Onkraj sumnje

Zahvale Onkraj sumnje je nastavak mog prvog romana, Pomilovanje. Ta prva priča o Jacku Swytecku je bio pravi plod ljubavi koji je nastao tek nakon što sam proveo četiri godine, noći i vikende, pišući veliki, debeli višegeneracijski roman o ubojstvu koji sada skuplja prašinu na polici. Šest romana kasnije, moram reći da je najbolji dio povratka na moj debi bilo vrijeme provedeno u razmišljanju o trenutku u mom ţivotu kada nisam imao vremena početi pisati prije jedanaest sati navečer i kada ne bih prestao ţvrljati još dugo nakon što bi Tiffany zaspala na kauču sa stranicama zadnje verzije raštrkanima ispred sebe. Hvala, Tiff, što si bila tamo na početku, i hvala što si me trpila ovolike godine poslije. Veliko hvala ide i mojoj urednici Carolyn Marino, i mom agentu Richardu Pineu. Oboje su bili oboţavatelji Pomilovanja od početka, i oboje su ostavili svoj trag na Onkraj sumnje. Zahvalan sam i timu prvih čitatelja koji su istrpili neke vrlo grube verzije, doktorica Gloria M. Grippando, Eleanor Rayner i Carlos Sires. Ostavinski odvjetnik Clay Craig je pridonio svoju uobičajenu stručnost, Joseph N. Belth me uputio u viatikalna ulaganja, a Svjetska udruga neurologa dala vrelo podataka o amiotrofičnoj lateralnoj sklerozi. Ljudi koji su mi najviše pomogli u pripremama ţele ostati anonimni, što je savršeno razumljivo kad su u pitanju policajci na tajnim zadacima. Njihova upoznatost s porastom ruskoga organiziranog kriminala u Juţnoj Floridi je bila od neprocjenjive vaţnosti. Na kraju, imena likova je često jako naporno smišljati, pa zahvaljujem Mikeu Campbellu i Jerryju Chafetzu što su mi olakšali posao. Kroz njihove velikodušne donacije na dobrotvornim aukcijama za dobrobit škole u anglikanskoj ţupi St. Thomasa u Coral Gablesu i za Kopače zlata Miamija, posudili su svoja imena i dvojici prijatelja Jacka Swytecka u Onkraj sumnje. James Grippando

1 Ispod prozora njezine spavaće sobe, pokrivač od opalog lišća se pomicao - korak po korak. Cindy Swyteck je nepomično leţala u svom krevetu, a njezin je muţ spavao pored nje. Bila je tamna zimska noć, hladna za Miami. U gradu u kojem se jednoznamenkasti stupnjevi smatraju ledenima, jedva je jednom ili dva puta godišnje imala priliku upaliti kamin i stisnuti se uz Jacka ispod lepršavog pokrivača. Pomaknula se bliţe njegovu tijelu, privučena njegovom toplinom. Snaţan sjeverni vjetar je zatresao prozor i sam je taj zvuk otkrivao koliko je hladno. Zviţduk se pretvorio u zavijanje, ali jednolični šum lišća se još uvijek moglo čuti, nepogrešivi zvuk stranca koji se pribliţava. Blještavi prizori u njezinoj glavi pruţali su jasan pogled na livadu, ulaznu loĎu i veliko bademovo lišće raspršeno posvuda. Mogla je vidjeti put koji je probio kroz lišće. Ravno do njezina prozora. Prošlo je pet godina otkako je posljednji put vidjela svog napadača. Svi od njezina muţa do policije su je uvjeravali da je mrtav, iako je ona znala da on zapravo nikada neće nestati. U noćima poput ove mogla bi se zakleti da se vratio, osobno. Zvao se Esteban. Pet godina je prošlo, a zastrašujući detalji su joj još uvijek bili urezani u sjećanju. Njegove ruke pune ţuljeva i grubi ispucani nokti na njezinoj koţi. Ustajali oblaci ruma koji su se pojavljivali nakon svakog njegovog bolećivog izdaha na njezinom licu. Hladna čelična oštrica na grkljanu. Čak i tada mu je odbijala uzvratiti poljubac. Najnezaboravnije od svega bile su one njegove prazne oči, kao u morskoga psa - oči tako hladne i tako gnjevne daje, kad je otvorio svoja odvratna usta i ugrizao je za usnicu, vidjela svoj vlastiti odraz, posvjedočila svom vlastitom strahu, u sjajnim crnim šarenicama. Pet godina je prošlo, a te su je prodorne oči još uvijek svuda slijedile, motrile svaki njezin korak. Činilo se da ni njezini psiholozi ne shvaćaju što ona proţivljava. Činilo se kao da su Estebanove oči postale njezino drugo vidno polje. Kad bi pala noć i zavijao vjetar, lako je mogla ući u um svog napadača i vidjeti stvari kako bi ih on vidio prije svoje vlastite nasilne smrti. Još čudnije, činilo se da ima uvid i u stvari koje bi on

sad mogao vidjeti. Kroz njegove bi oči mogla promatrati i sebe. Iz noći u noć mogla je savršeno vidjeti Cindy Swyteck kako leţi u krevetu, uzaludno se bori sa svojim neizlječivim strahom od mraka. Vani je šuštanje prestalo. Vjetar i lišće su sada mirovali. Digitalna budilica na noćnom ormariću se palila i gasila, kao i obično kad bi oluja dovela do nestanka struje. Zaustavila se u ponoć, kušajući njezin jastuk blijedim naletima zelene svjetlosti. Začula je kucanje na dvorišnim vratima. Nagonski se uspravila i sjela na rub kreveta. Ne idi, rekla je samoj sebi, ali činilo se kao da je netko doziva. Uslijedilo je još jedno kucanje, isto kao i prvo. Na drugoj je strani bračnog kreveta Jack čvrsto spavao. Nije ni pomislila na to da ga probudi. Ja ću otvoriti. Cindy se vidjela kako ustaje s madraca i stavlja bosa stopala na pločice poda. Sa svakim joj je korakom bilo sve hladnije kako je hodala niz hodnik i ušla u kuhinju. Kuća je bila potpuno mračna, i oslanjala se više na nagon nego na vid dok se probijala prema straţnjim vratima. Bila je sigurna da je prije spavanja ugasila vanjska svjetla, ali ţuto svjetlo na trijemu je gorjelo. Očito je nešto pokrenulo električno oko senzora kretanja. Pribliţila se vratima, provirila kroz prozorčić u obliku dijamanta, i lutala pogledom od jednog do drugog kraja dvorišta. Nalet vjetra je uzdrmao veliko bademovo drvo, skidajući smeĎe lišće s grana. Padalo je na tlo poput ogromnih pahulja, ali nekoliko ih je bilo zahvaćeno vjetrom i nošeno prema gore u noć, tek malo iznad slabog svjetla na trijemu. Cindy ih je izgubila iz vida, osim jednog koji kao da je lebdio iznad ulaza. Novi nalet vjetra ga je ponio prema gore. A onda je naglo promijenio smjer, poletio ravno prema njoj i zabio se u vrata. Taj ju je zvuk preplašio, ali nije se odmaknula. Nastavila je gledati kroz prozor, kao da traţi ono što je poslalo taj usamljeni list prema njoj s toliko snage. Nije ništa vidjela, ali je u srcu znala da griješi: Nečega je zasigurno tamo bilo. Samo što ona to nije vidjela. Ili moţda Esteban to nije mogao vidjeti. Prestani koristiti moje oči.

Vrata su se naglo otvorila. Nalet hladnog vjetra ju je pogodio poput arktičke fronte. Najeţila se po čitavom tijelu. Njezina svilena spavaćica se ljuljala na vjetru, podignuvši se do sredine bedara. Nekako je znala da joj je hladnije nego ikada u ţivotu, iako to zapravo nije osjećala. Nije ništa osjećala. Preplavila ju je otupljenost, i iako joj je mozak govorio da pobjegne, stopala joj se nisu micala. Odjednom se učinilo nemogućim zaustaviti protok vremena, ali na nekoliko trenutaka bilo joj je normalno vidj eti tu siluetu na vratima. "Tatice?" "Bok, dušo." "Što radiš ovdje? " "Utorak je." "Pa? " "Je li Jack ovdje? " "Spava." "Probudi ga. " "Zašto?" "Večeras igramo poker." "Jack večeras ne moţe kartati s tobom. " "Svakog utorka kartamo." "Ţao mi je, tatice. Jack više ne moţe kartati s tobom. " "Zašto?" "Zato što si mrtav. " Uz prodorni vrisak se naglo uspravila na krevetu. Zbunjena i preplašena, nekontrolirano je drhtala. Ruka ju je pogladila po obrazu, i ponovo je vrisnula. "U redu je", rekao je Jack. Pribliţio se i pokušao je zagrliti. Odgurnula ga je. "Ne!"

"U redu je, ja sam." Srce joj je snaţno udaralo i jedva je mogla disati. Usamljena suza joj je potekla niz lice. Obrisala ju je zapešćem. Bila je hladna poput leda. "Duboko udahni", rekao je Jack. "Polako. Udahni, izdahni." Udahnula je, a zatim izdahnula, i to ponovila nekoliko puta. Nakon otprilike minute panika je popustila i počela je normalnije disati. Jackov dodir ju je sada smirivao i smjestila se u njegov zagrljaj. Sjeo je pored nje i obujmio je rukama. "Opet isti san?" Kimnula je. "O tvom ocu?" "Da." Piljila je u tamu, nesvjesna da joj Jack njeţno odmiče kosu s lica. "Toliko ga dugo već nema. Zašto ga sada sanjam?" "Ne daj da te to plaši. Nemaš se čega bojati." "Znam." Naslonila je glavu na njegovo rame. Jackove su namjere bile dobre, ali on nije mogao shvatiti što ju plaši. Nikada mu nije ispričala najuznemirujući dio. Zašto bi morao znati da se njezin otac vratio - po njega? "U redu je", rekao je Jack. "Pokušaj odspavati." Poljubila ga je i onda se odmaknula, gladeći ga po čelu dok je tonuo u san. Glasno je disao u tami, ali ona se ipak osjećala potpuno sama. Leţala je širom otvorenih očiju, slušajući. Opet je čula taj zvuk ispred svoje spavače sobe, poznato šuštanje čizama koje se probijaju kroz mrtvo lišće. Cindy se nije usuĎivala zatvoriti oči, nije ni pomišljala da se ponovo vrati na to mjesto gdje je pronašla prokleti dar vida. Navukla je pokrivač do brade i grijala se, moleći Boga da ovaj put ne čuje kucanje na dvorišnim vratima. S vremenom je zvuk oslabio, kao da je netko otišao.

2 Jack Swyteck bio je u sudnici broj 9 na sudu okruga Miami-Dade i uţivao. Uz desetljeće iskustva u krivičnim procesima, i kao tuţitelj i kao branitelj, nije često uzimao graĎanske parnice. Ali ova je bila drukčija. Glatko je pobijedio, sudac je rigao vatru prema suprotnoj strani od početka suĎenja, a Jackov klijent je bila njegova bivša ljubav, koja mu je nekoć iščupala srce iz grudi i onda ga izgazila. Pa, dva od tri nije loše. "Svi ustanite!" Pauza za ručak je bila završila, pa su odvjetnici i parničari ustali kad je sudac Antonio Garcia prišao svojem mjestu. Sudac je pogledao prema njima, kao da si nije mogao pomoći da ne pogleda prema Jackovoj klijentici. To nije bilo čudno. Jessie Merrill nije bila prelijepa, ali nije bila ni daleko od toga. Drţala se samouvjereno što je odavalo inteligenciju, prošaranu povremenim naletima ranjivosti što ju je činilo jednostavno neodoljivom polovici populacije punoj testosterona. Sudac Garcia je bio podloţan kao i svi drugi. Ispod tog velikog crnog ogrtača ipak je bio običan smrtnik -muškarac. Uz to, Jessie je stvarno u ovom slučaju bila ţrtva, i bilo je nemoguće ne ţaliti je. "Dobar dan", rekao je sudac. "Dobar dan", odgovorili su odvjetnici, iako je sučev nos bio zakopan u papire. Umjesto da odmah pozove porotu, sudac Garcia je imao običaj sjesti na svoju klupu i onda nekoliko minuta Čitati poštu ili dovršiti kriţaljku - obznanjujući svima koji udu u njegovu sudnicu da samo on ima rijetku i posebnu moć ušutkati odvjetnike i natjerati ih da sjede i Čekaju. Pravničke igre moći svih vrsta su bile u porastu u sudnicama Miamija, sve otkako je gradska junakinja Marilyn Millian ostavila svoj posao i počela nastupati u emisiji lire People's Court. Nije svaki sudac na Floridi ţelio slijediti njezin put k televizijskoj slavi, ali barem jedan potencijalni kandidatu kaznenom pravu više nije mogao odoljeti da nakon što izrekne kaznu osuĎenom ubojici ne kaţe: "To je moj konačan odgovor!"

Jack je pogledao ulijevo i vidio kako se njegovoj klijentici tresu ruke. Prestalo je kad je primijetila da ju gleda. Tipična Jessie, nije htjela da itko zna da je nervozna. "Skoro smo gotovi", Jack je prošaptao. Slabašno se nasmiješila. Prije ovog slučaja bilo je prošlo dobrih šest godina otkako ju je Jack vidio. Pet mjeseci nakon što ga je ostavila, Jessie ga je bila pozvala na ručak nadajući da će se pomiriti. Ali Jack je tada već bio na putu da se beznadeţno zaljubi u Cindy Paige, sada gospoĎu Jacka Swytecka, ali nikada je nije tako zvao jer nije ţelio da ga na sljedećem prijemu najave kao gospodina Cindy Paige. Cindy je danas bila ljepša nego tada, a Jack je morao priznati da isto vrijedi i za Jessie. To, naravno nije bio razlog da preuzme slučaj. Ali zaključio je da to nije ni razlog da ga odbije. To nije imalo nikakve veze s tim da je njezina smeĎa kosa nekoć leţala na njihovim jastucima. Obratila mu se kao stara prijateljica u istinskoj krizi. Čak i šest mjeseci poslije, njezine su mu riječi odjekivale u glavi. * "Liječnik mi je rekao da imam još dvije godine ţivota. Najviše tri." Jackova su se usta otvorila, ali riječi su polako dolazile. "K vragu, Jessie. Jako mi je ţao." Činilo se da je na rubu suza. On joj je traţio maramicu. Izvukla je svoju vlastitu iz torbice. "Teško mi je pričati o tome." "Shvaćam." "Bila sam tako prokleto nespremna za takve vijesti." "Tko ne bi bio!" "Vodim brigu o sebi. Oduvijek." "Vidi se." Nije joj se time namjeravao nabacivati, samo je iznosio činjenice i naglašavao kakva je to šteta bila. "Prvo što sam pomislila je bilo, ludi ste doktore. To nije moguće." "Naravno."

"Hoću reći, nikada se nisam srela s nečime što nisam mogla pobijediti. I onda se odjednom naĎem u uredu nekog liječnika koji mi ukratko kaţe da je to to, kraj igre. Nitko mi se nije udostojio reći ni da je igra počela. Čuo je bijes u njezinom glasu. "I ja bih bio ljut." "Bila sam bijesna. I preplašena. Posebno nakon što mi je rekao od čega bolujem." Jack nije pitao. Smatrao je da će mu sama reći, ako ţeli da zna. "Rekao je da bolujem od ALS-a, amiotrofične lateralne skleroze. "Nisam čuo za to." "Vjerojatno je poznaješ pod imenom bolest Loua Gehriga1." "Oh." To je "oh" zvučalo zlosutnije nego što je namjeravao. Odmah je to primijetila. "Znači, znaš koliko je to opaka bolest." "Samo po onome što se dogodilo Louu Gehrigu." "Zamisli kakav je to osjećaj kad čuješ da će se to dogoditi tebi. Mozak ti ostaje zdrav, ali ţivčani sustav ti polako odumire, zbog čega gubiš kontrolu nad vlastitim tijelom. Na kraju više ne moţeš ni gutati, izdaju te mišići grla, pa se ili ugušiš ili zadaviš vlastitim jezikom." Gledala je ravno u njega, ali on je imao problema s treptanjem. "Svaki je slučaj poguban", dodala je. "Obično za dvije do pet godina." Nije bio siguran što da kaţe. Tišina je postajala neugodna. "Ne znam kako bih ti mogao pomoći, ali ako bilo što mogu učiniti, samo reci." "Moţeš." "Molim te, ne ustručavaj se." "Tuţe me." "Zašto?" "Za milijun i pol dolara." Iznenadi se. "To je puno novaca." "To je sav novac koji imam." "Duhovito. Jednom smo nas dvoje mislili da je to sav novac koji postoji na svijetu." Osmijeh joj je bio više tuţan nego zadovoljan. "Stvari se mijenjaju." "To sigurno." IzmeĎu njih je nastupila tišina, trenutak prisjećanja.

"Kako god, moj je problem sljedeći. Moj pravni problem. Ţeljela sam biti odgovorna s obzirom na svoju bolest. Prvo što sam učinila je bilo da sredim financijsku situaciju. Liječenje je skupo, a ţeljela sam učiniti nešto ekstravagantno za sebe u vremenu koje mi je preostalo. Moţda put u Europu, gdjegod. Nisam imala puno novca, ali sam imala policu ţivotnog osiguranja od tri milijuna dolara." "Zašto toliko puno?" "Kad je burza podbacila prije nekoliko godina, financijski savjetnik me uvjerio da je ţivotno osiguranje dobra investicija za mirovinu. Moţda bi nešto vrijedilo kad napunim šezdeset i petu. Ali u mojim godinama bi gotovinska isplata bila zanemariva. Naravno, u slučaju smrti se ne bih okoristila. Ţeljela sam imati novca dok sam ţiva i dovoljno zdrava da mogu uţivati." Jack je kimnuo, shvaćajući kamo ovo vodi. "Napravila si viatikalni ugovor." "Čuo si za njih?" "Imao sam prijatelja oboljelog od AIDS-a koji je to napravio prije smrti." "Tako je to i postalo popularno, u osamdesetima. Ali princip je isti kod svake smrtonosne bolesti." "Je li to i obavljeno?" "Da. Zvučalo je kao da nitko ne moţe izgubiti. Ja bih prodala svoju policu osiguranja od tri milijuna skupini ulagača za milijun i pol. Ja odmah dobijem veliki ček, dok mi moţe koristiti, a oni dobiju tri milijuna nakon što ja umrem. Udvostručili bi svoj novac za dvije do tri godine." "Pomalo jezivo, ali vidim i dobre strane u svemu tome." "Svakako. Svi su bili zadovoljni." Činilo se da joj je tuga nestala s lica kad ga je pogledala i rekla. "Dok moji simptomi nisu počeli nestajati." "Nestajati?" "Da, počela sam se oporavljati." "Ali nema lijeka za ALS." "Doktor je napravio još neke testove." Jack je vidio bljesak u njezinim očima. Srce mu je počelo brţe lupati. "I?"

"Otkrili su da sam se otrovala olovom. Ponekad to ima iste simptome kao i ALS, ali količina nije bila ni pribliţno dovoljna da me ubije." "Nemaš bolest Loua Gehriga?" "Nemam." "Nećeš umrijeti?" "Potpuno sam se oporavila." Preplavio ga je osjećaj radosti, iako se osjećao pomalo izmampuliranim. "Hvala Bogu. Ali zašto mi to nisi odmah rekla?" Lukavo se nasmiješila, a onda se uozbiljila. "Smatrala sam da bi trebao znati kako sam se ja osjećala, makar na samo nekoliko minuta. Osjećaj da si na kratkom putu prema tako strašnoj smrti." "Upalilo je". "Dobro. Jer velika je bitka preda mnom, pravno govoreći." "Ţeliš tuţiti šarlatana koji je krivo dijagnozirao bolest?" "Kao što sam rekla, trenutno mene tuţe." 'Viatkalni ulagači?" "Pun pogodak. Mislili su da će dobiti tri milijuna za najviše tri godine. Ispostavilo se da će morati čekati četrdeset ili pedeset godina da im investicija "sazrije", recimo to tako. Ţele da im vratim njihov milijun i pol." "I tu je problem." Nasmiješila se. "Znači, preuzet ćeš slučaj." "Naravno da hoću." Udarac sučevog čekića je trgnuo Jacka iz misli. Porota se vratila. Garcia je pročitao svoju poštu, ili sportske stranice novina, ili štogod mu je već zaokupljalo paţnju. Parnica se nastavljala. "Gospodine Swyteck, imate li pitanja za doktora Hernu?" Jack je pogledao prema svjedoku. Dr. Hema je bio liječnik koji je pregledao Jessienu povijest bolesti u ime viatikalnih ulagača i zapravo potvrdio pogrešnu dijagnozu te odobrio njihovu investiciju. On i odvjetnik ulagača su proveli čitavo jutro nastojeći uvjeriti porotu da, zato što Jessie zapravo nema ALS, da bi ugovor trebao biti poništen na temelju "obostrane pogreške". Jackov je posao bio uvjeriti ih da je to bila njihova pogreška, a ne obostrana, i točka.

Jack je jedva čekao. "Da, časni suče", rekao je pribliţavajući se svjedoku uz tanki, samouvjereni osmijeh. "Obećajem da ovo neće dugo trajati." 3 U sudnici je vladala tišina. Bio je to ključni trenutak suĎenja. Jackovo ispitivanje glavnog svjedoka optuţbe. Porota je gledala s paţnjom - bijelci, crnci, Hispanci, svi predstavnici Miamija. Jack je često razmišljao o tome kako bi svatko tko se pita moţe li etnički različita skupina ljudi suraĎivati trebao biti porotnik. Slučaj Viatikalnih ulagača protiv Jessie Merrill je bio poput desetaka drugih koji su se istovremeno vodili u Miamiju - bez medija, bez prosvjeda, bez cirkuskih voĎa. Nekoliko je puta tijekom suĎenja morao ispustiti knjigu na pod ili zamalo iskašljati pluća kako bi probudio porotnike. Bilo je blago ohrabrujuće znati da pravna administracija na Floridi nije bila takav cirkus kakvim ga se prikazivalo na televiziji. Ohrabrujuće barem za Jacka. Buljeći s mjesta svjedoka, dr. Felix Herna je bio sve samo ne miran. Jackov suparnik kao da je osjećao doktorovu nervozu. Parker Aimes je bio dovoljno lukav tuţitelj da ustane i poduzme nešto u vezi s tim. "Suče, moţemo li zatraţiti petominutnu stanku, molim vas?" "Upravo smo se vratili s ručka", rekao je, kezeći se. "Znam, ali..." "Nema ali", rekao je sudac, vireći preko metalnog okvira svojih naočala. "Odvjetnice, upravo sam pročitao svoj horoskop i saznao da me u bliskoj budućnosti čeka puno slobodnog vremena. Onda gospodine Swyteck, ako vam nije teško." Otkad je sudac počeo pričati o astrologiji, Jack je počeo sumnjati u svoju obnovljenu vjeru u pravni sistem. "Hvala vam, časni suče."

Oči svih porotnika su ga slijedile dok se pribliţavao svjedoku. Čvrsto se drţao, koristeći svoju visinu i govor tijela kako bi iskazivao najjače oruţje odvjetnika: kontrolu. "Doktore Herna, sloţit ćete se sa mnom da je ALS jako ozbiljna bolest, zar ne?" Svjedok se promeškoljio na stolcu, kao da je nepovjerljiv i prema najnevinijem pitanju. "Naravno." "On napada ţivčani sustav, uništava tkivo, ubija motoričke neurone." "Tako je." "Bolesnici vremenom gube sposobnost kontrole nad nogama?" "Da." "A onda i u rukama?" "Da" "Trbušnim mišićima?" "Tako je, da. Uništava neurone koji kontroliraju voljne mišiće. Mišiće kojima svjesno upravljamo." "Govor postaje nejasan? Jedenje i gutanje postaje oteţano?" "Da." "Disanje moţe postati nemoguće?" "Napada i jezik i mišiće dušnika. Naposljetku svi oboljeli moraju izabrati izmeĎu toga da produţe ţivot aparatima ili da se uguše." "Gušenje", rekao je Jack. "Nije baš ugodna smrt." "Smrt je rijetko ugodna, gospodine Swyteck." "Osim ako ste viatikalni ulagač." "Prigovor." "Prihvaćaše." Jedan je porotnik kimao slaţući se. Jack je nastavio, svjestan da je načeo protivnika. "Je li ispravno reći da nakon što ALS počne, više ga ne moţete zaustaviti?" "Čuda se mogu dogoditi, ali osnovna pretpostavka medicinske struke je da je ta bolest smrtonosna, a njezin napredak neumoljiv. Pedeset posto ljudi umre u prve dvije godine. Osamdeset posto u pet." "Zvuči kao idealan scenarij za viatikalne ulagače." "Prigovor." "Preoblikovat ću pitanje. Točno ili ne, doktore. Osnovna pretpostavka viatikalnih ulagača je da će pacijent uskoro umrijeti." Pogledao je Jacka kao da je to jako glupo pitanje. "Naravno da je tako. Na taj način oni i zaraĎuju." "Znači, sloţili biste se da je točna dijagnoza ključni dio za odluku ulagača?"

"I to je točno." "Zato su oni unajmili vas, zar ne? Oslanjali su se na vas da potvrdite da gospoĎica Merrill boluje od ALS-a," "Unajmili su me da pregledam liječničku dijagnozu." "Koliko ste puta pregledali nju osobno?" "Niti jednom." "Koliko ste puta s njom razgovarali?" "Niti jednom", rekao je, a u glasu mu se osjetio prizvuk defanzivnosti. "To zvuči gore nego što jest. Liječnik u ovakvim dogovorima rijetko kada pregleda pacijenta. Moj je posao bio pregledali povijest bolesti gospoĎice Merrill koju su mi dostavili. Ja onda odlučujem je li dijagnoza utemeljena na dobroj medicinskoj procjeni." "Znači bih ste potpuno svjesni da je dijagnoza gospoĎice Merrill 'klinički moguć ALS'." "Da" "Moguć ALS", ponovio je Jack, kako bi se uvjerio da su ga sudac i porota čuli. "Što znači da bi moglo biti i nešto drugo." "Njezini simptomi, iako slabi, su bili potpuno u skladu s ranim stadijima te bolesti." "Ali sama dijagnoza - mogući ALS - je jasno naznačavala da bi se moglo raditi o nečemu osim ALS-a. I vi ste to znali." "Morate znati da ne postoji čarobni znak, nikakav test koji moţe potvrditi da pacijent boluje od ALS-a. Ta je dijagnoza u mnogočemu proces eliminacije. Tijekom nekoliko mjeseci se napravi niz testova kako bi se isključile druge bolesti. U ranim stadijima naoko zdrava ţena poput Jessie Merrill mogla bi patiti od ALS-a i nemati pojma da nešto ozbiljno nije u redu s njezinim tijelom, osim što joj povremeno utrne noga, ili ima problema s ključevima od automobila ili poteškoća s gutanjem." "Nećete valjda reći da su vaši ulagači isrtesli milijun i pol dolara samo zato što su gospoĎici Merrill ključevi od auta ispadali iz ruku."

"Ne." "Vaši su ulagači, zapravo, isprva odbacili taj prijedlog, zar ne?" "Ulaganje utemeljeno na dijagnozi klinički mogućeg ALS-a je bilo prozvano prerizičnim." "Odlučili su uloţiti novac tek nakon što ste vi razgovarali s doktorom Marshom, ţarne?" "Razgovarao sam s njim." "Biste li, molim vas, podijelili s nama njegove riječi?" Sudac je podignuo pogled, bio je dovoljno zainteresiran. Dr Herna se ponovo promeškoljio, očito u nelagodnom poloţaju. "Na početku bih ţelio reći da je doktor Marsh jedan od najcjenjenijih neurologa na Floridi. Znao sam da je njegova dijagnoza klinički mogućeg ALS-a utemeljena isključivo na dijagnostičkim kriterijima propisanim od strane Svjetske udruge neurologa. Ali znao sam i daje on iskusan liječnik koji je vidio više slučajeva ALS-a odbilo kojeg liječnika u Miamiju. Zamolio sam ga da stavi stroge kriterije na stranu. Zamolio sam ga da sa mnom razgovara iskreno, ali nesluţbeno: Smatra li da Jessie Merrill boluje od ALS-a?" "Ponovit ću pitanje: Što vam je doktor Marsh rekao?" Herna je pogledao svog odvjetnika, a zatim Jacka. Spustio je pogled i rekao: "Rekao mije da bi se, daje kockar, kladio na ALS." "Ali ispostavilo se da gospoĎica Merrill nema ALS, zar ne?" "Očito ne. Doktor Marsh je pogriješio." "Oprostite, doktore. Nije pogriješio. Dijagnoza doktora Marsha je bila klinički moguć ALS. Znali ste da je još uvijek nadzirao pacijenticu, i dalje radio testove." "Znam i što mi je rekao. Rekao mi je da se kladim na ALS." "Tek nakon što ste ga vi natjerali da prerano donese dijagnozu." "Kao kolega s iznimnim poštovanjem prema njemu, zamolio sam ga da mi kaţe svoje iskreno mišljenje." "Tjerali ste ga da pogaĎa. Izvlačili ste odgovor jer je gospoĎica Merrill predstavljala privlačnu priliku za ulaganje."

'To nije istina." "Bojali ste se da bi je ako biste predugo čekali na konačnu dijagnozu, mogla preoteti neka druga skupina viatikalnih ulagača.'' "Ja znam samo da je doktor Marsh rekao da bi se kladio na ALS. To mi je bilo dovoljno." Jack mu se pribliţio, pojačavajući svoj figurativni stisak."Nije gospoĎica Merrill uspostavila pogrešnu dijagnozu, je li tako?" "Nije." "Ona je smatrala da je samo dvije ili tri godine udaljena od grozne smrti." "Ne znam što je ona mislila." "Ma znate", rekao je Jack oštro. "Kad ste pregledali njezinu povijest bolesti i ispljunuli milijun i pol dolara da biste otkupili njezinu policu ţivotnog osiguranja, postali ste njezino drugo mišljenje. Uvjerili ste je da će umrijeti." Doktor Herna je naglo ušutio, kao da je odjednom shvatio kakvu joj je tugu nanio - kao da je odjednom shvatio Jackovo neprijateljstvo. Jack je nastavio. "GospoĎica Merrill vam niti jednom nije rekla da ima potvrĎeni slučaj ALS-a, je li tako?" "Nije." "Nikada vam nije jamčila da će umrijeti za dvije godine." "Nije." "Jedino što je učinila je to što vam je dala svoju povijest bolesti?" "Samo sam to vidio." "I vi ste profesionalno zaključili hoće li ţivjeti ili umrijeti." "Jesam:' "Kladili ste se na ALS." "Jesam." "I izgubili." Svjedok nije odgovorio.

"Doktore, vi i vaši ulagači ste bacili kockice i izgubili. Nije li to zapravo ono što se dogodilo?" Oklijevao je, a zatim odgovorio. "Nije ispalo onako kako smo se mi nadali." "Sjajan razlog za podnošenje tuţbe. "Prigovor." "Prihvaća se." Jack nije inzistirao, ali njegov sarkazam je jasno prenio porotnicima pitanje na koje je najviše ţelio dobiti odgovor: Zar ne misliš da je ţena dovoljno pretrpjela bez da je vi tuţite, gadovi. "Jeste li završili, gospodine Swyteck?", pitao je sudac Garcia. "Da, časni suče, mislim da sam ovime završio." Okrenuo je leda svjedoku i krenuo prema svom stolcu. Vidio je zahvalnost u Jessienim očima, ali puno jače je mogao osjetiti noţ u leĎima od ljutog pogleda doktora Heme. Jessie se nagnula prema svom odvjetniku i prošaptala: "Fino obavljeno." "Aha", rekao je Jack, koncentrirajući se na riječ koju je ona upotrijebila. "Stvarno sam bio previše fin." 4 Jack i Jessie su sjedili jedno pored drugog na stepenicama sudnice, bacajući golubovima mrvice od keksa i čekali da ih obavijeste da je porota donijela odluku. "Što misliš da će učiniti?" pitala je. Jack je zastao. Granitni stup ispred sudnice okruga Miami Dade bio je pravnički odgovor na proročište u Delfima, gdje su odvjetnike svakodnevno tjerali da divlje prognoziraju ishode slučajeva koji su bili potpuno nepredvidljivi. Jack bi joj rado bio rekao da nema zbog čega brinuti, da će se za dvadeset minuta voziti prema Miami Beachu, sa spuštenim krovom njegovog oboţavanog Mustanga, a CD player će odjekivati od iritantno glasne verzije starog hita grupe Queen "We Are The Champions." Ali karijera mu je donijela previše iznenaĎenja da bi bio tako samouvjeren.

"Imam dobar predosjećaj", rekao je. "Ali s porotom nikad ne znaš." Ostavio je najbolji dio keksa za sebe, a ostatak bacio na stubište ispod njih. Mnoštvo sivih krila se ustreperilo kad su se gladni golubovi sjurili prema gozbi. Za nekoliko sekundi je bila rastrgana na stotinu komadića. Pobjednici su odletjeli prema toplom, kristalno plavom nebu koje je krasilo Miami u veljači. Jessie je rekla: "U svakom slučaju, to je to." "Moţemo se ţaliti, ako izgubimo." "Mislila sam u osobnom smislu." Stavila je ruku na njegovu podlakticu i rekla: "Učinio si stvarno nešto divno za mene, time što si preuzeo moj slučaj. Ali za nekoliko minuta će sve biti gotovo. A onda te, pretpostavljam, više nikada neću vidjeti." "To je zapravo dobro. Prema mom iskustvu ponovni susret s bivšim klijentom obično znači da ih netko opet tuţi ili su optuţeni za neki zločin." "Toga mi je dosta, hvala lijepa." "Znam daje." Jack je pogledao prema prodavaču hot-doga na prepunom pločniku Ulice Flagler, a onda opet Jessie. Ona nije skidala pogled s njega, a ruka joj je još uvijek bila na njegovoj podlaktici. Malo preintimni dodiri. Ustao je i zakopao ruke u dţepove. "Jack, ţelim ti nešto reći." Činilo se da se taj razgovor odmiče od odnosa odvjetnik-klijent, a on to nije ţelio. On joj je bio odvjetnik, ništa više, bez obzira na prošlost. "Prije nego što bilo što kaţeš, morao bih ti nešto reći." "Stvarno?" Sjeo je na stepenicu pored nje. "Primijetio sam da je doktor Marsh danas opet bio u sudnici. Očito je zabrinut." Njegovo naglo vraćanje razgovora na odvjetničke teme ju je očito zbunilo. "Misliš, zabrinut za mene?"

"Mislim da ga brine planiraš li ga tuţiti. Nismo puno o tome razgovarali, ali vjerojatno imaš temelja za tuţbu protiv njega." "Da ga tuţim? Zbog čega." "Nesavjesnog obavljanja duţnosti, naravno. Naposljetku ti je uspostavio pravu dijagnozu, ali trebao je posumnjati na otrovanje olovom kao uzrok tvojih neuroloških problema puno ranije. Osobito nakon što si mu rekla da si preureĎivala stan. Prašina koja se stvara prilikom skidanja stare boje, s elementima olova, u kućama izgraĎenim prije 1978. je prilično čest uzrok trovanja olovom." "Ali on je najbolji stručnjak u Miamiju." "I dalje je moguće da pogriješi. I on je samo čovjek." Pogledala je u daljinu. "To je savršena riječ za njega. Bio je jako čovječan. Jako se brinuo za mene." "Kako to misliš?" "Neki su liječnici hladni, uopće se ne znaju ponašati prema pacijentima. Doktor Marsh je pokazivao suosjećanje, i to veliko Nije često da netko mlaĎi od četrdeset godina oboli od ALS-a, i ozbiljno se zanimao za mene." "Na koji način?" "Ne onako kako misliš", rekla je, zaigrano ga udarivši u bok. "Ništa ja ne mislim" "Imam savršen primjer. Jedan od najvaţnijih pregleda koji sam obavila je bio EMG, to je ono kad te spoje na elektrode kako bi vidjeli jesu li ti ţivci oštećeni." "Znam, vidio sam nalaze." "Da, ali samo si to vidio. Ali pregled zna biti prilično grozan, posebno ako misliš da boluješ od nečega groznog kao što je bolest Loua Gehriga. Većina neurologa će zaduţiti laboranta da obavi pregled. Ali doktor Marsh je znao koliko sam preplašena. Nisam ţeljela da neki laborant obavi test, a onda čekati još tjedan dana da doktor protumači nalaze, te još dva tjedna na kontrolu kad će mi konačno i objasniti te nalaze. Zato

je on osobno obavio pregled, odmah. Nema puno liječnika u našem zdravstvu koji bi to učinili za svoje pacijente. "Tu si u pravu." "Mogla bih ti dati još desetak sličnih primjera. On je sjajan liječnik i pravi gospodin. Ne moram tuţiti doktora Marsha. Dovoljno je milijun i pol dolara." Jack se morao sloţiti. To je bio još jedan podsjetnik da ona više nije sebična dvadesetogodišnjakinja iz prošlog desetljeća. A nije ni on. "Donijela si pravu odluku." "Donijela sam ih nekoliko u ţivotu", rekla je, a osmijeh joj je nestajao s usana. "A i nekoliko loših." Nije znao kako bi na to odgovorio, pa radije nije ništa rekao. Ali ona je nastavila. "Jesi li se ikada pitao što bi se dogodilo da nismo prekinuli?" "Nisam." "Laţljivče." "Nemojmo pričati o tome." "Zašto ne? Nije li to bar dio razloga zbog kojeg si preuzeo moj slučaj?" "Nije." "Laţljivče." "Prestani me zvati laţljivcem." "Prestani lagati." "Što ţeliš da kaţem?" "Samo mi odgovori na jedno pitanje. Ţelim da budeš potpuno iskren. I ako budeš, potpuno ću odustati, moţe?" "U redu. Jedno." "Šest mjeseci radimo zajedno na ovom slučaju. Jesi li iznenaĎen što se ništa izmeĎu nas nije dogodilo?" "Nisam." "Zašto ne?" "To su dva pitanja."

"Zašto misliš da se ništa nije dogodilo?" "Zato što sam oţenjen." Nasmiješila se, kimajući kao da nešto zna. "Zanimljiv odgovor." "Stoje tako zanimljivo? Takav je odgovor." "Da, ali mogao si reći nešto malo drugačije, poput 'Zato što volim svoju ţenu.' Umjesto toga si rekao: 'Zato što sam oţenjen." "Svodi se na isto." "Ne. Jedno dolazi iz srca. Drugo je samo igranje po pravilima." Jack nije odgovorio. Jessie je uvijek bila pametna cura, ali ovo je moţda bila najpronicljivije stoje ikada čuo od nje. Digitalni dojavljivač na njegovom remenu je zavibrirao. Ţustro je pogledao prema njemu, a zatim Jessie i rekao: "Porota je odlučila." Ona se nije ni pomaknula, i dalje je čekala da on nešto kaţe. Jack je samo ustao i rekao: "Ne smijemo pustiti suca da nas čeka." Bez riječi je ustala i slijedila ga uza stube sudnice. 5 Za nekoliko minuta su bili u sudnici broj 9, i Jack je osjećao nervozu u ţelucu, ovo nije bio najsloţeniji slučaj koji je ikada vodio, ali ţelio je pobijediti zbog Jessie. To nije imalo nikakve veze s tim stoje njegova klijentica bila ţena koja gaje nekoć odbila i da mu je ovo dobra prilika da joj polaţe kako je dobar odvjetnik. Jessie je zavrijedila pobjedu. I točka. Bilo je tako jednostavno. Svakako. Je li išta ikada tako jednostavno? Jack i njegova klijentica su nepomično stajali na svojim mjestima za stolom od mahagonija namijenjenima za optuţenike. Odvjetnik tuţitelja je stajao sam na drugoj strani sudnice, kod stola najbliţeg poroti. Njegov klijent, korporacija, nije se potrudila poslati predstavnika na čitanje presude. Moţda su očekivali najgore, izgled koji je pobudio zanimanje javnosti. Novinarka lokalnih novina je sjedila u prvom redu, a iza nje na

javnoj galeriji je bilo još ljudi koje Jack nije poznavao. Jedno je lice, meĎutim, bilo dobro poznato: Joseph Marsh, Jessien neurolog, stajao je u straţnjem dijelu sudnice. Ventilator se okretao točno iznad Jackove glave dok su se donositelji odluke pojedinačno vraćali na svoja mjesta. Svaki od njih je gledao ravno ispred sebe, ne upućujući poglede ni prema tuţiteljima ni prema tuţeniku. Profesionalni savjetnici porotnika bi danima mogli objašnjavati vaţnost govora njihovih tijela - je li dobro ili loše ako pogledaju tuţitelja, optuţenog, odvjetnike, suca ili nikoga. Za Jacka je to sve bilo prenemaganje, nepouzdano čak i kad predvodnik porote namigne tvom klijentu i prošapće: "Sve je sreĎeno, dušo." "Je li porota donijela odluku?", pitao je sudac. "Jesmo, časni suče", objavila je voditeljica porote. Prevaţni komadić papira je iz ruku porotnika dospio do sluţbenika suda i naposljetku do suca. Čitao gaje manje od minute, ne pokazujući nikakvu rekciju. "Molim vas da pročitate presudu." Jack je osjetio kako se dugi nokti njegove klijentice zabijaju u njegov biceps. "U slučaju Viatikalnih rješenja protiv Jessie Merrill presudili smo u korist optuţene." Jack se odjednom zatekao upunom zagrljaju, a klijentica muje drhtala u naručju. Da nije bio tamo daje pridrţi, bila bi pala na pod. Suza joj se slila niz obraz kad gaje pogledala u oči i prošaptala: "Hvala ti." "Nema na čemu." Pustio ju je iz zagrljaja, ali se ona još jedan trenutak drţala za njega - malo predugo i malo prejavno, moţda, za jednoga oţenjenog čovjeka. A ipak, mnogi su ga presretni klijenti bili zagrlili u prošlosti, čak i krupni muškarci homofobični do srţi. Poput njih, i Jessie je bila ponesena trenutkom. Mislim. "Časni suče, imamo zahtjev." Odvjetnik tuţitelja je stajao na podiju. Činilo se daje pred eksplozijom, stoje bilo razumljivo. Milijun i pol dolara muje upravo kliznulo kroz prste. Prije šest mjeseci je bio napisao pismo Jessie Merrill u kojem joj je rekao daje njezin ugovor s ulagačima bezvrijedan, Sada je Jessie bila mirna, a on ispao budala. Boţe, kako volim pobjeđivati.

"Kakav?", pitao je sudac. "Traţimo da se slučaj riješi u korist tuţitelja bez obzira na presudu. Dokazi ne podrţavaju..." "Čuvajte dah", rekao je sudac. "Molim?' "Čuli ste me." Tako je sudac Garcia počeo dijeliti pravu jezikovu juhu. Od prvog dana suĎenja se činilo daje na Jessienoj strani, a ovo posljednje je samo potvrdilo daje Jack trebao odrţati suĎenje samo sa sucem, bez porote, barem pet ili šest puta u roku od dvije minute je ocijenio tuţbu protiv Jessie kao "bezosjećajnu i zlobnu". Ne samo daje odbio zahtjev tuţitelja, već ih je toliko izvrijeĎao daje Jack poţelio daje pozvao Cindy da to čuje. Zapravo je bolje da nije posvjedočila zagrljaju kojim ga je Jessie, uzbuĎena zbog presude, počastila. "Dame i gospodo porotnici, hvala vam na obavljenom poslu, vaša je duţnost obavljena." Uz zvuk udarca čekića suĎenje je završilo. Jessie je bila milijunašica. "Vrijeme je za proslavu", rekla je. "Samo daj. Zasluţila si." "I ti si pozvan, mustro. Ja častim." Pogledao je na sat. "U redu. Malo je rano za mene, ali mogao bih popiti jedno pivo." "Jedno pivo? Mlakonjo." "Pijanduro." "Odvjetnice." "To su već niski udarci." Nasmiješili su se jedno drugome, a onda krenuli prema izlazu. Sudnica se već bila ispraznila, ali se ispred dizala stvorila mala guţva. Većina ih je bila iz druge sudnice, ali je Jack prepoznao nekoliko promatrača s Jessienog suĎenja. MeĎu njima i doktora Marsha.

Vrata dizala su se otvorila i Jack je rekao: "Pričekajmo sljedeći." "Ima mjesta", rekla je Jessie. Desetak ljudi se natrpalo u dizalo. U tom naguravanju se domar s kantom našao izmeĎu Jacka i Jessie. Vrata su se zatvorila i, kao daje to nepisano pravilo voţnje u dizalu, svaki je razgovor prestao. Osvijetljeni brojevi iznad njih su označavali njihovo spuštanje u tišini. Vrata su se otvorila dva kata niţe. Troje ljudi je izašlo, četvero novih ušlo. Jack je gledao ispred sebe, ali je primijetio da se u komešanju doktor Marsh iz straţnjeg dijela probio do Jessie. Dizalo se ponovo zaustavilo. Još jedna izmjena putnika, dvoje je izašlo, dvoje ušlo. Jack je ostao na svom mjestu blizu ploče s gumbima. Kad su se vrata zatvorila, Jessie se pomaknula u straţnji kut. Doktor Marsh je uspio pronaći mjesto odmah pored nje. Zar je proganja? Bila je prevelika guţva da bi se Jack mogao u potpunosti okrenuti, ali je mogao vidjeti Jessie i njezina bivšeg liječnika u konveksnom ogledalu u suprotnom kutu dizala. Diskretno ih je oboje promatrao. Marsh je pogriješio u dijagnozi ALS-a, ali je bio pametan čovjek. Sigurno je bio predvidio da će Jessie sa svojim odvjetnikom razgovarati o mogućnosti da ga tuţi. Ako je namjeravao pritisnuti Jessie u dizalu i prošaptati joj u uho nekoliko prijetnji, Jack će ga spriječiti u tome. Više nije bilo zaustavljanja. Dizalo se spuštalo do predvorja. Jack je pogledao prema osvijetljenim brojevima iznad vrata, a zatim ponovo u zrcalo. Srce mu je skoro stalo: nije mogao vjerovati očima. Trajalo je samo djelić sekunde, ali nije bilo sumnje u ono stoje vidio. Jessie i doktor očito nisu bili primijetili zrcalo, nisu bili svjesi da ih Jack promatra iako su stajali iza njega. Isprepleli su prste, kao da se drţe za ruke, a onda ih razdvojili. Jedan jezivi trenutak Jack nije mogao disati. A onda su se vrata dizala otvorila. Jack je stisnuo gumb OTVORI VRATA kako bi ostali mogli izaći. Doktor Marsh je izašao bez riječi, bez daje i pogledao Jacka. Jessie je izašla posljednja. Jack ju je priimo pod ruku i odvukao u udubinu izmeĎu telefonskih kabina. "Kog si vraga upravo tamo učinila?"

Oslobodila se njegovog stiska. "Ništa." "Gledao sam vas u zrcalu. Vidio sam kako se ti i doktor Marsh drţite zaruke." "Jesi li lud?" "Očito. Dovoljno lud da ti vjerujem." Odmahnula je glavom, posprdno. "Pravi si, znaš li to, Swyteck? To nisam mogla podnijeti kad smo bili zajedno, ti i tvoja glupa ljubomora." "Ovo nema veze s ljubomorom. Upravo si se drţala za ruku s liječnikom koji je navodno započeo cijeli ovaj problem kada je pogrešno proglasio da boluješ od ALS-a. Duguješ mi jako dobro objašnjenje." "Ništa ti ne dugujemo." Presjeklo gaje, to kako je rekla "mi". Jack se odjednom prisjetio njihovog razgovora na stepenicama sudnice prije nekoliko minuta, kada je Jessie hvalila dragog i suosjećajnog liječnika. "Sada mi je jasno zastoje doktor Marsh osobno obavljalo dijagnostičke preglede. To nije imalo veze sa suosjećanjem. Nisi uopće imala simptome ALS-a. Nisi čak bila ni otrovana olovom. Nalazi su bili laţni, zar ne?" Samo gaje prezirno gledala i rekla: "Kao što sam ti i rekla: Ništa ti ne dugujemo." "Što očekuješ od mene? Da zanemarim to što sam vidio?" "Da. Ako si pametan." "Je li to nekakva prijetnja?" "Učini si uslugu, u redu? Zaboravi da si me ikada poznavao. Nastavi sa svojim ţivotom." Istim tim riječima gaje ostavila prije nekih sedam godina. Krenula je, a onda stala, kao da ne moţe odoljeti da ga još jednom povrijedi: "Ţao mi te, Swyteck. Ţao mi je svakoga tko ţivi poštujući pravila." Kad se okrenula i potom nestala u prepunom predovrju, Jack je osjetio ogromnu rupu na dnu svog ţeluca. Deset je godina bio odvjetnik. Zastupao je lopove, prevarante, čak i hladnokrvne ubojice. Nikada nije tvrdio daje najpametniji čovjek na svijetu, ali nikada ranije nije došao ni blizu nečemu ovakvom. Spoznaja je bila uţasna.

Prevarili su ga.

6 U Sparkyjevoj taverni je trajala specijalna ponuda "četiri za jedan". Na ploči iznad šanka je kredom pisalo "Samo dobra pića", što u većini lokala znači samo da alkohol nije vrhunski, ali kod Sparkyja je to značilo da je piće toliko jeftino da bi vas barmen jedino mogao pogledati i reći: "A dobro, što ste očekivali?" Jack je naručio pivo. Sparkyjeva taverna je bila na autocesti U .S. 1, juţno od Homesteada, jednoj od posljednjih rupčaga prije nego krajolik koji je još uvijek nosio oţiljke izravnog udara uragana Andrew 1992. popusti pred divotama Florida Keysa. Bila je to preureĎena stara benziska postaja s podovima toliko prekrivenih mrljama od prolivenog pića da čak ni Agencija za zaštitu okoliša nije mogla odrediti jesu li zapaljivije tekućine bile prolivene prije ili nakon preureĎenja. Pogona za podmazivanje više nije bilo, ali su vrata garaţe još uvijek bila na svom mjestu. UgraĎen je dugački drveni šank, a televizor je neprestano bio okrenut na sportski program ESPN, a na biljarskom stolu nalazila se nepresušna gomila ţetona. Pivo se posluţivalo u limenkama, a prazna su se gnječile u pravom Sparkyjevom stilu na staroj preši koja je još uvijek stajala na klupi. Jack bi takvo mjesto posjetio da se nalazilo u njegovom susjedstvu, ali do ovog se mjesta vozio četrdeset minuta iz samo jednog razloga: barmen je bio Theo Knight. "Još jedno, Jacko?" "Ne, ne treba," "Kako očekuješ od mene da upropastim ovu rupetinu, ako mi dopustiš da poklonim samo jedno pivo?" Odnio je praznu bocu i donio novu hladnu. "Ţivjeli."

Kao suvlasnik bara Theo nije često častio pićem, ali Jack je bio poseban slučaj. Jack mu je bio prijatelj. Jack mu je nekoć bio odvjetnik. Jack mu je spasio ţivot kao osuĎeniku na smrt. Jackov prvi posao nakon što je diplomirao pravo bio je četverogodišnji angaţman u institutu Sloboda, sa skupinom oronulih odvjetnika koji su se bavili isključivo slučajevima osuĎenih na smrt. To se svodilo na obranu krivaca, s jednim izuzetkom: Theom Knightom. Nije Theo bio svetac. Krao je automobile, varao s kreditnim karticama, sitni kriminalac. Jedne je večeri ušao u prodavaonicu otvorenu čitavu noć i primijetio da nema nikoga za blagajnom. Budući da je samo čovjek, posluţio se njome. Ispostavilo se da je devetnaestogišnjeg sluţbenika netko bio izrezao i nagurao u hladnjak. Theo je bio osuĎen bez da ga je ijedan dokaz povezivao s mladićevim tijelom. Jack je četiri godine pisao molbe za odgodu smaknuća nakon što bi guverner - Jackov vlastiti otac -potpisao nalog za pogubljenje. Povremeno bi se borba činila uzaludnom, ali na kraju je dovoljno dugo odrţala Thea na ţivotu da se počnu raditi testovi DNK. Znanost je naposljetku pokazala da Theo nije počinio ubojstvo. Theo je Jacka smatrao čovjekom koji mu je spasio ţivot. Jack je Thea smatrao jedinom dobrom stvari koju je učinio braneći zločince te četiri godine u sklopu instituta Slobode. Bilo je to zanimljivo prijateljstvo. Najbolje od svega, Theo se klonio nevolja otkako je pušten iz zatvora, ali je još uvijek znao razmišljati poput kriminalca. Imao je iskustvo i uličnu mudrost koja moţe koristiti svakom dobrom odvjetniku. Jacku je upravo takav netko trebao da shvati što se dogodilo s Jessie Merrill. "Što je tako smiješno?", pitao je Jack. Theo je bio krupan čovjek od sto devedeset centimetara i sto dvadeset kila, a uz to se i grohotom smijao. Slušao je Jackovu priču bez upadica, ali više se nije mogao suzdrţati. "Pitat ću te nešto." "Što?" "Jesu li velike sise ili savršeni bokovi?" "Ma daj, ja sam oţenjen." "Baš kao što sam i mislio, oboje." Počeo se još jače smijati. "U redu. Samo daj. Tako mi i treba kad sam se saţalio nad bivšom djevojkom.

"Ne, momče. VrijeĎam te zato što sjediš predaleko da bih te udario po glavi. A moţda i nisi baš tako daleko..." Pruţio je ruku preko šanka i zamahnuo, ali se Jack izmaknuo. Pogodio je samo zrak i opet se nasmijao, nakon čega se Jack nasmiješio. "Čini se da sam ispao prilično glup, ha?", rekao je Jack. "Glup, moţda. Ali nisi napravio ništa loše. Odvjetnik ne moţe imati problema ako ne zna da njegov klijent vara sud." "Otkud to znaš?" "Zar si zaboravio s kime razgovaraš?" Jack se nasmiješio. Theo je bio Clarence Darrow zatvorskih odvjetnika, pravi stručnjak za sve od sudskih naloga za izvoĎenje krivaca pred sud do zatvorenikova prava da ţvače ţvakaću gumu. Bio je miješanog porijekla, uglavnom grčkoga i afroameričkoga, ali negdje u njegovoj lozi je bilo taman dovoljno krvi Miccosukee Indijanaca da bi dobio nadimak Poglavica Sveznalica, potvrda činjenice da su neki od njegovih zahtjeva sudu bili bolji od Jackovih. Theo je zapalio ciguretu i snaţno povukao dim. "Znaš, postoji mogućnost da te nisu prevarili." "Kako to moţeš reći?" "Sve što ti znaš je da se tvoja klijentica u dizalu drţala za ruku s tim doktorom Kuš." "Nije Kuš, glupane. Doktor Marsh." "Kakogod. To ne znači da su te prevarili." "Nije to bilo samo drţanje za ruke. Izravno sam optuţio nju i doktora Marsha da su laţirali njezine nalaze. Nije to porekla." "Ni ja nisam porekao kad me policija pitala jesam li ubio onog blagajnika. Ponekad, čak i ako nisi ništa skrivio, misliš da je bolje da drţiš jezik za zubima." "Ovo je sasvim drukčije. Jessie nije samo šutjela. Izgledala je prilično bahato." "U redu. I iz toga si zaključio da su se Jessie i taj krupni bogati doktor spetljali i prevarili skupinu vatikalnih ulagača." "Viatikalnih glupane a ne vatikalnih. Što, misliš da je i Papa umiješan?"

"Ne, a nisam siguran ni da je liječnik znao što se zbiva." "Zašto uopće sumnjaš u to?" "Zato što bi mogao izgubiti radnu dozvolu. Mora postojati nešto više od dobrog komada da bi liječnik učinio takvo nešto." Koliko god stvari loše izgledale, Theo je upućivao na ključnu vezu u razvoju dogaĎaja. Um kriminalca je radio punom parom. Jack je pitao: "Što bi te zadovoljilo?" "Nešto dosta veliko. Moţda mu jako treba novac i to hitno." Jack je otpio gutljaj piva. "Ima smisla. Problem je u tome što mi Jessie i njezin prijatelj liječnik ne odgovaraju na pozive." "Ponudio bih se da dobro ispljuskam Jessie, ali znaš da nisam grub prema damama." "Ne ţelim da je ispljuskaš." "A kako bi bilo da ispljuskam tebe?", rekao je još jednom zamahnuvši. Ovaj je put pogodio metu. Bila je to pljuska u šali, ali Theo je imao velike ruke uspješnog boksača. "O, k vragu. To je stvarno boljelo." "Naravno da je. Ţeliš li da pljusnem i doktora Kuša?" "Ne. I posljednji put ti kaţem, kretenu, zove se Marsh." "Lijepo ću ga ispljuskati - jedan, dva, s obje strane." "Rekao sam ne." "Ma daj, čovječe. Učinio bih to besplatno. Mrzim jebene doktore." "Ti mrziš svakoga." "Osim tebe, Jack dušo." Zgrabio je Jacka za glavu objema rukama i udijelio mu glasan poljubac u čelo. "Blago meni." "Pa i je. Samo sve prepusti Theu. Saznat ćemo sve o tom doktoru. Ako ţeliš saznati jesu li te prevarili, samo reci." Jack je spustio pogled i navlačio etiketu na boci.

Theo je rekao: "Ne čujem te, brate." Jack je odmahnuo glavom. "Ionako ne mogu ništa poduzeti po tom pitanju. Ne mogu zaobići činjenicu da sve što mi je Jessie rekla spada pod tajnost odnosa izmeĎu odvjetnika i klijenta. Mogla je izvesti i najveću prijevaru u povijesti suda u Miamiju. To ne znači da njezin odvjetnik moţe jednostavno odšetati do ureda javnog tuţitelja i sve im izbrbljati." "To je nešto sasvim drugo." "Što to uopće mislim? Ja sam branitelj, neću sebi podići ugled ako izdam klijenta." "Slušaj. Što ćeš ti učiniti s tim podatkom kad ga dobiješ nije moja stvar." "Misliš da joj se ţelim osvetiti, zar ne? Da ţelim srediti svoju bivšu djevojku zato što je iz mene napravila budalu." "Ja te pitam samo ovo: Ţeliš li biti sto posto siguran je li te kuja zeznula ili ne?" Pogledali su jedan drugoga u oči. Jack je znao bolje od bilo koga da Theo poznaje načine dobivanja podataka koji bi zadivili i CIA. "Ma daj, Swyteck. Nisi se dovezao ovamo kako bi porazgovarao s Theom i popio pivo. Ţeliš li znati?" "Ne radi se o osveti." "Zašto se onda uopće truditi?" Pogledao je Thea u oči i obojicu je preplavio trenutak ozbiljne iskrenosti, kao i kad bi se nekoć gledali kroz zatvorsko staklo. "Meni je to dovoljno." Theo je pruţio ruku preko šanka i rukovao se s Jackom na barem sedam različitih načina, prema zatvorskom ritualu. "Bacimo se onda na to. Zabavit ćemo se." "Da", rekao je Jack, podignuvši svoje pivo. "Baš."

7 Theo je ubacio V-8 u petu brzinu. Auto gotovo da je lebdio. Jack se smiješio na suvozačkom sjedalu. Nitko nije mogao natjerati njegov trideset godina stari Mustang da bruji kao Theo. Čak ni Jack. "Kad ćeš mi pokloniti ovaj auto?", pitao je Theo. "Kad ćeš ti meni kupiti Ferrari?" "Mogu ti srediti super ponudu na jedan malo korišten. Neće ti trebati ključ da ga upališ." Jack ga je pogledao, ne sasvim siguran šali li se. "Neke stvari o tebi ne moram znati, u redu?" Theo se samo nasmiješio i ubacio u manju brzinu kad su s autoceste skrenuli na Coconut Grove. Jack se pridrţavao, trudeći se da ne završi u Theovu krilu, izvlačeći mobitel koji je zvonio iz dţepa. Pogledao je na zaslon i prepoznao broj pozivatelja. Nije bio raspoloţen za razgovor, ali pozive te osobe nije nikada odbijao. "Zdravo, abuela" Zvala ga je baka, osamdesetdvogodišnja doseljenica s Kube koja bi jednom ili dva puta tjedno nenajavljeno svraćala u njegov ured kako bi mu donijela kolače od tropskog voća i svjeţeg sira ili male tazas espressa ravno iz Male Havane. Njezin je specijalitet bio desertni kolač po imenu tres leches. Malo bi ljudi očekivalo da momak po imenu Jack Swyteck ima abuelu. Posebno je zanimljivo bilo kad bi mu bijelci u povjerenju rekli da odlaze iz Miamija kako bi pobjegli od svih tih Kubanaca. Zanimljivo, rekao bi im Jack, moja se baka nikada nije ţalila na silne Kubance odrastajući u Havani. Slušao ju je gotovo cijelu minutu, a onda je napokon prekinuo. "Abuela, posljednji put ti kaţem, ti nisi izmislila tres leches. To je nikaragvanski specijalitet. Mi smo Kubanci. Cubano. C-U-B-A-N-0. Comprende...Poslije ćemo razgovarati o tome, moţe?.. .Volim te. Bok, mi vida.'' Auto se zaustavio na semaforu. Jack je isključio telefon i primijetio kako ga Theo promatra. "Opet petljaš s Julijom Child?" "Moja baka je predmet sprdnje španjolskih radioemisija. Svako ih popodne zove kako bi rekla čitavom svijetu da je izmislila tres leches.'" 'Tres leches?

"To je kolač od tri vrste mlijeka. Posipan šećerom. Vrlo tečan, jako sladak." "Znam što je to. Sjajan je. Tvoja baka ga je izmislila?" "Teško." "Jedino mrzim kad na vrh stave one male trešnje. Kladim se da toga nije bilo u izvornom receptu. Nazovi svoju abuelu, pitat ćemo je." "Nije izmislila taj kolač, shvati. Dolazi iz Nikaragve." Upalilo se zeleno svjetlo. Theo je progurao Mustang preko raskriţja. "Znaš, mislim da sam negdje pročitao da tres leches moţda ne dolazi iz Nikaragve. Neki ljudi kaţu da ga je izmislila jedna Kubanka u Miamiju." "Ne počinji." "Ozbiljan sam. Moţda je čak pisalo i u Heraldu. Davno." "Otkad čitaš članke o prehrani?" "Probaj provesti četiri godine osuĎen na smrt. Čitao bi i TV program na kineskome da ti ga daju." Jack je počeo masirati svoje sljepoočice, a zatim gurnuo telefon natrag u dţep. "Zašto se uopće pokušavam svaĎati s tobom?" Nakon dvije minute na Bayshore Driven brzo su skrenuli prema zaljevu i prešli kratki most prema stambenoj četvrti Grove Isle. Grove Isle nije bio onako popularan kao u najboljim danima, kad su se mlade djevojke motale oko bazena kako bi upoznale bogate mladiće ih još bogatije starce. Ali to je još uvijek bila dobra adresa u nenadmašivom okruţenju. Kratku šetnju ili voţnju biciklom udaljen od dućana i restorana na Coconut Groveu, a balkoni su imah prekrasan pogled na Biscane Bay i centar Miamija u daljini. Samantha Marshje ţivjela sama u apartmanu u zgradi broj 3. Bila je to jedna od stvari koje je trebala steći nakon nadolazećeg razvoda od svog muţa, doktora Josepha Marsha nakon dvadeset godina braka. Theu je trebalo samo dvadeset i četiri sata da doĎe do nje. Trebalo je samo trideset sekundi telefonskog razgovora da je nagovori na sastanak. Trebao je samo spomenuti novac i njezina bivšeg muţa. Predah su auto na parkiralištu i javih se zaštitaru koji je pronašao njihova imena na popisu gostiju i uputio ih prema bazenima. Bilo je dva i pol poslije podne. Palme su njihale svoje grane na povjetarcu koji je dolazio

iz zaljeva. Kao što je i obećala, gospoĎa Marsh je bila odjevena u crveni karirani ogrtač i nosila veliki Kaminskijev šešir, odmarajući se na leţaljci u sjenci koja je gledala prema vodi i oporavljajući se od dubinske masaţe koju je obavila u dva sata. "GospoĎo Marsh?", rekao je Jack. Otvorila je oči, podignula šešir i pogledala ih ispod ruba. Bacila je pogled na Rolex i rekla: "Boţe, pa vi momci ste točni. Molim vas, sjednite." Jack je sjeo na leţaljku preko puta gospoĎe Marsh dok je Theo nastavio stajati, jer je ugledao privlačnu damu koja se sunčala u tangi s ruţom istetoviranom na lijevom guzu. Jack je počeo bez njega. "GospoĎo Marsh, ja sam Jack Swyteck. Bio sam odvjetnik ţene po imenu Jessie Merrill." "Znam za vas i vaš slučaj, znam mnogo prijatelja koji me obavještavaju o dogaĎajima u ţivotu mog muţa." "Onda znate i to da je on bio svjedok." "Znam da je toj ţeni bio liječnik." "Poznajete li tu ţenu?\ pitao je, izgovarajući te riječi na isti način kao i ona. "Kakve to sad ima veze?" vaš prijatelj mi je rekao da se radi o financijskome poslovanju mog muţa." "Moglo bi. Ali to ovisi, djelomično, o vrsti njegovog odnosa s gospoĎicom Merrill." "Bila je njegova mala drolja, ako to moţete nazvati odnosom." "Ja mogu", rekao je Theo. Jack mu je uputio pogled koji je govorio, uozbilji se. "Koliko dugo je ta veza trajala?" "Ne znam." "Je li počela prije ili nakon što mu je postala pacijentica?" "Ja sam za to saznala tek kasnije. Ali ne bih mogla reći je li trajalo duţe." "Je li Jessie imala ikakve veze s raspadom vašeg braka?" Potfrknula je nosom. "Ova pitanja postaju prilično osobna." "Ţao mije"

"Ali meni nije", rekao je Theo. "Slušajte, gospoĎo. Stvar se svodi na ovo. Gospodin Swyteck mora okolišati u ovoj stvari poput muhe oko govna jer misli da još uvijek mora biti odan Jessie Merrill. Ali, mene i vas ne muče takve brige, pa moţemo iskreno razgovarati." "To ovisi o tome što ţelite znati." "Recimo da je vaš suprug nenadano dospio do velike hrpe novaca -recimo milijun i pol dolara, ili dijela te sume. Nije li to nešto što biste ţeljeli znali?" "Naravno. Naš razvod još nije završen. Odmah bih rekla odvjetniku da prilagodi nagodbu tome." "Prirodno, ţeljeli biste dio toga." "Ţeljela bih više nego dio. Nakon četvero djece i dvadeset i četiri godine braka, ostavit ću tog gada bez novčića. Radit će do devedeset pete samo da otplati moj račun u baru." Jack i Theo su izmijenili pogled, a ona kao da je odmah shvatila da dvojici potpunih stranaca daje previše onoga što ţele čuti. "Mislim daje vrijeme da vas dvojicu gospode uputim svojoj odvjetnici", rekla je. "Samo još nekoliko pitanja." "Ne. Ne osjećam se ugodno. Reći ću joj da očekuje vaš poziv. Naći ćete njezin broj u telefonskom imeniku. Phoebe Martin." Jack je nešto zaustio, ali ona je ispruţila ruku i zaustavila ga. Jack je odmahnuo glavom, a Theo joj je posprdno salutirao. "Hvala vam na vremenu, gospoĎo." "Nema na čemu." Ponovo se zavalila u leţaljku i utihnula. Jack i Theo su se okrenuli i krenuli pored bazena prema parkiralištu. Čim su otišli dovoljno daleko da ih gospoĎa Marsh ne moţe čuti. Jack je pitao: "Što misliš" "K vragu i bar, otvaram salon za tetoviranje", rekao je bacajući posljednji pogled na ţenu s ruţičastom ruţom na tamnom i čvrstom guzu.

"Budi ozbiljan", rekao je Jack. Stigli su do parkirališta, Jack je predao potvrdu sluţbeniku, i mali u uštrkanoj bijeloj odori s ogromnim bedrima je otrčao. Theo je zapalio cigaretu. "Mislim da imaš sredovječnog doktora, zgodnu novu curu koja ga drţi za muda i bivšu ţenu koja drţi obje ruke na njegovu novčaniku." "Ona sigurno neće biti blaga prema njemu." "Bivša dobiva barem pola od zajedničke imovine. Moţda i više." "Puno više", rekao je Jack. "Ako joj je Phoebe Martin odvjetnica, naš bi doktor stvarno mogao biti švorc, kladim se da je dobila osamdeset posto od svakog novčića." "Misliš svakog novčića kojeg moţe naći?" "Ništa ne moţe usrećiti novu curu poput milijun i pol dolara. Posebno kad Zla vještica za njih ni ne zna." "Istina, istina", rekao je Theo. "Prevariš ulagače i pošalješ novac ravno na račun u Švedskoj." "Misliš u Švicarskoj." "To sam i rekao. Švicarskoj." "Nisi, rekao si Švedskoj." "Misliš da ne razlikujem banku i mesnu štrucu?" "Ma, zaboravi. Rekao si Švicarskoj." Theo je otpuhnuo oblak dima. "Ionako mrzim jebene Švicarce." "Što imaš mrziti kod Švicaraca?" "Sir s rupama. Kakvo je to sranje, zapravo? Smrdljivi lopovi nam prodaju zrak." "Boţe, ti stvarno mrziš sve." "Osim tebe. Jack dušo." Nacerio se i uštipnuo Jacka za obraz tako jako da je pocrvenio. Mustang se pojavio na parkiralištu, i Theo je pojurio ispred Jacka prema vozačkom sjedalu. "Osim tebe." Jack je protrljao crvenilo na svom obrazu i povukao se na suvozačko mjesto, smješeći se i odmahujući glavom. "Bog mi pomogao."

8 To im je bila druga po redu najdraţa aktivnost u kući. Jack je bio grozan kuhar, ali njega ţena izvrsno kuha, a kao i u svim njihovim najdraţim stvarima, smatrao je da dosta brzo uči. Večeras je preuzeo potpunu odgovornost za desert. "Kog vraga tamo radiš?", pitala je Cindy bacivši pogled preko kuhinjskog pulta. Jack je bio okruţen gomilom kuhinjskih zdjela, tetrapacima mlijeka i otvorenim vrećama brašna i šećera. "Tres leches", rekao je. "Ti ne znaš raditi tres leches." "Samo gledaj." Imao je grozan tjedan i zafrkancija u kuhinji sa svojom ţenomje bio dobar način da odmori mozak. Nisu razgovarali o Jessie od presude - to je bila njegova odluka, ne njezina. Zapravo, prije šest mjeseci je Cindy smatrala Jessie ţrtvom, čak je i ohrabrivala Jacka da preuzme njezin slučaj. To je bilo velikodušno od nje, s obzirom na Jackovu i njezinu prošlost. Moţda nije ţeljela biti netko tko će Jacka spriječiti da pomogne staroj prijateljici. Ili je moţda ţeljela da Jack sam shvati kako to što će zastupati Jessie moţda nije najbolji potez kad mu je brak u krizi. "Je li recept dobar?", pitala je. "Najbolji." "Odakle ti?" "Od osobe koja ga je izmislila." "Ozbiljno?" Nasmiješio se, sjetivši se abuele. "Moţda." Cindy je obrisala ruke i prešla na drugi kraj prostorije kako bi namjestila radio. Moţda je to bio Jessien utjecaj, ali Jack nije mogao skinuti pogled sa Cindy.

Igra po pravilima. Je li to bio bit njihova braka? Bog zna da su se trudili da uspije. Niz bračnih savjetnika i više seansi nego što ih je Jack mogao nabrojati. Na kraju se sve svelo na to koliko su bih spremni raditi na vezi. Kad se radilo o poslu, Jack je bio stvarno uporan. Ni Cindy nije bila lijenčina. Otkako je njihov posljednji savjetnik digao ruke od njih, Cindy je na sebe preuzela zadatak da odrţi njihovu vezu svjeţom. Činilo se da stalno nešto mijenja na sebi, a Jack se morao zapitati čemu sve te promjene. Je U stvarno samo ţeljela da bračni ţivot bude uzbudljiv ili se još uvijek borila s demonima i trudila pronaći sreću? Večeras je svoju plavu kosu bila debelom trakom svezala u rep, njezin izgled iz Doline lutaka, tako je to zvala. Čak je i glazba sa Cindy bila pustolovina. Njezin je ukus bio eklektičan i stalno se razvijao, a trenutno je eksperimentirala s Peggy Lee i Perryjem Comom. Bez sumnje, neke od najromantičnijih pjesama ikad napisanih su dolazile iz 40-ih, ali riječi pjesme koju je izabrala su bile prilično iritantne. Čak i ako ti je srce bilo "ispunjeno bolom", Jack nikako nije mogao prihvatiti da se to rimuje s "ţelimo". "Jack, što to radiš?" Pogledao je u zdjelu. Ruke su mu bile zakopane u gustu, slatku mješavinu brašna, šećera i mlijeka u prahu. "Sranje, zaboravio sam jaja." "Zaboravio si mozak. Do lakta si u tres leches." "Samo pratim recept. Kaţe da rukom promiješam pedeset puta." "To znači da ne koristiš mikser, Einsteine." Posramljeno se nasmiješio. "Oh." Pruţila mu je drvenu ţlicu i preokrenula očima. "Odvjetnici. Tako ste doslovni." "Aha", rekao je, još jednom se sjetivši Jessienih riječi na odlasku. "Uvijek igram po pravilima." "Što bi to trebalo značiti?" "Ništa." "Nije ništa." "Samo sam se šalio." "Ah nisi se smiješio. Htio si nešto time reći." "Nisam ništa mislio." Skrenula je pogled, lagano odmahnula glavom i tiho rekla: "Misliš da te ne poznajem?"

"Cindy, pusti to. Zabavljali smo se." Vratila se na svoj kraj kuhinjskog pulta. Jack joj je u očima vidio da ţali, jer su se vraćah u svoju svakodnevicu. Bez razmišljanja je prljavom rukom prošao kroz svoju kosu zamazavši uho slatkastom smjesom. Cindy se podsmjehnula, a i on se nasmijao. Taj im je trenutak pruţio priliku da malo ublaţe neţeljenu napetost. Dok je uzimao papirnati ubrus da se obriše, ona gaje zgrabila za podlakticu prekrivenu tres leches i rekla; "Nemoj." "Što?" "Mislim da ovuliram." "Ha?" Podignula je obrve i pogledom pokazala prema spavaćoj sobi. Nasmiješio se i rekao: "S takvim razvojem dogaĎaja mogu ţivjeti." Počeo se brisati po licu. "Nemoj", rekla je. Njeţno je poljubila slatku kvrgu u kutu njegovih usana, a vrhom jezika je počela istraţivati njegovo uho puno tres leches. Škakljalo gaje i sledio se - ali samo na trenutak. Ponekad se činilo da im brak visi o koncu. Ali svako malo bi se pojavila stara Cindy. "Puna si iznenaĎenja večeras." "A ti imaš sreće", prošaptala je. Nasmiješio se i dodirnuo joj lice. "Znam." * Jack ju je promatrao dok je spavala, smirujući se ritmom njezina njeţnog disanja. Čak i nakon tuširanja se lagani miris tres leches mogao osjetiti u spavaćoj sobi. Ništa te ne moţe poslati u zemlju snova kao kad pojedeš desert bez večere. Seks baš nije bio snaţan dio njihove veze. Zapravo, na početku braka nije ga ni bilo. Ono što im je trebao biti najsretniji dio ţivota bilo je proţeto Cindynim noćnim morama. Liječnici su odbacili seksualni napad, ali vjerojatno nitko nikada neće saznati detalje onoga što joj je njezin napadač učinio ili prijetio da će joj učiniti. Pet godina je bilo jako dugo; pet godina je bilo jučer. Ponekad je Jack mogao samo pretpostavljati

koliko je to dugo bilo u Cindynoj glavi. Dobre su vijesti bile da je konačno to potisnula dovoljno duboko da poţeli zasnovati obitelj. Trebalo joj je toliko dugo da se uvjeri da svijet nije toliko strašno mjesto na koje ne bi trebalo dovoditi djecu. Jack joj je lagano poloţio ruku na trbuh, pitajući se hoće li ovaj putu biti onaj pravi. Zazvonio je telefon, dolje u njegovoj radnoj sobi, posebna linija njihova kućnog broja. Jack je pustio da zvoni pet puta prije nego se javila sekretarica. Pozivatelj je prekinuo vezu. Minutu kasnije je telefon opet zazvonio. Nakon petog zvona opet se javila sekretarica. Još jedan prekid veze. Nekoliko sekundi kasnije je opet zazovnio. Činilo se kao da netko ima njegov broj na ponovnom biranju i odlučio je zvati sve dok mu se ne javi ţivo biće... ako se to nastavi, Cindy će se sigurno probuditi. Znao je da posljednjih nekoliko noći nije dobro spavala, pa je iskočio iz kreveta, samo u gaćama, i pojurio niz mračan hodnik. Javi se na četvrto zvono, trenutka prije nego se uključila sekretarica. "Halo?" "Ja sam. Jessie." Odjednom se osjećao još manje odjeven nego što je bio. "Pokušavao sam doći do tebe. Nisi mi uzvraćala pozive." "Zato što nisam ţeljela razgovarati s tobom." "Zašto me onda sad zoveš?" "Zato što si me naljutio." "Ja sam tebe naljutio?" "Čudno, zar ne? Mjesecima sam bila na sudu, ah me nikada nisu optuţivali za prijevaru. Mislili su daje dijagnoza bila pogrešna. Odjednom, suĎenje završi, a oni postanu jako sumnjičavi. Misle da su prevareni." "Otkud to znaš?" "Zato što njuškaju, postavljaju pitanja. A ja mislim da ti imaš veze s time." "Nikome nisam ništa rekao:"

"Laţljivče. Ti i tvoj istraţitelj ste bili na Grove Isleu i ispitivali ţenu doktora Marsha, zar ne?" Jack to nije mogao poreći pa je promijenio temu: "Jessie, moramo razgovarati." "Upozorila sam te da ne postavljaš puno pitanja. Ovaj si me put jako naljutio." Potiskivao je bijes, ah nije ga mogao u potpunosti progutati. "Umoran sam, a ti se ponašaš kao da sam ja tebe oštetio." "Ako se izbrbljaš o ovome, stvarno ćeš poţaliti." "Znači priznaješ da se radi o prevari. Učinila si to." "Mi smo to učinili." Znao je to, još od dogaĎaja u dizalu, ali ga je njezino priznanje šokiralo. "Ovaj si put pretjerala, Jessie." "Ne samo ja. Svi mi. Zato pazi, ili ne samo da ću srediti da izgubiš radnu dozvolu, nego ćeš sjetiti u zatvorskoj ćeliji pored doktora Marsha." "Što?" "Istina je da ne bih ovo uspjela bez tebe. Ti si bio ključni igrač." 'Nisam imao nikakve veze s tim." "Nitko neće u to povjerovati. Posebno nakon što im kaţem istinu - da si sve znao od samog početka." "Ne mogu vjerovati što govoriš." "Vjeruj. I pazi što radiš - partneru." Zvuk prekinute veze mu je odjeknuo u ušima. Nestala je prije nego je uspio bilo što reći. 9. Jack se sastao s Theom na kasnoj večeri. Jack je jeo hamburger potopljen u siru i gljivama. Theo se odlučio za jako ljuti chili. Oba jela su bila glavna na jednostavnom jelovniku u Tobacco Roadu. U Jackovim očima je Tobacco Road bio najbolje mjesto u Miamiju za kasnonoćni jazz i blues i to samo zato što je njegov prijatelj Theo tamo redovno svirao saksofon. Bila je to jedna od tradicija juţne Floride. Najstariji bar u Miamiju, koji je dobio dozvolu za točenje alkohola još davne 1912., a preţivio je prohibiciju kao točionica krijumčarenog alkohola. Na katu, gdje su nekoć bili skriveni piće i stolovi za rulet, su sada prebivali neki od najnadarenijih glazbenika tog kraja - uključujući i Thea. Theo i njegovi prijatelji su na repertoaru obavezno imali barem nešto s albuma Thank You for... F.U.M.L. (Fucking Up My Life)

Donalda Byrda To se obično nije smatralo najboljim djelom nadarenog gospodina Byrda, a Jack je bio siguran da se samo zbog naslova nalazila na vrhu Theovog popisa najdraţih pjesama svih vremena. Theo je isresao još ljutog umaka na svoj chili, obrisao kapljice znoja s čela i zapitao: "Što ćemo s tom Jessie?" Jack je čitav tjedan ignorirao Theove poruke. Bilo je jasno daje on smatrao ispitivanje uskoro bivše supruge doktora Kuš kao tek početak zabave. Jack je rekao: "Da budem iskren, nisam imao puno vremena razmišljati o tome." "Kako sereš." "Za razliku od tebe, ja radim. Posljednja četiri dana sam bio u sudnici. Još imamo jedan dan svjedočenja, a onda u petak završne riječi." "Pobijedit ćeš?" "Jedino ako uspijem objasniti čudo." Jack ga je na brzinu uputio u slučaj. Njegov je klijent bio optuţeni serijski vrebač, slučaj kakav Jack obično ne bi prihvatio, ali činilo se da ovaj tip biva pogrešno kaţnjen. Ključni svjedok optuţbe je bila ţena koja je tvrdila da ga je vidjela kako bjeţi iz njezine zgrade, iako je proveo posljednjih deset godina u invalidskim kolicima. Tuţitelj je tvrdio da uopće nije oduzet već samo debela lijena svinja koja se voljela vozikati gradom u motoriziranim kolicima. "Lijeni vrebač", tako su ga mediji prozvah, a deseci udruga su se okupili kako bi štitili prava ţrtava vrebača, osoba s invaliditetom i pretilih osoba. A onda je došao prvi dan suĎenja dan "čuda". Njegova su kolica pokrenula oglašavanje detektora metala u sudnici, paje idiot ustao i obišao stroj. Jacku je ostavljen da pokuša spasiti slučaj. Theo je zijevnuo u šaku. "Moţemo li razgovarati o Jessie Merrill? Ostatak tvog ţivota je jebeno presmiješan." "Tako si drag." "Bar ne serem. Ţeliš mi reći da u proteklom tjednu nisi ni pomislio na Viagralne ulagače?" Jack se nasmijao. "Jednostavno ne moţeš izgovoriti tu riječ, ha?"

"Koju?" "Viagralne? Ne radi se o smrtonosnom slučaju erekcijskih smetnji. Kaţe se viatikako." "Kakva je to uopće riječ?" "Latinska. Viaticum su bile zalihe rimskih vojnika za borbu, što im je moglo biti posljednje putovanje u ţivotu. Dvije tisuće godina kasnije je neki investicijski guru odlučio da bi to bilo zgodno ime za slučajeve u kojima se smrtno bolesnim osobama daje novac potreban za njihovu posljednju borbu." "A neki vojnici preţive i do sljedeće borbe. Kao Jessie Merrill." Jack je izlio malo kečapa na svoj pomfrit. "Nazvala me." "Kada?" "Dan nakon što smo posjetili gospoĎu Marsh. Priznala je prijevaru." "Dovraga. Sad je imamo." "Nemamo. Nemamo nikoga. Neće ti se svidjeti, ali odlučio sam odustati." "Molim?" "Što je bilo, bilo je. Nije na meni da to ispravljam." "Ma daj. Gledaj na to ovako: Koliko ti je platila za pravničke usluge?" 'Naplatio sam joj kao prijatelju. Ravno dvadeset tisuća." "Eto ti. Ja ti sada mogu pribaviti dvadeset puta toliko." "Siguran sam da moţeš. Ah to bi bila iznuda, zar ne?" "Baš me briga kako to zoveš. Ne moţeš je samo tako pustiti." "Nemam izbora. Bio sam joj odvjetnik. Sada mogu samo biti zadovoljan činjenicom da su me prevarih. Ako počnem dublje ulaziti u to, bit će nevolja." "Nemoj mi reći da se bojiš." "Moram nastaviti sa svojim ţivotom." Čim je to izgovorio shvatio je da je upotrijebio Jessiene riječi. Čudno. Theo se nagnuo prema naprijed, s laktovima na stolu. "Jesu li ti ona i taj liječnik prijetili?" "Nije bitno." "Meni je. Pusti me da razgovaram s njom. Misli da nam moţe prijetiti. Dovest ću je u red."

"Nemoj. Najbolje što mogu učiniti za sebe jest zaboraviti na Jessie Merrill i cijeli taj prokleti slučaj." Duboki zvuk bas gitare se oglasio preko zvučnika. Theov bend se pripremao za prvi dio svog nastupa. Odgurnuo je praznu zdjelu chilija na stranu i rekao: "Stvarno misliš da će ti to dopustiti?" "Dopustiti mi što?" "Da je zaboraviš?" "Pa, da. Sad ima svoj novac. Ja joj više ne trebam." Theo se nasmijao. "Čemu se sad smiješ?", pitao je Jack. Theo je ustao i odbacio ubrus na stranu. Bas je počeo svirku, a bubnjevi i truba su mu se pridruţili. "Čuješ ovo?", pitao je Theo. "Da, i?" "Sviraju tvoju pjesmu. Tvoju i Jessienu." Pucnuo je prstima u ritmu. Pjesma nije imala riječi, ah on je ipak otpjevao dio naslova albuma: Thank You for... Fucking Up My Life." Theo se samo napola smiješio. Jack ga je pogledao i pitao: "O čemu ti pričaš?" "Imaš svoju bivšu curu. Smanjio si svoj honorar za nju, pomogao joj. Pričamo nekoj čudnoj kombinaciji ljubavi i mrţnje. Thank You for..." "Kakva glupost." "Naravno da je. Ah nešto mi govori da će ti se Jessie Merrill još javljati. I to Često, Jacko. Nazovi me nakon suĎenja. Ili ako još neka svraka doĎe po tvoja jaja. Što se god prije dogodi." Jack je promatrao sjedeći sam za stolom, kako Theo i ostatak publike uţiva u glazbi. 10 "Laku noć, Lutheru." Zaštitar se stresao. Nakon što je jedanaest godina radio dva posla kako bi uzdrţavao ţenu i osmero djece, Luther je bio majstoru spavanju otvorenih očiju. "'Noć, gospodine Swyteck." Posljednji dan iznošenja dokaza na sudu nije "Lijenom Vrebaču" donio puno koristi. Moţda je to bila posljedica katastrofe oko Jessie, ali sramotni poraz je bilo zadnje stoje Jacku sada trebalo. Ostao je u uredu

skoro do ponoći pokušavajući osmisliti završnu riječ koja bi barem natjerala porotu da raspravlja nekoliko sati. Slučaj je i dalje bio nesumnjivo izgubljen, ali moraš učiniti najbolje s činjenicama pred sobom. To je bila mantra svakog dobrog odvjetnika. To bi te drţalo od dana do dana. To i dobar kineski restoran s dostavom do kasno u noć. "Sretao sutra", rekao je Luther. "Hvala." Jack je prošao kroz pokretna vrata i izašao u noć. Bila je topla i vlaţna za veljaču, čak i za Coral Grove. Kiša je bila prestala prije otprilike sat vremena, ali Ponce de Leon Boulevard je još uvijek mokro sjajio pod mutnim svjetlima uličnih lampi. Auto je projurio preko širokoga blještavog otoka koji je odvajao promet prema istoku od onoga prema zapadu, osim što u ovo doba uopće nije bilo prometa. Izlozi dućana su na obje strane ulice bili zamračeni. Na uglu su posljednji gosti Christyjevog restorana ulazili u taksi. Vlaga je ublaţavala njihov vinom izazvan smijeh, zbog čega se Činilo da su dalje nego što su stvarno bih. Jack je niz pločnik krenuo prema parkiralištu. Auto je još uvijek bio vlaţan od kiše. Koliko god je volio svojeg Mustanga, kišne oluje i trideset godina stari kabrioleti nisu bih idealan par. Otvorio je vrata i obrisao sjedalo. Mogao je proklinjati vlagu koja mu se probijala kroz donji dio hlača, ah prekrasan zvuk motora je sve opet učinio lijepim. Ubacio je u rikverc, a onda stisnuo kočnice. Jedan auto je dojurio do njega i stao, blokiravši mu prolaz. Što je sad ovo? Vrata su se naglo otvorila i vozač je izjurio van. Bilo je mračno i prije nego je Jack uspio pretpostaviti što se dogaĎa, netko je lupao po suvozačkom staklu njegova auta. "Pusti me da uĎem." Glas mu je bio poznat, ah je još uvijek bilo zbunjujuće gledati Jessieno lice priljepljeno uz staklo. "Kog vraga radiš?" "Otvori prokleta vrata."

Pruţio je ruku i otvorio ih. Jessie je uskočila unutra i zaključala vrata. Bila je potpuno bez daha. "Jako se bojim. Moraš mi pomoći." "Pomoći ti?" "Pogledaj me. Jack. Zar ne vidiš u kakvom sam stanju?" Izgledala je kao da spava manje od Jacka. Krvave oči, blijeda put. "To nije razlog da me ovako zaskočiš. Koliko dugo čekaš da izaĎem?" "Morala sam to ovako učiniti. Ne mogu otići nikamo gdje me mogu čekati. Nisam bila kod kuće već tri dana. Da sam otišla u tvoj ured, sigurno bi me pronašli." "Oni?Tko?Policija?" "Ni blizu. Ovi su tipovi kriminalci." "Koji tipovi?" 'Viatikalni ulagači." Jack je ugasio motor, kao da mu buka ometa sluh. "Jessie, ti ulagači nisu kriminalci. To su poslovni ljudi." "Teško. Ta tvrtka koja me tuţila - Viatikalna rješenja, inc. - je samo paravan. Pravi novac leţi u.. .Ne znam čemu. Ah nije zakonski." "Kako to znaš?" "Zato Što će me ubiti." "Molim?" "Prislonit će mi pištolj uz glavu i prosuti mi mozak." "Uspori malo," Ruke su joj se tresle. Mogao je vidjeti da su joj oči raširene čak i pod slabim svjetlima uličnih lampi. "Počni od početka." "Znaš početak. Prevarih smo ih." "Misliš na sebe i doktora Marsha." "Mislim na sve nas."

"Stani malo. Ja s tim nisam imao nikakve veze." "Nemoj se praviti da nisi znao što se dogaĎa. Pustio si me da ih prevarim" "Pogrešno. Bio sam u potpunom šoku kad sam..." "Prestani srati, moţe? Ovo je tipično za tebe, Swyteck. Pristaneš na sve kako bi si začinio jadni ţivot sa Cindy Paige, a onda kad voda doĎe do grla, digneš ruke i ostaviš me da se ljuljam na vjetru." "O čemu ti pričaš?" "Pričamo..." Zastala je usred rečenice. Oči su joj se izbuljile a ramena joj se počela tresti. Divlje se bacila udesno, otvorila vrata i gurnula glavu preko pločnika. Zvuk povraćanja je bio nepodnošljiv - dvije minute suhog bljuvanja. Naposljetku je ipak nešto izbacila. Disala je brzo, uspaničeno, a onda je dovela tijelo pod kontrolu. Zatvorila je vrata i pala na sjedalo, iscrpljena. Jack ju je promatrao, zabrinut ali i zabavljajući se. "Što to radiš?" "Bojim se. Povraćam cijeli dan." "Kad si zadnji put spavala?" "Ne znam. Prije tri dana, moţda." "Da ti vidim oči." "Ne." Jack ju je primio za glavu i pogledao ravno u zjenice. "Što si uzela?" "Ništa." "Paranoja te i sama odaje." "Nisam paranoična. Ti su tipovi ozbiljni. Trebaju dobiti tri milijuna dolara od moje police osiguranja čim umrem. Moraš mi pomoći." "Moţemo početi s imenom dobre klinike za odvikavanje." "Nisam narkomanka, prokletniče."

I dalje je sumnjao na drogu, ah nije isključivao ni mogućnost daje netko stvarno ţeli srediti - posebno zato što ih je stvarno bila prevarila. "Ako te netko ţeli ubiti, morali bismo pozvati policiju." "Naravno. I reći im da sam ih prevarila za milijun i pol dolara." "Mogu probati isposlovati neki dogovor Ako su ti ulagači stvarno tako gadni tipovi kao što kaţeš, mogli bi te izuzeti iz tuţbe ako kaţeš drţavnom tuţitelju tko te to pokušava ubiti." "Bila bih mrtva prije nego bih postigla dogovor zar ne shvaćaš? Nemam se kome drugome obratiti. Moraš nešto učiniti. Jack!" "Pomaţem ti na jedini način koji znam." "Što nimalo ne pomaţe." "Što ţeliš od mene?" "Nazovi ih. Pregovaraj." "Kaţeš mi da su ubojice. Ţeliš da pregovaram s njima?" "Branio si i gore smeće." "To ne znači da poslujem s njima." ' 'Zar ne vidiš da sam očajna? Ako se na neki način ne pomirimo, natjerat će me da poţalim što nisam umrla od bolesti Loua Gehriga." "Onda im vrati novac." 'Ni slučajno. Moj je." "Tvoj je samo zato što si ih prevarila." "Neću ga vratiti. Niti ću zvati policiju." "Onda ne znam kako bih ti pomogao." "Znaš. Samo mi se ţeliš osvetiti, gade." "Učiniti ću za tebe isto što bih i za svakog drugog klijenta. Ni manje ni više." "Svakoga jednom moţeš prevariti, dvaput samo budalu. To ţeliš reći." "Ne znam što bih ti rekao." "Proklet bio, Swyteck! Nikad ne znaš Što bi rekao. Zato smo se i razišli prije sedam godina."

Skrenuo je pogled, odolijevajući nagonu da se izdere na nju. Automobil je prošao niz ulicu odmah pored parkirališta, a njegove su gume prosiktale preko mokrog pločnika. Jessie je otvorila vrata i izašla. "Kamo ćeš?" "Kao da te briga." "Ostavi svoj auto ovdje. Nemoj voziti u tom stanju. Odvest ću te kući." "Rekla sam ti da ne mogu ići kući. Zar ne slušaš, kretenu?" Zalupila je vratima i krenula. Jack je iskočio iz auta. "Kako mogu doći do tebe?" "Što te briga." "Brinem se za tebe." "Vraga, neću ti dopustiti da me natjeraš da nazovem policiju, samo zato da bi si olakšao savjest. Izvukla je ključeve iz torbice, a Jack je krenuo za njom. "Ne idi za mnom!" "Jessie, molim te." Okrenula se i ledeno ga pogledala kako bi ga zaustavila na mjestu. "Imao si mi priliku pomoći. Nemoj se sad praviti da si mi prijatelj." "Ovo nisu samo prazne riječi. Iskreno se brinem za tebe." "Jebi se. Jack. Brini se za sebe." Otključala je svoj auto i ušla unutra. Vrata su se zalupila, motor zabrujao i izjurila je s parkirališta poput vozača formule. Kad su narančasta svjetla nestala u tami, Jack se vratio u svoj auto i zaključao vrata, a u glavi mu je bila zbrka. Upravo je doţivio najbizarniji razgovor u svom ţivotu, a četiri male riječi su mu davale nelagodan osjećaj da stvar još nije gotova. Što je točno Jessie mislila rekavši Brini se za sebe? Upalio je auto i krenuo s parkirališta. Nerado je to priznao, ali po glavi mu se motala Theova omiljena pjesma. Thank You for...

11 Cindy je bila suočena s ubojicom. Ili se barem ponašao kao ubojica. Bio je to jorkširski terijer teţak jedan kilogram, koji kao da je mislio da moţe savladati čopor gladnih rotvajlera samo zato što su njegovi preci bili uzgajani da bi naganjali Štakore po kanalizaciji. Niz fotografija u boji je bilo prostrto na stolu ispred nje. Još desetak slika se nalazilo na ekranu njezina monitora, sloţene kao kutije na špici neke stare televizijske serije, poput Obitelji Brady ili Narednika Yorkieja i njegove preslatke prijateljice, četverogodišnje djevojčice po imenu Natalie. Cindyn studio u juţnom Miamiju je dobro radio već nekoliko godina, ali je ona radila portrete samo tri dana u tjednu. To joj je ostavljalo dovoljno vremena da moţe ići na teren snimati za kataloge i slično. Studio je bio jedna stara kuća s puno šarma. Malo dvorište i bijeli rešetkasti otvoreni paviljon pruţali su izvrsnu podlogu za snimanje eksterijera sa ţivotinjama. Lagano kucanje po prozoru joj je razbilo koncentraciju. Cindy je bila sama u svom radnom prostoru, ah ne sama u studiju. Prošlo je pet godina otkako ju je onaj psihopat bio napao, ali iako je bila u sigurnom dijelu grada, nije tamo ostajala sama nakon zalaska sunca. Večeras joj je majka bila donijela večeru. "Jesi U dobro, draga?" "Radim." Tanjur s piletinom i prţenim povrćem je nedirnut stajao na stolu, gurnut u stranu. Bijelo svjetlo je obasjavalo radni prostor pred njom, izgledao je poput stupa svjetla u sredini sobe, s tamom po rubovima. Red fotografija prostirao se preko stola, neke izvan svjetlosti halogene lampe, sve su snimke bile iz istog ugla, ali je svaka bila malo drugačija, ovisno o zoomu. Kod najvećih je rezolucija bila tek malo bolja od skupa nabacanih točaka. Stavljala je mutne na stranu i prelazila povećalom preko najveće, jasne slike. Pokušavala je dokučiti tajanstvene nesavršenosti na fotografiji djevojčice i njezina psa koju je snimila. "Ovdje si već satima", rekla joj je majka.

Cindy je digla pogled s posla. "Ovo je ipak vaţno." "Kao i tvoje zdravlje", rekla je njezina majka pogledavši prema tanjuru. "Nisi ništa jela." "Nitko nije umro zbog toga što je preskočio večeru." Došla je do Cindy, maknula joj kosu s lica. "Nešto mi govori da ovo nije jedini obrok koji si propustila posljednjih dana." "Dobro sam." Majka ju je lagano povukla za bradu, tjerajući Cindy da je pogleda ravno u oČi. Bio je to izravan disciplinski postupak kojim se koristila još od Cindyna djetinjstva. Evelyn Paige je bila samohrana majka otkad je Cindy imala devet godina i imala je bore koje su to dokazivale. Ne da je izgledala posebno staro za svoje godine, nego se počela ponašati staro davno prije nego joj je kosa postala srebme boje. Činilo se da joj je suprugova smrt uzela mladost, ili učinila da se osjeća starijom nego što je bila. "Pogledaj te oči. Kad si se zadnji put dobro naspavala?" "Samo imam puno posla." "Jack mi nije tako rekao." "Rekao ti je za moje snove?" "Da." Cindy se osjetila pomalo izdanom, ali znala je da Jack nije brbljavac. Jack je, ipak, bio uz nju u najmračnijim trenucima. Ne bi se obratio njezinoj majci da nije stvarno bio zabrinut za nju. "Što ti je rekao?" "Da ne spavaš dobro. Da imaš noćne more o Estebanu." "Ne bih ih baš nazvala noćnim morama." "Samo snovima zbog kojih se navečer bojiš zatvoriti oči." "To je istina." "Koliko dugo to traje?" "Od listopada."

"Tako dugo?" "Ne dogaĎa se svake noći. U listopadu sam imala prvu. Na godišnjicu.. .znaš - Estebana." "Što Jack kaţe na to?" "Pruţa mi podršku. Uvijek je bio takav. Pokušavam ne dizati prašinu oko toga. To nije dobro za nas. Posebno ne sada. Pokušavamo napraviti dijetu." "Znači, ti snovi. Jesi li isključivo o Estebanu?" Cindy je gledala u smjeru svoje majke, ali zapravo se fokusirala na točku pored nje. "Uvijek počinje kao da će biti o njemu. Netko je ispred mog prozora. Čujem šuškanje pokrivača od lišća sa svakim njegovim korakom. Veliko, šuštavo lišće po Čitavom tlu, više nalik na jeseni kakve imaju na sjeveru, a ne mi na Floridi, mračno je, ah čujem njegovo kretanje. Korak po korak. "Baš jezivo." "Onda doĎem do ulaznih vrata i to nije Esteban." "Nego tko?" "Samo lišće koje se okreće na vjetru. Onda se jedan list zabije u vrata i bum, on je odjednom tamo." "Esteban?" "Ne." Zastala je, kao da ne ţeli priznati. "Nego.. .tata." "To je.. .zanimljivo", rekla je Evelyn, kao da se opet povlači od riječi "jezivo". "Jesi h sigurna da je to tvoj otac?" "Jesam." , "Javljati se kao starac ili izgleda isto kao i kada je umro?" "Malo je sablastan. Samo znam da je to on." "Razgovaraš li s njim?" "Da." "O čemu?" "On hoće Jacka." Njezina se majka nakašljala, a onda pročistila grlo. "Kako to misliš, hoće Jacka?" "Ţeli da Jack doĎe i igra s njim poker."

"To je..." Činilo se da joj je riječ "zanimljivo" na vrhu jezika, ah nije izbila na površinu. "Jasno mi je zašto ne moţeš spavati, ah svi imamo čudne snove. Jednom sam sanjala da razgovaram s čovjekom koji je trebao biti tvoj otac, ali je izgledao kao John Wayne. Čak me i oslovljavao kao da sam lik iz nekog njegova filma." "Ovo je drukčije. Ne radi se o tome da se Esteban pojavljuje na mojim vratima i izgleda kao tata. Više se čini kao da se jedna misao miješa s drugom. Čini se kao da se tata pojavi i preuzme san, natjera me da prestanem misliti na Estebana." "To zvuči normalno. Zar ne kaţu uvijek da treba misliti na nešto sretno kako bi se prestao bojati?" "Da." "Znači, leţiš u krevetu i razmišljaš o tom muškarcu koji te napao. Onda ti mozak odluta prema sretnijim mislima na tvog oca kako bi prestala." "To sam i ja mislila. Ah svejedno me plaši. Posebno način na koji traţi Jacka." "Što Jack kaţe na to?" "Taj mu dio nisam ispričala. Zašto da ga plašim?" "Točno. A zašto bi i sebe plašila? Esteban je mrtav. Što god da ti je učinio, to više ne moţe ponoviti." "Znam to." "Ne smiješ mu dopustiti da ti se tako uvlači u snove." "Nije baš da ga puštam. Ne mogu ga spriječiti." "Moraš se prisiliti da prestane." "Ne mogu kontrolirati svoje snove." "Moraš." "Moţeš li ti kontrolirati svoje?" "Ponekad. Ovisi o tome što čitam ih o čemu razmišljam prije nego što zaspim." "Ah ne uvijek." Evelyn je izgledala spremna, da ustraje na svom stavu, ah je stala, kao da je shvatila da nije iskrena. "Ne, ne mogu ih uvijek kontrolirati." "Nitko ne moţe. Posebno kad ti snovi pokušavaju nešto reći."

"Cindy, nemoj se tako plašiti. Snovi nisu odraz ničega osim tvojih vlastitih misli. Ne govore ti ništa što već i sama ne znaš." "To nije točno. Ovaj san o tati i Estebanu mi zasigurno ţeli nešto poručiti." "Što?" "Ne znam još. Ali i ranije sam sanjala taj san, a svaki put kad ga sanjam dogodi se nešto loše. To je upozorenje." "Nemoj to sebi raditi. To je samo san, ništa više." "Ne vjeruješ u to." Njezina je majka samo spustila pogled, "Prije nego je tata umro", rekla je Cindy, "sanjala si onaj san. Znala si da će se to dogoditi." "To je malo presnaţna izjava, dušo." "Nije. Vidjela si njegovu majku kako nosi mrtvu bebu na rukama. Tjedan dana kasnije je umro." "Otkud znaš za to?" "Teta Margie mi je rekla." Margie je bila Evelynina mlaĎa sestra, obiteljska lajavica. Evelyn je nervozno trepnula i rekla. "Nisam to vidjela. Sanjala sam to." "A zašto misliš da si to sanjala?" "Zato što sam se brinula za tvog oca, i ta mi se briga uvukla u snove. To je sve." IzmeĎu njih je zavladala tišina, kao da niti jedna ne vjeruje u to što je ona upravo kazala. Cindy je rekla: "To sam naslijedila od tebe." "Što to?" "Sposobnost da vidim neke stvari u snovima. To si prenijela na mene." "To misliš? Da imaš dar?" "Ne. Prokletstvo." Pogledi su im se sreli, ne uz prezir ili bijes, nego više sa suosjećanjem. Njezina je majka naposljetku trepnula i prva skrenula pogled. "Nemoj još dugo ovdje ostati", rekla je. "Pokušaj se večeras naspavati." "Hoću. Čim Jack stigne kući."

Majka joj je rukom prešla po licu, a onda je poljubila u čelo. Nečujno se odmaknula od svjetla lampe i izašla iz prostorije. Cindy je opet bila sama. Pogled joj je ponovo odlutao prema fotografijama pred sobom, slikama djevojčice i psa koje je napravila. Laknulo joj je što joj majka nije postavljala pitanja. Nije bila sigurna kako bi objasnila svoje postupke. Laganje nikada nije palilo kod njezine majke, a istina bi samo povećala njezinu brigu. Snovi su joj bili dovoljno čudni. Zamisli da sam joj ovo pokazala. Cindy je posljednji put prešla povećalom preko uvećane slike pred sobom i drţala ga ravno pod snopom svjetla. Amater bi moţda bio zbunjen, ali ona je gledala istreniranim okom. U Cindynoj glavi nije bilo ni trunke sumnje. Pruţila je kaţiprst prema fotografiji - polako i nesigurno, kao da pruţa ruku u vatru. Spustila je prst na donji desni kut. Tu, na toj fotografiji, od njih devedeset i šest koliko ih je snimila ispred svog studija, pojavila se slaba sjenka. Trnci su joj prošli rukom i niz čitavo tijelo. Proučila ju je iz svakog ugla, pod različitim stupnjevima uvećanja. To nije bio oblak niti grana koja se savila na vjetru. Ovaj je obris nesumnjivo bio ljudski. "Tata, molim te", rekla je. "Ostavi me na miru." Gurnula je fotografiju u omotnicu i ugasila svjetlo. 12 Jack i Cindy su u petak navečer izašli na večeru, u obliţnji restoran po imenu Blu, koji je bio specijaliziran za pizze iz krušne peći. Bilo je to bučno mjesto s malim šankom, punim stolovima, s nasmiješenim konobarima čiji je engleski bio taman toliko loš da bi se gosti u govoru sluţili rukama, poput pravih Talijana. Kuhari su bih iz Rima i Napulja, i smišljali su svoje vlastite recepte, sve od obične pizze od sira

kakvu nikada niste kušali do graška i mladih artičoka, rikole i gorgonzole. Bila je to Jackova vrsta utješne hrane, mjesto na koje bi otišao svaki put kad bi izgubio slučaj. "Koliko je gadno bilo?", pitala je Cindy. "Porota je raspravljala čitavih dvadeset minuta." "Moglo je biti i gore. Tvoj je klijent mogao biti nevin." "Zašto misliš da je bio kriv?" "Da nevin čovjek sada sjedi u zatvoru, ti bi ludio od osjećaja krivice, umjesto da se obţderavaš pizzom i pršutom." "Imaš pravo." "To je dobra strana tvog posla. Čak i kad izgubiš zna biti dobro." "A ponekad je kad dobijem loše." Cindy je otpila gutljaj vina. "Misliš na Jessie?" Jack je kimnuo. "Nemojmo o njoj, moţe?" "Oprosti." Bio joj je ispričao o posljednjem susretu s Jessie, iako se nije činilo daje Cindy jako zainteresirana. Poruka je bila jasna: došlo je vrijeme da ostave Jessie iza sebe. "Misliš li da sam pogriješio kad sam napustio ured javnog tuţitelja?" "Otkud sad to?" "Povezano je s ovom situacijom oko Jessie." "Mislila sam da večeras nećemo pričati o njoj." "Ne radi se i njoj nego o meni." Pokazao je konobaru da mu donese još jedno pivo, a onda se opet okrenuo prema Cindy. "Nekoć sam mislio da dobro čitam ljude, bili oni porotnici, klijenti ili tko god. Nakon Jessie više nisam siguran."

"Jessie nije samo lagala. Manipulirala je tobom. Ovaj posljednji ispad dokazuje da je potpuno luda. Sam si rekao da si mislio da je drogirana." "Moţda, ali što ako je ti ulagači stvarno ţele ubiti?" "Trebala bi otići na policiju, kao što si joj i rekao." "Ne ţeli." "Onda se ne boji tako jako. Prestani se kriviti za probleme te ţene. Ništa joj ne duguješ." Stavio si je još malo nasjeckane rajčice na tost. "Prije dvije godine bih je lako bio prozreo." "Prije dvije godine si bio pomoćnik drţavnog tuţitelja." 'Točno. Sjećaš se što je moj bivši šef rekao kad smo svi otišli u Tabacco Road nakon mog posij ednj eg dana?" "Da, proho je pola svog piva u moje krilo i rekao, cuga je na Swyteckovima." "Ozbiljno mislim. Upozorio me na ovo. Ljudi otvore privatne urede, obogate se i ubrzo više ne znaju tko laţe a tko govori istinu. Poput brodova u suhim lukama. ZahrĎaju prije nego ostare." "Jesi li završio?" "S čime?" "Sa samosaţaljevanjem." "Hmm. Skoro." "Dobro. Sada čuj stvarno posrane vijesti. Samo zato što je hrĎa na ratnom brodu Swyteck prerano stigla, to ne znači da se on pomlaĎuje. Čak se i tvoje najdraţe pjesme Dona Henleyja pojavljuju na radiostanicama koje sviraju evergreene." "Stvarno znaš povrijediti čovjeka." "Tako ti je kad se oţeniš mlaĎom ţenom." "Samo to sam dobio?" Odrgrizla je komad kore. "Vidjet ćemo."

Glasan zvuk i brzi ritam pjesme "Boys of Summer" Dona Henleyja mu se pojavio u glavi i izazvao nostalgičan osmijeh. Još uvijek te volim, Don, ali grozno je kako vrijeme leti. Pojeli su pizze i preskočili kavu i desert. Ovaj udarac nogom u dupe od Cindy je bio dobar za Jacka. No činilo se da ju, ispod osmijeha i šala, nešto muči. "Jack?" "Da?" "Misliš li da je pametno što pokušavamo dobiti dijete?" "Naravno. Razgovarali smo o tome. Nisi se valjda predomislila?" "Ne, samo provjeravam jesi h ti." "Ţelim to više od svega." "Ponekad me strah da to ţeliš iz pogrešnih razloga." "Kako to misliš?" "Moţda smatraš da nam treba dodatni razlog da ostanemo zajedno." "Otkud ti tako nešto pada na pamet?" "Ne znam. Oprosti. Nisam trebala ništa reći." "Ne. Drago mi je da jesi. Zato što te odmah moramo razuvjeriti. Koliko dugo te to brine?" "Ne brine me ozbiljno. Moţda ponekad. Prošlo je pet godina od, znaš.. .Estebana. A ljudi me još uvijek smatraju krhkom. Pet godina, a ja još uvijek vodim iste razgovore. "Jesi li dobro, draga? Dovoljno spavaš? Jesu li prestale noćne more? Trebaš U ime dobrog terapeuta?" Spustio je pogled i rekao: "Razgovarala si s majkom, zar ne?" "Jesam. Sinoć." "Ţao mi je što sam je uvukao u ovo. Pokušavao sam dobiti malo obiteljske podrške. Samo to." "Shvaćam. Slušaj, zaboravimo ovo, moţe?" "Jesi U sigurna?" "Jesam, sve će biti u redu." "Hoćeš li ti biti dobro?" "Da"

"Ţeliš još jednu mineralnu ili nešto drugo?" Odmahnula je glavom. "PoĎimo kući." Nagnuo se preko stola i uzeo je za ruku. Pogledi su im se sreli i ona je ispreplela njihove prste. "Što kaţeš na to da na putu svratimo do slastičarnice, uzmemo sladoled od čokolade i vanilije za van, za vučemo se pod plahte i ne ustajemo dok sve ne pojedemo?" "Dobra ideja." "I meni se sviĎa", rekao je i dao znak konobaru da donese račun. Jack je ostavio dvije dvadesetice na stolu i za samo nekoliko trenutaka su bili u autu na Sunset Driveu, vozeći brzinom pješaka. Slastičarnica je bila ulicu dalje, iza rampe, ali je red ljudi stajao i izvan vrata, tipično za vikend. Čak i uz to, stigli su kući prije pola jedanaest. Cindy je otišla ravno u spavaću sobu, dok je Jack skoknuo u kuhinju po dvije ţlice. To je bila Cindyna ţelja. Smatrala je da ako ţeliš uţivati u desertu to mora biti na pravom srebrn, a ne jeftinim plastičnim ţličicama s toliko oštrim rubovima da bi ih se moglo koristiti i kao otvarače za pisma. Glavna spavaća soba je bila na katu, točno iznad kuhinje, pa je Jack mogao čuti Cindy kako hoda iznad njega. Lupkanje njezinih peta po podu od hrastovine se pretvorilo u njeţniji zvuk koraka i Jack je shvatio da je izula cipele. Trag jedva čujnih koraka je vodio do njezina ogledala. Jack se nasmiješio, zamišljajući svoju ţenu kako se svlači. Ali bio je to tuţan, nostalgičan osmijeh, potaknut, činilo se, prastarom uspomenom na doba kad je njima vladala strast, a ne problemi. Stavila je ruku iza leĎa kako bi otkopčala svoju pamučnu ljetnu haljinu. Laganim pokretom je natjerala jednu naramenicu da spuzne, a onda i drugu, nakon čega joj je haljina pala do gleţnjeva. Stala je pred veliko zrcalo i promatrala se, nesposobna vidjeti da joj nije trebalo podizati grudi. Tu je predstavu vidio već bezbroj puta, ţeleći da joj jednostavno moţe odgurnuti sav taj emocionalni teret, privući se iza nje i poljubiti joj vrat, otkopčati kopču i gurnuti ruke unutra, na obostrano zadovoljstvo. Ali Cmdy se nije prilazilo s leĎa, nije bilo nikakve tjelesne intimnosti ako je ona nije započela. Takav je bio njihov ţivot nakon Estebana. Jack je nije krivio zbog toga. Njezin je jedini zločin bilo to što se zaljubila u

guvernerova sina. Esteban je bio njegov klijent, ne njezin. Jack je privukao napadača u njihov svijet, a ne Cindy. A to je bilo nešto što nikako samome sebi nije mogao oprostiti. Jack je krenuo iz kuhinje, a onda se sledio ugledavši razbijeno staklo na podu. Ispustio je sladoled iz ruku i potrčao prema francuskim vratima u dnevnoj sobi. Jedna od pravokutnih krila su bila razbijena. Jack nije ništa dirao, ali je vidio da je brava okrenuta. Netko ih je bio posjetio. "Cindy?" Srce mu je počelo brţe lupati kad je zgrabio beţični telefon i potrčao prema stepenicama. Prelazio je po dvije ih tri stepenice odjednom i spremao ju se opet pozvati kad je začuo kako vrišti: "Jack!" Pojurio je niz hodnik. Baš kad je stigao do vrata spavaće sobe ona su se naglo otvorila. Cindy je izjurila van. Zamalo su se sudarili punom brzinom, ali ju je uspio zagrliti. U njezinim je očima vidio samo strah. "Što je?", pitao je. Zgrabila ga je, ali se nije prestala kretati, a njezina ga je silina vukla natrag u hodnik. Glas joj je bio pun panike. "Unutra!" "Što je unutra?" Pokazala je prema spavaćem dijelu kuće, u smjeru kupaonice. "Na podu." "Cindy, što je bilo?" Trudila se uhvatiti zraka, na rubu da ga potpuno izgubi. "Krv." "KRV?" "Da. Moj Boţe, Jack. Jako, jako je puno ima. Pored kade." "Nazovi policiju." "Kamo ćeš ti?" "Samo ih nazovi." "Jack, ne idi unutra!" Okrenuo je broj policije i pruţio joj telefon. "Ostani na vezi dok ja ovo provjerim." Brzo je prešao sobu do noćnog ormarića i izvukao pištolj iz najgornje ladice. Brzo ga je otkočio i krenuo prema kupaonici. Jack se nikada nije smatrao osobom za oruţje, ali nakon što ti netko napadne ţenu,

zauvijek ti se promjeni stav o samoobrani. Cindy ga je još jednom pozvala, u posljednjem pokušaju da ga spriječi u činjenju nečeg glupog, ah ubrzo je počela razgovor sa sluţbenicom policije. "Moj ludi muţ upravo ide tamo". Jack ju je čuo kako govori. Ah to ga nije zaustavilo. Previše čudnih stvari se dogodilo u protekla dva tjedna. Nije imao namjeri pustiti nešto - ili nekoga - da iskrvari na podu njihove kupaonice dok oni čekaju policiju. Zaustavio se na ulazu u kupaonicu s ispruţenim rukama, drţeći ručku pištolja s obje ruke. Nije ciljao ni u što, ali je bio spreman. "Tko je tamo?" Čekao j e, ali nije dobio odgovor. "Policija stiţe. Ponavljam, tko je tamo?" Opet bez odgovora. Zakoračio je unutra i pogledao pod. Nije vidio krv, ali dospio je tek do prvog od dva umivaonika, njegovog. To nije bilo dovoljno daleko da bi mogao vidjeti veliko zrcalo i rimsku kadu - mjesto na kojem je Cindy vidjela krv. Napravio je još dva koraka i sledio se. Stajao je pored Cindyna umivaonika. Njezin ormarić s lijekovima je bio napola otvoren i iz tog je kuta vidio sjajnu, tamnocrvenu liniju krvi na keramičkim pločicama na podu. Puls mu se ubrzao. Jack je ranije već viĎao krv, bio na brojnim mjestima zločina. Ništa se nije moglo usporeĎivati s istim prizorom u tvojoj vlastitoj kući. "Trebate li pomoć?" Glas mu je odjekivao po popločenim zidovima, kao da ga ţeli uvjeriti da neće dobiti odgovor. Prešao je još dva koraka, pa i treći. Pojačao je stisak oko drške pištolja. Koraci su mu se pretvarali u polukorake. Pod teretom iščekivanja je skrenuo. Očima je slijedio blještavu crvenu liniju do njenog izvora. Pogledao je prema rimskoj kadi i prestao disati. Krvava ruka je mlohavo visjela preko ruba - ţenska ruka. Jack se na trenutak osjećao paralizirano. Progutao je strah i pomicao se prema naprijed. Onda je stao, potpuno prestravljen, ali nije mogao skrenuti pogled. Bila je potpuno razodjevena, samo je krv prekrivala njezinu nagost. Na kuku joj je leţala prazna boca ţestokog pića. Bilo je to doslovno kupanje u krvi, činilo se da joj je ţivot istekao iz prerezanog lijevog zapešća. Kada je bila puna crvenih potočića, a najgušći bazen krvi joj se skupio oko stopala.

"Jessie", rekao je, a glas mu je drhtao. "O... moj... Boţe." 13 Kuća Swyteckovih bila je aktivno mjesto zločina. Kombi hitne pomoći i mrtvozornika su se nalazili na parkiralištu jedan pored drugoga na travnjaku, naoko označavajući kontradikciju izmeĎu ţivota i smrti, kolni ulaz je bio pun policijskih automobila, na nekima su se vrtila plava svjetla. Policajci u odori, istraţitelji i detektivi su dolazili i odlazili iz smjera policajca postavljenog na ulaznim vratima. Prvi novinarski kombije stigao brzo nakon policije. Slijedili su ga drugi i sada ih je na ulici bilo parkirano šest. Susjedi su promatrah s udaljene sigurnosti pločnika. Pomoćnik drţavnog tuţitelja Benno Jancowitz se trudio da se ne smiješi. Jancowitz je bio veteran na Odjelu za krvne delikte, s dvadesetak suĎenja za ubojstvo iza sebe, i imao je očite duboko urezane bore na licu kojima je to dokazivao. Ured okruga Miami-Dade je imao barem jednog tuţitelja na duţnosti za posjećivanje mjesta zločina. Ali Jancowitz nije slučajno dobio ovaj zadatak. Prijatlj mu je bio dojavio da je leš pronaĎen u kući Jacka Swytecka, znajući da će Jancowitza to posebno zanimati. Nakon četiri godine borbe protiv smrtne kazne u institutu Sloboda, Jack je bio nepoţeljna osoba u uredu javnog tuţitelja. Zapravo, priuštio je Jancowitzu prvi gubitak u slučaju u kojem je traţio smrtnu kaznu. Jackov rad u tuţiteljstvu je samo pogoršao stvari. Bio je dodijeljen Uredu za suzbijanje korupcije u javnom sektom i poslao u zatvor dvojicu policajaca koji su laţirali dokaze u slučaju ubojstva kako bi izgledalo da je riječ o sukobu bandi. Pomoćnik drţavnog tuţitelja u tom slučaju je bio Benno Jancowitz. On osobno nikada nije bio optuţen za neki prekršaj, ali taj mu je dogaĎaj sigurno usporio napredak u karijeri drţavnog tuţitelja. Jancowitz je sustigao pomoćnicu mrtvozomika baš u trenutku kad je ubacivala skupljene dokaze u straţnji dio svog kombija. "Pozdravljena", rekao je.

"Gospodine Jancowitz, kako ste?" Njezin je stil bio da razgovara strogo i sluţbeno čak i s ljudima koji su joj bih dragi. "Jeste li gotovi unutra?" "Skoro. Prilično gadan prizor, bojim se." "Znam, vidio sam." Skinula je mreţicu za kosu i gumene rukavice. "Je li ţrtva bila Swyteckova prijateljica?" "Ne. Klijentica, koliko je meni poznato." "Ah", rekla je. Nije bio siguran što to "ah" znači. Moţda nešto u stilu "svi odvjetnici su u nekom trenutku odnosa kadri ubiti svojeg klijenta." "Koliko dugo će još biti unutra?" "Ona neće izaći. Sada je to samo leš." "To je jedna od stvari koje sam vas htio pitati. Koliko je dugo ona već tu?" Stavila je ruku na vrh svoje torbe s dokazima. "Bolje ću vam moći odgovoriti nakon što stavim ove crve pod mikroskop." "Našli ste crve?" "Istrgala sam joj ih iz očiju. Bilo ih je i u nosu. Čini se da su polijegali jaja, ili su se na to spremali." "Što vam to govori o vremenu smrti?" "Za to treba dvanaest sati, otprilike. Ne drţe svi do forenzičke entomologije kao ja, ali ja čvrsto vjerujem da je razvoj insekata na tijelu jednako pouzdan pokazatelj vremena smrti kao i svi drugi. Osim naravno svjedoka." "Ali za crve morate imati muhe." "Tako je. Muhe smrad mrtvog tijela počne privlačiti nakon deset minuta. Polegnu tisuće jaja, obično u očima, nosu i ustima. Zato je lijeganje toliko bitno u odreĎivanju trenutka smrti."

"Ali ovo je tijelo bilo u zatvorenom prostom." "Pa, ne zovu ih kućne muhe bez razloga." "Ah nisam primijetio muhe unutra." "To ne znači da ih nema." "Kuća je bila zatvorena. A i ureĎaj za klimatizaciju uključen." "Postoji razbijeno prozorsko okno straga, na francuskim vratima. Muhe su lako mogle doći onuda." "Tako je. Ih su muhe mogle doći na tijelo vani na otvorenome. Prije nego je prebačeno unutra." "To bi zvučalo puno više poput ubojstva nego samoubojstva." "Da", rekao je, razmišljajući na glas. "Bi, zar ne?" Cindy je Čekala u autu. Ona i Jack su bili napuštah prilaz kući, na putu k njezinoj majci, kad su na mjesto zločina stigli detektivi. Cindy je ţarko ţeljela pobjeći od kaosa, ah detektiv je obećao da će zadrţati Jacka samo nekoliko minuta. Nekoliko minuta se pretvorilo u pola sata. Provirila je kroz prozor, a ţeludac joj se okretao od prizora njezine kuće pretvorene u mjesto zločina. Dugački redovi ţute policijske trake su drţali znatiţeljnike po strani, što je kod Cindy probudilo pobuno nevezanu uspomenu. Začudo, to ju je podsjetilo na dan kad ju je Jack zamolio da se preseli k njemu prije nego su se vjenčali. Bio je svezao ţute vrpce na ručkama ormarića, kako bi označio ladice koje će pripasti njoj. Kad bi se barem bilo moguće vratiti u jednostavnija vremena. Kucanje po suvozačkom prozoru ju je prepalo. Na njezino olakšanje, bio je to policajac. Cindy je spustila prozor. "Ţelite li kave?" Bila je to policajka koja je govorila s blagim jamajskim naglaskom. Glas joj je bio zreo i pun samopouzdanja, po čemu je Cindy shvatila da ta policajka nije tako mlada kako je izgledala. "Ne, hvala." "Iz Starbucksa. Još uvijek je vruća." "Hvala, ali kofein je posljednje što mojim ţivcima sada treba."

"To shvaćam." Odloţila je papirnate čaše na krov automobila, gurnula ruku kroz otvoreni prozor i pruţila je. "Ja sam policajka Wellen. Zovite mcGlenda." "Drago mi je", rekla je Cindy i rukovale su se. Glenda je bacila neobavezni pogled prema kući i rekla: "Jeste li poznavali tu ţenu?" "Bila je klijentica mog muţa." "Opa." "Zašto opa?" Glenda je slegnula ramenima i rekla: "To mi je prvo palo napamet. Zar vama to sada ne prolazi kroz glavu? Mislim, 'Opa, kako se to dogodilo?"' "Više razmišljam na način: 'Zašto se ta ţena ubila u mojoj kući?"' "Ja bih vam mogla reći svoje mišljenje. Jer razgovarate sa ţenom koja je vidjela otprilike milijun slučajeva nasilja u obitelji." "Zašto mislite da ovo ima bilo kakve veze s nasiljem u obitelji?" "Nisam rekla da ima. Meni se samo tako čini, to je sve. Prekrasna mlada ţena se svuče do gola i prereze si vene u kadi svog odvjetnika. Ţelim reći samo da sam naučena misliti na jedan način, pa mi tako odreĎene misli prolaze glavom." "Kao?" Naslonila se na auto i zauzela prijateljsku pozu, kao da razgovaraju u kuhinji. "Vidim ovakvu situaciju i pomislim: 'Ţena je ţeljela nešto poručiti."' "Hoćete reći da je ostavila poruku?" "Ne, draga. Moţda deset posto samoubojica napiše oproštajno pismo. Većina pusti da njihov čin govori za sebe." "Kakvu poruku ovo šalje?" "Upozorila sam vas kako razmišljam. Stvarno ţelite čuti što mislim?" "Da."

Glenda je stisnula oči, kao da se odjednom pretvorila u FBI-jeva izraĎivača kriminalnog profila. "Vidim ovo mjesto zločina, i vidim ţenu koja je na rubu, prelazi iz napadaja bijesa u duboku depresiju. Više to ne moţe podnijeti. Toliko je izvan sebe da više ne moţe svoje osjećaje izraziti riječima. Zato napravi ovo. To je njezina poruka." "Koja je poruka?" "Ţelite čuti moje mišljenje?" "Da, vaše mišljenje." "Nešto kao: 'Misliš daje ovo bio samo flert, naivčino. Misliš da sam bila tvoja igračka? Pa, u krivu si. Radije ću se ubiti u tvojoj kadi nego dopustiti da ti i tvoja lijepa ţena nastavite sretno ţivjeti kao da ja nikada nisam postojala."' Cindy je skrenula pogled. "Ovo nije takav slučaj." "Ili moţda nije htjela umrijeti." "Kako to mislite?" "Da se stvarno ţeljela samo ubiti, mogla se uvući u svoju vlastitu kadu i prerezati ţile. Ah nije. Učiniti to na mjestu gdje zna da će je njezin ljubavnik pronaći. Moţda je stotinu puta u glavi odigrala tu zamisao. Njezin muškarac dolazi kući, zatekne je na rubu smrti, odjuri s njom u bolnicu. Njezin je junak spasi. Čeka uz njezin krevet u bolnici Čitave noći, drţeći je za ruku, moleći Boga da se ona probudi. On shvati kako ona ne ţeli ţivjeti bez njega. I shvati da ni on ne moţe ţivjeti bez nje." "To je ipak previše." "Takav je svijet, sestro. Tragičan. Puno ljudi se ubije kad zapravo samo ţeli da ih netko pronaĎe u zadnji čas i spasi ih." "Sve što ste rekli.. .to je sve pod pretpostavkom da je moj muţ imao ljubavnicu." Glenda je podignula obrvu kao da ţeli reći: "Pa, naravno!" "Jack i ja nemamo takav odnos."

"Drago mi je što to čujem. Jer bih na prvi pogled rekla da imate." "Jack me nikada ne bi prevario." "Lijepo. I moj dečko je takav." "Stvarao?" "Naravno. Zna da bi mu u tom slučaju odrezala muda." "Kako romantično." Glenda se nasmijala, a onda otpila još jedan gutljaj kave. Namrštila se, kao daje zbunjena, ali Cindy je već shvatila da je Glenda puno pametnija nego što je dala naslutiti. "Postoji nešto što me muči. Alarm." "Što s njim?", pitala je Cindy. "Primijetila sam da ga imate. Ali nije se uključio kad je razbijeno staklo na francuskim vratima." "Nije bio uključen." "Ne koristite alarmni ureĎaj?" "Uključujemo ga samo kad smo kod kuće." "Zašto to?" "Imala sam neka loša..." Zaustavila se, ne ţeleći previše otkriti o sebi i svojim snovima. "Imala sam u prošlosti problema s provalnicima. Pomalo sam kukavica." "Nismo li svi?" "Ja sam gora od većine. Postavila sam detektore kretanja toliko jako, da i malo jači nalet vjetra uključi alarm. To se prije stalno dogaĎalo dok nas nije bilo kod kuće, pa nas je grad opalio sa sedamsto dolara kazne zbog laţnih alarma. Jack je naposljetku rekao da je dosta. Ne uključujemo alarm dok nismo kod kuće. Ako netko ţeli naše stvari, osigurani smo. Zanima nas samo provaljuje h netko u kuću dok smo i mi u njoj. "Ima smisla, pretpostavljam." "Zbog sto dolara po laţnoj uzbuni, iznenadilo bi vas koliko ljudi koristi alarm na takav način." "Imate pravo, često to viĎam. Ah nešto me muči. Otkud mislite da je Jessie znala da ne uključujete alarm dok vas nema?" Cindy se na trenutak zamislila, zatim ju je pogledala i rekla: "Moţda je mislila da imamo tihi alaram. Moţda je kao što ste vi rekli ţeljela da ju netko doĎe spasiti prije nego umre." Glenda se namrštila i rekla: "Ne, ne slaţe se." "Zašto ne?" "Kao što ste rekli, muţ vas nije varao." Cindy nije odgovorila.

Glenda je ispila ostatak svoje kave. "A onda, moţda bi o tome trebali pitati vašeg muţa. Što vi mislite?" "Neću vam govoriti kako da radite svoj posao." "Pošteno. Bilo mije drago, gospoĎo Swyteck." "I meni." Pruţila je Cindy svoju posjetnicu. "Sigurna sam da ste upravu. Sigurna sam da su stvari izmeĎu vas i gospodina Swytecka divne i krasne. Ali u slučaju da poţelite o nečemu razgovarati, u četiri oka, moj kućni broj je na poleĎini. Nazovite me. U bilo koje doba." "Hvala" "Nema na čemu." Rukovale su se i Cindy je podignula suvozački prozor. Iza zatamnjelog stakla je promatrala kako se policajka Wellens probija kroz kaos u dvorištu i vraća se na mjesto zločina. 14 Bila je to najneugodnija večer koju je Jack ikada proveo na svom trijemu. Pomoćnik drţavnog tuţitelja Benno Jancowitz bio je okupan mjesečinom, sjedeći na suprotnoj strani okrugloga aluminijskog stola. Uz njegovo pušenje jedne cigarete za drugom i zapaljene svijeće s mirisom limuna, proţivljavao je pravi olfaktivni napad. A ipak je Jack povremeno mogao gotovo osjetiti miris Jessiene krvi u zraku, mozak mu se tako poigravao osjetilima. "Samo još nekoliko pitanja, gospodine Swyteck." Dim mu je izlazio kroz nosnice dok je govorio, pogleda prikovanog uz svoje bilješke, kao da su odgovori na sve svjetske probleme negdje u tom neurednom notesu. Do sada je gotovo cijelo trajanje razgovora proveo češljajući kroz kaznenu parnicu koju je Jack dobio za Jessie. Naposljetku je podignuo pogled i rekao: "Znate li bilo koga tko bi ţelio smrt Jessie Merrill?" "Moţda."

"Tko?" "Viatikalni ulagači koje sam pobijedio na sudu." "Zašto mislite da bi je oni ţeljeli ubiti?" "Upravo to mi je bila rekla. Mislila je da je ţele ubiti." "Ne vole gubiti." "Čini se da su mislili da ih je prevarila." "Je li? Ona njih prevarila, mislim." Jack je zastao, ne ţeleći uletjeti u razgovor o mogućoj prijevari. "Ne mogu na to odgovoriti." "Zašto ne?" "Zato što zalazimo na područje zaštićenog odnosa odvjetnika i klijenta." "Kakav odnos? Ona je mrtva." "Odnos ostaje zaštićen. Znate to." "Ako se radi o zločinu, siguran sam da bi vam klijentica dopustila da iznosite te podatke." "Mogla bi, ali njezini nasljednici bi me vjerojatno tuţili." "Ne shvaćam vas." "Trenutno Jessiena ostavština vrijedi oko milijun i pol dolara. Hipotetički, recimo da prekršim pravilo tajnosti iz tog odnosa i kaţem vam da ih je ona prevarila za taj novac. Njezini nasljednici gube milijun i pol dolara. Mogli bi mi to zamjeriti." "Ţelite li nesluţbeno razgovarati?" "Dovoljno sam rekao. Ako se Jessie nešto dogodilo, ţelim pomoći kazniti ljude koji su to učinili. Ali o nekim stvarima ne mogu slobodno govoriti. Barem ne prije nego o tome razgovaram s njezinim nasljednicima." Tuţitelj se tanko nasmiješio, kao da uţiva u tome što mora izvlačiti informacije. "Je li gospoĎica Merrill obavijestila policiju o tim navodnim prijetnjama?" "Nije." "Je li ikome drugome rekla za to?" "Sumnjam."

"Znači, smatrala je da je u smrtnoj opasnosti i to je rekla samo svom odvjetniku?" "Ne izazivaj me, Benno. Pokušavam pomoći i rekao sam ti najviše što mogu." "Ako daješ naslutiti da se moţda radi o ubojstvu, pomoglo bi mi da shvatim motiv." "Ulagači su potpisali ugovor smatrajući da će Jessie umrijeti za dvije godine. Ispostavilo se da bi mogli čekati i da proslavi stoti roĎendan. To je sama po sebi prilično snaţan motiv." Nešto je zapisao u blokić, ah nije pokazivao nikakve osjećaje. "Molim te, odgovori mi na ovo. Kad si posljednji put vidio gospoĎicu Merrill?" "Sinoć." "Kada?" "Oko ponoći." "Gdje ste se sastali?" "Ona me je čekala." "Gdje?" "Na parkiralištu." "Jesti li nekamo otišli?" "Ne. Razgovarah smo u mom autu." Podignuo je obrvu i Jack je odmah poţalio zbog tog odgovora. "Zanimljivo", rekao je. "O čemu ste razgovarah?" "Tada smo razgovarali o onome o čemu sam ti pričao. Tada mi je rekla da misli da je oni pokušavaju ubiti." "Je li ti tada rekla da ih je prevalila?" "Nisam rekao da ih je prevarila. Već sam ti dva puta rekao da o tome ne mogu razgovarati." "Kako hoćeš." "Ne pravim se pametan. Moţda ti sve kaţem. Samo me pusti da obavim svoju odvjetničku duţnost i sredim tu stvar s njezinim nasljednicima, tko god oni bili." "Uzmi vremena koliko ti je potrebno. Sredi priču." "Ne trebam sreĎivati priču. To je trnovito odvjetničko i etičko pitanje."

"Točno. Znači, osim tog svetog odnosa izmeĎu odvjetnika i klijenta koji si odlučio čuvati dovijeka, jesi li imao bilo kakvu drugu vezu s gospoĎicom Merrill?" "Hodali smo prije nego sam upoznao svoju ţenu." "Zanimljivo." Bilo je to otprilike peti put da je rekao "zanimljivo". Postajalo je naporno. Još jednom je bacio pogled na svoje bilješke i rekao: "Samo još nekoliko pitanja. Za kraj. Jesi li ikada čuo kako prijeti da će se ubiti?" "Nisam." "Je li ikada spomenula nešto nalik na oproštaj ili posljednje zbogom -tipa, ti gadovi me više neće moći natjeravati?" "Ne." "Jesi li je ikada čuo da kaţe da ne moţe dalje, da nije vrijedno ţivjeti?" "Nisam." "Je li trpjela nekakve bolove koje više nije mogla podnositi?" "Koliko je meni poznato nije." "Jesi li je ševio?" "Ha?". Činilo se da je zadovoljan što je tako lijepo posloţio pitanja i uhvatio Jacka nespremnog. "Čuo si me." "Odgovor je ne." "Osim tih ulagača koje si spomenuo, moţeš li se sjetiti još nekoga tko bije htio ubiti?" "Kako se čini, moţda se je sama htjela ubiti." Kimnuo je, kao daje već razmišljao o toj Jackovoj teoriji. "Provalila je francuska vrata, ušla u kuću, zgrabila bocu votke iz ormara, popela se i prerezala ţile. Što ostavlja jedno veliko pitanje: zašto bi se ubila u tvojoj kući?" "Tko zna? Moţda je htjela nešto poručiti." "Kakvu točno poruku misliš da je htjela poslati?" "Mogu samo pretpostaviti. Bio sam joj odvjetnik. Moţda joj se nije svidjelo kako sam obavio svoj posao." "Bio si osvojio milijun i pol dolara za nju."

"To je sloţena situacija. Već sam ti rekao da moram riješiti pitanje povjerljivosti odnosa prije nego o tome mogu slobodno govoriti." "A, da. Prijevara." "Nisam rekao da se radilo o prijevari." Tuţitelj je ponovo zakopao nos u svoje bilješke. Tišina je trajala samo minutu ih dvije, ah činilo se duţe. "Imate puno lijepih fotografija u kući", rekao je naposljetku. "SviĎaju mi se ove cmo bijele." Jack nije imao pojma kamo razgovor ide. "Hvala. Moja ţena ih je snimila." "Znači, dobro se sluţi fotoaparatom?" "Profesionalna je fotografkinja." "Time se bavi?" "Dijelom. U posljednje se vrijeme bavi i dizajniranjem. Grafičkim. Stvarno se dobro sluţi kompjutorom." "Pretpostavljam da je prilično zaposlena." "Puno radi." "A tvoj posao? K vragu, to je više od punog radnog vremena." "Zaposlen sam, da. Oboje smo zauzeti." Jancowitz je pogledao prema kući, a onda natrag. "Kakva je situacija izmeĎu tebe i ţene?" "Ne moţe bolje." Pomalo se osjećao kao laţov, ali njegov brak se nije ticao nikog drugog. Činilo se da mu Jancowitz ionako ne vjeruje. Tuţitelj je rekao: "Nisam mogao ne primijetiti. Činilo se da je silno ţeliš smjestiti u auto i maknuti u stranu kad je policija večeras počela stizati ovamo." "Cindy je prije pet godina bila napadnuta. Nije joj ugodno kad se njezina kuća pretvara u mjesto zločina." Jancowitz je ponovo dugačko i sumnjičavo kimnuo. "Što pokušavaš reći, Benno?" Zagrizao je vrh svoje olovke. "Pa, za sada imamo prekrasnu mladu ţenu, koja ti je nekoć bila ljubavnica, mrtvu i golu u tvojoj kadi. Krv je suha, tijelo još uvijek nije sobne temperature, nestaje mrtvačke ukočenosti, ali veći se mišići još nisu do kraja opustili. Mrtvozornik će to bolje odrediti, ali ja pretpostavljam da nije mrtva duţe od dvadeset i četiri sata." "Što znači?"

"Što znači da te ugodni razgovor koji ste sinoć vodili u tvom autu zasigurno stavljana mjesto kandidata za posljednju osobu koja ju je vidjela ţivu. A već smo ustanovili da si ti prva osoba koja ju je vidjela mrtvu." "Zanemaruješ praznu bocu votke, prerezane ţile. Rekao sam ti za te ulagače samo zato da dobiješ potpunu sliku. Moţda mi se samo čini ali ovo bi recimo, kao, nekim slučajem, moţda moglo biti samoubojstvo, zar ne?" "Ako sam nešto naučio u dvadeset i dvije godine, to je da izgled ponekad vara." Pogledao je Jacka prodorno, kao što tuţitelji gledaju optuţene. Jack nije ni trepnuo. "Oprosti, ali nije me lako preplašiti. Posebno kad nisam ništa skrivio." Jancowitz je zatvorio svoj notes, polako ustao, rukovao se s Jackom i rekao: "Oboţavam izazove. Bit ćemo u vezi." "Kadgod." Prešao je preko trijema i vratio se u kuću. Jack ga je kroz prozor vidio kako se zaustavio u sobi i divio se dugačkom zidu prekrivenom Cindynim fotografijama. Okrenuo se, nacerio i podignuo oba palca u zrak, kao da se divi njezinu radu. Činilo se da mu je drago što ga je Jack promatrao. "Glupan", Jack je tiho rekao, uzvraćajući laţni osmijeh. Jack je čekao da ode u dnevnu sobu, a onda je izvadio mobitel i nazvao. Bilo je kasno, ali imao je osjećaj da će mu trebati odvjetnik. I to dobar. 15 Jack se u podne sastao s Rosom Tomayo u svom uredu. Trebalo je samo preći hodnik. Njezin je ured bio na istom katu, u istoj zgradi kao i njegov. Rosina je tvrtka bila tri puta veća od Jackove, što je značilo da uz sebe ima i dvoje partnera puno mlaĎih od sebe koji su joj pomagali u poslu. Pomoć joj nije često trebala. Rosa je bila prava radoholičarka, koja se osjećala iskreno neučinkovitom ako nije radila barem osam stvari odjednom i to s preciznošću dirigenta

simfonijskog orkestra. Jack je znao s njom strastveno raspravljati za ručkom, a da bi mu ona poslije prepričavala razgovore koje je u isto vrijeme čula za drugim stolovima. Takva energija i snaţan um su je doveli u odvjetničku elitu Miamija, iako bi neki rekli da je ugled stekla i zahvaljujući britkosti i dugotrajnim lijepim izgledom koji je uz puno ţara i glasnoće koristila prilikom svojih televizijskih nastupa. Nesumnjivo je imala stila. Ali ona nije bila tipični razmetljivi branitelj, koja bi na sva zvona razglašavala nevinost svog klijenta, kojem zapravo samo krivnja nije bila dokazana. Da je Jack ikada odlučio potraţiti partnera. Rosa bi bila prva na njegovu popisu. Kad ga je trebalo braniti. Rosa je bila logičan izbor. Ispostavilo se da je ispravno učinio kad ju je sinoć nazvao s mjesta zločina. Iako je proveo stotine svojih klijenata kroz slične situacije, opasnosti u slučajevima kada se odvjetnik sam brani su bezbrojne. Rosa mu je pomogla da ostane objektivan. Dogovorili su se da će se ona odmah ujutro sastati s tuţiteljem kojem je dodijeljen. U 12.1.5 Jack je počeo nervozno šetati. Rosa, gdje si? Čekanje je bilo još i gore zbog neprestanih poziva iz medija. Jack ih je sve odbijao. Kao odvjetnik nije baš izbjegavao novinare, ah u ovom slučaju je Jack izbjegavao davati bilo kakve izjave za javnost, barem dok mu Rosa ne potvrdi je h ih nije osumnjičen. U 12.45 je, konačno, stigla. "Mislim da je riješeno", rekla je. Jack se nervozno nasmijao sjedeći na čelu stola za sastanke. "Ozbiljno govorim." Čeprkala je po sendviču iz restorana koji je naručio za ručak. Izvukla je rezanu puretinu izmeĎu dviju kriški raţenog kruha, smotala je i grickala dok je govorila. "Iskreno mislim daje stvar riješena." "Već?" "Što da kaţem? Vraški sam dobra." "Reci mi što se dogodilo."

Bacila je smotanu puretinu natrag na tanjur i okrenula se šunci. Rosa je uvijek tako jela - dva griza ovog, jedan griz onog, čitavo vrijeme pričajući. "Sastali smo se samo Jancowitz i ja. Tvrdi da si skoro pa priznao da je Jessie prevarila ulagače.'' "Nisam otišao tako daleko. Samo sam mu ţelio predočiti motiv koji bi mogli imati daje ubiju." "Pa, motiv je dvostran. On to vidi kao tvoj motiv daje ubiješ." "Kako?" "Uobraţenog sina bivšeg guvernera prevari klijentica koja mu je nekoć bila ljubavnica. Njegov ego to ne moţe podnijeti, ili moţda misli da će to uništiti njegov zvjezdani ugled. Poludi i ubije je, a onda to ţeli prikazati kao samoubojstvo." "To je slaba teorija." "To sam i ja rekla. Zato i mislim da im to nije prava teorija." "Što onda smjeraju?" "Isto što bi i ti, da si ostao tuţitelj. Ti i Jessie ste bili u vezi. Prijetila je da će sve reći tvojoj ţeni ako ne pristaneš na njezinu varku. Umorio si se od ucjenjivanja i ubio je." "Kada?" "Dobro pitanje. Stisnula sam Benna oko vremena smrti. Nisu ništa konkretno htjeli reći, ali kukci ne laţu. Mrtvozornica kaţe da su crvi već počeli izlaziti iz jajašaca koja su bila poloţena u Jessienim očima. Ako ideš unatrag po liniji forenzičke entomologije, njezina je smrt nastupila negdje oko podneva." "To je dobro za mene", rekao je Jack. Čitav sam dan bio na sudu, i onda odmah otišao na večeru sa Cindy." "To sam i rekla Bennu." "Osim što su nam crvi dah još jedan razlog za razmišljanje. Ne nalazi se njih češće na tijelima pronaĎenim na otvorenom prostoru nego zatvorenom?" "Ne nuţno." "Ali shvaćaš što ţelim reći. Razmatra h netko mogućnost da je Jessieno tijelo premješteno odnekud izvana u moju kadu?"

"Prilično sam sigurna da su isključili tu mogućnost. Uza svu krv koja joj je istekla iz tijela, srce joj je moralo kucati kad je bila u tvojoj kadi, što znači da je bila ţiva kad je tamo stigla." "Iako ne nuţno pri svijesti." "Istina. Ali ima i drugih pokazatelja. Benno je prilično brzo pričao, ah mislim da je rekao nešto o tome kako mrtvačke pjege na njezinim leĎima pokazuju da je umrla upravo tamo gdje je pronaĎena." "Kad moţemo saznati nešto sa sigurnošću?" "Moramo biti strpljivi. Znaš kako ovo ide. Mogli bi proći tjedni prije nego mrtvozornica objavi konačni izvještaj. Do tada imamo samo ono što Benno odluči podijeliti s nama.'' "Znači li to da sam osumnjičen ih ne?" "Mislim da nisi visoko na popisu. Mislim da te samo ţeli malo prignječiti, osramotiti." "O, samo to", rekao je podrugljivo. "Bolje to nego da ti u bliskoj budućnosti učini ţivot groznim tako što ćeš postati metom istrage o ubojstvu. Moraš mu samo dati malo onoga što traţi." "Što mi ţeliš reći? Ti i Jancowitz ste proveli cijelo jutro sjedeći za stolom i pregovarali o tome kako ćete me što bolje osramotiti?" Odgrizla je vrh kiselog krastavca. "Otprilike." "Ovo je ludo." "Samo me slušaj. Ovako stoje stvari. Zapisat ćemo čitav razgovor koji si vodio s Jessie one noći prije nego je umrla. Bojala se za svoj ţivot, priznala je da je prevarila ulagače, oni su prijetili da će je ubiti. Onda ubacimo tvoju stranu priče. Ponašala se kao da je drogirana, ti si joj rekao da ode na policiju, bla, bla, bla. I najvaţnije od svega, jasno ćemo naglasiti da ti nisi znao ništa o prijevari do poslije presude." "Sigurna si da neće biti posljedica zbog kršenja tajnosti odnosa izmeĎu klijenta i odvjetnika?" "Odvjetnik ga smije prekršiti kako bi sebe obranio od krivične prijave." "Znam to. Ah nitko još nije spomenuo da će me optuţiti."

"Leš je pronaĎen u tvojoj kući. Vjeruj mi, razmišlja se o tome." Jack je pogledao prema nedirnutom sendviču na svom tanjuru, a onda ponovo prema Rosi. "Kakvo izuzeće nude?" "Neće te dirati zbog prijevare. Ništa ne obećavaju u vezi s istragom o ubojstvu." "Misliš da je to dovoljno?" ' 'Budimo realni, moţe? Nikada nećeš dobiti imunitet za slučaj ubojstva. Ti si sin bivšeg guvernera. Tuţitelji sklapaju dogovore s malim ljudima kako bi mogli srediti tipove poput tebe." "Zašto si onda sigurna da je ovo pismo tako dobra ideja?" "Prvo, to je istina. Drugo, iako nisi bio dijelom Jessiene prijevare, lakše ćeš spavati ako znaš da je tuţitelj pristao da neće pokušati dokazati da si bio uključen u to." "I to je nešto, valjda." "Posebno kad uzmeš u obzir da im nećemo dati ništa što im već nisi dao naslutiti u sinoćnjem razgovoru. Kao što sam rekla, pretpostavljaju da se radilo o prijevari. Ovim se samo sluţbeno potvrĎuje da ti nisi o tome ništa znao." "Znači, po tebi, ne dajemo im ništa?" "Tako je. Sluţit će istoj svrsi kao i objava za medije, samo neće biti tako ljigava. A moţe i pomoći u budućnosti. U najgorem slučaju, ako Jancowitz zatraţi da te se optuţi za ubojstvo Jessie Merrill. Tvoja upletenost u slučaj bi se sigurno pojavila kao tvoj navodni motiv. Nekako će od početka morati objasniti kako je od samog početka istrage imao meĎu svojim spisima pismo u kojem ti izričito poričeš svaku povezanost s prijevarom." "Znaš jednako dobro kao i ja da tuţitelj ne mora nikome spomenuti to pismo." "Ne, ali ga mi moţemo razdijeliti novinarima ako to ne učini." "Zašto onda misliš da Jancowitz uopće ţeli to pismo?"

"Moje iskreno mišljenje? Ne sviĎaš mu se, nikada mu se nisi sviĎao. Jedva čeka da pomoću tvojih vlastitih riječi cijelom svijetu pokaţe kako si bio glup u odnosu s vlastitim klijentom." Jack se najeţio. "Oprosti", rekla je. "Ali tako će on to postaviti. Lukavi branitelj je ipak nadmudren." "Mediji će uţivati." "Da, hoće. Ah u današnje novine se sutra zamataju kuhinjski otpatci." "Baš ti hvala. Odmah se bolje osjećam." Prišla mu je, stavila ruku na rame. "Slušaj prijatelju. Situacija je ovakva. Kriv ili ne, nećeš se iz ovoga izvući mirišući kao ruţa." Jack je znao da je u pravu. Teţi dio posla za branitelje je bilo braniti nevine. Čak i kad pobjede izgubili su nešto - status, ugled, bezuvjetno povjerenje prijatelja i kolega. "Pretpostavljani da će na kraju sve ispasti dobro", rekao je. "Najbolje da odmah od početka sve iznesem u javnost, učinim sve što mogu da istraga krene u pravom smjeru." "To sam i ja mislila. Naravno, polazimo od odreĎenih pretpostavki", rekla je. Pod jedan, nisi je ubio, što se podrazumijeva samo po sebi. Pod broj dva, nije ti bila ljubavnica." "Nipošto." "Ne pričam samo o tjelesnom odnosu. Ne ţelim da se kasnije otkrije niz ljubavnih e-mail poruka." "Nije ili bilo." "Onda mislim da bi trebali izaći u javnost s prijevarom. Jancowitz će biti sretan jer će te to poslovno osramotiti. Mi smo sretni jer će istina usmjeriti paţnju tamo gdje treba, na viatikalne ulagače." "Ne misliš da to zvuči prejednostavno?" "Ne predlaţem da napišemo Jancowitzu pismo i onda samo čekamo. Ako počnu razmišljati o ubojstvu i definitivno isključe mogućnost samoubojstva, on bi te ipak mogao proglasiti osumnjičenikom. U tom slučaju moramo biti spremni i dati im nešto na srebrnom pladnju, nešto toliko snaţno da ih gotovo natjera da usmjere istragu na nekog drugog. Nadajmo se, počinitelja."

"Imamo dvije prilično čvrste teorije." Rosa je počela šetati, kao da joj to pomaţe u razmišljanju. "Jedna, ulagači su ubili Jessie. Stavih su tijelo u tvoju kadu kako bi krivnju prebacili sa sebe na tebe. Ili druga, Jessie se bojala grozne smrti. Bila je uvjerena da će je oni ubiti. I zato se ubila, ah je to učinila na način i na mjestu koje, kao što kaţeš, šalje poruku. Ţeljela ti je poremetiti ţivot zato što si joj odbio pomoći." "Jedna od te dvije teorije mora biti točna", rekao je Jack. "Na našu sreću, obje imaju zajedničku nit vodilju. Ulagači su prijetili da će ubiti Jessie. Moramo saznati tko stoji iza te tvrtke." "Jessie mi nije puno rekla. Rekla je samo da je sama tvrtka paravan. Pravi je novac leţao u nizu kriminalnih operacija." "Znaš što ja uvijek kaţem? Prljavi novac smrdi. Treba samo slijediti nos. Jesi li spreman na to?" "Imam li izbora?" "Moţeš sjediti i nadati se da tvoje ljubavno pismo Jancowitzu bude dovoljno." Odmahnuo je glavom, sumnjajući da bi se Jancowitz zadovoljio samo time da ga osramoti. Pogledao je Rosu i rekao: "Napisat ću pismo. Nakon toga idem na pecanje." "Ţeliš li pomoć nekog odreĎenog istraţitelja?" "Sluţbeni odgovorna to pitanje je ne." Nasmiješila se s razumijevanjem. "Znaš, baš je šteta da je Theo bio osuĎivan. I ja bih ga koristila kad bi imao dozvolu." "To je najljepše u tom dogovoru. Ne moram mu plaćati." "Nešto mi govori da ipak imate neki dogovor" Jack je kimnuo, svjestan da će mu, zbog svih usluga koje mu je Theo besplatno učinio, jednom dugovati svoj auto. Rosa je pogledala na sat. "Moram ići. Ako me trebaš, znaš gdje me moţeš naći." Jack ju je ispratio iz sobe za sastanke do predvorja. Zastati su na vratima. "Rosa, hvala ti." "Nema problema. Ti bi isto učinio za mene. Ali, nadajmo se da nikada nećeš morati."

Već je bila izašla, ah Jack joj je ipak odgovorio, ako ni zbog koga, onda sam za sebe. "Nadajmo se." 16 Bila su dva sata ujutro i Jack je sam sjedio u kuhinji u pidţami koju mu je punica darovala za Boţić. Imala je grotesknu tursku mustru, odjevni predmet koji bi vjerojatno leţao u ladici sve dok mu starost ne bi oslabila osjetila. MeĎutim, dokle su god on i Cindy bili u kući gospoĎe Paige, odlučio je biti dobar zet i odjenuti je. Od "incidenta", kako su to počeli zvati, Cindy i on su spavali u njezinoj staroj sobi u kući njezine majke u Pinecreastu. Bilo je to privremeno rješenje, dok ne pronaĎu stan. Vraćanje u njihovu kuću nije dolazilo u obzir, a Jack se bojao da će i neki brzopričajući trgovac nekretninama imati problema prilikom prodaje. A ovdje se, gospodine i gospoĎo Kupac, nalazi prostrana kupaonica, koju su vlasnici ukusno obojili u lijepu nijansu crvene kako bi prebili krv pošpricanu po zidovima. Kuhinjska napa je bacala blijedo svjetlo po prostoriji. Kapljice vlage su se sjajile na čaši vode pred njim. Ozbiljno uznemiren dio Jackova uma tjerao ga je da igra igru s čašom napola punom/napola praznom, zato ju je uzeo u ruku i ispio. Evo ga, k vragu. Prazna je. Jackovo pismo je poslano javnom tuţitelju tog popodneva. Sadrţalo je čitav njegov razgovor s Jessie one noći prije nego je umrla. Nekoliko sati se mučio s točnim sročavanjem prije nego je zatraţio Rosinu pomoć za konačnu verziju. Ona je bila u potpunosti za m ideju, a on nije bio svjestan koliko je protiv nje, sve dok nije proveo četiri sata pokušavajući zaspati. Pismeno priznanje javnom tuţitelju da ga je vlastita klijentica prevarila neće mu baš popraviti ugled u odvjetničkoj zajednici Miamija. "Jesi li dobro?" Okrenuo se i ugledao Cindy kako stoji iza njega. Trudio se da je ne probudi kad se izvlačio iz malenog kreveta koji su dijelili, ali očito nije uspio u tome.

"Ne mogu zaspati", rekao je. "Niti ja. Mislim da ću još jednom pregledati oglase za iznajmljivanje stanova." "Dobra ideja." Dok je po košari za reciklaţu papira traţila jučerašnje novine, podignula je pogled i rekla: "Razmišljaš li još uvijek o pismu koje si poslao javnom tuţitelju?" "Kako znaš?" "Tako što te poznajem." Spustio je pogled. "Osjećam se kao da me učiteljica zadrţala poslije nastave i natjerala da petsto puta napišem na ploči, 'JA SAM BLENTO'. "Nisi glup. Ti si najpametniji odvjetnik kojeg poznajem." "Napravio sam neke jako glupe stvari." "Nisi imao izbora. To je pismo jedini način da javni tuţitelj usmjeri paţnju tamo gdje treba - prema ulagačima koji su prijetili tvojoj klijentici." "Nisam htio reći da je to što sam napisao to pismo bilo glupo. Mislio sam na to što sam uopće dopustio da me Jessie prevari." Prestala je traţiti novine i spustila se u stolac pored svog muţa. Pogled u njezinim očima mu je rekao da ga čeka lekcija iz stvarnosti. "Jessien liječnik je bio jedan od najuglednijih neurologa u Miamiju. Kako si mogao posumnjati da bi čovjek s takvim ugledom laţirao dijagnozu i prevario skupinu viatikalnih ulagača?" "Stalno imam posla s lukavim lopovima. Dopustio sam da mi suosjećanje prema Jessie stane na put." "Naravno da jesi. Čak i meni ju je bilo ţao. Ja sam ti bila rekla: 'Hajde, uzmi slučaj. Nije me briga što ti je to bivša cura'. Sjećaš se?" "Ipak me to čudi." "I mene. Posebno liječnik. Što više o tome razmišljam, to mi luĎe zvuči da bi doktor Marsh na taj način ugrozio čitavu svoju karijeru."

"Novac", rekao je. "Poznajem nekoliko liječnika koji ga oboţavaju." "Mora tu biti još nečega. Nečega što mi ne razumijemo." Mogao je navesti još nekolicinu načina na koje Jessie zna biti uvjerljiva, ali to mu se nije učinilo kao pametna tema razgovora s vlastitom ţenom. "Ne brinimo za njega", rekao je. "Kako si ti?" "Dobro." Skrenula je pogled dok je odgovarala. On joj je njeţno okrenuo bradu. "Što nije u redu?" "Dobila sam menstruaciju", rekla je. Jack se trudio ne pokazati razočaranje. "U redu je. I dalje ćemo pokušavati." "Pokušavamo već jedanaest mjeseci." "Zar je stvarno toliko dugo prošlo?" "Da. A ja još uvijek nisam trudna." "Moţda da pokušamo bez vjenčanog prstenja. To kao da uvijek upali." Zamalo se nasmiješila, ah to ju je očito mučilo. "Jesi li jako zabrinuta, dušo?" pitao je. "Da." "Moţda je problem u meni", rekao je Jack. "Nije u tebi." "Otkud znaš?" "Jednostavno znam." Nije bio siguran kako je znala, ali to što bi je razuvjerio je sigurno ne bi razveselilo. "Ima još puno stvari koje nismo pokušah." "Znam. A uvijek postoji mogućnost usvajanja. Ah pomalo se bojim i razmišljati o tome." "Zašto?" Zastala je i rekla: "Zbog odnosa koji si ti imao sa svojom maćehom." "To je nešto sasvim drugo od posvajanja." "Nije. Barem ne u pogledu zbliţavanja. Bio si beba kad ti je majka umrla. Agnes te odgajala odmalena."

"Činjenica da se moja maćeha i ja nismo nikada zbliţili nema nikakve veze s time što mi nije biološka majka. Moj otac se toliko očajnički trudio da mi pronaĎe novu majku, da se oţenio ţenom za koju se ispostavilo da je pijanica." Uzela ga je za ruku i ispreplela svoje prste s njegovima. "Koliko se često pitaš o svojoj vlastitoj majci?" "To ide u naletima. Povremeno sam jako radoznao, ponekad uopće ne razmišljam o njoj. Na sreću, imam abuelu da mi priča o njoj." "Ne brine h te to, o usvajanju? Pomisao da će ta tajanstvena osoba postati dijelom naših ţivota?" "Posvajanje nije takvo. Ne postoji abuela koja priča priče o biološkoj majci." "Ne mislim na stvarnu, ţivuću osobu. Mislim na bit biološke majke." "To ne smeta milijunima drugih parova da usvoje dijete." "Mislim da ostali ljudi nisu toliko u dodiru s time kao ja." "U dodiru s čime?" "Osjećanjem nečije.. .prisutnosti." Jack je znao da priča o svom ocu i bojao se da je Jessiena smrt pokrenula nešto. "Jesi li zato budna? Jesi li opet sanjala svog oca?" "Nisam." "Jesi li sigurna?" "Ma daj. Nisam ţeljela ovaj razgovor usmjeriti prema tome. Oprosti." "Nemoj se ispričavati. Ovo je bilo traumatično iskustvo za nas oboje. Ako ţeliš razgovarati sa mnom, ih nekim drugim, čak i psihologom, to je u redu." Utihnula je, zatim ga pogledala i rekla: "Zapravo, postoji nešto što sam ti htjela pokazati." "Što?" "Čekaj tu." Ustala je i slijedila mračni hodnik do sporedne spavaće sobe koju je pretvorila u svoj privremeni ured. Za minutu se vratila za stol, stavila uvećanu fotografiju pred njega i rekla: "Ispucala sam nekoliko rola filma prije nekoliko tjedna. Običan niz portreta jedne djevojčice i njezina psa." Jack je proučio fotografiju, slegnuo ramenima i rekao: "Lijepa slika." "Pogledaj donji desni kut. Vidiš li išta?"

Usredotočio se na to. "Poput?" "Ne izgleda li ti to kao sjenka? Kao da netko stoji iza mene?" Opet je pogledao i rekao: "Ne vidim sjenku." "Ne vidiš ono?" "Čitav je kut malo tamniji od ostatka fotografije, ali meni to ne izgleda kao osoba. Je li netko bio s tobom?" "Ne. U tome i jest stvar. Bili smo samo ja, djevojčica i pas. A ipak sam čitavo vrijeme imala čudan osjećaj da je još netko tamo." "Cindy, molim te", zabrinuto je rekao. "Ne, istina je. Onda sam paţljivo promotrila negative i vidjela to." "Vidjela što?" "Ovu siluetu." "To je samo tamna mrlja." "To je osoba." "Cindy..." "Slušaj me. Ne gubim razum. Iskreno, mislila sam da mi se upravo to dešava uz moje jezive snove i ovu sjenku na fotografiji. Počela sam misliti - ma, nisam znala što da mislim. Ali sve otkako se dogodilo ovo s Jessie, počinje imati smisla." "Što ima smisla?" Zastala je, kao da ţeli naglasiti svoje riječi. "Moţda me netko slijedi." "Molim?" "Jessie ti je rekla da neki kriminalci stoje iza viatikalnih ulagača. Rekla je da će je ubiti, zar ne?" "Da" "Što ako ti isti kriminalci misle da joj je njezin odvjetnik pomogao da izvede prijevaru? Mogli bi htjeti i tebe srediti. Moţda ţele srediti nas." "Nitko nas neće srediti." "Zašto je onda ova sjenka na mojoj fotografiji?" "Ja je iskreno rečeno ne vidim."

Činilo se da joj se pogled smrknuo. Pogledala je fotografiju, a onda Jacka. "Stvarno ne vidiš ništa?" Odmahnuo je glavom. "Ako ţeliš, moţemo unajmiti drugog fotografa da ju pogleda. Da vidimo slaţe li se njegova profesionalna prosudba s tvojom" "Ne." "Jesi li sigurna?" "Da. Imaš pravo. Nema ničega." Jack se povukao, zbunjen njezinim naglim preobratom. "Nema?" Odmahnula je glavom. "Kad sam prvi put gledala snimku bila sam uvjerena da vidim ljudsku sjenku na slici. Onda sam je večeras ponovo pogledala i nisam bila tako sigurna. Ti si mi to samo potvrdio. Vidim stvari kojih uopće nema." Nasmijala se bez puno srca i rekla: "Izgleda da stvarno ludim." "To što nam se dogodilo je dovoljno da svakog uzdrma." Pribliţila se, kao da mu ţeli reći da je zagrli. Uzeo ju je u naručje i rekao: "Sve će biti u redu." "Obećaješ?" "Svatko ima svoje strahove. Mašta moţe uzeti maha." "Dobro to znam." "Proći će, vjeruj mi. Bit ćemo u redu." "Znam. Večeras je bilo posebno teško. Zapravo čitav dan." "Što se dogodilo?" "Samo..." "Što?" "Nakon Što se ta grozna stvar dogodila u našoj kući, uspjela sam se uvjeriti da nam Bog sprema nešto jako lijepo. Zato me jako pogodilo kad sam shvatila da nisam trudna." "I čeka nas nešto lijepo. Postoji toliko mogućnosti koje još uopće nismo razmotrili. Lijekovi za plodnost, čak i umjetna oplodnja ako ţeliš." Slabašno se nasmiješila. "Što?", pitao je.

"Apsurdni prizor mi se pojavio pred očima. Ti kako sjediš u straţnjoj prostoriji neke liječničke ordinacije, listaš neki porno časopis..." "Uopće nije tako." "O, stvarno, pastuše? Kako misliš da uzimaju uzorak?" "Ne znam. Ali uvijek sam pretpostavljao da sestre zato nose gumene rukavice." "Perverznjače", rekla je i zaigrano ga odgurnula. Povukao ju je natrag u svoje naručje. "DoĎi ovamo, ti." Smjestila se u njegovom zagrljaju, naslonila mu glavu na rame i rekla: "Beba. Zamisli." "Naša beba. Još čudesnije." "Spreman si na to?" "Nisam, k vragu. Ti?" "Naravno da nisam." "Savršeno", rekao je. "Zašto bismo se razlikovali od svih ostalih?" Slabašno se nasmiješila, glas kao da joj je lutao u daljinu. "Da smo barem malo sličniji svima ostalima." Jack nije bio siguran kako da odgovori na to pa ju je nastavio drţati u naručju. Nakon minutu ili dvije se počela lagano ljuljati u njegovu zagrljaju, jedva je čujno počela pjevušiti uspavanku: "Spavaj, djetešce." Jack joj se u mislima pridruţio i uţivao u toj melodiji, sve dok naglo nije stala usred stiha. Bio je to hladan i nagao kraj, kao prekid nada i snova. Ţelio je da nastavi, ali ona to nije učinila. Ostali su jedno drugome u naručju, bez da su progovorili i riječ, niti jedno nije ţeljelo biti prvo koje će se odmaknuti. 17 Jack je ujutro krenuo na dţoging. Otrčao je dalje od svoje uobičajene rute, slijedeći drvored niz Old Cutler Road skroz do Coco Pluma, isključivo obalnog naselja. S jedne strane se nalazila mreţa od lišća stogodišnjeg drveća, a s druge tunel u stilu Miarnija. Slankasti mirisi zaljeva su dolazili na njeţnom vjetru s istoka. Promet je bio slab, ali nakon jutarnje guţve će naoko beskrajna rijeka BMW-a, Jaguara i Mercedes-Benz kabrioleta povezati ovo bogato predgraĎe s uredskim neboderima u centru Miamija. Neki američki dţipovi su bili prihvatljivi u ovom susjedstvu, ali samo ako su bili dovoljno veliki da zauzmu dva

parkirališna mjesta ispred dućana u Bal Harbouru i koristili se najvećim dijelom za voţenje budućih mušterija Prade i Guccija u i iz privatnih škola. Jack se pribliţavao šestome kilometru svoje trke i osjećao posljedice neprospavane noći. On i Cindy su se vratili u krevet oko tri ujutro. Njihov razgovor je gurnuo njegove brige o Jessie i pismu upućenom javnom tuţitelju u drugi plan, ali su Jackove misli o njegovoj majci izbijale na površinu. Jedino stoje sigurno znao o svojoj majci je daje nikada neće upoznati. Sve drugo je došlo iz druge ruke od njegovog oca i puno kasnije, abuele. Jackova majka se rodila kao Ana Maria Fuentes u Havani i odrasla u Bejucalu, obliţnjem gradu. Kubu je napustila kao tinejdţerka godine 1961., u sklopu programa Pedro Pan (Petar Pan na španjolskom), humanitarnog pokreta koji je započeo jedan irski katolički svećenik i koji je omogućio tisućama spremnih roditelja da pošalju svoju djecu u Ameriku nakon što je Castro preuzeo vlast. Ana Maria se naposljetku povezala s ujakom u Tampi i abuela im se imala namjeru pridruţiti čim dobije priliku. Na ţalost, ta joj se prilika nije pruţila skoro četrdeset godina, kad je abuela konačno dobila vizu kako bi posjetila svog brata na samrti. Za Anu Mariju je to značilo da mora stvoriti novi ţivot bez pomoći majke. Radila je fizičke poslove kako bi naučila engleski i preselila se u Miami gdje je upoznala Harryja Swytecka, zgodnog studenta koji je došao kući za ljetne praznike. Na staroj fotografiji koju je Jack vidio, bilo je očito da je momak bio očaran. Jack se rodio jedanaest mjeseci nakon što su se vjenčali. Majka mu je umrla dok je još bio u rodilištu. Liječnici u 60-ima nisu tako dobro uočavali probleme u trudnoći kao danas ili barem nisu jednako snosili odgovornost za svoje propuste. Jacku to nije bilo sinulo sve do jutrošnjeg dugog trčanja, ali moţda je to bio razlog zbog kojega je preuzeo Jessien slučaj. Pitao se što bi njegova majka sada mislila, da su joj sina prevarili ugledan liječnik i ţena koja se samo pretvarala da joj je bolest bila pogrešno dijagnosticirana. Jack je premalo znao o njoj da bi riskirao pogaĎati odgovor. Agnes, Jackova maćeha, bila bila dobra ţena slaba na dţin-martinije i s iracionalnom mrţnjom prema osobi za koju se bojala daje Jackov otac nikada neće prestati voljeti, njegovoj prvoj ţeni, Jackovoj

majci. Poludjela bi svaki put kad bi abuelino pismo stiglo s Kube, a mnoga od njih Jack nikada nije ni vidio, zahvaljujući njoj. "Nefunkcionalna" bi bio politički korektan naziv koji bi stručnjaci mogli pripisati obitelji Swyteck. Jack je o njoj razmišljao kao totalnom cirkusu. Ali ipak se nekim stvarima mogao smijati. On je bio napola kubanski dječak odgojen u potpuno bjelačkom domu bez gotovo ikakve veze sa svojim kubanskim korijenima. Sama ta činjenica mu je jamčila doţivotnu zalihu komičnih situacija. Ljudi bi stvorili izvjesnu sliku o bijelcu Jacku, a onda bi se šokirali kad bi saznali daje napola Hispanac. Njegovo poznavanje španjolskoga, na primjer. Jack se ponosio svojim nasljeĎem, ali je nevoljko priznavao svoje kubanske korijene ljudima koji bi bili zadivljeni time kako dobro navodni gringo po imenu Swyteck govori španjolski. Bio je to razgovor koji je vodio najmanje tisuću puta. "Joj, Jack, stvarno dobro znaš španjolski. " "Majka mi je bila Kubanka." "Joj, Jack, strašno loše pričaš španjolski. " Sve je ovisilo o tome kako gledate na to. Jack je obavio trčanje i otuširao se puno prije svog redovnog vremena za doručak. Voţnja od kuće njegove punice do posla je bila malo duţa od one uobičajene, ali je ipak dolazio na posao prije svoje tajnice. Jack je stajao ispred dvokrilnih ulaznih vrata, traţeći ključ, kad su mu se iza leĎa otvorila vrata dizala. Bacio je pogled preko ramena i šokirao se. "Dobro jutro", rekao je doktor Marsh. Jack se okrenuo, ali mu nije odgovorio. Nije bio vidio doktora od one posljednje voţnje dizalom, kad su se on i Jessie drţali za ruke. Marsh mu je prišao, ali mu nije pruţio ruku. "Rekao sam dobro jutro, gospodine Swyteck." "O, to ste vi, doktore Marsh. Nisam vas prepoznao bez vaše djevojke." "Mislim da bismo morali razgovarati." Jack gaje na brzinu odmjerio i rekao: "UĎite." Otvorio je vrata i upalio svjetlo. Doktor Marsh ga je slijedio kroz mali prijemni ured u glavnu sobu za sastanke. Sjeli su na suprotne strane stola od zamagljenog stakla.

Doktor je bio privlačan muškarac koji se očajnički trudio izgledati mlaĎe nego stoje bio. Sijede mrlje su davale posebnost njegovoj crnoj kosi, ali bile su prekrivene gustim gelom koji se ruţno presijavao na svjetlu. Ispod Armanijeva sakoa koji košta oko sedamsto dolara nosio je dres Miami Heata koji je dobio na prošlogodišnjem play-offu. Bio je to stil koji bi prolazio kod dvadesetdevetogodišnjeg milijunaša koji se obogatio na dionicama tehnološkog sektora, ali ne i kod liječnika koji je bio u godinama kad moţe biti sretan da nije izgubio kosu. Na čisto tjelesnoj razini nije se Jacku činio kao Jessien tip. Za početak, Jessie je mrzila brade, čak i dobro njegovane. Barem je to govorila Jacku kad se ne bi obrijao po tjedan dana dok su hodali. Moţda je samo mrzila Jacka takvog. A moţda Jack nije imao pojma što joj se sviĎalo, a što ne. Jack je rekao: "Prije nego počnemo, samo ţelim jasno reći da niste tu kao klijent ili potencijalni klijent Ništa o čemu ćemo pričati neće biti zaštićeno povjerljivošću izmeĎu odvjetnika i klijenta." "To je u redu. Uvjeren sam da ionako nećete nikome ponoviti ovaj razgovor." Izvukao je kutiju cigareta iz dţepa. "Hoće li vam smetati ako zapalim?" "Hoće." Na trenutak se nasmiješio, kao da mu se sviĎa Jackova borbenost, a onda odloţio cigarete. "Čujem da ste razgovarali s uredom javnog tuţitelja" "Istina." "Što ste im rekli?" "Istinu" Liječnik je zastao, kao da mu treba malo vremena da se prisjeti stoje zapravo bila "istina". To je trajalo taman dovoljno dugo da Jack preuzme kontrolu nad razgovorom. "Tko vam je rekao da sam razgovarao s javnim tuţiteljem?" pitao je Jack. "Sinoć me posjetio detektiv. On i pomoćnik drţavnog tuţitelja." "Benno Jancowitz?" "Njegovo ime nije vaţno." "O čemu ste razgovarali?" "Rekli su da ste im dali pismenu izjavu."

"To je izmeĎu mene i njih", rekao je Jack. "Nemojte glumiti pravnika. Znam što u njoj piše. Pročitali su mi je." "Dobro. Naviknite se slušati je. To će do kraja dana biti javni podatak." "Ne zanima vas zašto su mije pročitali?" "Da vam pruţe priliku da potvrdite ili zaniječete svoju ulogu u prijevari, pretpostavljam." "Krivo pretpostavljate." "Zaista?" "Aha. Ţeljeli su da potvrdim da ste vi bili dio nje." "Nisam imao veze s tim", rekao je Jack bez daje trepnuo. Doktor Marsh se nagnuo na stol, ne baš najspretnije, kao daje previše puta uvjeţbavao rečenicu koju je namjeravao izgovoriti. "Vjerujte mi, gospodine Swyteck. Ako je postajala prijevara, bili ste upleteni u nju." "Prijetite li mi?" "Pozivam se na vaš razum. Obojica smo pametni ljudi, ali nitko nije savršen. Sranje, dok nisam vidio što ona ţena moţe učiniti s tikvicama, nisam baš volio povrće. Jessie Merrill je bila stvarno fini zalogaj." "Bila je samo jedan od klijenata." "Tako je. A Ana Kurnjikova je samo jedna od tenisačica. Ţelim reći sljedeće. I vi i ja smo pogriješili s istom ţenom. Vi ste se razbjesnili malo više nego ja, ali ipak ste vi branitelj, pa poznajete ljude koji rade takve stvari." "Kakve stvari?" "SreĎuju situacije. Znate, rješavaju probleme kao stoje Jessie Merrill." "Ţelite li reći - optužujete li me da sam unajmio nekoga?" "Detektiv mi je rekao da ste bili na sudu onog dana kad je Jessie umrla. Čvrst alibi. Kako biste to inače učinili?" "U tome i je stvar. Nisam ništa učinio." "Čuo sam da ste vi i onaj vaš prijatelj posjetili moju ţenu. Znate o kome pričam. Theo Knight, bivši osuĎenik na smrt." "Theo nije ubojica. A nisam ni ja."

"Ma dajte. Uopće me ne zanima jeste lije dali ubiti. Nitko ne kaţe da se moramo sviĎati jedan drugome, ali moramo biti zajedno u ovome. Ja vam mogu pomoći straga. Ali vi meni morate pomoći sprijeda." "Kako to sprijeda?" "Tako treba: 'Kako to sprijeda?' To mi se sviĎa. Već ste izgubili sjećanje, je li?" "O čemu vi pričate?" "Prednji dio - prijevara. Nije je bilo, zar ne?" "Ne, to nije točno." "Pazite. S tim naručenim ubojstvom straţnji je dio puno gadniji." Jack je osjetio nagli poriv da ga razbije. "Van iz mog ureda." "Trebate me." "Gubite se." > "Ako vi kaţete daje prijevare bilo, ja kaţem da ste vi bili uključeni u nju. Ako ste umiješani u prednji dio, onda ste do grla umiješani u straţnji dio." "Imate deset sekundi da nestanete odavde." Nije se micao, ali je nervozno tresenje njegove brade govorilo Jacku da je bijesan. Konačno je ustao i Jack gaje ispratio do predvorja. Zaustavili su se kod dvokrilnih staklenih vrata koja su vodila do dizala. "Sigurni ste da nećete suraĎivati?" pitao je doktor Marsh. "Gubite se prije nego vas bacim na drugi kraj prostorije." "Taknite me, branitelju, i tuţit ću vas za napad." "Veselim se tome. Nema boljeg mjesta od sudnice da vas razbijem." "Da", podrugljivo je rekao. "Bit će kao i prošli put." "Neće biti kao prošli put." "Tu ste u pravu", rekao je, a izraz lica mu je postao leden. "Neću se morati brinuti da će Jessie sjebati stvar." Gurnuo je vrata i ostavi Jacka da gleda kroz staklo kako liječnik ulazi u otvoreno dizalo i promatra svoju privlačnu vanjštinu u metalnom odrazu.

Vrata dizala su se zatvorila i prvi put nakon Jessiene smrti Jack se stvarno počeo pitati: Tko stvarno stoji iza te prijevare? 18 Kad je Jack tek bio upoznao Cindy, ona je vrlo malo pila. "Začiniti" je značilo zaliti svoju zdjelicu sladoleda s malo likera Bailey's. Odrasla je u strogoj metodističkoj obitelji. Majka joj je pjevala u crkvenom zboru, a njezin je otac, Jacku su tako ispričali, imao samo jedan porok: utorkom navečer je kartao poker za sitan novac. Tijekom godina se opustila, ali Jack ju je rijetko viĎao pijanu. Zato je, kad se kući vratio rano u pet sati i zatekao praznu bocu vina na kuhinjskom stolu, znao je da nešto nije u redu. "Jesi li to podijelila s kime?" pitao je Jack. Odmahnula je glavom. Majka joj nije bila kod kuće. Pila je sama. Vrijeme je sporo prolazilo od Jessiene smrti, a mediji se još nisu umorili od nagaĎanja o "pravom uzroku" "tragičnog odnosa" izmeĎu Jacka i njegove privlačne klijentice. To je očito počelo ostavljati posljedice. "Lagao si mi", rekla je. Pogledao ju je, ali nije mogao ništa reći. To je boljelo jače nego da ga je nazvala ubojicom. "O čemu pričaš?" "Bila ti je ljubavnica, zar ne?" "Misliš na Jessie?" "Na koga drugoga?" "Nije." Pojurio je prema stolu, sjeo na stolac pored nje. "Tko ti je to rekao?" "Dvojica istraţitelja su bila ovdje." "Kakvi istraţitelji?" "Iz odjela za umorstva." "Pustila si ih u kuću? Cindy, moraš se kloniti takvih ljudi." "Zašto? Da ne bih saznala istinu?"

Pogledao ju je u oči. Pila je, bez sumnje. Ali mogao je kroz to vidjeti nešto stoje stvarno boljelo. Bila je plakala. "Što su ti rekli?" Nagnula je svoju čašu, ali bila je prazna. "Rekli su da ste ti i Jessie bili ljubavnici." "Nije istina" "Vjerovala sam ti, Jack. Saţalila sam se nad Jessie, rekla sam ti da uzmeš njezin slučaj. Kako si to mogao učiniti?" "Nisam ništa učinio. Očito je što rade. Iznijeli su ti tu blesavu teoriju o preljubu kako bi te dovoljno naljutili da te okrenu protiv mene. Pecaju, to je sve." "Stvarno misliš da se ubila?" "Ne znam. Ali što god da joj se dogodilo, nismo bili ljubavnici." "Prokletniče! Ta ţena je prerezala ţile u našoj kadi - gola" "Gadno izgleda, znam." "Da. Izgleda gadno na vijestima već tjedan dana. Nema osobe u Miamiju koja ne misli da ste se ševili." "Svi osim osobe koja je bitna. Ti si mi vjerovala." "Ţeljela sam ti vjerovati. Ali prije ili kasnije se čak i ja moram suočiti s činjenicama" "Činjenica je da se ništa nije dogodilo izmeĎu mene i Jessie. 1 ne postoji ni trunka dokaza da jest." Bijes joj je nestao iz glasa, i odjednom je bila smrtno ozbiljna. "U tome je problem, Jack. Sada ima dokaza." Gotovo je mogao čuti kako mu srce lupa: "Molim?" "Istraţitelji. Ostavili sumi ga." "Što su ti ostavili?" Odgurnula se od stola, prešla čitavu kuhinju i zaustavila se kod kasetofona na kredencu. "Ovo", rekla je i izvadila kasetu. "Što bi to trebalo biti?" "Čini se daje tvoja prijateljica Jessie - tvoja klijentica - snimila jednu od vaših epizoda u njezinoj spavaćoj sobi." "To nije moguće. Nije bilo epizoda."

"Prestani lagati! Čuje se tvoj glas. I njezin. A ne razgovarate o sportu." Ostao je bez riječi. "To je ludo. Nikada nismo bili zajedno. A i da jesmo, zašto bi ona to snimala?" "Osvijesti se. Ona je prevarantica, a ti si oţenjen čovjek koji ima puno toga za izgubiti. Nije prva ţena koja je gurnula kasetofon ispod kreveta." "Ţelim to čuti." "Pa, ja ne ţelim- čula sam dovoljno." Zgrabila je svoju torbu i potraţila ključeve od auta. "Čekaj", rekao je. "Daj mi trenutak da to poslušam." "Ne." Krenula je prema vratima. "Cindy, molim te." "Rekla sam ne." Zaustavio se izmeĎu nje i vrata. "Nikamo nećeš voziti. Upravo si popila cijelu bocu vina." Prezirno gaje pogledala, a onda počela drhtati. Ogromna suza joj je potekla niz obraz. Obrisala ju je, ali to je samo privuklo nove kapljice, zapravo, pravu poplavu. Jack je krenuo prema njoj, ali ona se povukla. "Miči se od mene!" "Cindy, nikada te ne bih prevario." "A što je s Ginom?" Sledio se. Gina Terisi, prije mnogo godina. "To je bilo prije nego smo se zaručili. Ti si otišla u Italiju zbog onog posla i prije nego si otišla, rekla si mi da me ostavljaš." "Ti si to očito jako dobro prihvatio." "Nisam, bio sam rastrojen. Zato se uopće to s Ginom i dogodilo." "Jesi li i ovaj put bio rastrojen? Je li se zato to dogodilo s Jessie?" "Ne. Ništa se nije dogodilo s Jessie." "Sve je snimljeno!" "Mislim da znam o čemu se radi. Daj da čujem." "Neću tu sjediti dok ti to slušaš." Kad je pokušala proći pored njega, povukao se prema vratima. "Nećeš voziti pijana."

"Pusti me van!" Udarila ga je u grudi, ne boksačkim udarcem, nego više kao da frustrirano lupa po vratima. Gotovo je pala na njega, dijelom u katarzi, dijelom zbog alkohola On ju je pokušao zagrliti, ali ona se nastavila probijati prema kvaki. "Ja ću otići", rekao je. "Samo mi daj vrpcu i obećaj da nećeš nikamo voziti". Pogledi su im se sreli - te prekrasne, plave, vlaţne oči ispunjene sumnjom i razočaranjem. Uţurbano je otišla do kasetofona i bacila vrpcu prema njemu. On ju je uhvatio. "Uţivaj, Jack. Sad me ostavi na miru." On je ostao na mjestu, nije se mogao ni pomaknuti. "Cindy, volim..." "Ne govori to. Samo idi." Bilo mu je grozno otići u tom trenutku, ali nije ţelio pogoršavati stvari time što će objašnjavati porijeklo te vrpce prije nego juje preslušao. Spustio je glavu, otvorio vrata i izašao bez riječi. Bio je na pola puta niz stepenice kad se svjetlo na trijemu ugasilo. Činilo se da Cindy tako ţeli - da Jack hoda do svog auta u potpunom mraku, sam. 19 Jack je slušao kasetu u autu. Odmah je znao stoje to. Veće je pitanje bilo: Zašto mu to radi? Jack je imao jednog dobrog prijatelja koji je poznavao staru Jessie. Nije ju poznavao jednako dobro kao Jack, ali su se druţili u vrijeme dok je Jack hodao s Jessie. Upoznao je Mikea Campbella na Havajima. Jack je proveo ljeto prije početka studija u Mauiju, posljednje divljanje prije nego što se udubio u proučavanje prava. Mike gaje nadmašio i proveo čitavu četvrtu godinu na Sveučilištu na Havajima prije nego je krenuo na studij prava u Miamiju. Jednostavno je spakirao svoje stvari u stari Porshe i iz Sveučilišta Illinois se odvezao do Los Angelesa, uskočio na brod i završio studij okruţen palmama i lijepim ţenama. Bili su dvojica mladih besmrtnika, dovoljno ludi da noću rone u crne dubine ispod ribarskih brodica, ţivjeli su za nalete adrenalina koji su stizali svaki put kad bi opazili rupe u mreţama koje su napravili morski psi. Mike je uvijek bio malo neustrašiviji, zbog čega je danas ţivio na moru s petnaestmetarskim ribarskim brodićem

svezanim u dvorištu. Dignuo je drugu hipoteku na kuću i riskirao sve u desetogodišnjoj borbi s proizvoĎačima polibutilenskih cijevi koje su trebale zamijeniti bakrene cijevi u domovima diljem Amerike. Ispostavilo se da se čak i od minimalne količine klora u vodi za piće one raspadaju. To ih je na kraju stajalo 1,25 milijardi dolara. U to je vrijeme to bila najveća odšteta isplaćena u slučaju u kojem se nije radilo o tjelesnoj ozljedi. Mike je od toga dobio dvadeset i dva milijuna dolara, hvala na pitanju. Najbolje od svega je bilo to što gaje i dalje bilo nemoguće mrziti. "Ti i Jessie na vrpci?", rekao je Mike. Jack je otišao k njemu i zatekao ga kako prtlja po zvučnicima na svom brodu. Popili su nekoliko piva, Mike naslonjen na ogradu a Jack je sjedio u takozvanoj vrućoj sjedalici, ribarskom stolcu pričvršćenom za pod, za koji se Jack poţelio svezati i upecati veliku sabljarku. Sunce je već davno bilo zašlo, ali svjetlo iz skupih domova na drugoj strani kanala je blještalo po površini mora. "Tako je. Na vrpci." "Ono, vrištite i sve to." "Mike, ne pomaţeš mi." "Svaki dobar odvjetnik ţeli znati sve činjenice." "Najvaţnija činjenica, prijatelju, je to daje vrpca prastara. Snimljena je davno prije nego sam upoznao Cindy Paige." "Znači, je li to bio visoki vrisak, ili više duboki..." "Mike, daj." "Oprosti." Zaljuljao Se u svojoj stolici i uzeo još jedan Bud iz hladnjaka. "Znači, vrpca je stara. Jesi li ikada znao da postoji?" "Zapravo i ne." "Kako to misliš, zapravo i ne?" Jack je nagnuo svoje pivo, otpio dobar gutljaj. "Jessie je bila jako zabavna, ali ni pribliţno tako promiskuitetna kako su ljudi mislili. Mi nismo samo uskočili u krevet, ni blizu tome. Ali nakon što smo neko vrijeme hodali, stvari su počele napredovati. A kad smo stigli i do toga, stvari su postale.. .zanimljive." "Zanimljive?' "Ţeljela je snimiti videovrpcu." "Molim?", rekao je smiješeći se. "Ja nisam pristao. Ali otprilike sljedeća dva mjeseca bi to spomenula svaki put kad bismo se svukli. Jedne smo noći otišli plesati, prilično se napili. Otprilike trideset sekundi nakon što smo ušli u njezin stan, našli smo se na krevetu plazeći jedno po drugome. Uzela je daljinski upravljač s noćnog stolića i pomislio sam

daje upalila televizor, ţeleći baciti malo svjetla na nas. Bili smo otprilike pet sekundi od samog čina kad sam spazio kasetofon na noćnom stoliću. Mislila je da ću se moţda naviknuti na audio snimke, pa ću polako prihvatiti i video zapis. Rekao sam joj da to ugasi, ali bio sam u stanju u kojem me bilo baš briga da nas je prenosio i drţavni radio. Tako se to dogodilo." "Snimili ste pornografsku audio kasetu?" "Bilo je grozno. Zvučalo je kao da se dvoje pijanaca ševe u mraku." "Znači, bacili ste je?" "Rekao sam joj da to učini, ali zadrţala ju je. To nam je postao predmet šale. Ako bih dugo ostao u uredu, do deset ili jedanaest sati. Umjesto da me zove i gnjavi time kada ću doći kući, podigao bih slušalicu, a na drugoj bih strani čuo tu vrpcu na kojoj Jessie oponaša Meg Ryan u restoranskoj sceni iz filma Kad je Harry sreo Sally." "Puno bolje od priča o hladnoj večeri." "Tome smo se nekoliko puta nasmijali i onda je prestala." "Alije vrpcu zadržala?' "Očito." "Koliko godina?" "Sedam, čak bliţe osam. Ne pridajem tome previše vaţnosti. Mogla ju je jednostavno gurnuti u neku kutiju za cipele i zaboraviti na nju." "Pa ju je policija pronašla?" "Da. Ili, još vjerojatnije, njezini su je nasljednici proslijedili policiji kao dokaz." "Kao dokaz čega? Da ste ti i Jessie spavali zajedno prije nego si uopće upoznao Cindy?" "Valjda nikome nije palo na pamet daje vrpca mogla biti snimljena prošlog desetljeća." "Kako im to ne bi bilo jasno?", rekao je Mike. "Jesi li ikada pogledao neku od svojih starih kaseta? One izgledaju staro." "Ali kopija ne izgleda staro. Cindyna je izgledala kao nova. Ako nemaš original, nije tako očito daje vrpca stara osam godina."

"Pa gdje je onda original?" "Ne znam. Mogla bi ga imati policija, ali to bi bilo stvarno odvratno od njih da presnime staru kasetu na novu i daju je mojoj ţeni kao dokaz moje nevjere." "Znači, pretpostavljamo da Jessieni nasljednici imaju original, a iz nekog su razloga policiji dali kopiju koja izgleda nova." "Ili moţda original više ne postoji i jedino stoje Jessie imala je bila kopija koja izgleda novo." "Zašto bi to učinila?" Jack je zastao, kao da se boji da ne ispadne paranoičan. "Zato što je htjela da netko misli da smo nedavno bili u vezi." "Ah, shvaćam", rekao je. "A kojoj teoriji zavjere si sklon u slučaju Kennedy? Mafija, Kubanci ili su moţda krive nakupine leda koje su sredile i Titanic?" "Priznajem, malo je nategnuto. Ali što god da se desilo, moja je ţena povjerovala." Nagnuo se prema naprijed i zabrinuto pogledao Jacka: "Kako je Cindy?" "Onako. Ovo ne pomaţe." "Mislio sam na vas kad sam vidio ovo na vijestima. Zvao sam vas." "Znam. Toliko je ljudi zvalo da još nisam stigao svima uzvratiti pozive." "Palo mije na pamet da nazovem i Cindy, ali nisam znao u kakvom je stanju. Dovoljno je grozno kad naĎeš leš u vlastitoj kadi. Ali njoj mora biti posebno teško, nakon svega stoje prošla s onim tvojim bivšim klijentom, psihopatom." Jack je spustio pogled prema svojoj praznoj čaši pive. "Prvo on, sada Jessie. Moţda bih morao promijeniti tip svojih klijenata." "To je samo protekla voda." "Kroz polibutilenske cijevi?" Kucnuli su se. "Bog ih volio", rekao je Mike.

Slabašno su se nasmiješili i onda uozbiljili. "Reci mi iskreno", rekao je Jack. "Zašto misliš daje Jessie zadrţala snimku nakon svih ovih godina?" "Moţda iz onih razloga koje si naveo. Stavila ju je u ormar i zaboravila da uopće postoji." "Hi?" "Ne znam. Ti si sin bivšeg guvernera. Moţda je mislila da ćeš jednom započeti političku karijeru, pa te htjela ucjenjivati." Jack je zgulio etiketu sa svoje boce piva. "Moguće, pretpostavljam." "Ilije moţda slušala tu vrpcu svaki dan posljednjih deset godina odbijajući ljude poput George Clooneyja i Brada Pitta gorko plačući za Jackom Swyteckom, najboljim ljubavnikom na svijetu." "Misliš?" "Ma, sigurno." "Opa. Nikad se sam toga ne bih sjetio. Ti se genij." "Znam." "Ozbiljno", rekao je Jack. "Ti si tuţitelj." Mike se osvrnuo po svom prekrasnom brodu. "Koliko znam." "Vrati se u prošlost, prije osam mjeseci. Jessie Merrill je na površini imala privlačan slučaj. Činjenice s kojima se moţe suosjećati, mlada i lijepa klijentica." "To ti priznajem." "Mogla se obratiti milijunu drugih odvjetnika. Većina bi bila uzela slučaj. K vragu, neki bi pristali čak i da im je izravno rekla da je bila riječ o prijevari." "Ja ne bih, ali neki bi, slaţem se." "A ona je ipak izabrala mene. Tipa čijih su devedeset posto slučajeva kazneni prekršaji. Zašto?" Mike nije odmah odgovorio, činilo se kao da odmjerava svoj odgovor. "Moţda je htjela jako pametnog odvjetnika za kojeg je znala da ga moţe prevariti." "Hvala" "Ili te, iz nekog bizarnog razloga, ponovo ţeljela u svom ţivotu."

"Ali zašto? Nakon svih ovih godina, zašto?" Slegnuo je ramenima. "Tu ti ne mogu pomoći, prijatelju. Na to ćeš sam morati naći odgovor." Jack se zavalio u stolac, promatrajući kako mjesečina sjaji na komadićima lagano prljave vode uz Mikeov brod. "Kad bih barem znao," bilo je sve što je uspio reći. Mike je ubacio praznu bocu u otvoreni hladnjak. "Trebaš li mjesto gdje ćeš noćas prespavati?" Razmislio je o tome, a onda rekao: "Ne. Ne smijem dopustiti da se ovo produţava." "Što ćeš učiniti?" "Reći Cindy istinu." "To neće biti lako." "To hoće", rekao je Jack. "Teško će je biti natjerati da u to povjeruje." Zgrabio je jedan kraj hladnjaka, Mike je primio drugi. Sišli su s broda, prazne su boce zveckale uz pune dok su išli prema trijemu. 20 Kad je Jack stigao kuće svoje punice na ulaznim vratima se nalazio lanac. Otvorila su se nekih petnaest centimetara i onda zapela. "Cindy", viknuo je kroz uski otvor. "Odlazi, Jack." Bio je to glas njegove punice iz druge prostorije. "Ţelim samo razgovarati." Dio njega je ţelio moliti izravno Cindy da ga pusti da uĎe, ali je znao da se neće probiti do nje sve dok je njezina majka na vratima. "Cindy, radi se o onome na što sam i sumnjao. Vrpca je stara. Snimljena je prije nego sam tebe uopće i upoznao." Nitko mu nije odgovorio. "Molim te, nazovi me. Ostavit ću mobitel upaljen." "Onda nabavi posebnu bateriju koja će trajati cijeli ţivot", rekla je njezina majka.

"Puno ti hvala, Evelyn." Zatvorio je vrata i tiho se povukao do svog auta. Nije bio siguran kamo da ode. Nekoliko se minuta vozio po susjedstvu, vozeći u smjeru drţavne autoceste broj 1. Razmišljao je o tome da se vrati k Mikeu, ali onda odustao od toga. Cindy mu je bila prva u mislima, ali prijašnji razgovor s Mikeom mu je pomogao da postavi sebi još jedno pitanje koje bi se, kad razmisli, takoĎer moglo povezati s njegovim sadašnjim bračnim statusom. Koje su točno podatke o Jacku Jessieni nasljednici proslijedili drţavnom tuţiteljstvu? To nije bio posao za Thea. Skrenuo je niz Ludlam Road i odlučio posjetiti Claru Pierce. Na Floridi se izvršitelj oporuke zove osobnim zastupnikom, a u Clarinom se slučaju riječ "osobni" čini posebno prigodnom. Jack već godinama nije bio u Clarinoj kući. Upoznali su se još dok je Jack hodao s Jessie. Bila je odvjetnica ijedna od Jessienih najboljih prijateljica, zbog čega j e upravo ona i sastavila Jessienu oporuku i bila njezin osobni zastupnik. Jack i Jessie su nekoliko puta i izašli s Clarom i njezinim tadašnjim muţem, sada bivšim. David i Jack su ostali u prijateljskim odnosima i nakon razvoda, iako se Jack trudio ne zauzimati strane. David je bio odvjetnik za nekretnine, koji se odrekao svoje karijere kako bi se brinuo o njihovu sinu. Sve je radio - hranio ga na bočicu, mijenjao mu pelene, vozio do škole i natrag, pomagao u domaćim zadaćama, išao s njim na nogomet, juniorski bejzbol. Kad su se razvodili, borio se za skrbništvo i izgubio. U to vrijeme Jack nije krivio Claru stoje pustila suze kako bi uvjerila suca da dječak treba majku. Budući da nije poznavao svoju vlastitu majku, Jacka je moţda bilo lako uvjeriti. Ali jako gaje mučilo to stoje dva mjeseca nakon stoje dobila skrbništvo spakirala dječaka i poslala ga u internat. To je potvrdilo da zapravo nije ţeljela svog sina, nego je samo htjela da ga njezin muţ ne dobije. Jedino stoje Clari bilo bitno je pobjeĎivanje. Nije se činilo da je Clara šokirana što vidi Jacka. Pozvala ga je u kuhinju na kavu. "Jeli tvoj sin još uvijek dobar vezni igrač?" zapita Jack bacajući mamac. "O, da. Uvijek je bio, znaš, usredotočen."

Tipično za Claru da ne zna daje njezin vlastiti sin bacač, a ne vezni igrač. Čak bi i njegova maćeha znala razliku, a ona je mislila daje Mickey Mantle miš u kišnom ogrtaču. "Vrhnje ili šećer?", pitala je. "Običnu crnu." Sjela je na barski stolac s druge strane pulta, gledajući prema Jacku. Još uvijek je bilo odjevena za ured, u klasično mornarski plavo odijelo i bijelu svilenu bluzu. Clara nije puno marila za stil. Imala je istu frizuru već osam godina, čvrste i učinkovite kovrče, crne poput njezine kave. Otpila je gutljaj iz svoje šalice i pogledala ga preko ruba, kao da ţeli reći: "Što ima?" "Dvojica detektiva s odjela za umorstva su danas posjetila Cindy", rekao je Jack. "Dali su joj vrpcu na kojoj smo snimljeni Jessie i ja. Znaš li nešto o tome?" "Naravno. Ja sam im je dala." "Zašto?" "Pregledala sam čitavu njezinu osobnu imovinu. To je moj posao kao osobnog zastupnika. Policija je traţila bilo što što bi moglo baciti svjetlo na vrstu odnosa koji ste ti i Jessie imali. Zato sam im dala vrpcu." "Mogla si me barem nazvati i upozoriti na to. To je najmanje što bih ja bio učinio za starog prijatelja." "Ti i ja nikada zapravo nismo bili prijatelji." Nije bila zajedljiva, samo brutalno iskrena. Jack je rekao: "Nisam bio na Davidovoj strani protiv tebe. Dobio sam sudski poziv za tuţbu oko skrbništva. I rekao sam istinu. David je bio dobar otac." "To nema nikakve veze s ovim. Jessie mije bila prijateljica i policija pokušava utvrditi kako je umrla. Imam namjeru suraĎivati i neću te zvati svaki put kad se nešto dogodi. To nije moj posao." "Znaš li daje vrpca snimljena još dok smo Jessie i ja hodali?" "Ne, izgledala je sasvim nova." "Ţeliš reći daje kopija koju si dala tuţiteljstvu izgledala potpuno nova?" "Ne. Govorim o jedinoj kaseti koju sam ja vidjela."

"Hoćeš reći daje vrpca koju si našla meĎu Jessienim stvarima izgledala kao nova?" "Da" Jack se trudio ne izgledati previše zbunjen, ali njegov razgovor s Mikeom o paranoji mu je odjekivao u glavi. Možda je ledenjak stvarno sredio Kennedyja. "Jessie je sigurno napravila kopiju i uništila oroginal." "Zašto bi to učinila?" Imao je o tome teoriju, ali ju nije htio podijeliti s Clarom. "Nisam siguran. Imaš li ti neku ideju?" "Ne ţelim ni nagaĎati kakve ste igre ti i Jessie igrali. Samo ţelim pomoći policiji da sazna što joj se dogodilo." "Jaje nisam ubio." "Nadam se daje to istina. Iskreno to kaţem." "Ma daj, Clara. Ne vjeruješ stvarno da sam ja ubojica." "Imaš pravo, ne vjerujem. Ali nisam vjerovala ni da bi Jessie mogla prevariti neku kompaniju za milijun i pol dolara." "Alijest." "To ti kaţeš. "Vidio sam nju i doktora Marsha kako se drţe za ruke nekoliko minuta nakon presude." "Pa što? Bio je sretan što je pobijedila. To ne znači da su zajedno počinili zločin." "Rekla mije daje bila riječ o prijevari, a i on mije to zamalo priznao. I to u mom uredu." "On je ugledni, provjereni neurolog." "Očito je i lopov." "Ako je on lopov, zastoje tvoje ime, a ne njegovo, na zajedničkom bankovnom računu?" Jack se zamalo zagrcnuo. "Kojem bankovnom računu?" "Grand Bahama Trust Company. Offshore banka u kojoj je Jessie poloţila novac koji je dobila od ulagača. Imala je račun kod njih. Ti i Jessie ste imali račun kod njih."

Nekoliko je puta trepnuo i rekao: "To mora biti neka greška." "Račun broj nula-jedan-nula-tri-jedan. Zajednički račun na ime Jessie Suzanne Merrill i Johna Lawrencea Swytecka. To ti je puno ime, ţarne?" "Da, ali.. .zajednički račun?" "Nemoj ništa ni pomišljati. Ako samo takneš taj novac, sukobit ćemo se. Taj novac ostaje njezinim nasljednicima." "Ne brini. Ne ţelim imati posla s novcem koji je dobila prijevarom. Potvrdit ću da ne pripada meni." "Dobro. Sutra ću ti donijeti papire." "Dobro, ali moram saznati sve o tome bankovnom računu. Ovo mije prvi glas o tome." "Očekuješ da u to povjerujem?" "Istina je. Zašto bi Jessie stavila tvoje ime na račun vrijedan milijun i pol dolara, a da ti za to ne kaţe?" "Moţda iz istog razloga zbog kojeg je htjela da ona stara snimka izgleda kao nova." Skupila je pogled, kao da joj on vrijeĎa inteligenciju. "Dat ću ti mali savjet. Samo priznaj da ste se ti i Jessie ševili. Zbog ovog klintonovskog poricanja će ljudi pomisliti da si je ubio." "Neće to misliti. Kao što ni ti to ne misliš. Ne bi me pozvala u svoj dom da misliš da sam ubojica." Nije odgovorila. Jack je rekao: "Ako ju je itko ubio, onda su to učinili ulagači koje je prevarila." "Postoji i ta teorija." "To je više od teorije. Noć prije nego je umrla, Jessie je došla k meni, preklinjući me da joj pomognem. Bila je uvjerena da će je ulagači ubiti." "Znam sve o tome. Detektivi su mi pokazali pismo koje si uputio javnom tuţitelju. Ali tvoja teorija o ulagačima kod mene ne prolazi." "Ne vidim zašto ne." "Iz jednostavnog razloga. Ako su ulagači ubojice, ne bi se trudili njezinu smrt prikazati kao samoubojstvo." "Zašto to kaţeš?"

"Ja sam izvršitelj njezine oporuke. Vidjela sam njezinu policu osiguranja. Kupila ju je prije dvadeset i dva mjeseca. Nije valjana ako si oduzme ţivot u manje od dvije godine nakon stoje potpisana. To je standardna stavka u takvim ugovorima." Njegov je odgovor došao polako, kao da vaţe njezine riječi. "Znači, ako njezina smrt bude proglašena samoubojstvom, ulagači će izgubiti svoja tri milijuna dolara premije." "Pogodak. Ne zanima me koliko kaţeš da su ti tipovi gadni, ne mogu biti idioti. Da oni stoje iza toga, Jessie bi bila pronaĎena mrtva u svom autu na dnu nekog kanala. Njezina bi smrt izgledala kao nesretan slučaj, a ne samoubojstvo." Jack je buljio u svoju praznu šalicu kave. Odjednom mu je izgledala poput goleme crne rupe, dovoljno velike da proguta njega i cijelu njegovu teoriju o ulagačima kao ubojicama. "Jesi li dobro?", pitala je Clara. "Naravno. Samo prvi put čujem za tu stavku police. Valjda zato policija sumnja na mene, a ne na ulagače." "Imaš pravo." Jack je otpio malo kave, a zatim pogledao Claru u oči. "Čini se da znaš više nego što govoriš." "Moguće je." "Postoji li još nešto što bih trebao znati?" "Da." "Što?" "Nemoj me naljutiti. Jer ako te poţelim povrijediti, vjeruj mi, i po vrijedit ćute." Glas joj nije bio prijeteći, ali on se ipak osjećao kao da mu prijeti. Ustala je, davši mu time jasan znak da mu je bilo vrijeme da poĎe. Jack je odloţio šalicu na kuhinjskm pultu i rekao: "Hvala na kofeinu." "Nema na čemu." Otpratila gaje do predvorja i otvorila mu ulazna vrata. Izašao je, a onda se zaustavio i rekao: "Nisam je ubio."

"To si već rekao." "Niti sam je dao ubiti." "To je pak nešto što još nisam čula." "Sad jesi." "Da. Sad jesam. Napokon." Poţeljeli su si laku noć i Jack je krenuo niz stepenice dok su se vrata za njim zatvarala. 21 Do devet sati je Jack bio na drugom tanjuru ropa viejo, jela od sjeckane govedine čije se ime moţe prevesti otprilike kao "stara odjeća". Njegova je baka tvrdila da to ime samo opisuje izgled mesa i nema nikakve veze sa stvarnim sastojcima. A opet, ona gaje hranila tasajom bez da ga je upozorila daje riječ o konjskome mesu i tvrdila mu do posljednjeg daha da Kubanci jedu zeleno povrće jer je prţeno lišće tropska varijanta tog istog. Jack je imao puno toga naučiti o kubanskoj kuhinji. Posjet abueli bio samo još jedna diverzija. Pokušavao je nazvati Cindy ali je nije uspio dobiti, stoje moţda bilo i bolje. Moţda mu je trebalo malo vremena da sredi objašnjenje koje je, za sada, zvučalo tek malo bolje od: "Dobre vijesti, dušo, prošlo je barem deset godina otkad sam posljednji put snimao svoj seksualni odnos." "Mas, mi nino? " Predvidljivo, abuela je pitala ţeli li još jesti. 'Wo, gracias." Pogladila gaje po glavi i natrpala mu još riţe. Nije se bunio. Jack je mogao samo zamisliti kako je to kad više od ičega voliš kuhati, a trideset i osam godina nemaš gotovo ništa u ormaru. Abuela je sada imala izvrsnu kuhinju. Kuća koju je Jack za nju unajmio bila je skoro nova i dijelila ju je s poznanicom iz crkve. Kratko je vrijeme ţivjela s njim i Cindy. Svake su večeri zajedno večerali. Jack bi pričao na lošem španjolskome, a abuela bi odgovarala na još gorem engleskom, oboje su pokušavali naučiti jezik onog

drugog u rekordno kratkom vremenu kako bi mogli slobodno komunicirati. Ali kad je ţivjela sama bilo joj je lakše izlaziti i uţivati. Teško je povjerovati da su prošle skoro tri godine otkako je Jacka nazvao otac kako bi mu rekao da abuela slijeće na meĎunarodni aerodrom u Miamiju. Jacku je zamalo ispao telefon iz ruke. Nije očekivao da će ona doći u Miami u svojim godinama, čak i na humanitarnu vizu kako bi posjetila svog brata na samrti. On ju je puno puta pokušao posjetiti na Kubi, i dok su mnogi Amerikanci posjećivali tamošnje roĎake, Jacku to nikada nije bilo dopušteno. Oštri govori njegovo oca protiv Castra dok je bio drţavni sluţbenik a kasnije i guverner, sigurno su osnaţili odbijanje kubanskih vlasti. Stigla je ovamo s privremenom vizom, ali sada je bila na putu da dobije američko drţavljanstvo i nije se namjeravala vratiti. Njihov prvi susret licem u liceje bio izazvao niz različitih osjećaja. Po prvi put u ţivotu je Jack duboko osjetio daje njegova majka stvarno postojala. Više nije bila samo slika u albumu ili iz niza anegdota koje mu je otac ispričao. Ana Maria je ţivjela. Imala je majku koja ju je voljela i koja je sada voljela Jacka, snaţno ga grlila, hranila ga dok nije bio spreman eksplodirati - a onda mu posluţila desert. "Napravila sam voćni kolač", rekla je uz osmijeh. "Ah, tvoj drugi izum." "Samo sam usavršila voćni kolač. Nisam ga izmislila." Nasmijali su se i on je uţivao u njezinu toplom pogledu. Cijeli su mu ţivot govorili da sliči ocu, dobronamjerni kompliment od ljudi koji nikada nisu upoznali njegovu majku. Abuela ga je vidjela na drukčiji način, kao da hvata dragocjene poglede na nekoga drugoga svaki put kad bi mu pogledala u oči. To su bili rijetki trenuci u njegovom ţivotu kad se stvarno osjećao Kubancem. Posluţila mu je ogromnu porciju deserta, dodajući mu ţlicom još umaka od karamele. Onda je sjela za stol preko puta njega. "Danas sam opet bila na radiju", rekla je. Jack je pustio da mu se kolač otopi u ustima, a onda rekao: "Mislio sam da smo se dogovorili da je dosta radija. Nema više priča o tome kako si izmislila tres leches"

Potpuno se prebacila na španjolski, stoje bio jedini način na koji bi s punim osjećajima mogla prepričati čitavu izmišljenu priču. Potpuno ozbiljnog lica mu je još jednom ispričala o tome kako je izmislila ti-es leches nekoliko godina prije kubanke revolucije i podijelila tu tajnu samo sa svojom bivšom najboljom prijateljicom, Maritzom, koja je prebjegla u Miami sredinom šezdesetih i prodala se restoranu Hialeah za bijednih dvadeset i pet dolara i jednomjesečnu zalihu svinjskih odrezaka. Abuela je bila jedina osoba na planeti koja je govorila dva jezika i bila dovoljno strpljiva da izdrţi njegov ukočeni španjolski, pa joj je nadugačko odgovorio. "Abuela, volim te. Ali svjesna si da se ljudi smiju kad im pričaš tu priču na radiju?" "Danas nisam pričala tu priču. Pričala sam o tebi." "Na španjolskome radiju?" "Na vijestima govore grozne stvari. Netko mora reći istinu." "Ne bi to trebala činiti." "U redu je. Sada vole kad se javljam. Kakve veze ima ako zadirkuju ludu staricu koja kaţe daje izmislila tres leches. Sve dok uspijem ubaciti par riječi o svom unuku." "Znam da imaš dobre namjere, ali ozbiljno ti kaţem. Ne smiješ to raditi." "Zašto ne smijem svijetu reći da nisi ubojica?" "Ako počneš javno govoriti o slučaju, ljudi će te ţeljeti intervjuirati. Ne samo novinari. I policija i istraţitelji." "Mogu izaći na kraj s njima." "Ne, ne moţeš." Bio je ozbiljan ali ne i strog. Činilo se daje shvatila poruku. "Bueno", rekla je, a onda se prebacila na engleski. "Nikome neću ništa reći." "Tako je bolje. Svaki kontakt s medijima moramo odobriti moja odvjetnica i ja. Čak i sa španjolskim radijem." U očima joj se vidjela zabrinutost. Jack je stavio svoju ruku u njezinu. "Lijepo od tebe što si htjela pomoći." I dalje je izgledala zabrinuto. Naposljetku je pitala: "Kako ste ti i Cindy?" "Pa... dobro." "Govoriš li joj da je voliš?"

"Naravno." "Kada?" "Stalno." "Kada zadnji put?" "Večeras." Malo prije nego me izbacila iz kuće, pomislio je. "Dobro. Kazati ţeni što osjećaš je muy importante." "I rekao sam joj." Stisnula je ruku u šaku i njeţno ga pogladila po obrazu. "Moţda bi joj trebao opet reći." Od trenutka kad je ušao u njezin stan, Jack je mislio daje uspio zadrţati svoje probleme sa Cindy za sebe. Zapanjilo gaje kako gaje dobro abuela upoznala u tom kratkom vremenu otkad je ţivjela u ovoj zemlji. "Moţda imaš pravo." Ustao je kako bi joj pomogao sa suĎem, ali mu to nije dopustila. "Idi k svojoj ţeni. Tvojoj prekrasnoj ţeni." Poljubio ju je u čelo, zahvalio joj na večeri i izašao kroz straţnja vrata. Jack se osjećao pun obnovljene energije slijedeći stazicu oko straţnjeg dijela zgrade. Bez sumnje je morao izgladiti stvari sa Cindy. Ali bilo je osvjeţavajuće na trenutak iskoračiti iz ciničnog svijeta i povjerovati, da ljubav pobjeĎuje sve. Auto mu je bio parkiran na mjestu za goste, dvije kuće dalje od abueline. Slijedio je dugački pločnik u obliku slova S kroz labirint drveća. Nalet vjetra je uzburkao lišće fikusa nalik vosku iznad njegove glave. Posegnuo je za ključevima od auta, zaustavio se i pogledao preko ramena. Učinilo mu se daje čuo korake iza sebe, ali nikoga nije vidio. Ispred njega se staza protezala ispod niza većeg drveća. Staro, iskrivljeno korijenje je tijekom godina potrgalo i iskrivilo dijelove cementa. Odjednom je postalo mračnije, jer je svijetlo na ovom dijelu staze bilo blokirano niskim granjem. Ponovo je začuo korake. Ubrzao je hod i činilo se daje lupanje peta iza njega ubrzalo istim tempom. Sišao je sa staze i nastavio hodati po travi. Zvuka koraka je nestalo, kao da netko slijedi njegov tihi hod. Vratio se na pločnik na vrhu zavoja. Slova S. Njegove su pete odjekivale po betonu, a nakon nekoliko sekundi se nastavilo lupkanje i iza njega. Bez sumnje gaje netko pratio.

Jack se zaustavio i okrenuo. U tami ispod drveća je vidio jedva dvadeset metara. Nije nikoga vidio, ali je osjećao nečiju prisutnost. "Abuela? Jesi li to ti?" Znao je da nije ona, ali to je zvučalo manje paranoično od nervoznog: "Tko je tamo?" Nije bilo odgovora. Jack je pričekao trenutak, a onda uzeo mobitel. U trenutku kad gaje otklopio dobio je snaţan udarac u središnji dio leĎa od kojeg je zateturao i pao licem na pločnik. Telefon mu je izletio iz ruke, a i dah mu se presjekao dovoljnom brzinom da mu pluća izlete zajedno s njim. Pokušao je ustati i podigao se na jedno koljeno. Drugi udarac u isti kraljeţak gaje srušio na barem osam sekundi. Ovaj je put bio previše dezorijentiran da bi ublaţio pad. Udario je bradom u beton. Topli, slankasti okus krvi ispunio mu je usta. S obrazom uz pločnik je izbrojio dva para nogu. Ilije vidio duplo. "Što... vi... "Jedva je mogao izustiti riječi, a kamoli rečenice. Osjetio je snaţan bol u šaci kad mu je čizma s ţeljeznim vrhom prilijepila prste uz pločnik. Pokušao je podignuti pogled, ali bez uspjeha. U tami bi svakome bilo teško razaznati lice. U Jackovu isprebijanom stanju, njegov je napadač bio samo mutna silueta. "Smatraj se upozorenim, Swyteck." Glas gaje zbunio. Zvučao je ţenski. Istukla me žena? Nepomično je leţao, praveći se daje bez svijesti. Čizma je krenula prema njemu, ovaj put njeţno, gurkajući ga u rebra., kao da provjerava je li pri svijesti. Odjednom je pronašao snage da oţivi i zgrabio gleţanj, vukući ga i okrećući svom snagom. Njegova je napadačica pala na pod, a Jack se bacio na nju. Ruke su mu lepršale dok joj je pokušavao zgrabiti i drugu nogu, ali bila je začuĎujuće snaţna i brza. Nekoliko su se puta prevrnuli i zabili u drvo. Jack je zastenjao kad se njegova napadačica oslobodila. Krenuo je prema njoj, ali se ona bacila na njega, mašući nogama poput profesionalne kick-boksačice. Čizmom ga je udarila ravno u jednu stranu glave i on je pao.

Leţao je na trbuhu, a netko ga je s leĎa zgrabio za kosu i povukao ga za glavu. "Još jedna pokret i prokrvarit ćeš kao prase." Jack se ukočio. Na grlu mu se nalazila hladna čelična oštrica. Glas je bio muški. Nije vidio dvostruko, napalo gaje dvoje napadača. "Polako", rekao je Jack. 'Tišina", rekao je pljusnuvši Jacka po glavi. "Kao što smo rekli, smatraj se upozorenim." "Upozorenim - na što?" "Pripiši Jessieno ubojstvo kome god ţeliš. Samo ne nama." "Kome... vama?" Muškarac je još jače povukao Jacka za kosu. "Ne volimo napadati bake, ali ako je nastaviš slati na radio da pokazuje prstom tamo gdje ne bi smjela, sam si kriv." Usredotočio se dovoljno dugo da zaţali stoje abueli uopće ispričao o ulagačima. "Ona nije dijelom ovoga." "Zaveţi. Ne znaš s kim se zajebavaš. Skini baku s radija ili će doći do još jedne krvave kupke. Shvaćaš?" "Nećete..." Jack je stao usred rečenice. Oštrica mu je jače pritisnuta uz grlo. "Da ili ne, Swyteck. Jesi li shvatio?" "Jesam." "Bolje ti je da jesi", rekao je, a onda po posljednji put zabio Jackovu glavu u pločnik. Jack se trudio ostati pri svijesti, ali jedva. Nije ništa vidio niti čuo, a njegov svijet je polako postajao tamniji od noći, a onda potpuno cm. 22 Cindyn mozak je pulsirao. Podignula je glavu s jastuka, ali ona je teţila cijelu tonu. Bila je popila još vina nakon stoje Jack otišao, čime je debelo premašila svoju granicu. Zatvorila je oči i pustila glavu da se opet spusti, no činilo joj se da joj preša pritišće oba uha. Mora se kretati ili je bila sigurna da će umrijeti. Glava joj je skliznula niz plahtu i pronašla rub madraca. Pridigla se na svoju stranu kreveta i pogledala na digitalni sat na noćnom stoliću. Brojevi su joj bez leća bili mutni, a nij e mogla podići ruku kako bi si ga pribliţila. Nije mogla saznati koliko je bilo sati.

Kao i u njezinu snu. Tom groznom snu. Nije mislila da sanja. Ali nije se ni osjećala budnom. Nikada u ţivotu nije bila toliko mamurna, čak ni kad je na proslavi mature pila zaleĎena pića začinjena Juţnjačkom Utjehom^Oči su joj se polako privikavale na prigušenu svjetlost. Rolete su bile spuštene, ali blijedi obrisi zore su obasjavali proreze izmeĎu daščica. Trajalo je neko vrijeme, ali sjela je na krevet. Zvukovi koraka su odjekivali hodnikom. "Mama?" Nitko nije odgovorio, ali glas joj je bio slab, ukraden kao posljedica previše alkohola. Cindy se osvrnula po prostoriji. Prazna boca vina se nalazila na komodi, a pogled na nju bio je dovoljan da joj pozli. Osjećala je potrebu otrčati do kupaonice, ali je mučnina, na sreću, brzo prošla. Kako ironično, pomislila je, koliko je puta ujutro leţala u ovom krevetu i pravila se da joj je zlo kako ne bi išla u školu. Kao mala je mrzila školu i jako dugo je mrzila i ovu kuću. Nije o njoj razmišljala kao o kući u kojoj je odrasla, barem ne u potpunosti. Ostatak obitelji se preselio ovamo tek nakon što joj je otac umro, udovica, dvije kćeri i tri jako malena dječaka. A ipak se Činilo daje puna uspomena. Ili joj je barem, u tom trenutku, punila glavu uspomenama. Kroz sjećanje se opet gledala, kao stoje činila i u snu, osim što ovo nije bio san - ili barem nije bio onaj san. Cindy koju je sada vidjela je imala devet godina, u njihovoj staroj kući, onoj prije ove, kući u New Hampshireu. Lišće ispod prozora njezine spavaće sobe je zašuštalo. Dok je budna leţala i buljila u strop, vjetar je ubirao smeĎe i suho lišće s grana i uzdizao ih prema noćnome nebu. Neke bi uhvatio vjetar i odnio u visinu. Drugi su padali na tlo, i stvarali beskrajni tepih od mrtvog lišća preko livade. Turisti iz čitave drţave su dolazili kako bi vidjeli takvu jesen. Cindy ju je mrzila. Na kratka dva tjedna bi se ljetno zeleno lišće pretvaralo u nešto u što se ništa ţivo nije moglo pretvoriti bez da prizove katastrofu, praskave vatrene iskre na krajevima iskrivljenih grana. A onda su jedan po jedan, ti plamenovi bivali ugašeni. Nasamareni u smrt. Vani je zavijao nalet vjetra i jato mrtvog lišća joj je zalupalo na prozor. Cindy je navukla pokrivač preko glave. Budale.

Začula je buku, razbijanje. Kao daje nešto palo ili se srušilo. Moralo je dolaziti odozdo. "Tata?" Bila je sama u kući s ocem tog vikenda. Njezina majka i starija sestra su otišle u Manchester na srednjoškolski nogometni turnir. Dječaci, s kojima se otac nije mogao nositi, bili su kod bake. Cindy je čekala odgovor, ali nije čula ništa. Samo vjetar ispred prozora, zvuk lišća koje se micalo... Počela je paţljivije slušati, kao da je koncentracijom mogla pojačati svoj sluh. Uzburkano lišće je bilo dovoljno strašno, lupkanje po staklu. Ali stvarno ju je plašilo drobljenje - zvuk lišća koje se pomiče ispod prozora njezine spavaće sobe, korak po korak. "Jesi li to ti,tatice?" Tijelo joj se ukočilo. Bio je tu. Zvuk drobljenja. Netko je hodao ispred njezine kuće. Bila je sigurna u to, noge su mu se vukle kroz lišće. Sama pomisao na to ju je plašila do srţi, tjerala joj suze na oči. Iskočila je iz kreveta i potrčala niz hodnik. "Tatice, gdje si?" Hodnik je bio mračan, ali Cindy se mogla snaći i svezanih očiju. Često je onuda trčala noću poslije noćnih mora. Otvorila je vrata roditeljske spavaće sobe i utrčala unutra. "Tatice, čuje se buka!" Ostala je sleĎena na rubu kreveta. Oči su joj se dovoljno prilagodile na tamu da vidi daje prazan. Štoviše, bio je namješten. Nitko nije u njemu spavao iako je davno prošlo njezino vrijeme za spavanje, kao i njezinu ocu. Barem joj se činilo daje kasno. Digitalni sat na noćnom stoliću se zaustavio na ponoći, zeleni brojevi su pulsirali kao i uvijek kad bi zimi bilo nestalo struje. Jesam li sama? Cindy je istrčala iz spavaće sobe. Strah ju je potjerao niza stube, brţe nego što ih je ikada prešla. Njezin je otac mnogo puta znao zaspati na kauču, i moţda je bio tamo. Poţurila je u dnevnu sobu. Srce joj se odmah ispunilo očajem. Nije ga bilo. "Tatice?"

Iz dnevne sobe je otrčala u kuhinju, a onda u sobu svojih roditelja. Pogledala je u kupaonice, čak i u veliki ormar u predvorju, otvarajući vrata poput začuĎenih usta. Nigdje ga nije bilo. Suze su joj tekle niz lice kad se vratila u kuhinju i onda joj je nešto zapelo za oko. Kroz prozor je vidjela preko dvorišta i ugledala svjetlo koje je svijetlilo u garaţi. Očev auto je bio parkiran na kolnom prilazu, pa je znala daje on kod kuće, moţda je bio zaokupljen drvodjelstvom. Moţda su to bili zvukovi koje je čula, njegov hod kroz dvorište prekriveno lišćem, zvuk njezina oca koji je unosio i iznosio stvari iz garaţe. U ovo doba? Jednim dijelom je ţeljela ostati gdje je, ali pomisao da ostane sama u toj velikoj kući je bila previše za djevojčicu. Vrisnula je i izjurila kroz straţnja vrata, u hladnu jesenju noć koja se činila više kao početak zime. Nastavila je vrištati i trčati sve dok nije prošla očev automobil i stigla do garaţe na kraju kolnog prilaza. Objema šakama je počela udarati po vratima garaţe. 'Tatice, jesi li unutra?" Njezin slabašni glas je bio još sitniji od hladnog sjevernog vjetra. Probala je kvaku, ali vrata su bila zaključana, a ionako je bila premalena da otvori glavna vrata. Na vrhovima prstiju je provirila kroz prozor. Unutra je svjetlo bilo upaljeno, ali nije vidjela ni traga svom ocu. Iz tog je kuta mogla vidjeti samo prednji dio garaţe. "Tatice, jesi li..." Riječi su joj zapele kad je ugledala tamnu mrlju na podu. To zapravo nije bila mrlja. Lagano se pomicalo, naprijed-nazad. Točka koja se lagano ljuljala. Ne točka. Sablasni prizor s rukama. Stopalima koja su lebdjela iznad tla. Uţem oko vrata. I lovačkom kapom kakvu je imao i njezin otac. Pala je na leĎa, odgurnula se od vrata garaţe i otrčala natrag u kuću. Ali nije se htjela vratiti unutra, nije znala kamo bi otrčala. Trčala je ukrug oko velikog jablana, plakala i vrištala, uz zvuk opalog lišća koje joj se drobilo pod nogama.

Lupanje ju je trgnulo iz sjećanja. Trepnula je pokušavajući se usredotočiti. Zvučalo je poput koraka u hodniku koje joj se ranije učinilo daje čula, ali ovo je bilo glasnije, poput galopirajućih konja. Nakon još jednog niza udaraca je shvatila da to uopće nisu koraci. Netko je kucao na vrata. Srce joj je počelo brţe lupati. Nije mogla zamisliti tko bi došao u ovo doba, a nije ţeljela o tome ni razmišljati. Tek je morala razbistriti misli od uspomena koje je prizvala u sjećanje. Taj nezaboravni prizor na podu garaţe. Onaj koji je tako sličio na tamnu mrlju na fotografiji djevojčice i njenog psa. Sjenka koje uopće nije bilo. Ili koja je nestala. Uz treći nalet kucanja su se Cindyna stopala našla na podu. Unutarnji glas joj je govorio da ne otvara vrata, isto kao i u snu. A isto kao i u snu, zanemarila je upozorenje i korak po korak polako prešla spavaću sobu. Svjetlo se upalilo na kraju hodnika. Majka joj je izvirila iz sobe i rekla: "Cindy, koji se vrag dogaĎa?" "Ne brini se", rekla je. "Ja ću otvoriti." 23 Jack se probudio uz jako zujanje u uhu. Jastuk mu se činio tvrdim poput betona, a onda je shvatio da leţi na betonu. Obraz mu je bio pritisnut na pločnik, na mjestu gdje je pao. Isprva se nije sjećao gdje je. Zora je bila tek vrh narančaste vrpce na obzoru. Jack se pokušao uspraviti, ali čitavo gaje tijelo boljelo. Činilo mu se kao da gaje udario kamion. Naposljetku se uspio podići na koljena. Prestalo mu je zvoniti u ušima, ali je osjećao mučninu. Vjerojatno od potresa mozga. Zatvorio je oči i pokušao zaustaviti vrtoglavicu. Otvorio ih je i trudio se usredotočiti na nešto, bilo što na srednjoj udaljenosti. Polako je počeo dolaziti sebi i prisjećati se prošle noći. Koraci iza njega. Udarac u leĎa od kojeg mu je mobitel izletio iz ruke. Udarac bradom u pločnik.

Dotaknuo je bradu. Definitivno gaje boljela. Pogled mu je odlutao prema ogradi i ugledao je sitno narančasto svjetlo koje je blještalo u tami. Zaškiljio je, a onda shvatio daje to njegov mobitel koji bi to činio kad god bi primio poruku. Pokušao je ustati, ali je posustao od bola. Kotrljao se poput psa, zgrabio telefon i nazvao Cindy kod njezine majke. Javila se nakon samo tri zvona, "Bok. Ja sam." "Jack, pa gdje si ti? Zvala sam te na mobitel ali se ne javljaš." U glavi mu je odzvanjalo. "Koliko je sati?" "Skoro pet." "Ujutro?" "Da, ujutro. Što ti je? Jesi li pio?" "Ne. Pretukli sume." "Tko?" 1 od običnog pričanja je ostajao bez daha. Tiho je zastenjao i rekao: "Netko me prebio na mrtvo ime." "Jesi li dobro?" Jack je pokušao zijevnuti kako bi opustio vilicu. Kroz glavu mu je projurio oštri bol, kao da mu netko zabija metalne šipke kroz nju. "Mislim da ću biti u redu." Za nekih mjesec dana, pomislio je. "Tko ti je to učinio?" pitala je, a glas joj je drhtao. Počeo je objašnjavati, ali previše gaje boljelo da bi pričao. "Ne brini. Bit će u redu." "Nije u redu! Upravo su otišli, a tebe nije ni bilo. Nisam znala što da radim." Uspravio se, zabrinut. "Tko je došao?" "Ljudi iz šerifova ureda." "Drţavnog šerifa?" "Da. Imali su nalog za pretres." "Što su traţili?" "Tvoj kompjutor." Šipka mu je ponovo prošla kroz glavu. Napravio je grimasu i rekao. "Jesi li im ga dala?" "Da, naravno. Rosa i ja smo to morale učiniti." "Razgovarala si s Rosom?"

"Da, nisam te mogla naći. Ţeljeli su i onaj iz ureda. Rosa je poludjela." "Kakve veze oni imaju s ovim slučajem? Jesi li to pitala Rosu?" "Ne. Ali spominjala je poreznike." Jack je utihnuo. Drţavna sluţba za koje nitko nije volio čuti. "Sigurna si daje to rekla - poreznici?" "Ne. Rekla je 'Porezna uprava'." Duboko je udahnuo, što je bila velika pogreška. Mali višak zraka u njegovim grudima bio je dovoljan da pojača pritisak na kralješnicu i izazove napadaj bola. Činilo mu se kao da ga netko opet udara nogom u leĎa. "Cindy, sada ću nazvati Rosu. Ali čim završim razgovor s njom, morat ćemo svi zajedno porazgovarati." "Prvo nas dvoje moramo razgovarati. Sami." IzmeĎu sinoćnjih batina i pojavljivanja poreznika, skoro daje zaboravio na Jessienu snimku seksa. "Imaš pravo. Moramo razgovarati." "Što prije." "Zvuči dobro." "Dobro. Nazovi me čim završiš s Rosom." "Hoću." "Jack." "Molim?' "Što se dogaĎa s poreznicima?" "Nisam siguran. Slušaj, doći ću čim stignem." Pozdravili su se i Jackje isključio telefon. Usta su ga boljela, dijelom zato stoje previše pričao, ali uglavnom zato stoje sinoć poljubio pločnik. Ispljunuo je malo krvi u travu i uspravio se na nesigurne noge. "Divno", rekao je pokušavajući ispraviti leĎa. "Porezna uprava." 24 Maconu Georgiji je bio pravo mjesto za umrijeti. A to je upravo i bio njegov plan. Sebe je zvao Sudbina, bila je to omiljena riječ oca Aleksandra, svećenika u njegovu rodnom selu u Gruziji, koji mu je od malena govorio da se sve dogaĎa s razlogom. Ta gaje tvrdnja oduvijek zaprepaštavala, sama činjenica da su svaka misao i svaki čin, svako djelo ili njegov izostanak dio nekog većeg plana. Problem je

bio što on nije znao kakav je taj plan, nije to mogao ni pojmiti. Što ako donese odluku koja bi nekako uspjela sve zeznuti? Radije je ostavljao takvu tešku odgovornost nekome drugome, čak i kad je radio ono što mu je najbolje išlo od ruke. To gaje činilo stvarno neobičnim ubojicom. Sjedio je za volanom iznajmljenog kombija, parkiranoga na uglu ulice, pola uličnog bloka dalje od izabrane kuće. Sunce je zašlo nekoliko sati ranije iza oblačnog neba. Najbliţa ulična lampa je bila na drugom kraju ulice, ostavljajući njega i njegov kombi u potpunoj tami. Prozor se počeo zamagljivati od njegova daha. Bez obzira koliko hladno bilo nije se usuĎivao upaliti motor kako ne bi privukao paţnju na sebe. Ionako mu nije trebalo grijanje. Imao je svoj vlastiti izvor topline, malu bocu šljivovice, moćne domaće rakije. "Podigne te, zarumeni ti obraze", bio je slogan poznat milijunima u Istočnoj Europi. Uz sedamdeset posto alkohola, bila je i osiguranje da ti savjest neće zasmetati. Kurve u Budimpešti su je dobro poznavale. Kao i snajperisti u Čečeniji, koji bi se jako napunili tim vraţjim pićem prije nego bi uklanjali ţene i djecu koji su im se našli ispred nišana. Povremeno bi se i Sudbina njom ohrabrio, iako ju je uglavnom pio zato što ju je volio, čak i više od chache, votke od groţĎa popularne kod Gruzijaca. Sve dok je poštovao svoja pravila, uţivao u svom poslu, nije mu trebala votka da olakša svoju savjest. Natočio je šljivovicu u čep, a onda je zapalio cigaretom. Bila je prava i gorjela je lijepim plavim plamenom. Na trenutak je promatrao plamen, a onda izlio zapaljeni koktel u grlo. Bio je to ritual koji je obavljao otkad je bio tinejdţer, kadaje Sudbina pronašao svoju prvu ţrtvu - ili, bolje rečeno, otkad je njegova prva ţrtva pronašla Sudbinu. On i ostale propalice iz njegove bande nisu birali ţrtve. Ţrtve su se same javljale. Dečki bi odredili kriterije i onda čekali da naiĎe netko tko bi im udovoljio. Sljedeći tip koji proĎe i nosi sunčane naočale. Sljedeća ţena sa smeĎim očima. Sljedeće dijete na biciklu. Tada je to bila zabava, moţda inicijacija ili nekakav drugi oblik potvrĎivanja unutar bande. Te su neozbiljnosti sada bile iza njega. Danas je njegov posao imao svrhu. Ubijao je samo za novac.

Bila je to savršena situacija za ubojicu koji nije htio da njegov posao poremeti širi plan. Ţrtve su bile unaprijed odabrane, ne s njegove strane, već od nekog drugog. Nije morao birati čak ni način izvršenja. To bi činile ţrtve. Ponekad bi to bilo potpuno iznenaĎenje, zaspala ţrtva se ne bi uopće do kraja probudila. Ili bi smrt trajala danima, čak tjednima, dug put patnje isprekidan glasnim, beskorisnim vrištanjem. Proces donošenja odluke je bio stvarno jednostavan. Slijedio bi ţrtvu kući jedne večeri i promatrao je kako ulazi. Ako bi ostavila upaljeno svjetlo na trijemu, smrt bi bila brza i bezbolna. Ako bi ugasila svjetlo, ne tako brza i definitivno ne bezbolna. Izbor je bio njihov. Zapečatili bi svoju sudbinu i bez da su to uopće znali. Sve se dogaĎa s razlogom. Čak ni najmanji čin nije beznačajan. Svi oni odreĎuju našu sudbinu. Otpio je još jedan gutljaj šljivovice i uperio pogled prema trijemu. Jody Falder je stajala ispred svojih ulaznih vrata. Premještala se s noge na nogu, kao da se pokušava zagrijati. Hladan vjetar je počeo jače puhati nakon zalaska sunca, pretvarajući blago popodne u mračan, hladan podsjetnik daje Jug stvarno imao zime. Nije nosila kaput. Očito nije predvidjela takvu drastičnu promjenu temperature, ili moţda nije očekivala da će se tako kasno vratiti kući. Vireći kroz svoj dalekozor za noćno promatranje gledao je kako traţi ključ od kuće, otključava vrata i nestaje unutra. Strpljivo je čekao, pogleda čvrsto uperenog u svjetlo na trijemu. Prošle su dvije minute i još uvijek je jasno svjetlilo. Dao joj je još vremena, pazeći da ne ubrza stvari. Nije ju mogao vidjeti kako se kreće po kući, ali bilo je lagano pratiti njezino kretanje iz prostorije u prostoriju. Svjetlo u kuhinji upaljeno, pa ugašeno. Kupaonica osvijetljena, mračna. Naposljetku se upalilo svjetlo u spavaćoj sobi i ostalo upaljeno nekoliko minuta. Onda se ugasilo. Suzio je oči, kao da viri kroz prozor spavaće sobe iako je samo zamišljao scenu koja se odvijala iza navučenih zavjesa. Neočekivana hladna fronta je sigurno rashladila njezinu spavaću sobu više nego obično. Bradavice su joj se sigurno ukrutile. Brzo se svukla, navukla spavaćicu i uskočila pod pokrivač. U toj situaciji bi samo luĎak iskočio iz toplog kreveta, otrčao dolje i ugasio svjetlo na trijemu. Činilo se da je donijela odluku. Svjetlo na trijemu je upaljeno. Brzo i bezbolno.

Sretna kuja. Spustio je dalekozor i onda se šokirao. Svjetlo na trijemu se odjednom ugasilo. Sreća se okrenula. Očito je bio vremenski podešen. To se moţda nije moglo nazvati njezinom odlukom, ali pravila su bila pravila. Svjetlo je bilo ugašeno: Nema više brzog i bezbolnog. Znak vremena. Svi smo mi robovi naših spravica. Nije li to grozno! Perverzni osmijeh mu se pojavio na usnama dok je navlačio svoje gumene rukavice, poput kirurga. Time se stvarno ponosio, kako je uspijevao nanijeti toliko bola, a ipak učiniti da ta smrt izgleda kao sve samo ne ubojstvo. Zgrabio je svoju torbu s alatom i navukao crnu kapu preko glave, onu istu koju je nosio prilikom svakog posla još od svoje prve misije vojnika plaćenika, napad iz zasjede na pobunjenički kamp -šest ţena, tri starca i dva tinejdţera, prvi u dugom nizu zanimacija za nj egove noţeve. Ovaj posao će biti puno čišći i tiši, ali kapa mu je i dalje ostala kao svojevrsna amajlija. Brzo se kretao po dvorištu prema zamračenoj kući, ţudeći za onim izrazom na njezinu licu kad mu pogleda u oči - neće se moći micati, neće moći vrištati, učiniti ništa osim prihvatiti činjenicu daju je Sudbina pronašla. 25 "Vratila sam se", rekla je Rosa ušavši u Jackovu sobu za sastanke. "To je bilo brzo", odgovorio je. Ništa ne moţe uzrujati iskusnog branitelja kao kad vlasti previše blefiraju, a jutrošnja racija je Rosu dovela do usijanja. Inzistirala je da on ode na hitnu, dok je ona odjurila na hitan sastanak kako bi spriječila poreznike da mu zaplijene kompjutor. Na svu sreću, liječnički su nalazi isključili mogućnost ozbiljne ozljede. Blagi potres mozga, u najgorem slučaju. Otpustili su ga uz recept za tablete protiv bolova i papir s već ispisanim uputama o tome što bi trebao izbjegavati u sljedećih nekoliko dana - glasne zvukove, nagle pokrete, stres i uzrujavanje općenito. Posjet Disney Worldu, čini se, nije dolazio u obzir.

"Još uvijek ne mogu vjerovati da su ti kurvini sinovi uzeli kompjutor", rekla je. "Ti si branitelj, a ne dućan tehničkom robom. Unutra su povjerljivi podaci." "Što je rekao sudac?", pitao je Jack. "Nije ţelio poništiti nalog. Ali nagovorila sam ga da imenuje nezavisnog stručnjaka koji će pregledati tvoj stroj." "Tako da vlasti neće vidjeti što se nalazi na mom kompjutoru?" "Ne, osim ako taj stručnjak ocijeni da se u njemu nalazi nešto što bi oni trebali vidjeti." "Što točno traţe?" "Drago mije da si me to pitao. Jer moramo razgovarati." Jack je napravio grimasu. Bez obzira na kontekst, riječi "moramo razgovarati" nikada ne mogu biti dobre. "U redu, naravno." "Ukratko, tuţiteljstvo ţeli bilo što što bi pokazalo daje bilo protoka novca izmeĎu tebe i Jessie Merrill. Posebno ih zanima jesi li ikada bio u dodiru s onim računom na Bahamima čiji ste ti i Jessie zajednički korisnici." Odjednom gaje glava opet počela boljeti. "A, to?" "Postoji li nešto što si zaboravio reći svojoj odvjetnici, gospodine Swyteck?" "Za to sam prvi put čuo sinoć od izvršiteljice Jessiene oporuke, Clare Pierce." "Očito je to rekla i poreznicima. Ali vratimo se onome što si upravo rekao: Kako to misliš da si to tek saznao? Tvoje je ime na računu." "Ne znam kako je tamo dospjelo." "Pa, razmisli dobro. Jer ne ţelim više nikada ući u sudnicu bez objašnjenja za to." Jack je otišao do prozora odmahujući glavom. "Nisam ovu teoriju podijelio s Clarom, ali uvjeren sam da to ima veze s Jessienim prijetnjama." "Kakvim prijetnjama?" "Rekao sam ti. Nakon što sam shvatio da me prevarila, zaprijetila mi je. Rekla je da ako ikome kaţem za to, da će ih uvjeriti da sam i ja bio dio toga."

"Pa je zato stavila tvoje ime na svoj račun u banci?" "Naravno. Znaš kakve su neke od tih karipskih banaka. Većina ih nikada ne upozna svoje klijente. Nije problem dodati nečije ime." "Ali zašto bi to učinila?" "Ima smisla", rekao je, uvjeravajući sam sebe dok je govorio. "Jedino bi tako mogla ostvariti svoju prijetnju. Ako raskrinkam njezinu prevaru, uništiti ću i sebe. Zbog zajedničkog računa bi izgledalo da dijelimo zaradu pola-pola." "Dosta rizično s njezine strane. Kao suvlasnik si mogao isprazniti čitav račun." "Nisam ako nisam ni znao da račun postoji. To je offshore račun. Njih se ne oporezuje, pa me tako ni porezna uprava nije mogla obavijestiti da on postoji." "A stoje s obavijestima iz banke?" "Slali su ih na njezinu adresu, siguran sam. Vjerojatno na poštanski sandučić u Katmandu. Pod pretpostavkom da ih banka kao stoje Grand Bahama Trust Company uopće i šalje." "Znači, tvrdiš daje to bila njezina mala tajna?" "Njezino tajno oruţje. Nešto čime bi me zaskočila ako bih ikada odlučio iznijeti prijevaru na svjetlo dana. Tako bi izgledalo da sam dio tog plana." "Sad kad je mrtva to takoĎer izgleda kao razlog zbog kojeg si je mogao ubiti." Jack je znao da razgovor ide u tom smjeru, ali njezine su ga riječi ipak pogodile. "Motiv od milijun i pol dolara. Bez Jessie sam ja sada jedini vlasnik računa." "Ubojstvo meĎu urotnicima. Svodi se na to." "Misliš da ta teorija stoji? Da sam je ubio zbog novca?" "Kod mene ne." "Hvala, ali ti nisi porota. Iskreno, što misliš?"

"Mislim da moramo ići korak po korak. Sada nam poreznici dišu za vratom. Najruţnija zvijer u birokratskoj dţungli. Pričajmo onda o filozofiji." "Pod time, pretpostavljam, ne misliš na velike umove - Hegela, Kanta, Moea, Larryja, Curlyja..." "Mislila sam na svoju vlastitu filozofiju o tome kako ćemo srediti poreznike. Ja krivične porezne istrage stavljam u sasvim posebnu kategoriju Ţelim biti potpuno direktna s ovime, jer se ne slaţu svi s mojim stavovima." "Da ih čujem." "Evo dobrog primjera. Recimo da ćeš morati svjedočiti na nekom saslušanju i ja te pripremam za tuţiteljevo ispitivanje." "Znam kako to ide. Odgovaraj samo na pitanja koja su ti postavljena. Ne daji im dodatne informacije. Ako se na pitanje moţe odgovoriti jednostavno s da ili ne, učini to." "Točno". Pogledala je prema Jackovu satu i pitala: "Znaš li koliko je sati?" "Rosa, znam tu igru. Trebam odgovarati samo na pitanja koja su mi postavljena. Znači, ako me pitaš znam li koliko je sati, neću odgovoriti 'Deset i petnaest', nego 'Da, znam koliko je sati'. To je stara rutina, mislim da sam to gledao u Zakonu u Los Angelesu, Zapadnom krilu, Pravdi za sve i, ako se ne varam, dva ili tri puta u Zakonu i redu." "Naravno da će te televizija krivo naučiti." "Molim?" "Znaš li je li tvoj sat točan?" "Sam sam ga navio." "Znaš lije li točan? U sekundu?" "Točan u sekundu? Ne znam." "Recimo da stojiš ispred Westminster Abbeyja i gledaš ravno u Big Ben. Ako te netko pita koliko je sati, znaš lije li Big Ben točan?" "Ne postoji način da to znam." "Upravo tako. Osim ako si Otac Vrijeme, ako te netko pita koliko je sati, što ćeš mu odgovoriti?"

Jack je zastao, a onda rekao: "Ne znam." "Shvatio si, prijatelju. I na taj način se nosiš s poreznicima." Jack nije ništa rekao, iako mu se to činilo malo predrskim. Začulo se kucanje na vratima i Jackova tajnica je provirila u sobu. "Jack, imaš poziv." "Moţeš li ga prebaciti ovamo?" "Osobno je." Pretpostavio je da misli na Cindy. Ispričao se i slijedio svoju tajnicu niz hodnik u svoj ured. "Ne zove Cindy", rekla je. "Nego tvoj bivši šef." "Chafetz?" Kimnula je. Jerry Chafetz je bio šef jednog odjela u uredu drţavnog tuţitelja. Bio je Jackov mentor dok je on bio federalni tuţitelj. Maria je bila Jackova tajnica još dok je radio za vladu, pa su se svi meĎusobno poznavali. "Što ţeli?", pitao je Jack. "Nisam sigurna. Rekla sam mu da si na sastanku, ali je inzistirao da te prekinem. A još je više ţelio da ti ne kaţem tko zove pred Rosom." Jack je sam ušao u svoj ured i zatvorio vrata. Na trenutak je buljio u blješteću tipku na telefonu, a onda se javio. "Swyteck, kako si?" Jack se uspio nasmiješiti. Bili su stari prijatelji, ali bilo je nečega u drţavnoj sluţbi zbog čega su se svi oslovljavali po prezimenima. "Bilo mije i bolje, Chafetz. Moram reći daje trenutak poziva dosta čudan, čak i od starog prijatelja kao što si ti." "To nije slučajnost. Nadam se da to već znaš, ali nisam imao ništa s time što su ti zaplijenili kompjutore." "Imaš pravo. Nisi to trebao ni reći." "Zapravo, nitko iz Floride ne stoji iza toga." Jackov puls se ubrzao. "To je naručeno iz Washingtona?" "Ured za borbu protiv organiziranog kriminala." Skoro je uzdahnuo dok je to izgovarao. "Misle da sam povezan s mafijom?"

"Ne mogu ti reći što oni misle." "Tko je glavni?" "Sam Drayton. Dosta velik igrač, ali sada sam toliko ljut na njega da se jedva kontroliram. Takva usrana racija pred zoru nije način na koji se ponaša prema bivšem tuţitelju kao što si ti." "Mogu sam voditi svoje bitke", rekao je Jack. "Nemoj se zbog ovoga uvaliti u birokratski procijep." "Nisam napravio ništa nedopušteno. Samo sam ti dogovorio sastanak." "Sastanak?" "Nekako se uklapaš u Draytonovu strategiju. Ne mogu ti reći kako, ali barem sam uspio uvjeriti Draytona da bi te što prije trebao primiti. Jednostavno nije u redu da te vuče za nos kao običnog kriminalca." , "Onda, ţeli U mi Drayton ponuditi nagodbu?" "Kaţem samo da bi se morao sastati s Draytonom." "Dobro. Rosa mi je odvjetnica." "Ne moţeš dovesti svog odvjetnika. Ne smiješ joj reći ni da smo razgovarali. "Ţeli da doĎem bez branitelja." "Ti si branitelj i bivši tuţitelj. Nije baš da si izvan elementa." "To nije baš razumno." "Ono što Drayton ima za reći ne smije biti izgovoreno pred tvojom odvjetnicom niti bilo kim drugim. To je samo za tvoje uši, i to je tvoja jedna i jedina prilika da to čuješ. To su njegovi uvjeti, ne moji." Jack je utihnuo, zamišljen. Već se sretao s takvim suparništvom izmeĎu drţavnih ureda i lokalnih tuţitelj stava. Smrad unutarnje politike se skoro osjetio preko telefonske linije. "Cijenim naše prijateljstvo, ali nemoj previše riskirati, u redu?" "Ne brini se za mene. Ovdje se radi o tebi." U glasu mu se čula uţurbanost, napetost koju je Jack jedva poznavao. "Ne moraš čak ni odgovoriti na ono što će ti Drayton reći. Samo slušaj. Gledaj na to kao besplatno otkriće."

Jack je pogledao kroz prozor prema središtu Coral Gablesa, razmišljajući o tome. Iskustvo ga je naučilo daje najbolje ne analizirati previše neke prilike. U nekom si trenutku morao vjerovati svojim prijateljima, slijediti nagone. "U redu. Gdje?" "U centru grada." "Kada?" "Čim bude moguće. Drayton je samo danas ovdje." "Daj mi sat vremena." "Izvrsno. Vidimo se onda." "Aha", rekao je Jack. "Jedva čekam." 26 U jedanaest i trideset je Jack bio u zgradi drţavnog tuţitelja u centru Miamija. Njemu dobro poznato mjesto. Chafetz je bio taj koji gaje uvjerio da postane drţavni tuţitelj i bio je razlog zbog kojeg je Jack ostao u drţavnoj sluţbi puno duţe nego stoje isprva planirao. U to je vrijeme Chafetz radio na Odjelu za posebne istrage, timu o kojem su ovisila suĎenja i koji se bavio sloţenim slučajevima od izrabljivanja djece do razbijanja bandi. Bio je to teţak posao, riskantan i nikada dosadan. Savršeno za Jacka. On i Chafetz su zajedno radili, imali slične stilove i sviĎali se jedan drugome. Ali ništa ne traje vječno. Chafetz je promaknut u šefa odjela, a Jack je prešao u privatnu praksu. Pokušali su ostati u vezi, ali više nije bilo isto nakon stoje Jack prešao na drugu stranu sudnice. Chafetz je odveo Jacka u sobu za sastanke blizu svog ureda. Dvojica muškaraca su već bili unutra i čekali. Jack ih je mogao vidjeti iz hodnika, kroz staklo na vratima. "Ja ću srediti Draytona, tebi prepuštam malenoga."

Chafetz se nasmiješio, a onda uozbiljio. "Volio bih da te mogu bolje pripremiti, ali ne ţelimo da nas optuţe da razmjenjujemo usluge po strani. Samo zapamti: što god se tamo dogodilo, ja ne vodim igru, nego Drayton." "Znam što mi ţeliš reći. Draytonov stil nije tajna." "Poznaješ ga?" "Samo iz priča. Umišljeni uštogljenko koji misli je da svatko tko ne ţivi u uglednom dijelu grada seljačina." "Točno, prijatelju moj. Samo, učini mi usluga Nemoj spominjati seljačine na ovom sastanku, moţe?" "Ma daj, poznaješ me bolje od toga." "Ozbiljno mislim. Ovo nije bilo lako dogovoriti." Jack nije bio siguran kako je Chafetz uspio uvjeriti Draytona da poloţi karte na stol prije nego je to namjeravao učiniti. Ali ovakve se stvari nisu dogaĎale samo zato što bi netko rekao 'molim lijepo'. Pogledao gaje u oči i rekao: "Hvala." "Nema na čemu." Otvorio je vrata, Jack i on su ušli, pa je počelo upoznavanje. Prvi je bio debeljuškasti muškarac čije su naočale imale rub od kornjačinog oklopa, s vojničkom frizurom i bez imalo osobnosti. Riječ "poreznik" mogla mu je biti utetovirana na čelu. Pored njega je bio Sam Drayton. Odmah je na Jacka ostavio dojam prevaranta koji hoda. Svi su znali da mu je ţena bogatašica, ali je on i dalje nosio jeftina odijela iz robnih kuća, kao i svi drţavni odvjetnici, jer je ţelio ostaviti takav dojam. Naruči je imao jeftini Timex, a snaţna kolonjska voda je mirisala poput neke mješavine Aqua Velveta i jeftinog ulja za masaţu iz kućne radinosti, koja bi mogla prikriti svaki drugi smrad. Jack se mogao kladiti da Drayton nikada nije platio šišanje više od šest dolara. Sve je to u redu, ako je to tko ti jesi. Ali nema ničega pretencioznijeg od bogatog odvjetnika koji se mora truditi da bi izgledao obično.

Jack je sjeo na jedan kraj stola, nasuprot Dray tonu i njegovom poreznom sluţbeniku. Chafetz se ispričao i krenuo prema vratima. "Hej, Chafetz", rekao je Jack bacivši novčić prema njemu. On gaje uhvatio u zraku, zbunjen. Jack je rekao: "Moja seljačka kola su prakirana ispred. Obnovi plaćanje parkinga, molim te." Izmijenili su pogled, na način na koji su tiho komunicirali u sudnici kao subranitelji. "Naravno", rekao je Chafetz na izlasku, suzdrţavajući se od smijeha. Ostali su se pogledali, ne shvaćajući internu šalu. Drayton se okrenuo poslu pred njima. "Hvala što ste došli, gospodine Swyteck." "Ţelio bih da mogu reći da se lijepo vratiti." "Znamo da vam nije ugodno. Posebno nakon onoga što vam se jutros dogodilo." "Mislite na one lopove koji su mi uzeli kompjutore?" "Ne, mislim na masnicu na vašoj donjoj vilici." "Čini se da nekoga jako ljuti što bih mogao okriviti viatikalne ulagače za smrt Jessie Merrill." "Znamo. Pročitali smo policijski izvještaj koji ste podnijeli na hitnoj pomoći." "S obzirom da vi pripadate tom odjelu, smatram li s pravom daje moj mali incident nekako bio povezan s organiziranim kriminalom?" "Da budemo iskreni, ţelimo da nam pomognete da otkrijemo točno tko je bio umiješan." "Rado, ali ne mogu. Nisam vidio tko me jučer napao, a već sam drţavnom tuţitelju rekao sve što znam o prijetnjama koje je Jessie primila. Na ţalost, nije ulazila u detalje." Drayton je rekao: "Prema našim pouzdanim i povjerljivim informacijama, jučer ste dobili batina po izravnoj naredbi poznatog čovjeka iz podzemlja." "Kako vaš doušnik to zna?"

Drayton nije odgovorio, činilo se kao da nije ni registrirao pitanje. Jednostavno je ustao i otišao do ploče, pritom premještajući flomaster meĎu prstima. "Već osam mjeseci motrimo Viatikaina rješenja Ine, ili VR kako ih mi zovemo." "Nisam to znao." "Izvana VR ostavlja dojam obične brokerske tvrtke. Njihovi poslovi su napravljeni poput zakonske viatikalne nagodbe, s jednom velikom razlikom." Drayton je nacrtao veliki znak dolara na ploči, a onda ga prekriţio. "Novac ulagača je uvijek prljav." "VR pere novac?" "Kao da to niste znali." Tuţitelj se nagnuo nad stol i rekao. "Kako je vaše ime završilo na offshore računu zajedno s Jessie Merrill?" "Očito gaje ona tamo stavila. Kako i zašto, ne bih znao." "Kako su joj ulagači platili milijun i pol dolara?" "Ne znam. To se dogodilo prije nego me unajmila." "U gotovini ili su sredstva samo prebačena s nekog drugog offshore računa?" "Rekao sam vam da ne znam." "Moţda se radilo o kombinaciji", rekao je Drayton, sugerirajući odgovor. "Je li plaćeno odjednom ili u ratama iz različitih izvora?" "Ne mogu odgovoriti na to." "To je šteta. Jer ako vi ne moţete pomoći nama, mi ne moţemo pomoći vama" "Pomoći mi u čemu?" "Nije tajna da javni tuţitelj očekuje da se smrt Jessie Merrill proglasi ubojstvom. Prema dokazima, vi ste prilično visoko na popisu osumnjičenih." "Puno nevinih ljudi se našlo na tuţiteljevim popisima osumnjičenih."

"Bez sumnje. I ako je samo pola pohvala koje vaš bivši šef ima za vas točno, nema sumnje da ćete biti osloboĎeni sumnje, s vremenom. Ali ne bi li bilo lijepo ubrzati taj proces?" "Slušam." "Najbrţi način da se skinete s liste osumnjičenih je da uvjerite drţavnog tuţitelja daje netko drugi to učinio. Mi bismo vam mogli pomoći u tome." "Krijete li dokaze daje Jessie Merrill bila ubijena?" "Ovo je istraga o pranju novca. Moţemo vam reći samo da su ljudi koje pratimo - ljudi za koje vjerujemo da upravljaju viatikalnim ulagačima - svakako sposobni za ubojstvo. Vaša suradnja s nama u istrazi o pranju novca bi vam mogla donijeti početne točke onoga što vam je potrebno da dokaţete svoju nevinost od optuţaba za ubojstvo." "Što moram učiniti?" "Samo odgovorite na sva naša pitanja o izvoru sredstava, strukturi transakcije. S kime ste se sastali? Kako je novac bio prebačen? S kojeg računa?" "Rekao sam vam, nisam bio prisutan." "A ja se vraćam na isto pitanje. Zašto je vaše ime na zajedničkom računu? Koje ste točno tajne pokušali skriti pod krinkom povjerljivosti odnosa izmeĎu odvjetnika i klijenta?" "Mogu samo ponoviti: ne znam ništa o tome." "Mi to, očito, ne prihvaćamo. Imate prilično neokaljanu reputaciju, ali ipak bi se moglo reći da ste vi i vaša klijentica svjesno ušli u transakciju koja je omogućila ovim ulagačima da operu milijun i pol dolara prljavog novca." "Ne postoji razlog da itko u to povjeruje." "Postoji. Ne zanima me koliko ste čisti. Oţenjen muškarac napravi pogrešku, ne moţe se reći što bi mogao učiniti za svoju curu kako bije spriječio da pošalje audio vrpcu njhovog susreta njegovoj ţeni."

Jackovo je srce potonulo. Postoji li itko kome Clara Pierce nije poslala tu vrpcu? "To je stara vrpca. Jessie i ja smo hodali prije nego sam se oţenio." "To je uvjerljivo." "Nisam imao nikakve veze s tim zajedničkim računom." "Vidjet ćemo što će pokazati vaši kompjutori." "Ako ste ih zato uzeli, silno ćete se razočarati." "Kompjutori su samo jedan kut. Na sreću, imamo načina da stimuliramo i vaše sjećanje." "Je li to prijetnja?" Drayton se vratio do ploče. "Jednostavnim rječnikom, dugujete Poreznoj upravi mnogo novca." "Molim?" Drayton i poreznik su se odjednom milo gledali. "Peter, koja je točna svota?" Brojač zrna je otvorio svoju biljeţnicu. "Naša posljednja cifra se kreće oko tristo tisuća dolara." "To je smiješno." "Teško", rekao je Drayton zapisujući taj broj na ploču. "Vi i Jessie Merril ste zajednički korisnici njezinih milijun i pol dolara. Mi smatramo da je vaša polovica računa oporeziva kao prihod za odvjetničke usluge koje ste joj pruţili. Dugujete porez na dohodak na sedamsto pedeset tisuća dolara." "Ţao mi je što ću vas razočarati, ali već sam razgovarao s izvršiteljicom oporuke Jessie Merrill i odrekao se svog udjela u mojem navodnom dijelu tih sredstava." Draytonove oči su se ozarile. "Hvala vam što ste to podijelili s nama. Peter, zapisi to. Čini se daje gospodin Swyteck poklonio svojih sedamsto pedeset tisuća dolara. Tako sada uz porez na dohodak duguje i porez na dar." Brojač zrna je piskarao po svom bloku i rekao: "Sada je ukupna svota bliţa iznosu od četiristo tisuća dolara."

"Arogantni gade," rekao je Jack. "Posvetio sam veliki dio svoje karijere ovom uredu. I ovako mi se vraća? Izmišljene optuţbe iz Washingtona?" "Smirite se, moţe? Nisam vam htio prijetiti i neću ići tako daleko da kaţem da ste ubili tu ţenu. Ali nešto čudno se dogaĎalo izmeĎu vas i Jessie Merrill. Ovo je osmomjesečna istraga kojoj treba vaša pomoć. Činjenica je da i vama treba naša pomoć." "Ne trebam ničiju pomoć. Niti jedan normalan porotnik neće povjerovati da sam ja ubojica. Mislim, stvarno, da sam ţelio ubiti Jessie Merrill, zar bih to učinio u svojoj kadi?" "Dobar odgovor, gospodine Swyteck. Jeste li se toga sjetili prije ili nakon što ste ubili Jessie Merrill?" Znao je da Drayton samo glumi, stavlja se u poloţaj javnog tuţitelja koji ga ispituje na mjestu svjedoka. Ipak se sledio. "Gotovi ste?", pitao je Jack. "To je sve za sada." Ustao je i krenuo prema vratima. "Nadam se da ćete se javiti", rekao je Drayton. "Brzo." "Nada umire zadnja", rekao je Jack. Napustio je prostoriju, ubrzavajući dok je niz hodnik išao prema dizalu. 27 Nalet hladnog zraka je slijedio Todda Chastana iz sobe za obdukciju. Smotao je svoje zelene gumene kirurške rukavice u klupko i ubacio ih u koš za smeće u hodniku pored vrata. Par prljavih rukavica je potonuo meĎu otpatke. Ţustro se kretao niz sivo popločen hodnik. Doktor Chastan je bio pomoćnik mrtvozornika u Atlanti. Njegov je ured bio zaduţen za sve slučajeve u okrugu Dulton, a po potrebi se bavio slučajevima i iz drugih okruga. Chastan je proveo skoro cijelo jutro pretraţujući unutrašnjost šesnaestogodišnjeg dječaka koji je zaribao svoj prvi pokušaj pljačke samoposluge. Ostavio je napunjeni 38-kalibarski pištolj, dvadeset osam dolara i otprilike dvije litre krvi na pločniku ispred

razbijenog izloga. Samo nekoliko sati poslije njegovo mlado srce, pluća, dušnik i jednjak su leţali na hladnom čeličnom pladnju. Jetra, slezena, adrenalinske ţlijezde, bubrezi su slijedili, a nakon toga i ţeludac, dvanaesnik i crijeva. Mozak mu je već bio razrezan na dijelove, spremljen i označen. Bio je to dio tipično medicinsko-zakonske obdukcije, nuţnih na sedamdesetak ubojstava koja su se godišnje dogaĎala. U istom vremensku razdoblju se deset puta više pregledanih leševa smatralo umrlih prirodnom smrću. Hitna poruka od medicinsko-zakonskog istraţitelja nije obično javljala "prirodnu" smrt. Doktor Chastan je brzo skrenuo desno na kraju hodnika, jednom pokucao i ušao u istraţiteljev ured. "Zvali ste me?" Eddy Johnson je podignuo pogled s papira na svojem stolu. "Radi se o slučaju Falder." "Falder?", rekao je, trudeći se prisjetiti. "Ţena koju ste jučer pregledali. Ona sa sidom." "Da, da. Njezina povijest bolesti je bila grozna. Po svemu sudeći bilo joj je ostalo još malo od ţivota. Nije se činilo daje potpuna obdukcija uopće potrebna. Napravio sam vanjski pregled i poslao nešto krvi i tkiva u laboratorij." "Imam ovdje potvrdu", rekao je Johnson, izvukavši dosje ispod praznih šalica kave i sportske rubrike novina. "Nešto vas je zabrinulo?" Plaho se nasmiješio, ali se sjetio da se nalazi u uredu medicinsko-zakonskog istraţitelja i sam odgovorio na svoje pitanje. "Očito da vas je nešto zabrinulo." Johnson nije pokazivao rekacije. "Uzorak je ispod mikroskopa. Pogledajte sami." Chastan se probio kroz debele fascikle na podu i prišao mikroskopu koji je stajao na pultu, odmah pored knjige Gray's Anatomy. Zatvorio je jedno oko, a drugo pribliţio viziru, a onda prilagodio leću. Okrenuo ju je nalijevo, a onda nadesno, ali nešto se nije uklapalo. Uspravio se, počešao po glavi, a onda još jednom pogledao, naposljetku se okrenuo prema Johnsonu i rekao: "Koji je to vrag?" "To je krv koju ste uzeli od gospoĎice Falder."

Trepnuo je zbunjen. "Nikada nisam vidio nešto takvo." "Zato je dosje kod mene", rekao je namignuvši. Johnson je bio poznat kao specijalist za neobične slučajeve. "Što mislite da je to?" "Ne bih znao reći. Nekakav virus, moţda." "Moramo to odmah poslati u Zaraznu bolnicu." "Već sam to učinio, jutros. Ah još me nešto muči u vezi s tim slučajem." "Kao?" "Došla je ovamo s jedva nešto više od dvije litre krvi u tijelu." "Ja sam uzeo samo dvije epruvete." "To i ţelim reći. Gdje su ostale tri i pol litre?" "Ne znam. Pregledao sam fotografije. Nije bilo krvi na mjestu gdje je umrla." 'Točno." "Nije je mogla darovati prije smrti. I bez side, nitko ne moţe ţivjeti bez šezdeset posto krvi u tijelu." "Opet ste u pravu", rekao je Johnson. "A to znači što? Da ju je netko uzeo?" ' Ozbiljno je pogledao liječnika. "Mislim da sada dijelimo sumnje." "Imala je brojne tragove injekcija po Čitavom tijelu. Nisam ni razmišljao o njima. Imala je sidu. Dobivala je injekcije skoro svaki drugi dan." "Izgleda joj je kroz jednu od tih rupa isisana krv." "To mijenja sve. Ako je ta krv uzeta dok je bila ţiva, doţivjela je srčani udar." "Što znači daje uzrok smrti bio sve samo ne prirodan." "Vratite mi to tijelo", rekao je Chastan. "Moramo obaviti punu obdukciju. Mogu to učiniti još ovog jutra." "Krenite." Krenuo je prema vratima, a onda zastao. "Ede, zašto misliš daje netko ţelio krv ove ţene?"

"Ne znam. Ali imam osjećaj da ćemo više znati kad nam se jave iz zarazne." "Misliš da netko skuplja krv zaraţenu čudnim organizmima?" "Skuplja. Ili ubire." Uza sve stoje vidio tijekom godina - raskomadana tijela, pougljenjenu djecu - trebalo je puno da bi se izazvala reakcija kod doktora Chastana. Ali pomisao da netko uzgaja bolesti u ljudskim tijelima je to uspjela. "Ovo bi mogao biti neki bolesni kurvin sin." "Imate pravo", rekao je Johnson i ugasio svjetlo mikroskopa, pa vratio uzorak krvi u dosje."Obavijestit ću odjel za umorstva." "Naravno", odgovorio je. "Čim prije, tim bolje." 28 Jack nije mogao izbaciti pjesmu Beatlesa Tax Mari iz glave. Podsjećala ga je na Sama Draytona - stara, iritantna pjesma koja mu se uopće nije sviĎala, ali mu se urezala u mozak. Nakon sastanka, Jack je otišao u kafić na otvorenom u Aveniji Miami kako bi sabrao misli. Jako blizu sudnice, bilo mu je to omiljeno mjesto za popiti kavu dok je radio kao tuţitelj. Miris arroz con polio, današnjeg specijaliteta, je dolazio iz bučne kuhinje u straţnjem dijelu. Tip bez košulje, cipela i skoro bez ijednog zuba je prodavao vrećice limasa iz ukradenih dućanskih kolica na pločniku. Ljudi s uglavnom španjolskog govornog područja su ispijali espresso stojećki, naslonjeni na pultove uz pločnik. Jack je unutra pronašao mjesto za sjesti i naručio cafe con leche, veliku šalicu kave u kojoj je polovica bila puna mlijeka. Ţena za pultom ga se sjećala kao tuţitelja. Nasmiješila se i upotrijebila svoju staru čaroliju, napravila pomoću pare baš onakvu pjenu kakvu je Jack volio. "Muchas gracias", rekao je. "Nema na čemu", odgovorila je. Bio je to isti razgovor kakav su vodili osam godina. Jackov drveni španjolski bi izazvao odgovor na engleskom. Priča njegovog jedva kubanskog ţivota.

Jackov sastanak je prošao još gore nego što se bojao, ali pokušavao je zaboraviti na njega. Trebao mu je novi plan, ali morao je brinuti i o drugim stvarima. Vaţnijim stvarima. Morao je razgovarati sa Cindy. Izvukao je mobitel iz dţepa, rasklopio ga i sledio se. Kog vraga? U pet ujutro kada je nazvao Cindy nije bio primijetio ništa neobično. Tada je bilo mračno i bio je previše izvan sebe da bi išta primijetio. Ali sada je bio dan. Nije mu se više vrtilo u glavi. Bilo je očito. To nije bio njegov mobitel. Pijuckao je svoj cafe con leche i bolje pogledao. Telefon je izgledao isto kao i njegov. Crna Motorola, pod ugovorom sa Sprintom. Cindy i on su imali iste modele dok im nije dosadilo to što su ih stalno miješali. Na kraju je kupio Cindy Nokiju koja je izgledala potpuno drukčije. Bilo je prejednostavno zgrabiti krivi telefon kad si ujutro jurio van iz kuće. Netko je, čini se, sinoć napravio istu grešku. Jack je rasklopio Motorolu. Poznavao je sve funkcije, bile su iste kao na njegovom telefonu. Provjerio je glasovnu poštu. Devet poruka je bilo pohranjeno u memoriji. Pritisnuo je tipku PLAY. "Prva poruka ", rekao je snimljeni glas. "Jučer, jedanaest i trideset dva ujutro." Čuo se muški glas. Jezik je bio stran. Zvučao je poput mješavine Borisa Jeljcina i Robina Williamsa u filmu Moskva na Hudsonu. Jack je prešao na sljedeću. "Druga poruka, deset i dvadeset devet ujutro ". Drugi glas, ali isti jezik. Te poruke su mu se sada činile bizarnima, samo nekoliko minuta nakon stoje čuo da Viatikalnim rješenjima. Upravljaju kriminalci upleteni u pranje novca. Do sada je jedva pamtio glas svog napadača, jer gaje nemilosrdno udarao. Nije bio siguran daje to njegov glas, ali se barem mogao prisjetiti naglaska za koji je sinoć bio previše smeten da ga prepozna. Preletio je preko treće i četvrte poruke, pete i tako dalje. Svih devet je bilo na istom jeziku. Ruskom.

U sjećanju se vidio kako sinoć hoda prema autu iz bakine kuće. Od snaţnog udarca u leĎa mu je mobitel izletio iz ruke. U hrvanju koje je uslijedilo napadačicin mobitel je izletio iz njezinog dţepa ili futrole na remenu. Nakon drugog udarca u glavu je Jack izgubio svijest, pa je ostalo prepustio mašti – moţda je njegova napadačica uţurbano pipala po tami sve dok nije našla telefon koji je izgledao kao njezin. Ali nije bio njezin. Nego Jackov. Koje sranje. Nasmiješio se, a onda i naglas nasmijao. Bilo je krajnje vrijeme da mu krene od ruke. Zamijenili smo telefone. "Senora ", obratio se domaćici. Na svom najboljem španjolskom je traţio kruha i svjeţeg sira s vrhnjem. Bilo je to prizivanje infarkta, ali abuela mu je otkrila draţi mazanja kubanskoga kruha sirom i vrhnjem, i onda to sve umočiti u svoj cafe con leche. Donijela mu je dvije duguljaste kriške na tankom papiru. "Uţivajte." Jack ih je umakao velikom brzinom, a u glavi mu je bio vrtlog. Kad su tog jutra razgovarali, Cindy mu je rekla da gaje zvala na mobitel, ali se nije javljao. Imalo je smisla da se njegova napadačica ne bi javljala prije pet ujutro. Ali Čim gaje netko nazvao u pristojno doba, morala se javiti i onda shvatiti da su zamijenili telefone. Da je pametna, otkazala bi primanje poziva i izbrisala svoje poruke. Ispustio je kruh i sir, poţurio do telefonske govornice i nazvao govornu poštu u svom uredu. Preslušao je sve snimljene poruke, a onda se opustio, naglo osjećajući da kontrolira situaciju. Ona ih je mogla otkazati, ali Jack će zauvijek imati njezine poruke. Što sad, pomislio je kad se vratio za stol. Činjenica da nije otkazala uslugu niti izbrisala poruke mu je govorila da nije još primijetila zamjenu. Mogao je nazvati policiju, ali oni ne bi mogli ući u trag telefonu dok ga ona ne upotrijebi, osim ako ga pokuša upotrijebiti u istom prebijenom i zbunjenom stanju kao stoje to Jack učinio jutros, primijetit će da telefon nije njezin i baciti ga u koš, zasigurno. Ovo bi mu mogla biti posljednja prilika daje nazove i započne razgovor. Uzeo je telefon svoje napadačice i okrenuo svoj broj, dva puta je zazvonio prije nego se javila.

"Halo." Srce mu se popelo u grlo. Glas na drugoj strani je bio jedan od glasova koje je sinoć čuo - ţenski. "Dobro jutro. Ovdje Jack Swyteck. Sjećate me se?" Nije odgovorila. Jack se osjećao lukavo, zamišljajući je kako zbunjeno gleda telefon u svojoj ruci. Rekao je: "Mislim da imate nešto moje. I ako pogledate dolazni broj vidjet ćete da ja imam nešto vaše." Trebalo joj je malo vremena, i Jack je bio siguran da provjerava broj. "Pa, sad, nije li to zanimljivo?" "Vaš je posebno zanimljiv. Poruke na govornoj pošti. Sve su na ruskom. Ja ga ne govorim, ali sam siguran da bi mi ih FBI ili netko iz odjela za borbu protiv poroka rado preveo." Na vezi je nastupila kratka, ali napeta stanka. "Što ţelite?", pitala je dubokim, ozbiljnim glasom. "Ţelim razgovarati s vama." "Već razgovaramo." "Ne. Za razliku od vas, nisam dovoljno glup da obavljam poslovne razgovore preko nesigurnih linija. Ţelim se sastati." "To bi bila greška." "Savršeno, mislim daje vrijeme da i ja napravim neku. Dosta mi je plaćanja tuĎih." "Ne šalim se. Susret bi bio velika greška." "Bila bi još veća da se ne pojavite. Onda, dobro me slušajte. Znate li gdje je vladin centar okruga Metro-Dade?" "Visoka zgrada u centru pored muzeja." "Tako je. U četiri sata uĎite u predvorje. Točno u sredini se nalazi stup s brončanom pločom u spomen na čovjeka po imenu Armando Alejandro. Tamo me čekajte. Ili idem ravno u FBI, a vaš telefon ide sa mnom." "Kako da znam da me nećete dati uhititi ako se pojavim?" "Zato što ţelim otkriti tko pokušava skriti što se stvarno dogodilo Jessie Merrill. A ako vas dam uhititi, nećete mi ništa reći, je li tako?" Opet tišina. Konačno je stigao odgovor. "Sigurni ste da to ţelite?"

"Da. Oh, i još nešto." "Što?" "Kad sam bio tuţitelj to mi je bilo omiljeno mjesto na kojem sam se sastajao s nevoljkim svjedocima, doušnicima i slično. Jako dobro pali, jer se tamo uvijek mota desetak čuvara. Zato ostavite čizme sa ţeljeznim vrhovima kod kuće. Ako bilo što pokušate, nećete uspjeti napustiti zgradu." Pritisno je tipku za prekid razgovora, spremio telefon u dţep i popio kavu do kraja. "Ţelite još nešto?", pitala gaje ţena za pultom. "No, gracias. Todo estd perfecto." Pruţio joj je novčanicu od pet dolara. "Hvala. Ugodan dan vam ţelim." Ugodan dan, pomislio je, smiješeći se samome sebi. Još jednom je loš španjolski prizvao loš engleski. "Hvala vam, gospoĎo. Dan mi već jest ugodan." 29 Posao nije traţio da tog jutra ode u studio, ali Cindy je to ipak učinila. Nakon Jessiene smrti je njezina vlastita kuća bila nedostupna, a kuća njezine majke joj nije bila ugodna nakon ranojutarnjeg pretresa od strane drţavnog šerifa. Ponestajalo joj je mjesta gdje bi se skrila od ostatka svijeta. Čak joj ni snovi nisu pruţali mir. Činilo se daje studio njezino jedino utočište. Portrete je radila isključivo po narudţbi, ali za danas nije imala ništa zakazano. Odvezla se do juţnog Miamija veseleći se što će provesti punih osam sati sama, imati čitav dan za sebe. Uvijek je bilo posla, ali nije bila raspoloţena ni za što zahtjevno. Odlučila se za pospremanje ureda, savršeni posao, za koji ne treba umni rad, za ţenu koja nije bila sigurna je li u braku s preljubnikom. Počela je s hrpom pošte u sandučiću, što nije bio lak zadatak. Imala je čak četiri sandučića, svaki za drugi stadij zastare. Postojalo je "Novo", onda "Staro", nakon čega je slijedilo "Posvetit ću se ovome kad bude

padala kiša" i za kraj "Prije ću napraviti arku nego prelistati ovo smeće". Prije nego je prošla i kroz trećinu "Starog", prekinulo ju je kucanje na vratima. Provjerila je, ali znak na prozoru je govorio daje zatvoreno. Nije se micala, nadajući se da će tko god to bio jednostavno otići, ali nakon prvog kucanja je uslijedilo drugo, a onda i treće. Konačno je ustala i spremala se reći Nema nikoga, ali je onda prepoznala lice s druge strane vrata. Bila je to iackova. abuela. Otključala je vrata i pustila je unutra. Maleno zvono na vratima je zbunilo staricu kad je ušla. "Ooo. AnĎeo je dobio krila." Cindy se nasmiješila sjetivši se daje prije dvije godine za Boţić, kad je-abuela stigla s Kube, njezina prva lekcija iz engleskog bio film Divan život - i da gaje vidjela bezbroj puta za redom. "Kako ste?", rekla je Cindy kad su se toplo zagrlile. "Bueno. Y tu?' odgovorila je na španjolskom, iako ga je Cindy govorila lošije i od Jacka. "Dobro, uĎite, molim vas." Abulea ju je slijedila na krivudavom putu izmeĎu raznih platna i opreme za osvjetljavanje i zaustavile su se u malenom i skučenom uredskom prostoru. Cindy je uklonila snopove starih fotografija sa stolca i ponudila joj da sjedne. Ponudila bi joj kavu, ali abuela je jednom okusila njezinu kavu, što ju je zamalo poslalo natrag u Havanu. "Nadam se da nemaš previše posla", rekla je abuela. "Ne, uopće, što vas dovodi ovamo?" "Pa, oprosti, ali se nisam došla slikat." "O, baš šteta." Nasmiješila se, a onda uozbiljila. "Znaš zastoja došla." Cindy je spustila pogled. "Abuela, volim vas, ali to je izmeĎu vašeg unuka i mene." "Claw. Ali ovo će trajat samo minuta." Otvorila je svoju torbicu i izvadila snop otvorenih omotnica. "Što je to?", pitala je Cindy.

"Pisma. Od Jacka. Pisao ih je dok ja ţivjela na Kuba." "Jack je napisao sve to?" "Si, si. Tako se Jack i ja upoznala. Tako ja i tebe upoznala." "Mene?" Abuela je zastala kao da ţeli udahnuti, a onda nastavila drhtavim glasom. "Ova pisma. Sve o tebi." Cindy je opet pogledala količinu pisama. Srce joj se ispunilo osjećajima, a onda je zaboljelo. "Abuela, ne mogu..." "Por favor. Ţelim da ih vidiš. Moj Jack - naš Jack - moţda ne zna dobro reći. Da mu je mama ţiva, bilo bi drukčije. Ona bila draga osoba. Dala ljubav, primala ljubav. Ali Jack kao nino nije imao njezina ljubav. U njegovoj kući ljubav bila unutra. Comprendes?" "Da. Mislim da razumijem." "Ako si Swyteck, nekad samo kad se srce slomi moţe ljubav izać." "Onda stvarno shvaćam." Abuela je listala po snopu pisama u svom krilu, a ruke su joj drhtale od provale osjećaja. "Ovo mi je favorito. Kad te zaprosio. A i ovo je jako dobro. O vašoj svadbi. Sa slikama." "Abuela, molim vas. Ta su pisma napisana za vas, a ne za mene." Odloţila je pisma na stranu, drţeći jedno privijeno na grudi. "Ne traţim da ih čitala, samo da znala da postoje." "Hvala vam." "Ali jedno moraš vidjeti. Es especiado." Kopala je po torbi traţeći naočale za čitanje i izvukla pismo iz posljednje omotnice. "Najstarije. Puno drukčije od ostala. Vidiš gore? Jack napisao vrijeme. Pola tri ujutro. Što natjera čovjek da piše pismo u to ludo vrijeme?" Cindy je osjećala da bi ovo moralo prestati, ali nije se mogla natjerati da to kaţe. Samo je slušala. Abuela je polako čitala, trudeći se da njezin engleski zvuči savršeno, iako joj je naglasak i dalje bio snaţan. "Draga abuela, kasno je i umoran sam, pa će ovo biti kratko i slatko. Sjećaš li se pisma koje si mi poslala prošlog lipnja? Bila bi ti to pedeseta godišnjica braka i pisala si mi o tome kako ste se ti i abuel upoznali.

Bili ste na izletu i prijateljica te upoznala sa svojim starijim bratom. Na kraju te on pratio kući. Rekla si da nisi znala kako, ali kad si stigla do kuće znala si daje to onaj pravi. Sinoć sam opet pročitao to pismo. Ne znam zašto. Jednostavno jesam. To nije istina. Znam zašto. Večeras sam imao sudar. Zove se Cindy. Cindy Paige. Ne poznajem je baš dobro, ali imam isti osjećaj koji si ti opisala u svom pismu. Čudno je to, abuela. Ali mislim daje to ona prava." Abuela je podignula glavu i pogledi su im se sreli. Cindy je trepnula kako bi odgurnula suzu. "Nikada mi to nije ispričao." "Ne mogu to objasniti. Ali puno poznajem svog unuka. Mladić koji sjedi za kuhinjski stol i piše to pismo u dva ujutro.. .ne piše zapravo svoja baka. Samo je iskren s osjećajima. To on priča sebi. Ili Bogu." "Ili svojoj majci", rekla je Cindy tihim glasom. Abuela se nagnula prema naprijed i uzela je za ruku. "Ne znam stoje ovaj put učinio. Ne znam moţe li mu tvoje srce oprostiti. Ali znam ovo. On te voli." "Znam", prošaptala je Cindy. Pruţila je Cindy maramicu. "Oprosti što sam ti to učinila." "U redu je. Moţda mije to i trebalo." "Pametna cura", rekla je uz mali osmijeh, a onda ustala. "Ispričaj me sad, molim. Idem kući, obujem velike cipele i isprašim svog unuka po guza." "Platila bih da to vidim." "Oh, ali obje ga volimo, ne?" "Da", rekla je, stisnuvši abuelinu ruku. "Volimo." Cindy je promatrala abuelu kako skuplja svoja pisma i sprema ih natrag u torbu. Onda je zagrlila staricu, zahvalila joj i otpratila je do vrata. 30 U četiri sata popodne je u predvorju vladinog centra vladala velika guţva. Jack se kretao u suprotnom smjeru od rijeke radnika koji su se vraćali kući. Theo je bio uz njega. Jack je znao da mora imati snagatora uz sebe prilikom susreta s napadačicom.

Jack je otišao ravno u Rosin ured nakon stoje telefonirao iz kafića. Bilo je vrijeme za hitno donošenje odluka. Sam Drayton je bio potvrdio da su Viatikalna rješenja na neki način povezana s organiziranim kriminalom. Zašto ne bi rekao policiji da je njegovoj napadačici ispao telefon pun poruka na ruskome? Zašto ne? To je pitanje Jack, klijent, postavljao samome sebi. Jack, odvjetnik, znao je zašto. Kao i Rosa. FBI gaje progonio preko poreznika, a to je moţda bio tek početak. Bio je na kratkom popisu osumnjičenih za ubojstvo Jessie Merrill kod drţavnog tuţitelja. U takvoj situaciji se ništa samo tako ne predaje u ruke policije. Pregovara se. A da bi se dobro pregovaralo, Jack je morao znati što prodaje. To je tu bilo jako vaţno. Od trenutka kad ju je nazvao, Jack je imao snaţan osjećaj da njegova napadačica nije bila ono za što se predstavljala. Ni blizu. Za manje od dvadeset minuta su pozvali ruskog lingvista da prevede poruke. Za trideset im je iskusni kriminalni um dao doslovni prijevod na engleski, na nešto što su odvjetnici mogli razumjeti. Theo je moţda bio i dragocjeniji. U tri poruke se govorilo o, doslovno, "voĎenju ponija na voţnju čamcem", zašto je Theo pretpostavljao da je šifra za prebacivanje ukradenih automobila iz luke u Miamiju. Ostalih šest je zvučalo kao da pozivatelj ima problema s odvodom. Trebalo mu je otčepiti slivnik. Jacku nije trebao Theo da mi kaţe daje slivnik odlagalište u operaciji pranja novca. Theo je pogledao na sat i rekao: "Misliš da će se pojaviti?" "Musor se uvijek pojavi." "Tko?" "Nisi li slušao ništa od onoga stoje ruski prevoditelj rekao?" "Samo ono stoje bilo na engleskom." Kao što mu je i ime govorilo, vladin centar je bio centar ţivčanog sustava okruga Miami-Dade. Uredi u tom tridesetšestorokatnom tornju su udomljavali različite lokalne odjele i sluţbenike, uključujući i gradonačelnika i okruţne povjerenike. Ogromno predvorje je sluţilo ne samo kao ulaz u tu zgradu, nego i kao najveća i najprometnija postaja podzemne ţeljeznice na liniji Metrorail. Bio je to atrijevski kompleks na

tri kata sa staklenim krovom koji je pruţao prirodnu svjetlost. Zastave svih pedeset drţava su se vijorile s metalnih stupova. Dugačke pokretne stepenice su dovodile radnike i kupce u dvokatni kupovni centar po imenu Metrofare. Na dnu sjevernih stepenica se nalazio veliki rasadnik u obliku polumjeseca, gdje je raslo zeleno grmoliko raslinje. IzmeĎu dviju ogromnih palmi se nalazio jednostavan buket tratinčica i karanfila u staklenoj vazi, a iznad vaze se nalazila brončana pločica na kojoj je pisalo: "U spomen na Armanda Alejandra, 1950. - 1996., zaposlenika okruga Metro-Dade, koji je volontirao za Braću spasitelje. Kubansko zrakoplovstvo je srušilo njegov avion tijekom redovnog humanitarnog leta iznad obale Floride." Na rubu rasadnika ispred te posvete je sjedila mlada ţena s tamnim sunčanim naočalama, iako u zgradi nije bilo sunčeve svjetlosti. Bila je sama. "To mora biti ona", rekao je Jack. Theo se tanko nasmiješio. "Idemo." Dok su se spuštali niza stube, Jack je uperio pogled u tu ţenu. Nije uspio dobro vidjeti svoju napadačicu, ali prema batinama koje je dobio je zamislio da ima dva i pol metra i preko sto pedeset kila. Zapravo je bila bliţe 160 centimetara, s tankim ali mišićavim rukama i najljepšim nogama koje su ga ikada pošteno izmlatile. Zbog svoje duge tamne kose i tamne puti je više izgledala kao daje hispanskog porijekla, ane ruskog. Iznenadilo gaje koliko je privlačna bila. "To te istuklo?", rekao je Theo dok su uklizavali u predvorje. "Zaveţi." "Hoću reći, neki tipovi iz mog bara bi platili da ih ona..." "Rekao sam da zaveţeš." Probili su se kroz guţvu i prišli joj sa strane. Ugledala ih je otprilike tri metra ispred sebe i ustala kako bi ih dočekala, iako je preskočila uvodne pozdrave. "Tko ti je prijatelj?", pitala je. "Saznat ćeš moje ime kad mi čujemo tvoje", rekao je Theo.

Skupina pješaka je prošla pored njih na putu prema vlaku podzemne ţeljeznice. Pitala je: "Je li ovo dobro mjesto za razgovor?" "Savršeno", rekao je Jack. "Nitko ne stoji na mjestu dovoljno dugo da bi čuo o čemu razgovaramo. 1 kao što sam rekao na telefon, ima dovoljno zaštitara za slučaj da se odlučiš glupo ponašati." Zastala je, kao da se pokušava prilagoditi okruţenju. Zatim je pogledala Jacka i rekla: "Bio je to hrabar poziv." "Pa i nije." "Prijetio si mi nakon Što sam te upozorila da se ne igraš s nama. Uvjeravam te daje to bilo riskantno." "Samo sam slušao svoje nagone." "A što su ti točno nagoni rekli?" "Moţda ću pustiti mog prijatelja da ti kaţe." Pogledao je Thea i rekao: "Slušaj ovu hipotetičku situaciju. Jedan, neka ţena me napadne u mraku i prijeti mi." "Dobro", rekao je Theo. "Drugo, FBI me odvuče u centar grada i kaţe mi da su iz povjerljivih izvora od svog doušnika čuli daje napad na mene naručila tajanstvena osoba iz kriminalnog miljea." "Zanimljivo." "Treće, ista ta ţena ima devet poruka spremljenih na govornoj pošti, sve na ruskom. Ali ona govori engleski bez traga ruskoga naglaska." "Još zanimljivije." "Ja je nazovem i kaţem joj da se ţelim sastati s njom. 1 ona se pojavi, nimalo zabrinuta da bi se petnaest policajca moglo pojaviti i umlatiti je čim se pojavi. Pa, reci ti meni tko ti misliš da ta ţena jest?" Pogledao je Jacka, a onda ravno u nju. "Ili je jako glupa." "Ili?" "Ili je ona jebeni doušnik."

"Ili, kako ih zovu u ruskoj mafiji, musor. Štakori. Najniţi oblik ţivota na zemlji." "Ti si genij, Jacko." "Znam." "Ali ako odemo korak naprijed, ona se zapravo ne boji da ćemo mi odnijeti njezin mobitel na policiju. Boji se da bi netko mogao saznati daje ona doušnik." "Misliš?" "Apsolutno. Ali moţda bismo trebali nju pitati." Theo joj se malo pribliţio, pogledao je najopakije stoje znao. "Što kaţeš, ljepotice? Misliš da moţda više ne bi bila tako lijepa kad bi pogrešna osoba saznala da si ti musor? Prezirno gaje pogledala. Jacka je zadivilo to što nije ustuknula pred Theom kao većina ljudi. Pazi Theo, ili će i tebe srediti kung-fu potezima. "Baš ste mudri", rekla je. "Mislite da ste sve shvatili, je li?" "Ne sve. Samo dovoljno da te natjeramo da nam kaţeš ostatak." "Ne smijem pričati s vama." Theo je rekao: "Šteta. Izgleda da ću te na ulici morati spominjati kao doušnika." "A onda ću ja gledati kako Jackova abuela ţali stoje ikada napustila Kubu." "Treba puno hrabrosti da bi se prijetilo starici. Tko ti je sljedeći na popisu? Teletubbiesi?" "Dosta prijetnji", rekao je Jack. "Razgovarajmo." "Ne mogu vam ništa reći." "Neće moći tako", rekao je Jack. "Moţda misliš da smo samo dvojica daveţa, ali nećemo odustati samo zato što nećeš razgovarati s nama. Što god ti učinila, jedino što ja mogu činiti jest nastaviti kopati po ovoj tvrtki kako bih otkrio tko je prijetio Jessie Merrill i zastoje ubijena." "To je jako opasno." "Alternativa mi je da stojim po strani i budem optuţen za ubojstvo koje nisam počinio." "To je gadno. Alija ti mogu malo toga reći."

"Vidiš, već napredujemo. Od 'ništa vam ne mogu reći', do 'mogu ti reći malo toga'." Jack je uočio slabašan osmijeh. Pogledala je njegovu natečenu donju čeljust i rekla: "Oprosti zbog otekline." "Nema problema." "Nisam to ţeljela učiniti." "Znam. Stan Drayton je rekao daje naredba došla odozgo." Nije to porekla. Jack je rekao. "Tko ti je to naredio?" "Znaš da ti to ne mogu reći." "Tko upravlja novcem iza Viatikalnih rješenja Inc.?" "To ćeš morati sam shvatiti." "Jesu li to isti ljudi koji su prijetili Jessie Merrill?" "Ako ţeliš pripisati ubojstvo viatikalnim ulagačima, ne bih ti mogla pomoći čak ni kad bih htjela." "Zašto ne?" "Jer gledate na pogrešnim mjestima." "Prestani s prijetnjama." "To nije prijetnja", rekla je. "Slušajte me paţljivo. Dajem vam nešto. Ako mislite daje Jessie Merrill bila ubijena, nećete pronaći njezinog ubojicu traţeći na mjestima na kojima traţite." "Gdje bismo trebali gledati?" Odgovorila je na isti hladnokrvni način. "Negdje drugdje." Theo je zastenjao. "Ma daj. Kao da ništa ne znaš." "Znam puno toga. Samo vam ne vjerujem da ćete poreći da sam vam ja to rekla kad vas netko objesi naglavačke i zabije vam šipku u guzicu." Theo je dvaput trepnuo, kao da mu se taj neugodan prizor pojavljivao uglavi. Jack ju je procjenjivački pogledao. "Otkud znaš da gledamo na krivim mjestima?" "Zato što se dovoljno dugo bavim ovime i upoznala sam ljude s kojima imam posla. Znam kako njihova ubojstva izgledaju."

"Ma daj", rekao je Theo. "Ne izgledaju sva ubojstva isto." "Vjerujte mi. Daje Jessie Merrill ubijena zbog prijevare, ne biste pronašli njezino tijelo u Swyteckovoj kadi. Ne biste uopće pronašli njezino tijelo, barem ne u jednom komadu." Jack i Theo su izmijenili poglede, kao da niti jedan nije bio siguran kako bi na to odgovorio. Rekla je: "Vas dvojica nemate pojma u što se uvlačite." "Radi se o pranju novca. Toliko znam iz tvojih poruka i iz razgovora sa Samom Draytonom." "Veliko pranje novca. Stotine milijuna dolara. To vam govorim samo zato da shvatite da su Jessie Merrill i njezinih miljun i pol dolara samo mrlja na obzoru. A sad odlazite, dečki. Prije nego nastradate." "Znamo se čuvati", rekao je Theo. Ispruţila je ruku i rekla: "Telefon, molim." Jackje rekao: "Snimio sam sve tvoje poruke na vrpcu." "A vjerojatno ste i angaţirali nekoga da uzme otiske prstiju. Ali, nije me briga." "Naravno da nije", rekao je Theo. "Zašto bi doušnicu brinuli otisci prstiju?" "Ipak ga ţelim natrag." Jack je izvadio njezin telefon iz dţepa i pruţio joj ga. Ona mu je dala njegov i otišla, bez zahvale ili pozdrava. Jack je promatrao kako u guţvi ide prema pokretnim stubama koje vode prema vratima Metroraila. "Što misliš?" "Dvije mogućnosti", rekao je Theo. "Ili nekoga štiti. Ili se nekoga silno boji." "Ili oboje." "Ţeliš je pratiti?" "Ne, hvala. To već čini netko malo manje upadljiv." Jack ju je još jednom pogledao, kad je došla na vrh stuba. A onda je, izdaleka, šaljivo salutirao svojem prijatelju Mikeu Campbellu koji je odloţio novine, ustao s klupe i slijedio je u vlak.

31 Jack je preskočio večeru. Morao je pogledati jednu kuću za iznajmljivanje, a jedva je disao. Abuela ju je pronašla. Jack je planirao odsjesti u hotelu dok ga Cindy ne uzme natrag, ali činilo se da abuela misli će ona biti spremnija pomiriti se ako on naĎe mjesto gdje bi mogli zajedno ţivjeti, bez Cindyne majke. Vjerojatno je imala pravo. Kuća je bila u Coconut Groveu u Ulici Seminole, što je bilo ugodno iznenaĎenje. Bila je malena, ali dovoljno velika za dvoje, sagraĎena četrdesetih godina, sa svim šarmantnim arhitektonskim detaljima koje graditelji na juţnoj Floridi kao da su zaboravili nakon 1960. Zemljište je bilo ogromno za tako malenu kuću, ali na njemu nije bilo trave. Livada je bila prekrivena tropskim cvijećem, tisućama zelenih, ljubičastih i prugastih, koji su svi uţivale u sjenci iskrivljenih starih hrastova. Predivno dvorište koje ne treba kositi. K vragu i iznajmljivanje. Jack je jedva ušao unutra, a već je razmišljao o tome daje kupi. "SviĎa se?", pitala je abuela. Jack je promatrao podove od borovine i udubljene stropove s čvrstim stubovima od čempresa. "Prekrasna je." "Znala sam da će ti se sviĎat." Iz kuhinje se pojavio muškarac, abuelin novi dečko. Jack gaje već ranije upoznao, samozvani najbolji plesač u Maloj Havani. I s osamdeset dvije godine se činilo kao da klizi preko dnevne sobe kad je došao pozdraviti Jacka, široko se smiješeći. "Jack, kako si?" Imao je snaţan španjolski naglasak, ali je inzistirao na tome da s Jackom razgovara na engleskome, kao i većina abuetinih prijatelja, od kojih su ga svi smatrali potpunim Amerikancem, u najboljem slučaju počasnim Kubancem. Jack gaje znao samo kao El Rodea, što se izgovaralo isto kao Rodeo Drive u Beverly Hillsu, osim kad je Jack bio u blizini i kad su mu se svi obraćali sa The Rodeo, kao daje Jack dolazio iz Teksasa, a srednje mu ime bilo Bubba.

"Je prekrasna, ha?" "Jako mi se sviĎa. Koliko košta?" El Rodeo je izvukao olovku i naţvrljao telefonski broj na unutrašnjost papirnatog omota ţvakaće gume. "Nazovi." "Čiji je to broj?" Nastavio je na lošem engleskome i Jackje uspio shvatiti da kuća pripada El Rodeovom nećaku, koji je upravo preselio u Los Angeles. Jack je pokušao saznati detalje na španjolskome, ali El Rodeo je opet ustrajao da bi engleski bio jednostavniji. Išlo im je dobro sve dok nije počeo Jacku više pričati o svom nećaku, čije je ime izgledalo bilo Tin, što se Jacka činilo kao čudno ime za Hispanca. 'Tin?" "Je Tin." "Jeftin je", rekla je abuela. "A Jeftin." "Je, je Tin." Drag čovjek, ovaj El Rodeo, ali ako je njegov engleski bolji od mog španjolskoga, onda sam stvarno sramota za uspomenu na moju majku. Jack je spremio telefonski broj u novčanik. "Nazvat ću ga večeras." "Nazovi sad", rekla je abuela. "Moram razmisliti o tome. Uza sve što smo Cindy i ja prošli, pitam se hoće li se bojati ţivjeti sa mnom osim u apartmanu s dvadesetčetverosatnim osiguranjem." "Nemoj da ti strah kontrolira ţivot. Ti i Cindy hoćete djecu. Kuća je bolja, ne?" Nije razmišljao toliko unaprijed, ali njezin ga je optimizam veselio. "Trebao bih barem vidjeti ostatak kuće." "Može" Abuela je uzela El Rodea za ruku i izvela ga van. "Ostavimo te da sam malo gledaš. Brzo odluči." Jack ih nije namjeravao izbaciti, ali izašli su kroz francuska vrta prije nego se stigao pobuniti. Odlutao je prema kuhinji.

Prozor je bio otvoren, i mogao je čuti svoju abuela i El Rodea kako na trijemu razgovaraju o autobusima punih turista koji su se vrtili po Maloj Havani gdje su EIRodeo i njegovi prijatelji igrali domino u parku. El Rodea je smetalo što su ih smatrali atrakcijom, etničkom odlikom koju su ti turisti mislili da razumiju. Ni Jack to nije shvaćao sve dok abuela nije došla u Miami. Večernje vijesti su nekako prenosile dojam da je jedina stvar koja je palila strast Kubanoamerikanaca bila mrţnja - mrţnja prema Castru, mrţnja prema svakom političaru koji nije bio oštri protivnik Castra, mrţnja prema još jednoj hollywoodskoj zvijezdi koja je mislila daje lijepo rukovati se i pušiti cigare s tiraninom koji im je ubio roditelje, braću i sestre, tete i ujake. Taj je osjećaj bio stvaran, nema sumnje. Ali postojala su susjedstva puna ljudi kao stoje bio EIRodeo, čovjeka koji je tiho radio za šankom u Miamiju puna četiri desetljeća, fotografija restorana koji je nekad posjedovao visjela mu je iza leĎa, ključevi njegove stare kuće u Havani su leţali u staklenci pored blagajne. Jednostavno je odbijao odustati od nečega stoje volio, odbijao priznati da se nikada neće tamo vratiti. Večeras, dok je Jack hodao po kući koja bi mogla biti njegova, na neko vrijeme bez ţene, mogao gaje razumjeti bolje no ikada. "Zdravo, Jack." Okrenuo se, preplašen zvukom njezina glasa. "Cindy? Kako si..." "Isto kao i ti. Abuela me pozvala." "Prava je." "To je istina. Lijepo smo razgovarale u mom studiju. Natjerala me na razmišljanje." Glas joj je zadrhtao, ne od bijesa, već navale osjećaja. "Moţda sam presnaţno reagirala." "Znači, vjeruješ mi? Daje traka sa mnom i Jessie PC? Prije Cindy?" Slabašno se nasmiješila, kao da joj se šala sviĎa. "Sada kad sam malo razmislila, da, vjerujem ti." "Dokazat ćemo to, ako budemo morali." "Sigurna sam da hoćete." "Unajmili smo audio stručnjaka. Moglo bi biti teško, s obzirom da radio s kopijom." "Policija ti neće dati original?"

"Prema onome što mije rekla Clara Pierce, Jessie se jako potrudila da to izgleda kao da smo ona i ja nedavno bili u vezi. Mislim da me se spremala ucjenjivati kako bih šutio o njezinoj prijevari." "Menene moraš uvjeravati. Nakon što sam se otrijeznila shvatila sam da ta vrpca ne moţe biti ono što se čini. Da ste bili u vezi, ja bih to znala. Nisam tako slijepa." Prišao joj je i čvrsto je zagrlio. "Oprosti što sam sumnjala u tebe", rekla je. "Shvaćam. Mislim, stanje u kojem je njezino tijelo pronaĎeno u našoj kadi..." "Nemojmo se prisjećati detalja, moţe? Budimo.. .sretni. Sretni što imamo jedno drugo. To je sve što ţelim, biti sretna." "I ja", rekao je, i dalje je čvrsto drţeći u naručju. S trijema se čuo vrisak oduševljenja. Okrenuli su se i ugledali abuelu kako stoji pred francuskim vratima i viri kroz staklo i šalje im poljupce. Jack se nasmiješio i šapnuo: "Gradas." "Idemo", Cindy je tiho rekla. "Vrijeme je da se počnemo pakirati." "Slaţem se." Za manje od pet minuta je Jack bio u svom kabrioletu i slijedio Cindy prema Pinecrestu. Trebat će barem nekoliko dana da dogovore da im se namještaj preseli u novu kuću, pa će morati još nekoliko noći provesti kod njegove punice. Plan je bio da Cindy doĎe deset minuta prije Jacka i priopći joj da će se Jack preseliti k njima dok unajmljena kuća ne bude spremna. Čini se daje Cindyna majka manje vjerovala u Jackovu vjernost od nje. Jack je čekao u autu na kolnom prilazi sve dok Cindy nije izašla i pokazala mu daje zrak čist. Zazvonio mu je mobitel iz auta, što gaje prestrašilo. Nakon zamjene mobitela, ovaj telefon je bio jedini beţični broj koji je imao. Javio se. Zvao je Mike Campbell. "Kako je ispalo?", pitao je Jack.

"Pa, nekad bi me smetalo da pratim ţenu skoro dva sata, a da me ona ne primjeri, ali to je valjda u ovom slučaju uspjeh." "Lijepo obavljeno. Kamo te odvela?" "U gadne kvartove. Voli se druţiti s beskućnicima. Posebno ako su narkići." "K vragu. Zvuči mi kao daje znala da je pratimo. Vukla te za nos." "Ali nije se činilo da besciljno luta. Zaustavila se na dva mjesta i oba je puta izgledalo kao daje tamo namjeravala doći. Kao daje tamo imala nekog posla." "Misliš na preprodaju droge?" "Ne. Trgovinu krvlju." "Krvlju?" "Da. Posjetila je nekoliko pokretnih. Znaš one velike kombije koje ljudi posjećuju i daju medicinskim sestrama da ih ubodu u ruku i izaĎu s gotovinom." "Kog vraga to znači?" "Nisam se htio odati postavljanjem pitanja. Nadao sam se da će to tebi nešto značiti." "Ne", rekao je Jack. "Još ne." "Prvi kombi je bio parkiran pored bulevara Martina Luthera Kinga i Sedamdeset i devete ulice. Sljedeći je bio oko kilometar i pol dalje. Na oba je sa strane pisalo DAR ŢIVOTA, a ispod toga broj telefona. Ţeliš ga?" "Aha", rekao je i zapisao broj kako mu gaje Mike govorio. "Imam i ime za tebe. Pitao sam jednog od darovatelja koji je izašao iz kombija nakon što je ona otišla, rekao je da misli da se zove Katrina. Nisam saznao prezime." "To je dobar početak." "Ţeliš da nastavim?" "Ne, hvala. Vrati se pravu." "Ma ovo je puno zabavnije." "Oprosti. Ja preuzimam." "Javi mi ako mogu još nešto učiniti." "Hvala" Jack je primijetio da Cindy stoji na trijemu. Smiješila se i pokazivala mu da uĎe." "I Jack?", rekao je Mike. "Da?"

"Čuvaj se te ţene, u redu? Svatko tko noću tuče moje prijatelje, a danju se bavi krvlju me brine." I mene, pomislio je Jack. Još jednom mu je zahvalio i poţelio laku noć. 32 Yuri Chesnokov je bio u svom najdraţem skrovištu na svijetu, gradu s dvjesto tisuća lopova, prevaranata, kurvi, ubojica, gangstera, otmičara, prodavača droge, narkomana, iznuĎivača, švercera, krivotvoritelja, terorista i dobro naoruţanih revolucionara, od kojih su neki imali ciljeve, većina ne. Tu si mogao napraviti što god si ţelio, u bilo koje doba dana, svakog dana u tjednu. Mogao si doţivjeti i neke stvari koje nisi htio, koje nikome ne bi poţelio. Sve ovisi o tome što traţiš. Ili tko je tebe traţio. Ciudad del Este je bolni urbani ţulj u dţungli na paragvajskoj strani rijeke Parana. Teško je tamo doći osim ako stvarno tamo ţeliš stići. Ljudi su, začudo, dolazili u gomilama. Više od stotinu sletilišta je bilo napravljeno u šumama i travnjacima te Trograničine regije, kako zovu to područje. Sva su u stalnoj upotrebi za male avione, a niti jedan let ne kontroliraju vlasti. Most s dvije trake od brazilskoga pograničnog grada Foz do Iguacu dnevno dovede trideset tisuća posjetitelja i sluţi kao glavni prolaz za konvoje autobusa, kamiona i privatnih automobila koji su dolazili iz susjednog Brazila i Argentine. To je dnevni ritual, kupci bi napuštali Rio de Janeiro i ostale gradove kasno noću i stizali bi sljedeće jutro, usred bučne prometne guţve pune ispušnih plinova u centru Ciudad del Este. Većina ofucanih kupovnih centara nalik na sajmišta se nalazi u Avenidi Monsenor Rodrigea, glavnoj ulici iz koje se u sljedećih dvadeset uličnih blokova u svim smjerovima proteţe još pet tisuća dućana. Jeftina elektrotehnička oprema i cigarete se dobro prodaju, ali samo istinski nemaštovitim kupcima. Najveći dio novca se izmjenjuje iza kulisa - gotovina za oruţje, seks, seksualne robove, piratski software, krivotvorenu robu, kokain na tone, naručivanje ubojstava i sve drugo od krivotvorenih putovnica do dijelova tijela za medicinske transplantacije. Miami i Hong Kong su jedina druga dva grada na svijetu u kojima se više prometuje gotovinom. U zemlji čiji je sluţbeni godišnji bruto

domaći proizvod samo 9 milijardi dolara, Ciudad del Este se popeo na 14 milijardi godišnje industrije ljigavština, paragvajski čir na brazilskoj granici. Yuri je izašao iz svoje sobe koju je plaćao trideset dolara na noć u hotelu Munich do japanskoga restorana u Avenidi Adrian Jara, srcu azijskog sektora. Po ulici su se klatila kola koja je vukao bik, probijajući se izmeĎu rupa koje su bile dovoljno velike da ga cijelog progutaju. Blato i lokve su bile tipične za veljaču, kad je prosječna temperatura bila vlaţnih tridesetak stupnjeva, a ljetne kiše bile na vrhuncu. Bilo je to bolje od sušnog razdoblja, kad je crvena prašina prekrivala sve, iako je Yuri vidio ironiju u tome što bi ti uporna crvena prašina ulazila u oči, kosu, u odjeću, kao da predstavlja rastući utjecaj ruske, crvene mafije. "Cerveza, por favor", rekao je konobaru. Nema ništa do hladnog piva usred vrućeg ljetnog popodneva, a cerveza u Paragvaju je uvijek bila dobra. Bio je to šesti Yurijev posjet ovom gradu u posljednja tri mjeseca, a svi su bili uspješni. Sjedio je za svojim uobičajenim stolom u straţnjem dijelu kafića Fugaki, smještenog u mračnom kutu, s izravnim pogledom na ulaz. Nitko mu nije mogao prići s leĎa i mogao je vidjeti svakoga tko je ulazio. U ovom je trenutku bio jedini gost, teţak pljusak je odbijao čak i najvjernije mušterije. Brzo je dobio pivo, a nakon minute su mu se pridruţila dvojica muškaraca. Fahid je bio Yurijev posrednik, a sa sobom je doveo i svog nabavljača. Fahid ga je pozdravio na ruskome, ali to je iscrpilo njegovo poznavanje tog jezika. Nastavili su na engleskome, njihovom zajedničkom jeziku. Treći čovjek, izvor, predstavio se kao Aman. Imao je hladne, tamne oči - hladne kao i Yurijeve - i ravan prorez ispod crnih brkova. Yuri im je ponudio piće, ali su odbili. "Fahid mije rekao da imate nekih problema s robom", Aman je rekao s teškim bliskoistočnim naglaskom. Yuri je otpio gutljaj piva, a zatim polizao brkove od pjene. "Velik problem, da." "Traţili ste virus koji se lako ubacuje u krvotok i smrtonosan je za ljude sa slabim imunitetom. Upravo to smo vam i dali." "To je moţda točno. Ali virus Zapadni Nil je previše... kako se kaţe -egzotičan." "Prodali smo vam ga po istoj cijeni kao i puno jeftinije proizvode. "Cijena nije u pitanju."

"Ako ste htjeli nešto posebno, trebali ste to reći prije nego što smo ispunili narudţbu." "U prvih pet isporuka nisam dobio niti jedan Zapadni Nil. Sa šestom se isporukom sve promijenilo." "Nije se promijenilo. Bilo je u skladu s vašim zahtjevima." Yuri je ljutito pogledao Fahida. "Meni je rečeno da će nalikovati upali pluća." Fahid je slegnuo ramenima. "Mislio sam da će biti takav." "Konačni je rezultat isti", rekao je Aman. "U čemu je problem?" Yurijev glas je dobio na oštrini. "Reći ću ti u čemu je prokleti problem. Dao sam ga jednoj ţeni u Georgiji, i sada umjesto rutinske smrti bolesnice od side od jednog od milijuna ili više virusa koji su je mogli ubiti, doći će do pune istrage o tome kako je mogla pokupiti taj čudni virus odnekud iz zapadne Afrike. "Pa što? Istrage proĎu." "Traţio sam da mi nabaviš nešto od čega ljudi sa sidom umiru svaki dan. Ne neki bizarni virus koji je u posljednjih dvadeset godina ubio moţda dvadeset ljudi u čitavim Sjedinjenim Drţavama." "Ali to je skup proizvod. Dao sam ti ga po najboljoj cijeni." "Rekao sam ti da se ne radi o cijeni, kretenu." "Ne zovi me kretenom." "Onda se nemoj tako ponašati." "Što ţeliš da učinimo?" "Ţelim da mi vratite novac." "O, naravno. Ţeliš li ga s kamatama ili bez njih?" "Misliš da se šalim?" Aman se nagnuo nad stol. "Gospodine Yuri, nalazite se u Ciudad del Esteu, a ne u robnoj kući Bloomingdale's. Nema povrata novca." Yuri je pruţio ruku preko stola i zgrabio ga za grlo. "Pomakni se i zdrobit ću ti dušnik." Amanove su se oči izbečile dok je hvatao zrak, ali se nije usudio tući s Yurijem. Fahid ih je promatrao, previše se bojao da bi se umiješao.

"Ne miči se Fahide. Naciljao sam ti ravno ujaja." Fahid je spustio pogled i ugledao 22-kalibarski pištolj s dugačkim prigušivačem izmeĎu svojih koljena. Yurijeva druga ruka je i dalje bila oko Amanovog vrata. Njemu je lice postajalo plavo. Fahid je rekao: "Yuri, daj. Zar se ne moţemo dogovoriti?" "Samo mi vratite moj novac." Fahid je još jednom pogledao Yurijev pištolj. "Siguran sam da s time neće biti problema." "Ţelim to čuti od Amana." "Makni ruku s njegova grla pa će ti reći." Nije ga puštao. "I kimanje će biti dovoljno. Što si odlučio, Amane? Hoćeš li mi vratiti novac?" Slina je curila iz kuta Amanovih usta. ZagunĎao je, ali odgovor je bio nerazumljiv. Yuri je pojačao svoj stisak. "Hoću li dobiti svoj novac natrag ili ne?" Kapi znoja su tekle s Amanovog čela dok se mučio s disanjem kroz stisnuti dušnik. "Čekam", rekao je Yuri. Oči su mu se okrenule prema unutra i trepavice su mu zatreperile, kao daje na rubu gubitka svijesti. "Pusti ga", rekao je Fahid. "Zaveţi. Imaš pet sekundi Amane." Aman se ukočio. Nosnice su mu drhtale i zviţdale dok je očajnički lovio zrak. Podignuo je desnu ruku i stisnuo šaku. Nekoliko sekundi se tresla, a onda je polako podignuo srednji prst. "Kurvin sine!" Yuri se bacio naprijed i srušio stol udarajući Amana i preokrenuo ga na trbuh. S koljenom na Amanovom tricepsu za ravnoteţu, povukao je njegovu podlakticu unatrag. Zvučalo je poput pucnja, pucanje kosti i Aman je snaţno vrisnuo kad mu se lakat savio u krivom smjeru. Sve se to dogodilo prije nego je Fahid uspio i trepnuti. Yuri je preokrenuo Amana i zabio mu pištolj meĎu noge. "Ne pribliţavaj se Fahide, ili će tvoj prijatelj isti čas biti kastriran."

Aman je vrištao od boli. Nije bilo drugih gostiju u restoranu, ali konobari su bacili pogled na zbrku i nisu prestali trčati sve dok nisu bili na drugoj strani ulice, sve u skladu s prešutnim kodom preţivljavanja u Ciudad del Esteu. Skreni pogled. Yuri je zgrabio Amanovu ruku i gurnuo mu srednji prst u usta. "Daj mi novac." Fahid je krenuo prema naprijed, ali Yuri je stisnuo pištolj jače u slabine njegovog prijatelja. "Odbij, Fahide, ili ću ga upucati." Fahid se sledio. Yuri je zabio prst još dublje u Amanovo grlo, prvo do drugog zgloba, a onda i do samog korijena. "Zagrizi ga! Ţelim taj prst!" Aman je preklinjao tresući se, a oči su mu suzile. Yuri mu je odgovorio prigušenim pucnjem iz pištolja s prigušivačem. Metak je smrskao Amanovo lijevo stopalo. Noga mu se zatresla, kao daje priključena na struju, a i unatoč prstu zabijenim duboko u grlo je uspio ispustiti prigušeni vrisak. "Odgrizi ga, odmah!" Aman je napravio grimasu, ali čeljust mu se stisnula na Yurijevu zapovijed. "Jače. Pregrizi ga!" Amanovo se tijelo treslo. Krv mu je tekla iz usta kad su mu zubi počeli kidati koţu i tkivo. "Yuri, prestani", rekao je Fahid. "Do kraja", rekao je Amanu. "Past će u šok", rekao je Fahid. Krv mu je tekla niz obe strane lica, nakupljajući mu se u ušima. Krv mu je prekrila obraze, stopalo mu je bilo potpuno uništeno, a lijeva mu je ruka nalikovala na perec. Yuri je izvukao srednji prst iz Amanovih stisnutih čeljusti. Bio je to slomljeni i iskrivljeni štapić od golog mesa, izgriţen do kosti. "Gadiš mi se", rekao je Yuri. Ustajući je dva puta udario Amanov slomljeni lakat, stoje izazavalo najjači vrisak do sada. Aman se valjao po podu od bola, kao da nije siguran kojoj bi se bolnoj rani posvetio.

Yuri je rekao: "Ţelim da mi vratite svaki novčić prije nego napustim grad. Ne samo za ovu narudţbu. Za svih šest narudţbi." "Večeras ću ti ga donijeti u hotel", rekao je Fahid. "Nakon toga smo kvit,zar ne?" "Nikada nećemo biti kvit. Zbog vas kretena sam izgubio najveći posao do sada." "Molim?" "Oni gadovi s kojima sam se povezao iz svog ureda u Miamiju. Otkazali su mi. A vi ste krivi za to. Vi i vaš jebeni virus Zapadni Nil." Okrenuo se i stao na Amanovo krvavo stopalo, izazivajući posljednji bolni krik. Fahid je rekao: "Yuri, ţao mi je zbog ovoga." "Niti upola toliko koliko će tim momcima koji su i otkazali ugovor biti ţao." Spremio je pištolj u futrolu skrivenu ispod košulje, ostavio paragvajske guarane u vrijednosti od dvadeset dolara na stolcu, kako bi pokrio troškove piva i razbijenog stola i izašao iz restorana, ostavljajući Fahida da se pobrine za svog krvavog partnera. 33 U osam sati ujutro je Jack bio spreman krenuti u sudnicu, Cindy je dva sata ranije otišla u studio, spominjući kako je jutarnje svjetlo najbolje za snimanje vani. Otišao je u kuhinju po kavu koju će ponijeti sa sobom. Cindyna majka je sjedila za stolom i čitala novine. "Ţelim ti dobar dan", rekao je Jack. Potvrdno je promrmljala, bez daje podignula pogled s kriţaljke. Jack je krenuo prema van, a onda stao. "Evelyn, htio bih ti zahvaliti." "Na čemu?" "Što si dopustila Cindy i meni da doĎemo ovamo." Podignula je pogled s novina. "Znaš da bih sve učinila za svoju kćer." Ako to njezine riječi nisu u potpunosti prenjele, tonom mu je jasno dala do znanja da to ne čini zbog njega. "Moţemo li kratko popričati?"

"O čemu?" Jack je privukao stolac i sjeo preko puta nje. "Hladna si prema meni sve otkako se pojavila ta stara audiovrpca. Cindy je očito prešla preko toga. Što moram učiniti da bih popravio odnos s tobom?" "Ne moraš ništa učiniti." "Ne moram ništa učiniti ili ne mogu?" "Pa, takvo pitanje stvarno udara u središte stvari, zar ne?" Jack ju je pogledao u oči i rekao. "Nisam bio nevjeran tvojoj kćeri." "To je izmeĎu vas dvoje." "Zašto me onda tjeraš da se osjećam kao da sam nešto skrivio?" "Ako se tako osjećaš, onda moţda i jesi." Jack je znao daje vjerojatno najbolje da se kloni sukoba, kao stoje uvijek i činio s Evelyn. Ali ovaj put nije mogao. "Ţeljela bi da jesam?" "Da si što?" "Prevario Cindy." "Molim?' "Ţeliš li?" "Kakvo je to glupo pitanje?" "Takvo da ti pokušavaš ne odgovoriti na njega." "Zašto bih to poţeljela svojoj vlastitoj kćeri?" "Još uvijek mi nisi odgovorila, ali evo jedne mogućnosti, zato da bi me ona ostavila." Glas joj se ukočio. "Ţeliš li stvarno voditi ovaj razgovor?" "Vrijeme je, slaţeš se?" Nervozno je skrenula pogled, a zatim spustila glavu i rekla: "Nemam ništa protiv tebe, Jack. Iskreno, ne mislim da si grozna osoba." "Opa, to je nešto najljepše što si mi ikada rekla." "Postojalo je vrijeme kada sam o tebi samo lijepo govorila." "A onda su se stvari promijenile." "Esteban je sve promijenio", rekla je. Pet godina nakon napada, najeţio bi se na sam spomen tog imena. "Cindy mi je rekla kako se osjećaš. Da njezine noćne more neće prestati dok god je sa mnom."

"Napao ju je tvoj klijent." "Dok sam se borio protiv smrtne kazne. To više ne radim, već godinama." "Veza još uvijek postoji. Uvijek će postojati. Cindy je morala napraviti rez od svega toga, ali nije." "Sretna je s onim što je izabrala." "Krhka je, više nego što misliš." "Snaţnije je nego što ti misliš." "Ne mislim samo na Estebana." "Znam na što misliš, ali ja nisam kao njezin otac." Zastala je i naslonila se, kao daje odjednom postala svjesna da se od intenziteta razgovora nagnula na stol. Glas joj je postao tiši, ali ozbiljniji. "Znaš li zašto je moj muţ počinio samoubojstvo?" "Mislio sam da nitko ne zna točno zašto." "Znaš li stoje njegova smrt učinila našoj obitelji?" "Mogu samo zamisliti." "Nisam te traţila da zamisliš. Pitala sam te znaš li." "Ne znam. Nisam bio prisutan." "Onda ne poznaješ Cindy. I ne bi se trebao praviti da znaš što je najbolje za nju." Te su riječi naljutile Jacka, ne samo zato što su ga povrijedile, nego i zato stoje bilo jako očito da ona to već jako dugo misli. "Imala si pravo od početka, Evelyn. Nismo trebali započinjati ovaj razgovor." "Bio je nepotreban, ţarne?" "Neke je stvari bolje ne izgovoriti." "Tako je. Posebno kad oboje znamo da sam u pravu." Jack je zgrabio svoju šalicu kave i napustio kuću, sišao niza stubište i prešao kolni prilaz, zahvalan na brzom autu dok su ga njegove šrkipeće gume odvodile od Cindyne majke i njezinih istina.

34 Jack je izašao iz teške jutarnje borbe na sudu osjećajući se dosta dobro. Saslušanje je završilo povoljno za njega i bilo mu je drago znati da je, unatoč osobnim problemima, još uvijek mogao impresivno braniti svoje klijente. Čak i one krive. Jack se tek bio smjestio u svom uredu kad se Rosa pojavila s drugog kraja hodnika. To im je bila navika, da posjete jedno drugo nakon saslušanja na sudu, a on joj je bio ţeljan ispričati detalje. No, preduhitrila gaje. "Jessie Merrill te navela u oporuci." "Navela me kao što?" "Kao nasljednika." Skoro nije razumio nezine riječi. Jack u posljednje vrijeme nije razmišljao o njezinoj ostavinskoj raspravi. Zapravo je o tome malo razmišljao - moţda premalo - otkako je razgovarao s Clarom Pierce, njezinom izvršiteljicom. "To je nemoguće." "Upravo sam završila razgovor s Clarom. Čini se da radije razgovara s tvojom odvjetnicom nego s tobom." "Što je rekla?" "Danas će oporuka biti pročitana u njezinom uredu u pola četiri. Pozvan si, budući da si nasljednik." "Je li rekla što dobivam?" "Nije." "Onda vjerojatno crtice o Charlieju Brownu." "Dala mije naslutiti da to pojačava tvoj motiv da ubiješ Jessie. To znači da baš nisi dobio hrpu ugljena." "Ne misliš valjda da mije ostavila novac?" Rosa je razmislila o tome. "Zvuči nevjerojatno. Ali počinjem misliti da je bila barem malo luda." "Ja ću to potvrditi." "Mislim na nešto drugo. Govorim o mentalnim problemima koji se mogu medicinski potvrditi." "Znaš li nešto što ja ne znam?"

Prišla je prozoru i rekla: "Čula sam da se mrtvozornik sprema objaviti svoj izvještaj." "Ja to nisam čuo." "Ništa još nije sluţbeno. Ali čula sam iz prilično dobrih izvora daje u njezinoj jetri i bubrezima pronaĎena količina olova viša od normalne. Znaš li što to znači, Jack?" Gledao je u svoju odvjetnicu, ali kao daje mogao vidjeti ravno kroz nju. "Jessie je bila otrovana olovom." "Nekoć, da. U trenutku kad je umrla ga više nije bilo u njezinom krvotoku, ali su joj njegovi tragovi ostali u vaţnijim organima." Jackje brzo govorio, a misli su mu ipak bile brţe."U redu, znači daje na početku stvarno bila bolesna. Ali to ne dokazuje da nije bilo prijevare. Netko se negdje putem sjetio da trovanje olovom pretvori u laţni slučaj ALS-a kako bi prevario skupinu viatikalnih ulagača. Moţda je to bila njezina ideja, moţda njezinog liječnika. Moţda im je sinula istovremeno, dok su zajedno leţali u krevetu. "Slaţem se s tobom, ali nisam to htjela reći." "Što ţeliš reći?" "Trovanje olovom ima i druge posljedice, zdravstvene. Čak i probleme s osobnošću. Paranoja, halucinacije, iracionalnost." "Kao što bi i očekivao kod kandidata za samoubojstvo." "Osim što ovo nije bilo normalno samoubojstvo." "Postoji li nešto takvo?" Rosa je sjela na rub stola, preko puta Jacka. "Objasnit ću ti što mislim. Za sada smo otkrili niz prilično neobičnih stvari koje je Jessie učinila prije nego je umrla. Imenovala te je za svog nasljednika u oporuci. Navela te kao suvlasnika njezinog bankovnog računa. Upotrijebila je onu snimku kako bi izgledalo da ste vas dvoje nedavno bili zajedno u krevetu." "Jasno je da mi je htjela smjestiti da sam joj bio suučesnik." "Najvjerojatnije daje ne bi izdao."

"Tako je. Čim naša stručnjakinja završi svoju analizu, moći ćemo drţavnom tuţitelju pokazati stoje smjerala." "Bez originala će biti teško dokazati da se snimljeno voĎenje ljubavi izmeĎu mene i Jessie dogodilo prije sedam ili osam godina." "Ipak, svaka imalo dobra stručnjakinja moţe potvrditi da su sve postojeće vrpce kopije. Jedini razlog zbog kojeg bi Jessie napravila kopiju i uništila original je kako bi stvorila dojam da smo ona i ja nedavno bili u vezi." "Sve je to istina", rekla je Rosa. "Ali nisam sigurna da tvoja teorija u iznuĎivanju opravdava sve osjećaje iza te snimke." "O čemu pričaš?" "Kao što kaţeš, znamo daje presnimila vrpcu sa starog originala kako bi izgledala novo. Ali postavlja se pitanje: Zastoje sve ove godine zadrţala original? Ne moţeš mi reći daje planirala ovu prijevaru sedam ili osam godina." 'To sam već objasnio. Taje snimka postala šala meĎu nama. Vjerojatno ju je spremila u neku kutiju i zaboravila na nju. Sve donedavno, kad joj je zatrebala." "Nisam uvjerena daje to što ju je toliko dugo čuvala nevino i beznačajno kao što ti misliš. Preslušala sam je." "I ja sam." "Moţda bije trebao opet preslušati." "Stvarno to ne ţelim." "Ja ţelim da to učiniš. Hajde." Krenula je prema vratima. "Kamo idemo?" "Vrpca je u dosjeu." "Ne trebam je ponovo preslušati", rekao je, ali ona je već bila u hodniku. Jack ju je slijedio. Rosa je iskopala vrpcu iz svog zaključanog ormarića, a onda krenula u sobu za sastanke. Jack ju je nevoljko sustigao baš u trenutku kad je stavila kasetu u liniju.

"Ne moramo sve slušati. Zapravo, mene jedino zanima sam kraj." Počela je premotavati vrpcu sve do kraja, a onda samo malo vratila prema početku. "Spreman?", pitala je. Jack je odmahnuo glavom. "Ovo je neugodno." "Nije tako strašno. To nije dio kad vas dvoje stenjete i hropćete na vrhuncu. Samo razgovarate, a ona te pokušava nagovoriti da s audija preĎete na video. Slušaj." Stisnula je tipku PLAY. Šuštanje snimljene tišine je poteklo iz zvučnika, a onda je Jack čuo svoj vlastiti glas. "Možeš li molim te odložiti tu prokletu kameru? " "Ma daj. Već smo snimili zvuk. Zašto ne bismo probali i sliku? " "Jer mi se čini kao da jednooko čudovište bulji u mene. " "Ja stalno gledam u tvoje jednooko čudovište. " "Nemoj usmjeravati to prema mom... " "O, sad si gospodin skromni. " "Samo isključi to." "Zašto?" "Zašto misliš? " Zato što ne želiš da je upaljena dok razgovaramo? " "Ne, samo ne želim da bulji u mene. " "Znači u redu je da nas kasetofon snima dok me ševiš, ali sve treba odložiti kad razgovaramo o tome što osjećamo jedno za drugo. " "Ne radi se o tome. " "Bojiš li se reći što osjećaš za mene, Jack? " "Ne. " "Onda to reci. U mikrofon. " "Prestani s igricama." "Bojiš se." "K vragu Jessie. Ne želim ovo raditi. " "Kukavico jedna. Slušaj, ja se ne bojim, mogu gledati ravno u kameru i reći ti točno što osjećam. "

Zvučnici su opet počeli šumiti preko sobe za sastanke, teška stanka prije Jessienih posljednjih riječi na traci. "Ne želim živjeti bez tebe, Jack Swyteck. Ne želim nikada živjeti bez tebe." Rosa je pritisnula tipku STOP, i vrpca je prestala. Pogledala je preko prostorije i rekla: "Onda?" "Što? Ljubavničko brbljanje. Ljudi to stalno govore: ne ţelim ţivjeti bez tebe." "Naravno. I u devedeset i devet slučajeva od sto to vjerojatno znači da bi radije ţivjeli s tobom nego bez tebe. Ali u rijetkim slučajevima moţda ima puno doslovnije značenje: ako se bira izmeĎu smrti ili ţivota bez tebe, onda je izbor smrt." "Te se riječi izgovaraju u tisućama spavaćih soba svakoga dana. 'Radije ću umrijeti nego te izgubiti bla, bla, bla. To ne znači da će se poubijati." "U većini slučajeva ne. Ali ponekad znači." "To je bilo prije skoro osam godina." "Ne znaš što se dogodilo u Jessienom ţivotu nakon što ste prekinuli. Moţda joj je ţivot bio dugačak niz osobnih katastrofa od dana kad ste prekinuli." "Zaboravljaš na činjenicu daje ona nogirala mene." "Je li? Ili si je ti natjerao na to time što si joj odbijao reći što osjećaš? Sam si to rekao, ţeljela se pomiriti šest mjeseci kasnije." "Prestani s tom laičkom psihologijom, moţe? Ova snimka, ova veza -to je stara priča. A sve što govoriš je samo nagaĎanje." "Nemoj to osporavati. Ako te optuţe za ubojstvo, to bi ti mogla biti obrana." "Ma, da. Bivša cura ne odustaje nakon više od pola desetljeća. Učini me suvlasnikom nj ezinog bankovnog računa, ostavi mi hrpu novca u oporuci i iskopa staru snimku našeg voĎenja ljubavi, sve to kako bi mi dala motiv daje ubijem. Smiješno." "Slušaj me. Od početka smo razgovarali o tome kako je Jessie moţda pokušavala nešto reći time što se ubila u tvojoj kadi. Pa moţda je ţeljela reći samo: 'Jack Swyteck me ubio'."

"Ozbiljna si? Misliš da se ubila i to mi smjestila?" ' 'Razmisli o tome. To moţe upaliti samo jednom, ali mogla bi biti savršena klopka. Ubiješ se, ali tako da izgleda daje to učinio netko drugi. Ako to dobro učiniš, neoborivo je, pravi ubojica nije sumnjiv." Jack je sjeo, razmišljajući. Moţda je previdio tu moguću obranu, moţda i najbolju obranu, sve u strahu od reakcije njegove ţene na njegovu prošlost s Jessie. "Kunem se, svaki put kad pomislim da sam shvatio ovu situaciju, isklizne mi iz ruku." "To je dobro. Ne kaţem daje neizbjeţno da će te optuţiti, ali ako se desi ono najgore, zbrka je izvor sumnje." "Za svoje dobro bih jednom ţelio saznati istinu." "Bili?' "Naravno." "Onda moţda i hoćeš. Nadajmo se samo da te neće preplašiti." Jackje polako kimnuo, ne govoreći ništa dok je promatrao Rosu kako vadi njihovu kopiju stare audio snimke iz kasetofona. 35 Katrina Padron je imala krv na rukama. To je spadalo u opis njezinog posla. Epruveta joj se prolila u ruci. Neki od idiota u kombiju je nije propisno zatvorio, što se prečesto dogaĎalo prilikom prijevoza robe od izvora do skladišta. Pogreške su bile neizbjeţne kad imate posla s neobučenim radnicima. Što je drugo mogla očekivati? Prije mjesec dana je ta ekipa vodila videoteku, sljedećeg će moţda krasti drago kamenje. Trenutno su se bavili ljudskom krvlju. Zaraţenom krvlju. I to u velikim količinama. Hvala Bogu na gumenim rukavicama. Katrina je bila u straţnjem dijelu skladišta, prala ruke jakim sapunom i sredstvom za dezinfekciju, kad se njezin pomoćnik pojavio iz hladnjače. Bio je odjeven u kaput s krznenim rubom i nosio kutiju dovoljno veliku za desetak epruveta pakiranih u suhom ledu i omotanih plastičnom vrećicom s mjehurićima.

"Kamo ovo ono ide?", pitao je. "U Sydney, Australiju." Uzeo je olovku i formular za meĎunarodnu pošiljku. "Jednom sam gledao putničku reportaţu o Sydneyju na televiziji. Nisu li tamo Englezi slali svoje kaţnjenike?" "Davno." "To znači da su svi tamo potomci nekoga tko je bio u zatvoru." "Ne svatko." "Ipak, zatvor je zatvor. Čovjek bi mislio da imaju dovoljno krvi zaraţene sidom. Što će im ovo?" Katrina je samo preokrenula očima. S kretenima radim. Totalnim kretenima. On je zatvorio kutiju dodatnom trakom i pričvrstio formular s adresom. "Spremno. Australska lopta spremna za početni udarac", reče dok se pretvarao da ga se sprema izvesti. "Nemoj ni pomišljati na to." "Misliš da sam glup?" Skinuo je kaput, objesio ga na kuku pored hladnjače i krenuo prema izlazu. "Hej, geniju", rekla je Katrina. "Nisi li nešto zaboravio?" Okrenuo se, a onda zastenjao ugledavši nedovršenu papirologiju u njezinoj ruci. "Ma, daj. Tri sata ulazim i izlazim iz te hladnjače. Moţeš li barem ispuniti te papire za mene, dušice?" "Samo ako me prestaneš zvati dušicom." Namignuo je i nasmiješio se na način od kojeg bi joj se smučilo. "Dogovoreno, draga." Pustila je njega i njegovu opasku. Tako je bilo lakše. Nije se planirala ovime zauvijek baviti, a bude li tratila vrijeme tjerajući druge da rade svoj posao, nikada neće stići kući. Papirologija ionako nije bila zahtjevna. Jedan pravi virman o kupnji i prodaji zaraţene krvi, četiri laţna za izmišljene mušterije za iznimno skup interijer koji nije ni postojao. Bioistraţivačka tvrtka je imala taman dovoljno zaposlenika i taman dovoljno inventara i taman je dovoljno prodavala da bi izgledala kao prava kompanija koja isporučuje prave sastojke koji se koriste u medicinskim istraţivanjima. Sve samo ne stvarno. Najčudnije od svega, ovaj posao s krvlju je bio napredak od njezinog posljednjeg posla.

Desetak godina ranije je došla u Miami s Kube preko Češke, provela je četiri duge godine u Pragu u sklopu jednog od najgorih i najmanje poznatih radnih programa Fidela Castra. Sa sedamnaest godina je bila jedna od osamnaest tisuća mladih Kubanaca i Kubanki poslanih u zemlje istočnog bloka kako bi radili za sitne nadnice. Zemlje domaćini su dobivale jeftinu radnu snagu za poslove koje lokalno stanovništvo nije ţeljelo obavljati, a Castro bi dobio novac. Katrina je bila namamljena preko oceana mogućnošću da će istraţiti zemlju daleko od svoje depresivne domovine. Kad je tamo stigla, vidjela je malo toga izvan tvorničke sale i dvosobnog stana kojeg je dijelila sa sedam cimerica. Ni plaća nije bila ona kakvu su im obećali, stoje samo učvrstilo njezinu odluku da se nikada ne vrati na Kubu. Vremenom se njezina misija svela samo na to da ţiva napusti Prag. Povremeno se čak i to činilo preteškim ciljem. "Katrina?" Podignula je pogled s papirologije i ugledala svog šefa na vratima. Vladimir se drţao isključivo prednjeg dijela ureda. Obično nije provodio vrijeme u skladištu. Posebno otkako su se počeli baviti prljavom krvlju. "Da, gospodine?" Prišao joj je, paţljivo obilazeći kutije razbacane po betonskom podu. Ispod ruke je imao blještavi crveni fascikl s najnovijom marketinškom brošurom za Viatikalne ulagače INC, po čemu je znala daje došao k njoj zbog drugog posla. Te su dvije tvrtke dijelile urede. "Upravo sam razgovarao s nekim tipom koji kaţe da si mu nas preporučila." "Kaţe da sam vas ja preporučila?" "Snaţan, duboki glas. Zvuči kao krupan stari igrač nogometa. Kaţe da se ţeli sastati i razgovarati o velikom poslu." "Kako se zove?" "Theo. Theo Knight. Poznaješ ga?" Katrina je odmah prepoznala ime, ali se natjerala dane pokaţe nikakvu reakciju. "Da."

"Rekao sam mu da ćemo se sastati u SmeĎem medvjedu na večeri. Gotovo je inzistirao da i ti doĎeš. Moţeš li nam se pridruţiti?" Odloţila je formulare o krvi, trudeći se da njezina vlastita krv ne zakuha. "Naravno. Rado ću popričati sa svojim starim prijateljem Theom." 36 Jack i Rosa su stigli u ured Clare Pierce i suradnika točno u 15.29, a čitanje oporuke Jessie Merrill je bilo zakazano za tri i pol, a jedna minuta na neprijateljskom teritoriju je bila sasvim dovoljna za Jacka. Recepcionistica ih je uvela ravno u sobu za sastanke i posjela ih u stolice od tamnocrvene koţe. Po svemu sudeći, Clari je posao išao. Podovi od pliša, trešnjino drvo, a zidovi prekriveni svilom. Glavni dio sobe je bio ogroman konferencijski stol. Bio je isklesan od krem-bijelog prirodnog kamena, grubog i nedovršenog, jednog od onih skupih ukrasa koje dekorateri nagovore odvjetnike da kupe i koji su potpuno nefunkcionalni, osim ako vam nije bilo vaţno kako izgledate dok pišete. Recepcionistica im je donijela kavu i rekla: "Molim vas da koristite podmetače. Kamen je porozan i lako se zaprlja." "Naravno", rekao je Jack. Prekrasan, nepraktičan i težak za održavanje. Jessie bi bila jako zadovoljna. Zatvorila je vrata za sobom. Jack i Rosa su se pogledali, zbunjeni činjenicom da su sami. "Jesi li sigurna daje Clara rekla tri i pol?", pitao je Jack. "Sasvim" Vrata su se otvorila i Clara Pierce je ušla u sobu. Pod rukom je imala koţnu aktovku. "Oprostite što kasnim", rekla je rukujući se s njima bez osmijeha. "Ali ovo ne bi smjelo dugo trajati. Počnimo." "Zar nitko drugi neće doći?", pitao je Jack. "Ne." "Hoćeš reći da sam ja jedini nasljednik?" "Mislim da ću pustiti Jessie da odgovori na to. Njezina je oporuka najodreĎenija što moţe biti."

Jack nije sasvim shvaćao, ali gaje Rosa lagano stisnula za lakat, kako bi ga podsjetila da su došli samo slušati. Clara je izvukla papire iz fascikla i stavila ih pred sebe. Jack je pijuckao svoju kavu i odsutno odloţio šalicu na stol. Clarine su se oči raširile, kao daje na rubu infarkta. Brzo je pucnula prstima i rekla: "Jack, molim te!" "O, oprosti." "Ovaj je stol iz Italije. To je najskuplji dio namještaja koji sam ikada kupila, a kada se zaprlja, upropašten je." "Izgubio sam glavu na trenutak. Neće se ponoviti." "Hvala ti." "Moţeš li molim te pročitati oporuku?", rekla je Rosa. "Da, naravno. Ţelim reći, odmah na početku, da sluţbeno čitanje oporuke nije bila moja zamisao. Mogla sam ti samo poslati kopiju nakon što bih je odnijela na sud. Ali Jessie je izričito zahtjevala javno čitanje." "Nije potrebno objašnjavati, ali ipak ti hvala." "Dobro onda, evo. Ja, Jessie Marie Merril, zdravog duha i tijela, ovime ostavljam..." Zdravog tijela, svakako, pomislio je Jack. Moţda bi trebalo pisati: Ja, Jessie Marie Merrill, zdravog uma i tijela koje je u puno boljem stanju nego što sam ljudima govorila, uključujući i onog mog glupog odvjetnika Jacka Swytecka, bez čije nerazumljive naivnosti, ne bih imala nikome ništa oporučno ostaviti..." Jack je slušao svaku riječ kad je Clara nastavila čitati. Nakon minutu ili dvije je stala kako bi popila malo vode, paţljivo vrativši čašu na podmetač, a ne na stol, a onda se posvetila glavnom dijelu Jessiene oporuka. "Moja imovina će se podijeliti kako slijedi", rekla je Clara, čitajući s druge stranice. "Prvo, u roku od šest mjeseci od moje smrti, sva moja imovina, uključujući dionice, obveznice i nekretnine će se prodati i zamijeniti za gotovinu. Drugo, ta gotovina će se staviti na račun, čiji će opunomoćenik biti Clara Pierce, pod uvjetima iz ugovora priloţenog kao dokaz A.

Treće, jedini nasljednik tih sredstva bit će maloljetno muško dijete, prije znano po imenu Jack Merrill, roĎen 11. listopada 1992., u Općoj bolnici u Tampi, drţava Florida, i dan na usvajanje od svoje majke, Jessie Marie Merrill 1. studenog 1992. Četvrto," Činilo se kao da je Jackov mozak počeo kasniti tri sekunde. Odloţio je kavu i rekao. "Oprosti. Jesi li upravo rekla daje imala dijete?" Clara je opet pucnula prstima. "Podloţak, molim te." Jack je pomaknuo svoju šalicu, ali bio je jedva svjestan svojih pokreta. "I zove se Jack." "Molim te", rekla je Clara. "Pričekaj da pročitam cijeli dokument, a onda ćeš postavljati pitanja." Rosa je rekla: "Zapravo, nećemo imati pitanja. Ovdje smo samo kako bi slušali, zar ne Jack?" Osjetio je kako mu se odvjetničina peta zabija u noţne prste, "Ali Clara je upravo rekla..." "Čula sam što je rekla. Molim vas gospoĎice Pierce, nastavite. Nećemo vas više prekidati." Clara je okrenula stranicu. "Prebivalište i identitet nasljednika nisu poznati u trenutku dok se ovo piše. Ako ga se ne pronaĎe godinu dana nakon moje smrti, ta će se zaklada raspustiti i sva moja imovina se dodijeliti njegovu ocu, Jacku Lawrenceu Swytecku." "Molim?' "K vragu, Jack. Posljednji put ti kaţem, upotrijebi vraţji podmetač." "Jessie mi nikada nije rekla da ima dijete." "Šuti Jack", rekla je Rosa. "Podmetač, molim", rekla je Clara. "I sasvim sigurno mi nije rekla da sam mu ja otac." Rosa ga je zgrabila za ruku. "Idemo." "Ne, ţelim ovo čuti." "Tvoja šalica je još uvijek na mom stolu."

"Jack, ako ne moţeš šutjeti i slušati, onda je moja duţnost kao tvoje odvjetnice da te odvedem odavde." "Ne", rekao je oslobodivši se Rosinog stiska. Ruka mu je nastavila kliziti preko stola i sudarila se sa šalicom kave. Topla crna tekućina je odmah poletjela zrakom. Kao na usporenom filmu, Jack se bacio kako bi je uhvatio, ali bez uspjeha. Clarina su se usta otvorila, a oči joj bile velike poput novčića. Njih troje su s uţasom promatrali kako se golema crna lokva stvara na samom središtu njezina stola od beţ-kamena a onda nestaje, upija se u porozni kamen, ostavljajući za sobom ruţnu smeĎu mrlju. Sastanak je odjednom poprimio ozračje sprovoda. Njezin skupi kameni stol je sada nalikovao fosiliziranom dinosaurskom dreku. "Clara, tako i je..." "Gade! Namjerno si to učinio!" "Kunem ti se, bilo je slučajno." "Upropašten je!" "Platit ću čišćenje." "Ne moţe ga se očistiti. Uništio si moj prekrasni stol!" "Ne znam kako se to dogodilo." "Mislim da bismo sada trebali otići", reklaje Rosa. Clara je bila na rubu suza. "Da, molim vas. Gubite se, oboje." "Ali nismo čuli čitavu oporuku", rekao je Jack. "Čuli ste ono bitno." Jack je ţelio čuti još, kao daje mogao čuti nešto što bi za njega imalo smisla. Ali činilo se da je Clara otporna na svaku molbu koju bi on mogao uputiti. Nije se pomaknula s mjesta. Laktovi su joj bili na stolu —jedan na podlošku—drţeći glavu na rukama i tupo buljila u veliku smeĎu mrlju. Jack je rekao: "Oprosti za..." "Samo odlazite", rekla je, bez da je podignula pogled.

On i Rosa su se iskrali u tišini, sami su pronašli izlaz. 37 Zrake kasnopopodnevnog sunca su se probijale kroz rolete. To je smetalo očima, ali pomoćnik drţavnog tuţitelja Benno Jancowitz je postavio stvari baš onako kako je htio. Kad god bi sklopio dogovor sa svjedokom koji bi bio voljan ući u program zaštite svjedoka, nije ţelio da njegovom gostu bude previše udobno. Za stolom preko puta tuţitelja je sjedio Hugo Zamora, sto pedeset kilograma teţak branitelj s prodornim glasom. Pored njega je sjedio nervozni doktor Marsh. Stol je bio prazan, osim jedne stranice svjedočenja koje je pripremio Zamora. Na njemu su bile napisane točne riječi koje će doktor izgovoriti pred porotom, pod uvjetom da mu tuţitelj pristane dati imunitet od optuţbi. Jancowitz je odlučio još jednom pročitati iskaz, lupkajući prstima dok su mu se oči pomicale s lijeva na desno, red po red. Naposljetku je podignuo pogled i rekao: "Nisam zadivljen." "Svakako smo spremni na pregovore", rekao je Zamora. "Moţda bi trebalo izbrusiti neke dijelove iskaza." "Jednostavno mi ne pomaţe." "Ne bih se sloţio. Vaš slučaj protiv gospodina Swytecka se oslanja na pretpostavku da su Jack Swyteck i Jessie Merrill bili u vezi. Smatram da je vaša teorija otprilike daje Jessie Merrill prijetila da će razotkriti vezu Swyteckovoj ţeni, pa ju je Swyteck ubio." "Neću komentirati svoje teorije." "U redu. Pričajmo o dokazima. Dokaz koji imate o vezi je audio snimka koja vam je dostavljena iz imovine gospoĎice Merrill, točno?" "Neću komentirati dokaze koje sam skupio." "Ne morate. Obojica znamo da su policajci brbljavci. Neću nikoga imenovati, ali upozoren sam da taj takozvani krunski dokaz u obliku audio vrpce nije original. Originala nema. Imate samo kopiju, što

Swytecku otvara puno prostora da tvrdi kako je original snimljen davno prije nego je on bio oţenjen. Ništa ne dokazuje." Jancowitz nije ništa rekao. Zamora je nastavio. "Dakle, doktor Marsh je spreman, voljan i sposoban začepiti tu ogromnu rupu u vašem slučaju. On, naravno, negira daje ikada bio dijelom te nazovi prijevare o kojoj gospodin Swyteck govori. Ali će reći poroti daje, nakon stoje bio liječnik Jessie Merrill, postao njezin blizak prijatelj. Daje one večeri kad je dobila parnicu protiv viatikalnih ulagača došla u njegov stan kako bi mu osobno zahvalila. Jedna je stvar dovela do druge i vodili su ljubav." "Znam. Pročitao sam iskaz." "Pustite snimku" "Ne moram." "Već sam je premotao do bitnog mjesta. Traje kraće od dvadeset sekundi." Na trenutak se zamislio, pijuckajući svoju mlaku kavu. "Kako je ova snimka uopće nastala?" "Čini se daje ta Jessie to voljela raditi. To već znate zbog druge snimke koju imate." "Ţelite mi reći da imate snimku Jessie Merrill i doktora Marsha kako se seksaju?" "Da. Snimka baš nije dobra. Samo je stavila kameru na tronoţac i onda su njih dvoje... znate, to učinili." Jancowitz je pogledao doktora Marsha, čovjeka starijeg od sebe, i rekao: "Je li stvarno nuţno da to gledam?" "Nije. Moţemo zanemariti dio s videom. Bitno je samo ono što je rekla." "To mogu preţivjeti", rekao je Jancowitz. Zamora mu je pruţio vrpcu. Na polici je stajao mah' televizor s ugraĎenim videom. Jancowitz je ubacio videokasetu i zatamnio ekran, za dobrobit svojih očiju i skromnosti doktora Marsha. Pritisnuo je tipku PLAY. Jancowitz se vratio na mjesto, a onda se nagnuo prema televizoru. "Ništa ne čujem." "Poglasnite", rekao je Zamora. Poglasnio je. Čulo se šuštanje, nakon čega neko kretanje. Ţena se nasmijala, iako je zvučala više zlobno nego sretno. Muškarac je zastenjao.

"Zvuči poput lošeg pornića", rekao je Jancowitz. Nitko se nije usprotivio. Doktor Marsh je potonuo dublje u stolac. Glasovi na snimci su postali glasniji. Teško disanje je dobilo ritam, i Jessien je glas dobio na snazi. "Tako je. Jače. " « Sve su se oči odjednom pripile uz ekran, iako je bio cm. Nitko se nije ţelio sresti s tuĎim pogledom. Jače dušo. Tako je. Daj mi. Hajde. Hajde, tako je, da, da! O Bože - da, Jack, da!" Zamora je dao znak i tuţitelj je pritisnuo STOP. Dao je Jancowitzu trenutak da upije što se upravo dogodilo i rekao: "Čuli ste?" "Jesam." "Jasno je rekla ime Jack." Tuţitelj je napravio grimasu i odmahnuo glavom.' 'To ništa ne dokazuje. Imate samo ţenu koja uzvikuje ime drugog muškarca." "N e samo drugo ime. Jack, kao Jack Swyteck." "Ali to ne dokazuje da su ona i Swyteck bili u vezi. To u najboljem slučaju dokazuje daje maštala o Swytecku dok je vodila ljubav s doktorom Marshom." "Trenutno nemate ništa čime biste dokazali da su bili u vezi. Ovo je puno bolje od ničega." "Mislim da u ovom trokutu ima puno više toga nego što ste mi rekli. Ako ţelite imunitet od tuţbe, bolje vam je da priznate." "Dajemo vam sve što imamo." "Onda ništa od dogovora." "Dobro", rekao je Zamora. "Odlazimo." "Čekajte", rekao je doktor Marsh. Zamora se iznenadio. "Idemo, doktore. Rekao sam da idemo." "Ja sam ugledan liječnik u svojoj zajednici, a smrad ove situacije s Jessie Merrill kalja moje dobro ime. Neću dopustiti da se to produţava, sada mi, gospodine Jancowitzu, recite što ţelite od mene." "Ţelim istinu." "Govorimo vam istinu." "Ţelim Čitavu istinu. Ne samo djeliće."

Zamora je rekao: "Onda nam dajte imunitet. Tada ćete čuti sve." Tuţitelj je pogledao Zamoru u oči, a onda doktora Marsha."Dat ću vam imunitet, ali ţelim dvije stvari." "Da čujemo." "Ţelim sve što doktor zna o Swytecku i Jessie Merrill." "Lako." "I ţelim da vaš klijent proĎe detektor laţi. Ţelim znati je li imao ikakave veze sa smrću Jessie Merrill. Ako proĎe test, onda ćemo se dogovoriti." "Čekajte malo", rekao je Zamora stenjući. "Dogovoreno", rekao je Marsh. "Ispitujte me o tom ubojstvu. Ali neću ići na detektor po pitanju prevare." "Nešto skrivate?", pitao je Jancowitz. "Nipošto. Uz sloţeni odnos kakav sam imao s Jessie, zabrinut sam da biste mogli steći krivi dojam o varanju, ovisno o tome kako bi pitanja bila postavljena. Ali ako me ţelite izravno pitati jesam li ubio Jessie Merrill, s time nemam problema." "Dobro", rekao je tuţitelj. "Učinimo to." "Stanite malo, k vragu!", rekao je Zamora. "Moj klijent očito ţeli suraĎivati, ali neću samo sjediti i pustiti vas dvojicu da dogovorite nešto tako vaţno kao stoje detektor laţi. Sada ćemo doktor Marsh i ja izaći odavde, vratiti se u moj ured i raspraviti to." "Ţelim to obaviti", rekao je Marsh. "Shvaćam. Nekoliko sati više neće nikoga ubiti." "Dajem vam dvadeset i četiri sata", rekao je Jancowitz. Ako mi se ne javite, poslat ću doktoru Marsu sluţbeni poziv da se pojavi na sudu." "Javit ćemo se", rekao je Zamora. "Znate uvjete. ProĎite detektor laţi za ubojstvo i sve mi recite." Marsh je ustao i rukovao se s tuţiteljem. "Kao stoje moj odvjetnik rekao, javit ćemo vam se."

Tuţitelj ih je otpratio do izlaza, a zatim kroz staklena vrata promatrao kako ulaze u lift. Vratio se u svoj ured, stavio videokasetu u omotnicu, zapečatio je, a onda izvadio olovku i nacrtao malenu zvijezdu na dosjeu s doktorovim svjedočenjem. 38 U Foxu je bio gust dim. Baš kao stoje Jack i ţelio. Fox's Lounge se nalazio na istom mjestu na drţavnoj autocesti broj 1 oduvijek, a ni dekor se vjerojatno nije mijenjao otkako je Gerald Ford bio predsjednik. Bio je to povratak u prošlost sa zidovima od tamnog drveta, separei obloţeni koţom toliko izlizanom da se činilo daje plastika, i dovoljno dima da začepi usta i glasnogovorniku duhanske industrije. Jack nije mario za cigarete, osim kada je stvarno morao piti. Čak ni tada ne bi zapalio. Samo se kupao u gustim oblacima i naginjao burbon sve dok mu odjeća ne bi smrdjela, a oči pocrvenjele. Činilo mu se to kao savršen način da nazdravi čitanju Jessiene oporuke. "Neka bude ogroman", Jack je rekao u svoj mobitel. Razgovarao je s Hirnijevom cvjećarnom, dogovarajući trenutnu dostavu najvećeg prokletog cvjetnog aranţmana koji su ikada napravili - dovoljno velik da prekrije čitav Clarin skupocjeni kameni stol. Usput je naručio i ruţe za Cindy. U savršenom bi svijetu bio kući, pakirao se za planiranu selidbu, ali nekako se nije mogao zamisliti kako sretao ulijeće u novu kuću sa Cindy, nakon što ju je obavijestio o Jacku Junioru. Trebalo mu je malo savjetovanje, a za to se ponovo obratio svom prijatelju Mikeu. On je bio kompetentan. Poznavao je Jacka sa studija, poznavao je Jessie dok su ona i Jack hodali i, najvaţnije od svega, znao je da više nemaju dvadeset ijednu godinu i da se nemaju opijati bilo čime osim vrhunskim pićima. "Stari Pappy s ledom", rekao je konobaru. "Koji je vrag stari Pappy?", pitao je Jack. "Poslastica koju sam otkrio u Sea Island Loungeu. Najbolji burbon koji ćeš ikada probati."

Jack se malo iznenadio što gaje barmen imao, ali Fox je bio prilično pouzdan po pitanju opskurnih pića, posebno starih, a ako se moglo vjerovati etiketi nitko nije bio Stari Pappy ako nije bio star dvadeset godina. "Što kaţeš na sve to?", pitao je Jack. Trebalo muje pet minuta da izvijesti Mikea o najnovijim dogaĎajima. Mikeu je trebalo manje od pet sekundi da donese svoju presudu. "Luda je", rekao je izabravši paprenjak s tanjura s grickalicama. "Uvijek je i bila." "Što to znači?" "Ništa se kod nje nije slagalo. Sve je radila samo da bi šokirala, samo da vidi kako će ljudi reagirati." "Ovo je više nego samo šokiranje." "Nisam rekao da nije bila osvetoljubiva." Jack je pijuckao svoj burbon. "Ovo je s njezine strane bio genijalan potez. Planirala je sve ostaviti djetetu koje je dala na usvajanje. Umjesto da ga sama naĎe, sve mije bacila u krilo. Na menije da ga naĎem." "Tehnički ga ne moraš potraţiti. Ako nitko ne pronaĎe klinca, ti ćeš naslijediti milijun i pol dolara." "Upravo se tu i dvoumim." "Nisam siguran da razumijem." "Novac potječe od prijevare, a ako pronaĎem dijete, dat ću mu milijun i pol dolara za koje znam da su prljavi. Ali ako ga odlučim ne potraţiti, uvijek će me optuţivati da sam svojoj vlastitoj krvi i mesu zanijekao nasljeĎe od biološke majke." "Tko bi te optuţivao?" "Svi." "Svi? lb" ti sam?" "Što time ţeliš reći?" "Pokušavam razmišljati kao Jessie. Moţda njezin cilj nije bio samo da novac dospije u ruke djeteta koje je dala na usvajanje. Moţda ju je jednako zanimalo to da učini da osjetiš si Inu griţnju savjesti zbog čitave situacije."

"Godine suzdrţavanog bijesa, je li to?" "Dugo je to, ali tko zna što joj je prolazilo glavom?" Jack je otpio još jedna veliki gutljaj. "Ja mislim da znam." "Ţeliš to podijeliti sa mnom?" Jack je pogledao u zrcalo iznad šank, razgovarajući s Mikeom, ali ne gledajući u njega. "Jessie nije mogla imati djece." "Očito je imala jedno." "Mislim nakon njega. Vidio sam njezin zdravstveni karton tijekom slučaja. Imala je upalu zdjelice." "Što?" "Upala zdjelice. Infekcija koja kroz maternicu prelazi u jajnike. Izliječila ju je, ali je šteta učinjena. Liječnici su joj rekli da vjerojatno nikada neće imati djece." "Kako je to dobila?" "A što misliš?" ' Mike je kimnuo, kao da mu odjednom sve postaje jasno. "Prekinuli ste, ona sazna daje trudna. Vrati ti se prije nego što se jasno vidi daje u drugom stanju i kaţe da se ţeli pomiriti. Ali ti si već upoznao Cindy Paige, pa ti ona prešuti dijete. Posljednje što ţeli je da joj se vratiš samo zato što je trudna." Jack je ispričao ostalo, buljeći kroz dimom ispunjenu sobu. "Daju dijete na usvajanje, upoznaje tipa koji joj je prenio tu upalu, samo tako se naĎe u situaciji daje dala jedino dijete koje će moći imati." Pogledali su jedan drugoga, a onda skrenuli pogled, oči su im besciljno lutale u smjeru koje god gluposti da se vrtila na utišanom televizoru. "Hej, Jack", rekao je Mike. "Da?" "Mislim da sam shvatio zašto se Jessie nakon svih ovih godina vratila kako bi ti se osvetila." Jack je zatresao kockice leda u svojoj čaši i rekao: "Da. I ja."

39 Katrina je ušla u SmeĎeg medvjeda oko pet i pol s Vladimirom pored sebe. Restoran je bio napola pun i odmah je ugledala Thea. Prošli su ravno pored natpisa "Molimo, pričekajte dok vam naĎu mjesto" i pridruţili se Theu u separeu u straţnjem dijelu. Katrina ih je upoznala, a onda su kliznuli na koţne sjedalice. Katrina i njezin šef sjedne strane separea, preko puta Thea. SmeĎi medvjed je bio u istočnom Hollywoodu, odmah pored Hallander Beach Boulevarda. Bio je jako popularan kod lokalnog stanovništa, uglavnom ljudi istočnoeuropskog porijekla. U aparatu ispred vrata se nije prodavao Miami Herald ili Sun-Sentinel iz Fort Lauderdalea, već eXile, dvotjednik iz Moskve. Iza blagajne je visjela potpisana fotografija Josepha Kobzona, omiljenog pop pjevača bivšeg sovjetskog voĎe Leonida Breţnjeva i ime dobro poznato generacijama mladih ljubitelja glazbe, najviše po osjećajnim obradama domoljubnih balada. Ţamor s brojnih punih stolova je češće bio na ruskom ili slovačkom nego engleskom ili španjolskom. Obroci su bili jeftini i posluţeni u obiteljskom stilu, obilne porcije janjećih raţnjića, sjeckanih jetrica ili govedine Stroganoff. Kavijar i votka su se dodatno plaćali. Vikendom je grupa s tri svirača i kičastom pjevačicom zabavljala goste. Rezervacije su bile nuţne - osim za tipove poput Vladimira. Katrina se pitala ima li Theo pojma da ćirilična slova istetovirana na svakom od prstiju njezinog šefa znače da je pripadnik voryja, dijela ruske mafije tako moćnog daje bio skoro mitski. "Katrina mi kaţe da ste nekoć radili zajedno", rekao je Vladimir. Uputila je Theu suptilan pogled. Vladimir ju je ispitvao u autu na putu prema ovamo, i bila je prisiljena izmisliti priču. Daje otkrila prave okolnosti pod kojima su se ona i Theo upoznali, samo bi odala daje ona doušnik. "Tako je", rekao je Theo, naoko prihvaćajući njezinu priču. Tu je Katrina preuzela, "Stvarno sam napredovala od sluţenja pića kod Sparkyja, je li Theo?" "Svakako."

"SviĎa mi se to ime", rekao je Vladimir. "Sparky." "Sam sam ga smislio. Stara električna stolica na Floridi se zvala Stari Sparky. Kad sam usprkos svemu pušten iz zatvora, pomislio sam daje Sparky dobro ime za bar." Vladimir se nasmiješio s odobravanjem, kao daje to stoje bio osuĎen na smrt samo potvrĎivalo da je Theo u redu. "Jeste li vi vlasnik tog Sparkyja?" "Polovice. Ja sam partner koji obavlja poslove. Moj prijatelj je uloţio sav novac." "TuĎi novac", rekao je Vladimir uz tanak osmijeh. "Nazdravimo u to ime." Dao je konobarici znak i ona je gotovo odmah donijela tri runde njegovog omiljenog koktela, po jedan za svakoga od njih. "Što je ovo?", pitao je Theo. "Tarzanova osveta." "Ledeno hladna votka i japanski sake preliveni preko sirovog prepeličjeg jajeta", rekla je Katrina. "Nisam znao da je Tarzan pio." Nije se trudila objasniti da Tarzan u pitanju nije bio Johnny Weissmueller, već strastveni, mišićavi ruski mafijaš poznat po divljim orgijama na svojoj jahti i ludom idejom na proda nuklenamu podmornicu jednom kolumbijskom kartelu za podvodni šverc droge. "Ţivjeli", rekao je Vladimir i svo troje su nagnuli svoja pića. Čim su popili prvu rundu, konobarica je donijela drugu. Katrina im se pridruţila u drugoj i trećoj, ali je preskočila četvrto i peto piće. Već je vidjela Vladimira u akciji, znala je daje mogao popiti više od bilo kojeg Amerikanca, i daje Tarzanova osveta Vladimirov način da razveţe jezike i otkrije izdajice. "Recite nam nešto više o vašem prijedlogu", rekao je Vladimir. "Počet ću tako da budem iskren prema vama. Neću pokušati skriti činjenicu da sam prijatelj Jacka Swytecka." "Mislite na odvjetnika?" "Znate na koga mislim."

Vladimirovo je lice bilo kameno. "Rekli ste da imate poslovnu ponudu." "Tako je. A za mene je posao posao. Swyteck nije dio toga. Zato je izbor vaš. Moţete mi reći da zasutim i odem i da ne ţelite imati nikakvog posla s prijateljima Jacka Swytecka. Ili moţete moja prijateljstva gurnuti na stranu i ponašati se kao poslovni čovjek. Što znači da ćemo obojica puno zaraditi." Vladimir je izvadio cigaru iz dţepa i razmotao njezin celofan. "Svi s kojima poslujem imaju prijatelje koje ne podnosim." "I mislio sam da ćete to reći. Izgledate kao jako pametan čovjek." "Što nudite?" "Viatikalne nagodbe." "Koliko?" "Nema granica." Vladimir se nasmijao kao nevjernik. "To sam već čuo." "Moţda. Ali ne od nekoga tko razumije vaš posao kao ja." "Tako puno znate?" "Imate puno gotovine kod sebe." "Zašto to mislite?" "Piše vam preko cijelog lica. I ruku", rekao je, bacivši pogled na ćirilična slova na Vladimirovim prstima. Katrina nije ništa rekla, ali je počela razmišljati. Možda ovaj Theo nije tako glup kao što izgleda. Neki ljudi imaju i većih problema." "Ali previše gotovine je ipak problem. Pa sam shvatio da se radi o sljedećem. Imate ćup pun prljavog novca." "Nemam ništa prljavog novca." "Recimo samo pod pretpostavkom da ipak imate pedeset milijuna prljavih dolara. Nešto od droge, nešto od prostitucije, iznuĎivanja, nelegalnog kockanja, čega god. Ovdje moţemo slobodno razgovarati. MeĎu prijateljima smo, je li tako Katrina?"

"Stari su prijatelji najbolji", rekla je. "U redu", rekao je Vladimir. "Recimo pedeset milijuna." "Recimo da ja imam stotinu ljudi koji umiru od side i voljni su vam prodati svoje police ţivotnog osiguranja za petsto tisuća dolara. Napravite sto ugovora, kojima je nemoguće ući u trag i isplatite pedeset milijuna dolara. Moji dečki navedu neku offshore komapniju koju bi osnovao vaš odvjetnik kao nasljednika njihove police osiguranja. Nakon što oni umru, njihovi osiguravatelji vam isplate njihove police. Čistog novca." "Koliko?" "Dvostruko. Počnete s 50 milijuna prljavog novca. Za dvije godine imate 100 milijuna od uglednih osiguravajućih društava." Vladimir je pogledao Katrinu. Ona opet nije ništa rekla, iako ju je zadivilo koliko se Theo trudio. Smatrala je daje Jack barem dijelom sudjelovao u planu. "Zvuči zanimljivo", rekao je Vladimir. "Moglo bi me zanimati, pod pravim uvjetima." "Kad biste imali pedeset milijuna dolara?" "Ne. Kad biste vi stvarno imali sto pedera s policama ţivotnog osiguranja." "Moj prijatelj posjeduje devet klinika za bolesnike sa sidom. Tri u Kaliforniji, četiri u New Yorku, dvije na juţnoj Floridi. Sve ugledne, s bogatom klijentelom. Nitko u tim klinikama nema još puno od ţivota." "To bi bila jako korisna veza." "To sam i mislio." Vladimirov mobitel je zazvonio. Pogledao je broj pozivatelja i napravio grimasu. "Moram se javiti. Odmah se vraćam." Katrina je pričekala dok nije izašao iz restorana, a onda prezirno pogledala Thea i rekla: "Kog to vraga izvodiš?" "Idem do izvora." "Zašto?" "Tako smo Jack i ja odlučili. Saznat ćemo tko stoji iza pranja tog novca, saznat ćemo tko je ubojica Jessie Merrill."

"Znaš li uopće s kime imaš posla?" "Da. A ti?" "Vladimir će te s vremenom prozrijeti. Ove ljude ne moţeš varati." "Zašto ne? Ti to činiš." "To je drugačije. Ja radim iznutra." "Daj mi malo vremena i bit ću pored tebe." "Jesi li poludio? Poginut ćeš." "Samo ako me ti izdaš. Ali nećeš to učiniti. Jer ako to učiniš, povući ću te za sobom." Bila je toliko ljuta daje poţeljela skočiti preko stola i zadaviti ga. Ali Vladimir se vratio, pa se trudila smiriti. Ponovo se zavalio u separe i pucnuo prstima. Konobarica je donijela još jednu rundu Tarzanove osvete. "U vaše zdravlje", rekao je Vladimir. Ispio je piće u jednom gutljaju, Katrina je učinila isto, i dalje ljutito gledajući Thea. Vladimir je vratio nezapaljenu cigaretu natrag u dţep, kao da ţeli dati znak daje vrijeme za pokret. Pogledao je Thea i rekao: "Bojim se da moram ići, ali prije nego odem, ispričao bih vam jednu priču. Jeste li čuli za avion pun novca?" "Avion pun novca? Ne bih rekao." "Let Delta 30. Letio je s JFK-a prema Moskvi u 17.45 pet dana u tjednu, a rijetko bi polijetao s manje od sto milijuna dolara medu teretom. Snopovi novih novčanica od sto dolara u bijelim platnenim vrećicama. Tijekom godina je u Rusiju tim putem stiglo oko 80 milijardi dolara. U avionu je bio samo jedan nenaoruţani kurir, bez ikakvih posebnih mjera sigurnosti. A niti jednom nitko nije ni pokušao oteti taj avion. Što mislite zašto?" "Hrana je bila grozna?"

"Jer su svi koji su znali za taj novac, znali da ga kupuju ruske banke. A ako opljačkate rusku banku, u devet od deset slučajeva ste opljačkali rusku mafiju. Nitko nema dovoljno velika muda ili dovoljno mali mozak da to učini. I tako je taj avion slobodno letio." "Jako zanimljivo." "Shvaćate što vam govorim?" "Prilično sam siguran da da." "Dajte mi dva dana. Ako proĎete provjere, upoznat ćete Yurija." "Zvuči dobro." Katrina je rekla. "Recite mu što će se dogoditi ako ih ne proĎe." "Mislim daje shvatio", rekao je Vladimir. "Volim biti izravna prema prijateljima. Trebao bi to čuti." Vladimir se nagnuo prema naprijed, sa zlobnim sjajem u očima. "Ako ne proĎete, upoznat ćete Sudbinu. A on nema lijepo lice." Theo se neobično nasmiješio. "Čudno je kako pričate o sudbini kao daje čovjek." "To i jest Čudno", rekao je Vladimir. "Jer svi znamo daje Sudbina ţivotinja." Glasno se nasmijao i udario šakom u stol. A onda mu je svaki trag osmijeha nestao s lica: "Zbogom, Theo." Theo je ustao i rekao: "Znaš kako ćeš doći do mene, je li tako, Katrina?" "Ne brini. Neće nam te biti teško naći." Gledala je kako se okrenuo i izašao, a onda projurila kroz vrata, a da nije bila sigurna je li ljuta na njega ili joj gaje ţao. Theo, dragi moj, bio si sigurniji čekajući smrt u zatvoru. 40 Doktor Marsh je u tišini sjedio na koţnom suvozačkom sjedalu u Lexusu svog odvjetnika. Tek su se pola uličnog bloka udaljili od bolnice Mercy, klinike za liječenje akutnih bolesti smještene na najljepšoj obali

Miarnija, dijelu zaljeva Biscayne Bay Coconut Grove. Iz godine u godinu je to proglašavano "najljepšim pogledom iz samrtničke postelje" od strane lokalnog nezavisnog magazina. Doktor Marsh je bio propustio jutarnju vizitu u bolnici, a bili su svratili na parkiralište samo da bi uzeli njegov auto. Ali Jessie Merrill mu je još uvijek bila na pameti. "Čudna je to videovrpca", rekao je Marsh. Zamora je zaustavio auto na semaforu. "Kako to?" "Ne znam je li Jessie spavala sa Swyteckom ili nije, ali nije bila opsjednuta njime." Zamora je vrtio cigaru izmeĎu palca i kaţiprsta. "To se ne bi reklo s te vrpce. Vrištala je njegovo ime dok se seksala s vama." "Te su snimke bile samo za šokiranje. Na njima nema ništa iskreno." "Ne shvaćam." Marsh je pogledao kroz prozor, a onda natrag. "Točno je takve stvari ta kuja voljela raditi. Napalila bi me i onda rekla nešto kako bi sve pokvarila i pokvarila mi raspoloţenje." "Kako to mislite?" "Njoj te snimke nisu bile nimalo erotske. Bio je to samo njezin izopačeni smisao za humor. Jednom, prije nego sam se odlučio razvesti, dovela me do ruba orgazma i onda se pravila kao daje moja ţena upravo ušla u sobu. To joj je bila najdraţa snimka, ja kako gologuz bjeţim iz kreveta. Često bi znala vrištati tuĎa imena. Jednom je upotrijebila ime mog sedamnaestogodišnjeg sina, drugi put mog partnera. Ali najdraţi joj je bio Jack. Znala je da me to stvarno smeta." "Zašto vas je to ime toliko smetalo?" "Ne znam." "Je li moguće da ste bili pomalo ljubomorni na Jacka?" "Ne." ' 'Moţda ste imali razloga biti ljubomorni. Moţda kad je vrištala njegovo ime to nije bilo samo u šali." "Bilo je isključivo u šali. Samo me ţeljela izluditi." "Dovoljno da je ubijete?"

Pogledi su im se sreli. "Već sam vam rekao daje nisam ubio." "Onda ćete lako proći detektor laţi." "Mislim da sam se predomislio u vezi s tim. Ne ţelim ići na detektor laţi" "Zašto ne?" "Kunem se da nisam imao nikakve veze s Jessienom smrću. Ali jednostavno ne vjerujem u detektore laţi. Mislim da ih lasci mogu prevariti, a da nevini ljudi mogu postati jako nervozni." Zamora je vrtio cigaru, razmišljajući. "Imam jako dobrog ispitivača. Moţda će Jancowitz pristati upotrijebiti njega." "Stvarno ne ţelim taj test. Ne zanima me tko bi me ispitivao. Tamo ti mjere disanje, otkucaje srca, krvni tlak. Toliko se razbjesnim svaki put kad me netko pita za Jessie Merrill, da se bojim da ću pasti makar govorio istinu." "Onda niste smjeli biti tako voljni pristati na njega u Jancowitzevom uredu." "Blefirao sam. Mislio sam da će on biti manje voljan napraviti taj test ako se bude činilo da sam gaja spreman polagati." "Tuţiteljima nikada nije dovoljno. Bit će ga teško nagovoriti da odustane." "Moţda ako iskaz koji damo bude tako dobar, pristane na dogovor i bez detektora laţi." Zamora je pogledao svog klijenta: "Koliko dobar?" "Već imamo dobar temelj. Onaj zajednički bankovni račun je prilično štetan za Swytecka." "Zastoje stavila njegovo ime na taj račun?" "Proklet bio ako znam." "Zašto nije stavila vaše?" "Taj novac nikada nije bio namijenjen meni. To je bilo nešto što sam ja učinio za nju." "Zahtjevnu ljubavnicu treba usrećiti, je li?" "Imate li pojma kako je teško brinuti se za drugu ţenu kad vas ţena s kojom ste 24 godine bili u braku tuţi za svaki novčić?"

"Shvaćam." "Ali ne gubimo smjer. Imamo Jessie Merrill koja je imenovala Swytecka suvlasnikom računa s milijun i pol dolara, imamo je na snimci kako vrišti njegovo ime. To je vraški dobar početak. Ako tuţitelj ţeli više, dat ću mu vise. "Ne ţeli on samo više." "Znam." "Ozbiljan sam", rekao je Zamora. "Nema ništa dobro u laganju pred porotom. Moramo pročešljati svaku riječ koju ćete izgovoriti. Sve mora biti istina." "Naravno. Volim istinite priče." "Samo da naglasak bude više na 'istinita', a manje na 'priča'." Doktor se lukavo nasmiješio. "U tome je prava bit istine, ţarne?" "Što?" Upalilo se zeleno svjetlo. Zamora je krenuo prema ulazu u bolnicu. Doktor Marsh je kroz prozor gledao prema palmama i rekao: "Radi se o naglasku." 41 Bila je skoro ponoć kad su zajedno legli u Cindynoj staroj spavaćoj sobi, bila je to njihova posljednja noć kod Cindyne majke. Malena dvadeset i pet godina stara lampa na noćnom stoliću je bacala blijedo svjetlo preko plahti. Bila je to lampa djevojčice, s ruţičastim i bijelim zaslonom. Jack se pitao što je prolazilo Cindy kroz glavu kad je tu leţala kao dijete, dok je leţala u toj sobi iz noći u noć. Pitao se stoje sanjala. Sigurno nije imala noćne more kao kad je odrasla. Boljelo ga je i pomisliti da je Evelyn moţda bila u pravu, da je on samo pridonosio Cindynom nemiru. "Jesi li stvarno dobro?", rekao je. Cindy je leţala na svojoj strani, leĎima okrenuta prema njemu. Bio joj je sve rekao, o oporuci i djetetu koje je Jessie dala na usvajanje. Slušala gaje bez upadica, bez gotovo ikakve reakcije.

Uzdahnula je i rekla: "Moţda otupljujem. Više me ništa ne šokira." "Znam. Stalno sam to govorio, ali jako je vaţno: Sve što se dogodilo izmeĎu mene i Jessie se dogodilo prije nego smo se nas dvoje upoznali." "Razumijem." "Nemoj mi otupiti." Jack je bio uz nju, ali joj je i dalje gledao u potiljak. "Što ćeš učiniti s dječakom?", pitala je. "Ne znam." "Hoćeš li ga pokušati naći?" "Moţda ću morati." "Ţeliš li to?" "Sve je to tako sloţeno. Mislim da neću znati odgovor na to pitanje dok se barem dio prašine ne slegne." IzmeĎu njih je zavladala šutnja. Cindy je pruţila ruku prema prekidaču na lampi, a onda se zaustavila, kao da joj je nešto palo na pamet. "Kad je Jessie napisala oporuku?" Jack je zastao, pitajući se kamo to vodi: "Prije otprilike godinu dana." "Znači, prije nego što rije prišla i traţila te da joj budeš odvjetnik, zar ne?" "Da, onda kad joj je navodno bio dijagnoziran ALS." "Zašto misliš daje to učinila?" "Učinila što?" "Tada napisala oporuku." "To je bio dio prijevare. Morala je učiniti da dijagnoza smrtonosne bolesti bude uvjerljiva, zato je otišla i sastavila oporuku." "Ne misliš li daje moţda stvarno mislila da će umrijeti?" Na trenutak je razmislio, skoro počeo razmatrati tu mogućnost. "Ne. Rekla mije daje to prijevara." "Je li ti rekla daje to njezina ili prijevara doktora Marsha?" "To nije bitno. Zajedno su bili u tome." "Ako su zajedno bili u tome, zašto njegovo ime nije bilo na zajedničkom bankovnom računu?" "Zato što su bili pametni. Samo bi najgluplji zavjernici otvorili zajednički bankovni račun."

Tišina se vratila. Nakon nekoliko trenutaka Cindy je pruţila ruku prema prekidaču na lampi, ali se još jednom zaustavila. "U srcu, stvarno vjeruješ daje Jessie umrla zato stoje prevarila te ulagače, ţarne?" "Na jedan ili drugi način, da. Ili su je oni ubili, ili se sama ubila zato što bije oni sredili." "U budućnosti, ako nekome budeš morao dokazati - poroti, ne daj Boţe – da je Jessie prevarila ulagače, kako ćeš to učiniti?" "Vidio sam nju i doktora Marsha kako se drţe za ruke u liftu nakon presude. A onda mi je i priznala daje bila riječ o prijevari." "Znači, zapravo, jedini dokaz koji imaš o prijevari je ono što ti tvrdiš da si vidio u liftu i što tvrdiš da ti je ona nakon toga rekla?" Osjetio je grč u ţelucu. Bilo je to najteţe ispitivanje koje je ikada doţivio, a buljio je u potiljak svoje ţene. "Valjda se svodi na to." "To me brine", tiho je rekla. "Ne bi trebalo." "Ali tebe moţda bi." "Moţda." Konačno se okrenula, pogledala ga u oči i njeţno mu dodirnula ruku. "Ti i Jessie niste bili u vezi. Ti nisi znao za dijete. Nisi znao za zajednički bankovni račun na Bahamima. Nisi znao da ti je ostavila sav taj novac u oporuci. Ona osvane mrtva, gola u našoj kadi, a jedini dokaz da ju je netko drugi mogao ubiti je tvoje vlastito svjedočenje u tvoju korist. Ti tvrdiš da ti je ona priznala daje to sve bila prevara, iako ti kao njezin odvjetnik nisi znao ništa o tome dok suĎenje nije završilo. Nikada ne bih tebi i Rosi govorila kako da radite svoj posao, ali uz tebe sam tijekom godina dovoljno naučila da znam da ti je sve teţe i teţe izbjeći optuţnicu." "Misliš li da to ne znam?"

"Ne govorim ti to da bih te naljutila. Ţelim reći samo da osim ako u poroti neće sjediti dvanaest Cindy Swyteck, kako očekuješ da će ti povjerovati? Kako bi ti itko vjerovao, osim ako ti ţeli vjerovati?" Pogladio ju je po obrazu, no iako je ona prije nekoliko trenutaka započela tjelesni dodir, bila je nekako ukočena i hladna. "Ţao mije", rekao je"I meni." Okrenula se i ugasila lampu. Leţali su jedno pored drugog u tami. Jack nije ţelio da tako završi, ali nije mogao naći riječi da popravi situaciju. "Jack", rekla je u tami. "Molim?' 4' "Kakav je osjećaj ubiti nekoga?" Pretpostavljao je da misli na Estebana, a ne Jessie. Čak ni u tom slučaju, to nije bilo nešto o čemu je volio razgovarati, ta borba na smrt s napadačem na svoju ţenu koju je vodio prije pet godina. "Grozan." "Kaţu daje lakše ponovo ubiti, nakon što si to već učinio. Misliš li da je to istina?". "Ne." "Iskreno?" "Ako si normalno ljudsko biće sa savješću, oduzimanje ţivota drugom ljudskom biću nikada nije lako." "Nisam pitala je li lako. Pitala sam misliš li daje lakše." "Mislim da nije. Osim ako od početka nisi takav." Nije odmah odgovorila. Činilo se da procjenjuje njegov odgovor. Ili procjenjuje njega. Pruţila je ruku prema lampi i soba se pritiskom na prekidač osvjetlila. "Laku noć, Jack." "Laku noć", rekao je, trudeći se ne razmišljati previše o njezinoj odluci da spava s upaljenim svjetlom. A onda je nastupila tišina.

42 Yuri je lovio muhe. Bilo ih je po cijelom Gulfstream Parku. Ne onih koje privlače trkaći konji. Ovo su bile muhe s novcem za pranje. Yuri je volio utrke plemenitih konja, a u zimskim mjesecima na Floridi je glavno mjesto za to bio Gulfstream Park. Glavna je staza je bila ovalna, duga kilometar i pol i okruţivala privlačno plavo jezero koje je, čak i kod najtoplijih dana, ostavljalo dojam osvjeţenja samo ako si ga gledao. Gulfstream je lijepo trkalište s preko šezdeset godina dugom tradicijom, na kojem se odrţavaju elitne utrke kao stoje Kup uzgajača ili Floridski derbi, a nalazi se sedamdeset kilometara daleko od barem deset casina koji su bili više nego sretni što ti mogu oduzeti novac koji si dobio na trkalištu, pomoću svega od binga sa Seminole Indijancima do raznih automata na brojnim kockarskim krstarenjima koja su svakog dana polazila s Palm Beacha, Fort Lauderdalea i Miamija. To je bio vrhunac kockanja na Floridi, a Yuri je bio u raju. Alije mrzio kad su ga potkradali. Posebno njegove vlastite muhe. "Pedro, imaš li minutu vremena?" Pedro je bio novi čovjek, u rane dvadesetima, dosta pametan, ali ni priliţno toliko pametan koliko je mislio daje. Stajao je pored pisoara u muškom zahodu ispod tribine. Stotine gubitničkih listića su prekrivale goli betonski pod kod njegovih nogu, ali trenutno su njih dvojica bili sami u zahodu. Pogledao je Yurija i rekao: "Meni govoriš?" "Alia. DoĎi. Imam velikog pobjednika za tebe." Pedro je pustio vodu, zakopčao se i nasmiješio. Njegov je posao bio da kupuje pobjedničke listiće, i to za prljavi novac. Bila je to jedna od najstarijih igara u svijetu pranja novca. Uzmi prljavi novac od prodaje droge, kupi listić od nedavnog dobitnika na trkalištu, unovči ga i voila, tvoj je novac legitiman. Morao si na dobitak platiti porez, ali to je bolje nego da vlastima moraš objašnjavati otkud ti kovčezi puni gotovine. On je bio muha, stalno se motao oko trkališta, isto kao što je insekt istog imena zujao oko konjske guzice. "Pogodio sam tricu u drugoj utrci", rekao je Yuri. "Dvije tisuće i dvjesto dolara."

Pedro je oprao ruke u lavabou i razgovarao s Yurijevim odrazom u ogledalu. "Dat ću ti dvije tisuće za njega." "Naplaćuješ proviziju?" "Naravno. I dalje si na dobitku. Ako s tim odeš na blagajnu, morat ćeš drţavi platiti petsto, šesto dolara poreza na dobitak. Ako je prodaš meni, dobit ćeš gotovinu za samo dvjesto dolara troškova transakcije." "Moram ti reći, Pedro. Svaki put kad sam ovo inače radio, dobivao sam točnu vrijednost. Dobitak od dvije tisuće i dvjesto dolara mi je donosio dvije tisuće i dvjesto dolara od muhe." "Mora da već dugo nisi ništa dobio. Ovako radim posljednja dva mjeseca." "Maje li?" "Da" "Posao dobro ide?" "Izvrsno." "Što ti šef kaţe na to?" "Ništa što ti mogu ponoviti." "Mislim da bi bio ljut. Jer njemu nisi rekao za svoju desetpostotnu proviziju. Je li tako?" "To je izmeĎu mene i njega. Ţeliš li prodati svoj listić ili ne?" Yuri gaje zgrabio za zadnji dio vrata i nabio Pedra u umivaonik. Tamno ruţičasta boja je eskplodirala po bijelom bazenu. Pedro je zacičao i pao na pod, krvavog lica, a slomljeni zub mu je provirio ispod gornje usnice. "Kog... vraga?", rekao je, zbunjen Yuri gaje zgrabio za kosu i pogledao ravno u oči: "Dva mjeseca, ha? To znači da si ukrao tisuću po danu u pedeset radnih dana. Imaš dva dana da iskašlješ pedeset tisuća dolara vrijedan poklon svom šefu. Ili ću te potraţiti pa ćeš ispljunuti i više nego zube." Dvojica muškaraca su ušla u zahod, a onda se zaustavila ugledavši krv u umivaoniku i Pedra na podu. Yuri je prošao pored njih i rekao: "U redu je, pokliznuo se." Vrata su se zatvorila za njim i Yuri je mirno izašao u gledalište, ispod loţa. Skupina razočaranih gubitnika je gledala reprizu treće utrke na ekranu iznad svojih glava. Pobjednici su stajali u redu ispred blagajni. Sanjari

su se poredali za sljedeću utrku, otvorenih novčanika. Yuri je kupio sladoled i vratio se u svoju loţu blizu cilja. Bilo je to mjesto na otvorenom, ali u sjeni s izvrsnim pogledom na tristotinjak metara dugačku završnu ravninu iza posljednjeg zavoja. Vladimir je bio pored njega. "Muhe su pod kontrolom?" "Sasvim." "Mislim da ću te zvati gnječiteljem buba." "Probaj i zdrobit ću te kao ţohara." Konji sa sjajnom smeĎom dlakom su se šepurili po stazi. Na velikoj crnoj ploči izvan nje je pisalo da ima još pet minuta do starta. "Sinoć sam imao zanimljiv sastanak. Prijatelj jedne od mojih zaposlenica iz centra za krv tvrdi da nam moţe srediti pedeset milijuna dolara viatikalnih ulaganja." "Kako?" "Ima veze u nekim klinikama za sidu." "Jebena sida. Tako smo i upali u ove nevolje. Svi ti homići su trebali umrijeti za dvije godine. A onda su počeli uzimati onaj koktel lijekova, AZT ih kakogod, i ţivjet će vječno." "Pa, ne baš vječno. Obojica znamo da oslabljeni imunitet nudi brojne prilike da se taj proces ubrza. Kako je prošao tvoj sastanak u Paragvaju?" "Opametio sam ih, ali to nam nimalo ne koristi." "Kako to misliš?" "Brighton Beach nam je otkazao ugovor." Oglasila se truba, pozivajući konje prema ogradi. "Molim?" "Nema više novca. Ni pedeset milijuna ni pedeset centa." "Zašto?" "Nisu mi rekli razlog. Mislim daje zbog toga stoje virus Zapadni Nil privukao veliku paţnju Centra za suzbijanje zaraznih bolesti. Vjerojatno su nervozni."

"Zašto bi bili nervozni?" "Zato što nije bilo puno slučajeva Zapadnog Nila u Americi. Moglo bi izgledati prilično sumnjivo kad vlasti shvate daje polovica prijavljenih slučajeva u Americi bila kod oboljelih od side koji su imali viatikalne nagodbe." "Koliko je naših meta dobilo Zapadni Nil?" "Jedna ţena u Georgiji je već umrla od njega. Moglo bi ih biti još nekoliko." "Ne znaš koliko?" "Ne napamet. Znaš kako Sudbina radi, njegove male igrice. Samo oni koji izaberu polaganu i bolnu smrt bi dobili Zapadni Nil. Ostali su dobili nešto brzo i bezbolno. Relativno brzo i bezbolno." "Počinjem gubiti vjeru u tog Sudbinu. Mislim da bih ga trebao upoznati." "To vjerojatno mogu dogovoriti", rekao je Yuri. "Jednog dana." Vladimir je prstima pritisnuo korijen svog nosa, kao da ţeli spriječiti migrenu. "Ne razumijem. Ovo je bio savršen plan." "Nije bio savršen. Pogledaj situaciju s Jessie Merrill. Čim smo se razgranali od bolesnika sa sidom kojima treba malo pomoći da umru, prevare nas." "To je sasvim drukčija situacija." "Da", rekao je Yuri. "Potpuno drukčija situacija." Začulo se zvono i konji su izjurili iz boksova Yuri i Vladimir su podignuli dalekozore i kroz oblake prašine promatrali kako jureće krdo plemenitih ţivotinja ulazi u prvi zavoj. 43 Subota je bila dan selidbe za Jacka i Cindy. Theo je trebao svratiti u podne kako bi im pomogao s većim stvarima, ali ujedan se Činilo da se neće pojaviti.

Jack je unosio kutije po prednjem stubištu njihove unajmljene kuće, a kad mu je zazvonio mobitel, bio je siguran da Theo zove, ali pozivateljeve riječi su bile nadglašene glasnom rap glazbom u pozadini. To je bio jedan od rijetkih oblika umjetničkog izraţavanja koji Jack jednostavno nije shvaćao. Posebno riječi Narkići u jarku, svaki se ruši - Guračica Betty jako dobro puši - rima samo zbog rime, pa bi sljedeći stih mogao biti i A kod kuće meni veš se suši. "Moţeš li, molim te, stišati glazbu?" Jack je viknuo u telefon. Buka je prestala, a Theov kratki odgovor je potvrdio daje to stvarno bio on s druge strane. "Papak." "Kako to moţeš slušati?" "Zato što mi se sviĎa." "Shvaćam da ti se sviĎa. Mene zanima zašto ti se sviĎa." "A moj je odgovor što se to tebe tiče. Jasno?" "Jasno." "Dobro." "Onda", rekao je Jack. "Što ima?" "Kako to misliš, što ima? Ti si mene nazvao." "Nisam. Prilično sam siguran... ma nema veze. Kad ćeš dovući dupe ovamo?" "Danas neću. Imam posla. Nazvao sam da ti ispričam o svom sastanku s Viatikalnim rješenjima." "Molim?" "Nakon našeg sastanka s Katrinom Doušnicom, obojica smo se sloţila da je jedini način da saznamo tko je mogao ubiti Jessie Merrill da saznamo tko su lovatori iza te kompanije. Zato sam se našao s njima." "Što to radiš?" "Samo malo kopam, ništa drugo." "Theo, ozbiljno mislim. Ne ţelim da se petljaš s tim ljudima." "Prekasno. Moram to učiniti, čovječe. Spasio si me od smrtne kazne. Ne mogu ti vječno biti duţan." "Ništa mi ne duguješ." Ponovo se čula rap glazba, čak glasnije nego prije. Theo je vikao-"Što si rekao?"

"Rekao sam da mi ništa ne..." Naći ću ti mamu i napuniti je olovom. "Oprosti, Jacko, ne čujem te čovječe." Jack je pokušao još jednom, ali glazbe više nije bilo, kao ni Thea. "K vragu, Theo", rekao je i prekinuo vezu. "Ponekad previše pomaţeš." Jack se vratio u kuću. Iznajmljeni namještaj je bio naguran u sredini dnevne sobe, pa je bilo na njemu i njegovim bolnim leĎima da ih razmjesti onako kako je Cindy ţeljela. "A ponekad premalo", rekao je, i dalje misleći na Thea. "Molim?", rekla je Cindy. "Ništa. Samo malo sindroma solista." "Ha'?" "Razgovaram sa sobom." Čudno gaje pogledala. "Uuuu-redu. Koliko dugo to traje?" "Dovoljno dugo da ja mislim daje to normalno." "Trebali bismo više izlaziti." Cindy se blago nasmiješila i vratila se raspakiravanju u kuhinji. Selidba je zapravo bila izvedba. Stara rezidencija Swyteckovih je još uvijek bila mjesto zločina i tuţitelj je otpustio samo neke njezine dijelove, Stoje zapravo značilo da su Jack i Cindy u svoju novu kuću mogli donijeti samo one stvari koje su forenzičari smatrali nevaţnima za istragu u Jessienu smrt. Neke su stvari mogli odnijeti u kuću Cindyne majke. Ranije tog dana, policajac se sastao s Jackom u njihovoj staroj kući i rekao mu točno što još moţe uzeti sa sobom. To je značilo još dodatnih trideset i sedam kutija, televizor, nešto odjeće, nekoliko manjih kućanskih aparata i njihovu glazbenu liniju. Jack je sve to sam potrpao u kombi. Cindy se nije ţeljela tamo vratiti. Tuţitelj je i onako odbio pustiti više od jedne osobe u kuću. Jack je bio na dvadeset i drugoj kutiji iskrcavanja, prilično je dobro napredovao. Ali Cindy je dosta zaostajala s raspakiravanjem, još je bila na prvom valu kutija koje su donijeli od njezine majke. Jack se

bacio na iznajmljeni kauč i zatvorio oči, umorniji nego stoje mislio daje. Zamalo je zaspao kad j e čuo Cindyn vrisak "Jack?" Uspravio se, ali je još uvijek bio samo napola budan. "Jack, doĎi ovamo." Sabrao se i otrčao u kuhinju. Sjedila je na kredencu, okruţena otvorenim kutijama i razbacanim materijalom za pakiranje. "Stoje?" "Pogledaj", rekla je. "Naše slike s vjenčanja." Albumi s fotografijama, kućni video i slično su bile stvari koje su davno odnijeli iz kuće u prvom valu osobnih stvari koje je tuţitelj otpustio s mjesta zločina. Jack joj je pogledao preko ramena i smučilo mu se od onoga što je ugledalo. "Što je to?" Cindy je okrenula drugu stranicu, pa onda i sljedeću. Mladenci ispred oltara, Jack i Cindy kako ulaze u bijelu limuzinu, njih dvoje šopaju jedno drugo tortom. Sve su bile u istom stanju, poprijeko rasječene od gornjeg lijevog kuta do donjeg desnog, jako oštrim noţem. "Kako se to dogodilo?", pitao je. "Ne znam. Nisam to prije primijetila." "Jesi li ih gledala prije nego smo ih odnijeli iz kuće?" "Ne.. .Ne znam. Ne sjećam se. Ne mogu vjerovati daje to učinila", rekla je Cindy drhtavim glasom. "Ja mogu." Podignula je pogled i pitala: "Što ćemo učiniti?" "Spusti to, njeţno." Poloţila j e album na stol. "Nemoj dirati više niti jednu stranicu", rekao je Jack. "Naše slike s vjenčanja su upravo postale dokaz A." "Dokaz čega?" Oči su mu bile prikovane uz razrezane fotografije pred njim. Počeo je misliti daje Rosa moţda bila u pravu, da se Jessie sama ubila. Ili daje barem bila natjerana na to. Ili da se netko jako potrudio da njezino ubojstvo izgleda kao samoubojstvo.

"Volio bih znati", rekao je. 44 Posao s krvlju je cvao i Jackje to ţelio vidjeti iz prve ruke. Pronašao je mobilnu stanicu Dar ţivota samo jedan ulični blok dalje od uličnog ugla o kojem mu je njegov prijatelj Mike ispričao nakon stoje slijedio Katrinu. Mike je, meĎutim, samo gledao iz daljine. Jack je ovdje bio poslovno. Popodne je bilo hladno, što mu je olakšavalo prerušavanje. Svratio je do dućana nošene robe i kupio otrcanu majicu, par starih tenisica koje nisu baš bile par, crne hlače s nekoliko mrlja od boje na rubovima i pletenu kapu ofucanu na obrubu. Zatim je otišao kući i spalio gomilu smeća u dvorištu, stojeći dovoljno blizu oblaku prljavog dima da nadjača miris sredstva protiv moljaca. Golim je rukama iskopao rupu u zemlji, poput psa, kako bi skupio prljavštinu ispod nokata i zaprljao ruke sve do bicepsa. Gutljaj jeftinog burbona je njegovo dahu dao pravi miris, tragovi ulja za podmazivanje na rukama, licu i odjeći su bili završni dodir, zahvaljujući masnom motoru njegovog Mustanga. Pola uličnog bloka od kombija se zaustavio pored izloga i pogledao svoj odraz. Stvarno je izgledao kao beskućnik. Ionako mu maska nije morala biti savršena. Nije se skrivao od Katrine. Zapravo je ţelio s njom razgovarati, ali posjet njezinoj kući ili uredu Viatikalnih rješenja bi ih oboje izloţila riziku, ovisno o tome tko ih je promatrao. Ni telefonski poziv ne bi upalio jer su je mogli prisluškivati. Promatrati kombi s krvlju odjeven poput beskućnika se činilo kao najbolja ideja. Bio je prilično siguran da su sitni kriminalci koji su s njom radili u kombiju nisu imali pojma tko je Jack Swyteck i dovoljno se prerušio da ih zavara. "Trebaš dvadeset dolara, prijatelju?" rekao je tip ispred kombija. Jack se osvrnuo, ne sasvim siguran da se obraća njemu. "Da, ti", rekao je tip. "Dvadeset dolara, a moraš samo zavrnuti rukav. Zanima te?"

Jack se zamislio na trenutak, ali ovo je bilo bolje nego se nadao. To je bila prilika da zaviri unutra. "Naravno." "Hajde, doĎi." Jack gaje slijedio prema kombiju, zaustavivši se ispred vrata kako bi propustio zadnjeg davatelja. Bila je to ţena, od svojih vjerojatno tridesetak godina, koja je izgledala kao da joj je sedamdeset. Činilo se da nosi svaki komad odjeće koji posjeduje, nekoliko prljavih slojeva koji su smrdjeli po uličnom ţivotu i osušenoj bljuvotini. Nasmiješila se vrataru, nedostajalo joj je pola zubi, a onda stavila ruku na kopču njegovog remena i rekla: "Što kaţeš na to da ja uzmem koji uzorak od tebe, dušo?" "Gubi se od mene", rekao je, zgroţen. "Stoje? Tvoja draga medicinska sestra me ubola svojom iglom. Ti me ne ţeliš ubosti svojom?" "Gubi se." Podrugljivo se nasmijala i rekla: "Tanak si kao igla." Gurnuo ju je na pločnik. "Hej, lakše s njom", rekao je Jack. "Tanki pimpek!", viknula je. "Začepi, ţeno", viknuo je. "Tanki pimpek, tanki pimpek!" Krenuo je prema njoj, stisnutih šaka, ali gaje Jack zaustavio. "Ma, daj. Nemam cijeli dan." Činilo se da se čovjek dvoumi, ali je naposljetku ipak prevladao njegov smisao za posao. Uputio je ţeni nekoliko psovki i onda poveo Jacka uz stepenice. Unutra je zrak bio ustajao, zarobljen meĎu prozorima koji vjerojatno godinama nisu otvarani. Osoblje je bilo minimalno, samo laborant, blagajnik i grubijan s tankim pimpekom koji je sjedio pored vrata. Jack je

pretpostavljao daje naoruţan. Darovateljima je plaćano gotovinom, pa je čuvar koji dobro cilja i s puno municije bio dragocjen, iako je bio tupav, savršen par za Jackova pratitelj a. "Imam još jednog za vas", rekao je. Laborantica je odloţila svoj sendvič sa sirom i rekla. "PriĎite." Jack je sjeo. Gumeni povez, nekoliko plastičnih vrećica za krv i igla sa špricom su leţali na stolu. "Jesi li HTV pozitivan, partneru?", pitala je laborantica, Jack se osvrnuo oko sebe. Pod je izgledao kao da mjesecima nije obrisan, s dosta mrlja od krvi na ljepljivim pločicama beţ boje. Sjedalice i stol nisu bili puno čišći, a prozori su bili skoro oker boje od prljavštine. Nije mu bilo jasno kako je ta ţena mogla jesti ovdje. Nije joj kanio dopustiti da ga ubode jednom od svojih igala. "Aha, HIV", rekao je Jack. "Zapravo, imam sidu." "Savršeno", rekla je. "Zavrni rukave." Trudio se ne izgledati zbunjen. "Ţelite zaraţenu krv?" "Naravno. Hajde sad. Pokaţi mi ţilu." Nije se kretao dovoljno brzo pa ga je zgrabila za zglob i podignula mu rukav do lakta. "Nema tragova od uboda." "Ubrizgavam se izmeĎu noţnih prstiju", rekao je. "Stisni šaku." Jack ju je poslušao, nervozno gledajući špricu. "Je li igla nova?" Zahihotala je, još uvijek traţeći odgovarajuću ţilu na njegovoj ruci. "Samo ju je jednom upotrijebila sitna starica koja voli tanke pimpeke." "Nemoj još i ti početi", rekao je Tanki Pimpek. S vezala mu je gumeni povez oko lakta, kao daje podvezica. Ako brzo nešto ne smisli, podijelit će iglu s narkomankom. "Dobit ću pedeset dolara, jel' da?" "Rekao sam ti dvadeset", rekao je grubijan.

"Neću ovo raditi za dvadeset dolara." "Zaveţi i budi dobar. Moţda dodam i malo viskija." "Ne. Ili pedeset ili odlazim." Drugi grubijan je ustao. S obojicom bi se činilo kao da se pokušava probiti kroz dvojicu profesionalnih braniča u nogometu. "Sjedi i šuti",rekao je Jacku. Jack je napola sjedio, a napola stajao. Nije dolazilo u obzir da ga ubodu prljavom iglom, ali nije bio siguran kako će se izvući pored te dvije gromade. "Rekao sam da sjedneš", viknuo je jedan od njih. "Što se dogaĎa?" Jack je pogledao preko gorila, s olakšanjem ugledao Katrinu. "Samo malo problema s novcem", rekao je Tanki Pimpek. "Ovaj klinac misli da mu krv vrijedi pedeset dolara." Dobro je pogledala Jacka i on joj je u očima vidio da gaje odmah prepoznala, čak i u staroj odjeći i s pletenom kapom na glavi i masti na licu. Nije bio ozbiljno zabrinut da će ga tajna doušnica izdati i tako se razotkriti, ali mu je srce ipak brţe zakucalo dok je čekao da ona nešto kaţe. "Krv ovog kretena ne vrijedi ni pedeset centa. Prevario nas je na Miami Beachu prije dva tjedna. Ţile su mu čiste. Izbacite ga odavde." Muškarci su mu prišli, svaki gaje primio ispod jedne ruke. Nogama su otvorili vrata i izbacili ga van. Pao je na pločnik, odmah pored beskućnice. Pogledala gaje s gaĎenjem. "Dopustit ćeš da te Tanki Pimpek tako gura?" Jack se pridignuo, pogledao ogrebotinu na laktu kojim je udario u pločnik. Pogledao je prema kombiju, a onda odgovorio: "U redu je. Ja sam ugledni odvjetnik. Tuţit ću ga." Bezuba se nacerila, promrmljala nešto o tome kako više izgleda kao senator, a onda nastavila brbljati. Jack ju je slušao oko minute, dok nije shvatio da priča sama sa sobom.

Osjećao je da bi je trebao otpratiti u prenoćište ili nešto slično, ali morao je ostati usredotočen. Otišla je na jednu stranu a on na drugu, prešavši nekih pola uličnog bloka prema sjeveru, gdje je pronašao klupu na autobusnoj stanici na uglu i čekao. To stoje ušao u pokretnu stanicu je bio bonus, ali još uvijek nije razgovarao s Katrinom, što muje bio cilj. Osjećao je da neće dugo zaostajati za njim. Nakon deset minuta se ispostavilo da ga osjećaj nije varao. "Kog si vraga radio unutra?" rekla je i sjela na klupu pored njega. "Čudno, i ja sam tebe htio pitati to isto." "Ti i tvoj prijatelj Theo morate ostati po strani i pustiti me da radim svoj posao." "Što je točno tvoj posao?" "To se tebe ne tiče." "Nećeš mi dopustiti ni da pogaĎam?" Pogledala ga je, kao da nije sigurna što da misli o njemu. "Dobro, Swyteck. Pokaţi mi koliko si pametan." "Zanimljivo je kako ste postavili te mobilne stanice u područjima s velikom stopom kriminala, tamo gdje prosječan čovjek na ulici moţe nositi niz zaraznih bolesti u krvi." "Hej, ako Muhamed neće doći brdu..." "Znači za dvadeset dolara i malo jeftine cuge, rado će dati da im uzmete zaraţenu krv. Što onda?" "A što misliš?" "Mislim da ti Drayton ne bi dopustio da budeš na tajnom zadatku na ovoj operaciji kad bi koristila zaraţenu krv da njome zaraziš zalihe krvi ili sudjeluješ u nekom drugom terorističkom činu. Zato mislim daje prodajete nekome kome iz nekog razloga treba zaraţena krv. Moţda nekom znanstveniku. Jesam li u pravu?" Nije odgovorila. Jack je kimnuo, smatrajući daje u pravu. "Time se dobro zaraĎuje. Mislim da sam vidio negdje na internetu da zaraţena krv moţe donijeti i do deset tisuća po litri na znanstvenom trţištu."

Piljila je u autobus na drugoj strani ulice. "Neću razgovarati s tobom." "Jako velika zarada. Posebno kada tvrtka koja sakuplja i prodaje krv ni ne pokušava poštovati brojne propise koji odreĎuju vaĎenje, rukovanje, pohranjivanje, transport i isporuku uzoraka krvi koji, zbog zaraznosti, zapravo odgovaraju zakonskoj definiciji medicinskog otpada." "Kako znaš da ih ne poštujemo?" "Nisam došao ovamo bez da obavim domaću zadaću." Niski volvo je prošao pored njih, a glasna je muzika treštala iz zvučnika u prtljaţniku. Subotnja večer je rano počinjala. Jack je rekao: "Meni se čini da tvoju ekipu puno više zanima imidţ nego zarada. Kao i svaku dobru operaciju pranja novca." Pogledala gaje u oči i rekla: "Nemaš pojma koliko novca leţi u krvi." "Rekao bih da prodate puno više krvi nego stoje prikupite." "To bi bio vrlo točan zgoditak, Swyteck." "Isporučite taman dovoljno proizvoda da bi sve izgledalo zakonski, ali to je bezgranična zaliha inventara. Izmislite koliko god ţelite prodaja, to nitko ne zna. Lijepa operacija pranja novca." "Saznao si puno više nego je preporučljivo da znaš". "Moţda." "Ironično je da bi to stvarno mogao biti dobar posao za nekoga. Sve do čega je tipovima iz moje ekipe stalo je stvaranje laţnih virmana kojima se ozakonjuje gotovina koja se pere kroz našu tvrtku. Uz malo truda da se skupi više uzoraka, ispitivanje krvi bi moglo biti najisplativiji posao za pranje novca." "Osim viatikalnih ulaganja", rekao je Jack. Tanko se nasmiješila. "Osim viatikalnih ulaganja." Jack je prekriţio noge, čeprkao po rupi u svojoj staroj tenisici. "Naravno, pitanje za milijun i pol dolara glasi: koja je veza izmeĎu te dvije operacije?"

"Nema je. To je samo još jedna način pranja novca. Kao da imaš videoteku, pa otvoriš kineski restoran. Nema veze, stvarno. To je samo još jedan umivaonik za pranje prljavog novca." "Ne slaţem se." "Je li to opet nagaĎaš?" "Ne. Ovo sam istraţio." "Solist koji istraţuje? Zadivljena sam." "Kad sam preuzeo Jessien slučaj, pretplatio sam se na internetske vijesti o tim ulagačima. Dobivao sam najnovije informacije o svim dogaĎajima u industriji - trendovima, tuţbama, čemu god." "I spomenuli su Jessie?" "Jesu, ali ne govorim o tome. Paţljivije sam ih pratio nakon Jessiene smrti. Nedavni tekst o slučaju u Georgiji mije privukao paţnju." "U Georgiji?" "Trideset sedmogodišnja ţena je imala sidu. Pronašli su virus Zapadni Nil u njezinoj krvi. Prvi zabiljeţeni slučaj u Georgiji nakon nekoliko desetljeća." "To nije dobro za nekoga s oslabljenim imunološkim sistemom." "Ne. Ali moţe biti jako dobro za njezine viatikalne ulagače." "Presumnjičav si. Takve su nagodbe prilično česte kod bolesnika sa sidom." "Da. Ali ovaj slučaj ima i zaokret. Ne samo daje imala ovaj rijetki virus. Nedostajale su joj tri litre krvi." "Iskrvarila je?" "Ne. Netko joj je uzeo krv." Šokirala se: "Molim?" "Čula si me. Netko joj je uzeo tri litre krvi iz tijela i doveo je do infarkta." "I pokrenuo isplatu od nagodbe", rekla je, dovršivši njegovu misao. "Nitko još nije dokazao treći korak. Zato sam ovdje." "Što ţeliš od mene?"

"Ţelim saznati sve o trećem koraku." "Pričaš o Georgiji, to je sasvim druga drţava " "Pričamo o ruskoj mafiji. Svijet je malen." "Slušaj, ja imam pune ruke posla radeći za Sama Draytona i njegovu jedinicu. Nemam ni vremena ni podataka da se igram Sherlocka Holmesa zbog tebe i tvojih ludih teorija o nekoj ţeni u Georgiji." "Moraš sa mnom suraĎivati na ovome." "Ne moram ništa s tobom." "Ja ti mogu pomoći." "Kako?" "Znam da moj prijatelj Theo zabada nos u vašu operaciju." "Zabadanje je dobra riječ za to. Reci bolje prst meni u oko." "Ne znam točno što smjera, niti u kakve se nevolje uvalio. Ali ne ţelim da to radi." "Niti ja, k vragu. Osam mjeseci radim na tajnom zadatku. Poznajem ovo s krvlju i ulaganjima kao svoj dţep, dijelom zato što vodim tu paklenu operaciju, ali uglavnom zato što u kasne sate njuškam. Sada je to sve u opasnosti, zahvaljujući Theu Knightu." "Toga sam se i bojao." "Što onda predlaţeš?" "Pomozi mi s ovime iz Georgije. Provjeri je li moj instinkt točan." "A što ja time dobivam?" "Maknut ću ti Thea s puta, prije nego nas moj prijatelj velikog srca i s dobrim namjerama sve dovede u nevolje." Na trenutak je razmislila, a onda rekla. "Ne obećajem da ću nešto naći." "Učini najbolje što moţeš." "Samo tako ćeš mi vjerovati?" "Da. Pranje novca je jedno. Ali sumnjam da bi svjesno bila povezana s tvrtkom koja ubija viatikalne ulagače."

Zastala je, kao da ga procjenjuje. Zatim je izvukla olovku iz dţepa i primila Jacka za ruku. Zapisala je telefonski broj na nju i rekla: "Ovo je drugačiji nivo špijuniranja, a to je opasno. Ako naslutiš da se tvoj prijatelj Theo sprema učiniti nešto glupo, ţelim upozorenje, da se stignem izvući ţiva" Jackje pogledao broj na svojoj šaci. "Je li to sigurna linija?" "Niti jedna mobitel nije siguran. Alije sigurnije nego da me zoveš kod kuće ili u ured, gdje nikad ne znam tko moţe prisluškivati." "Samo tako ćeš mi vjerovati?" rekao je, ponovivši njezine riječi. "Da", rekla je, uzvrativši mu istom mjerom. "Jessie Merrill je jedno. Ali sumnjam da bi si svjesno upropastio jedinu priliku da saznaš ubija li ova kompanija druge viatikalne ulagače." Pogledi su im se sreli i Jack je osjetio da su postigli dogovor. Ustala je i rekla: "Onda, kako ćeš točno drţati Thea pod kontrolom?" "Ne brini. Mogu se snaći s Theom Knightom." "To je dobro", rekla je. "Jer ako ti ne moţeš, obećajem ti da netko drugi moţe." Krenula je niz pločnik, a onda stala i rekla: "Usput, lijepa odjeća." Jack je zauzeo manekensku pozu, predstavljajući izlizani izgled. "Hvala." Blago se nasmiješila, a onda nastavila put prema pokretnoj stanici. Jack je lagano lebdio prelazeći ulicu i krenuo prema Metrorail stanici podzemne ţeljeznice, zakopavši ruke duboko u dţepove kako bi zadrţao Katrinim broj za sebe. 45 Kiša je padala prve noći koju su Jack i Cindy proveli u njihovoj novoj kući. Kako nisu još imali rolete niti zavjese na prozorima, svaka munja bi im ispunila spavaću sobu jezivom svjetlošću. Grmljavina je tresla prozore, činilo se kao da im udara ravno u krov. Ravnomjerno kapanje sa stropa je lupkalo po drvenom podu u hodniku. Krov je prokišnjavao.

Cindy je ustala usred noći i otišla u kuhinju. Elementi su još uvijek bili pretrpani kartonskim kutijama, neke su bile prazne, a neke je tek trebalo raspakirati. Nadala se daje njezini stari demoni neće slijediti u novu kuću, da će moći ostaviti prošlost iza sebe. Ali ne. Noćne more su došle s njom. Munja je obasjala kuhinju. Vani je kiša udarala po trijemu poput neprekidnog pljeska. Rijeka kišnice je tekla niz oluk i slijevala se malo ispred staklenih vrata. Taj je sliv tekao prema jednom kraju trijema i snaţno hitao prema pravokutnom odvodu na donjem kraju. Cindy je to promatrala kroz kuhinjski prozor. Izgledalo je kao da odvod usisava vodu, rupa u tlu iz koje nema povratka. Stoje kiša jače padala, rupa kao daje bivala sve više ţedna. Činilo se da nema kraja otjecanju u odvod, nema granica tome koliko ta velika, crna rupa u zemlji moţe zaprimiti. Bilo je hipnotično, takvo nešto nikada nije vidjela, osim jednom. Tamnog kišnog dana kada je njezin otac bio pokopan. Devetogodišnja Cindy je stajala kraj majke, odjevena u crno, a kiša je kapala s ruba velikog crnog kišobrana. Njezina sestra, Celeste, stajala je pored majke, s druge strane. Njezina baka je bila točno iza njih i Cindy ju je mogla čuti kako plače. Njezina su mala braća bila premlada i ostala su kod kuće s roĎacima. Malo ih se okupilo pored groba, samo njih Četiri i propovjednik. "Alan Paige je bio pravedan čovjek", rekao je propovjednik, a njegove su riječi šuplje odjekivale na kiši. "Bio je čovjek koji je ţivio prema Knjizi." To je bila istina, Cindy je to znala. Svake nedjelje u crkvu, svake večeri se čitalo iz Biblije. Njezin je otac imao samo jedan znani porok, poker za sitan novce svakog utorka navečer. Neki su smatrali daje to licemjerno, ali je Cindy vjerovala da gaje to samo činilo čovjekom. Kako god bilo, to ga nije sprječavalo da vodi napad protiv učenja Darwinove teorije evolucije u školi ili da Celeste zabrani izlaske nakon što se usudila donijeti kući knjigu D.H. Lawrencea iz javne knjiţnice. "Iz praha smo došli i u prah se pretvaramo. U Isusovo se ime molimo. Amen"

Propovjednik je kimnuo i Cindyna je majka iskoračila. Kiša je sada jače padala pa se čnilo da se blatna rijeka ulijeva u otvoreni grob. Cindy je promatrala kako njezina majka ubacuje jednu crvenu ruţu u mračnu rupu uzemlji. Izgovorila je kratku molitvu, ili se moţda u tišini oprostila i vratila se svojim kćerima. Cindy se primila za nju, ali je Celeste zakoračila prema grobu. "Mogu li ja nešto reći?" To nije bio dio programa, ali je propovjednik prihvatio. "Pa naravno da moţeš." Celeste je prešla na drugu stranu groba i pogledala preko rupe prema svojoj sestri, majci i baki. "I očekivala sam da će se o mom ocu govoriti kao o čovjeku koji je ţivio prema Knjizi. Stvarno ju je dobro poznavao, to priznajem. Mislim da je došlo vrijeme da sa svima podijelim dijelove Knjige koje je Često čitao svojim kćerima. Iz Knjige postanka, 19:3, odlomak koji sam čula, mnogo puta, čak i prije nego što sam naučila čitati, da sam ga zapamtila. To je priča o Lotu i njegovim dvjema kćerima." Cindy je pogledala svoju majku. Izraz njezina lica se iz tuge pretvorio u muku. Celeste je nastavila, recitirajući prema sjećanju: "Lot sa svoje dvije kćeri ode gore iz Saora i nastani se u brdu. On i njegove dvije kćeri ţivjeli su u pećini. Starija reče mlaĎoj: "Otac nam ostarje,a muţa na zemlji nema da bude s nama, kako je običaj po svem svijetu. Hajdemo oca opiti vinom, pa s njime leći. Tako ćemo s ocem sačuvati potomstvo" One noći opiju oca vinom, a starija ode te legne sa svojim ocem. Sutradan starija reče mlaĎoj. "Napojimo ga vinom i noćas, pa idi ti i s njim lezi, tako ćemo ocu sačuvati potomstvo." Opiju oca vinom i one noći te mlaĎa ode i legne s njim. Tako obje Lotove kćeri zanesu s ocem." Glas joj je drhtao kad je završila. Propovjednik je zapanjeno šutio. Cindyna majka je pognula glavu od srama. Iz rupe u zemlji su kapljice poput bubnjeva lupale po lijesu njezina oca. "Laţeš!", viknula je Cindy. Nitko drugi nije rekao ni riječ.

"Ti si laţljivica, Celeste! Nije tako bilo!" Celeste je prezirno pogledala svoju mlaĎu sestru i rekla: "Kaţi istinu, Cindy:" Cindyno liceje preplavio gnjev, a oči se napunile suzama. "To nije istina. Naš tata nije bio takav." Celste nije popuštala. Pogledala je propovjednika, a onda se njezin prezirni pogled uputio ravno prema njihovoj majci. "Ti znaš daje to istina", rekla je, a oči su joj bile poput lasera. Kiša je čitavo vrijeme padala. Munja je obasjala kuhinju. Cindy je bila okupana bijelom svjetlošću, a zatim stajala sama u tami. "Cindy, jesi li dobro?" Okrenula se prema Jacku, ali mu nije odgovorila. Prišao joj je i primio je u naručje. "Što se dogodilo?", pitao je. Pogledala je kroz prozor, posljednji pogled prema kišnici koja preko trijema juri prema zjapećoj rupi u tlu. "Ništa novo", rekla je. "Vrati se u krevet." Uzela gaje za ruku i slijedila u spavaću sobu, zanemarujući novi bljesak munje i posljednje tutnjanje groma. 46 U devet sati u ponedjeljak ujutro, dvadeset i tri drţavna porotnika su sjedila u sobi bez prozora kat ispod glavne sudnice, čekajući da predstava počne. Očekivanja su bila velika. Vidjeli su jato novinara naguranih ispred ulaza u prostoriju. Prema zakonu su njihova zasjedanja bila tajna, nitko nije smio biti u prostoriji osim porotnika i tuţiteljstva. Prema ustavnoj teoriji je drţavna porota sluţila za kontrolu moći tuţiteljstva. U stvarnosti je tuţiteljstvo skoro uvijek dobilo optuţnicu koju je traţilo. "Dobro jutro", rekao je, pozdravljajući svoju vjernu publiku. . Jancowitz se smiješio i to iskreno. Ovo je bilo suĎenje za ubojstvo preko kojeg je velikim slovima pisalo slava. Poznati branitelj u skandaloznom ljubavnom trokutu. Ţrtva je njegova bivša djevojka. Puno groznih i

sočnih detalja, mnoge od kojih je potvrĎivao jako ugledni liječnik. Ovaj bi slučaj mogao biti njegov probitak, ulaznica za talk showove, a dovoljno je dugo Čekao na to. U 9.35 je njegov prvi svjedok već bio na mjestu, prisegnuo i bio spreman dati iskaz. "Vaše ime, gospodine?", rekao je Jancowitz. "Joseph Marsh." "Čime se bavite?" "Ja sam diplomirani neurolog." Pomoću samo nekoliko dobro uvjeţbanih pitanja je naveo doktora Marsha do zgoditka, ustanovio je daje liječio Jessie Merrill i, naravno, iznio njegove poslovna postignuća koja su donosila izvjesnu razinu poštovanja i utemeljile njegovu kompetentnost. Zatim se okrenuo dokazima. "Kod sebe imam ono što se prije zvalo drţavnim dokazom broj 11. To je pismo koje mije Jack Swyteck uputio. Napisano je samo nekoliko dana nakon stoje beţivotno i golo tijelo Jessie Merrill pronaĎeno u lokvi krvi u njegovu domu." Tuţitelj je napravio stanku. Mjesto gdje je tijelo naĎeno je bilo vaţno u njegovom slučaju, pa je dao porotnicima malo više vremena da to upiju. Nastavio je: "U pismu gospodina Swytecka on objašnjava navodnu prevaru koju je njegova klijentica, Jessie Merrill, počinila nad ulagačima kompanije koja se zove Viatikalna rješenja. Doktore Marsh, molim vas da kratko pogledajte taj dokaz." Svjedok gaje pogledao i rekao: "Upoznat sam s time." "U prvom odlomku gospodin Swyteck izjavljuje da, citiram, Jessie Merrill mije priznala da su ona i doktor Marsh laţirali njezinu dijagnozu amiotrofičke lateralne skleroze ili ALS-a. Doktore Marsh, kakva je bila vaša dijagnoza Jessie Merrill?" "Prema prvim pregledima koje sam napravio, moja je dijagnoza bila / 'klinički moguć ALS'." "Jeste li krivotvorili bilo koji od nalaza koji su doveli do te prve dijagnoze?"

"Apsolutno ne." "Jeste U kasnije promijenili tu dijagnozu?" "Nakon daljih pregleda, zaključio sam daje otrovana olovom. Njezini su simptomi nalikovali na one ALS-a." "Znači li to da je vaša prva dijagnoza bila pogrešna?" "Nipošto. Kao što sam rekao, na temelju prvih pregleda je moja dijagnoza bila mogući ALS." "Ovako, doktore Marsh, već sam objasnio porotnicima što je to vijatikalno ulaganje. Vas pitam sljedeće: Jeste li bili svjesni daje, temeljem vaše prve dijagnoze, gospoĎica Marsh pokušala prodati policu svog ţivotnog osiguranja skupini viatikalnih ulagača?" "Jesam." "Jeste li u bilo kojem trenutku pokušali zavarati te ulagače u vezi s njezinom bolešću?" "Nikada. Njihov liječnik je traţio čvršće mišljenje. Bio sam mu rekao da bih se, da sam u tom trenutku morao donijeti procjenu, vjerojatno kladio na ALS, ali oklada je po definiciji rizik. Nisam bio siguran." "Jeste li se u bilo kojem trenutku vi i gospoĎica Merrill dogovarali kako ćete prevariti viatikalne ulagače?" "Ni slučajno." "Hvala vam. Vraćam se na dokaz 1 1 . U drugom odlomku, gospodin Swyteck izjavljuje, citiram, večer prije smrti me Jessie pričekala ispred mog ureda na Coral Gablesu. Činilo se daje pod utjecajem droge. Kraj citata. Doktore Marsh, u šest mjeseci koliko ste liječili Jessie Merril, jeste li ikada primijetili znakove zlouporabe droga?" "Nikada." "Sljedeća rečenica. Gospodin Swyteck izjavljuje, citiram: GospoĎica Merrill mi je izravno rekla da se boji za svoj ţivot. Točnije, rekla mije da su viatikalni ulagači otkrili da su ih ona i doktor Marsh prevarili. GospoĎica Merrill mi je još rekla da su ti ulagači bili lopovi, a ne pravi poslovni ljudi. Prema riječima gospoĎice Merrill, netko ju je u ime viatikalnih ulagača upozorio da će poţeljeti daje umrla od ALS-a, ako im ne vrati milijun i pol dolara iz nagodbe. Kraj citata."

Jancowitz je poroti dao trenutak da sve to probavi. Zatim je pogledao doktora Marsha i rekao: "Jeste li bili upoznati s bilo kakvim prijetnjama koje je Jessie Merrill primila od viatikalnih ulagača?" "Ne, gospodine. Nikakvim." "Kao njezin navodni pomoćnik u uroti oko ove navodne prevare, je li vam ikada itko prijetio u ime tih ulagača?" "Nikada." "Je li vam itko prijetio u vezi s ovim slučajem?" "Da" "Tko?" "Jack Swyteck." "Ispričajte mi o tome." "Nakon što je Jessie pronaĎena mrtva u kući Swyteckovih, ja sam otišao u njegov ured." "Kako je to prošlo?" "Loše. Trebalo muje samo nekoliko minuta da shvati da sumnjam da je povezan s Jessienom smrću." "Što se dogodilo?" "Poludio je. Rekao mije da se gubim iz njegovom ureda prije nego mi razbije glavu." "Ako se moţete sjetiti, o čemu ste točno razgovarali prije nego što vam j e zaprijetio?" "Koliko se sjećam, razgovarali smo o tome je li imao izvanbračnu vezu s Jessie Merrill." "Što je dovelo do tog razgovora?" "Ja sam ga to pitao." "Zašto?" Doktor Marsh je okrenuo svoju stolicu i sada gledao prema poroti, točno onako kako gaje tuţitelj poučio tijekom priprema. "Moja ţena i ja smo razdvojeni i uskoro ćemo se razvesti. Bio sam.. .ranjiv, valjda bi se tako reklo. Saţalio sam se nad Jessie i posebno se zanimao za njezin slučaj. To se pretvorilo u prijateljstvo i kad je njezino suĎenje završilo, preraslo je u romantičnu vezu."

"Znači, kad je gospodin Swyteck u svom pismu rekao daje vidio vas i Jessie Merrill kako se drţite za ruke u dizalu samo nekoliko minuta nakon presude, taje izjava bila točna?" "To nije istina. Otišao sam joj čestitati. Gospodin Swyteck je izvrnuo stvari kako bi dodao zlokobnu stranu čitavoj situaciji. To je bio jedna od razloga zbog kojih sam se otišao suočiti s njim u njegovu uredu." "Znate li zastoje to izmislio?" "U općem smislu, da. Gospodin Swyteck je bio iznimno ljubomoran na vezu izmeĎu mene i Jessie. To je postajalo iracionalno, dovelo do toga da ju je optuţio za ovu navodnu prijevaru ulagača. Za stvari koje se nisu dogodile." "Jeste li ikada pitali gospodina Swytecka jesu li on i gospoĎica Merrill bili u romantičnoj vezi?" "Jesam, u tom razgovoru u njegovom uredu sam ga to pitao." "Kakav je bio njegov odgovor?" "Porekao je to i postao silno uzrujan." "Je li tada zaprijetio da će vam razbiti glavu?" "Ne. Koliko se sjećam nije mi stvarno zaprijetio sve dok ga nisam pitao je li unajmio nekoga da ubije Jessie Merrill." Jancowitz je pogledao svoje bilješke, provjeravajući je li pripremio pozornicu za svoju veliku završnicu, "Samo još nekoliko pitanja, doktore Marsh. Rekli ste da niste upoznati s bilo kakvim prijetnjama koje je Jessie Merrill moţda primila od nekoga u ime viatikalnih ulagača." "To je točno." "Jeste li upoznati s prijetnjama koje je primila od nekog drugog?" "Jesam." "Otkud znate za njih?" "Razgovarali smo preko telefona nakon što se to dogodilo. Rekla mi je." "Kakve su to bile prijetnje?"

"Rečeno joj je da će, ako kaţe ili učini nešto što bi narušilo ugledu Jacka Swytecka, gadno platiti." "Je li rekla tko joj je uputio tu prijetnju?" Nagnuo se bliţe mikrofonu i rekao: "Da. Čovjek po imenu Theo Knight." Tuţitelj se trudio obuzdati svoje uzbuĎenje. To nije bila cijela priča, ali je bilo više nego dovoljno u ovom dijelu igre. "Hvala vam, doktore Marsh. Trenutno nemam više pitanja." 47 Vladimir je imao poslovni sastanak u "klubu", izraz koji je tom mjestu davao puno više dostojanstva nego stoje zasluţivalo. Pravo ime tog objekta je bilo "Nag-lo Osamnaest", striptiz klub u kojem je svaki sredovječni muškarac s deset dolara i bolnom erekcijom mogao promatrati djevojke koje su nedavno napustile srednju školu kako gole plešu na stolovima. Niti jedna nije bila maloljetna, ali niti jedna plesačica nije bila starija od devetnaest, sigurno. Naravno, ako bi nazvao netko iz medija, sve su djevojke bile odlikašice koje su počele studirati medicinu i jednostavno su voljele plesati gole za dodatni dţeparac. Vladimir je znao istinu, i zato se nikada nije pojavljivao u klubu bez dţepa punog tableta ecstasyja, iznimno popularne sintetičke klupske droge, koja je djelovala istodobno kao simulant i halucinogen. Distribucijski lanac je bio uglavnom europski, pa je ruski organizirani kriminal tu silno zaraĎivao. Svaka tableta veličine aspirina je bila proizvedena u mjestima kao stoje Nizozemska za dva do pet centi i onda prodavana uglavnom u klubovima za starije od osamnaest za izmeĎu dvadeset pet i četrdeset dolara po komadu. Cura svaka cura, ne samo striptizeta - izdrţala bi osam sati bez prestanka na jednoj tableti, plesati, bacati se, ţudjeti za dodirom stranaca. Za svoje troškove i s takvim rezultatima, Vladimir ih je rado darovao svojim plesačicama, posebno kad je trebao zadiviti neke goste. Pruţio je vrećicu tableta izbacivaču na ulazu. "Jedna za svaku djevojku", rekao je, a onda pogledom pokazao prema plavuši s velikim grudima koja je na pozornici pokazivala tragove od kupaćeg kostima. U ustima je imala dudu, siguran znak daje već bila na ecstasyju. Ponekad su konzumenti te droge znali zagristi vlastite

usne i jezik, pa je duda bila neobičan, ali općeprihvaćen način sprečavanja toga. U striptiz klubu je to imalo dodatni bonus jer je izgledalo kao da stvarno voli sisati. "Njoj daj dvije", rekao je Vladimir. "Da, gospodine." Tip je bio sirovina i nitko osim Vladimira nikada nije bio gospodin. Vladimir je uza sebe imao dvojicu muškaraca odjevenih u skupa svilena odijela. Jedan je bio krupan i širokih pleća, s vratom poput bivšeg olimpijskog hrvača. Drugi je bio niţi i debeo, s okruglim crvenim licem ruskog seljaka koji je nekako pronašao novac. Vladimir ih je proveo kroz predvorje i kruţnim ih putem doveo do svog uobičajenog separea u straţnjem dijelu. To im je pruţilo priliku da uţivaju u okolini prije nego se bace na posao. Bar je zapravo bio mračno, otvoreno skladište s neonskim svjetlima na zidovima i šarenim reflektorima koji su visjeli sa stropa i obasjavali svaku od plesačica. Posvuda je bilo mladog, golog mesa, okruţenog muškarcima koji su dijelili novac kako bi buljili, pričali, smijali se ili vikali na te ţene kao da ih posjeduju. Zatupljujući razglas je nadglasavao većinu prostota, urlajući vječnu himnu zločestih cura, stari hit Roberta Palmera Addicted to Love. Na pucketanje prstima su dvije najseksepilnije Vladimrove plesačice skočile s obliţnjeg stola i zauzele nove poloţaje na mjedenim šipkama bliţe njegovom separeu Vladimir je sjedio leĎima okrenut prema pozornici, gledajući prema zrcalima prekrivenom zidu jeftinih uţitaka. Njegovi su gosti sjedili preko puta, s neometanim pogledom na predstavu. Kao daje djevojkama bilo stalo ili bi ih zapamtile, predstavio je svoje goste. Hrvačevo je ime bilo Leonid, poslovni čovjek iz Brighton Beacha, čiji posao je najbolje bilo ne objašnjavati, iako se u klubu znalo daje Miami bio drugi iza Brighton Beacha po broju pripadnika ruske mafije. Niski je tip bio Sasha, bankar s Cipra. "Gdje je Cipar?", pitala je Hispanka. Imala je naviku prelaziti jezikom preko gornjih zuba, stoje moglo biti zbog ecstasyja. Ilije moţda tek bila skinula aparatić sa zube, pa joj se sviĎala njihova glatkoća. "To je otok na juţnom Mediteranu", rekao je Sasha. "PredgraĎe Moskve", rekao je Vladimir.

Polizala je zube i nastavila plesati, nemajući pojma stoje Vladimir zapravo ţelio reći. Ciparski su bankari oprali toliko novca za rusku mafiju daje grad Limasol stvarno i mogao biti predgraĎe Moskve. Šankerica u toplesu, sa zlatnom naušnicom u lijevoj bradavici im je donijela bocu ledeno hladne votke i natočila tri čašice. Boca je brzo bila popijena i na polovici druge je Vladimir skrenuo razgovor na posao, govoreći ruski. "SviĎa vam se moj klub?", pitao je. Njegovi gosti nisu mogli skinuti pogled s djevojke s dugačkom, crvenom perikom, koja se gola okretala oko stupa. Vladimir je rekao: "Moram voditi ovaj klub sedam dana tjedno cijelih mjesec dana da bih zaradio onoliko novaca koliko mogu oprati u samo jednoj viatikalnoj nagodbi." Leonid iz Brighton Beacha gaje pogledao čeličnim pogledom i rekao: "Nismo došli razgovarati o viatikalnim nagodbama. To nije na dnevnom redu." "Ja jednostavno ne razumijem zašto?" Bankar je podignuo ruke poput suca. "Nemojmo krenuti tim putem. Činjenica je daje Brighton Beach planirao isporučivati deset milijuna dolara mjesečno za viatikalne nagodbe u daljoj budućnosti. Ta mogućnost im više nije primamljiva. Zato ţelimo znati samo ovo, Vladimire. Koje alternative nudite?" Otpio je gutljaj svoje votke. "Banka krvi napreduje." "Ha!", rekao je hrvač. "Koji vic." "To nije vic. Počelo se zahuktavati." "To nikada neće uspjeti. Ne moţete se toliko proširiti da operete deset milijuna mjesečno.'' "Otkud ti to znaš?" "Najbolje operacije za pranje novca imaju izvjesnu dozu legalnog poslovanja. Ti imaš dva smrdljiva kombija. Ne moţeš izvući dovoljno krvi s ulice ni da zadovoljiš šačicu narudţbi koje dobivaš svakog tjedna."

"Ispunili smo sve narudţbe." "Da. I morali ste izvlačiti krv iz leševa da biste to uspjeli." Bankar je napravio grimasu. "Uzimali ste krv od leševa?" Tadimir je kiptio. "Reci mu", rekao je hrvač. "Nije bitno." "Onda ću mu ja ispričati. Imali smo ţenu u Georgiji s nagodbom na dva milijuna dolara. Imala je sidu. Trebala je umrijeti prije tri godine pa je odlučeno da se njezin odlazak ubrza. Vladimir je taj posao dodijelio nekom šaljivdţiji koji joj je ubrizgao neki bizaran virus, stoje zaseban problem. Ali da stvar bude gora, uzeo joj je tri litre krvi iz tijela." "Je li to istina, Vladimire?" Iskapio je ostatak svoje votke, a onda natočio novu porciju. "Tko bi znao da će primijetiti?" "Jesi li ikada čuo za obdukciju, idiote?" rekao je hrvač. "To je bila greška. Zašto bi ostavili savršeno dobru krv zaraţenu sidom u mrtvom tijelu, kad je moţeš dobro prodati?" "Takva sitna, glupava pohlepa je razlog zbog kojeg je nemoguće poslovati s vama iz Miamija." "Znači zato je Brighton Beach otkazao viatikalni ugovor?", rekao je Vladimir. "Tvoj joj je čovjek dao tako rijedak virus da drţavna sluţba za nadzor zaraznih bolesti ima njezinu krv pod mikroskopom. A onda je odnio tri litre njezine krvi. Zašto jednostavno ne bismo svi nalijepili veliko slovo U na grudi, da se zna da smo ubojice? Sve će nas uhvatiti zbog vas." "Znači, priznaješ. Jedna greška u čitavom dogovoru i velike face iz Brighton Beacha misle da mogu napustiti cijeli posao." "Ne moramo vam objašnjavati svoje postupke. Odluka je donesena i odobrena s visokog poloţaja. Kraj priče."

"To nije kraj", rekao je Vladimir i udario šakom po stolu. "Uloţili smo puno vremena u taj posao. Sve je na svom mjestu. A vi mislite da moţete samo sve isključiti, doviĎenja?" "Imamo dobre razloge za to." "Ja ih nisam čuo." "Rekao sam sve što imam za reći." "Onda odjebi!", rekao je Vladimir i bacio čašu votke u lice svome gostu. Hrvač se bacio preko stola. Plesačice su počele vrištati i pobjegle, a bankar se skrio na pod. Tri krupna redara su navalila na hrvača prije nego j e uspio i pipnuti Vladimira. Hrvač je bio crven u licu, a njegove oči izbečene. Ali redari su mu drţali obje ruke pripijene uz leĎa. "Ovako se odnosiš prema gostima?", rekao je pjeneći. "Ja sam ovamo pozvan." "A sada si pozvan da odeš", Vladimir je trznuo glavom, dajući znak svojim dečkima. "Izbacite gavan." Hrvač je bez prestanka na sav glas psovao na ruskom, dok su ga redari grubo odvlačili. Bankar je provirio ispod stola. "I ti, Sasha. Gubi se." Maleni je čovjek odjurio poput preplašenog zeca. Šankerica je odmah zamijenila prolivenu bocu votke. Vladimir sije natočio novo piće i uz jedno pucketanje prstima, plesačice su se vratile na svoja mjesta na motkama, izvijenih leĎa, izbačenih grudi i lepršave kose. Glazba uopće nije prestala, a zbrka je završila. Ilije moţda tek počela. U svakom slučaju, djevojke su nastavile plesati.

48 Jack je gledao vijesti u šest sati s kauča u dnevnoj sobi. Cindy je bila pored njega, a prsti na rukama su im bili isprepleteni. Toliko ga je snaţno stiskala da ga je skoro boljelo, i Jack nije bio siguran je li to znak podrške ili ljutnje. Glasine o neizbjeţnoj optuţnici su se čule čitavo popodne, a u konkurentnom trţištu vijesti gdje priča nije priča osim ako ste to 'Prvo čuli od nas', mediji su se bacili na to. Spiker srebrne kose je gledao ravno u njega dok se obavezni prizor vage pravde pojavljivao iza njega na ekranu. "Bivša djevojka je mrtva, a upitan dogovor o milijun i pol dolara je pod istragom drţavne porote Floride. Jack Swyteck, sin bivšeg floridskog guvernera Harolda Swytecka, moţda opet ima problema sa zakonom." "Zašto to moraju raditi?", rekla je Cindy. "Uvijek to rade." Čitava njegovog ţivota, kad god bi upao u nevolje, uvijek je bio Jack Swyteck, sin Harolda Swytecka. Trube su odjekivale, bubnjevi udarali, uobičajena najava početka Akcijskih vijesti. "Dobra večer", nastavio je voditelj. "Prvo smo vam prije nekoliko tjedana donijeli ekskluzivnu vijest, kada je tijelo trideset jednogodišnje Jessie Merrill pronaĎeno mrtvo u domu uglednog odvjetnika iz Miarnija Jacka Swytecka. Isprva se činilo daje njezina smrt bila samoubojstvo, ali sada tuţiteljstvo više nije sigurno u to. Novinarka Akcijskih vijesti Heather Brown nalazi se ispred Palače pravde okruga Miami-Dade. Heather, je li se što novo dogodilo?" Na ekranu se pojavila savršeno našminkana mlada ţena koja je stajala na parkiralištu u sumraku. Palača pravde se vidjela u pozadini, a nekolicina tinejdţera odjevena u široku gangstersku odjeću, s debelim zlatnim lancima i naopako okrenutim kapama Nike su se skupila iza nje, kao daje to davalo potvrdu njezinom javljanju uţivo. Dugački pramenovi crne kose su je udarali po licu poput biča. Očito je počinila najveću početničku grešku i postavila ekipu snimatelja niz vjetar.

"Steve, izvori bliski ovoj istrazi su rekli za Akcijske vijesti da drţavna porota već neko vrijeme razmatra smrt Jessie Merrill. Prema podacima koje su Akcijske vijesti ekskluzivno pribavile, tuţitelj okruga Miami-Dade Benno Jancowitz je predstavio drţavnoj poroti nešto što je jedan izvor nazvao značajnim dokazima o tome da smrt gospoĎice Merrill nije bila samoubojstvo već ubojstvo. Isti je izvor rekao da bi optuţnice mogla stići u svakom trenutku." Voditelj se ubacio. "Ima li nekih naznaka tko bi mogao biti optuţen i za što će ga se teretiti?" "Taj podatak tek treba biti objavljen. Ali, ponavljam, glavna je riječ ovdje optuţnice, mnoţina, ne samo jedna optuţnica i jedan optuţenik. Naši izvori nam kaţu da bi se moglo raditi o navodnom plaćenom ubojstvu. Trenutno je paţnja usmjerena na Jacka Swytecka i njegova bivšeg klijenta Thea Knighta. Gospodin Knight ima debeli kriminalni dosje i čak je proveo četiri godine kao osuĎenik na smrt za ubojstvo devetnaestogodišnjeg prodavača prije nego je pušten zbog zakonskih propusta." "Propusta?" rekao je Jack, gunĎajući. "Čovjekje bio nevin." Cindy gaje suosjećajno pogledala, kao daje u potpunosti razumjela razloge za negativno medijsko prikazivanje Theovog zakašnjelog oslobaĎanja. Vjerojatno će isto biti i u Jackovom slučaju. Na sudu javnog mijenja, nije bilo bitno što će se od sada dogoditi. Zauvijek će biti obiljeţen. Jack je promijenio program i uhvatio kraj izvještaja spikerice na informativnoj emisiji Svjedok. "Brojni pozivi gospodinu Swytecku danas popodne su ostali bez odgovora, ali saznajem daje novinar Svjedoka Peter Rollings uspio uhvatiti njegovog poznatog oca, bivšeg guvernera Floride Harolda Swytecka, na planini Ajax u Aspenu, drţava Colorado, gdje su on i bivša prva dama na skijanju." "Kog vraga?", rekao je Jack. Na ekranu se pojavio snijegom prekriveni muškarac na padini strme planine. Vidjela se mećava, gotovo potpuna bjelina. Jack je gledao kako mu otac silazi s vučnice i kako ga gotovo napada neki tip sa skijaškom maskom koji gaje lovio s mirkofonom. "Guverneru! Guverneru Swyteck!"

Harry Swyteck se okrenuo, očito zbunjen, s jednom skijom u zraku u trenutku trenutnog gubitka ravnoteţe, a štapovi su mu poletjeli poput potrgane vjetrenjače. Konačno je uhvatio ravnoteţu, ali gaje zbog posrtanja opet krenuo niz padinu. Drhtavi novinar je pogledao prema kameri i rekao: "Pa, izgleda da ni bivši guverner neće razgovarati s nama." Jack je ugasio televizor. "Ne mogu to gledati." Telefon je zazvonio. Na trenutak je Jack bio uvjeren da ga otac zove iz dubokog snijega kako bi ga pitao: "Što si ovaj put učinio, sine?" No, broj pozivatelja na ekranu mu je pokazao da nije u pravu. Jack čitavo popodne nije odgovarao na pozive, ali ovaj je put zvala Rosa. "Pa, vukovi su izašli", rekla je. "Vidio sam." "Tvoj stari bi se trebao baviti skijaškim egzibicijama. Vozio je skoro pedeset metara na jednoj skiji prije nego se spustio niz planinu." "To nije smiješno." "Ništa od ovoga nije smiješno. Zato te i zovem. Ţelim se sastati s tobom i Theom. Večeras." "Gdje?" "Ja sam već kod kuće pa bismo mogli ovdje." "Kada?" "Čim uspiješ dovesti svog prijatelja ovamo. Moramo dospjeti do Thea prije tuţitelja." "Ne misliš ozbiljno da će se Theo nagoditi s Jancowitzem, zar ne?" "Čuo si vijesti jednako kao i ja. Theo se spominje kao počinitelj plaćenog ubojstva. To je uobičajena procedura za tuţitelja u ovakvom slučaju. Nagovoriš počinitelja da progovori kako bi uhvatio tipa koji gaje angaţirao." "Slaţem se da bismo se trebali naći, ali moraš znati da nisam unajmio Thea da učini bilo što. A čak i da jesam, Theo nikada ne bi svjedočio protiv mene. Ja sam ga oslobodio smrtne kazne."

"Reci mi nešto, Jack. Koliko je godina Theo proveo osuĎen na smrt?" "Četiri" "Reci mi sljedeće. Misliš li da se ţeli vratiti tamo?" Jack je zastao i nije mu se svidio smjer u kojem su ga njegove misli vodile. "Vidimo se za sat vremena. Theo i ja ćemo doći. Zajedno. Jamčim to." 49 Katrina je napikavala grašak na svojem tanjuru iz mikrovalne pećnice. Večernje vijesti su prešle na vremensku prognozu, ali je ona još uvijek razmišljala o udarnoj vijesti. Dvije su joj stvari bile jasne. Optuţnice su bile neizbjeţne. A trenutak curenja informacija je čudno mirisao. Odgurnula se od kuhinjskog stola i zgrabila ključeve od auta. Bilo je vrijeme da nazove Sama Draytona. , Rijetko je zvala izravno glavnog tuţitelja, ali nije bio trenutak da zapne u birokraciji ministarstva pravosuĎa. Za manje od pet minuta je stigla do trgovine na Bird Roadu. Iskočila je iz auta, projurila pored beskućnika koji je spavao na pločniku i nazvala Draytona iz govornice. "Mjesec iznad Miamija", rekla je u slušalicu. To je bila dogovorena fraza koja bi mu odmah dala do znanja da slobodno govori, a ne da ima mafijašev pištolj prislonjen uz glavu. "Što ima, Katrina?" "Swyteck i njegov prijatelj Theo su večeras na svim vijestima. Priča se da će biti optuţeni za naručeno ubojstvo." "Maje li?" "Kao da ne znaš?" "U Virginiji sam. Kako bih znao?" Beskućnik je ispruţio ruku. Katrina mu je dala četvrt dolara i pokazala mu rukom da ode. "Slušaj, ako Swyteck i njegov prijatelj budu optuţeni, to je u redu. Tako sistem radi. Ali ovo curenje informacija nije pošteno." "Ja ne mogu kontrolirati što će izaći iz ureda drţavnog tuţitelja." "Vraga. Traţio si od Jancowitza da to pusti u javnost, zar ne?"

"Istrage drţavne porote su po zakonu tajne. To je prilično ozbiljna optuţba." "Prije dva dana, nakon što me Swyteck posjetio u kombiju za uzimanje krvi, nazvala sam te i rekla da mi moraš maknuti njega i Thea Knighta s puta. Odjednom se na svim vijestima priča o tome kako će ih se optuţiti za ubojstvo i zavjeru, Očekuješ da povjerujem da je takvo curenje informacija samo slučajnost?" "U potpunosti." "Prestani biti drzak. Dovoljno je loše za Swytecka. Ali znaš li kako je tipu poput Thea Knighta kad se po ulici priča da će ga se optuţiti za ubojstvo?" "Rekao sam ti, ne kontroliram Jancowitzeve postupke." "Zar ne razumiješ? Theo je sjedio preko puta mene i mog šefa u Brown Bearu i razgovarao o viatikalnim poslovima. Jasno je rekao daje shvatio pranje novca. Vladimir neće dopustiti da takav tip mirno sjedi pod prijetnjom optuţnice. Smjestit će mu metak u čelo prije nego se uspije nagoditi s tuţiteljem i ispriča mu sve što zna o pranju novca." "Ne mogu kontrolirati postupke ruske mafije." "To je sve što imaš za reći, daje sve izvan tvoje kontrole?" "Ne mogu kontrolirati ono što ne mogu." "Onda moţda ne moţeš kontrolirati ni mene." "Pazi se, Katrina. Ne grizi ruku koja te hrani." "Nemaš ništa protiv mene. Obratila sam se javnom tuţiteljstvu čim sam shvatila da moj poslodavac radi nešto protuzakonito. Dobrovoljno sam se javila za ovaj tajni zadatak, jer sam ţeljela srediti ove gadove više nego ti." "Ah, da. Katrina zviţdačica." "Istina je. Bila sam potpuno čista kad sam stigla." "Ali više nisi čista, dušo. Okreni se protiv mene, i ja ću se okrenuti protiv tebe. Što se mene tiče, ti si proteklih osam mjeseci dio ilegalne operacije."

"Kurvin sine. Ovo smatraš samo poslovnim troškom, zar ne? Ako ti se netko naĎe na putu, odgurneš ga zauvijek." "Samo pokušavam očuvati vjerodostojnost osmomjesečne istrage koja je koštala američku vladu preko milijun dolara." "A metak u potiljku Thea Knighta je mala cijena. Je li tako?" "Slušaj me. Ne bismo ni bili u ovoj zbrci da nisi prtljala po mraku i uzela krivi mobitel." "Zapravo, ne bismo bili u ovoj zbrci da mi nisi naredio da prebijem Jacka Swytecka zato što se previše pribliţio tvojoj istrazi." "Nisam ti rekao da to učiniš." "Moţda ne baš tim riječima. Ali rekla sam ti da će me Vladimir natjerati da se nekako dokaţem, a ti si rekao da učinim ono što treba. Drţat ću se te priče do smrti." Na vezi je zavladala tišina, a onda je Drayton progovorio. "Upozoravam te, Katrina. Nemoj se usuditi napraviti nešto glupo." "Ne brini. Ako to i napravim, ti ćeš to posljednji saznati." Spustila je slušalicu i vratila se u auto. 50 Jack je pokupio Thea u Sparkyju i njih dvojica su stigli do Rosine kuće u Coco Plumsu oko osam sati. Njezina je kuća bila tipična za ovaj dio grada, oko četiri tisuće kvadrata, na nekoliko katova, potpuno obnovljena, kvazihotel u mediteranskom stilu s bazenom, čamcem i predivnim pogledom na more. "Dobra gajba", rekao je Theo kad su izašli iz Jackova auta. "Da. Ako voliš takve pretjerivanje." "Zvučiš poput nekog siromašnog." Uspeli su se uz trideset i osam stepenica do ulaznih vrata, ah nisu morali kucati. Rosa ih je vidjela na sigurnosnim kamerama. Pozdravila ih je na vratima i onda odvela u svoj kućni ured, izraz koji se Jacku učinio posebno značajnim, jer se taj ured činio većim od prosječne kuće.

Rosin bivši poslovni partner ih je već čekao unutra. Jack je poznavao Ricka Thompsona. Rukovali su se, a onda se predstavio Theu. A zatim je Rosa objasnila njegovu prisutnost. "Pozvala sam Ricka jer mi se čini prigodnim da Theo ima svog vlastitog odvjetnika. Prema onome što smo do sada čuli, vas dvojica biste mogli zajedno biti optuţeni za zavjeru." Rick je rekao: "Ne ţelite da zavjernike brani jedan odvjetnik. To pridodaje dojmu o zavjeri." "Slaţem se s time", rekao je Jack. "1 meni zvuči dobro", rekao je Theo. "Osim što sumnjam da mogu sebi priuštiti vlastitog odvjetnika." Rosa je rekla: "Nema problema. Jack će ga platiti." Jack se šokirao, ali prije nego je uspio bilo što reći Theo ga je udario po leĎima i rekao: "Hvala, prijatelju." "Nema na čemu", bilo je jedino stoje mogao reći. Jack i Theo su sjeli u fotelje sjedne strane četvrtastog stolića za kavu u sredini prostorije. Rosa je stajala po strani kad je njezina domaćica unijela bokale s ledenim čajem i vodom na srebrnom pladnju. Jack je diskretno pogledao svoju odvjetnicu i ugledao kako dugo, meditacijski gleda u uokvireno umjetničko djelo koje je visjelo iznad njezinog stola. Bilo je to djelo suvremene umjetnosti pokojnog kubanskog umjetnika Felixa Gonzalesa-Torresa, poznatog rušitelja granica koji je bio najpoznatiji po kratkotrajnim djelima napravljenih svijećama na tiskanom papiru koja su posjetitelji mogli ili dirati ili ponijeti sa sobom kući. Rosa je svoj dio Felixa zvala "rušitelj stresa", jer ju je pogled na njega smirivao. Jack nije bio siguran je li ta magija dolazila od ljepote samog djela ili od sreće zbog činjenice da gaje nabavila puno prije nego je umjetnik umro, a njegova se djela počela prodavati u Christie'su za sedmeroznamenkaste sume. Kad je domaćica otišla, Rosa se okrenula prema svojim gostima. Izraz lica joj je bio vidno mirniji, kao daje Umjetnik Felix uspio u svom poslu, ali je još uvijek ozbiljno govorila. "Rečeno mije da bismo mogli prva pisma dobiti već sutra, a optuţnice do kraja tjedna. Dva osumnjičenika, jedna glavna optuţnica. Plaćeno ubojstvo." Theo je rekao: "To sam čuo na vijestima prije dva sata. Jesi li siguran daje ovo vrijedno tih novaca, Jacko?"

"Samo slušaj." Rosa je nastavila: "Vaţno je da se svi sloţimo daje sve što izgovorimo u ovoj prostoriji zaštićeno. Ovo je situacija u kojoj je bitno govoriti i ono očito. Ovo je zajednička obrana." "Naravno", rekao je Jack. "Theo", pitala je Rosa. "Štogod Jack kaţe." "Krivi odgovor", rekao je Rick. "Jack nije tvoj odvjetnik, nego ja." "Kao što sam rekao. Što god Jack kaţe." Rick je zagunĎao. "Ne mogu zastupati nekoga pod tim uvjetima." Jack je pogledao svog prijatelja i rekao: "Moraš slušati svog odvjetnika. Ne Rosu, čak ni mene. Takva su pravila." "Ako ti tako kaţeš." "Dobro", rekla je Rosa. "Sad kad smo to sredili, pričajmo ozbiljno. Rick, reci Jacku i Theu što si saznao." Rick se pomaknuo na rub svog stolca, kao da će s njima podijeliti drţavnu tajnu. "Doktora Marsha zastupa Hugo Zamora. Dosta dobro poznajem Huga, on je prilično dobar tip. Nazvao sam ga i izravno pitao stoje njegov klijent rekao drţavnoj poroti." "Mislio sam da su svjedočenja pred drţavnom porotom tajna", rekao je Theo. "I jesu, u smislu da porotnici niti tuţitelj ne smiju pričati o tome. Ali svjedok smije, što znači da smije i njegov odvjetnik." Jack je pitao: "Što ti je Hugo rekao?" "Najvaţniji dio ima veze sa svjedočenjem doktora Marsha o prijetnjama koje je primila Jessie Merrill. Marsh je izjavio da su Jessie prijetili prije smrti." "To je sjajno", rekao je Jack. "To potvrĎuje upravo ono što sam ja od početka govorio. Da su joj viatikalni ulagači prijetili." "Ne baš." "Kako to misliš?" "Marsh nije rekao da su ulagači prijetili Jessie. Kaţe da je to učinio Theo." "Theo? Kakvo je to sranje?"

Rick je nastavio. "Marsh tvrdi da se Theo sastao s Jessie noć prije nego je umrla i izravno joj rekao da će ako učini nešto što bi naškodilo Jacku Swytecku, to skupo platiti." Jack je iskočio iz stolice i ljuto prošetao po sobi. "To je smiješno. Taj je čovjek patološki laţov. Sama pomisao da bi Theo prišao Jessie i tako joj prijetio je...pa, pa reci mu Theo. Luda." Svi su pogledali Thea koji je bio primjetno tih. "Theo?" Naposljetku je pogledao Jacka u oči i rekao: "Sjećaš se one večeri kad smo se sastali u Tobacco Roadu?" "Da. Te si noći svirao saksofon." "A ti si rekao da ti je Jessie Merrill priznala prijevaru, ali ti je rekla da odjebeš ili će svima reći da si i ti bio upleten. Bio si uzrujan jer su ona i njezin dečko liječnik bili tako prokleto drski. A onda sam ja rekao moţda bi mi njoj trebali zaprijetiti. Sjećaš se?" "Što mi to govoriš,Theo?" Lice muje poprimijp bolni izraz. "Samo sam je pokušao prestrašiti. Htio sam da se ona i Kuš povuku i shvate da ne mogu gnjaviti mog prijatelja Jacka Swytecka." Jack je osjetio trnce. "I što si učinio?" "To je dovoljno", rekao je Rick. Theo je stao, preplašen prekidanjem. Njegov je odvjetnik nastavio. "Ovaj razgovor kreće u sasvim drugome smjeru od onoga što sam ja očekivao. Kao Theov odvjetnik kaţem daje ovaj sastanak gotov. Theo, ne reci više ni riječi." "Theo, ma daj", rekao je Jack. "Rekao sam daje dosta", rekao je Rick. "Ne zanima me što ste mu prijatelj. Neću dopustiti da itko tjera mog klijenta da kaţe nešto što nije u njegovu korist. Rekao si mu da sluša svog odvjetnika, a ne tebe ili Rosu. Barem poštuj svoja vlastita pravila." "Pusti ih", rekla je Rosa. Theo je ustao i rekao: "Riješit ćemo ovo, čovječe. Ne brini."

Jack je kimnuo, ali nejako uvjerljivo. "Razgovarat ćemo." Rick je pruţio Jacku svoju posjetnicu. "Samo ako ja budem prisutan. Ja sam sada Theov branitelj, i s njim ćeš razgovarati preko mene. To su nova pravila." Jack je samo mogao u tišini promatrati kako su se Theo i njegov novi odvjetnik okrenuli i izašli, zajedno. 51 Katrina je upalila svjetla u 8.00. Kao i obično, prva je stigla u zajedničke urede Viatical rješenja i Bio-Researcha. Taj sat vremena nasamo do devet ujutro je uvijek bilo najbolje vrijeme za obaviti posao. I najbolje vrijeme za njuškanje. Prošla je pored svog radnog mjesta u straţnjem dijelu, pored ormara sa spisima i niz hodnik do Vladimirovog ureda. Vrata su bila zaključana, ali malo vještine i duplikat ključa su riješili taj problem. Bila je sigurna daje sama, ali je ipak osjećala nervozu u trbuhu kad je okrenula kvaku i otvorila vrata. U proteklih osam mjeseci je nekoliko puta bila skoro uhvaćena. Kopanje po dokumentima o pranju novca je bio opasan posao. Sam Drayton je bio gad, ali ona nije prihvatila taj zadatak s iluzijama da će je američka vlada izvući iz svih nevolja. Istini za volju, dobila je sve stoje ţeljela od federalne vlade, a to je bila jedino prilika da se uvuče u redove ruske mafije, a da ne riskira odlazak u zatvor. Katrina je imala svoj vlastiti cilj i bila je bliţe nego ikada njegovom ostvarenju - sve dok se nije pojavio Theo Knight. Uz njegovo guranje nosa tamo gdje mu nije bilo mjesto, vrijeme je postalo jako bitno. Paţljivo je obišla Vladimirov masivni stol kako bi došla do kompjutora. Trebalo je gotovo šesnaest tjedana neobaveznih razgovora o roĎendanu njegove majke, imenu njegova psa, njegovom starom kućnom broju u Moskvi, ali je naposljetku otkrila njegovu lozinku. Natipkala ju je jednom na plavom ekranu, a onda opet u prozorčiću. KAMIKAZE. To je značilo Kamikaze Klub, bar u Moskvi gdje su se ruski mafijaši okupljali s njihovim dobro odjevenim ljubavnicama, kako bi se napili votke i kladili na borbe. Dovlačili su mladiće s ulice, ubacivali ih u ring i

naredili im da se tuku golim rukama. Samo bijedan izašao ţiv. Gubitnik bi završio na hrpi zemlje, iskopanih očiju, otkinute donje vilice. Nakon pet dojmljivih pobjeda Vladimir je zavrijedio posao tjelohranitelja jednog pridruženog lopova, najvišeg reda članova mafije. Katrina se spojila na njegov internet server i pregledala elektronsku poštu koju je poslao proteklog tjedna. Prepoznala je uobičajene veze za pranje novca, ali ovog se jutra orijentirala na isporuku krvi u Sydney. Kupac je traţio uzorak sidom zaraţene ţenske osobe, ali je jedina krv u njihovom sefu bila tipična za narkomane, puna ne samo side nego i hepatitisa, i brojnih parazita i uličnih bolesti zbog kojih njihova krv nije bila pogodna za proučavanje side. Vladimir je nekako dospio do tri litre krvi zaraţene sidom, od inače čistog izvora. Tek se sada Swyteckova teorija o onoj ţeni iz Georgije činila manje nemogućom. Peta je poruka to potvrdila. Bila je upućena ulagačima iz Brighton Beacha, napisana Vladimirovim tipičnim ogoljelim stilom, što manje rečeno, to bolje. "Osiguravatelj: Northeastern Life and Casualty. Broj police: 1138-55-A. Iznos premije: 2,500.000 dolara. Vlasnik: Jody Falder. Trajanje police:..." Datum ju je zgrozio. Za samo nekoliko dana je Vladimir imao svjeţu, sidom zaraţenu krv za isporučiti u Sydney, a njegovi ulagači su trebali dobiti veliku isplatu. To je teško bilo slučajno. Swyteck je imao pravo. Ovo više nije samo pranje novca. Vrata su se zalupila, a njoj je srce poskočilo. Bila su to vrata glavnog ulaza i ona više nije bila sama. Isključila je kompjutor, otrčala do vrata Vladimirovog ureda i traţila ključ. Muškarac je pjevušio u kuhinji, pripremajući jutarnju kavu. Vladimir! Ruka joj se previše tresla da bi uspjela gurnuti ključ u bravu. "Jesi li to ti Katrina?", rekao je, pozvavši je iz kuhinje. Njegov ju je glas prestrašio, ali u petom je pokušaju osjetila kako su zupci sjeli na mjesto. Zahvalila je Bogu i poţurila niz hodnik, i natjerala se na osmijeh kad je ušla u kuhinju. "Dobro jutro." "Kavu?", pitao je.

"Ne, hvala. Imam posla s virmanima." Htjela se udariti. On se nije nimalo iznenadio stoje vidi, a ona je već nudila neko jadno objašnjenje za to stoje malo prerano stigla u ured. "Dobro." Otpio je gutljaj kave. Bila je tako jaka da ju je miris zamalo obuzeo s drugog kraja prostorije. Zatim joj je prišao i rekao: "Prošećimo." Te su je riječi sledile. Znala je da Vladimir često šeće sa zaposlenicima, a čak i ponekim klijentom. Nitko od njih se nikada nije vratio s osmijehom. "Naravno." Zgrabio je svoju aktovku i ponio je sa sobom. To je to, pomislila je. Iako je nikada nisu uhvatili u špijuniranju, mnogo je puta to zamišljala. Niti jednom to ne bi dobro završilo po nju. Vladimir nije riskirao s mogućim musorima. Izveo ju je na straţnja vrata, ulaz u skladište. Jutro je bilo vruće i sunčano i miris zapečenog asfalta ju je grizao za nosnice. Prešli su parkiralište i hodali jedno pored drugog ispod maslinovog drveća poredanog uz pločnik, krećući se prema diskontnoj benzinskoj postaji i nesnosnoj buci autoceste 1-95. Jutarnji je promet zauzeo svih osam traka Pembroke Pines Boulevarda. "Razmišljao sam o tvom prijatelju Theu." Zastao joj je dah, s olakšanjem je čula da mu je netko drugi na pameti. "To sam i mislila." "Nas smo troje otvoreno razgovarali u Brown Bearu." "Naravno. Razgovor meĎu prijateljima." "Činilo se daje u potpunosti shvatio viatikalne nagodbe." "Prilično je pametan." "Yuri misli da moţda nije tako pametan. Misli da si mu moţda ti nešto rekla." "Nisam mu ništa rekla." Vladimir se zaustavio. Svjetlo na semaforu se promijenilo i rijeka automobila i kamiona je u gomili pojurila prema 1-95. "Ja ti vjerujem", rekao je. "Ali Yuri ima nekoliko pitanja. Znači da nešto treba popraviti."

"Popraviti?" "Obnoviti povjerenje." "Vladimire. Već osam mjeseci radim ovdje kao pas. Tipovi stalno dolaze i odlaze. Alija sam ovdje uz tebe iz dana u dan." "Znam. Zato ne ţelim da na ovo gledaš kao na test svoje odanosti. Gledaj na to kao na priliku da dokaţeš da si vrijedna unapreĎenja." "Što ţeliš da učinim?" "Tvoj prijatelj Theo se našao u ozbiljnim problemima." "Znam. Gledala sam sinoć vijesti." "Znači da oboje znamo da će se tuţiteljstvo jako oslanjati na njega." "Theo nije musor." "Volio bih vjerovati u to. Ali dobri stari dani su prošli. Nema više časti meĎu lopovima, starog zakona šutnje. Ovih dana kad nekoga uhvate, on propjeva. Ne moţemo riskirati da Theo postigne dogovor i ispriča tuţitelju o čemu smo razgovarali u Brown Bearu. K vragu, mislim da sam čak bio spomenuo Yurija i Sudbinu po imenu." Katrina je znala da se to sprema. Čak je i podijelila te strahove s Draytonom. "Kao što sam rekla, što ţeliš da učinim?" Zapalio je cigaretu, a zatim brzim pokretom zatvorio upaljač. Ali samo ju je gledao, ne govoreći ništa. "Molim te. Theo mi je prijatelj. Nemoj traţiti od mene da budem dio neke namještaljke." Snaţno je povukao dim, izdahnuo. "Čitavo vrijeme koje si provela ovdje, nikada te nisam vidio niti da drţiš pištolj." "Nikada nije bilo potrebno." "To je šteta. Dvije godine u marincima znači da si dobar strijelac." "Naravno. Znam pucati." Pruţio joj je svoju aktovku. "Uzmi je."

Oklijevala je, potpuno svjesna Što se nalazi unutra. Suzio je oči i rekao: "Prijatelj ili ne, Theo Knight mora otići. I to je tvoj posao." "Ţeliš...ţeliš da ubijem svog prijatelja?" "Svatko od nas je ubio svog prijatelja. Steknemo nove." Nije mogla govoriti. "Ima li problema?", pitao je. Trudila se ostati pribrana, a onda je uzela aktrovku i rekla: "Ne, nema." Zagrlio ju je i krenuli su natrag prema uredu. "Ovo je dobar korak za tebe. Vaţan korak. Osjećam to." Činilo se da joj sa svakim korakom torba postaje sve teţa i teţa. "I ja to osjećam", rekla je. 52 Katrina je nisko čučala iza vozačkog sjedišta Volkswagen Jette i čekala. Podni otirači su smrdjeli po prolivenom pivu, a sjedišta su nosila izdajničke spaljene tragove brojnih ispuštenih jointova. Bila je odjevena posve u crno, a na pritisak gumba su zeleni brojeva na njezinom satu zasjali u tami. Jedan i pedeset ujutro, još samo deset minuta do kraja Theove konobarske smjene u Sparkyju. Smijeh na parkiralištu ju je natjerao da se još više pribliţi podu. Tipičan završetak još jedne "Damske večeri", potpuno pijana ţenska i tri napaljena tipa koja se nude da je odvezu kući. Njihovoj kući. To je bilo skoro dovoljno da Katrina iskoči iz auta i da joj novac za taksi, ali nije se usudila odati. Imala je posla. Od prvog susreta s Vladimirom, bila je odlučila da ako ikada doĎe do situacije u kojoj će morati odlučiti izmeĎu sebe i nekog drugog, taj netko će nastradati. Ali uvijek je mislila da će taj "netko drugi" biti neki mafijaš. Nije računala na nekoga poput Thea. Nešto je zatreslo parkiralište. Katrina je osjetila vibracije podnoţja. Trenutak kasnije su dizelske pare ulazile kroz maleni otvor na suvozačkom prozoru. Podignula je glavu taman dovoljno da vidi ogromnu traktorsku

prikolicu parkiranu dva mjesta dalje. Motor je bio upaljen, a ispušni plin nastavio pristizati. Ali vozača nije bilo na vidiku. Od smrada joj je bilo mučno. Imala je bolećiv osjećaj da se vozilo neće uskoro maknuti, da se vozač jednostavno popeo unutra, upalio motor kako bi odspavao alkoholiziranost u udobnosti klimatizirane prikolice. Ispušna pare su se zgusnule, i skoro je mogla osjetiti čaĎu u ustima. U mozgu joj je zujao vrtoglav osjećaj. Buka, smrad, stalno vibriranje - zbog svega toga je bila očajna za svjeţim zrakom, ali natjerala se da ostane na mjestu. Sam čin toga da se tjera da izdrţi i ostane budna ju je jezivo podsjetila na Prag, ne na čitav taj prekrasan grad, nego na bučnu tvornicu tekstila u kojoj je radila prije više od desetljeća. Dok se još zvala Elena, a ne Katrina. Tamo, u staroj tvornici koja je još nosila oţiljak Hitlerovih bombi, najstariji su strojevi radili na dizelsko gorivo, a ne na struju. Motori su bili odmah izvan prozora, a čak i usred zime je dovoljno plinova ulazilo kroz pukotine i procijepe da Katrina i njezini kubanski kolege dobiju kronični kašalj, glavobolje i napade vrtoglavice. Bio je to samo još jedan rizik četrnaestosatnog radnog dana, šest dana u tjednu. Katrina se često dovodila do ruba gubitka svijesti, ali strah od opasnog pada na jednu od ogromnih sprava oko nje ju je drţao na nogama. Sigurnosni sustavi i isključivanje u slučaju opasnosti nije postojalo, a strojeva su bili nemilosrdni. Njezin je bio jedan od novijih, star tridesetak godina. Onaj pored nje je bio puno stariji, od prije Drugoga svjetskog rata i stalno se kvario. Svake minute su bezbrojni metri tkanine prolazili kroz divovske ruke u pokretu. Po toj brzini, nisi ţelio biti niti blizu jednog od tih dinosaura kad bi izletio, a mogao si se samo nadati da ćeš pronaći dovoljno energije da se izmakneš kad bi oslabljena matica ili slomljeni komad metala izletio iz njega poput šrapnela.

Katrina se molila za sigurnost svojih kolega, ali je takoĎer zahvaljivala Bogu da ona nije meĎu jadnicima koji su radili na tim ljudoţderima. I godinama kasnije je još osjećala krivnju zbog toga. Jedna noćna moraju je posebno progonila. Nikada neće zaboraviti što se dogodilo one hladne noći u siječnju, kad se stroj broj osam okrenuo protiv svog gospodara, dok se j oš uvij ek zvala Elena. Glasan zvuk je zatresao prozore tvornice, nadglasavajući ravnomjernu buku mašinerije. Elena se nagonski bacila na pod. Jedan po jedan, strojevi su se isključili poput padajućih domina. Tvornicu je preplavio val tišine, osim patetičnih vriskova i stenjanja koje se čulo odnekuda iza stroja broj osam, napaćena duša sa zastrašujuće poznatim glasom. Elena je pojurila kroz tvornicu, probijajući se kroz skupinu radnika okupljenih oko nesreće, a dah joj je zastao pred tim prizorom: "Beatriz!" Ona i njezina najbolja prijateljica Beatriz su se zajedno pridruţile Castrovom istočno blokovskom radnom programu, planirajući pobjeći čim im se ukaţe prilika. Svaka se zaklela da neće otići bez druge. Elena joj je prišla, ali je Beatriz nepokretno leţala na boku, a glavu joj je okruţivala gusta lokva krvi. Provjerila joj je puls, ali ga nije našla. Pokušala je okrenuti Beatriz na leĎa i onda se sledila. Lijeve strane njezinog lica više nije bilo. Oštar komad metala joj je virio iz uništene očne jabučice. "Moj Boţe, Beatriz!" DogaĎaji koji su uslijedili bili su joj u mutnom sjećanju, njezini vlastiti bolni uzvici miješali su se s uspomenom na Beatrizine vriskove. Suze su tekle, a riječi izlazile u nesuvislim naletima. Beatriz se nije ni pomaknula. Klečeći pored nje Elena je spustila glavu i jecala, ali ju je skupina muškaraca s nosilima odvukla. "Prekasno je za to", čula je kako netko kaţe. Ali ti su ljudi ipak prebacili tijelo nanosila i krenuli prema izlazu. Elena ih je slijedila, kroz labirint strojeva, prolazeći pored jednog zapanjenog radnika za drugim. Vrata su se naglo otvorila i nalet hladnog zimskog zraka joj je zapuhnuo lice. Stavili su Beatriz u straţnji dio kombija,

još uvijek na nosilima. Elena je pokušala ući za njom, ali su joj se vrata zalupila pred nosom. Gume su se zavrtjele na zaleĎenom pločniku, a onda se konačno počele kretati. Elena je ostala u prljavom snijegu do gleţnja, dok je kombi odlazio. U srcu je znala daje to posljednji put da vidi Beatriz. Nije se mogla micati. Temperatura je bila ispod nule, ali ona to nije primjećivala. Pola uličnog bloka dalje primijetila je policijski auto parkiran na pločniku. To joj se učinilo kao znak, Beatriz je bila odvoţena u kolima hitne pomoći odmah pored policijskog vozila. Bilo je vrijeme da netko na vlasti vidi u kakvim strašnim uvjetima rade. Nagonski je potrčala niz zaleĎeni pločnik i pokucala na suvozačev prozor. Policajac je spustio prozor i rekao nešto što nije razumjela. "DoĎite vidjeti", rekla je, ali njezino poznavanje jezika je još uvijek bilo jako slabo. "Tvornica. DoĎite vidjeti." Zbunjeno ju je pogledao. Njegov je odgovor bio potpuno nerazumljiv, na dijalektu kojeg nikada ranije nije čula. U školi na Kubi je učila ruski, ali bio je iznenaĎujuće malo sličan češkom. "Što radiš, djevojko?" Okrenula se i vidjela šefa smjene. Bio je to krupan, mišićav muškarac s iznimno pokvarenim zubima za nekog tako mladog kao on. "Pusti me na miru. Ţelim vidjeti što se dogodilo." Rekao je policajcu nešto što gaje nasmijalo. Onda je zgrabio Elena za podlakticu i krenuo natrag prema tvornici. "Pusti me." "Zar si glupa? Policija ti ne moţe pomoći." "Onda ću razgovarati s nekim drugim." "Da, znam da hoćeš. Idemo odmah k šefu." Njegov se stisak oko njezine ruke pojačao i postao bolan. Odveo ju je u mračnu uličicu, a onda potrčao pored tvornice. Stepenište je bilo zaleĎeno, puno bljuzge i prljavštine

koja je pala s krova i poskliznula se na svakoj trećoj stepnici. Na kraju uličice su se nalazile dvije svijetleće narančaste točke, za koje se naposljetku ispostavilo da su farovi renaulta. Šef njezine smjene je otvorio vrata, gurnuo Elenu na straţnje sjedalo, sjeo pored nje i zatvorio vrata. Motor je bio upaljen, a za volanom je sjedio vozač. "To je ona", rekao je šef smjene. "Zdravo, Elena", rekao je vozač. Unutra je bilo mračno, a sa straţnjeg sjedišta muje mogla vidjeti samo potiljak. "Zdravo." "Čuo sam da je tvoja prijateljica imala nesreću. Došao sam čim sam čuo." "Zašto bi te bilo briga?" Pogledali su se u oči u retrovizoru, ali mogla mu je vidjeti samo oči. "Misliš da sam sretan kad se netko strada u mojoj tvornici?" Elena nije odgovorila, iako je bila iznenaĎena time što razgovara s vlasnikom tvornice. "Slušaj me", rekao je. "Znam da je tamo opasno." "Zastoje onda ne sredite?" "Zato stoje uvijek tako bilo." "I ništa ne moţete poduzeti?" "Ne mogu. Ali ti moţeš." "Ja?" "Moţe biti sigurnije. Barem za tebe." "Ne razumijem." "Vrlo je jednostavno. Ovo je velika tvornica. Postoje mnogi poslovi. Neki su opasni. Neki su jako opasni. Neki nisu nimalo opasni." "Meni se čini da ţene uvijek dobivaju najopasnije." "Ne sve ţene. Neke dobiju opasne poslove, neke dobiju manje opasne poslove. Sve ovisi." "O čemu?" "O tome koji dio tijela ţeliš ţrtvovati."

"Što bi to trebalo značiti?" "Stroj broj osam će za dan ili dva biti u pogonu. Ti ćeš preuzeti Beatrizino radno mjesto." "Molim?" Slegnuo je ramenima, kao da to nije bila njegova odluka. "Hi bih mogao reći šefu tvoje smjene da ga da nekome drugome. Ovisi o tebi." "Što mi nudite?" Djelomično se okrenuo, kao daje ţeli pogledati, ali mu je naslon za glavu blokirao lice. Govorio je dubokim ozbiljnim tonom, od kojeg se jeţila. "Sve se dogaĎa s razlogom. Niti jedna odluka nije beznačajna. Svatko od nas odlučuje o svojoj sudbini." "Poput Beatriz?" "Poput tebe. 1 stotina drugih cura pametnijih od tvoje prijateljice." Ţeljela mu je smoţditi glavu, ali zatvoru istočnom bloku nije bio mjesto za osamnaestogodišnju djevojku s Kube. "Prespavaj", rekao je. "Ali trebamo tvoj odgovor." Šef smjene je otvorio vrata i izvukao je na uličicu. Zapuhnuo ju je hladan vjetar, grizao za obraze. Stajala je u tami i gledala kako auto odlazi iz uličice. Obrisala je suzu koja joj se zaledila za trepavicu, ali je osjećala samo bijes. Svinjo, pomislila je. Kako se usuĎuješ skrivati svoje zlo iza tako iskrivljenih pogleda na sudbinu. Brava je škljocnula i ključ je bio u vratima auta. Katrina je izbacila sjećanja iz glave i izoštrila koncentraciju. Vrata su se otvorila, ali se svjetlo nije upalilo. Za to se unaprijed pobrinula kako bi smanjila mogućnost da bude primijećena. Theo je ušao i zatvorio vrata. Bila je dovoljno blizu da osjeti miris njegove kolonjske vode, čak i osjeti toplinu njegovog tijela. Srcejoj je počelo brţe udarati kad se uspravila na jedno koljeno. Rukom u rukavici je vodila 22-kalibarski pištolj prema naslonu za glavu.

Theo je gurnuo ključ. Kad se motor upalio, gurnula je cijev svog prigušivača na dno njegov lubanje. "Ne miči se." Motor je brujao. Njegovo se tijelo ukočilo. "Katrina." "Zaveţi. Ne čini ovo gorim nego što već mora biti." 53 Jack je otišao u svoj ured kao daje običan dan. Slijedio je savjet koji je dao brojnim klijentima koji su ţivjeli pod oblakom istrage drţavne porote. Ako ţeliš zadrţati zdrav razum, drţi se rutine. Išlo mu je dosta dobro, sve dok mu posebna pošiljka nije okrenula ţeludac. Bila je to pismo kojeg je očekivao, ali ga se uţasavao. Kao tuţitelj ih je puno poslao, i napamet je znao jezik kojim je pisano. Ovim pismom vas se obavještava da ste predmet istrage državne porote. 'Predmet' znači da postoje brojni dokazi koji vas povezuju s počinjenim zločinom. Bla, bla, bla. Srdačan pozdrav, Benno Jancowitz III. Jedino iznenaĎenje je bilo daje Benno Jancowitz bio Treći. Tko bi normalan zadržao to ime kroz tri generacije? Zazvonila je prva linija, a onda i druga. Jack je posegnuo za slušalicom, a onda se predomislio. To će pismo sigurno natjerati medije u novi napad. Pustio je da se njegova tajnica javi. Provjeravanje poziva je bio samo jedna od razloga zbog kojih je Maria vrijedila svoju teţinu u zlatu. Odgovorio joj je preko interkoma. "Koliko je gadno?" "Rekla sam Sedmom programu da nisi ovdje, ali na drugoj liniji je odvjetnik Thea Knigta." "Hvala, preuzet ću ga." Uz pritiska tipke s ena liniji pojavio Rick Thompson. Jackje preskočio pozdrav i rekao: "Pretpostavljam da zoveš zbog obavijesnog pisma." "Ne baš." "Theo ga nije dobio?" "Ne znam je li ili nije. Ne mogu ga naći." "Molim?'

"Trebali smo se naći u mom uredu prije tri sata. Nije se pojavio. Pitao sam se znaš li ti nešto o tome", Rickove su riječi bile prilično nevine, ali mu je ton bio optuţivački. "Ne, ne znam ništa o tome", rekao je Jack pomalo defanzivno. "Zvao sam ga kući, na posao, probao sam na mobitel i pet puta na dojavljivač. Nije mi se javio." "To je čudno." "1 ja sam to pomislio. Zato te i zovem. Ozbiljno sam mislio ono što sam sinoć rekao u Rosinoj kući. Cijenim to što me Rosa pozvala na slučaj. Ali to što mi je ona prijateljica ne znači da ću se prema tebi i Theu odnositi drukčije nego prema bilo kojem drugom klijentu i njegovom suoptuţeniku. Ja sam Theov odvjetnik. Štitim njegove interese." "S time se potpuno slaţem. Samo ţelim reći da ako ne moţeš doći do svog klijenta, da ja nisam za to kriv." "U redu. Ne optuţujem te. Samo me brine to što se čini daje odjednom nestao s lica zemlje." "To i mene brine." "Ako ti se javi, reci mu da nazove svog odvjetnika." "Naravno." Kad se pozdravio i spustio slušalicu pogled mu se zaustavio na pismu upozorenja na vrhu njegovog stola. Bilo je dovoljno uznemiravajuće za njega i mogao je samo zamisliti kako bi moglo pogoditi tipa koji je proveo četiri godine osuĎen na smrt za zločin koji nije počinio. Jack se okrenuo prema prozoru, pogledao preko vrhova drveća i zatekao se kako se pita: Koliko je veliko bilo AKO u "Ako ti se javi."? Jack se ponovo okrenuo prema svom stolu i nazvao Rosu. Njezina tajnica gaje odmah prespojila. Trebao mu je samo trenutak da joj prepriča razgovor s Theovim odvjetnikom. Rosa je pitala: "Ne misliš daje pobjegao, je li?" "Theo? K vragu, ne. On ne bjeţi ni od koga i ni od čega." "Stvarno vjeruješ u to?" "Apsolutno."

"Zašto?" "Četiri sam ga godine zastupao." "To je bilo za zločin koji nije počinio." "Ţeliš li reći daje ubio Jessie Merrill?" "Ne nuţno. Samo što ljudi nuţno donose zaključke kad optuţenik pobjegne." "Nitko nije rekao daje pobjegao." "Gdje je onda?" "Ne znam." "Jesi li siguran?" Zastao je, ne sasvim siguran što ga pita. "Misliš li da sam mu rekao da pobjegne?" "Naravno da ne. Ali moţda Theo misli da jesi." "Ne razumijem." "Razgovor koji ste vodili u Tobacco Roadu je savršen primjer. Rekao si mu da ti je Jessie Merrill prijetila i on je uzeo na sebe da joj uzvrati prijetnju. Moţda je ovo ista situacija. Mogao si nešto reći što gaje moglo navesti na zaključak da bi tebi bilo bolje ako on nestane." "Nisam razgovarao s Theom otkad su on i Rick Thompson izašli iz tvoje kuće." "Onda moţda njegov nagli nestanak nema nikakve veze s tobom. Moţda se radi o tome stoje najbolje za njega." "Theo ju nije ubio. Ne bi to učinio. Pogotovo ne u mojoj vlastitoj kući." "Razmisli o tome, Jack. Što si mi prvo rekao kad smo razgovarali o Jessienom tijelu u tvojoj kući?" Nije odmah odgovorio, iako se dobro toga sjećao. "Rekao sam da kad bih ţelio ubiti bivšu djevojku, zar bih to stvarno učinio u svojoj vlastitoj kući?" "To je logična obrana. Misliš daje Theo bio dovoljno pametan da ti je da?" "Nije baš tako pametna. Isto to sam rekao i Samu Draytonu u uredu drţavnog tuţitelja. On ju je razbio na komadiće, pitao me jesam li to smislio prije ili nakon što sam ubio Jessie Merrill." "Theo nije tuţitelj."

"Theo nije puno toga, a posebno ne ubojica." "Nadam se da si u pravu. Ali ako ćeš ga traţiti, što znam da hoćeš, pitat ću te ovo: Zoveš ga prijateljem, ali koliko dobro poznaješ Thea Knighta?" Jackova je prva reakcija bila bijes. Boravak u zatvoru za ubojstvo koje nije počinio je zauvijek stavio Thea u rupu. Ali nije bio ni svetac i Jackje to znao. "Jack, jesi li još tu?" "Aha." "Iskreno. Koliko ga dobro poznaješ?" "Poznajemo li stvarno ikoga?“ "To je izvlačenje." "Moţda. Javit ću ti što saznam." Pozdravio ju je i sklopio slušalicu. 54 Bila je skoro ponoć i Yuri je bio spreman na pokret. On i Vladimir su proveli posljednjih šest sati u njihovom najdraţem hotelu na šetalištu Atlantic Cityja. Trumpov Taj Mahal bio je poznat po svojoj nenaglašenoj eleganciji - ali samo ako ste bih ruski mafijaš. Za svakog drugog je to bilo blještavih i sjaj na steroidima. Pedeset i jedan kat, tisuću dvjesto soba i restoran u koji je stalo tri tisuće gostiju, sve ukrašeno suptilnim arhitektonskim detaljima poput sedamdeset minareta u arapskom stilu i ne manje od sedam dvotonskih stolova urezanih u kamenu. Samo su lusteri vrijedili četrnaest milijuna dolara, a svaki od velikih u casinu je sjajio s gotovo četvrt milijuna komadića kristala. Mramor je bio posvuda - u hodnicima, predvorjima, kupaonicama, čak i postoljima za laštenje cipela. Kilometri pločica su iscrpili cijelu dvogodišnju proizvodnju poznatih Carrera, mramora koji je Michelangelo izabrao za svoja najbolja djela. Postojao je čak i apartman koji je nosio Michelangelovo ime i stajao deset tisuća dolara na noć. Prikladno. Bilo je nemoguće proći onuda bez da se pitaš što bi Mich mislio? "Idemo", rekao je Yuri.

"Kamo ti se ţuri?" "Dostaje zabave i igara. Vrijeme je da uzmemo ono po što smo došli." Vladimir je zagunĎao, ali se nije ţalio. Ajnc se smatrao kućnom igrom i protekla dva sata se on ponašao kao savršeni gost. Izgubio je skoro dvadeset tisuća na stolu s velikim ulozima. Pokupio je svojih nekoliko preostalih ţetona i gurnuo ih u dţep svoje svilene košulje. Onda je naručio još jedno piće za ţenu koja je sjedila pored njega, zanosnu crvenokosu s globusima umjesto grudi i dijamantom u obliku zuba u dekolteu. "Vratit ću se", rekao je i namignuo. "Čekat ću." Yuri gaje zgrabio za lakat i povukao prema izlazu. Bili su u odjelu Baccarat, dijelu casina prekrivenim baršunom gdje su ulozi bili visoki i prekrasne ţene prilazila usamljenim muškarcima s novcem u dţepovima i Viagrom u krvi. Činilo se da nikoga nije briga za to što su većinu komada poslali iz hotela kako bi ohrabrivale glupo riskiranje. "Misliš daje prostitutka?", pitao je Vladimir. Yuri je preokrenuo očima i nastavio hodati, vodeći brigu o tome da Vladimir ostane uz njega. Bio je donio stratešku odluku da se kloni stolova s kockom tako što gaje vodio kroz restoran Šeherezada. On je gledao na Baccarat i bio jedna od rijetkih restorana s pet zvjezdica gdje si istovremeno mogao ručati i izgubiti toliko novca da više nemaš što za jesti. "Ovi tipovi nisu ljudi koje ostaviš da čekaju", rekao je. "Ne kasnimo." "To što ne kasnimo nije dovoljno. Treba doći ranije i čekati kako bi pokazao poštovanje." "Oprosti. Nisam znao." Poţurili su niz dugi hodnik i ugurali se u jedan od vanjskih liftova, odmah pored Dječjega zabavnog centra. Jedan stariji par je pokušao ući za njima, ali ih je Yuri spriječio u tome.

"Puno je", rekao je i pritisnuo tipku za zatvaranje vrata. Upisao je četrdeset četiri i lift se počeo uspinjati, a njih su se dvojica divila svojim odrazima na kromiranim vratima. Onda se Yuri okrenuo i popravio Vladimirovu kravatu. "Od sada radi ono što ja kaţem, moţe? Ovaj je sastanak previše vaţan da ga zajebemo." "Što da kaţem?" "Samo odgovori na postavljena pitanja. To je sve." Vladimir sije pomaknuo kravatu tako daje opet stajala nakrivo. "Dobro izgledam?" Yuri gaje prijateljski pljusnuo po obrazu. "Kao milijun dolara." Vrata lifta su se otvorila i Yuri je krenuo van. Vladimir je izgledao skoro veselo dok su ţustro hodali niz hodnik. "Bratsky krug", rekao je Vladimir. "Ne mogu vjerovati." "Vjeruj", rekao je Yuri."Samo sam jednom vidio jednog od tih tipova. Jesam li ti ikada rekao za to?" "Jesi." Samo tisuću puta, tipa koji te izvukao iz Kamikaze Cluba u Moskvi, golorukih borbi na smrt. Bratsky foug jedilo upravno vijeće voryja, moćne udruge ruskih mafijaša. Nije imao moć ili strukturu talijanske CoseNostre, ali znali su smirivati sukobe meĎu bandama. Yuri nije obećao svom prijatelju da će vijeće srediti viatikalne nesuglasice izmeĎu Miamija i Brighton Beacha. Za nekoga zadivljenog zvijezdama kao stoje bio Vladimir, znao je daje sama mogućnost da će upoznati jednog od "braće" dovoljna da doputuje ovamo. Hodnik je bio miran. Od vrata do vrata, činilo se da čitavo krilo spava. Većina se soba obnavljala i bila bez gostiju, stoje bio i razlog zbog kojeg je Yuri odabrao četrdeset i četvrti kat za ovaj sastanak. Zaustavio se kod sobe 4418 i ugurao ključ u bravu. "Nećeš pokucati?", rekao je Vladimir. "Očekuješ da će oni platiti sobu? Kao što sam rekao, mi ćemo doći ranije i oni će doći k nama. Mi ćemo čekati."

Otvorio je vrata, a onda zakoračio u stranu, puštajući Vladimira da prvi uĎe. Unutra je bilo mračno, ulaz je bio osvijetljen samo iz hodnika. Vladmir je napravio pet ili šest koraka i onda stao. Yuri je bio odmah iza njega. Vrata su se zatvorila i soba zamračila. "Što kaţeš na malo svjetla?" Yuri nije odgovorio. 'Yuri?' Uz zvuk prekidača lampe na drugom kraju sobe, snaţno bijelo svjetlo mu je udarilo u oči. Vladimir je posegnuo za pištoljem. "Nemoj", rekao je Yuri pritisnuvši cijev svog prigušivača uz Vladimirov potiljak. Vladimir se sledio, a onda nervozno zahihotao. "Što.. .što se dogaĎa, čovječe?" Yuri je promatrao izraz na Vladimirovom licu kad se iz tame pojavio Čovjek. Bio je to Leonid, mafijaš iz Brighton Beacha kojeg je Vladimir izbacio iz striptiz kluba. "Kog vraga ti radiš ovdje?", pitao je Vladimir. Još dva snagatora su se pojavila na svjetlu. Vladimir je nagonski posegnuo za pištoljem, ali Yuri mu je snaţnije pritisnuo pištolj uz lubanju. "Ja ne bih", rekao je Yuri. Vladimir je spustio ruku uz tijelo. Činilo se da mu je sva boja nestala iz lica kad ga je pogodila stvarnost situacije. "Yuri, o čemu se radi?" "Leonid mi je ispričao o sastanku koji su on i njegov bankar s Cipra imali s tobom u Nag-lo Osamnaest. Čini se da si bio iznimno nepristojan." Vladimir je zaškiljio prema svjetlu. "Otkazali su nam ugovor bez pravog razloga. Uzeli smo malo krvi, upotrijebili virus koji im se nije svidio. Velika stvar! Ne odbacuje se posao zbog takvih sirnica." "Ja sam čuo nešto drugo. Čini se daje kap koja je prelila čašu bilo ubojstvo Jessie Merrill." "Nismo imali ništa sa smrću Jessie Merrill."

"Ne", rekao je Yuri. "Ja nisam imao veze s tim. Za tebe nisam baš siguran." "Ti si bio zaduţen za ubojstva, Yuri. Ne ja." Udarac u lijevi bubreg je srušio Vladimira na koljena. "Stalno to prebacuješ na mene, zar ne? Jessie Merrill je ubio amater. Misliš da sam ja amater?" rekao je još jednom ga udarivši. Vladimir se srušio pod svjetlom, lica iskrivljenog od bola. "Ne." "Ne, što?" "Ne, nisi amater." "Tako je. Ti si jedini amater meĎu nama, Vladimire. Smeće iz Kamikaze Kluba." "Nisam ubio Jessie Merrill." Yuri je zaobišao izvor svjetla, stao pred Vladimira i još jednom ga udario nogom, ovaj put u prepone. Vladimir je zastenjao i udario licem u pod. Yuri je rekao: "Ne razmišljaš kao Brighton Beach. Ako ti nisi ubio Jessie Merrill, to znači da ja jesam." Vladimir se borio za zrak: "Ne.. .kaţem to." "Ali to oni govore, kretenu. Ako ne čujem istinu od tebe, pripisat će to meni. Je li tako Leonide?" "Takve su moje naredbe", rekao je Leonid ravnodušno. "Ako ne čujem priznanje iz Vladimirovih usta, i on i Yuri su u govnima." Vladimir je pokušao ustati, ali uspio se samo podići na jedno koljeno. Iz kuta ustiju mu je tekao mlaz krvi.' „Ne priznajem stvari koje nisam učinio.'' Yuri ga je zgrabio za grlo i podignuo tako da su se gledali oči u oči. "Plan je bi savršen. Bolesnici sa sidom umiru svakog dana. Morali smo samo pronaći pravi virus i mogli smo srediti koliko god smo viatikalnih nagodbi htjeli, bez problema. Ali Jessie Merrill je bila zdrava ţenska. Ako ubiješ nju, u svim će novinama pisati daje bila sklopila nagodbu." "Potpuno se slaţem s tobom. Trebao bih biti idiot daje ubijem."

"Jebeni idiot, Vladimire. Jer bi je samo potpuni idiot ubio i onda učinio da to izgleda kao samoubojstvo. Osiguravajuće društvo neće platiti premiju ako se sama ubije." "Znam to. Kunem se, nisam ja." Yuri je pritisnuo pištolj na dno njegove brade, ciljajući mu ravno u mozak. "Nisi ni ti ni ja!", rekao je Vladimir. "Da smo mi to učinili, sigurno bi izgledalo kao nesretan slučaj." "Laţeš." "Ne, kunem se. Kad smo saznali da nas je prevarila, samo sam je prestrašio. Nisam je ubio." "Tko onda jest?" "Mislim da su oni", rekao je Vladimir, a glas mu je pucao. "Brighton Beach ju je ubio i sad krive nas samo kao ispriku da bi se izvukli iz dogovora." Leonid je istupio, a oči su mu bile izbečene kao da će eksplodirati. "Vidiš Što ti govorim, Yuri? Isto ponašanje kao prema meni u klubu. Čovjek je nepristojan." Ja ću ovo srediti." Yuri mu se unio u lice i rekao: "Znači, misliš daje Leonid dovoljno glup da ţeli da Jessiena smrt izgleda kao samoubojstvo?" "Nisam to rekao." "Siguran sam da sam te čuo da to kaţeš. Jesi li ga ti čuo kako to kaţe, Leonid?" "To sam i ja čuo. Jebeno nepristojno, kaţem ti." "Ako su tako glupi moţda bih trebao pokazati dečkima iz Brighton Beacha kako nesreća izgleda? Što misliš o tome, Vladimir?" Vladimir je ubrzano treptao, kao daje na rubu suza. "Yuri, molim te. Imam djecu." Yuri gaje gurnuo na koljena, a onda iskoračio sa svjetla u tamu. Uzeo je polumetarsku cijev iz kuta i onda se vratio Vladimiru, udarajući se po dlanu u ritmu svakog koraka. Vladimir je spustio glavu.

Yuri ga je prekoračio. Zatim se okrenuo na jednoj nozi, zamahnuo rukom prema Vladimiru i opalio ga s cijevi preko korijena nosa. Vladimir je viknuo i prevalio se na leĎa, a krv mu je liptala iz zgnječenih nosnica. "Joj", rekao je Yuri, rugajući mu se. "Jeste li vidjeli kako je snaţno lice tog jadnika udarilo u volan?" "Jurio je barem pedeset kilometara na sat", rekao je Leonid. Yuri se pribliţio, dobro pogledao Vladimirovo krvavo lice. Brzim pokretom je smjestio još jedan udarac, ovaj put na Vladimirovu čeljust. Bio je to brzi dvokorak, tupi udarac cijevi je slijedilo oštro pucanje kosti. "Meni više izgleda kao sedamdeset i pet kilometara na sat", rekao je Yuri. Zatim se osvrnuo po sobi, a kotačići u glavi su mu radili."Znate, nije bio ni vezan. Tko ima jebenu felgu?" "Dosta je", rekao je Leonid. "Ţelim da okusi vodu u rijeci." "Meni paše", rekao je Yuri. Leonid je brzo kimnuo, a dva snagatora su na njegov znak podignula Vladimira s poda. Bio je bez svijesti i krvario po njima, ali Činilo se da njima ne smeta taj profesionalni rizik. Odvukli su ga preko sobe do kolica za poslugu u sobu. Vladimira je bilo lagano presaviti na pola, ali je još uvijek bio prevelik da bi stao u donji dio za pogrijavanje hrane. Yuri im je pričao s cijevi u ruci, naslonio je uz kolica za ravnoteţu i povukao Vladimirovo lijevo rame tako daje lijevim laktom mogao dotaknuti svoje desno uho. "Savršeno", rekao je Yuri kad je zatvorio kolica s Vladimirom unutra. Leonid je otvorio vrata i njegovi su ljudi krenuli van s kolicima. "Hej, idioti", rekao je Yuri. "Sakoe molim." ' Zaustavili su se i vidjeli da im je Vladimirova krv na rukavima. Skinuli su ih i nagurali u kolica zajedno s tijelom. "Puno bolje", rekao je Yuri. Izgurali su kolica u hodnik. Vrata su se zatvorila i Vladimira više nije bilo. Yuri je bacio krvavu cijev u kut. "Jesmo li sada kvit?" "Nisam čuo Vladimirovo priznanje", rekao je Leonid.

"Upravo sam razbio svom partneru lice, a Brighton Beach još uvijek misli da sam kriv za Jessie Merrill?" "Ne brini. Po tom je pitanju sve u redu. Samo sam razmišljao o tome kako si ga prilično dobro razbio, a on ipak nije priznao. Kune se da ju je samo preplašio." "Pa?" "Pa moţda nije ubio Jessie Merrill." "A to znači što? Naš viatikalni posao i dalje otpada?" "Oprosti, Yuri. Previše se prašine diglo oko toga. Gotovo je." "K vragu. I tko je za to kriv?" "Ni ja, ni ti. Moţda nitko nije kriv." "Uvijek je netko kriv. Netko mora snositi odgovornost." Leonid je slegnuo ramenima. "Ako ţeliš nekoga okriviti, okrivi onoga tko je ubio Jessie Merrill." Yuri se slabašno nasmiješio, kao daje došao do nove spoznaje. "Imaš pravo. Upravo je ta osoba kriva." "Ja uvijek imam pravo. PoĎimo. Platit ću ti piće." Krenuli su prema vratima, a onda je Yuri rekao: "Hej, ako misliš da Vladimir nije kriv za Merrilličino ubojstvo, ţeliš opozvati svoje ljude?" Na trenutak je razmislio. "Ne. Ipak mislim da je nepristojan." "Kralj Kamikaze Kluba. Bez imalo stila." Kratko su se nasmijali, a onda je Leonid pridrţao vrata dok se Yuri vratio unutra i ugasio lampu. 55 Cindy nije planirala zasjedu, ali počelo joj se činiti da to radi. Otkad joj je Jack rekao da je Jessein nasljednik, ţeljela je razgovarati izravno s odvjetnicom koja je tu oporuku sastavila. Bojala se da bi se mogla prestrašiti ako zakaţe sastanak, pa je nenajavljena otišla u Clarin ured. "GospoĎa Pierce je s klijentom", rekla je sluţbenica.

"Čekat ću", rekla je Cindy. "Moglo bi potrajati." "Ne ţuri mi se." Cindy je sjela u predvorje pored velike, razgranate biljke. Imala je dugačke, prekrasne listove koji su bili malo presavršene boje i oblika. Prava, pitala se, ili uvjerljiva imitacija! Zabavna pomisao. Prema onome što joj je Jack ispričao o Clari, pitanje se moglo primijeniti na više od samo biljke u loncu. Prelistala je čitav snop starih časopisa prije nego što ju je sluţbenica konačno pozvala i povela je niz hodnik, pored glavne sobe za sastanke. Cindy je ugledala monstruozni stol od bijelog kamena koji uopće nije bio po njezinom ukusu. MeĎutim, na sredini je stajao lijep buket osušenog cvijeća. Izgleda kao nešto što bi Jack naručio. U uredu na uglu je Clara ustala od stola i rukovala se. Cindy je nikada nije upoznala, ali susret je bio nelagodan kao i svaki izmeĎu dvije osobe koje su znale da nikada neće biti prijateljice. "Puno sam čula o vama", rekla je Clara. "1 jao vama." Ponudila je Cindy mjesto na rubu kauča. Cindyje sjela, a Clara se smjestila u fotelju preko puta nje. Clara je rekla. "Ne bih rekla da sam šokirana što vas vidim, ali sam iznenaĎena." "I ja sam pomalo iznenaĎena." "Je li vas Jack poslao?" "Ne. On ni ne zna da sam ovdje." Clara je podignula jednu obrvu, kao da ju je to priznanje zaintrigiralo. "Bi li bio nesretan da zna?" "To ovisi o tome što ćete mi vi reći." "To ovisi o tome što ćete me pitati." Cindy se pomaknula prema rubu svog sjedala i pogledala je u oči. "Ţelim iskrene odgovore." "Neću vam lagati. Ali imam obavezu prema Jessienoj ostavštini. Ako postoji nešto što ne smijem spominjati, reći ću vam da o tome ne smijem razgovarati. Pošteno?"

"Pretpostavljam daje to najbolje čemu se mogu nadati." "Jest. Onda, što ţelite znati?" Cindy je udahnula. "Ţelim znati..." Clara je čekala, ali Cindy nije završila. "Znati što?" "Ţelim znati je li moj muţ učinio nešto da pronaĎe dijete koje je Jessie dala na usvajanje." "Je li što učinio? Hoćete reći da ne znate?" "Ne razgovaramo baš o tome." "Jeste li ga pitali?" "Rekla sam vam: ne pričamo o tome." "Zašto ne?" "Nisam ovdje da razgovaramo o onome što se dogaĎa izmeĎu Jacka i mene. Znate li stoje Jack poduzeo da pronaĎe dijete?" "Zašto bih ja imala te podatke?" "Bili ste Jessiena prijateljica. Sastavili ste njezinu oporuku. Kad bih ja traţila dijete koje je Jessie dala na usvajanje, vi ste prva osoba s kojom bih razgovarala. Moţda nešto znate. U najmanju ruku biste znali kojim je neuspješnim kanalima Jessie pokušala pronaći svoje dijete." "Znam ponešto, to je točno." "Jeste li išta od toga podijelili s Jackom?" "Nisam." "Zašto ne?" "Nije me pitao." Pogledi su im se sreli. "Hoćete li to podijeliti sa mnom?" "Zašto vas to zanima?" "Koliko ja razumijem, sva Jessiena imovina pripada Jacku ako se dijete ne pronaĎe." "To je točno." "Onda je vaţno da naĎemo dijete. Kao Jackova ţena, posljednje što ţelim je da naslijedi nešto što zapravo ne zasluţuje."

"Posljednje što ţelite je da naslijedi nešto od bivše djevojke." "Postoji li neki razlog zbog kojeg se ne bih trebala tako osjećati?" "Ne. Ali sama činjenica da ste ovdje postavlja pitanje: Zašto Jack to ne osjeća?" "Sigurna sam da osjeća." "Kako moţete biti sigurni?" "Zato što mije muţ." "Zanimljiv odgovor." Cindy je suzila oči, zbunjena: "Zastoje to zanimljivo?" "Jessie mije prepričala razgovor koji su ona i Jack vodili prije nego je porota izrekla presudu. Pitala gaje zašto njihov ponovni susret, recimo to tako, nije procvjetao u nešto više. Jackov odgovor je bio kao i vaš. Rekao je: 'Zato što sam oţenjen'." "Pa?" Clara je slegnula ramenima i rekla: "Ljepše objašnjenje je moglo biti nešto poput toga da vas Jack voli. U to vrijeme sam mislila daje Jessie malo pregruba u svojoj procjeni. Ali sad kad sam vas upoznala, moţda je imala pravo. Moţda je Jack samo izgubljena duša koja igra po pravilima." Cindy se trudila da ne kaţe što misli. "Hoćete li odgovoriti na moje pitanje o posvojenom djetetu ili ne?" Clara je skrenula pogled, kao da odlučuje. "Nisam sigurna da vam mogu pomoći." "Zašto ne?" "Neugodno je. Ne ţelim se zateći usred čega god što se dogaĎa izmeĎu vas i vašeg muţa." "DogaĎa se jedino to daje Jack previše šokiran da bi nešto učinio. Netko mora istupiti i pronaći to dijete. Tako da svi to moţemo staviti iza sebe i krenuti dalje. Samo sam zato došla." "Ne. Ovdje ste zato što ne vjerujete u ono što vam muţ govori o tom djetetu." "Pridodajete previše značaja ovome." "Stvarno?"

Sumnjičavost u njezinim riječima je natjerala Cindy da se osjeti malenom. Naposljetku je Cindy spustila pogled, ustala s kauča i rekla. "Ovo je bila loša ideja. Mislim daje bolje da odem." Clara ju je slijedila do vrata. "Jack je oduvijek volio djecu." "Kako molim?" "On i Jessie su izlazili sa mnom i mojim muţem. Čak i tada je govorio kako ţeli djecu. Bio je jako dobar s mojim sinom Davidom." Cindy je trepnula, zbunjena. Clara je rekla: "Koliko se sjećam, Jack je imao jako teţak odnos sa svojim ocem. Takvi tipovi se često posebno trude da spriječe da se povijest ne ponovi. Vjerojatno bi bio jako dobar tata." "Sigurna sam da bi." "Čini se ironično, ţarne?" "Što?" "Vi niste nikada podarili Jacku dijete. Jessie jest." Cindy nije znala kako bi odgovorila, ali to nije bilo bitno. Nije mogla govoriti. Samo je na trenutak tupo stajala, ledena, čekajući da bol proĎe. "Hvala vam na vremenu", rekla je, zatim zatvorila vrata izlazeći. 56 Bilo je kasno popodne u petak i Jack je bio kod svoje abuele kad ga je Rosa nazvala na mobitel. Očekujući loše vijesti pobjegao je iz kuhinje i javio se u dnevnoj sobi, gdje ga baka nije mogla čuti. "Optuţnica je podnesena", rekla je Rosa. Zatvorio je oči i polako ih otvorio, upijajući udarac. "Koliko je loše?" "Jedna točka, jedan optuţenik." "Ja?" "Ne. Theo."

Knedla u grlu mu se stisnula. Trenutak olakšanja za sebe i duboki osjećaj bola za njegovog prijatelja. "Nisu išli na plaćeno ubojstvo kao što smo mislili?' "Ne još." "Misliš da to stiţe?" "Moglo bi biti onako kao što smo pričali ranije. Tuţitelj će upotrijebiti optuţnicu za pritisak na Thea, pokušati ga dobiti da se okrene protiv tebe." "Mogao je to učiniti i daje optuţio obojicu." "Paţljiv je, što i treba biti. Ti si ugledan odvjetnik, sin popularnog bivšeg senatora. Moţeš se kladiti da i drţavni odvjetnik osobno inzistira da dokazi protiv tebe moraju biti Čvrsti." "Marshovo svjedočenje očito nije bilo dovoljno." "Ili tuţitelj ima neke sumnje u vezi s njim. Čula sam glasine daje Marsh odbio proći detektor laţi." "To je sjajno. Nisu sigurni govori li njihov glavni svjedok istinu, pa ne mogu optuţiti mene. Ah je sasvim u redu optuţiti Thea." "Ti si bivši tuţitelj i sin guvernera koji je odradio dva mandata. Theo je bivši osuĎenik na smrt. Ne zanima me je li prošli put bio nevin, greda za njega nije jednako visoka." "To me stvarno ljuti." "Smiri se, moţe? Ne znamo kakve dodatne dokaze imaju protiv Thea. Moglo bi biti gore nego što mislimo." Jack je uzdahnuo, svjestan da ona ima pravo. Rosa je rekla. "Sada se moramo usredotočiti na to da oni ne uvjere Thea da se okrene protiv tebe, to bi im bili dovoljni dokazi da te optuţe za naručivanje ubojstva." "Jedini način na koji bi to uspjelije da nagovore Thea da laţe. To se nikada neće dogoditi." Nastupila je kratka stanka, a onda je Rosa promijenila brzinu. "Gdje si sada?" "Kod bake. Nisam ţelio biti kod kuće ili u uredu kad optuţnica bude objavljena. Jednostavne se trenutno ne mogu nositi s medijima."

"Gdje je Cindy?" "Kod svoje mame." "Jeste li vas dvoje... ?" "Ne znam što se dogaĎa s nama." "Je li ti se Theo na bilo koji način javio?" "Ni riječi." "Pa, čitanje optuţnice je zakazano za ponedjeljak u devet sati. Ako nam se ne javi do tada, i sluţbeno će biti proglašen bjeguncem." "Pokušavam ga naći otkad mije njegov odvjetnik rekao da ne moţe doći do njega. Zvao sam njegove prijatelje, razgovarao s njegovim partnerom, ljudima s kojima radi. Čini se da nitko ništa ne zna." "Onda učini više." "Hoću. Ali optuţnica neće olakšati stvar. Ne postoji jamčevina za ubojstvo s predumišljajem. Mogućnost vraćanja iza rešetaka mu se neće svidjeti." "Moraš ga naći i uvjeriti da nema izbora. Ako se ne pojavi u ponedjeljak, samo će nam svima iskopati dublju rupu." Jack je počeo šetati. Kroz luk na kraju hodnika je mogao vidjeti kako njegova baka stoji ispred kuhinjskog stola i radi večeru. Čudno, ali odjednom je osjetio miris zatvorske hrane. "Moram se pozabaviti ovime. Kako mogu večeras doći do tebe?" "Dosta dugo ću biti ovdje u uredu. Trebao bi svratiti. Jancowitz će večeras isporučiti materijale sa sastanaka drţavne porote Theovom odvjetniku, a on je obećao da će ih podijeliti sa mnom. Moglo bi biti zanimljivo." "Da, kao da Čitam prijateljevu osmrtnicu. "Jako smo daleko od toga Jack."

Zahvalio joj je, pozdravio ju i prekinuo vezu. Napravio je nekoliko koraka prema kuhinji, a onda se zaustavio. Činilo se daje samo jedna stvar gora od toga da mora abueli reći da je optuţnica iza ugla. A to je da ona to čuje na televiziji. Duboko je udahnuo i ušao u kuhinju. "Tko je zvao?", pitala je. "Rosa." Stanjivala je hrpicu tijesta u površinu tanku poput papira, naprijed natrag pomoću valjka. Radila je svoje poznate školjke od tijesta punjene mesom, koje su bile tako ukusne da bi dovele u napast i dugovječnog vegetarijanca. "Što rekla?" "Ništa dobro." "Koliko ne dobro?" Jack je stao s druge strane stola, zgrabio komad viška tijesta i smotao ga u kuglicu dok joj je pričao o Theu i kako bi još uvijek mogli i njega optuţiti. Mogao joj je vidjeti što osjeća u očima, ali je nastavila rastezati tijesto, brţe i brţe kako su se vijesti razvijale. Završio je za minutu ili dvije, ali je tišina trajala puno dulje. Čuo se samo zvuk valjka i rezanja noţem po mramornoj površini - oblikovanje tijesta, valjanje u plahte i rezanje na trokute. "Pazi", rekao je Jack. "Porezat ćeš se." Samo je ubrzala tempo. Još jedna hrpica tijesta, još jedna ravna plahta, dijagonalni rez koji je pretvorio kvadrat u dva trokuta. Nakon trećeg reza, Jack ju je zgrabio za zglob i rekao: "Ponovi to." "Como?" "Pokret rezanja. Ponovi ga." Rastegla je još jednu plahtu, odloţila valjak. Zatim je uzela noţ i napravila dijagonalni rez preko plahte od tijesta. "Reţeš od gornjeg desnog prema donjem lijevom", rekao je. "Si."

"Ne od gornjeg lijevog do donjeg desnog." Pokušala je. "Aye, no. To bi mi bilo jako neobično." "Naravno da bi", rekao je, gledajući u daljinu. "Ti si ljevakinja." "Todo esta bien?“, pitala je. Je li sve u redu? "Perfecto", rekao je nagnuvši se preko stola i poljubivši je u obraz. "Gracias, mi vida. Volim te." "I ja tebe volim. Ali što dogaĎa?" "Komplicirano je, pomalo. Ali je jako jednostavno." "O što pričaš?" "Sve si pojednostavila." "Ja?" "Da ti. Predivna si. Objasniti ću ti kasnije. Moram ići." Zgrabio je ključeve auta i uskočio u svoj Mustang. Na svim je semaforima bilo zeleno svjetlo na njegovom putu prema Rosinom uredu, malo čudo koje je protumačio kao siguran znak daje na dobrom tragu. Ţurilo mu se, sigurno, ali potreba za brzinom je više bila posljedica adrenalina nego vremnska. Za manje od petnaest minuta je lupao po vratima Rosinog velikog ureda. Pustila gaje unutra, a onda se odmaknula, kao da se boji da bi se mogao odbiti od zida i srušti je. "Što ti je?", pitala je. Jack je uhvatio zraka i rekao: "Imaš li već materijale od drţavne porote?" "Aha. Upravo su stigli." "Moram vidjeti slike s obdukcije." "Sigurna sam da su unutra." Slijedio ju je do stola. Materijali su bili u dvije kutije na vrhu. Jack je kopao po jednoj, Rosa po drugoj. "Evo ih", rekao je Jack. Izvukao je fotografije iz omotnice i rasprostro ih po stolu. Grozan prizor je prepolovio njegovu ushićenost. Jessieno beţivotno tijelo na stolu vratilo mu je sjećanje na krvavi prizor u njegovoj kupaonici. "Što traţiš?", pitala je Rosa.

"Ovo." Sklonio je ostale fotografije ijednu poloţio na stol. Na njoj je u krupnom planu bila Jessiena rana na zapešću. Paţljivo ju je promotrio i rekao: "Pogodak!" "Pogodak u što?" "Jessieno lijevo zapešće je prerezano, što i očekuješ od dešnjaka." "Ţeliš li reći daje Jessie bila ljevakinja?" "Ne, bila je dešnjakinja." "U čemu je onda veliko otkriće?" "Rez je pod krivim kutem." "Molim?" Okrenuo je dlan prema gore kako bi joj pokazao. "Pogledaj moje zapešće. Redimo daje strana na kojoj je palac lijeva, a mali prst desna. Dešnjak bi vjerojatno rezao od gornje lijeve do donje desne strane, ili čak ravno, s lijeva na desno. Ali od gornje desne do donje lijeve bi bio nezgodan pokret." Rosa je još jednom pogledala fotografiju. "Kut nije oštar. Ali čini se da njezin rez ide od gornje desne do donje lijeve strane." "Točno." "I što to onda znači? Da se nije ubila? To smo nekako znali od samog početka." "Znači više od toga." Jack je zgrabio otvarač za pisma sa stola, a onda uhvatio Kosino zapešće kako bi bio što jasniji. "Ja sam dešnjak. Recimo da sam okrenut prema tebi i reţem ti lijevi ručni zglob, trudeći se da tvoja smrt izgleda kao samoubojstvo. Najprirodnije bi bilo da reţem s gornjeg lijevog prema donjem desnom kutu. Tako bi rana izgledala isto kao da si je ti napravila. Probaj." Uzela je otvarač pisama i povukla ga preko ţila. "Imaš pravo." Jack je ponovo uzeo otvarač i promijenio ruku. "Ali ako sam ljevak i reţem tvoj lijevi zglob, rez će biti pod suprotnim kutem. S tvog gledišta s gornjeg desnog prema donjem lijevom." Samo je kimnula, slijedeći njegovu logiku. "I što onda točno ţeliš reći?"

"Kaţem ti da je jedini način da zadobiješ rez pod ovakvim kutem da ti ljevoruka osoba u ovom poloţaju kao što sam ja sada prereze lijevo zapešće." Rosa je pogledala fotografiju, zatim Jacka, uz ledeno ozbiljan izraz lica. "Poznaješ li nekog ljevaka?" "Mislim da imam dobni ideju." "Tko?" Lupnuo se oštricom otvarača za pisma po dlanu i rekao: "Nekoga na koga sam sumnjao od dana kad je došao u moj ured i pričao o Jessienoj smrti kao daje poslovali problem." "Izvjesni doktor Joseph Marsh?" "Tako je", rekao je Jack. 57 Doktor Marsh je ţivio u kući u mediteranskom stilu blizini Avenije Pennsylvania, nekoliko uličnih blokova dalje od mjesta gdje je počinjao noćni ţivot Miami Beacha. Taj je dio grada nekoć bio utočište za umirovljenike, ali uz opće oţivljavanje South Beacha, športski bicikli i koturaljke su davno zamijenili invalidska kolica i štapove. Bilo je to uzburkano područje, puno umjetnika, glazbenika, homića i mladih -savršeno mjesto za bogatog nedavno razvedenog liječnika u potrazi za tvrdim tijelima. Jack je parkirao na ulici i ugasio motor. Noć je bila mračna, a krošnja širokog hrasta je zaklanjala većinu svjetla udaljene ulične lampe. Rosa je bila jedva vidljiva na suvozačkom mjestu pored njega. "Ovo je posljednji put da ovo kaţem, Jack. Ne mislim daje sukob s glavnim svjedokom optuţbe pametna ideja." "Ne namjeravam ga napasti. Sreo sam se s njim nekoliko puta, ali nikada nisam obraćao paţnju na to je li ljevak ili dešnjak. Samo to ţelim vidjeti vlastitim očima" "Što ćeš učiniti, zamoliti ga da navuče svoju bejzbolsku rukavicu i hvata lopticu?"

"Ne. Mislio sam ga samo zamoliti da te opali po glavi." "Samo ţelim da budeš siguran u to što radiš." "I jesam. Ovo što sam otkrio o rezu na Jessienom zglobu je samo dio slagalice. Čak i ako je Marsh ljevak, to nije jedina stvar koja upućuje na to daje on ubojica. Mislim da ga je zeznula." "Kako to misliš?" "Nekako je svih milijun i pol dolara za koje je Jessie prevarila ulagače završilo na bankovnom računu na kojem nije bilo njegovog imena. Siguran sam da se Marsh slagao s time, jer nije ţelio da njegova ţena uzme dio toga u razvodu. Ali nešto mi govori da kad je došlo vrijeme da doktor dobije svoju polovicu plijena, je Jessie rekla pa-pa, bilo mije drago, stari, hvala što si mi pomogao s prijevarom, vidimo se." "Jasno ti je da potpuno mijenjamo stav. Do sada smo svu obranu temeljili na tome da su Jessie ubili ulagači koje je prevarila." "Zbog čega vjerojatno i nismo napredovali. Ionako me nešto u vezi s ovim čitavo vrijeme mučilo. Zašto bi nju ubili, a doktora ostavili na ţivotu?" "Ne znam." "A kako misliš da će doktor Marsh reagirati kad mu postavim to pitanje? "Mislim da će reći isto stoje rekao i drţavnoj poroti, da sije ti ubio. Zato se, molim te, nemoj upuštati u takav razgovor s njim. Samo ga probaj dobiti da popije malo kave ili zapiše nešto, kako bi se uvjerio daje ljevak. Nemoj ići dalje od toga." "Vidjet ćemo kako će ići." "Ne, ja već vidim kamo ovo ide. Da si stvarno ţelio znati samo je li Marsh ljevak mogao si to pitati njegovu ţenu. Ţeliš ući unutra, posvaĎati se, osloboditi Thea sumnje i sasjeći svoju optuţnicu u korijenu. Sredio te u zadnjem razgovoru koji ste vodili u tvom uredu i sad mu se ţeliš osvetiti"

"Samo ga ispipavam, u redu? Prema onome što sam vidio, doktor Marsh je malo previše zadivljen svojoj vlastitom pameću. Ako ostanem sabran i povučem prave konce, iskreno mislim daje dovoljno arogantan da kaţe nešto što moţemo upotrijebiti da ga objesimo." Odmahnula je glavom, kao da to ne odobrava. "Vidim da te ne mogu odgovoriti od ovoga." "Ne." ' "Jasno ti je da ne idem s tobom. Zadnje što mi treba je da budem svjedokom razgovora koji bi me mogao diskvalificirati kao tvoju odvjetnicu." "Slaţem se." "Sretno." "Hvala." Izašao je iz auta, zatvorio vrata i krenuo pločnikom. Šetnja je bila kratka, ali činila se duţom. Maleni travnjak je bio lijepo odrţavan, okruţen dvoipolmetarskom ţivicom, podrezanom i četvrtastog oblika tako daje nalikovala zidinama dvorca. Jack je zamalo potraţio jarak. Dugački redovi šarenih cvjetova su virili s obje strane popločene krivudave stazice koja je vodila do ulaznih vrata. Kolni ulaz je bio s lijeve strane i na njemu je bio parkiran doktorov Mercedes. To je bilo obećavajuće, skoro kao da na vratima stoji pločica: "Doktor je u kući." Jack se penjao stubu po stubu, njih ukupno tri, jako svjestan hrapavog zvuka svojih potplata po grubom betonu. Ovo tehnički nije bilo šuljanje, ali što se više pribliţavao vratima, to se manje dobrodošlim osjećao. Ne zbog nečega stoje vidio ili čuo. Samo je osjećao takve vibracije. Udahnuo je i pokucao na vrata. Prošla je puna minuta. Jack nije ništa čuo. Ponovo je pokucao, malo jače. Onda je čekao. Pogledao je na sat. Skoro devedeset sekundi. Kuća je bila mala. Čak i iz najudaljenijeg dijela kuće ne bi trebalo duţe od minute da se doĎe do ulaznih vrata. Osim ako se tuširao ili spavao ili... Koga briga ako ga smetam? Pokucao je i treći put, tako snaţno da je lako moglo slijediti sa: Policija, otvaraj.

Čekao je pune tri minute. Nikoga nema kod kuće. Ili barem nikoga tko je bio voljan otvoriti vrata. U mislima je skoro vidio Rosu kako se smiješi i kaţe nešto poput "I bolje. Bog nam čini uslugu." Okrenuo se i spustio niza stube. Umjesto da krene vijugavom stazicom, uputio se prema kolnom ulazu, stoje bio izravniji put prema ulici. Srebrni Mercedes je bio sablasno sive boje u noći bez mjesečine. Činilo se čudnim stoje auto na parkiralištu, a doktor nije otvorio vrata. Jack je napravio još dva koraka prema kolnom ulazu, a onda se sledio. U mraku ga nije primijetio, ali s druge strane velikog Mercedesa se nalazilo manje crno vozilo, skoro nevidljivo u noći. Bila je to Volkswagen Jetta i Jack ju je odmah prepoznao. Theo? Potrčao je prema Jetti, pritisnuo lice uz staklo i virio kroz tamno, zatamljeno staklo. Theo vi su prozori bili toliko tamni da su bili nelegalni, i bilo je nemoguće vidjeti unutra. Jack je otišao do prednjeg stakla, ali nije ništa vidio. Pokušao je otvoriti vrata, ali bila su zaključana. Odmaknuo se i zamalo udario u Mercedes doktora Marsha. Kad se okrenuo nešto mu je iznutra zapelo za oko. PrOzor s vozačeve strane nije bio taman kao Theov, pa je mogao vidjeti unutra. Srce mu se odjednom popelo u grlo. Muškarac se pogrbljen naslanjao na kontrolnu ploču, a torzo mu se s vozačkog sjedišta protezao prema suvozačkom. Jack je nagonski otvorio vrata i uspravio ga na sjedištu. "Doktore Marsh!", rekao je, kao da ga moţe oţivjeti. Doktor je gledao u njega, širom otvorenih očiju, ali pogled je bio beţivotan. Potiljak mu je bio prekriven krvlju. Jack je oslabio stisak, a ruke su mu se tresle. Tijelo je licem udarilo u volan. Odmaknuo se, zgrabio svoj mobitel i nazvao policiju, a u glavi mu se javila strašna pomisao. Theo, gdje si dovraga?

58 Prije nego je smrt doktora Marsha objavljena na večernjim vijestima, Jack je bio u Theovoj kući. Dovoljno je puta vozio Thea kući nakon kasnovečernje svirke da zna daje ključ bio iza roštilja u dvorištu. Tehnički je ipak nepravno bio na tuĎem posjedu, ali pravi prijatelj se u ovakvim trenucima nije drţao po strani. Policija je stigla u kuću doktora Marsha nekoliko minuta nakon što ih je nazvao. Postavili su puno pitanja o Theovom boravištu. Jack nije imao odgovore na njih i brzo je shvatio daje na njemu da ih pronaĎe. Jack je okrenuo ključ u bravi, a onda otvorio vrata. Zakoračio je unutra i upalio svjetlo. U tom trenutku mu je srce brţe zakucalo, kad je kukavica na velikom zidnom satu u kuhinji počela svoj ritual. Nakon minute je Jack opet mogao disati i promatrao je drvene likove kako nastavljaju svoj mali ples oko muzičkog sata. To nisu bile tipične figurice iz sata-kukavice. Umjesto čovječuljka s čekićem koji se pojavi i udari u zvono, ovaj je imao drvosječinu sjekiru i odsijecao glavu piletu. Theo ga je bio naručio poštom od nekog čudnog isporučitelja i poklonio Jacku nakon posljednje uspješne odgode izvršenja njegove smrtne kazne. Jack mu ga je vratio kad je Theo napokon izašao iz zatvora. Na takvim se mjestima razvije čudan smisao za humor. Ali još uvijek volim tvoje društvo, prijatelju. Jack se nastavio kretati kroz hodnik, prema spavaćoj sobi. U Jackovoj glavi nije uopće bilo moguće daje Theo ubio doktora. Jack nije baš točno tako rekao policiji, ali čak i ako si vjerovao daje Theo sposoban nekoga ubiti, bio je prepametan da bi povukao obarač i onda ostavio svoj auto parkiran na ţrtvinom travnjaku. Ipak, postojale su dvije najvjerojatnije mogućnosti. Ilije Theo bio u bijegu, ili mu se nešto strašno dogodilo. Nakon stoje razmislio o tome, Jack je izabrao način na koji će isključiti jednu od mogućnosti. Vrata spavaće sobe su bila otvorena i Jack je ušao unutra. Malena lampa na noćnom ormariću mu je pruţala taman potrebnu količinu svjetla. Ovo nije bila pretraga u kojoj je morao rezati jastučnice, madrace ili čak gledati ispod kreveta. Jack je otišao ravno do ormara i otvorio vrata.

Odmah je ugledao ono stoje traţio. Bio je izloţen pogledima, upravo tamo gdje ga je Theo drţao. Otvorio je crni kofer i izloţio pogledu dobro ulašteni, limeni instrument koji se sjajio na svjetlu. Jack je uzeo saksofon u ruke i drţao ga onako kako bi Theo to činio. Skoro da je čuo Thea kako svira, osjetio je povezanost sa svojim prijateljem. Jack nije imao pojma gdje je Theo bio, ali znao je ovo: Theo je dovoljno dugo ţivio bez svoje glazbe u zatvoru i ne bi to nikada više učinio. Ne po svom izboru. Srce muje potonulo kad je razmišljao o Theovoj sudbini - kad mu je najmanje strašna mogućnost nestala iz glave. Nema šanse da je pobjegao. Paţljivo, gotovo s ljubavlju, vratio je saksofon u ormar i onda krenuo prema \Tatima. 59 Luna Lodge je bila vrsta sumnjivih motela u kojem se soba mogla iznajmiti na tjedan, dan ili sat. Katrina nije ţeljela ostati tamo ni minute duţe nego stoje bilo potrebno, ali nije bila optimistična. Isprsila se za tjednu cijenu. Izabrala je sobu u straţnjem dijelu prizemlja u koju su gosti mogli dolaziti i odlaziti iz auta bez gotovo imalo rizika da će ih netko vidjeti. Privatnost je bila ono čime se Luna Lodge ponosila, s dodatnim parom čistih plahti na drugom mjestu. Mogla je čuti kako u sobi iznad njih škripi krevet. Punih trideset i pet minuta se činilo da okvir kreveta lupa po njezinom stropu. Tip iznad nje je bio Superman, ali nije je to drţalo budnom. Provela je sate u kvrgavoj fotelji koja je gledala prema vratima, pitajući se koliko je duboka nevolja u koju se uvalila. Lanac je bio navratima, svjetla ugašena, ţaluzine zatvorene. Soba je smrdjela po vlazi, plijesni i nizu drugih ţivih organizama koje nije ni pokušavala identificirati. Sunce je davno bilo zašlo, ali se laser mjesečine probijao kroz malenu pukotine na vrhu zastora. Do ovog trenutka nije bila primjetila da je mrlja u obliku amebe na tepihu boje osušene krvi.

Oči su joj se zatvarale, a misli lutale. Boravak u blizini tolikog grijeha je probudilo nalet uspomena. Odjednom je osjetila hladnoću, iako je ona dolazila iz nje. Bilo joj je kao one zimske noći u Pragu, noći kad se pozdravila s ponosom. Imala je samo devetnaest godina, još tinejdţerica, zaključana u kupaonici koju je dijelila sa sedam cimerica u prljavom stanu. Brutalni vjetar u veljači je ulazio kroz pukotine oko malenog pravokutnog prozora. Sjedila je na rubu umivaonika, ofucanog metalnog bazena tako hladnog daju je to peklo za straţnji dio golih bedara. Rad je bio besprijekoran, ali gaje brzo obavila. Zatim je navukla gaćice, zakopčala hlače i vratila škare u ormarić. Plodovi njezina rada nalazili su se u malenoj plastičnoj vrećici. Sakrila ju je u dţep kako je njezine cimerice ne bi vidjele. Tri od njih su dijelile nekoliko kriški kruha i rijetku juhu za večeru kad je prošla pored njih. Nisu je pitale kamo ide, ali ne zato što ih nije zanimalo. Osjećala je da znaju, ali daje ne ţele osramotiti. Bez riječi je izašla iz naguţvanog stana, zatim krenula niz hodnik i izašla iz zgrade na straţnji izlaz. Na rubu pločnika je bio parkiran crni sedan. Motor je bio upaljen, a bijeli traci ispušnih plinova vijugah kroz hladan zrak Pločnik je bio prekriven morem tragova stopala na smrznutoj bljuzgi. Led joj se drobio pod nogama dok je hodala prema autu, otvorila straţnja vrata i sjela unutra. Zatvorila je vrata i pruţila vrećicu čovjeku na vozačkom sjedištu. Bio je to isti čovjek kojeg je upoznala u uličici one večeri kad je njezina prijateljica Beatriz poginula u tvornici. "Izvolite", rekla je. Podignuo je vrećicu prema lampici, gledajući je s odvratnom opčinjenošću. To je bio poseban fetiš nekih Čeha, koji je spašavao brojne mlade ţene iz kubanskog radnog programa od gladi. Moglo se pristojno zaraditi od vrećice pune stidnih dlaka. "Prekratke su", rekao je. "Izrast je star dvadeset dana. Što očekujete?" "Ovo ne mogu upotrijebiti." "Što onda očekujete da učinim?"

Otvorio je vrećicu, pomirisao njezin sadrţaj i nasmiješio se: "Mislim da je vrijeme da proširimo ponudu robe." "Nema šanse." "To nije dobar odgovor." "Ne zanima me." "Bolje rije da te zanima." "Ne zanima. Ovo nije pošteno." "Pošteno?", rekao je cereći se. Zatim se uozbiljio. "Kao što uvijek kaţem, dušo. Sve se dogaĎa s razlogom. Niti jedna odluka nije beznačajna. Svi sami odlučujemo o svojoj sudbini." "Ako to kaţeš, onda si kreten." "Aha. Sigurno ću to zapamtiti. U meĎuvremenu, ti razmisli o svojem izboru. Razmisli o svojoj sudbini." Duboko, grleno stenjanje ju je prestrašilo. Bio je to muški glas, sigurno nije pripadao kurvi iz susjedne sobe. Pribrala se baš na vrijeme da ugleda kako se Theove oči otvaraju. "Kako tvoja glava?", pitala je. Leţao je na leĎima, tijela rastegnutog preko madraca poput jelenje koţe koja se sušila. Oba ručna i noţna zgloba sumu bila Ušicama pričvršćena za svoj kut okvira kreveta, pokušao je nešto reći, ali gaje zbog poveza na ustima bilo nemoguće razumjeti. Katrina je ustala i pogledala veliku ljubičastu kvrgu iznad njegovog lijevog oka. Zbog nje muje oko bilo napola zatvoreno i trznuo se od njezinog najblaţeg dodira. "To je bio glup potez", rekla je. "Kad sljedeći put pokušaš pobjeći, morat ću te upucati." Jače je zagrizao povez, ali nije izgovorio niti riječ. Vratila se u svoj stolac i stavila si pištolj u krilo. "Pretpostavljam da se pitaš koliko dugo mislim da te mogu drţati tako vezanog." Njegov jedini odgovor su bili kratki, ljuti izdisaji iz nosa. "Odgovor je dovoljno dugo dok ne odlučim što ću učiniti. Vidiš, ako ja ne ubijem tebe, oni će ubiti mene. A onda će te pronaći i obaviti posao koji sam ja trebala obaviti. Zato je stvarno najbolje za sve da se lijepo ponašaš i pustiš me da razmislim."

Disanje mu se usporilo. Činilo se daje manje uzrujan. "Pa, sigurna sam da bi rado ostao bez tog poveza na ustima. I nakon što si tu dugo leţao bez svijesti, sigurno ţudiš za zahodom. Zato kimni jednom ako misliš da se moţeš lijepo ponašati." Trepnuo je, a onda i kimnuo. "Dobro." Prišla mu je i zaustavila se na rubu madraca. Zatim mu je uperila pištolj ravno u glavu i rekla: "Ako nešto pokušaš, raznijet ću ti mozak." Izvukla je ključ iz dţepa i otključala lisicu na njegovoj lijevoj ruci. Pruţila mu je posudu za led. "Piški u ovo." Kako je još uvijek imao povez na ustima, njegov je pogled govorio: Sigurno se šališ. "Učini to, ili trpi." Nevoljko se okrenuo na bok, raskopčao i obavio svoje. Po zvuku joj se učinilo da će joj zatrebati nova posuda. Konačno je bio gotov. Okrenuo se na leĎa i Katrinaje ponovo zaključala lisicu. "Ţedan?", pitala je. Kimnuo je. "Ako vikneš..." Pritisnula mu je pištolj načelo, kao da time završava rečenicu. Stavila je ruku iza njegovog vrata, olabavila čvor i skinula povez. Ponudila mu je čašu vode, koju je ţeljno popio. Kad je zavšio, raširio je usta kako bi se otresao osjećaj poveza u ustima, a onda zastenjao. Svaka upotreba mišića lica je bila bolna uspomena na oteklinu iznad njegovog lijevog oka. "K vragu, curo. Gdje si naučila tako udarati?" "Gdje si ti dobio te tetovaţe?" Izgledao je zbunjen, a onda kao daje shvatio. "Bila si u zatvoru?" "Ja o tome tako ne mislim." "Zašto?" "Što te briga?" "Radoznao sam."

Iznad njih se ponovo začulo škripanje, uporno stenjanje kreveta u sobi iznad njihove. Katrina je pogledala prema stropu, a onda uputila Theu pogled koji nije trebalo objašnjavati. "Bila si kurva?", rekao je. "Ne, odbila sam to biti." "Strpali su te u zatvor zato što se nisi htjela kurvati? Ne razumijem." Škripanje je prestalo. Neko su vrijeme mimo leţali i dalje buljeći u strop. "Da budem iskren, ne razumijem ništa od ovoga. Ti si vladin doušnik. Ako te netko tjera da učiniš nešto što ne ţeliš, samo otiĎi na policiju." "Nije tako jednostavno." "Objasni im da su stvari izmakle kontroli. Netko ţeli da me ubiješ ili će oni ubiti tebe." "Ne mogu to učiniti." "Zašto ne?" "Zato što ako odem na policiju i kaţem im u kakvoj sam nevolji, povući će me sa zadatka." "Točno, problem riješen." "Jednostavno ne shvaćaš." Pogled joj je lutao po sobi, a onda se zaustavio na smećkasto-crvenoj mrlji osušene krvi na tepihu. "Postoji stara ruska poslovica", tiho je rekla. "Osveta je najslaĎi oblik strasti." "Kakve to ima veze s obraćanjem policiji?" "Ako me sada povuku sa zadatka, ugasit ću vlastitu strast." Pogledao je ravno u nju, kao da shvaća da negdje iza tih zabrinutih smeĎih očiju čuči neka ţelja za izravnavanjem računa. "Dobar sam u osvećivanju. Moţda ti mogu pomoći." "Ovo je nešto što moram sama učiniti." Kimnuo je, a onda lagano povukao ruku zbog čega je lanac na njegovoj lisici zazvečao. "Čudno." "Što?" "Kad sam imao petnaest godina maštao sam o tome da me otme latino komad." "Nije baš nego ostvarenje snova, ha?"

"Ne." "Ţao mi je što ti to moram priopćiti, prijatelju. Ţivot je takav." Ponovo mu je gurnula krpu u usta i svezala mu čvor iza glave. 60 Jack je iz Theovog stana otišao u Sparkyjev bar. Već je bilo kasno, ali ljudi su pronašli zajedničku snagu. Glasna country glazba je treštala iz zvučnika, a skupina imitatora Gartha Brooksa je okretala ţene po plesnom podiju. Thea nema jednu večer, a bar je već pun seljačina. Kao i većina rupa, Sparky's je bio mjesto gdje je ţestica slobodno tekla, ali sve je drugo imalo cijenu. Čitav su se dan teorije o Theovom nestanku odbijale od zidova. Za dvadeset dolara je šankerica usmjerila Jacka u najobećavajućem smjeru. "Što ćeš popiti?", rekao je Jack kad je sjeo za šank. Mršavi tip iznurene koţe gaje pogledao preko svoje čaše i rekao: "Jesi li peder?" "Ne, ţao mije. Ali imam nekoliko prijatelja koji jesu ako te zanima." Skočio je s barskog stolca. "Pazi što pričaš, glupane." "Smiri se prijatelju, samo se malo šalim." "Ne mislim da si duhovit." Jack je zastao na trenutak. Obično se trudio sprijateljiti s ljudima prije nego je iz njih izvlačio informacije, ali ovaj je tip bio preveliki kreten da bi gubio vrijeme na ulizivanje. "Ti si vozač kamiona, je li tako?" "Tako je." "Ono je tvoja pila parkirana straga?" "Što te briga?" "Čujem da otamo prodaješ drogu." "To je glupost." "Ne brini. Nisam policajac."

"Ne prodajem nikome ništa. Samo vozim svoj kamion, to je sve." "Pa, ja čujem nešto drugo. Zato ću ti objasniti situaciju. Theo Knight je otišao iz ove rupe jučer oko dva ujutro. Njegov mije partner rekao da je murja bila ovdje i postavljala pitanja. Čujem da siti jedini ovdje koji bi mogao znati što mu se dogodilo." "Nisam murji ništa rekao:" "Siguran sam da nisi. Zato što si straga obavljao posao kad si vidio što se dogodilo." Nervozno se nasmiješio. "Čuo si za to, ha?" "Iz pouzdanog izvora. Ţeliš li mi onda reći što ti je zapelo za oko? Ili moram nazvati svog bivšeg šefa iz ureda drţavnog tuţitelja i zamoliti ga da nabavi nalog za pretres tvoje krntije?" Kamiondţija je zavrtio kockice leda u svojoj čaši, ispio posljednjih pet kapi burbona. "Gadan si tip, je li?" "Samo čovjek s misijom." Pogledao je prema vratima, kao da su ona neka velika tajna zatim natrag i rekao: "Tvoj prijatelj Theo je otišao s nekom ţenskom." "Kojom?" "Brinetom. Crna odjeća, dobro tijelo. Mogla je biti latinskog porijekla. Motala se oko njegovog auta na parkiralištu, onda je ušla unutra. On je izašao dvadesetak minuta kasnije i zajedno su se odvezli. To je sve što znam" "Jesu li bili u prijateljskom odnosu, svaĎali se. što?" "Nisam ih vidio zajedno. Njegova Jetta ima zatamljene prozore, pa nisam vidio unutra. Kao što sam rekao, vidio sam da ona ulazi, onda je malo kasnije i on ušao. Ne znam je li unutra pušila travu ili što. Čekala ga je i onda su otišli. To je sve." "Sjećaš li se još nečega?" "Aha. Naljepnica na braniču. Pisalo je KOČIM PORNO ZVIJEZDAMA. To mije ostalo u glavi." Bez sumnje, Theov auto, pomislio je Jack. "To je sve što sam trebao znati. Hvala." Jack je sišao sa stolca i izašao prema parkiralištu, ostavljajući glasnu glazbu i ustajale mirise iza sebe. Mjesec je bio skoro pun, dovoljno snaţan da baca njegovu sjenu na parkiralište. Naslonio se na svoj auto, ali

nije morao puno razmišljati. Brineta, zgodna, dobro tijelo. Bilo je kao stoje i sumnjao i vozačeva priča je bila sva municija koja mu je bila potrebna. Izvukao je telefon iz dţepa, a onda stao, nije bio siguran koga bi prvo zvao. Ako pozove policiju, Katrina bi vjerojatno unajmila odvjetnika i ne bi ništa rekla. Još je malo razmislio, poslušao svoj osjećaj iz ţeluca i okrenuo broj koji mu je Katrina dala ispred pokretne stanice za uzimanje krvi. "Što si učinila Theu Knightu?", rekao je kad se javila. Nastupila je tišina. Jack je rekao: "Nemoj prekinuti Katrina. Skuţio sam te. Theo je nestao, a ti si sinoć s njim otišla iz Sparkyjevog bara." "Tko kaţe?" "Imam svjedoka koji te vidio kako čekaš u autu." Nije odgovorila. Jack je rekao: "Dajem ti jednu priliku da mi kaţeš što se dogodilo s Theom. Ako mi ne kaţeš, idem na policiju." Napravila je stanku, dugačka, napeta tišina koja je otkrivala njezinu nervozu Jack je rekao: "Što si odlučila?" "Ne idi na policiju." "Zašto ne bih?" "Zato što, ako to učiniš, postoji velika šansa da Theo završi mrtav." "Je li to prijetnja?" "Nije." "Je li ţiv?" "Jest." "Ţelim biti jasan. Govoriš li mi da si ga otela?" "Ne. Hoću reći, ne baš. Nije da traţim otkupninu ili nešto takvo. Više se radi o tome da se skriva zbog svoje vlastite sigurnosti."

"Kako molim?" "Mogu ti reći samo da ću učiniti sve što mogu da bude siguran. Ali ako se ti umiješaš, postoji dobra šansa da će poginuti. I to neće biti mojom krivicom." "Što se dogaĎa?" "Ne mogu ti sada objasniti. Daj mi dvadeset i četiri sata da sredim neke stvari." "Jesi li poludjela?" "Jednostavno mi moraš vjerovati. Ja sam doušnik, a ne kriminalac, sjećaš se?" "Više ti ne vjerujem. Idem na policiju." "Dobro. Idi. Ali nakon što si sve one godine koje je proveo osuĎen na smrt odrţavao svog prijatelja ţivim, čini se prilično glupim da mu sad potpišeš smrtnu presudu. A upravo ćeš to učiniti ako pozoveš policiju." Jack je jače stisnuo telefon, razmišljajući. "Ne sviĎa mi se ovo. Nakon onog susreta kod stanice za uzimanje krvi, mislio sam da imamo radni odnos. Ali nisam od tebe čuo ni riječi o onome slučaju iz Georgije, a niti o bilo čemu drugome." Zavladala je tišina, ali naposljetku je odgovorila. "Imao si pravo u vezi s Georgijom." Srce mu je nakratko stalo. "Ubijaju svoje mušterije?" "Provjerila sam u kompjutoru. Ţena iz Georgije je bila naš klijent." "Znači, ako su ubili i Jessie, onda su Viatikalna rješenja ubila dva klijenta u manje od mjesec dana." "To nije sigurno. A i ne radi se samo o Viatikalnim rješenjima. Otvorili smo desetke viatikalnih korporacija, većina su samo paravani koje aktiviramo kad god nam zatrebaju. Kad sam tek počela ovo raditi, mislila sam da su sve tvrtke samo puno nepotrebne papirologije, ali sada ima smisla. Svaki klijent posluje s drugom tvrtkom. Ona u Georgiji se zove Financijsko zdravlje Inc." "Pametno", rekao je Jack. "Izgledalo bi prilično sumnjivo kad bi samo jedna tvrtka nudila prepovoljne uvjete." "Jako sam blizu toga da sve razotkrijem." "Moraš istupiti." "Trebam još vremena." "Ne moţeš ga dobiti. Što ako sljedećeg tjedna ubiju još nekog klijenta?"

"Ne pričam o tjednu. Treba mi dvadeset i četiri sata. Onda će Theo opet biti siguran, a čitava operacija dospjeti na vidjelo. Obećajem." Jack je razmišljao o tome, ali on i Theo su trebali nekoga unutra. Gnjaveći je za nekoliko sati bije samo udaljilo od njihove strane. "U redu. Dajem ti dvadeset i četiri sata, ali prije podneva ţelim dokaz daje Theo ţiv." "Kakav?" Slika Theovog saksofona mu se odjednom pojavila u glava, i dala Jacku savršeno pitanje koje će dokazati daje ţiv. "Pitaj ga kako se zove njegov najdraţi album Donalda Byrda." "Dobro. Dobit ćeš odgovor do podneva." "Samo još nešto." "Što?" "Theo Knight je moj prijatelj. Ako radiš budalu iz mene i njemu se nešto dogodi, doći ću po tebe. Razumiješ me?" "Više nego što znaš", reklaje. Jackje ugasio svoj telefon i spremio ga u dţep. 61 Upet i pol ujutro trkači su se skupljali na trgu Cartagena. Bio je to redovni subotnji ritual na Coral Gableu, prije zore su se tijela odjevena u Nike kratke hlače i majice okupljala, spremna krenuti na petnaest ili dvadeset kilometara dugačku trku prije nego je ostatak svijeta ustao na doručak. I sam kampanjski trkač Jack im se na neki način divio, ali ih je uglavnom smatrao juţnofloridskom verzijom onih ludih Skandinavaca koji su rezali rupe u arktičkome ledu i skakali unutra na osvjeţavajući kupanac usred siječnja. Rosa se nije javljala na mobitel, ali ju je Jack zatekao točno tamo gdje je i očekivao, noge podignute na ogradu dok se rastezala. "Što radiš ovdje, Swyteck?" "Moram razgovarati s tobom." "Ja moram odjuriti. Doslovno." Činilo se da njezinim prijateljima smeta uljez, svaki od njih je gledao na svoj ultraprecizni mjerač otkucaja srca. Jack joj je šapnuo na uho: "Theo je otet."

Pogledala gaje kao da ţeli reći: Ti to mene zajebavaš? "Potpuno sam ozbiljan", rekao je. Rosa je rekla svojim prijateljima da krenu bez nje, a zatim slijedila Jacka do izdvojenog mjesta ispod bengalske smokve gdje su mogli nasamo razgovarati. Za nekoliko minuta joj je sve ispričao, završivši sa svojim razgovorni s Katrinom."Zašto me nisi sinoć nazvao?" "Nisam bio siguran da trebam bilo koga nazvati, budući da sam pristao da ne pozovem policiju." "Zašto mi onda sad to govoriš?" "Zato što nisam mogao spavati. Stvari se tako brzo dogaĎaju da mi treba još jedan mozak da sve to shvatim. Ne ţelim pogriješiti." "Imao si pravo u jednome. Theo nije pobjegao." "Znao sam da Theo nije ubojica." "Pa, čekaj malo. To što nije pobjegao ne znači da nije ubio Jessie Merrill." Razmislio je malo, cijeneći razliku izmeĎu tih dviju stvari. "Još uvijek misliš da ju je mogao ubiti." "Ne znam." "Katrina mi je preko telefona rekla da je njezina kompanija vjerojatno ubila jednu ţenu u Georgiji kako bi unovčila viatikalnu nagodbu. Čini mi se da su isto učinili i s Jessie." "Osim što je Jessie bila zdrava." "Kakve to ima veze?" "Kad netko ima sidu očekuje se da će umrijeti. Zato ako ulagači ubrzaju proces to ne izaziva sumnju. Posebno ako se potrudiš uzeti deset različitih klijenata pod deset različitih kompanija, što su čini se oni radili. Ali situacija s Jessie Merrill je potpuno drugačija. Ona nije bila bolesna, nije se očekivalo da će umrijeti. Njeno ubojstvo je odmah izazvalo sumnju. Tipovi za koje je Katrina radila su to sigurno znali." "Pričamo o ruskoj mafiji, ne ruskim znanstvenicima. Ako ih dovoljno raspizdiš, sva inteligencija leti kroz prozor."

"Moţda." "Ne samo moţda. Puno je vjerojatnije da su to učinili oni nego Theo." "Da, ako na to gledaš samo iz tog kuta. Ali treba uzeti u obzir i druge dokaze." "Kao?" "Na primjer, što ove nove informacije o viatikalnim kompanijama govore o tvojoj teoriji o kutu reza?" "Ne mislim da to bilo kako utječe na nju." "Rekao si da je vjerojatno ljevoruka osoba prerezala Jessiene ţile." "Pa što? Siguran sam da ruska mafija ima dosta ljevorukih ubojica." "Sigurna sam da ima. Ali reci mi ovo: Je li Theo ljevak ili dešnjak?" "Dešnjak. Ha! Eto ti na!" "Samo ti sanjaj." "Što to znači?" "Ta tvoja teorija o kutu reza. Zar ti nije čudno da se to uopće ne spominje u mrtvozornikovom izvještaju?" "Ne. Kut je suptilan, priznajem. A ljevoruki ubojica se ne uklapa u tuţiteljevu teoriju slučaja pa to, naravno, izvještaj ne spominje." "To je pomalo cinično", rekla je. "Ne misliš?" "Theo je bi osuĎen na smrt za zločin koji nije počinio. Imamo pravo biti cinični." "Mi? Mi imamo pravo? Više nisi njegov odvjetnik, Jack." "Ne. Ja sam mu prijatelj." "Zbog čega sam toliko i zabrinuta. Napravi korak unazad, budi sumnjičav kao i svaki dobar odvjetnik." "Kako to misliš?" "Kaţeš da mrtvozornik ne vidi isti kut na rezu jer se ljevoruki ubojica ne uklapa u tuţiteljevoj teoriju slučaja. Pa, moţda - samo moţda - ti vidiš taj kut jer se desnoruki ubojica ne uklapa u tvoju teoriju slučaja." "Ali i ti si ga vidjela. Pokazao sam ti fotografiju s obdukcije, i rekla si da vidiš kut." "K vragu, Jack. Ti si dešnjak. Zar ne misliš da sam htjela vidjeti nešto što bi dokazivalo daje ubojica ljevak?"

"Zar se još uvijek pitaš jesam li ubio Jessie?" "Ne. Uopće ne. Ali vjeruj mi, kako dokazi dolaze, uhvatiti ću se za bilo što čime bih dokazala da nisi." "Kad sam ti pokazao fotografiju Jessienog zapešća, jesi li vidjela kut ili ne?" "Vidjela sam ga, ali tek nakon što si ti ustrajao u tome daje tamo. Bila bih puno sigurnija u tu teoriju da gaje mrtvozornik prvi vidio." Jack je traţio odgovor, ali nije ga našao. "Dobro", rekao je mirno. "Dobro." "Samo ţelim reći da moţda ne bi trebao biti tako siguran u te stvari o ljevacima i dešnjacima." "Govoriš više od toga. Kaţeš da ne budem tako siguran da Theo nije ubojica." "U redu. Moţda." "Ne brini. Trenutno je jedino u što sam siguran da sam došao ovamo u nadi da ćeš mi pomoćo da shvatim što se dogaĎa." "I?" ' Pribliţio se ogradi, promatrao red trkača kako trče niz stazu uz kanal. "I sada sam samo još zbunjeniji." 62 Nakon duge noći s Theom, Katrina je otišla kući po zalihe. Bila je subota ujutro, a ona je malo spavala. Otišla je do hladnjaka i natočila malo osvjeţavajućeg napitka, mješavinu sokova od naranče i mrkve. Zatim je izašla iz kuhinje i uključila ranojutarnje lokalne vijesti. Uhvatila je sam kraj glavne jutarnje vijesti, optuţnicu protiv Thea Knighta za ubojstvo Jessie Menill. Govorili su isto što i sinoć s malo više naglaska na ubojstvo doktora Marsha i činjenicu da mu je tijelo u njegovom autu pronašao Jack Swyteck, odmah pored napuštenog Volkswagena koji pripada Theu Knightu. Katrina je jednim okom gledala televizijski ekran dok je voditelj završio s komentarom koji je i Katrina mogla napisati. "Ni Theo Knight niti njegov odvjetnik nisu bili dostupni za davanje komentara." Ugasila je televizor. Baš joj je to trebalo. Još jedan snaţan podsjetnik da mora učiniti nešto u vezi s Theom. Od Swytecka je kupila samo dvadeset i četiri sata. Nadala se daje to dovoljno.

"Dobro jutro, Katrina." Okrenula se, toliko preplašena daje ispustila svoju čašu soka. Razbila joj se kraj nogu. Muškarac je stajao na trijemu ispred njezine kuhinje, s druge strane klizećih staklenih vrata. Spremala se vrisnuti kad je rekao: "Ja sam, Yuri." Dobro gaje pogledala. Puno je čula o Yuriju, ali tijekom ovih osam mjeseci gaje samo jednom upoznala, nakratko, kad je došao kod Vladimira nešto obaviti. "Nasmrt si me prepao." "Zar nisam dobrodošao?" Otvorila je vrata i rekla: "Da budem iskrena, kucanje bi bilo dobrodošlo." Ušao je, a zatim pokucao. Tri puta, a nakon svakog je slijedila nepotrebno dugačka stanka. Njemu je to moţda bilo duhovito, ali se nije smiješio. Nije izgledao kao netko tko se puno smiješio. Zatvorio je vrata za sobom. Onda ih je zaključao. "Nemaš me se razloga bojati. Znaš to, zar ne?" Pogledao ju je na način koji ju je činio nervoznom, ali se trudila to ne pokazati. "Naravno." Izraz njegovog lica se nije mijenjao. Bio je to isti hladan, procjenjivački pogled. Katrina je uzela papirnati ubrus i pokupila s poda razbijeno staklo i sok, a zatim bacila otpatke u koš. Yuri je još uvijek promatrao svaki njezin pokret. "Mogu li te čime ponuditi?" pitala je, "kavom, sokom?" Bez odgovora. Odvukao je stolac od kuhinjskoga stola, okrenuo ga, a onda zajašio, poloţivši ruke na naslon. "Gdje si bila cijele noći?" "Vani." "Gdje vani?" "Samo vani." Prekriţila je ruke i naslonila se hladnjak, kao da ţeli reći da ga se to ne tiče. Opet ju je obraĎivao onim prodornim pogledom, zbog kojeg se osjećala daje njezin red da nešto kaţe, iako on nije bio ništa rekao. "Siguran si da nećeš ništa popiti?" "Reci mi nešto, Katrina. Kako ide posao sa zaraţenom krvlju?" Slegnula je ramenima, prihvaćajući njegovu naglu promjenu teme. "Dobro."

"Znaš da smo mi izmislili zalihe krvi?" "Mi?" "Rusi. Većina ljudi to ne zna, ali zavodi za pohranjivanje krvi nisu postojali dok Sovjeti nisu počeli uzimati krv od leševa tridesetih godina prošlog stoljeća. Nisam u to vjerovao dok mi jedan doktor nije pokazao stari film o tome. Sovjetski doktori su otkrili da postoji vrijeme nakon što netko umre, a prije nego počne mrtvačka ukočenost i bakterije se prošire po tijelu, kada moţeš uzeti krv iz leševa i upotrijebiti je." Nije ništa rekla, ne znajući što on zapravo ţeli reći. "Moţeš li to zamisliti, Katrina? Uzimanje krvi od mrtvaca?" Nakon toga je znala kamo razgovor ide. Činilo se kao daje znao daje kopala po Vladimirovom kompjutoru i otkrila istinu o onoj ţeni iz Georgije koja je pronaĎena mrtva - i bez otprilike tri litre sidom zaraţene krvi. "Jesi li ikada čula za takvo nešto?" pitao je malo izravnije. "Nisam." Nasmiješio se, ali to nije bio topao osmijeh. "Vladimir ti je uvijek vjerovao, znaš to?" "Dobro smo suraĎivali." "Ja sam uvijek mislio daje to zato što te pokušavao odvući u krevet." "I ja sam, dok nisam vidjela sliku njegove kćeri. Jako smo slične." "Blago tebi. Mene, s druge strane, ne zanima kome sličiš. I puno sam manje sklon vjerovanju.." "Rekao mi je to." "Naravno daje. Vladimir je imao naviku dijeliti stvari s ljudima s kojima to nije bilo potrebno. Zato je morao otići." "Više ga nema?" "Bilo je vrijeme da uzme godišnji. Ali to nije bitno. Vaţno je da ti i ja prebrodimo ovaj problem s povjerenjem." "Mislila sam daje Theovo ubojstvo to trebalo riješiti."

"I jest." "Pa što onda treba riješiti? Našli ste njegov auto, zar ne?" "Upravo tamo gdje si rekla da će biti. Zapravo sam ga sam sinoć odvezao do kuće doktora Marsha." "Zašto?" "Theo ga je imao razloga ubiti. Mislio sam da trebam učiniti svoje da budem siguran da murja nastaviti juriti ravno u zečju rupu." "Gledala sam vijesti. Doktor Marsh je mrtav." "Naravno daje. Mrtviji od Thea Knighta." Katrina je osjetila ţmarce. "Što to ima značiti?" "Samo to da sa sigurnošću znam daje doktor Marsh mrtav." "Kao i Theo Knight." "Je U?" "Misliš da bih lagala u vezi s nečim kao što je to?", rekla je nervozno se nasmijavši. "Vjerojatno ne bi. Ali udovolji mi. Ispričaj mi točno kako je Theo Knight dobio svoje." "Nema se baš puno za reći." "Volim detalje. Da ih čujem." "Sakrila sam se na njegovom straţnjem sjedištu, čekala da izaĎe iz bara nakon što mu završi smjena. Stavila sam mu pištolj uz glavu i rekla da vozi prema zapadu, tamo gdje ima puno skladišta. Pronašla sam odgovarajući kanal. Rekla sam mu da izaĎe i ode do ruba obale. I to je bilo to." "Izostavila si najbolji dio. Ţelim znati točno kako si to učinila." "Pucala sam mu u glavu." "S prigušivačem?" "Da, naravno." "U sljepoočicu?" "Potiljak. Jedan metak." "Iz koje blizine?" "Jedva dva centimetra." "Je li mu kraj cijevi dodirivao lubanju ili nije?" "Pa, moţda ga i je dodirivao. Blizina je bila velika." Ustao je i otišao na drugi kraj prostorije, ravno prema njoj. Katrina se nije micala, ali je osjećala kako joj se tijelo napelo, spremajući se na nešto. Zaustavio se kraj nje, ispruţio prste kao da su cijev pištolja i pritisnuo ih joj uz glavu. "Ovako." "Manje ih' više." "Iz ove blizine mu je metak sigurno izašao kroz lice." "Je. Ravno kroz čelo." Odmaknuo se i kimnuo, ali vidjela je da joj ne vjeruje. Zapravo, osjećala je da je upala u zamku.

"To je čudno", rekao je. "Sva ubojstva koja sam počinio s 22-kalibarskim pištoljem, a niti jednom nije bilo izlazne rane." "Stvarno?" "U tome je ljepota, dvadesetdvojke. Zato je to omiljeno oruţje profesionalaca. Nemu dovoljno snage da dva puta proĎe kroz lubanju. Nije kao tridesetosmica ili devetmilimetarski, koji uĎu s lijeve, a izaĎu s desne strane. Dvadesetdvojka uĎe sjedne strane i odbija se po lubanji dok ne pretvori metak u kajganu." Utihnula je. "Jesi li sasvim sigurna da mu je tvoj maleni 22-kalibarski metak izašao kroz čelo, Katrina?" "Naravno da sam sigurna. Moţda se to tebi nikada nije dogodilo, ali za sve postoji prvi put." "Osim što se prvi put ne računa ako nema svjedoka." "Očekivao si da ću ga ubiti u javnosti?" "Ne. Ali ako ću ti ikada vjerovati, očekujem da to učiniš preda mnom." "Prekasno. Theo je mrtav." "Onda ćemo naći drugoga." "Drugoga?" "Aha." Njegove su se tamne oči osvijetlile, kao da je za to ţivio. "Uvijek postoji drugi." 63 Jack se vratio kući u zoru. Šuljao se pored kreveta na prstima, škiljeći jer su prve zrake jutarnje sunca počele ulaziti u sobu. Cindy se na drugom kraju madraca probudila. "Gdje si bio?", pitala je, zijevajući. "Posvuda, provjeravao stvari." "Brinula sam se za tebe. Probala sam te zvati." Izvukao je mobitel iz dţepa. "Baterija mi se ispraznila. Oprosti. Bio sam nedostupan, a nisam to ni znao." "Jesi li saznao nešto o Theu?" "Mislim da jesam. Nastavi spavati. Nisam te htio probuditi."

Promatrao je kako joj se glava vraća na jastuk, a onda se i sam spustio na rub madraca. Čulo se zvono na vratima, što ih je oboje prestrašilo. "Što je sad?", rekao je, stenjući. "Vjerojatno novinar. Molim te, ne obraćaj paţnju." "Bolje da provjerim." Krenuo je duţim putem kroz kuhinju gdje je ubacio mobitel u punjač na pultu. Opet se čulo zvonce kad je ušao u predvorje i pogledao kroz špijunku. Prizor Katrine na njegovom trijemu mu je ubrzao puls. "Samo trenutak", rekao je, i brzo se vratio u spavaću sobu. Cindy je ustala i oblačila traperice. "Tko je?", pitala je. "Katrina. Vladina doušnica s kojom smo Theo i ja suraĎivali." "Što ţeli?" "Nisam siguran", rekao je, na putu prema ormaru. Otvorio je najgornju ladicu, otkočio pištolj i gurnuo ga ispod remena. Navukao je dugačku i široku majicu da bi sakrio kvrgu. "Jack, što to radiš?" "Ne brini, ona radi za vladu kao tajni agent. Siguran sam daje sve u redu. Ali nakon stoje Theo nestao, a doktor Marsh ubijen, ne moţemo biti dovoljno oprezni." "Jack..." "Samo ostani unutra dok ti ne kaţem da moţeš izaći. I neka ti jedna ruka bude na telefonu. Ako ti se učini da čuješ nešto loše, pozovi policiju." "Plašiš me." "Samo ostani tu. Brzo ću se vratiti." Vratio se u predvorje, duboko udahnuo. Ona je vladin tajni agent, podsjetio se, iako je kao bivši tuţitelj znao da ne smije puno računati s tim. U ovom trenutku, meĎutim, nije vidio bolji način da pomogne svom prijatelju. Oprezno je otvorio vrata. "Mogu li ući?", pitala je.

Trznuvši glavom joj je pokazao prema unutra i pustio je da proĎe. Zatim je zaključao za njom i uveo je u dnevnu sobu. Sjela je na rub kauča i pitala: "Jesmo li sami?" "Aha", slagao je. "Cindyje kod svoje majke." "Dobro. Zato stoje vrijeme da porazgovaramo." "Slaţem se. Ali prvo, Theo. Znaš li odgovor na moje pitanje - ime albuma?" "Imam ga." Pruţila mu je mali komad papira. Jack je prepoznao Theov rukopis, i odgovor je bio onakav kakvog je traţio: Thank you for... F.U.M.L. (Fucking Up My Life). Nacerio se u sebi, a zatim gurnuo papir u dţep. "Dobro. Moţda si kupila još nekoliko sati. Ali ţelim znati što se dogaĎa." Sjela je na koţni madrac, a zatim opet ustala. Činilo se da je napeto i Jack je sumnjao da je to od ţivaca, a ne od kave. "Nisam sigurna gdje bih počela." "Zašto si otela mog prijatelja? Ţelim pravi razlog." Skrenula je pogled, a onda ga opet vratila, kao da nije sigurna kako bi odgovorila i na najjednostavnije pitanje. "Skoro osam mjeseci sam na tajnom zadatku. To znaš od našeg prvog susreta." "Našeg drugog susreta. Prilikom prvog susreta si me poslala na hitnu." "Imaš pravo. Zato što razumiješ daje nemoguće igrati tu ulogu bez da od mene traţe da učinim stvari koje ne ţelim učiniti." "To je dilema svakog doušnika." "I to mi nije smetalo. Do prošlog tjedna. Dobila sam zadatak Uglavnom se svodilo na ovo: Ubij Thea ili budi ubijena." Jack se sledio. "Pa si ga otela." "Skrila sam ga. Zbog njegove sigurnosti." "Ti si doušnica. Ne misliš li da bi bilo pametnije otići na policiju?"

"Theo je isto reagirao", rekla je, odmahujući glavom. "Ali ne mogu to sada predati policiji. Previše sam uloţila." "Što si uloţila?" Opet je počela šetati. "Nisam slučajno radila u Viatikalnim rješenjima. Traţila sam ovu tvrtku, skupljala svu prljavštinu koju sam mogla, a onda otišla drţavnom tuţitelju i traţila da radim kao doušnik." "A on je pristao na to?" "Pametno sam to odigrala. Mislili su da sam bivša mafijaševa djevojka, koja je ljuta i ţeli ga razotkriti." "Ali nisi bila" Odmahnula je glavom. "Znala sam da ću se uvući duboko u ovu tvrtku kako bih dobila potrebne informacije. Jedini način da jednog dana izbjegnem zatvor je bilo da postanem doušnik." "Što ti je onda pravi cilj?" Stala je i pogledala ravno u Jacka. "Postoji tip kojeg traţim. Nekad je imao tvornicu u Pragu, koja je zapravo bila paravan za kriminalne djelatnosti. Drogu, prostituciju. Dugo mije trebalo, ali konačno sam mu ušla u trag u Miamiju. Prema svemu što sam do sada pronašla, prilično sam sigurna da radi za Viatikalna rješenja." "A ţeliš ga naći jer..." "Zbog onoga stoje učinio meni i mojoj prijateljici Beatriz. Osobno je." Jack ju je ţelio pitati, ali nije izgledala spremnom da više kaţe. "Kako se zove?" "Ne znam. Nisam ni sigurna kako točno izgleda. Najbliţe što sam mu ikada prišla je bilo kad sam mu gledala u potiljak sa straţnjeg sjedišta auta." "Ne bojiš li se da bi on mogao prepoznati tebe?" "Tada sam puno drugačije izgledala. Kratka kosa, petnaest kilograma manje" Jack ju je teško mogao zamisliti petanest kila mršaviju, ali mu je govorilo nešto o tome kako je tada morala ţivjeti. "Kako ćeš znati da si pronašla pravog tipa?" "Trebam samo još malo vremena da provjerim neke stvari. Onda ću znati."

"Što onda?" "Nakon svog ovog vremena i truda, ne namjeravam se rukovati s njim. Ali trenutno imam većih problema. Kao što moji ruski prijatelji vole reći, kuća gori, a sat otkucava." "Što to znači?" Krenula je prema prozoru i povukla zastor taman dovoljno da moţe vidjeti preko livade. Zatim se okrenula prema Jacku i rekla: "Imam novog šefa. I nešto mi govori da on ţeli hat trick." "Hat trick?" ' "Mala ruska hokejska šala. Hat trick znači tri gola." "Znam. Ali ne razumijem kontekst." "Prvo Jessie. Onda Marsh. Sada ţeli i trećeg kurvinog sina koji gaje prevario." "Hoćeš reći..." "Ne vjeruje da je Theo mrtav, zato imam posljednju šansu da se dokaţem. Što znači da moram brzo razmišljati i odlučiti što ću s tobom." Jack je zakoračio unazad: "Što ćeš sa mnom?" Pogledala gaje u oči i rekla: "Ti si moj sljedeći zadatak." 64 Svaki je udisaj odnosio Cindy dublje u san, iako se činilo da je to nešto više od sfere sna, otupljujuća paraliza koja joj je slala ţmarce sve do vrhova prstiju, i najmanji napor poput drţanja kapaka otvorenima bi joj donosio vrtoglavicu. Miris paleţi joj je nadraţivao nosnice. Ne da se nije mogla sjetiti što se dogodilo. Sve se dogodilo tako brzo, onog trenutka kad je ušla u spavaću sobu - mutne kretnje iza nje, mišićava ruka oko njezina struka, i smrdljiva krpa koja joj je prekrila usta i nos. U nekoliko trenutaka je omlohavila. Ali borila se protiv toga, odbijala biti savladana. Uspjela je čuti većinu onoga što su Jack i Katrina govorili. Dnevna je soba bila niz hodnik od nje, ali zvuk je dobro putovao u njihovoj malenoj trosobnoj kući, posebno u jutarnjoj tišini. Čula je dovoljno da zna da je bilo vrijeme da pozove policiju. U tom je trenutku zgrabila beţični telefon na ormariću i otrčala u

kupaonicu. Odjednom joj je postalo jasno. Savršeno okrugla rupa izrezana na staklenim vratima koja su vodila u solarij ispred njihove kupanice. Zasjeda s leĎa. I još nešto joj je postalo jasno. Činilo se da se sjeća da je telefon bio mrtav. Da, telefon je bio mrtav. Toga se definitivno sjećala, i strah koji je narastao u tom kratkom, lucidnom trenutku joj je donio još jedan nalet adrenalina. Dio nje je znao da bi već trebala biti potpuno bez svijesti, ali nije to htjela dopustiti. Instinkt je počinjao vladati njome. Bio je to skoro neobjašnjiv, nenamjeran, brzinski odgovor na spoznaju da joj je netko provalio u njihovu kuću i daje Jack bio s Katrinom, potpuno nesvjestan te činjenice. Bio je u opasnosti i ona mu je morala pomoći. Voljela je misliti daje na to tjera ljubav, ljubav koju je dugo nosila, otkad pamti. Osjećaj joj je bio poznat, ali nekako joj je bilo lakše povezivati taj osjećaj s dalekom prošlošću nego sadašnjim dogaĎajima. Pokušala se oduprijeti tome što ju je vuklo u tom smjeru, borila se protiv utjecaja droge, ali osjećala je kako je mozak napušta. Osjećala je kako se povlači u ono vrijeme, davno, kad je prvi put osjetila kušnju da nagonski reagira, bogom-dani instinkt da zaštiti čovjeka kojeg voli. Ili barem da zaštiti njegovo ime. Dogodilo se to kada je imala devet godina, samo dva mjeseca nakon što je njezin otac počinio samoubojstvo. Zvuk mljevenja se čuo kroz vrata kupaonice, dječje, na katu. Cindy je izašla iz svoje sobe i slušala. To sigurno nije bilo sušilo za kosu ili neki drugi zvuk koji je ikada čula iz kupaonice. Krenula je niz hodnik i pokušala otvoriti vrata. Zvuk je prestao. "Odlazi!", viknula je njezina sestra. "Što radiš unutra?" "Odlazi odavde." Opet se čulo mljevenje. Cindy je slegnula ramenima, a onda je uzela iglu iz svoje punĎe i gurnula je u ključanicu. Brava je zazvonila, i vrata su se otvorila. Celeste je zgrabila mikser i viknula: "Glupačo!" Cindy se nije dala zbuniti. Ušla je i pogledala nered u prostoriji. "Što radiš?"

"Milk-shake. Sad molim odi odavde." "Daš mi malo?" "Ne. Ali ako ulaziš ovamo, barem zatvori vrata." Cindy je zalupila vratima, a Celeste ih je zaključala. Cindy se nagnula nad mikser i osjetila miris prijevare. "Fuj! Smrdi po ribi." "Stvari koje ti čine dobre nikada ne mirišu dobro." "Jesu li stvarno ribe unutra?" "Ne, genijalko. Iz boce je." Cindyje pogledala etiketu. "Je li stvarno dobro za tebe?" "Da" "Natočimo onda još malo", rekla je i nagnula bocu. Sestra ju je zgrabila i zaustavila. "Ne. Malo ti čini dobro. Previše te moţe ubiti." "Ubiti?" "Da. Previše djeluje kao otrov." "Što je unutra?" "Lijek." "Kakav lijek?" "Ne tiče te se." "Otkud ti?" "Od jedne od cura iz škole. Maturantice." Cindy je zgrabila bocu i pročitala natpis. "E-R-G-O. Zašto to piješ?" "Rekla sam ti da te se to ne tiče." "Reci mi ili ću pitati mamu." Celeste ju je ljutito pogledala i oduzela joj bocu: "Pijem to jer mislim da sam trudna, dobro?" Cindyna usta su se otvorila: "Bila si s dečkom?" "Ne."

"Kako si onda zatrudnjela?" Celeste je spustila pogled i rekla: "Sanjala sam." "Što si sanjala?" "Tatu. Dolazi mi." Cindy je osjećala kako joj krv počinje kipjeti: "I?" "Ponekad noću. Čujem ga ispred prozora svoje spavaće sobe. Lišće šušti nakon svakog njegovog koraka. Onda ustanem, ali nisam stvarno budna. Vidim se kako hodam niz hodnik, spuštam se. Odlazim do straţnjih vrata i otvorim ih. Ne vidim ništa osim tog lišća koje se vrti. Ali onda se on odjednom pojavi, i ne znam kako, ali sam gola i on je tamo, kao stoje nekad bio i..." "Prestani!" "Povuče me na sebe i..." "Celeste, laţeš." "Ne laţem. Bila si premlada. Bio bi i tebi došao da se nije ubio. Još uvijek bi mogao." "Cure!" Sledile su se. Njihova je majka bila na vratima. "Što se dogaĎa unutra?" Celeste je otišla do vrata i odškrinula ih. "Sve je u redu, mama." Cindy je slušala kako njezina sestra i majka razgovaraju kroz odškrinuta vrata. Celeste je sestri okrenula leĎa i Cindy je dobila nagonsku potrebu uzeti nešto i udariti je po potiljku, isto kao stoje to poţeljela i kada je Celeste upropastila propovijed na sprovodu svojim laţima. Cindy je to čak mogla i zamisliti. Celeste pada na pod, krvava i bez svijesti. Celeste i njezine laţne optuţbe. Nitko joj to nikada nije objasnio, ali Cindy je znala da je to istina: Celeste je natjerala oca na samoubojstvo, uzela joj ga. Celeste je preklinjala njihovu majku, pokušavala je uvjeriti da ne rade ništa loše i da nema razloga da ona uĎe unutra. Cindy je zgrabila bocu Erga i dugo i dobro pogledala etiketu. Nije bila sigurna što je to, ali Celeste joj je dala potrebne podatke. Malo je lijek, a puno otrov. Bacila je pogled na "milk-shake" na polici i obuzela ju je ta pomisao. Što bi se dogodilo da natoči Celeste još malo?

"Dobrodošla natrag", rekao je muški glas. Cindy je pogledala u njegove hladne, tamne oči. Lice mu je bilo točno ispred nje, onda bi nestalo, pa se vratilo. Činilo se kao da svaki treptaj traje nekoliko sekundi. Stavio joj je nešto pod nos, ona ju je naglo zabacila. Mirišljave soli, shvatila je. Osjetila je kako joj se tijelo polako vraća u ţivot. "Sada moraš stati na svoje noge", rekao je podigavši je s poda kupaonice. Noge su joj klecale i naslonila je tijelo na njegovo. "Tako", rekao je. "Za nekoliko minuta ćeš biti dobro. Ako ne učiniš nešto glupo." Cindy je pokušala nešto reći, ali usta joj nisu mogla oblikovati riječi. Razdvojio joj je čeljusti i gurnuo joj nešto dugačko i hladno u usta sve dok joj to nije dotaknulo straţnji dio grla. Osjetila je okus metala. Mogla je osjetiti okus baruta iz pištolja koji je puno puta bio upotrijebljen. Vidjela je zao pogled u njegovim očima. Podsjećale su na mjesto na kojem je već bila, prije pet godina, s luĎakom po imenu Esteban - mjesto na koje se nije ţeljela vraćati. Srce joj je snaţno lupalo i odjednom je bila budna. "Ništa glupo, Čuješ me?" Cindy je kimnula. "U redu", rekao je i gurnuo je prema naprijed. "Idemo." 65 "Ne mrdajte", rekao je Yuri, a glas mu je odjekivao preko dnevne sobe. Katrina i Jack su se sledili. Yuri je drţao Cindy ispred sebe s pištoljem pritisnutim uz glavu, koristeći je kao ljudski štit. Strahu njezinim očima je bio više nego stoje Jack mogao podnijeti. "Pusti mi ţenu." "Zaveţi", rekao je Yuri. "Tko si ti?", rekao je Jack. "Zove se Yuri", rekla je Katrina. "Što ţeliš?"

"Ţelim da radiš ono što ti kaţem." "Ne mogu." "Tako sam i čuo. Zar si stvarno mislila da sam dovoljno glup da te pošaljem ovamo samu i ne pratim te? Čuo sam sve što si rekla." "Onda si pravi. Izgleda da ćeš sam morati srediti Jacka Swytecka." Gurnuo je pištolj u Cindyn obraz. "Napravit ćeš što ti kaţem. Ili ću mu ubiti ţenu." "Ionako ćeš je ubiti." "Stanite", rekao je Jack. "Pusti je, Yuri, ili kako god da se zoveš. Onda ćemo ti i ja sjesti u tvoj auto i otići do tihog mjesta u šumi gdje moţeš sa mnom napraviti što god ţeliš. Samo pusti Cindy." "Ma, kakav si ti junak", rekao je podrugljivo. Onda mu je osmijeh iščezao s usana. "Na pod, Swyteck. Licem prema dolje." Jack se nije ni pomaknuo. Yuri je pojačao stisak na Cindyno grlo. Oči su joj se izbečile i čujno je zastenjala. "Rekao sam dolje." Jack se spustio na tepih. "Ruke iza glave." Jack je isprepleo prste prema naredbi. "Jako dobro. A sada, Katrina, učinimo ono zbog čega smo došli." Pogledala je Yurija, a onda Jacka na podu. U sobi je zavladala tišina. Polako je uvukla ruku u unutrašnjost jakne i izvukla dvadesetdvojku. "Tako, curo. Sada mu se pribliţi. Sjećaš se što sam ti rekao o metku u mozak. Ţelim da upotrijebiš tu dvadesetdvojku kao što treba." Prešla je dnevnu sobu, zatim se zaustavila na rubu tepiha. Bila je blizu, ali ne tako blizu da bi Jack mogao pruţiti ruku i zgrabiti je za noţni zglob. "Ne čini to, Katrina."

"Začepi, Swyteck", rekao je Yuri. "Pokušavam biti dobar. Dajem ti povlasticu da umreš s malom nadom da bih stvarno mogao ostaviti tvoju ţenu na ţivotu. Još jedna riječ i oduzet ću ti to." Sobu je prekrila tišina. Katrina je mogla čuti zvuk svog vlastitog disanja. Yuri je suzio oči i rekao: "Učini to, Katrina." Osjetila je kako joj se dlanovi znoje, dok je stiskala ručku svog pištolja i uperila cijev prema Jacku. "Tako", rekao je Yuri. Jednim je okom gledala Jacka, a drugom Yurija. Prstom je milovala okidač. "Učini to." Ruka joj je drhtala, ali misli su joj postajale jasne. "Ovo nema smisla." "Prestani odugovlačiti." "Ima toliko lakših načina da se ovo učini." "Ja to ţelim ovako učiniti. Sada povuci okidač." "Zašto? Zašto me tjeraš da to učinim?" "Zato što mogu. Sad ga ubij." "Zašto? Zašto ti je tako vaţno da ja to učinim?" "Da se nisi usudila suprotstaviti. Znam tko si, kurvice mala. Zar si stvarno mislila da me moţeš prevariti?" "Molim?" "Ako te mogu natjerati da reţeš dlake s pičke i predaš mi ih u plastičnoj vrećici, sigurno te mogu natjerati da povučeš okidač. To si ti. Znam kakva si i posjedujem te. Isto je kao što je i bilo, sjećaš se. Niti jedna odluka koju donesemo nije beznačajna. Svatko od nas odlučuje o svojoj sudbini. Sad učini što ti kaţem. Ubij ga!" To je bio on, shvatila je, i ta ju je spoznaja duboko pogodila. Sitni podaci koje je skupila tijekom posljednjih mjeseci su nagovještavali da je on čovjek kojeg je traţila, a sada se to nije moglo poreći. Nešto se u njoj prelomilo, bijes potaknut mučnom stvarnošću onoga što je pokretalo tog pervertita. Radilo se o dominaciji i kontroli, od njezine prijateljice Beatriz koja je poginula u njegovoj tvornici zato što mu je odbila dati svoje

tijelo, do njezinog vlastitog sramotnog prodavanja stidnih dlaka u vrećici - i istinski neopisive stvari na koje je bila prisiljena pod prijetnjom pištolja nakon što dlake više nisu bile dovoljne. Nije mogla biti sigurna da je on ubio onu ţenu sa sidom u Georgiji, ali samo je ovaj gad bio dovoljno nisko da prodaje krv svojih ţrtava. Svatko određuje svoju sudbinu. Okrenula se i ispalila metak preko prostorije. Utišan prigušivačem, prozujio je pored Yurija i razbio vazu pored zida. Yuri je uzvratio pucanj, još jedan prigušeni projektil. Ali ovaj je pronašao metu. Katrina je pala na pod. Vruća, mokra eksplozija joj se rasprsnula ispod jakne. Njezin je pištolj pao, a onda i ona pokraj njega. "Cindy", viknuo je Jack. Posljednji, smrtno tihi pucanj je izletio iz Yurijevog pištolja, i Jack se bacio iza kauča. Katrina je pokušala podignuti glavu i uspjela u tome tek nekoliko centimetara od poda. Taman dovoljno da vidi kako se Yuri pognut povlači u kuhinju, vukući sa sobom svog taoca. 66 Jack se nastavio kretati, puzao iz svog skrovišta iza kauča prema Katrini. Yurijev metak je napravio rupu u jastučiću na fotelji. Četveronoške je prošao pored naslonjača i zatekao Katrinu na krvlju natopljenom tepihu. Leţala je na leĎima s bolnom grimasom na licu. "Koliko je gadno?" pitala je. Jack joj je odgurnuo ovratnik majice da bi bolje pogledao ranu. Nalazila se odmah ispod ključne kosti. "Nije pogodio vitalne organe. Samo moramo zaustaviti krvarenje." "Pritisak," rekla je. On je zgrabio jastuk s kauča i pritisnuo ga na ranu. Krajičkom oka je ugledao beţični telefon na stoliću. Zgrabio ga je i počeo zvati. "Ništa", rekao je. "Sigurno je prerezao ţice."

"Imaš li mobitel?" "Ne kod sebe. Ti?" "U vraţjoj kuhinji. Puni se." S druge strane vrata se začuo gromki glas. "Kako ste svi tamo?" "Izvrsno", rekao je Jack. Stvarno znaš prirediti zabavu." Katrina ga je zgrabila za lakat kako bi ga ušutkala. "Ne odgovaraj mu. Ja ću govoriti. Neka ovo ostane izmeĎu mene i njega." "To nije izmeĎu tebe i njega. Ima moju ţenu." Yuri je rekao: "Svi ostanite gdje jeste. Ako čujem da se otvaraju vrata ili prozor, bilo kakav ZVUK koji bi zvučao kao da netko ide po pomoć, smjestit ću metak u ovu lijepu glavu. A nemojte ni pomišljati na mobitele." Katrina je odgovorila. "Kako god ti kaţeš, Yuri." Zatim je pogledala Jacka i prošaptala: "Dok god priča, znat ćeš gdje je. Postoj i li još neki put do kuhinje osim ovih vrata?" "Iz hodnika prema kupaonici." "Dobro. Tuda ćeš ući. Ja ću razgovarati s njim, paţnja će mu biti odvučena. Koliko si dobar s pištoljem?" Izvukao je svoj Smith & Wesson od ispod majice. "Dovoljno dobar da te pogodim prije nego ti pogodiš mene." "Nisam namjeravala pucati u tebe." "Znam. Zato ga nisam ni izvukao." "To je jedno. Moţeš li ga upotrijebiti'" "Kao tuţitelj sam nosio oruţje. Išao sam i u streljanu." "Onda dobro." "Imamo li drugu mogućnost?" "Ne. Ako sam u pravu u vezi s ovim tipom, on je Gruzijac, Član Kurganskaye. Elitnih ubojica. Čak ih i talijanska mafija koristi. Neće nikoga pustiti odavde ţivog. Onda, moţeš li to ili ne?" "Naravno. Idemo." "Dobro. Bit ćeš u prednosti s tridesetosmicom. Yuri ima dvadesetdvojku. Manji meci, malo nepouzdaniji na daljinu. Zato me samo okrznuo. Bolje ti je da mu se ne pribliţavaš."

"Koliko blizu misliš da bih mu trebao prići?" "Imat ćeš jednu priliku. To je sve. PriĎi mu dovoljno blizu da je iskoristiš." Jack je osjetio trnce u ţelucu. "Dobro. Krenimo." "Hej, Yuri", viknula je. "Ovo je prilično smiješno, zar ne? Nakon osam mjeseci skupljanja krvi za tebe, sada tu nasmrt krvarim na podu." Jack je čekao na odgovor, ali nije ga bilo. Na Katrinin znak je počeo puzati preko dnevne sobe prema glavnom hodniku. "Plan je bio dobar, Yuri. Mislim da je posebno pametno bilo to kako si uspostavio sve te laţne viatikalne kompanije. Jednu za Jessie Merrill na Floridi. Jednu za Jody Falder u Georgiji. No, reci mi nešto. Postoji li ţrtva za svaku kompaniju koju si osnovao?" Jack se nastavio kretati po podu od hrastovine na laktovima i koljenima. Pokušavao se koncentrirati na svoju misiju, vidjeti napad u glavi. Ali bilo je teško zanemarivati stvari koje je Katrina govorila. "Svaka od njih bi ionako umrla", rekao je Yuri. "Osim Jessie Merrill." "Misliš da sam je ja ubio?" "Izgleda kao osoba koju bi ti rado ubio. Mlada i lijepa ţena koja je od tebe napravila budalu." Jack se zaustavio. Katrinin glas je u daljini postajao sve slabiji. Bio je dva metra od ulaza u kuhinju. Čekao je Yurijev odgovor kako bi procijenio koliko je udaljen od svoje mete. "Jebi se, Katrina." Kratko i slatko, ali Jacku je bilo dovoljno da procijeni da je Yuri bio na drugoj strani kuhinje, blizu pokretnih vrata koja su vodila u blagovaonicu. "Osjetljiva tema za tebe?", rekla je. "Ne seri, Katrina. Znam što pokušavaš." Tišina je prekrila čitavu kuću. Jacka su samo centimetri dijelili od ulaza u kuhinju. Primio je pištolj s obje ruke i uspravio tijelo u čučanj. Bio je spreman. "Swyteck", rekao je Yuri. "Gdje si?"

Od tog pitanja je Jackovo srce počelo brţe udarati. "Odgovori mi", rekao je Yuri. "Otkrij mi svoj poloţaj odmah." Jack se spremio uza zid. Morao je nešto napraviti. Da uleti? Zakotrlja se i puca? Nije bio siguran. Izgovorio je petosekundnu molitvu. "Nabrojat ću do tri", rekao je Yuri. "Ako ti ne čujem glas, toliko je tvojoj ţeni ostalo ţivota na ovom planetu. Jedan." Jack je duboko udahnuo. "Dva. T..." Jack se bacio kroz p r o z o r i naciljao tridesetosmicom. Kroz mutnoću svog ulaska je ugledao kako se pomična vrata na drugom kraju kuhinje otvaraju. Katrina se bacila na Yurija, glasno vičući kako bi ga uzrujala, a i Cindy je počela vrištati. Yuri je ispalio metak, ali je to učinio baš u trenutku kad se Cindy oslobodila njegovog stiska. Metak je divlje poletio po kuhinji i zabio se u prozor iznad sudopera. Cindy se bacila prema vratima i na trenutak je Yuri ostao stajati nasred kuhinje bez svog ljudskog štita. Jack se nastavio kotrljati kako bi ostao pokretna meta. Yuri je ispalio još jedan metak, ali je pogodio vrata pećnice. Jack je uzvratio vatru, a njegova tridesetosmica je odjeknula poput groma u usporedbi s Yurijevim prigušenim projektilima. Sve se odvijalo brzo, ali se činilo kao da je usporeno. Trzanje pištolja, odjekivanje pucnja. Bljesak baruta na kraju cijevi. Izraz na Yurijevom licu se odmah promijenio. Činilo se da je u istom tom trenu gledao Jacka kroz prodorne oči ubojice, a onda tih očiju više nije bilo. Glava mu se trznula unazad u zasljepljujućoj tamno crvenoj magli. Yuri je pao na pod, uz beţivotni tutanj, a krv mu je tekla iz uništene očne jabučice. Jack se na trenutak sledio sve dok nije shvatio što je vidio. Onda je potrčao prema Cindy. Ona je plakala, stisnuta u kutu iza hladnjaka. Jack ju je uzeo u naručje. Drhtala mu je u rukama. "Jesi li dobro?" Suze su joj tekle niz lice, ali je kimnula.

Katrina je na drugom kraju sobe zastenjala. Jack se uspravio i vidio je kako leţi na podu. Pojurio je prema njoj. "Drţ' se Katrina. Pozvat ću pomoć." "Mislim da ću biti dobro." "Cindy, moj mobitel je na pultu. Pozovi hitnu pomoć. Brzo." Jack je još jednom pogledao Katrininu ranu. Još uvijekje krvarila, ali činilo mu se da još ima vremena. Ako poţure. "Cindy, jesi li me čula?" Nije odgovorila. Ustao je i krenuo prema telefonu, a onda se smrznuo. Cindy je stajala na sredini kuhinje, vidno potresena, a ipak u stanju uperiti Yurijev pištolj ravno u svog muţa. "Cindy, što radiš?" "Oprosti", rekla je, a glas joj je drhtao. "Ova ludnica, ne mogu to više podnijeti. A ti si kriv za sve." "Cindy, daj mi pištolj, moţe?" "Makni se od mene." Zaustavio se na mjestu. Obrisala je suze iz očiju krajem rukava, ali je i dalje drţala pištolj uperen u njegove grudi. "Jesi li već pronašao svog sina?", pitala je. "Molim?' "Sina kojeg ti je dala. Sama mi je ispričala sve o tome." "Kada?" "Nakon što si otkrio da te prevarila. Nazvala me." "Zašto?" "Pustila mi je onu vrpcu. Onu na kojoj ste vas dvoje u krevetu." "Rekla si mi da su ti je dali detektivi." "I jesu. Ali tada sam je već bila čula od samog izvora." Jack se trznuo, zbunjen. Počela ga je plašiti. "Zašto ti je pustila tu snimku?' "Htjela mi je reći da ti je rodila dijete. I da ste opet zajedno." "Ako je to rekla, lagala je."

"Zar?" Jack je iza sebe čuo krkljanje. Katrina se gubila. "Cindy, daj mi pištolj. Moţemo ovo srediti. Ovoj ţeni treba liječnik." Glas joj je ojačao, pun emocija. "Ne zanima me što joj treba, k vragu. Zar ne moţeš ni deset sekundi svog ţivota posvetiti meni?" "Mogla bi umrijeti, zar ne vidiš?" 'Ona umire, ti umireš, svi mi umiremo. Zlo mi je od ovoga, Jack Kunem se, jedini put kad vidim ljubav u tvojim očima je kad se probudim iz noćne more usred noći ili čujem čudan zvuk ispred prozora i trebam te da me zagrliš i kaţeš mi da će sve biti u redu." "O čemu pričaš?" "Znaš o čemu pričam, nije li to jedino što stvarno voliš na meni?" "Ne." "Laţljivče! Voliš kad te trebam. Samo to voliš. Zato ti i tvoja Jessie Merrill moţete zajedno gorjeti u paklu. Više te ne trebam." Jack je zanijemio. Pokušao ju je pogledati u oči, ali činilo se kao da gleda ravno kroz njega. Plakala je, ali nije izgledalo da su to suze ţalosnice. Samo izljev nekih nakupljenih osjećaja koje nikada ranije nije vidio. "Cindy", rekao je tihim, ravnomjernim glasom. "Što si učinila Jessie?" Izraz lica joj se skamenio, ali nije ništa rekla. "Cindy, pričaj sa mnom." Preplavila ju je mirnoća. Jack više nije vidio suze i činilo se da joj se tijelo prestalo tresti. Promatrao je cijev pištolja kako se odmiče od njega. "Tako. Daj mi pištolj." Nastavila se micati. Prvo u stranu, a onda nagore. I još prema gore. Bacila je pogled na Yurijevo tijelo na podu, a onda rekla praznim glasom. "Kao što je on rekao: svatko odlučuje o svojoj sudbini." Jack je uţasnut gledao kako cilja u svoju vlastitu sljepoočicu. "Ne", viknuo je i bacio prema njoj. Svom je teţinom pao na nju, zgrabio pištolj pokušavajući spriječiti još jednu besmislenu tragediju. Negdje u tom hrvanju je osjetio kako joj se ruka pomaknula prema naprijed.

Zatim je čuo mučan, prigušeni zvuk posljednjeg metka koji je izlazio iz prigušivača. 67 Jack je sa svog mjesta u bolničkoj čekaonici imao pogled na zahode. Cindyna majka mu je bila s lijeve strane, dijelilo ih je nekoliko sjedala. U protekla dva sata su se jednom pogledali u oči. Slučajno je podignuo pogled i vidio kako upućuje smrtonosne poglede prema njemu. Malo iza jedanaest sati im se obratio liječnik: "Gospodin Swyteck?" Evelyn je iskočila iz stoca i stala izmeĎu njih. "Ja sam Cindyna majka." "Ja sam doktor Blanco. Dobre su vijesti da će vašoj kćeri - vašoj ţeni - biti dobro. Izbjegla je metak. Doslovno. Našao je put točno iznad njezinog uha. Ravno niz lubanju. Ipak, spada u površne ozljede." Jack je rekao: "Što je s Katrinom, ţenom koja je došla u istim kolima hitne pomoći? Kako je ona?" "Oporavit će se. Izgubila je puno krvi, ali stigla je ovdje na vrijeme. Očekujem puni oporavak. Vjerojatno je čeka nekoliko mjeseci rehabilitacije." "Moţemo li molim vas razgovarati o mojoj kćeri?", rekla je Evelyn. "Kada će moći kući?" "Tu postoji problem. Kod svakog samoozljeĎivanja ne ţelimo ţuriti s tim stvarima. Prije nego bilo što obećam, ţelim psihijatrijsku procjenu." "To zvuči mudro", rekao je Jack. "Psihijatrijsku?", rekla je Evelyn. "Onanije - hoću reći, ona je pametna djevojka. Samo je pod velikim stresom." "Stres moţe biti dijelom toga. Ali neka profesionalac izvidi čitavu situaciju. Onda ću moći donijeti odluku." "Kada je mogu vidjeti?" "To je nešto o čemu će odlučiti naš psihijatar. Moţete ovdje čekati ako ţelite. Pozvat ću nekog s psihijatrije čim bude moguće." Uputio im je pristojan osmijeh, rukovao se s njima i otišao.

Jack se vratio na mjesto. Evelyn je krenula prema svojem, a onda stala i okrenula se. Sjela je preko puta Jacka, ali nije ništa rekla. Samo je buljila "Ţao mi je zbog svega ovoga, Evelyn." "I treba ti biti." "Ne moraš me gaziti. Ne postoji razlog zbog kojeg bi Jessieno tijelo bilo pronaĎeno u našoj kući. Osim ako ju je Cindy ubila." "Zar stvarno vjeruješ da je Cindy sposobna za ubojstvo?" "Ne. Ali sada se mnoge sitnice uklapaju. Sjećam se jedne od prvih večeri koje smo proveli u tvojoj kući. Cindy je bila uzrujana jer je saznala da nije trudna. Počeli smo razgovarati o plodnosti i bila je uvjerena da je problem u njoj, a ne u meni. Niti jedno od nas se nije testiralo. Kako bi znala daje problem u njoj, osim ako joj Jessie nije rekla..." Zaustavio se, odjednom osjećajući nelagodu što o tome razgovara sa svojom punicom. "Da si već imao dijete?" "Samo ţelim reći da ne mogu u to povjerovati." "Onda ni nemoj. Slušaj, Jessie je moţda umrla u vašoj kući, ali Cindy nije bila kod kuće kad se to dogodilo. Taj je cijeli dan bila sa mnom." "Dobar pokušaj, Evelyn. Ali nisi prvi roditelj koji je djetetu stvorio alibi." "Slušaj me, pametnjakoviću. Cindy ionako nije dobro. Onaj Yuri ju je onesvijestio nekakvom drogom a onda joj uperio pištolj u glavu. Kako bi razuman ti bio nakon toga? Ne moţeš ništa što je tog jutra rekla uzeti zdravo za gotovo." Vrata dizala su se otvorila i iz njega je izašla ţena. Ugledala je Jacka i krenula prema njemu. Jack je dugo nije vidio, ali se činilo da što su Cindy i njezina sestra bile starije, da su postajale sve sličnije. "Bok, Celeste", rekao je Jack. "Hvala što si me nazvao. Kako je Cindy?" "Bit će dobro." Evelyn se okrenula i otišla, ne rekavši ništa svojoj starijoj kćerci. Ako je odnos izmeĎu nje i Jacka bio hladan, izmeĎu nje i Celeste je stajao ledenjak. Jack to nikada nije u potpunosti shvaćao, samo je to prihvatio kao neobičnu obiteljsku situaciju.

Otpratio je Celeste do aparata za sokove, dosta daleko od Evelyn i nekoliko minuta joj objašnjavao čitavu situaciju uz hladan sok. Pogledao je prema prijemnom pultu i ugledao Evelyn kako razgovara s liječnicom, vjerojatno psihijatricom. "Ispričaj me na trenutak." Brzo je prešao čekaonicu i predstavio se doktorici. Kao što je i pretpostavljao, bila je s psihijatrije. "Upravo sam objašnjavala vašoj punici da ću vjerojatno zadrţati Cindy barem jednu noć, radi promatranja." "To je razumljivo." "Ako postane nasilna ili pokaţe znakove da bi se mogla povrijediti, morat ćemo joj dati sredstva za smirenje, ili je čak vezati. Ne kaţem da će se to i dogoditi, ali bih ţeljela vaše pismeno odobrenje, za svaki slučaj." "Stvarno mislite da je to nuţno?" "Ja sam joj majka, ja ću potpisati." Jack je popustio. Liječnica je pruţila Evelyn olovku i odobrenje. Ona je letimično pogledala formular, a onda uzela olovku. Jack ju je gledao kako potpisuje. Trudio se to ne pokazati, ali osjećao se kao da ga je pogodio grom. "Izvolite", rekla je. Liječnica joj je zahvalila i gurnula papire pod ruku. "Kasnije večeras ću imati za vas vijesti. Nazvat ću vas." "Hvala vam, doktorice." Okrenula se i krenula prema liftu. Jack je pogledao na sat i rekao: "I ja moram ići." "Dobro. Ionako nisi potreban." "Ostao bih, ali detektivi s Odjela za umorstva su mi za vratom." "O čemu se radi?" "Ima veze s noţevima. Tko god je ubio Jessie, razrezao je fotografije u albumu s našeg vjenčanja. Uz sve što se sada dogodilo, ţele pregledati našu kolekciju noţeva, da provjere jesu li fotografije razrezane nekim od naših noţeva."

"Misle da je Cindy razrezala fotografije s vlastitog vjenčanja?" "Ako je ubila Jessie iz ljubomore, to bi se uklapalo, Zar ne?" Evelyn je razmislila o tome, a onda odmahnula glavom. "Samo idi, molim te. Ne moţeš li ikada nekome donijeti dobre vijesti?" "Poradit ču na tome." Otišao je prema liftu, ali duţim putem kako bi prošao pored Cindyne sestre. "Jesi li za kavu?", rekao je. "Moţe." Ušli su u dizalo i on je pritisnuo tipku za spuštanje. "Moram s tobom razgovarati o nečemu", rekao je. "O čemu?" "Snovima." Stresla se: ' 'Kakvim snovima?" "Već nekoliko mjeseci Cindy sanja istu noćnu moru o tome da joj vaš otac dolazi. A kad odlazi ţeli me povesti sa sobom. Imaš li pojma o čemu se tu radi?" Nije odgovorila. Iz dizala je još jednom pogledao svoju punicu koja je sjedila na drugoj strani čekaonice. Onda su se vrata zatvorila i lift se počeo spuštati. Celestino je lice izgubilo boju. "I mislio sam da znaš", rekao je Jack. "Mislim da je moţda došlo vrijeme da saznaš našu malu prljavu obiteljsku tajnu." "Pretvorio sam se u uho", rekao je kad su se vrata dizala otvorila. 68 Jack je čekao u mraku uz spuštene rolete. Bio je u sobi s televizorom, iako nije upalio ni ţarulju, a kamoli televizor. Skoro dva sata je sjedio sam, upoznavajući se sa svakim zvukom prazne kuće. Klimatizacijski ureĎaj se upalio, a onda i isključio. Brujanje hladnjaka, starinski otkucaji djedovog sata. Celeste mu je dala puno materijala za razmišljanje. Ispričala mu je kako su njezine optuţbe razorile obitelj. Cindy je tako strastveno vjerovala da su njezine laţi natjerale oca na samoubojstvo da je Čak ispričala Ce-

leste o svojim maštanjima o tome da je otruje ili je na drugi način ozlijedi. I njihova majka se okrenula protiv Celeste, ali postojala je jedna bitna razlika. Cindy se s vremenom pomirila sa Celeste i povjerovala da su njezine optuţbe bile istinite. Njihova se majka nikada nije pomirila, a od početka je znala istinu. Sat je otkucao. Bilo je dva i petnaest. Jack je počeo ustajati, a onda stao. Nešto je čuo. Slušao je, a onda opet sjeo. Bio je to zvuk koji je očekivao. Konačno se okrenuo ključ u bravi Evelyninih ulaznih vrata. Evelyn je objesila svoj kišobran na vješalicu u hodniku i upalila svjetlo. Kiša je padala i prestajala od ručka, i kao i obično, bogovi su bili odlučili otvoriti slavinu baš u trenutku kad je bila odlučila od auta potrčati do ulaznih vrata. MeĎutim, čak je ni uragan ne bi spriječio u dolasku kući. Krenula je hodnikom ravno prema kuhinji. Ţurno je koračala. Glumila je smirenost duţe od sata u bolnici, boreći se protiv nagona da odjuri kući što bi samo podiglo sumnju. Mudro je iskoristila to vrijeme, razmišljajući o onome što joj je Jack rekao, razmatrajući svoje mogućnosti. Nije bio trenutak za nepromišljene reakcije, ali misija joj je bila jasna. Morala je otići kući i svezati i posljednji labavi čvor Upalila je svjetlo u kuhinji. Pogled joj se zaustavio na praznom prostom na pultu, što ju je zbunilo. Srce joj je počelo brţe lupati. Pregledala je cijeli put s jednog kraja na drugi, i natrag. Kako to da nije ovdje? Otišla je do ormarića, otvorila ga. Zdjele, mikser, otvarač za konzerve - sve je bilo na svom mjestu, osim one stvari koju je traţila. Ruke su joj se počele treseti. Mora biti ovdje. Otvorila je ormarić ispod sudopera, ali tamo je bilo samo sušilo za suĎe, deterdţenti i nekoliko ubrusa. Prešla je čitav red ormarića, otvarajući jedna vrata za drugima. Pronašla je tanjure, lonce i tave, posudu za pečenje kruha. Bez uspjeha. Nešto joj je palo na pamet i odjurila je do ostave, otvorila vrata i stao joj je dah. Jack je stajao unutra.

"Što...", počela je govoriti, a onda se zaustavila. Ugledala je to. Jack ga je drţao poput napadača koju štiti loptu ispred gola. Samo što je umjesto od svinjske koţe, njegova bila napravljena od oštrog metala i reda drški. Drški od noţa. Drţao je njezinu kolekciju kuhinjskih noţeva. "Ovo traţiš, Evelyn?", pitao je. Jack je izašao iz smočnice. Evelyn se polako povlačila u kuhinju. Ništa nije rekao, čekao je da ona progovori. Ona je nastavila hodati unatraške, sve dok nije udarila u sudoper. "Što radiš ovdje? Mislila sam da imaš sastanak s policijom."' Zaustavio se kod kuhinjskog stola i odloţio noţeve na njega. "Nema sastanka. Lagao sam." "Mo-o-olim?" nervozno je rekla. "Izmislio sam to." "Zašto?" "Čudno je to. Gledao sam neki dan svoju baku kako reţe komade tijesta. Ona je ljevakinja, pa obično reţe od gornjeg desnog prema donjem lijevom kutu. Da skratim priču, to mi je pomoglo da shvatim da je Jessie Merrill vjerojatno ubio neki ljevak. Prema rezu na njezinoj ruci." "A ti si bio spreman osuditi svoju ţenu koja je dešnjakinja. Sram te bilo." "Ne, sram tebe bilo. To mi nije palo na pamet sve dok ti i ja nismo razgovarali s psihijatricom u bolnici. Tako si velikodušno pristala potpisati dopuštenje za Cindyno liječenje. I tada sam se sjetio da si ti ljevakinja." "Kako se usuĎuješ?" Pogledao je prema priboru na stolu. "Koji si upotrijebila, Evelyn?" "Ovo je smiješno. Policija ima noţ. Iz tvoje vlastite kuhinje. PronaĎen je kako pluta u kadi s Jessienim tijelom, upravo gdje bi i očekivao da ćeš ga naći kod samoubojstva." ' Ne mislim na noţ koji si upotrijebila da prereţeš Jessiene ţile. Mislim na noţ kojim si razrezala naše fotografije s vjenčanja." Usta su joj se otvorila, ali nije ništa rekla.

"To si traţila, zar ne? Prevario sam te kako bi pomislila da policija traţi noţ kojim su fotografije razrezane. To ti je dalo misliti. Moţda će potraţiti u tvojoj kući." "Pričaš gluposti." "Kad smo se Cindy i ja preselili k tebi, sa sobom smo ponijeli samo nekoliko osnovnih stvari. Album s vjenčanja je bio jedna od njih. Čudno, ali ali tek nakon što smo proveli neko vrijeme kod tebe, Cindy je primijetila da je unakaţen. Netko ga je obradio noţem." "Vjerojatno ona drolja, Jessie." "Nije ona. Ti si to učinila nakon što sam ja odlučio da je vrijeme da se iselimo iz tvoje kuće. Cindy je odlučila poći sa mnom, umjesto da ostane s tobom." "Potpuno si u krivu." "Zar? Onda vjerojatno nećeš imati ništa protiv toga da odnesem ove noţeve na policiju na analizu. Moţda pod mikroskopom na oštrici naĎu tragove foto-papira. Zapanjili bi te ti tipovi i što sve mogu pronaći." Njezin je zalet lagano slabio. "Za sve si ovo ti kriv." "To je i Cindy rekla." "Daje stvarno voliš, maknuo bi se i omogućio joj da ide dalje i stvori novi ţivot bez tebe i bez noćnih mora o onom tvom poremećenom klijentu.'' "Noćne more nisu o meni ili Estebanu. U njima je tvoj muţ. Znam. Razgovarao sam sa Celeste." "Celeste", rekla je, doslovno ispljunuvši to ime. "Vas ste dvoje baš slični. Ali ja vidim kroz tvoju laţnu brigu. Ti ne voliš Cindy, voliš je iznova spašavati svaka dva mjeseca, ili šest ili godinu.. .koliko god treba da njezine more opet počnu. To je tvoja vrsta ljubavi." "Što ti znaš o ljubavi'" 'Već dugo znam ovo: Cindy neće biti sretna dok god ima tebe u svom ţivotu" Kao da ponovo sluša Cindyn govor, samo što je ovaj put dolazio od njegovog autora. "Ti si joj time napunila glavu, zar ne? Ti si je uvjerila da sam ja uzrok svih njezinih strahova." Zlokobno se nasmiješila. "Nije je trebalo puno uvjeravati, posebno nakon što je Jessie priznala vašu vezu."

"Jessie je bila laţljivica. Tako mi se osvetila nakon što sam joj odbio pomoći da se izvuče iz prijevare. Uništila mi je brak." "Bila je vrlo uvjerljiva." "Ţeliš reći da si i ti čula njezinu priču?" "Sjedila sam pored Cindy u autu kad ju je nazvala. Sve sam čula. Cindy nije ţeljela vjerovati u to. Ali Jessie je rekla da ima dokaz. Ţeljela se sastati u vašoj kući i osobno ga donijeti Cindy." "Vrpcu?" "Da. Vrpcu." "Pa ste ti i Cindy zajedno otišle do kuće?" "Ne, ja sam sama otišla." Jack je napravio stanku, šokiran njezinim priznanjem "Ti si tamo čekala kad je Jessie došla?" "Koja poštena majka ne bi to učinila za svoju jedinu kćer?" Jacku nije promaklo spominjanje jedine kćeri. "Što si učinila?" Hodala je kao što je i govorila, ne nervozno, već poput profesorice koja uţiva u svom govoru. "Bila sam iznimno pristojna. Zamolila sam je da skine svu odjeću, uĎe u kadu i pije votku sve dok nije izgubila svijest." "Kako si je natjerala da to učini?" "Što misliš?" "Noţem?" "Teško." Napravila je još nekoliko koraka, a onda se zaustavila na kraju pulta. Otvorila je ladicu, zatim se naglo okrenula i uperila pištolj u Jacka. "Ovime." Jack je zakoračio unatrag. "Evelyn, nemoj." "Koji si mi izbor ostavio?" "Nećeš se izvući s ovime." "Naravno da hoću. Vratila sam se kući, prepao si me, mislila sam da si uljez. Kakva tragedija, ubila sam vlastitog zeta." "To neće ništa riješiti."

"Naravno da hoće. Sada je moja riječ protiv tvoje." "Ne sasvim." Ukočila je svoj prezirni pogled, a onda nervozno trepnula, kao da osjeća da Jack ima neko iznenaĎenje. "Bojim se da si došla u loše vrijeme", rekao je. "Uhvatila si me usred konferencijskog razgovora." "Molim?' Kimnuo je prema telefonu na zidu pored hladnjaka. Maleno narančasto svjetlo je pokazivalo da je linija otvorena. "Jesi li još tu, Jerry?" "Tu sam", čuo se glas preko zvučnika. Bio je to Jerry Chafetz iz ureda javnog tuţitelja. Jack ga je nazvao čim je čuo da Evelyn gura ključ u bravu. "Mike jesi ti tu?" Dao je Mikeu Campbellu tenutak da odgovori, a onda rekao: "Moraš opet uključiti mikrofon, prijatelju." Začulo se kratko pištanje, a onda je Mike rekao: "Još sam tu." "Niste valjda čuli sve ovo dečki?" "Oprosti", rekao je Mike. "Nismo to mogli izbjeći. Nerado to priznajem, ali čuo sam svaku njezinu riječ." "TakoĎer", rekao je Chafetz. Jack se trudio suzdrţati osmijeh, ali je znao da izgleda prilično drsko. "Gadno, Evelyn. Jako mi je ţao. Nemaš sreće." Pištolj je i dalje bio uperen u Jacka, ali činilo se da je izgubila volju. Pogled joj je otupio, a ruke postale nesigurne. Činilo se da mu se smanjuje pred očima. Jackjoj je prišao i oduzeo joj pištolj.. "Imaš pravo, Evelyn. Stvarno volim ovo spašavanje." Uzeo ju je za ruku i poveo prema vratima. "Čak i kad Cindy nije tu." 69. Poruka na njegovoj automatskoj sekretarici je bila kratka i direktna. Cindy je ţeljela zajednički ručak. Bila im je to prva izravna komunikacija u posljednjih šest mjeseci, od pucnjave u njihovoj kući. Cindy mu je zabranila da je posjećuje u bolnici, a nakon što je puštena, razdvojili su se na zahtjev njezinog terapeuta. Od

tog trenutka je Jack s njom komunicirao jedino preko profesionalca, ili njezinog psihijatra ili njezinog odvjetnika. Igra okrivljavanja je bila kobna, ali je Jacku bilo lako nabrojati puno razloga zbog kojih bi ga mogla mrziti do kraja ţivota. Njezina majka je bila velik razlog. Priznala je krivicu za ubojstvo drugog stupnja, u nagodbi kako bi izbjegla optuţnicu za ubojstvo s predumišljajem i tako barem izbjegla smrtnu kaznu. I naravno postojao je nerješiv problem: Jessie. Cindy nikada neće povjerovati da izmeĎu njih nije bilo ničega. To zapravo više i nije bilo bitno. Jack se prestao kriviti. Čekao je za stolom od lijevanog ţeljeza ispod širokog Cinzano kišobrana. Bilo je to vlaţno, ljepljivo popodne na South Beachu, tipično za kasno ljeto u tropima. Nikada nisu zajedno bili u ovom kafiću, i sumnjao je da je upravo to razlog zbog kojeg ga je Cindy bila izabrala. Bez uspomena, bez povijesti, bez duhova. "Bok, Jack", rekla je pribliţivši se stolu. "Bok." Jack je ustao i nagonski joj izvukao stolicu. Ona je izabrala drugu i sjela preko puta njega, bez poljupca, bez rukovanja. "Hvala što si došao", rekla je. "Nema problema. Kako si?" "Dobro. Ti?" "Dobro, koliko je to moguće." Prišao im je konobar. Cindy je naručila mineralnu. Jack je naručio još jedan burbon. "Dosta je rano za tebe, nije li?", pitala je. "Ne nuţno. Nisam spavao otkad sam sinoć dobio tvoju poruku pa nisam baš siguran koje je doba dana." "Oprosti." "I ti meni. Puno toga." Skrenula je pogled i nije ga usmjerila nikamo odreĎeno. Skupina znojnih trkača je protutnjala pored njih po pločniku. Glasna latino glazba je udarala iz straţnjeg dijela dţipa koji je prolazio Ocean Boulevardom. "Jesi li već pronašao svog sina?"

Jack se nakašljao u piće. Očekivao je da bi se to moglo spomenuti, ali ne odmah na početku. "Ovaj, ne." 'Traţiš li ga?" "Ne. Nemam razloga za to." "A što je s novcem? Jessie je ostavila čitavih milijun i pol dolara svom sinu, ako ga uspiješ pronaći." "Da budem iskren, ne zanima me previše davanje ukradenog novca djetetu koje je vjerojatno savršeno sretno bez da poznaje mene ili svoju biološku majku." "Ali koja je alternativa? Vratit ćeš novac ruskoj mafiji?" "Ako se mene pita, vratit će se obiteljima ljudi poput Jody Falder i svakog drugog koga su Yuri i njegov čopor ulagača eliminirali kako bi unovčili svoja ulaganja." "Valjda tako i treba biti." "U svoje vrijeme. Trenutno udovica doktora Marsha pokušava dokazati da je polovica tog plijena njezina. Tuţi Claru Pierce zbog prijevare i nepravomoćnog upravljanja Jessieninom ostavštinom. Sa zadovoljstvom ću ih pustiti da se meĎusobno unište prije nego što zauzmem stav." "Pohvalno." "Da, valjda je." Cindy je istisnula krišku limuna u svoju vodu. Povjetrac je zapuhao s Atlantika i odnio im ubruse. Posegnuli su preko stola i zgrabili isti. Ruke su im se dotaknule, pogledi sreli i nisu ih skretali. "Jack, ţelim it nešto reći." Pustio je ubrus, skrenuo pogled. "Reci mi." "Onaj dan, u kući, kad sam drţala pištolj. Rekla sam ti neke stvari." "Ne moraš objašnjavati." "Moram, rekla sam neke jako grube stvari. I ţelim da znaš da će te dio mene uvijek voljeti. Ali one stvari koje sam rekla. Neke od njih..." "Cindy, molim te."

"Stvarno to osjećam." Osjećao je kao da bi trebao biti shrvan, ali nije bio. "Znam to." "Znaš?" "Da. Tvoja majka me godinama otvoreno mrzila. Uvijek sam se pitao zašto Evelyn ne moţe prijeći preko toga, kad mi je njezina vlastita kćer oprostila za ono što se dogodilo s Estebanom? Ali sada znam. Ni ti mi nikada nisi stvarno oprostila." "Pokušala sam. Ţeljela sam. Puno sam o tome razmišljala." "I ja sam puno razmišljao. I, koliko god da sam te jednom volio..." "Prestao si me voljeti?" "Ne, ne radi se o tome. Nego o tome da nas nije ljubav drţala zajedno. Kad bolje pogledaš, mislim da si ti ostala u ovom braku jer si se bojala biti sama. Ili još gore, bojala si se da ćeš do kraja ţivota ţivjeti sa svojom majkom" "A zašto si ti ostao?" Jack se dvoumio, pitajući se je li neke stvari bolje ne izgovoriti. Ona je odgovorila umjesto njega. "Ostao si jer si se osjećao krivim zbog onoga što se dogodilo s Estebanom." Jack je spustio pogled, ali nije joj proturječio. "Nekako sam mislio da će se, ako se dovoljno dugo i jako budemo trudili; stvari vratiti gdje su i bile. Prije Estebana." "To su bajke, Jack. U pravom ţivotu obično nije tako." "I gdje nas to onda ostavlja?" "Znaš, prije sam mislila da su ljudi koji odustaju od braka slabi. Ali to nije istina. Ponekad su ti takozvani slabići zapravo idealisti. Oni znaju da tamo negdje za njih postoji nešto bolje i imaju hrabrosti to potraţiti." "Spremna si za to?" "Nakon svih ovih godina zajedno, mislim da je jedino što dugujemo jedno drugome iskrenost. Otkad nismo zajedno, nisam imala niti jednu noćnu moru. "Što ti to govori?"

"Noćne more nikada neće nestati. Sve dok..." "Sve dok ja ne odem", rekao je. "Ne kaţem da je itko za to kriv. Jednostavno je tako. Moţeš li to shvatiti?" "Više nego shvaćam. Slaţem se." Blago se nasmiješila, kao da joj je laknulo kad je vidjela da se on neće buniti. "To je sve što sam ţeljela reći", rekla je. "Onda je li to to?" Kimnula je. "Trebala bih krenuti." Ustala je, ali on nije. "Cindy?" Stala je i pogledala ga. "Da?" "Jedno moram znati." "Što?" "Jesi li mislila da ima nečega izmeĎu mene i Jessie čak i prije nego te nazvala i rekla da ima?" "Zašto to pitaš?" 'Već mjesecima pokušavam u glavi sloţiti vremenski slijed dogaĎaja. Najbolje što mogu zaključiti je da mi je Jessie prišla i rekla da su viatikalni ulagači otkrili da ih je prevarila i da je pokušavaju ubiti. Onda, kad joj nisam pomogao, nazvala te je i rekla ti da smo ljubavnici." "Tako je." "Pa se onda pitam. Kako su ulagači otkrili da ih je Jessie prevarila?" "Očito im je netko rekao." "Da, ali tko?" "Mogao bi biti bilo tko." "Ne baš. Nema toliko puno mogućnosti. Ja nisam. Nije Jessie. Nije doktor Marsh. To mi daje misliti. Moţda je to bio netko kome sam se ja povjerio." Nije pokazala gotovo nikakvu reakciju, samo je lagano podignula lijevu obrvu. "To moţda nikada nećeš saznati", rekla je, a onda se okrenula i počela odlaziti. Ispio je piće do kraja i utješio se spoznajem da ima nešto čime bi mogao uravnoteţiti situaciju. Na neki je način Cindy započela čitavu zbrku oko Jessie.

"Cindy", opet ju je pozvao. Stala je, ovaj put pomalo uzrujano. "Što je sada?" "Još me nešto muči." "Ako imaš nešto za reći, samo reci." "Dobro, hoću. Ovo će zvučati čudno, jer je tvoja majka priznala i sjedi u zatvoru. Ali pomisao da je ona ubila Jessie mi ne zvuči sasvim istinito." Napravila je grimasu, u nevjerici: "Molim?" "Moţda zato što sam odvjetnik koji se bavi zločinima, ali motivi su mi opsesija. Tvoja majka se u mojoj glavi ne uklapa do kraja. Više od svega je ţeljela da pronaĎeš hrabrosti i ostaviš me. Ubojstvom Jessie to nije nuţno morala postići. Ali da si ju pronašla golu i bez svijesti u našoj kadi moţda bi." Cindy nije odgovorila. "Jesi li je tako zatekla, Cindy? Nakon što je tvoja majka otišla u našu kuću i natjerala je da toliko popije da se onesvijestila, je li Jessie još uvijek bila ţiva?" Malo se stresla, gotovo neprimjetno za svakoga tko je nije poznao tako dobro kao Jack. Ali on je to svakako primijetio. Rekla je: "A što je s kutom reza na ruci? To je bila Čitava tvoja teorija, da joj je neki ljevak prerezao ţile kako bi njezina smrt izgledala kao samoubojstvo." "To je u to vrijeme zvučalo kao dobra ideja. Ali kut nije bio tako naglašen. Dvoumio sam se oko toga čak i prije nego sam optuţio tvoju majku, dok smo Rosa i ja razgovarali onog jutra prije nego se Katrina pojavila u našoj kući. Tvoja majka ne bi ni dana provela u zatvoru bez priznanja." "Ali ipak je postojao kut, a moja majka je ljevakinja." "To nije neoboriv dokaz. Ubojici se moţda ţurilo. Moţda je bila bijesna, puna ljubomore. Teško je reći u kojem bi smjeru rez bio napravljen pod tim uvjetima." "Što točno ţeliš reći, Jack?"

"Misao koja mi se mota po glavi posljednjih šest mjeseci. Pokušavam se vratiti u prošlost, pokušavam shvatiti mentalni sklop. Za tvoje dobro tvoja majka očajnički ţeli da pronaĎeš hrabrost i ostaviš me i počneš novi ţivot bez noćnih mora i uspomena na Estebana. Toliko je očajna da konačno učini nešto za što se nada da će te toliko šokirati da ćeš me ostaviti, i gurne te u zločin iz strasti. Na kraju preuzme odgovornost za Jessieno ubojstvo. Ipak je to bio njezin plan koji je pošao po zlu. "Tko onda misliš da je razrezao fotografije s našeg vjenčanja. Ja?" "Ne. To je bez sumnje bilo djelo tvoje majke. Ali nadala se da ćeš ti misliti da je Jessie to učinila. Mamin način da se osjećaš malo manje krivom što si ubila moju bivšu curu." "Stvarno misliš da bi moja majka to učinila za mene?" "Ti si bila 'dobra' kćer, zar ne? Ona koja je štitila ugled njezinog muţa dugo nakon što je tvoja sestra razotkrila istinu o njemu." Njezin je pogled bio hladan kao led. Pogledao ju je u oči, traţeći. Nekoć joj je mogao vidjeti ravno u dušu, ali sada nije vidio ništa. Naposljetku je odgovorila: "Kao što sam već rekla, Jack. Ponekad u ţivotu jednostavno ne znaš." Buljio je u nju, čekajući nekakav znak kajanja. "Zasluţujem znati", rekao je. "A ja sam zasluţivala barem muţa koji će igrati po pravilima." "Čudno. Upravo je te riječi upotrijebila Jessie kako bi opisala naš brak. Igra po pravilima." "Vidiš ti to?" "Aha. Vidiš ti to." "Zbogom Jack." Promatrao ju je kako se okreće i odlazi. Zadrţao je pogled na njezinom potiljku dok je tekla s gomilom niz pločnik. Bila je pola uličnog bloka udaljena prije nego se izgubila u moru uţurbanih i krivudavih pješaka. Još jednom ju je ugledao, a onda je izgubio iz vida. Zauvijek.

Bila je subota navečer i Jack je pobjegao u Tobacco Road. Kad se radilo o slomljenim duhovima, nije bilo boljeg lijeka od mračnog kluba sa ţivom glazbom i barmenom koji se nikada nije susreo s mušterijom koja bi naručila koktel. Najljepša stvar u vezi s Roadom je bio njegov nedostatak ljepote - bez sjaja, bez palmi na vratima, bez neonskih svjetala South Beacha. Bio je to samo sjajan bar uz rijeku koji je primao sve od bankara s Avenije Brickwell do ljudi poput Thea Knighta, "Hej, Jacko, došao si." Theo ga je zagrlio, zamalo ga srušio s barske stolice. "Naravno da sam došao. Zašto ne bih?" "O, ne znam. Moţda zato što je jedina gora stvar od toga da nemaš spoj u subotu navečer gledati svog starog prijatelja Thea kako puše u saksofon i odbija horde oboţavateljica." Jack se osvrnuo, uočio ţenu za stolom koja je izgledala kao da je tamo od prošlog vikenda. "Mogu ţivjeti s tim." Theo se nasmijao, a onda uozbiljio. "Kako si, čovječe?" "Dobro." "Hej, čujem da Benno Jancowitz napušta ured javnog tuţitelja." "I ja sam to čuo", rekao je Jack. "Valjda mu je dosadilo tuţiti ljude zbog pogrešnog parkiranja." "Taj gad je zasluţio degradaciju. Mislim, jedno je napasti sina voljenog bivšeg guvernera. Ali ako ćeš optuţiti uglednog graĎanina kao što je Theo Knight, budi siguran da si u pravu." Jack se nasmijao, iako ne dovoljno jako da udovolji Theu. "Jesi siguran da si dobro, Jacko?" "Dobro sam." Stavio je ogromnu ruku na Jackovo rame, kao da ga ţeli utješiti. "Ţao mi je zbog tebe i Cindy, čovječe." "Neka ti ne bude. Već je dugo gotovo. Sada je to samo sluţbeno."

Theo je kimnuo, kao da obećaje da to više nikada neće spomenuti, a onda naručio sok. "Hej, ţelim da vidiš nekoga." "Molim te nemoj mi već početi namještati komade. Ţelim samo popiti nekoliko pića i slušati muziku. Kad vi počinjete?" "Za pet minuta. Ali ozbiljan sam. Tu je netko tko umire od ţelje da priča s tobom." Spremao se pobuniti, ali Theo je već dao znak na drugi kraj šanka. Dvije ţene su krenule kroz guţvu, i barem izdaleka se činilo da mu njegov prijatelj Theo čini veliku uslugu. Jedna je nosila crne koţne hlače i crvenu bluzu, i Jack nije jedini muškarac koji ju je promatrao kako hoda po prostoriji. Druga je bila jednako zamamna. Počeo je misliti kako ţivot samca neće biti tako loš, sve dok nije bolje pogledao visoku brinetu. Ne da nije bila privlačna. Jednostavno je bio iznenaĎen. "Katrina?" "Bok, Jack." Posljednje što je Jack bio čuo je da je Katrina pomogla FBI-u sloţiti kompjutorske spise Viatikalnih rješenja Inc. i identificirati desetak kompanija koje je vodila mafija, time spriječivši moguća buduća sumnjiva ubojstva i očekivanje isplate. No kako su i Yuri i Vladimir bili mrtvi, istraga u pranju novca je otišla u drugom smjeru i Katrina je bila osloboĎena duţnosti. Jacku je bilo jasno da se odlučila vratiti normalnom ţivotu. Katrina je rekla. "Ovo je moja prijateljica Alicia." Jack je pogledao Thea i rekao: "Što se ovdje dogaĎa?" "Mislio sam da biste se ti i Katrina trebali bolje upoznati. Posebno otkad smo, znaš, ona i ja postali tako dobri prijatelji." Zagrlio ju je i povukao prema sebi. Odjednom su se počeli milo gledati. "Ţeliš reći da ste vas dvoje...?" "Zar te to iznenaĎuje?"

"Ne, ne. Nimalo. Ima li boljeg načina da se započne vezu nego da prisloniš muškarcu pištolj uz glavu i otmeš ga?" "Spasila mi je ţivot." 'Tehnički je. Ali nije li to pomalo kao da si zapališ kuću, a onda pozoveš vatrogasce." Katrinina prijateljica joj je rekla nešto na španjolskome. Jack je znao da to nije namijenjeno njegovim bjelačkim ušima, ali je razumio svaku njezinu riječ. Zbog učinka joj je odgovorio na španjolskome: "Imaš pravo Alicia. Nisam Brad Pitt. Ali kad me upoznaš, obično ispadne da sam malo manji od najvećeg kretena kojeg si ikada upoznala." Njezin je šok bio očit. "Ajme, jako dobro govoriš španjolski." "Majka mu je bila Kubanka", rekao je Theo. "Ajme, španjolski ti je..." "Znam, znam da je grozan." Rekao je to tako da je bilo jasno da je prošao kroz tu rutinu već tisuću puta. Reakcija je bila zakašnjela, ali su na kraju njih četvero ipak kratko nasmijali. Led je bio probijen. Katrina je rekla. "Mogu li ti platiti piće, Swyteck?" Jack se na trenutak zamislio, a onda se nasmiješio: "Zašto ne'?" Theov bend se na pozornici uvjeţbavao. "Moji počinju. Vrijeme je da krenem." "Samo tren", rekao je Jack. "Moţete li za mene odsvirati onu pjesmu Donalda Byrda? Znaš. Onu s albuma Thank You for..." 'Tucking Up My Life." Tako je. Trojac se nasmijao, isključujući Katrininu prijatelj icu. Samo su oni znali da je taj album Jack traţio dok je Katrina drţala Thea kao taoca. "Odsvirat ću je", rekao je Theo. "Ali samo ako obećaš da to neće postati tvoja himna." "Samo još ovaj put i onda je gotovo." "A što onda?" "Tko zna?" "To je baš sjajno, zar ne? Ako mene pitaš, to je jedino po čemu znaš da si ţiv."

"Što?" "Činjenica da nikad ne znaš." Jack nije bio sasvim siguran što je mislio. "U pravu sam, zar ne?", Theo je rekao i namignuo. Zatim je zgrabio saksofon i otrčao na pozornicu. Jack još uvijek nije shvaćao, sve dok Theo nije zauzeo sredinu pozornice i razdrmao ih saksofonom, malo prejakim zvukom vrijednim Kennyja G.-a. Pogledao je Katrinu, prekrasnu ţenu čiji je pogled bio priljubljen u Thea. U tom trenutku, na nekom nivou, sve je to imalo savršenog smisla. Nasmiješio se i zamislio. Potpuno si u pravu, prijatelju. Jednostavno nikada ne znaš. KRAJ 02.05.2010.