Ljubavnik

Marguerite Duras Ljubavnik Jednoga dana, bila sam već u godinama, na nekom javnom mjestu, u predvorju, prišao mi je nepoznat čovjek. Predstavio se i rekao Poznajem vas oduvijek. Svi kažu da ste u mladosti bili lijepi, došao sam vam reći da ste za mene sada ljepši nego kad ste bili mladi, manje mi se sviđalo vaše lice mlade žene od ovoga sadašnjega, opustošenoga. Često mislim na tu sliku koju samo ja vidim i o kojoj nikada nisam govorila. Ona je uvijek tu, podjednako tiha, zadivljujuća. To je od svih mojih slika jedina koja mi se sviđa, na kojoj se prepoznajem, gdje samu sebe oduševljavam. Vrlo rano u mom životu postalo je prekasno. S osamnaest godina već je bilo prekasno. Između osamnaeste i dvadesetpete moje je lice otišlo nepredviđenim smjerom. S osamnaest sam ostarjela. Ne znam je li tako u svih, nikada nisam pitala. Čini mi se da su mi pričali o tom naglom naletu vremena koji vas ponekad pogađa dok prolazite onu najraniju, opjevanu životnu dob. To se starenje dogodilo naglo. Vidjela sam kako zahvaća crte moga lica jednu po jednu, kako mijenja odnos medu njima, kako oči čini većima, pogled žalosnijim, usta određenijima, kako čelo žigoše dubokim borama. Umjesto da ga se plašim, ja sam, naprotiv, starenje svoga lica promatrala sa zanimanjem s kakvim bih, naprimjer, čitala neku knjigu. Znala sam da se ne varam, da će se to starenje jednoga dana usporiti i krenuti uobičajenim tokom. Ljudi koji su me upoznali kao sedamnaestogodišnjakinju prilikom moga putovanja u Francusku, bili su začuđeni kad su me vidjeli dvije godine kasnije, kao devetnaestogodišnjakinju. To sam lice, to novo lice sačuvala. To je postalo moje lice. Ono je, naravno, još više ostarjelo, ali razmjerno manje nego što bi trebalo. Imam lice izbrazdano suhim i dubokim borama, ispucalu kožu. Ono nije oronulo kao neka lica profinjenih

crta, sačuvalo je iste obrise, ali njegova je tvar razorena. Imam razoreno lice. Da vam ispričam još nešto, petnaest i pol mi je godina. Skela prelazi preko Mekonga. Ta slika traje koliko traje i prijelaz preko rijeke. Petnaest i pol mi je godina, u ovom kraju nema godišnjih doba, nalazimo se u jedinstvenom godišnjem dobu, toplom, jednoličnom, nalazimo se u dugoj toploj zoni Zemlje, tu nema proljeća, nema obnavljanja. Stanujem u državnom internatu u Saigonu. Tamo spavam i jedem, ali pohađam vanjsku školu, francusku gimnaziju. Moja majka, učiteljica, želi srednju školu za svoju djevojčicu. Tebi će trebati srednja škola. Ono što je bilo dovoljno za nju, nije dovoljno i za malu. Njoj treba studij, pa solidan državni ispit iz matematike. Uvijek sam slušala istu pjesmu, već od prvih godina školovanja. Nikada nisam ni pomišljala da bih mogla izbjeći državni ispit iz matematike, bila sam sretna što joj ulijevam nadu. Oduvijek sam gledala kako majka svakoga dana kuje budućnost svoje djece i svoju vlastitu. Jednoga dana više nije mogla smišljati veličanstvene sudbine pa ih je onda zamišljala drukčije, bar donekle skrpljene, ali su i na taj način one obavljale svoju ulogu, brtvile su vrijeme pred sobom. Sjećam se tečajeva iz računovodstva za moga mlađeg brata. Pa opće škole, svake godine, na svim razinama. Potrebno je nadoknaditi, govorila je majka. To bi potrajalo tri dana, no nikada četiri, baš nikada. Kad bismo mijenjali mjesto boravka, prekidali bismo školovanje. Počinjali bismo iz početka u novome mjestu. Majka je tako izdržala deset godina. Ništa nije koristilo. Braco je postao mali računovođa u Saigonu. Budući da u koloniji nema škole Violet1, upravo njoj dugujemo odlazak moga starijeg brata u Francusku. Nekoliko je godina ostao u Francuskoj da završi tu školu Violet. Nije ju završio. Majka se nije zavaravala. Ali nije imala izbora, trebalo je odvojiti tog sina od ostale dvoje

djece. Tih nekoliko godina on nije bio dio obitelji. U njegovoj je odsutnosti majka kupila koncesiju za obrađivanje zemlje. Bila je to strašna pustolovina, zacijelo, ali za nas djecu koji smo ostali ovdje još uvijek manje strašna nego što je to bila prisutnost ubojice djece noći, noći lovčeve2. Često su mi govorili da je to zbog prejakog sunca tijekom cijeloga djetinjstva. No nisam u to vjerovala. Govorili su mi i to da bijeda djecu čini zamišljenom. Ali ne, nije to zato. Djeca starci endemske gladi možda, ali ne i mi, ne, mi nismo gladovali, mi smo bili bijela djeca, stidjeli smo se, prodavali smo pokućstvo, ali nismo gladovali, imali smo slugu i ponekad smo, doduše, jeli svinjarije, ptice močvarice, male kajmane, ali i te bi svinjarije kuhao i posluživao boy, a mi bismo ih ponekad i odbijali, dopuštali smo sebi tu raskoš da čak i ne jedemo. Ne, dogodilo se nešto s mojim licem kad mi je bilo osamnaest godina što je potaknulo da nastane to lice. To se zacijelo zbilo noću. Danju sam se manje bojala i manje mi se strašnom činila smrt. Ali ona me nije napuštala. Htjela sam ubiti svoga starijeg brata, htjela sam ga ubiti, bar jedanput biti jačom od njega, samo jedanput i vidjeti ga kako umire. I to zato da uklonim ispred majčinih očiju taj predmet njezine ljubavi, toga sina, da je kaznim što ga toliko voli, tako jako, tako nespretno, a prije svega da spasim bracu, i na njega sam mislila, na moga mlađeg brata, to moje dijete,

1. Privatna srednja škola napomena prev.. 2. Aluzija, koja će se još nekoliko puta ponoviti, na poznati film strave Charlesa Laugtana The Night ofthe Hunter Lovčeva noć, 1955. u kojem odbjegli robijal terorizira dvoje malodobne djece napomena prev.. da ga spasim od živoga života starijeg brata koji je natkrivao njegov, od te crne koprene nad danjim svjetlom, od toga

zakona koji je on predstavljao, on nametnuo, on ljudsko biće, a koji je bio zakon životinjski, i koji je ispunjavao strahom svaki trenutak svakoga dana bracina života, strahom koji mu je jednom dopro do srca i usmrtio ga. Mnogo sam pisala o tim ljudima iz svoje obitelji, ali oni su tada još živjeli, i majka i braća, a ja sam pišući okolišala, obilazila sam oko njih, oko svih tih stvari, a da nisam do njih doprla. Priča moga života ne postoji. Nje nema. Nikada nije bilo središta. Nije bilo puta, niti crte. Postoje satno prostrani predjeli u kojima se pretvaramo da je nekoga bilo, ali to nije istina, nije bilo nikoga. Povijest jednog djelića svoje mladosti već sam manjeviše napisala, hoću reći bar toliko da je se može naslutiti, pa i upravo sada o tome govorim, o toj priči o prijelazu preko rijeke. No ovo što sada radim ujedno je i slično i različito. Ranije sam govorila o jasnim razdobljima, o onima osvijetljenima. Ovdje govorim o skrivenim razdobljima te iste mladosti, o tome kako sam, čini se, prikrivala neke činjenice, neke osjećaje, neka zbivanja. Pisati sam počela u sredini koja me odgajala u stidljivosti. Pisanje je tada još bilo etičko. Danas pisanje često ne znači ništa. Ponekad znam od trenutka kad ono ne stapa sve stvari u jednu jedinu, kad se prepušta taštini i vjetru, pisanje nije ništa. Od trenutka kad ono ne stapa sve stvari u jedinstvenu stvar u svojoj biti neodredivu pisanje nije ništa drugo doli reklama Ali najčešće ne mislim ništa. Vidim da su svi putovi otvoreni, kao da više nema zidova, da pisanje ne zna kamo da se djene da bi se skrilo, da bi se stvaralo, da bi se čitalo, vidim da se njegova temeljna bestidnost više ne poštuje, ali onda dalje i ne mislim. Sada vidim da sam kao vrlo mlada, kao osamnaestogodišnjakinja, kao petnaestogodišnjakinja, već imala lice koje nagoviješta ono koje je došlo kasnije, s alkoholom, u srednjem životnom razdoblju. Alkohol je preuzeo ulogu koju Bog nije imao, i on je također imao

zadaću da ubije, da me ubije. To lice obilježeno alkoholom imala sam već prije alkohola. Alkohol ga je samo potvrdio. Imala sam u sebi mjesto za njega, znala sam to poput ostalih, ali, začudo, znala sam to već unaprijed. Jednako kao što sam imala u sebi mjesto za žudnju. S petnaest sam godina imala lice užitka, a da nisam poznavala užitak. To se lice vrlo jasno vidjelo. Čak ga je i majka morala vidjeti. I moja su ga braća vidjela. Za mene je sve počelo na taj način, s tim uočljivim licem, tako iscrpljenim, s tim prijevremenim podočnjacima, koji su prethodili pokusu. Petnaest i pol godina. Prijelaz preko rijeke. Kad se vraćam u Saigon, to je pravo pravcato putovanje, osobito kad putujem autobusom. I toga sam jutra pošla autobusom iz Sadeca gdje mi je majka bila upraviteljica djevojačke škole. Svršetak je školskih praznika, ne znam više kojih. Provela sam ih u majčinoj službenoj kućici. I toga se jutra vraćam u Saigon, u internat. Autobus za domoroce pošao je s tržnice u Sadecu. Kao i obično, majka me dopratila i povjerila vozaču, uvijek me povjerava vozačima autobusa iz Saigona, za slučaj nesreće, požara, silovanja, prepada gusara, nepopravljivoga kvara na skeli. Kao i obično, vozač me smjestio naprijed pokraj sebe, na mjesto rezervirano za bijele putnike. Prigodom tog putovanja slika je izgledala kao da se izdvojila, kao da ju je netko istrgnuo iz cjeline. Mogla se dogoditi da ona zaista i postoji, netko je mogao snimiti tu fotografiju kao bilo koju drugu, negdje drugdje, u drugim okolnostima. Ali nitko je nije snimio. Predmet nije imao toliko važnosti da bi potaknuo na fotografiranje. Tko bi na to i pomislio? Fotografija je mogla biti snimljena jedino u slučaju da smo unaprijed mogli suditi o značenju tog događaja u mom životu, toga prijelaza preko rijeke. Ali prigodom samog prijelaza nije se još niti znalo da ona postoji. Jedino je Bog to znao. Upravo zato a drukčije nije ni moglo biti ta slika ne postoji. Ona je ispuštena. Zaboravljena. Nije istrgnuta, nije izdvojena iz cjeline. I upravo propustu što to nije učinjeno

ona duguje svoju snagu, snagu da prikazuje nešto apsolutno, da bude njegov tvorac. f. Prelazimo, dakle, skelom jedan rukav Mekonga u velikoj nizini od blata i riže na jugu Cochinchine između Vinhlonga i Sadeca, u Nizini ptica. Izlazim iz autobusa. Idem prema ogradi. Gledam rijeku. Majka mi ponekad kaže da nikada dok živim neću vidjeti rijeke tako lijepe kao što su ove, tako velike, tako divlje, kao što su Mekong i njegovi rukavi što se spuštaju prema oceanima, vodene površine koje će nestati u šupljinama oceani. U ravnici, dokle oko seže, te rijeke hitaju i izlijevaju svoje vode kao da je Zemlja nagnuta. Uvijek izlazim iz autobusa kad stižemo na skelu, i noću također, jer se plašim, plašim se da će popustiti užad i da ćemo biti odneseni prema moru. U strašnoj struji vidim posljednji trenutak svoga života. Struja je tako silna da bi odnijela sve kamenje, katedralu, grad. U nutrini riječnih voda bjesni oluja. Kao vjetar koji se otima. Na sebi imam haljinu od prirodne svile, istrošena je, gotovo prozirna. Ona je nekad bila majčina, jednog je dana više nije odjenula jer joj se učinila presvijetlom pa mi ju je dala. To je haljina bez rukava, vrlo izrezana. Žućkasta je, kakvom postaje prirodna svila nakon duga nošenja. Sjećam se te haljine. Mislim da mi lijepo pristaje. Opasala sam kožnat pojas oko struka, možda pojas moje braće. Ne sjećam se cipela koje sam nosila tih godina, samo nekih haljina. Najčešće nosim platnene sandale na bosu nogu. Govorim o razdoblju koje je prethodilo mome školovanju u Saigonu. Odonda sam, naravno, uvijek nosila cipele. Tog sam dana vjerojatno imala na sebi onaj znameniti par salonki od zlatnog lamea s visokim potpeticama. Ne znam što bih drugo nosila toga dana dakle, valjda te cipele. Bile su dva puta na rasprodaji, kupila mi ih je majka. Nosim te salonke od zlatnog lamea kad idem u školu. Idem u gimnaziju u večernjim cipelama sa sitnim blistavim ukrasima. To mi je

po volji. Podnosim se samo u tim cipelama, i još se i dandanas rado zamišljam u njima, to su prve visoke potpetice u mome životu, one su tako lijepe, zasjenile su sve cipele koje su im prethodile, one za trčanje i za igru, bez potpetica, od bijela platna. No nisu cipele te koje čine toga dana izgled male neobičnim i nepojmljivim. Čudno je toga dana da mala ima na glavi muški šešir ravna oboda, meki pusteni šešir boje ružina drveta sa širokom crnom vrpcom. Presudna dvosmislenost slike je u tom šeširu. Zaboravila sam na koji je način on došao do mene. Ne znam ni tko mi ga je mogao dati. Mislim da mi ga je kupila majka, zacijelo na moju molbu. Jedino je sigurno da mu je bila dva puta snižena cijena. Kako objasniti tu kupovinu? Nijedna žena, nijedna djevojka u koloniji nije u to doba nosila muški šešir. A ni domorotka. Evo što se zacijelo dogodilo probala sam taj šešir, tek onako, iz šale, pa sam se pogledala u ogledalu u dućanu i vidjela pod muškim šeširom nedopadljiva mršavost oblika taj nedostatak iz djetinjstva postala je nešto drugo. Ona više nije bila nasilna prirodna činjenica. Postala je, posve suprotno, izborom koji je osporavao prirodu, izborom duha. Odjednom, ta mršavost izgleda kao da je željena. Odjednom vidim sebe kao neku drugu, kao što bi neka druga bila viđena, izvana, stavljena na raspolaganje svima, svim pogledima, stavljena u promet gradova, putova, žudnji. Uzimam taj šešir i više se ne odvajam od njega. S cipelama je vjerojatno bilo donekle slično, ali poslije šešira. One opovrgavaju šešir, kao što šešir opovrgava mršavo tijelo, dakle, dobre su za mene. Ni njih više ne napuštam. Idem posvuda u tim salonkama, u tom šeširu, po svakom vremenu, u svakoj prilici, idem u grad. Našla sam fotografiju svoga sina u dvadesetoj godini. Nalazi se u Kaliforniji s prijateljicama Erikom i Elizabetom i Lennard. Mršav je, tako je mršav da izgleda kao bijeli Ugandijac, i on također. Njegov mi se smiješak učinio drzak,

kao da se ruga. Kao da želi ostaviti dojam mladog skitnice. On se sam sebi sviđa takav, siromašan, s tim izrazom siromaha, s tim držanjem mladog mršavka. Ta je fotografija najbliža onoj koja nikada nije bila snimljena, fotografiji djevojke sa skele. Ona koja je kupila ružičasti šešir s ravnim obodom i širokom crnom vrpcom, ta žena s izvjesne fotografije je moja majka. Bolje je prepoznajem tu nego na nekim novijim fotografijama. To je dvorište kuće na Malom jezeru u Hanoju. Svi smo zajedno, ona i mi, njezina djeca. Četiri su mi godine. Majka je u središtu slike. Dobro razabirem kako se loše drži, kako se ne smiješi, kako jedva čeka da fotografiranje završi. Po njezinom umornom izrazu, po nekom neredu u njezinoj odjeći, po dremljivom pogledu, znam da joj je vruće, da je iscrpljena, da joj je teško. Ali zbog načina na koji smo odjeveni kao siročad, mi, njezina djeca, ponovno proživljavam ono stanje u koje je majka nekada upadala, i kojemu smo mi, u dobi koju imamo na fotografiji, poznavali znakove što su mu prethodili, kao što je ta iznenadna nemoć da nas umiva, da nas oblači, pa čak, ponekad, i da nas hrani. Majka je svakoga dana iznova prolazila kroz tu duboku obeshrabrenost da živi. Ta utučenost ponekad bi potrajala, a ponekad nestajala zajedno s noći. Bila sam te sreće da imam majku očajnu tako čistim očajanjem, da je čak ni radost življenja, ma kako snažna ponekad bila, nije uspijevala posve rastresti. Nikada neću saznati kakve su prirode bile stvarne činjenice koje su je dovodile do toga da nas napušta na taj način. Ovaj put možda je to bila glupost koju je netom učinila, naprimjer, ta kuća koju je upravo kupila kuća s fotografije a koja nam uopće nije trebala, sada kada je otac već teško bolestan, tako blizu smrti, samo još nekoliko mjeseci. Ili je možda znala da i sama boluje od te iste bolesti od koje će on umrijeti. Datumi se podudaraju. No ono što ne znam, kao što vjerojatno nije znala ni ona, to je priroda tih očiglednosti koje su je prožimale i koje su uzrokovale da se

javi ta utučenost. Je li tu već prisutna očeva smrt, ili samo smrt toga dana? Ili možda sumnja u taj brak? u toga muža? u tu djecu? Ili je to neka sumnja mnogo općenitija od svega toga posjedovanja? To bi se događalo svakoga dana. U to sam sigurna. Zacijelo se sve zbivalo naglo. U određenom trenutku svakoga dana izbio bi očaj. A zatim bi slijedila nemogućnost da se ide dalje, ili san, ponekad ništa, ili, naprotiv, kupnja kuća, selidbe, ponekad i to neraspoloženje, samo to neraspoloženje, ta utučenost, a ponekad opet, kao kraljica, sve što bi od nje tražili, sve što bi joj ponudili, kao ta kuća na Malom jezeru, bez ikakva razloga, u vrijeme kad je otac već na samrti, ili taj šešir ravnog oboda, jer ga je mala toliko željela, ili te salonke od lamea, ili bilo što drugo. Ili ništa, samo spavati, umrijeti. Nikada nisam vidjela film s Indijankama koje nose takve šešire ravna oboda i pletenice na prsima. Toga dana imam i ja pletenice, nisam ih podigla kao što to obično činim, ali one nisu posve iste. Imam dvije dugačke pletenice na prsima poput žena na filmskom platnu koje nikad nisam vidjela, no to su dječje pletenice. Otkada imam šešir, više ne podižem kosu da bih ga mogla staviti na glavu. Već je neko vrijeme snažno zatežem, češljam je prema natrag, htjela bih da je glatka, manje uočljiva. Svake je večeri češljam i ponovno pletem pletenice prije nego što legnem, kako me naučila majka. Moja je kosa teška, podatna, bolna, to je bakrenasta masa koja mi dopire do slabina. Često kažu da je to ono najljepše na meni, a ja razumijem što to znači da nisam lijepa. Tu izuzetnu kosu dat ću odrezati kao dvadesettrogodišnjakinja u Parizu, pet godina nakon rastanka s majkom. Rekla sam režite. Odrezao je. Sve jednim jedinim pokretom, da bi bolje vidio što radi, hladne su škare dotakle kožu na vratu. Kosa je pala na pod. Pitali su me da li je hoću, da će mi je umotati. Rekla sam, ne. Poslije mi više nisu govorili da imam lijepu kosu, hoću reći, nisu mi govorili

onako kao ranije, prije nego što sam je odrezala. Kasnije su češće govorili ima lijep pogled. Ni smiješak nije loš. Gledajte me na skeli, još je imam. Petnaest i pol godina. Već sam našminkana. Stavljam tokalon kremu, pokušavam prikriti sunčane pjege na jagodicama, ispod očiju. Preko tokalon kreme dolazi puder u boji kože, marke Houbigan. To je majčin puder, koji ona stavlja kada ide na primanje u Glavnu upravu. Toga sam dana stavila i ruž, tamnocrven, ondašnji, boje trešnje. Ne znam kako sam ga nabavila. Možda ga je Helene Lagonelle ukrala svojoj majci za mene, ne znam više. Nemam parfem, majka ima samo kolonjsku vodu i palmolive sapun. Na skeli, ispred autobusa, velika crna limuzina s vozačem u bijeloj pamučnoj livreji. Da, to su velika mrtvačka kola iz mojih knjiga. To je Morris LćonBollee. Crna lancia francuske ambasade još nije ušla u književnost. Između vozača i gospodara još postoji pomična staklena pregrada. Ima i pomoćnih sjedala. Prostrana je kao spavaća soba. U limuzini je vrlo elegantan muškarac koji me gleda. Nije bijelac. Obučen je europski, nosi odijelo sajgonskih bankara od svijede svile. Već sam navikla da me gledaju. U kolonijama gledaju sve bjelkinje, čak i bijele dvanaestogodišnje djevojčice. Već tri godine gledaju me i bijelci na ulici, a majčini prijatelji ljubazno me pozivaju k sebi na užinu dok im žene igraju tenis u Sportskom klubu. Mogla bih se prevariti, pomisliti da sam lijepa poput onih lijepih žena koje svi gledaju, jer mene zaista mnogo gledaju. Ali ja znam da to nije pitanje ljepote, već nešto drugo, da, nešto drugo, naprimjer, pitanje duha. Onako kako želim izgledati, tako izgledam, lijepa također ako žele da to budem, lijepa i zgodna, recimo, za obitelj, samo za obitelj, ne više od toga, sve što drugi žele od mene, ja to mogu postati. I vjerovati u to. Vjerovati da sam ljupka I to. Čim nešto povjerujem, to postaje istina za onoga tko me gleda i tko želi

da budem po njegovu ukusu, to također znam. Pa tako, posve svjesno mogu biti ljupka čak i ako me progoni pomisao da ubijem svoga brata. Za tu smrt, jedan jedini sudionik, moja majka. Kažem riječ ljupka kako se to govorilo u mojoj blizini, u blizini djece. Ja sam već upućena. Nešto već znam. Znam da nije odjeća ta koja čini žene više ili manje lijepima, ni njihova njega, ni cijena mirisnih krema, ni biranost ukrasa. Znam da je bit negdje drugdje. Ne znam gdje. Samo znam da nije ondje gdje žene misle da jest. Gledam žene na ulicama Saigona, u zabiti džungle. Neke od njih vrlo su lijepe, vrlo bijele, bave se svojom ljepotom s najvećom pomnjom, osobito u zabiti. One ništa ne rade, samo se čuvaju, čuvaju se za Europu, za ljubavnike, za praznike u Italiji, za duge dopuste od šest mjeseci svake treće godine, kad će moći napokon pričati o onome što se ovdje događa, o tom kolonijalnom i tako osobitom življenju, o posluzi ovih ljudi, ovih slugu, tako savršenoj, o raslinju, o balovima, o bijelim vilama tako velikima da se u njima možeš izgubiti, u kojima stanuju činovnici u udaljenim mjestima. One čekaju. Odijevaju se bez cilja. Ogledaju se. U sjeni ljetnikovaca ogledaju se za kasnije, misle da žive kao u romanu, imaju nizove vješalica prepunih haljina s kojima ne znaju što bi, nakupljenih kao i vrijeme, kao dugi niz dana iščekivanja. Neke polude, neke bivaju napuštene zbog mlade služavke koja šuti. Napuštene. Čuje se kako ih pogađa ta riječ, zvuk što ga ona stvara, zvuk pljuske kojom udara. Neke se ubijaju. Ta izdaja žena prema njima samima, što su je one same skrivile, uvijek mi se činila pogreškom. Nije trebalo privlačiti žudnju. Ta se nalazila u onoj koja ju je pobuđivala, ili uopće nije postojala. Bila je tu već od prvoga pogleda, ili je nikada nije ni bilo. Ona je bila munjevito razumijevanje odnosa spolnosti, ili nije bila ništa. To sam, također, znala još prije pokusa.

Samo je Helene Lagonelle izbjegla tom zakonu zablude. Zaostala u djetinjstvu. Dugo nemam vlastitih haljina. Moje su haljine neke vrste vreća, skrojene iz starih majčinih haljina, koje su i same neke vrste vreća. Osim onih koje majka traži da joj sašije Do. To je dadilja koja majku nikada neće napustiti, čak ni kad će se ona vratiti u Francusku, čak ni kad će je moj stariji brat pokušati silovati u službenoj kući u Sadecu, čak ni kada više neće biti plaćena. Do su odgojile časne sestre, ona veze i plisira, šije rukom onako kako se već stoljećima više ne šije, iglama tankim poput vlasi. Budući da zna vesti, majka joj daje da veze posteljinu. Kako zna raditi nabore, majka joj daje da šije haljine s naborima, haljine s volanima, nosim ih kao vreće, one su staromodne, još uvijek dječje, dva niza nabora sprijeda i okrugli ovratnik, ili umeci na suknji ili pak koso krojeni volani da bi izgledale kao iz dućana. Nosim te haljine poput vreća s pojasevima koji ih izobličuju, i one tada postaju vječne! Petnaest i pol godina. Tijelo je mršavo, gotovo kržljavo, dojke su još dječje, obojene blijedoružičastim i rumenim. Pa onda ta odjeća koja bi mogla izazvati smijeh, a kojoj se nitko ne smije. Vidim dobro daje sve u tome. Sve je u tome, a ništa se još nije dogodilo, vidim to u očima, sve je već u očima želim pisati. Već sam rekla majci zaista želim pisati, upravo to, pisati. Prvi put nema odgovora. A zatim pita pisati što? Ja kažem knjige, romane. Ona kaže strogo poslije državnog ispita iz matematike pisat ćeš što budeš htjela, onda me se više neće ticati. Ona je protiv toga, to nije unosno, to nije posao, to je šala kasnije će mi reći djetinjarija. Mala s pustenim šeširom stoji u muljavom svjetlu rijeke, sama na mostu skele, naslonjena na ogradu. Muški šešir daje čitavom prizoru ružičasti ton. To je jedina boja. U maglovitom suncu rijeke, u suncu žege, nestale su obale, čini se da rijeka dodiruje obzor. Rijeka teče prigušena, bez ikakva šuma, poput krvi u tijelu. Izvan vode nema vjetra.

Zvuk brodskog motora, jedini šum u prizoru, šum je starog rasklimanog motora s lijevanim polugama. Povremeno, u laganim naletima, žagor glasova. A zatim lavež pasa, dolazi odasvud, iz sumaglice, iz svih zaselaka. Mala poznaje skelara od djetinjstva. Skelar joj se smješka i pita kako je gospoda ravnateljica. Kaže da je često vida kako noću prelazi rijeku kad ide na svoje kambodžansko zemljište. Majka je dobro, kaže mala. Oko skele rijeka, nabujala do ruba, njezine vode prolaze kroz vode stajaćice rižišta, one se ne miješaju. Rijeka je prikupila sve što je naplavila usput od Tonlćsapa, od kambodžanske prašume dovde. Ona odnosi sa sobom sve na što naiđe kolibe, šume, ugašene požare, mrtve ptice, mrtve pse, utopljene tigrove, bivole, utopljene ljude, mamce, otoke od slijepljenih vodenih zumbula, sve to hrli Tihom oceanu, ništa ne stigne potonuti, sve odnosi duboka i vrtoglava oluja unutrašnje struje, sve se neko vrijeme zadržava na površini zbog siline rijeke. Odgovorila sam joj da iznad svega želim pisati, ništa drugo, baš ništa. Ljubomorna je ona. Nema odgovora, samo brz pogled skrenut odmah ustranu, lagano slijeganje ramenima, nezaboravno. Ja ću prva otići. Treba pričekati još nekoliko godina da me izgubi, da izgubi ovu malu, ovo dijete. Za sinove se nije morala bojati. Ali ova tu majka je to znala ona će otići, uspjet će se izvući. Prva u francuskom. Ravnatelj je rekao vaša kći, gospodo, prva je u francuskom. Majka ne kaže ništa, ama baš ništa, nezadovoljna je jer nisu njezini sinovi najbolji u francuskom, i ta gadura, moja majka, moja ljubav, pita a u matematici? Kažu joj to još nije ono pravo, ali bit će. Majka pita kad će biti? Odgovaraju kad ona to bude htjela, gospodo. Moja majka, moja ljubav, njezin nevjerojatni peh u životu, s onim čarapama koje je pokrpala Do, u tropima ona i dalje misli da treba obući čarape da bi bila gospoda ravnateljica škole, te njezine bijedne haljine, bezoblične,

koje je pokrpala Do, ona i dalje dolazi sa svoga pikardskog imanja punog sestrični, mora sve iznositi, misli da se mora, da sve treba zaslužiti, a cipele, cipele su joj iskrivljene, ona loše hoda, muči se kao pas, kosa joj je zategnuta i stisnuta u punđu kao u Kineskinje, stidimo je se, stidim je se, na ulici pred gimnazijom, kada dolazi pred školu u svom B12 svi je gledaju, a ona, ona ništa ne primjećuje, nikada, nju treba pritvoriti, tući je, ubiti. Ona me gleda i kaže možda ćeš se ti izvući. Danonoćna, fiksna ideja. Nije bitno da se u životu nešto postigne, treba se izvući iz onoga gdje jesi. Kada majka dođe k sebi, kad je napusti očaj, ona otkriva muški šešir i salonke od zlatnog lamea. Pita me što je sad to. Kažem, ništa. Gleda me, sviđam joj se, smješka se. Nije loše, kaže. Dobro ti stoji, za promjenu. Ne pita je li ih ona kupila, zna da jest. Zna da je ponekad zato sposobna, u stanju o kojem sam govorila, kad radimo od nje što hoćemo, kad je pred nama nemoćna. Kažem joj uopće nije bilo skupo, ne uzrujavaj se. Pita gdje je to bilo. Kažem joj u Ulici Catinat, na rasprodaji. Gleda me s naklonošću. Vjerojatno to smatra ohrabrujućim znakom, tu maštu male da se ovako obuče. I ne samo što dopušta tu lakrdiju, tu bestidnost, i to ona, kreposna poput udovice i obučena u sivo poput bivše redovnice, nego joj se ta bestidnost čak i sviđa. Povezanost s bijedom također je tu, u tom muškom šeširu, jer napokon će novac valjda ipak doći u kuću, ovako ili onako, morat će. Oko nje sama pustoš. Sinovi su pustoš, ništa neće postići, i slano zemljište također, novac će ostati izgubljen, to je kraj. Ostaje ova mala koja raste i koja će jednoga dana možda znati kako pribaviti novac u tu kuću. To je razlog, a ona to ne zna, što majka dopušta djetetu da izlazi u odjeći dječje prostitutke. A to je i razlog zbog kojega se djevojčica već razumije u igru, zna pažnju koju joj poklanja majka skrenuti prema pažnji koju ona pridaje novcu. Majka se na to samo smješka.

Majka je neće spriječiti kad ona bude zatražila novac. Djevojčica će reći zatražila sam od njega petsto pijastera za povratak u Francusku. Majka će odgovoriti da je to dobro, da toliko i treba da bi se čovjek nastanio u Parizu, reći će s petsto pijastera ćeš izići. Dijete zna da je to što radi upravo ono što bi ova majka bila odabrala da radi njezino dijete, samo da se usudila, samo da je imala snage za to, samo da bol koju joj zadaje ta pomisao nije ovdje svakoga dana, nepodnošljiva. U pričama iz mojih knjiga koje se odnose na djetinjstvo odjednom više ne znam što sam izbjegavala reći, niti što sam rekla, mislim da sam iskazala ljubav koju smo osjećali prema majci, ali ne znam da li sam iskazala i mržnju koju smo osjećali prema njoj, pa ljubav koju smo osjećali jedni za druge, i mržnju također, strašnu mržnju, u toj zajedničkoj priči o propasti i smrti, u priči te obitelji, uvijek jednoj te istoj, u svakoj prilici, u ljubavi kao i u mržnji, koja još izmiče mome shvaćanju i koja mi je nedostupna, skrivena u najdubljoj dubini moga mesa, slijepa poput novorođenčeta. Ona je mjesto na pragu kojega počinje šutnja. Ono što se tu zbiva je upravo šutnja, taj polagani rad što traje cijeloga života. Još i sada sam ondje, pred tom opčinjenom djecom, uvijek jednako udaljena od zagonetke. Nikada nisam pisala kad sam vjerovala da pišem, nikada nisam voljela kad sam vjerovala da volim, uvijek sam samo čekala pred zatvorenim vratima. U doba kad se nalazim na skeli na Mekongu, onoga dana crne limuzine, majka još nije bila digla ruke od zemljišta s branom. Ponekad još odlazimo onamo svi zajedno, kao nekoć, po noći, na nekoliko dana. Ostajemo na verandi bungalova, nasuprot Sijamskom gorju. A potom odlazimo. Ona nema tamo što tražiti, ali ipak se uvijek vraća. Braća i ja nalazimo se pored nje na verandi nasuprot šumi. Sada smo već poodrasli, više se ne kupamo u riječnom rukavcu, više ne idemo u lov na crnu panteru u močvare oko ušća, ne idemo

više ni u šumu, ni u sela s nasadima papra. Sve je oko nas poraslo. Nema više djece na bivolima, a ni inače. I nas je zahvatilo neko čudno stanje ista ona sporost koja bi obuzimala majku obuzela je i nas. Ništa nismo naučili, samo gledati u šumu, čekati, plakati. Donje je zemljište zauvijek izgubljeno, služinčad obraduje samo gornje čestice, ostavljamo im kočiju, pa oni tamo ostaju, bez plaće, koriste se dobrim kolibama od slame koje je majka dala podignuti. Vole nas kao da smo članovi njihove obitelji, pričinjaju se da čuvaju bungalov, a zaista ga i čuvaju. Baš ništa ne nedostaje od sirotinjskog posuda. Krov, sagnjio od kiše, i dalje propada. Ali pokućstvo je očišćeno. A obris bungalova još je uvijek tu, čist kao crtež i uočljiv već s ceste. Vrata otvaraju svakodnevno da propuh isuši drvo. Uvečer ih opet zatvaraju zbog pasa lutalica i krijumčara s planina. I eto tako, dakle, bogataša s crnom limuzinom nisam upoznala u kantini u Rćamu, kao što sam to nekoć napisala desilo se to onda kada je majka već bila digla ruke od zemljišta, dvijetri godine kasnije, na skeli, onoga dana o kojemu pričam, u tom svjetlu sumaglice i sparine. Godinu i pol nakon toga susreta majka se s nama vraća u Francusku. Prodat će sve pokućstvo. A zatim će posljednji put otići na branu. Sjest će na verandu okrenuta prema zapadu, još ćemo jednom pogledati prema Sijamu, posljednji put i nikada više. Čak i kada ponovno napusti Francusku, kad se opet predomisli i vrati se u Indokinu, te u Saigonu ode u mirovinu, ona nikada više neće doći pred tu planinu, pred to žuto i zeleno nebo iznad prašume. Da, još i to da vam kažem, kasno u životu ona je opet počela ispočetka. Osnovala je školu francuskog jezika, Novu francusku školu, koja će joj omogućiti da plati dio mojih studija i da izdržava starijega brata dokle god bude živa? Braco je umro u svega tri dana od bronhopneumonije, srce nije izdržalo. U tom sam trenutku napustila majku. Bilo je to za japanske okupacije. Sve je završilo toga dana. Nikada je

više nisam ispitivala o našem djetinjstvu, niti o njoj. Ona je za mene umrla u trenutku bracine smrti. Jednako kao i moj stariji brat. Nikada nisam nadvladala grozu koju su mi odjednom počeli ulijevati. Više me uopće ne zanimaju. Otada o njima više ništa ne znam. Još uvijek ne znam kako je uspjela isplatiti dugove nadničarima. Jednog su dana samo prestali dolaziti. Još ih vidim. Sjede u malom salonu u Sadecu, odjeveni u bijele pregače, sjede i šute mjesecima, godinama. Čujemo majku kako plače i kako ih vrijeđa. Ona je u svojoj sobi, neće izići, viče da je pustimo na miru. Oni su gluhi, mirni, nasmiješeni, ali ne odlaze. A zatim ih jednoga dana više nema. Majka i moja dva brata sada su mrtvi. Čak i za sjećanje je već prekasno. Više ih ne volim. Ne znam više jesam li ih uopće ikada voljela. Napustila sam ih. Ne pamtim više miris njezine kože, ne vidim boju njezinih očiju. Više joj se ne sjećam glasa, osim ponekad onoga glasa tako blagog od večernjeg umora. Ne čujem više smijeh, ni smijeh ni krikove. Gotovo je, više se ne sjećam. Zato sada o njoj pišem tako lako, tako opširno, tako razvučeno, ona je odjednom postala obično, svakodnevno pisanje. Ta je žena vjerojatno ostala u Saigonu od 1932. do 1949. godine. U prosincu 1942. umire braco. Ona više ne može niotkuda otići. Ostaje tamo dolje, blizu groba, kaže. No na kraju se ipak vratila u Francusku. Kad smo se ponovno vidjele moj je sin imao dvije godine. Bilo je prekasno da se zbližimo. Shvatile smo to na prvi pogled. Ništa više nismo mogle obnoviti. Osim sa starijim sinom, sa svima ostalima bilo je svršeno. Otišla je živjeti i umrijeti u LoiretCheru, u dvorcu lažnog stila Luja XIV. Stanovala je s D6. Još uvijek se noću bojala. Kupila je pušku. Do je stražarila u sobama u potkrovlju dvorca. Starijem sinu kupila je imanje blizu Amboisea. Ondje su rasle šume. Dao ih je sve posjeći. S tim novcem otišao se kockati u neki bakaraklub u Parizu. Šume je izgubio u jednoj jedinoj noći. Tu sjećanje naglo blijedi. Pri

pomisli na brata kao da mi naviru suze, zbog toga što je izgubio novac od tih šuma. Znam samo to da ga nalaze kako leži u automobilu, na Montparnasseu, ispred Kupole, i da želi umrijeti. Poslije se više ničega ne sjećam. To što je ona napravila s dvorcem jednostavno je nepojmljivo, sve uvijek samo za sina za to dijete od pedeset godina koji ne zna kako zaraditi novac. Ona kupuje inkubatore, smješta ih u veliki salon u prizemlju. Odjednom ima šest stotina pilića, četrdeset četvornih metara pilića. No zabunila se u rukovanju infracrvenim svjetiljkama i nijedno se pile ne može hraniti. Šest stotina pilića ima kljun koji se ne da zatvoriti, ugibaju od gladi, i ona se nikada više neće time baviti. Došla sam u dvorac baš kad su se pilići izlegli. To je bilo slavlje. Poslije su mrtvi pilići i njihova hrana tako zaudarali da više ne mogu jesti u majčinom dvorcu, a da ne povraćam. Umrla je između Do i onoga kojega zove svojim djetetom, u velikoj spavaćoj sobi na prvom katu, u onoj istoj sobi u koju bi stavljala spavati ovce, četiri do šest ovaca oko svoga kreveta za velikih hladnoća, tijekom nekoliko zima, onih posljednjih. Tamo, u toj njezinoj posljednjoj kući, u kući na Loiri, kad jednom bude završila svoje neprestano seljakanje, na kraju svih dogodovština te obitelji, tamo prvi put jasno vidim ludilo. Jasno vidim da mi je majka luda. Vidim da su Do i moj brat oduvijek imali pristupa tom ludilu. Ali ne i ja, ja ga još nikada nisam vidjela. Još nikada nisam doživjela svoju majku kao ludu. A bila je luda. Od rođenja. Po krvi. No nju ludilo nije činilo bolesnom, ona gaje doživljavala kao zdravlje. Između Do i starijeg sina. To nitko osim njih nije shvaćao. Ona je uvijek imala mnogo prijatelja, znala bi ih sačuvati godinama i uvijek bi stjecala nove, često vrlo mlade prijatelje medu pridošlicama u zabitim mjestima u šikari ili, kasnije, medu stanovnicima Touraine, gdje je bilo veterana iz francuskih kolonija. Zadržavala je ljude oko sebe, bez obzira

na dob, i to svojom tako živom inteligencijom, govorili bi, svojom vedrinom i onom neusporedivom prirodnošću koja nikada nije zamarala. Ne znam tko je snimio fotografiju očajanja. Onu u dvorištu kuće u Hanoju. Možda moj otac, kao posljednju. Za nekoliko mjeseci poslat će ga u Francusku zbog slaba zdravlja. Prije toga promijenit će mjesto, bit će imenovan u PhnomPenhu. Tu će ostati nekoliko tjedana. Umrijet će za manje od godinu dana. Majka neće poći za njim u Fran i cusku, ostat će ondje gdje je i bila, kao prikovana. U PhnomPenhu. U prekrasnoj rezidenciji koja gleda na Mekong, u bivšoj palači kambodžanskog kralja, usred toga sablasnog perivoja, tih silnih hektara, gdje ju je strah. Noću nas plaši. Svi četvero spavamo u istom krevetu. Majka kaže da se boji noći. U toj će rezidenciji saznati za očevu smrt. Saznat će to prije nego što stigne brzojav, još večer prije, po znaku koji je samo ona vidjela i čula, po toj ptici koja je usred noći kričala, prestravljena, zalutala u radnoj sobi sjevernog krila palače, u sobi moga oca. Tu se majka, nekoliko dana prije muževljeve smrti, opet usred noći, našla licem u lice s prikazom svoga oca. Upalila je svjetlo. On je tu. Stoji pokraj stola, uspravan, u velikom osmerokutnom salonu palače. Gleda je. Sjećam se njezina vriska, pa vapaja. Probudila nas je, ispričala nam što se dogodilo, kako je bio odjeven, u nedjeljnom odijelu, onom sivom, kako se držao i kako je upro pogled ravno u nju. Ona kaže zvala sam ga kao kad sam bila mala. Kaže nisam se uplašila. Potrčala je prema prikazi koja je nestala. Oboje su umrli točno u danu i u trenutku pojave ptice, odnosno prikaze. Otada, vjerojatno, potječe naše divljenje majčinom znanju, u svakom pogledu, pa čak i u pogledu smrti. Elegantan muškarac izišao je iz limuzine, puši englesku cigaretu. Gleda djevojku s muškim šeširom i zlatnim salonkama. Polako joj prilazi. Vidi se da je uplašen. U prvi čas se ne smiješi. Najprije joj nudi cigaretu. Ruka mu se trese. Radi se o razlici u rasi. On nije bijelac, to mora

nadvladati i zato drhti. Ona mu kaže da ne puši, ne hvala. Ne kaže ništa drugo, ne kaže mu pustite me na miru. Zatim se on manje boji. Kaže joj kako misli da sanja. Ona ne odgovara. Nema potrebe da odgovori, što bi i odgovorila. Čeka. Zatim je pita odakle dolazite? Ona kaže da je kći učiteljice na djevojačkoj školi u Sadecu. On razmišlja i zatim kaže da je čuo za tu gospodu, za njezinu majku, i za nezgodu s onim zemljištem koje su joj vlasti iznajmile u Kambodži, ako se ne vara, to je to, zar ne? Da, to je to. On ponavlja da je posve neobično što je vidi na toj skeli. Da vidi, tako rano izjutra, djevojku lijepu poput nje, to se ne da ni zamisliti, to je tako neočekivano, bijela djevojka u domorodačkom autobusu. Kaže da joj šešir pristaje, štoviše veoma dobro, da je to tako originalno muški šešir, zašto ne? No tako je zgodna, sve si može dopustiti. Ona ga gleda. Pita ga tko je. Kaže da se vraća iz Pariza, gdje je studirao, da stanuje u Sadecu, i on također, baš na samoj rijeci, u onoj velikoj kući s prostranim terasama i ogradom od plave keramike. Ona ga pita tko je. Kaže da je Kinez, da mu obitelj potječe iz sjeverne Kine, iz FouChouena. Hoćete li mi dopustiti da vas u Saigonu odvezem kući? Ona pristaje. On kaže vozaču neka uzme djevojčinu prtljagu iz autobusa i prenese je u crni automobil. Kinez. Pripada onoj manjini bankara kineskog podrijetla koja posjeduje sve nekretnine u koloniji. Upravo je on toga dana prelazio Mekong u smjeru Saigona. Ona ulazi u crni automobil. Vrata se zatvaraju. Odjednom je obuzima jedva primjetna sjeta, neka malaksalost, svjetlost na rijeci malko gasne. Osjeća neku laganu nagluhost, posvuda izmaglica. Nikada više neću putovati autobusom za domoroce. Ubuduće ću imati limuzinu koja će me voziti u gimnaziju i vraćati me u internat. Večerat ću na najelegantnijim mjestima u gradu.

I uvijek ću žaliti zbog svega što činim i što uzimam, za svime što ostavljam, dobro kao i zlo, autobus, vozača autobusa s kojim sam se smijala, starice koje žvaču betel na stražnjim sjedalima, djecu na prtljažniku, obitelj u Sadecu, užasavanje od obitelji u Sadecu, njezinu neusporedivu šutnju. On je pak pričao. Rekao je da žali za Parizom, za dražesnim Parižankama, za provodima, za tulumima, ajajaj, za kavanama Kupola i Rotonda, najviše volim Rotondu, za noćnim lokalima, za tim ludim životom kakvim je dvije godine živio. Ona je slušala, pažljiva prema obavještenjima u njegovu govoru koja su se odnosila na bogatstvo, koja bi mogla nekim neznatnim znakom otkriti količinu milijuna. A on je nastavljao pričati. Majka mu je umrla, sin je jedinac. Ima samo oca. Otac posjeduje novac. Ali znate kako je, on se već deset godina grčevito drži svoje lule s opijumom i, okrenut licem prema rijeci, upravlja bogatstvom sa svoje ležaljke. Ona kaže da shvaća. On će svome sinu zabraniti ženidbu s malom bijelom prostitutkom s postaje u Sadecu. Slika počinje još mnogo prije nego što je prišao bijeloj djevojčici pokraj ograde skele, u onom trenutku kad je izišao iz crne limuzine, kad joj se počeo približavati i kad je ona shvatila, kad je shvatila da se on boji. Ona od prvoga časa sluti tako nešto, zna da joj je prepušten na milost i nemilost. Da će, prema tome, i drugi a ne samo on biti isto tako prepušten njoj kad se ukaže prilika. Ona zna i nešto drugo da je vjerojatno došlo vrijeme kada neće više moći izbjegavati stanovite obveze prema samoj sebi. I da majka o tome ne treba ništa znati, ni braća ona i to shvaća toga dana. Čim je ušla u taj crni automobil, shvatila je da je prvi put i zauvijek udaljena od te obitelji. Ubuduće oni više ne smiju znati što će se s njom zbivati. I da im je uzmu, da im je ozlijede, da im je pokvare, oni to ne smiju više znati. Ni majka ni braća. To će im ubuduće biti sudbina. Već bi samo to bio dovoljan razlog da se zaplače u crnoj limuzini.

Djevojčica će odsada imati posla s tim muškarcem, prvim, s muškarcem koji se pojavio na skeli. Taj dan došao je vrlo brzo, jednoga četvrtka. Svakog bi dana on dolazio pred gimnaziju da je poveze. A zatim je jednog četvrtka došao popodne u internat. Odveo ju je crnim automobilom. Nalaze se u Cholenu. Na drugom kraju bulevara koji povezuje kineski grad sa središtem Saigona, na kraju jedne od onih velikih prometnica po američkom uzoru koje brazdaju tramvaji, rikše, autobusi. Rano je popodne. Izbjegla je obvezatnu šetnju djevojaka iz internata. Garsonijera na jugu grada. Stan je moderan, reklo bi se na brzinu namješten, s pokućstvom u nekom secesijskoj stilu. On kaže nisam ja izabrao pokućstvo. U stanu je mračno. Ona ne traži da otvori rebrenice. Ne osjeća ništa određeno, ni mržnju, ni odbojnost. Vjerojatno je to već ipak žudnja. 0 tome još ne zna ništa. Odmah je pristala doći čim ju je sinoć to zamolio. Sada je ovdje gdje i treba biti, odjednom preseljena. Osjeća laganu bojazan. Reklo bi se da to zacijelo odgovara ne samo onome što ona očekuje, nego i tome što se upravo njoj moralo dogoditi. Pomno se usredotočuje na vanjske stvari, na svjetlo, na žamor grada u koji je soba uronjena. On drhti. Najprije je gleda kao da očekuje da će ona prva progovoriti, no ona ne progovara. Tada se ni on ne pomiče, ne počinje je svlačiti, samo joj kaže da je voli do ludila, kaže to posve tiho. Ona mu ne odgovara. Mogla bi mu odgovoriti da ga ne voli. Ne kaže ništa Odjednom shvaća, ovdje, u tom trenutku, shvaća da je on uopće ne poznaje, da je nikad neće upoznati, da nije sposoban shvatiti toliku izopačenost. 1 da nikada neće moći dovoljno zakučasto misliti da bi je sustigao. Do nje je da shvati. Ona shvaća. U usporedbi s njegovim neznanjem ona odjednom zna svidio joj se već na skeli. Sviđa joj se, a sve je i tako ovisilo samo o njoj.

Kaže mu bilo bi mi milije da me ne volite. Čak ako me i volite, htjela bih da postupate onako kao što ste navikli sa ženama. On je gleda gotovo užasnut. Pita zar to hoćete? Ona kaže, da. Počeo je patiti tu, u toj sobi, prvi put, i u tome više ne laže. Kaže joj kako već zna da ga ona nikada neće voljeti. Pušta ga da to kaže. Najprije kaže da ne zna. Zatim ga pušta da to kaže. Kaže joj da je sam, strahovito sam s tom ljubavi koju osjeća za nju. Ona mu kaže da je i ona sama. Ne kaže mu s čime. On kaže pošli ste sa mnom ovamo kao što biste pošli bilo s kim. Ona odgovara da to ne može znati, da još nikada nije ni s kim pošla u sobu. Kaže mu da ne želi da joj govori, neka s njom postupa kao što obično postupa sa ženama koje dovodi u garsonijeru. Preklinje ga da radi baš tako. Strgnuo joj je haljinu, odbacio ju je, strgnuo joj je bijele pamučne gaćice i nosi je golu na krevet. I zatim se okreće na drugu stranu i plače. A ona, polagana, strpljiva, privlači ga k sebi i počinje ga svlačiti. Čini to zatvorenih očiju. Polagano. On joj želi pomoći. Kaže mu neka se ne miče. Pusti me. Kaže mu da to želi učiniti sama. To i čini. Svlači ga. Kad mu to naredi, on premješta tijelo u krevetu, ali jedva primjetno, oprezno, kao da se boji da će je probuditi. Mekoća kože je raskošna. Tijelo. Tijelo je mršavo, bez snage, bez mišića. Moglo bi biti da je prebolio neku bolest, da se oporavlja. Nema malja, nema nikakve druge muževnosti osim spolovila, nejak je, čini se ranjiv, nekako bolan. Ne gleda mu lice. Ne gleda ga uopće. Dodiruje ga. Dodiruje nježnost spolovila, mekoću kože, miluje zlaćanu boju, nepoznatu novost. On stenje i plače. Obuzet je užasnom ljubavi. Ono joj čini plačući. U početku boli. A zatim je i sama bol obljubljena, promijenjena, polagano otrgnuta, ponesena prema užitku, s njim sljubljena. More, bezoblično, jednostavno neusporedivo. Još na skeli, preuranjena, slika kao da je već nagoviještala ovaj trenutak.

Slika žene u zakrpanim čarapama prošla je kroz sobu. Napokon izgleda poput djeteta. Sinovi su to znali već otprije. Kći još ne. Nikada neće međusobno govoriti o toj majci, o spoznaji koju imaju o njoj i koja ih od nje odvaja, o toj presudnoj i konačnoj spoznaji majčine nezrelosti. Majka nikada nije upoznala užitak. Nisam znala da se krvari. Pita je li me boljelo, kažem da nije, sretan je zbog toga. Briše krv, pere me. Gledam ga kako to radi. Neprimjetno se ponovo uzbuđuje, postaje opet poželjan. Pitam se kako sam imala snage prekršiti majčinu zabranu. Tako mirno, tako odlučno. Kako sam uspjela provesti svoje. Gledamo se. Cjeliva mi tijelo. Pita me zašto sam došlai, Kažem da sam bila primorana, da je to bilo poput neke obveze. Prvi put razgovaramo. Pričam mu da imam dva brata. Kažem da nemamo novca. Više ništa. On poznaje starijeg brata, susretao ga je u mjesnim pušionicama. Kažem da taj brat potkrada majku da bi išao puški, da potkrada poslugu i da ponekad vlasnici pušionica dolaze k majci kako bi utjerali dug. Pričam mu o brani. Kažem da će majka umrijeti, da to ne može potrajati. Vrlo bliza smrt moje majke vjerojatno je također povezana s onim što mi se danas dogodilo. Primjećujem da ga želim. On me žali, ja kažem da ne, da me ne treba žaliti, da nikoga ne treba žaliti, osim majke. Kaže mi došla si zato što imam novca. Kažem da ga želim upravo takvog, s njegovim novcem, čim sam ga ugledala već je bio u tom automobilu, u tom novcu, dakle ne mogu znati što bih učinila da je bilo drukčije. On kaže htio bih te odvesti, otputovati s tobom. Kažem da još ne bih mogla napustiti majku, a da ne umrem od žalosti.

Kaže da zacijelo nema sreće sa mnom, ali da će mi ipak dati novac, neka se ne brinem. Opet je legao. Opet šutimo. Buka grada vrlo je jaka, u sjećanju to je filmski zvuk preglasno prilagođen, zaglušujuće. Dobro se sjećam, soba je mračna, ne govorimo, okružena je neprestanim Zagorom grada, kao da je ukrcana u grad, u pogon grada. Nema stakla na prozorima, samo zastor i rebrenice. Na zastorima se vide sjenke ljudi što prolaze suncem obasjanim pločnikom. Stalno je strašna gužva. Sjenke su pravilno ispresijecane prugama rebrenica. Zvuk drvenih nanula lupka nam po glavi, glasovi su pištavi, kineski je jezik koji se viče, kao što uvijek zamišljam pustinjske jezike, to je nevjerojatno strani jezik. Vani je smiraj dana, to se zna po žamoru glasova i po sve gušćem ritmu prelaženja, po sve većem metežu. To je grad užitka gdje je život najživlji noću. A noć počinje sada, sa zalaskom sunca. Krevet je odvojen od grada tim odškrinutim rebrenicama, tim pamučnim zastorom. Nikakva nas kruta tvar ne odvaja od drugih ljudi. Oni ne znaju za naše postojanje. A mi od njihova ipak ponešto opažamo, opažamo ukupnost njihovih glasova, njihovih pokreta, to je nešto poput sirene koja kao da ispušta neki skrhani vapaj, tužan, bez odjeka. Miris karamela prodire u sobu, miris prženog kikirikija, kineskih juha, pečena mesa, miris mirodija, jasmina, prašine, tamjana, vatre od drvena ugljena, oganj se ovdje nosi u košarama, prodaje se na ulicama, miris grada je miris sela u divljini, sela u prašumi. Odjednom sam ga ugledala u crnom frotir ogrtaču. Sjedio je, pio viski, pušio. Rekao mi je da sam spavala, da se tuširao. Jedva da sam osjetila kada me svladao san. Zapalio je svjetiljku na niskom stoliću. To je muškarac koji ima svoje navike, odjednom mislim na njega, vjerojatno razmjerno često dolazi u ovu sobu, to je muškarac koji često vodi ljubav, to je čovjek koji se plaši.

Zacijelo često vodi ljubav da bi se borio protiv straha. Kažem mu da mi godi pomisao na to da ima mnogo žena, da sam ja jedna od njih, da se ne razlikujem od njih. Gledamo se. Shvaća što sam mu rekla. Pogled je odjednom neiskren, uhvaćen na djelu, smrt. Kažem mu da mi priđe, da me mora ponovno uzeti. Prilazim mu. Fino miriše na engleske cigarete, na skup parfem, na med, koža mu je poprimila miris svile, voćni miris divlje svile, miris zlata poželjan je. Kažem mu da ga želim. On meni da još pričekam. Priča mi, kaže da je odmah znao, već prilikom prijelaza preko rijeke, da ću biti takva nakon svoga prvog ljubavnika, da ću voljeti ljubav, kaže da već zna da ću ga varati, kao što ću varati sve muškarce s kojima ću ikada biti. Kaže da je, što se njega tiče, on sam oruđe vlastite nesreće. Sretna sam zbog svega što mi nagovještava i kažem mu to. Postaje grub, očajava, baca se na mene, jede dječje dojke, viče i vrijeđa me. Zatvaram oči pred silnim užitkom. Mislim navikao je na to, evo što radi u životu, vodi ljubav, samo to. Ruke su mu znalačke, zanosne, savršene. Imam sreću, to mi je jasno, to kao da mu je zanat, kao da ima, a da to i ne zna, nepogrešiv osjećaj za to što treba uraditi, što treba reći. Kaže mi da sam kurva, da sam gadura, kaže mi da sam njegova jedina ljubav, a to je upravo ono što treba reći i ono što se kaže kad se pušta maha govoru, kad se pušta maha tijelu da traži, da nalazi i uzme ono što želi, i tu je sve dobro, nema otpadaka, otpaci su potonuli, a sve se zajedno stapa u bujicu, u silinu žudnje. Žagor grada je tako blizu da se čuje njegovo struganje o drvo rebrenica. Čuje se kao da prolazi kroz sobu. Milujem mu tijelo u toj buci, u tom metežu. More, ta neizmjernost koja se prestrojava, udaljuje se i vraća. Tražila sam od njega da mi to uradi opet i opet. Da mi to uradi. Uradio je. Uradio je to u žitkosti krvi. I bilo je lijepo za umrijeti.

Zapalio je cigaretu i pružio mi je. I posve tiho, usta uz usta, govorio mi je. I ja sam njemu govorila posve tiho. Jer on o sebi ne zna govoriti. Ja govorim za njega. Umjesto njega. Budući da ne zna kako u sebi posjeduje dubinsku otmjenost, ja to kažem umjesto njega. Spušta se večer. Kaže mi da ću se cijeloga života sjećati toga popodneva, čak i kad zaboravim njegovo lice, pa i njegovo ime. Pitam hoću li se sjećati kuće. Kaže mi gledaj je dobro. Gledam je. Kažem da je obična. On kaže, kao i uvijek, da, tako je. Još uvijek mu mogu zamisliti lice i sjećam se imena. Još vidim bijelo okrečene zidove, platneni zastor izložen žezi, luk vrata koja vode u drugu sobu i vrt pod vedrim nebom biljke spržene od vrućine vrt okružen plavom ogradom kao i velika vila u Sadecu sa stepenastim terasama što gleda na Mekong. To je mjesto tjeskobno, brodolomno. Moli me da mu kažem na što mislim. Kažem da mislim na majku, da će me ubiti ako sazna istinu. Vidim kako se napreže i zatim to jedva izgovara, kaže da razumije što će reći majka, kaže obeščašćena si. Kaže da ne bi mogao podnijeti pomisao na to u slučaju ženidbe. Gledam ga. Gleda me, s ponosom se ispričava. Ja sam Kinez, veli. Smiješimo se. Pitam ga je li to uobičajeno, ta tuga poput naše. Kaže da je to zato što smo vodili ljubav po bijelom danu, u doba najveće žege. Kaže da je poslije uvijek strašno. Smiješi se. Kaže bez obzira na to da li se ljudi vole ili ne, uvijek je strašno. Da će to proći noću. Kažem da to nije samo zbog dana, da se vara, da sam obuzeta tugom koju sam očekivala i koja dolazi iz mene same. Da sam uvijek tužna. Da vidim tu tugu i na fotografijama gdje sam još posve malena. A da bih danas, iako razabirem da je to ona ista tuga koju ćutim od pamtivijeka, toj tuzi mogla dati svoje ime, toliko mi nalikuje. Danas mu kažem da je ta tuga blagodat, da sam napokon upala u nesreću koju mi majka oduvijek proriče kad urla u pustinji svog života.

Kažem mu ne razumijem dobro što ona kaže, ali znam da je ova soba ono što sam očekivala. Govorim, a da ne čekam odgovor. Kažem mu da majka u sav glas izvikuje ono što vjeruje, poput božjih poslanika. Viče da ne treba ništa očekivati, nikada, ni od kakve osobe, ni od kakve države, ni od kakva boga. Gleda me kako govorim, ne pušta me s očiju, gleda mi usne dok govorim, gola sam, miluje me, možda me ne sluša, ne znam. Kažem da osobno ne pravim pitanje od nesreće koja me snašla. Pričam mu kako je jednostavno teško jesti, oblačiti se, jednom riječju, živjeti samo od majčine plaće. Govorim sa sve većim naporom. On pita kako ste uspijevali? Kažem mu da smo se odjednom našli vani, da je bijeda razrušila zidove obitelji i da smo se odjednom svi zatekli izvan kuće, svatko slobodan da radi što hoće. Da smo postali pokvareni. I tako je došlo do toga da sam ovdje s tobom. On je opet na meni, opet uranja. Ostajemo tako, prikovani, stenjemo u Zagoru grada izvan nas. Još ga neko vrijeme čujemo. A zatim ga više ne čujemo. Poljupci po tijelu nagone na plač. Reklo bi se da tješe. Kod kuće ne plačem. Toga dana u toj sobi suze me tješe i zbog prošlosti i radi budućnosti. Kažem mu da ću se jednoga dana odvojiti i od majke, da jednog dana čak ni za majku neću osjećati ljubav. Plačem. Polaže glavu na mene i plače jer vidi mene da plačem. Kažem mu da je u mom djetinjstvu majčina nesreća zauzimala mjesto snova. Da je san bila majka. Nikada božično drvce. Uvijek samo ona, pa bila to majka živa oderana neimaštinom, ili ona koja vapi izvan sebe u pustinji, ona koja traži hranu, ili ona koja bez kraja i konca priča što joj se dogodilo, njoj Marie Legrand iz Roubaixa, ona uvijek govori o svojoj lakovjernosti, o svojoj ušteđevini, o svojoj nadi. Kroz rebrenice je pristiglo veče. Zagor se još pojačao. Sada je izrazitiji, manje prigušen. Upalile su se svjetiljke s crvenkastim žaruljama.

Izišli smo iz garsonijere. Opet sam stavila muški šešir s crnom vrpcom, zlatne cipele, tamni ruž, svilenu haljinu. Ostarjela sam. Odjednom to znam. On vidi, kaže umorna si. Na pločniku kulja gomila u svim smjerovima, spora ili živahna, krči si put, šugava je kao napušteni psi, slijepa poput prosjaka, to je metež Kine, još ga vidim u slikama današnjeg napretka, u njihovu načinu da hodaju zajedno, nikad nestrpljivo, da se osjećaju u gužvi kao da su sami, bez sreće, reklo bi se, i bez tuge, bez radoznalosti, hodajući, a da se ne vidi da hodaju, kao da i ne namjeravaju hodati, nego samo napredovati, radije ovdje nego tamo, sami i kad su u gomili, nikada sami za sebe, uvijek sami u gomili. Idemo u jedan od onih kineskih restorana na više katova, zauzimaju cijele zgrade, veliki su poput robnih kuća, poput vojarni, otvoreni prema gradu svojim balkonima i terasama. Galama što dopire iz tih zgrada nezamisliva je u Europi, to je galama narudžbi koje konobari urlaju i koje potom ponavljaju i urlaju u kuhinjama. U tim restoranima nitko ne razgovara. Na terasama sviraju kineski orkestri. Idemo u najmirniji kat, onaj za Europljane, jelovnik je isti, ali se manje viče. Tu su ventilatori i teški zastori protiv buke. Tražim od njega da mi kaže kako je to njegov otac bogat, na koji način. Veli da nema volje govoriti o novcu, ali ako mi je stalo, rado će mi ispričati što zna o bogatstvu svog oca. Sve je počelo u Cholenu, s nastambama za domoroce. Dao ih je sagraditi tri stotine. Pripada mu nekoliko ulica. Iako inače francuski govori s malo namještenim pariškim naglaskom, o novcu govori s prirodnim nemaronu Otac je imao nekretnine koje je prodao da bi kupio gradilišta na jugu Chalena. Prodavao je, misli, i rižišta u Sadecu. Pitam ga o pošastima. Kažem da sam vidjela cijele ulice u kojima je bilo zabranjeno stanovanje, od danas do sutra, sa zakovanim vratima i prozorima zbog epidemije kuge. Kaže mi da ih ovdje ima manje, da su deratizacije mnogo češće nego u zabiti. Odjednom mi priča cijeli roman o tim skupnim nastambama.

Cijena im je mnogo niža od cijene stambenih zgrada ili samostojećih kuća, prikladnije su za potrebe pučkih četvrti nego zasebni stanovi. Narod voli biti u gomili, pogotovo ti siromašni slojevi, oni dolaze sa sela i vole živjeti vani, na ulici. A navike siromaha ne treba mijenjati. Njegov je otac upravo završio cijeli niz takvih nastambi s natkrivenim trijemovima koji gledaju na ulicu. To ulice čini svijetlima, gostoljubivima. Ljudi provode dane na tim trijemovima Za velikih vrućina tu i spavaju. Kažem mu da bih i ja voljela stanovati na trijemu, kad sam bila mala, ideal mi je bio spavati vani. Odjednom osjećam bol. Jedva primjetnu laganu bol. Kucanje srca premjestilo se onamo, u živu i svježu ranu koju mi je napravio upravo taj muškarac koji mi govori, koji je ovo popodne pretvorio u užitak. Ne čujem više što kaže, ne slušam ga. On to vidi i zašuti. Kažem mu neka još priča. Misli da se vrlo razlikujem od Parižanki, da nisam tako mila. Kažem da taj posao s nastambama vjerojatno i nije tako unosan. Više mi ne odgovara. Tijekom cijele naše ljubavne priče, za vrijeme godine i pol dana, mi ćemo razgovarati na taj način, nikada nećemo govoriti o sebi. Od prvih dana znamo da nam je zajednička budućnost nezamisliva, pa zato nikada nećemo govoriti o budućnosti, vodit ćemo novinarske razgovore, kao preko volje, i uvijek istovjetnoga sadržaja. Velim mu da je za njega boravak u Francuskoj bio sudbonosan. Slaže se sa mnom. Kaže da je u Parizu kupovao sve žene, poznanstva, ideje. Stariji je dvanaest godina od mene, i to ga plaši. Slušam ga kako govori, kako griješi i, također, kako me voli, s nekom vrstom teatralnosti koja je u isti mah i konvencionalna i iskrena. Kažem mu da ću ga predstaviti obitelji, on onda želi pobjeći, ja se smijem. Svoje osjećaje može iskazati samo parodijom. Otkrivam da nema snage da me voli protiv očeve volje, da me uzme, da me odvede. Često plače, jer ne nalazi u sebi snage da me voli

više nego što se plaši. Ja sam njegovo junaštvo, a očev novac njegova je pokornost. Kad govorim o svojoj braći, obuzima ga strava, osjeća se raskrinkan. Misli da svi oko njega očekuju da me zaprosi. Zna da je u očima moje obitelji već izgubljen, da se u njezinim očima može samo još više upropastiti i, prema tome, izgubiti mene. Kaže da je otišao u Pariz radi trgovačke škole, napokon priznaje istinu, kaže da nije ništa završio i da je otac odbio izdržavati ga, da mu je poslao kartu za povratak, da je bio primoran napustiti Francusku. Taj je povratak njegova tragedija. Nije završio trgovačku školu. Kaže da je namjerava završiti dopisnim tečajevima. Susreti s mojom obitelji počeli su s gala večerama u Cholenu. Kada majka i braća dolaze u Saigon, kažem mu da ih mora pozivati u velike kineske restorane koje ne poznaju, u kojima nikada nisu bili. Sve se te večeri odvijaju na isti način. Moja braća žderu i ne upućuju mu ni riječi. Čak ga i ne gledaju. Ne mogu ga pogledati. Ne bi to ni mogli. Kad bi mogli, kad bi mogli podnijeti napor da ga vide, bili bi sposobni učiti, prilagoditi se osnovnim pravilima života u zajednici. Tijekom tih večera govori samo majka, ona govori vrlo malo, pogotovo u prvo vrijeme, izgovara nekoliko rečenica o jelima koje donose, o njihovoj vrtoglavoj cijeni, a zatim ušuti. On u početku dva puta pokušava zapodjenuti razgovor, prvo pokušava s pričom o svojim pothvatima u Parizu, ali sve uzalud. Kao da ništa nije rekao, kao da ga nisu čuli. Njegov pokušaj tone u muk. Braća žderu i dalje. Žderu kako nikada nikoga nisam vidjela da ždere. On plaća. Odbrojava novac. Stavlja ga na tanjurić. Svi gledaju. Prvi put, sjećam se, reda sedamdeset sedam pijastera. Majku gotovo obuzima grohotan smijeh. Dižemo se. Nitko ne kaže hvala, nitko. Nikad ne kažu hvala na finoj

večeri, ni zdravo ni dovidenja ni kako si, nitko nikada ništa ne govori. Braća mu nikad neće uputiti ni jednu jedinu riječ. Kao da je za njih nevidljiv. Kao da nema dovoljno gustoće da bi ga uopće primijetili, vidjeli, čuli. A to sve zato što mi je pred nogama, što oni polaze od načela da ga ne volim, da sam s njim radi novca, da ga ne mogu voljeti, da je to nemoguće, da bi on od mene mogao podnijeti sve, a da se njegova ljubav nikada ne iscrpi. To sve zato što je Kinez, što nije bijelac. Način na koji moj stariji brat šuti i zanemaruje postojanje moga ljubavnika proizlazi iz tako snažnog uvjerenja da to stajalište postaje primjerno. Prema ljubavniku svi se ponašamo po uzoru na starijeg brata. U njihovoj nazočnosti čak mu se ni ja ne obraćam. Samo kad moram prenijeti neku njihovu poruku. Naprimjer, poslije večere, kada mi braća kažu da žele nešto popiti i plesati u Izvoru, ja mu kažem da želimo ići u Izvor piti i plesati. On se u prvi mah pričinja da nije čuo. A ja ne smijem, po logici moga starijeg brata, ne smijem ponoviti što sam rekla, opetovati molbu, jer kad bih to učinila, bila bi to greška, stala bih na njegovu stranu. Napokon mi odgovara. Tihim glasom koji se želi učiniti prisnim, kaže da bi volio biti na trenutak nasamo sa mnom. To kaže da prekine mučenje. Tada se moram pričinjati da sam loše čula, to je kao dodatna izdaja, da izgleda kao da je on time htio uzvratiti udarac, raskrinkati ponašanje starijeg brata prema njemu, zato mu još uvijek ne smijem odgovoriti. On nastavlja, pronalazi hrabrosti da rekne vaša je majka umorna, pogledajte je. Majka se doista ruši od sna nakon bajoslovnih večera Kineza iz Cholena. Ja još uvijek ne odgovaram. Tada začujem glas starijeg brata, on izgovara kratku, odsječnu, neosporivu rečenicu. Majka bi za njega kazala od njih troje, on najbolje govori. Nakon što je izrekao svoju rečenicu, brat čeka. Sve se zaustavlja prepoznajem strah svog ljubavnika, on je poput bracina

straha. Više se ne opire. Idemo u Izvor. I majka ide u Izvor, ona ide u Izvor spavati. U nazočnosti starijeg brata on više nije moj ljubavnik. Ne prestaje postojati, ali više nije ništa. On postaje zgarište. Moja se žudnja pokorava starijem bratu, odbacuje ljubavnika. Svaki put kad ih vidim zajedno, mislim da više nikada neću moći podnijeti pogled na njih. Moj ljubavnik je osporen upravo u svome krhkom tijelu, u toj slabosti koja me baca u zanos od užitka. Pred mojim bratom on postaje sramotna sablazan, razlog da se stidimo, što treba skriti. Ne mogu se boriti protiv nijemih bratovih zapovijedi. Mogu to kad se radi o braci. Kad se radi o mom ljubavniku, ne mogu ništa protiv same sebe. Još i sada kada o tome govorim moje lice postaje dvolično, ono poprima rastresen izraz nekoga tko gleda drugamo, tko misli na nešto drugo, ali tko je ipak, to se vidi po malo stisnutim čeljustima, očajan i pati što mora podnositi to poniženje samo da bi se dobro najeo u skupom restoranu, a što bi trebalo biti prirodno. Oko toga sjećanja širi se blijeda svjetlost lovčeve noći. Odzvanja kao rezak zvuk na uzbunu, kao krik djeteta. Ni u Izvoru nitko s njim ne govori. Svi naručujemo Martel Perrier. Braća svoj odmah ispijaju i naručuju još po jedan. Majka i ja im dodajemo svoj. Braća se brzo opijaju. Unatoč tome, oni i nadalje s njim ne govore, ali počinju predbacivati. Pogotovo braco. On se tuži da je mjesto sumorno i da nema zabavljačica. Radnim danom u Izvoru nema mnogo ljudi. Plešem s njim, s mladim bratom. I sa svojim ljubavnikom. Nikada ne plešem sa starijim bratom, nikada s njim nisam plesala. Uvijek me sprečavala zbunjujuća strepnja od neke opasnosti, od opasnosti zbog te zlokobne privlačnosti koju su svi osjećali, opasnosti od približavanja naših tijela. Mi smo začudno slični, naročito u licu. Kinez iz Cholena mi se obraća, on samo što ne zaplače, pa kaže ta što sam im uradio. Velim mu da se ne treba

uzrujavati, da je to uvijek tako, i kad smo sami također, u svim životnim okolnostima. Objasnit ću mu sve kad opet budemo u garsonijeri. Kažem mu da ta ledena uvredljiva žestina starijeg brata prati sve što nam se događa, sve što nam život donosi. Njegov je prvi nagon da ubije, da liši života. Da bude gospodar života i smrti, da prezire, da protjera, da zadaje bol. Kažem mu da se ne treba bojati. Da njemu ništa ne prijeti. Jer jedina osoba koje se stariji brat boji, pred kojom začudo postaje plah, to sam ja. Nikada dobar dan, dobra večer, sretna Nova godina. Nikada hvala. Nikad se ne razgovara. Nema potrebe razgovarati. Sve ostaje nijemo, udaljeno. To je kamena obitelj, skamenjena u dubini u koju nema pristupa. Svakoga dana pokušavamo ubiti sebe i ubijati. Ne samo da ne razgovaramo nego se čak i ne gledamo. Od časa kad se uočimo ne možemo se više gledati. Jer gledati nekoga znači pokazati radoznalost, a to znači slabost. Nijedna osoba koju se gleda ne zavređuje taj pogled. On obeščašćuje. Riječ razgovor je prognana. Mislim da to najbolje TVZLSSI2L i sramotu i ponos. Svaku zajednicu, obiteljsku ili neku drugu, smatramo dostojnom mržnje, ponižavajućom. Nas drži zajedno načelan stid da moramo proživjeti život. To je najdublji sloj naše zajedničke priče, to da smo sve troje djeca ove čestite osobe, naše majke, koju je društvo zatuklo. Mi smo na strani društva koje je majku natjeralo u očaj. Zbog onoga što su učinili našoj majci, tako umiljatoj, tako punoj povjerenja, mi mrzimo život, mrzimo sami sebe. Majka nije mogla predvidjeti da ćemo postati to što smo postali zbog prizora njezina očaja kojemu smo bili svjedoci, to govorim posebno za dječake, za sinove. Ali i da je je mogla predvidjeti, kako bi mogla prešutjeti nešto što je postalo njezinom sudbinom. Kako natjerati da laže lice, pogled, glas. Kako ljubav? Mogla je umrijeti. Mogla se ubiti. Razoriti

neodrživu zajednicu. Odvojiti najstarijeg sina od svoje mlade djece. Nije to učinila. Bila je neoprezna, nedosljedna, neodgovorna. Sve je to bila. Preživjela je. Mi smo je beskrajno voljeli, sve troje. Upravo zbog toga što ne bi mogla, što nije mogla šutjeti, ni skrivati, ni lagati. Ma kako mi različiti bili, svi smo je voljeli na isti način. To je trajalo dugo. Sedam godina. Počelo je kad smo imali deset godina. Zatim smo imali dvanaest godina. Pa trinaest, pa četrnaest, pa petnaest. Zatim šesnaest, sedamnaest. To je trajalo sve to vrijeme, sedam godina. I napokon smo napustili svaku nadu. Odustali smo. Odustali i od uzaludne borbe protiv oceana. U sjeni na verandi gledamo masiv Si jamskog gorja, taman na jarkom suncu, gotovo crn. Majka se napokon primirila, okamenila. Mi smo junačka djeca, djeca očaja. Braco je umro u prosincu 1942 za vrijeme japanske okupacije. Saigon sam napustila nakon drugog dijela mature 1931. Pisao mi je samo jednom u tih deset godina. Nisam nikada saznala zašto. Njegovo je pismo bilo uglađeno, prepisano, bez grešaka, krasopisno. Pisao je da su dobro, da škola dobro posluje. Bilo je to dugo pismo, pune dvije stranice. Prepoznala sam njegov dječji rukopis. Pisao je da ima stan, auto, naveo je marku. Da opet igra tenis. Da je dobro, da je sve u redu. Da me grli koliko me voli, iz sve snage. Rat nije spominjao, ni našega starijeg brata. l Često govorim o braći kao o cjelini, onako kako je govorila ona, naša majka. Kažem moja braća, kao što bi i ona izvan obitelji govorila moji sinovi. O snazi svojih sinova uvijek bi govorila na uvredljiv način. Pred svijetom nije pravila razlike, ne bi rekla da je stariji sin mnogo jači od mlađega, govorila bi da je on jednako snažan kao njezina braća, seljaci sa sjevera Francuske. Ponosila se snagom svojih sinova, kao što se ponosila snagom svoje braće. Poput svoga starijeg sina, prezirala je slabiće. Za mog ljubavnika iz Cholena upotrebljavala je izraze starijeg brata. Ne pišem te riječi. Bile

su to riječi koje se odnose na crkotine u pustinjama. Kažem, moja braća, jer sam onda i ja tako govorila. Kasnije sam govorila drukčije, kad je braco odrastao i kad je postao mučenikom. U našoj obitelji ne slavimo nikakve svečanosti, nikada nema božične jelke, nikada vezenog rupčića, nikada nijednog cvijetka. Ali ni pokojnika, ni pogreba, ni uspomena. Samo ona. Stariji će brat ostati ubojica. Braco će od tog brata umrijeti. Ja sam otišla, istrgla sam se. Stariji će je brat imati sve do njezine smrti samo za sebe. U to doba, u doba Cholena, one slike sa skele, ljubavnika, majka ima napadaj ludila. Ništa ne zna o onome što se zbiva u Cholenu. Ali vidim da me promatra, da nešto sumnja. Poznaje ona svoju kćer, to dijete, oko djevojčice lebdi od nekog vremena neki strani izgled, kao neka suzdržanost koja privlači pažnju, ona govori sporije nego obično, ona, općenito tako radoznala, sad je rastresena, pogled joj se promijenio, postala je promatrač čak i svoje majke, nesreće svoje majke, reklo bi se da prisustvuje njezinu zbivanju. Iznenadna strava u majčinu životu. Kći joj se nalazi u najvećoj opasnosti, u opasnosti da se nikada ne uda, da nikada ne nade mjesto u društvu, da bude pred njim bespomoćna, izgubljena, sama. U tim se krizama majka baca na mene, zatvara me u sobu, tuče me šakama, pljuska me, svlači, obilazi oko mene, njuši moje tijelo, moje rublje, kaže da osjeća miris kineskog muškarca, dapače, ide još i dalje, gleda ima li sumnjivih mrlja na rublju i urla da je čuje cijeli grad kako je njezina kći prostitutka, da će je izbaciti iz kuće, da bi bilo najbolje da crkne, da je nitko neće htjeti, da je obeščašćena, zadnja kuja da je bolja od nje. I plače i pita se što će s njom, što drugo može nego izbaciti je iz kuće da više ne kalja svoju okolinu. Iza zidova zatvorene sobe brat. Brat odgovara majci, kaže joj da ima pravo što tuče dijete, njegov je glas baršunast, prisan, umiljat, kaže joj da moraju znati istinu, poštopoto, potrebno je da znaju kako bi

spriječili da djevojčica propadne, kako bi spriječili majčino očajanje. Majka mlati iz sve snage. Braco viče majci neka je ostavi na miru. On ide u vrt, skriva se, boji se da me ne ubije, uvijek se boji našega starijeg brata, toga neznanca. Bracin strah umiruje majku. Ona plače nad ruševinama svoga života, nad svojim obeščašćenim djetetom. Lažem joj. Kunem se životom da mi se ništa nije dogodilo, ništa, čak ni poljubac. Kako misliš da bih mogla, kažem, s jednim Kinezom, kako misliš da bih to napravila s Kinezom, tako ružnim, tako kržljavim. Znam da je stariji brat pripijen uz vrata, da sluša, on zna što majka radi, zna da je mala gola i da je tuku, on bi htio da to traje još i još, sve do granica opasnosti. Majka zna za taj cilj starijeg brata, i nejasan i grozan. Još smo posve maleni. Između braće redovito izbijaju sukobi, bez vidljiva razloga, osim onoga klasičnog, kad stariji brat kaže malome gubi se odavde, smetaš mi. Čim to kaže, udara. Tuku se bez riječi, čuje se samo njihov dah, krikovi, mukli zvuk udaraca. Majka, kao u svakoj prigodi, prati prizor operom krikova. Obojici im je dana ista sposobnost srdžbe, one crne, ubilačke srdžbe, koju susrećemo samo u braće, sestara, majki. Stariji brat pati što ne može slobodno činiti zlo, što ne upravlja njime, ne samo ovdje nego i drugdje. A mladi zato što nemoćno pribiva tom užasu, tom nagnuću starijega. Kad su se tukli, jednako bismo se bojale smrti i jednog i drugoga majka je govorila da su se oduvijek tukli, da se nikada nisu zajedno igrali, nikada razgovarali. Da im je zajednička bila jedino ona, njihova majka, a pogotovo ta sestrica, jedino zajednička krv i ništa drugo. Mislim da je samo za najstarije dijete majka govorila moje dijete. Ponekad ga je tako nazivala. Za dvoje ostalih govorila bi oni mladi. O svemu tome ništa nismo govorili izvan kuće, najprije smo naučili šutjeti o glavnoj stvari u našem životu, o bijedi. A

zatim i o svemu ostalome. Prve su osobe od povjerenja, mada se ova riječ možda čini pretjeranom, bile naše ljubavi, naši susreti izvan mjesta, najprije na ulicama Saigona, zatim na linijskim parobrodima, pa u vlakovima, a potom i posvuda drugdje. Majku to obuzima iznenada, na izmaku poslijepodneva, pogotovo u sušnom razdoblju. Nalaže da se opere kuća odozgo do dolje, kako bi se očistila, kaže, provjetrila, osvježila. Kuća je sagrađena na nasipu što je odvaja od vrta, od zmija, od škorpiona, od crvenih mrava od poplava Mekonga, koje nailaze nakon veliki monsunskih tornada. Ta izdignutost kuće nad dom omogućuje da je operu punim vjedrima vode, da je cijelu natope kao vrt. Svi su stolci na stolovima. Cijela se kuća cijedi, klavir u malom salonu ima noge u vodi. Voda curi trijemovima, preplavljuje predvorje kod kuhinje. Mali su poslužitelji sretni, ili smo skupa s njima, prskamo se, a zatim se sapunamo grubim sapunom. Svi su bosi, majka također. Majka se smije. Ničemu ne prigovara. Cijela kuća miriše, divno miriše na vlažnu zemlju nakon oluje, to je miris od kojeg poludiš od radosti, pogotovo kad se miješa s onim drugim mirisom, mirisom grubog sapuna, mirisom čistoće, čestitosti, s mirisom rublja, mirisom bjeline, mirisom naše majke, neizmjerne bezazlenosti naše majke. Voda teče sve do drvoreda. Dolaze obitelji malih bojeva i njihovi gosti, bijela djeca iz susjednih kuća. Majka je sretna zbog toga nereda, majka nekada zna biti vrlo, vrlo sretna, dok traje zaborav, dok pere kuću, to dostaje za majčinu sreću. Majka ide u salon, sjeda za klavir, svira jedine napjeve koje zna napamet, koje je naučila na pedagoškoj akademiji. Ona pjeva. Ponekad svira, smije se. Ustaje i pjevušeći pleše. A svatko misli, i majka također, da se može biti sretan u toj bezobličnoj kući koja je odjednom postala jezero, polje na obali rijeke, plaža, gaz. Dvoje mlade djece, djevojčica i braco, prvi se pribiru. Odjednom se prestaju smijati i idu u vrt u kojem se spušta

večer. U času dok ovo pišem, sjećam se da naš stariji brat nije bio u Vinhlongu kad bismo prali kuću s mnogo vode. Bio je kod našeg tutora, seoskog svećenika u LotetGaronneu, u Francuskoj. I on bi se ponekad smijao, ali nikada onoliko koliko i mi. Zaboravljam sve, zaboravljam reći da smo bili djeca koja su se voljela smijati, braco i ja, smijati se do suza, do posljednjeg daha. Vidim rat u istim tonovima kao i svoje djetinjstvo. Miješam ratno doba s vladavinom starijeg brata. To je zacijelo zbog toga što je braco umro za vrijeme rata srce, kao što već rekoh, srce je popustilo i otkazalo. Mislim da starijeg brata nijednom nisam vidjela za vrijeme rata. Više mi nije bilo važno da znam je li živ ili mrtav. Rat vidim nalik njemu, kako se posvuda širi, kako posvuda prodire, kako krade, zarobljava, posvuda prisutan, u sve upleten, u sve umiješan, prisutan u tijelu, u mislima, u budnom stanju, u snu, uvijek, kao plijen opojne strasti da se zaposjedne taj čarobni teritorij tijela djeteta, tijela slabijih, tijela pobijeđenih naroda, i to samo zato jer je zlo ovdje, na vratima, priljubljeno tik uz našu kožu. Vraćamo se u garsonijeru. Mi smo ljubavnici. Mi se ne možemo prestati voljeti. Ponekad se ne vraćam u internat, spavam uz njega. Ne želim spavati u njegovu naručju, u njegovoj toplini, ali spavam u istoj sobi, u istom krevetu. Ponekad propustim školu. Noću idemo jesti u grad. On me polijeva, pere me, ispire, obožava to, šminka me i oblači, obožava me. Ja sam mu najdraža stvar u životu. Živi u stravi da ću sresti nekog drugog. Ja se toga nikada ne bojim. On osjeća još jedan drugi strah, ne zato što sam bijela, nego zato što sam mlada, tako mlada da bi on mogao završiti u zatvoru ako se otkrije naša

veza. Kaže mi neka nastavim lagati majci, a pogotovo starijem bratu, neka nikome ništa ne govorim. Nastavljam lagati. Smijem se njegovu strahu. Kažem mu da smo presiromašni da bi majka mogla pokrenuti još jedan spor, da je ona, uostalom, izgubila sve sporove koje je pokrenula, one protiv katastra, protiv upravitelja, protiv guvernera, protiv zakona, ona ne zna kako se to radi, ne zna sačuvati mir, čekati i opet čekati, ona to ne može, ona viče i kvari svoje izglede. I ovaj bi proces bio sličan, ne treba se bojati. MarieClaude Carpenter. Bila je Amerikanka. Bila je, ako se dobro sjećam, iz Bostona. Imala je vrlo svijetle, sivoplave oči. Tisuću devetsto četrdeset i treća. MarieClaude Carpenter bila je plavuša. Jedva malo uvela. Zapravo lijepa, mislim. S malo prekratkim smiješkom koji se vrlo brzo gasio, munjevito nestajao. S glasom kojega se odjednom prisjećam, dubokim, malo neskladnim u visinama. Bila je u četrdesetpetoj, to su već godine, u pravom smislu riječi. Stanovala je u šesnaestom pariškom okrugu, blizu Alme. Stan je zauzimao posljednji, prostran kat jedne zgrade koja je gledala na Seinu. Zimi se išlo k njoj na večeru. Ili na objede, ljeti. Obroci su bili naručivani kod najboljih dobavljača u Parizu. Uvijek pristojni, ali oskudni, gotovo nedovoljni. Uvijek smo je viđali samo u kući, nikada izvan nje. Ponekad bi se tu našao neki malarmeovac. Često i jedan ili dva, tri literata, oni bi se samo jednom pojavili, i više ih ne bismo vidjeli. Nikada nisam saznala gdje ih je nalazila, gdje ih je upoznala i zašto ih je pozivala. Nikada nisam čula da se o ikojem od njih priča, nikada nisam čitala ni čula da se govori o njihovim djelima. Večere su trajale kratko, mnogo se govorilo o ratu, bilo je to u doba Staljingrada, potkraj zime 42. MarieClaude Carpenter pomno je slušala, za sve se zanimala, malo je govorila, često bi se čudila da joj toliki događaji promiču i smijala bi se. Ubrzo nakon završetka večere ili ručka ispričala

bi se što mora tako brzo otići, ali ima posla, govorila je. Nikada nije rekla kakvog. Kad nas je bilo dovoljno, ostajali bismo satdva po njezinu odlasku. Ona bi nam kazala ostanite koliko želite. Za njezine odsutnosti nitko nije o njoj govorio. Mislim, uostalom, da to nitko ne bi ni mogao, jer je nitko nije poznavao. Odlazili bismo, vraćali se kućama s uvijek istim osjećajem da smo preživjeli neku vrstu dnevne more, da se vraćamo nakon što smo proveli nekoliko sati kod neznanaca, u prisutnosti uzvanika koji su bili u istoj situaciji, i jednako nepoznati, da smo proživjeli trenutke bez ikakve budućnosti, bez ikakve motivacije ni ljudske, ni ikakve druge. Bilo je to kao da smo prešli treću granicu, da smo putovali vlakom, da smo čekali u liječničkim čekaonicama, u hotelima, na aerodromima. Ljeti bismo ručali na velikoj terasi koja je gledala na Seinu i pili kavu u vrtu koji je zauzimao cijeli krov zgrade. Bio je tamo i bazen. Nitko se nije kupao. Gledali smo Pariz. Prazne avenije, rijeku, ulice. U opustjelim ulicama divlje orhideje u cvatu. MarieClaude Carpenter. Dugo bih je gledala, gotovo sve vrijeme, njoj je to smetalo, no nisam se mogla svladati. Gledala sam je, da otkrijem tko je MarieClaude Carpenter. Zašto je ondje, a ne negdje drugdje, zašto je došla iz takve daljine, iz Bostona, zašto je tako bogata, zašto do te mjere ništa o njoj ne znamo, nitko, baš ništa, zašto ti prijemi kao iznuđeni, zašto, zašto u njezinim očima, negdje duboko unutra, u dnu pogleda, taj djelić smrti, zašto? MarieClaude Carpenter. Zašto su sve njezine haljine imale nešto zajedničko što nam je izmicalo, zbog čega je izgledalo kao da nisu sasvim njezine, da bi one isto tako pokrivale i neko drugo tijelo. Haljine neodređene, stroge, vrlo svijetle, bijele kao ljeto u srcu zime. Betty Fernandez. Sjećanje na muškarce nikada nije tako jarko osvijetljeno kao sjećanje na žene. Betty Fernandez.

Strankinja. I ona. Čim izgovorim to ime, evo je, hoda ulicom u Parizu, kratkovidna je, slabo vidi, žmirka da bi vas prepoznala, pozdravlja laganim stiskom ruke. Dobar dan, jeste li dobro? Sada već dugo mrtva. Možda tridesetak godina. Pamtim njezinu ljupkost, već je prekasno da je zaboravim, ništa ne umanjuje njezino savršenstvo, ni okolnosti, ni vrijeme, ni hladnoća, ni glad, ni njemački poraz, ni raskrinkavanje Zločina. Ona uvijek prolazi ulicom, izdignuta iznad Povijesti i svih stvari, ma kako one strašne bile. I njezine su oči svijetle. Ružičasta je haljina iznošena, crni šešir široka oboda prašan na suncu ulice. Mršava je, visoka, nacrtana tušem, kao gravira. Ljudi se zaustavljaju i zadivljeni gledaju otmjenost te strankinje koja prolazi, a da ne vidi. Nadmoćno. Nikad se u prvi čas ne zna odakle dolazi. A zatim čovjek pomisli da vjerojatno dolazi iz tuđine, samo odande. Ona je lijepa, lijepa zbog te upadljivosti. Nosi stare europske prnje, ostatke brokata, iznošene staromodne kostime, stare zastore, stare zalihe, stare dijelove odjeće, stare dronjke visoke mode, stare lisice načete od moljaca, stare vidre, njezina je ljepota takva, bolna, zimogrozna, plačna i prognanička. Ništa joj ne pristaje, sve je preveliko, i to je lijepo, ona lebdi, premršava, ništa joj nije po mjeri, a ipak je lijepo. Ona je takva, i u glavi i u tijelu, da sve što je se dotakne, sudjeluje odmah, neprolazno, u toj ljepoti. I ona je imala primanja, Betty Fernandez, imala je jour fixe. Ponekad smo išli onamo. Jednom je došao i Drieu la Rochelle3 Vidljivo umišljen, malo je govorio da ne bi izgubio na veličini, tuđim glasom, nespretnim govorom, koji se činio kao da je preveden. Možda je tamo bio i Brasillach4, 3. Pierre Drieu la Rochelle 1893. 1945.. kontroverzni francuski pisac i esejist, urednik Nouvelle Revue Francaise za vrijeme okupacije, počinio samoubojstvo kad je bio izdan nalog za njegovo uhićenje radi kolaboracionizma napomena prev..

4. Rene Brasillach 1909. 1945 francuski pisac i kritičar, glavni propagator fašizma i nacizma za vrijeme okupacije Francuske, osuđen na smrt i pogubljen 1945. poslije oslobođenja u središtu javne debate o političkoj odgovornosti pisca napomena prev.. ali ne sjećam se više, žao mi je. Nikada nije bilo Sartrea.c Bilo je pjesnika s Montparnassea, ali više ne znam nijedndu ime, ništa. Nije bilo Nijemaca. Nije se govorilo o politici Govorilo se o književnosti. Ramon Fernandez5 govorio je o Balzacu. Čovjek bi ga slušao do jutra. Govorio je s nekim prividno posve zaboravljenim znanjem, od kojega kao da nije ostalo gotovo ništa što bi se moglo provjeriti. Iznosio je malo podataka, a više mišljenja. Govorio je o Balzacu kao da govori o sebi, kao da je i sam jednom pokušao biti Balzaci Ramon Fernandez, uzvišeno uljudan čak i u znanju, njegov istodobno bitni i pristupačni način da barata spoznajama, a da slušatelj nikada ne osjeti njihovu obvezatnost ili težinu. On je bio iskren. Uvijek je bila svečanost sresti ga na ulici, u kavani, bio je sretan što vas vidi, i to je bila istina, pozdravio bi vas s veseljem. Dobar dan, kako ste? I to onako na engleski način, bez zareza, u smijehu, i dok je trajao taj smijeh i sam je rat postao šala, kao i sva ona neminovna patnja koja je iz njega izvirala, pokret otpora kao i kolaboracija, glad kao i studen, mučeništva kao i podlost. Betty Fernandez govorila je samo o ljudima, o onima koje je opazila na ulici ili o onima koje je poznavala, o tome kako su oni, o stvarima po izlozima koje se još mogu kupiti, o dodjeli dodatnog mlijeka, ili ribe, o onome što bi moglo ublažiti nestašicu, zimu, vječnu glad, uvijek se bavila praktičnim pojedinostima života, toga se držala, uvijek pažljiva u prijateljstvu, vrlo vjerna i vrlo nježna. Fernandezovi kolaboracionisti. I ja, dvije godine kasnije, poslije rata, član KP Francuske. Istovjetnost je apsolutna, konačna, sve je isto, ista samilost, isti zov u pomoć, ista slaboumnost u sudovima,

isto praznovjerje, recimo, koje se sastoji u tome da vjerujemo u političko rješenje osobnog problema. I Betty Fernandez je gledala prazne ulice 5. Ramon Fernandez 1894. 1944 književni kritičar i esejist, otac književnika Dominique Fernandeza napomena prev.. u vrijeme njemačke okupacije, gledala je Pariz, perivoje divljih orhideja u cvatu kao i ta druga žena, MarieClaude Carpenter. I ona je isto tako imala svoje dane primanja. Prati je u internat u crnoj limuzini. Zaustavlja automobil malo podalje od ulaza, da ga ne vide. Noć je. Ona izlazi, trči, ne okreće se za njim. Čim prođe kroz vrata vidi da je prostrano školsko dvorište još osvijetljeno. Tek što izroni iz hodnika, vidi nju kako je čeka, već uznemirenu, uspravnu, bez smiješka. Ona je pita gdje si bila? Nisam se vratila na spavanje, odgovara. Ne kaže zbog čega, i Helene Lagonelle ne pita. Skida ružičasti šešir i raspleće pletenice za noć. Nisi išla ni u školu. Nisam. Helene kaže da su telefonirali, tako je saznala, moram se javiti glavnoj nadzornici. Mnogo je djevojčica u sjeni dvorišta. Sve su u bjelini. U krošnjama su velike svjetiljke. Nekoliko je učionica još osvijedjeno. Neke učenice još uvijek uče, druge ostaju u razredima da popričaju, ili da kartaju, ili da pjevaju. Nema određenog vremena za polazak na spavanje, vrućina je po danu tolika da im se prepušta provesti veče kako žele, već prema odlukama mladih nadzornica. Mi smo jedine bjelkinje u državnom internatu. Ima mnogo mješanki, većinu je napustio otac, vojnik ili mornar ili pak kakav sitni carinski, poštanski, građevinski službenik. Većina dolazi iz sirotišta. Ima i nekoliko mješanki s četvrtinom bijele krvi. Helene Lagonelle misli da ih francuska vlada školuje za bolničarke ili nadglednice po sirotištima, po bolnicama za gubavce, po psihijatrijskim ustanovama. Helene Lagonelle misli da ih šalju u lazarete za oboljele od kolere ili kuge. To misli Helene

Lagonelle i plače, jer ne želi nijedno od tih namještenja, uvijek kaže da će pobjeći iz internata. Javila sam se dežurnoj nadzornici, i ona je također mlada mješanka i često nas gleda, Helene i mene. Ona kaže niste bili u školi i niste spavali ovdje prošlu noć, morat ćemo obavijestiti vašu majku. Kažem joj da nisam mogla drukčije, ali da ću od večeras, ubuduće, pokušati doći svaku večer na spavanje u internat, da ne treba obavještavati majku. Mlada me nadzornica gleda i smiješi se. To će se ipak ponoviti. Majku će obavijestiti. Ona će posjetiti ravnateljicu internata i zatražiti da me puštaju uvečer van, da više ne nadziru u koliko se sati vraćam, i da me ne primoravaju na nedjeljne šetnje s djevojčicama iz internata. Ona kaže to je dijete oduvijek bilo slobodno, inače bi pobjeglo, čak ni ja, njezina majka, ne mogu ništa protiv toga, i ako je želim sačuvati uza se, moram joj ostaviti slobodu. Ravnateljica je pristala jer sam bjelkinja, za dobar glas internata potrebno je da se u mnoštvu mješanki nade i pokoja bjelkinja. Majka je rekla da dobro učim u gimnaziji unatoč toj slobodi i da je ono što joj se desilo sa sinovima tako strašno, tako žalosno, da je školovanje male jedina nada koja joj je preostala. Ravnateljica mi je dopustila da stanujem u internatu kao da sam u hotelu. Uskoro ću imati dijamant na prstenjaku. Tada nadzornice više neće praviti primjedbe. Slutit će, doduše, da nisam zaručena, ali dijamant je vrlo skup, nitko neće sumnjati u to da je pravi i nitko neće reći ništa zbog cijene dijamanta koji su poklonili tako mladoj djevojci. Vraćam se Helene Lagonelle. Ona je ispružena na klupi i plače, jer misli da ću napustiti internat. Sjedam na klupu. Iscrpljena sam ljepotom tijela Helene Lagonelle, ispružene pored mene. To je tijelo prekrasno, slobodno je pod haljinom, nadohvat ruke. Takve grudi još nikad nisam vidjela. Nikad ih nisam dodirnula. Ona je bestidna, Helene Lagonelle, ona nije

toga svjesna, šeće gola spavaonicom. Od svih stvari koje je Bog stvorio je najljepše tijelo Helene Lagonelle, neusporedivo, taj sklad između stasa i načina na koji tijelo nosi dojke prema van, kao odvojene od sebe. Nema ničega čudesnijeg od te izvanjske oblosti nošenih dojki, te izvanjskosti pružene prema rukama. Čak i tijelo moga brace, kao u maloga kulija, nestaje pred tom krasotom. Tijela muškaraca imaju škrte oblike, zatvorene. Oni se ne kvare kao oblici Helene Lagonelle, koji ne traju dugo, jedno dobro ljeto, brat bratu, i to je sve. Ona dolazi s visoravni Dalata, Helene Lagonelle. Otac joj je poštanski službenik. Došla je usred školske godine, nedavno. Ona se boji, sjedne pokraj vas i sjedi tako bez riječi, često plače. Koža joj je ružičasta i bakrenasta od planinskog zraka to se odmah vidi, ovdje, gdje su djeca zelenkasto blijeda uslijed anemije i paklene vrućine. Helene Lagonelle ne ide u gimnaziju. Ona ne može ići u školu, Helene Lagonelle. Ne može učiti, ne pamti. Pohađa osnovnu školu u internatu, ali to ne služi ničemu. Plače, oslonjena o moje tijelo, i ja joj milujem kosu, ruke, kažem da ću ostati s njom. Ona ne zna da je vrlo lijepa, Helene Lagonelle. Njezini roditelji ne znaju što će s njom, nastoje ju čim prije udati. Mogla bi dobiti sve muškarce koje bi htjela, Helene Lagonelle, ali ona ih ne želi, ne želi se udavati, želi se vratiti svojoj majci. Ona. Helene L. Helene Lagonelle. Napokon će učiniti ono što njezina majka bude htjela. Ona je mnogo ljepša od mene, od djevojčice u klaunskom šeširu, obuvene u zlatni lame, nju je mnogo lakše ugurati u brak, prepasti je, objasniti joj ono čega se boji i što ne razumije, narediti joj da ostane tu i da čeka. Helene Lagonelle još ne zna ono što ja znam. Pa ipak ima sedamnaest godina. I kao da već pogađam ona nikada neće ni saznati ono što ja već znam. Tijelo Helene Lagonelle je teško, još djevičansko, koža joj je meka kao u voća, ta mekoća je gotovo neprimjetna, malo beskorisna, neizdrživa. Helene Lagonelle budi u čovjeku želju

da je ubije, ona pobuđuje čaroban san da je ubiješ vlastitim rukama. Te oblike od bijelog brašna, ona ih nosi a da to i ne zna, pokazuje te stvari rukama da ih gnječe, ustima da ih jedu, bez suzdržavanja, bez svijesti o njima, bez svijesti o njihovoj bajoslovnoj moći. Htjela bih jesti dojke Helene Lagonelle kao što on jede moje dojke u sobi kineske četvrti, kamo idem svake večeri produbljivati spoznaju o Bogu. Kad bi me bar proždrle te dojke od bijelog brašna, njezine dojke. Iznemogla sam od žudnje za Helene Lagonelle. Iznemogla sam od žudnje. Želim povesti sa sobom Helene Lagonelle onamo gdje se svake večeri, zatvorenih očiju, prepuštam užitku od kojega se viče. Htjela bih dati Helene Lagonelle onom muškarcu koji to radi meni, da to isto uradi i njoj. I to u mojoj prisutnosti, da ona to učini po mojoj želji, da mu se poda tamo gdje se ja podajem. Kroz tijelo Helene Lagonelle, strujanjem kroz njezino tijelo, dopro bi od njega do mene užitak, i to zauvijek, neopozivo. I bilo bi to za umrijeti. Doživljavam je kao da je iste puti kao i muškarac iz Cholena, ali u blistavoj, sunčanoj, nedužnoj sadašnjosti prvog cvjetanja koje se ponavlja u svakom pokretu, u svakoj suzi, u svakoj slabosti, u potpunom neznanju. Helene Lagonelle je žena toga patnika koji moje uživanje čini tako apstraktnim, tako mučnim, tog mračnog čovjeka iz Cholena, iz Kine. Helene Lagonelle je iz Kine. Nisam zaboravila Helene Lagonelle. Nisam zaboravila onog patnika. Kad sam otputovala, kad sam ga napustila, pune dvije godine nisam se približila nijednom muškarcu. Ta zagonetna vjernost mi je vjerojatno bila svojstvena. Još se nalazim u obitelji, prebivam u njoj i nigdje drugdje. U njezinoj pustoši, u njezinoj strašnoj okrutnosti, u njezinoj zloći, ja sam najsigurnija u samu sebe, ja sam najdublje, u samoj svojoj biti, sigurna u to da ću kasnije pisati.

Pisanje je mjesto gdje ću kasnije boraviti, kad jednom napustim sadašnjost, tamo i nigdje drugdje. Satima provedenim u garsonijeri u Cholenu dugujem što se to mjesto javlja u svježem, novom svjetlu. To je mjesto gdje se može odahnuti, u susjedstvu smrti, to je mjesto nasilja, boli, očaja, sramote. A takvo je i mjesto u Cholenu. S druge strane rijeke. Kad se jednom prijeđe rijeka. Nikada nisam saznala što se dogodilo s Helene Lagonelle, Ije li umrla. Otišla je iz internata prije mene, dosta vremena prije mog odlaska u Francusku. Vratila se u Dalat. Njezina je i majka tražila da se vrati u Dalat. Čini mi se da se sjećam da Ije to bilo zbog udaje, trebalo je da se sretne s nekim novim I došljakom iz metropole. Možda se varam, možda miješam lono što sam vjerovala da će se Helene Lagonelle dogoditi i upravo s tim prinudnim odlaskom koji je zahtijevala njezina I majka. Da vam još kažem kako je bilo. Evo kako on potkrada boyeve da bi pušio opijum. Potkrada našu majku. Prekapa ormare. Krade. Kocka. Moj je otac prije smrti kupio kuću u Entredeux Mers. To nam je bila jedina imovina. On kocka. Majka prodaje kuću da bi isplatila dugove. No to još Inije dosta, nikada nije dosta. U mladosti je mene pokušao prodati gostima Kupole. Zbog njega majka želi još poživjeti, da bi on i dalje jeo, da bi spavao na toplom, da bi čuo kako ga netko zove po imenu. A imanje koje je kupila u blizini Amboisea deset godina štednje. U jednoj noći pretvoreno u hipoteku. Ona plaća kamate. I sav dobitak od sječe šume, što sam vam već pričala. U jednoj jedinoj noći. Pokrao je majku na samrti. To je bio tip koji je kopao po ormarima, koji je imao za to nos, koji je znao tražiti, otkriti one prave hrpe rublja, naći skrovišta. Krao je vjenčano prstenje, mnogo takvih stvari, nakit, hranu. Potkradao je Do, boyeve, malog brata. Često i mene. Čak bi i nju prodao,

i nju, našu majku. Kad ona umire, odmah poziva bilježnika, u uzbuđenju zbog smrti. Bilježnik kaže da oporuka ne vrijedi. Da je majka dala preveliku prednost starijem sinu, na moju štetu. Razlika je golema, smiješna. Treba da pri punoj svijesti prihvatim oporuku, ili da je odbijem. Izjavljujem da prihvaćam potpisujem. Prihvatila sam je. Moj brat, oborenih očiju, kaže hvala. Plače. U uzbuđenju zbogsmrti naše majke. Iskren je. Prilikom oslobođenja Pariza, vjerojatno progonjen zbog kolaboracionizma na jugu Fancuske, on nema više kamo. Dolazi k meni. Nikad nisam saznala pravi razlog, ali on bježi od opasnosti. Možda je prokazivao ljude, Židove, sve je moguće. Blag je, umiljat, kao uvijek nakon svojih zločinstava, ili kad mu zatrebaju nečije usluge. Moj muž je deportiran. On suosjeća sa mnom. Ostaje tri dana. Zaboravila sam kakav je, kad izlazim ništa ne zatvaram. On ruje. Čuvam za muževljev povratak šećer i rižu od svojih doznaka. On prekapa i uzima. Uzima svu moju ušteđevinu, 50.000 franaka. Ne ostavlja ni novčanice. Napušta stan s plijenom. Kad ga ponovno budem vidjela, neću mu to spominjati, sramota je za njega tako velika, neću moći. Poslije lažne oporuke, dvorac u lažnom stilu Luja XIV, prodan budzašto. Prodaja je krivotvorena kao i oporuka. Nakon majčine smrti on ostaje sam. Nema prijatelja, nikad nije imao prijatelja, imao je nekoliko žena koje su za njega radile na Montparnasseu, imao je ponekad žene koje nisu za njega radile, bar u početku, a ponekad i muškarce koji su plaćali njemu. Živio je vrlo osamljeno. Samoća je s godinama rasla. Bio je tek sitan lupež, njegovi prekršaji nisu bili veliki. Oko sebe je širio strah, ali ništa više od toga. S nama je izgubio svoje istinsko carstvo. Nije bio gangster, bio je obiteljski lupež, njuškalo po ormarima, ubojica bez oružja.

Nije se javno kompromitirao. Tako žive lupeži, bez uzajamnosti, bez zanosa, u strahu. On se bojao. Poslije majčine smrti vodi čudan život. U Toursu. Poznaje samo konobare u kafićima zbog veza na trkama i vinsku braću po igračnicama pokera u stražnjim prostorijama lokala. U Toursu ne posjeduje više ništa. Oba imanja propala, nema više ničega. Godinu dana stanuje u nekom spremištu koje je unajmila majka. Godinu dana spava u naslonjaču. Puštaju ga da dolazi. Tu je ostao godinu dana, a zatim su ga izbacili. Godinu dana se nadao da će iskupiti svoje zaduženo imanje. Prokockao je, komad po komad, majčino pokućstvo, brončane kipove Bude, bakreno posude, a zatim i krevete, pa ormare, posteljinu. I onda jednoga dana nije imao više ništa, to se takvima događa, jednog dana posjeduje samo odijelo koje ima na sebi i ništa drugo, ni plahtu, ni pribor za jelo, ni stolnjak. Sam je. Godinu dana nitko mu nije otvorio vrata. Piše bratiću u Pariz. Dobit će služinsku sobu na Bulevaru Malesherbes. I već prešao pedesetu, prvo namještenje, prvu plaću u životu, kao kurir u Društvu za pomorsko osiguranje. To je trajalo, mislim, nekih petnaest godina. Otišao je u bolnicu. Nije tamo umro. Umro je u svojoj sobi. Majka nikada nije govorila o tom djetetu. Nikad se nije tužila. Nikada nikome nije govorila o pljačkašu ormara. To je majčinstvo bilo poput nekog prijestupa. Skrivala ga je. Bit će da ga je smatrala nerazumljivim, nepriopćivim za ikoga tko ne poznaje njezina sina onako kako ga ona poznaje, pred Bogom i samo pred njim. Govorila je o njemu sitne banalnosti, uvijek iste. Daje, samo daje htio, mogao biti najinteligentniji od svih troje. Najviše umjetnik. Najprofinjeniji. I također da najviše on voli svoju majku. Da je on, ako se pravo uzme, najbolje razumije. Nisam znala, govorila bi, da se čovjek može tome nadati od dječaka, takvoj intuiciji, tako dubokoj nježnosti.

Jednom smo se ponovno vidjeli, govorio mi je o pokojnom braci. Rekao je kakav užas ta smrt, to je grozno, naš braco, naš mali Paulo. Ostaje ova slika našeg srodstva jedan ručak u Sadecu. Nas troje jedemo za stolom u blagovaonici. Oni imaju sedamnaest, osamnaest godina. Majka nije s nama. On gleda kako mi jedemo, braco i ja, zatim odlaže vilicu, gleda samo bracu. Vrlo ga dugo gleda i zatim mu odjednom kaže, posve mirno, nešto strašno. Rečenica se odnosi na jelo. Kaže mu da mora paziti, da ne smije toliko jesti. Braco ništa ne odgovara. On nastavlja. Podsjeća ga da su veliki komadi mesa za njega, neka to ne zaboravi. Inače... Ja pitam zašto za tebe? On veli zato. Htjela bih da umreš, kažem. Ne mogu više jesti. Ni braco. On čeka da se braco usudi zaustiti riječ, jednu jedinu riječ, na stolu su njegove stisnute šake već spremne da mu zdrobe lice. Braco ne kaže ništa. Vrlo je blijed. Medu trepavicama slutnja suza. Umire jednog sumornog dana. Čini se u proljeće, u travnju. Telefoniraju mi. Ništa mi drugo ne kažu, ništa, nađen je mrtav, na tlu, u svojoj sobi. Smrt je prekrila kraj njegove priče. To se već jednom zbilo još za njegova života, sada je bilo prekasno da umre, to se već zbilo nakon bracine smrti. Premoćne riječi sve je gotovo. Tražila je da on bude pokopan zajedno s njom. Ne znam više gdje, na kojem groblju, znam da je to na području Loire. Oboje u istom grobu. Njih dvoje sami. Tako je i pravo. Slika je nepodnošljivo prekrasna. Sumrak se spuštao cijele godine u isto vrijeme. Bio je kratak, gotovo iznenadan. Za kišnog razdoblja tjednima ne bismo vidjeli nebo, bilo je prekriveno jednoličnom maglom kroz koju nije prodirala čak ni mjesečina. Za vrijeme suše, naprotiv, nebo je bilo golo, potpuno otkriveno, sirovo. Čak

su i noći bez mjesečine bile osvijetljene. I sjene si se podjednako ocrtavale na tlu, na vodi, na cestama i zidovima. Slabo se sjećam dana. Sunčevo je svjetlo ispiralo boje, prigušivalo ih. Sjećam se noći. Modrina je bila udaljenija od neba, negdje iza svih slojeva, pokrivala je dno svijeta. Nebo je, u mojim očima, bilo taj veo čista blistavila što prolazi kroz modrinu, to hladno prožimanje onkraj svake boje. Ponekad, u Vinhlongu, kad je majka bila tužna, dala bi upregnuti kočiju, i išli bismo u prirodu da vidimo noć sušnog razdoblja. Imala sam tu sreću, tu majku u tim noćima. Svjetlost je padala s nebesa u vodopadima čiste prozračnosti, u vrtlozima tišine i nepomičnosti. Zrak je bio plav, da ga uzmeš u ruku. Plav. Nebo je bilo neprekidno treperenje blještava svjetla. Noć je osvjetljavala sve, nizinu s jedne i druge obale rijeke, dokle ti oko seže. Svaka je noć bila posebna, svakoj smo mogli dati ime tako dugo dok je trajala Glas noći bio je glas seoskih pasa. Zavijali su na tajnu. Odgovarali su jedan drugome od sela do sela, sve do potpunog nestanka prostranstava vremena i noći. U drvoredu perivoja stabla kineskih jabuka kao da su od crne tinte. Perivoj je sav ukočen u mramornoj nepomičnosti. Kuća također, stamena, sumorna. I braco, koji korača pored mene i koji sad uporno gleda spram vrata otvorenim prema pustoj ulici. Jednoga dana nema ga pred gimnazijom. Vozač je u crnom automobilu sam. Kaže mi da je otac bolestan, da je mladi gospodar otputovao u Sadec. Da je on, vozač, dobio zapovijed da ostane u Saigonu, da me vozi u gimnaziju, da me vraća natrag u internat. Mladi se gospodar vratio za nekoliko dana. Opet je bio u stražnjem dijelu crnog automobila, okrenuta lica, da ne vidi poglede, uvijek u strahu. Ljubili smo se bez riječi, ljubili, tu, pred gimnazijom, zaboravili na sve, ljubili. Plakao je u poljupcu. Otac još neće umrijeti. Izgubio je i posljednju nadu. Molio ga je. Preklinjao ga neka mu dopusti da me još zadrži uza se, uz svoje tijelo, rekao mu je da bi ga

morao shvatiti, da je i on bar jednom u svom dugom životu zacijelo upoznao strast poput ove, da netnože biti drukčije, molio ga da mu dopusti da i on doživi takvu strast samo jednom, takvo ludilo, tu ludu ljubav prema bijeloj djevojčici, molio ga da mu ostavi još malo vremena da je voli prije nego što je pošalju u Francusku, da mu je još ostavi, možda još godinu dana, jer on još ne može napustiti tu ljubav, ona je previše nova, još previše jaka, previše prožeta prvom žestinom, za njega je još previše strašno da se odvoji od njezina tijela, to više što se takvo što a on, otac, to vrlo dobro zna nikada više neće ponoviti. Otac mu je ponovio da bi mu bilo milije da ga vidi mrtva. Kupali smo se zajedno u hladnoj vodi iz zemljanih vrčeva, ljubili se, plakali, i opet je bilo lijepo za umrijeti, ali, ovaj put, već sada, u neutješnu uživanju. I onda sam mu rekla. Rekla sam mu neka ni za čim ne žali. Podsjetila ga da je rekao kako ću odasvud otići, kako neću moći vladati svojim postupcima. On je rekao da mu je odsada čak i to svejedno, da prelazi preko svega. Tada sam mu kazala da se slažem s njegovim ocem. Da ne želim više ostati s njim. Nisam rekla razlog. Toj je jedna od onih dugih avenija Vinhlonga koja završava na Mekongu. Ta je ulica uvečer uvijek pusta. Te večeri, kao gotovo svake večeri, nestaje struje. Time sve počinje. Čim stignem do ulice, kad se vrata iza mene zatvore, nestaje svjeda. Trčim. Trčim jer se bojim mraka. Trčim sve brže i brže. I odjednom mi se čini da čujem kako iza mene trči netko drugi. Odjednom sam sigurna da netko trči za mnom. U trku se okrećem i vidim. Jedna vrlo visoka žena, vrlo mršava, mršava kao smrt, smije se i trči. Bosonoga je, trči za mnom da me uhvati. Prepoznajem je, to je mjesna luđakinja, luđakinja iz Vinhlonga. Prvi put je čujem, ona govori noću, danju spava, često tu, u toj ulici, ispred vrata. Trči i viče na jeziku koji ne razumijem. Moj strah je toliki da ne mogu vikati. Imam nekih osam godina. Čujem njezin

urlajući smijeh i njezine krikove od radosti, sigurno mi se ruga. Sjećanje je sjećanje na strah iz središta tijela. Reći da taj strah prelazi moj razum, moju snagu, još je premalo. Ono što mogu iskazati, to je sjećanje na uvjerenje cijeloga moga bića da ću, ako me ta žena dotakne, makar samo lagano, dlanom, i ja prijeći u to stanje mnogo gore od smrti, u stanje ludila. Stigla sam do susjedova vrta, do kuće, popela se stepenicama i srušila se u predsoblju. Danima nakon toga ne mogu ispričati što mi se dogodilo. Kasnije u životu bojim se da se majčino stanje ne pogorša još nemam imena za to stanje što bi je dovelo do toga da bude odvojena od svoje djece. Mislim da ću ja morati znati što će biti s njom kad dođe vrijeme, ja, a ne moja braća, jer moja braća ne bi mogla suditi o tom stanju. Bilo je to nekoliko mjeseci prije našega konačnog razdvajanja, u Saigonu, kasno navečer, bili smo na velikoj terasi kuće u Ulici Tessard. Bila je tu i Do. Gledala sam majku. Jedva sam je prepoznala. I zatim, odjednom, u nekoj vrsti iznenadnog nestajanja, propadanja, nisam je više uopće mogla prepoznati. Najednom je sjedila tu, uza me, na majčinu mjestu neka osoba, no to nije bila moja majka, izgledala je poput nje, ali to ni u kojem slučaju nije bila moja majka. Imala je malo zbunjen izraz, gledala je prema perivoju, prema nekoj točki u perivoju, činilo se da gleda neki neizbježni događaj, od kojega ja nisam primjećivala ništa. U njezinim crtama lica, u pogledu, bilo je mladosti i sreće koju je inače potiskivala zbog svoje uobičajene stidljivosti. Bila je lijepa. Do je sjedila pokraj nje. Činilo se da Do ništa nije primijetila. Užas nije dolazio od onoga što o njoj kažem, od njezina lica, od izraza sreće, od njezine ljepote, on je dolazio od toga što je ta osoba sjedila upravo ondje gdje je sjedila moja majka kad se dogodila zamjena, od toga što sam znala da nitko drugi nije bio na tom mjestu osim nje, ali da je upravo njezina osobnost, koja se ničim drugim nije dala zamijeniti, nestala, a da ja nisam

imala baš nikakva načina da je vratim, da je pokušam vratiti. Ništa više se nije dogodilo da bi popunilo sliku. Poludjela sam kraj zdrava razuma. Došlo mi je da kriknem. Kriknula sam. Prigušen krik, poziv u pomoć da se rasprsne ovo ogledalo u kojem se smrtno ukočio cijeli prizor. Majka se okrenula. Napučila sam cijeli grad tom prosjakinjom s avenije. Sve prosjakinje iz gradova, s rižišta, s makadamskih putova duž granica Šijama, s obala Mekonga, sve sam ih ugradila u onu koja mi je utjerala strah. Dolazila bi odasvud. Uvijek je stizala do Calcutte, bez obzira odakle pošla. Uvijek je spavala u sjeni kineskih jabuka u školskom dvorištu. Uvijek je majka bila tu pokraj nje da joj liječi nogu izjedenu crvima, punu muha. Pored nje je djevojčica iz moje priče. Nosi je sa sobom već dvije tisuće kilometara. Više je ne želi, poklanja je, hajde, uzmi je. Nema više djece. Nijednog djeteta. Sva su mrtva ili odbačena, ima ih do kraja života cijela gomila. Mala koja spava ispod stabla kineske jabuke još nije mrtva. Ona će najdulje živjeti. Umrijet će u kući, u čipkastoj haljini. I bit će oplakana.6 6. Ljubavnik sintetizira i neka ranija djela Marguerite Duras ovdje se aludira na učestali motiv prosjakinje prinuđene da napusti svoje dijete sto se pojavljuje i u romanu Brana na Pacifiku 1950 a s kojim Ljubavnik dijeli svoje autobiografsko podrijetlo napomena prev.. Sada se nalazi na travnjacima rižišta koja obrubljuju cestu, viče i smije se iz svega glasa. Ima zlatan smijeh koji bi probudio mrtvace, koji bi probudio svakog tko sluša kako se smiju djeca. Ostaje po cijele dane pred bungalovom, u bungalovu ima bijelaca, prisjeća se, oni daju prosjacima jesti. Zatim, jednom, eto, budi se u svitanje i počinje hodati, jednoga dana sama odlazi, tko zna zašto, skreće prema planini, prolazi kroz šumu, slijedi staze duž sljemena

Sijamskog gorja. Možda zbog toga što vidi, što vidi žuto i zeleno nebo s druge strane nizine, ona prelazi planinu. I počinje se spuštati prema moru, prema svršetku. Njezin veliki mršavi hod guta padine šume. Prelazi ih i prelazi. Te su šume kužne. Predjeli naročito topli. Nema okrepljujućeg vjetra s mora. Samo učmalo zujanje komaraca, mrtva djeca, svakog dana kiša. I konačno delta. To su najveće delte na zemlji. Od crnog su mulja. U pravcu Chittagonga. Napustila je prokrčene putove, šume, putove čaja, crvena sunca, te zalazi, ravno ispred sebe, u sam početak delte. Ide u smjeru vrtnje zemljine kugle, u udaljenom, sveobuhvatnom smjeru istoka. Jednoga dana nade se pred licem mora. Viče i smije se svojim čudesnim ptičjim gugutom. Zbog toga smijeha nalazi u Chittagongu džunku koja prelazi preko mora, ribari pristaju da je prime na brodicu i tako u društvu prelazi Bengalski zaljev.7 Uskoro, uskoro je viđaju u blizini javnih smedišta u predgrađima Calcutte. Zatim joj se gubi trag. A poslije je i opet nalaze. Iza Francuskog veleposlanstva u tom istom gradu. Spava u parku, namirena neizmjernom hranom. Tu je po noći. Zatim u Gangesu u praskozorje. Uvijek spremna na smijeh i porugu. Više ne odlazi. Tu jede i spava, noći su mirne, ostaje u perivoju oleandera. 7. Ovaj odlomak rezimira prva poglavlja romana Vicecomul Vicekonzul, 1965 J, kao i motiv iz filma India Song 1975. napomena prev.. Jednoga dana dolazim i ja, prolazim oriuda. Sedamnaest mi je godina. To je engleska četvrt, parkovi poslanstava, razdoblje monsuna. Teniska su igrališta pusta. Duž Gangesa smiju se gubavci. Pristali smo u Calcutti. Kvar na linijskom parobrodu. Razgledavamo grad da nam prođe vrijeme. Sutradan uvečer nastavljamo plovidbu.

Petnaest i pol godina. Stvar se brzo pročula diljem Sadeca. Već bi i sama ta odjeća odala sramotu. Majka nema smisla nizašto, pa čak ni za djevojčin odgoj. Jadno dijete. Ne zavaravajte se, taj šešir nije nedužan, ni to rumenilo na usnama, sve to nešto znači, to nije slučajno, to nešto govori, to je zato da se privuku pogledi, i novac. Braća, lupeži. Kažu da je u pitanju Kinez, sin milijardera, vila na Mekongu, u plavoj keramici. Pa čak je ni on, umjesto da bude počašćen, ne želi za svoga sina. Obitelj bijelih lupeža. Gospođa, tako su je nazivali, došla je iz Savannakheta. Suprug imenovan u Vinhlongu. Tijekom cijele godine nisu je viđali u Vinhlongu. Zbog onog mladića, zamjenika upravitelja u Savannakhetu. Nisu se više mogli voljeti. Tada se on ubio hicem iz revolvera. Priča je doprla sve do novoga namještenja u Vinhlongu. Na dan njezina odlaska iz Savannakheta za Vinhlong, metak u srce. Na velikom mjesnom trgu po žarkom suncu. Zbog svojih djevojčica i zbog muža imenovanog u Vinhlongu rekla mu je da moraju prekinuti. To se zbiva u ozloglašenoj četvrti Cholena, svake večeri. Svake večeri ta mala bludnica pušta da joj tijelo miluje prljavi Kinez milijunaš. Istovremeno pohađa gimnaziju zajedno s ostalim bijelim djevojčicama, s malim bijelim sportašicama koje uče plivati kraul u bazenu sportskoga kluba. Jednoga dana stići će naredba da više ne razgovaraju s tom kćeri učiteljice iz Sadeca. Za vrijeme odmora, ona gleda prema ulici, posve sama, oslonjena o stup u trijemu. O tome ništa ne govori majci. I dalje dolazi u školu u crnoj limuzini Kineza iz Cholena. One je gledaju kako odlazi. Nikakve iznimke neće biti. Nijedna od njih neće joj više uputiti ni riječ. Ova izdvojenost priziva jasnu uspomenu na Gospodu iz Vinhlonga. Ona je u to doba navršila trideset osam godina. A djevojčica deset. Djevojčici je sada šesnaest, u doba kad se toga sjeća.

Gospoda je na terasi svoje sobe, gleda avenije duž Mekonga, vidim je kad se s bracom vraćam s vjeronauka. Soba je usred velike palače s natkrivenim terasama, palača je usred perivoja od oleandera i palmi. Jedna te ista razlika dijeli Gospodu i djevojčicu s plosnatim šeširom od drugih ljudi u mjestu. Jednako kao što obje gledaju duge riječne avenije, one i jesu jednake. Obje izopćene. Posve same, kraljice. Njihova je nemilost prirodna. Obje su izložene preziru zbog same prirode toga svoga tijela koje miluju ljubavnici, koje im ljube svojim usnama, obje prepuštene bestidnosti užitka od kojeg se umire, kažu one, od kojeg se umire tajanstvenom smrću ljubavnika bez ljubavi. O tome se upravo i radi, o toj sklonosti za umiranje. Ona zrači iz njih, iz njihovih soba, ta tako moćna smrt da se za nju zna u cijelom gradu, u naseljima u šikari kao i u velikim središtima, na primanjima, na polaganim balovima Glavne uprave. Gospoda je upravo nastavila s tim službenim primanjima, misli da je već sve prošlo, da je mladić iz Savannakheta pao u zaborav. Gospoda se, dakle, vratila večernjim primanjima na koje je obvezana da bi se ljudi mogli povremeno viđati, a i zato da povremeno izađu iz svoje strahovite samoće po naseljima u zabiti, izgubljenim u četverokutnim prostranstvima riže, straha, ludila, groznica i zaborava. milijarderom, s dijamantom na prstu kao u mlade bankarice, i onda zaplače. Kad je vidjela dijamant, rekla je sitnim glasom podsjeća me na malen briljant koji sam dobila za zaruke s prvim mužem. S gospodinom Obscurom, kažem. Smijemo se. Tako mu je bilo ime, kaže, to je živa istina. Dugo smo se gledale i zatim se vrlo blago nasmiješila, malo podrugljivo, s tako dubokim poznavanjem svoje djece i onoga što će im se kasnije dogoditi, da sam joj zamalo ispričala o Cholenu. Nisam to učinila. Nikada to nisam učinila.

Dugo je čekala prije nego što je opet progovorila, i onda je rekla s mnogo ljubavi znaš li ti da je ovo kraj? Da se nikada nećeš moći udati ovdje u koloniji? Sliježem ramenima, smijem se. Kažem mogu se udati svugdje, čim zaželim. Majka niječe glavom. Ne. Kaže ovdje se sve zna, tu više nećeš moći. Gleda me i izgovara nešto nezaboravno sviđaš im se? Odgovaram da, ipak im se sviđam. I tada mi kaže sviđaš im se i zbog toga što si takva kakva jesi. Još me pita viđaš li ga samo zbog novca? Oklijevam, pa zatim kažem da je to samo zbog novca. Dugo me gleda, ne vjeruje mi. Kaže ja sam bila drukčija, teže sam učila od tebe i bila sam jako ozbiljna, predugo, sve dok nije postalo prekasno, izgubila sam želju za užitkom. Bilo je to jednog blagdanskog dana u Sadecu. Odmarala se u stolcu za ljuljanje, s nogama na podlošku, napravila je propuh između salona i blagovaonice. Bila je smirena, bezopasna. Odjednom je ugledala svoju malu, poželjela porazgovarati s njom. Nismo bili daleko od svršetka, od napuštanja zemljišta s branom. Nismo bili daleko od odlaska u Francusku. Gledala sam je kako tone u san. Uvečer na izlasku iz gimnazije, ista crna limuzina, isti drski i djetinjasti šešir, iste salonke od lamea, i evo je, ide ona, ide kineskom milijarderu da joj otkriva tijelo, i dugo će je, kao što je to svake večeri činila majka, polijevati svježom vodom iz vrča koju čuva samo za nju, a zatim će je mokru odnijeti u krevet, uključit će ventilator i ljubit će je.sve više i više, posvuda, a ona će uvijek tražiti još i još, a poslijeće se vratiti u internat, i nikoga neće biti da je kazni, da je tuče, unakazi i vrijeđa. Ubio se pri kraju noći, na velikom mjesnom trgu blistavom od svjetla. Ona je plesala. Zatim je svanuo dan. Mimoišao je tijelo. Kasnije, kako je vrijeme prolazilo, sunce je zgnječilo njegov oblik. Nitko se nije usudio približiti. To će učiniti

policija. U podne, poslije dolaska putničkih šalupa, više neće biti ničega, trg će biti čist. Majka je rekla upraviteljici internata nije to ništa, nema to nikakve važnosti, jeste li vidjeli? Te istrošene haljinice, taj ružičasti šešir i te zlatne cipele, kako joj lijepo pristaju? Majka je opijena radošću kada govori o svojoj djeci i tada je njezina ljupkost još veća. Mlade nadzornice iz internata slušaju majku zaneseno. Svi se, kaže majka, svi se vrte oko nje, svi muškarci u mjestu, bili oženjeni ili ne, vrte se oko nje, oni žele tu malu, žele tu stvarčicu, još pomalo neodređenu, gledajte, još je dijete. Obeščašćena, kažu ljudi, a ja kažem kako bi se nevinost mogla obeščastiti? Majka govori i govori. Govori o očiglednoj prostituciji i smije se, smije se sablazni, toj lakrdiji, tom neumjesnom šeširu, toj uzvišenoj eleganciji djeteta pri prelazu rijeke, smije se toj neodoljivoj stvari ovdje u francuskim kolonijama, govorim, kaže ona, o koži bijele djevojčice koja je donedavno bila skrivena u šikari i koja odjednom izlazi na vidjelo i seta gradom naočigled svima s velikom zvjerkom, s kineskim Povremeno majka izjavljuje sutra idemo fotografu. Tuži se na cijenu, ali ipak plaća troškove obiteljskih fotografija. Te slike gledamo, ne gledamo se međusobno, ali gledamo fotografije, svatko za sebe, bez ijedne riječi komentara, no gledamo ih, vidimo sebe. Vidimo ostale članove obitelji jednog po jednog ili okupljene zajedno. Vidimo se pogpvno kao posve mali na starim fotografijama i gledamo se na ovim novima. Razdaljina medu nama još se povećava. Kad ih se nagledamo, fotografije bivaju spremljene u ormare zajedno s rubljem. Majka nas daje fotografirati kako bi nas mogla vidjeti, vidjeti da li normalno rastemo. Dugo nas gleda, poput drugih majki, drugu djecu. Uspoređuje fotografije jednu s drugom, govori o rastu svakoga od nas. Nitko joj ne odgovara. Majka daje slikati samo svoju djecu. Nikada ništa drugo. Nemam nijednu fotografiju Vinhlonga, vrta, rijeke, ravnih

avenija iz doba francuske pobjede obrubljenih grmljem tamarisa, nijednu sliku kuće, naših bolničkih soba obijeljenih vapnom s velikim željeznim pozlaćenim krevetima, osvijetljenih crvenkastim uličnim žaruljama poput učionica, sa sjenilima od zelena lima, nemam nijedne, nijedne slike tih nevjerojatnih mjesta, uvijek privremenih, previše ružnih, da utekneš, u kojima je majka logorovala, čekajući, kako bi govorila, da se konačno skrasi, ali u Francuskoj, u onim krajevima o kojima je pričala cijeloga života i koji su se nalazili, već prema njezinu raspoloženju, dobi ili žalosti, između Pasde Calaisa i EntredeuxMersa. A kad se jednom bude zaustavila, kad se bude smjestila u dolini Loire, njezina će soba biti kopija one u Sadecu, strašna. Majka će zaboraviti. Nikada nije dala fotografirati mjesta, krajolike, samo nas, svoju djecu, i najčešće nas je slikala zajedno da bi fotografija bila jeftinija. Onih naših nekoliko amaterskih snimaka snimili su majčini prijatelji, novi kolege u koloniji, koji su fotografirali ekvatorijalne krajolike, kokosova stabla i kulije da bi poslali snimke obiteljima. Za vrijeme praznika majka tajnovito pokazuje rodbini slike svoje djece. Mi ne želimo ići u posjet toj obitelji. Moja je braća nisu nikada upoznala. Mene, najmanju, u početku je odvlačila silom. A zatim više nisam išla, jer zbog moga sablažnjivog ponašanja tetke nisu željele da me viđaju njihove kćeri. Tada su majci preostale još samo fotografije za pokazivanje, pa ih ona i pokazuje, logično, razumno, pokazuje svoju djecu sestričnama u drugom koljenu. Smatra to svojom dužnošću, pa to i radi, njezine sestrične su sve što joj je ostalo od rodbine i tako im ona pokazuje obiteljske fotografije. Da li se nešto od bića te žene naslućuje iz njezina ponašanja? Iz spremnosti da ide do kraja, da nikada ni ne pomisli kako bi mogla dići ruke, napustiti sve, svoje sestrične, tegobe, gnjavaže? Vjerujem da je tako. U toj

apsurdnoj hrabrosti vrste ja vidim duboku milost i njezinu draž. Kad je ostarjela, kad je osijedjela, i ona je išla fotografu, išla je sama, dala se slikati u lijepoj tamnocrvenoj haljini sa svoja dva ukrasa, dugačkom ogrlicom i brošem od zlata i zada, komadić zada u zlatnom okviru. Na fotografiji je uredno počešljana, sređena, lijepa kao slika. Imućniji domoroci također su išli fotografu, jedanput u životu, kad su vidjeli da im se bliži smrt. Slike su bile velike, sve istog formata, uokvirene u lijepe pozlaćene okvire i obješene pokraj oltara predaka. Svi su ljudi na fotografijama, a vidjela sam ih mnogo, izgledali gotovo jednako, njihova je sličnost zapanjivala. I ne samo zato što ljudi u starosti nalikuju jedni drugima, nego zato što su portreti bili uvijek retuširani, i to tako da su pojedinosti lica, ako je od njih uopće štogod ostalo, bile ublažene. Sva su lica bila dotjerana na isti način da se suoče s vječnošću, ona su bila prebrisana, jednolično pomlađena. srodnost s njom. Kaže da su sve te godine provedene ovdje, u tom nepodnošljivom podneblju, uzrokovale da je ona postala djevojkom iz te zemlje u Indokini. Da ima krhkost njihovih zapešća, njihovu gustu kosu, za koju bi se reklo da je svu snagu prisvojila za sebe, tako je duga kao i njihova, a pogotovo tu put, što potječe od kišnice koju ovdje čuvaju za kupku žena i djece. On kaže da žene u Francuskoj, u usporedbi s ovdašnjima, imaju grubu kožu, gotovo hrapavu. On veli da oskudna hrana tropskih krajeva, od ribe i voća, također utječe na to. Pa onda pamučne tkanine i svila od koje je načinjena odjeća, uvijek prostrana, koja ostavlja tijelo na razdaljini od sebe, slobodno i golo. Ljubavnik iz Cholena tako se privikao na mladost male bjelkinje, da mu se čini da se utapa u njoj. Užitak koji ima od nje svake večeri ispunja mu vrijeme i život. Gotovo da joj više i ne govori. Možda misli da ne bi više razumjela ono što

bi joj rekao o njoj, ni o toj ljubavi koju još nikada nije upoznao i o kojoj ne zna ništa reći. Možda otkriva da nisu još zapravo nikada ni razgovarali, osim dozivanja krikovima spavaće sobe u tami. Da, vjerujem da nije znao, otkriva da nije znao. Gleda je. Zatvorenih očiju i dalje je gleda. Udiše njezino lice. Udiše djevojčicu zatvorenih očiju, udiše njezino disanje, topli zrak što iz nje struji. Sve manje i manje razabire granice toga tijela, ono nije poput drugih, nije dovršeno, ono u spavaćoj sobi još raste, još nema gotove oblike, u svakom se trenutku stvara, ono nije samo tamo gdje ga on vidi, ono je i drugdje, proteže se s onu stranu pogleda, prema igri, prema smrti, ono je gipko, cijelo se predaje užitku kao da je odraslo i zrelo, ono je bez lukavstva, puno zastrašujuće spoznaje. Gledala sam što radi sa mnom, kako barata mnome, i nikada prije nisam pomislila da je to moguće. Nadmašivao je Ljudi su tako htjeli. Ta sličnost ta suzdržanost trebala je uljepšati sjećanje na njihovo proputovanje kroz obitelj, svjedočiti istodobno o njihovoj posebnosti i o obiteljskoj pripadnosti. Sto su više nalikovali jedan drugome, to je pripadanje obitelji trebalo biti očitije. Osim toga, svi su muškarci imali jednaki turban, žene jednaku punđu, jednako zategnutu kosu, a i muškarci i žene jednaku halju s visokim ovratnikom. Svi su imali jednaki izraz, koji bih još uvijek prepoznala između svih ostalih. I taj izraz koji je imala majka na fotografiji s crvenom haljinom bio je njihov izraz, otmjen, rekli bi neki, a drugi pak, bezizražajan. Nikada više o tome ne govore. Podrazumijeva se da on neće više ništa poduzeti kod svog oca kako bi ga privolio na vjenčanje. Da otac neće imati nimalo samilosti prema sinu. Nema je ni prema kome. Od svih kineskih doseljenika koji drže mjesnu trgovinu u svojim rukama, onaj s plavih terasa je najstrašniji, najbogatiji, njegova se imanja protežu daleko izvan Sadeca, sve do Cholena, do kineske prijestolnice Francuske Indokine. Muškarac iz Cholena zna da su odluke

njegova oca i djevojčice istovjetne i da su neopozive. U nešto manjoj mjeri počinje shvaćati da je odlazak koji će ga od nje razdvojiti sreća za njihovu vezu. Da ona ne pripada vrsti pogodnoj za udaju, da će pobjeći od svakog vjenčanja, da će je morati napustiti, zaboraviti, vratiti je bijelcima, vratiti je braći. Otkako on luduje za njezinim tijelom, djevojčica više ne pati zbog toga tijela, zbog njegove mršavosti, a isto tako, začudo, majka se više zbog toga ne uzrujava kao ranije, kao da je i ona otkrila da je to tijelo na koncu konca uvjerljivo, da je prihvadjivo, kao i svako drugo. On, ljubavnik iz Cholena, misli da je rast bijele djevojčice trpio zbog prevelike žege. I on se je rodio i odrastao u toj vrućini. Otkrio je da ima bar tu strava opet popušta, kako joj se ponovno predaju, u suzama, očajanju, sreći. Po cijele večeri šute. U crnom automobilu koji je vozi natrag u internat ona naslanja glavu na njegovo rame. On je grli. Kaže joj da je dobro što će uskoro doći francuski brod i odvesti je, razdvojiti ih. Šute za vrijeme vožnje. Ponekad on traži od šofera da ih vozi duž rijeke u šetnju. Ona, iscrpljena, tone uz njega u san. Budi je poljupcima. Svjetlo u spavaonici je modro. Osjeća se miris tamjana, uvijek ga pale u sumrak. Vrućina je ustajala, svi su prozori širom otvoreni, a nema ni daška zraka. Skidam cipele da ne dižem buku, ali spokojna sam, znam da nadzornica neće doći, da mi je sada dopušteno vraćati se noću u koje god doba zaželim. Idem odmah pogledati mjesto H. i uvijek s malim nemirom, uvijek u strahu da je pobjegla tijekom dana. Ona je tu. H. L. ima dobar san. Sjećam se njezina svojeglavoga, gotovo neprijateljskog sna. Njezine gole ruke obujmljuju glavu, opuštene. Tijelo nije pristojno polegnuto kao u ostalih djevojaka, noge su joj skvrčene, lice joj se ne vidi, jastuk je skliznuo. Pogađam da me vjerojatno čekala pa zatim ovako zaspala, nestrpljiva, ljutita. Bit će da je i plakala, a potom pala u ponor. Rado bih je probudila pa da posve

tiho pričamo. Više ne razgovaram s muškarcem iz Cholena, on više sa mnom ne govori, osjećam potrebu da čujem pitanja. H. L. Ona posjeduje tu jedinstvenu pažnju ljudi koji uopće ne razumiju što im se kaže. Ali ne mogu je probuditi. Kad se tako probudi, usred noći, H. L. više ne može usnuti. Ustaje, želi izići, izlazi, juri stubama, luta hodnicima, velikim praznim dvorištima, trči, zove me, tako je sretna, nitko joj ništa ne može, a kad joj uskrate šetnju, znaju da ona to upravo i očekuje. Oklijevam, a onda ne, ipak je ne budim. Vrućina je ispod mreže protiv komaraca zagušljiva, sve moje nade, u skladu sa sudbinom moga tijela. Tako sam postala njegovo dijete. I on je za mene postao nešto drugo. Počinjala sam prepoznavati neizrecivu nježnost njegove kože, njegova spolovila, nježnost veću od njega samoga. Sjenka jednoga drugog muškarca zacijelo je također prolazila sobom, sjenka mladog ubojice, ali to još nisam znala, ništa jni se nije prividalo. I sjenka mladog lovca vjerojatno je prolazila sobom, ali za nju sam znala, da, ponekad bi on bio prisutan u užitku, i ja sam mu to pričala, ljubavniku iz Cholena, ja sam mu pričala o njegovu tijelu i njegovu spolovilu, o njegovoj neizrecivoj blagosti, o njegovoj hrabrosti u šumi i na rijekama s ušćima crnih pantera. Sve je to jačalo njegovu žudnju i poticalo ga da me uzme. Postala sam njegovo dijete. Sa svojim je djetetom vodio ljubav svake večeri. Ponekad se uplaši, zabrine se odjednom za njezino zdravlje, kao da otkriva da je smrtna i kao da ga prožme pomisao da bi je mogao izgubiti. Ona je tako sitna, ponekad ga odjednom presiječe strah, iznenada. I zbog te glavobolje, od koje se često čini kao da je na umoru, blijeda, nepomična, s vlažnim povezom na očima. I zbog toga gađenja koje ponekad osjeća prema životu, kad je to obuzme, kad misli na majku i kad odjednom viče i plače od srdžbe na pomisao da ne može promijeniti stvari, da ne može usrećiti majku prije nego što umre, ubiti one koji su joj učinili zlo. Licem priljubljenim uz

njezino on upija njezine suze, pritišće ga uza se, lud od žudnje za njezinim suzama, njezinim gnjevom. Uzima je kao što bi uzeo svoje dijete. Na isti bi način uzeo i svoje dijete. Igra se tijelom svoga djeteta, okreće ga, pokriva njime svoje lice, usta, oči. A ona, ona se i dalje prepušta točno u smjeru kojim je on krenuo kad se počeo igrati. I odjednom ga ona preklinje, ne kaže zašto, a on, on joj viče neka šuti, viče da je više ne želi, da ne želi s njom užitka, i evo ih opet sljubljenih, zabravljenih u stravi, i evo kako ta strava opet popušta, kako joj se ponovno predaju, u suzama, očajanju, sreći. Po cijele večeri šute. U crnom automobilu koji je vozi natrag u internat ona naslanja glavu na njegovo rame. On je grli. Kaže joj da je dobro što će uskoro doći francuski brod i odvesti je, razdvojiti ih. Šute za vrijeme vožnje. Ponekad on traži od šofera da ih vozi duž rijeke u šetnju. Ona, iscrpljena, tone uz njega u san. Budi je poljupcima. Svjetlo u spavaonici je modro. Osjeća se miris tamjana, uvijek ga pale u sumrak. Vrućina je ustajala, svi su prozori širom otvoreni, a nema ni daška zraka. Skidam cipele da ne dižem buku, ali spokojna sam, znam da nadzornica neće doći, da mi je sada dopušteno vraćati se noću u koje god doba zaželim. Idem odmah pogledati mjesto H. i uvijek s malim nemirom, uvijek u strahu da je pobjegla tijekom dana. Ona je tu. H. L. ima dobar san. Sjećam se njezina svojeglavoga, gotovo neprijateljskog sna. Njezine gole ruke obujmljuju glavu, opuštene. Tijelo nije pristojno polegnuto kao u ostalih djevojaka, noge su joj skvrčene, lice joj se ne vidi, jastuk je skliznuo. Pogađam da me vjerojatno čekala pa zatim ovako zaspala, nestrpljiva, ljutita. Bit će da je i plakala, a potom pala u ponor. Rado bih je probudila pa da posve tiho pričamo. Više ne razgovaram s muškarcem iz Cholena, on više sa mnom ne govori, osjećam potrebu da čujem pitanja. H. L. Ona posjeduje tu jedinstvenu pažnju ljudi koji uopće ne razumiju što im se kaže. Ali ne mogu je probuditi.

Kad se tako probudi, usred noći, H. L. više ne može usnuti. Ustaje, želi izići, izlazi, juri stubama, luta hodnicima, velikim praznim dvorištima, trči, zove me, tako je sretna, nitko joj ništa ne može, a kad joj uskrate šetnju, znaju da ona to upravo i očekuje. Oklijevam, a onda ne, ipak je ne budim. Vrućina je ispod mreže protiv komaraca zagušljiva, sve moje nade, u skladu sa sudbinom moga tijela. Tako sam postala njegovo dijete. I on je za mene postao nešto drugo. Počinjala sam prepoznavati neizrecivu nježnost njegove kože, njegova spolovila, nježnost veću od njega samoga. Sjenka jednoga drugog muškarca zacijelo je također prolazila sobom, sjenka mladog ubojice, ali to još nisam znala, ništa mi se nije priviđalo. I sjenka mladog lovca vjerojatno je prolazila sobom, ali za nju sam znala, da, ponekad bi on bio prisutan u užitku, i ja sam mu to pričala, ljubavniku iz Cholena, ja sam mu pričala o njegovu tijelu i njegovu spolovilu, o njegovoj neizrecivoj blagosti, o njegovoj hrabrosti u šumi i na rijekama s ušćima crnih pantera. Sve je to jačalo njegovu žudnju i poticalo ga da me uzme. Postala sam njegovo dijete. Sa svojim je djetetom vodio ljubav svake večeri. Ponekad se uplaši, zabrine se odjednom za njezino zdravlje, kao da otkriva da je smrtna i kao da ga prožme pomisao da bi je mogao izgubiti. Ona je tako sitna, ponekad ga odjednom presiječe strah, iznenada. I zbog te glavobolje, od koje se često čini kao da je na umoru, blijeda, nepomična, s vlažnim povezom na očima. I zbog toga gađenja koje ponekad osjeća prema životu, kad je to obuzme, kad misli na majku i kad odjednom viče i plače od srdžbe na pomisao da ne može promijeniti stvari, da ne može usrećiti majku prije nego što umre, ubiti one koji su joj učinili zlo. Licem priljubljenim uz njezino on upija njezine suze, pritišće ga uza se, lud od žudnje za njezinim suzama, njezinim gnjevom. Uzima je kao što bi uzeo svoje dijete. Na isti bi način uzeo i svoje dijete. Igra se tijelom svoga djeteta, okreće ga, pokriva njime svoje lice, usta, oči. A ona, ona se i dalje prepušta

točno u smjeru kojim je on krenuo kad se počeo igrati. I odjednom ga ona preklinje, ne kaže zašto, a on, on joj viče neka šuti, viče da je više ne želi, da ne želi s njom užitka, i evo ih opet sljubljenih, zabravljenih u stravi, i evo kako ta Bila je to zabluda. Pogreška koja je napravljena, u nekoliko je sekundi zahvatila cijeli svijet. Sablazan je bila razmjerna Bogu. Moj je mladi brat bio besmrtan, a nitko to nije znao. Besmrtnost je bila pohranjena u bracinom tijelu dok je on bio živ, a mi, mi nismo ni znali da se upravo u tom tijelu slučajno smjestila besmrtnost. Tijelo moga brata je umrlo. I besmrtnost je umrla s njim. I tako se sada kretao svijet, lišen toga nadahnutog tijela i toga nadahnuća. Naša je zabluda bila potpuna. Zabluda je zahvatila cijeli svijet, kakva sablazan. U trenutku kad je umro on, moj braco, sve je trebalo umrijeti za njim. I radi njega. Smrt, lančana, započinjala je od njega, djeteta. Mrtvo tijelo djeteta nije osjećalo ništa od tih zbivanja koje je prouzročilo. Toj besmrtnosti, koju je pohranjivalo tijekom dvadeset sedam godina svoga života, ono nije znalo imena. Nikome to nije bilo jasnije nego meni. I od trenutka kad sam došla do te spoznaje, tako jednostavne, da je tijelo mog brace bilo također i moje, morala sam umrijeti. I umrla sam. Moj me braco združio sa sobom, privukao me k sebi, i ja sam umrla. Trebalo bi ljude upozoriti na te stvari. Poučiti ih da je besmrtnost smrtna, da ona može umrijeti, da se to dogodilo, da se to događa. Da se ona ne pokazuje kao takva, nikada, da je ona apsolutna prijetvornost. Da ne postoji pojedinačno, nego samo u načelu. Da neke osobe mogu skrivati njezinu nazočnost, pod uvjetom da o tome ništa ne znaju. Isto tako kao što neke osobe mogu otkriti njezinu nazočnost kod tih ljudi, pod uvjetom da nisu toga svjesne. Daje život besmrtan tako dugo dok ga živimo, dok je na životu. Da besmrtnost

kad je se zatvori, ona se čini nepodnošljivom. Ali znam da je to zato što dolazim izvana, s obala rijeke, gdje je noću uvijek svježe. Navikla sam na to, ne pomičem se, čekam da prođe. I prolazi. Nikada ne zaspim odmah, usprkos tim zamorima tako novim u mojem životu. Mislim na muškarca iz Cholena. Vjerojatno je u nekom baru u blizini Izvora, sa svojim vozačem, vjerojatno piju bez riječi, piju rfžinu rakiju kad su sami. Ili se možda vratio kući, zaspao u svjetlu sobe, a da i dalje nije ni s kim progovorio. Te večeri ne mogu više podnijeti pomisao na muškarca iz Cholena Ne mogu podnijeti ni pomisao na H. L. Reklo bi se da je njihov život ispunjen, da im to dolazi izvana, a ne iz njih samih. Reklo bi se da ja nemam ništa tome slično. Majka kaže ova nikada neće biti ni s čime zadovoljna. Mislim da sam počela nazirati svoj život. Mislim da to već umijem sebi. reći, osjećam nejasnu želju da umrem. Tu riječ više neću odvajati od svoga života. Mislim da osjećam nejasnu želju da budem sama, a isto tako opažam da više nisam sama otkako sam napustila djetinjstvo, Lovčevu obitelj. Pisat ću knjige. To je jedino što vidim s onu stranu trenutka, u velikoj pustinji u vidu koje mi se ukazuje prostranstvo moga života. Ne sjećam se više kako je glasio brzojav iz Saigona. Nije li bilo rečeno da je braco preminuo, ili Bog ga je pozvao k sebi. Čini mi se da se sjećam da je pisalo Bog ga je pozvao k sebi. Bjelodanost me ošinula taj brzojav nije mogla poslati ona. Braco. Mrtav. Najprije ne razumijem, a onda, odjednom, odasvud, iz dubine svijeta, nailazi bol, preplavila me, odnijela, ništa nisam razabirala, nisam više postojala izvan te boli, koje boli, nisam znala koje, da li se to ona bol vratila što sam nekoliko mjeseci ranije izgubila dijete, ili je to nova bol. Sad mislim da je to bila nova bol, moje je dijete umrlo u porodu, nisam ga nikad upoznala i nisam se željela ubiti, kao što sam to željela sada.

Vjetar se stišao i pod drvećem lebdi natprirodna svjetlost što dolazi iza kiše. Ptice kriče iz sve snage, kao sumanute, bruse kljun na hladnom zraku, čine da on gotovo zaglušno odzvanja cijelom širinom i visinom. Parobrodi su plovili uzvodno Sajgonskom rijekom, ugašenih motora, vukli su ih tegljači, sve do lučkih naprava koje su se nalazile u okuci Mekonga u visini Saigona. Ta okuka, taj rukav Mekonga, zove se Rijeka, Sajgonska rijeka. Boravak u pristaništu trajao je osam dana. Od trenutka pristajanja brodova, Francuska je već bila tu. Moglo se ići večerati u Francusku, plesati tamo, za majku je to bilo preskupo, a za nju više i nije imalo smisla, ali s njim, s ljubavnikom iz Cholena, mogli bismo. On nije išao onamo jer se bojao da će ga vidjeti s malom bjelkinjom, tako mladom, nije to rekao, ali ona je znala. U to doba, a tome i nije tako davno, jedva pedeset godina, postojali su samo brodovi da bi se lutalo cijelim svijetom. Veliki dijelovi kontinenata bili su još bez cesta, bez željeznice. Na stotinama, tisućama četvornih kilometara bilo je samo prethistorijskih putova. Lijepi parobrodi Pomorskog transporta, linijski mušketiri, Porthos, Dartagnan, Aramis, povezivali su Indokinu s Francuskom. Putovanje je trajalo dvadeset četiri dana. Linijski su parobrodi bili pravi gradovi sa svojim ulicama, barovima, kavanama, knjižnicama, salonima, sa susretima, ljubavnicima, vjenčanjima i smrtima. Sklapala su se slučajna poznanstva, ona su bila neizbježna, to se znalo, to se nije moglo zaboraviti, i baš zato su bila prihvatljiva, ponekad čak nezaboravno ugodna. To su, za žene, bila jedina putovanja. Za mnoge od njih, ali i za neke muškarce, ta su putovanja da bi se stiglo u koloniju predstavljala stvarnu pustolovinu u tom pothvatu. Za majku ona su uvijek bila, uz naše rano djetinjstvo, ono što je zvala, najboljim dijelom svojega života.

nije pitanje veće ili manje količine vremena, da ono što nam ostaje zauvijek neznano nije pitanje besmrtnosti, nego nešto drugo. Da je jednako pogrešno reći kako je besmrtnost bez početka i bez kraja, kao što je pogrešno reći da počinje i završava sa životom duha, jer se ona upravo i sastoji od duha i od uzaludnog trčanja za vjetrom. Gledajte mrtav pijesak pustinje, umrlo tijelo djece besmrtnost ovuda ne prolazi, ona se zaustavlja i zaobilazi. Kod brace se radilo o besprijekornoj besmrtnosti, jednostavnoj i nepomućenoj, o čistoj besmrtnosti jedinstvenog dosega. Mali brat nije imao o čemu vikati u pustinji, nije imao ništa reći, ni drugdje, ni ovdje, baš ništa. Bio je neobrazovan, nikad se nije uspio obrazovati ni u čemu. Nije znao govoriti, jedva da je znao čitati, ponekad bi čovjek pomislio da ne umije ni patiti. Bio je netko tko ne shvaća i tko se boji. Ta nepojmljiva ljubav koju osjećam prema njemu ostaje za mene neproniknuta tajna. Ne znam zašto sam ga voljela tako jako da sam htjela umrijeti njegovom smrću. Kad se to dogodilo, bila sam odvojena od njega već deset godina i rijetko sam mislila na njega. Voljela sam ga, čini se, zauvijek, i ništa se novo nije moglo dogoditi toj ljubavi. Ali zaboravila sam na smrt. Malo smo jedan s drugim razgovarali, vrlo malo smo govorili o starijem bratu, o našoj nesreći, o majčinoj nesreći, o nesreći naše ravnice. Više smo govorili o lovu, o karabinkama, mehanici, automobilima. Ljutio bi se na pokvareni auto i pričao mi, opisivao kola koja će jednom imati. Poznavala sam sve marke lovačkih pušaka i sve marke automobila. Govorili smo, naravno, i o tome kako će nas požderati tigrovi ako ne budemo pazili i kako ćemo se utopiti u brzici nastavimo li plivati u struji. Bio je dvije godine stariji od mene.

vjeda. Reklo bi se da voli tu bol, da je voli kao što je volio mene, tako jako, toliko da bi možda od nje mogao i umrijeti, te da je sada voli čak više od mene. Ponekad bi govorio da me želi milovati jer zna da i ja to jako želim i da me želi gledati kada nastupi užitak. Činio je to, gledao me istodobno i zvao me kao svoje dijete. Odlučili smo da se više ne viđamo, ali to nije bilo moguće. Svake sam ga večeri nalazila pred gimnazijom u njegovu crnom automobilu, glave ustranu okrenute od stida. Kad bi se čas odlaska približio, brod bi tri puta zatulio sirenom, vrlo dugo, prodorno, to bi se čulo po cijelom gradu, a iznad luke bi se nebo zacrnjelo. Tegljači bi se tada približili brodu i vukli ga do matice rijeke. Nakon toga bi tegljači odriješili priveze i vratili se u luku. Tada bi brod još jednom pozdravio za zbogom, ponovno se oglasio strašnim i zagonetnim tužnim mukanjem, od kojega su ljudi plakali, ne samo oni koji su putovali, koji su se rastajali, nego i oni koji su došli gledati, i oni koji su tu bili bez određenog razloga, koji nisu imali na koga misliti. Brod bi se zatim, vrlo polako, vlastitim snagama, zaputio rijekom. Dugo bi se još vidio njegov visoki obris kako napreduje prema moru. Mnogi bi ljudi ostajali tu da ga gledaju, da mu sve sporije i sporije mašu rupčićima i maramama, sve manje i manje uporni. I zatim bi, napokon, zemlja svojom zakrivljenošću odnijela oblik broda. Za vedra vremena vidjelo bi ga se kako polagano tone. I onda, kad je brod poslao svoj prvi pozdrav, kad su podigli mostić, a tegljači počeli vući, ona je zaplakala. Plakala je a da nije pokazivala suze, jer je on bio Kinez i jer ne treba plakati za takvim ljubavnicima. Nije pokazala majci i braci da joj je teško, ništa nije pokazala, kao što je medu njima i bio običaj. Njegov je veliki automobil bio tu, dugačak i crn, s vozačem u bjelini, sprijeda. Auto je bio malo po strani od Odlasci. Bili su to uvijek isti odlasci. I bili su to uvijek prvi odlasci na morima. Odvajanje od zemlje zbivalo se od

pamtivijeka u boli, pa čak i očajanju, ali to nikada nije sprečavalo muškarce da otputuju, Židove, mislioce i čiste putnike jedinstvenog putovanja morem, to također nikad nije sprečavalo žene da ih puste otići, one koje nikada nisu putovale, koje su ostajale čuvati rodno mjesto, rasu, imovinu, razlog povratka. Tijekom stoljeća lađe su bile razlogom da putovanja budu sporija, pa i tragičnija nego što su danas. Trajanje putovanja pokrivalo je razdaljinu na prirodan način. Svijet je bio naviknut na te polagane ljudske brzine na kopnu i na moru, na ta zakašnjenja, na to očekivanje vjetra, razvedravanja, brodoloma, sunca, smrti. Parobrodi koje je upoznala mala bjelkinja bili su već medu posljednjim skorotečama na svijetu. I zaista, u doba njezine mladosti uspostavljene su prve zrakoplovne linije koje su trebale postupno lišiti čovječanstvo putovanja morem. Još uvijek smo svaki dan odlazili u garsonijeru u Cholenu. On se ponašao kao i obično. Dugo se ponašao kao i obično, polijevao me vodom iz vrčeva i nosio me na krevet. Prilazio bi mi, ispružio se kraj mene, no izgubio je svaku snagu, svaku moć. Kad je datum odlaska bio utvrđen, iako još daleko, on više ništa nije mogao učiniti s mojim tijelom. Zbilo se to naglo, a da to nije niti znao. Njegovo tijelo više nije htjelo onu koja će otići, koja će ih izdati. Govorio je ne mogu te više uzeti, vjerovao sam da još mogu, više ne mogu. Govorio je da je mrtav. Vrlo se blago smiješio za ispriku, govorio da mu se to možda više nikada neće vratiti. Pitala sam ga bi li to volio. Gotovo se nasmijao, rekao ne znam, u ovom času možda bih. Njegova blagost ostala je neokrnjena u boli. Nije govorio o toj boli, nikada nije rekao o njoj ni riječi. Ponekad bi mu zadrhtalo lice, zatvorio bi oči i stisnuo zube. Ali uvijek je šutio o slikama koje bi vidio iza spuštenih

parkirališta Pomorskog transporta, izdvojen. Prepoznala ga je po tim znakovima. Otraga je sjedio on, taj jedva vidljivi lik, koji se uopće nije micao, slomljen. Ona se naslonila na ogradu kao prvi put na skeli. Znala je da je gleda. I ona je gledala njega, više ga nije vidjela, ali je još uvijek gledala prema crnom automobilu. I napokon ga više nije vidjela. Luka je izblijedjela, a potom i kopno. Postojalo je Kinesko more, Crveno more, Indijski ocean, Sueski kanal, ujutro se čovjek probudi, i on je već bio tu, znalo se to po prestanku trešnje, brod se kretao pijeskom. Ali, prije svega, postojao je taj ocean. On je bio najdalji, najprostraniji, dodirivao je Južni pol, najdulji je bio između dva pristajanja, između Cejlona i Somalije. Ponekad bi ocean bio tako miran, a vrijeme tako vedro, tako blago da se činilo, kad smo ga prelazili, da je to neko drugo putovanje, a ne putovanje morem. Tada bi se brod otvarao, otvarali su se saloni, hodnici, okna. Putnici su izbjegavali svoje usijane kabine i spavali na palubi. Tijekom jednog putovanja, tijekom plovidbe tim oceanom, kasno u noći, netko je umro. Više ne zna točno je li se to desilo baš za vrijeme tog putovanja ili nekog drugog. Ljudi su kartali u baru prvog razreda, medu igračima bio je neki mladić i, u jednom trenutku, taj je mladić, bez ijedne riječi, odložio svoje karte, izišao iz bara, pretrčao palubu i bacio se u more. Dok se brod koji je bio u punoj brzini zaustavljao, tijela je nestalo. Ne, dok ovo piše, ona ne vidi brod, nego jedno drugo mjesto, ono gdje je čula za tu priču. To je bilo u Sadecu. Bio je sin upravitelja Sadeca. Poznavala ga je, i on je bio u gimnaziji u Saigonu. Sjeća ga se, visok, blago lice. Smedokos, s naočalama u okviru od kornjačevine. Ništa nisu našli u kabini, nikakvo pismo. Dob je ostala u sjećanju, strašna, jednaka njezinoj, sedamnaest godina.

Brod je ponovno krenuo u zoru. To je bilo najstrašnije. Izlazak sunca, pusto more, i odluka da se obustavi traganje. Rastanak. A jedan drugi put, bilo je to za istoga putovanja, za vrijeme plovidbe istim tim oceanom, noć se već bila spustila, rasprsnuo se velikim salonom glavne palube bljesak jednoga Chopinova valcera, koji je poznavala na tajnovit i prisan način jer ga je mjesecima pokušavala naučiti i nikad ga nije uspjela ispravno odsvirati, nikada, nakon čega je njezina majka pristala da prestane učiti klavir. Tu noć, jednu od silnih noći i noći, u to je bila sigurna, djevojka je provela upravo na tom brodu i bila je ondje kada se dogodilo to rasprskavanje Chopinove glazbe, pod blistavim, svjetlucavim nebom. Nije bilo ni daška vjetra i glazba se rasprostirala crnim parobrodom, kao nalog neba za koji se ne zna na što se odnosi, kao nalog Boga za koji se ne zna što sadrži. I djevojka se uspravila kao da će se sada i ona ubiti, baciti se u more, i nakon toga je zaplakala jer je mislila na muškarca iz Cholena i odjednom više nije bila sigurna da ga nije voljela ljubavlju koju nije razabrala jer se ona u toj priči izgubila poput vode u pijesku, a koju je tek sada ponovno pronašla, upravo u tom trenutku kad se glazba prebacila preko mora. Kao jednom kasnije i bracina vječnost preko smrti. Oko nje su ljudi spavali, prekriveni glazbom, ali neprobudeni njome, mirni. Djevojka je mislila da je upravo doživjela najmirniju noć koja se ikada spustila nad Indijskim oceanom. Ona vjeruje i to da je te noći vidjela kako na palubu dolazi njezin braco s nekom ženom. On se naslonio na ogradu, ona ga je zagrlila i poljubili su se. Djevojka se skrila da bi bolje vidjela. Prepoznala je ženu. Nisu se više razdvajali, ona i braco. Bila je udata žena. Radilo se o mrtvom paru. Izgledalo je kao da muž ništa ne primjećuje. Posljednjih dana putovanja braco i ta žena ostajali bi po cijele dane u kabini, izlazili bi tek uvečer. Tih je dana braco gledao majku i sestru kao da ih ne prepoznaje. Majka je postala divlja, šutljiva,

ljubomorna. Mala je plakala. Vjerovala je da je sretna, ali se istodobno bojala onoga što će se kasnije braci dogoditi. Mislila je da će ih napustiti, da će otputovati s tom ženom, ali ne, on im se pridružio kad su stigli u Francusku. Ona ne zna koliko vremena mu je trebalo, nakon odlaska bijele djevojke, da izvrši očev nalog, da pristane na vjenčanje s djevojkom koju mu je obitelj namijenila još deset godina ranije, s djevojkom prepunom zlata, dijamanata i zada. Ona, Kineskinja sa sjevera, iz grada FouChouena, došla je u pratnji obitelji. On, vjerojatno, dugo nije uspijevao biti s njom. Nije joj uspio podariti nasljednika imutka. Sjećanje na malu bjelkinju zacijelo je još bilo prisutno, a njezino tijelo, ispruženo, tu, preko kreveta. Ona je zacijelo još dugo bila vladarica njegove žudnje, njegovo mjerilo za osjećaje, za neizmjernost nježnosti, kao i za mračne i strašne dubine tijela. Zatim je došao dan kada je to ipak postalo moguće. Onaj dan kad je žudnja za malom bjelkinjom postala do te mjere neizdrživa da je uspio sebi u cijelosti dočarati njezinu sliku, kao u kakvoj velikoj i jakoj groznici, te prodrijeti u drugu ženu s tom žudnjom za njom, za bijelom djevojčicom. Vjerojatno se tako uz pomoć laži našao unutra u toj ženi, i vjerojatno je zahvaljujući laži učinio ono što su obje obitelji, i nebesa, i preci sa sjevera od njega očekivali, to jest nasljednika loze. Možda je ona znala za postojanje bijele djevojke. Imala je sluškinje rodom iz Sadeca koje su čule za tu vezu i koje su sigurno pričale. Morala je znati i za njegovu patnju. Vjerojatno su bile vršnjakinje, šesnaest godina. Je li te noći vidjela da joj muž plače? I, kad je to vidjela, je li ga utješila? Je li djevojčica od šesnaest godina, mala kineska zaručnica iz tridesetih godina, mogla bez nedoličnosti utješiti tu vrstu preljubničke patnje zbog koje je i ona sama ispaštala? Tko zna. Možda se vara, možda je ostatak noći proplakala zajedno s njim, bez riječi, a zatim je nadošla ljubav, nakon

plača. Ona, bijela djevojka, nije nikada ništa saznala o tim zbivanjima. Mnogo godina nakon rata, nakon brakova, djece, rastava i knjiga, on je došao u Pariz sa svojom ženom. Telefonirao joj je. Ja sam. Prepoznala ga je po glasu. Rekao je htio sam samo čuti vaš glas. Rekla je to sam ja, dobar dan. Bio je preplašen kao i nekoć. Glas mu je odjednom zadrhtao. I u tom drhtaju ona je, odjednom, prepoznala kineski naglasak. Znao je da je počela pisati knjige. Saznao je to od njezine majke, koju je susreo u Saigonu. Za bracu je također znao, izrazio je sućut. A zatim više nije znao što da kaže. I onda joj je rekao. Rekao joj je da je sve isto kao i nekoć, da je još uvijek voli, da je nikada neće prestati voljeti, da će je voljeti sve do smrti. NeauphleleChateau Pariz veljača svibanj 1984. gledalo je kao da muž ništa ne primjećuje. Posljednjih dana putovanja braco i ta žena ostajali bi po cijele dane u kabini, izlazili bi tek uvečer. Tih je dana braco gledao majku i sestru kao da ih ne prepoznaje. Majka je postala divlja, šutljiva, ljubomorna. Mala je plakala. Vjerovala je da je sretna, ali se istodobno bojala onoga što će se kasnije braci dogoditi. Mislila je da će ih napustiti, da će otputovati s tom ženom, ali ne, on im se pridružio kad su stigli u Francusku. Ona ne zna koliko vremena mu je trebalo, nakon odlaska bijele djevojke, da izvrši očev nalog, da pristane na vjenčanje s djevojkom koju mu je obitelj namijenila još deset godina ranije, s djevojkom prepunom zlata, dijamanata i zada. Ona, Kineskinja sa sjevera, iz grada FouChouena, došla je u pratnji obitelji. On, vjerojatno, dugo nije uspijevao biti s njom. Nije joj uspio podariti nasljednika imutka. Sjećanje na malu bjelkinju zacijelo je još bilo prisutno, a njezino tijelo, ispruženo, tu, preko kreveta. Ona je zacijelo još dugo bila vladarka njegove žudnje, njegovo mjerilo za osjećaje, za neizmjernost nježnosti,

kao i za mračne i strašne dubine tijela. Zatim je došao dan kada je to ipak postalo moguće. Onaj dan kad je žudnja za malom bjelkinjom postala do te mjere neizdrživa da je uspio ccbi u cijelosti dočarati njezinu sliku, kao u kakvoj velikoj i jakoj groznici, te prodrijeti u drugu ženu s tom žudnjom za njom, za bijelom djevojčicom. Vjerojatno se tako uz pomoć laži našao unutra u toj ženi, i vjerojatno je zahvaljujući laži učinio ono što su obje obitelji, i nebesa, i preci sa sjevera od njega očekivali, to jest nasljednika loze. Možda je ona znala za postojanje bijele djevojke. Imala je sluškinje rodom iz Sadeca koje su čule za tu vezu i koje su sigurno pričale. Morala je znati i za njegovu patnju. Vjerojatno su bile vršnjakinje, šesnaest godina. Je li te noći vidjela da joj muž plače? I, kad je to vidjela, je li ga utješila? Je li djevojčica od šesnaest godina, mala kineska zaručnica iz tridesetih godina, mogla bez nedoličnosti utješiti tu vrstu preljubničke patnje zbog koje je i ona sama ispaštala? Tko zna. Možda se vara, možda je ostatak noći proplakala zajedno s njim, bez riječi, a zatim je nadošla ljubav, nakon plača. Ona, bijela djevojka, nije nikada ništa saznala o tim zbivanjima. Mnogo godina nakon rata, nakon brakova, djece, rastava i knjiga, on je došao u Pariz sa svojom ženom. Telefonirao joj je. Ja sam. Prepoznala ga je po glasu. Rekao je htio sam samo čuti vaš glas. Rekla je to sam ja, dobar dan. Bio je preplašen kao i nekoć. Glas mu je odjednom zadrhtao. I u tom drhtaju ona je, odjednom, prepoznala kineski naglasak. Znao je da je počela pisati knjige. Saznao je to od njezine majke, koju je susreo u Saigonu. Za bracu je također znao, izrazio je sućut. A zatim više nije znao što da kaže. I onda joj je rekao. Rekao joj je da je sve isto kao i nekoć, da je još uvijek voli, da je nikada neće prestati voljeti, da će je voljeti sve do smrti. NeauphleleChteau Pariz veljača svibanj 1984.

PRIČA O PRIJELAZU PREKO RIJEKE Posjedovati istinu u duši i u tijelu A. Rimbaud Marguerite Duras GiaDinh, Vietnam, 1914. Pariz 1996. jedna je od najpoznatijih francuskih spisateljica druge polovice 20. stoljeća. Ja sam romanopisac, govorila je za sebe, upravo tako, u muškom rodu, i još tko kaže Duras, kaže pisac romana, to znači jedno te isto, to se podrazumijeva. No pritom je riječima pisati i roman željela dati osobno i drugačije značenje. Za nju je naime pisanje nešto posve suprotno od izravnog pripovijedanja jedne određene priče. Kad pisanje nije uvijek Sve, sve stvari stopljene u jednu, po prirodi svojoj nerazlučivu stvar, ono nije ništa, tek reklama i vjetar, kaže se u Ljubavniku. A baš u pogledu tog svoga, u velikoj mjeri autobiografskog romana, ona će reći povijest moga života ne postoji, nje nema, ja mogu o njemu samo ispričati roman, dakle istinitu laž. I doista, za sve koji poznaju njezino pisanje, očito je da se je ono svjesno izgrađivalo, tijekom pola stoljeća, na raskrižju iskustva i zamišljaja, poezije i proze, u začudnom prožimanju psihoanalize i filozofije, postmodernističkog projekta i ženskog diskurza, osobne povijesti i nadosobnog mita. Na samoj crti spajanja osjetilnostiosjećajnosti i njihovog vrlo preciznog, vrlo zahtjevnog pjesničkog izričaja. To je autorica čiji opus broji gotovo stotinu naslova ako se uzmu u obzir sva prozna djela, svi kazališni tekstovi i filmski scenariji, svi njezini autorski filmovi, zbirke novinskih članaka, kronika i intervjua, a u čijoj masi oni pravi romani predstavljaju tek manji dio, unatoč njezinom viđenju sebe kao pisca romana. Radi se naime najčešće o prozama koje, nakon prvih i još razmjerno tradicionalnih romana, postaju prozračni, šutljivi tekstovi s višestrukom funkcijom i

neodređiva žanra, nešto između poetske priče, dramskog dijaloga i scenarija. Može se uopće reći da temeljna težnja durasovskog stvaralaštva vremenom vodi prema sve većoj sažetosti izraza, ali i prema višeznačnoj globalnoj metaforici, koje se nalaze u sretnom protuslovlju s burnim neoromantičkim pričama o neodrživoj ljubavistrasti, o tuzi napuštenih i onih koji napuštaju, o strašnoj i bolnoj sreći postojanja, o kratkotrajnoj vječnosti pisanja. U svojoj dugoj karijeri Marguerite Duras je već dosta rano u nekoliko navrata bila slavna prvi put 1950. godine s romanom Brana na Pacifiku TJA. koji je već tada umalo dobila nagradu Goncourt, a zatim kao pisac scenarija za kultni film Alaina Resnaisa Hiroshima ljubavi moja koji je 1960. značio važan datum u afirmaciji filmskoga Novog vala u Francuskoj. Dijaloški roman Moderato cantabile 1958. još je jedan od vrhunaca u njezinu formalno raznolikom, ali tematski uvijek sebi vjernom stvaralaštvu. Ovaj roman preveden je i u nas, a poznat je po ekranizaciji P. Brooka sa Jeanne Moreau i J.P. Belmondom u glavnim ulogama kao i po kompoziciji Arsena Dedića na temu glazbene teme iz filma. Nešto su manje popularna ali od strane kritičara cijenjena djela iz tzv. indijskog ciklusa, Ushićenje Lol. V.Stein 1964. i Vicekonzul 1965 kao i vizualno prekrasan film India song 1975. Nakon tekstova koji su do krajnjih granica razvili poetiku tišine i fragmenta, u kojima je autorica bila sklona vidjeti izraz trajne frustracije žena u povijesti, trag njihove zanijekane tjelesnosti i nepriznate kulture izumila sam organički govor jer nisam imala nikakvih uzora, ova se nepotkupljiva pjesnikinja usredotočila i na subverzivno podrivanje filma. Nakon šudjiva teksta bilo je moguće uočiti postupnu težnju i prema filmu bez slike. Taj će eksperiment završiti doslovce pred praznim crnim ekranom kao u filmueseju ČovjekAtlantik 1982 gdje će glavnu ulogu ponovno imati tekst, odnosno pjesnička riječ u koju, uostalom, umjetnica zapravo nikada i nije prestala vjerovati.

Nakon niza stvaralačkih i osobnih kriza, nakon bolesti alkohola i bolesti odvikavanja, stvaralaštvo Marguerite Duras, sada već svjetski slavne ali i osporavane autorice, ulazi osamdesetih godina u novu stvaralačku fazu koja sintetizira sve one prethodne. Tako u dobi od sedamdeset godina ona piše novu verziju svoje priče o djetinjstvu na majčinskom kontinentu, u jugoistočnoj Aziji priče već donekle poznate iz Brane na Pacifiku, a koja će postati najveći francuski knjižarski uspjeh svih vremena. To je roman Ljubavnik 1984. za koji je tada sedamdesetogodišnja autorica napokon dobila nagradu Goncourt, najvažniju francusku nagradu za roman. On je u samo godinu dana bio prodan u milijun primjeraka i do danas je preveden na više od trideset jezika. Jedno od najvećih iznenađenja bilo je općenito uvjerenje da je s Ljubavnikom Duras potpisala svoje prvo autobiografsko djelo. Tekst doista i djeluje kao samoispovijest, mada je zapravo ipak višeznačni autoroman pisan je kao poetska proza, dijelom u trećem licu, a dijelom autorica u njemu prvi put kaže ja. Mnogo sam pisala o ljudima u svojoj obitelji, čitamo ovdje, ali dok sam to činila, oni su još živjeli, majka i moja dva brata, i ja sam pisala naokolo njih, oko svih tih stvari a da ih ne kažem. Kao i u još modernističkom romanu Brana na Pacifiku, ona i ovdje opisuje svoje djetinjstvo provedeno u Indokini, ali dok je ranije govorila o jasnim razdobljima svoje mladosti, sada govori o skrivenim razdobljima te iste mladosti, o svemu prešućenome. Tako se ovo djelo može smatrati ishodištem ali na neki način i ciljem traganja cijeloga opusa, njegovim osjećajnim temeljem i izvedbenim vrhuncem. Tu se dakle ponovno tematizira djetinjstvo. No sada se u njemu već nazire motiv rađanja pisma iz osjećaja samoće i različitosti, te motiv pisanja kao utjehe za bitnu podijeljenost autorice između dva svijeta, dva kontinenta, dva jezika. U sretnom spajanju slike i riječi, odnosno pjesničkog, kazališnog i filmskog iskustva iz ranijih stvaralačkih faza, ovaj je roman dosta čidjiv i pristupačan

unatoč svojoj strukturi mozaika, dok se zbog gotovo arhetipski stilizirane obiteljske drame koju obraduje, svatko može poistovjetiti s likovima priče. Međutim po izvjesnoj samosvijesti pisanja, po njegovoj sklonosti samotematizaciji i samoodražavanju crna lancia francuske ambasade još nije ušla u književnost, po srodnosti kompozicije s modernističkom filmskom montažom, po semiotizaciji svih motiva motiv brane na Pacifiku kuća što u dodiru s poplavom postaje livada, potok i gaz.. po analoškom povezivanju tjelesnosti pisma i čitkosti tijela paradoksalni izgled dječje prostitutke s ružičastim muškim šeširom i večernjim cipelicama potiče, a da ona to i ne zna, sveukupnu žudnju lice djevojčice istodobno je obilježeno slutnjom užitka i smrtnom tjeskobom, baš kao i njezino buduće pisanje haljine Betty Fernandez i MarieClaude Carpenter utjelovljuju dvije različite i suprotne poetike, itd... moguće je govoriti o prvom izrazito postmodernističkom romanu Marguerite Duras. Mada nas i prethodna djela u ovom opusu već navode na pomisao o bešavnom kontinuitetu između mekog, lirskog modernizma, te još uvijek etički usmjerenog, još uvijek diskretno angažiranog postmodernizma. Ljubavnik je dakle iz dvostruke perspektive ispričana priča o jednom dramatičnom djetinjstvu i ranoj spoznaji buduće spisateljice o umjetničkom pozivu jedino što želim je pisati, samo pisati. No, to naravno ne znači da je za autoricu književnost vrednija od života, naprotiv, radi se o tome da je ona njegova sama bit sažeta do esencije. Njezina želja za pisanjem javlja se već u djetinjstvu kao kompenzacija za osjećaj nelagode što je rođena kao djevojčica, kao način da zadobije majčinu ljubav, da zaboravi bijedu i brutalnost obiteljskog i kolonijalnog okoliša. U središtu knjige nalazi se ključna epizoda prelaženja male bijele školarke domorodačkim trajektom preko rijeke Mekong. Ta je zgoda prikazana kao zbiljska, ali ona istodobno funkcionira i

višestruko simbolički. Oko tog središnjeg prizora smjenjuju se na način kratkih rezova u filmskoj montaži asocijacije i uspomene, slike iz prošlosti i iz sadašnjosti. Sve to navodi na dojam o spontanom, polusvjesnom pisanju, mada se zapravo radi o vrlo složenoj, istodobno isprekidanoj i krajnje konstruiranoj pjesničkoj strukturi. Tako slikovit i prisan krajolik iz djetinjstva zadobiva u sjećanju i u tekstu vrijednost metafore. Tu je rijeka Mekong čija se moćna delta miješa s oceanom, tu je trajekt na kojem petnaestogodišnjakinja zauvijek napušta djetinjstvo s druge strane rijeke čeka je bitni eksperiment otkriće spolnosti i nedopuštenog erotskog užitka. Taj će događaj za nju ubuduće značiti nešto kao antisudbinu bit će to početak njezina stvaranja same sebe, usprkos zabranama odgoja, majke, okoline. Jer kao što stajaće vode rižišta imaju neke veze s fatalizmom ljudi koji od riže žive, tako je mirenje sa sudbinom jedini izlaz za bijele žene koje u kolonijalnom progonstvu sanjaju o onom pravom životu što ih čeka u dalekoj Europi. Ta izdaja žena prema njima samima oduvijek mi se činila greškom, reći će djevojčica s licem užitka, jedini samosvjesni i samoosviješteni lik u romanu. Njezina majka, siromašna udovica, učiteljica fran mah otkrivanje spolnosti, slutnju smrti ali i same prirode pisanja oni će zauvijek ostati međusobno nedjeljivo povezani. Srž ovog neobičnog razvojnog romana, kojemu se u središtu nalazi djevojačka inicijacija, čini bez sumnje i samotematiziranje pisma kao mnoštvene, uskomešane Cjeline ono je po svojoj prirodi plod međudjelovanja tijela i izraza, kaosa i strukture, šutnje, glazbe i jezika, ženskog i muškog načela. Interes knjige zacijelo je i psihološki i autobiografski, no on je ipak prije svega estetički. Roman Ljubavnik u sebi sretno spaja tematski kompleks ranijih romana s izražajnim postupcima kasnijih, avangardnih i filmskih djela u stvaralaštvu Marguerite Duras. Rezultat je izuzetno sugestivan, slojevit, ali i vrlo suzdržan tekst koji se

razvija unutar samoga sebe, u spiralnim krugovima oko ključnog otkrića želje koja ima neke veze s Bogom. I temeljnu vezu s pisanjem. Susret s kineskim ljubavnikom pomoći će djevojčici da odraste, da uzme sudbinu u svoje ruke, te da se sa sedamnaest godina otisne u Europu gdje će uskoro započeti magična i tajnovita karijera čeznutljive mješanke s Mekonga koja će postati svjetski slavna spisateljica. Žudnja djeteta javlja se u romanu kao znak prekoračenja majčine zabrane i kolonijalnog društvenog koda. U djelima Marguerite Duras nalaze se naime uvijek s jedne strane jamci lažnoga reda, a s druge nositelji otpora i pobune. To su u pravilu osujećene žene, žene u tranziciji između dva vremena, dva svijeta, između neslobode i stvaralaštva. Pa zatim djeca, stranci, skitnice, prosjaci, alkoholičari, zločinci iz strasti. i općenito ljudi s društvenog ruba koji u nekoj vrsti borbene pasivnosti odbijaju sudjelovati u lažnoj integraciji, u neprihvatljivom poretku. Tako je po svojoj oporbenoj gesti Marguerite Duras još pobornik avangarde ako ovu shvatimo ne samo kao umjetničku provokaciju, nego kao stvaranje struktura koje teže utopijskoj? promjeni cuskog jezika u domorodačkoj školi, dvostruka je marginalka, u odnosu na društvo bijelih vlastodržaca, ali i medu imućnim domorocima. Vampirizam kolonijalnog sustava uništava tu hrabru majku on rada u djeci stid i mržnju, ali i fiksnu ideju o bijegu iz toga pakla, što će uspjeti jedino djevojčicipripovjedačici. No taj će pakao, unatoč svmu, ostati u njoj prisutan cijeloga života kao nepreboljena ljubav i trajno nadahnuće. Rekli smo već da je roman ispričan u donekle proustovskoj dvostrukoj optici pripovijedanja u središtu je čas mala junakinja, čas ostarjela pripovjedačica, dok se između njih naslućuje sve ono trajanje koje ih dijeli, to jest čitav jedan život. Međutim formulu ljubavnog romana ili razvojnog romana Marguerite Duras koristi za paradoksalno izvrtanje očekivanih općih mjesta djetinjstvo je ovdje prikazano kao

strasna antiidila, kao negativna utopija. Obitelj je napaćena ljubavlju i mržnjom, u njoj vladaju odnosi žrtve i mučitelja, oni isti kakvi vladaju i u rasističkom kolonijalnom sustavu, a koji će kasnije kulminirati u fašizmu. Očajanje je zapravo sretna okolnost jer u mladoj junakinji pospješuje pobunu i otvara joj put u stvaralaštvo kao spas od vrebajućeg ludila. Njezinu prvu ljubav okolina osuđuje kao prostituciju. No nesuđena ljubavna priča bijele djevojčice i bogatog kineskog ljubavnika urodit će pjesničkim uvjerenjem da nijedna ljubav na svijetu ne može nadomjestiti Ljubav, kao i slutnjom da žudnja i užitak svakodnevno polaze u traganje za Bogom. Erotski užitak odvest će djevojčicu izravno u pobunu pisanjem i jedno i drugo znači buntovnu gestu opiranja okolini i autoritarnom poretku uopće. Apsolutno sjećanje na ovu ključnu epizodu iz mladosti na fotografiju koja nikada nije bila snimljena je presudno, jer upravo je taj događaj značio raskid s djetinjstvom, s majkom, pa onda napokon i s Azijom. Prijelaz na simboličku drugu obalu rijeke donosi u isti etičkih, društvenih i spolnih rodnih odnosa. Štoviše, uvijek u smjeru obrnutom od kazaljki na satu, one teže dubinskoj preobrazbi u korist slabijega pola same zapadnjačke misaone paradigme koja počiva na protuslovlju intelekta i tjelesnosti, istosti i različitosti, središta i periferije.. a u kojoj oduvijek prevladava onaj tradicionalno jači pol. Po tome sirveze između umjetnosti Marguerite Duras i emancipatorskih pokreta šezdesetih i sedamdesetih prošloga stoljeća očigledne. Međutim njezin smisao za erotsko koje je ujedno prostor spoznaje i stvaralaštva, njezina vjera u produhovljenost čulnosti i u prisnu ćutilnost jezika povezuju se, preko ponora što ih dijeli, u intenzivnoj etici žudnje R. Barthes, u osobnoj, globalnoj poetici uzajamnosti. Tako se ideja života s pathosom istodobno ispisuje u tijelu riječi i kroz finu mrežu strukturne metaforike koju je moguće iščitati samo iz konteksta cijeloga opusa. Tek u njegovu

ozračju postaje očito zašto je, i na koji način, svaki tekst, svaki film sazdan od suigre svjeda i sjene, od svega rečenog i mase neiskazanoga, od mladosti srca i bolesti smrti, od trajnog dijaloga između snažno proživljena osobnog iskustva i njegove simbolizacije. Između istine u duši i istine u tijelu A. Rimbaud. Moglo bi se stoga opravdano reći da je Marguerite Duras prije svega pjesnikinja, kao što je, vjerojatno, i posljednja moderna romaničarka. Ona je umjetnica jedinstvenog, fragmentarnog ali istodobno sinteznog opusa i izričaja, koja sustavno gradi od svijeta života i svijeta jezika svoju estetiku na razmeđu životopisa, fikcije i žive, djelatne metaforike. Njezino stvaralaštvo u svakoj svojoj etapi, na svakoj svojoj razini nastoji tematizirati prava pitanja našeg vremena i etička, i estetička, i filozofska ali nikada ne želi imati posljednju riječ ona je prepuštena čitateljima.