Kelila i Dimna

KELILA I DIMNA (STARE INDIJSKE PRIČE) Preveo Besim Korkut SVJETSKA RIZNICA BASNI Književno djelo Ibn al-Mukafe svrstano je u začetke arapske umjetničke proze. Njegovi traktati pod naslovima al-Adabu-l-kabir i al-Ada-bu-s-sagir predstavljaju originalna djela utilitarnog karaktera u kojima autor da je mudre pouke vladarima kako da se ponašaju prema podanicima, te kako da se ljudi uopće ponašaju jedni prema drugima. Ovi pragmatični i didaktički savjeti izloženi su, zatim ilustrativno u jednome od najpoznatijih djela svjetske literature – u Kelili i Dimni. Ovaj zbornik izvanrednih i vječno aktuelnih basni zapravo i nije originalno djelo Ibn al-Mukafe, već njegov prijevod sačinjen sredinom osmoga vijeka sa pahlevi (srednjepersijskog) jezika na arapski. Sudbina Kelile i Dimne gotovo u svemu veoma podsjeća na sudbinu mnogo poznatijeg djela Hiljadu i jedna noć. Naime, ovo djelo kojim se Ibn al-Mukafa proslavio kao njegov uspješan prevodilac i prerađivač također potiče iz drevne Indije: Kelila i Dimna je, izvorno, zbirka indijskih basni nastalih na sanskriru, pod naslovom Pančatantra, kao velika kulturna dragocjenost prenesena je na pahlevi jezik, o čemu se detaljno govori i u uvodnim dijelovima Kelile i Dimne. Kako nije sačuvana ni sanskritska ni pahlevi verzija, Ibn al-Mukafin prijevod i prijevod na sirijski jezik jedini su poznati tragovi o porijeklu jednog od najznamenitijih djela u svjetskoj književnoj baštini. Značaj ovoga djela u verziji kakvu danas imamo zaslugom Ibn al-Mukafe je, između ostalog, i u tome' što ono predstavlja pravu riznicu uticaja i prožimanja filosofskih misli i kultura drevne Indije, antičke Grčke, Persije i velikoga arapsko-islamskog halifata. U svome pohodu kroz vijekove i civilizacije ovo djelo se usavršavalo i brusilo, poput bisera u morskim dubinama, u preradbama raznih prevodilaca koji su ga prilagođavali svome vremenu, ili ukusu svojih suvremenika. Poredeći arapski i sirijski prijevod, možemo pouzdano zaključiti da je Ibn al-Mukafa bio vrlo slobodan i kreativan prevodilac koji je basne prilagođavao ukusu muslimanske publike i da je razvijao neke vlastite ideje koje je izlagao u svojim originalnim djelima. Čak je vršio neku vrstu depaganizacije odstranjujući dijelove teksta koji bi mogli povrijediti muslimanska vjerska osjećanja i uvodeći nekoliko citata iz Kur'ana kojih, naravno, nije moglo biti u sanskritskom izvorniku. Prevodilac je

1

ovako dragocjenom slobodom učinio ogromnu uslugu svjetskoj književnosti jer je, zahvaljujući tome, djelo postalo veoma popularno u arapsko-islamskom svijetu i odatle je prešlo u Evropu već u jedanaestom vijeku. Bila je to još jedna iznimno velika posrednička uloga arapsko-islamskog svijeta između antičkih kultura i Evrope. Forma Kelile i Dimne, kao i forma Hiljadu i jedne noći, također je indijskog porijekla. Vrlo osobena forma podsjeća na veliki ram unutar koga se nalazi čitav niz manjih ramova, ili priča, koji čine skladnu kompozicionu cjelinu. Osnovni ili najveći ram je povijest indijskog cara Depšelima i filosofa Bejdebe koji postojano poučava svoga vladara mudrosti upravljanja i odnosa prema ljudima uopće. Unutar toga rama kao najšire okvirne priče razvija se čitav niz kraćih priča od kojih se svaka može čitati kao zasebna cjelina, ali draž ove forme je u tome što priče istovremeno prelaze jedna u drugu razvijajući se u pravcu omeđenom najširom okvirnom pričom. Ova zanimljiva arhitektonika upotpunjena je i uvodnim poglavljima koja je vjerovatno prevodilac Ibn alMukafa dodao usklađujući ih sa osnovnom strukturom djela. Kelila i Dimna je u osnovi djelo didaktičkog karaktera. U skladu s arapskim srednjovjekovnim pojmom adaba, koji se danas prevodi kao književnost a označavao je ukupnost ljudske djelatnosti usmjerene ka obrazovanju i oplemenjivanju čovjeka, ovo djelo ima cilj da zanimljivom pričom pouči, obrazuje, oplemeni i usreći čovjeka. Pri tome se koriste uglavnom basne kao ilustrativni element gdje životinje govore i djeluju kao ljudi. Doduše, priče su namijenjene u prvome redu carevima, hali-fama, njihovim najbližim saradnicima emirima i upravnicima kojima se u sugestivnoj formi basni daju lekcije iz oblasti političke vještine i državničke mudrosti radi usrećivanja podanika i dugovječnosti samih vladara. Međutim, živome pouke koje sadrži svaka priča namijenjene su i drugim ljudima, čovjeku uopće, kome je potrebna pomoć u savladavanju svih vrsta ljudskih slabosti. Prema tome, Kelila i Dimna u Ibn al-Mukafinoj verziji teži da da doprinos usavršavanju moralnih vrijednosti zasnovanih na principima najšireg srednjovjekovnog pragmatizma. Krajnja ideja je da loši postupci i odnosi među ljudima ne valjaju jer, ilustriram basnama, ubjedljivo protivrječe praktičnosti i zdravom razumu, te se, najzad, okreću protiv onih koji tako postupaju. Upravo ta dimenzija univerzalističke vrijednosti basni čini ih zanimljivim svakom čitaocu i osigurava im aktuelnost u svakom vremenu. Jer, čitajući basne u Kelili i Dimni, ne samo da izvlačimo dragocjene pouke o nužnom savladavanju vlastitih slabosti i o potrebi da se klonimo loših postupaka koji će nam se najzad osvetiti, nego na mnoštvu mjesta u savjetima drevnom caru Depšelimu, ili halifi, uočavamo mudrost koja je isto toliko aktuelna i danas, te bi se mogla preporučiti današnjim političarima, državnicima, sudijama i drugim ljudima od vlasti i uticaja. Ne samo vladar, već i običan čovjek mora biti pravedan i milosrdan, održati zadatu riječ i ne podavati se gnjevu – jedna je od brojnih i čestih poruka basni. Razlika između običnog i uticajnog čovjeka u podavanju ili otporu ovim mahanama moguća je samo u dalekosežnim posljedicima: vladarev gnjev, na primjer, ili nepravičnost, proizvode mnogo opasnije posljedice nego u običnog čovjeka. Princip ogledala – jer basna se gradi upravo 2

na tome principu – mnogo ubjedljivije odvraća i cara i podanika od odurnih postupaka, budući da se lakše uočavaju ako nam se pokazuju kod drugih, a ne kod nas samih – kao u jednoj vrsti ogledala. Istovremeno, moralizatorska poza koja u izravnom dijeljenju savjeta može naići na stav odbojnosti i otpora vješto se prikriva formom basne koja ima veću sugestivnu moć i efikasnije djejstvo. Iako jeKelila iDimna slobodan i djelimično prerađen prijevod djela iz indijske literature, njega baštini historija arapske književnosti kao jedno od najznačajnijih svojih proznih djela. Razlog je i u tome što je danas poznato kako je ovo djelo uistinu izvršilo ogroman uticaj na cjelokupnu srednjovjekovnu arapsku književnost, tačnije na njene prozne vrste koje dotle nisu bile ni izdaleka razvijene kao poezija. Nakon Kelile i Dimne, žanr zanimljive priče uhvatio je korijena u arapskoj prozi i dalje se uspješno razvijao u djelima al-Džahiza, al-Hamazanija, al-Ha-ririja i drugih pionira arapske umjetničke proze. Esad Duraković BILJEŠKA Pored poznatih starih indijskih eposa Mahabharate i Ramajane, pored čuvenih staroindijskih himna Rigveda, veoma omiljeni oblik stare indijske književnosti bile su "stare pripovijetke" (purana) koje sadrže: legende, bajke i basne. Jedno od najčuvenijih djela te vrste jeste, bez sumnje, Pančatantra ili u arapskoj verziji Kelila i Dimna. (Naziv Kelila i Dimna dobila je Pančatantra po imenima dva šakala, glavnih junaka najveće pripovijetke "Lav i vo", čija imena na sanskritskom glase: Kačataka i Damanaka.) Pančatantru je napisao na sankritskom jeziku indijski filozof i brahmanski prvosveštenik Bejdeba, koji je živio u gradu Kašmiru oko 300 godina prije naše ere. Za vladavine najslavnijeg perzijskog cara, Enuširvana Pravednog (531-579), prevedena je Pančatantra, kako se to vidi iz uvoda, u prvoj polovici VI vijeka sa sanskrita na pehlevijski jezik, tadašnji književni jezik stare Perzije. O piscu Pančatantre, filozofu Bejdebi, o njenom prevodiocu na pehlevijski jezik, ljekaru Berzevejhu, kao i o piscu uvoda, Perzijancu Behnudu sinu Sehvanovu, ne zna se ništa podrobnije. U Vili vijeku, u doba kada Arapi, osvojivši Perziju i prostrane i bogate krajeve negdašnjeg Vizantijskog carstva, Siriju, Egipat i Sjevernu Afriku, uspijevaju da prevedu na arapski jezik sva značajnija djela indijskih, grčkih i perzijskih mudraca, poznati arapski književnik Abdu-lah ibn El-Mukafa, rodom Perzijanac, prevede na arapski jezik Pančatantru i tako sačuva od zaborava ovo značajno književno djelo, jer su se tokom stoljeća i sanskritski original i pehlevijski prevod zagubili. Prevodilac Pančatantre na arapski jezik Abdulah ibn El-Mukafa rođen je u perzijskom gradu Huzu. Otac mu je bio visoki poreski službenik istočnih provincija tadanje ogromne arapske države. Mladi Abdulah se, živeći u izobilju, vrlo rano odao 3

nauci i književnosti. Već u dvadesetoj godini života bio je čuven kao izvanredan majstor stila i znalac arapskog jezika. Primivši islam, on po ondašnjem običaju stupa u svitu i službu Isa ibn Alije, strica prve dvojice abasovićkih halifa, Ebul-Abasa Es-Sefaha (749754) i Ebu Džafera El-Mensura (754-775). Mladi književnik Abdulah ibn El-Mukafa napisao je nekoliko originalnih književnih djela, a i nekoliko ih je preveo sa perzijskog jezika. Živio je najviše u Basri, tada glavnom gradu istočnih provincija arapske države, centru književnika i učenih ljudi. Slobodouman, kritičnog duha, oštra jezika i pod sumnjom da je bezvjerac, Abdulah ibn El-Mukafa se brzo zamjerio tadašnjem namjesniku istočnih provincija abasovićke države Sufjan ibn Muaviji, pa ga ovaj po odobrenju bagdadskog halife Ebu Džafera El-Mensura, kome se Abdulah takođe jako bio zamjerio, na grozan način pogubi. Stradao je, dakle, u naponu svoga stvaralaštva, u 32. godini života. Stare indijske pripovijetke Kelila i Dimna (Pančatantra) je zbirka kraćih i dužih basni u kojima su vrlo duhovito i misaono obrađene raznolike teme iz ljudskog života i kazane mnoge opšte ljudske istine. U tim pripovijetkama se govori mahom u tonu moralizatorsko-didaktičnom o prijateljstvu, p zlu i dobru, o čovjeku i njegovu odnosu prema drugim ljudima, o vlasti i vlastodršcima, o sreći i nesreći, o pravdi, nepravdi i pravosuđu, o ljubavi, itd., itd. Indijski filozofi brahmanski prvosveštenik Bejdeba, tvorac Pančatantre, prožeo je, sasvim shvatljivo, sižeje pojedinih basni svojim religioznim refleksijama, pokušavši da svojim mislima da pečat shvatanja i morala brahmanske religije. Prevodioci na perzijski i arapski jezik, svaki na svoj način i u duhu svojih religioznih shvatanja, pokušali su takođe da sačuvaju taj izrazito moralizatorsko-didaktični ton djela. Međutim, ni sva religiozna zamagljivanja osnovnih sižeja Kelile i Dimne, ni sva isticanja religioznih ideja o sudbinskoj predodređenosti ljudskog života u prvi plan, koji su, uzgred budi rečeno, danas pravi anahronizam, nisu mogli da umanjenu istinsku vrijednost i estetsku ljepotu djela. Ono bitno u Kelitt i Dimni: istočnjačka mudrost kao izraz životnog narodnog iskustva, duhovita igra ljudske misli koja impresionira, snažne analize Ijudksih karaktera, skepsa kojom je prožeta svaka misao i koja svakoj misli da je osobitu draž – to je sačuvano, to se ničim nije moglo zasjeniti. Kao izraz utančane istočnjačke filozofske misli kazane u finim metaforama i alegorijama i izražene aforističkim stilom i biranom riječju, Kelila i Dimna je zato i prevođena sa arapskog na mnoge jezike (sirijski, grčki, hebrejski, latinski, novoperzijski, mongolski, etiopski, španski, engleski, francuski, njemački, malajski, turski i ruski), zato su je i Arapi tri puta pretakali u stihove, samo se, nažalost, nijedan od tih arapskih prepjeva nije sačuvao. Pa ne samo to. Ovo je impozantno istočnjačko djelo svojini sižeom i mišlju oplodilo mnoga istočnjačka remek-djela, među kojima i Hiljadu ijednu noć, i ono je dolazilo u strane literature u raznim skraćenim i preinačivanim verzijama. Jedna od takvih verzija koja je u srednjovjekovnu srpsku književnost u XIII vijeku došla preko vizantijske 4

književnosti jeste roman Stefanit i Ihnilat. Ovo nekoliko riječi napisanih o Kelili i Dimni ne mogu ni izdaleka da dočaraju snagu i ljepotu djela. Ono će samo za sebe i samo o sebi reći i mnogo više i mnogo ljepše od nas. Sarajevo, jula 1952. Prevodilac UVOD Ovaj uvod priredio je Behnud, sin Sehvanov, poznat pod imenom Perzijanac Alija, sin Šahov. On je u uvodu objasnio zašto je brahmanski prvosveštenik napisao knjigu indijskom caru Depšelimu, koju je nazvao Kelila i Dimna. Da bi skrio pravu namjeru ove knjige od neuka svijeta i istakao ljepotu mudrosti, filozof Bejdeba je baš zato u ovoj knjizi i stavio riječi u usta životinja, jer mudrost ima dugu stazu kojom samo filozof ide, ona je njegovoj misli pristupačna, i ona kao takva duhovno oplemenjuje njene prave pobornike, a za sve one koji je traže jest osobita čast. Pisac uvoda navodi da je zbog Knjige Kelile i Dimne perzijski car Enuširvan, sin Kubadov, a unuk Firuzov i poslao starješinu perzijskih ljekara, Berzevejha, u Indiju, koji se, kad je došao u tu zemlju, na razne načine dovijao kako da se domogne te knjige. Najzad je naišao na čovjeka koji mu je omogućio da tajno noću uzme iz carske riznice, pored drugih knjiga indijskih učenjaka, i pomenutu knjigu, i da je prevede. U uvodu je rekao šta je sve Berzevejh doživio na svome putu u Indiju i šta je učinio da dođe do te knjige, zatim kako čitalac ovu knjigu mora pažljivo da čita i prouči, pa da bi mogao da pronikne u njen skriveni smisao, jer, inače, neće moći da shvati ono što se željelo postići njome ako tako ne postupi. I, najzad, kako se Berzevejh vratio iz Indije s knjigom, kako je ona javno pročitana, kako je Enuširvanov veliki vezir, Buzurdžimihr, napisao posebno poglavlje pod naslovom "Poglavlje o ljekaru Berzevejhu", u kome je prikazao Berzevejhov život od rođenja do njegovog muževnog doba; dakle, dok nije zavolio mudrost i dok se njome svestrano nije počeo baviti, i kako je to poglavlje Buzurdžimihr uvrstio prije poglavlja "Lav i vo", koje je inače početak ove knjige. Perzijanac Alija, sin Šahov, reče: – Evo zaštoje filozof Bejdeba napisao Knjigu Kelile i Dimne indijskom caru Depšelimu: Kada je Aleksandar Veliki Makedonski savladao vladare na Zapadu, on je krenuo protiv vladara Istoka, perzijskih i drugih. Sa perzijskim vladarima, koji su bili najmoćniji i koji su mu se najviše odupirali, vodio je ratove, i s nekima bi od njih sklapao mir kad bi mu ga ponudili. Tako je Aleksandar uspio da pokori sve careve koji su mu se suprotstavljali i da rasparča njihove zemlje. Pokorivši perzijske careve, on krenu na Kinu, ali usput najprije napade indijskog cara, pozivajući ga da mu se pokori i da prizna njegove 5

zakone i njegovu vlast. U to doba vladao je Indijom moćan, hrabar i snažan car po imenu Fur. Čim ču da je Aleksandar krenuo protiv njega, on se poče spremati za borbu. Sakupi sve razbacane snage i žurno izvrši mobilizaciju. U najkraćem roku sakupi veliku silu protiv Aleksandra: slonove i zvijeri koji su bili izvježbani za borbu, osedlane konje, britke sablje i svjetlucava koplja. Kada se vojska Aleksandra Velikog približila vojsci Fura Indijskog i kad je Aleksandar čuo da je Fur protiv njega poslao ogromnu konjicu, takvu konjicu kakvom ga nije dočekao nijedan vladar okolnih država, on se poboja da odmah stupi u borbu. Aleksandar je bio državnik ogromnog iskustva, a uz to snalažljiv i dovitljiv čovjek, pa je zato i odlučio da ne hita s borbom nego da se najprije posluži varkom. On je ušančio svoju vojsku i počeo smišljati na koji će način napasti cara Fura i pobijediti ga. Aleksandar je odmah pozvao astrologe i naredio im da kažu kog dana treba da napadne indijskog cara, pa da ga srećno pobijedi. Primivši carevu naredbu, astrolozi odmah počeše o tome razmišljati. Prolazeći na svome pohodu kroz gradove, Aleksandar je običavao da pokupi i sa sobom povede najvještije i najčuvenije zanatlije. Svojom oštroumnošću on dočara tim zanatlijama kako da naprave od bakra šuplje konje na točkovima, koji će biti veoma pokretljivi i na kojim će se nalaziti likovi ljudi. Uz to im naredi da te naprave napune naftom i sumporom, da se one, kada budu gotove, vješto skriju i stave ispred prvog bojnog reda i da se, u trenutku kad se vojske sukobe, u njima potpale vatre pa će tako protivnički slonovi, kada obaviju svojim surlama te usijane naprave, odmah uzmaći. Rekavši im to, Aleksandar je zapovijedio majstorima – zanatlijama da odmah zasuču rukave i da te naprave što prije načine. Primivši carsku zapovijest, majstori – zanatlije se odmah latiše posla. Baš tada je isticao i rok koji Aleksandru odrediše astrolozi, pa zato on ponovo posla caru Furu svoje izaslanike, pozivajući ga da mu se pokori i prizna njegovu vlast. Međutim, Fur mu je po poslanicima odgovorio da mu se neće pokoriti i da će se boriti s njim. Kada je Aleksandar doznao za odluku svog protivnika, pođe protiv njega sa čitavom svojom silom. Car Fur je dočekao tu silu slonovima pred koje je Aleksandrova vojska gurnula one naprave. Slonovi nasrnuše na te konjanike napravljene od bakra i obaviše ih svojim surlama, ali čim osjetiše da su konjanici užareni, pobacaše svoje jahače, izgaziše ih nogama i pobjegoše ne osvrćući se ni na šta. Koga god su sreli, zgazili su ga. Tako razbijenu vojsku indijskog cara Aleksandrovi vojnici potjeraše i silno izraniše. Vidjevši to, Aleksandar stade vikati: – O, care, Indije, iziđi mi na mejdan, sačuvaj svoju vojsku i porodicu i nemoj ti biti uzrok njihovoj propasti, jer nije ljudski da car svoju vojsku izlaže stradanjima, nego treba da je zaštiti svojim imetkom i svojim životom! Iziđi mi na mejdan, a vojsku ostavi na miru! Ko od nas dvojice pobijedi, nek mu je sa srećom! Kad Fur ču šta Aleksandar reče, uputi se prema njemu misleći da mu se pružila 6

zgodna prilika da ga smakne, pa videći da se njegov neprijatelj uputio prema njemu, pođe mu u susret. Jašući na konjima oni se sukobiše i borba potraja nekoliko časova, ali jedan drugome ne mogoše ništa učiniti. Kada Aleksandar vidje da Furu neće moći ništa da učini, dade svojoj vojsci ranije ugovoreni znak. Na taj znak Aleksandrova vojska tako zaurla da se sva zemlja potrese i uznemiriše vojnici. Prestrašen tim urlanjem Fur se obazrije misleći da se nešto događa u njegovoj vojsci, a Aleksandar iskoristi zabunu svog neprijatelja, brzo ga udari i izbaci iz sedla. Udarac ponovi još jedanput, i Fur pade na zemlju. Čim Indusi vidješe šta bi s njihovim carem, navališe na Aleksandra, i boriše se ne žaleći svoje živote. Ali Aleksandru pođe za rukom da ih na lijep način pridobije za sebe, obećavši da će biti dobar prema njima, i tako je zavladao njihovom zemljom. Odmah im je postavio za cara jednog svog pouzdanika, ali je ipak u Indiji ostao dok se nije uvjerio da je u zemlji mir i red. Poslije toga Aleksandar je napustio Indiju, ostavivši onoga svog pouzdanika da umjesto njega vlada, a on je krenuo dalje kuda je bio naumio. Kad se Aleksandar udaljio sa svojom vojskom od granica Indije, Indusi se ne htjedoše kao ranije pokoravati onom njegovom pouzdaniku koji je ostao da umjesto njega vlada njihovom zemljom, već rekoše: – I naš narod i njegovi prvaci ne pristaju da im više caruje tuđinac koji nije potomak njihove carske porodice, jer je nesposoban da vlada. Takav vladalac će nas neprestano tlačiti i omalovažavati! Zato se složiše i odlučiše da im car bude jedan od članova njihove carske kuće. Tako postaviše za cara princa Depšelima, a svrgoše onoga Aleksandrova pouzdanika. Kada je car Depšelim čvrsto uzeo vlast u svoje ruke, počeo je činiti nasilja preko mjere, osilio se i postao ohol. Zbog toga su ga se njegovi podanici mnogo bojali. Odmah je počeo da napada i pljačka susjedne vladare i na njihovu nesreću uvijek bijaše pobjednik. Svjestan svoje moći, on se počeo titrati sa svojim podanicima, počeo ih je nipodaštavati i zlostavljati. I ukoliko je njegova moć rasla, utoliko je bivao nesnosniji. Takav ostade neko vrijeme. U Depšelimovo doba živio je neki filozof, brahmanski sveštenik, zvani Bejdeba, mudar i čestit čovjek, koga su mnogo uvažavali i priznavali, i čija se riječ slušala. Vidjevši kakav zulum čini podanicima car Depšelim, Bejdeba je počeo smišljati kako će ga odvratiti od toga i vratiti na put pravde i čovječnosti. Zbog toga je Bejdeba sakupio svoje učenike i rekao im: – Znate li zašto sam vas pozvao? A evo zašto: Već duže razmišljam o postupcima cara Depšelima, koji su nepravedni, nevaljali, raskalašni i podanicima nepodnošljivi. Naša je dužnost kao brahmanskih sveštenika da se borimo protiv takvih pojava, da careve, ako skrenu s pravog puta, vratimo na stazu pravde i čovječnosti. Ako mi tako ne postupimo, snaći će nas zlo, a neuk svijet će nas smatrati gorim neznalicima od sebe, i tako ćemo u njegovim očima izgubiti svaki ugled. Naše nam učenje ne dozvoljava da dopustimo caru da živi nevaljalim životom, zato, po mome mišljenju, ne bi trebalo da napuštamo otadžbinu. Mi se protiv careva zla moramo boriti, ali, znajte, da u toj borbi imamo jedino 7

jezik. Ne bismo, mislim, uspjeli kad bismo od koga zatražili pomoć. Ako bi car doznao da smo protiv njega, propali bismo. Vara se čovjek ako misli da je moguć život u blizini zvijeri, zatim psa, zmije i vola, makar mu se i sviđalo mjesto prebivanja. Filozof treba da zaštiti sebe od svih nesreća i da izbjegne sve opasnosti da bi mogao živjeti kako želi. Čuo sam da je neki filozof pisao svome učeniku ovo: "Ko živi među nevaljalcima, nalazi se u položaju moreplovca, koji, ako se i spase davljenja, neće biti pošteđen straha." Ako čovjek sam sebe dovede u težak položaj, on je onda prava magarčina, jer je poznato da i nijeme životinje svojim instinktom namirišu šta za njih valja, a šta opet ne valja. One po svom urođenom nagonu samoodržanja bježe čim osjete opasnost; štaviše, one nikad i ne srljaju u opasnosti. Eto, ja vam rekoh šta mislim o caru Depšelimu i njegovim nedjelima, jer vas smatram svojom porodicom, ljudima kojima mogu povjeriti svoje tajne i nauku, koji mi pomažu i na koje se mogu osloniti. A čovjek, koji se ne savjetuje sa svojim bližnjima, nego uvijek postupa po svom ličnom nahođenju, ne može uspjeti! Na kraju ću vam reći još i to, da čovjek može postići svojom dovitljivošću više no što može postići konjicom i vojskom. Evo primjera i za to: Jedanput jedna vrabica snese jaja u pijesak, gdje je ranije noj nosio svoja. To se nalazilo na putu kojim je jedan slon išao na vodu. Jednoga dana prođe, kao i obično, tuda slon, nagazi na vrabičino gnijezdo i zdrobi joj jaja. Kad se vrabica vrati i vidje šta je snašlo, sva se strese od užasa, i odmah pomisli da to niko drugi nije mogao učiniti nego slon. Tako sva ojađena poletje i pade na slonovu glavu, pa ga plačnim glasom upita: – O, care, zašto si zdrobio moja jaja i ubio u njima ptiće kad sam ti prvi komšija? Jesi li ti to učinio zato što smatraš da sam niko i ništa? – Baš sam zato to i počinio – odgovori joj slon. Vrabica, čuvši to, odmah odletje jednom jatu ptica kome se potuži na slona. – Pa, šta mi slonu možemo? Ta, mi smo ptice! – odgovoriše joj. Vrabica se onda obrati vranama i gavranovima i reče im: – Molim vas da pođete sa mnom do slona i da mu iskopate oči, a ja ću ga kasnije udesiti kako treba. Vrane i gavranovi poslušaše vrabicu, doletješe do slona, i počeše mu kljuvati oči, dok ga sasvim ne oslijepiše. Tako oslijepljen slon nije mogao da nađe put kojim je ranije išao po hranu i na pojilo, već se hranio otpacima. Kada vrabica to vidje, odmah odletje do jedne bare u kojoj bijaše mnogo žaba, pa im se potuži na slona. – A šta mu mi možemo i kako da ga prevarimo kad je onako krupan? – odgovorišejoj žabe. – Molim vas da pođete sa mnom do jedne provalije, koja se nalazi u slonovoj blizini, i da u njoj zakrekećete. Kada on čuje vaše glasove, povjerovaće da tu ima vode, poći će tamo i strovaliće se u provaliju – reče im vrabica. Žabe poslušaše i sakupiše se u provaliju. Slon ču kreketanje žaba i pođe ka onoj provaliji, jer ga je jako morila žeđ. Idući tako on se strovali u provaliju i sav se razmrska. 8

Kad vrabica to vidje, odmah sletje i zaleprša iznad njegove glave, govoreći mu: – O, silniče, što si precijenio svoju snagu, a moju potcijenio! Zar ne vidiš kako te lako i smišljeno prevarih, iako sam mala; nije ti, kako vidiš, ništa pomoglo što si tako ogroman, jer si glup. – Neka mi sada svaki od vas kaže šta bi trebalo učiniti! – reče Bejdeba svojim učenicima, kada im završi priču. – O, vrli filozofe i pravedni mudrače – odgovoriše mu svi do jednog – ti si iznad nas i od nas najbolji! Pa zar se onda mogu mjeriti naša mišljenja i shvatanja s tvojim? Ali ipak znamo da se čovjek svojom krivicom izlaže opasnosti kada pliva u rijeci u kojoj ima krokodila i da je on kriv što se baš u takvoj rijeci kupa. Zmija nije ništa kriva ako kogod izvadi otrov iz njena zuba i proguta ga da vidi kako djeluje. Ko uđe u prašumu u kojoj ima lavova, nije siguran da lav na njega neće skočiti. Ovoga našega cara još nisu trle nesreće, pa zato i nema iskustva. Mi se bojimo da car ne plane i da ti kakvo zlo ne učini ako mu predložiš nešto što mu nije po volji. – Tako mi života, pametno je to što rekoste! – reče im mudrac Bejdeba. – Samo pametan i razborit čovjek uvijek traži savjet i od uglednijeg i neuglednijeg od sebe. Jedna pamet nije dovoljna ni u privatnom životu, a pogotovu kad je riječ o stvarima opšte prirode. Ja imam namjeru da se sastanem sa Depšelimom. Što se tiče vaših riječi, vaših savjetovanja i vašeg straha – sve je to na mjestu. Ali sam, kažem vam, već smislio i tvrdo odlučio, i doznaćete šta sam govorio s carem. Čim čujete da sam se od cara vratio, odmah mi dođite! Bejdeba ih onda isprati, a oni mu poželješe svaku sreću. Bejdeba odredi dan kada će da posjeti cara. Određenog dana on obuče svoje sukneno odijelo (a takva bijaše odjeća brahmanskih sveštenika) i pođe ka carskoj kapiji. Najprije se raspita gdje se nalazi dvorjanin koji odobrava ulazak kod cara, i kad mu rekoše gdje je, on mu ode, pozdravi ga, i predstavi mu se. – Imam namjeru da posjetim cara zbog jednog savjeta! – reče mu Bejdeba. Dvorjanin odmah ude kod cara i reče mu: – Na kapiji čeka neki čovjek, brahmanski sveštenik, po imenu Bejdeba, pa veli da bi želio posjetiti cara zbog jednog savjeta. Car pristade da uđe Bejdeba. Kad Bejdeba uđe kod cara, stade pred njega, najprije mu se pokloni pa onda pade pred njega ničice na zemlju, a zatim se ćuteći podiže. Caru Depšelimu bi čudno zašto Bejdeba ćuti pa pomisli: "Ovaj mora da je došao kod nas iz ova dva razloga: ili želi da od nas što zatraži, da poboljša svoje životne prilike, ili mu se desilo nešto što ne može da podnese". A onda se obrati Bejdebi riječima: – Iako su carevi prvi u svome carstvu, ipak su mudraci iznad njih zato što su mudraci. Mudracima nisu potrebni carevi baš zato što su mudraci, a carevima su potrebni mudraci, iako su moćni i bogati. Ja sam ustanovio da su znanje i stid dva nerazdvojna druga: kad nedostaje jedno, onda nedostaje i drugo; oni su upravo kao dvoje zaljubljenih, kad jednoga nestane, onome se drugome ne mili živjeti. Ko se stidi mudraca i ne poštiva 9

ih, ko ih ne uzdiže iznad ostalih ljudi, ne štiti i čuva od neprijatnosti i poniženja, taj je bez pameti, on mora da izgubi sve na ovome svijetu, da se svrsta u neznalice baš zato stoje mudracima uskratio njihovo pravo. Izrekavši to, car onda pogleda Bejdebu i reče mu: – Posmatram te, o Bejdeba, tako ćutljiva, nit' romoriš, nit' govoriš, i nešto mislim: "Mora da ga je ućutkalo i smelo strahopoštovanje koje je njime ovladalo". Ta, ne bi Bejdeba, pomislih, uzalud tako dugo stajao preda mnom, niti bi nam mimo običaj dolazio da nije po srijedi kakav razlog koji ga je na to nagnao, jer je on od najuglednijih ljudi svoga vremena. Hajde, velim, da ga upitamo kakav je razlog njegove posjete nama. Ako je njegova posjeta uslijedila zbog kakvog učinjenog mu nasilja, ja sam, bez sumnje, najpozvaniji da mu priteknem u pomoć, da mu ukažem poštovanje i da mu pomognem da ostvari svoje želje. Ako bude tražio da poboljša svoje životne prilike, odmah ću narediti da se Bejdeba do mile volje zadovolji. Ako budu po srijedi kakve državne stvari o kojima samo carevi brigu brinu, onda ću promisliti kakvom kaznom ću ga kazniti. Ali vjerujem da se neko sličan njemu neće usuditi da zabada nos u pitanja koja isključivo rješavaju carevi. Ako se to pak bude odnosilo na podanike, i on želi da im posvetim pažnju, o tome ću razmisliti. Savjeti mudraca mogu biti samo dobri, a neznalica nevaljali. Pa, sada hajde, Bejdeba, reci nam šta želiš! Kad Bejdeba sasluša careve riječi, malo se pribra, pa se ponovo pokloni pred carem, preda nj na zemlju pade ničice, a onda se podiže i reče: – Najprije ću reći ovo: Molim Svevišnjeg da caru podari dug život i da mu carstvo očuva! Meni je učinjena osobita čast što mi je car mimo sve učenjake dopustio da mogu stajati pred njim i tako mi ovjekovječio pomen u krugu mudraca. Rekavši to, Bejdeba onda pogleda cara, veseo i radostan zbog takvog carevog postupka prema njemu, pa reče: – Car me udostojio svojom plemenitošću i svojim dobročinstvom. Ja se usudih da zatražim carsku audijenciju zbog jednog savjeta koji bih želio samo caru da kažem. Saznaće se kad-tad da sam izvršio sve što je dužan da učini jedan mudrac prema svome vladaru. Ako mi car dozvoli da govorim, i zapamti moje riječi, to mu i priliči; a ako ih omalovaži, ja sam sa svoje strane učinio sve što treba i ne bojim se ma kakvog prigovora. – O, Bejdeba, govori šta god hoćeš! – reče mu car. – Ja ću te pažljivo saslušati samo da saznam šta želiš. Kako budeš zaslužio, tako ću te i nagraditi. – Postoje, care, četiri svojstva kojim se razlikuje čovjek od ostalih živih bića. U ta četiri svojstva je sadržan čitav svijet. A evo koja su to svojstva: mudrost, čednost, pamet i pravda. Mudrost uključuje u sebe: znanje, obrazovanost i mišljenje; pamet: odmjerenost, suzdržljivost i dostojanstvo; čednost: stid, plemenitost, čuvanje i uzdržljivost od svega nevaljalog, i pravda: istinitost, doborčinstvo, opreznost i lijepu narav. Ovo su, care, ljepote a sve suprotno je ružno i nevaljalo. Kad neko ima ta lijepa svojstva, makar mu u životu ne išlo sve kako treba, neće biti nesrećan ni na ovom ni na onom svijetu, neće žaliti 10

ono što je moralo da propadne, neće roptati na svoju sudbinu i, najzad, neće ga zbuniti kakva nesreća koja ga zadesi. Svi se slažu u tome da je mudrost blago koje se ne može nikad potrošiti, to je nepresušni izvor, skupocjena haljina koja se ne da poderati, to je vječito uživanje. Baš zato što sam se uzdržao da prvi oslovim cara, bio je znak moga strahopoštovanja prema njemu i mog veličanja njegove ličnosti. Života mi moga, careve treba poštivati, a pogotovu cara koji je od mnogo većeg ugleda nego svi oni koji su prije njega vladali. Učeni su ljudi davno rekli: "Treba ćutati jer je u tome spas; treba se čuvati prazna govora, jer takav govor donosi samo kajanje". Priča se da su se jednom četvorica učenih ljudi slučajno našli kod nekog cara pa im je on rekao: "Hajde, neka svaki od vas kaže nešto što može da posluži kao uputstvo u životu". Jedan reče: "Najljepša je osobina učenih ljudi ćutanje". Drugi reče: "Čovjeku je najpotrebnije da zna u kolikoj je mjeri pametan". Treći reče: "Najbolje je čovjeku da ne govori što ga se ne tiče". Četvrti reče: "Čovjek je najviše blažen ako se prepusti sudbini". Priča se da su se nekad u staro doba sastali carevi Kine, Indije, Perzije i Rima i da su rekli: "Hajde, neka svaki od nas kaže nešto što će ostati kao izreka za sva vremena"! Kineski car reče: "Lakše se suzdržati, pa ništa ne reći, nego pobijati ono što se rekne". Indijski car reče: "Suvišne riječi nisu ni od kakve koristi makar i išle u prilog onome ko ih govori". Perzijski car reče: "Sve dok ne izustim riječ, ja sam gospodar, a čim je izustim, ona je odmah moj gospodar". Rimski car reče: "Nikada se nisam kajao kad god sam ćutao, a često sam se kajao zato što sam govorio". Pred carevima je bolje ćutati, nego suvišno govoriti – reče filozof Bejdeba caru Depšelimu. – Čovjek najviše treba da se boji svoga jezika. Ali kad mi je car, Svevišnji ga dugo poživio, dopustio da govorim koliko hoću, neka iz mojih riječi za sebe izvuče korisnu pouku, jer to želim. Car od toga može imati samo koristi, a ja ću sa svoje strane učiniti ono što mi nalaže dužnost. Zato ti, care, velim: – O, care, ti si naslijedio svoje silne pretke koji su prije tebe osnovali i osnažili ovo carstvo. Oni su izgradili tvrđave i utvrđene gradove, osposobili zemlje, vodili ratove, opremali vojske i vladali dugo. Imali su mnogo oružja i konja i vladali su stoljećima u svakoj sreći i zadovoljstvu. Ali im ipak sve to, care nije smetalo da ne ostave lijep pomen u narodu. Činili su dobra djela za vrijeme svoje vladavine, bili su odmjereni u svojim postupcima, lijepo postupali prema svojim podanicima, iako su i oni bili izloženi iskušenjima vlasti i pijanstvu sile. A ti si, o, srećni care, čija zvijezda sreće blista, naslijedio od njih zemlju, pokrajine, blago i dvorce, i sada živiš u carstvu kojim sam upravljaš. Naslijedio si čitavo bogatstvo carstva i moćnu vojsku, ali care, ti ne vladaš kako treba. Ti si u svojoj vladavini izgubio svaku mjeru, skrenuo si s pravog puta, osilio si se, nevaljalo postupaš sa svojim podanicima, pa zbog tebe u zemlji vlada velika nevolja. Bilo bi bolje da si pošao putem svojih prethodnika, da ideš stopama careva koji su vladali prije tebe, da se ugledaš na njih, da se čuvaš svega što te može osramotiti, da štitiš svoje podanike i da ih okrećeš na pravi put, pa da u narodu živi vječna uspomena na tebe. Eto, care, tako bi trebalo da bude, i to jedino valja. Ko u svojim postupcima nema mjere, neznalica je, i mora izigrati sama sebe, a ko upravlja s mjerom, razborit je i razuman 11

čovjek. Razmisli, care, o svemu što ti rekoh, i neka ti to ne bude zazorno! Ja ti sve ovo rekoh kao iskreni savjetnik koji ti želi dobro, a ne sebe radi. Kad ču što mu sve Bejdeba izgovori, car se silno razljuti, pa mu s omalovažavanjem procijedi kroz zube: – Nisam mogao ni pomisliti da bi se iko i od mojih dostojanstvenika usudio da mi u brk rekne ono što si mi ti izgovorio, a kamoli ti, tako sićušan i nemoćan. Zaprepašćuje me tvoja drskost i tvoj jezik koji je izgubio svaku mjeru. Zato mislim da tebe treba primjerno kazniti, da bi se drugi poučili na tvome primjeru. Neka to ujedno bude opomena svakome onome koji bi i pokušao da se prema carevima ponese ovako kako si se ti ponio, utoliko više kad ih carevi susretljivo primaju! Car onda odmah naredi da se Bejdeba pogubi i raspne. Kad odvedoše Bejdebu na gubilište, car razmisli o svom naređenju i donese drugu odluku da se filozof baci u tamnicu i stavi u okove. Čim Bejdebu strpaše u tamnicu, car izda naređenje da se potraže i njegovi učenici i svi oni koji su se oko njega okupljali. Ali, kada oni to čuše, razbjegoše se po svijetu i skloniše po raznim ostrvima. Tako je Bejdeba danima čamio u zatvoru, a car se za njega uopšte nije raspitivao. Štaviše, niko se nije ni usuđivao da ga pred njim spomene. Ali jedne noći car ne mogaše dugo da zaspi. Bdijući tako, on je posmatrao nebo i razmišljao o okruglom obliku zvijezda i njihovoj putanji, i tako pade u duboke misli. Razmišljajući pokuša da sebi objasni jedno svemirsko pitanje, pa se tada sjeti Bejdebe i njegovih riječi. Sjetivši se toga, on se trže i u sebi reče: "Nevaljalo sam se ponio prema onom filozofu, a na to me navela nagla srdžba. Davno su učeni ljudi rekli: "Carevati ne mogu oni koji imaju ove četiri rđave osobine: srdžbu, zato što je ona najčešći uzrok omraze; škrtost, jer car, koji je, razumije se bogat, ničim ne može opravdati svoju škrtost; laž, zato što će car izgubiti svako povjerenje; grubost u ophođenju, jer to nije uljudno. Eto, meni je bio došao čovjek da mi da savjet, a nije bio nikakav doušnik. Ja se prema njemu nisam ponašao kako treba. Nisam ga smio ovako kazniti, nego je trebalo da saslušam njegove riječi i usvojim njegove savjete. Prekorivši ovako sebe, car odmah zapovijedi da mu se filozof Bejdeba dovede. Kad Bejdebu dovedoše pred cara, car mu se obrati ovim riječima: – O, Bejdeba, zar ti nisi, izgovorivši mi onakve riječi pokušao da me potcijeniš i da kažeš kako ne umijem vladati. – O, čestiti, dobronamjerni i blagi care, – odgovori caru Bejdeba – ja sam ti htio samo predočiti kako treba da vladaš, pa da i tebi i tvojim podanicima bude dobro i da ti vlast bude dugotrajna. – O, Bejdeba, reci mi ponovo sve što si mi ranije rekao, ne izostavi nijednog slova! – reče Bejdebi car. Bejdeba onda poče ređati svoje riječi, a car ga pažljivo slušaše. I dok je Bejdeba govorio, car je za to vrijeme kopkao po zemlji nekakavim predmetom koji je držao u ruci. Kad je Bejdeba završio svoj govor, car ga je pogledao i naredio mu da sjedne, rekavši mu: – O, Bejdeba, dopadaju mi se tvoje riiječi, jer one prijatno djelovaše na moje srce! Ja 12

ću još razmisliti o svemu što si mi rekao i gledaću da poslušam tvoje savjete. Car onda odmah naredi da se Bejdebi skinu okovi, i kad mu ih skidoše, on ga ogrnu svojim ogrtačem, pokazujući mu na taj način da ga cijeni. – O, care, ti i slični tebi iz svega, makar bilo i neznatnije od onog što ti rekoh, mogu crpsti pouku! – reče caru Bejdeba. – Istinu si rekao o, vrli mudrače! – reče Bejdebi car. – Zato ti dajem da s kraja na kraj upravljaš mojim carstvom. – O, care,, poštedi me toga, jer bih ja mogao upravljati carstvom samo tvojom pomoću! – reče caru Bejdeba. Car pristade na to. Ali kada Bejdeba ode, car vidje da nije bilo pametno što je tako postupio, pa posla ponovo po Bejdebu, i kad se ovaj vrati, reče mu: – Ne slažem se, Bejdeba, s tobom da ti bez moje pomoći ne možeš upravljati carstvom. Ja, naprotiv, mislim da samo ti, i niko drugi, možeš upravljati mojim carstvom. Zato se nemoj mojoj želji odupirati. Bejdeba na to pristade. U to vrijeme su carevi imali običaj da svom novom veziru stave krunu na glavu, pa da onda vezir pojaše konja i da u društvu drugih dostojanstvenika obiđe grad. Car naredi da se Bejdebi, kao novom veziru, ukaže ista čast. Čast mu je ukazana, i kad se sve obavilo, Bejdeba se vrati i ode u palatu pravde da sudi. Kao sudija Bejdeba je uzimao u zaštitu ljude od plemićkog i velikaškog nasilja i svakome, bez razlike, pravično sudio. On poništi mnoge već učinjene nepravde, donese pravedne zakone i podijeli mnoge poklone. Kada za to čuše Bejdebini učenici, odmah pohitaše radosni sa svih strana svome učitelju, zahvaljujući Allahu što je njihov učitelj uspio da cara Depšelima vrati na pravi put i da car promijeni mišljenje o Bejdebi. Zato Bejdebini učenici taj dan proglasiše narodnim praznikom, koji se i dandanas svetkuje u Indiji. Uspostavivši odnose između cara i sebe kako treba, Bejdeba se oduševljeno lati pisanja knjiga u kojima se zrelo raspravljalo o načinima upravljanja državom. Car Depšelim je otada živio čestitim životom i pravedno je postupao sa svojim podanicima, upravo onako kako mu je Bejdeba preporučivao. Susjedni vladari su ga veoma zavoljeli, podanici i velikaši bijahu njime zadovoljni, i njemu je otada sve polazilo za rukom. Kad se Bejdeba sastao sa svojim učenicima, on ih je dobro nagradio, dao im mnogo obećanja i rekao im: – Ja sam uvjeren da ste vi, kada sam otišao caru, u sebi pomislili i rekli: "Nije Bejdeba više mudar i pametan čim je odlučio da posjeti onakvog silnika!" Eto, kako vidite, vi ste se prevarili, a ja sam bio u pravu. Ja nisam otišao kod cara ne znajući ko je i kakav je. Imao sam ja na umu ono što su prije mene mudraci za careve rekli: "Carevi se nekad opiju vlašću kao opojnim pićem. A od toga pijanstva ih mogu otrijezniti samo savjeti učenih ljudi i pouke mudraca. Zato su carevi dužni da slušaju savjete učenih ljudi, a učenjaci sa svoje strane treba da uvjerljivim savjetima pokazuju carevima put pravde i istine". 13

Moje je mišljenje da mudraci treba uvijek da imaju na umu ove riječi, da se po njima upravljaju i da trijezne vlašću opijene careve, isto kao što ljekar savjetuje i liječi bolesnika. Ne bi mi bilo drago da poslije moje smrti neko kaže "U doba silnika Depšelima živio je filozof Bejdeba koji nije ni pokušao da ga odvrati od nevaljalstva koje je činio". Ako bi, možda neko htio da me opravda govoreći kako Bejdeba nije imao hrabrosti da govori sa carem zato što ga se bojao, našao bi se ipak neko da rekne: "Zašto Bejdeba nije onda pobjegao iz careve blizine?" Ali ja vam velim da je teško domovinu napustiti! Ja onda odlučih da izložim opasnosti svoj život da bih se nekako mogao opravdati pred mudracima koji će doći poslije mene. Izlažući svoj život opasnosti, bio sam svjestan da stavljam život na kocku, da mogu ili nastradati ili uspjeti u onome što sam htio. A, evo, kako vidite, rezultat je pred vama. U jednoj je poslovici rečeno: "Niko ne može uspjeti ako se dobro ne namuči, ako ne stavi na kocku svoj imetak ili ne učini ustupak u svojoj vjeri." Ko nije kadar da pogleda opasnosti u oči, neće postići ono za čim žudi. Car Depšelim mi je povjerio da sastavim jednu knjigu koja će sadržavati raznovrsnu mudrost. Zato bi dobro bilo da svaki od vas napiše nešto iz ma koje grane znanosti i da mi to donese da vidim u kolikoj je mjeri uman i mudar. – O, dični mudrace, tako nam onoga koji te obdario mudrošću, pameću, obrazovanošću i vrlinom, nama tako nešto nikada na um ne bi palo – odgovoriše Bejdebi učenici. Ti si naš prvak i od nas najbolji, samo tebi treba da zahvalimo što smo se uzdigli. Ali ćemo se ipak potruditi da izvršimo ono što od nas tražiš. Bejdeba se otada stalno brinuo da carevi postupci budu kako treba i u tome je uspijevao. Učvrstivši svoju vlast i uredivši s Bejdebom da on vodi računa o njegovim neprijateljima, car Depšelim otada posveti svu pažnju čitanju knjiga koje su ranije indijski filozofi napisali njegovim precima, i te ga knjige nadahnuše mišlju da se i njemu napiše i posveti slična knjiga, u kojoj će biti opisano doba njegove vladavine na isti način kao što je pisano o njegovim precima. I ne potraja dugo, a car Depšelim pozva Bejdebu, koji je bio po njegovu mišljenju jedino sposoban da takvu knjigu napiše, pa mu reče: – O, Bejdeba, ti si indijski mudrac i filozof. Ja sam nešto razmišljao i kopkao po riznicama mudrosti mojih predaka i vido sam da je svaki moj predak posjedovao knjigu u kojoj se govorilo o vremenu njegove vladavine i njegovu životu, zatim o stepenu njegova obrazovanja i o stanovnicima njegova carstva. Ima knjiga koje su napisali carevi o sebi, jer su bili sposobni da napišu, a ima ih opet koje su napisali mudraci. Ja se bojim da ne umrem, a da u mojoj riznici ne ostane knjiga u kojoj će se govoriti o vremenu moje vladavine. Zato bih volio da mi baš ti napišeš takvu knjigu u koju ćeš uložiti sve svoje umne sposobnosti i koja će svojom formom vaspitavati narod i navikavati ga na poslušnost carevima, a svojom suštinom vaspitavati careve i poučavati ih kako da upravljaju i vladaju sa svojim podanicima. Tako će se otkloniti mnogi nesporazumi između mene i podanika. Želim da ova knjiga ostane kao uspomena na mene za sva vremena! 14

Saslušavši careve riječi, Bejdeba pade pred njega ničice na zemlju, a onda podiže glavu i reče: – O srećni care, neka ti zvijezda blista, neka te nesreća ne prati, budi nam živ i zdrav! Samo tvoj veliki um, care, mogao te ponukati na takav pothvat i dovesti te do uzvišenog i nedostižnog položaja. Neka Allah bdi nad carevom srećom, neka ga pomogne u onom što je naumio, a meni omogući da ispunim zadatke koje mi je car povjerio! Neka car naredi šta god hoće, ja ću uložiti sve svoje umne sposobnosti da mu želje ostvarim. – O, Bejdeba, još ranije sam primijetio da si uman čovjek i da si kadar ispuniti careve želje – reče mu car. – Zato sam baš tebe izabrao da sastaviš takvu knjigu, u koju ćeš unijeti žar svog srca i snagu svoga uma. Pa neka onda ta knjiga bude po svojoj sadržini i ozbiljna, i šaljiva, i duhovita, i neka još sadrži mudrost i filozofiju! Bejdeba se onda caru pokloni, pade pred njega ničice na zemlju, zatim se diže i reče mu: – Ja ću ispuniti carevu zapovijest, Allah mu dug vijek podario, samo mi za to treba vremena. – Za koliko možeš sastaviti tu knjigu? – upita ga car. – Za godinu dana – odgovori mu Bejdeba. – Nek ti bude, reče mu car, i naredi da mu se odmah da dosta novca kako bi bez smetnje mogao raditi na toj knjizi. Bejdeba onda poče razmišljati kako će sastaviti knjigu. Kad je o svemu dobro razmislio, on je pozvao svoje učenike i rekao im: – Car mi je predložio da obavim jedan posao koji će proslaviti i mene, i vas, i čitavu vašu zemlju, pa sam vas zbog toga i pozvao! Onda im objasni kakvu knjigu car traži i šta želi njome da postigne, ali oni mu o tome tada ne mogoše ništa razborito reći. Kada Bejdeba vidje da od njih neće imati bogzna kakve koristi, jasno mu bi da pisanje takve knjige zahtijeva napregnutost misli do krajnjih mogućnosti, pa reče: – Meni je jasno da lađa plovi morem zahvaljujući mornarima, jer oni njome upravljaju; ali njome kad plovi pučinom upravlja krmanoš. Ako lađa bude prenatrpana mnogim putnicima, makar se na njoj nalazilo i mnogo mornara, nije sigurno da neće potonuti! Bejdeba je neprestano razmišljao kako će napisati tu knjigu, i, najzad je, uz pomoć jednog svog učenika na koga se jedino mogao i osloniti, sastavi. Osiguravši potrebnu hranu za sebe i svog učenika i hartiju na kojoj su u to doba pisali Indusi, on se sa svojim učenikom zatvori u jednu sobu. Bejdeba onda poče postepeno da sastavlja knjigu. On je neprestano diktirao i motrio kako njegov učenik piše, i tako je postupao sve dok knjiga nije bila potpuno dotjerana. On tada knjigu podijeli na petnaest poglavlja, od kojih je svako poglavlje bilo zasebno. Svako poglavlje je sadržavalo pitanje i odgovor da bi oni koji o tome razmišljaju mogli za sebe izvući kakvu pouku i uputstvo. Ta poglavlja je 15

svrstao u jednu knjigu i nazvao je Knjiga Kelile i Dimne. Bejdebina knjiga u kojoj govore razne životinje, zvijeri i ptice svojom je formom zabavna, a sadržajem može da posluži kao duhovna vježba misaonim ljudima. U njegovoj knjizi se nalazi sve ono što je čovjeku potrebno: kako će upravljati sobom i svojom porodicom, kako će se vladati prema svojim bližnjima i sve što se odnosi na vjeru, ovaj i onaj svijet. Bejdeba u svojoj knjizi preporučje čovjeku da se pokorava carevima, a da se kloni svega onoga što bi mu moglo nanijeti kakvu štetu. Knjiga je napisana tako da ona ima i svoj stvarni i formalni smisao, kao što su napisane i druge mudre knjige. U takvim knjigama figuriraju interesantne životinje, a ono što one govore sušta je mudrost i razboritost. Kada je Bejdeba počeo da piše svoju knjigu, on je najprije opisao kako su bila dva prijatelja i kako je čvrsta ljubav, koja ih je vezivala, prestala zbog spletkarenja jednog smutljivca. Ali to je napisano tako da su njegove riječi istodobno i zabavne i misaone, upravo onakve kakve je car tražio. Bejdeba naročito ističe da riječi prepisivača i prevodilaca često mudrome sadržaju knjige oduzmu pravu vrijednost. Bejdeba i njegov učenik ostadoše u onoj sobi godinu dana, sve dok ne završiše knjigu. Kada se navršila godina dana, car poruči Bejdebi po glasniku da je istekao rok, pitajući ga šta je učinio. Bejdeba mu po glasniku odgovori: – Ja sam ispunio obećanje koje sam caru dao. Neka car najprije sakupi dostojanstvenike carstva, neka mi naredi da donesem knjigu i da je pročitam u njihovu prisustvu! Kada se izaslanik vratio od Bejdebe caru i kazao mu Bejdebinu poruku, car se tome obradovao i Bejdebi ponovo poručio da će zakazati dan kada će se sastati dostojanstvenici njegova carstva. Onda car oglasi po najudaljenijim krajevima Indije da dođu dostojanstvenici i da prisustvuju čitanju knjige. U zakazani dan car naredi da se za Bejdebu postavi prijesto sličan njegovu prijestolu, da se za kneževe i učene ljude poređaju stolice, a filozofu Bejdebi poruči da dođe. Kada carev izaslanik donese Bejdebi tu poruku, on ustade i obuče odijelo od crnog sukna, koje je oblačio kad je posjećivao careve. Knjigu dade onome svome učeniku da je on ponese. Čim Bejdeba uđe kod cara, svi prisutni, pa i sam car, skočiše na noge iz zahvalnosti i poštovanja. Bejdeba onda priđe caru, pokloni mu se i pade pred njega ničice na zemlju, ne dižući glave. – Digni se, Bejdeba, ovo je dan sreće i veselja! – reče mu car. Kad se Bejdeba diže, car mu naredi da sjedne. Poslušavši cara, Bejdeba sjede i poče čitati knjigu. Car ga je pitao za smisao i namjeru svakog poglavlja knjige. Bejdeba mu izloži namjeru knjige i svakog poglavlja napose. Car mu se sve više divio i veoma se radovao, pa mu reče: – O, Bejdeba, sve si izveo onako kao sam mislio, to i jeste ono što sam htio! Traži šta hoćeš i koliko god hoćeš! Bejdeba najprije poželje caru svaku sreću u njegovu carevanju, pa mu reče: 16

– O, care, blago meni nije potrebno, a ovo svoje odijelo ne želim da zamijenim drugim. Ali se ovdje, pred tobom, care, neću odreći jedne svoje želje. – Bejdeba, šta želiš, svaka će tvoja želja biti ispunjena – reče car. – Neka car naredi da se ova moja knjiga uredi isto onako kako su carevi preci uređivali svoje knjige i neka naredi da se dobro čuva, jer se plašim da ona ne ode iz Indije i da se nje ne dočepaju Perzijanci kad za nju saznaju. Neka car naredi da se ova knjiga ne iznosi iz Kuće mudrosti! – Drage volje! – odgovori mu car. Car onda pozva Bejdebine učenike, pa ih lijepo nagradi. Kada dugo vremena poslije toga Enuširvan, ljubitelj knjiga, nauke, znanja i istorije drevnih naroda postade perzijski car, on ču za ovu knjigu, pa odmah posla ljekara Berzevejha u Indiju. Berzevejh na prepreden način iznese knjigu iz Indije i stavi je u riznice Perzije.

BERZEVEJHOVO PUTOVANJE U INDIJU Hvala Allahu u čijoj su ruci ključevi svih tajni i niti znanja i stremljenja, koji upućuje na dobro i od koga potiče svaka vrlina. On je nadahnuo svoje robove da čine sve ono što će ih njemu približiti, a to su dobra djela koja donose sreću i napredak. Da bi Allahovi robovi zaslužili još veću njegovu naklonost i da bi se trudili da čine sve ono što će se njemu svidjeti, on je svojim robovima naredio da se bave naukom i filozofijom i da mu budu zahvalni. Slava Allahu, gospodaru svjetova! Allah je svakoj posljedici dao uzrok, a svakom uzroku tok, i odredio da taj uzrok izvrši jedan od njegovih robova u toku svog nestalnog života. Eto tako je Allah nadahnuo i cara Enuširvana da pošalje nekoga ko će ovu knjigu prevesti i donijeti je iz Indije u Perziju, jer je car Enuširvan bio ne samo najveći perzijski car nego i najmudriji. On je najzrelije mislio i najrazboritije rasuđivao. Enuširvan je od svih perzijskih careva najviše cijenio nauku. On je najviše istraživao izvore nauke, najviše je volio dobra djela i sve ono što ga može približiti uzvišenom Allahu da bi od onih koji se bave naukom napabirčio mudrosti i njome se okitio, da bi upoznao šta je dobro, a šta zlo, šta je korisno, a šta štetno i da bi znao da razlikuje prijatelja od dušmanina. On je, zahvaljući uzvišenom Allahu znao kako će upravljati svojim robovima i svojim zemljama i kako će se vladati prema svojim podanicima i u svojim poslovima. Enuširvan je bio veličanstveni car svoga naroda, car ukrašen nakitom ljepote, odlični, uzvišeni, ispravni i srećni car kome nije ravan ni jedan od perzijskih careva koji su živjeli prije njega. Njegov svijetao razum mu je pomogao da postane savršeno obrazovan, dalekovid i strastveni ljubitelj nauke. Njega je Allah odlikovao tim pohvalnim osobinama, obdario ga je plemenitošću i mnogim blagodatima, i zbog toga su ga cijenili njegovi podanici i 17

pokoravali mu se i ostali ljudi. Život mu je bio lijep i vedar, u njegovim pokrajinama je vladao mir i poslušnost, vladari su ga slušali i uvijek bili spremni da mu u svemu ugode, da ga dvore i da se s njim sporazumijevaju. Sve te pohvalne osobine Enuširvanove bile su dar uzvišenog stvoritelja kojim ga je Allah obdario za vrijeme njegove vladavine tako da je on bio pravi ukras svoga carstva. Kad je car Enuširvan bio u naponu svoje vlasti, kad je njegovo carstvo bilo moćno i snažno, reče mu jednog dana jedan od njegovih sabesjednika kako u riznicama nekog indijskog cara ima jedna knjiga koju su sastavili, napisali i objasnili mudraci i učeni ljudi, u kojoj su govorom ptica, divljači, gmizavaca i drugih životinja objašnjeni neobični zapleti i čuda, a sve je to potrebno vrlim carevima da bi mogli upravljati svojim podanicima i obavljati poslove svojih carevina. Enuširvan je odmah poželio da tu knjigu nekako nabavi i prevede. Kada se car Enuširvan odlučio na to, on upita svoje vezire da li bi mu mogli naći i dovesti savršena, učena i obrazovana čovjeka, u kome su usretsređene sve vrline i koji je ili vješt pisar, ili iskusan, filozofski obrazovan ljekar, koga su iskustva vaspitala, koji dobro zna perzijski i indijski jezik i koji može da piše na oba ta jezika, koji pored toga čezne za naukom i koji se predano trudi da nauči medicinu i filozofiju. Njegovi savjetnici i veziri odmah potražiše čovjeka takvih vrlina i nađoše ga. To je bio mladić lijepa lica, velike pameti i obrazovanj a, iz čestite kuće, ljekar po zanimanju, nadaleko poznat. Bio je to filozof Berzevejh, sin Ezherov, znalac perzijskog i indijskog jezika, i jedan od najboljih perzijskih ljekara. Kada su ga doveli pred cara, on pred njega pade ničice na zemlju, iskazujući na taj način pokornost vladaru. – Ja sam baš tebe odabrao da obaviš jedan posao, jer sam čuo da si čestit, učen, pametan i da žudiš za naukom ma gdje god se ona nalazila. Čuo sam da u Indiji postoji nekakva knjiga, koja se čuva u carskim riznicama – reče mu car Enuširvan, i ispriča mu šta je sve doznao o toj knjizi, pa je usto još dodao: – Spremi se, jer namjeravam da te pošaljem u Indiju! Pametan si, pronicljiv i lijepo vaspitan, pa gledaj da tu knjigu kako znaš i umiješ uzmeš iz carskih riznica i da je prevedeš na perzijski jezik. Tako ćemo i mi i ti od te knjige imati koristi. Sa sobom ponesi i svaku drugu indijsku knjigu koja ti dođe do ruke, a koje nema u našim riznicama. Naredili smo da ti se da blaga koliko god hoćeš i koliko ti bude trebalo. Kad ti ponestane novaca koje ćeš ponijeti sa sobom, piši nam, pa ćemo ti još poslati, makar nas ta knjiga skupo stajala. Sve što imamo u svojim riznicama stoji ti na raspoloženju, samo ti tragaj za naukom i onom knjigom. Budi raspoložen i veseo i gledaj da što prije kreneš! Ne skanjuj se, spremi se na put, pa neka ti je Allah na pomoći! – O, care, budi vječno srećan, vladaj u izobilju i raspoloženju nad sedam zemalja, i budi uvijek pobjednik! – reče Berzevejh caru. – Ja sam jedan od tvojih robova i strijela tvojih strijela, neka me car baci u koju god hoće zemlju, ali samo želim da car, Allah mu svako dobro dao, sazove prije nego što otputujem zbog mene sastanak, kome će prisustvovati i dostojanstvenici, da se odani 18

stanovnici carstva uvjere koliko povjerenje uživam kod cara. Molim cara da tako postupi jer će car, ističući moje ime, učiniti dobročinstvo svom pokornom robu. – O, Berzevejh, ja mislim da ti to zaslužuješ! – odgovori mu car. – Ja ću udovoljiti tvojoj molbi. Postupi kako smatraš da je najbolje da bi se tvoja ličnost što više istakla! Berzevejh onda iziđe od cara veseo i radostan. Car po želji Berzevejhovoj odredi dan sastanka dostojanstvenika i najuglednijih ljudi svoga carstva. Na sami dan sastanka car naredi da se za Berzevejha postavi govornica, što bi odmah i učinjeno. Berzevejh se pope na govornicu, pa reče: – Allah je stvorio ljude zato što je milostiv, a podario mnoge blagodati svojim robovima zato što je plemenit. Dao im je toliko pameti koliko im je potrebno da mogu živjeti na ovom svijetu i da mogu spasiti svoje duše od kazne na onom svijetu. Nema ništa dragocjenije što je Allah darovao svojim robovima od pameti koja je zaista osnov svega. Niko na ovom svijetu nije u stanju bez pomoći Stvoritelja Svemogućeg i jedinog da lijepo živi, da se koristi životom i da od sebe otkloni nesreću. Isto tako pobožan i trudoljubiv čovjek, koji nastoji da se spase zabluda i da zasluži onaj svijet, može sve to postići samo pameću, jer ona vodi svakom dobru, ona je ključ svake sreće i ona, najzad, dovodi do blaženstva. Svakom je potrebna pamet, i nju ne može ništa nadomjestiti. Pamet je urođena, a nju iskustvo i obrazovanje razvija i snaži. Njena urođenost je skrivena u čovjeku isto kao što je skrivena vatra u kamenu. Vatra je u kamenu skrivena i ne pokazuje svoje iskre sve dok se ne kresne kamen o kamen: tek udarom pojavljuje se njen sjaj i njena toplota. Tako je isto i pamet skrivena u čovjeku, i ona se ne pokazuje sve dok je ne ispolji obrazovanost i ne osnaži iskustvo. Kada pamet sazri, tada joj je najpotrebnije iskustvo, jer ona tada osnažuje svaku vrlinu i otklanja svako nevaljalstvo. Ništa nije dragocjenije od pameti koju Allah daruje svome robu, i tako mu pomaže da se domogne znanja za kojim čezne. Kome Allah bude dao pameti, a usto bude i obrazovan, taj će biti srećan, ostvariće svoje želje na ovom svijetu, a na onom će biti nagrađen kao i ostali dobri ljudi. Pamet pomaže caru i njegovoj vladavini. Podanici i narod ne mogu biti dobri ako među njima ne vlada pravda koja na pameti mora biti zasnovana, jer je pravda temelj države. Allah je dao našem srećnom caru Enuširvanu veliku pamet, obdario ga je najljepšim znanjem i najboljim poznavanjem prilika i stvari. Allah mu je omogućio da obavlja poslove na najispravniji i najpametniji način i da istražuje i ispituje najkorisnija naučna postignuća. Omogućio mu je, zatim, da stekne raznovrsna znanja i tako visoko filozofsko obrazovanje kako nije nikada postigao ni jedan car prije njega. Car je mogao sve to postići zahvaljujući svojim prirodnim sposobnostima koje su i bile temelj svega. Tako je on, zahvaljujući baš tome, uspio da prevaziđe sve careve koji su vladali prije njega. Tragajući za naukom za kojom on neprestano čezne, car je doznao da u Indiji postoji jedna knjiga koju su napisali indijski mudraci i učeni ljudi, i koju čuvaju indijski carevi. Doznao je da je ta knjiga osnov svakog obrazovanja, temelj svakog znanja, putokaz ka svakom dobru. Ona je ključ u ostvarivanju djela pomoću kojih se stiče i spoznaje onaj svijet, ona je sredstvo pomoću koga se može spasti od njegovih strahova. 19

Ona uopšte okrepljuje, ona pomaže carevima i njihovim državnim poslovima, vaspitava podanike učeći ih kako će zadovoljiti svoje vladare i poboljšati svoj život. To je Knjiga Kelile i Dimne. Kada se car uvjeri da je istina ono što je čuo o toj knjizi i kada je saznao da ta knjiga okrepljuje i širi obrazovanje, smatrao je da sam baš ja kadar da je prevedem na perzijski jezik. Neka nam je Allah na pomoći! Poslije ovakvih Berzevejhovih riječi, car se uvjeri u njegovu učenost i oštroumnost i to ga silno obradova. Odmah naredi da se dovedu astrolozi, pa da oni odrede srećan dan i čas kada će Berzevejh krenuti na put. Astrolozi onda odrediše dan i čas njegova polaska. Određenog dana Berzevejh je srećno krenuo, noseći sa sobom dvadeset vreća blaga, a u svakoj vreći po deset hiljada dukata. On putovaše danima i noćima trudeći se da ostvari svoj cilj, i tako stiže i u Indiju. Kad je stigao tamo, počeo je obilaziti oko carske kapije i oko mjesta gdje se sastaju carevi podanici. Upoznavši se sa nekim mudracima, odmah se počeo s njima družiti, raspitujući se o carskoj sviti, o velikašima koji se s carem druže i o učenim ljudima i mudracima. Berzevejh ih poče susretati pozdravom i na njihove sjedjeljke dolaziti. Pričao im je da je stranac koji je došao u njihovu zemlju iz težnje za znanjem i naukom, želeći da se preporodi, i da mu je u tome potrebna njihova pomoć. Tražio je od njih moralnu podršku da bi ostvario svoje želje, ali uvijek vješto skrivajući pravi uzrok svog dolaska u njihovu zemlju. Berzevejh je dugo ostao kod indijskih učenjaka učeći kod njih ono što je već sve dobro znao, a pravio se kao da ništa ne zna. U međuvremenu je on skrivao svoje želje i namjere, a istovremeno je oprezno, mudro, tobože naivno i obazrivo tragao za onim zbog čega je došao. Za to vrijeme je stekao mnogo iskrenih prijatelja sve samih Indusa. Među njima je bilo velikaša, učenjaka, mudraca i običnog svijeta, svijeta svakakve boje i zanimanja. Među svojim novim prijateljima imao je jednog kome je odlučio da povjeri svoju tajnu i kog je odabrao za svoga savjetnika, jer se uvjerio da je on čestit, obrazovan, mudar i razuman i da umije čuvati tajnu. Ali iako se Berzevejh bio uvjerio da mu je taj čovjek iskren prijatelj, iako se s njim dogovarao o svemu i svačemu, ipak je od njega krio ono zbog čega je došao, jer je najprije htio da ga dobro iskuša i da vidi da li je on dostojan da mu se povjeri tajna. On se za njega neprestano raspitivao i nastojao je da u njemu stekne odanog prijatelja. Kada se Berzevejh uvjerio da je taj čovjek dostojan da mu se povjere najkrupnije i najdelikatnije tajne, da ih on zna čuvati i da nije izdajica, on postade prema njemu još ljubazniji, još ga više poče poštovati i prema njemu bivati naklonjeniji. To je trajalo sve dotle dok se Berzevejh ne uvjeri da je došlo vrijeme ostvarenja njegove želje poslije dugog boravka u tuđini i ogromnih troškova koje je činio za pridobijanje prijatelja i spremanje gozbi. Kada se Berzevejh uvjerio da se potpuno može osloniti na svog prijatelja Indusa, o kome je riječ, kada se na njega sasvim navikao i ocijenio njegove moralne i intelektualne sposobnosti, i uvjerio se da mu može povjeriti tajnu, reče mu jednoga dana nasamo: 20

– Brate, ne želim da od tebe više krijem ono što sam dosada krio, jer si dostojan moga povjerenja. Znaj, da sam došao u vašu zemlju s nekom namjerom i da ta moja namjera nije ono što sam vam dosada pričao. A pametnu je čovjeku dovoljno da iz pogleda i kretnje zaključi šta se krije u nečijoj duši i nečijem srcu. – Ama, nije mi bilo prijatno da otkrivam tvoje prave namjere, ali te uvjeravam da sam znao i proniknuo u tvoje tajne želje, da ti ustvari tražiš nešto drugo, a ne ono što si nam pripovijedao – odgovori mu njegov prijatelj. – Ali zato što te volim i što mi je tvoje prijateljstvo drago, meni je bilo nezgodno da ti to u lice reknem, i da te iznenadim, iako sam dobro znao šta u sebi kriješ i šta tajiš. Međutim, kada si mi već ti sam donekle otkrio svoju tajnu, reći ću ti ko si ti, kakva je ta tvoja tajna zbog koje si došao, i tako se dugo ovdje zadržao. Ti si prešao tolike zemlje i došao u naše krajeve, ni zbog čeg drugog no da opljačkaš naše bogate riznice, odneseš naše dragocjenosti u svoju zemlju i njima obraduješ svog cara. Ti si došao u našu zemlju da nas prevariš, a s nama si se tobože sprijateljio samo da nam podvališ. Ali primijetivši tvoju izvanrednu izdržljivost, tvoju upornost da postigneš ono što želiš, tvoju obazrivost da se riječju ne odaš za toliko dugo vremena koje si proveo u našoj sredini, ja sam baš zbog toga i zbog tvoje fine razboritosti još više poželio da se s tobom sprijateljim. Još nisam sreo čovjeka koji bi bio od tebe oštroumniji, vaspitaniji i izdržljiviji u traganju za naukom, još nisam vidio živa stvora koji bi bolje od tebe znao kriti tajnu, iako si u tuđoj zemlji, u državi koja nije tvoja, i među narodom čije običaje i navike ne poznaješ. Čovjekova se pamet ogleda u ovih osam osobina: prva je osobina da čovjek bude prijatan, druga je, da upozna sama sebe i da bude uvijek oprezan, treća je, da se pokorava carevima i da se potrudi i nađe načina da ih u svemu zadovolji, četvrta je, da poznaje gdje i kada će povjeriti prijatelju svoju tajnu, peta je, da pred carskim kapijama sjedeći u društvu dvorjana bude slatkorječiv, šesta je, da čuva i svoju i tuđu tajnu, sedma je, da zna upravljati svojim jezikom, da ne govori ono za što može odgovarati, i osma je, da u društvu ne govori o onome o čemu ga ne pitaju. Ko posjeduje sve ove osobine neće imati neprijatnosti, i biće uvijek srećan. Ja sam se uvjerio da ti imaš te osobine. Neka te uzvišeni Allah sačuva, neka ti pomogne u tvojim nakanama, i omogući da postigneš ono što želiš! Ti si se sa mnom sprijateljio samo zato da se koristiš mojim znanjem i mojim ugledom. Ti si, zaista, zaslužio da ti se pomogne da ostvariš ono što želiš, da se čovjek zauzme za tebe i tvoja nastojanja i da ti udovolji molbi. Samo, velim ti, te tvoje namjere izazivaju kod mene bojazan i strah. Kada se Berzevejh uvjerio da je Indusu kao na dlanu sve jasno zašto se on s njim sprijateljio, da se on s njim sprijateljio samo zato da ga prevari i da mu podvali, a da ga ipak nije odbio kada je zatražio da mu molbi udovolji, nego da mu je odgovorio blago, kao što brat bratu ljubazno i nježno odgovara, on povjerava da će mu Indus ispuniti želju, pa mu reče: – Ja sam se bio spremio da govorim nadugo i naširoko. Ali kada si me prekinuo i iznenadio rekavši mi da znaš sve o meni, da ti je poznato zbog čega sam došao i da si čak spreman da ispuniš ono što sam ti govorio, ja se onda zadovoljih da s tobom ukratko 21

razgovaram. Zahvaljujući svojoj pameti i obrazovanosti, čime te Allah obdario, ti si uspio da iz malo riječi doznaš mnogo o meni. Tako si ti poštedio mene daljeg razgovora, i, eto, zato sam u svom govoru bio kratak. Ja sam se uvjerio da ti nastojiš da mi pomogneš u ostvarivanju mojih želja, a to znači da si plemenit i da držiš do date riječi. Kada se riječi upute mudracu i tajna povjeri oštroumnome koji je umije čuvati, tada je ta tajna obezbijeđena i time postignuta posljednja želja povjerioca tajne, to je sigurno u tolikoj mjeri kao kad se neka skupocjena stvar pohrani u nekoj tvrđavi, – odgovori Berzevejh Indusu. – Nema ništa dragocjenije od prijateljstva – reče Indus Berzevejhu. – Iskreni prijatelj zaslužuje da ga čovjek smatra ravnim sebi, da od njega ništa ne krije, da svoju tajnu pred njim ne skriva i da mu omogući, ako može, da ostvari svoje želje i namjere. Samo je onaj čovjek valjano vaspitan koji umije čuvati tajne. Kada se tajna povjerava čovjeku koji je umije dobro čuvati, za nju se neće nikada doznati jer će je takav čovjek sahraniti u sebi. Tajna među dvojicom ne može ostati skrivena čim oni o njoj počnu govoriti, jer su u nju već upletena dva jezika. Čim dvojica počnu govoriti o tajni, odmah je tu i treći, kome je naklonjen ili jedan ili drugi. A kada tajna dopre do trećega, ona se tada tako razglasi da je ne može poreći onaj čija je, isto kao što se ne može utjerati u laž onaj koji tvrdi da je nebo vedro, ako je ono zaista vedro. Nema ništa ljepše od radosti koje mi pričinjava tvoje prijateljstvo i tvoje druželjublje, pogotovu sada kad mi je tvoje društvo postalo potreba. Ja znam da je to što ti od mene tražiš tajna koja jednog dana mora izbiti na vidjelo. A kada se to pročuje, ja sam tada propao, neće mi pomoći ni čitavo blago. Naš je car naprasit i grub. Za malu krivicu kažnjava najtežom kaznom. A šta bi tek učinio za ovakav prestup? Ako me ljubav koja postoji između mene i tebe navede da ti pomognem, careva mi kazna ne gine. – Još su davno učeni ljudi pohvalili prijatelja koji zna čuvati tajnu i koji je spreman da pomogne svom prijatelju – odgovori mu Berzevejh. – Baš takvom kao što si ti ja sam namijenio da se poduzme mog posla i da me pomogne u mojim nastojanjima. Ja se pouzdavam u tvoju plemenitu narav i veliku pamet. Ako ti zbog mene budeš imao kakve neprilike, budi dobar, pa i to podnesi! Budi uvjeren da ja tajnu nikad neću odati, i nemoj strahovati. Ti se boj svojih sugrađana, koji se vrzaju oko tebe i oko cara, da te oni ne optuže kod cara i da mu oni to ne kažu. Ja se ipak nadam da se za sve to ništa neće čuti, jer ću se ja vratiti u svoju zemlju a ti ćeš ostati. Dok sam ovdje, među nama neće biti trećeg. I njih dvojica se tako i dogovoriše. Taj Indus bio je carev rizničar, u njegovim rukama bijahu ključevi carskih riznica. On udovolji Berzevejhovoj molbi, pa mu donese i predade onu knjigu i sve ostale. Berzevejh onda prionu na posao da što prije knjigu prevede i da je prepiše sa indijskog na perzijski jezik. Mučio se i umarao danima i noćima strahujući da se indijski car kojim slučajem ne sjeti te knjige pa da je ne nađe u riznici. Kada je Berzevejh preveo tu knjigu i ostale knjige koje je odabrao, on je to pismeno 22

javio caru Enuširvanu. Primivši Berzevejhovo pismo, Enuširvan se silno obradova. Ali se poboja da ga sudbina ne preduhitri i da mu ne pomuti i ne pokvari veselje, pa napisa Berzevejhu pismo u kome mu naredi da odmah dođe. Čim je Berzevejh primio carevu vijest, odmah krenu. Vrativši se, Berzevejh odmah posjeti cara, i kad car Enuširvan vidje kako se izmijenio u licu, reče mu: – O, iskreni robe, koji si već požnjeo ono što si posijao, veseli se i budi radostan! Ja ću te za tvoj trud nagraditi svim počastima i daću ti najveći položaj! A onda mu reče da ide kući i da se odmara sedam dana. Kada bi osmi dan, car naredi da dođu dostojanstvenici njegova carstva, svi učeni ljudi iz prijestonice i dvorski pjesnici i govornici. Kada su se svi sakupili, dođe i Berzevejh. On najprije priđe caru, pred njega pade ničice, a zatim se podiže i sjede na jedno uzdignuto mjesto koje je bilo spremljeno za njega. On poče kazivati redom šta je sve vidio na putu, ispriča nadugo i naširoko, od početka do kraja, šta je sve doživio. Ne bi nikoga od prisutnih, a da se ne zadivi Berzevejhovim doživljajima na njegovom dugom putu i njegovom taktičnom ophođenju sa onim Indusom. Bio im je veoma drag Indus koji je Berzevejhu pomogao, ma da ga prije toga nije nikada ni očima vidio i iako su između njega i Berzevejha postojali vjerska i rasna razlika i neslaganje u shvatanjima. Berzevejhov ugled poraste i u očima prisutnih i kod samog cara. Kad je Berzevejh završio svoj govor, car dade znak da se prisutni raziđu, a s njima ode i Berzevejh. Car odmah zakaza novi sastanak za koji dvorski govornici počeše spremati svoje govore. Tom su sastanku, pored Berzevejha, prisustvovali govornici, veziri i mnogi ljudi od pera. Tada donesoše Knjigu Kelile i Dimne i ostale knjige. Saslušavši pažljivo čitanje knjiga, prisutne zadivi njihov mudri i zabavni sadržaj, a caru bi drago što je postigao ono što je želio. Svi Berzevejha onda obasuše pohvalama, i zahvališe mu na trudu. Car odmah naredi da se Berzevejh ogrne svečanom odorom i da se stavi pred njega biser, drago kamenje, zlato i srebro, i onda mu natače krunu na glavu. Da bi mu ukazao još veće poštovanje i da bi ga što više istakao, posadi ga i na svoj prijesto. Doživjevši sve to, Berzevejh pade pred cara ničice, zatim se diže i reče: – Neka Allah caru da svako dobro i na ovom i na onom svijetu! Neka njegovo carstvo podrži, njegovu vlast i njegovu moć, stubove njegove slave, učini čvrstim! Neka je hvala velikom Allahu, care, a meni tvoje blago nije potrebno! Zar bijedni rob nije potpuno zadovoljan kad je doživio da mu car careva oda najveće priznanje? Ali kad car baš hoće da uzmem darove, jer znam da će mu to biti drago, uzeću ipak nešto da ne bih caru izišao iz volje. Berzevejh onda ustade i od svih ponuđenih mu darova uze divnu horasansku škrinju, punu carskih haljina, pa reče: – Kad uzvišeni Allah čovjeka obdari pameću, znanjem, lijepom naravi, postojanošću u vjeri i plemenitim namjerama, neka je uvijek zahvalan vječnom Stvoritelju na njegovu daru, jer ga nije zaslužio! Kada čovjeku ukažu čast, treba da to cijeni makar zbog toga podnio mnoge muke i tegobe. Što se tiče mene, neću ni da se sjećam svih onih tegoba i 23

nevolja koje sam podnio, jer znam da sam time vama, o carska kućo, odao čast! Ja sam i dosada nastojao i dalje ću nastojati da steknem vašu naklonost. Radeći povjereni mi posao, sve sam muke lako savlađivao, sve sam patnje podnosio veseo i radostan, jer sam znao da ću samo tako radeći steći vašu naklonost. Ali bih te, care, nešto zamolio, i vjerujem da ćeš mi molbi udovoljiti. Moja je molba skromna, ali ako se ispuni, biće od nje velike koristi. – Govori, mi ćemo ispuniti svaku tvoju molbu, jer ti za nas mnogo značiš! – reče Enuširvan. – Kad bi tražio da s nama podijeliš vlast, mi bismo udovoljili tvojoj želji a kamoli šta drugo. Govori, ne stidi se, sve ti stoji na raspoloženju! – O, care, – reče tada Berzevejh, – ne pominji mi teret koji sam podnio za tebe ni moj trud, jer sam tvoj rob koji je dužan da žrtvuje za tebe i svoj život ako zatreba! Da me nisi ni nagradio, ja se na to ne bih osvrtao, jer car nije uopšte dužan da to čini. Ali zahvaljujući carevoj plemenitosti i njegovom visokom položaju, ja i moja porodica dobili smo najviše priznanje. Kada bi mogao, car bi nas odlikovao i na onom kao što nas je odlikovao i na ovom svijetu. Neka ga Svemogući u ime nas nagradi najvećom nagradom! – Reci svoju želju, ja sam dužan da ti učinim sve što će te obradovati! – reče Enuširvan. – Želim da se izda carska zapovijest, vrlom mudracu, uzvišenom carskom veziru Buzurdžimihru, sinu Bahteganovu, da moj životopis opiše u maloj knjizi, da Knjigu Kelile i Dimne rasporedi na poglavlja i da tu knjižicu, u kojoj će iznijeti moj životopis kako bude najbolje znao i umio, stavi kao posebno poglavlje; da mu naredi da tu knjižicu, kada je napiše, stavi kao prvo poglavlje koje će se čitati prije poglavlja o lavu i volu. Ako car tako postupi, on će time i meni i mojoj porodici odati najveće priznanje, i tako će se, gdje god se bude čitala ova knjiga, za vječna vremena sačuvati uspomena na nas. Kada su car Enuširvan i dostojanstvenici saslušali Berzevejhove riječi i saznali da on želi da uspomena na nj ostane zauvijek, zadiviše se njegovoj učenosti, bistroj pameti i ljepoti njegove duše. – Drage volje, o, Berzevejh, jer ti zaslužuješ da ti se želja ispuni, – odgovori mu car. – Oh, kako si skroman, a kako je sve to što tražiš nama lahko izvršiti, iako ti to smatraš velikom čašću! Enuširvan se tada okrenu svome veziru Buzurdžimihru i reče mu: – Ti znaš da je Berzevejh prema nama veoma iskren, znaš kakvim se sve opasnostima i strahotama izlagao, samo da bi stekao našu naklonost, koliko se namučio da bi nas obradovao; znaš kakvu nam je uslugu učinio i kakvom nas je, zahvaljujući samo njemu, Svevišnji mudrošću i znanjem obdario, zbog čega ćemo biti slavni. Poznato ti je koliko smo mu blaga ponudili iz naših riznica u želji da ga nagradimo za učinjeno djelo, ali on se nije ni na šta osvrnuo. Neznatno je sve ono što Berzevejh od nas traži iako on smatra da je to velika nagrada i čast. Ja želim da ti o tome u svojoj knjizi progovoriš i da mu tako želju ispuniš! Znaj da će me to obradovati. Ne žali truda makar te to i namučilo. Treba da napišeš poglavlje, koje će biti slično ostalim poglavljima knjige, u kom ćeš 24

iznijeti Berzevejhovu vrlinu, njegovo plemstvo i soj, njegovo zanimanje, obrazovanost i djetinjstvo. To ćeš poglavlje posvetiti Berzevejhu i u njemu navesti kako smo ga o svom trošku poslali u Indiju, kakvih smo se knjiga, zahvaljujući samo njemu, domogli i time pretekli ostale narode. Dalje ćeš navesti kako se držao kada se vratio s puta, i kako nije htio da primi blago koje smo ponudili. Reci što možeš pohvalnije i laskavije o njemu, i to istakni što možeš bolje! Ne žali truda, i svakako gledaj da to obraduje Berzevejha i stanovnike moga carstva, jer je on to zaslužio i od mene i od svih mojih podanika, a i od tebe, takode, koji voliš nauku. Nastoj da i narod i ugledni ljudi poglavlje posvećeno Berzevejhu prime bolje od svih drugih poglavlja, i da baš to poglavlje što više odgovara sadržaju te knjige. Ti ćeš zbog toga biti najsrećniji čovjek baš zato što ćeš to sam učiniti! Neka to bude prvo poglavlje u knjizi! Kada to završiš onako kako sam naredio, obavijesti me jer želim da sazovem dostojanstvenike svoga carstva da se pred njima pročita to što si napisao. Eto tako ćeš ti, zadovoljivši nas, najbolje istaći svoje vrline i doći do slave. Kada je Buzurdžimihr saslušao careve riječi, pao je pred njega ničice, zatim ustao i rekao: – Allah te poživio, care, i učinio da budeš najbolji i na ovome i na onome svijetu! Ti ćeš mene, care, takođe na ovaj način ovjekovječiti. Onda Buzurdžimihr ode od cara i lati se odmah posla. Počeo je najprije da opisuje Berzevejhov život i vrijeme njegova prvog vaspitanja. Opisao je kako je išao u Indiju da traži lijekove, kako je naučio njihovo pismo i jezik, dok ga poslije car Enuširvan ne posla da traga za pomenutom knjigom. On je sve Berzevejhove vrline, njegovu mudrost, narav i poglede opisao i objasnio kako najbolje može biti. Kada je vezir Buzurdžimihr napisao to poglavlje, izvjestio je cara da je završio posao. Enuširvan onda sakupi članove dinastije i prvake svoga carstva i uvede ih u dvor. Buzurdžimihru naredi da pročita što je napisao. Za vrijeme čitanja Berzevejh je stajao pored Buzurdžimihra. Buzurdžimihr poče čitati životopis Berzevejhov od početka do kraja. Cara obradovaše mudrost i znanje Buzurdži-mihrovo, pa ga i on i svi prisutni pohvališe i zahvališe mu se. Car naredi da mu se daruje veliko blago, svečana odora, nakit i posuđe, ali Buzurdžimihr od svega toga uze samo jednu svečanu carsku odoru. I Berzevejh se zahvali Buzurdžimihru, poljubi ga u čelo i u ruku, a onda se okrenu caru i reče mu: – Allah ti podržao carstvo i dao svaku sreću! Ti si i meni i mojoj porodici učinio najvišu čast baš time što si naredio Buzurdžimihru da opiše moj život i tako sačuva uspomenu na me. Poslije toga prisutni se raziđoše veseli i radosni. To bijaše dotada nezapamćena svečanost. KAKO JE BUZURDŽIMIHR, SIN BAHTEGANOV, 25

ISPRIČAO ISTORIJU BERZEVEJHOVA ŽIVOTA Berzevejh, sin Ezherov, prvak perzijskih ljekara, koji je prepisao i preveo ovu knjigu sa indijskog jezika, o čemu je bilo ranije govora, reče: – Moj je otac bio vojnik, a majka mi vodi porijeklo iz ugledne porodice. Živio sam i rastao u izobilju, i svojim sam roditeljima bio draži od sve njihove djece. Roditelji su me više pazili nego moju braću. Kada mi je bilo sedam godina, predadoše me vaspitaču. Savladavši dobro pismenost, zahvalio sam se roditeljima i počeo sam razmišljati o nauci. Medicina je bila nauka za kojom sam najviše čeznuo i koju sam počeo izučavati jer sam najprije i upoznao njenu vrijednost. Učio sam je sedam godina, i koliko god sam se više s njom upoznavao, sve sam više za njom čeznuo i sve je više izučavao. Kada sam se odlučio da liječim bolesnike, preda me su se odmah postavila ova četiri pitanja koja muče i ostale ljude, a to su: imetak, slava, uživanje i onaj svijet. Zašto da se opredijelim? Medicinske knjige kažu da je najbolji onaj ljekar koji je istrajan u liječenju i koji ne traži ništa drugo do nagradu na onom svijetu. Poslušavši savjet tih knjiga, ja sam se odlučio da liječim bolesnike da bih tako zaslužio onaj svijet i da ne bih bio kao onaj trgovac koji je dao skupocjeni rubin za nekakve đinđuve, ma da je mogao biti, da nije tako učinio, veoma bogat. Osim toga, u knjigama drevnih naroda pročitao sam da ljekar koji nastoji da svojim liječenjem zasluži onaj svijet može biti srećan i na ovome svijetu. Takav ljekar liči na sijača, koji, kad obradi zemlju i posije sjeme, želi da požanje dobru žetvu, a ne korov. Istina, kad žetva prispije, nađe se uvijek tu i šarolike trave. Žudeći za nagradom na onom svijetu, ja sam se sav bio predao liječenju bolesnika. Savjesno sam liječio i bolesnike za koje sam vjerovao da će ozdraviti kao i one za koje sam bio izgubio svaku nadu. Uvijek sam nastojao da im bolest koliko-toliko ublažim. Bolesnike sam njegovao lično ili sam im prepisivao ili davao odgovarajuće lijekove ne tražeći nikakve nagrade za to. Nisam zavido ni jednom od svojih drugova koji su imali manje znanja, a više ugleda od mene, zatim imetka i svega ostalog što, razumije se, nema nikakve veze s čestitim životom. Onoga dana kada je u meni sazrela odluka da liječim i obilazim bolesnike u njihovim domovima, ja sam se odlučno uhvatio u koštac sa svojom dušom i rekao joj: "Dušo, zar ti ne znaš da razlikuješ korisno od štetnog? Zar ne znaš da bi ti bolje bilo da ne težiš za onim od čega ćeš imati malo koristi, a mnogo muke i patnje dok do tog dođeš, i za čim ćeš veoma žaliti kada to izgubiš? Dušo, zašto ti ne padne na um onaj svijet, pa bi odmah zaboravila ono za čim težiš na ovom svijetu? Zar te nije stid da se izjednačiš s grešnicima koji vole samo ovaj prolazni svijet u kome nije čovjekovo ni ono što tobože posjeduje. Ovaj prolazni svijet cijene samo obmanute neznalice. Zato, dušo moja, dobro razmisli: gledaj da se prođeš gluposti i nastoj da uvijek činiš dobra djela, a da se kloniš hrđavih. Neka ti bude uvijek na umu da je ljudsko tijelo stvoreno da ispašta, da je ono zatrovano raznim otrovima koji se međusobno bore i jedni druge utamanjuju, i baš time i uslovljavaju život. Života mora nestati, jer je on sličan kipu čije udove povezuje samo jedna žica, pa kad se ta žica prekine, kip se sruši. Dušo moja, nemoj da te obmanjuje 26

drugovanje s prijateljima i drugovima, nemoj za tim mnogo žudjeti, jer takvo druženje, iako pričinjava dosta radosti, skopčano je s velikim odricanjem, a konac svega je – rastanak! Takvo drugovanje je korisno kao i svaki koristan predmet dok ne dotraje, a kad dotraje, zna se šta s njim bude. Dušo moja, nemoj za ljubav porodice i bližnjih gramziti za imetkom u želji da ih pomažeš, jer možeš nastradati; može ti se dogoditi da poput tamjana sagoriš u čijem mirisu uživaju drugi. Dušo, ne predaji se uživanjima ovog prolaznog svijeta i ne daj se zavesti sve kad bi znala da ćeš vječito živjeti i da ćeš se domoći položaja za kojim svi ljudi čeznu. Na ovom svijetu ima znatan broj ljudi koji ili neće ili ne mogu da vide da su i stvari koje oni mnogo cijene neznatne i ništavne, sve dok ih ne izgube. To je kao kosa koju čovjek njeguje i voli dok mu resi glavu, a kada mu opadne, on se na nju gadi. Dušo moja, neka ti ne budu dosadni bolesnici i trud oko njihova liječenja! Pomisli koliko čovjek ulaže truda očekujući, razumije se, nagradu, samo da iz jedne nevolje izvuče čovjeka kome je učinjena nepravda. A zamisli kakve su onda usluge ljekara koji mnogim ljudima čini dobro? On, prema tome, može da se nada i očekuje veliku nagradu. Dušo, nemoj nikada gubiti iz vida onaj svijet i pretpostavljati ga ovom svijetu u želji da zadovoljiš svoje ovozemaljske prohtjeve, jer ćeš, čineći to, zamijeniti lijepo ružnim. To bi mi ličilo na trgovca koji ima punu kuću mirišljavog sandal-drveta, pa ga u žurbi, ne mjereći ga, proda budzašto. Ja sam se uvjerio da se ljudi razilaze u mišljenjima i da su im prohtjevi različiti: svako svakom prigovara, svaki je svakom neprijatelj, jedan drugog ogovara i suprotstavlja mu se. Upoznavši to, sasvim je onda razumljivo što se ni na koga nisam mogao ugledati i što sam s podozrenjem gledao na ljude. Jer, da sam slijepo vjerovao, ličio bih na čovjeka koji je, zato što je bezgranično vjerovao, bio prevaren. Priča se da se neki kradljivac popeo sa nekoliko svojih drugova na krov kuće nekog bogataša. Njihovi koraci probudiše domaćina, koji, iznenađen time, odmah probudi svoju ženu i to joj saopšti. – Tiho, izgleda mi da su se kradljivci popeli na našu kuću. Hajde, ti me k'o budi iza sna i glasno me upitaj da to čuju i kradljivci: "Ama zar mi, čovječe, nećeš već jedanput kazati kako si stekao toliki imetak i toliko blago?" Ja ću se k'o bajagi praviti da neću da ti kažem, a ti navaljuj, preklinji me i ostani uporna u tome. Žena tako i postupi. Kad kradljivci čuše glasove, počeše osluškivati. – Ženo – odgovori joj muž, – tebi se sudbina nasmijala, imaš svega u izobilju, pa što me onda pitaš otkud mi imetak. Ako ti sada to kažem, može kogod čuti, pa ćemo i ja i ti imati neprilika. – Ama, kaži mi, čovječe, života mi, ovdje nema ko da čuje naš razgovor! – navali opet žena. – Hajde, vala, da ti kažem – odgovori joj najzad muž. – Sve, ženo, što imam – sve sam pokrao! – Ama zar, čovječe, ali kako? – upita ga žena. – Najprije sam naučio kako se krade, i pravo da ti kažem to nije bogzna kako teško. Zamisli, kradem, a niko živ u me da posumnja. 27

– Pa, de, reci mi, čovječe, kako si ti to radio? – Evo kako: Obično noću, obasjanom mjesečinom, polazio sam sa svojim drugovima u krađu. Popeo bih se na krov kuće nekog bogataša, recimo takvog kao što smo mi. Privukao bih se do badže kroz koju ulazi svjetlo pa bih sedam puta izgovorio ove čarobne riječi: "Ševlem, ševlem", a zatim bih se, obuhvativši zrake svjetla, neprimjetno spustio kroz badžu u kuću. Najprije bih pokrao novac, a onda druge stvari. Kada bih sve smirio, ponovo bih izgovorio one iste čarobne riječi, pa bih se na zrakama mjesečeva svjetla izvukao kroz badžu i s drugovima umakao zdrav i čitav. Kad kradljivci to čuše, pomisliše: – A, ah, noćas nam je pala sjekira u med! Zato oni strpljivo očekivahu dok ne zaspi domaćin i žena mu. Uvjerivši se da su zaspali, vođa lopova priđe badži i izgovori sedam puta riječ ševlem, ševlem, pa onda obuhvati zrake mjesečeva svjetla da se spusti u kuću, ali u isti mah glavačke tresnu na pod. Domaćin skoči na njega sa sohom u ruci i upita ga: – Ko si ti? – Ja sam prevareni i zavedeni kradljivac koji je povjerovao u ono što se nikada neće dogoditi, i, evo, ovo je posljedica toga, – odgovori mu kradljivac. Kad sam se uvjerio da nema smisla vjerovati u ono što ne može biti, jer sam se bojao da mi to ne naprti kakvu bijedu na vrat, ja se onda sav predadoh izučavanju religija da vidim koja je od njih najbolja. Ma koga god sam pitao o religijama, nisam nikad dobio jasan odgovor niti sam mogao iz odgovora izvući zaključak da ima išta u što bih po mojoj pameti trebalo da vjerujem i da to slijedim, pa pomislih: "Kada već nisam mogao susresti takvog čovjeka, čija bi me vjera oduševila, onda je najpametnije da ostanem u vjeri svojih predaka". Eto, tako htjedoh da učinim, ali odmah pokušah da nađem opravdanje za ovakav svoj stav, pa u sebi rekoh: "Ako se može opravdati stav ovakav kao što je moj, onda ne bi trebalo prigovoriti ni čovjeku koji slijepo ide stopama svoga oca, makar mu otac bio i čarobnik. U životu ima dosta sličnih primjera koje razum ne može uvijek da shvati i odobri. Dok sam o tome razmišljao, na um mi padoše riječi jednog čovjeka izjelice koji se pravdao, kad mu se zamjeravalo da mnogo jede, da su mu i preci bili izjelice. Nastojeći da opravdam pred samim sobom takav svoj stav, nisam uspio da sebi konačno objasnim zašto treba da slijedim vjeru baš svojih predaka, nego, naprotiv, osjetio sam u dubini svoje duše potrebu da i dalje razmišljam o svim religijama. Ali mi nekako u isto vrijeme pade na um kako se posljednji čas približuje, kako je ovozemaljski život kratkotrajan i kako će ljudi pomrijeti, jer će im vrijeme uništiti živote, pa i o tome počeh razmišljati, i, najzad dođoh do zaključka: "Možda će uskoro smrt zakucati i na moja vrata i možda ću ubrzo odseliti na onaj svijet?" Ja sam dobro radio i mislim da moja djela zaslužuju pohvalu. Štaviše, ja mislim da su to najbolja djela. Možda su me moja kolebanja u vjeri omela da ne učinim koje dobro djelo koje bih inače učinio, pa me zbog toga može zateći smrt nespremna. Može mi se dogoditi nešto slično kao onom čovjeku koji se dogovorio sa slugom jednog bogataša da ga posjećuje svaku noć kad ukućani nisu kod kuće. A dogovor među njima bio je ovakav: 28

da mu sluga daje stvari iz kuće, a da ih on prodaje, pa da novce dijele napola. Tako jedne noći ukućani nekud odu, pa sluga, ostavši sam, poruči po svoga druga. Drug mu dođe, i oni počeše sakupljati stvari. Dok su oni tako sakupljali stvari po kući, neko zakuca na kapiju. Na kući su bila i druga vrata za koja slugin ortak nije znao, i pored njih bijaše jedna lokva. – Brzo iziđi kroz ona vrata pored kojih je lokva! – sluga sav preplašen i u žurbi viknu svome ortaku u krađi, i pokaza mu u kom se pravcu nalaze ta vrata. Slugin ortak pojuri u tome pravcu i nađe vrata, ali ne primijeti pred njima lokvu, pa se vrati slugi i reče mu: – Našao sam vrata, ali nema lokve. – Budalo jedna – viknu mu sluga – kog će ti đavola lokva? Ja sam ti rekao za tu lokvu da bi znao koja su to vrata, a sada, kad već znaš, bježi glavom bez obzira! – A zašto si mi pričao za nekakvu lokvu kad je nema? – upita ga ponovo ortak u krađi. – Teško tebi, luđače jedan, spasavaj se, a prođi se skanjivanja i kojekakvih gluposti! – dreknu sluga. – Ama, kako ću, božji čovječe, izići kad si mi u glavi napravio pravu zbrku. Govoriš mi za neku lokvu, a lokve tamo nema, – reče mu ponovo ortak, i tako se sa slugom prepiraše sve dok ne uđe domaćin unutra. Vidjevši o čemu se radi, domaćin zgrabi tog čovjeka za šiju, dobro ga izlema, pa onda predade vlastima. Prestrašen svojom kolebljivošću u pogledu religija, ja odlučih da ne činim ništa rđavo i da moji postupci budu uvijek saglasni propisima sviju religija. Ja onda odlučih da svojoj ruci ne dam da ma kog tuče, ubija i da krade; svojoj duši zabranih da se oholi i srdi, da prezire i mrzi i da sanja o izdajstvu; svoj jezik sačuvah od laži, kleveta, ogovaranja, spletkarenja i svega što je ružno. Tako sam sebe ubijedio da ne treba da činim nepravdu, da poričem uskrsnuće, sudnji dan, nagrade i kazne na onom svijetu i da treba da vjerujem da je Allah jedan jedini Bog. Zato počeh izbjegavati društvo nevaljalaca i nastojati, što sam god više mogao, da se družim sa dobrima. Uvjerih se da nema boljeg druga i prijatelja od čestitosti, da nije teško biti čestit ako ti u tom bude imalo Allah na pomoći, i da čestitost upućuje na pravi put. Saznao sam da je čestitost neiscrpna, da se ona uvijek pojavljuje u sve novijim i ljepšim vidovima. Zato se ne treba plašiti da je vlast može konfiskovati, voda potopiti, vatra spržiti, lopovi ukrasti, ili da je mogu zvijeri ili ptice grabljivice rastrgati. I još nešto: primijetio sam da lakomislen čovjek i čovjek sklon zabavi može vrlo lako da dođe u nepriliku kao što je došao i jedan trgovac. Pričaju da je neki trgovac imao vrlo skupocjen dragi kamen. On pogodi da mu neki čovjek za deset dukata provrti taj dragi kamen, pa ga odvede svojoj kući da to tamo obavi. Ušavši u kuću, zatekoše u uglu sobe jednu tamburicu. – Umiješ li ti udarati u tamburicu? – obrati se trgovac onom brusaču. – Kako ne bih umio – odgovori mu brusač, jer je bio pravi majstor u sviranju. 29

– Evo ti tamburice, de, da čujemo kako udaraš! – reče mu trgovac. Brusač uze tamburicu i neprestano u nju udaraše, a trgovac je, slušajući, ushićeno davao takt rukama i glavom sve do večeri. Kada se primače doba sunčeva zalaska, brusač reče trgovcu: – Naredi da mi se isplati nadnica! – Ama kakvu nadnicu, božji čovječe? Zar si ti štogod radio? – upita ga trgovac. – Ja sam radio ono što mi je bilo naređeno, a tvoj sam nadničar. Radio sam što si htio – odgovori mu brusač, i ne pusti ga na miru dok od njega ne naplati svih deset dukata, a trgovčev dragi kamen ostade neprobušen. Što god sam više posmatrao ovaj svijet i njegove naslade sve sam prema njemu bivao ravnodušniji i sve sam ga se više klonio. Najzad se uvjerih da isposništvo utire put za onaj svijet, isto kao što i roditelj utire put svome djetetu, i da ono otvara vrata vječnom uživanju. Ja sam utvrdio da isposnik hladno i razborito razmišlja o svakome svom postupku i da je zahvalan i ponizan; on je s malim zadovoljan i skroman, zadovoljan je pa je stoga i bezbrižan; on okreće leđa ovome svijetu da izbjegne zla, kroti svoje strasti da bude moralno čist, nikome ne zavidi, pa ga zato svako voli, i ni za čim ne čezne. Svaki mu je postupak razuman, pa zato i može da sagleda posljedice, i da se nikada ne kaje. Izbjegava ljude, i s te strane je sasvim miran. Što se mene tiče, nisam bio siguran da li ću moći da se sav predam isposništvu, jer ako bih zanemario ovaj svijet, onda bih zanemario i svoje ovozemaljske poslove od kojih očekujem koristi i nagradu. Kad bih tako postupio, čini mi se da bih bio nalik na onog psa koji je, prolazeći pokraj rijeke, ugledao u vodi sjenku koščure koju je držao u zubima, pa pojurio prema njoj ispustivši pravu koščuru iz svojih usta. Pomisao na to stvorila je u meni otpor, jer sam se pobojao da će mi isposništvo dosaditi i da neću imati dovoljno snage za to, pa sam stoga odlučio da živim kao što sam i dosad živio. Ali istovremeno je mene mučila i druga misao. Naime, nametalo mi se poređenje između isposništva koje je skopčano s velikim patnjama i odricanjima i drugih nesreća koje vječito taru ljude. Meni je inače jasno da se ovozemaljska uživanja na koncu konca moraju izroditi u velike patnje. Pa zar ne vidiš da je svijet kao slana voda, što god je više piješ, sve te više mori žeđ; on je sličan koščuri na putu u kojoj pseto osjeti miris mesa, pa ga to zavara i počne je glodati dok sva usta ne iskrvavi; on je nalik na jastreba koga salijeću druge ptice kad mu ugledaju u kljunu komad mesa; opkoljen sa sviju strana, jastreb pokušava da im kružeći umakne, ali se umori i ispusti meso; on je kao ćup meda na čijem se dnu nalazi rastopljen otrov koji je sladak, ali smrtonosan; on je sličan varljivoj munji koja sine i trenutno sve osvijetli, ali odmah iščezne, i sve pokrije mrak; on je kao lijep san koji se na javi raspline i iščezne. Kada sam o svemu tome dobro razmislio, iskreno sam poželio da budem isposnik. Ali, tu je odmah duša koja se suprotstavlja, jer je ona sklona svakom zlu; ona ponekad zna biti i nemilosrdna, pa neće da se složi s tvojom odlukom; baš u takvim trenucima postupa kao sudija koji je u stanju da istovremeno donese oprečne presude, čas u korist jednog, čas u korist drugog parničara. Ali i uprkos tome, ja sam razmišljanjem došao do zaključka da 30

je surovost isposničkog života neznatna u odnosu na vječna uživanja i da su ovozemaljske slasti za kojima duša čezne veoma gorke i bolne, jer su one uzrok svih patnji i nevolja. Čudno je da ljudi u gorkom ne osjećaju slast, i to takvu slast koja vodi vječnom blaženstvu. Zato bi trebalo da ljudi i ne uživaju u varljivim ovozemaljskim slastima, kad se zna da one prouzrokuju vječnu gorčinu. Kada bi se jednom čovjeku reklo da će živjeti stotinu godina i da će mu za to vrijeme svaki dan odsijecati po komadić mesa, ali da će se, kada navrši tih stotinu godina, riješiti svakog bola i patnje, da će biti spokojan i radostan, ne bi trebalo da ga tolika dužina vremena zastrašuje. Zašto onda čovjek ne bi mogao da podnese kratkotrajno isposništvo kada je patnja isposničkog života neznatna s obzirom na onu sreću koja iza nje slijedi? Zar ovaj čitav svijet nije stvoren od muke i patnje? Patnja je stalan pratilac čovjekov na ovom svijetu, od njegova začeća u majčinoj utrobi pa sve do smrti. Medicinske knjige nam objašnjavaju da se od muškarčeva sjemena začne dijete kada to sjeme dospije u ženinu matericu i kad se spoji s njenim sjemenom i krvlju, pa se zgruša i ščvrsne. Sve to onda pokreće neka unutarnja sila, i to se postepeno pretvara u usiren i zgrušan komad iz kog se razvijaju udovi i ostali organi sve do porođaja. Ako je posrijedi žensko dijete, lice mu je okrenuto prema majčinom licu, a ako je muško, onda prema leđima majčinim. Dječje ručice se nalaze na obraščićima, a bradica na koljenima, dijete je stegnuto u košuljici koja izgleda kao zavezana kesa. Ono diše teško i mučno i nema nijednog dijela tijela koji nije obavijen: odozgo se zagrijava toplotom majčine utrobe koja ga pritiskuje, a odozdo je stiješnjeno. Dijete je vezano pupčanom vrpcom sa utrobom svoje majke i pomoću te vrpce sisa i prima hranu. Ono se nalazi u takvom položaju, u tmini, i stiješnjeno je sve do rođenja. Kada dođe vrijeme porođajnih bolova i porođaja, ženina materica se pokrene i da djetetu snage pomoću koje se pokrene i glavom pođe ka izlazu da bi izišlo iz svog teškog položaja. Ako ga, kad izađe napolje, dohvati vjetar ili pogladi ruka, ono osjeti bol kao što boli čovjeka kada mu neko dere kožu. Dok je sasvim malo i nejako ono podnosi svakojake nevolje: ne zna da zaište hrane i vode kad je gladno i žedno, ne umije da se pomogne kad ga što boli, a usto mora da trpi razna previjanja, trljanja i mazanja uljem. Ako na leđima zaspi, ne može da se prevrne. Dok doji, pretrpi svakojake muke, a kada prestane dojiti, snalaze ga druge nevolje, kao što je, na primjer, vaspitanje, jer tada mora da podnosi surovosti svoga učitelja i dosadu učenja i pisanja. Pored toga, ono često biva žrtva raznih bolesti zbog čega mora da izbjegava hranu i da se liječi. Kada postane čovjek, zaokupljuju ga mnoge brige kako da zaradi novaca i vaspita svoju djecu. Usto, mora se stalno boriti i protiv svojih unutarnjih neprijatelja: oboljenja žuči, nagomilavanja gasova u tijelu, limfatičnosti i raznih smrtonosnih otrova koji kolaju po tijelu. Čuva se zmije da ga ne ujede i strahuje od zvijeri i insekata, podnosi u razna godišnja doba velike vrućine i studeni, kiše i vjetrove. A na koncu dolaze i patnje starosti, ako je čovjek doživi. Kada se čovjek svega toga ne bi bojao, kada bi bio siguran da će to sve izbjeći i kada uopšte o tome ne bi ni razmišljao, trebalo bi da misli na smrt, na rastanak sa ovim svijetom. Trebalo bi takođe da bude svjestan da će se toga časa rastati od 31

milih i dragih, od rođaka i imanja i od svega ostalog što je cijenio na ovom svijetu, a usto mora uvijek da misli na užas koji očekuje poslije smrti. Ako čovjek tako ne postupi, treba ga ukoriti i smatrati neznalicom. Trebalo bi da svako zna da se treba dovijati i uporno boriti za sutrašnjicu i da treba odbaciti uživanja i zablude ovog svijeta. Pogotovu sada, u našem vremenu, koje je na prvi pogled vedro, a u suštini turobno. Iako je car razborit, suviše moćan, vrlo odvažan, neumoran, pravedan, predusretljiv, istinoljubiv, zahvalan, široke ruke, uvijek spreman da čini dobra djela, poznavalac ljudi, otac svojim podanicima, ljubitelj nauke, dobra i dobrih ljudi, nemilosrdan prema nasilniku, hrabar, odvažan i sklon da podanike u svemu zadovolji i zaštiti, ipak vidimo da se vrijeme okrenulo naopako kao da je istina pobjegla od ljudi. Umiru vrijednosti, a sve više uzima maha nevaljalstvo i zlo. Izgleda kao da dobro vene, a zlo buja, kao da se razum pomračuje, kao da istina poražena uzmiče pred zlom, kao da su sudije dobile zadatak da sude pristrasno i da budu grobari pravde. Tlačeni se mire s nasiljem, a silnik nosom para nebo. Izgleda kao da je sa svih strana pohlepa razjapila čeljusti i želi da proguta i ono što joj je na dohvatu kao i sve ono što je od nje udaljeno, kao da je prestalo da kuca bilo veselog života, kao da nevaljalci teže da se popnu na nebo, a dobri sakriju pod zemlju. Ljudsko dostojanstvo je srezano i bačeno u duboku provaliju, niskost ljudska dobija cijenu a vlast prelazi iz ruku čestitih i sposobnih u ruke nesposobnih ljudi. Svijet ovaj izgleda veseo i radostan, ali iz dubine ljudskih duša šapće glas: "Sreće više nema, zlo se povampirilo!" Razmislivši o svim pojavama ovozemaljskog života, saznavši da su čovjeka, kao najčasnije i najsavršenije stvorenje, obrvala mnoga zla i nevolje, uvjerio sam se da čak i pametni to ne vide i, štaviše, ne znaju da to izbjegnu. To me, moram priznati, mnogo iznenađuje. Razmišljajući dalje, došao sam do saznanja da čovjeku mnogo smetaju prijatni utisci koje prima putem čula: čula vida, sluha, mirisa, ukusa i pipanja, jer smatra da i na taj način može unekoliko da zadovolji svoje prohtjeve. A ne zna, jadnik, da su mu to najveće kočnice napretka i spasenja. On sve nešto hoće, a ne zna da je u takvim svojim htijenjima sličan onom čovjeku koji je pokušao da se skrije od razjarenog slona spuštanjem u bunar, objesivši se o dva drveta koja su bila nadnesena nad samu rupu. Tako viseći, noge mu se dotakoše nečeg ljigavog, a to bijahu četiri zmije sa pomoljenim glavama iz svojih rupa. Baci pogled, kad u dnu bunara ugleda zmaja sa razjapljenim žvaljama kako ga očekuje da padne pa da ga proguta. Zatim pogleda na ona dva drveta, kad tamo dva miša, jedan crn, a drugi bijel, glođu stabla. Sav zbunjen i prestrašen, ugleda kraj bunara jednu košnicu u kojoj je bilo meda. Pruži jednu ruku prema košnici, uvuče je unutra i izvadi iz nje malo meda. Poliza med s prsta i slast meda ga ošamuti u tolikoj mjeri da nije više mogao ni da misli kako da se spase. On tako ostade ošamućen slašću meda dok se, najzad, ne strovali u žvalje onog zmaja i ne nastrada. Ja sam uporedio ovaj svijet, pun nevolja, zala, opasnosti i nesreća s bunarom, a ona četiri otrova koja kolaju u ljudskom tijelu sa one četiri zmije, jer čim ti otrovi ožive u tijelu, ljuti su kao smrtonosni zmijski otrov. Čovjekov sam život uporedio sa onim drvetima, jer se on mora jednom prekinuti. Noć i dan, kako smo već rekli, koji postepeno 32

uništavaju ljudski život, uporedio sam sa ona dva miša od kojih je jedan crn, drugi bijel, a ljudsku sudbinu na ovom svijetu sa zmajem koji sve guta. Ono malo slasti i prijatnih varljivih utisaka koje čovjek dobija putem čula: čula vida, sluha, ukusa, mirisa i pipanja, zbog čega ne uspijeva da ostvari svoje planove i zbog čega ne pomišlja na onaj svijet, uporedio sam sa onim medom iz košnice. Razmislivši temeljito o svemu, bio sam zadovoljan samim sobom, i otada sam uporno nastojao da činim dobra djela, da u tome nađem pravi smisao svog života i time obuzdam svoje strasti. U takvom raspoloženju preveo sam mnoge knjige, među kojima je i ova, i vratio sam se iz Indije.

KELILA I DIMNA

LAV I VO Car Depšelim reče filozofu Bejdebi, prvosvešteniku brahmanskom: – Navedi mi jedan primjer o dvojici koji se vole, a među koje je neki lukavi lažljivac bacio ugarak, i tako među njima stvorio neprijateljstvo i mržnju. – Ako dva prijatelja dopuste da se u njihovo društvo ušulja lukavi lažljivac, među njima brzo pukne tikva i razvrgne se prijateljstvo – odgovori caru Bejdeba. – Kao primjer za to može poslužiti ovaj slučaj. U zemlji Destavendu živo je nekakav starac koji je imao tri sina. Kad oni poodrastoše, počeše rasipati očev imetak. Nisu znali nikakvog zanata da bi pomoću njega mogli živjeti, pa ih otac zbog toga izruži i istovremeno nasavjetova. On im, između ostalog, reče: – O, djeco moja, čovjek treba da se bori za udoban život, ugled među ljudima i da se priprema za onaj svijet. Da bi to postigao, treba da stekne imetak na dozvoljen način, da ga dobro čuva, da svoj imetak unapređuje i da troši tako da poboljša život i zadovolji porodicu i svoje prijatelje. Ko tako postupi, biće nagrađen na onome svijetu. Međutim, ko ma i jedno od rečenog zanemari i zapostavi, ne može postići ono što želi. Jer, ako čovjek ne privređuje, neće imati od čega živjeti. A ako je bogat, i još usto privređuje, a nije čuvaran, imetka će mu brzo nestati i on će ostati praznih šaka. Ako se imetak zapusti i ne unapređuje, brzo ga nestaje, makar se i pretjerano štedjelo, isto kao što nestaje i surme 33

iako se uzima koliko prione za drvce kojim se očni kapci mažu. Ako čovjek imetak rasipa i ako ga ne ulaže gdje treba, imetka će brzo nestati. Ali, upamtite, imetak može da propadne i uprkos čuvanju; on je uvijek nečim ugrožen. On mi izgleda kao ustava bez otvora i propusta u koju se sliva voda. Takvu ustavu sila vode ili ošteti, pa se ona izlije na sve strane, ili je provali, i tada sva voda uzalud oteče. Sinovi primiše savjet svoga oca i pridržavahu ga se jer se uvjeriše da je dobar. Najstariji između njih pođe u zemlju koja se zvala Mejun, pa u putu upade u glib. Putovao je kolima koja su vukla dva vola od kojih je jednom bilo ime Šetreba a drugom Bendeba. Šetreba se zaglibi, pa starčev sin i njegovi drugovi uložiše sve napore da ga izvuku, ali ne uspješe. Onda starčev sin produži put, a kod Šetrebe ostavi jednog od svojih saputnika da ga pripazi, vjerujući da će se osušiti blato i da će mu dovesti vola. Taj čovjek prenoći tu, ali mu dosadi čekanje i dodija samoća, pa ostavi vola, uputi se za svojim drugom,i kad ga stiže, najprije mu javi da je Šetreba uginuo, a zatim mu reče: – Kada čovjeku budu dani odbrojani i približi mu se smrtni čas, neće mu ništa pomoći ako se bude ne znam koliko čuvao smrti. Štaviše, njegova opreznost i nastojanje da se čuva mogu da budu kobni po njega. Priča se da je nekakav čovjek išao predjelom u kome su živjele opasne zvijeri. Taj je čovjek znao da je taj kraj neprohodan i opasan. Usput ga presrete jedan najljući i najopasniji vuk. Kada taj čovjek vidje vuka kako ide prema njemu, prepade se, pa pogleda desno i lijevo ne bi li našao kakav zaklon, ali ne vidje ništa drugo nego nekakvo selo iza rijeke, pa žurno pođe prema njemu. Došavši do rijeke, vidje da na njoj nema mosta. Iz straha da ga vuk, koji samo što ga nije stigao, ne raskine, on skoči u vodu. Nije umio plivati, i udavio bi se da ga ne ugledaše i ne spasiše stanovnici onog sela u posljednjem času. Našavši se među seljacima i ne strahujući više od vuka, pribra se, i tada opazi na obali rijeke osamljenu kuću, pa u sebi reče: – Ući ću u onu kuću i u njoj ću se odmoriti. Kada uđe u tu kuću, zateče tu nekoliko razbojnika koji su dijelili imovinu nekog trgovca koga su presreli na putu i opljačkali, pa hoće da ga ubiju. Čim to onaj čovjek vidje, poboja se za sebe, pa se vrati u selo. U želji da se odmori od pretrpljenog straha i umora, nasloni se leđima na jedan seoski zid koji se iznenada na njega sruši i tu nađe smrt. – Istinu govoriš, i ja sam za to čuo – odgovori mu starčev sin. Onaj vo zvani Šetreba izvuče se nekao poslije iz gliba i pođe. Zaustavi se najzad na jednoj livadi bogatoj pašom i vodom. Tu se, živeći spokojno, utovio, pa ga stade rika. U blizini te livade nalazila se gusta šuma u kojoj je boravio ogroman lav, car toga kraja. S lavom bijahu mnoge zvijeri: vukovi, šakali, lisice, leopardi i panteri. Ovaj je lav bio na svoju ruku, nije slušao mišljenja ni jednog od svojih drugova. Kad je on čuo riku, jako se prepade jer nikada ranije nije čuo takav glas niti je kad vidio vola. Ovaj lav je bio nepokretan, nije nikuda išao, niti je ma šta poduzimao, a za hranu mu se svakog dana brinula njegova vojska. Među zvijerima, koje su živjele s lavom, bila su i dva šakala. Jednom je bilo ime Kelila, a drugom Dimna. Ti su šakali bili oštroumni, učeni i lijepo 34

vaspitani. Jednog dana upita Dimna svoga brata Kelilu: – Brate, zašto se lav nikuda ne kreće, zašto nikuda ne ide, niti šta poduzima? – Šta se tebe tiče, i zašto se za to raspituješ? – odgovori mu Kelila. – Mi smo pred kapijom svoga cara, zato i radimo ono što je njemu drago i ne činimo ono što ne voli. Mi ne spadamo u one ugledne koji mogu s carevima da razgovaraju i da o njihovim poslovima vode brigu. Jezik za zube, jer znaj da će svakoga ko se usudi da govori i radi ono što mu ne priliči snaći neprilika slična onoj koju je priredio stolar majmunu. – A kako je to bilo? – upita ga Dimna. – Pričaju da je jedan majmun gledao stolara kako pili dasku na kojoj je sjedio. Kad god bi pilom razrezao jedan lakat daske, umetnuo bi u dasku klin. Majmunu se to svidje pa ostade da i dalje gleda stolara. Stolar poslije ode nekuda nekim svojim poslom, a majmun se pope na dasku i poče da radi ono što mu ne priliči: uzjaha na dasku, okrenu leđa prema klinu, a lice prema dasci tako da mu rep upade u procijep. Majmun onda izvadi klin te mu procijep prištinu rep, i on se umalo ne onesvijesti od bola. Poslije nekog vremena stolar se vrati i zateče majmuna u takvom stanju. On ga poče tući i bijahu mu teže stolarove batine, nego što ga daska prištinu. – Čuo sam šta reče – odgovori mu Dimna. – Ali treba da znaš da svako ne služi careve iz koristoljublja. Neko im se dodvoruje samo zato da bi obradovao prijatelja a okahario dušmanina. Ima ljudi koji nemaju ponosa, a to su većinom oni koji se raduju sitnicama i zadovoljavaju čim bilo, upravo kao što se pas raduje kad nađe suhu kost. Ali ljude s dostojanstvom i ponosom ne mogu zadovoljiti sitne stvari. Oni teže ka uzivšenom, ka onome što njima dolikuje, isto kao što i lav pojuri za kamilom kad je ugleda, iako je već pred njim ulovljen zec. Zar ti ne vidiš da pas maše repom dogod mu se ne baci korica hljeba, a da slon, čija se vrlina i snaga priznaje, neće da jede donesenu hranu dok se ne pogladi i ne pomiluje po licu i dok mu se ne umiljava. Ko bogato živi i pomaže svoju porodicu i svoje prijatelje, taj će, makar i kratko živio, biti dugovijek, a ko živi u tjeskobi i neimaštini, i oskudijeva i on i porodica mu, toga se nikada niko neće sjećati. Ko misli samo na svoj stomak, i to mu pričinjava jedino zadovoljstvo, a sve ostalo zanemaruje, ubraja se među životinje. – Ja sam razumio šta ti reče – odgovori Kelila Dimni – ali ti utuvi u glavu ovo i znaj da svaki čovjek zauzima nekakav položaj i ima svoju vrijednost. Ako je čovjek na položaju ustaljen, treba da bude time zadovoljan. Što se mene i tebe tiče, naš je položaj takav da ne možemo niže pasti. – Za položaje se treba boriti, i oni su svakom pristupačni, samo ako se ima dostojanstva – reče Dimna. – Čovjeka dostojanstvo može uzdići sa nižeg na viši položaj, a onaj koji nema dostojanstva strovali sam sebe na nizak položaj. Teško se domoći visokog položaja, a s njega je sletjeti vrlo lako, isto kao što je teško dići na rame težak kamen, a lako ga je spustiti na zemlju. Mi baš treba da tražimo viši položaj i da se borimo za to, jer imamo dostojanstva. Zašto da se zadovoljimo sadašnjim svojim položajem kada smo u 35

stanju da postignemo veći? – Pa šta si odlučio? – Upita ga Kelila. – Ja namjeravam da iskoristim priliku i da se nekako nametnem lavu, jer je očigledno da je on kratke pameti. Možda će mi poći za rukom da mu se dodvorim i da na taj način steknem bolji položaj. – A otkud ti znaš da lav ne zna šta radi? – upita ga Kelila. – Ja to znam, jer tako osjećam i mislim – odgovori mu Dimna. – Pametan čovjek može da prozre svoga druga i pozna njegovo unutarnje raspoloženje po njegovim kretnjama i izrazu. – Ama kako ti možeš misliti da će ti lav dati položaj, kad nisi ni carev drug, niti znaš kako se carevi dvore? – upita ga Kelila. – Snažan čovjek može da nosi težak teret makar i ne bio naviknut na to, a slabi ga neće moći ni da digne makar mu to bilo stalno zanimanje, – odgovori mu Dimna. – Car ne nagrađuje najbolje iz svoje svite, nego odabira one koji su mu najbliži i nadomak. Davno je rečeno da je car u tome sličan vinovoj lozi koja se ne penje uz najplemenitije drvo, nego uz ono koje joj je najbliže. Kako ti onda možeš očekivati položaj kada nisi lavu tako blizak? – upita Kelila Dimnu. – Ja sam shvatio sve tvoje riječi i razmislio o njima, ti istinu govoriš – odgovori mu Dimna. – Ali ti treba da znaš da nesposoban, koji zauzima visok položaj i koji je blizak caru, nije ravan sposobnome, koji je tek uspio da se caru približi. Ja ću nastojati da mojim trudom postignem visok položaj. Poznato je da na carskim vratima može ostati samo ko nije gord, ko može podnijeti uvrede i ugušiti u sebi srdžbu, ko je blag prema ljudima i umije da čuva tajnu. Samo takav može postići ono što želi, odgovori mu Dimna. – Eto, recimo, da si nekako dopro do lava. Kako ćeš, pitam te, uspjeti da postigneš ono za čim težiš, kako ćeš kod njega steći položaj i ugled? – upita ga Kelila. – Kad bih se približio lavu i upoznao njegovu ćud, ja bih mu obazrivo povlađivao i rijetko bih mu se kad protivio – odgovori Dimna. – Ako bi on želio nešto što je samo po sebi dobro, ja bih mu to još ljepšim prikazao, preporučio bih mu da u tome istraje, iznio bih mu kakve bi sve koristi imao od toga i stalno bih ga podsticao da to ostvari da bi se još više radovao. Ako bi on želio da učini nešto nevaljalo, ja bih ga upozorio na to i pokušao bih na sve moguće načine da ga ubijedim da će biti po njega mnogo bolje i korisnije ako to ne učini. Ja vjerujem da bih tada stekao ugled kod lava i da bi on uvidio da se ja odlikujem od drugih. Obrazovan a umiljat čovjek može, ako hoće, da istinu proglasi neistinom a krivdu pravdom, baš kao što vješt slikar naslika na zidovima likove koji izgleda kao da izlaze, a u stvari ne izlaze, ili kao da ulaze, a oni zaista ne ulaze. Kad lav upozna moje sposobnosti i uvjeri se da sam pametan i oštrouman, nastojaće da me prigrli i nagradi. – Govorio ti ovo ili ono, ipak se bojim da ti car ne zabiberi, jer opasno je s carem se družiti, – reče mu Kelila. – Učeni su ljudi davno rekli: "Postoje tri stvari od kojih ne preza samo luđak, a malo ko, ako s njima ima posla, ostane zdrav i čitav, a to su: druženje s 36

carem, povjeravanje tajni ženama i pijenje otrova probe radi". Učeni ljudi su uporedili cara s brdom na koje se teško uspeti i na kome ima zrelih plodova, skupocjenog dragog kamenja i korisnih lijekova, ali je ono istovremeno i stjecište lavova, pantera, vukova i svega štetnog i opasnog. Na takvo se brdo teško uspeti, ali se još teže na njemu održati. – Isitna je to što ti reče – odgovori mu Dimna – samo, dragi moj, ako se ne pogleda opasnosti u oči, ne može se ni postići ono što se želi. Ko iz straha ostane neborben i ne nastoji da postigne ono što želi, taj u životu neće postići bogzna što. Rečeno je: "Samo je pregalac kadar, ali ne bez izlaganja opasnosti, da druguje s carem, da trguje po moru i da izlazi na mejdan neprijatelju". Učeni ljudi su rekli da čestiti i zreo čovjek treba da bude ili u društvu careva poštovan ili u drušvu pustinjaka pobožan, isto kao što se i slonova ljepota može samo vidjeti kad je on divlji ili kad ga kao pripitomljenog isključivo car jaše. – Neka ti Allah pomogne da ostvariš šta si naumio! – reče Kelila Dimni. Dimna se onda uputi lavu. Kad je stao pred njega, duboko se poklonio u znak pozdrava. – Ko je ovo? – upita lav jednog od prisutnih. – Taj i taj – odgovori mu upitani. – Poznavao sam mu oca, – reče lav, pa odmah zatim upita Dimnu: – Šta radiš? – Stalno sam pred carevim vratima i čekam da se štogod slučajno ne dogodi da bih caru mogao biti pri ruci. Pred carskim vratima često se događa štošta, pa je caru potreban i takav kome se ne pridaje važnost. I najneznatniji ima svojih vrijednosti, i on može biti od koristi. Čak i drvce na zemlji ponekad može da koristi kad čovjeku ustreba. Lavu se dopadoše Dimnine riječi, i on steče utisak da je Dimna razborit i pametan, pa prisutnima reče: – Često oštoruman i velikodušan čovjek živi zaboravljen i zapostavljen, ali ipak njegova vrijednost izbija na površinu, isto kao što i plameni jezici uvis ližu iako ih čovjek pokušava da utrne. Kada se Dimna uvjerio da se lavu svidio, reče mu: – O, care, vladarevi podanici dolaze pred njegova vrata u namjeri da pokažu caru što sve oni znaju. Davno je rečeno da se vrlina najbolje ogleda u takmičenju dvaju junaka i dvaju učenjaka. Jedan posao mogu valjano obaviti samo sposobni službenici, zato nije važno koliko ima službenika, nego kakvi su oni. To je isto kao kad čovjek uprti težak kamen i pod teretom malakše ni neznajući da mu teret ne vrijedi ništa. Čovjeku neće biti dovoljne grane makar ih bilo i mnogo, ako su mu potrebni trupci. Ne bi trebalo sada, care, da potcjenjuješ vrijednost malog čovjeka, jer takav čovjek može da postane veliki kao što i tetiva, makar bila i od uginule životinje, dobija svoju vrijednost tek kad se od nje napravi luk, jer je tada vi carevi uzimate u ruke i ona vam služi i u borbi i kad se zabavljate. Postigavši ono što je htio, Dimni bijaše drago što mu se pružila prilika da uvjeri prisutne da je lavova naklonost prema njemu uslijedila zato što je on pametan i sposoban, a ne zbog careva poznanstva s njegovim ocem, kako su oni mislili, pa reče: 37

– Car ne prima u svoju svitu ljude zato što su mu njihovi očevi bili prisni prijatelji, niti ih udaljuje od sebe zbog toga što su njihovi očevi bili daleko od njega, nego on postupa na osnovu svog ličnog zapažanja. Kao što je god čovjek, koji je najpreči samom sebi, prisiljen da potraži lijek kad oboli, tako i car mora da potraži sposobne ljude ako ih nema. Dimnine riječi veoma oduševiše lava, i on mu za to ukaza još veću počast, a onda reče prisutnima: Car ne treba da osporava i zapostavlja ičija prava, samo treba da ima na umu da postoje dvije vrste ljudi: opaki i ljuti kao zmije, koje kad prvi put ne ujedu, sigurno će ujesti drugi put ako se na njih nagazi; a drugi su dobroćudni i mirni kao hladno sandaldrvo, koje, ako se dugo trlja, može i da se upali i opeče. Otada se Dimna stalno nalazio u lavovu društvu, s njim nasamo bivao, pa mu jednog dana reče: – Primijetio sam da car nikuda ne ide, šta je razlog tome? Dok su oni tako razgovarali, vo Šetreba iznenada strašno riknu, pa se lav od toga uznemiri, ali mu bi mrsko da o tome ma šta rekne Dimni. Dimna primijeti da je ta rika prestrašila lava, pa ga upita: – Da nije cara što uznemirila ta rika? – Baš me to uznemirilo – odgovori mu lav. – Car ne treba da napušta svoje mjesto zbog nekakvog glasa, – reče mu Dimna. – Davno su učeni ljudi rekli da od svakog glasa ne treba strahovati. – Pa, možeš li ti meni navesti kakav primjer za to? – upita ga lav. – Pričaju da je jedna lisica došla u nekakvu šumu u kojoj je o jedno drvo bio obješen bubanj. Kada god bi duhnuo vjetar kroz grane toga drveta, zanjihao bi ih, i one bi udarile o bubanj, pa bi se tada čuo jak i zvonak glas. Čuvši taj zvonki glas, lisica pođe prema bubnju. Kad je došla tamo, primijeti da je bubanj velik pa pomisli da je on pun loja i mesa. Mnogo se namučila dok ga nije poderala. Kada se uvjeri da je bubanj šupalj i da u njemu nema ništa, uzviknu: – Ne znam, ali mi se čini da su najbeznačajnije stvari najzvonkije i najveće! – Ja ti navedoh ovaj primjer – reče Dimna lavu – da se uvjeriš da bi i taj glas, koji nas je uplašio, bio beznačajniji nego što nam je izgledalo, kad bi ga izbliže čuli. Ako car želi neka ostane gdje je, a neka mene pošalje tamo da mu donesem pravu vijest o tome glasu! Lav se složi sa Dimnom i dozvoli mu da ode tamo otkuda je dopirao glas. Dimna se onda uputi u pravcu Šetrebe. Čim je Dimna izišao od lava, lav se zamisli i pokaja što ga je poslao tamo. "Nisam postupio kako treba što sam Dimnu prisno prigrlio i što sam mu otkrio svoju tajnu, – reče u sebi lav, – jer se on vucarao pred mojom kapijom kao niko i ništa. Nije pametno da car lakomisleno povjeruje ljudima koji obijaju carske pragove, pa ostanu i bez svoje krivice dugo nezapaženi. Isto tako car se ne smije oslanjati ni na ljude kojima je lično učinio 38

zulum, koje poznaje kao pohlepne i nezajažljive, koje je snašla kakva bijeda i nevolja pa ih on ne prihvati, ili koji su zgriješili, pa se boje kazne, ili koji priželjkuju caru nesreću iz koje bi za sebe izvukli korist, ili koji se boje da ne bi ono što bi caru koristilo, njima štetilo, ili, najzad, koji su s carevim neprijateljima u dobrim odnosima, a s prijateljima na ratnoj nozi. Dimna je neobično pametan, obijao je moje pragove i ostao dugo nezapažen. Zebem da me zbog toga nije zamrzio i da ga to ne ponuka na izdaju svoga cara, pa da ne pomogne mog neprijatelja protiv mene i pred njim me okleveće. Može Dimna kojim slučajem i da utvrdi da je onaj što je riknuo moćniji od mene, pa da njega prizna za cara i s njim pođe protiv mene". Lav onda ustade i malo prohoda. Ne potraja dugo kad eto ti Dimne. Opazivši Dimnu, lav se veoma obradova i vrati na svoje pređašnje mjesto. Kada mu Dimna priđe, on ga upita: – Šta je to tamo, šta si vidio? – Vidio sam vola. Taj vo je riknuo i njegov si glas ti čuo, care, – odgovori mu Dimna. – Je li kako snažan? – upita ga lav. – Nije baš jak, – odgovori mu Dimna. – Bio sam blizu njega, s njim sam razgovarao kao što razgovara jednak s jednakim i nije mi mogao ništa. – Ama, da se ti nisi u njemu prevario, nemoj ga nipošto potcjenjivati! – reče lav. – Jak vjetar se i ne osvrće na slabašnu travu, nego čupa visoke palme i ogromna drveta. – Nemoj se ti njega nimalo plašiti, care, i neka te on ne uznemirava! Ja ću ti ga dovesti i prisiliću ga da ti bude pokoran rob, – odgovori mu Dimna. – Pa de, učini šta si naumio! – reče mu lav. Dimna se onda uputi volu Šetrebi, i kad se sastade s njim reče mu neustrašivo i sa omalovažavanjem: – Hajde sa mnom, poslao me lav po tebe! Naredio mi je da ti kažem da ti neće uzimati za zlo što mu nisi prije došao na poklonjenje, ako iz ovih stopa pođeš sa mnom. Ako se budeš skanjivao, naredio mije da se brzo vratim i da ga izvjestim o tome. – A ko ti je taj lav što te meni poslao? – upita Dimnu Šetreba. – Gdje je on, i šta radi? – On je car zvijeri, a nalazi se tu i tu i ima ogromnu vojsku – odgovori mu Dimna. Šetreba se prepade kada ču za lava i zvijeri, pa reče: – Ako mi ti možeš zajamčiti život, ja ću s tobom poći do lava. Dimna ga onda uvjeri da mu se neće ništa dogoditi pa s njim krenu. Kad je Dimna uveo Šetrebu kod lava, lav ga lijepo primi i upita: – Kada si došao u ove krajeve i šta te u njih dovelo? Vo Šetreba mu ispriča sve po redu, a lav mu na to reče: – Budi moj nerazdvojni drug, a što se mene tiče, ja ću znati da te cijenim! – Neka ti Allah da svako dobro! – reče Šetreba hvaleći lava. Docnije je lav još jače prigrlio Šetrebu, još mu je veću čast ukazivao, s njim se 39

potpuno sprijateljio, svoje mu tajne povjeravao i u svemu se s njim savjetovao. Kako je koji dan prolazio, lav se volu sve više divio, sve ga je više volio, sve je s njim usrdniji bio tako da mu Šetreba postade najprisniji drug. Kada Dimna vidje da se Šetreba bez njega i njegovih drugova druži s lavom, da je postao carev savjetnik i da se car s njim nasamo druži i zabavlja, silno mu pozavidje, i njegov gnjev dostiže vrhunac. Dimna se onda požali na ovo svome bratu Kelili i reče mu: – Zar se ne čudiš, brate, mojoj kratkoj pameti i nespretnosti? Ja sam mislio da lavu pomognem, a zaboravio sam na svoj sopstveni interes. Dovedoh mu vola Šetrebu koji me istisnu s položaja. – Tebe je snašlo, brate, ono što je zadesilo pustinjaka – odgovori mu Kelila. – A kako je to bilo? – upita ga Dimna. – Vele da je nekakav pustinjak dobio od cara na dar skupocjeno odijelo. To je vidio jedan kradljivac koji baci oko na to odijelo, pa dođe pustinjaku i reče mu: – Drago bi mi bilo da sam stalno s tobom ne bih li šta od tebe naučio! Pustinjak pristade na to. Tako kradljivac ostade s njim trudeći se da u svemu bude kao on i dvoreći ga ljubazno. Najzad je uspio da pustinjaka obmane i da mu ukrade ono odijelo. Kada pustinjak vidje da mu nema odijela, odmah posumnja u svoga druga. On se onda uputi ka nekom gradu u težnji da nađe kradljivca. U putu naiđe na dva divlja jarca koja su se bola dok im nije potekla krv. Uto dođe i lisica i poče lokati tu krv. Dok je ona krv lokala, iznenada se gruhnuše ta dva divlja jarca i lisicu ubiše. Pustinjak nastavi put i uđe u grad. Lutajući po gradu, on nabasa na kuću neke žene i zamoli je da ga primi na konak. Uvjerivši se da je ova žena nevaljala on iziđe da potraži drugo konačište. Usput naiđe na nekog papučara kog zamoli da ga primi u goste. Papučar ga povede svojoj kući, i kad ga uvede unutra, reče svojoj ženi: – Pripazi ovoga pustinjaka i lijepo ga ugosti! Ustani i posluži ga, a ja odoh jednom svom prijatelju koji me pozvao na piće. Papučareva je žena imala ljubavnika, a posrednik između njih bila je žena nekog berberina.Ona onda poruči po berberinovu ženu, i kada ova dođe, reče joj da obavijesti njenog ljubavnika da joj muž nije kod kuće. – Muž mi je, eto, otišao da pije kod jednog svoga prijatelja i sigurno će se vratiti pijan. Reci mom ljubavniku da brzo dođe! – reče papučareva žena ženi berberinovoj. Ljubavnik papučareve žene dođe i sjede pred vrata čekajući odobrenje da uđe. Papučar se vrati pijan, ugleda tog čovjeka, pa mu se učini sumnjiv. On ljut uđe svojoj ženi i dobro je izmlati, a zatim sveza za jedan direk u kući pa ode i zaspa k'o zaklan. Berberinova žena onda dođe da javi papučarevoj ženi da njen ljubavnik već dugo čeka, i upita je šta da radi. – Ako hoćeš da mi učiniš ljubav, odriješi me i dopusti mi da te svežem za ovaj direk pa ovdje ostani dok se ja ne vratim od svog ljubavnika, a ja ću se brzo vratiti – reče joj papučareva žena. 40

Berberinova žena je posluša, odriješi je i ona ode svome ljubavniku, a sebe sveza za onaj direk. Papučar se probudi prije nego mu se vratila žena i zovnu je po imenu, ali mu se berberinova žena ne odazva jer se bojala da joj glas ne prepozna. Papučar zovnu svoju ženu i po drugi put, ali mu se berberinova žena opet ne odazva. On se silno razljuti, pode k njoj sa nožem u ruci i odsiječe joj nos. – Uzmi ovo i daruj svome prijatelju! – reče joj ne sumnjajući ni najmanje da je to njegova vlastita žena. Kad se papučareva žena vrati, ona vidje šta je njen muž počinio od berberinove žene. To je veoma ožalosti. Ona odmah odriješi berberinovu ženu koja ode svojoj kući onako odsječena nosa. Sve je ovo vidio i čuo onaj pustinjak. Papučareva žena se onda poče moliti bogu, proklinjati svoga muža i pretvarati se kao da je njoj odsjekao nos, a zatim ga odmah zovnu iz sveg glasa: – O, grešniče i silniče, ustani i pogledaj šta si od mene počinio, i vidi kako mi se Allah smilovao i povratio mi opet zdrav i čitav nos. Muž joj ustade, upali svijeću, pogleda i vidje kad u njegove žene zdrav i čitav nos. On je onda zamoli da mu ne zamjeri, pokaja se i zatraži od Allaha da mu oprosti. Kad je berberinova žena došla svojoj kući, dugo je smišljala kako će se opravdati pred svojim mužem i porodicom što joj je odsječen nos da oni ne bi što posumnjali. Kada bi pred zoru, probudi se berberin, pa reče svojoj ženi: – Daj mi alat jer hoću da idem jednom plemiću! Žena mu donese samo britvu. – Ama, daj mi sav alat! – viknu joj muž. Ona mu opet donese samo britvu, a on se rasrdi, pa se na nju hiti britvom. Ona se onda baci na tle pa zajauka: "Joj, moj nos!" Tako je jaukala iz sveg glasa dok joj ne dođoše rođaci. Kad je oni vidješe takvu, ščepaše berberina i dovedoše ga kadiji. – Šta te navede da odrežeš nos svojoj ženi? – upita kadija berberina. Berberin nije mogao da se opravda, pa kadija naredi da se i njemu odreže nos. Kada htjedoše da mu odrežu nos, izbi i onaj pustinjak koji odmah pristupi kadiji i reče mu: – Kadija, pričekaj malo, da ti objasnim cijelu stvar. Lopov mene nije pokrao, onu lisicu nisu ubila ona dva divlja jarca, berberinovoj ženi nije odrezao nos njen muž, sve to mi sami sebi učinismo. Kadija ga zamoli da mu potanko sve objasni, i pustinjak mu ispriča šta se sve dogodilo. Kadija onda naredi da se berberin pusti. – Razumio sam te dobro i čini mi se da se i meni nešto slično dogodilo – reče Dimna Kelili. – Po svoj prilici sam i ja sam sebi naudio, ali reci mi, šta sad da radim? – Ama najprije ti meni reci šta ti misliš, i šta si odlučio da činiš? – upita ga Kelila. – Što se mene tiče, ja od lava više ne očekujem kakav bolji položaj na kome sam ranije bio. Pametan čovjek treba da crpe pouku iz svojih ranijih grešaka da mu se tako nešto ponovo ne bi dogodilo, bilo danas, bilo sutra. Isto tako on mora da uvijek vodi računa o svojim ranijim uspjesima i da nastoji da ih postiže i ubuduće. Kad pomislim na koji sam način istisnut s položaja i kad mi na um padnu napori koje ulažem da ga se 41

ponovo domognem, meni ne preostaje ništa drugo nego da onoga što pase travu lišim života. Kad vola nestane, ja se mogu tek tada domaći svog ranijeg položaja. A i za lava bi to, po svoj prilici, bilo bolje, jer prevelika prisnost s volom može ga samo osramotiti i umanjiti mu ugled. – Ja mislim da se lav neće osramotiti niti će imati kakve neprilike što o volu tako misli i što ga toliko cijeni – reče Kelila. – Kada car nema pametnih, povjerljivih i odlučnih saradnika, savjetnika i upravljača i ne nastoji da ih nađe, kada u zemlji vladaju bune i neredi, kad previše voli žene, sijela, zabave, piće, lov i drugo, kad za malenkost psuje, vrijeđa i tjelesno kažnjava ljude, kad su nerodne godine, pa nastupi pomor stoke, podbace prihodi i dožive se neuspjesi u ratnim pohodima i, najzad, kada je neopravdano oštar ili blag, – sve to što ti nabrojah, ako kojim slučajem cara snađe, može ga lako upropastiti. Lav se po mome mišljenju zaljubio u vola, i to mu može okrnjiti ugled. – Kako se ti možeš boriti protiv vola kada je on od tebe jači, kada ga lav poštuje više nego tebe i kada ima više prijatelja? – upita ga Kelila. – Ama, nemoj ti gledati što sam ja mali i slab! – odgovori mu Dimna. – Nije u tome stvar, nije važno da li je neko snažan ili slab, krupan ili sitan, jer često mali i nejaki mogu postići svojom lukavošću i oštroumnošću ono što nisu u stanju mnogi jaki. Pa zar ti nisi čuo da je slabi gavran prevario crnu zmijurinu i ubio je? – A kako je to bilo? – upita ga Kelila. – Pričaju da je neka gavranuša imala gnijezdo na jednom drvetu koje je raslo na brdu. U njenoj je blizini bila rupa crne zmijurine. Kad god bi gavranuša izlegla mlade, zmija bi se prikrala njezinim ptićima, pa bi ih pojela. To gavranušu teško ožalosti, pa se potuži jednom šakalu, svom prijatelju, i reče mu: – Ja želim da se s tobom posavjetujem o jednoj svojoj odluci. – A šta je to? – upita je šakal. – Odlučila sam da odem onoj zmijurini pa da joj kada bude spavala, kljunom iskopam oči, ne bih li je se tako oslobodila – reče gavranuša. – Ne valja to što si smislila ni prebijene pare! – odgovori joj šakal. – Gledaj ti da ostvariš svoju želju tako da sebe ne izlažeš opasnosti! Čuvaj se, da te ne snađe ono što je snašlo patka kada je htio da ubije raka, pa ubio sama sebe. – A kako je to bilo? – upita ga gavranuša. – Pričaju da je neki patak bio savio gnijezdo u jednom šumarku u kome je bilo jezerce sa dosta ribe. Taj je patak dugo živio loveći te ribe, ali kad je ostario nije ih više mogao loviti, pa izgladnje i pade u veliku bijedu. Sav žalostan potrudi se da nađe neki izlaz. Pored njega prođe jedan rak, koji mu se, primijetivši njegovu tugu i nevolju, približi i upita ga: – Zašto si ti, ptico, tako tužna i žalosna? – A kako neću biti žalostan? – odgovori mu patak. – Ja sam živio loveći ribe na ovom mjestu, a danas sam vidio dva ribara koji prođoše 42

pored ovog mjesta i jedan reče drugome: "Ovdje ima mnogo ribe, hoćemo li najprije nju da lovimo?" "Ja sam na tome i tome mjestu pronašao da ima više ribe nego ovdje, – odgovori mu drugi. – Započnimo lov tamo, pa kada završimo, doći ćemo i ovdje, i sve ćemo ribe pohvatati". – Ja znam da će oni – reče patak raku – kada završe onamo, doći do ovoga jezerceta i pohvatati svu ribu. A kada se to dogodi, to će onda biti moja pogibija i moj kraj. Rak istoga časa ode ribama i to im saopšti. A one se odmah obratiše patku, zatražiše od njega savjeta rekavši mu: – Mi ti dođosmo da nas posavjetuješ, jer se pametan i sa svojim neprijateljima savjetuje. – Ja se ne mogu nositi sa ona dva lovca – odgovori im patak. – Ja ne znam drugog izlaza nego da pređete u obližnju rijeku u kojoj ima mnogo vode i riba, i koja je obrasla šibljem. Ako vam pođe za rukom da tamo pređete, biće vam dobro i imaćete dosta hrane. – Tu nam uslugu niko drugi ne može učiniti nego ti! – odgovoriše mu ribe. Patak onda poče svakoga dana da prenosi po dvije ribe, samo bi ih odnosio na jedan brežuljak i tamo jeo. Tako jednoga dana kad patak dođe da uzme i prenese dvije ribe, rak mu priđe i reče mu: – Ama i ja se takođe bojim da ostanem ovdje, jer se osjećam nekako usamljen. Odnesi ti i mene u tu rijeku! Patak ga uze i s njim odletje. Ali kada se približiše onom brežuljku na kome je patak jeo ribe, rak baci pogled i ugleda hrpu ribljih kostiju. On se onda uvjeri da je patak pojeo sve ribe i da sada hoće i njega da pojede. – Kada se čovjek sretne sa svojim neprijateljem na poprištima borbe i zna da će tu nastradati, borio se ili ne, on i tada treba da se brani i da čuva svoju čast – zaključi u sebi rak, pa svojim kliještima stisnu patka za vrat i udavi ga. Rak se poslije toga vrati preostalim ribama i reče im šta se sve dogodilo. – Ja ti navedoh ovaj primjer – reče šakal gavranuši – da se uvjeriš kako poneko lukavstvo može da upropasti i lukavog. Ali ja ću te naučiti kako će zmija glavom platiti, samo ako to budeš mogla izvršiti. I znaj da ti od toga ne možeš stradati, naprotiv, ti se tako i jedino možeš spasiti. – A kako? – upita ga gavranuša. – Ti ćeš letjeti i u letu motriti ne bi li opazila kakav ženski nakit. Čim ga opaziš, zgrabi ga pa leti i spuštaj se dok ne dođeš do rupe te zmijurine, samo pazi da se svijetu ne izgubiš iz vida. Kad doletiš do rupe, onda nakit baci pored nje. Čim ljudi to vide, oni će nakit uzeti i tebe izbaviti od te zmijurine. Gavranuša posluša šakala i diže se u vazduh. Kružeći ugleda ženu nekog velikaša kako se na krovu kupa i kako je svoje odijelo i nakit stavila na stranu. Gavranuša sletje kao strijela, zgrabi jedan đerdan i s njim odletje. Ljudi pođoše za njom, a ona je neprestano letjela i spuštala se da bi je svak vidio, dok se ne nadvi nad rupu one zmijurine. 43

Tad baci pred rupu onaj đerdan naočigled svih posmatrača. Kada ljudi dođoše do te rupe, nađoše i uzeše đerdan, a zmijurinu ubiše. – Ja sam ti sve ovo ispričao – reče Dimna Kelili – da se uvjeriš kako se lukavstvom može postići više nego snagom. – Bilo bi to tako kao što ti veliš – odgovori Kelila Dimni — da vo nije i jak i pametan. Ali šta mu ti možeš kada on ima i snage i pameti. – Vo je, kao što ti reče, i jak i pametan, ali on mi priznaje da sam mu valjao. Ja sam kadar da ga pobijedim, kao što je zec pobijedio lava. – A kako je to bilo? – upita ga Kelila. – Pričaju da je u nekom kraju koji je bio bogat pašom i vodom živio jedan lav. U tom je kraju bilo mnogo divljih životinja koje su živjele u izobilju, ali nisu bile zadovoljne i spokojne, jer su strahovale od lava. One se jedanput sakupiše, odoše lavu i rekoše mu: – Ti s trudom i velikom mukom uspijevaš da uhvatiš poneku od nas. Mi ćemo ti nešto predložiti što će za tebe biti dobro, a i mi ćemo biti spokojne. Ako ti nama zajamčiš miran život i ne budeš nam ulivao strah u kosti, obavezujemo se da ti svaki dan pošaljemo po jednu životinju u ručano doba. Lav pristade na to, nagodi se s njima, i one se pridržavahu ugovora. Poslije nekog vremena dođe red na zeca da bude lavov ručak, pa se on obrati divljači ovim riječima: – Ako vi mene pomognete, a to vam neće biti uzalud, ja se nadam da ću vas osloboditi od lava. – Šta tražiš da uradimo? – upita ga divljač. – Tražim da naredite onome koji me bude vodio lavu da ne žuri, kako bih malo zadocnio. – Pristajemo! – odgovori mu divljač. Zec pođe lavu, ali je usput zastajkivao u namjeri da ne stigne u lavovo ručano doba. Došavši tamo, on sam polako priđe lavu, koji bijaše veoma ogladnio i ljut. Lav ustade sa svoga mjesta, pođe prema zecu i upita ga: – Otkuda dolaziš? – Ja sam izaslanik divljih životinja. Poslaše po meni jednog zeca tebi za ručak. Neki drugi lav pođe putem za mnom, ote mi zeca i reče: "Jedini ja imam pravo na ovaj kraj i na divljač u njemu". "Ovo je carev ručak koji mu je po meni poslala divljač, ne otimaj mu ga!" – rekoh mu ja. – On te opsova i izgrdi, pa, evo, ja navrat-nanos dotrkah da te o tome obavijestim. – Hajde sa mnom, pokaži mi gdje je taj siledžija! – reče lav zecu. Zec odvede lava do jedne jame, koja je bila puna bistre vode, nadnese se nad nju i reče: – Evo, ovdje je! Lav se nadnese nad jamu, pa u vodi ugleda svoju i zečevu sjenku i ne posumnja u ono što mu zec reče. Skoči put onog lava kojeg je ugledao u vodi da se s njim obračuna, 44

ali se u jami utopi. Zec se onda vrati divljim životinjama i kaza im šta je s lavom učinio. – Ako si kadar da i vola na neki način upropastiš, a da se time lavu ne nanese šteta, ti to učini, jer je vo dozlogrdio i meni, i tebi, i ostaloj vojsci – reče Kelila Dimni. – Ali ako ti moraš ništeći vola upropastiti i lava, onda se ne usuđuj da to činiš, jer bi to bilo vjerolomstvo i s moje i s tvoje strane. Prođe dugo vremena, a Dimna ne ode lavu. Dođe mu docnije kad je lav bio sam. – Ama gdje si ti, odavno te nisam vidio? – upita lav Dimnu. – Da te nije kakvo dobro zadržalo? – Da je bogdo dobro, care! – odgovori mu Dimna. – Da se nije šta desilo? – upita ga lav. – Ama dogodilo se ono što nije želio ni car niti iko od njegove vojske, – odgovori mu Dimna. – A šta to? – upita ga lav. – Nevaljale riječi – odgovori mu Dimna. – Ispričaj mi to! – reče uznemireno lav. – Te su riječi takve, care, da nisu prijatne onom što ih sluša, a da se ne usuđuje da ih izgovori onaj koji treba da ih kaže. Ti si, care, visoka ličnost, pa samo je po sebi razumljivo da meni neće biti prijamo ako kažem ono što tebi nije drago. Ja pouzdano znam da ti vjeruješ u moju iskrenu ljubav i da više cijenim tebe nego samoga sebe. Ponekad mi se učini da nećeš povjerovati u ono što ću ti kazati, ali kada se sjetim i pomislim da smo mi, divlje životinje, zavisne od tebe, onda nemam kud nego da izvršim ono što mi dužnost nalaže, iako me nisi pitao za to i mada strahujem da ćeš me saslušati. Davno je rečeno: "Ko izbjegava da dâ savjet svome caru i kaže što misli prijatelju, taj vara samog sebe". – A šta je to? – upita ga lav. – Meni je pričao neki povjerljivi i istinoljubivi, da se vo Šetreba nasamo došaptavao sa glavarima tvoje vojske i da je rekao: "Ja sam već upoznao lava, dokučio sam šta misli, vidio sam njegovu snalažljivost i snagu i sada mi je jasno da će on iz dana u dan bivati sve slabiji i nemoćniji. Imaćemo ja i on posla!" Kad sam to čuo, uvjerih se da je Šetreba izdajnik. Ti si ga odlikovao kako može biti bolje i učinio si ga ravnim sebi pa on sada misli da je ono što si i ti. Odsada će on na svakom koraku gledati da ti naudi, a poslije tebe on će se dočepati tvoga carstva! Davno je rečeno: "Ako car primijeti da se neki čovjek s njim izjednačio ugledom i položajem, neka ga odmah uništi, jer ako s njim tako ne postupi, biće sam uništen". A Šetreba bolje no iko zna kako treba postupati. Pametan je onaj koji pripremi odstupnicu prije nego se ma šta dogodi, a ti, care, nisi spreman da suzbiješ ako se slučajno štogod dogodi. Rečeno je: "Ima tri vrste ljudi, odlučnih, odlučnijih i slabića. Odlučan je onaj koji se ne zbunjuje niti plaši, jer se pomoću svoje snalažljivosti, svog lukavstva i razboritosti zna da izvuče iz škripca. Odlučniji od ovoga je onaj koji unaprijed sve pripremi, koji može da predosjeti nesreću prije nego što se ona dogodi, koji može da utvrdi kakve je ona naravi i da je preduprijedi kao da je 45

čitavog života imao s njom posla. Eto, takav je u stanju da i bolest i svaku drugu nedaću na vrijeme spriječi. Nemoćni je onaj koji se koleba, priželjkuje nešto i skanjuje se u svojim odlukama dok ne nastrada. Kao primjer za to može da posluži slučaj triju riba. – A kako je to bilo? – upita ga lav. – Pričaju da su u nekoj lokvi živjele tri ribe: oštroumna, još oštroumnija i nerazborita. Ta je lokva bila na jednoj visoravni, kojoj gotovo niko nije mogao prići. Pored nje je proticao jedan potok. Slučaj htjede da pored tog potoka prođu dva ribara i da ugledaju tu lokvu. Njih dvojica se dogovore da se sa svojim mrežama vrate do te lokve i da pohvataju sve ribe koje su u njoj. Ribe čuše njihov razgovor. Čim ona najoštroumnija ču šta oni govore, posumnja u njih, poboja ih se, pa, ne obazirući se ni na što, iziđe kroz otvor kojim je uticala voda iz potoka u lokvu. Ona oštroumna ostade na svome mjestu dok ne dođoše ona dva ribara. Kad ih ona vidje i saznade šta oni žele, pohita da iziđe kroz otvor kojim voda utiče, kad tamo, a ribari začepili to mjesto. Vidjevši to, ona reče: – Ja sam se skanjivala, evo, ovo je posljedica skanjivanja. Kako ću se izvući iz ovog škripca? Rijetko kada koristi prebrzo i sporo dovijanje. Samo pametan nikada ne gubi nadu. On nikad ne očajava, on uvijek razmišlja i trudi se. Riba se onda napravi kao da je mrtva, pa poče ploviti po površini vode, izvrčući se, čas na leđa, čas na trbuh. Ona dva ribara je uzeše i metnuše na zemlju između rijeke i lokve, a ona se odmah baci u rijeku i tako se spase. A što se tiče one nerazborite ribe, ona je po vodi lutala tamo amo dok ne bi ulovljena. – Dobro sam te razumio – reče lav Dimni – ali ja mislim da vo neće mene prevariti i da mi ne želi zlo. Kako bi to on mogao uraditi kada mu nisam nikad ništa ružno učinio. Nema dobra koje mu nisam učinio, niti želje koju mu nisam ispunio. – Nevaljalac može da se pravi iskren sve dotle dok se ne uzdigne na položaj kojeg nije dostojan – reče Dimna lavu. – Kada se domogne jednog položaja, traži još veći. Takvi su naročito izdajnici i grešnici. Nevaljalac služi cara i prema njemu je tobože iskren samo iz straha. Kada se u svemu zadovolji i kada se prestane bojati, odmah se pokaže onakav kakav je isto kao što je i pseći rep prav dok je zategnut, a čim se opusti on se savije i zakovrne. Znaj, care, nije pametan onaj koji od svojih savjetnika ne prima savjete koji su mu neprijatni. Takav car je sličan bolesniku koji ne sluša ljekara i radi šta hoće. Potrebno je da carev pomoćnik podstiče svog cara na sve ono što njegovu vlast može osnažiti i ljepšom učiniti, a da ga čuva od svega što bi mu moglo naškoditi i nanijeti sramotu. Najbolji su oni prijatelji i pomoćnici koji su kod savjetovanja najmanje licemjerni. Najbolji su oni poslovi čiji se ishod može samo pohvaliti, najbolja je ona žena koja se slaže sa svojim mužem, najbolja je ona pohvala koja se čuje iz usta čestitih ljudi, najbolji je onaj car koji nije nadut i najbolja je ona narav kojoj je urođena pobožnost. Davno je rečeno: "Ne bi trebalo da san prija onome kome su vatra jastuk a zmije dušek." Kada čovjek osjeti da mu drug hoće da učini nažao, ne smije mu više vjerovati. Nisu pametni oni vladari koji sve olako shvataju i koji malo razmišljaju o budućnosti. Oni su u tome 46

najsličniji razjarenom slonu, koji se dok je razjaren ni na što ne osvrće. Ako takvog vladara štogod ožalosti, on preko toga olako prelazi, a ako učini kakavu nesmotrenost, on to svaljuje na svoje najbliže. – Ti mi izgovori teške riječi, ali su riječi iskrenog savjetnika snošljive – reče mu lav. – Ako je vo Šetreba moj neprijatelj kao što veliš, on ipak nije u stanju da mi ma kakvo zlo učini. Kako bi on to i mogao kada se hrani travom, a ja mesom. Ja se mesom takvih hranim, pa zašto da ga se bojim. Ali ja njega ne mogu iznevjeriti zato što sam ga ranije hvalio i što sam mu sačuvao život. Ako bih postupio drukčije nego dosada, onda bih pljunuo na svoje mišljenje, ispao bih neznalica i prekršio bih riječ koju sam dao. – Nemoj da te obmane to što govoriš: " Ja se hranim mesom takvih pa se zato i ne bojim". Ako Šetreba ne mogne sam nauditi tebi, on će naći načina, da ti to ko drugi učini. Rečeno je: "Ako neko poželi da makar kraće vrijeme proboravi kod tebe kao gost, a ti ne budeš poznavao njegovu narav, nemoj mu vjerovati i misliti da si siguran, jer možeš zbog njega nastradati kao što je nadrljala uš zbog buhe. – A kako je to bilo? – upita ga lav. – Pričaju da se jedna uš dugo nalazila u postelji nekog bogataša. Ona mu je pila krv dok je on sapavao, a on to nije ni osjećao. Lazila je polahko i življaše neko vrijeme tako dok je jedne noći ne zamoli buha da je primi u goste. – Dobro, prenoći noćas kod nas, ima ovdje lijepe krvi i meka postelja! – reče joj uš. Buha ostade kod nje na konaku. Kada bogataš leže u postelju, buha na njega skoči i tako ga žacnu da ga probudi i san mu razbije. Bogataš uštede i naredi da mu se postelja pretrese. Sluge pregledaše postelju, ali primijetiše samo uš, koju uhvatiše i ubiše, a buha pobježe. – Ja ti navedoh ovaj primjer – reče Dimna lavu – da znaš da se od zloga ne može niko zaštiti. Ako zao čovjek ne bude kadar da to učini lično, zlo će se ipak dogoditi njegovim posredstvom. Ako se ti ne bojiš Šetrebe, boj se ostalih svojih vojnika koje je on nahuškao protiv tebe i privolio ih da ti budu neprijatelji. Dimnine riječi djelovaše na lava, pa lav reče: – Pa šta ti onda misliš i šta mi savjetuješ? – Ko ima kvaran zub stalno će trpjeti bol sve dok taj zub ne izvadi. Nema mira dok se zaostala hrana iz stomaka ne izbaci, a neprijatelja kojeg se bojiš, treba ubiti, – odgovori mu Dimna. – Ti si kriv što mi sada Šetreba više nije u volji. Ja ću po njega poručiti i kad dođe reći ću mu šta mislim o njemu, a zatim ću mu narediti da ide kud mu je drago, – reče lav Dimni. Dimni to ne bijaše drago, jer je znao da će se lav uvjeriti da je neistinu govorio čim porazgovara sa Šetrebom. A kad od Šetrebe sve čuje, lavu će onda biti jasno da ima posla s varalicom i lažovom, pa lavu reče: – Ja smatram da nije ni pametno ni razborito da ti Šetrebu zoveš k sebi. Neka car o tome promisli! Ja se bojim da se Šetreba, kada to osjeti, odmah ne podigne protiv cara. 47

Ako se on bude s tobom borio, boriće se spreman, a ako se od tebe rastane, rastaće se na takav način da će te to osramotiti. Pametni carevi ne kažnjavaju javno onoga koji tajno čini prestup. Za svaku krivicu oni nađu kaznu: za javnu krivicu postoji javna kazna, a za tajnu, tajna kazna. – Kada car nekoga kazni na osnovu sumnje i ne uvjeri se da je kažnjeni kakav zločinac, onda on sebe kažnjava i sebi čini nepravdu – primijeti lav. – Ako je već takvo carevo mišljenje, neka onda nipošto ne primi Šetrebu sve dok ne bude sasvim spreman. Čuvaj se, care, da te Šetreba ne prevari i ne iznenadi! Ja mislim da će car, kada mu Šetreba uđe, primijetiti da je on odlučio da učini nešto krupno. A da je to tako uvjerićeš se, care, lahko, jer ćeš primijetiti da je Šetreba promijenio boju lica i da mu udovi dršću. Vidjećeš ga kako se obazire desno i lijevo i kako vrti rogovima kao da hoće da se bode i bije. – Ja ću biti na oprezu – odgovori mu lav. – Ako primijetim to što ti napomenu, onda će mi biti sve jasno i neću više ni najmanje sumnjati. Kada Dimna pripremi i okrenu lava protiv vola, uvjerivši se da je potpuno uspio u onom što je htio, on onda odluči da ode volu i da njega natutka protiv lava. Iz bojazni da car ne bi doznao za njegov odlazak volu, Dimna odluči da ga o tome obavijesti i da mu se preporuči, rekavši mu: – O, care, kako bi bilo da odem Šetrebi, da pogledam šta radi i oslušnem šta govori? Možda ću nekako dokučiti njegove tajne misli pa da o tome i ostalom što primijetim izvijestim cara? Lav na to pristade. Dimna se onda uputi Šetrebi i uđe mu tobože tužan i žalostan. Kada ga vo ugleda, najprije ga pozdravi, pa mu onda reče: – Šta je uzrok tvojim vrlo rijetkim posjetama? Odavno te nisam vidio. Kakva te sreća nanijela? – A kada je bilo dobro onome koji nije svoj goso i čiji život zavisi od onoga u koga se ne može pouzdati? Takav je stalno u opasnosti i strahu, nikada nije siguran. – Šta se dogodilo? – upita ga Šetreba. – Dogodilo se ono što je suđeno i što mora biti. Ko se može boriti protiv sudbine? Ko je na ovom svijetu postigao ma šta veliko, a da se nije osilio? Ko je ostvarivao svoje želje, a da se najzad nije prevario? Ko je išao za svojom strašću, a da se nije nasamario? Ko je od nitkova nešto zatražio, a da nije bio odbijen? Ko se družio sa nevaljalima, a da je ostao nepošteđen? Ko se družio s carem, a da je bio siguran za svoj život i da mu je on ostao duže naklonjen? Istina je ono što je rečeno: "Carevi su, zato što mnogo ne drže do date riječi i obećanja i što im je svejedno ako koga od svojih bližnjih izgube, slični nevaljalci: kad god izgubi jednog, brzo nađe drugog". – Ama, šta to čujem od tebe, izgleda mi da si nešto posumnjao u lava i da si ga se prepao – reče mu Šetreba. – Da, posumnjao sam u njega, ali to se ne tiče mene. – A koga se onda tiče? – upita ga Šetreba. 48

– Ti znaš šta je između mene i tebe i šta ti dugujem, znaš da sam ti onoga dana kada me lav poslao tebi dao tvrdu riječ. Sada ti moram kazati što sam doznao da bih te zaštitio, jer me strah da lav šta ne učini. – Pa šta si to čuo? – upita ga Šetreba. – Pričao mi je jedan koji je upućen u sve, koji uvijek govori istinu i u čije se riječi ne može posumnjati da je lav rekao nekim svojim prijateljima i sabesjednicima: "Sviđa mi se Šetrebina debljina i smatram da on više ne treba da živi. Ja ću ga zaklati i njegovim mesom nahraniti sebe i svoje drugove". Kad sam čuo te riječi i uvjerio se da će lav prekršiti zadanu riječ, dođoh da te o tome obavijestim i da tako odužim svoj dug prema tebi. A ti se, bogme, spašavaj sada kako znaš i umiješ. Kada Šetreba sasluša Dimnu, sjetivši se tvrde riječi koju mu je on dao, i kada razmisli o lavu, pomisli da Dimna govori istinu i da je prema njemu iskren. On povjerava da je stvar vjerovatno onakva kako je predstavlja Dimna, i to ga zabrinu pa reče. – Nije lijepo što lav hoće da pogazi svoju zadatu riječ. Otkako se s njim družim, nisam učinio ma šta nažao ni njemu niti ikome iz njegove vojske. Ja samo mislim da je lava neko natutkao protiv mene, da me neko kod njega oblagao i da je on sada u velikoj nedoumici. S lavom se druže nevaljalci, i on se već uvjerio da oni lažu i da nije istina ono što je od njih o drugima čuo. Druženje sa nevaljalima često natjera onoga koji se s njima druži da misli ružno o čestitima i da zbog toga griješi, kao što je pogriješila i patka. Vele da je jedna patka ugledala odsjaj zvijezde u vodi, pa pomislila da je to riba. Trudila se da je ulovi, ali poslije nekoliko uzaludnih pokušaja uvjerila se da je to varka, pa je od toga odustala. Sutradan je stvarno ugledala ribu i pomislila da je to isto ono što je juče vidjela, pa nije ni pokušala da je ulovi. Ako lav bude povjerovao u laž koja se protiv mene iznosi, onda će se i meni dogoditi ono što se dogodilo drugima. Ali ako nije nalagano na me a lav ipak želi da mi bez raloga učini zlo, onda je to zaista vrlo čudno. Davno je rečeno: "Čudno je to da čovjek nastoji da ga njegov drug zavoli, pa ne uspije u tome, ali još je čudnije ako ga umjesto toga drug zamrzi". Ako se neko opravdano ljuti, on se može i odljutiti i oprostiti onome na koga se ljutio, jer ako je srdžba nečim prouzrokovana, nje može nestati nestankom samog uzroka. Ali ako se neko ljuti bez razloga onda nema nade da će oprostiti. Ja sam, eto, razmišljao i ne vidim da između mene i lava postoji ma šta što bi nas moglo zavaditi. Života mi moga, niko nije u stanju, ako se dugo druži s prijateljem, da bude uvijek oprezan i priseban i da ne učini nešto što nije po volji njegovu prijatelju. Samo će pametan i vjeran čovjek, kada njegov drug nešto pogriješi, promisliti o toj njegovoj grešci, i utvrditi kolika je, bilo da je učinjena hotimično ili nehotice. On će takođe razmisliti i o tome da li ga neće poklopiti kakava bijeda ako oprosti kad god bude mogao. Ako lav misli da sam štogod skrivio, ja te krivice nisam svjestan. Ali mi se čini da je lav mogao o meni donijeti pogrešan sud da sam drzak i neposlušan zato što nam se ponekad nisu mišljenja podudarala. Ja smatram da u tome nema nikakva grijeha što sam se ponekad, i to vrlo rijetko, suprotstavljao njegovu mišljenju ako je ono bilo upereno protiv zdravog razuma, vjere i svega onoga što je dobro i korisno. To nisam nikada činio 49

pred glavarima njegove vojske i njegovim prijateljima, nego sam uvijek s njim nasamo govorio, i to šapćući, kako obično govore oni koji imaju strahopoštovanje prema nekome. Ja znam da se još više zapetlja i uvali u još veću nepriliku svaki onaj koji sili svoje prijatelje da se uvijek slažu s njegovim mišljenjem, koji, kad je bolestan, traži od ljekara ustupke i koji prisiljava pravnike da tumače zakon kako njemu godi. Ako se lav ne ljuti na me zbog ovog što ti rekoh, onda je, možda, po srijedi carev bijes. A drugovati s carem veoma je opasno makar to druženje s njim bilo iskreno, prijateljski i u ljubavi. Ako ni to nije, onda ja samo mogu stradati zbog svojih vrlina. A ako nije ni jedno ni drugo, onda je po srijedi neminovna sudbina. Sudbina će lavu oduzeti snagu i žestinu i otjeraće ga u grob. Ona ponekad omogućuje čak i nejakom čovjeku da uzjaše na razbješnjelog slona, ona zmiji otrovnici određuje ko će joj iščupati otrovni zub i s njom se poslije toga igrati, ona od nemoćnog stvara odlučnog čovjeka, ona zbunjuje oštroumnog, olakšava život bijednom, bodri kukavicu, a od junaka, kada ga baci u težak položaj, stvori kukavicu. – Ono što ti lav želi da učini nije ni zbog nagovaranja nevaljalaca, ni zbog bijesa njegova, ili nečeg drugog, nego je to ustvari vjerolomstvo i pokvarenost, careva. On je grešnik, nevjera i izdajnik, slatka je hrana koju daje, ali ona na kraju krajeva postaje smrtonosni otrov – odgovori mu Dimna. – Osjetio sam ja slast lavove hrane čim sam je okusio – reče vo – ali koja mi je korist kad sam već pri kraju, smrt mi je za vratom. Da je sreće ja i ne bih bio kod lava, jer se on hrani mesom, a ja pasem travu. Ja sam u ovom ćorsokaku sličan pčeli koja uđe u cvijet lokvanja da uživa u njegovoj slasti i mirisu. To uživanje nju zadrži u cvijetu i kada se spusti noć cvijet se sklopi, a ona tako u njemu zatvorena vrteći se ugine. Ko na ovom svijetu traži hljeba nad pogačom ne bojeći se šta ga sve može zbog toga snaći, sličan je muhi kojoj nije dovoljno drveće i cvijeće, nego traži smolu koja curi iz slonova uha, pa je slon udari uhom i usmrti. Onaj koji poklanja svoju ljubav i iskrenost nezahvalnome, sličan je onom koji sije po neobrađenoj zemlji. Ko daje savjet uobraženom, sličan je onome koji gluhu šapće a ćoravu namiguje. – Prođi se takvih riječi i nađi načina da se spaseš! – reče Dimna volu. – Ama kako ću se spasti, kad lav hoće da me pojede? Pa zar mi nisi rekao šta lav smjera i kakva mu je ćud. Ta, ja znam da me njegovi drugovi mogu uništiti spletkarenjem i lažima, makar mi lav želio i dobro. Kada se spletkari udruže protiv nevinog, oni ga brzo mogu unesrećiti makar bili i slabi, a on jak, isto kao što su vuk, gavran i šakal upropastili kamilu, kada su se, u želji da je prevare i izdaju, udružili protiv nje. – A kako je to bilo? – upita ga Dimna. – Pričaju da je živio jedan lav u nekoj šumi, a ta je šuma bila blizu puta. Taj je lav imao tri druga: vuka, gavrana i šakala. Jednoga dana prođoše tim putem pastiri s kamilama. Jedna kamila izostade od ostalih, uđe u tu šumu i nađe se pred lavom. – Otkuda dolaziš? – upita lav. – Iz toga i toga mjesta, – odgovori mu kamila. – Šta tražiš ovdje? – upita je lav. 50

– Tražim ono što mi ti narediš, care, – odgovori mu kamila. – Ostaćeš kod nas, život će ti biti osiguran, živjećeš u izobilju i imaćeš ovdje bogatu pašu – reče joj lav. Tako kamila proživje s lavom duže vremena. Jednoga dana lav pođe da štogod ulovi, pa usput srete ogromnog slona s kojim se strašno pokla. Lav jedva umače izmoren i sav u ranama, krv se s njega cijedila, jer ga je slon izgrebao svojim kljovama. Kada stiže doma, pade, ne mogaše ni da makne s mjesta, a kamoli da šta lovi. Nekoliko dana vuk, gavran i šakal ne imadoše šta da jedu, jer su se oni hranili onim što je ostajalo iza lava. Zato oni strašno izgladnješe i omršaše. Lav to primijeti, pa im reče: – Napatili ste se mnogo, treba da nešto jedete. – Ama, lako je za nas, nego nam je žao što cara takvog gledamo. E, da nam je da caru nađemo štogod za jelo, pa da se on okrijepi! – Ja ne sumnjam u vašu iskrenost, – odgovori im lav. – Pođite na razne strane, možda ćete štogod uloviti, pa ću tim lovom nahraniti i sebe i vas! Onda vuk, gavran i šakal iziđoše od lava, povukoše se ustranu i posavjetovaše između sebe. – Ama šta će nam ona tamo što se hrani travom? – rekoše oni. – Ta, među nama nema ništa zajedničko. Ona ne misli šta mi mislimo. Hajde da nekako nagovorimo lava da je pojede i da i nas nahrani njenim mesom! – To ne smijemo ni pomenuti lavu – reče šakal – jer je on kamili obezbijedio život i dao joj časnu riječ. – Ja ću to urediti s lavom – reče gavran i uputi se lavu. – Da li si šta ulovio? – upita lav, čim ugleda gavrana. – Može loviti samo onaj koji može da vidi i da se kreće – odgovori mu gavran – a mi se ne možemo ni maknuti s mjesta niti ma šta vidjeti, jer nam se navuklo na oči od gladi. Ali mi smo nešto smislili i zaključili, ako se i car s nama slaže, mi ćemo mu reći. – Dede, da vidim šta je – reče mu lav. – Pogledaj onu kamilu, care! Jede travu, uživa, a od nje nikakve koristi nemamo. Ništa ne radi što bi bilo korisno. Čim lav to ču, veoma se rasrdi i viknu: – Ala si ti na pogrešnom putu, kako ti možeš tako budalasto da govoriš i koliko si daleko od vjernosti i samilosti! Nisi se smio da drzneš i da mi rekneš te riječi kada znaš da sam kamili zajamčio život i dao joj tvrdu riječ. Zar ti nije poznato da nema ništa plemenitije nego zaštiti onoga koji se boji, i ne dopustiti da mu ko prolije krv. Ja sam kamili zajamčio život i neću joj nevjeru učiniti! – Dobro, ja znam šta car hoće da kaže – odgovori mu gavran, – ali car sigurno zna da jedan čovjek može iskupiti čitavu porodicu, porodica pleme, pleme čitav grad, a građani svog cara. Cara je snašla nevolja, ali ja ću naći način da sve uredim, a car ne treba ni prstom da makne, niti da ma šta naređuje. Sve ćemo mi to smišljeno izvesti, i to će i za cara i za nas biti spas. Lav zaćuta i gavranu ništa ne odgovori. Kada se gavran uvjeri da je 51

lav pristao, dođe dvojici svojih drugova i reče im: – Ja sam lavu predložio da zakolje kamilu. Mi ćemo s kamilom doći kod lava i razgovaraćemo o njegovoj nevolji. Pravićemo se kao da ga žalimo da bismo tobože pokazali koliko se o njemu brinemo i koliko nam je stalo do njegova života. Svaki će od nas po redu sebe ponuditi lavu da ga pojede, i kad jedan od nas to bude činio, druga dvojica neće pristajati na to, govoreći da to nema nikakva smisla, i da bi caru škodilo ako bi nekog od nas pojeo. Ako tako postupimo, svi će se spasti i lavu ćemo biti u volji. Kako rekoše, tako i postupiše i brzo se nađoše kod lava. – Care, ti treba da se okrijepiš – prvi reče gavran. – Svi mi treba da se žrtvujemo za te, jer samo tebi ima da zahvalimo što živimo. Ako ti umreš, ni jedan te od nas neće preživjeti. Zato više nikakva dobra nećemo vidjeti. Evo, neka mene car pojede, ja na to pristajem drage volje. – Ćuti, šta bi caru koristilo da te pojede, nisi ti njemu ni na zub da natakne – zagrajaše vuk i šakal. – Evo, neka mene car pojede! Rado ja pristajem na to! – reče onda šakal. – Ja mislim da će se najesti. – Ama, kako će car tebe jesti kad si smrdljiv i pogan – dočekaše sada vuk i gavran. – Evo, ja, vala, nisam ni smrdljiv ni pogan, neka car mene pojede, pristajem drage volje – reče onda vuk. Gavran i šakal mu upadoše u riječ i rekoše: – Ljekari su davno rekli: "Ko traži s lučem belaja, neka samo jede vučjeg mesa!" Najzad dođe red i na kamilu. Ona je vjerovala da će gavran, šakal i vuk i za nju naći kakav izgovor kad bude sebe ponudila lavu da je pojede i mislila je da će se tako spasti nesreće i ostati lavu u volji. – Ako car mene zakolje – reče kamila – može se najesti i mojom krvlju žeđ ugasiti. Moje je meso lijepo i lako probavljivo, unutrica mi je čista. Pa, neka me car zajedno sa svojim drugovima i slugama pojede! Ja na to rado pristajem. – Pravo veli kamila. Ta, ona je plemenita i zna ona šta govori! – povikaše vuk, gavran i šakal, pa onda na nju skočiše i rastrgoše je. – Ja ti navedoh ovaj primjer – reče vo Dimni – da znaš da se neću moći da odbranim i sačuvam od lavovih drugova ako oni odluče da me unesreće, makar lav o meni mislio drukčije nego što oni misle. To mi neće niti može ma šta koristiti. Davno je rečeno: "Najbolji je onaj car koji je ljudima pravedan". Da je lav prema meni i naklonjen, ipak bi se pod uticajem bujice riječi izmijenio, jer riječi, kad ih je mnogo, brzo istisnu iz srca nježnost i blagost. Zar ne znaš da je voda kao i ljudski govor i da je kamen tvrđi od čovjeka. Pa kao što riječi djeluju na čovjeka tako i voda izdubi kamen i na njemu ostavi trag ako na njega duže kaplje. – Šta sada smjeraš? – upita Dimna vola. – Ja mislim da mi ne preostaje ništa drugo nego borba – odgovori mu vo. – Ne može zaslužiti nagradu ni onaj koji se moli i milostinju dijeli, ni pobožni onaj koji se bori braneći svoj život i istinu. 52

– Niko ne treba da sebe izlaže opasnosti, ako može drukčije postupiti – reče Dimna. – Pametan smatra da je bitka posljednje sredstvo. Da ne bi pao u takvo iskušenje treba koliko god više može da bude blag i da se posluži lukavstvom. Davno je rečeno: "Nemoj nipošto potcjenjivati nemoćnog neprijatelja, pogotovu ako je lukav i ako ima pomagača". A ti pošao protiv lava! A znaš li ti, vole, koja je on smjelost i snaga? I upamti dobro, ko potcjenjuje svoga neprijatelja zato što je on nejak, mora doživjeti nepriliku sličnu onoj koju je doživio gospodar mora od ptice Tajtave. – A kako je to bilo? – upita ga Šetreba. – Pričaju da je neka morska ptica, koja se zvala Tajtava, živjela na morskoj obali. Tajtava je imao svoju ženku. Kada dođe vrijeme da legu mlade, ženka reče mužjaku: – Dobro bi bilo da potražimo kakvo sigurnije mjesto na kojem ćemo izleći mlade, jer se bojim, kada Gospodar mora pošalje plimu da nam voda ne odnese ptice. – Snesi ti jaja gdje si ih i dosada nosila, jer nam to mjesto najbolje odgovara, voda i cvijeće su nam blizu – odgovori joj mužjak. – O, ludo jedna, promisli dobro, ja se bojim da nam Gospodar mora ne odnese mlade! – reče mu ponovo ženka. – Snesi ti jaja, kad ti kažem, gdje si ih i dosad nosila, Gospodar mora neće to učiniti – odvrati joj mužjak. – Ala si ti tvrdoglav! – viknu mu ženka. – Zar si zaboravio njegove prijetnje, i zar ne poznaješ sebe i svoju snagu? Mužjak je ne posluša. Međutim, ona ostade pri svom, i kad vidje da joj ništa ne pomaže, reče svome mužjaku: – Ko ne prima savjete mora doživjeti nepriliku sličnu onoj koju je doživjela kornjača zato što nije poslušala dvije patke. – A kako je to bilo? – upita je mužjak. – Pričaju da su u nekoj močvari, oko koje je rasla trava, živjele dvije patke i jedna kornjača. Kornjača i patke življahu u najboljem prijateljstvu. Slučaj htjede da u toj močvari poče vode ponestajati, pa one dvije patke odlučiše da odatle sele, i prije odlaska dođoše kornjači da se s njom oproste. – Da si nam zdravo, mi idemo odavde jer vode ponestaje – rekoše joj. – To što vode ponestaje, može uznemiriti samo mene – odgovori im kornjača. – Ja sam kao lađa, i ne mogu živjeti bez vode, a vi možete gdje god hoćete. Pa, molim vas povedite i mene sa sobom. – Dobro – odgovoriše joj one. – A kako ćete me ponijeti? – upita ih kornjača. – Mi ćemo uzeti za krajeve jednog štapa, a ti se uhvati ustima za njegovu sredinu, pa ćemo te tako leteći odnijeti. Ne šali se glavom da izustiš i jednu jedinu riječ kada čuješ govor ljudi! One je onda uzeše i odletješe s njom. – Čuda božjeg! Pogledajte kako one dvije patke između sebe nose kornjaču! – povikaše ljudi. 53

– Dabogda vam oči iskapale, ljudi! – viknu im kornjača kad ču njihov govor. Čim to izgovori, kornjača tresnu na zemlju i razlijepi se kao smokva. – Ja znam šta ti hoćeš da kažeš – reče Tajtava svojoj ženki – ali se ipak nemoj bojati Gospodara mora. Ženka, najzad, posluša svog mužjaka, snese jaja gdje ih je i ranije nosila i izleže mlade. Ali ne potraja dugo, kad eto ti plime, i voda odnese mlade, pa ženka reče svome mužjaku: – Znala sam ja unaprijed da će se ovo dogoditi! – Osvetiću se ja njemu! – uzviknu mužjak, pa se odmah uputi jednom jatu ptica, i kad stiže do njeg, reče mu: – Vi ste moje sestrice i moje uzdanje, pomozite mi! – obrati se on pticama. – Šta tražiš od nas? – upitaše ga ptice. – Molim vas, da sa mnom odmah sve pođete ostalim pticama da im se požalimo na Gospodara mora i da im reknemo: "Pa i vi sve ptice kao i mi, pomozite nam!" To jato ptica mu reče: – Naša gospodarica i carica jeste ptica Anka. Hajde ti s nama k njoj, pa ćemo je nekako dozvati. Kada nam se pojavi, požalićemo joj se na Gospodara mora koji ti pakost učini i zamolićemo je da mu se ona u naše ime osveti i da pokaže snagu svoje vlasti. Ptice sa Tajtavom pođoše k njoj, zovnuše je i zamoliše da im pomogne. Ona im se pokaza, a oni joj ispričaše šta se dogodilo i zamoliše je da pođe s njima u boj protiv Gospodara mora. Ona udovolji njihovoj molbi. Čim Gospodar mora doznade da je Anka s jatom ptica pošla protiv njega, poboja se da se bori s carem s kojim neće moći da iziđe na kraj, pa Tajtavine mlade vrati i s njim se izmiri. I Anka se vrati nazad. – Ja ti ispričah ovo – reče Dimna volu – da znaš da ti nije pametno što namjeravaš da se boriš s lavom. – Ja se s lavom neću boriti, neću mu biti ni prikriveni, ni otvoreni neprijatelj, niti ću prema njemu biti drukčiji no što sam ranije bio, a ako primijetim ono čega se bojim, tek tada ću stupiti s njim u borbu. Dimni se ne dopade to što reče vo, jer je znao da će lav njega osumnjičiti i o njemu rđavo misliti ako na volu ne primijeti znake o kojima je svome caru ranije govorio. – Pođi ti lavu – reče Dimna volu – samo ćeš iz njegova pogleda vidjeti šta ti želi! – A kako ću to vidjeti? – upita ga Šetreba. – Kada uđeš kod lava, ti ćeš vidjeti da je on čučnuo, da se prema tebi isprsio i da te netremice gleda načuljenih ušiju i razjapljenih čeljusti, spreman da svakog trenutka skoči na tebe – odgovori mu Dimna. – Ako sve to vidim, zaista ću se uvjeriti da istinu govoriš — reče mu Šetreba. Kada je Dimna uspio da nahuška lava protiv vola i vola protiv lava, on se onda vrati svom bratu Kelili. Čim se njih dvojica nađoše, Kelila upita Dimnu. – Šta si dosad postigao? – Pri kraju sam, sve će biti po volji i meni i tebi – odgovori mu Dimna. Odmah poslije toga Kelila i Dimna odoše da prisustvuju bitki između lava i vola, da 54

vide šta će među njima biti i do čega će sve to dovesti. Uto Šetreba dođe, uđe kod lava i vidje ga kako je čučnuo upravo onako kako mu ga je opisao Dimna. – Carev drug je kao vlasnik zmije koja se nalazi u njegovim njedrima, a ne zna kad će ga ujesti – reče u sebi Šetreba. Lav baci pogled i ugleda na volu sve one znake o kojima mu je govorio Dimna. Odmah mu bi jasno da je vo došao da se s njim bije pa, nimalo ne oklijevajući, na njega prvi skoči. Među njima se zametnu borba. Lav i vo su se borili tako žestoko da im krv poteče. Kad je Kelila vidio da će lav nadvladati vola, reče Dimni: – Car je silan kad je okružen svojim prijateljima, a snaga mora je u njegovim talasima! Uzalud ja nastojim da te nasavjetujem i otvorim ti oči i u tome sam sličan čovjeku koji je uvjeravao pticu ovim riječima: "Ne nastoj da ispravljaš ono što se ne da ispraviti, niti pokušavaj da prevaspitaš onoga koji se ne da prevaspitati!" – A kako je to bilo? – upita ga Dimna. – Pričaju da je jedan čopor majmuna živio na nekom brdu. Jedne hladne, vjetrovite i kišovite noći majmuni potražiše vatre, ali je ne nađoše. Ugledaše krijesnicu kako leti kao iskra vatre, pa pomisliše da je to vatra. Oni onda nakupiše mnogo drva, nabacaše ih na tu krijesnicu, i počeše duvati ne bi li vatru upalili da se ugriju i zaštite od studeni. U njihovoj blizini se nalazila jedna ptica na drvetu koja je gledala majmune, a i oni nju. Kad vidje šta majmuni rade, ona ih onda poče dozivati govoreći im: – Nemojte se mučiti, ama nije to vatra što ste vidjeli! Kada ptica vidje da se majmuni i ne obaziru na njene riječi, odluči da sleti do njih i da ih nekako odvrati od onog što čine. Uprvo tada pored nje prođe neki čovjek, pa kad doznade šta namjerava, reče joj: – Nemoj se truditi da ispravljaš ono što se ne da ispraviti, jer se sablja ne mjeri na tvrdu nelomljivu kamenu, niti se lukovi prave od nesavitljive grane, ne muči se! Ta ga ptica ne htjede poslušati, nego priđe majmunima da ih uvjeri da ona krijsnica nije vatra, a uto je jedan majmun ščepa, udari njome o zemlju, i ona izdahnu. – Upravo se to može primijeniti na tebe i na mene – reče Kelila Dimni. – Ti me nećeš da poslušaš, moji savjeti ništa ne koriste, jer si odlučio da varaš i griješiš. Ali upamti, to su ružna svojstva, a naročito varanje čije su posljedice mnogo teže. Zato postoji i primjer. – Hoćeš li mi ga reći? – upita ga Dimna. – Pričaju da su se varalica i glupak uortačili u trgovini i krenuli na put. Usput onaj glupak izostade porad sebe. Tu nađe kesu u kojoj bijaše hiljadu dukata, i uze je. Varalica to primijeti. Na povratku s puta u svoje rodno mjesto njih dvojica, kad stigoše nadomak grada, sjedoše da podijele dukate. – Podijeli po pola, pola meni pola tebi! – reče onaj glupak. Varalica, koji je već unaprijed odlučio da uzme sve dukate, reče glupaku: – Nećemo dijeliti dukate jer smo ortaci, a ortaci treba da budu jedni prema drugima 55

iskreni i da su uvijek zajedno. Ja ću uzeti malo za troška, a uzmi i ti toliko. Ostatak ćemo zakopati pod ovo drvo, jer je to sigurno mjesto. Kada nam zatreba dukata, doći ćemo zajedno, uzećemo koliko nam bude trebalo, a niko drugi neće znati za ovo mjesto. Tada njih dvojica uzmu po nekoliko dukata, a ostatak zakopaju pod ono veliko drvo, i odu u grad. Poslije nekog vremena varalica ode bez glupaka po zakopane dukate, uze ih, a zemlju poravna kao što je i bila. Do nekoliko mjeseci dođe onaj glupak varalici i reče mu: – Treba mi novaca za troška, hajde da uzmemo koliko nam je potrebno! Varalica s njim ode na ono mjesto gdje su zakopani dukati. Kad dođoše tamo pod ono drvo, odmah otkopaše, ali ne nađoše ništa. Varalica se poče udarati po licu prenemažući se: – Evo, ovako izgleda drugovanje s prijateljima! Otići bez mene po dukate i uzeti ih! Glupak se poče zaklinjali da to nije učinio i proklinjati onoga koji dukate uze, a varalica se sve više udaraše po licu govoreći: – Niko ih drugi nije mogao uzeti nego ti! Zar je iko drugi za dukate znao? Oni se oko toga dugo svađahu, i najzad odoše kadiji da im presudi. Kadija odmah zatraži da mu kažu kako je sve bilo. Varalica je tužio glupaka da je on uzeo zakopane dukate, a glupak je to odricao. – Možeš li ti to dokazati? – upita kadija varalicu. – Mogu – odgovori mu varalica. – Posvjedočiće mi drvo pod kojim su bili zakopani dukati, da ih je on uzeo. Varalica je, prije no što je sa glupakom došao pred kadiju, bio naredio svome ocu da ode i da se sakrije u šupljinu debla kako bi mogao posvjedočiti umjesto onog drveta. Njegov je otac otišao i zavukao se u šupljinu debla. Kadiji se učini neobično da se neko poziva na drvo da mu svjedoči pa krenu sa svojim drugovima, varalicom i glupakom, ka tome mjestu. Kad su stigli tamo, kadija upita drvo, a onaj starac iznutra odgovori: – Glupak je uzeo dukate. Kada kadija to ču, silno se začudi, pa zatraži drva i naredi da se pod stablo naloži vatra, te da se ono zapali. Kad plamen obuhvati stablo sa svih strana, otac onog varalice zapomaga. Izvadiše ga u posljednji čas. Kadija ga upita otkud on tu, a on mu sve kaza. Čuvši to, kadija izmlati varalicu, naredi mu da vrati dukate, koje on uze i predade glupaku, a oca išamara i obruka. – Ja ti navedoh ovaj primjer – reče Kelila Dimni – da znaš kako ponekad i varalica i spletkar mogu biti prevareni. A što se tebe tiče, Dimna, u tebi se steklo i varanje, i spletkarenje, i grešenje. Ja se plašim šta će te sve snaći. Ti ne možeš izbjeći kazni, jer si obojen s dvije boje i sačinjen od dva jezika. Voda rijeka je slatka dok se ne ulije u more, a sreća u porodici traje dok se u nju ne ušulja smutljivac. Ti si najsličniji zmiji otrovnici s dva jezika, a tvoj je jezik kao njen otrov. Stalno sa zebnjom mislim na taj tvoj otrovni jezik, strepim pred kaznom koja će te snaći. Onaj koji pravi razdor među prijateljima i drugovima isti je kao zmija koju čovjek gaji, hrani, gladi i pazi, a ona ga, najzad, pecne. 56

Davno je rečeno: "Stalno budi sa pametnima i plemenitima, s njima se druži i gledaj da se od njih ne odvajaš. Druži se s drugom koji je i pametan i plemenit, ili koji je samo pametan, a nije plemenit, ili koji je samo plemenit, a nije pametan. Pametan i plemenit čovjek je savršen. Druži se s pametnim, makar i ne bio plemenit, samo se čuvaj njegove pogane ćudi, ali iskoristi koliko god mogneš njegovu pamet! Budi stalno sa plemenitim, makar i ne bio pametan, i iskoristi njegovu plemenitost, a njega pomozi svojom pameću. Bježi koliko god možeš od glupa nitkova! I ja od tebe treba da bježim. Kako se tvoji prijatelji mogu od tebe nadati ma kakvoj plemenitosti i ljubavi, kada si prema svome caru, koji ti je dao položaj i odlikovao te, postupio tako. Tvoj postupak je sličan slučaju nekog trgovca koji je rekao: "Nije nimalo neobično da u jednoj zemlji sokolovi hvataju slonove, kada u istoj zemlji miševi mogu pojesti stotinu oka željeza!" – A kako je to bilo? – upita ga Dimna. – Vele da je u nekoj zemlji živio jedan trgovac koji jednom prilikom odluči da pođe u neku zemlju radi trgovine. Imao je stotinu oka željeza koje ostavi na čuvanje kod jednog svog prijatelja, a on ode kuda je naumio. Poslije nekog vremena trgovac se vrati s puta i odmah zatraži svoje željezo. – Izjeli su ga miševi – reče mu prijatelj. – Pa već sam čuo da mišji zubi najbolje grizu željezo! – odgovori mu trgovac. Trgovčev se prijatelj obradova jer je pomislio da mu to on iskreno povlađuje. Napustivši prijateljevu kuću, trgovac sretne njegova sina kojeg uze za ruku i odvede svojoj kući. Sutradan trgovčev prijatelj navrati kod trgovca i reče mu: – Ama znaš li ti šta o mome sinu? – Kad sam juče izišao od tebe, – odgovori mu trgovac, – vidio sam kako jedan soko ugrabi nekog dječaka, možda je to tvoj sin? Trgovčev prijatelj se udari po čelu i reče: – O, narode, da li ste ikada čuli i vidjeli da sokolovi grabe djecu!? – Da, – odgovori mu trgovac – nije nikakvo čudo da u nekoj zemlji, u kojoj miševi mogu pojesti stotinu oka željeza, i sokolovi hvataju slonove! – Ja sam pojeo tvoje željezo, evo da ti ga platim, a ti mi vrati sina! – reče trgovcu njegov prijatelj. – Ja sam ti naveo ovaj primjer – reče Kelila Dimni – da te uvjerim da ćeš ti još lakše prevariti drugog kad si bio u stanju da prevariš svoga druga. Ako neko s nekim prijateljuje pa prevari trećega, njegov će se prijatelj uvjeriti da više među njima ne može biti prijateljstva. Ništa se jeftinije ne prokocka nego poklonjena ljubav nevjernome, dar darovan nezahvalnome, vaspitanje koje se daje onome koji ne sluša i tajna povjerena onome koji je neće čuvati. Druženje sa dobrim samo vodi dobru, a druženje sa nevaljalim samo zlu, i ono je kao vjetar koji kad pređe preko nečeg mirisnog donosi miris, a kad pređe preko nečeg smrdljivog donosi smrad. Dugo sam ti govorio, i već sam ti dodijao! – reče na koncu Kelila Dimni. Kada Kelila bijaše pri kraju svog govora, lav je već bio ubio vola. Ubivši vola lav 57

pade u duboke misli i gnjev ga prođe. – Smrt Šetrebina mi pričini veliki bol! – reče u sebi lav. – Bio je pametan, oštrouman i blage ćudi. Ja ne znam, možda je bio nevin, možda je bio žrtva spletke i laži. Lav zbog toga postade nespokojan i snužden, i to mu se moglo vidjeti i na licu. Dimna to opazi, pa odmah prekide razgovor s Kelilom i pristupi lavu govoreći: – Čestitam ti pobjedu, jer Allah uništi tvog neprijatelja! Pa, što si onda žalostan, care? – Ja žalim za Šetrebinom pameti, njegovim razboritim mišljenjem i uglađenošću – odgovori mu lav. – Ne žali ga, care, jer pametan ne treba da žali onoga koga se boji! Razborit čovjek može ponekad nekog i da zamrzi, ali, kad se uvjeri da mu taj može biti od koristi, on onda nastoji da ga pridobije za sebe, isto kao što bolestan čovjek uzima gadan lijek da se izliječi. On nekada opet može da nekoga zavoli i da ga veoma cijeni, pa ga iz straha da mu štogod ne naškodi odgurne od sebe i upropasti, isto kao što i čovjek koga za prst pecne zmija odsiječe taj prst jer se boji da mu se otrov ne raziđe po cijelom tijelu. Lava su tada zadovoljile Dimnine riječi, ali kad se poslije nekog vremena uvjerio da je Dimna lagao, varao i griješio, smaknuo ga je na najgrozniji način.

ISTRAGA PROTIV DIMNE Car Depšelim reče filozofu Bejdebi: – Eto, ispričao si mi kako je onaj prepredeni spletkar unio razdor među onu dvojicu koji su se veoma voljeli. Deder mi, molim te, reci sada šta se dogodilo s Dimnom poslije Šetrebina ubistva. Kako se on pravdao pred lavom i njegovom svitom kada se lav sjetio vola i kada mu je bilo jasno da je za to krivo Dimnino spletkarenje. I najzad, reci mi nešto kako se Dimna branio! – Ja sam iz priče o Dimni doznao da se lav, čim je ubio Šetrebu, pokajao što je to učinio. Sjetio se svog drugovanja s njim, jer mu je Šetreba bio najdraži, najpribraniji i najprisniji drug i najvjerniji službenik. On se samo s njim svakodnevno o svemu dogovarao ne obazirući se na svoju svitu. Najprisniji lavov drug poslije vola Šetrebe bijaše panter. Jedne noći panter omrknu kod lava i od njega krenu svojoj kući u gluho doba noći. Put ga nanese pred kuću Kelile i Dimne. Kada stiže do kapije, oslušnu i ču kako Kelila grdi Dimnu što je potkazivao i služio se lažima i klevetama protiv carevih najprisnijih prijatelja. Panter tako doznade da se Dimna ne slaže s Kelilom, pa pričeka da čuje šta će dalje razgovarati. – Ti si lakomisleno upao u ćorsokak, napakostio si sebi da ne može biti gore – reče između ostalog Kelila Dimni. – Ti ćeš užasno stradati kad lav dozna pravu istinu i kada se 58

uvjeri da si izdajnik i spletkar. Ostaćeš bespomoćan, bićeš ponižen i, najzad, ubijen, jer se svako boji tvoga zla i preza od tvojih smutnja. Od danas te ne smatram svojim prijateljem. Nikad ti više neću povjeriti nijednu svoju tajnu, jer ću se od danas držati one mudre izreke koju su učeni ljudi davno rekli: "Bježi sto konaka od nevaljalca!" Ne mogu i neću više da budem s tobom, jer se bojim lavove odmazde. Kada je panter čuo sve to, vrati se natrag i ode pravo lavovoj majci. Od nje dobi časnu riječ da neće nikome reći tajnu koju će joj povjeriti. Panter joj onda ispriča šta su razgovarali Kelila i Dimna. Kada osvanu, ona uđe lavu, i zateče ga žalosna i brižna zbog Šetrebine pogibije. – Zašto si tako tužan? – upita ga ona. – Čim se sjetim svog drugovanja sa Šetrebom, njegovih pametnih savjeta i dogovaranja s njim, odmah se ožalostim, – odgovori joj lav. – Najteže je kada čovjek optužuje sama sebe – reče lavu njegova majka. – Kako si se ti usudio da ubiješ vola bez dokaza. To je strašna greška! Ja bih ti rekla šta sam doznala da nije, kako su davno rekli učeni ljudi, grijeh i sramota odavati tajne. – Izreke učenih ljudi se mogu tumačiti i ovako i onako – odgovori joj lav. – Ja poštujem to što ti veliš. Ali ako imaš što da mi predložiš, ne uskraćuj mi to, a ako ti je neko povjerio kakvu tajnu, kaži mi je, ja ću za sve odgovarati. Majka mu ispriča sve što je čula od onog pantera, ne kazujući njegova imena, a zatim mu reče: – Ja znam koliku odgovornost snosi i kakvu bruku i sramotu može doživjeti čovjek, kako su to davno rekli učeni ljudi, koji odaje tuđe tajne. Ali, eto, i uprkos tome ja ti odadoh tajnu samo u želji da ti pomognem. Iako odavanje tajne može biti kobno po nekoga, ipak mislim da je to manji grijeh nego takve zaklanjati i dalje im omogućavati da se neiskreno i nevjerno odnose prema svome caru. Tobože poštujući pravilo da tuđe tajne ne treba odavati, plitkoumni ljudi i nevaljalci na taj način pravdaju svoje ružne postupke. Štaviše, takvi se mogu drznuti i protiv samog cara. Kad lavova majka završi svoj govor, lav odmah pozva svoju svitu. U sviti je bio i Dimna. Kad vidje lava tako utučenog i skrhanog bolom, obrati se jednom iz svite, pa mu reče: – Ama šta je caru te je tako tužan? Čuvši Dimnino pitanje, lavova majka se okrenu prema njemu i odbrusi mu: – Caru je žao što ti još i jedan sekund živiš! Nema ti više spasa, s tobom je svršeno! – Minuli naraštaji ne ostaviše baš ništa neriješeno docnijim! – reče joj Dimna – jer je rečeno: "Zlo snađe prije onoga koji se čuva, nego onoga koji ga stoički očekuje". Neka car i njegova svita ne budu loš primjer! Ja znam da je davno rečeno: "Ko se druži s nevaljalima, a zna da su nevaljali, sam sebi naprti bijedu na vrat". Zato su isposnici prezreli svijet što su smatrali da je samoća bolja od druženja s njim i da su putevi koji vode Allahu iznad ovozemaljskog života. A ko može vratiti dobro dobrim i dobročinstvo dobročinstvom ako ne Allah?! Ko očekuje nagradu za učinjeno dobro djelo od ljudi, a ne 59

od Allaha, taj griješi, jer to nije činio uime Allahovo, nego uime nekog drugog. Carevi podanici najviše vole: lijepu narav, pravedan postupak i pristojno vladanje. Učeni su ljudi davno rekli: "Ko povjeruje u laž, a ne u istinu, doživjeće nešto slično onome što je snašlo jednu ženu koja se podala svome robu, pa joj on podvalio i obrukao je. – A kako je to bilo? – upita lavova majka Dimnu. – Vele da je u nekom gradu živio jedan trgovac koji je imao lijepu i dražesnu ženu. U trgovčevom susjedstvu živio je glasovit slikar koji bijaše ljubavnik njegove žene. Jednoga dana reče trgovčeva žena tome slikaru: – Dovij se nekako, ako možeš, i nađi načina da mi javiš kad ćemo se sastati, ali da o tome niko živ ne zna! – Već sam ja smislio kako da postupim, i smatram da ćeš se s tim složiti, – odgovori joj slikar. – Imam jedan šareni ogrtač, sav išaran raznovrsnim slikama. Ja ću ga obući i u njemu ti se pokazati kada budem odlučio da ti dođem. Poslije nekoliko dana slikar obuče onaj ogrtač i pokaza se u njemu trgovčevoj ženi. Kad žena vidje gdje se slikar nalazi, pođe mu u susret. To vidje jedan njen rob, pa se tome veoma začudi. Taj rob bio je ljubavnik slikareve robinje, pa on nekako izmami od svoje ljubavnice slikarev ogrtač, govoreći joj: – Ama hoću da ga pokažem jednom svom prijatelju! Ne boj se ništa. Vratiću ga odmah, i tvoj gospodar neće o tome ništa znati. Slikareva robinja dade ogrtač svome ljubavniku, on ga obuče i pristupi svojoj gospodarici isto onako kao što joj je pristupao i slikar. Trgovčeva žena, misleći da je to njen ljubavnik, slikar, pade mu u zagrljaj i sva mu se predade. Rob odmah poslije toga vrati ogrtač svojoj ljubavnici, pa ga ona ostavi na staro mjesto. Za to vrijeme slikar je bio negdje van kuće. Kada se spustio mrak, slikar se vrati kući, pa po običaju obuče onaj ogrtač i pokaza se trgovčevoj ženi. Vidjevši ga u ogrtaču, trgovčeva žena mu pohita u susret, pa kad se s njim sastade, upita ga: – Šta ti je, čovječe, zar maloprije nisi otišao od mene? Kada slikar ču riječi svoje ljubavnice, žurno se vrati kući, odmah pozva robinju i zaprijeti joj da će je ubiti ako mu ne kaže istinu. Ona mu sve kaza, a on onda uze ogrtač i spali ga. – Ja ti ispričah ovo – reče Dimna lavovoj majci – da znaš da car može pogriješiti ako samo na osnovu sumnjanja mene osudi. Ja ti ovo ne govorim iz straha od smrti. Istina, nikome smrt nije draga, ali od nje spasa nema, i sve što živi mora umrijeti. Kad bih imao stotinu života i kad bi car želio da ih sve potamani, ne bih ni riječi rekao. – On ovo ne govori što voli cara, nego hoće da se nekako ispetlja i opravda – dobaci neko od prisutnih. – Bijedniče, zar je sramota pravdati se? – odgovori mu podrugljivo Dimna. – Ta zar ne znaš da je čovjek najpreči samom sebi? Ako se on ne bude pravdao, pa ko će ga onda opravdati. Ti si, prijane moj, običan zavidljivac, i to ne znaš skriti. Ko te je god čuo, uvjerio se da ti ne možeš voljeti tuđeg dobra, da si neprijatelj i sebi, a pogotovu drugome. 60

Takav kao ti nije dostojan da živi sa stokom a kamoli s carem i u carevu dvoru. Saslušavši takve Dimnine riječi, onaj se povuče jadan, tužan i postiđen. – Ja se divim, varalico, tvome bezobrazluku, tvojoj velikoj drskosti i tvom dovitljivom odgovoru onome što ti upade u riječ! – procijedi kroz zube lavova majka Dimni. – A, ti to meni tako! A ja ti kažem da ti mene gledaš jednim okom i slušaš jednim uhom – uzvrati joj Dimna. – Malo ti je zar moje hude sreće što me ni kriva ni dužna kod lava obijediše! Ja vidim da se sve naopako okrenulo, da ljudi čak i ne govore istinu. Oni iz careve svite izgubili su svaku mjeru, ne znaju kad treba da govore, a kad da ćute. A to je sve zato što oni cara ne poštuju, iako je on prema njima popustljiv i iako im je dao da dobro i veoma ugodno žive. – Gle ovoga nesrećnika kako se pravi nevin kao jagnješce, kao da nikad ništa nije skrivio! – uzviknu lavova majka. – Ništa su ti oni koji svoj nos u svašta zabadaju! Takvi nemaju mjerila ni za šta, slični su muškarcu koji nosi ženske haljine i ženi koja nosi muške, ili gostu koji sebe proglasi domaćinom, i, ako hoćete, onima koji pred skupom brbljaju, a niko ih ni za šta ne pita! Nesrećnik je samo onaj koji ne poznaje ljude i prilike i koji nije kadar da od sebe odagna zlo – odgovori Dimna. – Zar ti misliš, izdajico i spletkaru, da ćeš takvim riječima obenđijati cara i izbjeći tamnicu? – upita ga lavova majka. – Izdajnik je onaj čijoj varci i njegov neprijatelj nasjeda i koji svoga neprijatelja bez ikakva razloga ubija čim ga se domogne – odgovori joj Dimna. – O, izdajniče i lažljivče, misliš li ti da će te laž spasti, i da ti može šta koristiti petljanje? – obrati mu se ponovo lavova majka. – Lažljivac izmišlja i obmanjuje istinu, a što se tiče mojih riječi – to je sušta istina! – odgovori joj Dimna. – Između vas će biti učeni samo oni kojima pođe za rukom da Dimnin slučaj sasvim osvijetle – reče lavova majka prisutnima, a zatim se diže i ode. Čuvši sve to, lav odmah predade Dimnu sudiji, a sudija naredi da ga zatvore. Odmah mu obaviše vrat konopcem i baciše u tamnicu. Kada je bilo oko pola noći, Kelilu obavijestiše da je Dimna u zatvoru. Čuvši za to, Kelila se odmah uputi ka tamnici i kradom uđe unutra. Kada vidje Dimnu teško okovanog u ćeliji, gorko zaplaka i kroz suze mu reče: – Brate moj, ti si žrtva svojih vlastitih spletaka, one su te dovele tu, gluh si bio za moje savjete! Ja sam te još ranije opominjao, savjetovao te i trudio se iskreno da te urazumim, ali upamti, ne može se jedno te isto svugdje govoriti, kao što se ne može uvijek ići istom stazom. Da te nisam savjetovao, savjest bi me pekla, i moglo bi se lako dogoditi da me proglase tvojim saučesnikom. Svemu je kriva, da ti pravo kažem, tvoja nadmenost, ona ti je pamet pomutila. Zar te, brate, nisam stalno podsjećao na mudre izreke učenih ljudi? Zar ne znaš da je davno rečeno: "Smutljivca prije vremena smrt pokosi." 61

– Sad sam se tek uvjerio da su tvoje riječi bile istinite – odgovori mu Dimna. – Ali, brate, učeni su ljudi rekli i ovo: "Junački treba podnijeti svaku kaznu koju si zaslužio, jer je bolje iskusiti je na ovom nego na onom svijetu u paklu." – Ama sve je to dobro – odgovori mu Kelila. – Ali, upamti, ti si, brate, veliki grešnik, pa će i lavova odmazda biti grozna. Dok su Kelila i Dimna razgovarali, slušao ih je jedan leopard, koji je takođe ležao u tamnici, a oni ga nisu primijetili. On je sve čuo, i kako Kelila kara Dimnu, i kako Dimna priznaje svoja nedjela i krivice. Leopard je dobro zapamtio svaku njihovu riječ i mudro je ćutao, jer se nadao da će to u svoje vrijeme moći dobro da proda. Poslije razgovora s bratom, Kelila se opet kradom vrati kući. Kada sutradan svanu, lavova majka uđe svome sinu, pa mu reče: – O, care divljih životinja, ne bi valjalo da zaboraviš šta si juče govorio! Ti si rekao da ćeš narediti da se Dimni odmah sudi. A ja ti velim da to želi i sami Allah. Učeni ljudi su davno rekli: "Čovjek ne smije u ozbiljnim trenucima da bude pobožan, niti milostiv prema grešniku". Potaknut riječima svoje majke, lav odmah naredi da mu pozovu sudiju pantera. Kad panter sudija stade pred lava, lav njemu i pravednom državnom tužiocu, koji je bio prisutan, reče: – Hajdete u sud i pozovite odmah sve porotnike pa neka oni pretresu Dimninu krivicu, provedu istragu i unesu doslovno u sudske zapisnike njegovu odbranu! Sve zapisnike donosićete mi svakog dana! Kada to čuše panter sudija i državni tužilac, koji je bio carev stric, odgovoriše mu: – Slušamo i pokoravamo se carevoj zapovijesti! Odmah iziđoše od cara i postupiše onako kako im je bilo naređeno. Poslije tročasovnog vijećanja sa porotnicima, sudija naredi da se Dimna dovede. Kada Dimnu dovedoše, narediše mu da stane pred sudiju oko koga su bili porotnici. Tada predsjednik senata povika koliko ga grlo nosi: – O, porotnici, vi svi znate da je naš car, gospodar zvijeri, veoma ožalošćen i utučen otkako je ubio vola Šetrebu. On je načisto da je ubio vola ni kriva ni dužna zato što je nasjeo Dimninim lažima i spletkama. Zato je ovome sudiji naređeno da ispita cijelu stvar. Ko od vas ma šta zna o Dimni, bilo dobro ili rđavo, neka to kaže pred porotom i svjedocima da bi suđenje bilo zasnovano na dokazima. Ako on zaslužuje smrtnu kaznu, onda pogotovu treba potanko ispitati njegov slučaj. Žuriti se u ovom slučaju ne bi smjelo, jer ko žuri obično pogriješi. A pogotovu se ne bi smjelo govoriti ni po čijem hateru, već po pravdi i istini. Kad predsjednik senata sve to izgovori, uze riječ sudija pa reče: – O, poroto, poslušaj riječi svoga predsjednika, kaži pravedno i istinito sve što znaš o Dimni! Treba svi da imate na umu ovo: ko pokuša da zataji istinu i ne kaže o Dimni sve šta zna, i to olako shvati, smatraćemo ga saučesnikom. Ako okrivljeni prizna svoju krivicu, što je svakako za njega bolje, mogu mu car i njegova svita i oprostiti. Upamtite 62

dobro, ne treba imati ma kakva obzira prema nevaljalcima i grešnicima, s njima treba svaku vezu prekinuti! Dakle, ko ma šta zna o ovom prepredenjaku i zlikovcu, neka sve kaže pred prisutnim svjedocima, jer je njegova krivica velika: oblagati nekoga ni kriva ni dužna, i kad još taj plati glavom, nije mala stvar. Eto, to je učinio Dimna. Davno je rečeno: "Ko prećuti amanet umrlog, taj će na sudnjem danu biti zauzdan vatrenom uzdom." Zato pamet u glavu! Govorite sve što znate samo pravedno! Kada prisutni saslušaše sudijine riječi, svi mukom umuknuše. – Zašto ćutite, ta govorite šta znate! – uzviknu Dimna. – Znajte da za svaku riječ ima i odgovor! Učeni ljudi su davno rekli: "Ko svjedoči lažno neminovno će ga lupiti po glavi kakva neprijatnost kao onog ljekara koji je tvrdio da zna ono što ne zna. – A kako je to bilo? – upitaše ga prisutni. – Pričaju da je u nekom gradu živio poznat i učen ljekar. Svoju struku je izvrsno poznavao i veoma je uspješno liječio. U starosti on obnevidje. Car toga grada imađaše kćerku koju je bio udao za svoga bratića. Ona zanese, i kad bi pred porođaj, spopadoše je porođajni bolovi. Dovedoše joj toga ljekara. Kada ljekar uđe u njenu sobu, upita bolesnicu da mu kaže gdje je boli. Ona mu to reče, a on odmah utvrdi njenu bolest i odredi lijek. Zatim malo poćuta, pa reče: – Ama ko će vam napraviti ovaj lijek? Ja sam, kako vidite, obnevidio, a u drugog se ne mogu pouzdati. U tome istome gradu živio je jedan nadriljekar, koji za to ču i odmah zatraži da ga car primi. Pred carem je tvrdio da poznaje medicinu i da zna spravljati miješane i nemiješane lijekove. Car odmah naredi da ga uvedu u sobu u kojoj se nalaze ljekovite trave, pa neka uzme šta mu treba. Kada taj nadriljekar uđe tamo, on uze, između ostalog, i jednu kesicu u kojoj bijaše smrtonosni otrov. On taj otrov odmah izmiješa sa ostalim lijekovima i neznajući šta čini. Čim je napravio ko bajagi lijek, dade ga bolesnici da ga popije, od čega ona odmah izdahnu. Kada caru javiše to, on odmah pozva tog nazoviljekara i zapovijedi mu da i on gucne tog lijeka koji je napravio njegovoj kćeri. Nazoviljekar nemade kud, potegnu malo tog lijeka i opruži sve četiri. – Ja vam ovo ispričah – reče optuženi Dimna prisutnima – da vam pokažem šta može da zadesi svakoga onog koji ne zna šta govori i čini i koji nema mjere u svojim postupcima. Ko od vas ne bude imao mjere, može ga lako snaći nesreća kao i onog nazoviljekara, pa neka nikog drugog za to ne okrivljuje. Učeni ljudi su davno rekli: "Često onaj koji govori kožom plaća svoje riječi." Vi ste gospodari svojih riječi, pa budite milostivi barem prema samima sebi! Potaknuta Dimninim riječima, starješina svinja, koji je inače uživao veliki ugled kod lava, ustade i nadmeno reče: – O, časni učenjaci! Poslušajte moje riječi i dobro ih zapamtite! Učeni ljudi su rekli da se dobri poznaju po svojoj spoljašnosti. A vi, najsposobniji od najsposobnijih, Allah vam svako dobro dao i na vas svoju blagost izlio, poznajete dobre po samoj njihovoj spoljašnosti. Vama su dovoljne sitnice, pa da upoznate velike stvari. Pred vama su gole 63

istine koje razgolićuju nesrećnog Dimnu i njegov rđavi karakter. Pogledajte ga samo, pa će vam njegova spoljašnost sve reći! – Ja znam, a to znaju i prisutni, da ti možeš da ustanoviš nevaljalstvo na osnovu spoljašnosti jednog lika, samo bih te molio da nam to objasniš i upoznaš nas s onim što vidiš na liku ovoga nesrećnika! – reče sudija svinji. Zamoljena od sudije da kaže o Dimni sve što zna, svinja se obori na Dimnu ovim riječima: – Učeni ljudi su i napisali i kazali da je pokvaren k'o mućak svaki onaj čije je lijevo oko, koje neprestano trepće, manje od desnog, a nos mu je naheren na desnu stranu. Čuvši to, Dimna zajedljivo dobaci svinji: – Trebalo bi, svinjo, da se baš ti više nego iko drugi držiš one izreke koju je, sjećam se, jednom jedan čovjek zgodno dobacio svojoj ženi: "Osvrni se najprije na svoju, pa onda na tuđu golotinju!" – A kako je to bilo? – upitaše prisutni Dimnu. – Priča se kako je na neki grad napao neprijatelj i napravio pravu poharu: pobio i u ropstvo odveo narod, a onda se vratio otkud je i došao. Jednom neprijateljskom vojniku zapade kao plijen jedan seljak i njegove dvije žene. Taj ih je vojnik slabo i hranio i odijevao. Jednoga dana odoše težak i njegove dvije žene goli kao od majke rođeni da vojniku nasijeku drva. Jedna seljakova žena nabasa na putu na parče krpe, kojom odmah pokri sramotni dio tijela. – Pogledaj ovu nevaljalicu – reče onda mužu pokazujući na svoju inoču – nije je stid! Sram je bilo, neće da pokrije sramotni dio tijela! – Ma šta pričaš koješta, zašto joj zamjeraš, pa zar i ti do maloprije nisi bila isto tako gola kao i ona – odgovori joj muž. – Otud tebi, o pogani jedna, – uzviknu Dimna svinji, – hrabrost da bulazniš koješta, kad čitav svijet zna da si prava pravcata rugoba nad rugobama! Otkuda uopšte tebi tolika hrabrost, kako se ti, rugobo, usuđuješ da dođeš u carevo društvo i prisustvuješ njegovim gozbama! Zar ti imaš kakvog prava da brbljaš o onome čije je tijelo, to zna svako, čisto i bez mane? Rugobo jedna, upitaj prisutne šta misle o tebi, pa će ti i oni reći isto. Ja ti ranije ovo ne rekoh iz obazrivosti. Ali kad si već zagrizao i drznuo se da mi u lice lažeš, da me dušmanski klevećeš, da brbljaš pred prisutnima samo neistinu o meni, onda meni nije preostalo ništa drugo nego da iznesem svima one tvoje mane koje su poroti poznate. Trebalo bi, mislim, da ti se nekako zabrani da dolaziš u carevo društvo i da prisustvuješ njegovim gozbama. Nisi ti, bolan, ni za šta. Kad bi ti dali da riješ zemlju, i to ne bi znao. Najbolje bi ti bilo da se uopšte ne trsiš, jer, po mome mišljenju, ti ne možeš biti ni smrdljivi štavljač koža a kamoli viđeniji carski službenik. – Zar ti meni tako? – viknu svinja Dimni. – Da, baš tebi! Zar istinu ne rekoh, o, krivonogi tromavko, šepo otečene stražnjice, bangavih nogu, naduta trbuha, razrezanih gubica, gade nad gadovima! Kada Dimna to izgovori, svinja se promijeni u licu, oči joj se ovlažiše suzama, 64

posrami se, zamuca, osjeti se ponižena i veoma se oneraspoloži. Vidjevši svinju tako skrhanu i kako plače, Dimna nastavi: – Nije to još ništa, plakačeš ti, prijane, tek onda kad car dozna kakva si ti pogan, tada ćeš ti doživjeti ono najgore: izbaciće te iz careve službe, i nećeš više moći da prisustvuješ carevim gozbama. U službi lavovoj bijaše jedan povjerljivi šakal kome je lav povjeravao naročite zadatke. Prilikom suđenja Dimni on od lava dobi zadatak da dobro motri tok suđenja i da ga o svemu obavještava. Ovaj šakal istog dana ispriča lavu šta se sve dogodilo između lava i svinje. Čuvši to, lav odmah naredi da se svinja svrgne s položaja i poruči joj da mu više na oči ne izlazi jer ne želi da vidi njenu njušku. Po tom šakalu poruči da se prekine suđenje, jer je dan već bio poodmakao, i da se Dimna vrati u zatvor. Sve što se tog dana na suđenju govorilo i dogodilo bilo je zapisnički utvrđeno i ovjereno pečatom sudije pantera. Po suđenju svi se prisutni vratiše svojim kućama. U lavovoj službi bio je još jedan šakal po imenu Revzeba, koga je car veoma cijenio. Taj šakal bijaše veliki prijatelj Kelilin. Od velike tuge za bratom Dimnom, a iz straha, Kelila se naglo razbolje i naprečac umrije. Šakal Revzeba odmah to dojavi Dimni. Čuvši za bratovljevu smrt, Dimna gorko zaplaka i kroz suze reče: – Šta će mi ovaj život kad izgubih najboljeg prijatelja?! Ali hvala Allahu što ne dade da Kelila umre prije nego što mi ne ostavi takvog prijatelja i rođaka kao što si ti! Ja sam sada siguran da će me pratiti Allahov blagoslov, jer si ti uza me. Ti si sada sva moja nada u nesreći u kojoj se nalazim. Zato te molim da odeš na to i to mjesto gdje ćeš naći dosta blaga koje smo brat i ja trudom i Allahovom voljom skupili, pa mi ga donesi! Revzeba posluša Dimnu, pa ode i donese blago. Kada šakal Revzeba stavi blago pred njega, Dimna mu odmah odbroji polovinu, i reče mu: – Ti možeš da izađeš pred lava kad god hoćeš. Molim te samo toliko, pažljivo slušaj šta će se sve o meni govoriti pred lavom kada mu bude saopšptavano o toku suđenja. Gledaj da upamtiš sve šta će o meni govoriti lavova majka, i pripazi da li car drži do njenih riječi. Pristavši na to, Revzeba uze poklonjeno blago i ode pravo svojoj kući. Sutradan lav ranije nego obično ustade i sjede na prijesto. Ne prođoše ni dva sata, kad eto ti njegovih porotnika kako mu nose zapisnik sa suđenja. Čim oni uđoše, staviše pred cara zapisnik. Saznavši iz zapisnika kako je suđenje teklo, on odmah pozove majku i pročita joj sve što u zapisniku stoji, a ona na to uzvika iz sveg glasa. – Ne zamjeri mi što ću ti reći! Meni se čini da ti ne razbiraš šta valja, a šta ne valja. Ta zar ti, zaboga, nisam već rekla da ne istražuješ krivicu tog grešnika!? Eto, vidi šta je sve sad izbrbljao. Rekavši to lavu, ona iziđe srdita. To sve vidje i ču onaj šakal Revzeba koji se s Dimnom bio sprijateljio, pa žurno ode do Dimne da mu ispriča šta se zbilo na sastanku između lava i njegove majke. Dok je šakal još bio kod Dimne, dođe hapsandžija i odvede 65

Dimnu na suđenje. Kada Dimna stade pred sudije, najstariji sudija uze riječ, pa reče: – O, Dimna, nama je tvoj slučaj potpuno poznat, i nemamo nikakve potrebe da ga dalje isljeđujemo. Obaviješteni smo mi o svemu od jedne ličnosti, čije su riječi sasvim vjerodostojne. Ali, eto, naš gospodar, car, zapovijedio nam je da tvoj slučaj ponovo ispitamo. – Vidim ja, sudija, da ti nisi pravedan kad sudiš. Nije carska pravda predati nevinog takvom nepravednom sudiji kao što si ti, nego bi trebalo da ona omogući nepravedno okrivljenom da se može braniti. Kako to, ti, kako mi izgleda, hoćeš da me osudiš na smrt prije no što se suđenje provede? Tebi se, sudija, nešto žuri, a evo nema još ni tri dana kako je suđenje počelo. Ali, šta ćemo kad se ovdje ne sluša glas one drevne istine: "Kome savjest naređuje da čini dobra djela, taj ih čini i činiće ih makar i po cijenu svog života". – U drevnim knjigama stoji – odgovori mu sudija – da pravi sudija treba da zna razlikovati šta je dobro a šta nevaljalo, pa da na osnovu toga nagradi dobročinioca, a kazni nevaljalca. Ako sudija ovako postupi, on će dobročiniocima dati podstreka, a nevaljalce će odučiti od nevaljalih djela. Ja mislim, Dimna, da bi najbolje bilo da ti o svom slučaju najprije dobro razmisliš, pa ćeš vidjeti da nemaš kud, nego da lijepo priznaš krivicu i pokaješ se. – Prave sudije ne sude na osnovu neosnovanog mišljenja bez obzira kome se sudi, da li velikašima ili običnom svijetu, jer takvo mišljenje ne čini nikakvu čast pravoj istini. Ako mislite da sam počinio nekakav zločin, vjerujte niste u pravu, jer polazite od neosnovanih pretpostavki. Vi me optužujete kao da sam, tobože, kakav spletkar, i licemjerno tražite od mene da nešto priznam. Priznati to, sudija, što vi od mene tražite da priznam, a biti nevin, značilo bi pljunuti na istinu i sebe osuditi na smrt. Zamislite kako bi vama bilo kad bi neko od vas tražio da oskrnavite istinu?! Meni tako što ni na um ne bi palo, jer mi to vjerski odgoj i čojstvo ne bi dopustili. Pa razumije se onda da ni od sebe tako nešto ne mogu zahtijevati, jer, bogami, ja sebe najviše cijenim. Nemoj, sudija, tako ti boga, više da tako govoriš! Ako si htio da me nasavjetuješ, velim ti, nisi uspio, a ako si htio da mi podvališ, onda znaj da je najgnusnije podvaljivanje koje čine sudije i službenici najvećeg povjerenja. Ako je, dakle, to tako, onda neka ti služi na čast! Znaš, sudija, tvoje riječi odobriće neznalice i nevaljalci, ali one ne pale kod čestita svijeta. Bojim se, sudija, da ti ne nadrljaš zbog takvih riječi. Nije nevolja u tome što ćeš ti i dalje u očima carevim, njegove svite i naroda uživati glas pravednog sudije, nego je nesreća u tome što ti, sudija, pljuješ na sve to kad meni sudiš. Zar ti nije poznato da su davno učeni ljudi rekli: "U laži su kratke noge." I zaista ko tvrdi da zna što ne zna i što nije vidio, snaći će ga nevolja slična onoj koja je zadesila jednog sokolara, koji je oklevetao ženu svog gospodara. – A kako je to bilo? – upita ga sudija. – Pričaju da je u nekom gradu živio jedan poznati perzijski velikaš. Imao je lijepu i čednu ženu. Taj je velikaš imao jednog sokolara koji je znao da vježba sokole za lov. Toga je sokolara velikaš smatrao svojim prijateljem, i primao ga je u svoju kuću 66

dozvoljavajući mu da sjedi s njegovom ženom. Taj se sokolar poče udvarati ženi svoga gospodara, ali ga ona odbi naljutivši se na njega, i od stida sva porumeni. To sokolara nije obeshrabrilo, i ukoliko ga je ona više odbijala,utoliko je on sve više navaljivao i dovijao se na sve moguće načine kako bi svoju želju ostvario. Ali mu sva lukavstva ne pomogoše. Jednoga dana on po običaju ode u lov, uhvati dva mlada papagaja i donese ih kući. Kada ti papagaji poodrastoše, on ih rastavi i zatvori u dva kafeza. Jednoga poče učiti da izgovara: "Uvjerih se da moja gospodarica nije čedna", a drugog: "Ja, vala, neću ništa da kažem". Zatim ih poče vježbati, i oni za šest mjeseci to potpuno naučiše i uvježbaše. Kada postiže što je želio, odnese tako izvježbane papagaje svome gospodaru. Čim ih on vidje, dopadoše mu se. A kad još i progovoriše, veoma ga razveseliše iako nije razumio šta izgovaraju, jer ih je sokolar naučio da govore jezikom belhijskim. Velikaš je bio ovim papagajima toliko ushićen da je sokolara otada počeo još više cijeniti. Velikaš naredi svojoj ženi da čuva i pazi te papagaje, i ona ga posluša. Poslije nekog vremena dođu tome velikašu u goste neki ugledni ljudi iz Belha. On ih pogosti najukusnijim jelima i pićima, i, zatim raznovrsnim voćem i svim i svačim. Poslije gozbe oni počeše razgovarati, i velikaš dade znak sokolaru da donese ona dva papagaja. Kada sokolar donese papagaje i kad ih stavi pred njega, oni glasno izgovoriše ono što bijahu naučili. Gosti razumješe šta papagaji rekoše. Zgledaše se i od stida i srama oboriše glave. Začuđen, velikaš upita šta to papagaji rekoše, ali mu oni ne htjedoše to reći. On ih onda poče salijetati da mu kažu šta su papagaji rekli, i oni mu najzad kazaše, dodavši da neće više da se goste u kući u kojoj se vrši blud. Zaprepašćen njihovim riječima, velikaš ih zamoli da upute papagajima nekoliko riječi na belhijskom jeziku, što oni i učiniše. Ali se ubrzo uvjeriše da papagaji znaju belhijski da kažu samo one dvije već izgovorene rečenice. I njima i svima prisutnima tada bi jasno da je žena velikaševa čedna i nevina i da je na nju ljaga nepravedno bačena. Uvjeriše se da je onaj sokolar veliki prepredenjak, i velikaš, razljućen, odmah naredi da dođe. Sokolar dođe noseći na ruci sivog sokola. Velikaševa mu žena tada doviknu iz sobe: – Ej ti, što si i samome sebi neprijatelj! Zar sam ja zaista onakva kako za mene izbrbljaše tvoji papagaji? – Da, tačno je sve ono što moji papagaji rekoše, jer sam lično sve vidio – odgovori joj sokolar. Kako sokolar to reče, a onaj soko mu skoči na lice i kandžama mu iskopa jedno oko. – I treba ti tako! – viknu mu žena. – Stigla te kazna Allahova što si lagao na me! – Ja ti ovo sve ispričah, sudija – reče mu Dimna – da ti bude još jasnije da je lagati opasno i da su posljedice toga i na ovom i na onom svijetu veoma teške. Čuvši šta sve Dimna reče, sudija odmah skoči i iz istih stopa pođe lavu da ga o svemu obavijesti. Obaviješten od sudije, lav se zamisli, pa odmah pozva majku da joj sve kaže. Prozrevši lukavstvo Dimninih riječi, lavova majka reče svome sinu, lavu: – Ja sada više vodim računa da te Dimna svojim lukavstvom i oštroumnošću ne smota, da te ne ubije ili ti carstvo ne prevrne, nego o njegovom ranijem lukavstvu kad te 67

uspio da prevari i natjera da ubiješ svog nevinog prijatelja. To snažno djelova na lava. – Kaži mi, ko ti je ispričao ono što mi reče za Dimnu, pa da mi to bude dokaz protiv njega kako bih ga mogao smaknuti. – Ja nikako ne želim da imenujem onoga koji mi je tu tajnu povjerio – odgovori mu majka. – Ne bih onda mogla uživati u Dimninoj pogibiji ako bih ga pobijedila odavanjem tuđe tajne, što su i inače učeni ljudi zabranili. Ja ću najprije zamoliti onoga koji mi je tajnu povjerio da mi dozvoli da ti kažem njegovo ime, pa neka ti onda on kaže šta zna i šta je sve čuo o Dimni. Lavova se majka onda vrati i posla po pantera. Čim panter dođe, ona ga najprije posavjetova kakav treba da bude prema lavu, da mu pomogne da istjera istinu na čistac i da pravo svjedoči, jer pravog svjedočenja ne smije da se ogluši takav kao što je on. Još mu reče da treba da pomogne svima kojima je nepravda učinjena i da brani istinu do posljednjeg daha. Ona ga je tako stalno salijetala, i panter, nagovoren, pođe lavu i pred njim posvjedoči da je svojim ušima čuo kako je Dimna priznao svoju krivicu. Za panterom se povede i onaj uhapšeni leopard koji je takođe čuo Dimnino priznanje i sve dobro upamtio, pa poruči lavu da i on ima nešto da posvjedoči. Odmah ga izvedoše iz zatvora, i on reče šta je sve Dimna priznao. – A zašto mi to prije niste rekli? – upita ih lav. – Pa vi ste, valjda, znali koliko držimo do istrage protiv Dimne. – Znali smo da se na osnovu svjedočanstva jednog svjedoka ne može izreći presuda – odgovoriše mu obojica – pa nismo htjeli da prenaglimo i kažemo nešto što ne bi moglo koristiti u ovoj stvari. Ali, eto, čim je jedan posvjedočio, posvjedočio je i drugi. Lav primi njihovo opravdanje i naredi da se Dimna ubije u zatvoru. Lavova naredba bila je izvršena. Dimna je bio ubijen na najgrozniji način. Ko o ovome dobro razmisli, uvjeriće se da će biti kažnjen svaki onaj koji pokuša da spletkom koristi sebi, a šteti drugome.

GOLUB GRIVNJAŠ Car Depšelim reče filozofu Bejdebi: – Čuo sam kako je onaj lažljivac zavadio lava i vola koji su se veoma voljeli, i što se s njim poslije toga dogodilo, a sada mi, ako hoćeš, nešto reci o iskrenim prijateljima, kako postaju jedni prema drugima iskreni i koliko ta iskrenost među njima traje. – Za pametna čovjeka nema ništa dragocjenije od prijatelja, – odgovori filozof – jer prijatelji podstiču na svako dobro i tješe u nevolji. Kao primjer za to može da posluži slučaj Goluba grivnjaša, miša, srne i gavrana. – A kako je to bilo? – upita ga car. 68

– Pričaju da se u zemlji Sekavendidžin, pored grada Dahera, nalazilo neko mjesto u kome je bilo mnogo divljači, i u koje su dolazili lovci. Na tome mjestu raslo je jedno granato i lisnato drvo na kojem je bilo gnijezdo jednog gavrana. Jednoga dana taj gavran ugleda iz svog gnijezda nekog lovca kako se primiče tome drvetu. Taj lovac bio je veoma ružan i nezgrapan. On je išao sa mrežom na ramenu i štapom u ruci. Gavran se prepade lovca i reče u sebi: "Ovoga čovjeka privuče ovamo ili moja pogibija ili pogibija nekoga drugog. Ja ću, vala, ostati gdje sam da vidim šta namjerava i šta će uraditi". Lovac, došavši na određeno mjesto, postavi svoju mrežu, po njoj prosu zrnje i sakri se blizu nje. On nije dugo čekao kad iznad njega proletje u jatu golubova jedan golub, koji se zvao Golub grivnjaš, a koji je bio njihov gospodar. Jato se spusti i poče da zoblje ono zrnje što ga je lovac prosuo, ne primijetivši mrežu, i sve se u njoj zapetlja. Kad to lovac vidje, bi mu veoma drago, i najedanput se pojavi sav radostan i veseo. Golubovi su se vrtjeli u zamci nastojeći da se nekako spasu. – Nemojte ostavljati jedni druge na cjedilu i cijenite život svakog pojedinca kao svoj sopstveni! Pomoći ćemo jedni drugima u svemu i poletjećemo svi kao jedan, pa ćemo se tako spasti! – viknu im Golub grivnjaš. Golubovi udružiše snage, poletješe svi odjedanput i, pomažući jedni drugima, digoše se s mrežom uvis. Lovac je tada vjerovao da golubovi neće moći tako dugo da lete, i da će morati negdje da padnu. – Baš ću ih pratiti da vidim šta će biti s njima! – reče onaj gavran u sebi. Golub grivnjaš se obazrije i, vidjevši da ih lovac prati, reče svome jatu: – Ovaj nas lovac uporno slijedi. Ako budemo letjeli iznad nenaseljena prostora, nećemo mu se moći sakriti, neprestano će nas slijediti. A ako budemo letjeli iznad obrađenih i naseljenih mjesta, izgubićemo mu se iz vida, i on će se vratiti. Na tome i tome mjestu živi miš, moj prijatelj, i ako do njega stignemo, on će nam pregristi ovu mrežu. Oni tako i postupiše. Čim lovac vidje kako golubovi skrenuše u drugom pravcu, izgubi svaku nadu i vrati se praznih šaka. Gavran, vidjevši to, poletje da stigne golubove. Kada Golub grivnjaš stiže do svog prijatelja miša, naredi golubovima da se spuste, i oni ga poslušaše. Što se tiče miša, on je bio sebe osigurao sa stotinjak rupa, gdje se skrivao u slučaju opasnosti. Golub grivnjaš ga zovnu po imenu, a ime mu je bilo Zejrek, i on mu se odazva iz jedne rupe: – Ko si ti? – Ja, tvoj prijatelj, Golub grivnjaš – odgovori mu on. Miš žurno pođe prema njemu, pa mu reče: – Ama, kako pade u tu zamku? – Zar ne znaš da je svako dobro i zlo suđeno? Sudbina mi naprti na leđa ovu nesreću, i njoj ne može izbjeći ni onaj ko je od mene jači i moćniji. Pa i sunce i mjesec se pomrače, ne mogu tome izbjeći – odgovori mu Golub grivnjaš. Miš onda poče da grize uzao zamke u kom bijaše Golub grivnjaš, a on mu nato reče: – Ama, deder, ti pregrizi najprije one uzlove mreže u koje su zapetljani ostali 69

golubovi, pa onda grizi uzao koji je mene stegao! Miš kao da ne ču njegove riječi iako mu ih on ponovi nekoliko puta. Kada mišu dodijaše grivnjaševe riječi, reče mu: – Ti, bogme, sve jedno te jedno, a o sebi nikako nećeš da vodiš računa. – Ama, bojim se – odgovori Golub grivnjaš mišu – da mi ne ostaviš golubove na cjedilu ako najprije počneš gristi uzao mreže koji je mene stegao, pa ti to dosadi. Ja znam da ti mene nećeš ostaviti u mreži, makar se i umorio grizući najprije uzlove kojim su stegnuti moji golubovi. – Eto, zato te i volim! – odgovori mu miš. Miš onda poče da grize mrežu, i grizao je sve dotle dok je nije potpuno izgrizao. Kad bi gotov, Golub grivnjaš i njegovi golubovi se zahvališe i odletješe. Vidjevši šta učini miš, gavran poželje da se s njim sprijatelji, i zovnu ga po imenu. Miš pomoli glavu iz jedne svoje rupe i reče mu: – Šta želiš? – Želim da se s tobom sprijateljim – odgovori mu gavran. – Među nama, prijane, nema prijateljstva, – doviknu mu miš. – Pametan treba da teži za onim što može ostvariti, a ne za onim što ne može. Ti si proždrljivac, a ja sam tvoja hrana. – Ama, nije meni do hrane, nego do tvog prijateljstva – odgovori mu gavran. – Ne bi trebalo da me odbijaš kad ja hoću da se s tobom sprijateljim. Tvoja dobra narav me nagna na to, mada ti želiš da mi se drukčije predstaviš. Vrijednost pametnog se ne da sakriti ma koliko god je sakrivali, isto kao što se i mošusu, koji je skriven, ne može spriječiti da širi prijatan miris. – Najžešće je ono neprijateljstvo koje priroda stvara, – reče miš. – Takvog neprijateljstva ima dvije vrste: postoji neprijateljstvo podjednakih snaga, kao što je , recimo, neprijateljstvo između slona i lava, jer lav nekad ubije slona, a nekad slon lava; a drugo je neprijateljstvo nejednakih snaga, kada je jedan protivnik jači od drugoga, kao što je, naprimjer, neprijateljstvo između mene i mačke i između mene i tebe. Neprijateljstvo koje među nama postoji ne može tebi nauditi, od toga mogu trpjeti samo ja. Voda može, makar se i dugo grijala, da ugasi vatru kad se polije po njoj. Ko se sprijatelji i izmiri sa svojim neprijateljem sličan je čovjeku koji nosi zmiju u svom rukavu. Pametan se neće sprijateljiti sa lukavim neprijateljem! – Ja sam potpuno razumio tvoje riječi – reče mu gavran. –Ali ja mislim da bi trebalo da ti ovdje poslušaš svoju pitomu ćud, pa da se tako uvjeriš da je istina ono što govorim, i da više ne tvrdiš da među nama ne može biti prijateljstva. Pametni i časni ne traže nagradu za učinjeno dobro djelo; među dobrima se ljubav brzo razvija, a sporo prestaje. Čini mi se, da je takvom prijateljstvu sličan ibrik od zlata, koji se teško može razbiti, a brzo i lahko popraviti. Međutim, prijateljstvo među nevaljalim sporo se javlja, a brzo iščezava. Moglo bi se reći da je tome sličan vrč od gline, koji je krhak i koji se, kad se razbije, ne da više popraviti. Plemenit voli plemenita, a nitkov ne voli nikoga, osim, i to prividno, onoga 70

koga se boji ili od koga namjerava da štogod izvuče. Potrebna su mi tvoja ljubav i tvoje usluge zato što si plemenit. Ja ću, vala, ostati, ovdje, pred tvojom rupom, sve dotle dok se ne pobratimo. – Ja pristajem da se pobratimo – odgovori mu miš – jer nikada nikog nisam odbio kad je što od mene tražio. Ja sam prema tebi ranije bio zauzeo onakav stav, jer sam se htio obezbijediti. Pa ako bi me kojim slučajem iznevjerio, nećeš onda moći da rekneš: "Znao sam ja da će miš brzo nasjesti". Miš onda iziđe iz svoje rupe i stade preda nj. – Pa zar ti još u mene sumnjaš? Ama, priđi mi bliže! – reče mu gavran. – Na ovom svijetu ljudi za prijateljstvo žrtvuju dvoje, i to: život i imetak. Pravi su prijatelji oni koji su u svakom trenutku spremni da žrtvuju život za svog prijatelja, a, istina, ima i prijateljstva koje se zasniva na usluzi i protivusluzi. Ako čovjek čini kakvu uslugu drugome iz koristoljublja, sličan je, čini mi se, lovcu koji baca zrnje pticama, ali ne da ga one pozoblju, nego da se on lično time okoristi. Zato je bolji prijatelj onaj koji je spreman da žrtvuje život za svog prijatelja, nego onaj koji u prijateljstvo ulaže imetak. Evo, uvjerih se da si ti kadar žrtvovati život za mene, a što se mene tiče, ja sam spreman da ti vratim istom mjerom. Ja ti još ne prilazim ne zato što te se bojim, nego zato što znam da ti imaš drugova gavranske naravi, koji ne misle o meni kao ti, – odgovori mu miš. – Da se neko nazove pravim prijateljem treba da bude prijateljevu prijatelju prijatelj i prijateljevu neprijatelju neprijatelj, a ja nemam druga i prijatelja koji tebe neće voljeti. Neće mi biti teško da prekinem svaku vezu sa svima onim gavranovima iz svog jata koji ne budu takvi – odgovori mu gavran. Poslije toga razgovora, miš priđe gavranu i rukova se s njim. Otada oni postadoše iskreni prijatelji i navikoše se jedan na drugoga. Nekoliko dana poslije toga reče gavran mišu: – Tvoja je rupa blizu druma, pa se bojim da te kakav dječak ne udari kamenom. Moje je boravište u jednom zabitnom mjestu, a tu boravi i moja dobra prijateljica kornjača. Tu ima dosta ribe, i lako ćemo se prehraniti. Želja mi je, eto, da te preselim tamo, da bismo mogli spokojno živjeti. – Ispričaću ti dosta zanimljivih doživljaja iz svog života kad dođemo tamo, – reče mu miš. A sada, eto, čini kako najbolje može biti. Gavran uze miša za rep, pa s njim odletje. Kada se nadnese nad vrelo u kome življaše njegova prijateljica kornjača, kornjača se, vidjevši gavrana s mišem, silno prepade, jer nije poznala svoga prijatelja. Spustivši se blizu izvora, gavran zovnu svoju prijateljicu kornjaču, na što se ona odazva, i upita ga otkuda dolazi. Gavran joj ispriča kako je pošao za golubovima, i šta je sve doživio s mišem prije no što je došao do nje. Kada kornjača ču šta sve gavran reče o mišu, zadivi se miševljevoj pameti i iskrenosti, pa mu zaželje dobrodošlicu, uputivši mu ove riječi: – Šta te nagnalo da dođeš ovamo? – Ispričaj mi o onim svojim doživljajima što mi obeća prije polaska ovamo, – reče 71

gavran mišu. – Ispričaj mi to, molim te, a ujedno odgovori i kornjači na postavljeno pitanje, jer ti je i ona prijatelj kao i ja. Miš onda poče pričati: – Boravio sam u svojoj mladosti u gradu Marutu, u kući nekog isposnika. Taj isposnik ne imađaše nigdje nikoga. Svakog bi mu dana neko donio punu korpu hrane, pa bi on jeo koliko je mogao, a korpu bi sa ostatkom hrane vješao o zid. Čim bi isposnik izišao iz kuće, ja bih uskakivao u korpu i jeo koliko sam mogao, a ostatak hrane bih bacao svojim drugovima. Isposnik je više puta pokušavao da objesi korpu tako da ne mogu do nje doprijeti, ali mu nikako nije polazilo za rukom. Jedne noći odsjede kod isposnika neki gost. Njih dvojica zajedno večeraše, a posije večere počeše razgovarati, pa isposnik upita gosta: – Ama, reci mi, otkuda izbi i kuda namjeravaš? Isposnikov gost, koji bijaše prokrstario mnoge zemlje i vidio mnoga čuda, poče pričati kuda je sve prošao i šta je sve na putu vidio. Dok je gost pričao, isposnik je pljeskao rukama, želeći tako da me otjera od one korpe, pa se gost zbog toga veoma naljuti i reče domaćinu: – Ja ti pričam, a ti se mome pričanju podsmjehuješ. Zašto si onda tražio da ti pričam? Isposnik ga zamoli da mu oprosti, rekavši: – Ja pljeskam rukama da otjeram miša s kojim ne znam kako na kraj da iziđem. Gdje god šta ostavim u kući taj miš nađe i pojede. – Da li tu štetu čini samo jedan miš, ili više njih? – upita ga gost. – U kući ima mnogo miševa, ali me jedan od njih vara, i ne mogu mu nikako u kraj stati – odgovori isposnik. – Ti me podsjeti na riječi jednoga čovjeka koji jednom prilikom reče: "Ama nije zalud ona žena zamijenila ostupani za neostupani sezam." – A šta je to bilo? – upita ga isposnik. – Jedanput odsjedoh kod jednog čovjeka u tome i tome mjestu. Poslije večere prostriješe mi da legnem, a domaćin s domaćicom ode na počinak u drugu odaju. Mene od njih razdvajaše pregrada od trske. Ja čuh kako domaćin pred zoru reče svojoj ženi: – Ja namjeravam da sutra pozovem nekoliko ljudi u goste, pa im zgotovi štogod za jelo! – Kako ćeš pozivati te ljude na gozbu, kad u kući imaš jedva dovoljno i za svoju porodicu. Nikakav si mi ti štediša! – reče mu žena. – Nemoj žaliti za potrošenom hranom i potrošenim novcem, jer sakupljanje i čuvanje hrane može da dovede do neprilika sličnih onima koje je doživio vuk – reče joj muž. – A kako se to dogodilo? – upita ga žena. – Pričaju da je jednog dana pošao neki lovac u lov s lukom i strelicama. Ubrzo ustrijeli srnu koju uprti i ponese svojoj kući. Presrete ga divlja svinja koju on smrtonosno pogodi strelicom. Razjarena ga svinja dostiže, zakači svojim očnjacima tako da mu izbi iz ruke luk, i njih oboje, i svinja i lovac, padoše mrtvi. Poslije nekog vremena naiđe tuda vuk 72

i stade kraj njih. – Vala imam što da jedem – reče u sebi vuk – gledajući mrtve: čovjeka, srnu i svinju. Ali ću prije svega pojesti onu tetivu, i to će mi biti dosta za danas. Vuk se dugo mučio da prekine tetivu, i u tome je, najzad, i uspio. Ali kada je tetivu pregrizao, udariše ga po grkljanu krajevi luka tako jako da na mjestu ostade mrtav. – Navedoh ti ovaj primjer – reče čovjek ženi – da bi se uvjerila da nije dobro sakupljati i gomilati hranu. – Baš su poučne te tvoje riječi! – odgovori mu žena. – Eto, mi imamo u kući pirinča i sezama da se može nahraniti šest i više osoba. Ja ću sutra poraniti da zgotovim jelo, a ti pozovi koga želiš! Kada svanu, žena uze sezama pa ga oljušti i razastrije da se osuši na suncu. Jednom svom sinčiću reče da razastrti sezam čuva od ptica i pasa. Žena se lati posla, a dječak sasvim zaboravi na sezam. Uto naiđe pas i opogani sezam. Misleći da je njen sezam sav opoganjen, žena ne htjede da ga upotrijebi, nego ga odnese u čaršiju i zamijeni za neoljušteni sezam, i to: oku za oku. Ja sam upravo tad bio u čaršiji i čuo sam svojim ušima kako jedan čovjek reče drugome: "Ama nije bez razloga ova žena zamijenila oljušteni za neoljušteni sezam!" – Ima nešto zajedničko između miša o kome ti maločas rekoh i ovog mog pričanja – reče gost isposniku. – Ne pričinjava ti on štetu zaludu. Deder ti potraži meni kakav trnokop da iskopam njegovu rupu, jer ćemo jedino tako doznati otkuda on može tako nešto da čini. Isposnik onda pozajmi od jednog svog susjeda trnokop i donese ga gostu. Ja sam tada bio u drugoj rupi, a ne u svojoj, i slušao sam njihov razgovor – pričaše miš gavranu i kornjači. – U mojoj rupi bijaše kesa sa stotinu dukata, a ni samome mi nije poznato ko ih je tu ostavio. Gost poče kopati, dok ne nabasa na one dukate. Našavši kesu s dukatima, on to uze i reče isposniku: – Ovaj miš ne bi bio kadar da skoči dokle je dosada skakao, da nisu bili po srijedi ovi dukati. Dukati su mu davali snagu i dovitljivost. Vidjećeš, da on sada neće moći da skoči do one korpe. Sutradan se sakupiše svi miševi iz mog susjedstva i rekoše: – Snašla nas je velika nevolja, gladni smo, ti si naša uzdanica! Ja odoh s miševima do mjesta s kojeg sam ranije skakao u korpu i pokušah nekoliko puta da skočim, ali ni makac. Vidjevši moju nemoć, moji susjedi, miševi, počeše međusobno govorkati: – Hajdemo mi, braćo! Od njega se nema čemu nadati. Svi su izgledi da mu je odzvonilo. Sada će on od drugoga tražiti milostinju. Tako me moji susjedi ostaviše, okrenuše mi leđa i počeše me ogovarati kod mojih neprijatelja i zavidljivaca. Tada meni puče pred očima i pade mi na pamet ona: "Nesta blaga, nesta prijatelja." Meni tada bi jasno da čovjek bez novaca ne može da ostvari ono što želi, isto kao što voda koja ostaje u dolinama poslije zimskih kiša ne može da otiče u 73

rijeku, nego je svu upije zemlja. Takođe mi pade na pamet i ona:" Brat brata nad jamu nosi, ali ga u jamu ne baca", to će reći, čovjek, ako nema braće, nema ni prijatelja, a ko nema ni djeteta, neće mu se ni za trag znati. Čovjeka bez novaca smatraju da nema ni pameti, da takav neće proživjeti na ovom svijetu, niti će zaslužiti onaj svijet, jer ga tad izbjegavaju i rođaci i prijatelji. Stablo niklo na neplodnom zemljištu i nezgodnom mjestu, koje je svakom na udaru, slično je siromahu koga je nevolja natjerala da prosi. Baš tada se uvjerih da je siromaštvo uzrok svake nesreće, podsticaj za klevetu, i da siromaha svako mrzi. Kada čovjek osiromaši, počne ga sumnjičiti i onaj koji mu je ranije vjerovao, i o njemu počne ružno misliti i onaj koji je o njemu nekad lijepo mislio. Ako neko počini kakav prestup, najprije siromaha osumnjiče. Za što bogataša hvale, obično siromaha kude. Ako je siromah junak, nazovu ga budalinom, ako je darežljiv, kažu za njega da je raspinik, ako je dobričina, vele da je slabić, a ako je dostojanstven, on je onda glupak. Smrt je lakša od nevolje koja prisiljava čovjeka da prosi, pogotovu da traži milostinju od škrca i nitkova. Plemenitom je lakše i draže da gurne ruku u usta zmije, ako ga nevolja na to goni, pa da iz njenih usta izvadi otrov i da ga proguta, nego da ma šta zatraži od škrca i nitkova. Uzevši mi dukate, onaj ih gost podijeli sa isposnikom i, kad se spustila noć, isposnik svoj dio metnu u jednu kožnu torbu pored glave. Ja tad poželjeh da se ponovo domognem onih dukata vjerujući da će mi oni dati snage i da ću pomoću njih uspjeti da privučem k sebi svoje bivše prijatelje. Odmah pokušah da se približim onome isposniku, koji je već bio zaspao dubokim snom, i uspjeh da dođem do njegove glave. Na moju nesreću onaj gost bijaše budan i držaše u ruci štap. On me odmah mlatnu po glavi, i ja se sav ošamućen povratih u svoju rupu. Kada mi minu bol, ja ponovo iziđoh iz rupe kao i ranije ne bih li se kako domogao onih dukata, ali me onaj gost čekaše u zasjedi, pa, kad se primakoh, udari me jedanput onim štapom i svega me okrvavi. Ja se jedva jedvice odvaljah u svoju rupu i tu padoh onesviješćen. Zbog toga veoma omrznuh novac, i sada, čim čujem da se pomenu dukati, svega me prožme jeza. Razmišljajući tako dođoh do zaključka da je svakoj nesreći na ovom svijetu uzrok samo pohlepa i da su lakomi ljudi ustvari veliki mučenici. Osim toga, bi mi sasvim jasno da je lakše podnositi patnje dalekih putovanja idući trbuhom za kruhom, nego pružati ruku, tražeći milostinju čak i od darežljiva čovjeka. Ništa na ovom svijetu nema ljepše i dragocjenije od zadovoljstva! Pa učeni su ljudi davno rekli: "Pamet istražuje uzroke i posljedice svemu, smisao pobožnosti je da se drugom ne čini zlo, plemstvo je u lijepoj naravi i ophođenju, a bogatstvo u zadovoljstvu. Čovjeku je najpreče da sama sebe privikava na uzdržljivost, najbolji je dobročinilac onaj čovjek koji je milostiv, vjera i povjerenje u prijatelja jeste temelj svake ljubavi, valjanost mišljenja je u raspoznavanju i razlikovanju stvarnog od nestvarnog. Bolje je biti nijem, nego imati lažljiv jezik, a bolje siromaštvo od blagostanja do kojeg se došlo pljačkom tuđeg imetka". Pred ovakvim mišljenjima, nisam imao kud, nego da odmah pobjegnem iz isposnikove kuće u polje i da se zadovoljim s onim što mi je Allah dao. Imao sam jednog goluba, dobra prijatelja, i preko njega se upoznah s ovim gavranom s kojim sam se sprijateljio. 74

Ovaj gavran mi prije tog reče da postoji velika ljubav između tebe i njega i izrazi želju da te posjeti. A meni, brate, dodijala samoća, pa se nas dvoje, evo, dogovorismo da ti dođemo, jer nema većeg blaženstva na ovom svijetu od drugovanja sa iskrenim prijateljima, niti ima veće tuge od rastanka s njima. Poslije stečenog iskustva uvjerih se da pametan čovjek ne treba da traži na ovom svijetu više no što mu je dovoljno, malo jela i pića, a usto, razumije se, da ga dobro služi zdravlje i da je bezbrižan. Da se čovjeku pokloni čitav ovaj svijet, može se koristiti samo sićušnim dijelom njegovim, toliko koliko mu je potrebno. Ja te, evo, posjetih s gavranom sa ovakvim mišljenjem i raspoloženjem. Biću ti prijatelj, i smatraj me takvim! Saslušavši pažljivo miša, kornjača mu blago odgovori: – Ja sam dobro čula šta mi sve reče. Oh, kako je to sve divno! Samo mi pada u oči da su neki tvoji doživljaji naročito ostavili traga u tvojoj duši. Prije svega, meni se čini, da tebe muči naročito to što si ostao praznih šaka i što si napustio svoju postojbinu. Ne misli na to, i ne tereti svoje srce time! Znaj, da lijep govor nije potpun ako ga ne prate i lijepa djela i da bolesniku koji nađe lijek svojoj bolesti neće pomoći samo to što poznaje lijek, ako se njime ne bude i liječio. Ti se drži svog mišljenja, ali se ne žalosti što si siromašan. Čestit se čovjek cijeni ne zbog novaca, kao što se od lava strahuje i kad drijema u svojoj logi. Nečovječan bogataš je niko i ništa, i na njega se niko i ne osvrće koliko i na psa sa zlatnom ogrlicom i halhalama. Nemoj očajavati što si u tuđini jer za pametna nema tuđine! I lava, kuda god krene prati njegova snaga. Ti na sebe dobro pazi, pa će se, ako tako budeš postupao, sreća pobrinuti da te nađe, kao što i voda mora naniže da teče. Odlučni i razumni ljudi u životu imaju mnoge prednosti. Vrlina se ne druži sa lijenim i kolebljivim ljudima kao što i mladoj ženi ne prija oronuli starac. Davno je rečeno da su nestalne pojave: sjena ljetnog oblaka, prijateljstvo sa nevaljalima, zidanje bez temelja, lažna vijest i veliki imetak. Pametan se ne žalosti i njega ne zbunjuje siromaštvo, jer njegova je imovina u njegovoj pameti i dobrim djelima koje čini. On je spokojan jer zna da mu niko ne može omalovažiti ono što je učinio niti može biti pozvan na odgovornost za ono što nije učinio. Pametan nikad ne treba da zaboravlja na onaj svijet jer se ne zna kad će nas smrt posjetiti. Tebi nije potreban moj savjet jer si pametan i učen, ali smatram da je ipak potrebno da ti sve to naglasim. Ti si naš drug, i štogod imamo, možeš potpuno time raspolagati. Kada gavran sasluša kornjačine obazrive riječi, koje su bile upućene mišu, obradova se tome i reče: – Mnogo si me zadužila takvim svojim govorom, ali, mislim da bi trebalo i tebe čime obradovati. Najviše treba da se raduje onaj čovjek čiju kuću posjećuju samo dobri drugovi i prijatelji. Domaćin u tome slučaju treba da vodi računa o njihovim potrebama, jer kada plemenit čovjek posrne, naći će mu se pri ruci samo plemenit, kao što i slona, kad se zaglibi, spašavaju samo slonovi. Dok gavran govoraše, pred njih iznenada dotrča jedna srna. Kornjača se prepade i zagnjuri u vodu, miš se sakri u svoju rupu, a gavran prhnu i pade na granu jednog drveta. Radoznao, gavran se diže uvis i unaokolo poče kružiti da vidi da li kogod ne goni srnu. 75

Razgleda dobro unaokolo, ali ne vidje ništa, pa zovnu kornjaču i miša. – Napij se ako si žedna, i ništa se ne boj! – reče kornjača srni, kad je vidje kako gleda u vodu. Srna se primače, a kornjača je pozdravi, i reče joj: – Otkud ti izbi? – Ja sam, eno, iz one tamo pustinje, gdje sam živjela ko bubreg u loju, ali mi samo lovci ne dadoše mira. Eto, i danas neko nabasa, pa se, pravo da ti kažem, prepadoh da nije opet đavo nanio kakvog lovca. – Ništa se ti ne boj – reče joj kornjača – ovuda ne prolaze lovci. A što se nas tiče, bićemo ti dobri prijatelji, a paše i vode biće u izobilju. Eto, mislim da bi trebalo da ostaneš s nama! Srna posluša savjet i ostade. Oni su imali jedan hladnjak u kom su se sastajali i priče pričali. Jednoga dana, dok gavran, miš i kornjača bijahu u hladnjaku, srna se nekuda izgubi. Oni je čekahu neko vrijeme, ali ona ne dođe. Zabrinuti što je nema pobojaše se kakve nesreće, pa miš i kornjača rekoše gavranu: – Vidiš li ti štogod u blizini? Gavran se diže nebu pod oblake, stade da kruži i razgleda dobro – kad tamo, a ono se srna uhvatila u zamku. On kao strijela sletje i to kaza mišu i kornjači. – Deder, dragi moj, spašavaj prijateljicu, samo je ti možeš spasti! – povikaše gavran i kornjača u jedan glas mišu. Miš navrat-nanos otrča do srne. – Ama, otkuda ti u zamci, a toliko mudra i oštroumna. – Pa šta je pamet prema sudbini, prijatelju?! – odgovori mu srna. Dok njih dvoje bijahu u razgovoru, izbi i kornjača, pa joj srna reče: – Ama nije zgodno što si došla. Ako, jadna ne bila, lovac naiđe, a miš već bude pregrizao zamku, ja ću nekako umaći, miš će se skriti pod kamenje, gavran će odletjeti, a šta ćeš ti tako troma, teško da mu možeš izmaći! – Kakav mi je to život bez milih i dragih! – odgovori kornjača. – Svaki rastanak s prijateljem kida srce i kahari dušu. Dok je kornjača još govorila, lovac iznenada banu. Ali miš je već bio pregrizao zamku. Srna klisnu, gavran prhnu uvis i poče da kruži, miš se šćućuri pod jedan kamen, a kornjača nemade kud. Lovac odmah priđe zamci i vidje da je sva pokidana. On se obazrije desno i lijevo i ne vidje ništa osim kornjače kako se vuče. On je uhvati i sveza. Ne prođe dugo a gavran, miš i srna se sastadoše, pa kad vidješe svezanu kornjaču silno se ožalostiše. – Eto, spasosmo se jedne nevolje, a upadosmo u još goru! – reče miš uzdišući. – Pravo je rečeno: "Čovjek ti je srećan sve dok ne posrne, a kada posrne, onda više njegovom posrtanju nema kraja, makar koračao i po veoma ravnom putu." Ja strahujem za kornjaču moju najbolju prijateljicu, ne iz nekog interesa, nego iz najčistijeg prijateljskog osjećanja, iz takvog prijateljskog osjećanja koje je mnogo jače od onog koje roditelji gaje prema djeci i koje samo smrt može da dokrajči. Kuku ovom jadnom tijelu koje sa svih 76

strana šibaju ljute nevolje, i koje nije ništa više nego slamka među vihorima! Nestalno je kao izlaženje i zalaženje zvijezda, jer zvijezde izlazeći zalaze, a zalazeći izlaze. Gubitak prijatelja i rastanak s njima peče kao živa rana i pozljeda. – To što mi strahujemo za kornjaču, a i to što ti pričaš, iako je, istina, pametno, ništa ne pomaže kornjači – rekoše srna i gavran mišu. – Zar ne znaš da je davno rečeno i iskustvom potvrđeno: "Ljudi se najbolje vide u nesreći, pošten čovjek kako čuva povjerenu mu stvar, žena i dijete u sirotinji, a prijatelji na muci." – Znate šta – reče miš – najpametnije bi bilo da srna ode i da stane, praveći se kao da je ranjena, da gavran na nju sleti i da je počne ko bajagi kljuvati, a ja ću se došuljati do lovca i čekaću neće li ga đavo natentati da baci ono svoje oružje i ostavi kornjaču pojurivši da srnu uhvati. Kad se lovac, tebi, srno, približi, ti polahko počni da uzmičeš, ali tako da on ni jednog trenutka ne posumnja da te neće uhvatiti, i tako čini sve dok ga od nas ne udaljiš. Eto, srno, ti tako postupi, a ja se nadam da ću, prije nego što se lovac vrati, pokidati konop kojim je kornjača svezana i tako je spasti. Srna i gavran bez riječi poslušaše miša, a lovac odmah pođe za njima. Srna poče da vara lovca i uspje da ga udalji od miša i kornjače. Miš žurno poče da grize konopce, pregrize ih i spase kornjaču. Lovac se vrati umoran i iznemogao i zateče pokidane konopce. Iznenađen time, lovcu tek sada puče pred očima zašto je srna onako polahko pred njim uzmicala, zašto je gavran ko bajagi kljuvao srnu i zašto su konopci pokidani, pa u sebi pomisli da je već pameću šenuo. Sav pretrnu od straha što se usamljen našao u tom kraju, pa reče: – Ovo je zemlja duhova ili čarobnika! Lovac onda navrat – nanos pojuri natrag ne tražeći ništa i ne obazirući se ni desno ni lijevo. Gavran, srna, miš i kornjača sastadoše se u svome hladnjaku spokojni i zadovoljni kao i ranije. Pa kad su ova slabašna stvorenja bila kadra da se spašavaju od nesreće zato što su se iskreno voljela i međusobno pomagala, onda pogotovu ljudi koji imaju pamet, koji znaju šta je dobro a šta zlo i kojima je data moć rasuđivanja treba da se još više paze i međusobno pomažu. Ovo je primjer o iskrenim prijateljima i njihovom drugovanju – završi svoju priču filozof Bejdeba caru Depšelimu.

SOVULJAGE I GAVRANI Car Depšelim reče mudracu Bejdebi: – Čuo sam, eto, priču o iskrenoj braći i o njihovom uzajamnom pomaganju, a sad mi ispričaj priču o neprijatelju koga se treba čuvati, makar se naizgled ponižavao i ulagivao! – Ko nasjedne zakletom neprijatelju doživjeće nepriliku sličnu onoj koju su doživjele 77

sovuljage od gavrana – odgovori mu mudrac. – A kako je to bilo? – upita ga car. – Pričaju da je na nekom brdu bilo ogromno platanovo drvo na kome življaše hiljadu gavranova, od kojih je jedan bio vladar. U blizini tog drveta nalazila se pećina u kojoj je živjelo hiljadu sovuljaga, kojima je vladala jedna između njih. Car sovuljaga iziđe da malo proleta, a u duši je gajio neprijateljstvo prema caru gavranova. Međutim, i gavranovi i njihov car gajili su isto takvo osjećanje prema sovuljagama. Jedanput car sovuljaga navali sa svojim sovuljagama na gavranove dok oni bijahu u svojim gnijezdima, pa neke od njih pobi i mnoge zarobi. Taj napad izvršen je noću. Kada je svanulo, gavranovi se sastadoše kod svoga cara i rekoše mu: – Ti već znaš šta smo noćas pretrpjeli od cara sovuljaga. Ni jedan od nas ne osvanu zdrav i čitav: neki su ubijeni, neki ranjeni, nekima su slomljena krila, a nekima počupano perje i iščupan rep. Ali od ove strašne nedaće još je strašnije što su se usudile da nas napadnu i što znaju gdje boravimo. Oni će se nama opet navraćati i neće nas ostavljati na miru baš zato što sada znaju gdje boravimo. Mi smo tvoji, care, a tvoja se riječ sluša, pa nam se smiluj i pomozi i nama i sebi! Među gavranovima bijaše njih pet do čijeg se mišljenja mnogo držalo, na koje se oslanjalo u poslovima i kojima se povjeravala uprava. Car bi se često s njima savjetovao i slušao njihovo mišljenje u teškim trenucima, pa onome prvom od njih pet reče: – Šta ti misliš o ovom slučaju? – Mišljenje do kog su prije nas došli učeni ljudi izraženo je riječima: "Od ljutoga neprijatelja, kome ne možeš odoljeti, treba pobjeći". – A šta ti misliš o tome? – upita car onog drugoga. – Moje je mišljenje da se bježi, kao što reče moj prethodnik – odgovori drugi. – Ja smatram da nije pametno to što rekoste – reče car. – Zar da odselimo iz naše postojbine i ostavimo je svome neprijatelju zbog prve nedaće koju od njih pretrpjesmo? To nama ne priliči. Mi ćemo se ujediniti, spremiti protiv svog neprijatelja i povešćemo borbu s njim. Bićemo oprezni da nas ne iznenadi, kada pođe protiv nas, pa ćemo ga dočekati spremni i borićemo se ne uzmičući ispred njega. Dočekaćemo ga s boka, zaštićeni svojim tvrđavama i, dočekujući ga, mi ćemo ga ovlaš odbiti jedanput, a drugi put ćemo navaliti da bismo stvorili za sebe povoljan položaj i postigli ono što želimo. Samo tako ćemo svoga neprijatelja odbiti od sebe. – Šta ti misliš? – upita poslije car onoga trećeg. – Ja smatram da nije, bogzna kako pametno što rekoše njih dvojica – odgovori treći. – Mislim da bi trebalo da razašaljemo uhode na sve strane i pošaljemo svoje izvidnice kod naših neprijatelja. Tako ćemo doznati da li neprijatelj želi da se s nama izmiri, ili hoće da s nama ratuje, ili želi danak. Ako se uvjerimo da je naš neprijatelj pohlepan na pare, nećemo izbjegavati plaćanje danka svake godine, jer ćemo tako odbiti od sebe neprijatelja i bićemo spokojni u svojoj postojbini. Mišljenje careva oduvijek je bilo da treba novcem zaštiti zemlju, sebe i svoje podanike kada se njihov neprijatelj osili i kad ga se oni poboje. 78

– Šta ti misliš o toj nagodbi? – upita car četvrtoga. – Mislim da to nije pametno – odgovori četvrti. – Bolje je da napustimo svoju postojbinu i da, teško živeći, izdržimo u tuđini, nego da izgubimo svoje plemstvo i pokorimo se neprijatelju od kojeg smo časniji. Osim toga, sovuljage se neće zadovoljiti malim dankom ako im ponudimo nagodbu. U narodnoj poslovici je rečeno: "Približi se svome neprijatelju donekle da postigneš ono što želiš, ali ne sasvim, jer se on može drznuti protiv tebe, oslabiti tvoju vojsku i tebe poniziti". Primjer za to može da posluži daska ostavljena na suncu: ako je malo nagneš, poveća joj se sjena, a ako je previše nagneš, sjena joj se smanji. Naš neprijatelj će se zadovoljiti samo tada ako mu sasvim popustimo. I naše i tvoje mišljenje je – rat! – Šta ti veliš i šta misliš? – upita kralj petoga. – Da li da prihvatimo rat, nagodbu ili napuštanje postojbine? – Nema smisla da se čovjek bori sa onim koga ne može nadvladati – odgovori peti gavran. – Davno je rečeno da onaj koji ne poznaje sebe i svoga neprijatelja i stupi u borbu sa onim od koga nije jači izlaže sebe propasti. Pored toga, pametan nikada neće podcijeniti neprijatelja. Onaj koji podcjenjuje svog neprijatelja redovno bude od njega prevaren, a ko od svoga neprijatelja bude prevaren ne može se spasti. Ja se sovuljaga silno bojim, makar se one s nama i ne borile, a bojao sam ih se i ranije. Razborit nikada ne može biti siguran u svoga neprijatelja: ako je daleko, nije ipak siguran da ga neće napasti, ako je blizu, nije siguran da ga neće napadom iznenaditi, a ako ima protiv sebe samo jednog neprijatelja nije siguran da ga neće prevariti. Najrazboritiji i najpametniji su oni narodi koji mrze rat zbog njegovih rashoda. U miru su rashodi samo novac, riječi i trud, a u ratu još i sakaćenja ljudi i ljudski životi. Često se može izbjeći rat neznatnom sumom novaca i blagom riječju. Nemoj nipošto pomišljati da stupiš u rat sa sovuljagama, care, jer onaj koji povede borbu sa onim od koga nije jači, zaista izlaže propasti samog sebe! Ako car bude skrivao tajne, ako bude imao sreće u izboru svojih vezira, ako bude veliki u očima svijeta i zaštićen od svake opasnosti, on će biti dostojan da uživa blagodati koje su mu date. A ti si, care, upravo takav. Mišljenje carskih vezira pojačava oštroumnost i dalekovidnost carevu, kao što se povećava more u koje se ulivaju rijeke. Ti si od mene zatražio savjet o jednoj stvari, i ja ti na to donekle pred drugima odgovorih. Međutim, o toj istoj stvari treba tajno razgovarati, a za tajne razgovore postoje posebna mjesta. Nekim sastancima mogu prisustvovati bližnji, nekima narod, a na nekim se sastaju samo dva čovjeka. Ja smatram da ovu tajnu, s obzirom na njenu važnost, treba da čuju samo četiri uha i kažu dva jezika! Car odmah ustade, ode nasamo s njim i od njega zatraži savjet. Car ga je prije svega upitao: – Da li ti je poznat početak neprijateljstva između nas i sovuljaga: – Da, – odgovori gavran. – Zbog jedne jedine riječi koju izlanu jedan gavran. – A kako je to bilo? – upita ga car. – Vele da jedno jato ždralova nije imalo svoga cara, pa se odluči da izabere cara 79

sovuljaga sebi za vladara. Još dok su oni vijećali ugledali su jednog gavrana. – Ako nam dođe onaj gavran, upitaćemo ga za savjet o ovoj našoj stvari – rekoše ždralovi. Ne potraje dugo, a onaj gavran doletje, i oni ga upitaše za savjet. – Da su kojim slučajem nastradale sve ptice i da su nestali, i paun, i patka, i noj, i golub, vi ne biste imali potrebe da sebi za cara birate sovuljagu, najružniju pticu naizgled, pticu najgoreg lika, najslabije pameti, najljuću i najnemilosrdniju, a pored toga slijepu po danu. Od svih pomenutih njenih svojstava još su gori i ružniji njen nitkovluk i njena rđava ćud. Ali i pored svega toga vi možete sovuljagu izabrati sebi za cara, samo tada treba da vi upravljate poslovima nezavisno od nje, po svome nahođenju i mišljenju, kao što je učinio zec koji je tvrdio da mu je car Mjesec, a poslije postupio onako kako je smatrao da je pametno. – A kako je to bilo? – upitaše ždralovi gavrana. – Vele da je u zemlji slonova iz godine u godinu vladala suša u tolikoj mjeri da su presušile vode, presahla vrela, da je u toj zemlji uvelo bilje i drveće se osušilo, pa slonovima zaprijeti velika žeđ. Oni se potužiše na to svome caru. Car posla svoje izaslanike i izvidnike na sve strane da traže vodu. Jedan izaslanik se vrati caru i kaza mu da je našao vrelo na tome i tome mjestu, koje se zove Mjesečevo vrelo, i da je ono bogato vodom. Car slonova se uputi sa svojim drugovima tome vrelu da se napiju vode. To je vrelo bilo u zemlji zečeva. Kada slonovi stigoše tamo izgaziše mnoge zečeve u njihovim logama, a mnoge usmrtiše. Zečevi se onda sakupiše oko svoga cara i rekoše mu: – Tebi je poznato šta nam slonovi učiniše! – Neka svaki od vas ko se smatra pametnim kaže svoje mišljenje – reče car. Tada istupi jedan zec po imenu Firuz, koga je car poznavao kao mudra, pa reče: – Ako car hoće ja ću posjetiti slonove samo neka sa mnom pošalje povjerljivu osobu da ona vidi i čuje šta ću govoriti, pa da mu to dojavi. – Ti si povjerljiv, i mi ćemo se složiti sa onim što ti rekneš – reče mu car. – Idi slonovima i reci im u moje ime šta god hoćeš, samo znaj da izaslanik svojim mišljenjem, svojom pameću, blagošću i vrlinom predstavlja onoga koji ga je poslao. Budi blag, nježan, milostiv i odmjeren, jer izaslanik može raznježiti srca ako blago postupi, a može ih i razgnjeviti ako lijepo ne postupi i ako bude glup. Poslije toga zec, o kome je riječ, krenu jedne noći obasjane mjesečinom i stiže slonovima. Nije htio da im se približuje jer se bojao da ga ne zgaze i usmrte makar i nehotice. Zato se on pope na brdo, viknu cara slonova i reče mu: – Mjesec me posla tebi, a izaslanika ne treba koriti za ono što kaže, makar bio i oštar u govoru. – Kakva je poslanica? – upita ga car slonova. – Mjesec ti veli: "Ko sazna da je mnogo snažniji od slabića, pa ga to saznanje zavara i u pogledu jakih, upoređujući ih sa slabićima, njegova će mu snaga zadati mnogo muke. Ti znaš da si ti mnogo jači od ostalih životinja, pa te to zavaralo da se uputiš prema vrelu 80

koje se zove mojim imenom, da se iz njega napiješ i da ga zamutiš". Mjesec me evo posla tebi i ja te upozoravam da tako nešto više ne činiš. Ako ti to ponoviš, on će te oslijepiti i uništiti. A ako sumnjaš u moje poslanstvo, dođi odmah do vrela, i Mjesec će tamo doći! Zečeve riječi začudiše cara slonova i on krenu sa izaslanikom Firuzom pomenutom vrelu. Kada pogleda u vrelo, ugleda Mjesečev odsjaj u njemu. – Uzmi vode svojom surlom, umij njome svoje lice i pokloni se Mjesecu! – reče mu izaslanik Firuz. Slon gumu svoju surlu u vodu i voda se uzburka. Njemu se učini da se Mjesec uznemiri, pa reče: – Šta je Mjesecu, te se uznemiri? Zaboga, da se ne nasrdi što ja gurnuh surlu u vodu? – Da – odgovori mu izaslanik Firuz. Slon se tada pokloni Mjesecu po drugi put, izvini mu se za ono što učini i obeća da više neće ništa slično učiniti ni on, niti i jedan njegov drug. Osim onoga što sam vam rekao za sovuljagu – reče gavran ždralovima – ona je još varalica, spletkar i podlac, a najgori je vladar onaj koji je podal. Kome sudbina dodijeli da služi podlu vladaru, njemu će se dogoditi ono što se dogodilo slavuju s vrapcem kada odoše da im presudi mačak. – A kako je to bilo? – upitaše ždralovi. – Ja sam imao susjeda plašljivog slavuja koji je boravio u deblu jednog drveta u blizini moga gnijezda i koji me često posjećivao. Poslije se moj susjed negdje izgubi, i ne doznadoh kuda ode. On je dugo odsustvovao, a to jedan vrabac iskoristi i preseli se u njegovo gnijezdo. Meni bijaše mrsko da se svađam sa vrapcem. Slavuj se poslije nekog vremena vrati u svoje gnijezdo, i u njemu zateče vrapca. – To je moje gnijezdo, seli se iz njega! – reče slavuj vrapcu. – Stan je moj i ja sam tu goso, a ti tvrdiš da je tvoj. Ako ti imaš neko pravo na to, neka ti ono pomogne protiv mene! – odgovori mu vrabac. – Sudija nam je blizu, hajdemo njemu! – reče slavuj. – A ko je sudija? – upita vrabac. – Na morskoj obali živi jedan pobožan mačak koji po danu posti, a po cijelu se noć moli; nijednu životinju ne muči niti krv proliva, a hrana mu je trava i ono što mu more izbaci. Ako želiš, parničićemo se pred njim i pristati na njegovu presudu. – Kada je takav kako ga ti opisa, ja rado pristajem da nam on sudi – odgovori vrabac. Njih dvojica pođoše mačku, a ja ih slijedih da vidim kako sudi onaj koji uvijek posti i bdi. Kada mačak vidje da slavuj i vrabac dolaze njemu, on se diže da se pomoli bogu skrušeno i bogobojažljivo. Zec i vrabac se začudiše kada ga vidješe takvog, pa mu se primakoše, odajući mu poštovanje, pozdraviše ga i zamoliše da im sudi. On zatraži da mu kažu sve kako je bilo, što oni i učiniše. – Ja sam ostario, slabo čujem, pa mi se primaknite da vas bolje čujem što govorite! – reče im mačak. Oni mu se približiše, ispričaše mu ponovo isto i zamoliše ga da im presudi. 81

– Ja sam razumio šta rekoste – odgovori im mačak. – Prije suđenja ja ću vas posavjetovati. Naređujem vam da se bojite Allaha i da tražite samo ono što je pravo. Onaj koji traži pravdu, uspjeće makar bio i osuđen, a onaj koji traži krivdu u stvari je osuđen makar bilo i presuđeno u njegovu korist. Čovjeku ne pripada na ovom svijetu ni imetak ni prijatelj nego samo dobro djelo koje on treba za ranije da učini. Zato pametan treba da svoj trud usmjeri na ono što je trajno i od čega će na onom svijetu imati koristi, a da ne poklanja nikakve važnosti ovozemljskom životu. Vrijednost novca u očima pametnog je beznačajna, a vrijednost ljudi pametni treba da cijeni kao sama sebe, da im želi svako dobro, i da mu nije draga njihova nesreća. Mačak im je pričao ovako sve dok se slavuj i vrabac nisu pripitomili, dok mu se nisu primakli, a onda je on na njih skočio i zadavio ih. Sovuljage imaju, pored onoga što vam iznesoh, još tusta i tma mana – reče gavran ždralovima – pa nipošto nemojte ni pomišljati da sovuljagu izaberete za cara. Kada ždralovi čuše gavranove riječi, odustaše od svoje namjere da sovuljagu izaberu za svog cara. Tu bijaše jedna sovuljaga koja je čula šta oni govorahu, pa reče gavranu: – Ti meni učini zlo da ne može biti gore, a ja ne pamtim da sam ti ma kad učinila kakvu pakost koja bi te nagnala na ovakav postupak. Samo znaj, da se sjekirom može posjeći drvo i da ono može ponovo da izraste, da sablja može odsjeći komad mesa i da ono poslije zaraste, ali rana nanesena jezikom ne može nikad zarasti, niti se može zaliječiti mjesto koje jezik rani. Vrh strelice se može zariti u meso i može se odmah iščupati, ali riječi, slične vrhovima strelice, kada dopru do srca ne mogu se iščupati. Za svaki požar postoji sredstvo kojim se on gasi: za vatru voda, za otrov lijek, za žalost strpljivost i za ljubav rastanak, ali se oganj mržnje nikada ne može ugasiti. A vi posadiste, o gavranovi između nas i sebe stablo omraze, neprijateljstva i mržnje! Kada sovuljaga završi svoj govor, vrati se srdita i svome caru kaza šta se dogodilo i šta je rekao gavran. Gavran se pokaja zbog svojih pretjeranih riječi, pa reče: "Allaha mi, ja sam glupo govorio, i time sam navukao neprijateljstvo i mržnju i protiv sebe i protiv svoga jata. Kamo sreće da ždralovima to ne rekoh i da ih ne obavijestih o sovuljagi! Možda je većina ptica vidjela više nego što sam ja vidio i možda je znala više o tome nego što sam ja znao, ali njima s jedne strane strah, a s druge razmišljanje o posljedicama, o čemu ja nisam razmišljao, ne dadoše da govore onako kako sam ja govorio. Pogotovu kada je govor osoran, kada izaziva osvetu i mržnju i kada i onoga ko ga sluša i onoga ko ga izgovara zadesi zlo. Govor sličan mome govoru ne bi trebalo da se zove govorom nego strelicama. Pametan, makar se i pouzdavao u svoju snagu i vrlinu, ne treba da nasjeda tome pa da tako sebi stvara neprijatelje; ne treba da se oslanja na svoju pamet i moć i ne treba da popije otrov makar imao i lijek protiv njega. Ko temeljito radi, makar se o njegovu radu za života i sa omalovažavanjem govorilo, njegovo će djelo na kraju krajeva izići na vidjelo, biće priznato. Međutim šuplja pričala, makar se trenutno svjetina i divila njihovoj slatkorječivosti, brzo će se zaboraviti. Ja sam rekao ono što se ne može pohvaliti. Zar 82

nisam neznalica baš zato što se drznuh da govorim tako nešto a ni s kim se prethodno ne posavjetovah i dobro ne razmislih o svemu tome. A ko se ne posavjetuje sa prijateljima i postupi samo po svome nahođenju, a o tome dovoljno ne razmisli, neće moći da se pohvali svojim postupkom. Oh, kako je bio glup i beskoristan moj današnji govor i u kakvu brigu zapadoh zbog toga!" Gavran izruži sebe ovakvim riječima i ode. – Eto, to je bio povod neprijateljstvu između nas i sovuljaga – reče peti gavran caru gavranova. – A ako je u pitanju rat, pa ti već znaš moje mišljenje o njemu; ti znaš da ga mrzim. Ali umjesto rata ja predlažem razboritost i lukavstvo. U tome će biti spas, akobogda. Poneki su se na razne načine dovijali dok nisu ostvarili ono što su željeli. To se može najbolje osvijetliti primjerom one grupe ljudi koja je uspjela da od pustinjaka oduzme jare. – A kako je to bilo? – upita car. – Vele da je neki pustinjak kupio debelo jare da ga prinese kao žrtvu i poveo ga sa sobom. Ugleda ga grupa varalica, koji se između sebe dogovore da nekako izmaknu jare od pustinjaka. Jedan od njih presrete pustinjaka i reče mu: – Pustinjače, kakvo je to pseto s tobom? Zatim ga presrete drugi i reče svome drugu: – Nije ovo pustinjak, jer pustinjak ne bi vodio pseto. Oni neprestano oblijetahu pustinjaka na razne načine, tako da on pomisli da je ono što vodi zaista pseto i da mu je onaj što mu je prodao jare začarao oči. On ispusti iz ruke jare, a ona grupa varalica ga uze i odvede. Ja ti navedoh ovaj primjer zbog toga što se nadam da ćemo samo lukavstvom postići ono što želimo. Ja, eto, želim da me car istuče i osramoti pred svjedocima, da počupa moje perje i rep, pa da me onda baci pod ono drvo, a da on sa svojom vojskom odseli na to i to mjesto. Ja se nadam da ću izdržati, da ću tako upoznati prilike kod sovuljaga, upoznaću njihova skloništa i prilaze ka njima. Kada sve to doznam, gledaću da im umaknem. Pa eto me onda k vama da se spremimo pa da na njih udarimo i da na taj način ostvarimo svoje želje, akobogda! – Zar ti pristaješ na to? – upita ga car. – Pristajem, – odgovori mu gavran. – A kako ne bih pristao na to kada je u tome najveće spokojstvo carevo i njegove vojske. Car postupi onako kako gavran predloži, a onda se odseli. Gavran poče prigušeno jecati. Njegovo jecanje čuše sovuljage i to javiše svome caru. Car sovuljaga se uputi njemu da ga upita za gavranove. Kada mu se primače, naredi jednoj sovuljagi da mu postavi nekoliko pitanja. – Ko si ti i gdje su ostali gavranovi? – upita ga sovuljaga. – Ime mi je tako i tako, – odgovori joj gavran. – Smatram da ti moje bijedno stanje jasno kaže da ja ne poznajem nikakve tajne niti ono o čemu me pitaš, – odgovori joj gavran. – Ovo je vezir cara gavranova i njegov glavni savjetnik. Da ga upitamo zbog kakve 83

krivice ispašta ovo – reče sovuljaga svome caru. Gavrana su upitali šta mu se to desilo, a on im reče: – Naš je car jednoga dana zatražio savjet i upitao nas je šta mislimo o vama, sovuljagama. I ja sam tada bio prisutan tu. "O, gavranovi, šta mislite o tome?" – upitao nas je naš car. – Ja na to rekoh: "O, care, mi nemamo moći da se borimo sa sovuljagama jer su one jače i hrabrije od nas. Ja mislim da treba da zatražimo nagodbu i da sovuljagama ponudimo danak. Ako sovuljage to od nas ne prime, onda ćemo pobjeći u svijet. Ako bi došlo do borbe između nas i sovuljaga, to bi bilo po njih dobro, a po nas zlo. Nagodba je bolja od svađe". Ja im predložih da odustanu od rata i to potkrijepih primjerima, govoreći im: "Snagu i srdžbu jakog neprijatelja ne može ništa suzbiti kao pokoravanje njemu. Zar ne vidite da se trava spasava od plahog vjetra svojom gipkošću jer se ona povija kuda vjetar duhne?" Oni me ne poslušaše nego, naprotiv, rekoše da žele rat, a mene osumnjičiše za ono što kazah, i rekoše: "Ti pomažeš sovuljage protiv nas". Omalovažiše moje riječi, odbaciše moj savjet i ovako me kazniše. Car i njegova vojska me ostaviše i odseliše se. Ja otada o njima ništa ne znam. Kada car sovuljaga sasluša gavranove riječi, upita poslije toga jednoga svog vezira: – Šta misliš o ovome gavranu? – Ja mislim da ga treba što prije ubiti, jer je on najbolja uzdanica gavranova, – odgovori vezir. – Kada ga ubijemo, bićemo zaštićeni od njegova spletkarenja, a gavranovima će pasti teško njegov gubitak. Davno je rečeno: "Ko ugrabi zgodnu priliku i tada brzo ne izvrši ono što je naumio nije mudar. Ko traži što veliko i pruži mu se prilika da to ostvari, ali je propusti, neće mu se drugi put takva prilika ukazati. Ko ne iskoristi slabost svoga neprijatelja pa ga na vrijeme ne dokusuri kajaće se kada on ojača i kada mu ne bude mogao ništa". – Šta ti misliš o ovome gavranu? – upita car sovuljaga drugog vezira. – Ja mislim da ga ne ubiješ, – odgovori mu drugi vezir – nejak i nezaštićen neprijatelj zaslužuje da mu se poštedi život i da mu se oprosti, pogotovu ako traži zaštitu. Ako neprijatelj čini uslugu, makar je i ne činio svesrdno, zaslužuje da mu se oprosti krivica isto onako kao što je trgovac bio obazriv prema kradljivcu iz ljubavi i poštovanja prema svojoj ženi. – A kako je to bilo? – upita car. – Vele da je bio neki trgovac koji je imao mnogo novaca i namještaja, a uz to i lijepu ženu. Jedanput se neki kradljivac pope preko zida na trgovčevu kuću i uđe unutra. On zateče trgovca na spavanju, a njegovu ženu budnu. Trgovčeva žena se prepade kradljivca, skoči i zagrli muža koji je odavno priželjkivao da mu ona priđe. Trgovac se probudi kada ga žena zagrli, i uzviknu: "Oh, iznenadne sreće!" On zatim ugleda kradljivca i reče mu: "O, kradljivče, prosto ti bilo to što si pokupio. Tvoja je zasluga što si natjerao moju ženu da me zagrli!" – Šta ti misliš o ovome gavranu? – upita car sovuljaga jednog drugog vezira. – Smatram da mu treba poštedjeti život i s njim lijepo postupiti, jer on može da te 84

posavjetuje. Za pametnog nema većeg uspjeha no kad uspije da svoje neprijatelje posvađa. On u njihovoj međusobnoj svađi vidi svoj spas, isto onako kao što se pustinjak spasao od lopova i đavola kada se oni zbog njega posvađaše. – A kako je to bilo? – upita ga car. – Pričaju da je neki pustinjak dobio od nekog čovjeka kravu muzaru i da je poveo svojoj kući. Sretne ga usput jedan lopov koji htjede da mu ukrade kravu, a za tim lopovom se šuljao đavo želeći da pustinjaka ugrabi. – Ko si ti? – upita đavo lopova. – Ja sam lopov, hoću da ukradem ovu kravu od ovoga pustinjaka kad on zaspi – odgovori lopov. – A ko si ti? – Ja sam đavo. Želim da ugrabim ovog pustinjaka kada zaspi, i da ga odvedem – odgovori đavo. Najzad ovako stigoše do pustinjakove kuće. Pustinjak uđe u svoju kuću, a njih dvojica za njim. Pustinjak uvede kravu, pa je sveza za direk u jednom uglu kuće i ode da spava. Lopov i đavo se počeše dogovarati i ne mogoše se složiti koji će od njih prije početi svoj posao. – Ako ti počneš prvi, reče đavo lopovu – može pustinjak da se probudi i da vikne. Tada će se svijet skupiti i ja ga neću moći da ugrabim. Pričekaj me toliko da ja ostvarim svoju namjeru, a ti onda poslije radi šta hoćeš! Lopov se poboja da će se pustinjak probuditi i da neće moći ukrasti kravu ako đavo prije njega pokuša da pustinjaka ugrabi, pa reče: – Ne, ti mene pričekaj, dok ja uzmem kravu, a ti poslije čini šta hoćeš! Njih se dvojica tako prepirahu, dok lopov ne viknu: – O, pustinjače, probudi se, ovaj đavo hoće da te ugrabi! – O, pustinjače, probudi se, ovaj lopov hoće da ti ukrade kravu! – viknu i đavo. Pustinjak i njegovi susjedi se probudiše od njihove vike, a ona dva poganca pobjegoše. Tada reče onaj prvi vezir koji savjetovaše da se onaj gavran ubije: – Ja mislim da vas je onaj gavran prevario i da su njegove riječi uticale na glupake koji se nalaze među vama, pa zato i savjetujete ono što ne valja. Polahko, polahko, care, ne omalovažavaj ovo razborito mišljenje i nemoj nipošto biti kao onaj čovjek koji je povjerovao u ono što je čuo, a ne u ono što je vidio, i zato bio prevaren. Car se ne osvrnu na njegove riječi, nego naredi da se gavran prenese u stan sovuljaga, da se počasti i da se s njim lijepo postupi. Jednoga dana gavran reče caru u prisustvu jedne grupe sovuljaga, u kojoj se nalazio i onaj vezir što je savjetovao da se gavran ubije: – Care, čuo si šta su mi učinili gavranovi. Ja se neću smiriti dok im se ne osvetim. Razmišljao sam o tome, ali nisam u mogućnosti da učinim ono što želim, jer sam gavran. Priča se da su učeni ljudi rekli: "Ko pristane da sebe spali, taj prinosi Allahu najveću žrtvu, i ako tada šta zaželi, udovolji mu se." Neka mi car naredi, ako hoće, da ja sebe 85

spalim i da zamolim svevišnjeg Allaha da me pretvori u sovuljagu, pa da postanem još ljući neprijatelj gavranova i još moćniji u borbi protiv njih, ne bih li im se osvetio! Onaj vezir, što je savjetovao caru da se gavran ubije, reče: – Baš zato si, gavrane, što si naizgled dobar a u suštini zao, sličan vinu prijatna ukusa i mirisa, koje je ustvari otrov. Reci mi, kada bismo spalili tvoje tijelo, da li bi se tvoja suština i narav promijenile? Zar te neće tvoja ćud pratiti kud god pođeš i zar ona zanavijek neće biti suština tvoje naravi. Kao primjer za to može da posluži mišica koja je, birajući sebi muža između Sunca, vjetra, oblaka i brda, najzad izabrala miša. – A kako je to bilo? – upitaše ga. – Vele da je bio neki pustinjak čije je želje Allah uvijek ispunjavao. Dok je on jednoga dana sjedio na morskoj obali, preletje iznad njega jastreb u čijim kandžama bijaše mišić koji jastrebu ispade pored samog pustinjaka. Pustinjak se na njega ražali, pa ga uze, i zamota u jedan list i ponese svojoj kući. Poslije se poboja da njegovoj ženi gajenje mišića ne bude zazorno, pa zamoli Svevišnjeg da mišića pretvori u djevojčicu. Njegova želja bi odmah uslišana, mišić se pretvori u divnu djevojčicu, koju pustinjak odvede svojoj ženi i reče joj: – Ovo je moja kćerka, postupaj s njom kao što bi postupala s mojim djetetom! Kada djevojčica odraste, reče joj pustinjak: – Kćerkice, ti si narasla, moraš se udati, pa odaberi koga hoćeš da te za njega udam! – Kada si meni prepustio da odaberem, onda hoću da se udam za onoga koji će biti jači od svega – odgovori mu djevojka. – Možda ti želiš Sunce? – upita je pustinjak. Poslije toga on ode Suncu i reče mu: – O, ogromni stvore, imam djevojku, i ona traži muža koji će biti jači od svega, bi li se ti njome oženio? – Upućujem te onome koji je jači od mene, oblaku koji mene često prekriva, odbija toplinu mojih zraka i skriva zrake moga svjetla. Pustinjak onda ode oblaku, pa mu reče isto onako kao što je rekao i Suncu. – Upućujem te onome koji je jači od mene – odgovori mu oblak. – Idi vjetru, koji me stalno vitla tamo amo i tjera na istok i zapad. Pustinjak dođe vjetru i reče mu onako kako reče i oblaku. – Savjetujem ti da pođeš do onoga koji je jači od mene, a to je brdo koje ne mogu pokrenuti – odgovori mu vjetar. Pustinjak ode brdu i obrati mu se istim riječima, a brdo mu odgovori: – Upućujem te onome koji je jači od mene, a to je miš koga ne mogu spriječiti da me ne provrti i da se tu ne nastani. Pustinjak onda ode mišu i reče mu: – Bi li se ti oženio ovom djevojkom? – Kako ću se ja njome oženiti kada je moja rupa tijesna, a miševi se inače žene samo mišicama. 86

Pustinjak zamoli Allaha da djevojku pretvori u mišicu, kao što je i ranije bila, i to sa njenim pristankom. Allah je vrati u njen prvobitni lik i ona ode sa mišem. – Ovo bi ličilo na tebe, varalico! – uzviknu prvi vezir gavranu. Car sovuljaga se ne osvrnu na ove riječi i s gavranom, koga je sve više cijenio, blago postupi. Kada se gavran oporavi, kada mu niknu perje, i kada saznade za ono što je želio, on jednoga dana umače sovuljagama i obavijesti svoje drugove o svemu što je kod njih vidio i čuo. – Ja sam izvršio ono što sam htio, i ne ostaje ti drugo nego da me poslušaš i da se pokoriš – reče gavran svome caru. – Ja i vojska smo pod tvojim zapovjedništvom, postupi kako hoćeš? – odgovori mu car. – Sovuljage su na tome i tome mjestu, na brdu gdje ima dosta drva, reče gavran. – Na tome mjestu ima stado ovaca sa pastirom. Mi ćemo tamo naći vatre koju ćemo staviti pod gnijezda sovuljaga. Na vatru ćemo nabacati suharaka, svojim ćemo krilima vatru rasplamsavati sve dok se drva ne zapale. Tako će izgorjeti svaka sovuljaga koja iz gnijezda izleti, a koja ostane na svome mjestu, uginuće od dima. Gavranovi tako postupiše, sve sovuljage uništiše i vratiše se u svoja gnijezda zdravi i čitavi. Car gavranova upita onda onoga gavrana: – Kako si izdržao sa sovuljagama kad je poznato da dobri ne mogu da izdrže u društvu zlih? – To što reče, care, zaista je tako – odgovori gavran. – Ali ako pametnog, kojim slučajem, snađe velika nesreća i poboji se i za sebe i svoj narod, on ne smije tada očajavati, mora sve podnijeti i vjerovati da će njegova izdržljivost na kraju krajeva uroditi lijepim plodom. Njemu nije teško da se ponižava pred gorima od sebe sve dok ne postigne svoj cilj, da bi se na kraju mogao radovati ishodu svoje izdržljivosti. – Reci mi kakve su pameti sovuljage! – upita car onoga gavrana. – Ja mislim da je među sovuljagama pametna bila samo ona koja ih je nagovarala da me ubiju. Ona ih je na to nekoliko puta huškala, ali sovuljage bijahu kratke pameti, ne promisliše o meni, ne uzeše u obzir da sam bio ugledan među gavranovima, da sam ubrajan među pametne i ne pobojaše se prevare s moje strane i moga lukavstva. One ne primiše savjet od dobronamjernog savjetnika, niti sakriše svoje tajne preda mnom. Davno su učeni ljudi rekli: "Car mora da svoje povjerljive stvari skriva od onih koji tuđe riječi prenose i da nijednom od njih ne otkriva svoje tajne". – Sovuljage nije upropastilo, po mome mišljenju, ništa drugo nego njihovo nasilje, nerazboritost njihova cara i njegova poslušnost nevaljalim vezirima, – reče car gavranova. – Istinu veliš, care – reče onaj gavran – jer je rijedak slučaj da se neko obogati, a da se ne raspojasa, kao što je takođe i rijetko da neko trči za ženama, a da se ne obruka. Malo je onih koji se, vjerujući nevaljalim vezirima, ne unesreće. Davno je kazano: "Neka se 87

oholi ne nada lijepoj pohvali, varalica da će imati prijatelja, nevaspitani ugledu, škrtac dobročinstvu, pohlepni malim grijesima, a prevrtljivi car, koji sve nipodaštava i koji ima hrđave vezire, da će mu vlast biti trajna i postojana i da će njegovim podanicima biti dobro". – Ti si mnogo prepatio pretvarajući se i ulagajući se sovuljagama – reče car. – Ko strpljivo podnosi teret u nadi da će od toga imati neke koristi, i navikne se na izdržljivost, taj će biti zadovoljan isto onako kao što je bila zadovoljna zmija koja je na svojim leđima izdržljivo nosila žabljeg cara. – A kako je to bilo? – upita ga car. – Pričaju kako je neka zmija ostarjela, kako joj je vid oslabio, snaga popustila i kako zbog toga nije mogla da lovi. Jednoga dana ona odgmiza da nađe hrane i da nekako utoli glad. Stiže do jedne bare u kojoj je bilo mnogo žaba i do koje je i ranije dolazila i iz nje se žabama hranila. Našavši se u blizi žaba, ona se, sva iznemogla, opruži. – Zašto si, zmijo, tužna i žalosna? – upita je jedna žaba. – A ko treba da se više žalosti od mene! – odgovori joj zmija. – Ja sam se dosada hranila žabama, koje sam sama hvatala, ali sada više to ne mogu jer me snađe velika nesreća. Kada sretnem koju žabu, nisam više u stanju da je uhvatim. Ta žaba ode svome caru da ga obavijesti o tome i da ga time obraduje. Žablji car tada dođe zmiji i upita je: – Šta ti se dogodilo? – Prije nekoliko dana, upravo pred veče, pođoh da potražim kakvu žabu. Kad se spustio mrak bila sam primorana da uđem u kuću nekog pustinjaka. U kući bijaše pustinjakov sin. Ja nabasah na njegov prst misleći da je ta žaba, pecnuh ga i on odmah umrije. Počeh bježati, a pustinjak me slijedio u stopu proklinjući me ovim riječima: – Zato što ti ubi moga nevinog sina na pravdi boga, proklinjem te i želim da te snađe najveća bijeda, i da postaneš jahalica žabljeg cara, da žabe ne mogneš hvatati i ni jednu pojesti prije nego ti koju kao milostinju da njihov car! – Ja ti, eto, dođoh ukleta da me uzjašeš – reče zmija žabljem caru. Žablji car jedva dočeka da jaše na zmiji, misleći da se u tome ogleda njegov ponos, čast i ugled. On uzjaha zmijurinu, i bi mu prijatno. – Ti znaš, care, da sam ukleta, pa mi stoga odredi hranu da mogu živjeti! – reče zmija žabljem caru. – Života mi, ti se moraš dobro hraniti, jer si moja jahalica! – odgovori joj žablji car. Onda car naredi da se za zmiju svakog dana uhvate po dvije žabe i da joj se daju. I tako se ona prehranjivala. Nije joj škodilo što se ponizila pred svojim nejakim neprijateljem, naprotiv, ona je time sebi obezbijedila lijep život. – Eto, takva je bila i moja strpljivost – reče gavran svome caru – jer sam se trudio da ostvarim svoju zamisao u kojoj se, u stvari, nalazila naša sigurnost, naša pobjeda, naše spokojstvo i propast neprijateljeva. Ja sam se uvjerio da ulagivanje i snishodljivost brže i sigurnije unište neprijatelja nego svađanje s njim. Vatra i pored svoje žestine i jarosti nije 88

kadra da sprži ono što je poviše zemlje, kada napadne drveće, dok voda, baš zato što je gibljiva, pokretljiva i hladna, uspijeva da prodre kroz zemlju. Rečeno je: "Kad nastupi požar, u bolesti, zatim kad je neprijatelj na pragu i kad pritisne kakav dug, nije beznačajno ni ono najsitnije". A sve se to dogodilo – reče gavran – zahvaljujući carevoj pameti, njegovoj učenosti i njegovoj srećnoj zvijezdi. Davno je rečeno: "Kada dvojica traže jednu istu stvar, pobijediće onaj koji je čovječniji, a ako su u čovječnosti podjednaki, onda odlučniji. Ako u odlučnosti budu podjednaki, onda onaj koji ima više sreće". Rečeno je: "Ko stupi u borbu sa odlučnim, pametnim i snalažljivim carem, sa carem koga blagostanje nije raspojasalo i nevolja zbunila, taj sam sebi prouzrokuje propast, pogotovu ako takav car, o care, bude znao kako treba rasporediti poslove, kad treba da bude nagao, kada blag i ljut, a kad smjeran, brz i odmjeren, i ako bude razmišljao o svojim svagdašnjim zadaćama i o posljedicama svojih poslova. – To se sve tako zbilo zahvaljujući tvome mišljenju, tvojoj pameti, tvome savjetu i srećnoj tvojoj zvijezdi – odgovori car gavranu. – Mišljenje pametnog i razboritog čovjeka može gore da upropasti neprijatelja nego mnoštvo jake i hrabre, brojne i dobro opremljene vojske. Mene najviše čudi kako si uspio da se dugo zadržiš među sovuljagama slušajući njihove grube riječi, a da među njima ne pogriješiš ni jednom jedinom riječju. – Stalno sam imao na umu tvoj nauk, o care – odgovori mu gavran – i ponašao sam se prema svima blago, nježno i odmjereno. – Uvjerio sam se da si radiša, a da su drugi veziri brbljivci i da njihova brbljivost nije na mjestu. Allah tebe nama dade kao veliku blagodat, a prije toga ne osjećasmo slast ni jela ni pića, ni sna ni mira. Rečeno je: "Bolesnik ne može osjetiti slast jela i sna dok ne ozdravi, pohlepni dok ne ostvari ono za čim čezne, a onaj koga ugrožava neprijatelj od kog jutrom i večerom strahuje dok mu se srce ne smiri". Ko spusti težak teret iz svoje ruke, odmori se, a ko se ne boji svoga neprijatelja, spokojan je – reče car. – Ja molim Allaha, koji je uništio tvoga neprijatelja, da te dugo poživi, da da svako dobro tvojim podanicima, jer je car, u čijoj državi nema veselja i zadovoljstva, sličan resicama na vratu koze koju sisa jare misleći da je sisa vimena, pa u tome ne nađe nikakve slasti, odgovori gavran. – O, dobri vezire, kako su postupale sovuljage i njihov car u borbama? – upita car gavranova. – Car sovuljaga, pored drugih svojih rđavih svojstava, bijaše još nadmen, nesposoban i hvalisav. Svi njegovi drugovi i veziri, osim onoga vezira što mu je savjetovao da me ubije, bili su slični njemu. Taj vezir bijaše mudar, pametan i razborit; rijetko se mogao naći sličan njemu u pogledu snage volje, savršene pameti i razboritog mišljenja – odgovori gavran. – Po čemu se najbolje vidi da je taj vezir pametan? – upita car. – Po tome – odgovori gavran – što je tražio da mene ubiju, a zatim što je svom caru davao savjete u svakoj prilici. Njegove riječi nisu bile grube i osorne, nego blage i umilne. On bi ponekad iznosio neke mane svoga cara, ali mu to nikada nije neposredno govorio. 89

On bi obično govorio o tuđim manama, pa bi car tako upoznao i svoje mane i ne bi se zbog toga srdio na njega. Čuo sam, između ostalog, kako je jednom prilikom rekao svome caru i ovo: – Car ne smije da zanemari svoje carevanje, jer carevati može samo mali broj ljudi i to velikim zalaganjem i odlučnošću. Vlast je vrlo dragocjena, i ko je stekne, neka je dobro čuva i učvrsti. Davno je rečeno da je vlast zbog svoga kratkog vijeka slična sjeni lista lokvanja. Vlast je kao vjetar, ona začas dođe i prođe; ona je u svojoj nestalnosti slična poštenom čovjeku koga među nitkovima brzo nestane, slična je maglici nad vodom pod pljuskom kiše! – Sve što ti rekoh, care, bila je riječ o neprijateljima kojima ne treba nasjedati makar se oni i ulagivali i bili tobože ljubazni – završi filozof Bejdeba.

MAJMUN I KORNJAČA Car Depšelim reče filozofu Bejdebi: – Sve sam dobro čuo što si mi ispričao. A deder mi sada reci, ako znaš, da li ima slučajeva da neko za nečim teži i, upravo kad dođe do cilja, to mu se izjalovi. – Lakše je u životu nešto ostvariti, nego to sačuvati. Ko postigne ono što mu je potrebno, a ne znadne to sačuvati, zadesiće ga isto ono što je snašlo kornjaču – odgovori filozof. – A kako je to bilo? – upita ga car. – Priča se da je jedan majmun bio car majmuna i zvao se Mahir. Već je bio ostario i oronuo. Protiv njega se diže jedan mlad majmun iz carske kuće, nadvlada ga i zauze njegov prijesto. Mahir, shvativši dobro svoj položaj, uze put pod noge i ne osvrćući se dojuri do obale. On nabasa na jedno smokvino stablo, pope se na nj i tu se nastani. Jedući tako jednoga dana smokve, njemu iz ruke ispade jedna smokva, i on tada ču kako ona kloknu u vodu. To mu bi prijatno i zato on poče jesti smokve i bacati ih u vodu. U vodi se nalazio kornjačin mužjak, i kad god bi pala koja smokva, on bi je pojeo. Učestalo bacanje smokava u vodu kornjačin mužjak shvati kao da se to čini zbog njega, pa poželje da se s majmunom sprijatelji. Oni se jedan drugome približiše, porazgovaraše i najzad sprijateljiše. Kornjačin mužjak nije dugo dolazio svojoj ženi, i ona se zbog toga uznemiri i potuži se na to jednoj svojoj susjetki. – Bojim se da ga nije zadesilo kakvo zlo i unesrećilo ga – reče joj. – Tvoj se muž na obali sprijateljio s jednim majmunom, on s njim sada i jede i pije. Majmun je zaista uzrok što ti muž ne dolazi, i on neće moći da boravi s tobom sve dok ne smisliš kakvo lukavstvo da majmuna uništiš – odgovori joj susjetka. – A šta da radim? – upita je kornjača. 90

– Čim ti dođe muž, pretvaraj se da si bolesna – reče joj susjetka. – Kada te upita za zdravlje, ti mu reci: "Ljekari su mi preporučili kao lijek srce majmunovo". Poslije nekog vremena mužjak kornjačin se vrati svojoj kući. Zateče svoju ženu bolesnu i zabrinutu. – Ama, šta ti je? – upita je on. – Tvoja je žena bolesna i jadna – odgovori mu susjetka umjesto žene. – Ljekari su joj preporučili kao lijek srce majmunovo; drugog joj lijeka nema. – To je vrlo teško – odgovori mužjak kornjačin. – Odakle nam srce majmunovo, kad mi živimo u vodi? Ali, ja ću gledati da nekako prevarim svog prijatelja. Mužjak kornjačin se ponovo vrati ka obali. – Zašto si se otpadio od mene, brate? – upita ga majmun. – Stidio sam se pa ti zato nisam dolazio – odgovori mu kornjačin mužjak. – Ja ne znam kako ću ti uzvratiti dobročinstvo koje si mi učinio. Bilo bi mi drago kada bi još i posjetio moj dom, pa da tako tvoje dobročinstvo bude potpuno. Ja stanujem na jednom ostrvu na kome ima izvrsnog voća. Hajde, uzjaši na me da te prenesem preko vode. Majmun prihvati prijateljev poziv, pa siđe i uzjaha kornjačinog mužjaka. Kornjačin mužjak zapliva s teškom mukom noseći majmuna, i kada bi nasred vode, na um mu pade ružna prevara koju je smislio protiv majmuna, pa obori glavu. – Zašto se najedanput zabrinu? – upita ga majmun. – Sjetio sam se da mije žena teško bolesna, eto, zato sam se zabrinuo. Pa pravo da ti kažem neću te moći da dočekam i počastim onako kako sam namjeravao. – Dostaje što znam da si voljan da me počastiš, i smatram da je suvišno da se mučiš oko toga – odgovori mu majmun. – Tako je – odgovori kornjačin mužjak – i ponese majmuna donekle, pa ponovo zastade. Majmun poče naslućivati neko zlo, i u sebi pomisli: "Kornjačin mužjak se ne zadržava i ne zastajkuje bez razloga. Nisam siguran da se nije nešto izmijenio, prestao da me voli i da mi stoga ne sprema kakvo zlo. Ništa nije tako prevrtljivo kao srce? Davno je rečeno: "Pametan treba uvijek da zna šta živi u duši njegove žene, djece, braće i prijatelja, svakog časa i u svakoj prilici, kada ustane i kad sjeda, jer to sve govori o onome šta se u srcima zbiva." Učeni ljudi su davno rekli: "Kada čovjek posumnja u svog prijatelja, neka dobro pazi kako će se od njega zaštititi, neka se potrudi da to pročita iz njegovih očiju. I ako se, najzad, uvjeri da su njegove sumnje opravdane, uspjeće da se od njega spase, u protivnom, pokazaće samo da je razborit i to mu neće ništa nauditi". Zatim reče majmun kornjačinu mužjaku: – Zašto zastajkuješ i zašto si zabrinut? Kao da ti opet nešto snuješ? – Žao mi je što ćeš doći mojoj kući i što nećeš tamo zateći sve onako kako želim, jer mi je žena bolesna – odgovori mu kornjačin mužjak. – Ama ne brini se, jer ti briga neće ništa pomoći! – reče mu majmun. – Bolje je da ti potražiš lijekove i hranu koji će izliječiti tvoju ženu. Davno je rečeno: "Neka bogati troše 91

svoj imetak u dobrotvorne svrhe, kad je nevolja i na žene!" – Istinu veliš – odgovori mu kornjačin mužjak – ali ljekari su rekli da se moja žena može izliječiti samo majmunovim srcem! To majmuna uzbudi i on pomisli: "Žalosti moja, lakomost me navede, pored moje duboke starosti, da upadnem u najtežu nevolju! Istinu je kazao onaj koji je rekao: "Onaj koji je s malim zadovoljan živi mirno i spokojno, a život lakomog ma koliko dugo trajao živa je muka i patnja. Sada je meni potrebna pamet da se izvučem iz ove klopke". Zatim se obrati kornjačinu mužjaku: – Što ti to meni nisi rekao dok sam bio kod svoje kuće, ponio bih ja svoje srce sa sobom. Mi, majmuni, običavamo da ostavimo svoje srce kod žene ili na nekom mjestu, kada hoćemo da posjetimo svoga prijatelja, da naša srca ne bi bila s nama u trenutku kad slučajno pogledamo ženu domaćinovu. – A gdje je sada tvoje srce? – upita kornjačin mužjak majmuna. – Ostavio sam ga na onome drvetu – odgovori mu majmun. – Ako hoćeš, vrati me ka onom drvetu da ti ga dam. Kornjačin mužjak se tome obradova i u sebi reče: "Moj se drug sa mnom složio, i nisam imao potrebe da ga varam" – a odmah zatim krenu s majmunom natrag ka njegovom prebivalištu. Čim se kornjačin mužjak primače obali, majmun skoči s njegovih leđa i uzvera se na drvo. Pošto se on zadugo ne vrati, kornjačin mužjak ga zovnu: – O, moj prijatelju, ponesi svoje srce i siđi, da ne dangubim. – Oho, zar ti misliš da sam ja kao onaj magarac za koga je šakal tvrdio da nije imao ni srca ni ušiju? – A kako je to bilo? – upita ga kornjačin mužjak. – Pričaju da je u nekom šumarku živio jedan lav. S njim je bio i šakal koji je jeo mrvice sa lavove trpeze. Lav se jednom ošuga, silno oslabi, omršavi, i nije mogao više loviti. – Šta je tebi, gospodaru zvijeri, tvoje zdravlje nije kako treba? – upita šakal lava. – Ama ova me šuga ubi, a jedini su joj lijek srce i uši magarčeve – odgovori mu lav. – Ih, pa to je lako! – uzviknu šakal. – Ja znam da na tome i tome mjestu ima jedan magarac na koga neki čovjek tovari rublje koje sam pere svijetu. Ja ću ti dovesti toga magarca. Šakal onda krenu i došulja se do magarca. Priđe mu, pozdravi ga i upita: – Zašto si tako mršav? – Moj me vlasnik nikako ne hrani – odgovori mu magarac. – Pa zašto bolan pristaješ da kod njega služiš pod takvim uslovima? – upita ga šakal. – Ama, ne znam kako od njega da pobjegnem. Na koju god stranu krenem uvijek se uza me prilijepi poneki čovjek koji me muči i pati glađu – odgovori mu magarac. – Ja ću ti pokazati jedno osamljeno mjesto, bogato pašom, na kome živi jedna tako lijepa i pretila magarica kakvu još oko nije vidjelo – reče mu šakal. – Zašto njoj odmah ne pođemo, hajdemo joj! – viknu magarac. 92

Šakal ga povede lavu. Kad su bili blizu, šakal zađe u šumu i javi lavu da je magarac tu. Lav dođe na to mjesto i čim ugleda magarca htjede odmah da skoči na njega, ali od slabosti nije mogao. Magarac se jedva spase lava, i sav prestravljen pobježe glavom bez obzira. Kada šakal vidje da lav ne može ništa magarcu, upita ga: – O, gospodaru zvijeri, zar si na te grane pao? – Ako mi još jednom dovedeš magarca, uvjeravam te da mi neće više izmaći – odgovori mu lav. Šakal se ponovo uputi magarcu i reče mu: – Šta ti, jadan, bi? Ama ono magarica htjede da skoči na tebe jer te strasno željela, i da ti ne pobježe, ona bi se raznježila. Kada magarac to ču, strast mu se uzbudi, zareva i pođe opet lavu. Šakal ode prije njega, obavijesti lava gdje se magarac nalazi i reče mu: – Spremi se, ja sam ga opet prevario, gledaj da ovog puta budeš jak i bodar! Ako se magarac i ovog puta spase, neću ga više nikada moći da primamim. Uzrujan šakalovim nagovaranjem, lav pođe tamo gdje bijaše magarac. Čim ugleda magarca brzo na njega skoči i razdera ga. A onda se obrati šakalu i reče mu: – Ljekari su rekli da se magarac smije jesti samo kad se onaj koji će ga jesti prethodno okupa i opere. De, pričuvaj ga ti dok se vratim, pa da mu onda pojedem srce i uši, a ostalo ću ostaviti tebi! Kada lav ode da se okupa, šakal priđe magarcu i pojede mu srce i uši u nadi da će lav zbog toga postati sujevjeran i da neće ništa okusiti. Lav se poslije vrati i upita šakala: – Gdje su srce i uši magarčeve? – Ama, bolan, otkud bi se magarac tebi po drugi put vratio kad je tek bio umakao i spaso se od propasti, da je imao srce i uši? – odgovori šakal lavu. – Ja ti navedoh ovo kao primjer – reče majmun kornjačinom mužjaku – da znaš da ja nisam kao onaj magarac za kog je šakal tvrdio da nije imao ni srca ni ušiju. Ti si meni bio pripremio smicalicu i htio si me prevariti. Eto, zato sam i ja tebe prevario na isti način i tako sam uspio da popravim ono što sam ranije propustio. Davno je rečeno: "Ono što pokvari naivnost, može popraviti samo znanje". – Istinu govoriš – reče kornjačin mužjak. – Samo dobar čovjek priznaje svoju grešku. I ako takav čovjek učini kakav grijeh, on se ne stidi što će zbog toga biti kažnjen, jer je iskren u svom govoru i postupanju. Ako padne u kakvu nepriliku, može se spasti svojom dovitljivošću i pameću isto kao kad čovjek posrne, pa se digne i ispravi. Ovo je primjer iz života onoga koji za nečim teži i, upravo kada dođe do cilja, to mu se izjalovi.

ISPOSNIK I LASICA Čuo sam, eto, o svemu što si mi maločas govorio, – reče car Depšelim filozofu 93

Bejdebi – a sada mi navedi primjer o jednom čovjeku naglom u postupku, nepromišljenom i koji ne misli na posljedice. – Ko ne bude u svom postupku odmjeren, neprestano će se kajati, i on će najzad dospjeti u takav položaj u kakav je zapao isposnik kad je ubio lasicu koja ga je mnogo voljela – odgovori Bejdeba. – A kako je to bilo? – upita ga car. – Pričaju da je bio neki isposnik u zemlji Georgiji. Imao je lijepu ženu za koju se mnogo brinuo. Djece zadugo nisu imali. Najposlije ona zanese, iako su bili izgubili svaku nadu. I isposnik i njegova žena se tome veoma obradovaše. On zahvali Allahu, zamoli ga da mu žena rodi muško dijete, a svojoj ženi reče: – Veseli se, ja se nadam da će biti dječak od kog ćemo imati koristi i koji će nam pričiniti mnogo radosti. Daću mu najljepše ime i dovesti mu najbolje vaspitače. – Šta te navede, čovječe, da govoriš tako o onome što još ne znaš? Ko tako postupa njemu se mora dogoditi slično onom što se dogodilo jednom isposniku koji je prosuo po glavi maslo i med – reče mu žena. – A kako je to bilo? – upita je muž. – Pričaju da su jednom isposniku svakog dana iz kuće nekog trgovca donosili med i maslo, čime se hranio. On je jeo koliko mu je bilo potrebno, a ostatak bi ostavljao u jedan ćup koji je vješao o klin u uglu kuće. Taj je ćup tu visio dok se nije napunio. Kad je isposnik tako jednog dana ležao na leđima sa štapom u ruci i gledao ćup koji je bio obješen iznad njegove glave, na um mu pade da su med i maslo vrlo skupi pa reče: "Prodaću ono što ima u ćupu za zlatnik. Za taj zlatnik ću kupiti deset koza koje će postati sjarne i koje će svakih pet mjeseci ojariti jarad. A kad se ojare i jarad, imaću za kratko vrijeme veliko stado". Zatim on ovako proračuna koliko će imati koza za nekoliko godina i ustanovi da će ih biti više od četiri stotine. "Ja ću kupiti za njih stotinu goveda, i to za svake četiri koze vola ili kravu. Kupiću zemlje i sjemena i najmiću orače. Oraću volovima, a koristiću se mlijekom krava i njihovim priplodom. Neće proći mnogo godina, a ja ću od sjetve dobiti mnogo novaca, pa ću napraviti veličanstvenu kuću, nakupovaću robinja i robova i oženiću se dražesnom ženom, ljepoticom. Ona će mi roditi dječaka, izvrsna gospodičića. Daću mu najljepše ime. Kad malo poodraste, vaspitaću ga, lijepo ću ga odgajati i biću prema njemu strog. Ako on bude mene slušao, biće dobro, a ako ne, udariću ga ovim štapom..." i isposnik mahnu rukom prema onom ćupu, udari po njemu i razbi ga, a ono što bijaše u ćupu proli mu se po licu. – Ja ti navedoh ovaj primjer – reče žena mužu da unaprijed ne govoriš o onome što ne znaš da li će se dogoditi ili neće. Isposnik shvati pouku ženine priče. Žena kasnije rodi lijepog dječaka, kome se otac veoma obradova. Poslije nekoliko dana žena pođe u hamam da se kupa i reče isposniku: – Ostani kod svoga sina dok se ja okupam u hamamu! 94

Ona onda ode u hamam i ostavi svoga muža sa dječakom. Poslije kratkog vremena dođe carev izaslanik po isposnika. Isposnik nije imao koga drugog da ostavi kod svoga sina nego pripitomljenu lasicu, koju je još izmalena pripitomio i držao je kao svoje dijete. Isposnik onda ostavi lasicu kod djeteta, zaključa ih oboje u kući i ode sa carevim izaslanikom. Odmah poslije toga iz jedne rupe u odaji iziđe crna zmija i primače se djetetu. Opazivši zmiju, lasica na nju skoči, udavi je i iskomada. Bijući zmiju, lasica okrvavi usta. Isposnik se poslije vrati, otvori vrata, a lasica ga dočeka radosna što je ubila zmiju i spasla dijete. Kada pustinjak vidje lasicu krvlju umrljanu i unezvijerenu, zaprepasti se i pomisli da je ona udavila njegovo dijete. On ne sačeka da sazna istinu i da postupi kako treba. Ne razmišljajući pojuri prema lasici i udari je po glavi štapom koji je držao u ruci, i lasica od toga udara uginu. Pustinjak uđe u odaju i nađe zdrava dječaka i pred njim iskomadanu zmiju. Kada dođe sebi i osvjedoči se da je u žurbi učinio ružno djelo, udari se po čelu i reče: – Kamo sreće da mi se nije rodilo ovo dijete, jer ne bih učinio ovu nevjeru! Tada njegova žena uđe i zateče ga u tom stanju. – Šta ti je? – upita ga žena. On joj ispriča o svemu što se dogodilo prekoravajući sebe što je lasicu za njeno plemenito djelo tako nečovječno nagradio. – To je plod žurbe! – reče mu žena. Eto, to je primjer neodmjerena čovjeka, čovjeka koji u životu postupa brzo i nepromišljeno.

MIŠ I MAČAK Car Depšelim reče mudracu Bejdebi: – Eto, iznio si mi taj primjer, a sada mi nešto reci o čovjeku koga su opkolili neprijatelji sa svih strana i od kojih umalo nije nastradao. Ali se on, da bi se izvukao iz teškog položaja, izmiri sa svojim neprijateljem, i tako se oslobodi straha i sebe osigura. – Ljubav i neprijateljstvo nisu stalni: nekada se ljubav izrodi u neprijateljstvo, a nekad se iz neprijateljstva rodi ljubav i prijateljstvo – odgovori caru mudrac. – Za sve to postoje razne okolnosti, razni uzroci i razna iskustva. O svemu što se dogodi pametan stiče posebno mišljenje. Ako je u pitanju neprijatelj postupiće odlučno, a prema prijatelju će biti najljubazniji. Pametnu ne smeta neprijateljstvo koje on gaji u duši prema nekome. On se, kad želi da ostvari svoj cilj ili da otkloni od sebe kakvu opasnost, približuje i svome neprijatelju i od njega traži pomoći. Ko u tome postupi razborito, uspjeće da ostvari svoje želje. To najbolje može da osvijetli slučaj miša i mačka koje je zadesila nevolja i koji su uspjeli da se spasu izmirenjem. – A kako je to bilo? – upita ga car. – Pričaju da je u deblu jednog velikog drveta bila rupa u kojoj je živio jedan mačak 95

koji se zvao Rumija. Blizu njega nalazila se i rupa jednog miša kome je bilo ime Feridun. Lovci bi često dolazili na to mjesto da love divljač i ptice. Jednog dana dođe neki lovac i razapne svoju zamku u blizini tog drveta u koju se mačak Rumija brzo uhvati. Miš oprezno, čuvajući se Rumije, pođe šuljajući se da potraži šta za jelo. Dok je on tako išao, iznenada ugleda mačka u mreži i to ga veoma obradova. Poslije se obazre i ugleda iza sebe lasicu koja je htjela da ga uhvati, a na stablu sovuljagu koja je vrebala da ga ugrabi. Miš ne znade šta da radi: bojao se lasice ako se vrati natrag, ako skrene desno ili lijevo bojao se da ga ne ugrabi sovuljaga a ako pođe naprijed tu je bio mačak koji ga može svakog časa uloviti. Zato on pomisli: – Ah, može li biti veće nesreće! Protiv mene se urotiše razna zla i iskušenja sa svih strana. Ali i uprkos tome ne treba da me ovaj slučaj obezglavljuje, ne smijem se sada zbuniti ni izgubiti prisebnost, jer sam razuman. Pametan se ne može zbuniti ako pametno misli, on ni u kom slučaju ne smije izgubiti prisebnost duha. Pamet je slična moru čije se dno ne može dokučiti. Pametnog nesreća ne smije obeshrabriti do te mjere da ga upropasti, a isto tako ga ni sigurnost i spokojstvo ne smiju zanijeti i opiti toliko da izgubi razboritost u trenutku kad treba da bude priseban. Ja iz ove nesreće ne vidim drugog izlaza nego da se izmirim s mačkom, jer je i njega snašla slična nedaća. Možemo se obojica spasti ako on posluša moje savjete, ako zapamti moj govor i prihvati moje iskreno prijateljstvo u koje ne treba da sumnja; ako sve, dakle, dobro shvati i osjeti da mu je moja pomoć potrebna. Miš se onda približi mačku, pa mu reče: – Kako si? – Baš onako kako ti želiš, u muci i nevolji! – odgovori mu mačak. – Ja sam ti danas drug u nesreći – reče mu miš. – Naši su položaji jednaki. Ja mislim da se obojica možemo spasti na isti način. U ovim mojim riječima nema laži ni prevare. Lasica me, eno, čeka u zasjedi, sovuljaga me vreba, a oboje su i meni i tebi neprijatelji. Ako ti meni nećeš ništa rđavo učiniti, ja ću pregristi tu zamku i izbaviću te iz nesreće. Ako tako postupiš, spasćemo se obojica isto onako kao što se lađa i putnici spašavaju na moru uzajamnom pomoću. Kada mačak sasluša miševe riječi i uvjeri se da on govori istinu, reče mu: – Ove tvoje riječi mirišu na istinu. Ama i meni je stalo da se obojica spasemo. Ako ti mene spaseš, biću ti zahvalan dok sam živ! – Ja ću ti se približiti i pregrišću sve konce mreže. Ostaviću samo jedan da bih se zaštitio od tebe – reče mu miš – i poče gristi zamku. Kada sovuljaga i lasica vidješe da se miš primaknu mačku, izgubiše svaku nadu, pa se vratiše. Miš je sporo grizao konce zamke u kojoj se nalazio mačak Rumija, pa mu mačak zbog toga reče: – Zašto svojski ne grizeš konce ove zamke? Ako si ti postigao ono što si želio, pa si se zbog toga promijenio i olako prelaziš preko mojih želja, onda ti mogu reći da tako ne 96

rade dobri, jer plemeniti nije ravnodušan prema svom drugu. Kako si vidio, ti si imao koristi od toga što si se sa mnom ranije sprijateljio i zato treba da me za to nagradiš i da se ne prisjećaš neprijateljstva koje postoji između mene i tebe. Nagodba koju smo sklopili treba da sve to baci u zaborav, jer je vrlina ispuniti zadanu riječ, a vjerolomstvo donosi rđave posljedice. Plemeniti je uvijek zahvalan i nije osvetoljubiv. Samo jedno dobročinstvo dovoljno je da baci u zaborav mnoga njemu učinjena zla. Rečeno je: "Najbrža kazna je ona koju vjerolomstvo izazove". Ne valja onaj koji nije kadar da se smiluje i oprosti onome koji je prema njemu snishodljiv i koji traži da mu oprosti. – Prijatelja ima dvije vrste – odgovori mu miš. – Jedni su oni koji za nečim žude, a drugi su, pak, oni koji su prisiljeni da budu takvi, samo su obojica koristoljubivi i obojica prezaju od štete. Što se tiče onoga koji za nečim žudi, od njega se ne treba bojati. Međutim, onaj koji je na silu prijatelj, nekada može biti dobar, a nekad se valja od njega čuvati. Pametan će uvijek uzeti od njega nešto dragocjeno u zalog baš zato što će se jednog dana od njega morati da čuva i plaši. Cilj je onoga koji sklapa prijateljstvo u tome da što prije imadne koristi od toga i da postigne ono što želi. Ja ću ti ispuniti datu riječ. Ali i uprkos tome, ja ću se tebe čuvati, jer se bojim da mi ne pričiniš ono što me natjeralo da se s tobom izmirim i što je tebe nagnalo da prihvatiš moj prijedlog. Svaki posao ima svoje vrijeme. Ali posao, koji se obavlja u nevrijeme, neće se lijepo svršiti. Ja ću pregristi sve konce zamke, samo ću ostaviti jedan čvor da te pomoću njega držim u škripcu. Neću taj čvor pregristi sve dotle dok se ne uvjerim da si ti nečim drugim zaokupljen. A to će biti tada kada ponovo budem vidio lovca. Miš onda poče gristi mačkovu zamku. Dok je on tako radio, iznenada banu lovac. – Sada treba sasvim pregristi konce zamke – reče mu mačak. Miš se onda potrudi da pregrize konce, i kada završi mačak skoči na stablo ispred zbunjenog lovca, a miš se zavuče pod kamen. Lovac dođe, uze svoju onako iskidanu zamku i ode kratkih rukava. Miš poslije toga iziđe, ali mu ne bi drago da se približi mačku, pa ga mačak zovnu: – O, iskreni prijatelju, koga provjerih u nesreći, što mi se ne primakneš da te lijepo nagradim za uslugu koju si mi učinio? Hodi k meni, ne prekidaj prijateljstvo sa mnom, jer onaj koji sebi nađe prijatelja i s njim prekine, neće imati koristi od takvog prijateljstva, a braća i prijatelji će opet izgubiti svaku nadu da će od njega imati kakve koristi. Dobročinstvo koje si mi učinio neće biti zaboravljeno, a ti imaš pravo da od mene, od moje braće i od mojih prijatelja tražiš nagradu za to. Nemoj me se nimalo bojati, i znaj da ću sve što imam tebi žrtvovati! Mačak se zatim zakune da je istinu govorio. Miš mu onda doviknu: – Često je prividno prijateljstvo skriveno neprijateljstvo, i ono je opasnije od otvorenog neprijateljstva. Ko se ne sačuva takvog neprijateljstva, dogodiće mu se ono što se dogodilo čovjeku koji je sjeo na kljovu razjarenog slona pa ga san savladao, i kad se probudio bio je već pod slonovim stopalima gdje je i našao smrt. Prijatelj se smatra prijateljem samo zato što može da koristi, a neprijatelj je nazvan neprijateljem zato što 97

nanosi štetu. Pametan će ispoljiti prema neprijatelju prijateljstvo samo onda kad se nada da će od njega imati kakve koristi, a prema prijatelju će ponekad pokazati neprijateljstvo kad se boji da mu on ne naudi. Zar ti ne vidiš kako mladunčad slijede svoje majke kada se nadaju da će dobiti mlijeka, a čim mlijeka nestane, odbijaju se od njih? Ponekad prijatelj prestane da čini prijateljske usluge svome prijatelju, ali se toga ne treba bojati, jer po srijedi nije neprijateljstvo. Međutim, ako onaj koji je po prirodi neprijatelj uspostavi kasnije prijateljstvo iz neke potrebe koja ga je na to nagnala, sigurno će to njegovo tobožnje prijateljstvo ponovo postati neprijateljstvo, čim nestane potrebe koja ga je nagnala da sklopi prijateljstvo, kao što se i voda koja se zagrijava na vatri ohladi kada se skine s vatre. Od svih mojih neprijatelja ti si mi najopasniji neprijatelj. I tebe i mene je prisilila nevolja da se izmirimo. Sada više nismo jedan drugom potrebni pa se bojim da mi nisi ponovo postao neprijatelj. Nejakom nije mjesto u blizini jakog neprijatelja. Ja mislim da sam ja sada tebi potreban samo zato da me pojedeš, pa baš stoga ti i ne vjerujem. Lakše se može po mom mišljenju, spasti nejaki koji se boji jakog neprijatelja, nego jaki koji se prevari u nejakom i povjeruje mu. Pametan se izmiri sa svojim neprijateljem kada na to bude prisiljen, on mu se ulaguje, javno mu iskazuje ljubav, a čim mu se ukaže prilika napušta ga. Treba da znaš da se ne može poporaviti greška nepromišljenog sklapanja prijateljstva. Pametan će ispuniti svome neprijatelju s kojim se izmirio ono što mu je obećao, ali mu ne vjeruje, nije siguran kad je u njegovoj blizini, i treba da se od njega udalji što može više. Ja tebe volim ovako izdaleka i želim da budeš živ i zdrav, a to ti nisam ranije želio. Treba da moje dobročinstvo uzvratiš dobročinstvom, a mi ne možemo nikada živjeti zajedno, i gotovo!

CAR I PTICA FENZA Car Depšelim reče mudracu Bejdebi: – Eto sam čuo za taj slučaj. Navedi mi sada primjer koji govori o osvetnicima koji se moraju jedni drugih čuvati! – Pričaju da je neki indijski car, kome je bilo ime Beridun, imao pticu po imenu Fenzu, koja je imala ptića. Ptica Fenza i njen ptić su umjeli vrlo lijepo govoriti, i car im se divio. Car naredi da oni budu kod njegove žene, a svojoj ženi zapovijedi da ih dobro čuva. Slučaj htjede da carica rodi sina, pa se onaj ptić kasnije sprijatelji sa dječakom. Dok su bili mali igrali su se zajedno. Ptica Fenza bi odlazila svakog dana u planinu i donosila bi po jedan plod nepoznate voćke, polovinu bi dala careviću da pojede, a drugu polovinu svome ptiću. Jedući taj plod ptić i dječak su brže rasli i razvijali se, i to je car uočio. On zbog toga poče još više poštovati, cijeniti i voljeti pticu Fenzu. Ali jednoga dana, kad je ptica Fenza bila odletjela da ubere plod, ptić nešto uradi u krilu dječakovu. Dječak se na to razljuti, uhvati ptića, njime udari o zemlju i ptić od toga uginu. Kad se poslije nekog 98

vremena vratila Fenza i zatekla svog ptića ubijena, ona jako ožalošćena uzviknu: – Odvratni su carevi koji se ne pridržavaju ugovora i ne ispunjavaju obećanja! Teško onome ko je prisiljen da se druži s carevima koji ni pred čim ne prezaju, kojima nije ništa sveto i koji nikoga ne vole niti cijene. Samo u slučajevima kad očekuju korist od nekoga ili kad im je potrebno nečije znanje, tada oni prividno poštuju. Ali čim od takvog postignu ono što im treba, prestaje ljubav, bratstvo i dobročinstvo; oni tada ne opraštaju krivice niti priznaju zasluge. Kod njih je sve zasnovano na licemjerstvu i nevaljalstvu. Kad oni počine veliki grijeh, smatraju da je to sitnica. Međutim, najmanji tuđi prestup smatraju golemim ako se to protivi njihovim željama. Među njih se ubraja i ovaj nemilosrdni nezahvalnik koji iznevjeri svoga voljenog druga i prijatelja! Ptica Fenza onda skoči onako razjarena na dječakovo lice i iskopa mu oko, pa odletje i pade na balkon kuće. Car poslije to ču, i poče očajavati. U njegovoj duši se rodi želja da prevari Fenzu, pa se primače blizu nje, zovnu je po imenu i reče joj: – Ne boj se ništa, sleti k meni, Fenzo! – O, care – odgovori mu Fenza – onaj koji izvrši vjerolomstvo odgovoran je za to. Ako ga odmah i mimoiđe kazna, neće ga mimoići docnije. Ona će stići njegove potomke, a ako ne njih, onda potomke potomaka. Tvoj je sin iznevjerio moga ptića zato sam ga je odmah kaznila. – Života mi – odgovori joj car – mi smo nepravdu učinili tvome ptiću i ti si nam se za to i osvetila. Ne treba da se ti nama više svetiš, niti mi tebi! Slobodno nam se vrati, ne boj se! – Ja ti se nikada neću vratiti – odgovori mu Fenza. – Pametni su savjetovali da ne budemo u blizini osvetnika. Što god je prijazniji, nježniji i što ti više odaje poštovanja onaj koji te mrzi, tada treba da si što dalje od njega i da u njega potpuno sumnjaš. Ti ćeš se najzad uvjeriti da je opreznost i udaljenost od onoga koji te mrzi, a još ti se nije osvetio, najbolja zaštita. Davno je rečeno: "Pametan smatra svoje roditelje prijateljima, braću drugovima, bračne drugove osobama koje su se navikle jedne na druge, sinove svojim pomenom, kćeri parničarima, rođake dužnicima, a sebe usamljenima. Ja sam usamljena i prognana skitnica, uvrijeđena i duboko ucvijeljena od vas. Svoju veliku tugu sama ću podnositi. Ja odlazim, i da si mi zdravo! – To bi bilo tako – reče joj car – da nas ne napuštaš zbog nedjela koji ti učinismo ili da si ti nama nanijela bol prije nego što te ucvijelismo. Ali kad smo mi tebe prvi ožalostili, zašto bi onda ti bila kriva i zašto u nas ne bi imala povjerenja? Hodi, vrati se, budi sigurna i spokojna! – Ja znam da mržnje u srcima ostavljaju vječit i bolan trag – reče Fenza. – Jezici nisu iskreni kada kazuju o onome što se nalazi u srcima. Istinitiji je jezik srca nego srce jezika. Ja sam se uvjerila da moje srce ne svjedoči u korist tvoga jezika, a ni tvoje u korist moga. – Zar ti ne znaš – reče joj car – da mržnje postoje među mnogim ljudima. Samo pametni živo nastoje da mržnju obuzdaju, a ne da je gaje. 99

– Zaista je tako kako ti reče – odgovori mu Fenza. – Ali, i pored toga, pametan ne treba da misli da osvetnik može zaboraviti nepravdu što mu je učinjena i da o osveti neće uvijek sanjati. Pametan se uvijek pribojava varki, podvala i spletaka i doznaje da se mnogim neprijateljima ne može nauditi niti se oni mogu savladati silom i suprotstavljanjem nego blagim postupkom i ulagivanjem, isto kao što se divlji slon može uloviti samo pomoću pripitomljenog slona. – Pametan a usto plemenit ne ostavlja na cjedilu svoga druga, ne raskida prijateljstvo sa svojim prijateljima i ne zanemaruje svoje osjećanje časti makar se i bojao – reče car. – Čak ovu osobinu posjeduju i životinje najniže vrste. Ti znaš da se dreseri najprije igraju sa psima, a onda ih zakolju i pojedu. I što je čudno, uvijek jedan od pasa koji se na dresere navikao, to jasno vidi, ali i uprkos tome on ne bježi od njih, on i dalje ostaje s njima. – Mržnje su opasne gdje god se jave, a najopasnije i najžešće su one koje žive u dušama vladara – odgovori mu Fenza. – Vladari se odužuju na taj način što se svete, i smatraju kao nekom čašću i gordošću kad izvrše osvetu. Pametnog ne treba da zavara prituljena mržnja, jer je ona sve dotle dok je štogod ne pokrene slična zapretanoj žeravici koja nije još naišla na drva. Mržnja neprekidno nastoji da nađe kakav povod kao što i vatra traži drvo, pa kada to nađe ona se rasplamsa isto kao što se rasplamsava vatra, i tada je ne može ugasiti ni lijepa riječ, ni blagost, ni nježnost, ni poniznost, ni molbe, ni ulagivanja niti ma šta drugo; jedino je tuđa smrt može zadovoljiti. Istina, onaj koji učini nekome nasilje ponekad zaželi da se izmiri sa onim kome je nasilje učinjeno, jer se nada da će mu onaj moći da pomogne ili da se odbrani. Ali ja sam nemoćna da učinim ma šta što bi moglo da izbriše iz tvoje duše ono što osjećaš. Kada bi kojim slučajem tvoja duša osjećala prema meni ono što ti kažeš, to meni ipak ne bi ništa koristilo. Ja ću se neprestano bojati i u tebe ću sumnjati dok god budemo zajedno. Pametno je da se ja i ti rastanemo, da reknemo jedno drugom zbogom! – Ja znam da niko nikome ne može učiniti ni zlo ni dobro i da nikoga ne može ma šta zadesiti, a da to ne bude sudbinom predodređeno – reče car. – I kao što stvaranjem, rađanjem i trajanjem ne upravljaju živa stvorenja, isto tako ona ne upravljaju ni svojim nestajanjem i propadanjem. Ti nisi kriva za ono što si učinila mome sinu, kao što ni moj sin nije kriv za ono što je učinio tvome sinu; sve je to igra sudbine. I ja i ti imamo opravdanja, i ne treba da odgovaramo za ono što nam je sudbina dodijelila. – Sudbina je uistinu takva kako ti za nju reče – odgovori mu Fenza – ali ona, ma da je takva, ne treba da bude smetnja razboritome koji mora da se čuva opasnosti i da bude na oprezu. Samo tako će razboriti moći da uskladi sudbinu sa razboritošću i svojom voljom. Ja znam da ti meni govoriš ono što ne misliš. Sve ovo što se među nama dogodilo nije mala stvar, jer je tvoj sin ubio moga sina, a ja sam opet iskopala oko tvome sinu. Ti hoćeš da me prevariš pa da me ubiješ i da mojom smrću olakšaš svojoj duši, samo moja duša ne želi smrti. Davno je rečeno: "Siromaštvo je nesreća, žalost je nesreća, blizina neprijatelja je nesreća, rastanak sa voljenim je nesreća, bolest je nesreća, starost je nesreća, ali vrhunac svih nesreća jest – smrt". Niko ne zna bolje šta je u duši ucvijeljenog 100

od onoga koji je i sam nekad osjetio takav bol. Ja po svom sopstvenom osjećanju znam šta ti osjećaš, i zato nije dobro da se s tobom družim. Kad god se sjetimo i ja i ti što smo jedno drugom učinili, uvijek će se uzbuditi naša srca. – Nije dobar onaj koji ne može da sasvim zaboravi bol svoje duše i da to više nikada ne pominje – odgovori joj car. – Ako čovjek koji ima na tabanu ranu poželi da ide, rana mu se mora pozlijediti – reče caru Fenza. – Čovjek, koga boli oko, izlaže se opasnosti da mu se bolest pogorša ako se okrene prema vjetru. Isto se tako i nasilnik izlaže opasnosti ako dođe u blizinu osvetnika. Čovjek treba da se čuva nesreća i propasti, da o svemu misli, da se mnogo ne oslanja na snagu i moć i da ne dopusti da ga prevare oni u koje nije siguran. Ko se pouzdava u svoju snagu, pa ga ona navede na opasan put taj vrtoglavo srlja u propast. Ko nema mjere u jelu i piću i ko na sebe previše natovari, taj će sam sebe uništiti. Ko ne odmjeri veličinu zalogaja i taj zalogaj napravi tolikim da mu ne može stati u usta, on se može zadaviti i umrijeti. Koga neprijatelj svojom slatkorječivošću obmane pa on to nerazborito prihvati, taj je sebi veći neprijatelj od ma kojeg svog drugog neprijatelja. Niko ne treba da se prepusti sudbini jer, zaista, ne zna šta mu je ona dodijelila; treba da djeluje razborito i odlučno i da o svim svojim postupcima uvijek razmišlja. Pametan se dokle god može ne pouzdava u drugoga, i on izbjegava opasnosti na sve moguće načine. Ja znam kuda ću da krenem i nadam se da ću uspjeti ma na koju stranu pošla. Ko ima sljedećih pet osobina, biće mu dovoljne na svakom koraku, one će mu biti drug u tuđini, pomoću njih će se približiti ljudima koji su mu daleko i obezbijediće svoj život i steći prijatelje. Prva osobina glasi: ne treba drugom nanositi štetu, druga – treba biti lijepo vaspitan, treća – treba se kloniti sumnjivih mjesta, četvrta – treba imati dobru narav i peta – biti savjestan u poslu. Kada je čovjeku život u pitanju, on onda pregara i imetak i porodicu, i dijete i domovinu, jer se nada da će za sve to naći naknadu, ali život ne može ničim nadoknaditi. Vrlo štetan je novac koji se ne troši, najgora je žena koja se ne slaže sa svojim mužem, najgore je dijete koje ne sluša svoje roditelje, najgori je onaj prijatelj koji izda u najtežim trenucima svoga prijatelja, najgori je onaj vladar koga se nevin boji i koji stalno ne vodi računa o podanicima svog carstva, a najgora je ona zemlja koja je neplodna i u kojoj nema sigurnosti. Ja nisam kod tebe sigurna, o, care, i nisam spokojna u tvojoj blizini! Zatim se ptica Fenza oprosti od cara, i odletje. Ovo je primjer osvetnika koji jedni drugima ne smiju da vjeruju.

LAV I ŠAKAL Car Depšelim reče mudracu Bejdebi: – Eto, saslušao sam to što si mi ispričao, a sada mi ispričaj o jednom caru koji se pomirio sa onim koga je bez krivice kaznio. 101

– Kad se car ne bi pomirio sa onim na koga se razljutio, bio taj kriv ili ne bio, bila mu učinjena nepravda ili ne, to bi uistinu nanijelo štete poslovima – odgovori mu Bejdeba. – Car treba da razmisli o onome prema kome je tako postupio i da provjeri da li on može biti od koristi. Ako taj bude takav da se u njegovu pamet i vjernost može pouzdati, car treba da se s njim što prije pomiri jer se vlast može održati samo pomoću pametnih – a to su veziri i drugi pomoćnici. Može se imati koristi od vezira i pomoćnika samo tada kada se s njima postupa ljubazno i iskreno, a samo su pametni i čestiti kadri da vole i da budu iskreni. Car ima mnogo poslova, pa mu zbog toga treba i mnogo službenika i pomoćnika, samo je malo onih koji su, kako to ranije spomenuh, iskreni i čestiti. Kao primjer za to može dobro poslužiti slučaj lava i šakala. – A kako je to bilo? – upita ga car. – Pričaju da je jedan šakal stanovao u jazbini sa šakalima, vukovima i lisicama, pa se odrekao ovog svijeta i odlučio da živi pobožno. On nije činio ono što je činilo njegovo društvo, nije napadao, kao što su oni činili, nije krv prolivao, nije jeo mesa niti je ikada činio nasilje. Te se zvijeri počeše prepirati s njim i rekoše mu: – Mi nismo zadovoljni tvojim načinom života, niti tvojom pobožnošću jer ti to neće ništa koristiti. Ti treba da budeš kao i svaki od nas, da se s nama mučiš i da radiš ono što i mi radimo. Šta ti smeta da krv ne prolivaš i da meso ne jedeš? – Nisam ja grešan zato što se s vama družim ako sam ne zgriješim, jer grijesi ne zavise od mjesta boravka i društva nego od srca i postupaka – odgovori im šakal. – Da su kojim slučajem postupci na svetu mjestu uvijek valjani, a na rđavu uvijek nevaljali, onda ne bi bio grešan onaj koji ubije pobožnoga u oltaru, a bio bi grešan ako bi ga u borbi ostavio živa. Ja se samo tjelesno nalazim u vašem društvu, a moji postupci i moje srce nemaju ničeg zajedničkog s vama, jer znam posljedice postupaka, pa stoga ovako i živim. Šakal ostade uporan i življaše kako je naumio, te se proču svojom pobožnošću toliko da to doprije i do ušiju lava koji bijaše car u tom kraju. Kad je lav čuo za njegovu čestitost i povjerljivost, svidje mu se, pa poruči da mu dođe. Šakal odmah dođe na lavov poziv. Lav ga je lijepo primio i s njim razgovarao. Do nekoliko dana pozva ga u svoju službu, rekavši mu: – Ti znaš da ja imam mnogo službenika i veliki broj pomoćnika, ali su mi i pored toga potrebni i drugi pomoćnici. Čuo sam za tvoju čestitost, pa si mi se još više svidio. Ja ću te postaviti na odgovoran položaj, i bićeš moj dvoranin. – Carevi imaju pravo da za svoje važne poslove odaberu pomoćnike, ali im je bolje da na to nikoga ne sile, jer nije u stanju da se dobro zalaže u poslu onaj koga prisiljavaju – odgovori mu šakal. – Ja ne volim državne poslove jer u tome nemam iskustva, a prema caru se ne znam ponašati. Ti si car zvijeri, imaš u svojoj vlasti veliki broj raznovrsnih divljih životinja, među kojima ima i oštroumnih i snažnih i koje jedva čekaju da se uposle, a one se umiju lijepo snaći i u poslu i lijepo ponašati prema caru. Ako ti njih uposliš, neće ti biti niko drugi potreban, a oni će biti srećni što su to postigli. 102

– Prođi se toga, ama ti moraš kod mene služiti! – reče mu lav. – Samo dvije vrste ljudi mogu služiti cara, a ja ne spadam ni u jednu: ili nevaljalac ulizica, koji pomoću svog nevaljalstva postiže što želi, a spasava se ulagivanjem, ili glupak kome nije niko zavidan. Ko želi da istinito i čestito služi cara, taj ne može da se ulaguje. Zbog toga takav malo kad može ostati pošteđen, jer će se protiv njega zavjeriti iz neprijateljstva i zavisti i neprijatelj i prijatelj carev. Carev prijatelj će se natjecati s takvim zbog položaja i nastojaće da mu naškodi. Neprijatelj carev će ga mrziti zato što je on vladarev savjetodavac i što caru više niko nije potreban. Kada se protiv takvog zavjere ovakve dvije vrste ljudi, on je tada izložen velikoj opasnosti. – Neka te spletkarenje mojih drugova i njihova zavist prema tebi ništa ne zbunjuju! Ti ćeš biti sa mnom, ja ću te štititi i nagradiću te prema tvome zalaganju – reče mu lav. – Ako car želi da mi učini dobro, neka me pusti da u ovoj prostranoj zemlji živim slobodno i bezbrižno, pristajući da se hranim samo vodom i travom – odgovori mu šakal. – Ja sam se uvjerio da carev drug u jednom trenutku propati i pretrpi toliko straha koliko drugi ne doživi čitavog svog života. Bolje je oskudijevati a biti spokojan, nego živjeti u izobilju strahujući i podnoseći svakojake nevolje. – Ja sam saslušao tvoje riječi, ali se nimalo ne boj toga čega se, kako mi izgleda, bojiš. Ti mi moraš pomoći u mojim poslovima, – reče mu opet lav. – Kada car želi baš to, neka mi onda obeća da u pogledu mene neće donositi brzu odluku. Ako neko od dvorana preduzme štogod protiv mene, a taj bude na većem položaju i poboji se za sebe, ili je na nižem položaju pa želi da se dočepa mog položaja, neka mi car obeća da će najprije ispitati i istražiti što mu bude rečeno ili dostavljeno, pa tek onda donijeti svoju odluku. Kada se uvjerim da će car tako postupati, biću mu pri ruci gdje god bude trebalo i služiću mu iskreno i predano, nastojaću da mi nikad ništa ne mogne prigovoriti, – odgovori mu šakal. – Jamčim ti to i još više – odgovori mu lav. Poslije toga ga imenova svojim rizničarom i ukaza mu čast izdvajajući ga tako od ostalih svojih doglavnika. Kada lavovi doglavnici to vidješe, razljutiše se i krivo im bijaše, pa odlučiše da naprave spletku, i svi se složiše da cara natutkaju protiv šakala. Jedanput se lavu dopade nekakvo meso od kojeg odvoji izvjesnu količinu za kasnije i naredi šakalu da ga čuva i skloni na najsigurnije mjesto. Lavovi doglavnici uzeše to meso odande, odnesoše ga u šakalovu kuću i tamo ga sakriše, a on o tome nije ništa znao. Poslije toga oni se vratiše da ga oklevetaju ako im se za to pruži prilika. Sutradan lav htjede da ruča, i kad je primijetio da nema onoga komada mesa, on ga potraži, ali ga ne nađe. Šakal nije ni znao kakva je spletka protiv njega bila spremljena. Oni koji su napravili spletku dođoše i sjedoše na divan. Car onda upita za ono meso i priprijeti svima, a oni se međusobno zgledaše. Jedan između njih, iskreni carev izvjestitelj, reče: – Mi cara moramo izvijestiti ne samo o onom što mu se sviđa nego i onom što mu 103

nije drago, makar to nekome i ne bilo po ćudi. Ja sam, eto, čuo da je šakal odnio meso svojoj kući. – Ja mislim da on to nije učinio – dodade drugi. Ali vi pogledajte i ispitajte jer je teško svijet upoznati. – Života mi moga, tajne se gotovo uvijek saznaju – reče treći. – Ja sam uvjeren da ćete meso naći u šakalovu stanu ako ga potražite. Mi imamo puno pravo da povjerujemo da je istinito sve ono što se za njega priča, da on ima mnogo mana i da je uvijek gotov da prevari. – Ako se mi uvjerimo da je to tačno – dodade četvrti – onda to nije samo prevara, nego se tu radi i o nezahvalnosti i nipodaštavanju našeg cara. – Vi ste pravedni i ugledni, ne smijem vas smatrati lažljivcima – reče peti. – Da sve to izađe na vidjelo, trebalo bi da car pošalje nekoga da pretrese šakalovu kuću. – Ako car već namjerava da pretrese njegovu kuću, neka pohiti jer šakal ima svojih uhoda na svakom koraku! – dodade šesti. Oni su tako stalno sumnjičili šakala dok njihove riječi ne djelovaše na lava, pa naredi da mu šakal dođe. Kad je šakal došao, on ga upita: – Gdje je ono meso što sam ti naredio da ga čuvaš? – Predao sam ga kuharu da ga donese caru – odgovori šakal. Lav pozva kuhara koji je sa spletkarima radio protiv šakala i upita ga šta je sa onim mesom. – Meni nije ništa predao šakal – odgovori kuhar. Lav onda posla jedno svoje povjerljivo lice šakalovoj kući da je pretrese. Ovaj nađe u šakalovoj kući meso i donese ga lavu. Lavu se tada primače vuk, koji za sve vrijeme nije progovorio nijedne riječi o tome, a uvijek je isticao da je on od onih pravednih koji govore tek kada je istina očigledna, pa reče: – Kad se car uvjeri da je šakal nepovjerljiv, neka mu nipošto ne oprosti, jer ako mu oprosti, neće više nikada doznati za izdajstvo izdajnikovo niti krivicu grešnikovu. Car onda naredi da se šakal izvede i da se na njega pripazi. – Ja se čudim da car svojom oštroumnošću i stečenim iskustvom nije ranije otkrio šakalovu prevaru – reče jedan od carevih sabesjednika. – Još mi je čudnije što će car i uprkos svim dokazima, kao da gledam, oprostiti šakalu. Lav onda posla jednog između njih kao izaslanika šakalu da od njega zatraži opravdanje. Izaslanik se domalo vrati lavu sa lažnim izvještajem. Car se zbog toga rasrdi i naredi da se šakal ubije. Lavova majka doznade da je lav donio o šakalu brzu odluku, pa poruči onima što im je bilo naređeno da ubiju šakala da malo pričekaju. Ona zatim uđe svome sinu i reče mu: – O, moj sinko, zašto si naredio da se ubije šakal? Lav joj ispriča šta se sve dogodilo, a ona mu na to reče: – O, moj sinko, ti si brzo donio odluku! Pametan može izbjeći kajanje ako ne žuri i ako je odmjeren. Onaj koji brzo donosi odluke uvijek se kaje zato što nije pametno mislio. 104

Nikome nije tako potrebna odmjerenost kao carevima. Žena ne može bez muža, dijete bez roditelja, učenik bez učitelja, vojska bez vojskovođe, pustinjak bez vjere, narod bez careva, carevi bez bogobojaznosti, bogobojaznost bez pameti, pamet bez odmjerenosti, a vrhunac svega toga je razboritost. Careva razboritost se naročito ogleda u tome da poznaje svoje drugove, da svakog postavi na pravo mjesto prema sposobnostima, da sumnja u ono što jedni za druge kažu, jer neki su uvijek spremni da upropaste druge ako im se za to pruži prilika. Ti si šakala provjerio, upoznao si njegovu razboritost, povjerljivost i čestitost, neprestano si ga hvalio i njime si bio zadovoljan. Baš zato što si vjerovao šakalu i bio zadovoljan njime, nije trebalo da ga car tako brzo proglasi izdajicom. Otkako je šakal došao u službu pa dosada, car se samo mogao da uvjeri u njegovu čestitost iskrenost, a nikako da je varalica. Nije trebalo da car zbog komada mesa donese naglo protiv njega takvu odluku. Potrebno je da ti, care, razmisliš o šakalu. Pa tebi je poznato da on nije bio pohlepan na meso niti ga je jeo, pa otkuda da uzme meso koje si mu ti povjerio da ga čuva. Kad bi car kojim slučajem poveo istragu, uvjerio bi se da šakal ima protivnika. Njegovi neprijatelji su se protiv njega zavjerili, i oni su meso odnijeli njegovoj kući tamo ga ostavili, jer se oko jastreba koji u svojim kandžama nosi komad mesa okupljaju druge ptice, a oko psa koji glođe kost drugi psi. Šakal je oduvijek bio koristan, podnosio je sve nevolje da bi tebi bilo dobro, trpio razne muke da bi ti živio bezbrižno, a nije nikada od tebe skrivao tajnu. Dok je lavova majka ovo govorila lavu, iznenada uđe jedna njegova povjerljiva ličnost i reče lavu da je šakal nevin. Na to lavova majka reče: – Car ne smije, kad je već saznao da je šakal nevin, da dopusti onima koji su lagali da se drznu pa da učine još nešto gore od toga. On baš sada treba da sve takve kazni da ubuduće ne bi slično činili. Pametan ne treba da obraća pažnju na nezahvalnog, na onoga koji se usuđuje da vara, koji ne nastoji da učini dobro djelo i ne vjeruje u onaj svijet. Takav treba da bude kažnjen za svoje postupke. Ti si se već uvjerio kakve sve posljedice može prouzrokovati nagla srdžba. Koga sitnica može naljutiti, taj i s krupnim ne može biti zadovoljan. Tebi je najbolje da se ponovo izmiriš sa šakalom i da prema njemu budeš ljubazan kao i prije. Ti ne smiješ nipošto dozvoliti da ga izgubiš kao svoga savjetnika zbog toga što si ga nepravedno ucvijelio. Zaista ima ljudi koje nikada ne bi trebalo zanemarivati, a to su oni za koje se zna da su čestiti i plemeniti, da se potpuno pridržavaju date riječi, da su zahvalni i vjerni i da vole ljude, da nisu zavidni, da ne mogu da čine zla djela, da su trpeljivi prema prijateljima i drugovima i u najtežim trenucima makar im to bilo teško izdržati. Međutim, treba odbaciti ljude gadne ćudi, lažljivce, nezahvalnike i nevjernike, nemilosrdne i grešne i, najzad, ljude koji svjesno ne priznaju nagrade i kazne onog svijeta. Ti si upoznao i provjerio šakala i trebalo bi, prema tome, da se s njim pomiriš! Lav onda pozva šakala i izvini mu se za sve što mu je učinio, obeća mu mnogo blaga i reče: – Ja ti se izvinjavam i vraćam te na tvoj raniji položaj! 105

– Najgori je onaj prijatelj – odgovori mu šakal – koji nastoji da koristeći sebi naškodi svome prijatelju, koji prijatelja ne cijeni kao sama sebe ili koji želi da prijatelja zadovolji na nedozvoljen način povlađujući mu u svemu. A takvih prijatelja ima mnogo. Car zna šta je on meni učinio, pa neka mu ne bude zazorno kad mu kažem da mu više ne vjerujem i da ne treba da se s njim družim. Carevi ne treba da se druže sa onima koje su kaznili najstrožom kaznom, ali ne treba ni da ih sasvim odbace od sebe, jer onaj koji sleti s visoka položaja zaslužuje makar poštovanje u trenutku napuštanja dužnosti. Lav se ne osvrnu na šakalove riječi, nego mu reče: – Ja sam već provjerio tvoju narav i ćud, uvjerio sam se da si povjerljiv, da se držiš date riječi i da govoriš istinu. Raskrinkao sam laž onog koji je želio da mi podvali i nahuška me protiv tebe. Što se mene tiče, ja ću te i ubuduće smatrati čestitim i plemenitim. Kad se prema plemenitom jedanput plemenito postupi, on zaboravi na mnoga zla koja su mu učinjena. Mi smo ponovo stekli u tebe povjerenje, pa vjeruj i ti nama, jer samo tako možemo biti veseli i radosni. Šakal pristade da obavlja svoju raniju dužnost. Car ga je sve više poštivao, i šakal mu je iz dana u dan bivao sve draži.

LAVICA, STRIJELAC I ŠAKAL Car Depšelim reče mudracu Bejdebi: – Saslušao sam tvoj govor, a sada mi navedi jedan primjer o čovjeku koji i kad može neće drugome da naudi zbog toga što je sam pretrpio mnoge neprijatnosti i što je iz njih za sebe crpao pouke da ne čini nasilje i da drugom ne bude neprijatelj. – Samo se neznalice, ljudi kratke pameti, oni koji nerazborito sude o posljedicama svojih postupaka, ticali se oni ovog ili onog svijeta, i oni koji malo znaju kakva ih grozna kazna može stići za učinjena nedjela, mogu drznuti da pričine ljudima štetu i nanesu bol. Ako neko od njih i izbjegne zasluženu kaznu zato što je onaj koji je trebalo da mu vrati milo za drago prije vremena umro, ipak će svaki onaj koji ne misli na posljedice svojih postupaka doživjeti kad-tad neprijatnosti, a i treba da ih doživi. Ponekad se i neznalica trgne i razmisli o šteti koju bi mu mogao neko drugi učiniti, pa ustukne i ne poželi da on kome drugom učini slično. Naposljetku ispadne korisno i dobro što on drugom nije učinio štetu. Kao primjer za to može da posluži slučaj lavice, strijelca i šakala. – A kako je to bilo? – upita ga car. – Pričaju da je u nekom šumarku živjela jedna lavica i da je imala dva lavića. Jednoga dana izađe ona da štogod ulovi, a laviće ostavi u špilji. Poslije nekog vremena prođe pored njih neki strijelac i ustrijeli ih. Odera im kože, baci ih za se na sapi konja i vrati se svojoj kući. Kad se poslije nekog vremena lavica vrati i vidje kakva se užasna stvar dogodila, uznemiri se strašno i riknu. U njenoj blizini življaše jedan šakal. Kada ču 106

njenu riku, upita je: – Ama, šta ti je, šta ti se desilo, kaži mi?! – Pored moja dva lavića prođe nekakav strijelac, ubi ih, odera im kože i odnese, a njih baci u pustinju, – odgovori mu lavica. – Nemoj kukati i budi pravedna! Treba da znaš da je ovaj lovac tebi učinio ono što ti drugima činiš. Ti si takođe ucvijelila mnoge koji su žalili za svojim bližnjim i dragim, baš kao što ti sada žališ za svojim lavićima. Otrpi sve što je tebi drugi učinio, jer je i drugi otrpio što si ti njemu učinila. Davno je rečeno: "Kako budeš radio, onako će ti se i vratiti". Plod svakog djela je nagrada ili kazna, i one zavise od toga koliko je urađeno, da li mnogo ili malo, kao što i žetva zavisi od usjeva kako je posijan. – Objasni mi to što veliš, i rastumači mi šta to znači! – reče mu lavica. – Koliko ti je godina? – upita je šakal. – Stotinu – Čime si se hranila? – Mesom divljači. – Ko ti je dopustio da jedeš divljač? – Sama sam lovila divljač i jela je. – Šta misliš, da li je divljač koju si jela imala očeve i majke? – Jest, imala je. – Zašto ja onda ne vidim te očeve i majke očajne i zašto ne čujem njihov jauk kao što čujem tvoj? Pazi, tebi se to dogodilo baš zbog toga što nisi mislila na posljedice, što si o njima malo razmišljala i što nisi izmjerila štetu koju ćeš od toga imati. Pošto lavica sasluša šakalove riječi, uvjeri se da joj se to dogodilo zbog grijeha koji je ona počinila i da je njeno dosadašnje postupanje bilo pravo nasilje. Ona prestade da lovi, da jede meso, poče se hraniti plodovima i odade se isposništvu i molitvi. Kada divlji golub, koji je živio u tom šumarku hraneći se plodovima, to vidje, reče lavici: – Ja sam mislio da voće ove godine nije rodilo zbog suše. Ali kad vidjeh tebe, koja se inače hraniš mesom, da jedeš voće, da si se odrekla svoje ranije hrane koju ti je Allah odredio i da si se počela hraniti tuđom hranom i tamaniti je, ja se uvjerih da je rodilo voće ove godine kao što je rađalo i ranije, ali da ga ima manje samo zbog tebe. Teško voću, teško plodovima, teško onima koji žive o voću! Ah, kako će oni brzo nastradati kada im jedu hranu drugi i kada im je otme onaj koji na nju nema prava i koji nije navikao da je jede! Pošto lavica sasluša riječi divljeg goluba, prestade da jede plodove, poče jesti travu i moliti se. – Ja ti navedoh ovaj primjer – reče Bejdeba caru Depšelimu – da znaš kako nekada i neznalica neće da drugome nanosi štetu iz straha da je njemu kogod ne učini, kao što se i lavica okanila da jede meso zbog nesreće koja je zadesila njene laviće, a poslije i voća zbog prigovora divljeg goluba. Ona je otada, kao što je rečeno, počela živjeti isposničkim 107

životom i moliti se. Ljudi treba da o tome dobro razmisle, jer je davno rečeno: "Ono što ne želiš sebi, ne čini to ni drugom, jer je u tome pravednost, a u pravednosti je Allahovo zadovoljstvo i zadovoljstvo svijeta."

ILAZ, BELAZ I IRAHT Car Depšelim reče mudracu Bejdebi: – Eto čuh za taj slučaj, a sad mi navedi jedan primjer koji govori o osobinama koje car treba da gaji, pomoću kojih može da očuva svoje carstvo, da učvrsti svoju vlast i da mu one budu osnov u njegovom djelovanju. Da li se to može postići odmjerenošću, čovještvom, junaštvom ili darežljivošću? – Odmjerenošću, po mome mišljenju, car može najbolje očuvati svoje carstvo i učvrstiti vlast – odgovori mu Bejdeba. – Odmjerenost je kruna svih osobina, ono osnovno u njima i najdragocjenije što carevi mogu imati. Priča se da je bio neki car koji se zvao Belaz i da je imao vezira, pobožna isposnika, koji se zvao Ilaz. Jedne noći car zaspi i usnije osam strašnih snova, pa se prestravljen probudi. On pozove brahmane isposnike da mu protumače snove. Kad oni dođoše i stadoše pred njega, on im ispriča šta je usnio, a oni mu na to rekoše: – Car je usnio čudne snove! Ako nam da sedam dana na razmišljanje, protumačićemo mu ih. – Dajem vam vremena koliko tražite – odgovori im car. Oni iziđoše od cara, a onda se u kući jednog od njih sakupiše, skovaše zavjeru i rekoše: – Pružila nam se zgodna prilika da se osvetimo svom dindušmaninu. Vi znate da je on nedavno ubio dvanaest hiljada naših ljudi. Eto, on nam je otkrio svoju tajnu i zamolio nas da mu protumačimo snove. Hajde da mu strašnim riječima objasnimo snove i da ga prestrašimo toliko da iz straha i očajanja uradi ono što želimo. Reći ćemo mu: "Daj nam one koje ti voliš i cijeniš da ih ubijemo! Mi smo zagledali u naše knjige i u njima smo našli da se ne možeš osloboditi zla koje ti snovi pretskazuju ako se ne poubijaju oni koje ćemo ti imenovati". Ako car upita: "Koga hoćete da ubijete, navedite mi njihova imena?" – mi ćemo mu odgovoriti: "Hoćemo hvaljenu caricu Irahtu, majku Džuvejrovu, najdražu tvoju ženu, hoćemo tvoga sina Džuvejra koga najviše voliš i cijeniš, hoćemo tvoga bratića Kerima i tvoga prisnog prijatelja vezira Ilaza koji upravlja tvojim poslovima, hoćemo pisara Kala, tvoga tajnika, tražimo tvoju sablju kakve nadaleko nema, zatim bijeloga slona koga ne mogu konji stići, konja koga ti jašeš u borbi, hoćemo još i ona dva velika slona koja su uvijek sa onim bijelim slonom, hoćemo snažnu i brzu horasansku kamilu i, najzad, hoćemo Kebarijuna, čuvenog mudraca i znalca da mu se osvetimo za ono što nam je učinio!" A odmah zatim ćemo još dodati: "Ti treba, care, da pobiješ sve koje smo ti imenovali, pa da onda njihovom krvlju napuniš jednu rupčagu i da u nju poslije sjedneš. 108

Kada iziđeš iz te rupčage sakupićemo se mi, brahmanski sveštenici, sa sve četiri strane svijeta, obilazićemo oko tebe, bajaćemo te i na te pljuckati, s tebe ćemo obrisati krv i okupaćemo te vodom i mirisavim uljem. Poslije toga ćeš ti otići u svoj divni stan, i Allah će tako otkloniti od tebe nesreću koja se nadvila nad tobom. Ako ti izdržiš, care, i pregoriš svoje miljenike koje ti spomenusmo i ako se njima iskupiš, spasćeš se nesreće, a tvoje carstvo i tvoja vlast će biti dugovječni. Ti docnije na njihova mjesta možeš postaviti one koje budeš želio. A ako ne postupiš tako, mi se bojimo da ti carstvo kogod ne otme, ili da ne nastradaš". Ako on posluša sve što mu budemo rekli, moći ćemo ga smaknuti onako kako budemo željeli. Složivši se u svemu, oni se sedmog dana vratiše caru i rekoše mu: – Care, mi smo na osnovu svojih knjiga protumačili tvoje snove i o njima donijeli svoje mišljenje. Neka ti je, časni i čestiti care, svaka čast i poštovanje, ali mi možemo da ti kažemo ono što smo našli u svojim knjigama samo nasamo! Tada car naredi da iziđu svi koji bijahu kod njega i ostade nasamo sa brahmanima. Oni mu ispričaše onako kako se bijahu dogovorili dok su kovali zavjeru protiv njega, a on im na to odgovori: – Meni bi, kad bih poubijao sve koje vi pomenuste, a koje volim kao i sama sebe, bilo bolje da ne živim. Život je kratak. I ja ću umrijeti kao i svaki drugi, i neću vječito carevati. Ja ne pravim razliku između smrti i rastanka od voljenih! – Ako se nećeš srditi, mi ćemo ti još nešto kazati – rekoše mu brahmani. Car pristade na to i dozvoli im da govore, a oni mu rekoše: – Nemaš pravo, care, što drugog smatraš vrednijim od samoga sebe. Pazi sebe i svoje carstvo, bez oklijevanja izvrši ono što ti preporučismo jer je u tome tvoja velika nada i spas. Budi veseo i zadovoljan u svome carstvu pred svojim stanovništvom koje ti da je ugled i moć, pravi razliku između velikog i neznatnog, jer ćeš, štiteći one koje voliš, upropastiti samoga sebe. Znaj, care, da čovjek voli život zato što voli sebe i da su mu dragi njegovi miljenici samo zbog toga da bi s njima mogao ugodno proživjeti. Ti se možeš održati samo dok caruješ i uz pomoć Allahovu. Ti si stekao svoje carstvo teškom mukom, mučio si se mnogo mjeseci i godina, pa zato ne treba da ga olako izgubiš. Poslušaj naše riječi, care, nastoj da ostvariš svoje želje, a ostalo pusti, jer sve to nije važno! Kad se car uvjerio da su brahmani, govoreći mu teške riječi, prevršili svaku mjeru, njegova briga i tuga se pojačaše. On ustade, napusti brahmane i ode u svoju sobu. Ušavši u svoju sobu on pade plačući i prevrćući se kao što se praćaka riba kada se izvadi iz vode, i poče u sebi govoriti: – Ja ne znam šta mi je od ovo dvoje teže: da li moja sopstvena smrt ili ubijanje mojih dragih? Ako učinim ovo drugo, neću biti radostan dok sam živ, neću moći da carujem i da uspijem za svog carevanja da ostvarim ono što želim! Šta će mi život ako ne budem gledao Iraht! Kako ću moći da upravljam svojim carstvom kad umre moj vezir Ilaz, kako ću se održati kada strada moj bijeli slon i moj konj plemenite pasmine, i zar će me 109

smatrati carem ako smaknem one koje mi brahmani savjetovahu da ih pobijem? Pa, šta će mi ovaj svijet bez njih?! Po zemlji se poslije proču da je car žalostan i brižan. Kada carev vezir Ilaz osjeti da je njegov car brižan i veoma tužan, on pametno razmisli o tome i reče u sebi: – Ne priliči mi da nepozvan idem caru, pa da ga pitam što mu je! Odmah zatim on ode carici Irahti i reče joj: – Otkako služim cara pa sve dosada car nije ništa preduzimao, a da me nije pitao za savjet i tražio moje mišljenje. Vidim da od mene nešto krije i nikome ništa ne govori, a ja ne znam šta je to. Prije nekoliko noći vidio sam ga kako nasamo razgovara sa brahmanima, sakrivši se od nas. Ja se bojim da im nije otkrio neku svoju tajnu, i nisam siguran da mu oni neće savjetovati ono što ne valja i što mu može nauditi. Hajde, posjeti ga, upitaj ga šta mu je i dođi da mi to kažeš, jer ja ne mogu da ga posjetim. Možda su mu brahmani nakitili koješta i nagovorili ga na nešto ružno. Ja znam carevu narav. Kada se on rasrdi ne pita nikog, svejedno mu je, radilo se tu o nečem važnom ili nevažnom. – Ja i car nismo u najboljim odnosima, neću ga zato ni posjećivati sada – odgovori mu Iraht. – Ne srdi se na njega u ovakoj prilici, nemoj na to nikako ni pomišljati! – reče joj Ilaz – jer njega možeš sada posjetiti samo ti. Mnogo sam puta slušao kako govori: "Kada god sam bio veoma brižan, briga bi mi nestala čim bi Iraht kod mene ušla". Pođi mu, zaboravi na ono što je ranije među vama bilo, porazgovaraj s njim kako najbolje umiješ da ga odobrovoljiš i da mu razbiješ tugu pa onda dođi da mi kažeš šta ti je odgovorio, jer od toga zavisi ne samo naše spokojstvo nego i spokojstvo čitavog carstva! Carica Iraht posluša vezira Ilaza, i ona pođe caru. Ušavši kod cara, sjede mu pokraj uzglavlja i reče mu: – Šta ti je, hvaljeni care, šta si čuo od brahmana? Vidim da si tužan. Kaži mi šta ti je da bi se mogli pridružiti tvom bolu i s tobom saosjećati. – Gospodarice, ne pitaj me, još ćeš mi više povrijediti rane! Ama, nemoj me ni za šta pitati! – odgovori joj car. – Zar ti meni više ne vjeruješ i zar ja ne zaslužujem tvoje povjerenje? – upita ga carica. – Kad nekog snađe kakvo zlo, najpametnije je da bude priseban i da sluša savjetnike sve dotle dok se ne spase nesreće dovitljivošću, pameću, promatranjem prilika i dogovorom. Ni najveći grešnik ne gubi nadu u milost. Nemoj se ni najmanje brinuti i žalostiti jer ni briga ni tuga ne mogu stati na put sudbini. Od njih samo tijelo kopni, a to je neprijatelju duševna hrana. – Ne pitaj me više ni za što jer mi je svakog časa teže! – odgovori joj car. Ženo, ne mogu ti ništa dobro reći, jer se iza tvojih pitanja krije i moja i tvoja propast, a i propast carskih dostojanstvenika ravnih meni. Pitala si me šta sam čuo od brahmana. Poslušaj sad šta mi oni rekoše: Kažu da i ti i mnogi koje volim morate biti ubijeni. Zar ima, reci mi, meni života poslije vas? Ima li iko živ, kad bi ovo čuo, da ga ne bi obuzela tuga? 110

Kada carica Iraht ču, oneraspoloži se, ali joj razboritost ne dade da pokaže caru svoje očajanje, pa reče: – Care, nemoj očajavati, mi ćemo te iskupiti svojim životima, a u drugim robinjama, sličnim meni, naći ćeš ti radosti i utjehe. Ali ja sada od tebe tražim, care, da ispuniš jednu moju molbu! To moja prekomjerna ljubav prema tebi od tebe traži. Ta molba biće istovremeno i moj savjet upućen tebi, care! – De, reci mi, šta moliš? – upita je car. – Molim te, care, da ubuduće ne vjeruješ ni jednom brahmanskom svešteniku, da se s njima ne dogovaraš ni o čemu dok o svemu dobro ne razmisliš i dok se ne posavjetuješ nekoliko puta sa svojim povjerljivim ljudima. Ubistvo je golema stvar, a ti nisi kadar da oživiš onoga koga ubiješ. U jednoj izreci je davno rečeno: "Kada nađeš dragi kamen koji je naizgled bezvrijedan, nemoj ga baciti iz ruke dok ga ne pokažeš onome ko dobro zna šta je dragi kamen!" Ti, care, ne poznaješ svoje neprijatelje. Znaj da te brahmanski sveštenici ne vole, jer si nedavno ubio njihovih dvanaest hiljada. Nemoj misliti da i ovi nisu kao oni. Života mi moga, nije trebalo da im kazuješ svoje snove! Oni su ti sve to rekli samo zato što te veoma mrze i što žele da unište i tebe, i tvoje voljene, i tvoga vezira kako bi ti se najsvirepije osvetili. Ja mislim kad bi ti poslušao njihov savjet i kad bi pobio sve one koje oni traže da se pobiju, brahmanski sveštenici bi onda lako savladali tebe, oteli ti carstvo i tako bi oni vlast ponovo uzeli u svoje ruke. Nego ti hajde mudracu Kebarijunu, on je učen i oštrouman, njemu ti kaži svoje snove i upitaj ga šta oni znače! Kada car sasluša Irahtin govor, bi mu lakše pri duši, pa naredi da mu se osedla konj. Pojahavši konja, on se uputi mudracu Kebarijunu. Kada stiže tamo, sjaha s konja, pred mudraca pade ničice na zemlju, a onda pognute glave stade pred njega. – Šta ti je, care, zašto si se izmijenio u licu? – upita ga mudrac. – Usnio sam osam snova i kazao ih brahmanskim sveštenicima. Kada čuh njihovo tumačenje mojih snova, pobojah se da me ne snađe kakva velika nevolja. Strah me da mi carstvo ne bude oteto – odgovori mu car. – Ako hoćeš kaži mi svoje snove, a ako želiš, mogu ti ja kazati sve što si usnio – reče mu mudrac. – Iz tvojih je usta slađe, – odgovori mu car. – Neka te ne zabrinjavaju tvoji snovi, care, i ne boj ih se! One dvije crne ribe što si usnio kako su se ispravile i stoje na repovima, znači da će ti izaslanik cara Nehavenda donijeti jednu kutiju u kojoj će biti dva đerdana od bisera i crvenog rubina, čija je vrijednost četiri hiljade ratlova zlata. One dvije guske, što si usnio kako iza tebe prhnuše i kako padoše preda te, znače da će ti od cara iz Belha doći dva konja, kakvih u svijetu nema, pa će stati preda te. Ona zmija, koju si usnio kako gmiže po tvojoj lijevoj nozi, znači da će ti od cara iz Sindžina doći čovjek koji će pred tobom stajati sa sabljom od čistoga željeza, kakve više u svijetu nema. Ona krv, koju si usnio kako je njome poprskano tvoje tijelo, znači da će ti od cara iz Kazeruna doći čovjek koji će stati preda te 111

sa divnim odijelom, koje nazivlju "Urdžuvanski ogrtač", i koji sija u pomrčini. Ono opet što si usnio kako svoje tijelo pereš vodom, znači da će ti od cara iz Rihzina doći čovjek koji će stati preda te sa jednim lanenim odijelom koje carevi oblače. Ono što si usnio kako si na nekom bijelom brdu, znači da će ti od cara iz Kejdura doći čovjek koji će preda te dovesti jednog bijelog slona koga konji ne mogu stići. Tvoj san kao da ti je na glavi nešto slično ognju, znači da će te od cara iz Erzena posjetiti čovjek koji će preda te donijeti dijademu oivičenu biserom i rubinima. Neću ti danas protumačiti ono što si usnio kako te ptica kljucnu u glavu. Mogu ti samo reći toliko da ti to neće nauditi. Toga ne treba da se plašiš, ma da ćeš se zbog toga malo ljutiti na onoga koga voliš. Eto, to znače tvoji snovi kad se protumače, o care! Što se tiče onih glasnika i izaslanika, svi će ti oni doći i stati preda te poslije sedam dana. Pošto car to sasluša, pade ničice pred Kebarijuna, a zatim se diže i vrati u svoj dvorac. Poslije sedam dana ču se vesela vijest da su izaslanici prispjeli. Car iziđe i sjedne na svoj prijesto i dozvoli svojim dostojanstvenicima da prisustvuju. Darovi mu dođoše upravo onako kako mu to kaza mudrac Kebarijun. Kad je car to vidio, još se više zadivio Kebarijunovu znanju, i obradovao, pa reče: – Nisam dobro učinio što sam kazao svoje snove brahmanskim sveštenicima, jer oni pokušaše da iskoriste moje snove za svoje ciljeve. Da me Allah svojom milošću nije sačuvao, ja bih propao i druge bih upropastio. Odsada treba da slušam samo pametne prijatelje. Carica Iraht me na dobro uputila, ja sam je poslušao i u tome našao spas. Prinesite joj darove, neka uzme šta želi! Poslije toga car reče veziru Ilazu: – Uzmi dijademu i onu haljinu i ponesi je za mnom u ženske odaje! Car pozva svoje najdraže žene, Iraht i Hureknah, i reče veziru Ilazu: – Metni tu haljinu i dijademu pred Iraht, pa neka ona uzme šta želi! Darovi bijahu stavljeni najprije pred Iraht, i ona uze dijademu, a Hureknah najskupocjeniju i najljepšu haljinu. Car je običavao da jednu noć provede kod Iraht a drugu kod Hureknah. U cara je bio običaj da mu žena te noći kad je kod nje skuha slatki pilav od pirinča. Dođe reda da car posjeti Iraht, i kad je došao kod nje, ona mu je već bila zgotovila pilav i odmah mu ušla sa tanjirom u rukama i dijademom na glavi. Hureknah za to doznade i postade ljubomorna na Iraht. Ona obuče onu haljinu i prođe ispred cara, a ta haljina sa sjajem njena lica sijala je kao sunce. Kada je car vidje, veoma mu se dopade. On zatim uprije pogled na Iraht i reče joj: – Ti nisi znala kad si birala šta ćeš izabrati. Uzela si dijademu, a ostavila onakvu haljinu kakve nema u našim riznicama! Kada Iraht ču kako car pohvali Hureknah, a nju nazva neznalicom i omalovaži njen ukus, obuze je ljubomora i srdžba, i ona tanjirom koji je držala u rukama udari cara po glavi. Pilav se prosu po carevu licu. To bijaše konačni smisao tumačenja onog sna što ga 112

je protumačio Kebarijun. Car skoči, naredi da dođe vezir Ilaz, i kad on dođe, reče mu: – Zar ne vidiš, kako mene, cara nad carevima, osramoti ova neznalica i kako se ponese prema meni? Vodi je odmah i ubij, prema njoj ne budi milostiv! Vezir Ilaz iziđe od cara vodeći Iraht, i u sebi reče: – Neću je ubiti dok se careva srdžba ne stiša! Žena je pametna, razborita, među ženama joj nema ravne, i car ne može bez nje. Ona ga je spasla od smrti i izvršila dobra djela, i mi u nju polažemo velike nade. A može se dogoditi da me car poslije nekog vremena upita: "Zašto si je ubio, dok me ponovo ne upitaš?" Ja je neću ubiti dok o njoj ponovo ne čujem carevo mišljenje. Ako primijetim da se car kaje i da tuguje za njom, ja ću je dovesti živu, i time ću učiniti dobro djelo. Iraht ću spasti od smrti, poštedjeću carevo srce, i tako ću u čitavom narodu steći ugled i poštovanje. Ako primijetim da je car veseo i raspoložen i da ostaje pri svojoj odluci, Iraht je lako ubiti, nju to neće mimoići. Vezir Ilaz je zato odvede svojoj kući i naredi jednom povjerljivom slugi da je dvori i čuva dok on ne vidi šta će biti s njom i s carem. Onda on zamoči u krv svoju sablju i uputi se caru. Kad stade pred cara, praveći se da je jadan i žalostan, reče mu: – Postupio sam onako kako si naredio, – smaknuo sam Iraht! Ubrzo se careva srdžba stiša, i on se poče sjećati Irahtine ljepote. Njega sve više obuzimaše žalost i tuga za njom, ali on pokušavaše da sebe nekako utješi, praveći se da mu bogzna kako nije stalo do toga. Međutim, bijaše ga stid da upita vezira Ilaza da li je uistinu izvršio njegovo naređenje. Poznajući razboritog Ilaza, on je bio sklon da vjeruje da njegov mudri vezir to nije izvršio. Ilaz oštroumno proniknu u carevu dušu i otkri šta on misli, pa mu reče: – Ne brini se i ne žalosti, care, jer ti to ništa neće pomoći! Brige i tuge su opaka mora koja iscrpljuje i ubija čovjeka. Otrpi, care, jer se izgubljeno ne može povratiti. Ako car želi, ja ću mu ispričati priču koja će ga utješiti. – Pa de, ispričaj mi! – reče mu car. – Pričaju da su golub i golubica napunili svoje gnijezdo pšenicom i ječmom. – Ako nađemo u polju hrane toliko da možemo živjeti nećemo jesti ovo što smo nakupili – reče golub golubici. – A kada dođe zima i kad u polju ne bude ništa, mi ćemo tada jesti ono što imamo u gnijezdu. Golubica na to pristade i reče golubu: – Pametno ti je to! Ali zrnje, koje se nalazilo u njihovu gnijezdu, bilo je sirovo. Poslije toga golub nekuda ode i zadugo se ne vrati. Kada dođe ljeto, zrnje se sasuši i bi ga manje. Uto se golub vrati i primijeti da je zrnja manje, pa reče svojoj golubici: – Zar se nismo dogovorili da zrnje ne diramo? Zašto si ga jela? Ona se poče kleti i pravdati da nije ni jedno zrno pojela, ali joj on ne povjerova, pa je poče kljucati dok golubica ne uginu. Uskoro nastupiše kiše i dođe zima, pa se zrnje ovlaži i ponovo nabubri, i gnijezdo se ispuni kao što je i bilo. Čim to golub vidje, pokaja se, leže pokraj svoje golubice i reče: – Šta će mi i zrnje i život kad tebe nije? Kada mi budeš najviše potrebna, nećeš biti 113

tu, a sad ti ne mogu pomoći. Dovoljno je samo da pomislim na tebe pa da mi bude jasno da sam ti zulum učinio i da više ne mogu povratiti ono što je bilo. Golub ostade tako žalostan i ne okusi ni jela ni pila dok, najzad, i on pored golubice ne uginu. – Pametan ne izriče kazne naprečac – reče caru vezir Ilaz. – On neće postupiti tako pogotovu tada kada se poboji da će se kajati kao što se golub pokajao. Čuo sam takođe kako se nekakav čovjek peo na brdo s varičakom sočivice na glavi i kako je spustio varičak na zemlju da se odmori. Uto jedan majmun siđe sa stabla, uze punu šaku sočivice i pope se ponovo na drvo. Iz šake mu ispade jedno zrno, i on siđe da ga potraži, pa ga ne nađe. Tražeći to jedno zrno iz šake mu se prosu sve. I ti takođe, care, ostavljaš mnoge koje voliš, a tražiš one koje nećeš nikada naći. Kada car to ču, poboja se da je Iraht stradala, pa reče: – Ćuti Ilazu, zar je tebi bila dovoljna samo jedna jedina riječ pa da odmah izvršiš moje naređenje i ne sačekavši i ne razmislivši o tome? – Ali carska se ne poriče! – odgovori mu na to Ilaz. – Samo se Allahova ne poriče! – uzviknu car. – U crno si me zavio i ojadio što si pogubio Iraht – reče opet car. – Trebalo bi da se samo dvojica žaloste: onaj koji svakoga dana griješi i onaj koji nikada dobro ne čini – odgovori mu Ilaz – jer su njihove radosti i njihova uživanja na ovom svijetu kratki, a njihovo je kajanje, kada pogledaju kazni u oči, dugo, i ne može se sagledati. – Kada bih vidio Iraht živu, ne bi me više nikad ništa moglo ožalostiti! – reče car. – Dvojica ne treba da se žaloste: onaj koji svakog dana nastoji da čini dobro i onaj koji nije nikada zgriješio – odgovori mu Ilaz. – Ja više neću moći da se divim Irahti gledajući je, kao što sam je ranije gledao! – ponovo reče car. – Dvojica ne mogu vidjeti: slijepac i čovjek bez pameti – odgovori mu Ilaz. – I kao što slijepac ne vidi nebo, njegove zvijezde i zemlju, ne vidi daljinu i blizinu, isto tako čovjek bez pameti ne razlikuje lijepo od ružnog niti dobročinioca od onoga koji čini zlo. – Ah, kada bih vidio Iraht, silno bih se obradovao! – reče mu car. – Dvojica mogu biti radosna: onaj koji pametno posmatra stvari oko sebe i učen čovjek – odgovori mu Ilaz. – I kao što dobar posmatrač vidi napredak i nazadak ovoga svijeta i primjećuje šta je daleko a šta blizu, isto tako učen čovjek zapaža razliku između dobročinstva i grijeha, zna šta treba raditi za onaj svijet, njemu je jasno kako se može spasti i koji je put pravi. – Mi treba da se tebe klonimo, Ilazu, da budemo pred tobom oprezni i da se stalno čuvamo! – reče mu car. – Od dvojice se treba čuvati – odgovori mu Ilaz. – Jedan od njih je onaj što govori: nema ni dobra djela ni grijeha, nema ni kazne ni nagrade i ne treba da odgovaram za ono što činim. Drugi je onaj koji bestidno gleda ono 114

što je zabranjeno, koji rado sluša o onom što je ružno, koji se petlja u tuđe stvari i čije srce srlja u grijeh na koji ga strast navraća. – Ostah kao odsječena grana bez Iraht! – uzviknu car. – Tri stvari na ovom svijetu su takve – odgovori Ilaz. – Rijeka bez vode, zemlja bez vladara i žena bez muža. – Zaista ti, Ilazu, brzo i pametno umiješ na sve da odgovoriš! – reče mu car. – Samo tri vrste ljudi mogu tako odgovoriti – odgovori mu Ilaz. – Car koji daje iz svojih riznica, žena koja je udata za čovjeka iz ugledne kuće koga ona voli, i učen čovjek kome je urođeno da čini dobra djela. Kada se Ilaz uvjeri da je caru teško, reče mu: – Care, Iraht je živa! Čim car to ču, silno se obradova i reče: – Ilazu, nisam se na tebe naljutio, jer znam da si iskren i da istinu govoriš. Ja sam se i nadao, poznajući tvoju razboritost, da nisi Iraht ubio. Iako je ona teško pogriješila, iako je bila prema meni osorna, ipak to nije učinila iz neprijateljstva ili iz želje da naškodi. Ona je sve to učinila iz ljubomore. Trebalo je da se na to ne osvrćem i da to otrpim. Ali ti si, Ilazu, htio da me iskušaš i da me ostaviš u nedoumici. Zaslužio si da ti budem blagodaran, i ja ti na tome zahvaljujem! Idi i dovedi mi je! Ilaz iziđe od cara i ode Irahti. Naredi joj da se lijepo obuče i, kad to ona učini, odvede je caru. Kad Iraht uđe, pade ničice pred cara, a onda se ispravi, stade pred njega i reče mu: – Zahvaljujem najprije uzvišenom Allahu, a zatim caru koji je prema meni bio blagonaklon! Ja sam učinila tako veliki grijeh da zbog toga nisam bila dostojna da ostanem u životu. Ali su careva blagost, njegova plemenita ćud i njegova samilost podnijele moj grijeh. Zatim se zahvaljujem Ilazu koji me naprečac ne pogubi i spase me od propasti, jer je poznavao carevu milost, njegovu veliku blagost, plemenitost i čestitost! – Veliku ti blagodarnost dugujemo i ja i Iraht i narod – reče tada car veziru Ilazu – jer ti Irahti sačuva život i uprkos mome naređenju! Ti mi je danas pokloni! Ja ću se neprestano pridržavati tvog savjeta i po njemu se upravljati. Odsada ću te još više poštivati. Ti ćeš se ubuduće pitati o mome carstvu, radićeš onako kako nađeš za shodno i sudićeš onako kako budeš htio! Sve ti to prepuštam i potpuno ti vjerujem. – Neka Allah učini, care, da ti vlast i radost budu trajne! – odgovori mu Ilaz. – Ja sve to ne zaslužujem, jer sam samo tvoj rob. Ali molim cara da ne žuri i ne prenagljuje u svojim odlukama kada se radi o ozbiljnoj stvari, jer prenagljenost može dovesti do kajanja i do velike tuge i brige, pogotovu ako se to tiče ove iskrene i nježne žene, kakve nema na zemlji! – Pravo ti reče, Ilazu, i ja se s tim potpuno slažem – odgovori mu car. – Poslije svega nikada neću ništa slično uraditi dok se ne dogovorim i po nekoliko puta ne posavjetujem s pametnim i voljenim ljudima. Car zatim bogato nagradi Ilaza i predade mu one brahmanske sveštenike što ga 115

savjetovahu da pobije svoje najmilije, koje Ilaz posiječe. Car i dostojanstvenici njegova carstva bijahu radosni, i zahvališe se Allahu. Pohvališe preveliko znanje i mudrost mudraca Kebarijuna, jer se car, njegov dobri vezir i čestita njegova žena spasoše zahvaljujući mudračevoj mudrosti.

PUSTINJAK I GOST Car Depšelim reče mudracu Bejdebi: – Eto, saznao sam i za taj slučaj! Navedi mi sada jedan primjer gdje se govori o čovjeku koji je ostavio svoj zanat i potražio drugi, pa ga nije naučio, i zato ostao cijelog života smetenjak i šeprtlja. – Pričaju da je u zemlji Belh živio neki pustinjak, pobožan i valjan. Jednoga dana mu dođe nekakav gost, pa pustinjak zatraži da se donese hurma da gosta počasti. – Ah što su slatke i divne ove hurme! – reče gost. – U mojoj zemlji ih nema, a da ih ima kojom srećom! Pa odmah dodade: – Dobro bi bilo da mi daš ovih hurma da ih posadim u svojoj zemlji, samo bih te zamolio da mi kažeš kakva je ovo voćka, jer ne znam, kako i gdje ona raste. – Teško da možeš u tome uspjeti, možda te hurme ne odgovaraju vašoj zemlji. Vaša je zemlja bogata voćem. Zašto su vam potrebne, pored mnogog voća, i hurme pogotovu kada su one teško probavljive? Nije pametno tražiti ono što se ne može naći. Budi zadovoljan onim što imaš, a ne traži ono što se ne može dobiti. Ovaj je pustinjak znao da govori hebrejski i to se gostu veoma svidje. Zato se gost danima trudio i mučio da nauči hebrejski. – E, vala, zaslužio si da te snađe ono što je snašlo gavrana kad hoćeš da na silu govoriš hebrejski zanemarujući svoj jezik – reče mu pustinjak. – A kako je to bilo? – upita ga gost. – Pričaju da je jedan gavran vidio jerebicu kako ide gegajući se pa mu se svidje njen hod i zaželi da i on nauči tako hodati. On se vježbao, ali nije mogao da nauči tako hodati, pa izgubi svaku nadu. Pokuša da ponovo ide kako je ranije išao, ali mu i to ne pođe za rukom jer mu se hod iskvario.Tako gavran postade ptica najružnijeg hoda. – Ja ti navedoh ovaj primjer zato što mi izgleda da si učeći hebrejski, koji ti ne odgovara, zanemario svoj rođeni jezik pa se bojim da svoj jezik sasvim ne zaboraviš, a hebrejski ne naučiš. Ako se to dogodi, onda nisi nikud pristao, kad se vratiš svojima.

PUTNIK I ZLATAR

116

Car Depšelim reče mudracu Bejdebi: – Eto, čuo sam za taj slučaj, a sad mi navedi jedan primjer kako je nekakav čovjek učinio dobročinstvo tamo gdje nije trebalo i kako se nadao da će za to dobiti priznanje. – Care – odgovori mudrac – prirode živih stvorova su različite. Od svih živih bića što je Allah stvorio na ovom svijetu, bilo da idu na četiri, bilo na dvije noge, bilo da lete sa dva krila, najbolji je čovjek. Ali ima i dobrih i zlih ljudi. Među životinjama, zvijerima i pticama se ponekad mogu naći vjernije, koje bolje štite svoje, koje su zahvalnije na učinjenom dobru i koje se dobročinstva mnogo duže sjećaju od čovjeka. Kada je tako, onda je dužnost pametnih careva i drugih ljudi da čine dobročinstvo na pravom mjestu, da ga ne čine onima koji na njemu neće biti zahvalni, da ne odabiru nikoga što neće doznati o njegovu životu i upoznati njegovu vjernost, ljubav i zahvalnost. Ne treba da oni čine dobro svom rođaku, samo zato što im je rod, ako neće biti zahvalan na dobročinstvu. Isto tako treba da pomognu i daljnjeg ako bude spreman da se žrtvuje za njih, jer će samo tako pokazati da cijeni dobročinstvo koje mu je učinjeno i da je zahvalan na blagodati koja mu je pružena. Ako bude takav, njegova će iskrenost biti pohvaljena, biće poznat kao dobar i istinoljubiv i biće uvijek poštivan. Svaki čestit i pouzdan čovjek zaslužuje da mu se učini dobročinstvo i da se smatra prijateljem. Nježan i pametan ljekar ne može liječiti bolesnika dok ga ne pogleda, dok mu ne opipa bilo i dok ne upozna sastav njegova tijela i uzrok njegove bolesti. Kada ljekar sve to dobro upozna, tek tada pristupa liječenju bolesnika. Isto tako ni pametan čovjek ne smije nikoga izabrati sebi za prijatelja dok ga ne upozna. Čak i čovjeka koji je poznat kao pravičan treba lično upoznati, jer se inače mogu doživjeti neprijatnosti i s te strane. Ali se u životu događa da čovjek nekada učini dobročinstvo i nepoznatu čovjeku, pa on na tome bude zahvalan i uzvrati dobročinstvom kako najbolje može biti. Pametni se često čuva ljudi i ne vjeruje nikome, a ništa mu ne smeta da se igra s lasicom, da je gurne u jedan rukav svoje košulje, a ispusti kroz drugi, ili da nosi sokola na ruci čijim se lovom koristi i kome uvijek da od toga lova da štogod pojede. Davno je rečeno da pametan ne treba da podcjenjuje ni ljude ni životinje, nego treba da ih upozna i da prema njima bude onakav kako oni zaslužuju. Za to postoji i priča od jednog mudraca. – Pa o čemu se govori u toj priči? – upita ga car. – Pričaju da su neki ljudi iskopali bunar u koji su kasnije upali jedan zlatar, zmija, majmun i tigar. Tuda prođe nekakav putnik, koji se natkuči nad bunar i u njemu ugleda čovjeka, zmiju, majmuna i tigra, pa u sebi reče: – Ja mislim da nema boljeg djela kojim ću steći nagradu na onom svijetu, nego da ovoga čovjeka spasem od ovih neprijatelja! On onda uze konopac i spusti ga u bunar. Za konopac se najprije, zahvaljujući svojoj okretnosti, uhvati majmun i iziđe napolje. Putnik spusti konopac drugi put, oko koga se obavi zmija i uspje da iziđe napolje. On spusti konopac treći put, za koji se uhvati tigar kojeg putnik izvuče. Oni mu onda zahvališe na dobročinstvu koji im učini, i rekoše mu: – Ne vadi ovoga čovjeka iz bunara, jer niko nije nezahvalniji od čovjeka, naročito od ovoga! A majmun odmah dodade: 117

– Moja je kuća na brdu blizu grada koji se zove Nevadereht. – I ja boravim takođe u jednoj šumi u blizini toga grada – reče mu tigar. – Ja se opet nalazim u zidinama toga grada – reče mu zmija. – Ako te nekada put nanese tuda i mi ti zatrebamo, zovni nas, mi ćemo ti se odazvati da ti vratimo dobro dobrim. Putnik se ne osvrnu na to što mu životinje rekoše da je čovjek nezahvalan, pa spusti konopac i izvuče iz bunara onoga zlatara. Zlatar preda nj pade ničice na zemlju i reče: – Ti si meni učinio veliko dobro! Ako jednoga dana prođeš pored grada Nevaderehta, raspitaj se za moju kuću. Ja sam zlatar, a ime mi je tako i tako, i želio bih da ti se nekako odužim za dobro koje si mi učinio! Zlatar se onda uputi ka svome gradu, a putnik onamo kuda je bio naumio. Slučaj htjede da se kasnije onaj putnik navrati u grad Nevedereht posla radi. Tu ga srete onaj majmun koji pred njega pade ničice na zemlju, poljubi mu noge i reče mu pravdajući se: – Majmuni te ne mogu primiti jer nemaju ništa, ali ti sjedi tu dok se ja ne vratim! Majmun onda ode, brzo se vrati i donese mu ukusna voća koje stavi preda nj. Putnik jede voća koliko je htio, a poslije krenu ka gradskoj kapiji. Tu ga srete tigar koji preda nj pade ničice na zemlju i reče mu: – Ti si meni učinio dobročinstvo, odmori se jedan časak dok se ja ne vratim! Tigar onda ode i uđe u jednu baštu u kojoj je bila careva kći. Opazivši je, on skoči na nju i ubije, zatim uze nakit i odnese putniku, a ovaj ne znađaše čiji je. – Gle, kako mi se ove životinje odužiše, a šta će tek biti kad dođem zlataru! – pomisli u sebi putnik. – Ako bude siromašan i ne bude imao baš ništa, prodaće ovaj nakit po najvećoj cijeni jer on bolje zna njegovu vrijednost, meni će dati jedan dio, a za sebe će zadržati drugi. Putnik se tada uputi ka zlataru. Čim ga zlatar ugleda, zaželi mu dobrodošlicu i uvede ga u svoju kuću. Kada zlatar ugleda nakit, odmah ga poznade, jer ga je on iskovao carevoj kćeri, pa putniku reče: – Odmori se dok ti donesem da što založiš, jer mi ne bi bilo drago da te pogostim samo ovim što imam u kući! Zlatar onda iziđe govoreći: – Evo mi baš ispade zgodna prilika da odem do cara i da mu javim za ovo. Tako ću steći još veći ugled kod cara! Zlatar onda ode do carske kapije i poruči caru da je kod njega onaj što mu je kćer ubio i nakit joj uzeo. Car posla svoje ljude da mu dovedu toga putnika. Kad u njega vidje nakit, ne dade mu ni okom trenuti, već naredi da ga stave na muke, da se provoda po gradu i najzad raspne. Dok se to s njim događalo, putnik je neprestano plakao i iz svega glasa vikao: – Da sam bogdo poslušao majmuna, zmiju i tigra onako kako mi oni savjetovahu i govorahu koliko je čovjek nezahvalan, ne bi me snašla ova bijeda! On ponovi nekoliko puta ove riječi. Te riječi ču ona zmija koja odmah iziđe iz svoje 118

rupe i poznade putnika. Teško joj bi, pa se poče dovijati kako bi ga spasla. Ona ode i pecnu careva sina. Car pozva znalce koji njegovu sinu počeše bajati ne bi li ga izliječili, ali ništa ne pomaže. Zmija onda ode svojoj drugarici Ifritki i kaza joj kakvo joj je dobročinstvo učinio onaj putnik i u kakvu je sada nepriliku on zapao. Ifritki bi žao putnika, zato ona ode carevu sinu da mu se pokaže i rekne: – Ti nećeš ozdraviti dok ti ne bude bajao onaj čovjek koga vi na pravdi boga kazniste! A zmija u isto vrijeme ode putniku, uđe u tamnicu i reče mu: – Ja tebi onda rekoh da ne činiš dobročinstva onom čovjeku, a ti me ne posluša! Ona mu zatim donese nekakvu travu koja liječi od njenog ujeda i reče mu: – Kada te odvedu carevu sinu da mu bajaš, ti ga napoj sokom ove trave, pa će on ozdraviti! Kada se car bude raspitivao o tebi, ti mu reci istinu, i tako ćeš se spasti, akobogda! Carev sin u isto vrijeme kaza svome ocu kako je čuo nekoga koji mu je rekao: "Ti se možeš izliječiti samo ako ti bude bajao onaj putnik što je na pravdi boga zatvoren!" Car onda pozva putnika i naredi mu da mu sinu baje. – Ja ne umijem bajati – odgovori mu putnik – ali ga ti napoj sokom ove trave, pa će božjom pomoći ozdraviti! Car napoji svoga sina kako mu putnik reče, i dječak ozdravi. Car se tome obradova i upita putnika šta se to s njim dogodilo. On mu sve ispriča, a car mu se zahvali i dade mu lijep dar. Car onda naredi da se onaj zlatar razapne. Razapeše zlatara zato što je lagao, što je bio nezahvalan i što je dobro zlim uzvratio. Poslije toga filozof Bejdeba reče caru Depšelimu: – Eto, care, iz nezahvalnosti zlatareve prema svom spasiocu i zahvalnosti životinja prema putniku može se izvući pouka da treba činiti dobro samo onima, bili oni rodbina ili ne, koji su vjerni i plemeniti, jer to jedino donosi dobro, a otklanja zlo; takav je postupak jedino valjan.

CAREV SIN I NJEGOVI DRUGOVI Car Depšelim reče mudracu Bejdebi: – Saslušao sam sve što si mi ispričao, a sada mi reci zašto neznalica može da stekne položaj i bogatstvo, a mudar i pametan čovjek ponekad može da padne u veliku bijedu i nevolju, kad kažu da čovjek samo svojom pameću i postojanim radom ostvaruje svako dobro? – Kao što čovjek može da vidi samo svojim očima i čuje samo svojim ušima tako se isto i posao ostvaruje samo pameću i predanim radom ali to pokatkada sudbina omete. Kao primjer za to može da posluži slučaj careva sina i njegovih drugova. 119

– A kako je to bilo? – upita ga car. – Pričaju da su se negdje na putu sastala četiri čovjeka. Jedan je bio carev, drugi trgovčev, treći plemićev, koji je bio ljepotan, a četvrti težakov sin. Našavši se u tuđini bez igdje ičega, jer nisu imali ništa osim odijela na sebi, oni, tako putujući, počeše razmišljati o svom teškom položaju. Svi su se nekako bili povukli u sebe, svi su razmišljali otkuda im je dosad sreća dolazila. – Sve na ovom svijetu zavisi od sudbine! – reče carev sin. – Što je čovjeku suđeno, snaćiće ga neizbježno. Najbolje je sudbini se pokoravati i očekivati što će ona donijeti. – Nema ništa bolje od pameti! – reče trgovčev sin. – Ljepota je dragocjenija i od jednog i od drugoga! – reče plemićev sin. – Na svijetu nema ništa bolje od predanog rada! – reče posljednji težakov sin. Kada se približiše gradu, koji se zvao Mitrun, svrnuše s puta u jedan kraj da malo počinu i posavjetuju se. – Hajde, ti, pa nam tim svojim trudom zaradi hrane koliko nam je potrebno za danas! – rekoše težakovu sinu. Težakov sin ode da potraži posla i da zaradi toliko da se mogu tog dana četiri osobe prehraniti. U gradu mu rekoše da nema ništa skuplje od drva. Drva su, međutim, bila jednu milju daleko od toga grada. Težakov sin pođe u drva, nakupi breme drva i donese ga u grad. To breme prodade za groš, za koji kupi hrane. Izlazeći iz tog grada, on na gradskoj kapiji napisa: "Ako se čovjek potrudi može za dan zaraditi groš", – a zatim odnese svojim drugovima hranu, koju oni pojedoše. – Sad je na redu onaj što reče da nema ništa dragocjenije od ljepote! – rekoše sutradan. Plemićev sin onda krenu u grad. Usput dobro o svemu razmisli i reče: – Ja ništa ne umijem raditi, pa zašto onda i da idem u grad. Stid ga bijaše da se svojim drugovima vrati bez hrane i zato odluči da se od njih odvoji. On pođe dalje i blizu puta opazi jedno ogromno drvo. Priđe tom drvetu i nasloni se na njegovo deblo. Tu ga san savlada, pa zaspa. Slučaj htjede da pored njega prođe žena nekog gradskog velikaša i kada ga vidje zanese je njegova ljepota. Ta žena onda posla svoju služavku i naredi joj da joj dovede plemićeva sina. Djevojka ode po tog mladića i reče mu da s njim pođe do njene gospodarice. Plemićev sin čitav dan osta kod velikaševe žene prijatno se zabavljajući i ugodno živeći. Kad bi predveče, ona mu darova pet stotina groša. Izlazeći iz grada plemićev sin na gradskoj kapiji napisa: "Ljepotan za jedan dan može da zaradi pet stotina groša!", a onda pare odnese svojim drugovima. – Idi ti i zaradi nam za danas štogod svojom pameću i trgovinom! — rekoše trećeg dana trgovčevu sinu. Trgovčev sin krenu i idući ugleda jednu lađu krcatu robom, koja je bila pristala uz obalu, i nekoliko trgovaca koji su sjedili blizu te lađe i dogovarali se kako da pokupuju robu koja se u njoj nalazi. – Hajdemo mi, danas nećemo ništa kupovati – reče jedan od trgovaca. – Nama je, 120

istina, ta roba potrebna, ali ako je odmah ne kupimo, sutra ćemo je dobiti jeftinije! Kad trgovčev sin to ču, on zaobilaznim putem ode vlasnicima lađe, pa od njih kupi na priček za hiljadu dukata svu robu koja je bila u lađi i vješto proturi vijest kako tobože hoće svoju robu da prenese u drugi grad. Kada oni trgovci to čuše, pobojaše se da im roba ne izmakne iz ruku, pa mu dadoše hiljadu groša više nego što je on za robu platio. On prenese na njih obavezu da hiljadu dukata daju vlasnicima lađe, a zaradu ponese svojim drugovima i na gradskoj kapiji napisa: "Pametan za jedan dan može da zaradi hiljadu groša!" Četvrtog dana rekoše careviću: – Hajde ti, pa nam što zaradi tom tvojom sudbinom! Carev sin onda krenu i stiže do gradske kapije, pa tu sjede na jednu klupu. Baš uoči toga dana bijaše umro car te pokrajine i iza sebe nije ostavio ni sina niti ma koga od rodbine. Dok carev sin tu sjeđaše, naiđe pored njega sprovod toga cara. Pratioci sprovoda bijahu utučeni i žalosni, a carev sin potpuno ravnodušan. To pratiocima sprovoda upade u oči i ne bi im pravo, te ga vratar gradske kapije veoma izgrdi za to. – Ko si ti, nitkove jedan, zašto sjediš pred gradskom kapijom? Tebi nije, kako vidim, ožalostila smrt našeg cara – reče carevu sinu vratar i otjera ga ispred kapije. Kada sprovod odmače, carev sin se vrati i sjede na isto mjesto. Čim cara pokopaše, ljudi se vratiše, a vratar spazivši ponovo careva sina, rasrdi se: – Zar ti nisam zabranio da sjediš na ovome mjestu? – viknu mu vratar, zatim ga ščepa i odvede ga u tamnicu. Sutradan se stanovnici toga grada sakupiše da se dogovore koga će da izaberu sebi za cara, i prepirući se svaki od njih očekivaše da bude izabran. – Ja sam juče vidio nekog mladića gdje sjedi pred kapijom – reče im vratar. – Ama ni malo se taj nije ožalostio što je naš car umro. Ja ga oslovim, a on mi ništa ne odgovara, i zato ga onda otjerah ispred kapije. Kada sam se sa sprovoda vratio, ponovo ga zatekoh gdje sjedi na istom mjestu, ščepah ga za vrat i strpah u tamnicu iz straha da nije kakva uhoda. Gradski prvaci poslaše po tog mladića. Kad ga dovedoše, upitaše ga ko je on i šta ga je dovelo u njihov grad. – Ja sam sin cara Fevirana, – odgovori im on. Poslije očeve smrti brat mi ote prijesto. Ja pobjegoh iz straha da ne izgubim glavu i stigoh do ove šume. Kada im mladić sve reče o sebi, poznadoše ga oni koji su dolazili u zemlju njegova oca, i pohvališe mu oca. Onda gradski prvaci jednodušno izabraše njega za svog cara. Stanovnici toga grada imali su običaj, kada izaberu cara da ga posade na bijelog slona i da s njim obiđu oko grada. Tako i s novim carem postupiše. Prolazeći pokraj gradske kapije, on baci pogled na gradsku kapiju i pročita ono što na njoj bijaše napisano. On tada zapovijedi da se napiše: "Trud, ljepota, pamet i sve na ovom svijetu, bilo dobro, bilo zlo – sve je izraz volje moćnog i uzvišenog Allaha. Da je to tako, najbolje može da pokaže blagodat koju mi je Allah udijelio!" 121

On se onda vrati u prijestonu dvoranu i sjede na prijesto svoga carstva. Odmah zapovijedi da mu dovedu one njegove drugove s kojima je bio. Kada ih dovedoše pred njega, on odmah dade vezirsko dostojanstvo onome što je govorio da je pamet najbolja, a onome, što je tvrdio da nema ništa bolje od rada, darova zemlju. Osim toga, on zapovijedi da se da mnogo blaga onom što je govorio da je ljepota najdragocjenija, pa ga onda progna iz zemlje da ne bi žene padale u iskušenje. Poslije nekog vremena car iskupi sve učene i pametne ljude iz svoje zemlje, pa im reče: – Što se tiče mojih drugova, oni su se uvjerili da je dobro koje im je podario uzvišeni Allah bilo samo igra sudbine. Ja hoću da i vi to znate i da se u to uvjerite, jer je i ovo što Allah meni darova i udijeli samo stvar sudbine, a ne ljepote, pameti i truda. Kada me brat prognao, posumnjao sam da li ću imati šta da jedem, a ni na pamet mi nije moglo pasti da ću se čak popeti i na carski prijesto. Nisam mogao ni u snu sniti da ću doći na carski prijesto jer sam na ovom svijetu vidio mnoge koji su od mene i ljepši i valjaniji i razboritiji. Samo željom i igrom sudbine postadoh moćan. Među prisutnima bijaše i jedan starac, koji se diže i reče: – Ti izgovori pametne i mudre riječi, o care, ali znaj da su tebi samo tvoja velika pamet i čistota srca dali carski prijesto. Ti si, care, baš onakav kakvog smo zamišljali i željeli, shvatili smo dobro što ti reče i kažemo ti da je to sve tako. Ti si zahvaljujući svojoj razboritosti koju ti Allah podari bio dostojan položaja na kome si sad. Najsrećniji čovjek i na ovom i na onom svijetu je onaj kome je Allah dao razboritost i pamet. Allah je nama veliku blagodat učinio, što nam te u času smrti našeg cara poslao i tako nas usrećio. Zatim ustade jedan drugi starac, koji je bio svjetska lutalica, zahvali se Svevišnjem, pa reče: – Dok sam još bio momak služio sam kod nekog plemića. Jednog dana mi pade na pamet da se odreknem ovoga svijeta, te napustih tog čovjeka. Na rastanku mi dade dva dukata, koja su mi bila preostala od plate, pa ja odlučih da jedan dukat podijelim kao milostinju, a drugi da zadržim za sebe. Poslije toga odoh u čaršiju i kod jednog lovca vidjeh par pupavaca. Upitah lovca pošto su mu pupavci, a on mi ih zacijeni dva dukata. Ja se cjenkah s njim i tražih da mi ih da za dukat, ali on ne htjede. "Kupiću jednog, rekoh u sebi, a drugog ću ostaviti", ali mi odmah sinu u glavi: "Možda su ovi pupavci par, mužjak i ženka, pa ću ih rastaviti". Smilovah se na njih, pouzdah u milost Allahovu i kupih ih za dva dukata. Odmah odlučih da ih pustim na slobodu, ali pošto su bili gladni i mršavi, pobojah se da neće moći da lete i da će ih ko uloviti, ako ih pustim u naseljen kraj. Zato ih odnesoh u nenaseljen kraj u kome je bilo dosta drveća i paše. Tu pustih svoje pupavce i oni odletješe i padoše na jednu rodnu voćku. Kad bijahu navrh drveta, zahvališe mi, i tada čuh kako jedan pupavac veli drugome: "Ovaj nas je putnik spasao nevolje i izbavio od propasti. Treba da ga za to nagradimo. Pod stablom ovoga drveta ima jedan ćup pun dukata. Da li da mu to kažemo, pa neka ga uzme?" Ja im na to odgovorih: "Kako ćete mi pokazati zakopano blago, koje je nevidljivo, kad ne možete da vidite zamku?" "Sudbina 122

pomračuje pogled i zasjenjuje vid kad hoće šta da bude" – odgovoriše mi pupavci. – "Istina, sudbina nam je zasjenila oči pa nismo mogli vidjeti zamku, ali nam nije onemogućila da vidimo ono zakopano blago kojim ti treba da se koristiš." Ja onda iskopah ispod drveta pun ćup dukata, zaželih pupavcima zdravlje i na rastanku im rekoh: "Hvala Allahu koji vam je omogućio da možete vidjeti ono što samo on vidi. Vi letite visoko, a kadri ste da mi otkrijete što se krije pod zemljom". "Ej, ti, pametni, – viknuše mi – zar ti ne znaš da sudbina može da nadvlada sve, niko nije u stanju da joj se odhrve!" – Ja caru kazujem samo ono što sam vidio, – završi starac – putnik; i ako car želi, ja ću mu odmah donijeti to blago i pohraniti ga u njegovoj riznici. – To blago je samo tvoje! – odgovori mu car.

GOLUBICA, LISICA I ČAPLJA Car Depšelim reče mudracu Bejdebi: – Čuo sam sve što si mi ispričao, a sada mi navedi jedan primjer u kome se govori o čovjeku koji drugom savjet daje, a sebi ne umije da ga da. – Kao primjer za to može poslužiti slučaj golubice, lisice i čaplje – odgovori mu mudrac. – A što se to među njima dogodilo? – upita car. – Pričaju da je jedna golubica legla mlade na vrhu visoke palme koja je strčala u nebo. Golubica bi vila gnijezdo na vrhu te palme, ali bi zbog njene velike visine teškom mukom uspijevala da iznese grančice i slamke potrebne za gnijezdo gdje će nositi jaja. Pošto bi savila gnijezdo, nosila bi jaja i na njima ležala. Kada bi se izlegli golubići i kada bi poodrasli, dolazila bi golubici redovito lisica koja je tačno znala kad su golubići porasli, pa bi stala pod stablo palme, viknula i zaprijetila bi joj da će se do nje ispeti ako joj ne baci svoje golubiće. Golubica bi joj onda bacila svoje mlade. Jednoga dana, kada golubići bijahu porasli, doletje iznenada čaplja i pade na palmu. Vidjevši da je golubica tužna, žalosna i veoma zabrinuta, upita je: – Golubice, zašto si nesretna i žalosna? – Čapljo, ja sam na velikoj muci, jedna mi lisica dojadi – odgovori joj golubica. – Kad god imam dva golubića, ona dođe, zaprijeti mi i ispod stabla palminog vikne, pa se od nje prepadnem i bacim joj svoja dva golubića. – Kada ti lisica dođe po golubiće, kao što ti veliš, ti joj tada reci: "Ja ti neću baciti svoja dva golubića, a ti, hajde, popni se do mene i izloži se opasnosti! Kada i to učiniš i pojedeš mi dva golubića, ja ću poletjeti ispred tebe i spasti se" – nasavjetova je čaplja. Kad čaplja nauči golubicu ovoj varci, poletje i pade na obalu jedne rijeke. Lisica dođe u određeno vrijeme, stade pod palmu i viknu kao i ranije. Golubica joj odgovori onako kako je čaplja nasavjetovala, a lisica je na to upita: 123

– Kaži mi, ko te je tome poučio? – Poučila me čaplja – odgovori joj golubica. Lisica se onda uputi čaplji i zateče je gdje stoji na obali rijeke. – Čapljo, kada ti vjetar duha s desne strane gdje tada stavljaš glavu? – upita je lisica. – Na lijevu stranu – odgovori joj čaplja. – A kada ti duhne s lijeve strane, gdje onda stavljaš glavu? – upita je ponovo lisica. – Stavim je na desnu stranu ili za se – odgovori joj čaplja. – A kada ti vjetar duha sa svake strane, gdje onda stavljaš glavu? – upita je opet lisica. – Onda je stavim pod krila – odgovori joj čaplja. – Kako je možeš staviti pod krila? – upita je lisica. – Smatram da je to nemoguće. – Jest – odgovori joj čaplja. – Pokaži mi, kako to činiš, jer, tako mi života, o ptice, vas je Allah učinio boljim od nas. Vi doznate u jednom času koliko mi za godinu i postižete ono što mi ne možemo postići. I od zime i od vjetra zaklanjate svoje glave pod krila, blago vama! Pokaži mi kako to činiš! Ptica gurnu glavu pod krila, a lisica smjesta skoči na nju, uhvati je i tako je stišče da joj vrat prebi. – Ej ti što si sama sebi neprijatelj i što se miješaš u tuđe poslove, daješ savjet golubici i poučavaš je kako će da se spase, a nemoćna si da sebe nasavjetuješ i da se zaštitiš od neprijatelja! – reče joj lisica, pa je onda zadavi i pojede.

KRAJ Kad filozof završi svoje pričanje, car ga dalje ništa ne upita, ali mu Bejdeba kao posljednje reče: – O, care, neka te svaka sreća prati, živi mnogo godina, vladaj nad sedam zemalja, imaj svega što god budeš zaželio, budi uvijek veseo i radostan, i neka se tvoji podanici ponose tobom! Ti si odmjeren, pun znanja, pametan, a namjere su ti uvijek plemenite. Ne griješiš ti ni govorom ni postupkom; u tebi su združene hrabrost i blagost, nisi kukavica u borbi niti malodušan u nevolji. Ja ti, evo sastavih knjigu u kojoj su mnoga objašnjenja životnih pojava i objasnih ti svako pitanje koje si mi postavio, trudeći se da prema tebi budem uvijek iskren. Sastavljajući ovu knjigu ulagao sam u to sve svoje umne snage, samo da bih ispunio obavezu koju imam prema tebi i tvojoj lijepoj namjeri. Zato ova knjiga i jest puna korisnih savjeta i pouka. Ali, znaj, da je srećniji onaj koji prima savjete od onog koji mu ih dijeli, da se savjeta treba više da pridržava onaj koji ga prima nego onaj koji savjetuje i, najzad, da je srećniji onaj koji prima nauk kako se dobra djela čine od onog koji ga u tome poučava! Eto, toliko, care, a znaj da moć i silu ima samo Allah 124

uzvišeni i veliki! BILJEŠKA O PISCU Persijanac Abdulah ibn al-Mukafa rođen je u iranskoj provinciji Fars u uglednoj persijskoj porodici, tako da je u ranoj mladosti dobio temeljno tradicionalno zoroastrijsko vaspitanje. Kasnije je arapsko obrazovanje stekao u Basri i Kufi i u zrelo doba primio je islam, te je svoje ime Ruzbeh promijenio u Abdulah. Kao obrazovan i nadaren mlad čovjek službovao je kod uglednika abasidskih halifa. Bio je poznat kao slobodouman pisac kritičkoga duha i prilično oštra jezika, pa se i zamjerio nekim uglednim ljudima. Budući da je dobro poznavao persijsku kulturu i njen svekoliki sjaj, često je o njoj pisao veoma afirmativno, nastojeći da obrazovani muslimanski svijet upozna s najboljim primjerima persijske didaktičke i umjetničke književnosti. Vjerovatno je afirmiranje persijske povijesti i kulture najjači razlog što je proglašen pretečom su ubiyye – pokreta koji se borio protiv uvjerenja o arapskoj kulturnoj nadmoći nad drugim narodima a koji je bio u nemilosti predstavnika vlasti. Zahvaljujući intrigama, Ibn al-Mukafa je pao u nemilost moćnika halifata pa je, pod optužbom za jeres pogublejn u 32. godini života (759) u Basri, po odobrenju halife Abu Džafera al-Mansura. Pored Kelile i Dimne, poznati su njegovi prijevodi Historijaperzij skih careva i Knjiga o kruni, te originalna djela utilitarnog karaktera, pod naslovima al-Adabu-l-kabir i al-Adabu-s-sagi. E.D.

125