Eseji: Knjiga treća (Sabrana djela Michela de Montaignea, tom III)

SABRANA DJELA MICHELA DE MONTAIGNEA Eseji Knjiga treća SABRANA DJELA MICHELA DE MONTAIGNEA Eseji Knjiga treća Nakla...

Author: Michel de Montaigne

184 downloads 1920 Views 2MB Size Report

This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form

DOWNLOAD PDF

SABRANA DJELA MICHELA DE MONTAIGNEA

Eseji Knjiga treća

SABRANA DJELA MICHELA DE MONTAIGNEA

Eseji Knjiga treća

Nakladnik Disput Za nakladnika Josip Pandurić Recenzenti Nenad Ivić Mirko Tomasović Urednik August Kovačec

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-260-043-8

Michel de Montaigne

ESEJI Knjiga treća

Prema izdanju iz 1588. i tzv. primjerku iz Bordeauxa sa srednjofrancuskoga preveo i komentarom popratio

Vojmir Vinja

Zagreb, 2007.

Naslov izvornika Essais de Michel, Seigneur de Montaigne. Cinquiesme édition, augmentée d’un Troisiesme livre et de six cens additions aux deux premiers A Paris. Chez Abel l’Angelier au premier pillier de la grand Salle du Palais [1588] U ovom smo hrvatskom prijevodu slijedili V. izdanje iz 1588. i tzv. “exemplaire de Bordeaux”, to jest posljednje izdanje objavljeno za Montaigneova života s njegovim vlastitim rukopisnim dodacima, izmjenama i križanjima (op. prev.).

I. poglavlje

Što je korisno, a što pošteno

N

itko nije slobodan od toga da izvali neku glupost. Nevolja je kad se gluposti brižljivo iskazuju.

Nae iste magno conatu magnas nugas dixerit.1 Ali, mene za to nije briga. Moje mi izlete isto toliko bez muke koliko i vrijede. Samo neka ih! Odmah bih ih napustio za malu cijenu. I kupujem ih i prodajem za onoliko koliko vrijede. Papiru govorim onako kako bih govorio prvom čovjeku na kojeg se namjerim. A da je to istina, evo i dokaza. Kome lopovska prijevara nije zazorna kad ju je i Tiberije odbio uz tako veliku cijenu. Javili su mu iz Germanije da će ga, ako se s time slaže, osloboditi Arminija2 tako što će 1

2

“Jest, ovaj će čovjek uložiti velik trud da mi reče veliku ludoriju.” Terencije, Heautontimorumenos, III, v, . Montaigne je lagano modificirao Terencijev tekst, koji zapravo glasi: “Nae ista Hercle magno jam conatu...” Germanski poglavica Arminius bio je sin heruščanskoga kneza Segimera; sa svojim je bratom Flavom bio stupio u rimsku službu i bio proglašen amicus populi Romani. Pripremio je zavjeru protiv rimskog zavojevača i napao tri Varove legije te ih uništio u Teutoburškoj šumi

5

Eseji – Knjiga trea

ga otrovati (bio je to najmoćniji neprijatelj što su ga Rimljani imali i koji ih je tako grdno porazio dok su se borili pod Varom i sâm je spriječio njihovo gospodstvo nad tamošnjim zemljama). Tiberije naredi da se odgovori kako se Rimljani osvećuju svojim neprijateljima otvoreno i oružjem, a ne varkom i potajno.3 I tako je odbio korisno za ljubav poštenoga. Ali, reći ćete mi: “On je bio bezobraznik i licemjer.” Bit će da je tako, to ne bi bilo nikakvo čudo za ljude njegova zvanja. Ali pohvala vrline nije ništa manje vrijedna ni onda kad dolazi iz ustiju onoga koji vrlinu mrzi. To tim više što mu je istina čupa nasilu, a on, ako je ne prihvaća, barem se njom pokriva kako bi se zaštitio. Naše je zdanje, i iznutra i prema van, puno nedostataka. Međutim, u prirodi nema ničega beskorisnoga; pa ni same beskorisnosti; u taj se univerzum nije uvuklo ništa što ne bi imalo svoje pravo mjesto. Naše je biće izgrađeno od boležljivih svojstava; samoljublje, ljubomora, zavist, osveta, praznovjerje, tako prirodno vladaju nama da se slika o tome može nazrijeti i u životinja; čak i ta neprirodna mana kao što je okrutnost; jer, usred najvećeg sažaljenja osjećamo u sebi ne znam kakvi gorki i istodobno slatki žálac zloćudnog zadovoljstva kad vidimo drugoga da trpi; i sama djeca to osjećaju; Suave, mari magno, turbantibus aequora ventis, E terra magnum alterius spectare laborem4. a onaj koji bi sjeme toga iščupao iz čovjeka, razorio bi ono što je temeljno u njegovu stanju. Isto tako, u svakoj upravi ima

3 4

g. 9. nove ere. Time je oslobodio sjevernu Germaniju. S Germanikom se borio g. 15. Najzad su ga umorili njegovi rođaci. Ono što je Vercingetoriks za Francuze, tako je za Nijemce Arminije (njem. Hermann) prvi narodni junak. O njemu opširno piše Tacit u Analima (poglavito II, 83 i 88). Prevedeno iz Tacita, Annales, II, 88. “Ugodno gledat je s kopna, kad silno se mora uzburka / Usred vjetra, oluje, gdje drugi se napreže mučno...” Lukrecije, De natura rerum, II, 1-2 (prepjev Marka Tepeša).

6

I. poglavlje – Što je korisno, a što pošteno

nužnih poslova, koji su ne samo odvratni nego i pokvareni; opakost u tome ima svoje mjesto i služi kao vezivno tkivo društva, jednako kao što otrovi služe za čuvanje našega zdravlja. Ako zavrijede opravdanje, zato što su nam potrebni i zato što im opća nužnost briše njihovu pravu narav, moramo njihovo izvršavanje prepustiti najsnažnijim i najmanje bojažljivim građanima koji će žrtvovati svoju čast i svoju savjest, kao što su oni ljudi iz starog doba žrtvovali svoj život za spas domovine; a mi, koji smo slabiji, preuzmimo lakše i manje pogibeljne uloge. Javna dobrobit zahtijeva i izdaju i laž i ubijanje; prepustimo te poslove poslušnijima i podatnijima. Naravno, često sam krivim okom gledao kako suci varkama i obećanjem milosti ili oprosta nagovaraju zlikovca da nešto prizna, pa se pri tome znaju služiti podvalama i bezočnošću. I za pravdu i za samog Platona, koji takvim stvarima povlađuje, bolje bi bilo da mi pruži drugačija sredstva koja bi meni više odgovarala. To vam je pakosna pravda, koja, po mome mišljenju, ništa manje ne šteti samoj sebi nego što šteti drugima. Nema tome dugo što sam odgovorio da bih teško izdao Vladara za običnog čovjeka kojemu bi bilo teško izdati običnog čovjeka za Vladara; i ne samo da mrzim varati nego mrzim da se drugi u meni varaju. Ponipošto ne bih tome htio dati ni prilike ni povoda. U ono malo prilika u kojima sam sudjelovao kod pregovora između naših upravljača5, u svim tim podjelama i potpodjelama koje nas danas razdiru, brižljivo sam izbjegavao da se u meni prevare i da se zakriju za mojom obrazinom. 5

Montaigneova staloženost, tolerancija i čestitost učinile su da je bio tražen kod mnogih pregovaranja. Ovdje aludira na posredovanje koje je preuzeo na sebe 1572. u pregovorima između vojvode de Guisea i kralja navarskoga, kad je ovaj potonji bio na dvoru francuskoga kralja. Godine 1584, kada je prekršen mirovni ugovor iz Fleixa, bila mu je povjerena misija da se taj mir opet uspostavi. Tom je prilikom bio u dugotrajnoj prepisci s maršalom de Matignonom, kraljevskim namjesnikom u Guyennei kao i s Duplessis-Mornayem, važnom ličnošću na protestantskoj strani.

7


Pravi majstori u tom zvanju uvijek su zakopčani i predstavljaju se glumeći kolikogod mogu najobičnijeg i svima nama najbližeg čovjeka. Ja se, pak, iskazujem kroz svoja najživlja mišljenja, i to u obliku koji je što je moguće više moj. Kao savjestan pregovarač i novak u tom poslu, kao onaj koji će radije iznevjeriti svoju zadaću nego samoga sebe! I sve je do sada tako sretno prošlo (jer, naravno, sreća u tome igra prevažnu ulogu) da su rijetko pregovori prešli od jedne strane na drugu s manje sumnjičavosti, a s više naklonosti i pritajenosti. U mene je izravan i otvoren način, koji se lako prihvaća i postiže uvjerljivost već kod prvih susreta. Naravnost i čista istina, u bilo kojem stoljeću, još uvijek mogu pokazati svoju ispravnost i naći svoje pravo mjesto. A, osim toga, u onih koji rade, a da nisu pokretani nikakvim vlastitim interesom, sloboda nije nikad u pitanju i nikad nije mrska; takovi se odista mogu poslužiti Hiperidovim6 odgovorom Atenjanima koji su se žalili na oštrinu njegova jezika: “Gospodo, ne gledajte jesam li slobodan, nego jesam li takav, a da nisam ništa nikome uzeo i da ničim nisam sebi korist pribavio.”7 Moje me je slobodoumlje isto tako oslobodilo sumnje da bih što hinio (jer se nisam nikad ustručavao bilo što reći pa ma kako to bilo teško i bolno što za leđima ne bih bio mogao reći još gore i ubojitije), jer se ono iskazuje uz toliko jednostavnosti i prirodne neusiljenosti. Radeći ne očekujem nikakav drugi plod nego sam rad i u tome se ne upuštam u duga naklapanja i prijedloge; svaka akcija ima svoju posebnu svrhu: pa, ako može, neka je dostigne! Uostalom, prema velikima me ne goni nikakva strast, ni da ih volim ni da ih mrzim; a moja volja nije sputana ni dugom ni posebnim obvezama. Gledam na naše Kraljeve samo 6

7

Hiperid (Hyperides,[Upere?dhV), atenski govornik i političar (389-322. pr. Kr.), jedan od najvatrenijih pristaša protumacedonske stranke u Ateni. Poslije smrti Aleksandrove dao ga je smaknuti Antipatar (]Ant?patroV). Prema Plutarhu, Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, XXVI.

8


uz legitimnu i građansku naklonost, koja je jednostavna, ni pokretana ni odvraćana nekim mojim posebnim interesima. I zato sam sobom zadovoljan. Opća i pravedna me stvar vezuje samo umjereno i bez nekog posebnog žara. Nisam podložan nikakvim hipotekama i nekim dubokim i uskim obvezama; srdžba i mržnja ne spadaju u dužnost pravde, jer su to samo strasti koje služe isključivo onima koji do svoje dužnosti dovoljno ne drže po zdravu razumu; sve legitimne i pravične namjere su po sebi poštene i umjerene, jer se u protivnom slučaju pretvaraju u nešto buntovno i nezakonito. To je ono čime postižem da uvijek kročim uzdignuta čela, otvorena srca i čista obraza. I ja bih, a ne bojim se to priznati, rado zapalio svijeću svetom Mihovilu, a drugu onom njegovom zmaju, kako se to bila dosjetila ona starica8. Slijedit ću dobru stranu sve do na domak lomače, ali samo ako to budem mogao9. Neka cijeli Montaigne10 i sve opće dobro propadne ako to nužda ište; ali, ako to nije nužno, bit ću zahvalan sreći što se je spasio; i koliko god moja dužnost bude dopuštala, sve ću upotrijebiti za njegovo održanje. A nije li se Atik11, koji je bio na pravoj strani, a ona je podlegla, zahvaljujući svojoj razboritosti spasio usred onog brodoloma svjetskoga, usred svih nevolja i prevrata? Ljudima koji nisu na javnim dužnostima kao on to je mnogo lakše; a u tim stvarima mislim da se može ne biti slavoljubiv i ne težiti tome da se u sve miješaš. Ali smatram da nije ni lijepo ni pošteno kolebljivo se držati i ne biti ni za koga 8

Aluzija na narodnu pripovijetku u kojoj se govori o lukavoj starici koja je zapalila jednu svijeću svetom Mihovilu, a drugu zmaju, njegovom neprijatelju, ne bi li za sebe pridobila i jednoga i drugoga. 9 U originalu je upotrijebljena narodna izreka kojom je htio reći da se ne bi bacio u oganj “niti za dobru stranu”. Tako se izražava i Panurg u Tiers livre, a Rabelais se njom služi u prologu za Pantagruela i u onom za Quart livre: “Tako tvrdim i tvrdit ću sve do isključivo ognja.” 10 Tj. imanje obitelji Montaigne. 11 Prema Korneliju Nepotu (Cornelius Nepos), Život Atikov, VI.

9


kad u tvojoj zemlji dođe do nemira i do javnog raskola. “Ea non media, sed nulla via est, velut eventum expectandum quo fortuna consilia sua applicent.”12 To može biti i dopušteno u prepirkama između susjeda; i Gelon13, kralj sirakuški, imao je neodređen stav u ratu Barbara protiv Grka i kroza sve je vrijeme držao poklisara u Delfima s pripremljenim darovima i lukavo vrebao na koju će se stranu sreća okrenuti, kako bi se u danom trenutku priklonio pobjedniku14. Postupiti tako u vlastitim i domaćim sukobima bila bi neka vrsta izdajstva, jer se u njima nužno moramo opredijeliti za jednu stranu. Ali čovjeku koji nema nikakvih dužnosti ni zapovjedne odgovornosti koja bi ga mučila, mislim da bi se njemu moglo prije oprostiti što se ne stavlja ni na jednu stranu (iako za sebe takvo opravdanje ne tražim), nego u tuđim ratovima u kojima, prema našim zakonima, svatko prema svojem nahođenju sudjeluje ili ne sudjeluje. Ipak, oni koji se u tome potpuno angažiraju mogu to učiniti uz takvu promišljenost i umjerenost15 da im oluja prođe preko glava, a da im ne nanese nikakvo zlo. Nismo li i mi imali pravo to isto očekivati od pokojnog biskupa orleanskoga, gospodina de Morvilliersa16? Poznam među onima koji se i danas hrabro bore takovih koji se ponašaju tako blago i pra12

“Jer to ne znači izabrati srednji put nego ne izabrati niti jedan, kao što to čine oni koji čekaju ishod događaja da bi se stavili na stranu koju je sreća poslužila.” Tit Livije, XXXII, xxi. Montaigne je nešto skratio tekst Tita Livija. 13 Gelo, -onis (G=lwn), tiranin u Sirakuzi. 14 Prema Herodotu, VII, lxiii. 15 U originalu attrempance, a to je riječ koja je nestala iz francuskog jezika. Može se prevesti sa modération “umjerenost”. Za vrijeme građanskih ratova mnogi su se plemići i suci morali odlučiti na koju će stranu, protestantsku ili katoličku. Justus Lipsius u svojem djelu Politiques (1589) dopušta običnom čovjeku iz puka da ostane neutralan. 16 Jean de Morvilliers (1506-1577), biskup grada Orléansa i čuvar državnog pečata; g. 1568. sudjelovao je u pregovorima u Cateau-Cambrésisu i na Tridentinskom koncilu, gdje se pokazao veoma umjerenim prema protestantima.

10


vično da će uvijek ostati uspravni pa makar došlo do ne znam kakve nesretne promjene ratne sreće ili nevolje koju nam nebo priprema. Po mojem mišljenju samo je na kraljevima da se bore protiv kraljeva, a nimalo ne držimo do onih usijanih glava koje se kao da to nije ništa upuštaju u takve nejednake sukobe; jer, ne može se s jednim princom zapodjenuti osobna prepirka i nasrnuti hrabro otvoreno na njega u ime svoje časti i prema svojoj dužnosti; ako takvu ličnost ne voli, bolje će učiniti ako je samo cijeni. A poglavito stvar zakonâ i obrana starog poretka uvijek je takva da oni koji ga za vlastiti interes mute opraštaju onima koji ga brane, ako ih i ne cijene. No, ne smije se nazivati dužnošću (kao što to svakodnevno činimo) onu gorčinu i neprijateljstvo koje se rađa iz interesa i zbog privatnih razloga; niti se smije nazivati hrabrošću izdajničko i podmuklo držanje. Takvi nazivaju marom svoju sklonost prema zloći i nasilništvu; ali njih ne vodi i ne podgrijava pravedna stvar nego njihov interes; oni potiču rat ne zato što bi on bio pravedan, nego zato što je to – rat. Ništa ne priječi da se ljudi koji su međusobno neprijatelji ne bi mogli snošljivo i čestito jedni prema drugima odnositi; ponašajte se, dakle, ako ne uvijek istim razumijevanjem (jer ono može biti različite mjere), ali barem da je to razumijevanje odmjereno i da vas ne može posve obvezati kad drugi nešto zahtijeva od vas; a isto se tako zadovoljite umjerenom mjerom njegove naklonosti, tako da se možete upustiti u mutne vode, a da pri tom tu ne morate loviti ribu. Drugi način da se sa svom snagom održite i protiv ovih i protiv onih manje leži u umjerenosti nego u savjesti. A onaj prema kojemu ste jednoga iznevjerili, a koji prema vama pokazuje istu naklonost, zna li on da ste kod toga i sami sebe iznevjerili? On vas smatra zlim čovjekom, a za to vas vrijeme sluša i koristi se vašim nepoštenim činom; jer dvolični su ljudi korisni po onome što donose; ali valja dobro paziti da odnesu što je moguće manje.

11


Nikad ne govorim jednome što ne bih mogao reći drugome, samo se akcent donekle mijenja; i tada govorim samo o nevažnim ili poznatim stvarima ili o onima koje služe objema stranama. Nema te koristi zbog koje bih sebi dopustio njima lagati. Ono što je povjereno mojoj šutnji, ja to najbrižljivije krijem, ali nastojim skrivati što manje mogu; za svakoga je kao i za onoga koji u tome ne sudjeluje uzdati se u čuvanje tajne nekog princa ili kralja. Najradije se držim ovakve pogodbe: nek mi se povjeravaju malo, ali neka odlučno vjeruju u ono što im ja kažem. I uvijek mi se događalo da sam doznao više nego što sam želio. Otvorena riječ otvara drugu riječ i izvlači je kao što čine vino17 i ljubav. Filipid18 je pametno odgovorio kralju Lizimahu19, koji ga je pitao: “Što hoćeš da ti od svoga povjerim? – Što god želiš, samo mi ne povjeravaj svoje tajne.”20 Vidim da se svatko buni ako mu se skriva svrha poslova za koje se njime služimo ili ako mu se taji nešto što iza toga stoji. Što se mene tiče, zadovoljan sam da mi se ne kaže više od onoga što se od mene traži i ne želim da moje znanje bude jače od moje riječi koju bi na taj način uvjetovalo. Ako moram poslužiti kao sredstvo u nekoj prijevari, onda neka to bude tako da moja savjest ostane izvan toga. Ne želim biti ni tako vjeran ni tako privržen sluga, pa da me se smatra dobrim da nekoga prevarim. Onaj koji samom sebi nije vjeran, takav će biti i svom gospodaru. Tu je riječ o vladarima21 koji ne prihvaćaju polovično ljude i preziru ograničenu i uvjetovanu službu. Tome nema pomoći; ja im iskreno kažem gdje su moje granice; jer robom ću biti samo razumu, ali mi se ni to neće uvijek posrećiti. A i 17 18 19

20 21

Istu je misao Montaigne izrazio u Esejima, II, ii. Filipid (Filipp?dhV), grčki komediograf iz IV. st. pr. Kr. Lizimah (Lus?macoV) je bio vojvoda Aleksandra Velikoga, a poslije vladar trački i macedonski. Prema Plutarhu, O znatiželji (Per» perierg?aV), IV. pogl. Riječ je o Henriku III. i o kralju Navarskome; v. gore bilj. 5.

12


oni nemaju pravo kad traže od slobodna čovjeka takvu podložnost u njihovoj službi i takvu ovisnost kao od onoga kojega su stvorili i kupili ili čiji život ovisi posebno i isključivo o njima. Zakoni su me izbavili iz velike muke; izabrali su mi stranu i dali mi gospodara; svako drugo vrhovništvo i obvezanost, koje nisu s time u vezi, za mene ne postoje. Naravno, time ne želim reći da bih, kad bi me moje sklonosti navele na nešto drugo, odmah za tim i posegnuo. Volja i želje same su sebi zakon, a djela su podložna općim zakonima. Moj način postupanja donekle nije u suglasju s našim uspostavljenim običajima; ne bi imao nekog velikog učinka i ne bi dugo potrajao; i sama nevinost ne bi među nama mogla biti bez himbe ni cjenkati se bez varanja. Eto, zato sve javne službe nisu divljač koju volim loviti22; ono što moj položaj od toga traži, ja i dajem, ali na što je moguće osobniji način. Kao djetetu mi je poslova bilo preko glave i to je nekako uspijevalo; no, ja sam se iz svega rano izvukao. I poslije sam često odbijao u to se miješati, a kamoli da bih sâm išta tražio; okrećući uvijek leđa ambiciji, ali, ako ne kao veslači koji napreduju natraške, a ono barem tako da se nisam pustio nikad ukrcati, a za to sam zahvalan manje svojoj odlučnosti nego dobroj sreći; jer postoje putovi koji su manje protivni mom ukusu i sukladniji mojim snagama i da me je sreća tim putem nekada pozvala u javnu službu i da mi je dala da napredujem u cijeni i slavi, znam da bih bio prešao preko svojih argumenata i poziv prihvatio. A oni koji obično govore protiv mojeg uvjerenja i kažu da ono što ja u svojem ponašanju i navikama nazivam iskrenošću, jednostavnošću i prirodnošću, da je to zapravo himba i lukavstvo i prije oprez nego dobrota, prije nastojanje nego priroda, prije proračunatost nego sreća, ti mi više časti čine 22

Montaigne će podrobno izložiti svoju nesposobnost i negativan odnos prema javnim funkcijama u IX. eseju ove knjige, O taštini. Međutim, uza sve to, njegova je uloga u javnom životu njegova doba bila veoma važna.

13


nego što mi je oduzimlju. No, oni precjenjuju moju spretnost; a onaj koji bi me izbliza slijedio i pazio na svaki moj korak, priznao bih mu da ima pravo ako ne prizna da u njihovoj školi nema pravila koje bi znalo potvrditi taj prirodni nagon i zadržati barem nekakav izgled slobode i nesputanosti koja je uvijek ista i nesavitljiva na svim tim krivudavim i različitim stazama, na kojima ih sva spretnost i lukavstvo ne bi znalo voditi. Put istine jedan je i prost, a put vlastitog dobitka i naših unosnih poslova dvojak je i neravan i ovisi o slučaju. Često sam vidio na djelu te patvorene i vještačke slobode, ali najčešće u njih nije bilo uspjeha. Možemo reći da nalikuju Ezopovu magarcu23, koji se, želeći oponašati psića, veselo bacio objema nogama gospodaru oko vrata; ali, kolikogod je za takvo veselje psić dobio milovanja, jadni je magarac dobio dva puta više batina. “Id maxime quemque decet quod est cujusque suum maxime.”24 Nije mi do toga da varanju oduzmem vrijednost, jer bi to značilo slabo poznavati ovaj svijet; znam da je prijevara često poslužila mnogima na korist i da ona održava i hrani većinu ljudskih poslova. Ima mnogo grijeha koje zakon dopušta, kao što ima i djela, ili dobrih ili opravdanih, koje pak zakon kažnjava. Pravda koja je sama po sebi prirodna i sveopća, drugačije je i plemenitije upravljana nego što je ova druga, posebna pravda, koja je posebna i možemo reći nacionalna, koja je podložna potrebama naših upravljača: “Veri juris germanaeque justitiae solidam et expressam effigiem nullam tenemus; umbra et imaginibus utimur”25; tako da je mudrac Dandamis26, 23

Iz 293. basne, koju je La Fontaine iskoristio za svoju priču O magarcu i malom psiću (IV, 5). 24 “Ono što nam je najprirodnije najbolje nam priliči.” Ciceron, De officiis, II, 17. 25 “Nemamo nikakvu jasnu ni točnu sliku o istinskom pravu i savršenoj pravdi; za našu uporabu imamo samo njezinu sjenku i privid.” Ciceron, ibid., III, 17. 26 Dandamys, indijski mudrac koji je živio u Aleksandrovo doba, a o čijim zgodama Plutarh pripovijeda u Životu Aleksandrovu, XX.

14


kad je čuo govoriti o životima Sokrata, Pitagore, Diogena, procijenio da su to sve vrli muževi u svim drugim stvarima, ali da se odveć pokoravaju službi zakona, a da se za služenje i podupiranje tih zakona prava vrlina mora mnogo čega odreći od njezine prave snage; i ne samo da se uz njihovo dopuštenje čine mnoge krive stvari, nego se neke čine i na njihov poticaj: “Ex senatusconsultis plebisquescitis scelera exercentur.”27 Ja slijedim običan i svakodnevni jezik koji dobro razlikuje korisne od poštenih stvari; tako da neka prirodna djela, koja su ne samo korisna nego i nužna, običan jezik naziva nepoštenima i niskima. No, da nastavim s našim primjerom o tome što znači izdati ili iznevjeriti. Dva pretendenta na kraljevstvo tračko započeše se sporiti oko svojih prava28. Car ih je spriječio da se ne pobiju; no jedan od njih, hineći da prihvaća mirno rješenje i sporazum iz njihova susreta, pozove na gozbu svog suparnika, a zatim ga zarobi i ubije. Pravda bi iziskivala da Rimljani kazne taj zločin; međutim, teškoća koja je tada iskrsla onemogućila je pravedan postupak; ono što nisu mogli po zakonu učiniti bez rata i bez drugih opasnosti, htjedoše učiniti izdajstvom; ono što nisu mogli pošteno, učinili su korisno. Toga se dosjetio jedan Pomponije Flak; kad je navukao tog čovjeka u klopku lažnim riječima i uvjeravanjima, umjesto počasti i darova što mu ih je obećavao, otpremio ga je u negvama u Rim. Jedan izdajnik izdaje drugoga, protivno dobrim običajima; jer su obojica puni nevjerice i teško ih je iznenaditi služeći se njihovim umijećem; svjedok tome je preteško iskustvo koje smo i sami iskušali.29 27

28

29

“Zločini se počinjaju i odlukama senata i naroda.” Seneka, Epistulae, 95. U Ciceronovu tekstu umjesto scelera stoji saeva. Dva su pretendenta Reskuporis i Kotis: prvi je bio brat Remetalka, kralja tračkoga, a drugi njegov sin. Kad su se htjeli pobiti, spriječio ih je u tome Tiberije, jer “ništa nije toliko uznemirivalo Tiberija koliko da se naruši mir.” Tacit, Anali, II, 64-65. Još uvijek se ne zna na što Montaigne cilja u ovoj završnoj rečenici.

15


Neka bude Pomponije Flak ma tko to hoće, a ima ih podosta koji bi to željeli biti; što se mene tiče, moja riječ i moja djela kao i sve ostalo mora biti satkano iz iste vune; najbolje od onoga što iz toga proizilazi jest služba općoj stvari; držim se toga jednom za svagda. Ali, da mi nude da budem glavni sudac u sudištu i da vodim parnice, odgovorio bih: “U to se ne razumijem”; ili, kad bi me pozvali da budem predradnik kod gradnje utvrda, rekao bih: “Pozvan sam da ispunim mnogo veću ulogu od toga”, a isto tako onome koji bi se htio mnome poslužiti za laž, izdaju ili lažnu prisegu u korist neke važne svari ili čak ubojstvo ili trovanje, odvratio bih mu: “Ako sam nekoga okrao ili orobio, radije me bacite u tamnicu.” Jer, čestitu je čovjeku dopušteno odgovoriti onako kako su učinili Lacedemonjani kad ih je pobijedio Antipater30: “Možete nam nametnuti i najteže i najpogibeljnije zadaće koliko god vam se svidi; ali ako mislite da ćemo za vas raditi sramne i nepoštene čine, tada gubite svoje vrijeme da nas na to nagovorite.” Svatko mora sebi prisegnuti onako kako su kraljevi egipatski tražili da njihovi sudci prisegnu: da se neće odreći svoje savjesti pod bilo kojom naredbom što bi im je čak i sami kraljevi naložili.31 U takvim nalozima uvijek očigledno ima nešto što je podlo i osude vrijedno; a onaj koji vam ih je naredio, vas i osuđuje i vama naređuje, pa, ako ga dokraja slušate, on je i vaš naredbodavac i vaš tužitelj; i onoliko koliko opća stvar nakon vašeg djela bude na dobitku toliko ćete vi gubiti; i tako ćete činiti gore što budete činili bolje. I neće biti ništa novo, pa čak i uz nekakav privid pravde, ako vas kazni upravo onaj koji vam je naredio da pođete tim putem. Izdajstvo se u nekim slučajevima može i opravdati, a opravdati ga se može samo onda kad ide za tim da kazni i izda izdajstvo. 30

Jedan od Aleksandrovih generala, kojemu je ovaj dodijelio upravu nad Macedonijom za vrijeme perzijskog pohoda. Antipater je pobijedio Lacedemonjane koji su pokušavali osloboditi se macedonskog jarma (330. pr. Kr.). Montaigne se i ovdje služi Amyotovim prijevodom Plutarha, Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, XXI. 31 Prema Plutarhu, Izreke kraljeva i vojskovođa.

16


Ima mnogo slučajeva u kojima je izdaja ne samo odbačena nego i kažnjena upravo od onih u čiju je korist bila i počinjena. Tko još ne zna za Fabricijevu osudu izrečenu Pirovom liječniku32? Ali zna se dogoditi i da onaj koji je izdajstvo naredio najstrože kazni upravo onoga kojim se je u tu svrhu poslužio, jer nije želio priznati da mu moć zna za granice i tako je odbio priznati ropsku podložnost i toliko kukavnu poslušnost. Jaropolk, knez ruski33, poslužio se jednim ugarskim plemićem da prevari kralja poljskoga Boleslava, i to tako da ga ubije ili da iznađe Rusima načina kako im nanijeti nepopravljivu štetu. Ugrin se ponio kao pravi plemenitaš, predao se u službu toga kralja i postao jednim od njegovih najpovjerljivih savjetnika. Uživajući te pogodnosti i izabravši kad je trebalo zgodan čas kad je njegov gospodar bio odsutan, predade Rusima Visliciju34, velik i bogat grad, koji su oni do temelja uništili i spalili, ubivši pri tome ne samo sve njezine žitelje bez obzira na dob i spol nego i velik broj plemića koje je ondje bio sakupio u nadi ostvarenja svog nauma. Jaropolk se tako osvetio i utažio svoj gnjev, koji ipak nije bio bezrazložan (jer ga je Boleslav bio teško uvrijedio i na sličan mu način nanio štetu), i bio je sav ponesen plodom te izdaje. Međutim, kad je postao svjestan same i gole podlosti te izdaje i kad ju je sagledao zdravim pogledom bez strasti, počela ga je obuzimati grižnja savjesti i tako strašna ljutnja da je dao iskopati oči, odrezati jezik i znakove muškosti onome koji je izdaju počinio. 32

33

34

Taj je liječnik prešao od Pira na stranu konzula Fabricija te ovome ponudio da će otrovati Pira, a Fabricije u pismu upozori Pira umjesto da se poslužio izdajnikom. Njegov plemenit korak bio je pozdravljen u Senatu. Prema Plutarhu (Izreke... i Pirov život, XXV), ali valja usporediti i Ciceronovo mjesto iz De officiis, III, 22. Montaigne piše Jaropelc i Poulongn. Za tu je zgodu doznao iz djela Herburta de Fulsteina, Histoire des roys et princes de Poloigne, traduite de latin en françois et dédiée au Roy de Poloigne, par François Balduin. Djelo je izdano u Parizu 1573 (fo 43, ro). Wiślica (na njem. Wisilitz) na gornjem toku rijeke Visle.

17


Antigon35 je nagovorio vojnike srebroštitnike36 da mu predadu Eumena37, njihova zapovjednika, a njegova neprijatelja; no, netom su mu ga predali, a on ga dao smaknuti, zaželio je da baš on bude izvršitelj božanske pravde koja će kazniti tako podlu izdaju, pa ih je sve predao u ruke namjesniku pokrajinskom uz izričitu naredbu da ih do jednoga sve poubija i uništi na bilo koji način. I tako se zgodilo da nijedan od srebroštitnika nikad više nije vidio macedonskoga neba. I što su mu bolje poslužili to ih je on više držao za podlace koji zavređuju kaznu. Rob koji je prokazao skrovište P. Sulpicija38, svoga gospodara, bio je oslobođen prema Sulinu obećanju; ali, akoprem slobodan, bio je strmoglavljen s tarpejske hridi. Takve su vješali i o vratu su im ostavljali kesu s novcem što su ga izdajom zaradili. Kad bi udovoljili drugotnoj i dogovorenoj riječi, udovoljavali su općoj i prvotnoj pravdi. Kad se Muhamed II.39 htio otarasiti svojega brata, na kojega je bio ljubomoran zbog prevlasti u državi, a to je u stilu njihove rase, poslužio se jednim svojim časnikom, koji mu je brata zagušio tako što mu je dao progutati odjednom veliku količinu vode. Kad je to bilo gotovo, kao kaznu za to ubojstvo predao je ubojicu majci umrloga (jer su bili braća samo po ocu); a ona je u njegovoj nazočnosti rasporila ubojici trbuh i još onako vrućem vlastitim je rukama prebirala po njegovoj utrobi i iščupala mu srce te ga bacila psima za hranu. A naš je 35

Antigon (]Ant?gonoV), glasoviti general Aleksandrov, koji je poginuo u boju kod Ipsa 301. pr. Kr. 36 Argyraspides (£rgur(spideV), vojnici sa srebrenim štitovima, elitne macedonske čete. 37 Eumenes (EÏm=nhV), vojvoda Aleksandra Velikoga. Prema Plutarhovu Životu Eumenovu, IX. 38 Florus, Epitome, XXVII. knj. Tita Livija. 39 Taj događaj Montaigne navodi prema Lavardinovoj Histoire de Scanderbeg, ali o njemu pripovijeda i Haklondyles u Histoire de la décadence de l’Empire grec.

18


kralj Klodvig40 dao objesiti tri sluge Kanakrove41 nakon što su ovi izdali svog gospodara, a na što ih je on sâm naveo. A čak i onima koji ništa ne vrijede toliko je drago, kad se okoriste nekim podlim djelom, sada u sigurnosti prikrpati sebi neki znak dobrote i pravičnosti, kao da time tobože u svojoj savjesti dobivaju neku nagradu i sebe ispravljaju. K tome oni još gledaju na izvršitelje tako stravično podlih nedjela kao na ljude koji bi ta nedjela mogli njima predbaciti, pa zato nastoje njihovom smrću onemogućiti da itko dozna i posvjedoči o njihovim spletkarenjima. A ako vam se kojim slučajem dogodi da vas zbog takvog čina nagrade da javnoj nužnosti ne bi uzmanjkao taj krajnji i očajnički lijek, onaj koji to čini uvijek će vas držati za prokletnika i ništariju, ako i on sâm nije takav. I smatrat će vas većim izdajnikom nego onaj prema kojemu jeste izdajnik: jer on iskušava podlost vašeg srca vašim vlastitim rukama i u tome se neće prevariti, jer niste imali razloga niti neke prijašnje mržnje koja bi vas navela na takav čin. No, on vas za to upotrebljava, kao što se čini s izgubljenim ljudima, kao krvnike koji izvršavaju pravdu, a to je posao koji je nuždan i od koristi, ali je daleko od poštenja. Osim ogavnosti, u takvim nalozima i narudžbama ima i kaljanja savjesti42. Kad Sejanova43 kći, zbog određenih sudskih pravila u Rimu, nije mogla biti 40

41

42

43

Clovis, franački kralj iz dinastije Merovinga (482-511); ujedinio je franačka plemena i osnovao franačku državu, pobijedivši Rimljane (486), Alemane i Zapadne Gote. Oko 496. prešao je na kršćanstvo, krstivši se u Reimsu. Ova je anegdota vjerojatno preuzeta iz Du Haillantove Histoire des rois de France; u njoj Du Haillant govori o čovjeku po imenu Cannacare, dok Montaigne piše Canacre. U originalu: il y a de la prostitution de conscience, a glagol prostituer u XV-XVI. stoljeću znači “obeščastiti nedoličnom uporabom”. Prostitucija u današnjem značenju javlja se kao novi latinizam tek od kraja XVI. stoljeća. Lucije Elije Sejan, sin rimskoga viteza Lucija Seja Strabona; kasnije ga je posinio Gaj Elije Gal, pa mu odatle ime.

19


kažnjena smrću zato što je bila djevica, da bi se mogao izvršiti zakon, bila je silovana od krvnika prije nego što ju je zadavio44; i ne samo da je ruka takvog krvnika u službi državne potrebe nego je i njegova duša rob javne nužnosti. Kad je prvi Murat45, da bi otežao kaznu izrečenu svojim podanicima koji su bili podržali ocoubilačku pobunu njegova sina protiv njega, naredio da njihovi najbliži rođaci sudjeluju u izvršenju te kazne, smatram da je bilo veoma čestito što su neki od njih radije pristali biti veoma nepravedno proglašeni krivima, nego da posluže pravdi njihovog vlastitog ocoubojice. A ondje gdje sam u nekim našim opsjednutim jadnim utvrdama vidio da neki protuhe, samo da bi spasili glavu, pristaju stavljati omču oko vrata svojim prijateljima i sudruzima, smatrao sam da njih valja više žaliti nego one koje su objesili. Kaže se da je Vitold, litavski knez 46, uveo zakon da osuđeni zločinci moraju svojom rukom izvršiti smrtnu osudu koja im je izrečena, jer je smatrao nedopustivim da neka treća osoba, koja u krivici nije nikako sudjelovala, bude u to upletena i da joj se pripiše ubojstvo. Bilo koji vladar, kad ga neka neočekivana okolnost ili neizbježiva i nepredviđena državna nužda prisili da odstupi od svoje riječi ili zadane vjere ili ako ga na neki drugi način odvrati od njegove redovite dužnosti, mora tu nuždu pripisati kazni biča Božjega; doduše, to nije grijeh, jer je svoju volju prepustio sveopćoj i moćnoj volji, ali to ipak jest nesreća. I onome koji bi me upitao: “Koji je lijek tome? – Nema tome 44

O tome vrlo kratko govori Tacit u Analima (V, 9): “Pripovijedaju suvremeni pisci da ju je krvnik, jer se držalo nečuvenim da se djevica kazni smrću, kraj konopca obljubio.” (prijevod Jakova Kostovića). Smrtna se kazna u Rimu vršila po nalogu i pod nadzorom tzv. triumviri capitales. 45 I ova je zgoda preuzeta iz spomenutog Halkondylesova djela (I, x). 46 Vitold (1350-1430), litavski veliki knez 1392-1430, koji je vodio litavske čete u bici kod Grünwalda. Montaigne je taj podatak najvjerojatnije našao kod Cromera, De rebus gestis Polonorum, XVI. knjiga, str. 384.

20


lijeka, odgovaram, ako je odista bio prikliješten između dviju krajnosti (‘sed videat ne quaeratur latebra perjurio’47), morao je tako postupiti; ali ako je to učinio bez kajanja, ako mu nije bilo teško, tada je to znak da sa svojom savjesti loše stoji.” Ako bi se našao netko toliko blage savjesti kojemu se nijedno ozdravljenje ne bi činilo vrijednim tako mučna lijeka, ne bih ga ništa manje cijenio. Taj se ne bi mogao priličnije i opravdanije upropastiti. Ne možemo mi sve. I kad jesmo ovakvi kakvi jesmo, često nam ne preostaje drugo nego pouzdati se, kao mornari, u ono posljednje sidro i predati spas svoga broda u nebeske ruke. Kakvu pravedniju nuždu može takav vladar imati? Što mu je manje moguće učiniti nego ono što može učiniti samo na štetu svoje riječi i svoje časti, a i jedno i drugo moralo bi mu biti draže nego sâm njegov opstanak, da, pa čak i draže nego spas njegova naroda? Kad bude prekriženih ruku zvao Boga samo sebi upomoć, neće li se tada nadati da dobrota Božja neće odbiti milost svoje svemoćne ruke jednoj tako čistoj i pravednoj ruci? Sve su to pogibeljni primjeri, rijetke i iskrivljene iznimke prema našim uhodanim pravilima: mora im se popustiti, ali to mora biti uz veliku umjerenost i smotrenost; niti jedna osobna korist nije vrijedna da za nju izvršimo prisilu nad svojom savjesti; a opća korist to zavređuje, ali samo onda kad je očigledna i vrlo važna.48 Timoleon se dobro snašao pravdajući čudnovatost svojega postupka, prolijevajući suze i govoreći sam sebi da je 47

“Ali nek se dobro pričuva da ne traži ispriku svojoj krivoj zakletvi.” Ciceron, De officiis, III, xxix. 48 I veliki historičar francuske književnosti Gustave Lanson (Les Essais de Montaigne, étude et analyse, 236) i Jean Plattard u svom kritičkom izdanju smatraju da bi ovaj odlomak (koji počinje sa sve su to pogibeljni primjeri...) bolje pristajao prije prethodnog odlomka. I odista, primjer o Timoleonu, koji sada slijedi, bolje se povezuje s idejom koju Montaigne izriče s Ako bi se našao netko toliko blage savjesti... Možda je Montaigne omaškom slabo označio to mjesto u ispravljanom primjerku iz 1588. godine?

21


bratskom rukom ubio tiranina49, ali ono što mu je s pravom nagrizalo savjest bilo je to da je bilo nužno kupiti opću korist po cijenu njegova vlastita poštenja. Čak se ni sâm Senat, koji je zahvaljujući njemu bio oslobođen jarma, nije usudio donijeti pravorijek o tako neobičnom djelu i bio je razdiran između dvaju suprotstavljenih stajališta. No, Sirakužani su upravo u taj čas50 poslali Korinćanima poslanstvo da zatraži njihovu zaštitu i jednog vođu koji će biti kadar i dostojan povratiti njihov grad u njegovo prijašnje stanje i očistiti Siciliju od svih onih tirančića koji su je ugnjetavali; tako bi poslan Timoleon s novim rješenjem i lukavom izjavom “da će, već prema tome bude li se u svojoj službi dobro ili loše ponio, njihova odluka biti povoljna u korist osloboditelja zemlje ili pak nepovoljna, to jest protiv ubojice vlastitog brata”51. Taj čudnovati zaključak ipak se može donekle opravdati zbog opasnosti samog primjera i zbog čudnovate važnosti djela. I Senat je dobro učinio što odluku nije na sebe preuzeo i što ju je prebacio na drugu stranu tako da može ovisiti o nečem trećemu. No, ponašanje Timoleonovo na tom putu ubrzo je bacilo bolje svjetlo na njegov slučaj, jer se ponio dostojanstveno i hrabro u svim koracima koje je poduzeo; a sreća koja ga je pratila u teškoćama na koje je nailazio u tom plemenitom poslu kao da mu je bila poslana od samih bogova koji su se bili složili u želji da on nađe svoje opravdanje. Krajnji cilj Timoleonova djela njegov čin opravdava, ako se on uopće može opravdati. Ali korist od povećanja javnih prihoda, koja je poslužila kao izlika rimskom Senatu za taj prljavi posao o kojem pripovijedam, nije bila dovoljno jaka da prekrije takvu nepravdu. Neki su se gradovi novcem otkupili i zadobili slobodu iz ruku L. Sule52, a uz odluku i odobrenje 49

Iz Plutarhova Života Timoleonova. Montaigne je već u I, xxxviii na to aludirao. 50 Plutarh kaže “dvadeset godina nakon toga”. 51 Prema Diodoru Sicilskom, XVI, 29. 52 Ciceron, De officiis, III, xxii.

22


Senata. Kad se o stvari počelo iznova suditi, Senat je gradove osudio da plaćaju namet kao i prije, a da je novac što su ga dali za svoj otkup za njih propao. Građanski ratovi često izazivaju ovako ružne primjere da kažnjavamo ljude zato što su nam vjerovali kad smo bili drugačiji, da jedan te isti sudac čini da kaznu njegove mijene snosi onaj koji s time nema veze; učitelj šiba svog učenika zato što dobro uči, a vodič svog slijepca. Strahovita je ta slika pravde! A u filozofiji ima pravila koja su kriva i neodrživa. Primjer što nam ga daju kako bi privatni dobitak bio važniji od zadane riječi ne dobiva dovoljno težine u svemu onome što oni u to dodaju. Lupeži su vas zarobili; pustili su vas na slobodu nakon što ste im se morali zakleti da ćete platiti određen iznos; krivo bi bilo reći da će čestit čovjek biti na svome kad jednom bude izvan njihova dosega. Ništa od toga. Ono što je strah jednom učinio da želim, moram željeti i onda kad sam bez toga straha; pa čak i onda kad je taj strah prisilio moj jezik bez moje volje, ja opet moram održati svoju riječ. Kad mi jezik ponekad nepromišljeno pretekne misao, uvijek sam poslušao svoju savjest i to ipak porekao. Jer, u protivnom, malo po malo i mi ćemo srušiti sve pravo što ga netko treći polaže u naša obećanja i prisege. “Quasi vero forti viro possit adhiberi.”53 U jednom jedinom slučaju može nas privatni interes opravdati ako ne održimo svoje obećanje, a to je kad smo obećali nešto što je po sebi i zlo i nepravično; jer právo vrline mora nadvladati právo naše obveze. Jednom sam postavio54 Epaminondu u prvi red najuzoritijih muževa i danas ostajem pri tom sudu. Do kojih je visina on uzdizao obvezu poštovanja svoje dužnosti! On, koji nikad nije ubio čovjeka kojega je pobijedio; koji se, za ono neprocjenjivo dobro vraćanja slobode svojoj zemlji ustručavao 53 54

“Kao da se čovjeka jaka srca može prisiliti.” Ciceron, ibid., III, xxx. Misli na XXXVI. esej II. knjige O najuzoritijim muževima: “Treći i najuzoritiji je, po mom mišljenju, Epaminonda.”

23


zbog svoje savjesti ubiti jednog tiranina ili njegove pomagače bez pravilnog suđenja; koji je zlim čovjekom cijenio čovjeka, pa ma kako dobar građanin on bio, kad ovaj među neprijateljima i u borbi nije poštedio svog prijatelja ili običnog gosta. Eto, to je primjer duha koji je bogat i uzorit! U najžešća i najsilovitija ljudska djela on je unosio dobrotu i čovječnost, čak i najvrliju što je možemo naći u školi mudrosti. A to veliko srce, usmjereno i tvrdokorno prema boli, smrti, bijedi, je li ga priroda ili umješnost tako mekim učinila da je dopro do tako neopisive blagosti i dobroćudnosti svoje naravi? Strašno je ognjem i mačem slomio i srušio jedan narod koji je za sve bio nepobjediv osim za njega55 i tada je, u žaru najljućeg boja, popustio kad se našao pred svojim prijateljem i gostoprimcem. Doista je taj muž znao kako treba zapovijedati u ratu, ali je ipak osjetio ugriz dobrote u času najvećeg ratnog zanosa, kad je sve bilo raspaljeno i pjenilo se od bijesa i ubijanja. Pravo je čudo kad se može u takvo stanje umiješati i dozvati neku misao na pravdu; ali samo Epaminondinoj čvrstoći pripada moć iskazivanja blagosti i očitovanja blage naravi koja govori o njegovoj najboljoj strani i pravoj bezazlenosti. I to kad jedan56 govori Mamertincima57 da zakoni ne vrijede kad su u pitanju ljudi pod oružjem; a drugi58 kaže narodnom tribunu da vrijeme rata nije i vrijeme pravde; a treći59 da ga zveket oružja sprečava da čuje glas zakonâ. Upravo u takvim prilikama on60 nije bio nikad spriječen čuti glas o građanskim pravilima i dobrom ponašanju. Nije li baš on preuzeo od svojih neprijatelja61 prinošenje žrtve muzama pri polasku u rat 55

Tj. Spartu. Tj. Pompej (prema Plutarhu, Život Pompejev, III). 57 Mamertinci su stanovnici grada Messane (danas Messine) na Siciliji, koji su se nazivali sinovima Marsovim zbog svojih junačkih djela. Ime im dolazi od Mamers, kako se kod Oska i Sabinjana nazivao Mars. 58 Tj. Cezar (prema Plutarhu, Život Cezarov, II). 59 Tj. Marije (prema Plutarhu, Život Marijev, II). 60 Tj. Epaminonda. 61 Lacedemonjana (prema Plutarhu, Spartanske izreke). 56

24


ne bi li njihovom slatkošću i veseljem ublažio onaj bijes i nesmiljenost ratnu? Uz tako velikog učitelja ne plašimo se priznati da sebi ne smijemo dopustiti niti prema svom neprijatelju neke nedopustive stvari, da opći interes ne bi smio od svih tražiti nešto protiv privatnog interesa, “manente memoria etiam in dissidio publicorum foederum privati juris”62: et nulla potentia vires Praestandi, ne quid peccet amicus, habet63; i da sve nije dopušteno čestitom čovjeku u službi njegova kralja, opće stvari i zakonâ. “Non enim patria praestat omnibus officiis... et ipsi conducit pios habere cives in parentes.”64 Ta pouka odgovara vremenu; svoja srca ne moramo oštriti na tom željeznom sječivu; dovoljno je da naša pleća budu očeličena; dovoljno je što svoje pero umačemo u tintu, a da ga ne umačemo u krv. Ako prezreti prijateljstvo, svoje obveze, zadanu riječ i svoj rod za opće dobro i pokoravanje sucu znači veličinu srca i učin rijetke i posebne vrline, onda je to dovoljno da nam se oprosti kad kažemo da takva veličina ne može biti u veličini srca Epaminondina. Gnušam se nad bijesnim porukama one druge izluđene duše, Dum tela micant, non vos pietatis imago Ulla, nec adversa conspecti fronte parentes Commoveant; vultus gladio turbate verendos.65 62

63

64

65

“Uspomena na osobno pravo čuva se čak i usred javnog razdora.” Tit Livije, XXV, 18. “Nikakva moć nema snagu da odobri kršenje prava prijateljstva.” Ovidije, Epistulae ex ponto, I, vii, 37. “Dužnost prema domovini ne isključuje druge, a u njezinom je interesu da građani iskazuju sinovsku ljubav prema svojim roditeljima.” Ciceron, De officiis, III, xxiii. “Dok se mačevi sjaje, nek nikakav prizor ne izazove vašu samilost, čak ni da svoje očeve vidite pred sobom: razderite sabljama svojim ta poštovana lica.” Tako je govorio Cezar, a to čitamo u Lukanovoj Farsaliji, VII, 320.

25


Oduzmimo tim zlim i krvožednim i izdajničkim naravima svako skrivanje iza razuma; odbacimo tu glomaznu i bjesomučnu pravdu i povodimo se za ljudskijim primjerima. O, koliko mogu vrijeme i primjer! U jednom sukobu za građanskoga rata protiv Cine neki je Pompejev vojnik i ne znajući ubio svog brata koji se borio na drugoj strani i odmah se na istom mjestu ubio zbog srama i žalosti; a samo nekoliko godina nakon toga, u jednom drugom građanskom ratu tog istog naroda, jedan je vojnik od svojih nadređenih zatražio nagradu zato što je ubio vlastitog brata.66 Slabo se sudi o čestitosti i ljepoti nekog djela samo zbog njegove koristi, a posve je krivo cijeniti da svatko mora tako postupiti ili kad se misli da je pošteno za svakoga, zato što je korisno: Omnia non pariter rerum sunt omnibus apta67. Budemo li htjeli odabrati najpotrebniju i najkorisniju vezu ljudskom rodu bit će to bračna veza; pa ipak sinoda svetaca smatra da je ono protivno od braka poštenije i isključuje najčasnije ljude iz najpoštovanije dužnosti ljudske, jednako kao što mi odstranjujemo iz konjušnice konje koji nam manje vrijede. *****

66 67

Oba su primjera preuzeta iz Tacitove Povijesti, III, li. “Sve stvari ne priliče svakome na jednak način.” Propercije, III, ix, 7.

26

II. poglavlje

O kajanju

D

rugi oblikuju ljude tako što ih poučavaju1; ja ih opisujem i prikazujem im jednoga2 koji je izrazito slabo poučen i kojega bih, kad bih ga morao iznova oblikovati, učinio odista drugačijim nego što on jest. Ali, nažalost, tome je kasno. Ali crte moje slike nimalo ne varaju, premda se neprestance mijenjaju i bivaju drugačije. Svijet je jedno neprestano klatno. U njemu se sve klati ovamo-onamo: zemlja, kavkaske planine, egipatske piramide, koliko po općem toliko i po vlastitom klaćenju. I sama nepromjenjivost nije ništa drugo do li nešto slabije kretanje. A ja ne mogu umiriti predmet svojega pripovijedanja3. On je i mutan i sveudilj posrće kao zbog nekog prirođenog pijanstva. Uzimam ga u ovom času onakvog kakav jest dok sam njim zaokupljen. Ja ne slikam ono što jest. Ja oslikavam prijelaz: ne iz dobi u dob ili, kao 1

2 3

Montaigne se ovdje suprotstavlja moralistima tako što ne želi moralno oblikovati čitatelja, nego samo mu se prikazati u uvijek novom svjetlu: nepostojanost i samo mijenjanje karaktera rješava proturječnosti na koje možemo naići u njegovu djelu. Tj. sebe samoga. Opet: sebe samoga.

27


što se u narodu kaže, od sedam godina pa do novih sedam godina4, nego iz dana u dan, iz jednog trenutka u drugi. Svoju priču moram ravnati prema vremenu. Jer ja se mogu začas promijeniti, ne samo u svom stanju nego i u svojim nakanama. Imam pred sobom zbirku5 različitih i promjenjivih zbivanja6 i neostvarenih nakana, koje su tu i tamo protivne jedna drugoj; bilo da sam ja jedan drugi ja, bilo da sam ono pred sobom uhvatio u drugim okolnostima ili na drugi način. Zato će i biti da sam sâm sa sobom u protuslovlju, ali istinu, kao što je govorio Demad7, ne poričem nikada. Kad bi moj duh i mogao stati na čvrste noge, to ne bih nikad pokušavao, nego bih donio čvrstu odluku; jer mi duh neprestano ide u školu i iskušava se. Ovdje prikazujem čitatelju jedan običan skromni život bez nekog sjaja, ali to nije važno. Moralna se filozofija usredotočuje jednako na pučki i privatni život kao i na život bogatijeg sastava; svaki čovjek nosi u sebi potpun oblik8 ljudskog stanja. Pisci se uvijek iskazuju pred narodom nekim posebnim i čudnovatim oznakama; ja se prvi iskazujem u svojem opće4

5

6

7

8

Ovdje pisac aludira na teoriju životnih dobi koja potječe od Hipokrata (De hebdomadibus). Prema toj teoriji čovjek svakih sedam godina mijenja “dob”. U izvorniku: contrerolle. Montaigne uzima tu riječ u materijalnom značenju. U izvorniku: accidens, a to je u opreci prema substancia. Accidens je ono “quod accidit”. Demad (Dhm(dhV), grčki političar i govornik (384-320. pr. Kr.), protivnik Demostenov; prema Plutarhu, Život Demostenov, III. Demadovu tvrdnju prevodi Jacques Amyot: “Ako sam ponekad i bio u proturječnosti sâm sa sobom već prema tome kako su mi išli poslovi, protiv općeg dobra nikad nisam bio.” Oblik je ovdje uzet u filozofskom, tehničkom značenju: svaki je čovjek subjekt koji iskazuje ljudsku bit u njezinoj općenitosti; ono što se mijenja su accidentia, ali forma, tj. essentia ista je u svih. Čovjek se individualizira kroz materiju. Naprotiv, čovjekov oblik zajednički je svim ljudima, kao što je, reći će Montaigne, oblik hrasta jednak u svakom hrastu.

28

II. poglavlje – O kajanju

nitom biću, kao Michel de Montaigne, ne kao gramatičar ili kao pjesnik ili pravni stručnjak. Ako se svijet tuži na mene da previše govorim o sebi, ja se tužim na svijet zato što ne misli dovoljno na sebe. No, je li to razlog da se ja, koji sam toliko običan u svom življenju, hoću predstaviti s obzirom na svoje znanje? Isto tako, je li to razlog da se predstavljam svijetu, u kojemu su vještina i snalažljivost na tolikoj cijeni, običnim i jednostavnim učincima jednog još uvijek slabašnog duha? Nije li isto graditi zid bez kamenja ili nešto tome slično kao i graditi knjige bez znanja i umijeća? Glazbene se fantazije vode umjetnošću, a moje vodi sudbina. Barem je u mene nešto po pravilima što ih škola postavlja, jer nikada čovjek nije pisao o nečemu što bi bolje poznavao ili razumio nego što ja to činim u ovome što sam poduzeo, a u tome sam ja najupućeniji čovjek na svijetu; drugo, nitko nije u svoju materiju dublje prodro niti je brižljivije prosijao njezine dijelove i posljedice; i, isto tako, nije potpunije i točnije došao do svrhe koju je svom poslu postavio. Da bih u tome potpuno uspio, meni je potrebna samo vjernost; a ona ovdje jest, i to u najiskrenijem i najčišćem obliku. Ja govorim istinu, doduše, ne toliko koliko bih htio, nego onoliko koliko se usudim; a usuđujem se sve više koliko postajem starijim, jer mi se čini da se u toj dobi obično dopušta veća sloboda u brbljanju i otkrivanju svojih stvari. Tu se ne može dogoditi ono što često vidim da se događa, to jest da majstor i njegov rad dođu u protuslovlje: zar je čovjek s kojim je tako ugodno biti i s njim razgovarati9 mogao nešto tako glupo napisati? Ili, pak, zar je tako mudro pisanje moglo poteći od jednog čovjeka koji je tako slab u svakodnevnom druženju i razgovoru, jer, ako je u njega najobičnije ponašanje, a pisanje tako izvanredno, to znači da je njegovo znanje na nekom mje9

U izvorniku samo conversation, jer se u XVI. stoljeću u toj riječi spajaju staro značenje zajedničkog života, prebivanja zajedno, i moderno značenje razgovora; za sâm “razgovor” Montaigne će dva retka niže upotrijebiti izraz entretien.

29


stu odakle ga on crpi, a ne u njemu samom? Neki tobožnji mudrac na mora biti mudar u svemu, ali onaj koji je sposoban10 uvijek je sposoban, pa čak i sposoban nešto ne znati. Ovdje moja knjiga i ja koračamo istim korakom i idemo jedno uz drugo. U drugim se prilikama može hvaliti i kuditi djelo odvojeno od njegova tvorca; ovdje se to ne može: tko dirne jedno, pogađa drugoga. Onaj koji bude o njemu sudio ne poznavajući tvorca, nanijet će više štete sebi nego meni; a onaj koji ga bude upoznao, meni će učiniti po volji. Bit ću sretan više nego zaslužujem ako zavrijedim samo jedan djelić općeg odobravanja, ako uspijem postići da razumni ljudi vide da sam bio kadar iskoristiti znanje, ako ga u mene uopće ima, i da sam zavrijedio da me spomen na mene potpomogne. Nek mi ovdje bude oprošteno11 što tako često ističem da se ja rijetko kajem i da je moja savjest sama sobom zadovoljna, i to ne kao savješću anđela ili konja, nego kao savješću čovjekovom12; dodajući uvijek isti refren13, koji nije neko ceremonijalno ponavljanje, nego iskazivanje moje prirođene i bitne podložnosti: da ja govorim kao onaj koji ne zna i neprestano se propituje, oslanjajući se čisto i jednostavno na svoje prihvaćanje onoga u što svi vjerujemo, a što je zasnovano na zakonu14. Ja nikoga ne poučavam, ja samo opisujem. 10

U izvorniku suffisant ima laudativno značenje, a tek u XVIII. stoljeću poprima pejorativnu konotaciju “samodopadan, umišljen, uobražen”. 11 Nakon ovog dugog uvoda Montaigne napokon počinje govoriti o predmetu koji je navijestio, to jest o kajanju. Započinje svojim primjerom, svojim načinom kajanja. 12 Ovu ćemo misao naći i kod Pascala (Pensées, 358): “Čovjek nije ni anđeo ni zvijer, a nesreća hoće da je onaj koji se hoće graditi anđelom zapravo zvijer.” Ta je misao, koja je u francuskome postala poslovicom, Pascalu sugerirana upravo krajem posljednjeg poglavlja Montaigneovih Eseja (III, xiii). 13 Montaigne je već inzistirao na izrazito ljudskim značajkama svog djela u LVI. eseju I. knjige u kojem govori O molitvama. 14 Riječ je o općeprihvaćenoj vjeri koja se zasniva na uspostavljenom poretku. Svoju podložnost Crkvi potvrđuje i u Esejima, II, iii.

30


Nema poroka, i to pravog poroka, koji nas ne bi vrijeđao i koji pošten i nepodmitljiv sud neće osuditi; jer u njega je toliko ružnoće15 i nepodnošljivosti koje su toliko očigledne da možda imaju pravo oni koji kažu da se porok rađa iz gluposti i neznanja16. Jer, doista je teško zamisliti da bismo ga mogli poznavati i pritom ga ne mrziti. Zloba tu udiše najveći dio vlastitog otrova i njime se nakraju otruje17. Porok nam na tijelu izaziva kao neki čir, kajanje u duši i ona sebe samu neprestano do krvi češe.18 Jer razbor briše i otklanja druge boli i žalosti, ali rađa bol kajanja koja je to teža zbog toga što nastaje u našoj nutrini; kao što nas hladnoća i vrućina ognjice teže grizu nego sve ono što nas napada izvana. Porocima držim (ali svakoga prema njegovoj mjeri) ne samo one koje razbor i priroda osuđuju, nego i one što ih je skovala ljudska izopačena i kriva misao, iako ih i zakoni i običaji dopuštaju. Isto tako, nema dobrote19 koja ne bi razveselila čestitu dušu20. Nalazimo ne znam kakvo zadovoljstvo kad ispravno postupamo, koje nas raduje i ispunja nas plemenitim ponosom koji ide podruku s čistom savješću. Duša koja je u poroku ustrajno hrabra21 može se katkada i uljuljati u nekakvu sigurnost, ali se ne može nikada dovoljno opskrbiti22 takvim zadovoljstvom. Nije nikako malo zadovoljstvo znati da si si15 16 17 18 19 20

21 22

O poroku Montaigne donosi sud estetske prirode sukladno naučavanju helenističke filozofije. Aluzija na Sokratovo “nitko nije samo po svojoj volji zao”. O toj misli Montaigne govori i u Apologiji Raimunda Sebonda (Eseji, II, xii). Ovdje se pisac služi slikom iz antičkog prirodopisa: ideja o tome da se porok truje vlastitim otrovom potječe iz Seneke (Epistulae, 81, 22). Plutarh, O duševnom miru (Per» eÏqum?aV), IX. Dobrota se suprotstavlja grijehu i općenito odgovara vrlini. U originalu: une nature bien née. Taj izraz je nakon Montaigneova vremena u francuskom jeziku ustaljen i znači plemenitu dušu bez obzira na rod i mjesto u društvu. Ovdje misli na one koji se hvastaju sa svojih poroka, kakve će personificirati Molièreov Don Juan. Montaigne se ovdje služi vojničkim terminom se fournir = “s’approvisionner”.

31


guran da na tebe neće prijeći zaraza ovako pokvarenog i trulog vremena23 i kad sam sebi možeš reći: “Onaj koji bi mogao vidjeti i samo dno moje duše, taj mi ne bi mogao naći krivice ni za bilo čiju žalost i stradanje, niti za osvetu ili zavist, ni za javno kršenje zakonâ, ni za novotarije24 i nemire25, niti za krivokletstvo i za sve ono što je ovo raspušteno vrijeme svakome dopustilo ili ga tome naučilo, jer nikad nisam posegnuo ni za dobrom ni za novcem francuskog čovjeka i uvijek sam živio od svoga, kako u miru tako i u ratu, i nikad se nisam poslužio tuđim radom, a da ga nisam pošteno platio.” Ta svjedočenja čiste savjesti ispunjaju dušu zadovoljstvom; a to prirodno zadovoljstvo naša je čista dobit i jedina plaća koja nam nikad nije izostala. Temeljiti nagradu za dobra djela na tuđem odobravanju znači odabrati i odveć nesiguran i klimav temelj. Pogotovu u stoljeću pokvarenom i neprosvijećenom kao što je ovo naše26 kad se dobra cijena na kojoj ste u narodu uzima za uvredu; u koga se možete pouzdati da vam kaže što je vrijedno pohvale? Sačuvaj Bože da budem čestit čovjek po opisu što vidim da ga svatko o svojoj časti donosi. “Quae fuerant vitia, mores sunt.”27 Neki su me prijatelji počesto znali na sav glas koriti i držati mi govorancije28 ili iz vlastite pobude ili od mene izazvani kao da je posrijedi neka dužnost koja za jednu čestitu dušu29 ne samo u korisnosti nego i u blagosti premašuje sve prijateljske obveze. A ja sam to uvijek primao i zahvalno 23

Kao i na drugim mjestima, pisac ovdje osuđuje teško stanje u koje su Francusku uvalili građanski i vjerski nemiri. 24 Ovdje se kalkira latinski izraz res novae. 25 Aluzija na Reformu i nerede koji su nakon nje uslijedili. 26 Montaigne se često žalio na pokvarenost koju su izazvali građanski ratovi. 27 “Ono što nekoć bijahu poroci, danas su postali svakodnevni običaji.” Seneka, Epistulae, 39. 28 U originalu: mercurializer. Aluzija na saziv svih sudaca nekog visokog sudišta koji se održavao prve srijede nakon sudskih praznika i na kojem je glavni magistrat držao prigodno slovo. 29 U originalu à une ame bien faicte; v. gore bilj. 20 à une ame bien née.

32


i raširenih ruku. Međutim, kad sada po savjesti o tome govorim, moram reći da sam u njihovim pokudama i pohvalama često nalazio toliko krive mjere da zacijelo ne bih bio učinio veliku grešku da sam krivo postupio po njihovu sudu radije nego da sam postupio dobro na njihov način. Jer mi obični ljudi koji uglavnom živimo svojim životom koji se iskazuje samo našim očima, moramo imati izgrađen jedan unutarnji uzor prema kojemu će se iskušavati naša djela čas u hvali, a čas u kazni. Ja imam svoje zakone i svoje sudište za sud o onome što činim30 i tom se sudištu obraćam više nego bilo kojemu drugom. Ja doduše ograničavam svoja djela prema drugima, ali ih počinjam samo prema svojim pravilima. Jer, samo vi znate jeste li kukavica ili okrutnik, jeste li čestit i bogobojazan; drugi to ne vide; oni o vama nagađaju po nesigurnim pretpostavkama i vide ne toliko vašu narav koliko vaše hinjenje31. Zato: ne držite se njihova mišljenja, nego se ravnajte po onome što sami mislite. “Tuo tibi judicio est utendum.32 – Virtutis et vitiorum grave ipsius conscientiae pondus est: qua sublata, jacent omnia.”33 Ali ono što kažu da kajanje u stopu slijedi grijeh, čini se da se ne odnosi na onaj grijeh koji je dokraja opremljen i oboružan i koji u nama stoluje kao u vlastitom domu. Možemo odbaciti i zanemariti one grijehe koji nas iznenada napadaju i prema kojima nas vode naše strasti; ali, oni koji su dugom navikom u jakoj volji ukorijenjeni i usidreni, za takve ne mo30 31 32 33

To ispitivanje savjesti inspirirano je Senekom, koji kaže da svakodnevno ispituje svoju savjest. Tu je riječ o klasičnoj opreci između natura i ars: prave prirode i vješta pretvaranja. “Moraš se služiti svojim sudom.” Ciceron, Tusc. disp., I, xxiii. Točnije navedeno Ciceronovo mjesto glasi: “...recte videretur, nisi et virtutis et vitiorum sine ulla divina ratione grave ipsius conscientiae pondus esset, qua sublata iacent omnia”: “I s pravom bi se tako činilo, ako svijest što je to vrlina, a što mana ne bi imala veliku težinu i bez božjeg razuma; ako ona nestane, ruši se sve.” Ciceron, De natura deorum, III, 35 (prijevod Daniela Nečasa Hraste).

33


žemo reći da ne znamo da su to pravi poroci. Kajanje je nijekanje naše volje i suprotstavljanje našoj fantaziji koja nas odvlači u svim mogućim smjerovima. I upravo kajanje oduzima čovjeku njegovu nekadašnju vrlinu i suzdržanost: Quae mens est hodie, cur eadem non puero fuit? Vel cur his animis incolumes non redeunt genae?34 Zaista je fin onaj život u kojemu vlada red sve do u njegovu nutrinu. Svatko može imati svoj udio na kazališnim daskama i predstavljati čestita čovjeka na pozornici, ali imati reda u sebi, u svojim grudima, gdje nam je sve dopušteno, gdje je sve od drugih sakrito – to je ono što je najvažnije. Ono što je blizu tome jest da budemo ispravni u svojoj kući, u svakodnevnim poslovima, o kojima nikome ne moramo polagati računa, jer tu nema ni nekih posebnih nastojanja ni pretvaranja. Zato je Bijant35, opisujući uzoritu obitelj, rekao: “Gospodar mora biti i u svojoj nutrini, u sebi samome, onakav kakav je izvana kad se boji zakona i onoga što će ljudi reći”36. Ima jedna lijepa riječ Julija Druza37 što ju je izrekao radnicima koji su mu bili ponudili da će mu za tri tisuće škuda38 tako urediti kuću da njegovi susjedi neće moći u nju gledati kao što su gledali do tada: “Ja ću vam dati šest tisuća, rekao im je, a vi radite tako da svatko sa svih strana može u nju gledati.”39 S posebnom se hvalom ističe navada Agesilajeva40, koji je za svojih putovanja 34

“Zašto moji osjećaji danas nisu onakvi kakvi su bili za mojih mladih dana? Ili zašto, sad kad sam zreo čovjek, ne mogu imati onako lijepe obraze kao nekad.” Horacije, Ode, IV, x, 7. 35 Grčki filozof, jedan od sedmorice mudraca, na kojega se Montaigne često poziva (v. ovdje I, xxxix) i koji opisuje idealnu obitelj, želeći da se gospodar i među svojima ponaša onako dolično kao što se ponaša u javnim istupanjima. 36 Plutarh, Gozba sedmorice mudraca, XII. 37 Julius Drusus, Tiberijev otac. 38 Montaigne se služi suvremenim novčanim jedinicama (escus) kao što to redovito u svojim prijevodima Plutarha čini i Jacques Amyot. 39 Prema Plutarhovim Državničkim uputama, IV. 40 Agesilaus (]Aghs?laoV), glasoviti spartanski kralj.

34


uvijek odsjédao u crkvama41, kako bi narod i sami bogovi mogli vidjeti što radi kad je sâm.42 Cijeli je svijet upirao prstom u čovjeka kod kojega ni njegova žena ni njegov sluga nisu ništa posebnoga vidjeli. Rijetko se kada ljudima dive njihovi sluge. Nitko nije bio prorok ne samo u svojoj kući nego niti u svojoj zemlji43, kaže nam povijesno iskustvo44. A jednako je i s nevažnim stvarima. U tom prostom i svakodnevnom primjeru vidimo i primjere o onim najvećima. Pod ovim mojim gaskonjskim nebom ljudi smatraju da je smiješno što se moji spisi tiskaju. I što se vijesti o meni više udaljavaju od moje kolibe to više vrijedim. Ja plaćam tiskare u Guyenni, a svugdje drugdje oni plaćaju mene45. Na toj osobitosti temelje svoj glas oni koji se skrivaju dok su živi i prisutni, kako bi ih se slavilo kad budu mrtvi i odsutni46. Meni je malo stalo do te slave i otkrivam se svijetu onoliko koliko mi cijene daje. A kad me jednom na tom svijetu više ne bude – tada će mi biti svejedno. Narod će u povorci toga otpratiti uza sve počasti i uz znake punog poštovanja sve do njegovih vrata; a on, skidajući službenu odoru, napušta tu ulogu47 i to niže pada što se više 41

I ovdje Montaigne jednom suvremenom riječi (église) prevodi grčki i latinski izraz. 42 Prema Plutarhovu Životu Agesilajevu. 43 Sjećanje na mjesta iz Biblije: Nemo propheta acceptus est in patria sua (Nijedan prorok nema priznanja u svom zavičaju, Luka, IV, 24); usp. Marko, VI, 4 i Matija, XIII, 57. 44 Kao što smo netom vidjeli, tekst je inspiriran Evanđeljima. 45 Tj. ja plaćam tiskare u svom mjestu, dok oni plaćaju meni samo da im predam svoje rukopise. Prva dva izdanja Eseja objavljena su u Bordeauxu 1580. i 1582, treće u Parizu 1587, a peto u Parizu 1588. godine. Četvrto izdanje do sada nije poznato. 46 Montaigne ovdje aludira na antičke legende o slavnim muževima što su se posvuda skrivali samo da bi stekli slavu nakon svoje smrti. Te su se legende odnosile poglavito na Pitagoru i na Tračanina Zalmoksisa; usp. kod Herodota, IV, 95 i 96. 47 S ovom riječi se Montaigne vraća kazališnom jeziku, kojim se je služio i u gornjem ulomku kad je govorio o kazališnim daskama i predstavama. Time jasno iskazuje svoju misao da sav javni život smatra komadom koji se igra u kazalištu.

35


bio popeo; a u njegovoj je nutrini sve divlje i bezglavo. Pa sve da nekog reda u tome i bude, nužan je živ i dobro odmjeren sud da bismo ga mogli procijeniti u njegovim privatnim i svakodnevnim djelima. A tome valja dodati da je red jadna i tmurna vrlina. Probiti zidine i osvojiti grad, voditi poklisarstvo, upravljati narodom, sve su to sjajna i dobro viđena djela. Ali, rugati se, smijati se, plaćati, voljeti, mrziti i živjeti u krugu svojih i sa samim sobom mirno i pravično, ne odstupati od svog mišljenja, ne poreći svoju riječ, sve su to stvari koje su rjeđe, teže i malo se ili nikako ne vide. Pa ma što se govorilo, povučeni život na taj način ispunja svoje dužnosti koje su isto toliko važne i vidljivije u takvom životu nego u drugačijim životima. A običan pojedinac, kaže Aristotel48, služi vrlini mučnije i slavnije nego što to čine oni koji su zaodjenuti sudačkom togom. Pripremamo se za visoke dužnosti više radi slave nego zbog savjesti. Najkraći je put da se dođe do slave u tome da bismo morali raditi po savjesti ono što činimo za slavu. A čini mi se da Aleksandrova veličina u svojem sjajnom kazalištu iskazuje mnogo manje snage nego što je Sokrat pokazuje u svojem malom i običnom življenju. Lako bi mi bilo zamisliti Sokrata na mjestu Aleksandrovu; ali Aleksandra na mjestu Sokratovu ne bih mogao zamisliti. Onome koji bi prvoga upitao što zna činiti, odgovorio bi: “Pokoriti svijet”, a onome koji bi ovog potonjeg isto to upitao, ovaj bi odgovorio: “Voditi život sukladno njegovom prirodnom stanju”; a to je općenito korisnija, teža i potrebnija mudrost. Prava vrijednost jedne duše nije u tome da se izdiže visoko, nego da se izdiže u redu.49 Njezina se veličina ne očituje u važnosti visokog položaja u javnoj službi, nego u prosječnosti50. Tako, dok oni koji 48

Nikomahova etika, X, vii. Montaigne se u više navrata zaustavljao na Sokratovoj prirodnoj i samozatajnoj mudrosti, usp. II, xi kao i III, xii. 50 U originalu: en la mediocrité. Riječ u XVI. st. znači “osrednjost”, a to je stanje obična čovjeka. 49

36


o nama sude i iskušavaju nas iznutra ne drže mnogo do sjaja naših javnih djela i vide da su to samo tanki mlazovi vode što izbijaju iz dna koje je sâm glib i nakupina, oni koji o nama sude po tom sjajnom izgledu isto tako zaključuju o našem unutarnjem sastavu i nikako ne mogu spojiti svakidašnja svojstva, koja naliče njihovima, s tim drugim svojstvima koja ih začuđuju, jer su toliko izvan njihova dosega. Tako mi pridajemo demonima divlje obličje51. A tko ne daje takav lik Tamerlanu52, uzdignutih obrva, širokih nosnica, grozna lica i orijaškog stasa kakav mu je stas u pučkoj mašti u kojoj je nastao nakon sve one zaglušne buke što se nadizala oko njegova imena. Da mi je netko jednoč pokazao Erazma53, teško bi bilo izbjeći da sve ono što je rekao svojem slugi ili domaćici ne prihvatim kao mudre izreke i apoftegme54. Lakše nam je na odgovarajući način prosuditi nekog obrtnika prema njegovom ruhu ili prema njegovoj ženi, nego nekog velikog predsjednika55, koji ulijeva poštovanje svojim držanjem i sposobnošću. Čini nam se da se iz njihova visokog mjesta nikad toliko ne saginju da bi živjeli. Jednako onako kako neki izvanjski poticaj često potiče poročne duše na neko dobro djelo, tako su i one kreposne poticane na zlo. Valja o njima dakle suditi kad su mirne i staložene, kad su, ono što bi se reklo, kod kuće, ako ikad i jesu; ili barem kad se približavaju miru i svom prirodnom stanju. Prirodne se sklonosti pomažu i jačaju odgojem, ali se rijetko mijenjaju 51 52 53

54

55

Montaigne na ovom mjestu unosi treći termin: fizički izgled, onakav kakav u našoj mašti stvaramo prema nečijem izvanjskom djelovanju. U izvorniku Tamburlan. Mongolski zavojevač (1326-1405). Ovdje Montaigne počinje govoriti u prvom licu o divljenju što ga iskazuje prema Erazmu. Naravno, on ga nije mogao vidjeti, jer je Erazmo (1467-1536) umro kad su Montaigneu bile tri godine. U tom divljenju valja vidjeti razlog što nije mogao izbjeći da i u najobičnijim filozofovim riječima ne vidi neku mudru izreku. Apoftegma (< £pójJegma od £pojJ=ggomai “javno izričem, izjavljujem”) “izjava, domišljata rečenica, sentencija”, to jest takva koju je vrijedno sačuvati, a Montaigne ju je dao urezati u grede svoje knjižnice. Tj. predsjednika visokog suda čijim smo izvanjskim izgledom zadivljeni.

37


i nadjačavaju odgoj. Samo za mojeg vremena tisuću je naravi prešlo na mane ili na kreposti zahvaljujući protivnoj obuci: Suc ubi desuetae silvis in carcere clausae Mansuevere ferae, et vultus posuere minaces, Atque hominem didicere pati, si torrida parvus Venit in ora cruor, redeunt rabiesque furorque, Admonitaeque tument gustato sanguine fauces; Fervet, et a trepido vix abstinet ira magistro56. Ta se prirođena svojstva ne mogu iskorijeniti, mi ih samo prikrivamo i tajimo. Meni je latinski jezik prirodno blizak i bolje ga razumijem nego svoj materinski francuski57, ali ima četrdeset godina da se njime uopće ne služim ni u govoru ni u pismu; pa ipak, u krajnjim i nenadanim uzbuđenjima u koja sam upao dva ili tri puta u životu, a jedno je od tih uzbuđenja bilo kad sam vidio svog oca kako se zdrav iz čista mira svalio bez svijesti na mene, u takvim su trenucima iz dna mojega bića prije od drugih prokuljale latinske riječi; priroda se tada svom silom izražava i sama sebi probija put, suprotstavljajući se dotadašnjim navikama58. A ovaj primjer govori mnogo i o drugima. Oni koji su za mojega vremena pokušavali promijeniti svijet novim gledanjima59 ispravljaju mane koje se vide; a one 56

“Kao kad se divlje zvijeri, odviknute od šume i zatvorene u kaveze, napokon primire, kad nemaju više onaj prijeteći izgled i kad su se navikle podnositi čovjekovu vlast, neka samo kap krvi dođe u njihove vruće ralje, one će opet biti bijesne i okrutne i ždrijelo će im se razjapiti potaknuto krvlju što su je okusile; njihov bijes će proključati i jedva da će poštedjeti gospodara koji drhti od straha.” Lukan, Farsalija, IV, 237. 57 Montaigne najzad daje sebe za primjer. U XXVI. eseju I. knjige, O odgoju djece, pričao nam je kako je latinski naučio prije francuskoga. Ali, tu nije riječ o prirodnoj sklonosti već o tome da je latinski naučio u svojoj najranijoj mladosti. 58 Montaigne interpretira ovaj primjer u funkciji opreke između prirode i prihvaćene uporabe. 59 Perifraza se odnosi na pristaše Reformacije, što će biti još vidljivije u samom kraju rečenice, gdje se kaže: r e f o r m e n t les vices de l’apparence (= ispravljaju samo mane koje se vide).

38


koje su bitne ostavljaju kakve jesu, ako ih i ne povećavaju; a tu se upravo povećavanja moramo bojati: rado se odmaramo od svakog drugog dobrog djelovanja time što sve svoje snage ulažemo na te samovoljne izvanjske promjene60 koje iziskuju manje muke, a donose veće časti; a time se jeftino udovoljava drugim prirodnim grijesima koji su sastavni dio naše biti i leže u nama samima. Pogledajte malo što nam kaže naše iskustvo: nema čovjeka koji, samo ako malo pronikne u sebe, neće otkriti u sebi svoj vlastiti oblik, glavni oblik61, koji se bori protiv ovakvog odgoja i protiv one oluje strásti koje mu se protive. A što se mene tiče, gotovo da nikad nisam iznenađen, uvijek se nalazim na svom mjestu kao i sva teška i bremenita tijela. Ako i nisam doma, uvijek sam vrlo blizu. Moj me nered nikad daleko ne odvodi. Nema tu ničeg ni čudnog ni pretjeranog, a moje vraćanje na ispravan put uvijek je zdravo i snažno. Prava nevolja, ona koja pogađa obično ponašanje naših ljudi, leži u tome što je i samo njihovo kajanje puno nevaljalosti i nečistoće; njihova misao o nekom popravljanju je zbrkana; njihova pokora je bolećiva i grešna, gotovo toliko koliko i sam njihov grijeh. A neki, ili zato što su povezani s grijehom prirodnom vezom ili zbog duge navike na grijeh, više mu ni odvratnost ne razaznaju. A drugima (a u njihovu pukovniju62 i ja spadam) grijeh teško pada, ali ga oni drže u ravnovjesju s užitkom ili ga na bilo koji drugi način podnose i podaju mu se uz određenu cijenu, što je ipak grešno i kukavički. Još bi se možda i moglo zamisliti tako velik nerazmjer gdje bi užitak s pravom opravdavao grijeh, kao što obično kažemo o korisnosti63; ne samo kad bi bio slučajan i kad 60 61 62 63

ces r e f o r m a t i o n s externes arbitraires. une forme sienne, une forme maistresse. duquel regiment je suis. Riječ valja shvatiti u strogo vojničkom značenju. Čini se da ovdje misli na općenito uvjerenje da cilj opravdava sredstvo (što je s moralnog gledišta osudio na kraju prethodnog odlomka).

39


ne bi bio u vezi s grijehom, kao što je slučaj kod krađe, nego i u uživanju u tom užitku, kao što je slučaj u uživanju u ženama, gdje je prohtjev toliko žestok i, kažu, često ga se ne može pobijediti. Kad sam nedavno bio u Armagnacu na dobru jednog svog rođaka, vidio sam nekog seljaka kojega su svi nazivali lupežom. On je ovako govorio o svom životu: da se rodio kao prosjak i da je uvidio da se radom svojih ruku neće nikad dovoljno osigurati od siromaštva, pa je zato odlučio postati lopov; i u tom je zanatu mirno i u sigurnosti proveo svu svoju mladost, oslanjajući se na svoju tjelesnu snagu; krao je i u berbi i u košnji na tuđoj zemlji, ali to su bile tako velike količine da ljudi nisu mogli ni zamisliti da bi jedan čovjek toliko mogao iznijeti kroz noć na svojim plećima; a pazio je da šteta što bi je učinio bude tako raspoređena da je svaki gospodar može lakše podnijeti. Danas je on već ostario i može se reći da je bogat s obzirom na ono kako je počeo, i to sve zahvaljujući tim svojim poslovima64, koje on otvoreno priznaje; i, kako bi se pomirio s Bogom zbog podrijetla svog imanja, kaže da svakim danom nastoji raznim dobročinstvima nadoknaditi štetu nasljednicima onih koje je potkradao; te, da ako u tome posve ne uspije (jer, ne može svima odjednom nadoknaditi štetu), da će oporukom obvezati svoje baštinike da to učine i da će im točno reći koliko je svakome štete nanio. S ovim svojim opisom, bio on istinit ili lažan, taj čovjek gleda na krađu kao na nešto nepošteno i mrzi je, ali ipak manje nego što mrzi bijedu; kaje se zbog nje na najjednostavniji način, ali, kako je nanesena šteta tako bila izravnana i nadoknađena, kajanje mu više ne treba. Dakle, nije zla navika ono što nas miri s grijehom i njemu podlaže čak i naš razum, niti je to onaj silovit vjetar koji na mahove muti i zasljepljuje naš duh i predaje nas u taj čas, i nas i našu prosudbu, u ruke poroka. 64

U originalu: mercy à cette trafique. Za razliku od suvremenog francuskoga riječ trafique je u XVI. stoljeću bila ženskoga roda i imala je mnogo šire značenje nego danas.

40


Navikao sam uvijek raditi do kraja ono što radim i nikako ne mijenjam svoj korak; u meni nema niti jednog osjećaja koji bi se skrivao ili izbjegavao mome razboru ili koji se ne bi ponašao uz pristanak gotovo svih ostalih mojih duševnih snaga, i to bez podjela ili nutarnje bune; za sve to krivicu ili punu hvalu snosi moja prosudba; a grijeh kojemu je jednom podlegao, ima ga uvijek, jer je gotovo od svojega djetinjstva uvijek isti: iste sklonosti, isti put, ista snaga. A u pitanjima općenitih mišljenja već od djetinjstva zauzeo sam mjesto gdje mi se bilo držati. Ima grijehâ koji su siloviti, brzi i iznenadni; o njima nećemo ovdje govoriti. Ali za ove druge grijehe65 koje toliko puta ponavljamo, ponovno smišljamo, za grijehe vezane uz čovjekovu narav, pa čak i za čovjekov poziv i posao, ne mogu pojmiti da su tako čvrsto usađeni u istom srcu, a da razum i savjest onoga koji ih u sebi nosi stalno tako hoće i tako i kao takve ih zadržava; a ono kajanje, kojim se on hvali da ga u određeni trenutak obuzima, i odveć mi je teško i pojmiti i razumjeti. Ne dijelim mišljenje pitagorejaca66 “da ljudi dobivaju novu dušu kad se približavaju kipovima bogova želeći doznati njihova proroštva”.67 Osim ako možda Pitagora nije htio upravo to reći68 da duša mora tada dolaziti odnekud izvana, da je nova i na neko vrijeme pozajmljena, budući da njihova vlastita pokazuje toliko malo znakova očišćenja i nedužnosti koje bi odgovarale tom pristupanju bogovima. 65

Misli na grijehe koji su pustili korijenje u čovjeku. Ovaj je odlomak dodan Montaigneovom rukom na tzv. exemplaire de Bordeaux, kad je spremao III. izdanje Eseja. U njemu se oslanja na antičke pisce: Plutarha, O neostvarenim proroštvima, V, i na Seneku, Epistulae, 94, 42. 67 Seneka, ibid. 68 Sama misao na mijenjanje duše čini se piscu toliko teško zamislivom da je pokušava objasniti. On u tome vidi neku vrstu paradoksa: budući da je duša tih ljudi nečista i nedostojna da se obrati bogovima, možda se može pretpostaviti da u času kad to čine primaju drugu dušu, koja je samo za tu priliku pozajmljena. 66

41


Oni69 čine sve protivno od onoga što stoici traže, jer nam ovi zapovijedaju da ispravljamo nesavršenstva i mane koje vidimo u sebi, ali nam zabranjuju da zbog toga budemo ražalošćeni i utučeni. A ovi naši70 nas uvjeravaju da u sebi pate od velike žalosti i grižnje. Ali, o nekom ispravljanju i poboljšanju, pa niti o prekidanju s tim grijesima, ništa nam ne kazuju. Međutim, nema ozdravljenja ako se ne oslobodimo od zla. Kad bi pokajanje težilo na jednoj strani tezulje, ono bi u zrak podignulo grijeh. Ne nahodim da je bilo što tako lako hiniti kao pobožnost, naravno, ako se s njom ne suobrazi i navike i sav život; bit pobožnosti je teška i tajnovita, a izvanjski izgled je lak i usiljen. Što se mene tiče, mogu općenito željeti biti drugačiji, mogu sam sebe osuđivati i ne biti zadovoljan svojim općim stanjem i preklinjati Boga da me stubokom promijeni, mogu ga moliti da mi oprosti moju prirodnu slabost. Ali to ne smijem nikako nazivati pokajanjem kao ni svoje nezadovoljstvo time što nisam ni anđeo ni Katon71. Moja su djela u redu i suobražena s onim što jesam i s mojim stanjem. Ne mogu činiti bolje. A kajanje se zapravo ne tiče stvari kojima nismo gospodari, ali žaliti ih možemo. Lako mi je zamisliti bezbroj duhova koji su veći i bolje upravljani nego moj; no, s time ipak ne popravljam svoje mogućnosti ni svoju desnicu ni svoj duh koji neće postati snažniji zato što mogu zamisliti nekoga koji to jest. Kad bi zamišljanje i želja da nam djelovanje bude plemenitije nego što jest izazivalo kajanje zbog našega, morali bismo se kajati i zbog naših najbezazlenijih radnji; tim više zato što pravilno prosuđujemo da bi u jednoj boljoj naravi one bile vođene većim savršenstvom i dostojanstvenošću; a i mi bi69

Ovo oni odnosi se na Montaigneove suvremenike, koji postupaju upravo obrnuto od onoga što stoici traže u svojim pravilima. 70 Tj. naši ljudi danas, ovi oko nas. 71 To je slika savršenstva zamišljena prema antičkome mudracu. Pascal će reći: Ni anđeo ni zvijer. Montaigne je već jednom u ovom eseju rekao ne kao savjest anđela niti kao savjest konja. Na istu će se usporedbu vratiti u zaključnom eseju O iskustvu (III, xiii).

42


smo to isto željeli. Kad ispitujem svoje ponašanje u mladosti i uspoređujem ga s onim u starosti, vidim da je ono bilo, kako mi se čini, uglavnom u redu; i to je sve što može moj otpor. Sebi nimalo ne laskam; u sličnim situacijama bio bih uvijek takav. To nije nikakva mrlja, radije bih rekao da je to nova boja koja me čitavoga pokriva. Ne priznajem nikakvo pokajanje koje je površno, osrednje i koje se samo prenemaže. Mora me obuhvatiti sa svih strana pa da ga pokajanjem nazovem, mora me zaboljeti u utrobi i toliko me u mojoj dubini mučiti koliko u mene Bog može svojim pogledom proniknuti. Što se svih vrsta poslova tiče, promašio sam mnoge zato što nisam bio sretne ruke. Moje su odluke ipak bile ispravne u onim okolnostima u kojima su donošene; njihov je način odabrati uvijek najlakši i najsigurniji put. Mislim da sam u svojim dosadašnjim zaključcima, prema svojim pravilima, postupio kako je bilo mudro za stanje stvari koju su preda me postavljali; i, u takvim bih prilikama i za tisuću godina jednako postupao. Ne gledam kakva je stvar sada i danas, nego kakva je bila u času kad sam morao odluku donijeti. Vrijednost svake odluke ovisi o vremenu; prilike i stvari se neprestano kotrljaju i neprestano se mijenjaju. Počinio sam nekoliko teških i važnih pogrešaka u svom životu, ne zato što bi mi bilo manjkalo dobrih mišljenja, nego zato što me nije pratila dobra sreća. Uvijek u stvarima kojima se bavimo ima tajnovitih i nerazrješivih strana, a poglavito u ljudskoj prirodi; ima nekih nijemih slučajeva, koji se ne iskazuju, pa ih često ni oni koji ih imaju ne poznaju, a pojavljuju se i bude tek u novim okolnostima. Budući da moje predviđanje u njih nije moglo prodrijeti i da nije moglo unaprijed reći što će biti, na to se svoje predviđanje ne srdim; njegov se zadatak kreće unutar njegovih granica; a događaji i stjecaj okolnosti me pobjeđuju; a ako oni podrže stranu koju sam ja odbio, tome nema lijeka; tada se ne ljutim na sebe, nego se tužim na svoju sreću, a ne na svoje djelo; to se nikako ne može nazvati kajanjem. 43


Focion72 je jednom dao Atenjanima savjet koji oni nisu prihvatili. Međutim, kako su se stvari dobro odvijale protivno njegovu mišljenju, netko mu rekne: “E pa onda, Focione, jesi li zadovoljan što stvari idu tako dobro? – I te kako sam zadovoljan, odvrati mu, što se je dogodilo ovako, ali nimalo se ne kajem što sam savjetovao onako.”73 Kad mi se prijatelji obraćaju tražeći savjet, ja im ga dajem slobodno i jasno, bez zaustavljanja, kao što gotovo svi rade zbog toga što je stvar škakljiva i može se odvijati drugačije od mojega mišljenja, pa bi mi zbog toga mogli i predbacivati da sam im dao loš savjet; ali mene za to nije briga. Jer, bit će u krivu, jer im nisam mogao odbiti tu uslugu da im kažem svoje mišljenje. Ne mogu nikoga osim sebe kriviti za svoje pogreške ili nesreće. Jer, odista se rijetko služim tuđim mišljenjem osim kad to traže pravila pristojnosti i, naravno, kad mi je potreb-na pouka znanosti ili poznavanje stvarnog stanja. No, u stvarima kad se moram osloniti na vlastitu prosudbu, tuđa mi mišljenja mogu poslužiti da me podrže, ali rijetko da me od mojega odvrate. Sva ću pristojno i dobrohotno saslušati; ali, koliko se sjećam, do dana današnjega slijedio sam samo svoja. Po mojem uvjerenju sve su to mušice i sitnice74 koje mi odvraćaju pozornost. Malo cijenim svoja mišljenja, ali isto tako malo držim i do tuđih. Sreća me dolično plaća. Ako i ne primam savjete, još ih manje dijelim drugima. Malo ih od mene traže i još mi se manje vjeruje; a ne znam niti jednu javnu ili privatnu stvar koju bi moj sud bio unaprijedio ili popravio. Čak i one koje je sreća donekle s njim povezala radije su prepuštale da ih vodi neka posve druga pametna glava. A kako sam ja čovjek koji isto toliko drži do svojega prava na 72 73 74

Phocion (Fwk?wn), atenski državnik i vojskovođa. Plutarh, Izreke kraljeva i vojskovođa. U originalu: ce sont que mousches et a t o m e s. Radi li se tu o insektima? Naime, latinsko insectus prevodi grčko ἔvtomon, ali se moglo interpretirati i kao ¤tomoV “nerazdjeljiv”. Mislimo da u svakom slučaju valja shvatiti kao “najmanja stvar, najmanja čestica”.

44


mir i spokoj kao i do prava na svoj autoritet, ovako mi je milije. Time što zanemaruju moja mišljenja, ljudi postupaju na način koji odgovara mojem čvrstom uvjerenju: da moram biti miran i staložen i da se moram zatvoriti u sebe; i doista mi je drago što nemam odgovornosti za tuđe čine i što sam lišen toga da me drugi liječe i čuvaju. Za sve druge poslove kad su jednom na bilo koji način dovršeni, malo mi je stalo. Jer me takav stav lišava svakog nezadovoljstva da su mogli svršiti ovako ili onako; eto ih, sad su u velikom zamašnjaku univerzuma i u povezanosti stoičkih uzroka75; vaša imaginacija ne može, ni željom ni uobraziljom, dirnuti niti jednu točku, a da se odmah čitav red stvari ne poremeti, i u prošlosti i u budućnosti. Uostalom, ja mrzim to kajanje od slučaja do slučaja koje nam starost donosi. Onaj koji je u stara vremena govorio da je zahvalan godinama što su ga lišile strasti76, drugačije je mislio nego ja; jer se ja ne bih nikada mogao veseliti nemoći, pa ma kakvo mi ona dobro tobože činila. “Nec tam aversa unquam videbitur ab opere suo providentia, ut debilitas inter optima inventa sit.”77 U starosti su nam prohtjevi rijetki; poslije78 nas obuzima velika sitost; u tome ne vidim ništa što bi bilo u vezi sa sviješću; jad i slabost nam donose vrlinu koja je sva smekšana i puna katara. Ne smijemo dopustiti da nas te prirodne promjene toliko obuzmu da nam pokvare moć rasuđivanja. Mladost i užitak nisu nekad postigli da ne bih prepoznao pravo lice poroka u strasti; a isto tako ni otupljenje 75 76

77

78

U slijedu uzrokâ, usp. Ciceron, O sudbini (De fato), IX i XVIII. Aluzija na Sofokla koji je bio zahvalan starosti što ga je oslobodila tiranije ljubavi. Montaigne to navodi prema Ciceronu (De senectute, XIV). Usp. i kod Plutarha, Odgovor Epikuru o načinima života, XIV. Ovdje se Montaigne suprotstavlja Sofoklu, jer drži da niti jedna slabost ne može nikada biti dobro. “A Providnost nikad neće biti toliki neprijatelj svojemu djelu pa da slabost bude ubrojena među dobra.” Kvintilijan, Obrazovanje govornika (Institutio oratoria), V, xii. Tj. nakon što smo se zadovoljili.

45


prohtjeva što mi ga godine donose danas ne čine da ne bih prepoznao što je to strast za porokom. I sada, kad više nisam u tome, o svemu sudim kao da sam još u tome. A ja, koji svoj razbor temeljito i pažljivo neprestano protresam, vidim da je on potpuno jednak onoj pameti što sam je imao u dobi svoje najveće slobode, osim, možda, što se s godinama pogoršala i oslabjela; a to što mi brani da se sav predam tom užitku zbog dobrobiti mojeg tjelesnog zdravlja, mislim da mi to ne bi više branila nego što je nekad činila zbog mog duševnog zdravlja. I sad kad je vidim kako je izbačena iz stroja79, ne mislim da imalo više vrijedi. Moje su napasti toliko slomljene i obamrle da nimalo ne zavređuju da im se ona80 uopće suprotstavlja, a meni je dovoljno pružiti ruke da ih protjeram. Kad bi se pred njom isprsila ona stara požuda, mislim da bi imala manje snage da je podnese nego što je nekada imala. Ne vidim je da išta snažnije prosuđuje nego što je prosuđivala nekad kad nije ništa prosuđivala; niti da je u to unijela više jasnoće. Prema tome, ako u tome ima nekog oporavka, onda je to začarani oporavak. Jadan ti je to lijek, dugovati bolesti svoje zdravlje! Nije na našoj nesreći ta služba81, to je posao sreće naše prosudbe. Jadi i loši postupci me ni na što ne sile osim da ih proklinjem. To vrijedi za one koji se bude samo kad ih ošineš bičem.82 Moja pamet bolje plovi kad je u dobru slobodna. Mnogo je više rastresena i zaokupljena u borbi sa zlima nego s užicima. A ja sve jasnije vidim za vedra vremena. Zdravlje me upozorava ne samo veselije nego i korisnije nego bolest. Što sam više mogao išao sam ususret svojem ispravljanju i urednom životu kad sam u njemu mogao uživati. Bio bih posramljen i nezadovoljan kad bi se bijedi i nesreći moje oronulosti i staračke nemoći dalo prednost pred mojim godinama kad sam 79 80 81 82

U izvorniku: pour la voir hors de combat. Uvijek je subjekt moja pamet, moj razbor (ma raison). Tj. vratiti nam zdravlje. Montaigne se zalaže za moral slobodna čovjeka, a ne za moral roba.

46


bio zdrav, čio i snažan; i kad bi me se cijenilo83 ne prema onome što sam bio, nego prema onome što sam prestao biti. Po mom mišljenju, sretno živjeti, a ne sretno umrijeti, kako je govorio Antisten, čini ljudsku sreću84. Nisam se trudio nedolično povezati rep jednog filozofa s glavom i tijelom izgubljena čovjeka85; niti da ovaj kukavni krajičak86 porekne i poništi najljepši, cjelovit i najduži dio mojega života. Hoću se predstaviti i pokazati ravnomjerno sa svih strana. Kad bih ponovno mogao početi živjeti, opet bih živio onako kako sam živio; niti se žalim nad prošlošću, niti se bojim onoga što ima doći. I, ako se ne varam, život mi je bio iznutra dobar koliko i onaj izvanjski.87 Upravo u tome je ono što najviše zahvaljujem svojoj dobroj sreći, to jest da je tijek mog tjelesnog stanja išao uvijek pravilno i svaka se je stvar događala u svoje doba. Vidio sam i travu i cvijet i plod; a sada vidim i sušno doba.88 I to je moja sreća, jer je to prirodno. Tim lakše podnosim sadašnje tegobe, jer dolaze kad ih se čeka i time me ugodno podsjećaju na dugotrajnu sreću mog prijeđenog životnog puta. Isto je tako i moja pamet bila jednako dobra u jednom i u drugom vremenu; ali onda je bila djelotvornija i mnogo je bolje izgledala, zelena, vesela, prirodna, a sada je zgurena, 83

84

85

86 87 88

Jedno od vrlo rijetkih mjesta gdje Montaigne vodi računa o tuđem mišljenju. Montaigne upire prstom na cinika Antistena (Diogen Laercije, Život Antistenov, VI, 5), filozofa askeze, ali, premda to ne kaže, suprotstavlja se kršćanskom idealu. Čini to postavljajući kao svrhu ljudsku sreću (l’humaine felicité), a ne vječno spasenje, a time i umanjuje važnost dobre smrti. Montaigne ne želi da njegov život ima složeno značenje: mladost i zrelo doba za koje se kaže da su izgubljeni i starost koju se smatra mudrom. Samo je kraj života, tj. starost, tobože posvećena mudrosti. Ovdje podcrtava paralelizam svojeg moralnog i fizičkog razvitka. S četiri termina iz života na zemlji simbolizira uzastopne faze svoje egzistencije.

47


brundava i mučna. Zato odbijam sve te slučajne i bolne promjene89. Bog nam mora dirnuti srce.90 Naša se savjest sama mora ispraviti time što će nam razbor ojačati, a ne zato što nam prohtjevi slabe. Strast nije sama po sebi ni blijeda ni bezbojna zato što je gledaju mutne i krmeljive oči.91 Moramo voljeti umjerenost zbog nje same i iz poštovanja prema Bogu koji ju nam je naredio, a isto tako i nevinost. A ono što nam katar92 propisuje ili ono što ja dugujem svojim bubrežnim kamencima nije ni čistoća ni umjerenost. Ne možeš se hvaliti da prezireš strast i da se boriš protiv nje ako je ne vidiš, ako ne poznaš njezine draži, njezinu snagu, njezinu najprivlačniju ljepotu. Ja poznam i jednu i drugu93 i to odlučno kažem. No, čini mi se da su u starosti naše duše podložne bolestima i nesavršenostima više nego u mladosti. Govorio sam tako i dok sam bio mlad; i tada su mi pod nos stavljali moje gole obraze94. A ja to govorim i danas kad mi se zbog mojih sijedih vlasi više vjeruje. Mi nazivamo mudrošću teškoće svojih sokova95, gađenje na sve ono što je pred nama. Međutim, mi uistinu ne napuštamo toliko poroke koliko jedne zamjenjuje89

Definitivno odbacuje neku promjenu na mudrije stanje koja bi se mogla zbiti u starosti, i to iz dva razloga: ona može samo biti plod slučaja i posve je suprotna ideji što je on ima o ljudskoj sreći, jer je bolna. 90 Prvi se put u ovom eseju javlja riječ Bog. Za Montaignea pravo kajanje pretpostavlja direktno djelovanje Boga na ljudsko srce. 91 Montaigne nije nikad htio umanjiti ljepotu strasti. Zato i jest zabluda u tome kad se kaže da ona nema svojih draži, kako to čine starci. 92 Riječ katar (catarre) je u XVI. stoljeću označavala sve vrsti plućnih bolesti (prehlade, bronhitis). Dakle, ono što nam je nametnula slabost ili bolest nikako nije vrlina. 93 I strast i umjerenost. 94 U izvorniku: on me donnaoit de mon menton par le nez. Taj slikovit izraz znači poprilici: kad bi se kao mlad čovjek usudio kritizirati starost, stavljali su mu pod nos njegovo neiskustvo koje je izbijalo iz njegova golobradog podbratka. 95 Riječ je o tobožnjoj mudrosti u staraca, koju Montaigne stavlja na račun organskih promjena.

48


mo drugima i, kako mi se čini, idemo na gore. Osim glupog i oronulog ponosa, dosadnog trabunjanja, osim onog zajedljivog i nedruželjubivog raspoloženja i praznovjerja96 i smiješne obuzetosti bogatstvom kad smo izgubili svaki način da ga upotrijebimo, ja u tome vidim još više zavisti, nepravednosti i zloće. Sve nam to donosi više bora na duši nego na licu; zato ne vidimo, osim vrlo rijetko, čovjeka koji stareći ne daje na gnjilo ili kiselo. Čovjek u svojoj cjelovitosti ide prema svom rastu i prema svom opadanju97. Kad promotrimo Sokratovu mudrost i neke od okolnosti njegove osude, usudio bih se povjerovati da se on sâm na neki način podavao toj osudi98, i to hotimice, jer su mu onako starom čovjeku od gotovo sedamdeset godina prijetile patnje od gubitka čvrsta držanja njegova duha i potamnjenje njegove uobičajene dalekovidnosti. Kakve li sve metamorfoze svakodnevno vidim kod mnogo svojih poznanika! To je moćna bolest koja se u nas uvlači prirodno i neprimjetno. Moramo imati veliku zalihu znanja i velik oprez ako želimo izbjeći sve nevolje koje nam ona99 nameće ili barem ako hoćemo usporiti napredovanje tih nevolja. Osjećam da mi usprkos svim mojim kopanjima rovova100 ona sve više 96

Tj. pretjerane pobožnosti i obuzetosti molitvama. Ove dvije imenice (croist i décroist) odgovaraju onome što su aristotelovci nazivali generatio i corruptio. 98 Montaigne ovdje rabi lat. termin praevaricatio u njegovu etimološkom značenju koje Divković opisuje kao “prekršivanje dužnosti, izdaja, osobito odvjetniku ili tužitelju, koji u potaji s protivnikom drži”. Sokrat je svojim prkosom učinio osudu neizbježivom, a s druge je strane odbio bijeg koji su mu bili omogućili njegovi učenici. Kao i Ksenofont, Montaigne vjeruje da je Sokrat pošao dobrovoljno u smrt samo da ne bi dopao svih zala što ih donosi starost. 99 Tj. starost. 100 Riječ datira iz prakse vjerskih ratova i kao metafora je uzeta iz vojničke vještine: mjere opreza što ih pisac poduzima da se obrani od starosti uspoređuju se s kopanjem rovova kojima se nastoji zaustaviti neprijatelja u njegovu napredovanju. 97

49


oduzima terena. A ja se odupirem koliko mogu. Ali ne znam kamo će me na kraju odvesti. U svakom slučaju, zadovoljan sam što će se znati s koje sam visine pao. *****

50

III. poglavlje

Tri su naina kako valja postupati

N

ikako ne smijemo biti odveć čvrsto prikovani za ono što hoće naša ćud i za sve što nam padne na pamet. Naša glavna vještina i sposobnost leži u tome da se znamo podesiti različitim potrebama. Kad nas potreba prisili da slijedimo samo jedan kolosijek, to se zove biti, ali ne živjeti. Najljepši duhovi su oni koji znaju što je različitost i gipkost. Evo jednog slavnog svjedočenja staroga Katona: “Huic versatile ingenium sic pariter ad omnia fuit, ut natum ad id unum diceres, quodcumque ageret.”1 Kad bih ja sebe morao podesiti na neki svoj način, ne bi bilo tako dobra načina na koji bih pristao biti zauvijek, pa da se ne mogu od njega osloboditi. Život je jedno nejednako, nepravilno i mnogostrano gibanje. Čovjek nije svoj prijatelj i još manje svoj gospodar, već je vlastiti rob kad sam sebe uvijek slijedi i kad je tako zarobljen svojim sklonostima da ga nikako nije moguće skrenuti na drugi put i kad ga se ni na koji 1

“U njega duh bijaše tako gibak da se jednako mogao dati na sve poslove, ma koji da je počinjao, da bi se bilo reklo kako je samo za njega rođen.” Tit Livije, XXXIX, 40.

51


način ne može saviti. Kažem to u ovom času kad mi je teško osloboditi se povodca kojim me moj nametljivi duh amo tamo voda, jer najčešće ne zna što da učini sa sobom, a da sam sebi ne bude na teret, jer ne zna drugačije postupati nego samo iz sve snage. Pa ma kako bila nevažna stvar koju ste preda nj postavili, on će je odmah učiniti velikom i rastegnuti sve do one točke kad će joj se morati posvetiti svim svojim snagama. Zbog tog mi je razloga njegova lijenost velika briga koja šteti mom zdravlju. Većina duhova mora se zaokupiti nekim stranim stvarima da bi se razgibali i uvježbali svoje snage; moj se, naprotiv, mora njima zaokupiti prije da bi se staložio i skrasio na jednome mjestu, “vitia otii negotio discutienda sunt”2, jer njegovo je najmučnije i glavno nastojanje u tome da se trudi oko sebe. Knjige za njega spadaju u onu vrstu poslova koje ga odvraćaju od njegovih briga. Na prve misli što mu navru moj se duh uzbudi i na sve strane pokazuje svoju snagu i upravlja se čas prema snazi, čas prema redu i skladu; i tad se opušta, smiruje i jača. Ima čime će sâm probuditi i poticati svoju moć. Kao i svima, priroda mu je podarila dovoljno materijala za njegovu vlastitu korist i dosta njegovih pitanja na kojima će se učiti i suditi i izmišljati. Razmišljanje je moćan i pravi posao za onoga koji zna sebe iskušati i korisno upotrijebiti: ja više volim svoj duh graditi nego ga ispunjati. Nema ni tako slabog ni tako jakog nastojanja nego što je ono podržavanja svojih misli prema onome kakav duh jest. Veliki su to proglašavali svojim pozivom, “quibus vivere est cogitare”3. Stoga nam je priroda podarila tu povlast da ne postoji ništa što bismo mogli tako dugo raditi i da nema posla kojem bismo se redovitije i lakše podavali. “To je posao bogova, kaže Aristotel4, iz kojega se rađa i njihovo i naše blaženstvo.” Čitanje mi posebno služi da na 2 3 4

“Radom moramo bježati od mane lijenosti.” Seneka, Epistulae, 56. “Za koje živjeti znači misliti.” Ciceron, Tusc. disp., V, 38. U Nikomahovoj etici, X, viii. Istu se misao može čitati i kod Cicerona, O krajnostima dobra i zla (De finibus, V, iv).

52

III. poglavlje – Tri su naina kako valja postupati

razne načine potakne moju misao, da zaposli moj sud, a ne moje pamćenje. Malo me koji razgovor zaokuplja, a da ne ulažem u to snagu i napor. Doduše, dražesnost i ljepota misli više me zaokupljaju i osvajaju isto toliko ili čak više nego ono što je duboko i teško. A kako uglavnom drijemam kod svih razgovora i pridajem im samo krajičak svoje pozornosti, često mi se događa da u takvim prigodama, kad se govori samo da bi se nešto reklo, izgovaram po koju bezveznu i praznu riječ, onako iz pristojnosti, da govorim kao u snu i odgovaram smiješne gluposti nedostojne djeteta ili pak da uporno šutim, što je još neprikladnije i neuljudnije. U mene je neko sanjalačko raspoloženje koje čini da se povlačim u sebe, ali i jedno teško i djetinje nepoznavanje mnogih svakodnevnih stvari. Ta su mi dva svojstva pribavila da se o meni može uistinu složiti pet ili šest priča koje su isto tako glupe kao o bilo kome drugome. No, da nastavim s onim što sam započeo, takva me teška narav čini vrlo teškim u ophođenju s ljudima (a ja ih moram najbrižljivije odabirati) i zato postajem veoma neugodan u svakodnevnim poslovima. Mi živimo i u neprestanom smo dodiru s ljudima; ako nam njihov način ide na živce, ako se ne udostojimo prilagoditi se običnom i prostom puku, a običan i prosti puk često je isto toliko sređen koliko i onaj najfiniji (a sve je znanje beskorisno za onoga koji se ne zna prilagoditi općem neznanju), ne smijemo se tada upuštati ni u svoje ni u tuđe poslove; a javni se i privatni poslovi obavljaju upravo s takvim ljudima. Upravo su najmanje tražena i najprirodnija svojstva našega duha najljepša, a najbolja su zanimanja ona za koja se najmanje silimo. Bože dragi! Koliko li je mudrost pomogla one kojima je želje podesila njihovoj moći! Nema korisnije mudrosti nego što je ta. “Koliko tko može”, bila je riječ što ju je Sokrat neprestano ponavljao i koju je najviše volio5, a to je zbilja riječ velikog značenja. Svo5

Prema Ksenofontu (Memorabilia, I, iii, 3), Sokrat se uvijek pozivao na Hesiodov stih: “Besmrtnim bogovima svatko mora žrtvovati prema

53


je želje moramo upravljati i zaustavljati na najlakšim i najbližim stvarima. Zar nije čin glupe ćudi ne slagati se s tisućama ljudi s kojima me moje stanje povezuje i bez kojih nikako ne mogu biti, samo da bih se držao jednoga ili dvojice koji su izvan mojeg dosega ili čak stalno biti obuzet željom za nečim što ne mogu postići? Moje meko i blago ponašanje, neprijatelj svake žestine i grubosti, lako me je oslobodilo zavisti i neprijateljskih osjećaja; nikad čovjek nije dao veće prigode, ne kažem da ga se voli, nego da ga se ne mrzi. No, moje hladno ophođenje s ljudima oduzelo mi je, i to s pravom, naklonost i dobrohotnost mnogih; njima moram oprostiti što su to moje držanje protumačili na drugi i gori način. I te kako znam stjecati i održavati rijetka i odlična prijateljstva. To tim prije što se uz toliko želje hvatam onih poznanstava koja odgovaraju mojem ukusu; njima se sav podajem i na njih se tako pohlepno bacam da mi uvijek polazi za rukom uz njih se vezati i ostaviti im dobar utisak. U tome sam više puta sretno uspio. Kod svakodnevnih poznanstava ja sam donekle jalov i hladan, jer moje nastupanje nije prirodno ako mu sva jedra nisu otvorena; osim toga, već u mladosti sreća me je vodila i očarala jednim jedinim pravim prijateljstvom6, pa je tako postigla da se odvratim od drugih prijateljstava, jer mi je u pamet usjekla da je prijateljstvo kao životinja koja je dobra za par, ali nikako za veliko krdo, kao što je govorio onaj stari pisac7. Stoga je meni po mojoj prirodi teško otvarati nekome srce napola uz onaj servilan i sumnjičav oprez koji se od nas traži u ophođenju s brojnim i polovičnim prijateljima; a to nam se ponajprije zapovijeda danas kad se o svijetu može govoriti samo uz veliku pogibelj ili prijetvornost.

6 7

svojim mogućnostima.” Montaigne je to uzeo za svoju devizu (to je uostalom i smisao riječi esej) i to je na talijanskom jeziku (Mentre si può) napisao na prvu stranicu mnogih knjiga u svojoj knjižnici. Prijateljstvo s La Boétiem. Misli na Plutarhov spis O mnoštvu prijatelja (Per» polujil?aV), II.

54


Uza sve to vrlo dobro vidim da onaj koji se kao ja brine za mir i spokoj u životu (mislim pritom na onaj pravi mir i spokoj) mora kao od gube bježati od tih teških i odveć ćudljivih naravi. Pohvalio bih dušu s više katova, koja bi znala i upinjati se i razlagati se, koja bi u svim svojim dijelovima kamo god da je sreća vodi bila dobra, koja bi znala razgovarati sa svojim susjedom o gradnji njegove kuće, o njegovu lovu i njegovim svađama, koja bi se znala ugodno obratiti i tesaru i vrtlaru; zavidim onima koji se znaju podesiti i prema najmanjem čovjeku iz svoje pratnje i upraviti im riječ upravo na njihov način. A Platonov savjet8 mi se ne sviđa kad kaže da moramo uvijek govoriti svojim slugama na način koji odgovara gospodaru, i to uvijek bez šale, bez familijarnosti, bilo da su u pitanju muške ili ženske osobe. Jer, da ne navodim sve svoje razloge, nije ljudski i nije pravedno toliko isticati tu svoju prevlast što nam ju je sreća podarila; a za najbolja i najpravednija uređenja držim ona u kojima se osjeća najmanje nejednakosti između slugu i gospodara. Drugi se trude oko toga kako da istaknu i što više nakinđure svoj duh; a ja ga nastojim što više pognuti i približiti zemlji, jer on je nevaljao samo onda kad je ukočen. Narras, et genus Æaci, Et pugnata sacro bella sub Ilio: Quo Chium pretio cadum Mercemur, quis aquam temperet ignibus, Quo praebente domum, et quota, Pelignis caream frigoribus, taces.9

8 9

Zakoni, knj. VI (str. 818 u izdanju iz 1546). “Nadugo nam pripovijedaš o potomstvu Ejakovu i o borbama pod svetim Ilijem; ali, što bismo platili za jedan krčag hijskoga vina, tko nam grije vodu, u čijem sam domu i u koje sam se doba sklonio od studeni dostojne Pelignjana, o svemu tome ni riječi ne kažeš.” Horacije, Odae, III, xix, 3.

55


Kao što je spartanskoj hrabrosti bila potrebna suzdržljivost i blaga i milozvučna svirka frulâ da je u ratu umiri10, kako se ne bi prepustila bezobzirnom bijesu, ondje gdje se svi drugi narodi služe jakim i reskim glasovima koji potiču i do krajnosti raspaljuju odvažnost u vojnikâ, upravo mi se tako čini da je nama, protivno od uvriježenih načina, kad se služimo svojim duhom najčešće potrebnije imati olova, a ne krila; hladnu glavu i mir, a ne žar i uskomešanost. Prije svega meni se čini da samo glupan može izigravati veliku pamet među ljudima koji pametni nisu i uvijek kićeno govoriti, favellar in punta di forchetta11. Naprotiv, valja se podesiti onima s kojima jeste, a ponekad čak i graditi se neznalicom. Ostavite postrani snagu i oštroumnost, dovoljno je sačuvati red u mislima. A ako drugi to traže, možete biti vrlo blizu zemlje. Tu najčešće leži kamen spoticanja učenih ljudi. Oni neprestano prosipaju svoju učenost i posvuda siju mudrost iz svojih knjiga. Oni su time toliko ispunili odaje i uši naših gospođa da one, ako i nisu razumjele samu bit, barem se prave da jesu. Za bilo kakvu vrst razgovora i za bilo koji sadržaj služe se takvim novim i učenim načinom govora, Hoc sermone pavent, hoc iram, gaudia, curas, Hoc cuncta effundunt animi secreta; quid ultra? Concumbunt docte;12 i citiraju Platona i svetog Tomu za stvari koje bi mogao riješiti prvi slučajni prolaznik. Sav onaj nauk koji im nije mogao doprijeti do duše, ostao im je u jeziku13. Kad bi mi te plemenite gospe vjerovale, zadovoljile bi se iskazivanjem svojih vlastitih i prirodnih bogatstava. A one 10

Plutarh, O tome kako valja suspregnuti srdžbu, X. Stari talijanski izraz sa značenjem “birano govoriti”, doslovno: govoriti vrhom vilice. 12 “Strah, srdžbe, radosti, brige, pa i sve tajne njihova srca i što sve ne istresu, pa na učen način s vama legnu u krevet.” Juvenal, VI, 189. U Juvenalovu tekstu stoji concumbunt Graece, tj. grčki. 13 Već je i Ronsard ismijao žene koje su se bavile filozofijom i teologijom (Remontrance au peuple de France). 11

56


skrivaju svoju ljepotu pod tuđim ukrasima. Velika je naivnost zastirati svoj sjaj da bi se sjajilo posuđenim sjajem; one su tako pokopane i zatrpane pod vještačkim pokrovom. “De capsula totae.”14 A to je stoga što sebe dovoljno ne poznaju; u svijetu nema ničeg ljepšega od njih, a one se pridaju vještini mazanja i mazanjem same masti mažu. Što li im drugo treba nego da budu voljene i čašćene? One to i te kako dobro znaju i ništa im drugo ne bi trebalo nego malo probuditi i ugrijati sposobnosti što u njima leže. Kad ih vidim kako se k’o pijani kape drže sudničke astrologije15, logike i sličnih gluposti, koje su toliko isprazne i beskorisne za njihove potrebe, počinjem se bojati da ljudi koji ih na to upućuju samo žele njima na taj način ovladati. Jer, moramo se pitati, kakvu ispriku da im čovjek nađe? Dovoljno je što mogu i bez nas podesiti dražest svojih očiju na radost, strogoću ili na milovanje, sve to začinjeno malim zrncem ozbiljnosti, sumnje i milostivosti i što ne moraju tražiti tumača za sve one slatke riječi koje im se u čast izgovaraju. S takvim znanjem one dobivaju šibu u ruke i mogu upravljati i učiteljem i školom.16 Ako im je uza sve to krivo da nam u bilo čemu popuste i ako hoće iz znatiželje poviriti i u knjige, poezija je zabava koja odgovara njihovim potrebama; to je suptilna i laka umjetnost, prerušena, sva u riječima, u zadovoljstvu i sva u iskazivanju sebe, upravo onakva kakve su i one. I iz povijesti mogu izvući neke koristi, a iz filozofije, i to iz onog njezina dijela koji služi životu, uzet će one misli koje ih uče što misliti o našoj naravi i našem stanju, kako da se obrane od naše nevjere, kako u red dovesti svoje želje, služiti se njihovom slobodom, kako da postignu da im što više potraju životne radosti, da ljudski podnesu po14

“Kao da su sad izišle iz kutije.” Prema Senekinim Epistulae, 115. Sudnička astrologija (astrologie judiciaire) koja bi htjela iz zvijezda pročitati čovjekovu sudbinu. 16 Montaigne je već kritički pokudio mušku pedanteriju u I, xxv i xxvi, a na to će se vratiti i u III, viii. Čitav je esej inspiriran VI. Juvenalovom satirom. 15

57


kvarenost svoga sluge, grubost muža i nevolje što ih donose bore i godine, te mnogo sličnih pitanja. Eto, to je najviše što bih im preporučio u stvarima koje se bave znanjem i mudrošću. Ima posebnih naravi kao i onih povučenih u sebe. Ja spadam u one kojima je najbitnije općiti s ljudima i stvarati. Ja sam i iznutra i izvana rođen za društvo i za prijateljstvo. Samoći koju volim i koju preporučujem u prvom je redu važno svesti na moju mjeru moje sklonosti i moje misli, ne skraćivati ni umanjivati moje korake nego moje želje i moje brige, odbijajući sve što mi je strano i bježeći kao od pošasti od podložnosti i obveza; i to ne toliko od mnoštva ljudi nego od gomile poslova. Ako hoću biti iskren, moram reći da mi osamljenost na jednome mjestu širi poglede i otvara me prema van; prihvaćam se državnih i općih poslova mnogo radije kad sam sâm. U Louvreu17 i u vrevi ljudi stišćem se i zatvaram u svoju kožu; gomila me tjera da se povlačim u sebe i nigdje se tako ludo i tako slobodno ne osjećam kao na mjestima gdje vlada poštovanje i svečana odmjerenost. Naše me ludosti ne nasmijavaju koliko to može naša mudrost. Po svojoj naravi nisam neprijatelj dvorske vreve; u njoj sam proveo dio svojega života i veselo se snalazim u velikim društvima, samo ako to nije često i da je po mome izboru. Ali ova sporost i mirnoća mojega suda, o kojoj ovdje govorim, i na silu me vodi ka samoći; čak i u mojoj vlastitoj kući usred brojne obitelji u koju zalazi mnogo svijeta. Vidim se s dosta ljudi, ali sam rijetko s onima s kojima volim biti u razgovoru; i tu, kako sebi tako i drugima, ostavljam vrlo veliku slobodu. Tu nema ceremonija, dočekivanja na vratima i praćenja do vrata i svih onih dosadnih propisa naše udvornosti (oh! kako su to ropski i nametljivi običaji!); svatko se tu ponaša kako mu najbolje odgovara; svatko može govoriti što misli; a ja tu šutim, sanjalački zatvoren u sebe, a da to moje goste ne vrijeđa. Ljudi društva i familijarnosti kakve ja tražim jesu oni koje se naziva čestitim i sposobnim ljudima; upravo me njihova 17

Dvor francuskih kraljeva.

58


slika odbija od onih drugih. Ako pravo uzmemo, to je najrjeđi od naših načina, način koji čovjek navlastito prima od prirode. Svrha takve veze je samo osobnost, druženje i povjerenje: vježbanje duha bez ikakva drugog razloga. U našim su mi razgovorima sve teme jednake i malo me je briga da u tome nema ni težine ni dubine; uvijek tu ima duhovitosti i primjerenosti; sve je tu prožeto zrelom i postojanom prosudbom i prošarano dobrotom, iskrenošću, veseljem i prijateljskim osjećajima. Jer, naš duh ne iskazuje svoju ljepotu i snagu samo u nekim visokoparnim pitanjima ili u kraljevskim poslovima; daleko više je iskazuje u prijateljskom razmjenjivanju misli i gledišta. Svoje ljude ja poznam čak i kad svi šute ili se podsmjehuju i možda im bolje svojstva otkrivam za trpezom nego u vjećnici. Hipomah je govorio da on prepozna dobrog borca već kad ga vidi kako kroči ulicom18. Ako se učenosti svidi pa se umiješa u naš razgovor, nećemo je odbiti: samo nek ne nastupa onako s visoka, zapovjednički i nametljivo, kakva je najčešće, nego skromno i neka se i sama dade poučiti. Jer mi u svemu tome samo želimo potratiti vrijeme, a onda kad budemo htjeli da nas poučava i da nam propovijeda, potražit ćemo je na njezinu prijestolju. I zato je molimo nek nas se za ovu priliku okani; jer, uza sve što je korisna i poželjna, ipak mislim da bismo kad ustreba mogli biti i posve bez nje i sami postići ono što nam treba. Čestito rođena duša koja zna kako valja s muškarcima i sama će znati biti u svemu ugodnom. Umjetnost nije ništa drugo nego potpun popis19 onoga što takve duše znaju postići. I za mene je velik užitak biti uz lijepe i poštene žene: “Nam nos quoque oculos eruditos habemus.”20A ako duša u tome i ne nahodi toliko užitka kao u prvom, tjelesna osjetila, koja isto tako više sudjeluju u ovome, dovode ga u srazmjer blizak drugome, mada, prema meni, ne u jednak srazmjer. 18 19 20

Prema Plutarhu, Život Dionov, I. ...que le contrerolle et registre... “Jer i mi imamo oči koje se u to razumiju.” Ciceron, Paradoxa, V, 2.

59


Međutim, to je općenje kod kojega valja malo biti i na oprezu, a moraju posebno biti oprezni oni kod kojih tijelo mnogo može, kao što je slučaj sa mnom. Ja sam se u svom djetinjstvu tim opekao i pretrpio sam sve one nevolje za koje pjesnici kažu da se događaju onima koji se u to upuštaju bez reda i bez promišljanja. Doduše, ta mi je šiba poslije služila za pouku, Quicunque Argolica de classe Capharea fugit, Semper ab Euboicis vela retorquet aquis.21 Odista je ludo sve svoje misli uz to vezati i u to se upustiti mahnitim i nepromišljenim korakom. Međutim, s druge strane, u to ulaziti bez ljubavi, a da te volja na to ne sili, poput glumaca, samo da se odigra uloga što nam je daju mladost i običaj pa u to od svoga uložiti samo riječi, znači odista misliti na svoju sigurnost, ali vrlo slabo misliti, kao onaj koji bi napustio svoju čast ili korist ili zadovoljstvo plašeći se pogibelji; jer je izvjesno da se oni koji tako postupaju ne mogu nadati nikakvu plodu koji bi dirnuo i zadovoljio čestitu dušu. Valja svjesno željeti ono što se hoće svjesno uzeti za svoje uživanje; to kažem iako će sreća nepravedno podržati njihovu himbu, a što se događa često zato što nema ni jedne među njima, pa ma kako kukavno izgledala, koja ne bi mislila da je vrijedna ljubavi i koja se ne bi nametala svojim godinama ili svojim smiješkom ili svojim pokretima22; jer onih koje bi u svemu bile ružne nema, jednako kao što nema ni u svemu lijepih; a brahmanske djevojke, kad nemaju drugih ljeposti koje bi ih preporučivale, idu na trg i pred narodom, što ga je telal sakupio u tu svrhu, javno izlažu svoje bračne dijelove, pokušavajući da barem tako vide ne bi li bile vrijedne steći muža. Prema tome, nema ni jedne koja se ne bi lako dala uvjeriti već kod prvog obećanja da će joj budući služiti. A iz tog općenitog i svakodnevnog varanja današnjeg čovjeka mora 21

“Tko god je od grčkog brodovlja izmakao kafarejskim hridima, taj odvraća jedra od eubejskih voda.” Ovidije, Tristia, I, i, . 22 Ovdje je stajalo, pa je prekriženo: ou par son trou “ili svojom rupom”, što je u XVI. stoljeću moglo značiti i “ili svojom stražnjicom”.

60


proisteći ono što nas samo iskustvo uči, to jest da se međusobno udružuju i okreću samima sebi samo da bi od nas utekle; ili pak da se i one priklanjaju primjeru što im ga mi dajemo, pa igraju svoju ulogu u toj komediji i idu u takve pregovore bez strasti, bez brige i bez ljubavi. “Neque affectui suo aut alieno obnoxiae”23; vjerujući, prema Lizijinu mišljenju kod Platona24, da nam se mogu to probitačnije i ugodnije podati koliko ih manje volimo. I ispast će sve kao u komediji i narod će u tome uživati koliko, ako ne i više nego glumci. Što se mene tiče, ja ne znam nikako za Veneru bez Kupidona kao ni za mater bez djece; to su stvari koje se isprepliću i jedna drugoj daje bit. I tako se ta prijevara obija o glavu onome koji ju je počinio. Mnogo ga ne košta, ali isto tako on ne dobiva ništa što bi imalo vrijedilo. Oni koji su Veneru učinili božicom oslonili su se u prvom redu na to da je njezina najveća ljepota bestjelesna i duševna; ali Venera koju ovi ljudi traže ne samo da nije ljudska nego čak ni životinjska. Ni zvijeri je neće tako grubu i zemaljsku! Vidimo da ih maštanje i požuda često uspaljuju i izazivaju više nego li tijelo; u oba spola vidimo da im je, kad ih je mnogo, drago probirati i da prije toga imaju dodire duge blagonaklonosti. Čak i one kojima je starost oduzela tjelesnu snagu, još uvijek drhte, ržu i tresu se od ljubavi. Prije samog čina vidimo ih kako su pune žara i nade, a kad tijelo odigra svoje, one se još uvijek zanose sjećanjem na minule slasti; a vidimo i takvih koje se nakon toga napuhuju ponosom i – umorne i site – glasno pjevaju kao u trijumfu. Onaj koji ne traži drugo nego da tijelo oslobodi jedne prirodne potrebe, taj ne mora drugome zadavati toliko posla svim onim posebnim pripremama: to nije meso za veliku i tešku glad. Kao čovjek koji ne traži da ga se smatra boljim nego što on odista jest, reći ću ovdje koju i o grijesima svoje mladosti. 23 24

“Niti robinja vlastitih niti tuđih osjećaja...” Tacit, Anali, XIII, xlv. Na početku Fedra.

61


Ne samo iz straha za svoje zdravlje (ipak nisam se znao tako dobro čuvati i nisam mogao izbjeći dvjema nezgodama, ali one su ipak bile lake i bez posljedica), nego i zato što sam to prezirao, nikad se nisam upuštao u javne i plaćene veze; htio sam taj užitak naći u teškoći, u želji i uz barem malo slave i zato mi se sviđalo postupanje cara Tiberija koji je svoje ljubavi tražio koliko u skromnosti i plemenitom rodu toliko i u drugim svojstvima25; ili odluka kurtizane Flore da se ne podaje nekome tko je manji od diktatora ili konzula ili cenzora, koja je tako svoje prohtjeve zadovoljavala dostojanstvom i položajem svojih ljubavnika.26 Doduše, i biseri i zlatni brokat tome mnogo pridonose, jednako kao i zvučni naslovi ili raskošna svita. Osim toga, za mene je veoma važan bio duh, naravno, ako tijelu nije bilo prigovora. Jer, da odgovorim po savjesti, kad bi jedne od tih dviju ljepota nužno moralo nedostajati, ja bih se radije bio odrekao one duhovne; ona služi za bolje stvari; ali u pitanjima ljubavi, a ljubav se uglavnom odnosi na izgled i na dodir, može se nešto postići i kad nema dražesti duha, ali ne može se ništa bez tjelesnih draži. I zaista je velika prednost u žena njihova ljepota27. Ona je toliko njihova da se naša, premda traži malo drugačije crte, može donekle usporediti s njihovom samo kad je dječačka i još bezbrada. Govori se da na Velikoj Porti oni koji služe Sultana zato što su lijepi, a njih ima bezbroj, bivaju otpušteni čim napune dvadeset i dvije godine.28 Razboritost, pamet i osjećaji prijateljstva više se nalaze kod muškaraca; zato oni i upravljaju svjetskim poslovima. 25

Tacit, Anali, VI, i: “I nijesu samo čar i ljepota nadraživali njegovu požudu, već kod ovih čedno djetinjstvo, kod drugih opet likovi njihovih pređa.” 26 Ova je crtica preuzeta uz Guevarinih Epîtres dorées, a bila je veoma popularna u XVI. st. i tako je nalazimo u Histoires prodigieuses Bouaystuaua i glasovitom Brantômovu djelu Vies des dames galantes, IX. 27 Varijanta iz 1588: Prava prednost u žene je njezino tijelo. 28 Podatak iz djela Histoire des Turcs, III, od Guillaumea Postela.

62


Ta dva načina općenja s ljudima ovise više o slučaju i o drugima, a manje o nama. Jedan je izvanredno rijedak, a drugi s godinama sahne. Zato oni nisu bili od velike pomoći za potrebe mojega života. A treći način, to jest bavljenje knjigama, mnogo je pouzdaniji i mnogo je više naš. Pred onim prvima on uzmiče u prednostima, ali ima za sebe postojanost i lakoću svoje službe. Upravo on me prati kroz čitav moj vijek i u svemu mi pomaže. Tješi me u starosti i samoći. Oslobađa me onog tereta dosadnog dokoličarenja, a neprestano mi skida s leđa ljude koje ne podnosim. Otupljuje oštricu svih boli, ako to nisu baš one krajnje boli koje čovjekom vladaju. Ako se hoću rastresti od nekih neželjenih misli, nema boljeg lijeka nego se uteći knjigama: one me odmah prihvaćaju i crnu misao otklanjaju. I nimalo im nije krivo kad vide da sam se njima obratio tek nakon što sam isprobao neka druga, stvarnija, živa i prirodna sredstva; jer knjige me uvijek dočekuju s jednako ljubaznim licem. Narod kaže da je lako hodati pješice onome koji vodi konja na uzdi29; a naš Jakov, kralj Napulja i Sicilije30, koji se lijep, mlad i zdrav dao nositi u nosiljci, naslonjen na neki jadan jastuk od perja, odjeven u grubo sivo sukno, s isto takvom kapom na glavi, ali je za njim išla pratnja u sjajnoj kraljevskoj povorci, s baldahinima, svakojakim konjima, plemićima i dužnosnicima31, pokazivao je tako jedno trapljenje koje je još bilo mlado i zeleno i nimalo postojano; bolesnika koji u rukavu ima lijek za svoju bolest nikako ne valja žaliti. U iskustvu i porabi te mudre izreke, koja je i te kako istinita, leži sve dobro što mi dolazi od knjiga. A zapravo se njome ne služim gotovo ništa više nego oni koji za knjige ne znaju. U njima uživam kao škrtac u nagomilanom blagu zato što uvijek znam da ću 29

30 31

pa ga je lako uzjahati ako ustreba. Pučka izreka što je nalazimo i kod Rabelaisa: Il a beau aller à pied qui meine son cheval par la bride. Jakov II. Pravedni (1260-1327), kralj Aragona i Sicilije. Podaci uzeti iz Mémoires Oliveira de la Marche, što ih je objavio Denys Sauvage 1562 (I, 194).

63


u njima uživati kad god mi se bude svidjelo; duša mi se hrani i zadovoljava u tom pravu posjedovanja. Ni u ratu ni u miru ne putujem bez knjiga. Pa ipak, proći će kadgod više dana, pa čak i mjeseci, a da ih ne uzmem u ruke: “Uskoro ću, kažem, možda sutra ili kad mi se svidi.” A kroz to, vrijeme bježi i odlazi, a da mi nije nikad dugočasno. Jer nemoguće je izreći koliko mi takva sigurnost olakšava i smiruje misli kad uvijek znam da su uza me spremne pružiti mi uživanje kad to budem htio i kad sam svjestan toga koliko mi u životu pomažu. Knjige su najbolja popudbina koju sam imao na ovom ljudskom putu i zato neizmjerno žalim one ljude koji je nemaju. Zato prihvaćam svaku drugu vrstu zabave, pa ma kako neznatna bila, jer dobro znam da me knjiga ne može izdati. Kad sam kod kuće, vrlo često zalazim u svoju knjižnicu, gdje mi je sve pod rukom i gdje lako zapovijedam svime što je moje. Stojim na pragu i pod sobom vidim vrt, dvorište, svoje domaćinstvo i većinu dijelova svojega doma. Tu listam sad jednu sad drugu knjigu, bez nekog reda i određenog plana, onako na preskokce; čas se prepuštam mislima, čas pamtim, a čas šećući diktiram svoje sanjarije, kao što su ove pred vama. Nalazi se32 na trećem katu33 jedne od kula34. Na prvom je moja kapelica, a na drugom jedna soba i nusprostorije gdje često ležim kad hoću biti sâm. A iznad su veliki ormari s odjećom. U prošlim je vremenima to bio najneiskorišteniji prostor u kući. Tu među knjigama provodim najveći broj dana u svom životu i najveći broj danjih sati. Tu noću nisam nikada. Uz knjižnicu imam jedan dosta uređen kabinet, gdje se zimi može naložiti oganj. I kad se ne bih bojao više briga nego troškova, a brige me odvraćaju od svakog posla, lako bih 32 33 34

Tj. moja knjižnica. Montaigne prizemlje računa kao prvi kat. Ta ugaona kula dvorca Montaigne još uvijek postoji i u njoj se i dandanas skupljaju Montaigneovi poklonici i specijalisti za njegovo djelo (tzv. montaignistes).

64


sa svake strane mogao dodati po jednu galeriju od sto stopa dužine i dvanaest širine koja bi odlično pristajala, jer su svi zidovi na visini, koja mi odgovara, bili predviđeni za drugu svrhu. Svako mjesto kamo se hoćeš povući i biti sâm mora imati prostora gdje ćeš se prošetati. A ako ja sjedim, i misli mi spavaju. Duh mi se ne miče ako ga noge ne potiču. Svi oni koji uče bez knjiga reći će mi da imam pravo. Moja je knjižnica okrugla oblika, a od ravnoga ima samo onoliko koliko je dovoljno da se smjesti moj stol i stolac; i kad se sagnem, jednim pogledom obuhvaćam sve svoje knjige, poredane u pet redova uokolo. Ima sa tri strane slobodan pogled i oko šesnaest stopa u promjeru. Dok traje zima tu se manje zadržavam; jer, moja se kuća, kao što joj i ime kaže35, diže na jednom brdašcu i u njoj nema mjesta toliko izložena vjetru kao što je ovo; a sviđa mi se što nije lako dostupno i što je s neruke, a to je dobro koliko zbog mojeg kretanja i tjelovježbe toliko i zbog toga što me čuva od velikog broja posjetilaca. Tu ja stolujem. Svim silama nastojim da to bude samo moje mjesto gdje sam ja gospodar i zato ga čuvam od svakog zajedništva, bilo bračnog, očinskog i građanskog. Na svim drugim mjestima ja zapovijedam i to uglavnom riječima, dakle prilično labavo. Po mom mišljenju jadan je svatko tko u svojoj kući ne može imati svoj kutak36 gdje će biti sam sa sobom, gdje se može sakriti! Ambicija dobro plaća svoju čeljad kad ih uvijek izlaže pogledima, kao spomenik na gradskom trgu: “Magna servitus est magna fortuna.”37 Takvima ni njihovo sklonište nije sklonište! Ništa nisam našao da je tako grubo u načinu života što ga vode neki redovnici kao ono pravilo, što ga vidim u nekim njihovim družbama, da se neprestano između sebe moraju sakupljati u bilo kakvu poslu da se nalaze. Nahodim da je u neku ruku podnošljivije biti uvijek sam nego ne moći nikad sam biti. 35 36 37

Montaigne od mont “brdo” (< lat. mons, -tis). qui n’a chez soy où estre à soy. “Veliko bogatstvo, veliko ropstvo.” Seneka, Polibiju, o utjesi, 26.

65


Ako mi netko kaže da znači podcjenjivati i srozavati muze ako im se utječemo samo kao igrački i razbibrizi, reći ću mu da ne zna – kao što ja znam – koliko vrijedi zadovoljstvo, igra i razbibriga. Gotovo da bih rekao kako je svaka druga svrha smiješna. Ja živim iz dana u dan; i, dopustite mi izraz, živim samo za sebe; i tu završavaju svi moji planovi. Kad sam još bio mlad, učio sam da se iskažem; a kasnije da budem malo pametniji; sada da se zabavim i razonodim; ali nikad za dobitak. Onu ispraznu i rastrošnu sklonost što sam je imao prema toj vrsti potreba ne samo da bih udovoljio svojim potrebama, nego i da bih učinio još koji korak i mogao se isprsiti i okititi, odavno sam zaboravio. Knjige imaju mnogo dobrih svojstava za one koji ih znaju odabrati; ali ništa ne ide bez muke: to je užitak koji nikad nije čist i jasan, jednako kao i svi drugi užici; on ima svoje nezgodne strane koje su i te kako teške; duh se na njima kali, ali tijelo, a ja nisam nipošto zaboravio na brigu o tijelu, ostaje za to vrijeme bez posla, ukočeno i žalosno. A ja ne znam što bi za mene bilo štetnije od toga, niti vidim nešto što bi u ovom odmicanju godina valjalo više izbjegavati. Eto, to su moja tri najdraža i posebna bavljenja. Naravno, ovdje ne govorim o onima na koje me prisiljava svijet i moje građanske obveze. *****

66

IV. poglavlje

O odvraanju

J

ednom sam se trudio kako da utješim jednu gospođu koja je bila zaista ucviljena; jer ženske su boli najčešće hinjene i namještene: Uberibus semper lachrimis, semperque paratis In statione sua, atque expectantibus illam, Quo jubeat manare modo1.

Čovjek loše postupa kad se suprotstavlja toj strasti, jer suprotstavljanje ih potiče i nagoni na još veću žalost; zlo postaje sve veće kad se o njemu raspravlja. Vidimo i u najobičnijim riječima, za koje bih rekao da nisu važne, kad mi se netko počne opirati, ja se tada zaintačim na svojem mišljenju i toga se držim; a još više u stvarima koje su mi važne. A, osim svega, kad tako postupate, odmah ulazite na grub način u operaciju, a dobro znamo da prvi susret liječnika i njegova pacijenta mora biti blag i ljubazan, veseo i ugodan; jer nikada grub i namršten liječnik nije ništa postigao. Dakle, posve obratno, 1

“Imaju uvijek spremnu zalihu suza koje čekaju na svom mjestu da im se kaže na koji način da poteknu.” Juvenal, VI, 272.

67


valja odmah na početku prihvatiti i podržavati njihove tužbalice i iskazati im nekakvo odobravanje i opravdanje. S takvom lukavošću počinje vam se vjerovati i možete ići dalje, pa, zatim, na lagan i neosjetan način prelazite na ozbiljnije misli, koje ih mogu izliječiti. A meni, koji sam u prvom redu želio samo prevariti sve one uokolo koji su imali oči uprte u mene, svrha je bila zlo zaliječiti. Međutim iz iskustva sam vidio da nisam sretne ruke i da uvjeravanjem ne postižem ništa. Ili sam svoja mišljenja izlagao previše oštro i na suhoparan način ili sam ih pak iznosio naglo i bez nekog reda. Nakon što sam se neko vrijeme zaustavio na njezinim mukama, nisam ih pokušao izliječiti dobrim i jakim razlozima, ili zato što ih nisam imao ili sam mislio da ću na drugi način bolje postići ono što sam želio; a, isto tako, nisam ni odabirao sve one različite načine što nam ih filozofija propisuje kad nekoga tješimo2: “Da ono za čim se žali nije zlo”, kao što kaže Kleant; “Da je to malo zlo”, kako govore peripatetici ili “Da žaliti se nije ni pošteno ni pohvalno”, kako je tvrdio Hrisip; a ni onu Epikurovu, koja je bliža mojem gledanju, da s nemilih stvari valja okrenuti misli na one koje su ugodne; nisam se poslužio svom tom hrpom savjeta niti sam ih dijelio od prigode do prigode kao Ciceron; nego sam polako nabrajao naše misli i neprimjetno ih približavao čas bližim, a čas daljim pitanjima, dok me je pažljivije slušala, i tako sam joj neprimjetno oduzeo onu bolnu misao i držao je u dobru stanju posve umirenu sve dok sam joj bio blizu. Poslužio sam se dakle odvraćanjem, diverzijom3. Oni 2

3

Ti su različiti postupci kod tješenja preuzeti iz Cicerona, Tusc. disp., III, xxxi, ali sâm se Montaigne udaljava i od stoičkih principa i od pouka peripatetičara što ih preporučuje Ciceron da bi se tako približio Epikuru. U izvorniku: J’usay de d i v e r s i o n . Riječ diversion je posuđena u XIII. stoljeću iz kasnolatinskoga diversio (< diversum od divertere), u XV. je stoljeću medicina uvodi s vrijednošću “odvratiti, skrenuti”, a tek se od Montaigneova vremena (1588) specijalizira u današnjem vojničkom značenju “diverzija”.

68

IV. poglavlje – O odvraanju

koji su me slijedili u tom postupku nisu imali prigovora, jer sjekirom nisam presjekao korijenje. Mislim da sam se i na jednom drugom mjestu dotaknuo nekih vrsta javnih odvraćanja.4 A njima su se služili vojskovođe kao, primjerice, Periklo u peloponeskom ratu5 i tisuće drugih kako bi od svoje zemlje odvratili neprijateljske snage; primjera za to ima vrlo mnogo u povijesti. Vrlo je domišljat potez bio onaj kojim je gospodin de Himbercourt spasio sebe i druge u gradu Liegeu, gdje ga je Vojvoda Burgundski, koji je grad držao pod opsadom, uputio da se provede sporazum oko već uglavljene predaje grada6. Međutim, narod, koji se u tu svrhu okupio, počne se buniti protiv dogovora i u velikom broju navali na pregovarače koje je imao u svojoj vlasti. Vidjevši prve nalete tih ljudi koji su nahrupili u njegov stan, odjednom pusti pred njih dva mještanina (jer ih je nekoliko bilo ostalo uz njega) kojima je naredio da na savjetu građana iznesu nove i mnogo blaže uvjete, kojih se je domislio da će mu poslužiti. Ta su dvojica primirila onu prvu oluju i priklonila raspaljenu gomilu da dođe u gradsku vijećnicu i da se tu čuje na što se žale i da o tome vijećaju. Pregovori su vrlo kratko potrajali, ali u to izbije nova buna, nimalo manje silovita nego ona prva; on im odmah pošalje četiri nova posrednika slična onima prije da im sad obećaju još znatnije ustupke posve po njihovoj volji i traženju, a s time je sav onaj pobunjeni narod bio stjeran u skupštinsku dvoranu7. Ukratko, pomoću takvih zaobilaženja 4

5 6

7

U Esaejima, II, xxiii (Loša sredstva za dobre svrhe), u kojem Montaigne navodi primjere odvraćanja do kojih su došli zakonodavci antike. O tim vojničkim “diverzijama” v. Plutarh, Život Periklov, XXII. Opsada grada Liègea po Karlu Smjelom trajala je od 1467. do 1468; anegdota je preuzeta iz glasovitih Mémoires Filipa de Commynesa (1447-1511), III, ii. U izvorniku dans le conclave. Ta riječ u XVI. stoljeću znači “mjesto sastanka, sabornica”. Metonimijsko crkveno značenje “kardinalski zbor koji bira novog papu” razvilo se u talijanskome iz starijeg značenja

69


kojima je odvraćao njihov bijes i toliko ga je rasplinjavao u beskrajnim dogovaranjima najzad ga je sasvim utišao i dočekao nov dan, a to mu je i bila glavna svrha. I priča što slijedi pripada istoj vrsti. Atalanta8 je bila djevojka izvanredne ljepote i čudesno lijepa tijela; da bi se oslobodila velike množine udvarača koji su je prosili, propisala im je ovaj zakon: da će pripasti onome koji je u trku pobijedi, ali pod uvjetom da oni kojima to ne uspije moraju izgubiti život. Bilo ih je podosta koji su tu cijenu smatrali dostojnom tako velikog dobitka i koji su glavom platili tu okrutnu pogodbu. Hipomen, koji se je morao okušati poslije drugih, zazove boginju zaštitnicu ljubavnog žara9 i zamoli je za pomoć; a ona je uslišila njegovu molbu i dala mu tri zlatne jabuke, uputivši ga kako se mora njima služiti. Kad je utrkivanje započelo i kad je Hipomen osjetio da mu je odabranica za petama, tobože nehotice ispusti jednu jabuku. A djevojka, zadivljena njezinom ljepotom nije propustila sagnuti se kako bi je pokupila, Obstupuit virgo, nitidique cupidine pomi Declinat cursus, aurumque volubile tollit.10 I, kad je trebalo, učini isto i s drugom i s trećom jabukom, sve dok mu nije pomoću takvog odvraćanja i zavaravanja bila osigurana prednost u utrci. Kad liječnicima ne pođe za rukom odstraniti katar11, oni ga odvraćaju i upravljaju prema drugom manje pogibeljnom

8

9 10

11

“odaja u kojoj su kardinali zatvoreni (pod ključem)”, a poteklo je iz staroprovansalskoga conclau (XIV. st.). Atalanta (]Atal(nth), junakinja grčke mitologije, Arkađanka, kći Jazonova i Klimenina, jedna od pratiteljica božice Dijane. Tj. Afroditu. “U čudu nađe se djeva i jabuku sjajnu želeći / Zastrani trčeć i digne tad zlato što se kotrlja.” Ovidije, Metamorfoze, X, 666 (prepjev T. Maretića). Riječ je preuzeta iz kasnolat. medicinskog jezika (catarrhus < grč. kat(*+ouV od kata*+e¼n “teći”). Montaigne je piše jednostavno catarre, dok se mora pisati, kako se danas i piše, catarrhe.

70


mjestu. A ja vidim da je to najbolji recept i za bolesti duše. “Abducendus etiam nonnunquam animus est ad alia studia, solicitudines, curas, negotia; loci denique mutatione, tanquam aegroti non convalescentes, saepe curandus est.”12 Malo se postiže kad se izravno udara u boli; njihove se napadaje ne podnosi niti ih se umanjuje, valja ih odvratiti i skrenuti na drugu stranu. Ta druga lekcija već je mnogo viša i odveć je teška. Mogu je izvesti samo oni iz najvišeg razreda koji se znaju zaustaviti na samoj stvari, dobro je razmotriti i prosuditi. Samo je jednom Sokratu dano pogledati mirno smrti u lice, ukrotiti je i njom se poigrati. On izvan nje same ne traži nikakvu utjehu; umrijeti je za njega nešto što je prirodno i ravnodušno; on u nju netremice upravlja pogled i odlučuje se primiti je ne gledajući na drugu stranu. Hegesijini13 su se učenici redom odlučivali na smrt od gladi zaneseni i uspaljeni lijepim mislima iz njegova nauka, tako da mu je kralj Ptolomej morao zabraniti da u svojoj školi propovijeda tako samoubilačke govore14, jer ti učenici nisu gledali smrt kao smrt, nisu o njoj sudili, nisu na njoj zaustavljali svoje misli, već su k njoj hrlili i stremili novome biću. Oni jadnici što ih vidimo na gubilištima, puni gorljive pobožnosti, zaokupljajući koliko god mogu sva svoja osjetila, ušiju okrenutih naredbama što im ih izriču, a očiju i ruku upravljenih prema nebu, glasa ispunjenog molitvama, uz grčevito i nepopustljivo uzbuđenje, ti jadnici čine, doduše, nešto što je pohvalno i što odgovara njihovoj nevolji. Valja ih hvaliti s njihove vjere, ali ne baš s njihove do12

13

14

“Kadgod valja duh odvratiti prema drugim htijenjima, drugim brigama, drugim nastojanjima, drugim poslovima; a često ga promjenom mjesta valja liječiti, kao one bolesnike koji se ne oporavljaju.” Ciceron, Tusc. disp., IV, 35. Hegesija ([Hghs?aV) iz Kirene, grčki filozof, pripadnik, a kasnije i upravitelj kirenske škole. Zastupao je mišljenje da zbog nemogućnosti postizanja sreće u životu treba težiti smrti. Zbog toga je nazvan PeisiJ(natoV “Onaj koji nagovara na smrt”. Ciceron, Tusc. disput., I, xxxiv.

71


sljednosti. Oni bježe od borbe, odvraćaju svoje misli od smrti, onako kao što se zabavlja djecu kad ih liječnik dođe ubosti svojom iglom. Vidio sam takovih nevoljnih grešnika, koji bi se, kad bi im se pogled spustio na one strašne pripreme za smrt posvuda oko njih, ukočili i uporno odvraćali drugamo svoje misli. Onima koji prolaze uz neku strašnu provaliju, obično kažu neka zatvore ili odvrate oči. Kad je Subrije Flav15 morao biti pogubljen, i to, po Neronovoj naredbi, rukom Vejanija Nigera, koji je jednako kao i on bio poznat ratnik, odveli su ga na polje određeno za smaknuće; vidjevši da je jama, što ju je Niger dao iskopati za njega, malena i odveć plitka: “Čak ni to, dovikne vojnicima koji su ga okruživali, nije učinjeno po vojničkim propisima.” A Nigeru, koji ga je opomenuo da čvrsto drži glavu, rekne: “Kad bi ti samo tako čvrsto zamahnuo!” I dobro je pogodio, jer, kako je Nigeru drhtala ruka, jedva mu sa dva udarca odsiječe glavu.16 Tome su čovjeku, kako izgleda, misli bile čvrsto i ravno upravljene na samu bit stvari. Onaj koji pogine u okršaju, s oružjem u ruci, taj ne razmišlja o smrti, niti je osjeća niti je promatra; žar borbe ga nosi. Jedan moj znanac, čestit čovjek, kad je bio gotovo svladan u dvoboju i kad je na zemlji osjetio da mu je protivnik zadao devet ili deset uboda, čuo je kako mu svi prisutni viču da mora misliti na svoju jadnu dušu. Poslije mi je pričao, iako su mu ti glasovi dopirali do uha, ipak ga se nisu nimalo dojmili i da je za sve to vrijeme mislio samo na to kako da se otrese svog neprijatelja i da se osveti. I, upravo u tom je dvoboju ubio svog protivnika. Mnogo je učinio za L. Silana17 onaj koji mu je donio njegovu presudu; taj je čuo njegov odgovor da je spreman 15

Subrius Flavus, tribun pretorijanske kohorte, Pizonov suurotnik g. 65. Prema Tacitu, Anali, XV, 57. 17 Lucije Junije Silan, zaručnik Oktavije, Klaudijeve kćeri. Otac mu je bio Apije Silan, konzul g. 19, koji je poginuo kao žrtva Mesalinine osvete, a majka Emilija Lepida koja se rodila od Julije, unuke Augustove. 16

72


umrijeti, ali ne od zločinačke ruke; tad se s vojnicima baci na njega, premda je bio goloruk, ne bi li ga svladao; a on se uporno branio šakama i nogama i u toj borbi poginuo: tako je u trenutačni i pomahnitali bijes pretvorio čekanje na dugu i pripremanu smrt koja mu je bila namijenjena18. Mi uvijek mislimo na drugo; nada u bolji život ustavlja nas i podržava; ili nada u boljitak naše djece, ili buduća slava našeg imena, ili bijeg od ovozemaljskih nevolja, ili osveta prema onima koji su krivi za našu smrt, Spero equidem mediis, si quid pia numina possunt, Supplicia hausurum scopulis, et nomine Dido Saepe vocaturum... Audiam, et haec manes veniet mihi fama sub imos19. Ksenofont je ovjenčane glave prinosio žrtvu kad li mu donesoše vijest da mu je sin Gryllus poginuo u bici pod Mantinejom. U prvoj svojoj reakciji na tu vijest baci krunu na zemlju; ali kad se malo pribrao i kad je čuo da je to bila i više nego dična smrt, pokupi je i stavi opet na glavu.20 Čak se i Epikur pred smrt tješio s vječnosti i koristi spisa. “Omnes clari et nobilitati labores fiunt tolerabiles.”21 A jednak trud i jednaka rana, kaže Ksenofont, ne pada jednako teško vojskovođi i običnom vojniku.22 Epaminonda je radosnije primio smrt kad su mu javili da je pobjeda ostala na njegovoj strani. “Haec sunt solatia, haec fomenta summorum dolo18 19

20 21 22

Prepričano prema Tacitu (Anali, XVI, ix). “Ali ukoliko išta božanstva pravedna mogu, / ljuto ćeš stradat na stijenju i mnogo ćeš zvati Didonu. [Ja ću međutim te crnim odavde pratiti ognjem, / i kad mi ledena samrt već odijeli dušu od tijela, / slijedit ću tebe ko sjena i saznat ispaštanje tvoje,] doći će do mene glasi i tamo u podzemlje dolje.” Vergilije, Eneida, IV, 382-383 i 387 (prepjev Bratoljuba Klaića). Prema Diogenu Laerciju, Život Ksenofontov, II, 54 i Valerije Maksim, IV, 10. “Sav rad, praćen slavom i dobrim glasom, postaje podnošljiv.” Ciceron, Tusc. disp., II, 24. Ciceron, ibid., I, 26.

73


rum.”23 I mnoge nas druge okolnosti zaokupljaju, zabavljaju i odvraćaju od misli na ono što je sama stvar po sebi. Čak i temelji same filozofije neprestano zaobilaze i iskrivljavaju bit pitanja i gotovo da mu ni koru ne dodiruju. Prvi čovjek prve filozofske škole, koja je bila nad svim drugim školama, onaj veliki Zenon, govorio je o smrti: “Niti jedno zlo nije časno; a smrt jest, prema tome, smrt nije zlo”; protiv pijanstva: “Nitko svoju tajnu neće povjeriti pijancu; svatko će je povjeriti mudru čovjeku; mudrac dakle nikad neće biti pijan.”24 Ne znači li to pun pogodak? Drago mi je kad vidim da se i najodličniji duhovi ne mogu osloboditi našeg ljudskog stanja25. I kako god da su to savršeni ljudi, ipak su na kraju uvijek samo ljudi. Kaže se da je osveta slatka strast, da joj je učin velik i da je prirodna; i ja to vidim, premda o tome nemam baš nikakva iskustva. Nedavno, nastojeći odvratiti jednog mladog vladara26 od tih osjećaja, nisam mu govorio da radi zapovijedi o samilosti valja pružiti i drugi obraz onome koji te je udario po prvome; niti sam mu prikazivao tragične posljedice koje pjesništvo pridaje toj strasti. Sve sam to ostavio postrani i nastojao učiniti da uživa u ljepoti jedne protivne slike; govorio sam mu o časti, o prednostima, o dobru glasu što će ga steći kroz blagost i dobrotu; učio sam ga kako mora misliti na svoj dobar glas. Eto, s te strane valja započeti. “Ako je vaš ljubavni žar i odveć silovit, nastojte ga raspršiti”, kažu mnogi; i doista imaju pravo, jer sam i sâm to više puta korisno pokušao; podijelite ga na nekoliko želja, od ko23

“Eto utjehâ, eto melema na najljuće rane.” Ciceron, ibid., II, 24. Čitav je odlomak inspiriran Senekom (Epistulae, 82 i 83). 25 U prijašnjim je izdanjima stajalo: od naše zajedničke sudbine. I ovdje kao i u svakoj prilici Montaigne inzistira na općoj jednakosti ljudi pred sudbinom. 26 Najvjerojatnije je riječ o Henriku Navarskome, koji je nakon svoje pobjede nad katolicima kod Coutrasa (20. listopada 1587) proboravio neko vrijeme u dvorcu Montaigne. 24

74


jih će jedna, ako baš hoćete, biti glavna i nad svima; no, da vas ne bi mučio i kinjio27, oslabite ga i razblažite, dijeleći ga i odvraćajući: Cum morosa vago singultiet inguine vena...28 Conjicito humorem collectum in corpora quaeque29. I pobrinite se navrijeme da zbog toga ne biste bili u nevolji ako vas jednom zgrabi, Si non prima novis conturbes vulnera plagis, Volgivagaque vagus venere ante recentia cures30. I mene je svojedobno pogodila nesreća31 veoma teška za moju narav, koja je bila više zaslužena nego što je bila moćna; bio bih se možda u njoj i izgubio da se nisam jednostavno pouzdao u svoje snage. Kako mi je bilo nužno nešto što će me jako odvratiti od tuge da se od nje rastresem, postao sam tobože zaljubljen i u tome sam i sâm nastojao, a nije mi bilo teško, jer me je i moja mlađahna dob u tome pomagala. Ljubav mi je ne samo olakšala nego me i oslobodila zla kojeg sam dopao zbog prijateljstva. No, u svemu drugome bilo je jednako: drže me neke tužne misli, a ja mislim da će biti kraće ako ih zamijenim drugima; i nadomještam ih, ako ne mogu reći protivnima, a ono barem različitima. Promjena nam uvijek do27

Tj. ljubavni žar. “Kad te spol tvoj silnom željom dugo muči...” Perzije, VI, 73. 29 “[ljubavi hranu / svaku uskratit i misli odvratiti na drugu stranu,] Sok izbaciti skupljen u drugo koje tijelo...” Lukrecije, De natura rerum, IV, 1063-1065 (prepjev Marka Tepeša). 30 Ovaj se navod iz Lukrecija nastavlja na već navedeno mjesto, pa zato donosimo prepjev čitavog odlomka: “[...ali zadržati ovaj ne valja zbog ljubavi k jednoj, / Te si pribavit time tek brige i sigurnog bola. / Naime, hraneći čir, taj biva, što stariji, gori; / Svaki dan raste tvoj bijes, sve teže te pritište muka,] Ako ne pomutiš prvih ti rana sa udarcem novim, / Ako unaprijed ne liječiš ih svagdašnjom ljubavi s ceste, / [Ili da drugamo možeš svog srca navratiti nagon.]” Lukrecije, ibid., IV, 1066-1072 (prepjev Marka Tepeša). 31 Misli na smrt velikog prijatelja La Boëtiea. 28

75


nosi olakšanje, razbija i mrvi ono što je bilo prije. I, ako svoje crne misli ne mogu suzbiti, ja od njih bježim i bježeći se utječem lukavosti; mijenjajući mjesto, obveze i društvo, spašavam se u gomili drugih poslova i briga, pa mi one gube trag i tako me ne mogu slijediti. Tako priroda postupa zahvaljujući našoj nepostojanosti; jer vrijeme, što nam ga daje kao vrhovnog liječnika naših osjećaja, postiže svoj glavni učinak time što, dajući sve nove i nove brige našoj mašti, razmrsuje i mijenja onu prvu nevolju, pa ma kako ona bolna bila. Mudracu smrt njegova prijatelja ništa lakše ne pada nakon dvadeset i pet godina nego u onom prvom mjesecu; a, prema Epikuru, tada mu nije ništa lakše, jer nikakvo olakšanje nije vidio u svim bolima, niti u predvidljivosti smrti ni u njihovoj starosti32. Međutim, toliko različitih misli prođe kroz te osjećaje da oni ipak blijede i nakraju se umore i izgube snagu. Kako bi odvratio svakodnevna gradska govorkanja, Alcibijad je dao odrezati uši i rep svom psu i istjerao ga na ulicu, samo da to narodu postane predmet naklapanja, a da ga ostave na miru za sve drugo što čini.33 I sâm sam imao prilike vidjeti kako se u tu svrhu odvraćaju mišljenja i pretpostavke, a ogovarači se upućuju na drugi trag; vidio sam kako žene zakrivaju svoje prave naklonosti, a pokazuju druge koje su hinjene. Ali, vidio sam i jednu takovu koja se uhvatila na taj lijepak i ostavila svoju prvu i istinsku za onu koju je hinila; a od nje sam čuo da su oni kojima se to događa zaista glupani kad su pristali na takvo pretvaranje. Kako puk najradije 32 33

Sjećanje na Ciceronove Tusc. disp., III, v. Glasovita je anegdota preuzeta iz Plutarhova Života Alcibijadova, XIV: “Imao je velikog i rijetko lijepog psa za kojega je bio dao 700 škuda; odrezao mu je rep, a to je bilo upravo najljepše na tom psu; njegovi su ga ukućani zbog toga oštro prekoravali, govoreći mu da ionako daje svima mnogo povoda za govorkanje, a sada mu svi predbacuju da je unakazio tako lijepog psa. ‘To je upravo ono što sam htio, rekne Alcibijad, jer ništa drugo ne tražim nego da se Atenjani tako raskokodaču zbog toga, da ne bi još gore govorili o meni’.”

76


prihvaća tog slugu koji je hotimice postavljen na to mjesto, haj’te vi vjerovati da on neće biti toliko vješt da dođe na vaše mjesto, a vas da pošalje na svoje. Jer to nije ništa drugo nego krojiti i šivati košulju da se drugi u nju uvuče. Malo nas stvari odvraća i upućuje na drugu stranu, jer nas malo stvari i drži u svojoj moći. Mi sve ono što je pred nama ne gledamo u cijelosti i svaku stvar za sebe; okolnosti, sitne i površne slike zaokupljaju našu pozornost i sve je to ona izvanjska korica što se ljušti iz pravih stvari, Folliculos ut nunc teretes aestate cicadae Linquunt34; i sâm Plutarh žali svoju kćer zbog sitnih gluposti iz njezina djetinjstva35. Uspomena na jedno zbogom, na neki korak, na neku posebnu dražest, na posljednju želju, sve nas to zna i te kako rastužiti. Cezarova toga36 raspalila je Rimljane, a njegova smrt to nije mogla postići. I samo spominjanje imena što nam odjekuje u ušima: “Jadni moj dobri gospodaru!” ili “Vjerni moj prijatelju!” “Jadan li sam, o moj dobri oče” ili “Jedina moja kćeri!”, kad mi ponavljanje tih riječi odzvanja u ušima, a ja ih malo izbližega promotrim, vidim da su to samo gramatičke glasne tužbalice i da nas samo riječ i ton ranjavaju (kao što uzvici propovjednikovi uzbuđuju one koji ga slušaju ili kao što nam je teško slušati cviljenje životinje koju za našu korist ubijaju), a da pritom ne mogu ni dokučiti ni razaznati pravu i istinitu bit onoga o čemu je riječ; His se stimulis dolor ipse lacessit37; 34 35 36

37

“Kao što cvrčci sad ljeti iz ličinki oblih se vale, / Tražeći sami od sebe tad hrane i zraka za život.” Lukrecije, De natura rerum, V, 803-804. Sjećanje na kratki Plutarhov spis Utjeha upućena supruzi kad im je kći umrla, I. Taj je tekst La Boétie preveo na francuski. Anegdota iz Plutarhova Života Antonijeva, IV. I Kvintilijan, Institutio oratoria, VI, xxx, navodi taj primjer o velikom uzbuđenju naroda što ga može izazvati neka gesta ili neki naoko beznačajan prizor: “Antonije je pred narod iznio krvavu togu Cezarovu.” “S tim ostanima bol samu sebe podbada.” Lukan, II, 42.

77


na takvim stvarima počiva naša tuga i žalost. Upornost ovih kamenaca, posebno u mom udu, često me dovodi do dugotrajnih nemogućnosti mokrenja, a kadgod to zna trajati i po tri ili četiri dana i toliko me približava smrti, tako da bi bila prava ludost nadati se da je mogu izbjeći, pa je mogu samo zazivati kad vidim grozomorne boli što mi ih ovo stanje pričinja. O! kako je onaj veliki car38 bio pravi majstor u krvničkim znanostima! On je davao da se zločincima veže spolovilo te da ne mogu mokriti pa da tako umru. Kad sam se sâm našao u takvu položaju postao sam svjestan kolikim je beznačajnim uzrocima i stvarima mašta podgrijavala u meni žalost za življenjem; od kakvih se sićušnih atoma u mojoj duši gradila težina i teškoća tog preseljenja; kolikim li smo djetinjastim mislima davali mjesta u tako važnoj stvari; jedan pas, jedan konj, knjiga, čaša i što sve nije bilo važno u mojem propadanju. Drugima su bile važne njihove ambiciozne nade, njihova kesa, njihovo znanje, što po mojem mišljenju nije ništa manje ludo. Ravnodušno sam gledao u smrt kad sam je gledao onakvom kakva jest – kao kraj života; njome gospodarim kad je uočim u cijelosti, ali kad je gledam komad po komad, tada ona mene kida i razdire. Suze jednog sluge, odijelo što ga više ne nosim, dodir poznate ruke, najobičnija utješna riječ ispunja me tugom i lako me gane. Jednako nas tako i tužne priče diraju u dušu; žalost Didone i Arijadne uzbuđuje čak i one koji u Vergilija i Katula ne vjeruju. Jer, to je primjer tvrde i uporne prirode kad se ne pokazuje nikakav osjećaj, kao što ono pričaju o Polemonovu čudu; on nije ni problijedio kad ga je ugrizao bijesan pas i odnio mu komad noge s lista39. I nikakva mudrost ne dopire tako daleko da bi mogla pojmiti kroz vlastiti sud tako živu i duboku tugu, a da njezin nastup odmah ne osjeti kad u to

38 39

Tiberije, prema Svetoniju (Život Tiberijev, LXII). Diogen Laercije, Život Polemonov, IV, 7.

78


stupe oči i uši, a to su naši dijelovi koji se mogu probuditi samo nevažnim slučajnostima. A zar je pravo da se i same umjetnosti služe našom nemoći i prirodnom glupošću za svoju korist? Retorika kaže da će se govornik u toj namještenoj predstavi svojega govora uzbuditi zvukom svojega glasa i svojim hinjenim nemirom, pa će i sâm sebe prevariti onom strašću koju nam predstavlja. On će na svoje lice navući pravu pravcatu tugu uz pomoć te glumačke uloge koju igra da bi je prenio na suce koje to uopće ne dira: kao što to rade oni ljudi koje se plaća na sprovodima da pomažu pogrebne ceremonije, a koji prodaju točno ih mjereći svoje suze i svoju tugu; jer, iako se oni uzbuđuju na namješten način, sigurno je da to često i njih same potpuno obuzimlje te da i njih spopada prava melankolija. Prisustvovao sam s više njegovih prijatelja ispraćaju posmrtnih ostataka gospodina de Gramonta40 nakon opsade grada La Ferea, gdje je bio smrtno pogođen. Kud god smo prolazili, izazivali smo kukanje i plač naroda što smo ga sretali, i to samim pokazivanjem sjaja i veličanstvenosti naše žalobne povorke, jer pokojnikovo ime tu nije bilo poznato. Kvintilijan kaže41 da je vidio glumce koji su se toliko bili uživjeli u ulogu u kojoj su glumili ucviljenu rodbinu da su nastavili plakati i kad su se vratili kući. A o samom sebi kaže da je, kad je jednom htio pobuditi osjećaj tuge kod drugih, sâm bio toliko obuzet tugom da su ga ne samo oblijevale suze nego mu je i lice bilo blijedo, a držanje kao u odista ucviljena čovjeka. 40

41

Philibert, grof od Grammonta i od Guichea, koji je 1567. bio oženio prelijepu Corisande d’Andouins; njoj je Montaigne u izdanju Eseja iz 1580. (I, xxix) posvetio 29 soneta što ih je napisao La Boétie. Grof de Grammont je bio smrtno ranjen 2. kolovoza 1580. prilikom opsjedanja grada La Fère u ratnom pohodu maršala de Matignona protiv protestanata. Nakon što je ispratio tijelo svojeg prijatelja u Soissons, Montaigne je krenuo na put u Njemačku i Italiju. Institutio oratoria, VI, ii.

79


U nekim selima podno naših brda žene kao da hoće biti pop Martin42, jer dok uvećavaju žalost za izgubljenim mužem nabrajajući njegove dobre i lijepe strane, odmah zatim nižu i nabrajaju sve što u njega nije valjalo kao da bi željele doći do neke naknade i učiniti da se tuga pretvori u prijezir, a sve to čine ipak ljepše nego mi, koji kod smrti nekoga koga jedva poznajemo nastojimo pripisati tome čovjeku nove i lažne pohvale i prikazati ga potpuno drugačijim sad kad ga više nema nego što nam se činio kad smo ga imali pred sobom; upravo kao da je žaljenje nešto poučno ili kao da suze koje ispiru naš um taj isti um i prosvjetljuju. Što se mene tiče, unaprijed odbijam sva pohvalna svjedočanstva koja bi netko o meni htio izreći, i to ne zato što ću ih biti dostojan, nego zato što ću biti mrtav. Tko bi onoga upitao: “Kakvom se dobitku vi možete nadati iz ove opsade? – Dobitku dobra primjera, odgovorit će vam, jer svi mi dugujemo poslušnost svojemu vladaru; ja ne računam ni na kakav dobitak, a što se tiče slave, svjestan sam kako je sićušan njezin dio koji može pripasti obična čovjeka kao što sam ja; ovdje ja nemam razloga ni za mržnju ni za svađu.” No, pogledajte tog istoga sutradan. Bit će potpuno drugačiji, bit će sav zapjenjen i crven od bijesa i spreman u svom borbenom redu za juriš; sjaj tolikog oružja, tutnjava tolikih topova i bubnjanje naših bubnjeva ulili su mu u žile novu snagu i novu mržnju. “Tričav vam je to razlog!” reći ćete mi. Ma kakav razlog?! Ne mora postojati razlog pa da nam se duša uzbudi; njom upravlja i ispunja je sanja bez tijela i bez biti. Ako počnem graditi kule u oblacima, moja će mi mašta u tome predočiti toliko ugodnosti i užitaka koji će doista zagolicati i razgaliti moju dušu. Koliko li samo puta znamo zamagliti svoj duh srdžbom ili tugom upravo takvim prividima i tako se predavati u vlast kojekakvih strasti koje mijenjaju i 42

u izvorniku: les femmes font le prestre Martin, što je poslovični izraz iz XVI. stoljeća: neki župnik po imenu Martin, kad je govorio misu, istovremeno je bio i misnik i sâm sebi ministrant.

80


nas i našu dušu i naše tijelo! Kakve li sve začuđene, smiješne i zbrkane kretnje izazivaju maštanja na našim licima! Kakvo podrhtavanje u glasu i rukama! Ne čini li nam se, kad vidimo tog čovjeka sama, da se njemu priviđa velik broj drugih ljudi s kojima raspravlja ili da ga progoni neki njegov unutarnji demon. Propitaje samoga sebe što je uzrok takvim promjenama: ima li nešto u prirodi osim nas što bi bilo drugo nego neka sumnjiva ispraznost i nad čime priroda ima vlast? Zato što mu se snilo da će njegov brat postati perzijskim kraljem, Kambiz43 ga je dao ubiti, a bio je to brat kojega je volio i uvijek se u njega pouzdavao!44 Aristodem, kralj Mesenije, ubio se zbog nekog predznaka što mu je bio došao od ne znam kakva zavijanja njegovih pasa.45 A i kralj je Mida46 isto učinio, pomućen i ljutit zbog nekog ludog sna što mu se snio. To znači cijeniti svoj život po onome koliko on doista vrijedi kad ga se napušta zbog nekog sna. Ali ipak čujte kako naša duša trijumfira nad bijedom tijela, nad njegovom krhkošću, nad tim što je to tijelo izloženo svakakvim ranjavanjima i promjenama; i ona odista ima pravo o tome govoriti! O prima infœlix fingenti terra Prometheo! Ille parum cauti pectoris egit opus. Corpora disponens, mentem non vidit in arte; Recta animi primum debuit esse via.47 ***** 43 44 45 46

47

Cambyses (KambύshV), otac Cira starijega. Prema Herodotu, ???, III, xxx, a istu anegdotu nalazimo i kod Plutarha, O bratskoj ljubavi (Per» jiladelj?aV), XVIII. Plutarh, O praznovjerju, IX. Midas (M?daV), mitski kralj u Frigiji kojemu je Bakho, svrativši se na putu u Indiju k njemu, ispunio ludu želju da se sve čega bi se dotakao pretvori u zlato. “Oh! jadna li je ilovača što ju je prvu mijesio Prometej; gradeći svoje djelo nije mislio na srce; njegovo umijeće, dočaravajući tijelo, nije znalo vidjeti i duh; ako je htio dobro postupiti, morao je početi od duše.” Propercije, ???, III, v, 7.

81

V. poglavlje

O vergilijevim stihovima

Š

to god su nam korisna razmišljanja punija i čvršća, ona su nam i teža i više na teret. Grijeh, smrt, bijeda, bolesti teška su pitanja koja nas pritišću. Valja imati dušu koja pozna sredstva kako izdržati i boriti se protiv nevolja i koja je poučena o pravilima kako dobro živjeti i dobro vjerovati, i često je poticati i vježbati u tim lijepim nastojanjima; ali, u prosječnoj duši to mora biti opušteno i umjereno, jer, kad je se neprestance napinje, ona se počinje gubiti. Kad sam bio mlad, bilo je potrebno upozoravati me i poticati u mojim dužnostima; veselje i zdravlje nerado se, barem tako ljudi govore, podudaraju s tim ozbiljnim i mudrim savjetima. Sada sam, međutim, u drugačijem stanju; staračke me okolnosti i previše upozoravaju, nastoje da budem pametan i neprestano mi propovijedaju. Iz pretjeranosti veselja upao sam u pretjeranost strogosti koja je mnogo manje ugodna. Zbog toga se sada donekle upuštam, i to hotimice, u malo raspuštenije vladanje i ponekad puštam dušu ludim i mladenačkim mislima, a ona se u tome dobro snalazi. Danas sam i odveć staložen, odveć ozbiljan i odveć zreo. Godine mi 82

V. poglavlje – O Vergilijevim stihovima

svakodnevno drže lekciju o tome kako valja biti hladne glave i u svemu umjeren. Ovo tijelo bježi i plaši se svake razuzdanosti. I sada je na njemu da vodi duh prema promjeni. Sada ono upravlja, ali mnogo oštrije i bespogovornije. Ne pušta me niti jednog časa, ni budnog ni usnulog, da budem bez lekcija o smrti, o strpljivosti i o kajanju. Sad se čuvam umjerenosti kao što sam se nekoć čuvao strasti. Sve me to i odveć vuče natrag, pa čak i do gluposti. A ja hoću biti svoj gospodar u svakom smislu. I pamet ima svojih pretjeranosti i umjerenost njoj nije ništa manje potrebna nego ludosti. I tako, od straha da se ne osušim, da ne uvenem i da se ne pretovarim razboritošću i oprezom, u onim rijetkim trenucima što mi ih moje nevolje dopuštaju, Mens intenta suis ne siet usque malis1, ja malo po malo popuštam i odvraćam pogled od tog olujnog i naoblačenog neba što je preda mnom: ali i njega, hvala budi Bogu, gledam bez straha, ali ne i bez ozbiljnosti i bez brige; i prelazim na sjećanja o prošlim mladim danima, animus quod perdidit optat, Atque in praeterita se totus imagine versat2. Da mladost gleda preda se, a starost da gleda na prošlo: nije li to upravo ono o čemu nam govore dva obraza na Janovu kipu?3 Godine me vuku kamo žele, ali unatraške! Koliko god mi oči mogu prepoznati te lijepe prohujale dane, ja ih na to nastojim upraviti. Iako ta slika sad bježi iz moje krvi i iz mojih žila, nikako ne bih želio istrgnuti je iz svog sjećanja,

1

2

3

“Plašeći se da mi duša ne bude uvijek zaokupljena mojim zlima.” Ovidije, Tristia, IV, i, 4. “I duša tad počne željeti ono što je izgubila i sva uranja u sjećanje na prošlost.” Petronije Arbiter, Satyricon, 128. Montaigne je tu interpretaciju o dvostrukom Janovu licu mogao naći u djelu Du Choula Sur la religion des Anciens ili u Vivèsovu komentaru Augustinovom djelu De civitate Dei, VII, viii.

83


hoc est Vivere bis, vita posse priore frui4. Platon5 je tražio od starih ljudi da budu nazočni vježbama, plesovima i igrama mladosti da bi se mogli veseliti pogledom na gipkost i ljepotu tijela kojih u njih više nema i da bi dozvali u sjećanje dražesti i prednosti te dobi u cvatu; zato i hoće da oni budu ti koji će u tim nadmetanjima podijeliti čast pobjede onom mladiću koji ih bude najviše probudio i razveselio. Teške i mučne dane nekoć sam označavao izvanrednima: oni su sad moji obični dani, a izvanredni su, lijepi i vedri. Došao sam dotle da se prenem kao na posebnu nagradu kad me ništa ne boli. Koliko god da se škakljem, iz ovog kukavnog tijela ne mogu iščupati ni najjadniji smijeh. Razveseliti se mogu samo u snatrenju i snu i tada lukavstvom tjeram od sebe jade starosti. No, u tome bi bio potreban drugi lijek, a ne samo san, jer slaba je to borba umješnosti protiv prirode. Velika je naivnost htjeti produžiti ili ubrzati ljudske nevolje, a tako svi rade; draže mi je biti manje vremena star, nego biti star prije nego star odista budem. Pa i najmanje prilike za užitak uvijek ću zgrabiti. Dobro poznam, po svemu što sam čuo, nekoliko razumnih vrsta strasti, koje su i velike i slavne, ali nikada me tuđe mišljenje nije navelo da ih poželim. Ne želim ih tako veličanstvene, sjajne i svečane, jer ja volim one koje su slatke, lake i brze. “A natura discedimus; populo nos damus, nullius rei bono auctori.”6 Moja je filozofija sva u djelovanju, u uživanju onoga što je prirodno i sadašnje, a malo u fantaziji. Kamo sreće da uživam igrajući se kamenčićima i čigrom! 4

5 6

“Moći uživati u prošlom životu znači dvaput živjeti.” Marcijal, X, xxiii, 7. Zakoni, II, str. 760 u izdanju iz 1546. “Udaljavamo se od prirode i slijedimo mnoštvo koje ni u čemu nije dobar vodič.” Seneka, Epistulae, 99.

84


Non ponebat enim rumores ante salutem7. Užitak i ambicija ne idu skupa: užitak se smatra dovoljno bogatim po sebi i ne želi se miješati s vrijednošću slave, jer mu je draže biti u sjeni. Mladog čovjeka koji bi se zaokupljao okusom vina i umakâ valjalo bi šibom kazniti. Nema ničega što sam manje znao i cijenio od toga. Danas to počinjem učiti. I nemalo se s toga stidim, ali što ja tu mogu? Još se više stidim i više se ljutim zbog povoda koji me na to tjeraju. Nama je dopušteno da malo sanjarimo i da tu i tamo podjetinjimo, a na mladeži je da razmišlja o svom dobrom glasu i pravom putu: ona ide prema svijetu, a mi se od svijeta vraćamo. “Sibi arma, sibi equos, sibi hastas, sibi clavam, sibi pilam, sibi natationes et cursus habeant; nobis senibus, ex lusionibus multis, talos relinquant et tesseras.”8 Pa i sâm nas zakon šalje kući, pa i ja mogu tom kukavnom stanju, u koje me je moja starost uvalila, samo nabaviti zvečke i igračke baš kao i najmanjoj djeci, jer se u djetinjstvo vraćamo. I sva mudrost i sva ludost uzalud će me tješiti i podržavati nekim drugim dužnostima u ovoj nevolji moje starosti: Misce stultitiam consiliis brevem9. Zato ja izbjegavam i najbezazlenije ubode, jer me i oni koje nekoć ne bih bio ni osjetio danas i te kako bole: moje se ponašanje tako rado počinje privikavati na zlo! “In fragilis corpore odiosa omnis offensio est.”10 7

Enijev stih što ga Ciceron navodi u De officiis, I, xxiv: “Nikad nije javna govorkanja stavljao ispred javnog dobra.” Enije na taj način hvali Fabija Maksima koji je bio ravnodušan na svoju nepopularnost, ali se uvijek brinuo za opću dobrobit. 8 “Njima oružje, njima konji, njima koplja, njima topuzine, njima lopte, njima plivanje i utrkivanje; a nama starcima, između tolikih zabava, neka nam ostave kocke i koščice.” Ciceron, De senectute, XVI. 9 “Dodaj svojoj mudrosti jedno zrno ludosti.” Horacije, Odae, IV, xii, 27. 10 “Krhkom je tijelu sve što ga dirne nepodnošljivo.” Ciceron, De senectute, XVIII.

85


Mensque pati durum sustinet agra nihil11. Uvijek sam bio osjetljiv i bolovi su me vrlo lako pogađali; a danas sam još osjetljiviji i za sve sam otvoren, Et minimae vires frangere quassa valent12. Moje me rasuđivanje sprečava da se bunim i da rogoborim protiv nevolja što mi ih priroda zadaje da ih trpim, ali nikako mi ne zabranjuje da ih osjećam. I ja, koji nemam druge svrhe nego živjeti i veseliti se, obišao sam svijet s kraja na kraj tražeći godinu ugodnih i podnošljivih dana. Tmuran i besmislen mir posvuda nalazim, ali on me uspavljuje i čini tvrdoglavim: time se nikako ne zadovoljavam. Ako postoji neko čeljade, neko dobro društvo na ladanju, u gradu, u Francuskoj ili drugdje, bilo ono stalno nastanjeno ili putujuće, kome bi moja ćud odgovarala, čija bi ćud i meni bila prihvatljiva, nek mi samo domahne rukom i ja ću mu odmah pružiti priliku da me tijelom i dušom isproba13. Budući da je povlast duha u tome da se otarasi starosti, ja mu koliko god mogu savjetujem da tako i učini; nek se zazeleni, nek procvjeta, ako ikako može, kao imela na osušenu stablu. Međutim, bojim se da je to nevjeran prijatelj: toliko se prilijepio uz ovo tijelo da me neprestano napušta, slijedeći to tijelo u svem njegovom jadu. Uzalud mu se ulagujem kad god mogu, nikako mi ne uspijeva. Uzalud ga pokušavam odbiti od tog saveza navodeći mu Seneku i Katula, i sve prelijepe gospođe i kraljevske plesove; ako njegov drugar boluje 11

“Bolesna duša ništa mučnoga ne može podnijeti.” Ovidije, Epistulae ex Ponto, I, v, 18. 12 “I najneznatniji napor dovoljan je da razbije ono što je već napuklo.” Ovidije, Tristia, III, xi, 22. 13 U izvorniku: je leur iray fournir des essays en cher et en os. Mjesto je višeznačno i francuski se komentatori ne slažu oko toga što je Montaigne mislio. Edmond Huguet u svom velikom rječniku francuskog jezika XVI. st. (Dictionnaire de la langue française du seizième siècle, Paris, 1961, V, 688) ono essays piše s velikim početnim slovom, pa bi se mjesto moralo shvatiti kao “ja ću mu odmah dati prave pravcate Eseje” (?).

86


od kamenaca, čini se da od njih boluje i on. Čak ni ona djelovanja koja su upravo njegova i njemu priliče ne mogu se tada pokrenuti, pa odmah počinju djelovati kao nešto ukočeno. Nema radosti u njegovim činima ako je u isto vrijeme nema u tijelu. Naši učitelji nisu u pravu kad, tražeći uzroke izvanrednih poleta našeg duha, osim što ih pripisuju Božjem ushićenju, ljubavi, ratničkom žaru, pjesništvu i vinu14, nikakav udio nisu dodijelili zdravlju; onom vrelom, snažnom, potpunom, besposlenom zdravlju kakvo su mi mlade godine neprestance pružale. Taj plamen vesele mladosti budi duh živim i prejasnim bljeskovima koji su izvan našeg prirodnog dosega, a mene su ispunjali najčilijim ako ne i najneočekivanijim oduševljenjem. Zato nije nikakvo čudo ako protivno stanje obara moj duh, sapinje ga i postiže protivan učin. Ad nullum consurgit opus, cum corpore languet15. I još bi k tome htio da mu budem zahvalan zato što, kako on kaže, mnogo manje drži nego što je to svakodnevno slučaj s ljudima. Barem u ono vrijeme kad imamo malo predaha potjerajmo boli i teškoće iz svoje okoline: Dum licet, obducta solvatur fronte senectus;16 “tetrica sunt amœnanda joculatoribus”17. Ja volim veselu i uljudnu mudrost, a bježim od strogosti običaja i od trapljenja zato što mi je sumnjiv svaki odbojan izgled: Tristemque vultus tetrici arrogantiam.18 14

Aluzija na teoriju o četirima vrstama ushita što ih Platon obrazlaže u Fedru. Međutim, Platon ne spominje “ratnički žar”. 15 “Ne daje se ni na kakav rad i zajedno s tijelom vene.” Pseudo-Gallus, I, 125. 16 “Dok to još može, neka starost razvedri svoje čelo.” Horacije, Epodae, XIII, 7. 17 “Dobro je razbijati tugu šalom.” Sidonije Apolinar, Epistulae, I, 9. 18 “I drsku žalost namrgođena lica.” To je 31. stih iz prologa tragediji Joannes Baptista škotskog humanista Georgea Buchanana (1506-1582),

87


Et habet tristis quoque turba cynaedos19. Rado vjerujem Platonu koji kaže20 da su laki ili teški sokovi glavni preduvjet dobrote ili zloće duše. U Sokrata je lice uvijek bilo jednako, ali bilo je vedro i nasmijano, a ne onakvo kao u staroga Krasa kojeg nikad nisu vidjeli nasmijana21. Vrlina je ugodno i veselo svojstvo. Dobro znam da će vrlo mali broj ljudi koji nimalo ne prigovaraju raspuštenosti svojih misli prigovarati ovome što ja pišem. Suglasan sam s njihovim srcem, ali vrijeđam njihove oči. Obična je stvar crniti Platonov nauk i istodobno prešućivati svoje tobožnje veze s Fedonom, Dionom, Stelom, Arheanasom22. “Non pudeat dicere quod non pudeat sentire.”23 Mrzim onaj čangrizav i tugaljiv duh koji prelazi preko užitaka u svom životu i bavi se i hrani samo nevoljama; on nalikuje muhama koje se ne mogu uhvatiti nečega što je čisto i posve glatko, ali se zato hvataju i drže svakakvih hrapavih i kvrgavih mjesta; ili pijavicama koje se pripijaju i sišu samo zlu krv.24 koja se izvodila u koležu Guyenne. Buchanan je najveći dio svog života proveo u Francuskoj gdje je naučavao, a jedan od njegovih učenika bio je i Montaigne. Vrlo se rano opredijelio za Reformu i za vrijeme kratkog boravka u Škotskoj bio je zatvoren zbog jedne satire protiv crkvenih redova. 19 “I ta gomila stroga izgleda ima i ona svoje razbludnike.” Marcijal, VII, lvii, 8. Cinaedus (što Montaigne piše cynaedus) zapravo je “pederast”, “mladić koji svojim tijelom zadovoljava seksualne želje drugih muškaraca”. Katul pjeva Aureli pathice et cinaede Furi “kurvo Aurelije, pederu Furije” (XVI, 2). 20 U VII. knjizi Zakonâ i u posljednjem dijelu Fedona. 21 Prema Ciceronu, Tusc. disp., III, xv. 22 Sve su to osobe što ih nabraja Diogen Laercije u svom Životu Platonovom. 23 “Ne stidimo se reći ono što se ne stidimo misliti.” Ne zna se čiji je to navod. 24 Obje su usporedbe preuzete iz Plutarhova spisa O duševnom miru (Per» eÏJum?aV), XV. i VIII.

88


Osim toga, ja sam navikao usuditi se reći sve ono što se usuđujem učiniti, a nikako ne volim one misli koje ne mogu očitovati. Ni ono što je najgore u mojim činima i u mojem stanju ne čini mi se tako ružnim kao što mi se ružnim i kukavičkim čini ne usuditi se to priznati. Svatko se suzdržava kad treba nešto priznati, ali takav bi trebalo biti i kad su djela u pitanju; hrabrost u grijehu donekle je nadoknađena i zauzdana hrabrošću u priznavanju. Onaj koji bi se obvezao sve reći, obvezao bi se i na to da ništa ne učini od onoga što je prinuđen prešutjeti. Daj Bože da ova moja pretjerana sloboda upravi moje suvremenike prema slobodi i da prijeđu preko svih onih kukavnih i nevaljalih vrlina što se rađaju iz naše nesavršenosti; da ih usprkos svojoj neumjerenosti privučem zdravoj pameti! Svoje mane valja sagledati i dobro ih proučiti da bismo ih mogli opisati. Oni koji ih skrivaju od drugih, skrivaju ih najčešće i sebi. A ne smatraju ih dobro skrivenima, ako ih sami mogu vidjeti; oni ih vlastitoj savjesti prikrivaju i prerušuju. “Quare vitia sua nemo confitetur? Quia etiam nunc in illis est; somnium narrare vigilantis est.”25 Tjelesne se boli sve bolje očituju što više rastu. I tad vidimo da je ono što smo mislili da je prehlada ili uganuće zapravo teška kostobolja. Što su jače, duševne su boli sve nejasnije; onaj koji je najteže bolestan, najmanje ih ćuti. Eto zašto ih se mora nesmiljenom rukom iznositi na svjetlo, otvarati ih i čupati iz dubine naših grúdi. A samo je priznanje, i kad se radi o dobročinstvima i kad su u pitanju loša djela, jedina zadovoljština. Ima li nečeg ružnoga u pogrešci koja nas oslobađa da je priznamo?26 Toliko me muke stoji bilo kakvo pretvaranje da izbjegavam primiti na čuvanje tuđe tajne, jer nemam srca poricati ono što znam. O tome mogu šutjeti, ali nijekati nikako ne mogu bez velikog napora i žaljenja. Biti dokraja šutljiv i pritajen može se biti samo ako si takav po prirodi, a ne po obveza25 26

“Zašto nitko ne priznaje svoje mane? Zato što su one u njemu. Valja biti budan da bi se moglo pričati o svojim snima.” Seneka, Epistulae, 53. Cijelo ovo mjesto slijedi Senekinu misao iz Epistulae, 53.

89


nosti. Jedan je Tala iz Mileta pitao mora li svečano zanijekati da je bio razbludan27; da se taj meni s tim pitanjem obratio, ja bih mu bio rekao da to nikako ne čini, jer držim da je laganje veći grijeh nego razbludnost. Tal mu je posve drugačije savjetovao: neka se i zakune kako bi veće zlo pokrio s pomoću manjega. Međutim, taj savjet nije značio odabiranje između dva grijeha, nego njihovo udvostručivanje. U vezi s tim spomenimo nuzgred da savjesnu čovjeku dobro savjetujemo kad mu predlažemo neku teškoću kao protutežu grijehu; ali, kad ga prikliještimo između dva grijeha, postavljamo ga pred vrlo težak izbor, kao što su bili prisilili Origena28 kad su mu dali da izabere: ili će prinijeti žrtvu i klanjati se kumirima ili će podnijeti da ga spolno iskoristi neki goropadni Etiopljanin pred kojega su ga doveli. Origen je pretrpio ono prvo, a narod je ocijenio da je njegov izbor bio pogrešan.29 A od toga, po njihovu mišljenju, nisu daleko ni sve one žene koje u naše doba kažu da bi više voljele opteretiti svoju savjest sa deset muškaraca nego s jednom jedinom misom. Ako je i te kako rijetko da se vlastite zablude na taj način iznose na vidjelo, tada nema neke velike opasnosti da će to postati primjerom koji će se slijediti; a Ariston je govorio da se ljudi najviše boje onih vjetrova koji ih otkrivaju30. Moramo odgrnuti tu glupu halju koja pokriva naše loše navike, jer one šalju našu savjest u bordel i ondje se prema njima upravljaju. Svi, pa čak i izdajnici i ubojice, prihvaćaju zakone njihovih prenemaganja i uz njih vezuju svoju dužnost; zato se ne prili27

Netočno sjećanje na jednu misao što je donosi Diogen Laercije u Životu Talovu, I, 36. 28 Origen (]Wrig=nhV), veoma plodni teolog i egzeget (oko 183-oko 252) iza kojega je ostalo preko dvije tisuće djela. Ne smije ga se brkati s grčkim filozofom novoplatonovcem istoga imena, koji je živio i djelovao u III. st. pr. Kr. 29 Prema navođenju Nikifora Kalista, Histoire ecclésiastique, V, 32. Francuski prijevod toga djela objavljen je 1586. 30 Plutarh, O znatiželji, III.

90


či ni nepravdi da se žali s ružnih navada ni zloći da se tuži na nepromišljenost. Upravo je grehota što zao čovjek nije u isti mah i budala i što pristojnost prekriva njegovu manu. Takvo stavljanje štukature priliči se samo zdravom i dobrom zidu koji zavređuje da ga se čuva i bijeli. A za ono što Hugenoti predbacuju našoj vjeri ispovijest koja je tajna i ide iz uha u uho, ja se ispovijedam javno, čista srca i ispunjen vjerom. Sveti Augustin, Origen i Hipokrat javno su objavili zablude svojih vjerovanja; a ja se uz to očitujem i o svojem ponašanju. Žedan sam toga da me ljudi upoznaju i nije mi briga koliko će ih biti, samo neka to bude ono kakav jesam ili, da se bolje izrazim, nisam ničega željan, ali se strahovito bojim da me krivo ne prosude ljudi koji možda znaju za moje ime. Onaj koji čini sve za čast i za slavu, što on misli da će postići kad se pred svijetom pojavi pod maskom i kad od očiju svijeta sakrije svoju pravu bit? Pohvalite grbavca govoreći mu o njegovom lijepom stasu i on će to primiti kao uvredu. Ako ste vi kukavica, a časti vas se kao hrabra čovjeka, zar se tada govori o vama? Uzimaju vas za nekog drugoga. Baš bi mi bilo drago da se takav uznosi svim onim velikim pozdravljanjem i skidanjem šešira kad misle da je on najvažniji u svoj pratnji, a on je zapravo među svima posljednji. Kad je jednom Arhelaj, kralj Macedonjana31, prolazio ulicom, netko ga polije vodom; svi iz njegove pratnje govorili su da on toga mora kazniti; “U redu, rekne im on, ali on nije vodom polio mene nego onoga za kojega je mislio da sam ja.”32 A Sokrat je rekao onome koji ga je upozorio da ga ogovaraju: “Ma nikako! Nema u meni baš ničega od onoga što oni govore.” Kad bi mene netko hvalio da dobro kormilarim, da sam vrlo skroman ili da sam nevin i krepostan, ja mu ne bih bio nimalo zahvalan. A isto tako, ne bih se našao odveć uvrijeđenim kad bi me nazvao 31 32

Archelaus (]Arc=laoV), car macedonski od 413. pr. Kr., prijatelj Euripidov. Anegdota je preuzeta iz Plutarhova spisa Izreke kraljeva i vojskovođa.

91


izdajnikom, kradljivcem ili pijancem. Oni koji sebe ne poznaju mogu uživati u lažnom povlađivanju; ali ja ne! Jer sebe dobro poznajem i kopam sebi po utrobi i dobro znam što mi pripada. Neka me se manje hvali, ali nek me se bolje pozna. Moglo bi me se i smatrati mudracem u onakvoj mudrosti što je ja držim za glupost. Žao mi je što ovi moji Eseji služe gospođama kao običan dio namještaja, i to kao onaj namještaj u salonima. S ovim ću se poglavljem useliti i u same njihove sobice. Volim s njima imati posla onako privatnije. Jer, ono što je javno nema ni draži ni slasti. Kod opraštanja od nekoga mi preko obične mjere ističemo svoju vruću ljubav prema onome čemu kažemo zbogom. A ja evo sada upućujem posljednji pozdrav igrama ovoga svijeta i ovo su naši posljednji zagrljaji. No, vratimo se onome o čemu sam govorio. Što li je to spolnost skrivila ljudskom rodu? Spolnost koja je toliko prirodna, toliko potrebna i toliko pravedna, a mi se ne usuđujemo o njoj govoriti bez stida nego je isključujemo iz ozbiljnih i odmjerenih razgovora! Bez sustezanja i hrabro izgovaramo riječi kao što su ‘izdati’, ‘pokrasti’, ‘ubiti’, a o onim stvarima riječ se ne usuđujemo ni stisnutih ustiju izgovoriti! Znači li to da što manje propuštamo na usta, tim se više koristimo pravom da njome ispunjamo svoju misao? Jer, ipak je dobro da riječi koje su najmanje u uporabi, najmanje zapisivane i najbolje prešućivane budu i najbolje znane i najopćenitije poznate. Sva doba i svi običaji za njih znaju kao što i kruh poznaju. Utisnute su u svakome iako ih ne izgovaramo, iako nemaju ni glasa ni oblika33. Isto je tako dobro da je to radnja koju smo predali u vlast šutnje; i pravi je zločin ako je odatle želimo iščupati, pa čak i kad bismo je htjeli okriviti i osuditi. Čak se ne usuđujemo kazniti je drugačije nego nekim perifrazama i kroz sliku. Velika je to milost što se ukazuje toliko ogavnom kriminalcu da i sama pravda 33

U izdanju iz 1595. bilo je dodano: a spol koji tu ima glavnu ulogu mora o tome šutjeti.

92


drži da je nepravedno dirnuti ga i pokazati ga; on je slobodan i spašen zahvaljujući teškoći osude koja ga pogađa. Nije li to baš onako kako se događa s knjigama koje se to bolje prodaju i narodom šire čim budu zabranjene? Što se mene tiče, poslužit ću se doslovno Aristotelovim riječima koji kaže34: sramežljivost služi kao ures mladosti, ali za pokudu je staračkoj dobi. Ovi se stihovi uče u starinskoj školi, a to je škola do koje mnogo više držim nego do one moderne (jer mi se čini da su njezine vrijednosti veće, a mane manje): Ceux qui par trop fuyant Venus estrivent, Faillent autant que ceux qui trop la suivent.35 Tu, Dea, tu rerum naturam sola gubernas, Nec sine te quicquam dias in luminis oras Exoritur, neque fit laetum nec amabile quicquam36. Ne znam tko je mogao razjediniti Paladu37 i Muze od Venere i ohladiti ih naspram Ljubavi; ali ja ne nahodim nikakva druga božanstva koja bi bolje jedno drugome odgovarala i koja više pomažu jedno drugome. Onaj koji bi muzama oduzeo njihova ljubavna sanjarenja, oduzeo bi im najljepši provod koji imaju i nakrasnije što imaju u svojim činima; a onaj koji bi učinio da ljubav nema druženja i službe poeziji, lišio bi je njezinog najboljeg oružja; postupajući na taj način prišiva se Bogu susreta i dobrohotnosti i božicama zaštitnicama ljudskog roda i pravde onaj teški grijeh nezahvalnosti i nepriznavanja onoga što je najbolje. 34 35

36

37

Nikomahova etika, IV, 9. Ovo su stihovi kako ih je Jacques Amyot preveo iz Plutarhova spisa O tome kako filozof najviše treba raspravljati s vođama, V: “Oni koji se najviše trude kloniti se Venere griješe isto toliko kao i oni koji previše idu za njom.” “Kad već jedina ti si, što upravljaš prirodom ovom, / I kad ništa bez tebe se ne rađa ovo na svjetlo, / Nit može išta bez tebe da nastaje radosno, ljupko.” Lukrecije, De natura rerum, I, 21-23 (prepjev Marka Tepeša). Pallas, -adis (P(llaV) = Minerva.

93


Nije toliko davno da sam izgubio službu tom božanstvu da moje sjećanje ne bi bilo upućeno u njegovu snagu i njegovu vrijednost: agnosco veteris vestigia flammae38. I uvijek ostane nešto od onoga uzbuđenja i žara nakon negdašnjeg ognja, Nec mihi deficiat calor hic, hiemantibus annis39. Kolikogod da sam usahnuo i sam sebi težak, i ja osjećam još uvijek mlake ostatke tog minulog žara: Qual l’alto Ægeo, per che Aquilone o Noto Cessi, che tutto prima il vuolse e scosse, Non s’accheta ei però : ma’l sono e’l moto, Ritien de l’onde anco agitate e grosse40. Ali, koliko se ja u to razumijem, snaga i moć tog Boga življa je i ponesenija kad je poezija oslikava nego što je u samoj njezinoj biti, Et versus digitos habet.41 Poezija slika nešto što je ispunjenije ljubavlju nego li sama ljubav. Venera nije toliko krasna kad je naga i živa i još zadihana kao što je lijepa ovdje kod Vergilija: Dixerat, et niveis hinc atque hinc diva lacertis Cunctantem amplexu molli fovet. Ille repente Accepit solitam flammam, notusque medullas Intravit calor, et labefacta per ossa cucurrit. Non secus atque olim tonitru cum rupta corusco 38

“...i trag od ognja negdašnjeg ćutim.” Vergilije, Eneida, IV, 23 (u prepjevu Tome Maretića). 39 “I nek mi taj žar ostane i u godinama zime mojega života.” Ivan II, Elegije, I, iii, 29. 40 “Tako se i more Egejsko, kad sjeverac i južni vjetar utihnu nakon što su ga protresli i uzburkali, odmah ne stišava poslije oluje; dugo je nemirno i valove čuva, bjesni i još uvijek huji.” Torquato Tasso, Oslobođeni Jeruzalem, XII. pjevanje, 63. 41 “I stihovi imaju svoje prste.” Juvenal, VI, 196.

94


Ignea rima micans percurrit lumine nimbos. ...... ... ... ... ... Ea verba loquutus, Optatos dedit amplexus, placidumque petivit Conjugis infusus gremio per membra soporem42. Ono što imam tu primijetiti jest da je on oslikava malo preveć uzbuđenu za jednu bračnu Veneru. U toj promišljenoj pogodbi prohtjevi nisu tako mladenački ludi; naprotiv, ozbiljniji su i mnogo manje oštri. Ljubavi je mrsko kad su on i ona zajedno zbog nečega što nije pokrenuto i podržavano od same ljubavi, dakle s drugog nekog naslova, a brak je upravo to, a u njemu su važni veza i novac barem isto toliko ako ne i više nego gracija i ljepota. Pa ma što se govorilo, čovjek se ne ženi radi sebe; isto toliko, ako ne i više, ženimo se radi potomstva, radi obitelji. Korist i interes braka važni su za naš rod, i to daleko više nego za nas same. Zbog toga mi se sviđa onaj običaj da se taj sporazum sklapa nekom trećom, a ne našom rukom i po prosudbi nekog drugoga, a ne prema našim osjećajima. A koliko li je sve to protivno onome što smo u svome ljubakanju dogovarali! Zbog toga je u neku ruku rodoskvrnuće prepuštati se u tom časnom i svetom srodstvu onim razuzdanostima i slobodama kako to čine ljubavnici; ali, čini mi se da sam o tome već na drugom mjestu govorio43. Aristotel kaže da svoju ženu valja dirati suzdržano i strogo da je užitak ne bi, ako je preveć razbludno nadražujemo, izbacio iz mjere koju joj nalaže zdrav razum. To što on preporučuje savjesti, liječnici preporučuju zbog zdravlja i kažu da pretjerano raspaljen, strastven i čest užitak kvari sjeme 42

“Reče i rukama bijelim uz njega se podatno svije, / Ali on jošte koleba, no uskoro plane ko prije, / poznata dobro vrelina prostruji mu čitavim tijelom, / uzdrma mlitave kosti ko munja kad nebeskom strijelom / oblake probije crne te nebom zablista i sine, / rasvijetli tame i tmuše i zračne preleti širine. (...) S time je zagrli nježno i želje joj ispuni njene, / zatim joj padne u krilo i snene zaklopi zjene.” Vergilije, Eneida, VIII, 387-392 i 405-406 (prepjev Bratoljuba Klaića). 43 Misli na XXX. esej iz I. knjige.

95


i sprečava začeće; kažu osim toga i da požudnom spolnom odnosu, kakav je on po prirodi, ako ga želimo ispuniti pravom i plodnom toplinom, valja pristupati rijetko i uz znatne vremenske razmake, Quo rapiat sitiens venerem interiusque recondat44. Nigdje nema više brakova kod kojih dolazi do nesloge i pomutnje kao kod onih koji započinju vodeći se ljepotom i ljubavnim žarom. Jer braku trebaju čvršći i postojaniji temelji i obazriviji pristup; onaj uzavreli prvi zanos tu nikako ne valja. Oni koji misle da će uveličati brak ako mu budu dodali ljubav, čine, ili barem tako meni izgleda, kao i oni koji, želeći uveličati vrlinu, misle da plemstvo nije ništa drugo nego vrlina. Doduše, u tim stvarima ima neke veze, ali ima još i više različitosti: jer, čemu brkati njihova imena i njihove prednosti? I jednoj se i drugoj nanosi nepravda kad ih se miješa. Plemićko stanje je lijepo i utemeljeno je s razlogom; ali baš zato što je to nešto što ovisi o drugome i može dopasti čovjeka koji je pokvaren i ničemu ne vrijedi, ono je na cijeni koja je daleko ispod vrline: to je vrlina (ako se uopće može vrlinom nazvati) koja je vidljiva i umjetno stvorena; koja je oblikom različita u različitim zemljama; živa i smrtna; ne znamo joj izvora kao ni rijeci Nilu; negdje ovisi o lozi, a negdje je svima dostupna; nasljedna je i slična; dolazi kao posljedak, a posljedice su joj uglavnom slabe. Znanje, snaga, dobrota, ljepota, bogatstvo i sva druga svojstva mogu se prenositi i puštati u optjecaj; ali ovo svojstvo, o kojem govorimo, troši se samo od sebe i u sebi, ne može biti ni od kakve koristi drugima. Jednome su od naših kraljeva predlagali da izabere za neku službu između dvojice pristupnika, od kojih je jedan bio plemić, a drugi pučanin. Naredio je da se, bez obzira na rod, izabere onaj koji ima više zasluga; ali u slučaju da je vrijednost obojice u sve44

“S požudom sjeme da hvata i spravî dobro.” Vergilije, Georgike, III, 137 (slobodni prepjev Tome Maretića).

96


mu potpuno jednaka, neka se da prednost plemiću: a to je značilo postaviti ga na prvo mjesto ispred onog drugoga. Jednom mladom čovjeku koji je htio dobiti službu svojega netom umrlog oca, kralj je Antigon rekao: “Dragi moj mladče, kad su ove stvari u pitanju, ja ne gledam je li tko plemić, ali gledam je li vrijedan.”45 I doista, ne smije se događati onako kao što je bivalo sa službenicima spartanskih kraljeva46, kad su na mjesto trubača, kuhara, konobara dolazili njihovi sinovi, pa, ma kako da su bili neiskusni, imali su prednost pred drugima koji su bili i te kako vrsni u tom poslu. Oni iz Kalikuta47 vide u plemićima neku vrstu nadljudskih bića. Ženidba i svaki drugi poziv izvan ratničkoga su im zabranjeni. Priležnicâ i ljubavnicâ mogu imati koliko im srce želi, a one nikada nisu ljubomorne jedna na drugu. No, najveći je i neoprostiv zločin pariti se s osobom drugog stališa. I smatraju se okaljanima ako ih samo u prolasku netko dodirne; a kako je time njihovo plemićko dostojanstvo povrijeđeno i okaljano, oni odmah ubijaju svakog onoga koji im se previše približi, tako da ljudi iz puka moraju na svakom uglu hodeći vikati kao mletački gondolijeri da se ne bi s nekim od više kaste sudarili; a plemenitaši im naređuju na koju će se stranu skloniti. Ovi na taj način izbjegavaju dodire za koje drže da im neprestano prijete, dok se oni drugi tako spašavaju od sigurne smrti. Nikakvo vrijeme, nikakva vladarska milost, nikakva služba ni vrlina ne mogu pučanina učiniti plemićem. Svemu tome pomaže i običaj da se brani ženidba između različitih zanata; i žena iz postolarske obitelji ne može se udati za nekog tesara; a roditelji moraju tako odgajati djecu da postanu ono što su oni, i to strogo 45

46 47

Anegdota je preuzeta iz Plutarhova spisa O lažnom stidu (Per» duswp?aV). Herodot, Povijesti, VI, ix. Grad u Indiji na malabarskoj obali bio je prvi grad do kojega su doprli Portugalci (Covilham 1487, a Vasco da Gama 1498). Sve te navode Montaigne preuzima iz Goulardove Histoire du Portugal, II, iii.

97


pazeći da ne bi izabrali neki drugi zanat; na taj se način održava i njihovo međusobno razlikovanje i ne mijenja se njihovo imovno stanje. Dobar brak, ako takvih uopće ima, odbija svako posredovanje ljubavi. Takav brak teži pravom prijateljstvu i tada je on slatko doživotno druženje, slika povjerenja i bezbroja korisnih i vrijednih međusobnih obveza. Ni jedna žena koja je osjetila njegove draži, optato quam junxit lumine taeda48, ne bi htjela biti ljubavnica ni prijateljica svome mužu. Ako je ona u njegovoj ljubavi prihvaćena kao žena, onda je prihvaćena na najčasniji i na najsigurniji način. A kad bi se dogodilo da se on uspali i zanese nekom drugom ženom, tada ga upitajte što bi lakše podnio: da neka sramota zadesi ženu ili ljubovcu; čija bi ga nesreća teže pogodila; kome želi više sreće i boljitka; u zdravom braku u takvim pitanjima nikad neće biti ni najmanje neizvjesnosti. A upravo to što takvih dobrih brakova ima vrlo malo, govori nam o njihovoj cijeni i vrijednosti. Kad mu damo dobar oblik i dobro mu pristupimo, tada je on najbolji sastavni dio našega društva. Ne možemo bez njega, a uvijek o njemu loše govorimo. Događa se upravo ono što vidimo i s krletkama za ptice: one koje su vani, upinju se svom snagom kako bi u nju ušle; a jednako se trude iz nje izletjeti one koje su unutra. Kad su Sokrata upitali49 je li bolje biti ili ne biti oženjen, on je odgovorio: “Učiniš li ovako ili onako, uvijek ćeš se pokajati.” Brak je neka vrsta dogovora kojoj izvrsno priliči ono što se kaže da je “homo homini” ili “Deus” ili “lupus”50. 48

“...koje je vezala žuđena svadbena baklja.” Katul, LXVI, 79 (prijevod Dubravka Škiljana). 49 Prema svjedočanstvu Diogena Laercija, Život Sokratov, II, xxxiii, ali, Montaigne je jamačno poznavao i Rabelaisove duhovite diskusije o problemu braka (Gargantua, III). 50 Prvi je zaključak komika Cecilija što ga citira Kvint Aurelije Simah (Quintus Aurelius Symmachus) u svojim Epistulae, X, 114; drugi je iz Plautovih Magaraca (Asinaria), II, iv, 88.

98


Mora se istovremeno imati vrlo mnogo dobrih svojstava da bi se dobar brak izgradio. U naše ga vrijeme lakše podnose obični ljudi iz naroda, jer oni ne znaju za raznovrsne užitke, znatiželju i dokolicu koje ga mogu pomutiti. Slobodne i nepostojane naravi kao što je moja, koja bježi od svake veze i obveze, nisu za brak najzgodnije, Et mihi dulce magis resoluto vivere collo51. Da je bilo po mojemu, ja bih bio odbio vezati se s utjelovljenom mudrosti da me je ona kojim slučajem htjela. Ali, uzalud mi govorimo, običaji i navike svakodnevnog života nama zapovijedaju. Najveći dio onoga što činim vodi se primjerom, a ne mojim izborom. Bilo kako bilo, ja se na to sâm nisam odlučio, prije bih rekao da su me drugi meni tuđim razlozima na to naveli. Jer nisu takve samo neugodne stvari, nego nema niti jedne tako mrske i pune mana i od koje valja bježati da nam ne bi mogla postati prihvatljivom pod nekim uvjetom ili u nekom slučaju: toliko je kolebljiv stav u čovjeka! A ja sam na sve to bio doveden kad sam bio i slabo na to pripremljen i kad sam bio neposlušniji nego što sam danas kad sam sve iskusio. I, ma kako me se držalo preslobodnim, ja sam se strože pridržavao bračnih zakona nego što sam bio obećao i više nego sam se i sâm nadao. Nije više vrijeme koprcanju kad si se jednom pustio zauzdati. Svoju slobodu se mora razborito cijeniti, ali, kad si se jednom obvezi podložio, moraš se ponašati prema zakonima opće dužnosti ili se barem moraš truditi tako postupati. A oni koji ulaze u tu pogodbu s mržnjom i prijezirom, postupaju nepravedno i neprilično; a ono lijepo pravilo što ga vidim da prelazi s koljena na koljeno, kao neka sveta proročanska riječ, Sers ton mary comme ton maistre, Et t’en garde comme d’un traistre52, 51 52

“A i meni je mnogo draže nemati uzicu za vratom.” Pseudo-Gallus, I, 61. “Slušaj svog muža kao svog gospodara, / I čuvaj se od njega kao od neprijatelja!” U sljedećem retku Montaigne sâm tumači te poznate francuske stihove.

99


što će reći: “Odnosi se prema njemu uz poštovanje koje je prisilno, neprijateljsko i nepovjerljivo”, to je kao ratni poklič i izazov, koji je isto tako uvredljiv i težak. No, ja sam i odveć mekan za tako trnovite zahtjeve. Da budem iskren, nisam još uvijek dopro do te savršene vještine i do takve spretnosti duha da mogu miješati razum s nepravdom i izvrgnuti ruglu svaki red i pravilo koje ne odgovara mojim prohtjevima: zato što mrzim praznovjerje, neću se naglavce baciti u bezvjerje. Ako se uvijek i ne ispunjava vlastita dužnost, uvijek je se mora voljeti i priznavati. Vjerolomno je oženiti se, a u svemu ženu ne prihvatiti. Ali, pustimo to i nastavimo s onim što smo započeli. Naš nam pjesnik53 predstavlja jedan brak pun sklada i dobre sloge, ali u kojemu ipak nema mnogo međusobnog povjerenja. Je li time htio reći da nije nemoguće podati se ljubavnim nastojanjima i uza sve to ostaviti ponešto i za bračnu dužnost i da se brak može raniti, a da ga se posvema ne pokopa? Mnogi sluga potkrada svog gospodara kojega ipak ne mrzi54. Ljepota, zgodna prilika, sudbina (jer i sudbina tu ima svoje prste), fatum est in partibus illis Quas sinus abscondit: nam, si tibi sidera cessent, Nil faciet longi mensura incognita nervi55, povezale su je s nekim drugim čovjekom, možda ne tako čvrsto da joj ne bi ostalo ništa što je veže za njezina muža. To su dva cilja koji imaju svaki svoju stazu koja se s onom drugom ne miješa. Žena se može podati nekom čovjeku kojeg nikad ne bi htjela za muža; i ne govorim to samo s obzirom na imetak, nego i na sam izgled dotičnoga. Malo se ljudi oženilo 53

Vergilije. Slobodno smo preveli francusku narodnu poslovicu, koja znači “nepošteno biti na koristi”. 55 “Ima neke kobi vezane uz te dijelove što ih prekriva naša odjeća: jer, ako zvijezde nisu na tvojoj strani, ničemu ti neće služiti to što ti je udo nečuveno dugo.” Juvenal, IX, 32. 54

100


svojom nekadašnjom ljubavi, a da se nisu pokajali. To vidimo čak i na drugom svijetu među bogovima. Kako li je na kraju ispao lošim brak Jupiterov56 s onom istom njegovom ženom s kojom je nekad ljubakao i uživao u ljubavnim slastima? To je ono što narod kaže: Posrati se u kapu i na glavu je staviti. Za naših sam dana vidio u nekim dobrim obiteljima kako se ljubav sramotno i nepošteno liječi brakom, ali, sve je to zapravo drugačije. Mi bez ikakve prisile volimo dvije stvari koje su jedna drugoj protivne. Isokrat57 je znao reći da se grad atenski svima sviđa kao gospođa kojom se služimo u vođenju ljubavi; svatko je volio u Atenu doći, prošetati se i provoditi vrijeme, ali nitko je nije volio toliko da bi se njome oženio, to jest da bi došao i tu se za stalno nastanio.58 Mučno mi je kad vidim da muževi mrze vlastite žene samo s tog razloga što im sami mnogo toga čine nažao; barem se ne bi smjelo njih manje voljeti kad smo sami krivi; zbog kajanja i sažaljenja morale bi nam biti draže. To su dva različita, ali ipak na neki način međusobno pomirljiva cilja, kaže nam on59. Brak donosi korisnost, pravednost, časnost i trajnost; doduše, u njemu je užitak nešto mlitaviji i mirniji, ali zato lakše dostupan. Ljubav se zasniva na samom užitku, koji nas, istina, u njoj više golica, jer je življi i više nas podbada; to je užitak izazivan teškoćom. U njega mora biti i onoga što bode i onoga što peče. A ako nema strelica i gorućeg ognja, tada to nije ljubav. Podatljivost u gospođa odveć je u braku izdašna i to otupljuje onaj ubod privlačnosti i želje. Ako hoćete znati kako izbjeći tom nedo56 57

58

59

Usp. Ilijada, XIV, 295. Isokrat (]Isokr(thV), Atenjanin (436-338. pr. Kr.), najutjecajniji grčki govornik. Neposredno angažiran u svim problemima atenske dnevne politike, ustrajno je pokušavao izmiriti političke ambicije i kulturne osobitosti Helena i Macedonaca. Elijan (Claudius Aelianus – A¾lian@V), Šarena povijest (Poik?lh ½stor?a), XII, lii. Tj. Vergilije.

101


statku, dovoljno vam je pogledati što u svojim zakonima propisuju Likurg60 i Platon. Žene nemaju nikako krivo kad odbacuju pravila života uvedena u svijetu tim prije što su ta pravila bez njih izmislili muškarci. Naravno, između njih i nas ima nesporazuma i podvala, pa je i najbliskije slaganje između nas i njih i te kako vjetrovito i olujno. Prema mišljenju našega pisca, mi s njima nepromišljeno postupamo u ovome: nakon što smo uvidjeli da su one bez ikakve dvojbe i bolje i gorljivije u pitanjima ljubavi i da je to potvrdio onaj stari svećenik, koji je bio čas muž, a čas žena, Venus huic erat utraque nota61; a, osim toga, i zato što smo iz samih njihovih usta dobili dokaz koji su u različito vrijeme potvrdili jedan rimski car62 i jedna rimska carica63, koji su bili pravi i glasoviti majstori u tom poslu (on je za jednu noć razdjevičio čak deset svojih robinja, sarmatskih djevica; a ona je doista doživjela u jednoj jedinoj noći čak dvadeset i pet ljubavnih zahvata, mijenjajući ljubavnike kako joj je trebalo i kako bi joj se svidjelo, adhuc ardens rigidae tentigine vulvae, Et lassata viris, nondum satiata, recessit 64). 60

Montaigne je već spomenuo taj Likurgov zakon u XV. eseju II. knjige Kako nam želje rastu s teškoćama: “Likurg je odredio da će lacedemonski supružnici moći uživati jedno s drugim samo kad ih nitko ne vidi i da bi jednaka sramota bila da ih netko nađe skupa kao i da su s nekim drugim...” 61 “...kojem i muška je i ženska ljubav znana...” Ovidije, Metamorfoze, III, 323 (u prepjevu Tome Maretića). Riječ je o Tiresiju, kojemu je Junona bila oduzela vid zato što je posvjedočio na uštrb ženske časti. 62 Bio je to Prokul, prema navodu rimskog retora i povjesničara Flavija Vopiska (Život Prokulov), a i Prokul se sâm hvalio svojim ljubavnim pothvatima u jednom pismu upućenom Metijanu. 63 Mesalina, žena cara Klaudija. 64 “I, dok je bila još sva uspaljena od strasti, povukla se iscrpljena, ali još uvijek nezadovoljena.” Juvenal, VI, 128.

102


Isto smo tako čitali i o sporu što ga je pokrenula neka žena u Kataloniji, žaleći se na svog muža da je preveć ljubavno opsjeda, ne toliko zbog toga što bi joj to, po mojem mišljenju, teško padalo (jer ja u čudesa ne vjerujem, osim kad je vjera u pitanju), koliko da bi pod tom izlikom ograničila, i to u stvari koja je u samim temeljima braka, vlast muškaraca nad ženama i da bi tako pokazala da njihov bijes i zloća prelaze iz bračne ložnice i tako idu protiv samih Venerinih draži i slasti. Na tu je tužbu muž (a bio je to odista grub i divlji čovjek) odgovorio da i za vrijeme posnih dana on ne bi mogao manje od deset puta; i tada je došlo do one glasovite presude Kraljice aragonske, kad je nakon dugih razmišljanja i vijećanja njezinih savjetnika ta dobra Kraljica, želeći zasvagda postaviti pravila i dati dobar primjer o umjerenosti i čednosti koji se traži u dobru i primjerenu braku, odredila kao zakonitu i nužnu granicu broj od šest puta na dan; ona je na taj način znatno popustila potrebi i želji svojega spola, da bi, kako je rekla, uspostavila jedno lako prihvatljivo i, prema tome, trajno i nepromjenjivo pravilo.65 Na to su odmah ustali doktori i pravnici: do koje to granice mogu ići prohtjev i požuda u žena kad se njihov razum, njihov boljitak i njihova krepost tom mjerom mjere? I to tim više kad se razmotre različita mjerila o našim prohtjevima i kad Solon, glavni autoritet zakonodavne škole, dopušta tu stvar tri puta u mjesec dana, kako bi održao u stalnoj mjeri ta bračna uživanja.66 I kad to znamo i ispovijedamo, mi bismo sada htjeli ženama nametnuti neko posebno odricanje, i to pod prijetnjom najstrože i teške kazne. 65

Ova je anegdota preuzeta iz zbirke odluka skupštine u Bordeauxu, Decisiones in senatu Burdigalenses, quaestio 316, no 9, izdanje iz 1567, s komentarima samog predsjednika tog tijela N. Bohiera. Primjeri što ih je Bohier citirao postali su veoma popularni u XVI. stoljeću i nalazimo ih kod brojnih suvremenih autora (Du Verdier, Pierre de Messie, G. Boucher, Nicolas de Cholières i dr.). 66 Montaigne ovdje navodi mjesto iz Plutarhova spisa O ljubavi (]Erwtik@V).

103


Nema strasti koja bi bila silovitija od ove, a mi hoćemo da joj se samo žene opiru, i to ne da joj se opiru kao jednoj mani po njihovoj mjeri, nego kao nečemu strašnom i odvratnom što je gore nego bezvjerje i ocoubojstvo; a mi se na to dajemo bez grijeha i bez predbacivanja. I oni među nama koji su pokušali stati toj strasti na kraj, mnogo su puta priznali kako je teško ili bolje reći nemoguće s pomoću bilo kakvih sredstava umrtviti, oslabiti i ohladiti ovo naše tijelo. Naprotiv, mi bismo htjeli da one budu zdrave, snažne i jedre, da budu dobro nahranjene, ali istovremeno i čedne, a to je isto kao da tražimo da budu istodobno i vruće i hladne: jer njima brak, za koji kažemo da ih mora sačuvati da od puste želje ne izgore, donosi malo osvježenja u ovim našim običajima kakvi već jesu. Ako se udadu za čovjeka u kojemu mladost još vri, on će se podičiti time da to na nekoj drugoj iskaže: Sit tandem pudor, aut eamus in jus: Multis mentula millibus redempta, Non est haec tua, Basse; vendidisti67. Filozofa Polemona68 je s pravom njegova žena pozvala pred sud zato što je po nerodnim poljima sijao sjeme što ga je morao stavljati u rodnu zemlju.69 A ako žena uzme nekog već slomljena i ostarjela muža70, začas se usred braka nađe u gorem stanju nego da je djevica ili udovica. Smatramo da su žene u dobru položaju zato što kraj sebe imaju čovjeka, kao što su Rimljani vestalku Klodiju Laetu smatrali silovanom jer joj je Kaligula71 bio prišao, premda se kasnije ustanovilo da joj 67

“Ili se popravi ili ćemo pred suca! Skupo sam ja platila tog tvojega; više on, Base, nije tvoj, meni si ga prodao.” Marcijal, XII, xcix, 10. 68 Polemon iz Atene (Pol=mwn), grčki filozof, učenik Ksenokratov (IV-III. st. pr. Kr.). 69 Prema Diogenu Laerciju, Život Polemonov, IV, xvii. 70 U izdanju iz 1588. ova je rečenica dolazila odmah nakon Marcijalovih stihova. 71 Montaigne je pobrkao Kaligulu i Karakalu. O smrti Klodije Laete, koja je bila živa zakopana, govori Dion Kasije u svom Životu Karakalinom,

104


je zaista samo prišao. No, kad se dogodi obrnuto, odmah se to pripisuje njihovoj pohoti, jer već i sam dodir i društvo bilo kojeg muškarca budi u njima želju, koja bi, da je ostala sama, bila ostala mirna. I, s toga razloga i zato što je bilo izglednije da bi u toj prigodi i kod takva gledanja njihova čednost bila zaslužnija, kralj poljski Boleslav i njegova žena kraljica Kinga na dan svojega vjenčanja zajedničkim se dogovorom zavjetovaše na vječitu čistoću i, iako su zajedno spavali, održaše svoje obećanje uprkos svemu što im je brak dopuštao.72 A mi žene već od njihova djetinjstva pripremamo za ljubavne poslove73: njihove dražesti, njihova ukrašavanja, njihova spretnost, njihov govor, sav njihov odgoj smjera tome cilju. Njihove im odgojiteljice pred oči neprestano stavljaju ljubav, pa čak i onda kad im o njoj neprestance govore tobože da bi im ljubav učinile mrskom. Moja je kći (a to je jedino dijete koje mi je preostalo74) došla u dob u kojoj zakoni dopuštaju onima koje su najvruće krvi da se udadu75; ona je djevojka malo zakašnjela rasta, mršava i nježna, a njezina ju je mati upravo posebno i povučeno odgajala, tako da se sada jedva nekako počinje oslobađati od one djetinje naivnosti i prostodušnosti. Jednom je preda mnom čitala neku francusku knjigu i u njoj naišla na riječ fouteau, što je naziv

72

73 74 75

a kasnije i Ivan Ksifilin (oko 1010-1075) koji je objavio sažetke Kasijevih Životâ. Tu je anegdotu Montaigne našao u djelu Histoire des rois de Pologne povjesničara Herburta Fulstina: “I tada se Boleslav, kralj poljski, oženi kraljicom Kingom ili Kunegondom... I, kako god da je bio sretan što ima tako divnu ženu, ipak je u prvoj bračnoj noći nije ni dodirnuo; a nakon toga su se oboje zavjetovali na vječitu čednost, pa su tako čedni zauvijek i ostali. Zbog toga je taj kralj bio i prozvan Boleslavom Čednim.” To isto zapaža i Henri Estienne u svojoj Apologie pour Hérodote, XII, ii. Od 1570. Montaigne je imao pet kćeri i sve su osim jedne umrle u prvim danima života. Bila je to Eléonore de Montaigne, rođena 1571, pa je, prema tome, kad je Montaigne ovo pisao, bila navršila petnaestu ili šesnaestu godinu.

105


za poznato stablo76. Žena koju ima za odgojiteljicu odmah ju je i pomalo grubo prekinula, tražeći od nje da preskoči tu nezgodnu riječ. Ja se nisam umiješao, ne želeći kršiti njihova pravila, jer se nikako ne uplićem u ta pitanja odgoja; politika što je provode žene ide nekim čudnovatim stazama, pa ih je zato najbolje pustiti neka rade kako hoće. No, ako se ne varam, ni druženje s dvadeset grubijana ne bi bilo uspjelo u njezinu maštu kroz čitavih šest mjeseci utisnuti razumijevanje i uporabu i sve posljedice zvuka tih nesretnih slogova kao što je postigla ta dobra stara žena sa svojom pokudom i zabranom. Motus doceri gaudet Ionicos Matura virgo, et frangitur artubus Jam nunc, et incestos amores De tenero meditatur ungui.77 Bilo da se pomalo odriču svih prenemaganja ili da se daju na slobodne razgovore, mi muškarci smo tek djeca u usporedbi s njima kad je riječ o tim znanjima. Počujte ih samo kako pričaju o našim udvaranjima i našim riječima i ubrzo će vam pokazati da im ne donosimo ništa što one nisu znale i upoznale i bez nas. Nije li Platon78 u pravu kad kaže da su one prije bile razvratni dječaci? Moje se uho jednom zgodom našlo u prilici gdje je moglo čuti neke njihove razgovore koje su vodile i ne sluteći da ih itko čuje: ali, to ni ponoviti ne mogu! “Gospe mi! (rekoh) pa hajde ti sada učiti ono što se kaže 76

Ovo je mjesto vrlo teško prevesti: fouteau je danas zaboravljen naziv za “bukvu”, tj. deminutiv od fou (< fagum), jednako kao i le faux koje označava bukvu spuštenih grana. Međutim, u toj je riječi došlo do homonimijskog preklapanja s opscenim franc. glagolom foutre (< lat. futuere) “spolno općiti, coire”, pa je to uzrokovalo pribjegavanje današnjem francuskom nazivu hêtre “bukva”. 77 “A zrela se djevica voli učiti jonskim plesovima i njima umara svoje tijelo; od ranog djetinjstva ona sanja o pohotnim ljubavima.” Horacije, Odae, III, vi, 21. 78 U Timeju, str. 710 u francuskom izdanju iz 1546.

106


u Amadisu i u zbirkama Boccaccia i Pietra Aretina79 i pravi se važan kao da sve znaš; zaista uludo tratimo svoje vrijeme! Nema ni riječi, ni primjera, ni pokreta koje one ne znaju bolje nego sve naše knjige: to je nauk koji im se rađa u žilama, Et mentem Venus ipsa dedit80, što im ga tako dobri učitelji, priroda, mladost i zdravlje neprestano ulijevaju u dušu; njima nije potrebno to učiti – one to stvaraju.” Nec tantum niveo gavisa est ulla columbo Compar, vel si quid dicitur improbius, Oscula mordenti semper decerpere rostro, Quantum praecipue multivola est mulier.81 Tako da kad ne bismo barem malo držali na uzdi tu prirodnu silovitost njihove želje zbog straha i časti kojim su ih providjeli, bili bismo posramljeni. Čitavo se kretanje svijeta svodi i cilja na to parenje: to je nešto usađeno svima, to je središte u kojem dospijevaju sve stvari. Još i danas gledamo na odredbe starog i mudrog Rima upravljene ljubavnoj službi i Sokratove propise kako valja odgajati javne žene: Nec non libelli Stoici inter sericos Jacere pulvillos amant.82 I Zenon je među svojim zakonima vodio računa o raskrečenju nogu i o pokretima kad se djevici oduzima djevi79

Pietro Aretino (Arezzo 1492-Mleci 1556), talijanski pjesnik, satirik i komediograf, bezobzirni slikar suvremenih skandala i pikanterija. 80 “Koje je Venera sama pomamila...” Vergilije, Georgike, III, 267 (prijevod T. Maretića). 81 “Niti je ikad s golubom bijelim uživala tako / ženka što bije je glas da joj bezobrazni kljun / poljupce želi mnogo pohlepnije čak i od žene / čiju nezasitnu ćud silna uspaljuje strast.” Katul, LXVIII b, 125 (prijevod Dubravka Škiljana). 82 “A one kratke rasprave što ih najčešće nalazimo na svilenim jastucima ljepotica djelo su stoika.” Horacije, Epodae, VIII, 15. Montaigne je donekle izmijenio Horacijev tekst i smisao prilagodio svojoj misli.

107


čanstvo83. U čemu je bio smisao knjige filozofa Stratona De la conjonction charnelle84? A o čemu je raspravljao Teofrast u knjigama koje je naslovio jednu L’ Amoureux, a drugu De l’Amour85? O čemu je pisao Aristip u svojem djelu Des antiennes delices86? Čemu smjeraju onako opširni opisi o najslobodnijim onodobnim ljubavima što ih nahodimo kod Platona? A knjiga De l’amoureux od Demetrija iz Falera87; a Clinias ili Ljubavnik na silu od Heraklida Pontskoga88? A Antistenovo djelo De faire les enfans89 ili Des Nopces90, ili ono drugo Du Maistre ili De l’Amant?,91 a knjiga Aristonova Des exercices amoureux92? Ili Kleantove knjige, jedna O ljubavi i druga O ljubavnom umijeću93? A Sferovi Dialogues amoureux94? I Hri83

Prema Plutarhu, Pitanja za trpezom, III, vi. “O tjelesnom spajanju”. 85 “Ljubavnik” i “O ljubavi”. Teofrastova dva spomenuta djela nose ove naslove: prvo ]Erwtik@V, a drugo Per» ἔrwtoV. 86 “O ljubavnim slastima iz starih vremena”. Ne znamo o kojem se Aristipovu djelu radi, ali znamo da je bio osnivač hedonističke škole i da prema njemu naslada i užitak pružaju čovjeku sreću, a razborit čovjek racionalno uviđa korist od pojedinih naslada. 87 “O ljubavniku”, djelo koje nosi izvorni naslov ]Erwtik@V. Demetrije je bio grčki političar i filozof, učenik Aristotelov i Teofrastov. Upravljao je Atenom od 317. do 307. pr. Kr., a istakao se i kao zakonodavac. 88 Riječ je o Heraklidu Pontskom ([Hrakle?dhV Pontik@V) Starijem, grčkom filozofu iz IV. st. pr. Kr. podrijetlom iz Herakleje Pontske. Montaigne spominje njegovo djelo Klinija (Klein?aV). 89 “Kako činiti djecu”. 90 “O braku”. 91 Antisten (]AntisJ=nhV) iz Atene je grčki filozof iz V-IV. st. pr. Kr., učenik Gorgijin i Sokratov. Prvo djelo koje Montaigne spominje je Per» paidopoi?aV μ Per» g(mon ¬rwtik@V. 92 Ariston iz Hija je napisao Rasprave o ljubavi (]Erwtika» diatriba?). Bio je učenik Zenonov, a kasnije je prišao kinicima. 93 Najvjerojatnije su to Kleantove rasprave O ljubavi (Per» ἔrwtoV) i Ljubavno umijeće (]Erwtik± t=cnh). On je napisao i raspravu O nasladi (Per» ³don²V). 94 “Dijalozi o ljubavi” (Di(logoi ¬rwtiko?) što ih je napisao Sfer (Sja¼roV), grčki filozof iz Boristena (III. st. pr. Kr.). 84

108


sipova priča o Jupiteru i Junoni, koja u svojoj besramnosti prelazi sve granice, jednako kao i njegovih pedeset Epistula, sve jedna lascivnija od druge?95 Jer moramo zanemariti djela onih filozofa koji su pripadali epikurovskoj sljedbi. Pedeset je božanstava u starim vremenima bilo vezano uz tu službu; a bilo je i narodâ gdje su, želeći utažiti pohotu onih koji su dolazili na te pobožnosti, držali u hramovima djevojke i dječake kako bi pobožni ljudi mogli leći uz njih; i to je bio poseban čin u ceremoniji kad bi se tako zadovoljili oni koji su pristupali obredu. “Nimirum propter continentiam incontinentia neseccaria est; incendium ignibus extinguitur.”96 U najvećem broju zemalja na svijetu taj je dio našega tijela držan za nešto što je božansko. U jednoj istoj pokrajini neki bi otrgnuli s njega komadić kože i prinosili bi ga na žrtvu obrađenoj zemlji, dok su drugi posvećivali i kao žrtvu prinosili svoje sjeme. U jednoj drugoj su ga javno probijali i otvarali na nekoliko mjesta između kože i živog mesa i kroz te bi otvore provlačili što deblje i što duže šȉpke koliko god su to mogli podnijeti. Kasnije su tim šipkama ložili vatru kao žrtvu svojim bogovima, a smatrali su se i nejakima i nečednima ako bi im se dogodilo da bi bili svladani snagom te teške boli. Na drugim je mjestima najviši među svećenicima bio prepoznat i poštovan upravo po tom udu i prilikom obredâ slika tog dijela tijela bila je u velikoj pompi nošena u čast različitih božanstava. Egipatske su gospođe prilikom bakanalija nosile o vratu jedan veliki drveni, koji je bio vjerno oblikovan, velik i te95

96

Ne zna se je li Montaigne pokupio od nekog kompilatora sve ove stare rasprave o ljubavi ili je taj popis sam sastavio? Ipak, najvjerojatnije je da su mu izvorom bili Životi Diogena Laercija (Život Stratonov, V, 69; Teofrastov, V, 43, Aristipov, II, 84; Demetrijev, V, 81; Heraklidov, V, 87; Antistenov, VI, 15; Zenonov, VII, 163; Kleantov, VII, 175 i 178; Hrisipov, VII, 187 i X, 3). “Jer je suzdržljivosti nesuzdržljivost nužna, a požar se ognjem gasi.” Ne zna se odakle je Montaigne preuzeo taj navod.

109


žak; svaka je nosila to veći i teži koliko je sama bila snažnija, a, osim toga, i kip njihova božanstva imao je takav koji je bio veći nego ostali dio njegova tijela.97 Udane žene u nekim mjestima nedaleko od mog kraja čine od svojeg rupca za glavu nešto istog oblika i nose ga na čelu kako bi se podičile s uživanja što su ga od njega imale, a kad postanu udovice, postave ga iza glave i pokriju ga kosom i koprenom. Najcjenjenije rimske matrone imale su čast donositi cvijeće i vijence bogu Prijapu98, a na njegova stidna mjesta posjedali bi djevice pred njihovu bračnu noć99, a ja ne znam jesam li u svom životu vidio takvog iskazivanja pobožnosti. Što je imao značiti onaj smiješni svitnjak na gaćama iznad crevlji naših otaca100, što se još i danas može sresti kod naših Švicaraca? Čemu se dičiti, kao što mi danas činimo, velikim komadom pod našim hlačama i, što je još gore, koji lažno i na prijevaran način prikazujemo većim nego što on zapravo jest? Dođe mi da povjerujem kako je takav kroj odjeće bio izmišljen u bolje i savjesnije doba da se ljudi ne bi varali i da svatko javno i lijepo pokaže koliki mu je. Priprostiji narodi nose to još i danas, a to je i najbliže istini. Tada su morali krojačima pokazati svoju pravu mjeru kao što se čini s brojem ruke ili cipela. Onaj dobronamjerni čovjek101 koji je u vrijeme moje mladosti uškopio toliko lijepih drevnih kipova u svom velikom 97

Riječ je o Babilonu. Ovdje Montaigne veoma slobodno citira Herodota I, cic, no, gotovo iste podatke navodi i Strabon u svojoj XVI. knjizi. Nešto slično za Cipar donosi i Atenej, XII. 98 Priapus (< Pr?apoV), bog plodnosti, a fig. “pohotan čovjek, bludnik”. 99 Najvjerojatnije je to aluzija na Augustinovu De civitate Dei, VII, xxiv i VI, ix. 100 Danas le haut de chausses. 101 Ne zna se na koga Montaigne misli: je li to bio Calvin ili papa Pavao III (1536-1549) ili pak Pavao IV (1554-1559).

110


gradu samo da ne kvare ljudima pogled na njih102, a u tome je slijedio savjet onog starog pisca Flagitii principium est nudare inter cives corpora103; jamačno je pri tome mislio da, kao u misterijima Bonae Deae104 gdje je sve ono što je mirisalo na muškost bilo zabranjeno, nije ništa postigao sve dok ne uškopi i konje i magarce, a najzad i samu prirodu. Omne adeo genus in terris hominumque ferarumque, Et genus aequoreum, pecudes, pictaeque volucres, In furias ignemque ruunt.105 Bogovi su nam, kaže Platon106, podarili neposlušno i tiransko udo koje kao bijesna zvijer sve poduzima samo da udovolji sili prohtjeva i sve podloži svojoj vlasti. A isto tako su ženama dali jednu nezasitnu i pohlepnu životinju, koja, ako joj kad to njoj treba uskratite hranu, postaje bijesna, nestrpljiva na svako čekanje i koja svoj bijes širi njihovim tijelom, zatvara žile, zaustavlja dah, izaziva tisuću nevolja sve dok se ne osladi onim za čim joj žeđ žudi i dok joj to obilato ne poškropi svojim sjemenom samo dno njihove maternice. I sad bi se moj zakonodavac morao dosjetiti da je možda čednije i plodonosnije već zarana djevojkama uživo pokazati ono što je njihova prava narav, a ne da one to pogađaju po slobodi i uspaljenosti svoje mašte. Umjesto pravih dijelova, one zbog želje i nadanja nalaze neke zamjene koje su triput 102

U izdanju iz 1588. donosi se varijanta: Da to ne bi bolo oči tamošnjih gospođa. 103 “Početak je raskalašenosti u izlaganju golotinje pred oči građana.” To je Enijev stih što ga Ciceron navodi u svojim Tusc. disputationes, IV, 33. 104 Dobre Božice. 105 “Međer što ima stvorenja na zemlji, zvijèrî i ljudi, / Što ih u moru ima, i stoke i šarenih ptica, / Sve to mahnito srće u oganj, [sve osvaja ljubav].” Vergilije, Georgike, III, 242-244 (prepjev Tomislava Maretića). 106 Timej, str. 733 izdanja iz 1546, što ga je Montaigne čitao u latinskome prijevodu.

111


više nastrane. I znam jednoga iz svojega kruga kojemu je pozlu pošlo zato što je dopustio da lijepe oči otkriju njegov dragulj onda kad još nije bio kadar dati ga na ozbiljno uživanje. Kakvu li tek štetu nanose one slike ogromnih razmjera što ih dječarci crtaju i šaraju po stubištima i prolazima kraljevskih kuća! To u njih unosi strahovit prijezir prema našoj naravnoj veličini. Tko zna nije li i Platon107 to imao u vidu kad je donosio propis da se, po uzoru na druge dobro vođene republike, muškarci i žene, stari i mladi, jedni drugima za vrijeme tjelesnih vježbanja pokazuju nagi. Indijanke, koje muškarce gledaju gole kao od majke, ako ništa drugo, a ono su barem ohladile svoje oči. A što reći o ženama velikog kraljevstva Pegu108 koje imaju za svu odjeću ispod pasa samo jedan komadić krpe koji je sprijeda prorezan i tako uzak da kako god se one tobože trudile da ih se čitave ne vidi, ipak im se sa svakim korakom što ga učine sve može vidjeti. Neki kažu da je to izmišljeno samo zato da bi žene što više privlačile muškarce i kako bi ih odvratile od dječakâ, kojima je gotovo čitav taj narod najskloniji. Moglo bi se reći da one time više gube nego dobivaju i da je prvu glad teže podnositi nego onu koju ste utažili barem očima. Zato je Livija109 i rekla da je za čestitu ženu goli muškarac samo slika. Lacedemonjanke, koje su i kao žene bile mnogo više djevice nego što su danas naše djevojke, svakodnevno su gledale nage mlade ljude iz svojega grada kako vježbaju, a ni same nisu mnogo marile jesu li im u hodu bedra pokrita, jer su bile uvjerene, kako kaže Platon110, da ih i bez 107

Država, V. knjiga, str. 568 u netom spomenutom izdanju. Prema djelu Viaggio nelle Indie orientali, što ga je 1590. napisao talijanski putopisac Balbi. 109 Livija, žena Augustova. Te njezine riječi navodi Dion Kasije u Životu Tiberijevu, a prenosi ih Laurent Joubert u predgovoru svojem djelu Erreurs populaires au fait de la médecine. 110 U Državi, V, str. 590 u izdanju iz 1546. Platon tu savjetuje nudizam, ali on ne govori izričito o Lacedemonjankama. 108

112


suknjice111 dovoljno pokriva njihova krepost. Ali su oni o kojima govori sveti Augustin112 pripisali veliku snagu sklonosti prema golotinji kad su postavili pitanje hoće li žene na sudnji dan uskrsnuti u svojem spolu, a ne u našem kako nas opet i u tom svetom stanju ne bi uvele u napast. Ukratko rečeno, mi ih mamimo i razdražujemo na sve moguće načine; neprestano podgrijavamo i potičemo njihovu maštu i nakon toga nadižemo viku na njihovu nezasitljivost! Pogledajmo istini u oči: nema jednoga među nama koji se ne bi više bojao sramote što mu je nanose ženine mane od sramote koju sam sebi uzrokuje; koji se više ne brine (o kakve li kršćanske brige!) o savjesti svoje drage supruge nego o svojoj vlastitoj; koji ne bi više volio biti lopov i svetogrdnik, a da mu žena bude ubojica i vještica, nego da ne bude čednija od svog muža. I one bi radije išle u Palaču113 tražiti pravdu i u rat za slavu nego da usred dokolice i svih mogućih slasti čuvaju tako tešku stražu. Mislite li da one ne vide da nema ni trgovca, ni suca, ni vojnika koji neće pustiti svoj posao da bi trčeći pošao onom drugom poslu, a jednako je i s nosačem i cipelarom kad su jedva živi i mrtvi umorni od truda i gladi. Nam tu, quae tenuit dives Achaemenes, Aut pinguis Phrygiae Mygdonias opes, Permutare velis crine Licinniae, Plenas aut Arabum domos, Dum fragrantia detorquet ad oscula Cervicem, aut facili saevitia negat, Quae poscente magis gaudeat eripi Interdum rapere occupet?114 111

112 113 114

Na ovom mjestu Montaigne rabi tadašnji modni termin vertugade, koji se u jeziku pojavio oko 1544. i označavao je jastučić ovijen oko bokova koji je nadimao suknju. Riječ je danas zaboravljena, trag joj se vidi još samo u izvedenici vertugadin iz vrtlarske terminologije. De civitate Dei, XXII, xvii. Tj. na sud. U izvorniku: Et elles offriront volontiers d’aller au palais. “Zar bi ti za sve ahemenidsko bogatstvo ili za blago Migdonovo, kralja plodne Frigije, ili za sve zlato Arabije pristao dati jednu vlas Licini-

113


Nepravedne li procjene mana! I mi i one smo kadri počiniti tisuće zlodjela štetnijih i prirodi mrskijih nego što je razbludnost; ali mi grijehe činimo i cijenimo ne prema njihovoj prirodi nego prema svom interesu i na taj način oni poprimaju nejednak oblik. Strogost naših zakona čini ovisnost žena o tom grijehu težom i pokvarenijom i tada su posljedice gore nego uzrok koji ga je izazvao. Ne znam da li junačka djela Cezara i Aleksandra čvrstoćom premašuju odlučnost jedne lijepe mlade žene, odgojene na naš način, pred kojom je sav svijet i koju zapljuskuje toliko protivnih primjera, a ona se nepokolebljivo netaknutom drži i odolijeva neprestanim salijetanjima i navaljivanjima. Nema mučnijeg činjenja od ovog ne-činjenja, a nema ni djelatnijega. Mislim da je lakše nositi čitav život na sebi oklop nego djevičanstvo; a zato što ga je najteže nositi, upravo je zavjet djevičanstva najplemenitiji od svih zavjeta: “diaboli virtus in lumbis est”115, kaže sveti Jeronim. Nema nikakve sumnje da smo najtežu od ljudskih dužnosti prepustili gospođama, pa im zato ostavljamo da se njome diče. To im zacijelo služi kao poseban poticaj da tvrdoglavo ostanu kod toga; to je lijep način kako će nam prkositi i kako će jednim kretom pomesti onu ispraznu prednost u vrijednosti i vrlini koju mi tobože imamo pred njima. I tada će ustanoviti, ako se budu dobro čuvale, da će zbog toga biti ne samo veoma poštovane nego i mnogo više voljene. Galantan čovjek neće prestati sa svojim udvaranjem zato što je odbijen ako to odbijanje bude iz razloga čednosti, a ne zbog izbora. Bez potrebe nam je proklinjati i prijetiti i žaliti se, jer tada la-

115

je kad se ona priklanja tvojim mirisnim cjelovima, kad ih uz hinjenu strogost odbija, koja više nego ti želi da joj ih se otme, pa čak te u tom i preteći znade?” Horacije, Odae, II, xii, 21. “Đavolu snaga leži u bedrima.” Sveti Jeronim, Contra Iovinianum, II. Na rubu svojeg primjerka Eseja Montaigne je ovako preveo Jeronimov navod: Car la vertu du diable est aux rognons “Jer je đavolova snaga među bokovima”, jer je rognon [danas “bubreg”] u starijem francuskom jeziku metonimijom značilo “hanche”.

114


žemo, a njih još više volimo; nema boljeg mamca od pameti koja nije gruba i namrgođena. Glupo je i kukavički tvrdoglaviti se protiv mržnje i prijezira; ali, kad se to čini protiv kreposne i postojane odlučnosti uz zahvalno priznanje, tada iskazujemo plemenito i velikodušno srce. One sve do neke mjere mogu priznati našu službu i pošteno postići da mi uvidimo da nas nisu prezrele. Jer zakon, koji im naređuje da nas odbiju zato što ih obožavamo i da nas mrze zbog toga što ih mi volimo, doista jest okrutan, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što ga je vrlo teško poštovati. Zašto one ne bi mogle saslušati naše želje i našu prošnju sve dok je to u granicama čednosti? I zašto bismo mislili da one vide u njima neko mnogo slobodnije značenje? U naše je vrijeme jedna kraljica vrlo duhovito govorila da odbijati sva ta udvaranja znači samo slabost i priznanje vlastite lakoće, a da se žena koja nikad nije bila u napasti ne može hvaliti sa svoje čednosti. Granice časti nisu tako strogo zacrtane: čast može ponekad biti i manje stroga, donekle se može opustiti, a da pritom i sama ne dođe u pitanje. S one strane njezinih granica ima slobodna prostora, koji je isto toliko vrijedan i neutralan. Onaj koji bi ženu potjerao i u kut na silu stisnuo, taj se u čast malo razumije i nezadovoljan je svojom srećom. Cijena pobjede mjeri se teškoćom njezina postizanja. Želite li saznati kakav su utisak u njezinu srcu ostavila vaša nastojanja i vaše zasluge? Mjerite ih tada prema njezinu ponašanju. Neke žene mogu pružiti više i onda kad mnogo pružaju. Zahvalnost za učinjeno dobro mjeri se isključivo prema volji onoga koji daje. Sve druge okolnosti koje prate ukazano dobro nijeme su i mrtve i plod su slučaja. Ono malo što neka žena daje možda nju više košta nego njezinu drugaricu koja daje sve. Ako u ičemu rijetkost služi kao mjerilo, onda je to baš u tome: zato ne gledajte na to koliko je malo dano nego gledajte koliko je malo ono što mogu dati. Vrijednost novca se mijenja prema kovanju i mjestu gdje je kovan. 115


Pa ma što da je ljutnja i indiskrecija neke ljude mogla navesti da kažu o vlastitom nezadovoljstvu, uvijek će krepost i istina imati prevagu. Vidio sam žena čiji je dobar glas bio dugo izvrgnut napadima i uvredama, a koje su opet stekle opće poštovanje muškaraca samo svojom dosljednošću, i to bez velika truda ili hinjenja: svatko se je pokajao i odbacio ono što je nekad vjerovao; od nekada čak i malo sumnjivih žena postale su čestite i časne gospođe čije je mjesto u prvom redu. Netko je bio rekao Platonu: “Svi govore ružno o vama. – Pustite ih neka govore, odvrati on, a ja ću nastaviti tako živjeti da ću im promijeniti jezik.”116 Osim straha od Boga i cijene jedne tako rijetke slave koja bi žene našeg vremena mogla potaknuti da ostanu čiste i bez mrlje, pokvarenost ovog stoljeća ih na to sili; i kad bih ja bio na njihovu mjestu, ne bi bilo stvari koju ne bih učinio radije nego što bih svoj dobar glas povjerio u tako opasne ruke. U moje vrijeme užitak govorenja o ishodima ljubavi (a ta slast gotovo da nije ništa manja nego sam ljubavni užitak) bio je dopušten samo onima koji su imali nekog vjernog i izuzetnog prijatelja; danas se o tome govori u svakodnevnim razgovorima, u čavrljanju oko trpeze, gdje se čuju samo hvalisanja o postignutim uspjesima i o tajnoj blagohotnosti gospođâ. Doista, podlosti i prijezira vrijedno srce može sebi dopustiti da tako nježne draži ocrnjuje, kalja i po blatu vuče takav soj nezahvalnih, razmetljivih i prevrtljivih mladaca. Ta naša neumjerena i neopravdana provala protiv te mane rađa se iz najispraznije i najsilovitije bolesti koja napada ljudske duše, a to je ljubomor. Quis vetat apposito lumen de lumine sumi? Dent licet assidue, nil tamen inde perit117. 116 117

Preuzeto iz zbirke slavnih izreka: Antonius Melissa et Maximus, Sententiarum tomi tres, sermo 54 (izdanje iz 1546). “Tko da zabrani uzeti vatre od prinesene zublje?” / “One uzalud neprestano daju, jer sud se ne prazni.” Prvi je stih iz Ovidijeva Umijeća ljubavi (III, 93), a drugi iz Priapea, III, 2.

116


Ona i sestra joj zavist čini mi se da su najnepodobnije u cijeloj toj družini. O ovoj potonjoj gotovo da i ne mogu govoriti: ta strast, koju se prikazuje tako jakom i moćnom, nema sama po sebi nikakva mjesta u meni. Što se tiče one prve, nju poznam tek iz viđenja. I životinje je poznaju: kad se je pastir Kratis zaljubio u jednu kozu, dok je spavao njezin mu je jarac iz ljubomore razbio rogovima glavu.118 Podigli smo bijes te grozomorne bolesti do najvišeg stupnja primjerima iz barbarskih naroda; čak i oni koji su bili najumjereniji među njima osjetili su je, doduše, ona njima nije ovladala: Ense maritali nemo confessus adulter Purpureo stygias sanguine tinxit aquas119. Lukul, Cezar, Pompej, Antonije, Katon120 i mnogi drugi slavni muževi bili su rogonje i oni su to znali, a da nisu nadizali viku oko toga. U svim tim vremenima bio je samo jedan glupan, i to Lepid, koji je umro od tog jada121. Ah! tum te miserum malique fati, Quem attractis pedibus, patente porta. Percurrent mugilesque raphanique.122 118

Anegdota je preuzeta iz Elijanove Historia animalium, VI, xlii, a često je navode francuski pisci XVI. stoljeća. 119 “Niti jedan preljubnik, proboden muževim mačem, nije zacrvenio krvlju stigijske podzemne vode.” Jean Second, Elégies, I, vii, 71. Jean Everaerts, rečeni Jean Second (Haag 1511-Tournay 1536), bio je flamanski humanist koji se formirao u Francuskoj. Autor je nekoliko uspjelih kratkih erotskih spjevova (Elegije, Poljupci) koji su često bili uzorom francuskim pjesnicima XVI. stoljeća. 120 Tvrdnja je to što je Montaigne nalazi u Plutarhovim Životima (Život Lukulov, XVIII; Život Cezarov, III; Život Pompejev, II; Život Antonijev, XII; Život Katona Utičkoga, VII). 121 Prema Plutarhu, Život Pompejev, V: “...umro je od bolesti koja ga je bila spopala ne toliko žaleći zbog propalih poslova..., koliko zbog jada što mu ga je zadalo jedno pismo koje mu je dopalo ruku i iz kojega je saznao da mu je žena časti nanijela veliko zlo.” 122 “Jao, bijedniče, loše tad ćeš proći: / širit ćemo ti noge i na vrata / stražnja gurati rotkvice i ciple.” Katul, XV, 17 (prijevod D. Škiljana). Aluzija na muke na koje će biti osuđen preljubnik uhvaćen na djelu.

117


A bog našeg pjesnika, kad je zatekao jednog od svojih drugova sa svojom ženom, zadovoljio se time da ih posrami, atque aliquis de Diis non tristibus optat Sic fieri turpis123; pa ipak se sveudilj raspaljuje slatkim milovanjem što mu ga ona pruža, žaleći se da je zbog toga postala zazorna prema njegovoj ljubavi: Quid causas petis ex alto, fiducia cessit Quo tibi, diva, mei?124 štoviše, od njega traži da se pobrine o jednom njezinom kopilanu, Arma rogo genitrix nato125, što joj velikodušno bi uslišano; a Vulkan govori s puno poštovanja o Eneji, Arma acri facienda viro126, i to uz jednu čovječnost koja je veća od ljudske čovječnosti, a nemam ništa protiv toga da je pripisujemo samo bogovima: nec divis homines componier aequum est.127 A kad je u pitanju nesigurnost čija su djeca128, osim što su to najveći zakonodavci propisali i primijenili u njihovim državama, ona se ne tiče žena, kod kojih je, ne znam zašto, ljubomora čvršće ukorijenjena: 123

“...a Bog budući razdragan gdjeki / Takove želi sramote; [svi bogovi smiju se, te se / O događaju tome govorilo na nebu dugo.]” Ovidije, Metamorfoze, IV, 187 (prepjev T. Maretića). 124 “Što tako daleko uzroke tražiš? / Kamo ti uzdanje nesta u mène?” Vergilije, Eneida, VIII, 395-396 (prepjev Tome Maretića). 125 “Usrdno moleći tebe da oružje skuješ mu novo.” Vergilije, Eneida, VIII, 383 (prepjev Bratoljuba Klaića). 126 “Oružje valja zgotovit junaku hrabrom.” Vergilije, Eneida, VIII, 441 (prepjev T. Maretića). 127 “Zato i nije red uspoređivati ljude s bogovima.” Katul, LXVIII b, 141, 128 Aluzija na Platona.

118


Saepe etiam Juno, maxima cœlicolum, Coniugis in culpa flagravit quotidiana129. Kad ljubomora obuzme te jadne duše koje nemaju nikakve snage da joj se odupru, prava je žalost vidjeti kako ih okrutno grize i muči; najprije se u njih uvlači kao prijatelj, ali, kad jednom njima ovlada, oni isti razlozi što su služili kao osnova dobrohotnosti počinju bivati temeljem mržnje na smrt. To je ona među bolestima duha kojoj najveći broj stvari služi za pothranjivanje, a najmanji broj za lijek. Krepost, zdravlje, zasluge, dobar glas njihova muža samo su ono što potpaljuje njihovu zloću i bijes: Nullae sunt inimicitiae, nisi amoris, acerbae130. Ta vatra čini ružnim i pokvarenim sve ono što je inače lijepo i dobro u njima; a kod ljubomorne žene, pa ma kako bila čedna i vezana uz kuću, nema jednog čina koji ne bi smrdio po ukiseljenosti i inatu. To je onaj bijesni nemir koji ih baca ravno u krajnost protivnu njihovom cilju. To se dobro vidjelo kod Oktavija131 u Rimu: nakon što je spavao s Poncijom Postumijom, puteni mu je užitak povećao ljubav prema njoj i poduzimao je sve samo da se uda za njega; kad je nije nikako mogao privoljeti, ta ga je luda ljubav dotjerala do najokrutnijeg i smrtnog neprijateljstva – i on ju je ubio.132 Jednako su tako glavne značajke one druge ljubavne bolesti nezatomiva mržnja, najgore spletke133 i urote, 129

“Često Junona je čak, veća od boginja svih, / srdžbu zatomila silnu zbog Jupiterove krivnje” Katul, LXVIII, 138 (prijevod Dubravka Škiljana) 130 “Nema gore mržnje nego što je mržnja ljubavna.” Propercije, II, viii, 3. 131 Oktavije Sagita, pučki tribun koji je iz ljubomore ubio svoju ljubavnicu. 132 Tacit, Anali, XIII, 44; Povijesti, IV, 44: “Pošto napusti tribunat, tuži ga konzulima otac ubijene te presudom Senata bude osuđen po zakonu o ubojicama.” (Lex Cornelia de sicariis et veneficis). 133 U izvorniku: monopoles. Ta je riječ sve do Akademijina rječnika iz 1694. značila “complot, conjuration”, a tek kasnije prevladava njezino današnje ekonomsko značenje.

119


notumque furens quid fœmina possit134, i bijes koji se to više grize zato što je prinuđen opravdavati se izlikom dobrohotnosti. Obveza čednosti ima mnogo veće značenje. Želimo li možda da je one krote voljom? Volja je nešto veoma gipko i djelatno; u njoj je prevelika hitrost da bi je mogle na jedno usmjeriti. Kako, reći ćete, ako ih i sami snovi tako daleko znaju dovesti da se od njih ne mogu osloboditi? Nema u njima, pa možda ni u samoj nevinosti, jer je i ona ženskoga roda, snage da se obrane od požuda i želja. A ako se uzdamo samo u njihovu volju – na čemu smo tada? Zamislite samo kakva bi gužva nastala među muškima, koji će prvi imati povlast da onako bezglavo, bez očiju i bez jezika, poleti u zagrljaj one koja ga hoće. Skićanke bi iskopale oči svim svojim robovima i zarobljenicima samo da se mogu njima što slobodnije i potajice služiti.135 O, kako je prigoda velika prednost! Onome tko bi me upitao što je u ljubavi prvo i najvažnije, odgovorio bih: znati pogoditi vrijeme; a isto tako rekao bih za drugo, pa i za treće, jer to je ono glavno na što se sve nadovezuje. Često mi je sreća okrenula leđa, ali isto tako se mogu srditi na sebe što nisam znao kako se toga posla primiti. Neka se Bog smiluje onome koji se time sprda! U ovo naše doba valja imati više drskosti, a nju naša mlađarija opravdava svojim žarom: no, kad bi malo izbližega pogledali, vidjeli bismo da do nje prije dolazi iz podcjenjivanja. Gotovo praznovjerno sam se bojao uvrijediti, a uvijek sam poštovao ono što volim. Jer onaj koji tom odnosu oduzme poštovanje, istodobno mu i potamnjuje sav sjaj. Mislim da je dobro kad se ponašamo pomalo kao djeca, kad 134

“[Al’ znajuć, koliko žestoko boli / Prezrena ljubav] i žena što pomamna može učinit.” Vergilije, Eneida, V, 6 (prepjev T. Maretića). 135 Netočno navođenje iz Herodota, IV, ii: grčki povjesničar pripovijeda da su Skiti kopali oči svojim zarobljenicima i robovima koji su im služili za mužnju kobiljeg mlijeka.

120


smo plašljivi i spremni na uslugu. Ako svega toga i nema, ima u meni nešto od onog ludog srama o kojem govori Plutarh136 kojim je tijek mojega života bio na različite načine ranjen i obilježen; a to je osobina koja se nikako ne slaže sa svim mojim drugim svojstvima; jer, doista, što smo drugo nego neslaganje i nesklad? Blaga oka podnosim kad mi se nešto odbije, a toliko mi je teško kad drugome moram nešto odbiti; toliko teško da u prigodama kad me dužnost sili da budem protiv njegova izbora u nekoj sumnjivoj stvari koja i njemu teško pada, ja to činim bezvoljno i mlako sileći sama sebe. No, kad su u pitanju samo moje stvari (premda Homer137 ima pravo kad kaže da je sram glupa vrlina kad je kod siromaha), prepuštam to nekom trećem, pa neka se on crveni umjesto mene. I odbijam sve one koji me dovode u sličnu teškoću, tako da mi se često znalo dogoditi da bih rado bio nešto zanijekao, ali nisam za to imao snage. Zato i jest ludost htjeti ženama obuzdati onaj prohtjev koji ih toliko muči, a u njima je prirodan. A kad ih čujem da se hvale kako im je volja tako djevičanski čista i hladna, moram im se smijati, jer se odveć odmiču od istine. Kad bi se radilo o nekoj bezuboj i oronuloj starici ili o nekoj isušenoj i sičijavoj djevojci, pa iako se ni onda to ne bi moralo vjerovati, barem bi nam se činilo da imaju razloga da tako govore. No, one koje se miču i još uvijek dišu, na taj način samo pogoršavaju svoju stvar, jer nepromišljene isprike najčešće vrijede kao samooptužbe. Kao onaj plemić iz mog susjedstva, za kojega se govorilo da je spolno nemoćan, Languidior tenera cui pendens sicula peta Nunquam se mediam sustulit ad tunicam,138 136

U raspravi O lažnom stidu (Per» duswp?aV). Homerovu misao iz Odiseje, XVII, 347, Montaigne je najvjerojatnije našao u francuskom prijevodu Platonova Harmida ili u prijevodu Laheta. 138 “Nikad se ni do polovice tunike digao nije / Njegov maleni bat – poput je blitvice mek.” Katul, LXVII, 21 (u prijevodu Dubravka Škiljana). 137

121


a on se tri ili četiri dana nakon vjenčanja, samo da otkloni sumnje, bezočno kleo kako je prošle noći ni više ni manje nego dvadeset puta... Time su se kasnije poslužili da ga uvjere kako se u te stvari uopće ne razumije, pa su mu i brak razvrgli. Osim toga, sve to ništa vrijednoga ne znači, jer ondje gdje nema nastojanja prema protivnome nema ni suzdržljivosti ni vrline. “Istina je, morale bi reći, ali ja nisam voljna predati se.” I sami svetci tako govore. Mislim pri tome na one koje se svjesno hvastaju svojom hladnoćom i nebrigom prema onim stvarima i koje uz najozbiljnije lice traže da im se vjeruje. Jer, kad to čine uz hinjen izgled, gdje im oči kažu da im jezik laže i kad govore jezikom svoje profesije koji uvijek ide uzdlaku istini, još se i mogu s time složiti. Uvijek sam u svemu podržavao prirodnost i bezazlenost; ali tu nema lijeka; ako ta bezazlenost nije posvema glupa ili djetinjasta, ona uopće ne odgovara gospođama i ne priliči se njihovim poslovima, jer se odmah pretvara u besramnost. Njihovo hinjenje i namješteno lice mogu prevariti samo budalu. Laž u tome svemu uživa počasno mjesto; to je skretanje koje nas vodi istini na kriva vrata. Ako ne možemo obuzdati njihovu maštu, što onda od njih možemo očekivati? Zar djela? Ima ih mnogo koje bježe od svakog dodira kojim bi se čednost mogla pokvariti, Illud saepe facit quod sine teste facit139. A oni kojih se najmanje bojimo možda su upravo oni kojih bismo se najviše trebali bojati; njihovi nijemi grijesi su najgori: Offendor mœcha simpliciore minus140. Ima slučajeva kad se može i bez besramnosti izgubiti djevičanstvo i, što je još više, a da žena za to ni ne zna: “Obstetrix, 139 140

“Često čini ono što čini bez svjedoka.” Marcijal, VII, lxi, 6. “Manje se sablažnjavam kad je besramnica manje prepredena.” Marcijal, VI, vii, 6.

122


virginis cujusdam integritatem manu velut explorans, sive malevolentia, sive inscitia, sive casu, dum inspicit, perdidit.”141 Mnoge su izgubile nevinost tražeći je, a neke su je igrajući se uništile. Mi nismo kadri točno im opisati ono što im branimo. I tada im moramo naš zakon sročiti općenitim i nerazgovjetnim riječima. Sama je misao što je imamo o njihovoj nevinosti smiješna, a među glavnim primjerima što ih o tome imam može se navesti Fatua, žena Faunova, koja se nakon svog vjenčanja nije pokazala niti jednom muškarcu142 i žena Hieronova, koja nikad nije primijetila da joj muž smrdi, jer je mislila da je to svojstvo svih muškaraca143. Valjalo bi da postanu neosjetljive i nevidljive kako bi nas mogle zadovoljiti. Dakle, priznajmo da glavni čvor u procjeni te obveze leži u prvom redu u volji. Bilo je muževa koji su tu stvar podnijeli i ne samo da svojim suprugama nisu prigovarali i da ih nisu vrijeđali nego su im dapače bili zahvalni i na visokoj su cijeni držali njihovu krepost. I mnoga koja je više držala do časti nego do vlastita života žrtvovala je tu čast bjesomučnoj pohoti jednog smrtnog neprijatelja samo da spasi život svog muža i tako je za njega učinila ono što nikad za samu sebe ne bi. Nije ovdje mjesto da nabrajamo takve primjere: oni su i preveć uzvišeni i više nego bogati da bismo ih mogli predstaviti u ovom svjetlu. Zato ćemo ih ostaviti za jednu doličniju prigodu. No, vratimo se primjerima malo običnijeg reda. Zar svakog dana ne vidimo da ima žena koje se podaju samo radi koristi svojih muževa i na njihovu izričitu zapovijed i uz njihovo posredovanje? A u staro je vrijeme Faulije Argijac 141

“A neka babica iz zlobe ili iz nespretnosti ili nehotice, želeći se rukom osvjedočiti je li djevojka nevina, i sama je može razdjevičiti.” Augustin, De civ. Dei, I, 18. 142 Prema Laktanciju, De divina institutione, I, 22, kojega citira Vivès u svom komentaru Augustinovu djelu (XVIII, 15). 143 Anegdota sažeta iz Plutarhova spisa Kako je moguće okoristiti se svojim neprijateljima, VII.

123


ponudio svoju ženu kralju Filipu iz čistog slavohleplja144; jednako je tako iz građanske uljudnosti učinio i onaj Galba koji je bio pozvao Mecenata na večeru. Kad je vidio da su on i njegova žena počeli očijukati i davati jedno drugome znakove, nasloni se na jastuk, praveći se da ga je svladao san, a sve samo da njoj i njemu olakša posao. To je lijepo i priznao, jer, kad je uto jedan sluga nesmotreno pomaknuo posuđe što je bilo na stolu, on se na njega izvikao: “Budalo jedna, zar ne vidiš da spavam samo za Mecenata?!” Mnoge su žene u ponašanju raskalašenije iako su zapravo čednije od onih drugih koje se naizgled drže kao svetice. Kao što vidimo da ima takovih koje se žale da su ih zavjetovali na čistoću prije nego su bile toga svjesne, ja znam i neke koje su se doista žalile što su upućene na razvratan život prije nego li su znale za sebe. Tome može biti razlogom grijeh roditeljâ ili kadgod i sila nužde koja je surov savjetnik. A u istočnim Indijama, gdje se na čednost neobično strogo gleda, ipak su običaji dopuštali da se žena može podati onome koji bi joj darovao slona; a pokatkada su neke to činile hvaleći se što ih se tako visoko cijeni.145 Filozof Fedon146, koji je bio obiteljski čovjek, nakon što je njegov zavičaj Elida bio pokoren, bavio se prodavanjem svojega tijela dok mu je ljepota mladosti trajala i podavao se svakome tko ga je htio platiti samo da bi mogao živjeti.147 A Solon je, kažu, bio prvi među Grcima koji je u svojim zakonima dao slobodu ženama da se ne mareći za čednost podaju kako bi došle do sredstava za život148, dok je Herodot tvrdio 144

Priču o tom mužu Montaigne je našao kod Plutarha (O ljubavi – ]ErwtikóV). 145 Prema Flaviju Arijanu (Fl(bioV ]Arrian@V), grčkom povjesničaru i filozofu, učeniku Epiktetovu (Opis Indije, VII, 17). 146 Fedon (Fa?dwn), grčki filozof podrijetlom iz Elide (V-IV. st. pr. Kr.). 147 Prema Diogenu Laerciju, Život Fedonov, XI, cv. Međutim, Diogen Laercije piše da ga je na prostituciju prisilio pobjednik. 148 O toj je tradiciji Montaigne govorio u Esejima, II, xii (Apologija...) u izdanju iz 1580, ali je taj odlomak u kasnijim izdanjima izostavio da bi

124


da je takav običaj vladao u mnogim uređenjima još prije njegova vremena149. A, osim svega drugoga, kakav nam plod donosi taj preveliki oprez? Jer, ma koliko mnogo pravde da ima u toj strasti, ipak valja vidjeti koliko i kakve koristi od nje ima. Ima li čovjeka koji misli da će žene moći urazumiti tim svojim nastojanjima? Pone seram, cohibe; sed quis custodiet ipsos Custodes? Cauta est, et ab illis incipit uxor.150 A kakav sve izlaz one neće naći u jednom ovako učenom stoljeću?! Znatiželja je uvijek i posvuda grijeh, ali ovdje je posebno pogibeljna. Prava je ludost htjeti sve znati o zlu za koje ne postoji lijek koji ga ne bi pogoršao i otežao; i čija sramota raste i razglašava se u prvom redu zbog ljubomore; a osveta za nju šteti našoj djeci više nego što nas ozdravljuje. Isušit ćete se do kosti i umrijeti tražeći rješenje za tako nejasnu stvar. Kako li su žalosno završili neki iz mojih dana koji su u tom traženju došli do kraja! Ako doušnik tu i tamo i donese neki lijek i pruži svoju pomoć, te su vijesti uvijek uvredljive i onaj koji ih donosi više je zavrijedio da ga nožem ubodete nego kakav lažac. Ljudi se ništa manje ne rugaju onome koji se iz svih sila upinje da nešto sazna nego onome koji ništa ne zna. Biti rogonja to je nešto što se ne može izbrisati: kome se jednom to prišije, to mu ostaje dok je živ; vidi se to mnogo bolje po kazni nego po samome grijehu. Kako li se lijepo vidi kad iz sjene i iz sumnje izvlačimo na vidjelo svoje kućne nevolje da bismo ih rastrubili kao na daskama gdje će se izvoditi tragedija. A te nevolje ujedaju samo kroz ono rekla-kazala. Jer, da ga prenio na ovo mjesto III. knjige. Najvjerojatnije ga je našao u djelu Corneillea Agrippe De incertitudine et vanitate scientiarum, LXIII. 149 Herodot ga pripisuje Lidijcima (I, xciii) i Babilonjanima (I, cxcv). 150 “Stavi je pod bravu! Ne daj joj da izlazi! Ali tko će čuvati čuvare? Žena je lukava i s njima će započeti.” Juvenal, VI, 347.

125


je žena dobra i da je brak dobar, ne kaže se za onaj koji to doista jest, nego za onaj o kojem se šuti. Valja biti spretan i razborit i izbjegavati takvu dosadnu i bespotrebnu upućenost. A kod Rimljana je bio raširen dobar običaj: kad su se vraćali s daleka puta, slali su glasnike kući da dojave ženama da dolaze, samo da ih ne bi iznenadili.151 Zato su neki narodi uveli običaj da na dan svadbe svećenik prvi upozna mladenku, kako bi mladoga muža oslobodio svake sumnje i znatiželje da u prvom dodiru vidi je li mu došla kao djevica ili je već bila povrijeđena u nekoj prijašnjoj ljubavi152. “Ali, kaže se, svijet o tome govori.” Poznam stotine časnih prevarenih muževa, prevarenih pošteno, ali nikako nedolično. Čestitog se čovjeka za to žali, ali ga se ništa manje ne cijeni. Nastojte da vaša vrlina priguši vašu nesreću, neka pošteni ljudi proklinju prigodu koja je do toga dovela, a onaj koji vam je zlo nanio neka se trese na samu pomisao na to što je učinio. A, na kraju krajeva, o kome se takve stvari ne pričaju, od onih najmanjih pa do krunjenih glava? Tot qui legionibus imperitavit, Et melior quam tu multis fuit, improbe, rebus153. Zar ne vidiš da pred tobom u to miješaju tolike poštene ljude? Nemoj misliti da će tebe od toga poštedjeti. “Ali, reći ćeš, i same se žene tome podruguju!” – A što one danas više ogovaraju nego miran i skladan brak? Svaki je od vas nekoga učinio rogonjom: a to znači da je priroda sva sačinjena od sličnosti, slučajeva i uzvraćanja mjerom za mjeru. Čestota toga slučaja mora da je danas već ublažila njegovu gorčinu; i malo manjka da on postane nešto što je uobičajeno. 151

Prema Plutarhu, Rimska pitanja, pitanje IX. Najvjerojatniji Montaigneov izvor je bio López de Gómara i prijevod njegova djela Histoire générale des Indes. 153 “Legijam’ koji put stvori... Koji u mnogočem bolji no ti, nevaljalče, bješe.” Lukrecije, De natura rerum, III, 1026 i 1030 (prepjev Marka Tepeša). 152

126


Jadna je to strast u kojoj je još i to da o njoj nikako ne možemo jedan s drugim razgovarati, Fors etiam nostris invidit questibus aures154: jer, kojem bismo se prijatelju usudili povjeriti svoje jade, a da se on svemu ne nasmije, pa čak da se time i ne posluži kao uputom i poticajem da i sâm uzme svoj dio kolača? Mudri ljudi ne govore ni o jadima ni o slastima braka. A među teškim uvjetima koje tu nalazimo, čovjeku koji je kao ja brz na riječima ovaj je jedan od glavnih: običaj čini nepriličnim i štetnim da se bilo kome govori sve ono što se o tome zna i što se osjeća. Svaki pokušaj da se isti savjet da ženama kako bismo ih odvratili od ljubomore bio bi uzaludan posao; sama njihova bit toliko je prožeta sumnjičavošću, taštinom i znatiželjom da se nikako ne možemo nadati da ćemo ih od toga ozdraviti na smislen način. One se često od te bolesti oporavljaju uz takav način ozdravljenja kojega se valja više bojati nego bolesti same. Jer, kao što ima vradžbina koje ne mogu ukloniti zlo drugačije nego njegovim prebacivanjem na drugoga, tako i one tu svoju groznicu kad ih ona prođe prebacuju na svoje muževe. Pa ipak, da budem iskren, moram reći da nema gore stvari koju možemo od žena trpjeti nego što je ljubomora; to je najopasnije od njihovih stanja, jednako onako kao što je među njihovim dijelovima glava najvažnija. Pitak155 je govorio da svatko ima svoj nedostatak, a da je njegov nedostatak glava njegove žene, jer, da toga nema, on bi se mogao smatrati u svemu sretnim čovjekom.156 To je zaista težak nedostatak zbog kojega je tako pravdoljubiv, tako mudar, tako srčan muž znao da mu je čitav život izmijenjen: što bismo tek onda morali reći mi obični mali ljudi? 154

“Sudbina nam ne dopušta da čak ni uši ne čuju naša jadanja.” Katul, LXIV, 170. 155 Pitak (Pittak@V), grčki državnik i filozof iz Mitilene iz VII-VI. st. pr. Kr. Ubrajan je među “sedam mudraca”. 156 Prema Plutarhu, O mirnoći (Per» ³suc?aV), II.

127


Senat je grada Marsilije dobro postupio kad je uslišio molbu onoga koji je tražio dopuštenje da se ubije kako bi se oslobodio bijesa svoje žene157; jer to je zlo koje se liječi samo ako se sve dokraja odreže i u kojemu nema drugog izlaza osim u bijegu ili trpljenju, a i jedno i drugo je i više nego mučno. Čini se da je to dobro razumio onaj koji je rekao da je najbolji brak onaj koji su sklopili slijepa žena i gluhi muž.158 Čuvajmo se isto tako da ta velika i žestoka težina obveze što im je namećemo ne proizvede dva učinka protivna našem cilju, to jest da ne izazove udvarače i da ne učini da se žene lakše predaju; jer, što se tiče onog prvoga, kad podižemo cijenu onoga što opsjedamo diže se i želja za osvajanjem. Nije li i sama Venera tako lukavo podigla cijenu svojoj robi i zakone tako svodnički ispremiješala, znajući da bi to bila kukavna rabota kad se kupci ne bi privlačili maštom i visokom cijenom? Ukratko, sve je to ista svinjetina koju samo različiti umaci drugačijom čine, kao što je rekao Flaminijev domaćin.159 Kupidon je prevarantski bog; njegova se igra sastoji u tome da se pobožnost i pravda bore jedna protiv druge; u tome je njegova dika, jer njegova moć odolijeva svakoj drugoj moći, a sva ostala pravila moraju pred njegovim ustuknuti. Materiam culpa prosequiturque suae160. 157

Montaigne je tu zgodu preuzeo iz Castiglioneova djela Il Cortigiano, III, xxiv. U III. eseju II. knjige (Običaji na otoku Keosu) naš pisac ističe Marseille kao primjer grada koji je ozakonio suicid, ali ondje ne govori o muževima žrtvama “ženina bijesa”. 158 Doskočica koja se pripisuje Alfonsu V, kralju aragonskome. 159 Prema Plutarhu, Izreke kraljeva i vojskovođa: “Kad je jednom bio gost kod prijatelja u gradu Halcidi i kad ga je ovaj počastio večerom, Flaminije se začudi otkud je njegov domaćin smogao toliko vrsta divljači (...) njegov mu prijatelj odgovori da je sve to odojak pripremljen uz različite umake...” Isti se odgovor nalazi i u Životu Tita Kvinta Flaminija, X. 160 “Neprestano traži priliku gdje će upasti u grijeh.” Ovidije, Tristia, IV, i, 34.

128


A glede onog drugog: zar bismo bili manji rogonje kad bismo se manje bojali da to postanemo, kad je već takva ženska ćud, jer njih zabrana potiče i vodi u grijeh? Ubi velis, nolunt; ubi nolis, volunt ultro161 ... Concessa pudet ire via162. Kako bismo inače mogli protumačiti ono što je učinila Mesalina163? Ispočetka je mužu nabijala rogove potajice, kao što se to i radi164, ali, kako joj je to odveć lako išlo zbog njegove gluposti, ona je odjednom prešla na drugi način165. I dala se na preljub otvoreno, pred cijelim svijetom; dovodila je ljubavnike, ukazivala im svakojake milosti i uzdržavala ih i sve je to narod mogao vidjeti. Htjela je da on to dobro vidi i osjeti. I kad se ta životinja uza sve to nije prenula i kad je to učinilo da su joj svi užici postali mlaki i neprivlačivi zbog te odveć opuštene lakoće s kojom kao da ih je on dopuštao i opravdavao, što je učinila Mesalina? Žena jednog živog i zdravog rimskog cara, i to usred Rima u koji su bile uprte oči cijeloga svijeta, usred bijela dana, uz javne svečanosti i ceremonije, vjenča se jednog dana dok joj je muž bio na putu izvan Grada166 sa Silijem s kojim je uživala već dugo prije toga. Zar nije izgledalo da se odlučila postati čednom zbog nebrige vlastitog muža? Ili da je potražila drugog supruga koji će joj svojom ljubomorom potaknuti putene prohtjeve i koji će je toliko čuvati da će je na novi preljub potaći? No, pr161

“Ako ti hoćeš, one neće; ako ti nećeš, one hoće.” Terencije, Eunuchus, IV, viii, 43. 162 “Srami se ići dopuštenim putem.” Lukan, II, 446. 163 Mesalina je bila zloglasna žena cara Klaudija. 164 Svi su ovi navodi preuzeti iz Tacitovih Anala, XI, xxvi i xxvii. 165 Tacit kaže da Mesalina “s lakoće preljuba osjećaše gađenje”. 166 Tacit kaže: “Još samo počeka da Klaudije otputuje u Ostiju radi žrtve.” Prema Dionu (LX, 31) Klaudije je bio pošao u Ostiju nadzirati dopremu žita potrebnog za prehranu Rima. Pretpostaviti je da je tom zgodom bila prinesena žrtva da se prizove zaštita bogova nad brodovlje natovareno žitom.

129


va teškoća na koju je naišla bila joj je i posljednja. Ona se je uspavana životinja iz sna prenula. Često je najteže imati posla s takvim pospanim i mlakim ljudima. Iz iskustva znam da ta najteža bol kad se razriješi izaziva najokrutniju osvetu; jer, kad se združeni jad i bijes dugo skupljaju, odjednom se na najmanju iskru raspale i izbiju sa svom silinom, irarumque omnes effundit habenas167. I ubije ju, a zajedno s njom smakne i velik broj onih koji bijahu s njom u dosluhu pa čak i jednoga koji nije bio kriv i kojega je Mesalina natjerala bičem u svoju postelju. Ono što Vergilije kaže o Veneri i Vulkanu, Lukrecije je još vještije ispripovijedao o jednoj skrivenoj ljubavnoj zgodi između nje i Marsa: belli fera mœnera Mavors Armipotens regit, in gremium qui saepe tuum se Rejicit, aeterno devinctus vulnere amoris: Pascit amore avidos inhians in te, Dea, visus, Eque tuo pendet resupini spiritus ore: Hunc tu, diva, tuo recubantem corpore sancto Circumfusa super, suaveis ex ore loquelas Funde168. Kad sam dobro osjetio ono rejicit, pascit, inhians, molli, fovet medullas, labefacta, pendet, percurrit i ono plemenito circunfusa, koje je majka lijepom infusus, žao mi je svih onih sitnih žalaca i igara riječima što su se nakon toga rodile. Tim vrijednim ljudima nisu trebali neki suptilni i važni susreti; 167

“...i sve uzde ljutini popusti svojoj.” Vergilije, Eneida, XII, 499 (prijevod Tome Maretića). 168 “...jer Mart je bojovnik onaj što posle / Upravlja krvave ratne, što čestoput tebi na krilo / Osvojen pada, krvareć s neprebolne ljuvene rane. / U tvom naručju gojnu kad spusti ti na njedra glavu, / Pohlepne s ljubavi oči kad pase, svedj piljeći u te, / Božice, život sa tvojih dok ležeći udiše usta, / Njega na krilu ti tada obujmi tim svetijem tijelom / Tvojim i slatkom milinom zamamljive riječi izmoli.” Lukrecije, De natura rerum, I, 33 i d. (prepjev M. Tepeša).

130


njihov je jezik bio pun, nabrekao od stalne i prirodne snage; sve što su pisali bio je cijeli epigram, ne samo u zaključnoj riječi, već i glavom, trbuhom i nogama. Nema kod njih ničeg usiljenog, ničeg razvučenog, sve tu kroči istim čilim korakom. “Contextus totus virilis est; non sunt circa flosculos occupati.”169 Nije to mlitav govor kojemu je glavno nikoga ne uvrijediti: to je žilav i stamen govor koji nam se ne mora toliko svidjeti koliko nas ispunja i zadivljuje; a najviše zadivljuje najjače duhove. Kad vidim sve te krasne oblike kako nam govore, tako žive i tako duboke, ne kažem da to znači dobro govoriti nego dobro misliti. Tu se živost mašte izdiže i ispunja riječi. “Pectus est quod disertum facit.”170 Naši ljudi sud, jezik i lijepe riječi nazivaju punim pojmovima. Takve slike nastaju ne toliko vještinom ruke koliko zato što im je model živo utisnut u dušu. Gal171 govori jednostavno, jer jednostavno sve i shvaća. Horacije se ne zadovoljava površnim izrazom, jer bi ga on izdao. On zna jasnije i dublje proniknuti u stvar; njegov će duh ispremetati i pretražiti svu zalihu riječi da bi se dobro izrazio; i rijéči mu treba više nego drugima, jer je i njegovo poimanje stvari iznad drugih. Plutarh kaže da on latinski jezik vidi kroz stvari.172 I ovdje je tako: smisao rasvjetljuje i rađa riječi, koje više nisu vjetar nego kost i meso. One više znače nego što kazuju. Pa i oni siromašniji u poznavanju nekog jezika to nekako naslućuju: jer, u Italiji sam u običnom razgovoru znao reći sve ono što mi je palo na pamet, ali u ozbiljnijim se stvarima ne bih bio usu169

“Njihov je govor sazdan od muževnih ljepota; ne zaokupljaju se oni kićenim ukrasima.” Seneka, Epistulae, 35. 170 “Srce čini govor rječitim.” Kvintilijan, Institutio oratoria, X, vii, 15. 171 Gaj Kornelije Gal (Gaius Cornelius Gallus), suvremenik Augustov, elegijski pjesnik i prijatelj Vergilijev. Ovaj mu je posvetio svoju X. Bukoliku. 172 Navlastito u Životu Demostenovu: “Nisam toliko ni spoznao ni shvatio stvari kroz riječi kao što sam ih spoznao kroz uporabu i poznavanje što ga o stvarima nosim u sebi – tako sam došao do toga da riječi razumijem.”

131


dio pouzdati se u jedan jezik kojim nisam mogao vladati ni zaobići mu svakodnevnu uporabu. Ja uvijek hoću reći i nešto svojega. Postupak i uporaba izvanrednih duhova daje posebnu cijenu jeziku, i to ne tako što stvaraju neke novìne ili nove riječi173 koliko zato što ga ispunjaju snažnijim i novim uporabama i tako ga čine ljepšim i podatnijim. Ne unose u nj neke nove riječi nego obogaćuju svoje, utvrđuju ih i razrađuju njihov smisao i uporabu, vode ih neuobičajenim putovima, ali sve to na razborit i vješt način. A koliko je to malo dano svima, dobro se vidi kod francuskih pisaca našega vremena. Oni su odvažni i prezrivo gledaju na one koji idu utabanim stazama174, ali upropaštava ih manjak domišljatosti i diskrecije. Kod njih susrećemo samo jadno afektiranje s čudnim novotarijama, neka hladna i nesmislena prenemaganja koja umjesto da uzdižu jednostavno uništavaju ono što bi htjela iskazati. Samo neka mogu uživati u novotarijama i nije ih briga za učinkovitost jezika; samo da bi se domogli neke nove riječi napuštaju ono što je opće i svakodnevno, ali što je najčešće i jače i izražajnije. U našem jeziku vidim da ima dosta građe, ali nam manjka malo više načina175; jer, što se sve ne može učiniti sa žargo173

Montaigne ovdje pokazuje da bolje pozna bit jezika nego mnogi njegovi suvremenici koji su vjerovali (pa i sami Ronsard i Du Bellay) da se bogatstvo jednog jezika određuje po broju njegovih riječi. 174 Možda se ta kritika odnosi na glasovite manifeste du Bellaya i Ronsarda. Ovaj potonji je isticao u predgovoru svojim Odes iz 1550. “poseban stil, poseban smisao, posebno djelo”. No, ne smijemo smetnuti s uma svu hvalu što je Montaigne iskazuje tim istim pjesnicima u ranijim poglavljima ističući da su dostojni “savršenosti starih” (de la perfection ancienne). Možda su te riječi pune kritike upravljene De Baïfu (1532-1589), koji je između svih pjesnika Plejade bio i najsmjeliji i najoriginalniji u inovacijama ne samo u jeziku nego i u metrici. 175 Sva se ova zapažanja mogu približiti jezičnoj teoriji J. du Bellaya koju je iznio u svom djelu Défense et illustration de la langue française, a isto tako i pogledima na jezik Henrija Estiennea (Précellence du langage français) ili Ronsardovom Abrégé de l’art poétique. Ovaj prepo-

132


nom176 našega lovstva ili vojske, a to je bogat rudnik za posuđivanje riječi; a oblici našega jezika su kao i trave, koje se popravljaju i jačaju što ih više presađujemo. Cijenim da nam je jezik dovoljno bogat, ali nije dovoljno gibak i snažan. On redovito podliježe kad se namjeri na moćno mišljenje. Ako ste služeći se njime napeti, često ćete osjetiti da je on pod vama malaksao i da se lomi i da će tek latinski doskočiti njegovom nedostatku, onako kao što grčki priskače u pomoć drugima. Kod nekih od ovih riječi koje sam probrao teško ćete spaziti energiju, jer su nas svakodnevna njihova uporaba i čestotnost dobrano na njih navikli i njihovu draž uništili. Kao i u našem govoru iz običnog života i u njemu ćemo naći i izvanredno lijepih rečenica i metafora čija je ljepota uvenula od starosti, a boja im je potamnjela neprestanom uporabom. No, sve to nimalo ne odvraća ukus onih u kojih je dobar nos, a isto tako ne umanjuje slavu onih starijih pisaca koji su najvjerojatnije prvi tim riječima dali taj prvotni sjaj. Ljudi od znanosti govore o stvarima previše fino i mudro na jedan odveć umjetan način koji se razlikuje od pučkog jezika. Moj sobar ljubuje sa svojom dragom i razumije sve što mu ona govori. Čitajte mu nešto iz Leona Židova177 ili iz Firučuje piscima da se obilato služe jezikom mornara, lovaca, sokolara i nadasve zanatlija kao zlatara, kovača, kovinara i dr., jer samo tako mogu na pravi način obogatiti svoj jezik. 176 U izvorniku Montaigne uzima riječ jargon. Ta je riječ nepoznata podrijetla u francuskome u uporabi od najstarijih vremena s najstarijom potvrdom iz 1175, kad je označavala “nerazumljiv jezik” i “cvrkut ptica”; u XIII. je stoljeću značila “kriptojezik kradljivaca i zatvorenika”, a tek u XVI. stoljeću postaje sinonim za jezik pojedine skupine, zanata i sl. 177 Montaigne će navesti imena dvojice najslavnijih predstavnika platonske književnosti u renesansi. Leon Židov (Léon Hebreu), pravim imenom Judas Léon Abravanel (1460-1520), bio je sin Izaka Abravanela, portugalskog novčara i kabalista. Sam je bio portugalski rabin i živio je u vrijeme Ferdinanda Katoličkoga. Njegovo djelo Trois dialogues sur l’amour (1535) na francuski su preveli Pontus de Thyard i Denys Sauvage već 1551.

133


cina178: oni govore o njemu, o njegovim mislima i onome što čini179, a on ne razumije upravo ništa. Ni ja u Aristotela ne prepoznajem većinu svojih redovitih sklonosti i razmišljanja; prekrili su ih i zaodjenuli u neko novo ruho za školsku uporabu. Želim im mnogo uspjeha! Kad bih ja bio od tog zanata, ja bih uprirodio umjetnost kao što su oni poumjetničili prirodu180. A da i ne govorimo o Bembu181 i o Equicoli182. Kad pišem, nastojim biti bez knjiga i na njih ne misliti, jer se plašim da bi mi knjige mogle prekinuti tijek misli. Ali, isto tako moram priznati da me dobri pisci odveć obeshrabruju i ubijaju mi hrabrost. I tako dolazim na to da se ponašam kao onaj slikar koji je jadno naslikao pijetlove, pa je svojim djetićima naredio da ne puste ni jednog živog u njegovu radionicu.183 I da sebi dadnem malo sjaja, bila bi mi potrebna invencija onog glazbenika Antinonidesa184, koji je, kad god bi se dao 178

Marsilio Ficino (1433-1499) bio je predsjednik platonske akademije u Firenzi, prevoditelj i komentator Platona i Plotina. Njegov prijevod i komentar Platonove Gozbe doživio je više od trideset izdanja, a u Francuskoj su ga preveli J. de la Haye (1546) i Guy de la Boderie (1578). 179 I Leon Židov i poglavito Ficino posebno se zaustavljaju na pitanjima ljubavi. 180 Teško prevediva Montaigneova kontrastna figura: “... je naturaliserois l’art autant comme ils artialisent la nature.” Glagol artialiser je Montaigneova kovanica i hapax. U izdanju iz 1588. ovdje je stajala rečenica: Što se mene tiče, ja bih o umjetnosti govorio na najprirodniji način. 181 Pietro Bembo (1470-1547), petrarkistički pjesnik i autor dijaloga o ljubavi Gli Asolani, koji je na francuski preveo J. Martin 1545. 182 Mario Equicola (1470-1525), talijanski pisac, učenik Marsilija Ficina i štićenik Hipolita d’Este. Osim jedne kronike o Mantovi napisao je na latinskome Knjigu o prirodi ljubavi, koju je na francuski preveo Gabriel Chappuys. Ta je knjiga naišla na velik odjek u Francuskoj XVI. stoljeća, a i danas je dragocjena kao svjedočanstvo o životu i kulturi renesanse. 183 Prema primjeru iz Plutarha, Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, XXII. 184 Prema Plutarhovom Životu Demetrijevom, I, gdje se taj glazbenik zove Antigenidas.

134


na pjevanje, uvijek tražio da se prije i poslije njega slušalište nasluša nekih loših pjevača. Ali, nikako se ne mogu oteti Plutarhu185. On je toliko univerzalan i toliko bogat da se, o čemu bilo da govorite, on upliće u vaše razlaganje i velikodušno vam pruža ruku punu neiscrpnih bogatstava i ljepote. Upravo mi je žao što je toliko izložen neprestanim krađama onih koji mu pristupaju: a ja mu se ne mogu tako malo približiti, a da iz tog pristupa ne izvučem neki veći ili manji komad. Za ovo čemu ja težim mnogo mi više odgovara pisati u svom domu, u ovako pustom kraju gdje mi nitko ne pomaže i gdje me nitko ne prekida, gdje uglavnom ne vidim čeljade koje bi razumjelo latinski iz svog Očenaša, a francuski još i manje. Možda bi mi rad bio bolji da sam ga negdje drugdje pisao, ali tada bi bio manje moj; a njegova glavna svrha i najbolja strana leži baš u tome da on predstavlja samo moje djelo. Vrlo ću rado ispraviti slučajne greške, kojih u mene ima i te koliko, jer ja u pisanju jurim bez obzira; ali predstavljalo bi prijevaru kad bih uklanjao slabosti koje su kod mene redovite i stalne. Kad mi kažu ili kad ja sebi kažem: “Do grla si ispunjen slikama. Gle! To je pravi gaskonjski provincijalizam. Taj ti je izraz kriv (a ja ne odbacujem niti jedan koji se čuje na francuskim ulicama, jer oni koji se hoće gramatikom boriti protiv svakodnevne uporabe ludo griješe). A ova ti je tvrdnja kao u posljednjeg neznalice. A ova druga je pravi paradoks. A u ovoj trećoj nema ni trunka pameti. Odveć se često igraš riječima; ljudi će misliti da govoriš ozbiljno onda kad se samo pretvaraš. – Da, odgovaram im ja, ali ja ispravljam samo greške nastale iz nepažnje, a ne one koje su nam običaji usadili. Zar ja uvijek tako ne govorim? Prikazujem li se drugačije nego onakvim kakav jesam? Dosta! Učinio sam ono što sam 185

Kao što smo dosada mogli vidjeti, pozivanje na Plutarha (naravno, u prijevodu Jacquesa Amyota) kod Montaignea je najčešće od svih antičkih autora.

135


htio učiniti: svi me prepoznaju u mojoj knjizi i moju knjigu u meni.” Međutim, u meni ima nešto kao u opica, nešto oponašateljsko: kad sam se ogledao u pisanju stihova (a nikad nisam napisao stiha koji nije bio na latinskome), oni su očigledno sličili na stihove pjesnika kojega sam posljednjeg čitao; a u mojim prvim ogledima mnogi su malo i odveć mirisali na tuđi svijet. Kad sam u Parizu, govorim nešto drugačije nego u Montaigneu. Koga god pozorno gledam, taj lako na mene prenosi nešto svojega. Ono što promatram, odmah i usvajam, bilo to ludo držanje, ružna grimasa ili smiješan način izražavanja. Mane navlastito; kako god da mi teško padaju, hvataju se za mene i teško ću ih se osloboditi ako se dobro ne protresem. Često me se čulo da psujem i kunem, ali više zbog toga što drugi psuju i kunu nego zbog svojeg uvjerenja. Pogubno je to oponašanje, kao u onih tijelom i snagom orijaških majmuna što ih je Aleksandar kralj našao u nekim krajevima Indije.186 S kojima bi inače bilo teško doći nakraj. No, oni su pokazali kako se to može, i to zbog svoje navike da oponašaju sve ono što vide da ljudi pred njima čine. Zato su lovci pribjegli smicalici da pred njima vezuju crevlje svom silom uzlova; da omataju oko glave kojekakvu užad s omčama i da tobože lijepe oči lijepkom. I tako je njihov nagon za oponašanjem nanosio bol i zlo tim jadnim životinjama. Lijepile su sebi oči, sputavale se i same sebe vezivale. Takve sposobnosti vještog ponavljanja pokreta i riječi nekog drugoga u mene nema ni za lijek. Kad mi dođe da se zakunem, samo kažem “Tako mi Boga”, a to je najbolje među svim prisizanjima. Govori se da se Sokrat kleo na psa187, dok se je Zenon služio onom istom uzrečicom kojom se danas služe Talijani kad 186

Ova se anegdota nalazi kod Elijana, O osobitosti životinja, XVII, xxv, kod Diodora Sicilskoga, XVII, xx, kao i kod Strabona. 187 Platon nam kaže da se je Sokrat kleo na psa i na platanu.

136


uzvikuju Gappari!188 Pitagora je, međutim, kunući najčešće spominjao vodu i zrak.189 Lako primam i ne misleći površne utiske. Tako mi se zna dogoditi da, nakon što sam tri dana neprestano u ustima imao Sire ili Visočanstvo, čitavih mi osam dana ti naslovi bježe s usana kad bih morao reći Ekcelencijo ili Vaše Gospodstvo. I sve ono što sam izgovarao neozbiljno se šaleći, sutra ću reći u najozbiljnijem razgovoru. Zbog toga, kad pišem, teško se dajem na ono što je poznato, plašeći se da ću govoreći o tome ponavljati ono što su drugi rekli. Svaki argument ili pitanje mi dobro dođe. To može biti i muha; samo nek Bog dâ da ovo što mi je sada pod rukom190 nije nastalo iz jedne volje koja bi svojom nestalnošću naličila na prevrtljivu mušicu. Uvijek započinjem s onim što mi se najviše svidi, jer su sva pitanja kao u lancu povezana jedna za druge. No, vlastiti mi se duh ne sviđa zato što redovito iznosi na svjetlo svoja najskrovitija snatrenja, ona koja su najluđa, a meni se najviše sviđaju; i to se uvijek događa iznenadno, upravo onda kad ih ja najmanje tražim; i te se moje sanjarije odjednom rasplinu, jer odmah nemam ništa za što bih ih vezao; bilo da sam na konju ili za trpezom ili u postelji, ali najviše jašući, jer se tada najljepše sa svojim mislima razgovaram. Kad govorim, možda sam i previše osjetljiv na pozornost i muk: kad glasno govorim i netko me prekine, ja odmah zašutim. Za vrijeme putovanja same potrebe putova prekidaju razgovor, a, osim toga, najčešće putujem bez društva koje bi odgovaralo nekim vezanim razgovorima, pa se najlakše 188

Zenonovu uzrečicu Montaigne je našao kod Diogena Laercija, Život Zenonov, VII, xxxii. Talijani i danas kažu càpperi! što je samo eufemizam za opscenu riječ cazzo! Tu je došlo do homonimijskog poklapanja s nazivom za biljku “kapara, kapar” (Capparis spinosa) koji već Plinije spominje kao capparis (< grč. k(ppariV); na sličan je način nastao i tal. eufemistički uzvik càspita! (usp. hrv. borami umjesto bogami). 189 Diogen Laercije, Život Pitagorin, VIII, vi. 190 To jest ovo o čemu upravo govorim.

137


prepuštam razgovoru sa samim sobom. Događa mi se jednako kao i s mojim snovima; dok sanjam, htio bih ih zapamtiti (jer često sanjam da sanjam); sutradan znam kakve su boje bili, jesu li bili tužni, ili veseli, ili čudni, ali što je to u snu bilo, to uzalud tražim i što se više upinjem da se toga sjetim, to sve više guram u zaborav. Isto je tako i sa slučajnim mislima koje mi padnu na pamet; od njih mi ostaje neka prazna slika, upravo toliko koliko mi treba da se kasnije grizem i ljutim tražeći ih... ali sve je uzalud. A sada, ostavimo knjige postrani i govorimo određenije i na jednostavan način. Na kraju krajeva cijenim da ljubav nije ništa drugo do li želja za tim užitkom, i to sa željenim bićem, a ni Venus da nije ništa do li zadovoljstvo pražnjenja naših sudova191, koje bilo iz neumjerenosti bilo zbog nerazuma postaje loše. Za Sokrata je ljubav prohtjev za rađanjem i množenjem uz posredovanje ljepote.192 A često promatrajući smiješno titranje tog užitka, sve one besmislene i nerazborite pokrete kojima on uznemirava Zenona ili Kratipa193, onaj bezumni bijes, ono lice zajapureno pomamom i okrutnošću za vrijeme najslađeg djelovanja ljubavi, pa onaj ozbiljni, strogi i zaneseni izgled u jednom tako ludom činu i kad vidimo da su u jednoj vreći pomiješane i naše slasti i naše izmetine i kad znamo da najveće sladostrašće ima u sebi nešto promrznuto i tužno kao bol194, tada mislim da je zaista točno ono što Platon kaže195 da je čovjek igračka u rukama bogova, 191

U izdanju iz 1595. ovdje je dodano: Kao i ono zadovoljstvo što nam ga priroda pruža kad ispraznimo druge dijelove. 192 Prema Platonu koji tu misao pripisuje Sokratu (u Gozbi, str. 206 francuskoga prijevoda iz 1546). 193 Kratip iz Pergama (Kr(tippoV), grčki filozof peripatetik iz I. st. pr. Kr. Djelovao je najprije u Mitileni, a kasnije postaje voditeljem peripatetičke škole u Ateni, gdje ga je slušao Ciceron. 194 U izdanju iz 1585. nalazi se ova varijanta: i onda vjerujem da se netko nama poigrava. 195 U Zakonima, VII, str. 803 francuskog izdanja iz 1546.

138


quaenam ista jocandi Saevitia!196 i da se je priroda s nama narugala kad nam je ostavila najneobjašnjivije i najopćenitije od naših čina kako bi nas time izjednačila i sparila lude i mudre, nas i životinje. Kad zamišljam na tom poslu najpromišljenijeg i najrazboritijeg čovjeka, držim ga za onoga koji se pretvara da je razborit i promišljen; jer – noge su paunu one koje mu ubijaju njegovu napuhanost: ridentem dicere verum Quid vetat?197 Oni koji zbijajući šale odbijaju ozbiljne prosudbe, postupaju, rekao je netko, kao onaj koji se boji ukazivati pobožnost kipu nekog sveca ako mu sprijeda ne vidi pregaču. Mi doista jedemo i pijemo kao što to životinje čine, ali to nisu radnje koje priječe naše duhovne postupke. Upravo u tome imamo prednost pred njima, ali onaj posao pod jaram stavlja svaku našu misao, sa svojom nasilnom zapovijedi pretvara u magareštinu i bezumnost svu teologiju i filozofiju Platonovu i čak se pritom dobro osjeća. U svim drugim okolnostima možete zadržati nekakvu pristojnost; sva druga činjenja podvrgnuta su pravilima čestitosti; ali, onaj se posao može zamisliti samo kao grešan ili smiješan. Možete tražiti i tražiti, ali u njemu nećete naći postupak koji bi bio mudar i ozbiljan. Veliki je Aleksandar govorio da se u prvom redu osjeća smrtnikom zato što to čini i zato što spava198: san guši i uklanja sve sposobnosti našega duha; onaj drugi posao ih jednako tako guta i rasplinjuje. Naravno, to je znak naše prvotne pokvarenosti, ali isto je tako i znak naše ispraznosti i izopačenosti. 196

“Okrutne li igre!” Klaudije Klaudijan, Protiv Eutropija, I, 24. “Što bi me smelo da smijuć se objavim prave istine glas?” Horacije, Satire, I, i, 24 (u prijevodu Jurja Zgorelca). 198 Plutarh, Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, XXIII. 197

139


Priroda nas s jedne strane na to navodi, jer je uz taj prohtjev vezala najplemenitiju, najkorisniju i najugodniju od svih zadaća koje nam je dala; a s druge strane nas pušta da tu istu zadaću osuđujemo i da od nje bježimo kao od nečega bezobraznoga i nepoštenoga, da se zbog nje crvenimo i da tražimo kako ćemo se od nje suzdržati. Ma, jesmo li mi toliko poživinčeni da nazivamo životinjskom onu radnju koja nas stvara? Narodi su kroz svoje religije postigli suglasnost oko mnogih stvari kao što su žrtvovanja, značenje sunca i mjeseca, kađenje i mirisi, postovi, prigodna darivanja i, između ostaloga, u osudi onog čina. Sva međusobno različita mišljenja na to dolaze, a neki čak i uz veoma raširen običaj obrezivanja prepucija, što se može smatrati nekom vrstom kažnjavanja. Možda i imamo razloga sami sebe kuditi zato što smo proizveli tako glup proizvod kao što je čovjek; možda imamo razloga da tu radnju nazivamo sramnom, a dijelove koji tome služe stidnim dijelovima (sad, u ovoj dobi, ti su moji dijelovi zaista i posramljeni i jadni). Eseni199, o kojima pripovijeda Plinije200, održali su se kroz više stoljeća bez dadilja, bez povoja i pelena uz strance koji su, slijedeći taj njihov način života, neprestano nadolazili i s njima se stapali; i čitav je jedan narod radije pristajao da ga nestane nego da stupi u vezu sa ženom; radije su pristajali da ljudi više ne bude nego da jednog novog čovjeka učine. Neki kažu da je Zenon samo jedan put u životu legao sa ženom i da je i to bilo iz čiste pristojnosti da ne bi izgledalo da odveć tvrdokorno prezire spolni odnos.201 Svi bježe od toga da vide kako dolazi na svijet, a svi se žure vidjeti ga kako umire. Kad ga treba uništiti, traži se lijep prostor pod svjetlom dana, a kad ga treba učiniti, ljudi se skrivaju u neki mračni kutak da ih nitko ne vidi. I moraju se skrivati i crve199

Eseni (Esseni) su hebrejska sekta poznata sa strogosti načina života. Plinije Stariji taj podatak iznosi u svojoj Hist. nat., V, 17. 201 Prema Diogenu Laerciju, Život Zenonov, VII, 13. 200

140


njeti kad ga čine; a slavu stječu i o vrlinama posvjedočuju kad ga treba ubiti. Jedno donosi sramotu, a drugo čast i slavu. Jer Aristotel veli da jedna izreka iz njegova kraja kaže da učiniti dobro nekome znači ubiti ga.202 A Atenjani, da bi izjednačili zao glas koji prati te dvije radnje, kad su htjeli očistiti otok Del203 i tako se izmiriti s Apolonom, zabraniše na čitavu otoku i svaki pogreb i svako stvaranje djece. Nostri nosmet pœnitet204. Dakle, svoje vlastito biće smatramo grijehom. Ima naroda205 koji se pokrivaju dok jedu. A ja poznam jednu gospođu, i to damu najvišeg roda206, koja, dijeleći to isto mišljenje, kaže da je žvakanje znak nepristojna ponašanja, a ženama oduzima mnogo od njihove dražesti i ljepote; zato rado ne ide među svijet kad je gladna. A poznam i jednog čovjeka koji ne može podnijeti da pred njim netko jede, a isto tako ne trpi da drugi njega vide; on tada bježi od svakoga, i to više kad se hrani nego kad se prazni. U turskome carstvu207 sreće se velik broj ljudi koji, želeći biti odličnijima od drugih, nikad ne dopuštaju da ih itko vidi dok jedu; a jedu samo jedan put u tjednu; ima ih koji nagrđuju sami sebi lice i ruke i noge; koji nikada ni s kim ne govore; sve su fanatici koji misle da će iskazati počast prirodi ako se budu protuprirodno unakazili, koji se diče sa svoje ludosti i ispravljaju se kroz svoje pogoršanje. 202

Plutarh, Pitanja o rimskim stvarima, pitanje LII. Delos (D²loV), otok u Egejskom moru, na kojemu su se rodili Apolon i Diana. 204 “Sami se sebe sramimo.” Terencije, Phormio, I, iii, 20. Montaigne će odmah u idućem retku taj navod interpretirati. 205 “U libijskoj pustinji”, dodaje Montaigneov izvor Historiale description de l’Afrique Jeana Leona, što ga je 1556. na francuski preveo Jean Temporal (str. 23). 206 Bila bi to Marguerite de Valois, kraljica navarska. 207 Za taj je navod Montaigneu kao izvor poslužio Guillaume Postel, Des histoires orientales et principalement des Turcs. 203

141


Zaista je grozna životinja čovjek koji svojom nakaznošću straši sebe samoga, kojemu je njegov vlastiti užitak muka, koji je nesretan zato što postoji! Ima ljudi koji kriju svoj život, Exilioque domos et dulcia limina mutant208, i sakrivaju ga od pogleda drugih ljudi; koji bježe od zdravlja i radosti kao od nečega što im je neprijateljsko i štetno. Ne samo mnoge sljedbe nego i čitavi narodi proklinju čas svojega rođenja i blagoslivlju svoju smrt. Ima ih koji se zgražaju od sunca i obožavaju tminu. Mi smo dovitljivi samo kad sebe treba kinjiti; na tome se kao na svojoj lovini ogleda snaga našega duha; to je pogubno pomagalo naše mahnitosti! O miseri! quorum gaudia crimen habent209. “No, jadni čovječe, ti imaš i odveć neizbježivih nevolja i ne treba ti ih povećavati tvojim izmišljotinama; i po svojem si stanju dovoljno jadan da ti ne treba biti još jadniji uz tvoju himbu. Imaš i dovoljno stvarnih i bitnih ružnoća, a ti stvaraš u svojoj mašti još nove i nove. Što, zar ti misliš da ti je i odveć dobro i da ti je to dobro postalo nelagodom? Misliš li da si izvršio sve one dužnosti koje ti je priroda zadala i da će ona prema tebi biti škrta i dokona ako sam sebi ne budeš nove službe nametao? Ne bojiš se kršiti njezine opće zakone, a držiš se svojih koji su izmišljeni i plod su tvoje mašte; i što su oni više posebni, nesigurni i proturječni, tvoja su nastojanja tim veća. Pravila što vrijede za tvoj krug zaokupljaju te i obvezuju; a ona koja su nam postavili Bog i svijet tebe se ne tiču. Slijedi barem malo zakone što ti ih donosi ovo razmatranje, jer je tvoj život ispunjen njima.”

208

“Pa u progonstvo idu daleko od miloga praga...” Vergilije, Georgike, II, 511 (u prijevodu Tome Maretića). 209 “O nevoljnici što od svojih slasti činite zločin.” Pseudo-Gallus, I, 180.

142


Dok stihovi ove dvojice pjesnika210 tako suzdržljivo i tako razumno raspravljaju o neobuzdanosti naše pohote kako samo oni znaju, čini mi se da je otkrivam i izbližega rasvjetljavam. Gospođe svoje grudi pokrivaju koprenom, svećenici pokrivaju više svetih predmeta, a slikari osjenjuju svoja djela da bi im dali više sjaja; a kaže se da je udar sunca ili vjetra mnogo teži u mislima nego kad te doista zahvati. Mudro je Egipćanin211 odvratio onome koji ga je upitao: “Što to imaš skriveno pod plaštom? – Ono što je skriveno da ti ne znaš što je.” Međutim, ima stvari koje skrivamo samo da bismo ih pokazali. Ali poslušajte ovoga212 koji otvorenije govori, Et nudam pressi corpus adusque meum213, pa mi se čini kao da me tim riječima škopi. Pa neka Marcijal i nadigne skute Venerine, nikad nam je neće tako nagu pokazati. Onaj koji kaže sve, taj nas i opija i odvraća; onaj koji se boji sve reći, sili nas da mislimo više nego što zapravo jest. Ima prijevare u takvoj vrsti suzdržljivosti, a poglavito kad nam odškrine vrata, kao što to oni čine, koja vode našu maštu na tako lijep put. Tada i sam čin i slika moraju mirisati na lopovštinu. Sviđa mi se ljubav Talijana i Španjolaca, koja je punija poštovanja i bojažljivosti, punija afektacije i tajnovitosti. Ne znam tko je to u staro doba molio Boga da mu vrat bude dug kao u ždrala samo da bi mogao što dulje uživati u onome što je progutao.214 Ta bi želja mnogo bolje pristajala uz ovu strast koja je tako brza i užurbana. Bolje bi odgovarala čak i naravima poput moje, a ja nisam tako velik prijatelj brzine. Da bismo joj bijeg usporili i nekako ga zadržali u predigrama, 210

Montaigne se vraća Vergiliju i Lukreciju: prvi govori o Veneri i Vulkanu, a drugi o Veneri i Marsu. 211 Prema Plutarhu, O znatiželji, III. 212 Tj. Ovidija. 213 “I razodjenutu tako privih uz svoje tijelo.” Ovidije, Amores, I, v, 24. 214 Riječ je o Filoksenu, kako kaže Aristotel u Etici, III, x. Istu crticu navodi i Atenej, I, vi.

143


između njih dvoje sve dobro dođe kao nagrada: jedan pogled, jedan naklon, jedna riječ ili jedan znak. A onaj koji bi se mogao najesti dima što se diže iz pečenke215, bi li on mnogo zaštedio? Jer ovo je strast koja uz vrlo malo solidnoga miješa mnogo više ispraznosti i grozničava sanjarenja: treba je platiti, a u isto vrijeme služiti joj. Moramo gospođe naučiti da budu svjesne svoje cijene, da se poštuju, da nas zabavljaju i da nas zaluđuju. Mi odmah ispaljujemo hitac koji bi morao biti posljednji: u tome uvijek ima francuske silovitosti. Kad bismo njihove milosti polagano uživali i kad bismo ih rasporedili jednu za svaki dan, svaki bi muškarac u tome nešto našao sve do svoje jadne starosti, već prema svojoj vrijednosti i zasluzi. Onaj koji zna samo za užitak u užitku, koji želi samo najveći zgoditak, koji lov voli samo zbog lovine, taj neka ni ne dolazi u naše društvo. Što više ima stepenica i penjanja, to na najgornjoj ima više časti. Morali bismo biti sretni da nas se tamo dovodi kao što se to radi u velebnim palačama, kroz trijemove i prolaze, kroz duge i raskošne galerije s mnogobrojnim izlazima. Takvo bi postupno odlaganje išlo nama u korist: više bismo se zaustavljali i mnogo bismo dulje voljeli; bez nade i bez želje nećemo učiniti ni koraka koji bi nešto vrijedio. Naše se vlasti i neprijepornog posjedovanja one moraju i te kako bojati i kad su se jednom prepustile na milost i nemilost našoj riječi i postojanosti, izložile su se velikoj opasnosti. Jer, te su vrline vrlo rijetke i teško održive: onoga trenutka kad postanu naše, mi već nismo njihovi: postquam cupidae mentis satiata libido est, Verba nihil metuere, nihil perjuria curant216. A Trazonid, mladić grčki, toliko je bio zaljubljen u svoju ljubav da je, nakon što je osvojio srce svoje drage, odbio u 215

Aluzija na glasovitu priču Jugement du Fol (Rabelais, Tiers livre, XXXVII) o onom služniku što je jeo suhi kruh s mirisom pečenke. 216 “Ali čim zadovolje svoje požudno srce, / ne pamte zadane riječi, olako zakletve krše.” Katul, LXIV, 147 (prijevod Dubravka Škiljana).

144


njoj uživati samo da ne bi kroz užitak umrtvio, zasitio i umanjio onaj nemirni žar kojim se je ponosio i sama sebe hranio.217 Skupoća je ono što daje mesu ukus. Pogledajte samo koliko način pozdravljanja, kojemu se toliko cijene pridaje u našem narodu, uništava svojom lakoćom onu dražest poljubaca za koje Sokrat kaže da su tako snažni i opasni kad nam treba ukrasti srce.218 To je neugodna navika koja najteže pada gospođama kad moraju svakome koji ima tri sluge u svojoj pratnji pružati svoje usne pa ma kako im se on ne sviđao. Cujus livida naribus caninis Dependet glacies rigetque barba: Centum occurrere malo culilingis219. A ni mi muškarci ne prolazimo ništa bolje, jer, kakav je ovaj svijet, za tri lijepe moramo okrenuti220 pedeset ružnih; a osjetljivu želucu, kakav je moj u mojim godinama, jedan je gadan poljubac trostruko skuplje plaćen od jednog dobroga. U Italiji uporno udvaraju i luduju čak i za djevojkama koje se mogu kupiti221; i brane se da u užitku ima više stupnjeva i da svojim udvaranjem hoće za sebe dobiti one koje su najcjelije. Za njih kažu da prodaju samo tijelo, a volja se ne mo217

Iz Diogena Laercija, Život Zenonov, VII, 130. Ksenofont, I, iii, 11. 219 “A onome u kojega je nos kao u psa i kojem iz nosa vise ledeni mosuri, a brada mu je nakostrušena, tome bih sto puta radije lizao guzicu.” Marcijal, VII, xcv, 10. 220 Montaigne se ovdje služi dvoznačnim glagolom baiser, koji već od XV. stoljeća može značiti i “poljubiti” ali i “obljubiti, tjelesno posjedovati”, a to je značenje u današnjem francuskome gotovo istislo vrijednost “poljubiti”. 221 Sjećanje iz Dnevnika s puta u Italiju, gdje ovako pripovijeda o tim ženama: “One znaju pokazati ono što je u njih najljepše; pokazat će vam samo gornji dio lica, ili donji, ili pak jedan obraz; i znaju se tako dobro pokrivati i otkrivati da na prozorima nećeš vidjeti ni jedne ružne. I ondje im se svi duboko klanjaju i skidaju šešir i čekaju da im bude upućen neki važan pogled.” 218

145


že dati na prodaju, jer je odveć slobodna i odveć je njihova. I tako oni tvrde da se trude zadobiti njihovu volju – i imaju pravo. Volji valja služiti i na nju djelovati. Zgražam se pri pomisli da posjedujem neko tijelo bez njegove volje i držim da je taj nasilan bijes vrlo blizu bijesu onog dječaka koji je iz ljubavi izneredio prelijepi Venerin kip što ga je Praksitel isklesao222; ili onog mahnitog Egipćanina koji se toliko bio uspalio za truplom neke umrle žene da ga je polijevao miomirisima i u povoje zavijao. Upravo je on potakao da se nakon toga u Egiptu donese zakon da se tijelo lijepih i mladih žena kao i onih iz boljih kuća čuva tri dana prije nego što će ga prepustiti u ruke onima koji se moraju pobrinuti o njihovu ukopu.223 Perijandar224 je još strašnije postupio kad je svoju (ispravnu i zakonitu) bračnu ljubav zadovoljio uživajući u tijelu svoje preminule žene Melise.225 Ne izgleda li vam to kao jedan čudnovati Lunin hir226 koja je, ne mogavši drugačije uživati u svom miljeniku Endimionu227, mladića za duge mjesece uspavala samo da se može nauživati draži mladog čovjeka koji se samo u snu micao?228 Isto tako tvrdim da volimo tijelo bez duše i bez osjećaja kad u njemu uživamo bez njegova pristanka i bez njegove želje; ima užitaka koji su etički i čeznutljivi; a tisuće drugih razloga a ne samo dobrohotnost mogu nam pribaviti tu milost kod gospođa. To nije pravi dokaz posebne sklonosti; iz njega 222

Valerije Maksim, Spomena vrijedna djela i izreke, VIII, xi, 4. Herodot, II, lxxxix. 224 Periandrus ili Periander (Per?androV), kralj korintski. 225 Prema Herodotu, V, xcii. Istu anegdotu navodi i francuski humanist i kompilator Ravisius Textor (Jean Tixier de Ravisi, 1480-1524) u svom djelu Officina. 226 Montaigne se ovdje igra riječima: Une humeur lunatique de la Lune... 227 Endymion (]Endum?wn), lijep mladić u Kariji, po priči zatekla ga Selena (Luna) na gori Latmu kako spava te od tog doba spava vječnim snom. 228 Usp. Ciceron, Tusc. disp., I, xxxviii. 223

146


može vrebati izdaja kao i u drugim slučajevima, jer žene u te stvari uvijek idu samo s jednom polovicom svoje stražnjice, tanquam thura merumque parent:229 Absentem marmoreamve putes.230 Ja znam i takovih koje će vam radije dati sebe nego svoju kočiju. Mora se dobro pripaziti sviđa li im se vaša blizina zbog nekog drugog razloga ili samo za ono kao što bi im za tu stvar isto tako dobro došao jedan plećati konjušar; morate dobro vidjeti na kakvoj ste cijeni kod njih, tibi si datur uni, Quo lapide illa diem candidiore notet231. A što ako ona jede vaš kruh uz umak jednog ugodnijeg zamišljanja? Te tenet, absentes alios suspirat amores232. A zar nismo i za naših dana vidjeli nekoga koji se time poslužio u znak grozne osvete da bi time ubio i otrovao – kao što je stvarno i učinio – jednu poštenu ženu? Onima koji poznaju Italiju233 neće biti nimalo čudno što za ovo ne tražim drugdje primjera; jer ovaj se narod može postaviti na prvo mjesto na čitavom svijetu što se toga tiče. Kod njih je općenito više lijepih žena, a ima manje ružnih 229

“Ravnodušne i mirne kao da pripremaju vino i mirise za žrtvu...” Marcijal, XI, ciii. 230 “Rekli biste da je ili odsutna ili iz mramora.” Marcijal, XI, lix. 231 “Stoga je dovoljno meni što ona kamenom bijelim / svaki obilježi dan kad sam joj jedini ja.” Katul, LXVIII, 147 (prepjev Dubravka Škiljana). 232 “Tebe drži u zagrljaju, ali joj uzdasi idu odsutnom ljubavniku.” Tibul, I, vi, 35. 233 Još jedna uspomena s njegova puta u Italiju. U svom Dnevniku... Montaigne ovako uspoređuje Francuskinje i Talijanke: “Kad bismo htjeli govoriti o savršenoj i rijetkoj ljepoti, takve nema kao, uostalom, ni u Francuskoj; osim možda tri ili četiri slučaja, ali u tome ni jedna ni druga zemlja nije u prednosti; ali, općenito uzev, Talijanke su ugodnije i ne vidi se toliko ružnih koliko ih srećemo po Francuskoj.”

147


nego kod nas; ali što se tiče rijetkih i savršenih ljepotica, cijenim da smo tu negdje podjednaki. Mislim da je isto tako i s pitanjem duha; onih prosječno bistrih ima kod njih mnogo više, a očigledno je da je kod njih zaglupljenost neusporedivo rjeđa. Kad govorimo o najvišim duhovima, onima iz najviše sfere, tu mi za njima nikako ne zaostajemo. Ako bih ove sličnosti dalje nabrajao, čini mi se da bih o hrabrosti mogao reći da je u usporedbi s njima više raširena u narodu i da je prirodnija; no, često možemo vidjeti da je u njihovim rukama tako puna i istaknuta da nadmašuje sve najvažnije primjere koje smo mi posvjedočili. Glede brakova u toj zemlji, možemo reći da oni hramlju u ovome: njihovi običaji nameću ženama tako stroge i gotovo ropske zakone da im se i najneznatniji dodir sa strancem isto toliko ubraja u kršenje zakona kao i onaj najbliži. Taj zakon sve dodire cijeni jednako i nužno bitnima, pa, kako to ženama uvijek dođe na isto, ni izbor im nije nimalo težak; pa, ako jednom slome taj lanac, možete misliti kako idu u vatru: “luxuria ipsis vinculis, sicut fera bestia, irritata deinde emissa”234. Zato im valja malo popustiti uzde: Vidi ego nuper equum, contra sua frena tenacem, Ore reluctanti fulminis ire modo235. Kad se pusti imalo slobode, popušta i želja za druženjem. S nama se događa gotovo isto. Oni su pretjerali u prisili, a mi u slobodi. Lijep je u našeg naroda običaj da u dobrim kućama djecu prihvaćaju kako bi ih othranili i odgojili kao paževe u neke vrsti plemićkoj školi. I kaže se da se gleda kao na nedoličnost i uvredu ako bi se nekog plemića odbilo. Sâm sam opazio (jer koliko ima kuća toliko ima i različitih načina 234

“Razbludnost je kao bijesna zvijer koja je puštena nakon što su je namučili lanci.” Tit Livije, XXIV, 4. 235 “Nedavno sam vidio jogunasta konja kako se silovito opire protiv svojih spona; a smirio se čim je osjetio kako su vođice popustile i opuštene uzde padoše na raspuštenu grivu.” Ovidije, Amores, III, iv, 13 (u prijevodu Tomislava Ladana).

148


i pravila) da visoke gospođe koje su htjele djevojkama iz svoje pratnje nametnuti stroža pravila nisu bile nimalo bolje sreće. U tome valja imati mjere; mnogo toga u njihovu ponašanju mora se prepustiti njihovu vlastitom rasuđivanju: jer, ovako ili onako, nema te stege koja bi ih mogla sa svih strana stegnuti. No, istina je da ona koja je zdrava i čitava izišla iz slobodnije škole nosi sa sobom mnogo više vjere i pouzdanja u sebe nego ona koja se sretno izvukla iz stroge, takorekuć zatvorske škole. Naši su očevi odgajali svoje kćeri na sramu i strahu (srca i želje su ostajali uvijek onakvima kakvi su i bili); a mi, mi zaista ne znamo što bismo o tome mislili. Tad se sjetimo sarmaćanskih žena236 kojima zakon nije dopuštao da legnu uz čovjeka ako u ratu nisu barem jednoga ubile. A meni, koji u svemu tome imam samo pravo slušati, meni je dovoljno ako me upitaju za savjet već prema povlasti što mi je daje moja dob. Ja im dakle savjetujem, jednako kao i svim muškarcima, neka budu uzdržljive, ali, ako je ovo naše vrijeme već toliko protiv toga, onda neka budu razborite i skromne. Jer, priča se o Aristipu237 kako je govorio mladićima koji su se crvenjeli od stida videći ga da ulazi u bludilište: “Grijeh je ne izlaziti, a ne ulaziti!”238 Onaj koji ne može očuvati čistu savjest, neka mu ona barem ime ne ukalja; ako mnogo i ne vrijedi, neka barem izgledom bude dobra. Ja odobravam postupnost i odugovlačenje u načinu kako nam udjeljuju svoje draži. Platon pokazuje239 da je u svim vrstama ljubavi onima koje se brane zabranjena svaka lakoća i brzopletost. U tome je jedna crta sladokusnosti, koju žene moraju prikriti svom svojom vještinom i nikad se ne podavati odjednom i uz mnogo buke. Prepuštajući se malo po 236

Herodot, IV, cxvii. Montaigne piše Sauromates (?). Aristip iz Kirene Stariji (]Ar?stippoV), grčki filozof iz IV-III. st. pr. Kr., učenik Sokratov i osnivač kirenske hedonističke škole. 238 Prema Diogenu Laerciju, Život Aristipov, IV, cxvii. 239 U Gozbi, str. 183 spomenutog francuskog prijevoda. 237

149


malo s redom i mjerom, one još bolje podgrijavaju našu želju i skrivaju svoju. Nek uvijek bježe pred nama, a kažem to i za one koje će se dati uloviti; bolje nas pobjeđuju bježeći, baš onako kao Skiti. Doista, prema zakonu koji im je priroda nametnula, nije na njima nešto htjeti i željeti; njihovo je da trpe, slušaju i pristaju. Zato ih je priroda obdarila snagom za sve to, a ta je snaga u nas muškaraca rijetka i nepouzdana; uvijek imaju svoje vrijeme, kako bi bile spremne u naše vrijeme: “pati natae”240. I dok je htjela241 da naši prohtjevi budu vidljivi uz jedan istaknuti znak, učinila je da njihovi budu unutarnji i skriveni, pa im je zato dala dijelove tijela koji se ne mogu iskazati i mogu služiti samo za primanje. Crte koje odgovaraju ovome što ću sad ispričati valja prepustiti onoj razuzdanoj slobodi što su je uživale Amazonke. Kad je Aleksandar prolazio kroz Hirkaniju242, došla je k njemu Talestris, kraljica Amazonki, s tri stotine žena oružnika; sve su bile dobro oboružane i jahale su na krasnim konjima, dok su glavninu velike vojske ostavile iza obližnjih gora. Tada mu je kraljica pred svima glasno rekla da ju je glas o njegovim pobjedama i njegovoj hrabrosti ponukao da ga dođe vidjeti i da mu ponudi svoju pomoć u njegovim budućim pothvatima; i, videći ga tako lijepa, mlada i snažna, da ga ona, koja je isto tako u svemu savršena, poziva da idu zajedno u postelju, kako bi se od najhrabrije žene na svijetu i od najhrabrijeg čovjeka među svim živim ljudima rodilo nešto što će biti veliko i nikad dosada viđeno. Aleksandar joj za sve ostalo zahvali i, da bi omogućio ispunjenje posljednjega što je tražila, zaustavi se na tom mjestu trinaest dana i to je vrijeme veselo proveo u slavlju koje je bilo upravo onakovo kako ga je tako hrabra vladarica zavrijedila. 240

“Rođene da podnose.” Seneka, Epistulae, 95. Tj. priroda. 242 Ovu je zgodu Montaigne mogao naći ili kod Diodora Sicilskoga, XVII, xvi. ili kod Kvinta Kurcija, Historiae Alexandri Magni Macedonis, VI, v. 241

150


Mi smo gotovo uvijek nepravedni suci ženskih djela, baš onako kao što one nepravedno sude o našima. Ja prihvaćam istinu i onda kada ide na moju štetu kao što je prihvaćam i kad je meni na korist. No, jedno strašno odstupanje od dobrog ponašanja njih goni da tako često mijenjaju mišljenje i sprečava ih da svoju naklonost zadrže prema bilo kojem biću, kao što se vidi da je bilo s onom Boginjom kojoj se pripisuje da je izmijenila toliko ljubavnika; ali, istina je da to ide protiv prirode ljubavi ako ta ljubav nije silovita, a protiv same silovitosti ako je postojana. A oni koji su zaprepašteni, koji se bune i traže uzrok te ženske bolesti kao nečega što je neprirodno i nevjerojatno, zar ti isti ne vide kako su upravo oni tako često njome ispunjeni i to bez ikakva straha i bez imalo čuđenja?! Možda bi još čudnije bilo vidjeti strast čvrsto upravljenu na nešto; to nije samo i isključivo tjelesna strast: ako su škrtost i častohleplje nezasitni, onda to isto vrijedi i za razbludnost. Ona nadživljuje svoju vlastitu zasićenost i ne možemo joj odrediti ni kraj ni trajno zadovoljstvo; ona uvijek ide i preko onoga što ima. S obzirom na to, možda bi se ženama moglo prije nego nama oprostiti njihovu nepostojanost, jer one mogu ne samo kao i mi navoditi sklonost prema mijenjanju i novome, a ta nam je sklonost zajednička, nego mogu osim toga, ali to bez nas, tvrditi da kupuju mačka u vreći243. (Ivana244, kraljica napuljska, dala je objesiti svog prvog muža Andreasa o rešetke svog prozora, i to s pomoću uzice od zlata i svile koju je sama satkala nakon što je ustanovila da u ispunjavanju bračnih dužnosti ni njegovo udo ni njegovo nastojanje ne odgovaraju onome što je očekivala s obzirom na 243

Francuski se izraz gotovo podudara s našim: qu’elles achetent chat en poche, a to znači da uzimaju muža ne poznavajući njegove vrijednosti. U Esejima, I, xlii (O nejednakosti među ljudima) Montaigne je već bio napomenuo da ljude cijenimo prema njihovim izvanjskim osobinama, dok na sasvim drugi način gledamo životinje kad ih kupujemo. 244 Ivana I. Anžuvinska (1326-1382), kraljica Napulja (1343-1382), kći Karla od Kalabrije i Margerite Valois, ubila je svog prvog muža Andriju Anžuvinca zvanog Andreasso.

151


njegovu stasitost, ljepotu, mladost i naočitost, pa se zbog toga smatrala teško prevarenom.245) Ukratko, žene pokušavaju dokazati da je djelovanje važnije od podnošenja, pa one, kao one koje podnose, uvijek mogu pružiti barem ono najnužnije, dok se s naše strane, kod aktivnog sudionika, može dogoditi i posve obrnuto, to jest da ne možemo ništa. Zbog tog je razloga Platon mudro u svojim zakonima246 odredio da suci kod odluke o odobrenju vjenčanja moraju mladiće vidjeti potpuno gole, dok su djevojke mogle biti gole samo do pasa. Kad žene dobro iskušaju koliko vrijedimo, možda nas neće smatrati vrijednima njihova izbora, experta latus, madidoque simillima loro Inguina, nec lassa stare coacta manu, Deserit imbelles thalamos247. Za pravo postignuće nije dovoljna samo dobra volja. Slabost i nemoć zakonito mogu razvrći brak: Et quaerendum aliunde foret nervosius illud, Quo posset zonam solvere virgineam248, a zašto i ne bi? I zašto ne bi tražila nekoga tko će biti prema njezinoj mjeri slobodniji u shvaćanju ljubavi i aktivniji kad je bude vodio, si blando nequeat superesse labori249. No, zar nije krajnja bezočnost donositi naše nedostatke i slabosti upravo na ono mjesto gdje se želimo svidjeti, gdje 245

Taj je podatak Montaigne našao u Lavardinovu djelu Histoire de Scanderbeg, fo 383. 246 Zakoni, XI, str. 925 spomenutog francuskog prijevoda. 247 “Ispipavajući ga i nalazeći samo premekani ud što se njezina ruka umorila nastojeći ga podići, ona najzad napušta ložnicu.” Marcijal, Epigr., VII, lvii, 3. 248 “Pa se tražio čovjek s mišićavijim onim / čim se razvezuje pâs djevice zà tili tren.” Katul, LXVII, 27 (prijevod Dubravka Škiljana). 249 “...poso da ugodni činiti može.” Vergilije, Georgike, III, 127 (prepjev Tome Maretića).

152


hoćemo biti na cijeni i želimo da nas se želi? Za ono malo što mi je sada preostalo, ad unum Mollis opus.250 ne bih htio dosađivati jednoj osobi koju moram u strahu poštovati: Fuge suspicari Cujus heu denum trepidavit aetas, Claudere lustrum251. Prirodi je moralo biti dovoljno što je te godine učinila jadnima i nevoljnima, a ne da ih još učini i smiješnima. Mrzim ga vidjeti kako zbog one mrvice kukavne snage, koja ga nakratko zagrije tri puta u tjedan dana, izigrava naoružana ratnika kao da pod trbuhom ima neku veliku i izvanrednu vatru: a to samo gori suha slama. I divi se tom tako pucketavom i živom plamenu upravo onda kad se oganj tako jadno gasi. Taj bi prohtjev morao pripadati samo cvijetu nabujale mladosti. Želite li se u to uvjeriti, podržite u sebi taj neumoran, pun i veličanstven žar koji je u vama i vidjet ćete kako će vas ostaviti na cjedilu nasred puta! Raskrstite s njim, jer on pripada nekoj nježnoj, neiskusnoj i nepametnoj mladosti koja još drhti i crveni se u strahu od pruta, Indum sanguineo veluti violaverit ostro Si quis ebur, vel mista rubent ubi lilia multa Alba rosa252. A tko bi, a da ne umre od srama, sutradan mogao dočekati jutro i podnijeti prijezir onih lijepih očiju koje sad znaju što je slabost i nemoć, 250

“kad mogu jedan jedini put.” Horacije, Epodae, XII, 15. “Ničega se ne plašite pred čovjekom koji je nažalost ispunio svoje deseto petoljeće!” Horacije, Ode, II, iv, 22. 252 “Žarko rumenilo njojzi niz obraz se razaspe vreli, / kao kad bjelokost netko obojiti grimizom želi / ili kad ljiljani bijeli med ružama crvenim cvatu.” Vergilije, Eneida, XII, 67 (prepjev Bratoljuba Klaića). 251

153


Et taciti fecere tamen convitia vultus253, jer on nije nikada osjetio zadovoljstvo i ponos da je te oči pobijedio i oborio snažno odradivši svoj posao u jednoj toliko očekivanoj i aktivnoj noći. Kad sam vidio da je neka žena bila nezadovoljna sa mnom, nisam odmah okrivio njezinu lakoću; naprotiv, odmah sam sâm sebe upitao ne bi li prije mogla za to okriviti moju prirodu. Istinabog, ona je sa mnom neuljudno postupila i nanijela mi pretešku254 uvredu, Si non longa satis, si non bene mentula crassa255 Nimirum sapiunt, videntque parvam Matronae quoque mentulam illibenter256. Svaki od dijelova mojega tijela jednako je važan kao bilo koji drugi za ono što jesam. A nema tog mojeg dijela koji bi me više činio mužem od upravo toga. A sliku o sebi dužan sam dati svekolikoj javnosti bez ikakva iskrivljavanja. Svekolika mudrost moje pouke leži u goloj istini, u slobodi i u njezinoj biti, dok se zbog pravih obveza moraju zanemariti ona sitna hinjena, svakodnevna i provincijalna pravila; ona mora biti u potpunosti prirodna, postojana, sveopća, a građanska pristojnost i sve ceremonije potekle su od nje, ali to su samo njezine izopačene i nezakonite kćeri. Imat ćemo zaista i mane svojeg izgleda kad budemo nosili i grijehe svoje biti. Kad prevladamo ove potonje, navalit ćemo na preostale, naravno, ako nađemo za shodno da se s njima uhvatimo ukoštac. Jer 253

“Ali je šutljivo lice ipak prekoravalo.” Ovidije, Amores, I, vii, 21 (prijevod Tomislava Ladana). 254 Montaigne se ovdje poslužio neuobičajenim superlativom od pridjeva enorme “golem, prevelik”, pa kaže enormissime. 255 “ako mi je priroda dala prekratkoga i mršavoga” 256 “gospođe imaju pravo kad poprijeko gledaju na tako jadno udo.” Stihovi su to iz Prijapskih pjesama (Carmina Priapea), VIII, i i iv. To je zbirka od osamdeset latinskih epigrama, većinom lascivnih pjesama, iz I. st. pr. Kr. Prvi od tih triju stihova početak je epigrama Veterum Poetarum Catalecta, a preostala dva su iz epigrama Ad Matrones iz iste zbirke.

154


neprestano vreba opasnost da sami sebi stvaramo nove obveze kako bismo opravdali svoj nemar prema onima koje nam priroda u dužnost postavlja i kako bismo ih poslije pomiješali. Da je tome tako, vidi se iz prigoda kad su lake pogreške teški grijesi, a teški su grijesi lake pogreške; ili kod narodâ kod kojih su zakoni pristojnosti i rjeđi i manje strogi, a prvotni i opći zakoni strože su poštovani, a tako velik broj tolikih obveza zaokuplja i zamara našu brigu, jer je čini slabijom i raspršuje ju na toliko strana. Briga oko manjih stvari odvraća nas od onih koje su najhitnije. Kako li samo tako površni ljudi idu tako lakim i primamljivim putem dok bi morali ići onim pravim! Sve te brige kojima se mi naplaćujemo lijepim riječima, mi zapravo njima ne plaćamo nego, naprotiv, uvećavamo svoj dug prema onom velikom sucu koji nam podvraća krpe i halje oko naših stidnih dijelova i ne ustručava se gledati nas kao od majke rođene, sve do naše intimne i najtajnije nečisti, a decentnost našeg prvotnog, djevičanskog stida imala bi samo tada smisla, ako bi mu mogla zabraniti to razotkrivanje. Napokon, onaj koji bi oslobodio svijet onog tako skrupuloznog i praznovjernog straha pred riječima, ne bi svijetu prouzročio neki veliki gubitak. Naš se život sastoji polovicu od ludosti, a polovicu od razboritosti. Onaj koji o njemu piše samo lijepo i s poštovanjem, preskače više od polovice257. Ja se pred sobom ne ispričavam, a kad bih to i činio, bilo bi to prije ispričavanje zbog mojeg ispričavanja nego zbog ičega drugoga. Ispričavam se nekim mišljenjima za koja držim da su brojem jača od onih koja ja branim. A njima ću reći i ovo (jer mi je želja udovoljiti svakome, iako je vrlo teško “esse unum hominem accommodatum ad tantam morum ac sermo257

Na ovom je mjestu prekrižen tekst: Moj predgovor pokazuje da se nisam toliko nadao. Najmudrije i najzdravije riječi starih pisaca osokolile su me jednako kao i prijam na koji je naišla moja prva zbirka. I tada sam se zaintačio hoteći probiti led. Ovo je mjesto u rukopisu djelomično oštećeno i nije ga moguće čitati.

155


num et voluntatum varietatem”258), neka ne krive baš mene zbog toga što puštam da govore priznati i kroz dugi niz stoljeća prihvaćeni autoriteti i neka mi zato što ne pišem u stihu ne uskrate odrješenje koje se podjeljuje čak i našim crkvenim velikodostojnicima259 i koje uživaju čak i oni u kojih je kresta najcrvenija260. Evo, iznijet ću dva primjera: Rimula, dispeream, ni monogramma tua est261. Ili ovaj Un vit d’amy la contente et bien traite.262 A što bi sve valjalo reći o mnogim drugima? Draga mi je suzdržljivost, ali ja nisam iz svoje glave izmislio ovu vrstu sablažnjiva govora. Priroda ga je izabrala za mene. Ja ga ne hvalim kao što ne hvalim ni sve one vrste govora koje su protivne prihvaćenim običajima; ali ga opravdavam i iz posebnih i općih razloga ublažujem tužbu kojoj je izvrgnut. Ali, nastavimo. Jednako se tako pitam odakle vam drskost da zlorabite taj vrhovni autoritet što ga prisvajate nad ženama koje vam na svoju štetu ugađaju? 258

“da se jedan čovjek prilagodi tako velikoj raznovrsnosti navika, govora i želja.” Ciceron, De petitione consulatus, XIV. 259 Montaigne pod “velikodostojnicima” misli na Théodorea de Bèzea, koji je nakon Calvinove smrti postao najslušaniji glasnogovornik reformirane crkve u Francuskoj i poglavito na Mellina de Saint-Gelaisa, ispovjednika Franje I. i Henrika II. Kao dvorski pjesnik Mellin je sa svojih vrlo slobodnih stihova bio u velikoj modi. Poznat je njegov rivalitet s mladim Ronsardom. Henri Estienne, pak, u svojoj se Apologiji za Herodota žestoko suprotstavio erotskoj poeziji Mellinovoj. 260 Misli na grimiznu boju biskupskog i kardinalskog ruha. 261 “Nek me nema ako je tvoja pukotinica drugo nego ravna crta.” Thédore de Bèze, Juvenilia, epigram Ad quandam. Poznato je da je Calvinov nasljednik morao spaliti sve svoje mladenačke spise kad se sav posvetio aktivnostima u korist reformirane crkve. 262 “Prijateljeva je kita zadovoljava i dobro joj čini.” To je posljednji stih u jednom rondeau što ga je Mellin de Saint-Gelais naslovio O jednoj svađi oko muških kita, što su je zapodjele četiri gospođe (Mellin de Saint-Gelais, Œuvres, str. 99 u izdanju iz 1574).

156


Si furtiva dedit nigra munuscula nocte263, i to tako da vi na sebe odmah preuzimate prava, strogost i bračni autoritet? Tu se radi o slobodnoj nagodbi: zašto je i vi ne uzmete onako kako vi hoćete da se i one nje drže? Nema zabrane kad su u pitanju dobrovoljne odluke. To se protivi prihvaćenoj formi; ali moram ipak priznati da sam se i ja u svoje doba bavio tim poslom, i to onoliko koliko njegova priroda to može podnijeti, a posao sam vodio isto tako savjesno kao i ostale poslove, a tome sam pridavao i nekakav izgled pravičnosti; ženama sam iskazivao onoliko ljubavi koliko sam i sâm osjećao, pa sam im prostodušno predstavio njezino opadanje, snagu i nastajanje, plimu i oseku. Čovjek se u tome ne ponaša uvijek jednako. Bio sam tako škrt na obećanjima da mislim kako sam više toga održao nego što sam obećao ili bio dužan. One su u tome vidjele vjernost koja im je znala poslužiti i u njihovoj nevjeri: mislim pritom na priznatu nevjeru koja se više puta ponavlja. Nikada s njima nisam prekidao sve dok sam do neke držao, pa bilo to i na najtanjoj niti; i kolikogod da su mi prilike dale, nikad nisam došao do prezira ili do mržnje; jer se u tim intimnim vezama, pa čak i kad se u njih stupi najbestidnijim dogovorom, uvijek osjećam dužnim da budem barem donekle dobrohotan. Ponekad sam iskazivao i srdžbu pa možda i neku neopravdanu nestrpljivost vidjevši sva ona njihova sitna lukavstva, ispade i rječkanja: jer, ja sam po svojoj naravi sklon naglim promjenama raspoloženja, a to često šteti mojim poslovima, mada je sve to u meni i lagano i kratko traje. A ako su htjele iskušati slobodu mojega suda, nisam se nikad pretvarao i dijelio im s visoka očinske savjete, niti sam ih bockao ondje gdje ih najviše peče. Ako sam im i pružio prili263

Katul, LXVIII, b 147. U Katulovu tekstu stoji: S ed furtiva dedit mir a munuscula nocte, pa zato prevodimo Montaigneov tekst: “Ako je milosti svoje krišom ukazala za jedne čudesne noći.” U Škiljanovu prijevodu distih je u cijelosti preveden ovako: “već je iz naručja samoga muža u čudesnoj noći / pobjegla, krišom da dâ ljubavi svoje mi dar”.

157


ku da se na mene žale, bilo je to najčešće zato što su naišle na neku ljubav koja je prema današnjim mjerilima glupo sitničava. Poštovao sam svoju riječ čak i u onim stvarima gdje bi me svatko od te obveze bio razriješio. Prije nego bi se predale, znale su zbog tobožnjeg dobrog glasa postavljati takve uvjete za koje su odmah podnosile da ih pobjednik pogazi. I više nego jednom sam znao radi njihove časti zatomiti svoj užitak kad je bio na najvrućoj točki; a kad me je razum vodio, dao sam im čak i oružje kojim će se protiv mene boriti, tako da su se, kad su se jednom dokraja predale, sigurnije i strože vodile prema mojim pravilima nego što bi se bile vodile prema svojim vlastitima. Koliko god mi je to bilo moguće, preuzimao sam na sebe rizik naših sastanaka da bih žene toga oslobodio; i naše sam ljubavne pustolovine uvijek vodio najtežim i najmanje očekivanim putovima kako bih bio što manje sumnjiv, a, po mojem sudu, i da bih lakše dopro do cilja. A to se najlakše postiže putovima koji su poznati, a svatko misli da su nepoznati. Ono čega se najmanje bojimo najmanje je i branjeno i čuvano: lakše se možete usuditi učiniti ono što nitko ni ne pomišlja da ćete se usuditi, pa to postaje lakim upravo zbog svoje teškoće. Nikad se čovjek, kad se je davao na taj posao, nije manje od mene brinuo o nekom rađanju264. Taj način ljubavi mora više odgovarati zakonitoj vezi, ali, kako je ona smiješna našim ljudima i kako ima malo učinka, tko to zna bolje od mene!? Uza sve to, nikad mi neće pasti na pamet da se zbog toga pokajem: ionako je sada sve to iza mojih leđa, pa nemam što izgubiti; me tabula sacer Votiva paries indicat uvida Suspendisse potenti Vestimenta maris Deo265. 264

Prekriženo: Želja za stvaranjem djece mora biti isključivo stvar bračne veze. 265 “Zavjetna slika što sam je objesio o zid Neptunova hrama pokazuje svima da sam tom bogu posvetio svoju odjeću još mokru od brodoloma.” Horacije, Odae, I, v, 3.

158


I zato je sad došlo vrijeme da se o svemu tome otvoreno govori. A ja bih svakome rekao: “Prijatelju dragi, ti sanjaš: u tvojim danima ljubav nema nikakva posla s vjernošću i čestitošću”, haec si tu postules Ratione certa facere, nihilo plus agas, Quam si des operam, ut cum ratione insanias266; i obrnuto, kad bih ja morao opet započeti, išao bih istim putem i istim koracima, pa ma kako mi to nekorisno moglo biti. Nesposobnost i glupost pohvalne su u nevrijednu djelu. I što god se više u tome odvajam od svojih suvremenika, tim se više približavam samome sebi. Osim toga, u taj se posao nikad nisam potpuno predavao; jest, bilo mi je ugodno, ali se nikad nisam zaboravio; čuvao sam u cijelosti ono malo razuma i moći rasuđivanja koje mi je priroda udijelila i za njihovu i za svoju korist; malo uzbuđenja da, ali nikakvog ludovanja. Vlastitu sam savjest ponekad opterećivao i to je išlo čak do razvrata i lakoumnosti, ali do nezahvalnosti, izdaje, zloće i okrutnosti nikada! Nisam zadovoljstvo u tom grijehu plaćao bilo kojom cijenom i zadovoljavao sam se samim njegovim stvarnim koštanjem: “Nullum intra se vitium est”267. Gotovo istom mjerom mrzim začahurenu i dremljivu dokonost kao i obuzetost mukotrpnim radom. Jedno me podbada, a drugo uspavljuje. Otvoreni rezovi nisu ništa manje teški od modrica, a ubodi oštra noža nisu manje bolni nego udarci tupim predmetom. U tom sam poslu i nagodbi, onda kad sam još bio za to sposoban, našao pravu sredinu između tih dviju krajnosti. Ljubav je jedno razbuđeno uzbuđenje, živahno i veselo; nisam njome bio ni pomućen ni utučen, ali bio sam zagrijan i sve više ljubavi žedan; i na tome se valja znati zaustaviti, jer ljubav šteti samo ludim ljudima. 266

“Misliti da je možeš podložiti pravilima, to je kao uzeti na sebe govoriti ludosti iz zdrave pameti.” Terencije, Eunuh, I, i, 16. 267 “Niti jedan grijeh nije grijeh sam za sebe.” Seneka, Epistulae, 95.

159


Jedan je mladić pitao filozofa Panetija268 priliči li se mudracu da bude zaljubljen. Ovaj mu je odvratio: “Pustimo mudraca, ali ti i ja koji nismo mudraci ne upuštajmo se u tako vrelu i silovitu stvar, koja nas čini robovima drugih, a u isti mah i prezrivim u našim vlastitim očima”269. I imao je pravo kad je govorio da ne valja nešto svoga što je tako nagle ćudi povjeriti jednoj duši koja nema snage da je primi, a time se odista protivimo Agesilajevoj riječi da razboritost i ljubav nikako ne mogu ići zajedno.270 To je uzaludno nastojanje, nepristojno, sramno i protuzakonito, ali, kad se provodi na ovaj način, mislim da je dobro po zdravlje i da može donekle razbuditi duh i mlohavo tijelo; a, da sam liječnik, propisao bih ga čovjeku svoje forme i svojeg položaja, spremnije i radije nego bilo koji drugi recept, kako bih ga razbudio i održao na snazi u njegovim godinama i tako mu što više odgodio učinke starosti. Dok smo još pred zidinama i dok nam bȉlo još uvijek kuca, Dum dova canities, dum prima et recta senectus, Dum superest Lachesi quod torqueat, et pedibus me Porto meis, nullo dextram subeunte bacillo271, potrebno nam je da budemo poticani i tu i tamo poškakljani kakvim ujedom uzbuđenja kao što je ovo o kojem govorim. Pogledajte samo koliko je ono dalo snage i radosti mudrom Anakreontu272. A Sokrat, kad je bio stariji nego ja danas, re268

Panetije (Pana?tioV), grčki filozof iz Linda na Rodu (II. st. pr. Kr.). Bio je stoik, a od 120. g. bio je i vođa škole i najvažniji predstavnik tzv. srednje stoe. Najpoznatija mu je rasprava O dužnosti (Per» toÍ kaJ)kontoV), slavna po Ciceronovoj preradi. 269 Anegdota je preuzeta iz Senekine Epistule 116. 270 Iz Plutarhova spisa Spartanske izreke. 271 “Dok mi se jedva javljaju prve sjèdine; dok moja još uvijek snažna starost tek što počinje, a Lahezi je ostalo još dosta pređe da je za mene prede; ja hodam na vlastitim nogama, a desnici mi nije potrebna pomoć štapa.” Juvenal, III, 26. 272 Vjerojatno tu Montaigne misli na prijevode Anakreontovih stihova što ih je objavio njegov suvremenik pjesnik Rémy Belleau (1528-1577), a koji su mu omogućili čitanje lakih oda grčkog liričara iz VI. st. pr. Kr.

160


kao je govoreći o voljenom biću: “Kad su nam se ramena dodirnula i kad sam svoju glavu naslonio na njezinu dok su nam oči bile uprte u knjigu, osjetio sam, ne lažem vam, nagli ubod u pleće kao da me neka životinja ujela i to me je kao mravci podilazilo punih pet dana i u srce mi ulazilo kao neprestana prevelika želja.”273 Dakle, jedan lagani dodir, slučajni susret pa bio to i dodir ramenom uspalit će i stubokom promijeniti ohlađenu i godinama osušenu dušu, i to dušu prvu među smrtnicima i jednu od najvećih! Ali, pobogu, zašto ne? Sokrat je bio čovjek i nešto drugo nije htio ni biti ni izgledati. Filozofija nije nikako neprijatelj prirodnih strasti, ali samo kad su umjerene, a traži od nas umjerenost, a ne bježanje od njih: samo je protiv nastranih i neprirodnih upravljena sva njezina snaga. Kaže nam da tjelesni prohtjevi ne smiju biti u duhu uvećavani i uvjerljivo nas opominje da ne potičemo svoju glad zasićenošću, da ne smijemo htjeti pretrpavati trbuh umjesto da ga samo ispunimo, da izbjegavamo svaki užitak koji nas vodi nestašici i svako jelo i piće koje nas čini gladnijima i žednijima. Jednako kao što nam u služenju ljubavi zapovijeda da za predmet užitka izaberemo samo ono biće koje će jednostavno zadovoljiti potrebe tijela, koje neće dirati dušu, jer se duša time ne smije baviti nego samo slijediti tijelo i pomagati mu. No, zar nemam pravo cijeniti da ti propisi, koji su po mom mišljenju i odveć strogi, vrijede za tijelo koje vrši svoju službu, a da je za oronulo tijelo kao i za istrošen želudac dopustivo da se hotimice malo podgrije i podržava kako bi mu se uz pomoć mašte povratilo tek i veselost, kad ga je samo izgubilo? Ne možemo li reći da dok nam traju ove zemaljske uze u nama nema ničega što bi bilo izrazito tjelesno i duhovno i da mi neopravdano razdiremo živa čovjeka; i da nam se čini kako bismo bolje učinili da se prema užicima barem jednako popustljivo odnosimo kao što to činimo kad je u pitanju bol? 273

Preuzeto iz Ksenofontove Gozbe (Sump@sion), IV, xxvii.

161


Ona je bila, primjerice, silovita sve do savršenstva u dušama svetaca dok su se izvrgavali pokori; naravno, tijelo je u tome imalo svoj udio zbog uske veze duše i tijela, a ipak je malog udjela imalo u samoj namjeni; zato se oni nisu zadovoljili time da tijelo samo pomaže ucviljenoj duši; oni su ga izlagali groznim mukama, i to tako da i tijelo i duša zajedno utope čovjeka u bol, koja će biti to više spasonosna što bude teža. Na sličan način, kad govorimo o tjelesnim slastima, nije li nepravedno njima ohladiti dušu i tvrditi da je na to valja prisiliti kao na neku ropsku obvezu ili nužnost? Prije će biti da je na njoj da ih podgrijava i potiče, da im se pridružuje i da ih oko sebe okuplja, jer u njezinim je rukama kormilo. A isto joj je tako, cijenim, zadaća da sa zadovoljstvima, koja su i njezina, nadahnjuje tijelo i u nj ubrizgava sav osjećaj koje ona zavređuju i da se brine da tijelu budu ugodna i korisna. Jer, razložno je kad kažu da tijelo ne smije udovoljavati svojim prohtjevima nauštrb duše; ali zašto onda nije isto tako razborito da duh ne smije zadovoljavati svoje nauštrb tijela? Osim ljubavi ne znam ni za jednu drugu strast koja bi me mogla održati na životu. Ono što bi škrtost, slavohleplje, svađe, parbe donijele drugima, koji kao ja nemaju određenog zanimanja, to bi meni ljubav donijela na mnogo ugodniji način: vratila bi mi vedar pogled, mjeru, ljubaznost prema drugima i brigu o sebi samome; učinila bi vedrijim moje držanje da ga one staračke grimase, oni odvratni i jadni pokreti ne počnu kvariti; opet bi me vratila zdravom i pametnom učenju s kojim bih postao i cjenjeniji i voljeniji, uklanjajući iz mog duha nevjericu u sebe i u njegovu svrhu i priljubljujući ga uza me; odvratila bi me od tisuću mučnih misli, od svakojake tuge i sjete u koje nas uvaljuje besposlenost u ovim godinama kao i naše načeto zdravlje; barem bi u snima zagrijala ovo malo krvi što je priroda hladnom ostavlja; podržala bi ovu klimavu glavu i oživila bi žile i snagu i radost duše ovom jadnom čovjeku koji nezadrživo korača prema svojem zalazu.

162


No, svjestan sam toga da je ljubav dobro koje se teško postiže. I svojom slabošću i dugim iskustvom naš je ukus postao zahtjevniji i izbirljiviji; što god više tražimo, manje dajemo; htjeli bismo više birati, a sve manje zavređujemo da nas se prihvati; kad znamo da smo takovi, postajemo sve manje smjeli i sve oprezniji; ništa nas ne može uvjeriti da nas se voli, jer dobro vidimo svoje stanje i nasuprot njega njezino. Gotovo da me je sram nalaziti se usred te raspupane i lijepe mladosti, Cujus in indomito constantior inguine nervus, Quam nova collibus arbor inhaeret274. Što bih ja išao pokazivati ovo svog jada usred tog veselja? Possint ut juvenes vesere fervidi, Multo non sine risu, Dilapsam in cineres facem?275 Snaga i pravo su na strani mladosti; prepustimo im mjesto, jer se tu više ne možemo održati. Ta raspupana ljepota ne dâ da njome upravljaju ovakve od starosti ukočene ruke i ne želi se upuštati u neke stvari samo zbog materijalnih razloga. Kao što je jedan stari filozof odgovorio jednome koji ga je zadirkivao što nije bio kadar osvojiti mlado djevojče za kojim je ludovao: “Prijatelju dragi, niti jedna mlada žena neće zagristi ovako zahrđalu udicu.”276 Ljubav je takav posao koji iziskuje obostrane sukladne odnose. Druga zadovoljstva koja nam se pružaju možemo platiti najraznovrsnijim nagradama; ali ovo se može uzvratiti samo istim novcem. I doista, u tim susretima zadovoljstvo što ga dajem slađe golica moju maštu nego ono koje zapravo osjećam. A u čovjeka koji osjeća zadovoljstvo samo u prima274

“Čija je tvrdoća veća nego u stabla što se uzdiže na brijegu.” Horacije, Epodae, XII, 19. 275 “Da ta rascvjetana mladost prasne u smijeh vidjevši kako se naša buktinja pretvorila u pepeo.” Horacije, Odae, IV, xiii, 26. 276 Prema Diogenu Laerciju, Život Bionov, IV, xlvii.

163


nju, a on sâm zadovoljstvo ne pruža, nema ničega što bi bilo plemenito; to govori o niskoj duši koja ostaje uvijek dužna i koja uživa u održavanju veza sa ženama kojima je na teret. Nema te ljepote ni draži ni tako intimne veze koju bi čestit čovjek mogao željeti uz takvu cijenu. Ako nam žene mogu ugoditi samo iz samilosti, mnogo mi je draže ne živjeti nego živjeti od milostinje. Htio bih imati pravo od njih tražiti onakvim stilom kao što sam vidio da se čini u Italiji: “Fate bene per voi”277 ili kao što je Kir znao hrabriti svoje vojnike: “Tko se voli nek me slijedi.”278 Netko će mi reći: “Držite se žena svojeg stanja i položaja, jer će vam društvo nekoga tko vam je jednak biti mnogo ugodnije.” O, kako je to glup i neukusan prijedlog! Nolo Barbam vellere mortuo leoni279. Ksenofont kao prigovor i optužbu protiv Menona navodi da je ovaj u svojim ljubavnim vezama uvijek imao posla s već ocvalim ženama.280 A ja više zadovoljstva nahodim kad vidim kako se u pravoj i slatkoj vezi nalaze dvije mlade ljepote, pa čak i onda kad to sebi dočaravam u mašti, nego da ja glumim drugoga u jednom žalosnom i nedoličnom mješanju. Prepuštam tu čudnovatu pohotu caru Galbi281, koji je uživao samo u tvrdom i starom mesu282, i onom drugom jadniku, O ego Dii faciant talem te cernere possim, Charaque mutatis oscula ferre comis, Amplectique meis corpus non pingue lacertis!283 277

“Učinite mi to sebe radi.” Talijanska izreka koju je Montaigne čuo za vrijeme svojega putovanja po Italiji. 278 Ksenofont, Kirov pohod, VII, i. 279 “Ne želim čupati bradu mrtvom lavu.” Marcijal, X, cx, 10. 280 Kirov pohod, II, vi, 15. 281 Servius Sulpicius Galba, rimski car (oko 5. pr. Kr.-69. n. e.). 282 Prema svjedočenju Svetonijevu, Život Galbin, XXII. 283 “O, da dadu bogovi da te u svom progonstvu mogu vidjeti onakvu kako sebi predstavljam tvoju sliku! Da mogu nježno cjelivati tvoju kosu

164


A među najodbojnije ružnoće ubrajam one vještačke ljepote koje se hoće na silu postići. Aimon284, mladić s otoka Hija, htijući najljepšim ukrasima doći do ljepote koju mu je priroda uskratila, pristupi filozofu Arkesilaju i upita ga može li se mudar čovjek zaljubiti: “Kako da ne, odvrati mu ovaj, samo da to ne bude neka našušurena i nakinđurena kao što je tvoja.” Uvjeren sam da je priznata ružnoća i priznata starost manje ružna i manje stara nego ona naslikana i vještački dotjerana. A mogu li ovo reći, a da me nitko ne ščepa za gušu? Cijenim da je pravo i prirodno doba za ljubav samo u godinama koje su vrlo blizu djetinjstvu, Quem si puellarum insereres choro, Mille sagaces falleret hospites Discrimen obscurum, solutis Crinibus ambiguoque vultu.285 A nimalo drugačije nije ni s ljepotom. Jer ona dob što je Homer produžuje sve dok se mladiću ne zasjeni obraz prvom bradom, nitko drugi nego sâm Platon286 kaže da rijetko ljepota i toliko traje. A poznat je razlog zbog kojega je sofist Dion one prve malje u mladićkoj dobi u šali nazivao Aristogitonom i Harmodijem287. Već u muževno doba mislim da ljubav nije na mjestu, a kako li je tek u starosti! Importunus enim transvolat aridas Quercus288. što su je jadi izbijelili i da mogu svojim rukama obujmiti tvoje omršavjelo tijelo.” Ovidije, Pisma s Ponta, I, iv, 49. 284 Prema Diogenu Laerciju, Život Arkesilajev, IV, xxxiv. 285 “Mladić koji bi, uveden u kolo mladih djevojaka, sa svojom lepršavom kosom i licem nedorečenih crta mogao i najpronicljivije oči u ljudi koji ga ne poznaju, prevariti o svom spolu.” Horacije, Odae, II, v, 21. 286 Protagora, str. 227 u izdanju iz 1546. 287 Prema Plutarhu, O ljubavi, XXXIV. Dion je prve dlake na bradi prozvao imenom te dvojice mladića ne samo zato što su ubili Hiparha, sina Pizistratova, nego i zbog njihove uzajamne ljubavi. I jedan i drugi su se bili tek zamomčili. 288 “Jer Amor se ne spušta na ogoljeli hrast.” Horacije, Odae, IV, xiii, 9.

165


A Margarita, kraljica navarska, sa svojeg ženskog gledišta produžuje znatno dulje te ženske prednosti propisujući da je trideseta godina ona dob kad žena mora zaboraviti ono lijepa, jer tad postaje dobra289. I što god ljubavi damo da kraće vlada našim životom, to je bolje za nas. Pa pogledajte samo kako ona to izgleda: kao obraz u mladića. A tko ne zna koliko taj mladić u svojoj školi izokreće sve naglavce? Učenje, vježbanje, ustaljen red, sve je to put prema nesposobnosti: tu vam novaci kraljuju. “Amor ordinem nescit.”290 Doduše, njezino napredovanje je privlačnije kad je pomiješano s nepažnjom i zapletima; greške i neuspjesi u nju unose uzbuđenje i daju joj nove draži; samo neka je snažna i neprestano žedna, pa uopće nije važno da bude promišljena. Pogledajte samo kako napreduje posrćući, hramajući i ludujući; a stavljamo je u okove kad njome upravljamo znanjem i pameću, a njezinu božansku slobodu podmećemo pod tešku prisilu kad dopuštamo da njome pokušaju upravljati ove dlakave i žuljevite ruke. Uostalom, često sam žene čuo kako opisuju ta ljubavna slaganja kao nešto što je posve duhovno i kako prezrivo gledaju na udio što ga naša osjetila u svemu tome imaju. Sve je ljubavi u tome podložno; ali mogu reći da sam često vidio da smo slabost ženskog duha opravdali prednošću njihove tjelesne ljepote; no, nikad nisam doživio da bi one za ljubav ljepote duha, pa ma kako taj duh bio sjajan i zreo, pružile ruku tijelu koje bi makar i malo počelo ići svom zalazu. Zašto niti jednoj nije palo na pamet da prihvati onu plemenitu sokratovsku zamjenu duh za tijelo, da svojim bedrima kupi jedan um te da tako bude oplođena u jednom filozofskom i duhovnom zagrljaju, a to je najviša visina do koje bi se ika289

Naime, u XXXV. noveli, IV. dana Heptamerona, Margarita kaže: “Kad navrše tridesetu, žene običavaju više ne očekivati da im kažu da su lijepe nego da su pametne.” 290 “Ljubav ne zna za pravila.” Sveti Jeronim u Pismu Kromatiju.

166


da mogla popeti? U svojim Zakonima Platon propisuje291 da se onome koji se u ratu proslavio nekim velikim i po državu korisnim činom ne može dok rat traje, bez obzira na njegovu ružnoću ili dob, uskratiti poljubac ili bilo koju drugu ljubavnu milost koju on od bilo koga zatraži. A to što Platon traži kao nagradu za vojničke zasluge, ne bi li se moglo dati i kao nagradu za druge vrijednosti? A zašto se niti jedna nije sjetila da se pred svojim družicama pohvali s jedne takove čedne ljubavi? Da, dobro sam rekao, čedne ljubavi, nam si quando ad prœlia ventum est, Ut quondam in stipulis magnus sine viribus ignis Incassum furit292. Grijesi što se već u misli gase nisu najgori. I, da završim ovo razlaganje koje mi se opako odužilo i poteklo iz mene kao bujica brbljarija, ali bujica koja je silovita i počesto štetna, Ut missum sponsi furtivo munere malum Procurrit casto virginis e gremio, Quod miserae oblitae molli sub veste locatum, Dum adventu matris prosilit, excutitur, Atque illud prono praeceps agitur decursu; Huic manat tristi conscius ore rubor293; tvrdim da su i muškarci i žene umiješeni iz istog tijesta; ako zanemarimo odgoj i običaje, razlika nije velika. Platon u svojoj državi i jedne i druge bez razlike poziva da se druže u učenju, vježbama, dužnostima i u svim poslovima 291

Zakoni, V, str. 595 u izdanju iz 1546. “...i borba l’ se zametne kada, / Kao u strnjiki vatra, usplàmtî, ali bez snage, / Sav mu je zaludan bijes.” Vergilije, Georgike, III, 98 (u prepjevu Tome Maretića). 293 “Kao što padne iz djevojčinih njȅdara čistih / poslan jabuke plod, ljubavni potajni dar, / što ga je istresla jadna kad se pojavi majka, / jer zaboravi na nj, smjestivši njega pod skût; / otkotrlja se jabuka hitro, a djevojci lice / rumeni oblije stid, nečiste savjesti znak.” Katul, LXV, 19 i d. (prijevod Dubravka Škiljana). 292

167


kako u ratu tako i u miru294; a filozof Antisten nije vidio nikakve razlike između njihove i naše kreposti295. Mnogo je lakše optužiti jedan spol nego opravdati drugi. To je ono što narod kaže: rugala se tava loncu... *****

294 295

Zakoni, V, str. 595 u izdanju iz 1546. Prema Diogenu Laerciju, Život Antistenov, VI, 12.

168

VI. poglavlje

O kolima

L

ako je dokazati da veliki pisci kad pišu o uzrocima stvari ne navode samo one koje drže istinitima nego i one za koje ne vjeruju da su takvi samo ako se u njima može naći nešto što je lijepo i što nas može izazivati. Govore pravo i korisno, ali i doista domišljato. Što je glavni uzrok i onako nikako ne možemo sigurno znati; zato gomilamo veliki broj njih ne bi li se onaj pravi našao među njima, namquam unam dicere causam Non satis est, verum plures, unde una tamen sit1. Upitat ćete me odakle nam taj običaj da nazdravljamo onome koji kihne? Dakle, mi proizvodimo tri vrste vjetrova: onaj koji nam odozdo izlazi je smrdljiv; onaj koji nam izlazi na usta kao da nam spotiče proždrlost; treća vrsta vjetra je kihanje; pa upravo zato što dolazi iz glave i ništa mu se ne može prigovoriti, mi ga tako čestito i dočekujemo. Nemojte 1

“A i kod drugijeh stvari tumačenje samo po jedno / Dostatno nije, već više, da jedno bar ispravno bude.” Lukrecije, De natura rerum, VI, 703 (prepjev Marka Tepeša).

169


se smijati toj domišljatosti; dugujemo je (barem tako kažu) samom Aristotelu2. Mislim da sam vidio kod Plutarha3 (koji među svim piscima što ih ja poznajem najbolje povezuje umjetnost i prirodu te prosudbu i znanje) da, kad tumači razlog zašto se putnicima na moru podiže želudac, kaže da im se to događa zbog straha, budući da je otkrio neki razlog pomoću kojega dokazuje da strah može izazvati takav učin. A ja, koji i te kako patim od morske bolesti, znam da se takvo tumačenje ne može odnositi na mene; i, to ne znam zato što bih imao kakav argument za to, nego znam iz nepobitnog vlastitog iskustva. A da i ne navodim ono što se obično kaže da se to isto događa i životinjama, a poglavito mladim praščićima, koji ni ne slute neku opasnost; a ni ono što mi je jedan znanac rekao o sebi: on je bio veoma sklon tome i kaže da mu je sila na povraćanje nestala dva ili tri puta kad ga je u velikoj oluji spopao grdan strah; a to je kao u onog starog pisca: “Pejus vexabar quam ut periculum mihi succurreret”4. Nikad se nisam bojao kad sam bio na vodi kao što nisam bio preplašen ni u drugim prilikama (a bilo ih je, i to opravdanih, ako je i sama smrt jedna od njih) koje bi me bile uzbudile ili učinile da izgubim glavu. Takva se prilika često javlja kad nam zakaže prosudba ili pak srce. Na sve pogibelji kojima sam bio izvrgnut gledao sam otvorenih očiju, slobodna, zdrava i nepomućena pogleda. A i za strah valja imati hrabrosti. To mi je nekada poslužilo da uskladim svoj bijeg i da ga izvedem kako treba, pa da bude, ako ne bez straha i iznenađenosti, a ono da mi barem glava ne bude ni ošamućena niti da izgubi vezu sa stvarnošću. Veliki duhovi idu mnogo dalje i gledaju na bijeg ne samo smirenim i zdravim nego čak i ponosnim pogledom. Uzmimo za primjer ono što Alkibijad pripovijeda o svom ratnom 2 3 4

Aristotel, O problemima, odjeljak XXXIII, pitanje 9. O problemima, XI. “Bio sam i odveć bolestan da bih mogao misliti na opasnost.” Seneka, Epistulae, 53.

170

VI. poglavlje – O kolima

drugu Sokratu5: “Zatekao sam njega i Laheza6 (kaže) nakon sloma naše vojske kad su bili među posljednjima koji su bježali; i gledao sam ga mirno i u sigurnosti, jer ja sam bio u sedlu na dobrom konju, a on je bio pješak, a jednako smo se tako i borili. Prvo što mi je upalo u oči bilo je koliko je on iskazivao prisutnosti duha i odlučnosti, za razliku od Laheza; divio sam se čvrstini njegova koraka, koji se nije nimalo razlikovao od njegova svakodnevnog hoda; pogled mu je bio miran i sve je oko sebe netremice gledao i prosuđivao što se okolo njega događa; gledao je čas jedne čas druge, svoje suborce i neprijatelje, i to na način koji je sokolio jedne i davao na znanje drugima da će skupo prodati svoju krv i život ako mu ga pokušaju ugroziti. Tako su se spasili: jer takve se ne napada i udara se na preplašene.” Eto, to vam je svjedočanstvo jednog velikog vojskovođe koji nas uči ono što neprestano pokušavamo: da nema ničega što bi nas toliko uvuklo u nevolju kao što je prevelika želja da se iz te nevolje izvučemo. “Quo timoris minus est, eo minus ferme periculi est.”7 Naš narod nema pravo kad kaže da se netko boji smrti kad hoće reći da na nju misli i da je predviđa. Oprez jednako odgovara onome što nas pogađa, bilo to dobro ili zlo. Gledati i procijeniti opasnost u neku je ruku obrnuto od toga da smo od nje zatečeni. Ja se ne osjećam dovoljno jakim da podnesem tu navalu i silinu osjećaja straha, a isto je tako i s ostalim silovitim osjećajima. Da me je to jednom pobijedilo i bacilo na zemlju, nikad više ne bih bio stao na svoje noge. Kad bi moja duša samo jednom izgubila tlo pod nogama, nitko je više ne bi mogao povratiti na pravo mjesto; kako god se opipavala i živo se i duboko ispitivala, nikako i nikada ne bi mogla zacijeliti i 5 6 7

Sjećanje na Platonovu Gozbu, str. 439 u izdanju iz 1546. Montaigne vrlo vjerno prevodi taj odlomak. Laches (L(chV), sin Melampov, atenski vođa u peloponeskom ratu; poginuo je 418. pr. Kr. u boju kod Mantineje. “Što se manje bojimo, manje se opasnosti izlažemo.” Tit Livije, XXII, 5.

171


ozdraviti ranu koja joj je jednom nanesena. Moja je sreća da me nijedna bolest dosada nije oborila. Svakom napadu koji me pogodi suprotstavljam se svim oružjem, tako da ako me prvi nadvlada, protiv drugoga se neću više imati čime braniti: neka na bilo kojem mjestu bujica probije moju branu i ja sam gotov i nepovratno tonem. Epikur kaže da mudar čovjek ne može nikad postati nepametnim. Ja bih radije rekao nešto upravo obrnuto od te misli: onaj koji je jednom bio lud, nikad više neće biti pametan. Bog nam šalje studen prema našoj odjeći, a meni daje muke prema sredstvima koja imam da ih mogu podnositi. Ako me je priroda s jedne strane razgolitila, s druge me je pokrila; ako mi je uskratila snagu, oboružala me je neosjetljivošću i jednim pravim ili možda i tupim shvaćanjem. Međutim, ono što ne mogu dugo podnositi (a još sam teže to u mladim danima podnosio) to su kola, nosiljka ili brod; i mrzim svaki drugi način kretanja osim na konju, bilo to u gradu ili na polju. Ali još manje podnosim nosiljku nego kola i, iz istog razloga, lakše mi pada oštar nemir na vodi, koji izaziva strah, nego kretanje na vodi po mirnu vremenu. Oni lagani trzaji vesala koji pokreću brod pod nama izazivaju u meni neko miješanje koje mi, ne znam kako, okreće i glavu i želudac, upravo onako kao što ne mogu izdržati da se stolac poda mnom pomiče. Kad nas jedro ili vodeni tok jednakomjerno nosi ili kad nas lađari ili konji po vodi potežu8, to mi neprekinuto pokretanje nimalo ne smeta: naprotiv, isprekidano me gibanje uznemiruje, a navlastito kad je ono dugo i polagano, ali ne bih znao sve to drugačije opisati. Liječnici su mi prepisali da moram stisnuti i čvrsto oviti ručnikom trbuh, ali ja to nisam ni pokušao učiniti budući da sam od malena naviknut da se protiv mana koje su u meni sâm borim i tako ih svladavam. 8

Kao što je to Montaigne doživio na Brenti pokraj Padove. Njegov tajnik u Dnevniku s puta... bilježi da je Montaigne lako podnosio kretanje po vodi uz konjsku vuču jer je vodeni tok bio equable et uniforme.

172


Da me memorija malo bolje služi, ne bih smatrao da je to traćenje vremena i ovdje bih iznio najrazličitije priče što nam ih povijest donosi o važnosti ratnih kola, različitih već prema stoljećima, prema narodima, koja su uvijek bila važna po svom učinu, a, čini mi se, i po potrebi; tako da je pravo čudo da je u naše vrijeme sve to palo u zaborav. Zato ću samo istaknuti da su se u novije doba, za vremena naših otaca, Ugri veoma korisno tim bojnim kolima poslužili u ratu protiv Turaka9; u svakim je kolima bio po jedan štitonoša i po jedan mušketir s velikim brojem poredanih spremnih i napunjenih arkebuza, a sve je to bilo pokrito kao u galeunima s nekoliko redova štitova10. Tri tisuće takvih bojnih kola tvorilo je prvu crtu njihova nastupanja, a nakon što bi topovi učinili svoje, jurnuli bi s njima naprijed i obasipali bi vatrom neprijatelja prije nego što bi on imao vremena vidjeti što će sve iskusiti, a to je predstavljalo ne baš malenu prednost. Ili bi se sjurili kolima na neprijateljske redove i probijajući ih otvarali sebi prolaz, a, osim svega toga, kolima su podupirali vlastite bokove na izloženijim mjestima kako bi njihove čete mogle napredovati, a isto su tako štitili utvrđenja koja je na brzinu valjalo utvrditi. U moje vrijeme na našim granicama jedan se plemić, koji je bio tako krupan da ga niti jedan konj nije mogao nositi, kad je htio riješiti neku zadjevicu, poslužio takvim kolima koja smo netom opisali i posrećilo mu se. No, pustimo ta bojna kola! Kraljevi iz naših najstarijih dinastija11 kretali su se kroz svoju državu na kolima što su ih vukla četiri vola. Marko Antonije je bio prvi koji se dao voziti po Rimu zajedno s jednom mladom glazbenicom12, i to u lavovskoj 9

Ova je anegdota preuzeta iz prijevoda Halkondilesova djela Histoire de la décadence de l’empire grec..., VII, vii. 10 Pavesade ili pavoisade su bili poredani štitovi (pavois) koji su s obje strane galije pokrivali veslače i branili ih od protivničke vatre. 11 Tj. Merovinzi, od Dagoberta do Pipina. Podatak je preuzet iz Du Haillantove Histoire des Rois de France, II. knjiga. 12 Bila je to Citerida (Cytheris), Antonijeva milosnica zbog koje je Ciceron podrugljivo nazvao Antonija Cytherius. Tu anegdotu nalazimo

173


zaprezi. I Heliogabal13 je učinio to isto nazivajući sebe Cibelom14, majkom bogova; njegova su kola vukli tigrovi jer je htio oponašati boga Bakha; ponekad bi dao upregnuti dva jelena, a drugom zgodom i četiri psa ili pak četiri gole drolje koje su ga kroz grad vukle gola golcata. Car je Firm15 uprezao u svoja kola goleme nojeve koji su bili tako brzi da se činilo kao da leti, a ne da se vozi u kolima. Neobičnost tih pronalazaka navodi me na jedno drugo domišljanje: naime, mislim da su vladari na taj način pokazivali kako su oni zapravo sitne duše i da ne znaju ono što zaista jesu, pa se upinju iskazati se kroz razbacivanje bogatstvima. To bi se još i moglo opravdati kad su u tuđem svijetu, ali među svojim podanicima, gdje vladar može sve što hoće, on pokušava iz svoje vlasti izvući najveće časti do kojih može doprijeti. Jednako tako mislim da se čovjeku plemenita roda ne priliči kojekako se pirlitati dok je među svojima jer njegova kuća, njegov način života i njegova kuhinja dovoljno o njemu govore. Savjet što ga Isokrat daje svom kralju16 čini mi se i te kako razboritim: “Neka bude veličajan u pokućstvu i oruđima jer je to trošak za nešto što traje i što će koristiti njegovim potomcima; a neka izbjegava svako trošenje za raskoš jer su to stvari koje vrlo brzo nestaju i iz uporabe i iz sjećanja.” Kad sam bio mlad, bilo mi je drago lijepo se odijevati – a drugih uresa nisam ni imao – i sve mi je lijepo stajalo; međukod Plutarha, Život Antonijev, III. Međutim, donose je i Ciceron u II. filipici, XXIV i Plinije Stariji (Nat. historia, VIII, xvi). Montaigne je najvjerojatnije sve te primjere našao kod kompilatora Petrusa Crinitusa, De Honesta disciplina, XVI, x. 13 Heliogabal, rimski car 218-222. 14 Cybele ili Cybebe (Kub=lh ili Kub)bh), prednjoazijska božica, obično nazivana “velika mati bogova”. 15 Firmus, berberski poglavica († oko 375). Podigao je 372 svoja plemena protiv Rimljana i proglasio se kraljem. Gonjen od Valentinijanovih četa objesio se da ne bi pao u ruke Rimljanima. 16 U govoru Nikoklu (PrÅV Nikokl=a), VI, xix.

174


tim, ima i takovih na kojima ruho kao da plače. Raspolažemo veoma vjernim izvješćima o skromnosti naših kraljeva kad su u pitanju bili oni sami ili pak njihovi darovi; bili su to kraljevi velikog ugleda, utjecaja i velike moći. Demosten se svim snagama borio protiv zakona svojega grada koji je odvajao iz državne riznice novac za velebne igre i svečanosti17; on je naprotiv htio da Atenjani svoju veličinu pokažu u što većem broju dobro opremljenih brodova i moćno naoružanih četa. I s pravom se optužuje Teofrasta zato što je u svojoj knjizi O bogatstvu zastupao protivno mišljenje i tvrdio da takovi troškovi predstavljaju pravi plod bogatstva.18 To su zadovoljstva koja odgovaraju samo najnižim slojevima, zadovoljstva koja nestaju iz sjećanja čim ih se čovjek zasiti i koja niti jedan razborit i ozbiljan čovjek ne može cijeniti. Prema mojem mišljenju taj bi se novac morao na kraljevskiji, ali i na korisniji, pravedniji i trajniji način trošiti za izgradnju luka, pristaništa, utvrda i zidina, velikih zdanja, crkava, bolnica, učilišta, za uređenje ulica i probijanje putova. U moje je vrijeme papa Grgur XIII. upravo na tim stvarima stekao besmrtnu slavu19, a djelo će naše kraljice Katarine20 kroz dugi niz godina govoriti o njoj prirođenoj širokogrudnosti i darežljivosti samo ako njezina sredstva budu dorasla njezinoj ljubavi. Sudbina mi je pripremila veliku žalost davši mi da vidim kako je gradnja Novog mosta u našem glavnom gradu prekinuta i tako mi 17

Aluzija na III. olintski govor (]OlunJiak@V g’), u kojemu Demosten poziva Atenjane da dadu što više na oružje. 18 Prema Ciceronu, De officiis, II, xvi, gdje se navodi i Aristotelova misao što neposredno slijedi. Poznato je da Mentor u Telemahu primjenjuje taj program za Salent. 19 U svom Dnevniku s puta u Italiju (Journal de voyage) Montaigne pripovijeda kako ga je 29. prosinca 1580. papa Grgur XIII. primio u audijenciju i govorio mu o svojim velikim planovima za gradnje u Rimu i u drugim mjestima. 20 Catherine de Médicis. Gradnja glasovitog pariškog mosta Pont-Neuf započeta je 1578, a prvi kamen je položio kralj Henrik III. Dovršen je tek 1608. za kralja Henrika IV.

175


oduzela svaku nadu da prije nego što umrem vidim kako ljudi njime prolaze. Osim svega toga, podanici, koji su promatrači tih trijumfa, misle da se tako pokazuje njihovo vlastito bogatstvo i da ih se slavi na tuđi račun. Jer narodi uvijek misle o kraljevima, jednako kao i mi o vlastitim slugama, da se moraju brinuti da nam pruže u izobilju sve što nam treba, ali da se nikako ne smije dirati u ono što njima pripada: zato je car Galba21, kad ga je za trpezom bila očarala svirka jednog glazbenika, naredio da mu donesu njegovu škrinjicu, a on je zatim iz nje uzeo punu šaku škuda i rekao: “Drž’, nije to javni novac nego moj vlastiti.” Zato se najčešće i događa da narod ima pravo i da svoje oči hrani onim što bi moralo hraniti njegov želudac. Zbog toga ni darežljivost iz kraljevskih ruku vladarima ne priliči, a na darežljivost bi obični puk više imao pravo biti darežljiv; jer, ako ćemo pravo, jedan kralj nema ništa što bi bilo samo njegovo, a čak i svoju osobnost duguje drugima. Pravda se ne dijeli pravnicima i ona je dobro onih kojima se sudi.22 Nikad onaj koji je viši nije viši za sebe samoga, nego za dobro onoga koji je niži, kao što ni liječnik ne služi samom sebi, nego služi bolesniku. Svaka služba, jednako kao i svako umijeće, postavlja svoju svrhu izvan sebe: “nulla ars in se versatur”23. A oni odgojitelji vladarske djece koji se diče time da će im usaditi tu vrlinu širokogrudnosti i koji tu djecu uče da nikad ništa ne odbijaju i da ništa ne cijene tako ispravnim kao ono što će sama darivati (a vidio sam da je takvo naučavanje u ovom našem vremenu na visokoj cijeni), ili se brinu više za svoju korist nego za gospodarovu ili slabo razumiju ono što govore. Ništa nije lakše nego učiti darežljivosti onoga koji se može svime razbacivati koliko ga volja, i to uvijek na šte21 22

23

Prema Plutarhovu Životu Galbinom, V. Sjećanje na I. knjigu Platonove Republike. Iste će pouke prihvatiti i Ciceron. “Niti jedna se umjetnost ne vrti oko sebe same.” Ciceron, De finibus

176


tu drugih. A budući da se darežljivost ne cijeni prema mjeri samoga dara, nego prema mjeri onoga što može onaj koji dariva, u tako moćnim rukama ona gubi svaki smisao. I ta djeca postaju rasipnicima prije nego što postanu darežljivima. Zato darežljivost u usporedbi s drugim kraljevskim vrlinama zavređuje slabu preporuku i jedina je koja se slaže sa samom tiranijom, kako je govorio tiranin Dionizije24. Ja bih to kraljevsko dijete radije poučio ovim stihom starog težaka iz Antike: té ceir» de¼ spe?rein, £llû m± Él& tñ qulάkñ25

da onaj koji se dobroj žetvi nada, mora sijati rukom, a ne istresati sjeme iz vreće (sjeme valja po zemlji posipati, a ne prosipati); a kad mora davati ili, bolje reći, plaćati i namirivati tolikim ljudima koji su ga služili, mora biti pošten i razborit u svojem dijeljenju. Ako vladar u svom davanju nema obzira ni mjere, onda više volim da je škrt. Mislim da je glavna kraljevska vrlina pravednost, a među svim oblicima pravde najviše kraljeve odlikuje ona koja ide uz pravu darežljivost; jer oni su tu vrlinu povezali uza svoju službu, dok svugdje drugo pravdu dijele uz tuđe posredstvo. Prekomjerna darežljivost slabo je sredstvo ako njim hoće osvojiti ljubav i dobrohotnost naroda jer to ljude više odbija nego privlači: “Quo in plures usus sis, minus in multos uti possis. Quid autem est stultius quam quod libenter facias, curare ut id diutius facere non possis?”26 A ako si darežljiv ne gledajući na zasluge, tada dar nanosi sramotu onome koji ga pri24

Plutarh, Izreke kraljeva i vojskovođa. Taj će stih Montaigne prevesti u sljedećem retku. Napisala ga je Korina (K@rinna), grčka pjesnikinja iz Tanagre u Beotiji. Njezinim je imenom Ovidije nazvao voljenu ženu u svojim pjesmama. Stih je bio zapisan na rubu jedne stranice u djelu Justusa Lipsiusa De amphitheatro (pogl. VII i X), kojim se Montaigne dijelom inspirirao u pisanju ovog eseja. 26 “Što si je više provodio, tim ćeš je manje moći provoditi. Ima li veće ludosti nego kad se uvališ u to da dugo ne možeš činiti ono što si sa zadovoljstvom činio?” Ciceron, De officiis, II, xv. 25

177


ma i prima se nevoljko. Mnogi su tirani bili žrtvovani gnjevu naroda upravo zahvaljujući rukama onih koje su nepravedno podigli na visok položaj jer takva vrsta ljudi misli da će osigurati posjedovanje nepravedno stečenih dobara budu li iskazivali prijezir i mržnju prema onima od kojih su ih primili i tako se u tome priključuju općem mišljenju. Podanici vladara koji je pretjeran u davanjima postaju pretjerani u svojim traženjima; oni se ne vode razborom nego primjerom. Često je mnogo razloga da se crvenimo zbog svoje bestidnosti. Po pravdi smo preplaćeni kad nagrada odgovara našoj službi, ali zar ništa ne dugujemo po prirodnoj obvezi svom vladaru? Ako on ponese sve naše troškove, već je mnogo učinio; bilo je dovoljno da nam on samo pomogne; onaj višak u tome nazivamo dobročinstvom, a dobročinstvo se ne može iznuditi jer darežljivost je nešto što se slobodno čini27. Kad bi išlo po našemu, nikad nam ne bi bilo dosta; ono što je primljeno nikad ne stavljamo u račun; i darežljivost nam je draga samo u budućem vremenu: i zato, što se neki vladar više iscrpljuje u davanju, tim se više osiromašuje u prijateljima. Kako bi on mogao zadovoljiti svu onu nezasitnost koja to više raste što joj se više udovoljava? Onaj koji svoju misao upravlja na uzimanje, ne misli više na ono što je uzeo. Ništa nije toliko svojstveno pohlepi kao nezahvalnost.28 A Kirov će primjer ovdje vrlo dobro poslužiti kraljevima našeg vremena kao kamen kušnik da vide jesu li njihovi darovi dobro ili loše podijeljeni, a izvrsno će im pokazati kako ih je taj car sretnije dijelio nego što to oni čine. Zbog toga su prinuđeni posuđivati od nepoznatih podanika i to prije od onih kojima su nanijeli zlo nego od onih kojima su činili dobro; a kod takvih pomaganja jedino je ime ono što ništa ne košta. Krez 27

Montaigne se u ovom eseju neprestano služi riječju liberalité “podašnost, darežljivost”, pa zato može reći “jer sama riječ liberalité zvoni kao liberté” (sloboda). 28 Seneka, Epistulae, 73.

178


je Kiru predbacivao njegovo dijeljenje šakom i kapom i izračunavao koliko bi mu blago bilo veće da je bio malo manje široke ruke. Tada ga je obuzela volja da vidi je li njegova širokogrudnost bila na mjestu pa je poslao glasnike svim velikašima svoje države, koje je posebno bio nagradio i svakoga je od njih zamolio da mu u jednoj njegovoj potrebi pomognu novcem koliko budu mogli i da ga o tome pismeno obavijeste. Kad su sve te listine bile donesene pred njega, ustanovio je da su svi njegovi prijatelji smatrali kako nije dovoljno da mu pošalju onoliko koliko su od njega primili, pa su tome dodavali još mnogo od svoga bogatstva tako da je nakraju ta svota premašivala sve Krezove račune. Tada Kir rekne Krezu: “Ja ne volim ništa manje blago i bogatstvo nego drugi vladari, ali ja s tim blagom promišljenije postupam. Vidiš kako sam uz mali ulog od toliko prijatelja skupio neprocjenjivo blago i kako su mi oni vjerniji rizničari nego što bi to bili plaćeni činovnici bez ikakvih obveza i bez imalo ljubavi prema meni; vidiš da je ovako moje blago bilo bolje uloženo nego da sam ga skupljao u škrinjama jer bi tada bilo na mene navuklo mržnju, zavist i prijezir drugih vladara.”29 Rimski su carevi nastojali naći opravdanje pretjeranosti svih njihovih igara i javnih okupljanja u tome što je njihov autoritet tobože ovisio o volji rimskoga naroda, koji je od najstarijih vremena bio naviknut da mu se podilazi tom vrstom igara i pretjeranih zabava. No, ispočetka su pojedini građani bili oni koji su uveli taj običaj obilatog i veličajnog nagrađivanja svojih sugrađana i prijatelja, i to iz vlastita džepa, ali sve je dobilo drugačiji okus kad su ih gospodari počeli oponašati. “Pecuniarum translatio a justis dominis ad alienos nod debet liberalis videri.”30 A kad je kralj Filip doznao da njegov sin pokušava darovima pridobiti Macedonce, u pismu ga je ova29 30

Ksenofont, Kirov pohod, VIII, ii. “Uzimati novac od zakonitih vlasnika da bi se davao drugima ne smije se smatrati velikodušnošću.” Ciceron, De officiis, I, xiv.

179


ko prekorio: “Što, zar ti želiš da tvoji podanici u tebi vide blagajnika, a ne svog kralja? Želiš ih za sebe pridobiti? Privuci ih dobročinstvima svojeg srca, a ne novcem iz svoje riznice.”31 Zasigurno je bilo lijepo, kao što je činio car Prob, donijeti i posaditi velik broj razgranatih i zelenih stabala oko arene i tako dočarati sjenovitu i simetrično poredanu šumu, a prvog dana tu ubaciti tisuće nojeva, tisuće jelena, tisuće divljih svinja i tisuće srndaća te pustiti narod da sve to uništi; a sutradan pred očima tog istog naroda pobiti sto velikih lavova, sto leoparda i tri stotine medvjeda, da bi se trećeg dana tu do smrti borilo tri stotine parova gladijatora.32 Isto tako je bilo lijepo vidjeti one goleme amfiteatre33 izvana obložene mramorom, ukrašene kipovima i reljefima, dok im se unutrašnjost sjajila skupocjenim ornamentima, Baltheus en gemmis, en illita porticus auro;34 a sve su strane tog ogromnog prostora od vrha do dna ispunjene sa šezdeset ili osamdeset redova sjedala isto tako od mramora prekritog pločama, exeat, inquit Si pudor est, et de pulvino surgat equestri, Cujus res legi non sufficit;35 gdje se može poredati sto tisuća ljudi koji će udobno sjediti; a onaj prostor na dnu gdje se igre izvode trebalo je najprije umjetnički izgraditi pa dočarati procjepe i pukotine koje će predstavljati špilje iz kojih kuljaju zvijeri određene za predstavu; a zatim sve to prekriti dubokim morem iz kojega izra31

Prema istom Ciceronovu djelu, pogl. XV. Opis je preuzet iz Crinitusova djela De honesta disciplina, XII, vii. 33 U opisivanju arena i gladijatorskih borbi Montaigne se oslanjao na već spomenuto djelo Justusa Lipsiusa De amphitheatro, pogl. VII i X. 34 “Uokolo je sve sjalo od dragog kamenja, a trijem je blještao zlatom.” Kalpurnije, Ekloge, VII, xlvii. Titus Calpurnius Siculus je rimski pjesnik iz I. stoljeća, pisac pastirskih pjesama. 35 “Nek se gubi odavde, povikne, ako je u njemu i trunke srama i nek ustane s mjesta određenog za vitezove, on koji ni porez po zakonu ne mora platiti!” Juvenal, Satire, III, 153. 32

180


njaju morska čudovišta, na kojem plove naoružani brodovi kako bi se prikazala pomorska bitka; a treće, trebalo je to opet izravnati i osušiti za borbe gladijatora; i za četvrti prizor trebalo je sve presvući cinoberom u zrnu i storaksom umjesto pijeska kako bi se upriličila svečana gozba za to nebrojeno mnoštvo, a to je bio posljednji čin u jednom jedinom danu;36 quoties nos descendentis arenae Vidimus in partes, ruptaque voragine terrae Emersisse feras, et iisdem saepe latebris Aurea cum croceo creverunt arbuta libro... Nec solum nobis silvestria cernere monstra Contigit, aequoreos ego cum certantibus ursis Spectavi vitulos, et equorum nomine dignum, Sed deforme pecus.37 Kadšto su znali postići da tu iskrsne neko visoko brdo obraslo voćnjacima i lisnatim drvećem, a s vrha mu tekao potok kao iz živa izvora, a katkada je tu plovio velik brod koji bi se otvorio i iz svoje utrobe izrigao četiri ili pet stotina životinja za borbu, a zatim bi se bez ičije pomoći opet zatvorio i nestao. Drugi bi put iz dna arene puštali jake mlazove vode koji su se dizali uvis i tako polijevali i osvježavali mirisima to neizbrojivo mnoštvo. Za zaštitu od nevremena pokrivali su taj veliki prostor šatorskim krilima čas od grimiza izvezenog iglom, a čas od raznobojne svile te su ih razapinjali i za čas skupljali kako bi im se svidjelo: Quamvis non modico caleant spectacula sole Vela reducuntur, cum venit Hermogenes38. 36 37

38

Sve iz spomenutog djela J. Lipsiusa. “Koliko li smo puta vidjeli kako dio arene tone i iz razjapljenog ponora navaljuje sva sila divljih zvijeri usred prave šume zlatnih stabala sa šafranovom žutom korom! Ne samo da sam u našim amfiteatrima vidio šumske zvijeri nego sam vidio i tuljane usred borbi medvjedâ i ogavna stada morskih konja.” Kalpurnije, Ekloge, VII, lxiv. “Iako žarko sunce žeže po kazalištu, skupljali bi platna čim bi se Hermogen pojavio.” Marcijal, XII, xxix, 15.

181


A mreže, koje su postavljali pred mnoštvo da ga obrane od razjarenih zvijeri, bile su protkane zlatom: auro quoque torta refulgent Retia.39 Ako ima nečeg što se može opravdati u toj pretjeranoj raskošnosti, onda je to sva ona domišljatost i novìna, ali nikako rastrošnost. Čak se iz tih provala taštine može otkriti kako su ta stoljeća bila plodna duhovima drugačijim od ovih naših. To je ona vrsta plodnosti kao i u drugim proizvodima prirode. Naravno, to ne znači da bismo mogli reći da je priroda tada iskazala svu svoju snagu. Mi ne koračamo naprijed, nego se samo vrtimo u krug. Šetamo se po tragovima naših koraka. Bojim se da je naša moć spoznaje slaba u svakom pogledu; ne vidimo mnogo pred sobom, još manje unatrag. Naše znanje malo toga obuhvaća i kratka je vijeka, i što se tiče vremena i u pogledu materije: Vixere fortes ante Agamemnona Multi, sed omnes illachrimabiles Urgentur ignotique longa Nocte40. Et supera bellum Trojanum et funera Trojae, Multi alias alii quoque res cecinere poetae.41 A Solonovo pripovijedanje o onome što je doznao od egipatskih svećenika o dugovječnosti njihove države i o načinu kako primati i zapamtiti povijesti stranih zemalja ne čini mi 39

“A i mreže su se sjajile od zlata kojim su bile protkane.” Kalpurnije, Ekloge, VII, 53, prema navođenju Justusa Lipsiusa (De amphiteatro, 12). 40 “Bilo je junaka i prije Agamemnona, ali mi ih ne oplakujemo i gluha ih noć nama skriva.” Horacije, Odae, IV, ix, 25. 41 “[Zašto i drugi o drugim ne pjevahu pjesnici djel’ma] / Junačkim prije još propasti Troje i tebanskog rata?” Lukrecije, De natura rerum, V, 326 (u prepjevu M. Tepeša). Montaigneov je citat donekle netočan: umjesto Trojanum moralo bi stajati Thebanum.

182


se da imalo proturječi mojem razmišljanju. “Si interminatum in omnes partes magnitutinem regionum videremus et temporum, in quam se injiciens animus et intendens ita late longeque peregrinatur ut nullam oram ultimi videat in qua possit insistere: in hac immensitate infinita vis innumerabilium appareret formarum.”42 Kad bi sve ono što je iz prošlosti došlo do nas bilo istinito i kad bi to netko znao, sve bi to bilo manje nego ništa u usporedbi s onim što mi ne znamo. Pa čak i ova slika svijeta koji teče dok smo mi na njemu, kako li samo ona govori o krhkosti i kratkom vidu i onih najradoznalijih! Ne samo o posebnim događajima, koje sreća često čini važnima i primjernima, nego i o stanju velikih država i naroda, nama je stotinu puta više pobjeglo nego što je doprlo do našega znanja. Snebivamo se od čuda zbog toga što smo izmislili ovakvo topništvo, ovakvo tiskanje knjiga, a drugi su ljudi na drugom kraju zemlje u Kini sve to poznavali tisuću godina prije nas. Kad bismo vidjeli toliko svijeta koliko ga ne vidimo, vjerojatno bismo zapazili neprestano množenje i kretanje oblikâ. Nema ničega što bi bilo jedinstveno i rijetko kad je riječ o prirodi, ali i te kako ima kad govorimo o našem znanju koje nije ništa drugo do li neki kukavan temelj naših pravila, temelj koji nam gotovo uvijek pokazuje vrlo iskrivljenu sliku stvari. Kao što mi danas zaključujemo o dotrajalosti i zalazu svijeta s pomoću argumenata što ih izvlačimo iz vlastite slabosti i propadanja, 42

Citat iz Cicerona, De natura deorum, I, xx, koji je Montaigne znatno izmijenio za potrebe svog razmišljanja pa je dodao et temporum, a vis innumerabilium volitat atomorum zamijenio sa vis innumerabilium appareret formarum... Daniel Nečas Hraste za to Ciceronovo mjesto donosi ovakav prijevod: “...ako biste vidjeli veličinu prostora, neizmjernu i beskonačnu na sve strane, na koju kad se naš duh usmjeri i usredotoči, putuje u takve daljine i prostranstva da ne vidi nikakvu krajnju obalu na koju bi mogao stati. U toj dakle neizmjernoj širini, daljini i visini lebdi beskonačno mnoštvo bezbrojnih atoma, [među kojima je prazan prostor, ali ipak su spojeni i nižu se, prianjajući jedan uz druge].”

183


Jamque adeo affecta est aetas, affectaque tellus;43 a isto je tako isprazno sudio onaj o svom rođenju i mladosti zbog snage što ju je vidio u duhovima svog vremena, koje obiluje novìnama i pronalascima različitih umijeća: Verum, ut opinor, habet novitatem summa, recensque Natura est mundi, neque pridem exordia cœpit: Quare etiam quaedam nunc artes expoliuntur, Nunc etiam augescunt, nunc addita navigiis sunt Multa...44 Naš je svijet upravo otkrio jedan drugi svijet45 (a tko nam kaže da je to posljednji od njegove braće kad ni svi demoni, ni Sibile, pa ni mi sami nismo sve do sada za taj novi svijet znali?), ništa manje velik, dobro nastanjen i isto toliko snažan kao i ovaj stari, no ipak toliko nov i toliko mlađahan da ga još moraju učiti sricati A B C; nema tome ni pedeset godina da nije poznavao ni slova, ni težine, ni mjere, ni odjeću, ni žitarice, ni vinovu lozu. Bio je još uvijek gol golcat u krilu svoje roditeljice i živio je samo od sise svoje hraniteljice. Kad bi zaključak o zalazu našeg svijeta bio isto tako kriv kao i onaj pjesnikov o mladosti njegovoga46, taj bi drugi svijet morao stupiti na svjetlo onog dana kad za naš svijet više toga svjetla ne bude. Svijet će biti kao uzet čovjek: jedan će biti obamrlih uda, a drugi u punoj snazi. 43

“Naše je doba već posve iznemoglo, tako da Zemlja / Može iscrpljena [jedva još omanja stvarati bića].” Lukrecije, De natura rerum, II, 1150. 44 “Ali meni se čini da svijet taj mladjan je jošte, / Nedavno on da je nasto, a ne u davna vremena. / Zato se istom još sada dotjeruju umještva neka, / Istom umnažaju sad se; brodogradnji dodaje sad se / Novoga mnogo...” Lukrecije, De natura rerum, V, 330 i d. (prepjev Marka Tepeša). 45 Aluzija na otkriće Novoga svijeta. Već smo imali prilike vidjeti koliko se Montaigne zanimao za te nove zemlje; usp. XXXI. esej I. knjige, gdje, govoreći o ljudožderima, postavlja isto pitanje koje će i sada postaviti. 46 Misli na Lukrecija kojeg je maločas citirao.

184


Doista mislim da smo mu mi pospješili zalaz i propast svojim otrovom i da smo mu skupo prodali svoja domišljanja i svoja umijeća. Svijet je bio kao dijete: međutim, mi smo ga šibom natjerali na svoju odgojnu stegu prednošću svojih vrijednosti i prirodnih snaga, a nismo ga pridobili vlastitom pravdom i dobrotom niti ga sebi podložili vlastitom velikodušnošću. Najveći dio njihovih odgovora i pregovora što su se s njima vodili pokazuju da oni nisu nimalo zaostajali za nama ni u bistrini duha ni u sposobnostima. Neviđena veličanstvenost gradova kao što su bili Kusko i Meksiko i, među mnogim sličnim stvarima, vrtovi tog kralja47 gdje su sva stabla, plodovi i najmanje travčice prema redu i veličini bili kao u prirodi predstavljeni u zlatu; jednako kao što se u njegovoj radnoj sobi moglo vidjeti sve životinje koje su se rađale u njegovoj državi i u njegovim morima; a veličajna ljepota njihovih radova u dragom kamenju, u perju, u pamuku, u slikama pokazuje da nisu za nama zaostajali ni u vještinama svakojake radinosti. No, što se tiče straha pred Bogom, poštivanja zakonâ, dobrote, širokogrudnosti, čestitosti, iskrenosti, izvrsno nam je pokazao da svega toga u nas nema koliko u njih; ta ih je prednost upropastila, prodali su se i sami sebe iznevjerili. U pogledu srca i hrabrosti, postojanosti, odlučnosti u boli, gladi i pred smrću, ne bih se nimalo ustručavao suprotstaviti primjere što ih kod njih nahodim najglasovitijim primjerima iz starog doba o kojima se sjećanje sačuvalo s ove strane mora. Jer, pomislite samo na one koji su ih podjarmili, na sve lukavštine i izigravanja kojima su se poslužili da ih prevare, pa na opravdano čuđenje što je tim narodima zavladalo kad su tako neočekivano pred njih banuli ti bradati ljudi, toliko različiti i jezikom i vjerom, oblikom i držanjem, i to 47

Montaigne misli na kraljevstvo Inka, a sve navedene podatke, kao i uvijek kad govori o Novom svijetu, crpi iz francuskog prijevoda djela Historia de las Indias Francisca Lópeza de Gómare (1510-1560).

185


iz nekog toliko udaljenog kraja gdje nisu ni mogli pomisliti da ima bilo kakvog ljudskog naselja, a ti su čudnovati ljudi jahali na velikim nepoznatim grdosijama i išli protiv njih koji nikad nisu vidjeli ne samo konja nego ni ikakvu životinju koja bi bila obučena da nosi čovjeka ili bilo koji drugi teret; vidjeli su na njima neku tvrdu i blješteću kožu, a oni su u zamjenu za čudo svjetlucanja jednog noža ili zrcala bili spremni dati čitavo bogatstvo u zlatu i dragom kamenju; u tih priprostih ljudi nije bilo ni znanja ni sredstva kojim bi probili naš čelik; dodajte svemu tome sve one munje i gromove što su ih rigali naši topovi i kremenjače, koji bi bili prenerazili i jednog Cezara da ga je sve to zateklo bez iskustva; a ovdje su na drugoj strani stajali samo goli ljudi koji su u svojim pronalascima bili tek došli do neke bijedne pamučne krpice, bez drugog oružja osim nešto lukova, kamenja, toljaga i drvenih štitova; ti su narodi bili iznenađeni, tobože u dobroj vjeri i prijateljstvu, obuzeti znatiželjom da vide toliko čudnovate i nepoznate stvari; pa zato opet kažem: oduzmite zavojevačima tu golemu nejednakost između dviju strana i oduzeli ste svaku priliku da se hvastaju nekakvim pobjedama. Kad gledam tu neukrotivu gorljivost s kojom se tolike tisuće ljudi, žena i djece suočavaju i bore se s neizbježnim opasnostima za obranu svojih bogova; tu plemenitu upornost u podnošenju najvećih nevolja, zala pa i same smrti radije nego da se pokore gospodstvu onih koji su ih tako sramno prevarili, a mnogi se među njima, kad su jednom uhićeni, radije odlučuju na propast od gladi i neuzimanja hrane, nego da prihvate život iz ruku svojih neprijatelja48 koje su bile toli48

Već spomenuti López de Gómara navodi da su se Indijanci radije hranili psima, magarcima i svim mogućim strvinama nego prihvatili hranu što su im je nudili Španjolci. No, ako i osuđuje neke zločine pobjednikâ i njihovu okrutnost, španjolski povjesničar nikako ne osuđuje samu conquistu. Ako Montaigneov protest nije u svom vremenu jedini, on je svakako veoma rijedak u XVI. stoljeću. Poneki glas koji se diže protiv osvajača naći ćemo kod francuskog filozofa i ekonomista

186


ko podlo i bestidno pobjedničke, dolazim do ovog zaključka: da su ih napali u jednakim uvjetima i što se tiče oružja, iskustva i broja, bili bi se izvrgli većoj pogibelji nego u drugim ratovima kojima smo mi danas svjedoci.49 O, zašto se jedno tako veliko i plemenito otkriće nije dogodilo pod Aleksandrom ili pod starim Grcima i Rimljanima, zašto tako velika promjena tolikih carstava nije dopala takvih ruku koje bi bile lijepo i blago izgladile ono što je bilo divlje i koje bi bile ojačale i učinile da naraste ono dobro sjeme koje je priroda ondje posijala, pridonoseći koliko god je to potrebno ne samo teženju zemlje i ukrašavanju gradova umjetnošću niklom na ovim stranama nego i miješajući grčke i rimske vrline s onima koje je ta zemlja već imala! Kakav bi to napredak bio i kakvo poboljšanje za čitav ovaj svjetski pogon da su prvi ljudi koji su se s onu stranu mora pojavili, svojim primjerom i ponašanjem pozvali tamošnje narode da prigrle vrline i da ih nasljeduju! Na taj bi način za nas i za njih bili stvorili bratsko društvo puno sklada i razumijevanja. Kako je bilo lako pridobiti za se tako nove duše, toliko željne učenja i u kojima je bilo toliko lijepih prirodnih zasada! Upravo obrnuto, mi smo se poslužili njihovim neznanjem i neiskustvom kako bismo ih što lakše naveli na prijevaru, razvrat, škrtost i na svaku vrstu bezdušnosti i okrutnosti, i to sve po kroju i primjeru našeg načina života. Tko je ikada podigao na takvu cijenu trgovanje i mešetarenje? Toliko gradova sravnjenih sa zemljom, toliko uništenih naroda, toliko milijuna poklanih ljudi, a najbogatiji i najljepši dio svijeta

49

Jeana Bodina (1530-1590) i kod flamanskog humanista Justusa Lipsiusa (Joost Lipsa) u njegovu djelu De Constantia (1583). Utjecaj potonjega na Montaignea je neupitan. U času kad Montaigne piše III. knjigu Eseja, španjolsko osvajanje Novog svijeta bilo je već četrdeset godina gotovo dovršeno (osvojenje Perua 1532, Čilea 1541), a iskorištavanje rudnih bogatstava u Južnoj Americi bilo je već organizirano. No, kao što nam dokazuju brojni odlomci u Esejima, presudna važnost tih događaja nije Montaigneu nikako izmakla.

187


opustošen samo zbog trgovine biserima i paprom! Sramotnih li pobjeda! Nikada slavohleplje, nikada javne protivštine nisu navele ljude da se bore jedni protiv drugih u tako strašnim sukobima koji su im nanijeli toliko jada i nesreća. Ploveći uz obalu u potrazi za rudnicima zlata, Španjolci su se iskrcavali na plodne i divne, gusto naseljene obale i narodu što bi ga tu zatekli obično bi držali svoje uobičajene govorancije: “Da su oni, Španjolci, miroljubivi ljudi, da su došli iz dalekih zemalja, da ih je poslao kralj kastiljski, najveći vladar koji na svijetu postoji, kojemu je papa, namjesnik Božji na zemlji, udijelio vrhovnu vlast nad svim Indijama; da će se, ako žele biti njegovim podanicima, s njima lijepo postupati; tražili su od njih živež kako bi se prehranili i zlata koje im je potrebno kao lijek protiv neke bolesti; uza sve ostalo, pripovijedali su im kako valja vjerovati u jednoga Boga i govorili im o istinitosti naše svete vjere, savjetujući im da je prihvate, a sve su to popratili pokojom prijetnjom.”50 Odgovor je bio ovakav: “Da iako tvrde da su miroljubivi, pa da i jesu, nimalo tako ne izgledaju. Što se tiče njihovoga kralja, budući da od njih moljaka, mora da je siromašan i zacijelo živi u bijedi, a onaj koji mu je ovo carstvo obećao, mora da voli kavgu kad ide poklanjati nekom trećem ono što nije njegovo samo da ga uplete u svađu s pravim vlasnikom; a što se tiče njihovog traženja hrane, oni će im udovoljiti; zlata kažu da imaju malo, ali da je to stvar do koje mnogo ne drže, tim više što im nimalo ne služi za život, a oni se u prvom redu brinu samo o tome da ga provedu u sreći i zadovoljstvu; zato neka zlata slobodno uzmu koliko ga uzmognu naći, osim 50

Montaigne sažeto donosi govor što ga je španjolski geograf, moreplovac i visoki dužnosnik Martín Fernández de Enciso (?-† 1528) održao 1509. Indijancima koji su se bili okupili na obali nakon španjolskog iskrcavanja. U tome vjerno slijedi navode Lópeza de Gómare, Histoire générale des Indes, III, xix. Naprotiv, indijanski odgovor, koji neposredno slijedi, proširen je s nekoliko umetaka preuzetih iz drugih djela koja je Montaigne čitao.

188


onoga kojim se oni sami služe za službu svojim bogovima; što se tiče jednog jedinog boga, rekoše da im se ta misao dopala, ali da ne žele mijenjati svoju vjeru budući da su tako dugo s njom korisno živjeli, a, osim svega, rekoše da su oni navikli primati savjete samo od svojih prijatelja i dobrih znanaca; što se pak tiče njihovih prijetnji, to je samo znak da krivo sude o stvarima kad prijete onima čija im je priroda i čije su im snage nepoznate; zato neka se požure napustiti njihovu zemlju jer oni nisu navikli prihvaćati ni udvorne riječi ni ukore ili prijetnje od stranih ljudi, koji su, osim svega, i naoružani; a u protivnome da će i oni proći kao i oni drugi” i na to su im pokazali glave nekolicine Španjolaca koje su posmicali oko svojega grada. Eto, to vam je jedan primjer kako je to bilo djetinjasto mucanje tih djetinjastih ljudi. No, bilo kako bilo, ni na tom niti na mnogo drugih mjesta gdje nisu našli trgovačku robu što su je tražili Španjolci se nisu dugo zadržali niti bilo što poduzimali da pospreme ljetinu koja im je bila potrebna, a najbolji dokaz za to pružaju nam moji ljudožderi51. Dvojica najmoćnijih monarha toga novog svijeta, koje su Španjolci zbacili i protjerali, bili su kraljevi nad tolikim kraljevima i najmoćniji vladari tog novoga, a možda i čitavog svijeta. Posljednjeg od njih, kralja Perua52, zarobili su u jednom okršaju i zatražili za njegovu glavu tako pretjeranu otkupninu koja je nadmašivala sve što se može zamisliti, a kad je ona u potpunosti isplaćena i kad je u razgovoru iskazao iskrenost, čestitost i postojanost kao i dobro i mudro držanje i, nakon što su od njega utjerali milijun i tri stotine tisuća i dvadeset i pet unči zlata i k tome srebra i drugih stvari, koje su gotovo isto toliko vrijedile, tako da su im i konji bili samo zlatom 51

52

Ovo stilističko “moji” upućuje na Montaigneovo mjesto gdje se bio dulje zadržao na takozvanim “kanibalima”, v. esej XXXI. u I. knjizi. Smrt posljednjeg peruanskog kralja Attabalipe, o kojoj govori López de Gómara (op. cit., V, vii), čini se da je zadivila mislioce XVI. stoljeća. Među ostalima, o njoj naširoko govori Jean Bodin u svom djelu République, V, vi.

189


potkovani i, nakon svega toga, obuze pobjednike želja da saznaju (služeći se najpodlijim postupcima) kolik bi mogao biti ostatak blaga toga kralja pa da slobodno uživaju u onome što je za sebe bio ostavio. Izmisliše protiv njega lažnu optužbu i nepostojeće dokaze da namjerava podići protiv njih svoje zemlje kako bi se domogao slobode. A zatim ga osudiše isti oni koji su mu tu strašnu izdaju izmislili: osude ga na javno vješanje i davljenje i još ga prisile da plati zato što neće biti živ spaljen i pred samo smaknuće ga nagradiše sakramentom krštenja. Bio je to grozan i nečuven zločin koji je on uza sve to podnio sa zaista kraljevskim držanjem i dostojanstvom, a da ni jednog trenutka ni jednom jedinom riječi ili jaukom nije sam sebe iznevjerio. I nakon svega toga, kako bi donekle primirili sav onaj narod koji je zaprepašteno gledao to čudo što mu se pred očima zbiva, prirediše nešto kao veliku žalost zbog kraljeve smrti i prirediše mu veličanstven pogreb. Drugi kralj, a bio je to vladar Meksika53, dugo se opirao u svom opsjednutom gradu i za sve vrijeme te opsade pokazivao je više nego ijedan drugi kralj i narod što se sve može propatiti i ostati uporan; kako ga je zla kob živa predale u ruke njegovih neprijatelja, pristao je na kapitulaciju pod uvjetom da se s njim postupa kao s kraljem (a on se niti jednog časa u svom zatočeništvu nije pokazao nevrijednim te časti); kad nakon pobjede nisu našli onoliko zlata koliko su očekivali, zavojevači počeše sve pretraživati i preturati, a kad im ni to nije pošlo za rukom, dadoše se na iznuđivanje vijesti o skrovištu zlata i zatočenike udariše na najgore muke koje su mogli zamisliti. No, sve im to nije pomoglo jer su se namjerili na ljude u kojih je srce bilo jače od svih muka. To ih je toliko razbjesnjelo da su i protiv učenja svoje vjere i protiv svih ljudskih prava samog kralja i jednog od glavnih dvorjana osudili na muke tako da je jedan morao gledati kako muče drugoga. Kad je taj dvorjanin bio na kraju snaga jer je sa svih strana 53

Svi se elementi tog pripovijedanja nalaze u prijevodu djela Lópeza de Gómare Histoire de Cortez, koji je objavljen u Mlecima 1576.

190


bio pečen na živoj žeravici, najzad je upravio molećiv pogled prema svom gospodaru, kao da traži da mu oprosti što više ne može izdržati sve te muke. A kralj ga ponosito i strogo pogleda i, da ga kazni za njegovo kukavno malodušje, rekne mu oštrim i odlučnim glasom samo ove riječi: “Pogledaj mene! Zar je meni bolje nego tebi? Zar sam ja u ugodnoj kupelji?” A dvorjanin na te riječi podlegne mukama i na mjestu izdahnu. Kralja, koji je bio napola pečen, skloniše s tog mjesta, ne iz neke samilosti (jer kakva je samilost mogla dirnuti te duše koje su za neizvjesnu informaciju o vrču zlata, koji su htjeli ukrasti, mogle gledati kako se na užarenom željezu peče živ čovjek i još k tome jedan kralj, velik i po bogatstvu i po zaslugama?) nego zbog toga što je njegovo ponosito držanje sve više i više činilo još sramnijom njihovu okrutnost. Kralja su zatim objesili, nakon što se je on s oružjem u ruci pokušao osloboditi od tako duga sužanjstva i ponižavanja. I tako je svoj život dostojanstveno završio jedan veliki vladar54. Jednom drugom prigodom u istom ognju spališe odjednom četiristo i šezdeset živih ljudi, četiri stotine iz puka i šezdeset glavnih velmoža iz jedne pokrajine, a sve su to bili najnedužniji ratni zarobljenici.55 Sva saznanja o tome imamo od njih samih56 jer oni to ne samo priznaju nego se time i hvale i sami ih šire. Čine li to možda kako bi uveličali svoju pravdu? Ili kako bi pokazali svoju brigu za širenje vjere? Međutim, to su putovi odveć različiti i čak protivni tako svetom cilju. Da su se brinuli o tome da promiču našu vjeru, bili bi svjesni toga da se ona širi ne tako što ćete osvajati nove zemlje već tako što ćete pridobivati nove ljude; i bili bi se zaustavili na žrtvama koje nužno rat donosi, a ne bi se bez ikakve mjere i milosti predavali svim onim pustim sveopćim klanjima kao da se radi o divljim životinjama; i ubijali su dokle su 54 55

56

Bio je to meksički kralj po imenu Quahutimok. I ovaj podatak o zajedničkoj lomači potječe iz de Gómarine Povijesti Indija, II, lxi. López de Gómara je Španjolac.

191


god oganj i mač mogli doseći, svjesno i proračunato ostavljajući na životu samo onoliko ljudi koje su htjeli pretvoriti u bijedno roblje za rad u njihovim rudokopima; zato je većina španjolskih ratnih vođa bila osuđena na smrt na samom mjestu gdje su se osvajanja odvijala57 po naređenju kraljeva kastiljskih, koji su s pravom bili ozlojeđeni i povrijeđeni s njihovih besramnih djela, a svi su ionako bili omraženi i prezreni. Bog je u svojoj pravednosti učinio da plodovi tih velikih pljački potonu na dno mora za vrijeme plovidbe ili da nestanu u njihovim međusobnim razmiricama u kojima su se međusobno proždirali, tako da je većina osvajača pokopana na mjestu osvajanja, a da nikad nisu uživali plodove svojih pobjeda. Međutim, sve ono što je došlo u ruke jednog razboritog vladara i dobrog gospodara58 veoma je malo ili nikako odgovaralo onome čemu su se nadali njegovi predšasnici i onom obilju bogatstava na koje su naišli pri prvom susretu s tim novootkrivenim zemljama (jer, premda se iz njih mnogo toga izvlači, ipak vidimo da to nije ništa prema onome koliko se očekivalo), a u prvom redu stoga što je uporaba novca bila u potpunosti nepoznata pa je zato bilo sve na hrpi i služilo je samo za paradu i pokazivanje kao onaj namještaj koji su najmoćniji kraljevi prenosili od oca na sina, služeći se svojim rudnicima da bi stvorili one bezbrojne vaze i kipove za ukras svojih dvorova i hramova; naprotiv, danas je naše zlato u neprestanom optjecaju u trgovini i proizvodnji59. Mi komade 57

Otac i sin Diego Almagro bili su po naređenju Karla V. osuđeni na smrt; Pizarro ih je smaknuo 1538. i 1542, a njega je isti kralj dao pogubiti 1548. 58 Aluzija na španjolskoga kralja Filipa II, kojeg su nazvali El Discreto ili El Prudente. Vladao je Španjolskom nakon što je 1555. abdicirao Karlo V. 59 Kao pravi ekonomist i uvjereni borac za slobodnu razmjenu dobara, Jean Bodin (1530-1596) bolje je od Montaignea shvaćao da je propadanje španjolske ekonomske moći bilo u prvom redu izazvano deprecijacijom zlatne valute i usporavanjem industrijskih aktivnosti, koje je neprestano ugrožavala strana konkurencija.

192


zlata usitnjujemo i upotrebljavamo na tisuće raznih načina. Zamislimo samo što bi bilo da naši kraljevi tako na hrpu slažu sve zlato do kojega su kroz stoljeća mogli doći i da ga tako skupljena čuvaju! Stanovnici meksičkog kraljevstva bili su što se tiče uljudbe i umjetnosti na nešto višem stupnju nego drugi tamošnji narodi. Zato su kao i mi cijenili da se svijet primiče svom kraju, a najrječitiji znak toga vidjeli su u nevoljama što smo im ih mi donijeli. Vjerovali su da se život svijeta dijeli na pet razdoblja, koja odgovaraju trajanju pet susljednih sunaca, od kojih su četiri već prošla svoje vrijeme, a da je sunce što ih sada grije peto i posljednje. Prema njihovu vjerovanju prvo je sa svim stvorenjima nestalo u općem potopu; drugo je propalo kad je svod nebeski pao na nas i zagušio sve što je bilo živo; u to su razdoblje ubrajali gigante ili orijaše pa su stoga Španjolcima pokazivali kosti prema kojima su zaključivali da je taj čovjek morao biti visok barem dvadeset ruku; treće je uništeno vatrom koja je sve spalila, a četvrto bijesom zraka i vjetra koji je sravnio sa zemljom čak i najviše planine; ljudi nisu od toga pomrli nego su bili pretvoreni u opice (do čega li sve neće dospjeti bijedna ljudska lakovjernost!); nakon smrti tog četvrtog sunca svijet je tijekom dvadeset i pet godina bio u mrkloj tmici, a u petnaestoj godini te tame bili su stvoreni jedan čovjek i jedna žena koji su obnovili ljudsku rasu; deset godina nakon toga pojavilo se tek stvoreno sunce i tim danom započinje njihovo brojenje godina. Trećeg dana nakon stvaranja pomrli su svi stari bogovi, a novi su se rađali iz dana u dan. Što oni misle o načinu na koji će to posljednje sunce zadesiti konačan kraj, moj pisac60 nije uspio doznati. No, njihovo računanje o toj četvrtoj velikoj promjeni podudara se s onim velikim srazom nebeskih tijela koji je po mišljenju astrologa izazvao prije nekih osamsto godina velike promjene i novìne u ovom našem svijetu. 60

Tj. López de Gómara (u LXXV. poglavlju svoje II. knjige).

193


Što se pak tiče sjaja, raskoši i veličanstvenosti, koji su me doveli na ovo izlaganje, ni Grčka, ni Rim, ni Egipat ne mogu bilo po korisnosti, bilo po teškoći ili po veličanstvenosti usporediti ni jednu od svojih velikih građevina s onim putom što ga se može vidjeti u Peruu, što su ga sagradili kraljevi te zemlje, a koji vodi od grada Kita61 do grada Kuska (dobrih tri stotine liga!62). To je ravan i neprekinut put, širok dvadeset i pet stopa, popločan, obrubljen s obiju strana lijepim i visokim zidom, a uzduž zida s nutarnje strane tekudva nepresušiva potoka uz koje rastu stabalca koja tamošnja čeljad naziva moly63. Gdje su god naišli na brdo ili goru, iz njih su vadili kamenje, klesali ga i ravnali, dok su močvarno tlo nasipavali tucanikom i vapnom. Nakon svake udaljenosti od jednog dana hoda dizale su se krasne palače opskrbljene živežom, odjećom i oružjem za putnike, ali i za vojsku koja se onuda kretala. U svoju procjenu te gradnje ubrojio sam i sve teškoće kojih na tom mjestu ima veoma mnogo. Ti ljudi nisu gradili kamenjem manjim od deset stopa, a da ga dovuku na gradilište, mogli su se osloniti samo na snagu svojih ruku, a nisu mnogo znali ni o gradnji skela, nego su morali podići toliko zemlje do visine na kojoj je morala biti zgrada, da bi je kasnije uklonili.64 No, da bismo se vratili na naše pitanje o kolima, recimo da su umjesto kola davali da ih ljudi nose na svojim plećima. Posljednjeg su kralja Perua onoga dana kad je bio zarobljen nosili na zlatnoj nosiljci dok je on sjedio na zlatnome stolcu 61

Kraljevstvo Quito Španjolci su osvojili 1533. godine. Danas je to Ekvador. 62 Liga (franc. lieue, riječ posuđena iz galskoga jezika): mjera za udaljenost čija vrijednost za antiku nije utvrđena, ali koja je u Montaigneovo doba iznosila 4 kilometra. 63 Ne može se sa sigurnošću tvrditi koje je to stablo, ali znamo da je već Homer (Odiseja, 10, 305) biljci zvanoj moly (grč. m×lu) pridavao čudesna svojstva. Isti fitonim u pjesničkoj uporabi nalazimo i kod Montaigneova suvremenika Ronsarda. 64 López de Gómara, ibid., V, 86.

194


i bio okružen svojim stražarima. I koliko god su tih nosača ubili samo da on padne i da ga živoga uhvate, toliko su drugi dolazili na mjesto ubijenih tako da ga nikako nisu mogli oboriti s nosiljke ma koliko da su ljudi poubijali; i sve je to tako trajalo dok ga jedan konjanik65 nije pograbio i oborio na zemlju. *****

65

A bio je to glavom Francisco Pizarro, okrutni španjolski conquistador.

195

VII. poglavlje

O tome kako i visoki položaj može nekada biti neugodan

B

udući da je ne možemo doseći, osvetimo joj se ogovaranjem (premda ne znači da neku stvar ogovaramo ako u njoj pokažemo i loše strane; onoga što nije dobro ima u svim stvarima, ma kako one bile lijepe i poželjne). Općenito uzevši, veličina ima tu očiglednu prednost da se može umanjiti kad god joj se to svidi i da gotovo uvijek ima mogućnost birati između ta dva stanja; jer se sa svake visine ne može pasti, a više ima onih visina s kojih se možemo spustiti, a da ne padnemo. Doista mi se čini da je mi odviše cijenimo i da isto tako precjenjujemo odluku onih koje smo vidjeli ili za koje smo čuli da veličinu preziru ili da su je se svojom voljom odrekli. Bit veličine nije tako očigledno ugodna da se je netko ne bi bez pravog čuda mogao odreći.1 Cijenim da je odista velik i težak napor podnositi zla i boli, ali zadovoljiti se osrednjom mjerom bogatstva i bježanjem od visokog položaja ne smatram nekom velikom teškoćom. To je vrlina do koje mi se čini da bih ja, koji sam u tome žutokljunac, 1

Aluzija na velike muževe iz antike i iz suvremenog doba koji su se odrekli prijestolja: Dioklecijan je abdicirao 305, a Karlo V. 1555.

196

VII. poglavlje – O tome kako i visoki položaj može...

dopro bez velika truda. A što bi tek rekli oni koji se brinu više o glasu što bi ga stekli takvim odbijanjem, a u tome može biti više slavohleplja nego u samoj želji za veličinom i za uživanjem u njoj; to tim prije što se ambicija nikad sama za sebe ne ponaša sukladnije svojoj prirodi nego kad se kreće neprohodnim i zabačenim putovima? Izoštravam svoje srce za strpljivost, a činim ga tupim za želje. Mogu željeti koliko i svaki drugi čovjek i zato svojim željama puštam navolju da se slobodno razmašu; no, ipak mi se nije nikada dogodilo da sam poželio ni carstvo ni kraljevstvo niti onaj najviši položaj s kojega se može drugima zapovijedati. Moje težnje ne idu u tom smjeru, jer ja i previše sebe volim. Kad mislim da mogu u čemu porasti, taj je rast neznatan, napredak je prinudan i bojažljiv, baš onakav kako meni odgovara, bilo da je u pitanju moja čvrstina značaja, razboritost, zdravlje, ljepota ili pak bogatstvo; ali taj osobiti položaj ili neki moćni autoritet prelaze daleko ono što ja mogu zamisliti. I, posve suprotno od onoga drugoga2, ja bih radije odabrao da budem drugi ili treći u Perigueuxu3 nego prvi u Parizu; ili barem, da ne lažem, radije treći u Parizu nego prvi po dužnostima. Ne bih htio da se moram natezati kao kakav jadni bezimenjak s nekim vratarem plemenitaške kuće, ali isto tako ne bih htio da mi se, čim se negdje pojavim, svi sklanjaju s puta. Navikao sam na osrednje stanje, a na to me upućuje i moje podrijetlo i moj ukus. I u vođenju svog života i u upravljanju svojim poslovima pokazao sam da sam više izbjegavao nego prekoračivao onu stepenicu koju mi je Bog odredio onoga dana kad sam se rodio: svako prirodno stanje je i pravedno i svrhovito. Moj je duh tako trom da dobru sreću nikad ne mjerim koliko je visoka; mjerim je koliko je laka. 2 3

Misli, naravno, na Cezara; usp. Plutarhov Život Cezarov, III. Périgueux je glavno mjesto departmana Dordogne, u središtu pokrajine Périgord. Danas je to grad s nešto više od 40 000 stanovnika.

197


No, ako mi srce nije odveć veliko, ono je zato doista otvoreno i nalaže mi da hrabro pokažem svoje slabosti. Kad bi mi rekli da usporedim, na jednoj strani, život Lucija Torija Balba, koji je bio čestit čovjek, lijep, učen, zdrav, u sve upućen, koji se razumio u sve vrsti uživanja i ugode, koji je vodio miran život brinući se samo o sebi, kojemu je duša bila pripremljena na smrt, na praznovjerje, na boli i druge neizbježive ljudske nedaće, koji je napokon poginuo u borbi braneći svoju domovinu s oružjem u ruci; a na drugoj život i divnu smrt Marka Regula4, život koji je bio tako velik i sjajan da ga svatko poznaje; dakle, s jedne strane život čovjeka bez imena, bez slave i položaja, a s druge život u svemu primjeran i ovjenčan slavom velikog imena; zacijelo bih tada rekao ono što je rekao i Ciceron5, samo kad bih znao to tako lijepo reći kao on. Međutim, kad bih od ta dva života jedan morao odabrati za svoj, odmah bih rekao da koliko prvi odgovara mojim dosezima i mojim željama (a svoje želje upravljam prema onome čemu sam dorastao), toliko je onaj drugi daleko iznad toga; da se potonjemu mogu samo nastojati približiti kroz divljenje i poštovanje, a da bih se rado priklonio prvome u svakodnevnom životu. No, vratimo se našim prolaznim veličinama od kojih smo i pošli. Mrzim svako zapovijedanje, bilo da zapovijedam ja ili da meni zapovijedaju. Otanes6, jedan od sedmorice koji je mogao polagati pravo na perzijsko carstvo, odlučio se za nešto za što bih se i ja odlučio. On je, naime, prepustio svojim drugovima pravo da izborom ili ždrijebom jedan od njih postane carem pod uvjetom da on i njegovi mogu u carstvu u punoj slobodi živjeti, a da im nitko ne zapovijeda i da nikome i ničemu ne budu podložni osim starim zakonima i da tu uživaju 4 5 6

Marcus Atilius Regulus, konzul 267. i 256. pr. Kr., rimski vojskovođa, proslavio se kao vojni zapovjednik u Prvom punskom ratu. Koji je usporedio ta dva života u De finibus, II, xx. Prema Herodotu, III, lxxxiii.

198


slobodu koja se s tim zakonima neće kositi jer on ne podnosi ni da sâm zapovijeda niti da mu drugi zapovijedaju. Po mom mišljenju, najmukotrpniji je i najteži zanat na svijetu biti besprijekoran kralj. S obzirom na izvanredno težak teret njihove službe, od kojeg mi se sve vrti, više im opraštam mane i propuste nego što se to obično čini. Teško je znati očuvati mjeru kod takve moći koja nema mjere. A to je čak i za one koji nisu baš najodličnije prirode poseban poticaj da se drže vrline zato što se nalaze na takvu mjestu na kojemu ne možete ništa dobroga učiniti, a da se to odmah ne vidi i ne zabilježi, gdje se i najmanje dobročinstvo tiče tolikog broja ljudi i gdje se vaša sposobnost, kao i kod propovjednika, ogleda u prvom redu kod naroda, a narod je nepouzdan sudac, kojega je lako i prevariti i zadovoljiti. Ima veoma malo stvari o kojima možemo donijeti iskren sud, zato jer ih ima malo u kojima nemamo nekog interesa na jedan ili drugi način. Oni gore i oni dolje, gospodari i podložnici, po prirodi su obuzeti zavišću i osporavanjem. Zato i jesu u neprekidnom sukobu i neprestano se glođu. A ja ne vjerujem ni jednima ni drugima kad mi počnu govoriti o pravima onih drugih. Dajmo da razum o tome govori jer on je neumoljiv i nepotkupljiv, samo kad možemo doći do njega. Ima od toga mjesec dana kako sam prelistavao dvije škotske knjige7 koje su se suprotstavljale jedna drugoj upravo na tom pitanju. Prema poborniku naroda, kralju bi mjesto bilo negdje ispod kočijaša, dok ga pobornik monarhije postavlja nekoliko sežanja iznad Boga i po moći i po vrhovništvu. 7

Prva knjiga je Buchananov politički dijalog pod naslovom De jure regni apud Scotos, koji je objavljen 1579, a Buchanan u njemu podređuje kralja autoritetu zakona. Autor druge knjige je Adam Blackwood, koji u svom pamfletu Adversus Georgii Buchani dialogum: De jure regni apud Scotos, pro regibus Apologia (1581) odgovara Buchananu i uzdiže monarhiju. Prvi odražava teorije protestantskih pamfletista nakon Bartolomejske noći i kraljevsku vlast čini ovisnom o zakonu. Drugi, naprotiv, u monarhiji vidi božanski dar. Buchanan je bio profesor na Collège de Guyenne, dok je Blackwood bio pravni teoretičar iz Poitiersa.

199


Dakle, loša strana visokog položaja, o kojoj sam ovdje počeo govoriti potaknut jednom zgodom, prije svega je u ovome: možda u međuljudskim dodirima nema ništa ugodnijeg nego što je ono naše međusobno iskušavanje što ga provodimo iz želje za slavom, bilo u tjelesnim ili duševnim nadmetanjima u kojima vladarska veličina nema nikakva udjela. Dapače, uvijek mi se činilo da se u tome, zbog prevelikog respekta, s onima na najvišim položajima postupalo nedolično pa čak i uvredljivo. Jer u mojem me djetinjstvu najviše vrijeđalo što su se moji suparnici hotimično suzdržavali upotrijebiti svu snagu protiv mene jer su me smatrali nedostojnim njihova napora, a upravo to se vladarima svakodnevno događa jer se svi smatraju nedostojnima da se njima suprotstave. Pa i onda kad se vidi da u njih ima malo želje za pobjedom, neće se naći nitko koji se neće potruditi da mu tu pobjedu omogući jer svi više vole ići na štetu svojoj slavi nego njihovu dovesti u pitanje. I tada svi ulažu samo toliko napora koliko je potrebno da njihovu čast poveća. Kakav je to njihov udio u okršaju kad su u njemu svi za njega? Čini mi se kao da vidim one paladine iz drevnih vremena kako dolaze na turnir i započinju borbu sa začaranim tijelom i vilinskim oružjem8. Kad se je Brison9 natjecao s Aleksandrom u trčanju, hotimice ga je pustio da ga pretekne; Aleksandar ga je zato ukorio, ali bolje bi bio učinio da ga je dao išibati.10 Zbog tog je razloga Karnead11 govorio da kraljevska djeca osim jahanja ništa dobro ne nauče, zato što im u svim drugim natjecanjima redom popuštaju i priznaju im pobjedu; ali, dobar konj, koji nije ni laskavac ni dvorska ulizica, bacit će iz sedla kraljeva sina kao što bi bacio i sina nekog trhonoše.12 Homer nije mogao izbje8

U izvorniku avec des corps et des armes faëes, tj. “od vila začaranim oružjem”, jer je “víla” fée < fata, što je ženski rod od fatum. 9 Ovako Montaigne piše, ali treba stajati Krison, jer je to ime poznatog grčkog atletika i olimpijca u trčanju (Kr?swn, -wnoV). 10 Preuzeto iz Plutarha, O duševnom miru, XII. 11 Karnead (Karne(dhV), grčki filozof iz Kirene (III-II. st. pr. Kr.). 12 Prema Plutarhu, Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, XV.

200


ći da tako nježna i zavodljiva svetica13, kao što je bila Venera14, bude ranjena kako bi joj dao srčanosti i hrabrosti, a to su osobine koje nikad ne rese one koje ne može pogibelj zadesiti. Pjesnici bogove prikazuju kako bijesne, kako se boje, bježe od bogova, kako su ljubomorni, kako trpe i kako se zanose, samo da bi im pripisali svojstva koja se iz tih nesavršenosti rađaju u nama smrtnicima. Onaj koji nema udjela u pogibelji i teškoćama, ne smije očekivati nikakve časti i zadovoljstva što slijede smionim i riskantnim djelima. Upravo je žalosno da toliko možete i da vam sve i svi popuštaju. Vaša moć i visok položaj udaljavaju od vas društvo i prijatelje i odveć vas stavljaju na stranu. Ta ugoda i kukavna lakoća da možete postići da svi pred vama uzmiču neprijateljica je svakog pravog zadovoljstva; to znači klizati, a ne koračati; to znači spavati, a ne živjeti. Zamislite čovjeka koji sve može – to je zaista upropašten čovjek; morat će od vas kao milostinju prositi da ga u nečemu spriječite i da mu se oduprete; i njegovo biće i njegova sreća kupat će se u bijedi. Vrline i dobra svojstva vladarâ mrtva su i izgubljena, jer ih možemo osjetiti samo iz usporedbe, a njih se iz te usporedbe izbacuje. Oni gotovo da i ne poznaju pravu hvalu budući da su neprestano zapljuskivani bujicom uvijek istih odobravanja. Nek im se dogodi da imaju posla s najglupljim od svojih podanika i oni neće imati načina da budu pred njim u prednosti jer kad jadni glupan rekne: “Zato što je to moj kralj”, odmah će izgledati da mu je on popustio i da ga je kralj zato nadvladao. Činjenica da je netko kralj guši i uništava druge prave i bitne njegove vrline: one su duboko zakopane u bíti kraljevstva, pa im zato, žele li se iskazati, preostaju samo djela koja se izravno tiču same te kraljevske službe i koja joj služe, 13

14

Montaigne ovdje Veneri daje naziv sveta, slijedeći uporabu starofrancuskih Misterija, gdje se govorilo Madame Saincte Venus. Aluzija na ranu što ju je Venera zadobila, a o kojoj se pjeva u V. pjevanju Ilijade. Istu legendu donosi i Plutarh u Gozbenim pitanjima, IX, iv.

201


dakle, samo dužnosti koje kraljevska služba ima. Vladari su toliko kraljevi da nisu ništa drugo nego kraljevi. Ta zasljepljujuća svjetlost što ih obasjava i skriva našim očima čini da se naš pogled na njoj lomi i nestaje jer ga toliko priječi odsjaj. Kad je Senat dodijelio Tiberiju vijenac za govorničko umijeće, ovaj ga nije htio primiti cijeneći da sud nije bio dovoljno slobodan, a i da mu je bio s pravom dodijeljen, on mu se ne bi mogao radovati.15 Jednako kao što im se daju sve prednosti u časti, isto se tako potiču i odobravaju njihove mane i slabosti, i to ne samo uz odobravanje nego i tako što ih se oponaša. Svi su Aleksandrovi pratitelji kao i on držali glavu nagnutu na jednu stranu16, a laskavci koji su se ulagivali Dioniziju, u njegovoj su se prisutnosti međusobno spoticali, gurali i sve pred sobom obarali samo da bi pokazali kako su i oni kratkovidni kao i on17. Tako su tjelesni nedostaci često služili kao preporuka za kraljevsku milost. Vidio sam nekoliko ljudi koji su se iz istog razloga gradili gluhima; budući da je gospodar mrzio svoju ženu, Plutarh je vidio kako su neki dvorjani otjerali svoju uza sve to što su je voljeli18. Štoviše, čak je i kurvarenje došlo na cijenu jednako kao i svakakav razvrat, a isto tako i vjerolomstvo, huljenje i okrutnost; kao praznovjerje, nevjerstvo, mekoputnost i mnogo još gorega, ako gorega može biti: o tome govori primjer Mitridatovih19 ulizica koji su, budući da je njihov gospodar želio biti na glasu kao izvrstan liječnik, k njemu dolazili da im reže i pali udove; a takovi dopuštaju da im se duša pali, iako je to nešto mnogo, mnogo mekše i plemenitije od ostaloga. 15

Sjećanje na Tacitove Anale. Prema Plutarhu, Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, VIII. 17 Ibid., VIII. 18 Ibid., XIII. 19 Mithridates, kralj pontski, zakleti neprijatelj Rimljana. Kaže se da je dao pogubiti 80 000 italskih građana. Bio se je tako ojačao protuotrovima da se, kad mu je to trebalo, ni sâm nije mogao otrovati, pa je naredio svom robu da mu probode srce. 16

202


No, vratimo se na ono čime sam započeo: car je Hadrijan20 jednom raspravljao s filozofom Favorinom21 o tumačenju neke riječi; Favorin je caru ubrzo priznao da je bolji od njega. Kad su ga stoga prijatelji ukorili: “Što biste vi htjeli, odvrati im Favorin, da on, koji zapovijeda s trideset legija ne bude pametniji od mene?” August je napisao stihove protiv Azinija Poliona22: “A ja, rekne Polion, ja držim jezik za zubima jer nije pametno pisati protiv onoga koji te začas može poslati u progonstvo.”23 I obojica su dobro učinila jer je Dionizije, zato što nije mogao nadmašiti Filoksena u pjesništvu, a Platona u govorništvu, osudio jednoga na ropski rad u kamenolomima, a drugoga je dao prodati kao roba na otoku Egini24. *****

20

21

22 23

24

Hadrianus (76-138), rimski car od 117. Ovaj i sljedeći primjer Montaigne je preuzeo iz već spomenutog djela Petrusa Crinitusa, De honesta disciplina, XII, ii. Favorinus (Fabor¼noV), rimski filozof i govornik, učenik Diona iz Pruse i jedan od najuglednijih predstavnika tzv. druge sofistike. Najznamenitije mu je djelo Raznolika povijest (Pantodap± ½stor?a). Gaius Asinius Pollio, rimski političar, vojskovođa i zaštitnik pjesnika. Prvi od ovih odgovora potječe od Elija Spartijana, Život Hadrijanov, XV, dok je drugi preuzet iz Makrobijevih Saturnalia, II, 4. Montaigne je oba našao kod spomenutog Petrusa Crinitusa. Aegina (A¿gina), otok u saronskom zatonu između Atike i Argolide. Preuzeto iz Plutarha, O duševnom miru, X.

203

VIII. poglavlje

O umijeu raspravljanja

O

bičaj je našega pravosuđa neke osuditi samo da to služi za opomenu drugima. Osuditi ih zato što su pogriješili bila bi glupost, kao što kaže Platon1. Jer, ono što se jednom dogodilo – dogodilo se i tu se ne da ništa promijeniti. Osuđuje ih se zato da opet ne učine isti prijestup ili da njihov primjer drugi izbjegavaju. Ne popravlja se onaj kojega vješamo, druge se popravlja njegovim primjerom. Isto vrijedi i za mene; moji su grijesi katkada meni prirođeni i ne mogu se ispraviti; ali kad časni ljudi djeluju korisno na sve ostale time što ih drugi slijede, ja ću im biti od koristi ako me budu izbjegavali: Nonne vides Albi ut male vivat filius, utque Barrus inops? magnum documentum, ne patriam rem Perdere quis velit.2 1

2

U Zakonima, XI. knjiga, str. 891 u izdanju iz 1546. i u Protagori. Kod Starih tu misao često nalazimo, u prvom redu kod Seneke u De ira, I, vi, a i kod Plutarha, Može li se vrlina naučiti, a izreći će je i Baldassarre Castiglione u svom Dvorjaninu (1528). “Ne vidiš, pitat bi znao, loš život kod Albija mladog, / Oskudicu kod

204

VIII. poglavlje – O umijeu raspravljanja

Kad ja svoje loše strane javno obznanjujem, netko će učiti iz njih i bojat će ih se. Dijelovi koje kod sebe najviše cijenim nalaze više časti kad me prekoravaju i osuđuju nego kad me hvale. Eto zašto se na to češće vraćam i tu zaustavljam. No, kad sve sve zbroji, nikad o sebi nećeš pričati, a da pritom ne pretrpiš štetu. Kad iznosimo naše vlastite osude, svi to vjeruju, ali kad se hvalimo – ne vjeruje nitko. Ima možda i takovih koji su kao ja, koji više učim iz protivljenja nego iz slaganja. Na takvu poduku je mislio stari Katon kad je rekao da pametni imaju više naučiti od ludih nego ludi od pametnih3 a isto tako i onaj stari glazbenik, za kojega Pausanija pripovijeda da je običavao tjerati svoje učenike da slušaju jednog lošeg svirača, koji mu je preko puta prebivao, kako bi zamrzili nesklad njegove svirke i njegove krive mjere. Zgražanje nad okrutnošću navodi me više na samilost nego što bi me ijedan uzor samilosti mogao privući. Niti jedan ne znam kako vrijedan učitelj jahanja neće me naučiti kako se dobro držati u sedlu kao što će to učiniti neki nespretni odvjetnik ili Mlečanin na konju; a loš način govora bolje ispravlja moj jezik nego onaj pravilni. Svakog me dana nečije glupo ponašanje opominje i ispravlja. Ono što bode dira nas i potiče više nego ono što nam se sviđa. Današnje naše doba kadro nas je ispravljati samo tako da bježimo od njega, više nas uči uz neslaganje nego skladom, pa je bolje služiti se razlikama nego sličnošću. Kako sam malo naučio od dobrih primjera, radije se služim lošima, jer njihova pouka neće izostati4. Trudio sam se biti ugodan što sam god više vidio onih nesnosnih, biti odlučan koliko sam više vidio mlohavaca, biti umiljat koliko sam više vidio grubijana. No, time sam sâm sebi postavljao nedostižan cilj.

3 4

Bara – živ primjer, da ne smije nitko / Spiskati očinsko dobro?” Horacije, Satire, I, iv, 109-111 (u prepjevu Jurja Zgorelca). Prema Plutarhu, Život Katona Cenzora, IV. Varijanta iz izdanja 1588: Svakodnevno sretanje s lupeštinama i pokvarenošću upravilo je prema dobrome moje navike i misli.

205


Najplodnija i najprirodnija vježba za naš duh po mom je mišljenju razgovor i raspravljanje. Njime se baviti ugodnije je nego bilo koje drugo bavljenje u našem životu; to je razlog zašto bih, kad bih danas morao birati, radije pristao izgubiti vid nego sluh i govor. Atenjani su, a ništa manje Rimljani, držali na visokoj cijeni u svojim akademijama taj način vježbanja duha. U naše vrijeme i Talijani ga donekle njeguju5 i to na njihovu veliku korist kao što se vidi iz usporedbe našeg umovanja s njihovim. Učenje iz knjiga je suh i spor posao koji nas ne zagrijava6, dok razgovor jednim mahom i uči i vježba. Ako razgovaram s čovjekom snažna duha koji je oštar i vješt majstor riječi, on me sa svih strana napada, podbada me s desna i s lijeva; njegova mašta potiče moju. I tada me zavist, žeđ za odmjeravanjem i suparništvo tjeraju i izdižu iznad onoga što jesam. Puna istomišljenost je nešto što je u razgovoru strahovito dosadno. Dok se naš duh ojačava kad je u vezi sa snažnim i zdravim duhovima, gotovo je nemoguće reći koliko gubi i koliko kržlja kad opći i dolazi u dodir s onim nevrijednima i bolećivima. Nema takve zaraze koja bi se tako brzo širila. Imam dosta iskustva i znam o čemu govorim. Volim voditi razgovore u kojima će se osporavati i raspravljati, ali to mogu s veoma malo ljudi i uvijek hoću da mi po naravi odgovaraju. Jer, služiti za uveseljavanje velikih i moćnih, razbacivati se svojom pameću i svojim brbljarijama, mislim da je to nedoličan posao koji nikako ne priliči čestitu čovjeku. Glupost je svakako loše svojstvo, ali, ne moći ju podnositi i zbog nje se ljutiti i gristi, kao što se meni događa, to je pak neka druga vrsta bolesti, koja za glupošću mnogo ne zaostaje; i upravo zbog toga hoću je sada kod sebe samoga pokuditi. 5

6

Sjećanje s puta po Italiji. Osim toga, te su misli na više mjesta izložene u djelu La civil conversatione, što ga je napisao Stefano Guazzo, a na francuski preveo Gabriel Chappuis (1579). Montaigne je dotakao tu misao na početku III. eseja III. knjige.

206


Ja ulazim u svaki razgovor i raspravljam lako i veoma slobodno, i to prije što tuđe mišljenje u meni ne nailazi na plodan teren da bi u nj moglo prodrijeti i pustiti dubok korijen. Nikakve me tvrdnje ne čude, nikakvo me uvjerenje ne pogađa, ma kako se protivilo onome što ja mislim. Nema tako lakomislene i tako ekstravagantne maštarije za koju bih mislio da ne odgovara onome što ljudski duh može proizvesti. A mi, koji ne dajemo svom sudu pravo na donošenje presudnih odluka, mirno gledamo na protivna mišljenja i ako o njima i ne donosimo sud, ipak im vrlo rado poklanjamo pozornost. Ondje gdje je jedna strana tezulje7 posve prazna, ja činim da se i ona druga nekako podiže i koleba pa bilo pod težinom sanja neke stare bakice8. Zato mislim da mi se može opravdati ako više volim neparan broj, ako mi je miliji četvrtak nego petak, ako mi je draže biti dvanaesti ili četrnaesti nego trinaesti za stolom, ako mi je lakše kad vidim da zec trči rubom ceste nego da je pretrčava, ako radije navlačim lijevu pa tek onda desnu čizmu. Sve te isprazne sanjarije, kojih se ljudi posvud oko nas drže, ako ništa drugo a ono zaslužuju da se posluša što narod o njima misli. Što se mene tiče, one više téže nego praznina9, ali ipak téže. I zato što postoje, ta narodska i neobična vjerovanja ipak su u prirodi nešto drugo nego ništa. Onaj koji to ne prihvaća lako će upasti u grijeh tvrdoglavosti, i to samo zato da ne bi upao u grijeh praznovjerja. Protivljenje mojim mišljenjima niti me vrijeđa niti me ljuti; dapače, samo me razbuđuje i vježba. Bježimo od ispravljanja, a valjalo bi mu se i podavati i potpomagati ga, navlastito kad nam se upućuje u razgovoru, a ne školnički. Kod svakog protuargumenta ne gledamo je li valjan, nego kako ćemo ga 7

8

9

Valja se prisjetiti da je Montaigne za svoj grb uzeo vagu na kojoj su dvije strane u ravnovjesju. Metafora koja uspoređuje donošenje sudova s pladnjevima na vagi: odbijanje donošenja važnih odluka ostavlja praznim jedan pladanj, a na drugom se vidi težina praznovjerja i bapskih priča (les songes d’une vieille). Tj. više nego drugi, prazni pladanj na vagi.

207


se osloboditi, a to je posve krivo. Umjesto da pružimo blagonaklonu ruku, mi oštrimo pandže. Ne bi mi nimalo teško palo da me prijatelji napadnu: “Ti si budala, sve su to snatrenja.” Drago mi je kad se čestiti ljudi hrabro izražavaju, kad riječi slijede misli. Moramo ojačati uši i učiniti da budu gluhe za onaj mekoputni ulizički zvuk ceremonioznih riječi. Volim neusiljenost snažnog i muževnog društva, volim prijateljstvo koje uživa u oštrini i snazi svojih istupa, kao što se u ljubavi uživa u krvavim ugrizima i tragovima nokata na koži. Prijateljstvo nije dovoljno živo ni velikodušno ako nije spremno na prepiranje, ako je odveć uljuđeno i umjetno, ako se boji sukoba pa su mu kretnje ograničene. Neque enim disputari sine reprehensione potest.10 Kad mi se netko protivi, budi se moja pozornost, a ne ljutnja: otvaram se onome tko mi protuslovi jer me on uči. Istina mora biti najvažnija i jednoj i drugoj strani. Što će taj drugi odgovoriti? T= srdžba mu je već poremetila sud. I s pravom ga je pomutila. Bilo bi dobro kad bismo se kladili11 o ishodu naše raspre, tako da postoji materijalni znak našeg gubitka, da o tome vodimo računa i da mi sluga može reći: “Lani vas je stajalo stotinu škuda jer ste dvadeset puta bili neznalica i još ste se pri tome tvrdoglavili.” Uvijek iskazujem dobrodošlicu istini, ma iz kojih mi ruku ona dolazila i pri tome sam radostan i uvijek ću položiti oružje čim je iz daleka vidim da dolazi. I samo ako mi se s visoka ne pokazuje namrgođena i školnička gubica, podržat ću sve prigovore upravljene svojem pisanju; i osporavana sam mjesta izmijenio više iz pristojnosti nego iz vlastite uvjerenosti da bi ih trebalo mijenjati, želeći tako lakim popuštanjem nagraditi i poticati slobodu da me se kritizira; jest, upravo tako, 10 11

“Bez protivljenja ne može biti ni raspravljanja.” Ciceron, De finibus, I, vii. Riječ gageure ovdje je uzeta s prvotnom, tj. etimološkom vrijednosti: dogovor između stranaka da se položi polog, koji će pripasti onome koji bude u pravu.

208


i to na svoju štetu. Međutim, zaista je teško ljude naših dana na takvo što privoljeti, jer oni nemaju hrabrosti podnijeti da se njih ispravlja i uvijek se pretvaraju kad govore jedni pred drugima. Pričinja mi tako veliku radost to što sam poznat, pa se sudu javnosti izlažem gotovo ravnodušan hoće li me hvaliti ili kuditi. Moje se misli međusobno toliko suprotstavljaju i prigovaraju jedna drugoj da mi je posve svejedno ako mi prigovara netko drugi, a pri tome je najvažnije da njegovu prijekoru dajem samo onu težinu koju ja hoću. No, odmah prekidam12 s onim svojim poznanikom koji se bahato drži i žali što njegovu opomenu ne slušam i ne pridajem joj onu važnost kakvu bi on htio, pa moje odbijanje kad ga ne želim slijediti uzima za uvredu. Moglo bi se reći da činim upravo onako kao što je Sokrat, neprestano se smijući, skupljao osporavanja upućena svojim govorima, znajući da su izazvana njegovom snagom i da će prevaga kad-tad pasti na njegovu stranu, pa ih je zato prihvaćao kao doprinose svojoj slavi. Međutim, vidimo i obrnuto da ljudi ni na što nisu tako osjetljivi kao na osjećaj da je protivnik u prednosti i da na njih prezrivo gleda te da tada slabiji mora s razlogom dobrovoljno prihvatiti one prijekore koji ga ispravljaju i izvode na pravi put. Bilo kako bilo, ja radije tražim društvo onih koji me prekoravaju nego onih koji me se boje. Bljutavo je i štetno zadovoljstvo imati posla s ljudima koji nam se dive i stalno nam se sklanjaju s puta. Antisten13 je naredio svojoj djeci da ne iskazuju ni radost ni zahvalnost čovjeku koji ih hvali.14 Osjećam se ponosnijim s pobjede što sam je izvojštio nad sobom kad u 12

13

14

Ovdje se Montaigne služi pučkim izrazom rompre paille, tj. “prelomiti slamku”, što je metafora iz jedne igre u kojoj je lomljenje slamčice znak prekida mira. Antisten (444-365. pr. Kr.) bio je atenski filozof i utemeljitelj ciničke škole. Plutarh, O lažnom stidu, XII.

209


žaru same borbe uzmaknem pod snagom razbora svojeg sugovornika, nego što sam veseo s pobjede do koje sam došao samo zbog njegove slabosti. Najzad, primam i priznajem sve vrste udaraca koji su mi pošteno15 naneseni, pa ma kako da su slabi, ali teško podnosim one koji mi se zadaju kad se ne poštuju prihvaćene norme. Malo mi je stalo do predmeta, svejedno mi je do mišljenjâ, a koja će stvar pobijediti meni nije važno. Ne tražim ni snagu ni suptilnost, ali reda uvijek mora biti. Onog reda što ga možemo vidjeti u prepirkama pastirâ i trgovačkih djetića kod nas nikada nema. Ako i krše pravila, čine to jer su neodgojeni, ali, nažalost, i mi to isto činimo. No, njihovo deranje i nestrpljivost ne skreće ih s onoga zbog čega se prepiru: njihove se riječi vrte uvijek oko istoga. Ako i viču prije nego što ih je red, ako i ne čekaju da drugi govori, oni se barem ipak uvijek razumiju. Za mene je uvijek dobar odgovor ako se odgovara na ono što ja kažem. No, kad je raspravljanje bezglavo i izlazi iz pravila, ja sve napuštam i pun inata i bezobzirnosti počinjem raspravljati tvrdoglavo, zlurado i nametljivo, pa se kasnije zbog toga crvenim od srama. Nemoguće je u dobroj vjeri raspravljati s nametljivim smušenjakom. Kad dopadnem ruku tako silovita pametnjakovića, ne kvari se samo moj sud nego i moja savjest. Naše bi kavge na riječima morale biti zabranjene i kažnjavane kao i svi drugi verbalni delikti. Kakve li sve nepodobnosti ne búde i ne gomilaju, a izvor im je uvijek u srdžbi i samo srdžba njima upravlja! Upuštamo se u neprijateljstva najprije protiv iznesenih argumenata, a zatim i protiv ljudi. Učimo se raspravljati samo da bismo protuslovili, a kako svatko protuslovi i istodobno je osporavan, događa se da plod rasprave znači obaranje i uništavanje istine. Zato Platon u svojoj Državi16 15

16

U izvorniku: qui sont de droit fil, tj. koji su mi izravno naneseni prema dobrim pravilima raspravljanja. U VII. knjizi, stranica 539 u francuskome prijevodu iz 1546.

210


raspravljanje zabranjuje svim ljudima čiji je duh za to nepodoban i koji mu po prirodi ne odgovaraju. U što se upuštate kad pokušavate držati korak s onim kojemu ni korak ni hod ne valjaju17? Ne postupamo krivo prema predmetu rasprave kad ga napuštamo da bismo našli načina kako da mu pristupimo; ne mislim pritom na neki neobičan, skolastički ili umjetnički način, nego na onaj prirodni kakav od nas traži zdrav ljudski razum. I što će iz svega toga na kraju ispasti? Jedan ide desno, a drugi lijevo; gube samu bit rasprave i utapaju je u moru sporednih pojedinosti18. Nakon sata burnih natezanja uopće ne znaju o čemu govore: jedan je gore, drugi dolje, a treći negdje sa strane. Jedan se kao pijan kape drži neke riječi ili sličnosti, a drugi uopće ne razabire što mu se suprotstavlja jer se toliko zaletio u svom trku, pa se samo brine kako slijediti samoga sebe, a ne vas. A neki, opet, osjećajući da nije kako bi htio u sedlu, boji se svega, odbija sve, na samom početku miješa i brka razloge i proturazloge ili se svojeglavo uzjoguni i usred rasprave zašuti, pa ljut na svoje neznanje iz inata glumi neki ponositi prezir i tada glupo i kukavno napušta nadmetanje. Glavno mu je samo da može udariti, a nije ga nimalo briga koliko je time vlastitog pokrića izgubio. Neki će brojiti svoje riječi i za svaku će od njih smatrati da mu daje pravo. Takav se služi samo prednošću svoga glasa i snagom svojih pluća. I, eto ga, sâm je sebe osudio. A tek onaj koji vas zaglušuje nepotrebnim uvodima i digresijama! Neki se opet oboružava najgorim uvredama19 i traži bilo kakvu zadjevi17 18

19

Varijanta iz izdanja iz 1588: kad idete tražiti istinu... U izvorniku: dans la presse des i n c i d e n s . U jeziku suvremenog sudskog postupka incidens neke rasprave u opreci je prema glavnom pitanju (le principal). Ovo mjesto u ranijim izdanjima ima i drugu varijantu: Voleći više biti u svađi nego u raspravi, osjećajući da je jači na šakama nego na razlozima, uzdajući se više u svoje ruke nego u svoj jezik ili više voleći popustiti tijelom nego duhom...

211


cu20 samo da se otarasi svih drugih i govora nekog pametnijeg koji je jači od njega. On uopće ne drži do argumenata, ali vas neprestano opsjeda dijalektikom svojih premisa i nepreglednim brojem svojih formula. Tko ne bi počeo osjećati zazor od znanosti i ne bi došao u sumnju može li od nje izvući kakvu korist za potrebe života kad dobro razmotri na koji se način mi znanošću služimo: “nihil sanantibus litteris”21? Tko li je logikom došao do razuma? Gdje su svršila ona lijepa obećanja? “Nec ad melius vivendum nec ad commodius disserendum.”22 Ima li više zbrke u naklapanjima piljarica nego u javnim raspravama ljudi tog poziva? Više bih volio da mi se sin nauči govoriti po krčmama nego u školama govorenja. Pokušajte jednom razgovarati s jednim magistrom slobodnih umjetnosti: zašto nam ne dâ da osjetimo tu umjetnu izvrsnost i zašto ne očarava žene i neuk svijet divotom i čvrstinom svojih argumenata, ljepotom svojega reda? Kako to da ne vlada nama i ne uspijeva nas po svojoj volji uvjeriti? Zašto čovjek koji ima toliku prednost i u znanju i u vladanju, zašto on u svoje nadmetanje upliće uvrede, neukusnosti i svakakav bijes? Kad bi skinuo s glave onaj tuljac23, okvačio o klin svoju togu i pustio svoju latinštinu, i kad nam ne bi probijao uši Aristotelom, s kojim je kuhan i pečen, mislili biste da je to netko od nama jednakih ili možda još i manje. Čini mi se da se s tim učenim i zamršenim jezikom kojim nas obasipaju događa isto ono što i sa sajamskim opsjenarima: njihova će vještina obuzeti i pridobiti naša ćutila, ali nimalo neće uzdrmati naše vjerovanje; osim tog tobože učenog brbljanja ne čine ništa što ne bi bilo već sto puta viđeno i dokraja prosto. Zato što su učeniji, nisu ništa manje glupi i nevrijedni. 20

21 22 23

U izvorniku: cherche une querelle d’Alemaigne (danas querelle d’Allemand), tj. traži bilo kakav povod za svađu. “O tom knjiškom znanju koje ništa ne liječi.” Seneka, Epistulae, 59. “Ni za bolje življenje, ni za bolje raspravljanje”, Ciceron, De finibus, I, xix. Tzv. chaperon, oznaka doktorskog stupnja.

212


Volim i cijenim znanje kao i one koji ga imaju i, kad je pravilno upotrijebljeno, to je najplemenitija i najmoćnija čovjekova tečevina. Međutim kod onih (a ima ih bezbroj takve vrste) koji samo na tome temelje svoju osnovnu sposobnost i svoju vrijednost, koji svoj razum zasnivaju samo na onome što su zapamtili, “sub aliena umbra latentes”24 i ne mogu ništa bez knjiga, njih mrzim, gotovo da bih rekao, malo više nego glupost. U mojoj zemlji i u moje vrijeme učenost koristi novčaniku, a rijetko25 duhu. Jer, kad naiđe na trom i mlohav duh, ona ga još više oteža i davi te od njega čini sirovu i neprobavljivu masu. A kad je duh hitar i pokretan, od učenosti postaje čistiji, jer ga razbistruje i profinjuje sve do iscrpljenosti. Dakle, može biti i jedno i drugo: vrlo korisna pomoć pravom i plemenitom duhu, a velika opasnost za onaj drugi duh koji je kvaran; ili, bolje rečeno, to je stvar koja može biti od dragocjene pomoći, ali se za nju plaća visoka cijena; u jednoj ruci to je kraljevsko žezlo, a u nekoj drugoj žezlo dvorske lude. No, nastavimo. Koju li sjajniju pobjedu možete očekivati nego da vaš protivnik vidi i zna da vas ne može pobijediti? Kad pobjeđuje snaga vašeg argumenta, pobjeđuje istina; kad postignete prednost u redu i držanju, pobijedili ste vi. Čini mi se da u Platonu i Ksenofontu Sokrat više raspravlja zbog disputanata nego zbog samog disputa i da mu je više stalo do toga da Eutidema i Protagoru26 navede da uvide prije vlastitu nedoraslost nego nedovoljnost svojeg učenja. On će se uhvatiti prvog argumenta kao onaj koji pred sebe postavlja korisniju svrhu nego da taj argumenat rasvijetli, a svrha mu je prosvijetliti duhove kojima upravlja i koje vježba. Ići u lov za istinom naša je prava stvar, ali nikako nam se ne može oprostiti kad to činimo loše i bez veze s ciljem; međutim, ne uspjeti u lovu, to je 24 25 26

“koji se skrivaju u tuđoj sjeni.” Seneka, Epistulae, 33. U izdanju iz 1595. umjesto rijetko stoji nikako. U Platonovim dijalozima koji u naslovu nose imena te dvojice.

213


već drugi par rukava. Rođeni smo da tražimo istinu, a istinu posjedovati pripada mnogo većoj moći. Kao što je govorio Demokrit27, istina nije sakrivena na dnu ponora, nego je, dapače, izdignuta u neizmjernim visinama u božanskoj mudrosti. Svijet je samo škola traženja spoznaje.28 Nije bit u tome da se pogodi u sredinu, nego da se što bolje trči.29 Onaj koji točno kaže može to učiniti na jednako kriv način kao i onaj koji kaže krivo: jer nije pitanje što reći, nego kako reći. Ja sam sklon paziti isto toliko na formu koliko i na supstancu, isto toliko na branitelja koliko i na ono što i kako brani; upravo je i Alcibijad tražio da se tako postupa. I svakog se dana zabavljam čitajući razne pisce ne vodeći brigu o njihovu znanju, ali ispitujući njihov način prikazivanja, a ne predmet o kojem pišu. Jednako tako slijedim ono što mi kaže neki uzvišen um, ne zato da bi me poučio, nego da ga upoznam30. Svaki čovjek može nešto točnoga reći, ali reći pravim redom, razborito i prikladno, to može mali broj ljudi. Tako me uopće ne ljuti netočnost koja je plod neznanja, to je ludorija. Prekinuo sam mnoga dogovaranja u poslovima koji su mi mogli donijeti korist jer nisam mogao podnijeti glupost odgovora onih s kojima sam pregovarao. Niti jednom u čitavoj godini dana ne ljutim se zbog pogrešaka svoje čeljadi; ali, kad slušam sve one gluposti i tvrdokornost njihovih izmotavanja, bedaste izlike, magareštine i sulude obrane, svakog božjeg dana se s nekim posvađam. Ne razumiju ni što se kaže ni zašto se kaže, a isto tako bez razumijevanja odgovaraju; upravo da čovjek uzludi. Nikad ne osjećam takav bol u glavi kao kad se moja tvrda glava sudari s drugom isto tako tvr27

Prema prijevodu Laktancijevih Institutions divines, III, xxviii. Le monde n’est qu’une escole d’inquisition. 29 Metafora iz natjecanja u utrci s prstenovima, koja odgovara našoj Sinjskoj alki. 30 U izdanju iz 1595. dodano je: a kad ga upoznam, a on vrijedi, tad ga slijedim. 28

214


dom glavom i lakše se mirim s propustima svoje čeljadi nego s njihovom bezočnošću, jezičavošću i nadasve glupošću. Neka rade i manje, ali neka budu kadri učiniti više: živite u nadi da ćete im potaknuti volju; ali iz klade se nemate čemu nadati, ništa iz nje valjanoga nećete istjerati. Ali što ako ja stvari vidim drugačijima nego što one jesu? Može biti i to; pa ipak, krivnju svaljujem na svoju nestrpljivost i mislim da je ona isto tako loša kod onoga koji je u pravu kao i kod onoga koji je u krivu (jer uvijek je bila osobina kod tirana da ne mogu podnositi način drugačiji od njihovoga); a, osim svega, znam da nema veće i češće gluposti nego uzbuđivati se i zaokupljati glupostima svijeta oko nas; a nema ni nastranije. Plodovi toga gnjeva obijaju se u prvom redu o našu glavu! A onom mudracu iz drevnih vremena31 nikad nije uzmanjkala prigoda da zaplače čim bi sam u sebe pogledao. Mison32, jedan od sedmorice mudraca, kad su ga upitali čemu se tako sâm smije, odgovori kao što bi Timon33 i Demokrit odgovorili: “Tome što se sâm smijem.”34 Koliko li samo onoga što se meni čini glupošću svakog dana ne izreknem ili ne odgovorim; a što drugi još češće smatraju bedastoćom! Ako se i sâm zbog toga svaki put ugrizem za jezik, što li će drugi tek učiniti? Ukratko, valja živjeti među živim ljudima i pustiti da rijeka pod mostom teče bez naše brige ili – barem da zbog toga ne razbijamo glavu. Ali, molim vas: zašto se ne uzbuđujemo kad sretnemo čovjeka pogrbljena i ružno građena tijela, a ne možemo podnijeti susret čovjeka naopaka duha, a da odmah zato ne izgubimo svoj mir? Ta loša grubost ovisi prije o sucu nego o onome što se sudi. Stalno bismo morali prebirati po ustima onu Platono31

32 33 34

Riječ je o Heraklitu, o kojem je Montaigne već govorio u L. eseju I. knjige. Mison, grčki filozof iz VII-VI. st. pr. Kr. Timon Atenjanin, filozof glasovit sa svoje mizantropije. Prema Diogenu Laerciju, Život Misonov, I, cviii.

215


vu misao35: “Kad pomislim da je nešto nerazumno, nije li to stoga što sam ja nerazuman?” Nije li krivica na meni? Može li se moj sud okrenuti protiv mene? To je mudra i božanski umna riječ koja šiba najčešću od ljudskih zabluda. Ne samo prigovori što ih jedni drugima upućujemo nego i naši razlozi i naši argumenti u spornim pitanjima redovito se mogu okrenuti protiv nas – i nas tako pogađa naše vlastito oružje. Starina nam je o tome ostavila bezbroj uvjerljivih primjera. To je zaista duhovito i u pravi čas rekao onaj koji se dosjetio ove tvrdnje: Stercus cuique suum bene olet36. Naše oči ne mogu gledati unatrag. Sto se puta na dan izrugujemo samima sebi rugajući se svome susjedu i mrzimo u drugih mane koje su u nama još vidljivije, međutim, svojima se divimo na bezočan i nesvjestan način. Još jučer sam bio u prilici vidjeti jednog razumnog čovjeka, koji je dosta ugodna osoba, kako se duhovito, ali i s pravom smije glupom načinu jednog drugoga koji svima oko sebe puni glavu svojim rodoslovljima i ženidbama više od polovice lažnima (a baš oni u kojih je plemićka loza najsumnjivija i najmanje sigurna najradije se daju na tako glupa pitanja); međutim, da se okrenuo sebi, vidio bi da nije ništa manje neumjeren i dosadan kad se razbacuje visokim rodom loze svoje supruge. O, kakvom li smiješnom nadutosti muž svojom rukom oboružava svoju ženu! Da razumiju latinski, valjalo bi im reći: Age! si haec non insanit satis sua sponte, instiga37. 35

Prema Plutarhu, Kako valja slušati, VI i Kako je moguće okoristiti se neprijateljima, V. 36 “Svakome njegovo govno dobro vonja.” U Adagiorum Chiliades Erazma Roterdamskog (III, iv, 2) iz 1508. ta maksima ima nešto drugačiji oblik: “Suus cuique crepitus bene olet.” (“Svakome njegov prdac dobro vonja”). 37 “Samo naprijed! ako nije sama dovoljno luda, potakni joj ludost!” Terencije, Djevojka s Andra (Andria), IV, ii, 9.

216


Ne kažem da nitko ne bi smio drugoga osuđivati ako sam nije čist i nedužan jer tada nitko ne bi ni osuđivao; pa čak ni čist u istoj vrsti krivice. Ali, smatram da nas naš sud, kad osuđuje drugoga, ne lišava jednog unutarnjeg suda. Ljubav prema iskrnjemu od nas traži da onaj koji se ne može osloboditi grijeha u sebi barem pokuša osloboditi tog grijeha svog bližnjega, kod kojega je taj grijeh možda nastao iz manje zloćudnog i tvrdokornog sjemena. Ne čini mi se primjerenim onome koji me upozorava na moju manu odgovoriti da te mane ima i u njemu. Jer, što to mijenja na stvari? Upozorenje je uvijek dobro i korisno. Kad bismo imali dobar nos, naš bi nam izmet morao više smrditi baš zato što je naš. A Sokrat zastupa mišljenje38 da bi onaj koji bi zbog nekog nasilja ili uvrede bio kriv zajedno sa svojim sinom i s nekim strancem morao početi od sebe i predati se pravdi i – za svoje okajanje – tražiti pomoć krvničke ruke, a tek zatim za svog sina i na kraju za stranca. Ako se čini da je to traženje i odveć visoko zamišljeno, taj se čovjek barem mora prvi predati kazni svoje savjesti. Osjetila su naši najmjerodavniji i prvi suci koji stvari zapažaju samo po njihovoj izvanjskoj pojavnosti; zato nije nikakvo čudo što u svim dijelovima službe u našem društvu nalazimo jedno stalno i općenito miješanje ceremonija i površnih privida, tako da se glavni i najučinkovitiji dio upravljanja društvom sastoji od toga. Na kraju krajeva, mi uvijek imamo posla s čovjekom, a on je nešto što je izrazito tjelesno. Neka se oni koji su nam ovih posljednjih godina htjeli davati lekcije o jednom posve kontemplativnom i nematerijalnom prakticiranju vjere39 ne začude ako bude i onih koji misle da bi im ta vjera bila izmigoljila iz ruku i nestala da se nije kod nas održala više kao neki pečat, naslov i sredstvo podjele nego što bi se bila održala zahvaljujući svojim vlastitim 38 39

Prema Platonu, Gorgija, str. 351 u prijevodu iz 1546. Aluzija na Reformu. Montaigne je već u Esejima, II, xii (Apologija...) inzistirao na pretjeranoj strogosti protestantskog kulta.

217


snagama. Vidi se to i na predavanjima i javnim raspravama: ozbiljnost, talar i visok položaj onoga koji govori često čini da vjerujemo ispraznim i glupim riječima; jer neće se pretpostaviti da jedan visoki gospodin kojega tako pažljivo slušaju, pa čak ga se i boje, nema u sebi i nekih drugih sposobnosti kojih u običnog puka nema; i da čovjek, kojeg obasiplju tolikim častima i službama, koji je tako namrgođen i koji svisoka gleda na sve oko sebe, nije mnogo sposobniji nego onaj drugi koji mu se izdaleka duboko klanja, a na kojega se nitko ne obazire. Ne samo riječi nego i grimase tih ljudi promatraju se i stavljaju na vagu, a svi se trude tko će im dati ljepše i vjerojatnije tumačenje. Ako se tu visoku gospodu spusti na razinu običnog razgovora i ako im ne suprotstavite nešto drugo osim povlađivanja i snishodljivosti, odalamit će vas autoritetom svojeg oprobanog iskustva: oni su čuli to i to, oni su vidjeli, oni su učinili: i odjednom ste zasuti provalom primjera. Rado bih im rekao da plod iskustva nekog liječnika nije povijest njegove prakse i podsjećanje na to da je uspio izliječiti četiri gubavca i tri kostobolje, ako on ne zna iz svega toga izvući ono čime će ojačati svoj sud i ako nam ne može pokazati da je kroz obavljanje svog posla postao sposobnijim. Kao što se u koncertu različitih glazbala posebno ne čuje lutnja, spinet40 ili flauta, već se samo čuje globalni sklad kao proizvod svih tih glazbala. Ako su ta visoka gospoda s brojnim putovanjima i velevažnim službama postala pametnija, na plodovima je njihove pameti da nam to pokažu. Nije dovoljno nabrajati iskustva, valja ih odmjeriti, uskladiti, valja ih probaviti i destilirati da bi se iz njih izveli zaključci i poticaji koje ona donose. Nikada na svijetu nije bilo toliko povjesničara! U redu, slažem se da je dobro i korisno čuti što govore jer nam pružaju toliko lijepih i vrijednih pouka nakupljenih u pismohrana40

U izvorniku espinete, danas épinette. Riječ je u Montaigneovo vrijeme preuzeta iz tal. spineta (< spina “trn, bodlja”), koja je forma potvrđena tek 1564. Označavala je starinsko glazbalo s tipkama i strunama koje su se prebirale pomoću vrška pera koje je uspoređeno s trnom.

218


ma njihovih sjećanja; naravno, velik dio toga pomaže nam u životu; no, mi to ovog časa ne tražimo, mi bismo željeli znati jesu li sami ti pripovjedači i ti sakupljači vrijedni pohvale. Mrzim svaku vrstu tiranije, provodila se ona riječima ili djelima. Rado se obaram na one isprazne izvanjskosti koje zavode naš sud kroz ćutila; i neprestano sam na oprezu kad razmatram one izvanredne veličine, jer nahodim da su to najčešće ljudi obični poput svih ostalih. Rarus enim ferme sensus communis in illa Fortuna.41 Možda ih se katkada cijeni manjima nego što jesu jer više toga poduzimaju i više se ističu: njihova pleća nisu dorasla bremenu što su ga na sebe uzeli. U onoga koji nosi mora biti više snage i moći nego u bremenu. Onaj koji nije iscrpio sve svoje snage, ostavlja nas u neizvjesnosti je li se dokraja upregnuo i je li pokušao sve do svojeg posljednjeg djelića snage; onaj koji pod teretom poklekne, otkriva nam svoje granice i svu svoju slabost. Upravo zbog toga otkrivamo toliko nesposobnih duhova među ljudima od znanosti, svakako više nego kod običnih ljudi. Od njih su mogli postati dobri gospodari, vješti trgovci, vrijedni zanatlije, jer je njihova prirodna snaga bila po toj mjeri određena. Znanost je, međutim, stvar tako velike težine da oni pod njom padaju. Međutim, da bi se ta plemenita i moćna materija pravilno raspodijelila i dobro posložila, da bi se njome mogli služiti i imati od nje koristi, u njih nema ni dovoljno snage ni znanja kako da njome upravljaju: svega toga može biti samo u jakoj prirodi; a takve su veoma rijetke. “A slabići, kaže Sokrat42, srozavaju dostojanstvo filozofije kad se u nju hoće miješati.” Kad je se loše izučava, postaje beskorisna pa čak i puna mana. Pogledajte samo kako takve šeprtlje same sebe nagrđuju i kako se gube, 41

“Najčešće se u tom visokom položaju ne nahodi prave zdrave pameti.” Juvenal, VIII, 75. 42 U Platonovoj Državi (Polite?a), VI, str. 607 u prijevodu iz 1546.

219


Humani qualis simulator simius oris, Quem puer arridens pretioso stamine serum Velavit, nudasque nates ac terga reliquit, Ludibrium mensis43. A isto tako, ni onima koji nama vladaju i koji cijeli svijet drže u ruci, kao da nije dovoljno da imaju običan ljudski razum i da mogu ono što mi svi možemo: oni su doista daleko ispod nas, ako nisu daleko iznad nas. Kao što više obećavaju, tako moraju i više moći; a oni se često služe šutnjom ne samo kao dostojanstvenim i ozbiljnim držanjem nego mnogo više iz za njih korisnog opreza: tako je Megabiz44 prilikom posjeta Apelu45 u njegovoj radionici dugo vrijeme šutio, a zatim je počeo naširoko raspravljati o njegovim djelima, a stigao ga je ovakav odgovor: “Dok si držao jezik za zubima i u tišini sve promatrao, izgledao si zbog svih svojih ogrlica i svojeg sjaja kao neki velik čovjek; ali sad kad si zinuo i kad su te svi čuli, i zadnji moj djetić te s pravom prezire.”46 Njegov visok položaj zaodjenut veličanstvenim ukrasima nije mu dopuštao da bude neznalica u običnom ljudskom smislu i da bez razumijevanja govori o slikarstvu: morao je zato dokraja šutjeti i tako sačuvati izgled tobožnje upućenosti. Kolikim li je samo glupim dušama iz mojega vremena hladno i šutljivo držanje poslužilo kao znak razboritosti i sposobnosti! Časti i visoke službe nužno se podjeljuju više zbog bogatstva nego zbog zasluga; i to se nepravedno predbacuje kraljevima. Naprotiv, moglo bi se reći da je pravo čudo što su ipak tako sretne ruke kad tako malo mogu vidjeti: 43

“Kao onaj majmun, što ljude oponaša, kojega je dječak jedan za zabavu odjenuo u prekrasno svileno ruho, ostavljajući mu i stražnjicu i leđa golima, na veliku radost svih uzvanika.” Klaudije Klaudijan, Protiv Eutropija, I, 303. 44 Megabizi su bili svećenici Dijanini. 45 Apelles, grčki slikar, suvremenik Aleksandra Velikoga. 46 Prema Plutarhu, Kako se može razlučiti laskavca od prijatelja, XII.

220


Principis est virtus maxima nosse suos47; jer ih priroda nije obdarila pogledom koji bi mogao obuhvatiti toliki broj ljudi, niti im je dala moć da razlikuju što je vrijedno i da prodru u našu dušu u kojoj leži poznavanje naše volje i naših najvećih vrijednosti. Ne preostaje im drugo nego da nas pogađajući i pipkajući u mraku izabiru po podrijetlu, po imanju, po obrazovanosti i po omiljenosti u narodu; ali sve su to nepouzdani argumenti. Onaj kojemu bi pošlo za rukom naći načina kako suditi po pravdi i kako izabrati ljude po razboru, samim time bi jednim potezom uspostavio savršen oblik vladavine. “Dobro, reći ćete, ali taj je čovjek uspješno obavio velik i težak posao.” Rekli ste nešto, ali to nije dovoljno rečeno: jer s pravom je prihvaćena ona misao da namjere ne valja suditi po njihovu ishodu. Kartažani su kažnjavali loše odluke svojih vojskovođa čak i onda kad bi sretno i s uspjehom završile.48 A narod je rimski znao uskratiti trijumf nakon velikih i vrlo korisnih pobjeda zato što vođenje rata njihova vojskovođe nije odgovaralo onome što se od njega očekivalo. Po onome što se na svijetu događa redovito se vidi da nam sreća hoće pokazati kako ona sve može, pa, želeći prizemljiti našu uznositost, kad od nesposobnjakovićâ ne uspijeva učiniti mudrace, od njih čini sretnike bez obzira na to koliko u njima ima vrline. I tada se rado umiješa potičući one stvari gdje sve konce drži u svojim rukama. Zato se svakodnevno događa da i najtupaviji među nama uspješno izvode velike poslove, bilo javne bilo privatne. Siramnes Perzijanac odgovorio je onima što su se čudili kako mu poslovi tako loše idu dok su njegove riječi i misli tako mudre, da je on jedini gos47

48

“Prva bi zasluga jednog vladara morala biti da pozna svoje.” Marcijal, Epigrami, VIII, 15, kojega citira Justus Lipsius u Politiques, IV, 5. Sjećanje na mjesto iz Tita Livija (XXXVIII, xlviii). Međutim, Montaigne je istu tvrdnju mogao naći i kod Justusa Lipsiusa, u djelu navedenom u prethodnoj bilješci, V, xvi.

221


podar svojih riječi i misli, ali da o uspjehu njegovih poslova odlučuje sreća.49 To isto bi i oni naši mogli odgovoriti samo u obrnutom smislu. Najvećim dijelom svjetske se stvari odvijaju same po sebi, Fata viam inveniunt50. Ishod često dopušta posve nepametno ponašanje. Naš udio u svemu najčešće je gotovo rutinski51, jer se mi redovito oslanjamo više na primjer i uporabu nego na razum. Kad sam bio zapanjen veličinom nekog poduhvata, doznao sam od onih koji su u tome uspjeli koje su im bile pobude i u čemu je bila njihova snalažljivost: i uvijek sam nalazio na veoma prosječna mišljenja; a najprostija i najčešće primjenjivana ujedno su najsigurnija i najlakše izvediva ako ne za praksu, a ono za vlastito isticanje. Što, zar najbesmisleniji razlozi najbolje odgovaraju našim odlukama i činima? Zar da najprizemniji i najjadniji razlozi najviše priliče velikim poslovima? Da bismo sačuvali autoritet i ugled Kraljevskoga vijeća, nije potrebno da neznalice koje u njemu sudjeluju vide dalje od prve prepreke. Oni koji mu žele sačuvati dobar glas moraju mu vjerovati i poštovati ga u njegovoj cijelosti. Moj pristup tom pitanju donekle je grub i nedorađen, pa ga ocrtavam prema njegovom prvom izgledu; ono što je važno i najbitnije navikao sam prepuštati rukama Božjim: Permitte divis caetera52. Sreća i nesreća su po mom mišljenju dvije neograničene moći. Nerazborito je cijeniti da je ljudski razbor kadar preu49 50 51

52

Plutarh, Izreke kraljeva i vojskovođa. Jacques Amyot citira tu misao u predgovoru svojega prijevoda Plutarhovih Života. “Naći će put sudbina.” Vergilije, Eneida, III, 395 (prepjev Tome Maretića). U Vergilijevu tekstu stoji: invenient. Današnja franc. riječ routine, odakle je naš internacionalizam rutina, rutinski, pojavljuje se u tom značenju u francuskome g. 1559, najprije kao rotine i izvedenica je iz route “put, cesta” (< lat. (via) rupta). “Sve ostalo prepuštam bogovima.” Horacije, Odae, I, ix, 9.

222


zeti ulogu sreće. A ništetno je umišljanje onoga koji misli da može sagledati i uzroke i posljedice i vlastitom rukom voditi ono što je naumio; ništetno nadasve kad je u pitanju vođenje ratova. Nikad se nije vidjelo toliko vojničke opreznosti i sitničave obazrivosti kao što se vidi danas među nama: mora li se iz toga zaključiti da se bojimo kako ćemo se izgubiti na putu i da se pripremamo na ono najgore u toj igri? Tvrdim čak i više: da i sam naš razbor i odluke najčešće idu onim putom kojim ih vodi slučaj.53 Moja volja i moja misao idu čas jednim, a čas drugim korakom i mnogi se od tih pokreta upravljaju bez mene. Moj je razbor vođen dnevnim i slučajnim impulsima: Vertuntur species animorum, et pectora motus Nunc alios, alios dum nubila ventus agebat, Concipiunt54. Nek se samo pogleda koji su ljudi najmoćniji u gradovima i tko najbolje obavlja svoje poslove: obično ćete vidjeti da su to oni koji su tim poslovima najmanje dorasli. Koliko se je puta dogodilo da su žene, djeca, pa i bezumnici tako zapovijedali velikim državama kao najsposobniji vladari! U tome se, kaže Tukidid55, mnogo češće sreću grubi nego bistri duhovi. A mi posljedice njihove sreće pripisujemo njihovoj pameti! Ut quisque fortuna utitur Ita praecellet, atque exinde sapere illum omnes dicimus.56 53 54

55 56

Usp. Eseji, I, xlvii (O nesigurnosti našega suda), gdje iznosi istu misao. “M’jenja se raspoloženje i srce drukčije trepti / Sada, no trepćaše onda, kad oblake gonjahu vjetri.” Vergilije, Georgike, I, 420 (u prepjevu Tome Maretića). Pogl. III, § 37, no Montaigne je tu opasku najvjerojatnije našao kod Justusa Lipsiusa u prijevodu njegovih Politiques, IV, iii. Citat iz Plauta, Pseudolus, II, iii, 15, koji se jednako tako nalazi kod Justusa Lipsiusa, o. c., IV, ix: “Čovjek se visoko uzdiže samo zahvaljujući svojoj sreći, a njegov nas uspjeh navodi da to pripisujemo njegovoj umješnosti.”

223


Zato ja u svim slučajevima ostajem pri svojoj tvrdnji da su uspjesi naših djela slabi svjedoci naše cijene i naše sposobnosti. Već sam prije rekao da je dovoljno pogledati čovjeka koji je na visoku položaju: čak i onda kad smo ga nedavno upoznali kad je bio nitko i ništa, on počinje ulijevati u naše misli o sebi neku sliku veličine, sposobnosti i začas smo uvjereni kako mu sa sjajem i moći istodobno rastu i zasluge i cijena. O njemu sudimo, ali ne prema njegovoj vrijednosti, nego onako kao što se služimo kamenčićima57 pri računanju, po njegovu položaju u društvu. No dovoljno je da se sreća okrene i on se ponovno nađe izgubljen u gomili, i svatko će se u čudu pitati što ga je to tako visoko dignulo. “Ah, to je onaj! reći će svi. Zar nije bio nimalo pametniji kad je bio u slasti i masti? Ti naši kraljevi zaista ne traže mnogo! Bili smo zaista u lijepim rukama!” Takve sam preobrate često viđao za svojih dana. Čak i one maske koje u kazalištima predstavljaju veličine znaju nas uzbuđivati i varati. Ja kod kraljeva najviše volim onu nepreglednu povorku njihovih obožavatelja. Kraljevima dugujemo svako poštovanje i pokornost, ali nikako im ne dugujemo pokornost razuma. Moj razbor nije navikao klanjati se i priginjati se – za tu službu imam koljena. Kad su Melantija upitali što misli o Dionizijevoj tragediji, odgovorio je: “Nisam je uopće mogao vidjeti, toliko je zatamnjena riječima.” Isto tako bi većina onih koji prosuđuju riječi visoke gospode morali reći: “Nisam čuo njegove riječi, toliko su bile zamagljene dostojanstvom, uzvišenošću i veličanstvom.”58 Antisten59 je jednoga dana pokušavao uvjeriti Atenjane da bi morali postići da im magarci budu isto toliko korisni 57

Montaigne ovdje upotrebljava riječ geton (danas jeton), a to je bila okrugla pločica koja je služila za računanje i još se rabila u XVI. stoljeću kad su već bile uvedene arapske brojke. Odatle naš galicizam žeton, “metalni kolutić koji zamjenjuje novac u igri”. 58 Prema Plutarhu, O slušanju, VII. 59 Prema Diogenu Laerciju, Život Antistenov, VI, viii.

224


za teženje zemlje kao i konji; na to mu odvratiše da ta životinja nije stvorena za tu službu: “Nema tu razlike, otpovrne im Antisten, sve ovisi o vašoj naredbi jer i najneukiji i najnesposobniji ljudi kojima dajete da vam vode ratove ubrzo postaju veoma čašćeni vođe jer ih vi na tu dužnost postavljate.” Tome upravo odgovara i ono što se događa kod mnogih naroda koji proglašavaju svetim kralja kojeg su iz vlastitih redova izabrali; i tada im nije dovoljno da ga samo časte nego ga i obožavaju kao sveca. Kad završe sve ceremonije oko ustoličenja i posvećenja, Meksikanci ga se više ne usuđuju pogledati u lice; dapače, kao da su od njega učinili božanstvo time što su mu dali kraljevsku moć; između mnogih prisega koje traže da on izrekne, da će održati njihovu vjeru, poštovati njihove zakone, braniti njihove slobode, da će biti hrabar, pravedan i dobar i tome slično, on se isto tako zaklinje da će činiti da se sunce kreće svojim putem i da im uvijek sja, da će oblaci uvijek ispuštati dažd u pravo vrijeme, da će rijeke teći svojim tokom i da će zemlja narodu darivati sve što mu treba.60 Ja mislim posve drugačije od tog čestog običaja i sumnjičavo gledam na svaku veliku sposobnost poglavito kad uz nju vidim veliko bogatstvo i narodnu odanost. Moramo uvijek biti na oprezu i vidjeti je li pametno progovoriti u nekim prilikama, kako odrediti svoj stav, prekinuti misao ili je svisoka zamijeniti autoritetom, odbijati tuđa protivljenja odlučnim pokretom glave, osmijehom ili šutnjom, kad se sve to odvija pred prisutnim mnoštvom koje se trese od poštovanja i respekta. Jedan čovjek basnoslovnog bogatstva umiješao se sa svojim mišljenjem o nekoj nevažnoj stvari oko koje se vodila rasprava za njegovim stolom, i doslovce ovako nastavio: “Samo lažac ili šupljoglavac može tvrditi drugačije itd.” Protiv takve filozofske pameti pomaže samo dobar bodež u ruci! 60

López de Gómara, Histoire générale des Indes, II, lxxvii.

225


Evo sad jednog drugog savjeta koji mi mnogo koristi: na skupovima i raspravama sve riječi koje nam se čine dobrima ne smiju odmah biti prihvaćene. Većina ljudi posjeduje neku izvanrednu sposobnost. Ovome ili onome može se dogoditi da izrekne neku dobru misao, dobar odgovor ili izreku, a da pritom ne pozna njezinu snagu. Da čovjek ne poima sve ono što je rekao, najbolje se može potvrditi na mojem primjeru. Ne smijemo se priznati pobijeđenima pa ma kakva se istina ili ljepota u nekoj riječi sadržavala. Valja je svjesno pobijati ili se pak povući pod izlikom da je nismo shvatili kako bismo mogli sa svih strana iskušati kako s njom stoji onaj koji ju je izrekao. Inače se može dogoditi da istrčimo pred rudo i pomognemo protivniku da postigne više nego što bi svojom snagom mogao postići. Ranije sam znao onako pritisnut i u žaru borbe požuriti s odgovorima61 koji su pogađali cilj iznad mojega očekivanja i namjere. Ja sam ih iznosio, vodeći računa samo o njihovu broju, a moji su ih protivnici primali s njihovom pravom težinom. Upravo to mi se događa kad se nadmećem s nekim čvrstim i vještim protivnikom; tad mi je stalo da ga preteknem u zaključku, da mu poštedim trud oko interpretacije i tad pokušavam preduhitriti njegovo mišljenje, koje je još nedorečeno i tek se rađa (a doseg njegova razumijevanja već izdaleka mi prijeti i usput me upozorava). S onim drugim protivnicima u raspravi postupam upravo obrnuto; kod njih čovjek ne mora ništa pretpostavljati niti nastojati preduhitriti. Kad oni sude na najopćenitiji način: “Ovo je dobro, ono nije dobro”, pa koji put pogode, lako vam je vidjeti da je to pogodila sreća, a ne oni. Neka malo ograniče i bolje izraze ono što hoće reći: zašto je tako ili na koji je način tako. Takvi sudovi izrečeni onako poprijeko toliko su česti, a ne kažu ništa. To su ljudi koji se odjednom obraćaju cijelom svijetu kao da je to neka bezimena masa.62 61 62

Montaigne se ovdje poslužio gaskonjskom riječi revirade. Usporedba je uzeta iz Plutarhova spisa O Sokratovu duhu zaštitniku, pogl. I.

226


Onaj tko nekoga doista poznaje, taj njega samoga pozdravlja po imenu. Ali opasno je na jednak način postupati sa sudovima. Tako sam vrlo često opazio da se događa da poluobrazovani ljudi, kad se hoće pokazati kako su čitajući neko djelo otkrili najljepše mjesto, iskazuju svoje divljenje na tako glup način da umjesto da nam pokažu piščevu izvrsnost, pokazuju nam vlastito neznanje. Nakon što su odslušali čitavu Vergilijevu stranicu, uzvikom: “O, kako je to krasno!” ne izlažu se nikakvoj opasnosti. Na taj način lukavci sebi znaju sačuvati obraz. Ali, kad treba poći od točke do točke Vergilijeva djela i kad nam izričitim i dorađenim sudom treba pokazati gdje dobar pisac nadvisuje samoga sebe, gdje je najizvrsniji, kad treba, odmjeravajući riječi, rečenice i duhovita mjesta, sve to pokazati – tad jednostavno uhvate maglu!63 “Videndum est non modo quid quisque loquatur, sed etiam quid quisque sentiat, atque etiam qua de causa quisque sentiat.”64 Svakog dana glupane čujem kako izgovaraju riječi koje nisu glupe: i tako i oni nešto dobro kažu, ali mi moramo znati dokle su oni to shvatili i koliko je to čvrsto u njima. Mi im pomažemo da upotrijebe tu lijepu riječ i tu misao koju oni zapravo nemaju; imaju je nekako u uhu i sjećanju i izrekli su je slučajno jer, kako se ono kaže, i ćorava koka nađe zrno; a mi sve to hvalimo i stavljamo na njihov račun. Na taj im način pomažemo. Ali čemu? Oni vam na tome nisu nimalo zahvalni, a zbog toga postaju još veće neznalice. Prestanite im pomagati, neka se sami snalaze; oni će ionako postupati kao ljudi koji se boje da se ne opeku; neće se usuditi ništa promijeniti ili produbiti. Malo ih prodrmajte i sve će im pobjeći i sve vam prepustiti, kako god lijepo mislili. To je vrlo dobro oružje, ali je klimavo i slabo nasađeno. Koliko li sam 63

64

U izvorniku nalazimo familijarni izraz ostez vous de là! “nema nikog kod kuće, možete otići”. Istim se izrazom služi i Rabelais u Trećoj knjizi, XXIII. “Moraju se svakome ispitati ne samo njegove riječi nego i njegove misli pa čak i zašto tako misli.” Ciceron, De officiis, I, xli.

227


samo puta doživio takvo iskustvo! Jer, ako im priteknete u pomoć i pokušate ih prosvijetliti, oni će se toga uhvatiti i začas će vam oduzeti prednost vašeg izlaganja: “Upravo sam to htio reći; prava pravcata moja misao, a nisam je izrekao samo zato što mi je uzmanjkala prava riječ.” Oduzmite mu pješaka65. Valja se poslužiti čak i malom pakošću da se doskoči toj uznositoj gluposti. Hegezijina66 dogma da ne valja ni mrziti ni osuđivati nego uvijek poučavati67 vrijedi u drugim prilikama, ali ovdje je i nepošteno i neljudski ispravljati onoga koji ne zna što bi s vašom pomoći i koji upravo s njom vrijedi još manje. Ja takve najradije ostavljam neka još više tonu u glib i, ako je to uopće moguće, nek budu još izgubljeniji nego što jesu, pa da tako uvide svu svoju bijedu. Glupost i nesređenost u glavi nisu nešto što se da izliječiti jednom poukom i upozorenjem. I s punim razlogom o tom ispravljanju možemo reći ono što je Kir odgovorio onome koji ga je nukao da snažnim govorom osokoli vojsku pred bitku: “Ljudi na ratištu ne postaju hrabri i ratoborni nakon lijepa govora, jednako kao što nećeš postati glazbenikom čim si čuo jednu lijepu pjesmu.”68 To su stvari koje čovjek najprije mora dugim i upornim učenjem naučiti. Tu brigu dugujemo svojima jednako kao i mar u ispravljanju i pouci; no, ići propovijedati prvom prolazniku i ispravljati neznanje ili tupoglavost prvog čovjeka na kojega se namjerimo, to je posao kojim se nikako ne želim baviti. Rijetko se u to upuštam čak i onda kad je riječ o razgovoru što se vodi preda mnom i svega se radije klonim nego da se da65

U izvorniku samo souflez! a to je izraz iz igre dame: “uzmite mu pješaka!”, a pješak (kojega su propustili uzeti) argument je iz kojega su propustili izvući prednost za sebe. 66 Hegesias ([Hghs?aV) iz Kirene, grčki filozof i moralist koji je živio oko 300. pr. Kr. S njim se hedonizam okreće pesimizmu i beznađu. Bio je prozvan Peisiq(natoV, to jest “onaj koji nagovara na smrt”. 67 Prema Diogenu Laerciju, Život Aristipov, II, xcv. 68 Prema Ksenofontu, Kirov pohod, III, iii.

228


jem na te dosadne školničke poduke. Moja narav nije nikako sklona ni govoriti ni pisati za početnike. Ali u stvari, koje se govore općenito ili u nekom društvu, pa ma kako ih cijenio netočnima i apsurdnima, nikad se ne miješam ni riječju ni gestom. Uostalom, ništa me u gluposti toliko ne ljuti kao to što ona u sebi više uživa nego što bi ijedna pamet u sebi mogla s razlogom uživati. Nažalost, uviđavnost nam ne dopušta da budemo sami sobom zadovoljni i da se pouzdamo u sebe i uvijek nas otpravlja nezadovoljne i bojažljive dok tvrdoglavost i lakomislenost svoju čeljad ispunjaju osjećajem zadovoljstva i sigurnosti. Zato oni najograničeniji i gledaju na druge ljude svisoka i, kad se vraćaju iz sukoba, likuju puni sebe. Upravo ta blagoglagoljivost i zadovoljstvo što im zári obraze čini da okolina na njih gleda kao na dobitnike, a svi su u toj okolini nejaki i nisu kadri dobro presuditi i razlikovati na čijoj je strani prava prednost. Tvrdokornost i ostajanje pri svome najsigurniji su dokaz gluposti. Ima li išta što bi bilo sigurnije, odlučnije, ozbiljnije, prezrivije prema drugima, zadovoljnije sa sobom od osla? Bismo li mogli unositi u ono što nazivamo raspravom ili suprotstavljanjem mišljenja one duhovite riječi, šale i upadice što ih veselje i prisnost izazivaju među prijateljima koji se slobodno smiju i jedni drugima vesele? A to je raspoloženje koje dobro odgovara mojoj naravi; pa ako i nije toliko napeto i ozbiljno kao ono raspravljanje o kojemu sam upravo govorio, ipak nije ništa manje bistro i duhovito, niti manje korisno, kao što se činilo Likurgu69. Što se mene tiče, ja u to unosim više slobode nego duha i pritom imam više sreće nego pronicavosti; ali zato sam savršen u podnošljivosti jer podnosim revanš, i to bez razlike je li odgovor oštar i neugodan. A ako na uzvraćanje što mi se daje ne znam smjesta odvratiti, ne zaustavljam se gubeći vrijeme slijedeći tu žaoku i slu69

Plutarh, Život Likurgov, XV.

229


žeći se kakvim dosadnim i jeftinim odgovorom, jer to naliči na tvrdoglavost: puštam da oštrica otupi i, veselo se pokrivši ušima, priznajem da ću imati bolji argumenat u neko drugo vrijeme. Nema toga trgovca koji uvijek trguje s dobitkom. Većina promijeni boju lica i glas kad im uzmanjka snage i s neumjesnom srdžbom umjesto da se odupru pokazuju i svoju slabost i svoju nemoć. U takvim zadjevicama često nam se dogodi da dirnemo tajne strune svojih slabosti koje u mirnom razgovoru ne bismo smjeli bez štete dirnuti i tako jedan drugome otkrivamo svoje slabe strane. Ima kod nas i drugih nepristojnih i grubih igara rukama, onako po francusku70; njih na smrt mrzim jer je moja koža nježna i vrlo osjetljiva; u svom sam životu vidio dva princa naše kraljevske krvi koje su takve igre odvele u smrt71. Odvratno je tući se onako samo za zabavu. Uostalom, kad želim nekoga procijeniti, obično ga zapitam koliko je zadovoljan samim sobom, u kojoj mu se mjeri dopada njegov govor i njegov posao. Na taj način mogu preduhitriti one najčešće odgovore: “Učinio sam to onako iz zabave; Ablatum mediis opus est incudibus istud72; nije mi za nj trebalo više od jednog sata73; ili kasnije ga više nisam vidio.” U takvoj prilici najčešće odgovorim: “Pustimo te trice, radije mi recite ono što vas u cijelosti kao čovjeka predstavlja i po čemu biste najviše voljeli da vas se ocijeni.” Ili, zatim: “Što vam se čini najljepšim u vašem djelu? Je li to ovaj dio ovdje ili onaj drugi? Privlačivost ili sâm sadržaj? Ili 70

à la française. Najvjerojatnije je to aluzija na smrt Henrika II. (u srpnju 1559) i velikog vojvode od Enghiena, koji je prilikom neke igre bio ubijen jednom škrinjicom bačenom s nekog balkona (23. veljače 1546). 72 “Napola dovršen rad su mi iz ruku oduzeli dok je još bio pod čekićem na nakovnju.” Ovidije, Tristia, I, vii, 29. 73 Montaigne već prelazi na dijalog između Oronta i Alkesta: “Uostalom, sigurno znate da na sajmu nisam bio niti jedan sat.” 71

230


možda originalnost ili snaga dokaza? Ili pak dubina prikazivanja?” Naime, često opažam da se jednako toliko griješi u sudu svojeg vlastitog djela kao i u ocjeni tuđega; ne samo zbog samodopadnosti, nego zato što čovjek nije kadar djelo jednim pogledom obuhvatiti i dokraja spoznati. Ako mu se posreći, djelo može vlastitom snagom pomoći svome tvorcu i nadmašiti njegovu invenciju i znanje. Što se mene tiče, neću nikad suditi o vrijednosti tuđega djela s manje jasnoće nego što sudim o svojemu. Zato ove svoje Eseje čas stavljam na visoko, a čas na mnogo niže mjesto, neprestano mijenjajući svoju ocjenu, ali i neprestano sud dovodeći u sumnju. Ima mnogo knjiga korisnih zbog predmeta o kojem govore, a koje ne donose neku slavu svojemu piscu, kao što ima dobrih djela koja su mu na sramotu. Primjerice, nek ja pišem o našim gozbama74 ili o našem načinu odijevanja, uvijek ću pisati suho i nevoljko; sakupljao sam i objavljivao edikte svojeg vremena ili vladarska pisma koja su postala općim dobrom; sastavit ću sažet prikaz neke dobre knjige (a svaki je sažetak dobre knjige njezin glup sažetak), a ta će knjiga pasti u zaborav; ili druge slične stvari. Potomstvo će imati posebne koristi od takvih sastava. Ali, kakvu ću ja čast imati osim da me je sreća poslužila? Velika većina glasovitih djela ide u taj red. Kad sam, ima tome mnogo godina, čitao Filipa de Cominesa75, bez sumnje vrlo dobrog pisca, dojmila me se njegova zaista rijetko vrijedna misao: da se čovjek mora čuvati da svojem gospodaru toliko dobro služi, pa da ovaj ne uzmogne za tako izvanrednu službu naći odgovarajuću nagra74 75

U izvorniku: nos convives “naši banketi” (< lat. convivium). Philippe de Commynes (ili Commines ili pak Comines, kako i Montaigne piše), francuski kroničar (1447-1511). Osam knjiga njegovih Mémoires napisano je između 1489. i 1498, a u njima se posebno ističe veoma uspjeli opis života i djela francuskog kralja Ludovika XI, zbog kojega je Sainte-Beuve nazvao Commynesa “prvim francuskim odista modernim piscem”.

231


du76. Naravno, misao je za svaku pohvalu, ali pohvala ne pripada piscu, jer sam je nedavno našao kod Tacita: “Beneficia eo usque laeta sunt dum videntur exsolvi posse; ubi multum antevenere, pro gratia odium redditur.”77 A Seneka još oštrije kaže: “Nam qui putat esse turpe non reddere, non vult esse cui reddat.”78 A Kv. Ciceron79 nešto blaže: “Qui se non putat satisfacere, amicus esse nullo modo potest.”80 Predmet, već takav kakav jest, može nam pokazati mudra čovjeka dobre memorije, ali da bismo mogli u njemu naći ono što je najviše uprav njegovo, i najviše vrijedno, to jest snagu i ljepotu njegova duha, valja doznati što je njegovo a što nije, a u onome što nije njegovo valja znati koliko je on zaslužan za izbor teme, raspored djela, sve što djelo krasi i kakav je jezik kojim nam se obraća. A što ako je od nekoga drugoga preuzeo i pogoršao oblik, kao što se često događa? A mi, koji smo malo vični životu s knjigama, odjednom se nalazimo na muci kad kod nekog novog pjesnika sretnemo nešto lijepo i novo, kad od nekog propovjednika čujemo neki vrijedan argument, a ipak se ne usuđujemo pohvaliti ih sve dok nismo čuli mišljenje nekog specijalista je li to izlaganje doista njihovo ili ga duguju nekom drugome; i sve dotle sam oprezan i ne izlazim sa svojim sudom. Upravo sam na dušak pročitao Tacitovu povijest (a to mi se često ne događa: ima dvadeset godina da jednoj knjizi ni76

Ta se misao čita u Commynesovim Mémoires (III, xii), ali Commynes je ne pripisuje sebi nego navodi da je potekla od njegova gospodara kralja Ludovika, koji mu je citirao Tacita. 77 “[Cezar je držao da se time ruši njegov položaj i da nikada neće moći naplatiti tako velike usluge]: jer su dobročinstva dotle prijatna dok čovjek misli da se može odužiti; čim ona granicu daleko prekorače, zahvalnost se naplaćuje mržnjom.” Tacit, Anali, IV, xviii (prijevod J. Kostovića). 78 “Jer onaj koji sramnim smatra ne uzvratiti, taj ne bi htio nikoga naći kome bi uzvratio.” Seneka, Epistulae, 81. 79 Quintus Tullius Cicero, rimski političar, brat M. T. Cicerona. 80 “Onaj koji misli da ne može uzvratiti, taj nikako ne može biti vaš prijatelj.” Kvint Tulije Ciceron, Commentariolum petitionis, IX.

232


sam poklonio čitav sat neprekidna čitanja81), a učinio sam to na nagovor jednog plemića, kojega Francuska uvelike cijeni82, koliko zbog njegove vlastite vrijednosti, toliko i zbog njegovih sposobnosti i dobrote koju dijeli s ostalom svojom braćom. Ne znam ni jednog pisca koji bi u jednoj kronici o općim događanjima donosio toliko zapažanja o običajima svog vremena i o pojedinačnim sklonostima83. A meni se čini upravo obrnuto od onoga što se čini njemu.84 Naime, on je u svojem djelu slijedio posebno životne putove careva svoga vremena, koji su u svemu bili toliko različiti i toliko ekstremni u cijelom svom trajanju, ispunjeni tolikim važnim činima kroz koje se u prvom redu očitovala njihova okrutnost prema vlastitim podanicima; zbog svega toga Tacit je u svojim djelima razlagao materiju koja je bila mnogo snažnija i privlačivija za pripovijedanje nego što bi bilo da je morao govoriti o bitkama i općim potresima; zato se meni često čini da je nekako sterilan, jer prelazi preko tako slavnih smrti kao da se boji da bi nas mogao ozlojediti njihovim velikim brojem i dugim pričanjem o njima. Njegov način prikazivanja povijesti u svakom je slučaju najkorisniji. Društvena kretanja ovise najvećim dijelom o odluci sudbine, a ono što se s nama događa ovisi o nama. To je prije sud o povijesti nego izvođenje zaključaka iz nje; u 81

Usp. ovdje X. esej II. knjige, gdje Montaigne ističe kako sve čita više manje na preskok i djelima samo prelijeće. 82 Je li to možda bio jedan od sinova markiza de Transa: grof de Gurson, grof de Fleix ili vitez de Trans, jer su sva trojica bili Montaigneovi susjedi (v. ovdje I, xiv)? U tom slučaju, budući da su sva tri brata poginula u bici kod Moncrabeaua, blizu Néraca, 29. srpnja 1587, pisanje ovog eseja moralo bi prethoditi toj godini (?). 83 Montaigne misli na XVI. knjigu Anala. U izdanju iz 1588. nalazimo i ovaj dodatak: U tome nije ništa manje marljiv i izričit nego Plutarh, koji je od toga učinio svoju profesiju. 84 Te ideje o Tacitu mogu se pročitati i kod Jeana Bodina, Methodus ad facilem historiarum cognitionem, IV, 64. Najbolje bi bilo pročitati XVI. poglavlje XVI. knjige Anala.

233


njega ima više pouka nego pričanja85. To nije knjiga koju valja čitati, nego je moramo izučavati i iz nje učiti; toliko je puna pouka i mudrih misli kojih ima na svakoj stranici, bilo to potrebno ili nepotrebno. To je rasadnik etičkih i političkih misli namijenjenih za pouku i ures onima koji se ubrajaju među pozvane da upravljaju svijetom. On sve izlaže temeljeći se na solidnim i uvjerljivim osnovama, na tako oštrouman i suptilan način, služeći se biranim stilom svojega vremena. Ondašnji su se pisci toliko voljeli izražavati visokoučenim načinom da su kad nisu nalazili oštrine i suptilnosti u događajima, tražili i jedno i drugo u riječima. Tacitovo pisanje u mnogome naliči Senekinu, ali mi se čini da je on sočniji, dok Seneka oštrije ujeda. Tacit više odgovara nemirnom i bolesnom općem stanju kao što je ovo naše: rekli biste da oslikava i žigoše nas danas. Oni koji sumnjaju u istinitost njegove povijesti time pokazuju da ga ne vole iz drugih razloga. Njegova su mišljenja zdrava, a on je uvijek sklon pravednoj strani u rimskim suprotstavljanjima. Doduše, malo mi smeta što je o Pompeju sudio oštrije nego nam to govore čestiti ljudi, njegovi suvremenici koji su s njim zajedno djelovali i što ga je smatrao posve sličnim Mariju i Suli, osim što je rekao da je bio tajnovitiji86. Sigurno da Pompeju nije bila oproštena njegova ambicija i težnja za vođenjem državnih poslova i sklonost k osveti, pa su se i sami njegovi prijatelji pribojavali da bi ga pobjeda bila odvela preko granica zdrava razbora, ali ipak ne do takve neobuzdanosti u djelima: u njegovu životu nema ničega što bi nam bilo prijetilo tako izričitom okrutnošću i tiranijom. Bilo kako bilo, ne bismo nikako smjeli izjednačavati sumnju i činjenice: zato mu87 ja mnogo ne vjerujem. Da 85

Upravo to misli i Jean Bodin u djelu navedenom u prethodnoj bilješci. Tako kaže i Tacit: occultior, non melior. 87 Neki komentatori i prevoditelji drže da je Montaigne pod ovim “(nje)mu” mislio na Plutarha, dok drugi zaključuju da misli na Tacita. To mjesto u izvorniku glasi: ainsi je ne l’en crois pas. 86

234


njegova pripovijedanja zaista odražavaju njegovo mišljenje i da su poštena, može se možda potkrijepiti samim tim što se uvijek dokraja točno ne podudaraju sa zaključcima njegovih sudova, koje on slijedi onim putem kojim je krenuo, a često i izvan materije koju nam prikazuje, a on se nikada nije ni za pedalj od toga udaljio. Nije mu potrebno opraštati zato što je odobravao religiju svojega vremena prema zakonima koji su mu to nalagali, a za pravu vjeru nije znao: to je bila njegova nesreća, a nikako nedostatak. Zaustavljao sam se najviše na njegovim ocjenama i u njima mi nije sve bilo do kraja jasno. Mogu tako navesti riječi iz pisma što ga je stari i bolesni Tiberije uputio Senatu88: “Što da vam pišem, sabrani oci, ili kako da vam pišem, ili da vam u ovaj čas uopće ne pišem? A, ako to znam, neka me bogovi i boginje još kruće satiru nego li osjećam da svaki dan ginem.” Ne mogu dokučiti zašto je te riječi tako sigurno pripisao teškoj grižnji savjesti koja je mučila savjest Tiberijevu; barem dok sam ih čitao nisam to tako vidio. Isto tako mi se učinilo da je njega donekle nedostojno da se, na onom mjestu gdje govori o tome da je u Rimu obnašao jednu časnu službu, počeo ispričavati da to ne govori iz hvastavosti.89 Čini mi se da to mjesto ne dolikuje jednom duhu njegove vrsnoće, jer tko se ustručava o sebi čisto i bistro govoriti, taj i ne želeći otkriva jednu svoju slabu stranu. Jer, čovjek koji zna izravno i s visoka mjesta donositi zdrav i pouzdan sud, koji donosi pune pregršti vlastitih jednako kao i tuđih primjera, taj će i o sebi iskreno suditi kao o nečem tre88

89

Montaigne doslovce prevodi Tacita (Anali, VI, vi): “Quid scribam vobis, P. C., aut quomodo scribam, aut quid omnino non scribam hoc tempore, Dii me Deaeque peius perdant quam perire quotidie sentio, si scio. [Adeo facinora atque flagitia sua ipsi quoque in supplicium verterant.]” U tekstu smo naveli to mjesto kako ga je preveo Jakov Kostović. To je aluzija na mjesto kod Tacita, gdje stoji: “Domitianus edidit ludos saeculares, iisque intentius affui sacerdotio quindecim, virali pareditum, ac tum praetor, quod non jactantia refero...” Tacit, ibid., XI, xi.

235


ćemu. Istini i slobodi zavolju valja prijeći preko tih pučkih pravila o uljudnosti. Evo, ja se usuđujem ne samo govoriti o sebi nego isključivo o sebi govoriti; kad o nečem drugom pišem, uklanjam sebe s puta i bježim od svog predmeta. Ja sebe ne volim toliko nerazborito i nisam toliko zaljubljen u sebe da ne bih mogao izvana samoga sebe promatrati kao što gledam na nekog susjeda ili na obližnje stablo. Ne prepoznati koliko vrijedimo isto je tako loše kao i govoriti da više vidimo nego što zaista vidimo. Boga moramo voljeti i poštovati više nego sebe same iako ga manje poznamo i o njemu govorimo do mile volje. Ako nam Tacitovo pisanje omogući da razaberemo nešto o njemu samome, reći ćemo da je to bio velik čovjek, pravičan i odvažan, čovjek u kojega vrlina nije bila praznovjerna, nego plemenita i filozofska. Može nam se učiniti da je bio i odveć hrabar u svojim svjedočanstvima, kao, primjerice, kad kaže da su se jednom vojniku, koji je nosio svežanj drva, ruke od studeni toliko ukočile da su se prilijepile uz breme i otpale s njegovih mrtvih podlaktica.90 U takvim sam stvarima navikao prignuti se pod autoritetom tako velikih svjedoka. Ili ono što Tacit kaže o Vespazijanu91: da je milošću boga Serapisa92 u Aleksandriji povratio vid jednoj slijepoj ženi tako što joj je oči navlažio vlastitom slinom93 i još toliko ne znam kakvih čudesa, sve on to čini po primjeru i dužnosti kao svi dobri povjesničari koji vode računa o važnim događajima; a glasine i narodna vjerovanja također pripadaju javnim događajima. Njihova je uloga u tome da pripovijedaju opća vjerovanja, a ne da ih ispravljaju. Ovo potonje je na teolozima i dušobriznicima. Isto tako vrlo mudro kaže ovaj 90

Ta se tvrdnja nalazi u Analima, XIII, xxxv. Tit Flavije Vespazijan (9-79), rimski car od 69; kao vojskovođa ratovao u Britaniji i pokorio Galileju; utvrdio limes na Dunavu; izgradio Kolosej. 92 Serapis, egipatski bog, kojega su kasnije prihvatili Grci i Rimljani. 93 Tacit, Historiae, IV, lxxxi. 91

236


njegov drug i veliki muž kao i on: “Equidem plura transcribo quam credo, nam nec affirmare sustineo, de quibus dubito, nec subducere quae accepi”94 ili onaj drugi... “Haec neque affirmare, neque refellere operae pretium est... Famae rerum standum est.”95 Premda je to pisao u stoljeću kad je vjerovanje u čudesa počelo opadati, kaže da ipak ne želi ništa propustiti i ne unijeti u svoje anale kad je riječ o stvarima koje je doznao od tolikih čestitih ljudi koji su i te kako poštovali starinu. Sve je to vrlo dobro rečeno. Morali bi nam govoriti o povijesti više prema onome što su sami primili nego prema onome što sami cijene. Ja, koji sam pravi kralj u svemu ovome o čemu pričam i koji nisam dužan nikome polagati računa, ni sâm ne vjerujem sve ono što kažem; često mi se zna izmaknuti pokoja duhovita dosjetka prema kojoj sam sumnjičav; a isto tako i one jezične finese i igre riječima zbog kojih i sâm razbijam glavu, a ipak ih nasreću izgovaram. Vidim da se neki takvim stvarima ponose. No, nije na meni da sâm o tome sudim. Sebe prikazujem i kad stojim i kad ležim, s desna i s lijeva, sprijeda i otraga, i u svim svojim prirodnim položajima. Čak i onda kad su slični po snazi, duhovi nisu uvijek slični po svojim postupcima i po ukusu. To je ono što mi sjećanje donosi u grubim crtama i prilično nesigurno. A svi tako doneseni sudovi nesigurni su i nejasni. *****

94

95

“Istina je da iznosim više od onoga što vjerujem, jer ne mogu dokazati ono u što sumnjam, niti mogu izostaviti ono što mi je prenijela tradicija.” Kvint Kurcije, IX, 1. “Eto, to su stvari za koje se ne treba truditi ni da se prihvate ni da se odbace... Valja se držati onoga što predaja kaže.” Tit Livije, u predgovoru I. knjizi i VIII, 6.

237

IX. poglavlje

O taštini

M

ožda niti jedna nije lakše uočljiva kao što je ovakovo isprazno pisanje o njoj. Ono što nam je božanska riječ tako božanski rekla1, razboriti bi ljudi morali brižljivo pamtiti i neprestano promišljati. Tko neće vidjeti da sam ja pošao putem kojim ću neprestano i bez posebna truda kročiti dok god bude papira i crnila? Ja ne mogu voditi knjige o svom životu kroz svoja djela: njima je sreća odredila i odveć nisko mjesto, pa ih mogu slijediti samo po svom slabom sjećanju. A vidio sam i jednog plemića koji nam je o svom životu govorio samo o tome kako su se odvijali poslovi njegova trbuha; kod njega ste mogli vidjeti pravilno poslagane noćne posude od sedam ili osam dana; to je bilo sve o čemu je vodio računa, sve o čemu je mislio;

1

Ovaj nam esej pruža najrječitiji primjer onog hirovitog i neprestano novog traženja tema, a to je omiljeni Montaigneov postupak. U ovom su poglavlju teme veoma različite: putovanje, kućni poslovi, politika i društvo, smrt, ali sve se redaju oko osnovne misli koja opravdava naslov samoga eseja. Na ovom mjestu pisac podsjeća na slavni uzvik kod Propovjednika, I, 2: Vanitas vanitatum, dixit Ecclesiastes; vanitas vanitatum, et omnia vanitas.

238

IX. poglavlje – O taštini

mrzio je govoriti o bilo čemu drugome. A, ovo što ja izlažem samo su – malo pristojnije izraženo – izlučine jednog ostarjelog duha: čas su tvrde, čas meke, ali uvijek neprožvakane. Kako bih ja mogao iz sjećanja dokraja prikazati neprestani nemir i preobrate svojih misli pa na što da se odnose kad je Diomed2 samo o gramatici ispunio šest tisuća knjiga? Što onda sve neće proizvesti brbljanje kad je mucanje i prvo oslobađanje jezika preplavilo svijet tako strašnim brojem knjiga? Toliko riječi samo radi riječi! O, Pitagora, kamo sreće da si nas ti obranio od te poplave riječi!3 U prošlim je vremenima jednom Galbi bilo predbačeno da živi u dokolici4; on je odgovorio da svatko mora polagati račun za ono što je učinio, a ne za ono što nije učinio. Međutim, krivo je mislio: jer pravda zna i može sve i protiv onih koji besposličare. Ali, morala bi postojati i neka zakonska mjera i protiv nesposobnih i beskorisnih piskarala, jednako kao što postoje zakoni protiv skitnica i svih onih koji kradu Bogu dane. Tako bi se spriječilo da narod čita i moje i stotine drugih uradaka. Piskaranje bez kraja i konca kao da je postalo neki simptom stoljeća koje je izmaklo svakom nadzoru. Jesmo li ikada toliko pisali kao otkada smo u ovim nevoljama?5 A kad su Rimljani toliko mnogo pisali kao onda kad im je carstvo propadalo? Osim toga, do napretka duha nikad nije dolazi2

3

4 5

U 88. svojem pismu (Epistulae, 88) Seneka spominje gramatičara Didima (D?dumoV) koji je napisao četiri tisuće knjiga o gramatici. Kod Jeana Bodina (Methodus ad facilem historiarum cognitionem), gdje je Montaigne našao taj podatak, Didim zabunom postaje Diomed (“Diomedes, auteur de six mille livres sur la gramaire”), pa Montaigne tako i prenosi. Pitagora je, naime, svojim učenicima bio propisao šutnju od dvije do pet godina. Riječ je zapravo o caru Galbi (prema Svetoniju, Život Galbin, IX). Aluzija na bezbrojne pamflete i satiričke spise pisane u vrijeme građanskih i vjerskih ratova. Ronsardovi Discours i protestantski odgovori na njih (Réponses) najbolji su primjer te poplave pamfleta.

239


lo zbog mira u nekoj vlasti, a do ovakvog ispraznog nadripisanja dolazi stoga što svatko olako shvaća dužnost svoje službe ili joj jednostavno okreće leđa. Pokvarenost stoljeća rađa se posebnim doprinosom svakoga od nas: svaki tome pridonosi na svoj način, jedni izdajstvom, drugi nepravdom, bezvjerjem, tiranijom, škrtošću, okrutnošću, i to sve više što su moćniji, dok najslabiji u to unose glupost, taštinu, nerad, a među ove posljednje ubrajam se i ja. Reklo bi se da je sad doba ispraznih stvari kad su nas već one štetne sa svih strana pritisnule. U vrijeme u kojem se tako često čini zlo, dođe vam kao da je pohvalno činiti bilo što bez ikakve koristi. Tješim se da ću ja biti posljednji kojega će se morati ščepati za gušu. I, dok se budu bavili onima najgorima, ja ću mirno imati prilike popraviti se. Jer mislim da bi se išlo protiv razbora kad bi se progonilo sitne nedostatke kad smo sa svih strana okruženi velikima. A liječnik Filotim6, kojemu je došao neki čovjek zbog bolnoga prsta, a on je po licu i zadahu odmah ustanovio da se kod njega radi o teškoj plućnoj bolesti, ovako je tom čovjeku rekao: “Prijatelju, sad nije vrijeme da se baviš svojim noktima.”7 U vezi s ovim što govorim, moram reći da sam pred nekoliko godina vidio kako se jedna važna osoba, koja mi je ostala u sjećanju8, usred svih ovih naših nevolja, kad nema ni zakona, ni pravde, ni suda koji bi obnašali svoju službu, dala na objavljivanje ne znam kakvih bezvrijednih propisa i uredaba o odijevanju, kuhanju i sudskim natezanjima. A to su upravo ludorije kojima kljukaju obezglavljeni narod, ne bi li mu 6

7

8

Filotim (FilótimoV), grčki liječnik iz IV-III. st. pr. Kr. Bio je učenik Praksagore s Kosa. Pisao je o prehrani, o ranarništvu i tjelesnim sokovima. Prema Plutarhu, O slušanju, X, i Kako ćemo razlučiti laskavca od prijatelja, XXXI. Dugo se pretpostavljalo da je to glasoviti francuski državnik i magistrat Michel de l’Hôpital (1505-1573), međutim, novija su istraživanja pokazala da je riječ o jednom predsjedniku parlamenta u Bordeauxu koji se zvao Lagebâton.

240


rekli da nije zaboravljen. To isto čine i oni drugi koji se svaki čas sjete zabranjivati neke izraze i načine govora, ovaj ili onaj ples ili igru i to sve jednom narodu ogrezlom u svakovrsnim odvratnim porocima. Nije vrijeme prati se i čistiti kad te trese žestoka groznica. Samo je Spartancima bilo dopušteno rediti se i češljati u istom onom času kad su se spremali srljati u smrtnu opasnost.9 Ja pak imam jednu drugu lošu naviku: ako mi je jedna cipela krivo zakopčana, ostaju mi i košulja i plašt nahereni, a to je zato što se ne volim ispravljati napola. Ako mi nešto krivo pođe, prepuštam se zlu; iz očaja se predajem, idem ususret svojoj šteti i, kako se ono kaže, dižem ruke od svega. Tvrdoglavo slijedim pogoršanje i ne smatram se vrijednim nikakve brige: ili je sve dobro kako mora biti – ili nek sve ide po zlu. Moja je sreća da su se nevolje u ovoj državi poklopile s nevoljnim godinama moje dobi: draže mi je da su se i one navalile na moje staračke dane, nego da su moji sretni dani bili zbog njih pomućeni. Riječi što ih upravljam nesreći riječi su otpora i inata, jer se moje srce tek tada nakostriješi umjesto da bodlje spusti. I, sasvim obrnuto nego drugi, ja sam u zloj sreći promišljeniji i pobožniji nego u dobroj i slijedim u tome Ksenofontovo pravilo10, ako i ne slijedim ono na čemu ga on gradi. Radije upućujem usrdne riječi nebesima da im zahvalim nego da ih molim. Više se trudim ojačati svoje zdravlje kad mi se ono smiješi nego vratiti ga kad me je ostavilo na cjedilu. Dani blagostanja služe mi za red i pouku kao što drugima služe protivštine i šibe. Ljudi postaju čestitima samo u nesreći, kao da su sreća i čista savjest nespojive. Meni je sreća, naprotiv, kao neki posebni ostan koji me potiče na umjerenost i skromnost. Kad me netko moli pridobit će me, a kad mi prijeti odvraća me od sebe; dobrohotnost me čini blagim, a strah krutim. 9

10

Tako pripovijeda Herodot, Povijesti, VII, ccix. Leonidini su vojnici pomnjivo češljali kosu prije nego će slavno poginuti kod Termopila. Ksenofont izriče tu pouku u Kirovu pohodu, I, vi, ali ju je Montaigne našao kod Plutarha u spisu O duševnom miru.

241


Jedna od najbitnijih ljudskih oznaka sastoji se u tome da nam se tuđe mnogo više sviđa nego naše i da volimo mijenjanje i neprestano kretanje. Ipsa dies ideo nos grato perluit haustu Quod permutatis hora recurrit equis.11 Ni ja iz toga nisam izuzet. Oni koji su izabrali drugi ekstrem, koji su zadovoljni sobom, koji misle da su iznad ostalih i ne priznaju da je išta ljepše od onoga što sami vide, ako i nisu mudriji od nas, a ono su zaista sretniji. Ne zavidim im na njihovoj mudrosti, ali im zavidim na njihovoj mirnoj sreći. Ova narav žedna novoga i nepoznatoga potiče u meni želju za putovanjem, ali i druge okolnosti tome mnogo pridonose. Primjerice, rado se okrećem od upravljanja svojim dobrom. Priznajem, ima nekog zadovoljstva u tome kad možeš zapovijedati, pa bilo to i u štali, zapovijedati i da te tvoji slušaju, ali to je zadovoljstvo nekako jednolično i, rekao bih, mlitavo. A, osim toga, nužno je pomiješano s mnogo mučnih briga: čas vas mori siromaštvo i oskudica u kojoj vam narod živi, čas svađe među prvim susjedima, a čas njihovo nepošteno posezanje za onim što je vaše; Aut verberatae grandine vineae. Fundusque mendax, arbore nunc aquas Culpante, nunc torrentia agros Sidera, nunc hiemes iniquas12; i da će tek do šest mjeseci Bog dati takvo vrijeme kojim će vaš upravitelj biti zadovoljan, samo ako bude dobro za vinograde, a da ne bi štetilo pašnjacima: Aut nimiis torret fervoribus aetherius sol, Aut subiti perimunt imbres, gelidaeque pruinae, 11

12

“I sâm nam se dan mili zato što nam se sati vraćaju sa svježim konjima.” Petronije, fragment 42. “Ili je to lozje što ga je grȁd potukao, ili zemlja kad ne ispunja vaše nade; stabla se čas žale na neprekidne kiše, čas na sûšu koja je sve sažgala, a čas na ledeni mraz.” Horacije, Odae, III, i, 29.

242


Flabraque ventorum violento turbine vexant13. Dodajte tome novu i lijepo učinjenu crevlju onog čovjeka iz antike, izgleda izvrsno, samo on se tuži da ga žulja14; isto tako stranac ne može znati koliko vas košta i koliko se mučite da održite privid reda koji se vidi u vašoj obitelji te da vi to možda i preskupo plaćate. Ja sam upravljanje svojim dobrima vrlo kasno preuzeo. Oni za koje je priroda htjela da se rode prije mene dugo su me lišavali te brige. Ja sam već bio pošao drugim putem koji je više odgovarao mojoj naravi. Ipak, po onome što sam poslije u tom poslu vidio, taj zadatak više čovjeka zaokuplja nego što bi bio težak; tko god je kadar nešto drugo raditi, lako će i ovaj obavljati. Da sam se kojim slučajem htio obogatiti, taj bi mi se činio predugim; bio bih stupio u kraljevsku službu, jer je taj poziv unosniji od svih drugih. Kako sam, u skladu sa svojim preostalim životom (a nesposoban sam i činiti dobro kao i činiti zlo), uvijek nastojao steći glas onoga koji nije ništa stekao, ali isto tako nije ništa ni rasuo, želeći taj život proživjeti, mogu se baviti i upravljanjem mojih dobara, i to, Bogu hvala, bez nekog posebnog truda. U najgorem slučaju, uvijek nastojte izbjegavati siromaštvo tako što ćete što manje trošiti. Samo to nastojim i mislim da ću se još popraviti prije nego me siromaštvo pritisne. Uostalom, već sam sâm sebi postavio nekoliko stupnjeva kako da 13

14

“Prejakom kadšto vrućinom ispaljuje etersko Sunce, / Ili prenagle kiše uništuju ledeni mrazi, / Ili pak vjetrovi jaki obaraju vihorom dolje.” Lukrecije, De natura rerum, V, 216 (u prepjevu Marka Tepeša). Aluzija na anegdotu što je Plutarh donosi u Životu Pavla Emilija, III: “Kad je jedan Rimljanin otjerao svoju ženu, njegovi su ga prijatelji korili govoreći mu: ‘Što ti kod nje nije valjalo? Zar to nije žena lijepa tijela? Zar nije lijepa? Nije li ti dala lijepu djecu?’ A on tada ispruži nogu i pokaže im svoju cipelu i ovako im odgovori: ‘Zar ova cipela nije lijepa? Nije li je crevljar dobro napravio? Nije li nova novcata? Pa ipak, nitko među vama ne zna gdje me i koliko me žulja.’” Mnogi komentatori drže da je Montaigne time mislio na svoju ženu, kojoj je često prigovarao s njezine rastrošnosti.

243


proživim s manjim od onoga što imam – naravno, kad kažem “proživjeti”, pod tim mislim proživjeti u miru i zadovoljstvu. “Non aestimatione census, verum victu atque cultu, terminatur pecuniae modus.”15 Ono što ja doista trebam ne dosiže ono što imam i sudbina me ne bi morala ogoliti do kože ako bi mi u nevolji i morala štogod odgristi. Pa ma kako da sam ja neupućen i nezainteresiran, moja nazočnost znatno pomaže poslovima mojega domaćinstva; ja se njima bavim premda nevoljko i gotovo nasilu. Dodajmo tome da se u mojoj kući događa ovako: dok ja pazim da mi svijeća gori na jednom kraju, na drugom se kraju nimalo ne štedi16. Putovanja mi teško padaju samo zbog troškova koji su zaista veliki i prelaze moje mogućnosti; kako sam navikao ići na put s pratnjom koja nije samo dovoljna nego i brojem pristojna, moram nastojati da putovanja manje traju i da što rjeđe idem na put; za njih trošim samo višak svojih prihoda i vlastitu pričuvu, pa prema njoj određujem vrijeme putovanja ili ga odgađam. Nikako ne želim da mi uživanje u putovanjima umanji zadovoljstvo što ga nalazim u odmoru kod kuće; upravo obrnuto, želim da jedno potiče i izaziva drugo. Sudbina mi je bila utoliko sklona što me je, budući da je moja glavna svrha u ovome životu bila da ga proživim mirno i više u lijenosti nego u poslovima, lišila potrebe da gomilam bogatstva kako bih mogao zbrinuti svu silu baštinika. Ako ovoj jedinoj nasljednici17 koju imam ne bude dosta ovo 15

“Mjera nečijeg imetka ne sudi se po onome što on prima, nego po načinu kako se u kući živi.” Ciceron, Paradoxa, VI, 3. 16 Mjesto je puno ironije, a izraz brusler à part la chandelle par mon bout može se dvojako shvatiti: 1° onako kako je gore prevedeno, i 2° “kad ja upalim svijeću na svome kraju, to nikad ne ide na štetu drugoga kraja.” Mislimo ipak da prvi prijevod odgovara Montaigneovoj misli, jer se to podudara s onim primjerom o Rimljaninu kojega je cipela žuljala (v. pretposljednju bilješku), a kojim je, kako se misli, još jednom prigovorio svojoj ženi. 17 Četiri su Montaigneove kćeri umrle u prvim danima života. Ostala mu je samo kći Léonor.

244


što je meni bilo i previše – tim gore po nju! Kad bi ona bila u tolikoj mjeri nerazumna, ne bi ni zavrijedila da joj što više poželim. Neka svatko, slijedeći Focionov primjer18, dovoljno opskrbi svoju djecu i neka im toliko namakne da im ne bude drugačije nego njemu. Naprotiv, nikako se ne slažem s Kratetovim postupkom.19 On je ostavio sav svoj novac kod jednog bankara, i to pod ovim uvjetom: ako se njegova djeca pokažu glupima, neka im se sve preda; a ako budu bistri i lukavi, nek se novac podijeli najglupljima u narodu. Kao da se glupi, zato što im je teže biti bez novca, bolje znaju služiti bogatstvom. Bilo kako bilo, šteta koja proishodi iz moje odsutnosti ne čini mi se da bi vrijedila, barem dok imam snage time se baviti, da ne iskoristim prilike koje mi se pružaju i da se malo ne otresem od te dosadne dužnosti. Uvijek ima nešto što pođe krivo. Zamaraju vas brige sad oko jedne, sad oko druge kuće. Na sve i odveć izbliza gledate, a to što vašem oku ništa ne pobjegne jednako vam šteti ovdje kao i u drugim stvarima. Izbjegavam sve što me može naljutiti i ne želim niti znati za stvari koje idu naopako; pa ipak, ne mogu izbjeći da se ne spotaknem o nešto što mi nije po volji. Sitne nepodopštine što ih najviše od mene skrivaju meni su najočitije. To su sitna zakidanja, često i nikakva, ali svejedno su uvijek zakidanja. Najmanje i najneznatnije smetnje najviše nas bodu u oči; i, kao što najmanja slova najviše zamaraju oči, isto nas tako smetaju i najmanje stvari.20 Gomila sitnih zala teže nas pogađa nego jedno veliko zlo, pa bilo ono ne znam koliko teško. Što su te domaće bodlje tvrđe i oštrije, to nas teže bodu i 18

19 20

Anegdotu je Montaigne pročitao kod Kornelija Nepota, Život Focionov. Odbijajući darove što ih je Filip pokušao dati njemu i njegovoj djeci, Focion je ovako odgovorio: “Ako sliče meni, i ono malo posjeda što ga imam mora im biti dovoljno kao što je bilo i meni; a ako ne, ja ne želim plaćati njihove troškove i poticati ih u raskoši.” Prema Diogenu Laerciju, Život Kratetov, VI, lxxxviii. Istu usporedbu nalazimo i kod Plutarha, O susprezanju srdžbe, XVI.

245


upravo zato što nam prije toga ne zaprijete, lakše nas iznenade kad im se najmanje nadamo21. Ja nisam filozof; nevolje me muče svom svojom težinom; a teške su oblikom koliko i sadržajem pa čak i više od toga. O njima znam više nego običan čovjek, pa sam zato i strpljiviji. Najzad, ako mi i ne nanose rane, nanose mi uvredu. Život je osjetljiva stvar koju je lako izbaciti iz ravnovjesja. Otkako sam okrenut nevoljama “nemo enim resistit sibi cum cœperit impelli”22, pa ne znam kako blaga da je bila žalost koja me je na to navela, uvijek mi to kvari raspoloženje koje se poslije time pothranjuje i počinje očajavati zbog vlastitog mijenjanja; privlačeći i gomilajući žalost na žalost kojima će se hraniti. Stillicidi casus lapidem cavat.23 To neprestano kapanje mene izjeda, a svakodnevne nevolje nisu nikad nedužne: neprekidno dolaze i ne mogu se ispraviti, a kad dolaze od članova vlastitog kućanstva, tada su posebno trajne i nesavladive. Kad gledam sve svoje poslove onako od oka, nahodim, možda zato što mi je memorija slaba, da su do danas sve u svemu išli dobro, čak i bolje nego sam predviđao i bolje od mojih računa. Iz svojih dobara izvlačim više nego što zapravo u njima ima. Međutim, njihovo me napredovanje vara. No, kad se dobro udubim u srž svih tih pitanja i kad je preda mnom i najmanji djelić u pokretu, 21

U izdanju iz 1588. nalazimo podsjećanje na Plutarha (O duševnom miru, XVII): A Homer nam lijepo pokazuje koliku prednost donosi iznenađenje: Odisej je plakao kad mu je umro pas, a nije zbog smrti svoje majke; prvi ga je događaj, kako god da je bio beznačajan, svladao upravo zato što ga je pogodio iznenada, dok je drugi, koji je bio mnogo teži, podnio, jer ga je očekivao i bio je na nj pripravan. Dakle, sitne stvari nam pomućuju život... 22 “Onaj koji je prvom porivu popustio, taj se više neće odupirati.” Seneka, Epistulae, 13. 23 “Kamenje kaplja sa strehe produbljuje...” Lukrecije, De natura rerum, I, 314 (prijevod Marka Tepeša).

246


Tum vero in curas animum diducimur omnes24, tisuću stvari mi pokazuje da se imam mnogo toga bojati i da mogu za mnogo toga željeti da bude bolje. Pustiti da sve voda nosi, bilo bi mi vrlo lako, ali sve ozbiljno držati na uzdi, a da se pri tome odveć ne mučim, to mi je vrlo teško. Jadno je to kad si na mjestu gdje vidiš da ti sve zadaje brige i da se sve tebe tiče. Imam osjećaj da bih veselije uživao u redu i skladu tuđe kuće i da bi moj ukus bio mnogo prirodniji. Kad su ga upitali koju vrstu vina najviše cijeni, Diogen je odgovorio baš po mom ukusu: “Ono koje pijem kod drugih.”25 Moj je otac nalazio zadovoljstvo u dograđivanju Montaignea26 gdje se rodio; i u svim pitanjima koja se tiču upravljanja imanjem volim slijediti njegov primjer i poštovati njegova pravila; i, koliko god budem mogao, to ću tražiti i od svojih nasljednika. Kad bih se mogao još bolje odužiti njegovoj uspomeni, vrlo bih rado to i učinio. Ponosim se uvjeravajući se da se njegova volja i danas kroz mene ispunja. Neka me Bog sačuva da se mojom krivnjom zaboravi ijedna uspomena na život tako dobra oca! Kad sam se dao na dogradnju kakvog starog komada zida i na uređenje kojeg dijela dvorca koji je bio loše izgrađen, sve sam to činio više misleći na njegove namjere nego iz vlastitog zadovoljstva. I priznajem da je moja lijenost kriva što nisam išao dokraja u izgradnji svega onog lijepoga što je on bio započeo, jer sam ja najvjerojatnije posljednji vlasnik dvorca koji tu može, štono se kaže, dati zadnju ruku. Jer, što se tiče mojih posebnih sklonosti, ni zadovoljstvo u građenju za koje kažu da je odista privlačno, ni lov, ni vrtovi, ni druga uživanja u povučenom i mirnom životu mene ne mogu mnogo zabavljati. Sve su to stvari u kojima se slabo osjećam kao što se loše osjećam i s mišljenjima koja ne 24

25 26

“Mnoge ga okupe skrbi i mnogo u srcu trpi.” Vergilije, Eneida, V, 720 (prijevod Bratoljuba Klaića). Prema Diogenu Laerciju, Život Diogenov, VI, liv. Tj. obiteljskog dvorca i imanja po kojem je obitelj nosila ime.

247


odgovaraju mojima. Nije me toliko briga da mi pogledi budu snažni i učeni koliko mi je stalo da budu onako prihvatljivi kao što miran život traži; za mene su dovoljno ispravni i zdravi ako su korisni i ugodni. Oni koji mi, stalno me slušajući kako govorim da sam nesposoban za poslove dobra gospodara, neprestano pune uši kako sve to nije u redu, da ja ni ne znam kako se zovu sva ona oruđa za teženje poljâ, da slabo marim za godišnja doba, za red kad što treba raditi, kako se proizvodi moje vino, kako se kaleme voćke, da ne znam ni naziv ni izgled onoga čime zemlja rodi, ni pripremanje mesa od kojega živim, ni naziv ni cijenu sukna kojim se odijevam, zato što mi se po glavi mota nekakva druga znanost, ti me nasmrt ljute i uzluđuju. To je ludost i više je glupost nego neka moja uznositost, jer ja bih radije da sam dobar konjušar nego dobar logičar: Quin tu aliquid saltem potius quorum indiget usus, Viminibus mollique paras detexere juncos?27 Mi opterećujemo svoju misao općim i posebnim, uzrocima i kretanjem svemira, a sve su to stvari koje se vrlo lijepo odvijaju i bez nas, i činimo to zanemarujući naše stvari i samog našeg Michela28, koji nas se tiče više nego čovjek. Najveći dio vremena provodim kod kuće, ali htio bih da se tu osjećam bolje nego drugdje. Sit meae sedes utinam senectae, Sit modus lasso maris, et viarum, Militiaeque.29 Ne znam hoću li to ikad postići. Kamo sreće da mi je otac umjesto nekog dijela baštine ostavio onu strastvenu ljubav 27

“Zašto se ne primiš posla i štogod ne spleteš, što može / Čemu potrebno biti, od šibljika i meke síte?” Vergilije, Ekloge, II, 71 (prepjev Tome Maretića). 28 Tj. samog pisca, Michela de Montaignea. 29 “Samo nek mi nebesa dadu da tu provedem svoju starost! Da to bude kraj mojim patnjama na moru, na zemlji i u vojničkom pozivu te da tu napokon nađem mira!” Horacije, Odae, II, vi, 6.

248


što ju je on u svojim poznim godinama iskazivao u vođenju poslova oko svog gospodarstva. Bio je sretan što mu se želje podudaraju s onim što je imao i što je znao uživati u onom što je imao. Kad bih ja znao uživati kao on, uzalud bi politička filozofija osuđivala prosječnost i duhovnu jalovost mojega zanimanja. Čvrsto stojim na stanovištu da je najčasniji poziv služiti općem dobru i što većem broju ljudi biti koristan. “Fructus enim ingenii et virtutis omnisque praestantiae tum maximus accipitur, cum in proximum quemque confertur.”30 Ipak, što se mene tiče, ja sam daleko od toga: dijelom po savjesti (jer, ne samo da vidim koliko teškoće donosi ta obveza, nego osim toga vidim i koliko su ograničena moja sredstva koja bih za to mogao dati31; pa se i sâm Platon, koji je iskušani učitelj u svim oblicima vladanja, toga odrekao), a dijelom iz kukavištva32, jer ja se zadovoljavam time da uživam u svijetu, a da se ne guram u njegove nemire i preokrete; želim živjeti životom koji je tek dopustiv i koji nije težak ni meni ni drugima. Čovjek se nije nikada pokornije i bez ikakvih zadnjih misli povjerio upravi nekog trećega kao što bih ja to učinio – samo kad bih imao kome. Jedna od mojih želja u ovim danima bila bi naći jednog zeta koji bi znao ugodno hraniti moje staračke dane i polako ih uspavljivati, u čije bih ruke mogao predati upravu i iskorištavanje svojih dobara, da s njima postupa kao ja, da iz njih dobiva ono što sam i ja dobivao, ali, samo neka on to sve učini zahvalna srca i kao iskren prijatelj. Nažalost, živimo u svijetu u kojem je vjernost i odanost vlastite djece nešto nepoznato. Onome kome za svojih putovanja povjerim svoju kesu, povjeravam mu je bez sustezanja i bez ikakve kontrole. 30

31 32

“Nikad nećemo bolje uživati u plodovima uma, vrline i svake izvrsnosti kao onda kad ih znamo dijeliti s bližnjima.” Ciceron, O prijateljstvu (Laelius sive De amicitia), XIX. Montaigne je istu misao izložio i u I. eseju III. knjige. U izvorniku: poltronerie “briga, strah za vlastiti komoditet”; ta je riječ tek početkom XVI. stoljeća preuzeta iz talijanskoga poltrone.

249


Kad bi me htio prevariti, mogao bi to lako učiniti i kad bih ja tražio račun. Ako nije baš vrag, osjeća se obveznim upravo zbog mog neograničenog povjerenja. “Multi fallere docuerunt, dum timent falli, et aliis jus peccandi suspicando fecerunt.”33 Prema svojim se ljudima najviše osiguravam time da nikad ne pazim što i kako rade. Nikad ne cijenim da je nešto grijeh dok taj grijeh nisam vidio; a više se pouzdavam u mlađe ljude, jer mislim da su ih loši primjeri manje pokvarili. Radije čujem nakon dva mjeseca da sam potrošio četiri stotine škuda, nego da mi svaku večer dozlaboga dosađuju s tri, pet ili sedam. Zato nisam ništa više nego bilo tko drugi žrtva tih sitnih potkradanja. Istina je da ja to najradije ne vidim; svjesno se nikad ne opterećujem time koliko imam i u izvjesnoj sam mjeri zadovoljan da to mogu naslutiti. Uvijek valja dati prostora za djelovanje nevjeri i neopreznosti svoga sluge. Ako nam ostane dovoljno za naše svrhe i potrebe, moramo dopustiti da od viška one darežljivosti, što nam je sreća iskazuje, nešto ostane i među njegovim prstima; tako će njemu pripasti onaj dio kao da je pabirčio nakon žetelaca. Bilo kako bilo, ja toliko ne cijenim vjernost svoje čeljadi koliko mrzim štete što ih uzrokuju. Kako li je to nedostojno i glupo neprestano gledati na svoj novac! Uživati u njegovu premetanju, mjeriti ga i opet prebrojavati! Jer, to je put kojim će se u nas uvući škrtost. Ima već osamnaest godina kako ja upravljam ovim imanjem34, a da još nisam uspio vidjeti ni naslove na kojima zasnivam svoja prava ni tijek svojih najvažnijih poslova, a sve su to stvari o kojima bih morao sve znati i oko njih se brinuti. Nije to neko filozofsko gledanje svisoka na prolazne i svjetovne stvari, jer ja nemam tako profinjen ukus i te stvari cijenim 33

“Mnogi su druge naučili varanju upravo sa svojega straha da će biti prevareni i svojom su sumnjičavošću izazvali prijevaru.” Seneka, Epistulae, 3. 34 Taj nam podatak omogućuje da pisanje ovog eseja postavimo u 1586. godinu, jer je piščev otac umro 1568.

250


barem onoliko kolika im je tržna vrijednost, nego se tu odista radi o lijenosti i neoprostivoj i djetinjastoj nemarnosti. Što ja ne bih radio radije nego morao čitati neki ugovor? Ili što ne bih učinio samo da ne moram rovati po tim prašnjavim papirušinama i da ne budem rob svojih poslova? Ili, što je još gore, da budem rob tuđih poslova, kao što su to mnogi, ako im se dobro plati. Ni protiv čega nisam toliko koliko sam protiv briga i muka, a ništa tako uporno ne želim kao da budem bez briga i da mogu mirno i ugodno živjeti. Bilo bi mi, barem mi se tako čini, bolje da sam živio u službi nekoga drugoga, kad bi to bilo moguće postići bez obveza i podložnosti. Ali ne znam, ako sve pogledam izbližega, bi li, s obzirom na to kakav sam ja čovjek, u onome što podnosim zbog upravljanja gospodarstvom, zbog služinčadi i kućne čeljadi, bilo više neugode, teškoća i ljutnje nego što bi svega toga bilo da sam u službi jednog čovjeka višega roda nego što sam ja, a koji bi me vodio na način koji mi ne bi bio odveć tuđ. “Servitus obedientia est fracti animi et abjecti, arbitrio carentis suo.”35 Kratet je u svakom slučaju još gori kad se je bacio u slobodu siromaštva samo da se oslobodi kućnih nevolja i briga. Ja to ne bih nikada učinio (ja jednako mrzim siromaštvo i bolest), ali bih rado zamijenio ovaj način života za neki drugi koji bi bio manje častan, ali i manje pretrpan poslovima. Kad sam daleko od kuće otresam sa sebe sve te neugodne misli; i manje bih se uzbuđivao da mi se cijela jedna strana dvorca sruši nego što se sada brinem kad mi s krova padne jedan crijep. Kad sam negdje drugdje, moj se duh dobro snalazi, ali kad sam prisutan, tada patim kao onaj vinogradar koji gleda kako mu je tuča otukla lozje. Slabo osedlan konj ili krivo vezan stremen koji mi žulja list na nozi, i eto ti čitavog dana zle volje. Još i mogu srcem pobijediti te nevolje, ali očima ne mogu nikako. 35

“Ropstvo je podčinjenost niska i slaba duha, duha koji nije gospodar svoje vlastite volje.” Ciceron, Paradoxa, V, i.

251


Sensus! O superi! Sensus!36 U svojoj kući ja sam odgovoran za sve što ne valja. Malo se gospodara (a ovdje govorim o onima koji pripadaju srednjem stanju kao i ja), ako takvih uopće ima, može osloniti na nekoga drugoga tako da na njihovim plećima ne bude sav teret, pa su zato sretniji od mene. Sve mi to oduzima ponešto od mog načina kako počastiti posjetitelje (tu i tamo sam kojega i uspio zadržati više svojom kuhinjom nego svojim lijepim licem, kao što, uostalom, rade i svi dosadni ljudi), a oduzima mi mnogo i od zadovoljstva koje bih u svojoj kući morao imati zbog posjeta i sastajanja svojih prijatelja. Najgluplje ponašanje nekog plemića u vlastitoj kući jest kad ga se vidi da je sav zaokupljen vođenjem kuće, kad ga se vidi kako čas nešto šapće nekom slugi, a čas drugom ljutito prijeti pogledom. U takvim prilikama sve bi moralo biti bez namještenosti i odvijati se po ustaljenom redu. Isto tako, smatram nepristojnim potanko govoriti svojim gostima o tome kako smo ih primili i počastili, bilo da se ispričavamo ili da se hvalimo. Makar i na štetu obilatosti, ja više volim uslužnost i čistoću, et cantharus et lanx Ostendunt mihi me37, i u svojoj kući više pazim na ono što je nužno potrebno, a ne na paradu38. Ako ste u gostima pa se neki sluga s drugim potuče ili ako se tanjur s hranom prospe, tome ćete se samo nasmijati; vi mirno spavate dok se gospodar nateže sa svojim upraviteljem oko toga što ćete sutra jesti. O svemu tome govorim onako kako ja na to gledam, pri čemu sam svjestan kako je nekim ljudima slatko kad žive u 36

“Sjetila! O bogovi! Sjetila!” Navod dosad neutvrđenog autora. “...pače čaša da i zdjela sjajem / odrazi tebe u sebi.” Horacije, Epistulae, I. v, 23 (prepjev J. Zgorelca). Tako se pjesnik, ne želeći se izložiti prijekoru nečistoće, obraća svom prijatelju uzvaniku Torkvatu. 38 Riječ parade se prvi put u francuskome javlja nešto prije Montaigneova vremena, preuzeta je iz provansalskoga, a znači “upadljivo isticanje ili izlaganje i hvaljenje samoga sebe”. 37

252


mirnom i naprednom kućanstvu, gdje se sve odvija po ustaljenom redu; naravno, ne bih htio u to miješati svoje greške i loše strane, a isto tako ni protiviti se Platonu koji cijeni da je najsretniji život onima koji svoje dužnosti ispunjavaju, a da pri tome drugima ne čine ništa nažao.39 Kad sam na putu, moram se samo brinuti o sebi i o tome kako ću upotrijebiti svoj novac, a to se obavlja bez mnogo riječi. Moraju se pripremiti mnoge stvari, a u to se baš nikako ne razumijem. Naprotiv, što se tiče trošenja, i to trošenja u pravo vrijeme, tu se već nekako snalazim, a novac uglavnom i služi za to da se troši. No, tome pristupam s odviše želja, pa to moje troškove čini neravnomjernima i neurednima, pa često znam i izgubiti mjeru: ako trošak odgovara svojoj svrsi i ako ga svi vide, ja tada trošim i više nego što bi trebalo, ali isto se tako neumjereno i sustežem kad se trošak ne vidi i meni se njegova svrha ne smiješi. Bilo da nam ili umijeće ili priroda nameće takav način življenja da se uvijek ravnamo prema drugima, donosi nam više štete nego koristi. Idemo protiv vlastitog probitka samo da se podesimo općem gledanju. Nije nas toliko briga kakva je zapravo naša bit koliko nam je važno kako se izvana na nju gleda. Čak nam se i dobra našega duha i sama mudrost čine jalovi ma ako samo mi u njima uživamo, ako se sve to ne događa pred očima javnosti i uz njezino odobravanje. Ima ljudi kojima rijeke zlata teku pod nogama, a da to nitko ne vidi; a neki ga pokazuju i izlažu u šipkama i u pločama; tako da nekima groš vrijedi koliko talir, a kod drugih je obrnuto, jer svijet vrijednost procjenjuje samo prema onome što se vidi. Svaka posebna briga oko bogatstva miriše po škrtosti, pa čak i kad je to pretjerano trošenje koje je u tančine proračunato ili dokraja odvagano: bogatstvo ne zavređuje da se čovjek oko njega kinji i muči. Onaj koji želi da mu troškovi budu razumni, neka troši umjereno i samo onoliko koliko treba. Čuva39

Platon u IX. poznatom pismu Arhiti. Archytas (]ArcύtaV) je bio grčki filozof pitagorejske škole, a živio je oko 380. pr. Kr.

253


nje ili trošenje po sebi su nevažne stvari i poprimaju izgled dobroga ili lošega samo po tome s kojom smo ih namjerom učinili. Drugi razlog koji me potiče na ova šetanja jest moja nesposobnost da se podesim navikama koje danas vladaju u našoj zemlji. Kad bi to bilo samo za korist javnog interesa, lako bih se pomirio s tom pokvarenošću, pejoraque saecula ferri Temporibus, quorum sceleri non invenit ipsa Nomen, et a nullo posuit natura metallo40, ali, kako se radi o mom interesu, nikako se ne mirim. Jer, u mojem smo susjedstvu dugim rasplamsavanjem građanskih ratova svi mi ostarjeli u tako izopačenoj državi, Quippe ubi fas versum atque nefas41, da je pravo čudo da se ona može održati. Armati terram exercent, semperque recentes Convectare juvat praedas et vivere rapto.42 Najzad, iz tog se našeg primjera vidi da se ljudsko društvo održava i drži na okupu pa ma što to koštalo. I kako god da ih postaviš, ljudi se okupljaju i slažu u redove prevrćući se i skupljajući se u gomilu, jednako kao što slabo spojena tijela, koja bez reda bacaš u vreću, sama pronalaze načina da se spoje i da se naslažu jedna na druga, a to često učine bolje nego što bi to bilo uspjelo nekome koji bi ih slagao s razumnim redom. Kralj Filip je tako sakupio velik broj loših ljudi između najnepopravljivih koje je mogao naći, sve ih je naselio u grad što ga je upravo za njih podigao i koji je po njima 40

“doba gore od onog željeznoga, da ni priroda ne mogaše nać im ime niti naći kovinu po kojoj bi ih nazvala.” Juvenal, XIII, 28. 41 “Pravda je pom’ješana i krivda.” Vergilije, Georgike, I, 505 (prijevod Tome Maretića). 42 “Oružani zemlju obrađuju i rado zgrću / Jednako novi plijen i žive od grabeža rado.” Vergilije, Eneida, VII, 748 (u prepjevu Tome Maretića).

254


dobio ime43. Cijenim da su oni čak i samim zlima i opačinama između sebe dali neki politički oblik i da su lijepo živjeli u pravednom društvu. Vidim, i to ne samo jednu ili tri ili stotinu loših stvari, nego u općenito prihvaćenim običajima tako strašnih u svojoj neljudskosti i poglavito u nevjernosti, a to je za mene najgora vrsta poroka, da nemam hrabrosti niti da ih bez zgražanja spomenem; a koliko im se divim, toliko se nad njima gnušam. Počínjanje takvih nečuvenih zločestoća govori istodobno koliko o duhovnoj snazi i čvrstini, toliko i o zabludi i iskvarenosti običaja. Nužda ljude navodi da idu jedni drugima i da se povezuju. Ta veza izazvana čistim slučajem pretvara se zatim u zakone; jer zakona ima tako bjesomučnih kakve nijedna ljudska misao nije mogla zamisliti, a oni su se ipak održali s isto toliko snage i dugovječnosti koju su jedva doživjeli oni što su ih napisali Platon i Aristotel. I doista, svi ti umjetno izmišljeni oblici državnih uređenja postaju smiješni i neprovodivi čim ih se hoće u praksi provoditi. Ona velika i gotovo beskrajna prepiranja o najboljem obliku društva i o najpogodnijem načinu kako da nas se na njih privoli puke su jalove rasprave koje mogu poslužiti samo za vježbanje duha; kao što i u znanosti i umjetnosti nalazimo teme čija je sva bit u pokretanju borbe riječima i izvan toga nemaju nikakva smisla. Takva slika idealnog društvenog uređenja mogla bi vrijediti u jednom novom svijetu, ali mi imamo posla s ljudima koji su već oblikovani pod drugačijim običajima44; mi ih ne stvaramo kao što je to činila Pi43

44

Montaigne prenosi mjesto iz Plutarha (O znatiželji, X): “Filip je na jedno sakupio najgore i najnepopravljivije ljude koje je mogao naći, pa ih je sve zajedno doveo u grad koji je za njih sagradio. I tom je gradu dao ime Ponerapolis, to jest Grad zlih.” (od grč. ponhr@V “nevaljao, zao, opak, zlotvorski”). Montaigne je već iznio slične misli u Esejima, I, xxiii (O običajima i o tome kako ne valja olako mijenjati prihvaćeni zakon) i u II, xii (Apologija Raimunda Sebonda).

255


ra45 ili Kadmo46. Čak kad bismo na bilo koji način imali moć da ih ispravimo i učinimo boljima, ne bismo ih nikako mogli otrgnuti iz njihova uhodanog reda, a da pri tome sve ne srušimo. Jednom su Solona upitali je li dao Atenjanima najbolje zakone što je mogao: “Jesam, jesam, odgovori on, najbolje koje oni mogu podnijeti.”47 Varon se opravdavao na isti način: da je kojim slučajem morao o religiji pisati sve iznova, tada bi bio rekao sve što o njoj sudi, ali kako je vjera već primljena i oblikovana, o njoj će govoriti više prema njezinoj uporabi nego o njezinoj prirodi.48 Nije to neko opće mišljenje nego prava istina da je najbolji poredak jednog naroda onaj u kojem je dosada opstao. Njegov oblik i njegove bitne prednosti ovise u prvom redu o načinu kako ga se provodi. Navikli smo tužiti se na sadašnje stanje. No, ja ipak držim da je ludo i pogrešno u nekoj državi, gdje narod vlada, tražiti vladavinu nekolicine ili pak u monarhiji neki drugi oblik vladavine. Voli državu kakva ona jest, Ako njom vlada kralj, voli kraljevstvo, Ako vlada mali broj ili pak cio narod, Voli je svejedno, jer Bog htjede da se u njoj rodiš.49 Dobri naš Gospodin de Pibrac, kojega smo upravo izgubili50, bio je zaista čovjek krasna duha, zdravih pogleda, lije45

Pyrrha, kći Epimetejeva i Pandorina, žena Deukalionova, koja je nakon sveopćeg potopa na zemlji stvorila ljude bacajući kamenje. 46 Prema legendi o Argonautima, iz zmajevih zúba, što ih je Kadmo posijao, rodile su se naoružane legije. 47 Plutarh, Život Solonov, IX. 48 Sv. Augustin, De civitate Dei, VI, iv. 49 Četiri stiha iz u svoje vrijeme glasovite zbirke Gospodina de Pibraca, Quatrain du seigneur de Pibrac (contenant préceptes et enseignements utiles pour la vie de l’homme, composés à l’imitation de Phocylides, d’Epicharmus et autres anciens poètes grecs), koja je objavljena 1576. 50 Gui du Faur, seigneur de Pibrac, umro je 1584. Bio je kraljevski savjetnik i predstavljao je Francusku na Tridentskom koncilu i pratio budućeg kralja Henrika III. na putu u Poljsku.

256


pih običaja; njegova smrt, kao i smrt gospodina de Foixa51, koja nas je u isto vrijeme pogodila, predstavljaju velik gubitak za našu krunu. Ne znam ima li Francuska drugu dvojicu da nadoknadi tu dvojicu Gaskonjaca, koji su svojim poštenjem i sposobnošću toliko pridonijeli vijećima naših kraljeva. Bila su to dva različito lijepa i za naše doba rijetka duha, svaki na svoj način. Ali, tko je njih posadio u ovo naše doba, kad su bili sušta protivnost našoj izopačenosti i našem nemirnom vremenu? Ništa nije pogubnije po neku državu od uvođenja novotarija: samo mijenjanje već priprema tlo za nepravdu i tiraniju. Kad je na sjekiri držak slabo nasađen, možemo ga solidnije nasaditi; tako i mi možemo nastojati da nas promjena i kvarenje, koje je prirođeno svakoj stvari, odveć ne udalje od naših početaka i naših principa. Međutim, pokušati preobličiti tako veliku masu i izmijeniti temelje tako glomaznog zdanja znači činiti upravo onako kao što čine ljudi kad čisteći uništavaju i kad žele ispraviti pojedine nedostatke izazivanjem sveopće zbrke ili kad bolesti liječe bolesnikovom smrću, “non tam commutandarum quam evertendarum rerum cupidi”52. Svijet se nije kadar liječiti; toliko je nestrpljiv prema onome što ga pritišće da misli samo na to kako se toga osloboditi i to ne gledajući na cijenu. Iz mnogobrojnih primjera vidimo da se gotovo uvijek liječi na svoju štetu; otarasiti se sadašnjeg zla ne znači i ozdraviti, pogotovu ako nema vidljivog oporavka u općem stanju. Ako kirurg posegne za najjačim sredstvima kako bi spalio bolesno mjesto, to je tek prvi korak u liječenju. On gleda dalje 51

52

Paul de Foix (1528-1584). Montaigne mu je 1570. posvetio stihove svog prijatelja La Boétiea. Bio je kraljev savjetnik, a uživao je glas veoma tolerantna čovjeka. Imao je vrlo važnu diplomatsku ulogu kao poslanik u Škotskoj, Engleskoj, Mlecima i Rimu. Humanist Marc-Antoine Muret, komentator Ronsarda, govorio je na njegovu pogrebu, a Etienne Pasquier u svojim pismima, jednako kao i Montaigne, istovremeno hvali de Pibraca i de Foixa. “Manje tražeći da poprave nego da sruše.” Ciceron, De officiis, II, i.

257


od toga: zdravo meso mora oživjeti i taj se dio mora povratiti svom normalnom stanju. Onaj koji misli samo na to kako ukloniti ono što ga muči, taj slabo cilja, jer dobro nužno ne mora doći nakon zla; lako ga može snaći neko drugo još gore zlo kao što se dogodilo onima koji su ubili Cezara: oni su državu uvalili u takvu krizu da su se pokajali što su se u to uopće miješali. Mnogima, pa sve i do naših dana, dogodilo se to isto. Moji suvremenici Francuzi mogli bi o tome štošta reći. Sve velike promjene potresaju državu i uvode u nju nered. Onaj koji bi izravno htio doći do ozdravljenja i koji bi o tome prethodno razmišljao, ohladio bi se prije nego bi se u to upustio. Pakuvije Kalavije je pokazao ono što je loše u takvom postupku jednim spomena vrijednim primjerom.53 Nakon što su se njegovi sugrađani u Capui54 pobunili protiv svojih upravljača, našao je načina kako da čitav Senat zadrži u vijećnici, pa ja tada sazvao sav narod na trg i rekao da je napokon svanuo dan kad se mogu u punoj slobodi osvetiti tiranima koji su ih tako dugo mučili, jer ih on sada ima u svojoj ruci same i razoružane. Predložio je da ih se jednog po jednog izabere ždrijebom i da se na licu mjesta odluči što će s njima biti i da se to odmah izvrši, ali da se na mjesto svakog osuđenog odredi jednog čestitog muža koji će preuzeti njegovu službu kako grad ne bi ostao bez uprave. Nisu bili ni izrekli ime prvog senatora, a već su se podigli glasovi općeg negodovanja protiv njega. “Vidim, rekne na to Pakuvije, da je to zao čovjek i da ga treba ukloniti; a sada mi u zamjenu za njega predložite jednog poštenoga.” Zavlada tajac, jer se nisu mogli odlučiti koga izabrati umjesto njega. Kad je najzad jedan malo hrabriji iznio svoj prijedlog, nadigne se još glasnija vika i počeše pljuštati stotine mana i pravednih razloga da se toga odbije. Suprotstavljena mišljenja neprestano su bivala sve žešća, a još gore je bilo s drugim senatorom, pa s trećim i tako dalje: koliko god je bilo slaganja oko uklanjanja, toliko 53 54

Prema Titu Liviju, XXXIII, iii. Capua je bio glavni grad Kampanije poznat s bogatstva i raskošnosti.

258


je bilo i neslaganja oko izbora zamjene. Kad su se umorili tim beskorisnim svađanjem, skup se počeo osipati, tko ovako, a tko onako počeše građani odlaziti s trga, u sebi uvjereni da je staro i poznato zlo uvijek podnošljivije nego neko novo, za koje se ne zna kakvo će biti. Vidim da smo i mi jadno razdirani na takav način, ali, upitajmo se, što sve nismo i mi učinili? Eheu cicatricum et sceleris pudet, Fratrumque: quid nos dura refugimus Ætas? quid intactum nefasti Liquimus? unde manus juventus Metu Deorum continuit? Quibus Pepercit aris?55 ali ipak neću brzo zaključiti: ipsa si vellit Salus, Servare prorsus non potest hanc familiam56. Ipak, možda nismo pri posljednjem dahu. Očuvanje država nešto je što nadilazi sposobnosti našega razuma. Jer, kao što kaže Platon57, razumno upravljanje državom velika je i teško izvediva stvar. Često će preživjeti smrtne i nutarnje bolesti, i nevolje nepravednih zakona, i tiraniju, i samovolju i nesposobnost činovnikâ, pa čak i neobuzdanost i ustanke narodâ. Ma u kakvom da smo stanju, uvijek se uspoređujemo s onima koji su iznad nas i gledamo na one kojima je bolje nego nama. Uspoređujmo se s onim što je ispod nas! Nema tog nevoljnika koji ne bi mogao naći tisuću primjera kojima bi se utješio. Naša je mana u tome što nerado gledamo u one koji 55

56

57

“Jao! Naši ožiljci, naša zlodjela, naši bratoubilački ratovi oblijevaju nam lice sramom! Kao djeca jednog barbarskog vremena, pred kojom smo grozotom ustuknuli? Na što sve nismo podigli ruku? Ima li i jedna sveta stvar koju je naša mladost poštovala? Ima li žrtvenika što ga nije oskvrnula?” Horacije, Odae, I, xxxv, 33. “Ni sama božica Spasiteljica, sve kad bi i htjela, ne bi mogla spasiti tu obitelj.” Terencije, Braća, IV, vii, 43. Država, VIII, str. 631 u francuskom prijevodu iz 1546.

259


su ispod nas, a pogled upiremo prema onima gore.58 Tako da kad bismo na jednu hrpu, kako kaže Solon59, naslagali sva zla, ne bismo našli čovjeka koji ne bi radije izabrao nevolje koje njega pritišću, nego da svu tu hrpu pravično podijeli s drugim ljudima i preuzme svoj dio. Našoj državi ne ide dobro; ali ipak, bilo je i bolesnijih od nje, pa ipak od toga nisu umrle. Bogovi se zabavljaju nama kao loptama i bacaju nas na sve moguće načine: Enimvero Dii nos homines quasi pilas habent60. Zvijezde su na sudbinski način odredile rimsku državu kao primjer što sve one u tome mogu. Taj primjer u sebi sadrži sve oblike i promjene koje mogu jednu državu zadesiti; sve ono što može red i nered, sreća i nesreća. Tko je taj koji bi mogao gubiti vjeru u svoju državu kad vidi sve potrese, uspone i padove koji su rimsku državu potresali, a koje je ona ipak izdržala? Ako zdravlje neke države ovisi o njezinu vladanju nad velikim prostranstvima (s čime se ja nikako ne slažem i rado podržavam Isokrata61 kad poučava Nikokla da ne smije zavidjeti vladarima koji su se domogli velikih teritorija, nego neka se ugleda u one koji znaju kako u redu sačuvati onu zemlju koja im je pala u dio62), Rim nikada nije bio tako zdrav kao u vrijeme kad je bio najbolesniji: najsretnije njegovo stanje bilo je ono kad mu je bilo najgore. U vrijeme njegovih prvih careva jedva da se mogao nazrijeti nekakav sklop 58

Podsjećanje na Seneku, Epistulae, 73. Prema Plutarhu, Utjeha Apoloniju, IX. Međutim, kod Plutarha nije riječ o Solonu nego o Sokratu. U izdanjima prije 1588. Montaigne je slijedio Plutarhov tekst; kasnije je umjesto Sokrata naveo Solona, možda prema svjedočanstvu Valerija Maksima. 60 “Bogovi se nabacuju nama kao loptama.” Plaut, u prologu Zarobljenicima, stih 22, koji je Montaigne najvjerojatnije pročitao kod Justusa Lipsiusa u Saturnalium sermonum libri, I, i. 61 Isokrat Atenjanin (436-338. pr. Kr.), najutjecajniji grčki govornik i učitelj govorništva svojega vremena. 62 Isokrat, Nikoklu (PrÅV Nikokl=a), VII, xxvi. 59

260


državnog uređenja; bilo je to stanje najstrašnijeg i najmračnijeg nereda koje možemo zamisliti. Pa ipak, Rim je sve to pregrmio i održao se, i nije mu bila dovoljna država stisnuta u tadašnjim granicama, nego je zavladao tolikim posve različitim i udaljenim narodima, koji mu nisu bili nimalo skloni, kojima je svakako upravljao i nepravedno ih osvojio; nec gentibus ullis Commodat in populum terrae pelagique potentem, Invidiam fortuna suam63. Ne ruši se baš sve što je klimavo. Sve grede tako velikog zdanja ne drži samo jedan čavao. Već i sama njegova starina ga podupire; kao one stare zgrade kojima su godine nagrizle temelje, kojima su i žbuka i sve vezivo istrošeni, a one ipak žive i drže se vlastitom težinom, nec jam validis radicibus haerens, Pondere tuta suo est64. Uostalom, lošim se postupkom drži kad se ispituje samo čvrstina bokova i obrambeni jarak nekog grada: da bi se ocijenila njegova sigurnost, valja vidjeti kako mu se može pristupiti i kakva je snaga napadačeva. Malo je brodova potonulo zbog svoje težine i bez uzroka koji je dolazio izvana. Zato, pogledajmo na sve strane i vidjet ćemo da sve oko nas propada. Pogledajte samo na sve moćne države, ne samo kršćanske nego i one druge i posvuda ćete vidjeti kako im prijete promjene i propast; Et sua sunt illis incommoda, parque per omnes Tempestas65. 63

64

65

“Sudbina nikome na dopušta osvetu protiv jednog naroda koji je gospodar svoje zemlje i svojih mora.” Lukan, I, 82. “Ne drži se više svojim jakim korijenjem, nego vlastitom težinom.” Lukan, I, 138. Citat iz Vergilija koji je Montaigne donekle izmijenio: “I oni pate od svojih bolesti i slična im oluja svima prijeti.” To mjesto kod Vergilija glasi: Sunt illis sua funera, parque per omnes tempestas, ili u prijevodu

261


Zvjezdoslovcima je lako pretkazivati nam – kao što oni to i čine – velike preobrate i neminovne promjene; njihova se proroštva ionako ispunjaju i na svojoj ih koži osjećamo; za tu rabotu ne treba se obraćati zvijezdama. Na nama nije samo pokušati naći neku utjehu u toj općoj združenosti zala i prijetnji, nego i tračak nade da će se naša država još održati; jer prirodno je da ništa ne pada kad sve pada. Bolest svih je zdravlje pojedinca; opća jednakost je svojstvo koje je nesklono raspadu. Što se mene tiče, ne predajem se očaju i čini mi se da upravo u tome nazirem put našega spasa; Deus haec fortasse benigna Reducet in sedem vice66. A tko zna hoće li Bog ushtjeti da se i nama dogodi kao i onim tijelima što se dugo muče i vraćaju u dobro zdravlje nakon teških i dugih bolesti, koje im vraćaju zdravlje koje je i cjelovitije i bolje od onoga što su im ga bile oduzele? Najteže mi pada to što upravo u tome, kad uspoređujem simptome67 našeg nezdravog stanja, vidim da ima isto toliko prirodnih i onih koje nam nebo šalje koliko i onih koji su nastali djelovanjem ljudske ludosti i raskalašenosti. Čini se kao da i same zvijezde vide da smo se uzdržali preko redovite mjere. A, osim toga, muči me to što najneposrednije zlo koje nam prijeti nije promjena u svoj cjelovitoj i solidnoj masi nego u njezinu mrvljenju i raspadanju – a to je briga koja nas najviše mori.

Bratoljuba Klaića: “...sigurno broje ko i mi štete i silne gubitke. Bura je njima i nama.” (Vergilije, Eneida, XI, 422). 66 “A tko zna, možda će nas jedan bog, sretnim uzdarjem vratiti našem pređašnjem stanju.” Horacije, Epodae, XIV, 13. 67 Riječ symptôme, umjesto ranijeg sinthome, u medicinskom jeziku upotrebljava se u današnjem značenju u francuskome od 1536, a preuzeta je iz grčkoga sύmptwma, -atoV “rušenje, slabljenje” i posebno u liječničkoj terminologiji “podudaranje znakova”.

262


A reći ću još i ovo: u svim tim mojim dnevnim snatrenjima bojim se da me sjećanje ne izda, pa da nehotice zbog nepažnje zapišem istu stvar dva puta68. Mrzim se iznova prečitavati i vrlo nerado ispravljam ono što je jednom poteklo pod mojim perom. A ovdje ne donosim nikakve nove spoznaje. Sve su to stara i svakome poznata razmišljanja koja su mi možda i stotinu puta prošla kroz glavu, pa zato počinjem sumnjati da sam ih već stavio na papir. Ponavljanje je posvuda dosadno, pa bilo to i kod Homera, ali su prava pokora kod stvári koje čovjek površno i onako usput iznese; ne volim dijeljenje lekcija čak ni onda kad su u pitanju važne stvari, kao kod Seneke, pa mi se zato ne sviđa onaj način njegove stoičke škole, kad se bez kraja i konca o svakoj stvari naširoko ponavljaju opća načela i pretpostavke i kad se neprestance navode odavna poznati argumenti i svima poznati i općeniti razlozi. Moja je memorija nemilice svakim danom sve slabija i slabija, Pocula Lethaeos ut si ducentia somnos Arente fauce traxerim69. Trebat će odsele (jer, budi Bogu hvala, do danas nije bilo teže greške) da, dok drugi traže mjesta i prilike da misle što će reći, ja svakako nastojim biti što pripremljeniji na kakvu obvezu koja bi mi mogla biti nametnuta. Biti obvezan i prikovan uz bilo što, izbacuje me iz mira i mjere, a u prvom redu biti ovisan o tako slabašnom alatu kakva je moja memorija. 68

69

Nakon 1588. Montaigne dobro pazi da ne ponovi nešto što je već bio kazao. Zato svog tiskara upozorava: “ko naiđe na istu stvar s istim smislom dva puta, neka je preskoči na onom mjestu gdje mu se bude činilo da najmanje služi. “Kao da sam užežena grla velikim gutljajima u sebe ulijevao letske začarane vode.” Horacije, Epodae, XIV, 3. Lethe (L)Jh) je rijeka u podzemnom svijetu, iz koje su sjene, to jest duše preminulih pile vodu zaborava, od koje su zaboravile sve što im se na ovom svijetu dogodilo.

263


Nikad ne čitam tu povijest70, a da me duboko svega ne potrese: Linceštanin71 je bio optužen da snuje urotu protiv Aleksandra i na dan kad su ga vodili pred postrojenu vojsku, kako je tada bio običaj, da iznese svoju obranu, imao je u glavi naučen govor, koji je onako sav smeten, mucajući počeo govoriti. Već nakon prvih riječi sve se je više gubio i zaplitao u borbi sa svojom memorijom sveudilj je tražeći; vojnici, koji su mu bili najbliži, nasrnuše na njega i ubiše ga kopljima misleći da mu je krivnja dokazana: njegovu izgubljenost i šutnju shvatili su kao priznanje. Mislili su da je u uzama imao dovoljno prilike da se pripremi, pa zato zaključiše da ga nije izdalo sjećanje, nego da mu savjest veže jezik i oduzima snagu da se brani. Doista, krasnog li zaključka! Upravo onda kad čovjek gori od želje da se što ljepše izrazi mogu ga i mjesto i nazočni ljudi i iščekivanje potpuno smesti – što čovjek može učiniti kad mu o njegovim riječima ovisi život? Meni je već samo to što sam vezan onim što moram reći dovoljno da se izgubim. Kad se jednom prepustim i sav predam u ruke svojoj memoriji, toliko o njoj ovisim da se ona pod tim teretom lomi, jer je ustuknula pred svojom zadaćom. Što se god više oslanjam na nju, to više izlazim iz sebe i sve mi je teže skrivati jaram pod kojim sam sputan. A to se događa dok mi je namjera izigravati najveću neusiljenost i ravnodušnost u govorenju i kad su moji pokreti tobože slučajni i bez predumišljanja, kao da su se tog časa rodili: radije neću ništa pametnoga reći nego pokazati da sam došao brižljivo pripremljen da svoju misao lijepo izložim. A to se ne priliči, pogotovu ljudima moje profesije, jer je to nešto što mnogo obvezuje onoga koji to ne može održati; pripremanje obećava mnogo više nego što doista donosi. Kao kad se čovjek bespotrebno skida u košulju, pa ne skoči ništa bolje nego što bi bio 70

71

Misli na Povijest Aleksandra Velikog Macedonskoga od Kvinta Kurcija Rufa, VII, i. Linceštani (Lyncestae – Lugkhsta?) su bili jedno pleme u Macedoniji.

264


skočio da je ostao u plaštu.72 “Nihil est his qui placere volunt tam adversarium quam expectatio.”73 Ostalo je zabilježeno74 da se govorniku Kurionu, kad je htio rasporediti svoj govor na tri ili četiri dijela ili na toliki broj svoje argumente i njihova utemeljenja, znalo dogoditi ili da kojega zaboravi ili da doda dva-tri nova. Uvijek sam se pažljivo čuvao da ne upadnem u takvu nepriliku, zato što sam uvijek mrzio i obećavanja i propise; i to ne samo zato što se nisam uzdao u svoje sjećanje, nego zato što takav način ima nešto od previše izvještačenoga. “Simpliciora militares decent.”75 Nek bude dovoljno što kažem da sam se zarekao da više nikada neću preuzeti obvezu svečanog govorenja na javnim mjestima. Jer, osim što je čitati svoj napisani tekst upravo strašno, to isto tako predstavlja i veliku štetu onima koji bi po svojim sposobnostima mogli biti djelatniji. A da se predam na milost i nemilost sadašnje svoje invencije, to još manje dolazi u obzir, jer u mene je ona i troma i nesnalažljiva, pa mi nikako ne bi mogla pomoći u nekoj važnoj i iznenadnoj situaciji. Zato, dragi čitatelju, pusti neka teče i ovaj moj pokušaj76 i ovaj moj treći produžetak ocrtavanja mene samoga. Ja mogu dodavati, ali ispravljati nikada!77 U prvom redu zato što cijenim da onaj koji je svijetu dao u zalog78 svoje djelo na to više nema prava. Neka, ako može, kaže bolje na drugome mjestu, ali nikako neka ne šteti robi koju je već prodao. Od takvih bi se ljudi smjelo kupovati tek nakon njihove smrti. Neka o to72 73

74 75

76 77 78

Usporedba uzeta iz Castiglioneova Dvorjanina. “Ništa nije gore za onoga koji se hoće drugima svidjeti nego kad pusti da se mnogo od njega očekuje.” Ciceron, Academica, II, iv. Ciceron, Brutus sive De claris oratoribus, LX. “Vojnicima priliči da budu jednostavniji.” Kvintilijan, Institutio oratoria, XI, i. U izvorniku: ce coup d’ e s s a y et ce troisiesme alongeail... Usp. početak eseja II, xxxvii. U originalu: qui a hypothecqué au monde son ouvrage.

265


me misle prije nego što se otkriju javnosti. Uostalom, tko ih tjera? Moja je knjiga uvijek jedna te ista. Osim što u vrijeme kad je tiskar hoće donekle obnoviti79 da kupac ne bi otišao praznih ruku, sebi dopuštam po koji dodatni ukras (a to je sve ionako loše povezano slaganje opeke na opeku). To su dodaci koji nikako ne iskrivljuju prvotnu formu nego samo u pojedinostima ističu sve ono što im slijedi s nekom ambicioznom potankošću. Naravno, to omogućuje da mi se potkrade neko kronološko premetanje, jer sva moja pripovijedanja dolaze na odgovarajuće mjesto prema potrebi danoga trenutka, a ne uvijek prema vremenu u kojemu se nešto dogodilo. Drugi razlog mojem nemijenjanju teksta leži u tome što se bojim da bih s mijenjanjem gubio; moje razmišljanje ne kroči uvijek naprijed, jer zna ići i natraške. Znatno manje zazirem od svojih fantazija zato što su druge ili treće po redu nego što se bojim za one prve, jednako kao što se bojim onih sutrašnjih više nego današnjih80. Često na bedast način ispravljamo druge kao i same sebe. Moje se prvo izdanje pojavilo tisuću pet stotina osamdesete godine. Kroz to dugo vrijeme sam ostario, ali nisam ni za jedan pedalj postao pametniji: Ja, kakav sam danas, i ja, kakav sam bio, to su dva čovjeka, ali koji je od njih bolji, to ne bih znao reći. Lijepo bi bilo biti star, kad bismo uvijek išli prema boljemu. Ali, ja se zapravo krećem teturajući kao ošamućeni i oronuli pijanac ili – bolje rečeno – kao trska koju vjetar povija kako mu se svidi. Antioh81 se u svojim ranijim spisima zalagao u korist Akademije; u poznijim se godinama priklonio drugoj ško79

Tu Montaigne misli na nova izdanja Eseja. Varijanta iz 1588: Često sebe ispravljamo jednako tako glupo kao što ispravljamo druge. Od mojih prvih objavljivanja ostario sam dobrih osam godina, ali sve sumnjam da sam se kroz to vrijeme i za jedan pedalj popravio. 81 Antioh iz Askalona († 69. pr. Kr.), grčki filozof, u početku skeptik, a kasnije eklektik, učitelj Lukula, Varona i Cicerona. Smatra se osnivačem tzv. 5. akademije. 80

266


li82. Bilo koje njegovo učenje da slijedim, zar neću uvijek slijediti Antioha? Nije li nas već samim tim što je najprije naučavao sumnju, a zatim stalnost i sigurnost ljudskog mišljenja, utvrdio u sumnji, a ne u sigurnosti? Ili, sa svim onim što je obećavao ako mu bude dan još jedan ljudski vijek, nije li pokazao da se je i dalje kadar mijenjati, i to ne uvijek nužno na bolje? Naklonost kojom je javnost dočekala moje djelo dala mi je malo više hrabrosti nego što sam se nadao, ali ipak najviše se bojim da javnost ne prezasitim i postanem dosadan; više bih volio biti zajedljiv nego dosadan (kao što se to dogodilo jednom učenom čovjeku mojega vremena). Pohvala je uvijek ugodna, pa ma od koga i za što dolazila; ali ipak, da bismo u njoj opravdano uživali, valja joj dobro razabrati osnovu, jer i nesavršena djela nalaze načina kako se uspješno nametnuti. Pučki sud sa svojom ocjenom rijetko ima sreće; a neću se odveć prevariti ako kažem da danas upravo lošim knjigama puše pučki vjetar u krmu. Naravno, zahvalan sam svim čestitim čitateljima koji dobrohotno prihvaćaju ovaj plod mojih slabih snaga i nastojanja. Nema toga mjesta gdje nedostaci forme toliko bodu oči kao u materiji koja sama po sebi nema ničeg privlačnoga. Zato, molim te, čitatelju, nemoj meni upisivati u grijeh one greške što su se ovdje uvukle nečijom samovoljom ili nepažnjom83; svaka ruka, svaki radnik unosi svoje. Ja se ne miješam u pitanja pravopisa i samo tražim da poštuju stari84, 82 83 84

Prema Ciceronu, Academica, II, xxii. Pisac ovdje očigledno misli na tiskáre. Poznato je da je u XVI. stoljeću došlo do velikih sukoba između pobornika tradicionalnog pravopisanja i pristaša fonetske ortografije. Unatoč nastojanjima Louisa Meigreta i Antoinea de Baïfa, tradicionalni je pravopis prevladao. Međutim, Montaigne nije ostao sasvim postrani oko tih pitanja, jer je na poleđini naslovnice tzv. exemplaire de Bordeaux svojom rukom napisao: “Suivez l’orthographe ancienne” (Slijedite stari pravopis!), a u svoje se osobne svrhe služio fonetskim pravopisom. Poznati gramatičar Jacques Pelletier iz Mansa (1517-1582), autor djela Dialogue de l’ortografe, bio ga je pridobio za pojednostavnjeno fonetsko pisanje, ali je stari uzus ipak prevladao.

267


a ne miješam se ni u interpunkciju, jer nisam odveć upućen ni u jedno ni u drugo. Ondje gdje očigledno iskrive smisao, mnogo se ne brinem, jer tada mene oslobađaju odgovornosti, ali, kad unesu neki novi smisao (a to im se vrlo često događa) i tako meni u usta stavljaju svoja gledanja, tada me doslovce upropaštavaju. Čim izražajna snaga neke rečenice nije po mojoj mjeri jaka, savjesni bi čitatelj to mjesto morao odbiti i ne priznati ga kao moje. Onaj koji zna kako je u mene malo radinosti, kako sam načinjen na svoj kalup, taj će mi bez ustezanja povjerovati da bih radije napisao još toliko eseja nego što bih se podvrgnuo jarmu da ih sve ponovno pročitam, i to samo radi tog djetinjastog ispravljanja. Već sam prije govorio da sam, zato što sam ukorijenjen u najdublji rudnik ove nove rudače85, ne samo lišen svake familijarnosti s ljudima drugačijih običaja i drugih mišljenja, koja ih drže zajedno povezanima jednom vezom koja isključuje svaku drugu vezu86, nego moram živjeti ne bez opasnosti među takvima koji misle da im je sve dopušteno i većina njih ne može gore kršiti zakone naše pravde nego što su to već učinili, a iz toga se rađa najgora vrsta zloporabe slobode. Kad saberem sve posebne okolnosti koje se mene tiču, ne nahodim našega čovjeka kojemu bi poštovanje zakonâ i u dobicima i u gubicima (kako kažu pravnici)87 skuplje palo nego meni. A mnogi među takovima isprsavaju se svojim žarom i borbenošću, a kad bismo sve stavili na vagu, vidjelo bi se da čine mnogo manje od mene. Moja je kuća uvijek širom otvorena, svatko u nju može ući i svakome će biti na službu (jer se nikad nisam dao nagovoriti da dopustim da moj dom postane nešto što će služi85 86

87

Rudača ovog novog doba koje je došlo nakon željeznog doba. Montaigne kaže nœud “čvor, uzao, petlja”, a misli na religiju koja isključuje svaku drugu. Najvjerojatnije da je Montaigne htio prevesti pravničku izreku lucro cessante, emergente damno.

268


ti za rat88, za koji najradije kažem: “Daleko mu kuća!” Zbog toga je moja kuća zavrijedila veliku naklonost kod običnog puka i zato bi bilo teško zamisliti da će me netko na mom bunjištu89 napasti. Zato smatram da je to jedno krasno remek-djelo koje može poslužiti kao primjer što je još uvijek ostalo djevičanski čisto od krvi i pljačke90, nakon što je pretrpjelo tako dugotrajnu oluju i toliko promjena i nemira u susjedstvu. Jer, da pravo reknem, čovjeku mojeg stanja i imanja bilo je moguće izbjeći stalno prijetećim i trajnim opasnostima pa ma u kakvom se obliku javljale; ali neprijateljski upadi i neprestano mijenjanje situacije oko mene do danas su više razjarili nego oslabili volju sveg žiteljstva, a mene su izložili nepremostivim teškoćama. No, dobro, dosad sam se iz svega toga izvukao, ali krivo mi je da je to bilo više zahvaljujući sreći, pa čak i mojoj opreznosti nego samoj pravdi i zaista mi je žao što sam ostao slobodan bez obrane zakona i da me je sačuvalo nešto drugo, a ne pravedni zakoni. Kako sada stvari stoje, ja većim dijelom živim zahvaljujući tuđoj milosti, a to je, priznat ćete, vrlo velika obveza. Nikako ne želim dugovati svoju sigurnost ni dobroti ni samilosti velikih, koji se slažu s mojim poštovanjem zakonâ i mojom slobodom, a još manje otvorenosti mojoj, ali i mojih prethodnika. Jer, napokon, što bi bilo da sam ja drugačiji? Ako moje ponašanje i iskrenost 88

Montaigne nije nikad dopustio utvrđivanje svoga dvorca. U XII. eseju III. knjige (O fizionomiji) pripovijedat će kako je taj njegov miroljubiv stav razoružao kolovođu neke bande, a u XV. eseju II. knjige (Kako nam želje rastu s teškoćama) ističe kako se za obranu svojega doma uzdao samo u nebesa. 89 U izvorniku: sur mon fumier “na mom gnojištu”. Neki su komentatori htjeli u tom izrazu vidjeti aluziju na biblijskog Joba, kojega su na njegovu kućnom pragu napadali i prijatelji i njegova vlastita žena. Međutim, veliki Huguetov rječnik francuskog jezika XVI. stoljeća pokazuje da je to bio tada rasprostranjen vojnički izraz preuzet iz seljačkog jezika sa značenjem “napasti na vlastitom pragu”. 90 Može li se iz ovog mjesta zaključiti da je ovaj esej napisan prije nego što je Montaigneov dvorac napala skupina hugenota?

269


mojih nastupa obvezuju moje susjede ili srodnike, upravo je strašno što mi se oni mogu odužiti tako što će me pustiti da živim i što mogu reći: “Mi mu dopuštamo da slobodno obavlja svoje vjerske dužnosti u svojoj privatnoj kapelici kad smo unaokolo ispraznili i opustošili sve crkve, poštedjeli smo mu život i dopuštamo mu uživanje njegovih dobara onako kao što on, kad ustreba, brani naše žene i našu stoku.”91 Od starih vremena moja je kuća zavrijedila pohvalu što su je Atenjani iskazivali Likurgu, zato što je bio pohranitelj i čuvar svekolikog novca svojih sugrađana.92 Uvjeren sam da se naš život mora temeljiti na pravu i zakonu, a ne na nagradi ili nečijoj milosti. Koliki su čestiti muževi više voljeli izgubiti život nego taj isti život dugovati drugome! Uvijek izbjegavam svaku vrstu obveze i dugovanja, a poglavito onu koju mi nameće zakon časti. Ništa mi nije toliko skupo kao ono što mi je darovano i što moju volju obvezuje na zahvalnost, a primam radije ono što je na prodaju. Nisam li u pravu? Za ovo potonje dajem samo novac, a za ono prvo dajem sebe sama. Lanac kojim me veže zakon poštenja za mene je mnogo čvršći nego građanska ili sudska prinuda. Meni je lakše podnijeti da me veže javni bilježnik nego da se vežem sâm. Zar nije dobro što moju savjest mnogo više obvezuje ono zbog čega su se ljudi jednostavno u nju pouzdali? U drugim slučajevima nikome ništa ne dugujem, jer mi ništa nije posuđeno; a ako netko želi, nek se osloni na jamstvo koje mu je dao netko drugi, a ne ja. Više bih volio rušiti zidine zatvorâ i zakonâ nego prekršiti svoju riječ. U ispunjanju svojih obećanja toliko sam osjetljiv da to graniči s praznovjerjem, pa zato kad obećavam, činim to uvijek na neodređen i pogodben način. Obećanjima koja uopće nisu važna pridajem tvrdoglavo držanje svojih pravila, a ta me pravila drže u šaci upravo onim što za mene znače. To ide toliko daleko da mi se 91

Za najtežih nemira i pljačkaških upada u Montaigneov su se zamak sklanjali seljaci iz susjedstva. 92 Prema Plutarhu, Životi desetorice govornika, I.

270


u stvarima koje se tiču samo mene i u kojima sam potpuno slobodan događa da mi se, čim sam nekome o tome progovorio, čini da sam time sebe obvezao; čim sam nešto rekao, čini mi se da sam obećao. Upravo iz tog razloga nikad na velika zvona ne stavljam svoje zamisli. Presuda što sam je sam o sebi izrekao oštrija je i bezobzirnija od one što bi je sud donio, koji me gleda samo iz motrišta moje građanske dužnosti, dok mene moja savjest mnogo strože i jače steže. Dužnosti, na koje bi me navlačili protiv moje volje, nevoljko ispunjavam. “Hoc ipsum ita justum est quod recte fit, si est voluntarium.”93 Ako u nečemu što činimo nema odsjaja slobode, tada u tome nema ni ljepote i časti. Quod me jus cogit, vix voluntate impetrent.94 Tamo gdje me nužda tjera, najradije napuštam volju, “quia quicquid imperio cogitur, exigenti magis quam praestanti acceptum refertur”95. Znam mnogo njih koji takvo ponašanje provode sve do nepravičnosti, koji radije daju nego uzvraćaju, koji radije posuđuju nego što plaćaju, koji su škrti na dobrim djelima prema onima kojima su dužni. Ja ne idem toliko daleko, ali sam im veoma blizu. Toliko se volim osloboditi i lišiti obveza da često knjižim kao dobitak nezahvalnost, uvrede i nedolične stvari koje su mi učinili oni prema kojima sam stjecajem okolnosti bio donekle dužan iskazati prijateljstvo, pa tu priliku često iskoristim kao neku vrstu namire i naplate svojega duga. Premda im i dalje plaćam za sve prividne dužnosti koje traži pravda, ipak znatno prištedim zato što činim zbog pravednosti ono što sam činio iz vlastite sklonosti i zato što sebi olakšavam 93

“Djelo može biti pravedno samo ako se dobrovoljno izvršava.” Ciceron, De officiis, I, ix. 94 “Ne činim baš rado stvari na koje me obvezuje dužnost.” Terencije, Braća, III, v, 44. 95 “jer u nametnutim stvarima prije vidimo onoga koji zapovijeda nego onoga koji izvršava.” Valerije Maksim, II, ii, 6.

271


brigu i neprestanu pažnju svoje volje (“est prudentis sustinere ut cursum, sic impetum benevolentiae”96) koja je u mene donekle brza i silovita, barem za čovjeka koji nikad ne želi biti u žurbi; takvo domaćinsko postupanje s vlastitom voljom služi mi i kao neka utjeha za nedostatke onih koji su mi blizu. Zaista mi je žao što oni manje vrijede, ali time barem sebi prištedim nešto od svojih nastojanja i brige za njih. Ne zamjeram onome koji manje voli svoje dijete kad je šugavo i grbavo, a ne samo kad je to jedno zločesto derište, nego i onda kad je nesretno i od samog rođenja nakazno (a i sâm je Bog kod takova djeteta popustio na cijeni u njegovoj prirodnoj vrijednosti), ali samo pod uvjetom da taj otac u ohlađenju svojih osjećaja bude umjeren i što je moguće više pravedan. A ako je o meni riječ, kod mene bliže srodstvo ne umanjuje nedostatke, nego ih dapače otežava. Koliko se ja razumijem u znanost o dobrim djelima i zahvalnosti, a to je znanje vrlo tankoćutno i pri tom veoma korisno, ne poznam čovjeka koji bi bio nesputaniji i slobodniji od duga zahvalnosti nego što sam ja, barem do dana današnjega. Sve što dugujem, dugujem samo općim i od prirode zadanim dužnostima. Nema tog čovjeka koji bi imao tako čiste i podmirene račune, nec sunt mihi nota potentum Munera97. Veliki mi dosta daju ako mi ništa ne oduzimaju i čine mi dobro već time što mi ne čine zlo; drugo od njih niti ne tražim. O, kako sam zahvalan Bogu što mu se svidjelo da mi njegova milost odjednom dâ sve što mi je htjela udijeliti i ta96

“Razborito je malo obuzdati, kao što se čini sa zapregom, onaj prvi ushit prijateljstva.” Ciceron, Lelije ili o prijateljstvu, XVII. Kod Cicerona stoji currum, a ne cursum; currum znači “slavodobitna kola” i “zaprega, konji”. 97 “A darovi moćnikâ meni su nepoznati.” Približni navod prema Vergiliju.

272


ko na sebe preuzme sve moje dugovanje!98 Usrdno mu zahvaljujem što je njegovo sveto milosrđe učinilo da ne moram biti nikome posebno zahvalan. Nek je blažena sloboda koja me u mom životu tako dugo vodila – neka samo tako bude do kraja! Pokušavam postići da mi nitko ne bude potreban. “In me omnis spes est mihi.”99 To je nešto što svatko može učiniti za sebe, ali mnogo je lakše onima koje je Bog zaštitio od prirodne i neodgodive potrebe. Kako je to jadno i pogibeljno stanje kad ovisiš o drugome! A ni mi sami, koji se sebi najbolje i najsigurnije možemo uteći, nismo u tome potpuno sigurni. Ništa vlastitog nemam osim samoga sebe, pa ipak je i to moje posjedovanje djelomice nepotpuno i skriveno. Zato nastojim ojačati u prvom redu svoje srce, koje je naš najjači pomoćnik, ali i udobrovoljiti sudbinu da uvijek mogu naći ono što će mi pomagati kad me sve ostalo napusti. Elejac Hipija100 nije se samo opskrbio znanošću kako bi se u krilu Muzâ mogao veselo odreći svakog drugog društva, niti samim poznavanjem filozofije kako bi svoju dušu naučio da bude zadovoljna sa sobom i da se hrabro odrekne svih ugoda koje joj, kad tako sudbina odluči, dolaze izvana; ne! on se marljivo dao i na učenje kako pripremati jelo, kako sebi bradu podrezivati, kako ležaj prostrijeti, kako krojiti odijelo, činiti crevlje i sve što mu treba, samo da bi se mogao što više osloniti na samoga sebe i tako izbjeći svaku tuđu pomoć. U dobrima koja su nam dana slobodnije i radosnije uživamo kad to uživanje nije umanjeno time što zadovoljava neku obvezu i kad ne služi samo prijekoj potrebi i kad čovjek mo98

Ovo se mjesto može usporediti s pismom što ga je Montaigne 2. rujna 1590. uputio kralju Henriku IV: Nikad ništa nisam primio iz kraljevske ruke, a ništa nisam ni molio, kao što ništa nisam ni zaslužio ni primio za plaću za ono što sam učinio služeći svojim kraljevima. 99 “Sva je moja nada u meni.” Terencije, Braća, III, v, 9. 100 Iz Platona, Hipija manji (]Ipp?aV ¬ll(twn), str. 271 u francuskom prijevodu iz 1546.

273


že, zahvaljujući svojoj volji i svojoj sreći, naći snage i načina da se svega odrekne. Ja sebe dobro poznam. Ipak, teško mi je kod ikoga zamisliti takvu otvorenost, tako iskrenu i nezainteresiranu gostoljubivost koja mi ne bi izgledala mučnom, nametljivom i natrunjenom predbacivanjima da sam kojim slučajem zbog obveze i nužde u to upleten. Kao što u davanju ima nečeg častoljubivog i povlašteničkog, tako u primanju ima nečeg podložničkoga. O tome svjedoči Bajazidovo101 prkosno i izazivačko odbijanje darova što mu ih je poslao Timur.102 O tome nam govore i darovi što su ih u ime sultana Sulejmana podastrli caru od Kalikuta103. Ovaj se na to toliko razbjesnio da ih je odbio, govoreći da ni on ni njegovi prethodnici nikada nisu nešto primili, ali da njihova dužnost jest da daju, a zatim je te iste poklisare, koji su mu bili poslani, bacio u najdublju tamnicu.104 Kad se Tetida, kaže Aristotel105, htjela dodvoriti Jupiteru106, kad su Lacedemonjani laskali Atenjanima, nisu ih htjeli podsjetiti na sve dobro koje su im učinili – što je uvijek odvratno – nego spomenuti im sve ono dobro koje su od njih primili. Ljudi, koje vidim kako lako primaju tuđe usluge i time postaju obvezni prema drugima, ne bi to činili kad bi im obveza bila nesnosna kao što je pametnom čovjeku nesnosno i teško biti kome dužan. Sputanost nekom obvezom može se 101

Bajazid I. zvan Munja (1347-1403), turski sultan i osnivač velikoga Turskoga Carstva. Pobijedio ga je kan Timur kod Ankare. 102 Montaigne je ovaj podatak najvjerojatnije našao u Halkondylesovoj Histoire de la décadence de l’empire grec, II, xii. Međutim, taj se tekst donekle razlikuje od Montaigneova: “Bajazid je strpljivo saslušao sve što mu ovaj poručuje, osim onoga što se odnosilo na svečane haljine koje mu je Timur poslao. Kad je to čuo, Bajazida je spopao strašan gnjev.” 103 Calcutta, grad u Indiji (Kerala). 104 Anegdota je preuzeta iz Goulardove Histoire de Portugal, XIX, vi. 105 Nikomahova etika, IX. 106 Aluzija na Tetidine riječi u Ilijadi, I, 503.

274


tu i tamo platiti, ali gotovo da je nemoguće nje se potpuno osloboditi. Kakve su to strašne negve za onoga kojemu je stalo do toga da se posvuda može slobodno kretati! Moji znanci, i oni iznad i oni ispod mene, dobro znaju da se nikad nisu namjerili na čovjeka koji bi s molbama, traženjima i zahtjevima druge salijetao manje od mene107. To što ja s obzirom na to premašujem svaki današnji primjer nije nikakvo čudo, jer mnoge crte mog značaja tome pridonose: malo prirođenog ponosa, teško podnošenje odbijanja, umjerenost mojih želja i htijenja, nesposobnost za vođenje poslova, a usto idu i moje najdraže osobine: ljubav prema dokolici i iskrena otvorenost. Zbog svega toga postala mi je nasmrt mrska i sama pomisao da budem obvezan prema bilo kome osim prema sebi samome. I prije nego što ću posegnuti za bilo čijom pomoći, u bilo kakvoj teškoj ili svakodnevnoj situaciji, iz svih snaga činim sve što mogu samo da ni tu pomoć ne iskoristim. Moji me prijatelji dovode u neočekivanu neugodu kad me mole da za njih molim nekog trećega. Čini mi se ipak da me manje košta onoga koji je meni dužan toga osloboditi, nego sama sebe obvezati prema nekome koji nema nikakva duga prema meni. Izuzevši taj slučaj, a isto tako i drugi, to jest da od mene ne traže nešto što će me mučiti i zadavati mi brige (jer sam svim vrstama briga navijestio bespoštedan rat), ja sam općenito spreman pomoći drugima kad im nešto zatreba; ali, uvijek sam više bježao od primanja nego što sam tražio da mi se da; a davati je i po onome što kaže Aristotel108 mnogo lakše. Moje mi je imovno stanje dopuštalo da drugima činim dobro, a ono malo što mi je bilo moguće išlo je uvijek na žedno tlo. Da je Fortuna htjela da se rodim za neki visok položaj među ljudima, najviše bi mi bilo stalo da me ljudi vole, a ne da me se boje ili da mi se dive. A ako se moram grublje izraziti rekao bih: “Jednako bih se trudio svi107 108

Kraj ove rečenice predstavlja dodatak u izdanju iz 1595. Nikomahova etika, IX, 7.

275


djeti koliko i koristiti.” Kir je vrlo mudro, i to na usta jednog velikog vojskovođe i još boljeg filozofa, na daleko višoj cijeni držao svoju dobrotu i svoja dobročinstva nego svoju hrabrost i ratna osvajanja.109 A prvi je Scipion110 u svemu čime se htio dičiti na prvo mjesto stavljao svoju dobrotu i dobra djela, daleko iznad svoje hrabrosti i svih pobjeda. Uvijek su mu na ustima bile one slavne riječi: da je svojim neprijateljima pružio jednako toliko prilike da ga vole koliko i svojim prijateljima.111 Time hoću reći ovo: ako već moramo nekome biti dužni, to se mora temeljiti na jednom pravičnijem razlogu nego što je ovaj o kojem sam govorio i na koji me prisiljava zakon ovog nesretnog rata: strahota tako ogromnog duga da svoje preživljavanje moram dugovati nečijoj milosti upravo me mori. Tisuću puta sam doma legao na počinak s mišlju da će me te noći netko izdati i da će me ubiti i molio sam sudbinu da se to dogodi bez strahota i bez dugotrajnog mučenja. I nakon Očenaša uvijek sam pomislio: Impius haec tam culta novalia miles habebit!112 Ali, što činiti? Ovo je mjesto mojega rođenja kao i većine mojih predaka113; oni su u nj uložili svu svoju ljubav i svoje ime114. Mi se sve upornije držimo onoga na što smo naviknuti, a jadnom stanju, kakvo je ovo naše, navika je bila izvanredan dar prirode, jer upravo navika umrtvljuje naš osjećaj pa 109 110 111 112

113

114

Prema Ksenofontu, Kirov pohod, VIII, iv. Tj. Scipion Afrički Stariji (Publius Cornelius Scipio Africanus). Tit Livije, XXXVII, vi; XXXVIII, xxvii. “Bezbožni vojnik će njivu, što ja obradih je, imat.” Vergilije, Ekloge, I, 70 (prepjev Tome Maretića). Međutim, dvorac Montaigne je u posjedu njegove obitelji tek od kraja XV. stoljeća i samo je njegov otac u njemu rođen, ali nikako “većina predaka”. Piščevi preci su nosili prezime Eyquem, a Montaigne je naziv posjeda i dvorca; naš je pisac bio prvi u obitelji Eyquem koji je uzeo prezime Montaigne.

276


lakše podnosimo sve ove jade. Građanski su ratovi utoliko gori od drugih ratova zato što nas sve u vlastitoj kući postavlja na stražu. Quam miserum porta vitam muroque tueri, Vixque suae tutum viribus esse domus.115 Biti u vlastitoj kući i domaćem miru neprestano u strahu zaista je krajnja nevolja koja te može zadesiti. Mjesto gdje ja prebivam uvijek je prvo i posljednje u srcu naših nemira, mjesto gdje mir nikad ne pokazuje svoje pravo lice, Tum quoque cum pax est, trepidant formidine belli.116 ... Quoties pacem fortuna lacessit, Hac iter est bellis...Melius, fortuna, dedisses Orbe sub Eoo sedem, gelidaque sub Arcto Errantesque domos.117 Pokatkada, da se obranim od takvih misli, nalazim lijeka u ravnodušju i nehajnosti, jer nas i to na neki način može očvrstiti. Zna mi se dogoditi da s nekom radošću zamišljam smrtne opasnosti i da ih očekujem; i tada naglavce glupo uranjam u smrt, a da je ne gledam i ne raspoznajem, kao u neku gluhu i tamnu dubinu, koja me jednim mahom guta i baca u dubok san pun bljutavosti i praznine. A ono što slijedi nakon tih silovitih i kratkih smrti i ono što predviđam tješi me mnogo više nego što me je prije strašilo. Život, kažu stari ljudi, nije ništa bolji zato što je dug, a smrt je bolja zato što nije duga. Ne udaljavam se toliko od toga da sam mrtav koliko se počinjem privikavati na umiranje. Puštam da me taj vihor obavije i tad se šćućurim u njemu, a njegov me bijes zaslijepi, kao munja ošine naglim i neosjetnim udarcem. 115 116 117

“Kako je žalosno kad vratima i zidom moraš braniti svoj život i jedva se pouzdati u čvrstoću vlastite kuće.” Ovidije, Tristia, IV, i, 69. “I usred mira tresemo se u strahu od rata.” Ovidije, Tristia, III, x, 67. “Svaki put kad Sudbina prekine mir, ovuda ona krči put ratovima... Bolje bi bila učinila, o Sudbino, da si nam dom dala negdje na Istoku ili u lutajućim kućama usred sjevernog leda.” Lukan, Farsalia, I, 251, 256, 257.

277


Kad bi barem bilo kao što govore neki vrtlari118 da su ruže i ljubice mirisnije kad rastu pored luka i češnjaka zato što oni upijaju sve što u zemlji ima neugodan miris. O, kad bi tako i izopačene naravi oko mene upile sav otrov iz zraka i iz podneblja u kojem živim i učinile mi ga svojom blizinom zdravijim i čišćim da ja sve ne izgubim! Ali, tome nije tako, premda nešto od toga i može biti. Naime, ljudska je dobrota to ljepša i privlačnija što se rjeđe javlja, a protivljenje drugih učvršćuje i pojačava volju za dobrim djelovanjem, koja će se rasplamtjeti od želje za otporom i za što većom slavom. Lopovi, sami po sebi, nisu posebno kivni na mene. A jesam li ja na njih? Morao bih biti kivan na mnogo ljudi. Takove se savjesti nalaze i kod bogatih i kod siromašnih, jednaka im je okrutnost, nevjera i lopovska ćud, a sve su to poroci koji su to gori što su podmukliji, plašljiviji, skriveniji i sigurniji pod plaštom zakonitosti. Otvorenu uvredu manje mrzim nego onu podmuklu, gora mi je ona u miru nego ona u ratu. Oganj našeg građanskog rata napao je jedno tijelo koje ni prije toga nije bilo sasvim zdravo: vatra je u njemu tinjala, a sad se rasplamsala; buka oko toga postajala je sve jačom, ali sama se bolest nije naročito pogoršala. Onima koji me pitaju zašto putujem najčešće znam odgovoriti: da dobro znam od čega bježim, ali ne znam što tražim. Ako mi se kaže da i kod ljudi u stranim zemljama ima malo zdravog morala i da njihovi običaji nisu mnogo bolji od naših, tad odgovorim: prvo, da mi to nije baš vjerojatno, Tam multa scelerum facies!119 i drugo, da smo uvijek na dobitku kad zamijenimo loše stanje neizvjesnim stanjem, a, osim toga, tuđa nas zla nikad ne pogađaju kao naša. I još nešto, da ne bih zaboravio: koliko god se mrgodio na Francusku, na Pariz uvijek gledam s puno ljubavi. Od moje 118 119

Plutarh, Kako je moguće okoristiti se neprijateljima, X. “Tolike vrste zločinstva.” Vergilije, Georgike, I, 506 (dio Vergilijeva stiha u prijevodu T. Maretića).

278


prve mladosti taj mi je grad na srcu. S njim mi se dogodilo ono što se događa s izvanrednim stvarima: što sam god nakon njega vidio od lijepih gradova, njegova je ljepota uvijek osvajala moje srce i ljubav. Volim ga zbog njega samoga, i to mnogo više zbog njegove svakodnevne ljepote nego nakićenog stranom pompom i raskošem. Iskreno ga cijeloga volim sve do njegovih bradavica i mrlja na njegovom licu. Ja sam Francuz samo po tom velikom gradu; velikom po broju njegovih ljudi, velikom po njegovu sretnom položaju, ali nadasve po velikoj i neusporedivoj različitosti i prijatnosti, koje ga čine slavom Francuske i jednim od najvećih ukrasa cijeloga svijeta. Neka Bog samo drži daleko od njega našu podijeljenost i ove naše razdore!120 Bude li ostao neraskidivo ujedinjen, bit će mu to najbolja obrana protiv bilo koje strane sile. Zato ga i upozoravam da će mu od svih stranaka najpogubnija biti koja u nj unese razdor i podijeljenost. Jedinu opasnost za njega vidim u njemu samom. I, naravno, strahujem za njega kao i za svaki dio ove države. Toliko dugo dok Pariz bude opstao, neće mi manjkati utočišta gdje ću moći mirno izdahnuti i koje će u meni ubiti svaku tugu i želju za nekim drugim utočištem. Ne zato što je to Sokrat rekao121, nego zato što ja tako gledam, a možda i ne bez nekog pretjerivanja, sve ljude smatram svojim zemljacima122 i zagrlit ću jednog Poljaka jednako kao i Francuza, jer za mene nacionalna povezanost dolazi iza onoga što nam je opće i zajedničko. Nimalo nisam ponesen time da je naše nebo najljepše. Svako upoznavanje nečega što mi je 120

Molba mu nije bila uslišana, jer su se upravo u Parizu pokazali najgori oblici razdora od 1588. do 1594. zahvaljujući takozvanoj Ligue ili Sainte Union, katoličkom pokretu, osnovanom 1588. za borbu protiv kalvinista. Montaigne je ovaj esej napisao prije pokretanja Lige. 121 Prema Plutarhu, O izgnanstvu (Per» jug²V), IV. 122 Ovo se mjesto može usporediti s XXVI. esejem iz I. knjige, gdje Montaigne govori o odgoju djece: “Pitali su Sokrata odakle je. On nije odgovorio ‘iz Atene’, nego ‘iz svijeta’.”

279


potpuno novo i što je potpuno moje vrijedi mi isto toliko koliko ono što slučajno vidim u svojoj neposrednoj okolini. Neposredno stečena prijateljstva gotovo uvijek su jača od onih koja nas spajaju krvnom vezom ili zajedničkim podnebljem. Priroda nas je na svijet donijela slobodne od bilo kakve veze, a mi smo ti koji se zatvaramo u svoje pokrajine upravo onako kako su perzijski kraljevi sebi nametali da piju vodu samo iz rijeke Hoaspa123 i tako se iz čiste gluposti odricali prava da se služe svim drugim vodama i tako su za sebe presušili vode na ostatku svijeta.124 Pred kraj svog života Sokrat je teže podnio osudu na izgnanstvo nego da je bio osuđen na smrt.125 Mislim da ja ne bih nikada bio tako slomljen niti toliko vezan za svoju zemlju da i ja do toga dođem. Božanski život tako velikih ljudi pruža toliko različitih primjera kojima se divim više iz poštovanja nego iz vlastite sklonosti, a mnogi su između njih toliko uzvišeni i izvanredni da im se ja ni iz poštovanja ne mogu diviti, jer daleko premašuju mogućnosti mojega poimanja. Takvo je Sokratovo držanje za čovjeka, koji čitav svijet smatra svojom domovinom, prilično neuvjerljivo. Doduše, on je mrzio putovanja i gotovo da nikad nije prekoračio granice atičke zemlje. A što da kažemo na to da nije htio primiti novac od svojih prijatelja koji su mu htjeli spasiti život126 i da je odbio izići iz tamnice uz pomoć drugih127 samo da ne bi prekršio zakon; i to u vrijeme kad su zakoni ionako bili slabo poštovani. To su za mene primjeri prvog reda. U drugi red spadaju oni koje ja mogu naći kod tog istog velikog čovjeka. Mnogi 123

Choaspes (Co(sphV), rijeka u Perziji iz koje su perzijanski kraljevi uvijek dovoljno vode sa sobom vozili. 124 Primjer i argument su preuzeti iz Plutarhova spisa O izgnanstvu, V. 125 Platon, Obrana Sokratova, XXVIII, str. 478 u franc. prijevodu iz 1546. 126 Iz djela navedenog u prethodnoj bilješci doznajemo da su prijatelji pokušali dati Sokratu 30 mina da plati kaznu, a on je to nasilu prihvatio. 127 Na početku Kritona Platon tvrdi da je Sokrat odbio pobjeći iz tamnice.

280


od tih izvanrednih primjera128 premašuju ono što bih ja bio kadar učiniti, a neki čak i snagu mojega suda. Neovisno o tim razlozima, putovanje držim vrlo korisnom vježbom. Duh se pritom neprestano uči zapažanju nepoznatih i novih stvari i, kao što sam često rekao, ja ne znam za bolju školu kako svoj život obrazovati nego kad mu se pred oči neprestano iznosi raznolikost tolikih drugih života, pogleda i običaja i kad mu omogućimo da uživa u tom neprekidnom mijenjanju ljudske prirode. Istodobno, tijelo nije ni besposleno ni umorno, štoviše takvo ga umjereno kretanje održava svježim i ornim. Kako god da bolujem od kamenaca, držim se i do desetak sati u sedlu, a da ne sjašem i to mi nikad ne dosadi, Vires ultra sortemque senecta129. Niti jedno godišnje doba nije mi teško, osim one žege kad sunce pripeče; jer suncobrani, kojima se Talijani služe još od vremena starih Rimljana, više opterećuju ruke, a uopće ne rasterećuju glavu. Rado bih htio znati zahvaljujući kojoj napravi je Perzijancima uspjelo, još u ona stara vremena kad se luksus tek počeo pojavljivati, po volji dolaziti do svježeg zraka i do guste sjene, kako to pripovijeda Ksenofont130. Ja volim kišu i blato, kao patke. Vremenske me promjene uopće ne diraju. Kakovo god da je, nebo je za mene uvijek isto. Jedino što me muči su promjene koje se zbivaju u meni, ali i one se rjeđe javljaju dok putujem. Mene je teško pokrenuti, ali kad jednom krenem, idem dokle god hoćete. Teško se odlučujem na male, ali i na velike stvari, teško mi padaju pripremanja, bilo da idem na jedan dan posjetiti susjeda, bilo da se spremam na pravo putovanje. Navikao sam svoje dnevne etape odvaljivati odjednom, ona128

Usp. XXXVII. esej I. knjige, O mladome Katonu. “Starosti svoje prestupivši moć i mogućnost.” Vergilije, Eneida, VI, 114 (prijevod T. Maretića). 130 Kirov pohod, VIII, viii. 129

281


ko na španjolski način: to su dobri i veliki dijelovi puta u jednom danu. A kad zavladaju velike vrućine, tad jašem noću od zalaza do izlaska sunca. Drugi način, naime hraniti sebe i konje za vrijeme puta, uzimati obrok onako na brzinu i u žurbi, vrlo je neugodno, a poglavito kad je dan kratak. I mojim konjima je tako bolje. Konj koji je sa mnom uspio prevaliti prvi dan puta nikad me nije izdao. Napajam ih gdje god mi se ukaže prilika i pazim samo na to da uvijek imaju pred sobom još dosta puta da mogu iskoristiti vodu. Moja lijenost kod ustajanja daje priliku onima koji idu sa mnom da prije polaska ručaju131 u miru i po svojoj volji. Što se mene tiče, meni nije nikad kasno za jelo; têk mi dolazi dok jedem, nikako prije; gladan sam samo za stolom. Neki mi zamjeraju to što ovako već star i oženjen još uvijek volim putovati, ali su u krivu. Najbolje vrijeme da obitelj ostavite samu jest kad ste je već naučili kako živjeti bez vas i kad ste u kući uspostavili takav red koji se neće poremetiti. Mnogo je nerazboritije otputovati ostavljajući kuću nekom manje pouzdanom čuvaru koji će se slabo brinuti o vašim potrebama. Najkorisnije i najčasnije umijeće za jednu ženu jest umijeće dobrog vođenja kućanstva. Srećem ih mnogo koje su škrte, ali malo onih koje su prave domaćice. To mora biti ženino glavno svojstvo, koje valja tražiti prije svih drugih, a to je jedini miraz koji može upropastiti ili spasiti naše kuće. Neka mi se mnogo ne govori: kako me je vlastito iskustvo naučilo, od udane žene ne očekujem drugu vrlinu osim da dobro zna voditi domaćinstvo. Ja svojoj ženi puštam da se dokaže i za vrijeme svog izbivanja prepuštam joj da svime upravlja. Naprosto me ljuti kad vidim da u nekim obiteljima gospodar dođe bezvoljan i sav izmučen stotinama poslova, a gospođa se još uvijek češlja i dotjeruje u svom salončiću. Tako se mo131

U izvorniku disner, a to je obrok koji se u Montaigneovo doba uzimao između 10 i 11 sati. I u Dnevniku... spominje se ta piščeva navika kasnog ustajanja.

282


gu ponašati kraljice, ali ni za to nisam siguran. Smiješno je i nepravedno da mi svojim znojem i radom potpomažemo dokolicu svojih žena. Koliko god to bude u mojoj moći, neću nikada dopustiti da netko drugi osim mene bezbrižno i bez prigovora uživa u mojem dobru. Ako muževi stvaraju dobra i sama priroda traži da tim dobrima žene dadu pravi oblik. A s mišljenjem da se izbivanjem na putovanjima zapostavljaju bračne dužnosti nikako se ne slažem. Naprotiv, veze između muža i žene bivaju hladnije nakon dugotrajnog zajedničkog života, ali ako su pretjerano česte to njihovim odnosima šteti. Za svaku tuđu ženu mislimo da je čestita. A svatko iz iskustva zna da neprestano biti uz ženu ni izdaleka ne donosi toliko zadovoljstva koje osjećamo kad se odvojimo pa nanovo nađemo. Takvi me prekidi ispunjaju novom ljubavlju prema mojima i čine da mi život u kući postane slađim; izmjenjivanje jednoga načina s drugim povećava mi želje sad da budem kod kuće, a sad opet da iz kuće izbivam. Dobro znam da prijateljstvo ima dovoljno dugu ruku da se držimo i spajamo pa bilo to i s jednog kraja svijeta na drugi; to vrijedi pogotovo kad je riječ o bračnoj vezi koja nas neprekidno podsjeća na obostrane dužnosti. U pravu su stoici kad kažu da su mudri ljudi tako između sebe povezani da onaj koji ruča u Francuskoj hrani svog druga u Egiptu i kad pruži samo jedan prst, ma na kojem mjestu bio, svi mudraci koliko ih ima na nastanjivoj zemlji to osjećaju kao pomoć.132 Uživanje i posjedovanje u prvom su redu stvar naše mašte.133 Ona je mnogo zagrijanija za ono što će zatražiti nego za ono što imamo u ruci, a u tome je i ustrajnija. Pogledajte samo čime ste svakim danom zaokupljeni i vidjet ćete da ste odsutniji prema svom prijatelju onda kad je on uz vas: njegovo prisuće čini da vaša pozornost popušta i dopušta vašoj misli da se udalji u bilo kakvoj prilici. 132 133

Plutarh, Objašnjenja razglašenih stoičkih postavaka, XVIII. Podsjećanje na mjesto iz Senekina 55. pisma.

283


I daleko od doma, iz Rima, ja čvrstom rukom držim svoju kuću i sve ono što sam u njoj ostavio; vidim kako se dižu moji zidovi, kako mi rastu stabla, a svoju riznicu vidim točno u groš kao kad sam ondje: Ante oculos errat domus, errat forma locorum134. Ako uživamo samo u onome što držimo u ruci, možemo reći zbogom dukatima koliko god ih ima u našoj škrinji i našim sinovima što su pošli u lov! Htjeli bismo da su nam bliže. U vrtu – je li to daleko? Pol dana puta? Što, deset milja, je li to daleko ili je još uvijek blizu? Ako je blizu, što bi onda bilo s jedanaest, dvanaest, trinaest milja? I tako sve korak po korak. Doista, ženi, koja bi svom mužu odredila kojim to korakom završava blizu, a kojim počinje ono daleko, savjetovao bih da ga drži između toga dvoga: excludat jurgia finis. Utor permisso, caudaeque pilos ut equinae Paulatim vello, et demo unum, demo etiam unum, Dum cadat elusus ratione ruentis acervi135; i nek tada hrabro pozove filozofiju upomoć; a netko bi i njoj mogao prigovoriti da zato što ne vidi ni jedan ni drugi kraj veze između mnogo i malo, između onoga što je dugo i kratko, lako i teško, blizu i daleko, budući da im ne razaznaje ni početak ni kraj, da zato ne može ni sa sigurnošću tvrditi gdje je sredina. “Rerum natura nullam nobis dedit cognitionem finium.”136 Zar i one nisu još uvijek žene umrlih, koji nisu na drugom kraju ovoga svijeta nego u drugom svijetu? Mi voli134

“Neprestano mi pred očima lebdi slika mojeg doma, slika mojega kraja.” Ovidije, Tristia, III, iv, 57. 135 “[Stalni međašni kam] neka svaku isključi kavgu! ... ... Prihvaćam ustupak dan, pa ko rep da pomalo konjski / dlaku po dlaku čupam, daj godište jedno, još jedno, / dokle kraj opuzle krpe računom izvaran padne [/ tko u anale sveđ viri i vrijednost po godištu cijeni].” Horacije, Epistule, II, i, 38 i 45-47 (prijevod Jurja Zgorelca). 136 “Priroda nam nije dala da spoznamo granice stvari.” Ciceron, Academica, II, xxix.

284


mo i one koji su bili i one koji još nisu rođeni, a isto toliko i odsutne. Kad smo se ženili, nismo se pogodili da ćemo uvijek biti vezani repom jedno za drugoga137 kao što to vidimo u nekih malih životinja ili kao što nam se pripovijeda o onoj začaranoj čeljadi iz grada Karentija138, povezanoj repovima poput pásâ. A žena ne smije imati oči toliko s pohotom upravljene na muževu prednju stranu da ne može, ako dođe do potrebe, gledati i stražnju. Međutim, da vidimo pravi razlog njihovih vječnih tužbalica, upravo će nam dobro doći ova riječ najboljeg slikara ženskih ćudi: Uxor, si cesses, aut te amare cogitat, Aut tete amari, aut potare, aut animo obsequi, Et tibi bene esse soli, cum sibi sit male139. Ili će biti da njih goropadnost i suprotstavljanje naprosto hrani i održava, i da se uvijek dobro osjećaju samo ako vas mogu kinjiti? U pravom prijateljstvu, o kojem iz iskustva mnogo znam, ja se više svom prijatelju predajem nego što ga sebi privlačim. Ne samo kad mu mogu učiniti dobro, nego mi je draže onda kada on dobro čini sebi nego meni, jer mi najveće dobro čini kad ga sebi čini. A ako mu je biti daleko od mene ugodnije ili korisnije, njegova mi je odsutnost draža nego njegova prisutnost; a to zapravo i nije nikakva odsutnost dok god postoji neki način da budemo u vezi. Tada sam znao dobro upotrijebiti našu rastavljenost i u njoj našao ugodnih trenu137

U izvorniku accouez, a to je termin iz konjogojstva, koji označava konje koji su repom (coue “rep” < lat. cauda) vezani jedan za drugoga. 138 Karenty ili Carentia, grad na baltičkom otoku Rügen, o kojem pripovijeda danski historičar Saxo Grammaticus (oko 1150-oko 1205) u svojoj Povijesti Danske (Danorum regum heroumque historiae, knj. XIV), koju je u cijelosti objavio Christiern Pedersen 1514. 139 “A žena ti, ako kasniš, misli da negdje drugo vodiš ljubav, ili da te netko voli, ili da se napijaš, ili da kojekamo lunjaš, jednom rječi, da se zabavljaš, dok se ona kod kuće muči.” Terencije, Braća, I, i, 7.

285


taka.140 Odvojivši se jedan od drugoga bolje smo ispunjali život i znali u njemu uživati; on je živio, uživao i gledao za mene, a ja za njega, i to u svoj punoći kao da je bio pored mene. Kad smo bili zajedno, jedan je dio bio besposlen, jer smo naizmjence bili jedan u drugome. Udaljenost mjesta obogaćivala je vezu naših osjećaja. Ona neutaživa glad za tjelesnim prisućem donekle govori o izvjesnoj nesposobnosti u uživanju naših duša. A što se tiče starosti koju mi stavljaju pod nos u vezi s mojim putovanjima, jer da je to tobože stvar za mlade, ja kažem upravo obrnuto: mladost se mora podesiti općim gledanjima i sebe ograničavati za volju drugih. Ona može pridonijeti i narodu i sebi, dok mi imamo i previše posla s nama samima. I, kako nam prirodne ugodnosti izmiču iz ruku, pokušajmo ih nadomjestiti umjetnima! Nepravedno je opraštati mladosti što ide za svojim užicima, a u isto vrijeme zabranjivati starosti da ih traži. Kad sam bio mlad, prikrivao sam svoje uzavrele želje suzdržljivošću; sad, kad sam star, tjeram ove mrzovoljne tako što im popuštam uzdu. Tako Platonovi zakoni141 zabranjuju putovanja u daleke zemlje prije četrdesete ili pedesete godine kako bi putovanja učinili što korisnijim i poučljivijim; ja bih se radije složio s onim drugim člankom istih zakona, koji ih zabranjuju nakon šezdesete. “Ali u tim godinama nikad se nećete vratiti živi s tako duga puta?” Pa, što onda! Ja ne započinjem svoje putovanje niti da se vratim niti da nekamo stignem; poduzimam ga iz ljubavi za kretanjem, dok mi se kretanje mili. I putujem samo radi putovanja. Oni koji jure za prebendom ili za zecom, za njih se ne može reći da jure; jure samo oni koji jureći preskaču prepreke da poboljšaju svoj trk. Raspored plana mog putovanja može se svakog časa i na svakom mjestu promijeniti. On se ne zasniva na velikim oče140

Očigledno misli na svoje prijateljevanje s najdražim prijateljem La Boétiem, kojemu je posvetio esej O prijateljstvu (I, xxviii). 141 Zakoni, knj. XII, str. 900 u francuskom izdanju iz 1546.

286


kivanjima; ono što kroz dan prijeđem, to je moj cilj. A i u svojem se životnom putu jednako vladam. Vidio sam toliko dalekih mjesta gdje bih bio poželio ostati. A zašto ne? Ako su Hrisip, Kleant, Diogen, Zenon, Antipatar142 i toliko mudrih ljudi iz najnamrštenije sljedbe143 napustili svoju zemlju bez ikakva razloga da se na to žale samo zato da bi mogli uživati pod nekim drugim nebom? No, ima i jedna neugodna strana tih mojih dugih putovanja: nikako ne mogu donijeti odluku da se nastanim ondje gdje bi mi se svidjelo biti i uvijek moram misliti na povratak, jer se moram vladati prema onome kako većina ljudi misli. Kad bih se bojao da ću umrijeti na nekom drugom mjestu, a ne ondje gdje sam se rodio, kad bih mislio da ću umrijeti daleko od svojih, nikad ne bih ni pomolio nos iz Francuske, ne bih bez straha ni povirio iz vlastite župe. Osjećam kako me smrt neprestano gricka i u grlu i po tijelu. Ali ja sam čovjek drugačijeg kova: za mene je smrt ista bilo ovdje bilo ondje. Međutim, da mogu birati, uvjeren sam da bih radije izabrao umrijeti na konju nego u svojoj postelji, umrijeti izvan svoje kuće i daleko od svojih. Posljednje opraštanje od svojih prijatelja više para srce nego što nas tješi. Zato često i zaboravljam tu obvezu naše uljudbe koja mi je jedina teška i najradije bih zaboravio izreći ono veliko zbogom zauvijek. Ako i ima nekog olakšanja u toj prisutnosti ukućana i prijatelja, ima zato u tome i stotina tegoba. Vidio sam kako mnoge ljude na samrti sva ta kukajuća gomila doslovce opsjeda, pa ih ta gužva naprosto davi. Smatra se da bi to bilo protiv svih pravila i da bi govorilo o nedovoljnoj ljubavi i nedovoljnoj brizi kad bi vas pustili da mirno umrete: jedan vam time muči oči, drugi uši, a treći usta, sileći te da govoriš; nema jednog osjetila ni dijela tijela koje vam ne napadaju. Srce vam se 142

Antipatar iz Tarsa (]Ant?patroV), grčki filozof iz II. st. pr. Kr., stoik, učenik Diogena iz Seleukije i učitelj Panetijev. 143 Ova aluzija na stoičke filozofe preuzeta je iz Plutarhova spisa O protuslovljima stoika (Per» Stwùk×n ¬nantiwm(twn).

287


stišće od žalosti kad čujete ridanje i kuknjavu onih oko sebe, a katkada i od bijesa kad čujete nečiji neiskren i hinjen plač. Onaj tko je uvijek bio tankih živaca, u toj će prilici pasti u posvemašnju nemoć. U tako teškom stanju treba mu jedna blaga ruka, prilagođena njegovoj volji, koja će ga počešati baš ondje gdje ga svrbi; inače bolje da mu nitko ne prilazi i da ga ne dira. Ako nam je potrebna babica da nas stavi na svijet, još potrebniji bi nam bio mudar čovjek koji će nas iz svijeta otpratiti144. Jednog takvoga, k tome da je i prijatelj, valjalo bi za ovu priliku kupiti i skupo platiti. Ja još nisam dosegao onu ponositu nepokolebljivost145 koja snagu crpi iz same sebe, a na koju ne utječe ni pomoć ni prepreka: ja sam čovjek koji stoji na nešto nižem stupnju. Ne iz straha nego iz opreznosti nastojim se kao zec držati u granicama svojih mogućnosti. Nije mi ni na kraj pameti da time iskazujem ili dokazujem vlastitu postojanost. A i za koga? Tada bi prestalo svako pravo što ga mogu polagati na dobar glas i ugled. Meni je dovoljno pribrano umrijeti jednom mirnom i samotnom smrću, koja će biti posve moja i koja će odgovarati mom povučenom i od javnosti skrivenom životu. U protivnosti sa praznovjerjem Rimljana, koji su držali nesretnim onoga koji je umro bez riječi i bez najbližih da mu sklope oči146, ja imam sa svojim vlastitim traženjem utjehe dosta posla i dovoljno misli koje mi prolaze kroz glavu, a ne da mi još uz to i oni oko mene donose nove; imam ja dosta toga o čemu misliti, a ne da još i od drugih brige preuzimam. Taj čin147 nije nipošto u djelokrugu društva oko nas; to je nešto što se tiče samo jednog čovjeka. Morali bismo živjeti i veseliti se u 144

Ovdje se Montaigne igra riječima, a to je nemoguće prevesti. Naime, za “babicu, primalju” u francuskome se kaže s a g e-femme (doslovno “mudra, pametna žena”), pa bi nam za odlazak s ovog svijeta trebao un homme encore plus s a g e, to jest “još mudriji čovjek”. 145 kakvu propovijedaju stoici. 146 Najvjerojatnije preuzeto od Petrusa Crinitusa (De honesta disciplina, XVIII, xii), koji na tom mjestu citira Plutarha. 147 Tj. umiranje.

288


krugu svojih, a cviljeti i umrijeti pođimo među one koje ne poznamo. Kad čovjek plati, uvijek može naći nekoga koji će mu podmetnuti jastuk pod glavu i koji će mu protrljati noge, koji će ga gnjaviti samo onoliko koliko on dopušta, i sve to pokazujući normalno lice i puštajući vas da govorite i tužite se onako kako vam dođe. Iz dana u dan trsim se što temeljitije se otarasiti one djetinjaste i čovjeka nedostojne navade da svojim nevoljama izazivamo sažaljenje i tugu u svojih prijatelja. Kako bismo njih natjerali da s nama plaču, preko mjere uveličavamo svoje jade. A onaj mir i čvrstinu koju savjetujemo drugima kad moraju podnijeti udarce sudbine predbacujemo svojim najbližima kad oni mirno i čvrsto promatraju ono što je nas pogodilo. Nije nam dovoljno da oni suosjećaju s našim bolom, nego još hoćemo da zbog njih i pate i kukaju. Radost i veselje moramo širiti, ali žalost što je više moguće ograničavati. Onaj koji dopušta da ga žale bez razloga, zavređuje da ga se ne žali ni onda kad za to razloga ima. Neprestano se žaliti vodi tome da se nitko i nikada neće nad nama sažaliti. Onoga koji se za života drži kao da je mrtav, i kad bude zaista umirao, svi će držati živim. Znam neke koji bi pobijesnili kad bi im se reklo da dobro izgledaju i da im bȉlo pravilno kuca, koji se nikad nisu smijali, jer bi to bio znak da su ozdravili, koji su mrzili zdravlje, jer se nad njim nitko neće ražalostiti. A što je najgore, to nisu bile nikakve ženice. O svojim bolestima gotovo uvijek govorim da jesu ono što zaista jesu i bježim od riječi koje najvešćuju da će biti gore kao i od svakojakih vapaja. Ako ne i veselja, uz krevet pametnog bolesnika mora biti barem suzdržane umjerenosti. A zbog toga što je u jednom stanju koje se protivi zdravlju, on se sa zdravljem ne prepire; drago mu je kad vidi da je zdravlje u drugih pravo i krepko i zadovoljan je što može barem biti s njima. Zato što on ide prema kraju, nikako ne odbacuje misli o življenju niti bježi od svakodnevnih razgovora. Razmišljam o bolesti dok sam zdrav, a kad je bolest već jednom tu, ona će 289


o sebi dovoljno jasno govoriti, a da tome neće biti nužna pomoć moje mašte. Unaprijed se pripremamo za put na koji smo se odlučili krenuti: a onog časa kad uzjašemo, posvećujemo se onima oko sebe i nastojimo im što dulje ostati u ugodnu sjećanju. Opažam da mi javno iskazivanje mojih misli i namjera donosi neočekivanu korist i da mi donekle služi kao pravilo i putokaz. Uvijek mi se vrzma po glavi da nikako ne smijem iznevjeriti ono što ovdje izlažem o svom životu. Ovo javno iskazivanje obvezuje me da se držim zacrtanog puta, da ne iskrivim opisivanje svojih svojstava, koja su obično mnogo manje protuslovna i usiljena nego što se to vidi u zlobi i bolesnom stanju današnjih mišljenja. Jednoličnost i jednostavnost mog načina života donosi takvu sliku koju je lako interpretirati, ali zato što je na svoj način nova i neuobičajena, pruža i te kako plodno tlo zlobnim prigovorima. Uza sve to istina je da onome koji me hoće pošteno ocrniti i pri tome ipak sačuvati neki privid opravdanosti, ta slika pruža dovoljno prilike da me ujede zbog mojih priznatih i poznatih nedostataka i da u tome do sitosti uživa, a da se pri tome ne bori s vjetrenjačama. Ali ako mu se čini da sam mu, time što sam se ja prvi samooptužio i prvi sve sâm otkrio, otupio zube kojima me grize, slobodno neka iskoristi svoje pravo na proširenje predmeta spora i na daljnje cjepidlačenje (jer onaj koji napada, to jest tužitelj, ima veća prava), a da mane čije mu korijene kod sebe pokazujem on uvećava i pretvara u stabla, a pri tome se služi ne samo onima koje mene već opterećuju, nego i onima koje mi samo prijete. To odista jesu teške mane, i težinom i brojem; i neka me na tom terenu udara. Bez oklijevanja bih slijedio primjer filozofa Diona148. Kad ga je Antigon htio podbadati s njegova podrijetla, Dion mu 148

Montaigne omaškom navodi ime Dion umjesto Bion (B?wn). Kako se ta greška javlja u nekoliko izdanja, može se pretpostaviti da je to stari tiskarski propust. Riječ je o Bionu s Boristena, grčkom filozofu iz III. st. pr. Kr., koji se smatra tvorcem popularnog načina prezentiranja fi-

290


je brzo začepio usta149: “Jest, ja sam sin jednog mesara, žigosanog roba i jedne kurve kojom se moj otac oženio, jer je bio puki siromah. Oboje su bili kažnjeni zbog nekog nedjela. Kad sam bio dijete, jedan me je govornik kupio, zato što sam bio umiljat i na samrti mi je ostavio sva svoja dobra, koja sam prenio u ovaj grad Atenu, gdje sam se posvetio filozofiji. Neka povjesničari ne gube vrijeme kopajući po mojim počecima, ja ću im sâm sve o tome kazati.”150 Eto, to je plemenita i iskrena ispovijest nakon koje prigovarač gubi tlo pod nogama, a svaki se napad lako razoružava. Kad sve zbrojim, čini mi se da me se vrlo često i hvali i kudi preko razumne mjere. A jednako mi se tako čini da su mi već od samog mog djetinjstva dali prije više nego manje časti nego što mi pripada. Mnogo bih se bolje osjećao u zemlji gdje se taj red ili u potpunosti poštuje ili pak sasvim zanemaruje. Kad među ljudima o tome da li ustati ili sjesti postoji sporenje i kad se mora proći kroz tri pitanja i odgovora, mislim da to sporenje prelazi u puku neotesanost. Nikad se ne bojim, samo da izbjegnem tako glupo razračunavanje, nekoga ispred sebe propustiti ili prije nekoga bilo gdje stupiti. I još nitko nikad od mene nije tražio prednost, a da mu je ja nisam prepustio. Osim već navedenog probitka što ga imam iz vlastita pisanja o sebi, nadam se još jednoj koristi: ako se prije moje smrti dogodi da se moje riječi svide i da se poklope s gledanjima nekog čestitog čovjeka, on će zacijelo nastojati da bude kao i ja: ja ću mu tako prištedjeti mnogo prijeđenog terena, jer sve ono što bi mu dugo druženje i traženje moglo dati u nekolilozofskih problema, tzv. dijatriba, mješavine predavanja i dijaloga sa završnom duhovitom poantom. Rodio se kao rob, ali ga je njegov gospodar oslobodio i ostavio mu sav svoj imetak. Bio je uzorom Lukijanu, a spominje ga u svojim Satirama i Horacije. 149 U izvorniku: il lui coupa la broche, a broche je drveni vranj koji se zabija u bačvu kad se hoće zaustaviti curenje vina. 150 Montaigne je ove podatke o Bionovu životu našao u spisu Diogena Laercija, Život Bionov, IV, xlvi-xlvii.

291


ko godina, u ovim će zapisima sve to imati kao na dlanu nakon sama tri dana čitanja – i sigurnije i točnije. Smiješan je taj moj hir: mnogo stvari koje ne bih nikome rekao, govorim ovdje svima, a za svoje najskrovitije misli i saznanja svoje najvjernije prijatelje upućujem na knjižarske police. Excutienda damus praecordia.151 Kad bih znao da mogu pronaći nekoga koji meni tako dobro odgovara, budite uvjereni da bih ga nadaleko išao tražiti; jer se slast i zadovoljstvo druženja s pravim i tako skladnim drugom ne mogu tako lako kupiti. Pravi prijatelj! Kako je mudra ona stara misao152 da je druženje s njim slađe i potrebnije nego s počelima vodom i vatrom! No, vratimo se na našu priču: nema dakle ničeg strašnoga umrijeti sâm i daleko od svojih. Tȁ, ne cijenimo li pristojnim povući se i skriti se i za neke prirodne potrebe koje su mnogo manje neugodne i manje ogavne nego što je smrt? Zar i oni, koji su dobar dio svojega života proveli u bolesti, ne bi poželjeli cijeloj svojoj obitelji i okolini prištedjeti taj teški trenutak? Zato su u nekoj njihovoj pokrajini žitelji Indije153 smatrali da je pravedno ubiti onoga, koji je u takve krajnosti upao, a u jednoj drugoj su takvog jadnika ostavljali negdje sama da se spašava kako može. Kome tako dugo umirući bolesnici neće na kraju postati teškim i nepodnošljivim teretom? Opće službe ne idu dotle da bi se i o takvima brinule. Ti nesretnici tako dovode do okrutnosti svoje najbliže prijatelje, a dugim trajanjem svoje nevolje čine da otvrdnu srca že151

“Njihovu ispitivanju predajemo i najskrovitiji kutak svoje duše.” Perzije, Satire, V, 22. Montaigne je ovaj Perzijev stih već bio naveo u X. poglavlju II. knjige, u eseju O knjigama, ali ga je nakon 1588. izostavio kako bi izbjegao ponavljanje. 152 Tu misao donose Ciceron, De amicitia, VI i Plutarh, Kako možemo razlučiti laskavca od prijatelja, V. 153 Prema Herodotu, III, ic. O sličnim običajima Montaigne govori i u Esejima, I, xxiii (O običajima i o tome kako ne valja olako mijenjati prihvaćeni zakon).

292


ne i djece, tako da se oni na kraju više ni ne mogu sažalijevati nad vašim bolom i jadanjem. Moje uzdisanje zbog bubrežnih kamenaca nikoga ne uzbuđuje. Pa čak i kad bi razgovor s ukućanima i rodbinom donio bolesniku neki užitak (što se rijetko događa zbog razlike u položaju i bogatstvu koja lako uzrokuje prijezir ili zavist prema bilo kome), nije li ipak previše to kroz polovicu života zlorabiti? Što god bih više vidio da se moji iz dobrote za mene muče, to bi mi njihova muka teže padala. Imamo se pravo osloniti na drugoga, ali nemamo pravo na njega se svom svojom težinom navaliti, tako da se on pod nama slomi; kao što je onaj dao klati malenu dječicu kako bi pijući njihovu krv ozdravio od neke bolesti154 ili onaj drugi kojemu su morali u krevet dovoditi mlade djevojke da mu griju stare kosti i da svojim svježim dahom osvježe njegov kiseli i teški zadah155. Što se mene tiče, ja bih za mjesto odmora za takvo stanje loših tjelesnih snaga uvijek preporučio Mletke. Onemoćaloj starosti odgovara usamljenost, a ja sam možda i preko mjere odan druženju. Ali, ipak mi se čini razboritijim odsele svijetu prištedjeti onaj mučni pogled na moju starost, koju moram zadržati samo za sebe jer se samo mene tiče pa se zato moram sklupčati i smiriti u svom oklopu kao što čine kornjače. Učim se gledati ljude, ali ne se uz njih pripijati: to ne bi nikako priličilo ovako načetom čovjeku. Vrijeme je društvu okrenuti leđa. “No, na tako dugu i zamornu putu jednog ćete dana, kad vam svega nedostane, završiti u strvodernici.” – Ali, ja sa so154

Ovo je vrlo vjerojatna aluzija na francuskoga kralja Ludovika XI, koji je, kako to navodi Robert Gaguin (1433-1501) u svom djelu Rerum Gallicarum Annales, X, xxxiii, pio dječju krv da bi ozdravio. Samo, Gaguin ne kaže da ih je u tu svrhu dao klati. I francuski povjesničar Jules Michelet u VI. knjizi velike Histoire de France (1855-1867) navodi to Gaguinovo mjesto. 155 Vjerojatno aluzija na epizodu o Davidu i Šunamki Abišagi iz I. knjige o kraljevima: Quaesierunt igitur adulescentulam speciosam in omnibus finibus Israel et invenerunt Abisag sunamitidem et adduxerunt eam ad regem.

293


bom nosim gotovo sve što mi je potrebno. A, na kraju krajeva, nikad ne možemo izbjeći ruci sudbine ako se zaintači na nas. Kad sam bolestan, ništa mi posebno ne treba: ne želim da neka obojena pilula156 u meni učini ono što ni sama moja priroda ne može učiniti. Na samom početku mojih neprestanih ognjica i bolesti koja me uništava, kad sam još bio čitav i blizu zdravlja, pomirio sam se s Bogom uz posljednje kršćanske sakramente i sad sam slobodniji i rasterećeniji i čini mi se da ću se sada mnogo bolje bolesti opirati. A bilježnici i fiškali još su mi manje potrebni nego liječnici. Ono što od svojih poslova nisam učinio dok sam bio zdrav, neka se ne očekuje od mene da ću to učiniti sad kad sam bolestan. Ono što želim učiniti u pogledu smrti već je učinjeno; ne bih se usudio odgoditi je ni za jedan jedini dan.157 Ako je nešto ostalo neučinjeno, to znači da mi je dvojba otežala izbor (jer najčešće je najbolji izbor ništa ne izabrati) ili pak da ja jednostavno nisam htio ništa učiniti. Svoju knjigu pišem za malo ljudi i za malo godina. Da sam računao na trajanje bio bih je napisao na jednom trajnijem jeziku158, a ako je suditi po promjenama što ih naš jezik do dana današnjega neprestano doživljava, tko se može nadati da će ljudi za pedesetak godina i dalje ovako govoriti?159 156

U izvorniku un bolus, a to je bila sitna i pečatom označena kuglica poznata u tadašnjem ljekarništvu pod imenom bolus d’Arménie ili bolus oriental. U nekim našim dalmatinskim govorima naziva se bȕla, a u kajkavskome boluš. 157 O tim pitanjima kako valja dočekati smrt može se pogledati i XX. esej I. knjige Učiti se mudrosti znači učiti se kako umrijeti. 158 Misli na latinski jezik, na kojem su svoja djela pisali neki povjesničari njegova vremena. 159 Ta se Montaigneova bojazan podudara s mišljenjem brojnih pisaca XVI. stoljeća, a u prvom redu pisca i tipografa Geoff roya Toryja (1480-1533): “Ako se u njega ne uvede reda, lako će se vidjeti da će se francuski jezik mijenjati svakih pedeset godina i svojim će najvećim dijelom biti promijenjen i izopačen. Današnji se jezik na tisuću načina promijenio prema onom jeziku kojim smo govorili prije pedeset godina.” Upravo da to izbjegne, Montaigneov je suvremenik, povjes-

294


Jezik nam svakim danom klizi iz ruku i otkad ja živim, barem se je u jednoj svojoj polovici promijenio. Mi tvrdimo da je on danas savršen, ali to će svatko reći za svoje doba. Ja se neću truditi zaustaviti ga dok bježi i dok mijenja oblik kao što on to danas čini160. Na dobrim je i korisnim pisanim djelima da ga zaustave, a s njegovim će ugledom biti onako kako bude s našom državom. Kad je tome tako, neću se ustručavati u svoju knjigu unijeti i ponešto svojega što je u uporabi zajedničko nekim danas živućim ljudima i koji će u tome razabrati više nego običan čitatelj. Najzad, ne želim da se (kao što vidim da se često dira u spomen na umrle) o meni raspravlja na način kao kad se ono govori: “Mislio je ovo, živio je ovako, htio je ono; da je na samrti mogao govoriti, bio bi rekao, bio bi ostavio; ja sam ga poznavao bolje nego itko...” Stoga, koliko mi pristojnost dopušta, ovdje prikazujem svoje sklonosti i naklonosti; ali sve to bih slobodnije i radije u četiri oka onome koji o tome želi više saznati. Pa čak i ovako, u ovim će se sjećanjima, ako me se pažljivo čita, vidjeti da sam sve rekao ili barem pokušao reći. Na ono što ne mogu izraziti, na to ukazujem prstom: Verum animo satis haec vestigia parva sagaci Sunt, per quae possis cognoscere cetera tute161. Tako ne propuštam ništa što bi se o meni pokušalo znati i zaključiti. A ako se hoće o meni razgovarati, hoću da to ničar Jacques de Thou (1533-1617), svoju Povijest Francuske napisao na latinskom (1593). Poznato je koliko je Malherbeova reforma ubrzala razvoj jezika i kako su se nakon nje pisci poput d’Aubignéa činili staromodnima, premda je on samo slijedio jezik Ronsarda i Du Bellaya. Isto se dogodilo i s Mademoiselle de Gournay, koja se u svojim izdanjima držala Montaigneova jezika. 160 Upravo uz tu formulaciju historičar Jacques de Thou opravdava svoju odluku da piše povijest na latinskome. 161 “Ali dosjetljivu duhu i neznatni tragovi ovi / Dostaju, s pomoću njih da ostalo spoznati možeš.” Lukrecije, De rerum natura, I, 403-404 (prepjev Marka Tepeša).

295


odgovara istini i da bude pravično. Predstavi li me netko drugačijim nego što sam bio – pa čak i da mi iskaže počast – smjesta bih se vratio s neba da tome kažem da ne govori istinu. Čak vidim da se i živi često prikazuju drugačijima nego što su zapravo bili. I da se iz svih snaga nisam upinjao braniti jednog prijatelja kojega sam izgubio, bili bi ga razudili na stotine svakakvih načina162. I, da završim s opisivanjem ovih svojih slabih strana, moram priznati da putujući nisam došao ni u jedno konačište, a da mi nije palo na pamet da bih se tu mogao razboljeti i mirno umrijeti. Uvijek tražim takav smještaj koji meni dobro odgovara, da ne bude bučno, ni prljavo ili zadimljeno ili bez zraka. Tim malim nevažnim stvarima nastojim udobrovoljiti smrt ili, bolje reći, nastojim se osloboditi svih drugih izlišnih stvari, kako bih je mogao što ljepše dočekati i sav se njoj predati, jer će mi i sama bez dodatnih opterećenja vjerojatno dati dosta posla. Želio bih da i ona uživa u ugodnosti i udobnosti mojega života. Smrt predstavlja jedan njegov velik i važan dio, a ja se nadam da taj dio neće oporeći sve ono što je bilo prije njega. Ima načinâ kako umrijeti, koji su različiti jedan od drugoga i već prema mašti pojedinca poprimaju različite oblike. Među onim prirodnima, smrt koja dolazi nakon oslabljenja i istrošenosti čini mi se mehkom i blagom, a među nasilnima, mislim da je lakša ona kad se sunovratiš u ponor nego kad se na tebe strovali neka zidurina, a više se bojim metka iz ispaljene puške nego oštrice mača; ja bih prije popio otrov kao 162

Montaigne se već u XXVIII. eseju I. knjige, O prijateljstvu, digao protiv objavljivanja spisa svojega prijatelja La Boétiea Contr’un zato što su ga objavili protestanti, koji su se njime poslužili kao antimonarhijskim pamfletom. U izdanju iz 1588. ovdje je dodano: Dobro znam da nakon svoje smrti neću ostaviti nikoga tko bi bio tako upoznat, tako blagonaklon i tako povezan s mojim stvarima kao što sam ja bio s njegovima. Nema nikoga kome bih htio u potpunosti povjeriti da nacrta moj lik: on jedini ga je poznavao i odnio ga je sa sobom u grob. Zato ja sam sebe tako brižljivo odgonetavam.

296


Sokrat nego što bih se probo mačem kao Katon. I, premda je to svejedno, moja mašta osjeća kao razliku između smrti i života baciti se u zažarenu peć ili u vode neke široke rijeke. Naš je strah tako zaslijepljen da više gleda na način nego na učin! Smrt traje samo jedan trenutak, ali ja bih ipak dao nekoliko dana svojega života da je doživim na način koji meni odgovara. Budući da fantazija svakoga od nas vidi u njoj više ili manje gorčine, zato što svatko ima neki svoj izbor u načinima kako umrijeti, pokušajmo malo istražiti ne bismo li ipak mogli naći takav koji će biti posvema lišen nepodnošljivosti. Zašto čovjek ne bi mogao umrijeti u strasti, kao što su umirali oni “skupa umirući”163 – Antonije i Kleopatra. Ostavljam postrani sve one hrabre i hvalevrijedne napore koje su uložili filozofi i religija. No, među običnim ljudima našlo se i takovih, kao što su u Rimu bili jedan Petronije164 i jedan Tigelin165, prisiljeni da sami sebi oduzmu život, a oni su smrt na neki način umrtvili svojim blagim pripremama na nju. Postigli su da im lagano proteče i blago proklizi usred uživanja u njihovim uobičajenim razonodama u društvu lakih žena i svojih drugara. Nije tu bilo ni riječi o utjesi, nikakvog spominjanja oporuka, nikakve hinjene afektacije o čvrstini, nikakvog razgovora o onome što će biti poslije; sve se odvijalo usred igara, čašćenja, svakodnevnih beznačajnih razgovora, a uz glazbu i kazivanje ljubavnih stihova. Zar i mi ne bismo mogli ponoviti njihovu 163

U originalu commourans, a to je aluzija na družbe takozvanih synapothnescontes (< grč. sunapoJn)skonteV), tj. onih koji su odlučili umrijeti zajedno dokraja uživajući u slastima i gozbama, a njih spominje Plutarh u Životu Antonijevu, XIV. Naš Vitezović prevodi taj pojam sa skup umirući, skupa umirući. 164 Kako pripovijeda Tacit (Anali, XVI, 19), Gaj Petronije Arbiter, rimski državnik i pisac iz I. st, dao je da mu čitaju elegijske pjesme dok je umirao. 165 Prema Tacitu (Historiae, I, 72), Ofonije Tigelin je bio Neronov ljubimac, prefekt pretorija g. 62, a pod Otonom je bio prisiljen na samoubojstvo.

297


odluku, samo uz ćudorednije ponašanje? Kad već ima smrti dobrih za lȕde i dobrih za pametne, nađimo i mi takovu koja će biti nešto između tog dvoga. Moja mi je mašta predstavlja s nekim veselim licem, a kad već moramo umrijeti, moramo je takvu i poželjeti. Rimski su tirani smatrali da zločincu poklanjaju život kad su mu dali da izabere smrt kakvu želi. A zar nije i Teofrasta, koji je bio tako oštrouman, tako skroman i tako mudar filozof, razboritost natjerala da se usudi reći ove stihove, što će ih kasnije Ciceron polatiniti: Vitam regit fortuna, non sapientia166. A koliko li je samo sreća pridonijela na odabiru mojega života, kad me je tako postavila na takvo mjesto da više nikome ne trebam i nikome ne smetam. To je stanje koje bih u svim dijelovima svojega života bio prihvatio, ali sada, kad je došlo vrijeme da pokupim svoje krpice i spremim se na dug put, uživam u tome što umirući nikome ne donosim ni radosti ni žalosti. Smrt je svojom majstorskom nagodbom postigla da će oni koji su se možda mogli nadati nekom materijalnom dobitku nakon mog odlaska, svi zajedno biti na gubitku. Smrt nas često zna toliko pritisnuti upravo time što ona teško boli druge, a mi zbog njihove boli brinemo se gotovo isto toliko koliko i sa svoje, a često i više od toga. U tu udobnost stanovanja, koju tražim, nikako ne miješam luksus ili neku veliku prostranost, jer to zapravo i mrzim, ali tražim onu jednostavnu čistoću i urednost koje najčešće srećemo u mjestima gdje ima manje umjetnosti, a ta je mjesta priroda obdarila nekom posve svojom draži. “Non ampliter sed munditer convivium.”167 ... “Plus salis quam sumptus.”168 166

“Sreća, a ne mudrost, upravlja našim životom.” Ciceron, Tusc. disp., V, ix. 167 “Trpeza na kojoj ne vlada obilje nego čistoća.” Nonije, XI, xix, kojega citira Justus Lipsius, Saturnalium sermonum libri, I, 6. 168 “Više duha nego sjaja.” Kornelije Nepot, Život Atikov, XIII.

298


A, osim toga, neka o mogućnosti da ih zateče na putu olujno nevrijeme misle oni koje poslovi sile da usred ciče zime tumaraju Grižunima169. Ja, koji najčešće putujem samo za svoje vlastito zadovoljstvo, ne dajem se na takve pustolovine. Ako vidim da je s desna ružno, uputim se lijevo; osjetim li da sam na sedlu nestalan, jednostavno se zaustavim. Postupajući tako, uistinu ne dolazim nikamo gdje mi ne bi bilo isto tako ugodno kao u vlastitoj kući. Ono što je pretjerano, doista mi je pretjerano i mučno mi padaju i prevelika izbirljivost i nepotrebno obilje. A ako sam nešto propustio vidjeti? Tada se vratim natrag; ovako i onako sve je na mom putu.170 Nikad ne idem unaprijed određenom crtom, ni ravnom ni krivom. Ne nađem li putujući nešto na što su me bili upozorili (jer se često događa da se tuđe mišljenje ne podudara s mojim, a najčešće su ta mišljenja kriva), ne žalim svog truda, jer sam tako doznao da ono što su mi govorili da je ondje, na tome mjestu doista nije. Imam prilagodljivu narav i ukus mi je običan kao u svakog drugog čovjeka. Različitosti u običajima koje srećem od naroda do naroda zanimaju me samo zbog toga što volim raznolikost. Svaki se običaj temelji na nekom razlogu. Zemljani ili limeni tanjuri, kuhano ili pečeno, na maslacu ili na maslinovu ulju, toplo ili hladno, sve mi je jednako drago, i to toliko jednako da, postajući starijim, počinjem sebi predbacivati to pohvalno svojstvo, osjećajući potrebu da mi malo osjetljivosti i izbirljivosti nadomjesti neumjerenost mojega apetita i da mi tako ponekad učini i nešto dobro za moj želudac. Kad sam bio izvan Francuske i kad su me iz pristojnosti pitali želim li da me posluže à la française171, svaki sam 169

Grižuni (retorom. Grischun, tal. Grigioni, njem. Graubünden) najveći su kanton u Švicarskoj, poznati sa svoje oštre klime. 170 Montaigneovo ponašanje na putovanjima još se bolje vidi iz njegova Dnevnika s puta u Italiju. 171 U tekstu: à la Françoise, tj. na francuski način.

299


se put tome nasmijao i navalio na najobilatiju trpezu postavljenu za strance172. Hvata me sram kad vidim kako naši ljudi robuju toj glupoj navadi i kako bježe od svega što je različito od onoga na što su navikli: kad nisu u svojem selu, čini im se da nisu u svom elementu. Pa ma kamo putovali, drže se svojih navika, a sve što je strano mrze. Nađu li svog zemljaka u Ugarskoj, ludi su od sreće: i odmah se povezuju i lijepe jedan za drugoga, zajedno se zgražajući nad barbarskim običajima koje su u toj zemlji našli. Kako neće biti barbarski kad nisu francuski? I, k tome, najpametniji među njima su ih takvima prepoznali samo kako bi ih mogli olajavati. Većina od njih putuje samo da se vrati. Putuju zatvoreni i uronjeni u svoje šutljivo nepovjerenje kao da se hoće obraniti od zaraze nepoznatog zraka. Sve to što sam o takovima rekao podsjeća me na slične stvari što sam ih ponekad znao uočiti kod naših mladih ljudi s dvora. Oni drže samo do ljudi svoje sorte, a na nas gledaju s prijezirom i sažaljenjem kao na ljude koji su došli iz nekog drugog svijeta. Nek ne govore o dvorskim tajnama (a to je njihovo jedino lovište) i pred nama su goli i bez riječi, upravo onakvi kakvi smo mi za njih. Imaju Stari pravo kad kažu da je čestit i potpun čovjek samo višestran čovjek. Protivno od onoga što se događa s mojim zemljacima, ja idem po svijetu jer mi je puna kapa naše pameti i naših navika i ne putujem da bih tražio Gaskonjce po Siciliji (Bogu hvala, dosta sam ih ostavio kod kuće); radije tražim Grke i Perzijance; njima pristupam i njih promatram. I, što je još važnije, čini mi se da nisam naišao na običaje koji ne bi bili vrijedni naših. A to znači da nisam daleko išao, jer jedva što sam iz vida izgubio pijetlove na našim dimnjacima.173 172

Po svom razumijevanju stranaca i po svojoj ljubavi prema tzv. couleur locale Montaigne je preteča velikih putnika XIX. stoljeća: Chateaubrianda, Théophilea Gautiera, Stendhala i Mériméea. 173 Putovanje u Rim, za nekoga tko voli putovati u daleke zemlje, znači samo odmaknuti se od svoje kuće.

300


Većina domaćih skupina što ih slučajno sretnete na putu pričinjaju vam više neugodnosti nego zadovoljstva: obično im se ne pridružujem, a još manje danas kad me je starost nagnala da budem putnik samotnjak i kad me je na neki način otuđila od uobičajenog druženja. Meni je tada teško s drugima, a i drugima je teško sa mnom: i jedna i druga neugoda su mučne, ali mi se ova potonja čini znatno težom. Velika je sreća i još veće olakšanje kad vam se posreći da imate nekog poštenog čovjeka, zdrave pameti i vama odgovarajućih navika, kojemu je drago ići s vama. Takav mi je pratitelj teško nedostajao na svim mojim putovanjima. No društvo takova čovjeka valja odabrati i osigurati dok ste još kod kuće. Nikakvo zadovoljstvo koje s nekim ne dijelim za mene nije zadovoljstvo. Gotovo niti jedna vesela misao se u meni ne rodi, a da mi nije bilo krivo što sam do nje došao kad sam sâm i kad je nemam s kime podijeliti. “Si cum hac exceptione detur sapientia ut illam inclusam teneam nec enuntiem, rejiciam.”174 A onaj drugi isto to misli samo u nešto višem tonu: “Si contigerit ea vita sapienti ut, omnium rerum affluentibus copiis, quamvis omnia quae cognitione digna sunt summo otio secum ipse consideret, et contempletur, tamen si solitudo tanta sit ut hominem videre non possit, excedat e vita.”175 Odgovara mi Arhitino176 mišljenje da njemu ne bi bilo nimalo ugodno samome se šetati bez pravog društva čak ni među onim velikim i božanskim nebeskim tijelima.177

174

“Kad bi mi dali mudrost, ali pod uvjetom da je držim za sebe i ne iskažem nikome, ja bih je odbio.” Seneka, Epistulae, 6. 175 “Kad bi mudrac vodio takav život da, u obilju svega dobroga i u punoj slobodi da promatra i proučava sve što je poznato, ipak bude osuđen na življenje u samoći gdje neće vidjeti nikoga oko sebe, on bi takav život napustio.” Ciceron, De officiis, I, xliii. 176 Arhita (Archytas, ]ArcύtaV), grčki filozof pitagorske škole, oko 380. pr. Kr. 177 Prema Ciceronovu djelu De amicitia, 23.

301


Međutim, ipak je bolje biti sam nego u dosadnom društvu koje nije po tvojoj volji. Aristip je volio posvuda živjeti kao stranac.178 Me si fata meis paterentur ducere vitam Auspiciis179, ja bih izabrao da život provedem s guzicom na sedlu: visere gestiens Qua parte debacchentur ignes, Qua nebula pluviique rores180. Netko će mi možda reći: “Ne biste li mogli naći malo lagodniju razonodu? Što li vam još nedostaje? Nije li vam kuća na lijepom i zdravom zraku? Nije li i lijepo opremljena i više nego dovoljna za vas? Kad ju je i kraljevsko veličanstvo više nego jednom sa svom svojom svitom pohodilo?181 Ne ostavlja li vaša obitelj po svojoj moći i redu iza sebe više onih koje su ispod nje nego onih koje su po odličnosti pred njom? Ima li nešto što bi vam u vlastitoj kući pričinjalo neku posebnu brigu koja vas muči i vama je nepodnošljiva? Quae te nunc coquat et vexet sub pectore fixa?182 Mislite li da biste igdje mogli živjeti bez briga i bez nevolja? ‘Numquam simpliciter fortuna indulget.’183 Uvidite jednom 178

Prema Ksenofontu (Memorabilia, II, i). “Da je po odluci mojoj sudbina mi pustila živjet, [Da sam poslove mogo po svojoj urediti volji...]” Vergilije, Eneida, IV, 340[-341]. 180 “Sav sretan da pođem vidjeti krajeve zažarena sunca i one druge s maglom i daždem.” Horacije, Odae, III, iii, 54. 181 Mjesto je nejasno: moguća su značenja: “kad je više nego jednom bila dovoljna za veličanstvo jednog kralja” i/ili “kad se je i njegovo veličanstvo kralj u njoj više nego jednom pogostio”, a u ovom potonjem slučaju Montaigneovo y a peu bio bi particip od glagola paistre, tj. “nahraniti se”. Navarski je kralj boravio u Montaigneu 18. i 19. prosinca 1584. i ponovno 1587. 182 “Koja vas, zarinuta u vaše srce, grize i izjeda.” Enije citiran kod Cicerona (De senectute, I). 183 “Sudbina nam nikad jednostavno svoje ne daje.” Kvint Kurcije, Život Aleksandrov, IV, xiv. 179

302


da ste vi samima sebi na teret i da ćete taj teret uvijek vući za sobom i da ćete se posvuda na nj tužiti, jer, osim za životinjske ili božanske duše, ovdje dolje nema pravog zadovoljstva. Ako u svim takvim blagodatima ne nalazite sreću, gdje mislite da je možete naći? Kolikim bi tisućama ljudi stanje kakvo je vaše predstavljalo ispunjenje svih njihovih želja? Morate se popraviti, i to sami sebe popraviti, jer od sebe samoga možete sve tražiti, ali od sudbine ne možete tražiti ništa i možete prema njoj samo biti strpljivi.” “Nulla placida quies est, nisi quam ratio composuit.”184 Vidim temelj tome upozorenju i vrlo ga dobro razumijem; ali bili bi kraće i bolje učinili da su mi rekli u dvije riječi: “Budi pametan.” Ta je odluka izvan granica mudrosti: ona je njezino djelo i njezin proizvod. Tako postupa i liječnik kad podvikuje jadnom bolesniku na izdisaju neka se razveseli; manje bi glupo postupio kad bi mu rekao: “Budi zdrav.” Ja sam samo čovjek obična kova. Da mi se reklo: “Zadovolji se onim što imaš, to jest zdravom pameti”, taj bi mi se savjet učinio vrlo vrijednim, sigurnim i razumljivim za svakoga. Međutim, njega se držati bit će isto tako teško meni kao i najmudrijem čovjeku. To je svakodnevna pouka, ali joj je doseg strahovito velik. Čega li sve u njoj nema? Ali, sve su stvari uvjetovane i mogu se promijeniti. Dobro znam da moja volja za putovanjem, ako je usko shvatimo, govori o nemiru i neodlučnosti, zato to i jesu glavna svojstva koja u nama prevladavaju. Doista, priznajem: čak ni u snu ni u željama ne vidim ništa čega bih se čvrsto držao; samo me mijenjanje i uživanje u promjeni čini zadovoljnim, ako me uopće nešto može zadovoljiti. U putovanjima me veseli upravo to da se mogu zaustaviti gdje me je volja i da uvijek mogu naći mjesto gdje će mi biti zanimljivo. Volim povučen život i to zato što ga volim po svom izboru, a ne iz neke nesklonosti prema javnim službama, koje možda isto tako 184

“Nema pravog mira osim onoga koji nam razum daje.” Seneka, Epistulae, 56.

303


odgovaraju mojoj naravi. Zato i služim svojega kralja, jer je to slobodan izbor mojeg suda i mojeg razbora, a nije neka nametnuta obveza niti sam na to služenje prinuđen zato što me neće ili ne vole u nekoj drugoj stranci. I tako je sa svim ostalim. Mrzim onaj zalogaj koji mi je nužda odrezala kao i svaku prednost o kojoj bih morao biti ovisan i to doživljavam kao da me je netko ščepao za grlo: Alter remus aquas, alter mihi radat arenas185. Jedan jedini konopac nikad me neće na jednom mjestu držati. – “Ali, reći ćete, u toj vašoj zabavi ima taštine.” – Ali gdje je nema? I sve te vaše lijepe pouke su taština, i sva je mudrost taština. “Dominus novit cogitationes sapientium, quoniam vanae sunt.”186 Ta uzvišena domišljatost pripada samo propovjedaonici: to su govori kojima bi nas filozofi htjeli osedlane i zauzdane poslati na drugi svijet. Život je međutim tvorno i tjelesno kretanje, nesavršeno djelo svoje vlastite biti i k tome još nesređeno; nastojim mu upravo takvome služiti. Quisque suos patimur manes.187 “Sic est faciendum ut contra naturam universam nihil contendamus; ea tamen conservata, propriam sequamur.”188 Čemu se uzdizati tako visoko do samog vrha filozofije, gdje se niti jedan živ čovjek ne može snaći; čemu sva ta pravila koja prelaze naše snage i navade? Često čujem kako nam predlažu takve slike života o kojima ni predlagatelj ni slušatelji ništa ne znaju i za koje nema nikakve nade da bi ih slijedili i, što je još gore, nema kod njih ni želje da ih slijede. S istog lista papira 185

“Nek mi jedno veslo udara valove, a drugo pijesak na obali.” Propercije, III, ii, 23. 186 “Gospodin poznaje misli mudraca; zna da su isprazne.” Navod iz Biblije, I. poslanica Korinćanima, 3, 20 i Psalam 94 (93), 11. 187 “Svaki svoju kazan trpímo.” Vergilije, Eneida, VI, 743 (prijevod T. Maretića). 188 “Moramo uvijek tako činiti da nikad ne idemo protiv općih zakona prirode; ali, kad su ti zakoni poštovani, činimo prema vlastitoj naravi.” Ciceron, De officiis, I, xxxi.

304


na kojem je upravo napisao presudu za nekog preljubnika, taj isti sudac otkida jedan komadić i piše ljubavnu poruku ženi svojega kolege. A ona ista dama s kojom ste se na nedopušten način upravo malo protrljali, pred vašim će očima podići kuku i motiku na jednu svoju prijateljicu za potpuno isti grijeh, i to tako žestoko kao što ni Porcija189 ne bi bila učinila. A neki drugi osudit će čovjeka na smrt za prijestupe koje on sâm ne smatra grijehom. U svojoj sam mladosti znao jednog uglednog čovjeka koji je jednom rukom narodu pružao odlične stihove, lijepe i prilično razuzdane, a drugom je u isto vrijeme nudio najsvađalačkiju teološku raspravu kakve svijet do tada nije vidio.190 Eto, takvi su ljudi. Puštaju da zakoni i dobri savjeti idu svojim putom, a oni idu drugim, i to ne samo zbog razuzdanosti običaja, nego prema svom mišljenju i protivnom sudu. Poslušajte jednom jednu filozofsku raspravu; invencija, elokvencija i prikladnost odmah će zadiviti vaš duh i ostat ćete duboko dirnuti; no, tu nema ničega što bi zagolicalo ili pogodilo vašu savjest; jer njoj se nitko ne obraća, nije li tako? Do189

Porcija, kći Katona Utičkoga i velika zaljubljenica u filozofiju, koja se ubila čuvši za smrt Bruta, svojega muža. O tom samoubojstvu pripovijeda Plutarh u Životu Brutovu, XIV. 190 Takve su suprotnosti česte kod pisaca XVI. stoljeća, pa zato nije posve sigurno na koga Montaigne misli. Neki specijalisti drže da je posrijedi francuski humanist Marc-Antoine Muret (1526-1585), koji je 1552. objavio na latinskome Juvenilia, zbirku veoma slobodnih stihova, a nedugo zatim, u istoj toj godini, i jednu raspravu o veličini teologije (Discours sur l’excellence de la théologie). Muret je odobravao pokolje protestanata počinjene u tzv. Bartolomejskoj noći. Drugi misle da se Montaigneov žalac odnosi na protestantskog teologa i pisca, Calvinovu desnu ruku, Théodorea de Bèzea (1519-1605), koji je u kratkom vremenskom razmaku objavio zbirku Juvenilia i jednu apologiju za smrt španjolskog teologa i liječnika Michela Serveta, koji je na Calvinov poticaj u Ženevi bio osuđen i spaljen na lomači. Može se pomišljati da je na meti piščeva neodobravanja bio i pjesnik Mellin de Saint-Gelais (1491-1558), dvorski kapelan Franje I. i Henrika II, pisac veoma slobodoumnih stihova. Montaigne ovog potonjeg spominje u V. eseju III. knjige da bi se opravdao sa svog nedorađenog stila.

305


bro je govorio Ariston191 da nijedna kupelj i nijedna pouka nimalo ne vrijede ako nas neće isprati i osloboditi prljavštine. Možemo se pozabaviti oko kore, ali tek nakon što smo oslobodili jezgru; upravo kao što nakon što smo iz lijepa pehara iskapili dobro vino, možemo se diviti njegovoj umjetničkoj izradi i ukrasima. U svim radionicama stare filozofije vidjet ćemo da isti radnik naširoko piše o pravilima čednoga života, a istodobno objavljuje stihove o ljubavi i raskalašenosti. Ksenofont je primjerice u Klinijinu naručaju192 pisao protiv Aristipova učenja o strastima. Nikako se ne može reći da je došlo do nekog čudesnog preobraćenja koje ih s vremena na vrijeme protresa. Prije će biti ono što vidimo kod Solona koji čas prikazuje sebe samoga, a čas nastupa kao zakonodavac: sad govori za svijet, sad za sebe; za sebe propisuje slobodna i prirodna pravila uvjeren u svoje potpuno zdravlje i snagu. Curentur dubii medicis majoribus aegri.193 Antisten194 dopušta mudru čovjeku da ljubi i čini ono što misli da mu je korisno bez obaziranja na zakone, jer on bolje od njih rasuđuje i bolje zna što je krepost.195 Njegov učenik Diogen kaže da pomutnji valja suprotstaviti razum, sudbini povjerenje, a zakonima prirodu.196 Slabim želucima moraju se propisati oštri i dobro izabrani lijekovi. Dobri želuci naprotiv jednostavno slijede ono što im propisuje njihov prirodni têk. Tako rade i naši liječnici koji 191

Ariston iz Hija, grčki filozof iz III. st. pr. Kr, stoik i učenik Zenonov. Montaigne se oslanja na Plutarhov spis O slušanju, VIII. 192 O ljubavi Ksenofontovoj prema Kliniji govori Diogen Laercije, Život Ksenofontov, II, xlviii. 193 “Nek se teško bolesni ljudi obrate za pomoć najboljim liječnicima.” Juvenal, XIII, 124. 194 Antisten iz Atene (]AntisJ=nhV), grčki filozof, učenik Hipijin i Sokratov, pisac rasprave O rađanju djece ili O braku. 195 Diogen Laercije, Život Antistenov, VI, xiv. 196 Diogen Laercije, Život Diogenov, VI, xxxviii.

306


jedu dinje i uz to piju svježe vino, a u isto vrijeme svoje bolesnike drže na sirupu i jušici od kaše. “Nemam pojma koje knjige ta gospoda čitaju, govorila je hetera Lajida197, ne znam za njihovu znanost ni kojoj filozofiji pripadaju, ali ti ljudi kucaju jednako tako često na moja vrata kao i svi drugi.”198 Zato što nas naša razuzdanost uvijek odvodi preko onoga što nam je dopušteno, suzili smo preko razumne ljudske mjere propise i zakone za naš život. Nemo satis credit tantum delinquere quantum Permittas.199 Bilo bi poželjno da ima više sklada i odmjerenijeg odnosa između zapovjeđenog i poslušanog, a cilj do kojega čovjek ne može doseći čini se da je nepravedno postavljen. Nema niti jednog čovjeka kojega, kad bi on sva svoja djela i misli stavio pod lupu zakonâ, ne bi barem deset puta u životu mogli objesiti, pa čak i onda kad bi bila velika šteta i nepravda njega kazniti i pogubiti. Olle, quid ad te De cute quid faciat ille, vel illa sua?200 Isto tako, netko drugi bi mogao ne prekršiti niti jedan zakon, pa ipak ne bi morao zavrijediti pohvalu da je krepostan čovjek, a filozofija bi ga s punim pravom osudila na bičevanje. Eto, toliko su mutni i nejednaki ti odnosi. Ne brinemo se 197

Laïs, -idis (LaøV) bilo je ime dvjema kurtizanama, od kojih je starija bolje poznata, a živjela je za peloponeskoga rata. 198 Ta je anegdota često citirana u XVI. stoljeću, a izvor joj je španjolski franjevac i povjesničar Antonio de Guevara (oko 1480-1548), čija su djela bila poznata po čitavoj Europi. Montaigne je mogao poznavati francuski prijevod njegova djela Epîtres dorées, I. knjiga, II. poglavlje Histoire notable de trois dames amoureuses, gdje nalazimo gotovo istu formulaciju. 199 “Nitko ne misli da je počinio grijeh kad je ostao u granicama onoga što si ti dopustio.” Juvenal, XIV, 233. 200 “Što je tebe briga što onaj ili ona čini sa svojom kožom?” Marcijal, VII, ix, 1.

307


jesmo li čestiti u očima Božjim, a u vlastitim očima i ne možemo biti. Ljudska mudrost nikada nije ispunila sve one obveze koje je sama sebi postavila, a, da ih je ispunila, tada bi sebi bila postavila još teže, kojima bi neprestano težila: toliko smo mi ljudi neprijatelji svake čvrste odluke! Čovjek sam sebi propisuje takva pravila da je uvijek i nužno u grijehu. Nije kadar takve obveze sebi postaviti po mjeri nekog drugoga, jer za njega postoji jedina jedna mjera – on sam. Ma kome on propisuje ono što zna da nitko neće učiniti? Je li loše ne učiniti ono što je nemoguće učiniti? Isti zakoni koji su nas osudili da nešto ne možemo, osuđuju nas zato što to ne možemo. U najboljem slučaju, ta izopačena sloboda da se prikazujemo na dva mjesta, djelima na jedan, a riječima na drugi način, mogla bi se oprostiti onima koji govore o stvarima; ali nikako se ne može dopustiti onima koji govore o sebi samima, kao što ja evo činim. Moje pero mora stalno ići ukorak s nogama. Zajednički život mora odgovarati i polagati račun drugim životima. Katonova krepost bila je čvrsta i stroga iznad mjere njegova vremena. O tom čovjeku, koji je htio upravljati drugima, koji se bio posvetio općem dobru, moglo bi se reći da je njegov osjećaj za pravednost bio ako ne kriv, a ono barem da je bio isprazan i da tadašnjem vremenu nije odgovarao.201 Već i moj način života i ponašanja, koji jedva da se za nokat razlikuju od onoga što je danas na snazi, ipak čini da sam prema svojim suvremenicima prilično nepristupačan i da nisam sklon druženju. Ne znam je li mi se bezrazložno svijet oko mene ogadio, ali dobro znam da bi bilo bezrazložno kad bih se žalio što sam se ja ogadio njemu više nego što se je on ogadio meni. Vrlina koja je propisana javnome životu vrlina je i s previše lica, s mnogo hrapavosti i rupa da bi se mogla primijeniti i slagati s ljudskom slabošću, koja je i izmiješana i hinjena, neravna, nejasna, nepostojana, a nije ni posve nedužna. Anali do dana današnjega spočitavaju jednom od naših kraljeva što 201

O tome ironično govori Ciceron u Pro Murena i u Pismima Atiku.

308


se odveć lako prihvatio slijediti prigovore savjesti što mu ih je nametnuo njegov ispovjednik202. Državnički poslovi iziskuju postupanje lišeno skrupula: exeat aula Qui vult esse pius203. Ranije sam pokušavao unijeti u službu upravljanja javnim dobrom mišljenja i životna pravila koja su bila gruba, nova, nedorađena ili neokaljana kakva su mi prirođena ili usađena mojim odgojem i kojima se služim, ako ne svaki put bez teškoća, a ono barem dosljedno u svojim privatnim stvarima, a to je jedna u školi stečena vrlina koja odgovara novacima. Uvidio sam da ta pravila za tu službu ne odgovaraju i da mogu biti čak i pogibeljna. Onaj koji se probija kroz gomilu mora se snalaziti, stisnuti lâkte bilo kad napreduje bilo kad uzmiče; mora čak i skrenuti s pravog puta, već prema tome na što nailazi; mora život podešavati ne prema sebi nego prema drugima, ne prema onome kako je sâm zamislio, nego prema onome što mu drugi nude, prema vremenu, prema ljudima, prema poslovima.204 Platon kaže205 da onaj koji iz upravljanja javnim poslovima iziđe neuprljanih gaća, da može smatrati čudom što je tako glatko prošao. I kaže dalje: kad filozofa postavlja na čelo državne uprave, pri tome ne misli na pokvarenu upravu kao što je ona u Ateni, a još manje na ovakvu kakva je ova naša, jer bi u borbi s njom i sama utjelovljena mudrost izgubila moć govora. Upravo onako kao što 202

Možda Montaigne aludira na postupak kralja Karla VIII, koji je predao pokrajinu Roussillon kralju Ferdinandu Kastiljskome na nagovor svojeg ispovjednika Oliviera Maillarda? 203 “Nek ode iz dvora onaj koji hoće biti bogu ugodan.” Lukan, Farsalija, VIII, 495. 204 To je aluzija na piščevo iskustvo koje je stekao za vrijeme svojega načelnikovanja u skupštinskom vijeću Bordeauxa i za vrijeme čestih pregovora koje je morao voditi. Ovaj se ulomak može usporediti s I. esejem III. knjige. 205 U VI. knjizi Drževe, str. 606 francuskoga izdanja iz 1546.

309


se biljka presađena u njoj strano tlo tom tlu brže prilagođava nego što ga sebi podešava. Kad bih se morao potpuno posvetiti tim poslovima, cijenim da bi mi trebalo mnogo vremena za privikavanje na promjene. A sve kad bih i mogao to na sebe navaliti (a zašto ne bih mogao, ako bih tome posvetio dovoljno brige i vremena?), ja to ipak ne bih učinio. Već nakon ono malo vremena što sam ga posvetio tom poslu, taj mi se poziv ogadio. Pokatkada osjetim da u meni nešto teži slavoljublju, ali vrlo se brzo prenem i tvrdoglavo nastavim u obrnutom pravcu: At tu, Catulle, obstinatus obdura206. Sada me malo pozivaju, a ja se isto tako malo odazivam. Sloboda i dokolica, koje su moje glavne odlike, upravo su dijametralno suprotne tom zanatu. Mi se slabo snalazimo u ocjenjivanju ljudskih sposobnosti; ima u tome vrlo tanahnih podjela koje je vrlo teško odrediti. Zaključivati prema sposobnostima u privatnom životu o sposobnostima za javnu službu znači donositi slab zaključak; jedan sâm sebe dobro vodi, a ne zna dobro voditi druge; jedan piše Eseje, a ne može postići nikakav učinak207; netko dobro uspostavlja opsadu, a ne bi znao uspostaviti bojni red u ratu; netko se opet u svakodnevnom životu dobro izražava, a taj isti ne bi znao govoriti narodu ili obratiti se vladaru. To je možda dobar dokaz da kad tkogod što može da drugo ne mora moći. Mislim da su veliki duhovi isto toliko sposobni za male stvari kao i mali duhovi za velike. Tko bi bio zamislio da će Sokrat dati Atenjanima priliku da se smiju na njegov račun zato što nije nikad znao izbrojiti glasove u svojoj 206

“Ali ne daj se, Katule, i ustrajan budi u svojoj tvrdokornosti.” Misli se da je Montaigne ovaj navod iz Katula preuzeo iz djela Adversaria (XX, xxi), što ga je napisao humanist i grecist Adrien Tournèbe ili Tournebous (1512-1565). 207 Teško prevedivo mjesto, gdje se Montaigne, misleći na sebe, igra s aliteracijom: et faict des E s s a i s qui ne sauroit faire des e f f e c t s .

310


četvrti i taj broj uredno predočiti Vijeću?208 I doista, sve ono poštovanje što ga gajim prema tom velikom mužu zavređuje da njegova slava tim veličanstvenim primjerom pridonese opravdanju mojih najvećih nesavršenstava. Naša se sposobnost dijeli na veoma male dijelove. Mojoj nedostaje širine, a i brojem je kukavna. Onima koji su mu dodijelili vrhovno zapovjedništvo nad vojskama, Saturnin209 se ovako obratio: “Drugovi, izgubili ste dobrog vođu i učinili od njega lošeg vrhovnog zapovjednika.”210 Onaj koji se hvali, u jednom bolesnom vremenu kao što je ovo naše, da će u svoju službu unositi neokaljanu i iskrenu čestitost, taj ili ne zna što je čestitost, jer se ljudske prosudbe kvare zajedno s običajima (i, doista, poslušajte ih samo jednom kako se hvale sa svojih postupaka i kako sami stvaraju pravila: umjesto da govore o vrlini, oni oslikavaju čistu nepravdu i poroke i tako ih izopačene daju za pouku budućih vladara211) ili, ako zna, s nepravom se isprsava i, pa ma što govorio, čini tisuću stvari zbog kojih ga njegova savjest optužuje. Još bih i povjerovao Seneki kad govori o svom iskustvu u sličnim stvarima, samo kad bi mi govorio otvorena srca. Najčasniji znak vrline u takvoj nuždi jest otvoreno priznati vlastitu ili tuđu pogrešku, istaknuti i ograničiti prema svojoj moći sklonost prema zlu, slijediti i na silu taj put, boljem se nadati i bolje željeti. Opažam da se u ovakvom razuđivanju Francuske i u podjelama u koje smo upali svatko upinje braniti svoju stvar, ali svi, pa čak i oni najbolji, čine to himbeno i uz neprestane laži. Onaj koji bi o tome htio pisati bez ikakva sustezanja, pisao bi i s ludom hrabrošću i iskrivljeno. Čak i ona strana koja ima 208

Sjećanje na Platonova Gorgiju, pogl. XXIX, str. 348 u francuskom izdanju iz 1546. 209 Lucius Appuleius Saturninus, pučki tribun u Rimu 103. i 100. pr. Kr., koji je, kušajući obnoviti grakhovske zakone, izgubio život. 210 Trebelije Polion (Trebellius Pollio), Život tridesetorice tirana, XXIII. 211 Aluzija na Machiavellijevo djelo Il Principe (Vladar).

311


najviše pravo još uvijek je ûd jednog gnjilog tijela kojim crvi míle. No, i u takvom tijelu se ud koji je najmanje bolestan naziva zdravim; tako je i pravo, jer se sva naša svojstva temelje samo na usporedbi. Građansko se poštenje mjeri prema mjestu i vremenu. Bilo bi mi drago naći kod Ksenofonta takvu pohvalu Agesilaju212: kad je bio umoljen od jednog susjednog vladara, s kojim je prije toga bio u ratu, da mu dopusti da slobodno prođe kroz njegove zemlje, Agesilaj mu to dopusti i dade mu prolaz kroz Peloponez; i ne samo da ga nije zarobio ni otrovao, iako je bio u njegovoj vlasti, nego ga je udvorno primio i ništa mu nažao nije učinio. Kod Ksenofonta je to bilo jedva vrijedno spomena; negdje drugo i u drugim vremenima uvelike će se govoriti o poštenju i velikodušnosti takva postupka. Ovi bi se naši zakukuljeni školarci213 tome bili slatko nasmijali – toliko malo nalikuje spartanska čestitost francuskoj! Naravno, i kod nas ima čestitih ljudi, ali samo čestitih po našoj mjeri. Onaj koji se u svom životu upravlja prema strogim načelima koja su iznad njegova vremena, taj neka iskrivi ili otupi ta načela, ili, a to bih mu ja radije preporučio, neka se povuče u svoju rupu i neka se nama ne bavi. Jer, što bi u protivnom dobio? Egregium sanctumque virum si cerno, bimembri Hoc monstrum puero, et miranti jam sub aratro, Piscibus inventis, et fœtae comparo mulae.214 212

Ovo mjesto valja shvatiti ovako: bio bih i te kako iznenađen da kod jednog Ksenofonta nađem sličnu pohvalu. Zgoda što je Montaigne donosi nalazi se u Ksenofontovom Agesilaju (]Aghs?laoV), u III. i IV. poglavlju: Kotis, kralj paflagonski, pristao je na Agesilajevu riječ doći u njegov tabor. 213 U izvorniku: ces babouyns capettes. Tako su, naime, nazivali polaznike koleža Montaigu zbog plašta s kapuljačom (cape) što su je nosili preko glave. To odgovara “ušljivom koležu” (colliege de pouillerie), kako je Rabelais nazvao tu školu (Gargantua, XXXVII. poglavlje). 214 “Kad bih sreo izvrsna čovjeka, časna čovjeka, to bi za mene bilo čudo kao da vidim dijete s dva tijela ili da nađem ribe pod začuđenim plugom ili da ugledam bređu mazgu.” Juvenal, Satire, XIII, 64.

312


Možemo žaliti za boljim vremenima, ali ne smijemo od svojeg vremena bježati; možemo poželjeti bolje i pravednije suce, ali, unatoč svemu, moramo se pokoravati ovim današnjima. A možda je vrednije preporuke slušati one loše nego dobre. Dokle god snaga zakonâ ovog kraljevstva, bili oni prastari ili tek doneseni, bude vrijedila, pa i u najzabitnijem kutku, tu će biti moj stan. Ako se nedajbože dogodi da jedan bude protuslovio drugome i da jedan bude u sukobu s drugim, pa tako dovedu do dvojaka, dvojbena i nesigurnog izbora, ja ću se sigurno nastojati izvući i skloniti od tog olujnog sraza; možda će mi u tome pomoći priroda ili čak i promjena ratne sreće. Između Cezara i Pompeja, ja bih se ne trepnuvši okom pošteno odlučio, ali između ona tri lupeža215, koji su došli poslije, morao si se sakriti ili dati petama vjetra, a ja to smatram dopuštenim kad razum više ne drži kormilo države. Quo diversus abis?216 Ali, ovaj nadjev ne ide u okvire moje teme. Ja često znam zastraniti, ali više iz obijesti nego zbog nepažnje. Kroza sve to vrijeme moje misli slijede jedna drugu, ali često izdaleka, a kad jedna drugu gledaju, tad je to iskrivljen pogled. Nedavno sam preletio jednim od Platonovih dijaloga koji je začuđujuće šarolik: početak govori o ljubavi, a sve ostalo o govorničkom umijeću.217 Stari nisu bježali od tih mijenjanja i u njih vidimo onu čudesnu draž kad se puštaju da ih vjetar nosi, ili se barem nama tako čini. Naslovi u mojim poglavljima ne odnose se uvijek na njihov sadržaj; često tu materiju ovlaš poprate nekom naznakom kao što to kod Terencija čine naslovi: Djevojka s Andra ili Eunuh ili onako kao što su neki Rimljani nosili nadimke, kao: Sylla, Cicero, Torqua215

Misli na drugi triumvirat: Antonije, Oktavije i Lepid. “Ta kamo ćeš [Menete,] tamo?” Vergilije, Eneida, V, 166 (prijevod Tome Maretića). 217 Misli na Platonov dijalog Fedar (Fa¼droV). 216

313


tus218. Ja uživam u tom veselom pjesničkom skakutanju – korak amo korak tamo. To je, kako kaže Platon219, lagana, lepršava i božanska umjetnost220. Ima kod Plutarha i takvih rasprava u kojima on zaboravlja na temu, gdje se i sama bit njegova izlaganja tek slučajno otkriva, jer je sva uronjena u neki strani sadržaj: pogledajte jednom njegov postupak u Sokratovu duhu-zaštitniku. Bože dragi, koliko li je ljepote u tim živahnim skakutanjima s teme na temu, koliko li je ljepote u tim neprestanim mijenjanjima, a tek koliko je ima kad to naliči na nonšalantnost i slučaj! Moj nepažljivi čitatelj gubi nit, a nikako ja; uvijek će se u kojem zakutku naći neka riječ koja će biti dostatna, pa ne znam kako kratka bila. Uvijek idem za promjenom221 hotimično i onako kako mi padne na pamet. I moj stil i moj duh isto tako slobodno tumaraju. Bolje je da u čovjeka uvijek bude trunka ludosti nego mnogo gluposti, kažu nam pouke naših učitelja, a još više i jasnije njihovi primjeri. Tisuće pjesnika pišu neku razvučenu i zamagljenu prozu; ali najbolja stara proza (a ja je ovdje, ne obazirući se na stihove, na pregršti prosipam) posvuda bliješti snagom i pjesničkom hrabrošću i pokazuje svu svoju zanesenost. Zato joj moramo bez ikakve dvojbe dati prednost i vodeću ulogu u umjetnosti riječi. Pjesnik, kaže Platon222, sjedeći na tronošcu Muza, bjesomučno iz sebe, kao oluk bogate česme, izbacuje sve što mu dođe na jezik, bez prežvakavanja i bez mjerenja, a iz njega teku stvari različite boje, suprotne suštine i sve to 218

Pored imena obitelji, Rimljani su nosili i cognomen; tako Sylla ili Sulla znači “pjegav; bubuljičav”, Cicero je “čovjek sa zrnom slanutka (na nosu)”, Torquatus je “čovjek s ogrlicom”. Prevoditelj Plutarha Jacques Amyot opširno je tumačio sve te nadimke. 219 Podsjećanje na Platonov dijalog Ion (}Iwn), u kojem inzistira na lepršavom i nadahnutom pjesničkom izražavanju. 220 U izvorniku: demoniacle. Riječ valja shvatiti u grčkom značenju “nadahnuta od demona”, to jest “božanska” (daim@nioV od da?mwn). 221 U izvornom tekstu Montaigne se služi lovačkim terminom mijenjam divljač, mijenjam lovinu. 222 IV. knjiga Zakonâ, str. 793 u francuskom izdanju iz 1546.

314


isprekidano teče. Sav je u pjesmi, a pjesništvo je, kako kažu učenjaci223, i stara teologija i prva filozofija. Pjesništvo je prajezik bogova. Želim da se predmet sam dijeli na svoje sastavnice. On dovoljno pokazuje mjesto gdje se mijenja, gdje se zaključuje, gdje počinje, gdje se ponavlja, i sve to, a da ga ne ispreplićemo vezivnim riječima, ne prošivamo koncima, jer se sve to uvodi samo da posluži slabim i nehajnim ušima, a kod svega toga nema nikakve potrebe da sam sebi pišem glose. Pokažite mi čovjeka koji ne bi više volio da ga uopće ne čitaju, nego da ga čitaju drijemajući ili letimice. “Nihil est tam utile, quod in transitu prosit.”224 Kad bi uzeti knjigu značilo knjigu naučiti225, kad bi vidjeti je značilo gledati je, kad bi preletjeti je bilo isto što i shvatiti je, ja tada ne bih imao pravo izdavati se za tako teškog neznalicu kao što to činim. Budući da ne mogu obuzeti čitateljevu pozornost težinom svojeg izlaganja, manco male226 ako se dogodi da mu pozornost zaokupim svojom zbrkanošću. – “Dobro, ali on će se poslije pokajati što je svoje vrijeme na to potratio.” Pa što onda? On se time ipak zabavio. A osim toga, ima i takvih ljudi koji malo cijene kad nešto razumiju, a koji će mene to više cijeniti kad ne budu shvatili ono što kažem: nejasnoću mojeg smisla shvatit će kao njegovu dubinu, a, da budem iskren, biti nejasan iz dna mi je duše mrsko i vrlo rado bih to izbjegao samo da znam kako. Aristotel se na jednom mjestu227 hvali da se on nejasnoćom marljivo služi, a to je zaista čudna sklonost. 223

Najvjerojatnije prema svjedočanstvu Varonovu, kojega citira sveti Augustin u svom djelu O državi Božjoj, VI, iv. 224 “Nema ništa korisnije od onoga što ostaje korisno kad je prošlo.” Seneka, Epistulae, 2. 225 U izvorniku prendre “uzeti” ~ apprendre “naučiti”, a taj se stilski efekt ne može prenijeti u hrvatski jezik. 226 Talijanski “nije loše”. Ovdje sa značenjem “tim bolje”. 227 Prema Plutarhu, Život Aleksandrov, II i Aulu Geliju, Noctes Atticae, XX, iv. Montaigne se već u Apologiji... (Eseji, II, xii) narugao tom afek-

315


Budući da je cjepkanje na poglavlja tako često, a tako sam u početku i postupao228, učinilo mi se da ubijam pozornost prije nego se je probudila i da je razbijam time što propuštam da se makar malo zaustavim i saberem; tada sam počeo pisati dulja poglavlja, a to iziskuje mnogo više razmišljanja i vremena. Onome kojemu u takvom poslu ne posvećujete niti jedan sat, taj ga vama neće posvetiti ni toliko. A ništa ne dajete onome kojemu dajete samo nešto onako usput. Tome valja dodati i to da se može dogoditi da me u nekim prigodama posebni razlozi prisiljavaju da neku stvar izreknem samo napola, da je moram iznijeti zamagljeno, da je moram reći bez pravoga reda. Htio sam reći da mi se ne sviđa njegov229 razlog koji nam sve muti i miješa i da ti čudnovati nacrti koji nam kompliciraju život i ta tako tanahno sročena mišljenja, čak i onda kad su istinita, nahodim da su odveć skupo plaćena i neprikladna. Protivno od toga, ja se trudim istaknuti i samu ispraznost, pa čak i magareštinu ako mi pričinja zadovoljstvo i puštam da me vode moje prirodne sklonosti, a da ih pritom strogo ne kontroliram. Vidio sam i drugdje230 porušene palače, i kipove, i nebo, i zemlju: ali to su uvijek tragovi čovjeka. Sve je to upravo tako, pa ipak, ne bih mogao ponovno gledati groblje toga grada231, tako veličanstvenoga i tako moćnoga, a da mu se opet ne divim i da ga uvijek ne poštujem. Poštovanje prema mrtvima naša je obveza. Jer, ja sam od najranijeg djetinjstva bio zadotiranju nejasnoće, a u jednoj varijanti u izdanju iz 1588. kaže da je to “izopačeno mišljenje”. 228 Kao što se možemo uvjeriti čitajući prvu knjigu, Montaigneova su prva poglavlja veoma kratka, a što idemo dalje postaju sve dulja i dulja, što je lako vidjeti u ovoj trećoj knjizi. 229 Tj. Aristotelov. 230 Tj. a ne samo u Rimu. 231 Tj. Rima. Za Montaignea je Rim u njegovo vrijeme “samo grob” staroga Rima. To će se mnogo bolje vidjeti u njegovu Dnevniku s puta u Italiju.

316


jen njima232: poznavao sam Kapitol i njegov plan prije nego sam doznao za Louvre, prije sam znao za Tiber nego za Seinu. A po glavi su mi se vrtjele zgode i nezgode Lukula, Scipiona i Metela mnogo prije nego što sam znao za sudbinu bilo kojeg našeg čovjeka. Međutim, svi su oni mrtvi. A kao oni i moj otac, kojega isto tako više nema, a u ovih osamnaest godina udaljio se od mene i od života kao i oni prvi kroz šesnaest stotina. Uza sve to i dalje štujem sjećanje na njega, na prijateljstvo i drugovanje koje me je savršeno i zauvijek ujedinilo s njim. Dapače, čak mogu reći da se po svojoj naravi osjećam mnogo više obveznim prema mrtvima nego prema živima. Oni više ne mogu ništa za sebe učiniti, a ja mislim da tim više trebaju moju pomoć. U tome se zahvalnost očituje u svom punom sjaju. Kad se nekom dobrom činu može uzvratiti i platiti njegovu cijenu, s manje se ljubavi čuva uspomena na njega. Kad je Arkesilaj posjetio bolesnog Ktezibija233 i kad ga je našao u jadnom stanju, jednostavno mu je pod uzglavlje tutnuo novac što mu ga je htio dati i, kriomice od njega, tome priložio namiru da mu Ktezibije ništa nije dužan i da mu ne treba zahvaljivati. Oni koji su zaslužili moje prijateljstvo i moju zahvalnost, nikad je nisu izgubili zbog toga što ih više nema: ja sam im se bolje i brižljivije odužio kad više nisu živi i kad za to ne znaju. S mnogo više ljubavi govorim o svojim prijateljima kad ne postoji mogućnost da oni to čuju. Više od sto puta sam se odlučivao da li stati u obranu Pompejevu ili braniti Brutovu stranu. To moje druženje s njima još i danas traje; jer čak i sadašnje stvari čuvamo samo u fantaziji. Kako vidim da nisam našem vremenu ni od kakve koristi, prebacujem se u ono drugo i toliko sam njime obuzet 232 233

Tj. mrtvim Rimljanima. Prema Plutarhu, Kako se može razlučiti laskavca od prijatelja, XX. U izdanju iz 1588. Montaigne je bio napisao Appelles, ali je kasnije to promijenio u Ctesibius, oslanjajući se na svjedočanstvo Diogena Laercija, Život Arkesilajev, IV, xvii.

317


da me stanje tog starog Rima, slobodnog, pravičnog i u punom cvatu (jer ne volim ni njegovo rađanje ni njegovu starost) ne samo zanima nego me i oduševljava. Zbog toga neću ni jednom vidjeti raspored njegovih ulica i rimskih kuća, a da mi to neće biti srcu drago. Leži li to u prirodi samih stvari ili je to pogreška naše mašte da nas pogled na mjesta, za koja znamo da su se njima kretali i ondje prebivali muževi koje nam je povijest ostavila u sjećanju, uvijek više uzbuđuje kad ih gledamo nego kad čujemo priče o njihovim djelima ili kad čitamo sve ono što su napisali. “Tanta vis admonitionis inest in locis... Et id quidem in hac urbe infinitum: quacunque enim ingredimur in aliquam historiam vestigium ponimus.”234 Uživam u gledanju njihovih lica, njihova držanja i njihova ruha i neprestano ponavljam ta velika imena, koja mi u ušima odzvanjaju. “Ego illos veneror et tantis nominibus semper assurgo.”235 A u stvarima koje su na neki način manje velebne i divne, divim se čak i onim običnim dijelovima. O, kako bih želio da sam barem jedamput vidio te Rimljane kako jedan s drugim čavrljaju, kako šêću, kako jedu! Bilo bi od nas nezahvalno kad bismo podcjenjivali ostatke i slike tih toliko čestitih i vrijednih ljudi, koje sam vidio kako žive i kako umiru i koji nam pružaju toliko pouke svojim primjerom – samo, kad bismo ih znali slijediti! Ali taj isti Rim kakav mi vidimo zavređuje našu ljubav, jer je već toliko dugo i iz toliko naslovâ povezan s našom Krunom: jedini grad koji pripada cijelom čovječanstvu, jedini svjetski grad. Vrhovnog poglavara, koji njime upravlja, priznaju jednako i drugi: Rim je metropola svih kršćanskih naroda236; svatko je u njemu kao u svojoj kući, pa bio on Špa234

“Toliko je velika moć sjećanja na neka mjesta!... A taj grad je ima tako snažnu, jer ne možemo učiniti ni jedan jedini korak, a da ne kročimo tragovima povijesti.” Ciceron, De finibus, V, i i ii. 235 “Divim se tim velikim ljudima i uvijek ustanem pred njihovim spominjanjem kako bih im čast ukazao.” Seneka, Epistulae, 64. 236 I u Dnevniku s puta u Italiju Montaigne inzistira na tom karakteru Rima i na internacionalnom sastavu rimskog pučanstva.

318


njolac ili Francuz. Da bi vas primili među svoje patricije, dovoljno je da ste kršćanin, pa bilo odakle da dolazite. Nema na ovom svijetu mjesta koje je nebo obdarilo tolikim obiljem milosti i tolikom postojanosti. Čak su i njegove ruševine slavne i uzvišene, Laudandis preciosior ruinis237. Čak i u grobu Rim čuva tragove i sliku carstva. “Ut palam sit uno in loco gaudentis opus esse naturae.”238 Netko bi si mogao predbacivati i u sebi se buniti što ga neprestano golicaju tako ispraznim zadovoljstvom. Ispadi naše ćudi nisu toliko isprazni ako nam pričinjaju zadovoljstvo. Kakvi jesu da jesu, ako uvijek mogu zadovoljiti čovjeka zdravog razuma, nikad u meni ne bi bilo želje da tog čovjeka žalim. Moram iskazati zahvalnost fortuni što mi do danas nije ništa strašnoga nanijela, barem ne ono što ne bih bio kadar podnijeti. Vidi li se možda u tome njezina odluka da pusti na miru sve one koji je ne uznemiruju? Quanto quisque sibi plura negaverit, A Diis plura feret. Nil cupientium Nudus castra peto... ...Multa petentibus Desunt multa.239 Ako ona ovako nastavi, poslat će me odavde vrlo sretnim i zadovoljnim. nihil supra Deos lacesso240. 237

“Još vredniji sa svojih slavnih ruševina.” Sidonije Apolinar (Gaius Sollius Modestus Apollinaris Sidonius), Pjesme (Carmina), XXIII. 238 “Tako da svatko može vidjeti da je priroda uživala u svom radu oko tog jedinstvenog mjesta.” Plinije, Historia naturalis, III, v. 239 “Što smo siromašniji, to nam više bogovi udjeljuju. Iako sam lišen svega, ipak pripadam onima koji ne žele ništa... Onome koji previše traži, mnogo manjka.” Horacije, Odae, III, xvi, 21 i 42. 240 “Ništa više od toga od bogova ne tražim.” Horacije, Odae, II, xviii, 11.

319


Ali pazi da pramcem ne udariš! Na stotine njih se u luci potopilo. Ne brinem se odveć što će biti s ovim svijetom kad mene ne bude; sadašnjica mi daje i preveć briga, Fortunae caetera mando241. Stoga i nisam tako jako povezan s budućnošću kao što se kaže za ljude da ih povezuju djeca koja nose njihovo ime i čuvaju im častan glas, a po svemu sudeći možda bi bilo bolje da ih odveć ne želim, ako su toliko želja vrijedna. Već sam i sâm ovisan o svijetu i o ovom životu. Dovoljno mi je to što sam pod rukom sudbine zbog svih onih okolnosti koje su doista nužne mojem biću, a kamo li da joj idem još proširivati jurisdikciju i na druge; nikad nisam cijenio da je biti bez djece neki nedostatak koji bi morao život učiniti manje ispunjenim i manje zadovoljnim. I jalovost ima svojih dobrih strana i može biti ugodna. Djeca spadaju među one stvari koje nemaju mnogo toga što bi činilo da ih moramo željeti, a pogotovo danas kad je vrlo teško od njih učiniti dobre ljude. “Bona jam nec nasci licet, ita corrupta sunt semina.”242 A, naravno, one koji ih izgube nakon što su ih imali, valja i te kako žaliti. Onaj, koji mi je dao kuću da njome upravljam, videći da u meni nema sklonosti za gospodarenje, pretkazivao je da ću je ja upropastiti. I prevario se; jer evo mene u njoj i jednak sam i danas kao onaj dan kad sam u nju ušao; možda sam čak i malo bolji; a pri tome nisam imao ni nadarbina ni nusprihoda. Uostalom, ako mi sudbina nije nanijela nikakav silovit ni neobičan udar, nije mi pokazala ni preveliku sklonost. Sve ono što bi se moglo nazvati njezinim darom, u našoj je kući stotinu godina prije mene. Ja osobno nemam nikakvog bitnijeg i opipljivog dobra koje bih dugovao njezinom velikoduš241

“Sudbini prepuštam drugo...” Ovidije, Metamorfoze, II, 140 (prijevod T. Maretića). 242 “Danas se više ništa dobro ne može roditi, toliko je sjeme iskvareno.” Tertulijan, Apologeticum.

320


ju. Ukazala mi je poneku milost, ali sve je to bilo prolazno, više za čast i naslov nego za neku korist. I, da pravo kažem, nije mi to udijelila nego mi je ponudila243. Bog to dobro zna! Ja sam u svemu i po svemu čovjek od krvi i mesa, koji živi samo od stvarnosti (doduše ona je tu i ima je!) i koji, usudio bih se priznati, nikad ne bi rekao da škrtosti valja prije oprostiti nego ambiciji, niti da je bol lakše izbjeći nego sramotu, niti da zdravlje valja manje željeti nego učenost ili bogatstvo staviti pred čestitost i poštenje. Među tim ugađanjima mojoj taštini nema nijedno koje bi se više svidjelo ovoj glupoj, a kod mene toliko izraženoj sklonosti, nego što je jedna autentična povelja kojom sam proglašen građaninom Rima, a koja mi je uručena za vrijeme mog posljednjeg boravka u tom gradu. Sva je sjajna, puna pečata i zlatnih slova, a meni je dodijeljena kao velikodušno priznanje. A, kako se takve bule dodjeljuju na različite načine s više ili manje iskazivanja časti, kako je i meni bilo veoma drago vidjeti kakav joj je izgled te da mi se pokaže jedan stariji uzorak njezine forme244, ovdje ću je, u želji da zadovoljim nekoga koji možda boluje od znatiželje slične mojoj, u cijelosti prepisati: quod horatius maximus, martius cecius, alexander mutus, almæ urbis conservatores de illustrissimo viro michaele montano, equite sancti michaelis et a cubiculo regis christianissimi, romana civitate donando, ad senatum retulerunt, s. p. q. r. de ea re ita fieri censuit: Cum veteri more et instituto cupide illi semper studioseque suscepti sint, qui, virtute ac noblitate praestantes, magno Reip. nostrae usui atque ornamento fuissent vel esse aliquando 243

U pogledu odličja ogrlice svetog Mihovila kao i počasnog građanstva rimskoga to je vrlo teško povjerovati, jer nam Dnevnik s puta u Italiju pokazuje da se Montaigne za taj naslov počasnog građanina borio sa “svih svojih pet osjetila što mu ih je priroda dala”. 244 U uzvorniku un formulaire, tj. “formular”.

321


possent, Nos, majorum nostrorum exemplo atque auctoritate permoti, praeclaram hanc consuetudinem nobis imitandam ac servandam fore censemus. Quamobrem, cum Illustrissimus M i c h a e l M o n t a n u s , Eques sancti Michaelis et a Cubiculo Regis Christianissimi, Romani nominis studiosissimus, et familiae laude atque splendore et propriis virtutum meritis dignissimus sit, qui summo Senatus Populique Romani judicio ac studio in Romanam Civitatem adsciscatur, placere Senatui P. Q. R. Illustrissimum M i c h a e l e m M o n t a n u m , rebus omnibus ornatissimum atque huic inclyto populo charissimum, ipsum posterosque in Romanam Civitatem adscribi ornarique omnibus et praemiis et honoribus quibus illi fruuntur qui Cives Patritiique Romani nati aut jure optimo facti sunt. In quo censere Senatum P. Q. R. se non tam illi Jus Civitatis largiri quam debitum tribuere, neque magis beneficium dare quam ab ipso accipere qui, hoc Civitatis munere accipiendo, singulari Civitatem ipsam ornamento atque honore affecerit. Quam quidem S. C. auctoritatem iidem Conservatores per Senatus P. Q. R. scribas in acta referri atque in Capitolii curia servari, privilegiumque hujusmodi fieri, solitoque urbis sigillo communiri curarunt. Anno ab urbe condita CXCCCCXXXI, post Christum natum M. D. LXXXI., III. Idus Martii. Horatius Fuscus, sacri S. P. Q. R. scriba Vincen. Martholus, sacri S. P. Q. R. scriba245 245

Prijevod povelje kojom je 13. ožujka 1581. Montaigneu dodijeljen naslov rimskog građanina: “Prema obrazloženju koje su Senatu podnijeli Orazio Massimi, Marco Cecio i Alessandro Muti, Staratelji grada Rima, a u vezi s pravom da se naslov građanina rimskoga dodijeli presvijetlome gospodinu Michelu de Montaigneu, vitezu reda Svetog Mihovila i plemiću-komorniku Njegova Veličanstva Kršćanskoga Kralja, Senat i Narod Rimski su donijeli odluku kako slijedi: Imajući u vidu da su po najstarijim običajima uvijek među naše građane rado i s najvećim žarom prihvaćani svi oni koji su, istaknuvši se vrlinama i plemenitim rodom, služili i pridonijeli časti naše Republi-

322


Kako ja nisam građanin nijednog drugog grada, drago mi je da sam na ovaj način građanin najslavnijega koji je ikada bio i koji će ikada biti. Kad bi drugi ljudi ovako brižljivo sami sebe promatrali kao što ja činim, našli bi, kao što nalazim i ja, da su puni ništavosti i gluposti. A toga se otresti ne mogu, a da se pri tome ne otresem samoga sebe. Svi smo u tome do grla. I jedni i drugi; ali onima koji su toga svjesni malo je lakše, mada ni u to nisam posve uvjeren. Ta sklonost i navika da na sve drugo gledamo, a da ne gledamo na sebe, odgovara našoj naravi. Sve što vidimo puno je nezadovoljstva, jer nailazimo samo na jad i nevolju. Da nas ne bi dokraja dotukla, priroda je vrlo mudro naš pogled upravila prema van. Puštamo se niz vodu, ali plivati uz vodu i svoje korake upraviti prema sebi bio bi mučan posao: to se ke ili bi to mogli jednog dana učiniti, Mi, puni poštovanja prema primjerima i časti svojih predaka, cijenimo da moramo nasljedovati i sačuvati taj lijepi običaj. Budući da je presvijetli Michel de Montaigne, vitez reda Svetoga Mihovila i plemić-komornik Njegova Veličanstva Kršćanskoga Kralja, uvijek iskazivao posebnu ljubav prema rimskom imenu, a po svojem je položaju, po veličini svoje loze i po svojim osobnim vrijednostima zavrijedio nositi sva prava rimskog građanina prema vrhovnoj odluci i glasovima Senata i Naroda Rimskoga, tom je istom Senatu drago što može donijeti odluku da presvijetli gospodin Michel de Montaigne, kojega krase najraznovrsnije zasluge i koji je drag ovom plemenitom narodu, bude upisan kao građanin Rima, kako on tako i njegovi potomci, te da mu bude omogućeno uživati sve počasti i povlasti određene za one koji su rođeni kao građani i patriciji rimski ili su to postali s nekog visokog naslova. Pri svemu tome Senat i Narod Rimski cijene da tim činom manje pravo dodjeljuju nego što dug vraćaju i da je čast što je ukazuju manja od časti koju primaju od onoga koji, prihvaćajući čast da bude počasni građanin, istodobno i iskazuje čast i pridonosi slavi samoga Grada. Staratelji su tajnicima Senata i Naroda Rimskoga dali prepisati ovaj S[enatus] C[onsultum] kako bi mogao biti položen i sačuvan u pismohranama Kapitolija, a prema njemu su uspostavili ovu povelju proviđenu redovitim pečatom Grada. Godine od osnutka Rima 2331. i 1581. godine od rođenja Kristova, na trinaesti dan ožujka. Orazio Fosco, Tajnik Svetog Senata i Naroda Rimskoga Vincenzo Martoli, Tajnik Svetog Senata i Naroda Rimskoga.

323


događa i moru, jer se i ono muti čim se pod vjetrom vraća natrag. Svatko će vam reći: “Gledajte kako se nebo kreće, gledajte na svjetinu, na svađu onoga, poslušajte bȉlo onoga drugoga, a kakva je tek oporuka onoga trećega; ili, kraće rečeno, gledajte gore ili dolje, sa strane ili preda se ili za sobom.” A takva je bila i ona paradoksalna zapovijed koju nam je u staro vrijeme dao onaj bog u Delfima246: “Gledajte u sebe, spoznajte sebe, držite se sebe; i svoj duh i svoju volju, koja se na sve strane troši, povratite sebi; trošite se i rasipate; skupite se i izdržite, jer vas svi izdaju, svi vas rasipaju, svi vas vama samima kradu. Zar ne vidiš da je pogled ovoga svijeta upravljen prema unutra i da su mu oči otvorene samo da sebe gleda? Za tebe je sve ispraznost, i iznutra i izvana, ali i ispraznost je manje isprazna kad se manje širi. Ti si jedina iznimka, o čovječe, govorio je taj bog, jer svaka stvar najprije na sebe gleda, na svoje potrebe, na granice svojih želja i svojih nastojanja. Nema niti jedne tako jadne i potrebite kao što si ti, koji misli da može obgrliti svijet. Ti si onaj koji gleda, a ne vidi; ti si sudac bez sudačke vlasti i, na kraju svega, nisi ništa drugo do li lutak na uzici.” *****

246

Aluzija na natpis s Apolonova hrama u Delfima: “Spoznaj samoga sebe.”

324

X. poglavlje

Valja znati upravljati svojom voljom

U

uusporedbi s većinom ljudi, mogu reći da me se malo stvari tiče, ili, da se bolje izrazim, malo me stvari drži, jer i pravo je da nas se tiču, ali samo da nas ne drže u svojoj vlasti.1 Veoma brižljivo nastojim i trudom i mišlju povećati u sebi tu osobitost neosjetljivosti koja je po prirodi u meni dosta uznapredovala. Malo stvari prihvaćam, a to znači i da me rijetko koja oduševljava. Moj je pogled jasan, ali ga vezujem uz malo toga; ćutila su mi osjećajna i mehka, ali, uza sve to, shvaćanje i marljivost su kod mene tromi i nedostatni, tako da se teško u bilo što upuštam. Koliko god to mogu, bavim se samim sobom, ali čak i u tome htio bih se obuzdati i rado bih svoju sklonost htio spriječiti da time ne bude odveć obuzeta jer ta sklonost posjedovanju sebe ovisi o volji drugih i nad njom sudbina ima više vlasti nego li ja sâm. Zbog svega toga ni samom zdravlju, koje ja iznad svega cijenim, ne bih smio tako slijepo služiti i toliko žudjeti za njim da mi bolesti ne postanu nešto što je meni neizdrživo. Čovjek se 1

Montaigne je već u prethodnom eseju pokazao kako je on prilično neodlučan čovjek i kako se ne voli baviti svakodnevnim poslovima.

325


mora držati prave mjere između mržnje prema boli i želje za strašću, jer nam i Platon naređuje2 da između toga dvoga izaberemo srednji put. Ali, onim sklonostima koje me odvraćaju od mene i drugamo me odvode, njima se odupirem svom svojom snagom. Mišljenja sam da se valja posuditi drugima, ali da se davati smijemo samo sebi.3 Kad bi se moja volja htjela založiti4 i kad bi se dala upregnuti, ja to ne bih izdržao, jer odveć sam mekan i po prirodi i po navikama, fugax rerum, securaque in otia natus5. Osporavane i tvrdokorne raspre koje bi na kraju dale prednost mom protivniku, ishod koji bi sramno okončao moja vruća nastojanja, sve bi me to nemilosrdno grizlo do kraja života. Kad bih ja u nešto tako čvrsto zagrizao kao što to drugi čine, moja duša nikad ne bi smogla snage da podnese sve potrese i sav onaj strah što pogađa one koji mnogo hoće; ona bi se smjesta rasklimala u samim tim unutrašnjim sukobima. Ako me je nekada tkogod i prisilio da se pozabavim tuđim poslovima, obećao sam da ću ih uzeti u ruke, ali ne u pluća ili jetra; da ću ih preuzeti, ali ne i s njima se saživjeti; da ću se o njima brinuti, u redu, ali da se ni najmanje za njih neću zagrijati; držat ću ih na oku, ali ležati na njima kao na jajima, to nikako! Dovoljno mi je što moram u vlastitoj kući rješavati neodgodiva pitanja, a to mi toliko ide na živce da mi je došlo već navrh glave, pa mi je nezamislivo da još na sebe naprtim i tuđe brige; dosta mi je baviti se bitnim, vlastitim i prirodnim poslovima, pa mi ni na pamet ne pada tražiti druge. Oni koji znaju koliko toga moraju i koliko ih obveza drži, lako će usta2 3 4 5

U Zakonima, VII, str. 793 u francuskom izdanju iz 1546. Podsjećanje na Seneku: Rebus non me trado sed commodo (Epist., 63). U izvorniku à se hypothequer. “Bježeći od poslova, rođen za ugodu u dokolici.” Ovidije, Tristia, III, ii, 9. Montaigne ovdje potvrđuje i nadopunjuje ono o čemu nam se povjerio u prethodnom eseju.

326

X. poglavlje – Valja znati upravljati svojom voljom

noviti da im je priroda zadala tu zadaću koja je i teška i ne dopušta nikakvu dokolicu. Imaš i odveć posla sa sobom i u svojoj kući, zato ne bježi od nje. Ljudi se daju u najam.6 Njihove snage ne pripadaju više njima nego onima čijim su robovima postali; u svojim kućama više ne stanuju, jer u njima prebivaju njihovi stanari. Ta mi se rasprostranjena sklonost samoiznajmljivanja nikako ne dopada: valja znati upravljati svojom slobodom i založiti je samo za pravednu stvar. A ako zdravo prosuđujemo, pravednih stvari ima vrlo malo. Pogledajte samo kako su ljudi navikli da ih se na sve načine grabi i odnosi; posvuda se tako radi, bilo za velike bilo za male stvari, kod onoga što ih se tiče kao i kad ih se ne tiče nikako; uskaču bez pitanja svugdje gdje ima nekog posla i obveza i kao da u njih nema života čim nema takvih promjena i nemira. “In negotiis sunt negotii causa.”7 Traže posao samo radi toga da budu zaposleni. I ne možemo reći da se to događa zato što ih nešto neodoljivo vuče, nego zato što ne mogu stajati na jednome mjestu, jednako kao kamen što s visine pada i zaustavlja se tek kad se nađe na zemlji.8 Imati posla za neke je ljude znak njihove sposobnosti i dostojanstva. Njihov duh traži odmor u neprestanom gibanju kao što ga dijete nalazi u kolijevci. Može se reći da su toliko na službu svojim prijateljima kao što su na teret samima sebi. Nitko ne dijeli svoj novac drugome, ali svatko mu dijeli i svoje vrijeme i svoj život; ni s čime se toliko ne razbacujemo kao tim stvarima, a jedino da na njima škrtarimo, bilo bi za nas i korisno i pohvalno.9 Ja se tada ponašam posve drugačije: povlačim se u sebe i gotovo uvijek prilično mlako želim sve ono što želim, a naj6

7

8 9

Ovo se mjesto može usporediti s mjestom iz I. poglavlja Théologie naturelle Raimunda Sebonda. Montaigne sam prevodi Senekin navod nakon što ga je citirao (Seneka, Epistulae, 22). I ova je slika preuzeta iz Seneke (Epistulae, 94). Mjesto prevedeno iz Seneke, De brevitate vitae, III, i.

327


češće želim vrlo malo; a isto tako pristupam poslovima: rijetko i staloženo. Sve ono za čim drugi žude i što iz svih snaga nastoje postići, čine to svojevoljno i ulažući sve svoje snage. Ali, na našem je putu toliko rupa i teških mjesta da se, ako hoćemo biti sigurni, moramo po ovom svijetu kretati polagano i držati se utabanih staza. Moramo ići samo površinom, a nikako duboko gaziti. I sama je naša strast u svojoj dubini bolna i mučna: incedis per ignes Suppositos cineri doloso10. Gospoda iz Bordeauxa11 izabrali su me za poglavara njihova grada dok sam bio daleko od Francuske i još dalje od same pomisli na nešto takovo. Najprije sam odbio, ali su mi rekli da nisam dobro postupio, jer je u to pristigla i kraljeva zapovijed12. To je dužnost koja mi se činila to ljepšom jer ni10

“Kročiš po ognju prekritom opakim pepelom.” Horacije, Odae, II, i, 7. Gradski oci grada Bordeauxa izabrali su 1. kolovoza 1581. Montaignea za gradskog poglavara dok se liječio u toplicama della Villa u toskanskom gradu Luki [Lucca]. U svom Dnevniku s puta u Italiju na dan 7. rujna on to ovako zapisuje (na talijanskom jeziku): “Jutros su mi donijeli preko Rima pisma gospodina de Tausina, napisana u Bordeauxu 2. kolovoza, u kojima mi javlja da sam prethodnog dana jednoglasno izabran za gradonačelnika, a on me moli da tu dužnost prihvatim iz ljubavi prema svojoj zemlji.” 12 Aluzija na pismo Henrika III, koji mu je uputio poslanicu u kojoj ga poziva da prihvati tu obvezu i da stupi na novu dužnost. Pismo donosimo u prijevodu: “Gospodine de Montaigne, budući da neobično cijenim vašu iskrenu vjernost i mar koje ulažete u moju službu, bilo mi je veliko zadovoljstvo čuti da ste izabrani za načelnika mojega grada Bordeauxa, pa sam se vrlo rado složio s tim izborom, i to tim prije što je taj izbor proveden bez ikakvih spletki, i to u vrijeme kad ste bili daleko od svoje domovine. U prigodi toga, obznanjujem vam svoju volju i izrijekom vam naređujem da se bez odgađanja i bilo kakve isprike, čim vam ovo pismo bude uručeno, što prije vratite i ispunite svoju obvezu prema službi svoje nove dužnosti na koju ste pozvani na način koji u svemu odgovara zakonu. Kad tako postupite, učinit ćete nešto što će mi biti veoma drago, a sve protivno 11

328


je plaćena i ne donosi nikakve dobiti osim časti koju donosi njezino obnašanje. Traje dvije godine, ali se novim izborom može obnoviti, što se veoma rijetko događa. Međutim, ja sam drugi put izabran, a to se dosad dogodilo samo dva puta: pred više godina tako je izabran gospodin de Lansac13, a nedavno gospodin de Biron, maršal francuski14, na čije sam mjesto ja došao; a svoje sam predao gospodinu de Matignonu, također francuskome maršalu15, a on je bio vrijedan čovjek, meni uvijek spreman pomoći, uterque bonus pacis bellique minister!16 Sudbina je htjela imati udjela u mojem odlikovanju s tom posebnom okolnošću koju je svojevoljno u to unijela, a koja nije bila nimalo nevažna; to pokazuje i ovaj primjer: Aleksandar je s visoka odbio korinćanske poklisare koji su mu bili

13

14

15

16

od toga teško bi me uvrijedilo. Zato, gospodine de Montaigne, molim dragog Boga da vas uzme u svoju svetu zaštitu. Henrik.” Montaignea je za tu dužnost predložio markiz de Trans, jer je gradu Bordeauxu bio potreban poglavar koji je odan Henriku III, a koji je istodobno u dobrim odnosima s Henrikom Navarskim. Montaigne je naime bio plemić-komornik obojici kraljeva. Louis de Saint-Gelais, seigneur de Lansac, bio je veleposlanik Karla IX. na Tridentinskom koncilu, koji se održavao od 1545. do 1563. u Tridentu (danas Trento). Armand de Gontaut, baron de Biron (1524-1592), Montaigneov predšasnik u gradskom vijeću Bordeauxa, poginuo je u opsadi grada Epernaya. Jacques de Goyon, comte de Matignon (1523-1597), bio je kraljevski namjesnik u pokrajini Guyenne dok je Montaigne bio poglavar Bordeauxa. I jedan i drugi vjerno su služili Henriku III. i zajedno su djelovali protiv protestanata i pripadnika tzv. ligue (ligueurs). Kako je Matignon bio poduzetan vojnik i nadasve vješt diplomat, ubrzo je postao Montaigneov prijatelj. Jedan se od njegovih sinova vjenčao s jednom iz obitelji Grimaldi, tako da današnja dinastija Grimaldi, koja upravlja kneževinom Monako, potječe izravno od maršala Matignona, Montaigneova prijatelja. “Obojica su bili dobri službenici u miru i hrabri u ratu.” Vergilije, Eneida, XI, 658. Montaigne je neznatno promijenio Vergilijev stih.

329


došli ponuditi građanska prava u njihovu gradu17; ali kad su mu nabrojili tko je sve među tim odličnicima, te da su tu i Bakho i Herkul, on prihvati i usrdno im zahvali. Kad sam došao u Bordeaux, istinski sam se i savjesno otkrio vijećnicima i pokazao se onakvim kakav znam da jesam: da mi je memorija slaba, da nisam odveć budan, da nemam iskustva, a ni snage; ali da u mene isto tako nema ni mržnje, ni želje za slavom, kao što nema ni škrtosti ni silovitosti. Sve sam im to izložio kako bi bili dobro obaviješteni o meni i kako bi znali što od moje službe mogu očekivati. I budući da ih je poznavanje mog pokojnog oca i poštovanje njegove uspomene navelo na taj izbor, jasno sam im dao na znanje da bi me teško ražalostilo kad bi bilo koja stvar izazvala u meni onako težak dojam kakav su na nj ostavili njihovi postupci i njihov grad dok je on njime upravljao, i to s istog mjesta koje meni sada nude. Sjećam se18 da sam ga u svom djetinjstvu vidio već ostarjela kako mu duša teško pati zbog svih tih javnih natezanja, kako je zaboravio onaj slatki mir svoje kuće, uz koju su ga mnogo prije privezale godine, zaboravio je paziti na imanje i na zdravlje, ne vodeći brigu o svom životu koji je mislio da će izgubiti morajući se baviti svim tim poslovima koji su od njega iziskivali tako mučna i duga putovanja. Bio je takav, a tu mu je narav davala njegova velika prirođena dobrota. Nije bilo čovjeka koji bi bio milosrdniji i koji bi ljude oko sebe više volio. Takvo ponašanje, koje kod drugih hvalim, ja ne volim slijediti, ali ipak imam i nekih opravdanja za to. I njega19 su naučili da valja zaboraviti sebe kad je u pitanju naš bližnji, da je opće dobro nešto što je uvijek pred dobrom pojedinca. Većina pravila i pouka svijeta nastoji nas istjerati iz nas samih i postaviti nas na mjesto gdje ćemo moći služiti druš17

Prema Plutarhu (Tri načina upravljanja, I). Pierre Eyquem, piščev otac, bio je izabran za gradskog poglavara Bordeauxa 1. kolovoza 1554. 19 Tj. mojega oca. 18

330


tvu. Mislili su da su učinili nešto dobro kad su nas odvratili od nas samih jer su pretpostavljali da smo i odveć za sebe vezani, i to jednom izrazito prirodnom vezom. I u tom smislu nisu ostavili ništa nedorečenoga. Jer nije nimalo novo da mudri ljudi stvari prikazuju prema onome za što služe, a ne onakvima kakve jesu. Jer u istini je mnogo neugodnosti i teškoća koje su u protivnosti s nama. Često nas valja varati samo da se sami ne bismo prevarili, i prekriti nam oči, zamračiti naš um samo sa svrhom da ga se može upraviti i popraviti. “Imperiti enim judicant, et qui frequenter in hoc ipsum fallendi sunt, ne errent.”20 Kad nam naređuju da prije nego sebe volimo tri, četiri ili pedeset drugih većih stvari, oni oponašaju vještinu strijelaca koji, da bi pogodili u sredinu, isto tako ciljaju visoko iznad cilja. Želimo li ispraviti krivo drvo, moramo ga kriviti na protivnu stranu.21 Mislim da je u Paladinu hramu, kao što vidimo i u svim drugim religijama, bilo dokučivih misterija koje su mogli prikazivati narodu, ali i onih drugih, viših i tajnovitijih koje su pokazivali samo upućenima. Bit će da se upravo u potonjima nalazi pravo mjerilo o onoj ljubavi što je svatko mora gajiti prema samome sebi. I to nije lažna ljubav koja nas navodi da stremimo za slavom, za znanjem, za bogatstvima i sličnim stvarima; nije to jedina i neumjerena ljubav koja bi bila sastavni dio našega bića, niti mlaka i nerazumna ljubav s kojom se događa isto što i s bršljanom koji kvari i upropaštava zid uz koji se pripio. Ne, to je zdrava i umjerena ljubav, koja je jednako korisna kao što je ugodna. Onaj koji njezine dužnosti poznaje i ispunja, taj zaista pripada društvu Muzâ: taj je dostigao vrhunac ljudske mudrosti i naše sreće. Takav čovjek točno zna što sam sebi duguje i isto tako zna što mu je dužnost: da mora na sebe primjenjivati pravila koja vrijede 20

“Najčešće sude oni koji ne znaju i valja ih često varati samo da u grešku ne upadnu.” Kvintilijan, Institutio oratoria, II, xvii. 21 Slika je preuzeta iz Plutarhova spisa Kako razlučiti laskavca od prijatelja.

331


za druge ljude i za svijet te da će tako izvršavati prema društvu dužnosti koje mu pripadaju. Onaj koji nikako za druge ne živi, taj ne živi ni za sebe. “Qui sibi amicus est, scito hunc amicum omnibus esse.”22 Glavni zadatak koji svi imamo jest čestito upravljanje svojim životom, a zbog toga i jesmo na ovome svijetu. Onaj koji bi propustio dobro i sveto živjeti i koji bi mislio da je izvršio svoju zadaću time što je takvom životu učio i upravljao druge, bio bi prava budala; međutim, onaj koji se odriče svog zdravog i veselog života samo da bi služio drugima, ide po mojem mišljenju krivim i neprirodnim putem. Ne tražim da se dužnostima, što ih na sebe preuzimamo, ne iskazuje sva briga naših riječi i djelâ, da u njih ne ulažemo svoj znoj, a ako je potrebno i krv: Non ipse pro charis amicis Aut patria timidus perire23. Ali to se čini samo od slučaja do slučaja i nekako kao da posuđujemo, ali duh mora uvijek biti óran i čio, ne bez djelovanja, ali bez zanesenosti. Samo ga djelovanje ništa ne košta jer i spavajući djeluje. S pametnom ga mjerom valja poticati jer tijelo prima teret koji mu stavljamo na leđa, i to točno onakav kakav taj teret jest, a duh ga – često i na svoju štetu – raspoređuje i čini težim određujući mu mjeru onako kako mu se svidi.24 Činimo slične ili iste stvari uz različit napor i uz različito ulaganje volje. Jedno i drugo ne idu podruku. Jer, koliko ljudi svakim danom stavlja svoj život na kocku u ratu koji ih se malo tiče i izlaže se opasnostima bitke koja im, ako se i izgubi, neće sljedeće noći nimalo poremetiti san? Za to 22

“Znaj: kad si prijatelj sebi, prijatelj si cijelomu svijetu.” Seneka, Epistulae, 6. 23 “I sâm sam spreman umrijeti za drage prijatelje i svoju domovinu.” Horacije, Odae, IV, ix, 51. 24 Usp. Plutarh, O izgnanstvu, I. Montaigne je tu misao obrazlagao i u Esejima, I, xiv (Da smisao za dobro i zlo ovisi dobrim dijelom o tome kako mi na njih gledamo), kao i u I, xxi (O snazi mašte).

332


će vrijeme jedan drugi, u svojoj kući, daleko od te pogibelji, kojoj se ne bi usudio u oči pogledati, biti mnogo zabrinutiji za ishod toga rata i duša će mu biti izmučenija nego vojniku koji u borbama prolijeva svoju krv i izlaže svoj život. Ja sam se znao miješati u javne poslove, a da se nikad niti za nokat nisam odijelio od sebe samoga; znao sam se davati drugome, a da sebi nisam ništa oduzimao.25 Ta čvrstina i silovitost želje više nas sprečava nego što nam služi u postizanju onoga što smo naumili26, ispunja nas nestrpljivošću prema protivnom ili kasnom događanju, ulijeva nam jetkost i sumnju prema onome s kim imamo posla. Nikada dobro ne vodimo stvar koja nas je obuzela i koja nas vodi: male cuncta ministrat Impetus27. Naprotiv, onaj koji u to ulaže samo svoju rasudbu i svoju vještinu veselije ispunja svoju zadaću: napada, uzmiče, odgađa sve po svojoj volji, onako kako mu prilike nalažu; ako i promaši cilj, to ga ni najmanje ne smeta jer je spreman i raspoložen za nov pokušaj. Uvijek su mu uzde čvrsto u ruci. A u onoga koji je opijen tim silovitim i tiranskim nakanama neizostavno ćemo zapaziti mnogo neopreznosti i nepravičnosti; njime upravlja silovitost njegove želje; svi su njegovi pokreti nepromišljeni i, ako ga sreća obilato ne posluži, malo od toga ima koristi. Mudrost traži da nakon primljenih udaraca zatomimo svoj bijes28: ne da osveta ispadne blažom, nego, naprotiv, da bude što bolje usmjerena i ozbiljnija; a upravo to sprečava ono nezadrživo srljanje. Ne samo da bijes 25

26 27

28

Usp. sličnu formulu kod Seneke (Epistulae, 62): Cum me amicis dedi, non tamen mihi abduco. Usp. sličnu misao kod Seneke, O srdžbi, I, xii. “Sila je uvijek loš vodič.” Stacije (Publius Papinius Statius), Tebaida, X, 704, a Montaigne to mjesto citira prema Justusu Lipsiusu, Politicorum sive civilis doctrinae livri VI, III, 6. Jednako misli i Seneka, O srdžbi, I, xv i xvi. Usp. i ovdje II, xxxi.

333


i srdžba pomućuju pamet, nego i umrtvljuju ruke onih koji kažnjavaju. Taj im oganj oduzima i proždire snagu. Kao što u prenagljenosti “festinatio tarda est”29, užurbanost sama sebi podbrusi pete, spotiče se i zaustavlja. “Ipsa se velocitas implicat.”30 Kao primjer može poslužiti da sam mnogo puta u svakodnevnom životu vidio da škrtost ne pozna teži kamen spoticanja nego što je ona samoj sebi: što je god zagriženija i lakomija, to ima iz toga manje koristi. Redovito se događa da brže zgrće bogatstva kad se zaodjene izgledom širokogrudnosti. Jedan plemić, vrlo čestit čovjek i moj prijatelj, gotovo da je izgubio zdravu pamet zbog odveć velike brige i truda koje je ulagao u korist jednog vladara koji mu je bio gospodarom31. A taj je gospodar32 sama sebe ovako meni opisao: da on kao i svatko drugi gleda na težinu nesretnih događanja, ali kad su u pitanju takve stvari kojima nema lijeka, odmah se odluči na to da ih valja pretrpjeti; a kod drugih, nakon što odredi poduzimanje odgovarajućih mjera, a što on uvijek zna i može brzo učiniti, jer mu je duh vrlo živahan, u miru čeka što se iz toga može izroditi. I zaista, vidio sam da zna sačuvati osobitu slobodu i ravnodušnost i u licu i u djelima u velikom broju vrlo teških i trnovitih pitanja. Nahodio sam uvijek da je veći i umješniji u zloj nego u dobroj sreći: njegovi gubici su mu uvijek donosili više slave nego njegove pobjede, a njegove žalosti više nego trijumfi. 29

Kvint Kurcije, Život Aleksandrov, IX, ix: “Žurba je uzrok kašnjenja.” “Naglost sama sebe sputava.” Seneka, Epistulae, 44. 31 Prema jednoj bilješci Florimonda de Raemonda, koju je Montaigne svojom rukom prepisao na primjerku Eseja koji se čuva u Bordeauxu (tzv. exemplaire de Bordeaux), može se zaključiti da pisac misli na Jacquesa de Ségura, gospodara Pardaillana, koji je bio plemić-komornik navarskoga kralja 1576, a kad je ovaj postao francuski kralj Henrik IV, Ségur mu je bio upravitelj dvora (surintendant de la maison du Roi). 32 Henrik Navarski, kasniji kralj Henrik IV. 30

334


Pogledajte samo kako čak i u stvarima koje su beznačajne i frivolne, primjerice kod igre šaha ili prebacivanja loptice33, ona gorljiva i napeta želja odjednom uvodi duh i ruke u nepromišljenost i nered: čovjek se zanese i samoga sebe sprečava u zdravu razmišljanju. Onaj koji se zna umjerenije odnositi prema gubitku ili dobitku ostaje uvijek priseban; što se manje uzbuđuje i što ga manje strasti u igri obuzima, on će je tim prije voditi i korisnije i sigurnije. Uvijek umanjujemo snagu duše i njezinu moć shvaćanja čim pred nju stavljamo mnogo zadataka. Neke bi joj valjalo samo predočiti, druge s njom povezati, dok bi neke morale postati njezin sastavni dio. Duša može sve vidjeti i osjetiti, ali mora se hraniti samo sobom i mora biti naviknuta na ono što je se odista tiče i što stvarno pripada njezinoj moći i suštini. Prirodni nas zakoni uče onomu što uistinu moramo. Kad nam mudraci34 kažu da po prirodi nitko nije siromašan, ali da jest ako sâm misli da jest, oni na taj način vrlo oštroumno razlučuju želje koje dolaze po prirodi od onih koje su plod razmahanosti naše mašte; one kojima vidimo granice djelo su prirode, a one što neprestano bježe pred nama i s kojima ne uspijevamo doći na kraj, te su naše. Nije teško ozdraviti od siromaštva u imanju, ali od siromaštva duše ne može se ozdraviti. Nam si, quod satis est homini, id satis esse potesset, Hoc sat erat: nunc, cum hoc non est, qui credimus porro Divitias ullas animum mi explere potesse?35 33

34 35

U izvorniku: [jeu] de la paume (od lat. palma “dlan”), preteča današnjeg tenisa. Riječ tennis je anglicizam preuzet tek 1836, ali je zapravo franc. uzvik tenetz! teneys! i najzad tennis, što je imperativ glagola tenir: tenez “drž’te!”. Seneka, Epistulae, 16. “Jer, ako bi se čovjek zadovoljio onim što mu je dovoljno, ja bih bio dovoljno bogat; ali, kad tome nije tako, kako bih se mogao nadati da bi me bogatstvo, pa ne znam kako veliko ono bilo, moglo zadovoljiti?” Lucilije, Satire, V, u navođenju Nonija Marcela, De compendiosa doctrina, V.

335


Kad je Sokrat gledao kako kroz grad uz veliku pompu nose svakojaka bogatstva, dragulje i skupocjeno pokućstvo, uzviknuo je: “O, koliko li stvari ima koje nimalo ne želim!”36 Metrodor je za svu hranu imao samo dvanaest unči na dan.37 A Epikur još manje. Metroklo38 je zimi spavao s ovcama, a ljeti pod svodovima klaustara.39 “Sufficit ad id natura, quod poscit.”40 Kleant41 je živio od rada svojih ruku i često je govorio da bi Kleant, kad bi to htio, mogao hraniti još jednog Kleanta.42 Ako je ono što priroda od nas u strogom i prvotnom smislu traži za očuvanje našega bića zaista malo (a koliko je to zapravo malo i uz kako se malu cijenu naš život može uzdržati, ne može se bolje iskazati nego time što vidimo da je to toliko malo da upravo zbog svoje malenosti izmiče udarcima i zahvatima sudbine), čuvajmo se da u svojim željama ne idemo preko toga i neprestano nazivajmo prirodom življenje i položaj svakoga od nas; vladajmo se i sa sobom postupajmo prema toj mjeri, neka se i ono što imamo i ono na što računamo proširi samo dotle. Jer, do te nam se mjere još i može donekle oprostiti. Naviknutost je druga priroda, a ona nije nimalo manje moćna. Što mi uzmanjka od onoga na što sam naviknut, čini mi se da meni manjka. I gotovo da bi mi bilo svejedno da mi oduzmu život ili da me učine toliko slabim, pa da me prisile da živim daleko od onog stanja u kojem sam tako dugo živio. Nisam više kadar podnositi velike promjene, prebaciti se na jedan nov i za mene neuobičajen način života, pa čak ni da 36

Riječi su što ih navodi Ciceron (Tusculanae disputationes, V, xxxii). Seneka, Epistulae, 18. 38 Metroklo (Mhtrokl²V), grčki filozof iz IV-III. st. pr. Kr. Bio je Teofrastov učenik, a potom se priklonio kinicima. 39 Prema Plutarhovu spisu Je li zloća dostatna za zlu sreću čovjekovu?, IV. 40 “Ono što priroda traži, sama nam daje.” Seneka, Epistulae, 90. 41 Kleant (Kle(nJhV), grčki filozof iz IV-III. st. pr. Kr. Bio je učenik Zenona iz Kitija i njegov nasljednik na čelu stoičke škole. 42 Primjer je preuzet iz Diogena Laercija, Život Kleantov, VII. 37

336


je to promjena na bolje. Meni više nije vrijeme da postanem drugačiji. I jednako kao što bih se žalio kad bi me nenadano sreća obdarila čitavim rogom obilja, zato što mi to dolazi u vrijeme kad u tome ne mogu uživati, Quo mihi fortuna, si non conceditur uti?43 tako bi mi isto teško palo da se i u nutrini svojoj obogatim44. Gotovo da je bolje nikada nego tako kasno naučiti se postati čestitim i poštenim čovjekom i živjeti kad više nemaš život pred sobom. Ja, koji sam spreman na odlazak, laka bih srca prepustio ono što sam naučio kako valja postupati na ovome svijetu. Što će vam umaci nakon jela?!45 Ne znam što bih s blagom s kojim ne mogu ništa učiniti. Čemu znanje kad se više nema glave? Prava je uvreda i ruganje sudbine kad nam udjeljuje darove koji nas ispunjaju pravednim gnjevom zato što ih nismo imali kad je tome bilo vrijeme. Nemojte me više voditi, noge su mi otkazale. Između svih onih uda što ih ima u sposobnosti, sad nam je dovoljna samo strpljivost. To je kao da dajete odličan i visok glas pjevaču u kojega su gnjila pluća ili snagu govorništva pustinjaku izgubljenom u pješčanom beskraju Arabije. Propadanje ne treba nikakva znanja ni 43

“Kuda ću s dobrima svojim, uživati kad ih ne mogu?” Horacije, Epistulae, I, v, 12 (prepjev Jurja Zgorelca. 44 Umjesto ovog posljednjeg dijela rečenice u izdanju iz 1588. nalazimo ovaj tekst: Jednako se tako ne mijenjam u znanju običajâ i upravljanja svijetom, ne žaleći se što mi je to poboljšanje toliko kasno došlo da nemam više vremena da u njemu uživam: odsele nemam druge potrebe nego privikavati se na smrt i starost. Čemu onda stvarati neko novo učenje o životu uz takvu oronulost, čemu nov mar u kročenju tim novim putom kad su mi preostala još samo dva ili tri koraka. Hoćete li učiti govorništvu jadnog čovjeka koji je izgubljen u afričkom pijesku! Propast ne traži nikakvo znanje. Jednom riječi: ja sam spreman sve dokrajčiti kao i taj čovjek... 45 U izvorniku: moustarde après disner! tj. “slačica, gorušica, senf kad je ručak gotov!”. Slika je sačuvana i u modernom francuskome: c’est de la moutarde après dîner, na hrvatskome poprilici “poslije kiše kišobran!”. Franc. moutarde je izvedenica iz moût (< lat. mustum) odakle je i naše mȍšt (> dijal. muštarda).

337


umijeća: čim je jedno djelo izvršeno, kraj dolazi sâm od sebe. Moj je svijet propao, a moja se čaša ispraznila; ja sav pripadam prošlosti i ne preostaje mi drugo nego to primiti na znanje i prema tome se ravnati. Želim reći ovo46: da me je ovaj današnji nestanak i dokidanje47 deset dana, što ga je odredio Papa48, toliko zateklo da se na tu novìnu nikako ne mogu priviknuti. Ja sam čovjek iz onih godina kada smo drugačije brojili i dane računali. Tako star i dug običaj mene čvrsto drži i više me ne pušta. Prisiljen sam u tome biti pomalo heretik, jer nisam vičan novotarijama čak ni onda kad nas one ispravljaju; moja se mašta, usprkos mojim zubima, prebacuje uvijek deset dana naprijed ili natrag i neprestano mi gunđa na uho da to novo pravilo vrijedi samo za one pred kojima je život. A ako me to toliko slatko zdravlje na mahove i nakratko posjeti, čini to prije u želji da mi donese žalost nego pravi život, a ja ga nemam kamo skloniti. Vrijeme me napušta, a bez vremena se ništa nema. O, koliko bi meni malo značile te velike izborne časti što ih u svijetu vidim, a koje se podjeljuju samo onima koji se spremaju na odlazak i kod kojih se ne gleda koliko će ih časno obnašati nego koliko će ih kratko obnašati: na samom ulazu gleda se prema izlazu. Ako sve to sažmem, mogu reći: evo me, ovdje sam i upravo dovršavam ovog čovjeka, ali ne da od njega učinim jednog drugoga. Dugom uporabom taj je način postao moja bit, a sudbina mi je postala prirodom. Kažem, dakle, da se svakom od nas slabašnih ljudi može oprostiti kad smatra svojim ono što je u tu mjeru uključeno. 46

U izdanju iz 1595. dodano je: što može poslužiti kao primjer. U izvorniku: eclipsement nouveau. 48 Papa je Grgur XIII. 1582. naredio reformu kalendara koju su izveli Luigi Lilio, Pierre Charon i Christophe Clavius, tako da su u Francuskoj s 9. dana rujna odmah prešli na 20. rujna, Montaigne će se na to ukidanje deset dana vratiti u XI. eseju III. knjige O šepavcima: Prošle su dvije ili tri godine da su u Francuskoj godinu skratili za deset dana. 47

338


Ali, isto tako, kad se prijeđe ta granica – posvuda vlada zbrka i nered; samo do nje možemo širiti svoja prava. Što više širimo svoje potrebe i svoj posjed tim se više predajemo na milost i nemilost sudbine i svih mogućih nevolja. Područje naših želja mora biti opasano i stisnuto u granicama najmanje moguće mjere najbitnijih i najneposrednijih potreba i mogućnosti, a, osim toga, njihovim putovima mora se upravljati tako da ne idu ravnom crtom koja negdje završava, nego ih valja voditi u krugu, i to tako da im se krajevi nakon kratke putanje u nama spoje. Sve naše radnje koje budemo poduzimali bez spremnosti da se sve k nama vrati, to jest bez ozbiljne, a ne uvijek odgađane spremnosti na taj povratak, pogrešne su i bolesne kao kod onih koji hlepe za bogatstvom ili za slavom i kod mnogih drugih koje njihovi koraci uvijek vode slijepo naprijed. Većina naših zanimanja naliče na farsu49. “Mundus universus exercet histrioniam.”50 Moramo onako kako treba igrati našu ulogu, ali uvijek kao lice iz predstave. Od obrazine i vanjskog izgleda ne smijemo stvarati stvarnu bit, ni od tuđega činiti nešto što bi bilo naše. Mi ne znamo dijeliti košulju od vlastite kože. Dovoljno je zabrašniti lice, ne mora se brašnom posipati grudi51. Znam dosta ljudi koji se pretvaraju u druge ljude i u druga bića upravo onoliko koliko novih dužnosti preuzimaju i koji će se svim svojim bićem pretvarati u biskupe i kardinale i tako će se ponašati i kad na zahod idu. Nikako da ih naučim kako da razlikuju sve ono skidanje šešira i naklone koji njima pripadaju od onih koji su upravljeni njihovom položaju ili njihovoj pratnji ili pak njihovoj mazgi. “Tamtum se fortunae permittunt, etiam ut naturam 49

50

51

Naš internacionalizam farsa u francuskome je kao farce u uporabi već u ranijem srednjem vijeku sa značenjem “nadjev”, a tek od XIV. stoljeća znači “šala” i tako ga Montaigne upotrebljava. “Cijeli je svijet jedna gluma.” Navod je iz Petronija, a Montaigne ga je našao kod Justusa Lipsiusa, i to u njegovu djelu De Constantia, I, viii. Tj. srce i osjećaje.

339


dediscant.”52 Oni toliko napuhavaju i uzdižu svoj duh i svoj prirodni način govora sve do visine njihove sudačke stolice. Prvi čovjek Bordeauxa i Montaigne uvijek su bila dva čovjeka i dijelila ih je vrlo jasna crta. Kad je netko odvjetnik ili novčarski glavešina, nikako ne smije zaboraviti sve one lopovštine kojih u tom poslu ima. Čestit čovjek ne mora odgovarati za mane ili gluposti svoga zanata, a ipak neće prestati tim se zanatom baviti: takav je običaj u njegovu kraju i njegov mu posao donosi dobit. Valja živjeti od svijeta i primiti ga onakvog kakav jest. Naravno, prosudba jednog cara mora biti iznad njegove carske moći i on ju mora vidjeti i procijeniti kao nešto što je izvan njega i kao neku izvanjsku slučajnost53; dok on mora odjelito od toga znati uživati u svom životu i znati se sporazumijevati kao Petar s Pavlom54, ako ne s drugima, a ono barem sâm sa sobom. Ja se ne znam udubiti u neku stvar i sav joj se predati. Kad se svojom voljom odlučim prikloniti se jednoj strani, to ne shvaćam kao neku strogu obvezu koja bi zaokupila sav moj razum. U sadašnjem mutežu i nemirima, koji potresaju ovu državu, moje pristajanje uz jednu stranu nije me nimalo spriječilo da prepoznam i priznam i ono što je pohvalno u naših protivnika i ono što valja kuditi kod onih za kojima sam pošao. Oni slijepo podržavaju sve ono što je na njihovoj strani; a ja čak ne opravdavam niti većinu onoga što na svojoj strani vidim. Pametno sastavljeno djelo nimalo ne gubi na svojoj ljepoti zato što je usmjereno protiv moje stvari. Izvan same jezgre rasprave55, uvijek sam se držao na jednakoj udaljenosti i u potpunoj nepristranosti. “Neque extra necessitates bel52

“Toliko se predaju svojoj sreći da i prirodu svoju zaboravljaju.” Kvint Kurcije, Povijest Aleksandra Velikog Makedonskog, III, ii, 18. 53 U izvorniku: accident, pa mjesto valja shvatiti u filozofskom smislu, jer accident je u opreci sa substance. 54 U izvorniku: Jacques et Pierre “Jakov i Petar”, a to su u seljačkom govoru Montaigneova kraja najčešća muška imena. 55 Tj. prihvaćanja katoličke vjere.

340


li praecipuum odio gero.”56 Time se to više ponosim jer vidim da drugi općenito upadaju u protivno stanje. “Utatur motu animi qui uti ratione non potest.”57 Oni koji svoju žuč i mržnju zadržavaju i nakon dovršenih poslova (a tako postupa većina), pokazuju da im i žuč i mržnja potječu iz druge strane i zbog drugih razloga: jednako kao što kod onih koji su ozdravili od čira ognjica ne prestaje i tako se vidi da joj je izvor bio skriveniji58. To znači da se oni ne bore protiv stvari kao nečeg općenitoga i zato što ona šteti interesu svih pojedinaca i same države, nego zato što ih ona kao pojedince pogađa. Eto zašto su oni bez obaziranja na pravičnost i državne razloge zagrijani svojom strašću. “Non tam omnia universi quam ea quae ad quemque pertinent singuli carpebant.”59 Ja bih želio da prevaga bude na našoj strani, ali ako tako ne bude, zbog toga neću izgubiti pamet. Čvrsto stojim uz najzdraviju stranu, ali ne želim da me se vidi kao posebnog protivnika svih drugih i to više nego što iziskuje opća stvar. Odlučno odbijam pogrešan način razmišljanja kao što je primjerice ovo: “On pripada Ligi jer se divi ponašanju gospodina de Guisea.”60 “Djela Kralja Navarskoga prekomjerno ga se doimaju: zato je Hugenot.” “On ima prigovora na Kraljevo ponašanje: znači da je u svom srcu buntovnik.” I samom sucu ne dopuštam da je imao pravo osuditi jednu knjigu zato što sam u njoj među najbolje pjesnike ovoga stoljeća svrstao 56 57

58 59 60

“A izvan onoga što rat zapovijeda, nisam ispunjen nikakvom posebnom mržnjom.” Navod iz nepoznatog autora. “Neka se prepusti strastima onaj koji se ne može uteći razumu.” Ciceron, Tusculanae disputationes, IV, xxv. Ovaj citat, koji se nalazi u “primjerku iz Bordeauxa” (tzv. exemplaire de Bordeaux), ne nalazi se u izdanju iz 1595. Varijanta u izdanju iz 1588: zbog razloga koji je mnogo dublji. “To ne znači da su svi kudili sve, ali svaki se je obarao na ono što se njega tiče.” Tit Livije, Ab urbe condita, XXXIV, xxxvi. Veliki duhovi onoga doba kao što su bili državnik i filozof Guillaume du Vair (1556-1621) ili glasoviti pravnik Etienne Pasquier (1529-1615), mada su dokraja ostali vjerni kralju, divili su se državničkom umijeću vojvode de Guisea.

341


nevjernika61. Zašto se ne bismo mogli usuditi za nekog kradljivca reći da je u njega lijep stas? Ili bismo za neku ženu koja je bludnica morali usto reći i da smrdi? Jesu li u onim mnogo mudrijim stoljećima nego što je ovo naše oduzeli slavni naslov Capitolinus što su ga bili dodijelili Manliju62 kao branitelju vjere i javnih sloboda? Je li itko ugasio sjećanje na njegovu širokogrudnost i ratnička junaštva i vojnička odličja, što su mu ih dali zbog njegove velike vrline, zbog toga što je kasnije, protivno zakonima svoje zemlje, mislio da može zatražiti kraljevsku vlast? Kad im se neki odvjetnik zamjeri, sutradan kažu za njega da je mutav. Na drugom sam se mjestu63 dotakao toga mara koji navodi ljude sličnim pogreškama. Što se mene tiče, ja znam čisto i bistro reći: “On ono čini loše, a ovo izvrsno.” Isto tako, i kod predviđanja ili kod lošeg tijeka poslova oni bi htjeli da svatko u svojoj stranci bude slijep i zaglupljen, a naše uvjerenje i sud da služe ne istini nego nacrtima naših želja. Ja bih radije upao u drugu protivnost jer se tako strašno bojim da me vlastite želje ne zavedu. A k tome valja dodati da se malo uzdam u stvari koje želim. U svoje sam vrijeme vidio nevjerojatne primjere nerazumne i upravo čudnovate lakoće s kojom narodi puštaju da im uvjerenjem i nadama upravljaju poglavari kako im se svidi uza sve stotine razočaranja jednih i drugih, uza sve utvare i puste sanje. Više se nimalo ne čudim onima što su ih majmunarije Apolonijeve64 61

To je pjesnik Théodore de Bèze (1519-1605), protestantski pisac i teolog. Montaigne ga je uz posebnu pohvalu citirao u Esejima II, xvii. Unatoč prijekoru Rima, odbio je izbrisati njegovo ime. Cenzoru, koji je u ime inkvizicije to od njega tražio, odgovorio je da je to “njegovo mišljenje i da je on to tako napisao, ne cijeneći da su to zablude.” O toj zgodi s inkvizicijom s više će pojedinosti govoriti u svom Dnevniku... 62 Publije Manlije Kapitolin, Manlius Capitolinus, konzul u 392. pr. Kr. koji je spasio Kapitol od Gala. 63 U XIX. eseju II. knjige. 64 Misli na Apolonija iz Tijane (]ApollvnioV), grčkog filozofa iz Kapadokije, novopitagorovca, čudotvorca, putujućeg učitelja i asketa, čiju je

342


i Muhamedove prevarile. Njihov um i osjećaji su se utopili u njihovoj strasti, a razbor im više ne može ništa drugo izabrati osim onoga što im se smiješi i što ide u prilog njihovoj stvari. To sam poglavito primijetio kod prve od naših gorljivih stranaka65. A ona druga, koja je nastala nakon nje66, neprestano je oponašajući, dobrano ju je premašila. Iz toga sam zaključio da narodne zablude neizostavno idu tim putem. Nakon što se prva pokrene, mišljenja se međusobno guraju i idu za njom već prema tome koji vjetar puše; upravo kao i valovi na moru. Čovjek ne pripada zajednici ako se od nje može odvojiti, ako ne pliva niz vodu kao i svi ostali. No, naravno, nanosi se šteta pravednim i zakonitim strankama kad ih se hoće pomoći lukavstvom. Tome sam se uvijek protivio jer je to sredstvo koje vrijedi samo za bolesne glave. Za one zdrave, kad ih se hoće ohrabriti i utješiti za pretrpljene udarce, postoje mnogo sigurniji, a ne samo pošteniji putovi. Nebo nije vidjelo tako teškog neslaganja kao što je bilo ono između Cezara i Pompeja; i neće ga nikad više vidjeti. Pa ipak, čini mi se da u tim velikim duhovima nazirem veliku umjerenost i suzdržanost jednoga prema drugome. Među njima je vladalo suparništvo: koji će od njih doći do veće časti i koji će zapovijedati; ali, to ih nije odvelo u bijesnu i silovitu mržnju, jer kod njih nije bilo ni podmuklosti ni podvaljivanja. U njihovim najžešćim postupcima još uvijek otkrivam nešto kao poštovanje i dobrohotnost, pa zato cijenim da bi svaki od njih dvojice, da mu je to bilo moguće, poželio svoj uspjeh radije bez propasti onoga drugoga nego uz njegovu propast. O, kako li je sve to bilo drugačije između Marija i Sule! Imajte to uvijek na umu.

65 66

biografiju u obliku fantastičnog romana napisao Filostrat, a njom se poslužio Hijeroklo, koji Apolonija iz Tijane suprotstavlja Kristu. Karakala mu je osnovao svetište. Pod konac III. st. njegova je slika ukrašavala mnogo hramova, a u Efezu su mu se klanjali kao bogu. Tj. kod protestanata. Misli na tzv. Ligu (la Ligue) koja se uspostavila 1576, neposredno nakon mira koji je sklopljen u gradu Beaulieu.

343


Ne smijemo se nikada bezglavo prepustiti svojim sklonostima i interesima. Kad sam bio mlad, suprotstavljao sam se snazi ljubavi, jer sam osjećao da mnome i odveć gospodari; trudio sam se da joj nikako ne dopustim da mi postane toliko ugodna te da me u svemu podloži svojoj volji. Upravo tako postupam u svim drugim prigodama kad se moja volja nečega požudno uhvati: tada, kad vidim da joj je vlastito vino udarilo u glavu, činim obratno od onoga što bi ona htjela; bježim od toga da pothranjujem njezin užitak prije nego se dogodi da do njega mogu opet doći samo ako platim krvavu cijenu. Duše koje su sa svoje gluposti otupjele da svaku stvar vide napola, imaju povlast da ih štetne stvari manje pogađaju; to nalikuje na neku vrstu skloništa za duševne gubavce67, u kojem ima nekakav izgled zdravlja, i to takovog zdravlja koje filozofi nikako ne zanemaruju. Međutim, to nije razlog da ga nazivamo mudrošću, a mi upravo to često činimo. Na taj se način netko u staro vrijeme rugao Diogenu68, koji je usred ciče zime kao od majke gol privijao na sebe stup snijega samo da iskuša koliko studeni može podnijeti. Neki ga je čovjek u tome zatekao i upitao ga: “Je li ti sada lijepo hladno? – Nimalo, odgovori mu Diogen. – Ali, nastavit će onaj, što misliš da činiš teško i neprimjereno kad tako tu stojiš?” Da bi se izmjerila postojanost nekog čovjeka, mora se dobro znati dokle seže njegova mogućnost trpljenja. No, one druge duše kojima je suđeno da osjete protivštine i udarce sudbine u svoj njihovoj dubini i teškoći, koje će ih morati iskušati na svojim leđima u svoj njihovoj prirodnoj neugodnosti, morat će se koliko god to budu mogle čuvati kako bi se otrgle od njihova uzroka i kako bi izbjegle njihovu utjecaju. Upravo to je učinio kralj Kotis69: izdašno je platio krasno i bogato urešeno posuđe što su mu ga bili donijeli; 67

68 69

U izvorniku: une ladrerie spirituelle, jer ladre znači “gubav”, a potječe od lat. antroponima lazarus (usp. lazaret). Anegdota je preuzeta iz Plutarha, Spartanske izreke. Cotys (K@tuV) ili Cotus često je ime kod tračkih vladara.

344


no, kako je to posuđe bilo neobično krhko i lomljivo, on ga je sam odmah porazbijao kako bi izbjegao jednu tako lako predvidivu priliku da se ljuti na svoje sluge!70 Tako sam i ja uvijek nastojao da mi poslovi budu u redu, a isto sam tako pazio da se moja dobra ne dodiruju s dobrima mojih rođaka ili osoba s kojima sam u pravom prijateljstvu jer se iz toga redovito rađaju povodi za sporenja i neslaganja. Nekad sam se volio kartati i kockati; već odavna sam se toga ostavio, i to samo iz razloga što sam uvijek, pa ma kako da sam pokazivao lijepo lice kad sam gubio, uvijek osjećao da me nešto u mojoj nutrini ipak bode i da mi ne da mira. Častan čovjek koji se u dubini duše osjeća pogođenim kad mu se kaže da laže ili kad mu se nanese uvreda i koji neće za zadovoljenje i utjehu prihvatiti kojekakvu glupost kao ispriku, taj neka se kloni sumnjivih poslova i spornih razračunavanja. Kao od kuge bježim od one rasplakane naravi i od svadljivih i čangrizavih ljudi, kao što i izbjegavam pitanja u kojima ne mogu sudjelovati bez strasti i bez uzbuđivanja; u to se jednostavno ne miješam ako me dužnost ne prisili. “Melius non incipient, quam desinent.”71 Najbolje je dakle biti pripremljen na svaku zgodu. Naravno, dobro znam da su neki mudri ljudi znali poći drugim putom i da nisu oklijevali upuštati se i uporno se sporiti oko takvih stvari. Takvi se ljudi uzdaju u svoju snagu i stavljaju se pod njezino okrilje u svakakovim protivštinama: oni se protiv zala bore snagom svoje izdržljivosti: velut rupes vastum quae prodit in aequor, Obvia ventorum furiis, expostaque ponto, Vim cunctam atque minas perfert caelique marisque, Ipsa immota manens.72 70 71 72

Izvor je i ovdje Plutarh, Spartanske izreke. “Bolje je ne početi nego prestati.” Seneka, Epistulae, 72. “A on je kakono hrid, što u široko pruža se more / Vjetrima izvrgnuta goropadnim i sili vala, / Podnosi silu i sve strahote neba i mora, / Ali se ne miče hrid.” Vergilije, Eneida, X, 693 i d. (prepjev Tome Maretića).

345


Nemojmo se boriti s tim primjerima – nikako im nismo dorasli. Ti ljudi su ljudi tvrdokorni, pa netremice i bez straha gledaju čak i propast svoje zemlje koja je u svojoj vlasti imala i zapovijedala svom njihovom voljom. Za nas, obične duše, u tome bi trebalo previše napora i teškoća. Katon je svojoj zemlji žrtvovao najplemenitiji život koji se ikada vidio. Nama malenima drugo ne preostaje nego mnogo prije oluje bježati i pouzdati se u osjećaj, a ne u strpljenje i izdržljivost jer moramo izbjegavati udarce koje ne možemo uzvratiti. Kad je Zenon vidio da mu prilazi Kremonid, mladić kojega je volio73, i da želi sjesti pored njega, naglo je ustao. A kad ga je Kleant upitao zašto ustaje, on mu odvrati: “Ako sam dobro razumio liječnike, oni naređuju u prvom redu mir i zabranjuju svako uzbuđivanje našim otečenim udima.”74 Sokrat ne kaže: ne dajte da vas privlače draži ljepote, oduprite im se, idite protiv njih75, nego kaže: bjež’te od nje, nemojte je ni vidjeti ni sresti, bjež’te kao od smrtonosnog otrova koji iz daleka truje.76 A njegov dobri učenik77, kad opisuje izvanredne savršenosti kod velikog Kira (ili mu ih samo pripisuje, ali prije će biti, barem tako ja mislim, da ih opisuje), prikazuje ga kao čovjeka koji nema snage odoljeti privlačnosti božanske ljepote slavne Panteje, njegove zarobljenice, i povjerava je na čuvanje nekom drugome koji neće moći imati toliko slobode kao on.78 A isto to kaže i Duh Sveti: “ne nos inducas in tentationem”79. Mi ne molimo da naš razum ne bude svladan pohotom, nego da ne bude ni iskušavan, da ne 73

Na tom je mjestu stajalo: mladić u kojega je bio zaljubljen, ali je Montaigne te riječi prekrižio i rukom napisao kojega je volio. 74 Prema Diogenu Laerciju, Život Zenonov, VII, xvii. 75 U izdanju iz 1588. bilo je dodano: nema nikakve nade da bi im mladost mogla odoljeti. 76 Prema Ksenofontu, Memorabilia, I, iii. 77 Tj. Ksenofont. 78 Ksenofont, Kirov pohod, V, i. 79 “I ne uvedi nas u napast.” Matej, VI, 13.

346


budemo dovedeni u stanje u kojem bismo morali podnijeti i samo približavanje, nagovaranje i napasti grijeha; i zato molimo našega Gospodina da nam savjest uzdrži mirnom i dokraja oslobođenom od svakog dodira sa zlom. Oni koji kažu da su nadvladali svoju želju za osvetom ili neku drugu vrstu teške strasti, često govore istinu o onome kakve stvari jesu, ali ne o onome kakve su bile. Govore nam danas kad su uzroci njihova grijeha već zasićeni i uznapredovali zahvaljujući njima samima. Ali, pogledajte malo iz daljega, odmaknite se i vratite te uzroke na njihov početak i tu ćete ih začas bez i jedne kitice uhvatiti80. Ne bi li oni htjeli da im je grijeh manji zato što je stariji te da iz nepravedna početka potekne pravedan nastavak? Onome koji želi svojoj zemlji samo dobro kao ja, a da pri tome ne mršavi ili ne dobije čir na želudcu, bit će vrlo teško, ali neće gubiti glavu kad vidi da mu je domovina ugrožena ili da joj prijeti nešto što će dulje od te ugroze potrajati. Jadan je brod koji valovi, vjetrovi i brodar vuku svaki na svoju stranu! in tam diversa magister, Ventus et unda trahunt.81 Onoga koji se ne otimlje za milošću kraljeva kao za nečim bez čega ne bi mogao biti, malo je briga za hladnoću njihova dočeka i njihovo neljubazno lice, a isto tako za nepostojanost njihove volje. Onaj koji ropski ne visi nad svojom djecom ili nad svojim položajem, i kad ih izgubi opet će lijepo živjeti. Onaj koji čini dobro zbog svog vlastitog zadovoljstva, neće se 80

Aluzija na jednu igru koja je se vrlo često igrala u staroj Francuskoj: onaj koji je bio zetečen na dan 1. svibnja “sans vert”, tj. bez grančice ili zelenila na sebi, morao je platiti određenu globu. 81 Montaigne je stihove preveo, a zatim naveo. Pisac i izvor stihova je nepoznat. Možda bi ih se moglo približiti 13. i 14. stihu iz pjesme Franciscanus škotskog humanista Georgea Buchanana (1506-1582), koji je najveći dio života proveo u Francuskoj, gdje je bio Montaigneovim učiteljem. Njegovi stihovi glase: Quem vente violensque aestus canusque magister / In diversa trahunt.

347


uzrujavati kad vidi da ljudi lošije cijene njegova djela nego što ona to zaslužuju. U takvim neprilikama dovoljno je raspolagati samo jednom četvrtinom unče82 strpljenja. Bilo kako bilo, meni taj recept odgovara, jer se tako odmah na početku otkupljujem na najjeftiniji način i osjećam da sam zahvaljujući njemu izbjegao mnogo muke i teškoća. Uz samo malo napora zaustavljam onaj prvi nalet svojih emocija i oslobađam se stvari koja mi počinje bivati teškom prije nego ona mnom ovlada. Tko ne prekine sam početak, taj neće trk zaustaviti. Tko strastima ne zna zalupiti vrata pred nosom, taj ih neće moći otjerati kad jednom uđu. Tko ne zna izići na kraj s početkom, taj neće izići na kraj ni s krajem. Niti će spriječiti pad onaj koji nije znao spriječiti početak padanja. “Etenim ipsae se impellunt, ubi semel a ratione discessum est: ipsaque sibi imbecillitas indulget, in altumque provehitur imprudens, nec reperit locum consistendi.”83 Ja navrijeme osjetim one daške vjetra koji me dolaze ispipavati i u duši mi strujati, a to su oni prvi predznaci oluje: “animus, multo antequam opprimatur, quatitur”84. ceu flamina prima Cum deprensa fremunt sylvis, et caeca volutant Murmura, venturos nautis prodentia ventos.85 Koliko li sam puta sâm sebi očiglednu nepravdu nanio samo kako bih izbjegao da mi suci ne nanesu još težu, i to nakon čitavog stoljeća neugoda i ogavnih i neljudskih splet82

un quart d’once de patience u značenju “malo, zerica” bio je vrlo čest izričaj u XVI. stoljeću, a srećemo ga i kod Rabelaisa. 83 “Jer strasti nadolaze jedna za drugom onog časa kad smo se odvojili od razuma; ljudska se slabost u samu sebe uzda, i ne misleći pušta se na pučinu i ne nalazi više mjesta gdje bi se sklonila.” Ciceron, Tusc. disputationes, IV, xviii. 84 “Mnogo prije nego što je pobijeđena, duša je uzdrmana.” Navod iz nepoznata izvora. 85 “...ko vjetrić u šumi stisnut / Kada lavòriti počne, i žubor se po malo mukli / Valja i javlja brodarom oluju, koja će doći.” Vergilije, Eneida, X, 97 (prepjev Tome Maretića).

348


karenja kojima se moja narav protivi više nego ognju i mukama! “Convenit a litibus quantum licet, et nescio an paulo plus etiam quam licet, abhorrentem esse. Est enim non modo liberale, paululum nonnunquam de suo jure decedere, sed interdum etiam fructuosum.”86 Da smo mi odista pametni, morali bismo se veseliti i dičiti se kao što sam jednom čuo kako se mladi potomak velikaške obitelji naivno raduje tome što je njegova majka upravo izgubila svoju parnicu baš kao da se je radilo o njegovoj prehladi, o malo ognjice ili drugoj stvari koje se rado oslobađamo. Čak i u darovima što mi ih je sreća udijelila, u prijateljskim i rodbinskim obvezama prema onima koji imaju posljednju riječ u tim stvarima, uvijek sam nastojao postupati prema svojoj savjesti i brižljivo paziti da ih ne iskoristim na štetu drugih da ne bi zbog njihove vrijednosti postigao više koristi nego što je pravedno. Tako da sam u svom svakodnevnom ponašanju (morao bih reći “ne bilo mu uroka!”87) sve do dana današnjega ostao čist od svakog parničenja, mada su mi se katkada i po pravdi nametala i samo da sam htio u njima bih bio strana koja dobiva; a isto tako sam ostao čist od svih svađa i prijepora. I tako sam proživio dosta dug život bez težih, aktivnih ili pasivnih uvreda, a da nisam čuo uvredljive riječi88, a to je doista velika milost nebeska. Naši veliki sukobi nastaju najčešće iz smiješnih i nikakvih povoda. U kakve li je sve nevolje upao naš posljednji Vojvoda Burgundski samo zbog svađe oko jednih kola ovčje kože?89 86

87

88

89

“Da bi se izbjeglo parbe mora se učiniti sve što se može, a možda i malo više od toga: jer, ne samo da je pohvalno, nego je počesto i korisno donekle odstupiti od svojih prava.” Ciceron, Tusculanae disputationes, IV, xviii. U izvorniku: à la bonne heure le puisse-je dire! gdje je u narodnoj uporabi krivo zamijenjeno heur (iz lat. augurium) sa heure “čas, sat, vrijeme”. U izvorniku: sans avoit ouy pis que mon nom, što je poslovična narodna izreka sa značenjem “a da mi nitko nije upravio jednu riječ uvrede”. Tu je zgodu Montaigne našao ili kod Philippea de Comminesa (Mémoires, V, i) ili kod Jeana Bodina (République, IV, i), koji govore o istom događaju: rat između Karla Smjelog i Švicaraca, koji je završio

349


A nije li lik na jednoj medalji90 bio prvim i glavnim uzrokom najstrašnijeg udarca koji je ta mašinerija ikada pretrpjela? Jer Pompej i Cezar samo su potomci i nasljednici toga dvoga. A ja sam za svojega vremena vidio kako se najmudrije glave ovog Kraljevstva uz velike ceremonije i na teret narodnog novca okupljaju kako bi donijeli sporazume i odluke, u kojima je prava odluka posvema ovisila o mišljenju kabineta različitih dama ili o hiru kojekakvih nevažnih ženica. Pjesnici su to vrlo dobro razumjeli kad su zbog jedne jabuke cijela Grčka i Azija utonule u krv i oganj. Upitajte onog bjesomučnika zašto stavlja na kocku s mačem i bodežom i svoju čast i svoj život; neka vam kaže iz čega je taj sukob potekao i vidjet ćete da vam bez crvenjenja ne može odgovoriti, jer je taj povod bio zaista ništavan.91 Kad smo na samom početku92 dovoljna je mrvica razboritosti, ali kad ste se jednom u taj brod ukrcali sva jedra hvataju vjetar. I tada moramo imati velike zalihe, koje su mnogo i teže i važnije. Koliko li je samo lakše na brod ne stupiti nego iz njega izići! Tada se moramo ponašati obrnuto od onoga što trstika čini: ona odmah, čim se rodi, stvara veliku i ravnu stabljiku, ali, poslije, kao da je oslabjela i izgubila dah, stvara česte i guste kvrge i čvorove, koji podsjećaju na sve češća odmorišta i pokazuju da u nje više nema one prve snage i izdržljivosti.93 Radije valja početi lijepo i hladne glave, čuvati Karlovim porazom kod Gransona i Morata, navodno je “izbio nakon što je Monseigneur de Romont nekom Švicarcu, koji je prelazio preko njegove zemlje, oduzeo kola natovarena ovčjim kožama”. 90 Aluzija na medalju koju je Sula dao izraditi kao podsjećanje na njegovu pobjedu nad Jugurtom, a što je izazvalo Marijevu ljutnju. Anegdota je preuzeta iz Plutarhova Života Marijeva, III. 91 Iste se misli mogu naći i kod Rabelaisa kad opisuje kako je došlo do “pikrošolinskoga” rata. 92 U izvorniku se Montaigne služi početkom narodnog izričaja koji bi doslovno značio kad ga se počinje peći (à l’enfourner), kruhu se mogu načiniti rogovi. 93 Primjer je uzet iz Plutarhova spisa Kako se može osjetiti vlastiti napredak u vrlini, IV.

350


dah i snažnije napore za ono najglavnije u poslu kako bismo ga kako treba izveli. S poslovima na njihovu početku upravljamo i oni su u našoj vlasti: ali kasnije, kad su uzeli zalet, oni grabe nas i upravljaju s nama i tad nam ne preostaje ništa drugo nego da ih slijedimo. Međutim, to nikako ne znači da me je to pravilo oslobodilo svih teškoća i da mi često nije bilo teško vlastite strasti smirivati i obuzdavati. One najčešće ne dopuštaju da ih vodimo prema tome kakve su prilike jer često znaju provaliti na neočekivan i žestok način. Istodobno, s tim se savjetom može mnogo uštedjeti i ujedno imati koristi, ako izuzmemo one koji se s pametnim postupanjem nikako ne zadovoljavaju ako to ne donosi slavu; jer, zapravo, svaki pojedinac računa o koristi i probitku na svoj način. Bit ćete nakon toga zadovoljniji, ali ne i više cijenjeni, iz razloga što ste promijenili mišljenje prije nego što ćete ući u to kolo i prije nego je stvar došla na vidjelo. Ali, kao i uvijek ne samo u tome nego i u svim drugim životnim obvezama, put onih koji samo teže slavi i častima znatno se razlikuje od onoga kojim koračaju oni kojima je cilj samo red i zdrav razbor. Vidim da ima mnogo onih koji se kao grlom u jagode bijesno bacaju u borbu, ali trk malo po malo usporavaju. Kao što Plutarh kaže94: oni, koji su zbog grijeha lažnog stida neodlučni i lakši na davanju svega što se od njih traži, još su lakši poslije kad treba pogaziti obećanje ili povući svoju riječ; jednako tako će onaj koji olako u svađu ulazi biti sklon iz nje lako i izići. Ista ona teškoća, koja me čuva da je započnem, poticala bi me kasnije kad sam se jednom u nju upustio i u njoj se zagrijao. Ali, to je loše rješenje; kad je čovjek jednom dopustio da u to upadne, treba ići do kraja ili krepati. “Započnite mlako, govorio je Bijant95, ali nastavite vruće.”96 94 95 96

O lažnom stidu, VIII. Biant (B?aV) je onaj grčki filozof i jedan od sedam mudraca kojemu se pripisuje poznata izreka “Sve svoje nosim sa sobom”. Izreka je iz Diogena Valercija, Život Bijantov, I, lxxxxvii.

351


Iz manjka suzdržljivosti upadamo u manjak srca, a to je još nepodnošljivije. Većina izjednačivanja u našim današnjim sporovima bestidna su i lažna; samo ćemo nastojati sačuvati privid, a iznevjerit ćemo i zatajiti svoje prave namjere. Činjenice premazujemo drugom bojom, a dobro znamo kako smo ih i s kojim smislom iznijeli i svi prisutni znaju, a znaju ih i naši prijatelji koje smo htjeli uvjeriti u svoju prednost. Na štetu naše iskrenosti i na gubitak vlastitoj časti poričemo svoju misao i kukavički pribjegavamo laži samo da dođemo do nagodbe. Ne valja gledati mogu li vaš čin ili vaša riječ biti drugačije protumačeni, a ono što morate sada održati jest vaše istinito i iskreno tumačenje, pa ne znam koliko vas to koštalo. Traže se vaša vrlina i vaša savjest, a to je nešto na što se ne može stavljati krinka. Ostavimo te niske načine i ta nepoštena sredstva pravničkim izigravanjima. Sva ona ispričavanja i nadoknade koje vidim da se svakodnevno poduzimaju kako bi se oprala prekoračenja i ispadi čine mi se ružnijima od samih tih ispada. Bolje bi ga bilo još jednom uvrijediti nego vrijeđati samoga sebe nudeći takvu ispriku svom protivniku. Vi ste ga izazvali, podjarili ste njegov bijes i poći ćete ga umirivati sada kad ste vi mirni i gospodar sebe: na taj se način podlažete više nego što ste se bili zaletjeli. Mislim da niti jedna riječ koju plemenit čovjek izrekne nije tako teška kao što je teško nijekanje vlastite riječi, a poglavito kad je to nijekanje iznuđeno s višega mjesta; jer, u svakom slučaju, tvrdokornost mu je lakše oprostiti nego li kukavštinu. Strasti mi je isto toliko lako obuzdati kao što mi ih je teško ublažiti. “Abscinduntur facilius animo quam temperantur.”97 Tko ne može doseći onu plemenitu stoičku smirenost, neka spas potraži u okrilju ove moje narodne tupavosti. Ono što su oni činili iz kreposti, ja se učim činiti iz svoje naravi. 97

“Lakše ih je iz duše iščupati nego ublažiti.” Izvor ovog navoda je nepoznat. U drugim je izdanjima Montaigne bio sâm preveo izreku, ali je prijevod kasnije prekrižio.

352


Oluje se drže srednjih oblasti, a dvije krajnje, ljudi mudrosti i ljudi sa sela, susjedi su u miru i blaženstvu. Felix qui potuit rerum cognoscere causas Atque metus omnes et inexorabile fatum Subjecit pedibus, strepitumque Acherontis avari. Fortunatus et ille Deos qui novit agrestes, Panaque, Sylvanumque senem, nymphasque sorores.98 Kod rođenja sve su stvari krhke i slabašne. Zato se na početke mora gledati otvorenim očima; jer, kao što se kad je nešto maleno opasnost lako otkriva, tako je kad naraste teško bilo kakav lijek naći. Da sam slijedio put ambicije, bio bih dan za danom nailazio na milijun prepreka koje bi bilo teško prebroditi kao što mi nije bilo teško obuzdati prirođenu sklonost koja me prema njima navodila: jure perhorrui Late conspicuum tollere verticem99. Sva javna djelovanja podložna su nesigurnim i međusobno različitim tumačenjima jer mnogo glava o njima sudi. Mnogi o ovom mom upravljanju gradom Bordeauxom (a meni je drago koju o tome reći, ne zato što bi moje upravljanje to zavrijedilo, nego zato da posluži kao pokazatelj kakav sam u tim stvarima bio) kažu da sam se u tome iskazao kao čovjek koji se teško na nešto odlučuje i u kojega baš nema neke jake volje; i u tome nisu daleko od onoga što zaista izgleda. Uvijek pokušavam održati mirne i dušu i misli. “Cum semper natura, tum etiam aetate jam quietus.”100 A ako se ponekad i 98

“Blago čovjeku onom upoznati kome je dano / Uzroke svijeta, te svaki je strah i neumoljivu sudbu / Pod noge bacio i huk nenasitne Aheron-vode; / Ali blago i onom, ko poznaje bogove poljske, / Boga Pana i starca Silvana i Nimfe sestre!” Vergilije, Georgike, II, 490-494 (prepjev Tome Maretića). 99 “I s pravom sam odbio uzdići glavu da se izdaleka vidi.” Horacije, Odae, III, xvi, 18. 100 “Oduvijek po prirodi miran, a sada još i više djelovanjem godinâ.” Ciceron, De petitione consulatus, II.

353


raskalaše pod utiskom nečega oštrog i žestokog, to se događa zaista protiv moje volje. Zbog te flegmatičnosti ipak se ne bi smjelo izvoditi nikakav dokaz nemoćnosti (jer su nedostatak mara i nedostatak razumijevanja dvije različite stvari), a još manje o nepriznavanju i nezahvalnosti prema tom puku, koji je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da mi iskaže svoju dobru volju, i to prije nego me je upoznao i nakon toga, a učinio je za mene više kad mi je ukazao po drugi put istu čast, nego kad me je prvi put izabrao101. Želim mu svako moguće dobro i, zaista, da se ukazala potreba, ništa ne bih bio propustio učiniti za njega. Pokrenuo sam u sebi sve što je bilo moguće za njega kao što činim i za samoga sebe. Jer to je dobar, borben i plemenit narod koji usto zna slušati i biti discipliniran te slijediti dobar put samo ako je dobro vođen. Kažu i to da je moje upravljanje gradom prošlo, a da nije ostavilo vidljivijih znakova i posebnih tragova. A ovo je osobito vrijedno: u jednom vremenu u kojem su svi bili uvjereni da se mnogo radi, teško im pada moja opuštenost. Moje je djelovanje takvo da sve radim nestrpljivo očekujući da ono na što me moja volja nagoni bude učinjeno. No, ta je žurba protivna staloženoj upornosti. Tko se bude htio mnome poslužiti na način kakav ja želim, neka mi dade poslove kod kojih valja imati snage i slobode djelovanja, čije je provođenje ravnocrtno i kratko, ali i iziskuje smjelosti: tada bih nešto mogao učiniti. Ali, ako su ti poslovi dugi, pipavi, ako iziskuju mnogo truda, ako su to neke iskrivljene i zamršene stvari, tada je bolje da se okrenu nekom drugome. Sve važne dužnosti nisu istodobno i teške. Bio sam spreman na sebe preuzeti i mnogo teže stvari ako je za to postojala velika potreba. Jer ja znam i mogu činiti nešto više nego što činim i nego što volim činiti. Nisam, koliko znam, propustio niti jednu stvar koju mi je dužnost izričito nalagala. Vrlo sam lako i rado prelazio preko onih koje ambicija pridružuje 101

Montaigne je zaista bio 1583. ponovno izabran za iduće dvogodišnje razdoblje.

354


dužnosti i svojim ih težnjama pokriva. A to su one stvari koje najčešće upadaju u oči i uši i tako ljudima ugađaju. A ljudi se zadovoljavaju ne bitnim nego izgledom. Ako ne čuju veliku buku, čini im se da sve spava. A moja je narav čista suprotnost bučnim naravima. Ja mogu prekinuti neki nemir, a da sâm ne izgubim svoj mir, mogu kazniti nered, a da pritom ne gubim živce. Čemu bi meni bili potrebni bijes i jarost? Posuđujem ih od drugih i stavljam ih kao krinku na lice. Moja je ćud prilično blaga, prije hladna nego upaljena. Ne osuđujem nekog upravitelja kad spava, ali samo da i drugi koji su pod njegovom upravom spavaju kad i on; a tada i zakoni spavaju. Što se mene tiče, drag mi je život koji polako klizi, koji je bez sjaja i bez buke, “neque submissam et abjectam, neque se efferentem”102. Moja ga životna sudba takvim želi. Rođen sam u obitelji koja je svoj vijek proživjela bez mnogo isticanja i sukoba i koja je odvajkada bila posebno osjetljiva na čestitost i poštenje. Kod nas su ljudi toliko naučeni na zaokupljenost nemirima i razmetanjem da se dobrota, umjerenost, pravičnost, postojanost i druga mirna i neupadna svojstva više uopće ne osjećaju. Neravni i kvrgasti predmeti se pod rukom osjećaju, a one koji su glatki i dotjerani ruka neće ni osjetiti; bolest osjećamo, a zdravlje gotovo nikako; jednako tako ni stvari koje nam čine dobro u usporedbi s onima koje nam čine zlo103. Radimo za svoju slavu i za vlastiti dobitak, a ne za opće dobro kad ono što bismo mogli uraditi u svojoj radnoj sobi činimo na glavnom trgu ili kad usred podneva radimo ono što smo mogli učiniti prošle noći ili kad sami poštopoto hoćemo učiniti ono što bi neki naš suradnik isto tako dobro učinio. Tako su neki grčki liječnici po pravilima svoje struke javno obavljali operacije na daskama kao da su u kazalištu, 102

“Koji je jednako daleko od podlosti i niskosti kao i od uznositosti.” Ciceron, De officiis, I, xxxiv. 103 Ovdje se pisac služi igrom riječi: les choses qui nous o i g n e n t ~ qui nous p o i g n e n t , koju je nemoguće doslovno prevesti na hrvatski.

355


i to samo da steknu više prakse i bolju prođu.104 Takvi ljudi misle da se dobra pravila mogu ispunjati samo uz trube i bubnjanje. Slavohleplje nije grijeh za male ljude i za nastojanja kao što je ovo naše. Govorili su Aleksandru: “Otac će vam ostaviti u nasljedstvo veliko mirno carstvo kojim je lako upravljati.”105 No, taj je mladac zavidio svojemu ocu na njegovim pobjedama i na pravdi kojom je upravljao zemljom. On je, međutim, htio zavladati svijetom, ali ne mirno i polagano. Alkibijad, kod Platona106, više voli umrijeti mlad, lijep, bogat, plemenit i u svemu učen nego ostati u stanju u kojem je bio. Ta se bolest možda i može opravdati kad dolazi od tako jake i zrele duše. Ali kad se one patuljaste i bolećive dušice isprsavaju i umišljaju i misle da će proslaviti svoje ime zato što su jednom uspješno riješili neki spor ili zato što su pravilno postavljali i raspoređivali stražu na gradskim vratima, one misle da uzdižu glavu, ali time pokazuju samo svoju golu guzicu. Taj ispravno obavljen sitan posao nema ni tijela ni života: već nakon prvog njegova spominjanja pretvara se u ništa i jedva da se uspije prošetati gradom od jednog do drugog raskrižja. Stoga o tome popričajte sa svojim sinom ili slugom kao onaj čovjek iz antike107 koji se, zato što nije imao nikoga tko će slušati njegove hvale, a bio je uvjeren u svoju vrijednost, hvalio pred svojom sobaricom govoreći joj: “Blago tebi, Barice, kad imaš ovako vrijedna i učena gospodara!” Ili, ako ne možete drugačije, razgovarajte sami sa sobom kao onaj gradski vijećnik moj znanac. Nakon što je istresao čitavu hrpu paragrafa108 104

Ovaj je primjer preuzet iz Plutarhova spisa Kako ćemo razlučiti laskavca od pravog prijatelja, pogl. XXXII. 105 Plutarh, Život Aleksandrov, II. 106 Alkibijad 1. (]Alkibi(dhV a’), na početku. 107 Anegdota je preuzeta iz Plutarhova spisa Kako čovjek može znati da li se popravlja time što se uvijek drži vrline, X. 108 U izvorniku une battelée “čitav brodski teret”. Aluzija na pravničku navadu u XVI. stoljeću. Tadašnji su suci i ljudi koji su se vrzmali oko

356


uz isto toliko neviđene uznositosti i tome slične tupavosti i kad je izišavši iz vijećnice pošao mokriti u zahod, kroz zube je duboko promišljajući procijedio: “Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam.”109 Tko se ne može naplatiti iz tuđe kese, neka se naplati iz svoje. Dobar se glas ne može bȕdzašto kupiti kao kurvu. Rijetka i velika djela koja ga donose ne bi podnijela biti u društvu te neizbrojive gomile sitnih svakodnevnih činjenja. Mramor će isticati vaše zasluge do neba zato što ste dali popraviti neki komad staroga zida ili što ste od izmeta pročistili neki javni kanal, ali ne kad su posrijedi ljudi zdrava razuma. Glas ne ide iza svakog dobra što ste ga učinili, nego samo kad je dobro povezano s teškoćom i rijetkošću. Čak ni najjednostavnija pohvala, po mišljenju stoika110, ne iskazuje se ni svakom činu koji je potekao iz vrline i zato oni ne dopuštaju niti da se samo pohvali čovjeka koji iz suzdržanosti nije legao uz neku krmeljivu javnu babuskaru. Oni koji su poznavali sve one krasne odlike Scipiona Afričkoga111 nikako ne prihvaćaju ono što mu Panetije112 pripisuje da je uvijek odbijao darove jer je smatrao da je njegova slava manje njegova, a više čitavog stoljeća.113 Naši su užici primjereni našem položaju. Zato nemojmo posezati za onima koji pripadaju velikima! A naši su stoga prirodniji i to sigurniji što su bliže zemlji. Kad ih već ne znamo suda običavali navoditi pravne tekstove citirajući poglavlja, naslove i paragrafe. Karikaturu tih navođenja na svoj način donosi i Rabelais u Trećoj knjizi o Pantagruelu, XXXIX-XLII (plaidoyer de Bridoye). 109 “Ne nama, o Gospodine, ne nama, već svom imenu slavu daj...”, Psalam CXV, 1 (CXIIIb, 1). Junak te anegdote vjerojatno je bio gradski savjetnik Bernard Arnoul. 110 Plutarh, O općenito usvojenim pojmovima protiv stoika. 111 Publius Cornelius Scipio Africanus Maior, rimski vojskovođa i konzul (oko 235-oko 183 pr. Kr.), pobjednik nad Hanibalom kod Zame 202. pr. Kr. 112 Panetije (Pana?tioV), grčki filozof iz II. st. pr. Kr. stoik i vođa škole te najvažniji predstavnik tzv. srednje stoe. 113 Prema Ciceronu, De officiis, II, xxii.

357


odbiti zbog savjesti, tada barem iz ambicije pobijedimo ambiciju. Oslobodimo se te gladi za slavom i častima jer je ta glad puzava i nalik je prosjačenju, a nas same sili da prosjačimo pred svakakovim ljudima. “Quae est illa laus quae possit e macello peti?”114, i to na ogavan način, pa ma koliko bezvrijedna bila. Tako biti čašćen isto je što i biti obeščašćen. Naučimo se ne žudjeti toliko za slavom koje nismo vrijedni. Napuhavati se svaki put kad se učini nešto prirodno i obično priliči onim ljudima kojima je to nešto izvanredno i rijetko; zato oni i hoće tome dati onoliku cijenu koliko je to njih koštalo. Što god je neki ishod dobre stvari upadljiviji i sjajniji, u cijenu njegove vrijednosti odmah uključujem sumnju što me obuzima da je to dobro učinjeno više da bude sjajno i upadljivo nego da bude dobro: čim ga se toliko izlaže – napola je prodano. Ta dobra djela mnogo su ljepša kad poteknu iz ruke radnika nehajno i bez velike buke i kad ih neki čestit čovjek između ostalih izabere i izvuče iz sjene da bi ih iznio na svjetlo samo zato što su dobra. “Mihi quidem laudabiliora videntur omnia, quae sine et sine populo teste fiunt”115, rekao je najslavniji čovjek na svijetu. Na meni116 je bilo samo održati ono što sam našao i učiniti da traje, a to je posao koji se mnogo ne vidi i malo ga se osjeća. Sve velike novìne sjajne su i upadaju u oči, ali one nisu za nas u ovim danima kad smo pritisnuti sa svih strana i kad se moramo samo braniti od novotarija117. Suzdržavanje od činjenja često je isto toliko vrijedno koliko i činjenje, ali je mnogo manje vidljivo; a ono malo što ja vrijedim i što mogu, gotovo sve je baš takve vrste. Riječju, prilike što su mi se u ovoj dužnosti ukazivale odgovarale su mojoj naravi i zato 114

115

116 117

“Kakva li je to slava koju možemo i kod piljarica kupiti!” Ciceron, De finibus, II, xv. “Cijenim da je vrednije hvale sve ono što se učini bez isticanja i daleko od očiju naroda.” Ciceron, Tusculanae disputationes, II, xxvi. Tj. kao poglavaru Bordeauxa. Aluzija na Reformu.

358


sam im veoma zahvalan. Zar itko želi biti bolestan samo da može dati posla svom liječniku? I ne bi li trebalo išibati liječnika koji bi na nas navukao kugu samo da može prakticirati svoje umijeće? Ja nisam nikako dijelio onu zlu, ali toliko raširenu sklonost da bih bio poželio da nemiri i loš tijek poslova ovoga grada istaknu i proslave moje upravljanje: mnogo sam se više trudio podmetnuti nesebično pleća kako bi oni ostali što dalje od nas i kako bi život svima bio podnošljiviji. Čak kad mi netko ne bi bio zahvalan za red, za mir i spokoj koji je popratio dane moje uprave, barem mi neće moći zanijekati dio koji pripada meni i mojoj dobroj sreći. Jer, na kraju krajeva, ja sam takav da isto toliko želim biti sretan koliko i mudar i za svoj uspjeh zahvaljivati samo milosti Božjoj i svojem vlastitom nastojanju. Ja sam dovoljno jasno i glasno obznanio svima svoju nesposobnost za takve javne službe, a pri tome meni pripada i nešto što je gore od nesposobnosti, a to je da mi ta nesposobnost uopće nije mrska i da nipošto ne nastojim od nje ozdraviti, s obzirom na to da sam sebi zacrtao drugačiji životni put. Usprkos svemu, u toj svojoj prolaznoj dužnosti118 nisam zadovoljio sebe, ali sam ipak donekle dosegnuo ono što sam sebi bio obećao te dobrano premašio ono što sam bio obećao onima s kojima sam te dane dijelio: jer meni je drago obećati malo manje od onoga što zaista mogu i što mislim da bih mogao održati. Siguran sam da za sobom nisam ostavio ni repove ni mržnju. A da sam, kad sam otišao, ostavio za sobom nečije žaljenje i želju da im se opet vratim, dobro znam da mi to nikada nije bila briga: ne me huic confidere monstro, Mene salis placidi vultum fluctusque quietos Ignorare?119 ***** 118 119

Tj. dužnosti gradskog poglavara. “Nikada nemani ovoj strahovitoj vjerovat neću, / Misliš da tiho bi more uzmoglo prevarit mene?” Vergilije, Eneida, V, 849 i 848 (prepjev B. Klaića).

359

XI. poglavlje

O šepavcima

P

red dvije ili tri godine u Francuskoj su skratili godinu za deset dana1. Koliko li je promjena uslijedilo nakon te reforme! Kao da su protresli nebo i zemlju. Unatoč svemu, ništa se nije pomaklo sa svog mjesta: moji susjedi i dalje znaju kad je vrijeme sjetvi, kad je doba žetve, kad valja obaviti neke poslove, znaju koji su dani štetni, a koji povoljni, i sve to upravo onako kako su bili odvajkada naviknuti. U našem životu nije se osjećala nikakva greška, kao što nije bilo ni ništa bolje. Toliko oko nas posvuda sve vrvi nesigurnošću, toliko su naša zapažanja gruba, mutna i tupa. Neki kažu da se ta promjena mogla bezbolnije izvesti; da se je moglo, slijedeći Augustov primjer, oduzeti tijekom nekoliko godina onaj prijéstupni dan, koji je ovako ili onako samo dan koji nam donosi muke i nesporazume, sve dok ne bismo bili stigli točno udovoljiti onome što je oduzeto (a to se nije učinilo čak ni s ovim ispravkom, tako da smo opet u zaostatku od nekoliko dana). Istodobno s tim mogli smo se pobrinuti i

1

U prethodnom je eseju Montaigne već govorio o toj reformi kalendara koju je 1582. proveo papa Grgur XIII.

360

XI. poglavlje – O šepavcima

urediti i za ubuduće, i to tako da bi se odredilo da nakon protoka toliko i toliko godina taj prekobrojni dan bude uvijek prekrižen, tako da naše krivo računanje ne može od danas unaprijed nikad prijeći dvadeset i četiri sata. Vrijeme ne možemo drugačije računati nego po godinama. Već je toliko stoljeća da svijet tako postupa, a još nam nije uspjelo naći pravu mjeru; dan za danom pitamo se kako su to riješili drugi narodi, što su oni time postigli i kako se time služe. Što? Zar su se, kao što neki kažu, nebesa od starosti zgurila, pa nam u nedoumici dobacuju čak i sate i dane? Ili možda i mjesece, kako kaže Plutarh2, jer u njegovo vrijeme zvjezdoznanstvo još nije znalo odrediti kretanje Mjeseca? Kako li nam sve to samo ide na ruku za vođenje knjiga o onome što je bilo! Nedavno sam kopkao po glavi (kao što to često činim) o tome koliko ljudski um slabo radi i koliko je nepouzdan. Redovito vidim da se ljudi općenito, kad ih se suoči s činjenicama, radije zabavljaju traženjem uzrokâ nego iznalaženjem istine: stvari ostavljaju postrani, a bave se raspravljanjem o uzrocima. Lijepa su mi to naklapala o uzrocima!3 Poznavanje uzrokâ stvari pripada samo onome koji stvarima upravlja, a ne nama koji ih samo moramo podnositi i koji se njima u potpunosti služimo prema svojoj prirodi, a da im pritom ne možemo proniknuti ni u bit ni u izvor.4 Ni vino ništa više ne prija onome koji pozna sva njegova temeljna svojstva nego onome koji za njih ne zna. Dapače, bit će da je upravo obrnuto. I tijela jednako kao i duše prekidaju i mijenjaju pravo što 2 3

4

U kratkom spisu Pitanja o rimskim stvarima, xxiv. Kako se za uzrok u francuskome kaže cause, Montaigne kaže Plaisans causeurs! a u jeziku njegova vremena causeur već ironično znači “brbljavac, govorljivac”, što je i danas internacionalizam kozer. Zajednička etimologija obiju riječi (< lat. causa) omogućila mu je da dokraja u igri riječi sažme misao: “kojima svaka causa postaje causerie (= kozerija).” Montaigne je tu misao razvijao već u Apologiji... (Eseji, II, xii).

361


ga imaju na porabu svijeta kad u to unose tobožnje mišljenje znanosti. Određivanje i poznavanje kao i davanje stvar je gospodarâ i učiteljâ; a onima koji su niži, koji su podložni i koji se tek uče, pripada korištenje i prihvaćanje. No, vratimo se načinu i ponašanju naših ljudi. Oni prelaze preko činjenica, ali im radoznalo ispituju posljedice. Gotovo uvijek ovako započinju: “Kako se to događa?”, ali bi prije valjalo reći: “Događa li se?” Mogućnost našeg predočavanja takova je da bi bila kadra uspostaviti stotinu drugih svjetova i naći im počela i ustroj. Tu ne treba imati ni materijala ni temeljâ. Pustite svojoj mašti da slobodno leti: ona će jednako dobro graditi i na praznom i na punom, ni s čim kao i s nečim, dare pondus idonea fumo5. A ja gotovo uvijek mislim da bi valjalo reći: “Ništa od toga.” Najradije bih, kad god bih mogao, tako uzvratio, ali se ne usuđujem, jer su se oni razgalamili da je to poraz izazvan slabodušjem i neznanjem. I obično moram za ljubav društva predstavljati komedijaša i raspravljati o beznačajnim pitanjima i predmetima gdje ne vjerujem ni u jednu jedinu riječ. Tome valja dodati da bi bilo odista grubo s neba pa u rebra neku tvrdnju jednostavno odbaciti. Malo će ljudi propustiti tvrditi, poglavito u stvarima u koje je teško nekoga uvjeriti, da su sve to na svoje oči vidjeli ili će pak navesti svjedoke čiji autoritet mora zaustaviti svaki naš proturijek. Na takav način doznajemo temelje i uzroke tisuća stvari koje nisu nikad ni postojale; a ljudi se natežu oko tisuću pitanja, gdje je jednako lažno i svako za i svako protiv. “Ita finitima sunt falsa veris, ut in praecipitem non debeat se sapiens committere.”6 I u istine i u laži slično je lice: i držanje, i okus, i korak im je sličan; a mi ih istim okom gledamo. Ja mislim da se mi ne 5 6

“Koji je kadar i dimu dati težinu.” Perzije, Satire, V, 20. “Krivo je toliko blizu pravom da se mudar čovjek ne smije usuditi poći tako pogibeljnim putem.” Ciceron, Academica, II, xxi.

362


samo neodlučno branimo od prijevare nego se upravo trudimo u nju upasti i postati njezinom žrtvom. Volimo se zaplitati u ispraznosti, jer ispraznost ide ruku pod ruku s našim bićem. Vidio sam kako su za mog vremena i pred mojim očima nastajala mnoga čuda7. Premda se gase već pri samom rođenju, mi ipak ne propuštamo predviđati kojim bi putem bila pošla da su kojim slučajem poživjela. Glavno je naći kraj klupka, a tada se već može razmotavati koliko god se želi. U svakom slučaju, uvijek je dulji put od ničega do najmanje stvari na svijetu nego od nje do najveće. A oni koji su se prvi nasisali takvih početaka čudesnih zbivanja, kad prošire oko sebe priču o tome, po protivljenjima koja im se suprotstavljaju lako prepoznaju gdje leži teškoća uvjeravanja, pa to slabo mjesto odmah šupere izmišljenom i lažnom kučinom8. Osim što se “insita hominibus libidine alendi de industria rumoris”9, trudimo se da ono što nam je posuđeno ne povratimo bez kamata i privage, pa tome dodamo i nešto svoga. U svom početku zabluda pojedinca rađa opću zabludu, a nakon toga opća zabluda rađa zabludu u pojedinaca.10 I tako ta gradnja napreduje, raste i iz jedne ruke u drugu poprima oblik, pa se događa da najudaljeniji svjedok o njoj više zna nego onaj kojemu 7

Kronike XVI. stoljeća, a navlastito Historia mei temporis Jacquesa de Thoua (1553-1618), vrve svakojakim čudesima, koja su se sva tumačila kao manifestacije Božje volje ili Božjega gnjeva (o dvostrukom suncu, meteorima, čudovišnim životinjama, nadnaravnim glasovima...). Montaigneov je skepticizam u vezi s tim vjerovanjima i više nego jasan, pa se može reći da je on preteča Bernarda le Boviera de Fontenellea (1657-1757), koji je u svojoj glasovitoj priči o Zlatnom zubu u Histoire des Oracles upozoravao: “Prije nego se upustimo u ispitivanje uzrokâ, dobro provjerimo što se zapravo dogodilo.” 8 Montaigne se na ovom mjestu služi usporedbom iz brodograditeljskog zanata: pukotine između brodskih strana (madirâ) šupere se (calfeutrer = “kalafatati”) kučinom (stùpom). 9 “po prirođenoj sklonosti koja navodi ljude da umjetno napuhuju nesigurne glasine.” Tit Livije, XXVIII, xxi. 10 Usp. Seneka, Epistulae, 81.

363


je pred nosom, a onaj koji ju je posljednji čuo bolje je uvjeren nego prvi. Takav je zakon prirodnog rasta. Jer, svaki onaj koji vjeruje u neku stvar misli da je pravedno i milostivo u nju uvjeriti i drugoga; i, da bi to postigao, ne plaši se dodati i nešto od svoga, koliko misli da je po njegovu računu potrebno, kako bi prevladao njegov otpor i kako bi ispunio prazninu za koju misli da taj drugi ima u svom poimanju. Što se mene tiče, a ja sam posebno osjetljiv na laganje i odveć se ne brinem hoće li mi drugi vjerovati i hoću li svoje gledanje nametnuti, ipak opažam da kod stvari o kojima govorim, kad se ugrijem ili tuđim opiranjem ili u vlastitom žaru rasprave, znadem uvećati i napuhati svoj stav bilo glasom, kretnjama, tvrdoćom i snagom rijéči, bilo uvećavanjem i proširivanjem onoga o čemu govorim, a to uvijek šteti pravoj i goloj istini. No, ja to ipak činim pod uvjetom da prvome koji me sretne i zatraži da mu istresem pravu i sirovu istinu, nimalo se ne trudeći, postavljam ju pred njega bez ikakva pretjerivanja, bez emfaze11 i kojekakvih dopuna. Živa i glasna riječ, kakva je moja gotovo uvijek, lako se pretvara u hiperbolu. Nema ničega oko čega bi se ljudi više trudili nego što je želja da nametnu svoje uvjerenje, a kad nam obična sredstva za to postanu nedostatnima, nadomještamo ih zapovijeđu, snagom, ognjem i mačem. Naša je nesreća što smo u tome toliko uznapredovali da kao kamen kušnje za istinu služi mnoštvo onih koji vjeruju, a broj luđaka u toj ljudskoj masi mnogo je veći od pametnih. “Quasi vero quidquam sit tam valde, quam nil sapere vulgare.”12 “Sanitatis patrocinium est, insanientium turba.”13 Zaista je teško sačuvati svoj sud boreći 11

Učeni latinizam emphase (iz grč. ÎmjasiV) prvi se put u francuskome javlja s današnjim značenjem 1543. kao oznaka za retoričku figuru, a u konkurenciji je sa starijim francuskim terminom hyperbole (iz grč. Îperbol)), kojim će se Montaigne poslužiti u idućem retku. 12 “Kao da ima nečega što bi bilo toliko često kao što je nedostatak pametnog rasuđivanja.” Ciceron, De divinatione, II, xxxix. 13 “Velik broj luđaka, lijepo li vam je to jamstvo mudrosti!” Sv. Augustin, De civitate Dei, VI, x.

364


se protiv mišljenja koja su prevladala. Prvo vjerovanje u čudo rađa se u onima koji su najsiromašniji duhom; odatle se ono širi na one razumnije, i to zahvaljujući broju i starosti svjedočenja. A ja, ako ne vjerujem jednome, neću vjerovati ni sto i jednome, jer nikad o nekom mišljenju ne sudim po tome koliko je godina staro. Nema tome dugo da se jedan od naših velikaša14, kojemu je kostobolja uništila i dobru narav i veselu ćud, nakon što su mu o tome toliko toga oni oko njega nabajali, potpuno predao vjerovanju u čudesna djela nekog popa koji je riječima i pokretima liječio ljude od svih mogućih bolesti. To ga je toliko ponijelo da se uputio na dug put kako bi došao do njega. Njegova moć uobražavanja bila je toliko jaka da je tu uspio na nekoliko sati uspavati bol u svojim nogama i zaista su ga poslužile tako da se mogao njima služiti iako su ga već odavna bile izdale. Da je kojim slučajem sreća dopustila da se redom posloži pet ili šest takvih slučajeva, bilo bi dovoljno da se to proglasi pravim pravcatim čudom. Nakon toga je opsjenar naišao na toliko lakovjernosti i s toliko je malo pameti nastavio sa svojom majstorijom da ga nitko nije smatrao ni najmanje kazne vrijednim. A tako bi bilo i u najvećem broju takvih stvari samo kad bi se došlo do njihova početka i vidjelo u kojem grmu leži zec. “Miramur ex intervallo fallentia.”15 Naše oko često vidi čudnovate slike koje iščeznu čim im se približimo. “Nunquam ad liquidum fama perducitur.”16 14

Prema jednom od prvih specijalista za Montaignea, Florimondu de Raemondu, taj bi velikaš bio gospodin de Nemours, nećak Luize Savojske, kojega je već od njegovih tridesetih godina mučila bubrežna bolest. M. de Nemours je umro upravo u vrijeme nastajanja ove knjige Eseja, tj. 1585. 15 “Sljeparijama se divimo samo zato što su nam daleke.” Seneka, Epistulae, 118. 16 “Nikad opće mišljenje ne ide podruku s istinom.” Kvint Kurcije, Povijest Aleksandra Velikog Macedonskog, IX, ii.

365


Upravo je čudo koliko se iz ništavnih početaka i beznačajnih razloga rađaju tako glasovita čudesa. A baš to onemogućuje njihovo istraživanje. Jer, dok im tražimo uzroke, prave i važne ciljeve koji bi bili vrijedni tolike glasovitosti, gubimo one prave; bježe nam iz vida oni pravi, a bježe nam upravo zato što su tako sićušni. Zaista, valjalo bi imati vrlo razborita istražitelja17, pažljivog i umješnog u takvim istraživanjima, koji će biti nepristran i osobno nezainteresiran. Do dana današnjega sva su ta čuda i čudnovata zbivanja meni ostala sakrivena. Nisam na svijetu vidio ni čuda ni čudovišta većeg od mene samoga. Na sve čudnovato čovjek se privikne vremenom i navikom; ali, što više sa sobom imam posla i što bolje sebe poznam, to me ono kakav sam više čudi i sam sebe manje razumijem. Glavno pravo na izvođenje i prikazivanje takvih slučajeva Fortuna pridržava za sebe. Kad sam prekjučer prolazio kroz neko selo, dvije milje od svoje kuće, sav je trg još bio uzavreo od jednog čuda koje se navodno ondje dogodilo. Nekoliko je mjeseci selo bilo bez daha i do zadnje duše time toliko zaokupljeno da je to zahvatilo i susjedna mjesta i okruge, tako da su i mladi i stari jatimice nahrupili u rečeno selo. Naime, radilo se o ovome: jednom je mladiću iz toga mjesta palo na um noću oponašati glas nekog duha, a da pritom nije ništa loše mislio osim da se toga časa malo zabavi. Kad mu je to uspjelo malo bolje nego što se nadao, da bi svoju šalu učinio što uvjerljivijom, u to je upleo i jednu seosku djevojku, priglupu i zaostalu, a na kraju ih je u družbi bilo troje, sve iste dobi i jednake pameti; počeli su igrajući se kod kuće, a zatim su svoju zabavu prenijeli u selo tako što bi se sakrili pod oltar u crkvi; javljali su se samo noću i branili da se u crkvu unese bilo kakvo svjetlo. Govorili su o potrebi preobraćenja svijeta, prijeti17

U izvorniku inquisiteur, a ta riječ do XIV. stoljeća označuje “suca istražitelja”, dok kasnije, ali dobrih stotinu godina prije Montaignea, počinje značiti samo istražitelja u vjerskim pitanjima.

366


li sudnjim danom (jer to su stvari pod čijom se strahotom i poštovanjem prijevara najlakše skriva), izvodili nekakva ukazivanja sablasti, ali sve to na način tako glup i smiješan da nečeg tako glupog nema ni u igrama male djece. Da je sreća svemu tome poklonila barem malo naklonosti, tko zna dokle bi to bezočno komedijašenje bilo doprlo? Sad su ti jadni mali vragovi u zatvoru i vjerojatno će snositi kaznu koju zaslužuje opća glupost, a ne znam hoće li koji sudac na njima osvetiti vlastitu glupost. U toj bedastoći, zato što je otkrivena, sve nam je jasno, ali u mnogim sličnim slučajevima, koji su izmakli našem znanju, mislim da bismo se morali uzdržati od suda i ne biti ni za ni protiv. Mnoge prijevare se na svijetu rađaju, ili, da se oštrije izrazim, svekolike prijevare na svijetu rađaju se zbog toga što nas neprestano uče da se moramo bojati priznati svoje neznanje i da moramo prihvatiti sve ono što nismo kadri opovrgnuti; mi o svim stvarima govorimo prema uputama i po nečijoj odluci. Rimski je pravnički stil18 da čak i ono za što neki svjedok kaže da je svojim očima vidio, a isto tako i ono što je sudac odlučno izrekao uz najdublje poznavanje stvari mora biti shvaćeno kao da je rekao: “Čini mi se, izgleda mi.”19 Zgražam se pred vjerojatnim stvarima kad mi ih se prodaje kao nešto nepobitno. Drage su mi one riječi koje umekšavaju i čine odmjerenijom lakomislenost naših izjava kao što su: možda, vjerojatno, malo ili govori se, mislim ili njima slične. A da mi je bilo dano da moram odgajati djecu, bio bih im u govor usadio taj način odgovaranja koje više pita nego odlučno tvrdi: “Što to znači? Ne razumijem dobro. Možda bi se moglo i tako reći. Je li istina?” čime bi oni sačuvali govor šegrta i u svojim šezdesetima, a ne da se grade doktorima kad im je samo deset godina, kao što, nažalost, danas čine. Tko hoće sebe od neznanja izliječiti, mora to neznanje najprije priznati. 18 19

Tj. proceduralni obrazac. Ciceron, Academica, II, xlvii.

367


Irida je kći Taumantova20, a divljenje21 je temelj svekolike filozofije, traženje njezina napretka, a neznanje joj je kraj. Jest, uistinu ima i neznanja koje je toliko jako i plemenito da ni čašću ni hrabrošću ne zaostaje za znanjem; to je neznanje, koje, ako ga hoćeš pojmiti, ne iziskuje ništa manje znanja nego što ti treba da shvatiš znanje. U svojoj sam ranoj mladosti čitao zapisnik što ga je Co22 ras , gradski vijećnik iz Tuluze dao tiskati, a ticao se jednog čudnovatog slučaja o dvojici ljudi koji su se predstavljali jedan za drugoga23. Koliko se sjećam (ali ne sjećam se drugih pojedinosti) tada mi se činilo da je varalica, koji je proglašen krivim, temeljio svoju obranu na takovim čudesnim stvarima koje daleko premašuju naše mogućnosti, pa mi se činilo da ima i previše hrabrosti u odluci suca koji ga je osudio na vješanje. Možemo još i prihvatiti sudsku odluku koja bi sadržavala poprilici ono “Sud u svemu tome ništa ne razumije”, jer bi to bilo poštenije i otvorenije od one odluke što su je donijeli članovi Areopaga24, koji su, zatečeni jednim sporom koji 20

Irida (Iris, ~IriV, idoV), kći Taumantova i Elektrina, a iris je za Grke “dúga”, pa zato Ciceron (De natura deorum, II, 20) i kaže: cur autem arqui species non in deorum numero reponatur; est enim pulcher et ob eam speciem, quia causam habeat admirabilem, Thaumante dicitur esse nata (Zašto se onda u bogove ne uvrsti i dúga? Lijepa je, a zbog divna izgleda njezina kažu da je ona Taumantova kći). A i samo je ime Iridina oca (QaύmaV) izvedeno iz Jaum(zw “divan, udivljenja vrijedan”. Montaigne navodi Thaumantis umjesto Thaumas, a Thaumantis zapravo znači “kći Taumantova”. U ovom se odlomku oslanja na na Platonov dijalog Teetet (Qea?thtoV), XI, str. 141 iz francuskog prijevoda iz 1546. 21 Za vezu između Taumantova i divljenje v. prethodnu bilješku. 22 Jean Coras (ili Corras), koji je 1572. ubijen kao kalvinist. 23 Slučaj o kojem Montaigne govori bio je u svoje vrijeme glasovit proces protiv nekog čovjeka koji se zvao Martin Guerre, a proces su nazivali procès de Duthil ou du faux Martin Guerre. Sve pojedinosti o tome objavio je Coras (Arrest mémorable du Parlement de Tolose, contenant une histoire prodigieuse, de nostre temps, avec cent belles et doctes annotations de Monsieur Jean de Coras, conseiller en ladicte Cour et rapporteur du procès prononcé ès Arrestz generaulx le XII septembre MDLX). 24 Areopagites (]Areiopag?thV), članovi suda Areopaga u Ateni.

368


nisu mogli riješiti, odredili da se stranke opet pojave na sudu za stotinu godina25. I vješticama iz mojega susjedstva prijeti smrt na lomači svaki put kad neki novi pisac pokuša potkrijepiti istinitost njihovih príčina. Riječ nam Božja o sličnim stvarima daje pouzdane i neoborive primjere, ali njih izjednačavati s našim modernim pojavama iziskuje jednu drugu sposobnost nego što je naša, jer mi ne možemo proniknuti ni u njihove uzroke ni u sredstva.26 Možda samo svemogućoj riječi pripada da nam rekne: “Ovo jest vještičja rabota, a ono drugo nije.” Bogu u tome moramo vjerovati i to se samo po sebi razumije; ali zato nećemo povjerovati nekome među nama koji je zanesen vlastitim pričanjem (a i mora se zanositi kad već u njega nema ni trunke zdrave pameti), bilo da govori o nekome drugome, bilo da sam sebe njime kiti. Mene je teško uvjeriti u nešto što je nevjerojatno27 i zato se koliko god to mogu držim onoga što je opipljivo i vjerojatno, pa na taj način izbjegavam predbacivanja starih: “Majorem fidem homines adhibent iis quae non intelligunt.”28 – “Cupidi25

Tu su anegdotu veoma često navodili stari i moderniji pisci: Valerije Maksim, VIII, i; Aulo Gelije, XII, vii, donosi je i Rabelais u Tiers Livre de Pantagruel, XLIV. 26 U Montaigneovo se vrijeme pokušavalo primjerima što ih je, primjerice, Jean Bodin sakupio u svojem djelu Démonomanie des sorciers (1580) pobijati ljude koji nisu vjerovali u moć vještica. Protiv njega je Jacques Grévin preveo pet knjiga što ih je o tome napisao Jean Wier, Cinq livres d’histoires, discours et disputes des illusions et imposture des diables; des enchantements et sorcelleries (dva izdanja!), u kojima se oštro suprotstavlja svim oblicima magije. Ta su pitanja uvelike zaokupljala tadašnje ljude, jer se broj vještica naglo povećao u općoj bijedi naroda koja je zavladala kao posljedica građanskih ratova. 27 Iz Dnevnika s puta u Italiju vidimo da Montaigne nikad nije propuštao priliku da se obavijesti o natprirodnim događajima. Tako jednom prilikom pripovijeda o jednoj seansi egzorcizma u vezi s nekim notarom koji je bio opsjednut đavlom. Međutim njegova znatiželja nije nikada prešla u lakovjernost. 28 “Ljudi poklanjaju više vjere onome što ne razumiju.” (nepoznat izvor).

369


ne humani ingenii libentius obscura creduntur.”29 Naravno da vidim da moj stav neke navodi na ljutnju i po cijenu ogavnih pogrda brane mi da u vještice sumnjam. Zbilja, to je nov način kako se druge uvjerava! Bogu hvala da se moje uvjerenje ne može pobijati šakama.30 Neka se obaraju na one koji im kažu da grozomorno lažu; ja ih optužujem samo zbog toga što je u sve to teško vjerovati i što su njihove riječi i odveć smione, a isto tako optužujem zajedno s njima, iako ne tako s visoka, i protivne tvrdnje. “Videantur sane, non affirmentur modo.”31 Onaj koji svoj govor započinje na prkosan i zapovjednički način, pokazuje time da su mu temelji labavi. U verbalnom i skolastičkom raspravljanju neka imaju barem toliko suzdržanosti kao i njihovi protivnici; ali u stvarnim posljedcima potonji će svakako imati prednost. Prije nego se čovjeka ubije mora se imati dokaze jasne kao dan32, a naš je život odveć stvaran i bitan da bi mogao jamčiti za tako vrhunaravne i fantastične slučajeve. Što se pak tiče droga i otrovnih mješarija, njih bez krzmanja odbacujem; to su čovjekoubojice, i to one najodvratnije vrste. Ipak, čak i u tome kažu da se ne valja uvijek oslanjati samo na priznanje tih ljudi jer se vrlo često vidjelo da sami sebe optužuju da su nekoga ubili, a tu tobožnju žrtvu kasnije su vidjeli kako šeta živa i zdrava. S obzirom na druge ekstravagantne primjere, najradije bih rekao da se moramo zadovoljiti time da se nekom čovjeku, pa ma kako on na dobru glasu bio, može vjerovati samo u granicama čisto ljudskih i prirodnih stvari; a u onome što 29

“Čovjek je po prirodi sklon vjerovati u nejasno i tajnovito.” Tacit, Historiae, I, xxii. 30 Aluzija na vehementne pozive Jeana Bodina (v. bilj. 26), koji je za one koji ne vjeruju u moć vračeva i vještica tražio kaznu, optužujući ih za bezbožnost i uspoređujući njihovu zabludu s ateizmom. 31 “Sve se te stvari mogu predstaviti kao nešto vjerojatno, samo neka ne tvrde da su izvjesne.” Ciceron, Academica, II, xxvii. 32 Jean Wier je zastupao mišljenje da se vještice ne smije spaljivati na temelju golih pretpostavki, jer su njihova priznanja vrlo često izmišljena.

370


nadilazi njegov razum i što ima vrhunaravne učinke može mu se vjerovati samo ako ga je isto tako vrhunaravna moć ovlastila da tako misli. Ta posebna povlast, što se dragom Bogu svidjelo dati je nekim našim svjedočanstvima, ne smije se pretvarati u nešto obično i s njom olako baratati. Već su mi probili uši takvim neprestanim pričama: “Trojica su ga vidjela tog i toga dana na istočnoj strani grada; trojica su ga vidjela kako dolazi sa zapada, u taj i taj sat i na tom mjestu, a bio je odjeven na taj i taj način.” Da ne povjerujem vlastitim ušima! Koliko bi mi bilo prirodnije i vjerojatnije pomisliti da dva čovjeka lažu, nego da je netko za samih nekoliko časaka kao vjetar prešao od istoka na zapad! Koliko bi bilo prirodnije da naš razbor bude otpuhan sa svog mjesta uzluđenim razumom, nego da je netko od ljudi od krvi i mesa poletio na metli i prošao kroz dimnjak tjeran od nekog čudnovatog duha!33 Ne želimo da nam izvana dođu nama nepoznate zamišljene slike kad smo već toliko mučeni svojim domaćim iluzijama. Mislim da se čovjeku može oprostiti kad ne vjeruje u neko čudo barem dokle god ga se može objasniti razlozima koji nisu čudesni. Zato dijelim mišljenje svetog Augustina34 da je bolje biti sklon sumnji nego sigurnosti u stvarima koje je teško dokazati, a u koje je pogibeljno vjerovati. Pred nekoliko godina, kad sam prolazio zemljom jednog suverenog kneza35, ovaj se je, da bi mi ukazao čast, udostojao dopustiti da u njegovoj nazočnosti vidim na nekom sakrivenom mjestu deset ili dvanaest uznika takve vrste. Među njima je bila i jedna stara baba, koja je po svojoj ružnoći i nakaznosti zaista bila vještica, a bila je odavna na glasu sa svog 33

34 35

Jean Bodin je posvetio IV. poglavlje svoje Demonomanie primjerima takvih čudesnih prelijetanja, a u opisivanim primjerima o vješticama često se spominju upravo metle i dimnjaci. De civitate Dei, XIX, xviii. Vjerojatno se radi o knezu Karlu IV. Lotarinškom, kroz čije je zemlje Montaigne proputovao 1580. Međutim, valja naglasiti da se u Dnevniku... ne spominje ništa što bi moglo biti u vezi s ovim.

371


majstorstva u tom zanatu. Vidio sam i dokaze i neprisiljena priznanja i ni sâm ne znam reći kakav znak neosjetljivosti na toj bijednoj starici36; ispitivao sam je i s njom nadugo razgovarao, slušajući je s najvećom mogućom pozornošću; a kako ja nisam čovjek koji bi dopustio da mu predrasude okuju moć, nakon razumnog rasuđivanja toj bi zatvorenici po svojoj savjesti prije bio prepisao kukurijek37 nego kukutu38, “Captisque res magis mentibus, quam consceleratis similis visa”39. Istinska pravda takve bolesti liječi vlastitim sredstvima. Među prigovorima i argumentima što su mi ih pošteni ljudi suprotstavljali, u tome kao i često u drugim stvarima, nisam čuo niti jedan koji bi me uvjerio i za koji se ne bi moglo naći rješenje mnogo vjerojatnije nego što su bili njihovi zaključci. Istina je da ja ne raspredam o dokazima i razlozima koji se temelje na iskustvu i činjenicama jer to ne bi imalo svrhe; zato ih ja često presijecam kao što je Aleksandar uradio sa svojim čvorom40. Ili, drugačije rečeno, znači da neki ljudi svoja nagađanja i pretpostavke podižu na odveć visoku cijenu kad za ljubav tih nagađanja bacaju živa čovjeka u 36

Ta se neosjetljivost na bol u XVI. stoljeću nazivala “đavoljim žigom” (le sceau du diable). 37 U izvorniku ellebore, a to je biljka kukurijek, čemerika ili božićnjak (Helleborus niger L.), koju su u piščevo doba davali kao lijek umobolnima (a naš je Mikalja u svom Blagu jezika slovinskoga iz 1649. naziva trava za mahnite). Prema onome što navodi već spomenuti Jean Wier (Cinq livres des démons, V, 16) to je bilo upravo ono što je Alciat prepisivao vračevima i vješticama koje bi inkvizitor bio osudio na lomaču. Montaigne je poznavao Wierovu knjigu, a preko njega i teorije što ih je bio izložio talijanski filozof Pietro Pomponazzi (1462-1525) u svojoj knjizi De Incantationibus. Poznata je njegova tvrdnja da ima stvari “istinitih za vjeru”, a “krivih za znanost”. Pomponazzi označuje definitivan prekid između onoga što je vjersko i onoga čime se bavi znanost. 38 Kukuta ili trubeljika (Conium maculatum) jedna je od najotrovnijih domaćih biljaka. 39 “Njihov mi se slučaj čini bližim ludilu nego zločinu.” Tit Livije, Historia, VIII, xviii. 40 Gordijski čvor.

372


oganj. Prestancije41 pripovijeda o svom ocu (a sličnih primjera ima koliko god hoćete) da je jednom, dok je spavao kao zaklan, sanjao da je mazga i da nosi vojnicima prtljagu. I ono što mu se snilo, to je i postao. Pa čak kad bi vračevi i vještice mogli svoje snove tako ostvarivati, kad bi se sni mogli tako utjeloviti u opipljiv učinak, još uvijek ne smatram da bi naša volja morala biti izvedena pred sud. Sve ovo kažem42 kao čovjek koji nije ni sudac ni kraljevski savjetodavac (za što se ne smatram ni izdaleka dostojnim), kao običan čovjek, kojega su rođenje i njegov poziv predodredili da se i svojim riječima i svojim djelom pokorava općoj stvari. Onaj koji bi se mojim sanjarijama poslužio na štetu zadnjeg zakona svojega sela, ili mišljenja, ili običaja, teško bi sebi naudio, a meni još i više. Jer onome što kažem ne jamčim nikakvu drugu izvjesnost43 osim one da sam tada tako mislio, a moje misli su u priličnom neredu i neprestano vrludaju amo tamo. Govorim o svemu i svačemu dok ovako čavrljamo, ali ni o čemu ne govorim da bih dijelio lekcije. “Nec me pudet, ut istos, fateri nescire quod nesciam.”44 Ne bih tako bez sustezanja govorio kad bih imao pravo da mi se mora vjerovati; zato sam jednom visokorođenom, koji se tužio na oštrinu i izravnost mojih zaključivanja, ovako odgovorio: “Kako vidim da ste unaprijed sasvim priklonjeni jednoj strani, ja vam, koliko god to mogu, predlažem da stanete na drugu, protivnu stranu, kako bih prosvijetlio vaš sud, ali ne da vas na to silim. Bog ima vaše srce u svojim rukama i on će upravljati vašim izborom.” Nisam toliko uobražen da bih samo i poželio da moje mišljenje prevagne kod tako važnih 41 42

43

44

Prema Augustinovu djelu De civitate Dei, XVIII, xviii. Montaigne se uvijek čuva kako mu se ne bi prigovorilo da se on postavlja na mjesto građanskih ili vjerskih vlasti svojega doba. Montaigne je istu rezervu iskazao na početku X. eseja II. knjige, O knjigama. “Nije me stid, kao one tamo, priznati da ne znam ono što ne znam.” Ciceron, Tusculanae disputationes, I, xxv.

373


stvari; moje stanje i moje snage nisu ga naučile da se nosi s tako presudnim i tako velikim odlukama. Zacijelo u mene ima toliko ne samo karakternih osobina nego i sva sila različitih mišljenja koja bi se ogadila i mojem vlastitom sinu, kad bih ga imao. A kako i ne bi ako ni ona najbolja nisu uvijek najugodnija niti su čovjeku po volji. Toliko je priroda njegova divlja i izopačena! Nije mi važno je li to u vezi ili bez veze s ovim što govorim, ali u Italiji se čuje jedna svima poznata poslovica da nitko ne pozna Veneru sa svim njezinim savršenim slastima ako barem jednom nije legao u krevet sa šepavicom. Općenito iskustvo ili neki poseban događaj već su odavna stavili narodu u usta tu riječ; a isto se govori i za muškarce i za žene, jer je kraljica Amazonki Skitu, koji joj je nudio ljubav, odgovorila: “}Arista cwlÅV o¾je¼, hromi ljudi to najbolje rade!”45 U toj državi, u kojoj su žene vladale, muškoj bi djeci već u ranom djetinjstvu sakatile ruke, noge i druge udove koji su im davali prednost pred njima i muškarcima su se služile samo onako kako se mi danas služimo ženama. Bio bih mislio da nepravilno kretanje šepave žene pruža neki nov užitak pri tom poslu i da donosi neki posebni nadražaj i slast onima koji to pokušaju; ali sam nedavno doznao da je čak i stara filozofija46 jednako mislila; kaže nam da noge i bedra kod hromih ljudi, upravo zbog njihova manjkava oblika, ne primaju onoliko sokova koje bi morali primati te da se zbog toga događa da su njihovi spolni dijelovi, koji se nalaze iznad, nabrekliji, bolje nahranjivani i da su zato snažniji. Ili pak da im taj nedostatak onemogućuje toliko kretanja, pa se ljudi, koji su time opterećeni, čitaviji predaju ljubavnim igrama. A to je isto tako razlog zašto su Grci govorili da su tkalje mnogo vruće nego ostale žene: zbog sjedilačkog posla kojim se nepresta45

46

Montaigne je taj navod našao kod Erazma (Adages, II, ix). U svim izdanjima stoji colÅV, ali to je očigledno omaška umjesto cwlÅV “šepav, hrom”. Primjerice Aristotel, O problemima (Per» problhm(twn), X, 26.

374


no bave, pa im drugi dijelovi tijela nisu zaposleni. Ali, o čemu sve ne bismo mogli na taj način mudrovati? A ja bih o njima mogao isto tako reći da ih ono neprestano drmanje dok sjede uz razboj uzbuđuje i nadražuje, jednako kao što drmusanje i tréšnja kočijâ to isto izaziva kod naših gospođa. Zar svi ti primjeri ne potvrđuju ono što sam rekao na početku47: da naši razlozi često znaju preduhitriti učinak i da je njihovo prostranstvo toliko veliko da prosuđuju i ostvaruju se čak i u ništavilu i ne-bitku? Osim sklonosti naše mašte da pronalazi uzroke svih vrsta snova, naša uobrazilja jednako tako lako prima utiske od površnih privida koji je vode krivim zaključivanjima. Jer i sâm sam se nekada, oslanjajući se samo na autoritet te prastare poslovice, prepustio uvjerenju da sam s jednom ženom doživio više užitka samo zato što joj je jedna noga bila kraća od druge. A ja sam to ubrojio u njezine posebne draži! Torquato Tasso48, u usporedbi koju je učinio između Francuske i Italije49, kaže da je opazio kako su u nas slabije noge nego u talijanskih plemića, pa zaključuje da je tome tako jer smo mi neprestano na konju; a to je potpuno isti razlog iz kojega Svetonije izvodi potpuno obratan zaključak: on naprotiv kaže50 da su Germaniku noge odebljale zbog tog istog dugotrajnog jahanja. Nema ničega što bi bilo toliko nestalno i podložno zabludi kao što je naš razum: to je upravo kao ona Teramenova crevlja, koja ide na svaku nogu.51 47 48 49 50 51

ovog poglavlja. Torquato Tasso (Sorrento 1544-Rim 1595), veliki talijanski pjesnik, tvorac remek-djela Oslobođeni Jeruzalem (La Gerusalemme liberata). U svojim Rime e prose, objavljenima u Ferrari 1595: Paragone dell’Italia alla Francia. U Životu Kaligulinom, III. Anegdotu je Montaigne preuzeo iz Plutarhova spisa Upute za one koji se bave državnim poslovima. Isto navodi i Erazmo (Adages, I, i, 94). Riječ je o govorniku Teramenu, koji je bio učenikom Prodikovim (Pr@dikoV). Njegova je cipela bila dobra za lijevu i za desnu nogu, a kako se priklanjao čas jednoj, a čas drugoj stranci, dali su mu nadimak K@JornoV “čizma”.

375


I doista razum nam je dvoznačan i protuslovan, a tako su i stvari dvoznačne i protuslovne. “Daj mi srebrnjak, rekne jedan filozof cinik Antigonu52. – To nije nikakav dar od jednog kralja, otpovrne mu on. – Daj mi onda zlatnik. – A to nije dar za jednog cinika!” Seu plures calor ille vias et caeca relaxat Spiramenta, novas veniat qua succus in herbas; Seu durat magis et venas astringit hiantes Ne tenues pluviae, rapidive potentia solis Acrior, aut Boreae penetrabile frigus adurat.53 “Ogni medaglia ha il suo riverso.”54 Eto zašto je Klitomah u stara vremena govorio da je Karnead premašio djela Herkulova zato što je od ljudi iščupao pristanak, to jest mišljenje i uvjerenje da mogu lako donositi sud55. To je Karneadovo tako odlučno duhovno stanje bilo po mojem mišljenju plod koji se pradavno rodio iz bezočnosti onih koji se uznose da sve znaju i iz njihove neizmjerne nadutosti. Ezopa su nudili na prodaju zajedno s još dvojicom robova. Kupac je upitao prvoga što sve zna raditi; da bi sebi podigao cijenu, počne nabrajati brda i doline, te da zna ovo, te da zna ono; drugi je sebe isto tako hvalio, ako ne i još više; kad je došao red na Ezopa i kad je i njega kupac upitao što zna: “Ja ništa, odvrati on, jer su ova dvojica sve pokupila – oni sve znaju.”56 Isto se 52

Antigon Gonat (]Ant?gonoV Gonat¡V), macedonski kralj, stoik, učenik Zenona iz Kitija (III. st. pr. Kr.). Prema Plutarhu, O lažnom stidu, VI. 53 “Bilo da otvori ona vrućina pute i tajne / Oduške, kojima sok u vlatke će ulazit nove, / Il’ to osušuje većma i stiskuje raspukle rupe, / Dà kiša sitna tuda ne uvire, jača da snaga / Žestokog ne škodi sunca i Boreja probojna studen.” Vergilije, Georgike, I, 89-93 (u prepjevu Tome Maretića). 54 Talijanska izreka: “Svako lice ima i naličje.” 55 Prevedeno iz Ciceronova djela Academica, II, xxxiv. 56 Montaigne je najvjerojatnije tu anegdotu pročitao u Planudovu Životu Ezopovu jer se ta zgoda nalazila u predgovoru svim izdanjima Ezopa.

376


dogodilo i s filozofskim školama: uznositost onih koji su pripisivali ljudskom duhu da sve može spoznati izazvala je kod drugih, kroz inat ili kroz nadmudrivanje, ovo drugo mišljenje da nije sposoban ni za što; potonji o neznanju zauzimaju isto toliko krajnje mjesto, kolika je krajnost onih koji zastupaju njegovo znanje. Da se ne bi moglo zanijekati da je čovjek u svemu neumjeren, da ga može zaustaviti samo nužda i njegova nemogućnost da dalje kroči. *****

377

XII. poglavlje

O fizionomiji

G

otovo sva naša mišljenja nastala su iz naše vjere u autoritet i mjerodavnost Starih; a to i nije tako loše, jer u ovom našem, toliko bolesnom vremenu ne bismo mogli ništa gore učiniti nego vlastito mišljenje uzeti za mjerilo. Tako i mi Sokratove riječi, što su nam ih njegovi prijatelji prenijeli, prihvaćamo samo poštujući opće mišljenje, a ne na temelju vlastite spoznaje – one jednostavno ne odgovaraju našem vremenu. Kad bi se danas nešto takvo rodilo, malo bi naših suvremenika po vlastitom sudu takve riječi cijenilo. Otkrivamo draži samo kad bodu oči, kad su natečene i napuhane na umjetan način. A one što se kupaju u bezazlenosti i jednostavnosti, grubom oku kao što je naše one lako bježe; njihova je ljepota nježna i skrivena, pa valja imati čist i dobro izoštren vid kad se želi otkriti tu tajnu svjetlost. Zar za naše oči nedužnost nije posestrima gluposti i zato vrijedna prijekora? Sokrat pokreće svoju dušu na prirodan i običan način. Kao on govorit će i seljak i žena iz naroda. U ustima su 378

XII. poglavlje – O fizionomiji

mu uvijek konjovoci, drvodjelje, papučari, zidari.1 Sve su to riječi iskustva i usporedbi što ih nalazimo u svakodnevnom čovjekovom najobičnijem životu; taj govor svatko razumije. Mi danas ne bismo nikad otkrili plemenitost i sjaj njegovih divnih misli pod tako običnim ruhom, mi, koji sve što školska mudrost nije istaknula smatramo glupim i malovrijednim; mi, koji bogatstvo vidimo samo u pompi i razmetljivosti. Naš je svijet stvoren samo za pokazivanje: ljudi su kao vjetrom napuhani i svaki ćuh ih baca lijevo i desno, upravo kao balone. A Sokrat se ne podaje tlapnjama: njegov je cilj nama dati što više stvari i pouka koje će stvarno zajednički poslužiti za život, servare modum, finemque tenere, Naturamque sequi2. On je uvijek bio jedan te isti3 i uspeo se na najvišu stepenicu snage i to ne skok po skok nego svojom odmjerenom naravi. Točnije bi bilo reći da se uopće nije uspinjao, ni sebe ni bilo što drugo, nego je sve spuštao na svoju prvotnu i prirodnu mjeru i toj mjeri podložio snagu, prepreke i teškoće. Jer kod Katona se jasno vidi da je njegovo držanje bilo daleko iznad držanja drugih ljudi; i u velikim djelima njegova života i u samoj njegovoj smrti uvijek ga vidimo čvrstog u sedlu na njegovu najpoletnijem konju. Sokrat je naprotiv uvijek s obje noge na zemlji4 i sav se mirno i staloženo predaje korisnim razmišljanjima; čak i kad je suočen sa smrću i s najtrnovitijim pitanjima koja se ljudima u životu mogu na putu prepriječiti. Za sreću se tako sve posložilo da o čovjeku koji je najviše vrijedan da ga se pozna i da svijetu bude dan za primjer 1 2

3 4

Iz Platonove Gozbe, XXXVII. “Čuvati mjeru, poštovati granice i slijediti prirodu...” Lukan, Farsalija, II, 381. Istu je misao iznio i Ciceron u De officiis, I, xxvi. Tj. živi kao i ostali ljudi. Montaigne je već uspoređivao Katona i Sokrata na početku XI. eseja II. knjige (O okrutnosti).

379


imamo tako sigurna svjedočanstva. Njegov su nam život rasvijetlili najdubokoumniji muževi koje je ovaj svijet vidio5: svjedoci koji nam o njemu govore zaista su divni i po vjernosti i po umijeću kazivanja. Doista je velika stvar što je znao postaviti toliko reda u prave maštarije jednog djeteta i, nimalo ih ne mijenjajući ili uveličavajući, time nam prikazati najljepša dostignuća naše duše. Ne predstavlja nam je ni uzvišenom ni bogatom nego samo zdravom, ali zato je njezino zdravlje veselo i čisto. S tim običnim i prirodnim pokretačkim snagama, s tim svakodnevnim i općenitim mislima mirno i bez samodopadnosti dolazi ne samo do najjasnijih nego i do najvelikodušnijih i najuzvišenijih uvjerenja, djelâ i običaja kakvih je ikada bilo. On je s nebesa spustio ljudsku mudrost, koja je gore samo gubila dane, da bi je predao čovjeku, jer u njemu mora i može izvršavati svoju najpravedniju i najnaporniju, a k tome i najkorisniju zadaću.6 Pogledajte ga samo kako se drži pred svojim sucima, pogledajte s koliko hrabrosti potiče svoj duh usred ratnih opasnosti, pogledajte kojim argumentima ojačava svoju odlučnost da odoli klevetama, tiraniji i smrti i vječito čangrizavoj glavi svoje žene; nema u tom ništa što bi bilo posuđeno iz vještine ili hinjenosti; u tome i najpriprostiji čovjek prepoznaje svoje mogućnosti i svoju snagu. Nije moguće dalje se vraćati i dublje se spuštati. Ljudskoj je prirodi učinio najveću uslugu pokazavši joj koliko sama može za sebe učiniti. Svaki je od nas bogatiji nego što mislimo; ali nas se uči da posuđujemo i da prosimo, da se služimo više tuđim nego svojim. Niti u jednoj stvari čovjek ne zna postaviti granice svojih potreba: ni u strasti, ni u bogatstvu, ni u moći; on uvijek svega više zagrabi nego što mu može u ruke stati; njegova pohlepa nema mjere. A vidim da je isto i kad je u pitanju žeđa za znanjem; čovjek naprti sebi posla više nego što 5 6

Njegova dva učenika: Platon i Ksenofont. Tu misao razvija i Ciceron (Academica, I, iv).

380


može učiniti, daleko više nego mu treba. Čovjek misli da mu valja znanje toliko raširiti koliko je širok i predmet znanja. “Ut omnium rerum, sic literarum quoque intemperantia laboramus.”7 A Tacit ima pravo kad hvali Agrikolinu majku što je obuzdala nezasitnu glad svojega sina za znanjem.8 Kad ga se gleda mirnim okom, to je veliko dobro, koje kao i sve što je za ljude dobro, nosi u sebi mnogo taštine i vlastite i prirodne slabosti, a, osim svega, cijena mu je i odveć visoka. Kupovati duševnu hranu mnogo je teže i delikatnije nego kupovati bilo koju drugu. Jer, ono što smo kupili nosimo doma u kakvom súdu i tu odmah možemo o toj kupljenoj hrani ustanoviti vrijedi li, koliko i kada ćemo je jesti. Međutim, znanje ne možemo preliti u neki drugi sud osim u vlastitu dušu: gutamo ga dok ga kupujemo i iz trgovine izlazimo ili nahranjeni ili otrovani. A ima i štetnih znanja koja nas samo opterećuju i onemogućuju umjesto da nas hrane, a ima čak i takvih koja su tobože ljekovita, a zapravo nas truju. Zabavljalo me je kad sam u nekom mjestu vidio ljude kako se pobožnosti zavjetuju da će živjeti u neznanju, kao što se drugi zavjetuju na čednost, na siromaštvo, na kajanje. I to znači u neku ruku činiti jalovima naše nezasitne prohtjeve i gušiti onu pohlepu koja nas potiče na gutanje knjiga, jer tako dušu lišavamo one strastvene naslade koja nas golica zbog našeg visokog mišljenja o znanosti. A bogato ćemo ispuniti zavjet siromaštva ako mu dodamo i siromaštvo duha. Ne treba nam mnogo znanja da bismo živjeli kako nam se priliči. A Sokrat nas uči da je to znanje u nama i pokazuje nam kako ćemo ga tu naći i kako se njime pomagati. Sva ta naša sposobnost, koja prelazi granicu onoga što nam je od prirode dano, gotovo da je ništavna i suvišna. Već je mnogo ako nam nije na teret i ako nas ne kvari više nego što nam služi. “Paucis 7

8

“Kao i u svim drugim stvarima, tako smo i u učenju neumjereni.” Seneka, Epistulae, 106. Isto mjesto navodi i Justus Lipsius (Politike, I, 10). O životu i karakteru Julija Agrikole, IV.

381


opus est literis ad mentem bonam”9, jer su to samo grozničavi napadaji našeg duha, koji nam služe poput neurednog i nemirnog sluge. Priberite se i u sebi ćete naći prave argumente prirode protiv smrti, a oni će vas znati služiti kad budete u nevolji; to je ono što će i jednom seljaku i čitavom jednom narodu omogućiti da umru onako uspravno kako umire mudrac. Bih li ja manje vedro umro da nisam pročitao Tusculanae10? Mislim da ne bih. Jer sad kad mi je smrt bliža, vidim da mi se jezik obogatio, ali srce mi nije nimalo jače; ono je onakvo kako ga je priroda skovala i za slučaj sukoba zaštitit će se štitom koji nije ništa čvršći nego onaj u obična čovjeka. Knjige su mi služile ne toliko za nauk koliko za vježbu. A što ako je znanje, pokušavajući nas ojačati novim bedemima protiv prirodnih nedaća, u naše misli utisnulo veću i težu sliku o njima nego što ono ima razloga i domišljatosti da nas od njih obrani? Sve su to zapravo smicalice kojima nas filozofija često, ali bez uspjeha, plaši. Pogledajte samo koliko najrječitiji i najmudriji pisci oko jednog dobrog argumenta siju unaokolo druge, slabije, a za onoga koji ih malo izbližega pogleda posve neodržive argumente. Ono što nas vara i zavodi samo su vješto sročene riječi. Ali, ako to može korisno poslužiti, neću ih dalje prebirati i stavljati pod povećalo. Ima takovih stvari na mnogim mjestima i u ovoj knjizi, a do njih sam došao ili nasljedovanjem ili posuđivanjem. Zato valja biti malo i na oprezu i ne nazivati snagom ono što je samo dopadljivo i ne reći da je solidno ono što je samo domišljato ili da je dobro ono što je samo lijepo: “quae magis gustata quam potata delectant”11. 9 10

11

“Zdravoj duši ne treba mnogo učenosti.” Seneka, Epistulae, 106. Misli na Ciceronove Rasprave u Tuskulu (Tusculanae disputationes), filozofsko djelo (45. pr. Kr.), nazvane tako jer se u njima navode Ciceronovi govori održani u njegovoj ladanjskoj kući u Tuskulumu. U njima domaćin, Ciceron, odgovara na pitanja i prigovore svojih učenika (auditores) i pokušava filozofiju približiti svojim sunarodnjacima. “koje su bolje kad ih se kuša nego kad ih se pije.” Ciceron, Tusculanae disputationes, V, v.

382


Ne mora nas nahraniti sve ono što nam se sviđa. “Ubi non ingenii sed animi negotium agitur.”12 Kad vidim koliki trud Seneka ulaže da bude pripravan umrijeti, kad vidim kako ga oblijeva znoj da bi bio čvrst i postojan pred smrću, kako se dugo drži za tu slamčicu, bilo bi to u meni pokolebalo ocjenu o njegovu glasu da on nije umirući sve potvrdio. Njegov tako užaren i neprekidan nemir dokazuje kako je to bio nepokolebljiv i silovit čovjek. “Magnus animus remissius loquitur et securius.”13 “Non est alius ingenio, alius animo color.”14 Morao se u to uvjeriti o vlastitu trošku. A donekle i pokazuje da mu je protivnik zadavao dosta muke. Tome nasuprot, Plutarhovo se držanje, osim što je prezrivije i opuštenije, meni čini tim muževnije i uvjerljivije; lako bih povjerovao da je njegova duša nastupala na sigurniji i pravilniji način. Seneka, koji je bio oštriji, iznenada nas zanosi i više se doima našega duha. A ovaj drugi15, koji je mirniji i staloženiji, uči nas i neprestano umiruje, pa zato i više pogađa naš razum. Onaj prvi pridobiva naš sud, a ovaj drugi ga osvaja. Vidio sam i drugih spisa koji su na još većem glasu, a koji, oslikavajući borbu što je vode protiv izazova pȕti, te putene zahtjeve prikazuju tako oštrima, moćnima i neodoljivima da se i mi sami, koji smo samo hrpa jada, moramo diviti koliko čudesnosti i neviđenoj snazi njihove napasti, toliko i njihovoj otpornosti. Čemu onda nastojati očeličiti se tim velikim filozofskim mislima? Radije gledajmo na zemlju po kojoj su razasuti jadnici poput nas, glava pognutih na teškom poslu, koji ne znaju ni za Aristotela ni za Katona, a za učene pouke i primjere nisu nikad ni čuli; a to su upravo oni iz kojih priroda iz dana u dan uzima primjere postojanosti i strpljivosti, koji su čisti12 13 14 15

“Čim se radi o duši, a ne o duhu.” Seneka, Epistulae, 35. “Velik duh govori s više mira i vedrine.” Seneka, Epistulae, 115. “Duh nije jedne, a duša druge boje.” Seneka, Epistulae, 114. Plutarh.

383


ji i uspravniji nego oni o kojima tako marljivo učimo u školi. Koliko li pred očima imam svakog dana takovih koji ne vode računa o siromaštvu! Koliko li ih želi smrt, a koliko li ih tu smrt podnese bez straha i jadanja! Čovjek koji okopava moj vrt jutros je pokopao svog oca ili sina. Pa i sama imena kako oni nazivaju bolesti toj bolesti umekšavaju i ublažavaju teškoću; ftiza je za njih kašalj, dizenterija je pokvareni želudac, pleuritis je prehlada; a jednako kako ih iz mila nazivaju, tako ih mirno i podnose. Teške su tek kad ih prekinu u svakodnevnom poslu; a u krevet se daju samo da u njemu umru. “Simplex illa et aperta virtus in obscuram et solertem versa est.”16 Ovo sam pisao poprilici u ono vrijeme kad su se u našim nemirnim prilikama teški oblaci nekoliko mjeseci skupljali nad nama i odjednom se svom snagom sručili na mene.17 S jedne su mi strane pred vratima bili neprijatelji, a s druge maroderi18, još gori od neprijatelja: “non armis sed vitiis certatur”19 i tako sam pretrpio zlo od jednih i od drugih. Hostis adest dextra levaque a parte timendus, Vicinoque malo terret utrumque latus.20 Užasan je taj rat: drugi ratovi bjesne protiv vanjskog neprijatelja, a ovaj protiv samoga sebe: njegov ga vlastiti otrov nagriza i uništava. Takve je podmukle i rušilačke prirode da sâm sebe razara sa svim što je ostalo i sâm sebe razdire i udove sebi čupa. Mnogo puta vidimo da će se češće sâm od sebe urušiti nego što će ga dokrajčiti oskudica ili neprijateljska 16

“Tu su jednostavnu vrlinu koja je svima bila na dohvatu promijenili u tajnovitu i duboku znanost.” Seneka, Epistulae, 95. 17 Bilo je to 1585-1586. kad su Montaigneovom pokrajinom Guyenne naizmjence harale čete kralja Henrika IV. i katoličke bande. 18 U izvorniku picoreurs, a to je značenje nestalo i bilo je nadomješteno s marodeur “vojnik pljačkaš”, odakle je njemačkim posredstvom k nama došla posuđenica maroder. 19 “koji se ne bore oružjem nego grijesima”. Navod nepoznata izvora. 20 “Jedan mi je strašni neprijatelj s desna, a drugi mi dolazi s lijeva, pa na mene s obje strane vreba zlo.” Ovidije, Epistulae ex Ponto, I, iii, 57.

384


vojska. Od njega bježi svaka stega. Želi ugušiti bunu, a pun je buntovnika, hoće kazniti neposluh, a sâm mu daje primjer; a kad je upravljen čuvanju zakonâ, staje na stranu urotnika i bori se protiv onih koje je sam donio. Što se to s nama događa? Naš vlastiti lijek širi tešku zarazu, Naše se zlo truje Onim čime bi ga liječit’ htjeli21. Exuperat magis agrescitque medendo.22 Omnia fanda, nefanda, malo permista furore Justificam nobis mentem avertere Deorum.23 U tim pošastima koje ovladaju narodima ispočetka je još moguće razlikovati zdrave od bolesnih; ali, kad potraju, kao što se događa s ovom našom mòrom, čitavo je tijelo od glave do pete zaraženo i niti jedan dio nije pošteđen. Jer nema zraka koji tako pohlepno udišemo, koji se širi i u nas tako duboko zadire kao posvemašnja neobuzdanost. Naše se vojske drže na okupu samo zahvaljujući tuđem cementu24, a od francuske se više nikako ne može učiniti primjeren i postojan vojnički odred. Kakve li sramote! Stegu, koja nam je toliko potrebna, možemo nazrijeti samo u najamničkim četama25, a što se naših tiče, one idu svaka na svoju stranu, a ne prema onome što zapovjednik nalaže, pa on zato ima više briga sa svojima nego sa stranima. Jedino kod nas on moljaka da ga se slijedi, vojnicima podilazi i prema njima se ravna; riječju, jedini on mora slušati, a ostali su svi slobodni i raspušteni. 21

Francuski stihovi nepoznata izvora. “...i bolest od samog ga spopada l’jeka.” Vergilije, Eneida, XII, 46 (prijevod T. Maretića). 23 “Otad za dobro i zlo već ne zna opačina bijesna, / i svoj pravični duh su od nas odvratili bozi.” Katul, Carmina, lxiv, 405 (u prepjevu Dubravka Škiljana). 24 U izvorniku simant, kako se pisalo umjesto današnjeg franc. ciment (< lat. caementum “cement, beton”). 25 Talijane, Španjolce i Nijemce su obje sukobljene strane uzimale u svoju službu. 22

385


Gotovo da me zabavlja kad vidim koliko se kukavištva i dodvoravanja krije u ambiciji, koliko mu valja imati podložnosti i koliko samoponižavanja mora pretrpjeti da bi došao do onoga što je naumio. No, najteže mi je vidjeti koliko se čestitih i pravičnosti naklonjenih naravi svakodnevno kvari u upravljanju i zapovijedanju tom zbrkom. Dugotrajno trpljenje rađa navikom, a navika se pretvara u prihvaćanje svega i svačega i slijepo oponašanje. Imali smo dovoljno krivo nasađenih duša da bi nam bilo potrebno kvariti one koje su bile čestite i plemenite. Ako ovako nastavimo, teško će nam biti naći nekoga u čije ćemo ruke moći povjeriti zdravlje ove države, ako nam se posreći da je sačuvamo. Hunc saltem everso juvenem succurrere seclo Ne prohibite.26 Što je bilo od onog starog pravila27 da se vojnici moraju više bojati svog vođe nego neprijatelja? Ili od onog divnog primjera28 o stablu jabuke u taboru rimske vojske što ga je vlasnik, sutradan nakon što su se Rimljani povukli, našao sa svim rumenim i sočnim jabukama na broju? Volio bih kad bi naša mladež ono vrijeme što ga trati na svakojakim manje korisnim putovanjima, to vrijeme posvetila pola da vidi rat na moru oko otoka Roda29 pod kakvim dobrim moreplov26

“Ovome junoši barem ne bran’te da izbavi svijet [koji je propasti gotov!].” Vergilije, Georgike, I, 500 (u prepjevu Tome Maretića). Najvjerojatnije je da Montaigne tu želju, koju Vergilije upravlja Augustu, ovdje upravlja Henriku, kralju navarskome, koji je nakon smrti vojvode anžuvinskoga, brata Henrika III. (1584), postao zakonitim nasljednikom francuske krune. 27 Tu je izreku Montaigne mogao preuzeti iz Valerija Maksima, II, vii, ali navodi je i Justus Lipsius (Politiques, V, xiii). 28 Što ga navodi Sekst Julije Frontin, rimski političar, pisac i konzul u svojim Ratnim varkama (Stratagemata), IV, iii, a nalazimo ga i kod Justusa Lipsiusa (Politiques, V, xiii). 29 Kad su Turci 1522. osvojili otok Rod, red Svetoga Ivana Jeruzalemskoga prešao je na Maltu; pomorski zapovjednik Roda bio je uvijek kapetan flote koji je pripadao redu Svetoga Ivana.

386


cem i zapovjednikom tog otoka, a pola da uloži u upoznavanje sa stegom koja je vladala u turskoj vojsci, jer je u nje mnogo razlika i prednosti ako ju se usporedi s našom. Tome za primjer može poslužiti i ovo: naši vojnici u ratnim pohodima postaju raspušteniji, dok njihovi postaju oprezniji pa čak i plašljiviji; jer, kad se nešto učini nažao ili kad se pljačka sitni puk, što se u miru kažnjava batinanjem, u ratno se vrijeme mora kažnjavati smrću. Postoje jasne odredbe: za jedno jaje oduzeto bez plaćanja pedeset udaraca; za svaku drugu stvar koja nije hrana, pa ma kako prijestup bio sitan, nabijanje na kolac ili odrubljena glava bez ikakve iznimke.30 U Selimovoj povijesti31, a Selim je bio najokrutniji osvajač što ga je svijet vidio, čak su, nakon što je pokorio Egipat, oni predivni, bogati i lijepo uređeni vrtovi oko Damaska ostali nedirnuti od vojničke ruke, a nisu bili zatvoreni kao što su danas. No, može li u nekoj državi biti neko zlo koje bi bilo vrijedno da se protiv njega borimo tako smrtonosnim otrovom? Ne, govorio je Favonije32, pa čak ni kad se radi o svrgavanju tiranske vlasti u nekoj zemlji. Isto tako ni Platon33 ne pristaje da se silom narušava mir zemlje samo da bi ju se popravilo i odlučno odbija takvo poboljšanje koje bi njezine žitelje koštalo krvi i rušenja. U tom slučaju kaže da bi prije svega drugoga bila obveza svakog čestitog čovjeka da se sve ostavi po starom i samo da se moli Boga da svojom svemoćnom rukom pritekne u pomoć. Čini se da je čak svom velikom prijatelju Dionu predbacivao što je malo drugačije postupio. 30

U opisivanje discipline u turskoj vojsci Montaigne se služi podacima iz djela Guillaumea Postela, Histoire des Turkes, str. 316. 31 A ovdje u djelu Paula Ioviusa, Historiae sui temporis, XLVI. U izdanju iz 1595. nalazimo na ovom mjestu varijantu: Prelijepi vrtovi oko grada Damaska, svima pristupačni i u zemlji ratnog pohoda, dok se njegova vojska bila upravo na tom mjestu utaborila, ostavljeni su nedirnuti od vojničke ruke zato što im nije bio dan znak da mogu pljačkati. 32 Prema navodima Plutarhovim (Život Brutov, III). Marcus Favonius je bio rimski političar i govornik. 33 Pisma, VII, Propinquis Dionis, str. 936 u francuskom prijevodu iz 1546.

387


U takovim sam stvarima i ja bio platonovac, daleko prije nego sam znao da je ikada na ovom svijetu Platon postojao. A, kad se misli da bi tog velikog muža valjalo isključiti iz našeg općenitog uvjerenja, njega, koji je iskrenošću svoje savjesti naprotiv zavrijedio da se tako visoko nađe u svjetlu kršćanstva unatoč općoj tmini svijeta njegova vremena, ja mislim da nam gotovo i ne služi na čast da se damo učiti od jednog čovjeka poganina i da očekujemo da nam Bog pomogne bez imalo naše suradnje. Često se u sumnji pitam ima li među tolikim ljudima koji se u te poslove upliću jedan jedini s tako zakržljalom pameću koji bi se dao nagovoriti da može do reformacije doći kroz najgoru deformaciju34, koji bi mislio doći do spasenja najočiglednijim putovima koji nas vode u sigurno prokletstvo; da bi rušenjem države, sudstva i zakonâ, pod čiju ga je zaštitu Bog postavio, da bi raskomadavši svoju majku domovinu i bacivši njezine kosti pred svoje stare neprijatelje i ispunjajući ocoubilačkom mržnjom bratska srca dozivao upomoć sve vragove i bjesove; što? Zar da takav čovjek može nešto pridonijeti presvetoj i nepovredivoj ljubavi i pravednosti Božje riječi? Kao da častohleplje, gramzivost, okrutnost, žeđa za osvetom nemaju po svojoj prirodi dovoljno silovitosti pa ih moramo dozivati i potpaljivati slavnim naslovom pravde i straha Božjega. Ne možemo zamisliti gori izgled stvari nego kad se zloća ozakoni i kad se uz privolu sudaca zaogrne plaštom kreposti. “Nihil in speciem fallacius quam prava relligio, ubi deorum numen praetenditur sceleribus.”35 Najgori je oblik nepravde prema Platonu36 kad se ono što je nepravedno uzima kao pravedno. Narod je tada37 teško patio, i to ne samo zbog sadašnjih nevolja, 34

U izvorniku: reformation ~ difformation. “Ništa nas više ne vara nego naopaka vjera koja sakriva svoja zlodjela pod volju bogova.” Tit Livije, XXXIX, xvi. 36 Država, str. 546 u francuskom izdanju iz 1546. 37 Tj. u vjerskim ratovima. 35

388


undique totis Usque adeo turbatur agris38, nego i zbog budućih. Živi su tada patili, a isto tako i oni koji se još nisu bili rodili. Svatko ih je pljačkao, a tako isto i moje seljake, pa su im oduzeli čak i svaku nadu jer su oteli i ono s čime smo se nadali mnogo godina proživjeti.39 Quae nequeunt secum ferre aut abducere perdunt, Et cremat insontes turba scelesta casas.40 Muris nulla fides, squallent populatibus agri.41 Osim tog udara pretrpio sam ja i drugih. Upao sam u neprilike koje suzdržanost donosi u takvim pošastima. Bio sam napadan sa svih strana: za gibeline sam bio gvelf, a za gvelfe gibelin42. Jedan od mojih pisaca to dobro kaže, ali ne znam gdje je to mjesto43. Položaj moje kuće i veze s ljudima iz susjedstva predstavljali su mene na jedan, a moj život i moje djelovanje na drugi način.44 Nije bilo izričitih osuda, jer se ni38

39

40

41

42

43

44

“...velika po svim je poljima vreva”, Vergilije, Ekloge, I, 11 (prijevod T. Maretića). I Vergilije govori o nevoljama građanskih ratova koji su izbili nakon Cezarova ubojstva. Sva dobra oko dvorca bila su opljačkana i opustošena, ali ne i Montaigneov dvorac premda ga je bio ostavio bez obrane. Pisac u IX. eseju III. knjige kaže: “Nikad se nisam dao nagovoriti da od njega (tj. dvorca) učinim nešto što bi poslužilo za rat.” Usp. i slično mjesto u XV. eseju II. knjige. “A ono što ne mogu odnijeti ili odvesti, sve ruše, a njihova razbojnička družba pali nedužne kolibe.” Ovidije, Tristia, III, x, 65. “Nikakve sigurnosti iza gradskih zidina, a sva su polja pljačkaši uništili.” Klaudije Klaudijan, Protiv Eutropija, I, 244. Ovo valja shvatiti: za katolike sam bio hugenot, a za one iz Lige kraljev pristaša. Usporedba s talijanskim sukobljenim strankama, čiji je naziv preuzet od suprotstavljenih njemačkih obitelji: gvelfi (tal. guelfi) je nastalo od imena Welfen, bavarske plemenitaške loze potekle od jednog Welfa († 824), dok gibelini (tal. ghibellini) nastavljaju srednjovjek. njemački Wibelingen prema zamku Wibeling (danas Weibling) u Franačkoj. Vjerojatno misli na Boccaccia koji o tim nazivima govori u svom Trattatello in laude di Dante. Vjerojatno Montaigne hoće reći da su ga smatrali protestantom, budući da je pokrajina Périgord bila u većini protestantska.

389


su mogli čega uhvatiti. Ja nikad ne bježim od zakona; da me je netko htio osuditi, bio bi u meni našao svojeg čovjeka. Bile su to, dakle, samo tihe sumnje koje su kolale uokolo i kod kojih nikad ne manjka neka osnova za optužbu kao što ne manjkaju ni zavidni ili priglupi ljudi, a pogotovo u tako strašnoj zbrci. Ja se uvijek suprotstavljam uvredljivim nagađanjima, koje sudbina dopušta da se oko mene pletu, držanje, koje mi je od rođenja usađeno pa uvijek izbjegavam opravdavati se, ispričavati se ili bilo što objašnjavati, jer smatram da bi značilo dovoditi svoju čistu savjest u sumnju kad bih mislio da je valja braniti. “Perspicuitas enim argumentatione elevatur.”45 I tada, umjesto da se povlačim pred optužbom, ja idem još dalje, kao da mi svatko može proniknuti u dno srca, pa se nadmećem kroz ironično i podrugljivo priznanje; naravno, znam jednostavno i zašutjeti, jer čitavo pitanje nije vrijedno odgovora. Ali oni koji to uzimlju za odveć oholu samouvjerenost nisu ništa manje kivni na mene nego oni koji to drže za slabost jedne stvari koja se ne može obraniti, a poglavito oni veliki, kojima kad se ne pokoriš smatraju to najtežim grijehom, jer su uvijek grubi i opori prema svakoj pravdi koja je sebe svjesna i nije ni skrušena ni skromna ni molećiva. U taj sam zid već više puta udario glavom. Bilo kako bilo, zbog svega onoga što mi se tada događalo slavohlepni bi se bio objesio, a ni škrt čovjek ne bi ništa drugo učinio. U mene nema ni najmanje želje za stjecanjem bilo čega. Sit mihi quod nunc est, etiam minus, ut mihi vivam Quod superest aevi, si quid superesse volent dii.46 Ali gubici, koje su mi nanijela uvredljiva presizanja drugih ljudi, bilo da je riječ o sitnim krađama, bilo nasilju, bodu 45

“Jer očiglednost slabi dokazivanjem.” Ciceron, De natura deorum, III, iv. 46 “Nek mi je sada što imam, pa i manje, i što mi vijeka / osta, nek živim ga za se, ostatka li daju što bozi...” Horacije, Epistulae, I, xviii, 107 (prijevod Jurja Zgorelca).

390


me poprilici onako kao bolesna čovjeka kojega muči škrtost. U uvrede je neusporedivo više gorčine nego li u gubitka. Bezbroj svakojakih drugih zala sjatilo se redom na mene; bio bih ih bodrije podnio da su došla odjednom. Već sam bio počeo razmišljati kojemu bih od svojih prijatelja mogao povjeriti svoju nevoljnu i bijednu starost i, nakon što sam pogled upirao na sve strane, našao sam se kratkih rukava. Da se čovjek pusti kao olovo padati iz takve visine, morao bi pasti u naručje pouzdane, snažne i srećom blagoslovljene ljubavi; a takve su ljubavi vrlo rijetke, ako ih uopće ima. Na kraju sam zaključio da je najbolje pouzdati se u svemu u sebe samoga, a ako mi se dogodi da me sreća ne želi primiti pod svoje, vidio sam da je najuputnije potpuno se uzdati u sebe, povezati se sa sobom i pomnjivo paziti na sebe. U svim se prilikama ljudi oslanjaju na tuđu pomoć umjesto da sami sebi pomognu, a to je jedina sigurna i moćna pomoć za onoga koji se zna njome služiti. Svatko bježi od sebe i juri u budućnost, zato što nitko nije dopro do sebe. Zaključio sam da su te nezgodne stvari zapravo korisne. Prvo, da treba šibom privesti razumu lošeg đaka kad već sam razum tu ne pomaže; onako kao što na silu i uz oganj ispravljamo iskrivljeno drvo. Već dugo sama sebe opominjem da se moram držati sebe i da se moram odvojiti od svega što je tuđe; međutim, ipak još i danas neprestano upravljam pogled na stranu: pozdrav, lijepa riječ nekoga od onih velikih, ljubazan izraz lica, sve to me zavodi. A Bog sam zna kako u ovo naše doba tih stvari ne manjka i što sve one znače! I dandanas bez mrštenja slušam sva laskanja kojima me obasiplju oni koji bi me htjeli izvući u javnost, a ja se tako mlako branim da se čini kao da bi mi bilo draže da u tome uspiju. Tako nepoučljivom duhu pristaju batine; jer se mora jakim udarcima malja popraviti i priljubiti daske na brodu koji se raspada, pušta vodu i sam od sebe propada u dubinu. Drugo, sve te protivštine dobro su mi došle da se uvježbam i pripremim na gore ako se dogodi da ja, koji sam se i 391


zbog imutka i zbog svojega odgoja nadao da ću biti među posljednjima, budem prvi zameten u tom vrtlogu: morao sam se dakle navrijeme učiti kako svojim životom ovladati i kako ga pripremiti za jedno novo stanje. Biti uistinu slobodan znači imati vlast nad sobom. “Potentissimus est qui se habet in potestate.”47 U običnim i mirnim vremenima pripremamo se za umjerene i općenite neugode, ali u ovom metežu u kojemu živimo već trideset godina svaki Francuz, bio on javna osoba ili običan čovjek, vidi da mu svakog časa prijeti uništenje svega što ima. Tim više valja imati srce koje je nakupilo snažnih i vrijednih zaliha. Zahvalimo sudbini što je odabrala da živimo u vremenima koja nisu ni troma ni razmažena niti podana dokolici: onaj koji nije mogao postati čuven po nečem drugom doći će barem na glas sa svoje nesreće. Kao što sam ja malo u povijestima čitao o tim neredima i prevratima u drugim državama, a da mi baš nije žao što u njima nisam bio prisutan da ih bolje upoznam, tako sam i svoju znatiželju donekle zadovoljio time što mogu vlastitim očima vidjeti ovo veliko umiranje naše države sa svim njegovim simptomima i okolnostima u kojima je do njega došlo. A budući da to gašenje ne mogu odgoditi, zadovoljan sam što mi je dano da u njemu živim i da iz toga izvučem pouku. Tako mi željno nastojimo iz samih sjena i iz predstava ovog velikog teatra vidjeti svu tragiku kojom se sudbina nama igra. Naravno, ne slušamo sve to bez sažaljenja, ali nalazimo neko zadovoljstvo kad možemo izvanrednošću tih nemilih događaja probuditi svoje žaljenje. Ništa nas ne golica što nas ne bode. A dobri povjesničari bježe kao od mrtva mora i ustajale vode od svakog mirnog pripovijedanja i okreću se samo bunama i ratovima, jer dobro znaju da to od njih očekujemo. Pitam se smijem li pošteno priznati kako sam uz ludu 47

“Najmoćniji je onaj koji ima vlast nad sobom.” Seneka, Epistulae, 90.

392


cijenu po mir i spokoj svojega života više od polovice njegove proživio usred nevolja svoje zemlje. Možda sam i prejeftino procijenio svoje trpljenje svih onih udaraca koji me zapravo nisu izravno pogodili, a da bih se potužio, ne gledam toliko ono što mi je oduzeto koliko ono što mi je ostalo sačuvano, kako u meni tako i izvan mene. Ima neke utjehe u tome kad uzmogneš izbjeći čas jedno čas drugo zlo koje na nas neprestano vreba, a pogađa druge oko nas. Tako je i u stvarima općeg interesa: što se moje nastojanje više širi na sve strane, ono postaje slabije, jer ionako “tantum ex publicis malis sentimus, quantum ad privatas res pertinet”48. Jednako je tako i sa zdravljem: ono iz kojega smo se izvukli bilo je tako slabo da nam već samo to umanjuje žalost što bismo je morali imati za njim. To jest bilo zdravlje, ali samo u usporedbi s bolešću koja mu je slijedila. Nismo mi pali s neke prevelike visine. Korupcija i hajdučija, što ih vidim na vlasti i u časti, čine mi se najnepodnošljivijima. Lakše nam je kad nas netko orobi u šumi nego na nekom sigurnom mjestu. Bilo je to tijelo sastavljeno od uda koja su bila jedna trulija od drugih i od gnojnih rana za koje više nije bilo nade u ozdravljenje, a zapravo ga nitko nije ni tražio. Taj me je slom više protresao i prenuo nego što me je zaprepastio, zahvaljujući tome što sam sa svojom savješću bio i dalje u miru i dapače hodao uzdignuta čela; a u sebi nisam nalazio ništa što bih sebi morao predbaciti. A, kako Bog nikad ne daje ljudima ni samo zlo ni samo dobro, zdravlje me je kroz to vrijeme dobro služilo, čak bolje nego inače; i, kao što bez zdravlja ne mogu ništa, tako je malo ili nimalo stvari koje ne bih mogao kad ga imam. Tako mi je zdravlje omogućilo da skupim sve svoje unutarnje snage i da spriječim rane koje bi bile mnogo teže da su se dublje širile. Kroz tu svoju izdržljivost uvidio sam da se znam opirati sudbini i da je potreban vrlo snažan udar da me se izbaci iz sedla. Naravno, ne govo48

“Opće nevolje osjećamo samo onoliko koliko pogađaju naše osobne interese.” Tit Livije, XXX, xlv.

393


rim to da bih je razljutio pa da me žešće napadne. Ja sam njezin sluga i prijateljski joj pružam ruku. Za milost Božju! Neka se time zadovolji. Pitate me osjećam li njezine napade? I te kako! Kao i oni na koje se nesreća okomila i ovladala njima, a koji ipak kadikad sebi priušte neko malo zadovoljstvo, pa im pobjegne i osmijeh s usana, tako i ja imam toliko snage nad sobom da mogu svoje svakidašnje stanje učiniti mirnim i slobodnim od crnih misli; ali ipak me zna tu i tamo iznenaditi pokoji ubod tih nesretnih misli koje me muče dok se ja pokušavam oboružati da ih rastjeram ili da se protiv njih borim. Evo još jednog zla koje me je snašlo pored svih ostalih nevolja. I izvan moje kuće i u njoj samoj pojavila se kuga i pokazala mi zube u svojem najstrašnijem obliku.49 Kao što je zdravo tijelo podložno najjačim bolestima, i to toliko da ga samo takve mogu pobijediti, tako je i zdravi zrak mojega mjesta, u kojem od pamtivijeka zaraza, iako je bila blizu, nije uzela maha, čim je bio zatrovan, izazvao čudesne učinke. Mista senum et juvenum densantur funera, nullam Saeva caput Proserpina fugit.50 Tad sam morao osjetiti onaj čudni osjećaj da mi je sam pogled na vlastitu kuću bio strašan. Sve što je tu bilo nitko nije čuvao i svatko tko je htio mogao je slobodno uzeti. A meni, koji sam toliko gostoljubiv, preostalo je samo mučno traženje krova za svoju obitelj; bila je to izgubljena obitelj koja je i sama bila preplašena, a strah je izazivala i sebi i svojim prijateljima, a još više onima kod kojih je tražila utočišta, jer bi se, čim bi netko osjetio i najmanju bol u malom prstu, morala odmah seliti. Za svaku se bolest odmah misli da je kuga i nitko ni ne pokušava utvrditi što zapravo jest. A najljepše 49

U Lurbesovoj Bordoškoj kronici (Chronique bordelaise) iz 1594. navodi se da je kuga harala od lipnja do prosinca 1585: “Velika je pošast vladala gradom Bordeauxom sve do mjeseca prosinca i pobrojeno je više od 14 000 umrlih.” 50 “Starci i mladi ljudi pomiješani su u grobu; niti jedna glava ne može izmaknuti okrutnoj Prozerpini.” Horacije, Odae, I, xxviii, 19.

394


je u svemu tome da se po pravilima liječničke struke na svaki i najmanji znak zaraze mora narediti četrdeset dana neizvjesnog čekanja; a za to vrijeme vašoj je mašti ostavljeno na volju da misli što hoće i najzdraviji čovjek od toga postaje bolestan. Sve bi me to bilo manje pogodilo da nisam trpio zbog tuđe muke i da čitavih šest mjeseci u takvoj nevolji nisam morao biti bijedni vodič te karavane, jer, što se samoga mene tiče, ja uvijek pri sebi imam svoje protuotrove – odlučnost i strpljenje. Izbezumljenost pred zarazom mene ne hvata, a to je ono čega se najviše valja bojati kod ove pošasti. A da sam bio sam i da sam se odlučio na bježanje, taj bi bijeg bio mnogo lakši i bih bio dalje umakao. Osim toga, smrt od kuge ne čini mi se najgorom mogućom: redovito je brza, čovjek je omamljen, ne osjeća bol, a tješi se mišlju da ni drugima nije bolje, a nema tada ni svih onih ceremonija, izražavanja sućuti i gužve oko odra. Od svih žitelja moga kraja jedva da je svaki stoti iznio živu glavu: videas desertaque regna Pastorum, et longe saltus lateque vacantes51. Sve što ovdje imam plod je rada ljudskih ruku: ono što je za mene radilo stotinu ljudi sad će dugo dugo vremena biti sama parložina. Pa ipak, kakve smo samo primjere unutarnje snage vidjeli kod sveg tog jednostavnog svijeta! Uglavnom nitko nije bio zabrinut za svoj život. Grozdovi, osnovno i najveće dobro u tom kraju, ostajali su visjeti na trsovima, jer su se svi bez razlike spremali za smrt, očekujući je danas ili sutra; a lice i glas gotovo da im nisu bili prestrašeni, pa mi se činilo da su se pomirili s tom sudbinskom nuždom, videći u njoj opću i neumitnu presudu. 51

“Vidi... i države puste / Pastirske i dalèko, širòko dolove prazne.” Vergilije, Georgike, III, 476-477 (prepjev Tome Maretića).

395


A smrt je uvijek takva. Ali, o kako tanahnoj niti visi naša odlučnost da joj pogledamo u oči? Odmak i razlika od nekoliko sati i sâm pogled na one oko nas čini da je drugačije primamo. Pogledajte samo ove moje priproste ljude: zato što umiru u istom mjesecu, ni djeca ni mladići ni stara čeljad više se uopće ne čude, nitko ne plače. Bilo je onih koji su se plašili da ne zaostanu, jer im se činilo da je to neka užasna samoća, a kod njih sam zapazio samo brigu da budu pokopani: bilo im je strašno vidjeti trupla razbacana po poljima, izložena gladi divljih zvijeri koje su se u čoporima pojavljivale. (Kako su različita gledanja među ljudima! Primjerice, Neorićani, narod što ga je Aleksandar pokorio, bacaju svoje mrtve u najgušću šumu da ih zvijeri požderu i samo taj grob smatraju sretnim.52) Neki su još u punom zdravlju sami sebi kopali raku, a drugi bi u nju živi legli. Jedan od mojih nadničara umirući je rukama i nogama na sebe navaljivao zemlju: je li možda zato što se htio zakloniti da bi što udobnije mogao zaspati? Nije li to držanje u svojoj veličini donekle usporedivo s rimskim vojnicima, koje su nakon kanske bitke53 našli s glavom u rupama što su ih sami iskopali i vlastitim rukama zatrpali kako bi se u njima zagušili54? Ili jednom riječju, čitav je jedan narod zajedničkom voljom krenuo na takav put koji u svojoj neustrašivosti i odlučnosti ne zaostaje ni za kojom pripremanom i brižljivo naučenom odlukom. Većina pouka što nam ih znanost daje da bismo bili hrabri donosi više iskazivanja nego snage, mnogo više ukrasa nego ploda. Mi smo se odrekli prirode, a sad bismo joj dijelili lekcije, i to njoj koja nas je tako sretno i sigurno vodila! A za to vrijeme tragovi onoga što nas je učila i ono malo što je zahvaljujući neznanju ostalo od njezine slike utisnuto u životu ove neotesane rulje prostih ljudi, školska je učenost prinuđe52

Diodor Sicilski, XVII, xxiii. Bitka u kojoj su se sukobili Rimljani pod vodstvom Varonovim i Kartažani pod vodstvom Hanibalovim 216. pr. Kr. 54 Prema Titu Liviju, XXXII, li. 53

396


na neprestano posuđivati i od toga za svoje učenike sastavljati neki obrazac postojanosti, mirnoće i nedužnosti. Lijep je to prizor kad vidimo kako ti mladi, ispunjeni tako mudrim znanjima, moraju slijepo slijediti tu glupu ograničenost i oponašati je u prvim koracima vrline, dok naša pamet uči čak i od životinja ono što je najkorisnije za najveće i najpotrebnije dijelove našega života: kako moramo živjeti i umrijeti, kako svojim dobrima upravljati, kako djecu voljeti i uzdizati i jedan prema drugome pravedan biti. Što će vam jasniji dokaz da je čovječanstvo zaista bolesno! I, što je još čudnije, naš razum, kojim se umjesto nas upravlja i koji neprestano izmišlja neke razlike i novotarije, ne ostavlja u nama ni najmanji trag prirode. Učenjaci i školnici čine s prirodom ono što trgovci mirisima čine s uljem55: zakomplicirali su je s toliko argumenata i domišljanja, koje su dovukli izvana, da je ona postala promjenljivom, a s time i posebnom za svakoga, da je izgubila svoje vlastito, stalno i općenito lice, pa, kad hoćemo naći pravu sliku o njoj, ne preostaje nam ništa drugo nego tražiti je u životinja, jer tada ta slika neće ovisiti o nečijoj naklonosti, kvarenju ni različitosti mišljenja. Naravno, ni životinje ne slijede uvijek točno prirodan put, ali kad ponekad s njega i skrenu, to je tako malo da ćete im uvijek moći vidjeti trag. Upravo onako kao što konji, kad ih rukom vodimo, isto tako poskakuju i naprijed i ustranu, ali samo onoliko koliko im je povodac dug, pa, uza sve to, uvijek slijede korak onoga koji ih vodi; ili kao što sokol može uzletjeti samo onoliko koliko mu uzica dopusti. “Exilia, tormenta, bella, morbos, naufragia meditare56, ut nullo sis malo tyro.”57 Čemu nam služi ta radoznalost da se bavimo svim nevoljama ljudske prirode i da se pripremamo 55

56

57

Ideja i usporedba su preuzete iz Plutarhova spisa O ljubavi i dobroti očeva i majki prema vlastitoj djeci, I. “Razmišljaj o progonstvu, mukama, ratu, bolestima, brodolomu...” Seneka, Epistulae, 91 “...da ni u kojem zlu ne budeš neiskusan.” Seneka, Epistulae, 107.

397


čak i za one koje nećemo možda nikada sresti? “Parem passis tristitiam facit, pati posse.”58 Straši nas ne samo udar nego i najlakši ćuh.59 Ili, što nam koristi ako se kao oni koje je groznica napala (jer to i jest groznica) idemo izvrći šibanju, jer se tobože može dogoditi da će vas sudbina jednog dana šibati. Ili, već o Ivanju navući krzno na sebe zato što će vam o Božiću biti zima?60 “Unaprijed se priviknite i stecite iskustvo sa svim zlima koja vas mogu snaći, a poglavito s onim najgorima: ogledajte se s njima, kažu nam, postanite jači.” Upravo obrnuto, najlakše bi i najprirodnije bilo jednostavno ih izbaciti iz naših misli. Ona se neće tako brzo pojaviti; njihovo pravo biće dugo ne traje; zato bi ih naš duh, kažu, prije svega morao razvući i produžiti; u sebe ih prihvatiti i s njima živjeti kao da uopće ne predstavljaju težinu za naše osjećaje. “Ona će biti i te kako teška kad jednom tu budu, kaže jedan od učitelja i to ne meštara neke mekopute sljedbe nego, dapače, jedne od najtvrđih61. Zato moraš navući vodu na svoj mlin i vjerovati ono što ti najviše odgovara. Što ti vrijedi ići pred svoju zlu kob i gubiti sadašnjost iz straha zbog budućnosti i tako sada biti jadan zato što ćeš jednom jadan morati biti?” To su prave pravcate njegove riječi. Znanost nam nesumnjivo čini dobru uslugu time što nam ukazuje na prave dimenzije zla, Curis acuens mortalia corda62. Bila bi prava šteta kad bi dio njihove težine izbjegao našem znanju i očima. 58

“One koji su patnju doživjeli i sama mogućnost da bi opet mogli patiti čini da pate koliko i od same patnje.” Seneka, Epistulae, 74. 59 Ibid. 60 U čitavom ovom ulomku Montaigne je donekle u protuslovlju sa svojim prvim razmišljanjima o smrti, koja su bila u duhu stoičke filozofije; usp. Eseji, I, xiv i navlastito I, xx (Učiti se mudrosti znači...). 61 Misli na stoika Seneku i njegove Epistulae 13 i 24, iz kojih će prevesti nekoliko mjesta. 62 “...oštreći ljudima um...” Vergilije, Georgike, I, 123 (prijevod Tome Maretića).

398


Dobro znamo da je većini pripremanje za smrt donijelo više muke nego sama patnja. Pametno je u staro doba rečeno, a rekao je to jedan vrlo razuman čovjek: “minus afficit sensus fatigatio quam cogitatio”63. Osjećaj da nam je smrt za vratom katkada nas i sâm dovodi na brzu odluku da više ne izbjegavamo ono što se ne može izbjeći. Mnogi gladijatori, koji su se ispočetka kukavički borili, odjednom su postali spremni progutati smrt i hrabro su svoju grud otkrivali neprijateljskom koplju. Pogled na neminovnu smrt iziskuje promišljenu odlučnost do koje je, međutim, vrlo teško doći.64 Ako ne znate umrijeti, neka vas to ne brine, priroda će vam začas reći kako, i bit će vam sve dovoljno jasno; ona će taj posao obaviti za vas, time se ne morate opterećivati. Incertam frustra, mortales, funeris horam Quaeritis, et qua sit mors aditura via.65 Pœna minor certam subito perferre ruinam, Quod timeas gravius sustinuisse diu.66 Otežavamo sebi život brigom za smrt, a smrt prevelikom brigom za život. Život nas muči, a smrt nas plaši. Ne pripremamo se mi na smrt, jer smrt je stvar jednog trenutka. Četvrt sata trpljenja bez bolnih posljedica, bez neočekivane štete, ne zavređuje posebnih pouka. Ako hoćemo pravo, mi se pripremamo protiv pripremanja na smrt. Filozofija nam zapovijeda da smrt uvijek imamo pred očima, da je navrijeme predvidimo i upoznamo, a tek nam poslije toga daje pravila i kaže da budemo smotreni kako bismo postigli da nas to predviđanje i ta misao previše ne muči. Tako rade i liječnici kad na nas 63

“Teže osjećamo razmišljanje o boli nego bol samu.” Kvintilijan, Institutio oratoria, I, xii. 64 Iz Seneke, Epistulae, 30. 65 “Uzalud, smrtnici, hoćete znati neizvjesni čas svoje smrti i put kojim ona mora doći.” Propercije, Elegiae, II, xxvii, 1. 66 “Manje je mučno podnijeti iznenadnu i sigurnu nesreću nego dugotrajno trpjeti muku što nam je zadaje strah.” Pseudo-Gallus, Elegije, I, 227.

399


navale bolest samo da bi imali na kome iskušati svoje trave i umijeće. Ako nismo znali živjeti, onda nije ni pravo učiti nas kako umrijeti i tako kraj svega pokvariti. Ako smo znali živjeti mirno i kako valja, znat ćemo isto tako i umrijeti. I oni se tada mogu do mile volje hvaliti i govoriti “tota philosoforum vita commentatio mortis est”67. No, ja mislim da je to svršetak, a ne svrha života; to je njegov kraj, njegova krajnja granica, ali nikako njegov cilj. Život mora sam sebi biti cilj, mora sam sebe htjeti; njegovo se ispravno nastojanje mora vladati sobom, sobom upravljati, sebe podnositi. Među brojnim je drugim dužnostima koje obuhvaća ovo glavno poglavlje o dobrom životu i članak o tome da valja znati umrijeti; a bio bi i najlakši da mu naš strah ne daje toliko težine. Ako ih sudimo prema koristi i prirodnoj istini, lekcije o jednostavnosti ni u čemu ne zaostaju za onima na koje nas upućuje filozofski nauk. Naprotiv. Ljudi se razlikuju i ukusom i snagom; valja ih voditi prema tome kakvi jesu, i to različitim putovima. “Quo me cumque rapit tempestas, deferor hospes.”68 Nikad nisam vidio da se neki od mojih seljaka susjeda muči brigom na koji će način i uz kakvo držanje proći taj posljednji čas. Priroda ga je poučila da na smrt misli samo kad bude umirao. A tada on mnogo ljepše izgleda nego Aristotel, kojega smrt muči dvostruko: i sama po sebi i zbog toga što ju je tako očekivao. Zato je Cezar i bio mišljenja da je najmanje očekivana smrt najljepša i najmanje teška.69 “Plus dolet quam necesse est, qui ante dolet quam necesse est.”70 Sva se 67

“Čitav mudračev život samo je pripremanje na smrt.” Ciceron, Tusculanae disputationes, I, xxx. Montaigne je taj navod iznio i u XX. eseju I. knjige, samo je tada komentar bio posve različit od ovoga što ga sada čitamo. U svim izdanjima stoji philosoforum umjesto philosophorum. 68 “...kamo me zgrabi oluja, ko gosta me odnosi sobom.” Horacije, Epistulae, I, i, 15 (u prepjevu Jurja Zgorelca). 69 Vidi ovdje II, xiii. 70 “Trpi se više nego što je potrebno kad se trpi prije nego što je potrebno.” Seneka, Epistulae, 98.

400


teškoća tih razmišljanja rađa iz naše znatiželje. Mi uvijek sami sebi smetamo, jer želimo preduhitriti i u svoje ruke uzeti prirodne zakone. Samo gospodi doktorima pri dobru zdravlju pristaje tada s manje teka večerati i namrštiti se gledajući smrt. Običnom čovjeku ne trebaju ni lijekovi ni utjeha prije toga, jer on vidi samo ono što osjeća71. Nije li to upravo ono što mi kažemo da neznanje i izostanak straha prostom puku daju načina kako trpjeti sadašnje nevolje i kako da ga nikako ne bude briga za one koje će tek doći? Da je njegov duh, upravo zato što je grublji i tuplji, manje podložan nemiru? Ako je tome tako, onda moramo, tako mi nebesa, od danas početi otvarati škole gluposti i neznanja. To je ona krajnja korist što nam je znanosti obećavaju, a upravo tome one tako lijepo vode svoje učenike. Tada nam neće manjkati dobrih učitelja, tumača prirodne jednostavnosti. Jedan od njih će biti i Sokrat. Jer, ako me sjećanje ne vara, on poprilici tako govori sucima koji odlučuju o njegovu životu. “Bojim se72, gospodo, ako vas budem molio da me ne pošaljete u smrt, da ću upasti u prokazivanje onih koji me optužuju i govore da se ja pravim pametnijim od drugih kao da imam neko skriveno znanje o onome što je iznad i ispod nas. Ja dobro znam da se nisam ni družio sa smrću niti da sam je upoznao i da isto tako nisam vidio nikoga tko bi je bio okusio i mene poučio. Što se mene tiče, ne znam ni kakva je ni čime se bavi na drugom svijetu. Tko zna, možda je smrt nešto ni ovakvo ni onakvo, a možda je i poželjna. (Ipak, ako je to nekakva seoba iz jednog mjesta u drugo, vjerovati je da bi za nas bilo i te kako dobro poći se družiti s tolikim brojem 71

72

U izdanju iz 1588. je stajalo: Zar to nije ono kad mi kažemo da mu neznanje i izostanak straha daju mogućnost trpljenja veću od naše i onu istinsku ravnodušnost budućih zala i nadolazeće smrti? To se mjesto može usporediti s II. xiii: Kad su Cezara pitali koju bi smrt najprije poželio, odgovorio je: “Onu o kojoj sam najmanje mislio i onu koja je najbrža.” Ako se Cezar usudio tako reći, čemu bih se ja stidio tako misliti.” U čitavom ovom odlomku Montaigne sažimlje Platonovu Obranu Sokratovu, i to navlastito poglavlja xxiii, xxiv, xxxii, xvii, xxxiii, xxvi.

401


velikih muževa i ne morati imati posla s nevaljalim i potkupljenim sucima. Ako je to pak uništenje ovog našeg bića, i to bi za nas bilo dobro, jer bismo ušli u jednu dugu i mirnu noć. Ništa nam u životu nije tako ugodno kao odmor i miran i dubok san bez snova.) Sve ono što znam da je loše, kao nanijeti zlo svom bližnjemu i ne poslušati onoga tko je iznad nas, pa bio to bog ili čovjek, ja to brižljivo izbjegavam. A onoga za što ne znam je li dobro ili loše, ionako se ne bih mogao bojati73... Ako ja umrem, a vas ostavim žive, samo bogovi znaju kome će biti bolje, vama ili meni. Zato, u pogledu mojega života vi ćete odlučiti kako vam bude drago. Ali, slijedeći vlastitu obvezu da uvijek savjetujem pravo i korisno, ipak ću vam reći da biste radi dobra vaše savjesti bolje učinili kad biste me oslobodili, ako u čitavoj mojoj stvari ne vidite ništa dublje nego što vidim ja; a ako budete sudili po mojim prošlim djelima, javnim i privatnim, prema mojim namjerama i prema koristi što je imaju od općenja sa mnom toliki naši građani, i mladi i stari, i prema svem onom dobru koje sam vam svima učinio, neće vam preostati ništa drugo da biste se mogli pošteno odužiti mojim zaslugama nego presuditi da, s obzirom na moje siromaštvo, budem na hrani u Pritaneju74 o javnom trošku, jer sam često vidio da ste tako i u drugim slučajevima postupili... Nemojte shvatiti kao tvrdoglavost ili prezir to što se neću upuštati, kako je već običaj, u neko moljakanje da se nada mnom sažalite. I ja imam prijatelja i rodbine (jer nisam, kakono reče Homer, kao ni svi drugi stvoren ni od drva ni od kamena) koji bi mogli doći pred vas roneći suze, a imam i tro73 74

Varijanta iz izdanja 1588: Dakle, vi ćete odlučiti kako vam bude drago... Pritanej (Prutane¼on), uredovna kuća poglavara grčkih gradova u kojoj je bilo sveto ognjište i gdje su se hranili pritani, poklisari, visoki dužnosnici i članovi vijeća i koja se stoga držala za središte i srce čitave države. Iz nje su iseljenici nosili u novo naselje sveti oganj kao znak trajne veze. Pritani su se sastajali u Pritaneju, a predsjedavao im je epistat izabran ždrijebom na jedan dan. Tu su obavljali državne tekuće poslove: upravljanje gradom, primanje poklisara, sazivanje skupštine.

402


je djece koja bi isto tako ucviljena mogla pokušati omekšati vaše srce. Ali, ja bih nanio sramotu našem gradu kad bih se, u mojim godinama i s ovim glasom mudrosti što ga uživam, spustio do tako bijednog držanja. A što bi tek tada rekli o drugim Atenjanima? Uvijek sam one koji su slušali moje govore učio da nikada ne smiju svoj život platiti nečasnim djelom. A u ratovima što ih je vodila moja zemlja, kod Amfipola75, pod Potidejom76, kod Deliona77, kao i u drugima u kojima sam sudjelovao, uvijek sam znao pokazati koliko mi je daleka svaka pomisao da bih mogao spasiti svoj život po cijenu vlastite sramote. Osim toga, kad bih plakao za vašom milošću, značilo bi to da zadirem u vaš posao i da vas navodim na nešto nečasno; jer nije na mojim molbama da vas uvjere – to moraju učiniti čisti i čvrsti razlozi pravde. Vi ste se pred bogovima zakleli da ćete tako pravdu dijeliti: činilo bi se da vas ja hoću osumnjičiti i optužiti da ne vjerujete kako te pravde uopće ima. A sâm bih za sebe posvjedočio da u bogove ne vjerujem onako kako treba kad bih bježao od njihove odluke i kad ne bih svaku odluku o sebi predao u njihove ruke. Potpuno se uzdam u njih i čvrsto sam uvjeren da će oni i sada odlučiti onako kako je najbolje i za vas i za mene. Čestiti i pošteni ljudi, bili oni mrtvi ili živi, ne moraju se nikako bojati odluke bogova.” Zar to nije pravi i zdravi78 obrambeni govor, koji je istodobno i naivan i svakome razumljiv, govor nezamislive uzvišenosti, kojemu u otvorenosti i pravdoljublju nema drugog primjera, a koji je osim toga izgovoren u stanju krajnje nužde? Zaista je Sokrat imao pravo kad ga je radije izgovorio 75

Amfipol (]Amj?poliV), grad u Macedoniji na rijeci Strimonu; osvojio ga je Filip Macedonski godine 357. pr. Kr. 76 Potideja (Pote?daia), grad u Macedoniji, slavan po dvogodišnjoj opsadi atenskoj. 77 Delion (D)lion), stari grčki gradić u Beotiji, gdje je u vrijeme rata između Atenjana i Tebanaca Sokrat spasio život Ksenofontu (424. pr. Kr.). 78 Varijanta u izdanju iz 1588: Nije li to djetinje čista obrana, tako uzvišena...

403


nego onaj što mu ga je veliki govornik Lizija79 bio pismeno pripremio, a koji je izvrsno odgovarao sudačkom stilu, samo što je bio neprimjeren tako plemenitom okrivljeniku.80 Je li ikada itko čuo da su iz usta Sokratovih potekle plačljive riječi molbe? Je li muž takve vrline u vrijeme svog najblistavijeg sjaja mogao sebi dopustiti takvo poniženje? I, zar bi njegova bogata i snažna priroda mogla govorničkom umijeću prepustiti svoju obranu i tako se u svom najsudbonosnijem istupu odreći glavnih ukrasa svojega govora – istinitosti i otvorenosti – i tako se prepustiti ukrašavanju figurama i smicalicama jednog napamet naučenog govora? Izabrao je doista najbolji način: nije htio pokvariti sadržaj neporočnog i krajnje čestitog života i toliko svetu sliku o prirodi čovjekovoj samo da za još jednu godinu produži svoju onemoćalu starost i time našteti besmrtnoj uspomeni na jedan tako slavan kraj. Dugovao je svoj život ne sebi samome nego primjeru što ga je ostavio svijetu; ne bi li za sve nas bila vječna šteta da je taj život okončao na neki blijed i opskuran način? Tako ravnodušan i miran pogled u smrt zavrijedio je da budući naraštaji Sokrata još više poštuju: a to su oni i činili. U svoj pravednosti nema ničeg pravičnijega od onoga što je sudbina odredila slavi njegova imena. Jer, Atenjani su mrzili one koji su bili uzrokom njegove smrti i bježali su od njih kao od izopćenikâ; smatrali su okuženim sve čega su se oni dotaknuli; nitko se u javnoj kupelji s njima ne bi prao; nitko ih nije pozdravljao niti im se približavao; i tako je to bilo da na kraju više nisu mogli podnositi tu opću mržnju i sami su se povješali.81 79

80 81

Lisija (Lus?aV), veliki grčki govornik (oko 440-oko 380. pr. Kr.). Njegovi govori sadržavaju slavne opise terora koji je u njegovo vrijeme vladao u Ateni. Izuzetno je važan izvor za poznavanje javnog i privatnog života u Ateni svojega doba. Pisao je čistim atičkim dijalektom i služio je kao uzor mnogim kasnijim autorima. Prema Diogenu Laerciju, Život Sokratov, II, xl i xli. Plutarh, O zavisti i mržnji (Per» jJ@nou ka» m?souV), III.

404


Ako netko misli da sam između toliko drugih primjera, koje sam mogao izabrati u Sokratovim riječima da potkrijepim svoje izlaganje, slabo odabrao baš ovaj, i ako misli da taj govor prelazi mogućnosti shvaćanja prosječnog čovjeka, tome kažem da sam ga hotimice izabrao. Jer ja mislim drugačije i cijenim da je taj govor i po svojoj dorečenosti i po svojoj prostodušnosti daleko iza i ispod onoga što se općenito misli: on u svojoj neizvještačenoj i bezazlenoj smionosti, u svojoj djetinjastoj uvjerenosti utjelovljuje čisti i prvi samoga sebe nesvjesni prauzor prirode. Jer, više je nego izvjesno da se mi prirodno bojimo boli, ali ne smrti zbog nje same: to je jedan dio našega bića koji nije ništa manje bitan od samoga života. Čemu nam je onda priroda usadila mržnju i užas prema njoj kad joj je ona od tako velike koristi u odvijanju slijeda i izmjenjivanja njezinih djela, budući da u ovoj sveopćoj i svekolikoj republici više služi rađanju i umnožavanju nego umiranju i propasti? Sic rerum summa novatur.82 Mille animas una necata dedit.83 Nestanak jednog života samo je prijelaz na tisuće drugih života. Priroda je usadila životinjama brigu o samoodržanju. U tome one idu toliko daleko da se boje da će im biti gore, boje se međusobno se tući i ranjavati, boje se da ćemo ih mi zatvoriti ili bilo kako im nauditi, jer su to stvari koje su dostupne njihovim osjetilima i poznaju ih iz iskustva. Ali ne mogu se bojati toga da ćemo ih mi ubiti jer nemaju mogućnost sebi predstaviti smrt ili o njezinu doživljavanju iz iskustva zaključiti. Štoviše, kaže se da je veselo dočekuju (većina konja ugibajući rže, a labudovi pjevaju), a čak je na svoj način i traže, kao što nam pokazuju mnogi primjeri kod slonova. 82 83

“Ovako se obnavlja svemir...” Lukrecije, De natura rerum, II, 75 (prepjev M. Tepeša). “Iz jedne smrti rađa se tisuću života.” Ovidije, Fasti, I, 380. Montaigne je taj Ovidijev stih sâm preveo u idućem retku.

405


Nije li, osim toga, i način dokazivanja, kojim se Sokrat ovdje služi, isto tako poseban u svojoj dokaznoj snazi koliko i u sveobuhvatnosti? Zaista je daleko lakše govoriti kao Aristotel i živjeti kao Cezar, nego što je govoriti i živjeti kao Sokrat. U tome se i krije onaj najviši stupanj savršenosti i teškoće: nikakvo se umijeće do te točke ne može popeti. Međutim, naše mogućnosti nisu nikako tome dorasle. Mi ih ne isprobavamo niti ih poznamo; oslanjamo se na tuđe, a svoje ostavljamo da spavaju. Tako bi netko mogao reći o meni da sam ovdje nabrao veliku kitu tuđega cvijeća, a da sam od svoga dao samo vezicu kojom će se cvjetovi povezati. Međutim, ja sam javnosti priznao da me u svemu prate ti pozajmljeni ukrasi. Ali, nikako ne želim da me oni pokriju i zakriju: to bi bilo uprav obrnuto od mojega nauma, jer želim pokazati samo svoje i ono što je po prirodi moje; da sam kojom srećom imao više vjere u sebe, bio bih lijepo samo svojim glasom govorio. No, ja svakodnevno uzimam na se teret sve težih stvari koje znatno premašuju moj prvotni naum i prvi oblik koji sam mu htio dati84, ali uvijek prema duhu vremena i uvijek u želji da poučim druge. Ako to meni dobro ne pristaje – kao što i sâm mislim – nije me mnogo briga: možda će dobro pristajati i koristiti nekome drugome. Tȁ, ima toliko ljudi kojima su puna usta Platona i Homera, a nikad ni jedan jedini njihov redak nisu pročitali! A ja sam mnogo toga napabirčio na drugim mjestima, a ne samo na njihovu izvorištu85. Bez truda i bez nekog osobitog dara, imajući na mjestu gdje pišem više od tisuću 84

I doista, u prvim izdanjima Eseja (1580) ima mnogo manje citata. Ima ih već znatno više u izdanju iz 1588, ali velik broj navođenja, koja ponekad i previše opterećuju djelo, pojavljuje se tek u izdanju iz 1595. Čini se da je Montaigne sve svoje posljednje vrijeme života posvetio umetanju tih mjesta iz grčke i rimske starine. 85 Montaigne je brojne navode uzimao iz komentatorâ i kompilatorâ svojega vremena, a poglavito od Justusa Lipsiusa. O tim svojim “pozajmljivanjima” već je govorio u I, xxvi (O odgoju djece), u II, x (O knjigama), te u III, ix (O taštini).

406


knjiga, ako mi bude drago sada mogu lako nakupiti od tih brbljavih krpača86 (koje jedva da letimice prelistam) štošta za ukras ovom svojem raspravljanju o fizionomiji. Doista, dovoljno vam je jedno uvodno poglavlje bilo kojeg Nijemca pa da se nađete do grla u učenim citatima; mnogi u tome nalaze građe za traženje poželjne slave i za varanje glupoga svijeta. Ta krparenja općim mjestima, kojima mnogi ispunjavaju svoje učene uratke, služe zaista samo prosječnim glavama; i ne služe ni za što više nego za pokazivanje smiješnih plodova učenosti koje Sokrat tako duhovito napada kad govori protiv Eutidema87. Vidio sam kako se pišu knjige od stvari koje njihov pisac nije nikada ni čuo ni izučavao, prepuštajući raznim prijateljima ovu ili onu građu na doradu, a sam se zadovoljavao time što je zacrtao opći plan djela i što je kroza svoj trud naslagao na hrpu svu tu gomilu nepoznatih materija; ako ništa drugo, a ono mu se ne može poreći da su papir i crnilo bili zaista njegovi. Kad po savjesti sudimo, to znači kupiti ili pozajmiti knjigu, ali nikako ne znači knjigu napisati. A to zapravo znači pokazati ljudima ne da se zna kako knjigu valja napisati, nego im pokazati ono u što su mogli i posumnjati, to jest da se ne zna kako se knjiga piše. Jedan se predsjednik sudskoga vijeća hvalio u mojoj prisutnosti da je u svojem pravorijeku naveo više od dvije stotine stranih navoda.88 Stavljajući to na velika zvona, čini mi se da je sam sebi upropastio glas o velikoj učenosti na koji je bio došao. Po mojem mišljenju to je nisko i besmisleno hvastanje koje ne priliči ni tom predmetu ni toj osobi89. Kad već ima toliko posuđivanja, 86

U izvorniku: de tels ravaudeurs, a ta riječ kod Montaignea označava ljude koji nešto krpare, skupljaju lijevo i desno bezvrijedne stvari. 87 Eutidem (EÏJύdhmoV), grčki sofist s Hija, suvremenik Sokratov. Jedan je od glavnih likova u istoimenu Platonovu dijalogu. 88 I glasoviti francuski pravnik Etienne Pasquier (1529-1615) dijeli Montaigneovo mišljenje o pretjerivanju s citatima u francuskom pravničkom govorništvu i praksi. 89 U izdanju iz 1588. mogli smo pročitati: Ja svoje sitne krađe prikrivam i prerušavam. Oni ih ističu i o njima govore. Kao oni što kradu konje, ja

407


dobro mi dođe pokoje i prešutjeti, pa im kadikad znam dati novo ruho ili preobličiti ih za novu službu. Pred opasnošću da će mi netko reći da sam krivo shvatio njihovu prirodnu uporabu, ja im na svoju ruku pridam neku novu svrhu kako bi bili što manje prepoznatljivi kao tuđi. A oni drugi se hvale svojim krađama i posebno ih ističu: zato je njima pred sudom lakše nego meni. Mi koji slijedimo prirodu90 vjerujemo da je čast do koje dolazimo pronalaženjem neusporediva u svojoj prednosti pred golim navođenjem. Da sam htio učeno pisati, bio bih počeo s takvim pisanjem mnogo ranije; bio bih pisao u vremenu mnogo bližem svojem školovanju, kad je u mene bilo više duha i više memorije91; a da sam htio od pisanja učiniti svoj poziv, bio bih se više uzdao u snagu te dobi nego ove. Ona lijepa naklonost što mi ju je sreća za budućnost iskazala posredstvom ovoga djela tada bi bila naišla na povoljnije vrijeme.92 Dva moja poznanika, obojica veoma učeni ljudi, izgubili su po mojem mišljenju polovicu svoje iznimne prednosti zato što nisu htjeli svoja djela objaviti u četrdesetima nego su radije čekali šezdesetu. Zrelost ima svoje loše strane, pa čak i gore nego mladenačko doba. A starost je i za ovu vrstu posla nezgodna kao i za sve drugo. Onaj koji kad je već ostario stavlja svoju dotrajalost pod pritisak očekivanja da mu djelo bude objavljeno čini od sebe lȕdu ako se nada da će tako iz nje iscijediti sokove u kojima se neće osjetiti starca, sanjaliim obojim grivu i rep, a ponekad ih i oćoravim; ako su prvom gospodaru služili za obične stvari, ja ih tjeram u kas, a stavljam im samar ako im je prvi gospodar stavljao sedlo. 90 U izvorniku: nous autres naturalistes, tj. mi koji hoćemo spoznati prirodu. Sljedbenici prirode u opreci su s ljudima sudstva, takozvanim legistima, koji se bolje snalaze u zakonima, pa ih zato neprestano navode i njima “paradiraju”. 91 Montaigne je počeo pisati u svojim četrdesetim godinama. 92 Možda se u ovim riječima može vidjeti aluzija na prijateljske osjećaje prema Montaigneu koje je u mlade Mlle de Gournay izazvalo čitanje Eseja.

408


cu i usopljena čovjeka. Stareći, naš duh počinje patiti od zatvora i mlohavosti. Ja više nego slobodno i ne štedeći riječi govorim o neznanju, a o znanju tek škrto i nevoljko; o ovom potonjem govorim nuzgredno i kako se slučaju ushtjedne, a o onom prvom s punim riječima kao o stvari koju dobro poznajem. Potanko pišem o onome što je ništa kao o ničemu, a niti o jednoj znanosti osim o neznanju. Za svoje sam djelo izabrao vrijeme kad svoj život, koji želim opisati, imam čitav pred očima, a ono što mi od njega preostaje već pripada smrti. A o samoj svojoj smrti, ako je dočekam brbljavu i razgovorljivu kao mnogi drugi, sve ću rado ispripovijedati kad se budem selio. Sokrat je bio savršen primjer svih velikih vrlina i zato mi nije drago što mu tijelo i lice, kako se govori, nisu nimalo odgovarali ljepoti njegove duše, i to upravo kod njega koji je ludo volio ljepotu. Priroda mu je nanijela nepravdu. Nema ničega što bi bilo toliko vjerojatno kao podudaranje tijela i duha93. “Ipsi animi magni refert quali in corpore locati sint: multa enim e corpore existunt quae acuant mentem, multa quae obtundant.”94 A ovaj95 govori o upravo neprirodnoj ružnoći i o naopakom obliku njegovih ruku i nogu. No, nazivamo ružnoćom i ono što nam se ukazuje na prvi pogled, a što se nalazi poglavito u licu, pa nam tada smeta bilo kakva neznatna stvar: boja púti, neka mrlja ili pjega, namrštenost, neka neobjašnjiva mana na inače lijepim i pravilnim udovima. Ona ružnoća koja je zaodijevala izvanredno lijepu dušu La Boétiea bila je upravo takova. Ta površinska ružnoća, koja se ipak pogledu izrazito nameće, manje ide na štetu stanja 93

94

95

Varijanta u izdanju iz 1588: Nije nam vjerovati da do tog nesklada dolazi zbog nekog nesretnog slučaja koji je prekinuo prirodni tijek: kao što je to bilo s njegovom ružnoćom. “Veoma je važno duši da se nalazi u ovakvom ili onakvom tijelu: jer mnoge tjelesne osobine pridonose izoštravanju duha, dok ga druge zatupljuju.” Ciceron, Tusculanae disputationes, I, xxxiii. Tj. Ciceron.

409


duha i ima malo utjecaja na mišljenje ljudi. Druga, koja se primjerenijim imenom naziva nakaznošću, mnogo je bitnija i nanosi udarac koji do nutrine probija. Ne pokazuje pravi oblik noge svaka sjajno ulaštena cipela, već ona koja je dobro skrojena. Tako je i Sokrat govorio o svojoj ružnoći: da bi se isto toliko vidjela i u njegovoj duši da je nije ispravljao kroz pažnju i odgoj96. Ali, mislim da se je tako govoreći sprdao po svojoj navadi, jer nikada nije uzorit duh tako dobro sama sebe oslikao. Nikad neću dovoljno naglasiti koliko cijenim ljepotu kao moćno svojstvo koje donosi mnoge prednosti.97 On98 ju je nazivao tiranijom kratkoga trajanja, a Platon povlasticom što nam je priroda daje99. Nemamo ništa što bi bilo traženije od nje. U ljudskom općenju ona čvrsto stoji na prvom mjestu. Opažamo je prije svega drugoga, ona zavodi i djeluje na naš sud s neprispodobivom snagom i divnim čarom. Premda je imala izvrsnog branitelja, Frina100 bi bila na sudu osuđena da nije razgrnula haljinu i tako sjajem svoje ljepote potkupila svoje suce.101 Ja mogu sa sigurnošću tvrditi da ni Kir, ni Aleksandar, ni Cezar, ta tri velika osvajača i gospodara svijeta, nikad nisu, pored svih svojih velikih djela, propustili platiti danak ljepoti. Isto to vrijedi za Scipiona Starijega. 96

Ciceron, Tusculanae disputationes, II, xxxvii. U svojem izdanju Kvinta Kurcija Montaigne je na mnogo mjesta podcrtao mjesta u kojima se raspravlja o fizičkoj ljepoti. 98 Tj. Sokrat. 99 Diogen Laercije, Život Aristotelov, V. 100 Frina (Phryne, Frύnh), bogata i s ljepote na glasu priložnica u Ateni (IV. st. pr. Kr.). Bila je najtraženija hetera, a nakon smrti prešla je u legendu. Prema Kvintilijanu, bila je optužena s neznaboštva, a pred helijastima ju je branio Hiperid. Neposredno prije osude Hiperid se sjetio da odgrne veo s njezina tijela i tada je njezina velika ljepota razoružala suce. Bila je Praksitelova ljubavnica i služila mu kao model za Afroditine statue. 101 Kvintilijan, Institutio oratoria, II, xv. Za razliku od Kvintilijana, Atenej navodi da je na tu zamisao došao njezin odvjetnik. 97

410


U grčkom jeziku jednom se riječi izriče “lijep” i “dobar”102, a i Duh Sveti često naziva dobrima one za koje hoće reći da su lijepi. A i ja bih podržao onaj red među dobrima kako se govorilo u pjesmici za koju Platon kaže103 da potječe od jednog starog pjesnika: zdravlje, ljepota, bogatstvo. Aristotel kaže104 da lijepim ljudima pripada pravo zapovijedanja, a ako se među njima nađe koji čija se ljepota približava slici bogova, da se i njega mora jednako obožavati. Onome koji ga je zapitao zašto i češće i dulje voli biti uz lijepe ljude, odvratio je: “Takvo pitanje smije postaviti samo slijep čovjek.”105 Većina filozofa, i to onih najvećih, platili su svoje školovanje i stekli mudrost zahvaljujući svojoj ljepoti. Ne samo kod ljudi u mojoj službi nego i kod životinja mislim da ljepota nije ni prst-dva udaljena od dobrote. Isto tako mi se čini da crte i oblik lica i sve osobine po kojima se zaključuje o nekim unutarnjim svojstvima i o našoj budućnosti nisu nešto što bi posve izravno ulazilo u pitanje ljepote ili ružnoće. Jednako kao što u ovo kužno doba svaki dobar dah i vedro nebo ne govore o zdravlju, niti natmureno nebo ili smrad ne moraju značiti zarazu. Isto tako ni oni koji govore o lijepim ženama da idu protiv svoje ljepote kad se nelijepo ponašaju ne pogađaju uvijek bit stvari; jer lice koje nije baš najljepše posloženo može skrivati poštenje i vjernost, a sâm sam iz dva lijepa oka znao pročitati prijetnje koje su bile i zlobne i pogibeljne. Ima fizionomijâ koje govore nešto dobro; a u mnoštvu pobjedničkih neprijatelja odmah ćete među nepoznatim ljudima radije izabrati jednoga nego drugoga 102

Grčki izraz kalÅV k£gaJ@V znači “lijep i dobar”, a složenica kalokagaJ?a često izražava idealnog građanina (u opreci s d²moV). Ksenofont u svom spisu O gospodarstvu (O¾konomik@V), koji je La Boétie preveo na francuski, raspravlja o toj riječi. Možda se Montaigne upravo toga sjetio na ovom mjestu. 103 Gorgija, VII, str. 339 u francuskom izdanju iz 1546. 104 Državnik, I, iii. 105 Prema Diogenu Laerciju, Život Aristotelov, V, xx.

411


da mu predate i povjerite svoj život; i to ne uvijek po njegovoj ljepoti. Malo je pouzdanosti u izgledu, ali taj izgled ipak ima neke važnosti. I, kad bih ih ja morao šibati, žešće bih išibao one zle koji iznevjeruju i poništavaju obećanja što im ih je priroda utisnula na čelo: nesmiljenije bih kaznio opakost kad se krije u dobroj spodobi. Može se reći da ima lica koja odišu srećom i drugih koja su nesretna. I vjerujem da ima nekog umijeća u tome da se zna razlikovati lice dobričine od lica budale, stroga lica od grubih, lukava od tužnih, prezriva od sjetnih i toliko drugih mogućih izgleda. Ima ljepota koje ne samo da su uznosite nego su i odbojne; a ima opet drugih koje su slatke i onih koje su i odveć sladunjave. A odatle zaključivati što će sutra biti s njima, to radije ostavljam drugima. Kao što sam već na drugom mjestu rekao, prihvatio sam, što se mene tiče jednostavno i odlučno, onu staru pouku: da nikad nećemo pogriješiti ako se povedemo za prirodom i da je osnovno pravilo uvijek se uskladiti s njom. Nisam kao Sokrat snagom razuma ispravio svoj prirodni unutarnji ustroj i nisam hotimice suzbijao svoje sklonosti. Prepuštam se svojem toku, onako kao što sam došao i ni protiv čega se ne borim. Dva osnovna dijela mojega ja žive u miru i dobroj slozi, a mlijeko je moje hraniteljice, budi hvala Bogu, bilo prilično zdravo i nije bilo odveć jako. Kad smo već kod toga, reći ću i ovo: vidim da mi izvjesnoj skolastičkoj slici o čestitosti, koja kod nas jedina vlada, pridajemo višu cijenu nego što je ona zavređuje, jer kao robinja propisâ živi uvijek između straha i nade. A ja volim vrlinu koju nisu stvorili ni zakoni ni religije, nego je samo dopunjuju i usavršavaju, a ona ima snage stajati sama na nogama bez tuđe pomoći, rođena u nama iz vlastitih korijena iz sjemena sveopćeg razuma koje se nalazi u svakom čovjeku koji se nije udaljio od prirode. Taj je um odvratio Sokrata od njegove sklonosti grijehu i učinio ga poslušnim prema ljudima i bogovima koji vladaju u njegovu gradu, ohrabrio ga kad je 412


umirao, ne zato što mu je duša besmrtna, nego zato što je on smrtan. Svakom obliku vladavine pogubna je i više štetna nego domišljata i promišljena ona pouka koja ljudima usađuje u mozak uvjerenje da religijsko vjerovanje može samo, bez obzira na način kako se život vodi, zadovoljiti pravdu Božju. Iskustvo nam pred oči stavlja golemu razliku koja postoji između pobožnosti i savjesti. Ja imam sasvim ugodnu vanjštinu i po izgledu i po djelovanju na druge, Quid dixi habere me? Imo habui, Chreme!106 Heu tantum attriti corporis ossa vides107, a koja je upravo obratna nego ona kod Sokrata. Često mi se događalo da su mi osobe koje me uopće nisu poznavale na samu moju pojavu i moj izgled ukazale pravo povjerenje, bilo da se radilo o njihovim ili o mojim poslovima; a to mi je u stranim zemljama donosilo posebne i rijetke prednosti. Međutim, sljedeća dva iskustva vrijede da ih posebno istaknem. Neki čovjek, kojega ovdje neću imenovati, odlučio je napasti me u mojoj kući. Zamisao mu je bila doći sam pred moja vrata i zatražiti da ga se što brže primi; poznavao sam ga po imenu i možda sam mogao imati povjerenja u njega kao susjeda, ali nikako kao u prijatelja. Naredio sam da mu otvore, kao što uvijek činim. I evo ti njega na vratima, bio je sav prestrašen, a konj mu je bio zasopljen i teško zamoren. Ispričao mi je ovu priču: “Da je na milju puta od moje kuće upravo sreo jednog svog neprijatelja, kojega i ja poznam i da sam zacijelo čuo za njihovu svađu; da ga je taj neprijatelj prisilio da brže-bolje podbrusi pete i, kako je iznenada zatečen i slabiji brojem, pojurio je potražiti spas pred mojim vratima; da je jako zabrinut za svoju čeljad i da misli kako su ili mrtvi ili 106

“Što li ono rekoh? Imam! A morao sam reći: Imao sam, Hremete.” Terencije, Heautontimoroumenos, I, i. 107 “Jao! vidite u meni samo kostur bez mesa.” Pseudo-Gallus, I.

413


zarobljeni.”108 Ne sluteći ništa, pokušao sam ga umiriti i ohrabriti. Čas zatim pojavi se pred vratima pet ili šest njegovih vojnika jednako tako preplašenih tražeći da im se dopusti ući; a zatim su dolazili novi i novi, svi naoružani do zuba, pa bit će da ih je bilo dvadeset i pet do trideset i svi su se pretvarali da im je neprijatelj za petama. Tad se u meni počela rađati sumnja. Znao sam u kojim vremenima živim, koliko je moja kuća mogla biti na oku svakojakim zavidnicima, a isto sam tako znao za nekoliko slučajeva kad su se mojim poznanicima dogodile slične nevolje. Uto sam spoznao da nema nikakve koristi pokazati se ljubaznim ako tako i ne nastavim i da se sada nikako ne mogu izvući, a da sve naglo ne prekinem; zato sam odlučio ponašati se na najprirodniji i najjednostavniji način kao što činim uvijek: jednostavno sam ih pozvao da uđu. – Istini za volju, ja po svojoj naravi nisam ni nepovjerljiv ni sumnjičav; uvijek sam skloniji sve opravdati i okrenuti na bolje; ljude uzimam onakvima kakvi jesu i najradije ne vjerujem u perverzne i izopačene naravi ako me na to ne prisile očigledni dokazi; jednako tako ne vjerujem ni u čuda ni u čudovišta. Osim toga, ja sam čeljade koje se rado dušom i tijelom predaje u ruke sreće. I sve do dana današnjega mogao sam se time više pohvaliti nego žaliti, jer sam uvidio da je sreća opreznija i da se više brine o mojim stvarima nego li ja sam. Ima nekoliko situacija u mojem životu u kojih se moje držanje može s razlogom označiti kao teško i zamršeno, a neki će reći da je oprezno i promišljeno; čak i u njima recimo da je jedna trećina moja, ali dvije trećine zasigurno pripadaju njoj. Griješimo u tome što se nedovoljno ne pouzdajemo u nebo i od naših odluka očekujemo više nego što smijemo. Zbog toga nam mnogi planovi pođu krivo. A nebo ne gleda dobrim okom na naše širenje pravâ ljudskog razbora na štetu njegovih, pa nam zato ta prava sužava onoliko koliko ih mi širimo. 108

U izdanju iz 1588. bilo je dodano: jer ih je iznenadio, a bili su znatno udaljeni jedni od drugih.

414


Dakle, ti su ostali na konjima u mojem predvorju, a njihov kolovođa, koji je bio sa mnom u dvorani, nije htio da mu se konja smjesti u konjušnicu; govorio je da se mora povući i da će to učiniti netom što dobije vijesti od svojih ljudi. Vidio je da je sad gospodar situacije u onome što je naumio, pa mu je još preostajalo samo da to provede u djelo. Često je poslije pripovijedao (jer se nije nimalo libio o tome pričati) da su mu moj izgled i otvorenost izbili iz šaka sve izdajničke nakane. Uzjašio je na konja, dok su njegovi ljudi imali stalno u nj uprte oči očekujući neki znak, zbunjeni što ga vide da izlazi i da se ne koristi svojom prednošću. Drugom jednom zgodom109, uzdajući se u ne znam koje primirje po redu što ga je naša vojska objavila, krenuo sam na put jednim veoma nesigurnim krajem. Tek što sam pošao od kuće kad li su se s raznih strana tri ili četiri skupine konjanika uputile za mnom želeći me uhititi. Jedna od njih me je sustigla trećeg dana i tad su na me navalili njih petnaest ili dvadeset zakrabuljenih plemića, za kojima je jahalo još toliko strijelaca110. Za čas sam bio svladan i zarobljen usred obližnje šume: oduzeli su mi konja, opljačkali me, prtljagu mi ispremetali, škrinjicu s novcem oduzeli, a konje i sluge podijelili novim gospodarima. Dugo smo u tom guštiku raspravljali o visini otkupnine, koju su mi bili toliko zamašno odrezali da sam po tome zaključio da uopće nisu znali tko sam. Između sebe su se grdno posvađali hoće li me ostaviti na životu. No, ovako ili onako, bilo je teško i mnoge su okolnosti govorile o velikoj opasnosti u kojoj sam se nalazio. 109

110

Paul Bonnefon, pisac velike Montaigneove biografije (Montaigne – l’homme et l’œuvre, 1893) drži da se radi o dogodovštini o kojoj Montaigne piše de Matignonu u pismu od 16. veljače 1588. Tu kaže da su ga iznenada napali pripadnici Lige u šumi kod Villeboisa i do kože ga opljačkali. Međutim, dva se navođenja prilično razlikuju. Može se pretpostaviti da su plemići o kojima ovdje govori bili protestanti (?). Izdanje iz 1588. ima i ovaj dodatak: dobro oboružanih i na snažnim konjima.

415


Tunc animis opus, Ænea, tunc pectore firmo.111 Ja sam se neprestano pozivao na sporazum o primirju i bio sam spreman ostaviti im sav plijen što su od mene uzeli (a vrijednost svega nije nikako bila za podcjenjivanje), ali im nikako nisam govorio o otkupnini. Nakon dva ili tri sata što smo bili u toj šumi i nakon što su me posjeli na neku staru kljusinu, s kojom im nikako ne bih bio mogao pobjeći, predali su me na čuvanje skupini od petnaest-dvadeset arkebuzira, a moje su ljude razdvojili i naredili da nas se vodi različitim putovima, dok sam ja već bio na dva-tri puškometa daleko, Jam prece Pollucis, jam Castoris implorata112, kad li iznenada dođe do neočekivane promjene u njihovu mišljenju. Preda me je stupio kolovođa s umiljatim riječima, trudeći se da iz one hrpe porazbacanih stvari pronađe što je moje, pa mi je čak vrtio i moju škrinjicu čim ju je pronašao. Najljepši dar koji su mi mogli dati bila je na kraju – sloboda; a do svega ostaloga, u tim burnim vremenima, bilo mi je malo stalo. Pravi uzrok tako neočekivane promjene i zašto su se predomislili, a da nije bilo nikakva vidljiva povoda, zašto je došlo do tog zaista čudesnog kajanja usred jednog spremanog i dogovorenog pothvata, koji je u tadašnjim običajima bio gotovo opravdan (jer sam im odmah otvoreno rekao kojoj strani pripadam i kamo sam pošao), taj uzrok moram priznati da ni danas ne znam. Najviđeniji među njima, koji je otkrio lice i rekao mi svoje ime113, nekoliko mi je puta ponovio da slobodu dugujem svojem licu, otvorenosti i odlučnosti svojih riječi: sve to, rekao mi je, učinilo je da nisam za111

112

113

“Sada junaštva treba, Eneja, i srca hrabrog.” Vergilije, Eneida, VI, 261 (u prepjevu T. Maretića). “...pošto su Kastoru, Poluksu oni uputili molbe...” Katul, Pjesme, 68, 65 (prijevod Dubravka Škiljana). A ja bih sad rado htio vidjeti kako bi se on ponašao da se to njemu dogodilo..., stajalo je u izdanju iz 1588. godine.

416


vrijedio takvu neugodu i zamolio me da u drugačijoj situaciji i ja budem takav prema njemu. Moguće je da se Božja milost htjela poslužiti tim slabašnim sredstvom da mene očuva. Branila me je i nakon toga od drugih još gorih zasjeda na koje su me ovi ljudi upozoravali. Onaj posljednji još je živ i može potvrditi ovo što sam ispripovijedao, dok je onaj prvi nedavno ubijen. Da moje lice ne jamči za mene, da se u mojim očima i u mojem glasu ne može iščitati bezazlenost mojih namjera, ne bih bio odolijevao toliko dugo vremena bez svađa i bez sukoba, s tom nesputanom slobodom da svima i svakome kažem sve što mi dođe na pamet i da o svemu hrabro sudim. Taj moj način može nekome s pravom izgledati neuljudnim i slabo prilagođenim našim običajima; ali ja dosada nisam nikoga sreo koji bi bio rekao da je uvredljiv i pakostan ili koji bi se osjetio pogođenim mojom slobodom kad je dolazila iz mojih usta. Kad te riječi drugi navode i ponavljaju, one imaju i drugi zvuk i drugo značenje. Zato ja nikoga ne mrzim i tako se teško pokrećem da nekoga uvrijedim, da to za ljubav samog razuma jednostavno ne mogu učiniti. Pa čak i onda kad je služba od mene tražila da osudim zlikovce114, radije sam malo pustio pravdu da počeka. “Ut magis peccari nolim quam satis animi ad vindicanda peccata habeam.”115 Kaže se da su prigovarali Aristotelu da je odveć meka srca prema nekom zlom čovjeku, a on je odgovorio: “Istina je da sam bio meka srca, ali bio sam prema čovjeku, a ne prema zloći.”116 Redovito se događa da užasavanje nad zločinom navodi sud na osvećivanje. Upravo to moj sud čini hladnijim: užas prvog zločina navodi me na strah pred drugim, a mržnja prema prvoj počinjenoj okrutnosti ulijeva u me mržnju prema 114 115 116

Tj. za vrijeme njegove magistrature u Bordeauxu. “Radije bih da zlo nije počinjeno jer nemam dovoljno hrabrosti da ga kaznim.” Tit Livije, XXIX, xxi. Prema Diogenu Laerciju, Život Aristotelov, V, xvii.

417


svemu što bi toj okrutnosti naličilo. A mene, koji sam samo pikova sedmica117, može se ticati ono što su rekli za Karila, kralja spartanskoga: “On ne može nikako biti dobar, jer nije zao prema zlima”118. Ili možda i ovako, jer Plutarh to izlaže na dva načina kao i mnogo drugih stvari, i različito i protivno: “Mora da je dobar jer je dobar čak i prema zločestima”119. Kod mene je to slično kao i sa zakonskim pitanjima kojima se nerado bavim kad ljudima, kojih se to tiče, pričinjaju teškoće. Naprotiv, bit ću iskren i priznati da me nije nimalo volja miješati se u ona nezakonska, pogotovo kad vidim da idu na korist ljudima. *****

117

118 119

U izvorniku: qui ne suis qu’escuyer de trefles, tj. dečko trefa, a i to odgovara našem razgovornom pikzibner “običan mali čovjek”. Plutarh, O zavisti i o mržnji, III. Plutarh tu misao navodi u Životu Likurgovu, IV, pripisujući je Arhelaju, kralju Sparte.

418

XIII. poglavlje

O iskustvu

N

ema prirodnije želje od želje za znanjem. Iskušavamo sva sredstva koja nas mogu do znanja dovesti, a kad ga ne možemo postići razumom, tada se pomažemo iskustvom, Per varios usus artem experientia fecit Exemplo monstrante viam1,

koje je slabije i manje dostojno sredstvo; ali istina je nešto tako veliko da ne smijemo zanemariti niti jedno posredstvo koje bi nas moglo do nje dovesti. Razum ima toliko mnogo oblika da ne znamo od kojega bismo počeli; ali, ni iskustvo ih nema ništa manje. Zaključak što bismo ga htjeli izvući iz sličnosti događajâ nije nimalo siguran zbog toga što su događaji međusobno veoma različiti: u slici stvari nema niti jednog tako općenitog svojstva: sve same različitosti i mnogostrukosti.2 Već su se Grci i Latini, jednako kao i mi danas, 1

2

“Najrazličitijim pokušajima iskustvo je došlo do umijeća, primjer mu je pokazivao put.” Citat iz Manilija (Astronomica, I, lix), koji je Montaigne našao kod Justusa Lipsiusa (Politike, I, viii). O toj je misli Montaigne već više puta raspravljao: usp. Eseji, I, i; II, i. i kraj eseja II, xxxvii.

419


kao najboljim primjerom za sličnost služili onim o sličnom izgledu jaja. Pa ipak, bilo je ljudi, a poglavito je bio jedan u Delfima3, koji je raspoznavao različitost među jajima i nikad nije uzimao jedno za drugo, pa iako je imao više kokoši, uvijek je znao koja je kokoš koje jaje snijela. Različitost se sama nameće u našim djelima; nijedna umjetnost ne može doseći potpunu jednakost. Ni Perrozet4 ni drugi ne mogu tako pomnjivo izgladiti naličje svojih karata da nekom kartašu ne bi izmakla razlika među njima čim bi ih vidio kako prelaze iz ruke u ruku. Sličnost manje ujednačava nego što razlika razdvaja.5 Priroda je sebi dala u zadatak ništa drugo ne stvoriti, a da to drugo ne bude različito.6 Međutim, nikako mi se ne sviđa mišljenje onoga7 koji je mislio da će velikim brojem zakona obuzdati samovolju sudaca, tako što će im sve podijeliti na male komade; on kao da nije znao da ima isto toliko slobode i prostora u interpretaciji zakonâ koliko i u njihovu donošenju. A zacijelo ne misle ozbiljno ni oni koji se nadaju da će nam smanjiti i zaustaviti naša sporenja ako nas budu pozivali na ono što izričito piše u Bibliji. To tim više što naš duh ne nalazi ništa manje prostora kad pobija mišljenje drugoga nego kad se bori za svoje ili kao da manje oštrine i zajedljivosti ima u tumačenju nego u iznalaženju. Mi danas vidimo koliko je to množenje zakonâ bilo promašeno. Jer, mi danas u Francuskoj imamo više zakona nego cijeli ostatak svijeta zajedno i više nego što bi ih bilo potrebno da se urede svi Epikurovi svjetovi, “ut olim flagitis, sic nunc legibus laboramus”8. 3 4 5 6 7

8

Prema Ciceronu, Academica, II, xviii. Ciceron ne navodi Delfe nego Del (D²loV). Poznati slikar i izrađivač igraćih karata u Montaigneovo doba. Iz Plutarhova spisa O zavisti i mržnji, I. Seneka, Epistulae, 113. Misli na cara Justinijana I. zvanog Veliki (482-565), koji je kodificirao rimsko pravo (Corpus iuris civilis). Jean Bodin u svojoj République (VI, vi) žali se na velik broj zakonâ. “Kao što je prije bilo muke sa zločinima, tako je sada sa zakonima.” Tacit, Anali, III, xxv (prijevod Jakova Kostovića).

420

XIII. poglavlje – O iskustvu

Našim smo sucima toliko toga dali da po svome zaključuju i odlučuju, da slobodno možemo reći kako nikad nije bilo slobode koja bi bila tako moćna i samovoljna. Što su naši zakonodavci dobili kad su uspostavili sto tisuća posebnih pojedinačnih slučajeva i to svrstali u sto tisuća zakona? Taj broj nije ništa u usporedbi s bezbrojnim različitostima među ljudskim djelima. Čak i kad bismo ne znam koliko množili svoja iznašašća, nikad ne bismo dosegli broj različitosti primjera. Dodajte tome još sto puta toliko i neće se dogoditi da se iz svih budućih događaja nađe jedan koji će se u svim tim tisućama izabranih i zabilježenih događaja moći izjednačiti i točno poklopiti s jednim drugim, a da ne preostane neka okolnost i razlika koja će iziskivati različito tumačenje i različit sud. Između naših djela, koja su u stanju neprestanog mijenjanja, i stalnih i nepromjenljivih zakona gotovo da nema nekog odnosa. Najbolji zakoni, koji su odista i najrjeđi, oni su koji su najkraći i najopćenitiji; a ja mislim da bi bolje bilo da ih uopće nemamo, nego da ih, kao mi, imamo u tolikom broju. Zakoni što nam ih Priroda dijeli mnogo su sretniji od onih koje mi sebi donosimo. Najbolje nam o tome svjedoči pjesničko slikanje dobrih starih vremena i onog stanja gdje vidimo da žive narodi koji za zakone uopće nisu znali. A evo vam i primjera gdje za suca u svojim sporovima jednostavno određuju prvog putnika na kojega se namjere dok putuju brdima9. Drugi opet na sajmeni dan izabiru nekoga između se9

Aluzija na tada dobro poznato mjesto iz IX. knjige djela Sérées, što ga je napisao Guillaume Bouchet (1513-1594): “Čitamo da je Ferdinand, kralj španjolski, kad je postavio Pedrariasa za upravitelja Zapadnog otočja, ovome zabranio da sa sobom vodi suce, odvjetnike i pravnike da ne bi u tome narodu posijao sjeme parničenja, koje još ne poznaje. Jer kaže se da u tom novom svijetu, gdje žive bez knjiga, bez sudaca i bez zakona, žive mnogo poštenije i bolje nego mi. I da po čitavom Orijentu ima tako malo parbi da u pokrajini Guzala svjetina samo na sajmene dane imenuje nekog redara da nadgleda trgovanje; a na granicama kraljevstva fezanskoga tamošnji gorštaci zaustavljaju putnike da im budu suci kad se za što ne mogu odlučiti...” Montaigne je već u ne-

421


be koji na licu mjesta rješava sve njihove sporove. Kakvog bi zla bilo da najmudriji rješavaju naše, od slučaja do slučaja i kako im se čini, i to bez potrebe brojnih primjera ili njihovih učinaka? Svakoj nozi njezina cipela! Kad je kralj Ferdinand10 slao naseljenike u Zapadne Indije dalekovidno je odredio da s njima ne smije poći niti jedan pravnički stručnjak kako se parbe ne bi raširile po tom novom svijetu jer je to znanost koja po svojoj prirodi rađa svađama i podjelama; kao i Platon11 cijenio je da pravnici i liječnici slabu sreću zemljama donose. Zašto naš svakodnevni jezik, koji se tako lako podešava u svim drugim prilikama, postaje tako zamršen i nerazumljiv u nekoj oporuci ili ugovoru? Odakle to da netko tko se u svakoj drugoj prigodi zna tako jasno izraziti bilo što da govori ili piše, u ovim stvarima kad hoće iskazati svoju volju ne može naći riječi, a da pri tome ne upadne u sumnju i u proturječnost? Zar iz toga ne proistječe da veliki majstori tog zanata ulažu najveće napore da uz posebnu pomnju u rešetanju što svečanijih riječi nastoje oblikovati umjetničke rečenice pa moraju dugo vagati svaki slog u riječi, trijebiti vezu po vezu, a na kraju su toliko zapetljani i izgubljeni u pravom moru figura i njihovih sitnih dijelova koje je nakon toga nemoguće strpati u pravila i odredbe, a još manje učiniti ih razumljivima? “Confusum est quidquid usque in pulverem sectum est.”12 Jeste li ikad gledali djecu kako se trude podijeliti na određeni broj zrnaca neku količinu žȉve? Što je više mijese i spajaju i nastoje joj dati oblik koji oni hoće, to više razdražuju slobodu tog plemenitog metala: bježi njihovoj vještini i dijeli se na koliko navrata izrazio svoje protivljenje sudskom cjepidlačenju, naglašavajući da je dočekao pedesetu, a da nikad nije bio na sudu. 10 Guillaume Bouchet je ovaj primjer našao kod Jeana Bodina (République, V, i). 11 U Državi, III, str. 566 u francuskom prijevodu iz 1546. 12 “Sve ono što je kao sama prašina usitnjeno postaje zbrkano.” Seneka, Epistulae, 89.

422


sve manje kuglice koje se u bezbroj kapljica šire na sve strane. Jednako tako biva i sa zakonima jer se uz podjele i potpodjele tih suptilnosti ljude samo navikava da budu sumnjičavi; stavlja nas se u položaj da teškoće činimo različitima i da ih raščlanjujemo, pa se zato one šire i umnožavaju. Time što sijemo pitanja, pa ih zatim podrezujemo, ostavljamo svijetu sve bogatiju žetvu nesigurnosti i sporova, kao što zemlja sve više rađa što se više razgrće i dublje ore. “Difficultatem facit doctrina.”13 Već smo s Ulpijanom14 bili sumnjičavi, a Bartolus i Baldus su nam još sumnjivi15. Valjalo je ukloniti tragove takvih bezbrojnih razlika, a ne se njima dičiti i kljukati iduće naraštaje. Ne znam što bih o tome rekao, ali iz iskustva znamo da toliko različitih interpretacija zamagljuje istinu i nanosi joj štetu. Aristotel je pisao da bude razumljiv. Ako to nije uspjelo njemu, još će manje uspjeti nekome manje bistrome da ga učini razumljivim, pa makar on u to upregnuo svu svoju maštu. Mi građu načnemo, razvodnjenu proširujemo; od jedne stvari učinimo ih tisuću i upadamo kroz podjele i potpodjele u bezbrojnost Epikurovih atoma. Nikad se neće dogoditi da dva čovjeka jednak sud donesu o nekoj stvari i nemoguće je naći dva potpuno jednaka mišljenja, i to ne samo kod različitih ljudi nego u istog čovjeka u različito vrijeme. Meni se najčešće događa da posumnjam upravo u ono u što se komentator nije ni udostojao dirnuti. Najprije ću posrnuti na ravnu tlu kao što se neki konji koje znam često spotiču na glatkom putu. 13 14

15

“Učenost stvara teškoće.” Kvintilijan, Institutio oratoria, X, iii. Domicije Ulpijan (oko 170-228), glasoviti rimski pravnik rodom iz feničkoga grada Tira. Osim velikog teorijskog znanja stekao je i znatno iskustvo u birokratskom aparatu, a bio je i vrlo plodan pisac: Komentar pretorskog edikta u 81 knjizi te djelo o građanskom pravu (Ad Masurium Sabinum). O tim srednjovjekovnim komentatorima v. Eseji, II, xii (Apologija Raimunda Sebonda). Bartolus (1313-1357) je predavao pravo u Bolonji i Pisi, a Baldus (1323-1400) bio je jedan od njegovih najboljih učenika.

423


Tko neće reći da glose ne uvećavaju sumnju i neznanje16, jer nema knjige bila ona Božja ili ljudska oko koje se ljudi ne bi dali na tumačenje i u kojoj bi objašnjavanja uklonila teškoće? Stoti komentator prebacuje teškoću na onoga koji dolazi nakon njega i ona postaje još težom i zamršenijom nego što je bila kod prvoga. Kad ćemo se već jednom složiti: dosta je o toj knjizi, odsada o njoj nema više govora! To se još bolje vidi u pravničkim stvarima. Pridaje se snaga zakona bezbroju doktorâ, množini odluka i još većem broju interpretacija. A prestaje li kod nas potreba komentiranja? Naziremo li neki napredak prema miru? Treba li nam manje odvjetnika i sudaca nego onda kad je sva ova pravna masa bila u povojima? Naprotiv, mi razumijevanje zamagljujemo i pokapamo; otkrivamo ga samo tako što plaćamo cijenu tolikih prepreka i zabrana. Ljudi nikako da shvate prirodnu bolest svojega duha: čovjek samo njuška i prekopava, neprestano se vrteći u krugu, zaplićući se i gubeći se u svom pletivu kao dudov prelac – dok se na kraju ne uguši. “Mus in pice.”17 Čini mu se da u daljini vidi nešto kao svjetlost i zamišljenu istinu; ali, dok se on tamo žuri, toliko mu se prepreka, jaraka i novih pitanja ispriječi na putu da ga sve to nakraju zavede i ošamuti. Jedva da mu se događa nešto drugo nego Ezopovim psima, kojima se pričinilo da nešto uginulo pluta na moru i, kad se tome nisu mogli približiti, počeše piti morsku vodu ne bi li nekako prekoračili udaljenost i tako su se podavili.18 Ovdje se može spomenuti i ono što je jedan Kratet govorio o Heraklitovim djelima, “da bi čitatelj tih spisa morao biti dobar plivač” da ga dubina i težina Heraklitova učenja ne bi progutale i zadušile.19 16

Kritike protiv glosatora (srednjovjekovnih pravnika, tumača starog rimskog prava) brojne su tijekom XVI. st., a među najvećim kritičarima su Guillaume Budé, Rabelais, André Tiraqueau i Talijan Andrea Alciati. 17 “Kao miš u smoli.” Latinska izreka koju donosi i Erazmo u svojim Adages, II, iii, 68. 18 Plutarh, O općenito usvojenim pojmovima protiv stoika, XIX. 19 Prema Diogenu Laerciju, Život Kratetov, IX, ix.

424


Sve to govori o našoj izrazitoj slabosti koja nas čini zadovoljnima onim što su drugi ili što smo sami našli u tom lovu na znanje; netko malo sposobniji time se ne bi zadovoljio. Ima uvijek dovoljno mjesta za sljedećega, a svakako i za nas same. Nema kraja našim traženjima; naš je kraj na onome svijetu20. Duh koji se postignutim zadovoljava pokazuje time svoju uskost i umor. Niti jedan se plemeniti duh neće zaustaviti na samome sebi; on uvijek traži više i ide preko svojih snaga; njegov polet premašuje vlastiti učin; ako ne napreduje, ako se ne probija i ne sukobljava, samo je napola živ; ono čemu on teži nema granica ni određena oblika; njegova hrana je divljenje, neprestana hajka, dvoznačnost. Da je tome doista tako kaže nam i Apolon, koji nam uvijek govori dvosmisleno, zamagljeno i neupravno21 i ne hrani našu znatiželju nego nas zaokuplja i daje nam posla. To neprestano kretanje duha posve je nepravilno, nema zacrtanog puta ni cilja. Njegove misli same sebe raspaljuju, slijede jedna drugu i jedna drugu oplođuje. Ainsi voit l’on, en un ruisseau coulant, Sans fin l’une eau après l’autre roulant, Et tout de rang, d’un eternel conduict, L’une suit l’autre, et l’une l’autre fuyt. Par cette-cy celle-là est poussée, Et cette-cy par l’autre est devancée: Tousjours l’eau va dans l’eau, et tousjours est-ce Mesme ruisseau, et tousjours eau diverse.22 20 21 22

Varijanta iz 1588: Traženja ljudskog duha nemaju granica ni oblika; njihova je hrana dvosmislenost i nejasnoća. Plutarh, Zašto Pitija ne izgovara svoja proročanstva u stihovima, XXVI. Stihovi iz pjesme što ju je Etienne La Boétie upravio svojoj zaručnici i budućoj ženi Marguerite de Carle: “Tako vidimo da u nemirnom potoku, / Bez kraja voda teče za vodom, / I obje u jednom redu slijede vječiti tok, / Jedna slijedi drugu i jedna bježi od druge. / Ova ovdje gura onu ondje, / A ovu ona druga sustiže: / I uvijek ide voda u vodu, a uvijek je to / Isti potok i uvijek druga voda.”

425


Mnogo je teže tumačiti tumačenja nego tumačiti stvari, a još teže knjige o knjigama nego druga pitanja: a mi ništa drugo ne činimo nego samo jedan drugome pišemo glose23. Sve vrvi komentarima, ali u piscima vlada oskudica. Nije li u našem stoljeću glavno i najslavnije znanje znati razumjeti ljude od znanosti? Nije li to jedini i krajnji cilj sveg našeg školovanja? Naša mišljenja kapaju jedno na drugo. Prvo služi kao stabljika drugomu, drugo trećemu. I tako se penjemo s grane na granu. Zato se i događa da onaj koji se najviše uspentrao često ima više časti nego zasluga; jer samo se za jedno sićušno zrnce popeo na ramenima pretposljednjega. Koliko sam puta, a možda i glupo, pustio svoju knjigu da govori o sebi? Jest, uprav glupo, ako ni zbog čega drugoga a ono s razloga da sam se morao prisjetiti onoga što sam govorio o drugima koji to isto rade: “da oni čeznutljivi pogledi što ih bacaju na svoje djelo svjedoče kako im srce drhti od ljubavi prema njemu, a da oni oštri pa čak i prezrivi prijekori kojima ga kore nisu ništa do li prenemaganja i afektiranja majčinske ljubavi”, jer je već Aristotel24 rekao da i cijeniti se i podcjenjivati se25 imaju svoj izvor u vrlo sličnoj nadutosti. I premda je moje opravdanje da u tome mogu imati više slobode nego drugi zato što obzirno i izričito pišem o sebi i o svojem pisanju kao i o drugim svojim činima te da se moja tema opet vraća na samu sebe, nisam baš siguran hoće li to opravdanje i drugi prihvatiti. Vidio sam u Njemačkoj26 da je Luther ostavio mnogo podijeljenosti i sporenja o pravom tumačenju svojega stava, čak 23

U izvorniku: nous ne faisons que nous entregloser. Montaigne tu stvara novi glagol “*međusobno se glosirati” po uzoru na s’entre-tuer, s’entre-dévorer. 24 Nikomahova etika, IV, xiii. 25 U izvorniku: se priser et se mespriser. 26 O razlikama u vjerskim mišljenjima kod njemačkih protestanata Montaigne će govoriti i u svom Dnevniku... Primjerice: “Ljudi su uvjereni da

426


da je takvih podijeljenosti više nego onih koje je sam izazvao u vezi sa Svetim pismom. Naša su osporavanja samo na riječima. Ja postavljam pitanje što je to priroda, što je strast, što je krug, a što je supstitucija. To su samo gole riječi, a riječi se riječima naplaćuju. Kamen je tijelo. Ali, ako netko i dalje navaljuje: “A tijelo, što je to tijelo? – Supstanca. – A supstanca, što je to?” i tako sve dalje, pa bi taj najzad doveo onoga koji odgovara do posljednjeg slova u njegovoj knjizi. Jednu se riječ zamjenjuje drugom koja je često još manje razumljiva. Ja bolje znam što je to čovjek nego što znam što je to živo biće, što je to smrtno ili što to znači razumno. I tako, želeći me osloboditi jedne sumnje, nude mi ih odjednom tri: kao hidrine glave!27 Sokrat je upitao Memnona28 što je to krepost: “Postoji krepost u žene i u muža, odvrati mu Memnon, pa krepost javnog službenika i običnog čovjeka, krepost djeteta i krepost u stara čovjeka. – Krasno, uzviknu Sokrat, dali smo se na traženje jedne kreposti, a kad tamo ima ih čitav roj.”29 Postavimo jedno pitanje, a uzvraća nam se čitavom košnicom odgovora. Jednako kao što niti jedan događaj ili oblik u potpunosti ne odgovara nekom drugom, isto tako niti jedan nije od drugoga potpuno različit. Kako li je to priroda pametno pomiješala! Da naša lica ne nalikuju jedno na drugo, ne bismo mogli razlikovati čovjeka od životinje; a da nisu različita, ne bismo razlikovali čovjeka od čovjeka. Sve su stvari povezane nekom sličnošću, svaki je primjer klimav, a onaj odnos što ga izvodimo iz iskustva uvijek je manjkav i nesavršen; ali ipak mi u usporedbama nalazimo dodirne točke. A

27

28 29

ima vrlo malo gradova koji ne bi imali nešto posebno u svojim vjerovanjima; a pod upravom Martinovom, kojega priznaju za svog vjerskog poglavara, zapodjeli su mnoge rasprave i sporenja oko interpretacije Martinovih spisa.” Ta je usporedba u XVI. st. često navođena; donose je, primjerice, Henri Estienne (Apologija Herodotova, XVII, vii), Jean Bodin (République, VI, vi), a i sam Montaigne u Esejima, II, xx. Omaškom Menon umjesto Memnon. Plutarh, O velikom broju prijatelja, I.

427


tako služe i zakoni, primjenjuju se na svaki naš spor pomoću nekog zaobilaznog, nategnutog i neizravnog tumačenja. Kad je etičke zakone, koji određuju svakome njegove dužnosti i obveze, tako teško utvrditi kao što i vidimo da jest, nije nikakvo čudo da je još teže utvrditi one koji upravljaju zajedničkim životom tolikih pojedinaca. Pogledajte samo kakva je pravda koja ima vlast nad nama: tu leži najbolji dokaz o ljudskoj slabosti, jer toliko je u njoj protuslovlja i zabluda. Nalazimo u njoj toliko primjera pretjerane blagosti i još pretjeranije strogosti, a ima ih toliko da ne znam može li se kadgod naći nešto između toga dvoga! Sve su to bolesna mjesta i iščašeni udovi na samom tijelu i u biću same pravde. Upravo su mi zadihani i preplašeni seljaci došli reći da su u nekoj šumi na mojem posjedu ostavili jednog čovjeka na smrt izubijanoga, da je još pri svijesti i da ih je kumio i molio da mu se smiluju, dadu malo vode i da ga pridignu. Kažu da mu se nisu usudili prići i da su pobjegli u strahu da ih ne uhvate sudački panduri i da im se ne dogodi ono što se uvijek događa onima koje zateknu pored mrtva čovjeka, da ih pozovu na odgovornost, jer bi to bila za njih propast jer nemaju ni načina ni novca da dokažu svoju nevinost. Što sam im mogao odgovoriti? Jer, da su izvršili ono što ljudskost od njih traži, sigurno bi ih bilo uvalilo u nevolje. Za koliko li nedužnih znamo da su bili kažnjeni, čak i bez sudačke krivnje, a za koliko ih uopće ne znamo! U moje se vrijeme dogodilo i ovo: neki su bili osuđeni na smrt zbog ubojstva; presuda je tako bila utvrđena i izrečena mada nije bila obznanjena. Uto su suci nekog nižeg suda iz obližnjeg mjesta obavijestili ove više suce da imaju neke utamničenike koji su to umorstvo izrijekom priznali i time nije ostalo niti malo neizvjesnosti u čitavom tom slučaju. I tada su se ti viši suci dali na vijećanje treba li prekinuti proces i odgoditi izvršenje presude nad onim prvima. Raspravljali su o tom novom obratu i o posljedicama koje bi obnova suđenja mogla imati; zaključili su da je presuda u pravnom pogledu besprijekorna 428


i da je pravomoćna, a to je sucima olakšalo savjest i nisu se morali ni za što kajati. Da ne duljim, ti su jadni nevoljnici žrtvovani pravničkim formulama. Filip je (ili je to bio možda netko drugi?) doskočio sličnoj situaciji na ovaj način: on je bio nekog čovjeka pravomoćnom odlukom osudio na vrlo tešku novčanu kaznu, koju je morao isplatiti drugom čovjeku. Kako se nakon nekog vremena ispostavilo da je istina posve drugačija, bilo je jasno da je donio nepravednu osudu. Na jednoj je strani bilo pravo stvari, a na drugoj pravo sudačke forme. On je na neki način udovoljio obojici, i to tako što je ostavio presudu na snazi, a osuđenome je nadoknadio štetu iz vlastita džepa.30 No, tu je on naišao na nešto što se moglo ispraviti, a oni moji su bili neispravljivo obješeni. O, koliko li sam vidio osuda koje su bile više zločinačke nego sami zločini! Sve me to podsjeća na ona stara mišljenja: da je onaj koji hoće doseći mjesto s kojega će pravdu dijeliti u velikim stvarima prisiljen činiti nepravdu u malima31; da je ljudska pravda ustrojena po uzoru na medicinu, prema kojoj je sve što je korisno u isto vrijeme i pravedno i pošteno.32 A podsjeća me i na tvrdnju stoika da i sama priroda često ide protiv pravde u većini svojih djela; ili na mišljenje Cirenaca da ništa nije pravedno po sebi, a da običaji i zakoni tvore ono što se naziva pravdom33; te na uvjerenje Teodosijanaca da mudrac smije počiniti krađu, svetogrđe i svaku vrstu razvrata ako zna da mu to koristi.34 Tu nema lijeka. Ja dijelim što se toga tiče Alkibijadovo gledište35 i nikad se neću, ako to ikako budem mogao, preda30

Prema Plutarhu, Izreke kraljeva i vojskovođa. Prema Plutarhu, Državničke upute, XXXI. 32 Prema Plutarhu, Zašto božanska pravda često odgađa kaznu..., XVI. 33 Prema Diogenu Laerciju, Život Aristipov, II, xciii. 34 Ibid., II, ic. 35 Koji je govorio da se, kad bi se radilo o njegovu životu, ne bi pouzdao ni u vlastitu majku, bojeći se da bi mogla pogriješiti pa u urnu ubaciti crnu umjesto bijele kuglice. Prema Plutarhovu Životu Alkibijadovu, XIII. 31

429


ti čovjeku koji odlučuje o mojoj glavi, kad mi čast i život više ovise o vještini i maru mojeg tužitelja nego o mojoj nedužnosti. Ne bih oklijevao predati se u ruke takvoj pravdi koja bi jednako ocijenila moja dobra i moja loša djela, gdje bih se isto toliko mogao i nadati i bojati se. Ali, za čovjeka koji nastoji učiniti i više, a ne samo ništa ne učiniti krivo, nekažnjenost je nedovoljna plaća. Naša nam pravda pruža samo jednu ruku i još k tome lijevu. Bio on tko bio, nitko se neće izvući iz njezinih ruku bez vlastita gubitka. A u Kini, kraljevstvu čija uprava i umjetnosti, premda nemaju veze s našima i uopće ih ne poznaju, ipak ih u nekim važnim pitanjima daleko nadmašuju, i čija nas povijest uči koliko je svijet veći i raznovrsniji nego što smo i mi i Stari mogli dokučiti, vladar šalje svoje povjerenike da vide kakvo je stanje u pokrajinama, a oni, kao što kažnjavaju one koji se u obavljanju svojih dužnosti ogriješe o zakon, tako i velikodušno nagrađuju one koji se u tome više iskažu nego što to sama dužnost od njih traži. Ljudi pred te izaslanike izlaze ne samo da bi se obranili nego i da nešto dobiju i to ne samo da budu jednostavno plaćeni nego i očekujući da će od njih biti bogato nagrađeni.36 Hvala budi Bogu, sve do sada niti jedan mi se sudac nije obratio kao sudac, za bilo koju stvar, ni moju ni tuđu, ni građansku ni kaznenu. Niti jedan mi zatvor nije otvorio svoja vrata, čak ni da se u njemu prošećem. Sama mi mašta čini pogled na nj – čak i izvana – neugodnim. Toliko žudim za slobodom da bih se, kad bi mi zabranili pristup u neki zabiti kutak Indija, osjećao prikraćenim u svojem životu. I dok god budem mogao drugdje naći malo slobodne zemlje ili zraka, neću trunuti na mjestu gdje se moram skrivati. Bože moj, kako bih ja teško mogao podnositi ono stanje u kojem vidim tolike ljude kako su prikovani za određeni komadić ovog našeg 36

Čitav je ovaj odlomak o Kini preuzet iz francuskog prijevoda djela Gonçaleza de Mendoze, Histoire de la Chine, što ga je na francuski preveo Luc de la Porte (1588, str. 70-72).

430


kraljevstva, uskraćeni za slobodu ulaska u glavne gradove, dvorove i putovanja glavnim cestama, i sve to zato što su bili protiv ovih naših zakona! Kad bi mi oni kojima služim priprijetili samo malim prstom, smjesta bih išao potražiti druge ma gdje oni bili. Sve ovo malo pameti što je imam upravljam samo prema tome da mi u ovim građanskim ratovima u kojima živimo zakoni ne ograniče kamo ću ići i što ću činiti. Moć zakona se održava ne zato što bi oni bili pravedni nego zato što su zakoni. Samo u tome je onaj mistični temelj njihova autoriteta, jer oni drugi nemaju. I njima je to dovoljno. Često ih donose budale, a još češće ljudi kojima, zato što traže jednakost, teško nedostaje smisao za pravičnost, ali uvijek tašti i klimavi zakonopisci. Ništa ne osjećamo da je tako teško i u svemu pogubno kao što su to zakoni. Bilo tko da im se pokorava zato što su pravedni, ne pokorava im se zbog onoga zbog čega bi se morao pokoravati. A ovi naši francuski zakoni svojom pokvarenošću donekle pridonose neredu i izopačenosti, a to se dobro vidi u njihovoj primjeni i izvršavanju. Pa ma kakav bio plod što ga možemo dobiti iz iskustva, jedva da će našem državnom ustroju poslužiti ono37 što ga stječemo iz stranih primjera, ako se tako slabo koristimo onim što ga imamo u vezi s nama, a koje nam je mnogo bliže i dovoljno da može pokazati što nam treba. Ja proučavam sebe više nego išta drugo. To je i moja metafizika i moja fizika. Qua Deus hanc mundi temperet arte domum Qua venit exoriens, qua deficit, unde coactis Cornibus in plenum menstrua luna redit; Unde salo superant venti, quid flamine captet Eurus, et in nubes unde perennis aqua. Sit ventura dies mundi quae subruat arces.38 37 38

Iskustvo. “Kojim umijećem Bog upravlja svijetom, našom kućom; gdje se pojavljuje mjesec i gdje zalazi i kako se to, spajajući svoje rogove, svakog

431


Querite quos agitat mundi labor.39 U takvom općenitom društvu ja se kao pravi neznalica i bezbrižan čovjek prepuštam da me vodi opći zakon svijeta. O njemu ću dosta toga saznati kad ga osjetim. Ovo malo mojega znanja neće ga skrenuti s puta, a meni za ljubav neće se promijeniti. Bila bi ludost to očekivati, a još veća zbog toga se mučiti jer taj zakon nužno ostaje uvijek isti, sve obuhvaća i za sve vrijedi. Pravednost i sposobnost onoga koji nama upravlja morala bi nas potpuno rasteretiti tako da ne razbijamo glavu o njegovu vladanju. Filozofska istraživanja i umovanja služe samo kao hrana našoj znatiželji. Filozofi nas, i to s punim pravom, upućuju na zakone prirode; ali ti zakoni nemaju veze s njihovim visokoumnim znanjem; te zakone iskrivljuju i nama njihovo lice prikazuju u novom i odviše izvještačenom svjetlu, pa se zato odatle rađa toliko različitih portreta40 jednog tako istolikog lica. Jednako kao što nas je priroda obdarila nogama za kretanje, tako je bila i mudra u vođenju našega života, ali ta mudrost nije bila tako domišljata, istaknuta i nakićena kao ona što su je izumili filozofi, nego je bila lakša, mirnija, za čovjeka zdravija i činila je sve što su oni drugi obećavali, i to sretniku koji ima sreću da zna postupati s njom prostodušno i uredno, a to će reći onako kako to priroda traži. Najjednostavnije predati se prirodi znači predati joj se najmudrije. O, kako su ne-

39

40

mjeseca nađe u svom uštapu; odakle dolaze vjetrovi koji vladaju morem i što to čini vjetar s jugoistoka; iz koje se to vode neprestano stvaraju oblaci; mora li doći taj dan koji će uništiti svijet...” Propercije, III, v, 26. “Tražite, vi koje muči želja da dokučite sve tajne svijeta.” Lukan, Farsalija, I, 417. Riječ pourtrait, što je nalazimo u izvorniku, postoji u francuskom jeziku od najstarijih tekstova, ali tek u Montaigneovo vrijeme (prva potvrda je iz 1538) počinje značiti ono što i mi danas kažemo internacionalizmom portret, pa bio to crtež, slika ili fotografija.

432


znanje i neradoznalost ugodno i mehko uzglavlje za odmor jedne dobro napravljene glave! Više bih volio dobro razumjeti sebe nego Cicerona41. U onom iskustvu što ga imam o sebi ima mnogo toga što bih mogao naučiti da postanem mudar, samo kad bih bio dobar učenik. Onaj koji zna u sjećanju oživiti svu pretjeranost svojeg prošlog gnjeva i koji zna na što ga je sve ta uspaljenost navela, dobro vidi sve ono ružno u toj strasti bolje nego kod Aristotela i osjeća opravdaniju odbojnost prema njoj. Onaj koji se sjeća nevolja u kojima je bio, nevolja koje su mu prijetile, koji se sjeća onih sitnih prigoda koje su ga iz jednog stanja odvodile u drugo, na taj se način priprema za buduće promjene i za dobro upoznavanje vlastitoga stanja. Život Cezarov nema za nas ništa više primjera nego što ih ima naš život42; bilo da se radi o životu carskom ili pučkom, to je uvijek život koga se tiče sve ono što se ljudima može dogoditi. Počujmo malo sami sebe: sebi govorimo sve ono glavno što nam je potrebno. Tko se sjeća da se je toliko puta preračunao u vlastitom sudu, nije li prava budaletina ako nikad u taj sud ne posumnja? Kad me netko drugi s razlogom uvjeri u neko moje krivo mišljenje, neću naučiti toliko što mi je novoga rekao i priznati svoje neznanje (jer bi od toga bilo malo koristi), koliko ću postati svjestan svoje slabosti i činjenice da me je moja pamet izdala; a iz toga ću zaključiti da se u svemu mogu popraviti. I u svim svojim ostalim pogreškama činim isto i osjećam da mi to pravilo veoma koristi u životu. Na pojedini slučaj i na čovjeka ne gledam kao na kamen o koji sam se spotaknuo, nego iz toga učim kako što bolje upravljati svojim koracima i kako ih dovesti u red. Biti svjestan da smo rekli ili učinili neku glupariju ne znači ništa; valja biti svjestan toga da je čovjek samo glup stvor i ništa više, a ta je pouka i temeljitija i važnija. Svi oni krivi koraci koje mi je moje pam41 42

Varijanta u izdanju iz 1588: nego li Platona. Usp. s mislima iznesenima u eseju O kajanju (III. ii).

433


ćenje dopustilo da učinim čak i onda kad se je najviše u sebe pouzdavalo nisu učinjeni utaman; uzalud me sad kune i preklinje: ja jednostavno okrećem glavu. Prvi prigovor što ga upute njegovu tvrđenju postavlja me u sumnju i ne bih se usudio u nj se za neku važnu stvar pouzdati, a još manje nekome se suprotstaviti. Kad ne bi bilo tako da stvari što ih ja činim zbog slaba pamćenja drugi mnogo češće čine jer u njih nema vjere, ja bih uvijek za istinu prije uzeo ono što je poteklo s tuđih usana nego s mojih. Kad bi svatko budno i izbliza motrio na učinak i okolnosti strásti koje su njime ovladale, kao što ja činim s onom kojoj sam bio pao u dio, lijepo bi ih vidio kako mu se približavaju, možda bi im ublažio silovitost i usporio im hod. One nas neće ščepati iznenada za grlo; uvijek tu ima prijetnji i postupnosti. Fluctus uti primo cœpit cum albescere ponto. Paulatim sese tollit mare, et altius undas Erigit, inde imo consurgit ad aethera fundo.43 Snaga prosuđivanja kod mene zauzima glavno mjesto ili barem tome neprestano stremi; ona pušta sve moje prohtjeve da idu kamo im drago, i mržnju i prijateljstvo, pa čak i ljubav koju imam prema samome sebi, a da se pritom ne mijenja niti kvari. Ako mi snaga mojega suda ne može prema sebi ispraviti druge dijelove, barem se ne da njima da je kvare: moj sud igra vlastitu igru. Opomena da svatko mora upoznati sebe jamačno je jako važna, budući da ju je bog mudrosti i svjetla dao urezati na pročelje svojega hrama44, kao nešto što sadrži sve ono što nam je htio staviti na dušu. I Platon kaže45 da razboritost ni43

“Kao kad na moru vjetri tek mreške uspjene male, / ali sve jača oluja sve jače uzvaljuje vale, / dok ne uzavru dubine i valovlje k nebu se vine.” Vergilije, Eneida, VII, 528 (prepjev Bratoljuba Klaića). 44 Apolon u Delfima. Montaigne je već jednom spomenuo maksimu uklesanu na pročelju Apolonova hrama: “Spoznaj sama sebe!” 45 Harmid, u XII. poglavlju, str. 283 francuskog prijevoda iz 1546; Montaigne je te Platonove riječi već naveo u I, iii.

434


je ništa drugo nego izvršavanje te naredbe; a Sokrat to podrobno potvrđuje kod Ksenofonta46. Teškoćâ i nejasnih mjesta u svakoj znanosti svjesni su samo oni koji u nju uđu. Jer još uvijek valja imati i zrno bistre pameti da bi se moglo znati da se nešto ne zna kao što valja vrata pogurnuti da se dozna jesu li zaključana. Odatle se rađa ona platonovska domišljatost da onaj koji zna ne mora pitati jer on zna, ali onaj koji ne zna ne mora ni pitati jer da bi znao pitati, mora najprije znati o čemu će pitati.47 To vrijedi i za onu “Upoznaj sama sebe!” Svatko se u dubokoj samouvjerenosti smatra odlučnim i zadovoljnim, svatko misli da je dovoljno pametan, a to samo znači da svatko u svemu tome ništa ne zna i ne razumije, a to je upravo ono kako je Sokrat poučio Euditema kod Ksenofonta48. Ja, koji se ničim drugim ne bavim, tu vidim dubinu i beskrajnu raznolikost pa moje naukovanje ne donosi drugog ploda osim što mi daje na znanje koliko mnogo toga još trebam naučiti. Svojoj, toliko puta priznatoj slabosti dugujem svoju sklonost prema skromnosti, onu poslušnost prema propisanim vjerovanjima, prema uvijek hladnom i odmjerenom sudu kao i mržnju prema onoj osornoj i svađalačkoj aroganciji, koja je sva upravljena prema sebi i samo sebi vjeruje, a to je smrtni neprijatelj svake discipline i istine. Poslušajte samo kako takvi svisoka mudruju: prvu glupost koju ističu zaodijevaju u jezik religija i zakona. Nil hoc est turpius quam cognitioni et perceptioni assertionem approbationemque praecurrere.49 Aristarh50 je govorio da je u staro 46

Memorabilia, IV, ii. Menon, XIV. poglavlje, str. 18 u francuskom prijevodu iz 1546. 48 Memorabilia, IV, ii, §§ 24 i 29. 49 “Ništa nije ružnije nego tvrdnju i odluku iznositi prije opažanja i poznavanja stvari.” Ciceron, Academica, I, xii. 50 Aristarh iz Samotrake (217-144. pr. Kr.), najvažniji aleksandrijski gramatičar. Komentirao je Homera, Hesioda, Eshila, Sofokla i dr. Tekstovi koje je priredio predstavljaju kanonske oblike pa je njegov utjecaj na tekstualnu kritiku i tradiciju golem. 47

435


doba jedva bilo sedam mudraca na svijetu, dok se u njegovo vrijeme jedva može naći sedam neznalica51. Zar mi ne bismo imali više prava nego on to reći za naše vrijeme? Svojeglavo i uporno tvrđenje najbolji je znak gluposti. To vam je kao onaj koji je u jednom danu sto puta pao naglavce i evo ti ga opet: sav je nakostriješen kao pijetao, a odlučnije nego prije uporno ponavlja svoje; rekli biste da su ga napunili novom dušom i snagom razuma; ili da mu se dogodilo kao nekada onom sinu zemlje koji je iz svakog svog pada crpio novu čvrstoću i bivao sve jači, cui, cum tetigere parentem, Jam defecta vigent renovato robore membra52. Ne čini li se da taj nepoučljivi tvrdoglavac misli opet doći do daha kako bi zapodjenuo novu raspravu? Iz vlastita iskustva ja optužujem ljudsko neznanje, koje je po mojem mišljenju osnovni i nesumnjiv dio u takvoj školi svijeta. A oni koji se iz ovako nevrijednog, mojeg ili svojeg, primjera ne žele uvjeriti, neka primjer potraže kod Sokrata53, učitelja nad učiteljima. Jer, filozof Antisten54 je govorio svojim učenicima: “Pođimo zajedno vi i ja slušati Sokrata i ondje ću ja biti učenik kao i vi.” I, podržavajući poučak stoičke sljedbe da je vrlina dovoljna da život učini sretnim i da joj ništa drugo nije potrebno, znao je dodati: “Osim snage Sokratove.”55 Ova dugotrajna pozornost što je upravljam na gledanje samoga sebe istodobno me je dovoljno uputila na to kako suditi o drugima, a malo ima stvari o kojima mogu govoriti s toliko upućenosti i utemeljenosti. Često mi uspijeva bitne crte u mojih prijatelja bolje uočiti i razlikovati nego što oni sa51

Toliko je bilo sofista. Plutarh, O bratskoj ljubavi, I. [Antej] “čiji klonuli udovi, svaki put kad dodirne roditeljicu, stječu novu snagu.” Lukan, Farsalija, IV, 599. 53 Varijanta u izdanju iz 1588: Sokrata, koji je po svjedočenju ljudi i bogova bio najmudriji čovjek koji je ikad postojao. 54 Anegdota je preuzeta iz Diogena Laercija, Život Sokratov, VI, ii. 55 Idem., VI, xiii. 52

436


mi to mogu. A neke sam točnošću svojega opisa njih samih toliko iznenadio i postigao da su se počeli bolje upoznavati. Budući da sam se već od djetinjstva naučio gledati na svoj život kroz život drugih, razvila se u meni posebna moć zapažanja i, kad dobro promislim, teško da ću propustiti ijednu stvar oko sebe koja mi za to može poslužiti: crte lica, držanje, način govora. Sve pažljivo promatram: i ono što moram izbjegavati i ono što moram nasljedovati. Tako svojim prijateljima kroz njihova činjenja i nečinjenja otkrivam njihove najtajnije sklonosti, ali ne da bih sav taj bezbroj djelâ, koja su tako različita i međusobno daleka, slagao u neke kategorije i poglavlja ili da bih vlastite podjele svrstao u poznate klase i skupine, Sed neque quam multae species, et nomina quae sint, Est numerus56. Ljudi od znanosti svoje fantazije raščlanjuju i označavaju mnogo specifičnije i do u najmanje pojedinosti. A ja, koji u svemu tome vidim samo ono što mi svakodnevno iskustvo bez nekih pravila pokazuje, iznosim svoje općenito i u grubim crtama. Tako činim i ovdje, u ovoj knjizi, gdje svoja mišljenja izlažem u nevezanim člancima, kao što se čini sa stvarima koje se ne mogu odjednom i u jednom komadu izreći. Sposobnost povezivanja odnosa i spoznavanje jedinstva među njima ne nahodi se u tako običnim i prizemnim duhovima kao što su naši. Mudrost je jedno čvrsto i cjelovito zdanje, u kojem svaki dio ima svoje mjesto i nosi svoju oznaku: “Sola sapientia in se tota conversa est.”57 Ostavljam umjetnicima da unesu reda u tu beskrajnu različitost licâ i da zaustave našu nepostojanost, ali ne znam hoće li i oni doći na kraj tako pomiješanim, sitnim i slučajno zatečenim stvarima. Ne samo da mi je teško naša djela povezati, nego mi je još te56

57

“Ali koliko imena ima i vrsta, / Tome nit’ ima broja nit’ može se brojem izreći...” Vergilije, Georgike, II, 103 (prepjev Tome Maretića). “Samo je mudrost cjelina koja je zatvorena u sebe.” Ciceron, De finibus, III, vii.

437


že svako zasebno označiti nekom posebnom osobinom58 jer su toliko dvojaka i šarolika da je u svakog od njih neko posebno svjetlo. Ono što se najčešće vidjelo kao rijetkost kod Perseja59, kralja macedonskoga, bilo je to da se njegov duh nikad nije prilagođivao nekom određenom stanju, vodio je sad jedan a sad drugi život i dijelio običaje koji su bili kao vjetar nestalni i promjenljivi da ni on sâm, a ni drugi oko njega nisu znali kakav je to čovjek, pa i se upravo to čini da pristaje svim ljudima. Povrh svega toga, poznam i ja jednog čovjeka njegove veličine, za kojega mislim da bi mu taj zaključak mnogo bolje pristajao: za njega nema nikad nešto osrednje što bi svakomu priličilo, uvijek ide već prema prilikama iz krajnosti u krajnost, nikad ne krene jednim putem, a da se začuđen ne zaustavi i ne krene protivnim, nema ni jedne osobine, a da se u njega ne bi našla i ona suprotna; ništa u njemu nije jednostavno, tako da bi se moglo reći kako se marljivo trudio da bude poznat po tome što je bio neprepoznatljiv. Ako čovjek hoće čuti o sebi iskren i otvoren sud, mora imati dobro uho; a budući da ima malo onih koji takvo mišljenje mogu čuti, a da im od toga ne bude slabo, oni koji se usude takav sud o nama iznijeti, pokazuju prema nama posebne prijateljske osjećaje; jer pravi je znak ljubavi uzeti na sebe da nekoga povrijediš i uvrijediš želeći ga samo ispraviti. Naravno, smatram teškom zadaćom suditi onoga kod kojega loše strane prevladavaju nad dobrima. Od onoga koji hoće ispitati dušu drugoga, Platon traži tri stvari: znati, željeti dobro, biti hrabar.60 Jednom su me upitali za što bih, po mome mišljenju, bio dobar da je nekome palo na pamet da me uzme u službu, naravno, dok sam još bio u pravim godinama. 58

Montaigne je istu misao razlagao i u Esejima, II, i. Prema Titu Liviju, Povijesti, XLI, xx. 60 Gorgija, XLII, str. 354 u francuskom izdanju iz 1546. 59

438


Dum melior vires sanguis dabat, aemula necdum Temporibus geminis canebat sparsa senectus.61 “Ni za što”, odvratih. I obično se rado opravdavam time da ne znam raditi ništa što bi me učinilo nečijim slugom. Ali isto bih tako rado bio skresao u brk svom gospodaru sve što ga ide i bio bih mu rekao što mislim o njegovu načinu postupanja da je on to htio. I to ne onako općenito sa školničkim lekcijama kojima nisam vičan (a isto tako ne vidim da bi od njih bilo kakve koristi za one koji se njima služe), nego bih išao korak po korak, mirno i staloženo, prosuđujući čin po čin, jednostavno i prirodno, pokazujući mu kakav je u očima svijeta, a to bi značilo da se suprotstavljam njegovim laskavcima. Ne poznam nikoga među nama koji ne bi bio gori od kraljeva, samo kad bi mu tako neprestano podilazili kao što čini ovaj ološ od ljudi. A vidimo da se ni Aleksandar, taj veliki kralj i filozof, od njih nije mogao obraniti! Ja bih za to imao dovoljno vjernosti, zdravog prosuđivanja i slobode. To bi bila jedna dužnost bez imena jer bi inače promašila svoju svrhu i izgubila vrijednost. A tu ulogu ne može svatko bez iznimke odigrati. Jer i sama istina nema tu povlast da može biti izrečena u svako vrijeme i u svakoj prilici: njezina služba, ma kako bila plemenita, ima svoja ograničenja. Često se zna dogoditi – jer takav je ovaj naš svijet – da ju prišapnemo na vladarovo uho, pa da to bude ne samo uzaludno nego štetno i k tome nepravedno. I nitko me neće uvjeriti da jedna zdrava opomena ne bi mogla biti grešno iskorištena i da interes supstance ne mora često uzmaknuti pred interesom forme. Za taj posao rado bih izabrao čovjeka koji je zadovoljan svojim stanjem, Quod sit esse velit, nihilque malit62, 61

62

“Snaga dok bijaše jača u krvi, dok zavidna starost / Kose još sijede nije nad očima rasula sl’jepim.” Vergilije, Eneida, V, 415 (prepjev Tome Maretića). “Koji bi htio biti ono što jest i koji ne bi želio ništa više.” Marcijal, X, xlvii, 12.

439


i koji je rođen u osrednjem bogatstvu; i to stoga što se s jedne strane ne bi bojao kad živo i duboko dirne u srce svog gospodara da će zato biti spriječen u svom napredovanju, a s druge zato što je iz osrednjeg soja pa bi mu bilo lako općiti sa svim vrstama ljudi. Htio bih da to bude jedan jedini čovjek jer kad bi se ta sloboda i prisnost podijelili mnogima, to bi se izrodilo u vrlo štetno nepoštovanje i drzovitost. Ah, još i ovo: od njega bih prije svega tražio da mi da vjeru da će znati šutjeti. Nije vjerovati jednome kralju kad se hvali svojom postojanošću da zna dočekati neprijatelja radi svoje slave i časti ako za svoje vlastito dobro ne može podnijeti slobodne riječi vlastitog prijatelja, koje ga samo mogu bocnuti u uho, dok je njihov učinak ionako u njegovim rukama. A nema toga ljudskog staleža kojemu bi kao njemu bile potrebne ovako poštene i slobodne opomene. Oni nose teret upravljanja javnim životom i moraju se dopasti velikom broju gledatelja. No, kako smo navikli da se njima prešućuje sve što bi ih moglo odvratiti od njihova posla i zacrtana puta, navlače na sebe, a da to ni ne znaju, mržnju i prijezir svojih naroda, i to često zbog stvari koje su mogli izbjeći i bez ikakve štete po njihova zadovoljstva, samo da ih je netko na vrijeme upozorio i ispravio. Redovito njihovi ljubimci više gledaju na sebe nego na svoga gospodara, i to im dobro ide jer, uistinu, najveći dio usluga iz pravog prijateljstva kod vladara je na teškoj i opasnoj kušnji tako da je za to potrebno ne samo puno ljubavi i iskrenosti nego još više i hrabrosti. Najzad, sav ovaj bućkuriš što ga ovdje miješam samo je registar pokušaja63 iz mojega života u kojima čovjek može naći štošta dobroga za duševno zdravlje ako postupi obrnuto od mojih pouka. No, što se tiče tjelesnog zdravlja, nitko ne može iz iskustva dati korisnijih savjeta nego ja, jer ja to iskustvo nudim u čistom obliku, bez ikakva kvarenja ili ublažavanja pomoću kojekakvih vještina ili nategnutih sudova. Iskustvo 63

U izvorniku: des ess ai s de ma vie, odakle je i naslov čitavom djelu, a i ime književnoj vrsti.

440


je u pogledu liječničkog umijeća upravo kao pijetao u svom dvorištu, gospodar u svojoj kući gdje mu znanje prepušta sav teren i vodeću riječ. Tiberije je govorio da svaki onaj koji je poživio dvadeset godina mora znati što mu je štetno ili zdravo te da može znati kako se ponašati i bez medicine.64 A on je to mogao naučiti od Sokrata65, koji je svojim učenicima kao glavni zadatak njihova učenja posebno isticao učenje o zdravlju, dodajući kako je teško zamisliti da razuman čovjek, koji vodi računa o tome što radi, što pije i što jede, ne zna bolje nego ijedan liječnik što je za njega dobro, a što loše. Zato je i Platon imao pravo kad je rekao66 da bi, ako se želi biti dobar liječnik, onaj koji se tom zvanju predaje morao preboljeti sve bolesti koje hoće liječiti i proći kroza sve okolnosti i promjene o kojima mora donositi sud. Red bi bio da na se navuku i sifilis67, ako ga već žele liječiti. Takvom bih liječniku zaista povjerio svoje zdravlje. Jer ovi drugi postupaju s nama poput onoga koji slika more, grebene i pristaništa lijepo sjedeći za stolom, a njegov brodski model u miru i sigurnosti šeće morima. Ali, postavite ga na pravo more i vidjet ćete da neće znati kamo bi se djenuo. Oni naše bolesti opisuju kao što čini varoški telal koji viče da se izgubio neki konj ili pas: dlaka mu je takva i takva, visok je toliko i toliko, a uho mu je ovakvo ili onakvo; ali, dovedite mu ga i on ga neće prepoznati. Za ime Božje, neka mi liječnici pruže jednog dana dobru i učinkovitu pomoć pa ću ja biti prvi koji ću u dobroj vjeri uzviknuti: Tandem efficaci do manus scientiae!68 64

Prema Svetoniju, Život Tiberijev, XXVIII; usp. i Tacitove Anale, VI, xlvi. 65 Prema Ksenofontu, Memorabilia, IV. 66 U Državi, III, str. 567 u francuskom izdanju iz 1546. 67 U izvorniku la verole, što je pučki izraz za učeno syphilis. 68 “Napokon, pružam ruku znanosti koja pokazuje dobar učinak.” Horacije, Epodae, XVII, 1 (Montaigne je Horacijevo jam jam zamijenio s tandem).

441


Umijeća koja nam obećavaju da će nam tijelo i dušu održati zdravima, vrlo mnogo nam obećavaju; ali nema ni jednoga koje bi manje obećanoga održalo. A dandanas, oni koji se među nama tim pozivom bave postižu manje učinka nego svi ostali ljudi. Najviše što se za njih može reći jest da prodaju ljekarije69; ali, da su to liječnici, to se nikako ne može reći70. Danas sam dovoljno star da mogu položiti račun o načinu kako sam vodio život koji me je tako daleko doveo. Za onoga koji to hoće kušati ja sam mu kao njegov kušač vina71 pripremio jedan gutljaj. Evo sad nekoliko napomena o mojim svojstvima onako kako mi padaju na pamet. (Nema u mene niti jedne navike koja se nije mijenjala već prema prilikama, ali spomenut ću one koje sam često zapažao i koje su danas u meni kao usađene.) Svoj način života nikad ne mijenjam: živim jednako kad sam zdrav i kad sam bolestan. Ista postelja, isti sat, jedem istu hranu i pijem isto piće. Ništa ne dodajem, samo sam manje ili više umjeren, već prema tome u kakvoj sam snazi i kakav mi je tek. Za mene zdravlje znači održavati bez promjena svoje svakodnevno stanje. Ako me bolest iz njega izbaci na jednoj strani, čini mi se da će me liječnici odvratiti od one druge; i tako sam, što od sreće a što od njihova umijeća, skrenut sa svojega puta. Ni u što toliko čvrsto ne vjerujem kao u ovo što ću reći: nikad i nikako neće mi nanijeti štetu ono na što sam tako dugo naviknut. Naviknutost ima prednost da našem životu daje onaj oblik koji joj je najdraži; ona u tome sve može: to je onaj za69

Istu misao nalazimo kod Plutarha, Kako se može osjetiti vlastiti napredak u vrlini, VIII: “Ne valja misliti da ljudi takve vrste više zaključuju kao filozofi nego što oni koji prodaju ljekarije i trave znaju što je to liječnički posao.” 70 U izdanju iz 1588. bilo je dodano: Dovoljno vam je vidjeti njih i one koji slijede njihove upute. 71 U izvorniku: eschançon. To je vrlo stara riječ franačkog postanja, koja je u Montaigneovo doba označavala dvorjanina koji je kralju nalijevao i kušao vino.

442


čarani Kirkin napitak72 kojim kako joj se svidi mijenja našu prirodu. A koliko narodâ, tu na korak-dva od nas, zazire od rose u predvečerje, koja nama toliko smeta, dok se naši lađari i seljaci tome smiju. Spavanjem na madracu učinit ćete bolesnim jednog Nijemca73, jednako kao i Talijana ako bude ležao na perju, a Francuza ako mu oko postelje ne dadete zastore i dobru vatru. Španjolski želudac ne podnosi naš način prehrane, kao što nama nikako ne odgovara piti onako kao što čine Švicarci. U Augusti74 me je uvelike zabavio jedan Nijemac kad je govorio protiv našeg načina grijanja služeći se istim onim argumentima kojima se mi služimo kad se tužimo na njihove peći75,. (Jer doista, od one ustajale topline i od zadaha zagrijanog materijala iz kojega su građene zaboli glava svakoga tko nije na njih navikao, ali mene ne. Međutim, mora se priznati i ovo: budući da je njihova toplina jednakomjerna i zagrijava čitavu prostoriju, da ne širi nikakvo svjetlo, da se ne dimi, da nema onog vjetra što nam smeta zbog otvorenosti naših kamina, njihov se način grijanja nimalo ne mora sramiti pred našim. Uostalom, zašto mi ne bismo slijedili rimske graditelje? Jer, poznato je da su se u staro vrijeme kuće grijale samo izvana i ispod poda: odatle se toplina širila po čitavoj kući kroz cijevi vođene kroz zidove i te su cijevi zagrijavale sva mjesta koja je trebalo zagrijati; sve sam to našao jasno 72

Kirka (Circe) je bila lijepa čarobnica kod koje je boravio Odisej; da zadobije njegovu ljubav, vraća ljudski lik njegovim drugovima koje je bila pretvorila u svinje; usp. Odiseja, X, 239. 73 U svom Dnevniku s puta u Italiju Montaigne bilježi da u Njemačkoj u to vrijeme nisu poznavali madrace. 74 Tj. Augsburgu. Montaigne se služi latinskim imenom Augusta (Vindelicorum). U Augsburgu je boravio u listopadu 1580. O tom susretu ne govori u Dnevniku, međutim čitav je jedan odlomak posvetio tzv. poêles, tj. sobama zagrijanim velikim keramičkim pećima, o kojima će govoriti i Descartes, hvaleći njihovu toplinu, za vrijeme svog puta po Nizozemskoj. Ovdje Montaigne uzima dobar dio poglavlja iz Dnevnika... 75 Riječ je o sobama grijanim pomoću željeznih peći.

443


protumačeno, ne znam gdje, po svoj prilici kod Seneke76.) I taj77 je, čuvši me kako hvalim dobre strane i ljepotu njegova grada, što taj grad i zavređuje, počeo govoriti kako mu je žao što moram otići, a kao prvu nelagodu istaknuo je glavobolju što ću je na drugim mjestima imati zbog kamina sa svim onim pustim dimom. Čuo je da mu se tako tuže neki drugi putnici pa je to odmah pomislio i za nas; zato nije imao prilike to vidjeti u svojoj zemlji. A mene svaka toplina koja dolazi od upaljene vatre slabi i čini tromim iako Euen78 tvrdi da je oganj najbolji začin života.79 No, ja radije tražim bilo koji drugi način da izbjegnem studen. Mi zaziremo od vina s dna bačve, dok su u Portugaliji ludi za tim mirisom, a vino s dna bačve kod njih je kraljevsko piće. Kratko i jasno: svaki narod ima mnogo običaja i navika koji su drugima ne samo nepoznati nego su im dapače divlji i čudnovati. Što možemo očekivati od ovog naroda koji drži samo do svjedočanstava koja su tiskom objavljena, koji ne vjeruje ljudima ako se knjiški ne izražavaju, kojemu ni istina nije dobra ako nema propisanu starost? Mi vlastite ludorije izdižemo na visinu časti čim smo ih izlili u tiskarska slova. Velika je razlika između onoga kad kažete “Pročitao sam” nego kad reknete “Čuo sam”. Ja, koji ništa manje ne vjerujem ustima nego ruci i koji znam da ljudi isto tako bezrazložno pišu kao što i govore, koji do ovog našeg stoljeća držim koliko i do onih prošlih, isto ću tako rado navesti što je rekao neki moj prijatelj kao i ono što kaže Aulo Gelije80 ili Makrobije81, a isto tako ono što 76

Epistulae, 90. Tj. onaj Nijemac u Augsburgu. 78 Euenus (ili Euenos), kralj u Etoliji. 79 Kod Plutarha, Platonovski zadaci (Platwnikû zht±mata), VIII. 80 Aulo Gelije (Aulus Gelius), latinski gramatičar i kritik (oko 130), glavno njegovo djelo su Atičke noći (Noctes Atticae) u 20 knjiga. 81 Ambrosius Theodosius Macrobius, rimski antikvar, gramatičar i filozof s kraja IV. st., pisac Saturnalija i Komentara uz Ciceronov “Scipionov san”. 77

444


sam vidio kao i ono što su oni napisali. Kao što oni za vrlinu misle da nije ništa veća zato što je duža, ja isto tako mislim za istinu da nije pametnija zato što je starija. Često kažem da nas samo prava pravcata glupost goni da tražimo stare i školske primjere. Njihov broj je i danas sličan onome iz doba Homera i Platona. Ali, ne tražimo li mi više čast citiranja nego čast istinitoga govorenja? Kao da je vrednije svoje dokaze tražiti u dućanima Vaskosana ili Plantina82 nego u onome što se vidi u našem selu. Ili možda u nas nema dovoljno duha da prorešetamo i istaknemo ono što se zbiva pred našim očima te temeljito ocijenimo kako bismo to mogli postaviti kao primjer. Jer, ako kažemo da nam manjka ugleda da svoja svjedočanstva učinimo uvjerljivima, nismo nikako u pravu; jer se, po mom mišljenju, iz najobičnijih, najsvakodnevnijih i najpoznatijih stvari, ako ih znamo predstaviti u pravom svjetlu, mogu učiniti čuda prirode i najdivniji primjeri, poglavito s obzirom na ljudske čine. I opet nastavljam sa svojom temom. Ostavljam po strani primjere što ih znam iz knjiga i ono što Aristotel pripovijeda o Argijcu Andronu83 da je bez kapi vode prešao svu libijsku pustinju, ali navest ću ovo: jedan plemić84, koji se iskazao na vrlo visokim dužnostima, pripovijedao je, a ja sam tome bio nazočan, kako je usred ljeta išao iz Madrida u Lisabon, a da na tom putu ni kap vode nije popio. Veoma dobro izgleda za svoje godine i u njegovu načinu života nema ništa što bi bilo posebito osim što može biti, kako mi je sâm rekao, dva ili tri mjeseca pa čak i čitavu godinu dana bez pića. Kadgod osjeti žeđ, ali on se na to ne osvrće i smatra da je to prohtjev ko82

83 84

Michel Vascosan, rodom iz Amiensa (1500-1576), bio je u svoje vrijeme poznati tiskar u Parizu; njegova su se izdanja isticala kvalitetom papira, ljepotom slovâ i točnošću teksta. Christophe Lampin (1514-1589) svoju je tiskaru 1550. preselio u Antwerpen i razvio ju u najglasovitiju tipografsku kuću Nizozemske. Prema Diogenu Laerciju, Život Pironov, IX, lxxxi. Bio je to Jean de Vivonne, markiz de Pisani, koji je od 1572. do 1583. bio veleposlanik u Španjolskoj, a nakon toga u Rimu.

445


ji sam po sebi pomalo nestaje; a i ono kad pije, čini to više iz hira nego zbog potrebe ili iz zadovoljstva. Evo vam još jedan primjer. Nije tome davno što sam sreo jednog od najučenijih muževa Francuske85, jednog od onih ne baš malog bogatstva; on se svojom znanošću bavi u kutu jedne dvorane koji su mu odijelili tepisima, dok oko njega raspušteni sluge dižu nepodnošljivu buku. On mi kaže, gotovo jednako kao i Seneka o sebi86, da mu ta galama dobro dođe: slušajući svu tu viku, on se zatvara i stišće u sebe i razmišlja, a sva ta navala glasova misli mu vraća u njegovu nutrinu. Kad je studirao u Padovi, stanovao je uprav iznad konjušnica, a usto je imao radnu sobu koja je bila izložena žamoru s tržnice; kaže da se je ne samo priviknuo na buku nego se i naučio njome koristiti za svoje učenje. Sokrat je Alkibijadu, koji se čudio kako on to može podnositi neprestano brundanje svoje čangrizave žene, odgovorio: “Kao oni koji su navikli na škripu kotačâ kad se crpi voda iz bunara.”87 Sa mnom je upravo obrnuto: u mene je duh blag i lako se uzbudi; kad je obuzet sobom i najmanje ga zujanje ubija.88 U svojoj se mladosti Seneka89 bio zanio za Sekstijevim primjerom da ne jede meso zaklanih životinja i to mu je, kako sam kaže, tijekom cijele godine dana neobično prijalo. Od toga je odustao samo da ne bi tko posumnjao kako je to pravilo preuzeo od nekih novih religija koje su ga u to vrijeme širile. Prihvatio je Atalov90 naputak da više ne spava na mekim ležajima i sve je do u duboku starost spavao na postelji koja se ne udubljuje pod težinom tijela. Ono što je gledanje njegova vremena uzimalo za traženje očvršćenja, naše bi mu doba ubrojilo u mekoputnost svojstvenu ženama. 85

Nije se utvrdilo o kome to Montaigne pripovijeda. Epistulae, 56. 87 Diogen Laercije, Život Sokratov, II, xxxvi. 88 To je donekle u proturječnosti s onim iz Eseja, I, xxiii. 89 Pojedinosti su preuzete iz Senekina pisma (108). 90 Atalus (}AttaloV), grčki filozof, stoik, učitelj Seneke Mlađega. 86

446


Pogledajte samo razliku u načinu života između mojih težaka i mene: ni Skiti ni Indijanci nisu ništa udaljeniji od mojih mogućnosti i onoga što ja radim! Sjećam se da sam prosjačku djecu s puta pokupio kako bih ih uzeo u svoju službu, a ta su me djeca ubrzo napustila, moju hranu ostavila i vratila mi odjeću koju sam im dao samo da se mogu povratiti svom načinu života. Čak sam kasnije jednoga našao kako skuplja otpatke sa smetlišta za hranu, a njega ni milom ni silom nisam uspio odvratiti od slasti i uživanja što ga je nalazio u neimaštini. Znači da i bijednici imaju svoje slasti i radosti kao i bogati, a neki kažu da imaju i svoj poredak i podjele u svom društvu. Sve je to učinak navike. Navika nas može ne samo dovesti do bilo kojeg načina življenja koji joj se svidi (a ipak bismo se mi, kako su govorili stari mudraci91, morali odmah odlučiti za najbolji koji će nam olakšati dalji put), nego i njegovoj promjeni ili mijenjanju, a to je najkorisnija i najviša pouka koju od nje možemo primiti. Najbolje od mojih tjelesnih svojstava jest da sam prilagodljiv i da nisam odveć tvrdoglav. Od mojih sklonosti neke su mi svojstvenije i draže, a u meni su čvršće ukorijenjene nego druge; ali nije mi nimalo teško odvratiti se od njih i veoma se lako privikavam načinu koji im je suprotan. Mlad čovjek mora znati mijenjati svoje vladanje kako bi prodrmao svoje snage i sačuvao ih da se ne uspavaju i ne uplijesne. A nema tako glupa i tako slaboumna načina života kao u onoga koji se ponaša po naredbi i propisima stege. Ad primum lapidem vectari cum placet, hora Sumitur ex libro; si prurit frictus ocelli Angulus, inspecta genesi collyria quaerit.92 91 92

Tj. Pitagorini pristaše. Tvrdnja je preuzeta iz Plutarhova spisa O izgnanstvu (Per» jug²V), VII. “Kad mu se ushtije da ga donesu do prvog miljokaza, tad lista po svojim knjigama da dozna u koji sat. Ako ju kutak oka svrbi zato što ga je dugo trljala, traži kolirija tek nakon što vidi što u horoskopu piše.” Juvenal, VII, 577.

447


Ako mene posluša, ići će ponekad i do granice gdje počinje prekomjernost, jer će ga inače svako i najmanje skretanje upropastiti, ali on će time postati neugodnim i slabo će ga primati kad se bude kretao u društvu. Najneprimjerenije svojstvo kod čovjeka od ugleda jest preosjetljivost i strogo pridržavanje nekog isključivog načina ponašanja; a ono je isključivo ako nije prilagodljivo i gipko. Ako nešto ne učinimo zbog vlastite nejakosti ili ako se ne usudimo učiniti ono što naši drugovi čine, to nam je kao nešto čega se moramo sramiti. A za takve je ljude najbolje da čuče i dalje u svojem zapećku. Takvo je ponašanje posvuda neprimjereno, a za ratnika je nedopustivo i pogrdno jer se ratnik, kao što je govorio Filopemen93, mora priviknuti na sve nelagode i promjene u životu. Premda su mene u odgoju koliko su god mogli upravljali prema slobodi i otvorenosti, ja sam se ipak s godinama zadržao na nekim oblicima ponašanja (jer sad je moja dob izvan svih pravila i mora samo gledati kako će se održati), a navika mi je malo po malo, a da toga nisam ni bio svjestan, čvrsto usadila u nekim stvarima svoje odlike tako da se meni čini da sam nešto prekoračio čim od toga odstupim. Primjerice, ni danas ne mogu, a da to ne činim na silu, po danu spavati, ni jesti između obroka, ni doručkovati, ni ići na počinak, a da to nije poslije vremenskog razmaka od barem tri sata nakon večere, ni graditi djecu ako to nije prije spavanja, niti to raditi stojećki, niti podnositi na sebi znoj, ni dati se ostrići poslije ručka; a jednako bi mi bilo teško biti bez rukavica kao biti bez košulje ili ne oprati ruke nakon jela ili piti samu vodu ili vino bez vode ili dugo vremena biti gologlav, teško bih usnuo bez zavjesa iznad i oko postelje jer su to za mene potrebne stvari. Mogao bih objedovati bez stolnjaka, ali vrlo teško onako 93

Filopemen (Filopo?mhn), vojskovođa ahajskog saveza (oko 250-oko 183 pr. Kr.). Montaigne je taj podatak našao kod Plutarha u Životu Filopemenovom, I, samo što te riječi Plutarh pripisuje Filopemenovim sugovornicima.

448


po njemačku bez bijelog ubrusa: ja ih uprljam više nego Nijemci i Talijani, a malo se služim žlicom i vilicom94. Žao mi je što se nije nastavilo s običajem što sam ga vidio kod naših kraljeva, to jest da nam se daje nov ubrus nakon svakog jela već prema hrani koja se poslužuje. Znamo za neumornog ratnika Marija95 da je pod stare dane postao toliko osjetljiv kod pića i da nije htio piti ako nije imao svoj posebni pehar. I meni su mnogo draži neki oblici čaša i ne pijem rado iz običnog stakla kao što mi nije ni drago piti kad mi netko drugi pruži čašu. Kad pijem nikakva mi se kovina ne sviđa, jer mnogo više volim svijetli i prozirni materijal. Neka i moje oči piju sa mnom, koliko god mogu. Sve sam te slabosti poprimio dugom navikom. A priroda mi je i sama dodala neke svoje: na primjer, da više ne mogu podnijeti dva puna obroka u jednom danu a da ne preopteretim želudac, kao što ne mogu u potpunosti propustiti jedan a da ne budem ispunjen vjetrovima, da mi se ne osuše usta i da ne izgubim tek. Isto tako ne podnosim više vlagu noćnoga zraka. Jer, ima tome već nekoliko godina, kad sam cijelu noć na zraku, kao u ovim ratnim vremenima, nakon pet ili šest sati počne me boljeti želudac, spopadne me teška glavobolja i nikad ne dočekam dan a da ne povratim. Kad drugi idu doručkovati, ja idem spavati i nakon toga sam opet u najboljem redu kao što sam bio prije. Uvijek su mi govorili da se ta vlaga širi samo kad se spusti noć, ali ovih posljednjih nekoliko godina, nakon dugog prijateljskog druženja s jednim gospodinom koji je sav obuzet vjerovanjem da je taj zrak najteži i 94

95

Za vrijeme svojih putovanja Montaigne je pomnjivo bilježio različite načine ponašanja za stolom, a osobito izostanak stolnjaka, uporabu vilice itd. Vilica, koja je tada bila u općoj uporabi u Italiji, u Francuskoj je u vrijeme Henrika IV. bila gotovo nepoznata. Sve do sredine XVIII. st. uzvanici su uzimali komade hrane prstima i jeli bez vilice. Poznato je da je do uporabe vilice došlo po uzoru na Italiju tek u XVI. st. i da se njezina uporaba raširila tek u vrijeme Ludovika XIII. Anegdotu je Montaigne našao kod Plutarha, O susprezanju srdžbe (Per» £orghs?aV), XIII.

449


najnepodnošljiviji sat ili dva pred zalaz sunca i on ga zato brižljivo izbjegava, a dalje se na noćnu vlagu ne obazire, on mi je uspio usaditi taj osjećaj mnogo više nego svoje uvjerenje. Što! Zar da sama sumnja i ispitivanje mogu uzbuditi našu pažnju i prouzročiti promjene u nama? Onaj koji takvim mislima odjednom otvori vrata, izaziva time svoju propast. Više nego ikoga žalim one plemenite ljude koji su se samo zbog gluposti svojih liječnika mladi i zdravi zatvorili i odijelili od svijeta. Ipak, bolje je podnositi kostobolju nego zauvijek se odreći druženja sa svijetom i tako čestih i vrijednih sastajanja96. Kako li je to štetna znanost koja nam zabranu stavlja na najslađi dio dana! Borimo se svim snagama i sredstvima za ono što imamo. Najčešće se događa da čovjek očvrsne uz tvrdokornost i da popravi svoje stanje kao što je Cezar liječio svoju padavicu tako što ju je prezirao i nije joj nikad popuštao. Čovjek mora sebi propisati najbolja pravila, ali ne smije im robovati, osim onima – ako i jednog takvog ima – kojima je korisno pokoravati se i robovati. I kraljevi i filozofi seru, a i gospođe isto tako97. Oni kojima se život odvija pred očima javnosti moraju paziti na neke propise; a moj se život odvija u tami privatnosti, pa zato uživa sve prirodne slobode; ali kad je netko vojnik i Gaskonjac, ta dva svojstva daju mu malo veću slobodu u izboru riječi, pa ću zato o toj potrebi reći koju više: da je važno obavljati tu stvar u određene noćne sate i prisiliti se i naviknuti na poštivanje tog pravila, kao što sam ja činio, a ne postati kao ja pod stare dane robom brige za neku posebnu komotnost mjesta i stolice gdje ću tu potrebu učiniti, a da ona ne postane teškoćom zbog duga čúčanja i velike izbirljivosti. Pa ipak, nije li i te kako opravdano u najnečistijim stvarima tražiti malo vi96

Pod tim “čestim i vrijednim sastajanjima” Montaigne misli na bdijenja i noćna okupljanja koja su bila tako česta u XVI. stoljeću. 97 Izdanje iz 1588. donekle opravdava tu slobodu u izboru riječi: neki to kažu odmjerenije i diskretnije, ali ja govorim otvoreno i iskreno.

450


še obzira i čistoće? “Natura homo mundum et elegans animal est.”98 Od svih prirodnih stvari kod tog posla najmanje podnosim da me se prekida. Vidio sam mnogo vojnika i ratnika kojima je znala teško pasti neurednost njihova želuca; ovaj moj i ja nikad nismo iznevjerili vrijeme našeg sastanka, a taj se uvijek zbiva neposredno nakon ustajanja, naravno, osim ako nas neki neodgodiv posao ili bolest u tome ne spriječe. Kao što sam već rekao, ne mogu zamisliti način koji bi bolesnicima osigurao veću sigurnost nego da se uvijek pridržavaju onog načina života u kojem su odgojeni i odrasli. Bila ona kakva bila, svaka nam promjena smeta i nanosi nam štetu. Nećete valjda tvrditi da kesteni škode ljudima iz Perigorda ili iz Lȕke99 ili da ljudi s planina, gorštaci ne podnose sir i mlijeko! A bolesnicima se ipak propisuje ne samo nov nego i posve suprotan način življenja – a to je promjena koju ni najzdravije čeljade ne bi moglo podnijeti. Naredite šezdesetogodišnjem Bretoncu da pije vodu, zatvorite mornara u parnu kupelj, zabranite baskijskom tekliču da se uokolo vrzma100; i tako naši liječnici bolesnicima zabranjuju kretanje, a zatim i zrak i svjetlost. An vivere tanti est?101 Cogimur a suetis animum suspendere rebus, Atque, ut vivamus, vivere desimus. Hos superesse rear, quibus et spirabilis aer Et lux qua regimur redditur ipsa gravis?102 98

“Po prirodi je čovjek čisto i osjetljivo biće.” Seneka, Epistulae, 92. Lucca, talijanski grad u Toskani. 100 Baskijci su bili uvijek traženi za kurirske i raznosačke poslove zbog svoje hitrosti i domišljatosti. I Rabelais će svom Gargantui dati baskijskog trhonošu (Gargantua, xxviii). 101 “Zar je život toliko vrijedan?” Izvor navoda je nepoznat. 102 “Sile nas da se odreknemo svojih navika i prestajemo živjeti samo da bismo produljili svoj vijek... Zar da smatram živima one kojima zrak što ga udišu čine štetnim, a svjetlost što ih obasjava proglašavaju nezdravom?” Pseudo-Gallus, stihovi 155-156 i 247-248. 99

451


Ako ništa dobro ne čine, a ono barem rano pripremaju ljude za smrt tako što im malo po malo potkapaju život i odvraćaju ih od toga da se njime služe. Bio zdrav ili bolestan, rado sam se prepuštao prohtjevima koji su mi dolazili. Uvijek postavljam na važno mjesto svoje želje i sklonosti. Nije mi nimalo drago suzbijati zlo zlim; mrzim lijekove koji čovjeku teže padnu nego sama bolest. Biti bolestan na bubrezima i morati se odreći uživanja u kamenicama103, to su dva zla u jednome. Natjerani smo u škripac: bolest s jedne, a liječnički propisi s druge strane. Ako smo već izloženi mogućnosti da se prevarimo, izložimo joj se radije s one ljepše strane. Svijet postupa uprav obrnuto i ne može zamisliti da bi išta bilo korisno ako nije teško; lakoća mu je uvijek sumnjiva. Moj se tek zasreću u mnogim stvarima sâm podesio i stavio na stranu onoga što je zdravo po moj želudac. Kad sam bio mlađi, prijali su mi oštrina i paprenost nekih umaka; sad im se moj želudac opire i moj ga têk u tome spremno slijedi. Vino škodi bolesnima i to je prva stvar koju moja usta ne mogu nikako podnijeti; ta je odbojnost nesavladiva. Sve ono što mi nije tečno škodi mi, a ništa što uzimam kad sam gladan i veseo ne smeta mi. Nikad nisam osjetio bilo kakvu štetu od nečega što sam učinio sa zadovoljstvom. A tako sam i sve liječničke zaključke podložio svom zadovoljstvu; i u tome sam bio odista široke ruke. I, kao još mlad čovjek, Quem circumcursans huc atque saepe Cupido Fulgebat, crocina splendidus in tunica104, prepuštao sam se slobodno i bez promišljanja kao i svatko drugi želji što me je obuzimala. 103

Montaigne misli na uživanje u oštrigama (Ostrea edulis), koje su odvajkada bile vrlo traženo francusko jelo. 104 “...dok je oko nje, u tunici blistavoj šafranske boje, / mali lepršao bog Kupido, sjajući sav.” Katul, LXVIII, 133-134 (prepjev Dubravka Škiljana). Montaigne je – budući da je citirao napamet – donekle izmijenio tekst prvoga stiha.

452


Et militavi non sine gloria105, ipak više nastojeći da traje nego uvijek novim napadima: Sex me vix memini sustinuisse vices106. Naravno, ima u tome i jada, ali i čuda što moram priznati kako sam u slabašnim godinama bio kad sam se prvi put našao u vlasti te želje; bila je to čista slučajnost jer je to bilo mnogo prije dobi u kojoj bih mogao birati i znati o čemu se radi. Tako se daleko sam sebe ne sjećam, pa se ono što je meni upalo u dio zato može usporediti s onom Kvartilom, koja se nije sjećala kad je bila djevica.107 Inde tragus celeresque pili, mirandaque matri Barba mea.108 Liječnici obično s uspjehom podešavaju svoja pravila prema velikim napadima pohote što napadaju bolesne ljude; ta se velika želja ne može smatrati nečim čudnovatim i grešnim, a da u tome priroda nije umiješala svoje prste. A, osim svega, koliko je važno udovoljiti i mašti? U tome je, po mojem mišljenju, ono najvažnije, barem važnije od svega drugoga. Najraširenije i najveće teškoće upravo su one koje nam donosi naša mašta. Iz više razloga mi je draga ona španjolska: “Defienda me Dios de my!”109 Kad ležim bolestan, upravo sam žalostan što nemam neku želju koja bi mi pružila priliku da je zadovoljim, a od toga bi me liječnici teško mogli odvratiti. A tako je i sa mnom kad sam zdrav: jedva da išta vidim što bi bilo bolje nego nadati se i željeti. Žalosno je kad si tako utučen i bezvoljan da ništa više ne želiš. 105

“Niti sam baš bez slave ratovao.” Horacije, Odae, III, xxvi, 2. “Ako se dobro sjećam jedva da sam mogao šest puta.” Ovidije, Amores, III, vii, 26. (Kod Ovidija devet.) 107 Petronije, XXV. 108 “Rano sam počeo imati dlake pod pazuhom, a mojoj preranoj bradi čudila se moja majka.” Marcijal, XI, xxii, 7. 109 “Bože, sačuvaj me od mene!” 106

453


Liječničko umijeće nije tako daleko doprlo da mi za sve ono što želimo učiniti ne bismo mogli naći neki autoritet: ta se njihova znanost mijenja već prema podneblju i prema mjesecu, sad prema Farnelu110, sad prema Skaligeru111. Ako vaš liječnik misli da za vas nije dobro spavati, piti vino ili jesti to i to meso, neka vas to ne zabrinjava. Ja ću vam već pronaći jednog drugoga koji neće dijeliti njegovo mišljenje. Različitost liječničkih argumenata i mišljenja obuhvaća najrazličitije oblike koje možete zamisliti. Vidio sam jednog jadnog bolesnika kako crkava od žeđi samo da bi ozdravio, a drugi mu se liječnik smijao i govorio kako je taj propis najštetnija glupost; je li dakle taj jadnik za ikakvu korist sve to trpio? Nedavno je od kamenaca umro jedan čovjek te iste profesije, koji se uzdržavao od svega i svačega samo da se obrani od svoje bolesti; njegovi kolege su poslije rekli upravo suprotno: da ga je njegovo suzdržavanje od jela i pića osušilo i da se pijesak u bubrezima zato ispekao i postao tvrđi. Opazio sam da mi kod rana i kod bolesti govoriti više smeta i šteti nego bilo kakva razuzdanost. Koristiti se svojim glasom umara me i mnogo me košta jer govorim glasno i uz veliko naprezanje tako da mi se znalo dogoditi, dok sam nekoga od velikih izvještavao o vrlo važnim pitanjima, da me zamoli da govorim tiše. A ovo što ću vam sada ispričati čini mi se posebno zabavnim: netko112 je u jednoj grčkoj školi preveć glasno govorio, 110

111

112

Farnel, zapravo Jean Fernel (1497-1558), bio je poznati astronom, matematičar i najzad liječnik Henrika II, a liječio je i glasovitu Dianu de Poitiers. Pisac je poznatog djela Physiologie, pa je zato prozvan “modernim Galenom”. U izvorniku stoji Escale, jer je u Francuskoj bio poznat pod imenom Monsieur de l’Escale. Naime, Giulio Cesare Scaligero (1484-1558), talijanski (i francuski) humanist, tvrdio je da potječe od obitelji Della Scala. Njegovo najpoznatije djelo Poetika znatno je utjecalo na francuski klasicizam. Bio je to Karnead, kako se navodi kod Plutarha, O brbljavosti (Per» £dolesc?aV), XXI, i kod Diogena Laercija, Život Karneadov, IV, lxiii.

454


ovako kao ja; meštar ceremonijala ga upozori neka govori malo tiše: “Neka mi, odvrati ovaj, kaže kojom visinom tona hoće da govorim.” Onaj drugi mu odmah odbrusi neka podesi ton ušima onoga komu se obraća. To je bio dobar odgovor samo ako se ovako shvati: “Govori prema važnosti onoga što svom sugovorniku hoćeš reći.” Jer, ako će to značiti: “dovoljno je da te on čuje” ili pak “ravnaj se prema njemu”, ne mislim da bi to bilo u redu. Ton i pokret glasa izražava na neki način i tumači moj smisao; na meni je njega voditi ako hoću da me se čuje i razumije. Jedan je glas kad nekome dijeliš pouku, drugim ćeš mu se umiljavati, a trećim ćeš ga podbadati. Ja hoću da moj glas ne samo dođe do njega nego i da ga, ako je moguće, pogodi i uzdrma. Kad ja ljutito i oštrim tonom vičem na svog slugu, bilo bi upravo lijepo da mi on otpovrne: “Gospodaru, molit ću lijepo, govorite malo tiše jer ja vas dobro čujem.” “Est eadem vox ad auditum accommodata, non magnitudine, sed proprietate.”113 Riječ pripada napola onome koji govori, a napola onome koji sluša. Kao između onih koji igraju loptom114: onaj koji loptu prima postavlja se u položaj i priprema prema tome kako se pokreće onaj koji mu loptu dobacuje i prema snazi njegova udarca. Iskustvo mi je osim toga pokazalo da se mi upropaštavamo zbog nestrpljivosti. Svaka nevolja ima svoj vijek i svoje granice, svoje bolesno i svoje zdravo stanje115. Sustav naših bolesti oblikovan je prema sustavu ljudi i životinja.116 Već kod rođenja njihovo je širenje ograničeno, a isto tako i njihovo trajanje; onaj koji po svaku cijenu hoće skratiti njihov tijek, taj ih produžava i umnožava i time ih potiče umjesto da ih 113

114 115 116

“Ima jedan određeni glas koji je upravljen slušanju, ne toliko po glasnosti koliko po svojem svojstvu.” Kvintilijan, Institutio oratoria, XI, iii. I ovdje je riječ o starijem obliku tenisa (ceux qui jouent à la paume). Varijanta iz 1588. ima i: valja joj omogućiti slobodan prolaz. Ista se misao nalazi u Platonovu Timeju, na stranici 732 francuskog prijevoda iz 1546.

455


umiri. Dijelim mišljenje Krantorovo117 da se ne valja tvrdokorno suprotstavljati bolima niti im se mlako podložiti, nego da im moramo prirodno popuštati vodeći računa o njihovu i o svojem stanju.118 Moramo bolestima ostavljati slobodan prolaz; a ja vidim da se kod mene, koji im dajem na volju nek prolaze kako hoće, manje zaustavljaju; tako sam neke, koje se smatraju tvrdokornima i upornima, izbjegao zato što su same od sebe nestale, i to bez pomoći medicine, pa čak i protivno njezinim pravilima. Prepustimo da malo i priroda proradi: ona bolje zna nego mi što joj je činiti. – “Ali, onaj je od toga umro.” – “Umrijet ćeš i ti, ako ne od te bolesti, a ono od neke druge.” A koliki su umrli premda su im stražnjicu čuvala tri liječnika? Primjer je općenito i varljivo zrcalo u kojemu se može vidjeti svega i svačega. Ako vam je lijek ugodan, progutajte ga. Barem će vam za taj trenutak biti dobrodošao. Neću se baviti ni imenom ni bojom ako je slastan i ukusan. Zadovoljstvo je jedna od glavnih vrsta koristi. Ja sam pustio da u meni prirodnom smrću umru i prehlade, i kostobolja, i ulozi, i proljevi, i lupanje srca, i migrene119 i druge bolesti koje su nestale kad sam se već bio napola pripremio da ih otrpim. Bolje ih je otjerati na fin način nego s prkosom. Moramo mirno podnositi zakone svojega stanja. Tu smo da ostarimo, da oslabimo, da budemo bolesni, i to usprkos svim liječnicima zajedno. To je prva pouka što je Meksikanci daju svojoj djeci. Netom što iziđu iz utrobe svoje majke, ovako ih pozdravljaju: “Dijete moje, došlo si na svijet izdržati. Zato izdrži, trpi i šuti.” Nepravedno je žaliti se zato što se nekome dogodilo ono što se može svakome dogoditi, “indignari si quid in te inique 117

118 119

Krantor je bio grčki filozof (oko 320. pr. Kr.) starije akademičke škole. Njegovu raspravu O boli (Per» p=nJouV) Ciceron je često spominjao u svojim djelima De consolatione i Tusculanae disputationes. Ciceron, Tusculanae disputationes, III, vi. Montaigne piše micraine; ta se riječ u francuskome prvi put rabi upravo u njegovo vrijeme, a potječe iz grčkoga (od hêmi “pola” i kraníon “lubanja”) preko latinskoga.

456


proprie constitutum est”120. Pogledajte onog starca koji moli Boga da ga održi u tako dobru i snažnu zdravlju, a to ne znači ništa drugo nego da ga vrati u mladost. Stulte, quid haec frustra votis puerilibus optas?121 Zar to nije ludo? Njegovo stanje to ne dopušta. Kostobolja, kamenci i loša probava znakovi su odmaklih godina, kao što su vrućina, kiše i vjetrovi pratitelji dugog putovanja. Platon122 ne vjeruje da se je Eskulap trudio da prema liječničkim propisima održi život u jednom načetom i oslabjelom tijelu koje je beskorisno za zemlju, beskorisno za njegov poziv, tijelo koje više ne može rađati zdravu i snažnu djecu, pa zato misli da ta briga nije primjerena Božjoj pravdi i razboru jer ona mora sve voditi prema korisnom cilju. Dragi moj stari čovječe, gotovo je: nitko te više ne može popraviti; najviše što ti mogu učiniti bit će da te malo zakrpaju i malo zalijepe i tako će za nekoliko sati produžiti tvoju bijedu. Non secus instantem cupiens fulcire ruinam, Diversis contra nititur obicibus, Donec certa dies, omni compage soluta, Ipsum cum rebus subruat auxilium.123 Moramo se naučiti podnositi ono što ne možemo izbjeći. Kao i sklad svijeta i naš je život sklopljen od samih protivnosti, istodobno od najrazličitijih tonova, blagih i oporih, oštrih i tupih, svijetlih i tamnih.124 A glazbenik koji bi volio samo 120

“Budi srdit ako se samo tebi nameće nepravedan zakon.” Seneka, Epistulae, 91. 121 “Luđače, čemu te isprazne i djetinjaste tvoje želje?” Ovidije, Tristia, III, viii, 11. 122 U Državi, III, str. 567 u francuskom prijevodu iz 1546. 123 “Onaj koji hoće trošno zdanje očuvati podupire ga na mjestima gdje mu prijeti urušavanje, ali na kraju dolazi kobni dan kad se sve grede odvoje, kad svi potpornji padaju zajedno sa zdanjem.” Pseudo-Gallus, I, 171. 124 Usporedba je preuzeta iz Plutarha, O mirnoći duše i o spokoju duha, XIV.

457


jedne, što bi nam taj uopće mogao reći. On se mora služiti svima zajedno i miješati jedne s drugima. A jednako tako i mi onim što je dobro i onim što je zlo jer su dobro i zlo zajedno bitni u našem životu. Naše biće ne može biti bez miješanja toga dvoga, a jedna mu strana nije ništa manje nužna nego ona druga. Pokušati se joguniti protiv prirodne nužnosti bilo bi isto što i oponašati Ktezifona, koji se htio u ritanju nadmetati sa svojom mazgom.125 Kad osjetim neke bolove malo ili nikako, ne tražim savjeta od tih ljudi126 jer se grade velikima čim ovisiš o njihovoj milosti i tada vam pune uši svojim prognozama; kad su me pred neki dan zatekli oslabljenog od bolesti, počeli su me kao učenika iz zadnje klupe visokoparno kljukati onim svojim dogmama, prijeteći mi čas neizdrživim bolovima, a čas neminovnom smrću. Nisam zbog toga bio ni utučen ni izvan sebe, ali bio sam ipak pogođen i uznemiren; iako moje mišljenje o bolesti nije bilo ni promijenjeno ni pokolebano, ipak je bilo izloženo napadu, a to ovako ili onako uvijek čovjeka uzbuđuje i donosi mu nemir. Sa svojom maštom uvijek postupam što mogu brižljivije i najradije bih je oslobodio svih nelagoda i sukoba. Uvijek joj valja ići na ruku i umiljavati joj se, a onaj koji to može mora je kadgod i prevariti. Moj duh tome odgovara: nikad mu ne nedostaju pravi argumenti; kad bi znao uvjeravati kao što zna propovijedati, bio bi mi i te kako od pomoći. Mogu li vam navesti jedan primjer? On mi kaže da za svoje dobro imam bubrežne kamence: stare kućerine, kakav sam ja, moraju na nekim mjestima prokišnjavati (i vrijeme je da se počnu klimati i rušiti; to je svačija sudba. Zar da se čudo dogodi upravo sa mnom? Ja na taj način plaćam najam koji dugujem starosti i nisam mogao bolje proći); da me moja 125

Montaigne je preuzeo doslovni Amyotov izraz (faire à coups de pied) iz njegova prijevoda Plutarhova spisa O susprezanju srdžbe, VIII. 126 Misli, naravno, na liječnike.

458


čeljad mora utješiti jer mi se dogodilo ono što se svim ljudima mog vremena događa (a vidim posvuda oko sebe druge koje muči ista bolest; drago mi je što sam u njihovu društvu, to tim više što ona radije pogađa one iz viših krugova: u njezinoj biti ima neke plemenitosti i dostojanstva); da između ljudi koje je napala, ima malo onih koji su bolje prošli od mene: dok su oni morali podnijeti vrlo težak režim127 i ono neugodno svakodnevno uzimanje ljekovitih trava, ja sve zahvaljujem svojoj sreći: jer mi je poneki najobičniji uvarak od kotrljana128 ili turske trave129, koji sam dva-tri puta progutao za ljubav damama i koji je svakako manje gorak od mojih bolova, pričinio toliko koristi koliko polovica onoga što su oni morali otrpjeti, a sve to mi je bilo jednako lako uzimati koliko mi je bilo jasno da ničemu ne služi. Oni drugi, o kojima sam govorio, morali su izvršiti toliko zavjeta Eskulapu i svojim liječnicima isplatiti toliko škuda da što lakše izbace što više pijeska, a ja sam to postizao zahvaljujući prirodi. Niti najobičnija pristojnost u mome vladanju dok sam bio u bilo kakvu društvu nije bila narušena i ja mogu izdržati da ne mokrim i do deset sati kao i svi drugi. “Strah od te bolesti, on će na to meni130, nekad te je plašio kad ti je bila nepoznata: krikovi i očaj onih koji su je činili gorom zbog svojeg nepodnošenja bolova izazivali su u tebi užas. To je bolest koja ti udara u udove koji su ti najslabiji; ti si savjestan čovjek. 127

Riječ regime, što je Montaigne ovdje rabi, već u starofrancuskome znači “postupak propisan za bolest” i odatle “način ponašanja”, “način življenja”. Ta su se značenja održala do danas u francuskome jeziku, i to pored osnovne vrijednosti “način upravljanja državom” (iz lat. regimen od regere “upravljati, vladati”). 128 U izvorniku eringium u učenom, latinskom obliku. Riječ je o kotrljanu ili kapinik travi, biljci koja se sustavno označava kao Eryngium campestre. Biljka se od drevnih vremena uzima kao čaj. 129 Montaigne tu biljku naziva herbe du turc, a upravo se tako naziva i u hrvatskome. To je Herniaria glabra, biljka s diuretičkim djelovanjem. 130 Montaigne nastavlja razgovor sa svojim duhom.

459


Qui venit indigne pœna, dolenda venit.131 Pogledaj malo tu kazan: blaga je u usporedbi s drugima, rekao bih očinska. Pogledaj je samo kako kasni: otežava i zaokuplja samo onu dob tvojega života koja je ovako i onako za tebe izgubljena i jalova, jer je nadomjestila vrijeme slasti i uživanja tvoje mladosti kao da su se dogovorile. Strah i sažalijevanje što ga svijetu ulijeva ta bolest moraju te činiti ponosnim. Jer ti si je izbacio iz svojih misli, od nje si oslobodio svoje riječi, ali tvoji prijatelji ipak vide još neki njezin trag u tebi. Lijepo je kad čovjek čuje o sebi: ‘To ti je snaga, to znači znati trpjeti!’ Vide te kako se znojiš od muke, kako si problijedio, zacrvenio se, kako se treseš, kako bljuješ do krvi, kako se savijaš u strašnim grčevima, kako ti se često debele suze spuštaju niz obraze, kako je ono što mokriš gusto, crno i zastrašujuće ili da ti mokrenje zaustavlja neki hrapav i naježen kamen koji te bode i nemilosrdno dere prolaz kroz tvoje udo, a ti uza sve to neprestano, kao da ti ništa nije, zabavljaš društvo na najprirodniji način, šaleći se sa svojom čeljadi, držiš se svoje misli u napetu razgovoru, riječima skrivaš svoj bol i prezireš patnju. Sjećaš li se onih ljudi iz drevnih vremena koji su tako žedno tražili bol samo da mogu svoju vrlinu držati spremnom i uvježbanom? Postavi slučaj132 da te priroda vodi i da te tjera u tu slavnu školu u koju ne bi bio nikada svojevoljno ušao. Kad bi mi rekao da je to bolest i pogibeljna i smrtonosna, odvratio bih ti pitanjem: a koja druga nije? Jer, tvrditi kako neke nisu takve i reći da one ne vode ravno u smrt nije ništa drugo nego liječnička prijevara. Zar je važno idu li naprasno ili polagano ili pak lako skreću na put koji nas tamo vodi? Ali, ti ne umireš zato što si bolestan; umireš zato što si živ.133 Smrt ti mo131

“Samo onda kad ga nismo zavrijedili imamo pravo na zlo se žaliti.” Ovidije, Heroides, V, 8. 132 Mets le cas “pretpostavi”, “zamisli”. Izraz iz žargona skolastičkog argumentiranja. 133 Taj lapidarni zaključak nalazimo kod Seneke (Epistulae, 78).

460


že oduzeti život i bez pomoći bolesti. A kod nekih su bolesti udaljile smrt i poživjeli su dulje jer im se činilo da svakog časa moraju umrijeti. Povrh toga valja znati da ne postoje samo rane, nego da ima i bolesti koje djeluju kao ljekarije koje donose zdravlje. Bubrežna je bolest često manje dugovječna nego ti; vidimo oko sebe dosta ljudi koje ona prati od djetinjstva do najstarijih dana i da joj nisu na neki drugi način pobjegli, bila bi ih i nadalje pratila; češće ćeš ti ubiti nju nego ona tebe, a da ti pokaže sliku bliske smrti, zar to ne bi bila dobra usluga da čovjeka u tim godinama dovede na razmišljanje o kraju? A, što je još gore, ti nemaš razloga zašto bi ozdravio. Ovako ili onako, bilo kojeg dana naša će te zajednička sudbina pozvati k sebi. Razmisli samo kako ti ona vješto i malo po malo umanjuje volju za životom i kako te odvaja od svijeta; i to ne pokoravajući te tiranskom silom, kao mnoge druge bolesti koje muče starce, koje ih znaju prikovati za krevet i neprestano ih kinje slabošću i bolovima, ali čestim opomenama i uputama, prekidajući ih dugim pauzama odmora, kao da ti hoće dati načina kako da razmisliš i u miru ponoviš lekciju; da ti omogući da dobro promisliš i kao pametan čovjek doneseš odluku; i bolest ti tako pred oči stavlja cjelovitu sliku tvojega stanja, sve što je u njemu dobro i sve što je loše, i sve to imaš u istom danu: čas veseo, a čas nepodnošljiv život. Ako smrt i nećeš zagrliti, barem ćeš joj jedanput na mjesec pružiti ruku134; zbog toga imaš više razloga za očekivanje da će te jednog dana bez ikakvih opominjanja ščepati i da ćeš se, nakon što te je tako često dovodila do luke spasa pa misliš da ste još uvijek u dobrim odnosima, jednog lijepog dana zajedno sa svojim povjerenjem u nju naći s druge strane vode135. Ne bismo se smjeli žaliti na bolesti koje pošteno dijele svoje vrijeme sa zdravljem.” Zahvalan sam što me tako često napada uvijek istim oružjem; na taj me način ona na se privikava, uči me kako da se 134 135

I ovdje je u izvorniku paume “dlan”. Tj. rijeke Aheronta, na ulazu u had.

461


branim i čini me čvršćim, pa tako znam na čemu sam i kako se moram braniti. Kako u mene nema prirodne memorije136, stvaram je na papiru i kako se javi neki nov znak bolesti, ja ga lijepo zapišem. I tako danas, kad sam prešao gotovo sve vrste primjera, ako mi nešto nenadano priprijeti, ja prelistam te zabilješke137, koje su u mene nepovezane poput Sibilinih listova138 i uvijek sam uspio pokoji umirujući znak izvući iz svojih pređašnjih iskustava. I naviknutost na bolest pomaže mi da se nadam boljemu, a kako se ovo izbacivanje kamenaca već tako dugo jednako odvija, mogu se nadati da to priroda neće promijeniti i da neće nastupiti neka nevolja gora od ove koja me sada muči. Osim toga, ponašanje ove bolesti nije toliko protivno mojoj nagloj i brzoj naravi. Prestraši me kad me napadne uz lake bolove jer tada znam da će to dugo trajati. Njezini su napadi redovito žestoki i mučni; preko svake mjere me tresu jedan ili dva dana. Moji su bubrezi dugo vremena139 radili bez nekih promjena, a sad je nastupilo novo stanje. Sve što je zlo i loše ima svoj vijek trajanja kao i ono što je dobro pa zato mislim da i ovi bolovi idu svome kraju. Starost je oslabila toplinu mog želuca; sad on mnogo slabije vari i ono što ostaje neprovareno sve šalje u moje bubrege.140 Zašto se ne bi moglo dogoditi da se u jednoj novoj promjeni i toplina mojih bubrega smanji tako da više ne mogu moju sluz141 pretvarati u kamen, pa da njoj priroda nađe neki drugi put kojim će se čistiti? Godine su me oslobodile nekih soko136

Montaigne se često žali na svoje slabo pamćenje, a poglavito u I, ix. U izvorniku brevets (< lat. brevis “kratak”). Montaigne će u svom Dnevniku s puta u Italiju pomnjivo bilježiti simptome svoje bolesti. 138 Sibylla Kumska (iz Cumae), proročica i svećenica Apolonova, svoja je proročanstva zapisivala na listove sa stabala. 139 U izdanju iz 1588: Moji su bubrezi četrdeset godina radili bez prestanka; bit će tome četrnaest godina da su promijenili svoj način. 140 To tumačenje nije Montaigneovo. Već ga je bio iznio slavni francuski kirurg Ambroise Paré (1509-1590) u svojoj raspravi o bubrežnim kamencima (Traité des pierres). 141 U izvorniku: mon flegme. 137

462


va – zašto me ne bi mogle osloboditi i ovih nesretnih sluzi iz kojih nastaje kamenac? No, ima li što slađe od one iznenadne promjene što je osjetim kad mi nakon izbacivanja kamenca zasja sunce zdravlja, tako punog i slobodnog kao što se događa nakon najtežih napadaja ove nesretne bolesti? Ima li išta u ovoj pretrpljenoj boli što se može usporediti sa zadovoljstvom tako iznenadnog ozdravljenja? O, koliko mi se zdravlje čini ljepšim nakon bolesti, kad i zdravlje i bolest mogu u isti čas sagledati i usporediti u svoj njihovoj snazi, kad se jedno sučeljuje s drugim kao da se hoće na megdanu ogledati! Kao što stoici kažu da su grijesi stvoreni zato da istaknu cijenu vrline i da je potpomognu142, mi s više razloga i uz manju smjelost možemo reći da nam je priroda dala bol da bi istaknula koliko je ugodan osjećaj uživanja u bezbolnosti. Kad je Sokrat, kad su mu skinuli negve, osjetio slast onog svrbeža na nogama koji su mu okovi na nogama izazvali, razveselio se što može vidjeti onu usku vezu između boli i slasti, što vidi koliko su međusobno povezane tako nužnom vezom da jedna uvijek slijedi drugu i neprestano je izaziva; i tada je uzviknuo da bi dobri Ezop morao upravo to opisati u jednoj lijepoj basni.143 Ono najgore što vidim u drugim bolestima jest da u svom tijeku nisu tako pogubne kao u onome što im slijedi: treba nam godina dana da se oporavimo i za to smo vrijeme obuzeti slabošću i strahom; ima toliko nepredvidivosti i toliko stupnjeva na tom putu u spas da mislimo kako nikad nije gotovo; dok jadnom bolesniku ne dopuste da najprije odbaci klobuk, a zatim i noćnu kapicu, prije nego što vam povrate dah u pluća, prije nego što ste opet poželjeli vino, svoju ženu i komad dinje, teško da nećete opet upasti u neku novu ne142 143

Plutarh, O općenito usvojenim pojmovima protiv stoika, X. Prema Platonu koji to iznosi u svom Fedonu, III, str. 491 u francuskom prijevodu iz 1546. Montaigne je u II, xx već jednom aludirao na tu platonovsku teoriju.

463


volju. Ova144 ima tu prednost da vam se poslije čini kao da je nikad nije ni bilo, dok druge ostavljaju uvijek neki trag i promjenu koja čini da tijelo podliježe nekoj novoj bolesti. I tada jedna drugoj pruža ruku. Onim bolestima koje se zadovoljavaju vlašću nad nama, a ne opterećuju nas svojim posljedicama, možemo još i oprostiti; ali su nam zato dobro došle one koje prolaze a ostavljaju neki korisni pòsljedak. Otkako imam ove kamence slobodan sam od drugih boljetica, i to više nego ikad prije, a ni ognjice nisam više imao. Zaključujem da me ova teška i vrlo česta povraćanja što me muče istodobno i čiste, a da, s druge strane, gubitak volje za jelom i ova moja prekomjerna pošćenja uništavaju moje zle sokove, te da priroda izbacuje s ovim kamenčićima sve što je u meni suvišno i štetno. Samo, nemojte mi reći da je to preskupo plaćeno liječenje; jer što bi tada valjalo reći o tolikim smrdljivim napicima, otvorenim ranama, rezovima, znojenjima, uvlačenjima pamuka u rane, dijetama i tolikim oblicima liječenja koji nam često donose smrt zato što ne možemo podnijeti njihovu težinu i nametljivost? Zato ja svoju bolest, kad me napadne, uzimam kao lijek: a kad je nema, smatram se potpuno i trajno ozdravljenim. A evo još jedne posebno dobre strane u mojoj bolesti: ona gotovo da vodi svoju igru za sebe, a mene pušta da vodim svoju (a ako tako ne činim, to je samo zbog toga što mi manjka volje); kad su njezini napadaji bili najžešći, izdržao sam deset sati u sedlu. Jednostavno trpite i podnosite, tu nema drugog načina liječenja; čovjek mora i dalje igrati, jesti, žuriti, činiti ovo i ono, koliko god može; svaka će mu prekomjernost tu biti više korisna nego što će mu štetiti. Sve to možete preporučiti i sifilitičaru, i onome koji se previja od uloga i onome kojemu je ispala kila. Druge bolesti iziskuju općenitije postupke, drugačije nas muče, upropaštavaju sav naš red i traže da im se podvrgne sve naše življenje. Ova moja samo bode; ostavlja vam i razum i volju da se njima služite po svo144

Tj. piščeva bolest, kamenci.

464


joj volji, a isto tako i jezik, i noge, i ruke; više vas budi nego uspavljuje. Duša je pogođena žarom ognjice, oborena padavicom, uznemirena teškom glavoboljom; riječju, užasava se pred svim bolestima koje ranjavaju i čitavo tijelo i njegove glavne dijelove. Ovdje duša nije napadnuta. Ako joj ide slabo, krivica je na njoj samoj; sama je sebi izdajica, predaje se i samo može sjahati. Samo budale se može uvjeriti da je moguće ovo tvrdo i masivno tijelo koje se peče u našim bubrezima rastopiti kojekakvim pripravcima; zato, kad se jednom pomakne, valja mu dati prolaz koji i samo zna naći. Vidim još jednu posebnu pogodnost, to jest da je to bolest o kojoj ne moramo mnogo nagađati. Ovdje smo oslobođeni one nedoumice u koju nas bacaju druge bolesti neizvjesnošću njihovih uzroka, stanja i napredovanja, a to je nešto što nam zadaje prevelike muke. Nisu nam uopće potrebne konzultacije i doktorska umovanja: ono što osjećamo pokazuje nam što je i gdje je. Tim i slabim i jakim argumentima pokušavam, kao ono Ciceron145 crne strane svoje starosti, zaokupiti i uspavati svoju maštu i na rane masti privijati. Budu li mi sutra još gore, sutra ću im izmisliti neku drugu smicalicu. Da govorim istinu i da je sve uprav tako, potvrđuje mi ovo što mi i najmanja kretnja opet, po ne znam koji put, tjera čistu krv iz mojih bubrega. Pa onda? Ne krećem se ništa manje nego prije, jašem za svojim psima lovcima s istim onim mladenačkim drskim žarom. I vidim da sam mnogo jači od tog značajnog udara, koji me košta samo jedne potmule boli i težine u tom dijelu tijela. Jamačno je to neki veliki kamen koji pritišće i najeda tkivo mojih bubrega, a s njim i moj život koji ja malo po malo praznim mokreći, i to ne bez nekog prirodnog osjećaja olakšanja, kao šljaku koja je sad već suvišna i bolna pa mora van. Osjećam li tada da nešto propada? Nemojte očekivati da ću ja sada ići pipati bȉlo i gledati u svoju mokraću da bi ondje nešto neugodna morao naslutiti; bol ću 145

U De senectute.

465


osjetiti dovoljno navrijeme, a neću je činiti još težom time što ću se bojati. Tko se plaši da će trpjeti, trpi već samim tim što se plaši. Osim toga, sumnje i neznanje onih koji se miješaju u tumačenje prirodnih djelovanja i njihovih unutarnjih zakona uz toliko krivih predviđanja te struke, do kraja će nas uvjeriti da priroda raspolaže potpuno neprepoznatljivim sredstvima. Postoji velika nesigurnost, neprestane različitosti i prava tama u onome što nam ona obećava ili čime nam prijeti. Ako izuzmemo starost, koja jest nesumnjiv znak približavanja smrti, u svemu drugome što nam se događa vidim vrlo malo znakova o budućnosti na kojima bismo mogli temeljiti svoja predviđanja. Ja se ne ravnam ni po čemu drugome osim po istinskom osjećanju, a nikako po onome što mislim. A čemu bi se tako ravnao, kad ionako ne računam ni s čim drugim osim s čekanjem i strpljenjem? A želite li znati koliko time dobivam? Pogledajte samo one koji postupaju drugačije i koji ovise o tolikim drugim uvjeravanjima i savjetima: kako li njih često muči sama uobrazilja, a ne tijelo! Kad sam se osjećao sigurnim i bez onih mučnih napada, više nego jednom pričinio sam sâm sebi zadovoljstvo time što sam liječnicima govorio da se oni tek tada u meni rađaju. Miran i zadovoljan čekao sam presude njihovih zastrašujućih zaključaka i bio još više zahvalan Bogu za njegovu milost, ali i još više načistu koliko je to njihovo umijeće krivo i nevaljano. Ništa nije toliko vrijedno preporučiti mladim ljudima koliko aktivnost i budnost. Naš je život zapravo samo kretanje. Ja se teško pokrećem i u svemu sam spor: i kod ustajanja, i kod lijeganja, i kod jela; za mene jutro počinje tek oko sedme, a ondje gdje sam ja gospodar niti se objeduje prije jedanaest niti se večera prije šest sati. Nekada sam razlog vrućici i bolestima, u koje sam znao upasti, pripisivao tromosti i pospanosti što mi ih je izazivalo dugo spavanje i uvijek sam se kajao zbog ponovnog spavanja nakon što bih se probudio. Platon nahodi više štete u predugom spavanju nego u preko466


mjernom piću146. Rado spavam na tvrdom, i to sâm, odijeljen čak i od žene, onako po kraljevski, ne s mnogo pokrivača; nikad mi se prije spavanja ne grije krevet grijalicom, ali, otkad sam ostario, daju mi dodatne plahte da ugrijem noge i trbuh. Znali su predbacivati velikom Scipionu da je pravo spavalo147, ali, kako ja mislim, bilo je to samo iz razloga što mu samome nisu imali što prigovoriti. Ako se u mojem svakodnevnom životu može reći da je nešto posebno, onda je to prije red oko mog spavanja nego bilo što drugo; ali ja ipak popuštam kad treba i kao svatko prilagođavam se nuždi. Na spavanje je otpadao veći dio mojega života, a tako je i dandanas, jer i sada u ovim godinama spavam osam do devet sati u jednom dahu. Koristi mi što se odvajam od te sklonosti prema lijenosti i sad mi je očigledno bolje; osjećam pomalo posljedice te promjene, ali za tri-četiri dana opet je sve u najboljem redu. I kad je tome tako, ne vidim nikoga tko bi živio uz manje sna od mene kad je to potrebno i tko bi bio više u pokretu, a kojemu bi i najteži poslovi lakše padali. Moja tjelesna građa podnosi jaka i jednakomjerna kretanja, ali ne i ona nagla i silovita. Odnedavna počinjem izbjegavati jake tjelesne napore pri kojima se moram znojiti: i ruke i noge mi se umore prije nego što se ugriju. Mogu stajati na nogama cijeli cjelcati dan, a nije mi teško ni šetati se, ali kad se moralo kretati putem i ulicom, od najranije sam mladosti najradije to činio jašući148; kad idem pješice zablatim se sve do pasa; a ljudi iz puka po ovim našim ulicama guraju i udaraju laktima, jer nikome dovoljno ne upadaju u oči. A sjedeći i ležeći volio sam se odmarati s nogama izdignutim nešto iznad ležaja. Nema ljepšeg poziva od vojničkoga. Velik je u svom ispunjavanju (jer među svim vrlinama najjača, najodličnija i najhvaljenija vrlina je hrabrost), a svrha njegova je plemenita. 146

U Zakonima, VII, xiii, str. 832 u francuskom izdanju iz 1546 i kod Diogena Laercija, Život Platonov, III, xxxix. 147 Prema Plutarhu, Državničke upute, IV. 148 Varijanta iz izdanja iz 1588: ali kretati se ulicom mogu samo jašući.

467


Nema ni tako pravedne ni tako općenite koristi koju možete osigurati svojoj zemlji kao što je čuvanje njezina mira i veličine. Biti u drugarstvu s toliko ljudi mora vam biti drago jer su oni svi plemeniti, mladi, hitri, a isto tako lijepo je biti svjedokom tolikih tragičnih prizora, uživati u druženju bez namještenosti, dijeliti pravi muški život bez prenemaganja i ceremonija, raznolikost tisuću različitih pothvata, onaj srčani sklad ratničke pjesme koji vas obuzima i grije vam dušu i srce, a da ni ne govorimo o časti te službe, o njezinoj grubosti pa čak i težini, do koje Platon tako malo drži da je u svojoj republici149 daje u dio čak i ženama i djeci. Kao dragovoljni vojnik preuzimate takve uloge i pogibeljne slučajeve prema tome kako cijenite njihovu važnost i moguću slavu, a vidite da je tu vrijedno i dati svoj život, Pulchrumque mori succurrit in armis150. Plašiti se običnih pogibelji koje se tiču tolike gomile ljudi, ne usuditi se učiniti ono što bi učinile tolike vrste duša znači imati plaho i preko svake mjere nisko srce. Biti u društvu ulijeva sigurnost čak i djeci. Ako te drugi nadmašuju u znanju, u naočitosti, snazi, bogatstvu, možeš to uvijek pripisati nekim izvanjskim razlozima; ali, ako moraš popustiti pred nekim kad je duševna čvrstoća u pitanju, tada se možeš ljutiti samo na sebe. Jadnije je, nevoljnije i mučnije umrijeti u postelji nego pasti na bojnom polju kao što upale i bolesti isto tako mogu donijeti smrt kao i zrna iz arkebuze. Onaj koji je dorastao hrabro se nositi s teškoćama svakodnevnog života neće se morati mnogo truditi da postane vojnikom151. “Vivere, mi Lucilli, militare est.”152 149

Država, V; usp. i Eseji, III, v (kraj eseja). “Lijepo je slavno poginuti pod oružjem.” Vergilije, Eneida, II, 317. 151 U izvorniku: pour se rendre g e n d a r m e , jer je u XVI. stoljeću riječ gendarme općenito značila čovjeka pod oružjem, čovjeka koji pripada vojničkom pozivu; tek se nakon Revolucije specijalizirala u značenju “redarstvenik”; usp. našu pozajmicu žandar i kalk oružnik. 152 “Živjeti, dragi Lucilije, znači boriti se.” Seneka, Epistulae, 96. 150

468


Ne sjećam se da sam ikada bio svrabljiv. A ipak češanje je jedna od blagodati što nam ih je dala majka priroda, a uvijek nam je pri ruci. Ali kajanje zbog češanja vrlo mu je blizu. Ja se najviše češem po ušima, jer me s vremena na vrijeme znaju svrbjeti. Priroda mi je od rođenja udijelila sva osjetila u zdravu, gotovo u savršenu stanju. Želudac mi je dosta dobar, jednako kao i glava, i takvima ostaju kroz moja bolovanja; a i dah mi nije neugodan. Prešao sam gotovo šest godina preko pedesete153, a to je dob u kojoj su neki narodi, ne bez dobra razloga, postavljali granicu života i nisu dopuštali da ju se prekorači. A kod mene dolazi ipak do nekih doduše kratkih i nestalnih razdoblja u kojima jedva da mi manjka zdravlja i bezbrižnosti kao u mladosti. Naravno, ne govorim o mladenačkoj snazi i razuzdanosti, jer nema nikakva razloga da me one prate preko svojih granica: Non haec amplius est liminis, aut aquae Cœlestis, patiens latus154. Moje me lice i oči odmah odaju; sve što se mijenja u meni tu počinje, a pokazuju se malo oštrijima nego što zapravo jesu; često izazivam sažaljenje kod svojih prijatelja još prije nego ja tome znam uzrok. Ogledalo me nikad ne začuđuje, jer mi se više nego jednom dogodilo da sam imao boju i čudan izgled koji nije obećavao ništa dobro, a da se ništa ozbiljno nije bilo dogodilo; tako da su liječnici, jer nisu iznutra nalazili razloga koji bi odgovarao toj vanjskoj promjeni, nju tumačili mojim duševnim stanjem i nekim tajnim osjećajem koji me iznutra tobože grizao; ali, varali su se. Kad bi se tijelo ponašalo isto toliko prema meni kao što to čini moj duh, svi bismo mi mnogo bolje stajali. Moj je duh tada bio ne samo lišen nemira nego je bio ispunjen zadovoljstvom i radošću, 153 154

U izdanju iz 1588: Prešao sam godine u kojima neki narodi... “Više mi snage ne dopuštaju da prkosim kiši s neba na njezinim vratima.” Horacije, Odae, III, x, 19.

469


kao što je gotovo uvijek, pola zato jer je takav, a pola poradi vlastite namisli: Nec vitiant artus aegrae contagia mentis155. Uvjeren sam da je ta njegova toplina mnogo puta podigla tijelo nakon njegovih padova: često je snuždeno, a ako nije baš zaneseno, ono je barem mirno i odmoreno. Bila me napala četvrtača i držala me četiri ili pet mjeseci, pa mi je lice bilo jadno i neprepoznatljivo; za sve to vrijeme duh mi je bio ako ne opušten, ali bio je miran i dobre volje. Ako me bol ne pritišće, slabost i nedostatak snage me ne zabrinjavaju. Poznajem toliko tjelesnih nevolja čije ime već tjera na užas, kojih bih se manje bojao nego stotine duševnih nemira koje vidim oko sebe. Tad se mirim s time da više ne mogu trčati i dovoljno mi je da se mogu vući; i tada se ne žalim na prirodno opadanje snaga koje mi je palo u dio, Quis tumidum guttur miratur in Alpibus?156 Kao što se ni ja ne žalim što moj vijek nije tako dug i čvrst kao u hrasta. Na snagu svoje mašte ne mogu se potužiti: malo sam misli imao u životu koje su mi pomutile san, osim ako to nisu bile neke želje; ali one su me budile, a da me nisu ražalostile. Ne mogu reći da često sanjam, a kad mi se to i dogodi, onda mi se u snu javljaju neke čudnovate stvari i tlapnje, najčešće satkane od ugodnih misli, koje su prije smiješne nego tužne. Držim da su snovi vjerni tumači naših sklonosti, ali valja poznavati vještinu njihova svrstavanja i tumačenja. Res quae in vita usurpant homines, cogitant, curant, vident, Quaeque agunt vigilantes, agitantque, ea sicut in somno accidunt, Minus mirandum est.157 155

“Tijelo mi nije zahvaćeno nemirom moje duše.” Ovidije, Tristia, III, viii. “Tko se još čudi kad sretne gušavca u Alpama?” Juvenal, XIII, 162. 157 “Ako ljudi nahode u snovima stvari koje ih zaokupljaju u životu, koje vide, koje čine kad su budni, tome se ne treba čuditi.” Stihovi potječu iz tragedije Brutus, što ju je napisao Akcije (Luccius Accius), a navodi ih Ciceron u De divinatione, I, xxii. 156

470


Platon ide još dalje pa kaže158 da je dokaz pameti iz toga izvoditi pretkazivanja i pouke za budućnost. Do toga mnogo ne držim; jedino što mi upada u oči jesu ona zaista čudesna iskustva159 o kojima pripovijedaju Sokrat, Ksenofont, Aristotel, a to su ljudi neporecive vjerodostojnosti. Povijesti nam govore da Atlanti nikad ne sanjaju i da se ne hrane onim što je ubijeno.160 Ovo potonje sam naveo, jer je u tome možda razlog zašto nikad ne sanjaju. Pitagora je, primjerice, tražio da se neka hrana posebno priprema samo da bi čovjek lijepo sanjao.161 Moji su snovi ugodni i nikad mi ne izazivaju nemir u tijelu ni vikanje u snu. A vidio sam mnoge ljude kako ih snovi muče. Filozof Teon162 hodao je sanjajući, a Periklov sluga sanjao je čak hodajući po crepovima na vrhu kuće.163 Za stolom nisam probirljiv i uzimam prvi dobar komad koji mi je najbliži, a nerado idem od kiseloga na slatko. Velik me broj jela odbija kao i svaka druga gomila nečega. Lako se zadovoljavam malim brojem jela; zato i odbacujem Favorinovo164 mišljenje da vam na gozbi moraju oduzeti jelo koje vam se počinje dopadati i da ga stalno nadomještaju nekim novim te da je jadno gošćenje ako se uzvanike ne počasti komadima mesa s prsiju najrazličitijih ptica, a da samo grmuša165 zavre158

U Timeju, str. 724 u francuskom prijevodu iz 1546. O kojima govori Ciceron u De divinatione, I, xxv. 160 O tome govori Herodot, Povijest, IV, 184; usp. i Plinije, Naturalis historia, V, viii. 161 Prema Ciceronu, De divinatione, II, lviii. 162 Najvjerojatnije Teon iz Aleksandrije (Q=wn), grčki matematičar i filozof iz IV. stoljeća. 163 Anegdota iz Diogena Laercija, Život Pironov, IX, lxxxii. 164 Favorin (Favorinus, Fabor¼noV), rimski filozof i govornik (I-II. st.), podrijetlom iz Arelate (danas Arles); pisao je na grčkome, a u Rimu je osnovao filozofsku školu, gdje mu je među ostalima učenikom bio i Aulo Gelije. Montaigne ovdje pogrešno pripisuje Favorinu mišljenje koje ovaj zapravo pobija u Gelijevim Atičkim noćima, XV, viii. 165 U izvorniku bequefigue (tal. beccafico): grmuša ili volić (Sylvia simplex). 159

471


đuje da se jede čitava. Redovito jedem posoljenu hranu, iako volim kruh bez soli, a moj mi pekar nikad za stolom ne služi drugačiji kruh, što je protivno od onoga što se u ovom kraju običava. U mom su me djetinjstvu najčešće morali kažnjavati zato što nisam htio jesti ono što se u toj dobi najviše želi jesti, a to su slatkiši, ušećereno voće i sitno pecivo. Moj odgojitelj je bio protiv tog mojeg odbijanja slatkih stvari i smatrao je to jednom vrstom izbirljivosti. Zapravo to i jest neka vrsta posebnog ukusa bez obzira na to o kojoj se hrani radi. Oduzmite djetetu njegovu posebnu i tvrdokornu želju za suhim kruhom, slaninom i češnjakom i oduzeli ste mu njegovu poslasticu. Ima ljudi koji se prave važni pa dok jedu prepelice žale za govedinom i šunkom. Može im biti! To je izbirljivost onih najizbirljivijih: ukus razmaženih koji ne žele upravo ono što čovjek svakodnevno pred sobom ima, “per quae luxuria divitiarum taedio ludit”166. Ne htjeti dobro pripremljenu trpezu zato što je i netko drugi ima, sitničavo se brinuti o bogatstvu svoje, eto, u tome je bit tog poroka: Si modica cœnare times olus omne patella167. Bilo kako bilo, ipak ima jedna razlika: bolje je svoje želje upraviti prema onome što je lakše postići, ali nikako se ne valja obvezivati. Nekad sam jednog svojeg rođaka nazivao mekušcem, jer se, dok je plovio na galijunima, bio odvikao spavanja na pravim posteljama i svlačenja pred počinak. Da imam muške djece želio bih im da budu sretna kao ja. Dobri moj otac, kojega mi je Bog dao (a on od mene ima samo zahvalnost za svu njegovu dobrotu, ali ta je zahvalnost uvijek živa i postojana), već me je od kolijevke dao u jedno siromašno selo na njegovu posjedu168 i tu me je držao za sve 166

“S kojima bi raskoš htjela izbjeći dosadnosti bogatstva.” Seneka, Epistulae, 18. 167 “Pa ti raznovrsno prija na zdjelici povrće skromno...” Horacije, Epistulae, I, v, 2 (u prepjevu Jurja Zgorelca). 168 Neki komentatori misle da je to selo bilo Papessus (?).

472


vrijeme što me dadilja dojila, pa čak i još duže. Htio me je na taj način naučiti na život najobičnijeg puka: “Magna pars libertatis est bene moratus venter.”169 Nemojte nikada preuzimati na sebe brigu kako djecu othraniti, a još je manje povjerite svojoj ženi; prepustite ih neka se priviknu na život prema narodnim i prirodnim zakonima, neka ih običaji odgajaju i pripremaju na skromnost i opor život, neka se radije naviknu spuštati se prema teškoćama nego da se moraju penjati prema njima. Namjera mojega oca bila je usmjerena prema još jednom cilju: postići da se priviknem na običan puk i na ljudsko stanje kojemu je nužna naša pomoć, jer je bio uvjeren da se moram naučiti prije gledati na onoga koji mi pruža ruku nego na onoga koji mi okreće leđa. To je bio razlog zašto je dao da me na krštenju drže ljudi najsiromašnijeg sloja170; htio me je na taj način s njima povezati i postići da im ostanem sklon. Njegov naum je pao na plodno tlo: ja se rado brinem za mali svijet, bilo stoga što je to časnije, bilo iz prirođene mi samilosti, a taj osjećaj ima veliku snagu nada mnom171. Stranu, koju bih u ovim našim građanskim ratovima najviše osudio, još bih oštrije osudio kad bi joj sve uspijevalo i dobro joj išlo.172 S kakvim zadovoljstvom gledam na poštene odluke i plemenitu narav Hilonije, kćeri i žene spartanskih kralje169

“Najveći dio naše slobode leži u zdravu trbuhu.” Seneka, Epist., 123. U Montaigneovo je vrijeme bio veoma raširen običaj uzimati djetetu za kuma nekog prosjaka, koji je, kako se govorilo, “dobro viđen na nebu”. Poznato je da su u XVIII. st. i Montesquieu i Buffon imali na krštenju kuma prosjaka. 171 Varijanta iz izdanja 1588: U ovim našim nemirima osuđujem stav jedne od sukobljenih strana, ali mnogo više kad joj sve ide od ruke i kad napreduje; katkad me je približila sebi kad je bila jadna i gubitnica. 172 Iz varijante navedene u prethodnoj bilješci, u kojoj nema tog vrlo opreznog kondicionala, jedan od poznatih komentatora i priređivača Montaigneova teksta (Dr Armaingaud) misli da se u tim piščevim riječima može nazrijeti izraz njegove simpatije za protestante nakon pokolja u Bartolomejskoj noći. 170

473


va173. Dok je njezin muž Kleombrot u gradskim sukobima imao većeg uspjeha i prednost nad njezinim ocem Leonidom, ponašala se kao prava kći, pridružila se ocu u izgnanstvu i dijelila njegovu bijedu suprotstavljajući se pobjedniku. Ali, ratna se sreća često mijenja! Tako se i s njom dogodilo, okrenula je leđa sreći i hrabro je stala uz vlastitog muža i slijedila ga u korak gdje god da ga je huda sudbina nosila. Vidi se da u nje nije bilo drugog izbora nego da stane na stranu gdje je bila najpotrebnija i gdje je mogla pokazati najviše samilosti. No, prirodnije mi je poći za Flaminijevim174 primjerom jer je on uvijek bio više uz one koji su ga trebali nego uz one od kojih je mogao imati koristi, nego što bih slijedio Pira, koji se volio klanjati pred velikima, dok je uznosit bio prema malima175. Duga i velika gošćenja me odbijaju i škode mi: zato što sam se kao dijete navikao – jer nije bilo ničeg boljeg – jesti sve dok ima. Međutim, kad sam u svojoj kući, mada obroci manje traju, počinjem jesti malo poslije drugih onako kako je činio i August176, ali ga ne slijedim u tome što je ustajao od stola prije drugih. Naprotiv, volim se dugo odmarati nakon jela i svih onih naklapanja u koja se ne uplićem jer se umorim i teško mi pada govoriti puna želuca, ali smatram da je i zdravo i ugodno glasno govoriti i raspravljati prije nego što se počne jesti. Stari su Grci i Rimljani u tome bili mnogo pametniji od nas jer su jelu, koje je jedno od glavnih stvari u životu, ako ih u tome nisu sprečavali neki drugi neodgodivi poslovi, poklanjali mnogo vremena i dobar dio noći, jedući i pijući s manje žurbe nego što mi to činimo.177 Tom su prirodnom uživanju posvećivali više vremena i koristili ga tako da su za vrijeme jela vodili različite korisne i ugodne razgovore. 173

Prema Plutarhu, Život Agisa i Kleomene, V. Plutarh, Život Flaminijev, I. 175 Plutarh, Život Pirov, I. 176 Prema Svetoniju, Život Augustov, LXXI. 177 Montaigne će to isto primijetiti i u svom Dnevniku s puta u Italiju, kad bude opisivao jedan ručak u Baselu u Švicarskoj. 174

474


Oni koji moraju voditi brigu o meni, lako bi mi mogli oduzeti ono za što misle da mi šteti; jer u takvim stvarima nikad ne prigovaram i ne tražim ono što ne vidim pred sobom; ali, ni za ono što preda mnom jest ne moraju gubiti vrijeme preporučujući mi da budem umjeren i da se suzdržim. Kad hoću postiti, moraju mi prostrti poseban stol i dati mi točno onoliko koliko je nužno za smanjeni obrok; jer ako sjednem za pun stol, lako zaboravim na svoju pređašnju odluku. Kad naredim da se neko jelo drugačije posluži, moja čeljad zna da to znači da nemam apetita i da to neću ni dirnuti. A neke vrste mesa, naravno, one koje to mogu podnijeti, volim da su malo pečene i da su tako dugo pripravljane da im se čak i okus promijeni. Smeta me samo žilavost (dok za sve drugo slabo marim i sve podnosim kao malo koji drugi čovjek) tako da mi se, protivno općem ukusu, zna dogoditi da čak i kod ribe opazim da je odveć svježa i tvrda. Ne može se to pripisivati mojim zubima, koji su uvijek bili potpuno zdravi i čvrsti i kojima je starost počela tek sada prijetiti. Već sam od djetinjstva naučio da ih moram ujutro, ali i prije i nakon svakog obroka dobro istrljati svojim ubrusom. Bog se pokazao milostivim prema onima kojima malo po malo oduzima život; to je jedina dobra strana starosti. Prava smrt će im biti time i lakša i manje mučna jer će dokrajčiti samo polovicu ili četvrtinu čovjeka. Evo, upravo sada mi je ispao jedan zub178, bez boli ili bilo kakvih čupanja: znači da je to bio prirodni kraj njegova trajanja. Kao i taj moj dio i mnogi su drugi sada mrtvi, a neki mrtvi napola, i to upravo od onih koji su bili tjelesno najjači i u prvom redu dok sam još bio u cvijetu svojih godina. Tako se i ja pomalo topim i bježim od sebe. Kakva bi to bila glupost kad bi me moj razum pokušao uvjeriti da ću taj pad, koji je ionako već znatan, osjetiti uz jednaku bol kao da sam odjednom pao s prave visine! Nadam se da tako glup neću biti. 178

I u putopisnim će se zabilješkama Montaigne tužiti na zubobolju, a navlastito za vrijeme svog boravka u talijanskom gradu Lȕki (Lucca).

475


Zapravo, kad mislim na smrt, crpim najveću utjehu iz nade da će ona biti pravedna i prirodna i da bi povrh toga od sudbine nešto tražiti i nadati se bilo neopravdano. Ljudi sami sebe uvjeravaju da im je nekada poput stasa i život bio dulji. Ali, Solon, koji je živio u tim drevnim vremenima, postavio je granicu života na sedamdeset godina.179 Kako bih onda ja, koji sam u svemu toliko volio taj ¤riston m=tron180 starih vremena i uvijek ono što je srednje smatrao najsavršenijom mjerom, sada mogao očekivati jednu neprirodno dugu i ogavnu starost? Sve ono što se protivi prirodnom tijeku može biti neugodno, ali ono što od prirode dohodi mora uvijek biti ugodno. “Omnia, quae secundum naturam fiunt, sunt habenda in bonis.”181 Zato Platon i kaže182 da je smrt koju donose rane ili bolesti nasilna smrt, ali ona koja nas zateče kad nas starost vodi od svih je smrti najlakša pa donekle i slatka. “Vita adolescentibus vis aufert, senibus maturitas.”183 Smrt se posvuda miješa u naš život i s njime se stapa: kraj ide pred njom, a katkada se umiješa i u tijek našega rasta. Imam pred sobom svoje slike kad mi je bilo dvadeset i pet i trideset godina; uspoređujem te slike s ovom današnjom: pa to više nisam ja! Koliko je moj sadašnji lik udaljeniji od tih slika od onoga kakav ću biti u času smrti! Mi i odveć zlorabimo prirodu kad život tako dugo razvlačimo da je konačno prinuđen napustiti nas, ostavljajući naše držanje, oči, zube, noge i sve ostalo na milost i nemilost jednoj stranoj i isprošenoj samilosti i predajući nas u ruke kojekakvim vještinama jer se umorio neprestano nas slijedeći. Ne mogu reći da pretjerano volim salate i voće, osim dinja. Moj otac nije htio jesti nikakve umake, a ja ih sve volim. 179

Herodot, Povijesti, I, xxxii. “pravu mjeru”. 181 “Sve ono što nam dolazi u skladu s prirodom mora se ubrajati u dobro.” Ciceron, De senectute, 19. 182 Timej, str. 728 u francuskom izdanju iz 1546. 183 “Sila mladim ljudima oduzima život, a starcima ga oduzima zrelost.” Ciceron, De senectute, 19. 180

476


Kad odveć jedem, postajem trom; ali ne poznam niti jednu hranu koja bi mi po svojim osobinama škodila; a isto tako ne vodim računa ni o mjesecu, ni mladom ni punom, niti o tome je li jesen ili zima. Dolazi u nama do nekih promjena ukusa, koje su nestalne i nepoznate; ja sam, primjerice, najprije uživao u hrenu, kasnije mi je postao neugodan, a danas ga doslovce ne podnosim. U mnogim stvarima vidim da mi se želudac i têk mijenjaju: sad pijem ružicu umjesto bijelog vina, a zatim se opet vraćam na bijelo. Lud sam za ribom i tako dane kad se jede meso činim nemrsnima, a svetkovine pretvaram u posne dane; vjerujem ono što ljudi kažu da je riba mnogo lakša za probavu nego meso. A kako pazim da ne jedem meso u dane kad se mora jesti riba, tako se i u mome ukusu miješa riba i meso; razlika između toga dvoga čini mi se odveć naglašavanom184. Od rane mladosti sam znao preskočiti po koji obrok, možda zato da naoštrim têk za sutrašnji dan (jer, kao što je Epikur postio185 i vrlo se lagano hranio da bi naviknuo svoje prohtjeve da budu bez ikakva obilja, ja, upravo obrnuto, tako činim samo da se naviknem sve iskoristiti i veselo se poslužiti obiljem) ili sam jedan dan postio kako bih sačuvao snagu za neki tjelesni ili umni napor, jer i tijelo i duh u mene teško omlohave zbog prepuna želuca; a nadasve mrzim ono nesklapno parenje jedne tako zdrave i vesele boginje186 s onim otromboljenim malim bogom187, onako podbuhlim od pusta pića, kojemu se neprestano podriguje i vrti; ili sam to činio da ozdravim pokvareni želudac; ili kako bih bio u dobrom društvu, jer i ja kažem kao ono Epikur188, da nije toliko važno gledati što se jede nego u kojem se društvu jede, pa zato hva184

Prolazeći kroz Innsbruck, Montaigne će zapaziti da ondje služe meso i ribu zajedno. 185 Seneka, Epistulae, 18. 186 Venere. 187 Bakhom. 188 Isto tako kod Seneke (Epistulae, 18).

477


lim Cilona189 zato što nije htio obećati da će doći na Periandrovu gozbu prije nego što su mu rekli tko su drugi uzvanici. Za mene nema tako ukusno pripremljena jela ni tako poželjnog umaka kao što je onaj koji se može naći u druženju. Isto tako mislim da je bolje jesti malo i dobro, ali jesti počešće. No, uvijek želim da mi tek i glad dođu na svoje: nikako ne bih htio da mi se, onako po liječničku, tri ili četiri kukavna obroka na silu razvlače čitave dane. Tko me može uvjeriti da će mi ova želja za jelom što je osjećam jutros trajati do ručka? Svi, a navlastito starci, moramo uvijek iskoristiti prvu želju za jelom koja nam dođe. Prepustimo piscima almanaha i stoljetnih kalendara propise o dnevnoj dijeti190, neka o tome naklapaju liječnici. Najslađi plod mojega zdravlja leži u slasti: držimo se one koju poznamo i koja nam je prva pri ruci. Izbjegavam svako ustrajanje u tim zakonima o pošćenju. Onaj koji želi da mu neki način služi, neka nikako u njemu ne ustraje; ako tako činimo, postajemo krući i naše se snage umrtvljuju; nakon šest mjeseci tako ćete razmaziti svoj želudac da ćete imati samo tu navodnu korist da ste izgubili slobodu da se njime drugačije služite bez vlastite štete. I noge i bedra imam ljeti i zimi jednako odjevene: samo par svilenih bječava, i to je sve. Zbog čestih prehlada priklonio sam se tome da mi glava bude toplija, a isto tako i struk zbog ovih nesretnih kamenaca; međutim, bolest se u nekoliko dana privikla na to i ja sam se vratio starom načinu191. S lagane kapice prešao sam na pravu kapu, a tada i na podstavljeni šešir. Jastučići u mome prsluku služe mi samo za izgled: od svega toga nikakve koristi ako to ne podstavim zečjim krznom ili jastrebovim perjem i ako mi usto i glava nije dobro zaštićena. Tko bude tako sve malo po malo dodavao, nikad se neće zaustaviti. Zato ja ne bih tako radio i najradije bih se vratio na svoje stare navike – samo kad bih se usudio. Ako 189

Plutarh, Gozba sedmorice mudraca, III. U izdanju iz 1588: nade i predskazivanja. 191 Usp. Eseji, I, xxxvi. 190

478


vas spopadne neka nova nevolja, te vam promjene više neće nimalo koristiti, jer ste na staro već navikli; zato potražite nešto novo. Tako idu svojoj propasti svi oni koji se upuštaju u poštivanje tih prisilnih propisa i njih se praznovjerno drže: uvijek im treba nešto novo pa opet novo i još više od toga i nikad nema kraja. Za naš posao i uživanje mnogo je uputnije postupati onako kao što su radili Stari: preskočiti ručak i ostaviti dobar obrok za doba mira i odmora, tako da se dan ne prekida. Toga sam se i ja nekada držao. Međutim, iz iskustva sam zaključio da je, naprotiv, bolje ručati jer se lakše probavlja dok je čovjek budan. Rijetko me mori žeđ, pa bio zdrav ili bolestan; ako sam bolestan osuše mi se usta, ali ni tada nisam žedan. Redovito pijem samo kad mi želja dođe uz jelo, a često i prije obroka. Za običnog čovjeka pijem dovoljno: ljeti i ako mi obrok zaista prija ne samo da znam prekoračiti Augustovu mjeru192, koji je pio točno tri puta, nego, da ne bih povrijedio Demokritovo pravilo, koji je branio da se zaustavimo na četvrtom (jer je to bio nesretan broj)193, znam doći i do pet, a to su otprilike tri četvrtine litre194; jer male su mi čaše najdraže i ja ih ispijam do dna, što drugi izbjegavaju činiti, smatrajući da to nije pristojno.195 Najčešće vino razvodnim pola i pola, a ponekad ga pijem samo s četvrtinom vode. A kad sam u svojoj kući, prema jednom starom običaju što ga je liječnik bio preporučio 192

Prema Svetonijevu svjedočanstvu (Život Augustov, lxxvii). Montaigne je to “pravilo” našao u Erazmovim Adages, II, iii. Međutim, Erazmo je na tom mjestu, citirajući Plinija, omaškom naveo Demokrit umjesto Demetrije. 194 U izvorniku: trois demysetiés. Teško je utvrditi kolika je bila sadržina jednog setier; možemo reći samo da riječ potječe iz lat. sextarius (< sex “šest”) i da je to i u starofrancuskome bila mjera za zrnje. Riječ je sačuvana i u našim jadranskom arhaizmima stâr i stôr “mjera za sol i pšenicu” (= 4 kvârta). 195 Montaigne će u Dnevniku primijetiti da Nijemcima nisu po volji čaše koje sadrže manje d’un demysetier. 193

479


mojem ocu, moje vino miješaju s vodom već prije nego što će ga donijeti u blagovaonicu, i to dva ili tri sata prije objeda. Kaže se da je Kranaus, kralj atenski, bio prvi koji je razvodnjavao vino196; a je li to korisno ili nije, o tome sam i sâm čuo mnoga raspravljanja. Bilo kako bilo, cijenim da to djeca ne bi smjela piti prije šesnaeste ili osamnaeste godine. Najbolji je onaj način koji je najčešći i najrašireniji: svaku bi posebnost valjalo izbjegavati i jednako mi ne bi bio primjerom Nijemac koji ulijeva vino u vodu kao ni Francuz koji bi ga pio bez vode.197 U takvim stvarima glavno je uvedeni običaj. Bojim se nečista zraka i na smrt mrzim dim (prvi popravci što sam ih odmah u svojoj kući dao učiniti bili su oni na kaminima i zahodima, jer to je općenito loša i nepodnošljiva strana svih starih kuća), a među ratne teškoće ubrajam ovu tešku prašinu u kojoj nas po najvećoj žegi drže zakopanima po čitave dane.198 Disanje mi je lako i slobodno, a prehlade prebolim najčešće bez posljedica po pluća i bez kašljanja. Ljetne su mi vrućine veći neprijatelj nego zimska studen; jer, osim neugodnosti vrućine kojoj je teže doskočiti nego onoj u zimi i osim sunčevih zraka koje mi izazivaju glavobolju, oči su mi vrlo osjetljive na svako jako svjetlo: danas ne bih nikako mogao sjediti i objedovati pred rasplamsalom i jarkom vatrom. U vrijeme dok sam običavao više čitati postavljao sam na stranicu knjige komad stakla samo da ublažim bjelinu papira i to mi je pričinjalo veliko olakšanje. Do sada ne znam što znači nositi naočale i mogu reći da vidim toliko daleko kao i svatko drugi i ništa slabije nego što sam ikada gledao. Doduše, u smiraj dana počinje mi se ponešto mutiti i slabije čitam, a upravo mi je čitanje, poglavito ono po noći, uvijek zamaralo vid. Eto, i to je jedan korak unatrag ko196

Je li to bio Kranaus ili njegov nasljednik Amfiktion? Kod Ateneja (II, ii) čitamo da je to bio potonji. 197 Sve će to još podrobnije opisati u Dnevniku. 198 Montaigne ovdje misli na duga opsjedanja gradova za vrijeme vjerskih ratova.

480


ji ja jedva da opažam. Ali, nakon njega će doći drugi, pa nakon drugoga treći, pa četvrti i sve će se to polagano odvijati da ću morati potpuno oslijepjeti prije nego što osjetim da mi vid slabi i da su mi oči stare. Tako Parke vješto odmotavaju niti našega života! Pa premda počinjem sumnjati da mi sluh slabi, vidjet ćete da ću ga napola izgubiti, a da ću još uvijek krivicu svoje gluhoće pripisivati glasu onih koji sa mnom govore. Svijest vlastita duha valja dobro izoštriti da mu se pokaže kako se malo po malo gubi. Hod mi je krepak i hitar i ne znam što mi teže pada: tijelo ili duh zadržati na istome mjestu. Župnik kojemu bi pošlo za rukom zadržati moju pozornost za vrijeme čitave propovijedi mora mi zaista biti prirastao srcu. Na mjestima gdje se održava neka ceremonija, gdje su svi ukočeni i paze na svaki svoj pokret, gdje sam opazio da gospođe neće ni okom trenuti, nikad nisam uspio dočekati kraj, a da se nešto moga neće pokrenuti; čak i kad sjedim, malo sam ili nikako staložen199. Kao što je službenica filozofa Krisipa govorila da je njezin gospodar pijan samo u nogama200 (jer je neprestano micao nogama pa ma u kakvom položaju da je bio, pa je zato govorila da dok vino sve ljude muti, on ga ni ne osjeti), tako se i za mene može reći da su mi od najranijeg djetinjstva noge lude kao da su od živog srebra jer toliko ih mičem amo tamo, pa bilo gdje da sam. Nepristojno je, osim što šteti zdravlju pa čak i užitku, jesti ovako proždrljivo kao što ja jedem: u prevelikoj žurbi zna mi se dogoditi da ugrizem jezik, a često i prst. Kad je Diogen sreo jednog dječaka koji je tako jeo, dao je pljusku njegovu učitelju.201 U Rimu je bilo ljudi koji su poučavali ne samo ka199

Pisac se ovdje igra riječima: encore que j’y sois a s s i s, j’y suis peu r a s s i s . U izdanju iz 1588. na ovom je mjestu dodano: Tako sam, samo da onemogućim mahanje i kretanje rukama, sam sebe prisilio da uvijek imam bič u ruci, pa bilo da stojim bilo da sam na konju. 200 Prema Diogenu Laerciju, VII, clxxxiii. 201 Prema Plutarhu, Kako se može osjetiti vlastiti napredak u vrlini, II.

481


ko valja lijepo hodati nego i kako valja pristojno žvakati.202 Pri tome ne stignem ni razgovarati, a razgovor je najbolji začin uz dobro jelo, naravno, kad se govori o nečem lijepom ili zanimljivom, ali u kratkim rečenicama. Ima ljubomore i zavisti između naših užitaka: oni se sukobljavaju i smetaju jedan drugome. Alkibijad, čovjek koji se i te kako razumio u dobro jelo, čak je i glazbu zabranio na gozbama samo da ne ometa ugodnost razgovora, i to s razloga (koji mu Platon203 pripisuje) da je običaj prostoga puka dovoditi svirače i pjevače na svoje veselice jer ondje nema lijepih misli i ugodna razgovora kojim se umni ljudi znaju najbolje častiti. Prema Varonu, gozba204 mora biti: skup ljudi lijepih izgledom i ugodnih u razgovoru, koji neće biti ni mutavi ni brbljavi, čisti i obazrivi i prema jelu i prema mjestu, i, povrh svega, mora biti lijepo i vedro vrijeme. Za lijepo čašćenje za trpezom valja iskazati mnogo znanja i vještine, pa mu neće manjkati ni užitka: ni slavni vojskovođe ni veliki filozofi nisu se skanjivali ubrojiti se među dobre poznavatelje te umjetnosti. Moje je sjećanje sačuvalo uspomenu na tri takve gozbene svečanosti iz različitih vremena mojih najboljih godina, jer svaki uzvanik donosi ono što je kod njega najljepše i u naočitosti i u duševnom stanju u kojem se nalazi. Moje me sadašnje stanje iz svega toga isključuje205. A meni, koji sam uvijek čvrsto na zemlji, mrske su sve one neljudske mudrosti koje bi htjele da prezremo i budemo 202

Seneka, Epistulae, 15. Protagora, XXXII, str. 243 francuskog izdanja iz 1546. 204 Prema Aulu Geliju, Atičke noći, XIII, xi. Gozba (latinski convivium, kod Dantea convivio, a kod Montaignea convive) bila je jedna od najtraženijih društvenih manifestacija u životu staroga Rima. U izdanju iz 1588. stoji: za gozbu se mora imati... 205 Rečenična je konstrukcija u izdanju iz 1595. drugačija: Moje me sadašnje stanje iz svega toga isključuje. Jer svatko u to unosi ono što je u njega najljepše i posebno onu draž svojeg dobrog raspoloženja. 203

482


neprijatelji kulture našega tijela206. Cijenim da je isto toliko nepravedno biti protiv prirodnih prohtjeva koliko i pretjerano im robovati. Kserkso je bio smiješan kad je, onako obuzet svim ljudskim strastima, išao nuditi nagradu onome koji pronađe nove.207 Ali, nije ništa manje budala onaj koji odbija od sebe one koje je priroda za njega našla. Ne valja ih ni slijediti, ni od njih bježati, valja ih prihvaćati. Ja ih prihvaćam malo veselije i raširenijih ruku jer slijedim svoje prirodne sklonosti. Ne moramo njihovu ispraznost preuveličavati. Ona i sama postiže da ju dovoljno osjećamo zahvaljujući svom bolećivom duhu, koji nam muti svako veselje i koji bi nam ih htio ogaditi kao i sama sebe: on sa sobom i sa svim što uhvati prije i poslije postupa po svojoj nezasitnoj, nestalnoj i prevrtljivoj naravi. Sincerum est nisi vas, quodcumque infundis, acescit.208 Pa čak i ja, koji se tako ponosno trsim brižljivo uživati u svim ugodnostima života, u svemu tome, kad malo pomnjivije pogledam, nalazim samo vjetar. Ali što bih drugo i mogao naći, kad smo mi ionako samo vjetar. A vjetar je i mudriji od nas: on huče, kovitla i zadovoljava se onim što čini, a nikad ne priželjkuje postojanost ili čvrstoću jer to njemu ne pripada. Čista su zadovoljstva (a neki kažu i nezadovoljstva) naše mašte najveća, kao što se vidi na Kritolajevoj209 tezulji210. A 206

U izdanju iz 1588. dodano je: kulture i užitaka što ih možemo naći u svojem tijelu. 207 Prema Ciceronu, Tusculanae disputationes, V, vii. 208 “Nije li posuda čista, što uliješ sve će u ocat.” Horacije, Epistulae, I, ii, 54 (prepjev Jurja Zgorelca). 209 Critolaus (Krit@laoV), grčki filozof (oko 155. pr. Kr.) na čelu paripatetičke škole u Ateni, borio se protiv stoičkog utjecaja na učenje svoje škole. 210 Ciceron (Tuscul. disput., V, xvii) pripovijeda da je taj filozof na svaku stranu zamišljene vage postavljao zemaljska i nebeska dobra te da je tvrdio kako bi potonja toliko prevagnula da ni zemlja ni sva mora ne bi mogla uspostaviti ravnotežu.

483


nije ni čudo: ona211 ih sastavlja na svoj način i kroji ih iz velike bale platna. Svakog dana vidim za to izvrsne primjere, a neki su čak i poželjni. Ali ja, koji sam čovjek miješana stanja i iz grube građe načinjen, ne mogu punim zubima zagristi u tu tako jednostavnu stvar, a da se onako po svoju, tromo i nespretno ne vratim sadašnjim zadovoljstvima općeg i ljudskog zakona, a ta su zadovoljstva duševno osjetilna, a osjetilno duševna212. Kirenski su filozofi213 tvrdili da su tjelesne boli jednako kao i tjelesne naslade jače i zato što su dvojake i zato što su pravednije. Ima ljudi214, kako kaže Aristotel215, koji zbog svoje teške gluposti u svemu tome ne nalaze nikakav užitak. Znam neke koji se užitaka lišavaju samo da bi se mogli poslije hvaliti; zašto se onda ne bi odrekli zraka koji udišu? Zašto ne žive samo od onoga što imaju; zašto se ne bi odrekli svjetlosti zato što im je darovana i što im za nju uopće ne treba trošiti snage, ni umne ni tjelesne? Samo neka vide bi li im bilo ljepše družiti se s Marsom ili s Paladom ili s Merkurom umjesto s Venerom, Cererom ili Bakhom; zar će možda tražiti kvadraturu kruga216 dok budu ispruženi na svojim ženama! Mrzim kad od mene traže da mi duh bude u oblacima dok mi je tijelo za punim stolom. Ne želim da mi se duh uz naslade prikuje niti da se u njima valja, nego želim da pri tome bude umjeren, 211

Tj. naša mašta. U izvorniku: intellectuellement sensibles, sensiblement intellectuels. 213 Primjerice Aristip, osnivač kirenske hedonističke škole; prema njemu naslada i užitak pružaju čovjeku sreću, a razborit čovjek racionalno uviđa korist od pojedinih naslada. Montaigne na ovome mjestu slijedi Život Aristipov, II, xc Diogena Laercija. 214 U izdanju iz 1588. bilo je dodano: a poglavito među našom mladeži, koja se diči time da sve to može pogaziti. 215 U Nikomahovoj etici, II, vii i III, xi. 216 Premda većina francuskih historijskih rječnika naznačava 1694. kao godinu u kojoj se sintagma quadrature du cercle javlja u frazeološkoj uporabi sa značenjem “nerješiv problem”, ovdje vidimo da je s tom vrijednošću Montaigne rabi već 1588. 212

484


da ljudski sjedne, a ne da legne. Aristip je branio samo tijelo kao da nemamo duše217, a Zenon se bavio samo dušom kao da nemamo tijela. A obojica su bila u krivu. Pitagora je, kažu oni, slijedio filozofiju čiste kontemplacije, Sokrat je svoju upravljao prema običajima i djelima, a Platon je našao srednji put između toga dvoga218. Ali, sve su to samo pričanja, a prava se mjera nahodi kod Sokrata, a Platon je više sokratovac nego pitagorik. A to mu i bolje stoji. Kad sam u kolu, onda i plešem, a kad spavam, spavam; čak i kad se sâm šećem nekim lijepim vrtom, pa ako mi misli neko vrijeme skrenu prema nečem drugom, ja ih opet upravljam na šetnju, na lijepi vrt, na uživanje u toj usamljenosti i na samoga sebe. Priroda se majčinski pobrinula da nam ono što je naredila da činimo za svoje potrebe bude povezano sa zadovoljstvom i na to nas poziva ne samo kroz razum nego i kroz naše prohtjeve: zato i jest loše ako ne slijedimo njezina pravila. Kad promatram i Cezara i Aleksandra kako se u vrtlogu svojih najvećih poslova posve podaju uživanju prirodnih219 (a to će reći potrebnih i poštenih) slasti, ne kažem tada da oni na taj način opuštaju svoj duh, nego kažem da ga čine čvršćim jer snagom volje podlažu potrebama svakodnevnog života te svoje preteške zadaće i ubitačne brige. Bili bi doista pametni da su zaključili kako je to njihova redovita zadaća, dok je ono drugo220 nešto izvanredno. Kakve li smo mi budale: kažemo: “Proveo je život u ljenčarenju i dokolici” ili “Danas nisam ništa uradio. – Što, zar 217

Točnije bi bilo reći pazio samo na tijelo, jer kod Cicerona (Academica, II, xlv) čitamo: “Aristippus, quasi animum nullum habemus, corpus solum tuetur; Zeno quasi corporis simus expertes, animum solum complectitur.” 218 Po mišljenju sv. Augustina, De civitate Dei, VIII, iv. Slično misli i Marsilio Ficino (1433-1499) u svojim komentarima Platonovih Zakona. 219 U izdanju iz 1588: ljudskih i tjelesnih. 220 Tj. oni najveći poslovi.

485


nisi živio? To je ne samo osnovni nego i najsjajniji od tvojih poslova. – Da su mi povjerili upravljanje državnim poslovima, bio bih pokazao za što sam ja sve sposoban. – A jesi li znao misliti o svom životu i njime upravljati? Ako jesi, to znači da si znao izvršiti najveći od svih mogućih poslova.” Da iskaže svoje snage i da nam se otkrije u punom svjetlu, prirodi nije potrebna nikakova sreća, ona se jednako pokazuje svim sojevima ljudi, ispred i iza zastora ili bez njega. Naša je obveza stvarati dobre navike, a ne pisati knjige, osigurati svojem životu red i mir, a ne pobjeđivati u bitkama i osvajanju zemalja. Naše je remek-djelo znati živjeti kako treba221. Sve ostalo, kraljevati, zgrtati bogatstva, graditi, sve su to u najboljem slučaju samo mali dodaci i nuzgredne stvarčice222. Veseli me kad vidim kako se jedan visoki časnik i zapovjednik pred neprijateljskim bedemom, koji se upravo sprema na juriš probiti, sav posvećuje i predaje svom objedu i mirno čavrlja s prijateljima. Ili kad Brut, kad su se nebo i zemlja urotili protiv njega i slobode rimske, ukrade od svojih obilazaka po koji sat da bi mogao u miru čitati i praviti zabilješke uz Polibijevu povijest223. Samo se sitne duše pod teretom poslova ne mogu snaći i iz svega izvući jer ne znaju prekinuti pa opet započeti: O fortes pejoraque passi Mecum saepe viri, nunc vino pellite curas Cras ingens iterabimus aequor224. 221

Ulomak koji je znatno preinačen u izdanju iz 1595: Ako ste znali živjeti prema dobrim navadama, tada ste učinili više nego onaj koji je napisao mnogo knjiga. Ako ste se znali pošteno odmoriti, učinili ste više nego onaj koji je osvajao carstva i gradove. Veliko i slavno je čovjekovo remek-djelo znati živjeti onako kako treba. 222 U izvorniku: appendicules et adminicules. 223 Doista, Plutarh u Životu Brutovu, I, navodi da je Brut u predvečerje bitke kod Farsala proveo dan pišući napomene uz Polibijevu Povijest. 224 “O hrabri ratnici, koji ste često sa mnom dijelili najteže trenutke, danas utopite u vinu svoje brige; sutra ćemo ploviti širokim morem.” Horacije, Odae, I, vii, 30.

486


Bilo za šalu bilo ozbiljno, teološko i sorbonsko je vino s njihovim gozbama postalo poslovično225, a i ja mislim da je pravo da se što više i ugodnije za ručak najedu i napiju zato što su korisno i ozbiljno proveli čitavo jutro u vježbanju svojih školskih zadataka. Osjećaj da si sve svoje preostalo vrijeme dobro upotrijebio pravedan je i ukusan začin svakom objedu. Tako su i Stari živjeli u ona vremena, a ono neprestano stremljenje vrlini, koje nas zadivljuje kod jednog i drugog Katona, ono strogo držanje koje je graničilo s pretjeranošću, gotovo neopazice se podložilo i uživalo u zakonima ljudske naravi, zakonima Venere i Bakha, slijedeći propise svoje sljedbe, koji traže da pravi mudrac bude isto toliko upućen i vješt u uživanju prirodnih strasti koliko i u svakoj drugoj životnoj obvezi. “Cui cor sapiat, ei et sapiat palatus.”226 Čini mi se da opuštanje i lakoća divno pristaju i idu na čast velikom i plemenitom duhu227, a Epaminonda228 nikad nije ni pomislio da bi to što je znao zaplesati s mladićima, zapjevati, svirati i provoditi se u njihovu društvu moglo biti nešto što bi štetilo časti njegovih slavnih pobjeda i onoj želji za promjenom svakodnevnih običaja kojoj je bio odan. A među tolikim velikim djelima Scipiona Starijeg229, muža koji je 225

“Vinum theologale” je skolastička izreka koju nalazimo u Adages Erazma Roterdamskoga i u Apologie pour Hérodote Henrija Estiennea, a i Rabelais u Gargantui kaže da se može piti i nazdravljati théologalement (XV i XVIII), tj. lijepo piti dobro i izabrano vino, što je u opreci s boire rustrement, tj. piti svega i svačega u velikim količinama. Postanje tih izraza valja tražiti u jednom paragrafu o vođenju rasprava na Sorbonni: predsjedatelj je imao pravo kazniti de deux quartauts de vin (s dvije mjerice vina) studenta teologije koji je izlažući svoje argumente išao samo za tim da briljira i da izazove što veći aplauz. 226 “Onaj u koga je duh mudar, nek mu takvo bude i nepce.” Ciceron, De finibus, II, viii. 227 “U pismu što ga je 18. siječnja 1590. uputio kralju Henriku IV. Montaigne hvali kraljev interes u bavljenju “malim stvarima”. 228 Prema Korneliju Nepotu, Život Epaminondin, II. 229 U Ciceronovu tekstu (De oratore, II, vi) koji Montaigne ovdje slijedi, riječ je o Scipionu Emilijanu (Publius Cornelius Scipio Africanus

487


bio vrijedan božanskoga podrijetla, nije bilo ničega što bi ga činilo dražim nego vidjeti ga kako se nehajno i dječački zabavlja tražeći i probirajući školjke po žalu i kako se igra s Lelijem na “tko će bolje”230 uzduž morske obale231; a, kad je bilo ružno vrijeme, kako se zabavlja i natječe u pisanju komedija u kojima su on i Lelije prikazivali svakodnevne i najprostije prizore iz života ljudi232; ili, dok mu je glava bila puna Hanibalovih poduhvata i Afrike, kako obilazi škole po Siciliji233 i tako se često zadržava na satima filozofije, čime je oštrio zube protiv sebe slijepom jalu svojih protivnika u Rimu. Isto tako, nema ništa što bi zavrijedilo veće odobravanje nego kad je, već dobrano star, našao vremena da se uči plesu i udaranju u glazbala, i kad je, osim svega, to vrijeme smatrao dobro upotrijebljenim.234 Vidjeli su ga kako je sav zanesen cio jedan dan i noć stajao pred čitavom grčkom vojskom kad ga je zaokupila jedna duboka misao.235 Vidjeli su ga kako je kao prvi među tolikim hrabrim ratnicima pritekao u pomoć Alkibijadu i svojim ga tijelom zaštitio od sile tolikoga oružja. Prvi je od svih atenskih građana, uvrijeđenih kao i on tako nedostojnim prizorom, pohrlio osloboditi Teramena, kojega su skutonoše tridesetoriÆmilianus), a ne o Scipionu Afričkom Starijem (Publius Cornelius Scipio Africanus Maior). Na ovom je mjestu izdanje iz 1588. nešto eksplicitnije. 230 U izvorniku jouer à cornichon-va-devant. Bila je to igra tko će prije u punom trku skupiti unaokolo posijane predmete. 231 U Gaeti nedaleko od Rima. 232 To je aluzija na Terencijeve komedije, jer je Montaigne bio uvjeren da su Scipion i Lelije bili pravi autori tih komedija; usp. ovdje I, xl. 233 Sad jest riječ o Scipionu Afričkom Starijem jer Montaigne slijedi tekst Tita Livija, Povijest, XIX, xix. 234 Prema Ksenofontu, Gozba (Sump@sion), II. 235 Prema Platonovoj Gozbi, XXXVI, str. 438 francuskog izdanja iz 1546, Alkibijad pripovijeda o Sokratovim istupima pred vojskom i o tome kako je svojom zanesenošću i upornošću izazivao divljenje kod vojnika.

488


ce tirana vodile na stratište236 i od tog je smjelog čina odustao tek na izričito traženje samoga Teramena, iako su mu se bila priključila samo dvojica. Vidjeli su kako ga je izazivala jedna ljepotica, u koju je i sam bio zaljubljen, ali je ipak naspram nje sačuvao svu svoju strogu suzdržanost.237 Vidjeli su ga kako je u delijskoj bici podigao i spasio Ksenofonta koji je bio oboren s konja.238 Isto je tako bio viđen kako je u ratu bosonog gazio po snijegu, kako je ljeti i zimi bio uvijek jednako zaogrnut, kako je u podnošenju svih nevolja prednjačio pred svim svojim drugovima, kako na gozbama nije nikad više jeo nego onoliko koliko i svaki drugi dan. Dvadeset i sedam godina nije mijenjao izgled svojega lica, trpio je glad, bijedu, nezahvalnost svoje djece i pandže svoje žene; a na kraju je podnio klevete, tiraniju, tamnicu, okove i – otrov. Ali, ako je taj muž kojom zgodom morao zbog društvenosti i koji pehar više iskapiti, uvijek je lako dokazao da može od svih vojnika najviše popiti a da ga vino ne svlada; a nije se ustručavao ni s dječicom se na kamenčiće igrati ni jurcati s njima na drvenim konjima; i pri svemu tome uvijek je lijepo izgledao jer bilo koji čin, kaže stara mudrost, jednako dobro pristaje i služi na čast mudru čovjeku. Za to imamo i te koliko razloga i nikad nam ne smije biti dosta pokazivati sliku tog velikog muža kao uzor i oblik savršenstva. Ima vrlo malo primjera tako čistog i ispunjenog života, pa nas zato vode krivim putom kad nam svakog dana iznose za primjer kukavne i promašene živote, koji jedva da s jedne strane valjaju i koji nas vuku prije natrag nego što bi nas vodili naprijed i koji nas kvare, a ne popravljaju. 236

Prema Diodoru Sicilskome, XIX, i. Teramen (Qhram=nhV) s otoka Cea, učenik Prodikov, kasnije jedan od tirana u Ateni, bio je pristaša umjerenije struje među Tridesetoricom, koji su preuzeli vlast u Ateni nakon peloponeskoga rata. 237 Prema Platonovoj Gozbi, XXXII, str. 426 spomenutog francuskog izdanja. 238 Ova je crtica preuzeta iz Diogena Laercija, Život Sokratov, II, xxii, dok je sve ono što slijedi preuzeto iz Platonove Gozbe (XXXV, str. 219 istog francuskog izdanja).

489


Ali, kako se narod teško vara! Mi mnogo lakše koračamo izvanjskim rubom, gdje nam miljokazi služe kao putokaz, nego slobodnom i otvorenom sredinom puta, radije hodamo prema navikama nego po pravilima prirode, ali takvo je napredovanje manje plemenito i manje preporučljivo. Veličina jednog duha ne ogleda se toliko u tome da samo napreduje koliko u tome da zna poštovati red i poznavati svoje granice. Sve što je dostižno smatra velikim, a svoju veličinu iskazuje time što više voli pravu mjeru nego ono što strši.239 Ništa nije toliko lijepo i nama primjerenije kao znati se ponašati kao pravi čovjek, niti je ijedno umijeće tako teško postići kao ono da znamo dobro i prirodno proživjeti ovaj život; a najgora od naših bolesti ona je kad preziremo vlastito biće. Onaj koji hoće svoju dušu odijeliti od cjelovitosti vlastita tijela, neka to, ako može, učini hrabro onda kad mu tijelu bude slabo kako bi se oslobodio te muke. U svakom drugom slučaju neka mu ona bude na pomoći i uvijek uza nj i neka ne odbija uzimati udjela u njegovim prirodnim nasladama i nek s njim zajedno u njima uživa kao njegova polovica i, ako je pametnija od njega, neka u to unosi mjeru da se ne dogodi da se iz nepromišljenosti pomiješaju s neugodom. Neumjerenost je pošast naših strasti, a suzdržljivost im nije nikakav bič: to je njihov začin. Eudoks240, za kojega je strast bila vrhovno dobro241, i njegovi sljedbenici koji su je podigli na tako visoku cijenu, uživali su u njezinim najljepšim stranama poštujući umjerenost, a ova je kod njih bila jedinstvena i primjerena. Ja naređujem svojoj duši da se i prema boli i prema strasti odnosi na jednako suzdržan način (“eodem enim vitio est effusio animi in laetitia, quo in dolore contractio”242), i jednako 239

Seneka, Epistulae, 39. Eudoxus, slavni astronom koji je prvi kod Grka uveo lunarnu godinu. 241 Prema Diogenu Laerciju, Život Eudoksov, VIII, lxxxvi. 242 “I razuzdanost duše u radosti i snuždenost u boli jednako ne valjaju.” Ciceron, Tusculanae disputationes, IV, xxxi. 240

490


čvrst: prema jednoj veselo, a prema drugoj strogo, a na njima je da svaka prema svojoj mogućnosti brižljivo gasi jednu, a potiče drugu. Zdravo sagledavanje onoga što je dobro povlači za sobom zdravo sagledavanje onoga što je loše. Kao što bol ima nešto neizbježivoga u svom polaganom početku, tako i strast ima nešto što se može izbjeći u svom pretjeranom kraju. Platon ih povezuje243 i traži da zadatak snažna duha bude isto tako i borba protiv boli i borba protiv neumjerenih i zavodljivih draži strasti244. To su dva izvora, a onaj koji na njima vodu uzima, kad mu i koliko mu treba, pa bio to grad, čovjek ili životinja, može se smatrati sretnim. Iz prvoga valja piti škrto, kao za lijek i iz gole potrebe, a iz drugoga kad si žedan, ali nikada do pijanstva. Bol, zadovoljstvo, ljubav i mržnja prve su stvari koje dijete osjeti, a kad mu proradi razum i kad ih sebi podloži, tada kažemo da je to vrlina.245 Ja imam rječnik koji je samo moj246: ja ubijam vrijeme kad je ružno i neugodno; kada je dobro ne želim ga ubijati, nego ga želim zadržati i uživati i, koliko god mogu, ja ga se držim. Preko lošega valja pretrčati, a na dobrome se zaustaviti. Ta otrcana fraza o razbibrizi i o ubijanju vremena247 svojstvena je ponašanju one lukave čeljadi koja misli da u životu nema pametnijeg načina nego ga pustiti da prolazi i proteče, da mirno prođe i, koliko je u njihovoj moći, da se mnogo na nj ne obaziru, samo neka bježi, kao nešto što je dosadno i vrijedno prijezira. Ali, ja poznam i drugi život i držim ga i ugodnim i hvale vrijednim čak i u njegovim posljednjim tre243

Fedon, III. Montaigne je već jednom spomenuo Platonovu teoriju o susljednosti užitka i boli u XX. eseju I. knjige. 244 Usp. Platonove Zakone, I. 245 Prema Platonu, Zakoni, II, str. 758 u francuskom prijevodu iz 1546. 246 Aluzija na posve osobnu interpretaciju koju će navesti za izraz provoditi vrijeme (passer le temps). I kod Rabelaisa, Quart livre, LXV, naći ćemo njegovo duhovito tumačenje za istoznačni izraz Comment Pantagruel haulse le temps avec ses domestiques. 247 U izvorniku: passe-temps i passer le temps.

491


nucima dok ga još imam; priroda nam ga je dala sa svim najrazličitijim prigodama koje su toliko nama sklone da se možemo samo na sebe ljutiti ako nam padnu na teret i ako nam život beskorisno proleti. “Stulti vita ingrata est, trepida est, tota in futurum fertur.”248 Zato se i pripremam izgubiti ga bez gunđanja, ali samo zato što ga se nužno mora izgubiti, a ne zato što bi mi bio mučan i što bih ga teško podnosio. Zapravo, priliči se nerado umrijeti samo onima koji su rado živjeli. Za uživanje u životu valja biti mudar gospodar, a ja u njemu uživam dvostruko u usporedbi s drugima jer mjera uživanja ovisi o tome jesmo li se s više ili manje želje životu predali. I to poglavito sada kad sam svjestan koliko mi je vremena život progutao pa zato preostalom vremenu želim dati određenu težinu. Želim umanjiti hitrinu njegova bijega snagom onoga čega ću se još dokopati i mudrom uporabom nadoknaditi brzinu njegova istjecanja; i što god su mi dani dok život još imam sve kraći, moram učiniti da mi ovo malo što mi preostaje bude to vrednije i ispunjenije. Slast zadovoljstva i napretka osjećam kao i svi drugi, ali ne u njezinu prolaženju i bježanju. Tu slast valja paziti, uživati u njoj i iznova je proživljavati249 da bismo njezinu vrijednost učinili dostojnom onoga koji nam ju je udijelio. A oni i druge slasti uživaju ne poznavajući ih kao što ni san ne poznaju. Samo da mi ni sâm san ne bi tako glupo prošao, nekad sam volio da me probude da bih barem nešto više o njemu saznao. Kad god se osjećam sretnim, ja o tome razmišljam; i to ne samo površno nego ponirem u dubinu tog osjećaja i prisiljavam svoj rastužen i mrzovoljan razum da mu se širom otvori. A ako sam miran, ako me neka želja zagolica? Tada ne dopuštam da se samo osjetila njome bave i svoj duh u to uvodim, i to ne da se u njoj utopi nego da uživa, ne da se u njoj izgubi nego da se u njoj lijepo smjesti; puštam ga da se u tom 248

“Nezahvalan je život ludu čovjeku, pun je jada i samo na sutra gleda.” Seneka, Epistulae, 15. 249 U izvorniku: ruminer, tj. “preživati”.

492


blaženstvu òglēdā, da ga dobro upozna i da učini da što više potraje. I tada moja duša vidi koliko Bogu duguje zato što je u miru svoje savjesti, što je slobodna od drugih unutarnjih strasti, što je tijelo kojemu pripada u svom prirodnom stanju i može onako kako mu se priliči uživati u blagim i ugodnim službama kojima se Bogu svidjelo sa svojom milosti naplatiti sve one boli kojima nas njegova pravda kažnjava. Koliko li to njoj znači što se sada nalazi na takvom mjestu da je, gdje god upravila svoj pogled, posvud oko nje sve mirno; bez želja, bez straha, bez dvojbi koje bi joj pomutile mir, gdje nema ni prošle, ni sadašnje, ni buduće teškoće preko koje njezina mašta ne bi mogla slobodno prijeći! Ta uvjerenost zasjat će punim sjajem kad usporedim to svoje stanje sa stanjem drugih. I tada su mi pred očima u tisućama oblika oni koje sudbina ili njihova vlastita zabluda goni i muči, a još više oni, meni bliži, koje njihova sreća ni za dlaku nije učinila boljima. To su ljudi koji zaista trate svoje vrijeme: oni zanemaruju sadašnjost i ono što imaju da bi postali robovima neke nade, obmana i ispraznih slika koje im pred oči postavlja njihova uobrazilja, Morte obita quales fama est volitare figuras, Aut quae sopitos deludunt somnia sensus250, i koje to brže i dalje bježe što ih od sebe više tjeraš. Za takve je ljude korist i svrha njihova gonjenja sámo gonjenje, kao što je Aleksandar govorio da je u trudu i muci svrha njegova truda i muke, Nil actum credens cum quid superesset agendum251. Dakle, što se mene tiče, volim život i nastojim da bude onakav kako se Bogu svidjelo da nam ga udijeli. Daleko je od mene svaka želja da bi on bio bez potrebe za jelom i pićem 250

“Takve su utvare, koje lijetaju poslije smrti, / Kako se veli, i sanci, što varaju zaspale duše.” Vergilije, Eneida, X, 461-462 (prepjev Tome Maretića). 251 “Smatrajući da nije ništa učinio, ako mu preostane još nešto da učini.” Lukan, Farsalija, II, 637.

493


i čini mi se da bi bilo još neopravdanije željeti da dvostruko dugo traje (“Sapiens divitiarum naturalium quaesitor acerrimus”252) ili da se održavamo na životu stavljajući u usta malo onog praška kojim je Epimenid253 ubijao svaku želju za jelom i ipak živio254. Isto tako ne bih želio da ljudi glupo i nesvjesno rađaju djecu prstima ili kroz petu, niti da nam tijelo bude lišeno svakog prohtjeva i da nas ništa ne može zagolicati. Te su tužbalice nezahvalne i bogohulne. Radosna srca i sa zahvalnošću prihvaćam sve ono što mi je priroda podarila, s time se slažem i to visoko cijenim. Krivo bismo postupili prema velikom i svemogućem darovatelju kad bismo odbili njegov dar i kad bismo ga unakazili i poništili. Zato što je on sâm veliko dobro, sve što je učinio samo je dobro. “Omnia quae secundum naturam sunt, aestimatione digna sunt.”255 Od filozofskih mišljenja prigrlit ću najradije ona koja su najsolidnija, to jest najljudskija i najviše naša. Tijek mojih misli je, kao i moje ponašanje, čvrsto na zemlji i uvijek skroman. Po mojem mišljenju, filozofija djetinjasto postupa kad se upinje propovijedati nam da je to neka vrsta divljeg braka kad hoćemo spojiti božansko sa svjetovnim, razumno s nerazumnim, strogo s popustljivim, pošteno s nepoštenim, da je strast nešto životinjsko i da je mudra čovjeka nedostojno da je okuša: prema njoj, on bi u zagrljaju mlade i lijepe družice smio samo naći užitak svoje savjesti i činiti samo ono što prihvaćeni red od nas zahtijeva kao, recimo, dobro ulaštiti čizme za odlazak u neki posjet. Kao da njihovi sljedbenici 252

“Mudar čovjek žudno traži bogatstva prirode.” Seneka, Epistulae, 119. 253 Epimenides (]Epimen?dhV), kretski pjesnik, svećenik i čudotvorac iz VI. st. pr. Kr. Sve je oko njegova života i djelovanja obavijeno legendom. Pripisuju mu se ep Teogonija u 5000 heksametara i povijest Krete. 254 Prema Plutarhu, Gozba sedmorice mudraca, XIV, i Diogenu Laerciju, Život Epimenidov, I, cxiv. 255 “Sve što je u skladu s prirodom vrijedno je velike cijene.” Ciceron, De finibus, III, vi.

494


nemaju na sebi ništa drugo pravo i drugih sokova kad hoće razdjevičiti svoju ženu, nego samo misle kako će se držati njihovih lekcija256! Ali tako nije govorio Sokrat, njihov i naš učitelj. On cijeni, onako kako valja, tjelesnu strast, ali više drži do strasti koja obuzima naš duh, zato što je snažnija, postojanija, trajnija, raznolikija, dostojnija. Po njegovu mišljenju, ona nije i ne smije biti sama i jedina (toliki sanjalica ipak nije bio!), nego samo na prvome mjestu. Za Sokrata je samosvladavanje prema strastima ono što dopušta pravu mjeru, ali nikako nije protivno strastima. Priroda je uvijek dobar vodič, ali nimalo manje dobar nego mudar i pravedan. “Intrandum est in rerum naturam, et penitus quid ea postulet, pervidendum.”257 Posvuda tražim njezine tragove: mi smo te tragove učinili nejasnima jer smo ih nadomjestili izmišljenim krivim tragovima.258 Zbog tog razloga ono najveće dobro atenskih akademičara i peripatetika, a to je da moramo živjeti prema njoj, danas je vrlo teško ograničiti i izraziti, a isto je tako i s vrlo bliskim mišljenjem stoika da moramo živjeti u skladu s prirodom. Nije li zabluda misliti da je obavljanje nekih stvari manje vrijedno zato što su one nužne? Ipak, nitko mi neće izbiti iz glave da je to vrlo pristali brak užitka s nužnošću, a na taj su se način, kako kaže jedan od Starih259, i bogovi uvijek dovija256

Takvu neprevedivu i slobodnu igru riječi srećemo često u XVI. st., primjerice kod Rabelaisa (Pantagruel, VII) i kod Montaigneova suvremenika, pjesnika Jean-Antoinea de Baïfa (1532-1589). Naime, riječ droit može biti imenica i značiti “pravo, ius”, ali i pridjev sa značenjem “uspravan, napet, u erekciji”. Poznati su Baïfovi stihovi “Vous serieze très bonne avocate: / Vous n’aimez que le d r o i t .” 257 “Moramo proniknuti u prirodu stvari i točno vidjeti što ona traži.” Ciceron, De finibus, V, xvi. 258 Tu je misao Montaigne već zastupao, v. ovdje III, xii. 259 Taj Stari je Simonid s Keja (Simwn?dhV), grčki pjesnik (oko 556-467 pr. Kr.). I Platon će tu misao iznijeti u Zakonima, VII, str. 836 u francuskom izdanju iz 1546.

495


li260. A zbog čega bismo mi danas razdvajali nešto što je satkano iz tako sljubljena i bratskog sklada? Moramo postupiti upravo obrnuto: taj savez moramo još čvršće povezati uzajamnim služenjem. Neka duh probudi i oživi tromost tijela, a tijelo neka dâ težinu i nek zaustavi lepršavost duha. “Qui velut summum bonum laudat animae naturam, et tanquam malum naturam carnis accusat, profesto et animam carnaliter appetit et carnem carnaliter fugit, quoniam id vanitate sentit humana, non veritate divina.”261 U ovom daru što nam ga je Bog udijelio nema niti jednog nevrijednog dijela; moramo mu biti zahvalni i za najmanju dlačicu. Zato to nije nešto čovjeku naređeno samo da se zadovolji forma262 kad je rečeno da se ponaša prema svojem stanju; ne! Ta je naredba izričita, jasna i najglavnija među glavnima, a nama ju je sam Stvoritelj podijelio na najozbiljniji i najstroži način. Budući da ljudima prosječne pameti samo autoritet nešto znači, a više ga poštuju kad je izrečen na tuđem jeziku, posegnimo još jednom za tim načinom: “Stultitiae proprium quis non dixerit, ignave et contumaciter facere quae facienda sunt, et alio corpus impellere, alio animum, distrahitque inter diversissimos motus.”263 E pa dobro! Pokušajte jednoga dana čuti kakve je sve maštarije i gluposti ovaj ili onaj sebi utuvio u glavu, zbog kojih odvraća misao od dobra objeda i žali za vremenom što ga troši na svoje hranjenje; vidjet ćete da ništa nije tako bljutavo 260

U izvorniku stoji glagol complotter, iz kojega je i naš internacionalizam komplot, komplotirati, samo je njegovo značenje u XVI. stoljeću bilo donekle drugačije. 261 “Svaki onaj koji izdiže dušu kao najveće dobro i osuđuje pȕt kao nešto što je zlo, taj zacijelo tjelesno prihvaća i ljubi dušu, a tjelesno bježi od pȕti, jer o njoj sudi prema ljudskoj ispraznosti, a ne po božanskoj istini.” Sveti Augustin, De civitate Dei, XIV, 5. 262 U izdanju iz 1588. stajalo je: commission farcesque “zadatak zadan za šalu”. 263 “Tko može poreći da je gluposti svojstveno da mlako i rogoboreći čini ono što mora činiti, da tijelom ide na jednu, a dušom na drugu stranu i tako se razdire u suprotstavljenim pokretima.” Seneka, Epistulae, 74.

496


u svim jelima na vašoj trpezi kao što je taj njegov lijepi razgovor s vlastitom dušom (a najčešće bi nam bolje bilo da spavamo nego da bdijemo i bdijući sve to slušamo) i zaključit ćete da sve te njegove duboke misli ne vrijede koliko vaš preljev za tijesto264. Pa što onda? Čak da se radi i o Arhimedovu oduševljenju265. Ovdje u taj ljudski sitnež što ga mi tvorimo i u tu ispraznost svih naših želja i tlapnji koje nas zabavljaju nikako ne uplićem one visokog poštovanja vrijedne duše, uzvišene žarom bogobojaznosti i vjere prema stalnom i dubokom razmišljanju o božanskim tajnama. Unaprijed okusivši u živoj i silnoj nadi moć vječne hrane, koja je krajnja svrha i posljednji stupanj kršćanskih želja, jedino stalno i nepatvorivo zadovoljstvo, one s prezirom odbijaju očekivati neke naše nevoljne, varave i sumnjive ugodnosti, pa s lakoćom predaju tijelu brigu i uporabu ovozemaljske hrane. A to je jedno posebno i povlašteno nastojanje dano samo izabranim dušama. A kad smo mi u pitanju, mogu reći da sam uvijek vidio da su to stvari koje su međusobno usko povezane: nadnebeska promišljanja i podzemaljska djela. Onaj veliki muž, Ezop, vidio je jednom svoga gospodara266 kako piša hodajući: “Što je sad ovo, uzviknuo je, hoćemo li odsele morati srati trčeći?” Doduše, morali bismo pripaziti na svoje vrijeme, premda nam ga ostaje još dosta neiskorištenoga i krivo upotrijebljenoga. Po svemu sudeći, naš duh nema drugoga za obavljanje svojih potreba, a da se ne odvoji od tijela u tom malom prostoru koji mu je potreban 264

U izvorniku capirotade, danas capilotade. Taj hispanizam, koji je u francuski dospio preko talijanskoga, označavao je preljev od jaja, trava, češnjaka itd., a kasnije od fino isjeckana mesa u umaku. 265 Jedna slavna anegdota pripovijeda o njegovu oduševljenju kad je, kupajući se, otkrio zakon koji će ponijeti njegovo ime. 266 Prema Planudovu Životu Ezopovu. Maksimos Planud (Nikomedija oko 1260-1310), bizantski pisac, glasoviti humanist i neko vrijeme poklisar u Mlecima. Autor je dviju čuvenih kompilacija: Grčke antologije u sedam knjiga te jedne više ili manje autentične zbirke Ezopovih basni.

497


za sve njegove nužnosti. A neki filozofi hoće izići iz sebe samih i pobjeći od svoje ljudske biti. To je gola ludost; umjesto da se pretvore u anđele, oni se pretvaraju u zvijeri; umjesto da se uzdignu, oni se srozavaju. Ta nadnaravna i neshvatljiva stremljenja ispunjuju me strahom jednako kao ona nepristupačna mjesta nad ponorima; i ništa mi kod Sokrata nije teže provariti nego one njegove ekstaze i petljanja s demonima267, a ništa nije tako ljudsko u Platona kao ono zbog čega su ga nazvali božanskim. A među našim znanostima upravo one mi se čine najzemaljskijima i najnižima koje postavljaju na najviši pijedestal. Ništa za mene nije kod Aleksandra toliko kukavno i smrtnicima podobno kao njegovo maštanje o tome kako će se vinuti do besmrtnosti268. Filota269 ga je u šali svojim zajedljivim odgovorom bocnuo270; naime, nakon što se je u pismu razveselio zbog proročanstva kojim je Jupiter Amon271 Aleksandra ubrojio među bogove, rekao mu je: “Drago mi je zbog tvojega ugleda, ali zaista se može ljude žaliti što će morati živjeti i pokoravati se čovjeku koji prelazi ljudsku mjeru i njome se ne zadovoljava.” “Diis te minorem quod geris, imperas.”272 Onaj lijepi natpis, kojim su Atenjani svečano dočekali Pompejev dolazak u svoj grad, u potpunosti odgovara mome mišljenju: 267

U izvorniku demoneries, tj. Sokratovi razgovori sa svojim demonom, nekom vrstom unutarnjeg božanstva. 268 Čitajući kod Kvinta Kurcija (Povijest Aleksandrova, IV, vii) o tim Aleksandrovim maštarijama, Montaigne je na rub stranice zapisao: “deification, adoration!”. 269 Philotas (FilvtaV), jedan od Aleksandrovih vojskovođa. 270 Kvint Kurcije, VIII, v. 271 Ammon (ili Hammon, }Ammwn), egipatsko i libijsko božanstvo, štovano u Grčkoj i u Rimu kao ZeÌV, a slikali su ga kao ovna ili muža s ovnujskom glavom. 272 “Koliko budeš ponizan pred bogovima, toliko ćeš vladati svijetom.” Horacije, Odae, III, vi, 5. Montaigne je taj stih mogao naći i kod Justusa Lipsiusa, koji ga navodi u svome spisu Adversus dialogistum, I.

498


D’autant es tu Dieu comme Tu te recognois homme273. Najveće je, gotovo božansko savršenstvo kad čovjek zna na pravi način uživati u svome biću. Mi neprestano tražimo drugačije oblike života, jer ne znamo kako se služiti onima koje imamo pa želimo iz sebe jer ne znamo što je u nama. Zato nam nema nikakve koristi ni da se popnemo na ne znam kako visoka hòdala jer i na hodalima opet moramo hodati vlastitim nogama. Ni na najveličajnije prijestolje na svijetu, kad ionako uvijek sjedimo na svojoj guzici. Najljepši su životi, kako ja cijenim, oni koji se podvrgavaju općoj i ljudskoj mjeri, s redom, ali bez nekih čudesa i prenemaganja, jer je to protivno prirodi. Starost zavređuje da se s njom malo blaže i brižljivije postupa. Preporučimo je onom bogu koji je zaštitnik zdravlja i pameti274 da je uzdrži veselom i punom ljubavi prema svima oko nje. Frui paratis et valido mihi, Latoe, dones, et, precor, integra Cum mente, nec turpem senectam Degere, nec cythara carentem.275 Kraj Knjige tree

273

“Toliko si bog / Koliko se pokazuješ čovjekom.” Montaigne navodi Amyotov prijevod Plutarhova mjesta iz Života Pompejeva, VII. Kod Amyota to mjesto u kontekstu glasi: “Na izlasku iz grada vidio je dva natpisa koji su bili postavljeni njemu u čast, a na onom s unutrašnje strane gradskih vrata pisalo je: ‘Toliko si bog....’” 274 Tj. Apolonu. 275 “Da u krepkom zdravlju uživam dobra što sam ih stekao, eto, to je ono što od tebe prosim da mi udijeliš, Latonin sine, i da mi pamet ostane čitava; učini da mi starost ne bude jadna i da može još koji put žice prebirati.” Horacije, Odae, I, xxxi, 17.

499

Sadržaj

Eseji - Knjiga treća I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X. XI. XII. XIII.

Što je korisno, a što pošteno O kajanju Tri su načina kako valja postupati O odvraćanju O Vergilijevim stihovima O kolima O tome kako i visoki položaj može nekada biti neugodan O umijeću raspravljanja O taštini Valja znati upravljati svojom voljom O šepavcima O fizionomiji O iskustvu

5 27 51 67 82 169 196 204 238 325 360 378 419

Eseji: Knjiga treća (Sabrana djela Michela de Montaignea, tom III)

Eseji: Knjiga druga (Sabrana djela Michela de Montaignea, tom II)

Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581.; Pisma (Sabrana djela Michela de Montaignea, tom IV)

Tajna knjiga Ivanova; Djela Ivanova - najpoznatiji novozavjetni apokrifi

Dobrotoljublje III tom

Filozofija historije: Nakon drugog svjetskog rata (Knjiga III)

Knjiga protiv zabluda Grka

Buduća Istorija, Knjiga Prva

Knjiga Božanske utjehe I

Das Geheimnis der Nonna Michela

Komentar evandelja i Djela apostolskih

Séminaire de Probabilités III

Hebrejski mitovi: knjiga postanka

Knjiga Božanske utjehe II

Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj

Las aventuras de Tom Sawyer

De Lotgevallen van Tom Sawyer

Las Aventuras De Tom Bombadil

Las Aventuras de Tom Bombadil

Las aventuras de Tom Sawyer

De Lotgevallen Van Tom Sawyer

Traite De Radioactivite Tom 2

As Aventuras de Tom Sawyer

Las aventuras de Tom Bombadil

La Terre de Tom Tiddler

De Lotgevallen Van Tom Sawyer

De Lotgevallen van Tom Sawyer

Traite De Radioactivite Tom 1

De negerhut van oom Tom

Las aventuras de Tom Sawyer

As aventuras de Tom Bombadil

Eseji: Knjiga treća (Sabrana djela Michela de Montaignea, tom III)

Eseji: Knjiga druga (Sabrana djela Michela de Montaignea, tom II)

Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581.; Pisma (Sabrana djela Michela de Montaignea, tom IV)

Tajna knjiga Ivanova; Djela Ivanova - najpoznatiji novozavjetni apokrifi

Dobrotoljublje III tom

Filozofija historije: Nakon drugog svjetskog rata (Knjiga III)

Knjiga protiv zabluda Grka

Buduća Istorija, Knjiga Prva

Knjiga Božanske utjehe I

Das Geheimnis der Nonna Michela

Komentar evandelja i Djela apostolskih

Séminaire de Probabilités III

Hebrejski mitovi: knjiga postanka

Knjiga Božanske utjehe II

Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj

Las aventuras de Tom Sawyer

De Lotgevallen van Tom Sawyer

Las Aventuras De Tom Bombadil

Las Aventuras de Tom Bombadil

Las aventuras de Tom Sawyer

De Lotgevallen Van Tom Sawyer

Traite De Radioactivite Tom 2

As Aventuras de Tom Sawyer

Las aventuras de Tom Bombadil

La Terre de Tom Tiddler

De Lotgevallen Van Tom Sawyer

De Lotgevallen van Tom Sawyer

Traite De Radioactivite Tom 1

De negerhut van oom Tom

Las aventuras de Tom Sawyer

As aventuras de Tom Bombadil

Recommend Documents