledsoea. Pretpostavio sam da su neki prizori koje je opisala tijekom ispitivanja bili prizori kojih se sama nije ţeljela sjećati. "Kakva zabava, ha, bwana?" reĉe ona. Kasnije toga dana Bertrand Melancon sjedio je na stubama bakine terase, pitajući se što bi trebao uĉiniti, kad je plavi Mercury skrenuo u Barake i prošao kroz lokvu vode, uprljavši blatom besprijekorno ĉistu karoseriju. Vozaĉ je ugledao Bertranda i skrenuo u dvorište njegove bake. Pribliţila se još jedna olujna fronta i nebo je bilo plavocrno, puno elektriciteta. Vozaĉ Mercuryja je izašao i krenuo prema terasi, izbjegavajući lokve i podiţući rubove hlaĉa iznad dvobojnih cipela. "Bok", reĉe on. "Što ima?" odgovori Bertrand. "Zovem se Ronald, a vi?" "Isto kako sam se zvao jutros, kad me momak s licem poput vašega pratio niz pokretni most u Jeaneretteu." "Pametni ste. Kladim se da ste završili koledţ." "Što ţeliš, ĉovjeĉe?" "Mogu li sjesti?" "Ne." Ĉovjek s udubljenim licem otvorio je lisnicu s osobnom iskaznicom i ukrašenom zlatno-plavom znaĉkom. "Ja sam istraţitelj osiguravajućeg društva. Htio bih vam platiti nalazniĉki honorar." Je li to bio jedan od tipova koji su odveli Eddyja iz bolnice Naše gospe od jezera i ukrali mu um, zapita se Bertrand, i namamili Andrea u automobil pokraj FEMA-ina kampa? Ne, ti momci se ne bi dovezli do kuće njegove bake usred bijela dana, pred oĉima svih susjeda. "Za pronalazak ĉega?"

KIKA

Ĉovjek koji se predstavio kao Ronald izvadio je veliku omotnicu iz dţepa. Bila je debela i ĉvrsto stisnuta gumicama. "Evo, pogledajte što je unutra", reĉe on, drţeći omotnicu pred Ber-trandovim licem. Bertrand prekriţi ruke. Pravio se da gleda u daljinu. "Otvorite je", reĉe Ronald. "Pametan ĉovjek uvijek nastoji saznati sve informacije prije no što donese odluku. Pametan ĉovjek razmotri ono što je na stolu, pa donese informiranu odluku. Vi prouĉavate ljude, to se vidi. Oprezan ste, pametan ĉovjek. Znam to zato što i ja prouĉavam ljude." Ĉovjek imenom Ronald dodirnuo je rubom omotnice Bertrandovu nadlanicu. "Što moţete izgubiti?" reĉe on. "Mislite li da svi oni bogataši u kućerinama niz cestu brinu za vas i vašu baku?" Bertrand pogleda niz ulicu s redovima sirotinjskih kuća sa zemljanim dvorištima u kojima ljudi parkiraju svoja vozila. S druge strane drţavne ceste vidio je polje puno zelene šećerne trske i farmu punokrvnih konja ograĊenu bijelo obojenim ţeljeznim ogradama, s konjušnicama koje su vrijedile više od cijele bakine ĉetvti. Iza svega toga, vidio je olujno nebo iz kojeg je tutnjila grmljavina. Bertrand posegne rukom i uzme omotnicu. Bila je teška i ĉvrsta i stvorila mu je ugodan osjećaj u ruci, kao da drţi sveţanj novca zapakiran u omotnicu. "Koliko je novca unutra?" reĉe on. Glas mu je iznenada bio neprirodan i izašao je iz njega bez njegove volje, prije no što je uspio organizirati rijeĉi na neki razumljiv naĉin. "Ĉetrdeset tisuća. Ali to je samo za sada. Dobit ćete još ĉetrdeset tisuća nakon što pronaĊemo traţenu robu. Hajde, gurnite prst unutra. Sklopite oĉi i recite mi kakav je osjećaj. Moţete li pomisliti na nešto drugo?" Bertrand palcem prelomi peĉat i pogleda sveţanj s novĉanicama od stotinu dolara. "Kako mogu znati da novac nije krivotvoren?" "Sutra ujutro odvest ću vas u banku, ili veĉeras moţemo otići u kasino. Kupit ćemo ţetone i vidjeti što će se dogoditi. Ljudi u kasinu prepoznaju krivotvoreni novac kad ga vide. Vi ste stvarno pametan ĉovjek." U Bertrandovu umu otvorila se leća kamere i vidio je sebe kako vozi kabriolet niz autocestu pokraj oceana, dok valovi zapljuskuju pijesak,

KIKA

a nad velikim koraljnim stijenama šišti pjena. Vidio je djevojke u

bikiniju kako prebacuju odbojkašku loptu preko mreţe. Ĉuo je glazbu kako tutnji iz njegovih stereo zvuĉnika i osjetio slanu vodenu prašinu na licu. "Vrijeme je da zapoĉnete novi ţivot", reĉe Bledsoe. Ţena u susjedstvu poĉela je vikati na svoju djecu. Bertrand je ĉuo kako je ošamarila jedno od njih. Bio je to snaţan šamar koji je mogao oboriti dijete na pod. "U pravu si", reĉe on. "Tako sam i mislio." "Zato i nisam zainteresiran. Osim toga, ja nisam onaj kojeg traţiš", reĉe Bertrand. Vratio je omotnicu Bledsoeu i isprepleo prste meĊu nogama. Toĉkice su mu plivale pred oĉima. Nije mogao vjerovati da je u rukama upravo drţao toliko novca i da ga je vratio ĉovjeku koji mu ga je nudio. Pljunuo je meĊu koljena i pustio um da mu se isprazni. "To što ste upravo rekli nije samo nelogiĉno, nego i neistinito", reĉe Ronald svojim najtolerantnijim glasom. "Što bi to trebalo znaĉiti?" "Da niste onaj kojeg traţim, ne biste znali dovoljno da kaţete da niste zainteresirani. Osim toga, sliĉni ste svom bratu." Bertrand je ĉuo elektriĉni udar u oblaku, zvuk paranja pri dnu neba. "Kako znate kako izgleda moj brat?" Ronaldove oĉi i dalje su veselo sjajile, ali sada se u njima dogodila nekakva trenutna stanka, treptaj koji nije bio treptaj, trenutno unutrašnje shvaćanje da je pogriješio. "Imam vaše policijske fotografije. Dobio sam ih od prijatelja iz policije New Orleansa." "Da, policajci iz New Orleansa koji plutaju u vodi do grla oboţavaju davati takve stvari momcima koji su svoje znaĉke pronašli u pakiranju ţitarica." "Nastojim vam biti prijatelj, Bertrande. Ţelim da se obogatite. Samo vas centimetri dijele od najljepših ţena svijeta." "Hej, ĉovjeĉe, bez uvrede, ali mislim da ti ne znaš ništa o lijepim ţenama." Bertrand ustane sa stube i vrati se u kuću. Pitao se je li uspio prikriti Ĉinjenicu da je shvatio kako je Ronald jedan od ljudi koji su oteli

KIKA

Eddyja. Kad je pogledao kroz vrata s mreţom, Ronald je okretao svoj automobil u dvorištu. Jednom gumom je pregazio rajĉicu u bakinu vrtu. Oblik njegove glave podsjetio je Bertranda na upitnik. Tada se Ronaldov pogled sastane s Bertrandovim. Izraz na Ronaldovu licu natjerao je Bertranda da se odmakne od vrata s mreţom.

Nekoliko minuta kasnije, Bertrand se odvezao do prodavaonice namirnica u Loreauvilleu i kupio ĉokoladni napitak iz automata. Popio ga je u automobilu na parkiralištu, preko puta katoliĉke crkve, pokušavajući razmišljati. Taj tip s glavom i licem koji su ga podsjećali na ĉetkicu za zube je lagao. Bio je to jedan od tipova koji su oteli i muĉili Eddyja. To je znaĉilo da je jedan od tipova koji rade za Sidneyja Kovicka. No, zašto nisu jednostavno oteli i njega? Znali su gdje ţivi. Znali su kuda se kreće. Znali su tko mu je baka. Bertrand je već trebao biti hrana za pse. Zato što tip radi za sebe? Zato što namjerava prevariti Sidneyja Kovicka? To je bilo to. Kovick je unajmio ljigavca koji mu se oteo kontroli i namjeravao se sam obogatiti na Kovickov raĉun. Moţda je došlo vrijeme da zakuha kašu nekim ljudima, i poravna raĉune s nekim tko misli da je u redu pucati drugima u lice, pomislio je Bertrand. Promijenio je u kovanice posljednjih pet dolara od novca koji mu je dala baka, a zatim je došao do javnog telefona ispred prodavaonice i nazvao meĊugradske informacije. "Da, Kovickova cvjećarna u Algiersu, tako je, toĉno", reĉe on. "Poţurite, moţe? Ovo je hitan sluĉaj." Pogledao je na sat. Bilo je 16:56. Hajde, hajde, pomislio je. "Hej, zar niste ĉuli za raĉunala? Zašto odugovlaĉite?" Poskakivao je gore-dolje na vrhovima prstiju. "U redu, ponovite." Zapisao je broj na zidu prodavaonice. "Recite svojoj nadzornici da vam da povišicu. Recite joj da joj je Bertrand Melancon dao zeleno svjetlo za to." Utipkao je broj u javni telefon, dok su mu ĉirevi pjevali. Glava mu je bila lagana poput balona, a adrenalin mu je šibao kroz tijelo. Budi tamo, budi tamo, budi tamo, molio je, zato što je znao da će mu ponestati hrabrosti kao i obiĉno ako odmah ne dobije Kovicka.

KIKA

Nakon osmog zvona Bertrand je skoro odustao. No, tada netko podigne slušalicu i reĉe: "Ovdje Kovickova cvjećarna. Mogu li vam pomoći?" Glas s druge strane veze pretvorio je Bertrandovu utrobu u vodu. "Mogu li vam pomoći?" ponovi glas. "Ne, moţeš pomoći sam sebi, šupĉino." Zavlada stanka, više od umora nego od iznenaĊenja. "Je li to onaj tko mislim da jest?" "Da, Bertrand Melancon, brat Eddyja Melancona, ako vam to ime nešto znaĉi. Poznajete li luĊaka koji vozi plavi Mere i gadan je k'o ponoć?" "Ne." "Dobro promisli. Nosi znaĉku privatnog istraţitelja. Misli da će crnci poĉeti plesati step i pljuvati koštice lubenica kad im pokaţe zlato?" "Ĉini se da sporo uĉiš, mali. Zašto ne svratiš na razgovor?" "Ne, ovoga puta ti poslušaj mene. Tvoj ĉovjek je bio ovdje s debelom omotnicom punom mrtvih predsjednika. Pogodi što je radio? Pokušavao je za sebe kupiti informaciju o krvavom kamenju i izdati tebe, ti jadna budalo. Moţda si trebao unajmiti višu klasu cirkuskih nakaza da obave tvoje prljave poslove." "Gdje mogu stupiti u kontakt s tim tipom?" "Ne znam i nije me briga. Zvao sam te iz drugog razloga. Moţda sam zasluţio ono što ste mi uĉinili. Moţda sam došao k tebi traţeći da me netko išamara i udari u guzicu pred drugima. Ali tamo sam nauĉio nešto što ti nećeš shvatiti. Nauĉio sam da nisam ubojica. Nisam te mogao ubiti, bez obzira na to što ste uĉinili meni i Eddyju. Zato sam iz toga dobio nešto što ti nisi shvatio. Znam da nisam kao ti, nisam ĉovjek koji bi drugome mogao odrezati noge, a to mi vrijedi više od tog krvavog kamenja." S druge strane se ništa nije ĉulo. "Ĉuješ li me?" upita Bertrand. "Gdje si?" reĉe glas. "U tvojoj glavi, baš kao što si ti bio u mojoj. Ali više nisi", reĉe Bertrand i spusti slušalicu. Isuse, pomisli on dok mu se koţa jeţila kao da je izašao iz iglua.

KIKA

Dvadeset peto poglavlje BIJELI BLJESAK MUNJE U DRVEĆU OKO NJEZINE KUĆE PODSJETIO JE Melanie Baylor na ljetne oluje koje je viĊala dok je kao dijete ţivjela u sjevernom Chicagu. Obitelj je ţivjela na jezeru Michigan, okruţena bjelogoricom, povišenim travnjacima i jedrilicama koje su krotile vjetar na aţurnoj vodenoj površini velikoj poput mora. Oluje su mogle šibati površinom jezera i muĉiti drveće, ali velika dvokatnica u kojoj je ţivjela bila je sigurno mjesto u kojem je njezin otac, burzovni mešetar, pušio lulu pred kaminom i uvijek bio dobre volje. Čak i tijekom zime, kad bi kućica za ĉamce bila zakljuĉana, a jezero prekriveno ledom, kućica i gradić u koji su odlazili u kupovinu bili su sigurno mjesto, daleko od ratova i gradskih nemira. Melanie je znala da će se jednoga dana udati i odseliti, moţda na istoĉnu obalu, ali uvijek će ostati stanovnica srednjeg zapada, a njezin pravi dom zauvijek će biti smješten meĊu kestenjem, bukvama i javorima na obalama jezera Michigan. Bilo je to prije no što je njezin otac pretrpio srĉani udar u krevetu svoje ljubavnice u Napervilleu. Bilo je to prije no što je komisija burze dionica istraţila njegovu brokersku tvrtku. Bilo je to prije no što su njegovi vjerovnici tuţili tvrtku i uzeli obitelji i posljednji cent, ukljuĉujući i kuću na jezeru Michigan. Melanie dohvati bocu burbona s ormara i natoĉi si palac pića u ĉašu. Zatim natoĉi još malo, uzme led iz hladnjaka i stavi tri kockice u ĉašu, pa doda vodu. Sada je ĉula kišu na krovu, a drveće u straţnjem dvorištu bilo je mokro i tamnozeleno pod bljeskom munje u oblacima. Otis i Thelma još su bili u prodavaonici namirnica u New Iberiji. Prema njezinoj procjeni, zbog kombinacije ruţnog vremena, udaljenosti i koliĉine namirnica koje su morali kupiti, neće ih biti najmanje sat i pol. Do tada, ona će uţivati u svojem burbonu i samoći. Moţda će popiti još jedno jako piće prije nego što se vrate, i to će biti to za veĉeras. Ona nije alkoholiĉarka. To je bio njezin prvi suprug. Jedno je sigurno - ona nikada neće biti poput njega. O tome je nepotrebno raspravljati. Otis ju nije poveo u kupnju zato što je izgubila svoju umjerenost. Osim toga, nije obraćao paţnju na koliĉinu tekućine koja je

KIKA

svakodnevno nestajala iz boce Chiantija u smoĉnici i iz boce konjaka u blagovaonici. Otis je dobar ĉovjek, govorila je ona sebi s odreĊenim samozadovoljstvom, ponosna na naĉin na koji je prihvatila njega, njegov fiziĉki izgled i miris testosterona na koji je njegova odjeća katkad zaudarala. Istuširala se, oprala kosu i osušila je pred ogledalom. Okrenula se postrance i blago se pridigla na prstima kako bi pogledala svoj ravan trbuh, ĉvrste grudi i potamnjelu, glatku koţu. Osjetila je snaţan seksualni nagon koji ju je natjerao da ovlaţi usnice i nagne glavu unatrag, stvarajući u umu erotsku sliku o sebi zbog koje se zapitala-nije li zapravo narcisoidna. Senzualno se ugrizla za donju usnicu i sklonila pramen kose s oka. Zatim je navukla sandale na noge i, gledajući se u ogledalu, oprezno obrisala kapi vode s obraza i ĉela. Podigla je svoje piće s vodokotlića i otpila gutljaj. Otis je mislio da zna sve o njoj, ali stvarnost je bila drukĉija. Moţda će mu jedne od sljedećih noći dati malu lekciju. Njezina erotska snaga bila je daleko veća nego što je on znao. Muškarcima koji su je poţudno gledali nikada nije davala do znanja da ĉine nešto nepriliĉno. Moţda bi Otis trebao postati malo svjesniji ţelje koju budi u drugima. Navukla je svoj mekani ogrtaĉ, umotala glavu u ruĉnik i ponijela piće u dnevnu sobu. Ukljuĉila je radio i okrenula na sveuĉilišnu postaju s klasiĉnom glazbom, otvorila knjigu na koljenu i otpila gutljaj. Kiša je vani padala u vrtlogu koji je u svjetlosti trijema izgledao poput tekućeg stakla. Cesta s dvije trake pred kućom bila je crna i skliska. S druge strane rukavca vidjela je svjetla u dvorištu i crnca kako stoji na ljestvama i premješta cigle kojima je bio priĉvršćen plavi file i platno koje je pokrivalo rupu u krovu nastalu tijekom Rite. Kad će prestati to ruţno vrijeme? Kad će svi problemi koje su im stvorili uragani jednostavno nestati? Automobil iz kojeg se jako dimilo prošao je pokraj kuće i okrenuo se kod pokretnog mosta. Trenutak kasnije vidjela je kako se svjetla automobila gase. Melanie odloţi piće i knjigu i priĊe prozoru, nesvjesno zatvarajući ogrtaĉ na vratu. Automobil je bio jedva vidljiv u tami koju su stvarale krošnje drveća. Napinjala je oĉi, ali nije mogla vidjeti je li vozaĉ još unutra ili ne. U pozadini, na pokretnom mostu, vozilo kakvo nikada ne bi oĉekivala u ruralnom kraju juţne Louisiane pojavilo se iznenada pod javnom

KIKA

rasvjetom. Rolls-Royce boje lavande prešao je preko mreţe, skrenuo kod plantaţne kuće u susjedstvu, i krenuo niz cestu uz rukavac, u suprotnom smjeru od parkiranog automobila i kuće Baylorovih. Provjerila je lokot i lanac na ulaznim vratima i spustila ţaluzine. Zatim se tiho spustila u naslonjaĉ i ispila piće do kraja. Burbon se spustio u njezin ţeludac poput starog prijatelja, i osjetila je toplinu, samopouzdanje i erotsku snagu u istom trenutku. Zatim joj se proširio kroz tijelo i otupio sve krajeve ţivaca, poput nekoga tko joj sklapa oĉi prstima, poput nekoga tko joj šapće na uho da je svijet sigurno i dobro mjesto i da će vrijeme iscijeliti svaĉije pogreške. Je li mogla poţeljeti boljeg prijatelja?

Bertrand Melancon je dovršio svoje pismo isprike obitelji Baylor i još ga je jednom proĉitao. Pitao se hoće li im smetati što je napisano na papirnatom ruĉniku. Što je još vaţnije, pitao se hoće li imati što protiv ĉinjenice da ih je posjetio kod kuće. No, svejedno, došlo je vrijeme da uĉini što je odluĉio. Otpio je gutljaj ĉokoladnog mlijeka koje mu je baka kupila za ţeludac, presavio je papirnati ruĉnik i gurnuo ga u košulju. Kiša je u naletima zalijevala Barake Loreauville, polja šećerne trske i stabla pekana i plesala u ţutoj magli na površini rukavca. Pretrĉao je preko poplavljenog bakinog dvorišta i pokrenuo njezin automobil, dao gas, pa priĉekao da se svjećice u svim cilindrima dovoljno zagriju da prorade sinkronizirano, kako bi motor prestao praskati i izbacivati oblake dima kroz slomljeni auspuh. Odvezao se na drţavnu cestu i krenuo prema New Iberiji. Kiša mu je snaţno udarala po krovu i staklima, a guma na brisaĉima vjetrobrana je otpadala. Kad je skrenuo na Staru cestu Jeanerette i krenuo niz rukavac prema kući Baylorovih, otkrio je da ima još jedan problem: koĉnice su radile samo kad bi papuĉicu pritisnuo skoro do poda. Baka mu je nešto spomenula o niskoj razini tekućine za koĉnice, ali radio je na svojem pismu isprike i nije obratio pozornost na nju. Sada se našao u još jednoj oluji s pokvarenim sustavom koĉenja i oblacima dima od goriva koji su mu ulazili u nos. Koliko još stvari moţe krenuti po zlu?

KIKA

Pritiskao je papuĉicu koĉnice i osjetio kako razina otpora raste, ali trenutak kasnije opet se snizila i skoro je prošao bez zaustavljanja pokraj znaka "stop" na kriţanju u ruralnom sirotinjskom naselju pokraj rukavca. Na autocesti preko mosta bilo je benzinskih crpki sa samoposluţivanjem, ali sumnjao je da bi tamo mogao kupiti tekućinu za koĉnice. Zato je nastavio prema Jeaneretteu i kući Baylorovih, dok mu se kiša slijevala niz vjetrobran, a ĉirevi urlali poput zbora mormona. Napokon je prošao pokraj plantaţe Alice i ugledao svjetla mosta Jeanerette kako sjaje u izmaglici. Prošao je pokraj kuće Baylorovih i napravio polukruţni okret na mostu, te se parkirao u sjeni drveća. Kiša se pretvorila u maglu i blagu kišicu koja se lijepila na sve površine. Na terasi kuće Baylorovih gorjelo je svjetlo, a svjetla su bila upaljena i u dnevnoj sobi i kuhinji. Moţda je cijela obitelj ovdje. Nakratko je vidio siluetu na prozoru, a tada je netko spustio ţaluzine. Bertrand se uvijek pitao kako su padobranci skupljali hrabrost za skok iz aviona. Kakva bi budala skakala kroz vrata na tisuće metara iznad zemlje, nadajući se da se tkanina na njegovim leĊima neće rastrgati na komadiće, nadajući se da neće napraviti rupu na krovu sjenika? U zatvoru Svetog Ivana Krstitelja dobio je priliku postaviti to pitanje padobrancu. Padobranac je poĉeo ĉaĉkati nokte i rekao: "Jednostavno ne razmišljaš o tome prije nego što to uĉiniš, a ne razmišljaš niti poslije." "I to je to?" "Da, više ili manje", odgovorio je padobranac. Bertrand je pokušao upotrijebiti rijeĉi padobranca kako bi skupio hrabrost potrebnu da se pribliţi kući Thelme Baylor. No, nisu mu pomogle. Zapitao se postoje li rijeĉi koje jednostavno ne moţeš razumjeti dok ne zasluţiš pravo da ih razumiješ. Duboko je udahnuo i krenuo prema ulaznim vratima Baylorovih. Pismo isprike još mu je bilo u dţepu košulje. Iza sebe je zaĉuo kako teško vozilo prelazi preko ĉeliĉne mreţe na pokretnom mostu. Okrenuo se i ugledao luksuzni automobil boje lavande kakav nikada prije nije vidio. Kromirana rešetka hladnjaka bila je smještena izvan poklopca motora. Karoserija je bila tako glatka da je izgledala poput plastike oblikovane po kalupu. Automobil je tada nestao niz sporednu cestu prema neravnom obrisu stare šećerane.

KIKA

Bertrand je prešao preko dvorišta Baylorovih i krenuo uza stube. Oklijevao je trenutak, a zatim je otvorio vrata s mreţom i ušao.

Melanie je ĉula kako kiša jenjava, i kako se zatim pretvara u šapat grana stabala na limenoj površini krova. Boĉno dvorište bilo je prekriveno maglom, a nebo se bljeskalo od neĉujnih munja. Natoĉila si je pola ĉaše burbona i dodala led, ali ne i vodu. Kad je otpila gutljaj iz ĉaše, burbon je bio dovoljno jak i hladan da umrtvi sve što bi dotaknuo. Bio je osobito uĉinkovit u spreĉavanju ili mijenjaju prizora iz noći kad je Katrina udarila o kopno i zauvijek joj promijenila ţivot. Uĉinilo joj se da je osjetila vibracije koraka na terasi. No, ti koraci nisu mogli pripadati Thelmi niti Otisu, zar ne? Melanie bi vidjela svjetla na prilazu. Osim toga, Thelma i Otis uvijek bi iskrcali namirnice na trijemu i ušli u kuću na boĉna vrata, kao što su to ĉinili i u New Orleansu. Odloţila je knjigu i oslušnula. A tada joj je snaţno kucanje na vratima odagnalo svaku sumnju u to da je netko na terasi. Ustala je i prišla vratima postrance, kako bi vidjela van kroz jednu iskrivljenu drvenu ploĉu a da osoba koja stoji vani pritom nju ne vidi. Iznenada, zatekla se kako gleda u profil crnca. Bio je srednje visine, neobrijan, neuredne kose, lica prošaranog kapima kiše. Osvrtao se prema cesti na ĉijem su rubu gorjela svjetla nekog automobila. Svjetla su se tada ugasila, i mladi crnac opet se okrenuo prema vratima. Melanie brzo zakoraĉi unatrag. Viski koji se bio slegao u svakom kutu njezina organizma, zagrijao je i utješio, sada je isparavao poput vode na zagrijanom štednjaku. Ruke su joj zadrhtale, a dah joj je zapeo u grlu. Otišla je do kuhinje i utipkala 911 u telefon, a tada je shvatila da policija neće stići na vrijeme. Morat će se sama pobrinuti za crnca, bilo tako da se suoĉi s njim, ili da ga ignorira. No, ako ga odluĉi ignorirati, on će zakljuĉiti da nema nikoga kod kuće i moţda provaliti. Sklopila je oĉi i uĉinilo joj se da je zaĉula pucanj. No, shvatila je da zvuk nije stvaran, da ju je viski zavarao i da je sada prizivao i pojaĉavao sjećanja od kojih ju je trebao zaštititi. Ĉula je glas crnkinje iz telefonske slušalice: "O kakvom hitnom sluĉaju je rijeĉ?" "Što ste rekli?" upita Melanie.

KIKA

"O kakvom hitnom sluĉaju je rijeĉ?" "Na vratima mi je neki ĉovjek. Pošaljite nekoga." "Provaljuje li u kuću?" "Crnac je. Ne znam tko je. Nema što traţiti ovdje." "Poslat ćemo nekoga, gospoĊo. Ima li još koga kod kuće?" "Ne, nećete poslati nikoga. Dat ćete prednost automobilskim nesrećama. Znam ja vas." "Što mislite pod time 'vas', gospoĊo? Treba li vam lijeĉniĉka pomoć? Zvuĉite kao da ste pijani." "Ne, ne trebam lijeĉniĉku pomoć, ti neznalice", reĉe Melanie. Zatim je spustila slušalicu na stol. Otpilila je dispeĉericu, ali nije prekinula vezu. Izvadila je kuhinjski noţ iz proreza u drvenom stalku u kojem je drţala sve oštre noţeve, pa zatim prišla ulaznim vratima i naglo ih otvorila, sakrivši noţ iza leĊa. Crnac je stajao pred njom, drţeći presavijeni papirnati ruĉnik s obje ruke, poput nekoga tko je došao pjevati boţiĉne pjesme. "Jeste li vi gospoĊa Baylor?" upita on. "Što ţelite?" upita ona. "Jesu li gospoĊica Thelma ili gospodin Baylor kod kuće?" "Pitala sam vas što ţelite." "Valjda nisu kod kuće. Dajte da vam ovo proĉitam, gospojo, pa odlazim." Smjestio se tako da mu svjetlo nad glavom pada na papirnati ruĉnik. "Jeste li ludi?" upita ona. '"GospoĊici Thelmi i njezinoj obitelji'", ĉitao je on, '"ţao mi je zbog onoga što sam joj napravio. Nisam uvijek bio takav ĉovjek. Ili moţda jesam. Nisam siguran. Ali hoću se iskupiti iako znam da joj se nikad ne mogu iskupiti, ni ikome tko je bio povrijeĊen kao ona. Andre i moj brat Eddy i ja napali smo je kod Desirea. Istu stvar uĉinili smo curi u Donjem devetom okrugu. I njoj bi reko da mi je ţao, ali ne mogu je pronaći. Ako znate tko je ona, molim vas, recite joj šta sam reko. U noći oluje otišao sam u vašu garaţu i ukrao benzin. TakoĊer smo ukrali i nešto što se zove 'krvavo kamenje' od ĉovjeka koji ga je ukrao nekom drugome. Sakrio sam ih tamo gdje pokazuje mapa na dnu. Oni su vaši. Neće nadoknaditi ono što smo uĉinili. Ali Eddy je uništen, a

KIKA

Andre je mrtav, i mislim da sam ja već izgubio svoju dušu. To je sve što imam za reći, osim što se ispriĉavam za to što smo uĉinili. Hvala vam, Bertrand Melancon." Zurila je u njega, šokirana. "Ti si silovao Thelmu?" reĉe ona. "Da, gospojo." "Ti govno jedno, dolaziš u našu kuću i nudiš nam krvave dijamante? Ti prokleto govno." "Nisam vas htjeo uznemiriti." Krema koju je nanio na kosu poĉela je curiti i mogla ju je namirisati na njegovoj koţi. Mirisala je na aloju, tjelesnu mast i vosak. U svojem umu, vidjela je kako metak probija grlo crnca i, iza njega, kako tjeme tinejdţera eksplodira štrcajući krv. Mislila je da će joj pozliti, ali nije bila sigurna zašto. No, jedna stvar bila je jasna. Iz dna duše mrzila je crnca koji je stajao na njezinoj terasi. "Upropastio si nam ţivote. Uništio si karijeru moga supruga. Izgubili smo sve što posjedujemo zbog tebe. Traţiš oprost od nas? Toliko si drzak da to traţiš od nas?" Vidio je noţ u njezinoj ruci. Oštrica je bila kratka, široka kod drške, i suţavala se pri vrhu. "Zao mi je što sam vam smetao, gospojo. Mislio sam da je to ispravno. Neću to ponoviti." Pruţio joj je pismo koje je napisao na papirnatom ruĉniku. Istrgnula mu ga je iz ruke i bacila mu ga u lice. Krenuo je unatrag, kroz vrata s mreţom, a zatim je pao niz stube u dvorište. "Ponesi ovo sa sobom", reĉe ona. Podigla je papirnati ruĉnik s terase, zguţvala ga u loptu i bacila na njega. "Jesi li me ĉuo? Nadam se da ćeš završiti u paklu." No, Bertrand je već trĉao prema bakinu automobilu, osvrćući se preko ramena, i pitajući se hoće li se ikada iskupiti, ili je ludilo kod ljudskih bića pravilo, a ne iznimka. Tada je opet ugledao automobil boje lavande, onaj s kromiranom rešetkom hladnjaka izvan motora. Vozaĉ je stajao kod prednjih svjetala i gledao Bertranda. Njegova ulaštena, izduţena glava jasno se vidjela pod svjetlima pokretnog mosta. Jednostavno ne ţeliš odustati, zar ne, šupĉino? U redu, da vidimo imaš li jaja veliĉine bresaka ili lješnjaka, reĉe Bertrand sam sebi. Pokrenuo je bakin auto, ubacio u rikverc i pritisnuo papuĉicu za gas. Gume su izbacile blato i vodu u zrak, a crni oblaci dima izletjeli su

KIKA

ispod poklopca kad je auto pojurio prema prednjem dijelu ĉudnog vozila s rešetkom hladnjaka izvan motora. Dolazim, Ĉetkico za zube. Bertrand se okrenuo na sjedalu, ciljajući kroz straţnji prozor ĉovjeka koji je sebe zvao Ronald. Ćelave gume bile su skliske od blata i ostavljale su vijugave tragove na asfaltu i ploĉniku. Ronald je pokušao ostati na mjestu, ali je u posljednji trenutak skoĉio u stranu i zaklonio se iza stabla zimzelenog hrasta. Ĉini se da si kukavica, reĉe Bertrand sebi. Skinuo je nogu s papuĉice gasa i pritisnuo koĉnicu, oĉekujući da će doklizati na nekoliko centimetara od auta boje lavande s vanjskom rešetkom hladnjaka. Umjesto toga, papuĉica koĉnice spustila se do poda, kao da je potpuno odvojena od ostatka bakina automobila. Straţnji odbojnik zabio se u Ronaldov restaurirani Rolls-Royce i razbio mu prednji kraj, rasuvši po asfaltu komadiće farova, ţice i kroma. O, sranje. Bertrand ubaci u prvu brzinu, opet pritisne gas do daske, pa skrene natrag na cestu, ponijevši sa sobom dijelove Ronaldova automobila. Kad je pogledao u retrovizor, vidio je Ronalda kako uţasnuto gleda štetu koju mu je upravo napravio na vozilu. Kakav peh, eh. Ţao mi je što sam te odrao, momĉe. Ali sredio sam te, faco. Zato adios, peĉeni. Bertrandova usta raširila su se u osmijeh dok je jurio niz cestu. Postojao je samo jedan problem. Ostavio je za sobom bakin branik i registraciju.

Dvadeset šesto poglavlje U PETAK UJUTRO NAZVAO SAM URED BOA DlDDLEYA U LAFAYETTEU. Javila mi se recepcionarka, ista ona koja je bila majstor za otkrivanje što je moguće manje informacija. "Ovdje detektiv Dave Robicheaux iz Iberijske policije. Je li se gospodin Wiggins vratio s poslovnog puta u Miamiju?"

KIKA

"Sada je na sastanku", odgovori ona. "Je li tamo njegova tajnica, gospoda bijelozlatne kose?" "Ona je na godišnjem odmoru." "Dajte mi gospodina Wigginsa." "Ne mogu to uĉiniti." "Da, moţete. Uĉinite to", rekoh ja. Zapamtio sam vrijeme na satu. Prošle su gotovo dvije minute prije nego što je Bo digao slušalicu. "U ĉemu je problem, Dave?" "Imam osjećaj da me ne ţeliš vidjeti." "Odakle ti ta ideja?" "Je li ti recepcionarka rekla da sam bio u tvojem uredu u srijedu?" "Vjerojatno nisam vidio poruku. Ne ljuti se na nju." Priĉekao sam trenutak prije nego što sam nastavio. "Dolazim u tvoj ured za oko ĉetrdeset minuta. Da sam na tvom mjestu, bio bih tamo. Ako ne budeš, pokupit će te policija iz Lafayettea." "O ĉemu, do vraga, priĉaš?" Pomislio sam da je vrijeme da Bo osjeti malo tjeskobe. "Saznat ćeš", rekoh ja, pa spustih slušalicu. Promet nije bio gust, pa sam za pola sata stigao do Naftnog centra Lafayette. Boov ured bio je prostran i pun prozora koji su davali osjećaj neozbiljnosti inaĉe posve funkcionalnoj sredini. Stajao je za svojim stolom iza staklene pregrade, razgovarajući preko telefona. Pogledao me preko naoĉala i pokazao mi da uĊem, kao da jedva ĉeka da uĊem. "Sinoć si se opio?" reĉe on. "Gdje je tvoja tajnica, ţena koja je bila u kasinu s Bobbyjem Mackom Rydelom?" "Bolesna je." "Ĉudno. Recepcionarka je rekla da je na godišnjem." Bo me razdraţeno pogleda, kao da je njegova novosteĉena kršćanska velikodušnost na velikoj kušnji. "Zašto tako postupaš prema meni, Dave? Zbog neĉega što sam uĉinio na koledţu? Moţda sam te udario kad sam bio pijan? Uvijek sam imao osjećaj da si smatrao da sam grub prema crncima i ljudima koji su imali više od mene. Pa, ako si imao takav osjećaj, bio si u pravu. Ali više nisam takav." Nacerio se, fiksirajući me pogledom, ĉekajući da odgovorim. Njegova skromnost, iskrenost i ranjivost bili su savršeni primjer manipulacije.

KIKA

No, ne bi bilo pošteno prikazati ga kao licemjera. James Boyd Wiggins svoj je sustav vrijednosti preuzeo od oligarhije koja ga je stvorila. U Louisiani, kao i na cijelom jugu, uvijek se radilo o moći. Bogatstvo ju nije kupovalo. Bogatstvo je dolazilo s njom. Televizijski propovjednici i fundamentalistiĉke crkve prodavale su magiju kao naĉin stjecanja moći. Mjerilo ĉovjekova uspjeha bila je razina do koje moţe iskorištavati svoje bliţnje, nagraĊivati svoje prijatelje i kaţnjavati svoje neprijatelje. U povijesti naše savezne drţave, demagog s rupama u cipelama prisilio je Standard Oil da mu ljubi prsten. Bo Diddley moţda cijeni novac, ali pretpostavljao sam da bi ga radije bacio u pećnicu nego skinuo ime James Boyd Wiggins s ulaza u svoju zgradu. "Zašto me tako gledaš?" reĉe on, i dalje isceren. Odmahnuo sam glavom. "Koliko dugo Bobby Mack Rydel radi za tebe?" "Zaštitar?" "IzmeĊu ostalog." "Zaštitare za sva svoja brodogradilišta unajmljujem u Baton Rougeu. Oni preuzimaju dio mog posla. Mislim da Rydel radi za njih, ali nisam siguran. On je u Morgan Cityju, zar ne? Radi li se o tuĉi izmeĊu njega i tvog prijatelja u kasinu?" Kao što je bio sluĉaj sa svim uplašenim ljudima, Boovo ponašanje uvijek je bilo isto: svaki njegov postupak, svaka rijeĉ, bili su pokušaj kontroliranja okruţenja i ljudi oko sebe. Ispunjavao je zrak zvukom i na pitanja odgovarao pitanjima. Njegova najveća sposobnost bila je ukljuĉivanje elementa istine u varke. "Rydel je plaćenik. Specijaliziran je za ispitivanje. To je birokratski izraz za 'muĉenje'", rekoh ja. "Jesi li ikada vidio ţenu ugušenu plastiĉnom vrećicom na glavi?" "Ne, i ne spominji mi takve stvari." Bo je bio napet poput opruge sata. Bilo je vrijeme za promjenu pristupa. "Rekao si da mi ţeliš pomoći da pronaĊem svećenika koji je nestao u Donjem devetom okrugu", rekoh ja. "Mislim da tebe zanima nešto drugo. Mislim da si zainteresiran za krvave dijamante opljaĉkane iz kuće Sidneyja Kovicka." Zurio je netremice u mene. "Poznaješ Sidneyja, zar ne?" rekoh ja.

KIKA

"Ovo je Louisiana", odgovori on. "U New Orleansu ne moţeš poslovati a da ne naletiš na ljude poput Sidneyja Kovicka. Ponovi mi to o dijamantima?" Ne skreći s bitnog, rekoh ja sebi. "Ali poznaješ Kovicka osobno." Nisam to rekao upitnim tonom. "Ne, ne druţim se s gangsterima. Ni moja ţena. Trebao bi katkad svratiti na naše dobrotvorne golf turnire i otkriti tko su naši prijatelji. Poznaješ me, Dave. Ja se bavim zavarivanjem. Sve Sto imam stekao sam vlastitim znojem." Još nije trepnuo. Koţa na licu mu se napela, podlaktice su mu bile debele i ţilave, a nosnice se punile zrakom. Znao sam da laţe. "Bobby Mack Rydel druţi se sa ţenomrscem i degenerikom imenom Ronald Bledsoe. Mislim da obojica rade za istog poslodavca. Taj tip Bledsoe povrijedio je moju kćer. Prije no što ovo završi, naplatit ću taj dug." "Ţeliš li ĉuti što sam otkrio o svećeniku?"* Ulovio me nespremna. Bo je poznavao moju slabost. Ali nisam mario. Znao sam da iz njega neću više ništa izvući. "Priĉaj", rekoh ja. "Poslao sam ljude dolje u Donji deveti okrug. Poslao sam ih u skloništa. Ispitivali su izbjeglice koje su poznavale tvojeg prijatelja. Znali su gdje mu je crkva. Bili su tamo kad se vodeni val prelio preko ţupe. Nisu imali razloga za laganje." "PrijeĊi na stvar, Bo." Djelovao je istinski nevjesto, frustriran svojom nesposobnošću da govori samopouzdano izvan svlaĉionice ili zavarivaonice. "Tip nije preţivio. Gotovo svi s tog crkvenog tavana su se utopili. Ne znam zašto nisu izašli kad su imali priliku. Stotine školskih autobusa ostale su u blizini dok im se voda nije popela do prozora. To se dogaĊa kad ljudi ne brinu za sebe." No, moja pozornost se smanjila. Ne znam ĉemu sam se nadao. Navodno su drevni narodi polagali teško kamenje na groblja kako duhovi mrtvih ne bi lutali uokolo. Vjerujem da postoji još jedno objašnjenje. Kad mrtve veţemo za zemlju i drţimo ih meĊu nama, na sigurnom, ne mogu nas natjerati da ih potraţimo u snovima. "Hvala na informaciji", rekoh ja. No, on nije završio. Nikada neću saznati zašto je dodao to što je dodao. Uvijek sam sumnjao da se ponovno roĊeni ljudi poput Boa

KIKA

Wiggina nalaze u dilemi koju ne ţele priznati: ako stvarno vjeruju u postavke svoje vjere, više ne mogu ostati ono što su bili. "Mnogi ljudi kaţu da su vidjeli svjetla pod vodom, poput fosfores-centnih riba koje plivaju uokolo. No, to se nije dogodilo. Nakon što je svećenik pao s krova crkve, ili su ga moţda odatle gurnuli, onuda je preletio helikopter obalne straţe. Bio je osvijetljen poput bordela u Juarezu. TI su ljudi vidjeli odraz u vodi, a vjetar od elisa namreškao je odraz." "Ako je to istina, zašto helikopter nije pokupio ljude koji su se utapali?" "To moraš njih pitati, sine." Lice mu je izgledalo glupo poput lica strašila.

Tog poslijepodneva, crna policajka imenom Catin Segura došla je u moj ured. Poĉela je raditi u policiji kao telefonistica u sluţbi 911, a zatim je diplomirala kriviĉno pravo na višoj školi u New Orleansu. Kao i Helen Soileau, ispisivala je kazne za pogrešno parkiranje prije no što je postala policajka u Uptownu i preko rijeke, u Gretni. Kad je Helen odluĉila povećati broj crnih policajki u odjelu, najprije je zaposlila Catin. Catin je bila niska, nabijena ţena, jednostavna, pomalo povuĉena, samohrana majka koja je ţivjela u Jeaneretteu s dvoje djece. Bila je jedna od onih ĉestitih, obiĉnih ljudi na koje se uvijek moţete osloniti. Mogli ste joj zadati zadatak i zaboraviti na njega. Uvijek sam se divio eleganciji i dostojanstvu kojima se vodila u ţivotu. "Što ima, Catin?" rekoh ja. "Sinoć sam se kasno vraćala kući i kod pokretnog mosta u Jeaneretteu vidjela sam ostatke prometne nesreće. Izgledalo je kao sudar nakon kojeg je vozaĉ pobjegao." Izvadila je notes iz dţepa košulje i strgnula dvije stranice. "Tip imenom Ronald Bledsoe tvrdi da je bio parkiran na ploĉniku i razgovarao preko mobitela kad se neki manijak zabio u njegov auto i pobjegao. Hladnjak mu je probijen, i antifriz je iscurio na cestu. Na cesti su leţali dijelovi oba vozila. Bledsoe je vozio Rolls-Royce. Poznaješ tog tipa, Dave?" "On je problematiĉan. Moţda je provalio u moju kuću."

KIKA

Ĉudno me pogledala. "Bilo kako bilo, rekao je da ĉeka vuĉnu sluţbu, ali nije nazvao 911. Kad sam ga upitala zašto, rekao je da misli da je to gubitak vremena. Rekla sam mu da će njegovo osiguravajuće društvo traţiti policijsko izvješće. Rekao je da se toga nije sjetio. Momak izgleda kao da je odbjegla cirkuska nakaza." "To je dio njegova šarma." "Tu stvari postaju ĉudne. Otis Baylor je izašao u dvorište i promatrao mene i Bledsoea. Upitala sam ga je li vidio nesreću i rekao je da nije. Upitala sam ga je li tko od njegovih ukućana vidio nesreću. Rekao je da nije. Mislila sam da će se vratiti u kuću, ali nije." "Što se dogodilo?" "Izvadila sam metlu iz prtljaţnika i poĉela mesti staklo i polomljeni metal na ploĉnik. Tada sam ugledala registraciju u travi. I Baylor ju je sigurno vidio. Kad je došao kamion vuĉne sluţbe i zakaĉio Rolls, izašao je na cestu i pogledao registraciju. Zatim se vratio do kuće. Dobro sam ga vidjela pod svjetlom na trijemu. Zaklela bih se da je izvadio olovku iz dţepa i zapisao nešto na ruku." "Broj registracije?" "Nemam pojma. Upravo sam je provjerila. Registrirana je na Elizabeth Crochet u Loreauvilleu. Znaĉi li ti to nešto?" "Ne, ali daj mi adresu." Zapisala ju je u svoj notes, a zatim istrgnula stranicu i dodala mi je. "Znam da je Baylor izašao uz jamĉevinu, pa sam pomislila da bih ti to trebala ispriĉati." "Uĉinila si ispravnu stvar." "Baylor je ustrijelio neke crne momke u Uptownu?" "To svi kaţu." "To je sigurno teško palo njegovoj supruzi." "Kako to?" "Poznavala sam je u New Orleansu. Bila je u mojoj grupi Anonimnih alkoholiĉara. Prvi muţ joj je bio ovisnik o sadistiĉkim pornićima. Pozovi me ako još nešto zatrebaš", reĉe ona. Kasnije sam zvao Otisa Baylora na kućni broj, ali nitko mi se nije javio. Nazvao sam i Elizabeth Crochet. Ni tamo nisam imao uspjeha. Malo prije kraja radnog vremena, Clete Purcel je svratio k meni. "Proţivljavam odgoĊeni stres, ili imam noćne more usred dana", reĉe on.

KIKA

Bio je petak poslijepodne i nisam to htio slušati. "Što se dogaĊa?" rekoh ja. "Vidio sam Marca Scarlottija u Winn-Dixieju." "Jesi li siguran?" "Slijedio sam ga unutra. To je bio Marco. Charlie Weiss ga je ĉekao u automobilu. Imali su dvije velike vreće s namirnicama. Mahnuo sam im da stanu, ali nastavili su dalje. Što plaćenici Sidneyja Kovicka rade u New Iberiji?" "Nemam pojma." "Danas popodne otišao sam u Naftni centar Lafayette da provjerim tog Boa Diddleyja Wigginsa. Rekao mi je da se izgubim. Rekao mi je i to da ti je dao sve informacije koje ima o Bobbyju Macku Rydelu." "Tako je." Clete je poĉeo odmatati foliju sa ţvakaće gume. "Dakle, iskljuĉuješ me iz istrage?" "Ne bih to tako rekao." Gurnuo je ţvakaću gumu u usta i poĉeo je ţvakati. Ĉuo sam kako mi ptica udara o prozorsko staklo. "Bobby Mack Rydel je danas izašao iz bolnice. Nazvao sam nekoliko ljudi u Morgan Cityju. Nije kod kuće ni u uredu." Nisam imao izbora. Clete će raditi sa mnom, ili na svoju ruku. Ovo drugo ne bi bilo dobro ni za koga, osobito za njega. "Ţeliš li pojesti nešto s nama, a onda krenuti do Loreauvillea?" upitao sam ga. "Što se kuha?" "Ĉini mi se Bertrand Melancon, i to u velikom ţeljeznom kotlu", rekoh ja.

Kiša je pljuštala pri zalasku sunca, a zatim se nebo rašĉistilo. Zrak je bio svjeţ i mirisao je na riblju ikru i vodu koja kaplje s drveća. Alafair je odlazila na spoj, a Molly na sastanak Pax Christija u Grand Coteau. Otvorio sam sve prozore da pustim unutra vjetar i prohladni jesenji miomiris cvijeća koje cvate noću u našem dvorištu. Kroz krošnje drveća nazirali su se purpurni i ruţiĉasti oblaci na zapadu. Dolje, pri dnu padine, plavi ţdral stajao je meĊu lopoĉima, kljucajući insekte na krilu. Njegovi su vitki obrisi bili poput haikua u perju. Nisam htio progoniti Bertranda Melancona niti prekinuti ovaj savršeni trenutak u našoj jednostavnoj kući na Bayou Teche. Nisam se htio

KIKA

vratiti u svijet nasilja i pohlepe koji, ĉini se, definira razdoblje u kojem ţivimo. Kao policajac, ne bih smio nikoga mrziti. No, zapravo sam prezirao one koji manipuliraju našim društvom i iskorištavaju ga, a pritom ne mislim na patetiĉnu zbirku kriminalaca na ĉije hvatanje trošimo najveći dio vremena i novca. No, moţda je svijet oduvijek bio takav. Ne znam. Poput Voltaireova protagonista Candidea, samo sam se htio povući u izolirani vrt i više se ne baviti svijetom. Naţalost, stvari ne funkcioniraju tako. Clete i ja ušli smo u njegov kabriolet i, poput dvojice tinejdţera iz 1950-ih, krenuli uz rukavac do Baraka Loreauvillea i doma Elizabeth Crochet.

Prije više desetljeća, tijekom 1960-tih, crni svećenik iz Oaklanda u Ka-liforniji poslao je otvoreno pismo osnivaĉima Crnih pantera, mladićima koje je poznavao od djetinjstva. Njegova teza bila je jednostavna - naime, temelji crnaĉke zajednice oduvijek su poĉivali na crkvi i obitelji. Obitelj je bila matrijarhama, a crkva je obiĉno bila juţna baptistiĉka. Svećenik je dodao da njegovi mladi prijatelji ne razumiju atavistiĉku narav lojalnosti u crnaĉkoj obitelji. Za razliku od bijelaca, koji bi vlastitu djecu prijavili policiji, matrijarh bi prije prerezao vlastite vene no što bi otkucao unuka vlastima. Budući da Pantere nisu poštivale ni crkvu ni tradicionalna obiteljska vjerovanja, podrška koju imaju u najboljem je sluĉaju prolazna, a njihov pokret ostat će samo bilješka u povijesnim knjigama. Elizabeth Crochet nosila je sijedu kosu u punĊi i hodala podupirući se štapom. LeĊa su joj bila strašno povijena. Kad nam je otvorila vrata s mreţom, jedva je uspjela dovoljno podići glavu da nam pogleda lica. Clete je skinuo svoj šešir, a ja sam joj pokazao svoju znaĉku i iskaznicu. Dnevna soba joj je bila uredna, a izblijedjeli sagovi pometeni. Prekrivaĉ na kauĉu bio je cvjetnog uzorka. Sjela je na tvrdu stolicu i pokazala nam kauĉ i mekani naslonjaĉ. Plave oĉi su joj nervozno zaigrale kad ih je pokušala usredotoĉiti na nas. "Ţelite reći da je moj autić sudjelovao u prometnoj nesreći?" "Dolje kod mosta Jeanerette", rekoh ja. "To mi je prvi glas", reĉe ona.

KIKA

"Gdje je sada vaš auto, gospoĊo Crochet?" upitao sam je. "Nije vani?" "Ne, gospojo", rekoh ja. "Onda valjda nije ovdje." Clete je suspregnuo zijev i pogledao van. Godine iskustva nauĉile su ga kako treba postupiti. "GospoĊo Crochet, već smo razgovarali s nekoliko vaših susjeda", rekoh joj. "Znam da je Bertrand Melancon vaš unuk. Znam da je kod vas. Ne ţelim da nastrada, ali neki jako loši ljudi uĉinit će sve što je potrebno da bi se domogli neĉega za što vjeruju da Bertrand ima, ili barem zna kako doći do toga. Ne mogu vam ni opisati koliko su ti ljudi opasni." "Opet je u nevolji, ha?" "Da, jest." "Poĉelo je s njihovom mamom", reĉe ona. "Molim?" "Njihovoj mami uvijek su se sviĊali ljudi iz grada. Otišla je u New Orleans, nije htjela ţivjeti u Barakama kao poljodjelka, rekla je. Eddy i Bertrand nikada nisu imali pravog oca." Samo na trenutak, uĉinilo mi se da naš put nije bio uzaludan. "Gdje je Bertrand sada, gospoĊo Crochet?" "Ne znam." "Je li ĉovjek imenom Otis Baylor pokušao stupiti u kontakt s vama?" "Tko je on?" Zapisao sam svoj kućni broj telefona na straţnju stranu posjetnice i stavio posjetnicu na njezin stolić. "Zamolite Bertranda da me nazove." "Imam osjećaj da ga više neću vidjeti, gospodine Robicheaux." Iznenadilo me što mi je zapamtila ime. Shvatio sam da su godine daleko manje utjecale na njezin um i inteligenciju nego na tijelo. "Zašto?" "Zato što sam uvijek znala da će umrijeti mlad. Nije progovorio sve do svoje ĉetvrte godine. Znate li zašto? Zato što se uvijek bojao. Djeĉaĉić koji je cijeli ţivot uplašen. Uvijek je bio isti taj djeĉaĉić, koji pokušava dokazati da se nikoga ne boji." "Bertrand mi je rekao da ima tetu u Donjem devetom okrugu. Mislite li da bi mogao biti kod nje?" Nasmiješio sam se kad sam to rekao. "Prema onome što ĉujem, u Donjem devetom okrugu više nema nikoga, ako ne raĉunate mrtve." Ustao sam namjeravajući krenuti.

KIKA

"Gospodine?" rekla je. "Da?" "Što je Bertrand uĉinio? Nije valjda nekoga ubio? Nije valjda uĉinio nešto takvo?" Podsjetila me na ptiĉicu koja me gleda s dna gnijezda. Clete i ja smo se vratili u njegov kabriolet i odvezli se niz autocestu do kraja Baraka, zbog malo vjerojatne mogućnosti da je Bertrand kod susjeda. Vidio sam da je Clete razdraţen zbog naĉina na koji sam vodio razgovor. "Zašto joj nisi rekao da je njezin unuk vjerojatno ubio katoliĉkog svećenika?" rekao je. "Zato što nam to ne bi pomoglo. Zato što je prestara da nosi takav teret." "Nisi ĉak ni inzistirao na informacijama o teti." "Ne mogu ga loviti po cijeloj drţavi, Clete. Nemam ni vremena ni sredstava za to. Kako bi bilo da se razvedriš?" Prednjom desnom gumom pogodio sam rupu i karoserija je poskoĉila na opruzi, zapljusnuvši vodom vjetrobransko staklo. "To je tvoj sluĉaj, ali on je još uvijek moj bjegunac", reĉe Clete. "On je i momak koji me udario svojim automobilom." "Tako je, to je moj sluĉaj. Drago mi je da smo to razjasnili." Clete ukljuĉi radio, a zatim ga iskljuĉi, dok mu se crvenilo penjalo uz vrat. "Reci", rekoh ja. "To je tvoj sluĉaj, rješavaj ga kako god ţeliš. No, mislim da si previše mekan prema toj kopiladi." Pogledao sam kroz prozor i odluĉio mu ne odgovoriti. Clete skrene u drugu traku, pa se polako vrati na drţavnu cestu. Nebo se smraĉilo i svjetla su se palila u sirotinjskim kućicama s obje strane. Prozori prekriveni daskama, trošni automobili, uţad za rublje i otvoreni odvodni kanali puni smeća podsjećali su na fotografije koje je snimio Walker Evans tijekom Velike depresije, kao da od tada nije prošlo sedam desetljeća. Tko je odgovoran za to? Imam problema s konceptom kolektivne krivnje. No kad bih morao okriviti nekoga, poĉeo bih s Bijelom ligom, Vitezovima bijele kamelije, subotnjim razbijaĉima crnja, i svim ljudima koji su ĉinili sve što su mogli da

KIKA

njihovi bliţnji ostanu siromašni, neobrazovani i posvaĊani, i kao takvi, jeftina radna snaga. "Jesam li te naljutio?" reĉe Clete. "Ne", rekoh ja. "Mislim da je Bertrand Melancon bio kod Otisa Baylora." "Ţeli ispraviti ono što je uĉinio Baylorovoj kćeri?" "Da, ali kako?" "Mogao bi im dati dijamante. No, ne mislim da bi seronja poput Melancona uĉinio nešto takvo." Bio sam umoran i nisam više htio razmišljati o tome. "Kupit ću ti Dr. Pepper u Miller's Marketu." "Jedva ĉekam. Ţivot s tobom je..." "Što?" "Ti si najbolji policajac kojeg sam ikad poznavao. Ali lud si, Dave. Uvijek si bio lud", reĉe on. "Ţivot s tobom je poput druţenja s ĉovjekom koji ima kriptonit umjesto mozga." Poziv je došao usred noći. Vani je bijeli mjesec sjao na nebesima, a vjetar je udarao o kuću i šibao lišće niz padinu do površine rukavca. Ukljuĉio sam svjetlo u kuhinji i podigao slušalicu. Prikaz broja na zaslonu telefona pokazivao je da ĉovjek zove s mobitela. "Gospodine Dave?" rekao je glas. "Slušaj, Bertrande..." "Ne prekidaj, ĉovjeĉe. Netko je pucao u bakinu kuću. Stajao sam pokraj prozora i metak je prošao kroz staklo. Pakirao sam stvari i baka me zamolila da joj donesem ĉašu vode. Da se nisam okrenuo u tom trenutku, bio bih mrtav." "Tko je pucao u tebe?" "Ne znam. Taj tip Ronald bio je kod bakine kuće, praveći se da je agent osiguranja. Pokušao me podmititi da mu kaţem gdje je kamenje. Mislim da radi za Sidneyja Kovicka, osim što je moţda odluĉio zajebati Kovicka i uzeti sve sebi. Zato sam nazvao Kovicka i to mu rekao." "Otkucao si Ronalda Bledsoea Kovicku?" "Da, to bi se moglo i tako reći. Hej, ĉovjeĉe, u kakvoj bih goroj nevolji mogao biti? Sudjelovao sam u razbijanju Kovickove kuće. Ukrao sam mu dijamante i krivotvoreni novac, koku i revolver iz zida. Ĉak smo mu išĉupali lustere iz stropa." "Kovick je imao kokain u zidovima?"

KIKA

"Samo jednu vrećicu. Uzeli smo je sa sobom. Već je bila otvorena. Bila je to njegova privatna zaliha." Ta informacija nije mi se uklapala, ali nisam se dalje raspitivao o tome. "Gdje si, Bertrande?" "S bakom, na sigurnom." Gdje? "Gledaj, pokušao sam se iskupiti obitelji Baylor, ali nisu bili zainteresirani. Ne mogu uĉiniti više od toga. Bio si iskren prema meni, ĉovjeĉe, pa sam ti htio reći sve to. Moja baka nije imala ništa s tim. Ona ne zna za moje zloĉine, pa je nemojte gnjaviti ispitivanjem." "Kako si se pokušao iskupiti, Bertrande?" "Kakve to sada veze ima?" Shvatio sam da nema smisla pokušavati izvući još informacija od njega. Moţda je napokon došlo vrijeme da prepustim Bertranda Melancona njegovoj sudbini, ma kakva ona bila. Ali imao sam još jedno pitanje. "Kad je otac LeBlanc pao s krova crkve i kad si vidio svjetla pod vodom, je li helikopter obalne straţe letio nad vama?" "Nije bilo nikakvog helikoptera. Zato su se svi ti ljudi utopili", reĉe on. "Tko ti je rekao da je tamo bio helikopter? Ĉuo bih ga. Ĉuo sam samo ljude koji su na tom tavanu zvali upomoć. Takvi se zvukovi nikad ne zaboravljaju."

Dvadeset sedmo poglavlje OSTATAK NOĆI NISAM MOGAO ZASPATI. UJUTRO SAM PREPRIĈAO MOLLY razgovor s Bertrandom. Alafair je prenoćila kod prijateljice u Lafayetteu. Bilo je 8:37 ujutro. "Je li Alafair rekla kad će se vratiti kući?" upitao sam. "Nije. Zašto?" upita Molly. "Zato što mislim da je Bledsoe krenuo u akciju. Pokušao je prevariti Kovicka, ili drugog poslodavca, ma tko on bio, podmitivši Melancona, a zatim je pokušao ukokati Melancona da bi to prikrio.

KIKA

Mislim da planira pobjeći, ali ne prije nego što se osveti Alafair zbog onog udarca." Molly je stajala na vratima, drţeći u jednoj ruci Snuggsovu zdjelicu, a u drugoj vreću suhe hrane. Ĉinilo se da joj sunĉeva svjetlost stvara crveni oblak nad glavom. "Moţda neće to uĉiniti." "Takav tip ne donosi odluke. Njegove odluke već su mu usaĊene u glavu. Traţi zadovoljstvo za sebe, ili osvetu svojim neprijateljima. Ĉesto je to jedno te isto." "Ako me pokušavaš nasmrt preplašiti, uspijeva ti." Pogledao sam u rokovnik i nazvao kućni broj Alafairine prijateljice u Lafayetteu. Nitko se nije javio. Pokušao sam razmišljati, ali bio sam preumoran, previše iscrpljen da bih bilo što jasno vidio. "Nešto što je spomenuo Melancon nije mi imalo smisla", rekoh ja. "Ispriĉao mi je da su on i drugi pljaĉkaši ukrali vrećicu kokaina, revolver, nešto krivotvorenog novca i krvave dijamante iz Kovickovog zida. Rekao je da je kokain već bio otvoren, što je za Melancona znaĉilo da se vjerojatno radi o Kovickovoj privatnoj zalihi. MeĊutim, Sidney nije ovisnik, a nije ni njegova ţena. Mislim da su kokain, pištolj i krivotvoreni novac pripadali ljudima kojima je Sidney uzeo dijamante." "Ne razumijem", reĉe Molly. "Moţda Sidney nema veze s Ronaldom Bledsoeom. Moţda je naš neprijatelj ujedno i njegov." Molly je sipala suhu hranu u Snuggsovu zdjelicu i odloţila je na pod. Zatim je otvorila straţnja vrata i pustila Tronošca unutra. Tronoţac i Snuggs su poĉeli jesti njuškom uz njušku iz iste zdjelice, ispruţivši repove. Molly je ukljuĉila plamenik na štednjaku i na plamen stavila veliku ţeljeznu tavu. "Bledsoe je zao, Dave. Nije mi vaţno za koga radi. Ako doĊe ovamo s namjerom da naudi bilo kojem ĉlanu ove obitelji, ubit ću ga. Obećavam ti to. Sada sjedni dok nam pripremam jaja i kavu." Zacijelo se radilo o sluĉajnosti, ali i Snuggs i Tronoţac prestali su s jelom i podigli pogled sa zdjelice. Odvezao sam se do kuće Helen Soileau u staroj ĉetvrti u blizini središta grada. Njezina je kuća imala široku terasu i visoke prozore s rebrastim ţaluzinama, poput mojih. Gotovo svakog subotnjeg jutra

KIKA

djeca su dolazila k njoj, navodno da bi joj pomagala u dvorištu, ali jutarnje aktivnosti obiĉno su završavale domaćim sladoledom i hot dogovima. Tog jutra, ĉetvero ili petero djece pomagalo joj je u ĉupanju korova u cvijetnjaku. Podigla se s koljena, tresući zemlju s rukavica. Pogledala me u oĉi. "Jesi li u redu, Tatice?" upita ona. "Moramo strpati Bledsoea u pritvor." "Ma nemoj?" "Moţda je sinoć pokušao ustrijeliti Bertranda Melancona. Ako je tako, pretpostavljam da će pobjeći iz grada. Mislim da bi prije toga mogao pokušati izravnati raĉune s još nekim ljudima." "Rekao si 'ako'." "Moţda to nije bio Bledsoe. Plaćenici Sidneyja Kovicka su u New Iberiji. Moţda bi i oni htjeli skinuti Melancona s vrata. Osim toga, mislim da je i Otis Baylor otkrio da je Melancon kod svoje bake u Loreauvilleu." "Kako se jedan crni klinac uspio zamjeriti polovici planeta?" "No, jedini osvjedoĉeni psihopat meĊu svima njima još uvijek je Ronald Bledsoe. On ima i najveću motivaciju. Pokušao je sklopiti vlastiti posao s Melanconom, a Melancon ga je otkucao Kovicku." Dan je bio prohladan, nebo ĉeliĉno plave boje, a sunce je padalo na njezino lice poput zlatnika. Gledala je kako dvoje djece sipa ugljen na prijenosni roštilj u dvorištu. "Priĉekajte mene za to, deĉki", reĉe ona. Tada me pogledala, gurnuvši palce u pojas traperica. "Jednom smo ga stjerali u kut. Nije upalilo. Ne moţemo mu reći: 'Ne sviĊaš nam se. Odlazi iz grada prije zalaska sunca.'" "Bi li htjela da on bude u blizini ove djece?" "Ako ţeliš moj posao, kandidiraj se. Do tada, nemoj mi drţati lekcije, Streak." Vratio sam se u svoj kamionet ne oprostivši se i odvezao se. U retrovizoru sam vidio kako nogom udara travu, s palcima i dalje u trapericama, poput tinejdţerice koja je upravo izgubila nešto vrijedno. Alafair se vratila kući u podne, otpuhujući dok je ulazila kroz vrata s vrećom prebaĉenom preko ramena. Htio sam da mi ispriĉa da je njezin boravak u Lafayetteu bio miran, da su moje brige nekako pretjerane. Ali znao sam da nije tako, ĉak i prije no što je progovorila.

KIKA

"Mislim da sam jutros vidjela Ronalda Bledsoea", rekla je. "Doruĉ-kovale smo u kafiću kod sveuĉilišta. Sjedio je u plavom automobilu pod drvetom. Otišle smo u trgovaĉki centar i tamo smo ga opet vidjele." "Zašto me nisi zvala, Alf?" "Zato što nisam bila sigurna da je ĉovjek u plavom autu zaista on. U trgovaĉkom centru sam se uvjerila. Hoćeš li ga uhititi zato što odlazi u isti centar u koji idem i ja?" "Ako postoji obrazac praćenja, moţemo dobiti sudsku zabranu pristupa." "U sluĉaju Bledsoea, to je kao da napišeš kaznu za prometni prekršaj tipovima koji su se zaletjeli avionima u Twinse." Bila je u pravu. Da bi stvari bile još gore, sada se mi svaĊamo oko jednog degenerika. "Nemoj danas ići daleko od kuće, dobro, mala?" "Ja nisam dijete, Dave. Nemoj se tako ponašati prema meni", rekla je. Clete Purcel uvijek je govorio: "Uhiti ih ili ih sredi." No, što uĉiniti s onima koji vjerojatno cijelog ţivota traţe svojeg krvnika, moţda kako bi se pobrinuli da njihovo zlo ţivi dalje u drugima i dugo nakon što njih više ne bude? Sto uĉiniti kad se oni koje najviše volite naljute kad ih pokušate zaštititi? Moţda postoji drugi naĉin da izaĊemo na kraj s Ronaldom Bledsoeom. Otišao sam u Gradski park i mobitelom nazvao cvjećarnicu Sidneyja Kovicka. Javila se njegova ţena. "Ovdje Dave Robicheaux, Eunice. Trebao bih razgovarati sa Sid-neyjem." "Nije ovdje." "U subotu?" "Ne, nije ovdje", ponovila je, ali nije mi rekla gdje je. "Ne zovem ga iz pristojnosti. Marco Scarlotti i Charlie Weiss su u New Iberiji. Mislim da znam zašto su ovdje. Sidney mora razgovarati sa mnom." "Daj mi svoj broj." Dao sam joj i broj mobitela i kućni broj. Mislio sam da je razgovor gotov, ali nije bio.

KIKA

"Dave, ne znaš što se dogaĊa. Prije mnogo godina, Sidney je uĉinio nešto strašno. Otada nema mira. No, upoznao je oca Judea LeBlanca preko Natalije Ramos, djevojke iz El Salvadora koju je zaposlio kao ĉistaĉicu. Sjećaš se da sam ti je spomenula?" "Da, sjećam se", rekoh ja. Moja pozornost polako se gubila. "Otac Jude razgovarao je sa Sidneyjem o mogućnosti da promijeni svoj ţivot i iskupi se za svoja nedjela. Sidney se trudi biti najbolji što moţe biti. Ne uspijeva baš uvijek u tome, ali trudi se. Budi strpljiv s njim, hoćeš li?" Strpljiv sa Sidneyjem Kovickom? Bilo je teško prihvatiti Sidneya kao ţrtvu. "On je u New Iberiji, zar ne?" "Nisam sigurna." Da, jesi, Eunice, pomislio sam, ali prešao sam preko toga. "Oĉekujem da mi se javi", rekao sam i prekinuo vezu. Zapravo, u tom trenutku nisam bio siguran ţelim li razgovarati sa Sidneyjem ili ne. Je li se Sidney zaista pokušavao promijeniti ili je samo hranio Euniceine iluzije? Pao sam u iskušenje da iskljuĉim mobitel. No, dok sam sjedio pod sjenicom za piknik na obali rukavca, pogledao sam preko vode i ugledao sjene u svome dvorištu, kaladije koje su rasle oko stabala, i osvijetljenu kuhinju u kojoj su Molly i Alafair spremale ranu veĉeru kako bismo mogli otići na subotnju poslijepodnevnu misu u Loreauville. Negdje tamo u velikom svijetu, tigar Williama Blakea ĉekao je da mi sve to oduzme. Što je vaţnije, zaštita obitelji ili razmišljanje o iskupljenju ĉovjeka koji je navukao kišni ogrtaĉ i gumene ĉizme i ušao u podrum s motornom pilom? U mašti, vidio sam njegovu ţrtvu - u lisiĉinama, vjerojatno vezanih gleţnjeva, s ljepljivom trakom preko usta, oĉiju iskolaĉenih od uţasa. Kakav bi ĉovjek mogao to uĉiniti drugom ĉovjeku? Baš kad sam stigao do svoga kamioneta, mobitel mi je zavibrirao u dţepu. Otklopio sam ga i prislonio na uho. "Dave Robicheaux", rekoh ja. "Moja ţena kaţe da si htio razgovarati sa mnom", reĉe glas. "U gradu si, Sidney?" "Zašto si zvao moju cvjećarnicu?" "Odavno sam te upozorio na Ronalda Bledsoea, ali nisi me htio slušati. Ima vlastite planove s tim krvavim dijamantima. Mislim da

KIKA

planira nauditi mojoj kćeri. Ako se to dogodi, doţivjet ćeš najgore jebeno iskustvo svoga ţivota." "Ne, ti si taj koji ne sluša, Robicheaux. Marco, Charlie i još neki momci iz obitelji Giacano rade za mene. Bledsoe ne radi. Je li ti to jasno? Ţelim doći do svoje robe. To je priliĉno jednostavan koncept." "Za koga onda radi?" "Moţda za Fullerovu tvornicu ĉešljeva. Oni zapošljavaju mnogo ćelavih tipova." Imao sam vremena za još jedan pokušaj sa Sidneyjem prije nego što prekine vezu. "Nakon što si izgubio svojeg djeĉaĉića, jesi li oteo svog susjeda, Sidney? Jesi li mu odrezao noge motornom pilom?" "Ovdje ću ti dati kratak odgovor. Jesam li rezao nekoga motornom pilom? Nisam. Je li ĉovjek iz ţupe Jefferson nestao? Da, jest. Hoće li se vratiti? Ne, neće. Reci Bertrandu Melanconu da sam ja jedina osoba u ovoj saveznoj drţavi koja ga moţe odrţati na ţivotu." Linija se prekinula. Tog poslijepodneva bili smo na misi u Loreauvilleu, a zatim se vratili kući. Vjetar je snaţno puhao s juga, a površina rukavca namreškala se poput stare koţe. Otišao sam na sastanak Anonimnih alkoholiĉara na katu Metodistiĉke crkve na Glavnoj cesti, ali nisam se mogao riješiti uvjerenja da će nas Bledsoe ili netko od njegovih suradnika napasti. Bledsoe je bio okidaĉ, ali osjećaj tjeskobe koji sam proţivljavao bio mi je problem mnogo prije no što sam ga upoznao. Psiholozi vjeruju da postoji svojevrsna dugoroĉna anksioznost koja je uzrokovana previranjima u rodnoj kući: svaĊama roditelja, ispuštanjem ili tresenjem djece, stalnim upadanjima bijesnih, pijanih osoba u kuću. Ne znam otkud mi to. Za mene, to je bilo kao da promatram kako minobacaĉki projektil pada ispred mene, a drugi nakon njega pada iza mene. U tom trenutku posve ste sigurni da su vas prmijetili i da sljedeći projektil pada ravno na vas. Osjećaj koji pritom proţivljavate jest kao da vam netko guli koţu. Zapravo, htio sam piti. Moţda ne puno, samo nekoliko ĉašica ţestice s pivom, rekoh sebi, tek toliko da smanjim pritisak u glavi. Htio sam i napuniti svoju skraćenu saĉmaricu ili AR-15 i odsvirati opaki rock'n'roll u E-duru.

KIKA

U sumrak sam pogledao kroz prednji prozor, upravo kad je policijski auto s crnom policajkom u odori za volanom skrenuo na moj prilaz. Catin Segura je izašla i pogledala drveće u dvorištu, te busene zlatno-crvenog cvijeća koje se otvaralo u sjeni. "Imaš lijepi dom", reĉe ona. "Da", rekoh ja. "Upravo sam završila sa smjenom i pomislila sam da bih ti trebala nešto spomenuti. Patrolirala sam kroz Barake Loreauville i vidjela Otisa Baylora kako razgovara s nekom obitelji na terasi, ljudima iz kuće pokraj one koju je unajmila vlasnica registracije koju sam pronašla nakon one nesreće, Elizabeth Crochet. Kad sam opet prošla kroz Barake, oko deset minuta kasnije, kucao je na druga vrata, jednu ulicu dalje. Pitala sam ga mogu li mu kako pomoći. Rekao je 'ne', on je agent osiguranja i samo provjerava neke klijente. Rekla sam mu da sam ja ista zamjenica koja je istraţivala prometnu nesreću ispred njegove kuće, i da vjerujem kako je tamo iz drugih razloga." "Što je rekao?" '"Hvala što ste mi ponudili pomoć'. Zatim je ušao u auto i odvezao se. Što traţi, Dave?" "Momka imenom Bertrand Melancon." Svojim sam mobitelom iz dvorišta nazvao broj Baylorovih. Kad se Otis javio, spustio sam slušalicu. Molly i Alafair su išle u kino. Ĉekao sam da odu, a zatim sam se odvezao niz Staru cestu Jeanerette i skrenuo na Otisov prilaz. On je izašao na prednje stube, s ubrusom zataknutim za vrh košulje. "Jeste li me vi zvali prije petnaestak minuta?" upitao je. "Zašto to mislite?" "Zato što nas ne ţelite ostaviti na miru." "Ne, uopće nije problem u tome, gospodine Baylore. Problem je u ĉinjenici da ste bili u Barakama Loreauville. Znali ste tko je vozio auto koji je izazvao nesreću i iskoristili ste svoje veze iz osiguravajućeg društva da provjerite registraciju i doĊete do adrese vlasnice. Bili ste u Barakama Loreauville i traţili Bertranda Melancona. No, njega nije bilo tamo, pa ste poĉeli ispitivati njegove susjede." "Ako znate sve to, zašto gubite vrijeme govoreći mi to?"

KIKA

"Ne ţelim ništa podrazumijevati, gospodine Baylor. Ne razumijem vašu motivaciju. Melancon je nanio nepopravljivu štetu vašoj kćeri i obitelji, ali oĉito se pokušao iskupiti. I dalje ga ţelite srediti?" "Kako to mislite, 'iskupiti'?" "Razgovarao sam s Melanconom. Rekao je da vam se pokušao iskupiti. Mislim da ne laţe. Zna da će vjerojatno završiti na nekom smetlištu." Mislim da nikada nisam vidio tako zbunjenog ĉovjeka kao što je Otis Baylor bio u tom trenutku. Dugo je zurio u mene. "Gospodine Robicheaux, molim vas, ne budite neodreĊeni i nemojte me navoditi na pogrešan zakljuĉak." "To što sam vam rekao je toĉno. Ako vam to nešto znaĉi, mislim da je Melanconu ţao zbog onoga što je uĉinio. Mislim i da zna da je samo pitanje vremena kad će nastradati. Ako ima sreće, neće ga prije toga muĉiti letlampom. I to nije pretjerivanje. Andre Rochon vjerojatno je pretrpio paklene muke prije nego što je umro." "Boţe na nebesima", reĉe on oĉajno, blijed u licu. "Što ste uĉinili, gospodine?" Odmahnuo je glavom, a oĉi su mu se zamutile. "Razgovarajte sa mnom, gospodine Baylor. Sada je pravi trenutak za to." "Nisam uĉinio ništa", rekao je. "Molim vas, ispriĉajte me. Moramo završiti s veĉerom. Moram pomoći supruzi da opere suĊe. Moram pomoći kćeri s pisanjem zadaće. Molim vas, ispriĉajte me, gospodine." Ušao je u kuću i ĉuo sam kako spušta zasun. No, nisam otišao iz dvorišta. Dugo sam stajao u sjeni, okruţen zvukovima ptica koje su se okupljale u krošnjama drveća, dok su neki klinci u pirogi plovili rukavcem. Vjetar je zveckao ţaluzinama na prozorima kuće i podizao lišće s obale. Zastori su bili navuĉeni, a okviri prozora ocrtani ţutom svjetlošću iznutra. U drugim okolnostima, kuća je mogla biti slika i prilika obiteljske topline pred nadolazećom noći. No, iz kuće se nije ĉuo nikakav zvuk. Vjerovao sam da izmeĊu tih zidova ne ţivi ništa osim jada i bijede.

KIKA

U nedjelju ujutro sam uvjerio Molly i Alafair da krenu sa mnom u kućicu koju sam unajmio na nasipu kod moĉvare Henderson. Bilo je to lijepo mjesto, izgraĊeno od borovine, djelomiĉno postavljeno na potpornje. Zatvorena terasa bila je okrenuta prema zaljevu istoĉkanom stablima ĉempresa i otocima vrba. Vjetar je oslabio, ribe su grizle, a ja sam htio otići iz grada i udaljiti se od razmišljanja o Ronaldu Bledsoeu barem na jedan dan. Prikaĉili smo ĉamac i prikolicu za kamionet, spakirali hranu i hladna pića u hladnjak i zavezali remenjem ribiĉke štapove i pojaseve za spašavanje na dno ĉamca. Pogledao sam nebo na jugu i vratio se u kuću po kišne ogrtaĉe. Alafair me pratila unutra. "Dave, ne moramo to ĉiniti", rekla je. "Što to?" "Bjeţati od tog tipa." "Svi kriminalci padnu. Ĉekaj dovoljno dugo, i past će." "Koliko je dugo Hitler ubijao ljude? Dvanaest godina?" reĉe ona. Kad smo stigli do moĉvare, zaljev je bio istoĉkan kišnim kapima. Ranojutarnji ribari koji su otišli u lov na slatkovodne ribe, koje se u juţnoj Louisiani zovu sac-a-lait, već su se vraćali. Vozili smo se po vrhu nasipa, pokraj kućice za iznajmljivanje ĉamaca, dućana s mamcima i restorana koji su nudili razgledavanje moĉvare na francuskom i engleskom. Zatim smo došli na dugu trasu zelenog obalnog terena na kojem nije bilo smeća, gradilišta, pa ĉak ni kamp-kućica za ribiĉe kakvu sam ja unajmio. Alafair i ja porinuli smo ĉamac u vodu i elektriĉnim motorom se odvezli do niza vrbika izmeĊu nasipa i zaljeva gdje smo bacili udice. Isprobali smo razne vrste udica, bez uspjeha. Opet se podigao vjetar i voda je bila mutna i previsoka, a doba dana bilo je pogrešno. No, bilo mi je svejedno. Samo sam htio biti s Alafair i Molly, dalje od grada, dalje od posla, dalje od pohlepe i prevare i ljudi koji varaju druge ljude i profitiraju od oĉaja i poteškoća svojih zemljaka. U zraku se već osjećala promjena godišnjeg doba. Lišće ĉempresa poprimilo je zlatnu boju i mogao sam osjetiti benzin u povjetarcu. Poplavljene šume uz obalu bile su mraĉne, a lopoĉi koji su ljetos procvali ţutim cvjetovima sada su na rubovima bili smeĊi i smeţurani. Osjetio sam miris jata riba pod vodom, nalik mirisu

KIKA

raĊanja, ali nisam vidio ništa pod mraĉnom površinom, kao da je neki dio ţivotnog ciklusa izdvojen iz moga ţivota. Gore na nasipu, jedan kamionet bez krova u kojem se vozila cijela obitelj poskakivao je po cesti prema rampi za ĉamce. Zatim je prošao klinac na motoru, a nakon njega crni Humvee s napola spuštenim zatamnjenim staklima. Usamljeni lešinar polako se okretao nad nama, kao da oĉekuje neku smrt koja se još nije dogodila. Zatim se nagnuo i odlebdio dalje niz zaljev, moţda traţeći strvine na drugom mjestu, a moţda i odmor nisam bio siguran. Nisam volio razmišljati o ţivotnom vijeku od sedamdeset godina kojeg je odredila Biblija, ali u odreĊenoj dobi, svjesnost smrtnosti više nije stvar izbora. "Previše brineš za Molly i mene", odjednom reĉe Alafair. "Misliš?" upitao sam je. Ĉamac nam je sada plutao na vjetru, budući da nije bio usidren. "Što se dogodi, dogodi se. Mi se ne bojimo. Zašto se ti bojiš?" Zato što ţivim u vama, pomislio sam. Zato što ću, ako vi umrete, umrijeti i ja. "Što si rekao?" upita ona. "Ništa. Ponekad razgovaram sa sobom. To dolazi sa sedmim desetljećem." "Ma hajde", reĉe ona. Poslije je pljusak prešao preko moĉvare, zrak se ohladio, a nebo se razvedrilo, i vratili smo se niz nasip na veĉeru u restoranu sagraĊenom na vodi. Bio je to dobar dan, iako nismo ulovili ni jednu ribu, i poĉeli smo se spremati, prati sude i zakljuĉavati prozore. Vani, na zaljevu, iza udaljene linije drveća, ĉinilo se da sunce pada iza vodenog ruba svijeta. Jedan odluĉni ribiĉ sa slamnatim šeširom usidrio se kod vrbika, unutar oblaka komaraca koji su se uvijek skupljali meĊu drvećem malo prije zalaska sunca i obiĉno prije mraka mamili ribe na površinu. Stalno je micao komarce s lica i trzao štap, poput razdraţenog ĉovjeka koji magijom pokušava utjecati na uzaludnu potjeru. Tada mu je flaks zapeo u drvetu i naĉinio je dovoljno dugu stanku da se premaţe sredstvom za zaštitu od insekata prije no što je opet zabacio štap. "Daj mi kljuĉeve kamioneta, Dave, dovest ću prikolicu", rekla je Alafair.

KIKA

"Jesi li za komadić pite od pekana prije no što krenemo?" reĉe Molly. "Zaista bih voljela veĉeras malo poraditi na svome romanu", odgovori Alafair. Dao sam joj kljuĉeve i kroz straţnji prozor gledao kako pokreće kamionet i vozi prema rampi od smrvljene cigle gdje smo uvijek odlagali ĉamac, dok prazna prikolica poskakuje iza nje. Natoĉio sam si ostatak kave iz dţezve na štednjaku, dodao ţliĉicu šećera i otpio gutljaj. Kroz prednji prozor gledao sam kako Alafair spušta prikolicu niz rampu, sve dok kotaĉi nisu bili u vodi do ratkapa, a straţnja svjetla pod vodom. Zatim je navukla gumene ĉizme koje je uzela iz kamioneta i krenula u plićak. Mislio sam da će me priĉekati. Kad smo ukrcavali ĉamac na prikolicu, jedno od nas obiĉno bi spustilo prikolicu u vodu, dok bi ono drugo upalilo vanbrodski motor i dovezlo ĉamac na prikolicu, tako da je vozaĉ mogao zakaĉiti pramac vitlom i dovući ĉamac. Vidio sam kako se usamljeni ribiĉ meĊu poplavljenim vrbama saginje i diţe nešto s dna ĉamca. Skinuo je šešir s glave kako bi bolje vidio i podigao pušku na rame. Nisam mu vidio crte lica, ali pojavio se mjesec, tako da sam mogao vidjeti odsjaj mjeseĉine na njegovoj ćelavoj glavi u sjeni. Već sam izjurio kroz vrata s mreţom i trĉao niz padinu kad je ispalio prvi hitac.

Dvadeset osmo poglavlje MOŢDA MU JE UDAR VJETRA ZALJULJAO ĈAMAC, ILI SE TRGNUO KAD sam istrĉao kroz vrata, ali metak je promašio za oko pet centimetara i odbio se od kućišta moga vanbrodskog motora. Puška je izgledala kao poluautomatski karabin, moţda kalibar 223, s prigušivaĉem na cijevi. Drugi i treći metak izletjeli su iz cijevi praćeni bljeskom i istim zvukom kao i prvi metak, kao da netko pljuje suhi predmet iz usta. Alafair se sagnula i potrĉala s bliţe strane ĉamca, a zatim se bacila na tlo iza kamioneta. Straţnja polovica automobila bila je parkirana dovoljno duboko u vodi da strijelac ne moţe pucati ispod njega.

KIKA

Strijelac je uputio i jedan hitac prema meni kad sam pojurio u kućicu. Metak je izbio drveni iver iz kvake i razbio staklo negdje u spavaćoj sobi. Pao sam na pod, na lice, i vidio sam kako Molly ĉuĉi ispod sudopera i kreće se prema meni. "Je li pogodio Alafair?" upitala me. "Ne, sakrila se iza kamioneta. Ne moţe do nje, osim ako pokrene ĉamac." Još dva metka razbila su staklo i teglu s biljkom na kuhinjskom prozoru, zasuvši krhotinama Mollynu glavu i ramena. Na rukama i koljenima otpuzao sam u spavaću sobu, do ruksaka koji je leţao u kutu sobe. Posegnuo sam u jedan pretinac i osjetio kako mi se šaka steţe oko drške pištolja. Otkopĉao sam futrolu i bacio je u stranu, a zatim pronašao priĉuvni magazin koji sam nosio u ruksaku, i gurnuo ga u straţnji dţep. Otvorio sam magazin i poĉeo u njega gurati mjedene metke šupljeg vrha, teţine 15 grama. Otpuzao sam natrag u kuhinju. Molly je ĉuĉala na rubu ulaznih vrata, pokušavajući vidjeti gdje je Alafair, s mobitelom u ruci. "Nazvala sam šerifov ured u St. Martinu. Je li to Bledsoe?" upitala me. "Mora biti. Gledaj, vrijeme reakcije sluţbe 911 moglo bi biti i petnaest minuta. Izlazim van. Ostani na podu." "Idem van k njoj." "Ne, ne, ne", rekoh ja. "Ne ĉini to. Molim te, ostani ovdje. Molim te, ne prepiri se sa mnom oko toga." "Ne, neću je ostaviti tamo." Zaustio sam da nešto kaţem, ali znao sam da ću uzalud trošiti rijeĉi i da si ne mogu dopustiti da izgubim još vremena. Upravo tada, strijelac je opet otvorio paljbu, bušeći rupe u kamionetu, gumi i hladnjaku. Protrĉao sam kroz vrata, drţeći glavu nisko, s desnom rukom ispruţenom pred sobom, pucajući prema vrbiku. Opet sam ugledao bljesak iz cijevi i shvatio da je strijelac promijenio kut paljbe. Pretpostavio sam da ima pomoćni elektriĉni motor i da je premjestio ĉamac bliţe rubu vrbika, kako bi lakše došao do zaljeva. Spustio sam se na koljena pokraj Alafair. Ispod oka je imala posjekotinu, a odjeća i podlaktice bili su joj umrljani blatom. "Jesi li ozlijeĊena, Alf?" rekoh ja.

KIKA

"Ne, mislim da me pogodio komadić aluminija", rekla je. "Vidjela sam ga. Ima poluautomatsku pušku." "Je li to Bledsoe?" "Nisam sigurna." "Sredit ću tog tipa. Molly je već nazvala 911. Ostani ovdje dok ne stignu momci iz ţupe St. Martin. Ne pokušavaj doći do kolibe. Nema šanse da taj tip doĊe do kopna." Tek što sam izustio te rijeĉi, Molly je potrĉala iz kolibe prema kamionu, nisko se sagnuvši, s mobitelom u jednoj ruci, i kutijom za prvu pomoć u drugoj. Otpuhnula je kosu iz oĉiju i pogledala me, rumenih obraza. Poloţila jc ruku na vrat i pogledala je. Zatim je dotaknula vrat vrhovima prstiju. Na boĉnoj strani vrata imala je crtu, poput traga urezanog konopca, koja je poĉela krvariti. Htio sam se naljutiti na nju zato što je izašla iz kolibe i izloţila se većoj opasnosti, ali kako se moţete naljutiti na nekoga tko riskira ţivot da bi donio kutiju prve pomoći svojim voljenima? Polako sam krenuo prema prednjem dijelu kamioneta i ispalio još tri hica prema sjenovitom obrisu ispod vrba. Izbaĉene ĉahure zveckale su na smrvljenoj cigli. Ĉuo sam kako se jedan metak zabio u drvo, jedan je podigao vodu u zrak, a jedan je pogodio nešto metalno. Zatvaraĉ cijevi pištolja se otvorio - cijev je bila prazna. Ispustio sam magazin iz drške pištolja, izvadio napunjeni magazin iz straţnjeg dţepa i uglavio ga u dršku. Otpustio sam zatvaraĉ cijevi, i metak je ušao u cijev. No, prije no što sam mogao opaliti, strijelac je upalio svoj vanbrodski motor i okrenuo ĉamac prema otvorenoj površini, praveći brazdu na zaljevu. Gurnuo sam svoj ĉamac s prikolice, popeo se na pramac i pokrenuo motor. Moj ĉamac bio je dug samo pet metara, praktiĉne konstrukcije i neupeĉatljiva izgleda. No, Yamahin motor od 115 konjskih snaga na pramcu davao mu je potisak i mogućnosti daleko veće no što bi netko oĉekivao od skromnog ribiĉkog ĉamca. Gurnuo sam gas do daske i blato i mrtva vegetacija podigli su se ispod propelera. Pramac se podigao u zrak, a dno ĉamca se okrenulo u stranu kad sam zaplovio izmeĊu dva vrbika. Za nekoliko sekundi, ĉamac je jurio preko zaljeva brzinom glisera. Na manje od stotinu metara ispred sebe vidio sam kako strijelac juri prema šumarku mrtvih ĉempresa pokraj nasipa. Sagnuo se nisko na

KIKA

krmi, pogledavajući preko ramena dok je ulazio u uvalu nepomiĉne vode prekrivene algama. Zaobišao je balvan, oĉešao stabla ĉempresa, i nastavio dalje u uvalu, opet se osvrnuvši. Propeler mu je vjerojatno zakaĉio korijenje zumbula. Nestao je meĊu ĉempresima, ali mogao sam ĉuti cviljenje njegova motora, poput motorne pile koja je naišla na ĉavao. Iznad uvale, na nasipu, vidio sam kako se svjetla nekog vozila pale i gase, i ostaju ugašena. Krenuo sam ravno u uvalu, ploveći iznad srušenog drveća, udarajući o šuplje stablo. Pred sobom, s druge strane ĉempresa, mogao sam vidjeti travnatu padinu nasipa, a na njoj ĉetvrtasti obris Humveeja na pozadini neba. Ĉovjek u ĉamcu bio je u nevolji. Nije se mogao probiti do obale nasipa kroz smeće u vodi, a ja sam sada bio na manje od dvadeset metara iza njega. Kroz sumrak sam ga vidio kako grabi pušku, hvata se za granu drveta i skaĉe iz ĉamca u vodu, nadajući se da je plitka. Umjesto toga, upao je u vodu do prsa. Cipele su mu potonule u mulj i slojeve trule vegetacije. Polako se poĉeo probijati izmeĊu poplavljenog drveća prema obali, dok je njegov obrijani potiljak sjajio na mjeseĉini. Na samoj obali stajao je nekakav napola potopljeni turistiĉki ĉamac, s kabinom domaće izrade od šperploĉe na krmi. Cijeli trup bio je mekan od truleţi i prekriven viticama bilja, a potopljeno potpalublje bilo je dom koštunjavkama i aligatorima. Ako je mislio da stvari ne mogu postati gore, prevario se. Humvee na nasipu se pokrenuo i odvezao, prepuštajući strijelca njegovoj sudbini. Probijao se kroz vodu, pokušavajući spustiti granje drveća jednom rukom, dok je drugom rukom pokušavao zadrţati pušku u zraku. Zatim je zašao iza stabla i izgubio sam ga iz vida. Ugasio sam motor i izašao iz ĉamca na granu jednog ĉempresa, da bih se zatim spustio u vodu. Odgurnuo sam ĉamac u vodu, i gledao ga kako pluta kroz sloj algi, a zatim udara o drvo. Jedan hitac došao je iza kormilarnice potopljenog ĉamca. Oslonio sam se na granu, objema rukama drţeći pištolj i naciljao kormilarnicu. Ne znam zašto se strijelac zaklonio tamo. Drvo je bilo mekano poput trulog ĉepa, a njegova zaštitna svojstva bila su iluzija. No, pretpostavljao sam da strijelac nije imao mnogo izbora u ovom trenutku ţivota i da mu se graĊevina koju je podigao ĉovjek uĉinila

KIKA

logiĉnim mjestom za utoĉište u ovom potopljenom dijelu svijeta. Nije nikada mislio da će se ovdje naći zarobljen i sam. Povukao sam okidaĉ. Plamen je izletio u tamu, a trzaj mi je podigao zapešća u zrak. Kad sam opalio drugi put, ĉuo sam ga kako je kriknuo. Imao sam još šest metaka u pištolju. Ispalio sam treći metak i vidio kako je drvo eksplodiralo na straţnjoj strani kormilarnice. Poĉeo se probijati kroz blato prema nasipu, šepajući, a u ruci je još drţao pušku. Spustio sam ciljnik na dno njegovih leĊa i opet povukao okidaĉ. No, ovoga puta nisam prestao pucati sve dok nisam ispraznio magazin i dok nisam oglušio od eksplozija. Krenuo sam kroz duboki dio uvale, a zatim osjetio kako mi cipele dodiruju ĉvrsto dno. Poloţio sam ruku na straţnji dio napola potopljenog ĉamca i izvukao se na nasip, još drhteći od potjere i pucnjave. Strijelac je leţao na travi licem nadolje, s rukama raširenima kod bokova, poput ĉovjeka koji je pao s visine i zabio se u zemlju. Odloţio sam pištolj na travu i okrenuo ga na leĊa. Izlazne rane na njegovim prsima bile su veliĉine kovanice od 25 centi, a tkanina oko njih pokidana prema van. U prvi trenutak nisam prepoznao strijelca zbog obrijane glave, ozljeda na tjemenu i izraza zapanjenosti koji mu se zaledio na licu. Tada sam shvatio da je Ronald Bledsoe, osim što je pokušao ubiti moju obitelj, prevario svojeg partnera. Pretpostavljao sam da bih trebao osjećati samilost prema ĉovjeku kojeg sam upravo ubio, ali nisam. Pretpostavljao sam da je on najveći dio svojih zrelih godina utrošio na to da drugima nanosi zlo. Zapravo, pretpostavio sam da je on jedan od ljudi ĉija se prošlost sastoji od djela za koja ne ţelimo ni ĉuti. Ĉini se da si se zajebao, Bobby Mack, pomislio sam. Ali, tko zna? Moţda nije sve izgubljeno. Moţda dolje u paklu igraju Texas Hold 'Em. Otis Baylor nije smatrao da posjeduje mnogo vještina, ali u jednu stvar u svome ţivotu bio je siguran: bio je roĊeni agent osiguranja. Znao je kako sastaviti osiguranje za cijeli ţivot od kolijevke pa do groba. Poznavao je ljude, znao je što trebaju i kako razgovarati s njima. Znao je i kako ih pronaći i kako saznati bilo što o njima, osobito kad su predavali zahtjeve za odštetom.

KIKA

Tijekom posjeta Barakama Loreauville nije mu trebalo dugo da sazna od susjeda da Bertrand Melancon ima tetu u Devetom okrugu. Trebalo mu je još i manje da otkrije njezino ime u bazi podataka svog bivšeg poslodavca. Podnijela je zahtjev za naknadu štete koju je na njezinoj kući naĉinila poplava jezera Pontchartrain, ne znajući da je spominjanje poplave gotovo jamĉilo da neće ništa dobiti. No, Otis Bertrand nije brinuo zbog nevolja koje su snašle ĉlanove obitelji Bertranda Melancona. Melancon je bio pred njegovom kućom. Registracija koja je ostala na cesti bila je neoborivi dokaz da je bio tamo. Svrha njegove posjete ostala mu je nepoznata, ali ĉinjenica da je bio tamo bila je za Otisa opravdanje za sve ono što je namjeravao uĉiniti. A onda, dok je u subotnju veĉer objedovao sa svojom obitelji, detektiv mu je pokucao na vrata i dao mu informaciju koja mu je promijenila pogled na odnos s vlastitom suprugom, koja ga je zavarala, i na silovatelja koji je njegovoj kćeri oteo dušu. Tu noć nije mogao zaspati, a veliki dio nedjelje proveo je razvrstavajući raĉune i selektivno ih plaćajući, kako mu ne bi ukinuli komunalne usluge i kako ne bi preskoĉio ratu hipoteke za kuću u New Orleansu. Do poslijepodneva je znao da neće imati mira dok ne pode do izvora sve svoje boli. Nazvao je prijatelja koji je radio kao procijenitelj kompanije koja je bila nositelj osiguranja za kuću tete Bertranda Melancona u Devetom okrugu. "Zove se Clemmie Melancon", reĉe Otis. "Pretpostavljam da je odavno otišla, ali budući da je podnijela zahtjev za naknadu štete, zakljuĉio sam da bi mogao imati njezinu adresu ili broj telefona." "Evakuirala se u Superdome, ali vratila se kući", rekao je namiritelj. "U Deveti okrug?" "Nije u najteţe pogoĊenom dijelu, ali da, vratila se. Ima Parkin-sonovu bolest. Mislim da će sve te ljude tamo dolje na kraju zatrpati buldoţerima." "Kako ti se ĉini njezin zahtjev?" "Zaboravi ga." "Hvala ti na pomoći", reĉe Otis, namjeravajući spustiti slušalicu. "Je li istina da poduĉavaš klijente kako da nas izigraju?" reĉe prijatelj.

KIKA

"'Izigraju' je pogrešna rijeĉ. Preciznije bi bilo 'rasture'", reĉe Otis i prekine vezu. Bilo je 15:46. Nebo je bilo sivo, vjetar je zavijao, a mokro lišće se lijepilo na prozore njegove radne sobe. Otis izvadi kljuĉeve automobila iz dţepa hlaĉa i zavrti ih na prstu. "Kamo ideš, tata?" upita Thelma. Stajala je na ulazu naslonjena bokom na dovratak. Imala je upitan, nevin izraz lica, kakav je imala prije no što su se ona i njezin pratitelj izgubili u ĉetvrti koja ju je za nekoliko minuta ţivu progutala. "Moj otac i ujak bili su pripadnici Ku Klux Klana", rekao je. "Ušli su u tu organizaciju punu mrţnje zato što su ih drugi nauĉili da mrze sami sebe. Moj otac je bio dobar ĉovjek, ali nikada nije shvatio tko mu je pravi neprijatelj. Nisu to bili obojeni ljudi. Bio je to zmaj koji je ţivio u njemu. Ne misliš li da je moţda vrijeme da ti i ja pogledamo zmajeve?"

Kiša je prestala i noćno nebo se rašĉistilo kad su Otis Baylor i njegova kći ušli u Deveti okrug ţupe Orleans. Topografija te ĉetvrti, kuće bez prozora, slojevi ostataka graĊevina, smeća i osušenih naplavina nisu izgledali stvarno - podsjećali su na filmski studio, ili moţda na prizore bombardiranog grada sastavljene od crno-bijelih fotografija iz Drugog svjetskog rata, prizore lišene boje. Jedino svjetlo dolazilo je od vatri koje su treperile pod ploĉama od rebrastog lima koje su preostali stanovnici naslonili na blokove troske ili cigala. Thelma je šutjela tijekom posljednjih sat vremena i Otis se pitao traţi li previše od nje, nije li umjesto nje donio odluku koju nije trebao donijeti. Zaobišao je dio ulice koji se urušio u kanal. "Tata?" reĉe Thelma. "Da?" odgovori on. "Ako je on tamo, što ćeš uĉiniti?" "Nisam siguran. Nisam ĉak siguran ni vjerujem li sam sebi u vezi toga." "Hoćeš li mu nauditi?" "Ne znam. Mogao bih. Mislim da bih to rado uĉinio. Prije no što je gospodin Robicheaux došao k nama, mislio sam da ću ga ubiti." "Rastuţuješ me kad tako govoriš."

KIKA

"Zašto?" "Zato što ti nisi takav." Otis joj nije odgovorio. Svoje misli je zadrţao za sebe, kako njegova kći ne bi vidjela stranu njegove liĉnosti koje se ĉak i on bojao. Zapanjilo ga je koliko je lako pronašao kuću tete Bertranda Melancona. Netko je podigao poštanski sanduĉić u prednjem dvorištu i obrisao blato s brojeva, iako je bilo vjerojatno da poštanske pošiljke u Deveti okrug neće biti isporuĉivane mjesecima, ako uopće ikada budu. Dvorište je bilo natrpano doslovno svime što je nekada bilo u kući: bili su tu presvuĉeni naslonjaĉi i sofa, hladnjak, madraci, opruge, televizor, odjeća, hrana, ormar s cvjetnim uzorkom, prugaste tapete i sagovi, i sve je to bilo prekriveno zelenocrnim muljem koji se osušio poput plastike. Prozori kuće bili su zatvoreni šperploĉama, a pregradna vrata zatvarala su ulaz. Na prilazu pokraj kuće, mladi crnac i starija crnkinja u haljini koja je visjela s nje poput vreće sjedili su na tvrdim stolcima pokraj vatre koja je gorjela u baĉvi za naftu. Ni jedno nije podiglo pogled kad im se Otis pribliţio. Šest kriški bijelog kruha s komadima sira pekli su se na rešetki od hladnjaka postavljenoj na vatru. "Znate li tko sam ja?" upita Otis. Bertrand podigne pogled, i opet ga spusti. Zatim pogleda automobil parkiran na ulici i mladu ţenu na suvozaĉevu mjestu. "Da, gospon, ne sumnjam da znam tko ste." "Tko ste vi, gospojo?" upita Otis ţenu. "Tko ste vi da dolazite na moj prilaz i postavljate pitanja?" uzvrati ona. Koţa joj je bila naborana poput starog kita za stakla, a grudi samo osušene vreće. Kretnje su joj bile nasumiĉne, kao da ne moţe kontrolirati pokrete. Jedan kapak joj je bio spušten. Kosa joj je bila tako rijetka da je izgledala poput platna na tjemenu. "Zovem se Otis Baylor. Mlada ţena u automobilu je moja kći. Zove se Thelma. Pretpostavljam da ste vi gospoda Clemmie, Bertrandova teta." Ţena je gledala kako se sir topi na kriškama kruha. Uzela je limenku s krila, sagnula se i ispljunula u nju. "Je li vam Bertrand rekao što se dogodilo mojoj kćeri, gospoĊice Clemmie?" "Ona nije umiješana u ovo, gospon", reĉe Bertrand.

KIKA

"Boravite u njezinoj kući. Ona vam je pruţila utoĉište. To znaĉi da je dio priĉe. Gdje je baka?" "Unutra je, odmara se. Veĉeras je hladno. Ţeljela se odmoriti." "Gospodin Robicheaux kaţe da ste došli u moju kuću i pokušali se iskupiti. Kako se ĉovjek poput vas moţe iskupiti za ono što je uĉinio, gospodine Melancon?" "Htio sam vam dati neke dijamante koje sam uzeo ĉovjeku koji ih je uzeo nekome drugome." "To je uvreda." "Gospon, nisam vas htjeo još više povrijediti. Mislio sam da sam..." Zastao je i raširio oĉi, kao da mu je u njih ušao dim. "Neću više ništa reć. Pozovite murjake ili uĉinite ono što ste došli uĉiniti." Otis je nosio majicu kratkih rukava koja mu se iznenada ĉinila pretijesnom za prsa i grlo, tako tijesnom da nije mogao disati. "Ĉekajte ovdje", reĉe on. Ušao je u kuću bez kucanja. Unutra je bilo mraĉno i mogao je ĉuti zujanje komaraca u sobama. Ĉinilo se da su pod i zidovi prekriveni istom zelenocrnom sluzi ili plijesni koju je vidio na otpadu naslaganom u dvorištu. Jedna ţena je leţala na krevetu u hodniku, glasno dišući, s jastukom iza glave. "To si ti, Bertrande?" upita ona. "Ne, zovem se Otis Baylor." Obje ţenine šake bile su omotane zavojima. "Gdje je Bertrand?" upita ona. "Vani, na prilazu", reĉe Otis. "Vi ste jedan od ljudi koji su pucali u moju kućicu?" "Ne." "Policajac?" "Ne, nisam." "Što onda radite ovdje?" "Ja sam agent osiguranja." "Došli ste zbog Clemmiena zahtjeva?" "Ne, nisam", rekao je. "Hoćete li mi pomoći da se uspravim?" Otis posegne i uhvati je za ruku. Zatim zaĉuje kako se vrata s mreţom iza njega otvaraju. "U redu je, gospon. Ja ću", reĉe Bertrand. U jednoj je ruci drţao malu bijelu zdjelu. "Opekla se na rešetku. Moram joj pomoći da pojede juhu." "Te ţene ne bi trebale biti ovdje", reĉe Otis.

KIKA

"Nemam ih kamo odvesti", reĉe Bertand. Otis je gledao kako Bertrand hrani svoju baku. Otjerao je komarce s lica. Kad je vjetar promijenio smjer i puhnuo kroz straţnja vrata, u nosnice mu je ušao smrad izmeta. "Ţelim razgovarati s vama", reĉe on. "Moram ovo završiti", reĉe Bertrand. "Ne, odmah izaĊite i razgovarajte sa mnom." Bertrand je spustio zdjelu na pod, pokraj leţaja, a zatim krenuo za Otisom. "Osjećam se kao da vas emocionalno razdirem", reĉe Otis. "Valjda." "PriĊite onom tamo automobilu i ispriĉajte se." "Gospon?" "Ĉuli ste me. Pogledaj mojoj kćeri u lice i ispriĉaj joj se, kujin sine, prije nego što uĉinim nešto strašno." Bertrand je prišao Otisovu automobilu i stao pokraj suvozaĉevih vrata, leĊima okrenut prema Otisu, tako da Otis nije vidio lice svoje kćeri. Dok je govorio, Bertrandove ruke bile su prekriţene na prsima, a glava nakrivljena u stranu. Silueta njegova tijela izgledala je kao da nema ruku, poput drvenog znaka naslikanog na zraku. S druge strane ulice, pas je pokušavao iskopati nešto iz hrpe smeća koja se pušila. Bertrand se okrene od automobila i proĊe pokraj Otisa prema ulaznim vratima kuće. Brisao je nos nadlanicom. "DoĊite ovamo", reĉe Otis. "Zašto?" "Jeste li me ĉuli?" reĉe Otis. Uhvatio je Bertranda pod ruku, gotovo ga podiţući u zrak. "Što ţelite od mene? Uĉinio sam sve što sam mogao", reĉe Bertrand. "Ako se oni ljudi koji su ubili Andrea i muĉili Eddyja doĉepaju moje tete i bake, što mislite, što će im se dogoditi? Recite mi to, gospodine Baylor." Pitanje koje je Bertrand postavio bilo je opravdano: što Otis hoće? Nekako dati novi ţivot duhovnom raku koji se hranio srcem njegova oca? Upotrijebiti patnju svoje kćeri da bi opravdao ţelju da razbije ĉovjeka šakama? "Tata?" ĉuo je Thelmu iza sebe. Okrenuo se i pogledao je u lice. "Tata, u redu je. Pusti ga", reĉe ona. "Srce..." poĉne on.

KIKA

"Dobro sam", reĉe ona. "PoĊimo kući." Ona uhvati njegovu krupnu šaku s obje svoje i nasmiješi mu se. "DoĊi, tata, ovdje smo završili", reĉe ona. Bertrand Melancon je ostao stajati u dvorištu dok su se oni udaljavali u autu. Nije bio siguran što se dogodilo izmeĊu Otisa Baylora i njegove kćeri, i nije znao što bi sada trebao uĉiniti. Zapravo, nije bio siguran ni u što. Pitao se je li se bakina juha ohladila. Pitao se imaju li njegova teta i baka pojma o zloĉinima koje je poĉinio. Pitao se je li njegova majka još uvijek negdje ţiva i sjeti li se kada njega i Eddyja. Pitao se zašto mu ni jedan dogaĊaj u ţivotu nije mogao proteći onako kako ga je planirao. Kako je to moguće, pitao se. Samo na trenutak, zapitao se je li mu svećenik kojeg je ubio mogao dati taj odgovor. Ta pomisao zapalila mu je ţeludac, tako da je pljunuo krv u tetino dvorište.

Dvadeset deveto poglavlje PROBLEM KOD ADRENALINSKOG ŠUTA, ZA RAZLIKU OD PIJANSTVA, JEST taj

što ga ne moţete odrţavati. Kad se smiri uzbuĊenje od kojeg vam je udaralo srce, kad ĉisti miris zapaljenog kordita otpuše vjetar, naĊete se u istom onakvom mrtvilu u kakvom ţive pijanci. Budite se ujutro uz bijeli šum poput zvuka televizora okrenutog na kanal bez programa i pojaĉanog na maksimum. Ulice se ĉine prazne, nebo hladno, a zrak ispunjen industrijskim smradom kojeg ne povezujete s jutrom. Bijelo sunce sjaji vam nad glavom poput bijele ţarulje, a stabla vam ne nude ni ptiĉji pjev ni sjenu. Štogod dotaknete ima oštar rub, a nesposobnost i ţaljenje kao da se obavijaju oko svih vaših misli. Svijet je postao okrutan zatvor u kojem prizori iz trenutka pogreške neće nestati sa snom, nego će vas progoniti kamo god pošli. Provodite vrijeme racionalizirajući i opravdavajući se i napokon preuzimate osobnost nekoga koga ne prepoznajete. To je kao da zaĊete za ugao i kroĉite na ulicu na kojoj nema drugih ljudi. To nije iskustvo od kojeg se lako oporaviti.

KIKA

U ponedjeljak ujutro Helen je došla u moj ured i sjela nasuprot meni. "Osjećaš li se dobro, bwana?" "Svjeţ sam kao rosa", odgovorio sam. Ĉuo sam kako ţvaĉe ţvakaĉu gumu postojanim ritmom. "Što misliš, zašto te Bobby Mack Rydel napao?" "Bledsoe stoji iza toga. Izigrao je Rydela kao i sve ostale." "Siguran si da nisi vidio Bledsoea u Humveeju na nasipu?" Znao sam što je htjela ĉuti. "Nisam vidio tipa u Humveeju", rekoh ja. "Šteta. Gledaj, trebao bi biti u uredu dok istraţitelji Unutrašnje kontrole ne odobre upotrebu oruţja, ali to bismo trebali završiti do kraja radnog vremena. Moramo strpati Bledsoea iza rešetaka. Podrţavam te u tome, Streak. Nije mi vaţno kako ćemo to uĉiniti. Taj ljigavac nam stalno pljuje u lice i uspijeva se izvući. Krenimo drugim pristupom." "Kako?" "Tko je ono rekao: 'Kad ljudi kaţu da im novac nije razlog za nešto, znaĉi da jest?'" "H. L. Mencken." "Radi se o tom krvavom kamenju, ili kako se već zove. Stavimo sve škorpione u kutiju šibica i protresimo je." "Za Bledsoea, to je osobno. Uţiva u tomu. Da mu drugi ne plaćaju da ĉini zlo drugima, sam bi platio za to." "Poĉni iznova. Dovedi Otisa Baylora", reĉe ona. "Gubitak vremena." "Stvarno? Pitam se što radi ovdje u prizemlju", odvrati ona. Nazvao sam Wallyja i rekao mu da pošalje Otisa Baylora gore. Oĉekivao sam da će se našaliti, ali iznenadio me. "Drago mi je da ste ti i tvoja obitelj dobro, Dave. Drago mi je i da si ukokao tog tipa. To je opravdana upotreba oruţja. Svi to znaju. Ĉuješ li me?" "Da, ĉujem te, Wally. Hvala", rekoh ja. Dvije minute kasnije, Otis je pokucao na moja staklena vrata i mahnuo sam mu da uĊe. Nosio je tamnoplavo odijelo, bijelu košulju i kravatu, a cipele su mu bile ulaštene. Stavio mi je komad papira iz biljeţnice na stol. "Ovo je adresa Bertranda Melancona u Devetom okrugu. Ako ga ţelite, vaš je."

KIKA

"Sjednite, gospodine Baylor." Nije se prepirao. Spustio se na stolac ispred mojeg stola i promotrio moj ured. "Prenijet ću tu informaciju policiji New Orleansa. Prenijet ću je i FBI-u u Baton Rougeu. Moţda će ga jednog dana pokupiti, ali ne vjerujem da će to biti tako skoro. Mislim da će ga se prije toga doĉepati neki drugi ljudi, a kad to uĉine, ţivog će ga skuhati." "Onda sve ovisi o vama. Moja obitelj i ja završili smo s njim." "Imam osjećaj da se nešto dogodilo otkad sam vas posljednji puta vidio. Ţelite li mi priĉati o tome?" Uĉinio je upravo to, detaljno, ništa ne izostavljajući. Opisao je svoje iskušenje da raskomada Bertranda Melancona na komade pred njegovom tetom, kao i intervenciju i milosrĊe koje je pokazala njegova kći. "Divim se tome što ste uĉinili, gospodine, ali ja sam juĉer ustrijelio ĉovjeka imenom Bobby Mack Rydel. Ubio sam ga zato što je pokušao ubiti moju kćer, suprugu i mene. Uĉinio je to zato što ga je Ronald Bledsoe naveo na to. Jeste li znali za sve to? Ĉini mi se da niste." "Ne, nisam znao. Kasno sinoć vratili smo se iz New Orleansa. Nisam jutros gledao vijesti niti sam ĉitao novine. Došao sam ravno u vaš ured. Ţao mi je zbog vaših problema." Pomislio sam da je vrijeme da upotrijebim informaciju koju mi je zamjenica Catin Segura dala u vezi supruge Otisa Baylora. "Vi niste ustrijelili te pljaĉkaše, gospodine Baylor. Mislim da ih je ustrijelila vaša supruga. Mislim da je, prije no što ste se upoznali, bila seksualno zlostavljana. To je vjerojatno uĉinio neki sadist, moţda netko ovisan o pornografiji sadistiĉkog sadrţaja. Mislim da je vidjela pljaĉkaše kako se pribliţavaju vašoj kući, uplašila se i zapucala." Šutio je nekoliko trenutaka. "Tko vam je rekao sve to o gospoĊi Baylor?" "Zar je to vaţno? Vaša supruga je dohvatila Springfield pušku i vjerojatno opalila s ulaznih vrata. Vjerojatno se uplašila. Tko ne bi? Porota bi trebala imati razumijevanja za to. Mislim da je priliĉno glupo štititi nekoga kome zaštita moţda nije potrebna." Gledao me u oĉi. Znao sam da razmišlja o mojim rijeĉima. Rekao sam da bi "porota trebala imati razumijevanja". Kao većina inteligentnih ljudi, Otis je mogao prepoznati dvosmislene izraze i nijanse u govoru. Znao je i to da će tuţitelj naglasiti poroti da je strijelac bio

KIKA

smrtonosno precizan i da je jednim hicem oborio ne jednog, nego dvojicu pljaĉkaša. Bilo je oĉito da nije pucao samo da ih uplaši. No, u ovom trenutku, više me nije zanimalo hoće li Otis riješiti svoje obiteljske probleme ili ne. "Bertrand mi je rekao da se pokušao iskupiti za ono što vam je uĉinio. Mislim da vam je pokušao dati dio ili sve krvave dijamante ukradene iz kuće Sidneyja Kovicka. Moram znati gdje su." "Mi nemamo ništa s tim." "Zna li vaša supruga gdje su?" "Ne." Šutio sam, okrećući prstom olovku na upijaĉu tinte, prepuštajući mu da dokaţe svoje tvrdnje. "Gledajte, Melancon je donio pismo u kuću", rekao je. "Rukom je napisao ispriku našoj obitelji i pokušao je proĉitati. Rekao je mojoj ţeni da je mjesto na kojem se nalaze dijamanati oznaĉeno na dnu pisma, ali ona mu je bacila pismo u lice. Pronašao sam ga u dvorištu. Bilo je napisano na papirnatom ruĉniku. Tinta se otopila u vodi. Neĉitko je." "Gdje je sada?" "Vjerojatno je i dalje u kanti u koju bacam smeće iz dvorišta." "Uz vaše dopuštenje, poslat ću nekoga da pokupi ruĉnik", rekoh ja. "Uĉinite što god ţelite", reĉe on. Opisao mi je toĉnu lokaciju kante za smeće. Nazvao sam kriminalistiĉki laboratorij Acadiana. Nakon što sam spustio slušalicu, dugo sam promatrao Otisa. "Volio bih da ste mi to rekli prije" rekoh ja. "Vaša nespremnost na suradnju nije bila dobra ni za koga, a ponajmanje za vas, gospodine Baylor. Ako mogu podijeliti s vama malo policijske mudrosti, ludo je preuzimati na sebe tuĊu krivnju." "Ne razumijem policijsku terminologiju. Moţete li mi to objasniti?" "Kad dopustimo drugima da nas pretvore u ţrtve kako bismo si dokazali vlastitu vrijednost, zazivamo rak u svoj ţivot." "Jesmo li gotovi, gospodine Robicheaux?" Osjetio sam kako mi se u prsima javlja moj stari neprijatelj, gnjev. Moja kći i ţena juĉer su skoro poginule, a ja sam bio prisiljen pucati i ubiti napadaĉa. Bez obzira na to koliko je on propatio, bilo mi je dosta tvrdoglavog ponašanja Otisa Baylora. Paţljivo je promatrao moje lice. Moţda je napokon shvatio da i drugi ljudi imaju svoje granice.

KIKA

"Ne, nismo gotovi. Zovite me detektiv Robichaux. Što mislite, zašto smo se obrušili na vas svom snagom?" rekoh ja. "Loša sreća?" "Zato što vas je susjed otkucao." "Tom Claggart?" "Rekao je da ste one noći kad su pljaĉkaši ustrijeljeni rekli nešto o 'vješanju crne slonovaĉe na zid'. Sjećate li se toga?" "Da, sjećam se. Ali ne krivim Toma zato što vam je to rekao. On je ograniĉen ĉovjek koji ţeli udovoljiti vlastima. PohaĊao je Vojni institut Virginia, Citadelu ili neki od onih vojnih koledţa. Ne vidim kakve to veze ima i sa ĉim." Ima veze s ĉinjenicom da ste nepopravljivo tvrdoglavi, gospodine, pomislio sam, ali to sam zadrţao za sebe. *

*

*

Pretpostavljao sam da je Ronald Bledsoe već napustio grad. I opet sam bio u krivu. Dva detektiva otišla su do njegova motela u ponedjeljak ujutro. Upravitelj im je rekao da gospodina Bledsoea mogu pronaći u instituciji za njegu bolesnika u susjedstvu Opće bolnice Iberia. Jedan od detektiva, Lukas Cormier, nazvao me mobitelom s parkirališta pokraj institucije. Magistrirao je poslovnu administraciju, a diplomirao psihologiju, i bio je dobar istraţitelj. "Ţelite li doći ovamo?" reĉe on. "Trebao bih biti u uredu dok me istraţitelji Unutrašnje kontrole ne oslobode", rekoh ja. "Što se dogaĊa?" "Kad smo ušli unutra, tip koji izgleda kao da su ga štrcnuli iz tube paste za zube ĉitao je naglas knjigu o Harryju Potteru u sobi punoj oboljelih od Alzheimerove bolesti. Rekao je: 'Bok, zovem se Ronald. A vi?'" "Kakav mu je alibi za juĉer?" "Kaţe da je bio u knjiţari Barnes and Noble u Lafayetteu i kupovao knjige za njegove prijatelje, oboljele od Alzheimera." "Ima li raĉun?" "Ne, pitao sam ga." "A što je s Humveejem? Imate li što o njemu?" "Ništa. Ispitali smo sve rent-a-car sluţbe i nekoliko prodavaĉa. No, mislim da bez broja registracije nećemo saznati ništa o vozilu. Ţelite li da ga privedemo?"

KIKA

"Ne, neka misli da se izvukao." "Nema nikakav dosje? Mentalne institucije, takve stvari?" "Nema. Bledsoe je nepoznanica. Nema ĉak ni prometni prekršaj." Ĉovjek je zastao na trenutak i znao sam što slijedi. "Dave, ne ţelim umanjivati vaţnost vašeg iskustva s tim tipom, ali jeste li sigurni da imamo pravoga? Nisam siguran da je taj tip verzija BTK-a iz New Iberije. Tipovi koji pokušaju ukokati policajca i njegovu obitelj ne ostaju u blizini. Imaju i kriminalne dosjee. Prema vašim vlastitim rijeĉima, Bledsoe ne odgovara tom opisu." "BTK je imao diplomu iz kaznenog prava i radio je kao ţivoder u Wichiti u Kansasu. Osim toga, instalirao je sigurnosne sustave u kućama. Bio je i ministrant u crkvi. A dvadeset je godina muĉio ljude do smrti, ukljuĉujući i djecu. Sretan lov, Lukas." Spustio sam slušalicu, gnjevniji nego što sam trebao biti. No, kad primate udarce, manje ste skloni imati razumijevanja za one koji se glupo ponašaju na vašu štetu. Nazvao sam broj cvjećarnice Sidneyja Kovicka. Javila se Eunice. "Je li se Sidney vratio iz New Iberije?" upitah je. "Nisam rekla da je u New Iberiji", odgovorila je. "Da, zaboravio sam. Otkad sam u subotu razgovarao sa Sidneyjom, jedan prijatelj Ronalda Bledsoea pokušao je ubiti mene i moju obitelj. Pokušao sam potaknuti Sidneyja da sredi Bledsoea za mene. No, ţelim Bledsoea ţivog i ţelim ljude za koje radi. Molim te, reci suprugu da me nazove." Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati moje rijeĉi. "Pokušao si navesti Sidneyja da obavi tvoj prljavi posao?" "Ne baš, ali ne bih se bunio da je to uĉinio." "Sram te bilo." Osjetio sam kako mi se lice ţari. "Hoćeš li prenijeti moju poruku?" "Ponekad mi se ĉini da nemaš blagog pojma ni o ĉemu. Sidneyju je potrebna tvoja pomoć. Upravo je zvao. Brine za Marca i Charlieja. U subotu su otišli u moĉvaru Atchafalaya i nisu se vratili u motel. Ne javljaju se na mobitele." "Što su radili u moĉvari Atchafalaya, Eunice?" "Nisam sigurna."

KIKA

Aha, pomislio sam. "Moţda su se izgubili. Marco Scarlotti i Charlie Weiss vjerojatno ne bi mogli pronaći snijeg na Antarktici. Hoćeš li biti iskrena prema meni ili vidjeti Sidneyja u lijesu?" upitao sam je. "Pratili su Ronalda Bledsoea." "Ja sam u šerifovu uredu u Iberiji. Reci Sidneyju da doĊe ovamo ili me nazove. Ti si razumna osoba. Ţelim da dobro promisliš o sljedećem pitanju. Ne odgovaraj, samo promisli." Eunice je odrasla na imanju u ţupi Plaquemines i znala je iz prve ruke da je pravda zaista slijepa, barem kad je rijeĉ o politiĉkoj korupciji. Ĉekao sam da se opruga napne do kraja, a zatim upotrijebio klasiĉan trik ispitivaĉa - postavio sam pitanje za koje se ĉinilo da je zasnovano na premisi: "Kad Bo Wiggins padne, misliš li da će pasti sam? Tip koji obavlja poslove za vladu vrijedne stotine milijuna dolara? Kad je rijeĉ o novcu i statusu, Bo Wiggins je samilostan poput divljeg pit bula. Što misliš, što će uĉiniti Sidneyju?" "Ne znam, Dave. Nisam ga nikad upoznala. Nisam sigurna ni da ga je Sidney upoznao. Zamolit ću ga da te nazove. Ne moraš opet zvati ovamo." Ĉinilo se da nema kraja mojem vremenu u mrtvilu. No, Sidney nije nazvao i poĉeo sam vjerovati da su i on i Eunice mnogo ranjiviji nego što sam mislio. Kao što sam već rekao, nikada nisam posve shvaćao Sidneyja. Kroz povijest, ljudi koji su upravljali manjom dolazili su do moći putem spletki, izdaje prijatelja i ubijanja nadreĊenih. Njihova snaga leţala je u sposobnosti manipulacije drugima, osobito onima koji su bili dobri "vojnici" i posjedovali razinu ţestoke fiziĉke hrabrosti koju njihovi vode nisu imali. Sidney nije bio takav. Nije se bojao i nikada nisam vidio da je izdao nekoga od svojih. Zapravo, mislim da je Sidney ţivio prema specifiĉnoj sekularnoj teologiji, na mnogo naĉina sliĉnoj onima koji spajaju nacionalizam, religiju i biznis. Za Sidneyja, "grijeh", "neuspjeh" i "siromaštvo" bili su trojstvo prokletstva. Ako postoji pakao, za njega je to dom u ulici North Villere u kojoj je odrastao. Na ţalost Sidneyja i ljudi koji rade za njega, zlo ponekad dolazi u paketu bez etikete.

KIKA

Sydneyjeva suprotnost bio je Clete Purcel, ĉovjek roĊen i odrastao u istom siromaštvu kao i Sidney, a što je još i gore, izloţen u ranoj dobi oĉevu odbijanju i nepotrebnoj okrutnosti. Zašto jedan ĉovjek postane gangster, a drugi pivom natopljeni vitez radniĉke klase? Nisam znao odgovor. Samo mi je bilo drago što mi je Clete prijatelj. Ĉim je ĉuo za pucnjavu, Clete je došao do moje kuće. Ostao je gotovo do ponoći, a onda je, umjesto da ode kao što je rekao, parkirao svoj Caddy na prilaz i zaspao na straţnjem sjedištu, u ĉvrstoj odluci da ne dopusti Bledsoeu još jedan napad na nas. Duţe vrijeme smo ga morali uvjeravati da prespava na kauĉu. Došao je u moj ured u ponedjeljak ujutro, nedugo nakon mog razgovora s Eunice Kovick. "Dakle, Sidney te nije nazvao, ha?" reĉe on. "Neće priznati da je stjeran u kut", odgovorio sam mu. Vani je bilo sunĉano i prohladno, i spustio sam ţaluzine kako mi sunce ne bi blještalo u ured. Kad sam sklopio oĉi, ĉinilo mi se da mi crveni prstenovi ulaze u mozak. Samo na sekundu, uĉinilo mi se da vidim bljeskove iz poluautomatske puške. Osjetio sam kako me Cleteov pogled prati po sobi. "Prestani", rekoh ja. "Nisam rekao ni rijeĉi." "Sidney ţeli svoju robu. Vjerojatno misli da je Bertrand Melancon još uvijek u New Iberiji, ili misli da ga Bledsoe moţe odvesti do Melancona." "Misliš da Bledsoe ne radi za njega?" "Ako je i radio, više ne radi." "Što misliš, kakve veze ima Bo Diddley Wiggins s tim?" "Mislim da je umiješan u priĉu. Ali vidi gdje je problem - Bo Diddley je poslovni ĉovjek. Sidney sebe smatra poslovnim ĉovjekom. Ronald Bledsoe i Bobby Mack Rydel naĉinjeni su od drugog materijala. Kad bih morao nagaĊati, rekao bih da su Bo i Sidney prešli preko ruba litice i ne znaju kako da se vrate natrag." Vidio sam kako Cleteova razdraţenost raste. "Momci poput Bledsoea i Rydela ne rade u zrakopraznom prostoru. Oni obavljaju poslove s kakvima tipovi poput Kovicka i Wigginsa ne ţele prljati ruke. Na primjer, otimanje i gušenje Courtney Degravelle. U svemu tome ţalim samo zbog dvije stvari, Streak. Prva je što sam uvukao Courtney u to. Druga je to što ja nisam izbušio Rydela."

KIKA

Srećom, zazvonio mi je telefon na stolu. Bio je to Mack Bertrand iz Kriminalistiĉkog laboratorija Acadiana. "Pronašli smo pismo kod Otisa Baylora. Bilo je u kanti za smeće, kao što je i rekao. Najveći problem je u tome što je poruka napisana na papiru niske kvalitete koji je leţao u vodi. Bio je gotovo posve pretvoren u kašu kad smo ga izvadili. Bilo kako bilo, napravio sam raĉunalnu rekonstrukciju. Što si specifiĉno traţio?" "Mapu do neke ukradene robe. Koliko je ĉitljiva?" "Jesi li kao dijete ikada jeo juhu s tjesteninom u obliku slova?" Nakon što sam spustio slušalicu, pogledao sam Cletea. Ruka mi je još leţala na slušalici. Nisam znao što bih sada trebao uĉiniti. Clete nije bio dobrodošao u šerifovu uredu. U najboljem sluĉaju, tolerirali su ga zbog našeg prijateljstva. U najgorem sluĉaju, smatrali su ga osramoćenim policajcem koji je za novac hvatao uliĉne propalice. "Moram otići do Kriminalistiĉkog laboratorija", rekoh ja. Ĉekao je. "Ţeliš li poći sa mnom?" Kriminalistiĉki laboratorij nalazio se izvan gradskih granica, u kvaziruralnom podruĉju. Na putu prema tamo, mali jelen pretrĉao je cestu pred nama. Preskoĉio je kanal i projurio kroz vlaţno polje šećerne trske koje su uništili poplava i snaţni vjetrovi. Bili smo u mojem kamionetu, a Clete se okrenuo na suvozaĉkom mjestu, pokušavajući vidjeti kroz straţnji prozor kako jelen skaĉe preko ograde u šumarak vodenih hrastova. Zatim je pogledao ravno niz cestu. "Što ti je na umu?" upitao sam ga. "Upravo sam razmišljao o neĉemu što si rekao. Razlog zbog kojega ne moţemo uhvatiti ovaj sluĉaj ni za glavu ni za rep jest taj što imamo posla s mješavinom poslovnih ljudi, ljigavaca i sociopata. Amateri su oni koji ostaju ispod radara. Oni su nepredvidljivi. Obave posao u Iranu, puše im u Nigeriji, a zatim u Dallasu vode obitelji u Prvu baptistiĉku crkvu. Misliš da loviš Charliea Mansona, a završiš s komedijašem." "Što ţeliš reći?" "Nemamo dovoljno utjecaja da sredimo te momke. Drago mi je što si ukokao Rydela kad si imao priliku." "Sam ju je stvorio."

KIKA

"To nije ono što sam mislio reći. Momak je bio zaštićen. Godinama je bio stroj za ubijanje i uvijek mu je guzicu štitio netko utjecajan." "Misliš li da je Bledsoe tako ostao izvan sustava?" "Ne, taj dio mi nema smisla. Bledsoe nije plaćenik. On je serijski grabeţljivac, tip koji ne voli primati naredbe. Moţda ga je netko doveo radi brzog posla. To je sve što mogu zakljuĉiti. Cijela ta ekipa odavno je trebala biti iza rešetaka." Šutio je ostatak puta, sve do Kriminalistiĉkog laboratorija. Tehniĉki, još sam radio, ali opet tehniĉki, moj se posao produţio do Laboratorija. Glavni forenziĉni tehniĉar bio je Mack Bertrand. Bio je vitak, naoĉit obiteljski ĉovjek, uvijek uredan, koji je svoju lulu nosio u koţnoj vreći za pojasom. Kamo god pošao, za sobom je ostavljao miris duhana za lulu s aromom jabuke. Vidio sam da mu nije drago što je Clete došao u Laboratorij. I Clete je to osjetio, i izašao je van. "Jesam li nešto rekao?" upita Mack. "U redu je. Što imaš?" upitah ga. Mack je na zaslonu raĉunala stvorio virtualne slike s rastopljene teksture papirnatog ruĉnika na kojem je Bertrand Melancon napisao svoje pismo isprike. Tijekom našeg prijašnjeg telefonskog razgovora, Mack se posluţio metaforom o juhi sa slovima. Metafora nije mogla biti prikladnija. Mogao sam razaznati nekoliko rijeĉi s pisma, ali pri dnu stranice bilo je ĉitljivo samo nekoliko slova, rekonstruiranih prema tinti i pritisku kemijske olovke: Dij je pod igala s dr str rsk. "Pomaţe li ti to?" upita Mack. "Ne na prvi pogled, ali moţda će kasnije dobiti smisao." "Reci Purcelu da nemam ništa protiv njega, ali pristup ovamo dopušten je samo ovlaštenom osoblju. Uvijek sam ga smatrao ĉestitim ĉovjekom." "Ja sam pogriješio. Nisam ga trebao uvesti", rekoh ja. "Jesi li dobro nakon onoga juĉer?" "Sve je u redu."

KIKA

"Tako treba. Kad to sami traţe, sredimo ih i sluĉaj zakljuĉen. U redu? Ne razmišljaj o tome", reĉe on. Bilo je oĉito da mu je jasno da obojica laţemo. Sljedećeg dana u porjeĉju Atchafalaya, jedan crnac je pecao štapom od trske u šumarku poplavljenog drveća. Nije mu upao u oko napušteni unajmljeni automobil na nasipu, nego sivi oblak mušica koji je lebdio iznad ĉetvrtastih ostataka kabine pri dnu nasipa. Kabina je bila napravljena od šperploĉe i krovne ljepenke i prije tri godine dopuhao ju je uragan, ili je doplivala tamo. U nekoliko navrata, tijekom oluja s grmljavinom, crnac se tamo sakrio, i znao je da je suha i da u njoj nema mrtvih ţivotinja niti odbaĉene hrane. Uputio se svojom pirogom kroz drveće, spuštajući udicu s mamcem i plovak od pluta u tamnu vodu jezerca koju vjetar na kanalu nije namreškao. Zatim je ĉuo zujanje muha i vidio kako se sjene spuštaju preko travnate padine nasipa. Kad je pogledao u nebo, vidio je tri lešinara kako kruţe. Okrenuo je leĊa prema nasipu i podigao štap u zrak, zabacivši flaks prema kanalu, spuštajući mamac pokraj stabla ĉempresa. Vjetar je promijenio smjer. Zapuhao je niz padinu nasipa, i donio mu u nosnice zadah od kojeg mu se smuĉilo. Namotao je flaks i odveslao kroz poplavljeno drveće do blatne uvale, dovoljno uz vjetar. Izvukao je pirogu na travu i popeo se na nasip, a zatim se opet spustio tako da mu je vjetar puhao u leĊa. Vrata kabine bila su djelomiĉno otvorena. Posluţio se štapom s poda kako bi ih otvorio do kraja, a zatim pomislio kako je glup što se ponaša tako uplašeno. Stavio je ruku na rub vrata i otvorio ih, zastrugavši zemlju dnom vrata. "Oh, Boţe", rekao je ispod glasa. Kad smo stigli Helen Soileau i ja, pripadnici šerifova ureda ţupe St. Mary već su obiljeţili poprište zloĉina ţutom trakom, od poplavljenog drveća do vrha nasipa, spreĉavajući pristup kabini. Šerifa ţupe St. Mary nije bilo u gradu i istragu je vodio šef detektiva imenom Lamar Fuselier. Imao je kratko ošišanu plavu kosu, i nosio je plavu vjetrovku, uškrobljene kaki hlaĉe i ulaštene crne cipele. Nekad sam ga viĊao u Redovoj teretani u Lafayetteu. Tamo je dizao stotinu i pedeset

KIKA

kilograma u benĉu. U to je vrijeme slušao seminare iz kaznenog prava na sveuĉilištu. Tamo sam ga vidio i kako u svlaĉionici plaća studentu za rješenja ispita ukradena iz arhive bratstva. "Što ima, Lamar?" rekoh ja. Zapisivao je nešto u blok, ĉela namrštenog od koncentracije. Podigao je pogled i zagledao se pokraj mene, a zatim onjušio zrak. "Osjećaš to?" "Teško je ne osjetiti", rekoh ja. "Još ĉekamo mrtvozornika. Onaj stari crnac nas je pozvao. Kako to da ste svi došli ovamo?" "Traţimo neke momke koji su moţda nestali", rekoh ja. "Kad bih se morao kladiti, rekao bih da su ovi momci bili u kasinu. Moţda ih je netko pratio ili im je ušao u automobil, pa ih prisilio da voze niz nasip." "Da bi ih opljaĉkao?" rekoh ja. "Da, nemaju lisnice niti identifikacijske isprave. Unutra smo pronašli ĉetiri ĉahure." "Što ste pronašli u automobilu?" upitah ja. "Ništa. Netko je ispraznio pretinac za rukavice. To mi se ĉinilo ĉudnim. Zašto bi ubojica uzeo papire iz pretinca za rukavice?" "Vjerojatno zato da nam oteţa posao." "Ona bljuvotina unutra pripada starome. Pozlilo mu je kad je ušao." Nasmijao se ispod glasa. "Imaš li što protiv da pogledam?" reĉe Helen. "Samo naprijed", odgovori on, napokon obrativši pozornost na nju. Pogledom ju je odmjerio od glave do pete. "U jednom od automobila imamo vrećice za povraćanje ako ti zatrebaju." "Moju odnesi svojoj ţeni", reĉe ona. Vrata kabine bila su zaglavljena na padini nasipa, tako da je svjetlost: padala unutra. Izvadio sam rupĉić i prinio ga nosu. Zadah raspadanja bio je pojaĉan prirodom rana. Oba muškarca ustrijeljena su izbliza, u trbuh i u lice. Vidjela su im se crijeva, a njihove crte lica bile su jedva raspoznatljive. Dijelovi mozga bili su rasuti po boĉnoj strani auta. Obojica su nosila sportske sakoe, svilene košulje i skupe talijanske cipele s resicama. Obojica su leţala na boku. Ostaci njihovih oĉiju su sjajili. Zakoraĉio sam natrag na svjetlo i izdahnuo. Helen me pogledala.

KIKA

"Priliĉno sam siguran da su to Charlie Weiss i Marco Scarlotti", rekoh ja. "Kovickovi snagatori?" "Ono što je ostalo od njih." "Misliš da je Bledsoe kriv za to?" "Mislim da je on kriv za sve", odgovorio sam. Zatim sam podigao pogled uz nasip i vidio Cletea Purcela kako nas promatra. Zacijelo je pronašao mjesto dvostrukog ubojstva pomoću policijske radiostanice. Lamar Fuselier je podigao pogled i ugledao ga. "Nemaš što traţiti na mjestu zloĉina, Purcel. Odvuci svoju debelu guzicu odavde", rekao je. Clete upali cigaretu na vjetru i baci ugašenu šibicu niz nasip. Nije se ni pomaknuo. Otpuhnuo je dim iz usta.

Trideseto poglavlje Ako ste proveli neko vrijeme iza rešetaka, ili ste putovali zemljom utovarujući sijeno i berući dinje, ili ste mijenjali honorarne poslove preko agencija za zapošljavanje, vjerojatno već znate da su ljudska bića beskrajno sloţena i da nisu podloţna laganoj kategorizaciji. Uvijek me zapanji što se najsloţeniji karakteri i najveća osobna hrabrost obiĉno nalaze u najneupeĉatljivijih ljudi. Ljudi koji izgledaju zanimljivo poput zida od blata imaju osobne povijesti klasiĉnih Grka. Ponekad mislim da bi iskustvo svakog ĉovjeka, kad bi se pretvorilo u plamen, bilo dovoljno snaţno da mu sprţi meso s kostiju. Valjda je rijeĉ koju traţim "empatija". Pronalazimo je kod ljudi koji nemaju nikakve vidljive karakteristike luĉonoša. S nasipa u ţupi St. Mary otišao sam ravno kući, prvenstveno zato što sam se bojao sljedećeg poteza Ronalda Bledsoea. Glavni detektiv na poprištu zloĉina uzet će sve otiske prstiju koje pronaĊe na ĉahurama saĉmarice i kabini od krovne ljepenke, ali sumnjao sam da će pronaći nešto vrijedno. Po mome mišljenju, pobio ih je Bledsoe, a Bledsoe nije ĉovjek kojeg će uloviti detektiv koji je morao platiti kopiju ispita da bi poloţio kazneno pravo.

KIKA

U 16:41, Sidney i Eunice Kovick skrenuli su na moj prilaz. Sidney je vozio, a oboje su izgledali kao ljudi koji su upravo otkrili goleme proporcije svoje zablude. Sidney je izašao iz vozila i poloţio ruku na krov. "Ĉujem da su dva momka stradala kod Atchafalaye", reĉe on. "Tako je", rekoh ja. "Tko su oni?" "Nisu imali nikakve identifikacijske isprave. Pretpostavljam da će šerifov ured ţupe St. Mary imati nekakve definitivne informacije do veĉeras ili do sutra." "Ĉuo sam za to na radiju. Prolazio sam pokraj tvog ureda. Nitko mi nije htio ništa reći. Rekli su da si ovdje." "Rekao sam ti što znam, Sidney", rekoh ja. "Dave", reĉe Eunice tiho. Još je bila privezana pojasom na suvozaĉevu mjestu i gledala me. "Ti momci su vozili unajmljeni Avalon", rekoh ja. "Vidio si tijela?" upita Sidney. "Ubojica se posluţio saĉmaricom. Lica su bila teško prepoznatljiva, ali ţrtve su izgledale kao Charlie i Marco", rekoh ja. Sidney je stisnuo šaku na krovu auta. "Gdje je Ronald Bledsoe?" "Ja bih to trebao znati? Zajebavaš me od poĉetka, Sidney. Moţda je vrijeme da ti se upali ţaruljica." "Ne razumiješ, Dave. Nikada nisi shvatio što se dogaĊa", reĉe Eunice. "Kako i bih? Ne dijelite informacije. Sidney vjeruje da murjaci sluţe tomu da mu vrate imovinu koju je on ukrao nekome drugome." "Slušaj sad paţljivo. Ja nisam nikome ništa ukrao. Dogovorio sam da ću unijeti odreĊenu robu u zemlju. Platio sam za tu robu. Zatim sam otkrio da robom rukuju neki tipovi koji brišu guzicu golim rukama. Zato sam otkazao posao, konfiscirao svoju robu i moţda nekim tipovima ostavio loša sjećanja koja su ponijeli u Usranistan." "Bo Wiggins ti je u tome bio partner?" "Bo tko?" reĉe on. "Gotovi smo, Sidney. Ako ţeliš da tvoje budalaštine budu sluţbeno prijavljene i uĊu u dosje, doĊi sutra u ured." "Slušaj me, Dave. Marco je dobio udarac s cijevi po ruci za mene kad smo bili klinci u sirotinjskoj ĉetvrti. Tata Charliea Weissa tukao se s mojim starim u borbama za pet dolara tijekom Velike depresije.

KIKA

Charlie je radije odsjedio trideset i osam mjeseci u Kampu J nego da me otkuca." "Zašto su krenuli za Bledsoeom u porjeĉju Atchafalaye?" upitao sam ga. "Ne znam. Slijedili su ga posvuda. Htjeli smo pronaći crnog klinca koji je opljaĉkao moju kuću. Zakljuĉili smo da Bledsoe zna gdje je on. Osjećam se krivim." Sidneyjevo lice je bilo u sjeni, a lišće je padalo s drveća na ispoliranu površinu njegova automobila, skrivajući njegov izraz lica još i više. Ĉinilo mi se da mu se oĉi sjaje. Te sam noći sjedio u kuhinji i pokušavao otkriti kombinaciju slova koja bi dala smisao neĉitkom dijelu pisma isprike koje je Bertrand Melancon napisao obitelji Baylor. Zapravo, nisam mario za to hoće li itko ikada pronaći krvave dijamante ili ne. U ovom sam trenutku samo ţelio otkriti tko je unajmio Ronalda Bledsoea. Još sam vjerovao da je moţda radio za Sidneyja. No, ako Sidney nije lagao, preostao je samo Bo Diddley Wiggins. "Što radiš?" upitala me Alafair gledajući mi preko ramena. "Vjerojatno gubim vrijeme", odgovorio sam joj. "Je li to dio poruke za koju kaţeš da je bila u dvorištu Baylorovih?" "Tako je." Podigla je ţuti notes na koji sam napisao nepovezana slova. "Daj da probam nekoliko kombinacija na raĉunalu." "Kako će mi to pomoći?" "Da su rijeĉi otipkane, a ne napisane rukom, bilo bi priliĉno lagano. Problem kod rukopisa je to što nema ujednaĉenih razmaka izmeĊu slova. Zato moraš biti maštovit da bi to kompenzirao." "Stvarno?" rekoh ja. "Samo bez sarkazma", reĉe ona. Spustio sam se niz padinu do rukavca. Zrak je bio vlaţan, a veĉernje nebo obasjano vatrom iz dimnjaka šećerane. Bio sam umorniji nego ikada u ţivotu. Moţda je to bila moja mašta, ali gotovo sam mogao osjetiti veliku teţinu kako pritišće zemlju, tamu kako se prikrada preko njezine površine, kradu svjetla koja kao da nije imala uzroka. Je li to bilo nešto više od maštarije o uništenju svijeta koja mi je ispunjavala djetinje snove i pratila me u Vijetnam i barove diljem

KIKA

cijelog Orijenta? Ili je tigar Williama Blakea mnogo veći nego što smo ikad pretpostavljali, a njegovo je vrijeme napokon došlo? Nazvao sam Cletea na mobitel. "Gdje si?" rekoh ja. "U motelu." "Ima li traga od Bledsoea?" "Ne." "Gledaj, ne ţelim izlaziti iz kuće. DoĊi ovamo." "Zašto?" "Nizašto. Tako je. Ništa se ne dogaĊa. A ja ne mogu uĉiniti ništa u vezi toga." "U vezi ĉega?" "Ne znam. Tako je, ne znam. U nedjelju sam tipu izbušio u prsima rupu veliĉine ĉetvrt dolara. Uţivao sam u tome. U mašti sam vidio kako tip odlazi u pakao." "Pa što?" "Obliveni smo krvlju, Clete." "To je problem samo kad je krv naša, a ne njihova." "Pogrešno", rekoh ja. "Opusti se. Dolazim." Ja sam rekao Sidneyju Kovicku da je vrijeme da mu se upali ţaruljica. Kakva sprdaĉina. U srijedu ujutro doţivio sam jednu od onih situacija kad ljudi iz srednje klase dolaze u instituciju namijenjenu provoĊenju zakona i u sljedećih nekoliko minuta povjere svoje ţivote birokratskom sustavu koji djeluje sućutno poput kocke baĉene na stol ruleta. Sluĉajno sam pogledao kroz prozor upravo kad su Melanie, Otis i Thelma Baylor ušli u zgradu. Vjerovao sam da znam razlog njihova posjeta i nisam se htio miješati u to. Suprotno uvrijeţenom mišljenju, najveći dio policijskog posla je administrativne ili birokratske prirode. Povremeno imamo priliku zalupiti vrata za ljudima ĉija uvjerenja predstavljaju samo mali djelić njihovih zloĉina i uţivamo u tome što ih odvajamo od drugih ljudi. No, ponekad ste prisiljeni sjediti s kriminalcima koji se tek neznatno razlikuju od vas. Ne mogu vjerovati koliko su naštetili svojim ţivotima. Što je još gore, ne mogu se nositi sa zakonskim posljedicama koje ih oĉekuju. Povjerovao sam da Baylorovi spadaju u tu kategoriju i nisam im htio pomagati u samouništenju. No, Wally me nazvao i javio mi da me Baylori ţele vidjeti.

KIKA

"Zadrţi ih tamo dolje", rekoh ja. "Mislio sam da ti se gospodin Baylor sviĊa. Poslao sam ih gore." "U redu, Wally. Nisi uĉinio ništa loše", rekoh ja. Doĉekao sam ih na vratima i zaustavio Otisa prije no što je progovorio. "Mislim da morate razgovarati s drţavnim odvjetnikom ili šerifkinjom Soileau." "Ne, moramo razgovarati s vama, gospodine Robicheaux. Obmanuli smo vas i moramo ispraviti stvari", reĉe Otis. Naravno, nisu sa sobom doveli odvjetnika. "Morate razumijeti, ured šerifa Iberijo nema izravne veze s vašim sluĉajem, gospodine Baylor. Mi smo ljudi za vezu, pozajmljeni drugim agencijama. S vašim smo sluĉajem povezani samo zbog Katrine. Vi odgovarate FBI-u i uredu drţavnog odvjetnika za ţupu Orleans. Gospodine, razmislite malo." "Zaĉepite, gospodine Robicheaux", reĉe Melanie Baylor. "Molim?" "Ţelite nam reći da uzmemo odvjetnika. Imamo ga. Dopustila sam da maltretirate mog supruga i moram snositi odgovornost za to. Ja sam ustrijelila dvojicu crnaca. Moj suprug i moja pastorka nemaju veze s time." Pod oĉima je imala kolobare, a zadah viskija i cigareta dopirao je iz dubine njezinih pluća. Pretpostavljao sam da je u svojoj naivnosti vjerovala da će njezino iznenadno priznanje krivnje razoruţati i poraziti sve one koji su progonili nju i njezinu obitelj, da će krivnju i optuţbe zamijeniti iscjeliteljski melem muĉeništva. "Biste li ţeljeli sjesti?" rekoh joj ja. "Zašto?" upita ona. Uzeo sam ţuti blok papira i kemijsku olovku s police i spustio ih na stol. "Zato da napišete prikaz dogaĊaja one noći kad su dva ĉovjeka ustrijeljena pred vašom kućom", rekoh ja. "Ne vidim zašto je to potrebno. Upravo sam vam rekla što se dogodilo", reĉe ona. "Uhićeni ste, gospoĊo Baylor. Moţete pozvati odvjetnika ako ţelite. Ne morate razgovarati sa mnom i ne morate napisati ništa u blok. Sve što kaţete ovdje od ovoga trenutka moţe se upotrijebiti protiv vas. Od sada ste formalno u pritvoru i vjerojatno je da se danas nećete vratiti kući. No, svojevoljno ste došli u moj ured. Mislim da će ta ĉinjenica

KIKA

pozitivno utjecati na vaš sluĉaj. Ne bih sada kvario tu gestu tvrdogla-vošću i otporom." Ona pogleda supruga i pastorku. "Uĉini kako je rekao, Melanie", reĉe Otis. Njezino se lice tada poĉelo rastapati, poput plastelina pod vrućom lampom. GospoĊa Baylor nije bila simpatiĉna ţena. Vjerujem da je naciljala grlo Eddyja Melancona s predumišljajem i namjerno mu oduzela ţivot. Vjerujem i da je njegovu smrt bilo moguće izbjeći i da on i Kevin Rochon nisu predstavljali prijetnju njezinoj sigurnosti. No, u tom trenutku, kad se raspala u mojem uredu, tko bi odluĉio preuzeti njezin teret i suditi joj? Dodao sam joj kutiju papirnatih maramica i gledao kako se vlak Sunset Limited kotrlja niz prugu dok je ona pisala po mome bloku. Clete me pokupio u podne i odvezli smo se prema mojoj kući njegovim Caddyjem sa spuštenim krovom. Molly je bila na poslu, a Alafair je obavljala istraţivanje za svoj roman u sveuĉilišnoj knjiţnici u Lafayetteu. Ronald Bledsoe se još nije vratio u svoj apartman u motelu. Rekao sam Cleteu za priznanje Melanie Baylor. "Što misliš, kako će to završiti?" upita on. "Sjećaš li se onog japanskog studenta na razmjeni koji je skrenuo na prilaz kuće u Baton Rougeu na Noć vještica? Onog koji se htio raspitati kako da doĊe do kuće u kojoj je bio tulum?" "Ţena se uspaniĉila i suprug je pucao i ubio klinca magnumom 44?" reĉe on. "Da, ubojica je osloboĊen." "To je zato što federalci nisu radili na tom sluĉaju. Ovoga puta rade. Gledaj Dave, nas zanima samo jedna stvar, a to je uloviti tipove koji su pokušali ubiti tvoju obitelj." Skrenuo je na Istoĉnu glavnu ulicu, a mreţa svjetlosti i sjena klizila mu je po licu. "Nešto nam je promaknulo, samo što ja ne znam što je to. Sinoć sam sanjao ĉudan san. Šetao sam šumom i mogao sam osjetiti jesen u zraku. Zemlja je bila prekrivena lišćem i gljivama, a vitice loze visjele su s drveća. Kad sam izašao iz šume, ti si stajao na rubu potoka s koferom uz nogu, kao da ideš na put. Rekao si: 'Prešao si preko groba, Clete. Nisi li ga vidio?' Zatim si ušao u vodu."

KIKA

Od konotacija njegova sna osjetio sam propadanje u prsima, poput kamena koji pada niz bunar. "Što misliš, što to znaĉi?" reĉe on. "Ništa", rekoh ja. "Snovi su samo snovi." "Ne, nešto nam je promaknulo. Stao sam na grob i nisam ga vidio. Ganjamo krvave dijamante i uliĉne propalice i bavimo se stripovskim likovima dok Ronald Bledsoe briše guzicu zastorima. Bledsoe je kljuĉ. Kako takav tip moţe ţivjeti tako dugo a da ga netko negdje ne uhiti zbog neĉega? Ima tu još neĉega, Streak." Skrenuli smo na moj prilaz. Otvorio sam vrata kuće, a zatim provjerio sve brave i prozore. Otišao sam u straţnje dvorište i provjerio Snuggsa i Tronošca. Ĉak sam ĉuĉnuo i pogledao pod kuću u potrazi za ţicama, ureĊajima ili paketima koji ne pripadaju tamo. To ĉini kontinuirani strah. Iako ne izlazi iz svoje kuće, neprijatelj vas uĉini svojim zatoĉenikom i kontrolira svaku minutu vašega dana. Clete me ĉekao u kuhinji kad sam se vratio u kuću. "Sada kad sam ti priĉao o svojem snu, o tome kako ulaziš u vodu, vidio sam neki izraz na tvome licu. Otkud taj izraz, Dave?" "Ne sjećam se", odgovorio sam izbjegavajući njegov pogled. "Pripremimo ruĉak. Moram se vratiti na posao." Tog poslijepodneva Wally se popeo u moj ured hripajući od napora. U ruci je drţao presavijeni komad papira s crtama. "Ovo je došlo iz pritvora. Za tebe je", reĉe on. Otvorio sam pismo i pogledao neisprekidani kaligrafski tekst i ime na dnu. "Hvala, Wally." Nakon što je otišao, sjeo sam i proĉitao pismo. Nitko nije sa sigurnošću utvrdio što pokreće alkoholiĉare. Literatura Anonimnih alkoholiĉara spominje stvari kao što su "egocentriĉni strah", "razma-hana tvrdoglavost" i "moralna i psihološka neuraĉunljivost." Neki ljudi smatraju to duboko ukorijenjenom neurozom i poremećajem liĉnosti. No, bez obzira na uzroke, ponos je visoko na listi razloga alkoholiĉara. Detektivu Robicheauxu, Ţelim pojasniti izjavu koju sam dala danas u vašem uredu. Pucala sam u mrak kako bih uplašila pljaĉkaše i sprijeĉila njihov ulazak u naš dom. Sada moram

KIKA

odgovarati zbog toga, iako mislim da je jedan od pljaĉkaša stao pred metak, vjerojatno zbog autode-struktivne naravi takvih ljudi, iako ne mogu biti sigurna u to. Priznala sam vam svoj "zloĉin" zato što ste maltretirali mog supruga i kćer i niste htjeli ostaviti našu obitelj na miru. Ĉlanovi moje grupe za aerobik rekli su mi da ste poznati pijanac i da vam je gnjavljenje drugih naĉin da ne budete cijelo vrijeme pijani. Ako ţelite istinu o tome što se dogodilo te strašne noći, sada ću vam je reći, i moţete je dodati onome što sam izjavila prije. Bili smo ostavljeni na milost i nemilost amoralnim ţivotinjama. Prvi susjed i njegovi prijatelji rekli su da će nas zaštititi. No prvi susjed, koji je navodno prošao vojnu obuku i postavlja se kao "juţnjaĉki dţentlmen", zapravo je pozer i hvalisavac, i pijanac poput vas. Nakon što je moj suprug zaspao od iscrpljenosti, morala sam preuzeti stvar u svoje ruke i pucati naslijepo u mrak prije no što pljaĉkaši, koji su ujedno i ljudi koji su silovali našu kćer, provale u našu kuću. Opraštam vam zbog toga što ste uĉinili. Vjerojatno niste krivi zbog svoje nesposobnosti i niske inteligencije, ali jeste zbog svog alkoholizma. Da sam ja na vašem mjestu, uĉinila bih nešto u vezi toga, ako ne zbog sebe, onda zbog svojih bliţnjih. Iskreno, Melanie" Baylor.

Fotokopirao sam pismo i poslao original u ured drţavnog odvjetnika, nadajući se da više nikada neću ĉuti za Melanie Baylor.

Trideset prvo poglavlje KASNIJE SAM POZVAO BETSY MOSSBACHER U URED FBI-A U BATON Rougeu. Ostavio sam joj poruku nakon što sam otkrio da je Bertrand Melancon u Devetom okrugu. Zvao sam je i nakon što je Bobby Mack Rydel pokušao ubiti moju obitelj. No, nije mi uzvratila pozive. Sada je podignula slušalicu. "Gdje si bila?" upitao sam je. "Po cijeloj zemlji. O ĉemu se radi?" "Ostavio sam ti poruku o Bertrandu Melanconu. Otis Baylor ga je pronašao. Melancon je u kući svoje tete u Devetom okrugu. Ostavio sam ti i poruku o Bobbyju Maĉku Rydelu."

KIKA

"Da, ţao mi je zbog toga. Drago mi je da si dobro." Ĉekao sam da nastavi, ali nije. "Bila si priliĉno zaposlena?" rekoh ja. "Daj mi Melanconovu adresu. Vidjet ću što moţemo uĉiniti." Osjetio sam kako gubim enegiju. Pozvani smo da radimo pod tuĊom nadleţnošću i od nas su traţili da obavimo posao za koji su odgovorne druge agencije. Sada sam dobio dojam da sam postao smetnja. Dao sam joj adresu Melanconove tete u Devetom okrugu. "Melanie Baylor je jutros priznala da je ustrijelila pljaĉkaše. Suprug ju je štitio." "Šerif kinja Soileau faksirala nam je tu informaciju prije sat vremena." "Melancon je napisao pismo isprike obitelji Baylor. Dao im je upute kako da pronaĊu krvave dijamante. No, pismo se namoĉilo i do sada nam nije previše pomoglo. U meĊuvremenu, dva ĉovjeka Sidneyja Kovicka upucana su u porjeĉju Atchafalaya." "Da, to smo ĉuli." "Betsy, od mene se oĉekuje da dijelim informacije s tobom. Ako ne ţeliš da to ĉinim, reci mi da se izgubim." "Ţivi smo zakopani u poslu. Moţda će se sve to jednoga dana razriješiti, ali ne tako skoro. Imaš li pojma koliko neriješenih sluĉajeva ubojstava imamo u New Orleansu? Grad je divovsko odlagalište mrtvaca. Ne govorim o pripadnicima bandi, govorim o pacijentima koji su se utopili u domovima za starije i nemoćne. Shvaćaš li koliko prituţbi na neopravdanu policijsku upotrebu oruţja moramo istraţiti? Ĉak ne mogu dobiti ni informacije o našim ljudima. Mislim da su neki mornariĉki SEAL-ovi33 skinuli neke snajpere za koje ni ne znamo." No, nisu me zanimali problemi FBI-a. "Moram prebaciti mreţu preko Ronalda Bledsoea. Uništava nam ţivote", rekoh ja. Ĉuo sam kako izdiše kroz nos. No, nisam joj dopustio da nešto kaţe, već sam nastavio zabijati klin. "Sidney Kovick mi je praktiĉki rekao da je dijamante uzeo nekim tipovima s Bliskog istoka. Sama si mi rekla da se smatra domoljubom. Moţda su ti momci Al-Qua'ida. Ti imaš neograniĉeni pristup podacima povezanima s pitanjima domovinske sigurnosti. Bledsoe je otkinuti konac na puloveru. Moramo ga povući." "Dobar pokušaj, bez cigare."

KIKA

"Zbogom, Betsy. Mislim da radiš za pravu ekipu", rekao sam joj i snaţno lupio slušalicom o telefon.

Srijeda naveĉer bila je iznimno lijepa, kao da su zemlja i nebo odluĉili udruţiti snage i ponovno stvoriti juţnu Louisianu onakvom kakva je bila prije no što su je Katrina i Rita rastrgale. Nebo je bilo intenzivno plavo, veĉernja zvijezda svjetlucala je na zapadu, a veliki, smeĊi mjesec uzdizao se nad poljima šećerne trske. Kiše su zimzelenim hrastovima dale tamniju zelenu boju i Bayou Teche se izlio preko svojih obala, vrtloţeći se na rubu naših dvorišta. Osjećao se miris vatri za roštilj u parku, kiselkasti miris krizantema i jasan, ĉist miris koji je moţda najavljivao dolazak zime, ali ne na loš naĉin. Iz nekog neobjašnjivog razloga osjećao sam mir, kao da sam pozvan u rat, ali sam u posljedni trenutak odluĉio ne poći. Alafair se vraćala u sveuĉilišnu knjiţnicu kako bi završila istraţivanje za svoj roman, a Molly ju je namjeravala voziti. "Siguran si da ne ideš?" rekla je Molly s vrata. "Vjerojatno ću malo ĉitati i prošetati", rekoh ja. "Mislim da ću skoro uspjeti otkriti rijeĉi s dna pisma koje je onaj crnac ostavio kod Baylorovih", reĉe Alafair. "To je pitanje pronalaţenja prave kombinacije, ne slova, nego rijeĉi, tako da tvore smislenu reĉenicu." Trudio sam se ne pokazati joj svoj nedostatak entuzijazma. "To je dobro", rekao sam. "Bi li rijeĉ 'cigle' mogla nešto znaĉiti", upita ona. Razmislio sam o tome. "Da, bi." "Javit ću ti što sam otkrila. Ovo je zapravo sjajan materijal. Voljela bih ga upotrijebiti u svome romanu." Pozdravile su me i krenule prema vratima. Alafair pucne prstima u zraku. "Zaboravila sam torbicu. Nemam novca", rekla je. "Namjeravala sam kupiti desert." "Evo", rekoh ja. Izvadio sam dvadeset dolara iz lisnice i pruţio joj ih. "Stavit ću ti to na raĉun." "Nećemo ostati dokasna", reĉe ona. "Bit ću budan", rekoh ja. Zatim sam joj pokazao podignute palĉeve, kao što sam uvijek ĉinio kad je bila mala.

KIKA

Pola sata kasnije vidio sam kako Cleteov Caddy skreće na prilaz. Izašao sam i priĉekao ga na terasi. Otvorio je limenku piva i sjeo na stube, naherivši šešir na ĉelu. Stavio je cigaretu u usta, pripalio je i otpuhnuo dim prema dvorištu. Još nije ništa rekao, osim što je dao negativan komentar o cijeni benzina. Izvadio sam mu cigaretu iz usta, izašao na ploĉnik i bacio je u odvod. "Dave, kad sam s tobom, kao da sam oţenjen. Hoćeš li me već jednom ostaviti na miru?" "Što ti je na umu, Cletuse?" "Mislim da predugo ţivim u vlastitim mislima, ili mi se mozak pretvorio u slamu." Sjeo sam pokraj njega. Uliĉna rasvjeta se upalila, a krošnje zimzelenih hrastova nad ulicom zašuštale su na vjetru. "Sjećaš li se kad smo pretraţivali Baylorovo dvorište, i kad je izašao susjed i pitao nas što radimo?" reĉe on. "Da, zove se Tom Claggart." "Sjećaš li se da sam ti rekao da sam ga negdje vidio?" "Da, sjećam se." "Prošle godine sam poveo djevojku na voţnju ĉamcem po porjeĉju. Bilo je pakleno hladno i ostao sam bez goriva. Neki lovci su bili u kolibi na otoku, na tristotinjak metara od Atchafalaye. Pribliţio sam im se dok su derali koţu s jelena. Jelen je visio obješen za noge o stablo. Po tlu su bila razbacana crijeva i komadi koţe. Ĉinilo se da im je priliĉno neugodno. Tada sam se sjetio da je sezona lova na jelene zatvorena prije dva ili tri dana. Jedan od tipova je rekao: 'Upucali smo ovog sa šest paroţaka prošli tjedan, ali se zamrznuo.' Pravio sam se da ne znam o ĉemu priĉa, ili da ne marim za to. Dali su mi osam litara benzina i nisu mi dopustili da im platim. Baš kad sam odlazio, jedan tip s glavom u obliku metka i gustim brkovima došao je do vrata i pogledao me. Mislim da je to bio taj Claggart." "Dakle, Claggart moţda lovi jelene, ili ima kolibu u porjeĉju", rekoh ja. "Na stolu iza njega je bio otvoren laptop. Vidio sam ga kroz vrata. Na zaslonu je bila gomila karata koje su lebdjele u crni šešir, znaš,

KIKA

onakav kakvim se sluţe maĊioniĉari. Mislim da je to jedna od onih videoigara za kockare. Bledsoe ih uvijek igra." Stisnuo sam oĉi, pa ih otvorio. "Ne, ne igra ih. Igra baš tu igru", rekoh ja. "Molim?" "Vidio sam tu igru na Bledsoeovu laptopu kad sam došao u njegov apartman." "Oh, ĉovjeĉe, baš smo promašili stvar, zar ne? Kamo ideš?" "Ispriĉati se FBI-u." Otišao sam u kuhinju i nazvao Betsy Mossbacher na mobitel. "Bok, Dave", rekla je. "Moţemo li zaboraviti razgovor koji smo vodili poslijepodne? Trebam tvoju pomoć", rekoh ja. "Stjeraš me u kut, a onda se pokolebaš. Nikad ne znam što će me doĉekati. To moţe biti naporno, Dave." Ne prepiri se, ne prigovaraj, rekao je neki glas u meni. "Informacije o Ronaldu Bledsoeu smo traţili na pogrešnim mjestima. Traţili smo kriminalni dosje koji ne postoji i krivili sebe što ga nismo našli. Prava priĉa o tipu poput Bledsoea krije se iza fasade normalnosti." "Ne razumijem." "Razlog zbog kojeg su tipovi poput BTK-a, Johna Waynea Gacyja i momka iz Zelene rijeke, kako se zvao, Garyja Ridgwaya, mogli desetljećima ubijati ljude bio je taj što su bili zaštićeni. Ĉlanovi njihovih obitelji negiraju realnost zato što ne mogu prihvatiti ĉinjenicu da su im roĊaci ĉudovišta, da su spavali s njima ili da imaju djecu s njima. Kako bi se osjećala da otkriješ da ti je otac Norman Bates?" "Shvatila sam. Što trebaš?" "Sve što mogu dobiti o tipu imenom Tom Claggart. Ima kuću u susjedstvu kuće Otisa Baylora u New Orleansu." "Kako je on povezan s ovime?" "On se bavi uvozom i izvozom. Baylor je rekao da je Claggart pohaĊao Vojni institut Virginia ili Citadelu. Citadela je u juţnoj Carolini. Ĉini se da je otamo i Bledsoe." "Koliko hitno to trebaš?" "Odmah." "Vidjet ću što mogu uĉiniti."

KIKA

"Betsy, Bledsoe je poslao Bobbyja Macka Rydela na moju kćer. Za dlaku ju je promašio. Bili smo pošteni prema vama. Dugujete mi."

Nakon kraće stanke, ona odgovori: "Mislim da si u pravu." Nebo je već bilo tamno plave boje kad su Molly i Alafair parkirale automobil pokraj Burke Halla, stare kazališne zgrade pokraj jezera punog poplavljenih ĉempresa. Molly je na automobilu imala naljepnicu zaposlenika i gotovo se uvijek parkirala na istom mjestu kad bi dolazila na sveuĉilište, zato što u Burke Hallu nije bilo veĉernjih teĉajeva, a mjesto izmeĊu zgrade i jezera bilo je izdvojeno i obiĉno prazno. Stavila je torbicu ispod sjedala i zakljuĉala automobil. Zatim su ona i Alafair prošle kroz kampus do knjiţnice. Trava na ĉetvrtastom travnjaku bila je upravo pokošena, a zrak je mirisao na cvjetove u cvatu i vlaţnu slamu, lišće i ljuske pekana koje je netko spaljivao na gomili. Natkriveni prolazi koji su okruţivali travnjak bili su puni studenata, a mahovina na zimzelenim hrastovima bila je osvijetljena svjetlom s prozora na zgradama predavaonica i studentskih domova. Neko sestrinstvo je prodavalo kolaĉe pred ulazom u knjiţnicu. Djevojke su nosile pulovere zato što je bilo hladno, a zraĉile su aurom nevinosti koju se moglo povezati s filmovima iz 1940-ih. Prizor koji opisujem nije nostalgiĉan. Bio je stvaran. To je prizor u koji moţemo i ne moramo vjerovati. Mislim da svima nama predstavlja trenutak koji je nemoguće ukaljati. Naţalost, nije tako. Nakon što su Molly i Alafair ušle u zgradu, ĉovjek u kišnom ogrtaĉu zastao je za stolom na kojem su prodavali kolaĉe i kupio jedan kolaĉ. Nosio je kišni šešir koji je bio prevelik za njegovu glavu i koji mu je prekrio uši, kao da stoji na glavi lutke u izlogu. Imao je i brkove prošarane sjedinama. Ĉinilo se daje nervozan. Oko njega se širio zadah koji je podsjećao na mješavinu dezodoransa i pljesnive tkanine ili ĉarapa ostavljenih u ormariću u svlaĉionici. Platio je kolaĉ novĉanicom od pet dolara i nije htio da mu vrate sitniš. Kad je gurnuo kolaĉ u usta, oĉi su mu bile fokusirane na unutrašnjost knjiţnice. Studentica koja mu je prodala kolaĉ pruţila mu je ubrus. Uzeo ga je i ušao u zgradu brišući usta. U desnoj je ruci još drţao ubrus i celofan u koji je kolaĉ bio umotan. Kanta za smeće bila je

KIKA

manje od metra udaljena od njega, no on je zguţvao celofan i ubrus u lopticu i gurnuo ih u dţep kaputa. Zatim je krenuo uza stube na prvi kat knjiţnice, podignuta lica, poput lovca koji gleda uvis prema krošnji šume.

Nisam ĉekao da me Betsy Mossbacher nazove i javi mi informacije o Tomu Claggartu. Upotrijebio sam mobitel, za sluĉaj da Betsy nazove na fiksni telefon, i porazgovarao s pripadnicima drţavne policije iz Virginije i Juţne Caroline, no deţurni policajci bili su ljudi koji rade nakon sluţbenog radnog vremena i imali su isti problem kao i ja, naime, svi drţavni uredi koji su im mogli dati informacije o Tomu Claggartu bili su zatvoreni. Zatim sam upotrijebio najvredniji neopjevani resurs istraţitelja u Sjedinjenim Drţavama: skromnog knjiţniĉara. Oni imaju katastrofalne plaće i nitko im ne odaje priznanje ni za što. Stolovi su im obiĉno smješteni izmeĊu redova knjiga ili u nekom udaljenom kutu, gdje moraju stišavati glasne srednjoškolce ili se nositi s uliĉarima koji im pušu vinskim dahom u lice ili hrĉu na naslonjaĉima. No, njihova sposobnost da pronaĊu opskurne informacije je nevjerojatna, a uporni su poput Spartanaca. Bilo je pravi uţitak slušati juţnjaĉki akcent knjiţniĉarke iz knjiţnice Cftadele u Charlestonu s kojom sam razgovarao. Zvala se Iris Rosecrans i imao sam osjećaj da bi mogla ĉitati naglas telefonski imenik i da bi to zvuĉalo kao da recitira Shakespeareove sonete. Rekao sam joj tko sam i zamolio je da pronaĊe zabilješke o bivšem studentu imenom Tom Claggart. "Kao što ste vjerojatno već saznali, gospodine Robicheaux, referada je zatvorena do sutra ujutro", rekla je. "MeĊutim, unatoĉ tomu, mislim da mogu pretraţiti neke godišnjake i pomoći vam." "GospoĊo Rosecrans, trebam svaku informaciju do koje moţete doći u vezi tog ĉovjeka. Izuzetno je hitno. Ne ţelim vas opterećivati svojom situacijom niti zvuĉati melodramatiĉno, ali netko je pokušao ubiti moju kćer i mislim da se ĉovjek odgovoran za to zove Ronald Bledsoe. Mislim da je taj Ronald Bledsoe moţda nekako povezan s Tomom Claggartom." Zastala je na trenutak. "Odslovkajte mi 'Bledsoe', molim vas."

KIKA

Nazvala me dvadeset minuta kasnije. "Thomas S. Claggart je bio student prve i druge godine 1977. i 1978. Piše da mu je rodni grad Camden. Nema ga u godišnjacima nakon 1978. Ĉini se da Ronald Bledsoe nije ovdje studirao." "Pa, hvala vam na vašem..." Ĉuo sam šuškanje, kao da presavija list papira. "Imam još jednu informaciju, gospodine Robicheaux", rekla je. "Molim vas, recite." "Razgovarala sam s knjiţniĉarkom u Camdenu. Provjerila je stare telefonske imenike i pronašla u njima T. S. Claggarta od 1976. do 1979. Nazvala sam tamošnju policijsku postaju, ali nitko nikada nije ĉuo za obitelj Claggart. Policajac s kojim sam razgovarala bio je tako ljubazan da mi da broj ĉovjeka koji je u to vrijeme bio šef policije. Zato sam ga nazvala na kućni broj. Treba li vam njegovo ime?" "Ne, ne, što vam je rekao?" "Dobro se sjećao starog Claggarta. Rekao je da je bio narednik ameriĉke vojske stacioniran u Fort Jacksonu. Njegova supruga je umrla nekoliko godina prije toga, ali imao je sina imenom Tom mlaĊi, a moţda i posinka. Posinak se zvao Ronald." "Bledsoe?" "Umirovljeni šef policije nije bio siguran u vezi prezimena, ali nije bilo Claggart. Rekao je da je djeĉak neobiĉno izgledao i ĉudno se ponašao. Imao je osjećaj da je djeĉak ţivio kod udomitelja ili u domovima za poremećenu djecu. To je sve što sam uspjela saznati. Sada zatvaramo knjiţnicu. Biste li ţeljeli da i sutra nastavim traţiti? Nemam ništa protiv." "Ono što bih volio, gospoĊo Rosecrans, jest kupiti vam otok na Karibima, ili moţda zamoliti Vatikan da vas kanonizira." "To je lijepo od vas", reĉe ona. Prenio sam Cleteu sve što sam upravo saznao od gospoĊe Rosecrans. Jeo je sendviĉ u dnevnoj sobi gledajući History Channel. "Misliš li da Claggart štiti Bledsoea sve ove godine?" reĉe on. "Vjerojatno. Moţda rade zajedno. Sjećaš li se sluĉaja Brdskog davi-telja u Kaliforniji? Poĉinitelji su bili roĊaci. Objasni mi kako se u jednoj obitelji mogu pojaviti dva takva tipa." Zaustio je da odgovori, ali otklopio sam mobitel i poĉeo utipkavati broj.

KIKA

"Koga zoveš?", upitao me. "Molly." "Opusti se, na sveuliĉištu su. Stvarno, ĉovjeĉe, osjećam trnce samo kad te gledam." Dobio sam Mollynu govornu poštu i shvatio da je vjerojatno ostavila mobitel u autu, ili ga je iskljuĉila kad je ušla u knjiţnicu. Pokušao sam nazvati Alafair, s istim rezultatom, a tada sam se sjetio da je zaboravila torbicu kod kuće. Telefon je zazvonio u kuhinji.

Alafair je raširila svoje kartice s bilješkama na stolu nedaleko od polica s knjigama o flori i fauni ameriĉkog sjeverozapada. Zapisivala je imena drveća i vrste stijena koje su karakteristiĉne za uzvisinu duţ klanca rijeke Columbia juţno od planine Hood. Oĉi su je poĉele peći od umora nakupljenog tijekom dana i besanih noći otkad ju je Bobby Mack Rydel pokušao ubiti, ĉovjek kojega nikada prije nije vidjela. U svojim prvim pokušajima pisanja romana nauĉila je da postoje mnoge stvari koje ĉovjek moţe uĉiniti kako treba kad je umoran, ali osmišljavanje zapleta, pisanje dijaloga, zamišljanje fiktivnih likova i dobro pisanje ne spadaju u te stvari. Skupila je svoje kartice s bilješkama i stavila ih u torbu s knjigama, a zatim je uzela ţuti blok na koji sam zapisao ostatke rijeĉi s dna pisma Bertranda Melancona obitelji Baylor. MeĊu redovima polica, ĉovjek s kišnim ogrtaĉem prebaĉenim preko ruke i prevelikim šeširom na glavi znatiţeljno je gledao naslove knjiga poredanih na polici. Uzeo je jednu tešku knjigu s police i sjeo nasuprot Alafairina stola, na tri stolca od nje. Nije pogledavao u njezinom smjeru i izgledao je kao da je usredotoĉen na sadrţaj svoje knjige, zbirku fotografija krajolika Colorada. Odjednom, kao da se sjetio da još ima šešir na glavi. Skinuo ga je i poloţio ga naopako na stol. Tjeme mu je bilo bijelo poput kosti pod svjeţe obrijanim korijenima kose. "Kako ste?" reĉe on i kimne. "Dobro, a vi?" odvrati Alafair. Otvorio je knjigu i poĉeo ĉitati, namrštenog ĉela. Alafair se vratila radu na otopljenim uputama koje je Bertrand Melancon dao za pronalaţenje mjesta na kojem se nalaze dijamanti Sidneyja Kovicka. Molly

KIKA

se vratila iz toaleta i bacila pogled preko njezina ramena. Originalna slova bila su dij je pod igala s dr str rsk. Alafair ih je ispisala deset puta na deset crta, isprobavajući razne kombinacije na svakoj crti. Do desete crte uspjela je stvoriti reĉenicu koja je imala sintaktiĉkog i vizualnog smisla. "Trebala si postati kriptograf", reĉe Molly. "Problem je u slovkanju", reĉe Alafair. "On vjerojatno slovka većinu višesloţnih rijeĉi. Dakle, ako je prva rijeĉ 'dij' i ako od nje stvorimo 'dijamanti' , imamo poĉetak. Ako se treća rijeĉ ne slaţe u broju s 'dijamanti', i zamijenimo 'je' u 'jesu' i znaĉenje nam se brzo razjašnjuje." Ĉovjek s brkovima i obrijanom glavom je zastao, prikrio zijev, glave okrenute u smjeru suprotnom od Molly i Alafair. Njegov pogled bio je usmjeren u visoke prozore, traţeći bljesak munje na nebu. Gledao je visokog crnog klinca u puloveru s košarkaškim oznakama kako prolazi pokraj njega, a zatim nastavio ĉitati. "Pretvaramo 'pod' u 'ispod'. Ako stavimo 'c' ispred 'igala' dobit ćemo 'cigala'. 'S' stoji zasebno, a 'dr' postaje 'druge. 'Str' pretvaramo u 'strane'. Sada imamo 'Dijamanti jesu ispod cigala s druge strane...' Još nisam otkrila što znaĉi 'rsk'." Molly je promislila o tome. "Stavi 't' ispred, a 'e' iza." "'Trske', tako je. 'Dijamanti su ispod cigala s druge strane trske'. Kako ti to zvuĉi?" reĉe Alafair. Ĉovjek je promatrao fotografije planina u velikoj knjizi koju je drţao za obje strane korica, oslonivši se kraljeţnicom o stol. Pogledao je na sat i opet zijevnuo. Ustao je i vratio knjigu na policu. Zatim je prišao stalku s periodikom i poĉeo listati neki ĉasopis, povremeno pogledavajući kroz prozor prema mraĉnom nebu. U 21:53, Molly i Alafair izašle su iz knjiţnice i krenule prema automobilu. Bilo je 21:12 kad je zazvonio telefon u kuhinji. Nadao sam se da je to Molly. Pogledao sam broj pozivatelja i vidio da je skriven. "Halo?" rekoh ja. "Morala sam se ulizivati nekim ljudima, ali evo što sam otkrila", reĉe Betsy. "Tom Claggart je pohaĊao Citadelu krajem sedamdesetih. Njegov otac je bio stacioniran u Fort Jacksonu. No, na svojoj je

KIKA

poreznoj prijavi u više navrata naveo dvije izdrţavane osobe, svoga sina, Toma mlaĊeg, i posvojeno dijete imenom Ronald Bledsoe." "Da, to sam već saznao." "To si već saznao? Kako?" reĉe ona. "Od knjiţniĉarke iz Citadele." "Od knjiţniĉarke. Hvala ti što si mi to rekao." "Hajde, Betsy, reci mi ostalo." "Dave, pokušaj me razumjeti. Jedan agent iz Columbije, u Juţnoj Carolini, odvezao se do Camdena udaljenog pedeset kilometara i pronašao ljude koji su se sjećali obitelji Claggart. Uĉinio mi je to kao uslugu, jer smo zajedno bili na obuci u Quanticu. Budi malo strpljiv, u redu?" "Razumijem", rekoh dok mi se tjeme zatezalo. "Claggart stariji došao je iz Myrtle Beacha. Oĉito je imao izvanbraĉno dijete sa ţenom imenom Yvonne Bledsoe. Ona je potjecala iz stare obitelji koja je zapala u probleme, i vodila je vrtić. Oĉito je sebe smatrala pripadnicom juţnjaĉke aristokracije koja je prisiljena na ţivot ispod svog socijalnog statusa. Prema onome što je moj prijatelj saznao, nekoliko roditelja optuţilo ju je za zlostavljanje djece koja su joj povjerena na skrb. Ĉini se da je Tom Claggart mladi ţivio s ocem u nekoliko vojnih baza diljem zemlje, ali Ronald Bledsoe je ostao s majkom do svoje petnaeste ili šesnaeste godine." "Gdje je ona sada?" upitao sam je. "Izgorjela je u poţaru koji je izbio u kući i ĉiji su uzroci nepoznati." Kad sam spustio slušalicu, jedna strana glave mi se ukoĉila. Opet sam pokušao nazvati Molly na mobitel, ali nije se javila. Clete me gledao s ĉudnim izrazom lica. "Što je?" upita me. "Idemo se provozati", rekoh ja. Molly i Alafair koraĉale su po zelenom travnjaku izmeĊu dvije zgrade od cigala utonule u mrak sjene, prešle bulevar i ušle u neosvijetljeno podruĉje pokraj Burke Halla. Vjetar je sada bio hladniji i mreškao je sloj zamrznutih algi u jezeru. Vozila koja su bila parkirana pokraj Mollyna automobila više nije bilo, a prozori u Burke Hallu bili su mraĉni. Molly je otkljuĉala vozaĉeva vrata, a zatim sjela za upravljaĉ i nagnula se da otkljuĉa i suvozaĉeva. Bljesnula je munja i njoj se uĉinilo da je ugledala ĉovjeka kako stoji kod straţnjeg dijela zgrade,

KIKA

leĊima naslonjen na zid od cigala, s rukama prekriţenima na prsima. Kad je fokusirala pogled, više ga nije bilo. Alafair je sjela na suvozaĉko mjesto i zatvorila vrata. "Umorna sam. Da preskoĉimo kupnju deserta?" reĉe ona. "Nemam ništa protiv", reĉe Molly. Molly je izvadila svoju torbicu ispod sjedala i odloţila je pokraj sebe. Gurnula je kljuĉ u bravu i okrenula ga, ali nije se ĉulo ništa, ĉak niti suho 'klik' koje bi oznaĉilo prazan akumulator. Nisu se ukljuĉili ni instrumenti na upravljaĉkoj ploĉi, kao da je akumulator iskopĉan iz sustava. "Prije samo tri tjedna kupila sam novi akumulator u AutoZoneu", rekla je. "Daj mi svoj mobitel. Nazvat ću Davea", rekla je Alafair. Udar vjetra i kiše naišao je preko ĉempresa u jezeru i zapljusnuo vjetrobran. Iznenada, ĉovjek koji je sjedio preko puta Molly i Alafair u knjiţnici stajao je pokraj Mollyna prozora, odjeven u svoj kišni ogrtaĉ, s prevelikim šeširom preko ušiju. Smiješio se i kruţnim pokretom pokazivao Molly da spusti prozor. Tada je uoĉila da joj je staklo spušteno za dva-tri centimetra, a ona ga nije ostavila spuštenog kad je izlazila iz automobila. Spustila je staklo za još petnaestak centimetara. "Da?" rekla je. "Vidio sam vas gore u knjiţnici", reĉe ĉovjek. "Znam. Što ţelite?" "Ĉini se da imate problema s automobilom. Mogu vam pozvati vuĉnu sluţbu ili vas povesti." "Zašto mislite da imamo problema s automobilom?" reĉe Molly. "Zato što neće upaliti", odvrati ĉovjek s poluosmijehom na licu. "Ali kako biste to mogli znati? Motor nije proizveo nikakav zvuk", reĉe Molly. "Vidio sam kako nekoliko puta okrećete kljuĉ, to je sve." "Sve je u redu. Hvala vam na ponudi", reĉe ona. Ĉovjek pogleda u mrak, prema zgradi, drţeći kišni ogrtaĉ skupljen na grlu, lica prekrivenog izmaglicom koja je dolazila od ĉempresa. "Gadno vrijeme za izlazak. Mislim da dolazi oluja", reĉe on. Alafair pogleda Molly, a zatim povuĉe Mollynu torbu k sebi, spustivši je pokraj svoje noge.

KIKA

Ĉovjek sa šeširom koji mu je pokrivao uši i s brkovima prošaranim sjedinama nagnuo se bliţe prozoru. "Moram vam reći nešto, dame. Ja nisam ovo izabrao. Ţao mi vas je. Ja nisam takav ĉovjek." "Prestanite kruţiti kao maĉak oko vruće kaše i recite o ĉemu je rijeĉ", reĉe Molly. No, prije nego što je ĉovjek u kišnom ogrtaĉu mogao odgovoriti, Alafairin prozor je eksplodirao i rasuo se po cijeloj unutrašnjosti automobila. Alafairino lice se trznulo od šoka, a kosa i košulja su joj se ispunili staklom. Ruka s ciglom izbila je staklo sve do prozorskog okvira, mrveći ga o metal. Alafair i Molly su zurile u iscereno lice Ronalda Bledsoea. U desnoj ruci je drţao ciglu, a u lijevoj plavocrni automatik kalibra 25. Stavio je cijev pod Alafairinu bradu i poĉeo pritiskati, sve dok nije podigla bradu i zaklopila oĉi. "Otvorite poklopac motora kako bi vam Tom spojio akumulator, gospoĊo Robicheaux", reĉe on. "Zatim se nagnite nad straţnje sjedalo i otvorite mi vrata. Malo ćemo se provozati. Cijelim putem bit ćete dobre i poslušne." Nagnuo se naprijed i pomirisao Alafairinu kosu. "Svega mi, sviĊate mi se, gospoĊice Alafair. Vi ste slatka djevojĉica, a ja znam što govorim, jer sam imao najbolje." Molly je oklijevala. "Ţelite li vidjeti njezin mozak na upravljaĉkoj ploĉi, gospoĊo Robicheaux?" reĉe Bledsoe. Molly je otvorila poklopac motora, a zatim se nagnula i otkljuĉala straţnja vrata. Bledsoe klizne unutra, zatvarajući vrata što je moguće brţe kako bi ugasio unutrašnje svjetlo. Molly je još bila ispruţena nad straţnjim sjedalom, pa su se njegovo lice i oĉi našli na samo nekoliko centimetara od njezinih. Njegova svilena košulja mreškala se poput plave ledene vode. Mogla je namirisati vlagu na njegovoj koţi, sapun kojim se sluţio pri izbrijavanju glave i zadah nalik upotrebljenom maĉjem pješĉaniku koji mu se dizao ispod pazuha. Ĉovjek u kišnom ogrtaĉu zalupio je poklopac. "Pokrenite automobil", reĉe Bledsoe prebacujući prekidaĉ za unutrašnje svjetlo na "ugašeno". "Mislim da ne bih to trebala uĉiniti", reĉe Molly.

KIKA

Ĉovjek u kišnom ogrtaĉu otvorio je straţnja vrata i ušao. Nekoliko trenutaka borio se s ogrtaĉem prije no što je zatvorio vrata. Nije htio izravno gledati ni Molly ni Alafair. "Ţelite li uzrokovati smrt ove djevojĉice?" reĉe Bledsoe. "Ţelite li biti jedini razlog, samo zato što ste odluĉili biti tvrdoglavi? To mi ne sliĉi ponašanju ĉasne sestre. To mi zvuĉi kao da iz vas progovara ponos." Mollyna ruka je zadrhtala kad je okrenula kljuĉ. "Moj suprug će te objesiti za uši", rekla je. "Volio bi on to, ali do sada mu baš i nije uspjelo, zar ne?" reĉe Bledsoe. Milovao je Alafairino uho s cijevi svoga pištolja. "IzaĊite na ulicu, gospoĊo Robicheaux." Molly je ukljuĉila svjetla i krenula unatrag, iskrenuvši vrat da pogleda kroz straţnje staklo. Ploĉnik i travnjak ispred Burke Halla bili su prazni, a divovski hrast na ulazu zakrivao je svjetlo s juţnog kriţanja. "GospoĊice Alafair, posegni u svoju torbu s knjigama i daj mi onaj ţuti blok na kojem si pisala", reĉe Bledsoe. "Tako je, posegni unutra i daj mi ga. Ti si dobra djevojka. Ako dobro odigraš ovo, tko zna što se moţe dogoditi. Moţda iz svega izaĊeš ĉitava." Bledsoe uzme ţuti blok iz Alafairine ruke i paţljivo pogleda papir, drţeći pištolj uperen u Alafairinu glavu. "GospoĊice Alafair, upravo si jako usrećila gomilu ljudi. Nije li to sjajno, Tome? Cijelo vrijeme je bilo u tvojem dvorištu, pod onim velikim generatorom, kladio bih se. Trebala nam je obrazovana mlada ţena da nam to otkrije. Ona je posebna, baš jest. Ĉuješ li to, draga? Ti si posebna, i tako ću i postupati s tobom. Svidjet će ti se kad stignemo tamo." Izvadio je komadić stakla iz njezine kose i bacio ga kroz prozor. Nije rekao gdje je to "tamo". Nekoliko trenutaka kasnije, par blokova dalje niz aveniju, izmeĊu ţidovskog groblja u dubokoj sjeni cedara i zimzelenih hrastova i stare hladnjaĉe pretvorene u toples bar, jedan dţoger morao je izbjeći automobil koji je izletio iz prometa preko središnje crte, moţda zato što ga je udario drugi automobil. Dţoger nije dobro vidio unutrašnjost automobila zbog magle, ali kad je nazvao 911, rekao je dispeĉeru da je ĉuo zvuk nalik zvuku prigušenih petardi i da mu se uĉinilo da je u automobilu vidio niz bljeskova.

KIKA

Stavio sam prijenosnu rotirku na krov kamioneta i pustio Cletea za upravljaĉ. Nakon što nas je Clete provezao kroz gradić Broussard, autocesta je bila skliska, nebo crno, a promet je tekao sporije zbog graĊevinskih radova izvan Lafayettea. Prošli smo kroz dugi urbani kvart na podruĉju na kojem su u vrijeme kad sam pohaĊao koledţ rasla polja šećerne trske i voćnjaci pekana preko kojih je prolazila autocesta s dvije trake, obrubljena s obje strane zimzelenim hrastovima. No, sve je to nestalo. Bilo je već skoro 22:00. Tijekom voţnje tri puta sam pokušao dobiti Mollyn mobitel i svaki put dobio sam govornu poštu. "Previše brineš. Vjerojatno se već voze kući", reĉe Clete. "Ona uvijek provjerava svoju govornu poštu. To joj je opsesija", rekoh ja. "Razmisli malo, Dave. Ništa se nije promijenilo od ovog poslijepod-neva, osim što smo otkrili da je Claggart polubrat onog seronje. To ne znaĉi da su Molly i Alafair u većoj opasnosti. Znaš li što tebe zapravo muĉi, po mojem mišljenju?" "Imam osjećaj da ćeš mi reći." "Ukokao si Rydela i sada ţeliš piti." Nisam mu odgovorio, pa je nastavio: "Sjećaš se kad smo sredili onu gomilu Kolumbijaca? Nikada se u ţivotu nisam tako uplašio. Popio sam desetak dvostrukih viskija i nije mi nimalo pomoglo." "Clete?" "Da?" "Zaĉepi, molim te." Pogledao me u svjetlosti upravljaĉke ploĉe, a zatim pritisnuo papuĉicu za gas, skrenuvši preko dvostruke linije kako bi zaobišao traktor koji je vukao prikolicu, tako da smo se obojica zaljuljali. Otipkao sam 911 i dobio dispeĉericu ţupe Lafayette. "O kakvom se hitnom sluĉaju radi?" reĉe glas crnkinje. "Ovdje detektiv Dave Robicheaux iz ureda šerifa Iberijske ţupe", rekoh ja. "Vozim prema sveuĉilišnom kampusu kako bih pronašao suprugu i kćer. One obiĉno parkiraju pokraj jezera Cypress, uz Burke Hali. Ne javljaju mi se na pozive. Mislim da su moţda u opasnosti. Biste li poslali policijsko vozilo u kampus i provjerili njihov automobil, molim vas?" Rekao sam joj model i marku Mollyna automobila.

KIKA

"Imamo nesreću s pet automobila kod sveuĉilišta, ali poslat ćemo nekoga u kampus što je moguće prije", reĉe ona. "Ţelite li da pozovem osiguranje kampusa?" "Da, molim vas." "Niste mi rekli o kakvom se hitnom sluĉaju radi." "Neki tipovi pokušali su ubiti moju obitelj u nedjelju, a još su na slobodi." "Dajte mi vaš broj i zvat ću vas svakih deset minuta, sve dok ne saznamo da su na sigurnom." "Hvala vam", rekoh ja. Kao što sam i rekao, najskromniji ĉlanovi ljudske obitelji podsjećaju nas na orvelovsku postavku da su ljudi uvijek bolji nego što mislimo da jesu. Clete je došao do praznog, ravnog dijela ceste s ĉetiri trake i pritisnuo gas do daske. Prošli smo kroz jarko osvijetljenu trgovaĉku ĉetvrt, a zatim ušli u stari dio Lafayettea, gdje su zimzeleni hrastovi s mahovinom na granama još krošnjama prekrivali ulice. Skrenuli smo ulijevo na Sveuĉilišnu aveniju i prošli pokraj pet vozila u sudaru kojeg je spomenula dispeĉerica. Siva izmaglica lebdjela je nad drvećem, grmljem i ţivicom u sveuĉilišnoj ĉetvrti. Prošli smo pokraj crkvenog autobusa, zatim kamiona cisterne, produţene limuzine i malog automobila, jedva vidljivog s druge strane limuzine. Krov automobila imao je istu hrĊavu nijansu kao i Mollyn automobil. Okrenuo sam se na sjedalu i pogledao kroz straţnje staklo, ali automobil mi se izgubio iz vida. "Jesu li to bile Molly i Alafair?" reĉe Clete. "Nisam siguran." "Ţeliš li da se okrenem?" Razmislio sam o tome. "Ne, provjerimo najprije Burke Hali", rekoh. "U redu, plemeniti ĉovjeĉe", reĉe Clete. Dok su se vozili niz Sveuĉilišnu aveniju pokraj pet vozila nanizanih u sudaru Ronald Bledsoe je poloţio obje ruke na naslon Alafairina sjedala kako bi sakrio automatik koji joj je zabio u kraljeţnicu. Opet joj je onjušio kosu i dotaknuo joj straţnji dio vrata noktom. Kad se pokušala nagnuti naprijed, zakaĉio je prst za njezin ovratnik. "Zašto si me udarila u parku?" upita on.

KIKA

"Kamo idemo?" reĉe Molly. "Ravno. Reći ću vam što morate uĉiniti. Više ne progovarajte dok vam ja ne kaţem", reĉe on. Gurnuo je Alafair automatikom. "Nisi mi odgovorila na pitanje, draga." "Udarila sam te u usta zato što si to traţio", rekla je. "Nisam ništa traţio. Ne bi smjela lagati." Alafairino lice postajalo je sve napetije i izoštrenije. Usnama joj je dodirnuo straţnji dio vrata, a zatim slobodnom rukom promrsio kosu. "Vjeruješ li da smo dopustili ovom bolesnom šupku da nam preuzme auto?" reĉe ona Molly. "GospoĊice, ne obraćajte se tako Ronaldu", reĉe Tom Claggart. "Ne ţelite to ĉiniti." "Što nam još moţete uĉiniti? Ubit ćete nas. Pogledajte se kako ste jadni. Obojica imate glave nalik koţici na penisu. Tko vam je bila majka? Zacijelo ju je oplodila gljiviĉna infekcija." Njezine su rijeĉi imale drukĉiji uĉinak na njih dvojicu nego Sto je oĉekivala. Bledsoe joj je obuhvatio bradu šakom i povukao njezinu glavu do svojih usta. Zatim joj je zagrizao kosu. No, ĉinilo se da Claggart gubi kontrolu, kao da gleda preludij dogaĊaja kojima je već svjedoĉio, a koje više ne ţeli gledati. Uznemirio se, a oĉi su mu se poĉele trzati. Rukama je protrljao bedra. Tada je shvatio da mu se kišni kaput zakaĉio za vrata. Poĉeo ga je navlaĉiti, kao da je sretan što je pronašao nekakvu distrakciju. "Stanite. Kaput mi je zapeo u vratima", reĉe on. "Iza mene je poluprikolica koja vozi 80 na sat", reĉe Molly. "Nema veze. Stanite sa strane. Natjeraj je da stane, Ronalde", reĉe Claggart. Claggart je otvorio vrata dok se automobil još kretao. Molly okrene upravljaĉ i Claggart se zaljulja u stranu. Bledsoe nije bio siguran što se dogaĊa. Za nekoliko sekundi, okruţenje u kojem je uspostavio potpunu kontrolu raspalo se. Ispljunuo je Alafairinu kosu iz usta i dohvatio Claggartovu ruku, baš kad je otvorena vrata udario automobil koji se kretao u suprotnom smjeru. Alafair je posegnula rukom do poda. Jednim pokretom izvadila je Mollyn Ruger .22 iz torbe, otvorila zatvaraĉ i podigla cijev do lica Ronalda Bledsoea. Oĉi su mu se ispunile nevjericom. No, veći problem predstavljala mu je ĉinjenica da je okrenut na sjedalu i da se

KIKA

njegov brat bori s njom oko kišnog kaputa. Rame mu je bilo zaglavljeno u sjedalu, pa nije mogao pucati u Alafair. Sljedeća sekunda bila je vjerojatno najdulja u ţivotu Ronalda Bledsoea. "Popuši ovo, nakazo", reĉe Alafair. Povukla je okidaĉ ĉetiri puta. Prvi metak ušao mu je u usta i probio mu obraz. Drugi mu se zabio u podlakticu koju je podigao u zaštitu, treći mu je otkinuo komad prsta, a ĉetvrti mu je razbio bradu, zalivši sjedalo i straţnje staklo krvlju i slinom. Urlik Rugera zaglušio je Molly. U retrovizoru je vidjela kako Bledsoe zuri u nju. Uništena usta bila su mu iskrivljena poput mekane gume, a udubljeno lice izgledalo je poput crteţa iz stripa. Ĉinilo se da ne shvaća ozljede koje su mu upravo nanesene. Mollyn automobil udario je ploĉnik i zaustavio se. Drugi automobili su ga zaobišli u magli, trubeći joj. Alafair iskoĉi iz automobila i izvuĉe Bledsoea kroz straţnja vrata na beton. Posegnula je, dohvatila njegov pištolj s poda i bacila ga u grmlje na rubu groblja. Tom Claggart je sjedio ukoĉen na sjedalu. Kišni kaput i košulja bili su mu poprskani krvlju. Bledsoe je zurio u nju iz kanala, ĉekajući. Pogled mu je bio iskreno zbunjen, poput pogleda djeteta koje iz kolijevke gleda majku koja se nadvija nad njim. Alafair ispruţi Ruger s obje ruke, ciljajući posred njegovog ĉela. "Alafair..." reĉe Molly gotovo šaptom. Alafairini zglobovi problijedjeli su na dršci Rugera. "Hej, mala", reĉe Molly. "Što je?" reĉe Alafair ljutito. "Nikada ne radimo ono što će nas oslabiti." "Vratit će se." "Sumnjam u to. Ali ako se vrati, ipak nećemo napraviti ono što će nas oslabiti." Alafair raširi oĉi, izdahne, pa zakoraĉi unatrag, spuštajući palcem osiguraĉ na Rugeru. Progutala je slinu i pogledala Molly, oĉima koje su se punile suzama. Kad smo Clete i ja stigli na prizorište, Alafair i Molly sjedile su na straţnjem sjedištu policijskog vozila i razgovarale s policajcem na prednjem sjedištu. Tom Claggart sjedio je s lisicama na rukama iza

KIKA

ţiĉane ograde u drugom policijskom automobilu, a dva bolniĉara ukrcavala su Ronalda Bledsoea u kola hitne pomoći iz Acadiane. Alafair je izašla iz policijskog vozila kad me ugledala kako izlazim iz kamioneta. Detektiv joj je dao rolu papirnatih ruĉnika i trljala je kosu njima, podiţući bradu i izbacujući pramen iz oĉiju. Izgledala je apsolutno prekrasno, poput djevojke koja dolazi sa sunĉanja. "Što ima, Streak?" reĉe ona. "Nema ništa, Alf", rekoh ja. "Ne zovi me tim glupim imenom", reĉe ona. Molly se nagnula sa straţnjeg sjedišta policijskog vozila, sjajeći od ponosa. S obje ruke mi je pokazala podignute palĉeve. "Gdje si tako dugo?" rekla je.

Epilog Odavno vjerujem da mrtvi snaţno utjeĉu na ţive, da njihovi duhovi lutaju i ukazuju se usred dana i šapću nam kad to najmanje oĉekujemo. Prije mnogo godina, tijekom vrlo lošeg razdoblja moga ţivota, moja ubijena ţena razgovarala je sa mnom na kiši. Ĉlanovi moga voda za koje sam znao da su ubijeni u akciji dozivali su me tijekom oluja s gromovima. U statiĉkom elektricitetu mogao sam ĉuti njihove glasove - kakofoniĉne, katkad uplašene i besmislene, katkad isprekidane, poput glasova iz radiostanice kad je sugovornik predaleko. Jedan psihoterapeut rekao mi je da proţivljavam psihotiĉnu epizodu. Nisam mu proturjeĉio. No, da su se ta iskustva ikada dogodila vama, siguran sam da biste došli do istog zakljuĉka kao i ja. Znate što ste ĉuli i znate što ste vidjeli, i u istinitost svoga iskustva ne sumnjate ništa više nego što biste sumnjali u ĉinjenicu da sunce ujutro izlazi. U vama se dogaĊa velika promjena, a ta promjena leţi u ĉinjenici da više ne morate uvjeravati druge ljude u svoje viĊenje ţivota, ni ovog ni idućeg. New Orleans je bio pjesma koja je potonula pod valovima. Katkad u snovima vidim grad pod morem. U njemu, zeleno obojeni ţeljezni tramvaji izraĊeni 1910. još voze niz javnu površinu kroz Vrtnu ĉetvrt,

KIKA

pokraj blokova viktorijanskih kuća i kuća iz razdoblja prije GraĊanskog rata, pokraj palmi širokih krošnji i divovskih zimzelenih hrastova, pokraj svratišta, kafića na otvorenom i art deco restorana ĉija purpurna, ruţiĉasta i zelena neonska svjetla gore u magli poput dima dimnih bombi. Svaki hotel na Kanalu još ima orkestar na krovu, gdje ljudi plešu pod zvijezdama i uvjeravaju jedan drugoga da je ugodno vrijeme vjeĉno i da je stvoreno samo za njih. U daljini, jezero Pontchartrain je tamno poput vina, obrubljeno stablima palme. Pelikani lete nad valovima, dok vlakovi u lunaparku pokraj vode sjaje bijelom svjetlošću. Irving Fazola svira u Famous Dooru, a Pete Fountain u svome baru kod Bourbona. Trg Jackson je srednjovjekovni trg na kojem ţongleri, pantomimiĉari, gudaĉki orkestri i monociklisti s kišobranima na glavama nastupaju ispred katedrale St. Louisa. Nitko se ne zamara satovima. Grad je hedonistiĉki koliko je i religiozan. Ĉak i smrt postaje izgovor za slavlje. Moţda je grad pronašao svoju vjeĉnost unutar vlastite propasti, poput Atlantide, zatoĉene zauvijek pod valovima. Sunce je nikada ne prţi, nego se filtrira kroz zelenu boju oceana, tako da ni hrĊa ni moljci ni truleţ nikada ne dodiruju njezino lice. To je moj san. Ali, stvarnost je drukĉija. Uragani kategorije 5 ne uzimaju zarobljenike, a krmaĉa koja jede svoje mlade ne prestaje to ĉiniti zbog samilosti. New Orleans je sustavno uništavan, a to je uništenje zapoĉelo u ranim 1980-tima, kad je federalni proraĉun za grad namjerno prepolovljen, i kad je crack kokain ušao u sirotinjske ĉetvrti. Nespremnost da se poprave nasipi prije Katrine i prepuštanje desetaka tisuća ljudi njihovoj sudbini nakon Katrine ima uzroke ĉiju ću istragu prepustiti drugima. No, po mojem mišljenju, neosporna je ĉinjenica da smo vidjeli kako se jedan ameriĉki grad pretvara u Bagdad na juţnom rubu Sjedinjenih Drţava. Ako u našoj povijesti imamo presedan za ono što se dogodilo New Orleansu, ja ga ne znam. Ronald Bledsoe osuĊen je na dvadeset godina u zatvoru Angola zbog otmice moje ţene i kćeri. Vjerujem da su on, Bobby Mack Rydel, a vjerojatno i neki drugi ljudi ubili Andrea Rochona, Courtney Degravelle i najamnike Sidneyja Kovicka, ali Bledsoe nije nikoga izdao.

KIKA

Ne vjerujem da se Bledsoe moţe opisati kao "solidan" ili "uzoran" zatvorenik. Ronald Bledsoe pripada onoj skupini ljudi koja svoje tajne nosi sa sobom u grob. Oni nikad ne otkrivaju prirodu svoje prisile, svoje motivacije, ni metode kojima se sluţe. Paradoksalno, psihijatri, zatvorski sluţbenici i novinari obiĉno stvore sloţeno objašnjenje sociopatskog ponašanja koje im daje ljudski lik i radi u njihovu korist. No, ja vjerujem da ljudi poput Bledsoea navode na teološka pitanja na koja psiholozi ne mogu odgovoriti. Bojim se jedino da će Ronald Bledsoe jednoga dana biti pušten iz zatvora. Ako se to dogodi, ĉekat ću ga. Htio bih reći da mi to donosi nekakvu utjehu, ali nije tako. Katkad imam uznemirujući san o Bledsoeu i budim se prije zore, pa izlazim u dvorište i pijem kavu za našim stolom sve dok se ne razdani. Tada dan poprima svoj uobiĉajeni oblik i bavim se svim obiĉnim stvarima kojima se bave obiĉni ljudi. Tom Claggart, Bledsocov polubrat, pokušao je krivnju svaliti na sve druge osim na sebe. Ako mu je za vjerovati, nehotice se upleo u operaciju krijumĉarenja dijamanata u Buenos Airesu koju su provodili srednjoistoĉni operativci, i došao je do novca preko Sidneyja Kovicka i Boa Diddleya Wigginsa. Sidney je dobio napad domoljublja i oduzeo je srednjoistoĉnom kuriru dijamante, drogu, pištolj i tisuće dolara krivotvorenog novca. Sidneyjev domoljubni ţar nije ukljuĉivao predavanje dijamanata i krivotvorenih novĉanica Ministarstvu financija, Domovinskoj sigurnosti ili carinicima. Rezultat? Pogodite. Tom Claggart sada bere soju za saveznu drţavu Louisiana, Sidney vodi svoju cvjećarnicu, a Bo Diddley i njegova ruţna ţena udaraju loptice za golf sa slavnim osobama s televizije u ladanjskom klubu Lafayette. Vidio sam Boa prije tri dana u trgovaĉkom centru. Pod rukama je nosio gomilu paketa. Gorljivo se rukovao sa mnom. Lice mu je bilo puno topline, a stisak vlaţan i ĉvrst. U oĉima nije imao ni trunke krivnje niti nelagode. Vjerojatno sam mu trebao uzvratiti pozdrav i otići, ali previše se toga dogodilo i previše je ljudi povrijeĊeno. "Bo, Degravelleica je muĉena do smrti", rekoh ja.

KIKA

Ĉinilo se da mu se koţa ispod jednog oka na trenutak naborala. "Ne znam što ţeliš reći, ali koliko sam shvatio od federalaca, ta ţena je raspaĉavala krivotvoren novac ili nešto sliĉno." "Zbogom, Bo. Vjerojatno te više nikada neću vidjeti, ali nadam se da će sve biti u redu s tobom", rekoh ja. "Ako vidiš moju kćer, drţi se podalje od nje." Pokušao je ĉvršće uhvatiti pakete, skoro ispustivši jedan. "Da, naravno, vidimo se", rekao je. Nije shvatio implikacije mojih rijeĉi. Melanie Baylor uspjela je izbjeći optuţbu za ubojstvo na mah i dobila je godinu dana u federalnom zatvoru zahvaljujući ţalbi zbog ugroţavanja graĊanskih prava. Svaka dva ili tri tjedna dobivam od nje razglednicu. U svakoj od njih opisuje naĉine na koje mogu unaprijediti svoju duhovnost kroz razne programe u 12 koraka. U moje omiljene reĉenice spada i ova: Detektive Robicheaux, među nama postoje i ljudi koji su psihički nesposobni za iskrenost. Ali postoji nada čak i za takve. Gospodine, ne odustajte. Ja i drugi molimo za vas. Otis Baylor je otvorio neovisnu osiguravajuću agenciju, kao i prodavaonicu namirnica kojoj je suvlasnik s jednim izbjeglicom iz Laosa, ĉovjekom koji je nekada bio uzgajivaĉ opijuma i CIA-in plaćenik. Ako postoji ĉistilište, vjerujem da će Bog zaraĉunati Otisov brak s Melanie kao cjelokupnu otplatu za sve njegove moguće dugove. Clete je još uvijek Clete. Ĉini se da je prihvatio uništenje grada u kojem je roĊen, ali više ga ne zove "Veliki ljigavac". Volio bih da to ĉini, jer to bi znaĉilo da je grad pod morem o kojem sanjam još ţiv. Nakon ove priĉe nešto ĉudno se poĉelo razvijati u Cleteu, ali on ne ţeli priĉati o tome niti to objašnjavati. Vratio sam se u Deveti odjel da provjerim kako su baka i teta Bertranda Melancona. Htio sam provjeriti i kako je Bertrand, jer sam mislio da ga Clete još uvijek ţeli pokupiti zato što je zbrisao ne pojavivši se na sudu, i vratiti ga u pritvor. No, kuća Bertrandove tete bila je prazna, a dvorište je bilo puno otpada drugih kuća u bloku. Kad sam pitao susjede što se dogodilo teti i baki, rekli su da je bijelac u plavom kabrioletu marke Cadillac doveo neke ljude iz Sluţbe za hitne sluĉajeve u kuću i da su oni odveli dvije starice u bolnicu u Sjevernu Louisianu.

KIKA

"Kamo je otišao Bertrand?" upitao sam ih. Ĉinilo se da to nitko ne zna. No, kad sam se spremao otići, jedan starac sa strašno pogrbljenim leĊima, koji je hodao pomoću dva štapa, prišao je mome kamionetu. Koţa mu je bila tako crna da je izgledala poput katrana. "Uhitit ćete tog deĉka?" upitao me. "Moţda." "Ne kaţem da to ne zasluţuje, ali mislim da mu se već dogodilo nešto loše." "Kako to?" upitao sam ga. "Jedne noći, nakon što su mu baka i teta otišle, domogao se ĉamca na vesla i prikolice. Rekoh mu: 'Što misliš, kamo ideš s ĉamcem na vesla?' Pokazao je prema jugu i rekao: 'Tamo dolje'. Rekoh mu: 'Tamo nema niĉega osim vode. Sve drveće i sva zemlja su odneseni. Nema niĉega osim vode, dokle pogled seţe. U toj vodi nema niĉega osim mrtvaca. Rekao je: 'Nije mi vaţno. Tamo idem.'" "Nije rekao kamo, ha?" upitah ga. "Nije vaţno kamo je otišao. Taj deĉko nikada nije imao mira, neće ga pronaći ni sada." Zahvalio sam mu i odvezao se. Još sam ga dugo vidio u svome retrovizoru, oslonjenog na štapove. Prašina s mojih kotaĉa letjela mu je u lice. Stajao je okruţen hrpom otpada koju moţda nitko ne moţe adekvatno opisati. Nije mi se sviĊao Bertrand Melancon, ili, bolje reći, nije mi se sviĊao svijet koji je on predstavljao. Ali kao što se svakodnevno podsjećam, mnogi ljudi s kojima imam posla nisu izabrali svijet u kojem su roĊeni. Neki pokušavaju pobjeći iz njega, drugi ga prigrle, a većinu on nadjaĉa i pokopa. Nakon što mu je brat ustrijeljen, mislim da je Bertrand pokušao postati osoba kakva je mogao biti da je kao djeĉak odrastao u boljoj sredini. No, tko zna? Kao što kaţe Clete, kako god okreneš, to je samo rock'n'roll. Bertrand je uspio uĉiniti nekoliko plemenitih djela prije no što je nestao. To je više nego što moţemo oĉekivati od većine ljudi koji su ţivot poĉeli onako kako ga je on poĉeo. Ponekad, u sumrak, dok Clete i ja plovimo morem i gledamo prema sjeveru u golemi zelenosivi magliĉasti rub obale Louisiane, u mašti vidim Bertranda Melancona i moga starog prijatelja oca Judea

KIKA

LeBlanca, koji se u ţivotu bojao samo toga da će zbog nekontroliranog drhtanja ruku ispustiti kaleţ dok daje priĉest. U svojoj maštariji, vidim Bertranda daleko na vodi kako vesla. Ruke su mu ojaĉale od toga, a uništeni New Orleans postaje sve manji i manji u daljini. Velika tama širi se nebom nakon zalaska sunca. Ţuljevi na njegovim rukama pretvaraju se u rane koje mrljaju drvena vesla krvlju. Dok se vjetar diţe i dok voda postaje sve tamnija, on u njoj vidi stotine, ako ne i tisuće svjetala kako plove ispod površine. Zatim shvaća da ta svjetla uopće nisu svjetla. Imaju oblik slomljenih hostija, a svjetlost koja izvire iz njih proizlazi iz ĉinjenice da su odbijene i slomljene. No, na neki naĉin koji ne moţe shvatiti, Bertrand zna da su sve one sada nekako spašene, ukljuĉujući i njega, koji sjedi u ĉamcu od kositra velikom poput ruke Boţje. KRAJ

KIKA 04.12.2010.