Obrana Sokratova

Demetra Filosofska biblioteka Dimitrija Savića

Platon

Aster

u suradnji s Damirom Barbarićem

O B R A N A SOKRATOVA

Preveo

Luka Boršić Priredio

Dimitrije Savić

Demetra Filosofska biblioteka Dimitrija Savića Zagreb 2000

Izvornik PLATONE APOLOGIA Dl SOCRATE

Introduzione, traduzione, note, apparati e iconografia socratica di Giovanni Reale Appendice bibliografica di Claudio Marcellino Prima edizione ottobre 1993 Seconda edizione aprile 1994 Terza edizione maržo 1996 Tutti i diritti riservati © 1993 Rusconi Libri s.r.L, viale Sarca 235,20126 Milano ISBN 953-6093-67-7

Korektor Marija-Maja Savić

Grafička

pnprema

Editor: © DEMETRA d.o.o., Zeleni trg 2/XVII, 10000 Zagreb Tel (+385-1) 65-222 -96 i tel/fax. 61-993-47 E-mail: dimitrije.savic @zg. tel hr Sva prava pridržana

Sadržaj Giovanni R e a l e I. Uvod: Struktura, najvažniji pojmovi i svrha "Obrane Sokratove" 1. Hermeneutička premisa: "Obrana" se mora čitati i razumjeti kao najugledniji, najvjerodostojniji i najrazumljiviji dokument iz kojega se može iščitati misao i značenje Sokrata kao filozofa

15

2. Suđenje Sokratu i glavne točke optužnice na kojoj se suđenje zasnivalo

18

3. Stvarni razlozi Sokratovog povlačenja sudom, njegovi tužitelji i neka svojstva sudskog postupka

21

4. Kriteriji i dramaturška struktura kojima se Platon poslužio

Platonova glava (Rimska kopija Silene-biste. Privatni posjed.)

u "Obrani Sokratovoj"

24

5. Struktura prvog govora

26

6. Prvi Sokratovi tužitelji

27

7. Druga skupina tužitelja

30

8. Sokratove filozofske poruke i njegovi osnovni pojmovi; čovjek je duša i glavni je cilj ljudskog života briga oko duše

31

9. Zaključci prvog govora

34

10. Drugi govor i strukturalni preokret razina: Sokrat izlaže svoju poruku i s tim povezano svoje djelovanje; kaže da je to vrijedno ne kazne nego nagrade

35

11. Treći govor i konačan preokret razina.: Sokrat se izdiže iz svoje pozicije tuženika i preuzima ulogu suca nad svojim sucima

37

12. Sokratova smrt

39

7

Sadržaj



Uvod

mladim ili starim, strancem ili domaćim, a pogotovo s [vama] građanima jer ste mi najbliži po rodu. To [mi] zapovijeda bog, vi to dobro znate, i ja smatram da za vas još nikad nije bilo većeg dobra nastalog u gradu do ove moje službe božje. Ja ću odlaziti od jednog do drugog od vas, ne čineći ništa drugo nego pokušati vas nagovoriti, i mlađe i starije, da se ne brinete niti oko tijela niti oko novca tako revno kako treba da se brinete da duša postane najboljom, i govorit ću vam: 'Ne dolazi vrlina čovjeku od novca, nego se po vrlini stječe bogatstvo - a isto tako i sve ostale stvari, i obične i javne, postaju [samo po vrlini] dobro za ljude'." Mnogo je energije utrošeno da bi se shvatila ova Sokratova poruka, a mnogi još uvijek ostaju u nedoumici oko njene interpretacije. Uputimo one koji se žele udubiti u taj problem na Povijest antičke filozofije (Storia della filosofia antica, Vita e Pensiero, Milano, svezak I. str. 300. i dalje), a ovdje ćemo se usredotočiti samo na neke osnovne primjedbe. Sljedeći odlomak iz knjige Wernera Jaegera Paideia može nam osobito poslužiti u razjašnjavanju Sokratove poruke i vrijedno je porazmisliti nad njime (Paideia II, str. 88. Gruyter Verlag, 1954): "Posebno je upečatljivo da Sokrat, kod Platona kao i kod drugih sokratika, kad izgovara riječ 'duša', naglašava je na osobito silovit način i čini se kao daje obavija strastvenim i poticajućim tonom, kao da zaziva. Grčke usne, nikad prije njega, nisu izgovorile tu riječ na takav način. Posjeduje zvuk nečega poznatog s druge strane; i istina je da se ovdje po prvi put u zapadnoj civilizaciji pojavljuje ono što mi danas na isti način izgovaramo (...). Za nas riječ 'duša', zahvaljujući duhovnim utjecajima tijekom povijesti, uvijek odjekuje s etičkim i religioznim prizvukom, poput nekih drugih riječi, kao npr. 'služba bogu' i

Giovanni Reale

Uvod

< | | >

'briga oko duše'; ona odjekuje kršćanski. Ali ovo staro značenje ta je riječ poprimila prvi put u Sokratovom obrambenom govoru." Da je tome tako svjedoči cijeli niz dokumenata, koje zainteresirani čitatelj može pronaći u Povijesti antičke filozofije I, str. 305-311. Ovo što smo do sad rekli trebalo bi dostajati da pokažemo važnost i doista revolucionarnu dalekosežnost Sokratove poruke. Stoga sad možemo bolje razumjeti posljedice i učinke koje je proizvela ova poruka, i koje isto tako Sokrat pokušava razjasniti svojim sucima. Djelatnost, kojom se on bavi, treba shvatiti kao ostvarenje zadaće koju mu je namijenio bog; zapravo se radi ο pravom poslanstvu. Njegova je poruka trebala djelovati kao obrazovni poticaj uspavanome gradu i stoga možemo reći da je njegova poruka imala prvenstveno društvenu i visoko moralnu zadaću.

ma izbjeći kaznu, već se trebaju iznijeti dokazi i uvjeriti ga. Sudac nije postavljen zato da poklanja pravdu, nego da sudi po pravdi, i zakleo se da neće dijeliti milost kako mu se čini, već da će suditi prema zakonima. Ne smije [doći do toga da] se naučite na krivokletstvo, a niti sami sebe ne smijete na to naviknuti jer inače nitko od nas neće postupati pobožno." Sokrat još više naglašava ovu misao, podsjećajući kako bi to, ako se izađe pred suce s molbama da bi se izbjegla kazna i preklinjući ih da je ublaže, moglo navesti ljude da ne vjeruju u one bogove u koje su se bili zakleli i na taj način bi upali u onu grešku zbog koje je Sokrat bio optužen, tj. da ne vjeruje u bogove. Evo što on zaključuje: "O ljudi Atenjani, ja vjerujem u bogove kao nitko od mojih tužitelja, i prepuštam vama i bogu da me prosudite kako bi bilo najbolje za mene i za vas."

9. Zaključci prvog govora Zaključci do kojih Sokrat dolazi pred kraj svog prvog govora nisu lako shvatljivi modernom čitatelju u svoj svojoj važnosti. Trebali bismo predočiti jedan onovremeni običaj, sasvim se prebaciti u daleka nam vremena. Bijaše to običaj da optuženik dovodi u sudnicu svoju obitelj, osobito žene i djecu, isto tako i rođake i prijatelje, eda bi potaknuo što je moguće više sažaljenja i izazvao milosrđe. Sokrat se suprotstavlja tom običaju, bez obzira na nepovoljne posljedice koje će proizaći od njegovog suprotstavljanja, iz svojih najdubljih moralnih pobuda i zasada. Evo što on kaže, doista izvanredno, za gotovo razarajući običaj koji se do tada držao nedodirljivim (35 B - C ) : "Ljudi! (...) ne čini mi se pravednim preklinjati suca i molba-

104 34

10. Drugi govor i strukturalni preokret razina: Sokrat izlaže svoju poruku i s tim povezano svoje djelovanje; kaže da je to vrijedno ne kazne već nagrade Drugi govor, onaj poslije prvog glasovanja kad su Sokrata proglasili krivim i osudili na smrt, u kojem je Sokrat trebao predložiti alternativnu kaznu, kratak je, ali srčan i oštar. Kad netko traži alternativnu kaznu, upravo zbog toga što je traži, smatra se krivim. Prema tome, tražeći alternativnu kaznu, pokušava ograničiti važnost svoje krivice i na taj način postići ublaženu kaznu. Ali Sokrat se ne smatra krivim ni na koji način. Čak štoviše, kako smo vidjeli, djelo kojim se bavi smatra božanskom zadaćom i na taj način čini dobro gradu.

Giovanni Reale

>

Uvod

sebe i propitkujem druge, (...) život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja." Ali su prijatelji, na čelu s Platonom, nagovarali Sokrata da predloži kaznu od 30 mina, koju su bili spremni platiti kako bi ga oslobodili. To Sokrat predlaže, prijateljima za volju, no teška srca i bez pravog uvjerenja.

Prema tome, njegov prvi alternativni odgovor, umjesto da promatra stvari s gledišta krivca, okreće naglavce cijelu situaciju: umjesto osuđenikove, u kojoj se nalazio, on se stavlja u situaciju građanina dobrotvora, koji bi trebao dobiti nagradu za ono što je učinio. Evo što kaže (36 D - 37 A): "Što sam, dakle, zavrijedio budući da sam takav? Nekakvu nagradu, Atenjani, ako se treba prosuditi ono što sam uistinu zavrijedio. Da, upravo takvu nagradu kakva mi dolikuje. Što dolikuje siromašnu čovjeku, vašem dobročinitelju, kojem je potrebna samo dokolica, eda bi vas poticao? Nema ničega, Atenjani, što bi takvom čovjeku više pristajalo nego hraniti se na državni trošak u pritaneju - puno više nego itko od vas tko je pobjedio u konjskim utrkama, ili u dvosjedu ili četverosjedu na olimpijskim igrama! Taj vam naime daje privid sreće, dok vam ja dajem pravu sreću. I dok njemu hrane ne manjka, meni manjka. Ako me,dakle, treba pravedno kazniti kako sam zavrijedio, onda tražim da budem kažnjen tako da dobivam hranu na državni račun u pritaneju." Vrlo je vjerojatno da se većina onih, koji su glasovali protiv Sokrata, nadala kako će on, suočen sa smrtnom kaznom, predložiti zatvor ili progon, ili već kakvu drugu kaznu koja bi spriječila njegovo javno govorenje. Time bi političari u potpunosti postigli svoj cilj, odnosno Sokratu zatvorili usta. Ali, Sokrat kategorički to odbacuje i to s dva razloga: Prvo, kad bi šutio, ne bi mogao obavljati zadaću koju mu je bog namijenio, izbjegao bi poslanstvo koje mu je povjereno. Drugo, ne bi mogao živjeti prema vlastitim zasadama uvjeren ο važnosti filozofiranja. Evo što zaključuje (37 Ε - 38 A): "čovjeku je najveće dobro svakog dana raspravljati ο vrlini i ο drugim stvarima, ο kojima ste me čuli da razgovaram i [vidjeli] kako istražujem samog

Poslije drugog glasovanja i konačne odluke na smrt, Sokrat je održao oproštajni govor. Možemo ga podijeliti u dva dijela: prvi je namijenjen onima koji su ga osudili na smrt, a drugi onima koji su glasovali za njegovo oslobođenje. Onima koji su ga osudili (a bilo ih je 360) Sokrat priopćuje dvije važne poruke. Prvo, uspoređuje smrt i zloću predočujući sjajnu i dirljivu igru slikama. Nije uistinu teško pobjeći smrti, već pobjeći zloći, jer ona trči puno brže od smrti. Stoga je i njegove tužitelje, spremne i žustre, dosegla brža zloća, dok je Sokrata, slabog i polakog, dosegla sporija smrt. Evo kako nam se slike otvaraju nad tim dubokim pojmovima (39 B): "Sad odlazim [sa suda pošto] ste me vi osudili na smrt, a njih je pak osudila sama istina zbog pokvarenosti i nepravednosti [ - pa neka krenu i oni]. Ja očekujem svoju kaznu, a oni svoju." Drugo, on im daje proročanstvo. Sucima, koji su ga osudili u nadi da će se zauvijek osloboditi onog koji ih je natjeravao da polože račun ο vlastitom životu, zbit će se upravo suprotno: u budućnosti će biti mnogih koji će činiti isto što je on prije činio, i bit će tim oštriji čim će biti mlađi. Evo, to su proročki zaključci onima koji su ga osudili (39

36

37

11. Treći govor i konačan preokret razina: Sokrat se izdiže iz svoje pozicije tuženika i preuzima ulogu suca nad svojim sucima

Giovanni Reale

D): "Ako držite da ćete time što ubijate ljude spriječiti nekoga da vam prigovori da ne živite pravo, niste to dobro smislili; na taj način izbjeći [položiti račun ο svom životu] nije niti moguće niti lijepo. Najbolji i najbrži je put onaj kojim pokušavate sami sebe učiniti što je moguće boljima, a ne tako da ušutkate drugoga. To je moje proročanstvo vama, koji ste me osudili, i tako sam s vama gotov." Ovaj je svjetonazor istinski i izvanredno važan: ubojstvom čovjeka ne može se ubiti ideja koju je stvorio i odjelotvorio, ako je ta ideja ujedno njegova životna ideja. Ako ta ideja dodiruje dno istine, ona se samo učvrsti smrću onoga tko ju je podržavao. Onim pak sucima, koji su ga oslobodili (njih je bilo 140), Sokrat upućuje poruku s općim razmišljanjima ο smrti i njenom smislu. Sokrat nije mogao imati precizne filozofske ideje ο besmrtnosti duše jer one podrazumijevaju metafizičke spoznaje do kojih je došao tek Platon. (Kako smo već spomenuli, u Fedonu, djelu u kojemu Sokrat govori ο poznatim dokazima ο besmrtnosti duše, Platon nam nedvojbeno daje do znanja da je tu lik Sokrata dramaturška krabulja, kojom prikriva vlastito lice.) Mora da je Sokratovo stajalište bilo upravo ono koje je iznio u Obrani. S racionalnog gledišta može se reći da je smrt jedna od ovih dviju stvari: ili svojevrsna vječna noć, odnosno nešto poput odlaska u apsolutno ništavilo, ili pak prijelaz u neki drugi život, na neko drugo mjesto, gdje su pravi suci i gdje se nalaze svi ostali umrli, besmrtni, gdje se živi sretnim životom. U oba ova slučaja smrt je zapravo dobit: u prvom slučaju nestankom svih stvari nestaje i patnje; u drugom se slučaju prelazi u blažen život. Sokrat je svakako bio sklon vjerovati, nečime što bismo mi danas nazvali vjerom, u onozemaljski život, dok je s racionalnog gledišta bio uvjeren da istinu ο tim stvarima ne poznaje ljudska, već samo božan38



Uvod

ska mudrost. Posljednje riječi Obrane su dojmljive: "Međutim, sad je došlo vrijeme da pođemo: ja idem u smrt, a vi nastavljate živjeti. Tko će od nas bolje proći, ostaje zakrito svakome osim bogu." U jednoj prethodnoj rečenici Sokrat izražava svoje duboko uvjerenje (41 D): "nije moguće da dobar čovjek, niti u životu niti poslije smrti, pretrpi ikakvo zlo: prema sudbini dobrog čovjeka bogovi nisu ravnodušni." Dobro je istinita dimenzija apsoluta.

12. Sokratova smrt Smrtna kazna nad Sokratom nije bila izvršena neposredno nakon sudskog postupka, već više od mjesec dana kasnije. Bio je, naime, u Ateni običaj da se od dana kad je bila poslana ovjenčana lađa kao zavjet bogu Apolonu na otok Del, pa sve do njenog povratka, nije smjela izvršiti ni jedna smrtna kazna. U Fedonu Platon objašnjava (58 Α - C ) : "Tim se brodom, kako pričaju Atenjani, jednom vozio Tezej, vodeći na Kretu onih sedam mladića i djevojaka [koji su svakih devet godina trebali biti žtrvovani Minotauru u Labirintu]. No, on je spasio i sebe i njih. Priča se da su se Atenjani zavjetovali Apolonu da će, ako se ovi mladi ljudi spase, svake godine slati na Del svečano poslanstvo, koje oni svagda i još sad svake godine šalju bogu. A kad jednom započne taj blagdan, običaj je kod Atenjana da im za to vrijeme grad bude čist i da se nitko u državno ime ne smije pogubiti sve dok je lađa na putu za Del i dok se ne vrati natrag. Ponekad to traje dugo vremena, ako slučajno lađu zadrže vjetrovi. Početak svetkovine je dan kad Apolonov svećenik ovjenča krmu na lađi. To se zbilo, kako rekoh, jedan dan prije izricanja presude. Stoga je Sokrat morao provesti toliko vremena između osude i smrti."

39

Giovanni Reale

Kako nam je ostalo zabilježeno, u tom razdoblju (dok je Sokrat čekao izvršenje smrtne kazne) prijatelji su ga više puta preklinjali da pobjegne iz zatvora, što ne bi bilo teško izvedivo u tadašnjoj Ateni, uz pomoć prijatelja. Dijalog Kriton predstavlja posljednji od takvih pokušaja sa strane Sokratovog najdražeg prijatelja iz mladosti. Ali, prema Sokratovom mišljenju, poštivanje zakona, čak i ako je taj zakon krivo usmjeren, mora biti neprikosnoveno. Njegov je izbor stoga bio ostati u zatvoru i čekati izvršenje smrtne kazne. U dijalogu Fedon možemo čitati ο posljednjim Sokratovim satima, sve do trenutka kad ispija kukutu i umire. Riječi, koje Platon stavlja u usta samom Sokratu, kad je već bio gotovo mrtav i većim dijelom tijela ukočen od otrova, riječi, koje nam odjekuju kao da dolaze s onoga svijeta, izražavaju Sokratovu zadnju poruku na doista značajan način (118 A): "Kritone, dugujemo pijetla Asklepiju. Prinesite ga, nemojte zaboraviti!" Asklepije je bio bog liječništva. Stari su mu običavali žrtvovati pijetla kao zahvalnicu kad bi se izliječili od neke bolesti. Smrt se može, ako postoji nešto s one strane, shvatiti upravo kao oslobađanje tijela od njegovih zala, stoga kao svojevrsno iscjeljenje. I stavljajući Sokratu u usta te riječi, upravo u trenutku kad se već čini mrtvim, Platon nam ga predočuje kao da dolazi s druge strane još jednom u ovozemaljski život, eda bi nam prenio svoju zadnju poruku, u koju je siguran jer već dodiruje drugu stranu i utvrđuje da doista ima nečeg onkraj ovog života.

>

Uvod

Diogen Laertije se osvrće na to (II43): "Sokrat ne bijaše više među ljudima. I istom potom Atenjani se pokajaše, zatvoriše vježbališta i škole. Druge osudiše na progonstvo, Meleta na smrt, a Sokratu su odali počast tako da su mu podigli brončani kip koji su postavili na Pompej; kipar je bio Lisip. Istoga dana kad se vratio, Anita su prognali stanovnici Herakleje." Drugi izvori spominju da je i Anit bio osuđen na smrt. Ali gotovo sigurno se radi ο pretjerivanjima. Plutarh je zapisao (Zavist i mržnja 8): "Sokratove su klevetnike, budući da su bili nagnani do krajnosti pakosti, atenski građani do te mjere zamrzili da im nisu htjeli dati vatre, niti odgovariti na njihova pitanja, niti su se htjeli kupati u istim kupeljima gdje su oni boravili, prisiljavajući namještenike da izlijevaju vodu u kojoj su se prali, kao da je bila zagađena. U jednom su se trenutku oni objesili, ne mogavši više podnositi tu mržnju." Vjerojatniji su podaci koje nam ostavlja Diogen Laertije. Čak i tekst, koji je stajao na brončanom kipu što gaje podigao Lisip, sasvim nam je prihvatljiv, iako mora da se podizanje tog kipa zbilo nekoliko desetljeća poslije Sokratove smrti, kako su to znanstvenici ustvrdili (usp. G. Richter, ThePortraits ofthe Greeks, London, 1965, vol. II, str. 109. i dalje). Diogen kaže da su se Atenjani smjesta pokajali, ali ne kaže da su odmah dali Lisipu da izradi kip u njegovu čast. Tako su Atenjani posvetili Sokratov lik na dostojan način.

14.

Zaključak

Atenjani su burno reagirali na Sokratovu smrt: gorko su se kajali, objavljivali žalost u gradu, osuđivali suce, odavali počasti filozofu.

Već smo prije spomenuli (vidi odjeljak 4.) von Humboldtov tekst. Spomenimo još jednu misao, koju Camus zapisuje u Bilježnicama (II, 139): "Da bi neka misao promijenila svijet, mora prvo promijeniti život onoga tko je izriče. Da primjerom promijeni."

40

41

13. Reakcija Atenjana na Sokratovu smrt

Giovanni Reale

Ovdje bi dobro bilo prisjetiti se tih misli i na koncu izvući zaključke prema navedenim zabilješkama da bismo ih smjestili na pravo mjesto pri čitanju Obrane Sokratove. Von Humboldt kaže da veliki i izvanredni ljudi simboliziraju ideju, koja se može shvatiti samo zato jer je oni konkretno ostvaruju u svom životu. I naveli smo temeljnu Sokratovu ideju koju je Sokrat simbolizirao i otjelovio u svom životu: valja osloboditi dušu, izložiti je ispitima, da bi se mogla izliječiti, da bismo je učinili što je moguće boljom, sve dok se čovjek može ostvariti u svojoj pravoj vrijednosti. Treba imati na umu činjenicu da za Grke filozofiranje nije bilo čisto apstraktno istraživanje, već je bilo traženje onog istinitog što postaje dijelom stvarnosti. Ideje imaju smisla samo ako se proživljavaju i koliko se proživljavaju. Istina, do koje se dolazi razumom, jest upravo ona koja, proživljena, donosi čovjeku njegov telos i pridonosi njegovoj eudaimoniji. Zbog toga bismo mogli reći da Sokrat savršeno otjelovljuje filozofa kako su to zamišljali Grci. On je onaj koji traži istinu i čini je dijelom svog života, kojega vodi neprikosnovenom dosljednošću, pa sve do prihvaćanja smrtne kazne. Camus je rekao: "Da bi neka misao promijenila svijet, mora prvo promijeniti život onoga tko je izriče. Da primjerom promijeni." A Sokratov život doista je bio "primjer": primjer par excellence, primjer kakvim ga prikazuje Platon u Obrani. Ali i sam Sokrat je to na neki način razumio, pa pomalo ironično kaže (23 B): "Netko bi pomislio da se bog obraća upravo Sokratu, ali bog je iskoristio moje ime kao primjer (pamdeigma)". Sokratov se lik nameće poput "paradigme", ali ne na apstraktno metafizički način, već kao otjelovljenje onog najhitnijeg što služi primjerom idealnog filozofa.

104 42

>

U^od