Poslednja Svjetlost Sunca

Guy Gavriel Kay

POSLJEDNJA SVJETLOST SUNCA Naslov izvornika: The Last Light of the Sun Prevela s engleskoga: Martina Aničić Imam za tebe priču: zima nadolazi Vjetar je snažan i hladan put mu je kratak Paprat je vrlo crvena Krik sjeverne guske Hladnoća obuzima Doba je leda; volujska zvona; ljeto je prošlo. sunce je nisko; more nadire snažno. oblik joj bijaše skriven, postade uobičajen. ptičja krila, ovo je moja priča IZ RUKOPISA LIBER HYMNORUM

Posvećeno Georgeu Jonasu Likovi popis Anglcyni Aeldred, sin Gademarov, kralj Anglcyna Elswith, njegova kraljica Athelbert Judit Kendra Gareth

njegova djeca Osbert, sin Cuthwulfov, Aeldredov komornik Burgred, vojvoda od Denfertha Erlinzi Thorkell Einarson, "Riđi Thorkell", prognan s otoka Rabadyja Frigga,njegova žena, kći Skadijeva Bern Thorkellson, njegov sin Siv, Athira, njegove kćeri lord, proročica Rabadyja, u ženskom naselju Anrid, sluškinja u ženskom naselju Halldr Krakati, nekoć namjesnik Rabadyja, sad pokojni Sturla Ulfarson ("Sturla Jednoruki"), namjesnik Rabadyja Gurd Thollson Brand Leofson Carsten Friddson Garr Hoddson Guthrum Skallson plaćenici iz Jormsvika Thira, prostitutka iz Jormsvika Kjarten Vidurson, vladar u Hlegestu Siggur Volganson, "Volgan", pokojni Mikkel Ragnarson Ivarr Ragnarson njegovi unuci Ingemar Svidrirson, iz Erlonda, koji plaća danak kralju Aeldredu Hakon Ingemarson, njegov sin Cyngaeli Ceinion iz Llywertha, vrhovni cyngaelski svećenik ("Cingalus") Dai ab Owyn, nasljednik kraljevića Owyna od Cadyra Alun ab Owyn, njegov brat Gryffeth ap Ludh, njihov bratić Brynn ap Hywll, iz Brynnfella u Arberthu (i drugih imanja), "Pokora Erlinga" Enid, njegova žena Rhiannon mer Brynn, njegova kći Helda, Rania, Eirin, Rhiannonine dvorkinje Siawn, vođa Brynnove ratne družine Ostali

Firaz ibn Bakir, trgovac iz Fezane u kalifatu Al-Rassan na kraju je shvatio da je nestao konj. Dok ne bude pronađen, ništa se ne može nastaviti. Otočna tržnica toga je sivog proljetnog jutra bila prepuna. Itekako se osjećala prisutnost golemih, bradatih i naoružanih muškaraca, ali oni nisu ovdje bili zbog trgovine. Ne danas. Tržnica se neće otvoriti, ma kako privlačna bila roba na brodovima s juga. Očito je stigao u pogrešnom trenutku. Firaz ibn Bakir, trgovac iz Fezane, namjerno bojama svoje šarene svilene odjeće (ni približno dovoljno tople na vjetru koji je brijao) utjelovljujući slavni kalifat Al-Rassan, nije mogao suspregnuti osjećaj kako je ovo kašnjenje još jedna kušnja koja mu je nametnuta zbog prijestupa koje je počinio u svom ne baš besprijekornom životu. Trgovcu je bilo teško živjeti besprijekorno. Partneri su zahtijevali dobit, a dobit je bilo teško ostvariti ako bi čovjek pobožno zanemarivao potrebe - i prigode - putenog života. Ibn Bakir je davno zaključio kako za njega nije revnost pustinjskog asketa. A opet, bilo bi sasvim nepošteno navoditi na misao kako je on živio udobnim i besposlenim životom. Upravo je podnio (s onoliko smirenosti koliko su mu udijelili Ashar i svete zvijezde) tri oluje tijekom vrlo dugog putovanja morem na sjever, a potom na istok, bolesnog - kao i uvijek na moru - želuca koji bi se podizao i spuštao poput valova, na oblom brodu kojim je nesigurno upravljao neprekidno pijani kapetan. Pijančevanje je bilo vrijeđanje zakona Asharovih, dakako, ali što se tog pitanja ticalo, na žalost, ibn Bakir nije bio u položaju da zauzme snažan moralni stav. Snage, u svakom slučaju, tijekom putovanja u njemu gotovo i nije bilo. Među Asharitima se, i u istočnim domovinama Ammuzu i Soriyyi, kao i u Al-Rassanu, govorilo kako se svijet čovječji dade podijeliti na tri skupine: one koji su živi, one koji su mrtvi i one koji su na moru. Ovoga se jutra ibn Bakir probudio prije zore, moleći se sa zahvalnošću posljednjim noćnim zvijezdama zbog toga što je konačno ponovno bio ubrojen među one blažene iz prve skupine. Ovdje, na dalekom, poganskom sjeveru, na ovoj vjetrom obrijanoj otočnoj tržnici Rabadyja, silno je želio početi mijenjati kožu, tkanine, začine i hladno oružje za krzno, jantar, sol i teške bačve osušenog bakalara (koji će, na putu kući, prodati u Ferrierima) - kako bi smjesta mogao napustiti te barbarske Erlinge, koji su bazdili na ribu, pivo i medvjeđe salo, koji su bili u stanju ubiti čovjeka cjenkajući se i koji su svoje vođe poslije smrti -jer takvi su divljaci bili - spaljivali na brodovima, zajedno s njihovom imovinom. A sve to s konjem, bilo mu je objašnjeno, imalo je veze s ovim posljednjim. To je bio razlog zbog kojeg je svečanost sprovoda Halldra Krakatoga, koji je do

prije tri večeri upravljao Rabadyjem, trenutačno bila zaustavljena, na vidljivo zaprepaštenje okupljenog mnoštva ratnika i trgovaca. Uvreda njihovim bogovima hrastova i gromova, kao i zadržanoj sjeni Halldra (koji u životu nije bio blage naravi, pa nije bilo vjerojatno da će kao duh biti drugačiji), bila je pozamašna, bilo je rečeno ibn Bakiru. Trebalo je pretpostaviti zlokobne znakove od najveće važnosti. Nitko nije želio da se u trgovačkom gradu zadržava bijesni duh-beskućnik. U krzno odjeveni i naoružani muškarci na vjetrovitu trgu bili su zabrinuti, ljutiti i pijani, gotovo svi do jednoga. Čovjek koji mu je to objašnjavao, ćelav i upravo smiješno krupan Erling po imenu Ulfar, bio je ibn Bakiru poznat s dvaju prijašnjih putovanja. I prije se pokazao korisnim, za novčanu naknadu: Erlinzi su bili neznalice koje su se klanjale stablima, ali imali su čvrste pojmove o tome koliko vrijede njihove usluge. Ulfar je proveo nekoliko godina na istoku, među karhitskom stražom sarantskog cara. Vratio se kući s nešto novca, sabljom krivošijom u koricama optočenima dragim kamenjem, dva uočljiva ožiljka (od kojih je jedan bio na tjemenu), te s boljkom koju je pokupio u bordelu pokraj sarantske luke, ali također i s pristojnim poznavanjem toga teškog istočnjačkog jezika. Kao dodatak - koristan - svladao je i na ibn Bakirovu vlastitom, ašaritskom jeziku dovoljno riječi da bi mogao poslužiti kao tumač šačici južnjačkih trgovaca dovoljno ludo odvažnih da bi odjedrili uz stjenovite obale, boreći se za zavjetrinu, a potom na istok u ledene, uzburkane vode ovih sjevernih mora kako bi trgovali s barbarima. Erlinzi su bili pljačkaši i pirati koji su svojim dugim brodovima harali svim ovim zemljama i morima a sve češće spuštali bi se i na jug. No čak i pirate može zavesti zamamnost trgovine, a iz te je činjenice ibn Bakir (sa svojim partnerima) izvlačio dobit. Dovoljnu da se vrati sad već po treći put i da stoji na vjetru koji je brijao poput britve, čekajući da oni nastave sa spaljivanjem Halldra Krakatoga na njegovu brodu, s njegovim oružjem, oklopom, najboljim kućnim dobrima, drvenim prikazima bogova, jednom od njegovih ropkinja... i konjem. Svijetlim sivcem, prekrasnim, Halldrovim najdražim, koji je nestao. Na vrlo malom otoku. Ibn Bakir se osvrnuo. Širok pogled s gradskog trga mogao je gotovo obuhvatiti cijeli Rabady. Luku, stjenovitu plažu s izvjesnim brojem erlinških brodova i njegovim vlastitim velikim oblim brodom s juga - prvim koji je uplovio, što su trebale biti veličanstvene novosti. Ovaj grad, nastanjen s možda nekoliko stotina duša, smatrao se važnim trgovištem sjevera, što je činjenica kojoj se u mislima smijao trgovac iz Fezane, čovjek kojega je bio primio kalif iz Cartade i koji je šetao tamošnjim vrtovima i čuo glazbu tamošnjih vodoskoka. Ovdje vodoskoka nije bilo. Iza zidova od balvana i opkopa koji ih je okruživao, moglo se vidjeti poljoprivredno zemljište prošarano kamenjem, zatim stoka koja je pasla, pa onda šuma. Iza borove šume, znao je, ponovno je izokola

pljuskalo more, a na suprotnoj strain tjesnaca nalazilo se stjenovito kopno Vinmarka. Tamo je bilo još imanja, ribarska sela duž obale, a potom praznina: vrlo su se dugo pružale planine i stabla, sve do mjesta na kojima su trčala (tako su govorili) stada sobova tako velika da se nisu mogla prebrojiti, a ljudi koji su živjeli među njima i sami su u lovu nosili jelenje rogove i u zimskim se noćima bavili krvavom magijom. Tijekom svoga posljednjeg dugog putovanja kući, ibn Bakir je zapisao te pripovijesti, ispričao ih kalifu tijekom audijencije u Cartadi i darovao mu svoje zapise zajedno s krznom i jantarom. Dobio je uzdarje: ogrlicu i ukrasni bodež. Sad je njegovo ime bilo poznato u Cartadi. Palo mu je na pamet kako bi moglo biti korisno promatrati i zabilježiti ovaj sprovod - ako taj prokleti obred ikad počne. Zadrhtao je. Na olujnom je vjetru bilo hladno. Neuredna se grupica muškaraca probijala prema njemu, bordižajući preko trga kao da su zajedno na brodu. Jedan je muškarac zateturao i bubnuo u drugoga; drugi je opsovao, uzvratio mu guranjem, stavio ruku na svoju sjekiru. Treći se umiješao i za svoj trud bio nagrađen udarcem u rame. Zanemario ga je, kao da ga je ugrizao kukac. Još jedan krupan muškarac. Svi su oni, pomislio je žalosno ibn Bakir, bili krupni muškarci. Sinulo mu je, sa zakašnjenjem, kako ovo nije dobar trenutak da se bude stranac na otoku Rabadyju, sad kad je namjesnik (koristili su erlinšku riječ, ali ona je, koliko je ibn Bakir uspijevao razabrati, značila nešto vrlo slično namjesniku) bio mrtav, a njegov sprovod upropašten tajanstvenim nestankom životinje. Mogle bi pasti sumnje. Dok se grupa približavala, on je raširio ruke, dlanova okrenutih prema gore i zajedno ih zaustavio ispred sebe. Službeno se naklonio. Netko se nasmijao. Netko je stao ravno pred njega, nesigurno pružio ruku i opipao blijedožutu svilu ibn Bakirove tunike, ostavljajući masnu mrlju. Ulfar, njegov tumač, rekao je nešto na njihovu jeziku i ostali su se ponovno nasmijali. Ibn Bakir, sad uzbunjen, vjerovao je da naslućuje opuštanje napetosti. Pojma nije imao što će učiniti ako je u krivu. Znatna dobit koju je bilo moguće ostvariti trgovanjem s barbarima bila je izravno povezana s opasnostima putovanja - a rizično nije bilo samo more. Bio je najmlađi partner, uložio je manje od ostalih, a svoj je dio zarađivao time što je on bio taj koji je putovao... time što je dopuštao da debeli barbarski prsti koji su kiselo zaudarali potežu njegovu odjeću dok se on smiješio i klanjao i u sebi brojio sate i dane do trenutka kad će obli brod moći otići, skladišta ispražnjenog i ponovno napunjenog. "Oni kažu", sporo je progovorio Ulfar, gromkim glasom kakav se koristi sa slaboumnima, "sad zna se tko ukrao Halldrova konja." Njegov dah, vrlo blizu ibn Bakirovu, zaudarao je na haringe i pivo.

Njegove vijesti, pak, bile su vrlo slatke. To je značilo kako nisu mislili da trgovac iz Al-Rassana, stranac, ima ikakve veze s tim. Ibn Bakir sumnjao je u svoju sposobnost da, poznavajući dvadesetak riječi njihova jezika i s Ulfarovim slabašnim vještinama, ukaže na očitu činjenicu kako je stigao tek jučer popodne i kako nije imao nikakva zemaljskog (niti drugačijeg) razloga da spriječi mjesni obred krađom konja. Ovi muškarci trenutačno nisu bili u stanju odvagnuti i procijeniti uvjerljivost argumenata. "Tko je to učinio?" Ibn Bakir bio je tek blago znatiželjan. "Sluga Halldru. Prodan njemu. Otac počinio krivo ubijanje. Prognan. Sin sad pravu obitelj nema." Činilo se da je ovdje nemanje obitelji objašnjenje za krađu, pomislio je ibn Bakir ironično. Barem mu je to tako, činilo se, prenosio Ulfar. Poznavao je nekoga u domovini tko će to, nad čašom dobrog vina, smatrati zabavnim. "Znači, on je odveo konja? Kamo? U šumu?" Ibn Bakir pokazao je rukom prema borovima iza polja. Ulfar je slegnuo ramenima. Pokazao je prema trgu. Ibn Bakir je primijetio kako muškarci sad uzjahuju konje - ne uvijek glatko - i jašu prema otvorenim gradskim vratima i daščanom mostu preko opkopa. Ostali su trčali ili hodali uz njih. Čuo je povike. Ljutnja, da, ali i još nešto: užitak, živahnost. Obećanje zabave. "Brzo njega naći", rekao je Ulfar na onome što je ovdje na sjeveru prolazilo kao ašaritski. Ibn Bakir je kimnuo. Promatrao je dvojicu muškaraca kako galopiraju pokraj njih. Jedan je iznenada u prolazu zavrištao i, bez ikakva vidljiva razloga, zamahao sjekirom u zlokobnim, zviždećim krugovima. "Što će mu učiniti?" pitao je, iako ga nije osobito zanimalo. Ulfar je frknuo. Brzo se na erlinškom obratio ostalima, očito ponavljajući pitanje. Uslijedio je prasak smijeha. Jedan od njih, u izljevu dobra raspoloženja, bubnuo je ibn Bakira u rame. Trgovac je, povrativši ravnotežu i trljajući svoje utrnulo rame, shvatio da je postavio naivno pitanje. "Smrt krvavog orla, možda", rekao je Ulfar, bljeskajući požutjelim zubima u širokom cereku, izvodeći složen pokret objema rukama, a južnjačkom je trgovcu iznenada postalo drago što ne shvaća što to znači. "Vidio? Ti ikad vidio?" Firaz ibn Bakir, daleko od domovine, odmahnuo je glavom. Mogao je okriviti svog oca, prokleti ga, čak otići k ženama u naselje izvan zidina i platiti im da zazovu seithr. Tad bi volur mogla poslati noćnog duha da opsjedne njegova oca, gdje god se nalazio. Ali u tome je bilo nečega kukavičkog, a ratnik ne može biti kukavica ako poslije smrti želi doći k bogovima. Osim toga, nije imao novca.

Jašući u tami, prije nego što je izašao prvi mjesec, Bern Thorkellson ogorčeno je razmišljao o obiteljskim vezama. Mogao je namirisati vlastiti strah i pružiti ruku naprijed, na konjski vrat kako bi ga pomilovao. Bilo je isuviše mračno da bi se brzo kretao ovim neravnim tlom uza šumu, a nije mogao - iz očitih razloga - nositi baklju. Bio je posve trijezan, što je bilo korisno. Čovjek može umrijeti trijezan kao i pijan, pretpostavljao je, ali ovako ima više prilike da izbjegne određene vrste smrti. Naravno, također bi se moglo reći i da ni jedan istinski trijezan čovjek ne bi učinio to što je on sad radio, osim ako ne bi bio opsjednut samim duhom, stanište sablasti, izmučeno od boga. Bern nije mislio da je poludio, ali slobodno je priznavao kako to što je radio - a da to uopće nije ni kanio - nije bilo najpametnija stvar koju je ikad učinio. Usredotočio se na jahanje. Nije bilo dobra razloga da ikoga noću bude u ovim poljima - seljaci sigurno spavaju iza zatvorenih vrata, a pastiri su svoja stada odveli zapadnije - ali uvijek je postojala mogućnost da ima nekoga tko se nada da će u nekoj kolibi naći gutljaj piva, ili se sastaje s djevojkom, ili traži nešto što može ukrasti. I on je sam krao konja mrtvog čovjeka. U ratničkoj osveti bio bi on već davno prije ubio Halldra Krakatoga i suočio se poslije toga s krvnom zavadom, uz bok svakom udaljenom rođaku koji bi mu mogao doći u pomoć. Umjesto toga, Halldr je umro kad mu se glavna poprečna greda kuće koju je gradio (novcem koji mu nije pripadao) srušila na leđa i slomila ih. A Bern je ukrao sivca koji je sutra trebao biti spaljen s namjesnikom. To će odgoditi obred, znao je, uznemiriti duh čovjeka koji je prognao Bernova oca i uzeo njegovu majku kao svoju drugu ženu. Čovjeka koji je također, nimalo slučajno, zapovjedio da sam Bern tri godine bude za kaznu sluga Arniju Kjellsonu, da nadoknadi očev zločin. Mlad muškarac, određen za ropstvo, s prognanim ocem i tako bez obitelji koja bi ga mogla poduprijeti i bez imena, nije se tako lako mogao proglasiti ratnikom među Erlinzima, osim ako ne bi otišao od kuće na mjesto tako daleko da je tamo njegova povijest nepoznata. Njegov je otac vjerojatno učinio upravo to i pljačkao na udaljenim obalama. Riđobrad, žestoke naravi, iskusan. Savršen veslač za neki dugi brod, ako u bijesu ne ubije čovjeka do sebe na veslačkoj klupi, pomislio je Bern kiselo. Znao je kolika je sposobnost njegova oca za bijes. Od toga je poginuo Nikar, brat Arnija Kjellsona. To što je Halldr prognao ubojicu i darovao polovicu njegove zemlje kako bi spriječio zavadu bilo je sasvim pošteno, ali to što se oženio prognanikovom ženom i ostatak zemlje uzeo za sebe, previše je zaudaralo na žetvu zadovoljstva iz onoga što je posijao kao sudac. Bern Thorkellson, jedini sin s dvije sestre koje su se udale izvan otoka, zatekao se kako je - u jednom mutnom trenutku - prestao biti

nasljednikom proslavljenog pljačkaša koji je postao farmer i postao sluga bezemljaš, bez obitelji koja bi ga mogla zaštititi. Zar bi se ijedan čovjek mogao začuditi tome što je u njemu bilo ogorčenja, i više od toga? Hladnom je strašću prezirao namjesnika Rabadyja. Tu je mržnju dijelio s više nego jednim čovjekom, ako se moglo vjerovati prošaptanim pivskim riječima. Naravno da nitko drugi nikad nije poduzeo nešto u vezi s Halldrom. Bern je bio taj koji je sad jahao omiljenog pastuha Krakatoga, među kamenjem i stijenama u hladnoj tami noći prije nego što će biti upaljena namjesnikova lomača na brodu uz stjenovitu obalu. Nije mu to bio najpametniji potez u životu, slagao se. Kao prvo, nije imao ništa što bi makar i maglovito podsjećalo na plan. Ležao je budan, slušajući hrkanje i frktanje druge dvojice slugu u drvenjari iza Kjellsonove kuće. Nije bila neuobičajena, ta budnost: ogorčenje je moglo isisati san iz čovjeka. Ali ovaj se put nekako našao na nogama, navlaèčeći čizme i prsluk od medvjeđe kože koji je zasad uspio zadržati, iako se za njega morao tući. Izašao je, pomokrio se uza zid drvenjare i onda pješice prošao kroz tihu crninu grada do Halldrove kuće (Frigga, njegova majka, sad je ležala negdje u njoj, sama, bez muža po drugi put ove godine). Kliznuo je uz bok kuće, lagano otvorio vrata štale, poslušao tamo dječaka koji je šmrcao u snu, pokriven slamom, a onda tiho izveo velikog konja po imenu Gvllir, dok su ga promatrale zvijezde. Štalski se pomoćnik nije ni pomaknuo. Nitko se nije pojavio u uličici. Samo imenovani oblici junaka i zvijeri na božjem nebu iznad njegove glave. Bio je sam s noćnim duhovima u Rabadyju. Bio je to osjećaj nalik na san. Gradska su se vrata zaključavala ako bi prijetila opasnost, inače ne. Rabady je bio otok. Bern i sivac prošli su ravno preko trga uz luku, pokraj kapcima zatvorenih štandova, zatim dolje, sredinom puste ulice kroz otvorena vrata, preko mosta iznad opkopa, pa u noćna polja. Bilo je to upravo tako jednostavno, a promijenilo mu je život. Skratit će mu život, bio bi to bolji opis, zaključio je, s obzirom na činjenicu da to zapravo nije bio san. Nije mu bio dostupan brod koji bi mogao ponijeti i konja, a kad izađe sunce, popriličan će broj naoružanih i iznimno ljutitih muškaraca - zaprepaštenih njegovim bogohuljenjem i vlastitom izloženošću duhu beskućniku - početi tražiti konja. Kad otkriju kako nema ni sina prognanoga Thorkella, jedini izazov bit će odluka kako da ga ubiju. Tu se otvarala mogućnost, s obzirom na to da je bio trijezan i sposoban za razmišljanje. Mogao bi se predomisliti i vratiti. Ostaviti konja da bude pronađen ovdje. Omanji, uznemirujući događaj. Mogli bi za to okriviti sablasti ili šumske duhove. Bern bi se mogao vratiti u svoju drvenjaru, zaspati iza seoske kuće Arnija

Kjellsona prije nego što bilo tko shvati. Mogao bi se čak ujutro pridružiti potrazi za konjem, ako bi ga debeli Kjellson pustio s cijepanja drva. Pronaći će sivca, dovesti ga natrag, zadaviti i spaliti na plutajućem dugom brodu s Halldrom Krakatim i onom sluškinjom koja je već uspjela, izvlačenjem slamke koje ju je oslobodilo polagane bijede života, za svoj duh izboriti mjesto među ratnicima i bogovima. Bern je poveo konja preko potoka. Sivac je bio krupan i nemiran, ali ga je poznavao. Kjellson je pokazao dužnu zahvalnost namjesniku kad je u namiru dobio imanje i kuću Riđeg Thorkella, pa je svoje sluge redovito slao na rad Krakatome. Bern je sad bio jedan od tih slugu, po istoj presudi koja je dala njegovu obiteljsku zemlju Kjellsonu. Često je timario sivog pastuha, vodio ga u šetnju, čistio mu slamu. Veličanstven konj, bolji nego što ga je Halldr ikad zaslužio. Na Rabadyju nije bilo mjesta da se taj konj propisno istrči; služio je samo za pokazivanje, kao potvrda bogatstva. To je, vjerojatno, bio još jedan od razloga zbog kojih mu je noćas, u opasnom prostoru između sna i jave, palo na pamet da ga odvede. Jahao je dalje kroz prohladnu noć. Zima je prošla, ali njezini su tvrdi prsti još bili ukopani u zemlju. Ona je, ovdje na sjeveru, određivala njihove živote. Bernu je bilo hladno, čak i ispod prsluka. Sad je barem znao kamo ide; činilo se da mu je barem to sinulo. Zemlja koju je njegov otac kupio opljačkanim zlatom (većinom s proslavljenih pljački u Ferrierima, prije dvadeset pet godina), nalazila se na suprotnom kraju sela, prema jugozapadu. On se kretao prema sjevernim rubovima stabala. Vidio je oblik kamena graničnika i poveo konja pokraj njega. Tamo su ubili i zakopali djevojku kako bi blagoslovili polja, tako davno da je zapis na graničniku izblijedio. Od toga nije bilo mnogo koristi. Zemlja blizu šume bila je isuviše krševita da bi se mogla orati kako treba. Plugovi su se lomili iza volova i konja, metal se svijao i pucao. Teška zemlja, koja ništa ne daje. Katkad bi žetva bila pristojna, ali većina hrane kojom se hranio Rabady dolazila je s kopna. Gromada graničnika bacala je sjenu. Podigao je pogled i vidio da se plavi mjesec uzdigao iznad šuma. Mjesec duhova. Palo mu je na pamet, s priličnim zakašnjenjem, kako duh Halldra Krakatoga mora biti svjestan toga što se događa s njegovim konjem. Halldrova zadržana duša bit će slobodna tek nakon sutrašnjeg sprovoda i spaljivanja broda. Noćas bi mogla biti vani u tami - gdje je bio i Bern. Načinio je znak malja, zazivajući i Ingavina i Thiinira. Ponovno je zadrhtao. Bio je on tvrdoglav čovjek. Prepametan za vlastito dobro? I po tome sin svog oca? To bi porekao i s mačem uperenim u prsa. Ovo nije imalo nikakve veze s Thorkellom. Nastavljao je vlastitu zavadu s Halldrom i gradom, a ne onu svoga oca. Ako treba prognati ubojicu (dvostrukog ubojicu), dobro. Ali ne možeš za očev zločin osuditi njegova u slobodi rođenog sina na godine ropstva i sudbinu bezemljaša - a onda očekivati od njega oprost. Čovjek bez zemlje nema ništa, ne

može se oženiti, govoriti na thringmootu, biti ponosan i častan. Život i ime su mu ukaljani, slomljeni kao što se plug slama na kamenu. Trebao je ubiti Halldra. Ili Arnija Kjellsona. Ili nekoga. Katkad se pitao gdje leži njegov gnjev. Činilo se da ne posjeduje onu vrstu bijesa kakvu ima beserkir u boju. Ili njegov otac u piću. Njegov je otac ubijao ljude, pljačkajući sa Siggurom Volgansonom, a i ovdje, kod kuće. Bern nije učinio ništa tako... izravno. Umjesto toga, potajice je u noći ukrao konja i sad je kretao, u nedostatku bolje zamisli, provjeriti može li mu ženska volurina - magija ponuditi pomoć u dubini noći. Nije to bio blistav plan, ali jedini koji mu je pao na pamet. Žene æe vjerojatno vrištati, podiæi uzbunu, odati ga. Ta mu je misao dala ideju. Mala mjera opreza. Skrenuo je na istok, prema izašlom mjesecu i rubu šume, sjahao i poveo konja nekoliko koraka u šumu. Svezao je konopac oko debla. Neće prići ženskom sjedištu vodeći očevidno ukradena konja. Za ovo je bilo potrebno malo... varanja. Teško je biti lukav kad pojma nemaš što radiš. Prezirao je sumornu nevolju koju mu je ovaj život nametao. Nije bio u stanju, činilo se, čak ni razmisliti o još dvije godine sužanjstva bez imalo sigurnosti da će mu poslije toga biti vraćen ikakav odgovarajući položaj. Prema tome, ne, neće se vratiti natrag, ostaviti pastuha da bude pronađen, kliznuti u svoju slamu u ledenoj straćari iza Kjellsonove kuće. S tim je svršeno. Sage su pripovijedale o trenucima u kojima se junakova sudbina mijenja, kad stigne do osovine kotača. On nije bio junak, ali neće se vratiti. Ne svojevoljno. Najvjerojatnije će umrijeti, noćas ili sutra. Kad se to dogodi, za njega neće biti obreda. Uslijedit će uzbuđena svađa oko toga kako ubiti oskvrnitelja konjokradicu, koliko polako i tko najviše zaslužuje taj užitak. Bit će pijani i veseli. U tom je trenutku Bern pomislio na krvavog orla, a zatim odgurnuo tu misao od sebe. Čak su i junaci umirali. Obično mladi. Hrabri su odlazili u Ingavinove dvore. Nije bio siguran je li hrabar. Među stablima je vladala gusta tama. Pod stopalima je osjećao borove iglice. Šuma miriše: mahovina, bor, miris lisice. Bern je osluškivao; nije čuo ništa osim vlastita disanja i disanja konja. Gvllir se činio prilično mirnim. Ostavio ga je tamo, ponovno skrenuo na sjever, još uvijek u šumi, prema mjestu na kojem je mislio da se nalazi volurino sjedište. Vidio ga je nekoliko puta, čistina raskrčena na rubu šume. Onaj tko posjeduje magiju, mislio je Bern, može izaći na kraj s vukovima. Ili ih čak iskoristiti za nešto. Pričalo se kako su žene koje tamo žive pripitomile neke zvijeri, te da čak mogu govoriti njihovim jezikom. Bern nije u to vjerovao. Ali ipak je, pomislivši na to, ponovno načinio znak malja.

Bio bi u tami promašio puteljak koji se granao, da nije bilo udaljenog odbljeska svjetiljke. Bilo je kasno za to, mrkla noć, ali on nije znao kakvih bi se zakona ili pravila ovakve žene pridržavale. Možda je vidjelica - volur - ostajala budna cijele noći i spavala danju, kao sove. Vratio mu se osjećaj da sanja. Nije se kanio vratiti, a nije želio ni umrijeti. Te su dvije stvari bile dovoljne da ga izvedu samoga u noć i približe vidjeličinoj kolibi, kroz crna stabla. Svjetla su - bila su dva - postajala sve blistavija kako im se on bližio. Mogao je vidjeti stazu, potom i čistinu, kao i zdanja iza ograde: jednu veliku kolibu, manje koje su je okruživale, zimzelena stabla u krugu oko njih, kao da se drže na udaljenosti. Iza njega zakričala je sova. Trenutak poslije Bern je shvatio da se ne radi o sovi. Sad nije bilo povratka, čak ni kad bi ga noge ponijele. Bio je viđen, ili su ga čule. Vrata sjedišta bila su zatvorena i zaključana. Uspeo se preko ograde. Vidio je kolibu za varenje piva i zaključano skladište s teškim vratima. Prošao je pokraj njih u svjetlost koju je bacala svjetiljka u prozoru najveće kolibe. Ostale su zgrade bile u tami. Zaustavio se i nakašljao. Bilo je vrlo tiho. "Mir Ingavinov svima koji ovdje borave." Otkako je ustao sa svog ležaja nije izgovorio ni riječi. Glas mu je zvučao hrapavo i isprekidano. Iznutra nije bilo odgovora, nikoga se nije moglo vidjeti. "Dolazim bez oružja, tražim savjet." Svjetiljke su, kao i prije, zatreperile u prozorima sa svake strane vrata kolibe. Vidio je dim kako se uzdiže iz dimnjaka. Uz krajnji rub zgrade nalazio se mali vrt, uglavnom prazan u ovo rano doba godine kad je snijeg tek nestao. Začuo je buku iza sebe i okrenuo se na peti. "Gluho je doba noći", rekla je žena koja je otključala i zatvorila vanjska vrata za sobom, pa ušla u dvorište. Na glavi je imala kukuljicu; bilo je nemoguće vidjeti joj lice u tami. Glas joj je bio tih. "Naši posjetitelji dolaze danju... i donose darove." Bern spusti pogled prema svojim praznim rukama. Naravno. Seithr ima svoju cijenu. Činilo se da je ima sve na svijetu. Slegnuo je ramenima, nastojeći se doimati ravnodušnim. Trenutak poslije, skinuo je svoj prsluk. Žena je nepomično stajala, a onda mu prišla i bez riječi ga uzela. Primijetio je da šepa na desnu nogu. Kad mu se približila, shvatio je da je mlada, da nije starija od njega. Prišla je vratima kolibe i pokucala. Vrata su se otvorila, samo malo. Bern nije mogao vidjeti tko stoji unutra. Mlada je žena ušla; vrata su se zatvorila. Ponovno je bio sam, na čistini pod zvijezdama i jednim mjesecom. Sad je, bez prsluka, bilo hladnije.

Načinila mu ga je njegova starija sestra. Siv je bila u Vinmarku, na kopnu, udana, dvoje djece, dosad već možda i treće... nisu dobili odgovora otkako su prije godinu dana poslali vijest o Thorkellovu progonstvu. Nadao se da joj je suprug dobar i da se nije promijenio poslije novosti o očevu izgonu. A mogao se promijeniti: ženina rodbina može nanijeti sramotu, lošu krv njegovim vlastitim sinovima, prepreku vlastitim ambicijama. To može promijeniti čovjeka. Bit će i više sramote kad vijesti o njegovim pothvatima prijeđu vodu. Obje bi sestre mogle platiti za ovo što je on noćas učinio. Na to nije ni pomislio. Nije baš mnogo razmišljao. Jednostavno je ustao iz kreveta i uzeo konja, kao u snu, prije nego što je izašao mjesec duhova. Vrata kolibe su se otvorila. Šepava je žena izašla, stojeći pod odsjajem svjetla. Domahnula mu je i on je prišao naprijed. Osjećao je strah, ali nije ga želio pokazati. Prišao joj je i vidio kako čini sitan pokret, pa shvatio da ga prije, u tami, nije dobro vidjela. Još uvijek je imala podignutu kukuljicu koja joj je skrivala lice; primijetio je žutu kosu, brze oči. Otvorila je usta kao da će nešto reći, ali nije progovorila. Samo mu je pokazala da uđe. Bern je ušao, a ona je za njim s vanjske strane povukla vrata. Nije znao kamo ona ide. Nije znao što će, ovako kasno, raditi vani. Zapravo nije znao mnogo toga. Zašto bi inače muškarac došao pitati žensku magiju što da učini za sebe? Duboko udahnuvši, osvrnuo se pod svjetlom koje je dopiralo iz ognjišta i svjetiljaka s oba prozora, kao i jedne koja je stajala na dugačkom stolu uz suprotni zid. Bilo je toplije nego što je očekivao. Vidio je svoj prsluk kako leži na drugom stolu, u sredini prostorije, na hrpi drugih predmeta: kosti za gatanje, kameni nož, mali čekić, rezbarija Thiinira, grana stabla, triješće, posude od milovke raznih veličina. Posvuda su bile rasprostrte ljekovite trave, neke su ležale na stolu, druge u posudama i vrećicama na drugoj, dugačkoj površini uza zid. Navrh toga stražnjeg stola nalazio se stolac, a pred njim, kao stube, dva komada drveta. Pojma nije imao što to znači. Na bližem je stolu vidio lubanju. Trudio se da mu lice ostane bezizražajno. "Zašto si uzeo mrtvačeva konja, Berne Thorkellsone?" Bern se trznuo, nije bilo načina da to sakrije. Srce mu je divlje udaralo. Glas je dopro iz najsjenovitijeg kuta prostorije, njemu zdesna, prema stražnjem dijelu. Dim je lelujao od svijeće, nedavno ugašene. Tamo se nalazio krevet, a na njemu je sjedila žena. Govorili su da ona pije krv, volur, da njezin duh može napustiti tijelo i razgovarati s duhovima. Da njezina kletva ubija. Da je stara više od sto godina i da zna gdje se nalazi Volganov mač. "Kako... kako znaš što sam ja...?" zamucao je. Budalasto pitanje. Znala je čak i njegovo ime.

Nasmijala mu se. Hladan smijeh. Sad sam mogao biti na svojoj slamarici, mislio je Bern, pomalo očajno. Spavati. A ne biti ovdje. "Kakve bih moći mogla tvrditi da imam, Berne Thorkellsone, kad ne bih znala toliko o nekome tko dolazi u noći?" Progutao je slinu. Rekla je: "Tako si ga mrzio? Krakatoga?" Bern je kimnuo. Čemu poricati? "Imao sam razloga", rekao je. "Zaista", rekla je vidjelica. "Mnogi su imali razloga. Oženio se tvojom majkom, zar ne?" "Nije to razlog", rekao je Bern. Ponovno se nasmijala. "Nije? Mrziš li i svog oca?" Ponovno je progutao slinu. Osjećao je kako se počinje znojiti. "Mudar čovjek, Thorkell Einarson." Bern je gorko frknuo, nije se mogao suspregnuti. "Oh, vrlo. Dao se prognati, upropastio svoju obitelj, izgubio svoju zemlju." "Zle ćudi kad bi pio. Ali oštrouman, koliko se sjećam. Je li i njegov sin takav?" Još je uvijek nije mogao jasno vidjeti, bila je samo sjena na krevetu. Je li spavala? Govorilo se da ona ne spava. "Ubit će te zbog ovoga", rekla je. U glasu joj se, više od ičega, osjećala podrugljiva ironija. "Uplašit će se ljutitog duha." "To znam", rekao je Bern. "Zato sam i došao. Trebam... savjet." Zastao je. "Je li mudro znati barem toliko?" "Vrati konja", rekla je, izravna kao udarac maljem. Odmahnuo je glavom. "Za to mi ne bi trebala magija. Trebam savjet kako preživjeti. A da se ne vratim." Tad ju je vidio kako se pomiče na postelji. Ustala je. Prišla naprijed. Konačno ju je obasjala svjetlost. Nije imala sto godina. Bila je vrlo visoka, mršava i koščata, dobi kao njegova majka, možda malo starija. Kosa joj je bila dugačka i spletena, padala joj je s obje strane glave, kao u neudane djevojke, ali je bila sijeda. Oči su joj bile svijetle, ledeno plave, lice izborano, izduženo, nelijepo, otvrdnulo od moći. Okrutno. Da je bila muškarac, imala bi lice pljačkaša. Nosila je tešku halju, boje osušene krvi. Skupa boja. Gledao ju je i bojao se. Prsti su joj bili vrlo dugački. "Misliš da ti prsluk od medvjeđe kože, loše sašiven, može kupiti pristup seithru?" pitala je. Zvala se lord, iznenada se sjetio. Zaboravio je tko mu je to, davno, rekao. Na svjetlosti dana. Bern se nakašljao. "Nije loše sašiven", prosvjedovao je. Nije se potrudila odgovoriti, stajala je čekajući.

Rekao je: "Nemam što drugo darovati. Sad sam sluga Arnija Kjellsona." Pogledao ju je, stojeći što je uspravnije mogao. "Rekla si... mnogi su imali razloga mrziti Halldra. Je li on bio... darežljiv prema tebi i ženama ovdje?" Nagađanje, kockanje, bacanje kocke na stol u gostionici, među vrčeve piva. Nije znao da će to izgovoriti. Pojma nije imao otkud je došlo to pitanje. Ponovno se nasmijala. Ovaj put s drugačijim prizvukom. A onda je ušutjela, gledajući ga tim oštrim pogledom. Bern je čekao, a srce mu je i dalje lupalo. Naglo je koraknula naprijed, prošla pokraj njega prema stolu u sredini prostorije, dugim koracima za ženu. Dok je prolazila, uhvatio je njezin miris: smola borovine, još nešto, životinjski miris. Uzela je neke trave, bacila ih u zdjelu, uzela sve to i prešla prostoriju do stražnjeg stola da uzme nešto pokraj uzdignutog stolca, pa i to stavila u zdjelu. Nije mogao vidjeti što. Čekićem je počela udarati i mljeti, leđima okrenuta Bernu. Još uvijek radeći odlučnim pokretima, iznenada je rekla: "Nisi razmišljao što ćeš učiniti, sine Thorkellov, sine Friggin? Jednostavno si ukrao konja. Na otoku. Je li tako?" Podboden, Bern je rekao: "Ne bi li ti tvoja magija trebala odati što mislim ili ne mislim?" Opet se nasmijala. Tad mu je dobacila kratak pogled preko ramena. Oči su joj blistale. "Kad bih mogla čitati misli i budućnost muškarca samo po njegovu ulasku u moju sobu, ne bih bila u kolibi s krovom koji prokišnjava, na rubu šume na otoku Rabadyju. Bila bih u dvorima Kjartena Vidursona u Hlegestu, ili u Ferrierima, ili čak kod sarantskog cara." "Kod Jadita? Oni bi te spalili zbog poganske magije." Još se uvijek zabavljala, još uvijek mrvila trave u kamenoj posudi. "Ne bi, ako bih im točno prorekla sudbinu", rekla je. "Sunčani bog ili ne, kraljevi žele znati što će biti. Čak bi mi i Aeldred poželio dobrodošlicu, kad bih mogla pogledati bilo kojeg čovjeka i znati sve o njemu." "Aeldred? Ne, on ne bi." Ponovno mu je dobacila pogled. "U krivu si. On je gladan znanja koliko i svega drugoga. Dosad je to možda saznao i tvoj otac, ako je krenuo u pljačku među Angleynima." "Je li? Pošao tamo u pljačku?" Pitao je prije nego što se dospio zaustaviti. Čuo ju je kako se smije; ovaj put se čak nije ni osvrnula prema njemu. Ponovno je prišla bližem stolu i uzela plošku nečega. Izlila je gustu, kremastu tekućinu u zdjelu, promiješala, a onda sve zajedno opet ulila u plošku. Bern je još uvijek osjećao strah gledajući je. Ovo je bila magija. Upetljao se u nju. Vještičarenje. Seithr. Tamna kao što je i noć bila, onakva kakve su žene u tami. Ali sam je tako odabrao. Došao je po to. A činilo se da ona zaista nešto radi.

Nešto se pomaknulo, tamo uz vatru. Brzo je pogledao. Nehotice je ustuknuo i pobjegla mu je kletva. Nešto dugačko kliznulo je preko poda i ispod udaljenog stola. Nestalo je ispod škrinje postavljene uz taj zid. Vidjelica je slijedila njegov pogled, nasmijala se. "Ah. Vidiš moju novu prijateljicu? Danas su mi donijeli zmiju, s južnjačkog broda. Kažu da više nema otrova. Dala sam da ugrize jednu od djevojaka, da budem sigurna. Potrebna mi je zmija. One mijenjaju svijet kad mijenjaju košuljicu, jesi li to znao?" Nije. Naravno da to nije znao. Pogled mu je bio prikovan uz drvenu škrinju. Ništa se nije micalo, ali bila je tamo, svijena, iza škrinje. Sad je osjećao kako mu je previše vruće, njušio je vlastiti znoj. Konačno je opet pogledao prema njoj. Njezin je pogled čekao, upijajući njegov. "Popij", rekla je. Nitko ga nije natjerao da dođe ovamo. Uzeo je plošku iz njezine ruke. Na tri je prsta nosila prstenje. Otpio je. Trave u napitku bile su guste, bilo ga je teško progutati. "Samo polovicu", brzo je rekla. Zaustavio se. Ona je uzela plošku i sama je iskapila. Spustila ju je na stol. Tihim glasom rekla je nešto što nije mogao čuti. Ponovno se okrenula prema njemu. "Skini se", rekla je. Zapiljio se u nju. "Prsluk ti neće kupiti budućnost, ni vodstvo svijeta duhova, ali mladi muškarac uvijek ima još nešto ponuditi na dar." Isprva nije shvaćao, a onda mu se razjasnilo. Svjetlucanje u njezinoj hladnoći. Zacijelo je bila starija od njegove majke, izborana i osušena, s obješenim dojkama ispod tamnocrvene halje. Bern je zatvorio oči. "Moram dobiti tvoje sjeme, Berne Thorkellsone, ako želiš moći seithra. Tebi treba više od vizije vidjelice, i to prije zore, ili će te oni pronaći i razrezati na komade prije nego što ti dopuste umrijeti." Pogled joj je bio nemilosrdan. "Znaš da je tako." Znao je. Usta su mu bila suha. Pogledao ju je. "I ti si ga mrzila?" "Skini se." Povukao je tuniku preko glave. Trebao bi to biti san, sve ovo. Ali nije bio. Skinuo je čizme, oslonjen o stol. Promatrala ga je, ne skidajući pogleda s njega, očiju vrlo blistavih, vrlo plavih. Njegova je ruka na stolu dodirnula lubanju. Nije bila ljudska, sa zakašnjenjem je primijetio. Vučja, najvjerojatnije. To mu nije ulilo povjerenje. Ona nije bila ovdje da bi ulijevala povjerenje. Nalazio se unutar drugačijeg svijeta, ili na njegovu pragu: ženskog svijeta, prolaza u žensko znanje. Sjene i krv.

Zmija u sobi. Na brodu s juga... trgovali su u zabranjeno vrijeme, prije obreda pokopa. Nekako nije vjerovao da bi to stanovnice ovog mjesta uznemirilo. Rekli su da više nema otrova. Sad je ono što je upravo popio osjećao u svojim venama. "Nastavi", rekla je vidjelica. Promatrala ga je. Žena ne bi smjela tako gledati, mislio je Bern, ponovno osjetivši okus svog straha. Oklijevao je, pa svukao hlače i stajao pred njom gol. Izravnao je ramena. Vidio ju je kako se smiješi, tankim usnama. Osjetio je vrtoglavicu. Što mu je to dala da popije? Mahnula je rukom; stopala su ga odnijela preko sobe do njezina kreveta. "Lezi", rekla je, promatrajuæi ga. "Na leđa." Učinio je što mu je rekla. Napustio je svijet u kojem su stvari bile... onakve kakve trebaju biti. Napustio ga je kad je uzeo mrtvačeva konja. Ona je obišla sobu i pogasila svijeæe i svjetiljke, puhnuvši u njih ili ih utrnuvši prstima, pa je blistala samo vatra na ognjištu, crvena, uz najudaljeniji zid. U gotovo potpunoj tami bilo je lakše. Vratila se, stala iznad kreveta na kojem je ležao - obris u svjetlu vatre - pa spustila pogled prema njemu. Pružila je ruku, polako - vidio je dlan kako se kreće i dotaknula njegovu muškost. Bern je ponovno zatvorio oči. Mislio je da će njezin dodir biti hladan, kao starost, kao smrt, ali nije bio. Pomicala je prste, dolje, pa opet gore, pa opet polako dolje. Osjećao je kako se, čak i u strahu i nekoj vrsti užasa, uzbuđuje. Krv mu se pjenila. Napitak? Ovo nije bilo kao valjanje s Elli ili Anridom u ostriženim poljima poslije žetve ili u slami njihova štaglja pod mjesečinom. Ovo je bilo nešto sasvim nepoznato. "Dobro", prošaptala je volur i ponovila to, dok joj se ruka pomicala. "Znaš, da bi se to obavilo, potrebno je tvoje sjeme. Imaš dar za mene." Glas joj se ponovno promijenio, produbio se. Povukla je ruku. Bern je zadrhtao, držao je oči čvrsto zatvorenima, čuo šuštanje kad je ona zbacila svoju halju. Iznenada se zapitao gdje je zmija; odbacio je tu pomisao. Krevet se pomaknuo, osjetio je njezine dlanove na svojim ramenima, koljeno uz jedno bedro, a onda i drugo, nanjušio njezin miris - a onda ga je ona odozgo zajahala bez oklijevanja i čvrsto gurnula u sebe. Bern je zastenjao, čuo kako se s njezinih usana otkida zvuk. I tad je shvatio bez upozorenja, neočekivano - da on ovdje ipak ima moć. Čak i na ovom magićnom mjestu. Njoj je bilo potrebno ono što je samo on mogao dati. I svijest o tome, svojevrsna navala, to ga je obuzelo više od bilo kojega drugog obličja što bi ga mogla preuzeti žudnja, dok se žena - vještica, volur, mudra žena, vidjelica, kako god je zvali - počinjala zibati na njemu, dišući sve teže. Tad je uzviknula ime (ne njegovo), a bokovi su joj se grčevito pomicali. Natjerao se da otvori oči, vidio njezinu zabačenu glavu, razjapljena usta, njezine oči sad zatvorene pred potrebom dok ga je jahala divlje kao noćni konj iz svojih mračnih snova i uzimala za sebe -

sad, uz njegov grubi, isprekidani grč - sjeme za koje je rekla da joj treba kako bi obavila magiju u noći. "Odjeni se." Jednim je zamahom sišla s njegova tijela i s kreveta. Bez zadržavanja, bez maženja. Glas joj je ponovno bio krut i hladan. Odjenula je halju i prišla bližem zidu kolibe, te snažno o njega triput pokucala. Pogledala je natrag prema njemu, pogleda sumornog kao i prije, kao da žena koja je prije samo nekoliko trenutaka bila na njemu, zatvorenih očiju, drhtavo dišući, nikad na tom svijetu nije postojala. "Osim ako ne bi više volio da te druge vide ovakvog kad uđu?" Bern se pokrenuo. Dok se užurbano odijevao i obuvao, ona je prišla vatri, uzela stijenj i ponovno počela paliti svjetiljke. Prije nego što su sve bile upaljene, prije nego što je on navukao svoju gornju košulju, otvorila su se vanjska vrata i ušle su, brzo se krećući, četiri žene. Imao je osjećaj da su ga željele uloviti prije nego što se odjene. Što je značilo da su... Udahnuo je. Nije znao što je to značilo. Bio je izgubljen ovdje, u ovoj kolibi, u noći. Vidio je da jedna od žena nosi tamnoplavi ogrtač. Odnijela ga je volur i ogrnula je njime, pričvrstivši ga na jednom ramenu srebrnom kopčom. Dvije druge žene, ni jedna od njih mlada, preuzele su paljenje svjetiljki. Posljednja je počela za stolom pripravljati još jednu mješavinu, koristeći drugu posudu. Nitko nije rekao ni riječi. Bern nije vidio mladu djevojku koja je s njim vani razgovarala. Nakon što su ušle i brzo ga pogledale, činilo se da ni jedna od žena više čak i ne primjećuje da je on ovdje. Muškarac, beznačajan. Ali maloprije nije bio, zar ne? Dio njega želio je to reći. Bern je uvukao glavu i ruke u košulju i stajao pokraj kreveta u neredu. Sad se osjećao neobično budnim, uzbunjenim - nešto u piću koje mu je dala? Ona koja je pripravljala novu mješavinu ulila ju je u vrč i odnijela ga vidjelici, koja ju je ispila nadušak, napravivši grimasu. Prišla je komadima drveta pred stražnjim stolom. Žene su joj, svaka s jedne strane, pomogle da se uspne i sjedne na podignuti stolac. Sad su gorjela svjetla u cijeloj prostoriji. Volur je kimnula. Četiri su žene počele zapijevati na jeziku koji Bern nije poznavao. Jedna se od svjetiljaka uz krevet iznenada ugasila. Bern je osjetio kako mu se ježi koža na vratu. Ovo je bio seithr, magija, ne obično proricanje. Vidjelica je zatvorila oči i čvrsto stisnula rukonaslone svoga teškog stolca, kao da se boji da bi je nešto moglo odnijeti. Jedna od ostalih žena, još uvijek zapijevajući, prošla je pokraj Berna noseći stijenj i ponovno upalila ugaslu svjetiljku. Vraćajući se, na trenutak je zastala uz njega. Jednom mu je rukom stisnula guzove, bez riječi, čak ga i ne pogledavši. Potom se pridružila ostalima pred uzdignutim stolcem. Njezin pokret,

usputan i vladalački, bio je upravo kao pokret ratnika prema sluškinji koja u gostionici prolazi pokraj njegove klupe. Bernovo se lice zacrvenjelo. Stisnuo je šake. Ali upravo je tad vidjelica progovorila sa svog stolca iznad njih, očiju još uvijek zatvorenih, ruku zgrčenih na rukonaslonima, glasa pištava - znatno izmijenjenoga - ali izgovarajući riječi koje je mogao razumjeti. Vratile su mu njegov prsluk, što je bio blagoslov. Poslije topline unutra, noć se činila još hladnijom. Koračao je polako, očiju još nenaviklih na tamu, odlazeći od svjetala u sjedištu, kroz stabla na obje strane. Usredotočio se na to da pronađe put i na to da točno upamti što mu je volur rekla. Upute su bile precizne. Činilo se da magija uključuje preciznost. Mora ići uskim putem, propast čeka na obje strane, jedan pogrešan korak dalje. Još je uvijek osjećao posljedice pića, izoštrenje čula. Dio njega bio je svjestan da bi se ovo što je sad činio moglo doimati ludim, ali nije imao osjećaj da je ludo. Osjećao se... zaštićenim. Čuo je konja prije nego što ga je ugledao. Vukovi možda mogu izjesti mjesece, najavljujući kraj svijeta i smrt bogova, ali još nisu pronašli Halldrova sivca. Bern je tiho progovorio, tako da životinja može prepoznati njegov glas dok joj se približava. Protrljao je Gyllirovu grivu, odvezao konopac sa stabla, poveo ga natrag u polje. Plavi je mjesec sad bio visoko, smanjujući se, noć je prošla svoje gluho doba i skretala prema zori. Morat će se kretati brzo. "Što ti je rekla da trebaš učiniti?" Bern se okrenuo na peti. Izoštrenih čula ili ne, nije čuo nikoga da se približava. Da je imao mač, isukao bi ga, ali nije imao čak ni bodež. Ipak, bio je to ženski glas i on ga je prepoznao. "Što ti ovdje radiš?" "Spašavam ti život", rekla je. "Možda. Može biti da to nije moguće." Došepesala je od stabala. Shvatio je kako je nije čuo da se približava zato što ga je već čekala. "Kako to misliš?" "Odgovori mi na pitanje. Što ti je rekla da učiniš?" Bern je oklijevao. Gyllir je frknuo, pa zanjihao glavom, sad nemiran. "Učini ovo, reci mi ono, stani tamo, idi amo", rekao je Bern. "Zašto sve vi toliko uživate u izdavanju zapovijedi?" "Mogu ja i otići", rekla je mlada žena blago. Iako je još uvijek imala navučenu kukuljicu, vidio je da sliježe ramenima. "A ja ti u svakom slučaju nisam naredila da se svučeš i legneš u krevet za mene." Bern se zajapurio. Bio je iznenada očajnièki sretan što je mračno. Čekala je. Bila je to istina, pomislio je, ona bi mogla otići, a on bi bio... na istom mjestu kao i trenutak prije. Pojma nije imao što ona ovdje radi, ali to je neznanje bilo u skladu

sa svim ostalim večeras. Gotovo da bi mu se to učinilo zabavnim, samo da nije bilo upleteno u tako gustu mrežu... ženskih stvari. "Načinila je čaroliju", konačno je rekao, "tamo na onom stolcu, u plavom ogrtaču. Zbog magije." "Znam za stolac i ogrtač", rekla je djevojka nestrpljivo. "Kamo te šalje?" "Natrag u grad. Učinila me nevidljivim za njih. Mogu jahati posred ulice i nitko me neće vidjeti." Čuo je kako mu u glas prodire pobjednički prizvuk. Pa, zašto i ne bi? To je zaista bilo zadivljujuće. "Trebam poći na južnjački brod - na njemu je, po zakonu, postavljena rampa, otvoren je za pregled - i ući ravno dolje u štivu." "S konjem?" Kimnuo je. "Imaju životinje. I prema dolje je postavljena rampa." "A potom?" "Ostajem tamo dok ne krenu i silazim u njihovoj sljedećoj luci. Najvjerojatnije u Ferrierima." Mogao je vidjeti da zuri ravno u njega. "Nevidljiv? S konjem? Na brodu?" Ponovno je kimnuo. Počela se smijati. Bern je osjetio kako se ponovno rumeni. "Tebi je to zabavno? Moć tvoje vlastite volurl Ženska magija?" Pokušavala se pribrati, držeći ruku na ustima. "Reci mi," napokon je upitala, "ako si nevidljiv, kako to da ja gledam u tebe?" Bernovo je srce silovito udarilo o njegova rebra. Prešao je rukom preko čela. Otkrio da na trenutak ne može progovoriti. "Ti si, ovaj, jedna od njih. Dio, ovoga, seithral" Koraknula je prema njemu. Vidio je kako unutar ogrtača s kukuljicom odmahuje glavom. Sad se nije smijala. "Berne Thorkellsone, vidim te zato što te ne štiti nikakva čarolija. Uhitit će te čim uđeš u grad. Zarobit će te kao dijete. Lagala ti je." Duboko je udahnuo. Podigao pogled prema nebu. Sablasni mjesec, rane proljetne zvijezde. Ruke su mu drhtale, držeći konjske uzde. "Zašto bi... rekla je da je mrzila Halldra jednako kao i ja!" "To je istina. Nama on nije bio prijatelj. Ali Krakati je mrtav. Dobro bi joj došla naklonost onoga tko će sad postati namjesnik. Bude li te ulovila - a do podneva će im biti rečeno da te začarala i prisilila da odjašeš natrag k njima - bit će to dobar način da se to postigne, zar ne?" Više se nije osjećao zaštićenim. "Nama je tamo potrebna hrana i radna snaga", nastavila je mirno. "Potrebni su nam i strah i pomoć grada. Svaka volur, gdje god se nalazila, treba to isto. Ti si postao njezin način da počne iznova, poslije duge svađe s Halldrom. Tvoj noćašnji dolazak ovamo bio je za nju pravi dar."

Pomislio je na ženu iznad njega u krevetu, osvijetljenu samo vatrom. "I to na više načina", dodala je djevojka, kao da mu čita misli. "Zar ona ne posjeduje moć, ne posjeduje seithrl" "To nisam rekla. Iako mislim da ne posjeduje." "Ne postoji magija? Ništa što bi čovjeka učinilo nevidljivim?" Ponovno se nasmijala. "Ako jedan kopljanik ne može pogoditi metu kad nacilja, zar ćeš zaključiti da su koplja beskorisna?" Bilo je previše mračno da bi se razaznao izraz na njezinu licu. Nešto je spoznao. "Ti je mrziš", rekao je. "Zato si ovdje. Zato... zato što je dala da te ugrize zmija!" Mogao je vidjeti da se iznenadila i da prvi put oklijeva. "Ne volim je, ne", složila se. "Ali ne bih zbog toga bila ovdje." "Zašto onda?" zapitao je Bern, pomalo očajno. I opet stanka. Sad je poželio da ima svjetla. Još joj uvijek nije vidio lice. Rekla je: "U rodu smo, Berne Thorkellsone. Zbog toga sam ovdje." "Što?" Zaprepastio se. "Tvoja se sestra udala za mog brata, na kopnu." "Siv se udala za...?" "Ne, Athira se udala za mog brata Gevina." Naglo je osjetio bijes, ne bi mogao reći zašto. "Nismo zbog toga u rodu, ženo." Čak je i u mraku mogao vidjeti da ju je povrijedio. Konj se ponovno pomaknuo i zanjištao, nestrpljiv zbog stajanja. Žena je rekla: "Daleko sam od kuće. Tvoja obitelj najbliže mi je, valjda, što imam na ovom otoku. Oprosti mi što sam se drznula." Njegova je obitelj bila bezemljaška, njegov otac izgnan. On je bio sluga, prisiljen više od dvije godine spavati na sijenu u štaglju. "Ma kakva drskost?" reče Bern grubo. "Nisam to mislio reći." Nije bio siguran što je mislio. Uslijedila je tišina. Napregnuto je razmišljao. "Dali su te za naučnicu volurl Prijavili su da imaš dar?" Kukuljica se pomaknula gore-dolje. "Čudno je to kako često najmlađe neudane kćeri imaju dar, zar ne?" "Zašto nikad nisam čuo za tebe?" "Mi ne smijemo biti povezane s obitelji, kako bismo bile ovisnije. Zato i dovode djevojke s udaljenih farmi i sela. Sve vidjelice to čine. Ali razgovarala sam s tvojom majkom." "Jesi? O čemu? Zašto...?"

Ponovno slijeganje ramenima. "Frigga je žena. Athira mi je dala poruku za nju." "Sve vi imate svoje trikove, zar ne?" Iznenada se osjetio ogorčenim. "Mačevi i sjekire su toliko bolji, zar ne?" rekla je oštro. Opet je zurila u njega, iako je znao da tama skriva i njegovo lice. "Svi mi nastojimo sebi stvoriti život, Berne Thorkellsone. I muškarci i žene. Zbog čega si ti sad ovdje vani, ako ne zbog toga?" Još uvijek gorčina. "Zbog toga što je moj otac budala koja je ubila čovjeka." "A njegov sin je što?" "Budala koja će umrijeti prije nego što izađe drugi mjesec. Dobar način da se... stvori život, zar ne? Velika ti korist od takve rodbine." Nije rekla ništa, nego je odvratila pogled. Ponovno je čuo konja. Osjetio vjetar, promjenu u njemu, kao da se noć uistinu okrenula i sad se kretala prema zori. "Zmija", rekao je nespretno. "Je li...?" "Nisam otrovana. Ali boli." "Ti... daleko si hodala do ovoga mjesta." "Jedna od nas uvijek vani stražari cijele noći. Smjenjujemo se, mi mlađe. Ljudi dolaze u mraku. Tako sam te vidjela na konju i rekla joj." "Ne, mislio sam... sad. Da me upozoriš." "Oh." Zastala je. "Znači, vjeruješ mi?" Prvi put prizvuk sumnje, čeznutljivosti. Zbog njega je izdala volur. Razvukao je usta u iskrivljen osmijeh. "Kao što si rekla, gledaš ravno u mene. Znači da me nije tako teško vidjeti. Čak će me i mrtav pijan jahač koji pada s konja uočiti kad izađe sunce. Da, vjerujem ti." Ispustila je uzdah. "Što će ti učiniti?" zapitao je. Upravo mu je to palo na pamet. "Ako otkriju da sam bila ovdje? Ne želim o tome ni razmišljati." Zastala je. "Hvala ti što si pitao." Iznenada se postidio. Nakašljao se. "Ako ne odjašem natrag u selo, hoće li znati da si me... upozorila?" Ponovno njezin smijeh, neočekivan, vedar i brz. "Mogli bi zaključiti da si se sam od sebe opametio." I on se nasmijao, nije se mogao suspregnuti. Bio je svjestan da bi se to moglo smatrati ludilom koje su poslali bogovi, smijeh na rubu umiranja jednom ili drugom vrstom užasne smrti. Nije to bilo kao bezumlje vodene bolesti - kad čovjeka ugrize bolesna lisica - nego ludilo u kojem čovjek gubi osjećaj za stvari kakve jesu. Smijeh ovdje, drugačija vrsta neobičnosti u ovoj tami uz šumu, među

duhovima mrtvih, s plavim mjesecom iznad glave, mjesecom koji na nebu progoni vuk. Svijet će doći kraju kad vuk uhvati oba mjeseca. Ali on je, zapravo, imao hitnijih problema. "Što ćeš učiniti?" pitala je. Već mu se po treći put učinilo da ulazi u trag njegovim mislima. Možda ima više u tom njezinu daru od činjenice da je najmlađa kći. Ponovno je poželio da je može jasno vidjeti. Ali, bilo kako bilo, konačno je znao odgovor na njezino pitanje. Jedne večeri, prije najmanje pet godina, njegov je otac bio dobro raspoložen dok su zajedno išli popraviti vrata koja su se objesila na njihovu štaglju. Thorkell nije uvijek bio pijan, zapravo čak ni često (bio je pošten s vlastitim uspomenama). Te je ljetne večeri bio trijezan i opušten, a mjera tog raspoloženja bila je da su, po završetku posla, njih dvojica pošli prema sjevernom rubu njihova imanja, a Thorkell je svom jedinom sinu pripovijedao o svojim pljačkaškim danima, što se inače rijetko događalo. Thorkell Einarson nije bio čovjek sklon hvalisanju ili nuđenju komadića savjeta sa stola svojih prisjećanja. Po tome je bio neobičan među Erlinzima, barem među onima koje je Bern poznavao. Nije uvijek bilo lako imati neobičnog oca, iako je dječak mogao osjetiti svojevrstan mračni ponos kad bi vidio da se i drugi boje Thorkella koliko i on. Šaptali su o njemu, pokazivali ga, oprezno, trgovcima koji su posjećivali otok. Bern, pozorno dijete, vidio je kako se to događa. Drugi su muškarci pričali dječaku priče; znao je ponešto o djelima svog oca. Drug i prijatelj samom Sigguru Volgansonu, do samoga kraja. Putovanja kroz oluje, pljačke u mraku. Bijeg pred Cyngaelima nakon što je Siggur ubijen, a njegov mač nestao. Samotno putovanje cyngaelskim zemljama, potom širom anglcynskog kraljevstva do istočne obale, te konačno kući, preko mora do Vinmarka i ovog otoka, svršetak pljačkanja. "Sjećam se ovakve noći, davno je to bilo", rekao je njegov otac, naslanjajući se na gromadu koja je označavala rub njihova imanja. "Previše smo se udaljili od brodova i presjekli su nam odstupnicu - Cuthbertovi domaći stražari, njegovi najbolji ljudi - između šume i potoka." Cuthbert je bio kralj Anglcyna u godinama kad je Thorkell pljačkao sa Siggurom, toliko je Bern znao. Sjećao se dragih trenutaka, kakav je i taj bio, njih dvojica zajedno, sunce zalazi, zrak je blag, njegov otac je blag i razgovara s njim. "Te nam je noći Siggur nešto rekao. Rekao je da postoje trenuci kad čovjek, da bi preživio, može učiniti samo jednu jedinu stvar, ma kako nevjerojatna ona bila i mora se ponašati kao da ona može biti učinjena. Naša je jedina prigoda bila u tome da je neprijatelj previše siguran u svoju pobjedu i da nije postavio vanjsku stražu protiv noćnog proboja."

Thorkell je pogledao svog sina. "Jasno ti je da svi postavljaju vanjsku stražu? To je jedna od osnovnih stvari koje vojska čini. Morali su ih imati, nije bilo šanse da ih nemaju." Bern je kimnuo. "I tako smo se pomolili Ingavinu i krenuli u proboj", rekao je Thorkell jednostavno. "Možda šezdesetorica muškaraca - ljudstvo za dva broda - protiv najmanje dvije stotine njih. Slijepa navala u mraku, neki od nas na ukradenim konjima, neki trčeći, bez ikakva reda, samo brzina. Radilo se samo o tome da stignemo do njihova logora i probijemo se kroz njega - u trku uzmemo još konja ako možemo - i odjurimo natrag prema brodovima koji su bili udaljeni dva dana." U tom je trenutku Thorkell zastao, gledajući preko ljetnih farmi prema šumi. "Nisu imali vanjske straže. Čekali su jutro kako bi nas satrli, uglavnom su spavali, nekolicina je još pila i pjevala. Ubili smo ih trideset ili četrdeset, uzeli konje za neke od naših koji ih nisu imali, uzeli dva tana za taoce, čistom srećom - u mraku nismo mogli znati koji su. A sljedećeg smo ih dana preprodali Cuthbertu za slobodu da dođemo do brodova i odjedrimo." I tu se nasmiješio od uha do uha, sjećao se Bern, kroz riđu bradu. Njegov se otac rijetko smijao. "Poslije toga su se Anglcyni na zapadu pobunili protiv Cuthberta, pa je Athelbert postao kralj, poslije njega Gademar, pa Aeldred. Pljačkanje je postalo teže, a onda je Siggur poginuo u Llywerthu. Tad sam odlučio postati zemljoposjednik. Provoditi dane popravljajući slomljena vrata." Ali najprije je morao pobjeći, sam i pješice, punom širinom dviju različitih zemalja. Ponašaš se kao da je to moguće učiniti. "Prijeći ću na kopno", tiho je Bern rekao djevojci u toj tami pokraj šume. Stajala je vrlo mirno. "Ukrast ćeš čamac?" Odmahnuo je glavom. "Ni u jednom čamcu kojim bih mogao upravljati sam ne bih mogao povesti i konja." "Nećeš ostaviti konja?" "Neću ostaviti konja." "Kako onda?" "Plivat ću", rekao je Bern. "Očito." Nasmiješio se, ali znao je da ona to ne može vidjeti. Na trenutak je šutjela. "Možeš plivati?" Odmahnuo je glavom. "Ne tako daleko."

Junaci su stizali do pragova, do trenutaka koji su ih označavali, ali su i umirali mladi. Ledene vode, svršetak zime, stjenovita obala Vinmarka na drugom kraju svijeta, preko tjesnaca, jedva vidljivoga tijekom dana, ako se ne bi spustila magla, ali ne i sad. A što je junak ako nikad nije imao prigodu nešto učiniti? Ako je umro na prvom pragu? "Mislim da me konj može nositi", rekao je. "Ja ću se... ponašati kao da može." Osjetio je kako mu se raspoloženje mijenja, kako ga, još dok je govorio, obuzima nešto neobično. "Obećavaš li mi da u moru neće biti čudovišta?" "Voljela bih da mogu", rekla je djevojka. "Pa, to je iskreno", rekao je. Ponovno se nasmijao. Ovaj put, ona nije. "Bit će vrlo hladno." "Naravno da hoće." Oklijevao je. "Možeš li... išta vidjeti?" Znala je na što misli. "Ne." "Jesam li pod vodom?" Pokušao je to pretvoriti u šalu. Odmahnula je glavom. "Ne mogu razabrati. Žao mije. Ja sam... više najmlađa kći nego vidjelica." Opet tišina. Učinilo mu se kako bi bilo prikladno da počne osjećati strah. More u tami, ravno u crninu... "Hoću li... imaš li poruku za svoju majku?" To mu nije palo na pamet. Zapravo, ništa mu nije palo na pamet. Sad je o tome promislio. "Bolje bi bilo da me nisi vidjela. Da sam se opametio sam od sebe. I da sam zbog toga umro u moru." "Možda nećeš." Nije zvučala kao da je u to uvjerena. Kad je dolazila ovamo, morala je dojedriti s Vinmarka. Znala je kakav je tjesnac, morske struje i hladnoća, čak i ako nije bilo čudovišta. Bern je slegnuo ramenima. "Bit će kako odluče Ingavin i Thunir. Ako posjeduješ magiju, posluži se malo njome. Ako ne, pomoli se za mene. Možda ćemo se ponovno sresti. Zahvaljujem ti što si izašla. Spasila si me od... barem jedne ružne vrste smrti." Bilo je prošlo gluho doba noći, a on je još morao podosta prijeći da stigne do plaže najbliže kopnu. Više ništa nije rekao, a nije ni ona, iako je mogao vidjeti da još uvijek kroz tamu zuri prema njemu. Uzjahao je konja kojega nije htio ostaviti za sprovod Halldra Krakatoga, pa odjahao. Nešto prije nego što je prispio do pješčanog spruda jugoistočno od šume, shvatio je da ne zna kako joj je ime i da nema jasan pojam o tome kako izgleda.

Najvjerojatnije to nije važno; ako se i sretnu ponovno, bit će to na drugom svijetu, svijetu duša. Zaobišao je prijeteću tamu borove šume i prišao kamenitom mjestu uz vodu; stjenovitom i divljem, izloženom, bez čamaca, bez ribara u noći. Udaranje valova, njihov teški zvuk, sol na njegovu licu, bez zaklona pred vjetrom. Plavi mjesec na zapadu, sad iza njega, a bijeli noćas neće izaći prije zore. Bit će mračno u morskim vodama. Samo Ingavin zna kakva stvorenja čekaju da ga povuku dolje. Nije htio ostaviti konja. Nije se htio vratiti. Morao je učiniti jedino što je preostalo i ponašati se kao da je to moguće izvesti. Bern je tad naglas prokleo svog oca zato što je ubio čovjeka, učinio to svima njima, njegovim sestrama, majci i njemu samome, a onda potjerao sivca u žal koji se bijelo pjenio tamo gdje je udarao o stijene, a dalje se, pod zvijezdama, crnio. *** "Naš je problem u tome", promrmljao je Dai, gledajući kroz zelenozlatno lišće prema dvorištu farme, "što sastavljamo dobre pjesme i loše oružje za opsadu." Opsada, zapravo, ni izdaleka nije bila predmet razgovora. Primjedba je došla tako iznebuha i bila tako tipična za Daija, da se Alun glasno nasmijao. Nije to baš bila najmudrija stvar na svijetu, s obzirom na to gdje su se nalazili. Dai je prilijepio dlan preko bratovih usta. Trenutak poslije, Alun je signalizirao da se pribrao, pa je Dai, gunđajući, sklonio ruku. "Postoji li netko poseban koga bi želio opsjedati?" pitao je Alun, dovoljno tiho. Pažljivo je pomaknuo laktove. Grmlje se nije pomaknulo. "Pada mi na pamet jedan pjesnik", reče Dai, što nije bilo mudro. Bio je sklon šalama, a njegov mlađi brat tome da im se smije; obojica su se sklonila pod lišće, gledajući dolje, prema stoci u toru. Došli su na sjever krasti stoku. Cyngaeli su to često radili jedni drugima. Dai je brzo pomaknuo ruku, ali Alun je ovaj put ostao miran. Nisu si mogli priuštiti da budu primijećeni. Bilo ih je samo dvanaest - jedanaest, sad kad je Gryffeth bio zarobljen - i ušli su duboko na sjever Arbertha. Ne više od dva ili tri dana od mora, računao je Dai, iako nije bio siguran gdje su točno bili, kao ni što je ova vrlo velika farma ispod njih. Dvanaest ljudi, bio je to najmanji broj ljudi potrebnih za pljačkaški pohod, no braća su vjerovala u svoje sposobnosti, ne baš bez razloga. Osim toga, u Cadyru se govorilo da svaki njihov čovjek vrijedi za dvojicu Arberthinaca i barem trojicu iz Llywertha. Možda u druge dvije pokrajine drugačije računaju, ali to je samo taština i prazno hvalisanje. Ili je trebalo biti. Bilo je uznemirujuće to što je Gryffeth bio tako lako uhvaćen dok je naprijed izviđao. Dobra je vijest bila to da je razborito ponio sa

sobom Alunovu harfu, kako bi ga smatrali putujućim bardom. Loša vijest bila je da je Gryffeth bio na glasu po tome što ne bi mogao ni pjevati ni svirati, čak ni da mu život o tome ovisi. Ako su ga tamo dolje iskušali, raskrinkan je. A spašavanje njegova života ušlo je u igru. I tako su braća ostavila devetoricu ljudi izvan vidika, pokraj ceste, pa se uspela na ovaj vidikovac kako bi smislili plan za spašavanje. Ako se vrate kući bez stoke, to će biti loše, ali ne i ponižavajuće. Nije svaka pljačka uspijevala; ipak se uvijek moglo učiniti nešto pa da priča bude vrijedna pripovijedanja. Ali ako njihov kraljevski otac ili ujak bude morao platiti otkupninu za rođaka otetog na neodobrenom pljačkaškom upadu u Arberth tijekom glasnikova primirja, pa, to će biti... prilično loše. A ako bi nećak Owyna ab Cadyra poginuo u Arberthu, to bi moglo značiti rat. "Koliko njih, što misliš?" promrmljao je Dai. "Dvadesetak, nekoliko više ili manje? Velika je to farma. Tko tu živi? Gdje smo?" Alun je još uvijek promatrao krave, vidio je Dai. "Zaboravi sad krave", prasnuo je Dai. "Sve se promijenilo." "Možda nije. Noćas ih pustimo iz tora, četvorica naših raštrkaju ih sjeverno od doline, a ostali krenu po Gryffetha dok oni skupljaju svoju stoku?" Dai je zamišljeno promotrio svoga mlađeg brata. "Ovo je neočekivano lukavo", konačno je rekao. Alun gaje bubnuo u rame, prilièno jako. "Zajaši kozu", dodao je blago. "Ovo je bila tvoja zamisao, ja nas izvlačim iz nje. Ne ponašaj se pokroviteljski. U kojoj je sobi?" To je Dai pokušavao razabrati. Kuća na farmi - tko god da je bio njezin vlasnik, bio je bogat - bila je dugačka i široka, pružajući se od istoka prema zapadu. Iza dvostrukih vrata ispod njih vidio je obris golemog dvora, glavne zgrade s čijih su se obiju strana krila svijala unatrag, prema sjeveru. Kuća se proširivala u stupnjevima, neki su dijelovi bili kameni, neki drveni. Nisu vidjeli kako odvode Gryffetha, samo su na putu naišli na znakove borbe. Dva su goniča motrila stoku s udaljenog kraja ograđenog područja istočno od kuće. Bili su to dječaci, ruke su im se neprekidno micale kako bi otjerale muhe. Nijedan se naoružani muškarac nije pojavio otkako je jedna grupica njih prošla kroz glavna vrata, ljutito razgovarajući, upravo kad su braća stigla ovamo, u guštik iznad farme. Jednom ili dvaput iznutra su začuli povišene, udaljene glasove, a jedna je djevojka izašla na zdenac po vodu. Osim toga, bilo je mirno i vruće, pospano poslijepodne, kasno proljeće, leptiri, zuj pčela, jastreb koji kruži. Dai je to na trenutak promatrao. Ono što nijedan od braće nije rekao, iako su to obojica znali, bilo je da je iznimno nevjerojatno kako će moći izvući čovjeka iz čuvane prostorije, čak i noću,

pa i uz pomoć odvraćanja pozornosti, a da pritom na obje strane ne bude poginulih. Tijekom primirja. Ova je pljačka pošla po zlu i prije nego što je pravo počela. "Jesmo li sigurni da je tamo unutra?" rekao je Dai. "Ja jesam", rekao je Alun. "Nije vjerojatno da je negdje drugdje. Bi li mogao biti gost? Ovaj, jesu li možda mogli...?" Dai gaje pogledao. Gryffeth nije znao svirati harfu koju je nosio, bio je odjeven u kožni oklop i imao mač, te kacigu među opremom na sedlu, a izgledao je upravo kao mladić - i to s cadyrskim naglaskom - koji na umu ima neku nepodopštinu, što je bilo i točno. Mlađi je brat kimnuo, premda Dai nije ništa rekao. Bilo je to isuviše žalosno očevidno. Alun je kratko opsovao, pa promrmljao: "U redu, zarobljenik je. Moramo se kretati brzo i znati kamo idemo. Hajde, Dai, dosjeti se. Za ime Jadovo, kamo su ga smjestili?" "U sveto ime Jadovo, Brynn ap Hywll sklon je zarobljenike, kad ih ima, smještati u sobu na istočnom kraju glavne zgrade. Ako se dobro sjećam." Munjevito su se okrenuli. Daijev je nož već bio isukan, vidio je Alun. Svijet je katkad bivao složeno mjesto, prepuno neočekivanog. Posebno ako napustiš dom i vanjske znakove poznatoga. No čak i usto, postojala su razumna, logična objašnjenja zbog čega bi netko bio ovdje, sad, odmah iza njihovih leđa. Jedan od njihovih vlastitih ljudi mogao ih je slijediti s novostima; jedan od stražara mogao je osjetiti prisutnost i drugih Cadyrana, osim onoga zarobljenog, pa doći provjeriti; možda su čak bili primijećeni još dok su se uspinjali. Iznimno nevjerojatno bilo je ono što su zapravo vidjeli. Čovjek koji je odgovorio na Alunovo pitanje bio je omanjeg stasa, sjedokos, glatko izbrijanih obraza i brade, te im se obojici smiješio. Bio je sam, raširenih i pruženih ruku, nenaoružan... i odjeven u izblijedjelu, žutu halju koja ga je odavala, sa zlatnim Jadovim diskom oko vrata. "Ali činjenica jest da se možda i ne sjećam dobro", nastavio je on srdačno. "Prošlo je prilično vremena otkako sam bio ovdje, a pamćenje, znate, popušta kako čovjek stari." Dai je trepnuo i odmahnuo glavom, kao da je želi raščistiti poslije udarca. Potpuno ih je iznenadio jedan ostarjeli svećenik. Alun se nakašljao. Jednu je posebnu pojedinost osobito uočio. "Jesi li, ovaj, rekao... Brynn ap Hywll?" Dai je još uvijek bio bez riječi. Svećenik je dobroćudno kimnuo. "Ah. Čuli ste za njega, zar ne?" Alun je ponovno opsovao. Borio se s rastućom panikom. Svećenik je načinio prijekornu grimasu, a onda se zasmijuljio. "Da, čuli ste za njega."

Naravno da jesu. "Ali tebe ne poznajemo", rekao je Dai, napokon vrativši moć govora. Spustio je nož. "Kako si dospio ovamo gore?" "Na isti način kao i vi, pretpostavljam." "Nismo te čuli." "Očito. Ispričavam se. Bio sam tih. Naučio sam kako to biti. Nisam baš bio siguran što ću pronaći, znate." Duge, žute svećeničke halje bile su neprikladne za tihi uspon, a ovaj muškarac nije bio mlad. Tko god bio, nije bio običan pobožnjak. "Brynn!" promrmljao je smrknuto Alun svom bratu. Ime - i ono što je predstavljalo - odjekivalo je u njemu. Srce mu je lupalo. "Čuo sam." "Kakve li loše, od Jada proklete sreće!" "No, da", rekao je Dai. U ovom je trenutku bio usredotočen na neznanca. "Upitao sam te tko si. Smatrao bih velikom ljubaznošću kad bi nam udijelio milost i rekao svoje ime." Svećenik se zadovoljno nasmiješio. "Pristojno ponašanje", rekao je, "oduvijek je bilo znak obitelji tvog oca, kakvi god da su joj bili drugi grijesi. A kako je Owyn? I vaša gospođa majka? Oboje su dobro, usuđujem se nadati. Mnogo je godina prošlo." Dai je ponovno žmirnuo. Ti si cadyrski kraljević, podsjetio je samoga sebe. Nasljednik svog oca, kralja. Rođen da vodiš ljude, da nadzireš situacije. Taj je podsjetnik iznenada postao nužan. "Imaš posvemašnju prednost nad nama", rekao je njegov brat, "na sve zamislive načine." Alunova su se usta trznula. Njemu je previše toga bilo zabavno, pomislio je Dai. Osobina mlađeg brata. Manje odgovornosti. "Na sve načine? Pa jedan od vas ima nož", rekao je svećenik, ali se pritom smiješio. Spustio je ruke. "Ja sam Ceinion od Llywertha, sluga Jadov." Alun je pao na koljena. Činilo se da Daijeva čeljust visi. Naglo je zatvorio usta, osjetio kako se crveni poput dječaka kojega je učitelj zatekao u ljenčarenju. Žurno je utaknuo nož u tok i spustio se uza svog brata, spuštene glave, ruku pokorno spojenih. Osjetio se svladanim. Zasićenost neočekivanim. Neupadljivi muškarac u žutoj halji na ovoj šumovitoj padini bio je vrhovni svećenik triju svadljivih pokrajina Cyngaela. On je smireno načinio znak Jadova diska nad njima, obojicu ih blagoslovivši. "Vratite se sa mnom", rekao je, "istim putem kojim smo i došli. Osim ako nemate primjedbi, sad ste moja osobna pratnja. Zaustavljamo se ovdje u Brynnfellu, na našem putu prema sjeveru i Amrenovu dvoru u Bedi." Zastao je. "Ili

ste zaista željeli pokušati napasti kuću samoga Brynna? Ne bih to savjetovao, znate." Ne bih to savjetovao. Alun nije znao bi li se opet nasmijao ili opsovao. Brynn ap Hywll nije bio ništa drugo nego tema pjesama i priča tijekom dugih dvadeset pet godina. Pokora Erlinga, tako su ga nazvali ovdje na zapadu. Mladost je proveo boreći se protiv prekomorskih pljačkaša sa svojim bratićem Amrenom, koji je sad vladao u Arberthu i o kojem je također bilo priče. S njima su u tim danima bili i Daijev i Alunov vlastiti otac i stric - i ovaj čovjek, Ceinion od Llywertha. Naraštaj koji je potisnuo Siggura Volgansona - Volgana - i njegove duge brodove. A Brynn je bio taj koji ga je ubio. Alun udahne kako bi smirio disanje. Njihov otac, koji je volio raspredati s ploškom pri ruci, pričao je pripovijesti o svim tim muškarcima. Borio se s njima - a katkad i protiv njih. On, Dai i njihovi prijatelji, mislio je Alun dok su silazili i izlazili iz šume iza pomazanoga vrhovnog svećenika Cyngaela, zagrizli su više nego što mogu prožvakati. Brynnfell. To ispod njih bio je Brynnfell. Kanili su ga napasti. S jedanaestoricom ljudi. "Ovo je njegovo uporište?" čuo je kako Dai pita. "Mislio sam da je to bio—" "Edrys? Njegov dvorac? Naravno, on se nalazi sjeveroistočno, uz Rheden i Zid. A ima i druge farme. Ova je najveća. A slučajno je i on sad ovdje." "Što? Ovdje? Brynn? Osobno?" Alun se naprezao kako bi normalno disao. Dai je zvučao zaprepašteno. Njegov brat, koji je uvijek bio tako smiren. I to bi, pomislio je Alun, gotovo moglo biti zabavno. Gotovo. Ceinion od Llywertha kimao je glavom, još ih uvijek vodeći dolje. "Zapravo, došao je ovamo kako bi mene primio. Lijepo od njega, moram priznati. Poslao sam glas da ću prolaziti." Osvrnuo se unatrag. "Koliko ljudi imate? Vidio sam vas dvojicu kako se penjete, ali ne i ostale." Svećenikov je glas iznenada bio precizan. Dai mu je odgovorio. "A koliko ih je zarobljeno?" "Samo jedan", rekao je Dai. Alun je šutio. Mlađi brat. "Zove se Gryffeth? To je Ludhov sin?" Dai je kimnuo. Jednostavno ih je načuo, reče Alun sebi. Nije to bio Jadov vidjelački dar, niti bilo što zastrašujuće. "Pa dobro", reče svećenik odlučno, okrenuvši se prema njima dok su izlazili iz šume i spuštali se na puteljak. "Smatrao bih gubitkom kad bi danas izginuli dobri ljudi. Ja ću, u ime Jadova mira, učiniti pokoru za ovu varku. Čujte me. Vi i vaši drugovi pridružili ste mi se, prema dogovoru, prije tri dana, pokraj fjorda na rijeci Llyfarch. Pratite me na sjever iz usluge, a i zato da biste mogli posjetiti

Amrenov dvor u Bedi i s njim se pomoliti u novosagrađenom svetištu tijekom ovoga primirja. Shvaćate li sve to?" Kimnuli su, dvije glave koje su poskakivale gore-dolje. "Reci mi, je li tvoj bratić, Gryffeth ap Ludh, lukav čovjek?" "Nije", odgovorio je Dai iskreno. Svećenik je načinio grimasu. "Što li im je rekao?" "Nemam pojma", rekao je Dai. "Ništa", rekao je Alun. "Nije baš bistar, ali zna šutjeti." Svećenik je odmahnuo glavom. "Ali zašto bi šutio, kad je sve što je trebao reći bilo da jaše kao prethodnica, kako bi ih obavijestio da sam stigao?" Dai je na trenutak porazmislio, a onda se široko osmjehnuo. "Ako su ga Arberthinci grubo priveli, šutio je samo kako bi ih osramotio kad se ti konačno pojaviš, gospodaru." Svećenik je promislio o tome, a onda mu uzvratio osmijeh. "I mislio sam da će Owynovi sinovi biti lukavi", promrmljao je. "Jedan od vas objasnit će to Ludhovu malom kad uđemo unutra. Gdje su vam drugi ljudi?" "Južno odavde, skriveni uz cestu", rekao je Dai. "A tvoji, gospodaru?" "Nemam nikoga", rekao je vrhovni svećenik Cyngaela. "Odnosno, dosad nisam imao. Vi ste moji ljudi, upamtite." "Sam si jahao od Llywertha?" "Pješačio. Ali da, sam. Morao sam promisliti o nekim stvarima, a u zemlji ipak vlada primirje." "S odmetnicima u polovici šuma." "Odmetnicima koji znaju da svećenik nema ništa što bi bilo vrijedno ukrasti. S mnogima sam od njih dijelio jutarnju molitvu." Krenuo je. Dai je ponovno trepnuo i pošao za njim. Alun nije bio siguran kako se osjeća. Neobično oduševljeno, jednim dijelom. Kao prvo, ovo je bio lik o kojem se pripovijedalo tako mnogo priča, neke od njih pričali su njegov otac i stric, iako je znao da su se razišli, a tek vrlo malo o tome zašto. Kao drugo, vrhovni ih je svećenik upravo spasio od toga da pokušaju ludi napad na još jednu legendu i to u njegovoj vlastitoj kući. Možda jedan Cadyranin i vrijedi kao dva Arberthinca, ali to se nije - na stranu sad hvalisanje uz harfu i pjesme rođene iz piva - odnosilo na ratnu družinu Brynna ap Hywlla. To su bili muškarci koji su se borili protiv Erlinga prije nego što su Dai i Alun bili rođeni, kad su Cyngaeli svake godine, tijekom tri godišnja doba, živjeli u strahu pred ropstvom i divljačkom smrću, bježali u brda na i najmanju glasinu o pramcima u obliku zmaja. Sad je bilo jasno zašto je Gryffeth bio zarobljen tako

lako. Ne bi imali šanse da su noćas pokušali napasti ovu farmu. Bili bi poniženi, ili mrtvi. Istina je to koju je trebalo okretati u mislima poput mlinskog kotača. Toga je dana Alun ab Owyn bio vrlo mlad, cadyrski kraljević, a u pokrajinama Cyngaela vladalo je najzelenije proljeće na svijetu. Nije imao želje da umre. Nešto mu je palo na pamet. "Moj bratić je, usput budi rečeno, samo za mene nosio harfu. Ako netko pita, moj gospodaru." Svećenik se osvrnuo preko ramena. "Gryffeth nema sluha", objasnio je Dai. "A nije baš ni Alun posebno dobar." Šala, pomisli Alun. Dobro. Dai je ponovno bio pri sebi, ili barem blizu toga. "Očekujem da će prirediti gozbu", rekao je Ceinion od Llywertha. "Uskoro ćemo saznati." "Zapravo mi bolje ide s oružjem za opsadu", rekao je Alun, što baš nije pomoglo. Za nagradu je čuo kako se njegov stariji brat smije, a onda brzo prigušuje smijeh. "Vašega sam kraljevskog oca dobro poznavao. Borio sam se i protiv njega, i uz njega. Ako smijem biti izravan, u mladosti je bio prava sramota, ali hrabar kao muškarac." "Bilo bi previše nadati se da bismo jednog dana od tebe mogli primiti istu ocjenu, moj gospodaru, ali težit ćemo tome." Dai se naklonio nakon što je to rekao. Bili su u velikoj dvorani Brvnnfella, iza središnjih vrata. Iza njih, dugačak je hodnik vodio na istok i zapad, prema krilima zgrade. Bila je to vrlo velika kuća. Gryffeth je već bio oslobođen - iz prostorije na istočnom kraju hodnika, kao što je svećenik i nagađao. Alun je šapćući porazgovarao s njim i ponovno preuzeo svoju harfu. Dai se uspravio i nasmiješio. "Dopustit ćeš mi, moj gospodaru, da dodam kako je sramota među Arberthincima katkad čast u Cadyru. Kao što znaš, nismo uvijek imali blagonaklono primirje koje nas je dovelo ovamo." Alun se u sebi nasmiješio, na licu zadržavši iskren izraz. Dai je imao cijeli život vremena izoštravati ovakve vrste govorancija, pomislio je. Među Cyngaelima, riječi su bile važne, njihove nijanse i tanahnosti. Kao i pljačka stoke, doduše, ali danas se igra promijenila. Stari ratnik pun ožiljaka - za glavu viši od dvojice braće - veselo ih je gledao, sjajeći od veselja. Brynn ap Hywll bio je golem u svakom pogledu - ruke, lice, ramena, struk. Čak je i njegov prosijedi brk bio gust i pun. Bio je rumen, mesnat i proćelav. U svome domu nije nosio oružje, imao je prstenje na nekoliko debelih prstiju i masivan zlatni lanac oko vrata. Erlinška izrada: malj boga gromovnika zamijenio je obješeni sunčani disk. Nešto što je zarobio ili mu je bilo ponuđeno kao otkupnina, nagađao je Alun.

Ako je Ceinion od Llywertha i osjetio nezadovoljstvo vidjevši nešto namijenjeno da drži poganske simbole Ingavina, nije to pokazao. Vrhovni svećenik nije ni približno bio onakav kakvog je Alun očekivao, iako ne bi mogao reći što je zapravo očekivao. U svakom slučaju, ne muškarca kojeg je s takvim oduševljenjem poljubila gospa Enid, dok se njezin suprug s odobravanjem smiješio. Alun se prisjećao da je svećenikova žena davno umrla, ali pojedinosti su mu bile mutne. Nisi mogao upamtiti baš sve što je učitelj diktirao ili otac raspredao uz vatru. "Dobro rečeno, mladi kraljeviću", zagrmio je Brynn, vrativši Aluna u sadašnjost. Činilo se da je njihov domaćin istinski zadovoljan Daijevim odgovorom. Brynn je imao glas za bojno polje, glas koji je daleko dopirao. Njihov je dolazak u Brynnwell na kraju prošao glatko. Alun je imao osjećaj kako stvari imaju sklonost tako prolaziti kad je umiješan Ceinion od Llywertha. Ako je i bilo nečega neobičnog u svećeniku koji dolazi s cadyrskom pratnjom kad inače do svojih odredišta pješaci sam, a znalo se da s kraljevićem Owynom nije prozborio i više od deset godina... pa, katkad se događaju čudnovate stvari, a on je ipak bio vrhovni svećenik. Brynn je, čini se, bio spreman sudjelovati u igri, što god da je u sebi mislio. Alun je vidio kako pogled krupnog muškarca klizi prema mjestu na kojem je stajao Ceinion, dobroćudna i pažljiva izbrijana lica, vitkih ruku savijenih u rukavima halje. "Zaista, čini se da su tvoja stopala već krenula stazom vrline, kad služiš kao pratnja našem voljenom svećeniku i izbjegavaš se vladati sramotno, kao što je u mladosti činio tvoj otac." Dai je zadržao ravnodušan izraz. "Njegovo gospodstvo vrhovni svećenik uvjerljiv je u svojoj svetosti. Čast nam je biti s njim i zahvalni smo na tome." "U to ne sumnjam", reče Brynn ap Hywll, tek malčice ironično. Dai se bojao da će se Alun nasmijati, ali to se nije dogodilo. I sam se Dai borio da suspregne ushit... ovo je bio ples, ubodi i izvijanja riječima, značenjima dijelom pokazanima, a potom skrivenima, koja su bila u podlozi svih velikih dvorskih pjesama i pothvata. Erlinzi su možda odabrali pljačku i palež kao svoj put prema slavnom zagrobnom životu punom... pljačke i paleži, ali Cyngaeli su vidjeli slavu svijeta taj Jadov sveti dar - kao utkanu u nešto više od pukih mačeva i pljačkanja. Iako bi to, možda, moglo objasniti zašto su ih tako često palili i pljačkali - iz prekomorskog Vinmarka, a sad su bili i pod pritiskom Anglcyna, s druge strane Rhedenskog zida. I sam je to danas rekao: pjesma prije strojeva za opsadu. Riječi prije oružja, i prečesto. No nije se sad na tome zadržavao. Uživao je u prisutnosti dvojice velikana sa zapada, dok se proljetna pljačka, smišljena iz dosade, a i zato što je njihov otac

bez njih odjahao u lov (Owyn se sastajao s ljubavnicom), pretvarala u nešto sasvim drugačije. Mladi je Dai ab Owyn, drugim riječima, bio u onom povišenom stanju uma i duha u kojem se ono što se te večeri dogodilo gotovo moglo i predvidjeti. Bio je budan, prijemljiv, iznimno prilagodljiv... ranjiv. U takvim trenucima čovjeka mogu silovito zdrobiti mnoge stvari, a posljedice mogu trajati vječno - iako treba reći da se to češće događalo u pričama koje su bardovi ispredali u dvoranama gdje se pila medovina, nego na impulzivnim pljačkaškim pohodima koji su krenuli neobičnim putem. Netom prije nego što je gozba počela, Alun je na zahtjev gospe Enid zauzeo glazbenički stolac. Brynnova je žena bila visoka, tamnokosa i tamnooka, znatno mlađa od svog muža. Naočita žena koja se nije susprezala među muškarcima u dvorani. Kad se bolje razmisli, ni jedna se žena ovdje nije doimala stidljivom. Ugađao je svoju harfu (svoju omiljenu cnyth, za njega načinjenu), nastojeći da ga ništa ne omete. U dvorani su igrali igru trijade, ispijajuæi čašu za dobrodošlicu, nakon što je Brynnov svećenik izgovorio zaziv, a prije nego što je poslužena hrana. Ceinion je predvidio gozbu i pogodio. Pili su vino, ne pivo. Brynn ap Hywll bio je bogat čovjek. Dio društva još je uvijek stajao, drugi su zauzeli svoja mjesta; bilo je to opušteno okupljanje, ovo je, ma kako velika i lijepa, ipak bila farma, a ne dvor. Prostorija je mirisala na svjež rogoz, svježe nabacane trave i cvijeće - i na lovačke pse. Bilo je najmanje deset vučjaka, sivih, crnih, šarenih. Činilo se da Brynnova ratna družina, oni koji su bili ovdje s njim, nisu muškarci koji su se mnogo opterećivali ceremonijama. "Hladan kao...?" zazvala je žena u blizini čela stola. Alun još nije razabrao imena. Nagađao je da je rođakinja obitelji. Okruglo lice, svijetlosmeđa kosa. "Hladan kao zimsko jezero", odgovorio je muškarac, oslonjen o zid na sredini sobe. Hladan je bio lagan početak. Svi su znali šale: žensko srce ili, kod nekih od njih, prostor među nogama. Te izraze sad neće ponuditi, prije nego što je pijančevanje pravo počelo i kad su gospe prisutne. "Hladan kao srce bez ljubavi", rekao je drugi. Izlizani izrazi, prečesto su se čuli. Još jedan da se dovrši trijada. Alun je šutio, slušajući svoje žice dok ih je ugađao. Uvijek se prije obroka pjevala jedna pjesma; njemu je bila ukazana čast, a nije bio siguran što bi htio pjevati. "Hladan kao svijet bez Jada", iznenada je rekao Gryffeth, što nije baš bilo blistavo, ali nije bilo ni loše, kad je na čelu stola vrhovni svećenik. To mu je osiguralo žamor odobravanja i Ceinionov osmijeh. Alun je vidio svog brata za čelnim stolom, pokraj svećenika, kako namiguje njihovu bratiću. Jedan bod za Cadyr.

"Tugaljiv kao...?" rekla je druga gospa, starija. Tipično za Cyngaele, ironično je pomislio Alun, da izmisle tugu na početku proljetne gozbe. Mi smo neobičan, prekrasan narod, pomislio je. "Tugaljiv kao osamljeni labud." Mršav muškarac zadovoljna izgleda, blizu visokog stola. Ap Hywllov bard, s vlastitom cnyth uza se. Važna osoba. Priznati harfisti uvijek su bili važni. Uslijedio je žamor odobravanja. Alun se nasmiješio čovjeku, ali nije dobio odgovor. Bardovi znaju biti zajedljivi, ljubomorni na povlastice, može ih biti opasno uvrijediti. Nisu jednog kraljevića uvrijedili satirama napisanima na njegov račun. A Aluna su zamolili da večeras prvi zauzme stolac. Jest da je bio gost, ali nije bio službeno školovani bard s dopuštenjem za pjevanje. Najbolje je biti oprezan, zaključio je. Poželio je da zna pjesmu o oružju za opsade. Dai bi se smijao. "Tugaljiv kao nekorišteni mač", rekao je sam Brynn, uvalivši se u stolac, gromkim glasom. Predvidljivo lupanje šakama po stolu dok je govorio gospodar kuće. "Tugaljiv", reče Alun, iznenadivši samoga sebe, budući da je maloprije odlučio biti diskretan, "kao pjevač bez pjesme." Kratka tišina, dok su razmišljali o tome, a onda je Brynn ap Hywll mesnatom rukom tresnuo po dasci ispred sebe, a gospa Enid zapljeskala od zadovoljstva, poslije čega su - naravno - i drugi učinili isto. Dai je ponovno na brzinu namignuo, a onda se pravio da se drži ravnodušno, također se uvalivši u stolac i okrećući vinsku čašu među prstima, kao da oni kod kuće, kad igraju trijadu, uvijek izlaze s tako originalnim izrazima. Alun se imao potrebu nasmijati: zapravo, izraz mu je pao na pamet zato što još nije smislio pjesmu, a za koji će ga trenutak pozvati. "Potreban kao...?" predložila je gospa Enid, gledajući duž stola. Ovaj put nov izraz. Alun je pogledao Brynnovu ženu. Više nego naočita, ispravio se: u njoj je još bilo ljepote, blistala je na njezinim rukama i oko njezina vrata, zajedno s nakitom koji je označavao njezin položaj. Sad je sjedilo više ljudi. Sluge su stajale pokraj, čekajući na znak da donesu hranu. "Potreban kao kuhano vino zimi", s donjeg je kraja prostorije ponudio netko koga Alun nije mogao vidjeti. Sjećanje na zimu usred ljeta, izraz gotovo pjesnički. Njihova se domaćica okrenula prema Daiju, pristojno, iza svog supruga i svećenika, kako bi dala prigodu i drugom cadvrskom kraljeviću. "Potreban kao svršetak noći", ozbiljno je rekao Dai, ni najmanje ne zastavši, što je zapravo bilo vrlo dobro. Slika tame, strah pred njom, san o zori kad se bog vraća sa svog putovanja ispod svijeta. Dok je iskreni pljesak ovome zamirao, dok su čekali da netko dobaci treći vrh trijade, u prostoriju je ušla mlada žena.

Kretala se tiho, odjevena u zeleno, opasana zlatom, sa zlatnim brošem na ramenu i zlatom na prstima, prema praznom mjestu pokraj Enid, za visokim stolom - a to bi već Alunu reklo o kome se radi, da to nisu smjesta učinili njezin izgled i držanje. Zurio je u nju, znao da zuri, ali nije prestao. Dok je sjedala, svjesna - sasvim očito svjesna - da svi pogledi počivaju na njoj, uključujući i pogled oca koji joj je udovoljavao, pogledala je niz stol i društvo za njim, a Alun je postao silno svjestan tamnih očiju (nalik na one njezine majke), vrlo crne kose pod mekom zelenom kapom i kože bjelje od... bilo kojeg izlizanog izraza koji mu je padao na pamet. A onda ju je čuo kako mrmlja, bogatim glasom, glasom promuklim za nekog tako mladog, uznemirujućim glasom: "Potreban kao noć, mislim da bi mnoge žene radije tako rekle." I zato što je to bila Rhiannon mer Brynn, širom te prenapučene dvorane muškarci su osjetili da točno znaju što govori i poželjeli da su te riječi namijenjene samo njihovim ušima, prošaptane izbliza u vremenu svijeća, bez društva za stolom. A pomislili su i kako bi mogli ubiti ili izvršiti velike pothvate da bi se to ostvarilo. Alun je mogao vidjeti lice svog brata dok se ova zelenozlatna djevojka-žena okretala prema Daiju, čiji je izraz upravo ponovila i izazvala. I zato što je poznavao svog brata bolje nego što je poznavao ikoga na božjoj zemlji, Alun je vidio kako se svijet za Daija mijenja u toj izmjeni pogleda. Trenutak koji je imao ime, kako bi bardovi rekli. Imao je na raspolaganju trenutak da osjeti tugu, svijest da nešto svršava, a nešto drugo počinje, a onda su od njega zatražili pjesmu, kako bi večer mogla početi glazbom, kako je običaj kod Cyngaela. Brynfell je bio prostrano imanje koje je dobro vodio sposoban upravitelj, imanje na kojem se vidjela ruka gospodarice s ukusom, pristup obrtnicima i poprilično novca. Pa ipak, bila je to samo farma, a sad su s njima boravila dvanaestorica mladih ljudi iz Cadyra, sve u svemu više od trideset ratnika i četiri žene koje su ovamo dopratile ap Hywlla, njegovu ženu i najstariju kćer. Prostora je bilo premalo. Gospa Enid djelotvorno se, s mnogo iskustva, dala na posao. Sastala se prije večere s upraviteljem kako bi dogovorila raspored tijela za tu noć. U dvoranu je moglo stati podosta muškaraca na slamaricama i na rogožini; toga je već i prije bilo. U uporabu je silom ušao i glavni štagalj, kao i dvije pomoćne zgrade i pekarnica. Varionica piva ostala je zaključana, kao i uvijek. Najbolje je ne stavljati muškarcima pred nos takvo iskušenje. A postojao je i drugi razlog. Dva cadyrska kraljevića i njihov bratić dijelili su sobu u glavnoj zgradi, u kojoj se nalazio dobar krevet za svu trojicu - čast je zahtijevala da domaćin barem toliko ponudi svojim kraljevskim gostima.

Upravitelj je vlastitu sobu predao vrhovnom svećeniku. On će se sam pridružiti kuharu i kuhinjskim pomoćnicima, pa prenoćiti u kuhinji. Smrknuto se priredio da se drži stoički poput istočnjačkog fanatika na njegovoj šiljastoj stijeni, iako ne i u jednako smirenoj samoći. Kuhar je bio na zlu glasu po svom veličanstvenom hrkanju, a jednom su ga zatekli kako, u dubokom snu, hoda kuhinjom, maše nožem i razgovara sam sa sobom. Završio je režući povrće usred noći, uopće se ne probudivši, okružen svojim pomoćnicima i povećim brojem okupljenih članova kućanstva koji su virkali kroz tamu, gledajući ga u opčinjenoj tišini. Upravitelj je već odlučio da će, prije nego što sklopi kapke, sve noževe skloniti izvan domašaja. U ugodnoj komori koja mu je tako bila prepuštena, Ceinion od Llywertha dovršio je posljednje riječi dnevne službe, na kraju izmolivši svoju uobičajenu nijemu molitvu za svijetlo zaklonište onima koje je izgubio, neke od njih davno, kao i svoju uobièajenu zahvalnost, duboko oćućenu, svetom Jadu za sve dobivene blagoslove. Bog je imao nakane koje nisu trebale biti jasno viđene. Ono što se danas dogodilo - životi koje je najvjerojatnije spasio, stigavši kad je stigao zasluživalo je najponiznije priznanje. Ustao je, ne pokazujući znakove naporna dana, pa službeno blagoslovio čovjeka koji je u molitvi klečao pokraj njega. Ponovno je uzeo svoju čašu s vinom, sretno utonuvši u stolac najbliži prozoru. Općenito se vjerovalo da je noćni zrak smradan, da nosi otrove i neposvećene duhove, ali Ceinion je isuviše godina proveo spavajući pod vedrim nebom, pješačeći trima pokrajinama i dalje od njih. Otkrio je da bolje spava uz otvoren prozor, čak i zimi. Sad je bilo proljeće, zrak mirisan, noćno cvijeće ispod njegova prozora. "Osjećam se loše zbog čovjeka koji mi je prepustio ovaj krevet." Njegov je sudrug premjestio svoju pozamašnu trupinu s poda i dohvatio čašu, napunivši je do ruba, bez vode. Zauzeo je drugi, čvršći stolac, držeći plošku blizu. "A i trebaš", rekao je Bryn ap Hywll, smiješeći se kroz svoj brk. "Brynfell je pun do pucanja. Otkad ti putuješ s pratnjom?" Ceinion gaje na trenutak odmjeravao, pa uzdahnuo. "Otkako sam pronašao cadyrsku pljačkašku družinu kako gleda tvoju farmu." Brynn se glasno nasmijao. Njegov smijeh, kao i njegov glas, mogao je preplaviti sobu. "Pa, hvala ti što si zaključio da ću to i sam shvatiti." Žedno je pio, pa opet napunio čašu. "Ali čine se kao dobri dečki. Jad zna, kad sam bio mlad i ja sam poprilièno pljačkao." "A i njihov otac."

"Jad mu prokleo oči i ruke", rekao je Brynn, iako ne silovito. "Znaš, moj kraljevski bratić u Bedi želi znati što da učini s Owynom." "Znam. Reći ću mu kad stignem u Bedu. U društvu dvojice Owynovih sinova." Sad je bio red na svećeniku da se široko osmjehne. Oslonio se o hladan kameni zid uz prozor. Zemaljska zadovoljstva: stari prijatelj, hrana i piće, dan u kojem je neočekivano učinio nešto dobro. Postojali su učeni ljudi koji su propovijedali povlačenje pred zamkama i mrežama svijeta. U Rhodiji je sad čak cvao doktrinarni pokret za zabranu vjenčavanja svećenicima, u čemu bi se slijedilo istočnjačko, sarantinsko pravilo koje bi svećenike učinilo asketima i odvojilo ih od tjelesnih ometanja - kao i od složenog problema dobivanja nasljednika koje potom treba zbrinuti. Ceinion od Llywertha uvijek je mislio - a tako je i napisao Vrhovnom patrijarhu u Rhodiji, kao i drugima - da je to pogrešno razmišljanje, čak i krivovjerje, izravno poricanje Jadova dara potpunog života. Bolje je svoju ljubav prema svijetu pretvoriti u štovanje boga, a ako ti žena umre, ili djeca, vlastita spoznaja tuge može ti pomoći da bolje savjetuješ i utješiš druge. Živiš s gubitkom, kao i oni. A dijeliš i njihove užitke. Njegove riječi, zapisane i izgovorene, bile su važne drugim ljudima, Jadovom svetom milošću. Bio je vješt ovakvoj vrsti rasprava, ali nije znao hoće li ovaj put biti na pobjedničkoj strani. Tri su cyngaelske pokrajine bile daleko od Rhodije, na rubu svijeta, na maglovitoj granici poganskih vjerovanja. Sjeverno od sjevernog vjetra, tako se govorilo. Pijuckao je vino, promatrajući svoga prijatelja. U ovom je trenutku izraz na Brynnovu licu bio lukav, što je bilo gotovo zabavno. "Jesi li slučajno primijetio kako je Dai ab Owyn gledao moju Rhiannon?" Ceinion je pomno pazio da ne bude promjene u njegovu držanju. Zapravo, primijetio je to - ali i nešto drugo. "Ona je zadivljujuća mlada žena", promrmljao je. "Kći svoje majke. Ima isti duh. Ja sam posve poražen čovjek, moram ti reći." Dok je to govorio, Brynn se smiješio. "Bi li to riješilo problem? Da Owynovim nasljednikom upravlja moja djevojčica?" Ceinion se držao neobvezujuće. "To bi svakako bio koristan brak." "Kladim se da je dečko već izgubio glavu." Zasmijuljio se. "Nije prvi kojem se to dogodilo s Rhiannon." "A tvoja kći?" upitao je Ceinion, što možda nije bilo mudro. Neki bi se očevi možda zaprepastili ili opsovali - kakve veze u tim stvarima imaju djevojčine želje? Ali Brynn ap Hywll nije to učinio. Ceinion ga je promatrao i pri svjetlosti svijeća vidio krupnog muškarca, svog prijatelja, kako se zamislio. I to preduboko. Svećenik je u sebi blago, ali pomalo bogohulno opsovao, pa smjesta potražio - također u sebi - božji oprost zbog toga.

"Zanimljivu je pjesmu pjevao mladi prije večere, zar ne?" To je bilo to. Oštrouman čovjek, žalosno je pomislio Ceinion. Mnogo više od ratnika s mačem kojim se vitla objema rukama. "Da, zaista", rekao je on, i dalje ne otkrivajući svoje karte. Bilo je prerano za to. Kupovao je vrijeme. "Tvoj se bard vidno uznemirio." "Amund? Hoćeš reći da je bila predobra? Pjesma?" "Ne to. Iako je bila dojmljiva. Ne, Alun ab Owyn je prekršio pravila tih stvari. Samo ovlaštenim je bardovima dopušteno improvizirati u društvu. Tvojeg će harfista trebati umilostiviti." "Zajedljiv čovjek, taj Amund. Ako si u pravu, neće ga biti lako smekšati." "U pravu sam. Nazovi to savjetom ponuđenim mudracu." Brynn ga je pogledao. "A tvoje drugo pitanje? O Rhiannon? Kakav je to savjet bio?" Ceinion je uzdahnuo. Bila je to pogreška. "Katkad poželim da nisi pametan." "Moram biti. Da bih mogao držati korak u ovoj obitelji. Misliš... da se njoj dopala pjesma?" "Mislim da se pjesma svima dopala." I na tome je ostalo. Obojica su muškaraca neko vrijeme šutjeli. "Pa," reèče Brynn konačno, "punoljetna je, ali nema velike žurbe. Iako Amren želi znati što da učini s Owynom i Cadyrom, a ovo..." "Owyn ap Glynn nije problem. Baš kao ni Amren, ili Ielan u Llywerthu. Ali ako se nastave držati tih svađa, to će biti naš kraj." Progovorio je vatrenije nego što je namjeravao. Drugi je muškarac protegnuo noge i uvalio se u stolac, umiren. Brynn je otpio, rukavom obrisao brk, pa se nasmiješio od uha do uha. "Još uvijek jašeš toga konja?" "I činit ću to do kraja svog života." Ovaj put se Ceinion nije nasmiješio. Oklijevao je, pa slegnuo ramenima. U svakom je slučaju želio promijeniti temu. "Reći ću ti nešto, prije nego što to kažem Amrenu u Bedi. Ali drži to za sebe. Aeldred me pozvao u Esferth, da se pridružim njegovu dvoru." Brynn se naglo uspravio u stolcu, stružući njime po podu. Opsovao je, ne ispričavši se zbog toga, a onda tresnuo čašom, prolivši vino. "Kako se usuđuje? Sad želi ukrasti i našega vrhovnog svećenika?" "Rekao sam da me pozvao. Nije to otmica, Brynne." "Svejedno, zar on nema svoje vlastite, od Jada proklete svete ljude među Anglcynima? Dabogda istrunuo!" "Ima ih mnogo, a traži ih još više... ali ne prokletih, nadam se." Ceinion je načinio naglašenu malu stanku. "Odavde, iz Ferriera. Čak i iz Rhodije. On je... drugačija vrsta kralja, prijatelju moj. Mislim kako osjeća da su njegove zemlje sad

na putu da budu sigurne, što znači nove ambicije, nove načine razmišljanja. Dogovara da svoju kćer uda na sjever, u Rheden." Odlučno je pogledao drugog muškarca. Brynn je uzdahnuo. "To sam čuo." "A ako se to dogodi, nema više suparništva s druge strane Zida, na koje smo se dosad oslanjali. Naša opasnost leži u tome da ostanemo... stara vrsta kraljevića." U sobi su gorjele tri uljanice, jedna utaknuta u zid, dvije donesene za gosta; rastrošnost i poštovanje. Pod zajedničkim sjajem žutih svjetiljaka, Brynnov je pogled sad bio izravan. Ceinion je, prihvaćajući ga, osjetio kako se preko njega lomi val uspomena na ono strašno, veličanstveno ljeto prije mnogo godina. To se, kako je stario, sve češće događalo. Prošlost i sadašnjost su se sudarale, istodobne vizije, sadašnjost viđena s prošlošću. Taj isti čovjek, prije četvrt stoljeća, na bojnom polju uz more, sam Volgan i erlinška sila s kojom su se sukobili pokraj njihovih brodova. Toga su dana među Cyngaelima bila tri kraljevića, ali Brynn je vodio središnjicu napada. Tad je još imao gustu tamnu kosu, nije bio tako krupan, bilo je manje ovoga opuštenog humora. Pa ipak, bio je to isti čovjek. Mijenjaš se, a opet se ne promijeniš. "Kažeš da traži svećenike iz Ferriera?" Otvaranje druge važne stvari. "Tako mi je pisao." "Počne sa svećenicima, zar ne?" Ceinion je s mnogo naklonosti promatrao svoga starog prijatelja. "Katkad. Poznati su po uobraženosti, moje kolege preko mora." "A što ako ne budu? Ako uspije, ako otvori kanale? Ako se Anglcyn i Ferrieri združe kako bi s obje strane Tjesnaca odbili erlinške pljačkaše? A možda i koji brak u tom pravcu...?" "Onda bih rekao da Erlinzi ponovno dolaze ovamo." Ceinion je dovršio misao. "Ako ostanemo izvan toga što se događa. To je moja poruka Bedi, kad stignem tamo." Zastao je, pa dodao misao s kojom je bio putovao. "Ima trenutaka kad se svijet mijenja, Brynn." Tišina u sobi. Sad nije bilo ni buke s hodnika; kućanstvo je u krevetu, barem veći dio. Neki iz ratne družine vjerojatno kockaju u dvorani, možda s mladim Cadyranima, novac mijenja ruke pod svjetlom svjetiljaka. Nije vjerovao da će biti nevolja; Brynnovi su ljudi bili iznimno dobro uvježbani, a večeras su bili domaćini. Noćni je povjetarac puhnuo kroz prozor, zaslađen mirisom cvijeća. Darovi svijeta koje nudi bog. Ne treba ih prezreti. "Mrzim ih, znaš. I Erlinge i Anglcyne." Ceinion je kimnuo, ali nije ništa rekao. Što se i moglo izgovoriti? Homiliju o Jadu i ljubavi? Krupni je muškarac ponovno uzdahnuo.

Još jednom iskapio čašu. Nije pokazivao da nerazrijeđeno vino ikako djeluje na njega. "Hoćeš li otići k njemu? K Aeldredu?" pitao je, baš kao što je Ceinion i očekivao. "Ne znam", dao je odgovor čija je snaga bila u iskrenosti. Brynn je otišao, ne niz hodnik prema vlastitoj spavaonici, već prema jednoj od pomoćnih zgrada. Mlada ga je sluškinja čekala, nema sumnje, spremna da se iskrade, umotana u ogrtač, čim ga ugleda kako izlazi kroz vrata. Ceinion je znao kako je njegova dužnost drugoga muškarca prekoriti zbog toga. Nije čak ni razmatrao tu mogućnost; predugo je poznavao ap Hywlla i njegovu ženu. Još jedna prednost života u svijetu i od njega; shvatiš kako složen može biti. Ugasio je dvije svjetiljke, nije mu se sviđalo da se troše uzalud. Navika štedljivosti. Ostavio je vrata malo pritvorenima, iz pristojnosti. Sad kad je Brynn izašao, gospodar kuće neće biti njegov posljednji posjetilac ove noći. Već je i prije boravio ovdje, a i u drugim ap Hywllovim kućama. Bila je to dijelom posljedica ovog razgovora da, dok je čekao, ode do svojeg svežnja i iz njega izvuče pismo koje je nosio sa sobom na sjeverozapad, u Bedu na morskoj obali. Sjeo je na isto mjesto kao i prije, uz prozor. Večeras nije bilo ni jednog mjeseca. Mladi bi cadyrski kraljevići imali dobru, mračnu noć za pljačku stoke... i bili bi poklani. Bila bi to loša sreća za njih, to što su Brynn i njegovi ljudi bili ovdje, ali od loše se sreće pogiba. Sunčani Jad danas mu je dopustio da spasi živote, drugačija vrsta dara, kakav bi mogao imati značenje što seže dalje od onoga što je čovjeku dopušteno vidjeti. Njegova vlastita molitva, svakoga jutra, bila je da bog nađe za shodno poslužiti se njime. Bilo je nečega - moralo je biti nečega - u njegovu dolasku upravo u tom trenutku, podizanju pogleda uz padinu, primjećivanju pokreta u grmlju. I u tome što je pošao za tim, bez ikakva dobra razloga, osim spoznaje koja bi mu katkad dolazila. Taj je dar bio više nego što je zasluživao, ovakav nesavršen, kakav je znao da jest. Sve ono što je učinio u tuzi i u drugim stanjima. Okrenuo je glavu i pogledao kroz prozor, vidio zvijezde kroz pukotine u putujućim oblacima, ponovno ulovio miris cvijeća, odmah vani, u noći. Potreban kao svršetak noći. Potreban kao noć. Dva profinjena izraza u igri trijade, potom pjesma, improvizirana dok su je slušali. Tamo je bilo troje mladih ljudi, na vrhuncu svojega stvarnog postojanja, moguće važnosti njihovih života. A dvojica bi od njih najvjerojatnije, da je on na put krenuo dan kasnije ili zakasnio samo nekoliko minuta, večeras ležali mrtvi. Trebao bi kleknuti i ponovno zahvaliti, osjetiti blagoslov i nadu. A te su stvari uistinu bile ovdje, ali su ležale ispod nečega drugog, neke mnogo neodređenije težine. Iznenada se osjetio umornim. Starost ti se može prišuljati, kao

da je dan predugo trajao. Ponovno je otvorio pismo, a crveni se slomljeni pečat malo razmrvio. "I dok je već duže vrijeme naše uvjerenje da je prava dužnost pomazanoga kralja pod Jadom da traži mudrost i propovijeda vrlinu svojim primjerom, baš kao što je naša zadaća da osnažujemo i branimo..." S ugašenim svjetiljkama nije bilo dovoljno svjetla za čitanje, osobito čovjeku ne više mladom, ali on je ovo bio naučio napamet i više je prisno razgovarao s pismom nego što je ponovno razmatrao njegov sadržaj, onako kako bi čovjek mogao kleknuti pred poznatu sliku boga na zidu vlastite kamene kapelice. Ili, palo mu je na pamet, onako kako bi čovjek mogao kontemplirati o imenu i u kamen urezanom sunčanom disku iznad groba posjećenoga toliko puta da ga zapravo i ne vidi, tek poima, dok ostaje još malo prije nego što se spusti sumrak, a onda i noć. U tami je, iz hodnika, pokucala tiho, a onda ušla, shvativši pritvorena vrata kao pozivnicu, što su i bila. "Što?" rekla je Enid, spustivši dugačku svijeću koju je nosila. "Još uvijek si odjeven i nisi u krevetu? Nadala sam se da ćeš me tamo čekati." Ustao je, smiješeći se. Prišla mu je, pa su se poljubili, iako je bila dovoljno ljubazna da to učini miroljubivim poljupcem u oba obraza, ničim više. Nosila je nekakav miris. Nije mu dobro išlo imenovanje tih ženskih stvari, ali ga je to smjesta omelo. Iznenada je postao svjestan kreveta. To joj je i bila namjera, znao je. Vrlo je to dobro znao. Enid je pogledala vinske čaše i plošku široka vrata. "Je li meni ostavio malo?" "Ne baš mnogo, bojim se. Možda ima još, i vode da se razrijedi." Enid je odmahnula glavom. "Zapravo mi ne treba." Sjela je u stolac koji je njezin suprug nedavno ispraznio kako bi otišao van s jednom od djevojaka koja ga je čekala. Pod prigušenim svjetlom, bila je prisutnost koja sjedi uz njega, miris, uspomena na druge noći - i druge miroljubive poljupce kad mir nije bio ono što je ostavljala za sobom kad bi otišla. Njegovo suzdržavanje, ne njezino, čak ni Brynnovo, jer to je dvoje imalo vlastita pravila u tom dugačkom braku i to je Ceinionu, prije mnogo godina, bilo stavljeno do znanja. Njegovo suzdržavanje. I žena njemu vrlo draga. "Umoran si", rekla je nakon što ga je na trenutak pomno proučavala. "Dobio je najbolje od tebe jer je došao prvi, a onda stignem ja - uvijek se nadajući - i nađem..." "Muškarca koji te nije vrijedan?" "Muškarca koji nije podložan mojim sve manjim dražima. Starim, Ceinione. Mislim da se moja kći večeras zaljubila."

Udahnuo je. "Reći ću redom: ne, i ne, i... možda." "Čekaj da to posložim." Mogao je vidjeti da je to zabavlja. "Konačno ćeš mi popustiti, u tvojim očima nisam još stara i Rhiannon je možda zaljubljena?" U Enid je bilo nečega zbog čega bi se uvijek poželio nasmiješiti. "Ne, na žalost, i da, uistinu i možda jest, ali mladi su uvijek zaljubljeni." "A mi koji nismo mladi? Ceinione, zar me nećeš poljubiti? Prošlo je više od godinu dana." Na trenutak je oklijevao, iz svih starih razloga, ali onda je ustao i prišao mjestu na kojem je sjedila, pa je, kad je podigla glavu, poljubio ravno u usta. Usprkos tome što je bio istinski umoran, bio je svjestan lupanja svog srca i brzog nadolaska želje. Ustuknuo je. Pročitao njezin vragolasti izraz trenutak prije nego što je pomaknula ruku i preko halje dotaknula njegov spol. Dahnuo je, čuo je kako se smije dok je odmicala ruku. "Samo istražujem, Ceinione. Ne boj me se. Bez obzira na sve tvoje ljubazne riječi, doći će noć kad te više neću moći uzbuditi. Jedan od ovih posjeta..." "Bit će to noć kad umrem", rekao je, misleći ozbiljno. Ona se prestala smijati i načinila znak sunčanog diska, odvraćajući zlo. Ili pokušavajući. Čuli su krik izvana. Kroz prozor je, brzo se okrenuvši, Ceinion vidio luk bačene goruće baklje. A onda je ugledao jahače u dvorištu, a vriska je počela. *** Alunu se činilo da je već vidio svog brata u ovakvom stanju, iako ne baš u posve istom. Dai je bio nemiran, razdražljiv i uplašen. Gryffeth je, zauzimajući lijevu stranu jedva dovoljno širokog kreveta, pogriješio i požalio se zbog Daijeva koračanja u mraku, te zauzvrat dobio bujicu prostaštava koja je izazivala glavobolju. "To nije bilo nužno", rekao je Alun. Dai se na peti okrenuo prema njemu, a Alun je, u sredini kreveta (izvukao je kraću slamku) čvrsto uzvratio pogled prema bratovu napetu i ukočenu obrisu kroz tamu. "Dođi u krevet, naspavaj se. Ona će i ujutro biti ovdje." "O čemu ti govoriš?" htio je znati Dai. Gryffeth je, što nije bilo mudro, frknuo od smijeha. Dai je koraknuo prema njemu. Alun je na trenutak pomislio da će njegov brat zaista udariti njihova bratića. Ta ljutnja bila je dio koji se razlikovao od prijašnjih slučajeva kad bi Daija zaokupila neka djevojka. To, i strah.

"Nije važno", rekao je brzo Alun. "Slušaj, ako ne možeš spavati, u dvorani se sigurno kockaju. Samo nemoj uzeti sav novac i nemoj previše piti." "Zašto mi govoriš što da radim?" "Da bismo se mi mogli malo odmoriti", rekao je Alun blago. "Idi s Jadom. Dobij štogod." Dai je oklijevao, napeti lik na drugom kraju sobe. A onda je, izbacivši još jednu smušenu kletvu, s trzajem otvorio vrata i izašao. "Čekaj", rekao je Alun tiho Gryffethu. Čekali su, jedan do drugoga u krevetu. Vrata su se ponovno širom otvorila. Dai je ušao krupnim koracima, prišao svom svežnju, uzeo kesu s novcem i ponovno izašao. "Sad", rekao je Alun, "možeš reći da je budala." "On je budala", rekao je Gryffeth ozbiljno to misleći, pa se okrenuo u krevetu. Alun se okrenuo na suprotnu stranu, odlučan u nakani da pokuša zaspati. To se nije dogodilo. Kucanje na njihova vrata - i ženski glas iz hodnika - uslijedilo je samo nekoliko trenutaka poslije. *** Iz izraza na Heldinu licu, kao i iz pogleda koje je bacala prema Rhiannon, bilo je očito da je zabrinuta. Njihova se mlada sestrična bacila na krevet čim su se njih četiri iz dvorane vratile u njezine odaje. Ležala je tamo, nepomična u zelenoj haljini s pojasom, dok je svjetlo rastrošno blistalo u dvjema sobama (sad kad je Meredd zauvijek otišla i boravila među Kćerima Jadovim, Rhiannon je prisvojila susjednu sobu za ostale tri žene). Istini za volju, izgledala je kao da joj doista nije dobro, grozničava i blistavih očiju. Bez riječi, njih su tri odlučile da je oraspolože, i tako nije bilo nikakva protivljenja njezinu smjesta izraženom zahtjevu da se upale sva svjetla, kao ni sljedećemu što je zatražila. Rania je imala najčišći glas, i u kapeli i u dvorani za gozbe, a Eirin najbolje pamćenje. Zajedno su otišle u susjednu sobu, mrmljajući, a sad su se vratile kroz vrata što su spajala dvije prostorije, Eirin nasmiješena, Rania grizući usnu, kao što je uvijek činila prije pjevanja. "Neću biti baš dobra", rekla je. "Čule smo je samo jednom." "Znam", rekla je Rhiannon, neuobičajeno blago, glasa u suprotnosti s izgledom. "Ali pokušaj." Ovdje sa sobom nisu imale harfu. Rania je pjevala bez pratnje. Iskreno govoreći, bilo je vrlo dobro, jer je ženski glas u tihoj (previše osvijetljenoj) sobi,

kasno u noći, davao drugačiji prizvuk istoj pjesmi koju su čule u dvorani dok je zalazilo sunce, kad im je tu pjesmu darovao mlađi sin Owyna ap Glynna: Dvorane Arbertha noćas su tamne, Ni jedan mjesec nebom ne jezdi, Malo ću pjevat' i potom svršit'. Noć je skriveni stranac, Neprijatelj s mačem, Zvijer u šumi i polju. Zvijezde s visina gledaju na sovu i vuka, Na svako živo stvorenje, Dok ljudi spavaju sigurni iza svojih zidova. Dvorane Arbertha noćas su tamne, Nijedan mjesec nebom ne jezdi, Malo ću pjevat' i potom svršit'. Prva je zvijezda žuđeno obećanje, Duboka noć je san na javi, Tama je mreža za žudnju srca. Zvijezde s visina gledaju na ljubavnika i voljenu, Na svaki zamislivi užitak, Jer neki noću ne spavaju. Zagonetka je najmračnijih sati Oduvijek bila ova, I zato možemo reći: Potreban kao svršetak noći, Potreban kao noć, Po svetom je blaženom bogu oboje istina. Dvorane Arbertha noćas su tamne, Ni jedan mjesec nebom ne jezdi, Malo pjevah i potom svrših. Rania je stidljivo oborila glavu kad je završila. Eirin je zapljeskala, ponosno blistajući. Helda, starija od ostale tri, tiho je sjedila, a na licu joj je bio udaljen izraz. Trenutak poslije, Rhiannon je rekla: "Po svetom blaženom bogu." Bilo je nejasno ponavlja li stih pjesme ili govori iz srca... ili je i jedno i drugo istinito. Pogledale su je. "Što se to događa sa mnom?" rekla je Rhiannon tihim glasom.

Ostale su se okrenule prema Heldi, koja je bila udana i obudovjela. Ona je blago rekla: "Želiš muškarca i to te izjeda. To prođe, draga moja. Zaista prođe." "Misliš?" rekla je Rhiannon. I nijedna od njih nikad ne bi spojila taj glas s tonom one koja ih je inače sve nadzirala -njih sve tri, svoje sestre, sve mlade žene u kućanstvu i sve rođakinje onako kako je njezin otac zapovijedao svojom ratnom družinom. Moglo je to biti zabavno, trebalo je biti, ali promjena se urezala preduboko, a bilo je uznemirujuće kako je loše izgledala. "Idem ti donijeti vina." Eirin je ustala. Rhiannon je odmahnula glavom. Zelena joj je kapica skliznula s glave. "Ne trebam vino." "O, da, trebaš", rekla je Helda. "Idi, Eirin." "Ne", ponovila je djevojka na krevetu. "Nije to ono što mi je potrebno." "Ono što ti je potrebno ne možeš imati", rekla je Helda, prišavši krevetu, na kraju ipak s veseljem u glasu. "Eirin, imam bolju ideju. Idi u kuhinju i reci im neka pripreme uvarak, onaj za nesanicu. Sve ćemo malo popiti." Nasmiješila se ostalim trima, deset godina mlađima od nje. "Previše je muškaraca noćas u kući." "Je li prekasno? Možemo li ga dovesti ovamo?" "Što? Pjevača?" Helda je podigla obrve. Rhiannon je kimnula, pogleda punog preklinjanja. Bilo je to zapanjujuće. Molila je, nije zapovijedala. Helda je razmislila o tome. Njoj se samoj uopće nije spavalo. "Ali ne samoga", konačno je rekla. "S njegovim bratom i drugim Cadyraninom." "Ali drugu dvojicu ne trebam", rekla je Rhiannon, opet pokazavši tračak negdašnje sebe. "Ne možeš imati ono što ti je potrebno", ponovila je Helda. Rania je uzela svijeću i pošla po napitak; Eirin, odvažniju, poslale su da dovede trojicu muškaraca. Rhiannon je sjela na krevet, opipala obraze nadlanicama, a potom ustala i prišla prozoru, te ga otvorila - usprkos preporukama - kako bi pustila da je povjetarac ohladi, makar samo malo. "Izgledam li dobro?" pitala je. "To nije važno", rekla je Helda, što je izluđivalo. "Osjećam slabost." "Znam." "Nikad se ovako ne osjećam." "Znam", rekla je Helda. "To prođe." "Hoće li oni brzo doći?"

Alun se brzo odjenuo i pošao pronaći Daija u dvorani za gozbe, ostavivši Gryffetha u hodniku s djevojkom i svijećom. Činilo se da to nijednome od njih ne smeta. Mogli su poći u ženske odaje koje su bile iza ugla i tamo čekati, ali nije se činilo da su tome skloni. Nosio je harfu u njezinu kožnom omotu. Žena je izrijekom rekla da kći Brynna ap Hywlla želi pjevača. Smeđokosa se djevojka, govoreći mu to na vratima, nasmiješila, a oči su joj uhvatile svjetlost svijeće koju je nosila. I tako je Alun pošao pozvati Daija. Pronašao ga je kako se za stolom kocka s dvojicom njihovih prijatelja i trojicom ap Hywllovih ljudi. Osjetio je olakšanje kad je vidio da Dai pred sobom već ima hrpu novčića. Njegov je stariji brat bio dobar kockar, odlučan pri klađenju i računanju, a imao je trzaj zgloba koji mu je omogućavao da baci kosti - bilo čije kosti - na kraću stranu češće nego što bi se to očekivalo. Ako je, kao obično, pobjeđivao, to je značilo da možda ipak nije previše uznemiren. Možda. Jedan od ostalih primijetio je Aluna na dovratku, pa bubnuo Daija u rebra. Njegov je brat podigao pogled, a Alun mu je domahnuo da priđe. Dai je oklijevao, a onda je ugledao harfu. Ustao je i prešao prostoriju. U njoj je bilo mračno, s izuzetkom dviju svjetiljaka koje su gorjele na dva stola za kojima su budni muškarci kockali. Većina onih koji su noćas trebali ovdje spavati već je zaspala, na slamaricama uza zidove i s psima između njih. "Što je?" rekao je Dai. Prizvuk mu je bio neljubazan. Alun se trudio govoriti opušteno. "Mrsko mi te odvlačiti od oduzimanja novaca Arberthincima, ali pozvani smo u odaje gospe Rhiannon." "Što?" "To ne bih izmislio." Dai se ukočio. Alun je to mogao vidjeti čak i u sjeni. "Mi? Svi...?" "Sva trojica." Oklijevao je. Treba reći istinu, bolje ovdje nego tamo. "Ona je, ovaj, koliko sam shvatio, tražila harfu." "Tko je to rekao?" "Djevojka koja je došla po nas." Kratka tišina. Netko se za kockarskim stolom glasno nasmijao. Netko je drugi opsovao, jedan od spavača uza zid. "Oh, Jade. Oh, sveti Jade. Alune, zašto si pjevao tu pjesmu?" pitao je Dai, gotovo šapćući. "Što?" pitao je Alun, istinski zaprepašten. "Da nisi..." Dai je zatvorio oči. "Pretpostavljam kako ne možeš reći da si pospan, da ne želiš izlaziti iz kreveta?" Alun se nakašljao.

"Mogao bih." Otkrio je da mu ovo teško pada. Dai je odmahnuo glavom. Ponovno otvorio oči. "Ne, već si izašao iz kreveta, nosiš harfu. Djevojka te vidjela." Tad je opsovao, više kao molitvu nego kao kletvu, prije samome sebi nego zapravo Alunu ili nekome drugom. Dai je podigao obje ruke i spustio šake na Alunova ramena, kako je to ponekad činio. Podigao ih je i spustio, nešto između udarca i zagrljaja. Na trenutak ih je tamo ostavio, a onda sklonio ruke. "Ti idi", rekao je. "Mislim da ja nisam u stanju. Izaći ću." "Dai?" "Idi", rekao je njegov brat na samoj granici samokontrole, pa se okrenuo. Alun ga je promatrao kako korača preko prostorije, skida veliki zasun s teških prednjih vrata kuće Brynna ap Hywlla, otvara jedna od njih i sam izlazi u noć. Netko je ustao od kockarskih stolova i ponovno stavio zasun za njim. Alun je vidio kako jedan iz njihove grupe baca pogled prema njemu; on je mahnuo, a njihov je prijatelj umjesto Daija pokupio njegovu kesu i dobitak. Alun se okrenuo. I u tom je trenutku čuo svoga starijeg brata kako ispušta užurbano, očajničko upozorenje iz vanjskog dvorišta. Bila je to posljednja riječ koju ga je čuo izgovoriti. A onda su tamo vani bili udarci konjskih kopita, bubnjanje, tvrda zemlja i ratni pokliči Erlinga, i vatra, dok je noć divljala. *** Znatiželjna je i previše odvažna. Uvijek je bila, još od prvog buđenja pod humkom. Neprestano zanimanje za drugi svijet, manje straha nego u ostalih, iako nju prisutnost željeza može iscrpiti jednako lako kao i njih. Danas je više smrtnika nego što pamti u kući sjeverno od šume; od aure se ne može pobjeći. Nema ni jednog mjeseca da baci sjenu: otišla je vidjeti. Putem je prošla pokraj zelenog spruaugha, siknula prema njemu da zaustavi njegovo brbljanje, zna da će on sad otići i reći kraljici gdje ju je vidio. Nije važno, govori ona sebi. Pa nije ih zabranjeno gledati. Stoka je nemirna u svom oboru. Prvo je to što zna, svijest o tome. Sad su u kući prigušena gotovo sva svjetla; sjaje samo u jednom prozoru odaje, u dva prozora, i u velikoj sobi iza teških vrata. Željezo na vratima. Smrtnici noću spavaju, u strahu. Osjeća kopita na zemlji, zapadno od njih. Njezin vlastiti strah i prije nego što će vidjeti. Potom jahači, preskaču ogradu, probijaju je da bi ušli u dvorište ispod nje, vatra je bačena, željezo isukano,

svuda je željezo, oštro kao smrt, teško kao smrt. Nije došla zbog ovoga, zamalo bježi kako bi ispričala kraljici, ostalima. Ostaje, tamo gore, nevidljivi treptaj među stablima tamnog lišća. Svjetlije i manje aure svuda po dvorištu farme. Vrata koja se naglo otvaraju, muškarci istrčavaju, iz kuće, iz štaglja, željezo kojim se rukuje u tami. Vrlo mnogo buke, vrištanje, iako nešto od toga ona uspijeva zanemariti; smrtnici su uvijek preglasni. Sad se bore. Osjećaj vrućine u njoj, vrtoglavica, miris krvi u dvorištu. Osjeća kako joj kosa mijenja boju. Već je to prije vidjela, ali ne ovdje. Uspomene, davne, pokušaj da se prijeđe prema mjestu na kojem se ona nalazi. Osjeća se bolesno, stanjeno od željeza tamo dolje. Čvrsto se drži za bukvu, iz toga izvlači životnu snagu. Nastavlja promatrati, sad joj je hladno, drhti, boji se. Nema mjeseca, ponavlja samoj sebi, nemoguće je vidjeti njezinu sjenu ili treptaj, osim smrtniku koji posjeduje spoznaju o njezinu svijetu. Promatra crnog konja kako se propinje, kopitima udara čovjeka koji bježi, vidi ga kako pada. Tu je i vatra, sad je u plamenu jedna od pomoćnih zgrada. Zbrka tamnih i izmiješanih likova smrtnika. Dim. Previše krvi, previše željeza. A onda joj nadolazi još nešto. I na tu pomisao - brzu i svijetlu poput krijesnice iznad vode - među ramenima, tamo gdje su nekoč svi oni imali krila, osjeća grč, drhtaj uzbuđenja, nalik na žudnju. Ponovno drhti, ali na drugačiji način. Sad uhodi iz veće blizine: živi i mrtvi u kaosu tog dvorišta ispod nje. I da. Da. Zna tko je prvi umro. Može razabrati. On leži licem prema dolje na razrovanoj, izgaženoj zemlji. Prvi mrtvac u noći bez mjeseca. Mogao bi postati njihov, ako bude dovoljno brzo djelovala. Ali mora biti vrlo brza, njegova duša već blijedi, gotovo sasvim nestaje njoj pred očima. A prošlo je već toliko vremena otkako je posljednji put smrtnik u najboljim godinama došao k njima. K njihovoj kraljici. Ako može izvesti ovo, njezino će se mjesto u Povorci zauvijek promijeniti. To znači da mora sići u to dvorište. Željezo je posvuda. Grmljavina konja koji je osjećaju, boje se. Njihova kopita. Nema mjeseca. To je jedino vrijeme kad se to može učiniti. Ni jedan dio nje ne može biti viđen. Ponavlja to sebi još jednom. Nitko od njih više nema krila, inače bi mogla letjeti. Pušta stablo, prst po prst, te kreće naprijed i dolje. Vidi nekoga na putu. On se žuri uz padinu, teško diše. Ni na trenutak ne primjećuje da je ona ovdje, vila koja se s njim mimoilazi. Morao se dočepati svog mača. Dai je vrisnuo upozorenje, a onda ga je ponovio. Muškarci su poskakali sa slamarica, ričući dograbili oružje. Gurnuli su i otvorili dvostruka vrata, a prvi među njihovim ljudima pohrlili su van. Alun je čuo urlike Erlinga, Brynnovu ratnu družinu kako viče, odgovarajući im, vidio kako van srljaju i njihovi ljudi iz Cadyra. Ali njegova soba i njegov mač bili su straga, na suprotnoj strani hodnika. Na strahovito dalekoj drugoj strani.

Alun je trčao iz sve snage, srce mu je lupalo, bratov glas odjekivao u ušima, šaka straha stezala mu je srce. Kad je stigao do njihove sobe, Gryffeth je - koji je, kao i svi drugi, poznavao zvukove bitke - već dograbio svoju oštricu i kožnu kacigu. Koraknuo je naprijed i bez riječi dodao Alunu njegovo oružje. Alun je na licu mjesta spustio harfu; isukao je mač iz korica, bacio i njih na pod, nabio kacigu na glavu. Žena u Gryffethovu društvu nije zanijemjela, a bila je užasnuta. "Jade dragi! Tamo gdje smo mi nema čuvara. Dođite! Brzo!" Alun i Gryffeth izmijenili su pogled. Ništa se nije moglo reći. Srce bi se moglo slomiti. Otrčali su u suprotnom smjeru, još dalje niz isti mračni hodnik, smeđokosa djevojka uz njih, njezina ruka koja se nekako našla u Alunovoj, svijeća koja je otpala. Potom prema sjeveru, klizeći na uglu hodnika, sve do udaljenog krila i ženskih odaja. Dalje od dvostrukih vrata, od borbe u dvorištu. Od Daija. Djevojka je pokazala, isprekidano dašćući. Upali su unutra. Žena je vrisnula, a onda primijetila da su to oni. Pokrila je usta nadlanicom, povukavši se prema stolu. Alun je na brzinu pogledao, isukanog mača. Bile su tu tri žene, jedna od njih Brynnova kći. Dvije prostorije, povezane vratima. Prišao je ravno prema istočnom prozoru koji je, neobjašnjivo, bio otvoren. Pomaknuo se kako bi zatvorio kapke i spustio drvenu prečku. Erlinški malj koji se spuštao raskomadao je drvo, potresao prozorski okvir, zamalo slomio Alunovu pruženu ruku kao da se radi o trijesci. Žena je vrisnula. Alun je ubadao kroz razlupani prozor, naslijepo u tami. Čuo roktaj boli. Netko je uzviknuo glasno upozorenje; svom je silom okrenuo mač, razoran pokret, povlačenje i odmicanje. Konjska su se kopita nadvila s visine, probila već oštećeni prozorski okvir, razbila ga - a onda je kroz njega u sobu uletio muškarac. Gryffeth je navalio na njega, psujući. Njegov je zamah dočekan na okrugli štit, a udarac sjekirom koji je potom uslijedio jedva je uspio izbjeći. Žene su se stisnule i uzmaknule, vrišteći. Alun je koraknuo naprijed do svog bratića, a onda se morao okrenuti na peti na drugu stranu, dok je kroz prozor, urlajući, s maljem u ruci, upao drugi muškarac. Shvatili su gdje se nalaze žene. Erlinzi. Ovdje. Noćna mora u noći bez mjeseca; noć kao stvorena za napad. Ali što su radili ovako daleko u srcu zemlje? Zašto ovdje? To nije imalo smisla. Pljačkaški pohodi nisu dolazili na ovakva mjesta. Alun je zamahnuo prema drugom muškarcu koji mu je snažnim okretom zaustavio mač. Krvario je od drvenog triješća, kao i Erling. Koraknuo je unatrag, štiteći žene. Čuo bučan zveket, čizme iza sebe, a onda i riječi za kojima je čeznuo. "Bacite oružje! Vas ste dvojica, nas petorica, a dolazi još ljudi." Alun se brzo osvrnuo, vidio jednoga od Brynnovih kapetana, čovjeka krupnog gotovo poput Erlinga. Jadu hvala na milosti, pomislio je. Kapetan je

progovorio na anglcynskom, ali polako. Bio je to jezik blizak erlinškom, razumjet će ga. "Možda ćete biti otkupljeni", nastavio je Brynnov čovjek, "ako je nekome dovoljno stalo do vas. Samo taknite žene i noćas ćete umrijeti u mukama, a prije nego što umrete, poželjet ćete da ste već mrtvi." Te su riječi bile pogreška, poslije je razmišljao Alun. Jer, čuvši ih, prvi se muškarac smjesta pokrenuo, brz poput mačke u pretrpanoj prostoriji, pa je dograbio Rhiannon mer Brynn - čije je upozorenje odvuklo Aluna od prozora - i povukao je dalje od ostalih. Erling ju je držao pred sobom poput štita, izvivši joj ruku visoko iza leđa, a sjekiru koju je držao ispod sješiva prislonio joj je uz vrat. Alun je udahnuo da zaustavi kletvu. Jedna od ostalih žena pala je na koljena. Soba je sad bila prepuna muškaraca, miris znoja i krvi, blato i prljavština iz dvorišta. Mogli su čuti borbu izvana, pse kako izbezumljeno laju, stoku kako muče i meškolji se u toru. Netko je zavrištao, pa prestao. "Otkupnina, kažeš?" zagunđao je Erling. Imao je žutu bradu i bio odjeven u oklop. Oèči ispod metalne kacige, dugi štitnik za nos. "Ne. Ne bi išlo. Smjesta spustite oružje, ili ću ovoj odrezati sisu. Želite to vidjeti? Ne znam tko je ona, ali odjeća joj je skupa. Da režem?" Brynnov je kapetan koraknuo naprijed. "Rekao sam da bacite oružje!" Tišina, napeta, ukočena. Alunova su usta bila suha, kao da su puna pepela. Dai je bio vani. Daije bio vani. Bio je tamo sam. "Pustite ga da to učini", rekla je Rhiannon, kći Brvnna ap Hywlla. "Pustite ga, a onda ga ubijte za mene." "Ne! Slušaj me", brzo je rekao Alun. "Ovdje ima više od pedeset boraca. Vi sigurno niste poveli toliko njih u pljačku. Vaš je vođa pogriješio. Tamo vani gubite. Slušaj! Nemate kamo. Ovdje odaberi svoju sudbinu." "Odabrao sam je kad sam se ukrcao na brod", promuklo je rekao muškarac. "Ingavin dolazi po svoje ratnike." "A njegovi ratnici ubijaju žene?" "Cyngaelske kurve ubijaju." Jedan od muškaraca iza Aluna ispustio je prigušen zvuk. Rhiannon je stajala, jedne ruke izvijene iza leđa, sa sjekirom koja joj se urezivala u vrat. Alun je vidio strah u njezinim očima; nije ga bilo u njezinim riječima. "Onda umri zbog ove cyngaelske kurve! Ubij ga, Siawn! Učini to!" Sjekira, držana sasvim blizu oštrice, pomaknula se. Razderotina u visokom ovratniku zelene haljine, krv na ključnoj kosti. "Jade najmiliji", rekla je žena na koljenima.

Udarac srca bez pokreta, bez daha. A onda je drugi Erling, koji je posljednji upao kroz prozor, uza zveket ispustio svoj štit. "Pusti je, Svein. Mene su oni već i prije zarobljavali." "Ako hoćeš, ti budi cyngaelska ženska!" zarežao je muškarac po imenu Svein. "Mene čeka Ingavin! Spustite oružje, ili ću je raskomadati!" Alun je, gledajući u svijetle, divlje oči i čuvši borbeno ludilo u glasu, polako spustio svoj mač. Na djevojci je bilo krvi. Vidio je kako zuri prema njemu. Mislio je na Daija, tamo vani, koji je uzviknuo upozorenje prije kopita i vatre. Uopće nije imao oružja. Srce mu je plakalo i u sebi je pokušavao pronaći mjesta za molitvu. "Učini isto", rekao je Gryffethu, ne okrenuvši glavu. "Nemoj!" rekla je Rhiannon šapæući, ali vrlo razgovijetno. Grvffeth ju je pogledao, potom i Aluna, a onda spustio svoju oštricu. "Ubit će je", rekao je Alun muškarcima iza sebe, ne osvræući se. Oči su mu počivale na djevojčinima. "Pustite da njegovi drugovi vani dožive poraz, a onda ćemo se nagoditi s ovom dvojicom. Nema mjesta na Jadovoj zemlji kamo bi mogli pobjeći odavde." "Tek će je onda ubiti", rekao je muškarac po imenu Siawn, pa koraknuo naprijed, još uvijek s mačem u ruci. Smrt u njegovu glasu, kao i stari gnjev. Sjekira se ponovno pomaknula, još jedna poderotina u zelenom, druga svijetla traka krvi na bijeloj koži. Jedna je žena zacviljela. Ne ona koju je držao, iako je sad grizla usnice. Tako su stajali, u trenutku dugom poput onoga prije nego što je Jad stvorio svijet. A onda je poletio malj. Da žutobradi Erling nije nosio željeznu kacigu, glava bi mu tim udarcem bila zgnječena poput voća. No čak je i ovako zvuk udarca bio mučan u takvoj blizini i u prekrcanoj sobi. Čovjek se stropoštao kao dječja lutka punjena slamom; bio je mrtav prije nego što je njegovo tijelo, iskrivljeno i pruženo, palo na tlo. Sjekira je pala, sad bezopasna. Alunu se činilo da nitko u sobi nije nekoliko trenutaka disao. Krajnje nasilje može to prouzročiti, pomislio je. Ovo nije bilo bojno polje. Bili su preblizu jedni drugima. Takve bi se stvari trebale događati... na otvorenom, ne u ženskim odajama. Žena u čijim su se odajama nalazili ostala je tamo gdje je bila zarobljena, ne mičući se. Leteći je malj prošao tako blizu nje da joj je okrznuo kosu. Obje su joj ruke sad padale niz bokove i nitko joj nije prijetio sjekirom. Alun je mogao vidjeti dva curka krvi na njezinoj haljini, porezotine na vratu i na ključnoj kosti. Vidio je kako je polako udahnula. Ruke su joj se tresle. Nikakvih drugih znakova. Smrt ju je dodirnula i okrenula se. Čovjek ima pravo malo zadrhtati.

Alun se okrenuo prema Erlingu koji je bacio malj. Crvenkasta brada prošarana sjedinama; duga kosa koja se spuštala ispod šupljine kacige. Nije to bio mlad muškarac. Njegov udarac, da je bio tek malo nesigurniji, ubio bi Brynnovu kćer, zdrobivši joj lubanju. Čovjek je pogledom zaokružio po svima njima, a onda pružio prazne ruke. "Svi su ljudi budale", rekao je na anglcynskom. Uspjeli su razabrati značenje. "Bogovi su nam dali malo pameti, a nekima i manje nego ostalima. Taj me čovjek, Svein, razljutio, priznajem. Svi mi odlazimo svojim bogovima, na ovaj ili na onaj način. On bi bio ubio djevojku, a time i nas obojicu. Glupo. Za mene nećete dobiti bogzna kako veliku otkupninu, ali predajem se, i vama obojici i gospi." Gledao je malo Aluna, malo Siavraa iza njega, a onda i Rhiannon mer Brynn. "Da ga ubijem, moja gospo?" smrknuto je pitao Siawn. U glasu mu se mogla čuti želja. "Da", rekla je smeđokosa žena, još uvijek na koljenima. Treća žena, primijetio je Alun, upravo je povratila na suprotnoj strani sobe. "Ne", rekla je Rhiannon. Lice joj je bilo blijedo poput krede. Još se uvijek nije ni pomaknula. "Predao se. Spasio mi je život." "A što misliš, što bi učinio da ih je ovdje bilo više?" grubo je zapitao čovjek po imenu Siawn. "Ili da je, milošću Jadovom, večeras u kući bilo manje nas? Misliš li da bi još uvijek bila odjevena i na nogama?" Alunu je na pamet palo to isto. Govorili su cyngaelski. Erling je gledao od jednoga do drugoga, a onda se zasmijuljio, pa odgovorio na njihovu jeziku, s teškim naglaskom. Već je prije ovdje pljačkao, i sam je to rekao. Nije bio mlad. "Prisvojio bi je Mikkel, zbog kojeg jedino i jesmo ovako daleko od brodova. Ili njegov brat, što bi bilo još gore. Pretpostavljam da bi je skinuli i uzeli pred svima nama." Pogledao je Aluna. "A onda bi smislili gadan način da je ubiju." "Zašto? Zbog čega to? Pa ona je... samo žena." Alun je imao potrebu napustiti ovu sobu, ali je također želio razumjeti. A drugi dio njega također se i bojao otići. Svijet i njegov život možda će se zauvijek promijeniti kad izađe van. Sve dok je ovdje, u ovoj prostoriji... "Ovo je kuća Brvnna ap Hywlla", rekao je Erling. "To nam je kazao naš vodič." "Pa što?" pitao je Alun. Imali su vodiča. To je primijetio. Znao je da su to primijetili i Arberthinci. Vidio je da Rhiannon pažljivo diše. Nije gledala ni prema kome. Ni jedan jedini put nije vrisnula, pomislio je, samo ono jedno upozorenje njemu, kad je konj probio prozor.

Erling je skinuo željeznu kacigu. Crvena mu se kosa prilijepila uz lubanju i mlitavo visjela preko ramena. Imao je izubijano lice slomljena nosa. "Ovaj pohod vodi Mikkel Ragnarson, sa svojim bratom. Samo s jednom svrhom, iako sam se trudio da se predomisli zbog svih nas koji smo pošli zbog sebe, a ne zbog njega. On je sin Ragnara Siggursona i unuk Siggura, onoga kojega smo mi nazivali Volgan. Ovo je osveta." "Oh, Jade!" uzviknuo je muškarac po imenu Siawn. "Oh, Jade i blaženi mučenici! Brynn je bio vani kad su oni došli! Idemo!" Alun je već podigao svoj mač, okrenuo se, probio se kroz ostale i letio što je brže mogao niz hodnik prema dvostrukim vratima. Siawnov je očajnièki krik dopro daleko iza njega. Brynn ap Hywll nije bio jedini koji je bio vani. Palo mu je na pamet da još nije nikoga ubio. Potreba za tim, kao i užas, postajali su sve jači. Užas je nestao poput dima na vjetru čim je izašao kroz vrata i vidio što se imalo vidjeti. Njegov je nestanak za sobom ostavio svojevrsnu prazninu: prostor koji još nije stiglo popuniti nešto drugo. Bio je, zapravo, prilično siguran još od trenutka kad je začuo prvi Daijev krik, ali postojale su razne vrste spoznanja. Napad je bio gotov. Nije bilo dovoljno Erlinga da izađu na kraj s Brynnovom ovdašnjom ratnom družinom i njegovim Cadyranima, usprkos čimbeniku iznenađenja. Bilo je očito da se trebalo raditi o pohodu na izoliranu farmu - veliku, pomno odabranu farmu, ali čak i usprkos tome, napad je bio namijenjen ubojstvu Brynna ap Hywlla, a ne sukobu s njegovim ukupnim snagama. Netko je pogriješio, ili imao vrlo veliku nesreću. To je sam rekao, unutra. Prije nego što je istrčao na dvorište kako bi ugledao tijelo koje je ležalo nedaleko od otvorenih vrata. Zapravo, sasvim blizu njih. Prestao je trčati. Drugi su se kretali svud oko njega. Činili su se neobično udaljeni, nejasni, nekako zamagljeni. Stajao je vrlo mirno, a onda je, s naporom koji ga je gotovo posve iscrpio, kao da mu je tijelo strahovito otežalo, Alun ponovno krenuo naprijed. Kad je pošao van, Dai nije imao ništa osim noža za pojasom, ali sad je u njegovoj ruci bio erlinški mač. Ležao je licem prema dolje u zgaženoj travi i blatu, a pokraj njega mrtav pljačkaš. Alun je prišao mjestu gdje je on ležao, pa kleknuo u blato i odložio svoju oštricu, skinuo kacigu i spustio je, a potom, poslije kratke stanke, okrenuo svog brata i pogledao ga. Nije svoj život jeftino prodao, kazivala je "Tužaljka za Seisytha". Ona koju su prije ili poslije pjevali svi bardovi u dvoranama svih triju pokrajina, tijekom onih zimskih noći kad su muškarci žudjeli za proljetnim buđenjem, a krv i duše mlađih uskovitlale bi se pri pomisli na blistave, poznate pothvate.

Udarac sjekirom koji je ubio Daija došao je s leđa i odozgo, iz sedla. Alun je to vidio pod svjetlom baklji koje su se sad kretale dvorištem. Njegova se krv i duša nisu uskovitlale. Držao je osakaćeno, strahovito voljeno tijelo. Duša je bila... drugdje. Sad bih se trebao moliti, mislio je Alun, ponuditi poznate, propisane riječi. Nije ih se mogao čak ni prisjetiti. Osjetio se starim, opterećenim tugom i potrebom da zaplače. Ali ne još. Još nije bilo gotovo. Još je uvijek čuo viku. Malo dalje u dvorištu nalazio se naoružani Erling, leđima okrenut prema vratima jedne od pomoćnih zgrada, držeći mač uz gotovo nagi lik, napola okružen ratnicima iz arberthinske družine i Alunovim sudrugovima. Još uvijek na koljenima, sad držeći bratovu glavu na krilu, dok mu je krv natapala hlače i tuniku, Alun je vidio da je zarobljenik Brynn ap Hywll i da ga Erling drži - u najstrašnijoj ironiji koju je mogao zamisliti - u posve istom položaju u kojem je prije nekoliko trenutaka bila njegova kći. Svećenici su u kapelici naučavali (kao i pisana djela, za one koji su znali čitati) da se Sunčani Jad noću u podzemlju bori za svoju djecu, da nije okrutan i hirovit poput poganskih bogova koji se zabavljaju sa smrtnicima. To se večeras ne bi moglo pogoditi. Konji bez jahača kretali su se dvorištem među mrtvacima; sluge su trčale za njima i hvatale ih za uzde. Ranjeni su muškarci vikali. Činilo se da je vatra posvuda pogašena, osim na jednoj šupi koja je gorjela dolje, na drugom kraju dvorišta, a uz nju nije bilo ničega što bi vatra mogla zahvatiti. Noćas je ovdje spavalo više od pedeset ratnika, s oružjem i u oklopima. Sjevernjaci to nisu mogli ni znati ni očekivati, ne na farmi. Loša sreća za njih. Ti idi. Mislim da ja nisam u stanju. Nije to bio glas, ni njegov brat kojega je poznavao cijeli svoj život. A posljednja mu je riječ bila zapovijed koja mu se otela: Idi! Na kraju je otjerao Aluna. I kako bi to na božjem svijetu mogao biti njihov posljednji zajednički trenutak? U životu koji je Alun od rođenja živio sa svojim bratom? Nježno je spustio Daijevu glavu, ustao iz blata i krenuo prema bakljama obasjanom polukrugu muškaraca. Netko je govorio; još je bio predaleko da bi čuo. Vidio je kako su sad izašli i Siawn, Gryffeth i ostali, a dvojica su od njih između sebe čvrsto držali krupnog, riđobradog Erlinga. Pogledao je prema svom bratiću, pa odvratio pogled; Gryffeth ga je vidio kako kleči uz Daija, prema tome, znao je. Oslanjao se o svoj mač, zabadajući vrh u tlo i izgledao kao da želi utonuti u tamnu, izgaženu travu. Zajedno su odrasli, njih trojica, od djetinjstva. Koje nije bilo tako davno.

Sad je u dvorištu bila i Rhiannon mer Brynn, pokraj svoje majke koja je stajala uspravno poput mramornog rodijskog stupa, nedaleko od luka muškaraca i zurila u svoga zarobljenog supruga kroz plamenove i dim. Vidio je Owynova mlađeg sina - sad, na žalost Jadovu, Owynova jedinog sina - kako se prebrzo kreće prema drugim muškarcima, s mačem u ruci, pa shvatio što se događa u njemu. Tuga znade biti poput otrova. Ceinion je brzo krenuo naprijed, pod kutom, kako bi ga presreo. Neophodan nasljednik još je uvijek bio živ. Bilo je previše mračno da bi se razabrali izrazi na licima, ali katkad se čovjekove namjere dadu iščitati iz načina na koji se kreće. U dvorištu je oko njih bila smrt, a bila je i u načinu na koji se mladi cadyrski kraljević kretao naprijed. Ceinion je progovorio, gotovo trčeći, zazvavši ga po imenu. Alun se nastavio kretati. Ceinion ga je morao sustići, položiti dlan na mladićevu nadlakticu - i za svoj trud bio nagrađen pogledom koji ga je zaledio. "Sjeti se tko si!" ispalio je svećenik, namjerno hladno. "I što se ovdje događa." "Znam što se ovdje dogodilo", rekao je dječak -još je to uvijek pomalo bio, iako je od večeras bio nasljednik svog oca. A iz toga su mogle slijediti posljedice za sve njih. Pod Jadom, kraljevići su bili važni. "Još se uvijek događa. Čekaj i moli se. Taj muškarac s mačem je Volganov unuk." "To sam i mislio", rekao je Alun ab Owyn, sumorna glasa koji je u svećeniku, kad ga je čuo, izazivao tugu. "Unutra smo saznali da ih je on vodio." Duboko je udahnuo. "Moram ga ubiti, moj gospodaru." Postojale su stvari koje su se na to trebale reći, pisalo je u učenjima, a on ih je znao, čak je i sam napisao neke od njih. A ono što je Ceinion od Llywertha, vrhovni svećenik Cyngaela, sidro i simbol vjere svog naroda u Jada, promrmljao usred narančastog treperenja baklji i crnog dima bilo je: "Ne još, dragi moj. Ne možeš ga još ubiti. Uskoro, nadam se." Alun ga je pogledao i, poslije trenutka ukočenosti, kimnuo glavom, samo jednom. Zajedno su krenuli naprijed u taj polukrug muškaraca i stigli na vrijeme da vide što se tamo događa. Oteti je mač prvi udario pljačkaša koji se spotaknuo, ali ipak je sjekira drugog Erlinga, oborena s leđa i s visine, usmrtila Cyngaela. *** Ona čuči uz ogradu sve dok ta prva dva tijela ponovno ne ostanu sama - onaj koji je klečao uz jedno od njih ustao je i otišao - a onda, ne davši vremena strahu da je obuzme, ona kreće ravno unutra, brzo, i prisvaja dušu za kraljicu. Noć bez mjeseca. Samo u noći bez mjeseca.

Nekoć je bilo drugačije i lakše, ali nekoć su, također, mogli i letjeti. Polaže ruke na tijelo i izgovara riječi koje su svi oni naučili, izgovara ih prvi put i - da, eto je! - vidi njegovu dušu kako se uzdiže iz krvi i zemlje odgovarajući na njezin poziv. Duša leluja, okreće se, lebdi na zalutalom dašku vjetra. Ona se divlje raduje, uzbuđena, kosa joj neprekidno mijenja boju, tijelo joj draška uzbuđenje, čak i u strahu od ritanja kopita i prisutnosti željeza koje ju oslabljuje i koje bi je moglo ubiti. Promatra dušu koju je prisvojila za Povorku kako lebdi iznad pruženog, zaklanog smrtnog tijela i gleda je kako se okreće da bi krenula, nesigurna, bestjelesna, još uvijek ne sasvim prisutna u njezinu svijetu, iako će i to doći, doći će. Nije očekivala da će osjetiti toliku žudnju. Ali ova duša nije njezina, ona je za kraljicu. On se u zraku opet okreće u punom krugu, kreće prema gore, pa se polako vraća dolje, dodiruje zemlju, već polako opet zadobivajući obličje. Gleda prema njoj, vidi, ne vidi - ne još sasvim - a onda se okreće prema jugu i počinje koračati, privučen šumom... kao da je to njegov gotovo zaboravljeni dom. Uskoro će sustići sve njih u šumi, a dok bude koračao zadobivat će sigurniji, snažniji oblik, oblik koji će sad biti u njihovu svijetu, a onda će ga kraljica vidjeti kad stigne i voljeti ga, kao dragocjeni dar, blistava uz vodu, u šumi i na humku. A nju samu, kad se ponovno pridruži ostalima pod zvijezdama, dodirnut će slava toga što je učinila, kao što srebrna mjesečina dodiruje i osvjetljava jezerca u noći. Večeras nema ni jednog mjeseca. Dar koji joj je dan, taj mrtvi smrtnik u tami, i tako lijep. Ona se osvræe, ne vidi nikoga u blizini, pa onda izlazi iz tog dvorišta, dalje od oružja i smrtnika, preskače ogradu, penje se uz obronak, sve snažnija što dalje iza sebe ostavlja oštrice i oklope, i sama laka poput krijesnice. Zastaje na hrptu grebena kako bi se osvrnula prema dolje. Uvijek gleda kad je blizu njih. Privučena toj drugoj, smrtnoj polovici svijeta. Događa se to u Povorci, nije ona jedina. Pričaju se o tome priče. Za nju su aure onih dolje svjetlije od baklji: ljutnja, tuga, strah. Otkriva sve njih, upija ih, pokušava ih pročistiti i razumjeti. Gleda dolje s iste bukve kao i prije, drži se prstima, kao i prije. Dva vrlo krupna muškarca unutar obruča; jedan drži željezo uz drugoga koji je naglo izjurio iz malog zdanja, urlajući da mu dadu oružje. To ju je uplašilo, crvena vrelina u tom glasu. Ali pljačkaš ga je ugledao prije nego što su njegovi ljudi uspjeli doći do njega, pa ga mačem pričepio uza zid. Nije ga ubio. Isprva nije bila sigurna zbog čega, ali sad shvaća. Ili misli da shvaća: dolaze drugi muškarci, zaleđeni poput rezbarija, a onda ih dolazi još, skupljaju se i sad su tamo, poput stijena, svjetlost baklji oko dvojice muškaraca.

Jedan od njih dvojice je uplašen, ali ne onaj za kojeg bi to pomislila. Ona zapravo uopće dobro ne razumije smrtnike. U drugom oni svijetu žive. Sad je mirno, bitka je završena, osim ovoga, kao i još jedne stvari koju oni tamo dolje neće znati. Ona sluša. Oduvijek je voljela slušati i gledati. Pokušavajući shvatiti. *** "Razumijte me", ponovio je Erling na svom jeziku. "Ako se itko pomakne, ubit ću ga!" "Onda to i učini!" ispalio je Brynn ap Hywll. Stajao je bosonog na travi, a njegov golemi trbuh i teška bedra pokrivala je samo siva donja tunika. Neki bi drugi muškarac izgledao smiješno, pomislio je Ceinion. Ali ne i Brynn, usprkos prislonjenom maču i lijevoj Erlingovoj ruci koja mu je straga stezala tuniku. "Želim konja i želim da se na svog boga zakunete da će mi biti dopušten prolaz do naših brodova. Zakunite se, ili će on umrijeti!" Glas je bio visok, gotovo kričav. "Jednog konja? Bah! Ovdje stoji desetak ljudi koje si doveo ovamo! Prljaš zemlju svojim disanjem." Brynn se tresao od bijesa. "Dvanaest konja! Želim dvanaest konja! Ili će on umrijeti!" "Samo daj!" opet je zagrmio Brynn. "Da se nitko nije zakleo! Da se nitko nije usudio!" "Zaista ću ga ubiti!" vrištao je Erling. Ruke su mu se tresle, primijetio je Ceinion. "Ja sam unuk Siggura Volgansona!" "Pa daj onda!" uzvratio je urlikom Brynn. "Ti, uškopljena kukavice! Učini to!" "Ne!" rekao je Ceinion. Koraknuo je naprijed u obruč svjetla. "Ne! Prijatelju moj, šuti, u ime Jadovo. Nemaš dopuštenje da nas napustiš!" "Ceinione! Da se nisi zakleo! Nemoj!" "Zaklet ću se. Potreban si nam." "Neće on to učiniti. Kukavica je. Ubij me i umri sa mnom, Erlinže! Idi svojim bogovima. Tvoj bi mi djed dosad već izvadio utrobu kao ribi! Rasparao bi me." U njegovu je glasu bilo usijanog, pljuvačkog gnjeva, na rubu ludila. "Ti si ga ubio!" zarežao je Erling. "Jesam! Jesam! Odsjekao sam mu ruke, rasparao mu grudi i pojeo njegovo krvavo srce! I smijao sam se! Daj, raskomadaj me sad i neka oni tebi učine isto!" Ceinion je zatvorio oči. Otvorio ih. "To ne smije biti. Erlinže, čuj me! Ja sam vrhovni svećenik Cyngaela. Čuj me! Kunem se najsvetijim Sunčanim Jadom—" "Ne!" zagrmio je Brynn. "Ceinione, zabranjujem—"

"—da ti se ništa neće dogoditi kad oslobodiš—" "Ne!" "—ovoga čovjeka i da će ti biti dopušteno—" Mala vrata pomoćne zgrade - bila je to varionica piva - s treskom su se otvorila odmah iza dvojice muškaraca. Erling se trznuo poput nervoznog konja, izbezumljeno se osvrnuo preko ramena, opsovao. I umro. Brynn ap Hywll je, u trenutku kad se njegov porobljivač napola okrenuo, silovito zabio lakat unatrag, prema gore, ravno u muškarčevo nezaštićeno lice ispod štitnika za nos, te mu razvalio usta. Silovito se izvio da izbjegne udarac mačem koji je uslijedio. Ogrebao ga je do krvi po boku, ništa više. Brzo je koraknuo unatrag, okrenuo se... "Drži!" Ceinion je vidio mač kako leti u luku kroz svjetlost baklji. U tom je letu bilo nečega prekrasnog, nečeg prestrašnog. Brynn je oštricu Aluna ab Owyna uhvatio za držak. Tad je Ceinion vidio kako se njegov stari prijatelj smiješi, kao sivi vuk u zimi, cadyrskom kraljeviću koji ju je dobacio. Pojeo sam mu srce. Nije. Ali mogao je, s obzirom na to kakav je toga dana bio. Ceinion se sjećao te bitke - protiv djeda ovoga čovjeka. Bio je to susret divova koji su se sukobili na od krvi skliskom jutarnjem bojnom polju uz more. Brynna je u bitkama spopadao ovakav bijes, jednako kao i Erlinge koji su slijedili Ingavinov kult medvjeda: ratno ludilo koje obuzima dušu. Ako se pretvaraš u ono protiv čega se boriš, što si onda ti? Nije ovo bila noć za razmišljanje o tome. Ne ovdje, medu bakljama, među mrtvim, dobrim ljudima na tamnom dvorištu farme. "On se zakleo!" zagrgljao je Erling, ispljunuvši zub. Krv u slomljenim ustima, po cijelom njegovu licu. "Jad te prokleo", rekao je Brynn. "Moji su ljudi ovdje poginuli. I moji gosti. Istrunula ti gadna duša!" Pokrenuo se, bosonog, napola gol. Cadyrska oštrica u njegovoj ruci trznula se udesno. Erling se pomaknuo kako bi je zaustavio. Mlađi je muškarac nosio oklop i bio krupan, gibak i u naponu snage. Bio. Razorni udarac oborio se na njega poput lavine kamenja s visoke planine, probio se kroz njegovo zakašnjelo odbijanje i zarezao se tako duboko u njegov vrat između kacige i prsnog štitnika, da je Brynn poslije morao na mrtvog čovjeka stati nogom kako bi izravnao mač i izvukao ga. Ustao je i povukao se, polako pogledao uokolo, protegnuo vrat i ramene mišiće, kao medvjed u vatrenom prstenu. Nitko se nije ni pomaknuo ni prozborio. Brynn je odmahnuo glavom, kao da je želi raščistiti, ispustiti bijes, doći k sebi. Okrenuo se prema vratima pivovare. Tamo je stajala djevojka, u tunici bez pojasa, zajapurena pod svjetlom baklji, tamne kose raspuštene za krevet. Za povaljivanje u krevetu. Brynn ju je pogledao. "To je bilo hrabro učinjeno", rekao je tiho. "Neka to svi muškarci čuju."

Ugrizla se za donju usnicu, drhtala. Ceinion je pazio da ne pogleda prema mjestu na kojem je, pokraj svoje starije kćeri, stajala Enid. Brynn se okrenuo, načinio jedan korak prema njemu, pa još jedan. Zaustavio se ravno ispred svećenika, široko razmaknutih stopala na svojoj vlastitoj zemlji. Brynn je teško disao, kleti bijes nije ga još sasvim napustio, krupne su mu se grudi teško dizale i spuštale, ne od napora, nego od siline njegova bijesa. Pogledao je mladog Cadyranina iza Ceiniona. Domahnuo mu je oštricom. "Zahvaljujem ti na ovome", rekao je. "Bio si brži od mojih vlastitih ljudi." Owynov je sin rekao: "Nema potrebe za hvalom. Tako je barem moj mač okrvavljen, iako to nisam učinio ja. Večeras nisam učinio ništa, samo sam svirao harfu." Brynn je na trenutak, sa svoje velike visine, spustio pogled prema njemu. Ceinion je vidio da krvari na desnom boku gdje mu je tunika bila poderana; činilo se da toga nije svjestan. Brynn je bacio pogled prema sjenama u dvorištu, zapadno od njih. Na suprotnoj strani, stoka je još uvijek mukala u svom toru. "Tvoj brat je mrtav?" Alun je ukočeno kimnuo glavom. "Sramota neka padne na moj život", rekao je Brynn ap Hywll. "Bio je gost u mojoj kući." Alun nije odgovorio. Za razliku od Brynna, on sam disao je plitko, isprekidano. Ceinion je pomislio kako mu hitno treba dati vina. Zaborav za ovu noć. Molitva može doći poslije, ujutro, s božjim svjetlom. Brynn se sagnuo, obrisao obje strane oštrice o crnu travu i vratio je Alunu. Okrenuo se prema pivovari. "Trebam odjeću", rekao je. "Svi vi, pobrinut ćemo se..." Zastao je, ugledavši pred sobom svoju ženu. "Pobrinut ćemo se za mrtve i učiniti što možemo za ranjene u dvorani", rekla je Enid britko. "Bit će piva za preživjele, koji su ovdje bili tako odvažni." Osvrnula se preko ramena. "Rhiannon, neka u kuhinji zagriju vodu i prirede zavoje za rane. Donesi sve moje trave i lijekove, znaš gdje se nalaze. Sve žene trebaju doći u dvoranu." Ponovno se okrenula prema svom mužu. "A ti ćeš se, moj gospodaru, i večeras, i sutra, i prekosutra ispričati ovoj djevojci, Kari. Bit će da si je prestrašio više nego što je to u njezinu mladom životu mogao učiniti bilo koji Erling, kad je pošla po pivo za one koji su se još uvijek kockali u dvorani i pronašla te kako spavaš u pivovari. Ako ti je do ljetnog sna na zraku, moj gospodaru, sljedeći put izaberi drugo mjesto, pogotovo ako imamo goste." I u tom ju je trenutku Ceinion volio više nego ikad prije. A vidio je i da nije jedini. Brynn se prignuo i poljubio svoju ženu u obraz. "Čujemo te i pokoravamo ti se, moja gospo."

"Krvariš kao debeli medvjed proboden kopljem", rekla je. "Neka se pobrinu za tebe." "Može li mi najprije biti dopušteno da dostojno odjenem hlače i obujem čizme?" zapitao je. "Molim te?" Netko se nasmijao, popuštanje napetosti. A netko se drugi, velikom brzinom, pokrenuo. Siawn je, pomalo zakašnjelo, uzviknuo i slijedio ga. Ali crvenobradi se Erling oteo onima koji su ga držali i, dograbivši štit jednoga od njih - ali ne i mač probio se kroz obruč oko Brynna i njegove žene. Okrenuo se od njih, pogledao gore, prema jugu, podigao štit. Siawn je oklijevao, zbunjen. Ceinion se naglo okrenuo prema padini i stablima. Tamo, u crnoj noći, nije vidio baš ništa. A onda je čuo strijelu kako udara o podignuti štit. "Eno ga tamo!" rekao je Erling na cyngaelskom, vrlo razgovijetno. Pokazivao je. Ceinion, čiji je vid bio vrlo dobar, nije vidio ništa, ali Alun ab Owyn je povikao: "Vidim ga. Na istom grebenu na kojem smo mi danas bili! Spušta se na drugu stranu." "Ne diraj strijelu!" čuo je Ceinion. Naglo se okrenuo natrag. Krupni Erling, ne više mladić, sa sjedinama u kosi i bradi, pažljivo je spustio štit. "Pazi, čak ni držak." "Otrov?" Bio je to Brynn. "Uvijek." "Znači, znaš tko je to bio?" "Ivarr, brat ovoga ovdje." Trznuo je glavom prema muškarcu na tlu. "Crna mu je duša od rođenja, i kukavička." "A ovaj je bio hrabar?" frknuo je Brynn. "Bio je ovdje, s mačem", rekao je Erling. "Drugi se služi strijelama i otrovom." "A Erlinzi bi trebali biti tako hrabri da to nikad ne čine", ledeno je rekao Brynn. "Ne možeš silovati ženu strijelom i otrovom." "Da, možeš", rekao je Erling tiho, suočivši se s njegovim pogledom. Brynn je koraknuo prema njemu. "On ti je spasio život!" brzo je rekao Ceinion. "Tebi ili Enid." "Kako bi kupio svoj vlastiti." Na to se Erling nasmijao. "To je točno", rekao je. "Barem sam pokušao. Pitaj nekoga što se dogodilo unutra." Ali prije nego što je to moglo biti učinjeno, čuli su novi zvuk. Topot kopita. Ceinion se brzo okrenuo. Erlinški je konj zagrmio preko dvorišta i preskočio ogradu. Ceinion je, vidjevši jahača, povikao za njim, ali beznadno.

Alun ab Owyn, u potjeri za neprijateljem kojeg najvjerojatnije nikad neće ni vidjeti, a kamoli pronaći, nestao je gotovo smjesta na tamnoj stazi koja je obilazila greben. "Siawn!" rekao je Brynn. "Šestorica ljudi. Slijedite ga!" "I konja za mene", viknuo je Ceinion. "Brynn, to je nasljednik Cadyra!" "Znam da jest. Želi nekoga ubiti." "Ili biti ubijen", rekao je riđobradi Erling, promatrajući sa zanimanjem. Strijelac je imao znatnu prednost i otrov na svojim strijelama. Na stazi je, među stablima, bilo mračno kao u rogu. Alun nije poznavao erlinškog konja kojega je dograbio i uzjahao, a konj uopće neće poznavati šumu. Preskočio je ogradu, doskočio i potjerao životinju naprijed. Toptali su stazom. Imao je mač, ne i kacigu (ostala je na tlu, u blatu pokraj Daija), nije imao baklju, a zbog toga je osjećao stupanj nebrige kakav u sebi nije pamtio. Grana iznad staze udarila ga je u lijevo rame i zaljuljala u sedlu. Zagunđao je od boli. Činio je nešto posve ludo, znao je to. Također je razmišljao što je brže mogao. Strijelac će izaći s vanjske, donje strane padine - gotovo sigurno - na mjestu do kojega su oni ranije tog dana stigli s Ceinionom. Erling je bježao, zacijelo je imao konja koji ga čeka. Morao je predvidjeti potjeru, pa krenuti natrag među stabla, a ne ravno duž staze prema glavnom putu koji vodi na zapad. Alun je potjerao konja oko zavoja. Kretao se prebrzo. Bilo je posve moguće da deblo ili panj slome životinji nogu, a Alun poleti i slomi vrat. Spustio se do grive i osjetio fijuk druge grane kako mu prolazi nad glavom. Iza njega je ležalo tijelo, na izgaženoj zemlji dvorišta farme, daleko od doma. Pomislio je na svoje roditelje. Tamo je ležala druga tama, mračnija od ove noći. Jahao je dalje. Jedina dobra stvar vezana uz noć bez mjeseca bila je u tome što će i strijelcu biti teško pronaći put - kao i jasno vidjeti Aluna, ako priđe dovoljno blizu u doseg strijele. Alun je stigao do račvanja na stazi, na mjestu gdje je padina izlazila na put prema jugozapadu. Sjetio se kako se, tek danas popodne, uspeo ovamo s Daijem, a onda su se obojica spustili s vrhovnim svećenikom. Udahnuo je i upravo na tom mjestu sišao sa staze, te bez oklijevanja uronio u šumu, što je gotovo smjesta postalo nemoguće. Psujući, povukao je uzde da zaustavi konja i osluškivao u tami. Čuo je - blažen bio Jad - zvuk kroz lišće, nedaleko naprijed. Mogla bi to biti životinja. Ali nije mislio da jest. Potegnuo je uzde, pokrenuo konja naprijed, sad pažljivo birajući put, isukanog mača. Tek nešto nalik na stazu, ništa više. Oči su mu se prilagođavale, ali gotovo da nije bilo svjetla. Strijela bi ga s lakođom ubila. Na tu je pomisao sjahao. Svezao je uzde oko debla. Kosa mu je bila mokra od znoja. Ponovno je zašuo zvukove - nešto ispred sebe. Nije bila životinja. Netko tko nije bio naviknut na to da bude tih u šumi, u nepoznatoj šumi, daleko od mora,

u strahu od potjere, na pohodu koji je strahovito pošao po zlu. Alun je čvršće stisnuo svoj mač i išao naprijed. Smjesta je naletio na četvoricu Erlinga, prebrzo, prije nego što je bio spreman za njih. Banuo je kroz stabla bukve na neočekivan, mali prostor i vidio ih tamo, kao sjene - dvojica su klečala da dođu do daha, jedan se stropoštao uz stablo, a četvrti je bio odmah ispred njega, gledajući na suprotnu stranu. Alun ga je ubio s leđa, nastavio se kretati, udarcem odbacio mač onoga koji se naslonio na stablo, dograbio ga i okrenuo, ruke izvijene na leđima, pa zarežao: "Bacite mačeve, obojica!" paru koji je klečao. Trijada, iznenada je pomislio, prisjetivši se zarobljene Rhiannon, a onda i Brynna. Treći put noćas. Pomisao je bila hitra, brza poput mača. Sjetio se što se dogodilo drugoj dvojici muškaraca koji su ovako držali svoje zarobljenike i čim mu je to palo na pamet, promijenio je taktiku. Ubio je muškarca kojim se koristio kao štitom i snažno ga gurnuo naprijed, gdje je pao na zemlju, a on je stajao sam, suočen s dvojicom Erlinga na šumskoj čistini. Zapravo, on nikad prije nije nikoga ubio. A sad je, u nekoliko trenutaka, ubio dvojicu. "Dajte!" vrisnuo je dvojici pred sobom. Obojica su bili krupniji od njega, otvrdnuli morski pljačkaši. Vidio je kako se glava onoga bližega iznenada trznula i kako je pogledao pokraj Aluna koji je, zapravo ništa ne pomislivši, poletio udesno. Strijela koja je došla straga proletjela je pokraj njega i pogodila Erlinga u ruku kojom je držao mač. "Ivarre, ne!" vrisnuo je muškarac. Alun se zakotrljao, uspentrao na noge, okrenuo leđa njima dvojici, te smjesta pojurio prema istoku, u guštik u kojem se morao nalaziti strijelac. Čuo ga je kako trči kroz grmlje prema suprotnoj strani, pa uzjahuje. Konj je bio tamo! Okrenuo se na peti, trčeći iz sve snage i divljački psujući. Četvrti iz grupe koju je ovdje iznenadio, trčao je u suprotnom smjeru, prema stazi. Ranjeni je muškarac bio na koljenima, stežući strijelu u svojoj ruci, ispuštajući prigušene, čudne zvukove. Bio je praktički mrtav, obojica su to znali: otrov na glavi i dršku strijele. Alun ga je ignorirao, progurao se do svog konja, grčevitim prstima odvezao uzde, uzjahao, nasilu se vratio kroz stabla i prešao čistinu do suprotne strane. Još je uvijek mogao čuti strijelčeva konja ispred njih, a i taj je jahač psovao, boreći se da pronađe put kroz gustu tamu stabala. Osjećao je navalu u krvi, bijes, tvrdoću i bol. Mač mu je bio krvav, ovaj put njegovih ruku djelo. Nije pomoglo. Nije pomoglo. Probio se, konj je provalio na otvoren prostor. Ugledao je jezerce u šumi koje je drugi jahač zaobilazio prema jugu. Alun je bez riječi zaurlao; galopom je natjerao erlinškog konja u plitku vodu, pljuskajući kroz nju pod kutom kako bi

skratio put i presjekao ga drugom muškarcu. Gotovo je naglavačke poletio preko konjske glave kad se konj, ukočenih nogu, naglo zaustavio. Smjesta se propeo, njišteći, prestravljeno lamatajući po zraku, a onda se spustio i uopće se nije micao, kao da se usidrio tako čvrsto da se više nikad neće ni promeškoljiti. Posve neočekivane stvari u raznim će ljudima izazvati razne odgovore, a nenadani upad natprirodnoga - vizija sasvim onkraj čovjekova iskustva - to će, naravno, odvesti u krajnost. Netko će se toliko prestraviti, da će sve poricati, netko drugi će oduševljeno zadrhtati pred očitom pojavom snova koji su cijeli život bili uz njega. Treći bi mogao pretpostaviti da je opijen ili začaran. Oni koji svoje živote utemeljuju u vrlo čvrstom skupu pravila o prirodi svijeta posebno su ranjivi u takvim trenucima, iako ne i beziznimno. Netko tko je - poput Owynova mlađeg sina te noći - već iskusio da mu se život razbije u krhotine, tko je bio izložen i ogoljen poput rane, za njega bi se moglo reći da je bio spreman za potvrdu toga kako nikad nije pravilno razumijevao svijet. U našim životima nismo postojani, kao ni u našim odgovorima na vlastite živote. Ima trenutaka kad to postaje jasno. Kad se konj propeo, jedno je Alunovo stopalo ispalo iz stremena. Prihvatio se za životinjinu grivu, boreći se da ostane u sedlu, i jedva je u tome uspio kad su se kopita ponovno, uz pljusak, čvrsto spustila. Mać mu je pao u plitku vodu. Opet je opsovao, pokušao natjerati konja da se pokrene, ali nije mogao. Čuo je glazbu. Okrenuo glavu. Ugledao je rastuću, neobjašnjivu prisutnost svjetla, blijedog poput mjesečine koja izlazi, ali večeras nije bilo mjeseca. A onda je, kako se glazba, prilazeći bliže, pojačavala, Alun ab Owyn ugledao ono što je prolazilo pokraj njega, hodajući i jašući na površini te vode, u blistavoj povorci, drhtava svjetla oko njih i u njima. I u tom se trenutku promijenilo sve oko te noći i svijeta, posrebrilo se, jer to su bile vile, a on ih je mogao vidjeti. Zatvorio je oči, ponovno ih otvorio. Još su uvijek bile ovdje. Srce mu je udaralo kao da se želi osloboditi iz grudi. Bio je uhvaćen, upleten kao u mrežu između očajničke potrebe da pobjegne od poganih, od Jada prokletih demona kakvi ovi zacijelo moraju biti - prema svim učenjima njegove vjere - i poriva da sjaše i klekne u vodu ovoga zvijezdama obasjanog jezerca pred vrlo visokom, vitkom figurom koju je vidio na otvorenoj nosiljci, nošenoj usred svih njih koji su plesali, u blijedim haljama i gotovo bijele kože, te kose koja je mijenjala boju u tom posrebrenom svjetlu koje je postajalo sve jače dok su prolazili, a glazba je bivala glasnija, divlja poput udaraca njegova srca. U grudima je osjećao grč, morao se podsjetiti da treba disati.

Ako su ovo bili zlodusi, željezo će ih držati podalje, tako su barem obećavale stare priče. Svoj je mač ispustio u vodu. Palo mu je na pamet kako bi trebao načiniti znak sunčanog diska i u tom trenutku spoznao da ne može. Nije se mogao ni pomaknuti. Ruke su mu bile na konjskim uzdama, konj ukopan u plićaku jezerca, a obojica su bili kao kipovi koji dišu dok promatraju ono što prolazi. I u tom rastućem, od duhova oblikovanom, blještavilu u dubini noćne šume bez mjeseca, Alun je - prvi put - vidio da se na pokrovu za sedlo erlinškog konja na kojem je jahao, nalazi poganski simbol Ingavinova malja. A onda je, ponovno pogledavši tu kraljicu - jer tko bi drugi ona mogla biti, ovako nošena preko mirnih voda, blistava, prelijepa poput nade ili uspomene? Alun ugledao nekoga uz nju, kako jaše malenu kobilu visoka koraka, sa zvoncima i šarenim vrpcama u grivi, na što je uslijedilo snažnije udaranje, nalik na lupanje ubojitog malja o njegovo ranjeno srce. Otvorio je usta - to je mogao učiniti - i počeo vikati kroz glazbu, sve divljije se boreći da pomakne ruke ili noge, da sjaše, da pođe tamo. Ali baš ništa nije mogao učiniti, nije se mogao ni pomaknuti s mjesta na kojem su se on i konj ukopali, dok je njegov brat jahao pokraj njega, posve promijenjen, a opet sasvim isti, mrtav na dvorištu farme ispod njih i jašući preko noćnih voda ovdje, ne videći i ne čuvši Aluna, jedne ruke pružene i prisvojene, prstiju isprepletenih s dugim bijelim prstima vilinske kraljice. Siawn i njegovi ljudi točno su znali kamo idu, krenuvši gore padinom. Također, imali su i baklje. Ceinion je, iako je više volio hodati, cijeloga svog života jahao. Stigli su do mjesta na kojem se puteljak s grebena sastajao sa stazom i tamo stali, dok su konji toptali. Svećenik je, iako daleko najstariji među njima, prvi čuo zvukove. Siawn ih je poveo tamo, skrenuvši malo prema sjeveru od mjesta gdje se Alun pokušao silom probiti. Bila su ih devetorica. Drugi im se mladi Cadyranin, Griffeth ap Ludh, pridružio, boreći se s vlastitom tugom. Gotovo su smjesta pronašli dvojicu mrtvih i jednoga umirućeg Erlinga. Siawn se prignuo u sedlu i mačem ubio ranjenog čovjeka. To mu je trebalo, pomislio je Ceinion: Brynnov je kapetan prekasno stigao u dvorište, kad je borba već bila završena. Svećenik nije rekao ništa. Vjera je naučavala protiv toga, a ova šuma noćas nije bila mjesto za njih. Pod svjetlom baklji koje su se dimile, ugledali su znakove prolaska kroz udaljenu stranu te male čistine. Pojahali su naprijed. Prošli ravno kroz šumu i izašli na drugoj strani, te došli do veće čistine i jezerca vode ispod zvijezda. Tad su stali, svi oni, bez riječi. Sve se posve umirilo, čak i konji. Čovjek pokraj Ceiniona načinio je znak sunčanog diska. Svećenik je, pomalo okasnivši, učinio to isto. Šumska jezerca, zdenci, hrastovi gajevi, grobni humci... polusvijet. Poganska mjesta koja su nekoć bila posvećena, prije nego što

su Cyngaeli prišli Jadu ili prije nego što je bog došao k njima, u njihove doline i na brežuljke. Ova su šumska jezerca bila njegovi neprijatelji i Ceinion je to znao. Prvi su svećenici, koji su došli iz Ferriera i iz Batiare, zapijevali stroge zapjeve, čitajući iz liturgije pokraj ovakvih mirnih voda kao što je ova, istjerujući svaku prisutnost lažnih duhova i stare magije. Ili su barem pokušavali. Danas ljudi možda kleče u kamenim kapelama božjim, a onda ravno iz njih idu saznati budućnost od mudre žene s mišjim kostima, ili odu baciti žrtvu u zdenac. Ili u mjesečinom ili zvijezdama obasjano jezero. "Idemo", rekao je Ceinion. "Ovo je obična voda, obična šuma." "Ne, nije, moj gospodaru", rekao je muškarac pokraj njega, s poštovanjem, ali odlučno. Onaj koji je načinio znak. "On je ovdje. Pogledaj." I tek je tad Ceinion ugledao mladića na konju, nepomičnoga u vodi, pa shvatio. "Jade dragi!" rekao je jedan od ostalih. "Ušao je u jezero." "Nema mjesečine", rekao je drugi. "Noć bez mjesečine - pogledajte ga." "Čujete li glazbu?" naglo je pitao Siawn. "Slušajte!" "Ne, ne čujemo", žestoko je rekao Ceinion od Llywertha, a srce mu je sad ubrzano lupalo. "Pogledajte ga", ponovio je Siawn. "U zamci je. Ne može se čak ni pomaknuti!" Konji su se sad uznemirili i zabacivali glave, uzrujani zbog svojih jahača ili zbog nečega drugog. "Naravno da se može pomaknuti", rekao je svećenik i skočio iz svog sedla, pa krenuo naprijed, grabeći dugačkim koracima, čovjek naučen na šumu, noć i brzo, odlučno kretanje. "Ne!" dopro mu je glas iza leđa. "Gospodaru moj, nemoj—" Zanemario je to. Ovdje je bilo duša koje je trebalo spasiti i obraniti. To je tako dugo bio povjereni mu zadatak. Čuo je sovu kako huče, loveći. Normalan zvuk koji pripada noćnoj šumi. Dio poretka stvari. Ljudi su se bojali nepoznatog, pa i tame. Jad je u svom biću bio Svjetlo, odgovor na demone i duhove, pribježište svojoj djeci. Izgovorio je brzu molitvu i pošao ravno u jezero, pljuskajući kroz plićak, zazivajući ime mladoga kraljevića. Dječak nije čak ni glavu okrenuo. Ceinion mu je prišao uz bok i u tami vidio da su usta Aluna ab Owyna širom razjapljena, kao da pokušava progovoriti - ili viknuti. Dah mu je stao. A onda se, na njegov užas, uistinu začuo zvuk glazbe. Ceinionu se činio vrlo slabašnim, pred njima, malo udesno. Rogovi i flaute, žičana glazbala, zvonca, sve se to kretalo preko nenamreškane mirnoće vode. Pogledao je tamo, ali nije vidio ništa. Ceinion je izgovorio Jadovo sveto ime. Načinio je znak diska i dograbio uzde erlinškog konja. Koji se nije htio ni pomaknuti.

On nije želio da ga ostali vide kako se muči sa životinjom. Njihove su duše i njihovo vjerovanje ovdje bili u opasnosti. Posegao je objema rukama prema gore i povukao Owynova sina, koji se nije opirao, iz sedla. Prebacio je mladića preko jednog ramena i odnio ga, teturajući i pljuskajući, iz jezerca i spustio ga na tamnu travu na rubu vode. Potom je kleknuo pokraj njega, dodirnuo disk oko svoga vrata i pomolio se. Trenutak poslije, Alun ab Owyn je trepnuo. Zatresao je glavom. Udahnuo, pa zatvorio oči, što je bilo čudnovato olakšanje, jer ono što je Ceinion vidio na njegovu licu, čak i u tami, bilo je potresno. Očiju još uvijek zatvorenih, tiha glasa, posve bezizražajna, mladi je Cadyranin rekao: "Vidio sam ga. Svog brata. Bile su tamo vile, a on je bio među njima." "Nisi ga vidio", rekao je Ceinion razgovijetno i odlučno. "U žalosti si, dijete moje, i na neobičnom mjestu, a mislim i da si upravo ubio nekoga. Um ti je previše potresen. Događa se to, sine Owynov. Znam da se to događa. Čeznemo za onima koje smo izgubili, viđamo ih... posvuda. Vjeruj mi, izlazak sunca i bog vratit će te u ovome na pravi put." "Vidio sam ga", ponovio je Alun. Bez naglaska, s mirnoćom koja je uznemiravala više nego što bi to mogle žestina ili ustrajnost. Otvorio je oči i podigao pogled prema Ceinionu. "Momče, ti znaš da je to krivovjerje. Ne želim da—" "Vidio sam ga." Ceinion se osvrnuo preko ramena. Drugi su ostali gdje su i bili, promatrajući. Bili su predaleko da bi čuli. Jezero je bilo mirno poput stakla. Na čistini nije bilo vjetra. Ničega što bi se sad moglo protumačiti kao glazba. Zacijelo ju je i sam morao umisliti; nikad ne bi ustvrdio da je imun na neobičnosti ovakvih mjesta. A imao je i vlastitu uspomenu, koju je oduvijek čvrsto gurao od sebe, uspomenu na... drugo mjesto, slično ovome. Bio je svjestan oblika moći, težine prošlosti. Bio je on grešan čovjek, uvijek je to bio, borio se da ostane čestit, da služi svom narodu i svom bogu u vremenima u kojima je to bilo teško. Ponovno je čuo sovu, ovaj put na suprotnoj strani vode. Ceinion je podigao pogled i vidio zvijezde na polukugli neba između stabala. Erlinški je konj zatresao glavom, glasno frknuo i mirno, posve sam, izašao iz jezerca. Spustio je glavu i pasao crnu travu pokraj njih. Ceinion je to na trenutak promatrao, tu posvemašnju običnost. Ponovno je pogledao dječaka i duboko uzdahnuo. "Dođi, momče", rekao je. "Hoćeš li se pomoliti sa mnom, u Brynnovoj kapelici?" "Naravno", rekao je Alun ab Owyn, gotovo previše mirno. Sjeo je, a onda i ustao, bez pomoći. A onda je otkoračao ravno natrag u jezero.

Ceinion je, prosvjedujući, napola podigao ruku, a onda vidio dječaka kako se prigiba i podiže mač iz plićaka. Alun je ponovno izašao iz jezera. "Otišli su, znaš", rekao je. Vratili su se ostalima, vodeći erlinškog konja. Dvojica Brynnovih ljudi načinili su znak diska kad su im se približili, oprezno odmjeravajući cadyrskog kraljevića. Gryffeth ap Ludh je sjahao i zagrlio svog bratića. Alun mu je nakratko uzvratio pokret. Ceinion ga je motrio, nabrana čela. "Dvojica Cadyrana i ja vratit ćemo se u Brynnfell", rekao je. "Jedan mi je od njih pobjegao", rekao je Alun, podigavši pogled prema Siawnu. "Onaj s lukom. Ivarr." "Ulovit ćemo ga", rekao je tiho Siawn. "Krenuo je na jug, oko vode", rekao je Owynov sin, pokazujući. "Vjerojatno će ponovno skrenuti prema zapadu." Doimao se smirenim, čak i ozbiljnim. Zapravo, previše ozbiljnim. Bratić mu je plakao, Alun nije. Ceinion je osjetio ubod straha. "Ulovit ćemo ga", ponovio je Siavra i otkaskao, zaobišavši jezerce u širokom luku, a njegovi su ga ljudi slijedili. Sigurnost može biti i pogrešna, čak i kad čovjek ima dobar razlog da bude siguran. Zapravo ga nisu uhvatili: muškarac na prilično dobru konju, u mraku, što je traganje za njim učinilo teškim. Nekoliko dana poslije, u Brynnfell će stići glas da je dvoje ljudi ubijeno, strijelama - seoski radnik i mlada djevojka - u slabo naseljenoj dolini između njih i mora. I na muškarcu i na djevojci bio je izveden krvavi orao, što je bilo jezivo. Niti će itko ikad pronaći erlinške brodove usidrene, Jad zna gdje, duž divlje i kamenite obale na zapadu. Bog je to možda zaista i znao, ali nije uvijek povjeravao takve stvari svojoj smrtnoj djeci koja su činila što su mogla da bi mu služila u mračnom i divljem svijetu. *** Liannon je znala od djetinjstva (koje i nije bilo tako daleko iza nje) da važnost njezina oca ne proizlazi iz udvorna ponašanja i dvorske duhovitosti. Brynn ap Hywll dobar je glas i moć stekao ubijanjem ljudi: Anglcyna, Erlinga i, više nego jednom, onih iz pokrajina Cadyra i Llywertha, tijekom (dugih) razdoblja između (kratkih) primirja među Cyngaelima. "Jad je ratnik", bio je njegov izravan odgovor nizu svećenika koji su se pridružili njegovu kućanstvu i onda pokušavali usaditi blažu pobožnost u rodonačelnika obitelji Hywll, otvrdnuloga u bitkama. No svejedno, što god da je mogla saznati iz pjesama uz harfu i priča uz medovinu, njegova kći do večeras nikad nije vidjela svog oca kako ubija. Do

trenutka u kojem je zarezao bačenim i ulovljenim mačem duboko u Erlinga koji se pokušao cjenkati za svoj put u slobodu. Nije ju uznemirilo to što je vidjela čovjeka kako umire. To je bilo iznenađujuće. Otkrila je to o sebi kad je vidjela mač Aluna ab Owyna u krupnim rukama svog oca, kako se spušta na Erlinga. Pitala se je li to loše, je li to čak znak nedostatka pobožnosti, to što nije ustuknula pred onim što je vidjela i čula: prigušen, grgljav krik, krv koja pršti, muškarac koji pada kao vreća. Istinu govoreći, to joj je pružilo određenu zadovoljštinu. Znala je da bi se zbog toga trebala u kapelici propisno pokajati. Nije to imala nikakve namjere učiniti. Na njezinu su vratu bile dvije posjekotine od erlinške sjekire. Na njezinu tijelu, na njezinoj zelenoj haljini bilo je krvi. Večeras je očekivala da će umrijeti u vlastitim odajama. Rekla je Siawnu i njegovim ljudima neka puste Erlinga da je ubije. Još je uvijek mogla čuti samu sebe kako izgovara te riječi. Tad je bila odlučna, ali poslije je morala prikrivati da joj se tresu ruke. I prema tome, malo je sućuti imala za erlinške pljačkaše kad su bili poklani, a to se odnosilo i na petoricu za koje je njezin otac naredio da budu pogubljeni kad je postalo očito da neće donijeti nikakvu otkupninu. Riješili su ih se na licu mjesta, tamo gdje su stajali na dvorištu obasjanom bakljama. Nije bilo ni jedne izgovorene riječi, nikakva obreda, stanke za molitvu. Petorica živih muškaraca, petorica mrtvih muškaraca. Za onoliko vremena za koliko bi čovjek mogao podići i ispiti čašu vina. Brynnovi su ljudi s bakljama počeli obilaziti dvorište i ubijati one Erlinge koji su ležali na tlu, ranjeni, ali još ne i mrtvi. Došli su pljačkati, uzeti robove, silovati i ubijati, onako kako su uvijek dolazili. Do u beskraj je trebalo slati istu poruku: Cyngaeli možda ne obožavaju bogove oluje i mača, niti vjeruju u drugi svijet na kojem se vodi beskrajna bitka, ali mogu biti - neki od njih, kad se ukaže potreba, mogu biti - jednako krvavi i bezdušni kao i Erlinzi. Još je uvijek bila vani kad se njezin otac obratio postarijem, riđobradom Erlingu. Brynn je prišao muškarcu, kojeg su opet držala dva njihova sunarodnjaka, ovaj put čvršće nego prije. Jednom se uspio osloboditi - i spasio Brynna od strijele. Njezin otac, shvatila je Rhiannon, zbog toga se borio s još većim gnjevom. "Koliko vas je bilo ovdje?" odsječno je pitao Brynn, govoreći tiho. On nikad nije bio tih, mislila je ona. "Trideset, možda malo više." Bez oklijevanja. Muškarac je bio gotovo jednako krupan kao i njezin otac, primijetila je Rhiannon. I iste dobi. "A koliko je ostalo iza?" "Četrdesetorica, da čuvaju brodove. Ako se pokaže potreba da ih odvedu od obale." "Dva broda?"

"Tri. Imali smo i nešto konja, da možemo ući u zaleđe." Brynn se dosad već odjenuo i držao vlastiti mač, iako za tim nije bilo potrebe. Dok su razgovarali, počeo je koračati amo-tamo. Riđobradi je Erling promatrao njegove kretnje, stojeći između dvojice muškaraca. Rhiannon je primijetila da ga vrlo čvrsto drže za nadlaktice. Bila je posve uvjerena da će ga njezin otac ubiti. "Dojahali ste ravno do ove farme?" "Da, to nam je bila nakana. Ako je uspijemo pronaći." "A kako ste je pronašli?" "Zarobili smo pastira." "A on je?" "Mrtav", rekao je Erling. "Mogu te odvesti do njega, ako želiš." "Očekivali ste da ova kuća bude nebranjena?" Muškarac se tad lagano nasmiješio, pa odmahnuo glavom. "Ali ne i da će je braniti tvoja ratna družina. Mladi vođe. Oni griješe." "Ti nisi bio jedan od njih?" Drugi je muškarac odmahnuo glavom. "Onaj koji me držao, on vas je doveo ovamo? Iz loze Volganove?" Erling je kimnuo. "Stariji unuk?" Brynn se ponovno zaustavio pred njim. "Mlađi. Ivarr je stariji." "Ali nije on vodio." Muškarac je odmahnuo glavom. "I da i ne. Bila je to njegova zamisao. Ali Ivarr je... drugačiji." Brynn je sad ubadao vrh mača u tlo. "Došli ste spaliti ovu farmu?" "I ubiti tebe, kao i sve članove tvoje obitelji koji se tu zateknu, da." Bio je neobično miran, mislila je Rhiannon. Zar se pomirio sa smrću? Nije joj se činilo da se o tome radi. Tamo u njezinim odajama, predao se i rekao da ne želi biti ubijen. "Zbog djeda?" Muškarac je kimnuo. "Zbog toga što si ga ti ubio. I uzeo mu mač. Ta su dvojica zaključila da su dovoljno stari za osvetu, budući da je njihov otac nije proveo. Bili su u krivu." "A zašto si ti ovdje? Star si koliko i ja." Prvo oklijevanje. U tišini, Rhiannon je mogla čuti konje i pucketanje baklji. "Veslao sam sa Siggurom, davno. U Vinmarku nema ničega što bi me zadržavalo. I ja sam također pogriješio." Djelomičan odgovor, pomislila je Rhiannon, pažljivo slušajući. Brynn je piljio u njega. "Kad si došao, ili prije toga?" Još jedna stanka.

"I jedno i drugo." "Za tebe nema otkupnine, zar ne?" "Nema", rekao je muškarac iskreno. "Nekoć bi je bilo." Brynnov je pogled bio čvrst. "Možda. Jesi li posljednji put kad si bio ovdje bio otkupljen, ili si pobjegao?" Ponovno tišina. "Pobjegao sam", priznao je Erling. Zaključio je, shvatila je Rhiannon, da mu je iskrenost jedina nada. Brynn je kimao glavom. "Tako sam i mislio. Vjerujem da te se sjećam. Riđa kosa. Zaista si pljačkao s Volgansonom, zar ne? Pobjegao si na istok, prije dvadeset pet godina, nakon što je on umro. Kroz brda, pokraj rhedenskih graničara. Sve do erlinških naseobina na istočnoj obali. Lovili su te, zar ne? Ako se dobro sjećam, uzeo si svećenika za taoca." Žamor onih koji su slušali. "Jesam. Oslobodio sam ga. Bio je posve čestit čovjek." Brynnov se glas lagano promijenio. "Bio je to dug put." "Ingavinova mi slijepog oka, ne bih to ponovio", suho je rekao Erling. Opet tišina. Brynn je nastavio koračati. "I tako, za tebe nema otkupnine. Što mi možeš ponuditi?" "Malj i zakletvu odanosti." "Dok ponovno ne pobjegneš?" "Rekao sam, ne bih ponovio to putovanje. Tad sam bio mlad." Prvi je put spustio i odvratio pogled, a onda opet podigao glavu. "Nemam kod kuće ničega čemu bih se mogao vratiti, a za mene je ovo mjesto dobro kao i svako drugo da na njemu skončam svoj život. Možete od mene učiniti roba koji će kopati jarke ili nositi vodu, a možete me i pametnije iskoristiti, ali više ne kanim bježati." "Zaklet ćeš se i prijeći na Jadovu vjeru?" Još jedan lagani osmijeh, na njemu svjetlost baklje. "To sam učinio posljednji put." Brynn nije uzvratio osmijehom. "I predomislio se?" "Posljednji put. Bio sam mlad. Više nisam. Ni Ingavin ni vaš sunčani bog nisu vrijedni umiranja, koliko ja mogu prosuditi. Pretpostavljam da sam krivovjernik u dvije vjere. Ubit ćeš me?" Brynn je ponovno mirno stajao pred njim.

"Gdje su vam brodovi? Povest ćeš nas do njih." Erling je odmahnuo glavom. "To neću." Rhiannon je vidjela izraz na očevu licu. Obično on nije bio osoba koje se ona bojala. "To hoćeš, Erlinže." "Je li to cijena koju moram platiti da bi mi bilo dopušteno dalje živjeti?" "Jest. Govorio si o odanosti. Dokaži je." Erling je na trenutak bio miran, razmišljajući. Oko njih su se u dvorištu kretale baklje. Muškarce su unosili unutra, ili im pomagali ako su mogli hodati. "Onda najbolje da me ubiješ", rekao je riđobradi muškarac. "Ako moram", rekao je Brynn. "Ne", rekao je netko drugi, koraknuvši naprijed. "Ja ću ga uzeti kao svog čovjeka. Svoga vlastitog stražara." Rhiannon se okrenula, razjapljenih usta. "Daj da ovo razjasnim", nastavila je njezina majka, prišavši kako bi stala pokraj svog muža i gledajući Erlinga. Rhiannon uopće nije primijetila da je ona s njima. "Mislim da razumijem. Borio bi se protiv družine Erlinga koja nas je sad napala, ali nećeš nam otkriti gdje su tvoji drugovi?" Erling ju je pogledao. "Hvala ti, moja gospo", rekao je. "Neke stvari koje čovjek učini da bi ostao živ čine život nevrijednim. Od njih postaneš bolestan. Otruju tebe i tvoje misli." Opet se okrenuo prema Brynnu. "Bili su mi drugovi na brodu", rekao je. Brynnov je pogled još trenutak počivao na Erlingovu, a onda je pogledao svoju ženu. "Imaš povjerenja u njega?" Enid je kimnula glavom. On se još uvijek mrštio. "Lako ga možemo ubiti. Ja ću to sam obaviti." "Znam da hoćeš. Želiš to. Ostavi ga meni. Bolje da se mi dademo na posao. Ovdje ima ranjenika. Erlinže, kako ti je ime?" "Kako god me ti nazoveš", rekao je muškarac. Gospa Enid je opsovala. Bilo je to zapanjujuće. "Kako ti je ime?" ponovila je. Posljednje oklijevanje, a onda opet ona iskrivljena grimasa. "Oprosti mi. Majka mi je dala ime Thorkell. Na njega se odazivam." Rhiannon je promatrala Erlinga kako odlazi za njezinom majkom. Prije je, u njezinim odajama, rekao da ga se može otkupiti. Laž, sad se pokazalo. Prema tome kako je izgledao - star čovjek, a još uvijek pljačka - Helda je rekla kako sumnja u to. Helda je bila starija, znala je više o tim stvarima. A bila je i najsmirenija od

njih, pomogla je Rhiannon jednostavno time što je bila takva. Zamalo su umrle. Mogle su večeras umrijeti. Onaj po imenu Thorkell spasio je i nju i njezina oca. Rhiannon se, ruku mirnih dok je skupljala platno i nosila s Heldom toplu vodu za ranjenike u dvorani, prisjećala vjetra koji je izazvao onaj malj, proletjevši joj pokraj lica. Shvatila je - već - da će se toga sjećati cijeloga svog života, nositi tu uspomenu kao dva ožiljka na svom vratu. Večeras se svijet izmijenio, stubokom, jer tu je bila i ona druga stvar, koja je trebala biti odgurnuta ili zakopana duboko ili izgubljena u svem tom krvoproliću, ali nije bila. Alun ab Owyn na erlinškom je konju izjahao iz dvorišta, u potjeri za strijelcem koji je ispalio strijelu na njezina oca. Još se nije vratio. Brynn je ujutro naredio da se iskopa jama, iza obora za stoku, te da se u nju bace tijela pobijenih pljačkaša. Njihovi mrtvaci - zasad devetorica, uključujući i Daija ab Owyna - bili su odneseni u sobu pokraj kapelice, kako bi bili oprani i odjeveni, te položeni za obred pokopa. Ženski posao poslije bitke, kad ga se moglo obaviti. Rhiannon nikad prije nije obavljala te obrede. Nikad prije nisu bili napadnuti kod kuće. Ne za njezina života. Nisu živjeli blizu mora. Ranjene su njegovali u dvorani za gozbe, za mrtve se pobrinuli u prostoriji pokraj kapelice, a svjetla su gorjela u cijelom Brynnfellu. Njezina je majka jednom zastala uz nju, dovoljno dugo da pogleda njezin vrat i potom stavi melem - žustro i bezizražajno - i omota dvije rane platnenom krpom. "Preživjet ćeš", rekla je i krenula dalje. Rhiannon je to znala. Sad više nitko neće ni pjevati pjesme o njezinu bijelom, labuđem vratu. Nije bilo važno. Uopće nije bilo važno. Nastavljala je dalje, slijedeći svoju majku. Enid je znala što ovdje treba činiti, kao i u mnogim drugim stvarima. Rhiannon je pomagala što je bolje mogla. Prala je i previjala rane, izgovarala riječi utjehe i pohvale, sa sluškinjama donosila žednima pivo. Jedan im je muškarac pred očima umro na stolu u dvorani. Mač mu je odnio veći dio jedne noge, u bedru, nisu mogli zaustaviti krvarenje. Zvao se Bregon. Volio je loviti ribu, zadirkivati djevojke, ljeti je na nosu i licu imao pjegice. Rhiannon se zatekla kako plače, što nije željela, ali nije se činilo da može mnogo učiniti kako bi zaustavila suze. Ne tako davno, kad je noć počela, bila je tu gozba, i glazba. Da je Jad drugačije oblikovao svijet, vrijeme bi se moglo vratiti unatrag i moglo bi se učiniti da Erlinzi nikad ne dođu. Neprekidno je pomicala ruku, dodirujući zavoj ispod svog vrata. I to je željela prestati raditi, ali nije mogla. Četvorica muškaraca odnijela su na dasci stola Bregona ap Morana iz dvorane, kroz vrata i preko dvorišta do prostorije uz kapelicu, gdje su bili i ostali mrtvaci. Pogledala je Heldu, pa su ih slijedile.

Šalio se na račun njezine kose, sjećala se Rhiannon, kad je bila mlađa, zvao ju je Vrana. Brynnovi ljudi nisu se susprezali pred njegovom djecom, iako se to promijenilo kad se zadjevojčila, kao i mnogo toga drugoga. Priredit će ga za pokop - uz Heldinu pomoć, jer nije znala što treba učiniti. U prostoriji je bilo pet-šest žena koje su pod svjetlom svjetiljaka radile među mrtvacima. Svećenik Cefan klečao je sa sunčanim diskom u rukama, nesigurno zapijevajući obredne riječi Noćnog prolaska. Bio je mlad, vidno potresen. A kako i ne bi bio, pomislila je Rhiannon. Spustili su Bregonovu dasku na pod. Stolovi su već bili zauzeti drugim tijelima. Bilo je vode i platnenih krpa. Mrtve je najprije trebalo oprati, očešljati im kosu i bradu, očistiti nokte, da dođu pred Jada kako se pristoji za ulazak u njegove dvorove ako to bog, u svojoj milosti, dopusti. Poznavala je svakog muškarca koji je ovdje ležao. Helda je počela skidati Bregonovu tuniku. Bila je skorena od krvi. Rhiannon je pošla po nož kako bi joj pomogla da je razreže, ali onda je vidjela kako nikoga nema uz Daija ab Owyna, pa je prišla i stala uz cadyrskog kraljevića tamo gdje je ležao. U svijetu koji su oni imali, vrijeme nije teklo unatrag. Rhiannon je spustila pogled prema njemu i znala kako bi bila laž praviti se da nije primijetila kako je zurio u nju kad je ušla u dvoranu, a još bi jedna laž bila reći kako se takvo što prvi put dogodilo. A treća bi bila (cyngaelska mana, neprekidna trojstva?) poreći da je uživala u tome što ostavlja takav dojam na muškarce. Od djevojčice je u ženu prešla s užitkom, sa sviješću o rastućoj moći. Sad nije bilo užitka, nikakve moći koja bi bilo što značila. Kleknula je pokraj njega na kameni pod, pružila ruku i odmaknula mu smeđu kosu s čela. Naočit, pametan muškarac. Potreban kao svršetak noći, bio je rekao. Sad noć nije imala svršetka, osim ako ga bog nije dopustio njegovoj duši. Pogledala je ranu u njemu i tamo zgrušanu crnu krv. Učinilo joj se kako bi se pristojilo da Brynnova kći bude ta koja će prirediti cadyrskog kraljevića, njihova gosta. Nedaleko od nje, Cefan je još uvijek zapijevao, zatvorenih očiju, glasa koji je podrhtavao dalje od njega poput dima svijeće, podižući se uvis. Žene su šaptale ili šutjele, krećući se amo-tamo, obavljajući svoje zadaće. Rhiannon je s mukom progutala slinu, pa počela razodijevati mrtvog muškarca. "Što to radiš?" Zapravo je mislila da će osjetiti kad on uđe u prostoriju; da će unaprijed znati kad se to bude dogodilo. Okrenula se i podigla pogled. "Moj kraljevski gospodaru", rekla je. Ustala je i stala pred njega. Ugledala bratića, Gryffetha, kao i vrhovnog svećenika iza njega, kako stoji ozbiljna lica na kojem se čitala nelagoda.

"Što to radiš?" ponovio je Alun ab Owyn. Lice mu je bilo ukočeno, kao ograđeno zidom. "Ja... pripremam njegovo tijelo, gospodaru. Za... izlaganje?" Čula je sebe kako zamuckuje. Nikad to nije radila. "Ne ti", rekao je bezizražajno. "Netko drugi." Progutala je slinu. Nikad joj nije manjkalo hrabrosti, ni kad je bila dijete. "Zbog čega?" rekla je. "Usuđuješ se pitati?" Iza njega, Ceinion je ispustio prigušen zvuk i načinio jedva primjetnu kretnju, pa se umirio. "Moram pitati", rekla je Rhiannon. "Ne znam ni za što što sam mogla učiniti kući Owynovoj, a zbog čega bih zaslužila da mi se ovo kaže. Zao mi je zbog naših ljudi i zbog tvoje tuge." Zurio je u nju. Bilo mu je teško pod ovim svjetlom vidjeti oči, ali vidjela ih je prije, u dvorani. "Zar zaista?" konačno je rekao, izravan poput malja. Nije mogla prestati misliti na maljeve. "Jesi li uopće i počela žaliti? Moj brat je izašao van, sam i nenaoružan, zbog tebe. Umro je mrzeći me zbog tebe. Ja ću s tim živjeti do kraja svog života. Shvaćaš li ti to, uopće?" Iz njega je sad izbijalo nešto vruće, nalik na groznicu. Očajno je rekla: "Vjerujem da shvaćam što govoriš. To je nepravedno. Nisam ga ja natjerala da osjeti—" "Laž! Htjela si da te vole svi muškarci, da se igraš time. Samo igra." Srce joj je sad lupalo. "Ti si... nepravedan, gospodaru moj." Ponavljala se. "Nepravedan? Iskušavala si tu moć svaki put kad bi ušla u prostoriju." "Otkud ti znaš takvo što?" Zaista, otkud je znao? "Zar ćeš poreći?" Tugovala je, srce joj se grčilo zbog toga tko joj je govorio te riječi. Ali bila je ona također i Brynnova kći, i Enidina, i nisu je odgojili da se pokorava ili da plače. "A ti?" zapitala je, podigavši glavu. Zavoj ju je grebao. "Ti, moj gospodaru? Nikad nisi iskušavao sebe? Nikad odlazio u... pljačku stoke, sine Owynov? U Arberth, možda? Nikad nisi nikoga ranio, nikad nitko nije umro kad ste to radili? I ti i tvoj brat." Vidjela je kako se trznuo, teško dišući. Bila je svjesna da je on zapanjujuće blizu tome da je udari. Kako li je svijet došao na ovo? Bratić je koraknuo naprijed, kao da ga zaustavlja. "To nije bilo pravo!" bilo je sve što je Alun uspio reći, boreći se za nadzor nad sobom.

"To su tek stvari koje rade dječaci da bi postali muškarci. Ja ne mogu krasti stoku ili vitlati mačem, ab Owyne!" "Onda idi na istok, u Sarant!" hrapavo je rekao, izmijenjenim glasom. "Ako se želiš baviti takvim moćima. Nauči... nauči trovati, poput njihove carice, tako ćeš moći ubiti mnogo više muškaraca!" Osjetila je kako joj boja napušta lice. Drugi su se u prostoriji prestali kretati, gledali su prema njima. "Zar me... toliko mrziš, moj gospodaru?" Nije odgovorio. Pomislila je, uistinu pomislila, da će odgovoriti potvrdno, pojma nije imala što će učiniti ako se to dogodi. S mukom je progutala slinu. Iznenada je trebala svoju majku. Enid je bila sa živima, u drugoj prostoriji. Rekla je: "Žališ li što je Erling bacio svoj malj kako bi mi spasio život?" Glas joj je bio ravnomjeran, ruke mirne uz bokove. Mali blagoslovi, on neće znati koliko ju je ovo koštalo. "I drugi su ovdje umrli, moj kraljevski gospodaru. Devetorica naših, sad. Najvjerojatnije će ih biti i više, prije zore. Muškarci koje smo poznavali i voljeli. Misliš li večeras samo na svog brata? Kao onaj Erling kojega je ubio moj otac, a koji je tražio samo jednog konja, iako su i njegovi ljudi bili zarobljeni s njim?" Naglo je trznuo glavom unatrag, kao da je primio udarac. Otvorio je usta i zatvorio ih, ne prozborivši. Oči su im se susrele. A onda se okrenuo, proteturao pokraj svećenika i svog bratića, pa izjurio iz prostorije. Ceinion ga je zazvao po imenu. Alun nije čak ni zastao. Rhiannon je podigla ruku do usta. Osjećala je potrebu da zaplače, i još veću da to ne učini. Vidjela je kako bratić, Gryffeth, čini dva koraka prema vratima, a onda zastaje i okreće se. Trenutak poslije, prišao je mrtvacu i kleknuo pokraj njega. Vidjela ga je kako pruža ruku i dodiruje mjesto u koje je ušao mač. "Dijete", prošaptao je svećenik, prijatelj njezina oca, njezine majke. Nije ga pogledala. Umjesto toga, zurila je u otvorena vrata. Njihova praznina, mjesto kroz koje je netko izašao. Izašao u noć, mrzeći je - onako kako je rekao da je njegov brat ostavio njega. Uzorak? Postavljen i zapečaćen željezom i krvlju? Ne možeš imati ono što želiš, rekla je Helda, još prije nego što se išta zbilo. "Kako se ovo dogodilo?" postavila je pitanje, svećeniku, cijelom svijetu. Sveti su ljudi obično govorili o tajanstvenim putovima gospodnjim. "Ne znam", promrmljao je umjesto toga Ceinion od Llywertha. "Ti bi trebao znati", rekla je, okrenuvši se prema njemu. Čula je kako joj glas puca. Mrzila je to. Koraknuo je naprijed, privukao je u svoj zagrljaj. Dopustila mu je to, pognula glavu. Isprva nije plakala, a onda jest. Čula je bratića kako se moli iznad tijela na podu pokraj njih.

Tri stvari nije dobro ni mudro učiniti, kazivala je trijada. Približiti se jezeru u noći. Razljutiti vatrenu ženu. Sam piti nerazvodnjeno vino. U ovoj su zemlji sve radili u trijadama, divlje je pomislio Alun. Očito, bilo mu je vrijeme da uzme jedan od vrčeva s vinom i odnese ga, te ga iskapi sam, dok se na njega ne spusti zaborav. U tom je trenutku, grabeći krupnim koracima preko praznog dvorišta, nemajući nikakva pojma kamo je naumio poći, poželio da ga je Erlingova strijela ubila u šumi. Svijet je bio neutješno okrenut naopako. Srce mu je imalo šupljinu na mjestu na kojem se nekoć nalazio Dai. Neće se ona popuniti; nije bilo ničega što bi je popuniti moglo. Na pošumljenoj padini iza dvorišta ugledao je sjaj svjetla. Nije to bila baklja. Svjetlo je bilo blijedo, nepomično, nije treptalo. Zatekao se kako plitko diše, kao da se krije pred potjerom. Stisnuo je kapke i zatvorio ih. Kad ih je otvorio, sjaj je još uvijek bio tamo. Nikoga drugog sad nije bilo u dvorištu. Proljetna noć, blagi povjetarac, zora još uvijek vrlo daleko. Zvijezde su blistale iznad glave, u uzorcima koji su pripovijedali o drevnoj slavi i boli, likovi iz vremena prije nego što je vjera Jadova došla na sjever. Smrtnici i životinje, bogovi i polubogovi. Noć se činila teškom i beskrajnom, kao nešto u što čovjek pada. Svjetlucanje na padini. Alun je raskopčao pojas, pustio mač da padne, prošao kroz dvorišna vrata i krenuo uzbrdo. Vidi ga kako odbacuje željezo. Zna što to znači. Sad je može vidjeti. Bio je u jezeru s njima. Neki od njih, poslije toga, mogu vidjeti vile. Njezin je poriv, vrlo snažan, da pobjegne. Jedno je zadržavati se blizu njih i neviđena ih promatrati. Ovo je nešto drugo. Tjera sebe da ostane. Tamo gdje jest, čekajući. Iznenada joj pada na pamet zastrašujuća misao, pregledava okolinu svojim umom: spruaugh, koji bi o ovome mogao nekome ispričati, sklupčao se i spava u šupljini debla. Muškarac prolazi kroz vrata u ogradi, zatvara ih za sobom, počinje se uspinjati padinom. Može je vidjeti. U tom trenutku ona zamalo zaista poleti, iako oni zapravo ne mogu letjeti, više ne. Drhti. Njezina kosa treperavo mijenja boje, stalno iznova. Bila je sitnija od kraljice, za pola glave niža od njega. Alun se zaustavio tik ispod mjesta na kojem je stajala. Nalazili su se pokraj guštika, na uglavnom otvorenoj padini. Ona je bila napola skrivena ispod mladice iza koje je izašla kad se on zaustavio, no i dalje ju je dodirivala. Posve mirna, pripremljena za bijeg. Vila koja je stajala pred njim u svijetu za koji je mislio da ga je poznavao. Bila je vitka, vrlo dugih prstiju, blijede kože, široko razmaknutih očiju i sitnog, premda ne i dječjeg lica. Bila je odjevena u nešto meko i zeleno što joj je ostavljalo gole ruke i pokazivalo noge do koljena. Pojas načinjen od cvijeća,

primijetio je. Cvijeće u njezinoj kosi - koja je, vrtoglavo, mijenjala boje dok ju je on gledao. Kako čudesno, pa makar i pod zvijezdama. Jasno je mogao vidjeti samo pod svjetlom koje je ona sama isijavala. To mu je, više nego išta drugo, reklo koliko je daleko došao hodajući od dvorišta farme. Polusvijet, tako su ga nazivali u bajkama. Tamo se sad nalazio. Na mjestu na kojem su se, u pričama, muškarci gubili. Nikad se ne bi vratili, ili bi se vratili stotinu godina nakon što su otpješačili ili odjahali, a svi koje su poznavali bili su odavno mrtvi. Kroz tanahnost onoga što je nosila mogao je vidjeti njezine male grudi. Osjećaju li one hladnoću, vile? U grlu ga je boljelo. "Kako... kako to da te vidim?" Pojma nije imao može li ona uopće govoriti, koristiti se riječima. Njegovim riječima. Kosa joj je posvijetlila, postala gotovo bijela, pa se vratila prema zlatnome, ali ne sasvim. Rekla je: "Bio si u jezercu. Ja... tamo sam te spasila." Njezin ga je glas, koji je jednostavno izgovarao riječi, natjerao da shvati kako zapravo nikad nije na svojoj harfi stvarao glazbu ili pjevao pjesmu onako kako je treba pjevati. Osjetio je da će, ako ne bude pazio, zaplakati. "Kako? Zašto?" U vlastitim je ušima poslije nje zvučao tako promuklo. Pritiskao ga je zvijezdama obasjani zrak. "Zaustavila sam ti konja u plićaku. Da si prišao blizu kraljici, bili bi te ubili." Odgovorila je na jedno pitanje, ali ne i na drugo. "Moj brat je bio tamo." Bilo je teško govoriti. "Tvoj brat je mrtav. Duša mu je s Povorkom." "Zašto?" Kosa joj je sad pocrvenjela, grimizna u ljetnoj tami. Njezin sjaj omogućavao mu je da vidi. "Ja sam je uzela za kraljicu. Prvi poginuli u noćašnjoj bici." Dai. Kad je izašao, nije imao oružja. Prvi poginuli. Što god to značilo. Ali ona mu je govorila. Alun je kleknuo na hladnu, vlažnu travu. Noge su mu bile slabe. "Trebao bih te mrziti", prošaptao je. "Ne znam što to znači", rekla je. Glazba. Porazmislio je o tome, a onda i o djevojci, Brynnovoj kćeri, u onoj prostoriji uz kapelicu, u kojoj je ležalo tijelo njegova brata. Pitao se hoće li ikad ponovno zasvirati na harfi. "Što... zbog čega kraljica...?" Vidio ju je kako se smiješi, prvi put, bljesak malih, bijelih zuba. "Ona ih voli. Uzbuđuju je. Oni koji su bili smrtnici. Iz tvog svijeta." "Zauvijek?"

Kosa postaje ljubičasta. Vitko, sitno tijelo tako bijelo ispod prozirne zelene halje. "Što bi moglo biti zauvijek?" Ta praznina u njegovu srcu. "Ali poslije? Što će... biti s njim?" Ozbiljan poput svećenika, kao mudrijaško dijete, kao nešto mnogo starije od onoga što je bio. "Kad se ona umori od njih, napuštaju Povorku." "Kamo idu?" Tako slatka glazba u tom glasu. "Ja nisam mudra. Ne znam. Nikad nisam pitala." "Postat će sablast", rekao je tad Alun, posve uvjeren, na koljenima ispod zvijezda. "Duh koji luta sam, izgubljena duša." "Ne znam. Zar ga vaš sunčani bog neće uzeti k sebi?" Položio je ruke na noćnu travu pokraj sebe. Njezina hladnoća, tako potrebna običnost. Jad je sad bio ispod svijeta, tako su ih naučili; za ljubav svoje djece borio se protiv demona. Ponovio je njezine riječi, bez njezine glazbe. "Ne znam. Noćas ništa ne znam. Zašto si me... spasila u jezercu?" Pitanje na koje još nije odgovorila. Raširila je ruke, mreškanje, kao na vodi. "Zbog čega bi ti trebao umrijeti?" "Ali umrijet ću." "Zar ti se žuri u mrak?" Nije rekao ništa. Trenutak poslije, ona je načinila korak bliže njemu. On je ostao nepomičan, na koljenima, vidio njezinu ruku kako se pruža. Zatvorio je oči trenutak prije nego što mu je dodirnula lice. Osjetio je kako ga gotovo sasvim svladava prisutnost žudnje. Potreba: da bude oduzet sebi samom, svijetu. Da se nikad ne vrati? Svud oko nje, kroz noć se širio miris cvijeća. Očiju još uvijek zatvorenih, Alun je rekao: "Kažu nam... kažu nam da će tamo biti Svjetla." "Onda će ga biti, za tvog brata", rekla je. "Ako je tako." Prsti su joj se pomaknuli, dodirnuli mu kosu. Mogao ih je osjetiti kako drhte i tek tad je shvatio da se ona boji i da je jednako uzbuđena kao i on. Svjetovi koji se kreću jedan uz drugoga i nikad se ne dodiruju. Gotovo nikad. Otvorio je usta, ali prije nego što je mogao ponovno progovoriti, osjetio je zapanjujuæe brz pokret, odsutnost. Nikad nije izgovorio ono što je kanio izgovoriti, nikad nije ni saznao što je mislio reæi. Ponovno je stajala pokraj mladice, napola okrenuta, kako bi pobjegla dalje. Kosa joj je bila crna, crna kao gavranovo krilo.

Osvrnuo se preko ramena. Još se netko uspinjao padinom. Nije bio ni najmanje iznenađen. Imao je osjećaj da je sva njegova sposobnost da osjeća iscurila iz njega poput krvi. Te je noći on, Alun ab Owyn, još uvijek bio vrlo mlad. Ono što mu je zapravo palo na pamet kad je prepoznao onoga koji se uspinjao - i koji je pokraj njega gledao prema vili - bilo je da ga više nikad ništa neće iznenaditi. Brynn ap Hywll uspentrao se na greben i čučnuo, stenjući od napora, na travu pokraj Aluna. Krupnije muškarac iščupao nekoliko vlati trave, šuteći, još uvijek gledajući u treperavi lik uza stablo nedaleko od njih. "Kako to da je ti vidiš?" tiho je pitao Alun. Brynn je protrljao travu među svojim krupnim dlanovima. "Bio sam u tom jezercu, gotovo prije cijelog jednog života, momče. U noći u kojoj me jedna djevojka odbila, a ja sam otišao svoju žalost prošetati šumom. Učinio sam nešto što nije bilo mudro. Znaš, djevojke te mogu na to natjerati." "Kako si znao da ja...?" "Jedan od ljudi koje je Siawn poslao da me izvijeste. Rekao je da si ubio dvojicu Erlinga i da si bio skamenjen u jezercu sve dok te Ceinion nije izvukao." "Jeli on... jeli Siawn...?" "Ne. Moj mi je čovjek toliko rekao. Ništa od toga nije shvatio." "Ali ti jesi?" "Jesam." "Ti ih... možeš vidjeti sve ove godine?" "Mogao sam to. Ali nije se često događalo. Oni nas izbjegavaju. Ova je... drugačija, često je ovdje. Mislim da je to ta ista. Katkad je vidim ovdje gore, kad smo u Brynnfellu." "Nikad se nisi popeo gore?" Brynn ga je pogledao, prvi put. "Bojao sam se", jednostavno je rekao. "Ne mislim da će nas ona povrijediti." Vila je šutjela, nepomična pokraj vitkog stabla, još uvijek zamrznuta u pokretu između ostajanja i bijega, slušajući ih. "Može te povrijediti time što te dovlači ovamo", rekao je Brynn. "Postaje teško vratiti se. Znaš priče jednako dobro kao i ja. Ja... imao sam zadaća na ovome svijetu, momče. A sad ih imaš i ti." Ceinion, tamo dolje, prije: Nije ti dopušteno otići od nas. Alun je kroz tamu pogledao drugog muškarca, promislio o bremenu koje se nalazilo u tim riječima. Breme cijelog života. "Odbacio si svoj mač da bi se ovamo popeo." Tad je vidio kako se Brynn smiješi. Pomalo žalosno, krupni je muškarac rekao:

"Kako sam mogao dopustiti da budeš hrabriji od mene, momče?" Ponovno je zastenjao i ustao. "Prestar sam i predebeo da cijelu noć čučim u mraku." Stajao je tamo, krupan obris ispred noćnog neba. Treperavi se lik pokraj stabla pomaknuo još pet-šest koraka unatrag. "Željezo", rekla je. "Još uvijek. To je... bol." Brynn je bio nepomičan. Nikad je nije čuo, shvatio je Alun. Nikad nije upoznao glazbu ovoga glasa, kroz sve te godine. Prije gotovo cijeloga jednog života. Pitao se kakav je to čovjek voljan znati sve ovo, a ne govoriti o tome i držati se podalje. "Ali ostavio sam svoj..." Brynn se zaustavio. Opsovao je, premda tiho. Posegnuo je u svoju čizmu i oslobodio nož koji je tamo bio skriven. "Žao mi je", rekao je. "Nije bilo namjerno, duše." Okrenuo se i, odlučno zakoračivši naprijed, zavitlao oštricu u luku kroz noćni zrak, sve do podnožja brda i preko ograde, u prazno dvorište. Vrlo dalek dobačaj. Ja to ne bih mogao izvesti, pomislio je Alun. Zurio je u lik pokraj sebe: muškarca koji je davno ubio Volgana, u danima kad su Erlinzi bili ovdje svakog proljeća ili ljeta, godinu za godinom, s divljačkom silom. Teža, mračnija vremena, prije nego što su se rodili Alun i Dai. Ali ako danas budeš ubijen u manjoj, neuspjeloj pljački, jednako si mrtav kao da se to dogodilo onda, od ruke Volganove vlastite horde, zar ne? A tvoja duša...? Brynn se okrenuo prema njemu. "Trebali bismo poći", rekao je. "Moramo ići." Alun se nije pomaknuo s mjesta na kojem je klečao na hladnoj travi. A tvoja duša? Rekao je: "Ona ne bi trebala postojati, zar ne?" "Kakav bi to čovjek rekao?" odgovorio je Brynn. "Zar su bili budale, naši preci, kad su pripovijedali o hordama vila? O slavi i opasnosti koja od njih prijeti? Njezin je narod ovdje duže od nas. Ono što poučavaju sveti ljudi jest da vile ugrožavaju našu nadu u Svjetlost." "Zar to poučavaju?" rekao je Alun. Čuo je vlastito ogorčenje. Bilo je tamno ovdje, pod zvjezdanim nebom, osim svjetla na mjestu na kojem se ona nalazila. Ponovno je okrenuo glavu, gotovo protiv svoje volje, pogledao je, još uvijek podalje od stabla. Kosa joj je opet bila svijetla. Otkako je nestao bodež, pomislio je. A ipak, nije prišla bliže. Mislio je na njezine prste, kako ga dodiruju, na miris cvijeća. Progutao je slinu. Želio ju je ponovno upitati za Daija, ali nije. I dalje je šutio. "Znaš da je istina to čemu nas poučavaju", rekao je Brynn ap Hywll. Gledao je u Aluna, a ne tamo u lik koji je stajao iza stabla, trepereći, a kosa joj je sad bila boje istočnog neba prije jutarnjeg sunca. "Možeš to osjetiti, zar ne? Čak i odavde.

Siđi, momče. Zajedno ćemo se pomoliti. Za tvog brata, za moje ljude, a i za nas same." "I ti možeš jednostavno... otići od ovoga?" rekao je Alun. Gledao je vilu koja mu je uzvraćala pogled, ne mičući se, sad ne izgovorivši ni riječi. "Moram", rekao je drugi muškarac. "Radim to cijeli svoj život. I ti ćeš to sad početi raditi, za spas svoje duše i zbog svih stvari koje moraju biti učinjene." Alun je čuo nešto u glasu. Okrenuo glavu, ponovno podigao pogled. Brynn mu je s visine uzvratio pogled, čvrsto, nadvisujući lik u tami noći. Trideset godina borbe s mačem u ruci. Stvari koje moraju biti učinjene. Da je i jedan od dva mjeseca noćas blistao - ako su stare priče govorile istinu - ništa se od ovoga ne bi dogodilo. No Dai bi svejedno bio mrtav. Među svim mrtvima. Time ga je izazvala Brynnova kći, otjerala ga kroz vrata zato što... nije bilo na to odgovora, i nije bilo oslobađanja od ove praznine u njemu. Alun se ponovno okrenuo prema vili. Njezine su široko razmaknute oči držale njegov pogled. Možda, pomislio je, postoji oslobođenje. Duboko je udahnuo, pa ispustio dah. Ustao je. "Bdij nad njim", rekao je. Tek toliko. Ona će znati. Ponovno se vratila nekoliko koraka, natrag do stabla. Jednom rukom na njemu, kao da ga grli, spaja se s njim. Brynn im je okrenuo leđa i odlučno krenuo dolje, a Alun ga je slijedio, ne osvrćući se, znajuæi da je ona tamo, da ga gleda s padine, iz drugog svijeta. Kad je stigao do dvorišta farme, Brynn je već ponovno uzeo njihove mačeve. Dodao je Alunu njegov mač, zajedno s pašom. "Ujutro ću uzeti svoj bodež", rekao je ap Hywll. Alun je odmahnuo glavom. "Mislim da sam vidio kamo je pao." Prešao je preko dvorišta. Svjetiljke iznutra nisu bacale sjaj ovako daleko, osvjetljavale su samo prozore, pokazujući gdje se nalaze ljudi, prisutnost života među umirućima i mrtvima. Ali nož je pronašao gotovo odmah, u crnom blatu. Odnio ga je natrag Brynnu koji je na trenutak zastao, držeći ga i gledajući Aluna. "Tvoj brat je ovdje bio naš gost", konačno je rekao. "Velika je moja tuga, i zbog tvog oca i majke." Alun je kimnuo glavom. "Moj otac je... tvrd muškarac. Vjerujem da ti je to poznato. Naša majka..." Njihova majka. Neka svjetlost božja bude tvoja, dijete, Neka te vodi kroz svijet i kući, k meni... "Moja će majka poželjeti umrijeti", rekao je.

"U teškom svijetu živimo", rekao je Brynn, trenutak poslije, tražeći riječi. "Zacijelo će oni pronaći utjehu u tome što imaju još jednoga snažnog sina koji će preuzeti breme koje će sad pasti na tebe." Alun je u mraku podigao pogled prema njemu. Golema prisutnost. "Katkad ljudi... ne preuzmu svoje breme, znaš." Brynn je slegnuo ramenima. "Katkad, da." Samo to. Alun je uzdahnuo, osjetio golemu iscrpljenost. Bio je nasljednik Cadyra, sa svime što je to značilo. Odmahnuo je glavom. Brynn se prignuo i ubacio bodež u korice u svojoj čizmi. Uspravio se. Stajali su tako, njih dvojica, u dvorištu pod zvijezdama, kao na pola puta između šumovite padine i svjetala. Brynn se nakašljao. "Tamo gore rekao si... zamolio si je da bdije nad njim. Ovaj, što si...?" Alun je ponovno odmahnuo glavom, nije odgovorio. Nikad neće odgovoriti na to pitanje, odlučio je. Brynn se opet nakašljao. Iz nutrine kuće, iza dvostrukih vrata, čuli su kako netko bolno viče. Ni jedan od njih, shvatio je Alun, nije stajao tako da bi mogao vidjeti treperi li još uvijek svjetlo na brijegu iznad njih. Ako bi okrenuo glavu... Krupni je muškarac naglo pljesnuo rukom o bedro, kao da želi razbiti raspoloženje ili čaroliju. "Imam dar za tebe", rekao je naglo, pa zazviždao. Na trenutak ništa, a onda se iz tame iznenada pojavio taman obris i prišao im. Pas - bio je to vučjak, i to golem - protrljao je njušku o ap Hywllovo bedro. Brynn je segnuo dolje, ruka u psećem krznu na vratu. "Cafalle", rekao je mirno. "Čuj me. Imaš novoga gospodara. Evo ga. Idi k njemu." Pustio je psa i koraknuo unatrag. Opet ništa, isprva, a onda je pas nakrivio glavu - siv je, pomislio je Alun, iako je u tami bilo teško sa sigurnošću znati - pa na trenutak pogledao Brynna, a onda Aluna. A onda je tiho prešao prostor između njih. Alun je spustio pogled prema njemu, pružio jednu ruku. Pas ju je na trenutak onjušio, a onda otmjeno dotapkao i stao uz Alunov bok. "Ti si mu dao... to ime?" pitao je Alun. Bilo je to neočekivano, ali trebalo je biti beznačajno. Pas. No nije imao takav osjećaj. "Cafall, da. Kad je bio star godinu dana, na uobičajen način." "Znači da je to tvoj najbolji lovački pas." Vidio je kako Brynn kima glavom. "Najbolji kojeg sam ikad imao." "Prevelik dar, gospodaru. Ne mogu—" "Da, možeš", rekao je Brynn. "Iz mnogo razloga. Uzmi od mene družbenika, momče."

To je ime psa značilo, naravno. Družbenik. Alun je progutao slinu. U grlu mu je bio grč. Hoće li zbog ovoga noćas zaplakati, poslije svega? Spustio je ruku i ona je počivala na toplini pseće glave. Trljao je naprijed-natrag, šušureći krzno. Cafall mu se gurao u bedro. Drevno ime, najstarije priče. Vrlo velik pas, gibak i snažan. Ne običan vučjak, kad je tako mirno prihvatio ovu promjenu, uz samo riječ izgovorenu u noći. Nije to bio, znao je, ni najmanje beznačajan dar. Ne može ga se odbiti. "Zahvaljujem ti", rekao je. "Tugujem", ponovio je Brynn. "Neka te on... pomogne zadržati među nama, momče." I to je bilo to. Alun se zatekao kako žmirka; svjetla u prozorima farme na trenutak su se zamaglila. "Hoćemo li ući?" pitao je. Brynn je kimnuo. Ušli su, tamo gdje su svjetiljke gorjele među mrtvima u sobi pokraj kapelice, te među svom ranjenom Jadovom djecom - ranjenom na tako mnogo načina unutar kuće. Pas ih je slijedio, a onda je, na Alunovu promrmljanu zapovijed, legao uz vrata kapelice. Vani, na padini koja se pružala prema jugu, nešto se još neko vrijeme zadržalo u tami, a onda otišlo, lako poput izmaglice, prije nego što je stiglo jutro. *** Nije to bilo dobro proljeće, a ni ljeto, za trgovce otoka Rabadyja, a bilo je onih koji su bili posve sigurni da znaju zašto. Popis žalopojki bio je dugačak. Sturla Ulfarson, koji je naslijedio Halldra Krakatoga na mjestu namjesnika otočnih trgovaca, seljaka i ribara, možda je i imao samo jednu ruku, ali je imao dva oka, dva uha i dobar nos za raspoloženje naroda, pa je tako bio svjestan da ljudi uspoređuju (pretjerana) blaženstva iz vremena Krakatoga s nevoljama i zlokobnim znacima koji su označili početak njegove vladavine. Možda je to bilo nepošteno, ali nitko ga nije natjerao da se posluži varkama, kako bi se dočepao ovog položaja, a Ulfarson nije bio čovjek sklon samosažalijevanju. Da jest, bio bi sklon naglasiti kako se zloglasna krađa konja Krakatoga i upropaštavanje njegova pogrebnog obreda prošlog proljeća - što je bio početak svih njihovih nevolja, dogodilo prije nego što je proglašen novi namjesnik. Naglasio bi da ni jedan čovjek, ma kakav da je inače vođa, ne bi mogao spriječiti grmljavinsku oluju koja je, kratko nakon toga, ubila dvoje mladih ljudi u noćnim poljima. A također bi se mogao požaliti i na činjenicu kako teško da je u moći mjesnog upravitelja da nadzire zbivanja u širokom svijetu: rat između Karcha, Moskava i Sarantinaca nije mogao ne utjecati na trgovinu na sjeveru.

Sturla Jednoruki odlučno bi naglasio te točke (bijaše on uglavnom odlučan čovjek) kad ga se netko usudio izravno izazvati, ali također se dao na posao da učini što god je bilo u njegovoj moći učiniti na otoku, a posljedica je bila da je nešto otkrio. Počelo je s obiteljima mladića i žene koji su poginuli u oluji. Svi su znali da Ingavin šalje grmljavinu i svakovrsne oluje, da nema ničega slučajnog kad takve stvari ubiju ljude ili razore domove (svijet u kojem bi vremenske prilike bile posve nasumične bio bi svijet u kojem bi bilo neizdrživo živjeti). Djevojka je obavljala svoju jednogodišnju službu kod volur u sjedištu na rubu šume. Mlade djevojke s Rabadyja smjenjivale bi se na toj dužnosti prije nego što bi se udale. Bio je to obred, i to častan. Fulla, božica kukuruza, Ingavinova nevjesta, također je tražila pažnju i štovanje, ako se htjelo da djeca budu rođena zdrava, a polja ostanu plodna. Lord, vidjelica, bila je važna osoba ovdje na otoku: na svoj način, jednako moćna kao i namjesnik. Sturla Jednoruki obavio je službeni posjet sjedištu, donijevši darove, nedugo nakon što ga je thring izabrao. Nije mu se sviđala volur, ali to nije bilo bitno. Ako se koristi magija, želiš da se koristi za tebe, ne protiv tebe. Žene mogu biti opasne. A to je, zapravo, bilo ono što je otkrio. Obitelji mladića i djevojke podbadale su jedna drugu prema svađi oko njihovih smrti, svaka kriveći potomka one druge zato što se njih dvoje našlo vani, uz spomen-humak, vodeći ljubav kad je udario grom. Sturla je imao svoje mišljenje o tome tko je koga namamio, ali bilo je važno da se vidi kako je najprije provedena istraga. Njegova je glavna želja bila spriječiti krvnu zavadu na Rabadyju ili, barem, ograničiti broj žrtava. Dao se u razgovor s onoliko mladih s koliko je mogao, te tako porazgovarao i s plavokosom djevojkom s kopna, najnovijom pripadnicom kruga žena u sjedištu. Ona je došla (kako se i pristoji), odgovorivši na njegov poziv i kleknula pred njega, sramežljivo, prikladno oborena pogleda. Pa ipak, malo je mogla pripomoći u vezi s dvoje munjom oprženih mladih ljudi, ustvrdivši kako je samo jednom vidjela Halli s mladićem, "večer prije nego je Bern Thorkellson došao vidjelici s konjem Krakatoga". Novi namjesnik otoka Rabadyja, koji se bio uvalio u svoj stolac, s ploškom piva u svojoj zdravoj ruci, nagnuo se naprijed. Grmljavinska oluja, dvoje mrtvih mladih ljudi i moguća zavada postali su manje hitni. "Prije nego što je on što?" zapitao je Sturla Jednoruki. Odložio je plošku, pružio ruku i dograbio djevojku za njezinu plavu kosu, sileći je da podigne pogled prema njemu. Problijedjela je, zatvorila oči, kao da je svladana njegovom moćnom blizinom. Bila je lijepa. "Ja... ja... nisam to smjela reći", promucala je. "A zašto ne?" zarežao je Ulfarson, još je uvijek držeći za kosu. "Ona će me ubiti!"

"Zbog čega?" zahtijevao je namjesnik. Nije odgovorila, očevidno prestravljena. Potezao ju je, snažno. Ona je zacviljela. On je opet potegnuo. "Ona... ona je izvela magiju nad njim." "Ona je što?" rekao je Sturla, mučeći se, svjestan da ne zvuči osobito oštroumno. Djevojka se - nije joj znao ime - iznenada zanjihala naprijed i rukama mu obgrlila noge, pritišćući svoje lice o njegova bedra. To zapravo i nije bilo neugodno. Rekla je, plačući: "Mrzila je Krakatoga... ubit će me... ali ona se koristi svojim moćima za... svoje vlastite svrhe. To nije... pravo!" Govorila je s usnama pritisnutima o njega, a ruke su joj stezale njegove noge. Sturla Jednoruki pustio joj je kosu i ponovno se naslonio. Ona je ostala gdje je i bila. On je rekao: "Neću te ozlijediti, djevojko. Reci mi što je učinila." I tako je namjesnik - a poslije i stanovnici Rabadyja - saznao kako je vidjelica lord izvela svoju crnu seithr čaroliju, učinivši mladog Thorkellsona svojim bespomoćnim robom, natjeravši ga da ukrade konja, a onda ga učinila nevidljivim, što mu je omogućilo da se ukrca na južnjački brod koji je bio u luci da se ukrca zajedno sa sivcem - te neviđen otplovi. To je volur učinila kako bi napakostila Halldru Krakatome, naravno, što nikako nije bila nerazumljiva želja. Ali bila je to izdaja koja je - očito - oslobodila zlokobne aure nad otokom (Halldrove, moralo se pretpostaviti) i prouzročila nevolje toga godišnjeg doba, uključujući i oluju koja je ubila dvoje nedužnih mladih ljudi. Erlinški ratnici nisu, po svojoj zajedničkoj naravi, bili skloni tankoćutnim raspravama kad je trebalo razriješiti ovakve stvari. Sturla Jednoruki možda je razmišljao više od većine, ali i on je izgubio ruku (i dobio poveliko bogatstvo) pljačkajući preko mora. Kad napadaš selo ili svetište, ne razmišljaš. Najprije se dobrano napiješ, pomoliš Ingavinu i Thiiniru, a onda se boriš i ubijaš - te odneseš kući ono što si pronašao u bijesu i propasti što si ih uobličio. Sjekira i mač bili su, po njegovu mišljenju, savršeno dobri odgovori na izdaju. A poslužit će i kao dodatna sredstva za pokazivanje Sturline odlučnosti, na početku onoga za što se nadao da će biti probitačan položaj namjesnika otoka. Vidjelica lord i pet njezinih najstarijih družbenica bile su rano sljedećeg jutra odvedene iz sjedišta, skinute dogola (koščate i obješenih sisa, sve one, vještice koje nisu bile ni za jednog muškarca), vezane uz na brzinu podignute stupove, u polju pokraj spomen-humka gdje je umrlo dvoje mladih. Kad su došli po nju, vidjelica je pokušala - užasnuto blebećući - objasniti kako je ona prevarila mladog Thorkellsona. Da se samo pretvarala kako je na njega bacila čini, te da ga je poslala natrag u grad da bude otkriven.

Sturla Jednoruki nije doživio ove godine zato što je bio budala. Ukazao je na to da momak nije bio pronađen. Dakle, ili je vidjelica lagala, ili je momak prozreo njezinu varku. I premda je bilo poznato da je mladi Thorkellson dobar s mačem i maljem (sin Riđeg Thorkella morao je biti, zar ne?), bio je jedva odrastao. I gdje je bio? A konj? Ona je posjedovala magiju, kakav bi odgovor mogla dati? Nikad nije odgovorila. Šest je žena bilo kamenovano do smrti, članovi dviju zavađenih obitelji pozvani da - stojeći zajedno, kao najoštećeniji od svih - bace prvu kišu kamenja. Žene i djevojke pridružile su se muškarcima, jedan od trenutaka kad im je to bilo dopušteno. Bilo je potrebno dosta vremena da se ubije šest žena (kamenovanje je uvijek dugo trajalo). Te je večeri, a i sljedeće, pivo bilo dobro, a drugi se brod s juga, iz AlRassana - tamo gdje su ljudi imali tamnu kožu i kosu, te štovali zvijezde - pojavio u luci dva dana poslije, došavši trgovati, što je bio jasan Ingavinov blagoslov. Plavokosa je djevojka s kopna stajala na rubu kruga za kamenovanje; natjerali su mlađe žene iz sjedišta da dođu gledati. Oko tijela je omotala zastrašujuću zmiju koja je palucala svojim otrovnim jezikom. Ona je bila jedina koja je se nije bojala. Nitko nije stajao pokraj nje dok su gledali kako stare žene umiru. Namjesnik se nije mogao sjetiti (toga je dana i večeri podosta popio) kako je točno dočuo na koji je način nju u proljeće ugrizla zmija. Možda mu je to ona sama rekla. Zmija je na polju bila primijećena. Nikakvo čudo. Zmije su imale moć u polusvijetu, u koži koju su odbacivale i iznova je gradile. Na svršetku svijeta, zmija će ga proždrijeti. O tome se navečer mnogo govorilo. Znak, svi su se složili da je tako, navještenje moći. Sturla Ulfarson je, nekoliko dana poslije, nakon što je južnjački brod obavio trgovinu i otplovio, imenovao djevojku za novu volur otoka Rabadyja. Nije bilo uobičajeno da taj izbor obavljaju muškarci s Rabadyja, ali ovo nisu bila uobičajena vremena. Pa nije se svake godine kamenovala vidjelica, zar ne? Možda će se ta promjena pokazati korisnom, dovesti žensku moć, seithr i noćnu magiju, samo sjedište, pod bolji nadzor. Sturla Jednoruki nije bio siguran u to i zapravo nije sasvim točno mogao ući u trag mislima ili razgovorima što su vodili do svake od ovih odluka. Događaji su se odvijali brzo, on je... jahao na njima... kao što dugi brod jaše na valovima, ili kao što vođa u borbi jaše na zamahu bitke, ili kao što muškarac poslije sumraka jaše svoju ženu. Bila je mlada. Pa što? Sve su stare bile mrtve. Mogli su poslati po ženu preko vode, u Vinmark, čak i do samoga Hlegesta, ali tko zna što bi im to moglo donijeti, i kad? Uostalom, bolje je ne privlačiti pozornost sve ambicioznijih tamošnjih muškaraca. Djevojka ih je spasila od djelovanja ljutitog duha i činilo se

da ju je zmija već izabrala. Muškarci su to govorili u gostionicama. Sturla je znao protumačiti poruku runa, ako bi mu bila jasno iznesena. Tad je već znao njezino ime. Anrid. Ali do kraja ljeta već su je zvali "Zmija". Više nikad nije ponovno došla k njemu u grad niti je njemu uopće palo na pamet da je za to zamoli. Bilo je naokolo dovoljno djevojaka za namjesnika, nije bilo potrebe na taj se način upetljati s vidjelicama koje su držale zmije pokraj kreveta u tami, ili ih omatale oko svojih tijela dok su promatrale kako pri jutarnjem svjetlu kamenje para meso i lomi kosti. Jormsvik je više bio utvrda nego grad. Kao prvo, samo su vojnici plaćenici, te njihove sluge ili robovi, živjeli unutar zidina. Konopljari, jedrari, oružnici, gostioničari, stolari, kovači, ribari, pekari, proroci, svi su oni živjeli u nemirnom gradu s vanjske strane zidova. U Jormsvik nije bio dopušten pristup ženama, iako su odmah vani prostitutke bile raštrkane zavojitim ulicama i uličicama. Ovdje je žena mogla zaraditi novaca, pokraj velikog garnizona. Da bi postao čovjek iz Jormsvika, morao si se s nekim boriti, a nastaviti borbu kako bi ostao unutra. Sve dok nisi postao vođa, kad se moglo razborito očekivati da će sve tvoje bitke biti za najamninu i dobit - ako si se držao podalje od gostioničkih čarki. Već su tri naraštaja plaćenika ove utvrde pokraj mora bila poznata, bojali su ih se - i unajmljivali - diljem svijeta. Borili su se pod trostrukim zidinama Saranta (na obje strane, u različitim vremenima), kao i u Ferrierima i Moskavu. Unajmljivali su ih (i otpuštali) zavađeni gospodari koji su se natjecali za prestiž ovdje u erlinškim zemljama, do sasvim dalekog sjevera i mjesta na kojima je nebo u hladnim noćima bljeskalo raznim bojama, a krda sobova jurila u desecima tisuća. Jedna je proslavljena četa bila u Batiari, pridruživši se prije četrdeset godina karhitskom upadu prema proslavljenoj Rhodiji. Vratila su se samo šestorica - s bogatstvom. Plaću su primali unaprijed i dijelili je prije borbe, ali ratni se plijen dijelio među preživjelima. Preživjeli su mogli vrlo dobro proći. Najprije, trebalo je preživjeti ulazak. Uvijek je bilo mladića, dovoljno očajnih ili bezumnih da pokušaju svake godine, obično po svršetku zime. Zima je oblikovala sjeverne zemlje: njezin neumitni dolazak; bijela, žestoka tvrdoća najdužeg godišnjeg doba; a potom kovitlanje krvi i rijeka kad bi zima prošla. U proljeće je pred vratima Jormsvika vladala najveća gužva. Postupak je bio svuda poznat. Znali su ga i kozari i robovi. Trebao si dojahati do zidina. Izviknuti ime - katkad čak i svoje pravo ime - prema straži, postaviti izazov kako bi te pustili unutra. Tog istog dana, ili sljedećeg jutra, muškarac odrečen kockom, izašao bi i borio se s tobom.

Pobjednik bi odlazio na spavanje unutar zidina. Gubitnik je najčešće bio mrtav. Nije morao biti, mogao se predati i biti pošteđen, ali na to se baš nije moglo računati. Srž glasovitosti Jormsvika bila je u tome da su ga se bojali, a ako bi se dopustilo da seoski dječaci postave izazov, a onda odu kako bi o njemu pričali uza zimsku vatru na ognjištu u nekom mjestu bogu iza leđa, onda baš i nismo tako strašni, zar ne? S izuzetkom toga, inače je bilo smisleno da oni unutra obeshrabruju izazivače na sve moguće načine. Katkad je runu s mačem ujutro iz bačve mogao izvući borac koji je cijele noći malo previše oduševljeno bančio po gostionicama, ili sa ženama, ili oboje, a katkad pred vratima nije bio običan seoski dječak. Katkad bi došao i netko tko zna što radi. Pa svi su oni tako ušli unutra, zar ne? Katkad si vani mogao i umrijeti, a tad su se vrata širom otvarala i novom se plaćeniku poželjela dobrodošlica pod kojim god da se imenom predstavio - u Jormsviku to nije bilo važno, svi su imali neku priču iz prošlosti. Bilo mu je rečeno gdje mu je slamarica, gdje kantina, tko mu je kapetan. Zauzimao je isto mjesto kao i muškarac kojega je zamijenio, što je znalo biti neugodno ako je mrtvac imao prijatelje, što je uglavnom bio slučaj. Ali ovo je bila tvrđava za najotvrdnutije ljude na svijetu, a ne topla pivnica u društvu obitelji. U Ingavinove si dvore s medovinom ulazio umirući s oružjem u ruci. Tad bude vremena za opuštenost, među zrelim, slatkim, voljnim djevojkama i bogovima. A na zemlji, na zemlji se boriš. *** Bernu je bilo jasno da je pogriješio gotovo odmah nakon što se prignuo kroz niska vrata zadimljene pivnice s vanjske strane zidina. Nije se radilo o lopovima brutalni muškarci iz Jormsvika samim su svojim postojanjem odvraćali bandite pred svojim vratima. Radilo se o samim plaćenicima i o tome kakvi su ovdje običaji vladali. Stranac, pomislio je, mladić koji usred ljeta dolazi sam s mačem o boku, može biti ovdje samo iz jednog razloga. A ako sutra ujutro bude postavio izazov, za svakog je muškarca u ovoj slabo osvijetljenoj prostoriji (koja je ipak bila dovoljno svijetla da ga razotkrije kao onoga koji je bio) imalo smisla na očit način zaštititi sebe i svoje drugove pred onim što bi se sutra moglo dogoditi. Mogli bi ga noćas ubiti, shvatio je, prilično kasno, iako čak nije ni moralo doći do toga. Oni na klupama najbližima mjestu na koje je sjeo (predaleko od vrata, još jedna pogreška) nasmiješili su mu se, raspitali se za njegovo zdravlje, za vrijeme i žetvu na sjeveru. Odgovorio je, što je kraće mogao. Ponovno su se nasmiješili, častili ga pićem. S mnogo pića. Jedan se nagnuo naprijed i ponudio mu čašu za kockanje.

Bern je rekao kako nema novaca za kocku, što je bila istina. Oni su rekli smijući se - da može založiti svoj mač i konja. On je odbio. Za stolom su se opet nasmijali. Krupni muškarci, gotovo svi, jedan ili dvojica bili su sitniji od njega, ali mišićavi i čvrsti. Bern je kašljao u gustom dimu prostorije. Na dva su otvorena ognjišta kuhali meso. Znojio se; unutra je bilo vruće. Nije bio naviknut na to. Već je dva tjedna spavao pod vedrim nebom, jašući na jug u vinmarsko ljeto. Stabla su bila zelena, kao i mlada trava, lososi su skakali u još uvijek hladnim, brzim rijekama. Jahao je brzo nakon što je iznenadio jednog čovjeka i od njega opljačkao mač i bodež, kao i nekoliko novčića iz kese. Nije imalo smisla doći pod zidine Jormsvika bez oružja. Nije ubio čovjeka, što je možda bila pogreška, ali još nikad nikoga nije ubio. Sutra će morati, ili će najvjerojatnije umrijeti ovdje. Netko je s treskom spustio još jednu čašu piva na dasku pred njim, prolivši malo. "Dugo mi poživio", rekao je čovjek i nastavio dalje, ne potrudivši se čak ni ostati i podijeliti s njim zdravicu. Shvatio je da ga večeras žele omamiti, kako bi ujutro bio teških udova i spor. A onda je ponovno promislio o tome. Nije bilo potrebe da sutra objavi izazov. Može se probuditi s glavom u kojoj lupa i provesti dan bistreći je, a izazov postaviti sutra ili prekosutra. A oni su to znali, shvatio je, svi muškarci u ovoj prostoriji. Svi su oni već prije radili isto. Ne, njegova je prva misao bila najpametnija: htjeli su ga noćas tako napiti da učini pogrešku, upusti se u pijanu svađu, te bude osakaćen ili ubijen kad - za njih - nema ničega na kocki. Bi li mu trebalo polaskati to što su mislili da je toga vrijedan? Nije se dao zavarati. Ovo su bili najiskusniji vojnici plaćenici na sjeveru: oni nisu riskirali, ako nisu morali. Nije bilo nikakve slave u pobjedi izazova pod zidinama kad bi se izvukla runa s mačem - samo rizika. Zašto ga preuzeti, ako ne moraš? Ako glupi putnik večer prije dođe u pivnicu, pokazujući mač? Barem je konja sakrio, među stablima sjeverno od grada. Gyllir je sad već bio naviknut na to da bude labavo sputan u šumi. Pitao se sjeća li se pastuh još štaglja Krakatoga. Koliko dugo konji pamte? Bojao se. Pokušao im je to ne pokazati. Tad je pomislio na vodu, na onu noć crnu poput smrti, na to kako je vodio sivca s kamene obale u more. Očekivao je da će umrijeti. Ledeno hladna voda, svršetak zime, ono što ga već čeka u tjesnacima, pod vodom: ono što je preživio. Je li postojao razlog zbog kojega je preživio? Jesu li Ingavin ili Thunir imali u tome svoj cilj? Zapravo, najvjerojatnije nisu. On nije bio... dovoljno važan. Ali svejedno nije bilo razloga da večeras otvorenih očiju uleti u drugu smrt. Ne nakon što je, dok je svanjivao sivi dan, izašao živ iz mora na pješčanu obalu Vinmarka.

Podigao je novu čašu i otpio, samo malo. Teška pogreška, dolazak ovamo. Od takvih se pogrešaka umiralo. Ali bio je umoran od samoće, od samotnih noći. Pomislio je da će barem jednu noć proboraviti među drugim ljudima, čuti ljudske glasove, smijeh, prije nego što ujutro umre u borbi s plaćenikom. Ali nije to dobro promislio. Žena je ustala i prišla mu, ljuljajući kukovima. Muškarci su joj napravili mjesta u uskom prostoru između stolova, iako su je stisnuli tamo gdje su je mogli dosegnuti. Nasmiješila se, ignorirala ih, promatrala Berna kako je gleda. Već je osjećao vrtoglavicu. Pivo, nakon što tako dugo nije pio, dim, mirisi, gomila. Bilo je tako vruće. Žena je sjedila sa zdepastim, tamnobradim muškarcem, odjevenim u raznovrsne životinjske kože. Ratnik-medvjed. Čini se da ih je bilo, ovdje u Jormsviku. Sjetio se svog oca: Neki kažu da berserkiri koriste magiju. Ne koriste je, ali ako ikako možeš, izbjeći ćeš borbu s jednim od njih. Bern je vidio, kroz dim s ognjišta i svjetlost svjetiljke, kako ga muškarac promatra dok se žena približavala. I iznenada je i on shvatio igru. Ustao je upravo u trenutku kad se zaustavila pred njim, a teške su joj se grudi slobodno njihale ispod tunike. "Zgodan si ti čovjek", rekla je. "Hvala ti", promrmljao je Bern. "Hvala ti. Moram pišati. Odmah se vraćam." Izmaknuo se pokraj nje. Spretno ga je uhvatila za intimne dijelove. S naporom, Bern se suzdržao od toga da s osjećajem krivnje pogleda prema vrlo krupnom muškarcu kojega je upravo bila napustila. "Vrati se brzo i usreći me", zazvala je za njim. Netko se nasmijao. Netko - krupan, plavokos, tvrdih očiju - tad je podigao pogled s kocki. Bern je bacio novčić na pult i pognuo se, pa izašao van. Duboko je udahnuo; ovdje je u noćnom zraku bilo soli, zvuk mora, iznad glave zvijezde, bijeli mjesec visoko. Oni koji su mu u prostoriji bili bliže, morali su ga vidjeti kako plaća. Znati da se neće vratiti. Tad se pokrenuo, brzo. Ovdje bi mogao umrijeti. Bilo je vrlo mračno, praktički nikakvih svjetala pred svratištima i niskim, naguranim, drvenim boravištima i sobama u koje su kurve odvodile svoje muškarce. Tama je bila i dobra i loša: bit će ga teže pronaći, ali lako bi mogao naletjeti ravno na grupu ljudi, pokušavajući se probiti prema sjeveru i van iz ovog labirinta zgrada. Stranca koji bježi, bio je siguran Bern, rado bi dograbili i u miru ga ispitali. Trčao je uzduž prve mračne uličice na koju je naišao, namirisao mokraću i otpatke, zateturao preko gomile smeća, gušeći se. Bi li jednostavno mogao odšetati, pitao se? Izbjeći da bude primijećen kao da bježi od nečega?

Čuo je buku iza sebe, od vrata pivnice. Ne, ne može samo hodati. Morao se pokrenuti. To će za njih biti zabava. Nešto da oživi večer s vanjske strane zidina tvrđave, dok čekaju na novi ugovor i putovanje na neko mjesto. Način da se održe u borbenoj formi. U tami je naletio na bačvu koja je ležala na boku. Prignuo se, obujmio je i uspravio. Nije imala poklopac. Stenjući i znojeći se, preokrenuo ju je, pa se uspentrao na nju, moleći se da je dno dovoljno čvrsto. Bilo je. Ustao je, procijenio udaljenost što je bolje mogao u mraku, pa skočio prema kosom krovu zgrade iznad. Uhvatio je uporište, podigao koljeno, nespretan zbog mača o boku, pa se potegnuo na krov. Ako unutra ima nekoga, znao je da su ga čuli. Mogli bi podići uzbunu. Kad nemaš očitog izbora, praviš se kao da ono što trebaš učiniti može biti učinjeno. Zbog čega se večeras prisjećao tolikih riječi svog oca? Pružen na krovu iznad uličice, čuo je kako trojica ili četvorica muškaraca prolaze ulicom. Lovili su ga. Bio je budala, sin budale, i što god ga snađe noćas, zaslužio je to. Nije vjerovao da će ga ubiti. Slomljena noga ili ruka poštedjet će sutra nekoga da se bori protiv njega, u što je bio uključen rizik. S druge pak strane, bili su pijani i dobro se zabavljali. Bi li se bilo mudrije predati? Novi zvukovi, druga grupa. "Mali govnar s lijepim licem", čuo je nekoga kako govori na ulazu u uličicu. "Nije mi se svidio." Netko se nasmijao. "Tebi se nitko ne sviđa, Gurd." "Razlupaj si glavu maljem", rekao je Gurd. "Ili to napravi onom malom kozaru koji misli da nam se može pridružiti." Uslijedio je nepogrešiv zvuk oštrice koja se izvlači iz korica. Bern je zaključio kako predaja nije mogućnost koja obećava. Pažljivo se, držeći svoj mač tako da mu ne smeta i pokušavajući ne stvarati buku, pomaknuo unatrag duž krova. Morao je krenuti prema sjeveru, stići iza ovih kuća, u polja i šumu. Nije pretpostavljao da će im ovo biti tako važno da će ostaviti piće i poći ga tražiti tamo vani, u noći. A kad dođe jutro, kad konačno dojaše do vrata i postavi izazov, bit će na sigurnom. Iako to možda nije bio najbolji način da se opiše ono što će tad uslijediti. Mogao je ostati kod kuće, još dvije godine služiti. Mogao se ponuditi u najam na nekoj farmi na kopnu, izmisliti sebi ime, biti tamo sluga ili nadničar. Ali nije natjerao sivca u more kako bi to postao. Svi su umirali. Ako umreš pred zidinama Jormsvika, možda će te mač u tvojim rukama odvesti u Ingavinove dvore.

Iskreno govoreći, on zapravo nije u to vjerovao. Kad bi bilo tako, svaki stajski pomoćnik mogao bi se dati pregaziti od plaćenika i piti medovinu s djevicama glatke kože, među bogovima, zauvijek ili do trenutka kad Zmija proždre Drvo života i vrijeme dođe do kraja. Ne može biti tako jednostavno. A nije jednostavno bilo ni kretanje na ovom krovu, koji je bio previše strm. Svi su krovovi bili strmi, kako bi snijeg zimi mogao kliziti dolje. Bern se poskliznuo postrance, ukopao prste i čizme kako bi se zaustavio, čuo mač kako struže. Morao se nadati, mogao se samo nadati da ga nitko drugi nije čuo. Ponovno se ležeći umirio, a znoj mu je curio niz tijelo. Odozdo nisu dopirali nikakvi zvukovi osim stopala u trku. Polako se premjestio na drugu stranu, kako bi pogledao. Tamo se, na suprotnoj strani još jedne uličice, nalazila ruševna kuća, drvena jednokatnica. Samo ta jedna, ostale su sve bile prizemnice, poput kuće na kojoj se nalazio. Primijetio je da se jedan od kamenih dimnjaka, građenih u novom stilu, pruža duž vanjskog zida, uvučen od ulice. Takvih nisu imali na otoku. Trebao je omogućiti ognjište, toplinu i hranu na prvom katu. Izgledao je kao da će se svakog časa prevrnuti. Na tom se prvom katu nalazio prozor koji je gledao ravno na njegov krov. Drveni su kapci bili otvoreni. Jedan je iskošeno visio, trebalo ga je popraviti. Vidio je svijeću koja je gorjela na prozorskom okviru i osvjetljavala sobu - i lice djevojke koja ga je promatrala. Bernu se srce spustilo u pete. A onda je primijetio kako je prislonila prst na usnice. "Gurd," zazvala je prema ulici, "ideš gore?" Smijeh ispod. Zaobišli su oko ugla i sad su bili u ulici sa suprotne strane. "Da, ali ne k tebi. Zadnji put si me ozlijedila, divlja si kad te obrađujem." Netko se drugi nasmijao. Djevojka prekoputa umorno je opsovala. "A ti, Holla?" "Ja odlazim Katrin, to znaš. Ona me ozlijedi ako je ne obrađujem!" Ovaj put se nasmijao Gurd. "Jesi vidjela stranca?" Bio je odmah ispod. Da se Bern pomaknuo prema rubu krova, mogao je pogledati dolje prema njima. Čuo je pitanje i zatvorio oči. Svi umiru. "Nisam", rekla je djevojka. "Zašto?" "Ljepuškasti seljačić misli da će postati plaćenik." U glasu joj se čula dosada. "Ako ga nađete, pošaljite ga gore. Treba mi novaca." "Ako ga nađemo, neće ti biti ni od kakve koristi. Vjeruj mi." Djevojka se nasmijala. Koraci ispod krenuli su dalje. Bern je otvorio oči i ugledao je kako okreće glavu, promatrajući muškarce ispod kako odlaze uličicom.

Okrenula se natrag i pogledala ga. Sad se nije smiješila, ništa slično. Ali koraknula je natrag i domahnula mu da prijeđe na drugu stranu. Bern je pogledao. Mali prozor u ravnom zidu, iznad razine na kojoj se nalazio, nikakva uporišta na koje bi mogao skočiti i uhvatiti se. Ugrizao se za usnicu. Junaci iz Doba divova preskočili bi to. On nije bio jedan od njih. Završit će tako što će se stropoštati niz pročelje na ulicu ispod. Polako je odmahnuo glavom, slegnuo ramenima. "Ne mogu", bezglasno je oblikovao usne, gledajući na drugu stranu prema njoj. Ona se vratila u okvir prozora, pogledala lijevo i desno niz ulicu. Nagnula se naprijed. "Zaokrenuli su u drugu ulicu. Otvorit ću ti vrata. Čekaj dok ti ne otvorim." Nije odustala od njega. Mogla je. Nije mogao ostati na ovom krovu cijelu noć. Kako mu se činilo, imao je dvije mogućnosti. Skočiti dolje, držati se u sjeni i uličicama pokušati stići na sjever, te izaći iz grada punog boraca - nije znao koliko ih je bilo - koji pretražuju ulice kako bi ga našli. Ili joj dopustiti da ga dočeka na vratima. Privukao se bliže rubu. Mač je ponovno zastrugao. Ispod glasa je opsovao, pogledao dolje na drugu stranu. Vidio gdje se nalaze vrata. Djevojka je još uvijek bila na prozoru i čekala. Uzvratio joj je pogled i kimnuo. Odluka. Kad prijeđeš u široki svijet - s otoka, na ukradenom konju - čeka te donošenje odluka, katkad i u mraku, preživljavanje do jutra koje bi te odluke moglo promijeniti. Nestala je s prozora, ostavivši tamo svijeću, tako maleno i jednostavno svjetlo. On je ostao gdje je i bio, motreći je, taj treptaj u tami. Osjećao se povjetarac. Ovdje gore na krovu mogao je ponovno namirisati more, čuti udaljenu navalu vode ispod glasova i smijeha muškaraca. Uvijek i zauvijek ispod tih stvari. Nešto mu je palo na pamet, začetak zamisli. Čuo je zvuk. Pogledao dolje. Nije nosila svjetlo, bila je sjena u sjeni otvorenih vrata i pročelja kuće. U uličici nije bilo nikoga, barem ne sad. Činilo se da je odlučio učiniti ovo. Bern je kliznuo do najniže točke iskošenog krova, jednom rukom prihvatio korice mača, i skočio. Posrnuo je i pao na koljena, ustao, brzo joj prišao i ušao. Zatvorila je vrata za njim. Zaškripala su. Nije bilo zasuna ni prečke, primijetio je. Unutra su bila još dvoja vrata, koja su vodila iz uskog hodnika: jedna pokraj njih, jedna sasvim straga. Slijedila je njegov pogled. Prošaptala je: "One su u gostionicama. Gornji kat je moj. Prekorači četvrtu stubu, nema je."

U tami, Bern je brojio i prekoračio četvrtu stubu. I stube su također škripale. Od svakog se zvuka trzao. Njezina su vrata bila pritvorena. Ušao je, ona je bila odmah iza njega. Ova je vrata zatvorila, i spustila prečku kako bi ih zaključala. Bern ih je pogledao. Udarac nogom na komadiće bi razbio i zasun i vrata. Okrenuo se i ugledao svijeću u prozoru. Bilo je neobićno sad je gledati s ove strane. Nije mogao objasniti taj osjećaj. Prišao je prozoru i pogledao prema krovu na drugoj strani uličice, gdje se nalazio prije nekoliko trenutaka, a iznad kojeg su bili bijeli mjesec i zvijezde. Okrenuo se natrag prema sobi i pogledao je. Nosila je neobojenu tuniku, s pojasom oko struka, bez nakita, našminkanih očiju i usta. Bila je mršava, kost i koža, smeđokosa, krupnih očiju, a i lice joj je bilo mršavo. Nije baš bila žena s kakvom bi muškarac poželio provesti noć, iako su ih možda neki vojnici voljeli mlade, kao iluziju nevinosti. Ili nalik na dječaka. Iluziju nečega drugog. Ona nije bila nevina, ne kad je ovdje živjela. U sobi gotovo da nije bilo namještaja. Njezin krevet, na kojem je radila, bio je slamarica na podu, u kutu, preko koje su se prilično uredno pružali pokrivači. Zavežljaj prislonjen uza zid vjerojatno je bila njezina odjeća, a na drugoj se hrpi nalazio pribor za jelo i hrana. To se ne bi smjelo nalaziti na podu, pomislio je. Sigurno ima štakora. Lavor, kahlica, oboje također na podu. Dva drvena stolca. Pocrnjeli lonac obješen na kuki željezne prečke iznad ognjišta koje je vidio izvana. Uz taj zid, drva za ogrjev. Svijeća na prozorskom okviru. Prišla je prozoru, uzela svijeću, stavila je na jedan od stolaca. Spustila se na ležaj, prekrižila noge, podigla pogled prema njemu. Nije rekla ništa, čekala je. Trenutak poslije, Bern je rekao: "Zašto nitko nije popravio tu stubu?" Slegnula je ramenima. "Ne plaæamo dovoljno gazdi? Meni se to sviđa. Ako netko želi doći gore, mora znati da je tamo rupa. Nema iznenađenja." Kimnuo je. Nakašljao se. "Ovdje nema nikoga drugog?" "Bit će poslije. Dođu i odu. Rekla sam ti. Obje su u gostionicama." "Zašto... ti nisi?" Isto slijeganje ramenima. "Ja sam nova. Mi idemo poslije, kad druge već započnu svoju noć. Ne vole ako mi dođemo prerano. Istuku nas, ostanu ožiljci, znaš..." Nije znao, zapravo nije. "Dakle... uskoro ćeš izaći?" Podigla je obrve. "Zašto? Pa imam muškarca ovdje, zar ne?" Progutao je slinu.

"Dobro znaš da me ne smiju otkriti." "Jasno da znam. Gurd će te ubiti iz čiste zabave." "Događa li se... da se neki od njih... jednostavno popnu gore?" "Ponekad", rekla je, što mu nije ulilo sigurnost. "Zašto si mi pomogla?" Nije bio naviknut na razgovor. Ne otkako je otišao s otoka. Opet je slegnula ramenima. "Ne znam. Želiš me? Koliko možeš platiti?" Koliko je mogao platiti? Bern je posegnuo rukom u hlače i izvukao kesu petljom vezanu s unutarnje strane, oko njegova struka. Dobacio joj je kesu. "Sve što imam", rekao je. Drpio ju je neopreznom trgovcu sjeverno odavde. Možda će bogovi blagonaklono gledati na to što joj ju je dao. Ta nejasna, novooblikovana zamisao koja mu je pala na pamet na krovu još uvijek je dražila rub njegova uma. Od nje nema koristi, niti ona ima značenja, ako ne preživi ovu noć. Ona je otvorila kesu, ispraznila je na ležaj. Podigla pogled prema njemu. Prvi nagovještaj mladosti, iznenađenja, u njoj. "To je previše", rekla je. "To je sve što imam", rekao je. "Sakrij me do jutra." "To bih ionako učinila", rekla je. "Zašto bih te inače dovela?" Bern se iznenada široko osmjehnuo, svojevrsna lakoumnost. "Ne znam. Nisi mi rekla." Gledala je u novčiće na svom krevetu. "Previše", ponovila je. "Možda si ti najbolja kurva u Jormsviku", rekao je. Brzo je podigla pogled. "Nisam", rekla je, kao da se brani. Sumnjao je da je navikla na ovakve riječi od boraca u Jormsviku. Pogledala ga je. "Ujutro ćeš izaći na izazov?" Kimnuo je. "Zato sam i došao. Pogriješio sam što sam večeras otišao u gostionicu." Zurila je u njega, nije se nasmiješila. "To ti je čista Ingavinova istina, bome jest. Zašto si to učinio?" Ukosio je mač prema natrag, pažljivo sjeo na stolac. Izdržao je njegovu težinu. "Nisam mislio. Htio sam piće. Posljednje piće?" Činilo se da ona razmišlja o tome. "U izazovima, oni ne ubiju uvijek."

"Mene hoće", rekao je sumorno. Kimnula je. "To je, rekla bih, istina. Misliš, zbog večeras?" Kimnuo je. "Prema tome, baš i možeš zadržati kesu." "Oh. Zato si mi je dao?" Slegnuo je ramenima. "Pa onda bih ti barem trebala dati, zar ne?" "Sakrij me", rekao je Bern. "To je dovoljno." Pogledala ga je. "Noć je duga. Jesi gladan?" Odmahnuo je glavom. Prvi se put nasmijala. Negdje unutra, uz kurvu iz Jormsvika, nalazila se mlada djevojka. "Ti bi cijelu noć sjedio I pričao!" Široko se osmjehnula i počela odvezivati pleteni pojas koji joj je pridržavao tuniku. "Dođi ovamo", rekla je. "Dovoljno si zgodan za mene. Baš mogu i zaraditi nešto od ovoga." Bern je zapravo mislio kako će ga strah lišiti želje. Gledajući je kako se počinje svlačiti, vidjevši taj neočekivani, veseli izraz, otkrio je kako to nije točno. Prošlo je, pomislio je, mnogo vremena otkako je posljednji put imao ženu. A posljednja je bila lord, volur, u njezinoj kolibi na otoku. Zmija koja se svijala negdje u sobi. Nije to bila lijepa uspomena. Noć je duga. Trenutak poslije, počeo je skidati opasač svog mača. Poslije će razmišljati - katkad trijezan, katkad i ne - kako se čovjekov život može preokrenuti na posve malim stvarima. Da je, po odlasku iz gostionice, skrenuo u drugu uličicu, pronašao drugi krov na koji će se popeti... Da su se počeli svlačiti makar samo malo prije... "Thira!" čuli su odozdo. "Jesi još uvijek gore?" Već je poznavao taj glas. Gurd će te ubiti iz čiste zabave, rekla je ona prije nekoliko trenutaka. "U kamin!" užurbano je prošaptala. "Odgurni se prema gore. Požuri se!" "Možeš me izdati", rekao je, iznenadivši samoga sebe. "To neću", rekla je, brzo opet privezujuæi pojas. "Ulazi unutra!" Okrenuvši se prema vratima, povikala je: "Gurd! Pazi na četvrtu stubu!" "Znam!" čuo je Bern. Požurio se prema prostoru dimnjaka, prignuvši se i koraknuvši preko šipke na kojoj je visio crni lonac. Nespretan, osobito s ukradenim mačem. Ogrebao je rame na grubom kamenu, opsovao. Unutra se, oprezno, uspravio. Bilo je mračno kao u rogu i vrlo usko. Ponovno se znojio, a srce mu je udaralo. Je li trebao ostati u

sobi, boriti se s muškarcem kad se ovaj uspne? Gurd bi ga ubio, ili jednostavno ustuknuo i pozvao svoje prijatelje. Bern ne bi imao kamo pobjeći. A djevojka bi također umrla, ako bi njega ovdje pronašli. Ovi muškarci ne ubijaju lijepo. Je li mu to trebalo biti važno, ako je htio biti plaćenik u Jormsviku? Nije važno, sad je bilo prekasno. Dimnjak se, malo više gore, ponešto širio, i više nego što je mislio. Obje je ruke pružio iznad glave, prstima grebući po kamenu. Mali su se kamenčići stropoštali. Pronašao je mjesta za koja se mogao uhvatiti, odgurnuo se, postavio čizme s obje strane prečke koja se pružala preko, gurnuo mač tako da visi ravno prema dolje. Morao se uspeti više, ali ništa nije mogao vidjeti u crnini dimnjaka, nije bilo načina da provjeri ima li uporišta za noge. Postavio je čizme na same rubove, pritišćući o kamen. Prečka je izdržala. Koliko dugo, to nije znao, a nije o tome ni htio razmišljati. Zamislio je sebe kako s treskom pada, u nemogućnosti da se pomakne u dimnjaku, a muškarac u sobi nabada ga na ražanj poput praseta koje cvili. Slavna smrt. Gurd je zalupao na vrata; djevojka je prešla sobu i otvorila ih. On se - naglo - ponadao da se prisjetila sakriti kesu. Čuo je njezin glas. "Gurd, nisam mislila da ćeš—" "Miči mi se s puta. Tvoj prozor trebam, a ne tvoje mršave kosti." "Što?" "Nitko ga nije vidio na ulici, a nas desetorica ga tražimo. Usrani kozar je možda na krovu." "Ja bih ga vidjela, Gurd." Bern je čuo njezina stopala kako iza plaćenikovih prilaze prozoru. "Idemo u krevet?" "Ti ne bi vidjela ništa osim jednoga od nas kojega bi mogla poševiti. Ingavinova mi oka, zbilja ću se razpizditi ako nam seljačić pobjegne." "Daj onda da ti ja popravim raspoloženje", rekla je djevojka po imenu Thira, laskavim glasom. "Kad si već tu, Gurd." "Sve vi želite samo da vam klizne novac u ruku. Kurvo." "Nije to jedino što želim da mi klizne, Gurd." Bern ju je čuo kako se tiho smije i znao da taj smijeh nije iskren. "Ne sad. Možda se vratim poslije, ako ti je baš toliko stalo do toga. Ali ne za novac. Učinit ću ti uslugu." "Ne bi išlo", oštro je rekla Thira. "Bit ću dolje, kod Hratija, i naći ću si muškarca koji se zna brinuti za curu." Bern je čuo udarac, pa dahtaj. "Drži jezik za zubima, kurvo. Zapamti to." Uslijedila je tišina. A onda:

"Zašto bi me prevario, Gurd? Muškarac to ne bi trebao raditi. Što sam ti skrivila? Poševi me i plati." Bern je osjećao grčenje u rukama koje je držao gotovo ravno iznad glave, prstima se hvatajući za kameni zid. Ako se muškarac u sobi okrene prema ognjištu i pogleda, vidjet će dva stopala s obje strane lonca. Muškarac u sobi rekao je ženi: "Podigni tuniku, nemoj je skidati. Okreni se. Na koljena." Thira je ispustila prigušen zvuk. "Dva novčića, Gurd. To znaš. Zašto me varaš za dva novčića? I ja moram jesti." Plaćenik je opsovao. Bern je čuo kako novac pada na pod i kotrlja se. Thira je rekla: "Znala sam da si dobar čovjek, Gurd. Znala sam. Tko hoćeš da budem? Kraljevna iz Ferriera? Zarobio si me? Sad me imaš?" "Cyngaelka", zagunđao je muškarac. Bern je čuo kako pada mač. "Cyngaelska kučka, ponosna kao božica. Ali sad više nije. Ne sad. Spusti glavu dolje. U blatu si. U... polju. Imam. Te. Ovako." Zastenjao je, kao i djevojka. Bern je čuo meškoljenje koje je dopiralo iz smjera slamarice. "Ah!" povikala je Thira. "Neka me netko spasi!" Vrištala je, ali ispod glasa. "Svi su mrtvi, kučko!" režao je Gurd. Bern je čuo zvukove njihovih pokreta, tešku pljusku na koži, muškarca kako opet stenje. Ostao je gdje je i bio, očiju zatvorenih, iako to u ovoj tami nije bilo važno. Ponovno je čuo plaćenika, koji je sad zadihano disao: "Sve smo iskasapili. Tvoje muškarce. Sad ćeš vidjeti... što je Erling, kravo! A onda ćeš umrijeti!" Još jedna pljuska. "Ne!" povikala je Thira. "Spasite me!" Gurd je ponovno zaroktao, pa onda glasnije zastenjao, a potom su zvukovi prestali. Trenutak poslije, Bern ga je čuo kako ponovno ustaje. "Ingavin zna, ovo je bilo vrijedno jednog novčića, ne više", rekao je Gurd iz Jormsvika, tamošnji kapetan. "Drugi uzimam natrag, kurvo." Nasmijao se. Thira nije rekla ništa. Bern je čuo kako se podiže mač, kako čizme ponovno prelaze preko poda do vrata. "Ako vidiš nekoga na tom krovu, viči. Čuješ me?" Thira je ispustila prigušen zvuk. Vrata su se otvorila, pa zatvorila. Bern je čuo čizme na stubama, onda udarac i zveket, pa psovanje. Gurd je zaboravio na četvrtu stubu. U tome je bilo kratkog, nepotrebnog treptaja uživanja. A onda je nestao. Pričekao je još nekoliko trenutaka, a onda oprezno koraknuo s prečke, pognuo se, gotovo sasvim presavijen u struku i izvukao se iz dimnjaka. Ovaj put je ogrebao leđa. Djevojka je ležala na slamarici, licem dolje, skrivena kosom. Svijeća je gorjela na stolcu.

"Ozlijedio te?" pitao je Bern. Nije se pomaknula, ni okrenula. "Uzeo je novčić natrag. Nije me trebao prevariti." Bern je slegnuo ramenima, iako ga ona nije mogla vidjeti. "Od mene si dobila punu kesu. Zašto je važan jedan novčić?" Još se uvijek nije okrenula. "Zaradila sam ga. To ti ne možeš shvatiti, zar ne?" Izgovorila je to u grubi pokrivač na slamarici. "Ne", rekao je Bern. "Vjerojatno ne mogu." Bila je to istina, nije shvaćao. Ali zašto i bi? Tad se okrenula, sjela i brzo pokrila rukom usta - opet djevojački pokret. Počela se smijati. "Ingavinova mi oka! Pogledaj se! Crn si, kao južnjak iz pustinje." Bern je pogledao niz svoju tuniku. Pepeo i čađa iz ognjišta bili su svud po njemu. Okrenuo je ruke. Dlanovi su mu, od zidova ognjišta, bili crni poput ugljena. Potišteno je odmahnuo glavom. "Možda ih ujutro prestrašim." Ona se još uvijek smijala. Njih nećeš, ali sjedni. Oprat ću te." Ustala je, poravnala tuniku i prišla lavoru uz drugi zid. Prošlo je mnogo vremena otkad se žena posljednji put pobrinula za njega. Bilo je to prije, dok su još imali sluge, prije nego što je njegov otac ubio svoga drugog muškarca u gostioničkoj svađi i bio izgnan, upropastivši time svijet. Bern je sjeo na stolac, kao što mu je naredila, i tako ga je kurva uza zidine Jormsvika oprala i očistila onako kako se govorilo da se u Ingavinovim dvorima djevice brinu za tamošnje ratnike. Poslije je, bez riječi, opet legla na slamaricu i skinula tuniku, a on je vodio ljubav s njom, sad već pomalo ometen bučnim zvukovima drugih snošaja, u sobama ispod. Sjećajući se onoga što je čuo iz unutrašnjosti dimnjaka, zaista se potrudio da bude nježan prema njoj, ali poslije mu se učinilo da to nije bilo važno. Dao joj je kesu, a ona ju je zaradila na svoj način. Ona je poslije zaspala. Svijeća je na stolcu dogorjela. Bern je ležao u tami te male, visoke sobe, gledajući kroz otvorene kapke prozora prema ljetnoj noći, čekajući svjetlost zore. Prije nego što je ona došla, čuo je glasove i pijani smijeh u ulici ispod: plaćenici su se vraćali u svoje vojarne. Tamo su spavali, uvijek, bez obzira na to što radili ovdje vani u noći. Njezin je prozor gledao prema istoku, na suprotnu stranu od utvrde i mora. Gledajući van, slušajući djevojku kako diše pokraj njega, uspio je uhvatiti prvi tračak zore. Ustao je i odjenuo se. Thira se nije ni pomaknula. Skinuo je zasun s vrata i tiho sišao stubama, prekoračivši četvrtu od dna, pa izašao na praznu ulicu.

Prošetao se prema sjeveru - nije trčao ovoga jutra koje bi moglo biti posljednje u njegovu beznačajnom životu - pa prošao pokraj posljednjih raštrkanih drvenih zgrada, u polja iza njih. Prohladni, sivi sat prije izlaska sunca. Došao je do šume. Gyllir je bio gdje ga je i ostavio. Konj je sigurno bio gladan kao i on, ali tu se nije dalo ništa učiniti. Budu li ubili Berna, uzet će pastuha i dobro se prema njemu ponašati; bio je on veličanstveno stvorenje. Protrljao je životinji gubicu i prošaptao mu pozdrav. Sad je bilo više svjetla. Zora, vedar dan, poslije će biti toplo. Bern je uzjahao i napustio šumu. Polako je kroz polja jahao prema glavnim vratima Jormsvika. Sad nije bilo razloga za žurbu. Na rubu šume vidio je zeca, uzbunjenoga, kako ga gleda. Palo mu je na pamet da opet prokune svog oca zbog onoga što je Thorkell učinio, a što ga je dovelo ovamo, do ovoga, ali na kraju to nije učinio, iako nije bio siguran zašto. Također mu je na pamet palo pomoliti se, a to jest učinio. Na bedemima iznad vrata bilo je stražara, vidio je Bern. Zauzdao je konja i zaustavio se. Na trenutak je tiho sjedio. Sunce se podiglo, njemu slijeva, a na drugoj je strani, iza kamenog žala, bilo more. Bilo je i brodova - sa zmajevim glavama - izvučenih na obalu u jednom dugom, dugom nizu. Pogledao je prema njima, prema jarko osvijetljenim krmama i prema sivom moru koje se valjalo. A onda se okrenuo natrag prema zidinama i objavio izazov kako bi bio pripušten u četu Jormsvika, ponudivši se dokazati svoju vrijednost protiv svakog muškarca kojeg mu pošalju. Izazov je mogao biti zabavan, iako najčešće samo nakratko. Plaćenici su se ponosili time što se žustro obračunavaju sa seoskim mladićima i njihovim iluzijama da su ratnici. Beznačajan, rutinski dio njihovih života. Izvučeš runu s nacrtanim mačem, izjašeš, rasporiš nekoga i vratiš se na jelo i pivo. Ako je muškarcu trebalo previše vremena da riješi tu zadaću koju je dobio izvlačenjem, mogao je očekivati da će neko vrijeme biti izvor zabave svojim drugovima. I zaista, najsigurniji način da se bude ubijen - za izazivača - bio je da se previše opire. Ali čemu doći sve dovde, do Jormsvika-pokraj-mora, na dnu Vinmarka tek da bi se lako predao, u (vjerojatno uzaludnom) nadanju da će ti život biti pošteđen? Tamo, kod kuće, možda bi se i moglo smatrati malim postignućem to što se seljak borio pod ovim zidinama i napustio ih živ, ali, iskreno govoreći, ne baš prevelikim. Samo bi se nekoliko plaćenika potrudilo uspeti na bedeme kako bi promatrali, uglavnom sudrugovi onoga tko je izvukao runu s mačem. S druge pak strane, gradskim je obrtnicima, ribarima i trgovcima svakodnevni život nudio vrlo malo opuštanja, pa je općenito bio slučaj da, kad se prijavi izazivač, prekinu sve djelatnosti i dođu gledati.

Kladili su se, naravno - Erlinzi su se uvijek kladili - obično na to koliko će biti potrebno najnovijoj žrtvi da padne s konja ili bude razoružan, i hoće li biti ubijen ili će mu biti dopušteno da odšepa. Ako bi izazov došao rano ujutro - kao danas - kurve su obično spavale, ali kako se glas pronosio ulicama i uličicama, mnoge će od njih ustati kako bi vidjele borbu. Uvijek se možeš vratiti u krevet nakon što vidiš kako budalu ubijaju, možda možeš čak na okladi dobiti i koji novčić. Možda čak uspiješ sa sobom povesti i stolara ili jedrara, prije nego što se vrate u svoje radionice, te tako zaraditi još koji. Borba je katkad uzbuđivala muškarce. Djevojka po imenu Thira (barem jednim dijelom Waleskanka, ako je bilo suditi po njezinim bojama) bila je među onima koji su se spustili prema vratima i žalu, kad se proširio glas da je izazov bačen. Ona je bila jedna od novijih kurvi, koja je u proljeće stigla s istoka, u trgovačkoj karavani. Unajmila je jednu od klimavih, požarima sklonih, gornjih soba u gradu. Bila je previše koščata i previše sklona upotrebljavati svoj oštri jezik da bi imala pravog razloga očekivati kako će joj se sudbina popraviti, ili kako će zaraditi dovoljno novca da svoj krevet spusti u sobu u prizemlju. Te su cure dolazile i odlazile, ili umirale zimi. Žaliti ih, to je bio gubitak vremena. Život je za svakoga bio težak. Ako je cura bila toliko luda da stavi srebrnjak na najnovijeg seljaka koji se pojavio na izazovu, sve što biste poželjeli je zagristi novčić, uvjeriti se da je pravi i što brže pokriti dio oklade - čak i u ponuđenim omjerima. Kako je došla do novčića, nije bilo važno - sve su cure krale. Srebrnjak je za curu kao što je Thira značio tjedan dana rada na leđima ili na trbuhu, a ne manje od toga, ali težeg posla, za gradskog obrtnika. Bila su potrebna nekolicina njih da, spojivši svoje novčiće, pokriju njezinu ponudu. Novac je, kao i obično, bio smješten kod kovača, koji je bio na glasu po poštenju i dobrom pamćenju, a koji je, osim toga, bio i vrlo krupan čovjek. "Zašto to radiš?" pitala je Thiru jedna od djevojaka. To je izazvalo komešanje. Čovjek se ne kladi da će pobijediti izazivač. "Proveli su polovicu prošle noći tražeći ga. Gurd i drugi. Bio je kod Hratija i pošli su za njim. Mislim si ja, ako može pobjeći desetorici njih na cijelu noć, možda može s jednim izaći na kraj u borbi." "Nije to isto", rekla je jedna od starijih žena. "Ovdje se ne možeš sakriti." Thira je slegnula ramenima. "Ako izgubi, uzmi moj novac." "E pa, nisi li ti lake ruke sa srebrnjakom?" šmrcnula je druga žena. "Što ako izađe sam Gurd, da dovrši što sinoć nije mogao?" "Neće. Gurd je kapetan. Valjda ja znam. Sad dolazi k meni."

"Ha! On se penje k tebi, po onim slomljenim stubama, samo kad je neka koju želi zauzeta. Nemoj se umisliti, curo." "Sinoć je bio sa mnom", rekla je Thira, kao da se brani. "Poznam ga. Neće se boriti... to je ispod njegova dostojanstva. Kao kapetana, i sve to." Netko se nasmijao. "Ma je li?" rekao je netko drugi. Vrata su se otvorila. Izjahivao je muškarac. Uslijedio je žamor, a onda još smijeha, na djevojčin račun. Ljudi su katkad bili budale, ne možeš ih zbog toga žaliti. Pokušaš se time okoristiti. Oni koji nisu bili dovoljno brzi da pokriju dio oklade, sad su proklinjali sami sebe. "Daj odmah novce", rekao je rošavi jedrar po imenu Stermi kovaču, bubnuvši ga u rebra. "Ovaj seljak je mrtav čovjek." Galebovi su kružili, zaranjali medu valove i ponovno se dizali, kričeći. "Ingavinova mi oka!" uzviknula je djevojka po imenu Thira, potresena. Gomila ju je odmjeravala s grubim užitkom. "Zašto je to učinio?" "Oh? Mislila sam da si rekla kako ga poznaš", rekla je druga kurva, smijuljeći se zlurado. Promatrali su, oveća uzbuđena grupa ljudi, dok je Gurd Thollson - već dvije godine kapetan, koji ovo više nije morao raditi ako nije htio - izjahivao u veličanstvenoj pancirnoj košulji kroz otvorena vrata Jormsvika i prolazio pokraj njih, bez osmijeha, očiju skrivenih ispod kacige i iznad svijetložute brade, prema seljačiću koji je čekao na kamenom žalu, na leđima sivog konja. Pomolio se. Nije se imao s kime oprostiti. Nitko neće baš ništa izgubiti ako on umre. Ovako je odabrao. Čovjek bira, na moru i na kopnu, kao i negdje između njih, na rubovima. Bern je povukao Gyllira malo unatrag, dok se plaćenik koji je izvukao borbu približavao. Znao je što želi ovdje učiniti, a pojma nije imao može li. Ovo je bio uvježbani ratnik. Nosio je željeznu kacigu, pancirnu košulju, okrugli štit obješen na sedlo svog konja. Zašto bi on imalo riskirao? Iako je baš u tome Bern vidio svoju prigodu, ma kako mala bila. Ratnik iz Jormsvika prišao je bliže; Bern se još malo povukao duž kamene obale, kao da je ustuknuo unatrag. Sad je bio na rubu žala, u plitkoj vodi. "Kamo si se sinoć sakrio, kozaru?" Ovaj je put povlačenje natrag u vodu bilo pravo, nagonsko. Prepoznao je glas. Nije znao koji je od muškaraca sinoć u pivnici bio Gurd. Sad je znao: krupni, žutobradi kockar za stolom odmah preko puta njegova, koji ga je vidio kako plaća i izlazi. "Odgovori mi, govnaru. Ionako ćeš umrijeti." Gurd je isukao mač. Oni koji su gledali s vanjske strane zidina ispustili su zajednički zvuk.

Nešto rijetko ušlo je u tom trenutku u Berna Thorkellsona, zajedno s podrugljivim, samopouzdanim glasom i sjećanjem na ovog muškarca od prošle noći. Bernu je zapravo trebao trenutak da prepozna taj osjećaj. Inače je bio suzdržan, oprezan, jedini sin čovjeka koji je i predobro bio poznat po nagloj naravi. Ali obrambeni štit u njemu slomio se na tom žalu pred Jormsvikom, dok je more pljuskalo po oputama njegova konja. Otplesao je na Gylliru malo dalje unatrag, u vodu - ovaj put namjerno - i osjetio, u sebi, vrućinu neočekivanog bijesa. "Jadan si mi ti Erling, znaš li to?" ispalio je. "Ako sam govnom umrljani seljak, zašto me sinoć nisi mogao pronaći, Gurd? Nisam otišao daleko, znaš. Zašto je danas potreban kapetan da ubije kozara? Ili da on ubije njega? Sinoć sam te pobijedio, pobijedit ću te i sad. Zapravo, baš mi se sviđa taj tvoj mač. Uživat ću dok se budem služio njime." Tišina, zaprepašteni muškarac. A onda bujica prostota. "Nećeš ti nikoga pobijediti, hrpo govana", frknuo je krupni muškarac, postrance tjerajući svog konja u vodu. "Samo si se sakrio i upišao u gaće." "Ali sad se ne krijem, zar ne?" Bern je podigao glas kako bi ga čuli. "Dođi, dođi, mali Gurde. Svi gledaju." Ponovno se povukao unatrag. Njegove čizme u stremenima sad su bile u vodi. Mogao je osjetiti kako konj traži uporište. Na ovom se mjestu žal spuštao. Gyllir je bio miran. Gyllir je bio veličanstven. Bern je isukao svoj ukradeni mač. Gurd ga je slijedio, dublje u more. Konj mu je plesao i premještao težinu s noge na nogu. Većina se erlinških ratnika borila s nogu, jašući u bitku, ako su imali konja, ali prije nje bi sjahali. Bern je računao na to. Kao prvo, Gurd se ne može istovremeno služiti i štitom i mačem, i još držati konja pod nadzorom. "Siđi i bori se!" hrapavo je rekao kapetan. "Ovdje sam, mali Gurde. Ne skrivam se. Ili se to Erling boji mora? Je li to razlog zašto ne odlaziš u pljačku? Hoće li te tvoji, kad to vide, ikad pustiti natrag? Dođi po mene, moćni kapetane!" I opet je to uzviknuo, kako bi omogućio onima koji su promatrali s trave da ga čuju. Neki od njih počeli su se primicati bliže žalu. Bio je iznenađen time kako malo straha osjeća, sad kad je do ovoga došlo. A bijes u njemu bio je žestok i grijao ga poput plamena. Pomislio je na djevojku od sinoć: ovaj golemi, bradati kapetan orobio ju je za novčić iz čiste zlobe. To ne bi trebalo biti važno - to joj je i rekao - ali bilo je. Nije mogao reći zašto, nije imao vremena dokučiti. Gurd je uperio svoju oštricu. "Boljet će te jako, prije nego što ti dopustim da umreš", rekao je. "Ne, neće", rekao je Bern, ovaj put tiho, samo za njihove uši - i uši bogova, ako su slušali. "Ingavin i Thunir proveli su me kroz more na ovom konju, u tmini noći. Bdiju nada mnom. Ovdje ćeš umrijeti, mali Gurde. Stojiš na putu mojoj

sudbini." I opet je iznenadio samoga sebe - pojma nije imao da će to izgovoriti, kao ni što je to značilo. Gurd je snažno nabio svoju kacigu prema dolje, zagrmio nešto bez riječi i napao. Više-manje. Čak je i u najboljim okolnostima teško jurišati na žalu. Stvari nisu u skladu s očekivanjima jahača ili njegova konja. Pokreti se usporavaju, ima otpora, tlo pod nogama je neravno - a onda, tamo gdje pijesak i stijene klize u more, tlo potpuno nestaje i čovjek, ili konj, zaplivaju razrogačenih očiju. A plivajući, u oklopu, težak i bez ravnoteže, čovjek uopće ne može jurišati. Ali ovo je, s druge strane, ipak bio borac iz Jormsvika, kapetan koji se nije bez obzira na ruganje - bojao mora. Bio je brz, a konj mu je bio dobar. Prvi udarac pod kutom bio je težak kao borbeni malj i Bern je jedva uspio pomaknuti svoju oštricu ukoso ispred tijela. Cijeli je njegov desni bok bio potresen od udarca; Gyllir se zaljuljao od njega, Bern zadihao od siline i povukao konja udesno u more, uglavnom sasvim refleksno. Gurd je i dalje pritiskao naprijed, još uvijek ričući, te još jednom široko zamahnuo prema dolje. Ovaj put je gadno promašio. Sad su obojica bila u dubljoj vodi. Gurd je u valovima zamalo ispao iz sedla, divlje se ljuljajući dok je njegov konj, ritajući se, tražio tlo pod nogama. Bern je osjetio u sebi nevjerojatnu mješavinu vatre i leda: bijes i hladnu preciznost. Pomislio je na svog oca. Deset godina poduke sa svim oružjem koje je Thorkell poznavao. Kako zaustaviti udarac iz podlaktice usmjeren prema dolje? Je li to očevo naslijeđe? Rekao je, promatrajući drugog muškarca kako se muči i potom uspravlja: "Ako će ti biti lakše ovdje umrijeti, ja nisam seljačić, mali Gurde. Moj je otac godinama veslao s Volganom. Thorkell Einarson. Sigurov drug. Znaj to. Makar, neće te to ovoga jutra odvesti u Ingavinove dvore." Zastao je i ukrstio pogled s drugim muškarcem. "Bogovi su te vidjeli kako si sinoć ukrao onaj novčić." Ako sad pogine, i djevojka će umrijeti zbog ovoga što je rekao. Ali on nije kanio umrijeti. Čekao je, vidio svijest - o mnogim stvarima - kako treperi i mreška se u plavim očima drugog muškarca. A onda je koljenima potjerao Gyllira naprijed pod kutom i ubo Gurdova konja s ubodom nagnutim prema gore, odmah ispod razine vode. Gurd je viknuo, uzaludno potezao uzde, mahao mačem - uglavnom kako bi zadržao ravnotežu - pa kliznuo iz iskošenog sedla. Bern ga je vidio, opterećenoga pancirnom košuljom, do prsa u vodi, kako se bori da ostane stajati. Njegov se umirući konj ponovno ritao i udario ga. Bern je čak imao i malo vremena razmišljati o sažaljenju prema tom čovjeku. Čekao je dok se Gurd, boreći se s težinom svog oklopa, nije gotovo uspravio u valovima, a onda je opet iskosio

Gyllira, glatko u moru, pa zatjerao svoj mač ravno u kapetanovo naočito, bradato lice odmah ispod štitnika za nos. Oštrica mu je prošla kroz usta i kost lubanje, te snažno zveknula o metal stražnjeg dijela kacige. Bern ju je uz trzaj izvukao, pa ugledao krv, iznenadnu i živopisnu u vodi. Gledao je kako se drugi muškarac ruši u bijeli, zapjenjeni žal. Bio je već mrtav. Još jedan bijesni duh. Sjahao je. Brzo posegnuo za mačem koji je tonuo, daleko boljim od vlastitoga. Uhvatio je Gurda za prstenove oko vrata njegova oklopa, pa ga izvukao iz mora, dok se krv iz zdrobljena lica vukla za njim. Dva je mača bacio pred sebe i poslužio se objema rukama da teško tijelo izvuče na žal. Stajao je iznad tijela, teško dišući, dok je s njega kapalo. Gyllir ga je slijedio. Drugi konj nije, sad je bio truplo u plitkoj vodi. Bern ga je na trenutak pogledao, pa se vratio u more. Prignuo se i s muškarčeva sedla prisvojio štit. I onda opet izašao na stijene. Pogledao je prema gomili okupljenoj između zidina i mora, a potom i prema vojnicima na bedemima iznad otvorenih vrata. Mnogo ih je bilo gore, ovoga sunčanog ljetnog jutra. Kapetan je izjahao, preuzeo borbu: bilo je to vrijedno gledanja, vidjeti što će učiniti nespretnom izazivaču koji ga je uvrijedio. Pa, vidjeli su. Dvojica su muškaraca pješice izlazili kroz otvorena vrata. Jedan je podigao ruku na pozdrav. Bern je osjetio kako je bijes još uvijek u njemu, kako se udomaćuje, nespreman na odlazak. "Oklop ovoga čovjeka", doviknuo je, podižući svoj glas iznad dubljeg glasa mora koje se valjalo iza njega, "pripada meni, u ime Ingavinovo." Neće mu odgovarati, ali moglo ga se prepraviti ili prodati. Tako su radili plaćenici. A to je on sad bio. Na rubovima svake priče postoje životi koji u nju ulaze samo na trenutak. Odnosno, drugačije rečeno, ima onih koji brzo prođu kroz priču i izađu iz nje, pa odu svojim putem. Za te je likove, koji žive vlastite sage, priča s kojom su ukrstili putove nevažna. Trenutak u drami njihova življenja i umiranja. Kovač Ralf Erlickson odlučio je krajem toga ljeta, nakon gotovo deset godina na kopnu Vinmaka, od kojih je posljednje četiri proveo u živahnom gradu podno zidina Jormsvika, vratiti se na mjesto svog rođenja, otok Rabady. Zaradio je (i uštedio) znatan iznos, jer su plaćenici redovito trebali njegove usluge. Zaključio je kako je konačno vrijeme da se vrati kući, kupi nešto zemlje, odabere si ženu i začne sinove za pod stare dane. Njegovi su roditelji umrli, braća se raštrkala - više nije, poslije deset godina, bio siguran ni kamo. Bilo je i drugih promjena na otoku, naravno, ali zapravo i ne tako mnogo. Neke su se gostionice zatvorile, neke otvorile, ljudi su umrli, ljudi su se rađali. Luka je bila veća, bilo je mjesta za više brodova. Otkako je otišao, smijenila su se dva namjesnika. Najnoviji - Sturla Jednoruki, baš on od svih ljudi tek je počinjao službu. Netom po dolasku, Ralf je popio nekoliko pića s

Jednorukim. Razmijenili su priče o zajedničkom djetinjstvu i vrlo različitim životima koje su poslije vodili. Ralf nikad nije išao u pljačku, Sturla je preko mora izgubio ruku... i zaradio malo bogatstvo. Ruka je, prema Ralfovoj procjeni, bila poštena cijena za bogatstvo. Sturla je imao veliku kuću, ženu, zemlju, bile su mu dostupne druge žene, imao je i moć. Bilo je to... neočekivano. Ali čak i nakon nekoliko čaša tu je pomisao zadržao za sebe. Vraćao se kući kako bi ovdje živio, a Sturla je tu bio namjesnik. Čovjek želi biti oprezan. Raspitao se o neudanim ženama, nasmiješio se predvidljivim šalama, u mislima zabilježio dva imena koja mu je predložio Sturla. Sljedećeg je jutra izašao izvan zidina grada i pješice, kroz polja kojih se sjećao, otišao do ženskog sjedišta. Postojao je jedan zadatak koji je obećao izvršiti. Nije trebao pitati za upute. Mjesto se sigurno nije pomaknulo. Bilo je u boljem stanju nego što je pamtio. Sturla mu je rekao ponešto o tome: nedavno kamenovanje stare volur, uspon nove. Odnosi su, priznao je namjesnik, bili dobri. Vještice su čak na sebe preuzele večernje nošenje hrane i piva radnicima za vrijeme žetve. Nikad nisu progovarale, rekao mu je Sturla, odmahujući glavom. Ni riječi. Samo bi izašle, u povorci, u jednoredu, noseći sir ili meso i piće, a onda se vratile natrag. U povorci. Ralf Erlickson pljunuo je u rogožinu na namjesnikovu podu. "Žene", rekao je. "To su samo njihove igre." Jednoruki je slegnuo ramenima. "Manje nego prije, možda." Ralf je imao dojam da to Sturla nekako pripisuje sebi u zasluge. Pojedinosti o tome kako im je grad uzvratio bile su vidljive dok se približavao sjedištu. Ograda je bila u dobrom stanju; zgrade su se doimale čvrstima, vrata su bila dobro namještena; iako je bilo daleko do zime, ogrjev je bio visoko naslagan. Vidjeli su se znakovi gradnje, dizala se nekakva pomoćna zgrada. Žena u sivoj tunici do pola lista promatrala ga je, stojeći uz vrata, kako se približava. "Ingavinov mir svima ovdje", rutinski je rekao Ralf. "Imam poruku za jednu od vas." "I sav mir tebi", odgovorila je ona, pa počekala. Nije otvorila vrata. "Moram razgovarati s nekim čije ime ne znam", rekao je. Na njegovo iznenađenje, nasmijala se. "Pa, ne znaš moje." Nije bio naviknut na smijeh u vidjeličinu sjedištu. Došao je ovamo dvaput u mladosti, oba puta kao podrška prijateljima koji su tražili čaroliju seithra od volur. Ni u jednoj prigodi nije bilo veselja. "Je li tebe ikad ugrizla zmija?" pitao je, pa osjetio zadovoljstvo kad je vidio da se trgnula. "Je li to osoba koju moraš vidjeti?"

Kimnuo je. Trenutak poslije, otvorila mu je vrata. "Čekaj ovdje", rekla je i ostavila ga u dvorištu, dok je ulazila u jednu od kuća. On se osvrtao uokolo. Topao dan, kraj ljeta. Vidio je košnice, povrtnjak s travama, zaključanu varionicu piva. Čuo pjev ptica s obližnjih stabala. Nije bilo znakova drugih žena. Pitao se, besposleno, gdje su sve one. Vrata su se otvorila i izašla je druga žena, sama: odjevena u plavo. Znao je što je to značilo. Opsovao je ispod glasa. Nije očekivao da će imati posla sa samom volur. Bila je mlada, primijetio je. Jednoruki mu je to rekao, no svejedno je bilo uznemirujuće. "Imaš poruku za mene", promrmljala je. Na glavi je imala kukuljicu, ali on je vidio široko razmaknute plave oči i unatrag začešljanu plavu kosu. Moglo bi je se čak nazvati lijepom, iako je to bila opasna misao kad se radilo o volur. "Ingavinov mir", rekao je. "I Fullin tebi." Èekala je. "Ti... zmija...?" "Ugrizla me, da. U proljeće." Zavukla je ruku pod plašt i onda je izvukla, stežući nešto. Erlickson je brzo ustuknuo. Ovila je stvorenje oko svoga vrata. Ono se tamo savilo, podignute glave, gledajući ga preko njezina ramena, a onda zapalucala zlim jezikom. "Pomirile smo se, zmija i ja." Ralf Erlickson se nakašljao. Vrijeme je, pomislio je, da nestanem odavde. "Tvoj ti rođak šalje pozdrave. Iz Jormsvika." Shvatio je da ju je itekako iznenadio, ali pojma nije imao zašto. Stisnula je ruke u visini struka. "To je sve? Cijela poruka?" Kimnuo je. Opet se nakašljao. "On je... dobro, to mogu reći." "I radi za plaćenike?" Ralf je zadovoljno odmahnuo glavom. Ipak ove žene nisu znale sve. "Ljetos je izazvao kapetana i ubio ga. Sad je unutra u Jormsviku, jedan od njih. Pa, da kažem istinu, sad nije unutra." "Zašto?" Držala se vrlo mirno. "Otišli su u pljačku. Na anglcynsku obalu. Pet brodova, gotovo dvije stotine ljudi. Velika je to družina. Otišli su malo prije mene." Vidio ih je kako odlaze. Bilo je to na kraju godišnjeg doba, ali ako se ukaže potreba, mogu tamo prezimiti. Za mnoge je od njih načinio i popravio oružje. "Anglcynska obala", ponovila je. "Da", rekao je on. Uslijedila je tišina. Čuo je pčele.

"Hvala ti na tvojim novostima. Ingavin i božice neka te štite", rekla je i okrenula se, sa zmijom još uvijek oko vrata i ramena. "Pričekaj ovdje. Sigla će ti nešto donijeti." I Sigla je to i učinila. Prilično darežljivo. Nešto je od toga navečer potrošio u gostionici, na pivo i curu. Sljedećeg je jutra otišao u potragu za zemljom, koje na otoku baš i nije bilo tako mnogo. Rabady je bio malen, svi su svakoga poznavali. Možda bi mu bilo od pomoći da su mu roditelji još bili živi, umjesto pokopani ovdje, ali ta je želja bila uzaludna. Jedno od imena koje mu je dao Sturla pripadalo je udovici bez djece, dovoljno mladoj da još rađa, bilo mu je rečeno, a imala je i nešto zemlje na svoje ime, na istočnom kraju otoka. Očetkao je odjeću i očistio čizme prije nego što je otišao u posjet. Sin mu se rodio sljedećeg ljeta. Žena mu je umrla u porodu. Pokopao ju je iza kuće, unajmio dojilju i pošao potražiti novu ženu. Pronašao ju je, a ovaj je put bila i mlađa: sad je on bio muškarac s nešto zemlje. Osjećao se sretnim, kao da je u životu dobro odabrao. Na južnom kraju njegove zemlje stajalo je jedno osamljeno hrastovo stablo. Ostavio ga je nedirnutoga, posvetio ga Ingavinu i tamo ostavljao žrtve i palio vatre, usred ljeta, usred zime. Četrnaest godina poslije, njegov ga je sin posjekao jedne noći nakon gadne, zaista gadne pijane svađe između njih dvojice. Kad je to Ralf Erlickson, ujutro još uvijek pijan, otkrio, maljem je ubio dečka u krevetu, zdrobivši mu lubanju. Otac je sa svojom obitelji mogao činiti što je htio, takav je bio običaj. Ili je nekoć bio. Sturla Jednoruki, još uvijek namjesnik, sazvao je otočni thring. Izgnali su Ralfa Erlieksona s otoka, zbog ubojstva, jer je dječak spavao kad je bio ubijen, ili je barem tako rekla maćeha. A otkad Erlinzi na thringu pridaju važnost riječi jedne žene? Nije bilo važno. Odluka je bila donesena. Otišao je, ili bi ga ubili. Tad već u poodmaklim godinama, Ralf Erlickson zatekao se na malom brodu koji se kretao natrag na kopno, bez zemlje (naravno da je Jednoruki prisvojio izgnanikovu imovinu za grad). Naposljetku je uspio stići do Jormsvika, jer mu ništa bolje nije palo na pamet. Bavio se svojim starim zanatom, no ruka i oči nisu mu bili kao nekad. Nikakvo čudo, zapravo, prošlo je mnogo vremena. Tamo je i umro, nedugo poslije. Bio je položen u zemlju izvan zidina, na uobičajen način. Nije bio ratnik, pa nije bilo lomače. Na počinak su ga ispratili jedan prijatelj i dvije kurve. Život je, za sve ljude pod bogovima, bio nesiguran poput vremena i zimskog mora: bila je to jedina istina vrijedna da se proglasi istinitom, kako je pisalo na kraju jedne sage. ***

Kad bi kralja u noći spopala groznica, nije na tom svijetu bilo dovoljno ljubavi - ni milosti - koja bi ga opet zadržala podalje od močvara. Promočen od znoja na kraljevskom krevetu (ili slamarici, ako su putovali), Aeldred Anglcynski vikao bi u mraku, posve nesvjestan da to radi, tako žalosno da je spoznaja o tome kamo on ide ranjavala srca onih koji su ga voljeli. A dosad su već svi oni mislili da znaju kamo, i zašto. Priviđala mu se smrt njegova oca i brata, prije mnogo godina, na polju Camburn pokraj Raedhilla. Jahao je pod ledenom kišom (zimski pohod, Erlinzi su ih iznenadili), ranjen, tresući se u prvoj od ovih groznica na kraju dana okrutne borbe; a bio je i kralj, od sumraka koji se spustio na taj srljajući, groznicom obuzeti bijeg pred sjevernjacima koji su ih napokon slomili. Kralj Anglcyna, bježeći poput odmetnika kako bi se sakrio u močvarama, fiyd slomljen, zemlje pregažene. Njegov je kraljevski otac bio, strahovito, podvrgnut krvavom orlu na mokrom tlu Camburna, u krvi i kiši. Njegov brat razrezan na komade. Tek je poslije saznao za njih. Sad je to znao, u ovoj noći kasnog ljeta u Esferthu, tako mnogo godina poslije, dok se prevrtao u grozničavu snu, ponovno proživljavajući zimski sumrak kad ih je Jad napustio zbog njihovih grijeha. Oštrice i sjekire Erlinga progonile su ih u divljem mraku, sjevernjaci su pobjedonosno urlali prokleta imena Ingavina i Thunira, poput gavranova na kiši šibanoj vjetrom... Teško je vidjeti dok im kiša šiba lica, pod teškim pokrivačem oblaka, sad kad se noć brzo spuštala. Bilo je to i dobro i loše: sad će ih biti teže uloviti, ali lako bi mogli promašiti put, jer se nisu smjeli koristiti bakljama. Nema ovdje cesta, preko vriština i kamenjara. S Aeldredom ih je osmorica, jašu prema zapadu. Osbert je taj koji je najbliži kralju (jer on je sad kralj, posljednji od svog roda), kao što uvijek jest, i Osbert je taj koji im viče da naglo stanu pokraj jadnog skloništa među šačicom brijestova. Sklonište je to samo po izgledu: promočeni su do kosti, promrzli, većina ranjena, svi iscrpljeni, a vjetar ih šiba. Ali Aeldred drhti od groznice, prevaljen naprijed na svom konju, ne može se ni odazvati kad mu se obrate. Osbert primiče svog konja bliže, pruža ruku, blago dodiruje kraljevo čelo... i ustukne, jer Aeldred gori. "On ne može jahati", kaže on, vođa domaće postrojbe. "Mora!" praska Burgred, vičući protiv vjetra. "Nisu daleko iza nas!" A Aeldred podiže glavu, s velikim naporom, mumlja nešto što oni ne mogu čuti. Jednom rukom pokazuje prema zapadu, poteže uzde kako bi krenuo naprijed. I dok to čini, klizi iz sedla. Osbert je dovoljno blizu da ga uhvati, konji su im bok uz bok. Dva se tana gledaju preko slomljena tijela čovjeka koji je sad njihov kralj. "Umrijet će", kaže Osbert. Aeldred, sin Gademarov, jedva je napunio dvadeset godina.

Vjetar zavija, kiša se zabada u njih poput igala. Vrlo je mračno, jedva da se mogu vidjeti. Poslije dugačke stanke, Burgred od Denfertha briše vodu s lica i kima glavom. "Pa dobro. Nas ćemo sedmorica nastaviti dalje, s kraljevskim barjakom. Pokušat ćemo da nas ugledaju, odvući ih prema zapadu. A ti negdje pronađi farmu i pomoli se." Osbert kima glavom. "Vidimo se u Beortferthu, na samom otoku, u slanim močvarama. Kad budemo mogli." "Močvare su opasne. Hoćeš li moći pronaći put?" "Možda neću. Ostavi stražara da nas čeka." Burgred ponovno kima, baca pogled prema njihovu prijatelju iz djetinjstva, tom drugom mladiću, sad pogrbljenome na konju. Aeldred je u bici bio smrtonosan, zapovijedao je lijevim krilom fryda, sa svojom domaćom postrojbom. Nije lijevo krilo bilo ono koje je popustilo, iako to sad nije bilo važno. "Jad prokleo ovaj dan", kaže Burgred. A onda se okreće i šestorica ga ljudi slijede preko otvorena polja u mrak; jedan nosi njihov barjak, ponovno se kreću prema zapadu, ali pažljivo, ne više tako brzo kao prije. Osbert, sin Cuthyvulfov, ostavši sam sa svojim kraljem, naginje se i, opet nježno, šapće: "Srce drago, je li ti imalo snage ostalo? Sad jašemo prema skloništu i ne bi nam trebalo dugo do tamo." On zapravo pojma nema je li to istina, nema jasan osjeæćaj za to gdje se nalaze, ali ako ima kuća ili farmi, trebale bi biti sjeverno odavde. I kad se Aeldred, s još jednim zapanjujućim naporom, odguruje i uspravlja, pa mutno gleda prema njemu i kima - drhteći, još uvijek nesposoban progovoriti - Osbert se okreće prema sjeveru, napuštajući brijestove, ravno u vjetar. Sljedećih će se sati sjećati cijelog svog života, iako ih se Aeldred, izgubljen u toj prvoj od svih groznica, nikad neće sjetiti. Postaje sve hladnije, počinje padati snijeg koji vjetar tjera prema njima. Obojica su ranjeni, promočeni su od znoja, slabo odjeveni, a Aeldred troši zadnje rezerve željezne volje samo da se zadrži u sedlu. Osbert u vjetru čuje vukove; neprekidno osluškuje hoće li čuti konje, jer će, ako ih čuje, znati da su Erlinzi stigli i da je svršeno. Na vidiku nema nikakvih svjetala: ni jedna ugljenara na rubu šume, nema farmera kod kojih bi ovako kasno, u ovakvoj noći, gorjela svijeća ili vatra. Napinje oči prema tami i moli se, kao što mu je Burgred rekao da treba. Kraljevo je disanje isprekidano. Može ga čuti, hrapavo udisanje i izdisanje. Nema se što vidjeti osim snijega koji pada i crnih šuma na zapadu, te golih, zimskih polja kroz koja jašu. Noć prikladna za smak svijeta. Vukovi uokolo, i erlinški vuci koji ih love negdje u tami.

A onda, još uvijek se nekontrolirano tresući, Aeldred podiže glavu. Na trenutak ostaje tako, gledajući u prazno, a onda progovara prvu razgovijetnu riječ tijekom noćnog bijega. "Lijevo", kaže. "Zapadno od nas, Jad mi pomogao." Glava mu ponovno pada naprijed. Snijeg pada, vjetar puše, više kao malj nego kao nož. Aeldred će uvijek poslije tvrditi kako se uopće ne sjeća da je izgovorio te riječi. Osbert će govoriti kako je, kad je kralj progovorio, osjetio i čuo prisutnost boga. Bez i najmanje sumnje, on se okreće prema zapadu, sad vodeći Aeldredova konja jednom rukom, da bi se držao uz njegova. Vjetar zdesna odguruje ih prema jugu. Osbertove su ruke smrznute, jedva osjeća uzde koje drži, i svoje i kraljeve. Vidi crninu pred sobom, šumu. Ne mogu ujahati u nju. A onda, tamo je koliba. Ravno ispred njih, blizu stabala, na samom njihovu putu. On bi odjahao prema sjeveru, prošao ravno pokraj nje. Treba mu trenutak da pojmi u što gleda, jer i njegova je iscrpljenost velika, a onda Osbert počinje plakati, bespomoćno, a ruke mu se tresu. Sveti ih Jad ipak nije prepustio tami. Ne usuđuju se pripaliti vatru. Konji su skriveni daleko od pogleda u šumi, vezani za isto stablo, kako bi grijali jedan drugoga. Snijeg se premješta i puše: neće biti tragova. Ne smije biti znakova njihova prolaska blizu kuće. Erlinzima snijeg i ledeni vjetar nisu nepoznati. Njihovi berserkiri i vučji pljačkaši preporode se po ovakvom vremenu, umotani u svoje životinjske kože, očiju koje su neljudske sve dok ih mahnitost ne napusti. Sigurno će biti tamo vani, u vjetru, loveći, jer sjevernjaci dosad već znaju da je jedan od roda Athelbertova živ napustio Camburnsko polje. Na neki način, to ne bi trebalo biti važno. Kad je zemlja osvojena i pregažena, a vojska razbijena, koliko može biti važan jedan kralj, posve sam? Ali na drugi način, to znači sve na svijetu, moglo bi značiti sve na svijetu i oni će htjeti Aeldreda mrtvog, na najgnusniji način koji uspiju smisliti. I tako nema vatre u svinjarevoj kući u kojoj su prestravljeni muškarac i njegova žena, koje je probudilo lupanje na njihova vrata u divljoj noći, napustili uzak krevet kako bi natrpali izlizane pokrivače, krpe i slamu na muškarca koji drhti i gori i koji je tako im je bilo rečeno - sad njihov kralj pod svetim Jadom. Je li to zbog razmjerne tišine među ovim tankim zidovima, izvan dometa vjetra koji zavija, ili zbog nekog zlokobnog produbljenja njegove bolesti (Osbert nije liječnik, ne zna), kralj počinje vikati na svinjarevu krevetu, isprva izvikujući imena, a potom promukao krik upozorenja, neke riječi na drevnom trakežanskom, a onda i na rodijskom jeziku svetih knjiga - jer Aeldred je učen čovjek i bio je i u samoj Rhodiji. Ali ovo bi ih vikanje noćas moglo ubiti.

I tako u tami i hladnoći, Osbert, sin Cuthyvulfov, liježe uza svog prijatelja i počinje mu šaptati onako kako bi čovjek mogao šaptati ljubavnici ili djetetu, a svaki put kad kralj uvuče isprekidani dah kako bi viknuo u svojoj nesvjesnoj agoniji, njegov mu prijatelj krvlju umrljanom rukom začepljuje usta i prigušuje zvuk, opet i opet, plačući dok to čini, od strašnog jada. A onda čuju povike, izvana, iz bijele noći i Osbertu se čini, dok leži uza svog kralja u toj ledenoj kolibi (tako hladnoj da su i stjenice vjerojatno mrtve), da je uistinu stigao njihov kraj, sudbina koju ni jedan čovjek ne može dovijeka izbjegavati. I poseže za mačem koji leži uz njega na zemljanom podu, kune se duhu svog oca i sunčanom bogu da neće dopustiti da Aeldreda živog odvedu odavde kako bi ga Erlinzi raskomadali. Pokrene se da će ustati, pa na svojoj ruci osjeti dlan. "Prolaze pokraj nas", šapće bezubi svinjar. "Pričekaj, moj gospodaru." Aeldredova se glava pomiče. Ponovno uvlači dah. Osbert se brzo okreće, jednom rukom hvata muškarčevu glavu (makar bila vruća kao usijano željezo) i drugom prekriva kraljeva usta, mrmljajući molitvu za oproštaj, dok se Aeldred bacaka pokraj njega, pokušavajući dati glas toj boli i groznici koje od njega zahtijevaju da viče. I - zbog molitve ili zbog noći zaklonjena mjeseca, zbog žurbe sjevernjaka ili zbog pukog slučaja - Erlinzi ih zaista mimoilaze, a koliko ih je bilo, Osbert nikad nije saznao. A poslije toga prolazi i noć, duža nego što je bila ijedna noć u njegovu životu. Naposljetku, Osbert vidi, kroz nezačepljene pukotine u zidu i vratima (kroz koje reže vjetar), da je snježna mećava prestala. U jednom trenutku, načas gledajući van, vidi plavi mjesec kako blista prije nego što oblaci kliznu i opet ga sakriju. Krik sove koja lovi iznad šume iza njih. Vjetar se dovoljno smirio za to. Prema zori, kraljevo strahovito drhtanje prestaje, postaje hladniji na dodir, plitko se disanje uravnotežuje i on pada u san. Osbert klizne natrag u šumu, hrani i napaja konje... s vrlo malo hrane, istinu govoreći, jer jedina prehrana koju obitelj ima za zimu jesu pažljivo odmjerene porcije usoljene svinjetine od njihovih svinja i bezukusni, raženi kolačići koji se mrve. Hrana za životinje nemoguća je raskoš. Svinje su u šumi, prepuštene da se same hrane. Zadivljen, iznutra čuje smijeh kad se vraća i prigiba pod dovratak. Aeldred je za sebe uzeo jako zagoren kolač, ostavivši druge, manje pocrnjele. Svinjareva se žena zarumenjela, kralj se smiješi, nimalo nalik na onog čovjeka koji se tresao i stenjao u mraku, ili na onoga koji je vrištao poput erlinškog berserkira na bojnom polju. Baca pogled prema svom prijatelju i smiješi se. "Upravo mije rečeno, prilično obzirno, da sam nedovoljno dobar sluga, Osberte. Jesi li to znao?"

Žena zacvili poričući, prekriva grimizno lice objema rukama. Njezin suprug gleda amo-tamo, bezizražajna lica, nesiguran što da misli. "Jedino ti zato dopuštamo da nam zapovijedaš", mrmlja Osbert, zatvarajući vrata. "Zato što ni čizme ne znaš pošteno očistiti." Aeldred se smije, a potom se trijezno primiri, gledajući svog prijatelja. "Spasio si mi život," kaže on, "a potom su nas ovi ljudi spasili obojicu." Osbert oklijeva. "Sjećaš li se ičega iz prošle noći?" Kralj odmahuje glavom. "Tako je i bolje", kaže konačno njegov prijatelj. "Trebali bismo se pomoliti", kaže Aeldred. I čine to, zahvaljujući se na koljenima, gledajući na istok prema suncu, na svim znanim blagoslovima. Čekaju do sumraka, a potom odlaze sakriti se u močvarama, pod opsadom u vlastitoj zemlji. Beorferth je nisko pružen, mokar otočić, izgubljen u vlažnim, širokim slanim močvarama. Tamo žive samo mali glodavci i ptice močvarice, te vodene zmije i kukci koji ljeti grizu. Lovci na ptice bili su oni koji su prvi pronašli to mjesto, davno, kad su se s oprezom probijali kroz močvare, pješice ili na čamcima ravna dna kojima su kormilarili uz pomoć motke. Ovdje je gotovo uvijek maglovito, vuku se pramenovi magle, božje je sunce udaljena, blijeda stvar, čak i po vedrom danu. Ovdje možeš doživjeti čudne vizije, bespovratno se izgubiti. Konje i jahače znala su usisati ustajala tresetišta koja su mjestimično duboka. Neki kažu da na njihovu dnu ima bezimenih stvorenja, živih još od doba tame. Sigurne su staze uske, ni najmanje predvidive - moraš ih točno poznavati, jahati ili hodati u jednoredu, a na njima je lako postaviti zasjedu. Gajevi kvrgavih stabala podižu se na nekim mjestima, zapanjujući i čudni u tom sivilu, s korijenjem u vodi, navodeæi lutalicu da zastrani i padne. U zimi je uvijek vlažno i nezdravo, očajno je malo toga što se može jesti, a ta je zima - kad su Erlinzi pobijedili u bici na Camburnškom polju - bila okrutna i ciča. Padala je beskrajna ledena kiša i snijeg, močvaru je pokrivao tanak žutosivi led, šibao je vlažan vjetar. Gotovo svi među njima kašljali su, imali krmeljave oči i proljev. Svi su bili gladni, svima je bilo hladno. To je Aeldredov blistavi trenutak. To je zima koja će ga stvoriti i oblikovati kao onoga kakav će postati, a neki će tvrditi kako su osjetili kad se to događalo. Osbert nije jedan od njih, kao ni Burgred. Prikrivajući vlastiti kašalj i pljuvanje što su bolje mogli, izrijekom niječući da su iznureni, odbijajući priznati glad, dvojica će Aeldredovih zapovjednika (te zime mladi kao i on) mnogo poslije, svaki od njih, reći kako su preživjeli zahvaljujući tome što nisu mislili unaprijed, što su rješavali samo zahtjeve određenog dana, određenog sata. Očiju spuštenih, kao muškarci koji guraju plug kroz kameno polje koje se opire.

U prvih mjesec dana uređuju i nadgledaju podizanje primitivne utvrde na otoku, više vjetrobrana s krovom nego nečega drugog. Kad je dovršena, prije nego što će kroèiti u nju, Aeldred stoji na kiši koja šiba, pred četrdeset sedmoricom ljudi koji su mu se dotad pridružili (broj nikad zaboravljen, a svi oni poimence navedeni u Kronici) i službeno objavljuje da je otok središte njegova kraljevstva, srce Anglcyna u njihovoj zemlji, u ime Jadovo. Njegovo kraljevstvo. Četrdeset sedam muškaraca. Ingemar Svidrirson i njegovi Erlinzi unutar zidina Raedhilla, ili u slobodnom pljačkanju poraženog sela. Nije to bila brza pljačka s mora da bi se zadobili robovi, slava i zlato. Došli su se ovamo smjestiti i vladati. Osbert kroz kišu gleda prema rijetkoj, nasumičnoj travi i prema Burgredu od Denfertha, a onda opet prema čovjeku koji ih vodi u ovom ukletom, maglovitom utočištu, sa slanim zrakom koji grize i, prvi put poslije Camburškog polja, dopušta sebi ideju nade. Podižući pogled s pluga, Aeldred klekne u molitvi; svi ga slijede. Tog istog popodneva, nakon što su pobožno zahvalili, njihov prvi pljačkaški pohod izjahuje iz močvara. Petnaestorica njih, na čelu s Burgredom. Nije ih bilo dva dana, kako bi široko zaobišli ovo mjesto. Iznenađuju i ubijaju osmoricu Erlinga koji pretražuju iznurenu seosku okolicu u potrazi za zimskom hranom, te dovode natrag njihove konje i oružje (a i hranu). Trijumf, pobjeda. Dok su oni vani, četvorica su muškaraca dolutala kroz močvare, kako bi se pridružili kralju. Nada, dopuštenje da se sanja. Početak tih stvari. Muškarci se tijesno zbijaju oko noćne vatre u dvorani Beortfertha, konačno su između njih i kiše zidovi i krov. Među njima je i jedan bard, glazbalo mu je vlažno i neugoðeno. Nije važno. Pjeva stare pjesme, a Aeldred se pridružuje pjevanju, potom i svi oni. Smjenjuju se vani na straži, na uzvisini, kao i dalje od tvrđave, na ulazima u močvare, istočno i sjeverno. Ovdje se zvuk dobro pronosi; oni na straži katkad mogu čuti pjesmu. Za divno čudo, ona kao da ih grije. Te iste noći, opet se vraća Aeldredova groznica. Imaju jednog jedinog pjevača i jednog ostarjelog svećenika s bolnim koljenima, nekoliko obrtnika, zidara, lovaca na ptice, izrađivača strijela, seljaka, boraca, s oružjem i bez njega. Nema liječnika. Nitko s noževima i čašama, tko bi mu mogao pustiti krv, nitko s boljim znanjem o ljekovitim travama. Svećenik se moli, bolno klečeći, sa sunčanim diskom u rukama, tamo gdje kralj leži uz vatru a Osbert -jer to se smatra njegovom zadaćom - pokušava, u očaju, dokučiti je li Aeldred, koji se u nesvjestici bacaka i viče, izgubljen za njih i svijet što ga je Jad stvorio, treba li ga i u kojem trenutku zagrijati ili ohladiti, a srce mu se cijele te duge noći stalno iznova slama. Do proljeća ih se na otoku skupilo gotovo dvije stotine. Godišnje je doba donijelo drugi život: čaplje, vidre, glasno kreketanje žaba u močvarama. Sad ima

više drvenih zdanja, čak i mala kapelica, a organizirali su, iz nužde, mrežu dobavljača hrane, lovačke družine. Lovci su, ako bi ugledali Erlinge, postajali i više od toga. Sjevernjaci su, čini se, i sami imali tešku zimu. Nestašica hrane, nedovoljan broj njih da sa sigurnošću uspostave svoju vladavinu izvan sigurnosti Raedhilla dok ne stignu drugi - ako stignu - kad se promijeni vrijeme. A i njihove su bande za skupljanje hrane, uznemirujuće često susretale anglcynske ratnike na konjima, ratnike s ubojitom osvetom u očima i rukama, koji su se pojavljivali iz neke utvrde koju Erlinzi ne mogu pronaći u ovom preširokom, pošumljenom, neprijateljskom krajoliku. Jedno je pobijediti kraljevsku vojsku na bojnom polju, a drugo zadržati ono što si osvojio. Raspoloženje se na otoku mijenja. Proljeće znade tako djelovati, to je godišnje doba koje ubrzava krvotok. Sad imaju rutinu, krov nad glavom, ptičji pjev, a njihov se broj svaki dan povećava. Usred svega toga, vođe Beortfertha koji ne vode družbe iz močvara... uče čitati. To je kraljeva izravna zapovijed, opsjednutost. Zamisao koju ima o kraljevstvu koje će izgraditi. Sam Aeldred, kradući vrijeme, za grubo tesanim stolom naporno radi kako bi na anglcynski preveo jedan jedini, pougljenjeni primjerak rodijskog teksta koji je netko pronašao u ruševinama kapele jugozapadno od njih. Burgred se nije susprezao zadirkivati kralja u vezi s njegovom zadaćom. Posve je neizvjesno, tvrdi on, kakvo će na kraju dobro izaći od prepisivanja na njihov jezik antičkog djela o liječenju mrene. Utjeha učenja, odgovara kralj prilično bezbrižno, jest duboka, u sebi i po sebi. Ipak, mnogo psuje dok radi i ne čini se osobito utješenim. To je izvor zabave mnogima od njih, iako ne nužno i onima koji su u danom trenutku zabavljeni izgovaranjem svojih slova, poput djece pod razdražljivim uputama svećenika. Medu svježim novacima koji se probijaju, kasno zimi, kroz močvare prema Beortferthu, bio je i visok sjedokos čovjek, koji je tvrdio da je školovani liječnik. Čašom i nožem pustio je kralju krv, a postigao malo ili ništa. Sad je s njima i žena, stara i pogrbljena poput koluta - i tako sigurna među tolikim nemirnim muškarcima. Tumarala je močvarama, skupljala trave (preslicu, kadulju) i izgovarala u njih bajalice - kad u blizini nije bilo svećenika stisnutih usnica koji bi mumljao o poganskoj magiji - te ih nanosila, samljevene u zelenu kremu, na kraljevo čelo i prsa, svaki put kad bi ga spopala groznica. Ni to, koliko Osbert može procijeniti, ne čini ništa osim što izaziva crvenkaste otekline koje izgledaju upaljeno. Kad Aeldred gori i drhti, Osbert ga grli i šapće mu beskrajne priče o ljetnom suncu, obrađenim poljima raži, o dobro izgrađenim gradskim zidinama, čak i o učenim ljudima koj raspravljaju o

bolestima oka i filozofiji, priče o erlinškim vukovima poraženima i otjeranima natrag, natrag, daleko preko mora. Ujutro, blijed i slab, ali priseban, Aeldred se toga uopće ne sjeća. Noći su teže, govori on često svom prijatelju. Osbert to poriče. Naravno da poriče. Vodi lovačke družine u potragu za divljači i sjevernjacima. Vježba čitanje sa svećenikom. A onda, jednog dana, kad je led nestao, a svud oko njih i iznad njih letjele ptice, Aeldred, sin Gademara koji bijaše sin Atherlberthov, šalje dvadesetoricu muškaraca, u parovima, da odjašu u različitim smjerovima, svaki par sa slikom mača rezbarenom na komadu drveta. S promjenom godišnjeg doba i njih čeka promjena. Kockarsko bacanje kocke kraljevstva. Ako će se nešto dogoditi, mora se to zbiti prije nego što brodovi sa zmajevima isplove s istoka kako bi prešli more i stigli na ove obale. Kralj sa svog otoka u močvarama poziva sve što je ostalo od pyda, kao i sve druge muškarce, mnoštvo Anglcyna, da se sljedeće noći sastanu s njim, pod punim plavim mjesecom (mjesecom duhova, kad se mrtvi bude) pokraj Ecbertova kamena, nedaleko od Camburškog polja. I vrlo blizu Raedhilla. Osbert i Burgred, šaptom uspoređujući, procijenili su njihov broj na nešto manje od osam stotina duša, skupljenih zapadnjačkih muškaraca. Tako su prijavili i kralju. Više ih je, pošteno priznajući, nego što je ijedan od njih očekivao. Manje nego što im je potrebno. A kad je anglcynska vojska i imala sve muškarce potrebne za borbu protiv erlinške sile? Svjesni su, pod svjetlošću zvijezda, rizika i ograničenja; nisu prema njima ravnodušni, ali teško da to na njih utječe. Sunce još nije izašlo; mračno je i tiho ovdje na rubu šume. Vedra noć, malo vjetra. Za ovu se šumu nekoć govorilo da je opsjednuta duhovima, vilama, prisutnošću mrtvih. Sasvim prikladno mjesto za okupljanje. Aeldred korakne naprijed, sjena ispod posljednjih zvijezda ove noći. "Sad ćemo izgovoriti zaziv," kaže on, "a onda krenuti prije nego što se razdani, da ih ranije iznenadimo. Proći ćemo kroz tamu, da tamu okončamo." Taj će izraz, među mnogima drugima, biti upamćen i zabilježen. Izvjestan je prijestup u vršenju božjih obreda prije nego što izađe sunce, no nijedan od prisutnih muškaraca ne prigovara. Aeldred, uz kojega su njegovi svećenici (sad su ih trojica), vodi to mnoštvo u jutarnjoj molitvi prije dolaska jutra. I neka uvijek budemo obasjani svjetlošću. On ustaje, oni kreću, mnogo prije nego što će sunce udariti Kamen. Neki na konjima, većina pješice, širok raspon oružja i iskustva. Ako hoćete, možete ih nazvati i ruljom. Ali to je rulja kojoj je na čelu kralj i koja zna da bi se njihov svijet mogao okrenuti današnjim razvojem događaja.

Erlinška je sila jugozapadno od njih, jer je izašla iz Raedhilla zbog (namjerno proširene) glasine kako je u blizini družina Anglcyna koju možda vodi Gademarov posljednji sin, onaj koji bi se još uvijek mogao usuditi nazvati se kraljem ovih polja i šuma, ove zemlje koju su sjevernjaci prisvojili. Ingemar nije mogao ne odgovoriti na taj mamac. Aeldred jaše na čelu, sa svake njegove strane po jedan njegov prijatelj i tan. Kralj se osvrće kako bi pogledao prema svojim ljudima koji su se ovdje skupili u tami tijekom noći plavog mjeseca. Smiješi se, iako to mogu vidjeti samo oni koji su najbliže njemu. Opušten u sedlu, bez kacige, duge smeđe kose, plavih očiju (očiju njegova ubijenog oca), vedrog, razgovijetnog glasa koji daleko odjekuje kad progovara. "Sad počinje, u sveto ime Jadovo", kaže on. "Svaki čovjek koji je ovdje, bez obzira na podrijetlo, bit će cijelog svog života poznat po tome što je bio kod Ecbertova kamena. Dođite sa mnom, dragi moji, da se ovijemo slavom." I na kraju, bilo je slavno: onako kako je bilo ispričano od tisuća kroničara, opjevano tako često (i raznovrsno), utkano u legendu ili u tapiserije obješene o kamene zidove, koje su grijale zimske prostorije. Osbert će doživjeti da čuje svoje pothvate toga dana proslavljene - do neprepoznatljivosti. Uz kraljev je bok dok napuštaju šumu i kreću se južno, prema Camburnu, gdje su se, kako su im dojavile njihove prethodnice, Erlinzi ulogorili pokraj poznatoga im polja. Burgred, na Aeldredovu zapovijed, vodi stotinu pedeset muškaraca prema zapadu, duž crne crte stabala, kako bi također skrenuli prema jugu, između Camburna i zidova Raedhilla. Erlinzi se još nisu probudili pod barjacima s gavranima, nisu još spremni za obećani dan lova na anglcynsku družinu, kad se ta družina - mnogo više od družine - pojavljuje sa sjevera, brzo se krećući. Sjevernjaci imaju, naravno, svoje straže i kratko upozorenje. Oni ni po čemu nisu kukavice, a broj ljudi gotovo je izjednačen. Između izviknutih zapovijedi, nespretno uskaču u oklope, hvataju maljeve, koplja i sjekire; njihove vođe imaju mačeve. Ali u svakoj borbi čimbenici iznenađenja i brzine imaju značenje i zbrka može okrenuti bitku prije nego što je ona i počela, osim ako je vođe ne uspiju svladati. Danas nisu očekivali izjednačen broj, kao ni žestinu juriša koji se stuštio na njihov logor dok se prvi traci sunčane svjetlosti pojavljuju na istoku. Sjevernjaci se užurbano zbijaju u redove, ustaju, pripremaju se, uspijevaju neko vrijeme odolijevati. Ali samo neko vrijeme. Katkad postoji spoznaja koja na bojnom polju može potkopati čovjekovu žestinu: Erlinzi ovdje u Esferthu znaju da imaju zidine nedaleko odavde, u Raedhillu, iza kojih se mogu sakriti i poslije u miru obračunati s Anglcynima, bez kaosa prouzročenog ovim teškim, osvetničkim napadom prije zore.

Odgovarajući na neizgovoreno, njihove vođe naređuju povlačenje. Nije to sasvim pogrešan put. Potrebno je prijeći određenu razdaljinu do Ingemara i ostalih koji su tamo u Raedhillu, no u prošlosti su se Anglcyni zadovoljavali time da prisile sjevernjake na povlačenje. Poslije toga bi se pregrupirali da razmisle o sljedećem koraku. I zato postoji razlog da se vjeruje kako će se to ponovno dogoditi dok sunce izlazi ovoga vedrog proljetnog jutra, osvjetljavajući poljsko cvijeće i mladu travu. A tu je i razlog zbog kojeg shvaćaju da su u krivu. Anglcynski muškarci nisu stali da razmotre mogućnosti i alternative. Slijede ih svom silinom, neki na konjima, neki s lukovima. Povlačenje postaje, kao što se s tim stvarima i prečesto događa, pravi pravcati bijeg. I dok Erlinzi bježe od svoga napuštenog logora, a položaj im se mijenja u bučan bezglavi uzmak, bijeg na zapad prema udaljenom Raedhillu, upravo u trenutku kad će strah opsjesti tijelo i dušu čak i hrabrog muškarca, sjevernjaci otkrivaju još jedno mnoštvo Anglcyna između sebe i sigurnosti zidova - a svijet se, ili taj njegov maleni ugao, mijenja. Među pokličima Za Aeldreda i Jada, povlačenje, bijeg, uzmak pretvaraju se u pokolj, vrlo blizu onoj istoj vlažnoj, zimskoj ravnici koja je vidjela kralja Gademara podvrgnutoga krvavom orlu dok se spuštao vlažan, sivi sumrak. Bilo je to prije manje od pola godine. Toliko je trebalo Aeldredu od Esfertha da se, od izbjeglice u bijegu, koji se skriva u svinjarevoj kolibi, drhteći u groznici, razvije u kralja na bojnom polju, koji osvećuje svog oca i brata, režući sjevernjake na komade pokraj krvlju natopljena polja na kojem su nekoć sami Anglcyni bili poraženi. Čak su uzeli i barjak s gavranom, što se u ovim zemljama nikad prije nije dogodilo. Ubijaju Erlinge cijelim putem do zidina Raedhilla i ulogoruju se tamo u sumrak, i tamo se mole, podižući glasove, na svršetku dugog dana. Ujutro sjevernjaci šalju emisare, da ponude taoce i zatraže mir. Usred posljednjeg od sedam dana i noći koliko se u Raedhillu slavilo to što je kralj Aeldred uspio na najsvetiju vjeru Sunčanog Jada preobratiti erlinškog vođu, Ingemara Svidrirsona, Burgred od Denfertha, koji je cijeli život bio kraljev drug, osjeća kako je crna žuč koja mu se diže u utrobi jednostavno prejaka. Napušta dvoranu za gozbe, sam odlazi u oblačnu noć, pokraj kopljanika na straži, daleko od sjaja koji baca svjetlost baklji u dvorani i daleko od zvukova slavlja, tražeći tamu koja odgovara onoj u njemu. Hrakne i pljune na ulicu, pokušavajući otjerati žučnu mučninu koju osjeća, a koja nema nikakve veze s previše piva ili hrane i koja je, umjesto toga, vezana za želju da počini ubojstvo i potrebu da se suzdrži. Buka je sad iza njega, a tamo on želi i da ostane. Hoda prema gradskim vratima, što dalje od dvorane u kojoj se slavi, zatječe se u blatnoj uličici. Oslanja

se tamo o drveni zid - sudeći po zvucima iznutra, zid štale - i duboko udiše noćni zrak. Podiže pogled prema zvijezdama koje se vide kroz pukotine u brzim oblacima. Aeldred mu je jednom rekao kako u dalekim zemljama postoje ljudi koji obožavaju zvijezde. Tako je mnogo načina na koje ljudi mogu pogriješiti, misli on. Čuje kašalj, naglo se okreće. Sad ovdje nema opasnosti, osim, možda, za njihove duše zbog onoga što se događa u dvorani za gozbe. Očekuje da će to biti žena. Mnogo ih je ovdje, sa svim tim vojnicima u Raedhillu. Noću se može zaraditi novac, u sobi sa slamaricom ili čak u uličicama. Ali ne slijedi ga žena. "Vjetrovito je ovdje, donio sam nam plošku", kaže blago Osbert, oslanjajući se o zid štale pokraj njega. "Čini se da varionicu piva u Raedhillu vodi udovica. Naučila je sve što je mogla od svog supruga. Kralj ju je zamolio da se pridruži njegovu dvoru i vari pivo za nas. Odobravam to." Burgred ne želi još jedno piće, ali uzima plošku. Poznavao je Osberta jednako dugo kao i Aeldreda, što znači veći dio svog života. Pivo je jako i čisto. "Najbolje pivo koje sam ikad pio načinile su žene", mrmlja on. "Vjerska kuća na sjeveru, pokraj Blencairna." "Nikad nisam bio tamo", kaže Osbert. "Pridrži malo plošku." Okreće se. Burgred čuje svog prijatelja kako mokri uza zid. Odsutno otpija, ponovno gledajući prema nebu. Bijeli je mjesec iznad zapada, ponad gradskih vrata smanjuje se do mlađaka. Bio je pun one noći kad su pobijedili u drugoj bici na Camburnškom polju i ulogorili se ispred ovih zidina: prije jedva četrnaest dana. Imali su Ingemara i ostatak njegovih snaga ovdje, poput ovaca u oboru, i mrtvog, strahovito unakaženog kralja kojeg je trebalo osvetiti. Burgred još uvijek želi ubijati, poriv je to dublji od žudnje. Umjesto toga, oni goste taj isti ostatak erlinških snaga, nudeći im darove i siguran prolaz na istok, preko rijeka, do onog dijela anglcynske zemlje koji je odavno bio predan sjevernjacima. "On ne razmišlja poput nas", mrmlja Osbert, kao da mu čita misli. Poseže za ploškom i uzima je natrag. "Aeldred?" "Ne, mlinar uzvodno. Aeldred, naravno. Shvaćaš da je Ingemar kleknuo pred njim, odao mu počast poljupcem u stopalo, zakleo se na vjernost, prihvatio Jada." Burgred gadno opsuje. "Razrezao je leđa njegovu ocu, polomio mu rebra i izvukao mu pluća na ramena. Da, sve mi je to poznato." Dok to govori, šake su mu stisnute u pesti. Drugi muškarac neko vrijeme šuti. Vjetar do njih donosi zvukove gozbe. Netko pjeva. Osbert uzdiše. "Pred vratima nas je bilo manje od sedam stotina. Oni su unutra imali još dvije stotine, a godišnje doba se mijenjalo, što je moglo značiti da će ubrzo stići

brodovi sa zmajevima. Nije bilo lakog načina da provalimo u obzidani, branjeni grad. Jednog ćemo to dana možda moći, ali ne sad. Prijatelju moj, i to su također stvari koje znaš." "I tako, umjesto da ih izgladnimo, mi ih gostimo i častimo?" "Gostimo se i častimo boga i njihov dolazak u njegovu svjetlost." Burgred ponovno opsuje. "Govoriš tako, ali u srcu osjećaš isto što i ja. Znam to. Želiš osvetiti mrtve." Osbert ponovno šuti. Zvuci dopiru do njih od udaljene dvorane. "Vjerujem", kaže drugi muškarac, "da ga ovo što čini para na komade, a ipak to čini. Budi sretan što nisi kralj." Burgred gleda prema njemu, teško mu je u tami vidjeti lice. Uzdiše. "A ti će smrdljivi Erlinzi ostati uz Jada? Zaista to misliš?" "Pojma nemam. Neki od njih su to već prije učinili. Evo što ja mislim: svijet će saznati da je Ingemar Svidrirson, koji je ovdje htio biti kralj, kleknuo i zakleo se na vjernost Aeldredu od Esfertha, te od njega prihvatio sunčani disk i kraljevske darove, a ostavit će mu osam talaca, uključujući i dva sina - a mi njima zauzvrat nismo dali ništa. Ništa. A znam da se to nikad dosad nije dogodilo, otkako su prvi Erlinzi došli na ove obale." "Kažeš da su darovi ništa? Jesi li vidio konje?" "Vidio sam ih. To je dar većeg gospodara manjemu. Tako će biti i viđeni. Jad je ovdje porazio Ingavina, uzeo također i barjake s gavranovima. Prijatelju moj, vrati se i popij sa mnom. Ovdje smo osvojili nešto važno, a to je tek početak." Burgred odmahuje glavom. Još uvijek je tu bol, grč u njegovim grudima. "Ja bih ga... slijedio i ispod svijeta, u borbu protiv demona. On to zna. Ali..." "Ali ne i ako s demonima sklopi mir?" Burgred osjeća težinu, teret poput kamenja. "Bilo je... lakše na otoku, u Beortferthu. Znali smo što moramo učiniti." "Aeldred i dalje zna. Katkad... kad imaš moć... moraš činiti stvari koje ti nisu pri srcu." "Onda ja možda nisam skrojen za moć." "Ali imaš je, dragi moj. Morat ćeš naučiti. Osim ako nas ne napustiš. Hoćeš li nas napustiti?" Vjetar se smiruje, slabašna muzika blijedi. Kroz zid štale čuju konje. "Znaš da neću", kaže Burgred naposljetku. "I on zna da neću." "Moramo imati povjerenja u njega", kaže Osbert tiho. "Ako ga uspijemo održati zdravoga i živoga dovoljno dugo, neće nas ponovno osvojiti. Ostavit ćemo svojoj djeci kraljevstvo koje će moći braniti." Burgred ga gleda. Osbert je sjena u tami uličice, glas poznat oduvijek. Burgred ponovno uzdiše, iz dubine srca.

"A ona će naučiti kako da čitaju Merovijevu raspravu o mreni, na trakežanskom, ili će ih on sve poubijati." Slijedi stanka, a potom Osbertov smijeh u tami, bogat poput južnjačkog vina. Postojale su groznice koje su dolazile svaka tri tjedna, jednom mjesečno, svakoga dana ili nasumce. Proizlazile su - gotovo uvijek - iz neravnoteže četiriju tekućina, poretka hladnoće, topline, vlage i suhoće u svakom čovjeku. (Ženama su bile prirođene i druge brige, svakoga mjeseca ili kad bi rađale.) Grozničavome se mogla pustiti krv, nožem i čašom, pijavicama, na mjestima i u stupnjevima ovisnima o učenju koje je slijedio liječnik. Katkad bi pacijent od toga umro. Smrt je sve vrijeme hodala uza žive. Bilo je to poznato. Općenito se smatralo da je dobar liječnik onaj koji te ne ubije brže nego što bi te ubila boljka koju imaš. One koji su patili od akutne groznice moglo se utješiti (ili ne) molitvama, olakšati im oblozima, mokrim plahtama, toplim tijelima uz njihova, glazbom ili tišinom. Liječilo ih se hidromelom i oksimelom (a liječnici su imali razna mišljenja o tome koja je vrsta meda najbolja za mješavinu), ili jedićem i divljim celerom, kad se mislilo da u korijenu njihove groznice leži urok. Samljeli bi se matičnjak, divizma i vrba, ili krkavina da ih iščisti iznutra, katkad vrlo silovito. Podbijel i piskavica, kadulja i pelin, bukvica, komorač, crni sljez i kokotac, za sve se njih govorilo da su povremeno djelotvorni. Valerijana može pomoći patniku da zaspi, olakšavajući bol. Moglo mu se odrezati nokte i zakopati ih ispod jasenova stabla u noći plavog mjeseca, iako, naravno, ne i ako je u blizini bio svećenik koji bi to mogao saznati. A isto se upozorenje primjenjivalo i na lijekove koji su uključivali drago kamenje i zazive u noćnoj šumi, iako bi bilo budalasto zanijekati da se to nije događalo širom anglcynskog kraljevstva. Svi su ti lijekovi, prije ili poslije, bili iskušani na pitanju groznica kralja Aeldreda, odobrio ih kralj i njegovo svećenstvo ili ne. Ni jedan od njih nije uspio promijeniti poredak poremećenog svijeta na takav način da privede kraju vatre koje su ga još uvijek grabile u nekim noćima, tako mnogo dugih godina poslije one prve. "Zašto je mračno?" Uvijek se dalo predvidjeti kako će se kralj osvijestiti, ali u posljednje vrijeme ne i koliko će mu za to trebati. Ono što je bilo izvjesno, bilo je da će biti blijed, slaba glasa, priseban, točan i bijesan. Osbert je drijemao na slamarici koju su mu uvijek pripremali pokraj Aeldredova kreveta. Čuvši glas, probudio se. "Sredina je noći, moj gospodaru. Dobro došao natrag."

"Ovaj put sam izgubio cijeli dan? Jade dragi. Ne mogu gubiti dane!" Aeldred nikad nije psovao, ali bijes je bio vidljiv. "Pozabavio sam se izvješćima kako su stizala. Oba nova burha na obali završavaju se na vrijeme, gotovo su potpuni, posve opremljeni ljudstvom. Brodogradilište radi. Opusti se." "Što još?" Aeldred se nije opustio. "Poreznici su jutros izašli." "Danak iz Erlonda - Svidrisonov? Ima li glasa?" "Ne još, ali... obećan je." Nikad nije bilo mudro okolišati pred kraljem kad bi se vratio iz jedne od svojih groznica. "Obećan? Kako?" "Glasnik je dojahao iza podneva. Mladi, Ingemarov sin." Aeldred se namrštio. "On šalje maloga samo kad danak kasni. Gdje je on?" "Propisano smješten, spava, pretpostavljam. Kasno je. Opusti se, moj gospodaru. Athelbert ga je službeno primio u tvoje ime, sa svojim bratom." "Kakva je bila izlika za moj izostanak?" Osbert je oklijevao. "Tvoje su groznice... poznate, moj gospodaru." Kralj se ponovno namrštio. "A kad smo već kod toga, gdje je bio Burgred?" Osbert se nakašljao. "Čuli smo glasinu da je viđen brod. Otišao je s dijelom fryda kako bi doznao više." "Brod? Erlinški?" Osbert je kimnuo. "Ili brodovi." Aeldred je zatvorio oči. "To baš nema mnogo smisla." Uslijedila je tišina. "Ti si, naravno, sve vrijeme bio uz mene." "I drugi su bili. Tvoje su kćeri noćas bile ovdje. Tvoja gospođa supruga sjedila je uz tebe prije nego što je u sumrak otišla u kapelicu pomoliti se za tvoje zdravlje. Bit će joj uvelike lakše kad čuje da si ponovno dobro." "Naravno da hoće." U tome je bilo nijansi. Većina onoga što je Aeldred govorio bilo je slojevito, a Osbert je podosta znao o kraljevskom braku. Kralj je ležao na svom jastuku, zatvorenih očiju. Trenutak poslije, rekao je: "Ali ti ni na trenutak nisi otišao, zar ne?" "Ja... otišao sam u dvoranu za primanje, da uzmem izvješća." Aeldred je otvorio oči i lagano okrenuo glavu kako bi pogledao drugog muškarca. Poslije tišine, rekao je: "Što misliš, bi li tvoj život bio bolji da sam te otjerao?" "To mi je teško zamisliti, moj gospodaru. Imati bolji život ili biti otjeran."

Aeldred je lagano odmahnuo glavom. "Možda bi barem hodao normalno." Osbert je spustio ruku prema obogaljenoj nozi. "Mala je to cijena. Živimo život pun bitaka." Aeldred gaje promatrao. "Zbog tebe ću jednog dana odgovarati pred bogom." "A ja ću govoriti u tvoju obranu. Bio si u pravu, moj gospodaru, a Burgred i ja bili smo u krivu. Današnji dan je dokaz tome, dječak je došao, danak je ponovno obećan. Ingemar se drži svoje zakletve. To nam je omogućilo da učinimo ono što smo morali." "A ti si, eto, tu, neoženjen, bez roda i nasljednika, na jednoj nozi, budan cijele noći pokraj čovjeka koji—" "Koji je kralj Anglcyna pod Jadom i koji nas je održao na životu i zajedno kao narod. Sami biramo, moj gospodaru. A brak nije za svakog čovjeka. Nije mi nedostajalo društva." "A nasljednici?" Osbert je slegnuo ramenima. "Ostavit ću svoje ime, povezano - ako bog da - s tvojim, u oblikovanju ove zemlje. Za svoju imovinu imam nećake." Već su i prije vodili ovaj razgovor. Aeldred je ponovno odmahnuo glavom. U posljednje je vrijeme, primijetio je Osbert, u njegovoj bradi bilo više sjedina. Vidjelo se to pod svjetlom svjetiljke, kao i kolobari pod njegovim očima, koji su se tamo nalazili uvijek poslije groznice. "A ja se, kao i uvijek kad ovo prođe, obraćam tebi kao da si sluga." "Ja i jesam sluga, moj gospodaru." Aeldred se slabašno nasmiješio. "A ako na ovo odgovorim psovkom?" "To bi me silno uznemirilo." Osbert je uzvratio osmijehom. Kralj se protegnuo, protrljao lice, sjeo u krevetu. "Predajem se. A mislim i da ću nešto pojesti. Hoćeš li također poslati i po... Hoćeš li zamoliti moju gospođu suprugu da dođe k meni?" "Ali sredina je noći, moj gospodaru." "To si već rekao." Aeldredov je pogled bio blag, no nije ga trebalo pogrešno shvatiti. Osbert se nakašljao. "Dat ću da netko pošalje po—" "Da je netko zamoli." "Zamoli da dođe." "Bi li bio tako dobar da to učiniš osobno? Sredina je noći." Mali, ironični pokret usana. Kralj im se opet vratio, nije u to bilo sumnje. Osbert se naklonio, uzeo svoj štap i izašao.

Kad je Osbert otišao, kralj je pogledao svoje ruke pod svjetlom svjetiljke. Bile su prilično mirne. Razgibao je prste. Mogao je namirisati svoj znoj na plahtama. Jedna noć i jedan dan, i ovaj komad sljedeće noći. Bilo je to više vremena nego što je mogao dati, svakim danom sve bliže grobu. Ove su groznice bile neka vrsta smrti. Sad je, kao i uvijek, osjećao vrtoglavicu. Bilo je to razumljivo. Također i spolno uzbuđenje, kao i uvijek, iako nije bilo lakog načina da se to objasni. Tijelo se vraća k sebi? Tijelo je bilo dar Jadov, svjetovna kuća umu i besmrtnoj duši, i zato ga treba poštovati i brinuti se za njega - iako, s druge strane, ne i previše voljeti, jer i to je bio grijeh. Ljudi su, prema liturgiji, bili oblikovani na daleku sliku najodabranijeg božjeg obličja, najodabranijeg od svih koja je mogao preuzeti. Jada su umjetnici oblikovali u njegovu smrtnom obličju - bilo kao zlatnog i veličanstvenog poput sunca, bilo kao tamnobradog i izmučenog brigama - u drvenim rezbarijama, na freskama, u bjelokosti, mramoru, bronci, na pergameni, u zlatu, u mozaicima na kupolama ili zidovima kapela. Ta je istina (Livrenne od Mesanguea tvrdio je to u svojim Komentarima) samo dodavala dužnom poštovanju koje je trebalo odati èovječjem tjelesnom obliku - otvarajući vrata svećeničkoj raspravi, katkad zagrižljivoj, o tome kakve su implikacije toga za lik i položaj žene. Postojalo je, dakako, razdoblje prije nekoliko stotina godina, kad je Vrhovni patrijarh u Rhodiji, pod pritiskom Saranta, zabranio takva vidljiva oblikovanja boga. No to je krivovjerje sad bilo dio prošlosti. Aeldred je mislio, često, o djelima izbrisanima tijekom tog razdoblja. Bio je vrlo mlad kad je sa svojim ocem krenuo na put preko mora, zemalja i planinskih prijevoja do Rhodije. Pamtio je nešto od svete umjetnosti koju su vidjeli, ali također (jer je bio posebno dijete) i ona mjesta u svetištu i palači na kojima su se mogli vidjeti dokazi razbijenih ili prebojenih djela. Dok je sad u svjetiljkom obasjanom mraku kasne ljetne noći čekao da dođe njegova žena, kako bi je mogao razodjenuti i voditi s njom ljubav, kralj se zatekao - ne prvi put - zadubljen u misli o ljudima s juga: narodu tako drevnom, tako davno uspostavljenom, da su imali umjetnička djela koja su bila uništena stotinama godina prije nego što su ove sjeverne zemlje uopće imale gradove ili zidine vrijedne toga imena, a kamoli božje svetište koje bi zasluživalo da se tako zove. A onda se čovjek, slijedeći tu misao, mogao vratiti još dalje unatrag, do Rhodijaca iz vremena prije dolaska Jada, koji su također hodali ovim zemljama, gradili zidove, gradove, slavoluke i hramove poganskim bogovima. Sve su to sad uglavnom ruševine, poslije njihova davnašnjeg povlačenja, ali još uvijek podsjetnici... nedostižne slave. Svuda oko njih, ovdje, u ovoj gruboj, gotovo divljoj zemlji koju je on sa zadovoljstvom nazivao Jadovim kraljevstvom.

Ali možeš biti pravo božje dijete, puno vrlina i vjere, čak i u divljini. Tako se naučavalo, a on je to znao u svom srcu. I zaista, mnogobrojni su se pobožni svećenici namjerno povukli iz tih zasićenih južnih civilizacija u Batiari i Sarantu, kako bi u strasnoj samoći potražili istinitiju Jadovu bit. Aeldred nije bio takav čovjek. Također je znao i to što je otkrio u Rhodiji, ma kako razorena bila, i u manjim batiarskim gradovima cijelim putem dolje do kraja poluotoka (Padrino, Varena, Baiana - glazba u samim imenima). Kralj Anglcyna ne bi zanijekao da mu je duša (nastanjena u tijelu koje se i prečesto lomilo i izdavalo ga) bila označena od djetinjstva, tijekom tog davnašnjeg putovanja kroz složene zavodljivosti juga. Bio je on kralj ugroženoga, raštrkanog i nepismenog naroda u opsjednutoj zemlji oblikovanoj zimom, a htio je biti više. Želio je i da oni budu više, njegovi Anglcyni s ovog otoka. A s obzirom na tri naraštaja mira, mislio je da je to moguće. Donosio je odluke, već više od dvadeset pet godina, i imajući to na umu, nijekao svoje srce i, katkad, dušu. Za sve će to odgovarati pred Jadom, u ne tako dalekoj budućnosti. A nije vjerovao da će im biti dopuštena još tri naraštaja. Ne u ovim sjevernim zemljama, ovom ratnom polju kostiju. Živio je svoj život, boreći se s preprekama, uključujući i ove groznice, prkoseći toj gorkoj pomisli, kao da je želi otjerati snagom volje, zamišljajući boga, u njegovim kočijama ispod svijeta, kako se svake pojedine noći bori protiv zla, kako bi vratio sunce svijetu koji je stvorio. Elswith je stigla prije nego što su mu donijeli hranu, što je bilo neočekivano. Ušla je bez kucanja, zatvorila vrata za sobom, krenula naprijed u svjetlo svjetiljke. "Oporavio si se, božjom milošću?" Kimnuo je, gledajući je. Njegova je supruga bila krupna žena, jakih kostiju, kao što je bio i njezin ratnički otac, teža sad nego kad je došla udati se za njega ali godine i osam trudnoća mogu to učiniti ženi. Ali kosa joj je bila jednako svijetla, sad raspuštena - ipak je, dakle, spavala. Nosila je tamnozelenu spavaćicu, sasvim zakopčanu s prednje strane, sunčani disk (uvijek) oko vrata, položen na spavaćicu između njezinih teških grudi. Bez prstenova, bez drugih ukrasa. Ukrasi su bili taština koju je valjalo izbjegavati. Molila ga je, sad već godinama, da je oslobodi njihova braka i ovoga svjetovnog života, kako bi se povukla u vjersku kuću, postala jedna od Kćeri Jadovih i proživjela ostatak života u svetosti se moleći za svoju i njegovu dušu. Nije želio da ona ode. "Hvala ti što si došla", rekao je. "Poslao si po mene", odgovorila je. "Rekao sam Osbertu da ti kaže—"

"Rekao mi je." Izraz na licu bio joj je strog, ali ne i neprijateljski. Nisu bili u neprijateljskom odnosu, iako su oboje znali da se tako govorka. Nije se pomaknula s mjesta na kojem se zaustavila kako bi spustila pogled na njega u krevetu. Sjećao se kad ju je prvi put ugledao, prije svih tih godina. Visoka, svjetlokosa, dobro građena žena, nije joj bilo ni osamnaest godina kad su je doveli na jug. Ni on nije bio mnogo stariji, prošla je godina od Camburških bitaka, htio se brzo vjenčati, jer su mu trebali nasljednici. Postojalo je nekoć vrijeme kad su oboje bili mladi. To mu se, povremeno, činilo uznemirujućim prisjećanjem. "Donose mi jelo", rekao je. "Čula sam to vani. Rekla sam im da pričekaju dok ja ne odem." Od neke druge žene, to bi mogla biti aluzija, poziv. Elswith se nije smiješila. Ali on je svejedno bio uzbuđen, čak i poslije svih tih godina. "Hoćeš li doći k meni?" pitao je. Učinio je da zvuči kao zahtjev. "Došla sam", promrmljala je ona suho, ali svejedno koraknula naprijed, časna žena puna vrlina, držeći se dogovora - ali svim srcem žudeći za tim da ga napusti, da napusti sve njih. Imala je svoje razloge. Stajala je pokraj kreveta, a svjetlo ju je sad osvjetljavalo s leđa. Aeldred je sjeo, bilo mu se ubrzalo. Sve te godine. Nije nosila parfem, naravno, ali on je poznavao miris njezina tijela i on ga je uzbuđivao. "Jesi li dobro?" pitala je. "Znaš da jesam", rekao je i počeo raskapčati prednjicu njezine halje. Njezine su se pune, teške grudi oslobodile, sunčani disk između njih. Pogledao ih je, a onda je dodirnuo. "Jesu li mi hladne ruke?" Odmahnula je glavom. Vidio je da je zatvorila oči. Kralj ju je promatrao kako polako udiše dok su se njegove ruke pomicale. Ima u ovome užitka, znao je, s izvjesnom količinom zadovoljstva. Radilo se o pobožnosti, uvjerenju, strahu za njihove duše, čežnji za bogom. Nije želio da ona ode. Njegova vlastita pobožnost: vjenčao se s ovom ženom, začeo s njom djecu, živio kroz nesigurno preoblikovanje kraljevstva. Ratno doba, doba mira, zima, suša. Nije mogao tvrditi da je među njima plamtjela vatra, ali postojao je život, zajednička povijest. Nije želio drugu ženu u svom krevetu. Spustio je halju niz njezine široke bokove, povukao svoju ženu dolje prema sebi, a onda i pod sebe. Vodili su ljubav svaki put kad bi se on oporavio od svoje bolesti - i samo u tim danima ili noćima. Privatni dogovor, uravnoteženje potreba. Tijela i duše. Otiæi će ona, znao je to. Morat će je pustiti.

Poslije, dok su razodjeveni ležali jedno uz drugo, gledao je crvene tragove od kojih se rumenjela njezina vrlo bijela koža i znao da će ona - opet - osjećati veliku krivicu zbog vlastita užitka. Tijelo je bilo kuća duše, za neke ljude; za druge, njezin zatvor. Učenja su se mijenjala, uvijek je bilo tako. Udahnuo je. "Kad se Judit uda", rekao je vrlo tiho, s rukom na njezinu boku. "Što?" "Oslobodit ću te." Osjetio je kako se trznula. Brzo ga je pogledala, pa čvrsto zatvorila oči. Nije ovo očekivala. A, iskreno govoreći, nije ni on. Trenutak poslije, vidio je suze na njezinim obrazima. "Hvala ti, moj gospodaru," rekla je, s grčem u grlu. "Aeldrede, uvijek se molim za tebe svetom Jadu. Za milost i za oprost." "Znam", rekao je kralj. Plakala je, tiho, pokraj njega, suze su tekle, ruke su joj stezale sunčani disk. "Uvijek. Za tebe, za tvoju dušu. I za djecu." "Znam", ponovio je on. Iznenada mu se pred očima pojavila čudnovato živa slika toga kako je jednog dana posjećuje u utočištu, a Elswith je odjevena u žuto, sveta žena među drugim ženama. Njih su dvoje stari, hodaju polako tim tihim mjestom. Možda mu ona, pomislio je, treba dati primjer i možda je njegov pravi put da se i on povuče k bogu, prije nego što mu svršetak života u prostorima vječnosti donese svjetlo ili tamu. Možda prije svršetka. Ali ne još. Poznavao je svoje grijehe, gorjeli su u njemu, ali bio je na ovom ponuđenom svijetu, dio njega, i još uvijek u sebi nosio san. Nakon nekog vremena, kralj i kraljica Anglcyna ustali su iz kraljevskog kreveta i odjenuli se. Poslali su po jelo koje je i doneseno. Pravila mu je društvo za stolom dok je jeo i pio u tami noći, izgladnio, kao i uvijek poslije oporavka. Tjelesni apetiti. Svjetovni i na ovome svijetu. Poslije su spavali, u odvojenim spavaonicama, oprostivši se uz službeni božji poljubac u obraze i čelo. Nedugo poslije stigla je zora, s ljetnom blagošću, propuštajući vedar dan, koji će se pokazati neizmjerno važnim. *** Hakon Ingemarson, deset godina mlađi od svoga najstarijeg brata, uživao je kad bi bio pozvan da iz njihovih naseobina u južnom dijelu Erlonda odjaše na zapad, preko tri rijeke i nejasne granice, kao izaslanik na dvor kralja Aeldreda u Esferth (ili neko drugo mjesto).

Osim užitka koje mu je pružala ova vrlo odrasla odgovornost, osobito su ga veselila anglcynska kraljevska djeca, a u najmlađu je kćer bio zaljubljen. Bio je svjestan kako ga je njegov otac bio sklon poslati na zapad tek kad su njihove obveze na koje su se zakleli kasnile, ili će zakasniti, oštroumno iskorištavajući dokaz prijateljstva među mlađim naraštajem. Također je znao da su na anglcynskom dvoru toga svjesni i da ih to zabavlja. Neprekidna šala, s kojom je započeo Gareth, mlađi sin, bila je da će, bude li Hakon ikad stigao s godišnjim dankom, natjerati Kendru da spava s njim. Kad god bi to čuo, Hakon se trudio da ne pocrveni. Kendra je to, što se moglo i predvidjeti, svaki put ignorirala, ne potrudivši se čak ni dobaciti zloćudan pogled koji je tako usavršila njezina starija sestra. Hakon je zaista zamolio oca da mu dopusti nositi danak na zapad, kad bi konačno krenuo, ali Ingemar je to putovanje čuvao za druge, koji su dobro pazili na novac, čuvajući Hakona za objašnjavanje - što je bolje mogao - njihovih i previše čestih kašnjenja. Pružili su se u ljetnoj travi južno od grada Esfertha, pokraj rijeke, izvan pogleda s drvenih utvrda. Jeli su tamo na zraku, njih četvero, i sad su ljenčarili pod kasnim prijepodnevnim suncem prije nego što će poći u grad, gledati kako se nastavljaju pripreme za njihov godišnji sajam. Nitko nije govorio. Jedini zvuci bili su pjev ptica iz bukovih i hrastovih šuma, na zapadu, s druge strane potoka, te sad glasnije, sad tiše zujanje pčela među poljskim cvijećem. Sunce je bilo toplo i izazivalo pospanost, no Hakon je, naslonjen na lakat, bio isuviše svjestan Kendre pokraj sebe. Plava joj se kosa neprekidno izvlačila ispod kape dok se usredotočila na pletenje trave u... nešto. Athelbert, nasljednik anglcynskog kraljevstva, ležao je iza svoje sestre, na leđima, a kapa mu je pokrivala lice. Gareth je, naravno, čitao. Nije smio iznositi pergamene izvan grada, ali ipak je to činio. Hakon je, prepuštajući se lijenosti pod svjetlom, prekasno postao svjestan da bi ga mogli optužiti kako zuri u Kendru, a to će se vjerojatno i dogoditi, kad je Athelbert u blizini. Okrenuo se, naglo svjestan samoga sebe. I naglo sjeo. "Jade Gromovniče!" uzviknuo je. Bila je to kletva njegova oca. Tim se izrazom vjerojatno ne bi poslužio nitko osim Erlinga koji su tek upoznavali sunčanog boga. Gareth je frknuo, ali nije podigao pogled sa svog rukopisa. Kendra je barem pogledala u istom smjeru kao i Hakon, nakratko podigla obrve, a onda se mirno vratila svojem... što god će to biti. "Što je?" rekao je Athelbert, očito budan, ali se ne mičući, niti skidajući kapu koja mu je pokrivala oči. "Judit", rekla je Kendra. "Bijesna je." Athelbert se zasmijuljio. "Aha! Znam da jest."

"U nevolji si", promrmljala je Kendra, mirno pletući. "Oh, vjerojatno", rekao je njezin stariji brat, udobno pružen u dubokoj travi. Hakon se, razrogačenih očiju, nakašljao. Lik koji im se približavao, krećući se smrknutom odlučnošću kroz ljetno polje, sad je bio posve blizu. Zapravo... "Ona, ovaj, ima mač", odvažio se, budući da se nije činilo da će to netko drugi reći. Na to je Gareth ipak podigao pogled, a onda se široko nasmiješio u očekivanju, dok im se njegova starija sestra približavala. Kendra je tek slegnula ramenima. S druge pak strane, kraljević Athelbert, sin Aeldredov, nasljednik prijestolja, čuo je Hakonove riječi i pomaknuo se. Iznimno brzo, zapravo. Posljedica toga bila je da se jednako brz mač, koji bi se vjerojatno zabio u zemlju između njegovih pruženih nogu, odmah ispod prepona, zabio u travu i zemlju odmah ispod njegova tijela koje se očajnički kotrljalo. Na jedan bolan trenutak, Hakon je zatvorio oči. Instinktivno je zaštitnički rukom posegnuo ispod vlastita struka. Nije se mogao suspregnuti. Ponovno je pogledao, vidio da je Gareth učinio isto, i da se sad trznuo, grizući usnu. Više mu nije bilo zabavno. Nije bilo posve izvjesno da mač, zaboden od nekoga tko se brzo kretao po neravnom tlu, ne bi uspio probiti starijeg kraljevića na zastrašujućem mjestu. Athelbert se još dva-tri puta otkotrljao, pa se uspentrao na noge, blijed poput sablasti, bez kape, razrogačenih očiju. "Jesi li poludjela?" zaurlao je. Njegova ga je sestra motrila, teško dišući, a činilo se da njezina crvenosmeda kosa gori na suncu, posve nepristojno joj nesuzdržano padajući niz leđa. Suzdržavanje uopće nije bila riječ koja se uz nju mogla vezati. Izgledala je ubojito. Judit je uz trzaj izvukla mač iz zemlje, podigla ga i koraknula naprijed. Hakon je pomislio kako je pametnije uspentrati se i izmaknuti u stranu. Athelbert se odmaknuo mnogo dalje. "Judit..." počeo je. Ona je stala i zapovjedno podigla ruku. Tišina na livadi. Gareth je odložio svoje štivo, Kendra travu koju je plela. Njihova crvenokosa sestra rekla je, s naporom kontrolirajući disanje: "Dio prošle noći provela sam sjedeći s Osbertom pokraj oca." "Znam", rekao je Athelbert brzo. "Bilo je to pobožno, predano—" "Sad mu je dobro. Danas želi vidjeti Hakona Ingemarsona." "Bogu hvala na milosti", pobožno je rekao Athelbert, još uvijek vrlo blijed.

Hakon je primijetio kako mu je Judit dobacila pogled. Pognuo je glavu u nespretnom polunaklonu. Nije rekao ništa. Nije imao povjerenja u svoj glas. "Vratila sam se", rekla je starija kći kralja Aeldreda i njegove kraljevske žene, Elswith, "u svoju sobu usred noći." Zastala je. Hakon je čuo ptice iznad šume. "Bilo je mračno", dodala je. Njezina samokontrola, procijenio je Hakon, bila je na rubu. Između ostaloga, mač je u njezinim rukama podrhtavao. Athelbert je ustuknuo još jedan mali korak. Vjerojatno je primijetio istu stvar. "Moje su žene spavale", rekla je njegova sestra. "Nisam ih budila." Bacila je pogled u stranu, promotrila Athelbertovu crvenu kapu koja je ležala u travi. Prišla joj je. Probila je mačem, te se poslužila slobodnom rukom da neravno raspara kapu na dva dijela duž oštrice, a onda ju je bacila natrag u travu. Dolepršao je leptir, sletio na jedan komad kape, pa odletio. "Razodjenula sam se i legla", nastavila je Judit. Zastala je. Ponovno uperila oštricu u svog brata. "Jad ti oči i srce istrunuo, Athelberte, u mom krevetu je bila mrtvačka lubanja na kojoj je još bilo blata!" "I jedna ruža!" užurbano je dodao njezin brat, ponovno ustuknuvši. "Imao je ružu! U ustima!" "Primijetila sam", zarežala je Judit kroz stisnute zube, "tu pojedinost tek nakon što sam zavrištala i probudila sve tri moje žene i stražu pred vratima!" "Većina lubanja", zamišljeno je rekao Gareth s mjesta na kojem je sjedio, "pripada mrtvacima. Nisi zapravo trebala reći da je bila—" Prekinuo se i progutao slinu kad se smrtonosni pogled zelenih očiju njegove sestre zaustavio na njemu. "Da ti nije palo na pamet biti duhovit. Jesi li ti", dodala je, glasom iznenada tako tihim da je postao zastrašujući, "na bilo koji način sudjelovao u ovome, mali moj brate?" "Nije!" rekao je Athelbert brzo, prije nego što je Gareth dospio odgovoriti. A onda je učinio pogrešku i pokušao s umirujućim osmijehom i pokretom. "Dobro", rekla je Judit. "Moram ubiti samo tebe." Kendra je podigla svoje pletivo od trave. "A da ga prvo vežeš ovim?" promrmljala je. "Oprezno, sestro", rekla je Judit. "Zašto se ti nisi probudila kad sam zavrištala?" "Zato što sam naviknuta na to?" rekla je Kendra blago. Gareth je frknuo. Nimalo mudro. Pokušao je to užurbano pretvoriti u kašalj. Judit je koraknula prema njima oboma. "Ja... dublje spavam?" pokušala je Kendra preformulirati. "A možda je tvoja hrabrost takva da je ono što se tebi čini kao prodoran vrisak, bilo zapravo samo—"

"Grlo sam si razderala", rekla je bezizražajno njezina sestra. "Bilo je to usred od Jada proklete noći. Bila sam iscrpljena. Legla sam u svoj krevet, na ledenu, tvrdu, blatnjavu lubanju. Vjerujem", dodala je, "da su me zubi ugrizli." Čuvši ovu posljednju, duboko zamišljenu primjedbu, Hakon se iznenada našao u iznimno velikoj poteškoći. Pogledao je prema Garethu i utješio se onime što je vidio: očajničke trzaje potisnutog smijeha mladog kraljevića. Gareth je plakao od napora s kojim se susprezao da ne zaurla. Hakon je otkrio da više ne može uspravno stajati. Spustio se na koljena. Ramena su mu se tresla. Osjećao je kako mu počinje curiti iz nosa. Iz usta mu je dopiralo cviljenje. "Oh, joj, pogledajte ovu dvojicu", rekla je Kendra sažaljivim glasom. "U redu, evo što ćemo učiniti. Judit, spusti mač." Pokazivala je, činilo se Hakonu, ono što je u danim okolnostima bilo sablasna mirnoća. "Athelberte, ostani točno tamo gdje jesi. Zatvori oči, spusti ruke niz bokove. To što si učinio bilo je kukavički, prezira vrijedno, nedostojno i iznimno zabavno i sad moraš za to platiti Judit, ili će ona i tebi i svima nama učiniti život nepodnošljivim, a ja ne želim patiti zbog tebe. Judit, idi i udari ga što jače možeš, ali ne mačem." "Ti ovdje sudiš, sestrice?" ledeno je pitala Judit. "Netko mora. Gareth i Hakon pišaju u gaće", rekla je Kendra. "Ocu ne bi bilo drago da mu ubiješ nasljednika, a poslije bi vjerojatno i ti bila nezadovoljna. Barem malo." Hakon je obrisao nos. Ovakve se stvari kod kuće nisu događale. Gareth se pružio na leđa i ispuštao prigušene zvukove. "Zubi!" učinilo se Hakonu da ga čuje kako stenje. Judit je pogledala njega, zatim Kendru, pa konačno dobacila pogled i Athelbertu. Poslije dugog trenutka, kimnula je glavom, jednom. "Učini to, budalo", odmah je rekla Kendra svom bratu. Athelbert je ponovno progutao slinu. "Ali prvo ona mora baciti mač", oprezno je rekao. Još uvijek se doimao spremnim na bijeg. "Učinit će to. Judit?" Judit je odbacila mač. Njezin suženi pogled još je uvijek bio zastrašujuće smrknut. Kosu koju je nosio vjetar odmaknula je s čela. Tunika joj je bila zelena, s kožnim pojasom iznad jahaćih hlača koje je voljela nositi. Izgledala je, iznenada je pomislio Hakon, kao Lovkinja Nikar, naoružana mačem i nevjesta Thunira kojem se, naravno, njegova obitelj više uopće nije klanjala, nakon što je prešla od krvavih žrtava na... manje nasilnu vjeru Jadovu. Athelbert je udahnuo, pa uspio gotovo ravnodušno slegnuti ramenima. Zatvorio je oči i razmaknuo stopala, pripremivši se da primi udarac. Gareth se uspio podići u sjedeći položaj kako bi gledao. Nadlanicom je obrisao oči. Na Kendrinim inače mirnim i lijepim crtama lica nalazio se neobičan izraz.

Judit, koju će jednoga dana pozdravljati duž cijeloga otoka i u prekomorju kao gospodaricu Rhedena, koju će naraštaji častiti zbog njezine hrabrosti, a pjesničke tužaljke oplakivati još dugo nakon što će se poredak i granice svijeta više puta izmijeniti, odrješito je koračala suncem obasjanom jutarnjom travom i nogom u čizmi opalila svog brata snažno (vrlo snažno) među noge, kamo se zamalo zabio mač. Athelbert je ispustio prigušen, zviždav zvuk i stropoštao se na zemlju, rukama stežući međunožje. Judit se zagledala dolje prema njemu, ali vrlo kratko. Potom se okrenula. Pogled joj se susreo s Hakonovim. Nasmiješila mu se, kraljevski, ljupko i opušteno na blistavoj ljetnoj livadi. "Jeste li vas četvero popili sve vino?" slatko je pitala. "Iz nekog sam razloga iznenada ožednjela." Dogodilo se to dok je Hakon klečao, užurbano joj puneći čašu, razlijevajući vino. Ugledali su Cyngaela kako im se pješice približava iz smjera juga, na suprotnoj strani potoka. Četvorica muškaraca i pas. Zaustavili su se, gledajući prema kraljevskoj družini na travi. Athelbert je ležao vrlo mirno, čvrsto stisnutih kapaka, plitko dišući, s objema rukama među nogama. Gledajući preko rijeke prema psu, Hakon je iznenada zadrhtao kao da je promrznut. Odložio je Juditinu čašu, ne dodavši joj vino, pa ustao. Stara priča kaže da, kad ti se ovako naježi koža, guska hoda preko tla u kojem će ti jednom ležati kosti. Pogledao je prema Kendri (vječno je to radio) i primijetio da ona stoji vrlo mirno, gledajući preko rijeke, s neobičnim izrazom na licu. Hakon se pitao osjeća li i ona neobičnost koja je okruživala životinju, kao da bi svijest o tome mogla čak biti nešto što će njih dvoje podijeliti. Vučjaka uz najmlađega od četvorice muškaraca mogli ste, ako ste htjeli, opisati kao tamnosivoga. Ili biste mogli reći da je bio crn. Iza njega su bila stabla, sunce je nakratko zasjenio oblak, a sve je to na trenutak ušutkalo ptice. Ceinion od Llywertha stisnuo je kapke i pogledao prema istoku, ravno u sunčanu svjetlost. Tad je oblak prešao preko sunca i on je primijetio kako ga je Aeldredova starija kći prva prepoznala pa, smiješeći se, žustro, živahno i zadovoljno, brzo preko trave krenula prema njima. On se probio kroz potok, koji je ovdje bio hladan i dubok do struka, kako ona ne bi morala sama ući u vodu. Poznavao je Judit; ona bi ugacala unutra. Na riječnoj obali, prišla mu je i kleknula. S iskrenom je srećom načinio znak sunčanog diska iznad njezine crvene kose, ne izustivši nikakvu primjedbu na račun njezine neuredne raspuštenosti. Judit je, rekao je njezinu ocu kad je posljednji put bio ovdje u Esferthu, trebala biti Cyngaelka, tako je žarko blistala. "Ona ne blista", suho je promrmljao Aeldred. "Ona gori."

Pogledavši iza nje, vidio je mlađu sestru i brata, nekoga tko se doimao kao Erling i, sa zakašnjenjem primijetio pruženi lik Aeldredova nasljednika u travi. Trepnuo je. "Dijete, što se ovdje dogodilo?" pitao je. "Athelbert...?" Sad su i njegovi sudrugovi prešli potok, iza njega. Judit je podigla pogled, još uvijek klečeći, lica posve smirena i ozbiljna. "Igrali smo se. Pao je. Sigurna sam da će mu biti dobro, moj gospodaru. S vremenom." Nasmiješila se. Dok je još govorila, Alun ab Owyn, s psom za petama, prišao je drugoj Aeldredovoj djeci, prije nego što je Ceinion imao prigodu službeno ih upoznati. Vrhovni je svećenik prepoznao kratak, ali nepogrešiv trenutak bojazni. Owynov sin, kojega su na istok poveli naglo, instinktivno, nije bio lak suputnik na putovanju prema zemljama Anglcyna. Nije bilo razloga vjerovati kako će se sad, kad su stigli, promijeniti. Udarac se oborio na njega ranije ove godine, okrutan kao onaj koji je ubio njegova brata. Bio je izravno ranjen iznutra kad je odjahao kući kako bi obavijestio oca i majku da su njihova prvorođenog sina i nasljednika ubili Erlinzi, te da je pokopan u arberthinskoj zemlji, a onda je odsutno lebdio kroz ljeto praznih, besciljnih dana. Nije bilo lijeka za Owynova sina. Ne još. Složio se, s oklijevanjem i pod pritiskom svoga oca, da bude pratnja vrhovnom svećeniku na putovanju do anglcynskog dvora, putem koji je vodio između mora i guste šume koja je ležala između cyngaelskih pokrajina i anglcynskih zemalja, šume pune jelena i medvjeda, kao i glasina o drugim stvarima: šume u koju, iz mnogih razloga, ni jedan čovjek nije zalazio. Ceinion je, neprekidno ga promatrajući dok su putovali, žalio zbog preživjelog sina gotovo jednako kao i zbog umrloga. Preživljavanje može biti teret koji drobi dušu. Znao je nešto o tome, mislio na to svaki put kad bi kod kuće posjećivao grob koji je gledao prema moru. Kendra je promatrala mladog Cyngaela kako im prilazi, a iza njega je bio sivi pas. Znala je da bi trebala prići vrhovnom svećeniku, kao što je Judit ućinila, primiti njegov blagoslov, pružiti vlastiti radosni pozdrav. Otkrila je da se ne može ni pomaknuti, nije razumjela, uopće. Osjećaj... vrlo velike neobičnosti. Cyngael je stigao do njih. Udahnula je. "Pozdrav tebi u ime Jadovo", rekla je. Prošao je ravno pokraj nje. Nije čak ni dobacio pogled prema njoj: ravna smeđa kosa do ramena, smeđe oči. Njezine dobi, nagađala je. Nizak muškarac, vitke građe, s mačem o boku. Kleknuo je pokraj Athelberta koji je nepomično ležao, svijen kao dijete, ruku koje su još uvijek stiskale međunožje. Bila je upravo dovoljno blizu da čuje kako njezin stariji brat, zatvorenih očiju mrmlja:

"Pomozi mi, Cyngaele. Mala šala. Reci Judit da sam mrtav. Hakon će ti pomoći." Cyngael je na trenutak bio nepomičan, a onda je ustao. Gledajući dolje, prema nasljedniku anglcynskog prijestolja, prezirno je rekao: "Potražio si pogrešnog druga za igru. Meni nije nimalo zabavno reći nekome da mu je umro brat, a prije bih skončao u mukama nego dopustio da mi Erling... pomogne... u bilo čemu. Ti možda možeš jesti i piti s njima, Anglcyne, ali neki od nas pamte krvave orlove. Reci mi, gdje je pokopan tvoj djed, sine Aeldredov?" Kendra je stavila ruku preko usta, a srce joj je divlje udaralo. Na drugoj strani livade, pod jutarnjom svjetlošću, Judit je stajala s Ceinionom od Llywertha, predaleko da bi čula. Izgledali su kao likovi iz svete knjige, koje su s ljubavlju, brižno i pobožno oslikali svećenici. Dio drugačije slike, drugačijeg teksta, ne ovoga. Ovaj, u kojem su se oni nalazili, nije bio svet. Bič Cyngaelovih riječi nekako je bio još strasniji zbog glazbe u njegovu glasu. Athelbert, koji je zapravo bio mnogo više od šaljivčine, otvorio je oči i podigao pogled. Hakon je pocrvenio, što mu se i inače događalo kad bi se uzrujao. "Mislim da si u svom velikom neznanju uvrijedio i kraljevića Athelberta i mene", rekao je, prilično dojmljivo. "Hoćeš li povući riječ, ili te moram kazniti, u ime Jadovo?" Položio je ruku na balčak svog mača. Aeldredova je mlađa kći bila znatno blaže naravi od svoje sestre, pa su je zato smatrali (iako to mišljenje nisu dijelili njezina braća i sestra) mekšom. Ali ipak, činilo se kako se njoj ovdje događa nešto čudno. Osjećaj, osjet iznutra... prisutnost. Nije to shvaćala, osjećala se nervozno, ljutito, ugroženo. Ovdje je na suncu, uz njega, bila tama. Šaka stisnutih uz bokove, prišla je svom bratu, njihovu dugogodišnjem prijatelju i ovom arogantnom Cyngaelu, tko god on bio, pa - kad se stranac, čuvši je da se približava, okrenuo - zamahnula nogom na posve jednak način kao i Judit na Athelberta. Ali ne i s istim posljedicama. Ovaj čovjek nije imao zatvorene oči i bio je u stanju povišene svijesti kakvo mogu izazvati ledeni bijes i putovanje u nepoznatu zemlju. "Cafall! Drži je!" promuklo je rekao. U istom trenutku, dok je pas izvršavao naredbu, Cyngael se vješto izvio u stranu i u času kad ga je Kendra udarala, uhvatio je rukom za nogu. Čvrsto ju je držao, podignutu do struka. A onda ju je gurnuo još više. Padala je. On je i htio da padne. A pala bi, da nije stigao drugi, stariji muškarac, brzo se primaknuvši kako bi je pridržao. Nije čula svećenika kako prilazi. Ostala je ovako, jedan joj je Cyngael držao nogu, a tijelo straga pridržavao drugi.

Izvan sebe, Hakon je skočio naprijed: "Vi, svinje!" zarežao je. "Pustite je!" Mlađi je to učinio, zadovoljavajućom brzinom. A onda je, što je bilo manje zadovoljavajuće, rekao: "Oprosti mi. Pristojno bi ponašanje ovdje bilo... što? Dopustiti da me Erling podučava pristojnosti? Nisam imao namjeru izrezati joj pluća. Što čovjek treba učiniti kad žena na ovaj način izda svoju lozu? Prihvatiti ponuđeni udarac?" Ovo je bilo teško, jer Hakon nije imao dobar odgovor, a još je manje pojma imao zašto je Kendra učinila to što je učinila. "Bit će mi veliko zadovoljstvo", nastavio je Cyngael, tim besmisleno lijepim glasom koji su, čini se, svi oni imali kao božji dar, "ubiti te, ako smatraš da ovdje treba braniti čast." "Ne!" brzo je rekla Kendra, u istom trenutku kad joj je Ceinion od Llywertha pustio laktove i okrenuo se prema svom sudrugu. "Kraljeviću Alun," rekao je, glasom koji je bio kao kovano željezo, "ovdje si kao moj sudrug i pratilac. Ja sam tvoj štićenik. Sjeti se toga." "A ja ću te životom braniti od poganskog smeća", rekao je mlađi Cyngael. Riječi su bile ružne, prizvuk sablasno blag i bezizražajan. Njemu nije stalo, iznenada je pomislila Kendra. Želi biti mrtav. Pojma nije imala otkud to zna. Hakon je isukao mač i ustuknuo korak, kako bi imao više mjesta. "Umoran sam od ovih riječi", dostojanstveno je rekao. "U ime Jadovo, učini što možeš." "Ne. Oprostite mi, obojica, ali zabranjujem vam ovo." Bio je to Athelbert, na nogama, očito u bolovima, ali čineći što se moralo učiniti. Zateturao je između Hakona i Cyngaela, koji još nije isukao svoju oštricu. "Ah. Prekrasno. Znači, ipak nisi mrtav", rekao je, rugajući se, onaj koji se očito zvao Alun. "Možemo to proslaviti tako da na nekome izvedemo krvavog orla." U tom je trenutku, koji je lako mogao biti i najveće iznenađenje tog duboko uznemirujućeg susreta, Ceinion od Llywertha koraknuo naprijed i odalamio svoga mladog sudruga u prsa, kratkim, teškim i snažnim udarcem. Cyngaelski vrhovni sveæćenik nije bio od meke, otočne vrste svetih ljudi. Mladić je zateturao od udarca i zamalo pao. "Dosta!" rekao je Ceinion. "U ime tvog oca i u moje. Nemoj da požalim svoju ljubav prema tebi." Kendri je ovo posljednje upalo u oči. Kao i činjenica da se pas nije ni pomaknuo, usprkos napadu na svog gospodara, kao i bol u Ceinionovu glasu. Njezina su se osjetila doimala neprirodno izoštrenima, budnima, kao da slute neku prijetnju. Promatrala je mladog Cyngaela kako se uspravlja, polako prinosi ruku grudima, pa je odmiče. Odmahnuo je glavom, kao da je želi razbistriti.

Gledao je Ceiniona, primijetila je, ignorirajući Hakonovu oštricu i Athelbertovo miješanje. Judit je, neuobičajeno za nju, šutjela pokraj Garetha, čije je oprezno držanje bilo normalno, nimalo neobično. Dvojica su cyngaelskih slugu ostala uz potok. Još uvijek je bilo jutro, pomislila je Kendra, ljeto, vedar dan, odmah jugozapadno od Esfertha. U svijetu zapravo nije prošlo mnogo vremena. "Primijetit ćeš da mi je mač još u koricama", konačno je Alun tiho rekao Ceinionu. "Tako će i ostati." Okrenuo se prema Kendri, iznenadivši je. "Jesi li ozlijeđena, moja gospo?" Uspjela je odmahnuti glavom. "Ispričavam se", rekla je. "Napala sam te. Uvrijedio si mi prijatelja." Sablastan trag osmijeha. "Tako sam i mislio. Očito, to nije mudro činiti u tvojoj prisutnosti." "Judit je gora", rekla je Kendra. "Uopće nisam! Samo kad—" počela je Judit. "Jadove mi krvi i muka!" zarežao je Gareth. "Hakone! Vrati mač u korice!" Hakon je to smjesta učinio, a onda se zajedno s ostalima okrenuo i vidio zašto. S mukom je progutao slinu. "Oče!" povikala je Judit, glasom koji bi čak možda i uspio nekoga uvjeriti da je oduševljena i da ne osjeća ništa osim zadovoljstva dok je koraknula naprijed i izvela napadan, razrađen, pozornosti željan poklon na travi livade. "Oprosti, oprosti, oprosti", promrmljao je Gareth vrhovnom svećeniku. "Jezik. Prostački, znam." "Rekao bih da je to ovdje bio najmanji prijestup", promrmljao je Ceinion od Llywertha, prije nego što je i sam krenuo naprijed, smiješeći se, kako bi kleknuo, pa ustao i izmijenio zagrljaj s kraljem Anglcyna. A onda je ponudio isti zagrljaj i blagoslov sunčanog diska šepavom Osbertu, punom ožiljaka i široke duše, koji je bio iza Aeldreda, malo po strani, kao i uvijek. "Ceinione. Dragi prijatelju. Ovo", rekao je kralj, "nismo očekivali tako brzo i izvor nam je velike radosti." "Činiš mi, kao i prije, preveliku čast, moj gospodaru", odgovorio je svećenik. Kendra je, pomno promatrajući, primijetila kako se osvrnuo preko ramena i potom rekao: "Volio bih ti predstaviti svog sudruga. Ovo je kraljević Alun ab Owyn iz Cadyra, koji je bio tako dobar da putuje sa mnom, a nosi pozdrave od svoga kraljevskog oca." Mlađi je Cyngael koraknuo naprijed i izveo besprijekoran dvorski naklon. S mjesta na kojem je stajala, Kendra nije mogla vidjeti izraz na njegovu licu. Hakon, njoj zdesna, još je uvijek bio zajapuren zbog sukoba. Njegov mač - hvala Garethu i bogu - bio je propisno utaknut u korice.

Kendra je vidjela kako se njezin otac smiješi. Činilo se da mu je dobro, da je živahan i vrlo sretan. Često bi bio takav kad bi mu prošla groznica. Povratak u život, kao da se vraća od sivih vrata što vode u zemlju mrtvih gdje se odvija posljednji sud. A znala je i kako visoko mišljenje ima o cyngaelskom svećeniku. "Owynov sin!" promrmljao je Aeldred. "Veliko nam je zadovoljstvo pozdraviti te u Esferthu. Tvoj otac i gospođa majka su, vjerujem i nadam se, dobro, kao i tvoj stariji brat? Dai, zar ne?" Njezin je otac smatrao korisnim dati ljudima vrlo rano do znanja koliko toga zna. Također je i uživao u tome. Kendra ga je sad već dugo promatrala i mogla je vidjeti i taj dio. Alun ab Owyn se uspravio. "Moj brat je mrtav", rekao je bezizražajno. "Moj gospodaru, ubila ga je erlinška pljačkaška družina, krajem proljeća u Arberthu. Ista je družina izvela krvavog orla na dvoje nedužnih ljudi, od kojih je jedno bila djevojka, dok su poslije poraza bježali prema svojim brodovima. Ako si odredio dio svoga kraljevskog fryda da se ove godine bilo gdje u tvojim zemljama sukobi s Erlinzima, bila bi mi čast pridružiti im se." Glazba koja je još uvijek bila prisutna u njegovu glasu bila je u velikoj suprotnosti s riječima. Kendra je vidjela svog oca kako sve to upija. Stisnutih kapaka, dobacio je pogled Ceinionu. "Nisam znao", rekao je. Mrzio je nešto ne znati. Vidio je to kao svojevrstan napad, uvredu, kad bi se događaji odvijali bilo gdje na njihovu otoku - na dalekom sjeveru, u Erlondu na istoku, čak i na zapadu, s druge strane Rhedenskog zida, među crnim cyngaelskim brdima - a da on to ne bi brzo i pouzdano saznao. Snaga, nedostatak. Ono što je bio. Aeldred je pogledao mlađeg muškarca pred sobom. "To je žalosno", rekao je. "Moja sućut. Hoćeš li nam dopustiti da se s tobom pomolimo za njegovu dušu koja je zacijelo s Jadom u svjetlu?" S mjesta na kojem je stajala, iza njega, Kendra je vidjela kako se Cadyranin ukočio, kao da će uzvratiti brzim odgovorom. Ali nije. Samo je pognuo glavu, što se moglo shvatiti kao slaganje, ali samo ako niste znali bolje. Taj sablasni, neobjašnjivi osjećaj: ona je znala bolje, ali nije znala otkud to zna. Kendra je osjetila nelagodno bockanje, drhtavicu iznutra. Postala je svjesna da je Gareth motri, pa je uspjela gotovo ravnodušno slegnuti ramenima. Bio je on oštrouman, njezin mladi brat, a ona nije imala način da objasni na što je to ovdje... reagirala. Okrenula se natrag i primijetila kako njezin otac sad gleda i u nju. Nasmiješila se, nesigurno. Aeldred se okrenuo kako bi proučio Judit, a potom i

svoje sinove. Vidjela ga je kako primjećuje Athelbertovo nesigurno držanje i mač na travi. Poznavala je - svi su oni poznavali - izraz koji je sad poprimilo njegovo lice. Udaljen, ironičan, koji je pokazivao da ga ovo zabavlja. Mnogo su ga voljeli, Aeldreda Anglcynskog, voljeli su ga još od djetinjstva, ali on je vlastitu naklonost dijelio promišljeno, a s obzirom na to što je bio, je li i mogao drugačije? U tome je iznimka bila njihova majka, ali to je - znalo je sve četvero djece - također bilo složeno. Čekajući, predviđajući, Kendra je čula svog oca kako mrmlja: "Judit, srce drago, nemoj zaboraviti natrag sa sobom ponijeti moj dugi mač." "Naravno, oče", rekla je Judit, oborena pogleda, ponašanja, ako već ne i kose, sasvim pokornoga. Aeldred joj se nasmiješio. Blago je dodao: "A kad kažnjavaš svoga starijeg brata, pri čemu ja ni najmanje ne sumnjam da je to zaslužio, potrudi se da kazna ne ugrozi mogućnost nasljednika kraljevstva. Bio bih ti zahvalan." "Ah, zapravo, i ja bih bio", rekao je Athelbert glasom koji se gotovo približio njegovu uobičajenom glasu. Još uvijek nije normalno stajao, grčevito se naginjao u jednu stranu, ali približavao se posvemašnjoj uspravnosti. Kendra je još uvijek osjećala strahopoštovanje, često, pred tim kako je precizne zaključke uspijevao njihov otac izvoditi iz ograničenog broja podataka. Bilo je to nešto što je plašilo Athelberta, znala je: sina posve svjesnoga kako se od njega očekuje da bude sposoban naslijediti ovog čovjeka na prijestolju. Veliko je to breme. Ako bi se razmišljalo na taj način, moglo se shvatiti mnogo toga što je Athelbert radio. "Molim vas, dođite", govorio je njezin otac dvojici Cyngaela. "Izašao sam kako bih pozdravio Hakona Ingemarsona, našeg mladog prijatelja s istoka, radije nego da čekam da ga moja grešna djeca dovedu kako bi mi mogao reći najnovije objašnjenje njegova oca za nedolazak danka." Aeldred se okrenuo i nasmiješio Hakonu, kako bi iz toga uklonio dio zajedljivosti. Mladi se Erling uspio propisno nakloniti. Kralj se ponovno okrenuo prema Ceinionu. "Ovo je dar, tvoj rani dolazak. U kapelici ćemo zahvaliti na sigurnom putovanju i pomoliti se za dušu Daija ab Owyna, a onda ćemo - ako izvolite blagovati i razgovarati, a u Esferthu će biti glazbe dok mi ti budeš govorio da si mi uslišao molbe i došao ovamo da ostaneš." Na ovo posljednje, svećenik nije odgovorio, primijetila je Kendra. Nije ni mislila da njezin otac očekuje odgovor. Hakon se, naravno, opet zajapurio. Bilo joj ga je žao. Dopadljiv, dobronamjeran dečko. Trebala bi o njemu razmišljati kao o muškarcu, ali to je bilo teško. Bilo je i neobično: Athelbert se ponašao mnogo

djetinjastije, ali uvijek je postojala svijest da je tu prisutan muškarac koji se igra dječačkih igara zato što je tako odabrao. A ona je vidjela svog brata kako jaše s frydom. Aeldred je domahnuo. Ceinion i mlađi Cyngael uhvatili su korak s njim, hodajući prema gradskim zidinama, smještenima prema sjeveru, izvan njihova vidokruga. Kendra je vidjela kako Judit tiho prekoračuje mač i uzima ga. Nije prepoznala da je jedan od očevih. Athelbertova unakažena kapa bila je ostavljena tamo gdje je pala, crvenilo u travi. Njihove sluge, koje su se sve ovo vrijeme oprezno vrzmale na udaljenosti, sad su došle pokupiti ostatke njihova obroka. Kendra je pogledala prema zapadu i vidjela kako se dvojica cyngaelskih slugu odmiču od potoka, vodeći natovarenog magarca. Tek je tad primijetila da je jedan od njih Erling. *** Eboru, sinu Bordisovu, nije smetalo kad bi ga zapala noćna straža na zidinama, gdje god dvor u tom trenutku bio. Čak je zadobio i nekoliko prijatelja, preuzimajući smjene dodijeljene drugima, ostavljajući im slobodno vrijeme za gostionice. Osamljenik po prirodi (a bio je takav i kao dječak), crpio je duboku utjehu, koju je bilo teško objasniti, iz toga što je budan i sam dok su se drugi gostili, pili ili spavali, ili radili druge stvari koje se rade u mraku. Katkad bi ga žena, koja bi šetala podno zidina i nudila svoju pjesmu tami, zazvala s dna stubišta. Ebor bi odbio kad bi bio na dužnosti, premda ne uvijek i poslije. Muškarac ima svojih potreba, a on se nikad nije ženio. Najmlađi sin seljaka, bez zemlje, nije imao izgleda za to. Pridružio se kraljevoj stajaćoj vojsci. Mlađi su to sinovi posvuda radili. Tako je ustrojen svijet, nema smisla o tome razmišljati. Vojska ti je pružala sudrugove, zaklon, dovoljno novca (najčešće, ne uvijek) za pivo, djevojku i oružje. Katkad si se borio, katkad bi netko i umro, iako se to u posljednje vrijeme događalo rjeđe, kako su erlinški pljačkaši polako shvaćali razmjere Aeldreda Anglcynskog, te tvrđava i utvrđenih burhova koje je gradio. Neki su od Erlinga sad bili i saveznici, zapravo su plaćali danak kralju. Ako bi čovjek promislio, u tome je bilo nečeg duboko, iznimno neobičnog. Ebor baš nije bio mislilac, ali duge noći na straži daju ti vremena za razmišljanje. Ali ne i noćas. Ova je noć, pod oblacima koji su lebdjeli i rastućim mjesecom, bila isprekidana upadima, i to ne od noćnih šetačica koje su nudile ljubavnu stanku - iako je jedna od njih bila žena. Ako prisiliš čovjeka da u žurbi donese dvije odluke, poslije će Ebor, ponizan i pun kajanja reći kraljevu komorniku, sva je prilika da će donijeti jednu pogrešnu, ili dvije.

A to je razlog, reći će mu tiho Osbert, sin Cuthwulfov, zbog kojeg imamo neopozive zapovijedi vezane za ulazna vrata tijekom noći. Kako ne bi bilo potrebe za donošenjem odluka. A Ebor će pognuti glavu, znajući da je to istina, kao i da ovo nije trenutak da se istakne kako je svaki stražar na zidinama u mirnodopsko vrijeme kršio te zapovijedi. Neće biti kažnjen. Jedna smrt u noći isprva se nije smatrala ni na koji način povezanom s događajima na vratima. A to je, slučajno, bila još jedna pogreška, iako ne njegova. Žene su počele napuštati dvoranu, na čelu s Elswith, kraljicom. Ceinion od Lhnvertha, smješten kralju zdesna, imao je izrazit dojam da je starija kraljevna, ona crvenokosa, nerado završavala večer, ali Judit je svejedno odlazila sa svojom gospođom majkom. Mlađa kći, Kendra, činilo se, već je otišla. Nije ju vidio kako odlazi. Tiha, bila je manje živahna, više na oprezu. Sviđale su mu se obje. Njegov novi erlinški sluga, ili čuvar (još uvijek nije odlučio kako će o njemu misliti), također je izašao; ranije mu je prišao i zamolio za dopuštenje da to učini. S obzirom na okolnosti, zapravo to nije morao učiniti i Ceinion nije znao što bi o tome mislio. Bio je to, na izvjestan način, zahtjev za odrješenjem. Takav je osjećaj pružao. Htio ga je pitati više o tome, ali drugi su ih slušali. Zaključio je da je Thorkell Einarson složen čovjek. To se moglo reći za većinu muškaraca koji su prevalili određenu dob. Iz vlastitog iskustva nije to isto mogao reći i za mlađe. Mladost u ovoj dvorani ne bi željela ništa više od slave, na svaki način koji može pronaći. Bilo je i iznimaka. Kralj je, u darežljivom i srdačnom raspoloženju, već objavio da će se poslije okušati u nadaleko poznatoj cyngaelskoj igri trijade, u čast njihovih gostiju. Ceinion je tad bacio pogled duž stola prema Alunu koji se trznuo, pa smjesta spoznao da se on neće zadržati i pričekati to. Alun ab Owyn ispričao se, ljupko, kraljici i zamolio je da ga otpusti na večernju molitvu, malo prije nego što je i ona sama izašla. Elswith se, očito impresionirana pobožnošću mladog kraljevića, ponudila da ga povede u kraljevsko svetište, ali Alun je to otklonio. Znači, za njega večeras neće biti ni glazbe. Na ovo putovanje prema istoku nije ponio svoju harfu; činilo se kako je nije ni dodirnuo otkad mu je poginuo brat. Vrijeme je moralo još odmaknuti naprijed, zaključio je Ceinion, a za rukav ga je vukla uspomena iz one šume pokraj Brynnove farme. Odgurnuo ju je. Sad kad je hrana bila raščišćena, a ograničavajuće prisutnosti gospođa nestalo, moglo se očekivati ozbiljno pijančevanje za dugim stolom koji se pružao niz prostoriju. Čaše za kockanje već su bile izvađene, primijetio je. Stariji je kraljević, Athelbert, napustio svoje sjedalo za povišenim stolom i preselio se niže dolje, kako bi se pridružio nekolicini ostalih. Ceinion ga je promatrao kako pred sebe, smiješeći se, spušta kesu s novcem.

Pokraj Ceiniona, kralj Aeldred se uvalio u svoj stolac obložen jastucima, a na licu je imao zadovoljan izraz pun očekivanja. Ceinion je pogledao pokraj kralja i sad praznog kraljičina stolca prema mjestu na kojem je korpulentni svećenik iz Ferriera otresao hranu sa svoje žute halje, vidljivo zadovoljan hranom i vinom koje su mu ponudili na ovom udaljenom sjevernjačkom mjestu. Ferrieri su se ponosili, u posljednje vrijeme, što su uz bok samoj Batiari i Sarantu u njegovanju civilizacijskih elemenata. Mogli su si to priuštiti, mislio je Ceinion, bez gorčine. Ovdje, u sjevernim zemljama, stvari su drugačije stajale. Grublje, hladnije... rubnije. Rub svijeta. Aeldred se okrenuo prema njemu i Ceinion uzvrati osmijeh kralju, ruku blago sklopljenih na stolu. Aluna ab Owyna upropastila je smrt njegova brata. Aeldred je, u istoj dobi, vidio svog oca i brata ubijene na bojnom polju i poslije saznao o neizrecivim stvarima kojima su bili podvrgnuti. A nedugo poslije toga prihvatio je izraze štovanja od čovjeka koji ih je ubio i iskasapio, te ga ostavio na životu. Sin toga istog Erlinga sad je bio za njegovim stolom, na počasnom mjestu. Ceinion se pitao bi li o tome mogao porazgovarati s Alunom, bi li to nešto značilo. A onda se ponovno prisjetio jezerca u šumi, sjeverno od Brynfella, pa poželio da ni on ni dečko nikad nisu bili tamo. Otpio je vina iz svoje čaše. Ovo je bio trenutak kad bi, na cyngaelskoj gozbi, bili pozvani glazbenici da podignu i odrede raspoloženje. Isto se, znao je on, događalo i kod Erlinga u Vinmarku, iako su i pjesme i raspoloženje bili posve drugačiji. Među Anglcynima, sad su se mogli pojaviti hrvači, žongleri, moglo je biti natjecanja u bacanju noževa ili pijančevanju. Ili sve to odjednom, u glasnom kaosu koji bi trebao zadržati noć s vanjske strane zida. Ali ne i na ovom dvoru. "A sad želim", rekao je Aeldred Anglcynski, okrenuvši se najprije jednom, pa drugom svećeniku koji je sjedio uz njega, "raspravljati o ideji koju imam, da se na naš jezik prevedu spisi Kalimarhovi, njegove meditacije o pravilnom vođenju dobrog života. A onda bih želio čuti vaša razložna mišljenja o pitanju oblikovanja Jadovih slika i odgovarajućem ukrašavanju svetišta. Nadam se da niste umorni. Ima li svaki od vas dovoljno vina?" Ovo je bio kralj od drugačije vrste. Na drugačiji se način borio protiv tame. Thorkell nije htio poći iz Brynnfella prema jugu, sa svećenikom, mlađim sinom Owyna ap Glvnna i psom. A posebno nije želio u ljeto poći s njima još dalje, na istok, prema anglcynskim zemljama. Ali kad baciš kosti za kockanje (kao što je on učinio) usred bitke, pa promijeniš stranu (kao što on jest), izgubio si velik dio nadzora nad vlastitim životom. Mogao je pobjeći, nakon što je započelo putovanje na istok. Već je to jednom učinio, nakon što se predao Cyngaelima i prešao na vjeru sunčanog boga. Bio je to divlji bijeg mladoga čovjeka; pješice, s taocem, kako bi naposljetku

stigao, ranjen i na kraju snaga, do svojih sunarodnjaka Erlinga na sjeveroistoku ovoga širokog otoka. Bilo je to davno. Zapravo, bio je to drugačiji čovjek. I bez povijesti koju je u međuvremenu nagomilao. Sad bi preživjeli iz te pljačkaške družine znali da je Thorkell Einarson okrenuo leđa svojima kako bi spasio cyngaelsku ženu - i njezina oca, čovjeka koji je ubio Volgana, muškarca koji je i bio razlog zbog kojega su došli tako duboko u opasno zaleđe. Bio je, blago rečeno, nesiguran u to da će ga njegov narod na istoku dočekati s dobrodošlicom. A nije mu se baš ni samome presijecalo preko ove zemlje kako bi to otkrio. Nije imao ognjišta prema kojemu bi mogao odjedriti - čak i ako bi ga koji brod primio na veslo - budući da je bio prognan s vlastitog otoka zbog jednoga noćnog napadaja zlovolje poslije kockanja. Mladić koji je sam uspio izvesti taj bijeg nije imao kuk koji ga je bolio kad je kišilo, ili lijevo rame koje je ujutro bilo ukočeno. Na putu ovamo, svećenik je primijetio ovo drugo. Bio je to čovjek koji je i predobro uočavao, a da bi se Thorkell mogao opustiti. Jednog je jutra Ceinion nestao na rubu šume hrastova i joha koja se pružala sjeverno od njih i vratio se s lišćem koje je skuhao s travama u željeznom loncu koji je nosio magarac. Ne govoreći mnogo, rekao je Thorkellu da vruće lišće stavi na rame, omota ga tkaninom i ostavi tamo kad krenu. Isto je učinio i sljedećeg dana, iako se znalo da je šuma prokleta i opsjednuta duhovima. Nije ušao duboko u nju, ali dovoljno daleko da pribavi svoje lišće. Oblog je pomogao, što mu je na neki perverzan način išlo na živce. Svećenik je bio stariji od Thorkella, ali sam u zoru nije pokazivao nikakvih znakova ukočenosti dok bi klečao tijekom molitvi ili ustajao poslije njih. S druge pak strane, iza toga čovjeka nisu bile duge godine teških bitaka ili upravljanja veslom broda u olujama. Thorkellu se činilo da su Jad ili Ingavin ili Thiinir - kojega god boga ili bogove da ste htjeli spomenuti - krivi za to što je spasio tu curu, ap Hywllovu kćer, a onda spojio svoju sudbinu sa sudbinom Cyngaela sa zapada, postavši im zakleti sluga. Bilo je i boljih sudbina, ali moglo se također reći da ima i gorih. Bilo mu je bolje kao slobodnom čovjeku i zemljoposjedniku na Rabadyju, gdje je imao vlastitu farmu tako blizu mora da ga je mogao čuti. Sam je rasparao nit te sudbine: u gostionici uz luku ubio je čovjeka zbog kocke (na nesreću, svoga drugog čovjeka), obuzet bijesom poput berserkira, služeći se šakama. Poslije su mu rekli da su bila potrebna četvorica muškaraca da ga obuzdaju. Thorkell je živio dovoljno dugo da bi znao da, kad činiš takve stvari, predaješ svoj život u ruke drugima, pa makar te mrtvi čovjek i prevario. Te večeri nije smio toliko piti. Stara priča. Napustio je otok, prihvaćao poslove tu i tamo, preživio zimu, a onda u proljeće na jugu pronašao pljačkaški brod. Prvi koji ga je htio uzeti. Trebao je

pažljivije razmisliti. Možda. Ili je bog upravljao njegov put prema ovim dolinama na zapadu. Gospa ga je, Brynnova žena, prisvojila kao svoga slugu, a onda ga dodijelila kao čuvara nevoljkom svećeniku, kad je saznala da je Ceinion promijenio planove, te da kreće na jug, kako bi vidio Owyna u Cadyru, a odanle ide na Aeldredov dvor. Bilo je nečega između njih dvoje, zaključio je Thorkell, ali nije bio siguran čega. Nije mislio da svećenik spava s Brynnovom ženom (ma kako bi to zabavno bilo). Ali znao je da je ta gospa gotovo sigurno spasila njegov život nakon što je propala pljačka farme i uslijedilo otkriće da je Ivarr Ragnarson tijekom svog bijega prema brodovima izveo krvavog orla na dvoje ljudi. Nije to smio učiniti: krvavi se orao koristio samo s razlogom, kako bi se nešto naglasilo. U suprotnom ga obezvređuješ. Nema se što naglasiti kad si poražen i bježiš kući, i kad to učiniš seoskom pomoćniku i djevojci. Ivarr je, označen od rođenja, bio čudan i opasan, hladan poput crne zmije koja će na kraju svijeta zdrobiti Stablo života i otrovom uništiti njegovo korijenje. A bio je i kukavica, otrovane strijele i luk, što ga nije činilo manje prijetećim. Ne kad je mogao mahati imenom svog djeda. Sva ta saznanja ostavljala su otvorenim pitanje zbog čega se Thorkell pridružio tom brodu, zbog čega se uopće pridružio obiteljskoj pljački Volganovih. Krvna zavada stara dva naraštaja. To je za njega bila davna povijest, odavno stavljena iza njega, ili je barem trebala biti. Unuci Siggura Volgansona sasvim jasno nisu bili ono što je bio Siggur, a ni Thorkell više nije bio ono što je nekad bio. Je li to bila sentimentalnost? Čežnja za mladošću? Ili samo nedostatak bolje zamisli u glavi? Nije bilo dobrog odgovora. Trebalo je daleko ići da bi se došlo do cyngaelske farme u dubokom zaleđu, a u smislu plijena ona teško da je mogla mnogo ponuditi. Osveta na koju se zaklela obitelj nije bila njegova krvna zavada, iako je bio tamo prije svih tih godina kad je Siggur bio ubijen, a njegov mač otet. Moglo bi se reći kako, nakon što je otišao od kuće, nije vidio što bi drugo mogao raditi, ili se moglo reći da su, na neki način, maglom prekriveni tamni brežuljci cyngaelskih zemalja još uvijek bili isprepleteni s njegovom sudbinom. Moglo bi se reći da mu je nedostajalo more, da je ubojica i lovac na plijen. Djelomična istina, ali ne više od toga. Thunir i Ingavin mogli bi znati kako se to dogodilo, ili sunčani bog, ali Thorkell ne bi tvrdio kako sam ima odgovor. Ljudi su radili to što su radili. A upravo u ovom trenutku, u gustoj, smradnoj tami smrdljive uličice, ispred gostionice u Esferthu, ono što je radio bilo je da čeka muškarca, kojega je prepoznao ranije toga dana, da izađe i dođe se pomokriti uza zid. Večeras je bio na kraljevoj gozbi u golemoj dvorani kosoga krova, bez službenih dužnosti, budući da su se za goste brinule Aeldredove sluge. Tijekom

stanke u posluživanju jela, probio se do povišenog stola, kako bi od svećenika zatražio dopuštenje da izađe. "Zbog čega?" pitao ga je Ceinion iz Llywertha, iako tiho. Taj čovjek nije bio budala. A Thorkell, koji to također nije bio, nije lagao. Promrmljao je: "Vidio sam nekoga za koga mislim da ne bi trebao biti ovdje. Želim provjeriti što mu je na pameti." Bilo je to istina, premda samo djelomična. Ceinion je, sasvim lagano uzdignutih gustih sijedih obrva, oklijevao, a onda kimnuo glavom. Ljudi su ih gledali, nije to bilo ni mjesto ni vrijeme za razgovor. Thorkell nije bio siguran što bi učinio da svećenik nije dao svoj pristanak, da se ponio drugačije. Mogao se bez dopuštenja iskrasti iz te prepune, bučne dvorane, vjerojatno je to i trebao učiniti. Nije bio siguran zašto je otišao gore pitati. Kuk ga je mučio. Katkad bi se to noću događalo, iako u posljednje vrijeme nije mnogo kišilo. Proteklih su nekoliko dana prešli dobranu udaljenost na neravnom tlu, kako bi jutros izbili na livadu gdje su anglcynska kraljevska djeca imala piknik na travi. Vidjevši to, Thorkell je zapravo osjetio promjenu u kretanju svijeta. U danima kad je Thorkell bio mlad i kad su on, Siggur i ostali pljačkaši na plaže izvlačili duge brodove gdje god su to poželjeli na ovoj obali, ili na drugoj strani tjesnaca, u Ferrierima, Anglcynima takvo što ni na pamet ne bi palo. Jedno kratko vrijeme, Ingmar Svidrirson je čak vladao ovim zemljama. Ali nije uspio zarobiti najmlađeg sina kralja kojega je podvrgnuo krvavom orlu. Pogreška. Platio je za nju, premda, iznenađujuće, ne i svojim životom. Pokazalo se da je sad ovdje njegov najmlađi sin, poslanik erlinškog vođe koji plaća danak. U dvadeset pet godina, svijet se uvelike promijenio. Pretpostavljao je da svi starci tako misle. To ide uz bolestan kuk i rame. Čovjek si je mogao dopustiti ogorčenje. Ponovno je pogledao prema otvoru uličice. Nije mogao vidjeti bogzna što. Kad su ranije toga dana prošli kroz vrata, vidio je dovoljno. Dobro je položen i sagrađen bio taj Esferth. Dvor je češće bio ovdje, nego u Raedhillu. Aeldred je gradio posvuda, govorilo se. Obzidane burhove, dan jahanja udaljene jedan od drugoga, s vojnim postrojbama u njima. Sad je imao stajaću vojsku, granice su se širile, iz Erlonda su mu plaćali danak, planirao je vjenčanje u Rhedenu. Ovdje nije bilo lako pljačkati. Više ne. Zbog toga je on i bio u ovoj uličici kojom su trčkarali štakori, umjesto u blistavoj dvorani, jer te su istine izazivale važno pitanje o muškarcu kojega je prepoznao kad su danas popodne s kraljem ušli u grad. Zapravo, o dvojici muškaraca. Na pitanja koja ti padnu na pamet, katkad (ne i uvijek) dobiješ odgovor, samo ako čekaš dovoljno strpljivo. Thorkell je čuo buku s ulice, vidio sjenu, nekoga tko je ušao u uličicu. Ostao je nepomičan. Oči su mu se već priviknule na

tamu i vidio je da ovaj put lik koji je isteturao iz gostionice, kako bi raskopčao hlače i popišao se u mraku među razbacanim smećem, pripada muškarcu s kojim je prije dvadeset pet godina veslao i pljačkao. Onome koji se otišao pridružiti plaćenicima u Jormsviku, otprilike u isto vrijeme kad je Thorkell pobjegao kući i kupio zemlju na Rabadyju. S ljetnim trgovcima stigle su vijesti, kao i glasina da je Stefa ubio čovjeka u izazovu pod zidinama, što Thorkella nije iznenadilo. Stefa se znao boriti. Bilo je to sve što je znao raditi, ako se nije ubrojilo pijančevanje. I upravo taj Erling, večeras u Esferthu, nije bio miroljubivi trgovac iz naseobine na istoku otoka. Ne, ako je još uvijek bio plaćenik iz Jormsvika. Sad je Stefa bio sam u uličici. Moglo je i ne biti tako - ovo je vjerojatno bio blagoslov. Thorkell se nakašljao, koraknuo naprijed i prilično mirno izgovorio muškarčevo ime. A onda se silovito izvio udesno, snažno bubnuvši o grubi zid, dok se Stefa, prskajući mokraćom, okretao i brzo isukanim nožem krenuo prema njegovim crijevima. Muškarac koji se znao boriti. I piti. Najvjerojatnije se cijelo dugo popodne i večer utapao u pivu. Thorkell je bio posve trijezan i u mraku vidio bolje od Stefe. To mu je omogućilo da izbjegne nož, u istom pokretu isuče vlastitu oštricu i zarije ju između dva rebra drugog muškarca, gore, prema srcu. Slučajno se i on također znao boriti. To te znanje nikad ne napusti. Tijelo ti je možda usporeriije, ali znaš ono što trebaš znati. Pojma nije imao koliko je dosad duša poslao na njihove raznovrsne druge svjetove. Poslije je opsovao jer je trpio prilične bolove, zato što je kukom tresnuo o zid kad je izbjegavao ubod, a i zato što nije kanio ubiti drugog muškarca dok ne sazna nekoliko stvari. Prije svega, što Stefa radi ovdje. Pogriješio je što se poslužio tim imenom. Muškarac je reagirao kao prestrašeni stražar na zvuk koraka u mraku. Kad je došao u Jormsvik, najvjerojatnije je promijenio ime, zaključio je Thorkell, prilično kasno. Ponovno je opsovao, samoga sebe. Odvukao je mrtvaca dublje u uličicu, čuvši štakore kako šuškaju i trčkaraju, kao i zvuk kretanja neke veće životinje. Upravo je bio gotov s time - i skidao Stefinu kesu s pojasa - kad je na ulazu u uličicu čuo još jednog muškarca. Nepomično je stajao u mraku i vidio ga kako i on ulazi da bi se olakšao. Dovoljno je svjetla dopiralo do ulaza od baklje ispred gostionice, da bi on vidio da i tog muškarca pozna. Ovaj put nije rekao ništa, naučivši lekciju. Čekao je dok se ovaj drugi nije uposlio time što je izašao obaviti, a onda se tiho pokrenuo naprijed. Svom je snagom tresnuo drugog Erlinga po glavi, koštanim drškom svog bodeža i prihvatio ga u padu.

A onda je Thorkell Einarson nekoliko minuta stajao, duboko razmišljajući, iako ne baš posve bistro, dok je podupirao onesviješteno tijelo sina kojega je, kad su ga prognali, ostavio za sobom. Naposljetku je donio odluku, zato što je morao: možda ne i najbolju, ali nije bio siguran koja bi odluka bila najbolja, s obzirom na to da je već ubio Stefu. Oslonio je na trenutak Berna o zid, podupro ga svojim zdravim ramenom i zavezao mu uzice na hlačama, kako bi barem pristojno izgledao. Bilo je previše mračno da bi jasno vidio sinovo lice. Shvatio je da je Bern pustio bradu i da se doimao širim u prsima. Trebao je biti oprezniji, mislio je njegov otac. Trebao je znati da je njegov sudrug izašao prije njega, trebao je potražiti Stefu i uznemiriti se kad ga nije vidio. Thorkell je odmahnuo glavom. U nekim pothvatima, lekcije koje moraš naučiti dolaze s vremenom i ne nose veći rizik od gospodareva prijekora. Ako si kanio pljačkati na dugim brodovima, mogao si umrijeti ako sporo učiš. S druge pak strane, ako je ovo dobro shvaćao, Bern se uspio ubaciti u Jormsvik, što je govorilo nešto o momku koji je zbog djela svog oca bio osuđen na život sluge. Uspio se maknuti s otoka, i više od toga: da se pridružiš plaćenicima, moraš ubiti ratnika. Nije mislio da će Bern sad, ili ikad, gajiti prema njemu ljubazne osjećaje. A onda je pomislio na svoju ženu, pitajući se kako joj je, iako ne zadugo: nije imalo mnogo smisla. Zajednički je život bio gotov, poput brazde koja se vukla za dugim brodom koji se kretao kroz valove. Treba se čuvati takva razmišljanja. Ono je opasno poput stijena opasne obale. Heimthra, čežnja za domovinom, mogla je ubiti čovjeka iznutra. Vidio je kako se to događa. Thorkell je uprtio tijelo svog sina preko ramena i krenuo prema otvoru uličice, na ulicu. Svud na svijetu muškarci su gubili svijest pokraj mjesta na kojima se pilo. Budili bi se u sivu zoru, s ugrizima štakora i odrezanim kesama. Imao je razloga vjerovati kako će njih dvojica biti uočeni kao posjetilac gostionice i pijani prijatelj kojega nosi. Šepao je od težine i boli u kuku. To bi moglo pripomoći varci, pomislio je jadno. Ali na kraju se ipak nije tako dogodilo. Netko ga je oslovio čim su izašli na ulicu. "Hoćeš li donijeti i onoga drugoga? Ili je mrtav?" Ukopao se u mjestu, sleđen. Ženski glas. Sa suprotne strane, iz tamošnje sjene. Thorkell je mirno stajao, psujuæi sudbinu i sebe samoga: kao i uvijek, u podjednakoj mjeri. Pogledao je lijevo i desno. U blizini nije bilo nikoga, nitko je nije mogao čuti, što je bio mali blagoslov koji bi mogao spasiti njega i Berna. Baklja na zidu

gostionice je dogorijevala i dimila se u svom željeznom utoru. Iznutra je dopirala neprekidna buka. Kamo god da čovjek pošao, iz gostionica su uvijek dopirali isti zvuci. Ali, noseći tijelo svog sina preko ramena i čuvši ženu kako mu se obraća iz tame, Thorkell Einarson osjetio je kako ga obuzima nešto neobično: kao da je ušao u dio grada koji nije sasvim bio kraljevski grad Esferth u anglcynskoj zemlji kralja Aeldreda - mjesto za koje se nije mogao propisno pripremiti, ma kako iskusan bio. S obzirom na tu uznemirujuću pomisao, a kako je bio Erling i po prirodi izravan, udahnuo je i prešao ulicu ravno prema mjestu s kojega je dopro glas. Kad se primaknuo - a ona nije ustuknula pred njim - vidio je o kome se radi i to ga je ponovno zaustavilo. Šutio je, gledajući dolje prema njoj, nastojeći u ovome pronaći neki smisao. "Ne bi smjela ovdje biti sama", naposljetku je rekao. "Nemam se koga bojati u Esferthu", rekla je žena. Bila je mlada. Bila je, zapravo, mlađa kći kralja Aeldreda, u tankom ogrtaču, kukuljice zabačene kako bi mu otkrila svoje lice. "Mogla bi se bojati mene", polako je rekao. Odmahnula je glavom. "Ti me ne bi ubio. To ne bi imalo smisla." "Muškarci ne rade uvijek smislene stvari", rekao je Thorkell. Podigla je bradu. "Onda, jesi li ubio onoga drugoga? Prvog muškarca?" Nimalo siguran zašto, kimnuo je glavom. "Jesam. Dakle, vidiš da bih istu stvar mogao i ponoviti." Zanemarila je to, zureći u njega. "Tko je on bio?" Sad se nalazio u tako čudnom svijetu. Cijeli ovaj razgovor: Aeldredova kći, Bern na njegovu ramenu, Stefa mrtav u uličici. Negdašnji sudrug s broda. Ali u ovom trenutku, rekao je sebi, imao je samo jedan cilj, a sve drugo mora za njim slijediti, ako to uspije tako izvesti. "Bio je erlinški plaćenik", rekao je. "Iz Jormsvika, gotovo sam siguran. Nije trgovac, samo se pravio." "Iz Jormsvika? Pa nije valjda? Zar bi bili tako ludi, da pokušaju ovdje pljačkati?" Čula je za njih. Nije ni to očekivao od jedne djevojke. Odmahnuo je glavom. "Ni ja to ne bih pomislio. Ovisi o tome tko ih je unajmio." Njezina je smirenost bila izvanredna. "A ovaj?" pitala je, pokazujući prema tijelu koje je nosio. "Ovaj kojega nisi ubio?" Govorila je tiho, zasad ne uzbunivši nikoga. Držao se toga kao jarbola. Bit će mu potrebna. Ako ni zbog čega, a ono da ne pozove stražu i ne zapovjedi da ga uhite. Nije on čovjek koji bi je na licu mjesta ubio, to je bila istina

i ona je to pogodila. Previše sigurna u sebe, ali ne u krivu. Thorkell je oklijevao, a onda opet bacio kocku, u sebi slegnuvši ramenima. "Moj sin", rekao je. "Iako pojma nemam zašto." "Zašto je tvoj sin?" Čuo je veselje u njezinu glasu pa se i sam nakratko nasmijao. "To se pita svaki muškarac. Ali ne, nego zašto je ovdje." "Bio je s onim drugim?" "Ja... vjerujem da jest." Oklijevao je, pa ponovno zaigrao. Nije bilo mnogo vremena. "Moja gospo, hoćeš li mi pomoći da ga izvedem izvan zidina?" "On je pljačkaš", rekla je. "Došao je ovamo uhoditi i izvijestiti o tome što je našao." Što je gotovo sigurno bilo istina. Između ostaloga, bila je i bistra. "A svojim će drugovima reći da su ga otkrili, njegova druga zarobili ili ubili, te da ćete ih vi spremno dočekati, možda čak i krenuti u potjeru za njima. Njegova će poruka glasiti da moraju odjedriti." "Misliš?" Kimnuo je. Bilo je to uvjerljivo, a moglo je biti i istina. Ono što joj nije rekao nije se ticalo Esfertha, samo Bernova života, i to ne na dobar način. Ali kad dječak odraste i opernati se, ode u svijet, otac može vrlo malo učiniti. Žena ga je pogledala. Ponovno je čuo gostionicu iza sebe, buku koja je jačala i slabjela. Netko je povikao psovku, a netko mu je psovkom uzvratio usred praska smijeha. "Morat ću reći svom ocu, sutra", rekla je konačno. Udahnuo je, nije bio ni svjestan da zadržava dah. "Ali to ćeš učiniti... sutra?" Kimnula je. "Zaista bi to učinila?" pitao je Thorkell, mijenjajući položaj pod težinom koju je teglio. "Zato što ćeš ti učiniti nešto za mene", odgovorila je. I tako je, s osjećajem da još uvijek korača nekom zamagljenom granicom između poznatih stvari i tajni, Thorkell ponovno udahnuo, ovaj put kako bi joj postavio pitanje koje je vjerojatno trebao postaviti čim ju je ovdje vani ugledao samu. Ali nikad ga nije postavio; odgovor je dobio na drugi način. Iznenada mu je položila ruku na podlakticu, držeći ga kako bi šutio, a onda pokazala prema suprotnoj strani ulice. Ne prema vratima gostionice, niti prema uličici, nego prema maloj, neosvijetljenoj kapelici dvoja vrata niže. Netko je iskoračio, pustivši da se vrata kapelice zanjišu i zatvore za njim. Na trenutak je stajao, gledajući prema nebu na kojem se nalazio plavi mjesec, a onda se počeo udaljavati od njih. Dok je to činio, iz tame se izdvojio lik i dokaskao do njega. I tako je Thorkell znao o kome se radi.

"Molio se", promrmljala je Aeldredova kći. "Nisam sigurna zašto, ali sad će izaći, izvan zidina." "Što?" rekao je Thorkell, malo preglasno. "Zašto bi to učinio? Ide u svoje odaje. Bilo mu je dosta slavlja. Brat mu je poginuo." "Znam", rekla je ona, pogleda još uvijek uprtog u muškarca i psa koji su se kretali praznom ulicom. "Ali vaše su odaje u suprotnom smjeru. Ide van." Thorkell se nakašljao. Imala je pravo što se ticalo odaja. "Kako ti znaš kamo on ide?" Tad se okrenula prema njemu, skrivenih očiju. "Nisam sigurna kako i to mi se ne sviđa, ali znam. I zato trebam nekoga sa sobom, a čini se da Jad govori kako ćeš to biti ti." Thorkell je piljio u nju. "Sa sobom? Što to želiš učiniti?" "Zapravo se želim pomoliti, ali nema vremena. Slijedit ću ga", rekla je. "I nemoj me pitati zašto." "Zašto?" izletjelo mu je. Odmahnula je glavom, nije odgovorila. "To je mjesečevo ludilo. Sama?" "Ne. S tobom, sjećaš se? To će tvog sina izvesti iz Esfertha." Glas joj se promijenio. "Kuneš se da misliš kako će ih to odvratiti? Pljačkaše? Tko god oni bili? Zakuni se." Thorkell je zastao: "U svakom slučaju bih odgovorio potvrdno, znaš, ali zaista tako mislim. Kunem se i Jadom i Ingavinom." "A ti nećeš prebjeći k njima? Sa svojim sinom?" Nikakvo čudo da je njoj to palo na pamet, shvatio je. Frknuo je. "Moj sin neće htjeti imati nikakve veze sa mnom. A mene bi pljačkaši sigurno ubili, ako su oni za koje mislim da jesu." Ponovno je bacila pogled niz ulicu, muškarac i pas gotovo su nestali s vidika. "Tko su oni?" "Ime vođe tebi neće ništa značiti. To je netko tko želi čuti da su Esferth i burhovi neosvojivi." "I jesu. Ali uzvraćam ti istim pitanjem: otkud si tako siguran?" Bio je naviknut na ovakve razgovore, premda ne sa ženama. "Drugačiji odgovor: nisam siguran. To samo pljačkaš u meni nagađa. Moja gospo, najbolje bi bilo da krenemo, ako kanite slijediti onog Cyngaela." Ovaj ju je put vidio kako je udahnula, pa kimnula. Zakoračila je na ulicu, pritom navukavši kukuljicu. Pošao je s njom, duž prazne, mjesečinom obasjane ulice koja se doimala kao da pripada svijetu, ali ne do kraja. Dok su išli, buka iz gostionice se prigušila i pretvorila u šum mora, a potom i u tišinu.

Muškarac tamo dolje bio je počasni gost, kraljević, pratnja cyngaelskom svećeniku na kojega je kralj cijelo ljeto čekao. Ebor, sin Bordisov, na šetnici na vrhu zidina uz zapadna vrata, odgovorio je na tihi poziv i brzo sišao stubama prema tom pjevuckavom glasu. U tami, nad njima su se nadvijala vrata koja su se s tla doimala višima, a tijekom prošle godine bila su nanovo pojačana. Kralj Aeldred bio je graditelj. Ebor je ugledao muškarca s psom, pozdravio ga, čuo ljubazno sročen zahtjev da mu na trenutak bude dopušten izlazak, kako bi se prošetao pod mjesečinom i zvijezdama, osjetio vjetar, što dalje od dima i buke velike dvorane i grada. Ebor je bio rođen na selu i mogao je shvatiti takvu potrebu. I sam je upravo zbog toga provodio tako mnogo vremena ovdje gore. Iznenada mu je palo na pamet da pozove Cyngaela na šetnicu sa sobom, ali to bi bila velika drskost, a muškarac ga je zamolio nešto sasvim drugo. "Tamo vani noćas nije mirno, moj gospodaru, sa svim onim šatorima", rekao je. "U to sam siguran, ali nisam ni kanio ići u tom smjeru." Nekima od ostalih pripadnika fiyda nije se sviđao Cyngael. Onizak, taman, podmukao. Kradljivci stoke i ubojice, tako su ih zvali. To je najčešće dolazilo od Anglcyna koji su živjeli sjeverno odavde, u blizini dolina ili brežuljaka pokraj kojih su završavale sablasne šume duž kojih je bio podignut Rhedenski zid kako bi se Cyngaeli zadržali podalje. Godine manjih okršaja i većih bitaka mogu oblikovati takve osjećaje. Ali Ebor je dolazio s dobre seljačke zemlje istočno odavde, ne sa sjevera ili zapada, a mračne priče i sjećanja njegova djetinjstva bile su o Erlinzima koji dolaze s opasnog mora. Ljudi sa zapada nisu bili pravi neprijatelji u usporedbi s krvlju opijenim berserkirima s dugih brodova. Osobno Ebor nije imao ništa protiv Cyngaela. Sviđalo mu se kako su govorili. Noć je bila prilično mirna, sad gotovo da nije bilo vjetra. Ali ako bi osluhnuo, mogao je čuti zvukove izvana. Mnogo je ljudi spavalo u šatorima (s druge strane, prema sjeveru), s obzirom na to da je ovdje bio fiyd i da je Esferth pucao po šavovima zbog priprema za sajam. Tamo vani za kraljevskoga gosta nije bilo nikakve opasnosti, osim ako se ne bi upustio u pijano kockanje ili u polje ili dolinu poveo žensku s preoštrim noktima, a Eborov zadatak u životu nije bio da spašava čovjeka od bilo koje od tih sudbina. Cyngael je govorio dostojanstveno, bez arogancije. Ponudio je Eboru novčić: ni previše, ni premalo - iznos koji je odgovarao zahtjevu. Miran čovjek, kojega nešto muči. I sad je daleko od doma. Ebor ga je pogledao i kimnuo glavom. S pojasa je skinuo željezni ključ i otključao mala vrata pokraj širokog ulaza, pa ih pustio van, muškarca i tamnosivog psa uz njegov bok.

Nevažan susret u široj slici, daleko od toga da je to bilo prvi put da netko ima razloga u ovim mirnim vremenima izaći poslije mraka. Ebor se okrenuo kako bi se vratio na svoje mjesto na zidinama. Drugo dvoje zažvali su ga prije nego što je dospio do vrha. Kad se ponovno spustio stubama i vidio o kome se ovaj put radi, Ebor je shvatio - ponešto prekasno - da se ovdje ipak ne odvija ništa nevažno. Ovaj put je muškarac bio Erling koji je preko ramena nosio nekoga, onesviještenoga od pića. Ali žena je bila kraljeva mlađa kći, kraljevna Kendra, a Eboru nikad ni na pamet nije palo da joj uskrati išta što bi od njega tražila. A zatražila je da se vrata ponovno otključaju. Ebor je s mukom progutao slinu. "Mogu li... mogu li pozvati pratnju za tebe, moja gospo?" "Već je imam", rekla je. "Hvala ti. Molim te, otvori. I ne reci nikome za ovo, inače ćeš izazvati moje nezadovoljstvo. I motri na nas: budi spreman da nas pustiš unutra kad se vratimo." Imala je pratnju. Erlinga koji je nosio pijanca. To uopće nije bilo u redu. S osjećajem mučnine koji mu se kotrljao u utrobi, Ebor je po drugi put otvorio mala vrata. Izašli su. Ona je zastala, okrenula se, ozbiljno mu zahvalila i nastavila hodati. Zatvorio je vrata za njima, zaključao ih, požurio se natrag uza stube, grabeći po dvije odjednom, pa stigao na šetnicu. Nagnuo se naprijed, promatrajući ih što je duže mogao dok su odlazili u noć. Nije mogao vidjeti osobito daleko. Nije vidio kako je Erling, sam, skrenuo prema jugu, šepajući i noseći svoj teret, a kraljevna, također sama, pošla prema sjeveru, u smjeru kojim su otišli Cyngael i njegov pas. Eboru je, dok je zurio u noć, palo na pamet da se ovdje možda radi o kakvoj žudnji, o ljubavnom susretu cyngaelskog kraljevića i njegove kraljevne. A onda je zaključio kako to nema nikakva smisla. Ne bi napuštali zidine kako bi legli zajedno. A što je bilo s Erlingom? O čemu se tu radilo? A onda je Eboru, s priličnim zakašnjenjem, sinulo da nije vidio mladog Cyngaela koji mu se obratio tako tiho, s glazbom u glasu, da nosi ikakvo oružje - ni mač, čak ni bodež. Bilo je očajno glupo izlaziti bez željeza kojim se možeš obraniti. Zbog čega bi to itko učinio? Primijetio je da se znoji: mogao je namirisati samoga sebe. Ostao je na svom mjestu, motreći, zureći van, što mu je ovdje bila i dužnost, kao što mu je kraljevna i zapovjedila. A u međuvremenu se počeo moliti, što je bila dužnost svih ljudi u noći, dok se Jad pod zemljom borio za njih protiv zlonamjernih sila. Spustio je svog sina na obalu potoka jugozapadno od grada. Nedaleko od mjesta na koje su jutros pješice stigli i pronašli kraljevsku djecu kako ljenčare u travi. Sad kad je imao vremena (malo) i malo više svjetla, jer se plavi mjesec odražavao od površine rijeke, Thorkell je spustio pogled prema onesviještenom

liku, iščitavajući one promjene koje je mogao, kao i ono što se doimalo nepromijenjenim. Tako je ostao nekoliko trenutaka. On ni na koji način nije bio mekan čovjek, ali ovo je morao biti čudan trenutak u muškarčevu životu i to se nije moglo poreći. Nije mislio da će ikad više ponovno vidjeti svog sina. Pod prigušenom mjesečinom, lice mu nije ništa otkrivalo. Razmišljao je o tome kako bi za dječaka (koji više nije dječak) moglo biti opasno da bude ostavljen ovdje u tami, bespomoćan. Mogle bi doći zvijeri ili grabežljivi smrtnici. S druge pak strane, nije bilo mnogo toga što otac može učiniti, a on je dao važno obećanje djevojci koja ga je izvela van. Vjerojatno mu ne bi uspjelo bez nje. Pokušao bi, naravno, ali nije bilo vjerojatno da bi uspio. Pod mjesečinom je pogledao Berna i proveo trenutak pokušavajući se sjetiti koliko godina ima njegov sin. Brada ga je postarala, ali sjećao se dana kad se Bern rodio i on mu se zapravo nije činio tako davnim. A sad je dječak napustio Rabbady, nekako, i pljačkao je s Jormvikinzima, iako nije imalo nikakva smisla da oni budu ovdje. Thorkell je o tome imao svoje mišljenje, o tome što se zaista događalo večeras. Disanje njegova sina bilo je ravnomjerno i jednolično. Ako se ništa ne pojavi prije nego što se on probudi, bit će dobro. Thorkell je znao da bi trebao otići, prije nego što Bern otvori oči, ali bilo mu se neobično teško pokrenuti. Neobičnost ovoga susreta, osjećaj boga ili bogova, ili slijepa slučajnost koja je imala svoje prste u ovome. Uopće mu nije palo na pamet da pobjegne s Bernom. Kamo bi pošao? Kao prvo, bio je gotovo posve siguran u to tko je platio za jormsvièke brodove, ma koliko se pokazalo da ih je ovdje. Ne bi smio biti tako siguran, zapravo, ali znao je nekoliko stvari i one su se međusobno uklapale. Ivarr Ragnarson nije bio uhvaćen u svom bijegu iz Brynnfella. Dva krvava orla na zapadu označavala su njegov prolaz. Cyngaeli nikad nisu pronašli brodove. Ivarr je stigao kući. Imalo je smisla. I još je nešto imalo smisla. Ni jedan čovjek pri zdravoj pameti nije više unajmljivao plaćenike da pljačkaju anglcynsku obalu. Bio je to gubitak novca, vremena, života. Ne s obzirom na to što je Aeldred poduzimao - i još uvijek poduzima - sa svojom stajaćom vojskom i svojim burhovima, čak i s vlastitom flotom koju je upravo gradio duž ove obale. Plaćenici bi možda i riskirali ako im se dovoljno plati, ali to nije imalo smisla. Sad se iz Vinmarka isplovljavalo istočno i južno, te se pljačkalo kroz Karch, ili čak sasvim dolje do trgovačkih postaja na, do pucanja proširenim, sarantskim granicama. Ili duž obale Ferriera, ili se, možda, moglo proći pokraj ove zemlje i otići na zapad, do zemlje Cyngaela. No tamo se ovih dana i nije imalo što skupiti, budući da su izložene riznice svetišta odavno bile preseljene u zaleđe, unesene unutar gradskih zidina, a tri cyngaelske pokrajine ionako nikad nisu bile

osobito bogate zlatom. Ali muškarac, osobito jedan muškarac, mogao bi imati svoje razloge da povede tamo brodove sa zmajevima i ratnike. Iste razloge koje je imao i početkom ljeta. A sad i jedan više. Netom ubijenog brata, da se pridruži krvnoj zavadi koja je počela davno. A ako je zaista bilo tako, ako je to bio Ivarr, Thorkell Einarson imao je dobrih razloga očekivati samo ružnu smrt, ako bi sad sa svojim sinom pobjegao prema obali, tražeći brodove koji bi bili usidreni uz obalu ili nasukani u dražici. Ivarr, ogavniji i smrtonosniji od ikoga koga je poznavao, sjetio bi se čovjeka koji je zaustavio strijelu što ju je sa šumovite padine odapeo prema Brynnu ap Hywllu. Zaista ne bi trebao biti tako siguran u to, ali bio je. Imalo je to nekakve veze s noći, s raspoloženjem i njezinom neobičnošću. Sablasni mjesec na nebu. Blizina šume duhova, iza čijih rubova čovjek nikad nije zalazio. Ta djevojka koja je izašla, bez ikakva smislenog razloga, jednostavo slijedeći cyngaelskog kraljevića. Nešto je čudno bilo noćas na djelu. Ako si dovoljno dugo pljačkao i borio se, ako si preživio tako mnogo raznih načina umiranja, onda si naučio vjerovati svojim osjetilima i ovom... osjećaju. Bern još nije dovoljno naučio, inače ga ne bi tako lako zaskočio u uličici. Thorkell je napravio grimasu, izraz koji je prvi put nabrao crte njegova lica. Budalasti momak. Živjeli su u teškom svijetu. Ne možeš si priuštiti da budeš budala. Ali dečko je počinjao, to se moralo priznati. Svi su znali na koji se način čovjek pridružuje plaćenicima u Jormsviku. Koji je jedini način da im se pridruži. Thorkell je spustio pogled prema smeđokosom i smeđobradom liku na travi. Netko tko je bio drugačiji čovjek mogao bi priznati ponos. Thorkell se nije imao vremena zadržavati, pitati Berna kako je sve to postigao. A nije ni pretpostavljao da bi se njegov jedini sin, probudivši se, oduševljeno nasmijao i povikao ime očevo, ali i, iz zahvalnosti, Ingavinovo. Bern bi se uskoro trebao probuditi. Morao se nadati da je tako, da ovo osamljeno mjesto u skorije vrijeme neće privući vukove ili lopove. Primijetio je da se dečko proširio u prsima. Gotovo bi ga se moglo nazvati krupnim muškarcem. Još uvijek se sjećao kako ga je nosio, prije mnogo godina. Na tu je uspomenu odmahnuo glavom. Slabičke misli, previše meke. Ljudi se svakog jutra bude, svake noći liježu u krvlju natopljenom svijetu. To je trebalo imati na umu. Kao i to da se mora vratiti djevojci. Bio sad jadit ili ne, promrmljao je drevnu molitvu, očev blagoslov. Navika, ništa drugo: "I neka Ingavinov malj leži između tebe i svega zla." Okrenuo se kako bi pošao. Zastao je - i koreći samoga sebe dok je to činio iz kese za svojim pojasom izvukao nešto što je skinuo kad se po drugi put u dvadeset pet godina predao Cyngaelima. Sad ga je nosio u kesi, umjesto na sebi. Malj na lančiću. Kad prijeđeš na vjeru Jadovu, ne nosiš znakove boga gromovnika.

Bio je to posve običan, ni po čemu poseban malj. Bilo je na tisuće takvih. Bern neće primijetiti da je po nečemu jedinstven, ali će shvatiti da ga je ovamo donio Erling, pa će se vratiti na brodove s upozorenjem koje je iz toga proizlazilo. Morat će štošta reći, objasniti kako je preživio, a Stefa se nikad nije vratio, ali tu mu Thorkell nije mogao pomoći. Dečko je postao muškarac, imao je svoj vlastiti kameni put koji je morao prijeći kopnom i morem, kao i svi drugi - a onda umreš tamo gdje umreš i otkriješ što se događa poslije. Thorkell je večeras ubio svog sudruga po veslu. Nije to kanio učiniti. Nije mu Stefa baš bio prijatelj, ali dijelili su stvari, pokrivali jedan drugoga u bici, spavali na hladnom tlu, stisnuti jedan do drugoga, da se ogriju pred vjetrom. To se radilo na pljačkaškim pohodima. A onda umreš tamo gdje umreš. Uličica u Esferthu za Stefu koji je pišao u mraku. Pitao se lunja li uokolo mrtvačev duh. Vjerojatno da. Blistao je plavi mjesec. Prignuo se i upleo lančić među prste svog sina, pa ih sklopio preko malja, a onda otišao duž potoka, ne osvrćući se, prelazeći tlo prema mjestu na kojem je vidio kraljevnu kako, u vlastitoj ludosti, ulazi. Dok je koračao, u glavi mu je odjekivao djelić stiha. Onoga što ga je običavala pjevati njegova žena, svoj njihovoj djeci kad su bila mala. Izbio si je to iz glave. Previše meko za ovu noć, za bilo koju noć. On dolazi. Ona to zna. Čeka između stabala, s druge strane potoka. On je smrtan, a može je vidjeti. Razgovarali su pod zvijezdama (nije bilo mjeseca) one noći kad je prisvojila dušu za kraljicu. On je promatrao Povorku kako prolazi kroz njihovo jezerce u šumi. A onda je, poslije, ispustio svoju željeznu oštricu i zamalo je dodirnuo pokraj stabala na padini iznad farme. I potom je taj trenutak sve dosad nije napustio. Nije našla mira ni u šumi, ni na humku, ni prelazeći vode ispod zvijezda dok je svud uokolo odjekivala glazba Povorke. Drhti, poput šibe na vodi, kosa joj je ljubičasta, a onda bljeđe nijanse. Daleko je od kuće, na nebu samo jedan mjesec. Svjetlucanje na rubu šume. Čekanje. Ingavin i Thiinir bili su mnogo toga, ali prije svega su bili skupljači duša, a gavranovi koji su ih slijedili, ptice barjaka i bojnih polja, bili su simboli toga. Isto je bio i krvavi orao: žrtvovanje i poruka. Poraženi kralj ili ratni vođa bio bi svučen do gola pod svetim nebom, bačen na tlo, lica pritisnuta o izrovanu zemlju. Ako nije bio mrtav, pritisnuli bi ga snažni ratnici, ili ga vezali uz klinove utisnute u zemlju, ili oboje. Leđa bi mu bila okomito razrezana oštrim nožem ili sjekirom, krvavi otvor proširen, rebra sa svake strane slomljena unatrag, a plućna krila izvučena kroz tako nastale otvore. Bila bi raširena preko na taj način izloženog prsnog koša: svijena orlovska krila, grimizna od krvi, ponuđena bogu kao žrtva.

Pričalo se da je Sigur Volganson, zvani Volgan, bio tako spretan i precizan u izvođenju tog obreda, da su neke od njegovih žrtava još neko vrijeme ostajale žive, s plućima izloženima pogledu bogova. Ivarr to još nije uspio postići. Doduše, treba reći da je imao manje prigoda nego što ih je stajalo na raspolaganju njegovu djedu tijekom godina i doba velikih pljački. Vremena su se promijenila. *** Vremena su se promijenila. Burgred od Denfertha, nemilice psujući samoga sebe zbog nemara, svejedno je bio svjestan kako ni jedan od drugih vođa, na dvoru ili u frydu, ne bi poveo više od sedam ili osam jahača da istraže glasinu o brodu, ili brodovima, viđenima uz obalu. On je imao šestoricu ljudi, od kojih su dvojica bili novi - koristio se jahanjem prema jugu da ih procijeni. Trojica tih ljudi sad su bili mrtvi. Procjena je postala besmislena. Ali ovih dana nitko nije pljačkao anglcynsku obalu. Kako je mogao očekivati ono na što je naišao - ili ono što je noćas naišlo na njegovu malu družinu? Aeldred je imao burhove duž cijele obale, između njih stražarske tornjeve, stajaću vojsku i - od ovoga ljeta - začetak prave flote, prvi put. I sami su Erlinzi bili drugačiji u ovom naraštaju: naseljenici na istočnim zemljama, polovica njih (otprilike toliko) sad su čak bili i jaditi, prilagodivši svoja jedra vjetrovima vjere. Vremena su se mijenjala, ljudi su se mijenjali. Oni koji su još uvijek lutali morima u brodovima sa zmajevima, tražeći svetišne riznice, otkupnine i robove, sad su odlazili u Ferriere, ili na istok, a što su tamo nalazili, Burgred nije znao, i nije ga bilo briga. Zemlje kralja Aeldreda bile su branjene, to je bilo ono važno. A ako su se neki Erlinzi i sjećali njegova kralja kao progonjenog bjegunca u zimskim močvarama... pa, ti isti Erlinzi ovih su dana u Esferth s dankom slali svoje osobne ratnike ili svoje sinove i bojali se Aeldredove odmazde u slučaju kašnjenja. Ali nijedna od tih neporecivih istina nije sad bila od pomoći Burgredu. Bila je noć. Ljetne zvijezde, morski povjetarac, rastući plavi mjesec. Ulogorili su se na otvorenom, manje od dana jahanja udaljeni od Esfertha, između burha Drengresta, gdje se nalazilo novo brodogradilište, i stražarskog tornja zapadno od njega. Mogao je doprijeti do oba ta mjesta, ali uvježbavao je i iskušavao ljude. Bila je to blaga, slatka noć. Bila. Dvojica na straži propisno su uzviknula upozorenja. Razmišljajući unatrag, Burgred je zaključio kako su on i njegovi ljudi iznenadili družinu Erlinga jednako kao što su i sami bili iznenađeni. Na nesreću, bilo je dvadesetak Erlinga - gotovo polovica posade jednoga dugog broda - i svi su bili uvježbani ratnici. Zapravo, uznemirujuće vješti. Zapovijedi su bile izviknute, primijećene i primijenjene u

noćnom okršaju. Nije mu dugo trebalo da shvati otkud su ti muškarci i da prihvati ono što su mu život i zla sudbina noćas dodijelili. Naredio je svojim ljudima da bace oružje, iako ne prije nego što su dvojica stražara i još jedan iz njegove družine - Otho, koji je bio dobar čovjek - pali mrtvi. Nije velika sramota predati se grupi plaćenika iz Jormsvika, dovoljno ludih da budu na kopnu ovako blizu Esfertha. Pojma nije imao zašto su ovdje: plaćenici su bili isuviše pragmatični da bi se sami ponudili za pljačku ovako ludo odvažnu kao što je ova bila. Tko bi im platio dovoljno da o tome uopće razmisle? I zašto? U tome gotovo da nije bilo smisla. I nije to bila zagonetka čije bi rješavanje opravdalo gubitak većeg broja ljudi. Najbolje se bilo predati, ma kako to peklo, pustiti ih da ih prodaju natrag Aeldredu, u zamjenu za srebro i siguran prolaz prema mjestu kamo su zapravo išli. "Predajemo se!" glasno je viknuo, pa bacio svoj mač na travu obasjanu mjesečinom. Razumjet će ga. Dva su jezika posuđivala jedan od drugoga, a stariji su jormsvički pljačkaši zasigurno u svojoj mladosti mnogo puta bili ovdje. "Bili ste nevjerojatno ludi što ste uopće došli ovamo, ali katkad je ludost nagrađena, jer Jad djeluje na načine koje mi ne razumijemo." Najkrupniji među Erlinzima - očiju skrivenih iza kacige - široko se nacerio i pljunuo. "Jad, kažeš? Ne bih rekao. Tvoje ime?" promuklo je rekao. Već je znao o čemu se tu radi. Nije ga imao razloga kriti. Zapravo, sva je bit bila u njegovu imenu i onome koliko je ono vrijedilo. Ono će mu spasiti život, kao i živote preostale trojice njegovih ljudi. Ovo su bili plaćenici. "Ja sam Burgred, vojvoda od Denfertha", rekao je. "Kapetan fryda kralja Aeldreda, kao i njegove osobne straže." "Ha!" zagrmio je krupni muškarac pred njim. Smijeh i povici ostalih, bučni i pobjedonosni, nisu mogli vjerovati svojoj dobroj sreći. Poznavali su ga. Naravno da su ga poznavali. A ovi iskusni ljudi također su znali i da će Aeldred platiti da ga dobije natrag. Burgred je ponovno opsovao, sebi u bradu. "Što vi ovdje radite?" bijesno je pitao. "Zar ne znate kako malo možete sad opljačkati na ovim obalama? Otkad su se ljudi iz Jormsvika počeli prodavati za sitan novac i izvjesnu borbu?" Činilo mu se da je cijeli svoj život proveo boreći se protiv njih i proučavajući ih. Bio je svjestan oklijevanja. "Bilo nam je rečeno da se Drengest može osvojiti", konačno je rekao muškarac pred njim. Burgred je trepnuo. "Drengest? Pa ti se šališ." Uslijedila je tišina. Nisu mu se rugali. Burgred se nasmijao.

"Koja vam je budala to rekla? I kakve ga to budale slušaju? Jeste li vidjeli Drengest? Sigurno ste ga vidjeli." Erling je zabio svoj mač u travu, skinuo kacigu. Duga mu je plava kosa bila prilijepljena uz glavu. "Vidjeli smo ga", rekao je. "Shvaćate li da je u njemu gotovo stotinu muškaraca iz fryda, i to uz ostale ljude unutar zidina? Jeste li vidjeli zidine? Jeste li vidjeli flotu koja se gradi? Kanili ste napasti Drengest? Znate li vi kako ste ovdje blizu Esfertha? Koliko imate, trideset dugih brodova? Četrdeset? Pedeset? Jeste li ispraznili Jormsvik zbog ove ludosti? Je li vas sve spopalo ljetno ludilo?" "Pet brodova", rekao je konačno Erling, meškoljeći se. Profesionalac, ne luđak, svjestan svega što je Burgred govorio, zbog čega je ovo bilo još teže razumjeti. Pet dugih brodova značilo je dvije stotine ljudi. I manje, ako su sa sobom imali konje. Velika pljačka, i skupa. Ali ni blizu dovoljno da bi se došlo ovamo. "Naveli su vas da povjerujete kako možete osvojiti taj burh, gdje se gradi i čuva naša flota, s pet brodova? Netko vam je lagao", izravno je rekao Burgred od Denfertha. Bile su to posljednje riječi koje je izgovorio u svom štovanja vrijednom životu. Imao se vremena prisjetiti, ponovno zbunjen, da su Erlinzi luk i strijele uvijek smatrali oružjem kukavica, a onda je mjesečina napustila njegove oči i on je, sa strijelom u grudima, pošao potražiti boga. Guthrum Skallson trepnuo je pod mjesečinom, gotovo ne vjerujući tome što je upravo vidio. A onda je povjerovao, i okrenuo se. On nije bio berserkir, nikad na bojnom polju nije tako podivljao, bio je zadovoljan time što nosi oklop, hvala na pitanju, ali bijes koji ga je ispunio u tom trenutku bio je silan i brzo ga je pokrenuo. Prišao je Čovjeku s lukom i punim zamahom podlaktice tresnuo ga u lice, od čega je ovaj pao u plavetnilom obojenu travu. On ga je slijedio, još uvijek mahnit, psujući. Prignuo se nad pruženo tijelo, zgrabio luk koji je pao, prelomio ga preko koljena, potom dograbio strijele iz tobolca zataknutoga za pojas i razbacao ih bijesnim, širokim, kružnim pokretom u luku preko ljetnog polja. Teško je disao, na rubu ubojstva. "Umrijet ćeš zbog ovoga što si učinio", rekao je čovjek na tlu kroz razbijena usta, svojim sablasnim glasom. Guthrum je ponovno trepnuo. Odmahnuo je glavom, kao da je zaprepašten. Ovo se ne može podnijeti. Podigao je muškarca jednom rukom; bio je lakši od svih njih, i to poprilično. Držeći ga u zraku za zgužvanu tuniku, tako da su mu noge slobodno lamatale, Guthrum je iz pojasa izvukao bodež.

"Ne!" povikao je Atli, iza njega. "Ponovi mi to", zagunđao je Guthrum čovječuljku koji je visio ispred njega. "Ubit ću te zbog tog udarca", rekao je čovjek koji mu je bio na milost i nemilost. Riječi su napola zvučale kao zvižduk, kroz raskrvavljene usne. "Pa dobro onda", rekao je Guthrum. Pomaknuo je nož, kratkim, uvježbanim pokretom. I bio snažno zaustavljen teškom rukom koja mu je dograbila zglob, čvrsto ga stisnuvši i povukavši natrag. "Ako on umre, nećemo dobiti zadnju isplatu", zagunđao je Atli. "Stani!" Guthrum ga je opsovao. "Znaš li ti koliko nas je srebra upravo koštao?" "Naravno da znam!" "Jesi li čuo tu bljedoliku kukavicu kako mi prijeti? Meni?!" "Udario si ga." "Ingavinova mi oka! Ubio je našu otkupninu, ti, tupa budalo!" Atli je kimnuo. "Tako je. Ali on je također taj koji nas plaća. Osim toga je i Volganson. Posljednji. Želiš li se vratiti ku3i s tom krvlju na svojoj oštrici? Ovo ćemo poravnati na brodovima. Najbolje da sad nestanemo odavde i odjedrimo s ove obale prije jutra. Aeldred će navaliti čim pronađu ova tijela." "Naravno da hoćae." "Onda idemo. Da ubijemo preostalu dvojicu?" Atli je čekao naređenje. "Naravno da ćemo ih ubiti", dahnuo je čovječuljak kojega je Guthrum još uvijek držao u zraku. Guthrum ga je odbacio od sebe, natrag u travu. Tamo je ležao, malen i zgnječen, ne mičući se. Guthrum je opsovao. Ono što je on želio, bilo je poslati preostalu dvojicu Anglcyna u Esferth, da objasne, da kažu kako ubojstvo nije bilo namjerno. Da oni odlaze s ovih obala. U okolici je bilo mnogo Erlinga, ili onih koji su živjeli nedaleko, istočno odavde. Posljednje što je Jormsviku trebalo jest bijes njihova vlastitog naroda zbog toga što su im Anglcyni srezali trgovačka prava, podigli porez ili odlučili ubiti jedan broj njih i nabiti im glave na kolce kako bi osvetili smrt Aeldredova vojvode i prijatelja. To bi se moglo dogoditi. Već je toga bilo. Ali nije ih mogao pustiti da se vrate. Nije bilo objašnjenja koje bi postiglo nešto korisno. Preživjeli ljudi imenovali bi jormsvičke pljačkaše kao one koji su kukavičkim lukom ubili anglcynskog vojvodu i to nakon što se predao. Od toga ne bi bilo nikakve koristi. Uzdahnuo je i ponovno prostrijelio pogledom lik na travi. "Ubijte ih", rekao je s oklijevanjem. "A onda krećemo." Istina je, koju je gotovo nemoguće poreći, da većina ljudi ne voli kad drugi određuju vrijeme i način njihove smrti. Jormsvički plaćenici, i pojedinačno i zajednički odgovorni za tako mnoge smrti, bili su toga svjesni. Istodobno,

sveukupni i uznemirujući događaji na toj mjesečinom obasjanoj livadi, od trenutka kad je Anglcyn bio pogođen pa do trenutka u kojem je Guthrum izdao tu posljednju zapovijed, zahtijevali su pozornost - i odvraćali je. Jedan se od zarobljenih Anglcyna izvio, u trenutku kad je Guthrum progovorio, dograbio bodež iz sare na čizmi, probo najbližeg muškarca koji ga je čuvao, oslobodio se zakašnjelog pokušaja drugoga da ga uhvati, pa se otrgnuo i pobjegao u noć. Inače to ne bi bio problem. Ovdje su ih bila dvadesetorica, bili su brzi i iskusni ratnici. Ali ipak, nisu imali konje. Kojega je, trenutak poslije, imao odbjegli Anglcyn. Sedam je konja bilo sputano u blizini. Već su ih davno trebali preuzeti. Ali nisu. Strijela, gubitak otkupnine za vojvodu, Guthrumov napad na čovjeka koji ih je plaćao. Očito, bilo je razloga, ali bila je to pogreška. Silovito trčeći, stigli su do preostalih konja. Njih šestorica uzjahali su bez naređenja. Ovdje nije bilo potrebe za zapovijedima. Dali su se u potjeru. Ali ipak, nisu oni bili konjanici, ti Erlinzi, ti pljačkaši sa zmajskih brodova, pokore bijelih valova i morske pjene. Znali su jahati, ali ne kao Anglcyn. A on je odabrao najboljeg konja - gotovo sigurno vojvodina. Konja mrtvog vojvode, njihove izgubljene otkupnine. Sve je to bilo loše. A onda je postalo još gore. Čuli su zvuk njegova roga kako potresa ljetnu noć. Jahači su naglo potegnuli uzde. Ostali, koji su bili na nogama, iza njih na livadi, pogledali su se međusobno, a potom su pogledali Guthruma koji je vodio ovu družinu. Svaki je nazočni muškarac znao da su se iznenada našli u velikoj nevolji. U zaleđu. Pješice, svi osim šestorice. Najmanje jedan puni dan udaljeni od brodova, u blizini utvrđenog burha i stražarskog tornja, sa samim Esferthom odmah sjeverno odavde. Bit će dan, vedar i smrtonosan, davno prije nego što oni stignu natrag na obalu. Guthrum je ponovno gadno opsovao. Posljednjeg je Anglcyna ubio osobno, gotovo odsutno, probivši mu grudi mačem koji je izvukao čim je ušao, obrisao o tamnu travu i ponovno utaknuo u korice. Jahači su se vratili. Prokleti je rog još uvijek odjekivao, parajuæi noć. "Vas šestorica odjašite natrag", promuklo je rekao. "Recite Brandu da iskrca jedan brod ljudi i neka krenu ovamo. Vi ih vodite. Potražite nas. Mi ćemo ići što brže budemo mogli, istim putem kojim smo i došli. Ali ako krenu za nama, možda će nas i sustići, a za bitku će nam trebati više ljudi." "Je li četrdeset dovoljno?" pitao je Atli. "Pojma nemam, ali ne mogu riskirati više. Idemo." "Hoću konja!" rekao je, sad sjedeći na travi, zli čovječuljak koji je sve ovo i prouzročio. "Ja ću ih povesti natrag."

"Jebi se dovijeka!" divlje je rekao Guthrum. "Htio si na obalu s nama, sad ćeš s nama trčati natrag. A ako ne budeš mogao držati korak, ostavit ćemo te, neka te Aeldred nađe. Pretpostavljam da bi rado imali jednog Volgansona. Diži se. Ravnomjernim trkom, svi vi. Jahači, krenite!" Rog se još uvijek oglašavao, gubeći se prema istoku dok su oni sami kretali natrag na zapad. Guthrum je primijetio da je Ivarr smjesta ustao. Ragnarson je obrisao usta, pljunuo krv, pa potrčao s njima. Imao je lagane kosti i bio brz na nogama. Jedno je vrijeme još pljuvao krv, ali više ništa nije rekao. Pod mjesečinom, njegove su crte lica bile čudnije no ikad, ta ne posve ljudska bjelina. Trebali su ga pustiti da umre čim se rodio, smrknuto je pomislio Guthrum, kako je izgledao kad je stigao na srednji svijet. U nekoj drugoj obitelji, to bi mu se i dogodilo. Zaprijetio mu je smrću, taj nasljednik Siggura Volgansona. Nije mu palo na pamet da se uplaši, ali žalio je što ga nije ubio. Vojvoda, nastavio je razmišljati dok su trčali. Vojvoda! Aeldredov prijatelj iz djetinjstva. Za Burgreda od Denfertha mogli su dobiti obilnu otkupninu, odmah se okrenuti i odveslati kući, te u gostionicama Jormsvika provesti bogatu i laganu zimu. Umjesto toga, pred njima je ležao težak i opasan bijeg; rog će dozvati jahače u mraku - jahače koji će saznati što se dogodilo, jahače koji su poznavali teren daleko bolje od njih. Mogli bi ovdje umrijeti. Dosad je već mogao postati seljak, razmišljao je Guthrum. Popravljati ograde, odmjeravati kišne oblake prije žetve. Zapravo se čak nakratko i zabavio tom mišlju, trčeći kroz noć anglcynskom zemljom. Ali to nikad nije bilo baš vjerojatno. Seljaci ne odlaze u Ingavinove dvore i ne piju iz Thiinirova roga kad ih pozovu iz srednjeg svijeta. Davno je odabrao svoj život. I nije žalio, pod plavim mjesecom i zvijezdama. Bern je, budeći se, primijetio mjesec iznad šume. A onda je shvatio da leži na travi i gleda gore, prema stablima, pokraj rijeke u mraku. Pišao je u uličici i... Sjeo je. Prenaglo. Mjesec je poskočio, zvijezde opisivale lukove, kao da padaju. Dahnuo je. Dodirnuo glavu: kvrga, ljepljivost krvi. Opsovao je, zbunjen, dok mu je srce lupalo. Osvrnuo se oko sebe, i opet prebrzo: vrtoglavica ga je napala, krv mu je glasno šumjela u ušima. Činilo se da nešto drži. Spustio je pogled prema predmetu u svojim rukama. I smjesta prepoznao očev lančić s maljem. Bez sumnje, bez oklijevanja, čak i ovdje, daleko od doma, sjećanje iz djetinjstva. Mali sinovi mogu biti takvi, upamtiti baš svaku sitnicu o svom ocu, liku većem od bilo čega u životu, koji ispunjava kuću i prazni je kad odlazi, ponovno na zmajskim brodovima. Postojale su tisuće ovakvih ogrlica, a ipak nije bilo ni jedne slične na svijetu koji su stvorili bogovi.

Bio je vrlo miran, osluškujući rijeku kako teče preko kamenja, cvrčke i žabe. Iznad vode i trske bilo je krijesnica. Iza rijeke, crnjela se šuma. Upravo se dogodilo nešto što nikad ne bi mogao zamisliti. Pokušao je jasno razmišljati, ali glava gaje boljela. Njegov je otac bio ovdje. Bio je u Esferthu, onesvijestio ga - ili ga spasio? - i iznio ga izvan zidina i ostavio... ovo. Znak čega? Bern je ponovno opsovao. Njegov otac nikad nije bio čovjek koji bi bilo što učinio jasnim ili jednostavnim. Ali ako je ikakvu misao mogao izvući iz toga što je ovdje i drži Thorkellovu ogrlicu, bila je to misao kako njegov otac želi da on bude izvan Esfertha. Iznenada je, sa zakašnjenjem, pomislio na Eccu, koji - što je bilo značajno nije bio ovdje, izvan zidina. Tad je Bern ustao, nesigurno, trzajući se. Nije mogao ostati ovdje. Izvan grada uvijek ima ljudi, posebno sad, kad je ovdje kralj i cijelo njegovo kućanstvo, a kasni ljetni sajam uskoro počinje. Tamo prema sjeveru nalazilo se u šatorima još jednom toliko ljudi kao u gradu. Vidjeli su ih ranije, kad su dolazili. To što su ovdje zatekli tolik broj ljudi bio je vrlo velik problem. Ecca se borio sa znatnom ljutnjom kad su konačno shvatili što se događalo u Esferthu i njegovoj blizini. Taj navodno nedovršeni burh na obali, Drengest, bio je posve dovršen, zidine osigurane, branjene, izvjestan broj brodova već sagrađen u luci. Nije to ni izdaleka bilo mjesto na kojem je pet brodova ljudi moglo pljačkati i pobjeći, kako je njima bilo rečeno. A sam Esferth, koji je trebao biti napola prazan, izložen napadu koji bi se pretvorio u legendu, bio je krcat trgovcima i anglcynskim frydom, a sam je Aeldred bio ovdje sa svojom osobnom stražom. Nije to bila pogreška, krivo iščitavanje znakova, zarežao je Ecca. Činilo se da im je lagao, čovjek koji im je platio da dođu. Ivarr Ragnarson, Volganov nasljednik. Onaj za kojega su svi šaptali kako ga je svakako trebalo ubiti kad je iz majčine utrobe izašao bijel poput sablasti, bez kose, izobličeni hir prirode, nevrijedan života i svoga roda. Ali taj ga je rod spasio. Svi su znali priču: kako je volur u svom transu govorila njegovu ocu i zabranila mu da izloži dijete. Ragnar Siggurson, oklijevalo po prirodi, previše oprezan, nikad osobito jak čovjek (naslijedivši oca koji je zaista bio najsnažniji od svih ljudi) dopustio je da dijete preživi, da odraste čudno i otuđeno, i zlo. Bern je mislio svoje o volur i njezinu transu. Premda to nije bilo važno. Bio je očajnički nesiguran u to što mora učiniti. Ecca mu je bio drug s broda, kao i na ovom izviđačkom pothvatu. Jormsvički pljačkaš ne ostavlja drugove iza sebe, osim ako nema baš nikakva izbora; bili su vezani jedni uz druge, zakletvom i zajedničkom poviješću. Ali ovo je bila prva Bernova pljačka, još nije dovoljno znao, nije znao je li ovo trenutak kad moraš otići kako bi natrag odnio hitnu

poruku. Bi li se trebao vratiti u Esferth, kad se u zoru otvore vrata, i potražiti Eccu, ili pronaći Gyllira u šumi u kojoj su ostavili konje i požuriti natrag do brodova s upozorenjem? Je li to bilo značenje Thorkellove ogrlice, to što je ovdje bio sam? Je li Ecca bio zarobljen? Mrtav? A ako nije, što će se dogoditi kad se vrati do brodova, poslije Berna, i zapita zašto je njegov drug otišao bez njega? I kako se, zapravo, Bern našao izvan zidina? Bern pojma nije imao kako će to objasniti. A što ako Ecca odjaše natrag i otkrije da su brodovi otišli zato što im je Bern rekao kako bi bilo pametnije zbrisati? Previše međusobno suprotnih potreba, isprepletenih misli. Oklijevanja koja je sam izazivao (još jedan sin snažnoga oca?). Nije znao, nesigurno stojeći sam pokraj vode, je li dovoljno... izravan za ovaj pljačkaški život. Mnogo bi lakše sa svim tim izašao na kraj, mislio je, kad ga glava ne bi tako boljela. Prema jugoistoku, nešto mu je zapelo za oko. Krijes je gorio na vrhu brda. Promatrao je to svjetlo u tami, vidio ga zaklonjenog, pa onda kako se ponovno pojavljuje, pa nestaje, vraća se. Trenutak poslije, shvatio je da je to poruka. Znao je da ona nikako ne može biti dobra za njega, kao ni za one koji čekaju pokraj brodova... ili za Guthrumovu družinu koja se iskrcala na južnu obalu. I tako je krijes odlučio umjesto njega. Navukao je očev lančić oko vrata i ubacio ga pod tuniku. Ogrlica mu je trebala reći da ga je iz Esfertha iznio prijatelj (njegov otac pa prijatelj, u tome je bilo ironije). Ako je trebao biti izvan Esfertha, to je značilo da su unutra nevolje. A on je znao da ima nevolja, vidio ih je jutros, prolazeći kroz vrata s rastućom gomilom koja je stizala na sajam. Kanili su ostati samo noćas, u gostionicama saznati što god mogu, pa ujutro odjahati natrag na obalu, noseći svoju poruku - i upozorenje. A sad je vatrena poruka bliještala u noći. Ovo ni na koji zamislivi način nije bilo sigurno mjesto na koje se moglo iskrcati i pljačkati. Burh je bio obzidan i opremljen postrojbama, to su već znali, a Esferth je pucao po šavovima koliko je ljudi bilo u njemu. Prije bilo čega drugoga, morao je predati tu poruku. Udahnuo je, što je dalje mogao odgurnuo pomisao na to da mu je otac tu negdje, nedaleko u noći i da ga je, očito, donio ovamo poput djeteta. Bern je okrenuo leđa bakljama osvijetljenom Esferthu i koraknuo u rijeku kako bi je prešao. Bio je na pola puta, usred rijeke, koja nije bila hladna, kad je čuo glasove. Smjesta se spustio, tih među trstikom, držeći samo glavu iznad vode, i u tami osluškivao glasove i udaranje svoga srca. Alun je na svom putovanju prema istoku, idući u Esferth s Ceinionom, dvaput vidio svjetlucanje. Jednom među granama stabla, kad su se ulogorili na obalama potoka koji je istjecao iz šume, a on se probudio usred noći, te jednom na padini brijega iza njih, kad se, tik što je pao mrak, osvrnuo: svjetlo u sumrak, iako je sunce zašlo.

Znao je da je to ona. Nije bio siguran je li je trebao vidjeti ili je prišla bliže nego što je namjeravala. Cafall je bio nemiran cijelim putem niz obalu. Erling je mislio da je to zbog blizine šume duhova. Ostali nisu pokazivali nikakve znakove da su je svjesni. A zašto bi i bili? Slijedila ga je. Trebao bi se, možda, bojati, ali nije to bilo ono što je osjećao. Alun je mislio na Daija, noć u kojoj je poginuo, na ono jezerce u šumi, duše izgubljene i odvedene, pa mu je palo na pamet da možda više nikad neće skladati glazbu. Kad su on, Gryffeth i svećenik donijeli vijesti kući, njegova se majka povukla u svoje odaje. Tamo je ostala četrnaest dana, otvarajući samo svojim sluškinjama. Kad je izašla, kosa joj je bila druge boje. Ne onako kao u vile, svjetlucava u više nijansi, nego onakva kao u smrtnih žena, kad tuga nadođe previše naglo. Owyn je, sjećao se Alun, na prvi glas o Daijevoj smrti, rukom pokrio lice, okrenuo se i udaljio. Dva je dana i noći mnogo pio, a onda stao. Potom je, nasamo, razgovarao s Ceinionom iz Llywertha. Među njima je postojala povijest, ne baš sasvim dobroćudna, ali što god tamo ležalo, čnilo se da su ovi događaji promijenili obojicu muškaraca. Owyn ap Glynn bio je težak čovjek, svi su to znali, a bio je i kraljević koji je na ovome svijetu imao svoje zadaće. I Brynn je to isto rekao Alunu. Koji je sad i sam imao novu ulogu. Bio je nasljednik Cadyra. Brat mu je bio mrtav. I više od toga. Oni koji su mu rekli da će vrijeme i vjera sve ublažiti, mislili su dobro, crpli savjete iz iskustva i mudrosti - čak i njegov otac, čak i kralj Aeldred ovdje - ali nisu bili svjesni, sigurno nisu bili svjesni onoga što je Alun znao o Daiju. Oboružan vjerom, kao što su bili Ceinion i anglcynski kralj, mogao si poništiti plamen gubitka uvjerenjem da duše onih koji su umrli borave s Jadom i da će tamo ostati sve do svršetka svijeta, kad će božji naum biti otkriven i ispunjen. Ali vjera nije bila ni od kakve pomoći kad znaš da su dušu tvog brata ukrale vile u noći bez mjeseca. Alun se molio, kako je bilo propisano, ujutro i navečer, pod pritiskom. Katkad mu se činilo da čuje vlastiti glas kako čudnovato odjekuje dok je zapijevao liturgijske odgovore. Znao je stvari, video je što je vidio. I čuo glazbu na toj šumskoj čistini, dok su vile prolazile pokraj njega, krećući se preko vode. Večeras je sjao plavi mjesec, mjesec duhova, visoko iznad onih šuma zapadno od Esfertha, obješen ponad njih poput neke tamno-plave svijeće na dovratku. Bili su to dijelovi iste šume koju su zaobišli na putu prema jugu. Dolina se urezivala prema zapadu, odgurujući stabla, na pola puta dolje prema moru, a stara je priča govorila da tamo na jugu čeka hladnija opasnost, ali - što god govorili svećenici - ovu su šumu još uvijek zvali šumom duhova.

Na trenutak je zastao, gledajući prema stablima. Bilo mu je potrebno proći kroz ta vrata. Znao je da će to učiniti, još otkako ju je prvi put vidio one noći kad se probudio i ponovno na brdu, dva dana poslije, u sumrak. Zabranjeno, krivovjerje: riječi koje su značile mnogo, ali njemu sad tako malo. Vidio ju je. I svog brata. Daijeva ruka u ruci vilinske kraljice, hoda po vodi nakon što je umro. Alun više nije bio usidren i znao je to, poput broda bez kormila ili jedara, bez karata za navigaciju. Napustio je kraljevu gozbu, ispričao se što je ljubaznije mogao, svjestan da će anglcynski dvor - koji je obavijestio Ceinion - osjetiti iskrenu sućut za ono što su mislili da je njegova bol. Ništa oni nisu znali. Poklonio se kralju - zbijenom muškarcu, podšišane sijede brade i blistavih plavih očiju - i kraljici, pa izašao iz te krcate, bučne, zadimljene prostorije, guste od živućih i njihovih briga, pa sam pošao u kapelicu koju je primijetio ranije toga dana. Ali ne u kraljevsku. Ova je bila malena, prigušeno osvijetljena, gotovo naknadno dodana ulici punoj gostionica i svratišta i prazna ovako kasno noću. Ono što mu je bilo potrebno. Tišina, sjena, sunčani disk iznad oltara jedva vidljiv u mirnom prostoru. Kleknuo je i pomolio se bogu da mu posudi svoju snagu kako bi se odupro onome što ga je privlačilo. Ali na kraju je, ustajući, samome sebi udijelio odrješenje zato što je smrtan, krhak i što mu je snaga tako nedostatna. U njemu je bila potreba, a također i strah. Nešto mu je palo na pamet, sjećanje, pa je zastao uz vrata kapelice. U tom polumraku, rasvijetljenom samo s nekoliko svjetiljaka koje su se gasile i bile na zidovima razmještene na prevelikim razmacima, Alun ab Owyn raskopčao je svoj pojas s bodežom, pa ih odložio na kameni izbojak u polutami. Večeras nije nosio mač. Ne na kraljevsku gozbu, kao počasni gost. Na dovratku kapelice se osvrnuo, posljednji put pogledao prema polutami i mjestu na kojem je visio sunčani disk. A onda je izašao na noćne ulice Esfertha. Cafall je uhvatio korak s njim, kao što je sad uvijek činio. Razgovarao je sa stražarom na vratima i bilo mu je dopušteno proći. Znao je - pouzdano - da će biti tako. Noćas su na djelu bile sile izvan svakog odgovarajućeg poimanja. Alun je pošao na livadu dalje od vrata Esfertha, pa ravnomjerno koračao prema zapadu. U smjeru doma, iako ne zapravo. Dom je bio daleko. Došao je do rijeke, prešao je, voda mu je bila do struka, Cafall je prskao pokraj njega, a na drugoj se strani zaustavio i pogledao šumu, pa se okrenuo Brynnovu psu - svom psu - i tiho rekao: "Ne dalje odavde. Čekaj me tu." Cafall je pritisnuo njušku o mokro Alunovo bedro i kuk, ali kad je ponovio:

"Ne dalje", pas se pokorio, ostavši tamo na obali, pokraj brzih voda, sivi obris, gotovo nevidljiv, dok je Alun sam ulazio u šumu. U trenutku kad ulazi, ona to zna, zna da prolazi pokraj prvih hrastova i joha, naslućuje njegovu auru prije nego što ga vidi. Stoji na čistini pokraj stabla bukve, kao što je učinila i prvi put, ruke položene na njega, kao za podršku, vitalnu snagu. Boji se, ponovno. Ali ne samo to. On se pojavljuje na rubu čistine i zastaje. Kosa joj postaje srebrna. Najčišća nijansa, bit onoga što ona jest, što svi oni jesu: srebro oko njih na prvom vilinskom humku, svjetlucavo. Sad je izgubljeno, pod morem. Pjevaju kako bi pozdravili bijeli mjesec kad izađe. Noćas sja samo plavi, skriven od mjesta na kojem oni stoje u šumi. Ali ipak, ona točno zna gdje je. Oni uvijek znaju gdje su oba mjeseca. Plavi je drugačiji, više... okrenut nutrini; nijansa koju ne dijeliš uvijek s drugima. Baš kao što ona nije podijelila ovaj dolazak na istok, svoje putovanje. Na početku ljeta uzela je dušu za kraljicu, neće biti kažnjena zbog ovog... praćenja. Barem ne od ruku Povorke. Ali u šumi ima i drugih, u blizini, prema jugu. Kojih se treba bojati. Vidi ga kako uvlači dah i korača naprijed, približavajući se preko trave, među stablima. Mračna šuma, daleko od kuće (za njih oboje). Negdje u blizini je spruaugh, što ju je razljutilo i iznenadilo, jer ona ne voli nijednoga od njih, to njihovo zeleno treperenje. Malo prije prikazala mu je svoju kosu ljubičastom i siknula, a on se povukao, blebećuci uznemireno. Pretražuje okom svoga uma, sad ne pronalazi njegovu auru. Nije ni mislila da će biti u blizini nakon što ju je vidio. Tjera sebe da pusti stablo. Čini jedan korak naprijed. On je dovoljno blizu da ga dodirne, da on dodirne nju. Ona je jedino svjetlo na ovoj čistini, stabla pokrivena ljetnim lišćem zaklanjaju zvijezde i mjesec i njima dvoma pružaju sklonište. Sklonište, između svjetova, iako svud oko njih postoje opasnosti. Sjeća se kako mu je dodirnula lice na padini iznad farme i krvlju natopljenog dvorišta, dok je klečao pred njom. Uspomena ponovno mijenja boju njezine kose. Ne osjeća ona samo strah. On ovaj put ne kleči. Na sebi nema željeza. Ostavio ga je za sobom, dolazeći k njoj, znajući. Oni šute, lišće i grane su kupola nad njima, trava na čistini treperi. Povjetarac, lagani zvuk koji zamire. On kaže: "Na putu ovamo dvaput sam te vidio. Jesam li trebao?" Ona osjeća kako drhti. Pita se primjećuje li on to. Razgovaraju jedno s drugim. To se ne bi smjelo događati. To je prelaženje, prekršaj. Ne razumije posve njegove riječi. Trebao? Smrtnici: svijet u kojem žive, vrijeme je za njih drugačije. Brzina njihova umiranja. Kaže:

"Možeš me vidjeti. Od jezerca." Nije sigurna je li to ono na što je mislio. Razgovaraju i sami su ovdje. Naposljetku ona ipak pruža ruku iza leđa i ponovno dodiruje stablo. "Trebao bih te mrziti", kaže on. I to je već rekao, onaj put. Ona odgovara kao i prije: "Ne znam što to znači. Mrziti." Riječ koju koriste... vatra je u načinu njihova života. Plane i onda nestane. Ta brzina. Ta je vatra bila razlog za to što ju je uvijek privlačilo. Ali dosad nije bila viđena. On zatvara oči. "Zašto si ovdje?" "Slijedila sam te." Pušta stablo. On je ponovno gleda. "Znam. To znam. Zašto?" Tako oni razmišljaju. To ima veze s vremenom. Jedna stvar, pa druga iz nje, pa treća. Tako svijet za njih poprima obličje. Nešto joj pada na pamet. Alun je imao osjećaj da su mu usta suha kao zemlja. Njezin glas, šačica riječi, učinili su ga očajnim pri pomisli na ponovno skladanje, na to da ikad čuje nešto što će dostići ovo. Oko nje se širio šumski miris, noćno cvijeće i svjetlost uvijek se mijenjajući - bili su oko nje, u njezinoj kosi, jedina rasvjeta ovdje gdje su se nalazili. Blistala je za njega u šumi, a on je znao sve priče. Smrtnici upleteni i ulovljeni u mrežu polusvijeta, koji se nikad nisu vratili ili su, kad su stigli natrag, sve pronašli izmijenjeno, ljubavnice i drugove mrtve ili ostarjele, pognute poput kolutova. Dai je bio s vilinskom kraljicom, hodao po vodi među glazbom, spajao se s njom u šumskoj noći. Dai je bio mrtav, a duša mu je bila ukradena. "Zašto si ovdje?" uspio je izreći. "Slijedila sam te." Nije taj odgovor tražio. Pogledao ju je. "Znam. To znam. Zašto?" Rekla je: "Zato što si odložio... svoje željezo kad si se popeo padinom do mene? Prije?" U tome je bilo pitanje. Htjela je znati je li ovo dovoljno dobar odgovor. Govorila je cyngaelski po starinsku, onako kako je govorio njegov djed. Plašilo ga je razmišljati koliko bi ona mogla biti stara. Nije htio razmišljati o tome, ni pitati. Kako dugo žive vile? Osjećao je vrtoglavicu. Bilo je teško disati. Rekao je, pomalo očajno: "Hoćeš li me povrijediti?" Slijedio je njezin smijeh, prvi put, zvonak. "Kako bih te ja mogla povrijediti?"

Podigla je ruke, kao da mu pokazuje kako je krhka, vitka, vrlo dugih prstiju. Ne bi mogao imenovati boju tunike koju je nosila, mogao je vidjeti njezine blijede, vitke obline ispod nje. Pružila je ruku prema njemu. Zatvorio je oči trenutak prije nego što mu je po drugi put dodirnula lice prstima. Bio je izgubljen, znao je da jest, kakva god da bila upozorenja u pričama. Bio je izgubljen kad je napustio kapelicu kako bi izašao kroz smrtničke zidine i ušao u ovu šumu u koju ljudi ne zalaze. Prihvatio je njezine prste u svoju ruku, prinio ih usnama i poljubio, a onda prema usnicama okrenuo njezin dlan. Osjetio je kako drhti, poput lišća na vjetru. Čuo ju je kako kaže, sasvim tiho, glazba: "Hoæeš li me povrijediti?" Alun je otvorio oči. Bila je srebrno treperenje u šumi, kakvo se nije moglo ni zamisliti. Vidio je stabla oko njih i ljetnu travu. "Ni za sve svjetlo na svim svjetovima", rekao je i uzeo je u naručje. Sad je u velikoj dvorani bilo vrlo malo svjetla: jantarna jezerca koja su se izlijevala s dva ognjišta, ili tamo gdje su grupice muškaraca nastavljale kockati na suprotnom kraju prostorije, kao i još jedan par svjetiljki za glavnim stolom gdje su dvojica muškaraca ostali budni, razgovarajući, dok je treći šuteći slušao. Četvrti lik tamo je spavao, tiho hrčući, s glavom na stolu, među posljednjim preostalim tanjurima. Aeldred Anglcynski pogledao je usnulog svećenika iz Ferriera, a onda se okrenuo na drugu stranu, lagano se smiješeći. "Iscrpili smo ga", rekao je. Svećenik koji mu je sjedio s druge strane odložio je svoju čašu. "Pretpostavljam da jesmo. Kasno je." "Je li? Katkad mi se čini pogrešnim spavati. To je propuštanje prigode." Kralj je pijuckao svoje vino. "Citirao ti je Cingalusa. Bio si vrlo ljubazan." "Nije bilo potrebe da ga osramotim." Aeldred je frknuo. "Dok ti je citirao tebe samoga?" Ceinion od Llywertha slegnuo je ramenima. "Bio sam polaskan." "Nije znao da si ti to napisao. Obraćao ti se svisoka." "To ne bi bilo važno, samo da je imao pravo u onome što je zastupao." Na to se začuo tihi zvuk, od trećeg muškarca. Obojica su se okrenula prema njemu, obojica sa smiješkom. "Još nas se nisi zasitio, srce moje?" pitao je Aeldred. Njegov je mlađi sin odmahnuo glavom. "Sit sam, ali ne od ovoga." Gareth se nakašljao. "Otac je u pravu. Čak nije ni... citirao kako spada."

"Posve točno, moj gospodaru kraljeviću." Ceinion se još uvijek smiješio, još uvijek držao u ruci čašu s vinom. "Počašćen sam time što si to primijetio. Ali treba biti pošten, citirao je po sjećanju." "Ali izokrenuo je značenje. Osporavao te uz pomoć tvoje vlastite teze, izvrnute naopako. Ti si patrijarhu napisao da nema grijeha u oblikovanju slika, ako nisu načinjene s namjerom da budu obožavane, a on—" "A on je naveo da sam rekao kako će slike biti obožavane." "Dakle, bio je u krivu." "Pretpostavljam da jest, ako se slažeš s onim što sam napisao." Izraz na Ceinionovu licu bio je ironičan. "Moglo je biti gore. Mogao je citirati da sam rekao kako bi svećenici trebali živjeti u kreposti i nevjenčani." Kralj se glasno nasmijao. Čelo mladog Garetha ostalo je nabrano. "Zašto nije znao da si to ti napisao?" Predmet njihova razgovora ostao je tamo gdje se stropoštao, spavajući kao i većina muškaraca u toj zatamnjenoj dvorani. Ceinion je pogledao sina, pa oca. Ponovno je slegnuo ramenima. "Ferrieri su skloni svisoka gledati na Cyngaele. Veći dio svijeta to čini, moj gospodaru. Čak i ovdje, ako ćemo biti iskreni. Nazivate nas konjokradicama i onima koji jedu ječam, zar ne?" Glas mu je bio blag, nimalo uvrijeđen. "Njega bi uzrujalo saznanje da je učenjak kojega navodi i podržava patrijarh podrijetlom iz mjesta tako... beznačajnog. Na kraju krajeva, kad su stavili moje riječi u Objavu, koristili su se mojim rodijskim imenom. Ako nije znao, lako se mogao zabuniti." "Ti se nisi potpisao kao Cingalus?" "Sve što napišem", ozbiljno je rekao drugi muškarac, "potpisujem kao Ceinion iz Llywertha, cyngaelski svećenik." Uslijedila je kratka tišina. "Pretpostavljam da on od tebe ne bi očekivao da pišeš na trakezijskom", promrmljao je Aeldred. "Ili da ga, što se toga tiče, čitaš, Garethe." "Princ čita trakezijski? Izvrsno!" rekao je Ceinion. "Tek počinjem", prosvjedovao je Gareth. "U tome nema 'tek'", rekao je svećenik. "Možda bismo, dok sam ovdje, trebali malo čitati zajedno." "Bit će mi čast", rekao je Gareth. "To će te zadržati podalje od naših konja." Kratka, zapanjena tišina, a onda je Ceinion prasnuo u smijeh, a za njim i kralj. Svećenik se pravio da kraljeviću upućuje udarac nadlanicom. "Moja su djeca velika pokora", rekao je Aeldred, odmahujući glavom. "Sve njih četvero, ali Gareth me podsjetio, imam ti pokazati nove tekstove." Ceinion se okrenuo prema njemu. "Zaista?" Aeldred si je dopustio zadovoljan smiješak.

"Zaista. Ujutro, poslije molitve, ići ćemo pogledati što se prepisuje." "A to je?" Ceinion nije uspio prikriti žudno zanimanje. "Ništa osobito", rekao je kralj, praveći se ravnodušan. "Samo liječnički traktat. Izvjesnoga Rustema iz Esperane, o oku." "U kojem je prikupio Galinusa i dodao vlastite lijekove? Oh, veličanstveno! Moj gospodaru, kako si, za ime božje, uspio?" "Brod iz Al-Rassana zaustavio se u Drengestu ranije ovoga ljeta, vraćajući se iz trgovine s Erlinzima na Rabadyju. Znaju da kupujem rukopise. Čini se da Erlinzi nemaju tržište za to." "Rustem? To je staro tristo godina. Pravo blago!" uzviknuo je Ceinion, iako tiho, među spavačima. "Na trakezijskom?" Aeldred se ponovno nasmiješio. "Na dva jezika, prijatelju. Trakezijskom... i njegovu izvornom, bassanidskom." "Sveti Jade! Ali tko čita bassanidski? Jezik je izumro, poslije Asharita." "Još nitko, ali sad ćemo, s oba teksta, uskoro i to moći. Trakezijski tekst je ključ za onaj drugi." "Jad je dobar. Ovo je slava i čudo", rekao je Ceinion. Načinio je znak diska. "Znam da jest. Vidjet ćeš ga ujutro." "To će mi pružiti veliku radost." Uslijedila je nova stanka. "To mi, zapravo, otvara vrata", rekao je kralj glasom koji je ostao opušten. "Pitanje na čije sam postavljanje čekao." Svećenik ga je pogledao, razmjena pogleda u otoku svjetla. Daleko na drugom kraju prostorije netko se nasmijao dok su se kocke kotrljale i stale, a sreća se nasmiješila, makar nakratko. "Moj gospodaru, ne mogu ostati", tiho je rekao Ceinion. "Ah. I tako se vrata zatvaraju", promrmljao je Aeldred. Ceinion ga je pod svjetlom svjetiljke gledao ravno u oči. "Znaš da ne mogu, moj gospodaru. Postoje ljudi kojima sam potreban. Govorili smo o njima, sjećaš se? Oni koji jedu ječam i koje nitko ne poštuje? Na rubu svijeta?" "I mi smo također na istom rubu", rekao je Aeldred. "Ne. Niste. Ne na ovom dvoru, moj gospodaru. I na tome ti sve pohvale." "Ali nećeš mi pomoći da to pomaknem dalje?" "Sad sam ovdje", rekao je Ceinion jednostavno. "A hoćeš li se vratiti?" "Što češće budem mogao." Još jedan mali, žalosni osmijeh. "Kako bih nahranio vlastiti duh. Ma kako to mogla biti nevrijedna potreba. Znaš što mislim o ovome dvoru. Ti si nam svima svjetlo, moj gospodaru."

Kralj se nije pomaknuo. "S tobom bismo svijetlili jače, Ceinione." Svećenik je, prije nego što je odgovorio, otpio iz svoje čaše. "Učiniti to, nahranilo bi moje osobne žudnje, sjediti ovdje i dijeliti znanje dok stiže staračka dob. Nemoj misliti da nisam u napasti. Ali na zapadu imam zadaće. Mi, Cyngaeli, živimo tamo gdje pada najudaljenije svjetlo Jadovo. Posljednja svjetlost sunca. Za njega se treba brinuti, gospodaru, da ne bi zgasnulo." Kralj je odmahnuo glavom. "Sve je to... beznačajno, ovdje na sjeveru", rekao je Aeldred. "Kako možemo sagraditi nešto trajno, ako se to u svakom trenutku može srušiti?" "To vrijedi za sve ljude, gospodaru. I za sve što radimo, svuda na svijetu." "A ovdje ništa više nego drugdje? Uistinu?" Ceinion je nagnuo glavu. "Znaš da se slažem s tobom. Ja samo—" "Navodiš tekst i doktrinu. Da. Ali ako se suzdržiš od toga? Ako odgovoriš iskreno? Što će se ovdje dogoditi ako žetva propadne u godini u kojoj će Erlinzi odlućiti da se vrate u velikom broju, a ne samo zbog pljačke? Zar misliš da sam zaboravio močvare? Zar misliš da itko od nas koji smo bili tamo liježemo navečer, bilo koje večeri, a da se toga ne sjetimo?" Ceinion nije rekao ništa. Aeldred je nastavio. "Što će biti s nama ako Carloman ili njegovi sinovi u Ferrierima primire Karchite, što će se vjerojatno i dogoditi, pa zaključe da žele za sebe još zemlje?" Pogledao je usnulog čovjeka sa svoje druge strane. "Pobijedit ćeš ih i potisnuti," rekao je Ceinion, "ili će to učiniti tvoji sinovi. Ja doista vjerujem da ovdje postoji ono što će potrajati. Manje sam... siguran za svoj narod, koji se još uvijek međusobno bori i još ga uvijek zavode poganska krivovjerja." Zastao je, odvratio pogled, pa opet pogledao kralja. Slegnuo je ramenima. "Spomenuo si močvare. Pričaj mi o svojim groznicama, gospodaru." Aeldred je nestrpljivo odmahnuo rukom, pokretom koji je služio kao podsjetnik - ako je takvo što uopće i bilo potrebno - da je ovo kralj. "Imam liječnike, Ceinione." "Koji su učinili vrlo malo kako bi ih olakšali. Osbert mi kaže—" "Osbert ti previše govori." "A to, kao što dobro znaš, nije istina. Donio sam nešto sa sobom. Da to dadem tebi, njemu, ili onom liječniku u kojega imaš povjerenja?" "Nemam povjerenja ni u jednoga od njih." Ovaj put je kralj bio taj koji je slegnuo ramenima. "Daj to Osbertu, ako već moraš. Jad će mi olakšati boljku, kad mu to bude po volji. S time sam se pomirio."

"Znači li to da se moramo pomiriti i mi koji te volimo?" U Ceinionovu je glasu bilo tek toliko veselja da bi ga Aeldred bolje pogledao, a onda odmahnuo glavom. "Zbog tih se groznica katkad osjećam kao dijete." "A zašto ne? Svi smo mi na neki način još uvijek djeca. Sjećam se kako sam, kao dječak, bacao kamenčiće u more. A onda sam naučio slova. Dan moga vjenčanja... nema u tome sramote, gospodaru." "Ali ima u bespomoćnosti." Ovo ga je zaustavilo. U tišini, mladi je Gareth ustao, uzeo plošku - sad u njihovoj blizini nije bilo slugu - pa dotočio svećeniku i svom ocu. Ceinion je pijuckao vino. I ponovno promijenio temu. "Pričaj mi o vjenčanju, gospodaru." "Juditinu?" "Osim ako na vidiku nije neko drugo." Svećenik se nasmiješio. "Svečanost će se održati tijekom zimskih obreda. Ona odlazi na sjever, u Rheden, kako bi rađala djecu i ponovno povezala dva naroda, onako kako je to učinila njezina majka, kad se udala za mene." "Što znamo o kraljeviću?" "Calumu? Mlad je. Mlađi od nje." Ceinion je pogledao niz dvoranu, pa opet prema kralju. "To je dobra zajednica." "Očita." Aeldred je oklijevao. Na njega je bio red da odvrati pogled. "Njezina me majka zamolila da je pustim, poslije vjenčanja." Ovo je bila novost. Povjeravanje. "U Jadovu kuću?" Aeldred je kimnuo. Ponovno uzeo čašu s vinom. Gledao je svoga mlađeg sina i Ceinion je shvatio kako će ovo biti novosti i za kraljevića. Vrijeme odabrano da se kaže, kasna noć, svjetlost svjetiljaka. "Ona to već dugo želi." Ceinion je kimnuo. "A ti si sad pristao. Ili mi to ne bi govorio." Aeldred je ponovno kimnuo. Nije neobično, ni za žene ni za muškarce da, kad im se približi smrtni svršetak, potraže boga, povlačeći se dalje od svjetskih previranja. Ali rijetko se događalo u kraljevskim obiteljima. Iz njih se nije lako ostavljao svijet, zbog mnogih razloga. "Kamo će otići?" pitao je sveæenik. "U Retherly, u dolini. Gdje su pokopana naša djeca. Već godinama podupire tamošnje Kćeri Jadove." "Glasovita kuća." "Pretpostavljam da će s kraljicom biti još glasovitija."

Ceinion je osluškivao, ali nije čuo gorčinu. Razmišljao je o kraljeviću sa svoje druge strane, ali nije pogledao u tom smjeru, dajući Garethu vremena da pojmi sve ovo. "Poslije vjenčanja?" "Tako namjerava." Pažljivo, Ceinion je rekao: "Ne bismo smjeli tugovati, ako netko pronađe svoj put prema bogu." "Znam to." Gareth se iznenada nakašljao. "Znaju li... drugi za to?" Glas mu je bio promukao. Njegov otac, koji je odabrao ovaj trenutak, rekao je: "Athelbert? Ne zna. Možda znaju tvoje sestre. Nisam siguran. Ako želiš, možeš im reći." Ceinion je prelazio pogledom s jednoga na drugoga. Palo mu je na pamet kako Aeldred nije nužno najlakša osoba koju se može imati za oca. Barem sinu nije. Popio je poprilično vina, ali glava mu je još uvijek bila bistra, a ime je sad bilo izgovoreno. Njegova vrata. Možda. Bili su gotovo posve sami, a mlađi sin, koji je slušao, bio je promišljen po prirodi. Udahnuo je i progovorio. "Meni je", rekao je, "drugo vjenčanje na umu, ako bi ga ti podržao." "Želiš se ponovno oženiti?" Kraljev je osmijeh bio blag. Kao i svećenikov, dok je odgovarao. "Ne s tom ženom. Previše sam star i nisam je vrijedan." Ponovno je zastao, a onda to izgovorio: "Imam na umu nekoga za kraljevića Athelberta." Aeldred se umirio. Osmijeh je izblijedio. "To je nasljednik Anglcyna, prijatelju." "Znam to, gospodaru, vjeruj mi. Želiš mir zapadno od Zida, a ja želim svoj narod uvesti u svijet, dalje od njihovih zavada i samoće." "To se ne može učiniti", odlučno je odmahnuo Aeldred svojom prosijedom glavom. "Ako odaberem kraljevnu iz bilo koje od vaših pokrajina, objavio sam rat drugim dvjema, što će razoriti svrhu sjedinjenja." Drugi se muškarac nasmiješio. "Znači, razmišljao si o tome." "Naravno da jesam! To mi je posao. Ali kakvo je, dakle, rješenje?" I tako je Ceinion od Llywertha rekao tiho, s glazbenim glasom koji su Cyngaeli sa sobom nosili svijetom: "Postoji jedno rješenje, gospodaru. Brynn ap Hywll, koji je ubio Volgana pokraj mora i koji je mogao, da je htio, biti naš kralj, ima kćer u dobi za udaju. Ona se zove Rhiannon, a dragulj je među svim ženama koje poznajem. Osim ako to nije njezina majka. Otac ti je... poznat, usudio bih se reći."

Aeldred je dugo zurio u njega, ne govoreći. Svećenik iz Ferriera je frknuo, s licem još uvijek na drvenom stolu. Ponovno su čuli smijeh i prigušenu psovku iz dna dvorane. Pospani je sluga željeznim žaračem poticao obližnju vatru. Prije nego što je kralj progovorio, otvorila su se vrata. Vrata su se neprekidno otvarala i zatvarala, bez značenja i posljedica. Ova su bila iza njih, ne dvostruka vrata na kraju dvorane. Mala vrata, izlaz za kralja i njegovu obitelj, ako ga požele. Visok se muškarac morao prignuti da prođe kroz njih. Prolaz do unutarnjih odaja, prema privatnosti, snu za koji bi čovjek pretpostavio da će noćas ubrzo doći. Ali nije se tako dogodilo, jer muškarcima i ženama nije dano da sa sigurnošću znaju što će doći. Vrata naših života poprimaju razna obličja, a dolasci koji nas mijenjaju nisu uvijek oglašeni gromkim lupanjem ili rogovima pred vratima. Možda hodamo poznatom uličicom, molimo se u poznatoj kapelici, ulazimo u novu i jednostavno podižemo pogled, ili smo pak udubljeni u tihi razgovor u kasnoj ljetnoj noći, a vrata se iza nas otvaraju. Ceinion se okrenuo. Ugledao je Osberta, sina Cuthwulfova, Aeldredova životnog prijatelja i komornika. Cuthwulfovo je ime slučajno bilo ime koje se proklinjalo u cyngaelskim zemljama, jer on je bio pljačkaš stoke, i gore od toga, u nasilnijim vremenima. Drugi razlog (ako ih je uopće trebalo više) zbog kojega su Anglcyne mrzili i bojali ih se, zapadno od Zida. Cuthvvulfa su, pokraj Raedhilla, s njegovim kraljem ubili Erlinzi. Sin, Osbert, bio je čovjek kojemu se Ceinion, nakon dva boravka ovdje, naučio diviti bezgranično i nesuzdržano. Odanost i hrabrost, razboriti savjeti, tiha vjera i očita ljubav: sve je to sadržavalo poruku za onoga tko je znao vidjeti. Osbert se pomaknuo naprijed, šepajući još od bitke prije dvadeset godina. Stupio je pod svjetlost svjetiljke. Ceinion mu je vidio lice. I čak je i pod tom prigušenom rasvjetom znao da se kroz ta vrata nešto oborilo na njih. Pažljivo je odložio vino. Mir, opuštenost, slobodno vrijeme za gradnju i učenje, za sadnju i žetvu, vrijeme za čitanje drevnih tekstova i razmišljanje o njima... ništa od toga nije bilo tvorivo sjevera. U drugim bi zemljama moglo biti, na jugu, na istoku u Sarantu, ili možda na drugim božjim svjetovima, opjevanima u pričama i pjesmama uz ognjište. Ali ne i ovdje. "Što je?" rekao je Aeldred. Glas mu se promijenio. Ustao je, a stolac mu je zastrugao unatrag. "Osberte, reci mi." Ceinion će se sjećati toga glasa i činjenice da je kralj bio na nogama prije nego što je išta čuo. Već je znao.

I tako im je Osbert rekao o signalnim kresovima, upaljenima na brdima, južno prema moru, koji su u svom lancu rječite vatre tekli duž grebena s porukom. Nije to bila nova priča, pomislio je Ceinion, čuvši je. Baš ničega novog nije ovdje bilo, samo staro, mračno naslijeđe sjevernih zemalja - krv. *** "Hoće li moj vlastiti svijet biti tamo kad te napustim?" "Ne znam na što misliš. Ovo je svijet koji imamo." Bila je pokraj njega, vrlo blizu. Čistina bi bila mračna da nije bilo svjetla što ga je ona bacala. Njezina kosa bila je svud oko njega, sad boje bakra, gusta i topla; mogao ju je dodirnuti, a to je i činio, u šumi, u ljetnoj noći. Ležali su u dubokoj travi na rubu čistine. Zvuci šume zamorili su oko njih. Ove su šume izbjegavali naraštaji njegova naroda, ali i Anglcyna. No njegov je strah sad bio iza njega, a ne među stablima. "Mi imamo priče. O onima koji su pošli s vilama i vratili se kući... poslije sto godina." Šuma duhova, tako su nazivali ovu šumu. Bilo je to jedno od njezinih imena. Jesu li na ovo mislili? Glas joj je bio lijena, spora glazba. Rekla je: "Mogla bih uživati u tome da tako dugo ležim ovdje." Tiho se nasmijao, zapanjen. Imao je osjećaj da je opasno razapet između previše osjećaja, da se gotovo boji pomaknuti, kao da bi time nešto mogao slomiti. U travi, okrenula se na lakat i na trenutak ga pogledala. "Vi se nas bojite još više nego što se mi bojimo vas." Porazmislio je o tome. "Mislim da se bojimo onoga što biste vi mogli značiti." "Što ja mogu... značiti? Ja sam jednostavno ovdje." Odmahnuo je glavom. Posegnuo za pojašnjenjem. "Ali ovdje si mnogo duže od nas." Bio je njezin red da šuti. Zurio je u nju, upijajući očima vitku ljupkost, njezinu drugost. Grudi su joj bile male, savršene. U luku je svila svoje tijelo unatrag, iznad njega, prije, pod svjetlošću koju je stvarala. Iznenada se zapitao kako će se odsad moliti, kojim će se riječima služiti. Treba li zbog ovoga zatražiti oprost od svog boga? Zbog nečega što, naučavali su svećenici, uopće ne postoji? Konačno je rekla: "Mislim da... brzina kojom se stvari događaju vama čine svijet skupocjenijim." "Bolnijim?" Kosa joj je, nevidljivim stupnjevima, ponovno kliznula prema srebrnoj.

"Skupocjenijim. Vi... volite više, zato što gubite tako brzo. Mi ne poznajemo... taj osjećaj." Mahnula je rukom, kao da poseže. "Vi živite u... jedinstvenosti stvari. Zato što vam one izmiču." "Pa izmiču, nije li tako?" "Ali vi dolazite na ovaj svijet znajući to. Ne može to biti... neočekivano. I mi također umiremo. Samo treba..." "Više vremena." "Više vremena", složila se. "Osim ako ne bude željeza." Njegov pojas i mač bili su u kapelici u Esferthu. Osjetio je obnovljenu tugu: jedan od osjećaja koje je ovdje suzdržavao. Ono što je upravo rekla. Volimo više, zato što gubimo. Rekao je: "Je li moj brat još uvijek s kraljicom?" Podigla je obrvu. "Naravno da jest." "Ali neće uvijek biti." "Ništa nije zauvijek." S tom spoznajom dolazimo na ovaj svijet. "Što se s njima događa, poslije?" "S ljubavnicima koje uzme?" Slegnula je ramenima. "Zapravo ne znam. Odlaze, kad izabere novoga. Ne viđamo ih, a poslije nekog vremena..." "Zaboravljate." Kimnula je. Primijetila da je uznemiren. "Treba mnogo vremena", rekla je, "da se ona zasiti. On prima mnoge počasti i vrlo je voljen." "A poslije će biti izgubljen zauvijek. To je zauvijek." "Zašto izgubljeni Zašto to tako vidiš?" "Zato što nas tako naučavaju. Da postoji luka za naše duše, a njegova je odvedena i sad neće pronaći boga. Možda je... to ono čega se bojimo. U vama. Da nam to možete učiniti. Možda smo to, jednom davno, znali o vilama." "Nekoć je bilo drugačije", složila se. A onda, stidljivo, trenutak poslije: "Tad smo mogli letjeti." "Što? Kako?" Okrenula se, još uvijek stidljivo, kako bi mu pokazala svoja leđa. I tako je jasno vidio izbočine, tvrde, manje od njezinih grudi, s unutrašnje strane lopatica, pa shvatio da je to sve što je preostalo od onoga što su nekoć bila vilinska krila. Zamišljao ih je, stvorenja poput nje, kako lete pod plavim ili srebrnim mjesecom, ili u sumrak. Grč u njegovu grlu, zamišljena ljepota svega toga. Na svijetu, nekoć.

"Žao mi je", rekao je. Pružio je ruku i prešao preko jedne od njih. Zadrhtala je i ponovno se okrenula prema njemu. "Evo, opet. Kako ti razmišljaš. Žalost. Toliko je ima u tebi. Ja... mi... ne živimo na taj način. To dolazi s brzinom, zar ne?" Porazmislio je o tome, nije htio čak ni nagađati koliko je stara. Govorila je cvyngaelski poput njegova djeda. Rekao je to: "Tako lijepo govoriš moj jezik. Kako zvuči tvoj?" Na trenutak se doimala iznenađeno, potom razveseljeno, a kosa joj je bljeskala... "Ali ovo jest moj jezik. Što misliš, kako ga je tvoj narod naučio?" Razjapio je usta, pa ih zatvorio. "Naš je dom u ovim šumama i jezercima", rekla je. "Na zapadu, prema mjestu na kojem sunce leži duž mora na kraju dana. Nije uvijek bilo ovoliko... udaljenosti medu nama." Razmišljao je iz petnih žila. Ljudi su govorili o glazbi u riječima i glasovima Cyngaela. Sad je znao. Spoznaja koja je, kao i ova noć, pomaknula svijet. Kako će se moliti? Gledala ga je, još uvijek vesela. Rekao je: "Je li ovo, ovo noćas... tebi zabranjeno?" Uzela si je trenutak za odgovor. Rekla: "Kraljica je zadovoljna mnome." Razumio je, i odgovor i oklijevanje. Štitila ga je. Na njezin način, bila je to ljubaznost. Činilo se da oni mogu biti ljubazni. Kraljica je bila zadovoljna zbog Daija. Otete duše. Rekao je, gledajući je: "Ali svejedno, na to se... ne gleda dobro, zar ne? Imaš malu slobodu zbog onoga što si učinila, ali to je ipak..." "Mora postojati udaljenost, da. Kao i kod vas." Ovaj put se nasmijao. "Udaljenost? Pa vi nepostojite! Samo reči da si ovdje, to je krivovjerje. Naši bi me svećenici kaznili, neki bi me izbacili iz kapelica i obreda kad bih samo progovorio o tome." "Onaj pokraj jezerca ne bi", rekla je tiho. Nije prije shvatio da je te noći vidjela svećenika. "Ceinion? Možda i bi", rekao je Alun. "Voli me, zbog mog oca, mislim, ali ne bi dopustio priču o vilama iz polusvijeta." Ponovno se nasmiješila. "Polusvijet. Tako dugo nisam čula tu riječ." Nije htio znati kako je daleko u prošlosti nešto za nju moralo biti da bi na ovaj način razmišljala. Za njih se vrijeme

sporo odvijalo. Pružila se, divlja i gipka poput mačke. "Ali nemaš pravo u vezi s njim. On zna. Došao je kraljici kad je njegova žena umirala." "Što?" Ovaj se put glasno nasmijala, zvuk nalik na živu, uzbuđenje i žubor smijeha na čistini. "Tiše. Dobro te čujem", promrmljala je. Dodirnula ga je, lijeno, njezina ruka na njegovoj nozi. Osjetio je žudnju, ponovno, ona ga je gotovo određivala. Rekla je: "Došao je na humak i pitao bi li jedna od nas mogla poći s njim, pomoći da ona preživi. Iskašljavala je krv. Donio je srebro za kraljicu i plakao je među stablima oko humka. Nije nas mogao vidjeti, naravno, ali je došao zamoliti. Ona ga je žalila." Alun nije ništa rekao. Nije mogao govoriti. Znao je, svi su znali, za Ceinionovu mladu ženu i njezinu smrt. "I zato mi nemoj reći", dodala je vila, ponovno se protegnuvši, "da bi nas, od svih vas, baš on zanijekao." "Nije ništa poslala, zar ne?" pitao je, šapæući. Sad gaje gledala s obje podignute obrve. "Zašto to misliš? Poslala je čarobnu vodu iz jezerca i cvjetnu hamajliju. Ona je milostiva, kraljica, poštuje one koji poštuju nju." "I... nije pomoglo?" Odmahnula je glavom. "Mi smo samo ono što jesmo. Smrt dođe. Učinila sam što sam mogla." Gotovo mu je to promaknulo. "Poslala je tebe?" Njezin pogled u njegovu, među njima, na izvjestan način, nije bilo odvojenosti. Trebao je samo pomaknuti ruku da bi joj opet dodirnuo grudi. "Ja sam uvijek bila najviše... znatiželjna." Uzdahnuo je. Tako velika neobičnost, svijet se mijenjao iz trenutka u trenutak, dok su se zvijezde mijenjale iznad njih. Je li bilo sporo ili brzo, to kretanje iznad njihovih glava? Je li ono to ovisilo o tome tko pita? Rekao je: "A ovo noćas je... znatiželja?" "I za tebe, nije li? Što bi drugo moglo biti?" Sad je u njezinu glasu, ispod glazbe, bio novi prizvuk. Zurio je u nju. Nije mogao odvratiti pogled. Mali, ravni zubi u širokim, tankim ustima, blijeda koža, savršena, bolno glatka, kosa koja se mijenja. Tamne oči. I tragovi krila. Nekoć su mogli letjeti. "Ne znam", rekao je, progutavši slinu. "Nisam dovoljno mudar. Osjećam se kao da bih mogao zaplakati." "Opet žalost", rekla je. "Zašto s vama uvijek dođe na to?" "Katkad možemo plakati i od radosti. Razumiješ li... možeš li to razumjeti?"

Duža tišina. A onda je polako odmahnula glavom. "Ne. Voljela bih, ali to je vaš pehar, naš nije." I opet... drugost. Taj osjećaj da je istodobno i sasvim izvan svijeta koji je poznavao, i u njemu. Rekao je: "Reci mi da će Esferth i svi drugi biti tamo kad odem odavde." Mirno je kimnula. "Iako ne i svi oni." Zurio je. Srce mu je snažno preskočilo. "Kako to misliš?" "Izjahuju. Mnogo je ljutnje, muškarci uzimaju konje, nose željezo." Sjeo je. "Sveti Jade. Otkud znaš?" Slegnula je ramenima. Pitanje je, shvatio je, bilo glupo. Kako bi on mogao shvatiti otkud ona zna razne stvari? Kako bi mu ona mogla odgovoriti? Čak i na jeziku koji su dijelili, jeziku kojemu je njezin narod poučio njegov narod. Ustao je. Počeo se ponovno oblačiti. Promatrala ga je. Bio je svjestan, možda će odsad uvijek biti svjestan, kako se užurbanim to što radi mora činiti gledano kroz njezine oči. Način na koji žive on, i ostali. "Moram ići", rekao je. "Ako se nešto dogodilo." "Netko je umro", rekla je ozbiljno. "Ima žalosti. Njezine aure." Brzina njihova umiranja. Pogledao ju je, objema rukama držeći tuniku. Nakašljao se. "Nemoj nam na tome zavidjeti", konačno je rekao. "Ali zavidim", jednostavno je odgovorila; mala, vitka, blistava drugost u travi. "Hoćeš li se vratiti u šumu?" Oklijevao je, a onda mu je palo na pamet nešto čega se ne bi sjetio sinoć, kad je bio mlađi. "Bi li te ražalostilo da ne dođem?" Ponovno je podigla obrve, ali ovaj put iznenađeno. Pomaknula je ruku, istim pokretom kao i prije, kao da poseže za nečim. A onda se, polako, nasmiješila i podigla pogled prema njemu. Navukao je tuniku. Bez pojasa, zbog željeza. Tad se okrenuo da ode. Ni on nije odgovorio na njezino pitanje. Nije imao odgovora. Na tamnom se rubu čistine osvrnuo. Još uvijek je sjedila tamo, na travi, razodjevena, u svom elementu, bez žalosti. *** Glasovi u tami počeli su se odmicati prema sjeveru. Bern je ostao na mjestu, u potoku. Nešto mu je palo na pamet. Slomio je trstiku; možda će morati zaroniti.

Čuo je viku, bijes i strah, muškarce kako trče. Netko je promuklo opsovao, prostaštvo upereno prema svim Erlinzima na svijetu, kao i prema prostim, pristavim kurvama koje su ih rađale. Nije baš bio dobar trenutak da netko otkrije ovog Erlinga. Znači, bio je u pravu. Signalni krijes nije značio baš ništa dobro. Još je uvijek plamtio. Sad se čulo još vike, iako na većoj udaljenosti, prema Esferthu, gdje su se nalazili šatori: šatori na rubu pretrpanoga grada, u predvečerje sajma. Grada za koji im je bilo rečeno da će biti gotovo prazan, koji bi čak mogli poharati u pljački koja će njihovu slavu i slavu Jormsvika opjevati za buduće naraštaje. Do slave će, zaključio je Bern, sad biti vrlo teško doći. Brzo je razmišljao, dišući plitko i polako. Skallsonova je družina krenula istočno od brodova. Gubitak vremena, netko je mislio - a isto je bilo rečeno i za Bernov i Eccin odlazak u Esferth, kad su saznali za održavanje sajma. Ali zaključili su da, ako već moraju otići odavde - a činilo se da će tako biti - a da ništa ne opljačkaju, mogu barem nešto saznati. Spašavanje ponosa, makar malčice, tako što će kući donijeti izvješće o Aeldredovim zemljama. Možda će im se njihovi drugovi rugati malo manje kad se vrate praznih ruku, neokrvavljenih mačeva, bez priča koje bi mogli pripovijedati. Propalo putovanje na kraju pljačkaške sezone. Njegova prva pljačka. U ovom trenutku, pomislio je Bern, ruganje ne bi bilo najgore nego možda najbolje što bi mu se moglo dogoditi. Bilo je i gorih stvari od podsmijeha uz zimsko ognjište. Ako je taj krijes na istoku bio uzbuna, najvjerojatnije je značio da je družina Guthruma Skallsona bila otkrivena. A prema bijesu u anglcynskim glasovima (koji su se još uvijek udaljavali od njega, hvala Ingavinu), nešto se moralo dogoditi. A onda se sjetio da je Ivarr bio sa Skallsonovom družinom. Bern je zadrhtao u vodi, nije se mogao suspregnuti. Tako čovjek drhti kad prolazi duh, netko netom umro i ljutit. U istom je trenutku čuo tih pljusak, dok je netko ulazio u potok. Bern je izvukao bodež i pripremio se da umre: opet u vodi, sad već po treći put. Kazivalo se da treći put označava moć Lovkinje Nikkar, Thiinirove žene. Tri su puta predstavljala prolaz. Očekivao je smrt u noćnim vodama oko Rabadyja. I ponovno na jutarnjoj obali pred Jormsvikom. Sad ju je pokušao još jednom prihvatiti. Svršetak je čekao na sve ljude, nitko nije znao svoju sudbinu, sve je ležalo u tome kako si pošao u svoju smrt. Stisnuo je svoju oštricu. "Ne miči se", čuo je. Glas je bio tih, napet, jedva čujan. Posve, do kraja mu poznat cijeloga života. "Poštedi me noža", nastavio je tiho. "Večeras su me već uboli. I šuti, ili će te naći i na licu mjesta ubiti", dodao je njegov otac, nepogrešivo se krećući prema mjestu na kojem je Bern bio sakriven, uronjen do ramena, nevidljiv u tami.

Osim ako niste znali da je ondje. Znači, nikakve tajne, barem ne u tom dijelu. Ušao je u potok ravno s mjesta na kojem ga je njegov otac ostavio. Nikakva magija, nikakva nemoguća noćna vizija, sjajni instinkt pljačkaša. "Nisam ni mislio da bi me ponudili vinom", promrmljao je. Nije ponudio nikakav pozdrav. Nije ni Thorkell pozdravio njega. Primičući se, njegov je otac zagunđao. "Kako tvoja glava?" "Boli. Hoćeš da ti vratim lančić?" "Da sam ga htio, zadržao bih ga. Pogriješio si u onoj uličici. Znaš kako ide saga: Drži oči na leđima i u dvorani ili u tami. Budi uvijek na oprezu i uvijek budan." Bern nije rekao ništa. Osjetio je kako se zajapurio. "Dva konja?" pitao je Thorkell mirno. Tamni krupni obris njegova oca bio je pokraj njega, Thorkellov glas u njegovu uhu. Njih dvojica, zajedno, u potoku, u anglcynskoj zemlji. Kako se to dogodilo? Što su odlučili bogovi? I kako ljudi mogu uzeti svoj život u svoje ruke, kad se ovakve stvari događaju? Shvatio je da mu srce divlje lupa i to ga je ljutilo. "Dva konja", odgovorio je, trudeći se da mu glas ne drhti. "Gdje je Ecca?" Kratko oklijevanje. "Tako se nazivao?" Nazivao. "Jasno", rekao je Bern ogorčeno. "Naravno. Mrtav je. Znaš, isti pjesnik kaže: Nikakve koristi, nikad, ma što se mislilo nema od medovine i piva nijednom čovjeku. Jesi li pijan?" Udarac iz podlaktice opalio ga je po strani glave, svom silinom. "Ingavinova ti oka, pokaži poštovanje. Izvukao sam te izvan gradskih zidina. Razmisli o tome. Pošao sam ga upozoriti, on je isukao oštricu da me ubije kad sam se poslužio njegovim pravim imenom. Pogriješio sam. Je li tvoj konj dobar?" Pogreška. Da čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Ubiti drugog čovjeka na otoku, to je bila pogreška, htio je reći Bern. Još uvijek je nastojao shvatiti što se ovdje zapravo dogodilo. "Moj konj je Gyllir", rekao je. S naporom je iz glasa isključio sve što bi njegov otac mogao iščitati kao mladenački ponos. Thorkell je ponovno zagunđao. "Halldrov? I nije krenuo za tobom?" "Halldr je mrtav. Konj je bio namijenjen njegovu sprovodu." To je ušutkalo njegova oca, barem na trenutak. Bern se pitao misli li on na svoju ženu koja je postala Halldrova, a sad je bila udovica, sama i nezaštićena na Rabadyju. "Pretpostavljam da usto ide priča", bilo je sve što je Thorkell rekao. Glas mu se nije nimalo promijenio. A zašto bi se promijenio, iako je cijeli svijet koji je Bern poznavao već bio posve izmijenjen?

"Ostavi Stefina konja", rekao je njegov otac. "Dobro je da pronađu konja, nakon što nađu njegovo tijelo." Stefa. Bern se teško suzdržao od toga da rukom opipa glavu. Od udarca, zvijezde su se ponovno zanjihale. Njegov je otac bio snažan muškarac. "Vidjet će tragove dvaju konja na mjestu gdje smo ih sakrili", rekao je Bern. "Neće upaliti." "Hoće. Ja ću pronaći konja i izvesti ga. Ali idi sad, i to brzo - neka je budala noćas ubila Burgreda od Denfertha. Mislim da je i sam Aeldred izjahao." "Što?" rekao je Bern, razjapivši usta. "Vojvodu? Zašto nisu—?" "Tražili otkupninu? Reci ti meni. Ti si plaćenik iz Jormsvika. To bi vam vrijedilo više od cijele pljačke." Ali odgovor na to pitanje zapravo je znao. "Ivarr", rekao je. "Ragnarson nas plaća." "Ingavinova mi slijepog oka! Znao sam", promuklo je rekao njegov otac. Njegova stara kletva, koju je pamtio iz djetinjstva, poznata poput mirisa i oblika ruku. Thorkell je ponovno opsovao, pa pljunuo u potok. Stajao je do struka u vodi i razmišljao. Onda je rekao: "Slušaj. Taj će htjeti da odete na zapad. Nemojte ići. Ovo nije pljačka za Jormsvik." "Na zapad? Što je zapadno odavde? Samo..." A onda, kad njegov otac nije rekao ništa, Bern je napokon shvatio. Progutao je slinu, nakašljao se. "Krv", prošaptao je. "Osveta? Za njegova djeda? I zato je—" "Zato je platio vaše brodove i ljude, bez obzira na to što vam je još rekao, i to je razlog zašto nije htio taoca. Želi krenuti na Cyngaele. Ali da ste dobili otkupninu za vojvodu, okrenuli biste se i otišli kući. On je bio s družinom na obali, zar ne?" Bern je kimnuo. Sve se počelo uklapati. "Kladim se u zemlju koje više nemamo da će naći Burgredovo tijelo sa strijelom u njemu." "Rekao je da burh još nije ograđen i da će Esferth biti gotovo prazan." Thorkell je zagunđao i ponovno pljunuo nizvodno. "Prazan? Za vrijeme sajma? Lukav je taj kao zmija. Truje svoje strijele." "Otkud ti to znaš?" Nije bilo odgovora. Bernu je palo na pamet da nikad u životu nije ovako razgovarao sa svojim ocem. Nije bilo ni jednog, čak ni približno ovako napetog razgovora. Nije imao vremena, uopće nije imao vremena, da bi otpustio svoj suzdržavani bijes, gorčinu zbog upropaštenih života. Thorkell još uvijek nije pitao za svoju ženu. Ili za Gyllira. Ili za to kako se Bern našao u Jormsviku. Oko njih su letjele krijesnice, a Bern je čuo krastače i cvrčke. Ali nije bilo ljudskih glasova; otišli su na sjever, prema zidinama i šatorima. A izaći će i vratiti

se ovim putem, kad krenu prema obali. Vodit će ih kralj Aeldred, rekao je njegov otac. Guthrumova je družina išla pješice, sad sigurno trče prema brodovima. Ako nisu mrtvi. Pojma nije imao gdje su bili kad... "Gdje su ti konji?" "Odmah zapadno, u šumi." "U toj šumi?" Thorkellov se glas prvi put podigao. "Ima li koja druga?" "Opet ću te zviznuti. Pokaži poštovanje. To je šuma duhova. Nijedan Anglcyn ili Cyngael ne bi ušao u nju. Ako ti to nisi znao, Stefa je trebao znati." "Pa," rekao je Bern, pokušavši mu prkositi, "možda je i znao. Ako oni u nju ne ulaze, onda je to dobro mjesto za naše konje, zar ne?" Njegov otac nije ništa rekao. Bern je progutao slinu. "Ušao je samo nekoliko koraka, sputao ih i smjesta izašao." "Znao je." Thorkell je iznenada zazvučao umorno. "Najbolje je da kreneš", rekao je njegov otac. "Razmisli o svemu ostalom dok budeš jahao." Bern se pokrenuo, uspinjući se zapadnom obalom. Nije rekao ništa, ali dok se osvrtao, čučeći, Thorkell je dodao: "Nemoj da Ivarr Ragnarson sazna da si moj sin. Ubit će te zbog toga." \ Bern se zaustavio, gledajući dolje prema tamnom liku svog oca u potoku. Očito, i tu je ležala priča. Nije kanio pitati. Htio je reći nešto grubo o tome kako je malo kasno da Thorkell pokazuje znakove brige za svoju obitelj. Okrenuo se. Čuo je kako njegov otac, iza njega, izlazi iz vode. Pošao je prema jugu, brzo, nisko prignut među stablima, kako bi uzeo Gyllira. Dok je to činio, drhtao je. Šuma duhova. Znao je da ga Thorkell gleda, kako bi označio mjesto. Nije se osvrnuo. Nije se pozdravio, ni - Ingavin zna - zahvalio. Prije bi umro nego to učinio. Kad se približio, Gyllir je zanjištao. Konj se doimao uznemirenim i zabacivao je glavu. Bern mu je protrljao gubicu, šapćući, pa odvezao uzde. Prema uputama, Eccina je konja ostavio sputanoga. Neće još dugo biti ovdje. Izašao je iz šume, uzjahao i krenuo prema jugu, pod zvijezdama i plavim mjesecom, tjerajući Gyllira, jer uskoro će ih slijediti muškarci u sedlima. Tlo se pružalo ravno, šuma je bila sa zapadne strane, a prema istoku je bio otvoren prostor sve do preko rijeke, isprva uglavnom prazan, nenastanjen, a onda su se s te strane u mraku počele ukazivati farme, zasađen ječam i raž, uskoro će žetva. Niz niskih stabala, skupina kuća, tlo se počelo spuštati prema moru i njihovim brodovima. Još je dalek put. Muškarci ga slijede. Krijes još uvijek gori. Poslije nekog vremena ugledao je još jedan, u daljini, a onda i treći, kako šalje svoje znakove, koje nije znao iščitati. Dotad je mjesec već nestao iza šume.

Nagnuo se naprijed preko Gyllirova vrata, kako bi on lakše podnio njegovu težinu. Pretpostavljam da tu postoji priča, rekao je njegov otac, čuvši za konja. Ali nije pitao. Nije pitao. Heimthra je bila riječ kojom se opisivala čežnja za domom: za domom, za prošlošću, za time da stvari budu kao što su nekoć bile. Govorilo se da čak i bogovi poznaju tu čežnju, iz vremena kad su svjetovi bili razdvojeni. Bern je, jašući, bio zahvalan na tome što nitko na ciplom tom širokom, mračnom svijetu, nije mogao vidjeti njegovo lice, a morao se nadati da Ingavin i Thiinir neće o njemu lošije misliti, ako ga promatraju u noći. Hakon Ingemarson bio je taj koji je primijetio Kendru uz vodu. Smjesta ju je zazvao dok je u gomili drugih prolazio s bakljom, idući prema šatorima. Nije htjela pitati kako ju je tako brzo prepoznao u mraku. Bojala se njegova odgovora. Zapravo, znala je njegov odgovor. U sebi je proklela čisti peh koji ga je doveo do toga da prođe baš ovuda, istodobno se okrenuvši i poprimivši prizvuk zadovoljne dobrodošlice, dok je on žurio prema njoj. "Moja gospo! Otkud ti ovdje, bez pratnje?" "Nisam bez pratnje, Hakone. Ceinion od Llywertha ljubazno je sa mnom poslao svoga osobnog čuvara." Domahnula je, a Thorkell je koraknuo naprijed, pod svjetlo. Pas je, hvala bogu, već bio na drugoj obali, izvan vidokruga. Pojma nije imala kako bi to na prikladan način objasnila. "Ali ovdje nema baš ničega!" uzviknuo je Hakon. Shvatila je da je pijan. Svi su bili. To bi, zapravo, moglo olakšati stvari. "Okupljanje je tamo, kod šatora! Tvoja kraljevska sestra i brat već su tamo. Možemo li te mi otpratiti?" Kendra je pokušala pronaći načina da odbije, ali nije uspjela. Ponovno u sebi opsovavši, žestinom koja bi iznenadila njezinu braću i sestru, a posve uznemirila mladog čovjeka pred njom, nasmiješila se i rekla: "Naravno. Thorkelle, čekaj me ovdje. Najvjerojatnije ću se samo kratko zadržati, a ne bih željela da ovi ljudi propuste zabavu samo da bi mene otpratili natrag unutra." "Da, moja gospo", rekao je postariji Erling, bezizražajnim glasom sluge. Hakon je izgledao kao da bi mogao prosvjedovati, ali očito je odlučio biti zadovoljan onime što je tako neočekivano dobio. Uhvatila je korak s njim i ostalima, pa su se probili kroz šareno selo šatora koji su niknuli sjeverozapadno od zidina. Kad su stigli, zatekli su bučnu gomilu skupljenu u širokom krugu. Hakon se progurao naprijed. U krugu je bilo dvoje ljudi. Kendra se nije osobito iznenadila kad je otkrila da su to njezina sestra i stariji brat.

Osvrnula se. Na jednoj strani kruga ugledala je lubanju kako leži na travi, a uz nju baklja. Kendra se trznula. Imala je iznenada prilično jasan pojam o tome što se ovdje dogodilo. Athelbert jednostavno nije znao kad treba prestati. Judit je imala dugačak štap koji je, ukriž, držala objema rukama. Znala se njime koristiti. Athelbert je nosio jedan znatno manji, tanku mladicu. Gotovo beskorisnu, dobru samo za ubijanje muha ili otresanje jabuka, ništa više. Judit je, smrknutom odlučnošću i s nemalom vještinom, pokušavala štapom onesvijestiti brata. Završiti posao koji je započela jutros. Athelbert - koji je poprilično popio - smijao se isuviše jako da bi bio siguran pred sestrinim napadom. Kendra je, gledajući ih i slušajući veselje oko sebe, razmišljala o Cyngaelu u šumi i o njegovu psu - o tome kako je stajao na drugoj strani rijeke, ukočen i pozoran, osluškujući. Nije znala što sluša. Nije zapravo ni htjela znati. U svakom slučaju, sad se nije dalo ništa učiniti. Nije bilo načina da se okrene i ode, ne još. Ponovno je uzdahnula, namjestila osmijeh na lice i prihvatila od Hakona, koji se uposlio oko nje, čašu razvodnjena vina. Promatrala je brata i sestru, usred vesele gomile koja je zavijala i baklji koje su se dimile. Kasna ljetna noć, žetva koja obećava, sajam koji uskoro počinje. Vrijeme smijeha i slavlja. Zabava se u krugu nastavljala, označena s dvije stanke za vino koje su zatražili borci. Juditina je kosa sad bila posve bestidno raspuštena. Kao da bi njoj to nešto značilo, pomislila je Kendra. Athelbert je neprekidno izmicao i saginjao se. Primio je dva-tri udarca, uključujući i onaj u cjevanicu, koji ga je ploštimice oborio i poslije kojega se jedva uspio otkotrljati pred Juditinim užurbanim nastavkom. Kendra je pomišljala da se umiješa. Svakako, ona je bila jedina osoba koja bi to mogla. Nije baš bila sigurna koliko je samokontrole Judit još imala. To je katkad bilo teško razabrati. A onda je netko povikao glasno, drugačijim prizvukom, a ljudi su pokazivali prema jugu, iza grada. Kendra se okrenula. Krijes. Promatrali su kako signali počinju, pa se ponavljaju. I opet ponavljaju. Athelbert je bio taj koji je svima njima glasno protumačio poruku. Judit je, slušajući, ispustila svoj štap i pošla stati uz svog brata. Počela je plakati. Athelbert ju je obgrlio. Usred kaosa koji je uslijedio, Kendra se pomaknula s mjesta na kojem se Hakon uz nju vrzmao. A onda je kliznula u tamu. Baklje su se posvuda micale, oblikujući uzorke u noći. Probila se natrag do rijeke. Pas je još uvijek bio tamo. Zapravo, činilo se da se nije ni pomaknuo. Thorkella nije bilo nigdje na vidiku. A ni Aluna ab Owyna. On sad ne bi trebao biti važan, mislila je. Misli su joj se vrtložile. Večeras je bio ubijen jedan od njihovih, ako je Athelbert dobro pročitao poruku. Bila je sigurna da jest.

Burgred. Bio je u močvarama s njezinim ocem, borio se kod Camburna, oba puta, i kad su izgubili, i kad su pobijedili. A pošao je u potjeru zbog glasine da su viđeni erlinški brodovi, dok je kralj ležao obuzet groznicom. Njezina će oca, znala je, mučiti to saznanje. S druge se strane potoka nešto pomaknulo. Muškarac kojega je slijedila izašao je iz šume. Zastao je na njezinu rubu, doimajući se izgubljeno. Kendra je, dok joj je srce lupalo, vidjela psa kako kaska do njega i gurka gubicom Cyngaelovo bedro. Alun ab Owyn spustio je ruku i dodirnuo psa. Bilo je previše mračno da bi mu vidjela lice, ali bilo je nečega u načinu na koji je stajao, što ju je uplašilo. Shvatila je da je cijelu noć bila uplašena. Cijeli dan, zapravo, od trenutka kad je cyngaelska družina došla na livadu. Čula se buka, muškarci su iza nje vikali, trčali do gradskih vrata koja su sad bila otvorena. Kendra je začula drugačiji zvuk, korake, bliže: osvrnula se i ugledala Thorkella. Odjeća mu je bila mokra. "Gdje si bio?" prošaptala je. "Izašao je", odvratio je Erling, ne odgovorivši. Kendra se ponovno okrenula prema šumi. Alun se još uvijek nije ni pomaknuo, osim da bi dodirnuo psa. Nesigurno, pošla je prema rijeci i stala na obalu, među trskom i vilinim konjicima. Vidjela ga je kako podiže pogled i primjećuje je. Previše mračno, previše mračno da bi mu vidjela oči. Udahnula je. Nije smjela biti ovdje, nije mogla objasniti otkud zna to što zna. "Vrati nam se", rekla je, boreći se sa strahom. Pas se okrenuo prema njezinu glasu. Plavi mjesec i zvijezde iznad njihovih glava. Čula je kako joj se Thorkell primiče s leđa. Bila je zahvalna na tome. Promatrala je drugog muškarca pokraj stabala. A onda je, konačno, čula Aluna ab Owyna kako progovara glasom za koji se morala napeti da ga čuje. "Moja gospo, dugačak je put preda mnom. Da bih to mogao učiniti." Kendra je zadrhtala. Bila je na rubu suza, uplašena. Natjerala se da još jednom duboko uzdahne, pa rekla, hrabrošću za koju je možda samo njezin otac znao da je ona posjeduje: "Ja nisam tako daleko." Iza nje, Thorkell je ispustio neobičan zvuk. Pokraj stabala, Alun ab Owyn malo je podigao glavu. A onda je, trenutak poslije, krenuo naprijed, hodajući teško i usporeno prije nego što je dospio do vode. Zajedno s psom prešao je potok. Kosa mu je bila u neredu. Na tunici nije imao pojasa, a nije bio ni naoružan. "Što... ti ovdje radiš?" pitao je.

Visoko podignute glave, osjećajući povjetarac u kosi, rekla je: "Iskreno govoreći, nisam sigurna. Osjetila sam... strah, od trenutka kad sam te jutros ugledala. Nešto..." "Uplašila si se mene?" U glasu mu nije bilo nikakvih osjećaja. Ponovno je oklijevala. "Uplašila sam se za tebe", rekla je. Tišina, a onda je kimnuo, kao da nije iznenađen. Ja nisam tako daleko, rekla je. Otkud je to došlo? Ali prešao je. Prešao je vodu, od stabala prema njima. Malo iza nje, Erling je šutio. "Je li netko noćas umro?" pitao je Alun ab Owyn. "Mislimo da jest", rekla je. "Moj brat misli da je to bio vojvoda Burgred, koji je vodio družinu južno odavde." "Erlinzi?" pitao je. "Pljačkaši?" Sad je gledao pokraj nje, prema Thorkellu. Pas je bio uz njega, mokar od rijeke, stojeći vrlo mirno. "Čini se da je tako, moj gospodaru", rekao je krupni muškarac iza nje. A potom oprezno dodao: "Vjerujem da... obojica znamo tko ih vodi." I to je izazvalo promjenu. Kendra ju je vidjela. Činilo se da je Cyngaela nešto povuklo natrag k njima, nešto što je zapucketalo kao uzica ili bič, i odvuklo ga od onoga što mu se već dogodilo između stabala. Od stvari o kojoj nije željela razmišljati. "Ragnarson?" pitao je. To ime Kendra nije poznavala; ništa joj nije znaèilo. Erling je kimnuo. "Vjerujem da je tako." "Otkud to znaš?" pitao je ab Owyn. "Moj kraljevski gospodaru, ako je to Ragnarson, on će njihove brodove htjeti povesti prema zapadu. Kralj Aeldred upravo izjahuje u potjeru." Bio je vrlo dobar, primijetila je Kendra, u tome da ne odgovori na pitanja na koja ne želi dati odgovor. U tami je pogledala cyngaelskog kraljevića. Alun se ukočio, bio je tako napet da je gotovo drhtao. "Njega se mora ubiti. Ponovno će krenuti na Brynnfell. Oni neće biti pripravni, ne tako brzo. Trebam konja!" "Ja ću ti ga nabaviti", mirno je rekao Thorkell. "Što? Ne bih rekao", začulo se ljutito petljanje jezikom. Kendra se naglo okrenula, blijeda poput krpe. Vidjela je Athelberta kako im prilazi preko trave. "Konja? Kako bi mogao zajahati moju sestru, a onda odjahati kući da se time hvali?"

Kendra je osjetila kako joj srce divljački lupa, ovaj put ne od straha, nego od bijesa. Šake je zgrčila uz bokove. "Athelberte, ti si pijan! I potpuno si—" Prošao je ravno pokraj nje. Možda se šali i prevrće s Judit, pušta je da ga lupa za zabavu drugima, ali njezin je stariji brat bio otvrdnuo, uvježban borac, budući kralj ove zemlje, a sad je bio bijesan iz više nego jednog razloga. "Potpuno sam što, draga sestro?" Nije se osvrnuo prema njoj. Zaustavio se ispred Aluna ab Owyna. Bio je za pola glave viši od Cyngaela. "Pogledaj mu kosu, tuniku. Ostavio je pojas u travi, razumijem. Barem si se ti upristojila prije nego što si odlijepila leđa sa zemlje." Thorkell Einarson zakoračio je naprijed. "Moj kraljevski gospodaru," počeo je, "mogu ti reći—" "Ti možeš začepiti svoju odurnu erlinšku gubicu prije nego što te ovdje ubijem", prasnuo je Athelbert. "Ab Owyne, izvuci mač." "Nemam ga", rekao je Alun blago. Pa gipkim, djelotvornim pokretom skočio prema Athelbertu. Izvio se ulijevo, a onda je njegova desna šaka svom snagom tresnula u prsa blizu srca njezina brata. Kendrina je ruka naglo poletjela prema ustima. Athelbert se srušio poleđuške i pružio na travi. Zagunđao je, pomaknuo se da ustane, pa se smrznuo. Pas, Cafall, bio je ravno iznad njega, golema siva prijetnja, koja je režala iz grla. "Nije me ni pipnuo, ti, od Jada prokleti glupane!" vrištala je Kendra na svog brata. U svom je bijesu bila na rubu suza. "Bila sam tamo prijeko i gledala tebe i Judit kako pravite budale od sebe!" "Bila si? Ti si, ovaj, vidjela sve to?" rekao je Athelbert. Ruku je držao na grudima i pomno pazio da ne načini nagao pokret. "Vidjela sam to", ponovila je ona. "Moraš li se ti toliko truditi da budeš glup?" Uslijedila je tišina. Čuli su buku iza sebe, iz smjera gradskih vrata. "To nije tako teško kao što misliš", konačno je promrmljao njezin brat. Ironija, već se smijao samome sebi. Bio je to, zapravo, njegov dar. "A gdje si ti", rekao je, podižući pogled prema Alunu ab Owynu, "ovo naučio?" "Naučio me brat", odrezao je Cvngael. "Cafalle, čekaj!" Pas je ponovno zarežao kad se Athelbert premjestio u sjedeći položaj. "Čekanje je dobra ideja, da", složio se Athelbert. "Možda bi mu to trebao ponoviti? Da budeš siguran kako te čuo?" Pogledao je na drugu stranu, prema svojoj sestri. "Čini se da sam—" "Pogriješio", rekla je Kendra bez uvijanja. "Kako neobično." Čuli su rogove iz smjera grada. "To je otac", rekao je Athelbert. Drugačijim glasom.

Alun je pogledao u tom smjeru. "Moramo požuriti. Thorkelle, gdje je taj konj?" Krupni se muškarac okrenuo prema njemu. "Nizvodno. Noćas sam u gradu ubio erlinškog pljačkaša. Maloprije sam pronašao njegova konja u šumi. Ako ti brzo treba konj, možeš—" "Treba mi konj i treba mi mač." "Ubio si erlinškog pljačkaša?" u istom je trenutku ispalio Athelbert. "Čovjeka kojega sam nekad poznavao. Sad je u Jormsviku. Vidio sam ga u—" "Poslije! Dođi!" rekao je Alun. "Gledajte!" pokazao je. Kendra i dvojica muškaraca su se okrenuli. Ona je čvrsto stisnula ruke. Fryd kralja Aeldreda izlijevao se kroz gradska vrata među bakljama i barjacima. Čula je zvuk konjskih uzda i topot kopita, muškarce kako viču i zvuk rogova. Veličanstvena i strašna puna ratna sprema. "Moja gospo?" Bio je to Thorkell. Tražio je od nje dopuštenje da ode. "Idi", rekla je. On nije bio njezin sluga. Dvojica su muškaraca počela trčati prema jugu, duž riječne obale. Pas je po posljednji put zarežao na Athelberta, a onda pošao za njima. Kendra je spustila pogled prema svom bratu koji je još uvijek sjedio na travi. Promatrala ga je kako ustaje, pomalo oprezno. Imao je bolan dan. Visok, svjetlokos poput Erlinga, otmjen, naočit, zapravo gotovo trijezan. Stajao je pred njom. Usta su mu se trznula. "Ja sam idiot", rekao je. "Znam, znam. Ali obožavam te. Upamti to." A onda je i on brzo otišao, prema vratima, kako bi se pridružio četi koja je izjahivala, ostavljajući je neočekivano samu u tami pokraj rijeke. To se nije često događalo, to da je ostave samu. Istinu govoreći, bilo joj je to dobro došlo. Trebala je nekoliko trenutaka da se sabere, ili barem pokuša. Što ti ovdje radiš? pitao je. Isuviše očigledno pitanje. I kako je trebala odgovoriti? Progovorivši o auri gotovo viđenoj, o zvuku izvan domašaja uha, o nečemu nikad prije znanom, ali živopisnom poput vjere ili žudnje? O osjećaju da je on označen, drugačiji, i da je ona to nekako znala, od njegova prvog pojavljivanja, jutros na livadi? Dugačak je put preda mnom, rekao je sa suprotne strane rijeke. A ona je znala, nekako, što je zapravo mislio, a to je bila stvar koju nije željela znati. Jad me zaštitio, pomislila je Kendra. I njega. I protiv svoje volje osvrnula se prema stablima. Šuma duhova. Tamo nije vidjela ništa. Baš ništa. Zadržavala se, oklijevajući predati ovu tišinu. A onda joj se, poput oštrice koja se urezuje u meso, vratila misao da je galama koju čuje odgovor na smrt nekoga koga je poznavala od djetinjstva.

Burgred od Denfertha podiže je na svog konja, tako visoko iznad tla, kako bi kaskali oko zidina Raedhilla. Imala je tri, možda četiri godine. Strah, potom ponos, pa štucavi smijeh i vrtoglavica bez daha. Veselo, smekšano lice njezina oca kad ju je Burgred doveo natrag i spustio je, naginjući se u sedlu, zajapurenu, na bucmaste nožice. Sjećamo li se stvari zato što su se događale često, ili zato što su bile tako rijetke? Ova je bila rijetka. Bio je on strog muškarac, Burgred, više od Osberta. Čovjek od djela, ne od misli. Nosio je znakove prošlosti na drugačiji način. Očeve groznice, Osbertova noga, Burgredov... bijes. Bio je uz Aeldreda, koji ga je vrlo volio, još i prije te zime u Beortferthu. Noćas ga je ubio Erling. Kako da čovjek s time izađe na kraj, ako je kralj Anglcyna? Njezin je otac izjahivao. Mogao bi noćas poginuti. Pojma nisu imali koliko je Erlinga tamo dolje, južno od njih. Koliko brodova. Jormsvik, rekao je Thorkell Einarson. Znala je tko su oni: plaćenici s južnog vrška Vinmarka. Okorjeli ljudi. Najokorjeliji od svih, govorilo se. Tad se Kendra okrenula od šume, rijeke i samoće, da bi se vratila. I vidjela svog mlađeg brata kako stoji, strpljivo je čekajući. Otvorila je usta, pa ih zatvorila. Athelbert ga je morao poslati, shvatila je. Usred kaosa u kojem je tražio svog konja i oklop i pridruživao se frydu, učinio je to. Bilo je isuviše lako podcijeniti Athelberta. "Otac nije dopustio da idete obojica?" tiho je pitala. I znala odgovor i prije nego što je postavila pitanje. Gareth je odmahnuo glavom u tami. "Ne. Što se ovdje dogodilo? Jesi li dobro?" Kimnula je. "Valjda jesam. A ti?" Oklijevao je. "Ne bi mi smetalo ubiti nekoga." Kendra je uzdahnula. I drugi su imali svoje žalosti. To je trebalo imati na umu. Prišla je naprijed i uhvatila brata za ruku. Nije ju stisnula ili nešto tome slično; povukao bi se pred očitom suæuti. Gareth je čitao rodijske i trakezijske filozofe, čitao ih njoj naglas, oblikovao sebe (ili barem pokušavao) prema njihovim učenjima. Ravnaj se u svjetlu sigurne spoznaje da smrt dolazi svim ljudima koji se rode. I u skladu s tim budi smiren pred licem nevolje. Imao je sedamnaest godina. Zajedno su se vratili natrag. Vidjela je stražara na vratima, blijedog poput krpe. Onoga koji ju je pustio da izađe. Kimnula mu je kako bi ga ohrabrila, uspjela se nasmiješiti.

Ona i Gareth pošli su u dvoranu. Osbert je bio tamo, usred jarkog svjetla svjetiljki, dajući upute. Muškarci su dolazili i odlazili pred njim. Bilo je to nešto što je radio cijelog Kendrina života. Lice mu se noćas doimalo izboranim i upalim. Ni jedan od njih nije više bio mlad, pomislila je: njezin otac, Osbert, Burgred. Burgred je bio mrtav. Jesu li mrtvi stari, ili mladi? Za nju nije bilo nikakva posla, ali bilo je prekasno da ode u krevet. Kad je došla zora, pošli su na jutarnju molitvu. Njihova im se majka pridružila, krupna, smirena, brod s vjetrom u leđa, sigurna u svojoj vjeri. Kendra u kapelici nije vidjela Judit, ali njezina ih je sestra pronašla poslije, kad su se vratili u dvoranu. Bila je trijezno odjevena, propisno podignute kose, ali s divljim bijesom u očima. Judit se nije slagala s doktrinama smirenosti koje su zagovarali rodijski filozofi. Kendra je znala da ona u ovom trenutku želi svoj mač, da želi biti na konju i jahati prema jugu. I nikad se, baš nikad, neće pomiriti s činjenicom da to ne može učiniti. Dotad je netko već pronašao mrtvog Erlinga u uličici i prijavio to Osbertu. Kendra je to očekivala, razmišljala je o tome kad se trebala moliti. Čekajući stanku u protoku poruka koje su dolazile i odlazile, prišla je i tiho rekla Osbertu ono što je znala. Saslušao ju je i razmislio, ne uputivši joj ni riječ prijekora. Nije to bio njegov način. Trkom je poslao jednoga glasnika po stražara koji je bio na zidinama i koji je došao, te drugoga po erlinškog slugu Ceiniona od Llywertha, koji se nije pojavio. Thorkell Einarson, otkrili su, otišao je na jug s frydom. Isto je učinio i cyngaelski svećenik, iako je to bilo poznato: noćno jahanje uz Aeldreda, na konju kojega su mu darovali. Taj je čovjek bio od druge sorte svetih ljudi. Kendra je znala da je s njima i Alun ab Owyn, a znala je i zašto. Mora biti ubijen, rekao je, pomalo divlje. Netko po imenu Ragnarson. Pamtila je kako je izgledao, izlazeći iz šume. Još uvijek je odbijala priznati što je to što je naizgled znala o tome, o njemu - a da pojma nije imala otkud to zna. Svijet iznenada je krivovjerno pomislila Kendra - nije tako dobro načinjen, kao što bi mogao biti. Zamislila ga je kako jaše, sa sivim psom koji trči pokraj konja prema jugu. *** Ranije te iste noći, jedna se žena oprezno probijala preko polja na otoku Rabadyju, ne baš posve sigurna ide li u mraku u pravom smjeru, nemalo uplašena zbog toga što je na otvorenome poslije izlaska mjeseca. Mogla je istodobno čuti i more i talasanje žita. Žetva se približavala, polja su bila visoka i to joj je otežavalo da vidi kamo ide. Malo prije toga, njezin izgnani suprug i jedini sin zajedno su razgovarali u rijeci pokraj Esfertha. Sastanak kakav su mogli - rekla bi ona - osmisliti samo

bogovi, za svoje vlastite ciljeve, koji se ne mogu pojmiti. Žena bi bila zahvalna za novosti o sinu; zanijekala bi da je zanima onaj drugi. I njezine su kćeri bile daleko, s druge strane tjesnaca, na kopnu Vinmarka. Ni jedna se već neko vrijeme nije javila. Ona je to shvaćala. Obiteljska sramota može učiniti da ambiciozni muževi postanu oprezni zbog takvih stvari. Sad je u Hlegestu vladao kralj s jasnim vlastitim ambicijama da zavlada nad svim Erlinzima, a ne samo nad nekima na sjeveru. Vremena su se mijenjala. To je, između ostaloga, značilo da su mladići imali razloga pažljivo misliti, paziti na jezik i biti diskretni kad su u pitanju obiteljske veze. Sramota može pasti na svakog muškarca preko njegove žene. Frigga, kći Skadijeva, nekoć žena Riđeg Thorkella, a onda i žena Halldra Krakatoga, sad nije bila vezana ni uz jednog muškarca, što znači da nije imala nikakvu zaštitu. Nije bila ogorčena na svoje kćeri. Žene imaju vrlo malo nadzora nad svojim životom. Ona nije znala kako to ide drugdje, na zapadu ili na jugu. Uglavnom je isto, pretpostavljala je. Bern, njezin sin, trebao je ostati uz nju kad je Halldr umro, umjesto što je te iste noći nestao, ali Bern je, očevim izgonom, od nasljednika zemljišnog posjeda postao sluga i tko bi, zaista, mogao kriviti mladoga čovjeka što odbija takvu sudbinu? Pretpostavila je da je mrtav, nakon što su ujutro pošli tražiti i njega i konja, ne našavši nijednoga. Mnoge je noći provela žalujući, ne želeći ikome dopustiti vidjeti kolika je njezina tuga, zbog onoga što je on očito učinio - ukrao mrtvačeva konja. A onda su, nedavno, na kraju ljeta, stigle vijesti da nije umro. Kamenovali su volur zato što je pomogla Bernu Thorkellsonu da ode s otoka. Frigga nije u to vjerovala. Nije uopće imala smisla, ta priča, ali ona to nije kanila nikome reći. Nije bilo nikoga s kim bi mogla razgovarati. Bila je sama ovdje, a još uvijek nije imala pravoga pojma je li joj sin živ. A onda su, prije nekoliko dana, imenovali novu volur. Jednoruki Ulfarson, sadašnji namjesnik, obavio je imenovanje, što je bila novotarija. Uvijek ima novotarija, zar ne? Ali mlada volur bila joj je gotovo u rodu, a Frigga joj je učinila neke male usluge kad je djevojka tek došla služiti u žensko sjedište. Sad se činilo da je to bilo mudro od nje, iako to nije bio razlog zbog kojega je to učinila. Ženin je put uvijek težak, kamenit i sumoran. Treba se uzajamno pomagati, ako se i kad se može. To ju je naučila njezina majka. Sad je i sama trebala pomoć. To ju je dovelo u noć (vjetrovitu, ali ne još hladnu) i ova polja koja su šaptala. Bojala se životinja, duhova, živih ljudi koji bi mogli tumarati uokolo i učiniti ono što bi najvjerojatnije učinili ako su pili i nabasali na samu ženu. Bojala se sadašnjosti, ali i onoga što joj je budućnost na tom svijetu nosila.

Frigga je zastala, duboko udahnula, osvrnula se pod mjesečinom i ugledala graničnik. Tu se održalo kamenovanje i tako je znala gdje se nalazi. Još jedan uzdah i promrmljana zahvala bogovima. U ženskom je sjedištu bilač puta u životu, ali posljednji je njezin posjet bio prije više od dvadeset godina. Osim toga, dolazila je danju, svaki put s malom ponudom kad je bila u drugom stanju sa svakim svojim djetetom, a troje je njezine djece preživjelo. Tko je shvaćao te stvari? Tko bi se usudio reći da razumije? Fulla, božica kukuruza, bila je ta koja je određivala što će biti sa ženom kad joj nadođu porođajne boli. Imalo je smisla tražiti njezin zagovor. Frigga se primaknula kamenu. Dodirnula ga je i promrmljala odgovarajuće riječi. Nije znala bi li se to što sad radi moglo nazvati razboritim, ali činilo se da je ona bila spremnija biti sluškinjom nego što je to bio njezin sin - prihvatiti naređenje prve žene Krakatoga, koja je zajedno sa sinovima naslijedila imanje, da legne u krevet sa svakim muškim gostom u kući. Druga žena imala je vrlo malo prava, osim ako nije imala vremena da u kući stekne tlo pod nogama. Frigga nije. Zapravo, nije bila daleko od toga da bude izbačena iz kuće, a dolazila je zima. Nije imala nikakve imovine, zahvaljujući drugom Thorkellovu ubojstvu. A nije više bila ni dovoljno mlada da nagovori nekoga pristojnog muškarca da je uzme za ženu. Grudi su joj se objesile, kosa posijedjela, u njezinoj utrobi nije više čekalo ni jedno dijete. Izdržala je proljeće i ljeto, podnosila ono za što je znala da će doći još od dana Halldrove smrti koju je slijedio onaj upropašteni sprovod; njegovo spaljivanje bez konja, zlokobnost tog znaka, nemiran duh. Nadala se da će je nevolje mimoići, vidjela da neće i konačno odlučila noćas izaći. Uglavnom istim putem - iako to nije znala - kojim je u proljeće prošao njezin sin na konju mrtvog čovjeka. Kotrljanje kocke. Naravno, ženama nije bilo dopušteno dodirivati kocke, iz straha da ih ne ureknu. Ugledala je prva stabla i, u istom trenutku, svjetlo. Anrid nije spavala. Nije spavala od kamenovanja. Slike bi joj dolazile kad bi zatvorila oči. To ju je iscrpljivalo. Činjenica da je uzdignuta na položaj volur nije to promijenila; ona nije čak bila ni iznenađenje. U mislima je vidjela razvoj događaja kao da se odigravao na nekom uzdignutom postolju, još od trenutka kad je pošla namjesniku. Zapravo, još otkad je smislila smjer svog djelovanja, a nakon što ju je on pozvao k sebi. Dogodilo se onako kako je ona vidjela, uključujući i kamenovanje, kad je nosila zmiju oko svog tijela kako bi je svi mogli vidjeti. Nije to znala o sebi: da njezina ljutnja može prouzročiti smrt drugih ljudi. Ali volur je naredila da je zmija ugrize prije nego što je znala je li iz nje iscijeđen otrov. Anrid je posljednja stigla, bila je samo sluškinja i sama na ovom otoku. Njezina smrt nikome na svijetu ne bi bila važna. Natjerale su je da mirno stane, očiju zatvorenih od straha i mučnine, pa štapovima prema njoj navele oslobođenu

zmiju koja ju je ugrizla. A onda su je ponovno poslale na stražarsku dužnost, znatiželjno čekajući da vide hoće li umrijeti. Anrid je u dvorištu pozlilo, a onda je odšepesala kroz vrata do mjesta na kojem je trebala stražariti. A što joj je drugo i preostalo? I te je noći došao Bern. Vidjela ga je kako veže konja i kreće naprijed, u sjedište, a volur je uredila tako da ga pošalje u divljačku smrt. U tome nije bilo nesigurnosti, nije bilo iskušavanja otrova. Ujutro bi ušao u grad, uvjeren da je siguran, a tamo bi ga zarobili i ubili. Muškarca koji je došao vidjelici po pomoć. Uvukla ga je u svoje smežurano, osušeno meso, posve ga prevarivši. Poslije se tome smijala. Okrutne šale drugih starijih žena, koje su virkale kroz pukotine u zidovima i žalile se kako one nisu dobile svoje. Anrid, koja se zgađeno ponovno okrenula prema tami, šepajući je poduzela svoje prve korake prema kamenovanju (divljačka smrt), kasnije te iste noći, kad je razgovarala s muškarcem i upozorila ga. Bern Thorkellson bio joj je rod, zamalo. Sad si je to neprekidno iznova ponavljala. Na ovom svijetu treba stati uz svoj rod, jer inače nemaš uz koga stati, a nema nikoga tko bi stao uz tebe. Pravilo sjevernih zemalja. Od prevelike se samoće umiralo. Ali sad je, svaki put kad bi zatvorila oči, vidjela kamenje kako udara u meso. Kad su zakucale na njezina vrata, kad je ona ustala i otvorila, a one joj rekle da je došla jedna žena, znala je - ostale će misliti da su to njezine moći - tko to mora biti, čak i prije nego što je majka žene njezina brata bila uvedena u komoru. Nije to bila moć, bilo je to brzo razmišljanje. Drugačija vrsta tajne: ženama to nikad nisu priznavali. Dok je čekala, Anrid je pustila zmiju da se ovije oko nje; sad je to sve vrijeme činila. Zmija je bila njezin prolaz do ovoga. Bilo je važno da drugi vide kako ona rukuje njome, da se suoče s vlastitim strahom od toga i spoznajom da to sami ne bi mogli učiniti. Još uvijek je bila najnovija, najmlađa, a sad i volur. Morala je pronaći način da preživi. Volur se može i ubiti. Ona je to znala. Kucanje, vrata su se otvorila. Domahnula je Friggi da uđe i sama zatvorila vrata, ne pustivši unutra nikoga drugog. Već je začepila rupe kroz koje su ona i druge običavale virkati. Odložila je zmiju u košaru koju su za nju napravile. Mrzila je zmiju. Anrid se okrenula prema starijoj ženi, na trenutak je pogledala, otvorila usta kao da će progovoriti, a onda počela plakati. Suze su je zaprepastile time kako su očajničke bile. Ruke su joj se tresle. "Oh, dijete", rekla je Frigga. Anrid nije mogla prestati plakati. Morali biste je ubiti da prestane. "Hoćeš li...?" počela je. Gušile su je vlastite riječi, suze su joj bile u grlu. Dahnula je. Drhtave stisnute šake prinijela je ustima. Tresući se, udahnula je. Pokušala ponovno. "Hoćeš li ostati sa mnom? Molim te, ostani."

"Oh, dijete. Imaš li mjesta za mene?" Anrid je mogla samo kimnuti, i opet, i opet, glava joj je bila u grču. Starija žena, gotovo njezin rod, najbliže tome što je imala, prišla joj je, pa su se zagrlile rukama koje nisu već dugo ni pružile ni primile utjehu. Ali samo je mlađa plakala. A onda je, kasnije te noći, zaspala. Mlinar Brogan, budan, kao i obično, prije zore, pišao je u potok prije početka radnog dana i razmišljao o nekim stvarima koje mu se nisu sviđale. Popis je bio dugačak. Bio je on ogorčeni osamljenik. Privukao ga je mlin zato što mu je davao kuću na rubu sela, mjesto udaljeno od ostalih (a društveni položaj korisno uzdignut iznad njih). Ubio je nekoga kako bi se dočepao ovog mlina, ali to je bila stara priča i više o njoj nije razmišljao, čak je nije ni sanjao često. Brogan zaista nije volio ljude. Previše su pričali, većina njih. Njegov sluga bio je, vrlo prikladno, nijem. Brogan je bio vrlo sretan (nakratko) kad je saznao da Ord, seljak s imanjem istočno od sela, traži posao za svoga najmlađeg sina koji nije govorio. Smjesta je uredio da se dječaka dovede u mlin. Dečko je imao široka ramena i bio dovoljno star. Slamarica, hrana, jedan slobodan dan u tjednu kako bi mogao pomoći svom ocu. Za ovo posljednje, Brogan je u zamjenu dobivao mlijeko i sir. Kao i dobrog radnika koji nije brbljao dok bi hranio životinje ili stajao u potoku dubokom do struka, popravljajući mlinsko kolo. Brogan, koji je i sam došao u mlin kao radnik, prije trideset godina - a malo poslije poduzeo izvjesne mjere kako bi osigurao svoj ostanak - nije mogao shvatiti zašto bi ljudi narušavali opuštenu tišinu bespotrebnim riječima. Na zapadu je još uvijek bilo zvijezda. Na istoku, prve naznake sivila. Jutarnji vjetar šušurio je trske u rijeci. Brogan se počešao i krenuo skinuti zasun s mlina. Dolazio je topao dan. Još uvijek je bilo ljeto, premda već kasno, i sve što uz to ide. Broganu se nije sviđao novi sajam na kraju ljeta, koji se održavao već treću godinu. Cesta zapadno od njihova zaselka, koja je vodila prema rijeci (čiji je pritok bio njihov potok) postala je previše prometna. Ravnomjeran promet od obale do Esfertha i, poslije, natrag. Ljudi na cesti za mlinara Brogana značili su opasnost. U njima nije bilo baš ničega dobrog. Stranci su krali, bili u potrazi za ženama ili pićem, ili su dolazili stvarati ili tražiti nevolje. Brogan je imao novac zakopan na tri mjesta oko mlina. Dosad bi već i potrošio dio, ali nikad nije ništa poželio dovoljno jako da bi na to potrošio dobar novac. Žena, tu i tamo, ali jednu od njih moglo se kupiti i za žito, a mnogi su mu farmeri plaćali brašnom i kolutovima kruha. Više nego što je njemu bilo potrebno. Ostavio je novac zakopan, ali brinuo se zbog njega. Prije mnogo godina, ležao je budan, pitajući se hoće li netko pronaći starog mlinara u njegovu grobu, iskopati ga, vidjeti zdrobljenu lubanju. A sad se katkad u mraku budio zbog novca. Širom svijeta znalo se da mlinari zarađuju.

Imao je tri psa. Nije ih volio, kao ni njihovo lajanje, ali pružali su zaštitu. A Modig, njemak, bio je pozamašan momak, spretan s kijačom. Sam Brogan nije bio krupan, ali je u mladosti preživio tučnjavu ili dvije. Prije nekog je vremena razmišljao i o tome da uzme ženu. Da ima djecu koja bi preuzela posao kako bi on stario. Pomisao je stigla, neko se vrijeme zadržala, pa prošla: žene mijenjaju stvari, a mlinar Brogan nije volio promjene. To je bio i glavni razlog zbog kojega nije volio kralja, čak ni poslije svih ovih godina. Aeldred je vječito uvodio promjene. Sad si morao sam sebi izrađivati lukove i strijele, ili ih kupovati, a trebao si i vježbati svaki tjedan, dok bi svakog proljeća tvoju vještinu iskušavao netko iz fryda. Pa zar fryd nema pametnijeg posla? Seljaci s lukovima: bila je to glupa i opasna ideja. Poubijat će jedni druge prije nego što Erlinzi dobiju priliku za to. U mlinu je bilo mračno, ali poslije tako mnogo godina znao bi pronaći put i vezanih očiju. Rastvorio je prozorske kapke iznad potoka, kako bi pustio unutra svjetla i zraka. Sišao je stubama, čuo miševe kako trčkaraju pred njegovim koracima. Podigao je pregradu navratima ustave, prihvatio je objema rukama, pritisnuo ih leđima i povukao vratašca kanala. Voda se počela slijevati unutra. Uskoro su se začuli poznati zvuci okretanja kola i struganja mlinskih kamenova na katu. Ponovno se vratio gore, uzeo prvu vreću, otvorio je i bacio u lijevak iznad kamenova koji su se okretali. Kroz otvoreni se prozor na istočnom nebu već pokazivalo svjetlo. Čim izađe sunce, prve će žene i djeca doći po svoje brašno, većina njih ravno s jutarnje molitve u maloj kapelici. Brogan je još uvijek razmišljao o promjenama, dok je provjeravao mlinske kamenove koji su se s lakoćom okretali. Sad je u selu bio novi svećenik. Taj je znao čitati i pisati, a trebao je tome podučavati ljude. Bilo je novih pravila o vojnoj službi, novih poreza za gradnju burhova. Da, burhovi su ih trebali štititi, ali Brogan je sumnjao da će obzidana tvrđava kod Drengesta, jugoistočno na obali, ili još jedna u zaleđu, dva dana na istok, u slučaju nevolje biti od velike koristi ovom zaselku ili njegovu mlinu. A čitanje? Čitanje? Kakve je veze, u ime svih Jadovih prstiju, to imalo bilo s čime? Možda je to dobro za mekušne muškarce na dvoru, gdje su objedovali s pivom natopljenim glazbenicima koji su puhanjem i cvrkutanjem kvarili dobro meso. Ali ovdje? U poljoprivrednom zaselku? Modig bi sigurno mnogo bolje popravljao ogradu ili mlinsko kolo kad bi znao napisati svoje ime! Brogan je okrenuo glavu kako bi stručno kroz prozor pljunuo u potok. Novi ga je svećenik posjetio kratko nakon svog dolaska. Sasvim u redu: mlin su zajednički posjedovali kapelica i mlinar. I to je, zapravo, bio razlog zbog kojega je Brogan bio mlinar. Kad je stari mlinar neočekivano skončao svoj život (iznenadna groznica usred ljeta, odnijela ga je u jednoj noći, a u zoru ga je pokopao ožalošćeni sluga), svećeniku se činilo smislenim da se poslije sprovoda pogodi s namrgođenim mladićem. Činilo se da mlinarov pomoćnik, po imenu Brogan, zna

što radi, a selo si nije moglo priuštiti da mlin stoji dok oni razmatraju tko bi trebao preuzeti položaj. Bila je to čista sreća za mladog momka, očito, ali Jad katkad zasipa darežljivošću tamo gdje se to ne bi očekivalo. Trideset godina poslije, ovaj najnoviji svećenik (peti s kojim je Brogan radio) površno je obišao mlin, očito nezainteresiran za to što vidi, a onda, s rastućim oduševljenjem, pitao Brogana bi li postavio jedno od novih, okomitih mlinskih kola. O njima je čitao u pismu svoga svećeničkog kolege iz Ferriera, rekao je. Jača su i bolje koriste rijeku. I opet promjene. Ferrieri. Brogan je, trateći više riječi nego što je htio, objasnio kako teče njihov mali potok, kako su ograničene seoske potrebe i koliko košta gradnja i postavljanje okomitog kola. Upravo je to posljednje, bio je uvjeren, navelo svećenika da mudro kimne, pogladi slabu bradu bez dlaka, te se složi kako je najjednostavniji način često i najbolji, jer posve dobro ispunjava božju svrhu. I tako su pustili vodoravno kolo na miru. Brogan je crkvi nosio njezin dio zarade od mlina (u novcu ili robi) svaki drugi tjedan. Bio je redovit kad se radilo o takvim stvarima; to je sprečavalo ljude da navrate i brbljaju. Za sebe je ipak zadržavao neznatno veći dio. Ako se tako postaviš od početka, nije bilo vjerojatno da će itko postavljati pitanja. Već je prolazio kroz to. Tijekom toga prvog posjeta, svećenik je pitao za pisane bilješke. Brogan je objasnio da ne zna pisati. Odbio je ponudu za poduku iz čitanja. Prepustimo to mlađima, rekao je. Ljudi su uvijek željeli mijenjati stvari. Brogan to nije mogao shvatiti. Promjena će ionako doći, čemu je požurivati? Krajem prošle zime, kralj je, po strijelcima iz fryda, čak poslao nove upute seljacima o tome kako trebaju pravilno obrađivati svoja polja. Mijenjati kulture. Što saditi. Kao da je itko na dvoru znao nešto o poljoprivredi. Brogan nikad nije bio ni blizu kraljeva dvora (samo je dvaput bio u gradu Esferthu, što su bila dva puta previše), ali je znao što da o njemu misli. Ne moraš pojesti govno da bi znao kako ti se njegov okus neće sviđati. Nagnuo se kroz prozor i pogledao nizvodno, prema svojoj desnoj strani. Modig je nahranio kokoši i sad je radio u povrtnjaku. Prednost toga što ovdje ima seljačkog sina: vrt godinama nije izgledao tako dobro. Brogan nije bio izbirljiv oko toga što je jeo, ali uz kruh, juhu i ribu volio je repu i pastrnak, te kao i drugi, pristojne začine, a Modig je znao s vrtom. Naravno, ogorčeno je pomislio mlinar, kad bi mu dvorani savjetovali koje sjeme i koliko gnojiva treba koristiti, vrt bi, nesumnjivo, bio još bolji. Ponovno je pljunuo u potok ispod prozora, primijetio blijedi predznak zore na istoku, pa promrmljao svoju uobičajenu inačicu molitve u dvije rečenice. Njegov vlastiti pojam Jada nije predstavljao boga kojem treba mnogo riječi.

Priznaješ ga, zahvališ mu se i ideš dalje svojim poslom. A to se nije trebalo raditi u kapelici. Možeš se pomoliti i u mlinu, iznad potoka, gledajući kroz prozor prema poljima. Gledajući prema poljima, mlinar Brogan ugledao je - u posljednjoj tami ljetne noći - dvadesetak ili više muškaraca koji su se nalazili nizvodno od njega, klečeći pokraj vode ili do koljena u njoj, kako piju i pune čuturice. Naglo je uvukao glavu natrag, zato što je primijetio da su naoružani. Oružje je značilo - zato što su bili tihi i ni blizu cesti koja je vodila od sjevera prema jugu da se radi o odmetnicima, ili čak Erlinzima, a ne o pukim prolaznicima koji putuju kako bi mirno trgovali na sajmu u Esferthu. Brogan je progutao slinu, dlanovi su mu se iznenada oznojili, a koža na tjemenu počela ga peckati. Pomislio je na svoje novčiće, zakopane u dvorištu i odmah pokraj njega. Pomislio je na smrt. Naoružani muškarci s druge strane potoka. Velik broj ljudi. Ali, kako se pokazalo, nedovoljno velik. Sa sjevera, Brogan je iznenada začuo psa. Srce mu je poskočilo. Bilo je to duboko, žestoko i pobjedničko zavijanje; nije to bio jedan od njegovih pasa, iako su oni smjesta u ograđenom dvorištu započeli sa svojim divljim lavežom. Pažljivo je pogledao van. Muškarci u potoku počeli su se s mukom izvlačiti iz vode, teturajući, pljuskajući, izvlačeći oružje. Oblikovali su, na izviknutu zapovijed, čvrst i discipliniran poredak, pa započeli trčati prema jugu. Znači, ipak su to bili Erlinzi. Jezik ih je odavao, a nikakvi odmetnici ne bi se tako precizno organizirali i kretali. Brogan se nagnuo naprijed, gledajući pokraj mjesta na kojem je Modig sad prestao raditi u vrtu i ukočeno stajao, također promatrajući. Ponovno se začulo to zavijanje, zvuk koji će uvijek pamtiti. Nikad ne bi poželio da ga nešto takvo lovi. Brogan je začuo topot kopita i viku koja je nadglasavala njegove pse, a u vidokrug mu je, slijevajući se sa sjevera, došla četa u galopu, s isukanim mačevima i izvučenim kopljima, srljajući kroz potok. Pod svjetlošću prije zore mlinar Brogan vidio je barjak, pa je shvatio da je ovo kraljev fryd, da su spazili Erlinge i da će ih dostići s druge strane potoka, odmah prekoputa njegova mlina. Srce mu je divlje lupalo, kao da i sam trči ili jaše. Prije nekoliko je trenutaka očekivao da će umrijeti, da će mu, jednog po jednog, lomiti prste - ili nešto još gore - dok im ne kaže gdje je novac. Bila je to noćna mora koja mu je dolazila u snu. Nagnuvši se naprijed, vidio je kako se Erlinzi okreću kako bi se suočili s jahačima koji su se velikom brzinom obarali na njih. Nije volio kralja Aeldreda, sve njegove promjene, nove poreze nametnute za održavanje fryda i utvrda, ali u ovom trenutku, dok je promatrao jahače kako okružuju Erlinge, ti su osjećaji bili... potisnuti.

Brogan je napustio mlin, izašao kroz vrata i otišao do potoka. Modig je, držeći lopatu, otvorio vrtna vratašca i prišao, pa stao uz njega. Psi su još uvijek lajali. Brogan je preko ramena ispalio zapovijed, pa su prestali. Iznad mlinarskog potoka uzdizala se siva izmaglica. Kroz nju su, dok se pojavljivalo blijedo sunce, promatrali što se događa na livadi s druge strane. Mlinsko se kolo okretalo. U jednom je trenutku, tijekom noćnog jahanja prema jugu, Alunu palo na pamet da je sad okružen anglcynskim ratnicima koji su mu tradicionalno bili neprijatelji, te da jure kako bi presreli Erlinge, koji su također bili neprijatelji. Jedan od Athelbertovih strijelaca dao mu je pojas i mač, na kraljevićevu zapovijed. Moglo se to nazvati prijateljskom gestom. Zapravo, moralo se. Cyngaelima je, pomislio je, teško na ovome svijetu steći prijatelje. A to je, ako čovjek stane i razmisli, zapravo otežavalo opravdavanje zavada između Arbertha, Cadyra i Llywertha. Ali, o tome ljudi zapadno od Rhedenskog zida nisu baš razmišljali. Njihovo beskrajno međusobno ratovanje bilo je... običaj. Tri su pokrajine pljačkale i podbadale jedna drugu, borile se za prvenstvo, uvijek. Njegov bi otac, znao je Alun, više volio ukrasti krdo stoke od arogantnog Arberthinca i slušati svog barda kako poslije pjeva o tome, nego provaliti preko Zida u Rheden ili čak zatući erlinške pljačkaše. Iako ovo posljednje možda više nije točno, poslije Daijeve smrti. Nije mogao biti siguran, ali mislio je da se njegov otac promijenio tijekom proljeća i ljeta. Alun je bio svjestan promjena u sebi samom, što su se oblikovale oko gubitka i onoga što je vidio u jezercu pokraj Brynnfella. Nije znao kamo su ga promjene odvele, ali znao je da su prisutne. Nije bio posve siguran gdje je sad, dok je galopirao prema jugoistoku između šumaraka, ali je znao - ili vjerovao - da je muškarac koji je vodio prepad u kojem je ubijen njegov brat bio negdje ispred njih. Ivarr Ragnarson pobjegao je potjeri pokraj Brynnfella, dospio do svojih brodova i otišao - a sad je ovdje ubio dobrog čovjeka. Morao je umrijeti. Bilo je... važno da on bude ubijen. Ako staneš i razmisliš o tome. Večeras nije bilo vremena za zastajkivanje kralj je dopustio dva kratka odmora, jedva dvije stanke da se popije voda iz potoka i napune čuturice, a onda se ponovno kretalo - ali on je imao dovoljno vremena za razmišljanje pod ljetnim zvijezdama, dok je plavi mjesec kroz oblake padao prema zapadu i spuštao se za šumu. Svud oko njega bili su jahači, ali njihova lica - i njegovo - bila su zaklonjena od pomnog promatranja. Skrovište tame i... potreba za njim. A s time mu se vratila i uspomena, neizbježna, na onu koja je rekla upravo to: Potreban kao noć. Rhiannon mer Brynn, odjevena u zeleno za stolom svog oca, one noći kad je njegov brat umro, a njegova duša ukradena. Shvatio je kako još otad nije sebi

dopustio razmišljati o njoj, o tim riječima, o svojoj vlastitoj pjesmi, kao da uzmiče pred prejakom vatrom. Mrziš li me toliko, moj gospodaru? Alun je pogledao prema šumi. Još veća tama, zamagljena u daljini, rijeka negdje između. Pomislio je na vilu, na njezinu kosu koja mijenja boju, na svjetlo koje je stvarala, pa se počeo pitati, jašući, što je točno svijet, kako je oblikovan, kako će se on sam pomiriti s Jadom... i vrhovnim svećenikom na konju ispred njega, pokraj kralja Aeldreda. Nije znao osjeća li se sad starijim ili mlađim zbog toga što je manje siguran u stvari, ali shvaćao je da se sve promijenilo i da ne može biti preoblikovano u ono što je bilo prije. Brzina kojom se sve za vas odvija, rekla je vila. Nije za nju imao čak ni ime. Jesu li oni imali imena? Nije se sjetio pitati je to prije nego što je isteturao iz šume. Bojao se, dok je napuštao stabla, pitajući se hoće li izaći na drugačiju mjesečinu i otkriti da je njegov svijet nestao. To se događalo onima koji bi u pričama pošli s vilama. Svi koje su poznavali bili su davno mrtvi, ili silno ostarjeli. Umjesto toga, pronašao je anglcynsku kraljevnu kako, neobjašnjivo, čeka tamo na njega. Ja nisam tako daleko. Kao da je znala za njegov strah, ono što osjeća. Nije to bila nikakva udaljenost, trebalo je samo prijeći mirnu rijeku. Svijet je još uvijek bio njegov, neizmijenjen, ali na svaki način drugačiji. To što je bila ovdje bilo je još jedna stvar o kojoj je valjalo razmisliti, koju je trebalo pokušati shvatiti. Odmahnuo je glavom. U jednom si trenutku mogao izaći na kraj tek s određenim brojem slika i uspomena, zaključio je Alun, prije nego što budeš prisiljen okrenuti glavu. A onda se, kako je noć skončavala, sve ponovno promijenilo. Kad je poslije razmišljao unatrag, shvatio je kako nije trebao biti tako iznenađen što su pronašli Erlinge. Kao prvo, fryd je poznavao svoju zemlju baš kao što su on i njegov brat poznavali sve doline i zaravni Cadyra, svaki zakutak njihove pokrajine ubilježen na zemljovidu u njihovim glavama, sve do pastirskih koliba i imanja na kojima je bilo kćeri koje su bile voljne ustati iz kreveta, umotane u šalove, i izaći u tamu, meke i tople, na zvuk poznatog šapata pod prozorom u noći. Jahali su putem na kojem je imalo smisla presresti družinu koja je išla pješice. Erlinzi će trčati prema mjestu na kojemu su usidreni njihovi brodovi, između burha kod Drengesta i strme obale dalje na zapadu, gdje se nisu mogli iskrcati. To se moglo razabrati, ako si znao gdje si i ako si poznavao zemlju oko sebe. Guštici i rijeke, padine i zaselci. Aeldred i njegov fryd sve su ih poznavali: sva mjesta kroz koja Erlinzi koji su ubili Burgreda od Denfertha neće moći proći, kao i ona koja će nastojati izbjeći. Mogli bi promašiti Erlinge u tami ili izmaglici, ali pronaći će njihov put. A sa sobom su imali i Cafalla.

Pas je u ovoj noći sudjelovao na način o kojem ni Alun, ni Ceinion, a svakako nitko od Anglcyna nisu ni razmišljali. Ali Cafall - lovački pas, Brynnov dar - bio je taj koji je zavijao, divljim glasom koji bi mogao prestraviti i zaprepastiti, kad su se približili potoku u sivilu prije zore. Alunovo je srce počelo lupati. Netko blizu prethodnice podigao je ruku i pokazao, vičući. Bio je to Athelbert, vidio je Alun. Kanili su se tamo pomoliti, sjahati na dovoljno dugo vremena da bi obavili jutarnji obred na riječnoj obali. Umjesto toga, zagrmjeli su preko nje, zapadno od seoskog mlina, pljuskajući kroz vodu, s isukanim oružjem, pa se oborili na Erlinge koji su bili na nogama, te ih opkolili na zelenoj livadi dok je sunce izlazilo. Sad je ovdje živjelo previše ljudi, bilo je previše gradova, previše burhova napučenih ratnicima. Guthrum Skallson, trčeći s manje od dvadeset ljudi (šestorica su uzeli konje kako bi odjahali do brodova i upozorili ih, pa se vratili s još četdesetoricom), vidio je kako gori krijes na brdu, pa onda još jedan na sjeveru, malo poslije, te shvatio da su u još većoj opasnosti nego što su mislili. Trčali su cijele noći. Nije mogao reći da se iznenadio kad su ih otkrili. Bili bi krenuli drugim putem da su to dopuštale šume i stablima obrasle padine. Ali nisu poznavali ove zemlje i najbolje što je on mogao učiniti bilo je da krene prema jugozapadu istim putem kojim su i došli, nadajući se da će se spojiti sa svojim pojačanjem prije nego što ih netko presretne. To se nije dogodilo. Nije očekivao te plamenove na vrhovima brda u tami, brzinu anglcynskog odgovora. Mislio je da imaju pristojne šanse, da je tijekom proteklih godina bio i u većim nevoljama. A onda je, kad je pucala zora, pas počeo zavijati i fryd je stigao. Naredio je ljudima da stanu u krug na livadi dok su anglcynski jahači grmjeli preko potoka. Nije imalo smisla bježati, ovo su bili ljudi na konjima. Pod blijedim je svjetlom vidio barjake i shvatio da kralj Aeldred nije samo poslao svoje ratnike, nego je i osobno došao. Bili su zarobljeni. I to se već događalo. Ingavin je znao, u Jormsviku je bilo sredstava. Može ih se otkupiti, za dobru cijenu i obećanja. Najvjerojatnije će neki od njih jedno vrijeme biti taoci. Najvjerojatnije će i Guthrum biti jedan od njih. Opsovao je sebi u bradu. Imao je osamnaestoricu ljudi; činilo se da ih je opkolilo gotovo dvije stotine jahača. On nije bio berserkir, bio je plaćenik, najamnik. Ovo nije bio rat. Pustio je mač da mu padne iz ruke, podigao rastvorene ruke. Koraknuo je naprijed, kako bi anglcynski kralj znao tko vodi ovu družinu. "Koliko je ljudi Burgred poveo sa sobom na jug?" Muškarac sijede brade progovorio je na anglcynskom, ali se nije obraćao Guthrumu. On je ipak razumio riječi; jezici su bili dovoljno slični.

"Šestoricu uza se", rekao je mlađi muškarac na smeđem konju, pokraj onoga koji je prvi progovorio. "Ustrijelite šestoricu", rekao je bradati muškarac koji je morao biti Aeldred Anglcvnski. "Ali ne i ovoga." Pokazao je na Guthruma. Mlađi je progovorio. Poletjelo je šest strijela. Šestorica Guthrumovih ljudi koji su odložili svoje oružje kad i on - pali su na travu. Guthrum se nije bojao smrti. Ni jedan se plaćenik nije mogao boriti u tako mnogo bitaka u koliko se on borio tijekom godina, a živjeti sa strahom. Volio je pivo i žene, bitku i drugove, opasnost i teškoće, kao i opuštenost koja je poslije slijedila. Bilo je to sastavni dio ratničke opreme u ovom polusvijetu. Rekao je: "Nitko od njih nije ubio tvog vojvodu. Nitko od njih ne bi to učinio." "Ma nemoj", rekao je kralj na konju ispred njega. "Znači, Burgred je živ i u ovom se trenutku upravo vraća kući?" Guthrum je dočekao njegov pogled. Ni jedan Erling ne bi smio pokleknuti pred ovim ljudima. "Mi u Jormsviku ne koristimo strijele. To znaš." "Ah. Znači, nije ga ubila strijela. Zar su vijesti koje smo dobili bile lažne? Dobro. Ako je tako, ni jedna strijela nije ubila ni tvoje ljude." Mislio je da je pametan, ovaj kralj. Guthrum je o njemu čuo da je takav. Problem je bio u tome što je zaista bio pametan. Na previše načina. Ovdje je postalo nemoguće pljačkati. Ovo je putovanje bilo pogreška od samog trenutka kad su uzeli Ivarrov novac i isplovili. Ivarr. Guthrum se osvrnuo oko sebe. Netko je - mlađi muškarac, sitnije građe, koji je sjedio na erlinškom konju prišao naprijed do kralja. Spustio je pogled prema Guthrumu. "Ragnarson je bio s vama?" Govorio je anglcynski, ali čim je otvorio usta, moglo se prepoznati da je Cyngael. Ali otkud je on znao za Ivarra? Guthrum je o tome na trenutak razmislio, brzo, ne govoreći ništa. "Ubij još jednoga, Athelberte", rekao je kralj. Ubili su još jednoga. Ovaj put Atlija. Guthrum je prije petnaest godina došao pod zidine Jormsvika s Atlijem Bjarksonom. Zajedno su pješice stigli do tvrđave, pošavši iz svojih domova na sjeveru, sastali se na cesti, istoga dana pobijedili u svojim borbama, pridružili se istoj četi. Dan nikad zaboravljen. Dan koji je podijelio njegov život na prije i poslije. Sad je Guthrum pod prvim svjetlom dana spustio pogled prema travi, daleko od Vinmarka, i naglas izrekao riječi oproštaja, zazivajući Ingavinovu dobrodošlicu svom prijatelju u ratničkim dvoranama. A onda se okrenuo prema jahačima koji su ih okruživali.

"Bilo ti je postavljeno pitanje", rekao je kralj Aeldred. Glas mu je bio smiren, bezizražajan, ali nije bilo moguće ne primijetiti bijes u njemu. Možda ovo ipak nisu okolnosti u kojima će biti otkupnine ili talaca. A Guthrum je ovdje imao ljude za koje je bio odgovoran. "Predali smo oružje", rekao je. "A hoćeš li mi reći da Burgred, kad ste ih našli, nije učinio to isto? Kad ste u njega smjestili strijelu?" "Kako ti znaš za to?" "Athelberte. Još jednoga, molim." "Čekaj!" Guthrum je užurbano podigao ruku. Kraljević po imenu Athelbert, nešto sporije, učinio je isto. Nijedna strijela nije bila odapeta. Guthrum je progutao slinu, podigavši pogled prema Anglcynu, a i u njegovu je srcu divljao crni bijes. Svakoga bi od njih zdrobio u bici, i dvojicu njih; on i Atli zajedno svladali bi i šestoricu. "Kako god da znaš za to," rekao je, "u pravu si. Ivarr Ragnarson platio je za ovu pljačku i ubio vojvodu. Protiv mojih zapovijedi i želja. Zar misliš da smo mi budale?" Čuo je strast u vlastitom glasu, pa je svladao. "Mislim da jeste, da, ali nisam mislio da ćete to biti na taj način. Plaćenici koji ubijaju zarobljenog plemića. Dakle, gdje je on? Taj Ragnarson?" U glasu mu se osjećao prezir. Guthrum ga je mogao čuti. Rekao bi da prezire Ivarra Ragnarsona barem jednako toliko koliko su ga prezirali oni koji su ih opkolili. I sam je bio na rubu da tog čovjeka ubije zbog strijele koju je odapeo. I da je ta posljednja anglcynska strijela ovdje ubila bilo kojeg čovjeka osim Atlija, on bi najvjerojatnije pokazao natrag prema potoku gdje je Ivarr očito ostao skriven nakon što su oni pobjegli. Predao bi jedan život da spasi one za koje je bio zadužen. Pošteno, pravično djelo. Protok vremena i događaja velika je rijeka; muškarci i žene obično su tek šljunak u njoj, koji rijeka nosi. Ali katkad, u nekim trenucima, oni su i više. Katkad se mijenja tijek struje, ne samo za neke ljude, nego za mnoge. Nisu trebali ubiti Atlija, pomislio je Guthrum Skallson, stojeći na livadi, okružen neprijateljima. Naše je oružje bilo na travi. Predali smo se. "Uzeli smo šest konja", rekao je. "Poslao sam jahače natrag do brodova." Aeldred je dugo zurio dolje, prema njemu. Arogancija tog pogleda bila je crvotočina, žuč, najgorči okus koji je poznavao: kao da ga žena gleda na taj način. To se jedva dalo podnijeti. "Da," konačno je rekao kralj, "sigurno ste to učinili. I zatražili da vam pojačanje krene ususret. Jedan brod ljudi? Pa dobro. S njima ćemo sljedećima obračunati. Svi ste vi počinili strahovitu pogrešku. Jad zna da nemam ni potrebe ni želje za bilo koga od vas zatražiti otkupninu. Moja je potreba u ovom trenutku drugačija. Athelberte."

"Moj gospodaru!" počeo je drugi, stariji muškarac. Još jedan Cyngael. "Odložili su svoje—" "Bez riječi, Ceinione", rekao je kralj Anglcyna. Poštedio je život čovjeku koji je izveo krvavog orla na njegovu ocu. Svi su u sjevernim zemljama znali tu priču. Ali sad to neće učiniti. Aeldred se okrenuo, ravnodušno, kad su strijele bile napete. Guthrum je gotovo stigao do njega. Čovjek ne može dopustiti da bespomoćno umre na jutarnjem polju, kao meta namještena ženskastim Anglcynima koji se nisu usuđivali s tobom boriti kako treba. Ne ako si Erling i ratnik. Bio je zapravo već kod kraljevih uzda, posežući prema gore, kad ga je mač pogodio u vrat. Mladi je Cyngael bio taj koji se najbrže pokrenuo, vidio je Guthrum svojim posljednjim pogledom. Ali umirao je na nogama, u bici, kako je bilo i pravo. Bogovi su voljeli svoje ratnike, njihovu krv, zmajske brodove, crvene oštrice, gavranovi i orlovi dozivali su te kući u dvorane gdje je medovina tekla slobodno i zauvijek. Sunce je izašlo, ali on to, iznenada, nije mogao vidjeti. Pred njim je bio dugačak, bijeli val. Zazvao je Ingavina i Thiinira, pa pošao k njima. Bezizražajna lica, iako mu je srce divlje udaralo, mlinar Brogan stajao je uz potok i promatrao svog kralja i ratnike kako ubijaju Erlinge na livadi. Petnaest ili dvadeset njih. Nisu uzeli taoce, ni jednoga nisu poštedjeli. U tome kako su se riješili pljačkaša nije bilo ni divljaštva ni strasti. Jednostavno su se... obračunali s njima. Više od dvije stotine godina Anglcyni su živjeli u strahu pred tim morskim pljačkašima i njihovim zmajskim brodovima. A sad su Erlinzi bili ubijeni kao obični, poderani odmetnici. On je, upravo u tom trenutku, zaključio kako mu se kralj Aeldred ipak sviđa. A dok je promatrao strijele kako lete, također je promijenio i svoje mišljenje o pitanju streljaštva. Pokraj njega, Modig je stajao, čvrsto stišćući svoju lopatu, razjapljenih usta. Fryd se okrenuo kako bi odjahao prema jugu. Dok su to činili, jedan se jahač odvojio i pošao prema mlinu i potoku gdje su se nalazila dvojica muškaraca. Brogan je osjetio treptaj nemira, pa se natjerao da se smiri. Ovo su bili njegovi branitelji, njegov kralj. "Ti živiš ovdje?" ispalio je jahač, potežući uzde svog konja na drugoj strani rijeke. "Ti si mlinar?" Brogan je rukom dodirnuo čelo i kimnuo. "Jesam, gospodaru." "Pronađi seljake, svoje suseljane, koga god možeš. Neka ova tijela budu spaljena prije sumraka. Ti si osobno zadužen za skupljanje oružja i oklopa. Spremi ih u mlin. Ovdje ima osamnaest Erlinga. Svi su bili uobičajeno naoružani. Imamo prilično dobar pojam o tome što bi trebalo biti ovdje kad se vratimo. Ako itko bude

krao, bit će pogubljenja. Nećemo se zaustavljati kako bismo postavljali pitanja. Jasno?" Brogan je ponovno kimnuo i s mukom progutao slinu. "Pobrini se da i ostali shvate." Jahač se naglo okrenuo i odgalopirao kako bi sustigao fryd. Brogan ga je promatrao kako odlazi, otmjeni lik na jutarnjem svjetlu. Na livadi, nedaleko od njega, ležali su mrtvi ljudi. Osamnaestorica, rekao je jahač. Sad su bili njegov teret. Prokleo je samoga sebe što je izašao gledati. Pljunuo je u potok. Bit će vrlo teško spriječiti siromašne ljude da ne ukradu noževe ili prstenove - pa valjda fryd neće zamjeriti - ili moći pronaći - zalutali lančić ili narukvicu, zar ne? Palo mu je na pamet kako bi on i Modig mogli skupiti većinu oružja i pohraniti ga prije nego što bilo tko drugi— Ne, to ne bi upalilo. Žene će vrlo brzo biti ovdje, doći će po svoje brašno. Vidjet će što se dogodilo. Bilo je to nemoguće previdjeti: Brogan je već primijetio kako se ptice skupljaju oko mjesta gdje su ležala tijela. Napravio je grimasu. Ovo će biti teško. Ponovno je pretrpio promjenu mišljenja o svom kralju i frydu. Plemići su značili nevolju, kad god da su došli, kad god bi te primijetili. Trebao je ostati unutra. Okretao se prema Modigu kako bi mu rekao da barem počne, ali je otkrio kako mu njegov sluga divlje stišće desnu ruku. Modig je pokazao rukom. Brogan je primijetio muškarca kako se pojavljuje kod potoka, lijevo od njih - blijedi lik, sitan za Erlinga, poslije će reći - pa počinje trčati prema jugu. Bio je dobrano iza fryda koji je gotovo nestao s vidika. U svakom slučaju, bili su predaleko da bi ih dozivanje ili vika vratili da ubiju tog posljednjeg Erlinga koji se sakrio, podalje od ostalih. Morat će ga pustiti, pomislio je Brogan. Ionako neće daleko dospjeti, sam. Modig je duboko iz grudi ispustio zvuk. Uronio je u potok, pljuskajući kroz njega, pa počeo trčati, s lopatom u ruci. "Stani!" povikao je Brogan. "Ne budi lud!" Erling se kretao brzo, ali brz je bio i mladi Modig, koji ga je lovio. U daljini, mogla se vidjeti prašina koju su dizali kraljevi ljudi. Brogan je promatrao dvojicu muškaraca koji su trčali, sve dok mu nisu nestali s vidika. Poslije je, toga jutra, okupio seljane da skupe oružje i oklope - kao i prstenove, narukvice, pojasove, čizme, broševe i ogrlice - koji su pripadali Erlinzima. Djeca su trčkarala uokolo, natjeravajući ptice. Brogan je vrlo jasno naglasio, govoreći više nego što je itko pamtio, da će se ftyd smjesta vratiti i da je smrt obećana svakome za koga se sazna da je nešto uzeo. Prisutnost osamnaestorice mrtvih pljačkaša i šok koji je ona izazivala, značila je da nitko nije pokušao u ruci ili džepu sakriti baš ništa, barem koliko je Brogan mogao vidjeti. Dodajući jedan drugome opremu, prebacili su je preko vode

u mlin i nagomilali u manjem od dvaju skladišta. Brogan je zaključao vrata i objesio ključ o svoj pojas. Za sebe je izabrao samo dva prstena, kao i zlatnu ogrlicu u obliku zmaja koji proždire vlastiti rep. Još je tri druga komada nakita dodao poslije, kad je većina ostalih otišla donijeti drva, a dvojica koja su ostala s njim drijemala pod vrbom uz potok. Bio je topao dan. S druge strane potoka, djeèaci su kamenjem gađali ptice i divlje pse pokraj osamnaestorice mrtvih ljudi. Dvojica dječaka bili su ti koji su pronašli tijelo Modiga, sina Ordova, nedugo poslije podneva, malo dalje prema jugu. Uši i nos bili su mu odrezani, kao i jezik. Ovo posljednje, pomislio je mlinar Brogan, bilo je žalosno i okrutno. Bio je ljut. Konačno je bio pronašao savršenog slugu, a onda se mlada budala morala dati ubiti. Život je zasjeda, mislio je ogorčeno Brogan, čitav niz zasjeda. Koje se stalno iznova ponavljaju, sve dok ne umreš. Poslije toga dana seljaci su se počeli slijevati natrag, s naramcima i kolicima drva, a došao je i svećenik. Stigle su i njihove žene, kao I sva djeca, osim najmlađe. Bio je to velik događaj, nešto nezamislivo, što se nikad neće zaboraviti. Sam je kralj bio ovdje, odmah uz mlinski potok. Njihov mlinski potok. Priča za hladne noći koje dolaze, za duge buduće godine. Tu će priču čuti i još nerođena djeca, vodit će ih na mjesto na kojem se to dogodilo. Novi je svećenik govorio pod vedrim nebom, zazivajući Jadovu moć i milost, a onda su potpalili lomaču, koristeći drvo skupljeno za zimska ognjišta, pa su spalili Erlinge na polju na kojem su i poginuli. Poslije su iskopali grob i pokopali Modiga uz potok, te se pomolili da se vrati kući, svom bogu, u svjetlost. Nešto zapadnije, u jutarnjoj izmaglici, Bern Thorkellson sjahao je kako bi se olakšao u jarku. Bilo je to njegovo prvo zaustavljanje otkako je ostavio svog oca pred Esferthom. Ostatak noći proveo je jašući vrlo brzo, pokušavajući iz misli istjerati taj nemogući susret. Što to bogovi rade sa svojom smrtnom djecom? Povedeš konja preko crnih, ledenih voda i preživiš, borbom uspiješ ući u Jormsvik, pođeš u pljačku u zemlju Anglcyna... i spasi te otac. Dvaput. Tvoj prokleti otac, čija su ubojstva bila uzrokom svega ovoga. A on se jednostavno pojavi tamo gdje si ti - na drugoj strani mora - i onesvijesti te u uličici, nekako te iznese izvan zidina, potom se vrati kako bi te upozorio i zapovjedi ti da kreneš. Sve je to bilo... strahovito teško. Bern baš ne bi mogao reći da mu se te noći svijet činio jasnim. Upravo je dovršio vezivanje hlača kad su muškarac i žena naglo sjeli u šupljini u tlu, pa se zapiljili u njega, tek nekoliko koraka udaljeni. Barem je to bilo dovoljno jasno.

Ustali su. Još je uvijek bilo prilično mračno, oko njih se izmaglica uzdizala s polja. Odjeća i kosa bile su im u neredu; bilo je očito što su radili. Isto što svi mladići i djevojke u ljetnim noćima rade u poljima širom svijeta. I Bern je to, u boljim vremenima, radio na otoku. Isukao je mač. "Ponovno ležite", tiho je rekao. Na svom jeziku, ali razumjeli su ga. "I nitko neće stradati." "Ti si Erling!" rekao je mladić, previše glasno. "Što ti ovdje radiš s mačem?" "To je moja stvar. Brini svoje brige. Lezi dolje s njom." "Fućkaš to", rekao je mladić koji je imao široka ramena i duge udove. "Moj otac je ovdje glavar okruga. Stranci se u prolazu moraju javiti." "Jesi li ti lud?" pitao je Bern, prilično mirno, kako se njemu činilo. Bern je poslije zaključio kako je Anglcyn učinio to što je učinio zato što je bio sa svojom djevojkom. Posegnuo je rukom dolje, dograbio debeli štap koji je nosio sa sobom kao zaštitu od životinja, pa koraknuo naprijed i zamahnuo njime prema Bernovoj glavi. Žena je viknula. Bern je pao na koljena i čuo zvižduk štapa. Ustao je i odaslao kratak udarac iz nadlaktice, mačem ogrebavši muškarčevu desnicu kod lakta. Osjetio je da je udarac bio težak, ali nije i zarezao. Udario je plosnatim dijelom mača. Ne bi mogao reći zašto. Zbog uspomena na ljetne noći s djevojkom? Glupost kakvu je iskazao ovaj čovjek ne zaslužuje da joj se udovolji ili da je se nagradi. Anglcyn je trebao izgubiti ruku, život. Zar budala nije znala kako stoje stvari na tom svijetu? Ako sretneš naoružanog jahača, učiniš što ti kaže i hitno se pomoliš kako bi ostao živ da pričaš o tome. Stap je pao u travu. Anglcyn je zdravom rukom stezao lakat. Bern mu u mraku nije mogao vidjeti oči. "Nemoj nas ubiti!" rekla je djevojka, prve njezine riječi. Bern ju je pogledao. "Nisam to ni namjeravao", rekao je. Imala je svijetlu kosu, bila je visoka. Bilo je teško razaznati više. "Rekao sam vam oboma da legnete. Učinite to sad. Ali ako ikad više pustiš ovog idiota među svoje noge, glupa si kao i on." Djevojka je razjapila usta. Zurila je u njega, duže nego što je očekivao. A onda je pružila ruku i povukla muškarca dolje, uza se, opet u udubinu, gdje im je samo prije nekoliko trenutaka bilo toplo, jer bili su mladi i bilo je ljeto. "Odajte ujutro poštovanje svom bogu", rekao je Bern, gledajući dolje prema njima. Nije bio siguran ni zašto je to rekao. Pošao je do Gyllira i odjahao. U udubini iza njega, Druce, sin Finana koji je zaista bio kraljev glavar ovdašnjeg okruga, počeo je žestoko psovati, iako, za svaki slučaj, sebi u bradu.

Cwene, pekareva kći, stavila mu je ruku na usta. "Sššš. Boli?" prošaptala je. "Jasno da boli", zarežao je. "Slomio mi je ruku." Bila je ona pametna, shvaćala je da mu je također povrijeđen i ponos, nakon što je bio tako lako poražen pred njom. "Imao je mač", rekla je. "Nisi ništa mogao učiniti. Mislim da si bio vrlo hrabar." Zapravo je mislila da je bio bezglava budala. Bila je svjesna toga da su ovdje trebali umrijeti. Druceovu je ruku taj mač trebao odrezati, a ne slomiti ili ostaviti na njoj modrice. Erling je s njom mogao učiniti što je htio, poslije, baš sve, a onda ih ostaviti mrtve u visokoj travi, a da nitko nikad ne bi saznao što se točno dogodilo. Ništa više nije rekla, ležala je tamo pokraj Drucea, gledajući gore, prema posljednjim zvijezdama, dok se crnina pretvarala u sivilo, osjećajući povjetarac koji je puhao. Naposljetku su se vratili natrag prema selu, razdvojili se na uobičajen način i pošli svatko svojoj kući. Cwene je ukliznula u kuću na isti način na koji je i izašla, kroz vrata koja su bila povezana s malom stajom za životinje. Poznati mirisi, zvukovi, sve se promijenilo, zauvijek. Trebala je umrijeti u tom polju. Svaki dah koji bi udahnula sad, do kraja svog života... Ušla je u krevet pokraj svoje sestre, koja se promeškoljila, ali se nije probudila. Cwene nije spavala. Jutro je bilo isuviše blizu. Ležala je tamo, razmišljajući, iznova obilazeći ono što se dogodilo. Srce joj je lupalo, iako je sad bila kod kuće, u krevetu. Počela je plakati, tiho. Tri mjeseca poslije, ujesen, pekar ju je tukao sve dok nije imenovala glavarova sina kao oca djeteta kojega je nosila. U tom je trenutku njezin otac postao iznimno zadovoljan (bijaše to vrlo dobar ženik), pa je svoju ljutnju odnio na drugi kraj sela, do glavarovih vrata. Sam pekar bio je krupan čovjek, a i ne baš beznačajan. Ona i Druce bili su vjenčani prije zime. Imali su još dvoje djece prije nego što je njega ubio netko tko nije htio platiti porez ni izgubiti svoje imanje. Cwene se još dvaput udavala, a nadživjela ih je također, obojicu. Petero joj je djece preživjelo djetinjstvo, uključujući i kćer, začetu u polju te ljetne noći. Cwene je sanjala, cijeloga života, o trenutku u tami, kad je Erling nabasao na njih, stvorenje iz noćne more, pa otišao, ostavivši im njihove živote kao dar koji mogu iskoristiti ili baciti. Volimo vjerovati da možemo prepoznati trenutke kojih ćemo se sjećati iz svojih dana i noći, ali zapravo nije tako. Budućnost je nejasan oblik (u tami), a muškarci i žene to znaju. Ono što se manje sigurno razumije, jest činjenica da isto vrijedi i za prošlost. Ono što se zadržava, ili dolazi nepozvano, nije uvijek ono što bismo očekivali, ili željeli zadržati uza se.

Tek je u kasno doba svog života, nakon što je tri muža položila u zemlju, Cwene shvatila - i priznala to samoj sebi - da je ono što je željela učiniti, više od bilo čega prije ili poslije, bilo odjahati te davne noći, s onim Erlingom, na njegovu sivcu, daleko od svog doma i svih koje je poznavala. Pametna djevojka postala je tijekom godina mudra žena; oprostila je sebi tu čežnju prije nego što je umrla. Jašući prema jugu, Bern je postajao sve jače svjestan gladi - nije jeo od kasnog jučerašnjeg popodneva - ali bio je svjestan i hladnoga, neprekidnog osjećaja straha u utrobi, pa nije dopuštao Gylliru da uspori, dok je sunce izlazilo, penjući se ljetnim nebom. Osjećao se zapanjujuće izloženim ovdje, na tim ravnicama koje su se pružale prema moru, znajući da je fryd vani i da, s osvetom na umu, traži Erlinge. Anglcyni su se klanjali bogu sunca: hoće li to nešto značiti? Hoće li im on pomoći, pod tolikim sunčanim svjetlom? Nikad mu prije takvo što nije palo na pamet, a ni sad mu se nije osobito sviđalo razmišljati o tome, ali ovo je bilo prvi put da se našao među jaditima. Otok Rabady činio se vrlo dalekim; njihovo imanje na rubu sela, čak i slama u štaglju iza kuće Arnija Kjellsona. Neprestano se osvrtao oko sebe dok je jahao, a s lijeve mu se strane pružala nepregledna široka ravnica. Signalni kresovi nalazili su se dalje prema istoku, a Aeldredova se hajka kretala na suprotnoj strani rijeke - na početku. Nije bilo nikakva dokaza da kralj nije razdijelio svoje jahače u noći, te poslao neke od njih ovim putem. Bern je, osjećajući se osamljenije nego ikad poslije one noći kad je napustio otok s Halldrovim konjem, imao bolan osjećaj da će kraljevi ljudi vrlo dobro znati gdje bi se mogli nalaziti jormsvički brodovi. Gyllir je bio umoran, ali tu nije bilo pomoći. Nagnuo se naprijed, pljesnuo konja po vratu, obratio mu se kao prijatelju. Morali su se nastaviti kretati. Kao prvo, ovo je mogla biti jedina uzbuna koja će doprijeti do drugih. Moraju odsukati pet brodova prije nego što se dvije stotine ljudi obruši na njih. Bogovi su znali da se ljudi iz Jormsvika znaju boriti. Dođe li fryd, bitka bi mogla biti izjednačena. Oni bi lako mogli i pobijediti, ali ako ih dovoljno pogine, ili ako brodovi budu oštećeni, takva će pobjeda biti beznačajna. Veličanstveno ili ne, umrijet će u ovim anglcynskim zemljama kad Esferth i prokleti burhovi koje je Aeldred sagradio pošalju novi val ljudi. Bern je shvatio kako nije baš posve spreman za odlazak u Ingavinove dvore. Ponovno je pogledao prema istoku, prema isuviše jarkom suncu. Sad je bila prošla sredina dana, izmaglica se odavna sparušila. Na ovom dnevnom blještavilu nije bilo signalnih kresova na vrhovima brda. Prekrasan dan. Ptičji pjev iz šume na zapadu, jastreb mu kruži nad glavom. Pojma nije imao što se događa drugdje. Mogao je samo žuriti prema moru. I njegov je to otac učinio, pomislio je Bern iznenada. Zapravo, učinio je i više; to

osamljeno putovanje preko Zida i cijelom širinom anglynskih zemalja, kad je poslije Volganove smrti pobjegao Cyngaelima. Bilo je to još gore putovanje, pješice, progonjen, vodeći sa sobom taoca. Bilo je to davno. A sad je Thorkell opet bio ovdje. Čak je ponovno bio i među Cyngaelima, koji su ga po drugi put zarobili. Bern je htio smisliti nešto posprdno, ali nije mogao. Izvukao sam te izvan gradskih zidina. Razmisli o tome. Tih, samouvjeren glas. I udarac u glavu kad je prebrzo progovorio, kao da je Bern još uvijek dječak na Rabadyju. Ali njegov je otac znao za Ivarra, pogodio je što im je Ragnarson rekao. Kako je on uvijek znao? Prokleo je Thorkella, kao što je učinio mnogo puta nakon očeva progonstva, ali sad bez groznice ili vatre. Bio je previše umoran, o previše je toga morao razmišljati. Bio je gladan i uplašen. Ponovno je pogledao ulijevo, pa iza sebe. Ničega tamo nije bilo, samo treperenje vreline koje se dizalo od sazrelih polja. Gyllir će uskoro morati piti. I on je sam trebao vode. Ali ne još, odlučio je. Mjesto na kojem su se sad nalazili bilo je isuviše izloženo. Ni izbliza nije dovoljno dobro prepoznavao krajolik, nije mogao reći koliko još daleko mora jahati, iako su cijeli taj put prešli kad su se kretali na sjever, prema Esferthu, on i Ecca, cestom koja se pružala s druge strane rijeke. Na toj je cesti bilo mnogo ljudi, išli su na kraljev sajam za koji Erlinzi nisu znali. Sajam se održavao već treću godinu, netko im je rekao. Na putu prema sjeveru nisu se skrivali, pravili su se da su trgovci iz Erlonda na istoku. Na konjima su nosili vreće, praveći se da je u njima roba kojom će trgovati. Eccina je ljutnja počela već na cesti, s onim što su čuli. Ako je ovo bila treća godina ljetnog sajma, onda je svaka priča koju su čuli o tome da će Esferth biti prazan, bila šuplja poput prazne pivske bačve. Ivarr je Ragnarson, rekao je on Bernu, ili budala ili zmija, a on je slutio da je ovo potonje. Bern tijekom toga jahanja nije obraćao dovoljno pozornosti i sad je zbog toga patio; sve beskrajne uzbrdice i padine, gore i dolje, sve su izgledale posve jednako. Obrađena se zemlja s druge strane rijeke, nekome tko je odrastao na kamenu tlu otoka Rabadvja, činila poput nezamislive širine plodnog tla. Okrenuo se u sedlu kako bi ponovno pogledao iza sebe. Strah da će se iza njega pojaviti progonitelji bio je neprekidno prisutan. Odmah s druge strane rijeke počinjala su imanja; svatko bi ga iz obližnjeg polja mogao vidjeti, osamljenog jahača koji prolazi između rijeke i šume. Samo po sebi to nije bilo razlog za uzbunu, ako ne bi bili dovoljno blizu da vide tko je on. Stabla s njegove desne strane bila su mračna, nikakvi prolazi ili staze nisu vodili u njih. Ovdje sunčana svjetlost ne bi uspjela. Bilo je takvih šuma i u Vinmarku. Nepokorenih, neukroćenih, koje su se pružale unedogled; u njima su živjeli bogovi i zvijeri. Ova bi šuma bila uglavnom neprobojna, nagađao je, divlja i opasna, neukroćena gustoća hrastova i jasena, johe i trnjina, koja se pružala na zapad, prema zemlji Cyngaela. Ecca je to rekao na putu. Bolji zid od Zida, govorila

je poslovica. A šuma se pružala sve dolje do litica iznad tjesnaca. Vidjeli su te litice s brodova. Anglcyni bi sve to znali bolje od njega. Znali bi da se erlinški brodovi moraju nalaziti istočno od tih golih klisura, u jednom od plitkih zaljeva. I bili su tamo. Nije bilo osobito mnogo izbora, a oni nisu bili pretjerano potajni kad su birali jednoga od njih. Previše pogrešaka na ovom pohodu na kraju ljeta. Pohodu Ivarra Ragnarsona. Usidrili su se, na brzinu se posavjetovali, poslali Berna i Eccu na sjever, da pogledaju Esferth. Ecca je to već mnogo puta činio, znao je što radi, a Bern se držao mladenački samouvjereno. Brand Leofson također je pristao dopustiti Guthrumu i Atliju da povedu malu družinu na istok, da vide što mogu pronaći ili oteti dok čekaju na izvještaj iz Esfertha, a Ivarr je pošao s njima. Sad je Bern bio izvještaj iz Esfertha. Ecca - čije je pravo ime, izgleda, bilo Stefa - bio je mrtav i nije bilo načina u ovom polusvijetu koji su Ingavin i Thiinir oblikovali između bogova i smrtnika, da Bern prizna svojim sudrugovima kako se to dogodilo. Ivarr Ragnarson bi ga ubio, rekao je Thorkell, ako bi saznao tko je Bernov otac. Iznenada, i daleko prekasno, Bern je shvatio. Dokuči ostalo dok budeš jahao, bilo mu je rečeno. I, on želi natrag na zapad. Natrag na zapad. Znači, Ivarr je upravo bio tamo. U zemlji Cyngaela. A Thorkell je bio s njim. Tako je njegov otac znao što se dogodilo. I znao za otrovne strijele. Tamo se nešto dogodilo... Thorkella su ponovno zarobili. Ili... Nikad nije bilo dovoljno vremena za temeljito promišljanje. Činilo se da svijet nije tako ustrojen. Možda ga imaju žene koje predu i tkaju, možda jaditski svećenici u svojim osamljenim utočištima, dok se noću bude kako bi se molili suncu. Ali nema ga ropski sluga na otoku Rabadyju, a nema ga ni jormsvički plaćenik. Jašući prema još jednom blagom, travnatom usponu, gotovo istovjetnome onome prije njega i onome prije njega, Bern je pred sobom, s druge strane rijeke, začuo zvukove bitke. Jahači koje je poslao Guthrum Skallson uspjeli su doći do brodova rano ujutro. Pomoć koju je Guthrum zatražio bez oklijevanja je odaslao Brand, koji je zapovijedao pohodom. Ljude se ne ostavlja za sobom. Bila je to jedna od odlika Jormsvika. Jahači su govorili grozničavo, prekidajući jedan drugoga, mnogo više uznemireni nego što bi to pljačkaši trebali biti. Ispričali su o sukobu Guthruma i Ivarra Ragnarsona zbog smrti anglcynskog vojvode. Čuvši to, Brand je slegnuo ramenima. Takve su se stvari događale. On bi držao stranu Guthrumu - vojvode su vrijedili mnogo novaca, osim ako nisu bili u nemilosti - ali katkad, morao je priznati, jednostavno treba nekoga ubiti, posebno ako se to već dugo nije dogodilo. To je išlo uz njihov način života, uza zmajske brodove, uz Ingavinove orlove. A on

je pouzdano znao kako je Guthrum Skallson u svoje vrijeme ubio popriličan broj zarobljenika. Razriješit će to kad se svi vrate. Četrdeset plaćenika trebalo je biti više nego dovoljno da presretnu i zaštite malu Guthrumovu i Atlijevu družinu od bilo kakva anglcynskog odgovora, te se probiju natrag do brodova ako ikoga putem sretnu. Brand je naredio da se odsuču tri broda, za svaki slučaj, a dva je ostavio usidrena u pličini, s nužnim ljudstvom, da se na njih ukrcaju i odveslaju družine koje su se vraćale. Bio je oprezan, ali ne i uznemiren. Družine koje bi odlazile na kopno susretale bi se s ljudima, bilo je incidenata, katkad i smrti. Pa ovo je bio pohod, zar ne? Što su ljudi očekivali? Jormsvik je to, diljem poznatoga svijeta, već dugo radio. Erlinzi su u dugim brodovima dolazili na ove obale i odlazili s njih već više od stotinu godina. Da, anglcynske je zemlje u posljednje vrijeme postalo teže pljačkati, ali i to se katkad događalo. Uvijek je bilo i drugih mjesta. Prošlog su ljeta tri broda otišla kroz tjesnac i morskim putovima došla do Al-Rassana, kako bi pljačkali i pobjegli prije nego što će ih sustići kalifovi ljudi sa svojim zakrivljenim mačevima i lukovima. To bi bila bitka u kojoj bi valjalo sudjelovati, pomislio je Brand, čuvši priču. Želio je otići tamo, sam vidjeti kako je. Tamo je, među pustinjskim sinovima koji su se klanjali zvijezdama, postojalo, pričalo se, neopisivo bogatstvo. Želio je vidjeti njihove žene, iza velova koje su nosile. To je bio život koji je on poznavao, pljačka. Sjeverne zemlje nisu nikome nudile utočište. Vinmark je bio tvrdo mjesto, rađao je otvrdnule ljude. A kako drugačije odvažan čovjek i može steći bogatstvo, zaposjesti mjesto uza zimska ognjišta i u pjesmama skalda, a poslije i u božjim dvorovima s medovinom? Nije baš svaki čovjek mogao ribariti, ili variti pivo, ili graditi za njega bačve. A nije to baš svaki čovjek ni htio. Nadaš se da ćeš, kad ubiješ čovjeka na pohodu, nešto time steći, te da ćeš, ako poginu neki od tvojih, steći još i više, kao nadoknadu. Potom prineseš žrtvu Ingavinu i Thiiniru, pa odveslaš natrag na more ako moraš, ili kreneš dublje u zaleđe, ovisno o tome gdje si i s čime si suočen. Brand je već i zaboravio koliko je puta morao donositi odluke slične ovoj. Ovdje su imali pet brodova pod punom spremom, s dovoljno mjesta za konje. Pet brodova, to je bila velika skupina. Ovaj se incident, prije nego što završi, može još pokazati i korisnim, pomislio je Brand. Četrdeset jormsvičkih boraca može svladati svaku prenagljenu anglcynsku potjeru koja je iz burha krenula za Guthrumom; mogu uzeti vođe kao taoce - prvenstveno zbog sigurnosti, ali i zbog zlata. Sigurnost i nagrada. Najstarija taktika na svijetu, tako nekako. Neke se stvari nikad ne mijenjaju, pomislio je. Svoj je brod ostavio kao jedan od ona dva na obali. Zapravo, varao se u vezi s mnogim stvarima, ali nije bilo načina da to zna. Iz zaljeva u kojem su bili skriveni brodovi, nisu vidjeli signalne kresove. Mnogo se

toga promijenilo u ovoj zemlji od prije dvadeset pet godina otkako je Aeldred, sin Gademarov, izašao iz Beortfertha i ponovno osvojio očevo prijestolje. Grupa koju su odaslali s brodova, a koju su vodila dvojica (sad već iscrpljenih) jahača koje je Guthrum poslao natrag, naišla je na grupu ljudi. Ne na svoje drugove koji su se vraćali. U tom su trenutku Guthrum i njegovi ljudi ležali mrtvi pokraj lomače na kojoj će biti spaljeni, s druge strane potoka, prekoputa seoskog mlina. Brandova grupa za spašavanje nije se susrela ni s previše raširenom, prebrzo odaslanom potjerom iz Drengesta na obali. Umjesto toga, četrdesetorica Erlinga s brodova, većina njih pješice, naletjela je na jahače, na fryd kralja Aeldreda, njih gotovo dvije stotine, na polju istočno od rijeke Thorne, malo poslije podneva. Od trenutka kad je ponovno čuo to ime - Ivarr Ragnarson - koje je izgovorio jormsvički vođa trenutak prije nego što je ubijen uz kraljevo sedlo, Ceinion od Llywertha osjetio je kako se u njemu oblikuje zastrašujuća pretpostavka. On nije bio čovjek sklon tome da bježi od pomisli, ili istina, bilo onih duhovnih i vjerskih, bilo onih vezanih uz zemaljski svijet na kojem su ljudi živjeli i umirali. Ali ta rastuća svijest, dok se sunce dizalo, a dan odmicao, prouzročila je u njemu gotovo tjelesnu bol, grč u srcu. Ovu je četu unajmio posljednji od Volganova roda. Unajmio ih je, kako se činilo, za pljačku u blizini Esfertha, na samom kraju godišnjeg doba. Ali to nije imalo smisla. Aeldred je ove zemlje isuviše dobro branio, posebno sad, kad je upravo trebao početi sajam. Ali što ako zapravo nije kanio ostati ovdje? Ako je plaćenicima lagao o svojim namjerama? Što ako je ubio unosnog taoca kako bi ih spriječio da zatraže golemu otkupninu i veselo se vrate kući? Taj čovjek, Ivarr, i njegov brat - sad mrtav - napali su Brynnfell u proljeće. A Brynn ap Hywll bio je taj koji je onda ubio brata, kao i njihova djeda prije mnogo godina, uzevši mu pritom i sakrivši njegov opjevani mač. Bilo je iznimno jakih razloga zbog kojih bi Ivarr Ragnarson mogao poželjeti povesti plaćenike na cyngaelske obale, i to na jedno određeno imanje. Jormsvički vođe smatrali bi to gubitkom vremena, bilo je predaleko ići tamo u ovo doba godine. Trebalo ih je prevariti, nagovoriti. Bio je to čovjek koji je, sjetio se Ceinion, izveo krvavog orla na djevojci i poljskom radniku tijekom svog bijega prošlog proljeća. Govorilo se da je izobličen i tijelom i dušom, jer to dvoje uvijek ide zajedno. Ceinion je vodio jutarnju molitvu južno od livade na kojoj su ubili Erlinge, skrativši je, jer je postojala potreba za žurbom. Uzjahao je s ostalima i ponovno jahao uz kralja, dok se božje sunce uzdizalo iza njih. Dok su se kretali, Aeldred nije ništa govorio. Samo bi režao kratke zapovijedi nekim jahačima koji bi se potom odvojili od čete i krenuli prema istoku. Teško je bilo taj lik smrknuta lica,

koji obračunava sa smrću, vidjeti kao muškarca koji je, još prošle noći, u bakljama obasjanoj dvorani govorio o prevođenju rukopisa i drevnim učenjima. Dok su napredovali, Ceinion se držao podalje od Aluna ab Owyna. Nije čak htio ni pogled izmijeniti s kraljevićem, bojeći se da bi to moglo odati njegove misli. Ako bi Owynov sin saznao o čemu svećenik razmišlja, mogao bi podivljati od bespomoćne panike. Što zapravo nije bilo daleko od toga da bude dobar opis onoga što je i sam Ceinion osjećao dok je jutro prolazilo, a krajolik se kotrljao pod konjskim kopitima. Sunce je sad bilo u zenitu. Ako zmajski brodovi iz Jormsvika ne budu pronađeni, ako su već isplovili s Ragnarsonom na palubi i krenuli prema zapadu... ni on, ni itko drugi neće moći učiniti ništa, samo se moliti. Ceinion od Llywertha, vrhovni svećenik Cyngaela, vjerovao je u svog boga svjetla i u moć svete molitve za gotovo sve na svijetu, osim kad je u pitanju bila najsilnija od svih stvari: život i smrt onih koje je volio. Na groblju utočišta pokraj mora, gdje su se mogli čuti valovi, ispod blijedosivog kamena s urezanim sunčanim diskom, ležala je žena, čija mu je smrt oduzela tu vjeru. Rana, poderotina u tkanju svijeta. Kad je umrla, malo je poludio, učinio stvari koje su ga još uvijek noću držale budnim. To nije bila stvar o kojoj je ikad pisao u svojem dugačkom dopisivanju s Rodijom i patrijarhom. Također je, na ovom blistavom suncu, razmišljao i o drugoj ženi, voljenoj, o njezinu suprugu, voljenom, i o njihovoj kćeri koja je stasala u svojoj slavi, o svima njima koji sad možda jesu, a možda i nisu u Brynnfellu, a on nije imao načina da to sazna, niti da im pomogne. Osim ako ne stignu do brodova na vrijeme. "Zar ne možemo ići brže?" pitao je kralja Anglcyna. "Nema potrebe. Rekao je da je zatražio pojačanje, sjećaš se? Oni će doći ovim putem", rekao je Aeldred, kratko ga pogledavši. "Siguran sam u to. Uskoro ćemo stati kako bismo jeli i odmorili se. Rijeka je pred nama. Želim da fryd bude svjež za borbu." "Neki od njih će doći", rekao je Ceinion. "Ali moramo stići do dugih brodova prije nego što ih uspiju odmaknuti od obale." "To su već učinili. Jormsvik zna kako se rade te stvari. Pokušat ćemo im presjeći put do kuće s flotom iz Drengesta. Imam šest brodova. Poslao sam jahače k njima - bit će u vodi prije sumraka. I ribarski brodovi, također, da ih traže. Ako pronađemo ovo pojačanje, Erlinzi neće imati dovoljno ljudi na moru. Imaju konje, što znaći široke i spore brodove, a ne borbene. Ceinione, namjeravam ih sve zarobiti." "Ako su krenuli kući, moj gospodaru", tiho je rekao Ceinion. Aeldred mu je, oštrouman, dobacio kratak pogled. "Što je to za što ja ne znam?" pitao je kralj.

Svećenik mu je to upravo kanio reći, kad su se oglasili rogovi. A onda je onaj veliki sivi pas, Alunov pas, ispustio vlastito upozorenje, a pred njima je Ceinion ugledao Erlinge i rijeku odmah iza njih. Jedan od jahača iz prethodnice galopirao je natrag; čvrsto je zauzdao konja pokraj njih. "Četrdeset ili pedeset, moj gospodaru. Uglavnom na nogama." "Znači, imamo ih. Najprije pobijte one na konjima", zapovjedio je kralj. "Ne morate se vraćati s porukama. Athelberte!" "Idem, moj gospodaru!" žustro je uzviknuo njegov sin preko ramena, usput dozivajući strijelce. Ceinion je promatrao kraljevića kako jaše, pripremajući svoj luk, opušten u sedlu, a njegovi su strijelci brzo i glatko odgovarali na zapovijedi: precizno uvježbani, njegova osobna vojna snaga ovdje. Posve drugačiji muškarac od svog brata. Aeldredovi sinovi, pomislio je, kao da su među sobom podijelili narav svog oca. To se moglo dogoditi; viđao je to i prije. Također mu je, dok je bitka počinjala, palo na pamet na koji su se način danas borili Aeldredovi ljudi: iz sedla, sa strijelama jednako kao i s kopljima, što je bila novina i iznimno teško. A još se teže tome bilo suprotstaviti, ako su dobro svladali taj način borbe. A činilo se da su Athelbert i njegovi strijelci učinili upravo to. Njegov vlastiti narod, mislio je Ceinion, ima još više razloga da sad pokuša da barem pokuša - ostvariti jedinstvo, a onda pronađe načina da se pridruži svijetu izvan svojih skrivenih dolina. Možda ima izvjesnog ponosa u tome što su posljednja svjetlost božjeg sunca, tamo gdje je ono zalazilo na dalekom zapadu, ali u tome je bilo i opasnosti. Ali to su bile misli za poslije. U ovom je trenutku gledao kako pozamašna grupa jormsvičkih plaćenika oblikuje još jedan očajnički krug dok su se Athelbertovi strijelci i ostali obarali na njih. Pljačkaši su već bili prešli rijeku; loše po njih. Ali ionako se ne bi mogli povući, brojčano nadjačani i suočeni s jahačima u neprijateljskoj zemlji. Bili su to hrabri muškarci. Nitko na zemlji ne bi to mogao poreći ili zanijekati. Ni jedna sjekira ili mač nisu bili odbačeni, čak ni kad im je jedan od Athelbertovih tanova zapovjedio da se predaju. Ceinion je vidio dva erlinška jahača kako jure natrag na zapad, prema rijeci: nisu to bile kukavice, nego glasnici. Athelbert ih je progonio s petoricom svojih strijelaca. Strijele su letjele s konja u pokretu - i promašivale. Jormsvički pljačkaši pljuskali su u rijeku, koja je ovdje bila dublja i šira nego kod Esfertha. Počeli su je prelaziti. Athelbert je prišao obali rijeke Thorne. Ceinion je promatrao kako kraljević mirnije cilja i odapinje. Dvaput. Bio je predaleko da bi vidio što se dogodilo dolje u vodi, ali trenutak poslije, Athelbert i njegovi jahači okrenuli su se i vratili. Kraljević je podigao ruku kao

znak svom ocu. A onda je mirno dojahao natrag kako bi se ponovno pridružio frydu koji je opkolio erlinške snage. Muškarci su tamo upravo umrli, znao je Ceinion, baš kao i danas ujutro, i sinoć. Što da čovjek misli o tome? Kakve riječi, kakva razmišljanja? Umiranje je bilo sudbina muškaraca i žena, često i prije onoga što je trebalo biti njihovo vrijeme. Trebalo biti. Previše je pretpostavke u toj misli. Sve je počivalo u Jadovim rukama, ali preživjeli su nosili uspomene. Pokrenuo se naprijed kad i kralj. "Čuvaj se, moj gospodaru", povikao je crvenokosi tan. "Nisu se predali." "Ubijte desetoricu", oštro je rekao Aeldred. "Moj gospodaru!" prosvjedovao je Ceinion. Desetorica je muškaraca bila ubijena, na licu mjesta, dok je on još govorio. Athelbertovi su strijelci zaista bili vrlo dobri. Dok si ih promatrao, mogao si naučiti nešto važno o kraljeviću, ma kako se on doimao neozbiljnim u igri na livadi. "Rekao si da želiš da stignemo do brodova", rekao je kralj napeto, promatrajući umiranje, ne gledajući njega. "Ako mogu poslati četrdesetoricu kao pojačanje, onda imaju pet, možda i šest brodova. Možda čak i sedam, ovisno o tome koliko je konja. A ako stignemo na vrijeme, dobri će ljudi izginuti u toj bici. Ne traži od mene da se zadržavam ovdje, niti da budem milostiv. Ne danas, svećenice." Svećenice. Ništa više od toga. Kralj slavljen zbog svoje ljubaznosti, koji je rječito snubio Ceinionovu prisutnost na svom dvoru. Ali sad je u Aeldredu bilo gnjeva, vidio je Ceinion, a kralj je bio pod velikim pritiskom da ga suzdrži. No zapravo nije mogao; prelijevao se iz njega. Burgred od Denferta bio mu je prijatelj iz djetinjstva. A iza te istine, bio je ovo velik pohod u predvečerje sajma u Esferthu - koji je prijetio da potkopa samu ideju sajma. Koji bi trgovci iz inozemstva došli na ove obale, ili čak s druge strane tjesnaca, sa sjevera i istoka, ako bi se imali razloga bojati napada iz Vinmarka? "Čujte me. Ja sam Aeldred Anglcynski", rekao je kralj, pomaknuvši naprijed svog riđana. Dva pripadnika fryda pomaknula su se kako bi se našli između njega i Erlinga. Sjekire su se mogle i bacati. "Tko god da je ovdje vođa, zapovjedi svojim ljudima da odlože oružje." Aeldred je čekao. Athelbert je, primijetio je Ceinion, promatrao svog oca, još uvijek držeći luk u ruci. U krugu Erlinga nitko se nije ni pomaknuo, ni progovorio. Mačevi i kratke sjekire ostali su upereni prema van. Sad ih je bilo otprilike trideset. Ako napadnu, umrijet će; isto će se dogoditi i nekima od Anglcyna. Kralj je preblizu, pomislio je. Aeldred je pomaknuo konja bočno i prišao još bliže. "Učinite to sad, Erlinzi. Osim ako ne želite da još desetorica vas budu pogubljena. Ljudi po koje ste poslani mrtvi su iza nas. Svi oni. Ako se budete borili, ubit ćemo vas bez milosti. Ima nas dvije stotine."

"Bolje da umremo s mačem u ruci, nego sasječeni kao kukavice." Vrlo krupan muškarac, žute brade do grudi, koraknuo je naprijed. "Kuneš li se da ćeš tražiti otkupninu za nas ako se predamo?" Aeldred je otvorio usta. Ponovno se ukočio. Pomisao da traži... Pogledao je svog sina. "Ne, moj gospodaru!" povikao je Ceinion. "Nemoj! Predat će se!" Aeldredova su se usta naglo zatvorila. Čeljust mu je bila zgrčena, ruke u rukavicama stisnute oko uzda. Ceinion ga je vidio kako zatvara oči. Poslije dugog trenutka, kralj je opustio prste jedne ruke i načinio znak sunčanog diska. Ceinion je isprekidano udahnuo. Dlanovi su mu se znojili. "Bacite sve oružje i recite nam gdje su brodovi. Nećete biti ubijeni." Žutobradi je Erling zurio u njega. Bilo je to zadivljujuće, pomislio je Ceinion, ta odsutnost straha u njegovu pogledu. "Ne. Predajemo ti se, ali ne možemo izdati svoje sudrugove." Aeldred je slegnuo ramenima. "Athelberte", rekao je, prije nego što je Ceinion stigao i progovoriti. Erlinški je vođa umro, pavši nauznak, s tri strijele u grudima koje su mu probile kožni oklop. Četvrta mu se zabila u ključnu kost, ispod kacige, zadrhtala tamo gdje je ležao u travi. "Tko je taj", rekao je Aeldred trenutak poslije, "tko će sad govoriti u vaše ime? Nemate više vremena. Spustite oružje i dajte nam vodiče do dugih brodova." "Moj gospodaru", ponovno je, očajnički, rekao Ceinion. "U sveto ime Jadovo i svih blaženih—" Aeldred se naglo okrenuo prema njemu. "Pazi što govoriš! Želiš li da zaustavimo te brodove prije nego što krenu na zapad, umjesto na istok? Želiš li?" "U ime Jadovo, mi želimo!" začuo se treći, užurbani glas. Ceinion je brzo pogledao u tom smjeru. Alun ab Owyn primicao se na konju prema njima. "Mi želimo, moj kraljevski gospodaru! Ubij ih i jaši dalje! Zacijelo znaš gdje bi mogli biti! Vrhovni svećenice, čuo si: ove je ljude platio Ivarr Ragnarson. Oni neće krenuti kući, nego na Brynnfell! Mi se ne možemo vratiti na vrijeme!" Ipak je shvatio. Činilo se da nije premlad. Osim toga, naravno, bio je u pravu, što se ticalo vremena. Brodovi iz Drengesta, koji su trebali isploviti prije sumraka, imali su zapovijed da zapriječe morske putove prema istoku i neće uspjeti sustići uvježbane erlinške mornare kad do njih dospiju izmijenjene zapovijedi. Čak i ako ih budu slijedili na zapad - a Aeldred nije imao razloga izdati takvu zapovijed - zaostajat će za njima više od pola dana, a nisu ni tako vješti na vodi.

"Athelberte, budi tako dobar, pa nastavi", rekao je anglcynski kralj. Glas mu je bio miran; jednako bi tako mogao zamoliti svoga starijeg sina da i on dade svoj komentar liturgijskog odlomka o kojem se razmišlja. Ceinion je, u velikoj boli, gledao kako umire još deset Erlinga. Odbili su se propisno predati, govorio je samome sebi. Aeldred im je pružio tu priliku. Bol se nije umanjila. Čak i nakon što su strijele poletjele, nitko iz sad smanjenog kruga nije stupio naprijed kako bi se predao. Ali posljednja dvadesetorica njih zaurlali su zajedno, a u tom su se kriku nalazila zastrašujuća, već isparila sjećanja iz Ceinionova djetinjstva, dok su izvikivali imena svojih bogova prema plavom nebu i bijelim oblacima. Jurnuli su ravno prema strijelama i oštricama dvije stotine muškaraca na konjima. Mogu li se djetinji strahovi na ovaj način istjerati? Ceinion se to pitao, sjećajući se koliko je kapelica i utočišta i dobrih, svetih ljudi bilo spaljeno među tim istim krikovima Ingavinu i Thuniru. Promatrao je prve Erlinge kako padaju, a onda i posljednje, kako čvrsto stežu mačeve i sjekire, nikad ne izdavši svoje drugove. Umrli su u borbi, s oružjem u ruci i tako stekli obećano mjesto među orlovima, u dvoranama neumrle slave. To ga je zaprepastilo i nikad nije zaboravio tu neizrecivu hrabrost. Mrzio je svakoga od tih muškaraca zbog onoga što su ga natjerali da pomisli. Poslije toga, poljem je zavladala tišina. Sve je to trajalo zadivljujuće kratko. "Pa dobro. Krenimo", rekao je kralj poslije dugog trenutka. "Ostavit ćemo upute, dalje na jugu, da ljudi dođu pokupiti njihovo oružje i ovdje ih spaliti." Trznuo je uzdama i okrenuo konja. Alun ab Owyn, vidio je Ceinion, već je bio na čelu svih njih, očajnički nestrpljiv. Pas je bio pokraj njega. "Moj gospodaru!" rekao je crvenokosi tan. "Pogledaj tamo." Pokazivao je natrag, prema jugoistoku i mjestu na kojem je dolina rastvarala šumu između njih i mora. Ceinion se okrenuo kad i Aeldred. "Oh, zaboga", rekao je kraljević Athelbert. Grupa muškaraca, osmorica ili desetorica njih, neki na konjima, neki pješice, s drugim konjima koji su vukli kola, stizala je prema njima, mašući i užurbano dovikujući, a glasovi su im slabašno dopirali kroz ljetni zrak, a onda su, kako su se približavali, postali sve razgovjetniji. Nitko se nije ni pomaknuo. Mala se družina približila. Njihov se vođa vozio na kolima; činilo se da je ranjen, držao se za bok. On je takočer bio taj koji je najglasnije vikao, mahao slobodnom rukom i bio vidljivo uznemiren. I vidljivo s juga, također, primijetio je Ceinion. A govorio je stranim jezikom. "Jadova mi svetog svjetla", tiho je rekao kralj Aeldred. "To su Ašariti. Iz AlRassana. Što govori? Neka mi netko prevede."

Ceinion je znao djeliće esperanskog, ali ne i ašaritski. Pokušao je s njima. Izgovorio pozdrav. Ne zastavši ni na trenutak u svom žestokom izljevu, trgovac na kolima promijenio je jezik. Kralj se, s očekivanjem, okrenuo prema Ceinionu. Četrdeset mrtvih muškaraca ležalo je na polju oko njih. Dvojica su Athelbertovih ljudi sjahala i djelotvorno skupljala strijele. "Izvan sebe je, gospodaru, i vrlo nesretan. Tvrde da su bili napadnuti, ranjeni i opljačkani na putu prema sajmu u Esferthu. Od jednog muškarca, ako sam dobro shvatio. Erlinga. Uzeo je konja, dobrog konja, koliko razumijem. Namijenjenoga tebi, u Esferthu. Oni su... oni su nezadovoljni zaštitom koja se pruža posjetiteljima." Aeldred je od svećenika skrenuo pogled prema muškarcu na kolima. Oči su mu se raširile. "Ibn Bakir?" rekao je, gledajući trgovca. "Moj pastuh? Moji rukopisi?" Ceinion je preveo što je najbolje mogao. A onda je, s malim zakašnjenjem, objasnio gostima tko je muškarac na riđanu. Ašaritski se trgovac uspravio, malo prebrzo. Kola su bila nesigurno mjesto za stajanje. Naklonio se i zamalo pao. Jedan ga je od njegovih ljudi pridržao. Trgovac je bio ranjen u desni bok. Imao je tamnu modricu na jednoj strani glave. I tamo je bilo krvi. Svejedno, energično je kimao glavom. Okrenuo se, posegnuo dolje, dok su ga još uvijek pridržavali, pa izvukao neke svitke pergamene iz sanduka iza sebe. Mahao je njima po zraku, onako kako je prije mahao rukom, dozivajući pomoć. Netko se nasmijao, pa se suspregnuo. "Pitaj ga", rekao je Alun ab Owyn, napetim glasom, "je li Erling neobično izgledao." Nisu čuli kad se vratio. Kralj je dobacio pogled Alunu. Ceinion je postavio pitanje. Nije znao riječ za "neobièno", ali se sjetio one za "čudno". Trgovčevo se pretjerano ponašanje primirilo. Kako se preveliko uzbuđenje gubilo, činio se dojmljivijim, ako bi se zanemarila lepršava zelena halja. Ipak je to bio čovjek koji je prešao dalek put. Odgovorio je ozbiljno, stojeći na svojim kolima. Ceinion ga je čuo; osjetio vjetar u duši. "Kaže da je Erling bio blijed poput mrtvog duha, njegovo lice, kosa. Neprirodno. Iznenadio ih je, srnuvši iz stabala, uzeo je samo konja." "Ragnarson", rekao je Alun, iako je to bilo suvišno. Gledao je Aeldreda. "Moj gospodaru, sad moramo krenuti. Možemo ga sustići prije nego što stigne tamo - jutros su ti lagali, tamo na livadi. Nije bio s njihovim glasnicima koji su krenuli prema brodovima. Odmah je pred nama!" "Vjerujem", rekao je anglcynski kralj, "da je zaista tako. Slažem se s tobom. Trebali bismo krenuti."

Petoricu su ljudi odredili kao pratnju trgovcima do Esfertha, gdje ih je trebalo smjestiti uza sve počasti. Ostatak fryda okrenuo je na jugozapad. Alun ab Owyn bio je taj koji ih je poveo, pljuskajući, u rijeku Thorne i preko nje, i Alun je bio taj koji je poslije odredio brzinu, duž šume, sve dok ga konačno nisu sustigli neki od onih koji su znali kamo treba ići. Kralj, čiji je riđan galopirao pokraj Ceinionova, tijekom duga jahanja koje je uslijedilo, postavio je samo jedno pitanje. "Ragnarson je čovjek koji je vodio pohod prošlog proljeća? Kad je ubijen cadyrski kraljević?" Ceinion je kimnuo. Više se nije imalo što reći, a trebalo se silno žuriti. Nikad ga nisu sustigli, nikad vidjeli više od tragova pred sobom, isprva tragova jednog čovjeka, koji su se poslije spojili s tragovima drugog konja, ali nisu išli usporedno s njim, nego su ga slijedili. Tragovi su se pružali malo natrag prema jugoistoku, dok je rijeka krivudala između grebena brda. Oba su traga presjekla upravo na mjestu na kojem je anglcynska prethodnica i mislila da hoće. Slijedili su ih, galopirajući, između rijeke i šume, a onda su konačno dospjeli do zaštićene kamene obale i mora. Sunce je tad već klizilo na zapad, prema moru. Bijeli oblaci na povjetarcu. Miris soli. Jasni dokazi da su brodovi ovdje bili izvučeni na obalu i da je s njima nedavno bila velika grupa ljudi. Ništa više osim tih tragova; prazno široko more u svim smjerovima. Nije bilo načina da znaju, baš nikakva načina, u kojem su smjeru otplovili brodovi. Ali Ceinion je znao. Znao je. Kralj je zapovjedio da fryd sjaše kako bi umorni konji mogli pasti uz plažu, malo više gore, gdje je bilo trave. I jahačima je dao vremena da se odmore, najedu se i napiju. Poslije čega je pozvao svoje tanove na savjetovanje. Pozvao je i Ceiniona da im se pridruži, kao i Aluna ab Owyna, širokogrudna gesta. U tom se trenutku otkrilo da su Alun, njegov pas i njegov erlinški sluga nestali. Nitko ih nije vidio kako odlaze s obale. Poslana su šestorica izvidnika. Nije prošlo dugo, a oni su se vratili. Jedan od njih odmahnuo je glavom. Ceinion je, stojeći pokraj kralja, koraknuo prema njima i zastao, bez riječi. Owyn od Cadyra, razmišljao je on, sad ima još samo jednoga živog sina. U manje od godine dana mogao bi izgubiti obojicu. Jedan je od jahača sjahao. "Otišli su, moj gospodaru." To je bilo očito. "Kamo?" pitao je Aeldred. Jahač se nakašljao. "U šumu, bojim se."

Meškoljenje, pa tišina među okupljenima. Ceinion je vidio kako ljudi čine znak sunčanog diska. I sam je upravo učinio isto, navika stara koliko i on. Što ću, pomislio je, reći ocu? Sad je puhao vjetar s istoka. Sunce je zalazilo. "Tragovi njihovih konja ulaze tamo", dodao je izvidnik. "U šumu." Naravno da ulaze, pomislio je Ceinion. Bila je to ludost, potpuna ludost, to što je Alun želio učiniti. Dolazeći ovamo, slijedili su obalni put cijelim putem na istok, krećući se uz rub šume. Naravno da jesu. Tako je trebalo ići: s juga se putovalo duž obale; ako si išao prema sjeveru, prolazio si kroz vrata strazarskih kula u Zidu. Ali ne kroz šumu. Nitko nije išao kroz šumu. Ali obalni put doveo bi te samo na jug Cadyra, a Arberth - i Brynnfell - bili bi četiri dana dalje, uz riječne doline. Ponovno vraćanje obalnim putem bilo bi promašeno, besmisleno putovanje. Ne bi koristilo. Ne ako si zaključio da Erlinzi ponovno kreću prema imanju Brynna ap Hywlla. Ako si to zaključio, i ako si znao da je na palubi Ivarr Ragnarson, onda si mogao poduzeti nešto oblikovano ludilom... Ceinion se ponovno osjetio starim. Činilo se da mu se to sve češće događa. U ovom trenutku, dok je prijavljivao novosti, muškarčev se glas doimao istinski pun žaljenja. Mladi je cadyrski kraljević jutros spasio život kralju Aeldredu, svi su oni to vidjeli. Bit će im žao što mladi život svršava na ovakav način. Netko je opsovao, divlje, mijenjajući ozračje. Athelbert. Bijesno je krupnim koracima zagrabio prema žalu. Tamo je bilo kamenje, nešto trave, konji su pasli, svjetlo je treperilo na vodi. U šumi će biti mračno, a pružala se sve do zemlje Cyngaela i nitko nije prošao kroz nju. Ceinion je zatvorio oči. Postajalo je sve hladnije, na kraju dana, na rubu mora, dok je sunce zalazilo. On će tamo umrijeti, mlađi Owynov sin. Prestar sam, pomislio je ponovno Ceinion. Sjećao se - tako živo - oca kao mladića, jednako lakoumnog, čak još impulzivnijeg. A sad je taj muškarac bio ostarjeli kraljević, a njegov sin pronaći će smrt pokušavajući proći kroz neprobojnu šumu, noseći upozorenje, daleko, sve do kuće. Očajna, veličanstvena ludost. Tako to rade Cyngaeli. Bern se na laktovima i koljenima povukao s grebena kad je vidio da anglcynski strijelci počinju gađati. Događala se strahota, oštra i sjajna pod sunčanim svjetlom: modra rijeka, zelena trava, tamnija zelena boja šume iza njih, raznobojni konji, strijele od kojih se, dok su letjele, odbijala svjetlost. Dok je gledao, osjećao je mučninu. Drugovi se ne napuštaju, ali on je znao što gleda. Njegova je zadaća bila da se živ vrati na obalu sa svojim upozorenjem i vijestima o ovoj katastrofi. Anglcyni su jahali prema moru. Duboko dišući, boreći se da se smiri, poveo je Gyllira dalje od bitke, do samog ruba šume. Čak i na danjem svjetlu šuma se doimala kao prijetnja koja

pritišće. Duhovi i moći, da se ne spominju lovačke mačke, vukovi i divlji medvjedi koji su nastanjivali takve šume. Volur, koje bi padale u trans kako bi mogle vidjeti duž mračnih staza mrtvih, govorile su da postoje životinje u kojima žive duhovi starih bogova i da traže krv. Gledajući prema tami na svojoj desnoj strani, napola bi mogao povjerovati u takva stvorenja. Ali svemu tome usprkos, izvjesnija je smrt ležala na drugoj strani, kod fryda. Jahali su barem jednako brzo kao i on da bi došli do ovog mjesta, što je bilo uznemirujuće. Tamo kod kuće, stare su žene govorile, Erling na morskom konju, Anglcyn na konju... svejedno, nije mislio da je ijedan dorastao Gylliru. No Aeldredovi su jahači bili ovdje. Nije se mogao zadržavati. Čekanje bi ih dovelo na drugu stranu rijeke. Bern se poslužio stablima kao pozadinom, jašući odmah uz njih, kako ne bi bio jasno vidljiv pod vedrim nebom. Ali čak i uz to, u trenucima kad je prolazio gore-dolje grebenom i morao biti na vidiku, srce mu je bilo bolno i glasno, kao da mu je u grudima bubanj. Nagnuo se nisko preko Gyllirova vrata i prošaptao molitvu Ingavinu, koji je poznavao načine tajnosti. Nijedan se povik nije začuo. Upravo kad se Bern Thorkellson uspeo na sljeme grebena, uzrujana grupica trgovaca iz Al-Rassana zaustavljala je Anglcyne, stižući prema njima, žustra i glasna od uvrijeđenosti. Spasili su mu život, jer se izvidnica okrenula kako bi ih pogledala. Tako to biva. Male stvari, slučajnosti u vremenu i poklapanja: a onda sve što u našim životima slijedi iz takvih trenutaka njima duguje razvoj događaja, dobar ili loš. Hodamo (ili teturamo) duž putova koje su nam otvorili ljudi i događaji o kojima nikad ništa nećemo doznati. Cesta kojom netko drugi nije nikad pošao, ili je putovao prekasno, ili prebrzo, može značiti nesreću, djelić podatka, noć za pamćenje, smrt ili život. Bern je ostao nisko u sedlu, naježenih dlačica na vratu, sve dok nije bio siguran da im je nestao s vidika. Tek se tad uspravio i dao Gylliru slobodu da po volji galopira prema moru. Vidio je blag, valovit krajolik, bogatu zemlju. Vrstu zemlje kakva rađa meke, opuštene ljude. Nimalo sličnu Vinmarku, gdje su se litice krivudavo obrušavale na mjestima na kojima je more izdubilo zemlju kao oštricom. Gdje su padine krcate stijenama i ledene zime činile poljoprivredu ranjivom čežnjom na imanjima koja nikad nisu bila dovoljno velika. Gdje su mlađi sinovi odlazili na morske putove sa šljemom i oštricom, ili umirali od gladi. Erlinzi su bili otvrdnuli s razlogom, zbog uzroka dubokih i hladnih poput crnih, mirnih voda koje su se urezivale između stijena. Ovi ljudi ovdje, s njihovom bogatom, darežljivom zemljom i s njihovim bogom svjetlosti, bili su... pa, zapravo, ti su ljudi upravo razbijali najbolje pljačkaše koje je u ovom trenutku Vinmark imao. Činilo se da priča ne drži vodu. Ne više.

Oblik i ravnoteža svijeta su se promijenili. Njegov otac (nije htio razmišljati o svom ocu) rekao je to više nego jednom na otoku, nakon što je zaključio da su njegovi pljačkaški dani završili. Thorkell zaista ne bi trebao biti ovdje, mislio je Bern. Jašući velikom brzinom prema jugu, osjećao se suviše mladim da bi s tim izašao na kraj, ali ne i toliko mladim da ne bi bio svjestan da se promjene događaju, da su se već dogodile. Trebao je još dosta prijeći, ali ne više tako mnogo, sad kad je konačno počeo prepoznavati gdje se nalazi. Gyllir se mučio, ali isto zacijelo vrijedi i za konje Aeldredova fryda iza njega. Oni će doći, znao je to. I - iznenadna misao - vidjet će njegove tragove i shvatiti da je ispred njih. Morao je prije njih stići do vode, s dovoljno vremena da se brodovi maknu od obale. Na jarkom ga je suncu oblijevao znoj, mogao je namirisati vlastiti strah. Kad je ugledao dolinu, prisjetio je se. Zahvalio bogovima na tome. Slijedio ju je prema jugoistoku i gotovo istog trenutka osjetio sol u vjetru. Dolina se rastvorila. Vidio je njihov žal. Samo su još dva broda bila usidrena; ostala tri već su bila iza, u tjesnacima. Počeo je vikati dok je galopirao, nastavio vikati dok je skakao s Gyllirovih leđa i teturao u sredinu logora. Pokušavao je biti suvisao, ali nije bio siguran uspijeva li mu. Ipak, ovo su bili ljudi iz Jormsvika. Kretali su se brzinom koju bi on, prije nego što im se pridružio, smatrao nemogućom. Logor je bio srušen, a posljednja dva broda (s premalo ljudstva, ali tu nije bilo pomoći) imala su vesla na mjestu i povlačila se na more prije nego što je sunce sišlo mnogo dalje na zapad. To je bio njihov život, sol i teškoće, pramci sa zmajevima. Erling na morskom konju... Brandov je brod bio posljednji. Veslali su za ostalima, kad ih je netko zazvao s obale. Još jedan od onih trenutaka kad toliko toga može poći na jednu ili na drugu stranu, jer mogli su samo malo brže krenuti od obale i bili bi predaleko da ga čuju. Ali ipak, Bern ga je čuo i osvrnuo se s mjesta na kojem je stajao, uz jednookog vođu njihova pohoda. "Tko je to?" promuklo je pitao Brand Leofson, zaškiljivši. Jahač u vodi mahao je jednom rukom i tjerao nevoljkog konja u more za njima. "Ostavi ga", rekao je Bern čije su oči bile vrlo dobre. "Neka ga Aeldred ubije. Lagao nam je. Od samog početka. Ecca je to stalno govorio." Osjetio je strah i hladan bijes. "A gdje je zapravo Ecca?" pitao je Brand, okrenuvši prema Bernu zdravo oko. "Ubijen u Esferthu. Njihov kralj je bio tamo. Stotine ljudi. Održava se prokleti sajam. Rekao sam ti - Ragnarson je lagao."

Čovjek pokraj njega, kapetan, vođa pohoda, veteran pedesetak bitaka po cijelom svijetu, žvakao je jednu stranu svoga brka. "To je on, tamo u vodi?" pitao je Brand. Bern je kimnuo. "Želim razgovarati s tim bijednim kopilanom", rekao je Brand. "Ako mora umrijeti, ja ću to sam obaviti i prijaviti kad se vratimo kući. Vesla natrag!" viknuo je. "Rampu dolje! Omču za konja!" Počeli su precizni pokreti. Ovo je pogreška, mislio je Bern. Nije mogao pobjeći od te misli dok je promatrao čudnoga, smrtonosnog muškarca na veličanstvenom, neobjašnjivom konju kako prilazi bliže kroz valove. Činilo mu se, dok se osjećao bespomoćnim poput djeteta, da je ovo trenutak o kojem njegov život - i ne samo njegov - možda ovisi, kao na trgovčevoj vagi. Pod poslijepodnevnim svjetlom, ispod brzih i ravnodušnih oblaka, Ivarra Ragnarsona podigli su na palubu. "A ovo je", rekao je Brand Jednooki, zureći u more, "ašaritski konj." Bern pojma nije imao je li to istina ili nije, nije shvaćao zašto bi to bilo važno. Konj je bio izvučen, za omču koju mu je ispod trbuha svezao muškarac koji je znao plivati. Dok se to događalo, svi su svoju težinu prebacili na drugu stranu broda, kako bi on ostao u ravnoteži. Teška vježba, obavljena s lakoćom. Činilo se da se ravnoteža poremetila u Bernovoj glavi, dok se okretao od konja kojega su podizali na palubu kako bi pogledao unuka Siggura Volgansona, blijedi lik bijele kose i blijedih očiju, iskrivljenih usta, s kojega je kapala voda, posljednjeg preživjelog nasljednika najvećega od njihovih ratnika. Ivarr je dugim koracima zagrabio kako bi stao ravno pred Leofsona. "Kako si se usudio napustiti obalu bez mene, ti, crvljiva vrećo govana!" rekao je. Nije se bilo moguće naviknuti na njegov glas. Nitko drugi nije tako govorio. Bio je leden i duboko se urezivao. Brand Leofson, kojemu se tako obratio, pogledao je Ivarra pogledom koji se činio istinski zbunjenim. Ovo je bio njegov brod, on je bio vođa jormsvičkog pohoda, dugogodišnji kapetan, okružen svojim drugovima. Polako je zatresao glavom, kao da je želi pročistiti, a onda je, udarcem iz lakta u lice, oborio Ivarra na palubu. "Otisnite se!" zazvao je preko ramena. "Pritisnite jako, svi vi! Izvan vidokruga s obale, dižite jedro, u kojem god nas smjeru vjetar odnese. Kad se smrači, održat ćemo savjetovanje uz svjetiljku. Signalizirajte drugima. A ti ćeš", ponovno se okrenuo Ragnarsonu, "ostati tu gdje jesi, na palubi. Ako ustaneš, opet ću te odalamiti. Ako to učiniš dvaput, kunem ti se jednim okom Ingavinovim i mojim, da ću te baciti u more." Ivarr Ragnarson buljio je gore prema njemu, ali se nije ni pomaknuo. Te previše blijede oči, zaključio je Bern, sadržavale su više crnoga gnjeva nego što je

ikad mislio da će vidjeti u jednom čovjeku. Odvratio je pogled. Njegov otac (nije htio razmišljati o svom ocu) upozorio ga je. Najmlađi se od plaćenika okrenuo. Ivarr je vidio strah u njegovim očima. Bio je naviknut i na jedno i na drugo: ljudi su ga stalno izbjegavali pogledati, poslije potajnih pogleda punih užasa i opčinjenosti, a tu je često bio i strah. Ivarr Ragnarson imao je kožu bijelu poput kosti, jedno izobličeno rame, oči su mu bile čudne (i nije dobro vidio na jarkom svjetlu) - a ljude su zbunjivali strahovi pred nepoznatim, pred duhovima, pred ljutitim, neumoljivim bogovima. Ali u bojazni ovoga mladića - teško je pamtio imena, ljudi nisu bili toliko važni - bilo je nečega drugačijega. Nečega što nije bilo tako očito. Ivarr nije mogao reći što je to, ali mogao je to osjetiti. U tome je bio vješt. O tome će razmišljati poslije. Kao i o činjenici da će ubiti Branda Leofsona. Danas su ga dvaput udarili mješanci iz Jormsvika. Jednoga od njih, Skallsona, već su ubili Anglcyni, uskrativši Ivarru zadovoljstvo. Ovome ovdje morat će dopustiti da još malo pozivi: Leofson je bio potreban da bi ovaj pohod još mogao dobro završiti. Katkada zadovoljstva treba odgoditi. Ležeći na palubi broda, promočen od soli, pun modrica, iscrpljen i krvav, Ivarr Ragnarson bio je siguran da ima nadzor nad zbivanjima, još uvijek. Pomagalo je to što su gotovo svi s kojima je imao posla bili slabe budale, iako su možda za sebe mislili da su otvrdnuli, to što su ih potkopavale potrebe i žudnje, prijateljstva i ambicije. Ivarr nije imao takvih slabosti. Njegova ga je pojava odrezala od svake mogućnosti da bude vođa ili da bude prihvaćen. To je rješavalo i pitanje ambicije i prijateljstva. A njegove su žudnje bile... drugačije nego u većine ljudi. Njegov brat Mikkel - mrtav na dvorištu cyngaelskog imanja, za života jedna od velikih, trapavih Ingavinovih budala - zaista je vjerovao da bi mogao biti vođa erlinških naroda, onako kako je to bio njihov djed. To je bio razlog zbog kojega je Mikkel htio poći u Brynnfell. Osveta, i mač. S Volganovim mačem u ruci, rekao je, dok mu je pivo pljuskalo iz čaše, mogao bi njihov narod okupiti oko sebe, oko njihova obiteljskog imena. Možda bi i mogao, da nije bio tup poput vola u jarmu i da se Kjarten Vidurson - čovjek za kojega je Ivarr morao priznati da ga zanima - nije jasno očitovao da se sprema zatražiti krunu u Hlegestu, s beskrajno većom težinom od one koju bi Mikkel ikad imao. Ivarr o tome nije ništa rekao. Htio je da se dogodi Mikkelov pohod. Njegovi vlastiti razlozi za polazak bili su mnogo jednostavniji od onih njegova brata: bilo mu je dosadno i volio je ubijati ljude. Osveta i pljačka činili su ubojstva opravdanima u očima svijeta. Kako nije imao čemu težiti i nije imao položaj za kojim bi čeznuo ni zasluge koje bi mogao steći, Ivarr Ragnarson imao je, na neki način, jednostavan život.

Kad gledaš samo na sebe, odluke dolaze lakše. S ljudima koji te povrijede ili ti se nađu na putu treba se obračunati bez iznimke. U njih su sad bili uključeni i oni Cyngaeli u Brvnnfellu koji su ga prošlog proljeća otjerali u bijeg kroz noćnu šumu, a onda očajnički natrag do brodova. To je također uključivalo i ovog crva, Branda Jednookog, ali tek nakon što obavi ono što je Ivarru bilo potrebno, to jest, da ga opet odvede na zapad. Tamo je najprije trebalo obaviti neka ubojstva. A još je uvijek želio vidjeti može li zgrabiti i raširiti nečija pluća, puna krvavih mjehurića na crveni, rastvoreni prsni koš dok taj još živi. To je bilo teško izvesti. Trebaju ti prigode za vježbanje prije nego naučiš izvesti nešto tako osjetljivo. Kad ti potrebe nisu složene, lako je potrošiti dobar dio sredstava koja ti stoje na raspolaganju (posljednji od roda Volganova, nasljednik sve njihove imovine) da kupiš dvije stotine plaćenika na kraju ljeta. Ako je ljudima teško dugo te gledati u lice, nije im nimalo teško lagati. Jormsvičani su bili umišljeni, uljuljkani, puni sebeljublja, mesnati i pijani, bilo ih je zabavno jednostavno prevariti, usprkos svoj njihovoj proslavljenoj vještini na brodu i u borbi. Eto što su oni bili, mislio je Ivarr: oruđe. Bacio je zlato i srebro na stol na nogarima u dvorani jormsvičke vojarne, pa im rekao da je Aeldredov obalni burh, Drengest, još uvijek nedovršen, slabo branjen, s brodovima koje bi mogli prigrabiti za sebe i s netom posvećenim utočištem u kojem je bilo i previše zlata. Vidio je to, rekao je, kad su on i njegov brat u proljeće pošli na zapad. A stražar kojega su uhvatili i ubili za taj podatak, pokraj obale, rekao im je prije smrti da će kralj i njegov fryd ljeto provesti gore u Raedhillu, loveći i ostavljajući Esferth bez obrane. Još jedna laž, ali Ivarr je dobro lagao. Pivo je išlo uokolo po prostoriji punoj dima, pa opet ukrug, a pjesme su se pjevale o slavnim danima prošlosti Jormsvika. Potom je stigla još jedna predvidiva pjesma (Ivarr ju je čuo i previše puta, no sad se prisilio na smiješak, kao da je žalostan i da se prisjeća) o Sigguru Volgansonu i velikom ljetu dvostrukih napada na Ferriere i Karch, kao i o čuvenoj pljački skrivenog utočišta u Champieresu, gdje je osvojio svoj mač. Tijekom toga, i poslije, još pijančevanja. Muškarci su zaspali za stolovima, s glavama među razlivenim pivom i dogorjelim svijećama. Ujutro je Ivarr i službeno platio plaćenicima dovoljno da im bude vrijedno truda izjedriti, čak i ako u anglcynskim zemljama ne nadu mnogo toga vrijednog pljačke. Podbo je njihov ponos - tako jednostavno - naglasivši koliko je vremena prošlo otkako su zadnji put izazvali Aeldreda na njegovoj vlastitoj zemlji. Bilo je tu slave koju je trebalo zadobiti, mačeva koje treba zakrvaviti, rekao je Ivarr, prije nego što se na sjeverne zemlje opet spusti mračna zima i zatvori široke morske putove. Učini da zvuči kao glazba, otkrio je, i oni koji te slušaju jednostavno će plesati kako ti sviraš - dok ti ne gledaju u lice.

Zaista jednostavno. Ljude je bilo lako prevariti. Trebalo ti je samo u glavi biti jasno što želiš da oni učine. Ivarr je to uvijek shvaćao, a sad još i više. Brynna ap Hywlla i sve članove njegove obitelji koji budu pronađeni, treba skinuti dogola, licem dolje, žive, u bljuzgu i blato dvorišta njihova vlastitog imanja, dok će ih Ivarr rezati, jedno po jedno. Ap Hywll je bio debeo kao krmača u ljeto, trebat će duboko zarezati. To je bilo u redu, nije to bilo teško. Obred krvavog orla bio je konačan čin osvete za njegova ubijenog brata i djeda, reći će on žalosno. Čisti obred izveden u čast Ingavinovih orlova i gavranova, te u sjećanje na rod Volganov, od kojega je on posljednji. Poslije njega, više ih neće biti. A ljudi će to čuti i rastužiti se. Čak će mu zbog toga uza zimske vatre odati i počast. Zabavno. Ali da bi se to dogodilo, mora dovesti ove brodove do cyngaelskih obala. To je bio jedini neizvjesni dio, ako se izuzme sreća koju je imao kad je ranije danas naletio na one trgovce s konjem. O tome zapravo u ovom trenutku nije htio razmišljati. Možda bi trebao razmisliti o tome. Možda su Ingavin i Thiinir konačno pokazali svoje božansko odobravanje blijedom, sitnom, izobličenom liku? I što bi to moglo značiti, poslije tolikih godina? Smetnja. O tome poslije. Najprije su trebali poći na zapad. To je uvijek bila osjetljiva zadaća. Brandu Leofsonu ili bilo kojem drugom vođi ne bi se činilo smislenim da ovako kasno u godini povede pet brodova po jadan plijen kakav su u posljednje vrijeme nudili pohodi na Cyngaele. Ivarr je to znao. Pa je pošao izokola: rekao im je da idu za Aeldredom, tamo gdje je bogat i ranjiv. A kad se - kao što je i znao da će se dogoditi - pokazalo da to baš i nije tako, oslonio se na svoj jezik i njihovu glupu glad za Ingavinovom slavom kako bi ih namamio još malo dalje na zapad... kad su već došli ovako daleko, a bio bi tako velik gubitak obraza kad bi se vratili praznih ruku. Bio je to dobar plan. Bio bi jednostavan, zapravo, da Burgred od Denfertha nije bio tamo s tom prokletom družinom koju su iznenadili u noći. Vojvoda je bio vrijedan otkupnine na kojoj su se pljačkaši mogli udebljati i oni su to znali. Bili oni glupi kao volovi i promočeni pivom ili ne, shvaćali su tko je taj čovjek bio. Aeldred bi dao poreze od deset gradova i stotinu kućanstava da dobije natrag svog prijatelja. A onda bi se pet brodova iz Jormsvika okrenulo i sretno odveslalo kući u vjetar, dok bi svaki muškarac cijelim putem pjevao. To bi ga dovelo do ludila. Nije imao izbora nego da čovjeka ubije. Nezadovoljavajuće ubijanje, učinjeno u žurbi, otrov na strijeli, bez ikakve boli - osim njegove vlastite, kad ga je Skallson zbog toga zamalo ubio. Ivarr se nije zaista bojao - nije se mogao sjetiti da se ikad ičega bojao - ali nije baš ni bio spreman umrijeti.

Kao prvo, nije očekivao da će, kad po njega dođe smrt, orlovi ili gavranovi pratiti njegov duh do blistavih dvorana. Ingavin i Thiinir voljeli su svoje visoke ratnike sa sjajnim sjekirama i mačevima, a ne izobličene, ironično nasmiješene promašaje sablasno bijele kože i očiju koje su bolje vidjele u sumrak nego na jarkom svjetlu dana. Sad je zapravo bilo manje svjetla. Ravnomjerno su veslali od obale i sad su podigli jedro. Sunce je bilo iznad zapada. Ivarr je čekao, kao i uvijek, da dođu večernje sjene i promijene boju neba i mora. Tad je bio sretniji, bio je sretniji zimi. Hladnoća i tama nisu mu smetale; osjećao je da su to prava mjesta za njega. Muškarci su smatrali da je slabić. Muškarci su bili u krivu, gotovo su beziznimno bili neizrecive budale. Katkad se pitao je li i njegov moćni djed - nikad ga nije ni vidio ni upoznao, ubijen je u Llywerthu prije Ivarrova rođenja - možda isto mislio, udarajući stalno iznova poput valova na narode koji mu se iz godine u godinu nisu uspijevali suprotstaviti, dok tomu nije došao kraj uz ono zapadno more. Bogovi su znali da ima više od jednog razloga ubiti Brynna ap Hywlla. Najprije će obaviti žene, mislio je Ivarr, pustiti debeloga da gleda, vezan i bespomoćan, gol u govnima svog dvorišta. Bila je to ugodna pomisao. Treba je imati na umu, usredotočiti se na nju, ne dopustiti da ga išta omete ili skrene. "Sad ćeš ustati", rekao je Brand Leofson, čiji se zdepasti lik iznenada pojavio iznad njega. "Prije nego što savjetovanje počne, objasnit ćeš svoje laži." To je očekivao. Ljude je bilo lako predvidjeti. Sve što mu je trebalo bilo je da dobije priliku govoriti. Ivarr se polako podigao na noge. Protrljao je čeljust tamo gdje je dobio udarac, iako ga sad gotovo ništa nije boljelo. Ali bilo je dobro da izgleda malen, krhak, bezopasan. "Nisam mislio da ćete učiniti ono što je meni bilo potrebno da učinite", promrmljao je. Držao je pogled oborenim. Odvratio je glavu, pokoran kao prebijeni vuk. Promatrao je vukove na zimskom snijegu i učio od njih. "Što? Priznaješ da si lagao?" Bogovi! Pa što je taj teleći mozak očekivao od njega? Da porekne? Pa vidjeli su dovršene zidine i spremne brodove u Drengestu, za koji je on rekao da je prazan i izložen. Šezdesetoricu njih su danas u dvije odvojene družine poklali Aeldred i fryd koji su izjahali iz Esfertha - u kojem, rekao im je, kralja neće biti. Nije očekivao te smrti - nije bilo ničega dobrog u gubitku tolikog broja ljudi - ali ne možeš dopustiti da takve stvari utječu na ono što si tako dugo imao na umu. Cijelo je ovo putovanje na kraju ljeta s Jormsvičanima bilo, na kraju krajeva, pričuvni plan. Trebao je Brynnfell i mač osvojiti u proljeće, a umjesto toga njegov je pijani, glupi brat s gotovo svim ljudima poginuo u onom dvorištu. Sad je Ivarr bio posve sam na svijetu. Zar tu pomisao ne bi trebala popratiti žalobna glazba?

Posve sam. Ubio je njihovu sestru kad mu je bilo devet godina; a sad je dragi Mikkel bio posječen u dvorištu imanja u Arberthu. Neka skaldi o tome sastavljaju loše pjesme. Tuga za snažne nasljednike Siggurove. Odvažnost i hvala medu Volganima... Nije se sažalijevao. Ono što je osjećao bio je bijes, beskrajan bijes još od prve svijesti o samome sebi, iskrivljenom djetetu u svijetu ratnika. "Lagao sam zato što smo u dvadeset pet godina tako duboko propali da čak ni s ratnicima Jormsvika nisam bio u nas siguran." "Mi? Nas?" "Erlinzi iz Vinmarka, prijatelju. Ingavinova djeca u ovom polusvijetu." "Što, za ime jednookog boga, znači to slinjenje, ti, šmrkavi okote iz jarka?" Morao je ubiti ovoga čovjeka. I dobro paziti da se ta njegova potreba ne primijeti. Nikakvih ometanja. Ivarr je podigao pogled, onda opet prignuo glavu, kao da se stidi. Kako bi ga umilostivio, obrisao je nos. "Moj je otac umro kao kukavica, nikad nije osvetio svoga velikog oca. Moj brat je pao kao junak, pokušavajući to učiniti. Ja sam jedini ostao. Samo ja. A Ingavinu se svidjelo učiniti me izobličenim i po sebi nevrijednim da se, takav jadan, osvetim za svoj rod i naš narod." Brand Jednooki pljunuo je preko ograde svog broda. "Još uvijek ne znam kakva to gavranova govna prosipaš. Govori jasno i—" "Želi reći da je sve vrijeme planirao otići u Arberth, Brande. Uopće nije ni razmišljao o anglcynskim zemljama. Želi reći da nas je lažima o Aeldredu namamio da isplovimo na more." Ivarr je dobro pazio da drži pogled oboren. Ipak, osjećao je pulsiranje u glavi. Ovaj mladac, tko god da jest, upravo ga je počeo razdraživati, a to nikako nije smio pokazati. "To je istina?" Brand se okrenuo prema njemu. Bijaše on vrlo krupan čovjek. Ivarr nije želio da se stvari počnu odvijati ovako brzo, ali dio vještine u ovakvim trenucima bila je i prilagodba. "U Jormsviku ima pameti, čak i među mladima od kojih se ne bi očekivalo da tako mnogo znaju. Tako je kako dečko kaže." "Dečko je stariji nego što misliš, crve, i sam je u borbi ubio jormsvičkog kapetana", rekao je Leofson nadmeno. Mesnati, tupoglavi ratnik. Samo to. Ivarr je suspregnuo grimasu: pogriješio je, ovi su ljudi bili glasoviti po međusobnoj vezanosti. "Nisam mislio—" "Začepi, štakore. Razmišljam." I sami dvori Ingavinovi drhte kad to čuju, htio je Ivarr reći. Primirio se slikom onoga stoje htio, onoga što mu je trebalo: obitelj Brynna ap Hywlla u

vlastitom dvorištu - ili možda na stolu u njihovoj dvorani, pod bakljama, zbog boljeg svjetla? - goli, svi oni, žene koje su se pomokrile od straha, drhte izloženi njegovoj crvenoj oštrici za rezanje. Žena i kćeri i sam debeli. Cilj. Sve drugo može doći poslije. "Zašto tako silno želiš doći u Arberth?" Čuli su zvukove preko vode; drugi su im se brodovi približavali zbog savjetovanja. Sad ih se s obale nije moglo vidjeti, tama se brzo spuštala. Ali trebalo je biti na oprezu: brodovi se na moru mogu zaletjeti jedan u drugoga i probušiti se, kad plove ovako blizu. Povezat će ih zajedno, stvoriti platformu od brodova, čak i na otvorenom moru u sumrak, mornari iz Jormsvika. Nijedan čovjek na tom svijetu nije bolje od njih znao kako se to radi. Tu se javila misao. Ivarr je udahnuo, kao da priziva hrabrost. "Zašto Arberth? Zato što se čini kako je Kjarten Vidurson u Hlegestu spreman biti kralj i trebao bi ponovno imati Volganov mač. On ili netko drugi." Namjerno je zastao kako bi rečenica sjela, tek ju je neznatno naglasio. Nije planirao spomenuti Vidursona, ali upalilo je, upalilo je. Mogao je to osjetiti. U tim je stvarima, u dolasku zamisli, postojao ritam, ples, kao i u svakoj drugoj oružanoj borbi jedan na jedan. "Mač?" ponovio je Brand glupo. "Mač moga djeda, otet kad ga je ap Hywll ubio. Ta smrt nikad nije osvećena, na moju sramotu - i moga naroda." "To je bilo prije dvadeset pet godina! Mi smo plaćenici, za boga velikoga!" Ivarr je podigao glavu i dopustio im da vide njegove oči koje kao da su plamtjele pod svjetlom baklji. "Što misliš, Brande Leofsone, koliko bi više slave stekao, i ti i svaki muškarac ovdje, kad biste vi bili ti koji će ponovno osvojiti taj mač?" Zadovoljavajuća tišina na palubi i preko vode. Ovaj put je progovorio glasno, odzvanjajuće, kako bi ga mogli čuti i na drugim brodovima koji su se približavali. Nastavio je dalje, sljedeći dio pjesme. "I još više: ne misliš li da bi to tebi, svima nama, dalo neku moć i zaštitu od Vidursona, ako bi se pokazalo da on... nije takav kakvim ga neki smatraju?" Ni ovo nije planirao, no ipak je time bio vrlo zadovoljan. "A što to znači?" frknuo je Leofson, sad poput medvjeda koračajući palubom. Ivarr si je dopustio da se uspravi, kao da sad razgovaraju dvojica međusobno ravnih. Bilo je neophodno povratiti svoj položaj. "Što to znači? Kažite mi, ljudi iz Jormsvika, kako će radosno čovjek sa sjevera, koji se proglasi kraljem svih Erlinga - prvim poslije četiri naraštaja gledati na obzidanu utvrdu na jugu punu boraca koji odgovaraju samo sebi?" Bilo je to kao glazba, kao pjesma, oblikovao je—

"Ako je tako", ponovno se ubacio glas, "mogao si to pitanje načeti s nama i dopustiti nam da se posavjetujemo kod kuće. Nijedne riječi nisi rekao o Kjartenu Vidursonu. Ili o Arberthu, ili o Volganovu maču. Umjesto toga, namamio si nas na more izravnim lažima, i sad je šezdeset dobrih ljudi mrtvo." Bio je to dečko, onaj kojemu je jedva izrasla brada. Frknuo je. "Zar ti onaj stražar kojega si, kako kažeš, proljetos zarobio, nije rekao za novi sajam koji poèinje ove godine?" Ivarrov se usplamtjeli gnjev brzo primirio. Bilo je to tako lako. Oni su mu to zaista olakšavali. Želio se nasmijati. Bili su budale, čak i onda kad to nisu bili. "Rekao je to", odgovorio je, blagim glasom. Drugo ga je pitanje tako lijepo odvelo dalje od prvoga, koje je bilo teže. "Ali rekao je i to da kralj, budući da sajam tek počinje - kao što si i sam rekao - prepušta sve svojim upraviteljima. Zato sam mislio da će biti trgovaca koje se može opljačkati, s malim brojem vojnika koji ih čuvaju, bogat plijen za hrabre ljude." "Tek počinje?" "Kao što si rekao", promrmljao je Ivarr. Mladac se, ne tako krupan kao Leofson, ali prilično dobro građen, počeo smijati. Smijati Ivarru. Dok su drugi gledali i slušali. To nije bilo dopušteno. Ubio je svoju sestru zato što mu se tako smijala, kad je njoj bilo dvanaest, a njemu devet godina. "Ne dopuštam da mi se rugaš", prasnuo je Ivarr, a vrućina mu je oblila mozak. "Ne?" rekao je drugi muškarac. Njegovo se veselje utišalo. Prije je odvratio pogled, sad to nije učinio. Svjetlo se zadržavalo na ogradama brodova, svih pet njih, te na krmi i pramcu. Blistali su ti brodovi na vodi, označujući prisutnost smrtnika na širokom, sve tamnijem moru. "Zapravo, ne bih rekao da ti se baš rugam. Ili ne samo to." "Što ti to govoriš, Berne?" tiho je pitao Leofson. Bern. Ime. Treba ga upamtiti. "Još uvijek laže. Čak i sad. Znate kako kažu seljaci: Ako hoćeš uloviti lisicu, pusti je da sama ude u zamku. Upravo je to učinio. Slušajte: ovo je treća godina sajma u Esferthu, a ne prva. To su znali svi ljudi koje smo sreli na putu. Grad je bio krcat, Brande, pucao je po šavovima. Šatori na poljima. Straža posvuda, kao i fryd. Rekao sam 'prva godina' da vidim što će s time ovaj lisac učiniti. Čuli ste. Ne zovi ga crvom. Previše je opasan." Ivarr se nakašljao. "Znači, neuki seljak kojega smo zarobili bio je u krivu—" "Ne", rekao je onaj po imenu Bern. "Ja sam ti tu misao usadio u glavu, Ragnarsone. Niste vi ulovili nikakvog stražara. Nikad ovdje nisi stupio na obalu. Pošli ste ravno u Brynnfell u Arberthu i doživjeli neuspjeh. I zato si se htio vratiti -

tamo, nikamo drugamo - zbog vlastite žeđi za krvlju. Ingavinova mi slijepog oka, šezdeset je ljudi mrtvo zbog tvojih laži." "A ubio je i vojvodu kojega smo zarobili", povikao je netko s broda koji je bio najbliži njihovu. "Vojvodu!" Glasovi su to ponovili. Pohlepa, mislio je Ivarr. Njih vodi pohlepa. I taština. Obje se mogu iskoristiti, uvijek. Ali zbog vrućine mu je bilo teže misliti, ponovno preuzeti nadzor nad ovime. Kad bi samo taj po imenu Bern začepio gubicu. Da je bio na jednom od drugih brodova... kako mala promjena na tom svijetu. Ivarr je pomnije promotrio čovjeka. Sad je sa svake strane njihova broda bio još po jedan, muškarci su ih vezivali zajedno s uvježbanom lakoćom. Postalo je mračnije. Njegove su oči bolje vidjele u ovom sumraku pod svjetiljkama. Ingavinovo slijepo oko. S tom je rečenicom nešto sjelo na mjesto. "Tko je tvoj otac?" oštro je rekao, a kroz glas su mu pucketale svijest i ljutnja. "Mislim da znam—" "On je Jormsviking!" prasnuo je Brand, čiji se glas ubacio, težak poput kovačeva malja. "Mi se rađamo onog trenutka kad prođemo kroz zidine u bratstvo. Naše prošlosti nisu važne, odbacujemo ih. Čak i crvi poput tebe znaju to o nama." "Da, da! Ali mislim da znam... To kako on govori... Mislim da je njegov otac bio s—" Brand ga je udario, po drugi put, jače nego prije, po ustima. Ivarr se srušio na leđa, pljunuo krv, a onda i zub. Netko se nasmijao. Vrelina je pocrvenjela. Posegnuo je za bodežom u svojoj čizmi, a onda stao, suzdržavši se kako bi mogao zadržati nadzor nad ljudima. Ako ovdje posegne za oružjem, mogli bi ga ubiti. Pružen na leđima, podigao je pogled prema krupnom muškarcu iznad sebe, ponovno pljunuo crveno, u stranu. Raširio ruke kako bi pokazao da su prazne. A tad je ugledao mač, pa još jedan, oba blistava kao da su u plamenu, jer se od njih odbijala svjetlost baklji. Umro je tamo - zaprepašen, moglo bi se reći - dok ga je probijala teška Leofsonova oštrica, ubadajući se duboko u palubu ispod njegova tijela. Bern se morao podsjetiti da treba disati. Ruka kojom je držao mač visjela mu je uz bok. Brand ju je svojom udario u stranu prije nego što je ubio Ivarra udarcem koji je iza sebe imao punu težinu tijela. Leofson je oslobodio svoje oružje, s mukom. Među svjetiljkama je, pod prvim zvijezdama, vladala tišina. Brand se okrenuo prema Bernu, s neobičnim izrazom na licu punom ožiljaka. "Premlad si", neočekivano je rekao. "Što god da je drugo bio, ovo je bio i posljednji od roda Volganova. Prevelik je to teret da ga nosiš cijeloga života. Bolje da to budem ja."

Bern je otkrio da mu je teško govoriti. Uspio je kimnuti, nije bio posve siguran da razumije što mu govori stariji muškarac. Vladao je mir, ali i osjećaj težine na svima njima. Ovo nije bila obična smrt. "Bacite ga preko ograde na krmi", rekao je Brand. "Attore, otpjevaj 'Posljednju pjesmu', kako je pravo. Ne trebaju nam noćas ljutiti bogovi." Ljudi su se pokrenuli da izvrše njegovu zapovijed. Ako Erling umre na vodi, pokapa ga se u moru. Posljednji od roda Volganova, pomislio je Bern. Taj se izraz neprekidno ponavljao u njegovoj glavi. "On... danas je ubio šezdesetoricu ljudi. Kao da je to svojim rukama učinio." "Sasvim točno", rekao je Brand ravnodušno. Već je kretao dalje, shvatio je Bern. Vođa pohoda, morao je razmišljati i o drugim stvarima, donijeti odluke. Čuo je pljusak. Podigao se Attorov glas. Moći će ga čuti i na drugim brodovima. Bern je otkrio da mu se tresu ruke. Pogledao je svoj mač, koji je još uvijek držao, pa ga vratio u korice. Prišao je boku broda, do svoga vesla, odmah uz brod vezan do njihova, pa stajao tamo i slušao kako Attar pjeva, dubokim glasom u tami. Teško je putovanje Kratko se zadržavamo Ingavin uvijek čuvao I neka nijedan ljutiti duh Nijedna izgubljena duša Slana morska pjena Bijeli valovi teški valovi na kopnu i moru njegov erlinški narod ne bude više ovdje, bez doma. uz pramac broda, pred nama i iza nas. Bern je spustio pogled prema vodi, a onda ga odvratio prema zvijezdama koje su se polako pojavljivale, nastojeći ne misliti ni na što, samo slušati. Ali onda se činilo da razmišlja - zatekao se kako ne može ne misliti - opet o svom ocu. Thorkell, ovdje, u zemlji Anglcyna. U rijeci s njim, pod istim ovim zvijezdama, prošle noći. Prije nekoliko je trenutaka osjećao takav gnjev, gledajući dolje u Ivarra Ragnarsona, gledajući -znajući - što taj čovjek radi. Potreba za ubijanjem obrušila

se na njega kao ništa prije u životu; isukao je mač i zamahnuo, prije nego što je i shvatio što čini. Je li se tako dogodilo i Thorkellu - dvaput, na razmaku od deset godina, u dvije gostionice? Je li se to u njemu budio bijes njegova oca? A Bern je u ovom trenutku bio trijezan kao smrt; osjećao je vrtoglavicu od umora, ali nije popio čak ni pehar piva još od gostionice u Esferthu prošle noći. Pa ipak, čak i usprkos tome, bijes ga je obuzeo. Da Brand nije bio brži, Bern bi ubio čovjeka na palubi, i znao je to. Njegov je to otac učinio, dvaput, zbog toga je drugi put bio prognan. Upropastio im je živote, uvijek je mislio Bern, a srce mu je bilo hladno poput zimskog mora, gorko poput skupljanja hrane u zimi. Sad je znao da je bliže istini to da je njegov otac upropastio svoj život: Thorkell je samoga sebe, u jednom trenutku, preobrazio iz smirenog zemljoposjednika na mjestu na kojem je imao stvaran položaj, u prognanika, ne više mladoga, bez ognjišta i bez obitelji. Kako li se osjećao toga dana, kad je napuštao otok? I sljedećega dana, i u noćima koje su slijedile, spavajući među strancima, ili sam? Je li lijegao i budio se s heimthrom, žudnjom srca za domovinom? Bern nikad prije nije o tome čak ni razmišljao. Jesi li pijan? pitao je Thorkella u rijeci. I zato dobio pljusku. Otvorenim dlanom, sjećao se; očinski prijekor. Vjetar je zamro, ali sad je s istoka opet dopirao povjetarac. Povezani brodovi zibali su se na njemu, svjetiljke poskakivale. Jormsvički mornari, najbolji na svijetu. Bio je jedan od njih. Novi dom za njega. Primijetio je da se nebo smračilo. Pjesma je došla do kraja. Ruke mu se više nisu tresle. Thorkell je bio negdje na sjeveru, u noći, ponovno prešavši more, davno nakon što je mislio da su završili njegovi pljačkaški dani. Bilo je vrijeme za dom i ognjište, drva nasječena i poslagana za zimu i snijeg. Vlastita zemlja, ograde i uzorana polja, vatre u gradskim gostionicama i društvo u noći. Sve je to nestalo u jednom trenutku bijesa natopljena pivom. A već odavna nije bio mlad. Nije to bio trenutak u životu za ponovni početak. Što je sin - odrasli sin - trebao o tome misliti? Neka nijedna duša ne bude izgubljena bez doma. Bern je posegnuo u kesu za pojasom i izvukao malj na srebrnom lančiću. Oklijevao je, a onda ga objesio oko vrata. Polako je odmahnuo glavom. Thorkell je zapravo spasio sve ove ljude, poslavši Berna brzo na jug, s dodatnim upozorenjem o Ivarru. Moraš biti snažan kako bi sve ovo mogao sebi reći, priznati to, pa makar i kroz gorčinu. A bilo je toga još, još mu je nešto sad dopiralo do svijesti, onako kako su slabašnije zvijezde dopirale do vidika kroz zatamnjeno nebo. Nemoj da Ivarr Ragnarson sazna da si moj sin.

To nije bio shvatio. Pitao je; otac mu nije odgovorio. Nije on bio muškarac koji bi odgovarao. Ali Ragnarsonove su blijede oči ovdje na palubi vidjele nešto, na Bernovu licu pod bakljama, ili u nečemu što je rekao. Neku vrstu sličnosti. Promislio je - lisičjim umom - i došao do istine o Bernu i o Thorkellu. Upravo je to htio izgovoriti, optužbu, kad su isukani mačevi i on je umro. Mislim da je njegov otac bio s— Postojao je, mislio je Bern, samo jedan ključ za taj teški sanduk. Thorkell je zaista bio u onom proljetnom pohodu. "Brande! Valja nam veslati, treba odrediti smjer." Bio je to Isolf, na čelu broda vezanoga uz njihovu desnu stranu. "Rekao bih, najprije na jug, da malo iskoristimo vjetar, pa možemo krenuti prema obali Ferriera ili Karcha, tko god je drži ove godine." Bio je to Carsten, s druge strane. "Ferrieri", rekao je Brand odsutno. Prošao je pokraj Berna prema pramcu. Attor ga je slijedio. "Aeldred je dosad već dao naređenje da mu brodovi zaplove, to je sigurno kao što Ingavin nosi malj." Ponovno Isolf. Netko se prezirno nasmijao. "Oni pojma nemaju što rade. Anglcyni, na moru?" Drugi su se glasovi pridružili. "Poslužit će se Erlinzima", rekao je Brand. Veselje se utišalo. "Vjerujte mi. Ingemar Svidrirson je njegov saveznik, ovdje u Erlondu, sjećate se? Plaća mu danak." "Neka se onda jebe!" povikao je netko. Taj su osjećaj mnogi podržali, još i prostije. Bern je ostao na mjestu, slušajući. Bio je previše nov, nije znao što bi bio najbolji smjer. Izgubili su gotovo trećinu svoje postrojbe, mogli su upravljati s pet brodova, ali ako završe u bici na moru... "To ćemo učiniti drugi put", zazvao je Carsten Friddson. "A sad krenimo kući sa svim brodovima i ljudima koji su nam još preostali. Najbolje na jug, kažem vam, do druge obale, a onda ćemo udariti natrag na istok duž nje. Aeldred se neće odvažiti tako daleko od svoje obale nadajući se da će samo slučajno naletjeti na nas na moru." To je imalo smisla, pomislio je Bern. Novi su anglcynski brodovi u Drengestu možda spremni, ali oni s njima još nemaju nikakva iskustva. A ti brodovi - ako su uopće i bili na vodi - bili su sve što je ležalo između njih i doma. Pa valjda se mogu provući pokraj njih? Iznenada mu je pred oči živopisno iskočio Jormsvik. Zidine, gradska vrata, vojarna, kamena, od valova izlokana obala, nakrivljeni gradić pokraj tvrđave u kojemu je zamalo umro one noći prije nego što se borbom probio unutra. Pomislio

je na Thiru. Sad je bila njegova kurva. Ubio je Gurda, koji je prije polagao pravo na nju. Tako je to išlo u Jormsviku. Plaćaš toplinu u zimi, ovako ili onako. Kurve, ne žene, tako su stajale stvari. Ali bilo je topline koja se mogla pronaći, ognjište, društvo: nije bio sam, nije bio sluga, imao je priliku da, bude li dovoljno dobar u ubijanju i preživljavanju, za sebe oblikuje ime na tom svijetu. Thorkell je to učinio. I upravo kad je to pomislio o svom ocu, Bern je čuo Branda Leofsona kako govori, nečim što se doimalo kao neprirodno točna, glasna razgovijetnost: "Još se ne vraćamo kući." Zavladala je tišina, a onda: "Što to, u ime Thiinirovo, znači?" Garr Hoddson vikao je s četvrtog broda. Brand je pogledao prema njemu preko paluba. Svi su oni sad bili samo obrisi u tami, glasovi, osim ako nisu stajali pokraj jedne od svjetiljaka. Bern je koraknuo dalje od ograde. "Znači da je zmija rekla jednu istinitu stvar. Slušajte. Ovaj pohod je najgori koji smo imali posljednjih godina, svi mi. Loš je trenutak za to, dok Vidurson na sjeveru kuje planove." "Vidurson? Što s tim?" povikao je Garr. "Brande, izgubili smo pun brod—" "Znam što smo izgubili! Sad želim naći. Moramo. Slušajte me. Idemo na zapad, da vratimo Volganov mač. Ili da ubijemo čovjeka koji ga je uzeo. Ili oboje. Idemo na to imanje, kako god se zvalo." "Brynnfell", čuo je Bern sebe kako govori. Glas mu je zvučao šuplje. "Tako je", rekao je Brand Leofson, kimajući glavom. "Ap Hywllovo imanje. Dovoljan broj nas otrčat će na kopno, ostavit ćemo neke s brodovima, pronaći mjesto, spaliti ga, tamo bi trebalo biti i talaca." "Kako ćemo se poslije vratiti kući?" pitao je Carsten. Bern je mogao čuti nov prizvuk u njegovu glasu: zanimalo ga je, uvuklo. Ovo je bio katastrofalan pohod, nisu imali što pokazati osim svojih smrti. Ni jedan muškarac nije htio provesti zimu slušajući o tome. "To ćemo odlučiti kad budemo gotovi. Natrag ovim putem, ili idemo sjevernom rutom—" "Prekasno je doba godine", rekao je Garr Hoddson. Prešao je na Carstenov brod, vidio je Bern. "Onda natrag ovim putem. Aeldred će dotad već biti na obali. Ili ćemo, ako treba, prezimiti na zapadu. I to smo već radili. Ali učinit ćemo nešto prije nego što pokažemo lica kod kuće. A ako vratimo tu oštricu, imat ćemo što pokazati i Kjartenu Vidursonu, ako tom sjevernjaku padnu na pamet pomisli koje nam se neće sviđati. Usput, je li netko ovdje zaključio da nama zaista treba kralj?" Ljutiti urlik. Jormsvik je o tome imao svoje mišljenje. Kraljevi uvode ograničenja, poreze, vole rušiti zidine koje nisu njihove.

"Carstene?" Brand je podigao glas iznad vike. "Ja sam za." "Garr?" "Učinimo to. Moramo osvetiti svoje drugove." Ali ne na zapadu, mislio je Bern. Ne tamo. Nije bilo važno. Osjećao je, s istinskim iznenađenjem, kako mu se ubrzavaju udarci srca. Njegov otac nije želio da oni podu na zapad, ali Ivarr je bio mrtav, nisu plesali na njegovu glazbu, a nisu morali slušati ni Thorkellovu. Oteti izgubljeni Volganov mač od Cyngaela. Na njegovu prvom pohodu. To će se pamtiti. To će se uvijek pamtiti. Bern je dodirnuo Ingavinov malj, očev malj, ispod svoga vrata. Postojao je i drugi dio stiha koji je izgovorio svom ocu u rijeci; svi su ga znali, diljem erlinških zemalja: Stoka umire rođaci umiru. Svaki čovjek rođen, umire. Jaka vatra na ognjištu svršava pepelom. Jednom osvojena slava traje zauvijek. Razvezivali su brodove. Bern se pokrenuo da pomogne. Vjetar koji se podigao dolazio je s istoka, u tome je bila poruka. Ingavinov vjetar, koji ih nosi u noć, zmajolike pramce na ljetnom moru. *** Gledajući unatrag, Jadwina nikad nije bila posve sigurna jesu li vijesti o smrti vojvode (uvijek bi rekla pogrešno ime, ali bilo se teško sjetiti stvari koje su se dogodile tako davno) i o poklanim erlinškim pljačkašima stigle prije ili poslije večeri kad se njezin život promijenio - ili čak te iste noći, premda nije mislila da je tako bilo. Imala je osjećaj da se to dogodilo poslije. To je za nju bio težak trenutak, ali bila je prilično sigurna da bi se sjećala da se to dogodilo iste noći. Nevolje su počele dva tjedna prije toga, kad je Eadyn izgubio ruku. Nesreća, potpuno glupa nesreća, raščišćavao je stabla sa svojim ocem i svinuo granu kako bi je mogla odrezati Oscina sjekira. Čisti rez u ručnom zglobu. Život mu je bio upropašten, svaka nada u sretnu sudbinu istjecala je iz njega s njegovom krvlju. Ruka na travi, prstiju još uvijek zgrčenih, sad je postojala sama za sebe. Odbačena. Mladić širokih ramena i svijetle kose odabran da se vjenča s njom, a koji je bio i njezin unutarnji izbor za muža (čistom Jadovom milošću) u trenutku nepažnje na rubu šume i guštika postao je bogalj.

Preživio je. Njihov svećenik, kojega su pozvali, znao je o liječništvu više od ostalih. Eadyn je nekoliko dana ležao u groznici, zgloba zamotana u oblog koji je njegova majka mijenjala u zoru i u sumrak. Osca nije bio uz njegovu postelju, nije bio čak ni kod kuće. Te je dane provodio opijajući se, psujući, plačući, kunući boga, zlostavljajući one koji su ga pokušavali utješiti. Kakve je utjehe za njim bilo pod kapom nebeskom? Imao je samo jednog živućeg sina, a imanju je, budući da je Oscina snaga slabjela, bila potrebna Eadvnova. Bila je to strašna nevolja. U takvim trenucima životi su se mijenjali, životi su svršavali. Svećenik se mudro držao na udaljenosti, sve dok se Osca nije tako opio da se ispovraćao i pao u stupor, a probudio se, jednu noć i dan poslije, siv poput pepela i s bolom u srcu. Bog je, u svojoj nedokučivoj mudrosti, ovako ustrojio svijet, rekao je svećenik seljanima u njihovoj maloj kapelici. Ali bilo je to teško, priznao je. Moglo je biti i nepodnošljivo teško. I Jadwina je tako mislila. Njezin je otac, čuvši priču, smrknuto odmahnuo glavom. Pristojno je pričekao da vidi hoće li Eadyn prikladno umrijeti, prije nego što je opozvao dogovoreno vjenčanje. Što je drugo mogao učiniti? Bogalj nije bio dobra partija. Nikad ne bi mogao pravilno zamahnuti sjekirom, držati plug, sam popraviti ogradu, ubiti vuka ili divljeg psa. Ne bi mogao čak ni vježbati s lukom i strijelama, kako su sad morali, prema kraljevoj zapovijedi, činiti. Bila je to velika žalost za Eadyna i njegovu obitelj i pouka svima ostalima, kao što je rekao svećenik, ali nije to trebala postati i tvoja žalost. Bilo je zdravih momaka u selu, ili dovoljno blizu. Kćeri trebaš korisno udati. To je pitanje opstanka. Svijet ti, ovdje na sjeveru, a vjerojatno ni drugdje, nikad neće učiniti život lakšim. U to se doba, u nekom trenutku - kad se Jadwina osvrtala na to, sve joj je bilo zamagljeno - na njihovu pragu pojavio kovač Gryn i zatražio da razgovara s njezinim ocem. Gryn se pošao prošetati s njim, a kad se vratio, rekao joj je da je prihvatio ponudu za nju. Mlađi sin seoskog kovača nije bio tako dobra partija kao Eadyn, sin Oscin zemlja je ipak zemlja - ali bio je bolji od jednorukog bogalja. Jadwina je primila novosti i - koliko se sjećala - ispustila krčag na pod. Možda je to učinila i namjerno; nije se mogla sjetiti. Otac ju je izmlatio po leđima i ramenima, s majčinim odobravanjem. Krčag je bio posve nov. Kovačev sin Raud, sad zaručen s njom, nikad nije prozborio ni riječi s Jadwinom. Barem ne tad. Ali nekoliko dana poslije, dok se spuštao sumrak, a ona dovodila kravu s najsjevernijeg pašnjaka, Raud je iskoračio iz šumarka uz rub staze. Stao je pred nju. Došao je iz kovačnice; na njegovoj odjeći i licu bilo je čađe. "Kad dođe žetva, ženit čemo se", rekao je, široko se osmjehujući. Imao je kozičavo lice i dugačke, žgoljave noge.

"Ne mojom voljom", rekla je Jadwina, zabacivši glavu. Nasmijao se. "Pa što? Htjela-ne htjela, noge ćeš raširiti." "Eadyn vrijedi za dva muškarca kao što si ti!" rekla je. "I ti to dobro znaš." Ponovno se nasmijao. "On ima samo jednu ruku, gdje ja imam dvije. Sad više ne može čak ni ovo učiniti." Zgrabio ju je. Prije nego što se mogla izviti, on je upleo jednu ruku u njezinu kosu, od čega joj je pao rubac, a drugom joj je poklopio usta, previše čvrsto da bi mogla vikati ili ga ugristi. Smrdio je na pepeo i dim. Brzo je povukao ruku i udario je u glavu, dovoljno jako da bi se svijet oko nje potresao i zaljuljao. A onda ju je udario još jednom. Sunce je zalazilo. Kraj ljeta. Toga se sjećala. Nikoga drugoga nije bilo na putu, od mjesta na kojem su se nalazili trebalo je dugo hodati do kuće. Nije čak mogla vidjeti ni najbliže seoske kuće. "Uzet ću sad ono što je moje", rekao je Raud. "Ako zatrudniš, samo će me natjerati da se oženim tobom, zar ne? Pa kakve to veze ima?" Ona je bila na tlu pokraj staze, ispod njega. Opkoračio ju je, po jedna čizma sa svake njezine strane, pa počeo odvezivati uzicu oko pojasa svojih hlača, užurbano petljajući. Ona je udahnula kako bi povikala. On ju je šutnuo u rebra. Jadwina je dahnula i počela plakati. Disanje ju je boljelo. On je povukao svoje hlače dolje do blatnih čizama. Spustio se na koljena, pa naprijed na nju. Počeo se gurati, nespretno, o njezino donje rublje. Udarila ga je i ogrebla po licu. Opsovao je, pa se nasmijao, a njegova ruka grubo ju je hvatala tamo dolje. A onda je cijelo njegovo tijelo luđački poskočilo u jednu stranu, a najviše njegova glava. Jadwina je imala zbunjujući, zastrašujući osjećaj vlažnosti. Boljelo ju je, osjećala je vrtoglavicu i strah. Trebao joj je trenutak da shvati što se dogodilo. Sva je bila oblivena Raudovom krvlju. Netko ga je, odozgo i straga, udario sjekirom. Podigla je pogled. Sjekirom koju je držala jedna ruka. Raudovo tijelo, još razgolićenog i još uvijek uspravnog uda, s hlaćama oko gležnjeva, ležalo je pruženo na boku, pokraj nje u plitkom jarku u koji ju je bacio. Nagonski se odmaknula od njega. Bio je, primijetila je Jadwina, već mrtav. Bojala se da će joj pozliti. Opipala je rukom rebra, gdje ju je najviše boljelo, a onda je podigla do lica. Kad ju je odmaknula, bila je mokra od Raudove krvi. Eadyn je, sablasno blijeda lica, stajao iznad nje. S mukom je uspjela sjesti. Nisko u prsima ju je boljelo kao da ju je probola oštrica, kao da se unutra nešto slomilo i sad klizi. On je koraknuo malo unatrag. Njezina je krava bila iza njega, i pasla u travi s druge strane puteljka. To je bio jedini zvuk, kao i ptice koje su na kraju dana slijetale na grane stabala; polja i stabla, tamnozelena trava, sunce koje je gotovo zašlo.

"Bio sam vani, vježbao", konačno je rekao Eadyn, mašući sjekirom. "Da vidim mogu li sjeći. Znaš? Vidio sam te." Činilo joj se da je u stanju kimnuti glavom. "Ne mogu kako treba", rekao je, opet malo podigavši sjekiru i pustivši je da padne. "Nema koristi." Jadwina je pažljivo udahnula, opet s rukom pritiskajući rebra. Bila je prekrivena krvlju. "Ali tek si počeo. Poslije će ti bolje ići." Odmahnuo je glavom. "Beskoristan muškarac." Trudila se da ne gleda povijeni batrljak njegove desnice. Tom se rukom bio pretežito služio. "Bio si... dovoljno muškarac da mene spasiš", rekla je. Slegnuo je ramenima. "Njemu s leđa." "Pa što?" rekla je. Činilo se da joj se vraća sposobnost govora. A nešto joj je i palo na pamet. Uplašilo ju je to, pa je progovorila brzo, dok se strah još nije ukorijenio. "Lezi sad sa mnom", rekla je. "Napravi mi dijete. Onda me nitko drugi neće htjeti. Ti ćeš me morati oženiti." Ono što je vidjela u njemu, u tom trenutku, dok je blijedjela posljednja svjetlost dugoga ljetnog dana, i čega se poslije zauvijek sjećala, bili su strah i poraz. Mogli su se pročitati, onako kako neki svećenici čitaju riječi iz knjiga. Ponovno je odmahnuo glavom. "Ne, neće ići. Ja sam bogalj, curo. Neće te vjenčati sa mnom. A kako bih se ja sad mogao brinuti za ženu i malene?" "Brinut ćemo se nas oboje zajedno", rekla je. On je šutio. Sjekiru je - tamnu od Raudove krvi - držao u lijevoj ruci. "Jad prokleo sve ovo zauvijek", rekao je konačno. "Gotov sam." Pogledao je mrtvaca. "Njegova braća će me sad ubiti." "Neće. Ja ću reći glavaru i svećeniku što se ovdje dogodilo." "A to će njima nešto značiti?" Gorko se nasmijao. "Ne. Ja noćas odlazim, curo. Ti se očisti i nemoj reći ništa. Možda će im trebati malo više vremena da ovo nađu. Daj mi priliku da odem." U tom ju je trenutku srce već boljelo više nego rebra, tupa, teška bol, ali postojao je - već i tad, dio nje koji ga je počeo prezirati. Zapravo, taj je osjećaj bio nalik na smrt. "Kamo... kamo ćeš poći?" "Otkud da znam", rekao je. "Jad bio s tobom, curo." To je rekao preko ramena, već se bio okrenuo. Ostavio ju je tamo, krenuo prema sjeveru, natrag onim istim travnatim putem kojim je ona došla, a onda dalje, još dalje od pašnjaka. Jadwina je gledala

sve dok ga više nije mogla vidjeti u šumraku. Ustala je, ponovno uzela svoj lijeskin prut, pa počela voditi kravu natrag kući, krećući se polako, s rukom na boku, ostavivši mrtvaca u travi. Odlučila je, prije nego što je dospjela do prvih kuća, da neće poslušati Eadvna. Ostavio ju je da tamo leži, a da se ni osvrnuo nije. A bili su zaručeni. Kući je otišla baš takva kako je izgledala. S Raudovom krvlju na svom licu, kosi i rukama, svud po odjeći. Vidjela je užas - i znatiželju - na licima ljudi dok je vodila kravu kroz selo. Držala je glavu visoko. Ništa nije rekla. Slijedili su je. Naravno da su je slijedili. Na vratima, rekla je ocu i majci, a svećeniku i glavaru kad su ih pozvali, što se dogodilo i gdje. Mislila je da će je opet prebiti, ali nisu. Bilo je previše ljudi u blizini. Muškarci su (i dječaci i psi) otrčali da pogledaju. Već je dobrano bio pao mrak kad su donijeli Raudovo tijelo. Prijavili su kako je izgledao kad su ga našli, sa spuštenim hlačama, izložen. Glavar je naložio dvjema starijim ženama da pregledaju Jadwinu. Iza zatvorenih vrata natjerale su je da podigne suknje, obje su je ispipale, pa izašle, smijuljeći se, kako bi izvijestile da je nedirnuta. Njezin je otac posjedovao zemlju; kovačje bio samo kovač. Nije bilo nikoga tko bi mogao proturječiti njezinoj priči. Na licu mjesta, pod bakljama pred njihovim vratima, glavar je objavio da je stvar riješena po kraljevoj pravdi i oglasio da je ubojstvo bilo opravdano. Ujutro su dva Raudova brata pošla na sjever za Eadvnom. Vratili su se, ne našavši ni traga od njega. Rauda su pokopali u tlu iza kapelice. I u to su, otprilike, doba, tijekom tih dugih dana na kraju ljeta, čuli za pohod Erlinga i smrt vojvode, kraljeva dobrog prijatelja. Jadwini nije bilo stalo, niti je osobito slušala, i to je razlog zbog kojega nikad nije bila sasvim sigurna kako su se i kojim redom odvijali događaji. Sjećala se uznemirenosti i uzbuđenja, svećenik je govorio i govorio, glavar izjahao, pa se vratio. A jednoga od tih dana crni se stup dima uzdigao zapadno od nih. Pokazalo se, kasnije su saznali, da su spaljivali pobijene Erlinge. Sam je kralj, činilo se, bio tamo, odmah iza onih stabala i grebena. Bitka se vodila gotovo u njihovu vidokrugu. Pobjeda. Za one čiji životi nisu bili posve upropašteni, poput Jadwinina, to se brojilo kao nešto za pamćenje. Kasnije te iste godine, umrla je kovačeva žena, od jesenske groznice. I još je dvoje seljana otišlo k bogu. Dva tjedna nakon što je pokopao ženu, Gryn je ponovno došao k Jadwininu ocu, ovaj put za sebe. Bio je to otac muškarca s kojim je bila zaručena i koji ju je napao, te zbog toga bio ubijen. Činilo se da to nikome nije važno, osobito ne njezinu ocu. Tad je nad Jadwinom već lebdio nekakav oblak, mrlja. Poslali su mu je tog istog tjedna, u kovačnicu i kuću iza nje. Svećenik je nad njima u kapelici izgovorio nov blagoslov; imali su svećenika koji je volio biti u tijeku s novotarijama. Prevelika

žurba, govorili su neki za taj brak. Drugi su se šalili kako, s obzirom na Jadwininu povijest, njezin otac nije htio vidjeti i trećeg muškarca obogaljenog i ubijenog prije nego je se riješi. Nitko više nikad nije vidio Eadvna, niti išta o njemu čuo. Kovač Gryn bio je, kako se pokazalo, čovjek blage naravi. Nije to očekivala od nekoga s tako rumenim licem i takvim sinovima. Kako je mogla očekivati ljubaznost? Imali su dvoje djece koja su preživjela. Jadwinino se sjećanje na godinu u kojoj se udala zamaglilo i, kako su prolazila godišnja doba, preklapalo s drugim godinama. S vremenom je pokopala muža; nije uzela drugoga. Njezini su sinovi poslije podijelili kovačnicu, zajedno sa starijom polubraćom, a ona je živjela s jednim od njih i njegovom ženom, podnošljivo dobro. Onako kako to već može biti s dvije žene u maloj kući. Ona je sama, kad ju je bog pozvao k sebi, bila pokopana u sve većem groblju iza kapelice, pokraj Gryna, nedaleko od Rauda, pod sunčanim diskom i svojim imenom. *** Tri stvari, razmišljao je Alun, prisjećajući se već otrcane trijade, razveselit će muškarčevo srce. Kad jaše k ženi ispod dva mjeseca. Kad jaše u bitku, uz bok svojim drugovima. Kad jaše kući, nakon duga putovanja. On je činio ovo treće, možda i drugo. O prvome nije mislio otkako mu je umro brat. Srce mu nije bilo veselo. Iznenada je primijetio granu, pa se prignuo. Zarasla staza kojom su krenuli jedva bi se mogla nazvati stazom. Ova šuma nije imala pravoga naziva ni na jednom jeziku, ni cyngaelskom, ni anglcynskom. Ljudi u nju nisu zalazili, osim na rubove, i to samo danju. Čuo je kako ga slijedi njegov neželjeni sudrug. Ne okrenuvši se, Alun je rekao: "Tu će biti vukova." "Naravno da će biti vukova", rekao je Thorkell Einarson blago. "A još uvijek i medvjeda, u ovo doba godine. Lovačkih mačaka. Divljih veprova." "Dolazi jesen, veprova sigurno. I zmija." "Da. Dvije su vrste, mislim. Zelene su bezopasne." Već su dobrano zašli u šumu, svjetlo je posve nestalo, iako je vani još mogao biti sumrak. Cafall je bio sjena pred Alunovim konjem. "Zelene", ponovio je Thorkell. A onda se nasmijao - iskrenim smijehom, usprkos mjestu na kojem su se nalazili. "Kako ćemo znati razliku u mraku?" "Ako nas ugrizu, a ne umremo", odgovorio je Alun. "Nisam tražio od tebe da pođeš. Rekao sam ti da—"

"Rekao si mi da se vratim. Znam. Ne mogu." Ovaj je put Alun zaustavio svog konja, erlinškog konja kojega mu je pronašao Thorkell. O tome ga još uvijek nije ništa pitao. Stigli su do vrlo male čistine, na kojoj je bilo malo mjesta da stanu sučelice jedan drugome. Lišće iznad njihovih glava propuštalo je tek tračak posljednje večernje svjetlosti. Bilo je vrijeme za molitveni zaziv. Pitao se je li to ikad prije bilo učinjeno u ovim šumama, jesu li Jadove riječi doprle ovako daleko. Činilo mu se da, na samom rubu domašaja sluha, osjeća zujanje, ali bio je svjestan da je to najvjerojatnije tek bojazan, ništa više. Bilo je tako mnogo priča. "Zašto?" pitao je. "Zašto ne možeš?" I drugi je muškarac zauzdao konja. Bilo je tek toliko svjetla da mu može vidjeti lice. Slegnuo je ramenima: "Ja nisam ni tvoj, ni svećenikov sluga. Moj život spasila je gospa Enid u Brynnfellu i prisvojila me za sebe. Ako si u pravu, a ja vjerujem da jesi, onda Ivarr Ragnarson tamo vodi erlinške brodove. Meni je vlastiti život vrijedan kao i svakome, ali dao sam joj zakletvu. Pokušat ću se vratiti prije nego što oni dođu." "Zbog zakletve?" "Zbog te zakletve." Bilo je tu više toga, Alun je u to bio siguran. "Ti shvaćaš da je ovo ludost? Da u ovim šumama moramo preživjeti pet, možda i šest dana?" "Ja tu ludost shvaćam i bolje nego ti, rekao bih. Ja sam star čovjek, momče. Vjeruj mi, nisam sretan što sam ovdje." "Zašto onda—?" "Odgovorio sam ti. Pusti više to." Prva naznaka zlovolje, napetosti. Bio je Alunov red da slegne ramenima. "Neću se boriti s tobom, niti ću se pokušati sakriti. Ali zaboravimo na položaj. Mislim da ti znaš više od mene kako ovdje preživjeti." "Možda malo više. Ja sam ponio hranu." Alun je trepnuo i, čuvši te riječi, shvatio da je užasno gladan. Pokušao je razabrati kako su se događaji odvijali. Pojeli su kruh i popili pivo nakon što su uz rijeku ubili prvu erlinšku družinu. Poslije toga ništa. A fryd je bio u sedlu još od sredine prošle noći. "Dođi. Sjaši", rekao je Thorkell Einarson, kao da slijedi njegovu misao. "Ovo je mjesto dobro kao i svako drugo. Moram se protegnuti. Star sam." Alun je sjahao. Cijelog je svog života bio jahač, ali sad su ga boljele noge. Drugi je muškarac prekopavao po bisagama. "Možeš li mi vidjeti ruku?" "Da." "Odlomi sir. Stiže i hladno meso. Imam piva u ploški."

"Jadove mi krvi i milosti. Kad si...?" "Kad smo došli do vode i vidjeli da su brodovi nestali." Alun je na trenutak, žvačući, razmišljao o tome. "Znao si da ću ovo učiniti?" Drugi je čovjek oklijevao. "Znao sam da ću ja to učiniti." I o ovome je, također, trebalo promisliti. "Htio si ovamo ući sam?" "Ali ne radosno, to ti jamčim." Alun je otrgnuo meso s komada koji mu je dodao drugi muškarac i žedno se napio iz pružene ploške. "Mogu li te nešto pitati?" Erling je uzeo plošku natrag. "Rekao sam ti, ovdje nema slugu. Moramo preživjeti." "Reci to zmijama, onima koje nisu zelene." "Kako glasi pitanje?" "Je li to ista ona šuma koja se pruža na sjeveru, pokraj Esfertha i dalje od njega?" "Što? Zar misliš da bih bio ovdje kad bi postojao razmak među šumama? Zar sam budala?" "Ovdje? Naravno da si budala. Ali svejedno, pomozi mi s pitanjem." Na trenutak su oba muškarca šutjela, a onda je Alun začuo vlastiti smijeh u toj crnoj, prastaroj šumi za koju su priče koje je slušao cijeli svoj život govorile kako u njoj žive duhovi koji traže krv i vječito su ljuti. Nešto maleno je protrčalo, preplašeno bukom. Pas je pošao naprijed, a sad se vratio do njih. Alun mu je dao malo mesa. Thorkellu Einarsonu je, dok je čučao na petama pokraj mladog Cyngaela, palo na pamet da nikad prije nije čuo toga muškarca kako se smije, ni u jednom trenutku koji su zajedno proveli od noći proljetnoga pohoda. Alun je rekao: "Ne leži ti baš uloga sluge, zar ne? Ovo je ta ista šuma. Na ovoj se strani nalazi mala udolina, mislim da je u njoj utočište." Thorkell je kimnuo. "Da, i ja to tako pamtim." A onda je tiho dodao: "Znači, taj duh s kojim si sinoć bio mogao bi biti i ovdje?" Alunu se učinilo da osjeća vjetar na licu, iako ništa nije puhalo. Nakratko je bio sretan što je mračno. Nakašljao se. "Pojma nemam", rekao je. "Kako si...?" "Gledao sam te sinoć kako izlaziš između stabala. Ja sam Erling. Moja je baka mogla vidjeti duhove na polovici krovova kuća u našem selu, a druge je znala dozvati da unište polja i zdence onih koje je mrzila. Ingavin zna, takvih je bilo

dosta. Momče, možemo se mi časno zakleti sunčanom bogu i nositi njegov disk, ali što se događa kad zađe sunce? Kad sunce zađe, a Jad je ispod svijeta, u borbi?" "Ne znam", rekao je Alun. Još mu se uvijek činilo da osjeća taj vjetar, da osjeća vibriranje stabala koje se gotovo pretvaralo u zvuk. Putovanje od pet dana, možda i više. Umrijet ćemo ovdje, pomislio je. Tri stvari hrabar muškarac pamti na kraju svog života... "Nitko od nas ne zna," rekao je Thorkell Einarson, "ali svejedno moramo živjeti kroz noć. Nije... mudro biti tako siguran da smo ovdje sami, što god te svećenici poučavali. Vjeruješ li da nam je taj duh sklon?" Alun je udahnuo. Bilo mu je teško povjerovati da razgovaraju o tome. Pomislio je na vilu, na to kako treperi, na svjetlo kad drugog svjetla nema. "Vjerujem da jest." Sad je bio red na drugog muškarca da zastane, oklijevajući. "Razumiješ li da, ako postoji jedna takva sila, možda ima i drugih?" "Rekao sam ti da ne moraš poći." "Da, jesi. Dodaj mi plošku. Grlo mi je suho. Tužno je umrijeti s pivom pri ruci, a trijezan." Alun mu je pružio plošku. Listovi su mu bili nažuljani od duga jahanja i toga što je sad čučao. Sjeo je na travu i obujmio rukama koljena. "Ne možemo svu noć jahati." "Ne. Da si sam, kako bi se vodio u mraku?" "Na to imam odgovor. Razmisli." Drugi je muškarac to i učinio. "Ah. Pas." "Došao je iz Brynnfella. Može pronaći put kući. A kako bi ti to bio učinio, da si sam?" Thorkell je odmahnuo glavom. "Nemam pojma." "A mislio si da sam ja budala?" "Jesi. A i ja sam. Popijmo sebi u čast." Thorkell je ponovno podigao plošku i nakašljao se. "Jesi li razmišljao da ga pošalješ naprijed? Psa? Ap Hywll bi znao..." "Razmišljao sam o tome. Čini mi se smislenijim da bude uz nas, nego da ga pustim trčati samoga, ako mi..." "Naletimo na nezelenu zmiju ili na jednu od stvari koje su jače od tvoga duha i kojima se ne sviđamo." "Hoæćemo li se ovdje odmoriti?" pitao je Alun. Umor ga je preplavljivao. Na to je pitanje dobio odgovor, premda ne od muškarca uza se. Čuli su zvuk, pokret među stablima. Veće od vepra, pomislio je Alun, ustajući i izvlačeći oštricu iz korica. I Thorkell je bio na nogama, držeći svoj malj. Na trenutak su stajali i osluškivali. A onda su začuli drugačiji zvuk.

"Sveti Jade", rekao je Alun, trenutak poslije, duboko potresen. "Ne bih rekao da je on", rekao je Thorkell Einarson. Zvučao je kao da se zabavlja. "Ne, nije bog. Vjerujem da će ovo biti—" "Tiho budi!" rekao je Alun. Njih su dvojica slušali, u zbunjenoj tišini, glas - iza njih, malo prema jugu kako se kreće među stablima gdje nije mogla pasti ni jedna zraka mjesečine. Netko je - ma kako to nevjerojatno bilo - pjevao u ovim šumama. Cura za mene na kraju dana Više poljubac neg' molitvu voli, A cura za mene u ranu zoru Je ona što daje i prima užitak, A cura za mene u podne jarko Je ona što— "Prestani zavijati. Ovdje smo", zazvao je Thorkell. "A tko zna što će se još sad pojaviti, s obzirom na tu buku koju dižeš." Oba su muškarca spremila svoje oružje. Zvuci pucketanja počeli su se približavati, grane i lišće, grančice na šumskom tlu. Psovka, netko se s nečim sudario. "Buka? Zavijanje?" rekao je Athelbert, sin Aeldredov, nasljednik anglcynskog prijestolja. Pažljivo je provukao konja na njihovu malu čistinu. Naprežući oči, Alun je vidio da on trlja čelo. "Udario sam u granu. Zaista jako. Također vjerujem da su me uvrijedili. Pjevao sam." "A to je bilo pjevanje?" rekao je Alun. Athelbert je o boku imao mač, a preko leđa prebačen luk. Sjahao je i stao sučelice njima dvojici, držeći uzde svoga konja. "Oprostite", potišteno je rekao. "Da budem iskren, moje sestre i moj brat imaju isto mišljenje o mom glasu. Odlučio sam od sramote napustiti svoj dom." "To je", rekao je Alun, "loša zamisao." "Kad loše pjevam", rekao je vedro Athelbert. "Moj gospodaru kraljeviću, ovo je—" "Moj gospodaru kraljeviću, znam ja što je ovo." Obojica su zastala. Trenutak poslije, Athelbert je bio taj koji je nastavio. "Znam što radite. Nije vjerojatno da će dvojica ljudi izaći iz ove šume živi." "A trojica vjerojatno hoće?" Bio je to Thorkell. Alun je shvatio da on još uvijek zvuči kao da se zabavlja.

"Nisam baš to rekao", odgovorio je Athelbert. "Ali shvaćate gdje smo? Kolika je vjerojatnost? Svi ćemo poginuti." "Ovo nije tvoja briga", rekao je Alun. Prisilio se na ljubaznost. "Ma kako to širokogrudno moglo biti, moj gospodaru, usuđujem se reći kako tvoj kraljevski otac—" "Moj kraljevski otac poslat će izvidnike za mnom, čim shvate da me nema. Gotovo su sigurno već među stablima, i ludi od straha. Moj otac misli da sam ja... neodgovoran. Postoje razlozi zbog kojih bi mogao tako misliti. Najbolje je da krenemo dalje, ili će nas oni pronaći i reći da me moraju vratiti natrag, a ja ću reći da ne idem, pa će oni morati izvući oružje i napasti svog kraljevića po kraljevoj zapovijedi, a nije lijepo tjerati ljude na takve stvari, jer ja se ne vraćam." Iza ovoga, uslijedila je kratka tišina. "Zašto?" konačno je pitao Thorkell, a veselje je nestalo iz njegova glasa. "Kraljević Alun ima pravo: ovo nije anglcynska zavada, Erlinzi pljačkaju zapadno od Zida." Alun je mogao vidjeti dovoljno jasno da bi primijetio kako Athelbert odmahuje glavom. "Taj čovjek - Ragnarson? - ubio je dugogodišnjeg prijatelja mog oca, jednog od naših vođa, čovjeka kojega sam poznavao od djetinjstva. Poveli su pohod na našu zemlju tijekom ljetnog sajma. Glas o tome će se proširiti. Ako se s tim izvuku i—" Na Alunu je bio red da ga prekine. "Nisu se izvukli. Ubili ste ih pedeset ili šezdeset. Pun jedan brod. Ostale otjerali sa svojih obala, natjerali ih u bijeg. Glas o tome će se proširiti, na slavu kralja Aeldreda i njegova naroda. Zašto si ovdje, kraljeviću Athelberte?" Sad je vladala gotovo neprobojna tama, čak i na čistini, stabla obrasla ljetnim lišćem zaklanjala su zvijezde. I Cafall je ustao, tamnosivi pas, gotovo nevidljiv, prisutnost uz Alunovo koljeno. Poslije dugog vremena, Athelbert je progovorio. "Čuo sam što si rekao, prije, uz rijeku. Što vjeruješ da kane učiniti. Tamošnje imanje, žene, ap Hywll, mač..." "Pa što? To još uvijek nije tvoje—" "Slušaj me, Cyngaele! Je li tvoj otac utočište i dom svih vrlina na tom svijetu? Ustaje li on grozničav iz bolesničke postelje kako bi poubijao svoje neprijatelje? Prevodi li on medicinska djela s od Jada prokletog trakezijskog! Kad je bio mojih godina," rekao je Athelbert Anglcynski, govoreći vrlo razgovijetno, "moj otac je već bio preživio zimsko skrivanje u močvari, probio se, okupio naš raštrkani narod i ponovno preuzeo kraljevstvo svoga ubijenog oca. Neumrla slava kralja Aeldreda i naše zemlje."

Zastao je, teško dišući, kao da se umorio. Čuli su krila iznad svojih glava, kako lepeću s jednog stabla na drugo. "Nisi sretan zato što je on dobar čovjek?" pitao je Thorkell. "Nisam to rekao." "Ne? Možda i nisi. Pomozi mi onda, gospodaru. Želiš malo od iste slave", rekao je Einarson. "O tome se radi? Pa, pošteno je to tražiti. Koji mladić vruća srca ne želi to isto?" "Ovaj!" oštro je rekao Alun. "Slušajte mene, obojica. Mene ne zanima ništa od toga. Moram stići u Brynnfell prije Erlinga. To je sve. Obalni put vodi u Arberth i traje gotovo četiri dana, velikom brzinom, a onda treba još pet dana na sjever da bi se stiglo do Brynnfella. Prešao sam to putovanje u proljeće, sa svojim bratom. Erlinzi točno znaju kamo idu, jer je Ragnarson s njima. Ni jedno upozorenje koje pošaljemo obalom neće prije njih stići u Brynnfell. Ja sam ovdje zato što nemam izbora. Ponovit ću to: nisam čak ni htio da pođeš sa mnom", rekao je, okrenuvši se prema Thorkellu. "A i ja ću ponoviti, iako ne bih trebao: ja sam sluga gospe Enid, žene Brynna ap Hywlla", mirno je odgovorio Erling. "Stigne li Ivarr na to imanje, ona će umrijeti u blatu svoga vlastitog dvorišta, razrezana na komade, a isto će biti i sa svima ostalima, uključujući i njezine kćeri. Bio sam ja na takvim pohodima. Znam što se dogaða. Ona mi je spasila život. Zakleo sam se. Ingavin i Jad, obojica znaju da nisam održao svako obećanje koje sam dao, ali ovaj ću put pokušati." Ušutio je. Trenutak poslije, Alun je kimnuo. "To si ti. Ali ovaj kraljević ovdje samo... sustiže svog oca. On je—" "Ovaj kraljević", rekao je Thorkell, "ima pravo u životu sam birati, lakoumno ili drugačije, baš kao i mi. Treća nam je oštrica dobrodošla, kao žena u hladnom krevetu. Ali ako je u pravu i ako ga izvidnici slijede, moramo krenuti." "On bi se trebao vratiti", tvrdoglavo je ponovio Alun. "Ovo nije njegova—" "Ako imaš nešto reći, razgovaraj sa mnom. To si ponovio već tri puta", prasnuo je Athelbert. "Načini od toga trijadu, hoćeš li? Skladaj uz to glazbu! Čuo sam te svaki put. Ne vraćam se. Zar ćeš zaista odbiti pomoć? Iako bi ona mogla spasiti živote? Zar je tako izvjesno da ti ne misliš na slavu?" Alun je na to žmirnuo. "Kunem ti se Jadovim imenom, izvjesno je. Zar ne vidiš? Ja ne vjerujem da je ovo moguće izvesti. Očekujem da ću ovdje umrijeti. Pojma nemamo gdje je voda, ili hrana, koji ćemo put pronaći ili promašiti. I što bi moglo pronaći nas. O ovom se mjestu pričaju priče stare četiri stotine godina, moj gospodaru Athelberte. Ja imam razloga riskirati smrt. Ti nemaš." "Znam za te priče. Iste se priče pričaju i na ovoj strani. Ako se vratiš dovoljno daleko, nekoć smo u dolini sjeverno odavde običavali žrtvovati životinje onome što je već živjelo u šumi."

"Ako se vratiš još dalje, nisu bile životinje." Athelbert je, ne dajući se smesti, kimnuo. "I to znam." "Ja sam ovdje zato što ne vidim drugog izbora." "Onda moraš", rekao je Athelbert, sad tiho, "dopustiti drugima da biraju." "Ne ako su razlozi—" "Nije na tebi da prosuđuješ moje razloge. Recimo da si ti ovdje zbog svog brata, a ja zbog svog oca. Ostanimo na tome i pođimo." Alun je još uvijek oklijevao. Onda je slegnuo ramenima. Učinio je što je mogao. S naznakom ironije u glasu, one koju bi prepoznao njegov mrtvi brat, rekao je: "Ako je tako, ovaj ovdje narušava uzorak." Kimnuo je prema Thorkellu. "Ne baš sasvim", rekao je Erling. Obojica su mogli čuti veselje u njegovu glasu. "Ja sam, zapravo, u istom položaju kao i vi. Poslije ću vam ispričati. Krenimo, prije nego što nas otkriju i sve postane teže." "Istina. Neki od izvidnika pjevaju gore od mene", rekao je Athelbert. "Ako je tako, Jad nas očuvao", rekao je Alun. Spustio je ruku u krzno na psećem vratu. "Cafalle, srce moje, hoćeš li nas povesti kući?" A kad je to čuo, Athelbert je spoznao da nisu posve bez sredstava, kako je mislio kad je za njima dvojicom ujahivao u šumu duhova, a u njemu su se borile panika i odlućnost. Imali su psa. Za divno čudo, to je moglo biti važno. Njih su trojica ponovno uzjahali i oprezno se probili s male čistine, prignuti nisko nad konjske vratove kako bi, ako je moguće, ostali ispod grana. Dok su se kretali, čuli su glasove. Šumovi noćne šume. Kričanje sove, lepet krila neke druge ptice iznad njih, grančice koje pucketaju lijevo i desno, katkad glasno, grebuckanje duž grana, trčkaranje, vjetar. Ako je koji od njih čuo, ili mislio da čuje nešto drugo, zadržao je to za sebe. Ceinion je primijetio da ljudi sad izbjegavaju kralja. Mogao je to shvatiti. Aeldred, filozof, tragač za znanjem drevnih škola, onaj koji je oblikovao smirene planove i strategije, muškarac dovoljno suzdržan da pogosti Erlinga koji je na njegovu ocu izveo krvavog orla, sad je bjesnio poput šumskog požara. Dok se, oštro grabeći, udaljavao preko stijena obale na kojoj su bili brodovi, njegov je bijes postao tako silovit da se činilo kako se od njegova tijela širi toplinski val. Neki bi se liječnik pobojao za čovjeka u takvu stanju; njegov podanik pobojao bi se za sebe. Kralj je još uvijek stajao dolje na žalu u tami koja se skupljala. Stajao je u blizini valova koji su se na vjetru obarali prema obali, kao da bi ga valovi i vjetar zajedno mogli ohladiti, pomislio je Ceinion. Znao je da se to neće dogoditi. Javili su im se izvidnici koje su poslali. KraljevićAthelbert ušao je u šumu.

Strah je bio jasno vidljiv na onima koji su o tome izvijestili; četvorica iscrpljenih muškaraca u sedlima, čekajući na zapovijed koju se ne bi usudili odbiti, a koju su se jedva usuđivali i zamisliti. Nikad nije stigla. Umjesto toga, Aeldred je ustao, boreći se da zadrži nadzor nad sobom, a onda se okrenuo na peti i otišao tamo gdje se sad nalazio, leđima okrenut svima njima, a licem prema sve crnjem moru pod prvim zvijezdama na nebeskom svodu. Plavi je mjesec izlazio. Ceinion je pošao za njim. Nitko se drugi ne bi usudio, a svećenik je bio svjestan strahova koji su se rađali u njemu i lijepili uz ostatak ovoga dana. Osjećao se upleten, kao u ribarsku mrežu tuge. Namjerno se približio tako da ga čuje, stružući po stijenama. Aeldred se nije okrenuo, ostao je na mjestu, zureći prema vodi. U daljini, izvan vidokruga, bile su obale Ferriera do kojih se ipak moglo doploviti. Carloman je te obale u proljeće ponovno osvojio od Karchita, poslije dvogodišnjeg vojevanja. Bila je to nesigurna, osporavana obala. Sve je bilo nesigurno, mislio je on. Sjećao se vatri u dvorištu imanja u Brynnfellu. "Jesi li znao", rekao je Aeldred, ne okrenuvši se, "da su u Rodiji, u njezinim slavnim danima, postojale kupelji u kojima se tri stotine muškaraca moglo kupati u hladnoj vodi, a još toliko u grijanom bazenu, dok je još jednom toliko njih moglo opušteno ležati s vinom i hranom?" Ceinion je trepnuo. Kraljev je glas bio opušteno razgovoran, obavijesni. Jednako su tako i sami mogli biti u nekoj ležaljci i opuštati se. Pažljivo je rekao: "Moj gospodaru, čuo sam za to. Naravno, nikad nisam osobno bio tamo. Jesi li ih ti sam vidio kad si putovao sa svojim kraljevskim ocem?" "Njihove ruševine. Antemani su poharali Rodiju prije četiri stotine godina. Kupelji nisu preživjele. Ali moglo se vidjeti... što su bili sposobni sagraditi. Ima i ovdje ruševina, naravno, iz vremena kad su Rodijci doprli do nas. Možda ću ti ih jednog dana pokazati." Ceinionu se učinilo da počinje razabirati obris onoga do čega ovo vodi. Ljudi tako različito odgovaraju na tugu. "Život je tad bio... drugačiji", složio se on, postajući oprezan. Bilo je teško; mogao je vidjeti vatre u njegovu umu. Povjetarac je ovdje bio jak, ali ugodan, ne hladan. Puhao je s istoka. "Bilo mi je osam godina kad me otac poveo na hodočašće", nastavio je Aeldred. Istim ravnomjernim, opuštenim prizvukom. Još se uvijek nije okrenuo. Ceinionu je palo na pamet da se zapita kako je kralj znao tko mu to prilazi. Po njegovu osobitom koraku? Ili je jednostavno bio svjestan kako mu se u tom trenutku nitko drugi ne bi usudio približiti?

"Bio sam uzbuđen i nestrpljiv, naravno," nastavio je Aeldred, "ali ovo što si upravo rekao... da je život za njih bio drugačiji... to mi je bilo jasno čak i dok sam još bio malen. Na putu, u jednom od gradova na sjeveru Batiare, gdje su Antemani nekoć imali svoj dvor, vidjeli smo kompleks kapela. Četiri ili pet zdanja. U jednome od njih bio je mozaik koji je prikazivao sarantski dvor. Car-vojskovođa. Leont." "Valerije III. Zvali su ga 'Zlatni'." Aeldred je kimnuo. "To je bio kralj", rekao je. Val se obrušio i povukao, stružući duž stijena. "Moglo se to vidjeti na zidu. Njegov dvor oko njega. Odjeća koju su nosili, nakit... prostorija u kojoj su se nalazili. Prostor koji su imali. U svojim životima. Da poduzmu nešto. Nikad to nisam zaboravio." "Po svim svjedočenjima, bio je on veliki vođa", složio se Ceinion. Puštao je da se ovo odvije. U pozadini njegovih misli postojala je svijest koja mu je ubrzavala bilo, svijest o brodovima i istočnom vjetru. "Pročitao sam kroniku ili dvije, da. Pertenija, Kolodija. Sjećam se da je na suprotnom zidu bio drugi mozaik, manje dobar, rekao bih. Prijašnji car, onaj prije njega. On je, mislim, ponovno izgradio tamošnje svetište. I on je bio tamo, na suprotnom zidu. Sjećam se da mi se nije toliko svidio. Izgledao je drugačije." "Različiti obrtnici, najvjerojatnije", rekao je svećenik. "Kraljevi ovise o tome, zar ti se ne čini? O vještini svojih obrtnika." "Ne za života, moj gospodaru. Poslije, možda, o tome ovisi kako će biti upamćeni." "A što će ljudi pamtiti o—?" Aeldred se naglo prekinuo, pa ponovno počeo, s drugačijim prizvukom. "Ne bismo trebali zaboravljati njegovo ime", promrmljao je. "On je podigao Jadovo svetište u Sarantu, Ceinione. Kako to zaboravljamo?" "Zaboravljanje je dio naših života, gospodaru. Katkad je to blagoslov, ili se nikad ne bismo odmaknuli od gubitka." "Ovo je drugačije." "Jest, gospodaru." "Ono što sam govorio... o kupeljima. Mi nemamo prostora, nemamo vremena graditi takve stvari." To je govorio, prisjećao se Ceinion, za visokim stolom poslije sinoćnje gozbe. To je bilo tek sinoć. Rekao je: "Kupelji i mozaici nisu dopušteni svima nama, gospodaru." "To znam. Naravno da to znam. Je li... nedostojno osjećati njihovu odsutnost?" Nije očekivao da æe voditi ovakav razgovor. Ceinion je promislio o tome. "Mislim da je... da je to nužno osjećati. Ili nećemo žudjeti za svijetom koji bi nam dopustio da ih imamo."

Aeldred je šutio, a onda rekao: "Znaš, uvijek sam kanio povesti Athelberta i njegova brata u Rodiju. Na isto putovanje. Kako bih je i sam ponovno vidio, poljubio patrijarhov prsten. Ponudio svoje molitve u Velikom svetištu. Htio sam da je moji sinovi vide i upamte, baš kao i ja." "Vodio si ratove, moj gospodaru." "Mene je moj otac poveo." "Gospodaru, istih sam godina kao i ti, živio sam u istim vremenima. Ne vjerujem da postoji išta zbog čega bi sebe trebao koriti." Tad se Aeldred okrenuo. Ceinion mu je vidio lice u sumrak. "Ali, na žalost, varaš se, moj gospodaru svećenice. Mnogo je toga što mogu sebi predbaciti. Moja me žena želi napustiti, a moj sin je nestao." Stigli su. Svaki čovjek ima svoje putove do ovakvih mjesta. Ceinion je rekao: "Kraljica žudi poći kući, k bogu, moj gospodaru. Ne žudi za tim da napusti tebe." Aeldredova su se usta malo iskrivila. "Ovo te nije dostojno, dobri svećenice. Lukavo, ali ne i mudro. Rekao bih da je to cyngaelska igra riječima." Ceinion se zacrvenio, što se nije često događalo. Prignuo je glavu. "Ne možemo uvijek biti mudri, gospodaru. Ja sam prvi koji će priznati da to nisam." Aeldred je sad okrenuo leđa moru. Rekao je: "Mogao sam sinoć dopustiti Athelbertu da vodi fryd. On bi to mogao. Nije bilo potrebe da ja budem ovdje." "Je li on to zatražio?" "Nije to njegov način. Ali mogao je izaći s ovime na kraj. Ja sam tek ustao iz groznice. Nije bilo potrebe da izjahujem. Trebao sam to prepustiti njemu." Šake su mu bile stisnute, primijetio je Ceinion. "Bio sam tako ljut. Burgred..." "Moj gospodaru—" "Zar ne razumiješ? Moj sin je mrtav. Zato što nisam dopustio da—" "Nije na nama da kažemo što će biti, moj gospodaru. Ne posjedujemo tu mudrost. Toliko znam." "U onoj šumi? Ceinione, Ceinione, pa znaš kamo je pošao! Ni jedan čovjek nikad nije—" "Možda nijedan čovjek nije pokušao. Možda je došlo vrijeme da se odlože stari strahovi, u ime Jadovo. Možda će neko veće dobro proizaći iz ovoga. Možda..." Prekinuo se. Nije mogao reći da vidi pred njima neko veće dobro. Vlastite su mu riječi lažno zvučale u ušima. U njemu je gorjela ta slika, ovdje uz hladno more, dok se mjesec uzdizao.

Aeldred ga je sad pomno motrio. Rekao je: "Bio sam vrlo nepravedan. Ti si moj gost i prijatelj. Ovo su moje brige, a tebe muče vlastite žalosti. Postoji razlog zbog kojega je sin kraljevića Owyna ušao u šumu duhova. Žao mi je, svećenice. Presporo smo jahali. Trebali smo biti ovdje prije nego što su brodovi otplovili." Ceinion je šutio. A onda je rekao, kao što je trebao reći na početku, kad se tama počela spuštati: "Pomoli se sa mnom, gospodaru. Vrijeme je za molitvu." "Nema u mome srcu pobožnosti", rekao je Aeldred. "Nisam u stanju obratiti se bogu." "Nikad nismo u stanju za to. Takav je naš život na njegovu svijetu. Jedna od stvari za koje tražimo milost jest ta nedostatnost." Sad je bio na poznatom tlu, ali nije se tako osjećao. "A naša ljutnja?" "I to također, gospodaru." "Gorčina?" "I to." Kralj se ponovno okrenuo, natrag prema moru. Bio je miran poput monolita, uspravne stijene koju su na žal postavili ljudi koji su ovdje davno živjeli i koji su vjerovali u sile i bogove mračnije od Jada ili rodijskog panteona: u moru, na nebu, u crnim šumama iza njih. Ceinion je ponovno rekao: "Ne smijemo pretpostavljati da znamo što će se dogoditi." "Srce mi je mračno. On... nije trebao učiniti to što je učinio, Athelbert. On nije bez... svojih dužnosti." Vratili su se na sina. Koji više nije bio dijete. "Moj gospodaru, sin velikog oca možda mora oblikovati svoj vlastiti put u svijetu. Ako te mora naslijediti, a ne biti samo Aeldredovo dijete." Kralj se ponovno okrenuo. Rekao je: "Smrt onemogućava svaki put u svijetu. Oni ne mogu proći kroz tu šumu." Svećenik je dopustio svom glasu da postane snažniji. Imao je cijeli život iskustva u tome. Toliki razgovori s ožalošćenima i uplašenima. "Moj gospodaru, mogu ti reći kako pouzdano znam da je Alun ab Owyn sposoban čovjek. Erling... je mnogo više od sluge. A prošle sam noći i dana promatrao kraljevića Athelberta, diveći mu se. Sad ću odati počast njegovoj hrabrosti." "Ah! A to ćeš ispričati i njegovoj majci kad se vratimo u Esferth? Kakvu će utjehu ona u tome pronaći!" Ceinion se trznuo. Iza njih, muškarci su skupljali drva, paleći na žalu noćne vatre. Ostat će do jutra. Fryd je bio iscrpljen, izgladnio, ali osjećali su i ponos,

duboko zadovoljstvo time što su učinili. Erlinzi su bili otjerani, bježali su pred njima, a šezdesetorica su pljačkaša ostala mrtva na anglcynskom tlu. Priča će krenuti, prijeći ove tamne vode do Ferriera, Karcha, istočno do samoga Vinmarka, pa i dalje. Za Aeldreda i Anglcyne, ovo će se zvati pobjedničkim danom, vrijednim pjesme uz harfu i proslave nakon što se oplače vojvoda. Za Cyngaele, moglo bi biti drugačije. "Pomoli se sa mnom", ponovio je. Zacijelo je moralo biti nečega u njegovu glasu, trag potrebe. Aeldred se zagledao u njega pod posljednjim svjetlom. Vjetar je puhao. Mogao bi noćas odnijeti Erlinge. Ceinion ih je mogao vidjeti u mislima, pramci sa zmajevima režu crne vode, uzdižu se i padaju. Na palubi osvetnici. Preživio je takve pohode, tako mnogo njih, u tako mnogo godina. Mogao je vidjeti Enid, vatra na rubu njegove vizije širi se prema središtu dok Brynnfell gori, a ona umire. Uvijek je, još otkako je njegova žena bila položena u zemlju iza njegova svetišta u Llywerthu, u vidokrugu i dosluhu mora, postojala jedna stvar za koju se nikad nije molio: životi onih koje je volio. Ali mogao ju je vidjeti - sve njih u Brynnfellu - kao i brodove na vodi, koji se približavaju kao oštrice. Aeldredov je pogled bio uznemirujući, kao da su njegove misli kralju otvorena knjiga. Nije bio spreman za to. On je bio taj koji je ovdje trebao nuditi utjehu. Aeldred je rekao: "Ne mogu poslati brodove iz Drengesta da ih ulove, prijatelju. Kad vijest dopre do burha, oni će već previše odmaknuti, a ako smo u krivu i ako Erlinzi ne idu na zapad..." "Znam", rekao je Ceinion. Naravno da je znao. "Mi nismo čak ni saveznici, gospodaru. Tvoji vojnici su na Rhedenskom zidu kako bi se branili od cyngaelskih upada..." "Da vas drže podalje, da. Ali ne radi se o tome. Učinio bih to, poslije prošle noći. No moji su brodovi previše novi, naši moreplovci tek svladavaju brodove i upoznaju jedni druge. Možda bi mogli zatvoriti prolaze kad bi se Erlinzi noćas okrenuli prema kući, ali—" "Ali ne mogu ih uloviti kad idu na zapad. Znam to." Neko vrijeme nije se čula ni riječ. Brodovi u njegovim mislima, tamo negdje vani. Udarci i povlačenje valova, taj zvuk, zvuk muškaraca gore na žalu, buka logora, vjetar u noći koja se spušta. Triju se stvari mudar čovjek boji: ženina bijesa, budalina jezika i pramaca sa zmajevima. "Brynn ap Hywll ubio je Volgana, Ceinione. On i njegova družina veliki su borci."

"Brynn je star", rekao je Ceinion. "Kao i većina njegovih ljudi. Ta se bitka odvijala prije dvadeset pet godina. Nitko ih neće upozoriti. Možda sad čak i nisu tamo. Tvoji ljudi kažu da je na žal bilo izvučeno pet brodova. Znaš koliko je to ljudi, čak i bez onih koje si ubio." "Što da ti kažem?" Nekako su se stvari okrenule. On je prišao kako bi pružio utjehu. Možda i jest; možda je za neke ljude ovo jedini pristup koji su imali k olakšanju. "Ništa", rekao je. "Onda ćemo se pomoliti." Aeldred je oklijevao, stanka puna razmišljanja, a ne nesigurnosti. "Ceinione, učinit ćemo što možemo. Poslati brod Owynu u Cadyr. Otplovit će k njemu pod zastavom primirja, s pismom od mene i drugim od tebe. Reci mu što čini njegov sin. Možda može odrezati erlinšku družinu dok se bude vraćala prema svojim brodovima, ako zaista pođu na vaše obale. A poslat ću glas i na sjever, do Rhedenskog zida. Oni mogu prenijeti poruku na drugu stranu, ako tamo ima nekoga tko bi je mogao primiti..." "Pojma nemam", rekao je Ceinion. I nije ga imao. Ono što se događalo u zemljama oko Zida bilo je mutno i zaogrnuto maglom, izvan moći i dosega kraljevića. Doline i crna brda čuvali su svoje tajne. On je razmišljao o nečemu drugom. Dok se budu vraćali prema svojim brodovima... Ako to budu radili, Erlinzi, onda je s Brynnfellom gotovo. A on je bio tu, znajući to, videći to, ali u nemogućnosti da učini više... u nemogućnosti da išta učini. Znao je zašto je Alun pošao u šumu. Mirovanje je bilo gotovo nepodnošljivo, od njega bi se moglo razbiti srce. Pomolit će se za Athelberta i za Owynova sina u šumi, ali ne i za one koje je najviše volio. Učinio je to jednom, molio se za nju svom snagom svoga bića skupljenom u riječima, držeći je u naručju, a ona je umrla. Bio je svjestan Aeldredova pogleda. Rekao sebi da bude dostojan svoje službe. Kralj je izgubio dugogodišnjeg prijatelja, a sin mu je nestao. "Možda se probiju... kroz šumu", ponovno je rekao. Aeldred je odmahnuo glavom, ovaj put smireno. "Milošću i naklonošću Jadovom, imam još jednog sina. I ja sam bio mladi sin, sjeti se, a moja su braća umrla." Ceinion je pogledao drugog muškarca, a onda iza njega, prema moru. Na tom žalu kojim je puhao vjetar, načinio je znak sunčanog diska kojim počinje obred. Kralj je kleknuo pred njega. Niže na žalu, gdje su bile vatre, muškarci iz fryda vidjeli su to i, jedan po jedan, pali na koljena kako bi podijelili večernji zaziv, izgovoren u taj sat kad Sunčani Jad započinje svoje ledeno putovanje ispod svijeta kako bi se borio s mračnim silama i zlim dusima, držeći što je više njih

moguće daleko od svoje smrtne djece, sve dok u zoru, k njima opet ne bude mogla doći svjetlost. Držeći većinu njih podalje. Ali ne sve. Nije na tom svijetu bilo tako da muškarci i žene ikad mogu biti posve zaštićeni od onoga što bi ih moglo potražiti i pronaći u tami. *** S obzirom na ono što je uslijedilo, možda je bila pogreška stati do kraja onoga što je od noći preostalo, ali u tom se trenutku činilo da nemaju mnogo izbora. Sva su trojica muškaraca bili otvrdnuli i u dobroj spremi, a dvojica su bili mladi, no bili su budni i u sedlu dva dana i dvije noći. U ovoj šumi, procijenio je Thorkell, opasnije se dalje kretati kad su iscrpljeni, a umorni im konji posrću, nego se zaustaviti. Uostalom, i dok se kreću mogu jednako lako biti napadnuti. Olakšao je drugima time što je zatražio predah za sebe, iako je to pomalo potkopao ponudom da bude prvi koji će stražariti uz jezerce koje su pronašli. Napunili su čuturice. Voda je bila važna. Hrana će postati problem kad potroše njegovu malu zalihu. Nisu odlučili hoće li ovdje loviti; vjerojatno će morati, iako je Thorkell znao što bi njegova baka rekla o ubijanju u šumi duhova. Sva su se trojica žedno napili; konji su učinili isto. Voda je bila hladna i slatka. Nije im padalo na pamet paliti vatru. Athelbert uopće nije jeo; Thorkell mu je u tami dodao kruha i malo hladnog mesa. Sputali su konje. A onda su oba kraljevića, i anglcynski i cyngaelski, gotovo smjesta zaspali. Thorkell je to odobravao. Moraš to moći učiniti; bila je to vještina, zadaća, jer tvoj bi red za stražarenje mogao brzo doći. Pružio je noge i oslonio se leđima o stablo, držeći malj u krilu. Bio je iscrpljen, ali ne i pospan. Bilo je vrlo mračno, vid mu je bio gotovo beskoristan. Uglavnom će morati osluškivati. Pas mu je prišao i spustio se pokraj njega, s glavom na šapama. Mogao je vidjeti slab bljesak njegovih očiju. Zapravo mu se taj pas nije sviđao, ali imao je osjećaj kako nema nade da ovo putovanje uspije bez psa Aluna ab Owyna. Natjerao je svoje mišiće na opuštanje. Pomaknuo vrat s jedne strane na drugu, da si olakša bol u njemu. Tako mnogo godina, tako je mnogo puta ovo radio: noćna straža na opasnom mjestu. Mislio je da je završio s tim. Nema potrebe za oprezom iza hrastovih vrata na otoku Rabadyju. Život ti se okrene - ti ga sam okreneš. Nijedan čovjek ne zna kakav će mu biti kraj, ne zna čak ni kako će mu se razgranati sljedeća staza. Grananje staze. U tišini šume, misli su mu se vratile u prošlost. To se često događa kad si sam i budan u noći.

Jednom su se, u magli, u pohodu na Ferriere, on, Siggur i mala skupina ostalih, zatekli odvojeni od glavne družine prilikom povlačenja prema obali. Otišli su predaleko u zaleđe da bi bili sigurni, ali tijekom tog pohoda Siggur je neprestano pio (istini za volju, i Thorkell također), pa su zbog toga bili lakoumni. Bili su osim toga i mladi. Doslovno su nabasali na svetište za koje nisu čak ni znali: kapelica i pomoćne zgrade skriveni u poput noža uskoj dolini istočno od Champieresa. Kroz maglu su vidjeli svjetla svetišta. Svetište Besanih i njihova beskonačnog bdjenja. Da nije bilo tako, ne bi bilo svjetala koja bi oni mogli vidjeti. Napali su, urlajući Ingavinovo ime, u gustoj, nejasnoj tami. Nije bilo riječi kojima bi se moglo opisati kako je to glupo bilo, jer slijedio ih je mladi kraljević Carloman, koji se već bio dokazao kao ratnik, i nije bio trenutak da se zadržavaju zbog pljačke, osobito ne samo s desetak ljudi. Ali to grananje staze koje ih je odvojilo od glavnine njihove družine pomoglo je Thorkellu Einarsonu da stekne bogatstvo. Ubili su dvadesetak svećenika i njihovih slugu s kijačama u toj zatvorenoj dolini, vidjevši kako užas bijelo bljeska u očima ljudi dok su bježali pred sjevernjacima. Smijući se, promočeni i pijani od krvi, zapalili su pomoćne zgrade i odnijeli sve svetišno blago koje su mogli nositi. To je blago bilo zapanjujuće. Pokazalo se kako je taj skriveni kompleks bio mjesto pokopa osoba iz kraljevske obitelji, a ono što su otkrili u udubinama bočnih kapela i obližnjim grobnicama bilo je zadivljujuće. Tamo je Siggur pronašao svoj mač. I zato što je bio kakav je bio, Siggur je objavio, kad su se vratili do brodova i pronašli ostale, da taj dio plijena iz pohoda pripada samo onima koji su bili tamo. A budući da je bio Siggur, nije imao poteškoća da nametne svoju volju. Svaki je mladić iz Vinmarka tih dana želio ploviti s Volganom. Već su ga bili počeli tako zvati. Thorkell je pretpostavio, sjedeći u tami, posve trijezan, da je pošteno reći kako je to prijateljstvo oblikovalo njegov život. Kad su počeli pljačkati, Siggur je bio vrlo mlad, a Thorkell još i mlađi, pun strahopoštovanja pred činjenicom da ga takav čovjek smatra drugom, da ga želi uz svoj bok, na bojnom polju ili za stolom u gostionici. Siggur nikad nije bio od zamišljene, pažljive sorte. Vodio je vodeći, tako što je bio na čelu svakog napada: brži, jači, malo divljiji od svih ostalih - osim, možda, od berserkira koji bi im se povremeno pridružili. Pio je više od bilo koga od njih, budan i uspravan kad bi svi drugi već hrkali na klupama ili se pružili na rogožini poda u pivnici. Thorkell se sjećao - bila je to dobro poznata priča - jutra kad je Siggur izašao iz gostionice s još jednim pljačkašem, čovjekom po imenu Leif, nakon što su cijelu

noć pili, pa izazvao drugoga na utrku - duž vesala njihovih brodova koji su, jedan do drugoga, bili usidreni u luci. Nikad ništa slično nije bilo učinjeno. Nikad nikome takvo što nije ni palo na pamet. Usred smijeha i oklada koje su letjele, obojica su probudili i okupili svoje ljude mutnih očiju, natjerali ih da zauzmu svoja mjesta na palubi i poravnaju svoja vesla vodoravno. A onda su, dok je sunce izlazilo, dvojica vođa počeli utrku, po jednoj strani svojih brodova, skačući s vesla na veslo i natrag po suprotnoj strani, zanjihavši se na nju preko pramca sa zmajevom glavom. Leif Fenrikson nije dospio čak ni do pramca. Siggur je velikom brzinom dvaput obišao svoj brod. To je bio Siggur u svom najboljem izdanju: hvastajući se svojom vještinom, ali pokazujući i onu svojih odabranih drugova, jer neravno ili nesigurno veslo natjeralo bi ga da padne, bez sumnje. Dvaput je optrčao taj put, dok su Thorkell i svi ostali ljudi na palubi čvrsto držali vesla za njega, dok se utrkivao sam, golih prsa, oko njih, smijući se od veselja što je mlad i što jest onaj koji jest, u prvoj svjetlosti zore. S godinama se to promijenilo, jer toliko mladosti ne može se zadržati, a pivo može donijeti bijes i gorčinu jednako lako kao smijeh i drugarstvo. Thorkell je u jednom trenutku shvatio kako Siggur Volganson nikad neće prestati piti i pljačkati, da on to ne može. Da u Ingavinovu ponuđenom polusvijetu za njega nema ničega drugog osim jahanja na morskoj pjeni na suncu ili u oluji, izranjanja iz mora kako bi se brodovi izvukli na žal, i trka u zaleđe kako bi se palilo i ubijalo. Ono što je bilo važno, bilo je činiti to. Zlato, srebro, dragulji, žene, robovi koje su otimali - to su bili samo razlozi svijeta. Pristup slavi. Slana morska pjena i upaljene vatre, neprestano iznova, u beskraj iskušavati samoga sebe, to je bilo ono što ga je tjeralo naprijed cijeloga njegova daleko prekratkog života. Nikad ne rekavši ni riječi o tim mislima, Thorkell je veslao i borio se uz njega sve do kraja, koji je stigao u Llywerthu, kao što su svi znali. Siggur je čuo kako Cyngaeli okupljaju snage za susret s njegovim brodovima, ali ih je bez obzira na to poveo na kopno, iz čistog užitka bitke koja bi možda mogla biti pred njima. Trojica na jednoga, tako su nadjačani bili tamo uz more, mnoštvo ljudi skupljenih iz sve tri zaraćene cyngaelske pokrajine. Ponudio im je borbu jedan na jednoga, izazov bačen svim trima cyngaelskim kraljevićima, no koji je prihvatio mladiæć koji uopće nije bio kraljević. I tako je Brynn ap Hywll, krupan, čvrst i trijezan poput Jadom izluđenog svećenika poslije posta, sasvim promijenio sjeverne zemlje, ubivši na tom žalu Siggura Volgansona - i uzevši mač koji je on nosio sve od onog pohoda pokraj Champieresa. Bila je to smrt kakvu je Siggur uvijek tražio. Thorkell je to znao, čak i tad, na sam taj dan. Bio je to jedini svršetak koji je Siggur mogao zamisliti. Slabost starosti, trijezno držanje, kraljevski položaj... to se nije moglo čak ni pojmiti. Ali

tad je Thorkell već znao i to da to nije i njegova zamisao o životu i njegovu brzom svršetku od oštrice. Predao se Cyngaelima, tužan, iznenada zaprepašten i prazan. S vremenom je uspio pobjeći, jer ni sužanjstvo nije bilo ono kako je zamišljao svoje postojanje. Prešao je Zid i anglcynske zemlje, a potom i jesenska mora do kuće. A onda je podigao sebi dom. Svojim dijelom dragulja i zlata, odnesenih iz one maglom obavijene doline na koju su slučajno nabasali u Ferrierima, kupio je zemlju i imanje na Rabadyju, u godini kad je zaključio da je za to došlo vrijeme. Otok Rabady bio je mjesto jednako dobro kao i bilo koje drugo, čak i bolje od većine, za oblikovanje drugog života. Pronašao je sebi ženu (a nitko ga, mrtav ili živ, nikad nije čuo da kaže i riječ protiv nje), imao dvije kćeri, potom i sina. Udao je kćeri kad im je došlo vrijeme i to prilično dobro, na kopno. Promatrao je dječaka - pametnog i s nešto duha - dok je rastao. Još je malo pljačkao u tim godinama, birao brodove, drugove i odredišta. Sol ti uđe u krv, govorili su Erlinzi. Teško je bilo ostaviti more iza sebe. Ali više nije prezimljavao drugdje, više nije smišljao velike planove za osvajanja. Trijezni kapetani, uredno planirana putovanja. Siggur je bio mrtav; Thorkell se nije htio vratiti u to doba. Prelazio je mora zbog onoga što je u tome za njega bilo, zbog onoga što je mogao donijeti kući. Nitko ne bi rekao da je ikad bio nešto drugo nego uspješni Thorkell Einarson s otoka Rabadyja, nekoć sudrug samoga Volgana. Sasvim dobar život, s ognjištem i krevetom na kraju, činilo se, a ne smrt od oštrice na udaljenoj obali. Nijedan živi čovjek ne zna kako će završiti. A sad je bio tu, opet s druge strane mora, u šumi u kojoj nijedan čovjek ne bi smio biti. A kako se to dogodilo? Zakletva dana ap Hywllovoj ženi, da, ali tijekom godina kršio je on zakletve. Učinio je to kad je prvi put pobjegao Cyngaelima, zar ne, nakon što se predao? Mogao je pronaći načina da i ovdje učini isto. Mogao bi to učiniti upravo u ovom trenutku. Ubiti ova dva uspavana kraljevića - na mjestu gdje bi se očekivalo da umru, gdje ih nikad nitko ne bi pronašao - probiti se iz šume, pričekati da fryd ode prema sjeveru, pa krenuti preko zemlje do Erlonda, gdje se smjestio njegov narod. U koloniji koja je još uvijek rasla bilo bi mnogo muškaraca s pričama koje nisu htjeli ispričati. Tako su se širile ljudske granice, tako se odmicalo od početnih točaka. Pitanja se nisu postavljala. Mogao bi započeti novi život. Opet. Odmahnuo je glavom da raščisti misli, dovede ih u red. Bio je umoran i nije dobro razmišljao. Nije morao ubiti drugu dvojicu. Mogao bi jednostavno ustati, dok oni spavaju, i krenuti natrag na istok. Tiho je frknuo, sam je sebe zabavljao. To još uvijek nije bilo dobro. Nije se čak morao ni iskrasti. Mogao bi ih probuditi, oprostiti se s njima, zazvati Jadov blagoslov na njih dvojicu (a u sebi i Ingavinov). Alun ab Owyn rekao mu je da ode. Uopće nije morao biti ovdje. Osim zbog jedne

stvari. Svijesti koja je ležala ispod ludosti ove noći poput sjemena u tvrdom proljetnom tlu. Njegov je sin bio na zmajskim brodovima, a bio je tamo zato što je Thorkell ubio čovjeka u gostionici prije malo više od godinu dana. Ako ste posebna vrsta čovjeka (a Thorkell nije bio) mogli biste vjerojatno potratiti mnogo vremena razmišljajući o očevima i sinovima; to je vrijeme bolje utrošiti na čuturicu piva i poštenu kocku. Ne bi mogao iskreno reći da je tijekom godina na Rabadyju osobito mnogo razmišljao o dječaku. Naučio ga je nešto o borbi, to je bila očinska dužnost. Ako bi ga pritisnuli, pokazao bi kuću, zemlju, položaj na otoku. Sve če to pripasti Bernu kad mu otac umre, a nije li to dovoljno? Nije li to više nego što je Thorkell ikad imao? Nije imao mnogo uspomena na njih dvojicu zajedno dok je dječak odrastao. Neki su ljudi voljeli govoriti, ispredati priče na vlastitom ognjištu ili u gostionici ispredati ih tako daleko od istine da bi se čovjek mogao nasmijati. Thorkell nije bio pričalica, nikad nije bio. Čovjeka njegov jezik može dovesti u nevolje prije nego bilo što drugo. Držao se za sebe, čuvao uspomene. Ako su drugi na Rabadyju pričali dječaku o njegovu ocu - istine ili laži - pa dobro, Bern će sam naučiti kako da ih razlikuje, ili neće. Kad je Thorkell bio dječak, njega nitko nije uzeo za ruku i naučio ga kako se ponašati kad se iskrcaš na obalu usred oluje, na stijene, i otkriješ da te čekaju naoružani ljudi. Sjedeći u toj šumi koja se poput zaključane pregrade pružala između cyngaelskih i anglcynskih zemalja, budan dok su dvojica mlađih muškaraca spavala, zatekao se kako se - neočekivano - prisjeća jedne davne večeri. Ljetni sumrak, blag poput djevice. Dječak je – bilo mu je osam ljeta, ili deset? - izašao s njim dok je popravljao vrata na štaglju. Bern je nosio očev alat, činilo se Thorkellu da se sjeća, bilo je zabavno kako se time ponosio. Popravio je vrata, a onda su nekamo pošli - nije se sjećao kamo, do ruba njihove zemlje - i on je iz nekog razloga ispričao Bernu priču o onom pohodu kad su ih anglcynski kraljevski stražari namamili u zamku predaleko od mora. Zaista nije često pričao stare priče. Možda je zato upamtio tu večer. Miris ljetnog cvijeća, povjetarac, stijena - sad se sjećao, oslanjao se o graničnik na sjevernom kraju njihova imanja, a dječak je, slušajući, podigao pogled prema njemu, tako usredotočen da se Thorkell gotovo nasmijao. Jedna večer, jedna priča. Poslije su pješice otišli kući. Samo to, ništa više. Bern se te večeri, znao je, vjerojatno i ne sjeća. Nije se dogodilo ništa osobito važno. Bern je odrastao, narasla mu je brada, napustio je otok. Njihove zemlje više nije bilo; prognanikova kuća uvijek pripadne nekome drugom. Moglo bi se reći da je dječak sam odabrao, ali moglo bi se reći i da mu je Thorkell oduzeo mogućnost izbora, uvalio ga u okolnosti u kojima bi otrovna zmija poput Ivarra Ragnarsona

mogla dokučiti tko mu je otac i osvetiti se za ono što se dogodilo u Brynnfellu. Moglo bi se reći da ga je otac postavio pred raskršće na putu. Čak i uza sve to, mogao je možda pronaći razloga da se svemu tome noćas nasmije, da je bio čovjek takve naravi. Samo je trebalo razmisliti o tome. Razmisliti o njih trojici u ovoj šumi. Alun ab Owyn bio je zaista ovdje, više nego malo sluđen, zbog svoga mrtvog brata. Athelbert je došao zbog svog oca, očito zbog potrebe da se dokaže u Aeldredovim i vlastitim očima. A Thorkell Einarson, prognan s otoka Rabadyja bio je - da kažemo istinu - u ovoj šumi zbog svog sina. Netko bi o tome trebao spjevati pjesmu, pomislio je, odmahujući glavom. Pljunuo je u tamu. Bio je preumoran da bi se smijao, ali pomalo je za tim osjećao želju. Tihi zvuk. Sivi pas, Cafall, podigao je glavu, činilo se da ga motri. Zaista je bio iscrpljen, ali činilo se kao da pas slijedi njegove misli. Uznemirujuća životinja, u njoj je bilo više nego što bi se moglo očekivati. Pojma nije imao u kojem su se smjeru zaputili jormsvički brodovi, nitko od njih nije to znao. Ovo je očajničko, ludo putovanje možda sasvim nepotrebno. S tim se trebalo pomiriti. Možda će umrijeti bez ikakva razloga. Pa što onda? S razlogom ili bez njega, jednako si mrtav. Već je ionako poživio duže nego što je očekivao. Čuo je drugačiji zvuk. Ponovno pas; Cafall je ustao, stajao je ukočeno, podignute glave. Thorkell je iznenađeno trepnuo. A onda je životinja zacviljela. I taj zvuk, s obzirom na to od koga je dopirao, uplašio ga je neizrecivo. Nespretno se podigao na noge. Srce mu je počelo udarati i prije nego što je i sam osjetio miris. Najprije taj miris, a onda i zvukovi, ali ni u jednom trenutku nije ništa vidio. Ostala dvojica muškaraca ustali su, naglo prenuti iz sna tom prvom glasnom lomljavom, kao povučeni uvis, poput lutaka na koncu. Athelbert je počeo psovati; obojica su isukali mačeve. Ni jedan od njih nije mogao baš ništa vidjeti. Bilo je tako mračno da čulo vida nije moglo prodrijeti kroz tamu, stabla koja su ih okruživala svojim su crnozelenim ljetnim lišćem zaklanjala zvijezde i mjesec. Jezerce pokraj njih bilo je tamno i posve mirno. Takva jezerca, prisjetio se pomalo prekasno Thorkell, bila su mjesta na koja su se dolazila napiti ili loviti stvorenja koja vladaju noću. "Jadove mi svete krvi," prošaptao je Athelbert, "što je to?" Thorkell bi, da se manje bojao, možda izrekao opuštenu, prostačku šalu. Jer ono što su njušili zaista je bila krv. I meso: gadnog zadaha, trulo, poput ubijena plijena ostavljena na suncu. Ali ispod toga također i miris zemlje, teška, bogata mješavina, uz nju još i miris životinje.

Još jedan zvuk, oštar u crnini, nešto je pucketalo: malo stablo, grana. Athelbert je ponovno opsovao. Alun još nije progovorio. Pas je ponovno zacvilio, a Thorkellova ruka kojom je držao malj počela se tresti. Jedan od konja zabacio je glavu i glasno zarzao. Sad njihova prisutnost više nije bila tajna, ako je i prije uopće bila. "Zbijte se", ispalio je sebi u bradu, iako sad jedva da je bilo razloga da bude tih. Ostala su mu dvojica prišli. Alun je još uvijek držao isukan mač. Athelbert je svoj vratio u korice, uzeo luk, napeo strijelu. Ništa se nije moglo vidjeti, nije se imalo kamo odapeti. Nešto je teško palo, sjeverno od njih. Što god ovo bilo, bilo je dovoljno veliko da obori stablo. I upravo je u tom trenutku Thorkellu u glavi prasnula slika i smjestila se tamo, kao da je pustila korijenje. Zgrčio je čeljust kako bi suspregnuo krik. Gotovo je cijeloga svog života bio borac, vidio je mozgove i crijeva prosuta i klizava na promočenu tlu, promatrao je kako plamti ženino lice i sagorijeva do kosti. Vidio je krvave orlove, karhitskog taoca raskomadanog između bičevanih konja i nikad se nije ni trznuo, čak ni kad je bio trijezan. Ovo su bile sjeverne zemlje, život je bio takav kakav je bio. Gadne su se stvari događale. Ali ruke su mu se sad tresle kao da je starac. Zapravo se pitao hoće li se srušiti. Pomislio je na svoju baku, odavno mrtvu, koja je znala za takve stvari kakvima zacijelo pripada to stvorenje ovdje u noći, možda je znala čak i njegovo ime. "Ingavinova mi slijepog oka! Kleknite!" promuklo je dahnuo. Riječi su se oblikovale same, silom izašle iz njega. Ali kad je pogledao na drugu stranu, vidio je da njih dvojica već kleče na tom tamnom tlu uz jezerce. Miris koji je dopirao izvan čistine svladavao ih je, mogli bi se zagušiti ili ispovraćati. Thorkell je predosjetio nešto jezovito i golemo, drevno, nešto s čime se nikako ne bi trebala sukobiti trojica muškaraca, krhka smrtnika, na mjestu na kojem nisu imali što tražiti. Tad je, u strahu u kojem je iscrpljenost posve nestala, Thorkell pogledao prema obrisima dvojice muškaraca koji su klečali pokraj njega, pa donio odluku, izabrao, odlučio kojim će putem. Bogovi te pozovu k sebi - gdje god i kakvi god bogovi bili - onako kako je njima po volji. Ljudi su živjeli i umirali s tom spoznajom. Ostao je na nogama. U svima se nama strah i uspomene isprepleću na složene i promjenjive načine. Katkad se ono što nismo vidjeli zadržava i zastrašuje, još dugo poslije. Klizi nam u snove sa zamagljenih granica svijesti, ili se, možda, pojavljuje dok stojimo sami, u rano jutro, uz ogradu imanja ili na rubu logora u tom maglovitom satu kad se pomisao na jutro nije još sasvim utjelovila na istoku. Ili nas može

napasti poput udarca, pod vedrim treperenjem podneva, na krcatoj tržnici. Nikad sasvim ne nadvladamo ono što nam je donijelo smrtni strah. Alun to nikad neće saznati, jer nije to bila stvar koja se može podijeliti riječima, nego slika, aura koju je imao u mislima dok je padao na koljena, a bila je istovjetna onoj koju je u sebi naslutio Thorkell Einarson, a i Athelbert je bio svjestan te iste stvari u crnini čistine. Miris je, za Aluna, bio jednak smrti. Trulež, pokvarenost, ono što je nekoć bilo živo, a sad više nije, već dugo nije, a ipak se kretalo dok je trunulo, u nekom se golemom obličju probijajući kroz stabla. Imao je osjećaj stvorenja većega nego što bi, po svim pravima, trebalo živjeti u ovoj šumi. Srce mu je udaralo poput čekića. Blažen bio Jad Svjetlosni, bog iza sunca; zar nije on trebao braniti svoju djecu pred užasima poput ovoga, ma što to bilo? Bio je mokar od znoja. "Ja... žao mi je", zamucao je Athelbertu pokraj sebe. "Ovo je moje djelo, moja pogreška." "Pomoli se", bilo je sve što je Anglcyn rekao. Alun je to učinio, gušeći se od trulog zadaha koji je ispunjavao gaj. Vidio je Cafalla pred sobom, kako drhti. Konji su, za divno čudo, bili mirniji. Jedan je zarzao, ali sad su stajali kao začarani, poput kipova, nesposobni da se pomaknu ili ispuste zvuk. A on se prisjetio kako je, s drugim konjem, jednako tako bio nepokretan u drugom jezercu, u drugoj šumi, dok je prolazila vilinska kraljica. Ovo je, znao je, bilo drugo stvorenje iz tog svijeta duhova. Što bi drugo moglo biti? Pregolemo, noseći miris trule životinje i smrti. Nimalo nalik na vile. Ovo je bilo nešto... još više od njih. "Spusti se!" rekao je Thorkellu. Erling nije kleknuo, nije okrenuo glavu. Poslije će Alun razmišljati o tome, ali u tom je trenutku, što god to već bilo što je krupnjalo izvan čistine, glasno riknulo. Stabla su se zatresla. Alunu se, kojem je neizmjernost toga zvuka raznijela uši i misli, učinilo da se zvijezde iznad šume zacijelo njišu na svojim putanjama, poput kandila nošenih na vjetru. Bio je gotovo gluh, ruke su mu se bespomoćno grčile, a on je zurio u praznu noć i čekao da ih za sebe zatraži ova smrtonosna noćna mora. Cafall je bio na trbuhu, sasvim priljubljen uz tlo. Pokraj psa, još uvijek na nogama, Thorkell Einarson uzeo je svoj malj i - krećući se polako, kao da je u nekom Alunovu snu, ili kao da hoda u vrlo jak vjetar - položio držak preko oba dlana, pa koraknuo prema zvuku, a onda spustio malj, oprezno, kao žrtvu na travi. Alun nije shvaćao. Nije shvaćao ništa osim užasa, svijesti o njihovu prijestupu i sveobuhvatne sile odmah izvan njihova vidokruga.

Tad je Thorkell progovorio, na erlinškom jeziku, a Alun je, iako mu je u ušima još zvonilo, uspio razumjeti dovoljno da ga čuje kako govori: "Tražimo samo prolaz, gospodaru. Samo to. Nećemo naškoditi ni jednom živom biću u ovoj šumi, ako je volja tvoja da nam dopustiš otići." A onda je rekao još nešto, samo tiše, pa Alun nije mogao čuti. Začula se ponovno rika, još glasnija od prve, ali nije se moglo reći je li to odgovor, ili je biće posve nesvjesno slabašnih riječi smrtnika. Onima na čistini činilo se kako bi ta buka mogla poravnati stabla. Od sve trojice, Athelbert je bio taj kojem se učinilo da je čuo još nešto, u tom zvuku, utkano u njega. Nikad to nije pretočio u riječi, ni tad ni poslije, ali ono što je osjetio dok je čučao, mucajući molitve u dubokom uvjerenju, od kojeg mu se grčila utroba, da će umrijeti - bila je bol. Nešto tako staro da on to nikad ne bi mogao ni pokušati dokučiti. Duboki doseg njegove duše nije bio dovoljno dubok za to. Ali čuo je to i pojma nije imao zašto je dopušteno. Treće rike nije bilo. Alun je čekao na nju, nagonski, ali onda mu je, u tišini, palo na pamet da su trijade, trosložice, izmislili bardovi, da je to izmišljotina smrtnika, način Cyngaela, a ne utemeljena istina svijeta duhova. Tu će spoznaju, kao i neke druge, odnijeti sa sobom s te čistine. Jer činilo se da će im biti dopušteno otići. Tišina je trajala. Rasla je, mreškala se, ponovno osvojila šumu oko njih. Ni jedan se od njih nije ni pomaknuo. Ali zvijezde su se kretale, visoko iznad njih, a plavi se mjesec još uzdizao, penjući se dugačkom stazom koja je za njega bila položena na nebu. Vrijeme ne zastajkuje, ni za ljude ni za životinje, iako ima trenutaka kad nam se čini da je stalo, ili onih u kojima to poželimo, kako bismo zaustavili sjaj, opozvali pokret ili udarac, dozvali nekoga koga smo izgubili. Pas je ustao. Thorkell je još uvijek drhtao. Smrad je nestao, taj miris crvljiva mesa, krzna i osušene krvi. Osjećao je kako mu se znoj suši na koži, hladan u noći. Otkrio je da je sablasno miran. Zapravo, razmišljao je o tome koliko je ljudi ubio u svojim pljačkaškim danima. Još jednoga sinoć u uličici, svoga negdašnjeg druga s broda. A od svih njih, imenovanih ili bezimenih, poznatih ili viđenih samo u crvenom trenutku u kojem su ih ubijali njegov malj ili sjekira, jedini trenutak koji je htio vratiti, trenutak koji bi, kad bi mogao, ponovno osvojio od vremena, bila je smrt Nikara Kjellsona, one noći u gostionici, prije godinu dana. U nestvarnoj mirnoći ovoga jezera gotovo da je mogao vidjeti sebe kako izlazi kroz niska gostionička vrata, prignut ispod grede, u meku noć i hoda kući pod zvijezdama, kroz miran grad, svojoj ženi i sinu, umjesto da prihvati još jednu plošku piva i posljednju okladu iznad kocki koje su se kotrljale. Da je svijet drugačije mjesto, taj bi trenutak vratio.

Ali sad je bilo drugačije, pomislio je, poslije ovoga što se dogodilo, ali ne na način na koji je to njemu bilo potrebno. Učinilo mu se, uz osjećaj koji je bio na rubu zaprepaštenja, da bi mogao zaplakati. Rukom je protrljao bradu, prešao dlanom preko očiju, osjetio kako ga vrijeme opet hvata i nosi njih, male brodove na preširokom moru. "Zbog čega smo još živi?" pitao je Alun ab Owyn. Glas mu je bio promukao. Thorkell je pogledao prema njemu. Svi su oni ovdje bili samo obrisi. "Što si mu rekao, na kraju? Kad si spustio malj?" Thorkell je pokušavao odlučiti hoće li odgovoriti, kad je pas duboko i grleno zarežao. "Jade dragi", rekao je Alun. Thorkell je vidio kamo pokazuje. Zadržao je dah. Nešto zeleno treperilo je na rubu njihove čistine, iza jezerca: ljudski oblik, ili gotovo ljudski. Brzo je pogledao na drugu stranu. Drugi je bio njima zdesna, a i treći, pokraj njega. Sve to vrijeme nije se čuo ni zvuk, tu je bio samo blijedozelen sjaj tih likova. Srce mu je ponovno udaralo. Opet se okrenuo prema cyngaelskom kraljeviću. "Znaš li...? Je li to ono što ti...?" počeo je. "Ne", rekao je Alun. I onda opet: "Ne." Bezizražajno, ne nudeći nikakvu nadu. "Cafalle, čekaj!" Pas je još uvijek režao, ukočeno nagnut naprijed. Konji su sad, primijetio je Thorkell, bili uznemireni; postojala je opasnost da će se osloboditi svojih spona ili se ozlijediti pokušavajući to. Oblici, što god da su bili, bili su otprilike čovječje visine, ali njihovo treperenje i sjaj, drhtav, otežavali su određivanje njihove pojave. Ne bi vidio ništa, da nisu bacali to slabašno zeleno svjetlo. Bilo ih je najmanje šest, možda još jedan ili dva iza onih koji su okruživali čistinu. Malj mu je ležao na travi, tamo gdje ga je spustio. "Da strijeljam?" pitao je Athelbert. "Ne!" brzo je rekao Thorkell. "Zakleo sam se da nećemo nauditi ni jednom živom stvorenju." "Znači, da čekamo dok oni ne...?" "Ne znamo što je ovo", rekao je Alun. "Zar misliš da donose jastuke za naše umorne glave?" prasnuo je Athelbert. "Ne znam što da mislim. Mogu samo—" Tu misao nikad nije dovršio. Govor katkad postane besmislen, kao i žuđena jasnoća riječi. Jarko bijelo svjetlo koje je prasnulo iz jezerca, potresajući tamu kao da je staklena, natjerala ih je svu trojicu da rukama pokriju oči i glasno viknu. Bili su zaslijepljeni, jednako nesposobni vidjeti kao što su i u tami bili. Previše svjetla, premalo svjetla: iste posljedice. Bili su oni ljudi na mjestu na kojem nisu smjeli biti. Zvukovi na čistini bili su njihovi vlastiti povici, koji su se

gubili u nabijenom zraku, njištanje konja, lamatanje kopita. Pas sad nije ispustio ni zvuka, kao ni zelena stvorenja koja su ih okružila, kao ni ono što je proizvelo taj poništavajući izboj svjetla koji je sad također nestao. Ponovno je vladala crnina. Alun je, stojeći ukočen i uplašen, očiju čvrsto i bolno stisnutih, uhvatio miris, čuo šuškanje. Ruka je prihvatila njegovu. A onda glas u njegovu uhu, glazba, jedva dašak. "Odbaci svoje željezo. Molim te. Dođi. Moram se odmaknuti od njega. Spruaugh su otišli." Petljajući, otpustio je svoj pojas i mač, dopustio joj da ga povede, dok su mu čula bila zamagljena, a oči još uvijek beskorisne, srce bolno i preveliko za njegove grudi. "Čekaj! Ne mogu... ostaviti druge", zamucao je, nakon što su se malo odmaknuli od jezerca. "Zašto?" pitala je, ali se svejedno zaustavila. Znao je da će ona to reći. Bili su nemoguæe različiti, njih dvoje, i nije bilo u njegovoj moći uopće to pojmiti. Njezin je miris bio opojan. Osjetio je slabost u koljenima, njezin je dodir izazivao svojevrsno ludilo. Došla je k njemu. "Ne želim ostaviti druge", ispravio se. U vidokrugu su mu plesali bljeskovi i spirale svjetla. Boljelo ga je kad je otvorio oči. Još uvijek nije mogao vidjeti. "Što... što su bili...?" "Spruaugh." Mogao je čuti gađenje u njezinu glasu, mogao zamisliti kako joj se mijenja kosa dok govori, ali još uvijek nije mogao vidjeti. Palo mu je na pamet da bi se morao ponovno uplašiti, zapitati se hoće li ga taj potresni bljesak ostaviti zauvijek slijepim, ali još dok je o tome razmišljao, stigle su prve naznake da mu se vraća vid. Ona je bila izljev svjetla pokraj njega. "Što su...?" "Ne znamo. Barem ja ne znam. Kraljica bi mogla znati. Oni su uglavnom u ovoj šumi. Nekolicina ih dođe u našu, manju šumu, zadržavaju se u našoj blizini, ali ne često. Hladni su i ružni, bez duše, bez ljupkosti. Katkad se trude da kraljica obrati pozornost na njih, dolete joj s pričama o tome što mi loše radimo. Ali uglavnom se drže ovdje, podalje od nas." "Jesu li opasni?" "Za vas? Ovdje je sve opasno. Niste trebali doći." "Znam to. Ali nije bilo izbora." Gotovo da ju je mogao vidjeti. Kosa joj je bila jantarni sjaj. "Nije bilo izbora?" Prasak smijeha. Pitao je: "Jesi li osjećala da imaš izbora kad si me spašavala?" Bilo je to kao da moraju jedno drugo naučiti kako je svijet načinjen, ili viđen. Tišina, dok je razmišljala.

"Je li to ono... na što si mislio?" Kimnuo je. Još uvijek ga je držala za ruku. Prsti su joj bili hladni. Podigao ih je do svojih usana. Ona je prelazila preko njihova ruba. Usred svega, poslije svega, tu je bila prisutna žudnja. I čuđenje. Došla je. "Što je to bilo? Prije njih? Ta stvar koja—" Prsti su se pružili preko njegovih usta i pritisnuli ih. "Ne imenujemo ga, od straha da se ne odazove. Postoji razlog zašto tvoj narod ne dolazi ovamo i zašto mi to gotovo nikad ne činimo. Ono, ne mislim na spruaugh. To je starije od nas." On je neko vrijeme šutio. Ruka joj se ponovno pokrenula, prelazeći preko njegova lica. "Ne znam zašto smo živi", rekao je. "Ne znam ni ja." Činjenica, jednostavna istina. "Jedan od vas ponudio je žrtvu." "Erling. Thorkell. Da, svoj malj." Nije rekla ništa, iako se njemu učinilo da hoće. Umjesto toga, prišla mu je bliže, podigla se na prste i poljubila ga u usta. Imala je okus na mjesečinu, iako tamo gdje su stajali nije bilo svjetla osim nje. Plavi mjesec vani, gore, sjao je nad njegovim zemljama i njezinima, preko mora. Podigao je ruke, dodirnuo joj kosu. Mogao je vidjeti njezino sitno, nemoguće treperenje. Vila u njegovu naručju. Pitao je: "Hoćemo li ovdje umrijeti?" "Misliš da ja mogu znati što će biti?" "Znam da ja ne mogu." Nasmiješila se. "Mogu držati spruaugh podalje od vas." "Možeš li nas voditi? U Brynnfell?" "Tamo idete?" "Mislimo da Erlinzi idu. Još jedan pohod." Načinila je grimasu u kojoj je bilo najviše gađenja. Bila je uvrijeđena, više nego uplašena ili očajna. Željezo i krv, u blizini njihove male šume i jezerca. Uostalom, zašto bi smrt smrtnika u ovakvom duhu uzrokovala očaj, zapitao se Alun. A onda mu je još nešto palo na pamet. Prije nego što je to uspio povući, rekao je: "Bi li ti mogla poći naprijed? Upozoriti ih? Brynn te vidio. Mogao bi se... popeti na padinu, ako bi ti opet bila tamo." Brynn je bio tamo s njim, poslije bitke. A i u onom jezercu u šumi, kad je bio mlad. Mogao se opirati svojim vizijama iz svijeta duhova, ali zacijelo je ne bi zanijekao kad bi došla k njemu.

Ustuknula je. Kosa joj je ponovno bila jantarna, meko svjetlo među visokim stablima. "Ne mogu učiniti i to, i paziti na vas." "Znam", rekao je Alun. "Ili vas voditi." Kimnuo je. "Znam. Nadamo se da to Cafall može." "Pas? Mogao bi. To je mnogo dana za vas." "Pet ili šest, mislimo." "Možda." "A ti bi mogla biti tamo..." "Brže od toga." "Hoæeš li?" Bila je tako sitna, krhka poput pjene vodopada. Mogao ju je vidjeti kako slijedi misao, dok joj se kosa mijenja, tamna, pa onda opet svijetla. Nasmiješila se. "Mogla bih tugovati zbog tebe. Onako kako to smrtnici čine. Možda počinjem shvaćati." Iznenada mu je bilo teško progutati slinu. "Ja... mi ćemo se nadati da nećemo ovdje izginuti. Ali mnogi su ljudi u opasnosti. Vidjela si što se dogodilo kad su posljednji put došli." Ozbiljno je kimnula glavom. "Je li to ono što želiš?" To je bilo ono što mu je bilo potrebno. Želje su nešto drugo. Rekao je: "Bit će to dar, ako to učiniš." Tako je mirno bilo to mjesto na kojem su se nalazili. Noću bi u šumi trebalo biti više zvukova, tapkanje životinja koje sad love, trčkaranje onih koje se kreću po granama, među korijenjem, dok bježe. Bilo je tiho. Možda njezino svjetlo, pomislio je... tjera šumska stvorenja. Rekla je, ozbiljno kao što djeca katkad znaju biti: "Ti si me naučio tuzi." "Hoćeš li to shvatiti kao dar?" Sjećao se što je rekla prošle noći. Ugrizla se za usnu. "Ne znam. Ali vratit ću se kući, na brdo iznad Brynnfella i pokušat ću mu reći da ljudi dolaze s mora. Kako se... kako se vi, smrtnici, opraštate?" Nakašljao se. "Na mnogo različitih načina." Prignuo se, što je otmjenije mogao, pa je poljubio u oba obraza i potom u usta. "Nikad ne bih pomislio da će mi život darovati nešto poput tebe." Učinilo mu se da ona izgleda iznenađeno. Trenutak poslije, rekla je: "Ostani s psom."

Okrenula se i pošla, odnoseći sa sobom glazbu i svjetlo. On je iznenada, panično i previše glasno, iznenadivši ih oboje, rekao: "Čekaj. Ne znam ti ni ime." Nasmiješila se. "Ne znam ga ni ja", rekla je i otišla. Za njezinim petama jurila je tama. Čistina i jezerce nisu bili daleko. Alun se probio do tamo. Viknuo je, prilazeći, kako ih ne bi prestrašio. Cafall ga je dočekao na rubu čistine. Oba su muškarca stajala. "Znamo li što je to bilo?" pitao je Thorkell. "Svjetlo?" "Drugi duh", rekao je Alun. "To je prijateljica. Otjerala ih je svjetlom. Mislim da... ne možemo ostati ovdje. Mislim da se moramo nastaviti kretati." Athelbert je coknuo jezikom. "A ja sam zamišljao kako ćeš nam donijeti one jastuke za pod glavu." "Oprosti. Ispali su mi dok sam se vraćao", odgovorio je Alun. "Ispali su ti i mač i pojas", rekao je anglcynski kraljević. "Tu su ti." Alun ih je uzeo, zakopčao pojas, prilagodio visinu mača. "Thorkelle, tvoje oružje?" pitao je Athelbert. "Ostaje ovdje", odgovorio je Erling. Alun je vidio kako Athelbert kima glavom. "To sam i mislio. Uzmi moj mač. Ja ću se služiti strijelama." "Cafalle?" rekao je Alun. Pas je dokaskao do njega. "Povedi nas kući." Odvezali su i uzjahali konje, ostavili za sobom čistinu i tiho jezerce, iako nikad ne i sjećanje na njih, pa se počeli probijati prema zapadu, uskim, jedva primjetnim putem, slijedeći psa, a iza njih je, na travi, ostao erlinški malj. Kendra bi, poslije, bila voljela da je mogla reći kako je ono što je te noći znala, znala zbog brige za svoga brata i svijesti o njemu, ali nije bilo tako. Nitko je nije pitao, pa nije morala lagati. Vijesti su, odnosno prvi glas o njima, u Esferth stigle vrlo kasno. Kraljevi glasnici, poslani s morskog žala u Drengest, donijeli su zapovijed da jedan brod treba otploviti Cyngaelima - kraljeviću Owynu u Cadyr, koji je bio najbliži - i odnijeti vijest o mogućem erlinškom pohodu na Brynnfell. Na putu prema Drengestu, tri su se izvidnika, prema zapovijedi, razdvojila. Jedan je svoje novosti trkom odnio do najbližeg brda s kresovima. Odande je poruka krenula na sjever, signalnim kresovima. Erlinzi su bili istjerani, mnogi od njih ubijeni. Ostali su pobjegli. Kraljević Athelbert krenuo je na put. Njegova brata valja osiguravati. Kralj i fryd vratit će se za dva dana. Daljnje će vijesti uslijediti. Osbert je odaslao dva trkača da vijest o pobjedi jave kraljici, kao i gradu i šatorima oko njega. Sajam je trebao otpočeti, ljudima je hitno trebalo uvjerenje da su sigurni. Ostatak poruke nije bio za uši ostalih.

Nije zapravo bilo teško, mislila je Kendra, dok se slijegalo značenje riječi, shvatiti što leži ispod vijesti o njezinu bratu. Ne treba za to biti ni mudar, ni star. U dvorani je bilo desetak njih. Zaključila je da joj je nemoguće spavati, a jednako teško cijele noći ostati u kapelici i moliti se. Ova dvorana, s Osbertom, činila se kao najbolje mjesto. Gareth je, očito, jednako osjećao; Judit je bila ovdje prije, a sad je bila negdje drugdje. Pogledala je prema Garethu i vidjela kako je blijed postao. Srce joj je suosjećalo s njim. Mlađi sin, mirniji. Nikad nije žudio za nečim većim od uloge koju mu je život nudio. Moglo bi se čak reći da je žudio za manjom, a ne za većom ulogom. Ali vrlo podrobne upute - valja ga osiguravati - mnogo su govorile o tome na kakvo je putovanje krenuo njihov stariji brat, iako ne i kamo. Ako kralj Aeldred i Anglcyni završe samo s jednim preostalim muškim nasljednikom, život će se za Garetha promijeniti. Za sve njih, pomislila je Kendra. Osvrnula se oko sebe. Pojma nije imala gdje je Judit; njihova majka, naravno, bila je još uvijek u kapelici. "Athelbert. Za ime Jadovo, što je... što je sad učinio?" zapitao je Osbert, nikoga posebno. Činilo se da je komornik noćas ostario, pomislila je Kendra. Burgredova smrt morala je biti dio toga. Sad će prelistavati uspomene, iako se bori s trenutačnim razvojem događaja. Prošlost se uvijek vraćala. Na neki se način moglo reći kako nitko od onih koji su preživjeli tu zimu u Beortferthu nikad nije ostavio močvare za sobom. Groznice njezina oca bile su samo najočitiji vanjski oblik toga. "Nemam pojma", odazvao se netko sa začelja stola. "Pošao u lov na njih?" "Imaju brodove", prosvjedovao je Gareth. "Ne može ih loviti." "Možda neki od njih nisu stigli do mora." "Onda bi za njima pošao cijeli fryd, svi oni, a ova poruka ne bi glasila—" "Uskoro ćemo saznati više", tiho je rekao Osbert. "Nisam trebao pitati. Besmisleno je da nagađamo, kao djeca u igri zagonetki." A to je bilo sasvim točno, kao i većina stvari koju je Osbert govorio. Ali upravo je u tom trenutku, gledajući očeva obogaljenog i voljenog komornika, Kendra shvatila da zna što se događa. Znala je. Bilo je to baš tako jednostavno i zastrašujuće. A bilo je to zbog cyngaelskog kraljevića koji je došao k njima, ne zbog njezina brata. Nešto se u njezinu životu promijenilo kad je prethodnoga dana Cyngael prešao rijeku prema mjestu gdje je ona, s ostalima, ležala na ljetnoj travi i lijeno provodila prijepodne. Baš kao što je znala i prošle noći, i sad je znala kamo je otišao Alun ab Owyn. A Athelbert je bio s njim. Baš tako jednostavno. I tako nemoguće. Je li ona ovo tražila? Učinila nešto što je to oborilo na nju, poput prokletstva? Jesam li ja vještica? nadošla joj je nezvana misao. Ruka joj se sklopila, pomalo očajno, na sunčanom disku oko vrata.

Vještice su prodavale ljubavne napitke, mljele trave za bolesti, za novac uništavale usjeve i stoku, razgovarale s mrtvima. Mogle su sigurno odlaziti na začarana mjesta. Skinula je ruku s diska. Na trenutak zatvorila oči. U prirodi je stvari da, kad procjenjujemo djela kao hrabra i za pamćenje, beziznimno biramo ona čije djelovanje ima odjeka: spašavanje života uz veliku opasnost, pobjeda u borbi, smrt u odvažnom nastojanju da se postigne prvo ili drugo. Takva smrt može dovesti do pjesama i sjećanja, barem jednako - katkad i više - kao i pobjeda. Slavimo svoje gubitke, znajući kako su utkani u dar našega zemaljskog postojanja. Katkad, međutim, djelo koje se može smatrati jednako odvažnim kao i bilo koje od ovih, oblikuje se i prolazi nezapaženo. Ni jedan ga pjevač neće primijetiti i oplakati ili proslaviti, nikakva živopisna posljedica koja mijenja živote neće potaknuti prste svirača harfe. Kendra je tiho ustala, kao i uvijek, promrmljala ispriku i napustila dvoranu. Nije mislila da je to itko primijetio. Muškarci su dolazili i odlazili, usprkos kasnom satu. Vijesti signalnih kresova letjele su gradom. Vani, na hodniku obasjanom bakljama, otkrila je da hoda nešto brže nego inače, kao da se morala kretati ako ne želi posustati. Stražar na vratima, netko koga je poznavala, nasmiješio joj se i otvorio vrata prema vanjskoj ulici. "Pratnja, moja gospo?" "Nije potrebno. Zahvaljujem. Idem samo natrag do kapelice i moje gospođe majke." Kapelica je bila na lijevoj strani, tako da je morala skrenuti u tom smjeru na mjestu gdje su se ulice sastajale. Zastala je, izvan vidokruga, dovoljno dugo da on ponovno zatvori vrata. A onda se vratila i pošla u suprotnom smjeru, krećući prema zidinama i gradskim vratima, po drugi put u samo dvije noći. Koraci iza nje, poznati glas. "Lagala si mu. Kamo ideš?" Okrenula se. Osjetila brz, nedostojan treptaj olakšanja, ponudila bogu zahvalnost. Sad će biti zaustavljena, ipak to neće morati učiniti. Gareth joj je prišao, lica napeta od brige. Pojma nije imala što da kaže. Pa je rekla istinu. "Garethe. Slušaj. Ne mogu ti reći kako, i to me plaši, ali sasvim sam sigurna da je Athelbert sad u šumi duhova." On je večeras, s novostima, primio jači udarac nego ona. Još se uvijek prilagođavao tome. Vidjela je da je malo ustuknuo. Vještica! Nečista! pomislila je. Nije mogla suspregnuti tu misao. No ta je misao bila nedostojna. Ovo je bio njezin brat. Trenutak poslije, oprezno je rekao:

"Ti ga... osjećaš?" Bio je blizu istine. Nije zapravo osjećala Athelberta, ali toliko ipak nije bila spremna odati. S mukom je progutala slinu i kimnula. "Mislim da on i... neki drugi, pokušavaju doći na zapad." "Kroz tu šumu? Nitko... Kendra... to je čista ludost." "To je Athelbert", rekla je, ali to nije zvučalo vedro. Ne noćas. "Mislim da osjećaju potrebu da se kreću vrlo brzo, inače to čak ni on ne bi učinio." Garethovo se čelo nabralo, kao i uvijek kad bi napregnuto razmišljao. "Upozorenje? Erlinzi morem idu u tom smjeru?" Kimnula je. "Mislim da to mora biti to." "Ali zašto bi to Athelbertu bilo važno?" Ovo je postajalo teško. "Možda se pridružio ostalima, spojio se s njima." "Cyngaelski kraljević?" Bio je pametan, njezin mali brat. Također je sad možda i nasljednik prijestolja. Nitko nije ulazio u tu šumu, posebno ne na jugu, ispod doline. Ponovno je kimnula glavom. "Ali kako... Kendra, kako ti to znaš?" Slegnula je ramenima. "Sam si rekao... osjećam ga." Laž, ali ne predaleko od istine. Vidljivo se borio da to prihvati. A kako i ne bi? I ona se borila, a to je bilo u njoj. Udahnuo je. "Dobro. Što želiš učiniti?" Eto ga. Neće biti zaustavljena osim ako se ne zaustavi sama. Progutala je slinu. "Samo jednu stvar", rekla je. "Jednu sitnicu. Izvedi me izvan zidina. Bit će lakše ako sam s tobom." Volio ju je. Ako Athelbert umre, život će mu se zauvijek promijeniti. Isto bi se dogodilo, premda na drugačiji način, pretpostavljala je, kad bi ona umrla. Gareth ju je na trenutak pogledao, pa kimnuo glavom. Zajedno su, pod plavom mjesečinom, krenuli prema gradskim vratima. Na straži je bio drugi muškarac, što je bilo dobro; onoga prošloga samljeo bi strah kad bi je ugledao, poslije onoga što se sinoć dogodilo. Još uvijek je bilo na stotine muškaraca (i nemali broj žena, znala je) vani, oko šatora. Dosad su već čuli veličanstvene vijesti, počet će noć slavlja. Garethu nije predstavljalo poteškoću uvjeriti stražara da izlaze kako bi se pridružili slavlju. Nagovijestio je kako njihova sestra, kraljevna Judit, stiže odmah

za njima, što je - najvjerojatnije - i bio slučaj. Ako već nije ispred njih, pošavši drugim putem. Vani je, dok su brzo hodali prema zapadu, a ne na sjever, prema svjetlima i šatorima, Kendri nešto, s velikim zakašnjenjem, palo na pamet. Ponovno se zaustavila. "Ti... poruka je glasila da te trebaju čuvati." Gareth je, neuobičajeno za njega, opsovao. Bilo bi to dojmljivije da nije zvučao kao da oponaša Judit. U drugim bi je okolnostima to nasmijalo. Prostrijelio ju je pogledom, a ona je oborila oči. Nastavili su dalje i konačno stigli do rijeke. Sad se sve neobično doimalo kao san, kao ponavljanje nečega već učinjenoga. Sinoć je bila ovdje. Tad se zaustavila na ovoj strani, čekajući da netko izađe između stabala. Kendra je sad oklijevala, podigla pogled prema bratu. "Ući ćeš unutra, zar ne?" rekao je. "U šumu. Tamošnjim... duhovima." Nije to zapravo bilo pitanje. Kimnula je. "Pričekat ćeš me? Molim te?" "Mogu poći s tobom." Dodirnula mu je ruku. To je bilo hrabro, vrlo nalik na Garetha, ako ne bude pazila, rasplakat će se. "Ako to učiniš, ja ne idem. Psuj koliko hoćeš na moje upute, ali ja te neću povesti u šumu duhova. Neću se dugo zadržati, niti daleko otići. Kaži da ćeš ostati ovdje, ili se oboje smjesta vraćamo." "Ovo drugo meni zvuči savršeno dobro." Nije se nasmiješila, iako je mogla vidjeti kako bi on to želio. Čekala je. Konačno je rekao: "Sigurna si u ovo?" Ponovno je kimnula. Još jedna laž, naravno, ali ovaj put je barem nije izgovorila. Nagnuo se naprijed i poljubio je u čelo. "Ti si mnogo bolja od svih nas ostalih", rekao je. "Jad te branio. Čekam te ovdje." Mjesečina na vodi, odraz od rijeke. Vrlo slab povjetarac, blaga noć kasnog ljeta. Ušla je brzo, gacajući kroz rijeku na drugu stranu, prije nego što izgubi ono što joj se činilo kao premalena zaliha hrabrosti, ili prije nego što on primijeti da ona ipak plače. Šuma je ovdje počinjala gotovo uz samu riječnu obalu. Ukoso se pružala dalje prema zapadu i još dalje na jug, a u tom se smjeru pružala duga i uska dolina, udaljena pola dana jahanja - i u njoj utočište u Retherlyju, kamo će poći njezina

majka poslije Juditina vjenčanja. Znala je za to, kao i Judit. Mislila je kako to njihovoj braći još nije bilo rečeno. Vjenčanja i povlačenja. Kendra ne bi mogla reći da je provela mnogo vremena razmišljajući i o jednoj od tih stvari, kao ni o dječacima i muškarcima. Možda je trebala. Možda je ovo bila sestrinska reakcija na Judit, koju je cijeli život prkošenja svakom nametnutom poretku i pravilima odveo daleko od ponašanja propisanoga pristojnoj mladoj ženi. Kendra je, pretpostavljala je, u njihovoj obitelji bila pristojna mlada žena. (Uznemirujuća pomisao, s obzirom na trenutak.) Nije se tako nikad čak ni osjećala, radilo se više o dovoljnoj sklonosti da slijedi takve stvari, a nije - iskreno govoreći - bilo nikoga tko bi bio dovoljno zamaman ili zanimljiv da bi ona promijenila mišljenje o nejasnoj, ali neporecivo važnoj temi, muškarcima. Njezina su se braća i sestra sprdali s Hakonovim zanimanjem za nju (ni prema njemu nisu s tim u vezi bili ljubazni), ali Kendra ga je smatrala prijateljem i... dječakom, zapravo. U svakom slučaju, nije imalo mnogo smisla razmišljati o tome. Njezin će otac odlučiti kamo će je udati, kao što je učinio i s Judit. Vatrena lakoumnost njezine sestre nije mnogo učinila da promijeni činjenicu kako će se ove zime udati za trinaestogodišnjeg rhedenskog kraljevića. Što se Kendre ticalo, prkos te mora nekamo odvesti, u protivnom je samo... buka. Nije bila sigurna je li ovo što sad radi prkosno ili ludo ili - što je najviše uznemiravalo - nešto mračno i složeno, što ipak ima veze s muškarcem. U tome nije bilo ničega običnog, znala je, spoznala je to, u sebi, istog trenutka kad im je Cyngael jučer prišao. Također je znala, sad već sasvim blizu stabala, da će je, bude li samo usporila, a kamoli zastala ovdje na rubu šume, strah svladati do kraja, pa je nastavila hodati - u tamu grana i lišća, u koju je prošle noći ušao Alun ab Owyn. Neobičnost, ta strašna, uznemirujuća unutarnja neobičnost postajala je sve jača. On je bio u ovoj šumi. Znala je to. Činilo se da sad zna čak i točno kamo mora ići, na kojem je mjestu on sinoć bio. Ovo nije posvećeno, pomislila je i ugrizla se za usnu. Mogla bih gorjeti zbog ovoga. Nije bilo daleko, što je bio božji blagoslov na njezin život, a možda je značilo i da nije još sasvim odbačena od Jadove podrške i zaštite. Nije imala vremena da se pokuša pozabaviti tom mišlju. Mjesto na kojem se zaustavila manje je bilo čistina, a više slobodan razmak među okolnim stablima, na kojem bi mogla rasti trava. Pomislila je na vukove, potom na zmije, pa se natjerala da prestane s tim. Stajala je vrlo mirno, jer to je bilo pravo mjesto. Čekala je. I ništa se nije dogodilo. Obuzeo ju je osjećaj da se glupo ponijela. I njega je odgurnula od sebe. Možda ona ne shvaća ovu svijest u sebi, ali bila bi najgora laž

samoj sebi kad bi zanijekala da ona postoji u njoj, a to nije htjela učiniti. Nakašljala se, preglasno, gotovo je i sama od toga poskočila. U tami šume duhova, Kendra je vrlo razgovijetno rekla: "Ako si ovdje, što god da jesi, što god bilo ovdje sinoć, a s čime se on došao sastati... moraš znati da je on opet u ovoj šumi, na jugu, što je... vrlo opasno. S njim je moj brat, Athelbert. Možda i drugi. Ako mu želiš dobro, a ja se molim... svom bogu da je tako, hoćeš li im pomoći? Molim te?" Tišina. Njezine riječi, izgovorene, a onda ništa, kao da su zvukovi bili jednostavno progutani, upijeni i utonuli u ništavilo, kao da ih nikad nije ni bilo. Ponovno taj osjećaj da se ponijela glupo, bilo ga je teško odbaciti. Nazvat će je ludom, ili vješticom, ili oboje. Taj svećenik koji je bio u posjetu iz Ferriera, prije četiri je dana u kapeli govorio o krivovjerju i poganskim obredima koji su još uvijek cvali u zakutcima jaditskog svijeta, a glas mu se stvrdnuo kad je rekao kako takve stvari treba ukloniti spaljivanjem, kako one ne bi prigušivale božje svjetlo. A ovo je, pretpostavljala je, bio zakutak svijeta. Ugledala je svjetlo, gdje ga prije nije bilo. Kendra je povikala, a onda brzo prekrila rukom usta. Došla je ovamo kako bi je čuli. Drhteći i s mukom skupljajući hrabrost za koju nije bila posve sigurna da je posjeduje, vidjela je kako se pred njom, uz deblo, pojavljuje nešto zeleno. Malo više od nje. Vitko, bez kose; bilo je teško razabrati crte lica ili oči, jer sjaj je bio čudan, istodobno je rasvjetljavao i zamračivao. Znači, s ovime se Alun ab Owyn došao sastati. Na vrlo čudan, gotovo neobjašnjiv način, to što je vidjela taj nejasni, bespolni, neodređeni lik, iznenada je ućinilo da se osjeti bolje - nije mogla razabrati zašto je tome tako. Biće se nije činilo zlobnim. A ne bi ni trebalo biti, pomislila je, ako je Alun bio ovdje da se s njim susretne. "Hvala... hvala vam", uspjela je reći. "Zato... što ste mi došli. Jeste li me čuli? Oni su na jugu. Blizu obale, vjerujem. Oni... pokušavaju proći kroz šumu. Razumijete li... išta što vam govorim?" Nije bilo odgovora, nikakav pokret, nikakav pogled koji bi se mogao vidjeti ili iščitati. Zeleni lik, prigušen sjaj u šumi. Ipak, bio je stvaran. Razgovarala je s jednim od njih. Strah, i čuđenje, i osjećaj velike... žurbe. "Možete li im pomoći? Hoćete li?" Baš ništa. Stvorenje je bilo nepomično, kao isklesano. Samo je lagano treperenje zelene aure dalo naznačiti da se radi o živom biću. Ali i vatra je gorjela i treperila, a opet nije bila živa. Možda je u krivu. Možda ništa od svega ovoga nije pravilno shvatila. A ta je posljednja misao, zapravo, bila najbliža istini. Zašto bi ona razumjela što se događa? Kako bi i mogla? Spruaugh se zadržao još trenutak, a onda se povukao, ostavljajući za sobom ponovno tamu, još dublju zbog izgubljena svjetla.

Kendra je smjesta osjetila kako je ovo sve što će vidjeti, sve što će se dogoditi. Prostor među stablima sad se činio... ispražnjenim. Šupljim. Primijetila je da je strah nestao i da ga je zamijenilo čuđenje, svojevrsno strahopoštovanje. Svijet se, pomislila je, više nikad neće činiti istim. Kad se vrati, neće se vratiti u istu rijeku, pod isti mjesec ili u isti grad koji je napustila. Što god svećenici govorili, u šumi pokraj Esfertha postojala su zelena, treperava stvorenja. A ljudi su oduvijek znali da je tako. Zbog čega bi se inače stoljećima bojali ove šume? Plašili djecu pričama i ispredali ih noću oko vatre? Zašto nitko nije ovamo ulazio? Još je trenutak ostala stajati na mjestu, prije nego što će se vratiti, dišući u tami, sama, kao i sinoć, a opet drugačije. I tako se među tim stablima odigrala teška istina o ljudskoj hrabrosti. Istina kojoj se opiremo zbog toga što bi nam mogla reći o našim životima. Ali katkad najodvažnija djela, ona za koja trebamo skupiti svu svoju volju, pristup hrabrosti izvan lakog shvaćanja ili opisivanja... nemaju nikakvih značajnih posljedica. Ne ostavljaju tragove mreškanja na površini događaja koji slijede, ne uzrokuju ništa, ništa ne postižu. Beznačajna su, rubna. To može biti teško prihvatiti. Aeldredova je mlađa kći učinila nešto gotovo neizrecivo, kad je sama, noću, pošla u crninu te šume za koju se vjerovalo da je opsjednuta, s namjerom da se suoči sa svijetom duhova - što je, prema svakoj zasadi koju je ikad naučila bilo najstrašnije krivovjerje. Učinila je to, izgovorila poruku, upozorenje koje je došla dati - a to nije značilo baš ništa u okretu sudbine te noći. Vila je već bila otišla, davno prije. Ona je, zapravo, kroz šumu slijedila Aeldredov Fryd cijele prošle noći i tijekom ovoga dana, sve do predvečerja, osjećajući njihovu prisutnost istočno od sebe. Gotovo svi spruaugh u šumi sad su također već bili na jugu, a ovaj se, čuvši (i da, razumjevši Kendrine riječi) i sam brzo zaputio u tom smjeru, ali slijedeći svoje vlastite žudnje: takve žudnje kakve su ta bića još uvijek posjedovala, a koje nisu imale nikakve veze s čuvanjem trojice smrtnika u šumi koja se nekoć zvala božjom šumom, u danima kad su ljudi manje hinili takve stvari. Teška istina: hrabrost može biti bez značenja ili utjecaja, ne mora biti nagrađena, za nju se ne mora čak ni znati. Svijet nije ustrojen na taj način. Možda se, ipak, u sebi može pojaviti odjek, svijest da se učinilo nešto teško, da se učinilo... nešto. To može izazvati mreškanje, moglo bi, iako na drugačiji način. Ono što je Kendra osjećala, u tami isprepletenog korijenja i grana hodajući natrag što se brže usuđivala, bilo je uglavnom olakšanje. Navala olakšanja, kao kad krv navali u glavu pri prenaglom ustajanju. Pojma nije imala što je bio taj zeleni duh, ali došao je k njoj. Svijet duhova, polusvijet. Vidjela ga je kako blista u tami. S time se sve promijenilo. Stigla je do ruba stabala, kroz posljednji zaslon lišća ugledala mjesečinu, a onda i nezaklonjenu, zajedno sa zvijezdama, kad je izašla. Rijeka, ljetna trava,

njezin brat na suprotnoj obali. A ono što je osjećala kako se rađa u njoj bilo je nešto vrlo blizu radosti. Svijet se promijenio, na načine kroz koje se gotovo nije uspijevala probiti, ali još je uvijek, uglavnom, bio mjesto koje je oduvijek poznavala. Voda je, dok je gacala kroz nju, bila hladna, što je bilo ugodno u ljetnoj noći. Mogla je s lijeve strane, sjeverno od grada, čuti glazbu i smijeh. Mogla je u daljini vidjeti zidine, baklje upaljene stražarima na tornjevima. Mogla je vidjeti svog brata, èvrstog i poznatog, koji je ulijevao sigurnost. Zaustavila se pred njim. Činio se višim, pomislila je Kendra: negdje tijekom ljeta, Gareth je narastao. Ili je to bio osjećaj koji je proizlazio iz onoga što je znala o Athelbertu? Gareth joj je dodirnuo rame. "To sam ja", rekla je. "Nisu me opsjeli duhovi. Trebam li te udariti da ti to dokažem?" Odmahnuo je glavom. "Pomislio bih da te opsjela Juditina duša. Hoćeš da odemo do šatora? Da budemo s ljudima?" Nije ju ništa zapitkivao, ni pritiskao. Odmahnula je glavom. "Odjeća i čizme su mi mokre. Želim se presvući. A onda mislim da trebam poći u kapelicu, ako je to u redu? Ti možeš otići tamo—" "Ostat ću s tobom." Stražar nije rekao ništa (a što bi i mogao reći?) kad su ga zazvali i vratili se tako brzo nakon što su otišli. Kendra je pošla u svoje odaje, probudila svoje sluškinje, rekla dvjema da joj pomognu da se presvuče (podigle su obrve, ali ni one nisu rekle ništa - što bi tek one mogle reći?). Onda je izašla, do mjesta na kojem ju je čekao (opet) Gareth, pa su zajedno pošli do kapelice. Usprkos kasnom satu, ulice su bile pune, Esferth je bio krcat i slavio je. Dok su prolazili, mogli su čuti buku iz gostionica. Prošli su pokraj one prekoputa koje je stajala sinoć, kad je Alun ab Owyn izašao sa svojim psom, a ona dozvala Erlinga k sebi. Gareth je razbio njihovu šutnju. "Je li on dobro?" "Tko?" "Athelbert, naravno." Trepnula je. Upravo je pogriješila. Uspjela je slegnuti ramenima. "Mislim da će biti dobro. Naposljetku, Judit mu nije ni blizu." Gareth se na trenutak zaustavio, a onda prasnuo u smijeh. Prebacio je ruku preko njezina ramena, pa su nastavili tim smjerom, na sljedećem križanju ulica skrenuvši desno, prema kapelici. "Što misliš, gdje je Judit?" pitala je.

"Kod šatora, pretpostavljam." Najvjerojatnije je bio u pravu, mislila je Kendra: zaista je bilo razloga za vino i slavlje, sad kad su Erlinzi bili pobijeni i istjerani. Ali pokazalo se da su bili u krivu. Ušavši u kraljevsku kapelicu, ugledali su svoju sestru pokraj kraljice, kako se moli. Kendra je na trenutak iznenađeno zastala u bočnom brodu. Zatekla se kako zuri u dva profila obasjana svjetlošću svijeća. Kraljičino je lice bilo okruglo, mesnato, ali još uvijek glatko, s tragovima gotovo nestale ljepote; Judit je plamtjela crvenokosom, blijedoputom slavom na rubu svog putovanja na sjever, prema Rhedenu i vjenčanju. Kendra je znala da je izbjegavala misliti o tome. Toliko će se toga promijeniti. Njihova će majka otići u Retherly, a kad se jednom uda Judit, doći će red i na nju. Možda u šumi postoje zeleni duhovi, ali zbog njih se neće promijeniti poredak svijeta anglcynske kraljevne. Dvoje mlađe Aeldredove djece prišlo je i kleknulo pokraj svoje majke i sestre, gledajući prema sunčanom disku, oltaru i svećeniku koji je tamo stajao, vodeći molitvu. Trenutak poslije pridružili su svoje glasove zazivima i odgovorima. Barem su se neke stvari još uvijek činile dovoljno jasnima i nužnima: u noći, moliš se za svjetlost. *** Katkad, dok se događaji u određenoj sagi, idili ili priči kreću prema onome što bi se moglo vidjeti kao rasplet, oni koji se nalaze usred razvoja događaja imat će osjećaj - čak i u tom trenutku - ubrzanja, zadihanosti, hitnosti, brzine. Pa ipak, često se taj osjećaj pojavljuje tek kad gledamo unatrag, svijest koja se razvije daleko nakon događaja (katkad praćena zakašnjelim strahom) o tome koliko se niti i života skupilo zajedno - ili rastrgalo - u istom trenutku. Muškarci i žene tad će se pitati kako to da nisu uočili te stvari i ostat će im osjećaj da su slučaj, splet okolnosti ili čudotvorno miješanje (dobro ili loše) ležali u srži tog vremena. Smjerna je i zastrašujuća priroda te istine da nas može privesti našim bogovima; kad ubrzanje i pritisak splasnu. Ali također treba imati na umu i to da su sage i idile izmišljene, da je netko skladao njihove dijelove, odabrao ih i uravnotežio, donoseći umjetnost i sklonost koja u njemu leži kao dar. Priču o Volganovu pohodu sa šačicom ljudi na svetište Besanih u Ferrierima drugačije će ispričati svećenik koji je preživio napad, bilježeći tijek užasne godine, nego erlinški skald koji slavi pobjedu. Oni unutar priče obično o sebi ne misle na taj način, iako neki možda znaju procijeniti slavu i ono što dolazi poslije nje. U najvećem broju slučajeva, previše smo zaposleni živeći.

Jašući natrag s obale, po vedrom ljetnom danu, glavnom cestom uz rijeku Thorne, dok su mu ptice pjevale nad glavom, za žetvu spremna polja pružala se na istoku, a šuma se na neko vrijeme gubila s vidika tamo gdje ju je odrezala dolina, Ceinion od Llywertha promatrao je anglcynski Frydi kako se muči odrediti opće stanje duha, te je razumio njihove poteškoće. Pobjeda je bila veličanstvena, za pamćenje, potpuna. Znatne su erlinške snage bile razbijene, otjerane s velikim gubicima na strani pljačkaša i posve neznatnima na njihovoj strani. Zapravo, poslije početnog ubojstva koje je potaknulo kraljev izlazak, nitko nije umro. Bilo je to vrijeme slave. U Esferth su na sajam došli trgovci iz drugih zemalja - priča o tome kako je Aeldred noću izjahao pod bakljama bit će u Ferrierima i Batiari prije nego što jesen promijeni lišće. Dospjet će čak i do AlRassana, kad se u svilu odjeveni trgovci konjima vrate kući. Slava, dakle, više nego dovoljno slave za sve. Ali smrt koja je sve to započela bila je važna. Sve su one bile važne, dakako, rekao je Ceinion samome sebi, ali bilo je uzalud - čak i svećeniku koji dijeli pobožnosti - praviti se da neki životi njihovim narodima ne znače više od drugih, a Burgred od Denfertha bio je jedan od trojice velikana ove zemlje. I tako je to bilo tu, da zasjeni vedru radost ovog jahanja kući. Bio je tu također i kraljević, koji je pošao u šumu duhova. Ludilo, smrt u srcu tog pohoda. I tako su se oni pripadnici fryda koji su željeli pustiti svom veselju na volju držali podalje od kralja Aeldreda i maske u koju se jutros pretvorilo njegovo lice. I tako se Ceinionu ponovno učinilo, kao i u sumrak na žalu, da čekaju na njega. Na neki način, to je bila ironija. On je ovdje bio gost, a Cyngaeli su bili daleko od toga da budu anglcynski saveznici. U drugom smislu, razlog zbog kojega je kraljević Athelbert otišao u šumu bio je taj što je tamo pošao Alun ab Owyn. Ceinion je to znao, i kralj je to znao. Moglo bi se reći kako je pravo da Cyngaeli, njihov vrhovni svećenik, u ovom trenutku pruže utjehu i nadu. Ceinion nije znao je li to moguće. Bio je vrlo umoran. Nenaviknut na toliko jahanja, s tijelom koje ujutro više nije bilo opušteno i gipko kao nekad. Također ga je boljela duša i bojao se, zamišljajući zmajske brodove koji možda upravo u ovom trenutku režu valove prema zapadu. Nad glavom mu je bilo vedro nebo. Molio se da noć donese oluje. Te unutrašnje žalosti nisu bile važne, odnosno, nije im se smjelo dopustiti da budu važne, ako prihvaćaš obaveze svoga položaja. Ceinion je potegnuo uzde svoga konja, pa otkaskao na njemu do Aeldreda. Kralj mu je dobacio pogled i kimnuo, ništa više od toga. U njihovoj blizini nije bilo nikoga. Ceinion je udahnuo. "Znaš," rekao je hladno, "da sam ja svećenik tvoje kraljevske kapelice, sad bih ti zapovjedio pokoru." "A zašto bi se to dogodilo?" Aeldredov glas bio je jednako hladan.

U sebi, Ceinion se obeshrabrio onime što je čuo, ali prisilio se nastaviti dalje. "Zbog misli koje su ti ispisane na licu." "Ah. Znači, sad je i razmišljanje razlog za prijekor?" "Uvijek je bilo. Određena vrsta razmišljanja." "Kako prosvjetljujuće. I kakva to moja neizrečena promišljanja dosežu do prijestupa, svećeniće?" Ponovno titula, bez imena. Ceinion je pogledao prema kralju, nastojeći prikriti to proučavanje. Pitao se podliježe li Aeldred upravo jednoj od svojih groznica. Ako bi to moglo objasniti... "Savršeno mi je dobro", izravno je rekao drugi muškarac. "Molim te, odgovori mi na pitanje." Ceinion je rekao, što je odrješitije mogao: "Krivovjerje, odvajanje od svetog nauka." Spustio je glas. "Sigurno si dovoljno mudar da znaš o čemu govorim. Drago mi je što ti je dobro, moj gospodaru." "Pretvaraj se, ako želiš, da uopće nisam mudar, da jašeš pokraj budale kojoj nedostaje razuma. Objasni mi." Kraljevo se lice zajapurilo. Groznica, ili bijes? Govorilo se kako još uvijek poriče kad mu dolazi bolest, čak i poslije dvadeset pet godina. Odbijanje da to prihvati. To je Ceinionu dalo ideju. "Da te nešto pitam. Vjeruješ li ti zaista da su dva kraljevića i jedan Erling koji je veslao sa Siggurom Volgansonom nesposobni izaći na kraj s vukovima i zmijama u šumi?" Ugledao je ono što je tražio. Treptaj u očima drugog čovjeka, brzu svijest o tome kamo ovo ide. "Pretpostavio bih", rekao je kralj Aeldred, "da bi se protiv toga trebali biti sposobni braniti." "Ali zaključio si, još i prije nego što smo jutros krenuli, da ti je sin mrtav. Prihvatio si... njegovu smrt. To si mi sinoć rekao na žalu, moj gospodaru." Neko vrijeme nije bilo odgovora. Konji su kaskali, laganim korakom za duge pruge, bez žurbe. Bilo je toplo na suncu, vrijeme je bilo prokleto blago, tek nakupina mekih oblaka. Sve je to bilo strahovito pogrešno. Bile su mu potrebne crne oluje, zavijanje vjetra, more koje briše sve pred sobom. Aeldred je rekao: "Koriš me zbog vjerovanja o šumi. Reci mi, Ceinione, jesi li ti ovamo stigao kroz tu šumu? Ili ste je ti i tvoji drugovi izbjegavali?" "A zašto bih", rekao je svećenik, trudeći se da zvuči iznenađeno, "odabrao opasnost da se izgubim u šumi, kad je pred nama od Cadyra ležao put uz obalu?" "Ah. Dobro. A jesi li uvijek dolazio iz Cadyra? Je li ta obala mjesto s kojeg su pošli svi Cyngaeli koji su krenuli na istok? Reci mi, vrhovni svećenice, tko je,

dokle pamćenje seže, ili tvoje kronike i pjesme, ikad putovao kroz tu šumu? Ili nam cyngaelske pjesme pjevaju nešto sasvim drugo?" Ceinion se osjećao doraslim ovome, svojom naobrazbom, svojom naravi i nužnošću trenutka. Odlučno je rekao: "Moja je zadaća, a i tvoja, gospodaru, da usmjeravamo ljude - naše narode u objema zemljama, u kojima dijelimo Jadov blagoslov - što dalje od takvih poganskih strahova. Ako misliš da su tvoj sin i njegovi drugovi dorasli divljim životinjama i da se neće izgubiti, ne smiješ izgubiti nadu da će izaći iz šume na zapadu. A sva je prilika da će, učinivši to, spasiti mnoge živote." Pjev ptica, konjska kopita, glasovi muškaraca, smijeh, iako ne u njihovoj blizini. Aeldred je okrenuo glavu, gledao je ravno u njega, jasnog i čistog pogleda u kojem nije bilo groznice, samo saznanja. Trenutak poslije, rekao je: "Ceinione, dragi prijatelju, oprosti mi ili mi nemoj oprostiti, kako želiš ili moraš, ali prije gotovo dvadeset pet godina, vidio sam duhove one noći kad smo izgubili na Camburnu, i poslije, te zime u Beortferthu. Svjetla u močvari, u sumrak i noću, kako se kreću, poprimaju oblik. Nisu to bile vatre na vrištinama, nije bila groznica ili san, iako su groznice počele u noći te bitke. Vrhovni svećeniće, Ceinione, poslušaj me. Ja znam da u toj šumi postoje sile koje nam ne žele dobro i kojima ljudi ne mogu vladati." Tako je malo vremena bilo potrebno da se to izgovori i čuje. Ali koliko je vremena potrebno za udarac mačem? Za let strijele? Koliko vremena ima između posljednjeg samrtnog daha nekoga koga si volio i onog sljedećeg, kojega nije udahnuo? Ceinionu je srce lupalo. Opušteno jahanje, bitke su im završile, razgovaraju po ljetnom danu. Usprkos tome, osjetio se napadnutim, kao da je pod opsadom. Možda na kraju ipak nije nužno bio dorastao ovome. U ovakve razgovore unosiš vlastita sjećanja i duhove, ma koliko se trudio zadržati ih podalje, biti jednostavno sveti čovjek, pročišćeni glas koji izgovara učenje boga kojemu služi. Znao je što bi na to trebao reći, što se od njega zahtijeva da kaže. Promrmljao je: "Moj gospodaru, svakako si odgovorio samome sebi: bila je to upravo ona noć kad si izgubio svoje kraljevstvo, poslije bitke u kojoj su ti ubijeni otac i brat... najgora noć tvoga života. Je li ikakvo čudo što—?" "Ceinione, budi bar toliko ljubazan prema meni da povjeruješ kako sam o tome mislio. Oni su za mene bili... prisutni i prije, davno prije. Još od djetinjstva, kako sam u međuvremenu shvatio. Nijekao sam ih, izbjegavao, nisam prihvaćao... sve do noći na Camburnu. I u močvarama poslije toga."

Što je očekivao? Da će njegove riječi prosuti zasljepljujuće svjetlo na zbunjenu dušu? Znao je tko je bio ovaj čovjek. Pokušao je na drugi način, zato što je morao: "Zar ne... zar ne znaš kako je oholo vjerovati svom smrtničkom vidu više nego učenjima vjere?" "Znam. Ali nisam sposoban zanijekati ono što znam. Nazovi to manom i grijehom, ako hoćeš. Bi li ti to mogao zanijekati?" Pitanje koje nije želio. Strijela u letu. "Da," rekao je konačno, "ali ne s lakoćom." Aeldred ga je pogledao. Otvorio usta. "Bez pitanja, molim te", rekao je Ceinion. Bolno kao otvorena rana, i poslije svih tih godina. Kralj je dugo gledao u njega, a onda odvratio pogled i ušutio. Neko su vrijeme jahali, kroz blagu, slatku slavu kasnog ljeta. Ceinion je razmišljao iz petnih žila; oprezno promišljanje, njegovo staro utočište. "Groznice", rekao je. "Moj gospodaru, zar ne možeš vidjeti da su one—?" "Da sam izmislio vizije u svojem grozničavom stanju? Ne. Nije tako." Dva vrlo mudra čovjeka, koji su obojica dugo živjeli, i istančani, obojica. Ceinion je na trenutak razmišljao o ovome, a onda shvatio da je razumio i još nešto. Čvrsto je stisnuo uzde. "Ti vjeruješ da su groznice... da ti dolaze kao..." Tražio je riječi. Ovo je bilo teško, iz mnogo razloga. "Kao kazna. Da, vjerujem", rekao je anglcynski kralj, bezizražajna glasa. "Za tvoje... krivovjerje? Za to u što vjeruješ?" "Za to u što vjerujem. Moje posustajanje od učenja Jada, u čije ime živim i vladam. Nemoj misliti da mi je to o čemu ti govorim nadošlo s blagošću." Nije mogao ni zamisliti da bi tako bilo. "Tko zna za to?" "Osbert zna. Burgred je znao. I kraljica." "I povjerovali su ti? U to što si vidio?" "Muškarci jesu." "Jesu li i oni... također vidjeli te stvari?" "Ne." Rekao je to brzo. "Oni nisu." "Ali bili su s tobom." Aeldred ga je ponovno pogledao. "Znaš o čemu govore stare priče. I vaše i naše. Da čovjek koji uđe u posvećena mjesta polusvijeta može tamo vidjeti duhove, a ako preživi, može ih viđati i poslije, cijeloga života. Ali također se govori da se neki i rađaju s tim darom. Takav je slučaj, zaključio sam, bio sa mnom. Ne s Burgredom, ne s Osbertom, iako su stajali uz mene u močvari i jahali sa mnom te noći s Camburna."

Sveta mjesta polusvijeta. Najstrašnije krivovjerje. Humak nedaleko od Brynnfella, drugo ljeto, prije mnogo godina. Žena zlatnocrvene kose umirala je pokraj mora. Ostavio ju je s njezinom sestrom, uzeo konja, mahnito odjahao, u ludilu tuge koja se nije mogla opisati riječima. Uopće se ne sjeća tog jahanja. U Brynnfell je stigao u sumrak, poslije dva dana, zaobišao ga, ušao u malu šumu— Natjerao se - kao i uvijek - da odvoji misli od te uspomene u obliku mjeseca. Na nju se ne treba osvrtati. Vjeruješ i uzdaš se u riječi Jadove, a ne u svoje krhko pretvaranje da znaš istinu o stvarima. "A kraljica?" pitao je, nakašljavši se. "Što kraljica kaže?" Bilo je oklijevanja, odgode u Aeldredovu odgovoru. Cijeli je život slušao muškarce i žene kako govore što im je na srcu, riječima, stankama, mislima ne sasvim izrečenima. Muškarac pokraj njega ozbiljno je promrmljao: "Ona vjeruje da ću zbog toga, kad umrem, izgubiti dušu." Sad je bilo jasno, pomislio je Ceinion. Sad je bilo bolno jasno. "I zato će otići u Retherly." Aeldred ga je gledao. Kimnuo je glavom. "Kako bi se svakog dana i noći molila za mene, sve dok jedno od nas ne umre. Ona to vidi kao svoju najpreču dužnost, i u ljubavi i u vjeri." Iznenadan prasak smijeha, s njihove desne strane, negdje iza. Muškarci su pobjedonosno jahali kući, znajući da ih čekaju pjesme i gozba. "Naravno, mogla bi biti u pravu", rekao je kralj, glasa sad vedroga, kao da raspravlja o nadolazećoj žetvi ječma ili kvaliteti vina na stolu. "Trebao bi me osuđivati, Ceinione. Nije li to sad tvoja dužnost?" Ceinion je odmahnuo glavom. "Čini se da si to sam sebi učinio, prije dvadeset pet godina." "Pretpostavljam da jesam. Ali onda je došlo ono što sam sinoć učinio." Ceinion je brzo pogledao prema njemu. Trepnuo je, a potom je i ova spoznaja kliznula na svoje mjesto. "Moj gospodaru! Ti nisi poslao Athelberta u onu šumu. Njegov odlazak tamo nije kazna tebi!" "Ne? A zašto ne bi bila? Nije li najveća oholost zamišljati da razumijemo djelo božje? Nisi li mi ti to rekao? Razmisli! U čemu leži moj prijestup, i gdje je sad moj sin?" Vukovi i zmije, rekao je glupo Ceinion, prije nekoliko trenutaka. Ovome čovjeku koji je nosio više od dva desetljeća krivnje. Pokušavao je služiti bogu, svom narodu, i nosio... ove uspomene. "Vjerujem", govorio je Aeldred, "da su nam katkad dane poruke, ako smo ih sposobni iščitati. Nakon što sam sam naučio trakezijski i pustio glas da kupujem tekstove, jedan je Waleskanac došao u Raedhill - bilo je to davno - sa svitkom,

jednim jedinim. Rekao je da ga je kupio na granicama Saranta. Siguran sam da ga je opljačkao." "Jedna od drama?" Kralj je odmahnuo glavom. "Pjesme iz njihove liturgije. Djelići. O rogatom bogu i djevici. Svitak je bio jako poderan, umrljan. Bio je to prvi trakezijski spis koji sam ikad kupio, Ceinione. A cijeloga ovoga jutra u glavi mi je odzvanjalo ovo: Kad se zvuk rike u šumi začuje, Djeca zemlje će plakati. Kad zvijer što je riknula u polja dođe, Djeca krvi moraju umrijeti. Usprkos suncu, Ceinion je zadrhtao. Načinio je znak diska. "Vjerujem," nastavio je Aeldred, "ako ćeš mi to oprostiti, i ako ne ulazim tamo gdje ne bih smio, da ovo što sam upravo rekao nisi odbacio zato... što i sam posjeduješ neke spoznaje o tim stvarima. Ako sam pritom u pravu, molim te, reci mi... kako se nosiš s time? Kako pronalaziš mir?" Još uvijek je bio napola pod dojmom drevnog stiha. Djeca zemlje će plakati. Ceinion je rekao, pomno birajući riječi: "Vjerujem da ono što nam nauk govori... postaje istina. Da, šireći ga, pomažemo da on postane priroda Jadova svijeta. Ako postoje duhovi, moći, polusvijet pokraj našega, on... ide prema svom kraju. Ono što naučavamo, bit će istina, dijelom i zato što to naučavamo." "Ako u to vjerujemo, tako će i biti?" Aeldredov je glas bio ironičan. "Da", tiho je rekao Ceinion. Pogledao je drugog muškarca. "Uz moć za koju znamo da leži u bogu. Mi smo njegova djeca, širimo se njegovom zemljom, potiskujemo šume kako bismo izgradili svoje gradove i kuće, brodove i mlinove. Znaš što govori Knjiga sinova Jadovih." "To je nešto novo. Nije kanonski tekst." Uspio se nasmiješiti. "Tek nešto malo više nego pjesma o rogatom bogu i djevici." Vidio je kako se Aeldredova usta trzaju. "Koriste je kao liturgiju u Esperani, gdje je i napisana, a sad su je počeli rabiti i u Ferrierima i Batiari. Svećenicima koji pronose riječ Jadovu u Karch i Moskav patrijarh je rekao da navode tu knjigu, nose je sa sobom ona je moćno oruđe za prizivanje pogana k svjetlu." "Zato što naučava da svijet pripada nama. Pripada li, Ceinione? Pripada li nama?" Ceinion je slegnuo ramenima.

"Ne znam. Ne možeš ni zamisliti koliko toga ne znam. Ali pitao si me kako postižem mir, a ja ti to govorim. Krhak je to mir, ali tako to radim." Susreo je pogled drugog muškarca. Nije zanijekao ono što je Aeldred pogodio. I neće to zanijekati. Ne njemu. Kraljeve su oči sad bile jasne, rumenilo se povuklo. "Zvijer umire ričući, a ne više djeca?" "Rodija je naslijedila Trakeziju, a Sarant Rodiju pod Jadom. Mi smo ovdje još uvijek na rubu svijeta, ali mi smo djeca boga, ne samo... krvi." Ponovno tišina, neznatno izmijenjena. A onda je kralj rekao: "Nisam očekivao da ću biti u stanju govoriti o ovome." Svećenik je kimnuo. "To ti vjerujem." "Ceinione, Ceinione, trebat ću te uza se. Pa valjda to i sam možeš vidjeti. Sad ću te trebati još i više." Drugi se muškarac pokušao nasmijati, ali nije uspio. "Razgovarat ćemo o tome. Ali prije toga, moramo se moliti, sa svom pobožnošću koju uspijemo prizvati, da su erlinški brodovi krenuli svojoj kući. Ili, ako nisu, da tvoj sin i njegovi drugovi prođu kroz šumu, i to na vrijeme." "To mogu učiniti", rekao je kralj. *** Rhiannon se pitala, često, zašto je ljudi i dalje tako gledaju, a u pogledima im je krupno, živopisno poput početnih slova rukopisa. Nije baš da je provodila sve svoje dane slaba i uplakana, odbijajući ustati iz kreveta (u svakom slučaju, njezina to majka nikad ne bi dopustila), niti je besciljno lutala kućom i dvorištem. Cijelog je ljeta radila naporno kao i svi ostali. Pomogla je podići Brynnfell iz vatre i ruševina, u prvim se tjednima brinući za ranjenike i s majkom izjahujući do onih obitelji koje su pretrpjele smrt i gubitak, poduzimajući tamo što se trebalo poduzeti. Osmislila je poslove za sebe, Heldu i Eirin, jela s ostalima za stolom, smiješila se kad bi harfist Amund ponudio pjesmu ili kad bi netko rekao nešto ironično ili smiješno. A ipak su potajni, ispitivački pogledi letjeli prema njoj. Za razliku od nje, Rania je dobila dopuštenje za odlazak. Najmlađa od njezinih žena (s najslađim glasom), toliko je bila prestravljena poslije pohoda, da su je Enid i Rhiannon odlučile pustiti. Za Raniju je kuća sad sadržavala previše slika krvi i paljevine. Napustila ih je na samom početku ljeta, plačući, vidljivo posramljena usprkos njihovim uvjeravanjima, i otišla s postrojbom ljudi koji će provesti ljeto pokraj njihova dvorca u blizini Zida. Tamošnju je zemlju trebalo ljeti braniti; nije bilo velike ljubavi izmđu ljudi s Rhedena i Cyngaela iz dolina i s brda sjeverno od šume; stoku i konje kralo se na obje strane, katkad ista stada i po nekoliko puta,

dokle pamćenje seže. I to je bio razlog zbog kojega je Rheden podigao zid, zašto su Brynn i ostali tamo imali dvorce, a ne imanja. Ali njezini su roditelji bili ovdje, brinući se za Brynnfell i njihove ljude. I tako je Rania otišla i činilo se da svi razumiju zbog čega je tako uznemirena, te to prihvaćaju kao normalno. Ali Rhiannon je bila tamo, radila sve što se moralo napraviti, nije bila smetena nikakvim noćnim sjećanjima na erlinški malj koji joj probija prozor ili na oštricu koju joj je u vlastitoj sobi pod vratom držao krvlju umrljani čovjek koji je urlao i kleo se da će je ubiti. Ujutro bi obilazila kolibe radnika, nosila hranu ljudima koji su popravljali zgrade u dvorištu imanja, uz sir i pivo nudila im smiješak i riječi ohrabrenja. Dvaput na dan pohodila bi kapelicu, izgovarala izmjenične odgovore svojim najrazgovjetnijim glasom. Ni pred čim nije ustuknula, ništa izbjegavala. Samo noću nije spavala. A to je valjda bila samo njezina stvar, nije ju dijelila ni sa kim, nije to mogao biti pravi razlog za sve one zamišljene poglede koje su joj upućivale Helda i njezina majka? Osim toga, činilo se da je u ovih posljednjih nekoliko dana, dok se ponovna izgradnja privodila kraju, a pripreme za žetvu počinjale, ista boljka spopala i njezina oca. Rhiannon bi, ustavši tiho - kao što je činila cijelog ljeta - koraknula pokraj svojih uspavanih žena kako bi izašla na dvorište, omotana pokrivačem ili šalom, te koračala duž ograde i razmišljala o prirodi pojedinog života (a ima li u tome nečega lošeg?), a sad je, već tri noći zaredom, njezin otac bio tamo prije nje. Prva ga je dva puta izbjegla, okrenuvši drugim putem, jer nije li i njemu dopuštena samoća i razmišljanje? Treće noći, noćas, stisnula je svoj zeleni šal oko ramena i prešla dvorište prema mjestu gdje je on stajao, zureći pod zvijezdama prema padini južno od njih. Plavi mjesec, u opadanju, bio je iznad zapada, gotovo sasvim dolje. Bilo je vrlo kasno. "Večeras ima vjetra", rekla je, došavši stati uz njega pokraj dvorišnih vrata. Njezin je otac zagunđao, pa preko ramena pogledao dolje prema njoj. Bio je odjeven samo u svoju dugu noćnu košulju i bosonog, kao i ona. Odvratio je pogled prema tami. Slavuj je pjevao među stablima iza obora za stoku. Bio je s njima cijelo ljeto. "Tvoja je majka zabrinuta za tebe", konačno je rekao Brynn, prstom dodirnuvši svoj brk. Znala je da mu takvi razgovori teško padaju. Rhiannon se namrštila. "Mogu vidjeti da jest. To me počinje ljutiti." "Nema razloga. Znaš da te inače ostavlja na miru." Kratko je pogledao prema njoj, pa opet odvratio pogled. "Nije... dobro da mlada djevojka ne može spavati, znaš." Objema je rukama obujmila laktove.

"Zašto samo mlada djevojka? Zašto ja? Što je onda s tobom?" "Ja ne spavam samo posljednjih nekoliko dana, dijete. To je drugo." "Zašto? Zato što bih ja trebala cijeli dan pjevati?" Brynn se zasmijuljio. "Da zapjevaš, svi bi se prestrašili." Ona se nije nasmiješila. Smijeh joj je, morala je to priznati, sad bio usiljen, a imala je osjećaj da se u mraku ne mora siliti. "Onda, zašto si budan?" pitala je. "To je drugačije", ponovio je. Bilo je moguće da je izašao sastati se s jednom od djevojaka, ali Rhiannon nije mislila da se o tome radi. Kao prvo, očito je znao da ona noću izlazi na dvorište, činilo se da to svi znaju. Nije joj se to sviđalo, to što tako paze na nju. "Previše jednostavan odgovor", rekla je. Ovaj je put tišina bila duga, duža nego što bi nju učinilo sretnom. Pogledala je prema svom ocu; krupan lik, sad više trbuha i mesa nego mišića, kosa srebrnosiva, ono što je od nje ostalo. S ove padine iznad njih bila je odaslana strijela kako bi ga one noći ubila. Pitala se je li to razlog zbog kojeg neprestano gleda prema grmlju i stablima na uzvisini. "Vidiš li ti nešto?" naglo je zapitao. Trepnula je. "Kako to misliš?" "Tamo gore. Vidiš nešto?" Rhiannon je pogledala. Bila je crna noć. "Stabla. Što? Misliš da nas netko uhodi...?" Nije uspjela izbaciti strah iz svoga glasa. Njezin je otac brzo rekao: "Ne, ne. Ništa tome slično." "Pa što, onda?" Ponovno je ušutio. Rhiannon je zurila gore. Nije vidjela ništa. Obrise debala i grane, grmlje, crnu borovnicu, zvijezde iznad njih. "Tamo je svjetlo", rekao je Brynn. Uzdahnuo je. "Vidim to od Jada prokleto svjetlo već treću noć." Pokazao je rukom koja je bila sasvim mirna. Sad je osjetila drugačiju vrstu straha, jer tamo se nije vidjelo baš ništa. Slavuj je još uvijek pjevao. Odmahnula je glavom. "Kakva... kakva vrsta svjetla?" "Mijenja se. Sad je tamo." Još uvijek je pokazivao. "Plavo je." Progutala je slinu. "A ti misliš da...?" "Ne mislim ja ništa", brzo je rekao. "Samo ga vidim. Već treću noć." "Jesi li rekao...?" "Kome? Tvojoj majci? Svećeniku?" Bio je ljut. Ali ne na nju, znala je. Zurila je u prazninu i tamu. Nakašljala se.

"Ti... znaš što neki seljaci govore. O, ovaj, šumi tamo gore?" "Znam što kažu", rekao je njezin otac. Samo to. Nije psovao. To ju je zapravo uplašilo. Zurila je uz padinu, a tamo nije bilo ničega. Za nju. Vidjela je krupne i sposobne ruke svog oca kako stežu najvišu prečku ograde, izvijaju je, kao da žele slomiti pregradu, načiniti od nje oružje. Protiv čega? Okrenuo je glavu na drugu stranu i pljunuo u tamu. A onda je skinuo zasun s vrata. "Ne mogu ovako dalje", rekao je. "Ne svake noći. Ostani i gledaj me. Ako želiš, možeš se moliti. Ako se ne vratim dolje, reci Siawnu i svojoj majci." "Što da im kažem?" Pogledao ju je. Slegnuo ramenima, na svoj poznat način. "Što god ti se učini prikladnim." Što bi trebala učiniti? Zabraniti mu? Širom je otvorio vrata, prošao kroz njih, zatvorio ih za sobom - navika iz dvorišta imanja. Promatrala ga je kako se počinje uspinjati. Izgubila ga je s vidika kad je bio na polovici padine. Bio je u noćnoj košulji, mislila je ona, nije bio naoružan. Bez željeza. Znala je da je to navodno važno ako... se radilo o onome što su pažljivo izbjegavali imenovati kao mogućnost. Zapitala se, iznenada ali ne i neočekivano, jer to se događalo svake noći, gdje je sad na tom svijetu Alun ab Owyn i mrzi li je još uvijek. Dugo je ostala pokraj dvorišnih vrata, gledajući gore, i molila se, poput jednoga od Besanih u tami, za život svog oca i živote svih onih u kući, te za duše svih njihovih mrtvih. Još uvijek je bila tamo kad je Brynn sišao. Nešto se promijenilo, Rhiannon je to mogla vidjeti, čak i u tami. Uplašila se i prije nego što je progovorio. "Dođi, dijete", rekao je njezin otac, ponovno ušavši kroz vrata i prolazeći pokraj nje prema kući. "Što?" povikala je i okrenula se, pa pošla za njim. "Što se dogodilo?" "Imamo mnogo posla", rekao je Brynn ap Hywll koji je davno ubio Siggura Volgansona. "Izgubili smo tri dana zato što sam se tek noćas popeo. Možda se vraćaju." Nikad nije pitala tko bi oni mogli biti. Ili kako je znao. Ali na te je riječi osjetila kako je grabi grč od kojeg joj se okretala utroba. Zastala je, uhvatila se za struk, pa se previla i povratila ono što je imala u želucu. Tresući se, obrisala je usta i prisilila se da se uspravi. Slijedila je svog oca u kuću. Mogla je čuti njegov glas koji se orio dižući uzbunu, kao da je neka poluzvijer sišla od onih stabala, dižući sve iz kreveta.

Sve njih, ali ne i dovoljno njih. Previše je njegovih ljudi bilo na sjeveroistoku. Bili su udaljeni mnogo dana. Još dok je ulazila, s okusom žuči u ustima, to joj je palo na pamet. A onda i još nešto: brza misao, na svu sreću, jer joj je dala trenutak vremena za predviđanje. "Rhiannon!" rekao je njezin otac, naglo se okrenuvši kako bi je pogledao. "Neka stajski pomoćnici osedlaju konje. Ti i tvoja majka—" "Moramo odjahati da upozorimo radnike. Znam. A onda ćemo se početi pripremati za prihvat ranjenika. Još nešto?" Zurila je u njega što je mirnije mogla, što nije bilo lako. Upravo joj je bilo fizički pozlilo, srce joj je lupalo, koža bila prekrivena hladnim znojem. "Ne", rekao je. "Nisam to mislio. Ti i tvoja majka—" "Odjahat ćemo do seoskih radnika, a onda ovdje početi s pripremama. Kao što je Rhiannon rekla." Brynn se okrenuo i suočio s čvrstim pogledom svoje žene. Iza nje je stajao muškarac i držao baklju. Enid je bila odjevena u plavu spavaćicu. Kosa joj je bila raspuštena, gotovo do struka. Nitko je nikad nije takvu vidio. Rhiannon je, vidjevši pogled koji su izmijenili njezini roditelji, osjetila nemir pred njegovom intimnošću. Hodnik je bio ispunjen ljudima i svjetlom. Osjetila je da se zajapurila, kao da je ulovljena dok čita ili sluša riječi namijenjene nekome drugom. Palo joj je na pamet zapitati se, čak i u takvom trenutku, hoće li ona prije smrti ikad s bilo kim razmijeniti takav pogled. "Enid", čula je oca kako govori. "Erlinzi dolaze po žene. Činite nas... slabijima." "Ne ovaj put. Dolaze po tebe, mužu. Po pokoru Erlinga. Volganova ubojicu. Mi ostali smo samo obična zabava. Ako itko ode, otići ćemo svi. Uključujući i tebe." Brynn se uspravio. "Da prepustim Brynnfell Erlinzima? U ovom trenutku svog života? Zar ti ozbiljno misliš—?" "Ne", rekla je njegova žena. "Ne mislim. Zato ćemo i ostati. Koliko ih dolazi? Koliko vremena imamo?" Dugo se činilo da on neće popustiti, ali onda je rekao: "Više nego zadnji put, mislim. Recimo, osamdeset. Što se vremena tiče, nisam siguran. Ponovno će doći od Llywertha, kroz brda." "Treba nam još ljudi." "Znam. Dvorac je predaleko. Poslat ću po njih, ali neće se vratiti na vrijeme." "Koliko ih imamo ovdje? Četrdeset?" "Malo manje od toga, ako misliš na ljude uvježbane za borbu."

Na majčinu su čelu bile dvije bore. Rhiannon ih je poznavala, pojavljivale su se kad je razmišljala. Enid je rekla: "Skupit ćemo radnika koliko možemo, Rhiannon i ja, a njihove žene i djecu pozvati da se ovdje sklone. Ne možemo ih ostaviti tamo vani." "Ne žene. Pošalji ih s djecom na sjever u Cwynerth. Bit će sigurnije daleko odavde. Kao što si rekla - oni žele Brynnfell. I mene." "I mač", tiho je rekla njegova žena. Rhiannon je trepnula. Na to nije ni pomislila. "Najvjerojatnije", rekao je njezin otac, kimajući glavom. "Poslat ću jahače u Prydllen i Cwynerth. U svakom bi trebalo biti desetak muškaraca, zbog žetve." "Hoće li doći?" "Protiv Erlinga? Doći će. Na vrijeme? To ne znam." "A mi ćemo braniti imanje?" Odmahivao je glavom. "Nemamo dovoljno ljudi. Bilo bi previše teško. Ne. Oni neće očekivati da smo dobili upozorenje. Ako budemo dovoljno brzi, možemo izaći i dočekati ih zapadno, na mjestu koje sami odaberemo. Na terenu boljem od ovoga." "A ako se varaš?" Brynn se nasmiješio, prvi put te večeri. "Ne varam se." Rhiannon je, slušajući, shvatila da ni njezina majka nije pitala za upozorenje i to kako Brynn zna to što se činilo da zna. Neće pitati, osim možda u noći, kad njih dvoje budu sami. Neke stvari nisu bile za svjetlo. Jad vlada nebom, zemljom i svim morima, ali Cyngaeli su živjeli na rubu svijeta gdje zalazi sunce. Uvijek im je bio potreban pristup znanju koje je išlo dublje i o kojemu se nije govorilo. Pa onda nisu o tome govorili. Majka ju je gledala. I dok je to činila, ponovno se namrštila, s tim izrazom s kojim su je svi gledali od kraja proljeća. "Idemo", rekla je Rhiannon, praveći se da to ne primjećuje. "Enid", rekao je njezin otac, kad su se dvije žene okrenule. Obje su pogledale prema njemu. Lice mu je bilo smrknuto. "Dovedite svakog momka starijeg od dvanaest godina. S bilo čime što bi moglo poslužiti kao oružje." Ali oni su zacijelo bili premladi... Njezina će majka odbiti, mislila je Rhiannon. Varala se. *** Brand Leofson je, zapovijedajući s pet jormsvičkih brodova koji su se probijali na zapad, znao kamo ide. Prvi put je na zmajskim brodovima veslao u

posljednjim godinama Volganovih pohoda. U jednom od njih izgubio je oko i oporavljao se kod kuće kad je posljednje Siggurovo putovanje na zapad završilo katastrofom u Llywerthu. Nije bio tamo. U godinama koje su uslijedile, ovisno o njegovu raspoloženju i o tome koliko je pio, imao je ili osjećaj da je imao sreću što je izbjegao tu katastrofu, ili osjećaj prokletstva što nije bio jedan od onih - njihova su imena bila poznata - koji su na kraju bili sa Siggurom. Moglo bi se reći, ako ste na taj način razmišljali, kako je to što tad nije bio u Llywerthu bio razlog zbog kojeg je sad vodio pet brodova s premalo ljudi na zapad. Prošlost, ono što smo učinili ili nismo učinili, klizi i utječe, poput potoka u iskopani kanal, u ono što činimo još godinama poslije. Nikad nije sigurno ni mudro reći da je bilo što gotovo. Bili su u opasnosti, znao je to, a znali su to i drugi kapetani, kao i svi iskusniji ljudi ovdje. Još su uvijek imali sve svoje brodove, ali izgubili su šezdesetoricu ljudi. Ako bi se vrijeme promijenilo, na moru bi postalo gadno. Zasad se to nije dogodilo. Druge je noći vjetar okrenuo na jugo koje ih je gurnulo prema stjenovitoj obali Cadyra, bliže nego što mu je bilo drago. Ali oni su bili Erlinzi, moreplovci, znali su kako se treba držati podalje od opasne obale, a kad su stigli do zapadnog ruba cyngaelske obale i okrenuli prema sjeveru, taj ih je vjetar podržavao. Opasnost se može pretvoriti u dar. Ingavinove te oluje mogu utopiti na moru - ili na kopnu prestraviti tvoje neprijatelje, dodajući vatru i bljeskove munje tvojim ratnim pokličima. A i sam je bog, uvijek je sebi govorio Brand nešto što nije dijelio ni sa kim, imao jedno oko, poslije noći koje je na početku svijeta proveo na stablu. Sol u zraku, jedra sad puna na svim brodovima, zvijezde koje su blijedjele iznad njih kako se dizalo sunce. Brand je mislio na Volgana i njegov mač - prvi put u mnogo godina, ako ćemo pravo. U sebi je osjećao nemir do kosti. Ivarr Ragnarson bio je izobličen, zao i pokvaren, zaslužio je smrt. Ali imao je taj pametnu misao ili dvije u svojoj glavi i Brand nikako nije bio čovjek koji bi to porekao. Da je pošao kući sa šezdeset mrtvih i ničim što bi mogao pokazati kao naknadu za taj gubitak, to bi bila katastrofa. Ali vratiti se s viješću da je ubijen Volganov ubojica, a mač pronađen i ponovno osvojen... To bi već bilo nešto drugo. Moglo bi nadoknaditi smrti, i više od toga. Nadoknaditi to što nije bio tamo, prije dvadeset pet godina. Dok je veslao na zapad, Bernu je palo na pamet da nešto nije u redu, da postoji nešto čak uznemirujuće u vezi s tim tko je on bio i kako je svijet gledao na sve njih. Bili su Erlinzi, jahači na valovima, smijali su se u vjetar i kišu, režući more koje se valjalo. A opet, iako je bio jedan od njih, on sam pojma nije imao što

se radi po lošem vremenu, mogao je samo slijediti upute što bolje može i moliti se da se more ipak ne počne valjati. Štoviše: bili su oni Jormsvikinzi, kojih se plašio cijeli svijet, govorilo se da su najsmrtonosniji borci pod kapom nebeskom i ispod dva mjeseca. Ali Bern Thorkellson nikad se u životu nije borio u bici, tek u jednoj jedinoj borbi na žalu ispod zidina. To nije bila bitka. Nije bilo ni blizu bitke. A što, palo mu je na pamet dok su skretali na sjever, a vjetar punio jedra, ako su svi drugi bili više-manje kao on? Obični ljudi, ni bolji ni gori od drugih. Što ako je strah bio to zbog čega su ljudi vjerovali da su plaćenici iz Jormsvika smrtonosni? Na kraju krajeva, ipak ih se moglo poraziti; upravo su bili poraženi. Aeldredov se fryd poslužio signalnim kresovima i strijelcima. Brand i Garr Hodson nazvali su to kukavičkim, ženskastim, rugajući se anglcynskom kralju i njegovim ratnicima, prezirno pljujući u more. Bernu se činilo kako bi im bilo bolje razmišljati o tome da se i sami nauče služiti lukovima, ako su to činili njihovi neprijatelji. A onda je pomislio, još dublje u sebi, gotovo i pred sobom krijući tu misao, kako nije siguran da je ovakvo pljačkanje pravi život za njega. Lako bi mogao opet prokleti svog oca, jer Thorkellovo je progonstvo gurnulo Berna u ropstvo, a onda i u odlazak s otoka, bez nasljedstva. Ali - bila je to suncem obasjana istina - takav smjer razmišljanja više nije bio jednostavan. Imanje, njegovo nasljedstvo, to im je pripalo samo zbog pohoda, nije li? Zbog očeve proslavljene, davno opjevane pustolovine sa Siggurom Volgansonom u Ferrierima, kad je mala grupica ljudi spalila kraljevsko utočište u Champieresu. A nitko nije natjerao Berna da uzme konja Halldra Krakatoga, napusti Rabady, ode u Jormsvik. Razmišljao je o svojoj majci, o sestrama na kopnu, a onda i o mladoj ženi u ženskom sjedištu - nikad nije saznao njezino ime - koju je ugrizla volurina zmija i koja mu je zato spasila život. Dijelom zato. Žene bi to, pomislio je, vjerojatno drugačije vidjele. Veslao je kad mu je bilo zapovjeđeno, odmarao se kad je to vjetar dopuštao, odnosio hranu Gylliru koji je s drugim konjima stajao sputan u- sredini palube velikog broda, bacao konjski izmet preko ograde. Usprkos svemu, osjetio je neporecivu navalu uzbuđenja kad su stigli do zaljeva u Llywerthu koji su i Garr i Brand poznavali. Nikoga nije bilo na vidiku, cijelim putem duž obale dok su išli na sjever, a ni ovdje nije bilo nikoga. U satu prije zore izvukli su brodove na obalu i na žalu izgovorili zahvalnicu Ingavinu. Brodove će ostaviti ovdje, s njima ljude koji će ih čuvati - i on bi mogao biti jedan od njih i nije mu bilo sasvim jasno kako će se osjećati ako se to dogodi. A onda će ostali krenuti u zaleđe kako bi pronašli Brynnfell, ubili čovjeka i ponovno osvojili mač.

Nije se moglo poreći da je to bilo tvorivo za skaldske pjesme, kroz cijelu zimu i duže od toga. U sjevernim zemljama, to je bilo važno. Možda su svi s njime dijelili ove sumnje, mislio je Bern. Nije zapravo, gledajući svoje sudrugove, mislio da je tako, ali bilo bi dobro kad bi imao koga pitati. Zapitao se gdje je njegov otac. Thorkell mu je rekao neka im ne dopusti da krenu ovim putem. Pokušao je. Ne bi se moglo reći da nije pokušao. Pa nije on vodio ovaj pohod, zar ne? A ako te život usmjeri prema zmajskim brodovima, e, pa... tamo te usmjerio. Ingavin i Thunir biraju svoje ratnike. A možda će - možda - izaći iz ovoga sa svojim dijelom slave. Vlastite. S imenom koje će se pamtiti. Ljudi žive i umiru u potrazi za tim, zar ne? Prava slava nikad ne umire. Zar je Bern Thorkellson s otoka Rabadyja taj koji će reći da su svi oni u krivu? Zar je tako ohol? Bern je odmahnuo glavom, privukavši pogled muškarca koji je sjedio pokraj njega na klupi. Bernu je bilo neugodno, pa je pogledao na drugu stranu. Vidio je, iza obale, taman obris cyngaelskih brda, znajući da iza njih, daleko iza njih, leže anglcynske zemlje. A još dalje prema istoku, na kojem će se dići sunce, bio je dom. Nitko, pomislio je, ne putuje kao Erlinzi. Ni jedan narod nije tako hrabro išao tako daleko. Svijet je to znao. Duboko je udahnuo, pa odgurnuo od sebe mračne misli. Sunce se pojavilo. Brand Leofson odabrao je ljude za pohod. Bern je s ostalima odabranima krenuo na istok. *** Tri su dana živjeli od oraščića i bobica, poput seljaka koji skupljaju hranu tijekom suše ili preduge zime, kad su im smočnice prazne. Cafall ih je doveo do vode, koje je tako bilo i za njih i za konje. U šumi ih je, čak i tijekom dana, tištio mrak. Povremeno se kroz stabla mogao vidjeti pravokutnik neba, od kojeg se prosipalo svjetlo, podsjetnik na svijet izvan šume. Katkad bi noću uspjeli uhvatiti pogled na zvijezde. Jednom su vidjeli i plavi mjesec, pa zastali na čistini, podignutih glava, bez riječi. A onda su pošli dalje. Slijedili su psa na sjeverozapad prema Arberthu - ili su barem morali pretpostaviti da je tako. Svi su oni mogli samo nagađati gdje se nalaze, kako su daleko došli, koliko još moraju ići. Pet dana, toliko je Alun rekao da bi mogao trajati prolazak kroz šumu; i to je bilo puko nagađanje. Nitko to nikad prije nije učinio. I sebe su i životinje svom snagom tjerali naprijed; svijest o hitnosti i jednako jak osjećaj da je bolje kretati se nego predugo mirovati na jednom mjestu. Nikad više nisu ni čuli ni osjetili božansku zvijer koja je došla prve noći, kao ni zelena stvorenja polusvijeta koja su ga slijedila.

Ipak, znali su da su ona ovdje. A kad su spavali, odnosno pokušavali (jedan uvijek budan, na straži), vratilo bi im se sjećanje na to stvorenje, nikad viđeno, čudovišno i svladavajuće. Oni su ovdje bili uljezi, živi samo zbog nečije dobre volje. Bilo je to zastrašujuće i iscrpljujuće. Čovjek se morao truditi da se ne osramoti trzanjem na šumske zvukove - a sve su šume pune zvukova. Znali su da su ovdje već treću noć, ali na drugi je način ovo za njih postalo vrijeme izvan vremena. Athelbert je jednom imao viziju, kad je zamalo zaspao u sedlu, u kojoj njih trojica izlaze iz šume u posve izmijenjeni svijet. Nije znao, jer nije o tom govorio, da se i Alun bojao istoga, kad se izvan Esfertha, prije nego što je,fiyd odjahao na istok, sastao s vilom. Tijekom prva su dva dana razgovarali, uglavnom kako bi čuli glasove, ljudske zvukove. Athelbert je zabavljao ostale, ili barem pokušavao, pjevajući gostioničke pjesme, beziznimno prostačke. Thorkell je, nakon dugog nagovaranja, ponudio jednu erlinšku sagu u stihovima, no mlađi su muškarci bili svjesni da on to radi samo kako bi im udovoljio. Četvrtog su dana već jahali u tišini, slijedeći sivog psa kroz polutamu. Pred sumrak, stigli su do još jednog potoka. Cafall je ovo činio bez poticanja. Svi su oni bili svjesni kako bi se već davno prije izgubili bez Alunova psa. Ni o tome nisu razgovarali. Sjahali su, umorni do kosti, kako bi omogućili konjima da se napiju. Prigušeno svjetlo koje se pomalo probijalo. Zveket i cilik uzda, škripa kožnih sedala, drobljenje i pucanje grančica i malih grana uz potok, a onda su zamalo opet umrli. Zmija nije bila zelena. Alun je bio taj koji joj je prišao preblizu, Athelbert taj koji ju je ugledao, naglo isukao bodež i uhvatio ga za oštricu kako bi ga bacio. Ali Thorkell Einarson bio je taj koji je naglo viknuo zapovijed: "Stani! Alune, ne miči se!" Crne su zmije bile otrovne, njihov ugriz najčešće smrtonosan. "Mogu je ubiti!" dahnuo je Athelbert kroz stisnute zube. Alun se ukopao na mjestu, u trenutku približavanja vodi. Jedno mu je stopalo bilo neprikladno odignuto od zemlje, tako da je bio u položaju nekoga drevnog friza koji prikazuje trkača, u nekoj od vila koje su ostale kad su se rodijske legije povukle na jug. Zmija je ostala svijena, a glava joj se micala. Sasvim laka meta za nekoga vještog s nožem. "Zakleo sam se", užurbano je rekao Thorkell. "Naši životi ovise—" U istom je trenutku Alun ab Owyn sasvim razgovijetno promrmljao: "Sveti Jade, čuvaj moju dušu", pa poskočio uvis. Uz pljusak je sletio u vodu. Potok je bio plitak; svom se težinom, koljenima i dlanovima dočekao na kamen, pa opsovao. Zmija je, uvrijeđena, kliznula u stranu i nestala, otpuzavši u grmlje.

Mladunče medvjeda koje nitko od njih nije primijetio, brzo je podiglo pogled sa suprotne strane potoka, gdje je pilo, ustuknulo nekoliko koraka i pokušalo uputiti mali, pokusni urlik prema muškarcu u potoku. "Oh, ne!" rekao je Athelbert. Okrenuo se na peti, dok je Cafall visoko i divlje zalajao upozorenje, pa jurnuo pokraj njega. Majka medvjedica već je ušla na čistinu, ričući, a glava joj se teško njihala amo-tamo. Podigla se na stražnje noge, golema pred tamnom pozadinom stabala, s pljuvačkom i pjenom na razjapljenoj gubici. Bili su između nje i mladunčeta. Naravno. Konji su podivljali - a nisu bili sputani. Alunov je srnuo kroz potok. Thorkell je dograbio uzde druge dvojice i zadržao ih. Alun se uspio podići na noge, uz pljusak prešao na drugu stranu i uspio dohvatiti svoga drhtavog konja na suprotnoj obali - tamo su ga zaustavila stabla, nije imao kamo. Divlje se pokušavao propeti, gotovo ga podigao sa zemlje. Mladunče se, sad jednako uplašeno, odmaknulo još malo dalje, ali bilo mu je previše blizu. Athelbert je odjurio prema Thorkellu i konjima, prtljajući oko svog luka u sedlu. "Uzjaši!" viknuo je Thorkell, i sam se boreći da se popne u sedlo. Athelbert ga je pogledao. "Učini to!" vrisnuo je Erling. "Mrtvi smo ako ovdje ubijemo! To znaš!" Athelbert je divlje opsovao, ali uglavio je nogu u stremen koji se njihao. Konj mu je bočno izmicao; gotovo je pao, ali se uspio uspraviti. Na suprotnoj obali, Alun ab Owyn, također dobar jahač, uspentrao se na svog konja. On se okretao i ritao, izbuljenih sljepoočnica. Medvjedica je prišla, još uvijek ričući. Bila je golema. Ako su se htjeli izvući, morali su proći pokraj nje. "Samo ću je raniti strijelom!" povikao je Athelbert. "Jesi li lud? Od toga će podivljali!" "A sad nije divlja?" uzvratio mu je vrišteći anglcynski kraljević. "Jadove mi krvi", brzo je dodao, pa iznimnom, neophodnom vještinom svladao svog konja koji se propinjao i, nagnuvši se sasvim na jednu stranu, projurio pokraj medvjedice koja je bila već sasvim pred njima. Thorkell Einarson bio je Erling. Njegov je narod živio za duge brodove, bijelu pjenu, valove na mjesečinom obasjanom moru, žalove na kamenim obalama. Ali ne za konje. Još se uvijek mučio da svlada svoga užasnutog pastuha koji se vrtio. "Kreni!" vrisnuo je Alun sa suprotne obale, što nije baš bilo od pomoći. Nije na tom svijetu bilo dovoljno vremena, niti na čistini mjesta da bi se on mogao pomaknuti. Odnosno, ne bi bilo da vitko, maglovito brzo sivo stvorenje nije sunulo naprijed i žarilo zube u stražnju nogu medvjedice. Životinja je zaurlala od bijesa i boli, pa se sa zapanjujućom brzinom okrenula prema psu. U istom je

trenutku i Thorkell podbo svog konja, potegnuo uzde, pa se pokrenuo i pošao za Athelbertom s čistine. Alun im se pridružio u tom istom kupljenom trenutku, pljuskajući natrag preko vode, pa prerezavši preko čistine. Bilo je vrlo teško vidjeti. Medvjedica je rikala iza njih, buka od koje se tresla šuma. A isprepleten tamo s njom bio je sivi vučjak neizrecive hrabrosti i nečega što je bilo više od toga. Ali izašli su, sva trojica. Bilo je daleko premračno i gusto da bi mogli galopirati. Kretali su se što su brže mogli, duž krivudavog, gotovo pa puteljka. Malo podalje, zaustavili su se, kao jedan, okrenuli se kako bi pogledali natrag, zureći - spremni da krenu pojavi li se išta nalik na medvjeda. "Zašto smo, u ime svega svetoga, zadržali oružje, ako nam ne dopuštaš da se njime služimo?" Athelbert je isprekidano disao. Jednako kao i Thorkell, koji je prečvrsto stiskao uzde svojim krupnim rukama. Okrenuo je glavu i pljunuo u tamu. "Misliš... misliš... ako izađemo iz ove od Ingavina proklete šume, da će nas ljudi dočekati plešući od radosti?" "Što?" Krupni je muškarac obrisao lice s kojega se cijedio znoj. "Razmisli! Ja sam erlinški neprijatelj, ti si anglcynski neprijatelj, ovaj tamo je kraljević Cadyra, a mi idemo prema Arberthu. Što misliš, kojega će od nas svaki čovjek kojega sretnemo htjeti prvoga ubiti?" Uslijedila je tišina. "Oh", rekao je Athelbert. Nakašljao se. "Hm. Zaista. Neće plesati. Ovaj, tebe, kladim se. Ti bi bio prvi. U koliko ćemo se, ovaj, kladiti?" Čuli su zvuk duž puteljka; obojica su se okrenuli. "Jade dragi", rekao je Alun ab Owyn tiho. Skliznuo je sa svog konja, vratio se nekoliko koraka natrag duž staze kojom su došli, ponovno drobeći grančice i lišće. A onda je kleknuo na stazu. Plakao je, iako to druga dvojica nisu mogli vidjeti. Nije plakao od početka ljeta. Iz sjene iza stabla, pas je šepao prema njima, pognute glave, krećući se s mukom. Zastao je, sasvim blizu Aluna, pa podigao glavu kako bi ga pogledao. Krvi je bilo posvuda, vidio je Alun, a u gotovo potpunom mraku nije bio siguran, no učinilo mu se da nedostaje uho, da je otrgnuto. Na trenutak je zatvorio oči, s mukom progutao slinu. "Dođi", rekao je. Bio je to, zapravo, šapat. Više od toga nije mogao. Srce ga je boljelo. Ovo je bio njegov pas, a i nije bio. Bio je to Brynnov vučjak. Dar. Prihvatio ga je, na izvjestan način i sam bio prihvaćen, no nikad si nije dopustio dublju vezu, nešto podijeljeno. Ljubav. Prijateljstvo. "Molim te, dođi", ponovio je.

I pas je koraknuo naprijed, još uvijek polako, približavajući mu se, šepajući na prednju lijevu nogu. Zaista mu je nedostajalo uho, vidio je Alun dok se pas približavao, a onda ga je zagrlio, nježno, pa oprezno prislonio svoju glavu uz glavu stvorenja koje mu je došlo u noći kad je njegov brat izgubio život i dušu. Thorkell je bio svjestan da im je pas spasio živote. Ali nije se kanio opiti tom mišlju. Siggur i on spasili su jedan drugoga barem pet-šest puta obojica, prije mnogo godina, a i drugi su njegovi suborci pazili na njega ili ih je on spasio. To se događalo kad si polazio u bitku ili se našao na moru u oluji. Jednom ga je gurnuto koplje koje nije vidio promašilo samo zato što se na polju spotaknuo o tijelo palog suborca. Koplje je prošlo pokraj njega i uvis. Okrenuo se i odozdo zarezao kopljanikovu nogu. Toga se slučajno sjećao. Puka slijepa sreća. Ali morao je priznati, nikad ga prije nije spasio pas. Životinja je bila teško ranjena, što bi moglo predstavljati poteškoću, budući da bez njega nisu imali nade da će izaći iz šume. Ab Owyn je još uvijek bio na koljenima, grleći svog psa. Poznavao je ljude koji su se prema svojim psima ponašali kao prema braći, čak su i spavali s njima; nije mislio da je i cyngaelski kraljević jedan od takvih. S druge strane, ovdje se dogodilo nešto iznimno. Tome je dugovao svoj život. Nije to bilo baš posve isto kao kad mu je Siggur u pljački čuvao lijevi bok. Odvratio je pogled, osjetivši neočekivanu nelagodu gledajući čovjeka i psa. I dok je to činio, ugledao je zeleni lik među stablima. Nije bio daleko. Kutom oka zamijetio je kako ga je i Athelbert vidio, jer je zurio u istom smjeru. Čudno je bilo to što se ovaj put nije bojao. Činilo se da ni Anglcyn nije uplašen, sjedeći na konju i gledajući kroz stabla prema zelenom liku meka sjaja. Bio je predaleko da bi mogao jasno razabrati crte lica ili držanje. Stvar se doimala ljudski, ili gotovo ljudski, ali smrtnici nisu blistali, nisu mogli lebdjeti nad vodom poput ovih stvari. Thorkell je gledao u tamu, prema tom prigušenom sjaju. Trenutak poslije, ono je jednostavno otišlo, ostavivši noć za sobom. Okrenuo se prema Athelbertu. "Pojma nemam što je to", tiho je rekao kraljević. Thorkell je slegnuo ramenima. "A zašto bismo mi imali pojma", rekao je. "Idemo", rekao je Alun ab Owyn. Osvrnuli su se prema njemu. Bio je na nogama, a ruka mu je još uvijek dodirivala psa, kao da se sad ne želi s njim rastati. "Može li nas on voditi?" pitao je Thorkell. Psu je barem jedna noga bila ozlijeđena. Činilo se da ima krvi, ali ne toliko koliko je moglo biti. "Može", rekao je Alun, a u tom se istom trenutku pas pokrenuo pred njima. Okrenuo se i pričekao da ab Owyn uzjaše, pa je krenuo naprijed, šepajući, ne brzo, ali vodeći ih kroz šumu duhova prema svom domu.

Jahali su kroz tu noć, povremeno drijemajući u sedlu, a konji su slijedili psa. Još su se jednom zaustavili uz vodu, oprezno. Alun je uz to jezerce oprao psa, ispirući krv. Životinji je nedostajalo uho. Thorkellu se rana činila neobično čistom, ali kako se može reći što je obično, a što nije, na ovom mjestu? O tome se nije moglo ni sanjati. U zoru su stigli do ruba šume. Stigli su prebrzo, sva trojica su to znali. Nisu se trebali moći probiti ni približno tako brzo. Athelbert je, ugledavši kroz posljednja stabla travu na livadi, glasno kliknuo. Prisjetio se svojih razmišljanja o drugačijem prolasku vremena, o tome kako su svi drugi mrtvi, a svijet promijenjen. Bila je to misao, ali nije se toga zapravo bojao. Bio je svjestan (svi su oni bili svjesni, iako nikad nisu govorili o tome) da se dogodilo nešto vrlo neobično. Bio je to osjećaj nalik na blagoslov. Dodirnuo je sunčani disk oko svoga vrata. A zašto bismo mi imali pojma? rekao je Erling. Istina. Živjeli su u svijetu koji jednostavno nisu mogli pojmiti. Uvjerenje da ga razumiju bilo je varka, taština. Od toga trenutka nadalje, Athelbert Anglcynski nosio je tu spoznaju sa sobom kao istinu. Postoji nešto - uvijek postoji nešto - u jutru, u blagom svjetlu zore, na kraju tame i noći. Zajedno su kroz stabla izjahali u Arberth i ugledali jutarnje nebo iznad zelene trave, a Athelbert je znao -znao je - da je to njihov vlastiti svijet i vrijeme, te da su kroz božju šumu prošli živi, za četiri noći. "Trebali bismo se pomoliti", rekao je. Žena je vrisnula. Zaista bi trebalo biti moguće, uvrijeđeno je mislila Meghan, da cura čučne i olakša se u grmlju pred pastirskom kolibom, a da se odmah pokraj nje ne pojavi čovjek na konju. Trojica njih. Izašli iz šume duhova. Vrisnula je iz svega glasa, ali oblio ju je još hladniji strah kad je shvatila da su izjahali iz šume. Nitko nije ulazio u tu šumu. Čak ni stariji dječaci iz njihova sela i s obližnjih imanja, dobacujući jedni drugima pijane izazove, ne bi otišli dalje od prvih stabala, a i to samo danju. Tri muškarca i s njima pas, upravo su se na konjima pojavili iz šume. Što je značilo da su mrtvi, da su i sami duhovi. I da su došli po nju. Meghan je ustala, užurbano poravnavajući odjeću. Potrčala bi, ali bili su na konjima. Čudno su je gledali, kao da veæć neko vrijeme nisu vidjeli djevojku. Što je možda istina kad se radi o duhovima. Izgledali su sasvim obično. Odnosno, ako ne baš obično, onda barem... ljudski, živo. A onda je - treći šok toga jutra - Meghan shvatila da je jedan od njih Erling. Jahači iz Brynnfella, koji su došli prije dva dana i sa sobom odveli sve muškarce, govorili su o erlinškom pohodu.

Erling je bio ovdje, gledajući prema njoj sa svog konja jer im je - naravno njezin vrisak otkrio gdje se ona nalazi i mokri u grmlju prije nego što će se pobrinuti za ovce. Bila je sama. Bevin je jučer u zoru s drugima otišao u Brynnfell. Njezin bi joj se brat smijao zato što je vrisnula. Možda. Možda i ne bi, s obzirom na to da su muškarci izašli iz šume, bili naoružani, a jedan od njih bio je Erling. Prvi je čovjek progovorio na jeziku koji nije poznavala. Krzno psa, vidjela je, bilo je razderano i prošarano krvlju. Svi su je oni još uvijek čudno gledali, kao da je ona netko važan. Erlinzi su izveli krvavog orla na djevojci po imenu Elyn -još jednoj seljančici, ništa više tamo na zapadu, poslije borbe kod Brynnfella. Meghan je, pomislivši na to, htjela ponovno zavrištati, ali to nije imalo baš nikakve svrhe. Nikoga nije bilo u blizini, seoske su kuće bile predaleko, a ovce joj ne bi pomogle. "Dijete," rekao je jedan od njih. "Dijete, ne želimo ti nikakvo zlo pod kapom nebeskom." Govorio je cyngaelski. Meghan je udahnula. Cadyrski naglasak. Oni su krali stoku i svinje, rugali se Arberthu u svojim pjesmama, ali nisu ubijali seljančice. Sjahao je i stao pred nju. Nije bio krupan; mlad čovjek, zapravo naočit. Meghan, kojoj je brat rekao da će se uvaliti u nevolje ako ne bude pazila, zaključila je kako joj se zapravo ne sviđa to što ju je nazvao djetetom. Pa bilo joj je četrnaest godina, zar ne? U tim godinama već možeš imati svoje dijete. Na to je njezin brat mislio, naravno. Ali on nije bio ovdje. Nikoga nije bilo. Cadyranin je rekao: "Koliko smo daleko od Brynnfella? Moramo tamo stići brzo. Dolaze nevolje." Osjećajući se nevjerojatno upućenom, i nimalo stidljivom, kakva bi vjerojatno trebala biti, Meghan je rekla: "Znamo sve o tome. Erlinzi. Jahači su došli iz Brynnfella i odveli naše muškarce sa sobom." Trojica muškaraca izmijenili su poglede. Meghan se osjetila još važnijom. "Koliko je daleko?" Bio je to Erling, koji je govorio cyngaelski. Sumnjičavo je pogledala onoga koji je stajao pokraj svog konja. "On je prijatelj", rekao je. "Moramo stići tamo. Koliko daleko?" Promislila je o tome. Imali su konje. "Možete biti tamo prije mraka", rekla je. "Gore uz usjek, pa dolje s druge strane, uglavnom prema zapadu." "Pokaži nam stazu", rekao je Erling.

"Cafall će znati", tiho je rekao Cvngael. Treći muškarac nije prozborio još otkako ju je njegov glas natjerao da vrisne. Oči su mu bile zatvorene. Meghan je shvatila da se moli. "Jeste li zaista izašli iz šume?" Morala je pitati. U srcu toga nalazilo se čudo. To je... činilo svijet drugačijim. Bevin i ostali neće joj vjerovati kad im bude ispričala. Onaj koji je stajao pred njom kimnuo je. "Prije koliko su vremena otišli vaši muškarci?" "Jučer ujutro", rekla je. "Na konjima ste brži, možda ćete ih još i sustići." Onaj koji se, činilo se, molio, otvorio je oči. Onaj na tlu bacio se natrag u sedlo, potegnuo uzde. Otišli su bez i jedne riječi, njih trojica i pas, ne osvrnuvši se prema njoj. Meghan ih je gledala dok nisu nestali s vidika. Poslije, pojma nije imala što bi sa sobom. Nije bila naviknuta na to da ovdje bude sama -jučer se to dogodilo prvi put u životu. Sunce je izašlo, kao da objavljuje da je to tek još jedan običan dan. Ali Meghan se osjećala uzbuđeno, posve čudno. Pripremila je i pojela svoju jutarnju juhu, pa otišla k ovcama. Cijeloga jutra, cijeli dan, vidjela ih je u mislima, tu trojicu jahača, čula ono što su govorili. To je već počinjalo previše nalikovati na san, što joj se nije sviđalo. Činilo joj se da bi to morala... ukorijeniti u sebi, kao stablo, da bi postalo stvarnost. Meghan mer Gower pričala je tu priču cijeloga svog života, samo ne onaj dio o tome kako je, kad su izašli iz šume, čučala i mokrila. S obzirom na to što je uslijedilo i tko su, kako se pokazalo, bili ti muškarci, Bevin joj je morao povjerovati, što joj je pružilo veliko zadovoljstvo. Pola stoljeća poslije, upravo je Gweithu, njezinu unuku - koji je cijeli život slušao bakinu priču -jednoga jesenskog jutra, nakon što je požar uništio pola kuća u selu, nešto palo na pamet. Poslije je pošao na jug, s kapom u ruci, do svetišta u Ynantu i porazgovarao s tamošnjim svećenicima, zatraživši njihov blagoslov za ono što je naumio učiniti. Nije to bila stvar koja se poduzima bez blagoslova. Dobio je i više od toga. Petnaest svećenika iz Ynanta, u žutim haljama, većina njih sasvim nevična teškom radu, pošli su pješice s njim u selo. Sljedećeg su jutra održali jutarnji zaziv i onda su, dok su svi okupljeni seljani gledali, puni čuđenja i strahopoštovanja, svećenici počeli pomagati - na izvjestan način - Gweithu koji se dao na rušenje prvih stabala na rubu šume duhova. Neki su im se od mlađih muškaraca pridružili. Od njih je bilo više koristi. Gweith nije umro, kao ni itko drugi. Nikoga u danima koji su uslijedili nije udarila kap, kljenut ili groznica. Kao ni svećenike, iako su se mnogi od njih žalili na žuljeve i bol u mišićima. Ljudi su počeli sa sjekirama odlaziti u šumu.

Otprilike u isto vrijeme, jer čini se da tako idu stvari, da jedna ideja, misao, uđe u svijet na mnogo raznih mjesta istodobno, u istu su šumu s anglcynske strane ušli muškarci u užurbanoj potrazi za neophodnim drvetom. Donijeli su svoje sjekire do stabala zapadno od Esfertha i još dalje na jug, iza Retherlyja, prema mjestu na kojem je mladi kralj zapovjedio gradnju novog burha i brodogradilišta. Rastućem je kraljevstvu trebala drvena građa, nije bilo drugog načina. U određenom trenutku nisi, u ime Jadovo, mogao dopustiti da te bapske priče spriječe u onome što se moralo učiniti. Ni na toj strani nije umro nitko od prvih drvosječa, osim onih koji su pretrpjeli uobičajene nesreće, nastale zbog oštrih sjekira, stabala koja se ruše i neopreza. Počelo je i nastavilo se. Svijet nikad ne ostaje onakav kakav je bio. Mnogo godina poslije svega toga, mnogo, mnogo godina, zapravo, anglcynski je ugljenar, na onome što je postalo jugoistočni rub znatno smanjene šume, naišao na nešto neobično. Bio je to malj - erlinški borbeni malj - koji je ležao u travi pokraj malog jezerca. Čudno je bilo to što je glava malja, očito prastarog, blistala kao netom iskovana, bez hrđe, a drvo drška bilo je glatko. Kad ga je ugljenar podigao, zakleo se da je čuo zvuk, nešto između glazbene note i krika. Djela putuju, na tako mnogo načina, i tako daleko. *** Kendra će se dana prije i tijekom sajma te godine sjećati kao najnepovezanijih u životu. Silovita radost, silovit strah. Fryd je već dva dana bio kod kuće, nakon što su u glasnom trijumfu projahali kroz širom otvorena gradska vrata Esfertha, usred pokliča, odobravanja i glasne glazbe. Grad je bio krcat trgovcima. Nije se moglo ni zamisliti bolji trenutak da Aeldred ostvari takvu pobjedu nad Erlinzima. Ubijeni u velikom broju, otjerani, bez gubitaka na anglcynskoj strani. Ako se ne računa kraljević, koji je pošao u božju šumu. Jašući od vrata glavnom ulicom, sa šarenom gomilom koja je vikala na obje strane, njezin je otac mahao, ozbiljno se osmjehivao, dopuštao narodu da vidi kako je kralj miran i svjestan postignuća, te jednako smireno odlučan da ga ponovi kad god bude bilo potrebno. Dopustio je svojim podanicima da to vide, kao i svima iz inozemstva koji će glas o tome ponijeti svojim kućama. Kendra je, sa svojom majkom, sestrom i bratom (jedinim bratom ovdje) stajala pred velikom dvoranom i gledala oca dok je silazio s konja, pa znala - u samom tom trenutku - da se on raspada. Athelbert je bio neizmjerno vredniji od šezdeset pobijenih Erlinga.

Pohodi su s mora dolazili već tako dugo, a ni poslije ovoga se neće zaustaviti. Ali kralj Anglcyna imao je samo dva sina koji su preživjeli djetinjstvo, a stariji je sad otišao na smrtonosno mjesto, dok mlađi (kao što su svi znali) nikad nije želio biti kralj. Iskreno govoreći, mislila je Kendra, stojeći na stubama pokraj svoje riđokose sestre, Judit se trebala roditi kao dječak, a sad bi bila muškarac. Judit bi mogla sjediti na prijestolju, oštra i samopouzdana u žestokom sjaju svoga duha. Mogla bi vitlati mačem (što je i činila!), zapovijedati frydom, piti vino, pivo i medovinu cijele noći, pa mirna koraka ujutro napustiti stol, dok bi svi koji su bili s njom ležali i hrkali među čašama. I Judit je to znala, mislila je Kendra; znala je da bi mogla učiniti te stvari. Umjesto toga, ove će zime otići, uz pratnju većeg dijela dvora, kako bi se udala za trinaestogodišnjeg dječaka i živjela među narodom Rhedena, kako bi ih vezala bliže; jer, za to su bile rođene mlade žene u kraljevskim obiteljima. Stvari bi katkad pošle ukrivo, mislila je Kendra, a nije bilo nikoga tko bi joj mogao dati dobar odgovor na pitanje zašto je Jad stvorio takav svijet. Te su se noći gostili, slušali glazbu, gledali žonglere i skakače kako izvode svoje točke. Pobjednički obredi. Njihovi životi bili su izloženi, kako bi ih svi mogli vidjeti. Još više toga istoga u zoru. U kapelicu na molitvu, a onda su ona i Judit (sad poslušna, potresena Athelbertovim djelom više nego što je htjela priznati) naglašeno u tri odvojene prigode prošetale kroz krcatu, konopcima ograđenu tržnicu (kako bi bile viđene), opipavajući tkanine i broševe. Treći su put natjerale Garetha da pođe s njima. Bio je tih, iznimno tih. Judit je kupila nož optočen draguljima i uškopljenog konja iz Al-Rassana. Kendra je kupila neke tkanine. Probila se kroz dnevne dužnosti s mukom, a onda je, poslije večernjih obreda, pošla nekoga potražiti. Imala je pitanja na koja su joj trebali odgovori. Ceinion od Llywertha nije bio u kraljevskoj kapeli na večernjoj molitvi. Mala grupa cyngaelskih trgovaca doputovala je ovamo na sajam (došli su istim obalnim putem kao i on, ili im je bio zajamčen prolaz kroz Rhedenski zid). Svećenika je, s njegovim sunarodnjacima, pronašla kako vodi obred u maloj kapeli na zapadnoj strani Esfertha. Upravo je bio završio, kad je stigla mlađa Aeldredova kći koju je pratila jedna od njezinih dvorkinja. Pričekale su dok svećenik nije završio razgovor s nekima od trgovaca, a onda je Kendra naložila svojoj ženi da se povuče, a ona sama sjela uz sjedokosog svećenika u prednjem dijelu stare kapelice, u blizini diska. Trebalo bi ga ulaštiti, primijetila je. Sutra će to nekome reći.

Ceinionove oči, pomislila je, bile su neobično nalik na oči njezina oca. Žive i jednako uznemirujuće u trenucima kad ste željeli nešto sakriti. Ali ona nije bila ovdje kako bi se sakrila. Da se skrivala, uopće ne bi bila ovdje. "Kraljevno?" rekao je on mirno i čekao. "Bojim se", rekla je. Kimnuo je. Lice mu je bilo ljubazno, glatko izbrijano, manje izborano nego što je uobičajeno za muškarca njegovih godina. Bio je onizak i vitke građe, nimalo nalik na one svećenike koji vole pun stol i dobro vino, poput njihova drugoga gosta iz Ferriera. Njihov im je otac još prije nekog vremena rekao - prije Ceinionova prvog posjeta - kako je taj čovjek jedan od najobrazovanijih učenjaka na svijetu, te da i rodijski patrijarh traži njegovo mišljenje o doktrinarnim sukobima. Na izvjestan je način bilo teško u to povjerovati - Cyngaeli su živjeli tako odrezani od svijeta u svojim dolinama. "Mnogi se iz mojega naroda u ovom trenutku silno boje", rekao je. "Darežljivo je od tebe što dijeliš taj strah s nama. Vrlo je lijepo od tvog oca što je poslao brod u Arberth i glasnike do Rhedenskog zida. Možemo se samo nadati—" "Ne", rekla je ona. "Ne radi se o tome." Pogledala ga je. "Znala sam kad je Alun ab Owyn ušao u šumu, s mojim bratom i Erlingom." Tišina. Potresla ga je, primijetila je to. Načinio je znak diska. To je bilo u redu; i sama bi uèinila isto. "Ti... ti vidiš duhove?" Bio je vrlo izravan. Odmahnula je glavom. "Pa, jednom jesam. Jednoga od njih. Prije nekoliko noći. Ali nije to ono što... od trenutka kad ste prešli rijeku, onoga jutra? Dok smo mi ležali na travi?" Samoj je sebi zvučala poput djeteta. Ovo je bilo tako teško. Kimnuo je. "Pa, od tog trenutka, ja... ne mogu ovo dobro objasniti, ali znala sam... ab Owyna. Kraljevića. Mogla sam... čitati stvari u njemu? Znati gdje se nalazi." "Jade dragi", prošaptao je cyngaelski vrhovni svećenik. "Što to silazi među nas?" "Kako to misliš?" pitala je ona. Gledao je u nju, ali njegov pogled nije prenosio osudu i nevjericu. "Čudne se stvari događaju", rekao je. "Ne samo... meni?" Bila je iznimno odlučna da ne zaplače. "Ne samo tebi, dijete. I njemu. I... drugima." "Drugima?" Kimnuo je. Oklijevao je, a onda počeo micati dlan u stranu, pa naprijednatrag. Neće joj reći. Svećenici su, pomislila, dobri u tome da ne kažu ono što ne žele reći. Ali on je već nešto rekao, a ona je to morala znati, tako silno morala. Nije bila sama niti je ludjela.

Progutao je slinu i sad je mogla vidjeti tračak straha, koji je, zauzvrat, uplašio nju. I prije nego što je progovorio, znala je što će je pitati. "Vidiš... li ga sad? Gdje se nalaze?" Odmahnula je glavom. "Ne vidim, još otkako su ušli. Ali imam snove. Mislila sam da bi mi možda ti mogao pomoći." "Oh, dijete, u ovome ti mogu pružiti tako malo pomoći. Ja sam... sav upleten u strahove." "Ti si jedina osoba koja mi pada na pamet." Pogled njezina oca, gotovo posve istovjetan. "Pitaj me onda", rekao je. Ovdje je bilo tiho. Svi su otišli, osim ostarjelog svećenika koji je bio zadužen za kapelicu i koji je sad, pokraj vrata, na bočnom oltaru poravnavao svijeće, te njezine dvorkinje koja je čekala u posljednjem redu klupa. Ova je kapelica bila jedna od najstarijih u Esferthu, drvo na klupama i podu izglačano godinama. Tamo gdje svjetiljke nisu dopirale, bilo je mračno, a drugdje prigušeno osvijetljeno. Osjećaj smirenosti. Ili bi ga barem trebalo biti, pomislila je Kendra. "Što mi možeš reći", pitala je, "o Volganovu maču?" Ne bi se baš moglo reći da je raspon mogućnosti u ženinu životu širok. Ali koliko širok može biti i za većinu ljudi koji žive na božjoj zemlji, mučeći se da prehrane sebe i svoje obitelji, da se ogriju u cičoj zimi (ili se, na jugu, skriju pred pješčanim olujama), da budu sigurni od rata, bolesti, morskih pljačkaša i noćnih stvorenja? *** Knjiga sinova Jadovih, čija je uporaba u kapelama sad i među Cyngaelima bila sve rasprostranjenoj a, naučavala je da svijet pripada smrtnoj djeci božjoj, izražavajući to riječima u obliku zaziva: ljeporječivima i pobjedonosnima. Meirion mer Ryce nalazila je da joj je vrlo teško u to povjerovati. Ako su svi oni veličanstvena djeca darežljivoga boga, zbog čega onda neka od njih završe kao žrtve krvavoga orla, natopljena krvlju, rasporena, iako se radilo samo o djevojci koja se, s prepunim kantama, vraćala s pašnjaka nakon što je toga jutra, na kraju proljeća, pomuzla dvije krave? To nije bilo u redu, prkosno je mislila Meirion, prisjećajući se svoje sestre, kao što je činila svaki put kad bi se kroz izmaglicu prije zore vraćala s mužnje. Elyn nije bila osoba koja je trebala umrijeti na taj način. Za nekoga poput nje, život je trebao pripremiti nešto drugo. Meiri je znala da nije dovoljno mudra da shvati takve stvari, a znala je i što im je seoski svećenik od početka ljeta neprekidno ponavljao, ali cyngaelske žene nisu bile osobito pokorne i poslušne, a da je netko u

koga je imala povjerenja zapitao Meirion kako se zapravo osjeća, priznala bi da je bijesna. Nitko je to nikad nije pitao (ni u koga nije imala takvo povjerenje), ali bijes je bio prisutan, svakoga dana, svake noći, dok je osluškivala zvukove koji više nikad neće dopirati s prazne slamarice prislonjene uza susjedni zid. A bio je prisutan i kad bi u tami ustajala kako bi se odjenula i prošla pokraj kreveta na kojem Elyn više nije bilo, kako bi pomuzla krave, što je nekoć radila njezina sestra. Njezina je majka htjela rastaviti slamaricu, napraviti više mjesta u maloj kolibi. Meiri joj to nije dopustila, iako je u posljednje vrijeme, dok se ljeto kretalo prema žetvi i jeseni, a neke su noći već bile prohladne, počela razmišljati o tome kako bi to i sama mogla učiniti jednog popodneva, kad završi s poslom. Odabrat će vedar dan, kad se plamen i dim budu mogli nadaleko vidjeti, a posteljinu će spaliti na od sunca potamnjelom kamenom vrhu iznad polja, za spomen. Neće to biti dovoljno, ni izdaleka prikladan odgovor na gubitak i bespomoćan bijes, ali što se drugo moglo? Elyn nije bila plemkinja ili kraljevna. Za njezine kosti nije bilo posvećenog mjesta u kripti svetišta, iznad nje nije bilo izrezbarenih riječi, ni slike u kamenu, ni pjesama uz harfu. Ona nije bila ni Heledd ni Arianrhod, izgubljena i zauvijek oplakana. Bila je samo seljačka kći, na pogrešnom mjestu u jedan mračan sat prije zore, silovana i rasporena od jednog Erlinga. I što je njezina sestra mogla načiniti u spomen? Spjevati pjesmu? Meiri nije poznavala glazbu, nije znala čak ni svoje ime napisati. Bila je djevojka, neudana (nije imala muškarca da se bori za nju), živjela je sa svojim roditeljima u blizini granice između Llywertha i Arbertha. Što da učini? Da poduzme žestoku i razornu osvetu? Da se umiješa u neku bitku i zada udarac Erlinzima? Na kraju je učinila upravo to. Katkad uspijemo, usprkos tome što se to čini kao malo vjerojatno. To je dio tajanstvenosti svijeta i na taj se način treba shvaćati. Na kraju tog ljeta, u sat pred zoru, Meirion je čula zvukove, prigušene u magli, desno od sebe, dok je išla kući duž izlokanog, travnatog puteljka koji je vodio s ljetnog pašnjaka. Puteljak je išao usporedno s cestom iz Llywertha, iako je nazvati je cestom bilo pomalo pretjerano. Cesta baš nije bilo mnogo u cyngaelskom kraljevstvu. Mnogo su koštale, i u novcu i u radnoj snazi, a ako sagradiš cestu, jednostavnije te je duž nje napasti. S obzirom na to kakva su vremena bila, bolje je bilo živjeti s putnim poteškoćama nego izgladiti put onima koji ti žele zlo. Ipak, grubi put južno od nje, koji je prolazio pokraj njihova imanja i sela, bio je jedan od glavnih prolaza prema moru i od njega, urezujući se kroz prolaz između brda Dinfawr prema zapadu, te se pružajući dalje na istok, ispod šume, duž sjeverne obale rijeke Aber.

Zato je Elyn umrla. Ljudi su, idući na istok i zapad, sve vrijeme prolazili preblizu njih. Zato je sad i Meirion zastala i oprezno, tiho skinula svoj jaram na kojem su, s obje strane, visjele pune kante mlijeka. Ostavila ga je na travi i na trenutak stajala, slušajući. Konjska kopita, uzde, škripa kože. Zveket željeza. Nije bilo nikakva dobra razloga da na ovoj stazi prije zore budu naoružani jahači. Prva joj je pomisao bila pljačka stoke: odmetnici (ili plemići) iz Llywertha prelaze u Arberth. Njezino se selo nastojalo držati podalje od tih stvari; nisu imali dovoljno stoke (dovoljno bilo čega) kako bi bili meta pljačkaša. Bolje ih je bilo pustiti da prođu, u oba smjera, ne znati ništa ili što je manje moguće, u slučaju da potjera dođe (iz oba smjera) i počne postavljati pitanja. Da nije čula glasove, tiho bi se vratila natrag svojim puteljkom, sa svojim jutarnjim mlijekom. Nije razumjela riječi - i u tome je, naravno, bila stvar. Da su to bili muškarci iz Llywertha, razumjela bi ih. Ali nisu bili. Govorili su erlinški, a Meirinu je sestru, silno voljenu, na početku ljeta obeščastio i ubio jedan od njih. Nije otišla kući. Bijes katkad može usmjeriti strah, svladati ga. Meiri je poznavala ovu zemlju kao što je poznavala svoju zamršenu smeđu kosu. Čučnula je, ostavivši mlijeko iza sebe na stazi (poslije ga je, istoga dana, pronašla i do kraja popila lisica). U sivilu se kretala poput sablasti prema glasovima i cesti. Trenutak poslije, pružila se na trbuh u travi i grmlju, pa domigoljila bliže. Nije znala ništa o tome kako se Erlinzi (ili itko drugi) raspoređuju na jahačkom pohodu, pa je zapravo imala veliku sreću, više nego išta drugo, što nitko od izvidnika nije pretraživao žbunje sjeverno od ceste. Mnogo toga što se događa u životu ovisi o sreći ili nesreći, što nas uznemiruje u jednakoj mjeri kao i ostalo. Ono što je ugledala, vireći kroz trnjine, bila je četa Erlinga, neki na konjima, većina pješice, koja je zastala kako bi porazgovarala, jedva vidljiva u tami i magli koja se još nije podigla. Ono što je dvaput čula bilo je "Brynnfell", nepogrešivo, ime doprlo je do nje, preko pjenušanja njezine krvi, kroz ispaljene i frknute riječi koje njoj nisu imale nikakvog smisla. Znala je ono što je trebala znati. Počela je puzati unatrag na koljenima i laktovima. Začula nešto iza sebe. Ukočila se na mjestu, ne dišući. Nije se pomolila. Trebala je, naravno, ali bila je previše prestravljena. Osamljeni se jahač nastavio kretati, prošavši odmah pokraj mjesta na kojem je ona ležala. Čula ga je kako skreće putem iza grmova kroz koje je ona virila i ponovno se pridružuje četi na cesti. Svaka pljačkaška družina imala je izvidnike, osobito u neprijateljskim zemljama, gdje nisi siguran kamo ideš. Pas bi je pronašao, ali Erlinzi nisu imali pse. Meirion se borila sa željom da ostane gdje jest, nepomična, zauvijek, ili barem dok oni ne odu. Čula je jahače kako su sjahali. Ovdje je rijeka bila blizu, odmah južno. Možda su se zaustavili zbog vode i hrane.

To je htjela. Pažljivo osluškujući, sad i iza sebe, otpuzala je unatrag i ponovno se vratila na svoj puteljak. Ostavila je mlijeko tamo gdje je bilo i počela trčati. Znala je kamo su se zaputili ovi pljačkaši i što se treba učiniti. Nije bila sigurna hoće li je muškarci na poljima poslušati. Bila je spremna ubiti nekoga kako bi ih na to natjerala. Ali nije morala. Šesnaest seljaka i njihovih pomoćnika, kao i desetogodišnji Derwyn ap Hwyth, koji ni u jednom trenutku nije zaostao za njima, krenuli su prije nego što je sunce sasvim izašlo i potrčali na istok, starim putem prema Brynnfellu. Taj se put zaustavljao u njihovoj šumi. No, bila je to poznata i pripitomljena šuma, izvor triješća i debala za gradnju, a kroz nju je vodila staza koja će ih na kraju izvesti iz šume odmah sjeverno od imanja Brynna ap Hywlla. Meirionin otac, koji zbog svoje bolesne noge nije s njima mogao držati korak, uzeo je jedinog seoskog konja i otišao na sjever, u Penaw. Tamo je pronašao još dvanaestoricu muškaraca koji su radili. Rekao im je što se imalo reći. I oni su također potrčali, ravno sa svojih žetvenih polja, grabeći sve što im je palo pod ruku, a što je bilo oštro i što se moglo brzo nositi jedan dan i jednu noć puta. Gotovo tridesetorica muškaraca. Meirionin odgovor. Nisu bili uvježbani borci, ali su bili otvrdnuli, poznavali su teren i bili puni - svaki od njih - ljutnje, sjajne i hladne poput zimskog sunca. Ovo nije bila nepregledna flota zmajskih brodova koja napada iz erlinških zemalja. Ovo su bili pljačkaši koji su se šuljali kroz njihovu zemlju. Uvijek će se bojati sjevernjaka, ali neće bježati pred njima. Kći bogalja Rycea, njegova preživjela kći, bila je ta koja je naišla na pljačkaše i odnijela - poput kraljice iz legende - potrebne vijesti o tome kamo su se zaputili. Cyngaelska žena, vrijedna pjesme. A svi su oni znali, u obližnjim selima i zemlji, što je bilo učinjeno njezinoj sestri. Oni će stići do Brynnfella pola dana prije Erlinga. Popodne onoga dana kad je ugledala pljačkaše, Meirion je - u mahnitosti rođenoj iz čekanja - rastavila Elvninu slamaricu. Počela je odnositi slamu i posteljinu na stjenoviti vrh brda. Njezina majka i ostale žene vidjele su što ona radi, pa se dale na posao kako bi joj pomogle, skupljajući drvo i slažući ga na ravnom vrhu. Sve su radile, žene koje su išle uzbrdo i nizbrdo. Kasnije tog dana, dok je sunce zalazilo, a posljednji se mlađak plavog mjeseca uzdizao (sutra na nebu neđe biti ni jednog mjeseca), zapalile su krijes za Elyn. Bila je ona samo djevojka. Nitko ni najmanje važan, ni po jednom mjerilu kojim biste se mogli poslužiti. ***

Bern se nije mogao otresti predosjećaja smrti koja, poput kakve tamne ptice, lebdi iznad Ingavinova ramena i čeka. Magla među zbijenim brdima. Prigušeni zvukovi, ograničen vidokrug. Čak i kad se razdanilo, a magla podigla, ostao je taj osjećaj pritiska, tišine koja čeka u zemlji. Imao je osjećaj da ih netko motri. Najvjerojatnije je i bilo tako, iako nije vidio nikoga. Ovo je bila čudna zemlja, pomislio je Bern, drugačija od ijedne koju je poznavao, a oni su se odmicali od mora. Nije imao nikakvih iluzija o svojim proročkim, vidjelačkim sposobnostima, ili bilo kakvim drugim znanjima. Rekao je sebi kako je ovo tek bojazan. Nikad nije bio u bici, a oni su se upravo kretali prema njoj. Ali nije bio strah. Zaista nije bio. Sjećao se straha. Noć prije svoje borbe za ulazak u Jormsvik, ležao je pokraj prostitutke, uopće nije spavao, slušajući njezino mirno disanje. Bio je posve siguran da je to posljednja noć koju će doživjeti. Tad je strah bio u njemu; sad je to bilo nešto drugačije. Bio je obavijen neobičnim osjećajem, nečim nepoznatim. Magla u ovim brdima, priroda života kojim su ljudi živjeli. Njegov otac umiješan u to, ma koliko to želio zanijekati. Nijekanje bi bilo laž, eto, baš tako jednostavno. Thorkell mu je rekao da im ne dopusti odjedriti u zemlju Cyngaela. Brand je ubio posljednjeg Volgana zbog njegove prevare, a ipak su sad bili ovdje, u ovim brdima, u pothvatu na koji ih je Ivarr pokušavao varkom navesti. Brand Jednooki i drugi vođe prihvatili su Ivarrovu zamisao: osveta i Volganov mač. Izlaz iz poniženja. Dakle, radili su ono što je on od njih i htio, iako su ga zbog toga ubili i bacili u more. Od toga čovjek može dobiti osjećaj da su stvari pošle naopako. Brand je o tome govorio prilično mirno, dok su s vjetrom jedrili na zapad, pa na sjever, do mjesta na kojem su se iskrcali. Kako je ovo za njih loš trenutak da pretrpe poraz. (Postoji li dobar trenutak, pitao se Bern.) Kako bi osvojiti mač značilo veliku pobjedu, sjajno izvedenu iz poraza i neuspjeha. Talisman protiv ambicioznih muškaraca sa sjevera koji su mislili da mogu biti kraljevi i nametati svoju volju Jormsvikinzima. Bern nije bio tako siguran. Njemu se činilo da ovi navedeni razlozi prikrivaju nešto drugo. Da je Brandu Leofsonu bilo krivo što on sam nije osmislio Ivarrov pohod, da je ono što je jednooki vidio u svojim mislima bila slava. U normalnim okolnostima, to bi bilo sasvim u redu. Što su drugo, kako su uz harfu skaldi pjevali cijele zime pokraj ognjišta, hrabri ljudi i mogli tražiti? Bogatstvo umire s čovjekom, njegovo ime živi zauvijek. Ingavinovi su dvorovi bili za ratnike. Zrele i podatne djevice s crvenim usnama i plavom kosom nisu nudile medovinu (i sebe) seljacima i kovačima za zlatnim božjim stolovima. Ali njegov otac rekao je neka ne idu ovim putem.

Nisu čak bili ni sigurni kamo idu u ovim brdima i uskim dolinama. Brand i Carsten iz prethodnih su godina poznavali zaljev, ali nijedan od njih, pa ni Garr Hodson, nije nikad bio u zaleđu tako daleko kako je trebalo ići do Brynnfella. Krenuli su na istok, trideset jahača, šezdesetorica pješice, a pedesetorica su ostala uz brodove, da ih izvuku na more ako budu otkriveni. Bilo ih je jedva dovoljno za tu zadaću, činilo se Bernu, ali on je ovdje bio jedan od najmlađih, što on zna? Carsten se zalagao za brzi pohod tamo-i-natrag, samo s jahačima, budući da su kanili ubiti samo jednog čovjeka i pronaći samo jednu stvar. Brand i Garr nisu se složili. Ap Hywllovo imanje bit će branjeno. S pješadijom će morati ići sporije, ali će sila biti veća. Bern je, na Gylliru, bio jedan od jahača koji su pregledavali obje strane ceste (zapravo, tek staze) dok su napredovali. Nisu vidjeli nikoga. Bilo je to dobro, moglo bi se reći, čuvalo je njihovu tajnost - ali Bern se nije mogao otresti osjećaja da ih drugi vide. Nisu pripadali ovamo - zemlja je to nekako znala - a more, njihovo pravo područje, sa svakim je trenutkom bivalo sve dalje. Drugoga dana, dok su prolazili kroz brdski masiv pod dosadnom kišicom, jedan je od izvidnika pronašao drvosječu i doveo ga sa sobom, ruku vezanih na leđima, natjeravši ga pod prijetnjom uperenog mača da trči pred konjem. Muškarac je bio sitan, tamnoput, u poderanoj odjeći. Zubi su mu trunuli. Nije govorio erlinški; nitko od njih nije govorio cyngaelski. Nisu očekivali da će se ovdje zateći, nisu odabrali nikoga od onih koji su poznavali jezik. Ovo je trebao biti pohod na nebranjene anglcynske burhove. Za to im je Ivarr platio. Pokušali su s drvosječom govoriti na anglcynskom, koji je trebao biti približno sličan. Čovjek nije znao ni taj jezik. Uneredio se od straha, primijetio je Bern. Brand je - sad nestrpljiv, nervozan i ljutit - isukao mač, dograbio muškarčevu lijevu ruku i odrezao mu šaku u zglobu. Drvosječa je, kose slijepljene od kiše, promočen od vlastitog znoja i smrada, prazno zurio u batrljak svog zgloba. Šaka mu je ležala na travi, mrtav predmet. "Brynnfell!" zagrmio je Brand, a kiša je i dalje padala. "Brynnfell! Gdje?" Drvosječa je na trenutak podigao prema njemu prazan pogled, a onda se onesvijestio kao klada. Brand je divlje opsovao, pljunuo, osvrnuo se oko sebe kao da traži nekoga koga će okriviti. Garr je, s prezirom, na licu mjesta mačem probo Cyngaela. Krenuli su dalje. Kiša je i dalje padala. U tom je trenutku Bernov osjećaj pritiska počeo jačati. Putovali su i tijekom večeri, tek su nakratko stali u noći. Čuli su životinje kako se kreću, sove iznad glava, na stablima i na obližnjim padinama, ali nisu vidjeli baš ništa. Prije jutra izašli su između brda na nešto otvoreniju nizinu, iako se magla još uvijek zadržala. Ovdje bi trebalo biti imanja, ali Brand je mislio kako je Brynnovo imanje udaljeno barem još jedan dan. Kretao se prema napola upamćenim pričama. Netom

prije zore, zastali su, razdijelili zalihe, napili se u rijeci koja je bila odmah južno od njih i krenuli dalje kad je sunce izašlo. Bern je mislio na svog oca, kako popravlja vrata štaglja na Rabadyju u sumrak. Slava, palo mu je na pamet, može imati preveliku cijenu. Možda ona i nije za svakogč. Nagnuo se naprijed i potapšao Gyllira po vratu. Nastavili su prema istoku, a šuma se sad pojavila sjeverno od njih, dok je rijeka žuborila na jugu, tekući uz njihovu stazu, a onda skrenuvši. Bernu se nije sviđala tajanstvena, sivozelena zbijenost ove zemlje. Sunce je zašlo, posljednji mlađak plavog mjeseca bio je pred njima, pa iznad njih, pa za njima. Zaustavili su se zbog još jednog obroka, pa se nastavili kretati tijekom noći. Ovo su bili jormsvički plaćenici, mogli su izdržati bez sna noć ili dvije kako bi stekli prednost iznenađenja i straha. Brzina je bila od bitne važnosti za pohod: iskrcaš se, udariš, ostaviš za sobom smrt i užas, uzmeš ono što želiš i nestaneš. Ako to ne možeš, nije ti mjesto na zmajskim brodovima, mekan si kao i oni koje si došao ubiti. Mogao si onda baš biti i seljak ili kovač. Barem je jutro bilo vedrije. Činilo se da su magle ostale za njima. Nastavili su dalje. Kasnije toga dana, dok je povjetarac iznad njihovih glava brzo nosio bijele oblake, Brynn ap Hywll i četa muškaraca dočekali su ih na mjestu na kojem su se uspinjali padinom, a Cyngaeli su bili iznad njih. Nimalo meki, nimalo iznenađeni ili uplašeni. Podigavši pogled, Bern je tamo vidio svog oca. Alun nije vidio Ivarra Ragnarsona. Sunce je bilo Erlinzima iza leđa, zbog čega je morao žmirkati. Brynn je stajao na uzvisini, ali svjetlo bi moglo predstavljati poteškoću. Brojem ljudi bili su gotovo izjednačeni, a oni su još imali dvadesetoricu u pričuvi, skrivene s obje strane padine. Erlinzi su imali jahače, dvadesetak njih, nagađao je. Oni nisu bili najbolji jahači na svijetu, ali konji su ipak bili prednost. Osim toga, ti ljudi s kojima će se suočiti bili su Jormsvikinzi, dok su oni imali četu sastavljenu uglavnom od seoskih pomoćnika. Bilo je to bolje nego što je moglo biti, ali nije bilo dobro. Erlinzi su stali čim su ih ugledali. Alunov instinkt bio je navaliti dok konji stoje i iskoristiti prednost padine, ali Brynn je dao zapovijed da se čeka. Alun nije bio siguran zašto. Ali saznao je, prilično brzo. Ap Hywll je povikao, gromkim glasom nošenim niz padinu: "Čujte me! Pogriješili ste. Nećete se vratiti kući. Vaše ćemo brodove osvojiti prije nego što se stignete vratiti do njih. Bili smo upozoreni na vaš dolazak." Govorio je anglcynski.

"To je laž!" Jednooki muškarac, koji je lako moguće bio krupan kao Brynn, pomaknuo je svog konja naprijed. Ovako su u pričama počinjale bitke, mislio je Alun. Izazov, protuizazov. Govori za svirače harfe. Ovo nije bila priča. Još je uvijek pogledom pretraživao Erlinge, u potrazi za muškarcem kojega mora ubiti. Činilo se da je i Brynnu ista stvar pala na pamet. "Znaš da je to istina, ili ne bismo bili ovdje s više ljudi nego što ih vi imate. Predajte nam Ivarra Ragnarsona i dajte nam taoce, pa ćete živi odjedriti s ovih obala." "Serem ti ja na to!" povikao je krupni muškarac. A onda je dodao: "Ragnarson je ionako mrtav." Alun je trepnuo. Pogledao je Thorkella Einarsona, koji se nalazio pokraj njega. Riđobradi je Erling zurio u protivničke snage. Njegov vlastiti narod. "Kako to?" povikao je Brynn. "Kako to da je mrtav?" "Od moje oštrice, na moru, zato što nas je prevario." Za divno čudo, Brynn ap Hywll zabacio je glavu i nasmijao se. Zvuk je bio zapanjujući, posve neočekivan. Nitko nije ni progovorio, niti se pokrenuo. Brynn se svladao. "Pa što onda, u ime Jadovo, radite ovdje?" "Došli smo te ubiti", rekao je drugi muškarac. Lice mu se bilo zajapurilo kad je čuo smijeh. "Jesi li spreman pronaći svog boga?" Tišina. Kasno popodne, kasno ljeto. Kasni dio života, zapravo, za oba muškarca koji su sad govorili. "Spreman sam već dugo", rekao je Brynn ozbiljno. "Ne trebam stotinu ljudi kao pratnju. Reci mi svoje ime." "Brand Leofson, iz Jormsvika." "Ti vodiš ovu četu?" "Da." "Oni to prihvaćaju?" "Što to znači?" "Slijedit će zapovijedi koje im izdaš?" "Ubit ću svakog tko to ne učini." "Naravno da hoćeš. Vrlo dobro. Ostavite nam dva broda i dvadesetoricu talaca po našem izboru, kao i sve svoje oružje. Ostalima će biti dopušten odlazak. Poslat ću jahača u Llywerth i još jednoga kraljeviću Owynu u Cadyr - oni će vas pustiti da prođete. Ne mogu jamčiti za ono što će biti s vama kad budete otplovili pokraj anglcynske obale." "Dva broda!" Erlingov je glas bio pun nevjerice. "Nikad ne ostavljamo taoce, ti, govnarska budalo! Nikad ne ostavljamo svoje brodove!"

"Onda će brodovi biti oduzeti kad vi izginete u ovim zemljama. Nikad nećete otići, ni jedan od vas. Odluči se. Nisam raspoložen za razgovor." Glas mu je sad bio hladan. Jedan je od erlinških pješaka koraknuo naprijed i stao pokraj stremena jednookog muškarca. Zajedno su šaptali. Alun je ponovno pogledao Thorkella. Vidio je da on gleda na drugu stranu, prema Brynnu. "Otkud da znamo kako ne lažeš za Llywerth i Cadyr? Otkud bi oni znali za nas?" Bio je to drugi Erling, koji je stajao pokraj onoga po imenu Leofson. Jahač je trznuo uzdama i pokrenuo se kako bi svog konja postavio uz Brynnova. "Znate tako što vam ja sad govorim da je to istina. Projahali smo kroz šumu duhova, nas trojica, kako bismo donijeli ovamo upozorenje o vašem dolasku." "Kroz šumu duh—! To je laž! Tko si...?" Erling je zašutio. Sam je dokućio odgovor na svoje pitanje. Bilo je to zbog naglaska, shvatio je Alun. Besprijekornih, dvorskih anglcynskih prizvuka. "Ja sam Athelbert, sin Aeldredov", rekao je mladić pokraj Brynna, koji je s njima jahao kroz božju šumu kako bi pripomogao cilju koji nije bio njegov. "Naš je fiyd ubio šezdesetoricu vaših. Bit ću neizrecivo sretan budem li ovdje mogao uvećati taj broj. Moj je otac poslao brod iz Drengesta, odmah za vašima, s upozorenjem za Cadyr. Primili su ga prije nekoliko dana, dok ste vi dolazili ovamo. Ap Hywll govori istinu. Ako im ne pošaljemo poruku koja će ih zaustaviti, Cyngaeli će zauzeti vaše brodove, ili ih natjerati prema kopnu, a vi nećete imati kamo. Mrtvi ste, tu gdje stojite. Jormsvik više nikad neće biti isti. Dovijeka će se izrugivati vašim imenima. Ne možeš ni zamisliti koliko mi zadovoljstvo pruža izgovaranje ovih riječi." Žamor u skupini Erlinga ispod njih. Alun je čuo ljutnju, ali ne i strah. Nije ga ni očekivao. Vidio je kako neki od njih počinju izvlačiti mačeve i sjekire. S tvrdim, žestokim osjećajem potrebe, i on je izvukao svoj mač iz korica. Došlo je, konačno je došlo. "Čekaj", tiho je rekao Thorkell pokraj njega. "Izvlače oružje!" promuklo je dahnuo Alun. "Vidim. Čekaj. Oni će pobijediti u ovoj borbi." "Ne, neće!" "Vjeruj mi. Hoće. I ap Hywll to zna. Brojčano smo izjednačeni, ali oni imaju jahače i uvježbane borce. Brynn ima tridesetoricu svojih ljudi, ali ostalo su seljaci sa srpovima i motkama. Razmisli!" Glas mu se pronio naprijed. Kasnije je Alun došao do zaključka da je to Thorkell namjerno učinio. Brynn je lagano okrenuo glavu. "Znaju da ne mogu živi napustiti ove obale", tiho je rekao.

"Mislim da znaju", rekao je Thorkell Einarson, još uvijek tiho govoreći cyngaelski. "Ali to neće igrati ulogu. Ne mogu ti dati brodove i taoce, a onda se vratiti u Jormsvik. Prije će umrijeti." "Onda ćemo se, dakle, boriti. Ubiti dovoljno njih da sutra ili preko—" "A što će reći vaše žene i majke, očevi ove dvojice kraljevića?" Ni u jednom trenutku Thorkell nije podigao glas. Brynn se okrenuo prema njemu. Alun mu je vidio pogled pod kasnim popodnevnim svjetlom. "Reæi će da su Erlinzi, prokleti od Jada i od svijeta, opet prije vremena ubili dobre ljude. Reći će ono što uvijek kažu." "Postoji izlaz." Brynn se zagledao u njega. "Slušam", rekao je. Alun je osjetio kako puše povjetarac od kojega su njihovi barjaci zapucketali. "Izazvat ćemo ga", rekao je Thorkell. "Ako pobijedi, dopušteno im je da odu. Ako izgubi, predaju dva broda i taoce." "Upravo si rekao—" "Ne mogu tek tako dati brodove. Ali mogu izgubiti borbu. Tad će čast od njih zahtijevati da se pošteno ponesu. I hoće. Ovo su Jormsvikinzi." "Ta je razlika dovoljno važna?" Thorkell je kimnuo. "Uvijek je bila." "Dobro", rekao je Brynn trenutak poslije, smiješeći se. "Dobro. Ja ću se boriti s njim. Ako bude prihvatio." Kad se poslije osvrtao na to, Alun se sjećao da su četvorica različitih ljudi u istom trenutku rekli Ne, a on je bio jedan od njih. Ali glas koji je nastavio, kad su ostali iznenađeno zašutjeli, bio je ženski. "Ne!" ponovno je rekla. Alun se okrenuo, svi su se oni okrenuli. Na bočnoj padini, zapravo sasvim blizu, na konju, bile su ap Hywllove dame, žena i kći. Vidio je Rhiannon, vidio je kako ona gleda ravno u njega, a srce mu je poskočilo, paljba sjećanja i slika obrušila se na njega kao strijele iz vedra neba. Majka je bila ta koja je progovorila. Brynn je piljio u nju. Pomaknula je svog konja kako bi se našla naprijed, među njima. "Rekao sam ti da ostaneš kod kuće", rekao je on, prilično blago. "Znam da jesi, moj gospodaru. Prekori me poslije. Ali počuj me najprije. Izazov je na mjestu. Čula sam što je rekao. Ali ovaj put taj izazov nije tvoj." "Mora biti moj, Enid. Mene su došli ubiti." "I to im zadovoljstvo mora biti uskraćeno. Dragi moj, ti si vrhunac slave svih živućih ljudi."

"Sviđa mi se kako to zvuči", rekao je Brynn ap Hywll. "Pretpostavljam da je tako", rekla je gospa Enid. "Umišljen si. To je grijeh. A uz to si, žalim što ti to moram reći, star, kratkog daha i debeo." "Ja nisam debeo! Ja sam—" "Jesi, a upravo te u ovom trenutku boli lijevo koljeno, a leda su ti u ovo doba dana redovito ukočena." "I on je star! Taj jednooki kapetan nosi svoje godine—" "On je pljačkaš, moj gospodaru." Bio je to Thorkell. "Poznajem njegovo ime. Leofson je jedan od najboljih jormsvièkih kapetana. On je još uvijek borac, gospodaru. Ono što gospa kaže, istina je." "Jesi li me ovamo došla postidjeti, ženo? Zar kažeš da ne mogu poraziti—?" "Ljubavi moja. Prije dvadeset pet godina, s puta su ti se sklonila tri kraljevića sa svojim sinovima." "Ne vidim razloga zašto bi—" "Ne napuštaj me", rekla je Enid od Brynnfella. "Ne na ovaj način." Alun je čuo ptičji pjev. Djela ljudi koji su ovdje stajali, njihova oluja i propast, gotovo ništa nisu značili. Bio je ljetni dan. Ptice će i dalje biti ovdje kad sve ovo svrši, na ovaj ili na onaj način. Brynn je zurio u svoju ženu. Ona je sjahala, bez pomoći, pa kleknula na travu pred svog muža. Brynn se nakašljao. Athelbert je bio taj koji je prekinuo tišinu. Trznuo je uzdama i krenuo prema Erlinzima, malo niže niz padinu. "Čujte me. Rečeno nam je da ne možete predati brodove. Morate znati da ćete, ako tako ostane, umrijeti. Sad vam nudimo izazov. Odaberite čovjeka, mi ćemo učiniti isto. Ako pobijedite, bit će vam dopušteno odjedriti odavde, iako ne govorim u ime svog oca i ne znam što bi se moglo dogoditi vašim brodovima na putu kući." "A ako izgubimo?" Prihvatit će. Alun je to znao, prije nego što su uopće i čuli uvjete. Bilo je to u ubrzanom glasu jednookog kapetana. Ovo su bili plaćenici, njihova se borba kupovala, a ne berserkiri, koji žude za smrću. Osjećao je nešto neobično, kruženje vremena. Tri kraljevića i njihovi sinovi. Njegov je otac bio jedan od tih sinova, prije dvadeset pet godina. Alunove dobi, gotovo. I Brynn je bio istih godina. Ono što se ovdje odvijalo bilo je kao nit prediva, započeta na onom žalu u Llywerthu. Athelbert je ponovno govorio. "Ostavit ćete kao zalog dva broda, oružje, uključujući i ono na brodovima, te kao jamstvo deset talaca, koji će biti oslobođeni u proljeće. To neće biti predaja, nego izgubljeni izazov." "Kako ćemo stići kući bez oružja? Ako ikoga sretnemo—"

"Onda vam je bolje da sad pobijedite, zar ne? I nadate se da nećete susresti brodove mog oca. Prihvatite sad, ili ćete se boriti ovdje, s nama." "Prihvaćamo", rekao je Brand Leofson, još i brže nego što je Alun mislio da hoće. Alunovo je srce sad divlje udaralo. Trenutak je došao. Naravno, mislio je na Daija. Ragnarson je bio mrtav, ali tu je, ispod njih, s isukanim mačem bio erlinški pljačkaš. Nit se ispredala. Udahnuo je kako bi se smirio. Bio je njegov red da trzne uzdama i pokrene konja naprijed, prema sudbini koja se za njega oblikovala na kraju proljeća. "Ja ću to učiniti", rekao je Thorkell Einarson. Alun je zauzdao konja i brzo se osvrnuo. "Znam da hoćeš", vrlo je tiho rekao Brynn. "Zato te valjda Jad i doveo ovamo." Alun je otvorio usta kako bi prosvjedovao, ali je otkrio da nema riječi. Užurbano ih je tražio. Thorkell ga je gledao, s neočekivanim izrazom u očima. "Misli na svog oca", rekao je. A onda se okrenuo: "Kraljeviću Athelberte, imam li dopuštenje poslužiti se mačem koji si mi dao u šumi?" Athelbert je kimnuo, ništa ne rekavši. Alun se pitao izgleda li i on sam tako mlado kako je sad izgledao Anglcyn. Tako se osjećao, ponovno kao dijete kojem je dopušteno biti u društvu odraslih, kao desetogodišnjak koji im se ranije pridružio sa seljacima koji su došli sa zapada. Thorkell se u zamahu spustio s konja. "Nećeš uzeti malj?" pitao je Brynn, sad žustar. "Ne u borbi jedan na jednoga. Ovo je dobra oštrica." "Hoće li te smetati cyngaelska kaciga?" "Ne, ako se ne raspadne zato što je jeftino napravljena." Brynn ap Hywll nije mu uzvratio osmijeh. "Dat ću ti svoju." Skinuo ju je i pružio Thorkellu. "Počašćen sam", rekao je drugi muškarac. Stavio ju je na glavu. "Oklop?" Thorkell je pogledao niz padinu. "Obojica nosimo kožu. Neka tako i ostane." Okrenuo se prema ženi koja je još uvijek klečala na travi. "Zahvaljujem ti na svom životu, moja gospo. Nisam baš živio životom koji bi zasluživao darove." "Poslije ovoga, hoćeš", rekao je Brynn promuklo. Njegova je žena pogledala riđobradog Erlinga, ali nije odgovorila. Brynn je dodao: "Vidiš mu oko? Kako ćeš to iskoristiti? Ubij ga za mene." Thorkell ga je pogledao i tužno odmahuo glavom. "Ako čovjek dovoljno pozivi, svijet mu priredi čudne stvari." "Valjda je tako", rekao je Brynn. "Zato što se boriš za nas? Za mene?"

Thorkell je kimnuo. "Volio sam ga. Poslije njegove smrti, više ništa nije bilo isto." Alun je pogledao Athelberta, koji mu je uzvraćao pogled. Ni jedan nije rekao ni riječ. Ptice su pjevale svud oko njih. "Tko se bori za vas?" povikao je krupni Erling s padine. Sjahao je i sam pošao prema gore, na pola puta prema mjestu gdje su se oni nalazili. Stavio je kacigu na glavu. "Ja se borim", rekao je Riđi Thorkell razgovijetno. Počeo se spuštati. Iz podnožja se začuo žamor, kad su vidjeli da se radi o Erlingu. Alun je vidio kako Enid briše suze nadlanicom jedne ruke. Rhiannon je prišla i stala uz majku. On svoje udarce srca još uvijek nije imao ni približno pod nadzorom. Misli na svog oca. Kako je znao da to mora reći? Bern je promatrao svog oca kako silazi. Od trenutka kad su ugledali Cyngaele, zurio je prema njima s nevjericom. Thorkella je bilo lako uočiti, bio je za pola glave viši od većine muškaraca, s riđim barjakom brade. I tako je sin znao, ne čuvši ni jednu izgovorenu riječ, ali motreći izdajničke pokrete ruku muškaraca iznad njih, da je Thorkell bio taj koji je spomenuo borbu jedan na jednoga kad im je zaprijetila bitka. Tolike su priče pričale i pjevale - sve tamo do Sifertha i Ingelda u snijegu - upravo o takvoj borbi. Slava i smrt: ima li blistavijeg načina da se dođe do jedne od njih? Čuo je ostale pokraj sebe kako brzo raèunaju, pokušavajući zaključiti ima li Cyngaela skrivenih iza padina na obje strane, i ako ima, koliko ih je. Bern nije imao osjećaj za takve stvari, mogao je samo primijetiti ono što je čuo: procjenjivali su da bi mogli pobijediti u bici, ali uz gubitke, osobito ako oni u pričuvi imaju strijele. A ne bi uspjeli napustiti ove zemlje. To im je bilo jasno od trenutka kad je anglcynski kraljević - bilo je nevjerojatno da je među njima - rekao ono što je rekao. Bern je imao te predosjećaje propasti, i na dugim brodovima dok su dolazili ovamo, kao i cijelim putem istočno, kroz crna brda. Činilo mu se da možda posjeduje više sposobnosti predviđanja nego što je ikad pomislio. Nije ovo bio najbolji trenutak da to otkrije. A onda je anglcynski kraljević po drugi put pošao naprijed i ponudio izazov. Bilo bi lako mrziti taj glas, tog čovjeka, mislio je Bern. Uz njega napet žamor iskusnih ljudi: ako ostave oružje, to je isto kao da su goli, rekao je jedan, dok idu natrag kroz neprijateljsku zemlju, a onda pokušavaju stići kući, veslajući uz vjetar, očajnički ranjivi pred svakim koga susretnu, s Aeldredovim brodovima koji čekaju na njih. Bez oružja nisu mogli ni prezimiti ovdje.

Izazov je bio ono što je nudilo iluziju da mogu izgubiti i preživjeti; jedva nešto više od toga. Ali ako se ovdje upuste u bitku, pobijedili ili izgubili, mrtvi su. "Brande, ti možeš raskomadati debeloga", čuo je kako promuklo šišti Garr Hodson. "Učini to, pa idemo kući. I još si ubio Brynna ap Hywlla. Zato smo i došli!" Brynn ap Hywll. Bern je pogledao gore, prema Volganovu ubojici. Pokora Erlinga. Bio je on starac. Brand bi to mogao izvesti, pomislio je, sjećajući se brzine Leofsonove oštrice, dok je gledao u njega, otvrdnulog, napetog i punog ožiljaka. Spasit će ih, kao što vođi i dolikuje. Otvarao se prozor, pomislio je Bern. Brand je viknuo: "Prihvaćamo!" pa isukao mač. Onda je viknuo: "Tko se bori za vas?" I prozor se zatvorio. Bern je čuo svog oca kako kaže: "Ja se borim", pa ga ugledao kako silazi prema mjestu na kojem je čekao Brand. Sunce na zalasku potpalilo je plamen u Thorkellovoj kosi i bradi. Bili su tako daleko, mislio je Bern, gledajući gore prema njemu, od štaglja i polja na Rabadyju. Ali svjetlo - svjetlo je sad bilo isto kao i onih večeri kojih se sjećao. Ni jedan od dvojice muškaraca nije bio mlad. Obojica su ovo već činila. Borba može započeti bitku ili je odvratiti, a pobjednik je mogao steći slavu, iako je ovo bila čarka, pohod, a ne rat. Približili su se jedan drugome, obojica odmjeravajući tlo, nijedan osobito ne žureći s početkom. Brand Leofson slabašno se nasmiješio: "Na padini smo. Hoćeš da se pomaknemo na ravnije tlo?" Drugi muškarac - Branda je mučio nejasan osjećaj da bi ga trebao poznavati - slegnuo je ramenima. "Isto je za obojicu. Baš možemo i ostati ovdje." Dva su mača bila iste dužine, iako je Brandov bio teži od anglcynske oštrice drugoga. Obojica su bili krupni muškarci, uglavnom iste visine. Brand je procjenjivao da je nekoliko godina mlađi. Svejedno, uznemiravalo ga je to što je suočen s drugim Erlingom. Bilo je to neočekivano. Baš kao i gotovo sve na ovom od Ingavina prokletom pohodu. "Što su učinili? Obećali da će te osloboditi ako pobijediš?" Drugi se još uvijek osvrtao po travi, procjenjujući je. Po drugi je put, ravnodušno, slegnuo ramenima. "Pretpostavljam da bi to mogli učiniti, ali nije se spominjalo. Zapravo, ovo je bio moj prijedlog." "Gladan si smrti?" Drugi ga je muškarac prvi put pogledao ravno u oči.

Još uvijek je bio na višem položaju i gledao prema dolje. Brandu se to nije sviđalo, odlučio je poduzeti nešto s tim u vezi čim budu počeli. "Ona dolazi k nama. Nema potrebe za glađu, zar ne?" Jedan od onih, činilo se. Od vrste ljudi kakve Brand nije volio. Dobro. To je uvelike olakšavalo cijelu stvar. Uzeo si je još nekoliko trenutaka kako bi učinio ono što je činio i njegov protivnik; primijetio je srušenu granu sebi slijeva, udubinu u zemlji iza nje. Ponovno je pogledao drugog muškarca. "Ti si to predložio? Učinio si mi uslugu, dakle. Ovo je bilo najgore moguće putovanje." "Znam. Bio sam s Aeldredom kad su vas iskasapili. To je zbog Ragnarsona. Taj je čovjek zlosretan. Zaista si ga ubio?" "Na svom brodu." "Tad si se trebao vratiti kući. Zar ti to nitko nije rekao? Dobar vođa smanji gubitke prije nego što počnu rasti." Brand je trepnuo, pa opsovao. "A tko si, u Thiinirovo ime, ti da mi govoriš što radi vođa? Ja sam jormsvički kapetan. A tko si ti?" "Thorkell Einarson." Samo to i Brand je znao. Naravno da je znao. Neobičnosti su se gomilale jedna na drugu. Riđi Thorkell. Bio je opjevan u pjesmama, veslao je sa Siggurom, bio njegov prijatelj, jedan od onih koji su bili u pohodu na Ferriere kad su pronašli mač. Mač koji je Brand došao ponovno osvojiti. Pa, to se neće dogoditi. Nekoga slabijeg muškarca, rekao je samome sebi, ovo bi otkriće uznemirilo. Ali Branda nije. Odbio je od te muhe napraviti slona. Sva ta povijest značila je samo da je drugi muškarac stariji nego što je on nagađao. I opet dobro. "Hoće li oni poštovati uvjete?" pitao je, ne osvræući se na ime i ne pokazujući bilo kakvu reakciju. Ali imao ga je na umu: kako i ne bi! "Cyngaeli? Ljutiti su. Još od ovdašnjeg pohoda. Jeste li na putu ovamo nekoga ubili?" "Nikoga. Oh. Da, dobro, jednoga. Drvosječu." Riđobradi je ponovno slegnuo ramenima. "Jedan, to nije previše." Brand je pljunuo i nakašljao se. "Nismo znali kako da stignemo ovamo. Rekao sam ti, grozan pohod. Gori od onoga u Karchu." To je bilo rečeno namjerno. Neka ovaj čovjek zna da je i Brand Leofson štošta proživio. Nešto mu je palo na pamet.

"Ti si bio Volganov prijatelj, veslao si s njim. Zašto se boriš za svinju koja ga je ubila?" "Dobro pitanje. Ali ne i mjesto za odgovor na njega." Brand je frknuo. "Misliš da ćemo pronaći bolje mjesto?" "Ne." Einarson se ljubazno spustio niže i u jednu stranu, tako da su stajali u istoj ravnini na padini, licem u lice. Podigao je svoju oštricu prema nebu, na pozdrav. Razgovor je, očito, bio gotov. Umišljeni gad. Bit će ga zadovoljstvo ubiti. "Razrezat ću te na komade", rekao je Brand - riječi koje je maloprije izgovorio Hoddson, sviđalo mu se kako zvuče. Uzvratio je pozdrav. Činilo se da Einarson nije uznemiren. Brand je trebao izvući više iz njega. Pokušao je u sebi izazvati ljutnju, bijes zbog kojega se najbolje borio. "Nisi ti dovoljno dobar", rekao je Thorkell Einarson. To će pomoći. "Oh? Želiš to vidjeti, starce?" "Pretpostavljam da hoću. Jesi li rekao svojim drugovima što hoćeš da učine s tijelom? Imaš li i za mene zahtjev?" Ponovno udvornost, erlinški obred. Radio je sve prema pravilima i Brand ga je počinjao mrziti. Bilo je to korisno. Odmahnuo je glavom. "Spreman sam za ono što dolazi. Ingavin me gleda i čuva. Tko čuva tvoju dušu, Einarsone? Jaditski bog?" "Još jedno dobro pitanje." Riđokosi je muškarac prvi put oklijevao, a onda se nasmiješio, s neobičnim izrazom na licu. "Ne. Na kraju krajeva, navike teško umiru." S tim istim neobičnim izrazom na licu, rekao je isto što i Brand: "Spreman sam za ono što dolazi. Ingavin me gleda i čuva." A što je sve to značilo, Brand nije znao niti mu je bilo stalo. Netko je morao početi. I na samom početku možeš ubiti čovjeka. Nosili su samo kožu. Odglumio je ubod i zarezao nisko iz podlaktice. Dohvatiš li nekoga po nozi, gotov je. Omiljeni napad, izveden svom snagom. I zaustavljen. Počelo je. Ono što je o borbi znao, naučio je od svog oca. Nekoliko poduka dok je prolazio kroz dječaštvo. Bile su ponuđene neredovito, bez najave ili upozorenja. Barem dvaput u trenucima kad je Thorkell patio od posljedica toga što je u zoru isteturao iz gostionice. Dograbio bi mačeve, šljemove i rukavice, pa naredio svom sinu da ga slijedi van. Bit svega toga bila je nešto u smislu očinske dužnosti. Postojale su stvari koje je Bern morao znati. Thorkell ih je ispričao, ili pokazao, žustro, ne zadržavajući se kako bi ih proširio, a onda je Bern morao vratiti oklop i oružje unutra, dok se Thorkell bavio onim što je tog dana već trebalo biti

obavljeno. Spretnost njegova sina na nogama bila je jednako važna - iako ne nužno i važnija - od bolesne noge koze muzare. Trebalo je dobro promotriti protivnikovo oružje, provjeriti ima li više od jednoga, proučiti tlo, sunce, držati vlastitu oštricu čistom, uvijek sa sobom imati barem jedan nož, jer bilo je trenutaka kad se dva oružja sudare i razbiju. Ako si vrlo snažan, možeš se poslužiti maljem ili sjekirom, ali oni su bili bolji u bici, a ne u borbi jedan na jednoga, a nije bilo ni vjerojatno da će Bern izrasti dovoljno krupan za njih. Bilo bi mu bolje da bude toga svjestan i poradi na brzini. Neka ti noge neprestano rade, uvijek, rekao mu je otac. U čijem prizvuku, sjećao se Bern, nikad nije bilo ničega osim jednostavnog primjećivanja. A uočena realnost je, jednostavna ili ne, bila u podlozi svih izgovorenih grubih riječi. Imajući te upute na umu, Bern je ubio jormsvičkog kapetana: procijenivši da je drugi čovjek vruće krvi, pretjerano samopouzdan, previše pun sebe da bi bio na oprezu, te da ima manje sigurna konja nego što je bio Gyllir. Bern je bio jahač, Gyllir njegova prednost. Gledaš protivnika, rekao je njegov otac, saznaš što možeš, ili prije borbe, ili za vrijeme nje. Bern je gledao. Svjetlost kasnoga dana bila je sablasno jasna poslije jutarnjih magli kroz koje su došli do ovoga kraja. Dvojica muškaraca kružili su jedan oko drugoga sukobljavajući se, ponovno slamajući krug, bili su kao urezani blistavom svjetlošću. Ništa sad nije bilo zamagljeno. Mogao se vidjeti svaki pokret, svaki zamah i zgib. Primijetiti. Njegov je otac bio stariji čovjek, već godinama udaljen od svojih borbenih dana, imao je bolesno rame (njegova je majka imala običaj noću u njega utrljavati melem) i kuk kojemu za vlažna vremena baš ništa nije pomagalo. Brand je bio čvršći, još uvijek pljačkaš, brži nego što bi trebao biti tako krupan čovjek, ali imao je prazno, pokriveno oko. A također je, primijetio je Bern, nakon što su se dvojica muškaraca sukobili i povukli nekoliko puta, izvodio jednu stvar kad bi pokušao određenu vrstu napada. Bern je gledao; primijetio je to. Njegov ga je otac naučio kako. Njegov otac koji se borio za svoj život. Bern se osjetio neuravnoteženo, vrtoglavo. Ali tu se ništa nije dalo učiniti. "Jadove mi krvi! Prestar je da stalno uzvraća. Treba mu brza pobjeda." Brynn je stajao pokraj Aluna, psujući i uzvikujući ispod glasa, ravnomjernim i divljim prizvukom, a tijelo mu se izvijalo dok su se dvojica muškaraca borili ispod njih. Alun nije vidio da je ijedan od njih već posustao, kao ni ikakvu čistu mogućnost da se stvar brzo okonča. Thorkell se uglavnom povlačio, nastojeći da ne bude na padini potisnut ispod svog protivnika. Jormsvički je vođa bio vrlo brz i Alun se svim silama trudio oduprijeti duboko osobnom, sramotnom osjećaju olakšanja: nije bio ni najmanje siguran da bi bio dorastao ovom čovjeku. Zapravo—

"Ha! Opet! Vidiš? Vidiš? Zbog oka!" "Što?" Alun je brzo pogledao prema Brynnu. S druge Cyngaelove strane stajao je Athelbert. "Okrene glavu ulijevo prije nego što zareže iz podlaktice. Kako bi mogao slijediti svoj potez. Unaprijed se odaje! Sveti bože sunčani, pa Thorkell to mora vidjeti!" Alun to nije primijetio. Suzio je kapke kako bi se usredotočio i pogledom potražio to što je Brynn upravo rekao, ali baš je u tom trenutku počeo osjećati nešto čudno: pulsiranje, prisutnost, neobjašnjivu, čak i bolnu, u svojoj glavi. Pokušao ju je odbaciti, posvetiti se borbi i njezinim pojedinostima. Mi zeleno se nastavilo nametati, zelena boja; a nije se radilo ni o lišću ni o travi. Rhiannon je, promatrajući dvojicu muškaraca kako se bore, izlazila na kraj s nečim što je za nju bilo tako novo da to isprva nije znala ni prepoznati. Bilo joj je potrebno nekoliko trenutaka da shvati kako je to s čime se bori bijes. Ljutnja bijela poput valova u oluji, crna poput nagomilanih grmljavinskih oblaka, bez ikakve sjene, bez ikakve istančanosti. Ljutnja koja ju je proždirala. Šake su joj bile zgrčene. Mogla bi ubiti. Bilo je to u njoj: u ovom je trenutku željela nekoga ubiti. "Nismo trebale doći", tiho je rekla njezina majka. "Činimo ih slabijima." To nije bilo ono što je željela čuti. "Da ti nisi bila ovdje, on bi se sam borio." "Oni bi ga zaustavili", rekla je Enid. "Pokušali bi. Ali ti si jedina koja to može. I znaš to." Majka ju je pogledala, činilo se kao da će nešto reći, ali nije. Promatrale su muškarce ispod sebe. Upravo sad, bilo je sablasno vedro i sunčano. Muškarci ispod. A što je, mislila je divlje Rhiannon mer Brynn, žena? Kakav je njezin život? Čak i ovdje, u cyngaelskim zemljama, slavljenima - ili zloglasnima - zbog svojih žena, što se one zapravo mogu nadati da će biti ili postići u ovakvim vremenima? U trenucima koji su bili važni. Bilo je lako na to odgovoriti, pomislila je ogorčeno dok su se mačevi sudarali. Mogle su gledati i kršiti svoje nježne ruke, majka i ona, ali samo ako su se najprije odbile pokoriti jasnim i podrobnim uputama da se drže podalje i sakriju. Sakriju, sakriju! Ili su mogle biti mete napada, silovane, ubijene, otete i prodane u roblje, a potom oplakane i slavljene u pjesmi. Pjesme, divlje je mislila Rhiannon. I pjevača bi također mogla ubiti. Žene su bile djeca do svoga prvog krvarenja, potom bi se udavale kako bi rađale djecu i - ako bi Jad bio milostiv - njihova bi djeca bili dječaci koji bi se mogli baviti imanjem i braniti njihovu zemlju, ili jednog dana otići u bitku. Ovdje je bio desetogodišnji dječak s malim srpom. Desetogodišnjak. Stajala je pokraj svoje majke, svjesna da Enid još uvijek drhti (neuobičajeno) zato što je bila tako sigurna kako će se Brynn ovdje boriti i

poginuti. Možda je na djelu bio kakav uzorak ili tajnovita svrha, u tome što je njezina majka spasila riđobradom Erlingu život one noći u dvorištu, zatraživši ga za sebe, a sad je taj čovjek na sebe preuzeo Brynnovu borbu. Mogao je postojati uzorak. Rhiannon nije bilo stalo. Ne sad. Htjela je da svi umru, ti Erlinzi koji su bili ovdje jednostavno zato što su mogli doći, u svojim dugim brodovima, s mačevima i sjekirama, zato što su uživali u ubijanju i krvi, što su željeli umrijeti u bici kako bi im njihovi bogovi jamčili vječnost punu plavokosih djevica. Rhiannon bi voljela imati moći starih cyngaelskih božica, onih čija se imena, otkako su ovdje na zapadu prigrlili Jada, nisu smjela ni spomenuti. Željela bi da može zazvati crni kamen ili hrast, sama ubiti pljačkaše, ostaviti tijela raskomadana na travi. Pa neka ih te plavokose djevice ponovno sastave. Ako žele. Izvela bi na njima krvavog orla. Pa da vidimo bi li se ti tako žestoki morski pljačkaši poslije toga usudili vratiti ovamo. Raspoloženje koje je osjećala cijeloga tog dugog ljeta sad je sasvim nestalo, razneseno poput magle koju je raščistio vjetar: taj čeznutljivi, bolni, besani osjećaj da je sve pošlo naopako. I jest, i jest. Ali u tome je bila pouka koju je valjalo naučiti: ljubav i žudnja, s time život u sjevernim zemljama nije imao nikakve veze. Sad je to znala. Vidjela je to. Svijet je bio previše težak. Čovjek i sam mora otvrdnuti. Stajala je pokraj svoje majke, bezizražajna lica, ne pokazujući ni najmanje naznake onoga što je divljalo u njoj. Mogli ste pogledati u Rhiannon, obasjanu tim sjajnim svjetlom i vidjeti je kao tamnokosu žalobnu djevicu. A ona bi vas, kad bi mogla, zbog te pomisli ubila. *** Druga mlada žena, u Esferthu, daleko na istoku, posve bi shvatila ta razmišljanja jer je mnoga od njih i sama dijelila, iako s drugačijom vrstom vatre, koju nije iznenada otkrila, nego je s njom živjela cijeloga svog života. Gorčina ženine sudbine, bespomoćnost s kojom gleda kako joj braća i drugi muškarci izjahuju prema slavi sa željezom o boku, to za nju nije bilo ništa novo. Judit, kći Aeldredova, čeznula je za bitkom, zapovijedanjem i teškoćama jednako kao i svaki erlinški pljačkaš koji jezdi na valovima i izvlači zmajske brodove na žal. Umjesto toga, pripremala se da se ove zime uda za dječaka u Rhedenu. Danas je sa svojom majkom i njezinim dvorskim damama vezla. Postojale su vještine za koje se od visokorođene dame očekivalo da ih unese u kuću u koju se udaje.

U suprotnosti i s jednim i s drugim, mlađa je kći kralja Aeldreda vidjela svijet na posve drugačiji način, iako je i taj pogled trpio promjene, iz trenutka u trenutak, kroz ove posljednje, kasne dane ljeta. Upravo u ovom trenutku, osjećajući bolno pulsiranje iza očiju pred koje su joj, poput iskri iz vatre, iskakale nasumične slike koje nije mogla nadzirati, Kendra je znala samo da mora ponovno pronaći cyngaelskog svećenika, kako bi mu rekla nešto važno. Nije bio u kraljevskoj kapelici, ni u onoj manjoj, gdje je bio prije. Bila je zaista uznemirena. Sunčana svjetlost na kraju dana prisilila ju je da rukom zakloni oči. Palo joj je na pamet zapitati se je li se to događalo njezinu ocu kad bi ga obuzele groznice, ali njoj nije bilo ni vruće, ni slabo. Samo je osjećala bol, kao i zastrašujuću, nemoguću svijest o tome da se na zapadu vodi borba, te joj je stalno iznova pred očima bljeskao i nestajao mač. Njezin brat je bio taj koji je za nju pronašao Ceiniona. Gareth, kojega je hitno pozvao glasnik, uputio je jedan uplašen pogled prema Kendri koja je sjedila na klupi u maloj kapeli (još nesposobna da se vrati na svjetlo), pa je potrčao, dovikujući drugima da mu se pridruže u potrazi. Vratio se (nije bila sigurna koliko je vremena proteklo) pa je za lakat poveo kroz ulice do osunčane (previše svijetle), prozračne prostorije koju je njezin otac podigao za svećenike koji su za njega prepisivali knjige. Oči je držala zatvorenima i puštala Garetha da je vodi. Kralj je bio tamo, među pisarima koji su radili, a - blagoslovljen budi bog tamo je bio i Ceinion. Kendra je ušla, jedne ruke u bratovoj, drugom zaklanjajući oči, a onda se zaustavila, očajnički nesigurna u to kako dalje sad, kad je i njezin otac bio ovdje. "Oče. Moj gospodaru, vrhovni svećeniče." Toliko je uspjela reći, a onda je stala. Ceinion ju je pogledao, pa brzo ustao. Moglo se vidjeti da donosi vlastitu odluku. "Kraljeviću Gareth, hoćeš li ljubazno naložiti slugama da iz mojih odaja donesu smeđu kožnu vrečicu? Tvojoj je sestri hitno potreban lijek koji joj ja mogu dati." "Sam ću je donijeti", rekao je Gareth, pa pohitao kroz vrata. Ceinion je tiho progovorio. Tri pisara koji su stajali pokraj svojih stolova u sobi, naklonili su se kralju i prošli pokraj Kendre. Njezin je otac još uvijek bio ovdje. "Moja gospo," rekao je Ceinion, "je li to još isto ono o čemu smo već prije govorili?" Oklijevala je, osjećajući bol, nešto dublje od boli. Zbog krivovjerja su spaljivali vještice. Pogledala je svog oca. I čula Ceiniona iz Llywertha kako kaže, ozbiljno, još jednom mijenjajući bit stvari:

"Nema ovdje nikakva prijestupa. I tvoj kraljevski otac također poznaje svijet o kojem govoriš." Kendra je zaprepašteno otvorila usta. I Aeldred je ustao, gledajući jedno pa drugo. Bio je blijed, ali zamišljen, miran. Kendra je imala osjećaj da će se onesvijestiti. "Dijete," rekao je njezin otac, "u redu je. Reci mi, što sad vidiš iz polusvijeta." Nije se srušila. Bila je pošteđena te sramote. Pomogli su joj da sjedne na visoki stolac na kojem je prije radio svećenik. Rukopis pred njom, na kosoj površini stola, imao je veličanstveno iluminiran inicijal, visok pola stranice: slovo "S", duž čije se krivulje izvijao grifon. Riječ koja je tim slovom započinjala, primijetila je Kendra, bila je riječ Slava. Rekla je, što je razgovjetnije i pažljivije mogla: "Prošli su kroz šumu duhova. Barem jest cyngaelski kraljević, Alun ab Owyn. On je taj kojega mogu... vidjeti. Isukani su mačevi, vodi se borba." "Gdje?" "Ne znam." "Athelbert?" Odmahnula je glavom. Pokret ju je bolio. "Ne... ne vidim ga, ali nikad i nisam. Vidim samo Cyngaela, a ne znam zašto." "A zašto bismo razumjeli?" rekao je trenutak poslije njezin otac, glasa blaga poput kiše. Pogledao je prema Ceinionu, pa opet prema svojoj kćeri. "Dijete, oprosti mi. Vjerujem da ti ovo dolazi od mene. Imaš dar, ili prokletstvo, koje i ja nosim, da vidiš ono čega je većina ljudi pošteđena. Kendra, nema u tebi ni grijeha ni propusta." "A time ni u tebi, moj gospodaru," odlučno je rekao Ceinion, "ako je to istina, a ja vjerujem da jest. Nema ni potrebe da sebe zbog toga kažnjavaš. Postoje ciljevi koje mi ne razumijemo, kao što si rekao. Dobru se, kao i volji božjoj, može služiti na razne načine." Vidjela je kako njezin otac gleda sjedokosog svećenika, u njegovoj blijedožutoj božjoj halji. Jarkost halje bola joj je oči. "Bore se?" pitao je njezin otac, ponovno se okrenuvši prema njoj. "Netko se bori. Vidim mačeve... i još jedan mač." "Zatvori oči", rekao je Ceinion. "Ovdje si voljena i pazit će se na tebe. Ne skrivaj se od onoga što ti je dano. Ne vjerujem da u tome ima zla. Uzdaj se u Jada." "U Jada? Ali kako? Kako ja mogu—?" "Uzdaj se. Nemoj se skrivati." Glas mu je sadržavao cyngaelsku glazbu. Kendra je zatvorila oči. Vrtoglavica, neusmjerenost, nesmiljena bol. Ne skrivaj se. Trudila se da se ne

skriva. Ponovno je ugledala mač, onaj za kojega je prije pitala svećenika, malen, srebrn, kako blista u tami, iako nije bilo ni jednog mjeseca. Ponovno je vidjela zeleno, zeleno, nije shvaćala, a onda se sjetila, iako još uvijek nije shvaćala. Zeleno je bilo omotano oko toga, kao šuma koja obavija čistinu. Tad je viknula, prava bol, tuga, u sunčanoj sobi u Esferthu. A na padini u Arberthu, iznad mjesta na kojem su se dvojica muškaraca borila na smrt, netko ju je u svojim mislima čuo kako viče, te vidio ono što je ona vidjela, to što mu je dala, a znao je više od nje. Čula ga je kako izgovara njezino ime, u strahu i čuđenju, a onda i drugo ime. A onda je, s iznimnom ljubaznošću, s obzirom na to što mu je maloprije učinila i što je iz toga shvatio, zastao dovoljno dugo da joj jasno ponudi, iz jednog u drugi um, preko rijeke, doline i šume, ono što je ona, tako udaljena, svakako trebala saznati. Tko može znati, tko ikad može biti siguran u to kako se odabiru sredstva? Kendra je otvorila oči. Pogledala je ruku svog oca kojom je držao njezinu, onako kako to nije činio još otkako je bila mala, pa podigla pogled prema njemu, plačući, prvi put toga dana, i potom rekla: "Athelbert je tamo. Živ je prošao kroz šumu." "Oh, Jade", rekao je njezin otac. "O, djeco moja." *** Želiš li poraziti ovakva čovjeka, na raspolaganju ti je uzak put (na kojem ti noge stalno moraju biti u pokretu). Brand Leofson neće pasti od nekoga lakoumnog uboda ili zarezivanja, a bio je previše krupan da bi ga se svladalo. Trebaš dovoljno vremena da ga označiš, otkriješ njegove sklonosti, način na koji odgovara na tvoje pokušaje, kako započinje vlastite napade, što govori. (Neki muškarci previše pričaju.) Ali vrijeme koje je prolazilo uz zamahe, radilo je protiv obojice: Jormsviking je bio brz i mlađi od tebe. Lagao bi samome sebi, i to smrtonosno, kad bi mislio kako možeš izdržati dok ga ne prokljuviš ili ne iznuriš. Trebao si svoja opažanja izvesti brzo, izvući zaključke, ako takvih ima, te mu namjestiti zamku prema onome što si otkrio. Kao što je, na primjer, navika koju mu očito nitko nije spomenuo - da okrene glavu ulijevo prije nego što zareže iz podlaktice, kako bi zdravim okom mogao slijediti oštricu. A volio je rezati nisko, napad morskog pljačkaša: čovjek ranjen u nogu ispadao je iz borbe i moglo se pokraj njega proći dalje. I tako si saznao dvije stvari, zapravo prilično brzo, a ako si htio poraziti ovakva čovjeka, imao si pojam o tome što treba učiniti. A bio si, također, premda četvrt stoljeća udaljen od svojih najboljih godina, još uvijek više nego dovoljno dobar da to izvedeš.

I tu samome sebi nije lagao. Thorkell Einarson nije dugo bio podložan tom poroku. Na njegovu je licu bio tvrd izraz dok se ponovno povlačio i još jednom pročitao nisko zarezivanje iz podlaktice. Zaustavio ga je, ali nije dopustio da se doima kao da to čini s velikom lakoćom. Ponovno je zaokružio u desnu stranu, dolje, pa opet gore, na istu razinu, uskraćujući drugom muškarcu visinsku prednost koja mu je trebala. Nije bilo teško, zapravo još nije bilo teško. Još je uvijek znao što radi. Moglo ga se iznuriti, umorit će se, ali ne prebrzo, bude li Leofson nastavio ovako davati znakove prije polovice svojih udaraca. Postojao je niz udaraca koji se mogao primijeniti kad si znao da se drugi muškarac posvetio rezu iz podlaktice. Svjetlo je zaista bilo vrlo jako, što je bio važan čimbenik ove borbe. Sunce koje se kretalo prema zapadu blistalo je duž njihove padine, udarajući o njih dvojicu, stabla, travu, promatrače ispod i iznad. Na zapadu nije bilo oblaka, a na istoku su se gomilali crni - koji su, obasjani odozdo, činili predvečernje nebo još silovitijim. Upoznao je takve večeri među Cyngaelima, možda još vrednije zbog kiše i magle koje su inače obavijale ova brda i tihe doline. Bila je to zemlja na koju su se neki ljudi mogli naviknuti, ali on nije mislio da je od te vrste, osim možda ako bi bio u Llywerthu, pokraj obale. More mu je bilo potrebno, uvijek; sol u krvi nije te napuštala. Obranio se od udarca nadolje (taj je bio težak), a onda odigrao prvi niski rez iz nadlaktice, kako bi vidio što će Leofson učiniti. Pretjerano je reagirao - s te će se strane više bojati, zbog svog oka. Ipak, takav zamah teško mu je pritiskao kuk. Ap Hywllova žena pobrojila je boljke svog supruga. Moglo je to biti zabavno, negdje drugdje. I Thorkellova je s njegovima mogla učiniti isto. Nakratko se zapitao gdje je sad bila Frigga, kako je dvjema kćerima, kako su unuci koje nije vidio. Bern je bio ovdje. Njegov sin bio je ovdje. Bio je to, pomislio je Thorkell Einarson, dovoljno dug život. I nije baš bio bez svoga dijela nagrada. Jad - ili Ingavin i Thiinir, tko god da ga čeka - nisu prema njemu bili neljubazni. To neće reći. Čovjek sam kuje svoju sreću, kao i svoje pogreške. Želiš li poraziti ovakva čovjeka... Tad se nasmiješio, pa započeo. Bilo je vrijeme. Pljačkaš koji se s njim suočio zapamtit će taj osmijeh. Thorkell je opet izveo varku, kao i prije, kako bi privukao preširok odgovor. Iza toga je brzo slijedio udarac nadolje, koji je Brand uza zveket odbio. A onda je sebi dopustio da se doima kao da oklijeva, kao da je umoran, nesiguran, a desna mu je noga još uvijek bila pružena, izložena. ("Pazi!" oštro je rekao ap Hywll, iznad njega na uzvisini.) (Bern, ispod njih, zaustavio je dah.) Brand Leofson nasjeo je na varku, ponovno okrenutom glavom odavši svoj rez iz podlaktice. A kad se jednom upustio—

Thorkellova se oštrica pomaknula visoko, do njegova vlastita udarca iz podlaktice. Prerano. Prije nego što je Leofson do kraja prebacio težinu. Strašna pogreška. Desni bok i prsa širom otvoreni prema čovjeku koji je još uvijek zadržavao ravnotežu. Borcu s dovoljno vremena (Bilo je vrijeme.) da promijeni potez od širokog reza iz podlaktice u kratak, ravan ubod teškim mačem. Dovoljno težak da probije kožu i meso, sve do ponuđenog srca koje je udaralo. Promatrajući, Bern je pao na koljena, a u ušima mu je grmjelo. Zvuk poput vala na kamenom žalu, a tako duboko u zaleđu. Leofson je povukao i oslobodio oštricu, ali ne s lakoćom. Ušla je duboko unutra. Na licu mu je bio čudan izraz, kao da nije bio siguran što se to maloprije dogodilo. Thorkell Einarson je još uvijek stajao i smiješio mu se. "Pazi na podlakticu", rekao mu je riđokosi muškarac, vrlo tiho, da to ne čuje nitko drugi na tom svijetu. "Odaješ se, svaki put." Brand je spustio svoj krvavi mač, namrštena čela. Nisi trebao... takve se stvari ne govore. Thorkell se još trenutak njihao, kao da ga na svjetlu drži zraka svjetla. A onda je okrenuo glavu. Ne prema ap Hywllu, u čije je ime preuzeo ovu borbu, ni prema dvojici mladih kraljevića s kojima je prošao kroz šumu i koraknuo izvan vremena, već prema Erlinzima na padini ispod njih, dovedenima ovamo na pohod u kojem bi sigurno poginuli. Zapravo, prema jednome od njih, na kraju. A imao je još toliko snage, prije nego što se srušio kao oboreno stablo, da progovori, ne vrlo razgovijetno, jednu jedinu riječ. "Champieres", činilo se da kaže, iako je to moglo biti i nešto drugo. A onda je pao na zelenu travu, licem prema udaljenom nebu i prema onom bogu koji već gleda dolje na njega ili pak odvraća pogled. Dovoljno dug život. Ne bez darova. Uzetih i danih. Sve su pogreške bile njegove. Ingavin zna. *** Krendra je držala oči zatvorenima. Svjetlo koje je ulazilo u sobu još je uvijek bilo previše jarko i pogoršavalo bol u njezinoj glavi, a kad bi se osvrnula oko sebe, osjećaj neusmjerenosti - toga da se istodobno nalazi na dva mjesta samo bi porastao. Dok su joj oči bile zatvorene, unutrašnji vid, vizija, što god to bilo, nije se ni protiv čega moralo boriti.

Osim protiv nje i svega što je mislila da zna o svijetu. Ali sad se natjerala da podigne pogled i otvori oči. Njezin otac i Ceinion bili su s njom, nitko više. Gareth je došao s travama i ponovno izašao. Čula je oca kako mu daje novu zadaću. Zapravo su ga tek htjeli udaljiti iz sobe, da ne bi bio opterećen, poput njih, sviješću da mlađa kći kralja Aeldreda, čini se, ima onu vrstu vizija zbog kojih te mogu osuditi za trgovanje s polusvijetom. Svijetom za koji su svećenici - svi redom - govorili kako uopće ne postoji ili ga sasvim moraju odbaciti oni koji slijede staze i obrede svetog Jada. Pa, lako je to reći, ali što trebaš učiniti kad vidiš ono što vidiš, u sebi? Kendra je, slabim glasom, s teškoćom rekla: "Netko je umro. Mislim... mislim da je sad gotovo." "Athelbert?" Njezin je to otac morao pitati, nije se mogao suspregnuti. "Ne bih rekla. Vlada uznemirenje, ali ne... ni strah ni bol, u ovom trenutku. U njemu." "U Alunu? Ab Owynu?" To je bio Ceinion. Morala je ponovno zatvoriti oči. Bilo je to zaista teško, gledati i... gledati. "Da. Mislim... Ne bih rekla da se ijedan od njih borio." "Jedan na jednoga, dakle", rekao je njezin otac. Najoštroumniji čovjek na svijetu. Cijeloga njezina života. Dar za nju i Judit, katkad breme svojim sinovima. Nije imala pouzdanih dokaza da je on u pravu, ali gotovo je uvijek bio. "Ako su se dvojica muškaraca borila, netko je izgubio. Tu je... Alun je pun tuge." "Jade najmiliji. Znači da je to bio Brynn", rekao je Ceinion. Čula ga je kako teško sjeda na jedan od preostalih stolaca. Natjerala se da pogleda kroz stisnute kapke, iako ju je boljelo. "Ne bih rekla da je tako", rekla je. "Ova bol nije... tako oštra?" Pogledali su je. Na izvjestan način, ono što je najviše zastrašivalo, bila je činjenica da su ova dvojica muškaraca vjerovala u svaku nemoguću stvar koju bi im ona rekla. A onda je morala ponovno zatvoriti oči, jer slike su ponovno bile u njoj, nametnute, gurale su se kroz nju prema onome drugome, tako udaljenome. Isto kao prije, samo sad jače: zeleno, zeleno, zeleno, i nešto što blista u tami. "Ovo mora prestati", prošaptala je Kendra, ali znala je da se to neće dogoditi. Još ne. *** Brynn je bio prvi koji se spustio niz brdo, ali ne i prvi koji je stigao do njih dvojice, jednoga koji je stajao s krvavim mačem i drugoga koji je ležao na travi. Brand Leofson, još uvijek zahvaćen nečim čudnim, nesiguran u to što se dogodilo, vidio je - još jedna tajna - kako im prilazi njegov mladi sudrug i kleči na travi pokraj mrtvaca.

Brand je čuo zvuk odozgo i ugledao ap Hywlla kako se spušta. "Ispoštovat ćeš borbu?" upitao ga je. Čuo je Brvnna ap Hywlla kako kaže, izravno i ogorčeno: "Pustio te da pobijediš." "Ne, nije!" rekao je Brand, ali ne tako žestoko kako bi poželio. Mladić, Bern, podigao je pogled. "Zašto to kažeš?" pitao je, obraćajući se Cyngaelu, a ne svom vođi, junaku koji ih je sve spasio. Brynn je psovao, iz njega je tekla rijeka prostaštava, dok je gledao dolje, prema mrtvom čovjeku. "Bili smo prevareni", rekao je na anglcynskom. "Preuzeo je borbu na sebe, kako bi mogao izgubiti." "Ne, nije!" ponovio je Leofson. Brynnov glas bio je dovoljno snažan da ga drugi čuju. "Ne budi glup! I sam to znaš", prasnuo je Cyngael. Muškarci su sad prilazili, odozgo i odozdo. "Svaki put odaš svoj udarac iz podlaktice, namjestio ti je to." Bern je još uvijek, iz nekog razloga, klečao pokraj mrtvog muškarca. "Vidio sam to", rekao je, ponovno gledajući prema ap Hywllu. Brand je s mukom progutao slinu. Pazi na podlakticu. Odaješ se, svaki put... Kakva to budala... ? Zapiljio se u dječaka pokraj palog muškarca. Kasna svjetlost padala je na obojicu. "Zašto si ti ovdje?" pitao je. Ali nije on bio glup čovjek i znao je odgovor i prije nego što ga je dobio. "Moj otac", rekao je Bern. Samo toliko, ali mnogo je toga postalo i previše jasno. Brynn ap Hywll zurio je dolje, prema njima dvojici, živome i mrtvome, pa počeo ponovno psovati, uznemirujuće divlje. Čuvši ga, Brand Jednooki, koji je ovdje imao i neke dužnosti, ponovno je glasno upitao: "Ispoštovat ćeš borbu?" U sebi, bio je gadno potresen. Kakva to budala radi takvo što? Sad je znao. Brynn ga je uvredljivo ignorirao. Snaga njegova bijesa se ispuhala. Gledao je Berna. "Jasno ti je da je on priredio sve ovo?" Još je uvijek govorio anglcynski, jezik koji su dijelili. Bern je kimnuo. "Mislim... mislim da razumijem." "Učinio je to." Začuo se nov glas. "Mislim da je s nama prošao kroz božju šumu samo da bi ovo učinio. Ili to učinio mogućim."

Bern je pogledao prema glasu. Aeldredov sin, anglcynski kraljević. Uz njega je bio niži mladić, Cyngael. "On... zamalo nam je to i rekao", nastavio je kraljević Athelbert. "Ja sam rekao da sam u šumi zbog svog oca, Alun je bio zbog svog brata, a... Thorkell je rekao da je njegov razlog odgovarajući, te da će nam poslije objasniti. Nikad nije." "Da, jest", rekao je ap Hywll. "Upravo sad." Leofson se nakašljao. Sve je ovo bilo previše vjetra u pogrešnom smjeru. Trebaš biti oprezan kad kamenje leti preblizu. "Ubio sam ovog čovjeka u poštenoj borbi", rekao je. "Bio je star, umorio se. Ako želiš pokušati—" "Umukni", rekao je ap Hywll, ne glasno, ali bez poštovanja u glasu, bez ikakva poštovanja kakvo bi zasluživao čovjek koji je upravo spasio cijelu svoju družinu. "Ispoštovat ćemo tvoju borbu, jer bih se stidio da to ne učinim, ali svijet će znati što se ovdje dogodilo. Zar bi se zaista vratio kući i ovime zatražio slavu?" A na to Brand Leofson nije imao odgovora. "Idite sad", nastavio je izravno Brynn. "Siawn, ovo ćemo obaviti kako treba. Ovdje je mrtav čovjek kojemu treba odati počast. Pošalji dvojicu jahača na obalu, da odnesu vijesti onim Cadyranima koji možda čekaju brodove. Evo im moga prstena. Nitko ne smije napasti. Reci im zašto. I povedi jednog Erlinga, njihova najboljeg jahača, da objasni onima koje su tamo ostavili." Ponovno je pogledao Branda, onako kako čovjek gleda člana svog kućanstva na niskom položaju. "Koji od tvojih ljudi može na kraj s konjem?" "Ja mogu", rekao je dječak pokraj mrtvaca, podigavši pogled. "Ja imam najboljeg konja, ja ću ići." Još uvijek nije ustao. "Jesi li siguran? Pokopat ćemo tvog oca uz odgovarajući obred. Ako želiš ostati na...?" "Ne. Dajte ga nama", rekao je Brand, prvi put se nametnuvši. "Prije nego što smo se borili, zavjetovao je dušu Ingavinu. To je istina." Činilo se kako se Brynnovo raspoloženje ponovno promijenilo. Žalost na njegovu licu, potrošen bijes. Govorilo se da Cyngaeli nikad nisu daleko od tuge. Kiša i magla, tamne doline, glazba u njihovim glasovima. Ap Hywll je kimnuo glavom. "To se čini prikladnim, moram reći. Pa dobro. Uzmite ga sa sobom. Vi ćete mu odati počast?" "Mi ćemo mu odati počast", rekao je dostojanstveno Brand. "On je nekoć plovio s Volganom." *** Njezin vlastiti bijes, shvatila je Rhiannon, također je nestao. Bilo je to prilično uznemirujuće: kako nekoga može proždrijeti, odrediti bijes, žudnja -

potreba - za ubijanjem, a onda posve nestati, odlebdjeti i ostaviti za sobom tako posve različit osjećaj. Prije nije plakala; sad je plakala zbog izdajice, erlinškog sluge svoje majke. Ne bi to trebala činiti, mislila je. Ne bi trebala. Njezina majka rukom joj je obgrlila ramena. Enid je ponovno bila mirna, zamišljena, grleći svoje dijete. Gotovo je, rekla je sebi Rhiannon. Barem je sad gotovo. U sagama, mislio je Bern, kad junak umre, od kandži i zuba čudovišta ili od skupljenih snaga varljivog neprijatelja, uvijek ostane ležati još nekoliko živih trenutaka, kako bi oni koji su ga voljeli mogli prići i to mu reći, te čuti posljednje riječi koje će on izgovoriti, pa ih pronijeti dalje. Siferd je umro tako, mnogo godina nakon što je na ledu ubio Ingelda, a tako je umro i Hargest, u naručju svog brata, izgovorivši riječi koje su u srcu svake sage: Stoka umire rođaci umiru. Svaki čovjek rođen, umire. Jaka vatra na ognjištu svršava pepelom. Jednom osvojena slava traje zauvijek. Bio je to dobar stih. Možda bi čak mogao biti i istinit. Ali nisu svima nama dane posljednje riječi s onima koje gubimo, nismo svi mi dorasli zadaći posljednje izreke za pamćenje, a ako i jesmo, nije nam uvijek dopuštena. Trebalo bi imati taj posljednji trenutak, ogorèeno je mislio Bern. I u jaditskim su pjesmama postojale takve izmjene riječi. Kralj koji svome sluzi izgovara riječi koje će se pamtiti i ponavljati naraštajima. Umirući vrhovni svećenik govori pokolebanom sljedbeniku ono što će ga učvrstiti u vjeri i misiji, te time mijenja njegov život - kao i živote drugih, poslije. Nije bilo pravo to da ovdje ne bude ničega osim ovog... klečanja uza smrt, međðu tolikim strancima, neprijateljima, u dalekoj zemlji, daleko od mora. Nije bilo pošteno ni to što je njihov posljednji susret bio tako grub. Njegov ga je otac i tamo spasio, iznijevši ga iz Esfertha do njegova konja i poslavši ga dalje, s uputama da ne ode u Brynnfell. Da su poslušali, da su pošli kući, ovo se ne bi... Nije to bila njegova krivnja. Ni njegovo djelo. On je poslušao savjet. Kao dobar sin. Ivarr Ragnarson bio je mrtav zato što ga je Bern razotkrio, kao što je njegov otac i htio. Učinio je što mu je bilo rečeno. On je... poštovao je riječi svog oca. Njegov je otac ubio dvojicu muškaraca, bio prognan, koštao svoju obitelj doma i slobode, oblika i uzorka njihova života. Jedan je život vratio, ovdje, kupio ga vlastitim.

Iznad njegove glave govorilo se o potrebi da jedan Erling s Cyngaelima odjaše na zapad, prema brodovima. Bern je podigao pogled, nadajući se da oni neće primijetiti kako se zamagljeno i neukotvljeno osjeća, pa rekao da će on poći. Čuo je kako je Brand tiho rekao da je Thorkell na kraju za svoju dušu odabrao Ingavina. Nije se iznenadio. Kako bi to moglo biti iznenađenje? Ali to mu je dalo ideju. Skinuo je malj sa svoga vrata, podigao očevu glavu, još uvijek toplu na kasnom ljetnom suncu, pa vratio Thorkellu njegov dar da ga ponese gore, u božje dvorove, gdje mu sad sigurno (sigurno) toče medovinu, a Siggur Volganson tamo je i predvodi pokliče dobrodošlice, poslije tako dugog čekanja. Pažljivo je ustao. Pogledao dolje prema svom ocu. Posljednji put, u rijeci, bilo je mračno, ništa se nije moglo jasno vidjeti. Ovdje je sad bilo svijetlo. Nekoliko sjedina u kosi i bradi, ali zapravo malo za muškarca njegovih godina. Riði Thorkell, još uvijek, na kraju. Pogledao je na drugu stranu i susreo pogled Brvnna ap Hywlla. Ono što je tamo ugledao, nije očekivao. Ovamo su došli ubiti ovog čovjeka. Ni jedan od njih nije progovorio. Bernu je palo na pamet reći kako mu je žao, ali Erlinzi to ne govore, ne Cyngaelima. Samo je kimnuo glavom. Drugi je muškarac rekao isto. Bern se okrenuo i pošao niz padinu, kako bi uzeo Gyllira i odjahao. Bilo je gotovo. U velikim pričama, umirući su izgovarali posljednje riječi, za one koji su ih nadživjeli. U životu, činilo se, odlaziš galopom, a mrtve za tobom nose prema spaljivanju uz more. I tako... Gotovo je, mislio je Bern, odlazeći na konju, a Rhiannon mer Brynn rekla je sebi istu stvar, nešto više gore na brdu. Oboje su bili u krivu, iako dovoljno mladi da im to bude oprošteno. Nema kraja. Priča svršava - barem za neke, za druge ne - a ima i drugih priča, s njom ispresijecanih, usporednih, onih koje s njom ne dijele ništa osim vremena i svijeta. Uvijek postoji nešto više. Alun ab Owyn, tako blijed da su to primijetili svi koji su ga pogledali, prišao je Brynnu. Pažljivo je disao i držao se vrlo mirno. "Momče. Što je?" Brynnov se pogled izoštrio. "Trebam... moram te nešto zamoliti." "Nakon što si za nas prošao kroz onu šumu? Jadove mi krvi, nema toga što bi mogao zatražiti, a da—" "Nemoj to govoriti. Velika je usluga." Stariji se muškarac zagledao u njega. "Prošećimo onda, pa ćeš me ti zamoliti, a ja ću ti reći mogu li učiniti to što trebaš." Odmaknuli su se i Alun je zamolio. Samo je pas, Cafall, kojega su obojica nazivali svojim, bio u njihovoj blizini, slijedeći ih. Sa sjevera je puhao povjetarac

na kojem su se klizali oblaci. Stizala je vedra noć, uskoro će izaći zvijezde kasnog ljeta, neće biti mjeseca. "Velika je to stvar", složio se Brynn kad je Alun završio. Sad je i on bio blijed. "A to je iz..." "To je iz polusvijeta. Onoga koji obojica poznajemo." "Jesi li siguran da razumiješ...?" "Ne. Ne, nisam. Ali mislim... nešto je prouzročilo da vidim. I od mene se... traži da to učinim." "To je počelo kad si bio u božjoj šumi?" "Prije. Počelo je ovdje." Brynn ga je pogledao. Poželio je da je Ceinion ovdje s njima. Poželio je da je i sam mudriji, bolji, svetiji čovjek. Sunce je bilo nisko. Erlinzi su, vidio je, bacivši pogled niz padinu, uzeli tijelo mrtvog muškarca. Siawn je odredio ljude koji će poći s njima, kao pratnja. Brynn nije mislio da će biti nevolja. S Einarsonovom se smrću nešto promijenilo. Još je to uvijek nastojao pojmiti, bi li on sam učinio isto da spasi svog sina, ili kćeri. Mislio je da bi, ali nije bio siguran. Iskreno, nije bio siguran. Owynov sin je čekao, zagledan u njega, stisnutih usana, očevidno vrlo uznemiren. Bio je glazbenik, sjetio se Brynn. Pjevao im je one noći kad su došli Erlinzi. Brat mu je poginuo ovdje, a on je prošao kroz šumu duhova kako bi ih upozorio i poslao naprijed vilu, k Brynnu. Tri je noći ona čekala iznad dvorišta kako bi se on popeo k njoj. Da to nije uspjelo, imanje bi noćas gorjelo. A Enid, Rhiannon... Kimnuo je glavom. "Odvest ću te do mjesta na kojem sam zakopao mač Siggura Volgansona. Jad nas obojicu očuvao od onoga što bi nas moglo zadesiti." Ne završava. Uvijek ima još. ** * Ona gleda. Naravno da gleda. Kako bi mogla ne slijediti ih ovamo? Pokušava, iz daljine, daleko od sveg tog oružja, shvatiti premještanja i pokrete ruku. Nije u tome vješta (kako bi i mogla biti?). Vidi ga kako odlazi s onim drugim, s kojim je razgovarala na padini i koji se nje boji, boji se onoga što ona jest. Oni nju ne vide. Među stablima je, zanijemjela, pokušava shvatiti, ali je ometaju aure drugih prisutnosti koje se okupljaju kako se bliži zalazak sunca; povorka je u blizini, naravno, i spruaugh, mnogo njih koje je uvijek mrzila. Jedan od njih, misli ona, sigurno je već odlepršao reći kraljici: o onome što je učinila, o onome što upravo radi.

Jedan je čovjek bio mrtav, sad su ga preuzeli drugi. Samo jedan. Već je to viđala, prije mnogo, mnogo godina. To je... igra koju muškarci igraju u ratu, iako možda i nešto više od toga. Oni umiru tako brzo. Vidi njih dvojicu kako skreću, prilaze svojim konjima i počinju jahati natrag prema istoku, sami. Ona ih slijedi. Naravno da ih slijedi, među stablima. Ali upravo u tom trenutku, dok ih gleda, osjeća - neizrecivo čudno, isprva, a onda više i ne tako - nešto što nikad prije nije osjetila, u svim godinama poslije buđenja. A onda shvaća što je to. Osjeća tugu dok ga gleda kako uzima konja i jašući odlazi. Dar. Koji nije osjetila nikad prije. Ulazi u šumarak iznad Brynnfella, s njima dvojicom i sivim psom. Povorka čeka, pokraj jezerca. Osjeæa kraljičin poziv i odlazi k njoj, jer mora. Dok su jahali, postajalo je sve tamnije i sad su obojica nosili baklje. Prve su zvijezde izašle, vjetar je tjerao oblake prema jugu. Cafall je kaskao uz konje. Nitko drugi nije bio s njima. Alun je pogledao prema nebu. "Večeras nema mjeseca?" Brynn je tek odmahnuo glavom. Krupni je muškarac šutio dok su jahali. Alun je bio svjestan kako će baš ovo putovanje za njega biti bremenito uspomenama, poput utega. Velika je to stvar, rekao je. I bila je. Nije bilo mjeseca. To je, pomislio je Alun, ali nije rekao - jer Brynn je već nosio dovoljno tereta - bio drugi razlog zbog kojega se vrijeme, dok su njih trojica prolazili kroz šumu duhova, na putu ovamo promijenilo. Bilo im je dopušteno proći. Sjećao se Thorkellova malja, položenoga na travu tamo gdje su čuli stvorenje kako riče. Žrtva, a možda ne i jedino što je žrtvovao. I on je sam završio ležeći na travi. Ovo je bila drugačija šuma. Uporne slike, bolno nametnute, koje su stizale od anglcynske kraljevne u Esferthu, još su uvijek bile zelene i blistave, dok su zalazili među stabla, noseći svoje baklje. Ovamo je zašao u potjeri za Ivarrom Ragnarsonom, a njegov je erlinški konj ušao u jezerce i tamo se sledio, a on je vidio vile, čuo njihovu glazbu, vidio Daija s kraljicom. Nikad nije pronašao Ivarra. Činilo se da je taj sad mrtav. Ne od Alunove ruke. Nije to bila njegova osveta. Sad je trebalo učiniti nešto drugo, nešto veće. Bojao se. Slike su se u njegovu umu zaustavile. Nestale su, kao da se djevojka umorila od njihova odašiljanja - ili one više nisu bile potrebne, sad, kad je bio ovdje. Dosad je već trebao shvatiti zašto je u ovoj šumi. Bio je gotovo siguran da razumije. Taj osjećaj nečega što se gura na površinu svijesti zamijenilo je nešto drugo, što je bilo mnogo teže imenovati.

Sjahao je kad i Brynn, pa ga slijedio kroz tamu; krivudavi puteljak kroz visoka ljetna stabla (ovo je bila mala šuma, ali svakako stara, kad su u njoj bile vile). Bili su oprezni s bakljama. Šuma se može zapaliti. Ugledao je jezerce. Srce mu je brzo lupalo. Dobacio je pogled prema Brynnu, koji se zaustavio, pa primijetio kako je lice drugog muškarca ukočeno od napetosti. Brynn se osvrnuo, orijentirajući se. Nebo je bilo vedro iznad jezerca, mogli su vidjeti zvijezde. Voda je bila mirna, poput zrcala. Ovdje nije bilo vjetra. Ni zvuka u lišću. Brynn se okrenuo prema njemu. "Pridrži ovo", rekao je i dodao Alunu svoju baklju. Zaputio se rubom jezerca, prema jugu. Dugim koracima, gotovo užurbano, sad kad su bili ovdje. Sigurno ga muče uspomene i strah, mislio je Alun. Slijedio ga je, noseći svjetlo. Brynn je ponovno stao, ponovno se orijentirao. A onda je okrenuo leđa vodi i pošao prema stablu, golemom jasenu. Dodirnuo ga je i prošao pokraj njega. Još tri stabla, a onda je skrenuo ulijevo. Tamo se nalazila kamena gromada, prekrivena mahovinom (zelenom), golema. I ovdje je Brynn također na trenutak položio ruku. Osvrnuo se prema Alunu. Uz svjetlost baklji bilo mu je teško pročitati misli. No Alun je mogao nagađati. "Zašto ga nisi uništio?" tiho je pitao, prve riječi koje je izgovorio u šumi. "Ne znam", odgovorio je drugi muškarac. "Imao sam osjećaj da bi trebao ostati s nama. Ležati ovdje. Bio je... vrlo lijep." Na trenutak je tako ostao, a onda okrenuo leđa Alunu, udahnuo, oslonio rame o tu golemu stijenu i gurnuo, iznimno snažan čovjek. Ništa se nije dogodilo. Brynn se uspravio i jednom rukom obrisao lice. "Ja mogu—" počeo je Alun. "Ne", rekao je drugi. "Tad sam to učinio sam." Prije dvadeset pet godina. Mlad čovjek u punoj slavi, život pred njim, najveće djelo koje će učiniti već je bilo učinjeno. Ono po čemu će ga pamtiti. Tu je borbu preuzeo na sebe, umjesto onih čiji bi položaj nalagao da se bore. Danas je dopustio drugom čovjeku da umjesto njega preuzme drugu borbu. Ovo je bio ponosan muškarac. Alun je stajao s bakljama, Cafall pokraj njega, te promatrao Brynna kako se ponovno okreće prema stijeni, pljuje u oba dlana, te ponovno oslanja njih i rame o gromadu, gurajući tijelom i nogama, tresući je, stenjući od napora, a onda, bez obzira na to gdje se nalazio, glasno izvikuje Jadovo, božje ime. I na taj se povik gromada otkotrljala, dovoljno da otkrije, pod svjetlom Alunovih baklji, udubinu na kojoj se nalazila i nešto što je, umotano u tkaninu, ležalo u njoj.

Brynn se uspravio, ponovno obrisao lice s kojeg se cijedio znoj, jednim rukavom, pa onda i drugim. Opsovao je, premda tiho, bez siline. Alun je ostao na mjestu, čekajući. Srce mu je još uvijek lupalo. Drugi je muškarac kleknuo, pa izvukao tkaninu i ono što je ležalo u njoj. Ustao je i, noseći je pred sobom, prešao nekoliko koraka kako bi izašao između tih stabala, pokraj jasena do travnatog prostora pokraj zvijezdama obasjanog jezerca. Glasno je viknuo i brzo podigao ruku na upozorenje. Alun, koji ga je slijedio, pogledao je mimo njega. Bili su tamo. Čekali. Ne vile. Zeleni, treperavi likovi koje su on i ostali vidjeli u šumi duhova. Bili su ovdje i bili su razlog zbog kojeg je i on bio ovdje. Sad je, napokon, znao tko su bila ova biæa i što traže od njega. Preklinjanje. Od njega se tražilo. Da se umiješa. Smrtnik koji može vidjeti polusvijet, koji je bio ovdje, u jezercu Povorke, koji je legao s vilom na sjevernim rubovima šume duhova. Oni su to sigurno znali. Kad je ponovno ušao u šumu, s Thorkellom i Athelbertom, oni su došli po njega. Srce mu je bilo zgrčeno, upetljano u mrežu, na njemu je bio teret težak kao stoljeća. Nije znao na koji je način djevojka u Esferthu bila dio ovoga (nije znao da je te iste noći bila u šumi), ali ona mu je dala slike koje su oni željeli da Alun vidi. Imala je... drugačiju vrstu pristupa u ovo. I dovela ga je ovamo, po drugi put. "Neće nam učiniti zlo", tiho je rekao Brynnu. "Ti znaš tko su oni?" "Da", rekao je Alun. "Sad znam." Brynn nije postavio sljedeće pitanje. Ili nije želio znati, ili je - što je bilo vjerojatnije - iz pristojnosti prepuštao Alunu hoće li to reći ili ne. Alun je rekao: "Ako mi dadeš mač, mislim da bi trebao uzeti Cafalla i otići. Ne moraš ostati sa mnom." "Da, moram", rekao je drugi muškarac. Strahovito ponosan, cijeloga svog života. Muškarac je danas popodne umro zato što je umjesto njega preuzeo borbu. Brynn je odmotao tkaninu s onoga što je omatala tolike godine i Alun je, prišavši bliže s obje baklje, ugledao Volganov mali, draguljima ukrašeni mač, otet u pohodu na Champieres, nošen poput hamajlije sve do dana kad je umro u Llywerthu, pokraj mora. Čovjek koji ga je ubio pružio je mač prema Alunu. Alun mu je dodao baklju, uzeo mač, dao Brynnu drugi plamen. Podigao je mač bliže, kako bi ga dobro promotrio. Bio je srebrn, taj mač Siggura Volgansona. Nije bio od željeza. Znao je da će takav biti, djevojka mu je rekla.

Zvuk se podigao od zelenih stvorenja koja su se tamo skupila - dvadeset njih, možda nešto manje, procjenjivao je. Zvuk nalik na cvilež, kao vjetar u lišću, samo viši. U njemu se ugnijezdila tuga. Tako je to s Cyngaelima. "Jesi li... siguran da želiš ostati?" Brynn je kimnuo. "Ne želiš ovdje ostati sam." Bilo je to istina, nije želio. Ali svejedno. "Mislim da nemam... dopuštenje da ovo učinim. Očekujem da neću preživjeti. Tvoja je žena rekla da si—" "Znam što je rekla. Neću te ostaviti samoga. Učini što moraš. Mi ćemo biti svjedoci, Cafall i ja." Alun je pogledao pokraj njega. Jedan od zelenih likova prišao je bliže. Bili su gotovo ljudski, kao da su ih vrijeme i okolnosti malo iskrivili. Sad je znao što su oni. I što su nekad bili. Brynn se, noseći baklje, povukao natrag prema stablima koja su okruživala čistinu. Pas je šutio, iako je mogao zarežati. Režao je u šumi duhova, sjećao se Alun. Nešto se promijenilo. "Zaista ovo želite?" rekao je. Ali ovaj put ne drugom čovjeku. Brynn mu je sad bio iza leđa. Držao je srebrni mač i govorio zelenim stvorenjima koja su se skupila. Bili su na čistini, pokraj jezerca vilinske kraljice, pod zvijezdama, u noći u kojoj neće izaći nijedan mjesec. U takvim noćima hodaju duše, barem su tako govorile stare priče. Nije bilo odgovora, barem ne izgovorenog naglas. Pojma nije imao govore li oni ijednim jezikom koji bi on mogao poznavati. Ali lik pred njim prišao je još bliže (polako, kao da ga ne želi prestrašiti ili prouzročiti strah, tako mu se učinilo), pa kleknuo na travu pred njim. Čuo je kako iza njega Brynn ispušta zvuk (početak molitve), a onda staje. Drugi je muškarac upravo shvatio, pomislio je Alun, što će se sad dogoditi, iako nije mogao znati zašto. Alun je znao zašto. Nije ovo tražio. Samo je jednoga vedrog jutra na kraju proljeća odjahao iz svog doma na sjever, u društvu svog brata, njihova najdražeg bratića i prijatelja, u pljačku stoke, kao što su mladi Cyngaeli radili od pamtivijeka. Ujahao je, činilo se, u drugačiju, stariju priču. Mnogo stariju. Ova zelena stvorenja, a on još uvijek nije znao kako se zovu, jednom su bila ljudska bića. Kao Brynn, kao sam Alun, kao Dai. Posvema kao Dai. Ovo su, shvatio je s bolom u srcu, bile duše smrtnih ljubavnika vilinske kraljice, nakon što bi ih se zasitila i otjerala od sebe. U ovo su se pretvarali, nakon tko zna koliko godina. A on je bio ovdje (u priči u kojoj nije ni znao da se nalazi), kako bi ih pod zvijezdama, uz pomoć srebra, oslobodio.

Oči su mu bile suhe, ruka koja je držala mali mač mirna. Dodirnuo je vrh i još uvijek oštre rubove. Nije ovo bila ratnička oštrica, nego tanak mač za svečanosti. A ovo je, uz druge stvari, također bilo i svečanost. Udahnuo je. Nije bilo razloga za čekanje, za oklijevanje. Zbog ovoga je doveden ovamo. Koraknuo je naprijed. "Neka za tebe bude svjetlo", rekao je. I zabio Volganov mač u treperavi lik koji je klečao, ravno pod ono što je nekoć davno bila njegova ključna kost. Ovaj je put bio spreman za zvuk koji je stigao, pa se nije ni trznuo ni prestrašio kad je čuo taj divlji, visoki vrisak oslobođenja, kao ni za onaj drugi, dublji zvuk koji se podigao od ostalih koji su se tamo skupili. Nije bilo vjetra, voda je bila posve mirna. U njoj su se zacijelo ogledale zvijezde. Na mjestu kroz koje je (previše lako, gotovo bez otpora) prošla oštrica, sad više nije klečalo ništa. Alun je shvatio. Bila je to duša, a ne smrtno tijelo. Ono je davno umrlo. On je mačem probo dim iz ognjišta, uspomenu. Govorio je to sebi, stalno iznova, dok je mačem tražio (preklinjao) svjetlo za svakoga od njih, jednog po jednog, dok su dolazili i spuštali se na koljena, a on činio ono zbog čega su ga i privukli ovamo, što su željeli da učini za njih. Postao je svjestan kako je zahvalan na tome što je Brynn ipak ostao, da nije ovdje sam u mraku dok ovo obavlja, obavijen tugom, slušajući tu bolnu radost u svakome od njih, zvuk koji su ispuštali prilikom svog oslobađanja. Ruka mu je bila mirna, svaki put, opet i opet iznova. Toliko im je dugovao, bio je odabran za ovo. Razmjena u šumi duhova, mislio je on. Malj položen u jednoj šumi kako bi se mač mogao izvući ispod kamene gromade u drugoj. Thorkellov život u zamjenu za njegov i Athelbertov, kao i mnoge druge živote danas, na onoj padini (a svi su bili smrtni). Pojma nije imao koliko je vremena prošlo, je li uopće prošlo vrijeme. Pogledao je dolje, prema posljednjoj od tih klečećih duša, jednom uzetih, poslije odbačenih od vilinske kraljice. Pomolio se za nju, zario mač i čuo krik, pa vidio kako je ova posljednja duša zatreptala i rastočila se s vidika, kao i one prije nje. Na čistini nije ostalo ničega zelenog i treperavog. I tako, pomislio je Alun, ovo je bila posljednja razmjena, posljednje poravnanje, svršetak. I on je bio previše mlad. I njemu je, kao i drugima, trebalo oprostiti tu pogrešku. Čuo je glazbu. Podigao pogled. Iza njega, Brynn se tiho počeo moliti. Svjetlost na vodi, blijeda, kao da pada mjesečina. A onda je svjetlo (koje nije bilo mjesečina) poprimilo oblik, zadržalo lik i Alun je, po drugi put, vidio kako vile prelaze površinu jezerca, uza zvuk flauta, zvončića i glazbala koja nije poznavao. Vidio je kraljicu (opet), nošenu u otvorenoj nosiljci, vrlo visoku, vitku, odjevenu u svilu ili nešto još finije, srebrne nijanse (poput njegova mača). Vile, u prolazu.

Odnosno, nisu zapravo prolazile. Ne ovaj put. Glazba je stala. Čuo je Brynna iza sebe, kako bez prestanka izgovara zaziv svjetla, prvu, najjednostavniju molitvu. Pas je još uvijek bio tih. Alun je pogledao prema kraljici, a onda se natjerao pogledati pokraj nje. Dai je bio tamo, baš kao i prije (za njih je prošlo tako malo vremena, pomislio je). Jahao je bijelu kobilu s vrpcama u grivi, a kraljica je pružila ruku i držala u njoj njegovu. Tišina na vodi. Brynnova tiha molitva bila je jedini zvuk na čistini. Alun je gledao prema blistavoj družini i svom bratu (otetoj duši svog brata). Iako to nije namjeravao, tad je kleknuo na travu. Bio je na njemu red da klekne. Bili su tako duboko u polusvijetu: samo će uz veliku milost ikad izaći, a u pričama, vile nisu bile poznate po svojoj milosti. Ali jesu se pogađale, sa smrtnicima koji su im bili dragi. Moguće je završno poravnanje, iako ga možda ne bismo očekivali ili znali kad je došlo. Klečeći, gledajući gore prema toj visokoj, blijedoj, prelijepoj kraljici u njezinu srebrnkastom svjetlu ponad vode, vidio je njezin pokret, pomicanje jedne duge, vitke ruke, pa vidio tko je prišao naprijed, pokoran i poslušan, između onih iz njezine pratnje, naprijed do nje. Nikakva zvuka. Brynn je, shvatio je Alun, ušutio. Ozbiljna, bez osmijeha, bolno lijepa, vilinska je kraljica ponovno domahnula, dvaput, gledajući ravno u njega, i tako je Alun shvatio - konačno - da može biti oprosta, milosti, čak i blagoslova isprepletenog sa svim tim žalostima (u čaši iz koje svi ispijamo). Pružila je jednu ruku i položila je kao prepreku pred malim, vitkim likom one koja je prišla naprijed. One koju je poznavao, s kojom je razgovarao, s kojom je legao u šumi. Hoćeš li se vratiti u šumu? Hoćeš li biti žalosna ako se ne vratim? pitao je on. Kosa joj je mijenjala nijanse, dok ju je gledao, od zlatne, preko tamnoljubičaste, do srebrne, kao što je bila i kraljičina. Poznavao je te promjene, znao toliko o njoj. Iza pregrade ruke, iza te zabrane, gledala ga je, a onda odvratila glavu i zagledala se u lik s druge kraljičine strane, a Alun je slijedio njezin pogled i u tom trenutku zaplakao. Završno poravnanje. Vilinska kraljica pustila je ruku njegova brata. I tim prstima, pokretom glatkim poput vodopada, mahnula je Daiju da pođe naprijed, ako želi. Ako želi. Još uvijek je bio obavijen (kao odjećom) svojim smrtničkim likom i oblikom, još nije bio zeleni i iskrivljeni odraz sebe, kao oni drugi. Bio je previše nov, još uvijek njezin miljenik, jašući bijelu kobilu njoj uz bok, držeći je za ruku usred njihove glazbe, na vodi, u noćnim šumama, u vilinskim humcima.

Ako želi. Kako čovjek napušta ovo? Kako ode od tog sjaja? Alun je želio (tako silno) da ga može zazvati, ali suze su mu se slijevale niz lice, a grlo bilo zgrčeno od boli, i tako je samo mogao promatrati svog brata (dušu svog brata) koja se okrenula kako bi pogledala kraljicu, pokraj sebe u nosiljci. Bio je predaleko da bi Alun mogao vidjeti izraz na njegovu licu: tuga, ljutnja, strah, čežnja, zbunjenost? Oslobađanje? U prirodi je Cyngaela, kao što se odavna govorilo, da usred najblistavije, najvedrije radosti nose u sebi svijest o žalostima koje će doći, o svršetku koji čeka, o krivulji luka. Takvi su oni, to je izvor glazbe u njihovim glasovima i - možda ono što im dopušta da, kad dođe vrijeme, ostave sjaj za sobom, kad drugi to ne mogu. Darovi se cijene, jer se zna da ne traju zauvijek. Dai je trznuo uzde svoje kobile i krenuo naprijed, sam, preko vode. Alun je ponovno začuo Brynna kako se moli iza njega. Pogledao je, na jedan kratak trenutak (koji bi mogao potrajati i cijelu vječnost, bude li dovoljno jasno zadržan u sjećanju) prema vili koja mu je došla, prema svom daru, sjaju ostavljenom iza sebe, pa vidio kako mu ona u pozdrav podiže dlan iza kraljičine ruke. Završno poravnanje. Dai je stigao do ruba vode i sjahao. Prešao je preko trave. Nije treperio poput ostalih, još ne, još je uvijek bio odjeven u oblik koji je njegov brat poznavao. Alun se natjerao da ostane mirno stajati. Držao je Volganov mač. Dai je stao pred njega. Nije se smiješio, nije progovorio (preko tog ponora ne izgovaraju se riječi). Nije ni kleknuo, on, stariji, ubijeni sin Owyna od Cadyra. Ne pred svojim mlađim bratom. Čovjek bi se tome gotovo mogao nasmiješiti, poslije. Alun se prisjećao jutra kad su odjahali od kuće na sjever i došli ovamo. Slijedile su i druge uspomene, u valovima. A kako i ne bi, na ovome mjestu? Pogledao je u oči svog brata i vidio da su se promijenile (još su se uvijek mijenjale). Činilo mu se kako se u njima mogu vidjeti zvijezde, tako velika neobičnost. "Neka ti bude svjetlo", promrmljao je, jedva mogavši prozboriti. "Neka to bude učinjeno s ljubavlju", rekao je Brynn iza njega, tiho poput blagoslova, riječi koje kao da su dolazile iz neke stare liturgije koju Alun nije poznavao. "A kako i ne bi bilo?" rekao je. Brynnu, Daiju, blistavoj kraljici i svim njezinim vilama (i onoj koju je sad gubio), tamnoj noći i zvijezdama. Po posljednji je put podigao mač i zario ga u prsa svom bratu, kako bi prihvatio dušu koju mu je darovala vilinska kraljica, poravnanje, kako bi je oslobodio da konačno ipak pronađe svoju luku. Kad je ponovno podigao pogled, Dai je nestao (umro), nije više bilo ni vila, sveg njihova sjaja. Nad vodom i čistinom bila je tama. Isprekidano je udahnuo, osjetio kako drhti. Zvuk. Pas je prišao i gurkao njuškom njegovu nogu. Alun je

spustio drhtavu ruku i dodirnuo mu krzno između ušiju. Još jedan zvuk. Bez riječi se okrenuo prema njemu i dopustio Brynnu ap Hywllu da ga prihvati u naručje, poput oca, kad je njegov otac bio tako daleko. Dugo su tako stajali prije nego što su se pomaknuli. Brynn je ponovno umotao mač u tkaninu, kao i prije, pa su se vratili i položili ga u udubinu gdje se prije nalazio. A onda je podigao pogled. Bilo je mračno. Baklje su dogorjele. "Hoćeš li mi pomoći, momče?" pitao je. "Ova je prokleta gromada narasla. Kunem ti se, teža je nego što je prije bila." "Čuo sam da se to s gromadama zna dogoditi", tiho je rekao Alun. Znao je što radi drugi muškarac. Drugačija vrsta dara. Zajedno su, oslonivši ramena o veliku stijenu, otkotrljali kamen i ponovno pokrili Volganov mač. A onda su napustili šumu, Cafall uz njih, pa izašli pod zvijezde, iznad Brynnfella. Tamo su gorjele svjetiljke, da im pokažu put kući. A bila je tu i jedna baklja, bliže njima. Posljednji put kad je njezin otac pošao gore, čekala je uz vrata. Ovaj put se Rhiannon u kaosu povratka uspjela iskrasti iz dvorišta. Njezina je majka obavljala pripreme da bi se obrok poslužio svima koji su im došli pomoći, i pozvanima i onima koji su neočekivano došli sa zapadnih imanja gdje je netko - čini se, djevojka - vidio Erlinge u prolazu i odnio kući upozorenje. Takvim se ljudima odaje počast. Rhiannon je znala da je trebaju, da bi trebala biti sa svojom majkom, ali također je znala i to da su njezin otac i Alun ab Owyn ponovno u šumi. Brynn je rekao svojoj ženi kamo ide, iako ne i zašto. Rhiannon se nije bila u stanju posvetiti bilo kojoj od svojih dužnosti dok oni ne izađu iz šume. Stojeći na padini iznad njihova imanja, blizu šume, slušala je zvuk meteža ispod i razmišljala o tome što žena može, a što ne može učiniti. Čekanje je, pomislila je, bilo tako velik dio njihovih života. Njezina majka koja je tamo dolje dijelila brze i odlučne zapovijedi, možda bi to nazvala besmislicom, ali Rhiannon se nije tako činilo. U njoj više nije bilo ljutnje, nikakva stvarnog osjećaja prkosa, iako je znala da ne bi smjela biti ovdje gore. Potreban kao noć, rekla je u dvorani, na kraju proljeća, posve svjesna dojma koji će to ostaviti. Tad sam bila mlađa, mislila je Rhiannon. A sad je bila ovdje, u noći, a nije mogla reći što je to što joj je bilo potrebno. Svršetak, zaključila je, onoga što je te proljetne noći počelo. Čula je zvukove. Dvojica muškaraca izašli su iz stabala i stajali tamo, sivi pas pokraj Aluna. Vidjela ih je obojicu kako gledaju prema imanju i svjetlima. Onda se njezin otac okrenuo prema njoj. "Hvaljen bio Jad", rekla je Rhiannon. "Uistinu hvaljen", odgovorio je on.

Prišao joj je i ovlaš je poljubio u čelo, kao što mu je bila navika ljubiti njih obje, i Rhiannon i njezinu sestru. Oklijevao je, pogledao preko ramena. Alun ab Owyn ostao je gdje je bio, na samom rubu posljednjih stabala. "Moram se napiti i moram se napiti", rekao je Brynn. "Oboje istodobno. Vidimo se dolje." A onda je uzeo oba konja za uzde i poveo ih dolje. Bila je neočekivano mirna. Proljeće se činilo tako daleko. Vjetar je zamro, dim iz njezine baklje dizao se gotovo ravno uvis. "Jesi li—?" "Toliko mi treba—" Oboje su se zaustavili. Rhiannon se malo nasmijala. On nije. Čekala je. On se nakašljao. "Toliko mi treba tvoje oproštenje", rekao je. "Poslije onoga što si učinio?" rekla je. "Kad si ponovno došao ovamo?" Odmahnuo je glavom. "Zbog onoga što sam ti rekao—" O ovome je mogla govoriti. "Rekao si neke stvari u tuzi i gubitku, u noći kad ti je umro brat." Odmahnuo je glavom. "Bilo je... više od toga." Stajala je pokraj vrata, vidjela svog oca kako se penje. Njih su dvojica upravo izašli iz šume. Znala je nešto o tome. Rekla je: "Onda je bilo više. I tim više ti je oprošteno." "Milosrdnija si nego što bih se ikad imao pravo..." "Nitko od nas nema pravo na milosrđe", rekla je Rhiannon. "Ono ponekad dolazi. Te noći... tražila sam da dođeš k meni. Da mi pjevaš." "Znam. Sjećam se. Naravno." "Hoćeš li mi noćas pjevati?" Oklijevao je. "Ja... nisam siguran da..." "Svima nama", oprezno se ispravila. "U dvorani. Odajemo počast onima koji su nam došli pomoći." Protrljao je bradu. Vidjela je da je vrlo umoran. "To bi bilo bolje", tiho je rekao. To bi bilo bolje. Neke staze, neka vrata, neki ljudi nikad neće biti naši, iako ih je makar i najmanje mreškanje vremena moglo učiniti našima. Bačeni kamenčić koji je pao malo prije ili malo poslije. Pogledala ga je, stajao joj je tako blizu, njih dvoje sami u tami, a ona je znala da se nikad neće sasvim riješiti onoga što joj se dogodilo te noći na kraju proljeća, ali to je bilo u redu. Morat će biti u redu. Moglo se s tim živjeti, moglo se živjeti i s mnogo gorim stvarima. "Hoćeš li poći dolje, moj gospodaru?" pitala je.

"Poći ću za tobom, moja gospo, ako smijem. Nisam... sasvim spreman. Bit će mi bolje ako nekoliko trenutaka budem sam." "To mogu razumjeti", rekla je Rhiannon. Zaista je mogla. On je bio u polusvijetu, dugo će trebati putovati natrag. Okrenula se od njega i krenula niz padinu. Odmah pred dvorišnim vratima, jedna se sjena odmaknula od ograde. "Moja gospo", rekla je sjena. "Tvoja je majka rekla da ćeš biti na onoj padini i da najvjerojatnije neće biti dobrodošao nitko tko bi te slijedio. Ali meni se učinilo da moram riskirati i doći barem do ovog mjesta." Svjetlo njezine baklje palo je na Athelberta koji se klanjao. Prošao je kroz šumu duhova, kamo ni jedan čovjek nije ušao, da bi im donio upozorenje. Nisu čak bili ni saveznici njegova naroda. Ovo je bio nasljednik kralja Anglcyna. Izašao je kako bi nju pričekao. U tom je trenutku Rhiannon pred sobom vidjela budući život, njegove terete i mogućnosti, i to joj nije bilo neprihvatljivo. Bit će radosti i tuge, kao i uvijek, jer ukus ove druge uvijek je prisutan u vinu one sreće koja je dopuštena smrtnicima. Mogla je učiniti mnogo za svoj narod, pomislila je, a u životu čovjek ima i dužnosti. "Moja majka je", rekla je, podižući pogled prema njemu pod svjetlom njegove podignute baklje, "najčešće u pravu, ali ne i uvijek." "Strašna je to stvar", rekao je Athelbert smiješeći se, "kad je roditelj uvijek u pravu. Morala bi upoznati mog oca, pa da saznaš o čemu govorim." Zajedno su ušli u dvorište. Rhiannon je zatvorila vrata za sobom i navukla zasun, onako kako su ih sve naučili da trebaju činiti, kao zaštitu pred onim što bi moglo vrebati u noći. Nije bio sam. Rekao je da mu je samoća potrebna, ali to je bila varka. Sjedeæi na travi iznad Brvnnfella, nedaleko od mjesta na kojem je prvi put prišao vili (mogao je vidjeti mladicu sa svoje lijeve strane), Alun se dao na oblikovanje i odašiljanje misli, jedne te iste, stalno, opet, u svom umu. Gotovo je. Počinje. Gotovo je. Počinje. Pojma nije imao gdje bi mogli biti graničnici ovoga, može li ona osjetiti išta od toga što joj on šalje, onako kako je on, bolno, bio otvoren za slike koje je ona slala. Ali ostajao je ovdje, sa svojim psom uza se i oblikovao te riječi, pitajući se. A onda je pitanje stalo, a smijenilo ga je veće čudo, jer opet je osjetio njezinu prisutnost i uhvatio (bez zvuka, u sebi) prizvuk smijeha. Gotovo je. Ako budeš imao mnogo sreće, a ja budem vrlo darežljiva, počet će. Alun se glasno nasmijao u tami. Više nikad neće biti posve sam, shvatio je. To možda inače ne bi bio blagoslov, ali sad će biti, zbog toga kakva je ona bila. Znao je to od samog početka, te iste noći, dok je gledao dolje prema imanju.

Ustao je, a isto je učinio i pas. Ispod su bila svjetla, hrana i vino, društvo u noći, ljudi koji ga čekaju, svaki sa svojim potrebama. Mogao bi im skladati glazbu. Vrati mi se, čuo je. Radost. Drugi okus u čaši tuge. Devet noći po odlasku iz Brynnfella, dok su u vjetar veslali na istok, kući, krećući se gotovo uza sam rub Ferriera, kako bi bili što je dalje moguće od Aeldredovih brodova, Bern je spoznao da mu je njegov otac ipak uputio posljednju riječ. Bila je vedra noć, oba mjeseca na nebu, svjetla malo više nego što bi za njih bilo sigurno. Još je neko vrijeme ostao misliti, s rukama oslonjenima o veslo u noći. Naginjao je tijelo naprijed-natrag, potežući kroz more, kušajući slanu pjenu i uspomene. A onda je podigao glavu i zazvao Branda. Sad su se prema njemu drugačije odnosili. Brand mu je smjesta prišao. Slušao je, dok je sin Thorkella Einarsona s njim dijelio misao koja je, činilo se Leofsonu, stigla ispod dva mjeseca kao vodstvo duha (spaljenog uza sve propisane obrede na žalu u Llywerthu), duha blagonaklona prema njihovoj sudbini. U zoru su povezali brodove zajedno na uzburkanom moru, pa se posavjetovali. Bili su oni jormsvički plaćenici, bojali su ih se diljem sjevera, a na ovom su putovanju pretrpjeli nepodnošljiva poniženja. Tu je bila prigoda da se vrate kući uz počasti, a ne sputani sramotom. Bilo je razloga zbog kojih je trebalo baciti ovu kocku. Sad je bila jesen, prošao je kraj sezone pljačkanja; uopće ih neće očekivati. Još uvijek su mogli iskrcati gotovo stotinu ljudi, a Carloman od Ferriera imao je pune ruke posla (naglasio je Garr Hoddson) dalje na istoku, s Karchitima koje su prema njemu potiskivali konjanici iz Waleske. A većina je njih čula - a sad su svi vjerovali i da su shvatili - posljednji krik Thorkella Einarsona koji je namjerno izgubio borbu jedan na jednoga, kako bi spasio njihove živote. Brand Jednooki prestao je čak i pokušavati tvrditi suprotno. Nije bilo neslaganja. Izvukli su brodove na obalu u plitkom zaljevu zapadno od utoka rijeke Brienne. Otprilike su znali gdje se nalazi Champieres, iako ne sa sigurnošću. Još od Volganova pohoda nitko se nije vratio u tu skrivenu dolinu u kojoj su na vječni počinak polagali kraljeve Ferriera, dok su nad njima zapijevali sveti ljudi. U prvim godinama poslije onoga što se dogodilo, znali su da će dolina biti čuvana. A poslije, kao da je dolina, u spomen na Siggura, i Erlinzima postala sveta. E pa, i to je imalo svoje granice, zar ne? Novi naraštaji imali su svoje potrebe. Pokazalo se da ipak znaju dovoljno kako bi je pronašli: iza rijeke, dolina se pružala od istoka prema zapadu, ulaz je bio s istoka. Nije to bilo bogzna kako teško za uvježbane i iskusne ljude. Ono što se dogodilo, tri noći poslije, i inače se događalo kad bi došli Erlinzi. Opustošili su kraljevsko utočište Besanih, zapalili ga, ubili tridesetak svećenika i

stražara (više nije bilo dovoljno boraca, Garr je bio u pravu što se ticalo Karchita). Izgubili su samo osmoricu svojih. Odnijeli su - natovarivši konje i sebe opteretivši kao životinje - vreće srebrnih i zlatnih predmeta, novčića, kandila, svijećnjaka i sunčanih diskova, kraljevskih dragulja, oštrica s dršcima optočenima draguljima (ovaj put nijedna nije bila srebrna), kutijice od slonovače, sanduke od sandalovine i ebanovine, začine i rukopise (bilo je ljudi koji su za to plaćali), kao i izvjestan broj robova koje su bičem tjerali prema brodovima, da im služe u Jormsviku ili budu prodani na tržnici robova. Pljačka tako veličanstveno pobjedonosna, nitko takvu nije pamtio. Odjek, čak, onoga što je učinio Volgan. Opljačkali su dovoljno da se svaki od njih, čak i nakon što po povratku kući uplati svoj dio u riznicu, obogati. A bila je to i dobra priča za ognjište. Već su mogli čuti skalde! Posljednja riječ umirućeg junaka, Volganova prijatelja, izviknuta glasno, riječ koju je shvatio samo njegov sin, jedne noći na moru, riječ koja ih je poslala u Champieres, gdje je otac bio prije više od dvadeset pet godina. U ime Ingavinovo, to je samo po sebi bila saga! Nakon što su napunili skladišta i nastavili kući, dva dana i dvije noći šibao ih je olujni vjetar. Munje su razlamale nebo. Valovi visoki poput jarbola grmjeli su preko palube, natapajući ih, prevalivši preko ograde nekoliko konja koji su njištali. Ali oni su bili Erlinzi, gospodari morskih putova, ma kako divlji oni mogli postati. Ovo je bio njihov element. Ingavin i Thiinir slali su ljudima oluje kao kušnju, ispit dostojnosti. Brisali su vodu koja im se slijevala niz oči i brade, pa se borili, kroz kišu i vjetar, prkoseći im, kao što se ni jedan drugi živi čovjek ne bi usudio. U jormsvičku su luku stigli jednoga teškog, hladnog poslijepodneva, pjevajući za svojim veslima. Izgubili su jedan brod, Hoddsonov, i trideset dvojicu ljudi. Ožalit će ih i odati im počast, svakom od njih poimence, ali more i bogovi traže svoje, a gdje je, uostalom, slava u zadaći koja se prelako obavi? Ta je zima u Jormsviku bila vrlo dobra. Jednakom su je smatrali i u Esferthu, Raedhillu i drugdje u anglcynskim zemljama. Kralj Aeldred i njegova žena sa svojim su dvorom otputovali na zapad, u Rheden, da proslave vjenčanje svoje kćeri Judit s tamošnjim kraljevićem Calumom. Crvenokosa je kraljevna bila divlje lijepa, još divljije tvrdoglava i očito je tjerala strah u kosti svom mladom suprugu. To se, složili su se nasamo njezina braća i sestra, dalo predvidjeti. Zašto bi kraljeviću bilo bolje nego bilo kome drugome? Ni izdaleka previđen u svečanostima i zabavama tog dvotjednog svadbenog slavlja nije bio trenutak u Zimskim obredima, kad je Withgar od Rhedena kleknuo pred kralja Aeldreda, poljubio mu prsten i od njega prihvatio Jadov disk, dok su svećenici zapijevali hvalu živućem suncu.

Trebalo je platiti cijenu da se tvoj rod združi s većim od sebe, a Rheden je bio svjestan da je Esferth sve sigurniji pred Erlinzima, s rastućim brojem burhova i flotom u nastajanju. Nije bilo teško pogoditi u kojem bi se smjeru mogao okrenuti Aeldredov pogled. Bolje se vjenčati, pretvoriti opasnost u prednost. Na kraju krajeva, svi su oni bili isti narod, zar ne? Ne kao one male, crne, cyngaelske stokokradice s druge strane Zida. No slučajno je, kratko prije nego što je iz Esfertha otišao na sjever, anglcynski kralj zaposlio svoje misli (i svoje svećenike) smišljanjem službenih uvjeta za još jedan brak, na zapadu, s istim tim Cyngaelima. Withgar od Rhedena nije bio obaviješten o tim planovima, još, ali nije bilo ni razloga da ga se obavijesti. Mnogi su se bračni dogovori znali i razvrgnuti. No činilo se kako je posve nevjerojatno da bi se ovaj razvrgnuo. Njegova kći Kendra, inače od sve njegove djece najposlušnija i najblaža (a slučajno i najviše voljena) razgovarala je sa svojim ocem i cyngaelskim svećenikom u posvemašnjoj diskreciji, kratko nakon što su se odigrali neki događaji na kraju ljeta, uz arberthinsko imanje po imenu Brynnfell. Bili su to događaji o kojima su oni znali i previše, zahvaljujući njoj i mladom cadyrskom kraljeviću, Owynovu preživjelom sinu, muškarcu za kojega se namjeravala udati. Toliko je rekla svom ocu. Aeldred, koji je bio zloglasan po tome što je bio u stanju predvidjeti gotovo svaki razvoj događaja i pripremiti se za njega, ni izdaleka nije bio spreman za ovo. A nije mogao smjesta priskrbiti ni odgovor na čvrstu naznaku svoje kćeri kako će slijediti svoju majku ravno u utočište u Retherlyju, ako brak - tako očito odgovarajući - ne bude odobren. "Načelno je prihvatljivo, to ti priznajem. Ali znaš li ti uopće želi li on to? Ili hoće li to odobriti kraljević Owyn?" "On to želi", odgovorila je Kendra smireno. "A ti već dugo razmišljaš kako se združiti sa zapadom." A to je, naravno, bilo istina. Njegova su djeca previše znala. Kralj je u potrazi za pomoći pogledao Ceiniona. Svećenikovo se držanje uvelike promijenilo tijekom nekoliko dana, otkako je dobio vijesti o događajima u Brynnfellu. Cijeloga bi se dana i navečer držao srdačno i veselo. Bilo ga je teško čak i uvući u ugodnu raspravu o pitanjima svetog nauka. Nasmiješio se Aeldredu. "Moje je oduševljenje, gospodaru, iznimno. Znaš da sam se nadao takvom sjedinjenju. Owyn će biti počašćen, nakon što ja završim razgovor s njim, što ću svakako učiniti." Toliko o pomoći s te strane. "Nije važno", rekla je Kendra, uznemirujuće smirena. "Alun će to riješiti." Oba su muškarca trepnula, pomno je pogledavši. Ovo je, pomislio je Aeldred, moja sramežljiva, suzdržana kći.

Ona je zatvorila oči, a njih su dvojica pomislili da je to nelagoda pred tako pomnim promatranjem. Ponovno ih je pogledala. "Bila sam u pravu", rekla je. "Bit će ovdje za četrnaest dana, s mojim bratom. Poći će obalnom cestom. Sad su na putu u Cadyr, gdje će razgovarati s njegovim ocem." Blago se nasmiješila njima dvojici. "Dogovorili smo se da ovo nećemo prečesto raditi prije vjenčanja, prema tome, ne brinite se. Kaže da poručim Ceinionu kako ponovno sklada glazbu." Nije se tu moglo baš bogzna što učiniti, iako je sve jasno ukazivalo na molitvu. Kendra je marljivo pohodila kapelu, ujutro i navečer. Taj brak jest imao smisla. Vodila se kratka rasprava, sjećao se kralj, o Athelbertu i kćeri Brynna ap Hywlla. Pa, s njom sad neće trebati nastaviti. Ne vjenčavaš dvoje djece da bi postigao isti cilj. Ceinion iz Llywertha ponudio je kralju dva svoja vjenčana dara. Prvi je bio njegovo, odavno traženo, obećanje da će dio svake godine provoditi s Aeldredom, na njegovu dvoru. Drugi je bio sasvim različit. Pojavio se poslije razgovora između cyngaelskog vrhovnog svećenika i iznimno pobožne anglcynske kraljice. U svjetlu toga iskrenog i prosvjetljujućeg razgovora, te poslije dvije noći bdjenja u kapeli, kraljica Elswith jedne je noći stigla pred vrata spavaonice svog supruga i bila pripuštena unutra. Poslije zadovoljavajuće prisnosti koju je to izazvalo, kraljica je mirno obavijestila svoga kraljevskog supruga kako - po razmišljanju i vjerskom savjetovanju - njezina duša ipak nije bila baš u tako velikoj opasnosti da bi to zahtijevalo njezino povlačenje u utočište odmah poslije Juditina vjenčanja. Bit će sasvim zadovoljna time da pričeka dok se Kendra, kad dođe njezin red, ne uda za tog zapadnjačkog kraljevića. Možda u kasno proljeće? Aeldred i Osbert, prema njezinu mišljenju, neće biti sposobni izaći na kraj s tim drugim slavljem bez njezina vodstva. Osim toga, kraljici se sad činilo razboritim da provodi neko vrijeme na dvoru čak i nakon što će se povući u utočište. Tim se stvarima može pristupiti na... uravnotežen način, kao što su vjerska učenja predlagala da se pristupa svemu. A što se pitanja ravnoteže ticalo, kraljev zemaljski položaj bio je svakako dio njezinih dužnosti. Njegova prehrana, na primjer, s približavanjem doba zimskih gozbi (Juditino vjenčanje u Rhedenu pred njima) bila je sasvim jasno pretjerana. Debljao se, bio u opasnosti da dobije giht ili nešto još gore. Bit će mu potrebno da ona povremeno bude uz njega, kako bi promotrila i procijenila njegove potrebe. Kralj, koji nije pretrpio više ni jednu od svojih groznica poslije izvjesnih razgovora koje je s Ceinionom vodio na povratku iz potjere za Erlinzima do obale (niti će ikad više ijednu pretrpjeti), veselo je predložio da ona svoju procjenu

započne smjesta. Kraljica je taj prijedlog proglasila nepristojnim u njihovim godinama, ali je dopustila da po tom pitanju bude nadglasana. Dugo ti treba. Znaš zašto. Najprije sam morao otići svom ocu, nisam mogao odjuriti. Uskoro ću biti s tobom. Još tri dana. I poslanici su s nama. Predat ćemo bračni prijedlog tvom ocu. Zamolit ću Ceiniona za pomoć, mislim da će htjeti. Nema potrebe. Moj otac će se složiti. Otkud znaš? To je vrlo— Razgovarala sam s njim. I pristao je, samo tako? Mislim da bi on sad pristao na sve što bih zatražila od njega. Kratka stanka u zajedničkom kanalu dvaju umova. I ja bih učinio isto, znaš. Oh, dobro. *** Obavila je svoje prvo žetveno žrtvovanje, dva janjeta i koze. Anrid je dodala kozu svečanosti, imenujući je žrtvom Fulli, uglavnom zato kako bi se vidjelo da ona radi stvari koje prijašnja volur nije činila. Promjene, ostavljanje vlastitih otisaka na stvarima, kao što pečat označava pismo. Nosila je prokletu zmiju oko vrata. Postajala je sve teža. Palo joj je na pamet da bi, ako se u proljeće vrati brod s juga, bilo pametno dogovoriti nabavku druge zmije. Ili će možda već imati jednu na brodu, možda je dogovor već bio obavljen. Frigga je, kad se s njom posavjetovala, mislila da bi moglo biti tako. Pokazalo se da je žetva bila dobra, a zima je na Rabadyju bila blaga. I novom namjesniku i novoj volur nazdravljalo se u krčmama, a žensko je sjedište vidjelo svoj dio posliježetvenih darova. Anrid je za sebe uzela samo tamnoplavi ogrtač, te pustila drugima da među sobom razdijele ostatak - trebalo ih je držati sretnima. I pomalo uplašenima. U tome joj je pomagala zmija. Rana na njezinoj nozi pretvorila se u mali par ožiljaka. Dopuštala je drugima da ga ponekad vide, kao slučajno. Zmije su predstavljale moć zemlje, a Anrid je dobila nešto od te moći. Tijekom zime vrijeme je bilo dovoljno blago da neki od mlađih muškaraca prevezu svoje čamce preko tjesnaca u Vinmark, iz čiste pustolovine. U oštroj zimi tjesnac bi se mogao zalediti, ali ne čvrstim ledom, pa bi Rabady mogao ostati sasvim odsječen. Ove su godine saznali novosti, iako ih zimi inače nije bilo osobito mnogo. Krvna zavada u Haleku, šestorica mrtvih muškaraca nakon što je bila ukradena jedna žena. Činilo se da je žena pristala, pa je i ona, kad su je vratili obitelji, bila ubijena. Kad bi došli snjegovi, ljudi su bili preblizu jedni drugima. U

proljeće, putovi i more ponovno bi se otvorili i nagomilano bi se nasilje moglo poslati dalje. Uvijek je bilo tako. Oblikovalo ih je hladno godišnje doba; pripreme za zimu, potreba za njezinim krajem, ponovne pripreme. Jednog dana, proljeće još nije bilo došlo, mali je čamac veslao preko tjesnaca prema otoku. Na njemu su bila tri mornara, teško naoružana, s okruglim štitovima i kopljima. Iskrcali su se na kopno s kovčegom i ključem, te se posve pristojno obratili ljudima koji su bili poslani dolje kako bi ih dočekali. Tražili su jednu ženu. Iz grada su bili poslani kroz zidine i preko jarka, da pregaze snijegom prekrivena polja do ženskog sjedišta. Pratilo ih je pet-šest dječaka, veselih zbog razonode. Kovčeg je bio za Friggu. Kad su ga otvorile u Anridinoj sobi (samo su njih dvije bile prisutne okretanju ključa), otkrio je dovoljno srebra da se kupi bilo koje imanje na otoku, a da još dobar dio i ostane. Bilo je tu i pismo. Anrid je bila ta koja je znala čitati. Friggin sin Bern šalje dužno poštovanje i pozdrave svojoj majci, te se nada da je ona dobra zdravlja. On sam, živ je i dobro mu je. Žali što joj mora reći kako je njezin muž (njezin prvi muž) umro, u zemlji Cyngaela, na kraju ljeta. Njegova je smrt bila časna, svojom je smrću spasio druge ljude. Tamo su mu odali počast i spalili ga kako je propisano. Srebro treba poslužiti njoj, za novi početak. Na način koji je teško objasniti, stajalo je u pismu, ono je zapravo od Thorkella. Bern će se ponovno javiti kad bude mogao, ali vjerojatno neće riskirati povratak na Rabady. Anrid je očekivala da će druga žena zaplakati. Nije - barem ne kad je Anrid bila u blizini. Kovčeg i srebro bili su skriveni (bilo je ovdje skrovitih mjesta). Frigga je već započela novi život. Nije bila ni najmanje sigurna da želi napustiti sjedište i druge žene, vratiti se u kuću u gradu ili blizu njega, a nije htjela ni poći kćerima u Vinmark, usprkos vlastitu novcu. Nije to život, starjeti na nepoznatom mjestu. Ali bio je to velik novac, nije ga se moglo tek tako ostaviti u zemlji. Razmislit će o tome, rekla je ona Anrid. Anrid je zapamtila pismo (brzi um), prije nego što su ga vratile natrag u kovčeg. Vjerojatno neće, tako je rekao. To joj je dalo misliti, pa je pozvala namjesnika na večeru. Bila je to još jedna novina, to, da Sturla dolazi ovamo, ali njih su dvoje sad imali uzajamno opušten odnos. I ona je odlazila u grad na razgovore s njim, službeno odjevena i (uvijek) okružena s nekoliko žena. Lord, stara volur, vjerovala je u tajnovitost koja dolazi s nevidljivošću i udaljenošću. Anrid je (i Frigga, kad bi razgovarale) mislila da moć dolazi i iz toga što ljudi znaju da si ovdje i što te imaju na umu. Kad god bi odlazila u grad ili se, kao sad, sastajala s Ulfarsonom u sjedištu, imala je sa sobom zmiju. On bi to, dakako, porekao, ali bojao se zmije, što je bilo korisno.

Raspravljali su o dodavanju novih zgrada sjedištu, kad se otope zadnji snjegovi i kad ljudi budu mogli opet raditi. To se veæ i prije spominjalo. Anrid je željela mjesta za još žena, kao i varionicu piva. Također je imala na umu i rađaonicu. Ljudi su u tim trenucima bili darežljivi (ako je dijete bilo muško, i ako bi preživjelo). Bilo bi dobro da postanu poznati kao mjesto na koje se odlazi kad se porod približi. Namjesnik će htjeti svoj dio, ali i to je bila predvidjela. Nije s njim bilo teško izaći na kraj, sa Sturlom. Kad je odlazio, poslije piva i opuštenog razgovora (o svađi tamo prijeko, na kopnu), ona je usput spomenula nešto što je saznala od trojice muškaraca s kovčegom, o događajima od prije godinu dana, kad je nestao konj Halldra Krakatoga. Imalo je mnogo smisla to što je ispričala namjesniku: svi su znali da se Krakati i stara volur nisu ni najmanje voljeli. Ulfarson je kimao poput sove (bio je sklon tako izgledati poslije piva), pa je oštroumno zapitao zašto se momak, ako je zaista tako, dosad već nije vratio kući. Momak je, rekla mu je, otišao u Jormsvik. Odabrao je put ratnika, kako bi za sobom ostavio mračnu, žensku magiju koja mu je donijela sramotu. Otkud je to znala? Kovčeg je bio od njega. Pisao je svojoj majci ovdje. Činilo se da je on sad na kopnu uvelike slavljen i čašćen. Njegova sposobnost dobro se odražavala i na Rabady. Njegov otac, Thorkell Einarson, prognanik, bio je mrtav (bilo je dobro dati muškarcu vijesti koje je mogao prepričati u gostionici), te još veći junak od svog sina. Momak se sad obogatio pljačkanjem, poslao je svojoj majci srebro da kupi bilo koju kuću na otoku koju bi poželjela. Ulfarson se nagnuo naprijed. Nije bio glup, iako su staze njegovih misli bile prilično uske. Koju kuću? pitao je, baš kao što je ona i očekivala. Anrid je, smiješeći se, rekla da vjerojatno mogu pogoditi koju bi kuću željela udovica Thorkella Einarsona, iako bi moglo biti teško kupiti je, s obzirom na to da ju je sad posjedovala Halldrova udovica, koja ju je mrzila. Moglo bi biti moguće, rekla je, kao da joj je to u tom trenutku palo na pamet, da je najprije kupi netko drugi, pa i sam nešto zaradi kad je proda Friggi, nakon što se ona dođe raspitati. Sturla Ulfarson gladio je svoj blijedi brk. Mogla je vidjeti kako on promišlja o tome. Bilo je to sasvim prikladno, dodala je ozbiljno, to što dvoje otočnih vođa pomažu jedno drugome na ovako raznovrsne načine. Gradnja njezinih novih zgrada, rekao je Sturla Ulfarson kad je ustao da krene, počet će čim se otope snjegovi i tlo postane dovoljno meko. Dok je odlazio, ona je na njega zazvala Fullin blagoslov. Kad se vrijeme počelo mijenjati, dani bivati duljima, prvi se zlatnozeleni listovi vraćati, Anrid je mlađe žene postavljala na noćnu stražu mnogo dalje od sjedišta nego što je to inače bilo uobičajeno, te u suprotnom smjeru. Nije to bilo vodstvo duhova, nikakav uvid u polusvijet. Ona je jednostavno bila... vješta

razmišljanju. Morala je postati takva. To se moglo vidjeti kao magija ili moć, znala je ona, moglo se zamijeniti za sposobnost predviđanja. Vodila je još jedan dug razgovor s Friggom, u kojem je uglavnom ona govorila, a ovaj se put druga žena rasplakala, a potom pristala. Anrid, koja je ipak bila vrlo mlada, otprilike je u to doba počela nemirno spavati. Bila je to drugačija vrsta nemira nego prije, kad nije mogla spavati. Ovaj put mučili su je snovi i ono što je u njima činila. *** Radio je isto što je prije mnogo godina radio i njegov otac. Bern si je to neprekidno govorio tijekom zime, čekajući proljeće. A ako je bilo tako, bilo je važno da se oko toga ne raspekmezi. Sjever nije bio mjesto za to. Mekoća te mogla upropastiti, čak i ako napustiš pljačku zbog drugačijeg života, kao što je učinio Thorkell. Otići će časno. Svi su u Jormsviku dosad saznali sve što se dogodilo na putovanju koje su zvali Ragnarsonovim pohodom. Znali su što je Riđi Thorkell učinio kako bi ih zadržao podalje od Arbertha, što je učinio Bern i kako su njih dvojica (skaldi su pjevali o tome) zajedno poslije oblikovali sudbinu, povevši pet brodova u Champieres. Dvojica najiskusnijih kapetana u dvije odvojene prigode razgovarali su s Bernom, nagovarajući ga da ostane. Nije to bila prisila - Jormsvik je bio društvo slobodnih i voljnih muškaraca. Naglasili su da je on među njih ušao tako što je ubio moćnog čovjeka, što je bilo dobar znak za njegovu budućnost, a isto je vrijedilo i za njegovo podrijetlo i način na koji je počeo, na svom prvom pohodu. Kad je ušao, nisu znali od kojeg je roda; sad su znali. Bern je izrazio zahvalnost, svijest o tome da je počašćen. Za sebe je zadržao misao o tome kako se zapravo nije slagao s ovom vizijom svojih budućih izgleda. Imao je sreće, primio je neprocjenjivu pomoć od Thorkella, i premda je svoju ideju o napadu na Ferriere dobio preko oca, nije u sebi otkrio borbenu mahnitost, nije osjećao radost među plamenovima, ili kad je mačem probo jaditskog svećenika. To baš ne treba govoriti drugim ljudima, ali prema sebi valja biti pošten, mislio je on. Njegov je otac na kraju ipak napustio morske putove. Bern će to učiniti ranije, to je bilo sve, a zamolit će Ingavina i Thiinira da ga ne povuku natrag, kao što je natrag povučen bio Thorkell. Tijekom te zime, dao se na poravnavanje računa. Kad mijenjaš svoj život, onaj stari trebaš uredno ostaviti za sobom. Ingavin je primjećivao takve stvari, lukav i mudar, gledajući svojim jedinim okom. Bern je sad imao bogatstvo. Imovinu veću nego što je zasluživao: svud se pričalo o pljački u Champieresu, glas se širio čak i snijegom zametenim zimskim

putovima. Dosad je već morao stići u Hlegest, rekao mu je Brand jedne noći u gostionici, dok su sige poput kopalja visjele vani, na žlijebu. Kjarten Vidurson (istrunulo mu kozičavo lice) znat će da Jormsvik još uvijek nije tvrđava s kojom bi se trebalo sukobiti, iako je bilo vjerojatno da će pokušati, prije ili poslije, taj čovjek. Te iste noći, Bern je počeo raèunati. Napustio je gostionicu i otišao u sobe (tri sobe) u kojima je, otkako se vratio, držao Thiru. Ponudio joj je svotu novaca s kojom će se kod kuće moći smjestiti, kupiti imanje i odabrati (ili odbiti) svakog muškarca u selu. Žene su mogle posjedovati zemlju, naravno, samo im je bio potreban muškarac koji će je obrađivati. I zadržati. Iznenadila ga je, ali žene je - pomislio je Bern - bilo mnogo teže predvidjeti, nego muškarce. Bio je dobar, otkrio je to, kad je trebalo razumjeti muškarce, ali ne bi, na primjer, očekivao da će Thira briznuti u plač, početi ga psovati, gađati ga čizmom, a onda mu reći, ispaljujući riječi kao kapetan broda veslaču koji je izgubio ritam, kako je ona otišla od kuće po svom vlastitom izboru, iz vlastitih razloga, i nikakav balavac poput Berna Thorkellsona neće je natjerati da se tamo vrati. Ali prihvatila je srebro i tri sobe. Nedugo poslije, kupila je sebi gostionicu. Hratijevu, zapravo. (Hrati je bio star, umoran od života, rekao je da je spreman za stol pokraj ognjišta i sobu na katu. Ona mu je to omogućila. On, kako se dogodilo, nije dugo poživio. Počeo je previše piti, postao svadljiv. Pokopali su ga sljedeće zime. Thira je promijenila ime gostionice. Berna tad već odavno nije bilo.) Morao je pričekati do proljeća, kad su izazivači počeli opet stizati. U međuvremenu, platio je trojici mlađih novaka (trebalo im je srebro), da odnesu kovčeg na Rabady, čim je to vrijeme omogućilo. To su bili Jormsvikinzi, oni ga neće izigrati, a plaćenici su mogli za novac preuzeti posao od svog druga, jednako kao i od bilo koga drugoga. U tom je kovčegu bilo daljnje poravnanje. Njegova je majka zacijelo bila zaglavila u sumornom životu, drugi muž mrtav (a ona je u kući Krakatoga bila samo druga žena), praktički bez ikakvih prava, bez sigurnog doma. Tome ju je Bern prepustio, kad je poveo Gyllira u more. Srebro ne može sve nadoknaditi, ali ako si ne dopustiš previše mekoće, možeš reći da ono ipak daleko dogura na tom svijetu. Nije se mogao sigurno vratiti na Rabady: gotovo je bilo izvjesno da će ga prepoznati (usprkos promijenjenom izgledu), smatrati konjokradicom, i nečim još gorim. Konj je ipak bio označen i imenovan kao pogrebna žrtva. Konja je, zapravo, i to za dobru cijenu, prodao Brandu Leofsonu. Gyllir je bio veličanstven, pravi ratnički konj. To što je bio na otoku s Halldrom Krakatim bio je čisti gubitak, Halldr ga je kupio samo zato što je mogao kupiti takvo

stvorenje. Iz ponosa, da bi se pravio važan. Leofson je tražio pastuha i nije se kanio cjenkati s Bernom, ne poslije svega što se dogodilo. Bern nije oklijevao, niti sebi dopustio da požali. Ne možeš si dopustiti osjećaje i mekoću ni kad se radi o tvojim životinjama. Ali ipak se možeš uzrujati na njih i psovati ih, kao i na sebe, što nisi pametnije birao. Za svog je novog konja u štali izabrao mirnog dorata, prekasno otkrivši njegov nespretni kas i nesklonost prema galopiranju. Zemljoposjednikov konj, dobar za mirnu šetnju do gostionice u gradu i natrag. Više od toga neće mu biti potrebno, stalno je sebi ponavljao, ali bio se naviknuo na Gyllira. Je li to bila mekoća? Pamtiti konja kojega si imao? Možda ne moraš govoriti ili se hvastati onime što si učinio, mjestima na kojima si bio, ali valjda ih se smiješ sjećati? Što je inače tvoj život, osim onoga što pamtiš? A možda i onoga što sljedeće želiš. Čekao je, kao što je morao, da proljeće otključa putove i izazivači počnu stizati pred vrata. Dopuštao je Brandu da ga savjetuje. Leofson je, otkako su se vratili, zauzeo zaštitnički stav prema Bernu, kao da mu je to što je ubio Thorkella (što mu je Thorkell dopustio da ga ubije) dalo odgovornost prema njegovu sinu. Bern nije imao osjećaj da mu je to potrebno, ali zapravo mu nije ni smetalo, a znao je i da neće dugo trajati. Osim toga, bilo je i korisno: Brand će se pobrinuti za Bernov novac i poslati ga kamo Bernu bude potrebno, kad mu bude potrebno. Kad jednom shvati kamo ide. Promatrali su prvih nekoliko muškaraca kako stižu pred zidine i objavljuju svoj izazov, a Brand je odmahivao glavom. Bili su to seljaci, stajski pomoćnici, s prevelikim snovima i nikakvim izgledima da postanu ljudi iz Jormsvika. Bilo bi nepošteno prema njegovim sudrugovima unutra, kad bi Bern prihvatio njihove izazove, pa odjahao i pripustio njih unutra. Unutar zidina izvlačili su kamenčiće s runama i izazovi su bili prihvaćeni nasumce. Dvojica dječaka bila su ubijena (jedan slučajno, činilo se onima koji su promatrali, a kad se vratio unutra, Elkin je to i potvrdio), a dvojica su bila razoružana i smjela otići, s uobičajenim upozorenjem da će, vrate li se i pokušaju ponovno, biti razrezani na komade. Peti je izazivač bio krupnih kostiju, stariji od drugih. Imao je prilično dobar mač i ulubljenu kacigu, s netaknutim štitnikom za nos. Bern i Brand izmijenili su pogled. Bern je signalizirao onima na dužnosti pokraj vrata da on, po svom izboru, preuzima ovaj izazov. Trenutak je došao. Čekaš stvari, a onda se one nađu pred tobom. On i Leofson su se zagrlili. Isto je učinio i s brojnim drugim muškarcima, koji su znali što se događa. Drugovi s broda, drugovi u piću. Prošla je samo godina dana, ali ratnici mogu u svakom trenutku umrijeti, pa ti, otkrio je Bern, ne treba dugo da ostvariš vezu s nekim tko te pokriva u bici. Ali veze se mogu i pokidati, mislio je on. Katkad je to i neophodno.

Thira, malena i otporna, samo mu je mahnula iza pulta svoje nove gostionice kad se došao oprostiti prije nego što je izjahao. Njezin život bio je potpuna suprotnost njegovu, mislio je. Ona se morala paziti toga da ne stvori bilo kakve veze. Muškarci te napuste, odjedre i umru, svake se noći stubama k tebi penju drugi muškarci. Ipak, ona mu je spasila život. Na trenutak se zadržao na dovratku, gledajući je. Sjećao se četvrte stube, one koja je nedostajala na putu gore, do njezine sobe. Važno je, podsjetio se, da ne bude mekan. Izveo je svoga novog konja iz štale, uzeo opremu koju će ponijeti na sjever, kao i svoj mač i šljem (ceste su uvijek opasne za osamljenog čovjeka). Otvorili su pred njim vrata i on je izašao pred izazivača. Vidio je olakšanje i čuđenje u muškarčevim očima kad je podigao otvoreni dlan na predaju. Mahnuo je čuvarima iza sebe. "Neka te Ingavin pazi", rekao je strancu. "Budi na čast sebi i onima kojima se pridružuješ." A onda je odjahao, istom stazom kojom je i došao ovamo. Iza sebe čuo je bučan zveket: koplja i mačevi udarali su o štitove. Njegovi drugovi na zidinama. Osvrnuo se i podigao ruku. Njegov to otac ne bi učinio, pomislio je. Na putu prema sjeveru nitko mu nije zadao nevolje. Ovaj put nije izbjegavao sela i gostionice. Prošao je pokraj mjesta gdje je i sam u zasjedi dočekao osamljenog putnika, zato što mu je bio potreban mač za izazov. Nije ubio čovjeka, barem je mislio da nije. Nije se baš zadržao kako bi se uvjerio. Naposljetku je, poslije puta koji mu se činio dugačkim i sporim, uhvatio prvi pogled na Rabady u daljini, prema njegovoj lijevoj strani, dok se cesta spuštala dolje, prema obali. (U zaleđu su se uzdizale planine, a onda, iza njih, beskrajni borovi kroz koje nisu prolazile nikakve ceste.) Došao je u ribarsko selo koje su svi oni na Rabadyju poznavali, ono iz kojeg su obično dolazili i odlazili. Možda ovdje čak i znaju za njega, premda nije mislio da je tako. Pustio je kosu i bradu, sad je bio krupniji u ramenima i prsima. Pričekao je da se spusti sumrak, da se tama zgusne i večer počne prije nego što je ponudio molitvu koju svi mornari izgovore prije nego što se zapute na more. Pripremio se gurnuti mali čamac u tjesnac. Ribar, probuđen iz sna u svojoj kolibi, izašao mu je pomoći; Bernova plaća za posudbu čamca bila je darežljiva, više nego što bi zaradio za jedan dan ribolova. Bern je ostavio konja čovjeku na brigu. Ovdje ga neće prevariti. Rekao je da je iz Jormsvika, a tako je i izgledao. Dok je veslao prema otoku, na vodi je bilo mračno. Gledao je zvijezde, vodu i stabla pred sobom. Proljeće. Pun krug godine i opet je bio na početku. Uronio je ruku u more. Gorko, ubojito hladno. Sjećao se. Mislio je da će ovdje umrijeti. Razmišljajući o tome, otkrio je da mu nedostaje Gyllir. Zatresao je glavom. Ne možeš biti takav na sjeveru. To te može ubiti.

Sad je bio snažniji, miran i opušten za veslima. Uostalom, nije to bila naporna plovidba. Prelazio ju je kao dječak, u ljetima koja je pamtio. Nasukao je malo plovilo na istom žalu s kojega je i otišao. Nije mislio da si time udovoljava, ili da je to slabost. Imao je osjećaj da tako treba biti. Priznanje. Zahvalio je Ingavinu, dodirnuvši malj oko svoga vrata. Kupio ga je u jesen, ništa posebno, vrlo sličan onome koji je u Llywerthu pokopao sa svojim ocem. Oprezno se počeo kretati prema zaleđu. Zaista nije želio nikoga sresti. Ovdašnji su ga ljudi poznavali cijeloga njegova života; imao je i te kakve šanse da će ga netko prepoznati. Zato je i došao noću, gotovo pred zoru, zato i nije bio siguran hoće li uopće doći. Bio je ovdje iz tri razloga, posljednja poravnanja prije nego što promijeni svoj život. Sva tri se mogu obaviti u jednoj noći, ako bogovi budu dobri prema njemu. Želio se oprostiti sa svojom majkom. Sad je bila u ženskom sjedištu, to su mu rekli oni koji su odnijeli kovčeg. Iznenađenje, dobra odluka za nju, iako bi je s njegovim srebrom mogla promijeniti. Poslije je, na istom mjestu, htio pronaći staru volur. Neće mu biti potrebno mnogo vremena s njom, ali vjerojatno će morati otići odmah nakon toga. Iako je također želio razgovarati, bude li moguće, možda samo na trenutak, ovisno o tome kako se događaji budu odvijali, s djevojkom koja je na nozi imala ožiljak od ugriza zmije. Možda to neće moći učiniti. Nije baš bilo vjerojatno da će se moći zadržati u sjedištu nakon što ubije volur, a nije bio siguran da će moći pronaći djevojku koju neće znati prepoznati. Žene su stražarile u noći, čak i po hladnoći. Toga se sjećao. Sjećao se i ovih polja. Zadnji put je jahao Gyllira, sad je to bila duga šetnja. Držao se blizu stabala, zaklonjen njima, iako nije bilo baš vjerojatno da ovako rano u proljeće vani ima ljubavnika. Tlo je bilo hladno. Moraš biti lud od želje da s djevojkom dođeš ovamo, umjesto da pronađeš štagalj ili drvenjaru sa slamom. Morao je obaviti dva opraštanja, rekao je sebi, i ubiti jednu osobu, a onda može otići poravnane prošlosti, onoliko koliko je to uopće moguće. Otići će u Erlond, odlučio je, gdje se njegov narod smjestio na anglcynskoj zemlji. Bilo je to dovoljno daleko, bilo je slobodne zemlje, prostora da se smjestiš i napreduješ. Imao je cijelu zimu za razmišljanje o mogućnostima. Ova mu se činila najsmislenijom. Čuo je pucketanje grančice. Ne od njegova koraka. Sledio se, isukao mač. Još nije imao želje za ubijanjem, ali— "Mir Fullin s tobom, Berne Thorkellsone." Kad je jedino čega se sjećaš, tijekom kruga godine pune događaja, glas u tami, a taj glas pripada nekome tko ti spašava život, onda taj glas pamtiš. Ostao je na mjestu. Ona je prišla naprijed, od stabala. Nije nosila baklju. On je progutao slinu. "Kako je ugriz zmije?" pitao je.

"Sad je samo ožiljak. Zahvaljujem ti na pitanju." "Ona te... još uvijek šalje van, kad su noći hladne?" "Lord? Ne, lord je mrtva." Srce mu je preskočilo. Još je uvijek nije mogao vidjeti, ali njezin glas bio je utkan u njega. Do maloprije nije ni shvaćao kako duboko. "Kako? Što...?" "Ja sam je dala ubiti. Za nas oboje." Činjenično, bez ikakva traga osjećajima u glasu. Činilo se da je noćas pred njim jedna zadaća manje. S mukom je tražio riječi. "Kako si ti...?" "Kako sam to izvela? Jedna od mladih žena iz sjedišta rekla je novom namjesniku kako se volur poslužila magijom kako bi prisilila nedužnog mladića da ukrade konja koji je pripadao nekome koga je uvijek mrzila." On je još uvijek držao mač. Sad mu se to učinilo glupim, pa ga je vratio u korice. Razmišljao je iz petnih žila. Bio je dobar u razmišljanju. "A što je bilo s mladićem?" "Nakon što je čarolija razbijena, otišao je u Jormsvik. Htio je osvojiti slavu, izbrisati svoju sramotu. I uspio je." Borio se protiv posve neočekivane potrebe da se nasmiješi. "A mlada žena?" Prvi je put oklijevala. "Ona je postala volur na otoku Rabadyju." Činilo se da je potreba za smijehom nestala, nenadano kao što se i pojavila. Nije baš mogao riječima opisati zašto se to dogodilo. Nakašljao se. Rekao: "Znači, njezina je sudbina velika i slavna." Poslije još jedne stanke, šutnje u tami, čuo ju je kako kaže, još uvijek samo oblik, obris u noći: "Nije to, zapravo, sudbina koju bi ona odabrala, da je imala... drugu stazu pred sobom." Bern je otkrio kako mora duboko udahnuti prije nego što će ponovno progovoriti. Srce mu je udaralo, kao u Champieresu. "Zaista. Bi li ona... imala volje napustiti otok, stvoriti drugačiji život?" Drugi je glas postao tiši, kao da nije siguran. Kao moj, pomislio je. "Mogla bi to učiniti. Kad bi netko to od nje zatražio. To bi... moglo biti i ovdje. Taj novi život. Ovdje na otoku." On je odmahnuo glavom. Pokušao se natjerati da normalno diše. Znao je o svijetu malo više od nje, činilo se. Barem kad se radilo o ovoj stvari. "Ne bih rekao. Kad je jednom bila volur, bilo bi joj teško ovdje živjeti... običnim životom. Previše je moći u onome što je bila. Ovo je premaleno mjesto. Tko god da poslije nje postane volur, neće je čak ni željeti u blizini."

"Sljedeća volur mogla bi dati dopuštenje, oslobođenje od moći", rekla je. "I to se već događalo." O tome nije znao ništa, morao je pretpostaviti da ona zna. "A zašto bi ona to učinila?" Na trenutak je počekala. A onda rekla: "Razmisli o tome." Učinio je to i sinulo mu je. Osjećao je kako mu se ježe dlačice na vratu. To je katkad značilo da je polusvijet, da su duhovi blizu. A katkad je značilo nešto drugo. "Oh," rekao je Bern, "razumijem." Ona je, s izvjesnim uzbuđenjem, shvatila da on zaista razumije. Nije navikla na muškarce koji tako brzo razmišljaju. Rekla je, još uvijek oprezno: "Tvoja me majka zamolila da ti poželim dobrodošlicu kući, da ti kažem kako ona čeka, u sjedištu, ako je sad želiš vidjeti. Osim toga, rekla mi je da ti kažem kako vrata štaglja treba opet popraviti." On je šutio, upijajući sve ovo. "To znam napraviti", rekao je Bern. "Otkud vas dvije znate da su slomljena?" "Zajedno smo otišle do kuće na imanju", rekla je djevojka. "Imanju tvog oca. Ono... može ga se opet kupiti. Ako želiš." Pogledao ju je. Samo oblik. Ne treba biti mekan. To je u ovim zemljama opasno. Ali dopušteno ti je valjda osjećati čuđenje, zar ne? Ljudi prolaze kroz život, noseći samo svoje ime. Neki ga ostave za sobom, ono se zadrži kao trag požara na brdu ili obali. Većina to ljudi ne može, ne uspije im. Postoje i drugi načini da se prožive dani koje ti bogovi daruju. U sebi, izgovorio je očevo ime. "Nikad te nisam vidio", rekao je djevojci. "Znam. U sjedištu ima svjetla", rekla je. "Ona čeka. Hoćeš li doći?" Pošli su tamo, njih dvoje. Nije bilo jako daleko. Vidio je kamen graničnik u polju, sivilo iza njega. Zora će, shvatio je, uskoro granuti, nad Vinmarkom, nad vodom, nad otokom. Sivlja i vjetrovitija zora stići će također, malo poslije, nešto dalje na zapadu. *** Još je uvijek volio noću držati otvoren prozor, usprkos prihvaćenoj mudrosti koja je smatrala kako je to ludost. Ceinion iz Llywertha katkad je mislio kako one stvari koje se previše spremno nude kao mudrost jednostavno treba dovesti u pitanje. Ipak, nije zato otvorio prozor. Nije tu bilo dubokog razmišljanja. Jednostavno je, poslije tolikih godina seljakanja s mjesta na mjesto bio i previše

naviknut na okus noćnog zraka. S druge pak strane, mislio je, dok je ležao budan i sam u udobnoj sobi u Esferthu, godina koja je prošla izazvala je u njemu jednu promjenu. Bio je posve zadovoljan što leži na ovom krevetu s guščjom perinom, a ne vani, na tlu, u vjetrovitoj noći. Drugi bi to zanijekali, neki od njih i žestoko (iz vlastitih razloga), ali on je znao da je ostario između prošloga proljeća i ovoga. Možda je bio budan, možda mu san nije išao na oči, ali osjećao se udobno u ovom krevetu i oprezno (uvijek oprezno) zadovoljan time kako su se odvijali događaji u Jadovim sjevernim zemljama. Prezimio je ovdje, kao što je obećao, a sad će se, kad im se proljeće ponovno vraćalo, i on vratiti kući, svom narodu. Neće putovati sam. Anglcynski kralj i kraljica jedrit će na zapad u Cadyr (pokazujući svijetu svoju novu flotu), vodeći svoju najmlađu kćer Cyngaelima. On je to želio - nešto nalik na to - tako silno i tako dugo. Alun ab Owyn, s kojim će se ona vjenčati u onome što se moglo opisati samo kao radost, bio je nasljednik svoje pokrajine, sad i junak u Arberthu, a Ceinion je lako mogao izaći na kraj sa svojim Llywerthom. Toliko se toga moglo iz ovoga izroditi. Bog je bio dobar prema njima, više nego što su zaslužili. To je bilo u srcu svih učenja, zar ne? Trudiš se živjeti dobrim i pobožnim životom, ali Jadova se milost može raširiti nad tobom poput krila, iz razloga koje ni jedan čovjek ne može shvatiti. Na isti način, mislio je on, dok se noć vani počinjala mijenjati (dašak vjetra ušao je u sobu) prema jutru i onome što bi jutro moglo donijeti - na posve istovjetan način ni jedan se čovjek nikad nije mogao nadati da će shvatiti zašto dolazi gubitak, bol u srcu, ono što nam bude odneseno. Čekajući izlazak sunca, ležeći sam, kao i svih ovih dugih godina, sjećao se ljubavi, sjećao se kako je ona umirala i mogao, u oku svojih misli, vidjeti grob koji je gledao na zapadno more, iza njegove kapelice i doma. Živiš na tom svijetu, okusiš radost i tugu, a Cyngaeli su bili takvi da su bili svjesni obojega. Još povjetarca ušlo je u sobu. Vjetar zore. Uskoro će se vraćati kući. Sjest će s njom, i gledati prema moru. Dolazilo je jutro, božji povratak. Gotovo je bilo vrijeme za ustajanje i odlazak na molitvu. Krevet je bio vrlo mek. Gotovo je bilo vrijeme, ali tama se još nije sasvim podigla, svjetlo je tek trebalo doći, mogao se još malo zadržati na uspomenama. To je bilo nužno, to je bilo dopušteno. Završi sa svršetkom noći. Ja ne znam, ja Što kažu ljudi svi, Kako ljubav, ljubav mre i mladost prolazi.

Razumjet ne mogu Ljubav što smrtnik je nosi Za rodnu, rodnu grudu I zemlju koju kosi. Zbog čega na grobu tuži Za glasom koji je nešto A ne prima, ne prima drugog Na njegovo mjesto. Ja, ponad vrhunca noći Koja okružuje sanje, Leteć' nikad ne saznah Za svjetlo veće ili manje. Žalost, tako tu čašu zovu Iz koje usne moje, bez sreće, U svim danima mojim Beskrajnim piti neće. C. S. Lewis

RIJEČ PISCA Lauri, kao i uvijek: bila je smirena i pouzdana još od dana kad sam tek počeo ocrtavati morske putove na zemljovidu ovog putovanja, a takva je ostala i kad sam se otisnuo, a pojavili se plićaci (i čudovišta) kojih na zemljovidu nije bilo. U romanu, zemljovid vas može odvesti samo do nekog mjesta, ali u djelu ovakve vrste, koji crpi građu iz vrlo određenog razdoblja i motiva iz prošlosti, ludost bi bila zaputiti se bez njih, a ja sam imao prednost poznavanja nekih iznimnih kartografa (ako mi je dopušteno nastaviti metaforu). Previše ih je da bi svi bili ovdje navedeni, ali neke svakako treba zabilježiti. Što se Vikinga tiče, mnogo dugujem stilistički otmjenoj sintezi Gwyn Jones, kao i radovima Petera Sawyera, R.I. Pagea, Jenny Jochens i Thomasa A. Duboisa. Crpio sam iz mnogih različitih komentara i prijevoda Saga, no posebno je veliko moje divljenje prema epskim prijevodima Leeja M. Hollandera. Povjestice Sjevera i danas su zapletene (kao i veći dio povijesti) u razne sheme, pa jasno razmišljanje i osobne bilješke postaju nužnom pomoći. Zahvalan sam Paulu Bibireu na odgovorima, prijedlozima i upućivanju na izvore. Kirsten Pederson osigurala mi je niz članaka i eseja, uglavnom o ulozi žene u vikinškom svijetu, te mi uz mnoge od njih ponudila i objašnjenja. Max Vinner iz Muzeja vikinških brodova u Roskaldu ljubazno je odgovorio na moja pitanja.

Što se tiče Anglosaksonaca, otkrio sam da je na temu Alfreda Velikoga nezamjenjiv Richard Abels. Peter Hunter Blair, Stephen Pollington (o liječništvu i ratovanju), Kronike u inačici Michaela Swantona te sjajno do pojedinosti razrađeno djelo Anne Hagen o anglosaksonskoj hrani i piću, bili su mi u znatnoj mjeri i na razne načine od velike koristi. Isto vrijedi i za djela koja su napisali ili uredili Richard Fletcher, Ronald Hutton, James Campbell, Simon Kevnes i Michael Lapidge, kao i za stihove u prijevodu Michaela Alexandera. Što se tiče Velšana, i keltskoga duha općenitije, moram spomenuti Wendy Davies, Johna Daviesa, Alwyna i Brinlevja Reesa, Charlesa Thomasa, Johna T. Kocha, Petera Beresforda Ellisa (o ulozi žena), prijevode stihova i bilješke Josepha P. Clancyja, te klasičan, smiren pregled Nore Chadwick. Duboko sam zahvalan Jeffrevju Huntsmanu na dopuštenju da se poslužim njegovim prijevodom epigrafa, kao i na tome što mi je širokogrudno poslao alternativne inačice s komentarom. Pjesma kojom završava knjiga jest "Hodočasnikovo povlačenje"; autorsko pravo na nju polaže C. S. Lewis Pte. Ltd., 1933, te je ovdje otisnuta s njihovim ljubaznim dopuštenjem. Na osobnijoj razini, dugujem zahvalnost Darrenu Nashu, Timu Bindingu, Lauri Ann Gilman, Jennifer Heddle i Barbari Berson - cijelom nizu urednika - za oduševljenje tijekom puta i kad sam završio. Catherine Marjoriebanks donosi više duhovitosti i razboritosti u ulogu korektora, nego što ijedan autor ima pravo očekivati. Moj brat Rex još je uvijek prvi i možda najoštriji moj čitatelj. Linda McKnight, Anthea Morton-Saner i Nicole Winstanley ostaju prijateljice, jednako kao i agentice, u obje uloge vrlo cijenjene. Mnogo sam godina, odgovarajući na pitanje gdje je moja internetska stranica, odgovarao citirajući Katona Starijega, rimskog državnika. "Radije bih da se ljudi pitaju", odgovarao sam, "gdje je Kayeva internetska stranica, nego zašto Kay ima internetsku stranicu." Glasoviti je to Katonov odgovor na pitanje zbog čega u Rimu nema kipa njemu u čast. Razmjerno nedavno, posebno inteligentna i ustrajna Deborah Meghnagi uvjerila me da je vrijeme za kip na Internetu (kakav je već bio), pa sam joj dao dopuštenje da osmisli i pusti u život brightweavings.com. Duboko sam joj zahvalan na svemu što je učinila (i što nastavlja činiti) s tom stranicom, a i dalje sam pod dojmom i dirnut zbog darežljive i duhovite zajednice koja se tamo okuplja.

Scan i OCR : ibs Ispravka i prelom: BABAC