Hrvati i njihov jezik

UDŽBENICI SVEUČ ILIŠTA U ZAGREBU MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS Barbara Oczkowa HRVATI I NJIHOV JEZIK I...

Author: Barbara Oczkowa

391 downloads 1236 Views 5MB Size Report

This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form

DOWNLOAD PDF

UDŽBENICI SVEUČ ILIŠTA U ZAGREBU MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS

Barbara Oczkowa HRVATI I NJIHOV JEZIK

Iz povijesti kodificiranja književnojezične norme

ff>DaniciKolo>Jezik>Jezik>Jezik>istočnohercegovačkoj štokavštini« i kroatistzčklm stran� utzca1 1 1 1 1 , »Jezik '•h

52 R. Simeon Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Zagreb, 1969., sv. I., str. 663. 53 H. Kuna, Istorija literarnog (književnog) jezika - standardni jezik, njegova istorija i pred standardni idiomi, >>Izraz« XXXVI., 10, Sarajevo, 1974., str. 433.

54 Više o tome l. Grickat, Jezik književnosti i književi jezik - na osnovu srpskog pisanog na sleda iz starijih epoha, »Južnoslovenski filolog« XXVIII, 1-2, Beograd, 1969., str. 1.-36.

Z. Saloni: ]fzyk literacki, /u:/ Encyklopedia jfzykoznawstwa og6lnego, ur. K. Polanski, Wroclaw-Warszawa-Krakow, 1993., str. 242. '• 1

Posebno je taj problem s bogatom literaturom predstavio S. Borawski, Wprowadzenie do l1istorii jfzyka polskiego, poglavlje Klasyczne pojfCia i terminy do charakterystyki stylowego ijimkcyjnego zr6znicowania polszczyzny, Warszawa, 2002., str. 90.-113. Vidi i W. Pisarek, /rMnicowanie jfzyka narodowego /u:/ Encyklopedia jfzyka polskiego, ur. S. Urbanczyk, Wroclaw-Warszawa-Krakow, 1991., str. 409.-411.

34

HRVATI l NJIHOV JEZIK

jedinoj uporabi ili njegovu zamjenu »sigurnijim« nazivom svena rodni (opći) pisani jezik. Furdal se u svojoj klasifikaciji poziva na unutarnja obilježja jezika te na temelju svojih kriterija razlikuje znanstveni književni jezik, govoreni i pisani; umjetnički književni jezik, govoreni i pisani; razgovorni književnijezik, govoreni i pisani. Potonji stil središnji je tip u cijeloj njegovoj klasifikaciji koja ima 12 jedinica. Svaki od navedenih autora svoju podjelu jezičnih sti lova temelji na primjeni različitih kriterija. Klemensiewiczevi su kriteriji bili sljedeći: nacionalni, teritorijalni doseg, način ostva renja, komunikacijska funkcija i situacija. U konačnici je dobio 15 jezičnih stilova: nacionalni, opći, regionalni jezik, gradski govor, razgovorni jezik, književni (pisani) jezik, konverzacijski, mono loški, umjetnički, znanstveni, normativno-edukativni, regional no konverzacijski, regionalno umjetnički, strukovni jezik i struč ni govor. Iste kriterije58 primijenio je i Urbanczyk, ali ima nešto drukčiju podjelu stilova u jeziku: etnički jezik, općenarodni (opći, nacionalni), dijalekti, pisani (književni) jezik, govorni jezik, komu nikativni, umjetnički, razgovorni, stručni, gradski govori, žargon. Furdalova klasifikacija temelji se na etničkom kriteriju po kojemu se jezik dijeli na: etnički; semantičko-funkcionalni (razgovorni, strukovni, znanstveni književni, umjetnički); socijalno-stilistički (književni i narodni jezik); sintaktički (pisani jezik, govoreni je zik); na kraju se prema fonetskom i fleksijskom kriteriju razlikuje književni govoreni jezik, gradski jezik - stručni govorni, razgovor ni, umjetnički govorni; seoski jezik - stručni govorni, razgovorni, umjetnički govorni. U jugoslavistici je funkcionalno razlikovanje jezika, tada još hrvatsko-srpskoga, pokrenuo Milorad Radovanović59, uključivši funkcionalni, socijalni, teritorijalni i individualni kriterij. U okvi ru prvoga izdvaja profesionalni ili disciplinarni podtip koji se rabi

58

Etnički umjesto nacionalnoga kriterija i kriterij specijalizacije umjesto komunikacijske situacije.

59

M. Radovanović, Sociolingvistika, poglavlje Raslojavanje jezika, Beograd, 1979., str. 63.-82.

l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika

35

u pravu, administraciji, znanosti, novinarstvu, filozofiji, politici. ls t varuje se s pomoću posebnih sintaktičkih i leksičkih (termino loških) sredstava i tvori temelj za formiranje administrativno-prav noga, publicistička-novinarskoga, znanstvenoga i drugih stilova. Sit uacijski podtip omogućuje razlikovanje jezika ovisno o okolno sl i ma u kojima ga govornici rabe (u obitelji, na radnome mjestu, na sastanku, u školi itd.) pa iako to autor eksplicitno ne navodi, to se I H'sumnjivo odnosi na razgovorni stil govorenoga jezika. Posljednji 1 u l(! tip tematski je blizak profesionalnome podtipu koji se pojavljuje u p r. u tekstovima o športu, politici, znanstvenim novostima, ne k roi ozima, oglasima, što implicira razgovorni pisani stil. Primjena socijalnoga kriterija omogućuje izdvajanje sociolekata (npr. žargo ua), dok individualni kriterij razlikuje idiolekte, osobne jezike ko j i ma se omogućuje istraživanje jezika i stila pisaca. Posljedni, te r i t orijalni kriterij ima dva podtipa od kojih su prvi nestandardni 1 1a rodni jezici, odnosno dijalekti, seoski i gradski, a drugi su inači ro m normiranoga standardnog jezika i njegovih pisanih i govore l 1 i h oblika. Primjena posljednjega kriterija odražavala je posebno raslojavanje tadašnjega hrvatsko-srpskoga jezika na tzv. hrvatsku l srpsku varijantu60. Za hrvatski jezik o tome je raspravljao Josip Silić6I, izdvajajući: 1.11a n stveni, uredski ili administrativni, novinarski ili publicistički, k 1 1 j i ževni ili beletristički i razgovorni stil62.

l

"" Tom se problematikom bavi i B. Tošović, Funkcionalni stilovi, Sarajevo, 1988.; II. izdanje, l l t ·ograd, 2002.

Si l ić, Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnoga jezika, >>Kolo« V, l, Zagreb, 1996., str. �17.; idem, Administrativni stil hrvatskoga književnogjezika, >>Kolo>Kolo>Elastična stabilnost>gipka postojanostpružna stabilita>Spisovny jazyk je {ltvar jednoty, s ustalenou mluvnickou stavbou a se společnou, t ut•tti!ž ustalenou, ale stale rastouci slovnizasobow< (>>Književni jezik je jedinstvena tvorevina

, od ređenim gramatičkim sustavom i zajedničkim, također utvrđenim, ali stalno rastućim ll'ksičkim fondom d'; razvitak jerova prema jednome poluglasu; nastavak -mo u l . os. pl. prezenta; gubitak -t u 3. os. sg. i pl. prezenta; početak razli kovanja upitne zamjenice kaj, Čb, Čbto).

�

1 1 . epoha (VII. - XIV. stoljeće) - od naseljavanja Balkana do poče

taka velike seobe naroda: 3. period (VII . - VIII. stoljeće) - približavanje čakavskoga i kajkavskoga dijalekta (npr. zajednički razvoj d' > j), a nakon toga produbljivanje razlika između štokavskoga, čakavskoga i kajkavskoga (npr. afrikatiziranje t' > č, za razliku od čakav skoga t'); 4. period (IX. - XII. stoljeće) - približavanje i zajednički razvoj štokavskih i čakavskih dijalekata (štokavsko i čakavsko p > u, � > e, y > i, b, b > a, štokavsko va > u); 5. period (XIII. - XIV. stoljeće) - glavno razdoblje u razvoju srp sko-hrvatskoga jezika; nastavljanje (iako u manjoj mjeri) za jedničkoga štokavsko-čakavskoga razvoja; konačno oblikoA. Belić: Periodizacija srpskohrvatskogjezika, >>Južnoslovenski filolog>Forum
U skladu s tim njegova sintaksa ima primjere iz toga razdoblja, od Reljkovića do Kačića Miošića. Usp. R. Katičić: Sintaksa hrvatskoga književnogjezika. Nacrt za gramatiku, Zagreb, 1986.

70

razvoja, nema standarda.«52 U skladu s tim postavkama, on je pot puno u pravu kada kraj XV. stoljeća smatra početkom hrvatskoga književnog jezika jer je to oblik jezika koji ne mora ispunjavati de finicijske postavke standardnoga jezika. S njegovim se mišljenjem slaže Mario Grčević53, ali on istodobno upućuje na sistemske pro mjene koje su se odvile u tom razdoblju hrvatskoga jezika. S druge strane, M. Moguš upozorava na nepostojanje oštre gra nice između »procesa« i »rezultata«, tj. između predstandardnog i standardnog razdoblja:

Standardizacija je proces koji obično počinje duboko u predstandardnom razdoblju i na osobit način povezuje povijest književnoga jezika, pred standardnoga i standardnoga, u jednu cjelinu. 54 I M. Radovanović smatra jezičnu standardizaciju dugotrajnim pro cesom s više etapa.55 U raspravi je sudjelovao i D. Škiljan56 koji u skladu sa svojom ra nijom definicijom procesa standardizacije tvrdi da se o standardi zaciji hrvatskoga jezika prije XIX. stoljeća ne može govoriti jer tada jezik još nije ispunjavao standardološke kriterije. Glavnu je ulogu u nastanku standarda odigrala, po mišljenju tog autora, djelatnost društveno-političke elite XIX. stoljeća, tj. iliraca. Zbog toga on ističe krajnju fazu standardizacije umanjujući značenje djelatnosti za-

52 53

S. Babić: Gundulićevjezik ... , str. 284.

M. Grčević: Die Entstehung der kroatischen Literatursprache, K6ln-Weimar-Wien, 1997. Knjiga je dobila vrlo pozitivnu recenziju hrvatske jezikoslovke Nataše Bašić i vrlo negativnu recenziju Pavla Ivića koji je kritizirao autorovu interpretaciju perioda nastanka hrvatsko -srpskoga jezika i Vukove uloge. Autoru je također predbacio sinonimnu uporabu pojmova književni i standardni jezik (vidi bibliografiju).

54 M. Moguš: Povijesni pregled hrvatskoga književnogjezika, u: S. Babić, D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, l. Škarić, S. Težak: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika. Nacrti za gramatiku, Zagreb, 1991., str. 18. . . 55 o ngma l ne pag l ede o standardizaciji prikazuje u svojim radovima R. Auty: Literary Language and Literary Dialekt in Medieval and Early Modern Slavonic Literatures, >>The Slavonic and East European Review«, vol. 56, London, 1978., str. 192.-201. U skladu s njego vim teoretskim postavkama književni se jezik datira od trenutka kada je on istovjetan obli ku suvremenoga jezika. Prepreku za priznavanje nastanka hrvatskoga književnoga jezika prije XIX. stoljeća činila je za autora ikavsko-jekavska dihotomija. U Autyjevoj teoriji nema mjesta procesu standardizacije, a književni jezik sukladno tomu nema povijesti. 56

11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika

HRVATI l NJIHOV J EZI K

D . Škiljan: Govor nacije. Jezik, nacija, Hrvati, Zagreb, 2002.

71

ardiz acije počet e u preth odnim razdobljim a koja su proce s stand dovela do krajnjega rezultataY počet aka Kako ne postoji jedinstven pogled kroatista na temu najvažnije hrvatskoga standarda, u rezimeu predstavljamo samo činjenice. počin je od Povij est hrvatskoga knjiž evno g jezika nesum njivo a razdoblja Bašćanske ploče, koja simb olizir a počet ak najst arijeg na kraj XV. sežu hrvatske pismenosti. Korije ni suvremenoga jezika ve povij esti i u stolje ća, čime se zatvara prvi, najstariji perio d njego potvrde pi išnje kojemu dubrovačka štokavština bilježi dvjestagod m štokav sane književnosti. Započinju sljede ća razdoblja s udjelo govoriti o štine kao osnov ice suvremenoga jezik a. Zato se može jezika već od neprekinutom razvitku hrvatskoga kao književnoga skoga je kraja XV. stolje ća pa sve do dana s. Standardizacija hrvat se uju brojna zika bila je dugotrajan proce s. Od XVI. stolje ća oblik proživljava definicijska obilježja kasnijega standardnoga jezika koji ga su samo u evoluciju tipičnu za povije st svakoga jezika , i u okvir i traje do po stava i u normi. Potonja se pojavljuje u XVII. stolje ću individual ni , enuli lovice XIX. stolje ća te ima, kako smo već spom je stvaralaš karakter jer su ju preskribirali gram atičari ili pisci čije rezultata kao e norm ne tvo bilo uzorom. Zbog slabosti preskriptiv i književne posebnih socio lingvističkih činitelja, između ostaloga a. Razli čito trona rječn osti, važnu je ulogu odigr ala uzusna norm XVI. i počet ak datiranje početaka jezika: kraj XV. st. (Babić), kraj no XIX. st. XVII. st. (Katičić), polovica XVIII . st. (Brozović) te konač ini� pojed u (Škiljan), stavlja samo naglasak na različite činjen ice ve evoluci fazama njegova razvoja i ne odbacuje kontinuitet njego vićeve Brozo ata je i samostalnoga jezičnog status a. Jedan od aspek ljanje neisti periodizacije i s njom povezane rasprave bilo je isprav ) hrvatskog evnog nitog prikazivanja početaka standardnoga (knjiž različitosti i jezika te upućivanje na specifičnost njegova razvitka, a se nala samo staln osti u posebnim povije snim uvjet ima u kojim se na kraju zio i koji su određ ivali smjer njegova razvitka, da bi mu vratilo mjesto koje mu pripada. "7

o pogledima toga autora vidi i u X. poglavlju.

I l l . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti

1 1 1 . POGLAVLJE

Razdoblje pretpismenosti u povijesti h rvatskoga jezika 3.1. Slavenska rodovnica 3 .1 .1 . Stvaranje j užnoslavenske zajednice jezika

Hrvatski jezik, uz slovenski, srpski i bosanski, pripada zapadno južnoslavenskim jezicima. Zajedno s bugarskim i makedonskim, koj p_:ipadaju istočnojužnoslavenskomu ogranku, oni čine skupi nu JUznoslavenskih jezika koji se izvode iz praslavenskoga. Raspad �r�sla�enskoga jezika istodobno je i početak izdvajanja hrvatskoga Jezika IZ praslavenske zajednice u nizu faza, sve do odvajanja za padnojužnoslavenske skupine.1 Slavenski su jezici u istraživanjima genealoške srodnosti jezika primjero � dvosložne obitelji jer »između njih i praslavenskoga je . Zika postoJe posredne faze u obliku zapadnoslavenskoga, istočno slavenskoga i južnoslavenskog prajezika«.2 Posljedicom toga starijega povijesnog izdvajanja razvojnih fa za u istraživanjima praslavenskoga jezika bilo je postavljanje da tuma raspada prajezika na VI. stoljeće i početak novoga razdoblja zajednica (npr. južnoslavenske zajednice), shvaćenih kao zasebni jezični sustavi iz kojih se razvijaju kasniji jezici pojedinih grupa.

�

1 Po �i�� m se �a s;�j članak: B. o � zkowa: Poludniowoslowiariska wsp6lnota j�zykowa _ (Pewmkl l wqtphwosci), u: Praslowwn szczyzna ijej rozpad, ur. J. Rusek, w. Borys, warszawa, I998., str. 193.-I99.

2

Z. Golqb, A. Heinz, K. Polanski: Slownik terminologiijfZykoznawczei ,, Warszawa ' 1968 . str. 491.

,

u

povijesti hrvatskoga jezika

73

Nešto drukčija je interpretacija toga problema u novijoj formu laciji koja uzima u obzir ispravak mnogih praslavenskih jezičnih pojava u kronologiji, ali pretpostavlja kontinuitet praslavenskoga jezika kao sustava sve do X. st. n. e., uz istodobnu njegovu podjelu u dvije faze, od kojih je prva trajala do V. stoljeća, tj. do početka ve like seobe Slavena, s jedinstvenim jezikom. U drugoj fazi praslaven ski jezik, proširen već na velikom teritoriju, ima različita dijalektna obilježja koja postaju osnovicom za izdvajanje kasnijih pojedinih slavenskih jezika. Na sadašnjem stupnju istraživanja smatra se da se praslavenski jezik razdvojio na tri osnovne skupine, što se dogodilo manje-više istodobno.3 Tradicionalni pogled o njegovoj prvoj podjeli na dva ogranka (istočni ogranak s kasnijim istočnoslavenskim i južnosla venskim jezicima te zapadni ogranak) još prije početka seobe na jug, dakle prije VI. st., neki su znanstvenici odbacili na temelju iz mjena u kronologijama jezičnih pojava koje su to trebale potvrditi.4 To i dalje ostaje predmetom rasprava. Izdvojene tri glavne skupine praslavenskih dijalekata, tj. tradici onalne zajednice, nisu istovrijedne, ni po povijesnome oblikovanju određene zajednice s njezinom kasnijom unutarnjom podjelom i odnosima između pojedinih jezika, ni po karakteru njezinih jezič nih obilježja. Ovdje ćemo izostaviti problematiku zapadnih i istočnih jezičnih skupina i pozabavit ćemo se pitanjem koje izaziva najviše rasprava, problemom tzv. južnoslavenske zajednice čija su tri glavna proble ma mjesto, vrijeme nastanka i jezične pojave koje bi mogle potvr diti njezino postojanje. Posebnost te skupine bila je činjenica da su p redci Južnih Slavena zauzimali prilično velik teritorij koji su nase ljavali u dvama migracijskim valovima, tj. Panoniju (područje A) i 1 H. Popowska-Taborska: Wczesne dzieje Slowian w swietle ichj�zyka, Wroclaw-Warszawa K rakow, I99l., str. 73.-91.

Dokazom je trebao biti rezultat razvoja x u procesu II. i III. palatalizacije kao s' u istoč ogranku, a š u zapadnome te razvitak skupine kv, gv u procesu II. palatalizacije i po jl'd nostavljenost skupina tl, dl > l na istoku u odnosu prema njihovoj očuvanosti na zapadu. 1

I lome

74

1 1 1 . POGLAVLJ E: Razdoblje pretpismenosti

H RVATI l NJIHOV JEZIK

Balkanski poluotok (područje B). Danas nema sumnje da su u slavi zaciji juga5 sudjelovali i Istočni i Zapadni Slaveni prelazeći Karpate u dva smjera: s istoka - Dukljanskim i Tatarskim sedlom preko da našnje Rumunjske, sve do istočnoga dijela Balkana, te sa zapada kroz Moravska vrata, današnju Č ešku, Moravsku, Slovačku, zatim Panoniju, sve do zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka. Istočni smjer kretanja potvrđuju, među ostalim, leksički južnoslavizmi u karpatskim ukrajinskim dijalektima i govorima Polesja, npr. srpski i hrvatski bumbar, dosta, naviljak, gmizati, sl(ij}epi miš; ukrajinski dijalekt: bumbar, dosta, slipa myš; poleški: navylnik, gomzity ... . 6 O udjelu Zapadnih Slavena svjedoče etnonimi Srba i Hrvata koji su prisutni u zapadnim i u južnim slavenskim jezicima i leksik, npr.: cesta, chorpa, chuliti, kaZati, kl�ka, mamiti, muditi, pil�, ručati, ru cho, stenica, verdlo itd.7 Idući prema jugu, Slaveni su postupno zauzimali teritorije južno od Karpata, naseljavajući istočne Alpe, Daciju i Panonsku nizinu u kojoj su živjeli i Avari, prije no što ih je 796. 803. pobijedio Karlo Veliki. To su istodobno granice područja A. Slaveni koji su nastanji vali taj teritorij održavali su još živi kontakt s tadašnjim zapadnim i istočnim dijelom praslavenskoga jezika, o čemu svjedoči zajednički ostvaraj nekolicine jezičnih pojava u tom razdoblju:

b)

zajednički s istočnim dijelom: l. rezultat razvoja X u procesu Il. i Ill. palatalizacije kao s; 2. razvoj skupina kv, gv > cv, zv u procesu Il. palatalizacije iako u obje te pojave ne možemo isključiti paralelan razvoj;

5

Migracijama na jug prethodila je seoba Slavena na istok i zapad, vjerojatno još u III. i IV. stoljeću. Problem na kojemu temeljim svoje zaključke posebno su obradili: H. Lowmiari.ski: Poczqtki Polski. ZDziej6w Slowian w I tysiqcleciu n.e., II. Wie/ka migracja Slowian, Warszawa, 1964.; W. Felczak, T. Wasilewski: Historia Jugoslawii, Wrodaw-Warszawa-Krak6w-Gdari.sk L6d:i, 1985.; D. Pavličević: PovijestHrvatske . . ; L. Podhorodecki: Jugoslawia. Dzieje narod6w, pmistw i razpadfederacji, Warszawa, 2000. .

6 7

.

Usp. P. Ivić: Srpski narod . . , str. 16.

W. Borys: Problematyka dialektyzm6w leksykalnych, u: Etnogeneza i topogeneza Slowian, Warszawa-Poznali, 1980., str. 75.-87.


75

3. i nadalje kontroverzna pojednostavljenost skupina tl, dl > l, s iznimkom ostataka njihova očuvanja u slovenskim di jalektima koje su u zapadni dio slavenskoga jezika donijeli kolonisti;8

-

a)

u

B

zajednički sa zapadnom, tj. s češko-slovačkom skupinom, još aktualan polovicom VIII. st. razvitak je skupina TarT, TalT, TerT, Telt > TraT, TlaT, TreT, TleTu srednjem dijelu riječi, kao i leksi ka, npr. grčiti, chrstati, chvrliti, kača, pipati itd.9 Isključivo južnoslavenskih crta iz toga vremena nije na tom po dručju bilo mnogo. Možemo nabrojiti: 1. razvoj arT-, alT- > raT-, laT- u početnom slogu, za razliku od sjevernoga dijela, gdje je razvitak dvodijelan, ovisno o into naciji riječi; 2. razlika u nastavcima: južno -� u Gen. sg., Nom. i Ak. pl. ja -osnova te u Ak. pl. jo-osnova, za razliku od sjevernoga tzv. trećega jata; 3. južni nastavak -omb u Instr. sg. o-osnova prema sjevernopra slavenskom -bmb; usporedi staroslavenski glasomb s potvr đenim oblikom oplatbmb u Kijevskome misalu; 4. aktivni particip prezenta s nastavkom -y u Nom. sg. m. i sr. roda (usp. stsl. mogy, reky) suprotno s još uvijek neobjašnje nim sjevernim nastavkom -a (usp. staropoljski rzeka, staro ruski moga); 5. stavljanje veznika da na početak zavisne ciljne i objektne surečenice; 6. prevaga sufiksalne derivacije s elementom -e u odnosu na sjeverno -k10; 7. južni leksički dijalektizmi, npr. gaziti, opanak, brna, broj, bu na, kolto, mariti, oholb, rpdb, ruta, slutb, solna, šupl'b.11 H. Popowska-Taborska, op. cit., str. 87.

9

w. Borys, op. cit.

11

w. Borys, op. cit., tamo se nalazi i literatura o predmetu.

1 0 R. Bošković: Razvitak sufiksa u južnoslavenskoj zajednici, >>Južnoslovenski filolog šč), slično kao i u Evangelijaru iz Čedada (IX. sto ljeće) koji bilježi imena slavenskih hodočasnika iz istočnih Alpa, Panonije i Moravske. Slavensku toponimiju s katkada zatrtim fono loškim i morfološkim obilježjima rekonstruiramo i u Austriji, npr. Graz (Gradad Leibnitz (Lipnica); u Rumunjskoj: Dobra, Lipova, ili u Mađarskoj: Budim, Pešta, Dombovar. Stoga je ispravnije smatrati »panonsko razdoblje« prvom fazom u oblikovanju južnoslavenskih jezika s više južnih dijalektizama. Sljedeći je problem činjenica da su se Južni Slaveni koji su živjeli na teritoriju A istodobno selili na jug te u VL i VII. stoljeću zauzi mali teritorij B (cijeli Balkanski poluotok zajedno s Peloponezom i otocima Egejskoga mora). Teritorij B - jezično izrazito podijeljen na

P. Ivić, op. cit., str. 14.

16 D. Brozović: u: D. Brozović, P. Ivić: Jezik srpskohrvatski/ hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Izvadak iz drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb, 1988., str. 2.

17

l l i . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti

M. Lončarić: Rani razvitak kajkavštine, >>Rasprave Zavoda za jezik, 1988., str. 347.-368.

78

HRVATI l NJIH OV J EZI K

istočnu i zapadnu skupinu - ipak nije mogao biti mjesto na kojemu bi se stvorila zajednička obilježja. Iz toga nastaju sljedeća pitanja kao što je rekonstruiranje slaven skih seobenih putova po Balkanu koji su bili smatrani veoma važ nima u otkrivanju uzroka jezičnoga razlikovanja te su upućivali na razmještaj i premještanje Južnih Slavena na području A. Bizantski izvori bilježe da su Slaveni koji su dolazili iz Panonije i Dacije prelazili Dunav u dvama neovisnim pravcima - zapadno i istočno od Đerdapa (Željezna vrata). Zemljopisno podudaranje tijeka izoglosa - koje upućuju na razli čito ostvarivanje jezičnih pojava iz toga razdoblja, a time i na unu tarnje razdvajanje južnoga područja - s mjestom prijelaza Slavena na Balkan - bilo je za neke znanstvenike dovoljno opravdanje za nastale razlike. Uz to su se pojavljivale hipoteze da su jezične razlike koje su dijelile južnoslavenski teritorij postojale još na tlu Panonije i Dacije. No ipak se n ij edna od izoglosa nije protezala na te terene. Može se dakle posvek sigurno tvrditi da je do razlika došlo u vrije me različitoga dolas a na jug ili nakon naseljavanja, na novim bo ravištima. Problematičan je i oblik slavenskih posuđenica u mađarskome jeziku. U najstarijem sloju posuđenica dominiraju jugoistočnosla venske riječi umjesto Posuđenica jugozapadnoslavenskoga tipa ko je bismo očekivali (npr. mađ. Pest - usp. bug. pešt, srp. i hrv. peć, slov. peč). Dva su moguća objašnjenja: prvo, da su te nazive Mađari preuzeli na teritoriju Rumunjske, dakle na području jugoistočno slavenskih utjecaja, odnosno drugo, da se ogranak jugoistočnih Slavena u kasnijem razdoblju našao ponovno u Panonskoj nizini. Protiv hipoteze da j e razdvajanje južnih područja jezika rezul tat kolon izacij e B alkana od dviju različitih skupina Slavena koje su se razišle u dva suprotna smjera: smjer istok - zapad, upravo na Đerdapu, geografska je situiranost niza izoglosa koje nisu istovjet ne sa smjerom kojim su Slaveni prelazili Dunav, nego su smješte ne malo zapadnije od toga mjesta. Naime, izoglose se protežu od ušća Timoka, duž srpsko-bugarske i mađarsko-bugarske granice, od Osogova, zatim u širokom luku sjeveroistočnom Makedonijom

1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti

u


79

do Ovčeg Polja i Skopja, a nakon toga južno od Tetova, do albanske etničke granice blizu Šar-planine.19 Kao što je poznato, uzrok podijeljenosti Južnih Slavena UVJerlJl�o je objasnio Nicolaas van Wijk, 20 koji je dvadesetih godi�a XX. �tolJ � ća postavio hipotezu o pojasu neslavenskih romansk1h past1�s��h naroda, zvanih Vlasima, po planinama, a to su bili predc1. danasnJlh Rumunja. Oni su izolirali obje skupine Južnih Slavena sve do tre nutka ponovnoga dodira koji se mogao dogoditi tek poslije, nakon migracije ili slaviziranja neslavenskih autohtonih �ta�ovnika. Van Wijkovu hipotezu potvrdilo je kasnije otkriće skupme 1zog�os� k��.e je zahvaljujući istraživanjima lingvističke geografij.e utvrd1lo Je ��c nu razdvojenost južnih područja. Teoriju su obogatila nova ot�nc�, među ostalim nazočnost albanskih stanovnika na tom podruqu, t]. starosjedilačkih ilirskih i tračkih stanovnika Balkana.21 Navedene izoglose ubrajaju se u jezične pojave koje možemo da tirati na kraj razdoblja praslavenskoga jezika. Nesumnjivo u njih pripadaju sljedeće: 1. odvojen razvoj p sl. tj, kt� dj te psl. st],. skj,. Z�J, z�. u zapa�n�J. skupini, a njihove zajedničke kontinuante u 1stocnoJ. skupm�: . od nJ l 2. ujednačenost praslavenskihjerova na zapadu, za razhku hova razlikovanja u istočnoj skupini; očuvanost epentetskoga l na zapadu te njegovo zatiranje na isto 3. ku; .

•.

.

1 ''

.'ll

Prema: P. Ivić, op. cit., str.

18.

N. van Wijk: Taalkundige en historiese gegevens betreffende de � udste betrekkingen tu'-"'n serven en Bulgaren >>Mededelingen der Koninklijke akademw van wetenschappen, . 11 fdeeling letterkunde«, deel 55, serie A, 3, Amsterdam, 1923.; 1dem: Les langues slaves. De ' f 'unitt! a pluralite, s-Gravenhage, 1956. •

.!l

Najnovija istraživanja grupiranja jezika na Balka�u predstavio je L. B e dnarczuk: lndoeuropejskie jfzyki Balkan6w, u: ]fZyki indoeuropejskle, l, ur. L. Bedna�czuk arszawa, � 1 �lHS., str. 469.-513. Najvjerojatnije su te grupacije tvorile paleob al �ns u l Jgu u CIJI su sastav ._ _ u lazile tri jezične skupine: mesapsko-ilirska (bliska italskoj obitelJ!), fnglJSko : mak; don� a ( koji se dovezuje na grčki i armenski), tračko-dacijska (bez izrazite povezanosti, m oz a bh z� _ !>alto-slavenskoj skupini). U okviru takve podjele nejasan je s� atus al� an �koga Jezika OJI p okazuje određena obilježja povezana sa svakom od navedemh skup ma, Jako ga se be u v j etno ne može pridružiti ni jednoj.

� �

�

�

�

�

80


4.

uska realizacija praslavenskogajata na zapadu, a široka na isto ku; 5. eventualno: rezultat denazalizacije p sl. p - otvoreniji u istočnoj skupini (bug. riika, mak. raka) nego u zapadnoj (srp. i hrv. ruka, slov. roka); 6. nastavak u Gen. sg. zamjeničko-pridjevne deklinacije -ga na zapadu, nasuprot bugarskoga i makedonskoga -go; 7. tendencija unificiranja nastavaka prvotno mekih osnova -ja, -jo na zapadu (npr. Dat., Lak. sg., Nom., Ak. pl. ž. roda i Ak. pl. m. roda) za razliku od istoka gdje je vladala tendencija uopćavanja nastavaka tvrdih osnova. 8. razlika u konjugacijskim nastavcima na zapadu: l . os. pl. sa dašnjega vremena -mo za razliku od istočnoga -m, -me; 3. os. pl. prezenta -o na zapadu, za razliku od -t na istoku. Ukratko prikazane razlike tzv. južnoslavenske zajednice svjedoče o složenosti problematike - kronološke, teritorijalne i dokumenta cijske. Postoji i dalje niz pojedinačnih pitanja koja čekaju odgovor. Sadašnje stanje istraživanja pokazuje nam da je u razvoju južno slavenskih jezika postojalo kratko razdoblje u kojemu su prapredci Južnih Slavena zauzimali teritorij A (Panonija, Dacija) koji je urodio zajedničkim praslavenskim dijalektizmima. U drugoj fazi, pove zanoj s prijelaznim područjem A/B ili B, teško je govoriti o jačanju ili nastavljanju zajednice jer je to već razdoblje kada Južni Slaveni ostaju bez geografskoga dodira, zbog čega različito ostvaruju niz jezičnih pojava koje su osnovicom njihove današnje podjele. 3.1 .2. Seoba Hrvata na jug

Kroničar Jordanes iz VI. stoljeća u slavenske je narode ubrajao Vende, Ante i Sklavine. Venedi su u njegovo vrijeme živjeli na Baltiku, u porječju Visle te u Č eškoj, Moravskoj i Slovačkoj. Antički su ih autori spominjali već mnogo ranije kao najstarije slavensko pleme. Autima su nazivani istočni Slaveni koji su živjeli između Dnjepra i Dnjestra, dok su Sklavini u V. i Vl. stoljeću zauzimali Daciju i dijelom Panoniju, a sezali su čak do Mezije. Sklavini i Anti

1 1 1 . POGLAVLJE : Razdoblje pretpismenosti

u


81

istodobno su bili važni u slaviziranju juga, višekratno napadajući granicu koja je zaustavljala prodor na Balkanski poluotok pod bizantskom vlašću. Napadali su samostal no ili u savezu s Avarima. Jedna od praslavenskih plemenskih sku pina bili su i Hrvati. To pretpovijesno vrijeme u povijesti Hrvatske smatra se najpro blematičnijim razdobljem o kojemu se mnogo raspravlja i oko ko jega ima dosta spornih pitanja: podrijetlo Hrvata (ne samo slaven sko), njihova pradomovina, etimologija njihova etnonima te sama seoba na jug u današnju postojbinu. Put seobe Hrvata u kontekstu slavenske migracije na jug može se pratiti od mjesta njihova prvot noga sjedišta koje se barem na posljednjoj, predmigracijskoj fazi može locirati u Malopoljsku i sjeveroistočnu Češku, a zove se Bijela Hrvatska.22 Henryk Lowmianski, čiji pogledi također nisu općepri hvaćeni, smješta Hrvate još ranije na gornji tok Visle. Kao pleme, Hrvati su se formirali u III. - IV. stoljeću, iako prve povijesne po tvrde potječu tek iz IX. stoljeća, iz opisa engleskoga kralja Alfreda Velikoga, koji spominje i Srbe. U drugoj polovici VI. stoljeća Hrvati su zajedno s Obodritima i Srbima krenuli na jug, a ostali dio življa asimilirao se s poljskim i češkim plemenima. Njihova je seoba, na kon zaustavljanja na gornjem toku Dnjestra, išla prema Dunavu, odakle su skrenuli na zapad i stigli oko 630. godine u današnju po stojbinu. Došli su tamo na poziv bizantskoga cara Heraklija da se bore s Avarima koji su s Antima i Sklavinima u prijašnjim najezda ma (oko 614.) naselili osvojenu Dalmaciju. U to se doba (609. - 615.) može govoriti o slavenskoj kolonizaciji cijeloga Balkana. S pomoću saveza s Heraklijem Hrvati i Srbi dobili su svoje buduće teritori je i asimilirali se s prijašnjim skupinama. Ostatci Avara (nazvanih Obrima) najduže su se zadržali u Lici i Krbavi te su iza sebe ostavili toponime kao Obrovac, Obrovo, Obrovnica. Zauzimanje Dalmacije omogućilo je nastajanje gradova koje su gradili autohtoni romanski stanovnici bježeći pred najezdama osvajača. Nakon što je osvojen limes Romanus na Dunavu,

��2 Označivanje strana svijeta bojama (bijela označuje zapad, crvena jug) poznato je i u iran skome jeziku, što se navodi kao jedan od argumenata iranske etnogeneze Hrvata.

82

H RVATI l NJIHOV J EZIK

glavni grad Dalmacije, Salona (današnji Solin), romansko se sta novništvo sklonilo u Dioklecijanovu palaču, gdje su osnovali Split (ranije Aspalaton). U sličnim je okolnostima nastao i Dubrovnik (Raguza). Obranili su se i malobrojni bizantski gradovi na kopnu: Trogir, Zadar, Kotor, ili na otocima: Krk, Rab te grad Osor na otoku Cresu. Bila je to srednjovjekovna bizantska Dalmacija s romanskim stanovništvom.23 S dolaskom Hrvata u Dalmaciju, na Jadran, povezuje se najsta rija hrvatska etnogenetska legenda.24 Prvi ju je put zapisao u X. sto ljeću, u djelu De administrando imperio, u XXX. poglavlju, anonim ni autor koji je nastavio posao bizantskoga cara, Konstantina VII. Porfirogeneta. Sadržaj toga zapisa bio je dolazak jednoga od hrvat skih rodova iz Bagibareje (Havarije), gdje se prema autoru nalazila pradomovina Bijelih Hrvata. Jedan od rodova je u VII. stoljeću pred vodilo petero braće (Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos) te dvije sestre: Tuga i Buga (što su zapravo muška imena). U VII. stoljeću, nakon što su avarsko-slavenski osvajači uništili Salonu, Hrvati su pobijedili osvajače i zaposjeli Dalmaciju. Prema iskazi ma povjesničara, autor je zapisao mjesnu usmenu predaju koja nije potvrđena u ostalim izvorima, ali je istinita po činjenicama. Ona ipak nije odigrala tako veliku ulogu kao druge autohtone legende, a napose ona iranska.25 3.1 .3. Etnonim Hrvat

Prva potvrda etnonima nalazi se u darovnici kneza Trpimira (vla dao 845. - 864.) koji je splitskomu biskupu Petru darovao crkvu u zamjenu za pozajmicu. Darovnica je pisana latinicom, a darovatelj 23 �

Primorska ili dalmatinska Hrvatska koju nastanjuju Hrvati obuhvaćala je tzv. Gornju Dalmaciju, odnosno teritorij u zaleđu bizantskih gradova, između obale i Dinare, od rijeke etine do planinskoga lanca Gvozda. To je bila kolijevka hrvatsk e države. Sjeverni predjeli, Između Gvozda i Drave, nazivali su se Posavskom ili Panonsk om Hrvatskom. 24 J. Rapacka: Dolazak Hrvata na Jadran, u: eadem, Leksikon ... , str. 41.-44. Dukljanin iz Bara i splitski kroniča r Toma Arhiđakon iz XIII. stoljeća izvodili su Hrvate od gotsko-slavenskoga vođe Totile i njegovih sedam ili osam plemena te je tako nastala sljedeća >>gotska« legenda. Veću je ulogu odigrala legenda o autohtonosti Hrvata i njihovu južnom, balkanskom podrijetlu te o seobi na sjever. Usp. J. Rapacka, op. cit.

25


u


83

je zabilježen kao dux Chroatorum. Dokument je očuvan u prijepi su iz XVI. stoljeća. Do X. stoljeća etnonim Xorvato označavao je stanovnike maloga područja Like, Krbave, Bosne (do rijeke Plive) i Dalmatinske zagore u zaleđu Zadra, Trogira i Splita. Na ostalim hr vatskim teritorijima rabio se etnonim Slo vinci (na jugu) ili Slovenci (na sjeveru). Etimologija etničkoga naziva Hrvat teška je i unatoč brojnim in terpretacijama26 nije u zanosti općeprihvaćena. Prvu, a ujedno i najstariju etimologiju imena nalazimo u već spomenutome djelu De administrando imperio, gdje se izvodi iz grčkoga khora 'zemlja' te bi prema tome Hrvati bili 'oni koji imaju puno zemlje'. Splitski ar hiđakon Toma (XIII. stoljeće) izvodi ju od naziva starih stanovnika Krka: Curetes, Curibantes. Sljedeća etimologija, ona Jurja Ratkaja iz XVII. stoljeća, povezana je s glagolom hrvati (se). Tu koncepciju možemo naći i u T. Lehra-Splawinskoga koji se poziva na slovačko charviti se 'braniti se' te taj naziv tumači kao epitet za borbena ple mena. Prihvatio ju je Zbigniew Gol'!b (1981.) koji zaključuje da je »prvotno značenje etnikona bio opis dan izvana kojim se izdvajalo red bojovnika od nenaoružana puka. S vremenom se to ime počelo rabiti i za cijelu etničku skupinu«.27 Henryk Lowmianski razumi jeva taj etnonim u značenju 'naoružani ljudi'. Kako bismo pokazali zanimanje za taj problem i njegove različite interpretacije, vratit ćemo se na starije etimologije i navesti pokušaje povezivanja ime na s korijenima: hrev 'panj', haru 'mač' ili Šafafikovu etimologiju chrib� chfbt iz XIX. stoljeća. Poznata su i izvođenja naziva od ger manskoga oblika Harfada 'Karpati' ili gatskoga plemenskoga naziva l lraeda. Naš suvremenik, Heinz Schuster- Šewc, izvodi Hrvate iz psl. chorv-/korv- 'rog, rogat', što upućuje na vrstu kaciga koje su nosili hrvatski ratnici. Druga skupina odnosi se na etimologiju koja traži izvore u iranskome jeziku, na čemu se temelji i iranska etnogeneu pregledu o etimologiji vidi H. Lowmianski: op. cit.; H. Popowska-Taborska, op. cit., str. h:i.-66.; P. Skok: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskogajezika, l, Zagreb, 1971., str. 690. li'l2. Posebnu knjigu posvetio je tom problemu A. Gluhak: Porijeklo imena Hrvat, Zagreb, 1 �l'lO.; idem, Hrvatski etimološki rječnik, Zagreb, 1993., str. 267.-270. :-l;

-' 1

l l . Popowska-Taborska, op. cit., str. 66.

84


za Hrvata. Još je Maks Vasmer dvadesetih godina XX. st. upozora vao na staroiransko (Jšu)haurvata 'pastir', odnosno na osobno ime Horoatos, zapisano na Tanaj skim pločama. I Alemko Gluhak navodi �timol�giju po�ezanu sa staroiranskim hu-urvatha- 'prijatelj' ili s uanskrm hvar- sunce' i huravant- 'sunčan', od iranskoga harvat št� .dolazi o � indoeuropskoga serw- (> serb-), zajedničkoga element� koJ� povez�Je eti.molo�ij� o �aju etnonima: Hrvata i Srba, a to je slje deca skupm� e�rmolosklh Interpretacija koju prihvaćaju npr. Jerzy Nalepa, Kazrmrerz Moszyriski ili Oleg Trubačov.28 Iransko podrije tlo promatranoga naziva nalazi sve više pristaša među znanstve nicima, pa se i Gluhak priklanja Trubačovljevoj hipotezi o etnoni mu Horvati kao o putujućem iranizmu koji se premještao od sta re Rusij�, gdje Tr�bačov vidi prvotno središte, na zapad i na jug. Gluhak rz toga dalje zaključuje da je naziv Hrvat (iz iranskog oblika ha':v�t-) najvjerojatnije isprva imenovao neko iranojezično pleme koje Je poslije slavizirano, odnosno da su to genetski bili Slaveni koji �u poslije primili iranski naziv. To je za sada jedini prihvatljiv za�ljucak �a te.melju č.i.�jenica kojima raspolaže znanost kad je riječ o »IranskoJ« etrmologtJI etnonima. Pov�jes.�i d�seg im�na Hrvat znatno je širi nego današnje nji ho�o SJedrste, ��o upucuje na prijašnja područja koja su naselja vali te na kasmJe seobe. Etnonimi su prisutni od Bijele Hrvatske do Peloponeza, npr.: Charvatce (Češka), Chruati Churbate Kobeth (Nj�m�č��), Charvaty (Moravska), Chorvaty, Ch;rvatice (Sl�vačka). NaJbroJniJI su u Karintiji i Stiriji, na Muri i Glanu: Chorwat, Krot v

tendorf, Krautkogel, Hrvat, Chraberstorf, Krawerspach, Shrawat, Krowot, �robothen i Krobathen. U Sloveniji postoji npr. mjesto Hro vate. Na Jugu Makedonije, kraj Bitole, nalazi se selo Hrvati a uz Prespu Hrvat. Ta imena postoje i na Kosovu i u Srbiji. U Grčkoj �u bi la dva sela, a zanimljiv je i oblik Hrvat na Kreti kraj Irakliona. Osim

toponima, u Sloveniji i Mađarskoj postoje i brojna prezimena tipa Hrvat/Horvat, ali ona su nastala kao rezultat masovnih migracija u XV. i XVI. stoljeću. 28

Detaljnu bibliografiju vidi u: H. Popowska-Taborska, op. cit., str. 66.


u


85

3.1 .4. Raspad jugozapad noslavenske jezične skupine

Sljedeća faza u procesu stvaranja budućega hrvatskoga jezika bilo je odvajanje zapadnoga dijela Balkana, što je osim nastanka sloven skoga jezika urodilo i pojavom triju glavnih dijalekata: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga. Dva prva bila su u povijesti hrvatskoga jezika osnovom njegovih književnih jezika, treći je osim povijesne uloge postao temeljem suvremenih jezika: hrvatskoga, srpskoga i bosanskoga te crnogorskoga. Južna slavistika smatra da je to područje, u skladu s geografskim smještajem etničkih skupina koje su postupno zauzele dio Bal kanskoga poluotoka, bilo podijeljeno na četiri jezične podskupine: alpsku (budući slovenski dijalekti), panonsku (kajkavski dijalekti), primorsku (čakavski dijalekti) i dinarsko-rašku (štokavski dijalekti). Daljnji razvoj te prapodjele bio je predmetom mnogih znanst venih hipoteza. U starije među njima ubrajaju se teorije Frana Ra movša i Aleksandra Belića koji su istraživali kajkavštinu i njezinu genezu, pri čemu nisu mogli zaobići ni njezino mjesto u cijeloj pra skupini, što je dovelo do hipoteza o uzajamnoj povezanosti i podjeli unutar skupine. Slovenski dijalektolog F. Ramovš tridesetih je go dina XX. stoljeća smatrao29 da je daljnji razvoj utemeljen na odva janju dinarsko-raške skupine, a potom i primorske, dok su alpska i panonska skupina imale zajednički razvoj do X. stoljeća, kada je kajkavština ušla u sastav i u sferu utjecaja hrvatskoga kraljevstva za kralja Tomislava. Time je Ramovš priznao genetsko srodstvo kaj kavskoga dijalekta sa slovenskim jezikom.3° Kao potvrdu svoje hiF. Ramovš: Slovenački jezik, u: S. Stanojević: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko jezika, -slovenačka , IV., Beograd, 1929., str. 192.-208.; idem: Kratka zgodovina slovenskega Ljubljana, 1936.; i ostali radovi. M. Lončarić: Kajkavska nar :w Pregled svih hipoteza s literaturom o predmetu predstavlja 10-11, Zagreb, 1985., str. jezik e) te samogla sničkoga l i stražnjega nazala (> o) u srednjokajkavskim dijalektima, kao i novu akcentua cijsku skupinu. : l li

S. Ivšić: Jezik Hrvata kajkavaca, >>Ljetopis JAZU«, 48, Zagreb, 1936., str. 47.-195.

z. Junković: Jezik Antuna Vramca i podrijetlo kajkavskoga dijalekta, Rad JAZU 358, Zagreb, 1972., str. 1.-229. :l? : I ll

Junković naglašuje teškoće do kojih dolazi zbog poistovjećivanja današnjega jezičnog shvaćanja dijalekta s njegovim povijesno-teritorijalnim poimanjem.

88

H RVATI l NJIHOV J EZ I K

i unutar nje samu zapadnu granu, bio je razvoj psl. tj, kt� dj > ć, .f9 (štok.); t', j (čak.); č, j/j',j (kajk.). Dijalekte je izdvajao i razvoj p sl. stj, skj, zdj, zgj > št, žd (ist. štok.); šć, žj (zap. štok.); št� žj (čak.); šč, žj /š, ž (ist. kajk. i zap. kajk.); s, i (jugozap. kajk.). Pojava štakavizma i šćakavizma razlikovala je tadašnju istočnu štokavštinu od zapadne. Obilježja takva tipa bile su naglasne specifičnosti (očuvanje akuta: striiža), odnosno leksičke posebnosti, te nešto kasniji razvojjata. Iz toga je razdoblja i denazalizirano psl. p koje na zapadu daje o, oču vano do danas u kajkavštini, a nešto kasnije u čakavštini i zapadnoj štokavštini > u, dok se u istočnoj štokavštini ranije izjednačuje s eti mološkim u.40 Tomu razdoblju pripada i općeštokavsko u < vo, na prama čakavskomu v/va i kajkavskomu v/ve, kao i razvoj čr- > cr-. Od XIII. do XV. stoljeća može se govoriti o drugoj fazi dijalektne izdiferenciranosti toga područja. Torlačka skupina,41 odnosno ti močko-prizrenski dijalekt koji zbog kontakta s balkanskim jezici ma postupno dobiva njihova obilježja (gubitak duljine i intonacije, zbog čega nastaje ekspiratorni akcent, zatim analitička deklinacija, gubitak infinitiva, postpozicijski član, analitičko stupnjevanje, dvo struki zamjenički objekt ...) te se u velikoj mjeri udaljava od istočne štokavštine. S druge strane, istočnu i zapadnu štokavštinu zbližu ju novonastala zajednička obilježja (npr. novoštokavski naglasni sustav). Zapadna štokavština nadalje se udaljuje od čakavštine i kajkavštine. U tom razdoblju svi dijalekti stvaraju svoja tipična obi lježja. U štokavštini se događaju važne promjene u samoglasničko me sustavu, npr. razvoj jata (jekavski, ijekavski, ikavski, ekavski, miješani), vokalizacija kao u čakavštini, slično kao i razvoj samo glasničkoga l te inovacijska obilježja koja se pojavljuju samo u što kavštini, npr. razvitak -l > -o (ili -a); palatalizacija tipa poći, pođem; 39

osti 1 1 1 . POG LAVL JE: Razd oblje pretp ismen

u


89

te različite fleksijske izmjene, npr. nov nastavak u Gen. pl. m., ž. i sr. roda -ii itd. ini slaNešto drukčiju koncepciju razlika u jugozapadnoj skup razvit oblje venskih jezika daje M. Lončarić,42 istražujući ranojurazd at�an� se ka kajkavskoga dijalekta. Prema njegovu �iš�je� r�oz�lstoc nosto skupina podijelila u dva dijela, od kojih je 1stocm tvonavsku štok av kavsko i torlačko narječje, a zapadni - zapadnu šćak . Do te točn e štinu, čakavski i kajkavski dijalekt te slovenski jezik � iz dviju oja razv tvrdnje autora je dovela analiza tijeka i rezultata �ven��o�� J. ��l: glosa: tj, dj te štakavsko-šćakavske izog lose . U sl avstml: e, J; sc, ku razvoj psl. tj, dj te stj, skj, zdj, zgj isti je kao u kaJk ine slaže se živane skup . ž3 (š ž). Kronologija pojava u okviru istra ? JUgozas prethodnim shvaćanjem. Naime, do X. stolJ eCa skupm �benik Ci a. padno-slavenskih dijalekata cjelina je s istim obilježjim a diJal ekta koji je utjecao na formiranje kajkavskoga kao posebnog m novi p�a bio je svojstven naglasni sustav s tzv. metatonij�kim iliznat ostahm slavenskim kajkavskim cirkumfleksom u osnov1, nepo i dijalek hrvatskim dijalektima. U tom se razdoblju oblikuju i ostal i slije d. ensk vrem ti, samo je u torlačkom narječju malo pomaknut v

l

•

.

'

a 3.2. I ran ska etn oge nez a H rvat

stječe u Hr Osamdesetih godina XX. stolj eća veliku popularnostniječ e nj�hov vatskoj teorija o iranskom podrijetlu Hrvata kojaosobnom slavenski rodovnik. Izvorište te teorije nalazi se u ma nadgIme nu Horoathos ili Horovathos, zapi sanome na dvje oj polorob vic� drug nim ploč ama iz II. ili III. stolj eća, otkrivenima u(dan Azov kraJ XIX. stolj eća na tlu antičke grčke kolonije Tanais asploč ttostova na Donu).43 U znanstvenu literaturu Tanajske e uveo

U zapadnoj štokavštini djelomično dolazi j.

40 Ovo nije iscrpan pregled obilježja koja su utjecala na raspad i jezično razlikovanje jugo zapadno-slavenskih dijalekata. Detaljan opis toga problema viđenoga iz kajkavskoga dija lekta vidi u: M. Lončarić: Rani razvitak ...

41 Naziv potječe od Torlak, tor/ački (iz turskoga) i označava ljude koji ne govore ni srpski ni bugarski. Te se dijalekte naziva i šopski, a Šop je (iz turskoga) označavao stanovnika gora s obje strane srpsko-bugarske granice. Danas se te dijalekte smatra prijelaznima između srpskoga jezika s jedne te makedonskoga i bugarskoga s druge strane.

M. Lončarić: Rani razvitak ... im po � hodzeni� nom na članku J. Mol �sa: Te_o �ia o irans n Te tvrdnje temel jim uglav w krajach slow!owej kultur oscl · tozsam my · Proble , u neza kCJe 1· 0o;e 1': ], 1un < )wrwatow - rozwo" pro, 7.-3 � . str. 2003. awa, Warsz zynska, 11/tskich. (!ejJormy i przemiany), 2, ur. J. Goszc e vidi elanak podatk · . tvene znans e iscrpn za a , a crtam m 1 Ille m pred stavlJam samo u glavn l:'

•

•

1. Molasa.

•

�

!�J •

90


je K. ]irečeJOgnište>govor je konkretan idiom kojega mjesta ili kraja, 55.. D. Brozov1c. ' def"1mra _ diJalekt Je skup uskosrodmh govora pojedinoga područja, a narječje je skup srodnih dija lekata«. 56 J. S�!ić: Hrvatski standardnijezik i dijalekti. Teze za diskusiju, u: Jezična norma i varijeteti, Zbormk HDPL, ur. L. Badurina, B. Pritchard, D. Stolac, Zagreb-Rijeka, 1998., str. 481.-484.


u


95

najezda na Balkan i njezine posljedice u obliku migracija. To je i razdoblje završetka novoštokavskih inovacija kao što je akcentua cija i sinkretizam Dat., Lok., Ins tr. pl., i drugih jezičnih pojava, npr. nove palatalizacije sjotom (novijajotacija: braća < bratja < bratbja). štokavski dijalekti zauzimaju najveći prostor današnje Hrvatske, a kao j e d i n i pojavljuju se u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji. Glavni krite rij njihove unutarnje podjele jest razvoj p sl. jata (XIII. - XIV. stolje ća) u > e, i, ije, je; otuda ekavski, ikavski, ijekavski i jekavski dijalekti. Neki od njih imaju miješanu realizacijujata. Drugi su kriterij no voštokavske naglasne i fleksijske inovacije prema kojima dijalekte dijelimo na staroštokavske i novoštokavske. U zajednička obilježja većine štokavskih dijalekata ubrajaju se57: l. što ili šta kao neosobna upitna zamjenica. 2. Razlikovanje dvaju kratkih i dvaju (ili triju) dugih silaznih i uzlaznih akcenata te zanaglasne duljine (u dijelu dijalekata). 3. Razvoj p sl. tj, dj > ć, 3 (iznimno j). 4. Razvoj psl. p > u (zub) i samoglasničkoga l > o (vuk), uz dvogla sno uo (vuok) u srednjoj Bosni i različit razvoj u torlačkom di jalektu. Razvoj inicijalnoga Vo (sa slabimjerom) > u (unuk). 5. 6. Vokalizacija izjednačenogajera u a (s iznimkom zetsko-južnosandžačkoga i torlačkoga dijalekta). 7. Metateza psl. VbS- > sv- (sve). B. Razvoj psl. čr- > cr- (crn), osim u slavonskome dijalektu. �l. Prijelaz suglasničke skupine cr > tr (črešna > crešna > trešna). 1 0 . Razvoj -l > -o/-a (osim glagolskog pridjeva radnog u dijelu Slavonije). I l. Razvojjt, jd u procesu nove jotacije > ć, 3 kao rezultat parnica uja granice sloga u prefiksalnim oblicima glagola iti - poiti > pojti > potji > poć(i), pođem (s iznimkom u slavonskome, zapad nobosanskome i istočnobosanskome). �.7

Navodim prema: J. Lisac: Hrvatska dijalektologija ... , str. 7.-18. te idem: Narodni govori. 1/uod, u: Hrvatskijezik... , str. 177.-193., kao i štokavski i tor/ački idiomi Hrvata, str. 97.-204.

96


12. Sekundarna palatalizacija (novija jotacija) usnika i prednjo-je zičn o-zubnih suglasnika: braća, pred građe, groblje, snoplje < bratbja, predgradbje, grobbje, snopbje (osim u Slavoniji i Bosni). 13. Gubitak fonema h (uz iznimke). 14. Nov i nastavak u Gen . pl. m., ž. i sr. rod a -ii (u XIV. stolj eću) (gradova, žena, sela, s broj nim iznimka ma). 15. Od XIV. stolj eća proširenost nast avka -u za Lok. sg. m. i sr. rod a (iz deklinacije u-osnova): u gradu, u selu. 16. Sinkretizam Dat., Lok., lnstr. pl. m., ž. i sr. roda: gradovima, se lima, ženama (uz iznimke). 17. Proširenost množine u većini jedn osložnih imenica muškoga roda morfemom -ov-l-ev - (sin - sinovi, kraj - krajevi), uz brojna odstupanja. 18. Nastanak novoga nastavka -om u Inst r. sg. ž. roda po analogi ji s o- osnovama (rukom, rukan, ruku n) umjesto nastavka -ov < - OVb < psi. -ojp (do druge polovice XIII . stolj eća). 19. Nastavak -og(a) u Gen., Ak. sg. m. i sr. roda pridjevno-zamjenič ne deklinacije (drugoga), s iznimkama, npr. u dubrovačkome dijalektu. 20. U žen skoj deklinaciji, u većini dija lekata uopćeni su nas tavci -ja-osnova. 21. Očuvanost aorista. 22. Posebne konstrukcije s brojevim a 2 - 4 (dva, tri, četiri učenika) . 23. Veli k broj turcizama.

U skupini štokavskih dijalekata izdvaja se sedam dijalekata s obzi rom na već spomenute kriterije (izgovorjata, novoštokavske pojave, eventualno pojava štakavizma/šćakavizma). Dva su staroštokavska: slavonski, istočnobosanski; i dva novoštokavska: zapadni bosan sko-hercegovački i istočnohercegovački. Ostali su dijalekti izvan granica Hrvatske i njima se služi malobrojni hrvatski živalj. U njih pripadaju: novoštokavski šumadijsko-vojvođanski te staroštokav ski: kosovsko-resavski i zetsko-južnosandžački. Posebno mjesto za uzima prijelazni torlački (timočko-prizrenski) dijalekt.

1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika

97

Slavonski je dijalekt58 najarhaičniji staroštokavski dijalekt, a isto dobno je unutar sebe raznolik, posebno u odnosu prema reflek su jata. Sjeverni, podravski dio uglavnom je ekavski uz miješani ekavsko-ikavski izgovor (dite - deteta) te s očuvanjem reliktnoga psi. nezamijenjenoga jata koji se izgovara kao suženo e ili kao dvo glas ei, ali i s ikavsko-ekavskom realizacijom. Na južnome, posavskom dijelu postoji ikavizam (dite) uz ikavsko-jekavsku realizaciju (dite djeca/deca) i ikavsko-ekavsku (dite - dete) te ekavsku, a ima i rijetko očuvanjat. Nema ijekavskoga izgovora. Dio slavonskih govora čuva staru akcentuaciju u kojoj uz silazne akcente postoji i posebni me tatonijski akut (dugouzlazni koji se nije slio s dugosilaznim akcen tom kao što je to slučaj u drugim dijalektima). Veći dio dijalekata ima nove uzlazne akcente pa se na nekim područjima pojavljuje pet naglasaka. Ostala su obilježja šćakavizmi uz rjeđu pojavu štakavi zama; gubitak h, omekšano st l, n ispred i (moljiti, naslonjiti); nedo sljedan prijelaz ovisno o kategoriji -l > -o (posal, dal > posao, dao/ do); čest izostanak nove i novije jo tacije - otuda riječi tipa najt(i), dojdem, divji; redukcija prednjonepčanih i stražnjonepčanih afri kata u jedne: ć, 3 (nema č, dž) ili obrnuto; na dijelu teritorija očuva na je suglasnička skupina čr-; javlja se protetsko v- (vuzak); uz ar haičnu deklinaciju postoje i novoštokavski oblici; češći je infinitiv t ipa namazat; nema imperfekta, a aorist se rabi rijetko; pojavljuju se originalne tvorbene kategorije; u leksiku ima mnogo turcizama, germanizama i hungarizama. Istočnobošnjački je staroštokavski, šćakavski dijalekt: ima sta re silazne akcente, katkada se pojavljuje pomak kratkosilaznoga i prednaglasno duljenje; ijekavsku realizaciju jata uz miješanu: de t e - djeteta, dijete - diteta, dete - diteta; usporednu pojavu j/j < psi. dj; prelaženje a > e nakon r (vrebac); susreće se razvoj samoglasno ga l > uo; novija su obilježja: čr- > cr-; Vb- > u-; nedosljednu realiza ciju novije jotacije; deklinacija je u većem stupnju novoštokavska; radnja koja se ponavlja izriče se u prošlosti konstrukcijom tipa on '•11

l il l

d ijalektološku literaturu.

Navodim samo osnovna obilježja dijalekata te upućujem na bogatu prethodno prikaza

98


bi pričaj 'često bi pričao' (pomoćni glagol u kondicionalu i glagol u 2. os. imperativa). Zapadni bosansko-hercegovački jest ikavski novoštokavski di jalekt iako ima neke ostatke stare akcentuacije u zapadnoj šćakav skoj Bosni (očuvanost akuta, nepomicanje dugosilaznoga nagla ska). Istodobno su neka akcentološka obilježja pridjeva i zamjenica (tužan - tužno, mene - meni), suprotno od vukovske norme (tužan tužna - tužno; mime, meni) katkada prihvaćena u hrvatskome stan dardu. Kako smo već spomenuli, naglasni sustav toga dijalekta po stao je osnovnom naglasne norme u hrvatskome jeziku. Dijalekt se teritorijalno razlikuje s obzirom na realizaciju mnogih obilježja, npr. na tlu tzv. jezičnih otoka koji su kao posljedica migracija nastali izvan glavnoga područja i gdje se pojavio utjecaj susjednih dijale kata. Može se tako izdvojiti štakavsko područje (najopćenitije: u za padnoj i srednjoj Bosni i Dalmaciji) i šćakavsko područje (zapadna Hercegovina, područje zapadno od Cetine, Lika i oaze: Bačka - bač ki Bunjevci, Molise u Italiji, Mađarska ...). Nejednoličnost razvoja -l, gdje se uz -o (čuo) pojavljuje -ja (čuja); gubitak h (osim u Bošnjaka) uz supstitute j, v, k. Nedosljedno provođena novija jotacija (grubji, netjak); u blizini čakavštine pojavljuju se obilježja poznata i tim di jalektima, npr. psl. dj >j (meja, slaji); tip vrebac ili jadranizmi: -m > -n, j < lj Uudi). Osim toga, uz jadransku obalu ima mnogo roma nizama, dok se u cijelome navedenom dijalektu pojavljuju brojni turcizmi. Istočnohercegovački je novoštokavski dijalekt. Kratki jat na ju goistoku se ostvaruje kaoje, dugijat daje dvosložno ije na jugoisto ku, a na sjeverozapadu jednosložno -je. S tom je pojavom povezana novija jotacija, tj. sekundarna palatalizacija suglasnika koji stoje ispredjote, prema načelu: suglasnik + je < e > ć, j, s, i, pij, bij, mij, vij (ćerati, devojka, sekira, zenica, pljesma, mljera, vijera, blježim, usp. književno: tjerati, djevojka, sjekira, zjenica, pjesma, mjera, vje ra, bježim) s različitim tijekom izaglasa za pojedine novonastale suglasnike. U Dubrovniku nema takve pojave. Pojavljuje se gubitak h (osim u Dubrovniku) ili njegova zamjena supstitutima k, g i pri mjeri rotacizma (more umjesto književnoga može). Završetak par-


u


99

ticipa -ao često prelazi u -o (reko) ili -a (reka). Osim novoštokavske fleksije postoje i stari oblici (posebice na sjeveroistoku). Pridjevno -zamjenična deklinacija zadržava nastavke tipa tvrdih osnova s dvosložnom kontinuantomjata (tvojijeh, vrućijem). U leksiku ima brojnih turskih, romanskih i njemačkih posuđenica. Dubrovački se govor ubraja u taj dijalekt, ali ima niz posebnih obilježja, što je povijesno nasljeđe. Poznat je tzv. kanovački naglasak, tj. duljenje kratkouzlaznoga naglaska u dvosložnim riječima ispred kratkoga sloga Uezik umjesto književnogajezik). Kratkijat dajeje, dok se dugi jat pod uzlaznim akcentom obično razvija uje (rjeka), a pod sila znim naglaskom u dvosložno ije (br'ijeg). U dalmatinizme se ubraja ju kraćenje dugoga samoglasničkoga r; prijelaz -m > -n; lj >j; čk > šk, kao rezultat prirodne blizine čakavskih područja s tim obilježjima. 3.3.2. Čakavski dijalekti

Čakavski dijalekti59 danas zauzimaju relativno malo područje od lstre do Lastova, a obuhvaćaju otoke (od Cresa do Lastova i Kor čule), uski dio obale (Hrvatsko primorje do Novoga i Senja, od Zadra do ušća Cetine te zapadni dio poluotoka Pelješca) te dio kopna ko j i obuhvaća Istru i otoke unutar štokavskih i kajkavskih dijalekata (Žumberak, okolica Karlovca, Ogulin, Otočac). Kolijevka hrvatske države bila je srednja Dalmacija koja je također teritorijalno pripa dala čakavskome dijalektu koji postoji i danas, ali zbog migracija samo djelomično. Južnu granicu čakavskoga dijalekta dijalektolozi su postavili na rijeci Cetini, iako postoje hipoteze o njegovoj neka dašnjoj prisutnosti na makarskom i dubrovačkom primorju koji su smješteni mnogo južnije. Bila je to važna hipoteza oko koje se du go godina raspravljalo jer je riječ o prvotnoj dijalektalnoj čakavskoj osnovici u Dubrovniku, a raspravu je potaknuo »miješani« čakav sko-štokavski jezik dubrovačke poezije u XVI. stoljeću.60 Takav ras506. M. Hraste: Čakavski dijalekat, u: Enciklopedija Jugoslavije, IV., Zagreb, 1960., str. Č je, u: D. -508.; M. Moguš: Čakavsko narječje, Zagreb, 1977.; D. Brozović: akavsko narječ vidi Brozović, P. Ivić: Jezik srpskohrvatski/ hrvatskosrpski ... , str. 217.-230. Od starijih radova A. Peco: Pregled . . , str. 127.-164.

"9

r;o

.

Više o tome u V. poglavlju.

100

HRVATI l NJIHOV J EZIK

pored čakavskih dijalekata rezultat je migracija zbog kojih je došlo ' do ekspanzije štokavskih dijalekata. Zato se prvotno područje ča kavskih dijalekata očuvala kao čisto čakavsko, najčešće na udalje nijim otocima, negdje je poprimilo jače ili slabije štokavske utje caje, a drugdje su ga opet preplavili štokavski dijalekti s vidljivim čakavskim supstratom ili adstratom. Njegov najmanji dio zaposjeli su čisti štokavski dijalekti. Iz toga proizlaze velike razlike u čakav skome dijalektu, njegova su obilježja ili isključivo čakavska ili su zajednička s kajkavskim i štokavskim dijalektima, što uvelike ote žava klasifikaciju čakavskih dijalekata jer se ne može primijeniti jedan nadređeni kriterij. U dijalektologiji se rabi nekoliko kriterija, a najčešće su to morfološki, naglasni, teritorijalni ili fonetski kriterij. Potonji se može temeljiti na izgovoru psl. jata, suglasni čkih skupina št!šć te pojavi caka vizma. Teritorijalna podjela M. Hraste sastoji se od dvije skupine ča- 1 kavštine na osi sjeverozapad - jugoistok, gdje postoji niz izaglasa koje doduše nisu posve povezane, nego teku samostalno i opisu ju granice arhaizama kao i inovacija. Sjeverni dio čuva starije sta nje dijalekata, pokazuje zajednička obilježja s kajkavskim i sloven skim dijalektima, dok je južni ogranak pod štokavskim utjecajem. Sjevernu skupinu obilježuje niz fonetskih, fleksijskih, akcenatskih i sintaktičkih pojava koje se razlikuju od južnih realizacija. U te poja ve pripada ekavski ili ikavsko-ekavski refleksjata, za razliku od juž noga, ikavskoga izgovora (od Zadra prema jugu), slična je i posebna vokalizacijajera na kvarnerskim otocima, razvoj sonanata ili razvoj p > o (/južno u). Može se ovdje navesti prijedlog i inicijalno v(a-) na prama u- (vnuk). Rjeđa je pojava prefiksa vi- (< vy-), zajednička sa slovenskim jezikom. Glavno je fleksijsko obilježje širenje nastavaka tvrdih a-osnova (na jugu ja-osnova), uz Instr. jednine tipa vodu(n), što je zajedničko kajkavskim i slovenskim dijalektima, u opoziciji s južnim oblicima vodov, vodon. Slični su i oblici Dat., Lok. i Instr. množine: ženan, ženami, ženah naprama južnim nastavcima -an, -ama(n), -ami(n) koji su već rezultat utjecaja novoštokavskoga sin kretizma. Kvarner je očuvao ostatke specifičnoga čakavskoga im-

u povijes ti hrvats koga jezika 1 1 1 . POGL AVLJE : Razdo blje pretpi smeno sti

101

Osim toga, u perfekta. Južni dio nije očuv ao aoris t ni imperfekt. nosti . sjevernome dijelu bilo je arhai zama i akcenatskih poseb i i podje la Osim podje le prem a »meridijanu« može se prim ijenit u i kopne prem a »para leli« koja čakavštinu dijeli na otočnu, obaln u odno su -0, nu. Na otocima je jedan od češćih primjera razvoj -l > ajem ikav prema obaln im područjima koja čuvaj u -l ili ga pod utjec ske štokavštine ostvaruju kao -OJa. Č esto primj enjivan fonetski kriterij (izgovorjata) omogućuje podjelu čakavštine u četiri skupi ne: l. 2.

:1. ·1 .

od Rijeke Ekavski dijalekti u sjeveroistočnoj Istri, na Kvarneru, ično do Bakra, u Senju te na kvarnerskim otocima (Cres, djelom Krk i Lošinj). od Bakra Ikavsko-ekavski dijalekti danas postoje na području erski te do Novoga Vinodolskog, a takav izgovor imaju i kvarn Otok . Toj zadarski otoci : Krk, Rab, Pag, Susak, Uglja n i Dugi a juž mjest i skupi ni pripada i kopneno zaleđe Kvarnera (Lika) su jata u no od Kupe . Izgovor se teme lji na ikavs kom reflek d, s, z, svim polož ajima osim ispre d denta lnih sugla snika (t, dica, brig, n, l, r) ako u sljedećem slogu dolazi a, o, u, fJ (vrime, Meyera i mliko, svića - leto, testo, zvezda, belo, sused, (pravilo Jakubinskoga). od Zadra Ikavski dijalekti zauzimaju srednju i južnu Dalmaciju, : Brač, do polov ice poluo toka Pelje šca te dalm atins ke otoke Hvar, Vis, Korčula ... se ne Jekavski dijalekt nalaz i se samo na otoku Lastovu, iako čakavski može isključiti da je takav izgovor u prošlosti imao i da je Las Pelješ ac. Razlo g takva izgovora traži se u činjen ici 1272. go tovo dugo bilo pod vlašću jekavskoga Dubrovnika (od dine).61

povijesnom razvoju te pojave i usporedbi sa susjedn im "l'· cit., te A. Peco, op. cit.

'' 1

(>

dijalektima vidi D. Brozović,

102

H R VATI l NJIHOV J EZIK

Glavne zajedničke crte čakavskoga narječja su sljedeće: l.

2.

3. 4. 5. 6. 7. 8.

9.

62

Upitna neosobna zamjenica ča (če), Gen. česa. U nekim govo rima dolazi što/šta, čak i kaj, ali uz to se čuvaju oblici zač, nač, poč. Vokalizacija ujednačenoga jera, također i slaboga (zajedničko sa štokavštinom), bez obzira na duljinu jest a, osim n a kvarner skim otocima, gdje je vokalizacija ostala povezana s duljinom (slično kao u slovenskome),jer se u dugom slogu također voka lizirao kao a, dok je u kratkome slogu davao e (Cres te Vrbnik i Omišalj na Krku) ili o (u Dobrinju na Krku). U ovome dijelu javlja se iznimna i povezana s prethodnom pojavom realizacija vokalnoga l > bl > el (Vrbnik, Omišalj) te ol (Dobrinj) naspram općega razvoja vokalnoga l > u.62 Denazalizacija '� >'a (poslije j, č, ž), npr.jazik, žaja, pačati. Razvoj p sl. tj, dj > t', j (kut'a, meja), a p sl. stj, skj, zdj, zgj > št: žj (št'ipati, možjani) uz štakavsku realizaciju. Očuvanje skupina čr- (črivo/črevo, črn). Očuvanje fonema h. Nepostojanje palatalizacije tipične za štokavštinu, ali postoja nje oblika tipa: najden, najt(i), dojde, netjak, sudje. Arhaična akcentuacija koja čuva praslavensko mjesto naglaska. Postoje tri vrste naglasaka: dugosilazni, kratkosilazni i dugo uzlazni, tzv. čakavski metatonijski akut n koji potječe od novo ga praslavenskog akuta ili od novijega čakavskog akuta koji se u štokavštini spojio s dugosilaznim naglaskom (usp. štok. straža, čak. straža). U nekim su govorima oni reducirani na dva nagla ska zbog ujednačavanja čakavskoga akuta s dugosilaznim na glaskom. Duljinu čuvaju i prednaglasni samoglasnici. Sjeverni dio ima arhaičniji tip naglasaka (starca) od juga (starca). Arhaičan pogodbeni način bin, biš, bi, bimo, bite, bi nije samo lokalni nego općeslavenski arhaizam.

Ovdje nismo iscrpili te probleme jer npr. na otoku Lošinju vokalno l > al, a kao arhaizam očuvan je u mjestu Risika na Krku. Vokalizacija i razvoj sonanta na kvarnerskim otocima dobro ilustrira teritorijalni kriterij te pripadnost sjevernoj čakavštini te otočnome pojasu.


u


103

U čakavštini ima ijadranizama63 kao novijih crta čiji su izvori čakavski dijalekti na otocima i obali, odakle su se širili na druge ja dranske štokavske dijalekte (Dubrovnik), čak i na kajkavske, iako i h nema u čakavskim dijalektima dijaspore te u onima dublje na kopnu. U njihovu nastanku sigurno su važnu ulogu imali dodiri s venecijanskim dijalektom. U njih se ubrajaju već spomenuti: prije laz -m > -n, lj > j; čk > šk, kraćenje dugoga vokalnoga r. Rjeđi je ne stanak -t (pe < pet, da < dati). U jadranizmima je nesumnjivo i velik broj romanskih posuđenica. Može se spomenuti i cakavizam64 koji je danas prisutan na Visu, Hvaru, Braču, Molatu, Istu, Silbi, Pagu, Krku, Cresu, Lošinju, Susku, a na kopnu u Trogiru te djelomično u Senju i gradu Bakru kao i u brojnim mjestima istočne, srednje i za padne Istre. Klasični cakavizam odnosi se na prijelaz č, ž, š u e, z, s (ea, macka, zena, sirak, kazes), odnosno na razvoj č, ž, š > e, i, s (ea, c:udo, iena, iivit, sirak, selo). Miješanjem nekoliko spomenutih kriterija dobivamo podjelu čakavštine na šest glavnih dijalekata: t. 2.

"·1

Ekavski, čakavski, u sjeveroistočnoj i srednjoj Istri (Pazin) te na obali Hrvatskoga primorja, do Bakra, na Cresu i u sjevernom dijelu Lošinja. Ikavsko-ekavski, srednjočakavski, nalazi se na obali od Bakra do Novoga, i s izoliranim Senjom. Obuhvaća i Krk, južni dio

Ranije se rabio termin dalmatinizam koji je ipak ograničavao doseg tih pojava. ' "' Prvi se tim problemom bavio M. Malecki: Cakawizm z uwzglf!d� ieniem zjawis� podob. � 11ych, Krakow, 1929. Njegovi pogledi na genezu cakavizma (utjecaJ mletackoga diJalekta) p.ri hvatili su A. Belić i M. Hraste pomičući tako kronologiju pojave s XVII. na XV. st. S druge 1 , . s t rane J. Hamm: Cakavizam i njegova geneza, »Radovi Instituta � Zadr�·� 3 , Zagreb, 1 �58., ·· s t r. 21.-38., tražio njegov uzrok unutar samoga jezičnoga sustava. Z. Mul]anc: Lo cakaV!smo ul/a luce della linguistica »contrastiva«, »Die Welt der Slaven« 4, Wiesbaden, 1966., str. 367.:17'!. u navedenoj je raspravi tražio uzrok u sustavu kao i u vanjskim čimbenic�ma - u do1 1 i r u s mletačkim dijalektom koji je mogao ubrzati potencijalne čakavske razvoJne tenden-. 1 i jP. Taj pogled dokumentira M. Moguš: Uzroci cakavizmu, u: Prilozi za VIII. meduna�odm ,f11pistički kongres, Zagreb - Ljubljana 3.-9. IX. 1978., Zagreb, 1978., str. 85.-9 3. Na nuz�ost . da ljnjih istraživanja i kritičke analize postojećih hipoteza upozorava W. B ?rys: O badamac� M_alec�l. Mteczyslaw u: /atach), 75 (po Maleckiego Mieczyslawa przez chorwackich rl ;11Lekt6w t ':/owiek, uczony, organizator, ur. J. Rusek, Krakow, 2005., str. 183.-191. Autor se pnklanJ � � 1 1 raženju uzroka cakavizma u dodirima dvaju jezičnih sustava: slavenskoga (cakavskog) 1 11 1 11anskoga.

104

1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika


Lošinja, proteže se do Ugljana i Dugog otoka. U tu skupinu ub rajamo i dijalekte u Lici i Pokuplju te najveći dio Gradišća (Bur genland) u Austriji. Taj je dijalekt najraznolikiji. 3. Ikavski, južnočakavski, zbog migracija povučen sa svoga pra teritorija na uski, isprekidani obalni pojas od Novigrada, Za dra, do ušća Cetine. Tu su i otoci: od Pašmana na zapadu do Korčule i Visa na istoku zajedno s polovicom poluotoka Pelje šca. Starosjedioci su emigrirali iz te pradomovine u Istru i u Gradišće (Burgenland). 4. Jekavski dijalekt Lastova s njemu hipotetski pripadajućem ča kavskim Pelješcem. Vidljivi su zapadnoštokavski utjecaji. 5. Ikavski štokavsko-čakavski, u južnoj i zapadnoj Istri s vodičkom oazom u sjeveroistočnoj Istri. On je nastao kao posljedica mi gracija iz Dalmacije, gdje su ljudi govorili prijelaznim štokav sko-čakavskim dijalektom. Ima sljedeća obilježja: ča, skupine št, žd, ujednačenost ć - č, prijelaz štokavskoga j > ž (mlaži). 6. Buzetski (ili gornjomiranski) u sjeverozapadnome dijelu Istre, s refleksomjata kao uskoga e. Osim svojih tipičnih crta, pokazuje povezanost sa slovenskim jezikom. 3.3.3. Kajkavski d ijalekti

Kajkavski dijalekti65 zauzimaju zatvoreno područje sjeverozapad ne Hrvatske i Gorski kotar. Kajkavska je i Hrvatsko Selo izvan južne granice kajkavštine, kao i druge oaze izvan granica zemlje, nasta li kao rezultat migracija, kao u Banatu (Vojvodina), Rumunjskoj, Mađarskoj i u austrijskome Gradišću (Burgenland), gdje postoje dva jaka središta, te konačno u koloniji Horvatsky Grob kraj Bratislave koja ondje postoji od XVI. stoljeća. Kajkavska narječje, slično kao i čakavsko, iz njihovih prasjedišta u zapadnoj Slavoniji te u dijelu južnih i jugoistočnih područja od XVI. do polovice XVII. stoljeće . 65 o sim vec. nave dene l Iterature " , potpunu bibliogra fiju ima opširna monografija M . Lončarića: Kajkavska narječje, Zagreb, 1977. Sintetski pregled: idem, Kajkavska narječje, u: Hrvatskijezik ..., str. 231.-246.; A. Peco: Pregled. ., str. 164.-192.; M. Hraste: Kajkavski di jalekat, u: Enciklopedija Jugoslavije, IV., Zagreb, 1960., str. 508.-51 1.; D. Brozović: Kajkavska narječje, u: D. Brozović, P. Ivić: Jezik, srpskohrvatski! hrvatskosrpski ... , str. 90.-99. .

105

i z bacili su štokavski dijalekti.

Kajkavština je zato zauzela čakavske l1�rene. Istočna kajkavska granica u Slavoniji sezala je u davnini do Požege, Slatine i Virovitice. Narječje je počelo gubiti teritorij još u X . stoljeću kada su zbog upada Mađara kajkavci izgubili zemlju sje verno od Drave. Manji dio izgubljenih teritorija na istoku ponovno se naseljava od XVII. stoljeća, zbog čega su i zahvaljujući novošto kavskim dijalektima i različitim kajkavskim dijalektima nastali no vi dijalektni tipovi, kao npr. u sjevernoj Moslavini ili u Podravini. Kajkavska narječje vrlo je raznoliko. Kako su tekla istraživanja njegovih dijalekata, tako su se mijenjali i kriteriji njegove podjele i sama podjela. Aleksandar Belić (1927.) dijelio je kajkavske dijalekte prema fonološkom kriteriju u tri skupine, a S. Ivšić (1936.) s obzirom naglasna obilježja - u četiri skupine. Brozovićeva se klasifikacija ( 1 963.) sastoji od šest dijalektnih skupina.66 Mijo Lončarić dijeli kaj kavska narječje u dvije glavne skupine. U prvu, središnju, ubraja ve ,:i nu kajkavskih govora koji imaju zajednička obilježja tipična za to n arječje. U drugu, manju skupinu ubraja granične zapadne govore koji nemaju svih tipičnih obilježja. U toj skupini Lončarić izdvaja {�etiri govora: gorskokotarski, zapadnomeđimurski, donjosutlanski (s čakavskom osnovicom) i plešivičko-prigorski. Prva se skupina di jdi na temelju naglasnih i samoglasničkih obilježja (npr. razvoj p i vokalnoga l) u niz podtipova, što na kraju daje 15 dijalekata na koje l .ončarić dijeli kajkavska narječje. To ipak nije konačna klasifika cija ovoga dijalekta, što naglašava i sam autor jer još nisu proučeni svi kajkavski govori. Stoga ćemo prikazati samo glavne crte tog narječja: l.

�-

Neosobna upitna zamjenica kaj, kej, ke, koj, kuj. Posebni naglasni sustav s tzv. metatonijskim ili novim kajkav skim praslavenskim cirkumfleksom.

"" D. Brozović pokrenuo je i teoretske probleme oko klasifikacije dijalekata, usp. O kryte ' iu ch strukturalnych i genetycznych w klasyfikacji dialekt6w chorwackoserbskich, >>Biuletyn

l 'olskiego Towarzystwa J'rzykoznawczegoJezik« l l , 2, Zagreb, 963., str. 53.-60.; idem, Dijalekatska slika hrvatsko11pskogajezičnog prostora. In memoriam prof Mati Hrasti, »Radovi Filozofskog fakulteta u /.ad rU Mutimir, lat. Centena = Cf!tina > Cetina)? Latinski je jezik u Hrvatskoj imao iznimno važnu ulogu. »Ogromno je bogatstvo i raznorodnost hrvatske latinske knji ževnosti od srednjovjekovlja do 18. stoljeća. Stvorena je na latin skom književnost vjerska, filozofska, historiografska, znanstvena i - a prije svega - lijepa književnost, koja je od humanizma do osam naestostoljetnoga klasicizma stvorila, i kvantitativno i kvalitativno, impozantan opus u području svih pjesničkih vrsta, od epa do ele gije i epigrama.«8 Funkcija toga jezika nije bila samo književna. Latinski je bio je zik u školama i državnim institucijama. Kao jezik na kojemu se preli O toj vrsti pismenosti više piše R. Katičić: Na ishodištu. Književnost u hrvatskim zemljama od 7. do 12. stoljeća, Zagreb, 1944.

4

O važnosti bitke za hrvatsku tradiciju potvrđenu u historio grafiji i književnosti vidi J. Ra� ac��: Krbav�ko Polje, u: eadem, Leksikon ... , str. 115.-117. Natuknice iz te problematike su 1: Flms Croat1ae, str. 52.-53.; Kraljevina Hrvatska, str. 110.-112 ., Reliquiae Reliquiarum, str. 152.-153 .

5

Ibidem, str.

116.

7

Grčki i latinski izvori objavljeni su u zbirkama: T. Smičiklas: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, serija JAZU, 2-12, Zagreb, 1904.-1914.; M. Kostrenčić, E. Laszowski izdali su svezak 13, Zagreb, 1915.; M. Kostrenčić, 14, Zagreb, 1916.; idem, 15, Zagreb, 1934.; F. Rački: Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb, 1877. u seriji: Monumenta Slavorum Meridionalium.

8

]. Rapacka, Latinskijezik, u: eadem, Leksikon ... , str.

119.-121.

120

IV. POGLAVLJE: Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća


davalo u gimnaziji, rabio se do 1850. godine. Hrvatski će dobiti tu funkciju tek 1868. godine. Latinski jezik ustupa mjesto hrvatsko mu kao službenomu jeziku tek 23. listopada 1847. godine te se tako u toj ulozi zadržao najdulje u Europi. Uzrok tomu bila je tadašnja politička situacija u kojoj su Hrvati više voljeli ostati uz mrtvi la tinski jezik nego prihvatiti živi mađarski ili njemački jezik, koji bi značili i njihovu političku dominaciju. Tu paradoksalnu situaciju komentirao je Ivan Kukuljević Sakcinski u govoru u Saboru 1843. godine ovim riječima: »Mrtvi jezik rimski a živi mađarski, njemač ki i talijanski, to su naši tutori. Živi nam se groze, mrtvi nas drže za grlo.« Hrvati su na zajedničkome mađarsko-hrvatskom Saboru u Bratislavi (1832. - 1836.) izjavili da latinski nije mrtav jezik jer su na njemu zapisani hrvatski zakoni i privilegije. Latinski jezik su postojao je s narodom i državom od njezina početka, a latinski do kumenti svjedočili su o njezinu povijesnom kontinuitetu. Zato je latinski jezik bio stražar hrvatstva i jamcem državnoga integriteta kojemu je prijetila germanizacija i mađarizacija. Još su 1805. godi ne ta shvaćanja formulirana u Deklaraciji o hrvatskim staležima:

... u ovim kraljevinama i u njihovim poslovima juridičkim i političkim ni kada u nijedno vrijeme neima biti jezik magjarski niti kakav drugi nego samo latinski, jer da su u ovom jeziku, koji je jednako star kao i kraljevstvo i konštitucija, zapisani svi zakoni i zapisnici, a kad bi se dokinuo, da bi pro pala kultura i narod, koji nebi napokon razumio vlastitih prava i zakona . .. 9

Rapacka upozorava na još jednu funkciju latinskoga kao »nadregio nalnoga jezika Hrvata, jezičnoga i kulturnoga koda u čijoj su zajed nici nalazile svoj identitet rascjepkane hrvatske zemlje.«10 Tomu je u prilog išlo izvrsno poznavanje latinskoga jezika među hrvatskim plemstvom, napose na sjeveru zemlje. Latinski je bio i liturgijski jezik na većem dijelu hrvatskoga tla. Na znatno manjem području liturgijski latinski bio je u sukobu s

9

T. Smičiklas, Obrana i razvitak hrvatske narodne ideje od 1790. do 1835., u: Rad JAZU LXXX, 1885., str. 22. 10 J. Rapacka: Schylek ideologii szlacheckiej w obliczu ksztaltowania sif ideologii narodowej, u: eadem, Godzina Herdera ... , str. l l O.

121

crkvenoslavenskim liturgijskim jezikom slavenskoga obreda. Njihovo višestoljetno supostojanje bilo je društveno i kulturno ču do u cijelome slavenskom svijetu. Slavenstvo i latinitet upisani su u hrvatsku tradiciju te su postali izvorno obilježje nacionalnoga iden titeta kakav nije poznat drugim južnoslavenskim narodima.

4.3. Crkvenoslavenska pismenost 4.3.1 . Glag oljaštvo

Hrvatske bio hrvatsko Kronološki je drugi književni jezik na teritoriju slavenskoga jezika. -staroslavenski jezik ili hrvatska redakcija staro tskomu, a uz to su ga Bio je to strani jezik iako genetski srodan hrva sustavi južn oslaven razumjeli i široki slojevi jer se u tom razdoblju ske jezične zajednice, skih jezika, tek nedavno izdvojeni iz praslaven se odnosilo na sta nisu međusobno u velikoj mjeri razlikovali. To -makedonski dijalekt. roslavenski jezik koji je bio solunski bugarsko je u Moravskoj, je Nakon smrti Metoda i završetka njegove misi se su na teritorije juž zično-kulturne ideje Solunske braće proširile me srednjem vijeku nih i istočnih slavenskih zemalja, a već u rano rni organizam u koje oba ta područja ujedinjena su u jeda n kultu Pravoslavnoj crkvi sa mu je zajedničko bilo: l. pripadnost istočnoj om životu uporaba slavenskom liturgijom; 2. u vjerskom i društven ja narodnih redak staroslavenskoga jezika koji je unatoč postojan a pism aY cija bio općeknjiževni jezik; 3. širenje ćiriličnog i tvor ila pose b Hrvatska je osta la izvan te kulturne zajed nice ište na zapadnoj peri no, od pravoslavnoga Istok a izoli rano sred velikomoravske ideje, feriji južnoslavenskih zemalja. Nastavljajući j tada šnjoj političkoj Hrvatska je naiz gled to činil a protivno svojo rafski i religijskosituaciji koju su odre đivali već spomenuti geog -politički uvje ti. -rnetodianskie w Chorwacji i Bosni, u: Cyryl i Više 0 tome vidi B. Oczkowa: Tradycje cyrylo L. Studia i dokurnenty, dio l, Studia, ur. J. Gaj�k, Metody, Apostolowie i Nauczyciele Stowian. eta; eadem, Glagol!tyzrn predm iz ura literat i nalazi se Tu 4. 169.-18 str. Gorka, Lublin, 1991., LX, Polskiego Towarzystwa J'>Croatica« 45-46, Zagreb, 1997., str. 14, bilješka 4.

20 Više o tome u V. poglavlju. 2 1 Takvo gledište nalazimo npr. u Kronici A. Vramca: >>Sveti Hiejeronim, doktor, Sloven,

ovo vreme vmre v Betleheme. Devedeset i jedno leto je bil star, rojen od Euzebijuša v Š t r i g o v e. Vnoge knjige dijačkim jezikom popisa i glagolsku knjigu i pismo on najde i spravi. a; 2. ujednačavanje psl. jerova u jedan, grafički označen kao o, a ka snije apostrofom; 3. prijelazy > i; 4. razvoj psl. dj >j;

5. 6.

glagoljski grafem šta ostvaruje se kao ć, šć, rijetko i št; novije obilježje je razvoj psl. e > e, i. Najstarije su potvrde natpisi uklesani u kamenu okrug��m ili ugla _ u Istn 1 Kvarneru tom glagoljicom. Bogatstvo kamene epigraf1ke značilo je nastavak tradicije rimske umjetnosti. 32 Datirani od Xl. stoljeća, to su najčešće bili vrlo kratki, katkada oštećeni, � ovr�men� dvojezični (latinski) natpisi. U najstarije pripadaj� �lomz�s�z n�tpzs (Istra) na crkvi sv. Jurja Staroga (se e pisolo S); Krckz natpzs sto c�va imena opata i braće benediktinaca koji su gradili samosta� (se zzda Ma 1jo opato i Raldone RugotaiDobroslavo); Valunska placa (Cres), dvojezični nadgrobni kameni spomenik (Teha sino vznuko ]una -

Techa etfilius eius bratohna et ]una nepus eius); Grdoselski � Zamak

iz XII. stoljeća (Istra) koji govori o posvećivanju oltara (Oltare l S(ve)

tama l Golobo s ti(na)na l A Panograc). Iz oko HOO. godine potječe najpoznatiji spomenik glagoljične pismenosti, Bašćanska ploča, pronađena 1851. u crkv ci sv. Lu�ije

�

_ u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku. Prvotno Je_ stajala kao hje vi dio pluteja koji je odjeljivao prezbiterij od nave. Ploča od bij�l� ga vapnenca duga je 199 cm, visoka 99,5 cm i debela 9 cm, a na nJOJ su dva zapisa. Prva inskripcija potvrda je o darovanju zemlJe_ � led1_ �e _ koju je kralj Zvonimira dao opatiji. Drugi z�pis dokum:ntl;a �a J � _ gradiO tu crkvu. 3 Ostecen l opat Dobrovit s devetoricom redovmka puknut na tri mjesta te već gotovo nečitljiv dragi kamen34 svjedoči o stanju jezika, iako je rekonstrukcija nekih dijelova i dalje predme tom filoloških rasprava. >>Taj jedinstveni monument, što stoji na razmeđu ep oha: vladavine Trpi _ mraka nJene _ supo mirovića i Arpadovića, izvodi i hrvatsku književnost IZ nirane pretpovijesti - začete negdje s pokršte��e� iz latinsko�a ��hovn�g ozračja i obogaćene prihvaćanjem slavenske cmlometodske Jezicno-knJI-_

30

U Hrvatskoj se posljednjih godina pojavio pokret za oživljavanjem tradicije glagoljičnoga pisma nazvan neoglagoljaštvom. Tu djelatnost u sklopu Matice hrvatske provodi od 1993. godine prije svega Društvo prijatelja glagoljice u okviru kojega djeluje i zbor Bašćina koji pjeva na glagoljaškoj misi u jednoj od zagrebačkih crkava prvu nedjelju u mjesecu.

31

Uz neobično bogatu literaturu tu su i radovi S. Damjanovića: Tragom jezika hrvatskih glagoljaša, Zagreb, 1984.; idem, Jezik otačaski, Zagreb, 1995.; idem, Hrvatski i staroslavenski, u: Zbornik Zagrebačke slavističkeškole, Zagreb, 2001., str. 107.-116.; idem, Jezik hrvatskih gla goljaša, u: Amoenitates vel lepores philologiae, ur. R. Laskowski, R. Mazurkiewicz, Krakow, 2007., str. 385.-393.

129

32 B. Fučić: Glagoljski natpisi, Djela JAZU, 57, Zagreb, � 982 . go i� e. � utor je obradio više .. od 500 natpisa; idem: Glagoljska epigrafika. Kulturno-hzstor1Jskz vzdovz, Zagreb, 1982.

�

M. žagar: Kakoje tkan tekst Bašćanske ploče, Zagreb, 199� . To naj�ovij � monografija _ tome spomeniku s potpunom literaturom o predmetu 1_ poviJeSti IstrazivanJa.

:n 0

.

J�

34 Tako Ivšić naziva Bašćansku ploču, vidi S. Ivšić: Bašćanska ploča, »Omladina �n (vno 3. gi), vl > 1 (lasi), tvr > tr (trdo) (»takajše vnoga čuda, om mnogo krat'h ugane a to esto začn vnogo kratn«); 4. protetsko v- (vuzdu, vulici, vuči); 5. razvoj psl. p, u > o (»goboka, bode, trodan - ... kada emu ta rog' trodan' bude tada ga ... «); 6. ekavizam u korijenu i sufiksima (očistite se od greha); 7. zamjena vokativa sg. imenica -a-deklinacije oblicima nomina tiva (»r'ci mi ti mužu ili žena«); buduće vrijeme u oblicima: bu, bumo, buš + infinitiv (»ako bušn 8. poslušan'h, ako vavek buš goriti«); proširena uporaba komparativa sa sufiksom -s- (u cak. -e-, -j-) 9. (vekši, manjši, bolše - »Vele vek'šu ričn rekaln, ... ke se mogu zreći do main' šega«); rotacizam: moraše, morahu (>>da morešn razisliti po ki račun' lO. v

v

,

•

se more včiniti«); brojni leksički kajkavizmi s njihovim tipičnim njemačkim i ma ll. đarskim posuđenicama, dok se u spomenicima u kojima prevladavaju čakavski elementi, rabe talijanizmi. Navodimo odlomak teksta iz Grškovićeva zbornika: 49

>>Ništar s vumom' ni grišniku ča v ne čistoti svoi is čistoće ... Ča gos� odin' bog' va obeti obeća včini e 1... 1 vekša sila est' i vekše dobro z bog�m ��go s cv lovev kom' 1... 1 Kai ga na dobro delo naučiš' a zlo delo ot nega oumes .. .

47

Taj zapis po svojoj dramatičnosti i povijesnim okolnostima podsjeća na riječi srpskoga starca Isaije koje je nakon poraza Srba u Bitki na Marici 137 1 . godina zapisao: >>I ostade zem lja od svih dobara lišena, od ljudi i stoke, i drugih plodova. Jer ne bejaše kneza, ni vožda, ni predvodnika u narodu, ni izbavitelja ni spasitelja ... I zaista tada živi zavideše mrtvima>Rasprave Zavoda za jezikDubrovnikG � di.šnj �� Govor M. Rešet ara u povodu njegova prima I940., str. I89. Rešet ar�vi pogledi na Jez � Srpske kraljevske akademije,Srbi' i ,Hrvati' nijesu dakle dva etnografska naroda, a nijesu ni dvije političke nacije, nego su dva političko-vjerska tabora istoga naroda, koji samo zloupotrebljavaju riječ ,narod' ili ,nacija', da time prikriju prave razloge što ih dijele. Da smo kojom srećom od starih bašti nili samo j e d n o ime, da se dakle svi zovemo ili Hrvati ili Srbi, mi bismo dandanas, pored svega što nas je vijekovima dijelilo i od česti još danas dijeli ne samo bili j e d a n narod ne go bismo se svi bez izuzetka tako i osjećali, niti bi komu dolazilo na pamet da govori o dva naroda ili dvije nacije; ne bi tomu smetala ni razlika u vjeri, iako bi dabome i kod nas bilo trzavica među sljedbenicima obiju vjera, kao što ih eto ima i među katoličkim i protestant skim Nijemcima, ali dvojaka vjera ne bi ni kod nas cijepala i p odvajala jedinstvo naroda. Nažalost, tu kobnu baštinu ne možemo zabaciti, pa ako iskreno hoćemo da budemo j e d a n narod u jednoj državi, onda treba mnogo razumnosti i popustljivosti i s jedne i s druge strane, jer mi smo , Srbi' i , Hrvati' tako ispremiješani da ne možemo biti jedni bez drugih; mi smo prava ,sijamska braća' - kad jednoga zaboli, boli i drugoga, ako bi jedan poginuo, nestalo bi i drugoga.« (prema: Koliko naroda živi u Jugoslaviji? »Nova Europa« Vl, 7, Zagreb, 1922., str. 21 1.-212., cit. prema: M. Samardžija: Milan Rešetar , u: idem: Jezikoslovne raspra ve i članci, Zagreb, 2001., str. 273.-274. U Samardžijinoj knjizi poglavlje posvećeno Rešetaru najnovija je i najiscrpnija obrada cijeloga njegova znanstvenoga rada.

42

P. Ivić: O značenju izraza >>, lingua serviana 47

A. Vaillant: La langue de Dominko Zlatarić, poete ragusain de la fin du XVI siecle, I. Phonetique, Paris, 1928.; II. Morphologie, Paris, 1931.; III. Syntaxe, Belgrade, 1979.

48

M. Rešetar: Jezik Marina Držića, Rad JAZU 248, Zagreb, 1933.; M. Moguš: Jezični elementi Držićeva >>Dunda MarojaUmjetnost riječi>Jezik« 10:5, Zagre b . ·• str. 149.- 153.; eadem: Jezzk bosanskefranjevačke književnosti XVII. i XVIII Vl}·· ka u' SVjetlosti književno-jezičkog man ira, >>Zbornik za filologiju i lingvistikU>Jezik>istarski kajkavac«, a u XVI. stoljeću i naziv za kajkavca iz Varaždina i okolice.

V. POGLAVLJE : Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...

179

govorenju govore, hoteli postaviti. I kadagode dve ili tri besede za jednu, kako na strani videti hoćete, da svaki bude moći razumeti, jedna beseda ili ime, po dva puta i po tri izrečena i pisana, da jedna drugu tlm ači. Da nesmo paki posvuda svih hesed kakono u vaših misalih i brvijalih stoji va ovo naše tlmačenje postavili, to jesmo voljno učinili, zato da v dosta mestih u misalih našli smo pismenim načinom (kako niki prave) pisano ili nikim tujim nerazumnim jazikom, kako sami znate, i nekude krivo tlmačeno.60 Taj ulomak pokazuje teorijski i praktično njihov projekt normi ranja jezika u čijim je temeljima multidijalektnost koja je postoja la na terenu gdje su djelovali. Jezičnu osnovicu glagoljskoga izda nja toga teksta činila je istarska čakavština, dok se u ćiriličnome izdanju iz 1563. godine, namijenjenomu jugoistočnim balkan skim zemljama, kao prilagodba tamošnje staroslavenske tradicije uveo jer. U toj se situaciji prikladnim činilo stvaranje jezika koji bi imao elemente svih dijalekata jer bi to jamčilo da ga razumiju svi korisnici različitih jezika. Taj su cilj istarski protestanti ostvarivali na leksičkoj razini uporabom dviju ili triju riječi iz različitih dija lekata za određivanje istoga designata. Sinonime u toj funkciji E . Hercigonja61 naziva kontaktnim sinonimima. Tehnikom kontaktnih sinonima, tipičnom za hibridne jezike, služili su se već glagoljaši, a rjeđe i drugi pisci (Zoranić čakavskima i štokavskima). U navede nome ulomku autori objašnjavaju načelo te pojave: »/.. ./ da svaki bude moći razumeti, jedna beseda ili ime (imenica) po dva puta i po tri izrečena i pisana, da jedna drugu tlmači«, te potvrđuju svoje svjesno reformatorsko djelovanje (to jesmo voljno učinili). U tekstu se usporedno nalaze čakavski, kajkavski i štokavski oblici: va/v/u; riječi bez metateze: vsakomu, vsim/ svim, svaki (sa štokavskom me tatezom); tumačenje/tumačenje, dlžni/ dužni stariji oblici sa so-

6° Citirano prema: J. Vončina: Jezična baština..., str. 199. 61 E. Hercigonja: Iz radova na istraživanju stilematike i sintakse glagoljaške neliturgijske

proze 15. stoljaća, u: idem: Nad iskonom hrvatske knjige ... , str. 395.-439. E. Hercigonja razli kuje i distantne sinonime koji se rabe radi izbjegavanja ponavljanja i monotonije teksta. J. Vončina (op. cit., str. 194.) u njihovu funkcioniranju izdvaja tri faze: u prvoj sinonimi olak šavaju proces komunikaciji sudionicima koji govore različitim dijalektima, u drugoj postaju zajedničko leksičko dobro miješanoga jezika, u trećoj dolazi do njihova semantičko-stili stičkoga razlikovanja, npr. postelja (kajk.) 'krevet' - odar 'smrtna postelja, katafalk'.

180

HRVATI l NJIHOV J EZ I K

nantom l i razvojem l > u; tradicija staroslavenskoga e (besede/be sede), čakavizam jejazik, a kajkavizam futur ne bude, leksem takaj še 'također'. Primož Trubar negativno je ocjenjivao uporabu staro slavenizama u jeziku jer je smatrao da nisu razumljivi čitatelju i da kvare prijevod protestantskih djela koja bi trebala širiti Lutherovu doktrinu, a za to su krivi autori navedenoga prijevoda, tj. S. Konzul i A. Dalmatin. A jedan od ciljeva novoga jezika bilo je zaobilaženje starih nerazumljivih riječi koje su se nalazile u misalih i brvijalih pisanih nikim tujim nerazumnim jazikom, iako su se izjasnili da će u prijevodima rabiti riječijednostavne, obične, mudre, opće, svakod nevne, riječi iz našega vremena. Novu su ideologiju u Istri prihvatili ponajprije stari glagoljaši. Njihov duhovni vođa i teoretičar bio je glagoljaš Matija Vlačić, zvan Flacius Illyricus (1520. - 1575.). Glavni tvorci hrvatske protestantske pismenosti bili su Stjepan (Stipan) Istranin (Istrijan) zvan Konzulom iz Buzeta (1521. - nakon 1568.), Juraj Cvečić iz Pazina, Anton Dal matin iz Senja (? - 1579.) i Juraj Jurišić iz Vinodola. S njima su sura điv�li slovenski pisci Petar Pavao Vergerije iz Kopra i Sebastian Krelj. Sezdesetih godina XVI. stoljeća u Urachu kraj Tiibingena (Nje mačka) otvorena je tzv. Biblijska zaklada u kojoj su protestantski emigranti iz južnoslavenskih zemalja tiskali knjige na svim trima pismima: 13 glagoljskih, 9 latinskih i 8 ćiriličnih s ukupnom nakla dom od 25 tisuća primjeraka. Osnivač Zaklade bio je Primož Tru bar, otac slovenskoga književnog jezika, koji je uživao potporu nje mačkih protestanata, napose baruna Hansa Ungnada Weissenhofa. Protestantizam su podupirale i hrvatske feudalne obitelji Zrinskih i Frankopana. U objavljenim knjigama najčešće su bili religijski tekstovi, od prijevoda Novoga zavjeta do polemičkih rasprava, npr.: Katehismus. Edna malahna kniga, u koi esu vele potribni i prud ni nauki i artikuli prave krstianske vere. Krozi Stip. Istranina. U Tu bingi 1561. Bilo je to glagoljsko izdanje. Iste je godine u suradnji s A. Dalmatinom objavljena i ćirilična verzija. Tabla za dicu: Edne malahne knižice iz koih se ta mlada ditca tere priprosti ljudi z glagolskimi slovmi čtati, i poglavitei, i potribnei

V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...

181

artikuli, ili členi ove prave stare karstianske vere koe svakoga čovika izveliča lahko mogu naučiti (1561.).62 Artikuli ili deli prave stare krstjanske vere (1562.) autora A. Dal matina i S. Konzula. Postila to est, kratko istlmačenje vsih »nedelskih evanjeliov« i po glaviteh proznikov (1562., glagoljsko izdanje). Drugi del novoga teštamenta, v kom se zadrže apustolske episto le ... (1563.). Spovid i spoznanie prave krsztianszke vere ... (1564.) autora A. Dalmatina i S. Konzula. Vsih prorokov stumačenje hrvatsko (oko 1564.), spomenik pisan ikavskom i ekavskom čakavštinom sa štokavskim elementima. Beneficium Christi. Govorenye vele prudno od dobrotsinenya ili dobrote propetoga Isukrsta ka krstianom (1565.). Razgovaranje meju papistu i jednim luteran(om) stumačeno po Antone Senanine ... (1555.), brošura napisana vjerojatno senjskom ikavsko-ekavskom čakavštinom. Istarski protestanti nisu ostvarili svoj projekt stvaranja općejuž noslavenskoga jezika. »Protestantski« jezik bio je samo kratka epi zoda u povijesti hrvatskoga jezika, ali je izazvao snažnu reakciju Crkve i postao inspiracijom za protuprijedlog normiranja u pro tureformatora: Bartula Kašića i Jakova Mikalje. Jezična koncepcija protestanata naći će međutim nasljednike među piscima okuplje nima oko tzv. ozaljskoga književno-jezičnoga kruga. Josip Bratulić također primjećuje da protestantizam u Hrvatskoj nije bio tako važan kao u drugim europskim zemljama, s obzirom na to da je već postojao i slavenski obred na narodu razumljivom jeziku, kao i djelomično prevedena Biblija. Ta činjenica mogla je utjecati na neuspjeh jezičnoga projekta istarskih protestanata.63

62 Fototipsko izdanje: Glagoljska i ćirilska tabla za dicu. Tiibingen, 1561., u seriji: Cymelia Croatica, 3, Zagreb,

1986., ur. i pogovor S. Damjanović; novo izdanje 2008.

63 J. Bratulić: Glagoljaštvo i protestantizam, »Radovi Zavoda za slavensku filologiju« 27, Zagreb, 1992., str. 231.·235.

182

5.5. Književna kajkavština

Razvoju pismenosti na kajkavštini pomogla je reformacija koja se obraća masovnome krugu čitateljstva i promiče narodni jezik, čime se krug proširio s dotadašnjih elitnih čimbenika na širu či tateljsku publiku. Praktično djelovanje koje je išlo u prilog razvo ju kajkavštine bilo je osnivanje tiskare u Nedelišću kraj Čakovca. Tiskaru je 1572. godine osnovao Juraj Zrinski na imanju Zrinskih, nakon što je prešao na kalvinizam. On je bio sin slavnoga bana Ni kole koji se proslavio u obrani Sigeta. Tu su se tiskale protestantske vjerske knjige na kajkavskom jeziku. U XVI. stoljeću ta su djela bila više nego skromna. Teško je govoriti o čistome kajkavskom jezi ku koji se tada zove slovenskim jezikom. Od sedamdesetih godina XVII. stoljeća zamjenjuje ga horvatskijezik, koji je do tada označa vao samo čakavski dijalekt. Slovenski je jezik tada nosio ime kranj ski (krajnski, kranski). Osim beletristike koja nije nikada postala ravnopravna s dalmatinskom i dubrovačkom, kajkavština je obu hvaćala religijsku književnost, privatnu korespondenciju, lokalne administrativne dokumente, rukopise narodnih pjesama, prijevo de stranih djela, kronike te rječnike i gramatike. Kao prva se često spominju djela Mihajla Bučića, svećenika iz Belice u Međimurju, iako ih znamo samo po naslovima: Novi zavjet, Katekizam, O sakra mentima, a poznata nam nisu ni ta djela ni jezik kojim su pisana. U Nedelišću izlazi 1574. Decretum Tripartitum, koterogaje Vrboczy Ištvan dijački popisa[ u autorstvu varaždinskoga notara, Ivana Per gošića (? - 1592.) . Svoj prijevod djela mađarskoga pravnika s latin skoga Pergošić je obradio u trima verzijama:64 »više kajkavskoj«, »Čakavsko-štokavskoj« i »manje kajkavskoj«, od kojih su dvije prve zanimljivije. Razlike među tim verzijama pokazao je Mate Hraste.65 U kajkavskoj inačici: 64 Hrvatski kajkavski pisci I., Druga polovina 16. stoljeća, u: Pet stoljeća hrvatske književno sti,

15/1, obrada O. Šojat, Zagreb, 1977. Istraživanja Pergošićeva jezika koja su trajala gotovo od početka XX. stoljeća prikazao je J. Vončina: ]ezična baština ..., str. 257.-260. 65 M. Hraste: Kajkavski književnijezik, u: Enciklopedija Jugoslavije, 4, Zagreb, 160, str. 526. -528. Hraste pojedine verzije naziva kajkavskom, štokavskom i miješanom štokavsko-kaj kavskom.

183

v. POGLAVLJ E : Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku ...

H RVATI l NJIHOV J EZ I K

l.

jerovi > e Ueden, konec, mrtev, našel); docz, pojat > e, dok u drugom dijelu sloga ie (deca, mesta, posve viedane niesu); v .

2.

3. Dat., Lok. sg. ž. roda pridjeva i pridjevnih zamjenica imaju na-e, stavak -e (po uzoru na imensku sklonidbu, npr. očine, smrtn njego ve, kako ve, druge).

štokavska se inačica navedene pojave ovako ostvaruje: jerovi > a Uedan, konac, mrtav, našal); jat > i (dica, mistu, posvidoči, povidane, nisu); Dat., Lok. sg. ž. roda s nastavkom -oj (po uzoru na zamJemcnu idbu) : očinoj, smrtnoj, njegovoj, kakovoj, drugoj.

L

2. 3.

.

. v

sklon u toj verziji ima i čakavizama: va, kadi, crikveni kojima u kajkavskoj inačici odgovara: vu, gde, cirkveni. Postojanje čakavizama i štokavizama Hraste tumaCI utjeCaJem dalmatinske i dubrovačke književnosti koju je Pergošić dobro po znavao. Olga šojat međutim smatra da su nekajkavski elemen�i t�� bali olakšati razumijevanje djela i izvan granica kajkavskoga Jezlc nog područja u Hrvatskoj. Vončina je ipak u prav� kada p_ri�jećuje da je štokavsko-čakavska verzija bila i rezultat pnsutnostl visokoga prestiža miješanoga jezika u autorovoj sredini. u tom je razdoblju stvarao i katolički svećenik, Antun Vramec (1538. 1587.),66 kanonik iz Vrbovca, autor prve tiskane hrv�tske kronike koja opisuje povijest od početaka svijeta �o �5�8. god1�e Kronika vezda znovič spravljena kratka slovenskzmJezzkom (LJUb ljana, 1578.). Objavio je i zbirku propovijedi s evanđeoskim tema ma kao protutežu protestantskim postilama: Poštila na vse leto po nedelne dni vezda znovič spravlena slovenskim jezikom (Varaždin, 1586.). Vramčeva kajkavština nije ujednačena, tj. n� _te�elji s� �� v sljedno na jednome dijalektu, nego je mješavina oblljeZJa razhc1t1h V ·

•

•

_

ih: Jezik Antuna Vramca u kontekstu �ljale str. 53.-68:;. idem, �ntun Vra':!ec ! njegovo 981., 1980.-1 , kata i tradicije, »Filologija č (polnoči), Vok. = Nom. (Marija), Lok. sg. - e (v štalice), Lok. pl. -eh (trudeh) ... Tek XVII. stoljeće donosi procvat kajkavske književnosti. Autori toga razdoblja uglavnom su svećenici: jezuiti, pavlini, franjevci. Oni nastoje pisati čistim kajkavskim dijalektom, kao npr. Nikola Krajačević Sartorius (Sveti evangeliomi, 1651.). Primjerom lijepe barokne kajkavske proze stvaralaštvo je Jurja Hab delića (1609. - 1678.). Svoju književnu kajkavštinu oživljavao je mjesnim zagrebačkim dijalektom i seoskim turopoljskim govorom. Moralizatorska je djela Zrcalo Marijansko (1662.) i Pervi otca na67

v. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...

HRVATI l NJI H O V JEZIK

e· .

Ituano prema: J. Vončina: Jezična baština . .. , str. 255.

185

šega Adama greh (1674.) namijenio »vsem slovenskoga i horvatsko ga naroda krščenikom«. Uvod u Zrcalu, tj. Opomenek k oveh knjižic ogovorniku (Primjedba ogovaratelju ovih knjiga) prema mišljenju

J. Vončine68 jedan je od najvažnijih jezičnih programa nastalih u sredini kajkavskih pisaca. Habdelić je svjestan postojanja dvaju pi sanih jezika. Slovenskim jezikom govore kajkavci (slovenski narod), a horvatskim jezikom - čakavci, eventualno štokavci. Svoju podjelu ilustrira jezičnim obilježjima - razlikama u razvojujerova i jata: Ništarmenje, komu se horvatski hoče govoriti neka reče mesto lehko la hko, mesto osem osam, mesto jalen jalan, mesto nesem nisam etc. Ar ne teško mesto E postaviti ili reči I ali mesto E A. Ja sem činil štampati onak kak onde govore gde sem pisal. 69

Poslje dnja rečen ica tumači njegov izbor kajkavštine kao jezika onakvoga »kak onde govore gde sem pisal«. Ipak ostavlj a čitatelju na volju:

Tak, komu knjižice ove ne budu po volje, naj je ostavi, a svoje, ako je ima, naj popravi, ako ih nema, naj nove bolše spravi, listor /samo/ na hvalu božju, D. MARIJE poštenje i opčinsku korist.

Dobro ocjenjuje i situaciju na dvojezičnom slovenskom i horvatskom »izdavačkom tržištu«, kao i moguće kritične ocjene svojih čitatelja: Malo je do se dobe slovenskem jezikom, za ktere bi ja bil znal, knjig štam pano. Ali ni onem ogovorljivi jeziki prostili nesu. Nekomu teh takoveh knjig reči nesu bile prave horvatske, nekomu nesu bile prave slovenske, nekomu bile su jako priproste, nekomu štampa ne valjala, nekomu navuk ne be prikladen, nekomu litera ali slovo nepotrebno mesto potrebnejega i priličnejega be postavljeno, etc. I zato pred vnoge suce morahu siromaš�e knjige dohajati i od vnogeh sucev (ne smem reči kriveh) vnoga osuđavan1a i šentencije prijimati.

Habdelić je i autor prvoga kajkavska-latinskoga rječnika: Dictionar

ili reči slovenske zvekšega ukup zebrane, u red postavljene i dijačkemi zlahkotene (Graz, 1670.; pretisak Zagreb, 1989.). Nastao je na pomoč liH 1;�J

Ibidem, str. 270.-273. Ibidem, str. 270. I sljedeća dva navoda nalaze se na str. 270. i 269.

186

napredka u dijačkom navuku školneh mladencev horvatskoga i slo venskoga naroda (kako bi bio od pomoći školskoj mladeži hrvat

skoga i slovenskoga naroda pri učenju latinskoga jezika). Zbog toga ima raznoliku i ne samo kajkavsku leksičku građu. Autor obilježava riječi kao zagorske (sjeverno-kajkavske), majdačke (sjeverozapad no-kajkavske), solarske (čakavske) i tukavske (štokavske). Sedamnaesta stoljeće je za kajkavštinu na malom području kaj kavske Hrvatske ponovno razdoblje književne dihotomije. Osim či stoga dijalekta pojavljuje se i miješani jezik. 5 .5.1 . Ozaljski jezično-književni krug (XVII. stoljeće)

Djelovanje glagoljaša i istarskih protestanata imalo je nasljednike među autorima koji su se okupili u tzv. ozaljskome jezično-književ nome krugu?0 S prvima ih zapravo povezuje dio istoga područja, s istom dijalektnom osnovicom, a s drugima svjesno stvaranje mo dela već trećega miješanoga jezika utemeljenoga na istim princi pima, iako ozaljci nisu računali na čitateljstvo s cijeloga poluoto ka. Važan je čimbenik koji je inspirirao stvaranje naddijalektalno ga književnog jezika nesumnjivo činjenica posve jezične naravi, tj. postojanje konkretnoga čakavsko-kajkavskog miješanog dijalekta u Pokuplju (sa središtem u Ozlju), odnosno na području koje je u kontekstu glagoljaškoga jezika E. Hercigonja nazvao »istočnim«.71 Ozaljsku skupinu činili su prije svega članovi vladajućih hrvatskih obitelji, Zrinskih i Frankopana. Potonji početke svoje genealogije smještaju u vrijeme Križarskih ratova. Posjed roda Zrinskih, Ozalj, bio je središtem djelovanja kruga.72 Njihov je teoretičar bio Franjo Glavinić, gvardijan samostana na frankopanskom Trsatu, autor dje-

70 To je naziv istraživača ovoga jezika, J. Vončine: Ozaljskijezično-književni krug, u: idem: 1973., str. 203.-237. 71 S. Težak: Ozaljskigovor, >>Hrvatski dijalektološki zbornik>Hrvatski dijalektološki zbornik« 5, Zagreb, 1981., str. 169.-200. Prvo djelo pisano na hibridnome, >>ozaljskom« jeziku može se smatrati Raj duše (1560.) Nikole Dešića koje je pronađeno tek 1967. godine. Budući da je bio posvećen Ani Katarini Zrinskoj, ženi Nikole Šubića Zrinskoga >>Sigetskoga«, bio je pisan jezikom kojim je govorila ona i njezina sredina.

72

V. POGLAVLJE: Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku...


187

la Cvit svetih u kojemu on utemeljuje i objašnjava ozaljsku jezičnu koncepciju.73 Istraživanja K. Pavletića74 pokazala su da je u XVII. stoljeću broj zajedničkih čakavsko-kajkavskih obilježja bio veći, što je još više pridonosilo uzajamnim dodirima i opravdavalo uporabu »hibrid noga« jezika na tome području. Miješani jezici glagoljaša i ozaljaca mogli bi se nazvati »prirodnima«, za razliku od »Umjetnoga« jezika protestanata, jer motivi njegova nastanka nisu bili povezani s kon kretnim govornim jezikom na danom području, nego su proizlazili iz njihova općeg poznavanja različitih dijalekata na hrvatskome tlu i iz ideoloških razloga zbog kojih se taj jezik pojavio. Glavna obilježja kajkavska-čakavskoga dijalekta iz okolice Oz lja75 koja se pojavljuju i u jeziku Krste Frankopana, njegove sestre Katarine i šogora, Petra Zrinskoga, bila su: l. ikavsko-ekavski refleks e (brig, brime, cvit, bel, leto, belosnižna); 2. vokalizacija jerova > a (otac, veran, magla); 3. denazalizacija nosnika u e, u (brime, jezik, put); 4. razvoj psl. dj > j, tj > ć (sujen, rojen, srića); 5. razvoj psl. stj, skj > šć (dvorišće); 6. očuvanost skupine čr/cr (črn, crn); 7. protetsko v- ispred u (vuglen, vuho); 8. tip najti, najdem; 9. leksik je u većem stupnju kajkavski nego čakavski, s malim utjecajem štokavskoga. U jeziku Frankopana te Katarine i Petra Zrinskoga nalazimo ma nje štokavizama nego u P. Rittera Vitezovića - epigona kruga, ili L Belostenca - leksikografa, autora Gazophylaciuma u koji je uključio kajkavske, čakavske i štokavske riječi. 73

Vidi moto uz to poglavlje. K. Pavletić: Pabircipo »Zrinijadi« Petra Zrinskoga, >>Nastavni vjesnik« VII., Zagreb, 1899., str. 112.-129., 209.-220., 305 . -314. 7" S. Težak: Dijalekatska osnovica ujeziku Frana Krsta Frankopana, >>Filologija« 8, Zagreb, 1 978., str. 341.-353.

74

188


Prvotna jezična situacija na tom području počinje se postup no mijenjati zbog izvanjezičnih čimbenika. Uzrokom su migraci je stanovništva te nastanak Vojne krajine na posjedima Zrinskih i Frankopana 1580. godine s centrom u Karlovcu koji se nalazio oko 20 km južno od Ozlja. Vojna krajina bila je nastanjena prije svega čakavskim i štokav skim ikavcima (tzv. Bunjevci), ali na njezinoj sjevernoj granici ži vjeli su i kajkavci ekavci, a na istočnoj su se granici, razasuti po cijelom području uskočkih i vlaških76 naselja, naselili štokavci ije kavci. Jezična situacija Vojne krajine s mozaikom svih triju glavnih dijalekata u nekoliko podtipova dovela je do uvođenja elemenata štokavskoga dijalekta. Glavni su pisci te književnosti Petar Zrinski i Fran Krsto Fran kopan. Petar Zrinski (1621. - 1671.) preveo je s mađarskoga epski spjev svojega brata Nikole, Adrijanskoga mora sirena (1660.).77 Najpo znatije je njegovo pismo uoči pogubljenja, čiji jezik svjedoči da je autor zaista govorio miješanim jezikom koji nije bio umjetno stvo ren. Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag božjega dokončanja sutra o deseti ori budu mene glavu sekli i tuli kajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan veko večni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čem za meril (koje ja dobro znam), oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega, koji me je na ovom svitu ponizi!, da se tulikajše meni hoće smiluvati, i ja ga bu dem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupe pred nje76 Naziv je višeznačan. Uglavnom se odnosi na srbizirane pastirske doseljenike, Vlahe, ali i srpske poljodjelce koji su bježali pred Turcima iz srpskih zemalja, Bosne i Hercegovine, uglavnom pravoslavne, ali i katolike. Usp. J. Rapacka: Vlah, u: eadem: Leksikon ... , str. 190.192.

77 Na temelju toga djela V. Jagić uočio je 1866. poseban tip jezika kojim je bilo napisano,

a kako nije bilo dijalekta s takvim obilježjima, on je smatrao da je taj jezik autor izmislio i opisao ga kao: >>jezik mješovit i šarovit; niti je prava štokavština niti čakavština, a k tomu još ima primiešanih tragova kajkavskoga narječja>Narodne novine TelegramTelegramDaniciNaš jezik« III, Beograd, 1935., str. 277.-282. Pretisak u: idem, Odabrani članci i rasprave, Titograd, 1978., str. 45.-48.

i6

Ibidem, str. 47.

294


skoga i hrvatskoga jezika s 1300 riječi, a namijenjen je prevoditelji ma. Taj razlikovni rječnički prikaz nije bio popraćen teorijskim pri mjedbama, imao je i neke pogrješke, a bio je, kao i čitava gramatika, malo poznat u Hrvatskoj pa nije imao ni većega utjecaja. Unatoč tome, A. Belić je napao Benešića nazvavši ga »kradljivcem srpskih riječi«. Zbog toga djela Benešić je bio nakon Drugoga svjetskog rata i politički šikaniran.17 Stanje u hrvatskome jeziku popravilo je stvaranje autonomne Banovine hrvatske (26. kolovoza 1939. godine) koja je preuzela od luke o vanjskoj politici, gospodarstvu, financijama, sudstvu, soci jalnoj politici i prosvjeti, ali, na žalost, tek neposredno prije izbija nja Drugoga svjetskog rata. U škole se vratio Boranićev Pravopis od prije 1930. godine. Sintezom polustoljetnoga funkcioniranja srp sko-hrvatskoga jezika bila je knjiga Petra Guberine i Krune Krstića Razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnogjezika, 18 objavlje na u Zagrebu 1940. godine. Suprotno službeno naglašavanoj jedin stvenosti, autori u svojoj knjizi tvrde da je hrvatskosrpski apstrak tan i umjetan jezik koji spaja dva jezika koji zasebno funkcionira ju, svaki s vlastitom posebnom strukturom i povijesti. Bio je to prvi znanstveni protest protiv nametanja unifikacije, popraćen dugim popisom razlika između tih dvaju jezika na fonetskoj, fleksijskoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, stilističkoj i leksičkoj razini, pa čak i u okvi ru tzv. jezičnih navika kao što su pisanje nadnevaka, kratica itd. Dodatak u obliku rječnika ima 4709 riječi. Guberina u naslovu te orijskoga dijela koji se nalazi ispred rječnika, pita: Zašto možemo govoriti o posebnom hrvatskom književnom jeziku?

17

I. Pranjković: Razlike izmedu hrvatskog i srpskogjezika, u: idem: Kronika hrvatskogaje· zikoslovlja, Zagreb, 1993., str. 158.-171.

18 Opširnu obradu knjige s kulturno-povijesnom pozadinom njezina nastanka nalazimo u člancima N. Bašić: Uvod u nastanak Guberina-Krstićevih Razlika. U povodu 60. obljetnice izlaska knjige, »Jezik>Jezik>JezikStudia z Filologii Polskiej i Slowianskiej

Hrvati i njihov jezik

Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati

Rod i jezik

Jezik i nacionalizam

Čiji je jezik?

Staroslavenki Jezik - gramatika

Jezik, Misao, Stvarnost

KRATKA GRAMATIKA - ŠPANJOLSKI JEZIK - PONS

Grcki jezik Novoga zavjeta : pocetnica

I

I Miserabili - I

Algebra I: Pt. I

А.Насибов. I-W-I

Algebra I: Pt. I

I Think I Love You

I Think I Love You

Europe: I Struggle, I Overcome

I Do But I Don't

I Capuleti e i Montecchi

I Did Tell, I Did

I Do (But I Don't)

I Rant, Therefore I Am

Europe: I Struggle, I Overcome

I Think I Love You

Pars I: Exercitia Latina I

I Think, Therefore I Laugh

I Think I Love You

I Vecchi E I Giovani

I Write What I Like

I vecchi e i giovani

Hrvati i njihov jezik

Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati

Rod i jezik

Jezik i nacionalizam

Čiji je jezik?

Staroslavenki Jezik - gramatika

Jezik, Misao, Stvarnost

KRATKA GRAMATIKA - ŠPANJOLSKI JEZIK - PONS

Grcki jezik Novoga zavjeta : pocetnica

I

I Miserabili - I

Algebra I: Pt. I

А.Насибов. I-W-I

Algebra I: Pt. I

I Think I Love You

I Think I Love You

Europe: I Struggle, I Overcome

I Do But I Don't

I Capuleti e i Montecchi

I Did Tell, I Did

I Do (But I Don't)

I Rant, Therefore I Am

Europe: I Struggle, I Overcome

I Think I Love You

Pars I: Exercitia Latina I

I Think, Therefore I Laugh

I Think I Love You

I Vecchi E I Giovani

I Write What I Like

I vecchi e i giovani

Recommend Documents