O molitvi i razmatranju

Biblioteka: ANIMA 6.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Sveti Petar A lkantarski

O MOLITVI I RAZMATRANJU

VERBUM Split, 2001.

Naslov izvornika: R. P. F. Petri Alcantarae, De meditatione et oratione Preveo: o. Damjan Damjanović, OFM Tiskano dopuštenjem Nadbiskupskog ordinarijata u Splitu br. 900/01 od 23. travnja 2001. i dopuštenjem Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda br. 10/2000. Ilustracija na naslovnoj stranici: Caravaggio, "Ecce Homo", Palazzo Rosso, Genova

CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK

242

ALKANTARSKI, Petar O molitvi i razmatranju

l sv. Petar Alkantarski ;

preveo Damjan Damjanović]. - Split :Verbum, 2001. - 158 str. ; 20 cm. - (Biblioteka Anima; 6) Prijevod djela: De meditatione et oratione ISBN 953-6197-28-6 ISBN 953-6197-28-6

PREDGOVOR

Knjižica što je uzimate u ruke - da li slučajno ili sa željom da obogatite svoju duhovnu kulturu, ne znam - najnoviji je dokaz za istinitost one prastare latinske rečenice koja glasi: »Sua fata habent libeli! « (Knjižice imaju svoju sudbinu). Pa što s e t o dogodi­ lo s ovim čuvenim djelcem sv. Petra Alkantarskoga što vam ga zajedno s dva niza njegovih razmatranja pružamo? Medu nama Hrvatima ta je knjižica čekala preko 400 godina da bude prevedena na naš jezik. Kao usput napominjem da je jednaku sudbinu doživjelo još popularnije djelce drugoga velikog Španjolca, sv. Ignacija Lojolskoga, a to su njegove »Duhovne vježbe« (Ejercicios spirituales). Oba auto­ ra su suvremenici, ali je sv. Ignacije nešto malo stari­ ji. Svoja su djela napisali nekako u isto vrijeme. No, i »Duhovne vježbe« su medu Hrvatima doživjele jednaku sudbinu. Potpun prijevod smo dobili istom prije dvije godine, dakle, isto tako nakon nešto više od 400 godina.1 Da biste se što više duhovno okoristili ovom knjižicom, smatramo da će biti veoma prikladno da

Ivan Fuček, Osobno doživljeno kršćanstvo, Zagreb, 1972, str. 24.

6

PREDGOVOR

vas najprije upoznamo s piscem pa zato donosimo njegov kratak životopis. Sv. Petar Alkantarski je nepoznat po svom prezi­ menu Garavito. Nadimak Alkantarski dobio je po svom rodnom mjestu Alcantara, koje se nalazi u španjolskoj pokrajini Estremaduri. Kao usput napo­ minjemo da je u onim vremenima redovničko odri­ canje išlo tako daleko da su redovnici, stupajući u redovničku zajednicu, promijenili i svoje krsno ime, pa čak i prezime. Umjesto prezimena bi, kad bi se npr. potpisivali, stavljali ime svoga rodnog mjesta. Tako je sv. Franjo po svome rodnom mjestu Assisu nazvan »Asiškim«, a sv. Ignacije Lojolski je tako naz­ van po gradu Loyola, gdje je rođen. Sv. Petar Alkantarski je bio plemenitaškog podri­ jetla, a rodio se 1499. u Alkantari. Kad mu je bilo šesnaest godina, stupio je u franjevački red. Njegova pobožnost i razne druge vrline svratile su na nj pozornost njegove redovničke zajednice. Još nije bio ni svećenik, a k tomu je bio i najmlađi u zajednici, kada je već s dvadeset godina postao gvardijanom novoga samostana u Badajozu. Dvije godine je studirao na glasovitom sveuči­ lištu u Salamanki, koje je osnovano 1243. Kad mu je bilo dvadeset i pet godina, zaređen je za svećenika. Nakon toga neko je vrijeme bio mjesni poglavar, gvardijan, a Franjevačkoj provinciji sv. Gabrijela bio je na čelu kao provincijal od 1533. do 1541 . Kao pro­ vincijal započeo je veliku i značajnu obnoviteljsku aktivnost. Provodio je veoma strog i oštar po­ kornički život, a takav način života je promicao i medu svojom redovničkom subraćom.

PREDGOVOR

7

Kad danas čitamo njegov životopis, koža nam se ježi i pitamo se kako je taj slabašni organizam mogao sve to svladati. Osim toga, moramo naglasiti da sveobuhvatna trapnja u njegovu redovničkom životu nije bila samo povremena, on nije bio sezon­ ski pokornik. Naprotiv, pokornički život je s vreme­ nom postao doživotno stanje, oštra *lesna pokora je posebna značajka njegova svetačkoga lika. Da bismo što autentičnije upoznali nadnaravnu fizionomiju ovoga sveca, donosimo evo doslovno njegov duhovni portret što ga je u svoju autobiogra­ fiju vještim svetačkim perom utkala sv. Terezija Avilska, prva žena koju je papa Pavao VL, zbog nje­ zine nadahnute učenosti i njezinih duhovnih spisa, proglasio »naučiteljicom Crkve«. Vjerojatno ga ni svečeva redovnička subraća nisu tako i toliko poz­ navala kao što ga je upoznala ova velika i jedinstve­ na svetica. Ona svoga velikog duhovnog vođu, ispovjednika i savjetnika živo prikazuje ovim rije­ čima: »Svemogući Bog nas je ovih dana lišio izvanred­ no uzorna čovjeka, kad je s ovoga svijeta uzeo o. Petra Alkantarskoga, čovjeka velike savršenosti. Čini se da svijet nije mogao duže podnositi toliko savršenstvo. Neki kažu da su snage ljudskoga tijela u ovim vremenima slabije i manje otporne te da se sada kod ljudi ne opaža onakva odvažnost i svetost kao nekoć. No, primjer ovoga čovjeka ove pobija jer on u ovim vremenima nije ništa manje cvao i obilovao svetošću i milošću niti je bio obdaren manjim smis­ lom za prezir svijeta nego što su bili sveci prijašnjih vremena. Tim istim svijetom i mi hodimo, iako ne

8

PREDGOVOR

onako kao što je on hodio - bosonog. A ne činimo tako oštru pokoru kao što je on činio. I mi ga možemo nasljedovati u preziranju svijeta, naročito zato što imamo na raspolaganju mnoga sredstva da svijet podložimo svojim nogama jer ih Bog onima, koji su velikodušni, rado očituje. Takav je duh Gospodin dao i ovom svetom čovjeku o kojem govo­ rim da je četrdeset i sedam godina, kao što je svima poznato, provodio najstroži život. O tom ću životu napisati nešto malo, što pouzdano znam da je istini­ to. Jednom prilikom je nekom, komu su najviše bile poznate njegove tajne i pred kim nije gotovo ništa skrivao, priznao, a i meni samoj je poradi ljubavi kojom me je obasipao - bilo je to po Božjoj volji što sam uživala njegovu ljubav u vrijeme svojih naj­ većih potreba u kojima me je, kako rekoh, i još ću kazati, zaštićivao i branio - povjerio da, kako mi se čini, četrdeset godina nije danju i obnoć prospavao više od sat i pol. Kazivao je da u svim svojim poko­ rama nije podnosio veći napor i teškoću kao u nad­ vladavanju sna. I zato je uvijek običavao ili klečati ili uspravno stajati. Običavao je spavati sjedeći, samo bi glavu naslonio na kratku daščicu. Naime, da je i htio spavati ležeći, to si nije mogao priuštiti zato što mu je ćelijica, kako je svima poznato, bila dugačka jedva četiri i pol stope. Kroz tih četrdeset godina nikada nije ničim po­ krivao glavu pa ma kakva kiša padala i ma koliko bi sunce žeglo. Nikada na nogama nije nosio obuće. Njegova se odjeća sastojala iz jedne jedine tunike od najjednostavnije tkanine kakvu nose ljudi najnižega staleža. Ta tunika je bila tako uska da uža nije mogla

PREDGOVOR

9

biti. Osim nje, nije nikada više nosio nikakve druge odjeće osim posve kratka plaštića od istoga materi­ jala. Kazivao je kako je u zimsko doba, kad bi pritisla oštra studen, običavao odložiti plaštić i otvoriti pro­ zorčić i vrata svoje ćelijice, zatim bi se ogrnuo pla­ štem, a vrata i prozorčić bi zatvorio. Tako bi tijelo, ukočeno od studeni, na neki način odmarao i krije­ pio. Hranu bi uzimao svaki treći dan. Običavao je tvrditi da je to, što kod drugih pobuđuje toliko čuđenja, veoma lako kad se na to netko navikne. J edan mi je od njegove subraće posvjedočio da je ponekad i cijelih osam dana izdržao bez hrane. To je bivalo napose onda kad se više prepuštao molitvi. Za vrijeme molitve je bivao uzdignut/ padao u zanose i doživljavao žestinu božanske ljubavi, čemu sam i sama svjedokom. Dok je bio još posve mlad, obdržavao je najveće siromaštvo i silno se mrtvio. Štoviše, toliko se mrtvio, kako mi je povjerljivo priz­ nao, da, nakon trogodišnjeg boravka u nekoj kući svoga Reda, nikoga od subraće nije poznavao drugačije nego samo po govoru, a to je bilo zato što nikada nije podizao očiju i što ih nije ni u koga upi­ rao. Isto tako nije znao gdje se nalaze različita potre­ bita mjesta, nego je do njih običavao ići s ostalom braćom. Kazivao je da mu se to događalo i pri­ godom putovanja. Tijekom više godina nije pogle­ dao žene. Mene je često uvjeravao kako mu je sveRadi se o mističnoj pojavi l,>levitacija