Epiktet: Prirucnik

KruZak, 2006.

Sva prava pridržana. Nijedan dio knjige ne smije se reproducirati bez prethodnog dopuštenja izdavača, osim u slučajevima kratkih navoda u stručnim člancima. Izrada kopija predstavlja povredu zakona.

Epiktet PRIRUČNIK Preveo i priredio PAVEL GREGORIĆ

CIP — Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica — Zagreb UDK 17.034

1 Epictetus EPICTETUS Priručnik / Epiktet; preveo i priredio Pavel Gregorić. - Zagreb : KruZak, 2006. Prijevod djela: Epiktetou Encheiridion. Kazala. ISBN 953-6463-77-6 I. Epictetus — Filozofska misao II. Stoicizam — Etika 460213020

KruZak ISBN 953-6463-77-6

Zagreb, 2006.

Pregled sadržaja Predgovor VII

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk i Epiktetov Priručnik

/ ΕΠΙΚΤΗΤΟΥ 4

ΕΓΧΕΙΡΙΔΙΩΝ

ι

Odstupanja od kritičkog izdanja Gerarda Botera 86 Bilješke

Kazalo pojmova 99

Kazalo imena 103

Predgovor

Ova knjižica proizašla je iz materijala za seminar ο Epiktetu koji sam održao na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu u zimskom semestru akademske godine 2004-05. U uvodu sam pokušao obraditi glavna pitanja stoičke etike te ob­ jasniti ključne pojmove i postavke, kako ranijih stoičkih filozofa tako i samoga Epikteta. U v o d je, dakle, zamišljen kao propedeutički tekst i namijenjen je onima koji se po prvi puta sus­ reću s ovom problematikom. Pri sastavljanju uvoda imao sam dva osnovna cilja u vidu. Prvi cilj je upoznati čitatelja sa stoičkom praktičnom filozofijom općenito, a drugi cilj je pripremiti ga za temeljitije razumijevanje Epiktetova Priručni­ ka. Kao što je obično slučaj s tekstovima te vrste, mnoge tvrd­ nje morale su ostati bez podrobnijih obrazloženja i potkrepa, a neka zanimljiva pitanja bez spomena. Prijevod prati grčki izvornik koji inače nije lako dostupan hrvatskim čitateljima. Izvornik je sastavljen prema najboljem suvremenom izdanju koje je priredio G . Boter, The Encheiridion oj Epictetus and its Three Chnstian Adaptations: Transmission and Cntical Editions, Leiden, 1999. Malobrojna odstupanja od Boterovog izvornika popisana su na kraju knjižice. Gotovo sva odstupanja utemeljena su na rukopisnoj tradiciji, ali s obzirom da grčki tekst nije kritičkog već priručnog karaktera, nisam navodio ο kojim se rukopisima radi. Zainteresirani čitatelj lako će to pronaći u Boterovom kritičkom aparatu. S obzirom na to da je interpunkcija u Boterovom izdanju suvremena, r i ­ jetko sam od nje odstupao i takva odstupanja nisam popisao. Bilješke uz prijevod dopunjuju U v o d tumačenjima pojedinih mjesta u Epiktetovom Pnručniku. U bilješkama često upućujem na relevantna mjesta u U v o d u kako bih olakšao snalaženje či­ tateljima koji nisu najprije pročitali Uvod. Upućivanja na priVII

Predgovor marnu literaturu, napose na Epiktetovo opsežnije djelo [Raz­ govori), koje na žalost nije u cijelosti prevedeno niti na jedan južnoslavenski jezik, nastojao sam ograničiti. Upućivanja na sekundarnu literaturu sam izbjegavao, no vjerujem da je to d i ­ jelom nadoknađeno posljednjim odjeljkom Uvoda koji sadrži odabranu sekundarnu literaturu. Zahvalio bih članovima seminara, napose Marini Katinić koja m i je dala nekoliko korisnih jezičnih opaski uz prijevod. Poseb­ nu zahvalnost dugujem Filipu Grgiću koji je pročitao više verzi­ ja uvodnoga teksta i prijevoda s bilješkama i dao m i niz lucidnih primjedbi i sugestija. Hvala i Josipu Talangi na komentarima uz posljednju verziju rukopisa, te izdavaču na prijateljskoj potpori i profesionalnosti. Budući da je Steinmannovo izdanje Epiktetova Pnručnika prva knjiga kojom se moja kći M i a nasladila, ovu knjižicu posvećujem njoj.

U Zagrebu, kolovoz 2005. P.G.

VIII

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk 1. Sreća Predočimo si Ivana koji se u ranu zoru teškom m u k o m budi i ustaje iz kreveta. Zašto je Ivan ustao iz kreveta? Zbog toga što je htio doći na posao na vrijeme. A zašto je htio doći na posao na vrijeme? Zbog toga što želi biti primjeran zaposlenik. A l i zašto Ivan želi biti primjeran zaposlenik? Zbog toga što želi povišicu. A zašto želi povišicu? Zato što želi kupiti novi automobil. Ovaj odgovor većina ljudi bila bi spremna prihvatiti kao konačan. Krajnji razlog Ivanovog ranojutarnjeg ustajanja, i vjerojatno ci­ jelog niza drugih Ivanovih radnji, jest kupnja novog automobila. Međutim, zahtjevnijeg čitatelja vjerojatno ne bi zadovoljio taj odgovor, pa bi on pitao zašto Ivan želi kupiti novi automobil. Pretpostavimo da Ivan želi kupiti novi automobil zato što bi ga veselilo voziti novi automobil. A l i zašto bi ga to veselilo? N a primjer, zbog toga što smatra da će biti sigurniji na cesti i da će m u putovanja biti udobnija. Taj b i odgovor vjerojatno zado­ voljio i prilično zahtjevne čitatelje. Krajnji razlog Ivanovog ra­ noj utarnjeg ustajanja jest sigurnost i udobnost. Gotovo da nema smisla pitati zašto Ivan želi sigurnost i udobnost — zar to ne žele svi ljudi? Grčki su filozofi smatrali da ima smisla pitati zašto Ivan želi sigurnost i udobnost. Svi bi se oni složili da Ivan to želi zbog toga što smatra da će ga to učiniti sretnim, i l i barem pridonijeti njegovoj sreći. Ono što nema smisla pitati jest zašto Ivan želi biti sretan, jer je to konačna svrha Ivanovog i života svakog dru­ gog čovjeka. Sve Ivanove radnje u konačnici streme ostvarenju sreće, dok ostvarenje sreće nema neki daljnji cilj. Sreća je tako za grčke filozofe krajnji cilj svih ljudskih radnji. Hrvatska riječ "sreća" u prethodnom odlomku prevodi grčku riječ "eudaimonia", što iz više razloga nije dobar prijevod. Prvo,

1

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

riječ "sreća" u hrvatskom je jeziku višeznačna. "Sreća" može značiti pozitivan ishod spleta okolnosti; što je taj ishod manje statističke vjerojatnosti, govorimo ο većoj sreći. Tako se za čov­ jeka koji dobije na lutriji kaže da je sretan. "Sreća" može značiti i veliku radost odnosno ushićenje. N a primjer, za sportaša koji okićen zlatom stoji na postolju i sa suzama u očima sluša svoju himnu zna se reći da "plače od sreće". Postoji i jedno značenje riječi "sreća" koje se dade povezati s prethodna dva, ali je ipak bitno različito. To značenje nije lako odrediti, ali ako ga opiše­ mo kao stanje ispunjenosti možda ćemo steći predodžbu ο čemu se radi. Primjerice, za čovjeka kojemu ide dobro u životu — koji je zdrav, ima ugodan dom, dragu obitelj, dobar posao, uživa ugled u društvu - mnogi bi rekli da je "sretan čovjek". Pri tome ne kane ustvrditi tek to da su m u okolnosti u životu bile blagonaklone, a još manje da je obuzet ushićenjem, jer će ga nazvati sretnim i kada spava i kad je zaokupljen nekom kratko­ trajnom brigom. Kada ga nazivaju sretnim po svoj prilici hoće kazati da je on ispunjeno ljudsko biće, i l i bar da b i se mogao takvim smatrati. Drugi razlog zbog kojega hrvatska riječ "sreća" nije zado­ voljavajući prijevod jest taj što ona ne prenosi važne konotacije grčke riječi "eudaimonia". Etimološki, ta riječ sugerira božansku naklonost. Biti eudaimbn znači, doslovce, biti u vlasti dobroga božanstva. Za stare Grke sretni ljudi bili su miljenici bogova. I to se ne očituje tek u kratkotrajnom i l i sporadičnom uspjehu, nego u dobrom življenju koje obilježava veći dio vijeka sretnih ljudi. D o k riječ "eudaimonia' tako ima konotacije božje blago­ dati i postojanosti, riječ "sreća" ima konotacije slučajnosti i kratkotrajnosti. Nadalje, G r c i bi jedino za čovjeka rekli da je eu­ daimon, a nikako za neracionalna bića, pa tako niti za malu dje­ cu. I dok je eudaimonia tako ograničena specifično na ljude, riječ "sreća" ne sugerira slično ograničenje. N e m a nikakve prepreke da se za kućnoga ljubimca koji je obasut nesvakidaš­ njom pažnjom i ljubavlju vlasnika, na primjer, kaže da je sretan. Svrha ovih napomena nije bila pripremiti teren za neki bolji ili domišljatiji prijevod grčke riječi eudaimonia; riječ "sreća"

vjerojatno je najmanje loš prijevod. Svrha je bila približiti se onome što se t i m riječima hoće označiti, a to je konačan cilj specifično ljudskog života. Kao što smo kazali, među grčkim filozofima nije bilo nikakvog spora oko toga da čovjek po priro­ di ima konačan cilj i da je to sreća. Spor je nastajao oko toga što je sreća i od čega se sastoji, to jest što sve čovjek mora imati da bi bio sretan. N a primjer, Aristotel je smatrao da čovjek mora imati mini­ m u m prije svega duševnih kvaliteta (karakterne i intelektualne vrline), zatim tjelesnih kvaliteta (zdravlje, snaga, ljepota), i iz­ vanjskih stvari (bogatstvo, poznanstva, ugled). Zbog toga što sve te stvari doprinose sreći, Aristotel ih je nazivao dobrima. Naime, dobro je za grčke filozofe ono što čini i l i uvjetuje ljud­ sku sreću. N o bilo je filozofa koji se nisu slagali s Aristotelovim gledištem. Sokrat je smatrao da stvari kao što su zdravlje, snaga, bogatstvo i ugled ne doprinose sreći ako se njima ne koristi is­ pravno. Čovjek koji se krivo koristi svojom snagom i l i bogat­ stvom, na primjer, vrlo lako može nauditi i sebi i drugima. Stoga je on te stvari odbijao nazvati dobrima. Naime, prema Sokratovom mišljenju, dobro ne može imati negativne, već uvijek i isključivo pozitivne učinke, i to ne tek za samoga djelatnika nego i za druge ljude. Hoće li se netko svojom snagom ili bogat­ stvom koristiti na svoj vlastiti i probitak drugih ljudi ovisi ο tome zna l i se on koristiti takvim stvarima, a takvo znanje Sokrat je nazivao vrlinom. Stoga je za Sokrata vrlina odnosno znanje jedino intrinzično dobro, porok odnosno neznanje jedino intrinzično zlo, dok stvari poput ugleda i bogatstva nisu niti do­ bre niti loše. Sokrata su u tom razmišljanju slijedili i stoici. O n i su dijelili Sokratovo poimanje dobra i naučavali da postoji samo jedno do­ bro, a to je vrlina shvaćena kao znanje, i samo jedna loša stvar, a to je nedostatak vrline, odnosno porok shvaćen kao neznanje. Sve ostale stvari, uključujući one koje se obično smatraju dobri­ ma, zapravo nisu ni dobre ni loše, nego su - kako stoici to kažu - indiferentne (adiaphora). Nazivajući ih "indiferentnima" stoici žele reći da te stvari ne prave nikakvu razliku za ljudsku sreću -

2

3

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

niti joj doprinose niti je ugrožavaju. Pa ipak, s obzirom na naš ustroj, neke indiferentne stvari u normalnim okolnostima treba odabirati, a neke izbjegavati. Primjerice, u normalnim okolnosti­ ma prikladno je odabirati život i izbjegavati smrt, odabirati zdravlje i izbjegavati bolest, odabirati bogatstvo i izbjegavati siromaštvo. Tako su stoici medu indiferentnim stvarima razliko­ vali one kojima treba dati prednost [proegmena) i one kojima ne treba dati prednost (apoproegmend). N o postoje iznimne okol­ nosti u kojima je prikladno odabrati nešto od onoga čemu inače ne treba dati prednost. D a spomenemo najradikalniji primjer kojega ćemo se ponovno dotaknuti kasnije: stoici su držali da postoje okolnosti u kojima je prikladno odabrati smrt pred ži­ votom i počiniti samoubojstvo, što je vlastitim primjerom dokazalo više stoičkih filozofa. O s i m podjele na dobre, loše i indiferentne stvari, za stoike je važna i podjela na stvari koje su do nas (ta eph' hemin) i stvari koje nisu do nas [ta ouk eph' hemin). D o nas su one stvari nad kojima imamo potpunu kontrolu, stvari čija je realizacija i l i nerealizacija u cijelosti rezultat našeg izbora. Takve stvari su dobro i zlo, odnosno vrlina i porok. N i s u do nas sve one stvari nad ko­ jima nemamo potpunu kontrolu, stvari čija realizacija i l i nerealizacija nije u potpunosti rezultat našeg izbora. Jasno je da bolest i smrt, na primjer, nisu do nas, jer imamo vrlo malo kont­ role nad njima, ako je uopće imamo. A l i niti bogatstvo i ugled nisu do nas, čak i ako i h već posjedujemo, zbog toga što njihovo održavanje dobrim dijelom ovisi ο različitim prilikama nad koji­ ma nemamo nikakve kontrole. Primjerice, bogatstvo bankara ovisi ο stabilnosti tečaja, a ugled političara ο slici koju ο njemu daju mediji. Općenito kazano, dok su jedino dobro i zlo do nas, indiferentne stvari nisu do nas. Stoici smatraju da većina ljudi pravi veliku životnu pogrešku kada misli da su indiferentne stvari dobre ili loše, jer na taj način svoju sreću vežu uz postizanje i l i izbjegavanje onih stvari koje nisu do njih. Naime, misliti za indiferentne stvari da su dobre ili loše znači vezati svoju sreću za nešto što je nestalno, za nešto nad čime čovjek nema potpunu kontrolu. Stoga ako smatramo

da su bogatstvo i ugled nešto dobro, bit ćemo nesretni ako ih ne uspijemo postići, ako ih ne uspijemo zadržati, i l i samo ako naslutimo da bismo ih mogli izgubiti. A k o smatramo da su bolest i l i smrt nešto loše, bit ćemo nesretni ako ih ne uspijemo izbjeći ili samo ako naslutimo da bi nas mogle snaći. Stoik pak svoju sreću veže uz postizanje onoga što je odista dobro i izbjegavanje onoga što je odista loše, a to su vrlina i vrla djela odnosno porok i poročna djela. Dakle, on svoju sreću veže uz postizanje onoga što je do njega, nad čime on u potpunosti vlada. Sto se pak indiferentnih stvari tiče, stoik će njih odabirati u skladu s prirodom i kako m u razum nalaže s obzirom na okolnosti u kojima se nalazi, ali on niti u jednom trenutku neće strepiti nad njima i prekomjerno se oko njih truditi, jer njegova sreća ne ovisi ο takvim stvarima. Čak i ako on zbog spleta okol­ nosti koje nisu u njegovoj moći oboli i padne na prosjački štap, njegova vrlina ostaje netaknuta, a s njom i njegova sreća. A l i kako takav čovjek, shrvan bolešću i prisiljen na milosti­ nju, sebe ipak može smatrati sretnim? Stoici imaju odgovor na to pitanje. Međutim, on zalazi dublje u stoičku filozofiju, na­ pose njihovu filozofiju prirode, tj. fiziku. Kao što je rekao Krizip (oko 280-oko 206. pr. n. e.), treći čelnik stoičke škole i najutjecajniji stoički filozof, "ne postoji nijedan drugi ili priklad­ niji način pristupanja teoriji dobrih i loših stvari, vrlina i sreće nego na osnovi prirode kao cjeline i uprave svemirom." Ukratko, za stoike je svemir jedna složena hijerarhijska cjelina uređena na najbolji i najracionalniji mogući način. To znači da sve ima svoje mjesto i da se sve događa prema unaprijed utvrđenom i savršeno racionalnom planu. Čovjek je privilegirani djelić te cjeline utoliko što m u je podarena racionalnost po­ moću koje može pojmiti strukturu svijeta i svoj položaj u nje­ mu, te sukladno tome i živjeti. Zenon iz Citija (334-262 pr. n.e), osnivač stoičke škole, stoga je tvrdio da je konačni cilj života "življenje u skladu s prirodom" (homologoumenos zen). Onaj pak

4

1

2

stoičkim protuslovljima 1035C.

1

Plutarh, Ο

2

Ovoga Zenona ne smijemo brkati sa Zenonom iz Eleje koji je poznat po svo­

j i m paradoksima ο kretanju, napose onomu ο Ahileju i kornjači.

5

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

tko svoju unutrašnju prirodu uskladi s prirodom svemira, taj neće nailaziti na prepreke i njemu će život teći glatko. Zato su stoički filozofi, od Zenona pa nadalje, sreću određivali kao "gladak tijek života" [eurrhoia biou). A k o je svemir odista uređen na najbolji mogući način, slijedi da je smisleno što su stvari takve kakve jesu, što se bića ponaša­ ju na način na koji se tipično ponašaju, što se događaji odvijaju upravo onako kako se odvijaju. M i ne možemo uvijek uvidjeti smislenost i racionalnost svakog pojedinog događaja, ali to je zbog toga što nismo savršeno racionalni i nemamo pred očima "veliku sliku". Da jesmo savršeno racionalni, uviđali bismo smis­ lenost svakog pojedinog događaja, i l i bismo u najmanju ruku znali da mora postojati smisao i dobar razlog za svaki pojedini događaj. Epiktet tako kaže: "Za svaki događaj u svemiru lako je pohvaliti providnost ako čovjek u sebi ima ove dvije kvalitete — sposobnost sagledavanja onoga što se svakome događa i — zah­ valnost." Zbog toga što vjeruju da je sve u svijetu unaprijed predo­ dređeno, stoici su vjerovali u proricanje. Proricanje je u antici bilo cijenjeno umijeće koje se izvodilo na razne načine: putem snova, halucinacija, nebeskih pojava, ponašanja ptica, vizualnih uzoraka u utrobama žrtvenih životinja itd. Krizip je pozivanjem na tradicionalno umijeće proricanja dokazivao da svijetom up­ ravlja sudbina koja nije ništa drugo nego mreža uzroka. Jer da ne postoji takva mreža, stvari bi se odvijale spontano i prorica­ nje bi se svodilo na nasumično pogađanje s polovičnim uspje­ hom, pa uopće ne bi moglo steći status umijeća i biti na cijeni. Ovdje valja naglasiti da stoici nisu smatrali da je sve u svijetu tek unaprijed određeno njegovim prethodnim stanjima, nego da je određeno na najbolji mogući način. Kao što smo napomenuli, svijet je za stoike savršena struktura koja povezuje sve njegove dijelove i događaje. Kad čovjek shvati taj red, vidjet će da je sva­ ka pojedina stvar i svaki pojedini događaj prilagođen ostatku te strukture. Čovjek to mora shvatiti da bi bio vri i sretan, jer m u taj uvid omogućuje da se usredotoči na postizanje onoga što je

odista dobro, na izbjegavanje onoga što je odista loše, i na indiferentnost oko indiferentnih stvari. I obratno, ako čovjek ne stekne taj uvid, on će biti loš jer će imati pogrešan sustav vrijed­ nosti zbog kojega će stalno krivo postupati te biti uznemiren i nesretan. Kleant (331-232. pr. n. e.), drugi predstojnik stoičke škole, tako pjeva: "Vodi me, Zeuse, i ti i Sudba, gdje god da ste m i odredili mjesto. Ja ću spremno slijedit'; ne budem l i htio — ako postanem loš - ništa manje ja ću slijedit'!" Vratimo se sada na početno pitanje: kako stoici mogu nauča­ vati da čovjek koji ima vrlinu, ali je shrvan bolešću i prisiljen na milostinju, sebe ipak može smatrati sretnim? Zbog toga što vrli­ na predstavlja konačno ostvarenje čovjekove prirode kojom on postiže potpuni sklad s prirodom svemira. Seneka (1. pr. n. e. 65 n. e.), jedan od kasnijih predstavnika stoičke škole, tako kaže da je vrli čovjek "jednak bogu". Prije nego što kažemo nešto više ο stoičkom razumijevanju vrline, netko bi mogao iznijeti sljedeći prigovor. A k o i prihvatimo iznesenu teoriju, možda čovjek koji ima vrlinu ali je shrvan bolešću i prisiljen na milostinju zaslužuje naše divljenje, ali je l i on odista sretan? Možda možemo dopustiti da bi on sebe trebao smatrati sretnim zbog svoje vrline, ali je l i on sam iznutra sretan kad je obuzet bolovima, gladan i žedan? Stoici opet odgovaraju potvrdno. Čovjek koji ima vrlinu i l i njoj teži znade da postoje viši razlozi zašto se našao u nedaći. A k o ništa drugo, nedaće m u pružaju priliku da pokaže svoju vr­ linu. Epiktet to na jednom mjestu iskazuje vrlo upečatljivo: "Daj m i sad, Zeuse, koju god nedaću hoćeš, jer ja imam sredstvo koje si m i ti podario i načina da si budem na čast u svakoj prili­ ci." "Sredstvo i načini" ο kojima Epiktet ovdje govori jest čov­ jekova racionalna duša koja m u omogućuje spoznaju strukture svijeta i pravih vrijednosti, a na čast će si biti tako što u nedaća-

3

3

Epiktet,

Razgovon 1.6.i.

4

5

6

4

5

6

6

Ovaj citat iz Kleantove glasovite himne Zeusu nalazi se u posljednjem

Priručnika. Pismo Luciliju 92.30. Epiktet, Razgovori I.6.37.

poglavlju Epiktetovog Seneka,

7

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

ma neće zapomagati, nikome neće predbacivati, neće se preda­ vati emocijama, već će podnositi patnje s vedrinom u duhu. Vedrinu duha u nedaći stoik crpi, s jedne strane iz uvjerenja da postoji neki viši razlog u najboljem mogućem poretku stvari zbog kojega je njega dopao taj položaj, i s druge strane iz uvjerenja da su njegovo tijelo, život, glad i žed, bolovi — baš kao i najveći užici — mahom indiferentne stvari, dok je jedina dobra stvar na svijetu vrlina kojoj on teži i kojoj se upravo takvim svojim ponašanjem približava. Iz takvog odnosa stoika prema životnim nedaćama potječe izraz koji je i danas u optjecaju: "podnositi nešto stoički". N o pri tome je važno naglasiti da stoicizam ne uči kako stisnuti zube - kako to slikovito kaže Richard Sorabji, jedan od vodećih suvremenih poznavatelja stoicizma - nego kako promijeniti način gledanja na stvari tako da uopće nije potrebno stiskati zube.

Tako su i stoici smatrali da je vrlina znanje, u prvom redu znanje onoga što je dobro, onoga što je loše, i onoga što je in­ diferentno, a potom i znanje različitih radnji koje su prikladne s obzirom na razne prilike i odnose u kojima se čovjek nalazi. Potpuno usvajanje tog znanja omogućuje čovjeku da u svakoj situaciji ispravno reagira. Naime, posjedujući takvo znanje, čov­ jek će u svakoj pojedinoj situaciji znati prepoznati je l i ona vezana uz nešto dobro, uz loše i l i indiferentno. A k o je situacija vezana uz dobro, on će se angažirati tako da ga poluči. A k o je situacija vezana uz nešto loše, on će se angažirati tako da ga iz­ bjegne. A ako je situacija vezana uz nešto što je indiferentno, on će djelovati onako kako to razum nalaže s obzirom na dane okolnosti. N a primjer, suočen sa zahtjevom tiranina da izda pri­ jatelja ili će biti pogubljen, stoik će razmišljati: "Biti pogubljen znači izgubiti život, a život je nešto indiferentno; izdaja prijate­ lja je nešto loše, jer je suprotna vrlini (hrabrosti), dok je zaštita prijatelja sukladna vrlini; prema tome, neću izdati prijatelja." Suočen pak sa zahtjevom pljačkaša da preda novac iz blagajne, stoik će razmišljati otprilike ovako: "Pljačkaši traže novac pod prijetnjom smrću. I smrt i novac u blagajni su indiferentne stvari, no s obzirom na to da sam ja po zanimanju blagajnik, prikladno je da sačuvam novac; prema tome, neću i m predati novac." Dakako, životne su situacije uvijek mnogo složenije od naznačenih, tako da bi stoik trebao razmotriti mnogo veći broj faktora, no ovi primjeri pokazuju otprilike na koji način će ih on razmatrati.

2. Vrlina Kao što smo već naznačili, u svojem poimanju vrline stoici su se uvelike oslanjali na Sokrata kakvoga nam prikazuje Platon u svojim ranim, tzv. "sokratovskim" dijalozima, napose u dijalogu Protagora. Ondje Sokrat zastupa tri međusobno povezana sta­ jališta koja su još u antici bila kontroverzna: (i) da je vrlina znanje; (2) da je vrlina jedna jedinstvena stvar; (3) da je vrlina nužna i dovoljna za sreću. (1) Kada Sokrat tvrdi da je vrlina znanje, čini se da hoće reći kako se vrlina sastoji u ispravnom i neoborivom poimanju ono­ ga što je odista dobro i loše za čovjeka, a onaj koji ima takvo poimanje ne može a da ne ide za onim dobrim i da ne izbjegava ono loše. Stoga je vrlina nekakvo praktično znanje i l i umijeće (techne), naime umijeće valjanog življenja. Stavovi vrloga čovje­ ka u pogledu životnih pitanja, a odatle i njegovi postupci, uvijek su međusobno konzistentni. I zbog toga što su konzistentni, nitko takvoga čovjeka ne može zateći u protuslovlju u pogledu životnih pitanja - onako kako je Sokrat u Platonovim ranim d i ­ jalozima svoje sugovornike redovito hvatao u protuslovljima.

Više ο prikladnim radnjama bit će rečeno u 4. poglavlju. Ovdje valja napomenuti da je za stoike vrlina u konačnici zna­ nje cjelokupne stoičke filozofije. Gore smo vidjeli kako stoička fizika pruža osnovu za etiku. Preostali, treći dio filozofije jest logika. Slično kao i fizika - koja obuhvaća kozmologiju, teologi­ ju, psihologiju pa i ono što nazivamo "metafizikom" — stoička logika je mnogo šira od discipline koju danas nazivamo t i m imenom. Logika u stoika obuhvaća sve discipline koje se bave mišljenjem i govorom [logos). To uključuje epistemologiju, logiku u današnjem smislu, te filozofiju jezika i retoriku.

9

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

Ukratko, ono što stoička logika čovjeku omogućuje jest da bolje razumije te učinkovitije obrazlaže i brani svoje stavove i pos­ tupke. Tako da i logika, kao treći dio filozofije za stoike, na neki način potkrepljuje i učvršćuje etiku. Općenito se može kazati da su stoici etiku stavljali u središte svog filozofskog sustava ko­ jega su uspoređivali, između ostaloga, s voćnjakom: ograda predstavlja logiku, zemlja i voćke fiziku, a plodovi etiku. (2) Iz Platonovih dijaloga može se iščitati da je Sokrat tvrdio kako su pojedinačne vrline zapravo različiti aspekti jedne te iste stvari koju je on nazivao znanje [episteme] i l i razboritost [phronesis). Drugim riječima, postoji jedna stvar, znanje i l i raz­ boritost, koja se u različitim prilikama očituje kao umjerenost, hrabrost ili pravednost. Stoici su prihvaćali taj stav. Budući da je vrlina razboritost, odnosno znanje onoga što treba činiti, pojedi­ načne su vrline znanja onoga što treba činiti u različitim okol­ nostima: umjerenost je znanje onoga što treba odabirati, hrabrost je znanje onoga što treba podnositi, a pravednost je znanje onoga što kome pripada. N a jedinstvu vrline naročito je insistirao Zenonov istaknuti učenik, Ariston s otoka Hija (3. st. pr. n. e.). O n je vrlinu kao jedinstveno stanje duše nazivao "zdravljem", u čemu je opet nasljedovao Sokrata, i protivio se diferencijaciji vrlina koju su Zenon i Krizip ipak dopuštali. Kako god bilo, osim četiri primarne vrline, stoici su imali čitav katalog sekundarnih vrlina od kojih je svaka potpadala pod neku primarnu vrlinu. Iz Sokratova stava ο jedinstvu vrline slijedi da ako je netko hrabar čovjek, onda je on i razborit i hrabar i pravedan. Stoici su to prihvaćali i odatle izvodili neke vrlo upadljive zaključke. Tvrdili su tako da jedna vrlina sa sobom povlači sve ostale. Primjerice, čovjek ne može biti hrabar, a da ne bude ujedno i razborit i umjeren itd. To ne znači, dakako, da čovjek koji nema vrlinu ne može postupiti hrabro. Čovjek često može postupati hrabro, ali dokle god njegovi postupci nemaju potpuno čvrsto uporište u znanju ο tome što treba podnijeti, njemu će stoici n i ­ jekati hrabrost. Stoici su tako povlačili strogu razliku između prikladne radnje [kathekon], kao što je hrabri postupak obično-

ga čovjeka, i savršeno prikladne radnje koja ima čvrsto uporište u vrlini [katorthomd), a to je hrabri postupak čovjeka koji ima vrlinu hrabrosti odnosno nepokolebljivo znanje onoga što treba podnijeti. Znanje pak ο tome što treba podnijeti moguće je usvojiti samo ako se usvoji i znanje drugih stvari, ponajprije znanje ο onome što je dobro, što loše, a što indiferentno. I tako da b i čovjek imao neku pojedinačnu vrlinu, on mora imati c i ­ jelu Vrlinu. Odatle slijedi i da nedostatak jedne vrline povlači za sobom nedostatak svih ostalih vrlina. Jer ako čovjek nije hrabar, njemu nedostaje znanje onih stvari koje treba podnijeti, a s time m u nedostaje i cjelovito znanje onoga što je dobro, što je loše, a što indiferentno. Prema tome, čovjek će ili biti savršeno vri, i stoga će imati sve pojedinačne vrline, ili uopće neće biti vri, pa stoga neće imati niti jednu pojedinačnu vrlinu. Također, stoici su tvrdili da onaj koji djeluje u skladu s jednom vrlinom, djeluje u skladu sa svim vrlinama. N a primjer, onaj koji djeluje hrabro, ujedno djeluje i razborito i umjereno, i pravedno. (3) Sokrat je smatrao da je vrlina sve što je čovjeku potrebno da bi bio sretan. Štoviše, on nije smatrao da je vrlina tek dovolj­ na, nego i da je nužna za ljudsku sreću. Kao što smo već napomenuli, koje god stvari čovjek mogao imati, bez vrline on ne može biti sretan jer neće znati valjano koristiti one stvari koje ima. Sokratovo su mišljenje dijelili i stoici. N o oni su ga još izoštrili izričitom tvrdnjom da između vrline i poroka nema ničeg srednjeg. Čovjek je ili vri pa stoga sretan, i l i poročan pa stoga nesretan. Čak i onaj koji se jako približio vrlini, još uvijek je poročan i nesretan. Krizip je to ovako iskazao: "Kao što se onaj koji je udaljen jedan lakat od površine mora ne utapa ništa manje od onoga koji je potopljen pet stotina hvati, isto tako niti oni koji su se vrlini približili nisu ništa manje u poroku od onih koji su daleko od nje." Imamo l i u vidu stoičko poimanje vrline - koje izgleda iznimno strogo i zahtjevno — razložno je upitati se ima l i itko vri i sretan na ovome svijetu, ili smo svi poročni i 7

7

10

N a v o d zabilježen u Plutarha, Ο

zajedničkim poimanjima 1063A.

11

Pavel Gregorić

Uvod u* stoičku etiku i Epiktetov nauk

nesretni? Štoviše, je l i ikada postojao vri i sretan čovjek, uključujući i stoičke filozofe? Njihov će nas odgovor u prvi mah začuditi. O n i smatraju da se takav čovjek još nije rodio. Idealu stoičkog mudraca, čovjeka koji je potpuno vri i istinski sretan, možda su se približili neki iznimni pojedinci, poput Sokrata, Zenona ili Diogena , ali čak ni oni nisu utjelovili taj ideal. A l i ako je vrlina, a onda i sreća, čov­ jeku nedostupna, koja je onda korist od stoičke filozofije? Stoici su bili potpuno svjesni zahtjevnosti svoje filozofije u svjetlu ljudskih ograničenja, tako da nisu gajili iluzije ο ostvarivosti ideala mudraca. N o taj ideal predstavlja uzor kojemu bi se ljudi trebali nastojati što više približiti, pa su stoici stavljali naglasak na to približavanje, odnosno na proces napredovanja [prokope). Možda netko poput Sokrata nije bio potpuno vri i sretan, ali on je u svakom slučaju svoju prirodu ozbiljio u većoj mjeri nego netko tko se idealu mudraca i ne pokušava približiti. Već je to vrijedan cilj koji će u čovjekov život unijeti više racionalnosti, konzistentnosti i neuznemirenosti, te ga na taj način približiti sreći. ' A k o vrlina obećava sreću (eudaimonia)," kaže Epiktet, "neuzbuđenost (apatheia) i gladak tijek života (eurrhoia), onda je zacijelo i napredak prema vrlini napredak prema svakom od tih ciljeva."

svojoj prirodi skroz racionalna? Za neke druge filozofe, koji su smatrali da ljudska duša ima i iracionalni dio, to pitanje ne pred­ stavlja problem. N a primjer, Platon i Aristotel su smatrali da emocije potječu iz iracionalnog dijela duše i da čovjek postupa u skladu sa svojim emocijama kada ih njegov racionalni dio duše ne uspije obuzdati. N o rani stoici, za razliku od Panetija (oko 185-109. pr. n. e.) i Posidonija (135-51. pr. n. e.) koji su obilježili srednji period stoičke škole, ne prihvaćaju razdiobu duše na racionalni i iracionalni dio, pa ne mogu dati slično obrazloženje. Zato oni daju jedno drukčije, po mnogo čemu zanimljivo obra­ zloženje. D a bismo razumjeli to obrazloženje, međutim, moramo najprije dati skicu relevantnog dijela stoičke psihologi­ je. Taj dio važan je i za razumijevanje nekih ključnih mjesta u Epikteta. Stoici smatraju da osjetilna bića stalno primaju predodžbe i l i utiske (phantasiai). Većinu tih utisaka putem čula proizvode iz­ vanjski predmeti, iako postoje utisci koji nisu prouzročeni vanj­ skim predmetima, kao u slučaju snova i halucinacija. Nadalje, od utisaka koje proizvode izvanjski predmeti, mnogi vjerno predstavljaju te predmete, ali postoje i utisci koji ih predstavlja­ ju iskrivljeno, kao u slučaju varki i izobličenja. T i utisci koji potječu od predmeta koji zbilja postoje i koji su u dušu utisnuti u potpunom skladu s tim predmetima, smatrao je Zenon, omogućuju istinito zahvaćanje odnosno spoznaju (katalepsis) predmeta. Stoga ih se nazivalo ' spoznajnosnim utiscima" [phantasia kataleptike). Zenon je tvrdio da su spoznajnosni utisci kri­ terij istine, odnosno ono što je na prirodan način dostupno svakom racionalnom biću kao osnova razlikovanja istinitoga od lažnoga. Kao takvi, spoznajnosni utisci za stoike predstavljaju čvrsti temelj znanja. T u teoriju napadali su skeptički filozofi iz Platonove Akademije i prisilili Zenona i Krizipa da dodatno razrade svoj pojam spoznaj nosnog utiska, no u te razrade ovdje ne moramo ulaziti.

8

9

3. Psihologija Najveću prepreku za proces napredovanja predstavljaju emocije [pathe). ° Emocije su "neracionalna kretanja duše" koja dovode do toga da čovjek postupi drukčije nego što bi bilo prirodno. N o odakle u čovjeku emocije, kad je za stoike ljudska duša po l

8

Diogen iz Sinope (oko 412-oko 320. pr. n. e.) bio je Sokratov štovatelj i osni­ vač kiničke škole. T o je onaj Diogen koji je živio u bačvi i ο kojemu su se raspredale brojne anegdote u antici, od kojih je možda najpoznatija ona ο traže­ nju čovjeka svijećom. Stoici su bili pod utjecajem kiničke škole, a Diogen je bio jedan od njihovih uzora. 9

Epiktet,

Razgovon I.4.3.

Grčka riječ pathos obično se prevodi kao "emocija" ili "strast". N o t i prijevo­ di etimološki nisu zadovoljavajući jer nemaju prizvuk trpljenja, zatečenosti, pogodenosti, pa čak i bolesti. 1 0

12

Prilikom primanja utiska duša je pasivna. Njezin aktivni mo­ ment u racionalnih bića stoici su nazivali "pristanak" (sunkatathesis). Naime, pristanak je takoreći voljni čin kojim se

13

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

potvrđuje sadržaj utiska, kao da u sebi kažemo: "Da, stvar je odista takva kakva je dana u utisku!" N o pristanak ne zahtijeva da se bilo što verbalizira, bilo u sebi ili na glas. Dovoljno je jed­ nostavno uzeti da je stvar onakva kakvom se doima. Pristankom na utisak, dakle, imamo vjerovanje da je predmet odista onakav kakvim je predstavljen u utisku. Stoici su smatrali da treba dati pristanak samo spoznaj nosnim utiscima, što bi dovelo do pravog znanja [episteme) kao skupa istinitih stavova medu koji­ ma nema protuslovlja. Nadalje, kao racionalna bića, ljudi imaju racionalne utiske {phantasiai logikai), odnosno utiske koji se ne sastoje samo od predstave nekog predmeta nego i od pojmovno uobličenih i je­ zično iskazivih pomisli ο njemu. Kakve će to pomisli biti ovisi ο tome kako je čovjek odgojen i obrazovan, kakvim je utjecajima bio izložen itd. Te pomisli mogu biti teorijskog i l i praktičnog karaktera. N a primjer, kada ugledam šalicu kave na svom stolu pomislim da je okrhnuta i l i prevelika (pomisli teorijskog karak­ tera); i l i pak pomislim da je kava u šalici ukusna i l i nezdrava (pomisli praktičnog karaktera). Prema tome, za racionalni utisak bi se moglo reći da je zahvaćanje predmeta pod određenim opi­ som: kao ovakvo ili onakvo. Kada imam utisak praktičnog karaktera — dakle utisak u ko­ jemu je predmet popraćen nekakvom vrijednosnom prosud­ bom, npr. da je predmet dobar, ugodan, prirodan i si. — ako na njega pristanem, u meni se automatski javlja poriv [horme). A k o pristanem na utisak koji sadrži pozitivnu vrijednosnu prosudbu, u meni se javlja poriv da relevantni predmet zadobijem i l i da relevantni čin izvršim. A k o pristanem na utisak koji sadrži nega­ tivnu vrijednosnu prosudbu, u meni se javlja poriv da relevan­ tan predmet i l i čin izbjegnem (takav negativni poriv stoici su nazivali "odvraćaj", aphorme). Poriv pak automatski dovodi do svrsishodnog kretanja. N a primjer, ako p r i m i m utisak da je šalica kave ukusna i na njega dam pristanak, u meni odmah nastaje poriv da uzmem gutljaj kave, a taj poriv izravno dovodi do toga da pružim ruku, uhva­ t i m šalicu i prinesem je ustima. A k o primim utisak da je šalica

kave nezdrava i na njega dam pristanak, u meni odmah nastaje odvraćaj koji dovodi do toga da izbjegavam šalicu kave. A k o pak jednom ili drugom utisku uskratim pristanak, poriv ne nas­ taje i ja ne djelujem na relevantan način u vezi s tom šalicom kave. Koje i kakve utiske primamo nije pod našom kontrolom, pa stoga za njih nismo niti odgovorni. N o odgovorni smo za pris­ tanak, jer on predstavlja odlučni moment u funkcioniranju racionalnog bića. Dati pristanak na utisak u kojemu je neki predmet predstavljen na određeni način znači imati vjerovanje {dogma) odnosno prosudbu [hupolepsis] da taj predmet jest takav. Racionalno biće daje i l i uskraćuje pristanak utiscima koje ima s obzirom na svoj širi vrijednosni i spoznajni okvir, tj. s obzirom na skup vjerovanja koji racionalno biće ima ο sebi i stvarima oko njega. Nastavimo prijašnji primjer: da sam imao neke druge utiske, tj. da sam pomislio da kava podiže krvni tlak, da je moj krvni tlak ionako visok, da visoki krvni tlak predstavlja prijetnju m o m zdravlju, a da je moje zdravlje in­ diferentna stvar koju je u postojećim okolnostima racionalno odabrati, ja bih bio uskratio pristanak svojem utisku šalice kave kao nečeg ukusnog. Tako ne bi došlo do mog poriva za konzu­ macijom kave i posezanja za šalicom, pa ne bih niti djelovao na način koji šteti m o m zdravlju. Odatle možemo zaključiti da su stoici zahtijevali da stalno pazimo na svoje utiske, da ih odvagujemo s drugim utiscima i razmišljamo ο tome kojim utiscima trebamo dati a kojima uskratiti pristanak. Zato Epiktet kaže: "Prva i najveća zadaća filozofa jest procjenjivati utiske, razlučivati ih i ne prihvatiti niti jedan koji nije procijenjen." Vratit ćemo se na ovu temu kada budemo govorili ο "ispravnoj upotrebi utisaka" u Epikteta.

14

11

Stoici su razlikovali više tipova poriva. Jedan važan tip poriva čine želja [prexis] i zazor [enklisis). Zelja je poriv koji nastaje pristankom na utisak u kojemu je predmet predstavljen kao nešto dobro. Zazor je pak poriv koji nastaje pristankom na uti­ sak u kojemu je predmet predstavljen kao nešto loše. Većina 11

Epiktet,

Razgovon I.20.7.

15

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

ljudi općenito vjeruje da su indiferentne stvari, npr. život, zdravlje i novac nešto dobro, a smrt, bolest i siromaštvo nešto loše. Zbog tog pogrešnog vjerovanja želje i zazori većine ljudi su pogrešni, a takve su i njihove radnje koje odatle slijede. Njihove želje i zazori su pogrešni ne samo zbog toga što uključuju pogrešna vjerovanja ο tome što je dobro a što loše, nego i zbog toga što ljudi obično imaju i niz oprečnih vjerovanja, što ih dovodi u sukob sa samim sobom i čini ih uznemirenima. Prim­ jerice, onaj koji vjeruje da je novac nešto dobro obično vjeruje i da je krađa nešto loše. A k o ugleda novčanik na podu i otuđi ga, kaj at će se što se nije uzdržao. A k o se pak uzdrži, bit će m u žao što nije posegnuo za lakom zaradom. Dakle, u svakom slučaju bit će uznemiren. Takve želje i zazori su pogrešni i zbog toga što su to obično porivi vezani za stvari koje nisu do djelatnika, pa kad ne uspije steći ono što smatra da je dobro i l i izbjeći ono što smatra da je loše, djelatnik će biti nesretan. Takve pogrešne želje i zazore stoici nazivaju žudnjama (epithumiai) i strahovima (phoboi), a to su dvije od ukupno četiri osnovne vrste emocija [patke). Preostala dva tipa su ugoda (hedone) i bol (lupe). Ugoda je pogrešna reakcija na prosudbu da čovjek već uživa u nečemu dobrom, a bol pogrešna reakcija da ga je već zapalo nešto loše. Sva četiri osnovna tipa u sebi sabiru brojna druga stanja koja su stoici pažljivo katalogizirali, npr. žudnja obuhvaća srdžbu, mržnju, seksualnu požudu, ljubavnu čežnju itd., dok strah obuhvaća oklijevanje, agoniju, šok, sram, paniku, užas itd. Iz ove teorije slijedi da emocije nisu nekakvi razumu izvanjs­ k i čimbenici s kojima se ovaj bori s više i l i manje uspjeha, kao kod Platona i Aristotela, već proizlaze iz neadekvatnog funkcioniranja razuma koji ima pogrešna vjerovanja i posudbe. I što netko ima više pogrešnih vjerovanja, to će više djelovati emotivno, to će češće biti u sukobu sam sa sobom, to će više odstupati od svoje racionalne prirode, a sve to sa sobom nemi­ novno povlači uznemirenost i nesreću. Zato je neuzbuđenost, odnosno sloboda od emocija (apatheia), jedna od najvažnijih zadaća stoika. Jedini pak način da se čovjek oslobodi od emoci­ ja, prema stoičkom stajalištu, jest da se uklone pogrešna

vjerovanja koja uzrokuju emocije i da se ona zamijene isprav­ nim vjerovanjima koja su, dakako, sadržana u stoičkom nauku. I što će netko više napredovati na putu prema stoičkom idealu mudraca, to će on imati više ispravnih vjerovanja, to će ona biti međusobno konzistentnija, i to će se ona u većoj mjeri podu­ darati s božanskom racionalnošću koja upravlja svijetom. Ta eliminacija emocija jedna je od najistaknutijih značajki stoičke filozofije. T u značajku i danas čujemo u pridjevu "stoički".

N o što je s onima koji nisu mudraci, ali prakticiraju stoičku filozofiju i napreduju prema tom idealu? O n i znaju razliku između dobrih, loših i indiferentnih stvari, te između onih in­ diferentnih stvari koje imaju prednost i one koje nemaju pred­ nost. O n i će u normalnim okolnostima pokušavati zadobiti indiferentne stvari koje imaju prednost, a izbjegavati one koje nemaju prednost. Primjerice, oni će imati poriv za hranom i pićem, te izbjegavati mjesta opasna po život i zdravlje. Među­ tim, njihov poriv neće proizlaziti iz utiska popraćenog pogrešnom prosudbom da su hrana i piće nešto dobro, a mjesta

16

17

4. Prikladne radnje N o što ako su želja i zazor usmjereni na ono što je istinski do­ bro odnosno loše? Sto kada imamo želju za vrlinom i svemu što je vrlo, i kada imamo zazor prema poroku i svemu što je poročno? U tom slučaju pristanak na relevantni utisak dovodi do odgovarajućeg poriva, no takav poriv neće biti emocija (pathos), nego "dobra afektivna reakcija" (eupatheia). Takve afektivne reakcije su u skladu s razumom. One čovjeka ne dovode u sukob sa samim sobom i ne ugrožavaju njegov unu­ trašnji mir i sreću. Zato su stoici dali posebna imena ispravnoj želji i zazoru: htijenje (boulesis) i oprez (eulabeia). Ispravni parnjak ugode je radost (chara), a to je valjana reakcija na pro­ sudbu da čovjek već uživa u nečemu istinski dobrom, što po­ drazumijeva da je on već vri. Ispravnog parnjaka boli nema, jer ako je čovjek već vri, u njemu nema ništa poročno, dakle ništa istinski loše, tako da ne može niti reagirati na to. To ukazuje da ispravne afektivne reakcije zapravo pripadaju samo mudracima.

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

opasna po život i zdravlje nešto loše, nego prosudbom da su to stvari koje su prirodne, u smislu da njihovo stjecanje odnosno izbjegavanje održava i pospješuje čovjekov opstanak i njegovu racionalnu prirodu. Takav tip poriva stoici su zvali "odabir" (ekloge), a radnje koje su predmet te vrste poriva nazivali su "prik­ ladnim radnjama" [kathekontd). Vidjet ćemo da se Epiktet drži ovog nauka, ali da odstupa od ortodoksne terminologije, što može stvoriti zbrku. Prikladne su radnje, dakle, radnje koje imaju racionalno opravdanje i koje su u skladu s ljudskom prirodom. One proi­ zlaze iz dvije vrste poriva: odabira i dobre afektivne reakcije. Primjeri prikladnih radnji su, primjerice, jedenje, izbjegavanje po život opasnih mjesta i situacija, poštivanje roditelja, izvrša­ vanje političkih dužnosti i si. Neprikladne radnje su one koje nemaju racionalno opravdanje i u sukobu su s ljudskom prirodom, a proizlaze iz treće vrste poriva, naime iz emocija. Primjeri neprikladnih radnji su kako gladovanje tako i prežderavanje, zatim nepotrebno izlaganje pogibelji, nebriga za roditelje, neispunjavanje političkih dužnosti. Međutim, u specifičnim je situacijama prikladno odabrati i neku od onih indiferentnih stvari koje nemaju prednost, odnosno učiniti nešto što b i se u normalnoj situaciju ubrajalo pod neprikladnu radnju. N a prim­ jer, prikladno je gladovati kada se, uzimajući u obzir okolnosti i raspoložive opcije, procijeni da je štrajk glađu najbolji način da se spriječi neki poročni čin. Ili, da ponovimo primjer koji je karakterističan za stoike, prikladno si je uzeti život u okolnosti­ ma u kojima je napredovanje prema vrlini u potpunosti onemogućeno. Te inače neprikladne radnje u ovim su slučajevi­ ma prikladne jer racionalno opravdanje proizlazi iz iznimnih okolnosti.

zbog toga što je za nas prirodno ili racionalno da ga izvršimo. To valja imati na u m u kada čitamo prijevode Ciceronova spisa De officiis koji je stoičku etiku učinio prisutnom kroz renesansu i novi vijek. U vezi s prikladnim radnjama treba spomenuti još nešto. Prikladne radnje tiču se indiferentnih stvari, stvari koje nisu do nas. Takve su stvari unaprijed određene sveopćim kozmičkim planom, a čovjek se tom kozmičkom planu mora prilagoditi. Kao što Epiktet sažeto veli: "Ne traži da se stvari događaju ona­ ko kako želiš, nego ih želi onako kako se događaju." N o prob­ lem je u tome što čovjek ne poznaje sveopći kozmički plan, pa ne zna je l i njegov odabir konzistentan s kozmičkim planom. D a bi uskladili čovjekovu sklonost da slijedi prirodne stvari s pošti­ vanjem sveopćeg kozmičkog plana ο kojemu zadobivanje tih stvari ovisi, stoici uvode pojam "poriva uz ogradu" [hupexairesis). Naime, ako je čovjek svjestan da predmet njegovog poriva ovisi ο sveopćem kozmičkom planu i da bi ishod mogao biti i nepovoljan, njegovi porivi bit će blaži, smotreniji. N a taj način čovjekova će priroda biti usuglašena s kozmičkom prirodom, on će ostati unutar granica razuma i neće trpjeti uznemirenost kad m u se planovi i nastojanja izjalove.

Iz svega ovoga jasno slijedi da prikladne radnje nisu dužnosti, kako se grčka riječ kathekon zna prevoditi na hrvatski jezik posredovanjem Ciceronovog inače korektnog latinskog prijevo­ da officium. Naime, u svakodnevnom govoru dužnost je čin koji izvršavamo jer ga nekome na nekoj osnovi dugujemo. Prikladna radnja nije čin koji izvršavamo jer ga nekome dugujemo, već

18

12

5. Sklonost prema drugim ljudima Vidjeli smo da stoici drže kako su prikladne radnje u skladu s ljudskom prirodom. N o odakle to slijedi? Konkretno, zašto b i bilo prirodno poštivati roditelje, obazirati se na druge ljude, izvršavati političke dužnosti? Da bismo vidjeli kako stoički nauk odgovara na to pitanje, moramo se osvrnuti na stoičku teoriju ljudskog razvoja. Stoici tvrde da sve životinje, pa tako i čovjek u djetinjstvu, najprije ima urođenu sklonost [pikeidsis] prema samoodržanju. Ta sklonost tjera životinju i dijete da instinktivno pronalaze ono što je nužno za opstanak (npr. hrana, piće, sklonište), i da izbje­ gava ono što ugrožava opstanak (npr. provalije, vatra, zvijeri).

12

Epiktet,

Priručnik §8.

19

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

Isto tako, s nekim životinjama čovjek dijeli urođenu sklonost prema svojim najbližima. Kao što se životinje instinktivno brinu za svoje mlade, isto tako i čovjek ima usađenu sklonost prema svojoj djeci, a onda i prema ostalim članovima obitelji. Ta sklonost već na pred-racionalnoj, životinjskoj razini osigurava da pojedinac ne mari samo za svoj vlastiti nego i za opstanak i do­ brobit svojih najbližih. Dakle, m i smo tako ustrojeni da se brinemo za članove svoje obitelji. N o s nastupom racionalnosti, što se prema stoicima događa oko četrnaeste godine života, čov­ jek razvija i moralnu svijest — on počinje osjećati sklonost i pre­ ma drugim racionalnim bićima: najprije prema svojim susjedima, pa sugrađanima, pa sunarodnjacima, i konačno prema svim ljudima. Hijeroklo, stoik iz i . stoljeća n. e., kaže: "Sto je veća krvna udaljenost, to će blagonaklonost biti nešto umanje­ na, no m i se ipak moramo truditi oko njena poravnanja." Pre­ ma tome, u stoičkoj etici sklonost prema svim ljudima krajnja je konzekvenca sklonosti prema sebi samome. Moja sklonost prema vlastitom opstanku i dobrobiti, ukoliko sam racionalno biće, jamči sklonost prema opstanku i dobrobiti svih ostalih racionalnih bića. Zašto ne protegnuti stoički princip sklonosti i dalje, pa tvrditi da čovjek u sljedećem koraku ima sklonost i prema ostalim ži­ votinjama, pa prema biljkama, i najzad prema neživim stvarima, te tako prema cijelome svijetu? Najzad, naša racionalna duša sazdana je od iste tanane tvari, pneume, koja svakoj stvari u svi­ jetu daje karakterističan oblik i postojanost te joj omogućuje ponašanje koje je za nju tipično. Iako bi se to zacijelo svidjelo suvremenim pobornicima prava životinja i filozofima ekologije, to nije u suglasnosti sa stoičkim naukom. Kao što smo ranije natuknuli, stoici su smatrali da je svijet ustrojen hijerarhijski, s čovjekom pri vrhu piramide, tako da sve ostale žive i nežive strukture u konačnici postoje radi čovjeka i za njegovu korist. S obzirom na svoje uloge u obitelji, susjedstvu, gradu, zemlji, i konačno u svijetu koji dijelimo s drugim ljudima, postoje rad­ nje koje je za nas prirodno i racionalno činiti, u t o m smislu da

one unapređuju naš opstanak i dobrobit. A te radnje su, dakako, prikladne radnje. N a primjer, za mene kao roditelja prikladno da svoje dijete hranim i štitim, kao susjeda da plaćam pričuvu, kao građanina da izađem na glasanje, i kao građanina svijeta da pomognem strancu u nevolji. Sve takve radnje su u skladu s našom prirodom i proizlaze iz nama urođenih sklonosti. Stoici su, dakle, bili osjetljivi na svu različitost uloga koje čovjek ima u društvu. Nauk ο sklonosti odnosi se uglavnom na one uloge u kojima se čovjek zatječe rođenjem. N o postoje i uloge koje čovjek svojevoljno odabire, kao što su zanimanje, politička funkcija, sudjelovanje u nekim zajedničkim aktivnosti­ ma, članstvo u udruženjima i tome slično. I te vrste uloga sa sobom povlače prikladne radnje. Tako Panetije smatra da se prikladne radnje mogu podijeliti prema četiri osnovne uloge (personae) koje čovjek ima u životu. Prva je uloga racionalnog bića koju dijelimo sa svim drugim ljudima. Druga je uloga po­ jedinca sa svojim fizičkim, karakternim i intelektualnim značaj­ kama. " T i m dvama gore spomenutim ulogama dodana je treća, koju nameće neka slučajnost i l i okolnost, a onda i četvrta, koju prihvaćamo po vlastitoj odluci. Državne i vojne ovlasti, ple­ menit rod, javne počasti, bogatstvo, mogućnosti, i sve tome suprotno, stvar je slučajnosti i podložno je okolnostima. Koju smo pak ulogu sami spremni preuzeti ovisi ο našoj volji. Stoga se neki posvećuju filozofiji, neki pravu, a neki govorništvu.. ." Koja je radnja u određenoj situaciji prikladna čovjek može utvrditi sagledavajući ulogu koja m u u toj situaciji pripada. ' A k o si vijećnik nekoga grada," kaže Epiktet, "ne zaboravi da si v i ­ jećnik; ako si mlad, ne zaboravi da si mlad; ako si star, da si star; ako si otac, da si otac. Naime, svaki od tih naziva, ako se ο nje­ m u razmisli, uvijek ukazuje na pripadne radnje." Istu misao nalazimo u Priručniku §30, gdje stoji da čovjek mora naučiti razmišljati ο svojim ulogama, tj. "odnosima", jer su prikladne radnje uglavnom određene njima.

13

13

Stobej,

Antologija IV.27.23.

M

15

14

15

20

Ciceron, Ο dužnostima 1.115. Epiktet, Razgovori II.10.10-11.

21

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

Budući da su svemir zamišljali kao racionalno uređenu cjelinu sa svojim zakonitostima, stoici su ga znali uspoređivati s državom, a ljude koji u tom svemiru žive nazivali su građanima svemira, odnosno "kozmopolitima" [kosmou polites). Taj izraz skovali su kinički filozofi, a stoici su ga preuzeli i dalje razradili. Biti građanin svijeta za Zenona je značilo biti svjestan svog mjes­ ta u svijetu i pokoravati se njegovim uredbama. Zbog toga u Zenonovoj Državi građani svijeta nisu svi ljudi, nego samo m u ­ draci. N o kasniji su stoici smatrali da su svi ljudi građani svijeta utoliko što su racionalna bića, dakle bića koja imaju sposobnost da shvate svoje mjesto u svijetu i pokoravaju se njegovim ured­ bama. " T i si građanin svijeta," kaže Epiktet, " i njegov dio — i to ne jedan od sporednih nego jedan od njegovih glavnih dijelova — jer možeš razumjeti božansku upravu i zaključiti što odatle sli­ jedi."' Budući da su svi ljudi stoikovi sugrađani u kozmičkom gradu - bez obzira na njihov spol, društveni položaj, narodnost ili državljanstvo — na njih je usmjeren niz stoikovih prikladnih radnji. Odatle slijedi drukčiji, pravedniji odnos stoika prema robovima, ženama i strancima od onoga tradicionalnoga. Stoga možemo zaključiti da nauk ο sklonosti [pikeidsis] koja se zasni­ va na univerzalnoj ljudskoj racionalnosti stoičkoj etici daje upadljivo humanistički ton.

otvorio svoju školu. N i k o p o l je bio bogato političko i ekonom­ sko središte rimske uprave u zapadnoj Grčkoj, jedna od glavnih luka na morskom putu iz Italije u Grčku, tako da su Epiktetovu školu ondje mogli pohađati mnogi rimski uglednici i njihovi sinovi. Postoji izvještaj i ο prijateljevanju s carem Hadrijanom. Simplicije izvješćuje da je Epiktet u starosti posvojio napušteno dijete i nakon cijelog života provedenog u celibatu uzeo ženu kako bi dijete imalo svu potrebnu skrb. Pretpostavlja se da je Epiktet umro oko 135. godine. Po uzoru na Sokrata i svog učitelja Muzonija, Epiktet je djelovao živom riječju i sam nije pisao. N o njegove razgovore i predavanja zapisao je jedan od njegovih učenika, Flavije Arijan, koji je kasnije ostvario uspješnu političku i vojničku karijeru. Dvanaest knjiga predavanja nije sačuvano. O d osam knjiga Raz­ govora {Diatribai) sačuvane su ukupno četiri, koje obasežu oko 300 stranica tiskanog teksta. U njima su zabilježeni Epiktetovi razgovori s učenicima i posjetiteljima raznih profila i životnih okolnosti, iako se u većini slučajeva vjerojatno radi ο fiktivnim razgovorima pomoću kojih je Epiktet, zacijelo inspiriran Sokratom, poučavao. U poslanici koja prethodi Razgovonma, Arijan kaže da je samo zabilježio Epiktetove razgovore, no za­ pisani je materijal vrlo vjerojatno organizirao i stilski dotjerao sam Arijan. Iz sačuvanih i izgubljenih zapisa Epiktetovih predavanja, A r i ­ jan je izlučio, dotjerao i poredao niz odlomaka u zasebno djelce koje je naslovio Priručnik [Encheiridion), Izdavači u 16. stoljeću organizirali su te odlomke u 62 (G. Haloander, 1529.) odnosno 79 poglavlja (H. Wolf, 1560.), dok se od 18. stoljeća uvriježila podjela na 52 (J. Upton, 1741.) odnosno 53 poglavlja (J. Schweighauser, 1798.). Suvremeni izdavači drže se podjele na 53 poglavlja, no u toj podjeli poglavlja 5, 14, 19 i 48 zacijelo se sas­ toje od više cjelina. Stoga je najrecentniji izdavač (G. Boter,

6

6. Epiktetov život i djelo Epiktet je rođen oko 55. godine u Hijeropolu, današnjoj Pamukkali u jugozapadnoj Turskoj. U R i m je došao u djetinjstvu kao rob bogatog i utjecajnog slobodnjaka Epafrodita, koji je bio tajnik najprije Neronov, a potom i Domicijanov. Epiktet je bio hrom, što jedan izvor pripisuje reumatizmu, a drugi Epafroditovoj okrutnosti. Još kao robu, Epiktetu je Epafrodit dopustio da pohađa predavanja Muzonija Rufa i vjerojatno ga nedugo za­ tim oslobodio. Pod Muzonijevim pokroviteljstvom, Epiktet je počeo predavati filozofiju. Godine 95. car Domicijan je prot­ jerao sve filozofe iz Rima i Italije, nakon čega se Epiktet prese­ lio u N i k o p o l , nedaleko današnje grčke luke Preveza, gdje je 16

Epiktet,

17

17

The Razgovori II. 10.3.

Razgovora i Priručnika može se naći u G . Boter, of Epictetus and its three Christian Adaptations, Brill, Leiden,

Popis svih paralela između Encheiridion

1999; str. 427-431.

22

23

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

!999·) svako od tih poglavlja razdijelio u dvije cjeline, i u tome ga slijedi ovo izdanje grčkoga teksta i prijevod. Čini se da je Arijanov motiv pri sastavljanju Priručnika bio da na jednom mjestu prikupi one Epiktetove misli za koje je sma­ trao da mogu poslužiti kao praktični vodič za početnike u stoičkoj filozofiji. U svojem komentaru uz Pnručnik Simplicije kaže da je Arijan to djelce tako naslovio "zbog toga što ono tre­ ba uvijek biti spremno i pri ruci [procheiron) onima koji hoće valjano živjeti." Štoviše, cijeli niz pojedinačnih naputaka za ponašanje u određenim situacijama Epiktet uvodi riječima "... neka ti pri ruci [procheiron) bude ovo...", što je vjerojatno ut­ jecalo na Arijanov odabir naslova. N a prvi pogled čitatelju b i se moglo učiniti da su 53 poglavlja Pnručnika nanizana bez posebnog reda. Međutim, danas je prih­ vaćeno da se određeni redoslijed ipak može razabrati, iako pos­ toje neslaganja oko detalja. U uvodnom odjeljku Pnručnika Epiktet razlikuje tri vrste stvari koje su do nas, a to su prosud­ ba, poriv, te želja i zazor. Vidjet ćemo kasnije da te tri vrste stvari konstituiraju tri filozofska područja koja se često spomi­ nju u Razgovorima. Ovdje je dovoljno spomenuti da redoslijed poglavlja Priručnika odražava ta tri područja, iako ne odviše čvrsto. N a k o n uvoda (§1) slijede poglavlja većinom posvećena želji i zazoru (§2-29), zatim poglavlja većinom posvećena porivu i prikladnim radnjama općenito (§30-45) i specifično za one koji su odabrali život filozofa (§46-52). Prosudba i pristanak spomenuti su na više mjesta u prolazu, te se čini da oni nisu predmet zasebnih poglavlja, osim možda §44-45. Razmjerno slabu obradu tog područja možemo obrazložiti činjenicom da se

njega trebaju latiti - kao što napominje Epiktet — tek oni koji su već uznapredovali u stoičkoj filozofiji, a ne oni koji tek počinju. O s i m toga, temeljitija bi obrada morala zaci u tehničke pojedinosti stoičke logike, a to bi početnicima zadavalo poteškoće. N a koncu, zaključno poglavlje (§53) donosi četiri pamtljiva citata koji sažimaju neke bitne momente stoičkog nauka. Ovdje možemo spomenuti da Priručnik ne odražava neke upadljive značajke Epiktetovog nauka zabilježene u Razgo­ vorima. Izdvojit ćemo Epiktetovu pobožnost. Naime, Epiktet je jedinstven po svojem žaru kada govori ο bogu, njegovoj brizi za ljude i potrebi pokoravanja bogu. To je Epikteta učinilo vrlo bliskim ranim kršćanskim misliocima, a kasnije je dovelo čak i do pokušaja utvrđivanja međusobnih utjecaja između Epikteta i nekih knjiga Novoga zavjeta. N o zašto te značajke nema u Priručniku? Vjerojatno je nema stoga što Arijan nije naumio sas­ taviti praktični vodič specifično u Epiktetov nauk, nego u stoič­ ki nauk općenito. Zato je ispustio one elemente Epiktetovih predavanja koji su karakteristični za njegovo naučavanje, i poslužio se onima za koje je smatrao da odražavaju univerzalne stoičke principe. Ο popularnosti Epiktetova Priručnika u kasnijoj antici svje­ doči činjenica da je Simplicije, istaknuti novoplatonovac i jedan od najvažnijih komentatora Aristotelovih djela, napisao već spomenuti komentar uz taj tekst. Nakon objavljivanja Polizijanova prijevoda Priručnika na latinski jezik 1497. godine, taj je tekst ubrzo postao popularan diljem Europe, a poznato je i nekoliko kršćanskih preinaka za monastičku uporabu u kojima se, na primjer, Sokratovo ime zamjenjuje imenom Sv. Pavla. Justus Lipsius, flamanski humanist koji je u 16. stoljeću pokušao oživjeti stoičku filozofiju, Epiktetov je Priručnik nazvao "dušom stoičke moralne filozofije".

18

19

1 8

Simplicije,

Komentar uz Epiktetov Priručnik 1.26-28.

U podjeli područja koju nalazimo u Razgovorima Epiktet govori ο pris­ tanku, a ne ο prosudbi. N o ključni element svake prosudbe, kao što je spomenu­ to u 5. odjeljku, jest pristanak koji se utisku daje ili uskraćuje, tako da se ovdje zacijelo radi ο jednom te istom području. Također, kada se govori ο području poriva misli se na poriv u rodnom smislu, što obuhvaća poriv u specifičnom smislu, kao pozitivni impuls, i odvraćaj, kao negativni impuls. 1 9

24

20

Epiktet,

Razgovon III.2.5.

25

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

7. Epiktetov nauk Pregled koji smo dali u odjeljcima 1-5 mogli bismo nazvati pre­ gledom ortodoksnog stoičkog nauka jer se uglavnom temelji na svjedočanstvima djela ranih stoičkih filozofa. Stoici tzv. srednjeg perioda, Panetije i Posidonije, unijeli su brojne inovacije i preinake u stoički nauk, a to je utjecalo i na stoike kasnog, odnosno rimskog perioda kojemu pripada i Epiktet. N o s obzirom na niz citata kojima smo ilustrirali pojedine teze može se zaključiti da se Epiktet u velikoj mjeri držao ortodoksnog stoičkog nauka. Poznati francuski istraživač stoičke filozofije, Emile Brehier, rekao je da se Epikteta ne može dovoljno pre­ poručiti onima koji žele razumjeti ranu Stou. Pa ipak, Epiktet nije slijepo slijedio Zenona i Krizipa, već je stoičkom nauku dao vlastiti pečat jačim naglašavanjem nekih elemenata tog nauka, preinačivanjem drugih, i uvođenjem novih. U ovom bismo poglavlju htjeli naznačiti neke od tih elemenata značajne za razumijevanje Priručnika.

uvježbanost u izvođenju tih koraka. Drugim riječima, biti filo­ zof znači ne samo poznavati filozofsku teoriju i načela koja iz nje slijede, nego prije svega živjeti prema t i m načelima, prakti­ cirati filozofiju u svakoj situaciji, na svakom koraku. "Kao što je graditeljev materijal drvo a kiparov bronca, tako je i život svakog čovjeka materijal životnog umijeća," kaže Epiktet. To "životno umijeće" [techne pen bion) jest filozofija. Epiktet na više mjesta u Razgovorima (npr. 1.4.11, 1.17.20—26, II.8.29, III.2.1-5, III.12.13-14, IV.10.13) filozofiju dijeli na tri po­ dručja [topoi). To je podjela filozofije shvaćene upravo kao ži­ votno umijeće, pri čemu svaki dio odgovara jednom području primjene tog umijeća. Naime, kada Epiktet govori ο želji, porivu i pristanku (tj. ο želji i zazoru, porivu i odvraćaju, te pristanku ili prosudbi), on govori otprilike ο tri domene u koji­ ma se čovjek treba uvježbati da bi napredovao k vrlini i eventu­ alno ostvario sreću. Štoviše, on nam naznačuje i na koji način se uvježbati u svakoj domeni. Prije nego što kažemo nešto ο svakoj pojedinoj domeni, treba napomenuti da Epiktetovu podjelu na tri praktična područja primjene filozofije moramo razlikovati od ranije spomenute podjele filozofije na fiziku, logiku i etiku. O v o potonje je pod­ jela na tri teorijska područja filozofije, odnosno tri dijela govora ο filozofiji. Malo kasnije ćemo vidjeti na koji se način ove dvije podjele mogu povezati. (i) Zelja i zazor. U 4. odjeljku objasnili smo da su želja i zazor porivi koji nastaju uslijed pristanka na utiske koji predmete predstavljaju kao dobre odnosno kao loše. Budući da čovjekova sreća ovisi ο ostvarenju onoga što smatra dobrim i izbjegavanju onoga što smatra lošim, svoju želju i zazor čovjek treba obliko­ vati na taj način da se osigura od neuspjeha u postizanju onih stvari koje želi i izbjegavanju onih stvari od kojih zazire. N o čovjek to može postići jedino tako da želju i zazor usmjeri na predmete koji su do njega, a to su stanja njegove duše i činovi koji iz tih stanja proizlaze. Prema tome, želju treba usmjeriti na prirodne i dobre stvari koje su do njega (vrla stanja duše i vrle

(A) Tri područja filozofije Da bismo shvatili Epiktetovu podjelu na tri područja filozofije, moramo se podsjetiti da je Sokrat filozofiju smatrao potragom ne za bilo kakvim znanjem, već za onom vrstom znanja koja upravlja čovjekovim životom. Sokrat je takvu vrstu znanja us­ poređivao s umijećem [techne), što podrazumijeva ne samo poznavanje konačnog cilja i pojedinih koraka k t o m cilju, nego i uvježbanost u t i m koracima. Stoici su i u tome bili Sokratovi baštinici. O n i su etimologiju riječi "filozofija" uzimali vrlo oz­ biljno. Filozofija je ljubav, odnosno težnja prema mudrosti. Z a stoike "mudrost je znanost božanskih i ljudskih stvari, a filozofi­ ja je vježbanje odgovarajućega umijeća." Ugrubo, odgovarajuće umijeće nije tek znanje cjelokupnog stoičkog sustava koji vrlinu postavlja kao konačan cilj i koji čovjeku omogućuje da u svakoj situaciji shvati koje korake treba poduzeti da bi se primaknuo t o m cilju, nego i 21

21

Ps.-Plutarh, Ο

filozofskim mišljenjima 874E

[Diels]).

(= Aetije,

Placita 273.11-14

22

22

26

Epiktet,

Razgovori 1.15.2-3.

27

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

radnje), a zazor na one protuprirodne i loše stvari koje su do njega (poročna stanja duše i poročne radnje). A k o pak svoju želju i zazor čovjek usmjeri na predmete koji nisu do njega (in­ diferentne stvari), to više neće biti želja i zazor u strogom smis­ lu riječi, nego emocije. Podsjetimo se da su indiferentne stvari u rukama sudbine, pa kad čovjek ne uspije postići i l i kada izgubi ono što pogrešno smatra dobrim (npr. zdravlje, bogatstvo, ugled), odnosno kada ne uspije izbjeći i l i riješiti se onoga što pogrešno smatra lošim (npr. bolest, siromaštvo, beščast), on će biti uznemiren, uplašen, zavidan, nesretan. Za Epikteta je karakteristično insistiranje da čovjek koji napreduje mora potisnuti želju za onim dobrim i potpuno se usredotočiti na zazor od onog lošeg. Razlog za to je sljedeći. Kada čovjek nauči razlikovati između onoga što jest i onoga što nije do njega, te u sklopu onoga što je do njega između vrlih i poročnih stanja duše, on će odmah željeti vrla i zazirati od poročnih stanja duše. Međutim, vrla stanja duše nastupaju kao rezultat cjelokupnog čovjekovog moralnog napora, tako da dolaze tek na kraju. Zbog toga je bolje potisnuti i l i barem odgoditi želju za vrlim stanjima duše i potpuno se usredotočiti na izbjegavanje poročnih stanja duše. Inače bi čovjek mogao po­ stati nestrpljiv, a to bi zakočilo njegov napredak. (ii) Ροήν i odvraćaj. Epiktet upotrebljava pojam "poriva" drukčije nego rani stoici, ograničavajući ga na onaj tip poriva koju su rani stoici nazivali "odabir" (ekloge). K o d poriva i odvraćaja čovjek je okrenut prema van, prema onome što nije do njega. Predmet poriva i odvraćaja su prikladne radnje, dakle radnje koje je racionalno činiti jer održavaju čovjekovu vlastitu prirodu i prirodu drugih racionalnih bića. Iako je prvo područje najvažnije, Epiktet smatra da bi bilo pogrešno sve svoje napore usmjeriti na to područje. To bi zahtijevalo povlačenje iz svijeta, posvemašnji asketizam koji je za stoike protuprirodan. "Jer ne smijem biti bešćutan (apathes) poput kipa, već održavati svoje prirodne i stečene odnose kao pobožna osoba, sin, brat, otac,

građanin." Čovjek treba izvježbati svoj poriv i odvraćaj tako da teži za ispravnim stvarima, dakle za stvarima koje imaju racionalno opravdanje. Također, tu težnju valja ostvariti na is­ pravni način, što se prije svega odnosi na poriv uz ogradu [hupexairesis). Kada teži za ispravnim stvarima, čovjek to treba činiti sa sviješću da je možda već predodređeno da on u tome ne uspije. To će ga učiniti staloženijim i mirnijim kad stvari koje nisu do njega ne ispadnu onako kako bi on to htio i l i kako je planirao. (iii) Pnstanak. Kao što smo ranije kazali, racionalna bića utiscima daju i l i uskraćuju pristanak, ovisno ο širem spoznaj­ nom i vrijednosnom okviru koji imaju. Dati pristanak na neki utisak znači vjerovati da je predmet odista onakav kakav se u utisku nadaje, što u slučaju praktičnih utisaka izravno vodi u činjenje. Uskratiti pristanak nekom utisku znači ne vjerovati da je predmet onakav kakav se u utisku nadaje, što u slučaju prak­ tičnih utisaka inhibira činjenje. Kada bi čovjek svoj pristanak tako izvježbao da ga daje isključivo istinitim utiscima, on b i postao nepogrešiv. Sva njegova vjerovanja bila b i istinita i ne b i imao protuslovna vjerovanja. N o Epiktet smatra da se na vježbanje pristanka treba usredotočiti tek onaj koji se već iz­ vježbao u prva dva područja i odmakao u napredovanju. Uvježbavanjem pristanka čovjek dodatno učvršćuje svoje želje i zazore te porive i odvraćaje "tako da m u niti u snovima, p i ­ janstvu ili potištenosti nijedan utisak ne promakne neispitan." Iz svega što je rečeno slijedi da uvježbanost u prvom po­ dručju čovjeka lišava uznemirenosti i uzbuđenja; uvježbanost u drugom području čovjeka čini dobrim članom obitelji, političke i kozmičke zajednice, staloženom i mirnom osobom; uvjež­ banost u trećem području čovjeku daje sigurnost, nepokole­ bljivost i čvrstinu. Ova tri područja mogu se povezati s tri dijela filozofije. D o k je treće područje ponajprije vezano uz logiku, a drugo uz etiku, prvo područje veže se uz fiziku. Ukratko, da bi čovjek znao što željeti i od čega zazirati, u konačnici mora poz-

23

Epiktet, Priručnik §2, §48; Razgovori III.9.22, III.12.8, III.13.21. Usporedi M a r k o Aurelije, Samome sebi ΙΧ.7.1 i ΧΙ.37.1. 23

28

24

25

24

Epiktet,

25

Epiktet,

Razgovori III.2.4. Razgovori III.2.5.

29

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

Pavel Gregorić navati prirodu svemira i svoje mjesto u njemu. N a k o n što smo rekli nešto ο Epiktetovoj trodiobi filozofije u Razgovorima, treba naglasiti da se u Priručniku §52 izlaže nešto drukčija trodioba. Prvo je područje primjene načela, drugo je područje dokazivanja načela, a treće je područje ono koje učvršćuje i raščlanjuje prethodna područja. D o k treće područje iz Priručnika bjelodano odgovara trećem području iz Razgovora i usko je povezano s logikom, oko preostala dva područja posto­ je dvojbe. N o čini se da prvo područje iz Priručnika obuhvaća prva dva područja iz Razgovora i odnosi se na etiku, dok se dru­ go područje iz Priručnika u konačnici odnosi na fiziku koja za stoike sadrži krajnje dokaze etičkih načela. A k o je to točno, možemo zaključiti da se Priručnik uglavnom bavi prvim od triju područja spomenutih u §52, tj. područjem primjene načela. 26

(B) Ispravna upotreba utisaka Iako Epiktet na nekoliko mjesta u Razgovorima uspostavlja hi­ jerarhiju među trima područjima, on smatra da na njima treba raditi istodobno. Vježbanje želje i zazora, poriva i odvraćaja te pristanka ima zajednički nazivnik koji u Epikteta glasi "ispravna upotreba utisaka". Kao što smo naznačili, ljudi su stalno "bom­ bardirani" različitim utiscima. N a mnoge od njih pristanak se daje automatski, pa ljudi bez razmišljanja vjeruju da su ko­ jekakve stvari dobre ili loše, prikladne ili neprikladne, istinite i l i neistinite. Zavedeni tako svojim utiscima, ljudi imaju pogrešna vjerovanja i prosudbe, zbog čega u sva tri područja djeluju pogrešno, a to pak dovodi do uznemirenosti, pokvarenosti i obmanutosti. Jednom riječju, ljudi se utiscima koriste na neispra­ van način i to ih čini nesretnima. Ispravna upotreba utisaka najprije podrazumijeva odgađanje pristanka da bi se taj utisak ispitalo. Evocirajući Sokrata koji u Platonovom Teetetu i Sofistu tvrdi da je razmišljanje dijalog duše same sa sobom, Epiktet kaže da s utiskom treba povesti dijalog: "Da ne b i bio zaveden jačinom utiska, reci mu: 'Sačekaj me malo, utisku . Daj da vidim kakav si i ο čemu si. Daj da te ispi1

2 6

27

tam."' Utisak se može ispitati na različite načine. N a više mjes­ ta, primjerice u Priručniku §34, Epiktet govori ο tome da utisak valja odvagnuti s drugim utiscima, npr. s utiscima štetnih posljedica koje bi mogle uslijediti ako se tom utisku dade pris­ tanak, s utiscima korisnih posljedica koje b i mogle uslijediti ako se t o m utisku uskrati pristanak, s utiscima drugih predmeta i al­ ternativnih radnji itd. Ta sposobnost odvagivanja utisaka konsti­ tutivna je za Epiktetovo shvaćanje racionalnosti. "A za koju svrhu nam je uopće racionalnost dana od prirode? Za ispravnu upotrebu utisaka." U Priručniku §1 Epiktet kaže da utisak treba prosuđivati mjerilima stoičkog nauka, pri čemu najprije treba utvrditi je l i predmet predstavljen utiskom do nas i l i nije. N a k o n što se to utvrdilo, vjerojatno slijedi da treba utvrditi je l i on prirodan i l i protuprirodan, pa ako je do nas i prirodan, onda je dobar i treba ga željeti; ako je do nas i protuprirodan, onda je loš i treba od njega zazirati; ako nije do nas i prirodan je, onda ima racionalno opravdanje i treba imati poriv za njim; ako nije do nas i pro­ tuprirodan je, onda nema racionalno opravdanje i treba ga izbje­ gavati. Odatle vidimo da se izvježbanost u prva dva područja svodi na ispravnu upotrebu utisaka. Možemo pretpostaviti da postoje slični načini utvrđivanja je l i utisak istinit ili neistinit (sjetimo se "spoznajnosnih utisaka"), tako da će isto vrijediti i za treće po­ dručje. Prema tome, kad Epiktet nalaže ispravnu upotrebu uti­ saka, on zapravo nalaže neprekidno propitivanje naših vje­ rovanja i prosudbi ο stvarima. Za Epikteta je to kardinalno živ­ otno načelo zbog toga što naša vjerovanja i prosudbe određuju naše djelovanje, a ο našem djelovanju ovisi naša sreća. "Kao što je Sokrat govorio da se ne smije voditi neispitani život," veli Epiktet, "isto tako se ne smije pripustiti neispitani utisak." 28

29

Epiktet, Epiktet, Epiktet,

V i d i bilješku 87 uz §52.

30

Razgovori II.16.24—25; usp. III.12.15. Razgovori I.20.5. Razgovori III.12.15; usp. Platon, Sokratova obrana 3835.

3i

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

(C) Volja Riječ koju u neprilici prevodimo kao "volja" jest proairesis. T u riječ u etiku je uveo Aristotel. Za njega je proairesis, pojednos­ tavljeno rečeno, sposobnost odlučivanja ο tome što činiti u po­ jedinim situacijama nakon temeljitog promišljanja ο konačnom cilju i koracima koje treba poduzeti da bi se taj cilj ostvario. Proairesis je, smatra Aristotel, pouzdaniji pokazatelj čovjekovog karaktera nego njegova djela. N a jednom mjestu Aristotel kaže da je proairesis "um koji želi ili želja koja razmišlja, i takav prin­ cip jest čovjek". Iako ne posjedujemo neovisne potvrde da je Epiktet čitao Aristotela, njegovo poimanje proairesisa slično je Aris­ totelovom. I Aristotel i Epiktet ograničavaju proairesis na ono što je do nas. Za obojicu proairesis uključuje racionalnost. Obo­ jica usko povezuju proairesis s čovjekovim karakterom. Štoviše, obojica poistovjećuju osobu s proairesisom. N o vidjet ćemo da je to poistovjećenje u Epikteta dalekosežnije nego u Aristotela. Za stoike svaki čovjek posjeduje dio božanstva u sebi, a taj dio je njegova racionalna duša, odnosno ono što su stoici nazi­ vali "upravljački dio" (to hegemonikon). Racionalna duša je sub­ jekt iskustva jer su utisci preinake u njoj. O s i m toga, ona prosuđuje istinitost i vrijednost utisaka te u skladu s time i m daje i l i uskraćuje pristanak. Zbog toga što svatko od nas ima ra­ zličito iskustvo, jer primamo različite utiske, i što različito pro­ suđujemo, jer različito dajemo i l i uskraćujemo pristanak, racionalna duša svakoga od nas je različita. Zapravo, svatko od nas je ponajprije svoja racionalna duša, sa svojom individualnom poviješću i svojim dispozicijama. Kada bilo tko od nas kaže "Ja", on misli ponajprije na svoju racionalnu dušu. Međutim, Epiktet ne poistovjećuje čovjeka s njegovom racionalnom dušom, nego s onim vidom racionalne duše koji se tiče praktične primjene racionalnosti i koji je izravno odgovoran za čovjekovu sreću i l i nesreću u životu. Taj vid Epiktet naziva proairesis: " T i nisi meso i dlake, nego proairesis. A k o ti je

proairesis dobar, tad jesi dobar." Proairesis je onaj v i d racionalne duše koji upotrebljava utiske, koji sukladno toj upotrebi ima želje i zazore te porive i odvraćaje, koji pokreće čovjeka na djelovanje. A k o ispravno upotrebljava utiske, proairesis će že­ ljeti ono što je odista dobro i zazirati od onoga što je odista loše, i imat će porive i odvraćaje koji imaju racionalno opravdanje. Zbog takvog proairesisa čovjek će biti neuznemiren, slobodan od emocija, izvršavat će prikladne radnje i to na pravi način. A k o je pak zaveden utiscima, proairesis će imati pogrešne želje i zazore, te imati neopravdane porive i odvraćaje. Zbog takvog proairesisa čovjek će biti uznemiren, rastrgan emocijama, sklon izvršavanju neprikladnih radnji. "Bit dobra," kaže Epiktet, "nekakvo je stanje proairesisa, bit zla isto tako. A što su onda iz­ vanjske stvari? One su materijali za proairesis koji će u postu­ panju s njima stvoriti vlastito dobro i l i zlo. Kako će stvoriti dobro? Tako što se neće diviti materijalima. Jer kada su vjerovanja ο materijalima ispravna, proairesis je dobar, a kada su iskrivljena i izopačena, proairesis je loš." Čovjek je u dobrom položaju utoliko što je proairesis u pot­ punosti do njega, a dobar proairesis je izvor svih čovjekovih do­ bara i temeljni uzrok njegove sreće, dok je loš proairesis izvor svega lošeg u čovjeku i temeljni uzrok njegove nesreće. Hoće l i ga on ispravnom upotrebom utisaka učiniti dobrim i l i će ga zaveden utiscima učiniti lošim — prodati ga, kako Epiktet zna kazati — to ovisi ο čovjeku. Prema tome, svaki čovjek je odgo­ voran za svoj proairesis. Štoviše, on je prije svega ostaloga odgovoran za svoj proairesis, jer proairesis određuje sveukupno čovjekovo djelovanje. Sada kad nam je jasnije što znači riječ "proairesis' u Epikteta, valja reći nešto ο prijevodu te riječi. Ona se obično na hrvatski prevodi kao "izbor" i l i "odluka", no to je odviše ograničeno. Možda bi se proairesis opisno moglo prevesti kao "moralni karakter", no tome b i se moglo prigovoriti da proairesis može

30

3 0

Aristotel,

Nikomahova etika VI.2

32

b

ii39 4~5.

31

32

31

Epiktet,

32

Epiktet,

Razgovon III.1.40. Razgovon I.29.1-3.

33

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

biti i loš, dakle nemoralan. Vjerojatno nema posve zadovoljava­ jućeg prijevoda te riječi. U prijevodu Pnručnika rabimo riječ "volja"/i to ponajprije iz povijesnih razloga. Naime, Epiktetov pojam proairesisa snažno je utjecao na Augustinovu klasičnu formulaciju pojma volje [voluntas). Kao i proairesis, volja je neš­ to što prethodi djelovanju i što može biti dobro i loše. Dobra volja je i za Epikteta i za Augustina najveće dobro, izvor svih čovjekovih vrlina. Najzad, kao i proairesis, dobru volju "treba samo htjeti da b i se imala". Ovdje možemo spomenuti da jedan aspekt Augustinovog slo­ jevitog problema slobodne volje ima svoj parnjak u stoicizmu. Vrlo pojednostavljeno kazano, ako Boga krasi providnost, on unaprijed znade kako će čovjek oblikovati svoju volju. To znači da je nužno da čovjek oblikuje svoju volju na onaj način na koji je Bog unaprijed znao da će je čovjek oblikovati, odakle slijedi da je čovjekova volja oblikovana po nužnosti, a ne slobodno. Augustin odgovara da konkluzija ne slijedi. To što Bog unapri­ jed znade kako će čovjek oblikovati svoju volju ne znači da pos­ toji ikakva prisila nad čovjekovim oblikovanjem vlastite volje. Naprotiv, ono što Bog unaprijed znade jest kako će čovjek isko­ ristiti svoju slobodu u oblikovanju vlastite volje. Nešto slično nalazimo i u stoicizmu. Budući da je u svemiru sve unaprijed određeno, unaprijed je određeno i to kakav će biti čovjekov proairesis, pa slijedi da proairesis nije odista do njega. A l i to ne slijedi, tvrde stoici. Unaprijed je određeno da će čovjekov proairesis biti takav i takav upravo zbog toga što će ga čovjek slobodno odlučiti izgraditi na taj način. Stoici b i rekli da je "sudosuđeno" da čovjekov proairesis bude takav i takav, naime sudosuđeno je čovjekovom slobodnom odlukom da ga učini takvim.

bode. N o Epiktet ne govori ο slobodi u t o m smislu. Njegov je pojam slobode takav da može bez ustručavanja reći da je on kao rob slobodan, dok je njegov gospodar rob. Ο kakvom se to pojmu slobode radi? "Slobodan je onaj čovjek koji nije sprečavan," piše Epiktet, "onaj kojemu su dostupne stvari koje hoće. Onaj pak kojega se može spriječiti, prisiliti, sputati, i l i ga uvaliti u nešto protiv nje­ gove volje, taj je rob." Budući da vanjske stvari nisu do nas, u vezi s njima m i možemo biti spriječeni, prisiljeni i sputani. Sto­ ga ako vanjske stvari smatramo dobrima i želimo ih, m i smo robovi. N a primjer, ako želimo zdravlje i l i bogatstvo, bit ćemo zapriječeni kad se razbolimo i l i kad nas netko okrade. U toj spriječenosti da ostvarimo i l i posjedujemo ono što želimo m i nismo slobodni. Jedini način da čovjek bude slobodan jest da želi isključivo one stvari koje su do njega, jer za njihovo ostvarenje nema za­ preka. Točnije kazano, jedina zapreka ostvarenju tih stvari je čovjek sam. A k o čovjek ne odluči svoj proairesis učiniti dobrim, ako ne odluči učiniti svoje želje i porive ispravnima i racionalni­ ma, dakako da neće željeti stvari koje su do njega i da će stoga biti spriječen u njihovom ostvarenju. N o ako odluči svoj proairesis učiniti dobrim i usavršiti svoje želje i porive, nema nikakvih zapreka da on to ostvari. I u t o m odsustvu svih zapre­ ka ostvarenju spomenutih stvari čovjek je slobodan. Prema tome, sloboda leži u čovjekovom proairesisu, u usklađivanju njegovih želja i poriva s kozmičkom prirodom. "Put koji vodi u slobodu, jedino dokinuće ropstva, jest moći cijelom dušom reći: 'Vodi me, Zeuse, i ti i Sudba, gdje god da ste m i odredili mjesto!'"

33

(D) Sloboda Epiktet naglašava važnost slobode za čovjekovu sreću. Moglo b i se pomisliti da je to razumljivo s obzirom na činjenicu da je Epiktet bio rob, pa je bio posebno osjetljiv na vrijednost slo-

34

35

Isaiah Berlin u svom poznatom ogledu ο dva pojma slobode ovakvo individualističko i apolitičko shvaćanje naziva "stra­ teškim povlačenjem u unutrašnju kulu" koje je karakteristično

34

Epiktet,

Razgovon

IV.1.128; usp. 1.12.8-16.

Epiktet, Razgovon IV.1.131. O v o je Epiktetov omiljeni citat iz Kleantove himne Zeusu koji nalazimo i na koncu Priručnika. 3 5

3 3

Augustin, Ο

slobodi volje 1.12.26.

34

35

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

Pavel Gregorić 36

za svijet u kojemu je život težak i neizvjestan. I odista, da bis­ mo razumjeli uspjeh stoicizma u antici, moramo se prisjetiti da u to vrijeme nije bilo sustava zdravstvene zaštite, da je stopa mortaliteta bila vrlo visoka, da su društvene i političke prilike bile nepredvidljive. Ljudi su se mnogo češće suočavali s neimaštinom, glađu, bolestima, progonstvima, sakaćenjima i smrću nego što je to danas slučaj. U takvim okolnostima ljudi su pronalazili utjehu i ohrabrenje u filozofiji koja naučava da je čovjek djelić bogom prožetog svemira u kojemu se sve odvija na unaprijed utvrđeni i najbolji mogući način. To je ljudima davalo snage da prihvate sve što ih u životu snalazi bez k o m ­ promitiranja osobnog i profesionalnog integriteta, i to s utješnim osjećajem da uloženi napor i samokontrola nisu uzaludni jer predstavljaju trijumf racionalnosti kojim čovjek doprinosi racionalnosti svijeta. T u grčku ideju savezništva s bogom ima­ nentnim u prirodi i čovjeku, iz koje je antički duh pola tisuć­ ljeća crpio moralnu snagu i utjehu, povijesno je prevladala židovsko-kršćanska ideja ο transcendentnom bogu i vječnom životu na onome svijetu. 8. Izdanja Epiktetovih djela i odabrana literatura Standardno izdanje grčkog teksta sačuvanih Epiktetovih djela je H . Schenkl, Epicteti Dissertationes ab Arriano digestae, Teubner, Leipzig, 1894, i 9 i 6 . N a Schenklovom izdanju temelji se pristu­ pačnije izdanje Epiktetovih djela s engleskim prijevodom: W . A . Oldfather, Epictetus: The Discourses as reported by Arnan, the Manual, and Fragments, 2 sv., Loeb Classical Librarv, C a m bridge Massachusetts, 1925-1928. Također, vrlo dobar i šire dos­ tupan prijevod cjelokupnih Epiktetovih djela na neki od svjetskih jezika jest onaj engleski koji je priredio C . G i l l , Epicte­ tus: The Discourses, The Handbook, Fragments, Everyman, Lon­ don, 1995. Schenklovo izdanje Pnručnika temelji se na onom Schweighauserovom iz 1798., iako dodaje novi kritički aparat. 2

3 6

V i d i I. Berlin, "Dva poimanja slobode" u Petrović, Feral Tribune, Split, 2000.

36

Četiri eseja 0 slobodi,

N a k o n Schweighauserovog, jedino pravo kritičko izdanje jest G . Boter, The Encheiridion oj Epictetus and its three Chnstian Adaptations, Brill, Leiden, 1999. To je bez sumnje najbolje iz­ danje grčkog izvornika Epiktetovog Pnručnika, s minucioznim opisom rukopisne građe i transmisije te vrlo detaljnim kritičkim aparatom. U istom svesku nalaze se kritički tekstovi triju kršćanskih adaptacija Pnručnika, od kojih jedna nikada prije nije bila objavljena. O d prijevoda na suvremene jezike ponajbolji i najpristupačniji su: (engleski) Ν . P. White, Epictetus: The Handbook, Hackett, Indianapolis and Cambridge, 1983; (njemački s grčkim tekstom) K. Steinmann, Epiktet: Handbiichlein der Moral, Reclam, Stuttgart, 1992; (francuski s grčkim tekstom) P. Hadot, Arrien: Manuel d'Epictete, Livre de Poche, Pariš, 2000. Knjižica Flavije Anjan: Pnručnik Epiktetov, Kultura, Beograd, 1958. donosi zastarjeli prijevod Miloša N . Durića na srpski jezik i uvod koji je mjestimice informativan a predstavlja sažetak poglavlja ο stoicizmu iz Durićeve knjige Istonja helenske etike, Zavod za udžbenike, Beograd, 1961. Postoji i knjiga Epiktet: Knjižica 0 moralu; Razgovon, C I D - N O V A , Zagreb, 2002, ali ona je nestručno priređena i zapravo ne donosi prijevod Epikteta s grčkoga jezika. Nekoliko glavnih antičkih izvora za poznavanje stoičke etike prevedeno je na srpski jezik. VII. knjiga Života i mišljenja is­ taknutih filozofa Diogena Laertija predstavlja važan izvor, no prijevod A . Vilhara (Beograd, i 9 9 i ) nije osobito pouzdan. T u su i prijevodi dvaju Ciceronovih spisa, Ο krajnostima dobra i zla (preveo P. Pejčinović, Sarajevo, 1975) i Ο dužnostima (pre­ veo V . Tomović, Beograd, 1955; N o v i Sad, "1987), te Senekinih Pisama pnjateIju (preveo A . Vilhar, N o v i Sad, 1978). Iz stručne literature na hrvatskom jeziku najpotpuniji uvid u stoičku filozofiju s iscrpnom i preglednom bibliografijom či­ tatelj može dobiti iz niza od sedam stručnih članaka posvećenih stoicizmu u zbirci Helenistička filozofija: Epikurovci, stoici, skep­ tici koju su priredili P. Gregorić, F. Grgić i M . Hudoletnjak 37

4

preveo N . 37

V i d i moj prikaz tog izdanja u

Gordogan 4-5 (2005),

37

str. 227-229.

Pavel Gregorić

Uvod u stoičku etiku i Epiktetov nauk

Grgić, KruZak, Zagreb, 2005. T u valja izdvojiti temeljiti i opsežni članak B. Inwooda i P. Doninija "Stoička etika", preve­ den iz zbirke The Cambridge History of Hellenistic Philosophy, koji su priredili K . Algra i suradnici, Cambridge, 1999. Ta obim­ na zbirka članaka vodećih svjetskih stručnjaka predstavlja izvrstan uvod u pojedine škole, discipline i probleme karakteris­ tične za helenističku filozofiju. O d monografija posvećenih cjelokupnoj stoičkoj filozofiji još uvijek je korisna studija M . Pohlenza Die Stoa: Geschichte einer geistigen Bewegung, 2 sv., Gottingen, 1948-1955, i 9 8 6 . Manjega su obima, i možda prikladnije kao uvodno štivo, knjige J. M . Rist, Stoic Philosophy, Cambridge, 1969, F. H . Sandbach, The Stoics, London, 1975 i Τ Brennan, The Stoic Life: Emotions, Duties, and Pate, Oxford, 2005. Također, tu je zbirka članaka raznih autora koji pružaju uvod u glavne aspekte stoičke filo­ zofije, The Cambndge Companion to the Stoics, koju je priredio B. Inwood, Cambridge, 2003. O d temeljnih radova posvećenih ranoj stoičkoj etici treba spomenuti sada već klasično djelo B. Inwooda, Ethics and Hu­ man Action in Early Stoicism, Oxford, 1985. Među brojnim člancima ο stoičkoj etici izdvajamo G . Striker, "Following N a ­ ture: A Study in Stoic Ethics", Oxford Studies in Ancient Philosophy 9 (1991), str. 1—73, M . Frede, "On the Stoic Conception of the Good", Topics in Stoic Philosophy, ed. K . Ierodiakonou, O x ford, 1999, str. 74-94, te A . A . Long, "Stoic Eudaimonism" u au­ torovoj zbirci Stoic Studies, Cambridge, 1996, str. 179—201. N a hrvatskom jeziku pažnju zaslužuje rad M . Hudoletnjak Grgić "Stoički fizikalizam i etički idealizam" u Godišnjaku za filozofiju 2003, str. 129—147. Epiktetom se koncem 19. stoljeća sustavno bavio A . Bonhoffer, čije su studije još uvijek korisne, napose Epictet und die Stoa, Stuttgart, 1890. i Die Ethik des Stoikers Epictet, Stuttgart, 1894. Među recentnom literaturom izdvaja se odličan uvod u Epiktetovu misao iz pera A . A . Longa, Epictetus: A Stoic and Socratic Guide to Life, Oxford, 2002, u kojoj se može pronaći i is­ crpna bibliografija ο djelima posvećenima Epiktetu. O d

recentnijih članaka posvećenih Epiktetovom etičkom nauku možemo izdvojiti J. Hershbell, "The Stoicism of Epictetus", Aufstieg und Niedergang der romischen Welt II.36.3 (1986), str. 2148—2163, R. Dobbin, "Prohairesis in Epictetus", Ancient Philosophy 11 (1991), str. 111-135, te R. Kamtekar, "ΑΙΔΩΣ in Epicte­ tus", Classical Philology 93 (1998), 136-160. O n i koje zanima misao Marka Aurelija i utjecaj koji je na nju izvršio Epiktet svakako trebaju pročitati knjigu P. Hadota La Citadelle interieure: Introduction aux Pensees de Mare Aurele, Pariš, 1992, i997, koja je već prevedena na engleski, njemački i talijanski jezik. Za utjecaj Epikteta na ranokršćansku misao tre­ ba pogledati Bonhofferovu knjigu Epictet und das Neue Testa­ ment, Giessen, 1911, te članak A . Jagu, "La Morale d'Epictete et le christianisme" u Aufstieg und Niedergang der romischen Welt II.36.3 (1989), str. 2164-2199. Iz više popularne literature, pronicljiv i vrlo duhovit prikaz stoičkog filozofa može se naći u Lukijanovim Svjetonazorima na dražbi (priredio Ρ Gregorić, KruZak, Zagreb, 2002). Siri interes za Epikteta u Sjedinjenim Američkim Državama u posljednjih desetak godina pobudile su dvije knjige. Prva je roman T. Wolfa, A Man in Puli iz 1998. godine. Roman govori ο nepravedno osu­ đenom mladiću iz Californije koji se u zatvoru slučajno susreće s Epiktetovim tekstom i odlučuje primijeniti njegov nauk u svom životu. Druga knjiga je biografsko djelo vice-admirala J. B. Stockdalea Courage Under Pire: Testing Epictetus 's Doctrines in a Laboratory of Human Behaviour iz 1994. godine. U tom djelu Stockdale opisuje kako m u je Epiktet, napose Priručnik koji je djelomice znao napamet, pomogao da kao zarobljeni pilot američke mornarice preživi sedam i pol godina zatočeništva u zloglasnom zatvoru u Sjevernom Vijetnamu gdje je iz dana u dan bio okrutno mučen. U vezi s time možemo spomenuti da je stoicizam oduvijek bio posebno primjenjiv u vojsci, ο čemu govori recentna studija N . Sherman Stoic Warriors: The Ancient Philosophy behind the Military Mind, Oxford, 2005.

38

39

6

2

Epiktetov Priručnik

ΕΠΙΚΤΗΤΟΥ

ΕΓΧΕΙΡΙΔΙΟΝ

ΕΠΙΚΤΗΤΟΥ ΕΓΧΕΙΡΙΔΙΟΝ 1.

Των

ήμΐν.

όντων

εφ* ήμΐν

ivi λόγω

τά

μεν

μεν

ύπόληφις,

ο σα ημέτερα

κτήσις,

8όζαι,

εστίν

εφ* ήμΐν,

ορμή,

εργα'

άρχαΐ

Epiktetov Priručnik

ουκ

και

ivi

τά

ορεζις,

ουκ

εφ*

εκκλισις

εφ* ήμΐν λόγω

Si

και

Si τό σώμα,

δσα

ούχ

ή

ημέτερα

prosudba, poriv, želja, zazor i j e d n o m riječju sve ono što je naše djelo.

1

N i s u do nas naše tijelo, naš imetak, ugled,

položaj i j e d n o m riječju sve ono što nije naše djelo.

εργα. και

τά

μεν

εφ* ήμΐν

άπαραπό8ιστα, άλλότρυα. οιηθής

εστι

φύσει

ελεύθερα,

τά Si ουκ εφ* ήμΐν ασθενή,

μεμνησο και τά

οΰν οτι,

αλλότρια

Ιάν τά φύσει Γδια,

μεμφη

και

θεούς

και

σον

οιηθής

σον

είναι,

τό

ού8είς

σε

αναγκάσει

μόνον

εστίν,

άλλότριον,

σε κωλύσει, πράξεις γάρ

ου μεμφη

ού8ε εν, ού8είς

βλαβερόν

τι

τηλικούτων

θελης

αυτών

τούτων γε

και

ευθύς

οτι "φαντασία

άρχειν

ελεύθερα πενθήσεις,

εάν

Si

άλλότριον,

ούχ

το

ώσπερ

ού8εποτε,

εχθρόν

ού8είς

τινί,

άκων

έξεις,

ού8ε

αλλά προς

και

μεν

τό παρόν,

πλουτεΐν,

άποτεύξτ]

τά

μετρίως άφιεναι

εάν 8ε

και

μεν

ουδ'

τυχόν προτέρων

a one

koje

nisu

do

nas

su

slabe,

ropske,

stvari budeš smatrao s l o b o d n i m a i one tude vlastitima, bit ćeš sprečavan, jadikovat ćeš, bit ćeš u z n e m i r e n , predbacivat ćeš i l j u d i m a i bogovima. A k o pak samo ono što je t v o ­ je budeš smatrao svojim, a ono tude budeš smatrao — kao što i jest - tuđim, n i t k o te nikada neće prisiljavati, n i t k o te neće sprečavati, n i k o m e nećeš predbacivati, nikoga p r o z i ­ vati, n i t i j e d n u j e d i n u stvar nećeš činiti p r o t i v svoje volje,

8ι ών μόνων

no nećeš trpjeti. S t r e m e ć i dakle za tako važnim stvarima, z a p a m t i da i h se ne smiješ latiti ako si tek umjereno potaknut, nego neke 2

moraš p o t p u n o ostaviti, a druge za sada odgoditi. A ako b i h t i o i te prevažne stvari i položaj i bogatstvo, m o ž d a nećeš

ελευθερία

uspjeti ostvariti n i t i ove potonje jer stremiš i za p r e t h o d n i ­ ma, a te prethodne posve sigurno nećeš ostvariti — jedine

φαντασία

εΐ, και

nesputane,

sprečive i tude. Z a p a m t i stoga da ako po p r i r o d i r o b o v s k e

εφίεσθαί'

περιγίνεται. πάση

Stvari koje su do nas po p r i r o d i su slobodne, nesprečive,

n i t k o t i neće škoditi, nećeš i m a t i neprijatelja, jer ništa štet­ οτι ου 8εΐ

8ιά τό και τών

μήν εκείνων

οΰν

8ε

μεμνησο

αυτών,

τεύξτ]

ευδαιμονία

δούλα

ουκ εγκαλέσεις

τά 8ε ύπερτίθεσθαι

ταύτα

κωλυτά,

ανθρώπους-

σε βλάφει,

άπτεσθαι

παντελώς,

δούλα,

πείση.

οΰν εφιεμενος

κεκινημενον

πάντως

ού8ενα,

ακώλυτα,

εμπο8ισθήση,

ταραχθήση,

και

ι. N e k e stvari su do nas, a neke nisu do nas. D o nas su

τραχεία

ού πάντως

μελέτα

τό φαινόμενον"'

επιλεγειν έπειτα

stvari p u t e m k o j i h dolazi sloboda i sreća. Stoga se nauči s v a k o m g r u b o m u t i s k u kazati: "Samo si 3

utisak i u o p ć e ne ono što se pojavljuje." P o t o m ga ispitaj i

42

43

ΕΠΙΚΤΗΤΟΥ ΕΓΧΕΙΡΙΔΙΟ Ν €^€ταζ€ €χ€ΐς, ήμΐν

αυτήν πρώτω

βστιν

και

8οκίμαζζ

Se τούτω

ή πζρί

2. Μέμνησο όρέγη,

βκ€ΐνω

τα

ουκ

Οτι όρβξβως

6 Se iv

οΰν μόνα

έκκλίνης

€κκλίν€ΐς

των

τ€

μ€ν

ουδέν

και

6 μβν

€κκλίσ€ΐ

iv

π€ριπ€σή'

νοσον

δ' αν

€κκλίνης

8υστυχήσ€ΐς.

άρον

ούν τήν

€(/>'ήμΐν και

όρέγη

τβ ίφ* ήμΐν

σοι

πάρεστι.

ουκ

όσων

Ιπι

όρέγζσθαι

μόνω

Se

ή

€κκλισιν

του

βφ* ήμΐν

τω

άποτυγχάνων αν

Ιττι σοι,

€πι τα παρά

Se παντζλώς των

των

μβτάθβς

irepirreaeiv

8υστυχής.

των

καλόν

ών

θάνατον

ή

άπό

όρμάν

πάντων

φύσιν

των €' άveλe^

άτυχβΐν αν,

και

μβν

oiSevi

παρόντος

τίνος,

ουκ

€πιτυχ€ΐν

μη

ope^ei

πβριπίπτων

τα £'

σβ.

το

το

οΐς

των

προς

€παγγβλία

φύσιν

τήν ορβξιν

γάρ

οιότι

π€ρι

nepi τι

τα παρά

ουκ

ήμΐν.

καν

Se Ιπαγγζλία

ο €κκλίν€ταΐ'

πβνίαν,

το

τούτοις

πότβρον

ic/S ήμΐν

βστω

βκκλίσβως

ατυχής,

κανόσι

και μάλιστα,

i φ* ή μ ιν ή, πρόχζιρον

ου

τοις

Epiktetov

αν

ανάγκη,

oiSev

ού84πω

άφορμάν

χρω,

Pnručnik

prosudi pomoću tih mjerila koje posjeduješ, ponajprije i ponajviše time odnosi li se on na stvari koje su do nas, ili na one koje nisu do nas, pa ako se radi ο nekoj od onih koje nisu do nas, neka ti pri ruci bude da se to tebe ne tiče. 2. Zapamti da želja obećava da ćeš steći ono što želiš, a zazor da te neće zapasti ono od čega zazireš. Onaj koji ne uspije u želji nema sreće, a onaj koga zapadne ono od čega zazire je zle sreće. Stoga ako zazireš samo od protuprirod­ nih medu stvarima koje su do tebe, neće te zapasti ništa od čega zazireš. Ako pak zazireš od bolesti, smrti ili siro­ maštva, bit ćeš zle sreće. Stoga odagnaj zazor od svih onih stvari koje nisu do nas i preusmjeri ga na protuprirodne među stvarima koje su do nas. Zelju pak za sada potpuno dokini, jer ako želiš nešto od onoga što nije do nas, nužno nećeš imati sreće; a ako želiš nešto od onoga što jest do nas i što bi bilo valjano željeti, to ti još nije dostupno. Služi se jedino porivom i odvraćajem, ali lagano, s ogradom i blagošću. 4

5

κούφως

μίντοι

και

μζ$

ύπβζαιρβσβως

και

άν€ΐμβνως.

6

έκαστου χόντων άπό

ή

των

"χύτραν

των

μέμνησο

σμικροτάτων στ