Historije

Tacit

Historije Latina et Graeca 1987 Priredio i preveo Miklić Josip BIBLIOTEKA

L&G biblioteka Latina et Graeca Knjiga XII Tacit / Historije Uređuju Darko Novaković, Damir Salopek, Zlatko Šešelj, Dubravko Škiljan Izvršni izdavač VPAZagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4 Likovna oprema Alfred Pal Tisak: RO »Informator«, OOUR Tiskara »Zagreb« Preradovićeva 21-23. BMK 17 SADRŽAJ 1.Kornelije Tacit i njegovo djelo 2.HISTORIAE / HISTORIJE 3.Fontes lectionum 4.Komentar 5.Kazalo 6.Bibliografija

KORNELIJE TACIT I NJEGOVO DJELO Rukopisna nam tradicija ne omogućava da s nedvojbenošću utvrdimo osobno ime Tacitovo. U rukopisu Laurentianus 68.1 (Mediceus I) nalazi se praenomen P. (P. Cornelii Taciti Ab excessu divi Aug.), upisan u novije vrijeme. U supskripcijama ostalih rukopisa sreće se također P. Corneli, djelomično od kasnije ruke. Inicijalno C. u Neapolitanus IV C 21 (Lipsiusov cod. Farnesianus): C. Cornelii Taciti ... liber primus incipit i navodno C. ili Caius Tacitus ... Ulpianorum temporum consularis u rukopisima kod Sidonija Apolinara (ep. IV 14.) i cum Cornelius C. Secundo paria suasisset (ep. IV 22.) prije će biti skraćenica od gentilnog imena Cornelius. Kod starih pisaca koji spominju Tacita: Plinija Mlađeg, Flavija Vopiska (Aurelian. 2, 1.), Orozija (VII 10, 19.), Sidonija Apolinara (carm. XXIII 154.) ne sreće se nigdje njegov praenomen. U supskripcijama Laurentianus 68. 2. (Mediceus II) nalazimo isto tako jednostavno Cornelius Tacitus. Flavije Vopisko (Tac. 10, 3) pripovijeda o caru Tacitu (275 - 276) slijedeće: » Cornelium Tacitum, scriptorem historiae augustae, quod parentem suum eundem diceret, in omnibus bybliothecis conlocari iussit, et ne lectorum iniuria deperiret librum per annos singulos decies scribi publicitus in cunctis archivis iussit et in bybliothecis poni.«1 Budući da je ovaj car bio porijeklom iz Interamne i u tom gradu imao, zajedno sa svojim bratom Florijanom, statuu s kenotafom (Vopisc. Florian. 2, 1 = Tac. 15, 1.), smatralo se da je i naš historik porijeklom iz ovoga grada, te su mu novovjeki potomci stare Interamne (dan. Terni) podigli 1514. spomenik (Angeloni, Storia di Terni, str. 42, sqq). No, kad bi tvrdnja o rodbinskoj vezi između historika i cara i bila točna, iz toga se još uvijek ne može izvoditi zaključak o identičnosti njihova mjesta rođenja. Prezriva opaska Tacitova o Sejanu kao o »municipalis adulter«2 {A. IV 3) čini nevjerojatnom pomisao da bi sam Tacit potjecao iz kakva municipija. Iako nemamo potvrda za to, ipak je daleko vjerojatnije pretpostaviti kao mjesto Tacitova rodenja grad Rim. 1 Vopisc. Tac. 10, 3: »Dao je da se u sve knjižnice smjesti Kornelije Tacit, pisac carske povijesti, jer ga je nazivao svojim pretkom; a da knjiga ne bi propala zbog nemarnosti čitatelja, dao je da se svake godine na državni trošak u svim arhivima izradi deset prijepisa i postavi u knjižnice.« 2 Malogradski bludnik

Ni o precima njegovim nemamo pouzdanih vijesti. Plinije Stariji (n.h. VII 17, 76), govoreći o slučaju neprirodno rane tjelesne dozrelosti i njoj odgovarajuće prerane smrti, spominje i: »ipsi non pridem vidimus eadem ferme omnia ... in filio Comeli Taciti equitis Romani, Belgicae Galliae rationes procurantis«3, iz čega neki zaključuju da bi ovdje mogla biti riječ o ocu našega povjesnika, iako pri identifikaciji iskrsavaju poteškoće vremenskog nesklada. U svakom slučaju Tacit je morao potjecati iz vrlo ugledne i utjecajne kuće, o čemu govori njegovo obrazovanje i politička karijera. Približna godina Tacitova rođenja može se utvrditi tek kombinacijom različitih činjenica: ako je, kao što navodi u Dial. 17, razgovor između Kurijacija Materna, Marka Apera, Julija Sekunda i Vipstana Mesale, održan »in sextam iam felicis huius principalus stationem, qua Vespasianus rem publicam fovet«* (= 75. ili 76. n.e.), Tacit slušao kao »iuvenis admodum«5, a ta oznaka odgovara uzrastu od 18. do 20. godine - kako se dade zaključiti i iz Agr. 7, gdje Tacit opisuje osamnaesto-devetnaesto godišnjeg Domicijana istim riječima - to bi se približna godina Tacitova rođenja dala postaviti u razdoblje od 56. do 59. n.e. Ima međutim i drugih kombinacija (isp. G. S. Knabe, Kornelij Tacit, Moskva 1981, str. 54, sqq). Iz Agr. 9. doznajemo od samoga Tacita da se oženio Agrikolinom kćeri: »consul [77.

n.e.] egregiae tum spei filiam iuveni mihi despoadit ac post consulatum [78. n.e.] collocavit et statim Britanniae praepositus est».6 Do kraja Agrikolina života izvjesno je da djece iz tog braka nije imao, jer bi se u epilogu Agrikolina životopisa ona morala spomenuti. Vjerojatno ipak nije bio bez potomstva, za što govori ponos caru Tacita na svoje porijeklo i navod Sidonija Apolinara iz 5. st. koji spominje povjesnika kao jednoga od predaka Polemija, prefekta Galija. 1

Plin. ,N.H. VII 17, 76: »Sami gotovo da ranije nismo vidjeli takvo što... u sina Kornelija Tacita, rimskoga viteza, upravitelja nad carskim dohocima u Galiji Belgici.« 4 Dial. 17: »i šestu već godinu sadašnje plodonosne vlade, kako Vespazijan sretno upravlja državom.« 5 sasvim mlad 6 Agr. 9: »Kao konzul zaručio je sa mnom, koji sam bio još mlad, svoju kćer od koje se tada puno očekivalo, a poslije konzulata nas vjenčao; odmah potom postavljen je za namjesnika u Britaniji.«

Stekao je temeljitu retorsku naobrazbu, o čemu sam svjedoči u Dial. 2. : »M. Aper et lulius Secundus ... quos ego in iudiciis non ulrosque modo studiose audiebam sed domi quoque et in publico assectabar, mira studiorum cupiditate et quodam ardore iuvenili (etc.)« 7 a na što nas upućuju i mjesta iz pisama Plinija Mladega: »equidem adolescentulus, cum iam tu fama gloriaque [kao govornik] floreres, te sequi, tibi 'longo, sed proximus, intervallo' et esse et haberi concupiscebams” 8 (ep. VII 20, 4.); »rogo ut ex copia studiosorum quae ad te ex admiratione ingenii tui convenit circumspicias praeceptores quos sollicitare possimus« 9 (VI 13, 11.); »numquam maiorem cepi voluptatem quam nuper ex sermone Corneli Taciti. narrabat sedisse se cum quodam circensibus proximis. hunc post varios eruditosque sermones requisisse; ,Italicus es an provincialis?' se respondisse: ,nosti me, et quidem ex studiis.' ad hoc illum:,Tacitus es an Plinius?'.»10 (IX 23, 2). Plinije spominje i govor koji je Tacit izgovorio kao konzul na pogrebu Verginiju Rufu, na čije je mjesto upravo bio postavljen: »laudatus est [Verginije Rufo] a consule Cornelio Tacito; nam hic supremus felicitati eius cumulus accessit, laudator eloquentissimus. «11 (ep. II 1, 6.). 7

Dial. 2: »Marko Aper i Julije Sekundo ... koje sam ja oba ne samo pomno slušao na sudskim raspravama nego ih i pratio i u kući i na ulici, s izvanrednom željom za naukom i s nekim mladenačkim žarom.« 8 Plin. Ep. VII 20,4: »Što se mene tiče, dok sam još bio vrlo mlad, a ti si odavno već uživao slavu, najviše sam želeo da se ugledam na tebe, da ti budem 'najbliži na velikom rastojanju' [Verg. Aen. V 320], da budem zaista takav i da me smatraju takvim.« (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982). 9 Plin. Ep. IV 13, 10: »A ja tražim i molim te, radi velike važnosti same stvari, da medu mnogobrojnim učenicima koji tebi dolaze zbog divljenja tvome duhu, potražiš učitelje koje bismo mogli pozvati.« (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982). 10 Plin. IX 23, 2: »Ali nikada nisam osetio veću radost nego nedavno razgovarajući sa Kornelijem Tacitom. Pričao mi je da je prilikom poslednjih cirkuskih igara pored njega sedeo neki rimski vitez koji ga je posle raznih i učenih razgovora upitao: 'Jesi li ti iz Italije ili iz neke provincije?' On mu je odgovorio: "Ti me poznaješ, i to po mojim knjigama!' I sada je ovaj rekao: 'Dobro, jesi li ti Tacit ili si Plinije?' (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982). 11 Plin. Ep. II 1, 6: »0proštajni govor održao mu je veoma rečiti govornik, konzul Komelije Tacit. Tim govorom krunisan je srećni život ovoga čoveka.« (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982).

Isti nas pisac obavještava kako su on i Tacit bili određeni za zastupnike Afrikancima u istražnom postupku protiv prokonzula Marija Priska: “ego et Cornelius adesse provincialibus iussis” 12 (ep. II 11, 2.), i u nastavku: »respondit Cornelius Tacitus

eloquentissime et, quod eximium orationi eius inest 6E^voi)c;.« 13 (ibid. 11, 17.); »quod ego et Tacitus iniuncta advocatione diligenter et for-titer functi essemus« 14 (ibid. 11, 19.). Iz Tacitovih riječi u Hist. II.: »dignitatem nostram a Vespasiano incohatam, a Tito auctam, a Domitiano longius provectam non abnuerim» 15 saznajemo za njegov cursus honorum. Ako se kao početak viših državnih službi uzme kvestura, koja je zahtijevala najmanju dob od 25 godina, onda ovaj podatak navodi na 54. godinu kao vrijeme Tacitova rođenja. Neki stručnjaci u izrazu »incohata dignitas« gledaju vigintivirat ili kvindecimvirat, nižu magistraturu kroz koju je, od Augustova doba, trebalo proći da se dode do kvesture. Slijedeći je stupanj nakon kvesture predstavljao pučki tribunat ili edilitet, te se izraz »aucta« mora povezati s obnašanjem ovih službi, vjerojatno ediliteta, i to najkasnije do 81. n.e. Pod Domicijanom (»longius provectams) domogao se Tacit preture i svećeničkog kvindecimvirata. A. XI 11: »is quoque [Domicijan] edidit ludos saeculares [septimos Domitianus se XIV ei L. Minucio Rufo coss., anno DCCCXXXXI, Censorin. d.n. 17, 11; dakle 88. n.e. = 841. a.u.c.], iisque intentius affui sacerdotio quindecimvirali praeditus ac tunc praetor.16 12

Plin. Ep. II 11, 2: »Ja i Kornelije Tacit, koji smo bili određeni kao branioci tih stanovnika provincije.« (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982). 13 Plin. II 11, 17: »0dgovorio je Kornelije Tacit, rjecito i - što je osobito obilježje njegova govora dostojanstveno .« 14 Plin. Ep. II 11, 19: »da smo ja i Tacit svoj zadatak savesno i valjano obavili.« (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982). 15Tac. Hisl. l 1: »Ne mogu poreći da je moje dostojanstvo zasnovano pod Vaspazijanom, pod Titom uvećano, pod Domicijanom još dalje uznapredovalo. « (Prev. J. Miklic, Zagreb, 1987). 16 A. XI 11: »Jer i on dade stoljetne igre, kojima sam vrlo revno prisustvovao. Obnašao sam kvindecimvirsku svećeničku čast i u to vrijeme bio pretor.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970).

Godine 93, kada je preminuo njegov tast, Tacit je odsutan već četiri godine: » nobis tam longae absentiae conditione ante quadriennium amissus est«17 (Agr. 45), vjerojatno kao legatus pro praetore u Germaniji. Uskoro potom, za posljednjih godina Domicijanove vladavine, vratio se Tacit u Rim. »mox [nakon Agrikoline smrti] nostrae duxere Helvidium in carcerem manus, nos Maurici Rusticique visus, nos innocenti sanguine Senecio perfudit ... praecipua sub Domitiano miseriarum pars erat videre et aspici” 18 (Agr. 45). Poslije Domicijanova pada nastupaju sretnija vremena. Pod Nervom dostiže Tacit vrhunac političke karijere - obnaša konzulat, službu koja se i u ta vremena još uvijek smatrala vrhuncem dostojanstva i krunom građanske ambicije. Kao konzul održao je posmrtni govor Verginiju Rufu (Plin. ep. II 1,6), panegirik mužu veličanstvena karaktera, proslavljenom vojskovođi koji se usudio suprotstaviti volji svojih vojnika i odbiti carsku vlast koju su mu bili ponudili. Nakon konzulata upućen je Tacit u provinciju Aziju, gdje se u službi prokonzula zadržao godinu dana (112-113. n.e.). Čini se da je doživio i Hadrijanovo stupanje na prijestolje (kolovoz 117. n.e.), ali je umro negdje između 117. i 120. n.e. ***

Raspravu Razgovor o govornicima (Dialogus de oratoribus) Tacit je vjerojatno napisao prije Domicijanova pada.* Ostala Tacitova djela pripadaju vremenu njegovih zrelih godina, epohi Nerve i Trajana, kad su političke prilike bile povoljnije za historiografiju. Drugi Tacitov spis O životu i značaju Agrikole (De vita et moribus lulii Agricolae) objavljen je 98. n.e., a potom slijede Germanija ili o porijeklu i postojbini Germana (De

origine et situ Germanorum**-, napisana iste godine, i na kraju dva monumentalna povijesna djela: Historije (Historiae), sastavljene u prvom desetljeću 2. st. n.e., i Anali (Annales ili Ab excessu divi Augusti), koje je Tacit napisao zadnjih godina svojega života. 17

Agr. 45: »što smo te, zbog dugog odsustvovanja, izgubili četiri godine ranije.« (Prev. M. Šrepel, Zagreb, 1889). 18 Agr. 45: »Uskoro su naše ruke odvukle u zatvor Helvidija; nas poništi pogled Maurikov i Rustikov, nas okvasi Senecijon nevinom krvlju ... a za Domicijana bijaše osobita čest nevolja gledati ih i biti gledanu.« (Prev. M. Šrepel, Zagreb, 1889). * Rasprava o autentičnosti i dataciji ovog manjeg Tacitova djela traju do danas. (R. Syme, The Senator as Historian, Entretiens Hardt IV, 1956, str. 203, i Tacitus 1 str. 112 sqq.; A. Michel, Le dialogue des orateurs, Paris, 1962. str. 197.) ** U različitim rukopisima sreću se različiti naslovi ove geografske i etnografske Tacitove studije. Najpotpuniji naslov nalazimo npr. u cod. Stuttgartensis, Hist. Q. 152: »De origine situ et moribus Germanorum«. U nekim se inskripcijama kodeksa navodi i »de gestis«.

Zbog našeg nedostatna poznavanja Tacitova života i javnoga rada, njegovih osobnih odnosa s vladarima i moćnicima iz vladareve okoline, nije lako precizno ocrtati Tacitov politički stav. Koristeći oskudne podatke iz Tacitova djela i djela njegovih suvremenika teško je doći do zadovoljavajućeg i opće prihvatljiva rješenja. U optjecaju su tri suprotstavljene teze.*** Slijedimo jednu koja nam se čini najutemeljenijom: Senatorska aristokracija, kojoj je pripadao Tacit, prilagođavajući se uvjetima principata, teorijski je i dalje njegovala republikanske misli, potajno žaleći za svojom izgubljenom moći. Stoička joj je filozofija i stilizacija životnog ponašanja pružala sliku starorimskoga morala. Osjetivši da joj se, nakon teških iskušenja pod Flavijevcima, osobito pod Domicijanom, s dolaskom Nerve i Trajana pruža mogućnost obnove političke uloge, ona se ponadala uspješnom pomirenju slobode (libertas) i vladavine prvoga čovjeka države (principatus). Tom je idejom bio osobito zagrijan krug oko Plinija Mlađega, bliskog caru Trajanu. Tacit se nije zanosio prevelikom nadom, jer se njegova razmišljanja zadržavaju na »prividu slobode« (loco libertatis) pod principatom (Historije), a njegova skepsa ide i dalje (u Analima) do potpuno pesimističkog pogleda na mogućnost izmirenja slobode i monarhijske ideje i do spoznaje da se formalnim obnavljanjem senatskih prava nije i stvarno obnovila senatska moć. Zadržavajući opozicijski stav prema principatu, Tacit, kao predstavnik društvenog sloja kojem je po rođenju i odgoju pripadao, zazire međutim i od prevelike republikanske slobode koju i ne smatra slobodom (libertas), nego bezakonjem (licentia). S druge pak strane uvida da u principatu gradani upadaju u sve veći ropski položaj (servitus). Iz te antinomije parova libertas - licentia i principatus - servitus izvire i Tacitovo tragično poimanje rimske povijesti u njegovu velikom historijskom djelu. Iako slijedi tragove svojih prethodnika analista, osobito Salustija, Tacit ne niže događaje objašnjavajući ih neposrednim, najbližim uzrocima ili samo povodima, nego nastoji dati dublja tumačenja. *** W. Jens, Hermes 84, 1956, str. 331.

Pri tom dolazi do izražaja njegova virtuoznost u kompoziciji dramatičnih prizora i znalačkoj karakterizaciji likova, psihologiji pojedinca i mase obuzete vlastitim strastima ili zavedene podrivanjem vještih smutljivaca. Oba su velika historijska djela Tacitova puna takvih pomno komponiranih dramatičnih scena. Crtajući beskrupulozne postupke skorojevića iz vladareve okoline, on ne želi čitatelja zabaviti sablažnjivim dvorskim

anegdotama, kao što su činili drugi analisti prije njega i kao što će neposredno poslije njega učiniti Svetonije; prije želi čitatelja potresti, prenijeti mu ono što sam osjeća u duši. Zna da u sveopćoj pokvarenosti carskih vremena ima mjesta i za velike, nepotkupljive duhove, a ne zaboravlja ni na plemenite postupke inače tamnim bojama ocrtanih likova. Antiquus i priscus kod Tacita su uvijek epiteti pohvalna značenja (H. II 5. 64; A. VI 32). Plemenito porijeklo kao da u Tacitovim aristokratskim očima ima vrijednost samo po sebi (A. IV 3. VI 27. XIV 14). Za robove i barbare uglavnom ima riječi osude (A. 1 76. II 85. XI 36; Germ. 23. 33; H. 2. sqq. 13) i vrlo rijetko razumijevanja za njihovu ljubav prema slobodi (Agr. 30; A. II 88. IV 72). Iz prije spomenutog Tacitova osvjedočenja da je povratak republike samo pusta tlapnja i da se osjećaj slobode može nositi samo duboko zapretan u srcu razumljiv je i njegov rezerviran stav prema onima koji odveć otvoreno izražavanju svoju slobodoljubivost, kao Helvidije Prisko (H. IV 6) ili Peto Trazeja (A. XIV 12). Ali ima razumijevanja i riječi divljenja za one koji su zbog svojih uvjerenja spremni poći u smrt (A. IV 34. sqq. XV 57. XVI 16). Sam kao da se, osobito pod Domicijanom, držao riječi iskusnog Seneke: »sapiens numquam potentium iras provocabit, immo declinabit, non aliter quam in navigando procellam«19 (ep. 14, 7), i: »sapiens nocituram potentiam vitat, hoc primum cavens ne vitare videatur. pars enim securitatis et in hoc est non ex professo eam fugere, quia quae quis fuglt damnat»20 (ibid. 8). 19 Sen.. Ep. 14, 7: “I zato mudar čovek nikad neće izazivati gnev moćnih ljud, nego će ga izbegavati kao oluju koja besni na moru” (Pisma prijatelju, prev. Albin Vilhar, Novi Sad, MS, 1978). 20 Sen. Ep. 14, 8: »Na isti način postupa i mudar čovek: on beži od moći i sile koje bi mu mogle naškoditi, ali na takav način da se ne može videti da ih izbegava. Jer jedan deo sigurnosti nalazi se i u tome da ne pokažemo da težimo da je postignemo i da smatramo za zlo ono što izbegavamo.« (Prev. A. Vilhar, Novi Sad, 1978).

U filozofskim poimanjima Tacit je eklektik, ne slijedi slijepo nijednu sljedbu, iako su u njegovo doba, osobito u krugovima rezigniranih i prema javnom životu rezerviranih aristokrata, velikog odjeka bila našla učenja Zenonove i, nešto manje, Epikurove škole. Ni u religioznim uvjerenjima nema kod Tacita pune dosljednosti. Gledajući oko sebe tolike primjere nekažnjene nečovječnosti i trpljenja nedužnih, Tacit je -nikakvo čudo - morao doći do predodžbe kako su bogovi ravnodušni prema ljudskoj sudbini: »adprobatum est non esse curae deis securitatem nostram, esse ultionem« 21 (H. 1 3); »eadem illos deum ira, eadem hominum rabies, eaedem scelerum causae in discordiam egere« 22 [ibid, II 38); »propitiis, si per mores nostros liceret, deis« 23 (ibid, III 72); »deum ira in rem Romanam« 24 (A. IV 1); »aequitate deum erga bona malaque documenta»25 (ibid, XVI 33); »quae [prodigiaJ adeo sine cura deum eveniebant, ut multos post annos Nero imperium et scelera contmuaverit»26 (ibid, XIV 12). Rjeđa su mjesta gdje se Tacit o bogovima izražava kao Rimljanin vjernik. Kao izvore za svoja historijska djela navodi Tacit: acta diurna (A. III 3. XIII 31. XVI 22), acta senatus (A. V 4. XV 74), Agrippinae commentarii {A. IV 53), Gaja Plinija (H. III 28. A. 1 69), Korbulona (A. XV 16), Vipstana Mesalu (H. III 25. 28), Kluvija (A. XIII 20. XIV 2), Fabija Rustika (A. XIII 20. XIV 2. XV 61), Sizenu (H. III 51), no u pravilu govori općenito o scriptores annalium (A. IV 53), scriptores senatoresque eorundem temporum (A. II 88), celeberrimi auctores {A. IV 10), temporum illorum scriptores (A. XII 67. XIII 17). Nerijetko se poziva i na usmene izvore: »audire me memini ex senioribus« (A. III 16; isp. i XI 27. XV 41. 73). 21

Tac. Hist. 1 3: »potvrđeno je da bogovima nije na brizi naša sigurnost nego osveta.« (Prev. J. Miklić,

Zagreb, 1987). 22 Tac. Hist. II 38: »Ista srdžba bogova, isti bijes ljudi, iste s ih prilike za zločinstva tjerale u razdor.« (Prev. J. Miklić, Zagreb, 1987). 23 Tac. Hist. III 72: »uz milostivu naklonost bogova - ako je to moguće s obzirom na naš način života -« (Prev. J. Miklić, Zagreb, 1987). 24 »srdžba božja spram rimske države« 25 A. XVI 33: »Zbog ravnodušnosti bogova prema dobrim i opakim primjerima.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 26 A. XIV 12: »Za te je pojave (čudna znamenja) bogovima bilo tako malo stalo da je Neron još mnogo godina nakon toga i dalje vladao i zločine počinjao.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970),

Često se usteže dati svoj sud o nekom događaju (A. 1 81. V 10. VI 7. XIII 20). Na nekim mjestima suprotstavlja svoj sud izvješću drugih autora ili svjedoka: »scriptores ... tradiderunt. nobis videnturs (H. II 101); »invenio apud quosdam auctores ... ego reor« (A. II 37). Produbljeni je pragmatizam u izlaganju događaja (isp. H. 1 4: »ut non modo casus eventusque rerum, qui plerumque fortuiti sunt, sed ratio causaeque noscantur«27 na mnogim mjestima zamagljen fatalizmom: »mihi, quanto plura recentium seu veterum revolvo, tanto magis ludibria rerum mortalium cunctis in negotiis obversantur” 28 (A. III 18); »dubitare cogor, fato et sorte nascendi ... an sit aliquid in nostris consiliis” 29 (ibid, IV 20); »fatali quodem motu ... seu prava sollertia” 30 (ibid, V 4); »mihi haec ac talia audienti in incerto iudicium est fatone res mortalium et necessitate immutabili an forte vol-vantur»31 (VI 22). Nije rijetka pojava da Tacit daje jedan uz drugi prirodan i trnscendentalan uzrok: »Varus fato et vi Arminii cecidit«32 (A. 1 55), ili fatalistički i teistički: »fatum et ira dei« (H. IV 26). Pretežno se ipak opredjeljuje za imanentno objašnjenje, a samo tamo gdje nije posve jasno, pomišlja na djelovanje udesa. Istančan osjećaj za koncizne, gotovo gnomske, nenametljive psihološke opaske Tacit dokazuje na više mjesta: »neque femina amissa pudicitia alia abnuerlt«33 (A. IV 3); »proprium humani ingenii est odisse quem laeseris«34 (Agr. 42); »haud ignarus summa scelera incipi cum periculo, peragi cum praemio«35 (A. XII 67); »facetiis acerbis, quarum apud praepotentes in longum memoria est»36 (ibid, V 2); »quod in seditionibus accidit, unde plures erant omnes fuere»37 (H. 1 56). Neprovjerene vijesti i prepričavanja koristi jedino u svrhu temeljitijeg i nepristranijeg izvještavanja i uvijek na to upozorava čitatelja: »ut conquirere fabulosa et fictis oblectare legentium animnos procul gravitate coepti operis crediderim, ita volgatis traditisque demere fidem non ausim«38 (H. II 50), tako da obećanje dano na početku obaju velikih povijesnih djela - »sine ira et studio« i »neque amore quisquam et sine odio dicendus est« - nikako ne djeluje poput floskule nego kao iskrena namjera, koju je pisac u pretežnoj mjeri i ispunio. Kod Tacita srazmjerno su rijetki i historijski ekskursi; nala-zimo ih nešto u Historijama (II 3. 38. III 72. IV 83 sqq.) i Analim (III 26 sqq. - de principiis iuris', 21 sq. — de astrologia; XI 22. - de quaestura). U opisima bitaka iz građanskih ratova izbija njegovo turobno raspoloženje i tragična vizija bliske propasti. U dramatičnim slikama s pomno odabranim karakterističnim i upečatljivim detaljima vidljiva je sva veličina ovog historika. Poetičnost i patetičnost njegova stila bliska je pjesništvu i njegovu zanosu. Ta je intencija, iako potječe još iz peripatetičkih teorijskih stavova i helenističkog doba koje je davalo historije s traženim uzbudljivim scenama i dramskim efektima, našla vidnog odjeka i u Tacitovu Rimu. Dovoljno je sjetiti se Kvintilijanovih riječi: »historia est proxima poetis et quodammodo carmen solutum»39 (inst. orat. X 1, 31). I ranije je već Ciceron preporučao ovaj postupak rimskim piscima, osobito pri sastavljanju historijskih monografija (isp. Cic. ad fam. V 12).

27Tac. Hist. 1 4: »da se upoznaju ne samo izvanjski tokovi događaja - koji su ponajviše slučajni - nego smisao i uzroci.« (Prev. J. Miklić, Zagreb, 1988). 28 A. III 18: »S obzirom na me, što više mislim na stare i novije događaje. to mi se više, u svakoj zgodi, ukazuju hiri ljudskoga udesa.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 29 A. IV 20: »To me potiče na sumnju da li slučaj koji ravna sudbinom već od rođenja ... ili što stoji do naše mudrosti.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 30 A. V 4: »po nekom kobnom nadahnuću ... ili nespretnom gorljivosti.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 31 A. VI 22: »Ali, kada čujem za te i slične primjere, nadođe mi sumnja da li ljudskim stvarima upravlja usud i nepromjenljiva nužda, ili puki slučaj.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 32 A. 1 55: »Var je pao po usudu i od nasilja Arminijeva.« 33 A. IV 3: »žena koja je izgubila stid ne bi mogla drugo da uskrati.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 34 Agr. 42: »0sobina je ljudskoga duha na onoga mrziti, koga si uvrijedio.« (Prev. M. Šrepel, Zagreb, 1889). 35 A. XII 67: »Doista ,osvjedočen da, iako je opasno započeti najveća zločinstva, isplati se izvršiti ih.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 36 A. V 2: »(običavao se izrugivati Tiberiju) zajedljivim šalama koje mogućnici dugo pamte.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 37 Tac. Hist. I 56: »što se dogada u pobunama, tamo gdje ih bijaše više, bili su svi.« (Prev. J. Miklić, Zagreb, 1988). 38 Tac. Hist. II 50: »Mada vjerujem da bi bilo daleko od ozbiljnosti započeta djela pretraživati pričanjima i izmišljotinama naslađivati srca čitatelja, ipak se ne bih usudio lišiti vjerodostojnosti saopćenja i predanja.« (Prev. J. Miklić, Zagreb, 1988). 39 Quintilian. Inst. orat. X 1, 31: »povijest je vrlo bliska poeziji i na neki način pjesma u prozi.«

Ostvarenju bliskosti historiografije i pjesništva služi i Tacitov jezik, u izboru riječi i načinu njihove uporabe. Obojen je izrazito pjesnički (color poeticus), kao i jezik suvremenih govornika. Tacit često izbjegava klasičnu riječ zamjenjujući je kakvim izrazom iz stare Nevijeve, Enijeve ili Lukrecijeve jezične riznice, kao što je prije njega činio i Salustije, a njegovo ugledanje na pjesnike ogleda se i u čestoj upotrebi jednostavnog glagolskog oblika umjesto složenog (simplex pro composito). Njegov je vokabular obogaćen i mnogim riječima iz Vergilija i grecizmima svojstvenim pjesničkoj dikciji. Tacit izbjegava monotoniju nijansiranjem (varietas coloris), izmjenom tempa: sad živahnim i brzim, sad mirnim i veličanstvenim pripovijedanjem. Radi dramatskog efekta često pokraćuje iskaz (brevitas), prekida ga, zamjenjuje slikom, ispušta pomoćni glagol, služi se asindetonom. Eliptična, nagla, zgrčena, nesimetrična rečenica krije duboke, pronicljive, ali često samo natuknute misli do kojih se čitatelj mora probiti vlastitim otkrivačkim postupkom. Odatle neopravdan sud o Tacitovoj nedovoljnoj jasnoći. Tacit slika jednim, krepkim potezom. Stoga je i nikla poznata poslovica da svaka Tacitova riječ vrijedi koliko i čitava Livijeva rečenica. *** HISTORIJE »neque amore quisquam et sine odio dicendus est« (Hist. 1 1, 3) Tacit je napisao Historije nakon Agrikole i Germanije, negdje između 101. i 109. n.e. U tom se djelu prikazuju dogadaji od Neronove smrti do smrti cara Domicijana, od 69. do 96. n.e., razdoblje dakle poslije onoga koje će Tacit tek kasnije opisati u Analima. Vrijeme je poštedjelo samo četiri prve i početak pete knjige.

U prvoj se knjizi, koja obuhvaća vrijeme od siječnja do ožujka 69. n.e., prikazuje stanje u prijestolnici nakon Neronove smrti, pohod Galbin iz Hispanije u Rim, njegova kratkotrajna vladavina, zavjera Otonova protiv Galbe i njegov uspon na prijestolje, ubojstvo Galbe, ustanak Vitelijev na čelu germanskih vojski i pripreme Otonove za ratni pohod protiv Vitelija. Druga knjiga, koja iznosi pobunu istočnih legija pod vodstvom Vespazijana, ratne operacije u sjevernoj Italiji, Otonovu smrt, Vitelijev put prema Italiji i Vespazijanov konačan otpad od Vitelija, obuhvaća vrijeme od ožujka do rujna 69. n.e. Treća knjiga (kolovoz - prosinac 69. n.e.) posvećena je opisu borbi između vitelijevaca i flavijevaca u Italiji, na putu prema Rimu i na ulicama samoga Rima, požaru Kapitolijskog hrama, smrti Vitelijevoj i ustoličenju dinastije Flavijevaca. U četvrtoj knjizi (siječanj - srpanj 70. n.e.) govori se o sporovima u senatu, političkim potezima nove vlasti, no najvažniji je njezin sadržaj ustanak Gala i Germana pod vodstvom Julija Civila. I na kraju, u sačuvanom dijelu pete knjige (siječanj -rujan 70. n.e.), dan je širok opis Judeje, njena glavnog grada Jeruzalema i analiza vojno političkog položaja njegova na početku Titove opsade grada. Knjiga završava opisom vojnih operacija u Germaniji i pregovorom između rimskoga vojskovode Cerijala i ustanika Civila. Naslov se ovoga djela oslanja na istoimena djela Tacitovih prethodnika Sizene, Salustija i Azinija Poliona, a vjerodostojnost mu potvrduje i Tertulijan koji pedesetak godina poslije Tacita, pobijajući bajku o Židovima koji navodno obožavaju magareću glavu, veli da tu lažnu priču donosi »Cornelius Tacitus in quinta Historiarum suarum« (Terlullian. Apol. 16). Sadržaj samoga pojma precizira Aulo Gelije u svom djelu Noctes Atticae označavajući da je »historia« pripovijedanje suvremenih dogadaja.Pojam » annales« Rimljani su, naprotiv, pridržavali za razdoblja koja prethode piščevu vremenu. Drugo nam svjedočanstvo o naslovu ovog djela pruža prijatelj Tacitov Plinije Mlađi u ep. VII 33,1: »auguror nec me fallit augurium historias tuas immortales futuras”.40 Na kraju krajeva i sam Tacit omeđuje svoje djelo na »nostra aetas« (H. 1 43). Oslanjajući se na Jeronimove komentare uz Zahariju 3, 14: »Cornelius Tacitus, qui post Augustum usque ad mortem Domitiani vitas Caesarum triginta voluminibus exaravit«41 (Comm. V 2. p. 913 sq. Vall.) stručnjaci zaključuju da od tog broja 16 knjiga otpada na Anale, a 14 na Historije. I u cod. Laurentianus 68. 2. (Mediceus II) i u drugim rukopisima zastupljen je ovakav način brojenja. 40

Plin. Ep. VII 33, 1: »Slutim, a moja me slutnja ne vara, da će tvoji istorijski spisi biti besmrtni.« (Prev. A. Vilhar, Beograd, 1982). 41 Hieronym. Comm. V 2: »Kornelije Tacit, koji je u trideset knjiga opisao živote careva od Augusta do Domicijana.«

Redoslijed i povezanost sadržaja obaju djela razabire se iz A. XI 11.: »utriusque principis [Augusta i Klaudija] rationes [u vezi s ludi saeculares} praetermitto, satis narratas libris quibus res imperatoris Domitiani composui. [u dijelu Historija koji obuhvaća povijest vladavine cara Domicijana]. nam is quoque edidit ludos saeculares« .42

Navode iz nesačuvanih knjiga Tacitovih Historija nalazimo kod Paula Orozija (VII 3, 7. 9, 7. 10, 19. 19, 4. 34, 5), a izvjesno je da ih je koristio i Sulpicije Sever (Chron. 11 30, 3. i 6). Prilog sadržaju ovoga djela mogla su biti i dva pisma koja je Plinije Mlađi uputio Tacitu na njegovu molbu (Ep. VI 16; 20), 106. ili 107. n.e. i treće, već spomenuto (VII 33), u kojem ga prijatelj, želeći da i njegovo ime nađe dostojno mjesto u Tacitovim Historijama, upozorava na slučaj kojemu je bio sudionik. Dio Historija mogla je predstavljati i knjiga koju je Tacit poslao Pliniju »ad adnotandum» (prema Ep. VII 20; 1. VIII 7). Karakteristiku vremena koje će opisati u Historijama i ozračja u kojemu će ostvariti ovo djelo Tacit navješćuje u Agrikoli: »memoriam prioris servitutis ac testimonium praesentium bonorum»43 (Agr. 3). Pristupajući sadržaju ne »vetera et scripta aliis« nego » nova«, iako ne i »intacta (aliis)« - da se poslužimo riječima Plinija Mladeg (Ep. V 8, 12) Tacita nisu morale pri pisanju zaokupljati tjeskobne misli na mogući nepovoljan prijem i odjek njegova djela kod osobito zainteresirana.čitateljstva. Protagonisti i sateliti tragične epohe nestali su u požaru koji su sami potpalili ili su preostali, ali samo kao spaljeni panjevi iz kojih se zelene mladice više nisu mogle razrasti, te je tako za Tacita otpao strah da bi na sebe mogao »navući teške uvrede«, kao i potreba da izazove nečiju makar i »beznačajnu zahvalnost«, iako se i u to vrijeme sigurno našlo onih »koji su pričali da je bio suviše škrt kad hvali i suviše izdašan kad kudi« (Plin. Ep. V 8, 13). 42

A. XI 11: »Neću kazati koji su kriteriji vodili oba vladara, dosta sam ih ispripovjedio u knjigama gdje sam napisao povijest cara Domicijana. Jer i on dade stoljetne igre.« (Prev. J. Kostović, Zagreb, 1970). 43Agr. 3: »spomen pređašnjega ropstva i svjedočanstvo sadašnje sreće« (Prev. M, Šrepel, Zagreb, 1889).

Tacit i Plutarh pisali su u isto vrijeme, mada je vjerojatno da je Plutarh biografije Galbe, Otona (i Vitelija?) napisao nešto prije Tacita. Podudarnosti u njihovim izvještajima ne bi se ipak morale objasniti ovisnošću jednoga o drugom, kako su željeli dokazati neki stručnjaci u prošlom stoljeću (O. Clason, Plutarch u. Tacitus, Eine Quellenuntersuchung, Berlin 1870, str. 73) nego korištenjem zajedničkih izvora, od kojih je na prvom mjestu enciklopedijsko djelo Plinija Starijeg. Njega je Tacit prije svega skratio, nadomještajući analistički poredak sažetim i sadržajnim preciziranjem širokih opisa, izbacujući nevažne detalje - citate, geografske i historijske ekskurse - sažimljući opise ratnih operacija sl. Pri tom je izmijenio i političko gledište: umjesto flavijevskog karaktera svog izvora (isp. H. II 101: »Scriptores temporum, qui potiente rerum Flavia domo monimeta bielli huiusce composuerunt, curam pacis et amorem rei publicae, corruptas in adulatio-nem causas, tradidere” 44 - što se svakako odnosi na Plinija Starijeg) dao je oduška svojim aristokratskim i senatorskim simpatijama prema Galbi, svaljujući vjerolomnost plemstva i njegovih vojskovoda na podrivačku aktivnost Otona i njegovih pokvarenih pomagača. Pažnja se Tacitova u Historijama zadržava na gibanjima masa. Tacit ponire u psihologiju gomile koja uživa u prevratima, u prizorima krvoprolića, koja je uvijek spremna da ode za onim tko joj ponudi više u novcu, plijenu, položaju. Ne izmiče njegovu oštrom oku ni servilnost, povodljivost i prevrtljivost provincijskog gradskog vijeća (II 52). Snaga je Tacitova što u koncentraciji na kakav zastrašujući detalj zna pružiti presjek raspoloženja aktera i statista: »Takvo je bilo rasploženje da se najgoreg

zlodjela smjelo laćala nekolicina, «većina ga htjela, svi dopuštali« (I 28); što i logičkim zaključkom na neočekivanu mjestu zna zateći čitatelja: »U građanskim se naime ratovima zarobljenici ne pretvaraju u plijen« (11 44); što uzgrednom opaskom zna potencirati strahotu promatrana zbivanja: »Dok je vojnik naime bio zaokupljen krvlju i klanjem. ratni je plijen padao u ruke svjetini« (III 83). 44 Tac. Hist. II 101: »Povjesnici koji su za vladavine flavijevske kuće sastavili povijesti ovog rata naveli su laskom izopačene uzroke: brigu za inir i ljubav prema državi.« (Prev. J. Miklić, Zagreb, 1987).

No, mada manje negoli u Analima, Tacit nam je i u Historijama podario nekoliko mračnih, tragičnih, ali i nezaboravnih likova. Na prvom je mjestu, i najzaokruženiji, lik cara Otona, pretvornog i podlog uzurpatora, punog pritajenih strasti, koji, uspevši se na prijestolje, gotovo daje naslutiti da bi, za to mračno doba, mogao postati umjeren i uzoran vladar, a svojim dragovoljnim odlaskom u smrt za dobrobit države pobuđuje u velikoj mjeri sažaljenje i simpatije. Vitelije je bestijalna figura odana niskim strastima. Njegov lik u svoj njegovoj okrutnosti Tacit ogoljuje kontrastirajući ga s likom njegove majke Sekstilije - opet prefinjenim detaljem: »Pričalo se pače da je na prva pisma svog sina rekla kako nije rodila Germanika nego Vitelija« (II 64) - s držanjem njegove žene Galerije (ibid.), pa i paradoksalno - sa sudbinom brata mu Lucija Vitelija, »po manama jednaka bratu, koji je za njegove vladavine bio prilično oprezan i koji s njime nije toliko dijelio njegovu sreću koliko je silom bio uvučen u njegovu propast« (IV 2). Na trećem je mjestu po dorađenosti lik budućeg cara Vespazijana, prekaljena ratnika kojega je samo tragično stanje rimske države, što se našla u rasulu zbog stranačkih razmirica, natjeralo da se odazove pozivu vojskovoda i vojnika i prihvati carsku vlast. Njegov je lik ostao neokaljan jer je sve higijenske mjere, neophodne za učvršćenje nove vlasti, Tacit pripisao Mucijanu, namjenjujući Vespazijanu ulogu donosioca konačnog mira i kakva-takva boljitka nakon burnih godina gradanskih ratova. Velika je šteta što zbog gubitka ostalih knjiga Historija o likovima koji su u sačuvanim tek skicirani moramo samo nagađati - o liku plemenitog i samozatajnog Tita, ambicioznog i himbenog Domicijana -i po sjaju prvih knjiga naslućivati veličinu lakune u rimskoj i svjetskoj književnosti. *** Sve ove kvalitete koje izdižu Tacitovo historijsko djelo daleko iznad njegovih prethodnika i nastavljača bile su glavnim uzrokom što su ga potonje generacije, navikle da u djelima historika traže samo dvorske intrige, anegdotske i biografske bizarnosti ili antikvarske zanimljivosti, zaboravile. Kršćanska su ga pak stoljeća ignorirala zbog njegova negativna prikaza vjerovjesnika nove religije i izrugivanja Mojsijeva kulta. Ni u vrijeme preporoda, kad se ponovo pojavljuju i prepisuju rukopisi Tacitovih djela, Tacit nije na osobitoj cijeni, jer su humanisti bili redom okrenuti ciceronijanizmu, te im je Livijevo povijesno djelo, stilski bliže Ciceronu, bilo prihvatljivije. Tek s pojavom protureformacije i velikih duhovnih gibanja i potresa što su zahvatili čitav zapadnoevropski kulturni prostor staložena i simetrična Ciceronova rečenica prestaje biti primjerena strasnom uzletu misli i prevratničkih ideja. Na Tacitu i Seneki nadahnjuju se Corneille (Othon, 1664), Racine (Britanicus, 1669), Alfieri (Ottavia), Montaigne, Francis Bacon, Milton, Pascal, La Bruyere. Taci-tov antimonarhistički stav koriste francuski enciklopedisti i revolucionari u borbi protiv apsolutizma. Devetnaesto stoljeće, koje

donosi velik napredak u političkim, historijskim i filološkim znanostima, konačno pristupa Tacitu mirnije, uočavajući u njegovu djelu vrijednosti i nedostatke povijesnog rada i ističući veličinu i originalnost nje-gova umjetničkog genija. RUKOPISNA PREDAJA Za uspostavu teksta Tacitovih Historija stoje danas stručnjacima na raspolaganju 2 kodeksa, od kojih ipak jedino Laurentianus 68. 2. (Mediceus II) i Leidensis BPL 16. B pružaju izvornu i neporemećenu tradiciju, dok su ostali ili od ovih derivirani ili - da se opreznije izrazimo - u vrlo bliskoj vezi s njima. Prvo mjesto među njima bez sumnje i danas drži cod. Laurentianus, mada i Leidensis pruža mnoge lekcije od velikog značenja i nikako ga ne bi valjalo zanemariti. Cod. Laurentianus 68. 2. (Mediceus II) napisan je u montekasinskom samostanu između 1038. i 1058. godine (E. A. Lowe, The Unique Manuscript of Tacitus' Histories, Casinensia I, 1929, str. 260. sqq.) pravilnom beneventanom na dobro obrađenom pergamentu. Obuhvaća 30 kvaterniona i jedan slobodan list. Listovi 1v – 47r sadržavaju Anale kirj. 11-16, a listovi 48r – 103v Historije knj. 1-5. Listovi 3 i 6 osmoga kvaterniona nestali su u nepoznato vrijeme. Na početku teksta nema inskripcije, a knjige su numerirane prema redoslijedu 11-21. Listovi 1r i 47v (kao i drugi stupac listova 47r i 103v) ostali su neispisani. Tekst je ispisan u dvama stupcima koji, osim na nekoliko listova, imaju po 35 redaka. Prema svemu sudeći kodeks se u čuvenom samostanu zadržao kojih tri stotine godina i zainteresirani su ga čitaoci prilično često koristili. Kasnije su naime ruke u različita vremena mnogo toga u tekstu ispravile ili između redaka ponovo ispisale izblijedjela i nejasna mjesta teksta (Giarratano, Hist. edit,. Romae 1939. p.VI). Nestali su i prijepisi kodeksa sa prije spomenutih listova (Hist. 1 69-75,2. 1 86,2:-II 2,2). Da su takvi prijepisi postojali još na početku 15. st., vidi se iz pisma što ga je Poggio uputio Niccolu Niccoliju 1427. (ep. III 14), a istu činjenicu potvrđuje i cod. Vaticanus 1958. (napisan 1449), čiji knjižničar na koncu manuskripta svjedoči da je »ab exemplo transscripsisse quod inter cetera de quibus scitur non est pessimum neque mendo.sissimum« (slično i cod. Bodleianus 27605). Lako je pak dokazati da se cod. Vaticanus ne smije svesti na cod. Laurentianus niti na stari prijepis nego na neki primjerak deriviran iz njih. Giovanni Boccaccio uzeo je prije godine 1370. ovaj kodeks iz samostanske knjižnice koja je u to vrijeme bila posve zapuštena i prekrivena prašinom. (H. Rostagno, Codices graec. et lat. photographice depicti VII 2., Lugduni Batavorum, 1902. p. VI). Niccolo Niccoli je 1378, poslije smrti Boccacciova baštinika Martina de Signa, došao u posjed njegovih kodeksa, a on sam, koliko se zna, nije prikupio nijedne knjige iz montekasinskog samostana. Niccoli je kodeks oporučno ostavio firentinskom Konventu Svetoga Marka. Odatle je, u pobliže neodređeno vrijeme, prešao u biblioteku Laurentianu, gdje ga je prvi 1599. vrlo pomno kolacionirao Curtius Pichena. Od vremena Pichene kod svih se izdavača uvriježilo mišljenje da ostali kodeksi koji sadržavaju ova Tacitova djela potječu jedino od Medicejskog kodeksa. Ovo je mišljenje u novije vrijeme osporio C.W. Mendell (Amer. J. Phil. 72, 1951, str. 337 sqq. i 75, 1954, str. 250 sqq, Tacitus, New Haven, 1957, str. 328) dokazujući samosvojan karakter cod. Leidensis BPL. 16. B., koji se danas čuva u knjižnici leidenskog Sveučilišta. Ostale manje značajne kodekse nabrajamo ovdje prema podjeli koju je, s obzirom na završetke teksta, proveo gore spomenuti znanstvenik. Za iscrpnu obavijest upućujemo na isto autorovo djelo str. 294-344:

I. Bodleianus 27605 Bodleianus 34372 Gudianus 118 Harleianus 2764 Jesu Collegii Oxoniensis 109 Laurent. 63,24 i 68,5 Malatestinus Caesenas II 13,5 Parmensis 861 Urbinas Lat. 412 Vaticanus Lat. 1958 Yalenses I. II. III. II. Neapolitanus IV C 22. 23. Parisiensis Regius 6118 Vaticanus Lat. 1863 Venetus 381 Vindobonensis 49 III. Budensis 9 Hauniensis S 496 Neapolitanus IV C 21 Ottoboniani 1422 i 1748 Vaticanus Lat. 1864 Vaticanus Lat. 2965 Laurent. 68,4 Cori. Leidensis BPL 16. B. papirni je kodeks napisan u Italiji 1474. god. ili nešto kasnije, tj. poslije editio Spirensis, (oko 1470) ali, kako se čini, prije izdanja F. Puteolanusa (oko 1480). Nosi inskripciju: Ex Cor. Taciti libro undecimo, ali slijedeće knjige nisu označene brojevima, iako je ostavljen razmak između njih. Druga je ruka ispravila neke iskvarene lekcije (ali je, nerijetko, tim intervencijama podala lošiji tekst) i na margini ispisala mnoge riječi koje je prepisivač kodeksa bio ispustio. U tekstu se prilično često sreću interpolacije, manje u Historijama negoli u drugom dijelu Anala. Od velikog je značaja to što se i ovdje mnoge lekcije podudaraju s konjekturama koje su stručnjaci sačinili od vremena Puteolanusova izdanja pa sve do današnjeg dana, radeći na upotpunjavanju i popravljanju teksta Medicejskog rukopisa. Ne težeći za iscrpnim prikazom, spomenut ćemo ovdje nekoliko važnijih izdanja cjelokupnih Tacitovih djela što su uslijedila nakon več spomenutih editio princeps i editio Puteolani i proširila corpus Taciteum ili bilo na koji način unaprijedila njegovo proučvanje. Izdanju koje je 1515. Beroaldus pripremio za papu Leona X dodano je prvih pet knjiga Anala iz manuskripta Mediceus 1 (Laurentianus 68. 1) što ga je spomenuti papa neposredno prije toga bio nabavio iz nekog samostana u Njemačkoj. 1533. pojavljuje su u Baselu u tiskari Hieronymusa Frobeniusa bogato komentirano kritičko izdanje koje je pripremio Beatus Rhenanus. Za rekonstukciju teksta redaktor uvodi cod. Budensis i prvi pokreće pitanje autorstva Razgovora o govornicima. 1574. u

Antwerpenu u tiskari Christophorusa Plantinusa objavljeno je cjelovito izdanje Tacitovih djela za koje se priređivač, učeni Justus Lipsius, poslužio, uz ostale, i cod. Farnesianusom (dan. Neapolitanus IV. C. 21). U poširem uvodu, u kojem se govori o životu i djelima Tacitovim, navode se i svjedočanstva starih pisaca o Tacitu i fragmenti iz njegovih djela. Razgovor o govornicima Lipsius, s ogradom, pripisuje Kvintilijanu, uvjeren da je Tacitovo autorstvo lažno (Fabii Quinctiliani, ut videtur, Dialogus; an sui saeculi oratores antiquis et quare concedant: Cor. Tacito falso inscriptus). Ovo je iscrpno izdanje ostalo dugo vremena osnovom mnogim potonjim izdanjima. Važnost nevelikog, dvotomnog izdanja, tiskanog kod Hacka u Leydenu 1686-87, leži u činjenici što se priređivač Theodor Ryck, bazirajući tekst na Med. II, uz neznatne konzultacije cod. Parisiensis Regius, koristio manuskriptom koji je pripadao Ruodolphusu Agricoli. Taj je rukopis, dugo vremena smatran izgubljenim ili izmišljotinom redaktora, nedavno tek prepoznat u cod. Leidensis B.P.L. 16. B., neobično važnom rukopisu koji pokazuje zamjetnu neovisnost o Med. II. 1752. bilježi se prvi pokušaj modemo koncipiranog kritičkog izdanja. Izdavač je Weidmann iz Leipziga. Priređivač Ernesti u obimnom predgovoru nabraja i opisuje sve dotad poznate manuskripte, ali se iz kritičkog aparata vidi da za emendaciju teksta koristi samo cod. Gudianus 118. Ernestijev tekst revidiran je u izdanju Fridricha Augusta Wolfa i J.J. Oberiina 1801. ponovnim korištenjem cod. Budensis 9. 1832-39. pojavljuju se kompletna Tacitova djela u redakciji G. A. Rupertija. U predgovoru je dan potpun pregled manuskripata poznatih do tog vremena, a u dodatku bibliografija radova o Tacitu. Uistinu moderno pripremljen tekst objavljuje kod Teubnera 1850-51. Karl Felix Halm. Ista se osnovna redakcija teksta pojavljuje u drugom izdanju 1857, u trećem 1874, u četvrtom 1883, godinu dana nakon Halmove smrti. Peto potpuno revidirano izdanje priređuje G. Andresen 1926-28, šesto (1934-37), sedmo (1949-50) i sva potonja E. Kostermann. Od važnijih modernih izdanja Tacitovih većih djela spomena su vrijedni: Oxfordski tekst Anala (1906) i Historija (1910) u redakciji C. D. Fishera, Goelzerov tekst Anala (1923-25) u Libraire Bude s francuskim prijevodom i tekst Historija (1920) s komentarom u Libraire Hachette, tekst Anala od Haralda Fuchsa objavljen u Editiones Helveticae (Frauenfeld) 1949, školska izdanja Carla Heraeusa (Historije - prvo 1864; četvrto II, sv. 1899 i peto I. sv. 1904. u obradi sina mu Wilhelma Heraeusa) i Emilea Jacoba (Anali - prvo izd. Paris, 1875-77, drugo izd. 1885-86), Holbrookovo izdanje Anala (Macmillan, 1882) i Furneauxovo izdanje istog djela (Oxford Press, 1884), te Spoonerovo izdanje Historija (Macmillan, 1891). Naše je izdanje Historija pripremljeno prema Köstermannovu kritičkom izdanju iz 1969. Na nekim smo se mjestima poveli za Heraeusom. Biljške su uglavnom sačinjene prema školskom izdanju C. Heraeusa.

TACIT

historije LIBER PRIMVS 1. Initium mihi operis Servivs Galba iterum Titvs Vinivs consules erunt. Nam post conditam urbem octin-gentos et viginti prioris aevi annos multi auctores rettule-runt, dum res populi Romani memorabantur, pari elo-quentia ac libertate: postquam bellatum apud Actium atque omnem potentiam ad unum conferri pacis interfuit, magna illa ingenia cessere; simul veritas pluribus modis infracta, primum inscitia rei publicae ut alienae, mox libi-dine adsentandi aut rursus odio adversus dominantes: ita neutris cura posteritatis inter infensos vel obnoxios. Sed ambitionem scriptoris facile averseris, obtrectatio et livor pronis auribus accipiuntur; quippe adulationi foedum cri-men servitutis, malignitati falsa species libertatis inest. Mihi Galba Otho Vitellius nec beneficio nec iniuria cogniti. Dignitatem nostram a Vespasiano inchoatam, a Tito auctam, a Domitiano longius provectam non abnue-rim: sed incorruptam fidem professis neque amore quis-quam et sine odio dicendus est. Quod si vita suppeditet, principatum divi Nervae et imperium Traiani, uberiorem securioremque materiam, senectuti seposui, rara tem-porum felicitate, ubi sentire quae velis et quae sentias dicere licet.

2. Opus adgredior opimum casibus, atrox proeliis, dis-cors seditionibus, ipsa etiam pace saevom. Quattuor prin-cipes ferro interempti; trina bella civilia, plura externa ac plerumque permixta; prosperae in Oriente, adversae in Occidente res: turbatum Illyricum, Galliae nutantes, per-domita Britannia et statim missa, coortae in nos Sarma-tarum ac Sueborum gentes, nobilitatus cladibus mutuis Dacus, mota prope etiam Parthorum arma falsi Neronis ludibrio. lam vero Italia novis cladibus vel post longam saeculorum seriem repetitis adflicta; hausta aut obruta [urbes], fecundissima Campaniae ora; et urbs incendiis vastata, consumptis antiquissimis delubris, ipso Capitolio civium manibus incenso. Pollutae caerimoniae, magna adulteria; plenum exiliis mare, infecti caedibus scopuli.

PRVA KNJIGA 1. Početak će moga djela biti drugi konzulat Servija Galbe s Titom Vinijem. Onih osam stotina i dvadeset godina pređašnjega doba poslije osnutka grada mnogi su pisci naime prikazali - dok su pripovijedali o povijesti rimskoga naroda - s jednakom rječitošću kao i slobodoumnošću. Pošto je kod Akcija pala odluka u ratu, a prilog je mira bilo da se sva vlast prenese na jednoga, plemeniti se oni duhovi povukoše. Istovremeno se istina na više načina iskvarila, prije svega nerazumijevanjem javnoga života, koji je postao stran, zatim željom za ulagivanjem ili, s druge strane, mržnjom prema vlastodršcima. Tako ni jednima ni drugima - ni mrziteljima ni udvoricama - nije bilo stalo do budućnosti. No, ulagivanje pisca lako se može odbaciti, kleveta i jal primaju se otvorenim srcem. Ta ulizivanje nosi u sebi odvratan prijekor zbog ropstva, pakost - lažnu sliku iskrenosti. Galba, Oton i Vitelije nisu mi poznati ni po dobročinstvu ni po nepravdi. Ne mogu poreći da je moje dostojanstvo zasnovano pod Vespazijanom, pod Titom uvećano, pod Domicijanom još dalje uznapredovalo. No oni koji su se obavezali na nepokolebivu istinoljubivost ni o kome ne smiju govoriti ni s ljubavlju ni s mržnjom. Ako mi dotekne života, principat božanskoga Nerve i Trajanovu carsku vlast - plodniju i manje osjetljivu gradu - ostavio sam za starost, u rijetkoj sreći vremena, u kojima je slobodno misliti ono što želiš, a ono što misliš reći. 2. Prihvaćam se djela bogata nesrećama, puna strašnih bitaka, razdora i buna, čak i u miru užasna. Četiri cara smaknuta mačem, tri građanska rata, više vanjskih ratova, a ponajčešće i jednih i drugih istovremeno. Uspjesi na Istoku, neuspjesi na Zapadu, uznemiren Ilirik, Galije nepouzdane, Britanija pokorena i smjesta napuštena; podigla se na nas plemena Sarmata i Sveba, proslavio se svojim i našim porazima Dačanin. Umalo se na oružje ne digoše i Parti, zavedeni vještom varkom lažnoga Nerona. Italija sasvim dotučena novim nesrećama ili onima koje se ponoviše nakon dugog niza vjekova. Progutana ili zatrpana preplodna obala Kampanije i grad opustošen požarima u kojima su uništena najstarija svetišta, a i sam Kapitolij spaljen rukama građana; oskrvnjeni sveti obredi, nečuvena preljubništva, more puno prognanika,

Atrocius in urbe saevitum: nobilitas, opes, omissi gestique honores pro crimine, et ob virtutes certissimum exitmm. Nec minus praemia delatorum invisa quam scelera, cum alii sacerdotia et consulatus ut spolia adepti, procuratio-nes alii et interiorem potentiam, agerent verterent cuncta odio et terrore. Corrupti in dominos servi, in patronos liberti; et quibus deerat inimicus, per amicos oppressi. 3. Non tamen adeo virtutum sterile saeculum, ut non et bona exempla prodiderit. Comitatae profugos liberos mat-res, secutae maritos in exilia coniuges; propinqui auden-

tes, constantes generi, contumax etiam adversus tormenta servorum fides; supremae clarorum virorum necessitates, ipsa necessitas fortiter tolerata et laudatis antiquorum mortibus pares exitus. Praeter multiplices rerum huma-narum casus caelo terraque prodigia et fulminum monitus et futurorum praesagia, laeta tristia, ambigua manifesta; nec enim umquam atrocioribus populi Romani cladibus magisve iustis indiciis adprobatum est non esse curae deis securitatem nostram, esse ultionem. 4. Ceterum antequam destinata componam, repeten-dum videtur, qualis status urbis, quae mens exercituum, quis habitus provinciarum, quid in toto terrarum orbe validum, quid aegrum fuerit, ut non modo casus eventus-que rerum, qui plerumque fortuiti sunt, sed ratio etiam causaeque noscantur. Finis Neronis ut laetus primo gau-dentium impetu fuerat, ita varios motus animorum non modo in urbe apud patres aut populum aut urbanum mili-tem, sed omnes legiones ducesque conciverat, evolgato imperii arcano, posse principem alibi quam Romae fieri. Sed patres laeti, usurpata statim libertate licentius ut erga prindpem novum et absentem; primores equitum proximi gaudio patrum; pars populi integra et magnis domibus adnexa, clientes libertique damnatorum et exulum in spem erecti: plebs sordida et circo ac theatris sueta, simul deterrimi servorum, aut qui adesis bonis per dedecus Neronis alebantur, maesti et rumorum avidi. 5. Miles urbanus longo Caesarum sacramento imbutus et ad destituendum Neronem arte magis et impulsu quam

školjevi okaljani prolivenom krvlju. U gradu još groznije mahnitanje. Plemstvo, bogatstvo, počasti - i skrivane i pokazivane - krivice, a zbog vrlina - najizvjesnija smrt. Nagrade prokazivačima ne manje omražene negoli njihovi zločini. Jedni se dokopali kao plijena svećeništva i konzulata, drugi upraviteljstava i tajnog utjecaja i sve progonili i upropaštavali iz mržnje i straha. Robovi podmićeni protiv gospodara, oslobođenici protiv zaštitnika, napokon, i one koji nisu imali neprijatelja upropastiše prijatelji. 3. Ne bijaše vijek ipak tako lišen vrlina da ne bi pokazao i dobrih primjera. Pratile su izbjeglu djecu majke, išle za muževima u progonstvo žene; smioni srodnici, postojani zetovi, nepokolebiva, čak i na mukama, vjernost robova; krajnje nevolje i smrtne opasnosti znamenitih muževa hrabro podnesene, a svršeci života dostojni proslavljenih smrti pradjedova. Pored mnogovrsnih nesreća čovječanstva kobna znamenja na nebu i zemlji, i opomene munja i proročanstva budućih događaja, radosna i žalosna, dvosmislena i očita. I nikad naime nije strašnijim porazima rimskog naroda i jasnijim znakovima potvrđeno da bogovima nije na brizi naša sigurnost nego osveta. 4. Ali, prije negoli ovo što sam naumio opišem, čini se da treba ponoviti kakvo je bilo stanje grada, kakvo raspoloženje vojski, kakvo držanje provincija, što zdravo u čitavu svijetu, što bolesno, da se upoznaju ne samo izvanjski tokovi dogadaja - koji su ponajviše slučajni -nego smisao i uzroci. Svršetak je Neronov bio doduše ugodan u prvoj navali veselja, ali je izazvao i različita raspoloženja, ne samo u gradu - kod otaca i naroda ili u gradskoga vojnika - nego i kod legija i vojskovođa, jer se narodom pronijela tajna carstva da se vladarom može postati i drugdje, ne samo u Rimu. No očevi se radovahu,

posluživši se smjesta slobodom prilično neobuzdano, kako to već biva spram vladara nova i nenazočna. Prvaci vitezova najbliži veselju očeva. Svanula je nada za bogati dio naroda povezana s moćnim obiteljima, štićenike i oslobođenike osuđenika i prognanika. Siromašan puk, navikao na cirk i kazalište, zajedno s onim najpokvarenijima od robova ili onima koji su se upropastivši svoja dobra, hranili uz sramotno služenje Neronu, utučeni i željni ogovaranja. 5. Pošto gradski vojnik - navikao na dugogodišnju službu carevima i više varkom i na vanjski poticaj negoli

suo ingenio traductus, postquam neque dari donativom sub nomine Galbae promissum neque magnis mentis ac praemiis eundem in pace quem in bello locum praeven-tamque gratiam intellegit apud principem a legionibus fac-tum, pronus ad novas res scelere insuper Nymphidii Sabini praefecti imperium sibi molientis agitatur. Et Nym-phidius quidem im ipso conatu oppressus, set quamvis capite defectionis ablato manebat plerisque militum con-scientia, nec deerant sermones senium atque avaritiam Galbae increpantium. Laudata olim et militari fama cele-brata severitas eius angebat aspernantes veterem discipli-nam atque ita quattuordecim annis a Nerone adsuefactos ut haud minus vitia principum amarent quam olim virtutes verebantur. Accessit Galbae vox pro re publica honesta, ipsi anceps, legi a se militem, non emi; nec enim ad hanc formam cetera erant. 6. Invalidum senem Titus Vinius et Cornelius Laco, alter deterrimus mortalium, alter ignavissimus, odio flagi-tiorum oneratum contemptu inertiae destruebant. Tardum Galbae iter et cruentum, interfectis Cingonio Varrone consule designato et Petronio Turpiliano consulari: ille ut Nymphidi socius, hic ut dux Neronis inauditi atque inde-fensi tamquam innocentes perierant. Introitus in urbem trucidatis tot milibus inermium militum infaustus omine atque ipsis etiam, qui occiderant, formidolosus. Inducta legione Hispana, remanente ea, quam e classe Nero con-scripserat, plena urbs exercitu insolito; multi ad hoc numeri e Germania ac Britannia et Illyrico, quos idem Nero electos praemissosque ad claustra Caspiarum et bellum, quod in Albanos parabat, opprimendis Vindicis coeptis revocaverat: ingens novis rebus materia, ut non in unum aliquem prono favore, ita audenti parata. 7. Forte congruerat ut Clodii Macri et Fontei Capitonis caedes nuntiarentur. Macrum in Africa haud dubie tur-bantem Trebonius Garutianus procurator iussu Galbae, Capitonem in Germania, cum similia coeptaret, Cornelius Aquinus et Fabius Valens legati legionum interfecerant,

po svojoj naravi naveden na izdaju Nerona - shvati da mu se ne daje dar obećan od Galbe, niti mu je po veličini plaća i nagrada jednak položaj u miru kakav i u ratu te da je vladar zahvalniji legijama koje su ga uzdigle na vlast, a inače sklon na prevrat, zločinačkim se povrh toga djelovanjem prefekta Nimfidija Sabina, koji se trudio da dođe na vlast, dao poticati na bunu. Nimfidije je spriječen u samom pokušaju, ali, premda je bila uklonjena glava odmetništva, u većine je vojnika ostala zla savjest, a činila su svoje i govorkanja onih koji su grdili starost i lakomost Galbinu. Hvaljena nekoć i u vojničkim pričanjima slavljena strogost njegova plašila je one koji su prezirali staru vojničku stegu i koji su se kroz četrnaest godina pod Neronom bili navikli da ništa manje ne vole mane vladara nego što su nekoć poštovali vrline. Čula se k tomu i Galbina riječ, časna za državu, njemu samom pogibeljna: da on kupi, a ne kupuje vojnike. Ostalo, međutim, nije bilo s ovim u skladu. 6. Nemoćna starca upropaštavahu Tit Vinije i Kornelije Lakon - prvi jedan od najpokvarenijih među smrtnicima, drugi jedan od najvećih kukavica - navlačeći na nj mržnju zbog svojih sramotnih djela i prezir zbog svoje mlitavosti. Spor bijaše put Galbin i krvav zbog ubojstva budućeg konzula Cingonija Varona i bivšeg konzula Petronija Turpilijana. Jedan kao drug Nimfidijev, drugi kao vojskovoda Neronov bez saslušanja i bez sudske obrane stradaše kao nedužne žrtve. Ulazak u grad, nakon pokolja tolikih tisuća nenaoružanih vojnika, bijaše kobno znamenje, a i onima koji su ubijali užasan. Pošto je dovedena hispanska legija, a i dalje se zadržala ona koju je iz flote sastavio Neron, grad bijaše pun neuobičajene vojske. K ovomu još i mnogi odjeli iz Germanije, Britanije i Ilirika, što ih je takoder Neron odabrao i poslao na Kaspijska vrata i u rat koji je spremao protiv Albanaca, a onda ih pozvao natrag da suzbije Vindeksove pokušaje. Vladalo je opće prevratno stanje, ne doduše naklonjeno određenomu pojedincu, ali zato na raspolaganju odvažnomu. 7. Slučaj je htio te u isto vrijeme pristigoše vijesti o smrti Klodija Macera i Fonteja Kapitona. Macera, koji je u Africi nesumnjivo izazivao nered, ubio je prokurator Trebonije Garucijan na Galbinu zapovijed, Kapitona pak u Germaniji, budući da se laćao slična pothvata, ubiše Kornelije Akvin i Fabije Valens, legijski legati, prije

antequam iuberentur. Fuere qui crederent Capitonem ut avaritia et libidine foedum ac maculosum ita cogitatione rerum novarum abstinuisse, sed a legatis bellum suadenti-bus, postquam impellere nequiverint, crimen ac dolum ultro compositum, et Galbam mobilitate ingenii, an ne alfius scrutaretur, quoquo modo acta, quia mutari non poterant, comprobasse. Ceterum utraque caedes sinistre accepta, et inviso semel principi seu bene seu male facta parem invidiam adferebant. Venalia cuncta, praepotentes liberti, servorum manus subitis avidae et tamquam apud senem festinantes, eademque novae aulae mala, aeque gravia, non aeque excusata. Ipsa aetas Galbae inrisui ac fastidio erat adsuetis iuventae Neronis et imperatores forma ac decore corporis, ut est mos volgi, comparantibus. 8. Et hic quidem Romae, tamquam in tanta multitu-dine, habitus animorum fuit. E provinciis Hispaniae prae-erat Cluvius Rufus, vir facundus et pacis artibus clarus, bellis inexpertus. Galliae super memoriam Vindicis obli-gatae recenti dono Romanae civitatis

et in posterum tri-buti levamento. Proximae tamen Germanicis exercitibus Galliarum civitates non eodem honore habitae, quaedam etiam finibus ademptis pari dolore commoda aliena ac suas iniurias metiebantur. Germani(ci) exercitus, quod periculosissimum in tantis viribus, solliciti et irati, super-bia recentis victoriae et metu tamquam alias partes fovis-sent. Tarde a Nerone desciverant, nec statim pro Galba Verginius. An imperare voluisset dubium: delatum ei a milite imperium conveniebat. Fonteium Capitonem occisum, etiam qui queri non poterant, tamen indignaban-tur. Dux deerat, abducto Verginio per simulationem ami-citiae; quem non remitti atque etiam reum esse tamquam suum crimen accipiebant.

9. Superior exercitus legatum Hordeonium Flaccum spemebat, senecta ac debilitate pedum invalidum, sine constantia, sine auctoritate; ne quieto quidem milite regi-men: adeo furentes infirmitate retinentis ultro accende-

negoli im je bilo naređeno. Bilo ih je koji su vjerovali da se Kapiton, omražen doduše i odvratan zbog lakomosti i pohote, klonio razmišljanja o prevratu, ali da su legati, koji su ga nagovarali na rat, pošto ga ne mogoše natjerati na nj, na svoju ruku izmislili optužbu i podmuklo ubojstvo, a Galba da je to, iz prevrtljivosti svoga duha, ili da dalje ne istražuje - kako se god zbilo, kad se već nije moglo promijeniti - odobrio. I jedna i druga smrt primljene su inače nepovoljno, i jedanput omraženom vladaru bilo dobri bilo zli postupci donašahu jednaku mržnju. Sve na prodaju, svemoćni oslobođenici, ruke robova grabežljive u iznenadnom preokretu i, kako to već biva, kod starca u silnoj žurbi. Ista zla i na novom carskom dvoru, jednako teška, ali ne i jednako opravdana. Sama je dob Galbina bila na podsmijeh i prezir onima koji su bili navikli na mladost Neronovu i koji su uspoređivali careve po ljepoti i stasitosti, kako je to već običaj u svjetine. 8. U Rimu je dakle, kako se moglo i očekivati kod tolika stanovništva, bilo ovakvo stanje duhova. Glede provincija: Hispanijom upravljaše Kluvije Ruf, muž okretan u govoru i građanskoga kova, posve nevičan ratu. Galije su, pored sjećanja na Vindeksa, bile obavezane skorašnjim poklonom rimskog građanskog prava i daljnjom olakšicom u porezu. Galske općine u susjedstvu germanskih vojski nisu ipak uživale istu čast; neke, kojima su dapače bila oduzeta njihova područja, s jednakim su bolom procjenjivale tuđe pogodnosti i povrede svojih prava. Germanske vojske - najopasniji dio među tolikim snagama - bijahu uznemirene i srdite zbog ohola ponašanja nakon nedavne pobjede i u strahu da im ne predbace kako su pomagale drugu stranku. Kasno otpadoše od Nerona, a ni Verginije se ne izjasni odmah za Galbu. Ostalo je dvojbeno da li je uistinu htio carsku vlast. Opče je mišljenje bilo da su mu vojnici ponudili carstvo. Ubojstvo Fonteja Kapitona osuđivali su ipak čak i oni koji zbog toga nisu mogli žaliti. Nedostajao im je vojskovoda, pošto je Verginije bio povučen pod izlikom prijateljstva, a činjenicu što ga ne šalju natrag i što ga dapače okrivljuju primali su kao optužbu uperenu protiv njih samih.

9. Vojska Gornje Germanije preziraše legata Hordeonija Flaka, nemoćna zbog starosti i slaboće nogu, neustrajna i bez ugleda. Vojnikom ne mogaše upravljati ni u miru;

bantur. Inferioris Germaniae legiones diutius sine consu-lari fuere, donec missu Galbae A. Vitellius aderat, censo-ris Vitellii ac ter consulis filius; id satis videbatur. In Britannico exercitu nihil irarum. Non sane aliae legiones per omnes civilium bellorum motus innocentius egerunt, seu quia procul et Oceano divisae, seu crebris expeditionibus doctae hostem potius odisse. Quies et Illyrico, quamquam excitae a Nerone legiones, dum in Italia cunctantur, Ver-ginium legationibus adissent. Sed longis spatiis discreti exercitus, quod saluberrimum est ad continendam milita-rem fidem, nec vitiis nec viribus miscebantur.

10. Oriens adhuc immotus. Syriam et quattuor legiones obtinebat Licinius Mucianus, vir secundis adversisque iuxta famosus. Insignes amicitias iuvenis ambitiose colue-rat; mox adtritis opibus, lubrico statu, suspecta etiam Claudii iracundia, in secretum Asiae sepositus tam prope ab exule fuit quam postea a principe. Luxuria industria, comitate adrogantia, malis bonisque artibus mixtus: ni-miae voluptates, cum vacaret; quotiens expedierat, mag-nae virtutes. Palam laudares, secreta male audiebant: sed apud subiectos, apud proximos, apud collegas variis inle-cebris potens, et cui expeditius fuerit tradere imperium quam obtinere. Bellum ludaicum Plavius Vespasianus (ducem eum Nero delegerat) tribus legionibus administra-bat. Nec Vespasiano adversus Galbam votum aut animus: quippe Titum filium ad venerationem cultumque eius miserat, ut suo loco memorabimus. Occulta fati et ostentis ac responsis destinatum Vespasiano liberisque eius impe-rium post fortunam credidimus.

11. Aegyptum copiasque, quibus coerceretur, iam inde a divo Augusto equites Romani obtinent loco regum: ita visum expedire, provinciam aditu difficilem, annonae fecundam, superstitione ac lascivia discordem et mobilem,

tek su se onda pravo raspravljali kad ih je, onako goropadne svojom nemoći pokušavao obuzdati. Legije Donje Germanije duže su vrijeme bile bez konzularnog legata, sve dok

se po Galbinu nalogu ondje nije pojavio Aulo Vitelije, sin Vitelija cenzora i trostrukoga konzula. Činilo se da je to dovoljno. U britanskoj vojsci ni traga gnjevu: i zaista, nijedne se druge legije za svih nemira građanskih ratova nisu vladale besprekornije, bilo zato što su bile daleko i razdvojene Oceanom, bilo stoga što su se čestim vojnim pohodima naučile više mrziti neprijatelja. Mir i u Iliriku, premda su se legije koje je prizvao Neron, dok su boravile u Italiji, u poslanstvima obraćale Verginiju. Ali, razdvojene velikim prostorom - što je najzdravije za uzdržavanje vojničke odanosti - vojske nisu utjecale jedna na drugu ni manama ni vrlinama. 10. Istok još uvijek miran. Sirijom i četirima legijama upravljaše Licinije Mucijan, muž na jednaku glasu po sreći i nesreći. Utjecajna prijateljstva njegovao je iz častoljublja još kao mladić. Upropastivši ubrzo imanje i našavši se u neodrživom položaju, a naslutivši i bijes Klaudijev, izmakao je u samoću Azije, te je tamo živio životom toliko bliskim životu prognaničkom koliko kasnije vladarskom. Mješavina raspuštenosti i radinosti, ljubaznosti i drskosti, dobra i zla; prekomjerne naslade u besposlici, velike hrabrosti u svakom vojnom pohodu. Vidljivi postupci mogli su se pohvaliti, potajno ponašanje njegovo na lošem glasu. No kod potčinjenih, kod prijatelja, kod drugova - zahvaljujući različitim mamcima -utjecajan: ukratko, takav da mu je lakše bilo odreći se vlasti negoli je zadobiti. Judejski je rat vodio Flavije Vespazijan (vojskovođom ga bijaše izabrao Neron), trima legijama. Vespazijan nije gajio prema Galbi ni sklonosti ni netrpeljivosti; štoviše, sina je Tita bio poslao da ga pozdravi i izrazi mu poštovanje - kako ćemo spomenuti na prikladnom mjestu. Da je znamenjima i proroštvima tajnovite sudbine carska vlast bila predodređena Vespazijanu i njegovoj djeci, uvjerili smo se nakon njegova uspona na prijestolje. 11. Egiptom i četama, kojima se morao držati na uzdi, sve tamo od božanskog Augusta upravljaju rimski vitezovi, vladajući njime kao kraljevi. Činilo se naime svrsishodnim provinciju teško pristupačnu, žitorodnu, nesložnu i prevrtljivu

insciam legum, ignaram magistratuum, dom(u)i retinere. Regebat tum Tiberius Alexander, eiusdem nationis. Africa ac legiones in ea interfecto Clodio Macro contenta qualicumque principe post experimentum domini minoris. Duae Mauretaniae, Raetia, Noricum, Thracia et quae aliae procuratoribus cohibentur, ut cuique exercitui vici-nae, ita in favorem aut odium contactu valentiorum age-bantur. Inermes provinciae atque ipsa in primis Italia, cui-cumque servitio exposita, in pretium belli cessurae erant. Hic fuit rerum Romanarum status, cum Servius Galba iterum Titus Vinius consules inchoavere annum sibi ulti-mum, rei publicae prope supremum. 12. Paucis post kalendas lanuarias diebus Pompei Pro-pinqui procuratoris e Belgica litterae adferuntur, superio-ris Germaniae legiones rupta sacramenti reverentia imperatorem alium flagitare et senatui ac populo Romano arbi-trium eligendi permittere, quo seditio mollius acciperetur. Maturavit ea res consilium Galbae iam pridem de adop-tione secum et cum proximis agitantis. Non sane crebrior tota civitate sermo per illos menses

fuerat, primum licen-tia ac libidine talia loquendi, dein fessa iam aetate Gal-bae. Paucis iudicium aut rei publicae amor: multi stulta spe, prout quis amicus vel cliens, hunc vel illum ambitiosis rumoribus destinabant, etiam in Titi Vini odium, quin dies quanto potentior, eodem actu invisior erat. Quippe hiantes in magna fortuna amicorum cupiditates ipsa Gal-bae facilitas intendebat, cum apud infirmum et credulum minore metu et maiore praemio peccaretur.

13. Potentia principatus divisa in Titum Vinium consu-lem, Cornelium Laconem praetorii praefectum; nec minor gratia Icelo Galbae liberto, quem anulis donatum equestri nomine Marcianum vocitabant. Hi discordes et rebus mi-noribus sibi quisque tendentes, circa consilium eligendi successoris in duas factiones scindebantur. Vinius pro M. Othone, Laco atque Icelus consensu non tam unum ali-

zbog praznovjerja i razvratnosti, nevještu zakonima i poglavarstvu, držati čvrsto uz vladarsku kuću. Upravljaše tada Tiberije Aleksandar, pripadnik istoga naroda. Afrika i legije u njoj bile su nakon ubojstva Klodija Macera zadovoljne bilo kakvim vladarom, otkako su iskusile gospodara iz nižeg staleža. Dvije Mauretanije, Recija, Norik, Trakija i one druge koje su držali prokuratori, kako je koja bila u susjedstvu kojoj vojsci, tako se doticajem s moćnijima dala navoditi na naklonost ili mržnju. Neoružane provincije - a navlastito sama Italija, izložena svakojakom ropstvu - bile su određene za ratnu nagradu. Takav je bio položaj rimske države kad su Servije Galba drugi put i Tit Vinije kao konzuli nastupili godinu sebi posljednju, državi gotovo krajnju. 12. Nekoliko dana nakon januarskih kalenda pristignu iz Belgike pisma prokuratora Pompeja Propinkva s obaviješću da legije Gornje Germanije, prekršivši poštovanje prema zakletvi, zahtijevaju drugog zapovjednika i da senatu i rimskom narodu prepuštaju slobodan izbor, ne bi li se pobuna što blaže prihvatila. Taj je događaj pospješio Galbinu odluku, jer je on već i prije u sebi i u društvu prijatelja razmišljao o usvojenju. I zaista tih mjeseci u čitavu gradu ne bijaše učestalijega razgovora, ponajprije zbog bezvlašća i želje za takvim pripovijestima, a potom i zbog Galbine iznemogle starosti. Malo se tko vodio ispravnim sudom i ljubavlju prema državi: mnogi su u budalastoj nadi, kako je već komu tko bio prijatelj ili štićenik, određivali u laskavim brbljanjima ovoga ili onoga, ne bi li dali oduška i svojoj mržnji prema Titu Viniju, koji je iz dana u dan postajao koliko moćniji toliko i omraženiji. Ta, nezasitne želje prijatelja koji se nadoše na tako visoku položaju pojačavala je upravo Galbina popustljivost; jer, kod nejaka i lakovjerna griješi se s manje straha i uz veću nagradu. 13. Vrhovna je vlast podijeljena između Tita Vinija, konzula, i Kornelija Lakona, pretorijskog prefekta; ne manja počast iskazana je Icelu, Galbinu oslobođeniku, kojega su obdarili prstenjem i nazivali ga viteškim imenom Marcijanom. Ovi se, nesložni i vukući svaki na svoju stranu i u neznatnijim pitanjima, stadoše dijeliti u odluci o izboru nasljednika u dvije stranke. Vinije bijaše za Marka Otona, Lakon i Icel jednodušno

podupirahu ne

quem fovebant quam alium. Neque erat Galbae ignota Othonis ac Titi Vini amicitia; et rumoribus nihil silentio transmittentium, quia Vinio vidua filia, caelebs Otho, gener ac socer destinabantur. Credo et rei publicae curam subisse, frustra a Nerone translatae, si apud Othonem relinqueretur. Namque Otho pueritiam incuriose, adule-scentiam petulanter egerat, gratus Neroni aemulatione luxus. Eoque Poppaeam Sabinam, principale scortum, ut apud conscium libidinum deposuerat, donec Octaviam uxorem amoliretur. Mox suspectum in eadem Poppaea in provinciam Lusitaniam specie legationis seposuit. Otho comiter administrata provincia primus in partes transgres-sus nec segnis et, donec bellum fuit, inter praesentes splendidissimus, spem adoptionis statim conceptam acrius in dies rapiebat, faventibus plerisque militum, prona in cum aula Neronis ut similem.

14. Sed Galba post nuntios Germanicae seditionis, quamquam nihil adhuc de Vitellio certum, anxius quonam exercituum vis erumperet, ne urbano quidem militi confi-sus, quod remedium unicum rebatur, comitia imperii tran-sigit; adhibitoque super Vinium ac Laconem Mario Celso consule designato ac Ducenio Gemino praefecto urbis, pauca praefatus de sua senectute, Pisonem Licinianum accersiri iubet, seu propria electione sive, ut quidam cre-didere, Lacone instante, cui apud Rubellium Plautum exercita cum Pisone amicitia; sed callide ut ignotum fove-bat, et prospera de Pisone fama consilio eius fidem addi-derat. Piso M. Crasso et Scribonia genitus, nobilis utrim-que, voltu habituque moris antiqui, et aestimatione recta severus, deterius interpretantibus tristior habebatur: ea pars morum eius, quo suspectior sollicitis, adoptanti pla-cebat. 15. Igitur Galba adprehensa Pisonis manu in hunc modum locutus fertur: 'Si te privatus lege curiata apud pontifices, ut moris est, adoptarem, et mihi egregium erat Cn. Pompei et M. Crassi subolem in penates meos adscis-cere, et tibi insigne Sulpiciae ac Lutatiae decora nobilitati

toliko nekog određenog koliko nekog drugog. A ni Galbi ne bijaše nepoznato prijateljstvo između Otona i Tita Vinija i u govorkanjima onih koji ništa ne propuštaju u tišini već se određivao zet i tast, budući da je Vinije imao neudatu kćer, a Oton bijaše neženja. Vjerujem da ga je obuzela i briga za državu koja bi bila uzalud predana od Nerona, ako bi bila prepuštena Otonu. Jer, Oton je dječaštvo proveo lakomisleno,

mladost raskalašeno, drag Neronu zbog takmičenja u razvratu. Zato mu je i povjerio na čuvanje Popeju Sabinu, carsku kurvu, kao svom dobrom znancu u bludničenju, dok se trudio da ukloni ženu Oktaviju. Kad mu je potom upravo zbog Popeje postao sumnjiv, udalji ga u provinciju Luzitaniju pod izlikom namjesništva. Oton je blago i predano upravljao provincijom i prvi je prešao u stranku, a dok je trajao rat, kao najugledniji u vladarovu krugu, čim mu se ukazala nada u usvojenje, iz dana u dan sve je strastvenije grabio k tom cilju, računajući na protporu većine vojnika i naklonost carskoga dvora prema njemu kao slici i prilici Neronovoj. 14. Nakon vijesti o germanskom ustanku, premda se još ništa pouzdano nije znalo o Viteliju, Galba, zabrinut kojim će pravcem nahrupiti silna vojska, a ne uzdajući se ni u gradskoga vojnika, održi carsko vijeće, što se u tom času smatralo jedinim spasom. I prizvavši - pored Vinija i Lakona - Marija Celza, budućeg konzula, i Ducenija Gemina, gradskoga prefekta, nakon kraćeg govora o svojoj starosti dade dozvati Pizona Licinijana, bilo po vlastitu izboru, bilo kako su neki mislili, pod pritiskom Lakona, koji je u kući Rubelija Plauta prijateljevao s Pizonom. No, podržavao ga je lukavo, kao da mu je nepoznat, a dobar glas o Pizonu potkrijepio je njegovo mišljenje. Pizon bijaše sin Marka Krasa i Skribonije, plemenita roda s obiju strana, izgledom i držanjem starinskoga kova, po nepristranoj ocjeni ozbiljan; onima koji su naginjali nepovoljnijem tumačenju činio se odveć neprijaznim. Ta se crta njegova značaja to više dopadala poočimu što je bila sumnjivija uznemirenima. 15. Galba dakle uhvati Pizona za ruku i progovori, kako se pripovijeda, na ovaj način: »Da te kao privatna osoba po kurijatskom zakonu pred svećenicima, kako je običaj, posinjujem, i meni bi bila čast primiti u svoju obitelj potomka Gneja Pompeja i Marka Krasa, i tebi odlikovanje

tuaa adiecisse: nunc me deorum hominumque consensu ad imperium vocatum praeclara indoles tua et amor patriae impulit, ut principatum, de quo maiores nostri armis certabant, bello adeptus quiescenti offeram, exem-plo divi Augusti, qui sororis filium Marcellum, dein generum Agrippam, mox nepotes suos, postremo Tibe-rium Neronem privignum in proximo sibi fastigio colloca-vit. Sed Augustus in domo successorem quaesivit, ego in re publica, non quia propinquos aut socios belli non habeam, sed neque ipse imperium ambitione accepi, et iudicii mei documentum sit non meae tantum necessitudi-nes, quas tibi postposui, sed et tuae. Est tibi frater pari nobilitate, natu maior, dignus hac fortuna, nisi tu potior esses. Ea aetas tua, quae cupiditates adulescentiae iam effugerit, ea vita, in qua nihil praeteritum excusandum habeas. Fortunam adhuc tantum adversam tulisti: secun-dae res acrioribus stimulis animos explorant, quia mise-riae tolerantur, felicitate corrumpimur. Fidem libertatem amicitiam, praecipua humani animi bona, tu quidem eadem constantia retinebis, sed alii per obsequium immi-nuent: inrumpet adulatio, blanditiae et pessimum veri affectus venenum, sua cuique utilitas. Etiam (si) ego ac tu simplidssime inter nos hodie loquimur, ceteri libentius cum fortuna nostra quam nobiscum: nam suadere principi quod oporteat multi laboris, adsentatio erga quemcumque principem sine adfectu peragitur.

16. Si immensum imperii corpus stare ac librari sine rectore posset, dignus eram a quo res publica inciperet: nunc eo necessitatis iam pridem ventum est, ut nec mea senectus conferre plus populo Romano possit quam bonum successorem, nec tua plus iuventa quarn bonum principem. Sub Tiberio et Gaio et Claudio unius familiae quasi hereditas fuimus: loco libertatis erit quod eligi coe-pimus: et finita luliorum Claudiorumque domo optimum quemque adoptio inveniet. Nam generari et nasci a prin-cipibus fortuitum, nec ultra aestimatur: adoptandi iudi-cium integrum et, si velis eligere, consensu monstratur. Sit ante oculos Nero, quem longa Caesarum serie tumen-

svojem plemstvu priključiti sjaj Sulpicijeva i Lutacijeva roda. Ovako me pak, jednodušnošću bogova i ljudi pozvanog za cara, savršene tvoje sposobnosti i ljubav prema domovini tjeraju dati carsku vlast, o kojoj su naši preci odlučivali oružjem, i koju sam zadobio ratom, ponudim kao čovjeku mira, po uzoru na božanskog Augusta, koji je sestrina sina Marcela, zatim zeta Agripu, pa unuke svoje, naposljetku pastorka Tiberija Nerona, uzdigao na sebi najbliže dostojanstvo. No August je nasljednika potražio u kući, ja u državi, ne stoga što ne bih imao rođaka ili ratnih drugova, već zato što ni sam nisam primio carsku vlast iz častohleplja, a dokaz mojoj tvrdnji neka bude ne samo moja rodbina, koju zapostavljam tebi, nego i tvoja. Ti imaš brata, jednaka plemstva, starijega, koji bi bio dostojan ove sreće da ti nisi preči. Ta tvoja dob koja se oslobodila mladenačkih strasti, taj život u kojem nema ničega cega bi se morao stidjeti. Dosad si podnosio samo nesreću; sreća iskušava srce još zamamljivijim dražilima; jer, bijeda se strpljivo snosi, u sreći se kvarimo. Vjernost, iskrenost, prijateljstvo - najvrednija dobra Ijudskoga srca - ti ćeš bez sumnje sačuvati istom nepokolebivošću, no drugi će ih slabiti ropskom uslužnošću. Širit će se ulagivanje i laskanje i - najgori otrov istinskog osjećaja sebični probitak. lako ja i ti govorimo danas međusobno potpuno iskreno, ostali će radije biti s našom srećom negoli s nama. Svjetovati naime vladaru što bi trebalo mučan je zadatak; ulagivanje prema bilo kojemu vladaru ne iziskuje duboka osjećaja. 16. Kad bi neizmjerni ustroj carstva mogao opstati i držati se u ravnovjesju bez upravljača, dostojan bih bio da sa mnom započne republika. Ali već odavna nužda nas je dovela dotle da ni moja starost ne može rimskom narodu pružiti više doli vrijedna nasljednika, niti tvoja mladost više doli dobra vladara. Pod Tiberijem i Gajem i Klaudijem bili smo tako reći baština jedne jedine obitelji. Naknada za slobodu bit će početak izbora nasljednika i, nakon svršetka julijevske i klaudijevske kuće, onoga najboljega pronaći će usvojenje. Jer, rađati se i lozu vući od vladara čista je slučajnost i nema nikakve veće vrijednosti. Kod usvojenja odluka je potpuno slobodan čin i, želi li se birati, jednodušnost pruža jasan znak. Neka nam pred očima bude Neron: njega, naduta zbog duga niza careva, s grbače domovine nije zbacio ni

tem non Vindex cum inermi provincia aut ego cum una legione, sed sua immanitas, sua luxuria cervicibus publicis depulerunt; neque erat adhuc damnati principis exem-plum. Nos bello et ab aestimantibus adsciti cum invidia quamvis egregii erimus. Ne tamen territus fueris, si duae legiones in hoc concussi orbis motu nondum quiescunt: ne ipse quidem ad securas res accessi, et audita adoptione desinam videri senex, quod nunc mihi unum obicitur. Nero a pessimo quoque semper desiderabitur: mihi ac tibi providendum est, ne etiam a bonis desideretur. Monere diutius neque temporis huius, et impletum est omne con-silium, si te bene elegi. Utilissimus idem ac brevissimus bonarum malarumque rerum dilectus est cogitare quid aut volueris sub alio principe aut nolueris; neque enim hic, ut gentibus quae regnantur, certa dominorum domus et ceteri servi, sed imperaturus es hominibus, qui nec totam servitutem pati possunt nec totam libertatem.' Et Galba quidem haec ac talia, tamquam principem faceret, ceteri tamquam cum facto loquebantur. 17. Pisonem ferunt statim intuentibus et mox coniectis in eum omnium oculis nullum turbati aut exsultantis animi motum prodidisse. Sermo erga patrem imperatoremque reverens, de se moderatus; nihil in voltu habituque mutatum, quasi imperare posset magis quam vellet. Con-sultatum inde, pro rostris an in senatu an in castris adop-tio nuncuparetur. Iri in castra placuit: honorificum id mili-tibus fore, quorum favorem ut largitione et ambitu male adquiri, ita per bonas artes haud spernendum. Circumste-terat interim Palatium publica exspectatio, magni secreti impatiens; et male coerdtam famam supprimentes auge-bant. 18. Quartum idus lanuarias, foedum imbribus diem, tonitrua et fulgura et caelestes minae ultra solitum turba-verant. Observatum id antiquitus comitiis dirimendis non terruit Galbam, quo minus in castra pergeret, contempto-rem talium ut fortuitorum, seu quae fato manent, quamvis significata, non vitantur. Apud frequentem militum con-

Vindeks s nenaroužanom provincijom, ni ja s jednom legijom, nego njegova vlastita nečovječnost, njegova razvratnost. A dosad i ne bijaše primjera osuđena vladara. Mi, koje je rat i oni koji nas cijene prizvao k carstvu, bit ćemo izloženi mržnji, ma koliko bili zaslužni. Ne budi ipak preplašen ako dvije legije u ovoj svjetskoj pometnji još uvijek ne miruju. Ni sam nisam zatekao sigurno stanje, a čim se čuje za usvojenje, prestat će u meni gledati starca, što mi se sada jedino i predbacuje. Za Neronom će oni najpokvareniji uvijek čeznuti; meni i tebi valja se pobrinuti da za njim ne žude i čestiti. Za dalja upozorenja ovo nije povoljan čas, a moja je namjera potpuno ostvarena ako sam u tebi našao pravi izbor. Najprikladniji je, a ujedno i najkraći, put do odabira između dobra i zla ako se temeljito promisli što se prihvaća a što osuđuje pod drugim vladarom. Jer ovdje

nema, kao u naroda kojima upravljaju kraljevi, stalne vladarske kuće i ropskog položaja za sve ostale, već ti je sudeno vladati Ijudima koji ne mogu podnositi ni potpuna ropstva ni neograničene slobode.« Galba reče upravo to i takvim riječima kao da postavlja vladara, a ostali mu se stadoše obraćati kao da on to već i jest. 17. Ni u trenutku kad su ga promatrali, a ni kasnije, kad je čitava javnost upirala oči u nj, Pizon, kako pričaju, ne odade ni jednim pokretom smućenosti ili oduševljenja. Govor prema ocu i caru pun poštovanja, o sebi umjeren. Nikakve promjene u izrazu lica i držanju: kao da je više kadar vladati negoli za tim žudi. Vijećalo se zatim da li da se usvojenje svečano obznani sa govornice, u senatu ili u taboru. Pala je odluka da se ide u tabor: bit će to počast za vojnike; njihovu je naklonost doduše nepošteno stje-cati darežljivošću i udvaranjem, ali pridobiti je časnim sredstvima ne treba prezirati. Palacij je u međuvremenu okružilo mnoštvo, puno napeta iščekivanja, nesposobno da podnese tako veliku tajnu, a nedovoljno prigušenu glasinu širili su oni koji su bili pozvani da je zatome. 18. Četvrti dan prije januarskih ida, gadan i kišovit, uznemiriše preko očekivanja gromovi i munje i nebeske prijetnje. Ova pojava, koja je od davnine služila za ukidanje skupština, nije odvratila Galbu od toga da krene u tabor, bilo zato što je prezirao to kao puku slučajnost, bilo stoga što se ne može izbjeći ono što je suđeno, ma kako to bilo nagoviješteno znamenjima. Na brojnom

tionem imperatoria brevitate adoptari a se Pisonem exem-plo divi Augusti et more militari, quo vir virum legeret, pronuntiat. Ac qe dissimulata seditio in maius crederetur, ultro adseverat quartam et duoetvicensimam legiones, paucis seditionis auctoribus, non ultra verba ac voces errasse et brevi in officio fore. Nec ullum orationi aut lenocinium addit aut pretium. Tribuni tamen centuriones-que et proximi militum grata auditu respondent: per cete-ros maestitia ac silentium, tamquam usurpatam etiam in pace donativi necessitatem bello perdidissent. Constat potuisse conciliari animos quantulacumque parci senis liberalitate: nocuit antiquus rigor et nimia severitas, cui iam pares non sumus. 19. Inde apud senatum non comptior Galbae, non lon-gior quam apud militem sermo; Pisonis comis oratio. Et patrum favor aderat; multi voluntate, effusius qui nolue-rant, medii ac plurimi obvio obsequio, privatas spes agi-tantes sine publica cura. Nec aliud sequenti quadriduo, quod medium inter adoptionem et caedem fuit, dictum a Pisone in publico factumve. Crebrioribus in dies Germa-nicae defectionis nuntiis et facili civitate ad accipienda credendaque omnia nova, cum tristia sunt, censuerant patres mittendos ad Germanicum exercitum legatos. Agi-tatum secreto num et Piso proficisceretur, maiore prae-textu, illi auctoritatem senatus, hic dignationem Caesaris laturus. Placebat et Laconem praetorii praefectum simul mitti: is consrlio intercessit. Legati quoque (nam senatus electionem Galbae permiserat) foeda inconstantia nomi-nati excusati substituti, ambitu remanendi aut eundi, ut quemque metus vel spes impulerat.

20. Proxima pecuniae cura; et cuncta scrutantibus iustis-simum visum est inde repeti, ubi inopiae causa erat. Bis et vicies milies sestertium donationibus Nero effuderat: appellari singulos iussit, decuma parte liberalitatis apud quemque eorum relicta. At illis vix decumae super portio-

zboru vojnika kratkoćom svojstvenom zapovjednicima izjavi da usvaja Pizona po primjeru božanskog Augusta i po vojničkom običaju, po kojem junak odabire junaka. A da se prikrivan ustanak ne bi shvatio suviše ozbiljno, nastojaše ih k tome uvjeriti da četvrta i dvadesetdruga legija pod nekolicinom kolovođa pobune nisu napravile veći grijeh osim pustih riječi i povika i da će se ubrzo vratiti k dužnosti. Govoru ne doda nikakva laskanja ni obećanja novčanog poklona. Ipak mu tribuni, centurioni i najbliži od vojnika odvratiše ono što mu je bilo ugodno čuti. U ostalih žalost i šutnja, kao da su nezaboilazan dar, koji su uživali čak i u miru, izgubili u ratu. Jasno je da su se srca vojnika mogla pridobiti ma koliko neznatnom darežljivošću škrta starca: naškodile su mu starinska oporost i pretjerana strogost kojoj više nismo dorasli. 19. U senatu potom govor Galbin ne bijaše ni uglađeniji ni duži negoli onaj pred vojnicima. Pizonova besjeda bijaše ugodna i pobudi naklonost očeva. Mnogi mu iskazivahu odanost od srca, oni koji mu ne bijahu skloni čak i prekomjernim riječima, nepristrani, koji bijahu i najbrojniji, susretljivom poslušnošću, gajeći osobne nade bez skrbi za državne poslove. Slijedeća četiri dana, što su preostala između usvojenja i ubojstva, Pizon u javnosti ne reče niti učini išta. Budući da su vijesti o odmetništvu u Germaniji postajale iz dana u dan sve učestalije - a sta-novništvo je bilo pripravno prihvatiti i povjerovati u svaku novost, premda je bila bolna - zaključiše očevi da germanskoj vojsci treba uputiti legate. Raspravljalo se potajno da li da otputuje i Pizon, da bi tako u što većem sjaju ponijeli sa sobom: oni ugled senata, on cezarsko dostojanstvo. Predlagali su da se zajedno s njima pošalje i Lakon, pretorijski prefekt, no on se usprotivi toj namjeri. I poslanici su se također (senat je naime izbor bio prepustio Galbi) sramnom neodlučnošću imenovali, povlačili se uz ispriku, nadomještali drugima, u težnji da ostanu ili odu, kako je već koga strah ili nada poticala na to. 20. Slijedeća se briga ticala novca. I dok su pretresali sve mogućnosti učinilo im se najopravdanijim da ga namaknu odonud gdje bijaše uzrok oskudice. Dvije tisuće i dvjesta milijuna sestercija rasuo je Neron darivanjima. Galba naredi da se svi pojedinačno opomenu, ostavivši svakomu od njih desetinu poklona. No njima jedva da je

nes erant, isdem erga aliena sumptibus quibus sua prode-gerant, cum rapacissimo cuique ac perditissimo non agri aut faenus, sed sola instrumenta vitiomm manerent. Exactioni triginta equites Romani praepositi: novum offi-cii genus et ambitu ac numero onerosum: ubique hasta et sector, et inquieta urbs actionibus. Ac tamen grande gau-dium, quod tam pauperes forent quibus donasset Nero quam quibus abstulisset. Exauctorati per eos dies tribuni, e praetorio Antonius Taurus et Antonius Naso, ex urbanis cohortibus Aemilius Pacensis, e vigilibus lulius Fronto. Nec remedium in ceteros fuit, sed metus initium, tamquam per artem et formidine singuli pellerentur omnibus suspectis.

21. Interea Othonem, cui compositis rebus nulla spes, omne in turbido consilium, multa simul exstimulabant, luxuria etiam principi onerosa, inopia vix privato tole-randa, in Galbam ira, in Pisonem invidia; fingebat et metum, quo magis concupisceret: praegravem se Neroni fuisse, nec Lusitaniam rursus et alterius exilii honorem exspectandum. Suspectum semper invisumque dominanti-bus qui proximus destinaretur. Nocuisse id sibi apud senem principem, magis nociturum apud iuvenem ingenio trucem et longo exilio efferatum: occidi Othonem posse. Proinde agendum audendumque, dum Galbae auctoritas fluxa, Pisonis nondum coaluisset. Opportunos magnis conatibus transitus rerum, nec cunctatione opus, ubi per-niciosior sit quies quam temeritas. Mortem omnibus ex natura aequalem oblivione apud posteros vel gloria distin-gui; ac si nocentem innocentemque idem exitus maneat, acrioris viri esse merito perire. 22. Non erat Othonis mollis et corpori similis animus, et intimi libertorum servorumque, corruptius quam in pri-vata domo habiti, aulam Neronis et luxus, adulteria matri-monia ceterasque regnorum libidines avido talium, si auderet, ut sua ostentantes, quiescenti ut aliena exprobra-

i preostao deseti dio, budući da su jednako rasipno gospodarili tuđim dobrima kao što su bili rasuli i svoja, tako da onima najgrabežljivijima i najpokvarenijima nisu ostale ni zemlja ni glavnica, nego sama sredstva poroka. Za utjerivanje novca bijahu zadužena tridesetorica rimskih vitezova - nova vrsta dužnosti i teška zbog traženja naklonosti i broja pogodenih. Posvuda koplje i preprodavač, i grad uznemiren sudskim raspravama. A ipak veliko veselje što će jednako siromašni biti i oni kojima je Neron darovao i oni kojima je oteo. Svrgnuti su onih dana: tribuni Antonije Taur i Antonije Nazon, zapovjednici pretorijskih kohorata, Emilije Pacenzis, zapovjednik gradskih kohorata, i Julije Fronton, zapovjednik gradskih stražara. No to nije bilo pravo sredstvo protiv ostalih, nego začetak straha, jer je vladalo mišljenje da se dobrim nastojanjem i iz bojazni

progone pojedinci, dok su svi sumnjivi. 21. U meduvremenu je Otona, kojemu ne bijaše nikakve nade ako se prilike smire, a sav mu je naum ovi-sio o metežu, mnogo toga istovremeno poticalo: raskošan život koji bi teško izdržao čak i vladar, oskudica jedva snošljiva privatnoj osobi, mržnja prema Galbi, zavist prema Pizonu. Hinio je i strah, ne bi li što više raspirio želje: odveć je nepriličan bio za Nerona i ne treba ponovo čekati na Luzitaniju i počast drugoga progonstva. Sumnjiv je uvijek i mrzak vlastodršcima onaj kojega određuju za najbližeg nasljednika prijestolja. Naškodilo mu je to kod stara vladara, još će mu više škoditi kod mlada, po naravi mrka i podivljala zbog dugotrajna progonstva. Otona može dati ubiti. Zato treba djelovati odvažno, dok se Galbin ugled ruši, a Pizonov se još uvijek nije učvrstio. Prikladna su za velike pothvate vremena smjene na vlasti i ne treba oklijevati, kad je pogubnije mirovanje negoli nepromišljenost. Smrt, svima po prirodi ista, razlikuje se po zaboravu ili slavi kod potomstva. A ako krivca i pravednika čeka isti svršetak, većemu junaku dolikuje mrijeti po zasluzi. 22. Ne bijaše duh Otonov slab i sličan tijelu. A i naj-pnsniji od oslobođenika i robova, koje je držao u slabijoj stezi negoli je uobičajeno za privatnu kuću, ukazivali su njemu, željnu takva čega, na dvor Neronov i raskoš, preljubništva, brakolomstva i ostale kraljevske naslade, kao na njegovo, samo ako se odvaži, i predbacivali mu što će

bant, urgentibus etiam mathematicis, dum novos motus et clarum Othoni annum observatione siderum adfirmant, genus hominum potentibus infidum, sperantibus fallax, quod in civitate nostra et vetabitur semper et retinebitur. Multos secreta Poppaeae mathematicos, pessimum princi-palis matrimonii instrumentum, habuerant: e quibus Ptolemaeus Othoni in Hispania comes, cum superfuturum eum Neroni promisisset, postquam ex eventu fides, coniectura iam et rumore Galbae senium et iuventam Othonis computantium persuaserat fore ut in imperium adscisceretur. Sed Otho tamquam peritia et monitu fatorum praedicta accipiebat, cupidine ingenii humani libentius obscura cre (den)di. Nec deerat Ptolemaeus, iam et sceleris instinctor, ad quod facillime ab eius modi voto transitur. 23. Sed sceleris cogitatio incertum an repens: studia militum iam pridem spe successionis aut paratu facinoris adfectaverat, in itinere, m agmine, in stationibus vetustis-simum quemque militum nomine vocans ac memoria Ne-roniani comitatus contubernales appellando; alios adgno-•scere ,• quosdam requirere et pecunia aut gratia iuvare, mserghdo saepius querelas et ambiguos de Galba sermo-nes quaeque alia turbamenta volgi. Labores itinerum, ino-pia commeatuum, duritia imperii atrocius accipiebantur, cum Campaniae lacus et Achaiae urbes classibus adire soliti Pyrenaeum et Alpes et immensa viarum spatia aegre sub armis 'eniterentur. 24. Flagrantibus iam militum animis velut faces addide-rat Maevius Pudens, e proximis Tigellini. Is mobilissimum quemque ingenio aut pecuniae indigum et in riovas cupi-

ditates praecipitem alliciendo eo paulatim progressus est, ut per speciem convivii, quotiens Galba apud Othonem epularetur, cohorti excubias agenti viritim centenos nummos divideret. Quam velut publicam largitionem Otho secretioribus apud singulos praemiis intendebat, adeo ani-mosus corruptor, ut Cocceio Proculo speculatori de parte finium cum vicino ambigenti universum vicini agrum sua

sve to, bude li mirovao, biti tude. Navaljivali su na nj i zvjezdoznanci, dok su iz motrenja zvijezda dokazivali prevrat i godinu znamenitu za Otona, soj ljudi nepouzdan moćnicima, lažljiv onima koji se nadaju, soj koji će se u našem gradu usprkos zabranama uvijek zadržavati. Popejino kućanstvo sadržavalo je mnoštvo zvjezdoznanaca, taj najpokvareniji miraz carskoga braka. Jedan od njih, Ptolemej, pratilac Otonov u Hispaniji, prorekao mu je da će nadživjeti Nerona. Pošto je iz razvoja događaja zadobio povjerenje, oslanjajući se već na nagađanja i govorkanja onih koji proračunavahu starost Galbinu i mladost Otonovu, uvjerio ga je da će biti prihvaćen za cara. No Oton uzimaše to kao proročanstvo zasnovano na iskustvu i opomeni sudbine, u naravnoj ljudskoj želji tako sklonoj vjerovanju u tajanstveno. A i Ptolemej je činio svoje, potičući ga već i na zločin, na što je od onakve želje vrlo lako prijeći. 23. Razmišljanje pak o zločinu možda i nije bilo tako skorašnje. Ljubav je vojnika nastojao zadobiti već i prije nadajući se nasljedstvu ili pripremajući zlodjelo; na putu, za vrijeme marša, na stražarskim mjestima dozivao je poimence najstarije od vojnika i obraćao se ratnim drugovima podsjećajući ih na nekadašnju Neronovu pratnju; jedne je ponovo prepoznavao, za neke se raspitivao i pomagao ih novcem ili uslugom, ubacujući češće jadikovke i dvosmislene glasove o Galbi i ostala sredstva za pobunu svjetine. Napore putovanja, oskudicu živeža, strogost carske vlasti, prihvaćali su s prigušenom srdžbom, dok su se, navikli inače da s brodovljem obilaze kampanska jezera i ahejske gradove, pod oružjem i uz ogromne napore penjali preko Pirineja i Alpa prevaljujući neizmjerne razdaljine. 24. Strasne već duhove vojnika raspalio je još jače Mevije Pudens, jedan od prijatelja Tigelinovih. Primamljujući one najprevrtljivije ili one kojima je trebalo novca i nagle na nove požude, malo-pomalo on je dotle zabrazdio da je pod izlikom čašćenja, kad bi god Galba bio na gozbi kod Otona, dijelio svakom vojniku iz kohorte koja je držala stražu po sto novčića. To gotovo javno podmićivanje pojačavao je Oton potajnim poklonima pojedincima, toliko se drsko odajući tom poslu da je uhodi Kokceju Prokulu, koji je vodio sa susjedom parnicu zbog međe, darovao čitavo susjedovo zemljište, otkupivši ga

pecunia emptum dono dederit, per socordiam praefecti, quem nota pariter et occulta fallebant.

25. Sed tum e libertis Onomastum futuro sceleri prae-fecit, a quo Barbium Proculum tesserarium speculatorum et Veturium optionem eorundem perductos, postquam vario sermone callidos audacesque cognovit, pretio et pro-missis onerat, data pecunia ad pertemptandos plurium animos. Suscepere duo manipulares imperium populi Romani transferendum et transtulerunt. In conscientiam facinoris pauci adsciti: suspensos ceterorum animos diver-sis artibus stimulant, primores militum per beneficia Nym-phidi ut suspectos, volgus et ceteros ira et desperatione dilati totiens donativi. Erant quos memoria Neronis ac desiderium prioris licentiae accenderet: in commune omnes metu mutandae militiae terrebantur. 26. Infecit ea tabes legionum quoque et auxiliorum motas iam mentes, postquam volgatum erat labare Ger-manici exercitus fidem. Adeoque parata apud malos sedi-tio, etiam apud integros dissimulatio fuit, ut postero iduum die redeuntem a cena Othonem rapturi fuerint, ni incerta noctis et tota urbe sparsa militum castra nec facilem inter temulentos consensum timuissent, non rei publicae cura, quam foedare principis sui sanguine sobrii parabant, sed ne per tenebras, ut quisque Pannonici vel Germanici exercitus militibus oblatus esset, ignorantibus plerisque, pro Othone destinaretur. Multa erumpentis seditionis indicia per conscios oppressa: quaedam apud Galbae aures praefectus Laco elusit, ignarus militarium animorum consiliique quamvis egregii, quod non ipse adferret, inimi-cus et adversus peritos pervicax. 27. Octavo decimo kalendas Februarias sacrificanti pro aede Apollinis Galbae haruspex Umbricius tristia exta et instantes insidias ac domesticum hostem praedicit, audiente Othone (nam proximus adstiterat) idque ut lae-tum e contrario et suis cogitationibus prosperum interpre-tante. Nec multo post libertus Onomastus nuntiat exspec-

svojim novcem, zahvaljujući nemaru nadstojnika koji nije opazio ni ono što je bilo očito ni ono što je bilo skrovito. 25. Tada je između oslobođenika odredio Onomasta za izvršitelja namjeravana zločina; on mu je doveo Barbija Prokula, znakonošu uhoda, i Veturija, njihova narednika. Pošto je u svakovrsnom razgovoru s njima spoznao da su lukavi i odvažni, obaveže ih nagradom i obećanjima, davši im novca da potkupe i mnoge druge. Odlučiše dva prosta vojnika da prenesu vlast rimskog naroda - i prenesoše je. Zlodjelo je povjereno nekolicini; neodlučne duhove ostalih potakoše na različite načine: predvodnike vojnika, podsjećajući ih da su sumnjivi zbog odlikovanja primljenih od Nimfidija, ostalo mnoštvo prostih vojnika, oživljavajući u njima srdžbu i očajanje zbog toliko već puta odgođena dara. Bilo je i onih koje je raspaljivalo sjećanje na Nerona i čežnja za prijašnjom raspusnošću. Općenito, svi su strepjeli u strahu od promjene vojne službe. 26. Zarazila je ta kuga uzrujana srca legija, pa i pomoćnih četa, pošto se proširio glas da

se germanske vojske kolebaju. I kod nevaljalih vojnika buna je već toliko uznapredovala, a kod poštenih je vladao potpun nehat, da bi bili slijedećega dana nakon januarskih ida Otona, koji se vraćao s ručka, pozdravili kao cara, da se nisu plašili nepouzdane noći i vojničkih položaja rasijanih po čitavu gradu, te teško ostvarive suradnje među pijanim vojnicima. Nisu se vodili brigom za državu, koju su se i trijezni spremali okaljati krvlju svoga vladara, nego strahom da vojnici panonske ili germanske vojske - budući da ga većina nije poznavala - prvoga na kojega naiđu ne proglase za Otona. Mnoge znakove prodiruće pobune prigušili su njezini sudionici. Nešto je od toga Galbi prikazao manje opasnim prefekt Lakon, slab poznavalac vojničke ćudi: iako je bio izvrstan savjetnik, kad ne bi savjet pružao sam, postajao bi neprijazan i tvrdoglav prema ostalima. 27. Osamnaestoga dana prije februarskih kalenda haruspik Umbricije proreče Galbi, koji je žrtvovao pred hrampm Apolonovim, iz zloslutne iznutrice prijeteće zasjede i domaćeg neprijatelja, dok je Oton slušao (stajao je naime u samoj blizini) i sve to objašnjavao kao prijatno i po njegovu shvaćanju, povoljno. Malo zatim oslobođenik Onomast dojavi da ga očekuju graditelji i građevni

tari eum ab architecto et redemptoribus, quae significatio coeuntium iam militum et paratae coniurationis convene-rat. Otho, causam digressus requirentibus, cum emi sibi praedia vetustate suspecta eoque prius exploranda finxis-set, innixus liberto per Tiberianam domum in Velabrum. inde ad miliarium aureum sub aedem Saturni pergit. Ibi tres et viginti speculatores consalutatum imperatorem ac paucitate salutantium trepidum et sellae festinanter impo-situm strictis mucronibus rapiunt; totidem ferme milites in itinere adgregantur, alii conscientia, plerique miraculo, pars clamore et gladiis, pars silentio, animum ex eventu sumpturi. 28. Stationem in castris agebat lulius Martialis tribu-nus. Is magnitudine subiti sceleris, an corrupta latius castra et, si contra tenderet, exitium metuens, praebuit plerisque suspicionem conscientiae. Anteposuere ceteri quoque tribuni centurionesque praesentia dubiis et hone-stis, isque habitus animorum fuit, ut pessimum facinus auderent pauci, plures vellent, omnes paterentur. 29. Ignarus interim Galba et sacris intentus fatigabat alieni iam imperii deos, cum adfertur rumor rapi in castra incertum quem senatorem, mox Othonem esse qui raperetur, simul ex tota urbe, ut quisque obvius fuerat, alii formidine augentes, quidam minora vero, ne tum quidem obliti adulationis. Igitur consultantibus placuit pertemptari animum cohortis, quae in Palatio stationem agebat, nec per ipsum Galbam, cuius integra auctoritas maioribus remediis servabatur. Piso pro gradibus domus vocatos in hunc modum adlocutus est: 'Sextus dies agitur, commili-tones, ex quo ignarus futuri, et sive optandum hoc nomen sive timendum erat, Caesar adscitus sum; quo domus nostrae aut rei publicae fato, in vestra manu positum est, non quia meo nomine tristiorem casum paveam, ut qui adversas res expertus cum maxime discam ne secundas quidem minus

discriminis habere: patris et senatus et ipsius imperii vicem doleo, si nobis aut perire hodie necesse est aut, quod aeque apud bonos miserum est, occidere. Soladum proximi motus habebamus incruentam

poduzetnci, što je bio dogovoreni znak da su se vojnici stali okupljati i da je urota pripremljena. Onima koji su se raspitivali za razlog njegova odlaska Oton slaže da kupuje ljetnikovac koji mu je sumnjiv zbog starosti i da ga zbog toga mora prije pregledati, te se upre o oslobođenika i krene kroz Tiberijevu kuću u Velabar, a odatle k zlatnom miljokazu pred hramom Saturnovim. Tu ga dvadeset i trojica uhoda pozdravi kao cara, no kad vidješe da je uznemiren zbog malog broja onih koji ga dođoše pozdraviti, žurno ga posadiše na sjedjeljku i s isukanim ga mačevima ponesoše dalje. Gotovo isto toliko vojnika pridruži im se na putu, jedni po sporazumu, većina iz znatiželje, dio njih s radosnom vikom, dio s namjerom da se odluče kad vide ishod. 28. Stražu je u taboru držao tribun Julije Marcijal. Zbog razmjera iznenadnog nedjela ili bojeći se smrti, ako se suprotstavi, svjestan da je podmićenost odveć zahvatila tabor, on ostade mnogima sumnjiv zbog dioništva u uroti. I ostali tribuni i centurioni pretpostavljali su zbilju neizvjesnosti i poštenju. Takvo je bilo raspoloženje da se najgoreg zlodjela smjelo laćala nekolicina, većina ga htjela, svi dopuštali. 29. U međuvremenu Galba je, ne znajući ni za što, zaokupljen žrtvovanjem, i dalje želio smekšati bogove već otuđenog carstva, kadli mu do ušiju dopre žamor da u tabor dovode nekoga senatora; uskoro da je Oton taj kojega nose. U isto vrijeme iz čitava grada, kako su ga koji sretali, tako su mu jedni u užasu sve uvećavali, neki pak ublažavli stvarno stanje, ne zaboravivši ni tada na laskanje. Promišljajući dakle što da učine, odlučiše ispitati raspoloženje kohorte koja je u Palaciju držala stražu, ali ne preko samoga Galbe, kojega su neokrnjen ugled čuvali za ozbiljniju potrebu. Dozvavši ih, Pizon im se sa stepeništa kuće ovako obrati: »Šesti je već dan, drugovi u oružju, otkad sam, ne znajući što me čeka i treba li ovo ime željeti ili ga se bojati, uzet za cezara. S kojom pak srećom za naš dom ili državu, u vašoj je ruci, ne zato što bih se plašio događaja još bolnijeg za sebe, kad se nakon prevaljenih nesreća, istom sad učim da ni sreća ne nosi sa sobom manje opasnosti. Žalim nad usudom oca i senata i samoga carstva ako nam je danas suđeno poginuti ili, što je jednako bijedno u očima poštenih, ubijati. Imali smo utjehu za nedavnoga prevrata što je Grad ostao neokrvavljen

urbem et res sine discordia translatas: provisum adoptione videbatur, ut ne post Galbam quidem bello locus esset. 30. Nihil adrogabo mihi nobilitatis aut modestiae; neque enim relatu virtutum in comparatione Othonis opus est, vitia, quibus solis gloriatur, evertere imperium, etiam cum amicum imperatoris ageret. Habitune et incessu an illo muliebri ornatu mereretur imperium? Falluntur qui-bus luxuria specie liberalitatis

imponit: perdere iste sciet, donare nesciet. Stupra nunc et comissationes et femi-narum coetus volvit animo: haec principatus praemia putat, quorum libido ac voluptas penes ipsum sit, rubor ac dedecus penes omnes; nemo enim umquam imperium fla-gitio quaesitum bonis artibus exercuit. Galbam consensus generis humani, me Galba consentientibus vobis Caesa-rem dixit. Si res publica et senatus et populus vacua nomina sunt, vestra, commilitones, interest, ne imperato-rem pessimi faciant. Legionum seditio adversus duces suos audita est aliquando: vestra fides famaque inlaesa ad hunc diem mansit. Et Nero quoque vos destituit, non vos Neronem. Minus triginta transfugae et desertores, quos centurionem aut tribunum sibi eligentes nemo ferret, imperium adsignabunt? Admittitis exemplum et quie-scendo commune crimen facitis? Transcendet haec licentia in provincias, et ad nos scelerum exitus, bellorum ad vos pertinebunt. Nec est plus, quod pro caede principis quarn quod innocentibus datur, sed proinde a nobis donativom ob fidem quam ab aliis pro facinore accipietis.' 31. Dilapsis speculatoribus cetera cohors non aspernata contionantem, ut turbidis rebus evenit, forte magis et nullo adhuc consilio rapit signa (quam), quod postea cre-ditum est, insidiis et simulatione, missus et Celsus Marius ad electos Illyrici exercitus Vipsania in porticu tendentes; praeceptum Amullio Sereno et Domitio Sabino primipila-ribus, ut Germanicos milites e Libertatis atrio accerserent. Legioni classicae diffidebatur, infestae ob caedem commilitonum, quos primo statim introitu trucidaverat Galba. Pergunt etiam in castra praetorianorum tribuni Cetrius Severus, Subrius Dexter, Pompeius Longinus, si incipiens

i što je smjena na vlasti protekla bez razdora: činilo se da se usvojenjem doskočilo tomu da ni nakon Galbe ne bude razloga ratu. 30. Ne tvrdim da je samo u mene plemenitosti i razboritosti i ne treba mi priče o vrlinama i poredivanja s Otonom. Poroci, kojima se jedinima diči, upropastili su carstvo i onda kad se prikazivao prijateljem carevim. Zar je izgledom i nastupom ili onom ženskom nošnjom zavrijedio carstvo? Varaju se oni u kojih rastrošnost izaziva dojam darežljivosti. Znat će taj rasuti, darivati neće znati. Stalno su mu sada na misli blud, pijančevanja i žensko društvo. Smatra da su to prednosti principata, od kojih njega dopadaju pohota i naslada, sve ostale stid i poniženje. Nitko nikad naime od onih koji su carstvo stekli lupeštvom nije vladao na pošten način. Galbu je cezarom proglasila jednodušnost ljudskog roda, mene Galba uz vašu suglasnost. Ako li su država i senat i narod tek isprazne riječi, za vas je drugovi po oružju, važno, da cara ne izaberu oni najgori. Za pobunu legija protiv svojh vojskovoda čulo se i nekada. Vaša je vjernost i dobar glas ostao do dana današnjega neokrnjen. Ta Neron je ostavio na cjedilu vas, ne vi Nerona. Zar će manje od trideset prebjega i uskoka, kojima nitko ne bi dopustio da izabiru sebi centuriona ili tribuna, slobodno odlučiti komu da doznači carstvo? Zar da pružite primjer i mirno sjedeći počinite sveopći zločin? Prijeći će ovo bezakonje u provincije, i nas će pogoditi posljedice zločina, vas posljedice ratova. A nagrada koja se daje za ubojstvo vladara nije veća od one namijenjene vama ako ostanete nedužni, i jednak ćete dar za vjernost dobiti od nas kao što bi od drugih dobili za nedjelo.«

31. Pošto su se uhode razbjegle, ostatak je kohorte, ne prezrevši govornika, što se inače dogada u pomutnji, pograbio zastave, više slučajno i još uvijek bez ikakve namjere, negoli, u što se kasnije vjerovalo, spremajući zamku i prijevaru. Poslan je i Celzo Marije k izabranim vojnicima ilirske vojske koji su taborovali u Vipsanijevu trijemu. Naloženo je primipilarima Amuliju Serenu i Domiciju Sabinu da pozovu germanske vojnike iz atrija Slobode. Pomorskoj se legiji nije vjerovalo jer je bila neprijateljski raspoložena zbog pokolja svojih drugova, koje je odmah prilikom ulaska bio pobio Galba. Pođu i u tabor pretorijanaca tribuni Cetrije Sever, Subrije Dekster

adhuc et necdum adulta seditio melioribus consiliis flecte-retur. Tribunorum Subrium et Cetrium adorti milites minis, Longinum manibus coercent exarmantque, quia non ordine militiae, sed e Galbae amids, fidus principi suo et desciscentibus suspectior erat. Legio classica nihil cunctata praetorianis adiungitur; Illyrici exercitus electi Celsum infestis pilis proturbant. Germanica vexilla diu nutavere, invalidis adhuc corporibus et placatis animis, quod eos a Nerone Alexandriam praemissos atque inde rursus longa navigatione aegros impensiore cura Galba refovebat. 32. Universa iam plebs Palatium implebat, mixtis servi-tiis et dissono clamore caedem Othonis et coniuratomm exitium poscentium, ut si in circo aut theatro ludicrum ali-quod postularent: neque illis iudicium aut veritas, quippe eodem die diversa pari certamine postulaturis, sed tradito more quemcumque principem adulandi licentia adclama-tionum et studiis inanibus. Interim Galbam duae sententiae distinebant: Titus Vinius manendum intra domum, opponenda servitia, fir-mandos aditus, non eundum ad iratos censebat: daret malorum paenitentiae, daret bonorum consensui spatium: scelera impetu, bona consilia mora valescere; denique eundi ultro, si ratio sit, eandem mox facultatem, regres-sus, si paeniteat, in aliena potestate. 33. Festinandum ceteris videbatur, antequam cresceret invalida adhuc coniuratio paucorum: trepidaturum etiam Othonem, qui furtim digressus, ad ignaros inlatus, cunctatione nunc et segnitia terentium tempus imitari principem discat. Non exspectandum ut compositis castris forum invadat et prospectante Galba Capitolium adeat, dum egregius imperator cum fortibus amicis ianua ac limine tenus domum occludit, obsidionem nimirum toleraturus. Et praeclarum in servis auxilium, si consensus tantae mul-titudinis et, quae plurimum valet, prima indignatio elan-guescat. Perinde intuta quae indecora; vel si cadere necesse sit, occurrendum discrimini: id Othoni invidiosius

i Pompej Longin, ne bi li pobunu, koja je bila tek u začetku i još uvijek neojačala, odvratili razumnijim savjetima. Vojnici nasrnuše prijetnjama na Subrija i Cetrija, Longina stegoše rukama i razoružaše, jer nije bio iz vojničkog staleža nego jedan od Galbinih prijatelja, te je kao pouzdanik svoga vladara bio odveć sumnjiv odmetnicima. Pomorska se legija bez ikakva oklijevanja pridruži pretorijancima. Izabranici ilirske vojske odagnaše Celza uperenim kopljima. Germanski su se odjeli dugo kolebali, još uvijek premorenih tjelesa, ali smirenih duhova; Neron ih je naime bio poslao u Aleksandriju, te ih je Galba, pošto su se vratili odande bolesni zbog dugotrajne plovidbe, uz veliki trošak brižno krijepio. 32. Sav je već puk počeo ispunjavati Palacij, umiješali su se i robovi i čula se neskladna vika onih koji su zahtijevali Otonovu smrt i propast urotnika, kao da u cirku ili kazalištu traže kakvu zabavu. Ne bijaše u njih zdrava suda i iskrenosti - ta istoga će dana jednakom revnošću tražiti sasvim suprotno - nego se to dogodilo po ustaljenu običaju da laskaju kojem mu drago vladaru neumjerenim poklicima odobravanja i nekorisnom ljubavi. Galbu su u međuvremenu raspinjala dva mnjenja: Tit Vinije smatraše da treba ostati u kući, suprotstaviti robove, učvrstiti prilaze, ne prilaziti razjarenima. Neka dade priliku da se nevaljali pokaju, pošteni usaglase. »Zločinstva rastu naglošću, dobre odluke čekanjem. Naposljetku, za napad bude li probitačno, bit će i kasnije jednake prilike - uzmak, ako se predomisle, u tudim je rukama.« 33. Ostalima se činilo da treba požuriti, prije negoli osili nejaka još uvijek urota nekolicine. »Strepit će dapače i Oton, koji se kradom udaljio, došao k onima koji ga ne poznaju, te sad uči kako da oponaša vladara nad onima koji u oklijevanju i besposlici trate vrijeme. Ne treba čekati da uredi tabor i stupi na Trg, te se popne na Kapitolij, dok ga izvrsni zapovjednik Galba izdaleka gleda, zatvoren u kući s hrabrim prijateljima, ne prekoračujući praga, razumije se, čekajući da izdrži opsadu. I prekrasne li pomoći u robovima, ako jednodušnost tolika mnoštva i, ono što najviše vrijedi, početni gnjev, splasne. Ono što je nečasno, u jednakoj je mjeri i nepouzdano. Štoviše, ako se mora poginuti, opasnosti treba odlučno pogledati u oči. To će baciti u veću nemilost Otona, a za njih će biti

et ipsis honestum. Repugnantem huic sententiae Vinium Laco minaciter invasit, stimulante Icelo privati odii perti-nacia in publicum exitium. 34. Nec diutius Galba cunctatus speciosiora suadenti-bus accessit. Praemissus tamen in castra Piso, ut iuvenis magno nomine, recenti favore et infensus Tito Vinio, seu quia erat, seu quia irati ita volebant; et facilius de odio creditur, vixdum egresso Pisone occisum in castris Otho-nem vagus primum et incertus rumor; mox, ut in magnis mendaciis, interfuisse se quidam et vidisse adfirmabant, credula fama inter gaudentes et incuriosos. Multi arbitra-bantur compositum auctumque rumorem mixtis iam Otho-nianis, qui ad evocandum Galbam laeta falso volgaverint.

35. Tum vero non populus tantum et imperita plebs in plausus et immodica studia, sed

equitum plerique ac sena-torum, posito metu incauti, refractis Palatii foribus ruere intus ac se Galbae ostentare, praereptam sibi ultionem querentes, ignavissimus quisque et, ut res docuit, in peri-culo non ausurus, nimii verbis, linguae feroces; nemo scire et omnes adfirmare, donec inopia veri et consensu errantium victus sumpto thorace Galba inruenti turbae neque aetate neque corpore insistens, sella levaretur. Obvius in Palatio lulius Atticus speculator, cruentum gla-dium ostentans, occisum a se Othonem exclamavit; et Galba 'Commilito', inquit 'quis iussit?' Insigni animo ad coercendam militarem licentiam, minantibus intrepidus, adversus blandientes incorruptus.

36. Haud dubiae iam in castris omnium mentes tantus-que ardor, ut non contenti agmine et corporibus in sug-gestu, in quo paulo ante aurea Galbae statua fuerat, medium inter signa Othonem vexillis circumdarent. Nec tribunis aut centurionibus adeundi locus: gregarius miles caveri insuper praepositos iubebat. Strepere cuncta cla-moribus et tumultu et exhortatione mutua, non tamquam

časno.« Na Vinija, koji se protivio ovom prijedlogu, s prijetnjama navali Lakon, jer ga je na to poticao Icel, s tvrdoglavošću osobne mržnje koja je vodila u zajedničku propast. 34. Ne kolebajući se odveć dugo, Galba se prikloni zamamljivijim savjetima. Pošalju ipak u tabor Pizona, kao mladića znamenita imena, u svježoj milosti i neraspoložena prema Titu Viniju, bilo zbog toga što je bio takav, bilo zbog toga što su u svojoj srditosti htjeli da je takav. I odista, vjeruje se da je postojala mržnja. Tek što je Pizon izašao, pojavio se u početku nesiguran glas da je Oton ubijen u taboru; potom, kao što već biva pri dalekosežnim obmanama, našlo se ljudi koji su tvrdili da su u tome sudjelovali i vidjeli svojim očima, a glasina je nailazila na lak prijem sred veselih i bezbrižnih. Mnogi su držali da je vijest izmišljena i proširena kad su se već umiješali otonovci, koji su lažno proširili radosne vijesti ne bi li izmamili Galbu. 35. Tada pak ne pade samo narod i neuk puk u povlađivanje i neumjerenu naklonost nego i većina vitezova i senatora, odbacivši strah i slomivši vrata Palacija, poče neoprezno grnuti unutra i nudati se Galbi, jadikujući da im se sprema osveta. Najveće kukavice i oni koji, kako je pokazalo zbivanje, u opasnosti neće pokazati ni najmanje hrabrosti bili su strašni junaci na riječima. Nitko se ni u što nije razumio, a svi su ga s pouzdanjem uvjeravali, dok Galba, savladan nepoznavanjem pravoga stanja i jednodušnošću varavih savjetnika, ne uze oklop i dade se pred nadirućom gomilom, budući da zbog starosti i slabosti ne mogaše stajati na nogama, podići na stolicu. Ususret mu u Palaciju naide uhoda Julije Atik pokazujući okrvavljen mač, i povika da je ubio Otona; a Galba mu reče: »Druže po oružju, tko je to naredio?«, pokazujući dostojanstvo u susprezanju vojničke raspuštenosti, ne strepeći pred prijetnjama, ostajući nepokvaren medu laskavcima. 36. U taboru su namjere svih bile već nedvojbene i vladalo je toliko oduševljenje da su Otona na ramenima donijeli na tribunal, na kojem je malo prije stajao zlatan kip Galbin, i tu ga usred bojnih znakova okružili zastavama. Tribuni ili centurioni nisu imali

mogućnosti pristupa. Prosti je vojnik povrh toga pozivao na oprez spram pretpostavljenih. Sve se orilo od bučnih povika i uzajamnih sokoljenja, ne kao u naroda ili puka, raznolikim riječima

in populo ac plebe variis segni adulatione vocibus, sed ut quemque adfluentium militum adspexerant, prensare manibus, complecti armis, conlocare iuxta, praeire sacra-mentum, modo imperatorem militibus, modo milites imperatori commendare. Nec deerat Otho protendens manus adorare volgum, iacere oscula, et omnia serviliter pro dominatione. Postquam universa classicorum legio sacramentum eius accepit, fidens viribus, et quos adhuc singulos exstimulaverat, accendendos in commune ratus pro vallo castrorum ita coepit: 37. 'Quis ad vos processerim, commilitones, dicere non possum, Quia nec privatum me vocare sustineo princeps a vobis nominatus, nec principem alio imperante. Vestrum quoque nomen in incerto erit, donec dubitabitur, imperatorem populi Romani in castris an hostem habea-tis. Auditisne, ut poena mea et supplicium vestrum simul postulentur? Adeo manifestum est neque perire nos neque salvos esse nisi una posse; et cuius lenitatis est Galba, iam fortasse promisit, ut qui nullo exposcente tot milia innocentissimorum militum trucidaverit. Horror ani-mum subit, quotiens recordor feralem introitum et hanc solam Galbae victoriam, cum in oculis urbis decumari deditos iuberet, quos deprecantes in fidem acceperat. His auspiciis urbem ingressus, quam gloriam ad principatum attulit nisi occisi Obultronii Sabini et Cornelii Marcelli in Hispania, Betui Cilonis in Gallia, Fontei Capitonis in Germania, Clodii Macri in Africa, Cingonii in via, Turpi-liani in urbe, Nymphidi in castris? Quae usquam provin-cia, quae castra sunt nisi cruenta et maculata aut, ut ipse praedicat, emendata et correcta? Nam quae alii scelera, hic remedia vocat, dum falsis nominibus severitatem pro saevitia, parsimoniam pro avaritia, supplicia et contume-lias vestras disciplinam appellat. Septem a Neronis fine menses sunt, et iam plus rapuit Icelus quam Polycliti et Vatinii et Aegiali perdiderunt. Minore avaritia ac licentia grassatus esset T. Vinius, si ipse imperasset: nunc et subi-ectos nos habuit tamquam suos et viles ut alienos. Una illa domus sufficit donativo, quod vobis numquam datur et cotidie exprobratur.

u mlakom ulagivanju, nego, kako bi ugledali kojeg od vojnika što su hrpimice dolazili, tako su ga hvatali rukama, grlili, postavljali pored sebe, pred njim govorili zakletvu, povjeravali zapovjednika vojnicima, vojnike zapovjedniku. Oton ništa nije propuštao: pružajući ruke zazivao je gomilu, slao poljupce, ukratko, sve u ropskoj težnji za vlašću. Pošto je cijela pomorska legija primila njegovu zakletvu, uzdajući se u snagu i misleći da

one koje je dosad pojedinačno hrabrio treba zajednički ojunačiti, s taborskog nasipa započe ovako: 37. »U kakvu sam svojstvu izašao pred vas, drugovi vojnici, ne mogu reći, jer, imenovan od vas vladarom, nisam više ni privatno lice, a nisam ni vladar dok drugi vlada. I vaše će ime također ostati neodređeno dok se god bude premišljalo držite li u taboru cara rimskoga naroda ili neprijatelja. Čujete li kako se istovremeno traži i moja i vaša glava? Stoga je očevidno da ni propasti ni spasiti se ne možemo doli zajedno. A kakve je blagosti, Galba nas je već možda i obrekao, kao onaj koji je ni na čiji zahtjev pobio toliko tisuća najnedužnijih vojnika. Jeza me hvata kad god pomislim na poguban ulazak i tu jedinu Galbinu pobjedu, kad je pred očima grada dao da se desetkuju zarobljenici kojima je na njihove ponizne molbe bio obećao zaštitu. Ušavši pod ovakvim auspicijima u Grad, kakvo je slavno djelo učinio za svoju carsku vlast osim ubojstva Obultronija Sabina i Kornelija Marcela u Hispaniji, Betua Cilona u Galiji, Fonteja Kapitona u Germaniji, Klodija Macera u Africi, Cingonija na putu, Turpilijana u Gradu, Nimfidija u taboru? Postoji li igdje ikoja provincija, ikoji tabor koji nije okrvavljen i okaljan ili, kako on ističe, 'očišćen' i 'ureden'? Ono što drugi, naime, zovu zločinima, on naziva Ijekarijama, dok pod lažnim imenima zove okrutnost strogošću, škrtost štedljivošću, kažnjavanje vaše i zlostavljanje stegom. Sedam je mjeseci od Neronove smrti, a već je Icel ugrabio više nego što su rasuli Polikliti i Vatiniji i Egijali. S manje bi lakomosti i raspuštenosti postupao Tit Vinije da sam vlada. Ovako pak postupa s nama kao s podložnicima i svojim vlasništvom i drži nas za ništavne i kao da ga se ne tičemo. Sam onaj dom dostaje za dar, koji vam se nikad ne daje, a svaki vam se dan predbacuje.

38. Ac ne qua saltem in successore Galbae spes esset, accersit ab exilio, quem tristitia et avaritia sui simillimum iudicabat. Vidistis, commilitones, notabili tempestate etiam deos infaustam adoptionem aversantes. Idem sena-tus, idem populi Romani animus est: vestra virtus exspec-tatur, apud quos omne honestis consiliis robur et sine qui-bus quamvis egregia invalida sunt. Non ad bellum vos nec ad periculum voco: omnium militum arma nobiscum sunt. Nec una cohors togata defendit nunc Galbam, sed detinet: cum vos adspexerit, cum signum meum acceperit, hoc solum erit certamen, quis mihi plurimum imputet. Nullus cunctationis locus est in eo consilio, quod non potest lau-dari nisi peractum.' Aperiri deinde armamentarium iussit. Rapta statim arma, sine more et ordine militiae, ut pra-etorianus aut legionarius insignibus suis distingueretur: miscentur auxiliaribus galeis scutisque, nullo tribunorum centurionumve adhortante, sibi quisque dux et instigator; et praecipuum pessimorum incitamentum, quod boni maerebant. 39. lam exterritus Piso fremitu crebrescentis seditionis et vocibus in urbem usque resonantibus, egressum mterim Galbam et foro appropinquantem adsecutus erat; iam Marius Celsus haud laeta rettulerat, cum alii in Palatium redire, alii Capitolium petere, plerique rostra occupanda censerent, plures tantum sententiis aliorum contra dice-rent,

utque evenit in consiliis infelicibus, optima vide-rentur quorum tempus effugerat. Agitasse Laco ignaro Galba de occidendo Tito Vinio dicitur, sive ut poena eius animos militum mulceret, seu conscium Othonis credebat, ad postremum vel odio. Haesitationem attulit tempus ac locus, quia initio caedis orto difficilis modus; et turbavere consilium trepidi nuntii ac proximorum diffugia, languen-tibus omnium studiis, qui primo alacres fidem atque ani-mum ostentaverant. 40. Agebatur huc illuc Galba vario turbae fluctuantis impulsu, completis undique basilicis ac templis, lugubri prospectu. Neque populi aut plebis ulla vox, sed attoniti

38. A da ne bi bilo, dajbudi, kakve nade u nasljednika Galbina, iz progonstva doziva onoga za kojega je sudio da mu je po neprijaznosti i škrtosti najsličniji. Vidjeli ste, drugovi vojnici, kako se zloslutnim nevremenom čak i bogovi odvraćaju od nesretna posinjenja. Isto je raspoloženje senata, isto rimskoga naroda. Na vaše se junaštvo čeka, na vas u kojih je sva snaga časna nauma i bez kojih je sve, ma bilo izvanredno, ipak nemoćno. Ne pozivam vas u rat ni u opasnost. Oružje je svih vojnika s nama. A jedna jedina mirnodopska kohorta Galbu sada ne brani, nego drži. Kad vas ugleda, kad primi moju lozinku, to će biti jedina borba, uvjeravam vas, ako me tko možda neopravdano okrivljuje. Nema nikakva mjesta oklijevanju u onoj odluci koja se može hvaliti samo ako je izvršena.« Nato zapovjedi da se otvori oružarnica. Smjesta pogra-biše oružje, ne držeći se ni pravila ni reda u vojničkoj službi, tako da se po svojim znakovima nije mogao raz-likovati pretorijanac od legionara. Pridružiše se vojnicima pomoćnih četa oružajući se kacigama i štitovima, bez ikakva poticaja od strane tribuna ili centuriona, svatko sebi voda i podbadač, a najveća je pobuda dolazila od onih najgorih, što su pošteni žalili. 39. Već je Pizon, preplašen bukom pobune što je pre-otimala maha i glasovima koji su se razlijegali sve do grada, dostigao Galbu koji je bio izišao i približavao se Trgu; već je Marije Celzo dojavio nevesele vijesti, kad su jedni savjetovali da se vrate u Palacij, drugi da se udari put Kapitolija, neki da se zaposjedne govornica, većina samo proturječila prijedlozima drugih - kako to već biva u nesretnim odlukama, kad se čini najboljim ono čemu je pravi čas već umakao. Priča se da je Lakon bez znanja Galbina snovao ubojstvo Titu Viniju, bilo da njegovom kaznom smiri duhove vojnika, bilo zato što je vjerovao da je on pouzdanik Otonov ili, na kraju krajeva, iz čiste mržnje. Neodlučnost je izazvalo nezgodno vrijeme i mje-sto, jer je način za početak krvoprolića bio opasan, a namjeru su pokvarili i uznemireni glasnici i bijeg najbli-žih. U svih se gasio žar, i u onih koji su u početku vatreno pokazivali samopouzdanje i srčanost. 40. Pod naizmjeničnim naletima uzgibane gomile Galba je nošen čas ovamo čas onamo, pružajući žalostan prizor Ijudstvu što je odasvud nagrnulo i ispunilo bazilike i hra-move. A od naroda i puka ni glasa, samo zapanjeni

voltus et conversae ad omnia aures; non tumultus, non quies, quale magni metus et magnae irae silentium est. Othoni tamen armari plebem nuntiabatur: ire praecipites et occupare pericula iubet. Igitur milites Romani, quasi Vologaesum aut Pacorum avito Arsacidarum solio depul-suri ac non imperatorem suum inermem et senem truci-dare pergerent, disiecta plebe, proculcato senatu, truces armis, rapidi equis forum inrumpunt. Nec illos Capitolii adspectus et imminentium templorum religio et priores et futuri principes terruere, quo minus facerent scelus, cuius ultor est quisquis successit. 41. Viso comminus armatorum agmine vexillarius co-mitatae Galbam cohortis (Atilium Vergilionem fuisse tra-dunt) dereptam Galbae imaginem solo adflixit. Eo signo manifesta in Othonem omnium militum studia, desertum fuga populi forum, destricta adversus dubitantes tela. Iuxta Curtii lacum trepidatione ferentium Galba proiectus e sella ac provolutus est. Extremam eius vocem, ut cuique odium aut admiratio fuit, varie prodidere. Alii suppliciter interrogasse, quid mali meruisset, paucos dies exsolvendo donativo deprecatum; plures obtulisse ultro percussoribus iugulum: agerent ac ferirent, si ita (e) re publica videre-tur. Non interfuit occidentium quid diceret. De percus-sore non satis constat: quidam Terentium evocatum, alii Laecanium, crebrior fama tradidit amurium quintae deci-mae legionis militem impresso gladio iugulum eius hausisse. Ceteri crura brachiaque (nam pectus tegebatur) foede laniavere; pleraque vulnera feritate et saevitia trunco iam corpori adiecta.

42. Titum inde Vinium invasere, de quo et ipso ambi-gitur, consumpseritne vocem eius instans metus, an pro-clarnaverit non esse ab Othone mandatum ut occideretur. Quod seu finxit formidine seu consdentiam coniurationis confessus est, huc potius eius vita famaque inclinat, ut conscius sceleris fuerit, cuius causa erat. Ante aedem divi lulii iacuit primo ictu in poplitem, mox ab lulio Caro legionario milite in utrumque latus transverberatus.

pogledi i napeto osluškivanje svega. Ni buka, m mir, već muk kakav se javlja u velikom strahu i velikoj mržnji. Otonu su ipak stizali glasovi da se puk oruža: on zapov-jedi da se žurno krene i da se preduhitre opasnosti. Rimski dakle vojnici, kao da su pošli da zbace Vologeza ili Pakora s djedovskoga prijestolja Arsakida, a ne da smaknu cara svoga nenaoružana i stara, razagnavši puk, pregazivši senat, grozna izgleda pod oružjem, jašući na konjima provališe na Trg. 1 ni pogled na Kapitolij, ni svetost obližnjih hramova, ni bivši ni budući vladari nisu ih odvratili da ne počine zločin, kojemu je osvetnik prvi nasljednik. 41. Vidjevši da se povorka naoružanih vojnika pri-makla sasvim blizu, zastavnik kohorte iz Galbine pratnje (pripovijedaju da je to bio Atilije Vergilion) istrgne Gal-bino poprsje i udari njime o zemlju. Tim je znakom naklonost svih vojnika spram Otona postala bjelodana;

narod u bijegu napusti Trg, na one koji su neodlučni sta-jali trgoše mačeve. Pokraj Kurcijeva zdenca preplašeni nosioci zbaciše Galbu s nosiljke i on se otkotrlja po tlu. Posljednje njegove riječi različito su nam prenijeli, ovisno o tome jesu li prema njemu gajili mržnju ili divljenje: jedni da je ponizno upitao što je to zlo počinio i da je zamolio za nekoliko dana, da im isplati dar; većina da je dragovoljno krvnicima pružio vrat: neka samo obave svoj zadatak i neka udare, ako li se čini da je to na probitak države. Onima koji su ga ubijali nije bilo stalo do toga što govori. Ne zna se točno tko je bio krvnik, neki tvrde da je to bio evokat Terencije, drugi Lekanije. Učestaliji glas navodi da mu je Kamurije, vojnik petnaeste legije, utis-nuo mač i prerezao grkljan. Ostali su mu gadno izmrcva-rili noge i ruke (prsa mu je naime pokrivao oklop), a u divljem su bijesu mnoge rane pale i po već osakaćenu tijclu. 42. Potom napadose Tita Vinija. I o njemu se također dvoji nije li mu smrtni strah oduzeo glas, ili je povikao kako Oton nije naredio da ga ubiju. Bilo da je to izmislio u stravi, bilo da je time priznao dioništvo u uroti, način njegova života i glas o njemu govore više za to da je znao za zlodjelo kojemu je bio uzrok. Pred hramom božanskog Julija sruši se pod prvim udarcem u potkoljenicu, a zatim mu Julije Kar, legionarski vojnik, probode oba boka.

43. Insignem illa die virum Sempronium Densum aetas nostra vidit. Centurio is praetoriae cohortis, a Galba custodiae Pisonis additus, stricto pugione occurrens arma-tis et scelus exprobrans ac modo manu modo voce ver-tendo in se percussores quamquam vulnerato Pisoni effu-gium dedit. Piso in aedem Vestae pervasit, exceptusque misericordia publici servi et contubernio eius abditus non religione nec caerimoniis, sed latebra imminens exitium differebat, cum advenere missu Othonis nominatim in caedem eius ardentis Sulpicius Florus e Britannicis cohor-tibus, nuper a Galba civitate donatus, et Statius Murcus speculator, a quibus protractus Piso in foribus templi tru-cidatur. 44. Nullam caedem Otho maiore laetitia excepisse, nullum caput tam insatiabilibus oculis perlustrasse didtur, seu tum primum levata omni sollicitudine mens vacare gaudio coeperat, seu recordatio maiestatis in Galba, ami-citiae in Tito Vinio quamvis immitem animum imagine tri-sti confuderat, Pisonis ut inimici et aemuli caede laetari ius fasque credebat. Praefixa contis capita gestabantur inter signa cohortium iuxta aquilam legionis, certatim ostentantibus cruentas manus qui occiderant, qui interfue-rant, qui vere, qui falso ut pulchrum et memorabile faci-nus iactabant. Plures quam centum viginti libellos praemium exposcentium ob aliquam notabilem illa die ope-ram Vitellius postea invenit, omnesque conquiri et inter-fici iussit, non honore Galbae, sed tradito principibus more munimentum ad praesens, in posterum ultionem. 45. Alium crederes senatum, alium populum: ruere cuncti in castra, anteire proximos, certare cum praecurren-tibus; increpare Galbam, laudare militum iudicium, exo-sculari Othonis manum; quantoque magis falsa erant quae fiebant, tanto plura facere. Nec

aspernabatur singulos Otho, avidum et minacem militum animum, voce vultu-que temperans. Marium Celsum, consulem designatum et Galbae usque in extremas res amicum fidumque, ad supp-licium expostulabant, industriae eius innocentiaeque quasi malis artibus infensi. Caedis praedarum initium et optimo

43. Znamenita je onoga dana junaka Sempronija Denza vidio naš vijek. Kao centurion pretorijske kohorte, komu je Galba povjerio da čuva Pizona, isukanim se bodežom suprotstavio naoružanim vojnicima i - predbacujući im zločin, te navlačeći, čas rukom čas glasom, na se krvnike - ranjenom je Pizonu pružio priliku za bijeg. Pizon dospje u hram Veste, gdje ga milosrdno dočeka državni rob i sakri u svom stanu. Uzdajući se u skrovište a ne u svetost mjesta, odlagao je blisku smrt, kad li po zapovijedi Otona, koji je posebno žudio za njegovim ubojstvom, dođoše Sulpicije, Flor, jedan od vojnika britanskih kohorata, obdaren nedavno od Galbe gradanskim pravom, i Stacije Murko, uhoda. Oni Pizona dovukoše do vratiju hrama i tu ga zaklaše. 44. Priča se da nijedno ubojstvo Oton nije primio s većom radošću, da nijednu glavu nije razgledao s tako nezasitnim očima, bilo da mu se duh, tek tada oslobođen svakog nemira, stao odavati veselju, bilo da mu je sjećanje na uzvišenost u Galbe, prijateljstvo spram Tita Vinija uznemiravalo mračnom predodžbom inače okrutan duh: vjerovao je da je pošteno i pravo radovati se nad smrću Pizona, neprijatelja i suparnika. Nataknute na koplja, glave se nošahu između znakova kohorata pored legijskog orla, dok su ubojice i njihovi pomagači takmeći se pokazivali okrvavljene ruke i razmetali se - neki istinito, neki lažno - ubojstvom kao lijepim i i znamenitim djelom. Više od stotinu i dvadeset molbenica onih koji su tražili nagradu za neko osobito djelo u onom danu prona-šao je kasnije Vitelije i zapovijedio da ih sve potraže i pobiju, ne iz počasti prema Galbi nego po ustaljenom obi-čaju kod vladara da učvršćuju sadašnji položaj i svete se za budućnost. 45. Pomislio bi čovjek:drugi je to senat,drugi narod stadoše svi grnuti u tabor, pretrčavati jedni druge, takmiti se s poodmaklima, psovati Galbu, hvaliti presudu vojnika, cjelivati Otonovu ruku. Koliko je ono što se događalo bilo neiskrenije, toliko su to nametljivije činili. A Oton, ne odbijajući pojedince, pokušavaše smiriti grabežljive i krvoločne vojnike riječju i pogledom. Tražili su glavu Marija Celza, budućeg konzula i, sve do njegova zadnjega časa, prijatelja i pouzdanika Galbina, ogorčeni na nje-govu poslenost i pravednost, osobine koje smatrahu zlo-činom. Postajalo je očevidno da se traži povod za krvoproliće

cuique perniciem quaeri apparebat, sed Othoni nondum auctoritas inerat ad prohibendum scelus: iubere iam pote-rat. Ita simulatione irae vinciri iussum et maiores poenas daturum adfirmans praesenti exitio subtraxit. 46. Omnia deinde arbitrio militum acta: praetorii prae-fectos sibi ipsi legere, Plotium Firmum e manipularibus quondam, tum vigilibus praepositum et incolumi adhuc Galba

partes Othonis secutum; adiungitur Licinius Procu-lus, intima familiaritate Othonis suspectus consilia eius fovisse. Urbi Flavium Sabinum praefecere, iudicium Neronis secuti, sub quo eandem curam obtinuerat, pleris-que Vespasianum fratrem in eo respicientibus. Flagitatum ut vacationes praestari centurionibus solitae remitteren-tur; namque gregarius miles ut tributum annuum pende-bat. Quarta pars manipuli sparsa per commeatus aut in ipsis castris vaga, dum mercedem centurioni exsolveret, neque modum oneris quisquam neque genus quaestus pensi habebat: per latrocinia et raptus aut servilibus mini-steriis militare otium redimebant. Tum locupletissimus quisque miles labore ac saevitia fatigari, donec vacatio-nem emeret. Ubi sumptibus exhaustus socordia insuper elanguerat, inops pro locuplete et iners pro strenuo in manipulum redibat, ac rursus alius atque alius, eadem egestate ac licentia corrupti, ad seditiones et discordias et ad extremum bella civilia ruebant. Sed Otho, ne volgi lar-gitione centurionum animos averteret, [et| fiscum suum vacationes annuas exsoluturum promisit, rem haud dubie utilem et a bonis postea principibus perpetuitate discipli-nae firmatam. Laco praefectus, tamquam in insulam sepo-neretur, ab evocato, quem ad caedem eius Otho praemi-serat, confossus; in Marcianum Icelum ut in libertum palam animadversum.

47. Exacto per scelera die novissimum malorum fuit laetitia. Vocat senatum praetor urbanus, certant adulatio-nibus ceteri magistratus, adcurrunt patres: decernitur Othoni tribunicia potestas et nomen Augusti et omnes principum honores, adnitentiubus cunctis abolere convicia ac probra, quae promisce iacta haesisse animo eius nemo

i pljačkanja i propast velikaša. No u Otona još uvijek ne bijaše ugleda za sprečavanje zločina. Naređivati je već mogao. Stoga, hineći srdžbu, zapovjedi da ga vežu i, tvrdeći da će platiti i veću kaznu, ukloni ga pred sigur-nom smrću. 46. Sve je nakon toga provedeno po svojevoljnoj odluci vojnika:pretorijske su prefekte sami sebi izabrali: Plocija Firma, koji je nekoć bio jedan od manipulara, a tada zapovjednik gradske straže i za života Galbina sljedbenik otonove stranke; pridruže mu Licinija Prokula, za kojega se nagadalo da je zbog prisnog prijateljstva s Oto-nom podupirao njegove namjere. Za gradskoga prefekta postaviše Flavija Sabina, povevši se za odlukom Nerona, pod kojim je obavljao istu službu, jer se većiha preko njega obazirala na brata mu Vespazijana. Zahtijevalo se da se dokine otkupnina koja se obično plaćala centurio-nima; prosti ju je vojnik naime isplaćivao kao godišnji porez. Četvrtina je manipula bila rasuta po dopustima ili u skitnji po samom taboru i, samo da isplati cijenu cen-turionu, malo je tko mario za veličinu opterećenja i način zarade. Razbojstvom su i otimačinom ili ropskim služe-njem otkupljivali vojničku dokolicu. Pa i najimućniji se vojnik pod okrutnim postupkom i radom namučio dok nije kupio oprost od službe. Kad bi se iscrpili od troškova, a i zbog lijenosti omli-tavjeli, vraćali bi se u manipul, siromašni umjesto bogati, lijeni umjesto radini, i ponovo bi se tako jedan za drugim istom

oskudicom i raspusnošću kvarili i srijali u pobune i razdore i napokon u građanske ratove. No Oton, da ne bi darežljivošću spram prostih vojnika odvratio od sebe srca centuriona, obeća da će iz svoje blagajne isplaćivati godišnje dopuste - stvar bez sumnje korisnu, koju su i kasniji dobri vladari potvrdili neprekinutim održavanjem. Prefekta Lakona, pod izlikom da ga udaljuju na otok, usmrti evokat, kojega je Oton bio unaprijed poslao da ga ubije. Protiv Marcijana Icela kao oslobođenika primje-njena je javna kazna. 47. Pošto je dan protekao u zločinima, vrhunac nedjela bilo je veselje. Gradski pretor sazove senat, ostali se magistrati stanu takmičiti u ulagivanjima, dotrče oci. Dodijele Otonu tribunsku vlast i naziv Augusta i sve vla-darske počasti, dok su se svi trudili da se zaborave psovke i pogrde kojima su se bez razlike nabacivali, a nitko nije

sensit: omisisset offensas an distulisset, brevitate imperii in incerto fuit. Otho cruento adhuc foro per stragem iacentium in Capitolium atque inde in Palatium vectus concedi corpora sepulturae cremarique permisit. Pisonem Verania uxor ac frater Scribonianus, Titum Vinium Cri-spina filia composuere, quaesitis redemptisque capitibus, quae venalia interfectores servaverant. 48. Piso unum et tricesimum aetatis annum explebat, fama meliore quam fortuna. Fratres eius Magnum Clau-dius, Crassum Nero interfecerant: ipse diu exul, quadri-duo Caesar, properata adoptione ad hoc tantum maiori fratri praelatus est, ut prior occideretur. Titus Vinius quinquaginta septem annos variis moribus egit. Pater illi praetoria familia, maternus avus e proscriptis. Prima mili-tia infamis: legatum Calvisium Sabinum habuerat, cuius uxor mala cupidine visendi situm castrorum per noctem militari habitu ingressa, cum vigilias et cetera militiae munia eadem lascivia temptasset, in ipsis principiis stu-prum ausa: et criminis huius reus Titus Vinius arguebatur. Igitur iussu C. Caesaris oneratus catenis, mox mutatione temporum dimissus, cursu honorum inoffenso legioni post praeturam praepositus probatusque servili deinceps pro-bro respersus est, tamquam scyphum aureum in convivio Claudii furatus, et Claudius postera die soli omnium Vinio fictilibus ministrari iussit. Sed Vinius proconsulatu Galliam Narbonensem severe integreque rexit; mox Galbae amici-tia in abruptum tractus, audax callidus promptus et, prout animum intendisset, pravus' aut industrius, eadem vi. Testamentum Titi Vini magnitudine opum inritum, Piso-nis supremam voluntatem paupertas firmavit.

49. Galbae corpus diu neglectum et licentia tenebrarum plurimis ludibriis vexatum dispensator Argius e pri(m)o-ribus servis humili sepultura in privatis eius hortis contexit. Caput per lixas calonesque suffixum laceratumque ante Patrobii tumulum (libertus is Neronis punitus a Galba fuerat) postera demum die repertum et cremato

znao jesu li mu ostale na srcu; da li je potpuno zabacio osvetu za uvrede ili ju je samo odgodio, zbog kratkoće njegove vlasti ostalo je neizvjesno. Oton se preko još uvi-jek okrvavljena Trga i preko hrpe lešina odveze na Kapi-tolij, a odande u Palacij i dopusti da se trupla pokopaju i spale. Pizona sahraniše žena mu Veranija i brat Skribonijan, Tita Vinija kći Krispina, pošto su pronašli i otkupili glave što su ih ubojice čuvale da ih prodaju. 48. Pizon bijaše u trideset i prvoj godini života, boljega glasa nego li sudbine. Braću njegovu: Magna - ubi Klaudije, Krasa - Neron. On je sam dugo bio izgnanik, četiri dana cezar; uranjenim je usvojenjem utoliko samo pretekao starijega brata, što je prije ubijen. Tit Vinije proživio je pedeset i sedam godina u prevrtljivu ponašanju. Otac mu bijaše iz pretorske obitelji, djed s materine strane jedan s liste proskribiranih. Početak vojničkog života ozloglašen. Služio je pod legatom Kalvizijem Sabinom, kojega se žena u nestašnoj želji da razgleda položaj tabora uputila noću u vojničkom odijelu, okušala se s istom obijesti u stražarenju i drugim vojničkim dužnostima, te se u samom glavnom stanu upustila u blud. Za ovaj je prekršaj okrivljavan Tit Vinije. Stoga je po naredbi Gaja Cezara bačen u okove, no uskoro je zatim zbog promjene prilika pušten. U neprekinutu slijedu časti nakon preture postavljen je za zapovjednika legije, gdje se i dokazao, a onda je navukao na se prijekor zbog ludorije dostojne roba; navodno je na gozbi Klaudijevoj ukrao zlatnu čašu, te je Klaudije sutradan zapovijedio da od svih jedino njemu služe u zemljanom sudu. No kao prokonzul Vinije je upravljao Narbonskom Galijom strogo i besprijekorno. Uskoro je zbog prijateljstva s Galbom krenuo putem propasti, drzak, lukav, spreman na sve, i kako bi već upravio duh - opak ili marljiv jednakom silinom. Oporuka Tita Vinija prema veličini njegova imutka bijaše ništetna. Pizonovu posljednju volju potkrijepilo je siromaštvo. 49. Galbino je truplo, dugo vremena zanemareno i u bezakonju mraka brojnim igrarijama zlostavljano, sahranio skromnim pokopom u njegovim privatnim vrtovima upravitelj Argije jedan od najuglednijih robova. Glava, koju su nataknutu na koplje skrnavili pečenjari i konjušari pred humkom Patrobija (bijaše to oslobođenik Neronov, kažnjen od Galbe), slijedećeg je dana konačno

iam corpori admixtum est. Hunc exitum habuit Servius galba, tribus et septuaginta annis quinque principes pro-spera fortuna emensus et alieno imperio felicior quam suo. Vetus in familia nobilitas, magnae opes; ipsi medium ingenmm, magis extra vitia quam cum virtutibus. Famae nec incuriosus nec venditator; pecuniae alienae non adpe-tens, suae parcus, publicae avarus; amicorum libertorum-que, ubi in bonos incidisset, sine reprehensione patiens, si mali forent, usque ad culpam ignarus. Sed claritas nata-lium et metus temporum obtentui, ut, quod segnitia erat, sapientia vocaretur. Dum vigebat aetas, militari laude apud Germanias floruit; pro consule Africam moderate, iam senior citeriorem Hispaniam pari iustitia continuit, maior privato visus, dum privatus fuit, et omnium con-sensu capax imperii, nisi imperasset. 50. Trepidam urbem ac simul atrocitatem recentis sce-leris, simul veteres Othonis

mores paventem novus insu-per de Vitellio nuntius exterruit, ante caedem Galbae suppressus, ut tantum superioris Germaniae exercitum desci-visse crederetur. Tum duos omnium mortalium impudici-tia ignavia luxuria deterrimos velut ad perdendum imperium fataliter electos non senatus modo et eques, quis ali-qua pars et cura rei publicae, sed volgus quoque palam maerere. Nec iam recentia saevae pacis exempla, sed repetita bellorum civilium memoria captam totiens suis exercitibus Urbem, vastitatem Italiae, direptiones provin-ciarum, Pharsaliam Philippos et Perusiam ac Mutinam, nota publicarum cladium nomina, loquebantur. Prope eversum orbem etiam cum de principatu inter bonos cer-taretur, sed mansisse C. lulio, mansisse Caesare Augusto victore imperium; mansuram fuisse sub Pompeio Bruto-que rem publicam: nunc pro Othone an pro Vitellio in templa ituros? Utrasque impias preces, utraque dete-standa vota inter duos, quorum bello solum id scires, deteriorem fore qui vicisset. Erant qui Vespasianum et arma Orientis augurarentur, et ut potior utroque Vespa-sianus, jta bellum aliud atque alias clades horrebant. Et

pronađena i pridružena već spaljenu truplu. Ovakav je svršetak imao Servije Galba, koji je u sedamdeset i tri godine sretno nadživio petoricu vladara i bio uspješniji pod tuđom vlašću nego li pod svojom. Staro plemstvo u obitelji, veliko bogatstvo, on sam osrednjih sposobnosti, više bez poroka nego li s vrlinama. Spram javnog mnijenja ni ravnodušan ni hvalisav. Tuđega novca nije bio željan, sa svojim je škrtario, na državni je bio lakom. Prema prijateljima i oslobođenicima, kad bi naišao na čestite, besprijekorno blag, ako bi bili zli - slijep sve do prijestupa. No uzvišeno porijeklo i strahovita vremena bila su izlika da se ono što je bilo mlitavost naziva mudrošću. Dok je bio u naponu snage, vojničkom se slavom istakao u Germanijama. Kao prokonzul s pravom je mjerom upravljao Afrikom, već stariji s jednakom blagosti ovostranom Hispanijom; činilo se da je ugledniji nego privatna osoba, dok je bio privatnik i, po općem mišljenju, sposoban za vlast da nije vladao. 50. Uznemiren Grad, koji se plašio i grozote nedavna zločina i poznata značaja Otonova, zastrašila je povrh svega i nova vijest o Viteliju, prigušena prije Galbina ubojstva, kako bi se vjerovalo da se odmetnula samo vojska Gornje Germanije. Zbog dvojice - po besramno-sti, kukavičluku i rasipnosti najgorih od svih smrtnika, koji kao da su po usudu bili odabrani da upropaste Carstvo - otvoreno su se žalostili ne samo senat i vitezovi, koji su imali nekakva udjela i posla u državnoj upravi, nego štoviše i svjetina. Nisu više govorili o svježim prim-jerima krvava mira, nego, obnavljajući sjećanje na građanske ratove, i o Gradu toliko puta osvojenom od vla-stite vojske, o pustošenju Italije, pljačkanju provincija, Farsalu, Filipima, Peruziji i Mutini, o tim poznatim imenima državnih nesreća. Gotovo je uništen cijeli svijet i onda kad se vodila borba za vlast između junaka; no uz-držala bi se i republika pod Pompejem i Brutom. A sada: hoće li ići u hramove za Otona ili za Vitelija? I jedna i druga molitva bezbožna, i je'dan i drugi zavjet proklet kad su ta dvojica, i kad

i nakon rata između njih možeš znati to da će biti gori onaj koji pobijedi. Bilo je onih koji su naslućivali Vespazijana i oružje Istoka i, ma koliko da je Vespazijan bio moćniji od obojice, ipak su se užasavali novoga rata i novih nesreća. A o Vespazijanu je

ambigua de Vespasiano fama, solusque omnium ante se principum in melius mutatus est. 51. Nunc initia causasque motus Vitelliani expediam. Caeso cum omnibus copiis lulio Vindice ferox praeda glo-riaque exercitus, ut cui sine labore ac periculo ditissimi belli victoria evenisset, expeditionem et aciem, praemia quam stipendia malebat. Diu infructuosam et asperam militiam toleraverant ingenio loci caelique et severitate disciplinae, quam in pace inexorabilem discordiae civium resolvunt, paratis utrimque corruptoribus et perfidia im-punita. Viri arma equi ad usum et ad decus supererant. Sed ante bellum centurias tantum suas turmasque nove-rant; exercitus finibus provinciarum discernebantur: tum adversus Vindicem contractae legiones, seque et Gallias expertae, quaerere rursus arma novasque discordias; nec socios, ut olim, sed hostes et victos vocabant. Nec deerat pars Galliarum, quae Rhenum accolit, easdem partes secuta ac tum acerrima instigatrix adversum Galbianos; hoc enim nomen fastidito Vindice indiderant. Igitur Sequanis Aeduisque ac deinde, prout opulentia civitatibus erat, infensi expugnatioes urbium, populationes agrorum, raptus penatium hauserunt animo, super avaritiam et adrogantiam, praecipua validiorum vitia, contumacia Gallorum inritati, qui remissam sibi a Galba quartam tribu-torum partem et publice donatos in ignominiam exercitus iactabant. Accessit callide volgatum, temere creditum, decumari legiones et promptissimum quemque centurio-num dimitti. Undique atroces nuntii, sinistra ex urbe fama; infensa Lugdunensis colonia et pertinaci pro Nerone fide fecunda rumoribus; sed plurima ad fin-gendum credendumque materies in ipsis castris, odio metu et, ubi vires suas respexerant, securitate.

52. Sub ipsas superioris anni kalendas Decembres Aulus Vitellius inferiorem Germaniam ingressus hiberna legionum cum cura adierat: redditi plerisque ordines, remissa ignominia, adlevatae notae; plura ambitione, quaedam iudicio, in quibus sordes et avaritiam Fontei Capitonis adimendis adsignandisve militiae ordinibus

vladalo dvojbeno mišljenje, no on se jedini od svih svojih prethodnika preobrazio u dobra vladara. 51. Sada ću razjasniti početke i uzroke vitelijevskog prevrata. Pošto je bio sasječen Julije Vindeks sa svim svojim četama, opijena pljačkom i slavom vojska je, kao onaj komu se

posreći da bez napora i opasnosti stekne pobjedu u vrlo probitačnom ratu, voljela pohod i bitku i plijen nego li vojničku plaću. Dugo su vremena podnosili vojnu službu besplodnu i surovu zbog naravi zemlje i pod-neblja te ozbiljnosti stege, koju nesloge građana u mirno doba, bila ona i neumoljivo stroga, uništavaju, kad sa svih strana spremno čekaju potkupljivači i nekažnjena nevjera. Ljudstvo, naoružanje, konjaništvo dostajalo je i za upotrebu i za gizdu. No prije rata znali su samo za centurije i svoje turme. Vojske su rastavljale međe provincija. Tada legije koje su bile sakupljene protiv Vindeksa, upoznavši sebe i Galije, stadoše ponovo tražiti rat i nove raz-dore, i ne nazivahu ih saveznicima, kao nekoć, već neprijateljima i pobijeđenima. A činio je svoje i onaj dio Galija u susjedstvu Rajne koji je pristajao uz istu stranku i tada bio najoštriji podbadač protiv galbinaca: to su im naime ime bili nadjenuli pošto se o Vindeksu stalo s prezirom govoriti. Ogorčeni, dakle, na Sekvance i Eduance, a potom i na ostale općine, ovisno o njihovu bogatstvu, naslađivali su se u srcu osvajanjima gradova, pustošenjem polja, pljačkanjem domova, razdraženi - pored pohlepe i drskosti, poroka svojstvenih nadmoćnijima - i prkošću Gala, koji su se, ne bi li uvrijedili vojsku, razmetali što im je Galba oprostio četvrtinu poreza i nadario ih građanskim pravom. Uz to je i lukavo proširena glasina, kojoj se lakoumno povjerovalo, da se desetkuju legije i otpuštaju najodlučniji od centuriona. Odasvud zastrašujuće vijesti, nepovoljan glas iz Grada, ogorčena lugdunska kolonija i zbog nepopustive vjernosti Neronu plodno tlo glasinama. No najviše je građe za izmišljanje i lakoumno prihvaćanje bilo u samom taboru, iz mržnje, straha i, kako opaziše svoje snage, iz osjećaja sigurnosti. 52. Pred same decembarske kalende prethodne godine Aulo je Vitelije, ušavši u Donju Germaniju, brižljivo pregledao zimovnike legija: mnogima su povraćene vojničke časti, ukinute kazne, ublaženi ukori. Većinu je toga učinio iz častoljublja, nešto iz uvjerenja, čime je nesebično pre-kinuo sa sramotnom gramzljivošću Fonteja Kapitona u

integre mutaverat. Nec consularis legati mensura, sed in maius omnia accipiebantur. Et Vitellius ut apud severos humilis, ita comitatem bonitatemque faventes vocabant, quod sine modo, sine iudicio donaret sua, largiretur aliena; simul aviditate imper{it)andi ipsa vitia pro virtu-tibus interpretabantur. Multi in utroque exercitu sicut modesti quietique, ita mali et strenui. Sed profusa cupi-dine et insigni temeritate legati legionum Alienus Caecina et Fabius Valens; e quibus Valens infensus Galbae, tam-quam detectam a se Verginii cunctationem, oppressa Capitonis consilia ingrate tulisset, instigare Vitellium, ardorem militum ostentans: ipsum celebri ubique fama, nullam in Flacco Hordeonio moram; adfore Britanniam, secutura Germanorum auxilia; male fidas provincias, precarium seni imperium et brevi transiturum: panderet modo sinum et venienti Fortunae occurreret. Merito dubi-tasse Verginium equestri familia, ignoto patre, imparem, si recepisset imperium, tutum, si recusasset: Vitellio tres patris consulatus, censuram, collegium Caesaris et impo-nere iam pridem imperatoris dignationem et auferre pri-vati securitatem. Quatiebatur his segne ingenium, ut con-cupisceret magis quam ut speraret.

53. At in superiore Germania Caecina, decora iuventa, corpore ingens, animi imodicus,

(s)cito sermone, erecto incessu, studia militum inlexerat. Hunc iuvenem Galba, quaestorem in Baetica impigre in partes suas transgres-sum, legioni praeposuit; mox compertum publicam pecu-niam avertisse ut peculatorem flagitari iussit. Caecina aegre passus miscere cuncta et privata volnera rei publicae malis operire statuit. Nec deerant in exercitu semina dis-cordiae, quod et bello adversus Vindicem universus adfuerat, nec nisi occiso Nerone translatus in Galbam atque in eo ipso sacramento vexillis inferioris Germaniae praeventus erat. Et Treveri ac Lingones, quasque alias civitates atrocibus edictis aut damno finium Galba percu-lerat, hibernis legionum propius miscentur: unde seditiosa

oduzimanju i dodjeljivanju vojničkih počasti. 1 ne bijaše tu mjerila konzularnoga legata, već se sve procjenjivaše s višeg stajališta, i ma koliko da je Vitelije u očima strogih bio nizak, njegovi pristalice ipak nazivahu Ij'ubaznošću i dobrostivošću što bez mjere i bez promišljanja poklanja svoje, dijeli tuđe. U pohlepi za vlašću same su poroke tumačili kao vriine. Mnogo je doduše u jednoj i drugoj vojsci bilo poslušnih i mirnih, ali i zlih i poduzetinih. No neobuzdanom se pohlepom i osobitom lakoumnošću isti-cahu legijski legati Alijen Cecina i Fabije Valens. Jedan od njih - Valens - ogorčen na Galbu, jer je ovaj navodno nezahvalnošću uzvratio na njegovo otkrivanje Verginijeva oklijevanja i sprečavanje Kapitonovih namjera, poče pod-badati Vitelija, ukazujući mu na oduševljenje vojnika: »Posvuda je proslavljeno njegovo ime, u Flaka Hordeo-nija nema nikakva krzmanja, pristupit će mu Britanija, slijedit će ga germanske pomoćne čete, provincije nisu osobito odane, starčeva je vlast ovisna o tuđoj milosti i ubrzo će mu izmaći iz ruku; neka samo rastvori krilo i neka potrči ususret nadolazećoj sreći. S razlogom se ska-njivao Verginije, iz viteške obitelji, od nepoznata oca, nedorastao carskoj vlasti da ju je primio, siguran kad ju je odbio. Vitelija tri očeva konzulata, cenzura, zajednička služba s Cezarom i uzdižu već odavno do carskog dosto-janstva i oduzimaju mu bezbrižnost privatna života. « Ovim se riječima budila mlitava narav većma da poželi negoli da se nada. 53. A u Gornjoj Germaniji strasti je u vojnika raspirio Cecina, pristao mladić snažna tijela, naprasita duha, okretna jezika, ponosita hoda. Njega je Galba kao mla-dića, pošto je kao kvestor u Betici spremno prišao k nje-govoj stranci, postavio na čelo legije. Saznavši potom da je utajio državni novac, dade ga goniti kao krijumčara. Cecina je to teško podnio, te je odlučio da izmiješa sve zajedno i osobne rane zastre nevoljama države. Ni u vojsci nije nedostajalo sjemena razdora, zato što je i u cijelosti sudjelovala u ratu protiv Vindeksa i nije prešla Galbi sve dok nije bio ubijen Neron i što je pri samom činu zakletve bila zapostavljena četama Donje Germa-nije. K tomu Treverci i Lingonci i ostale općine, koje je Galba bio pogodio oštrim propisima ili gubitkom zemlje, stupe u bliži doticaj sa zimovnicima legija. Odatle: bun-tovni razgovori, i vojnik među građanima sve pokvareniji,

colloquia et inter paganos corruptior miles, et in Vergi-nium favor cuicumque alii profuturus. 54. Miserat civitas Lingonum vetere instituto dona legionibus dextras, hospitii insigne. Legati eorum in squa-lorem maestitiamque compositi per principia per contu-bernia modo suas iniurias, modo vicinarum civitatium pra-emia, et ubi pronis militum auribus accipiebantiir, ipsius exercitus pericula et contumelias conquerentes accende-bant animos. Nnec procul seditione aberant, cum Hordeo-, nius flacus abire legatos, utque occultior digressus esset, nocte castris excedere iubet. Inde atrox rumor, adfirman-tibus plerisque interfectos, ac ni si(bi) ipsi consulerent, fore ut acerrimi militum et praesentia conquesti per tene-bras et inscitiam ceterorum occiderentur. Obstringuntur inter se tacito foedere legiones, adsciscitur auxiliorum miles, primo suspectus, tamquam circumdatis cohortibus alisque impetus in legiones pararetur, mox eadem acrius volvens faciliore inter malos consensu ad bellum quam in pace ad concordiam. 55. Inferioris tamen Germaniae legiones sollemni kalendarum lanuariarum sacramento pro Galba adactae, multa cunctatione et raris primorum ordinum vocibus, ceteri silentio proximi Cuiusque audaciam exspectantes, insita mortalibus natura propere sequi quae piget inchoare. Sed ipsis legionibus inerat diversitas animorum: primani quintanique turbidi adeo, ut quidam saxa in Gal-bae imagines iecerint: quinta decuma ac sexta decuma legiones nihil ultra fremitum et minas ausae initium erum-pendi circumspectabant. At in superiore exercitu quarta ac duoetvicensima legiones isdem hibernis tendentes ipso kalendarum lanuariarum die dirumpunt imagines Galbae, quarta legio promptius, duoetvicensima cunctanter, mox consensu. Ac ne reverentiam imperii exuere viderentur, senatus populique Romani obliterata iam nomina sacra-mento advocabant, nullo legatorum tribunorumve pro Galba nitente, quibusdam, ut in tumultu, notabilius tur-bantibus. Non tamen quisquam in modum contionis aut suggestu locutus; neque enim erat adhuc cui imputaretur. 56. Spectator flagitii Hordeonius Flaccus consularis legatus aderat non compescere ruentes, non retinere

i sklonost prema Verginiju, koja je imala koristiti kojem mu drago drugomu. 54. Općina Lingonaca po starom je običaju poslala legijama desnice, znak gostoprimstva. Njihovi poslanici u prljavim su odijelima i s tugom na licu obilazili po glav-nom stanu i šatorima, jadikujući čas nad svojim neprav-dama, čas nad povlasticama susjednih općina i - gdje bi ih vojnici slušali otvorenim srcem - nad opasnostima same vojske i njezinim zlostavljanjem, te tako pokušavali raspi-riti strasti. 1 ne bijahu daleko od pobune, kad Hordeonije Flak zapovjedi da poslanici odu i, da bi odlazak bio što neprimjetniji, noću napuste tabor. Odatle se porodi užasan glas, jer su mnogi tvrdili da su pobijeni, a ako sami ne pripaze na svoju sigurnost, da će ubiti i najsrčanije vojnike i one koji su se tužili na sadašnje prilike, u mraku i bez znanja ostalih. Obvežu se legije međusobno potajnim savezom, prime k sebi vojnika pomoćnih četa, koje ih opkoljavahu, spremaju napad na legije, no uskoro ovaj još žešće stane snovati isto, jer j'e medu pokvarenima lakše doći do jednodušnosti za rat nego u miru do sloge.

55. Legije Donje Germanije ipak su se svečanom prisegom na januarske kalende zaklele Galbi, uz veliko okli-jevanje i rijetke glasove iz prvih redova, dok su ostali šuteći čekali na odvažnost svojih susjeda, prema svojstvu urođenom smrtnicima da se žurno povode za onim što im je mrsko započeti. No i u samim legijama vladalo je raz-ličito raspoloženje: vojnici prve i pete legije bijahu tako uzrujani da su neki bacali kamenje u Galbina poprsja; petnaesta i šesnaesta legija, ne odvaživši se ni na što više doli na mrmljanje i prijetnje, vrebala je na početak pro-vale bijesa. A u vojsci Gornje Germanije četvrta i dvadesetdruga legija, koje su taborovale u istom zimovniku, na sam dan januarskih kalenda razbiju Galbina poprsja, četvrta legija odvažnije, dvadesetdruga oklijevajući, potom složno. A da ne bi izgledalo kako su zabacile poštovanje prema carstvu, u zakletvi prizivahu u zaborav već pala imena senata i rimskog naroda. Nitko se pritom od legata ili tribuna nije zauzimao za Galbu, dok su neki svojski rovarili, kako to već biva u metežu. Ipak nitko nije govorio kao na zboru ili s govornice. Još uvijek ne bijaše naime onoga koji bi se time obavezao. 56. Kao promatrač u toj je sramoti sudjelovao Hordeonije Flak, konzularni legat, ne usudivši se obuzdati bjeso-

dubios, non cohortari bonos ausus, sed segnis, pavidus et socordia innocens. Quattuor centuriones duoetvicensimae legionis, Nonius Receptus, Donatius Valens, Romilius Marcellus, Calpurnius Repentinus, cum protegerent Gal-bae imagines, impetu militum abrepti vinctique. Nec cui-quam ultra fides aut memoria prioris sacramenti, sed quod in seditionibus accidit, unde plures erant, omnes fuere. Nocte, quae kalendas lanuarias secuta est, in coloniam Agrippinensem aquilifer quartae legionis epulanti Vitellio nuntiat quartam et duoetvicensimam legiones proiectis Galbae imaginibus in senatus ac populi Romani verba iurasse. Id sacramentum inane visum: occupari nutantem fortunam et offerri principem placuit. Missi a Vitellio ad legiones legatosque, qui descivisse a Galba superiorem exercitum nuntiarent: proinde aut bellandum adversus desciscentes aut, si concordia et pax placeat, faciendum imperatorem; et minore discrimine sumi principem quam quaeri. 57. Proxima legionis primae hiberna erant et promptis-simus e legatis Fabius Valens. Is die postero coloniam Agrippinensem cum equitibus legionis auxiliariorumque ^in) gressus imperatorem Vitellium consalutavit. Secutae ingenti certamine eiusdem provinciae legiones; et superior exercitus speciosis senatus populique Romani nominibus relictis tertium nonas lanuarias Vitellio accessit; scires illum pdore biduo non penes rem publicam fuisse. Ardo-rem exercituum Agrippinenses, Treviri, Lingones aequa-bant, auxilia equos, arma pecuniam offerentes, ut quisque corpore opibus ingenio validus. Nec principes modo colo-niarum aut castrorum, quibus praesentia ex adfluenti et parta victoria magnae spes, sed manipuli quoque et gre-garius miles viatica sua et balteos phalerasque, insignia armorum argento decora, loco pecuniae tradebant, instinctu et impetu et avaritia. 58. Igitur laudata militum alacritate Vitellius ministeria principatus per libertos agi solita in equites Romanos disponit, vacationes centurionibus ex fisco numerat, saevi-tiam militum plerosque ad poenam exposcentium saepius adprobat, raro simulatione vinculorum frustratur. Pom-peius Propinquus procurator Belgicae statim interfectus;

lulium Burdonem Germanicae classis praefectum astu

mučne, zadržati kolebljive, osokoliti čestite, mlitav, plaš-Ijiv i nedužan u svojoj nemarnosti. Na četvoricu cen-turiona dvadesetdruge legije: Nonija Recepta, Donacija Valensa, Romilija Marcela, Kalpurnija Repentina, dok su zaštićivali Galbina poprsja, navališe vojnici, odvukoše ih i svezaše. 1 nitko više nije mario za vjernost niti se sjećao prijašnje zakletve, nego, što se dogada u pobunama, tamo gdje ih bijaše više, bili su svi. U noći koja je slijedila za januarskim kalendama, u Agripinsku Koloniju stiže orlonoša četvrte legije i za goz-bom dojavi Viteliju da su se četvrta i dvadesetdruga legija, porušivši Galbina poprsja, zaklele na odanost senatu i rimskom narodu. Ta se prisega držala ispraznom. Pala je odluka da se čvrsto pograbi kolebljiva sreća i da se ponudi vladar. Vitelije uputi poslanike k legijama i legatima da jave kako se vojska Gornje Germanije odmetnula od Galbe; stoga: ili valja ratovati protiv odmetnika ili, ako je za volju sloga i mir, izabrati vladara;a manje je pogibeljno prihvatiti vladara negoli tražiti ga. 57. Najbliži je bio zimovnik prve legije i najodvažniji od legata Fabije Valens. Ušavši slijedećega dana s konja-nicima legije i pomoćnih četa u Agripinsku koloniju, on pozdravi Vitelija kao cara. U velikom nadmetanju pove-doše se za njim legije iste provincije, a i vojska Gornje Germanije, zabacivši zvučna imena senata i rimskoga naroda, trećega dana prije januarskih nona pristupi Vite-liju. Bilo je jasno da prije dva dana i nije ozbiljno mislila na republiku. Oduševljenje vojski dijelili su i Agripinci, Treverci i Lingonci, nudeći pomoćne čete, konje, oružje, novac, kako je već tko bio jak u Ijudstvu, imutku, sa-vjetu. I ne samo prvaci kolonija i tvrdava - kojima je i sadašnji trenutak pružao izobilje, a i izvojštena bi im po-bjeda jamčila velike nade - nego čak i manipuli i prost vojnik predavahu umjesto novca svoju popudbinu, poja-seve i konjske oglavnice - ratnu opremu ukrašenu sre-brom - u oduševljenju i zanosu, ali i u pohlepi. 58. Pohvalivši dakle vatrenost vojnika, Vitelije razdijeli pomoćne službe carstva, koje su obično obavljali oslobo-denici, među rimske vitezove; otkupnine za centurione isplati iz carske blagajne, okrutnost vojnika, koji su za mnoge tražili kaznu, češće odobri, rijetko osujeti privid-nim okovima. Pompej Propinkvo, namjesnik Belgike, smjesta je ubijen. Julija Burdona, prefekta germanske

subtraxit. Exarserat in eum iracundia exercitus, tamquam crimen ac mox insidias Fonteio Capitoni struxisset. Grata erat memoria Capitonis, et apud saevientes occidere palam, ignoscere non nisi fallendo licebat: ita in custodia habitus et post victoriam demum, stratis iam militum odiis, dimissus est. Interim ut piaculum obicitur centurio Crispinus: sanguine se Capitonis cruentaverat eoque et postulantibus manifestior et punienti vilior fuit. 59. lulius deinde Civilis periculo exemptus, praepotens inter Batavos, ne supplicio eius ferox gens alienaretur. Et erant in civitate Lingonum octo Batavorum cohortes, quartae decumae legionis auxilia, tum discordia tem-porum a legione digressae, prout inclinassent, grande momentum sociae aut adversae. Nonium, Donatium, Ro-milium,

Calpurnium centuriones, de quibus supra rettuli-mus, occidi iussit, damnatos fidei crimine, gravissimo inter desciscentes. Accessere partibus Valerius Asiaticus, Belgicae provinciae legatus, quem mox Vitellius generum adscivit, et lunius Blaesus, Lugdunensis Galliae rector, cum Italica legione et ala Tauriana Lugduni tendentibus. Nec in Raeticis copiis mora, quo minus statim adiungeren-tur. Ne in Britannia qiiidem dubitatum. 60. Praeerat Trebellius Maximus, per avaritiam ac sor-des contemptus exercitui invisusque. Accendebat odium eius Roscius Caelius legatus vicensimae legionis, olim dis-cors, sed occasione civilium armorum atrocius prorupe-rant: Trebellius seditionem et confusum ordihem discipli-nae Caelio, spoliatas et inopes legiones Caelius Trebellio obiectabat, cum interim foedis legatorum certaminibus modestia exercitus corrupta eoque discordiae ventum, ut aimliarium quoque militum conviciis proturbatus et adgregantibus se Caelio cohortibus alisque desertus Tre-bellius ad Vitellium perfugerit. Quies provinciae quam-quam remoto consulari mansit: rexere legati legionum, pares iure, Caelius audendo potentior. 61. Adiuncto Britannico exercitu ingens viribus opibus-que Vitellius duos duces, duo itinera bello destinavit:

flote, izbavi varkom. Planuo je bio protiv njega gnjev vojske, jer je navodno snovao tužbu, a potom i zamke Fonteju Kapitonu. Draga je bila uspomena na Kapitona i pred pobješnjelima moglo se ubijati javno, praštati nikako doli prijevarom. Stoga je držan u zatvoru i nakon pobjede, napokon, kad su se duhovi vojnika već bili smi-rili, osloboden. U međuvremenu je kao žrtva pomirnica izvrgnut centurion Krispin. Okaljao se bio krvlju Kapito-novom i po tome bio očitiji krivac za one koji su ga optuživali, a manje važan onomu koji ga je kažnjavao. 59. Potom je pogibli oslobođen Julije Civil, vrlo moćan medu Batavcima, da se njegovom smrću ne bi otuđio ratoboran narod. U općini Lingonaca bijaše osim toga i osam kohorata Batavaca, pomoćnih četa četrnaeste legije, koje su se tada zbog općeg razdora udaljile od legije, a prema tomu kamo bi se priklonile, mogle su imati golemo značenje kao saveznice ili protivnice. Centurione Nonija, Donacija, Romilija i Kalpurnija, o kojima smo ispripo-vjedili gore, dade ubiti, osudivši ih pod optužbom nevjer-nosti, najtežom optužbom među odmetnicima. Pristupiše stranci Valerije Azijatik, legat provincije Belgike, kojega je uskoro Vitelije uzeo za zeta, i Junije Blez, upravitelj Lugdunske Galije, s Italskom legijom i Taurovom alom, koje su taborovale u Lugdunu. Ni u retskim četama ne bijaše premišljanja bi li se odmah pridružile; a ni u Bri-taniji nije vladalo dvoumljenje. 60. Tamo upravljaše Trebelije Maksim, zbog gramzljivosti i prostote prezren i omražen kod vojske. Raspirivaše rnržnju prema njemu Roscije Celije, legat dvadesete legije, već odavna s njime u neslozi, u koju su još nesmi-Ijenije srnuli kad se pružila prilika za građanski rat. Trebelije spočitavaše Celiju buntovnost i narušavanje reda u nadležnosti, Celije Trebeliju izrabljivanje i oskudan polo-žaj legija, dok je u međuvremenu zbog sramotne borbe legata oslabila vojnička poslušnost, a razdor poprimio takvu težinu da je

Trebelije, otjeran grdnjama vojnika pomoćnih četa i napušten od kohorata i ala koje su se priključivale Celiju, pobjegao k Viteliju. Mir se u provin-ciji zadrža iako je konzular bio svrgnut. Upravljali su legijski legati, jednaki po pravu, no Celije moćniji zbog svoje smjelosti. 61. Pošto se priključila i britanska vojska, raspolažući golemom vojnom silom i sredstvima, Vitelije odredi dvojicu

Fabius Valens allicere vel, si abnuerent, vastare Gallias et Cottianis Alpibus Italiam inrumpere, Caecina propiore transitu Poeninis iugis degredi iussus. Valenti inferioris exercitus electi cum aquila quintae legionis et cohortibus alisque, ad quadraginta milia armatorum data; triginta milia Caecina e superiore Germania ducebat, quorum robur legio unaetvicensima fuit. Addita utrique Germa-norum auxilia, e quibus Vitellius suas quoque copias supplevit, tota mole belli secuturus. 62. Mira inter exercitum imperatoremque diversitas: instare miles, arma poscere, dum Galliae trepident, dum Hispaniae cunctentur: non obstare hiemem neque ignavae pacis moras: invadendam Italiam, occupandam urbem; nihil in discordiis civilibus festinatione tutius, ubi facto magis quam consulto opus esset. Torpebat Vitellius et for-tunam principatus inerti luxu ac prodigis epulis prae-sumebat, medio diei temulentus et sagina gravis, cum tamen ardor et vis militum ultro ducis munia implebat, ut si adesset imperator et strenuis vel ignavis spem metumve adderet. Instructi intentique signum profectionis exposcunt. Nomine Germanici Vitellio statim addito Caesarem se appellari etiam victor prohibuit. Laetum augurium Fabio Valenti exercituique, quem in bellum agebat, ipso profec-tionis die aquila leni meatu prout agmen incederet, velut dux viae praevolavit, longumque per spatium is gauden-tium militum clamor, ea quies interritae alitis fuit, ut haud dubium magnae et prosperae rei omen acciperetur. 63. Et Treviros quidem ut socios securi adiere: Divo-duri (Mediomatricorum id oppidum est) quamquam omni comitate exceptos subitus pavor terruit, raptis repente armis ad caedem innoxiae civitatis, non ob praedam aut spoliandi cupidine, sed furore et rabie et causis incertis eoque difficilioribus remediis, donec precibus ducis miti-gati ab excidio civitatis temperavere; caesa tamen ad quat-tuor milia hominum. Isque terror Gallias invasit, ut venienti mox agmini universae civitates cum magistratibus et predbus occurrerent, stratis per vias feminis puerisque,

vođa i dva puta za ratovanje: Fabiju Valensu zapo-vjeđeno je da pridobije ili, ako uskrate, opustoši Galije i preko Kotijskih Alpa prodre u Italiju; Cecini da ode bli-žim prijelazom preko Peninskih bila. Valensu su povje-reni izabrani vojnici iz vojske Donje Germanije s orlom pete legije te kohortama i alama, oko četrdeset tisuća oružanika; trideset je tisuća

iz Gornje Germanije vodio Cecina, kojih je jezgru činila dvadesetprva. Jednomu i drugomu dodane su pomoćne čete Germana, iz kojih je i Vitelije popunio svoje čete, s namjerom da ih prati u punoj ratnoj snazi. 62. Čudnovata je bila opreka između vojske i zapovjednika: vojnik je tjerao naprijed, zahtijevao borbu, dok Galije drhte, dok Hispanije oklijevaju: ne priječi ih zima niti odlaganja iz kukavičke miroljubivosti; u građanskim razdorima, gdje je veća potreba za djelom negoli promišljanjem, ništa nije pouzdanije od hitnje. Vitelije je oba-mirao od mlitavosti i u besposlenoj raskoši i obilnim goz-bama unaprijed uživao sreću carske vlasti, pijan usred podneva i pretrpana trbuha, dok je unatoč tomu silno oduševljenje vojnika dragovoljno ispunjavalo dužnosti vojskovođe, kao da je zapovjednik nazočan i ulijeva nadu hrabrima, strah kukavicama. Naoružani i spremni za bitku zatraže znak za polazak nadjenuvši smjesta Viteliju ime Germanika; da ga zovu Cezarom, zabranio je i kao po-bjednik. Kao povoljno znamenje ispred Fabija Valensa i vojske koju je vodio u rat na sam dan polaska orao je u sporom Ićtu, kako se povorka kretala, letio poput vođe puta. 1 za dugotrajna puta takva je bila vika razdraganih vojnika, takav mir neustrašive ptice, da se to primalo kao nesumnjivo znamenje velikog i sretnog događaja. 63. 1 doista, tako bezbrižni pođoše i k Trevercima, kao k saveznicima. U Divoduru ih (grad je to Mediomatričana), premda bijahu dočekani sa svom Ijubaznošću, obuze iznenadan strah: naglo pograbiše oružje, spremni na krvoproliće nedužna gradanstva, ne radi plijena ili u požudi za pljačkom, već iz pomame i bijesa, ukratko, iz nedokučivih razloga, čemu je bilo to teže naći lijeka, dok se molbama vojskovođe ne smiriše i suzdržaše od uni-štenja grada. 1 takva je strava zahvatila Galije da su nakon toga čitavi gradovi s poglavarstvima trčali ususret nadolazećoj vojski tražeći milost, dok su se po putevima ničice bacala djeca i žene, a pružalo im se i sve ostalo što

quaeque alia placamenta hostilis irae non quidem in bello, sed pro pace tendebantur. 64. Nuntium de caede Galbae et imperio Othonis Fabius Valens in civitate Leucorum accepit. nec militum animus in gaudium aut formidine permotus: bellum volvebat. Gallis cunctatio exempta: e{ra)t in Othonem ac Vitellium odium par, ex Vitellio et metus. Proxima Lingonum civi-tas erat, fida partibus. Benigne excepti modestia certa-vere, sed brevis laetitia fuit cohortium intemperie, quas a legione quarta decima, ut supra memoravimus, digressas exercitui suo Fabius Valens adiunxerat. lurgia primum, mox rixa inter Batavos et legionarios, dum his aut illis stu-dia militum adgregantur, prope in proelium exarsere, ni Valens animadversione paucorum oblitos iam Batavos imperii admonuisset. Frustra adversus Aeduos quaesita belli causa: iussi pecuniam atque arma deferre gratuitos insuper comeatus praebuere. Quod Aedui formidine, Lugdunenses gaudio fecere. Sed legio Italica et ala Tau-ri{a)na abductae: cohortem XVIII Lugduni, solitis sibi hibernis, relinqui placuit. Manlius Valens legatus Italicae legionis, quamquam bene de partibus meritus, nullo apud Vitellium honore fuit: secretis eum criminationibus infa-maverat Fabius ignarum, et, quo incautior deciperetur, palam laudatum. 65. Veterem inter Lugdunenses Viennensesque discor-diam proximum bellum accenderat. Multae in vicem cla-des, crebrius infestiusque, quam ut tantum propter Nero-

nem Galbamque pugnaretur. Et Galba reditus Lugdunen-sium occasione irae in fiscum verterat; multus contra in Viennenses honor: unde aemulatio et invidia et uno amne discretis conexum odium. Igitur Lugdunenses exstimulare singulos militum et in eversionem Viennensium impellere, obsessam ab illis coloniam suam, adiutos Vindicis cona-tus, conscriptas nuper legiones in praesidium Galbae refe-rendo. Et ubi causas odiorum praetenderant, magnitudi-nem praedae ostendebant: nec iam secreta exhortatio, sed publicae preces: irent ultores, exscinderent sedem Gallici belli. Cuncta illic externa et hostilia: se, coloniam Roma-

bi moglo smiriti neprijateljsku srdžbu, i to ne u ratnom stanju, već da bi se osigurao mir. 64. Vijest o ubojstvu Galbe i o vlasti Otonovoj Fabije Valens primi u gradu Leučana. No vojnici niti se obradovaše niti prestrašiše. Mislili su samo na rat. Gale to oslo-bodi oklijevanja: vladaše jednaka mržnja spram Otona i Vitelija, od Vitelija i strah. Susjedna općina Lingonaca bijaše vjerna stranci. Dobrostivo dočekani, takmičili su se u smjernosti, no kratka je bila radost zbog hirovitosti kohorata, koje je, pošto su se udaljile iz četmaeste legije, kako smo gore spomenuli, Fabije Valens priključio svojoj vojsci. Početna rječkanja, a zatim kavga između Batavaca i legionara - dok su se strasti vojnika priklanjale ovima ili onima - prerasla bi gotovo u otvoren sukob da Valens nije kaznio nekolicinu Batavaca i podsjetio ih na zapo-vjedništvo na koje su bili zaboravili. Uzalud su tražili raz-log za rat protiv Eduanaca: zapovjediše im da predaju novac i oružje, a oni povrh toga pružiše i besplatan živež. Što Eduanci učiniše iz straha, Lugdunci učinise s veseIjem. No Italska je legija i Taurova ala odvedena, te odlu-čiše da osamnaestu kohortu ostave ii Lugdunu, za nju uobičajenom zimovniku. Manlije Valens, legat Italske legije, iako vrlo zaslužan za stranku, kod Vitelija nije bio ni u kakvoj časti. Potpuno nesvjesna potajnim ga je optu-živanjima ocrnio Fabije, hvaleći ga u javnosti da ga što neopreznijega prevari. 65. Stare je razmirice između Lugdunaca i Vijenjana podjario posljednji rat. Mnogi uzajamni porazi; borba se vodila odveć često i odveć bezobzirno a da bi se moglo pomisliti kako se bore samo za Nerona i Galbu. Uz to Galba je, iskoristivši priliku da iskali svoj bijes, dohotke Lugdunaca utjerao u carsku blagajnu. S druge strane velika počast spram Vijenjana. Odatle nadmetanje i zavist i mržnja kao spona između onih koji su bili razdvojeni jedino rijekom. Lugdunci dakle počeše dražiti pojedine vojnike i poticati ih na uništenje Vijenjana, govoreći da su im oni zaposjeli njihovu koloniju, pomagali Vindek-sove pothvate, a nedavno unovačene legije da su bile u obranu Galbe. A kad su im razastrli uzroke mržnje, stadoše im ukazivati na veličinu plijena. Nije to već bilo potajno sokoljenje nego javna preklinjanja. »Neka pođu kao osvetnici, neka zatru sjedište galskoga rata. Sve je ondje strano i neprijateljsko. Oni su pak rimska kolonija,

nam et partem exercitus et prosperarum adversarurnque rerum socios, si fortuna contra caderet, iratis ne relinque-rent. 66. His et pluribus in eundem modum perpulerant, ut ne legati quidem ac duces partium restingui posse iracun-diam exercitus arbitrarentur, cum haud ignari discriminis sui Viennenses, velamenta et infulas praeferentes, ubi agmen incesserat, arma genua vestigia prensando flexere militum animos; addidit Valens trecenos singulis militibus sestertios. Tum vetustas dignitasque coloniae valuit et verba Fabii salutem mcolurnitatemque Viennensium comendantis aequis auribus accepta; publice tamen arrnis multati, privatis et promiscuis copiis iuvere militem. Sed fama constans fuit ipsum Valentem magna pecunia emptum. Is diu sordidus, repente dives mutationem fortu-nae male tegebat, accensis egestate longa cupidinibus immoderatus et inopi iuventa senex prodigus. Lento deinde agmine per fines Allobrogum ac Vocontiorum duc-tus exercitus, ipsa itinerum spatia et stativorum mutatio-nes vendidante duce, foedis pactionibus adversus posses-sores agrorum et magistratus civitatum, adeo minaciter, ut Luco (municipium id Vocontiorum est) faces admoverit, donec pecunia mitigaretur. Quotiens pecuniae materia deesset, stupris et adulteriis exorabatur. Sic ad Alpes per-ventum. 67. Plus praedae ac sanguinis Caecina hausit. Inritave-rant turbidum ingenium Helvetii, Gallica gens olim armis virisque, mox memoria nominis clara, de caede Galbae ignari et Vitellii imperium abnuentes. Initium bello fuit avaritia ac festinatio unaetvicensimae legionis: rapuerant pecuniam missam in stipendium castelli, quod olim Helve-tii suis militibus ac stipendiis tuebantur. Aegre id passi Helvetii, interceptis epistulis, quae nomine Germanici exercitus ad Pannonicas legiones ferebantur, centurionem et quosdam militum in custodia retinebant. Caecina belli avidus proximam quamque culpam, antequam paeniteret, ultum ibat: mota propere castra, vastati agri, direptus longa pace in modum municipii exstructus locus, amoeno

sastavni dio vojske i saveznici u sreći i nesreći; ako li se sreća preokrene, neka ih ne prepuštaju razdraženim pro-tivnicima.« 66. Ovim i mnogim sličnim riječima doveli su do toga, te se smatralo kako ni legati ni vođe stranke ne mogu smi-riti srditost vojske, kad li Vijenjani, svjesni opasnosti koja im prijeti, čim je vojska krenula, ponesoše pred sobom maslinove grančice i vrpce, obujmiše im oružje, koljena i tabane i tako odvratiše gnjev vojnika. Valens je k tomu svakom pojedinom vojniku dao i tri stotine sestercija. Tada je istom priznata starina i zasluga kolonije, i riječi Fabija koji im je povjeravao spas i nepovredivost Vije-njana zdušno su saslušane. Ipak, za kaznu, potpuno su razoružani i privatnim su sredstvima svakojako pomagali vojnika. No vladao je glas da je velikim novcem bio podmićen i sam Valens. On je, dugo vremena siromašan, iznenada bogat, nedovoljno prikrivao promjenu sreće: neumjeren u požudama, raspaljenima zbog duge neimaštine, i, nakon oskudne mladosti, u starosti rasipan. U sporoj je povorci vojska potom prošla kroz zemlju Alobrožana i Vokonaca, dok se vojskovoda cjenkao oko pravaca kretanja i izmjene odmorišta, uz

sramotne ugovore s vlasnicima zemlje i poglavarstvima općina, s takvim prijetnjama da je Luku (municipij je to Vokonaca) primakao zublje, dok ga ne smekšaše novcem. Kad bi god ponestalo novca, udobrovoljili bi se obeš-ćašćenjem žena i djevojaka. Tako stigoše do Alpa. 67. Sa još se više plijena i krvi zasladio Cecina. Raz-dražili su napržitu narav Helvećani, galsko pleme nekoć slavno po oružju i junacima, a potom po uspomeni na ime, koji nisu znali za ubojstvo Galbino, a vlast su Vite-lijevu odbijali. Povod je ratu bila pohlepa i nestrpljivost dvadesetprve legije: oteli su bili novac poslan za isplatu tvrđave koju od davnina uzdržavahu Helvećani svojim vojnicima i svojim novcem. Teško to podnesoše Helvećani: uhvativši pismo, koje je u ime germanske vojske bilo nošeno panonskim legijama, držahu u zatvoru centuriona i neke od vojnika. Željan rata, Cecina je žurio da se osveti za prvi zgodan prekršaj, prije negoli se pokaju. Naglo je dignut tabor, opustošena su polja, razoreno za dugotrajna mira poput municipija sagrađeno mjesto, vrlo posjećeno zbog ugodna položaja i korištenja Ijekovitih

salubnum aquarum usu frequens; missi ad Raetica auxilia nuntii, ut versos in legionem Helvetios a tergo adgrede-rentur. 68. Illi ante discrimen feroces, in penculo pavidi, quamquam primo tumultu Claudium Severum ducem legerant, non arma noscere, non ordines sequi, non in unum consulere. Exitiosum adversus veteranos proelium, intuta obsidio dilapsis vetustate moenibus; hinc Caecina cum valido exercitu, inde Raeticae alae cohortesque et ipsorum Raetorum iuventus, sueta armis et more militiae exercita. Undique populatio et caedes: ipsi medio vagi, abiectis armis, magna pars saucii aut palantes, in montem Vocetium perfugere. Ac statim immissa cohorte Thracum depulsi et consectantibus Germanis raetisque per silvas atque in ipsis latebris trucidati; multa hominum milia caesa, multa sub corona venundata. Cumque dirutis omni-bus Aventicum gentis caput in{fe)sto agmine peteretur, missi qui dederent civitatem, et deditio accepta. In lulium Alpinum e principibus ut concitorem belli Caecina ani-madvertit: ceteros veniae vel saevitiae Vitellii reliquit. 69. Haud facile dictu est, legati Helvetiorum minus pla-cabilem imperatorem an militem invenerint. Civitatis exci-dium poscunt, tela ac manus in ora legatorum intentant. Ne Vitellius quidem verbis ac minis temperabat, cum Claudius Cossus, unus e legatis, notae facundiae, sed dicendi artem apta trepidatione occultans atque eo vali-dior, militis animum mitigavit. Ut est mos, volgus muta-bile subitis et tam pronum in misericordiam quam immo-dicum saevitia fuerat, effusis lacrimis et meliora constan-tius postulando impunitatem salutemque civitati impetra-vere. 70. Caecina paucos in Helvetiis moratus dies, dum sen-tentiae Vitellii certior fieret, simul transitum Alpium parans, laetum ex Italia nuntium accepit alam Silianam circa Padum agentem sacramento Vitellii accessisse. Pro consule Vitellium Siliani m Africa habuerant; mox a Nerone, ut in Aeqyptum praemitterentur, exciti et ob bellum Vindicis revocati ac tum in Italia manentes, instinctu decurionum, qui Othonis ignari, Vitellio obstricti

voda; poslani su glasmci retskim pomoćnim četama da s leda napadnu Helvećane ako ovi krenu na legije. 68. Ratoborni prije odlučne bitke, u opasnosti plašljivi, mada su na početku uzbune bili izabrali za vođu Klaudija Severa, nisu bili upućeni u oružje, nisu održavali bojni red i vrstu, nisu slijedili jedinstvenu osnovu. Napad na veterane bijaše pogibeljan, položaj pri opsadi nesiguran zbog zidina koje su propale od starosti. Odavde Cecina s moćnom vojskom, odande retske ale i kohorte, pa čak i momčad Rećana navikla na oružje i vojnički izvježbana. Posvuda pustošenje i ubijanje. Opkoljeni, u neredu odbaciše oružje, te, velikim dijelom izranjeni ili raštrkani, pobjegoše na brijeg Vocecij; smjesta udari na njih kohorta Tračana, otjera ih odatle, a onda se za njima dadoše u potjeru Germani i Rećani, te ih poklaše po šumama i u samim skrovištima. Mnogo je tisuća Ijudi pobijeno, mnogo ih je tisuća prodano u ropstvo. A kad su, pošto su sve razorili, s vojskom spremnom na navalu kretali na Aventik, glavni grad plemena, presretoše ih oni koji su bili poslani da predaju grad, i predaja je prihvaćena. Cecina kazni smrću Julija Alpina, jednoga od prvaka, kao huškača na rat, ostale prepusti Vitelijevoj milosti ili okrutnosti. 69. Teško je reći jesu li poslanici Helvećana našli man]e pomirljiva zapovjednika ili vojnike. Zatraže pro-past grada, upere oružje i ruke u lica poslanika. Ni Vite-lije se čak ne suzdržavaše od prijetećih riječi, kad li Klau-dije Kos, ]edan od poslanika - poznat po rječitosti, no priknvajući vještinu govorenja pnkladnim strahom i zbog toga još d] elotvorniji - smekša srditost vojnika. I, kako je već običaj, svjetina, prevrtljiva pod iznenadnim dojmo-vima, tako je bila sklona milosrdu, kako ]e pri]e bila neumjerena u bijesu: obiljem suza i sve upornije tražeći povoljnije uvjete postigoše oprost i spas za grad 70. Zadržavši se nekoliko dana u helvećanskom kraju, dok se ne obavijesti o Vitelijevim odlukama, spremajući istovremeno prijelaz preko Alpa, Cecina pnmi iz Italije veselu vijest da je Silijeva ala, koja je boravila oko Pada, pristupila Viteliju. Silijevci su Vitelija imali za prokonzula u Africi; potom ih je Neron pozvao da ih pošalje u Egipat, ali, opozvani zbog rata protiv Vindeksa i ostajući tada u Italiji, na potica] dekuriona - koji, ne znajući za Otona a tvrdo vezani uz Vitelija, uzdizahu udarnu moć

robur adventantium legionum et famam Germanici exer-citus attollebant, transiere in partes et ut donum aliquod novo principi firmissima Transpadanae regionis municipia, Mediolanum ac Novariam et Eporediam et Vercellas, adiunxere. Td caecinae per ipsos compertum. Et quia prae-sidio alae unius latissima Italiae pars defendi nequibat, praemissis Gallorum Lusitanorumque et Britannorum co-hortibus et Germanorum vexillis cum ala Petriana, ipse paulum cunctatus est, num Raeticis iugis in Noricum flec-

teret adversus Petronium Urbi^cum) procuratorem, qui concitis auxiliis et interruptis fluminum pontibus fidus Othoni putabatur. Sed metu, ne amitteret praemissas iam cohortes alasque, simul reputans plus gloriae retenta Ita-lia, et ubicumque certatum foret, Noricos in certa victo-riae praemia cessuros, Poenino itinere subsignanum mili-tem et grave legionum agmen hibernis adhuc Alpibus transduxit. 71. Otho interim contra spem omnium non deliciis neque desidia torpescere: dilatae voluptates, dissimulata luxuria et cuncta ad decorem imperii composita, eoque plus formidinis adferebant falsae virtutes et vitia reditura. Marium Celsum consulem designaturn, per speciem vincu-lorum saevitiae militum subtractum, acciri in Capitolium iubet; clemantiae titulus e viro claro et partibus inviso petebatur. Celsus constanter servatae erga Galbam fidei crimen confessus, exemplum ultro imputavit. Nec Otho quasi ignosceret, sed deos testes mutuae reconciliationis adhibens statim inter intimos amicos habuit et mox bello inter duces delegit, mansitque Celso velut fataliter etiam pro Othone fides integra et infelix. Laeta primoribus civi-tatis, celebrata in volgus Celsi salus ne militibus quidem ingrata fuit, eandem virtutem admirantibus, cui irasceban-tur. 72. Par inde exsultatio disparibus causis consecuta impetrato Tigellini exitio. Ofonius Tigellinus obscuris pa-rentibus, foeda pueritia, impudica senecta, praefecturam vigilum et praetorii et alia praemia virtutum, quia velocius erat, vitiis adeptus, crudelitatem rnox, deinde avaritiam, virilia scelera, exercuit, corrupto ad omne facinus Nerone,

legija što se primicahu i slavno ime germanske vojske -prijeđoše k stranci i, kao kakav dar novom vladaru, priključiše najtvrde municipije prekopadskog područja: Mediolan, Novariju, Eporediju i Vercele. To je Cecina doznao od samih žitelja, a budući da se posadom jedne ale najprostraniji dio Italije nije mogao braniti, on uputi naprijed kohorte Gala, Luzitanaca i Britanaca, te čete Germana s Petrinom alom, a sam malo promisli ne bi li retskim scdlom skrenuo put Norika protiv upravitelja Petronija Urbika, za kojega se smatralo da je bio vjeran Otonu jer je okupio pomoćne čete i porušio mostove preko rijeka. No u strahu da ne izgubi naprijed već po-slane kohorte i ale - raćunajući istovremeno da će mu više slave donijeti ako sačuva Italiju, a bilo gdje da se pobije, Noričani će mu i onako dopasti kao sigurna nagrada za pobjedu - Peninskim putom, preko još uvijek snježnih Alpa, prevede odio pričuve i teško natovarene legije. 71. Oton u međuvremenu, nasuprot općem očekivanju, nije mlitavio u razbludi i Ijenčarenju: odgođene su na-slade, prikrivena raskoš i sve namješteno prema dostojanstvu carske vlasti. Tom više straha zadavahu lažne vrline i poroci koji su se imali vratiti. Marija Celza, budu-ćeg konzula, kojega je pod prividom okova uklonio ispred srdžbe vojnika, dade pozvati na Kapitolij. Od slavna muža, neprijetelja stranke, tražila se slava zbog milosrđa. Priznavši krivnju da je sačuvao nepokolebivu vjernost prema Galbi, Celzo pripiše to štoviše kao uzoran postu-pak sebi u zaslugu. A Oton, ne kao da oprašta, nego prizivajući bogove za svjedoke uzajamnog pomirenja, primi ga medu najprisnije prijatelje i uskoro ga u ratu izabra među vojskovođe: i ostade Celzu kao po usudu i prema Otonu odanost nepromjenjiva i beskorisna. Veselo primljeno od prvaka države, slavljeno

u narodu, Celzovo spasenje nije bilo nemilo ni vojnicima, koji su se divili istoj vrlini na koju su se bili gnjevili. 72. Uslijedilo je potom jednako oduševljenje, unatoč suprotnim povodima, zbog polučene smrti Tigelinove. Ofonije Tigelin, od nepoznatih roditelja, sramotna dječaštva, besramne starosti, dočepavši se, zahvaljujući porocima - bio je naime prilično okretan -, zapovjedništva nad gradskom stražom i pretorijem i drugih odlikovanja za junačka djela, izvježbao se ubzro u okrutnosti, a zatim u gramzljivosti - muževnim opačinama - te naveo Nerona

quaedam ignaro ausus, ac postremo eiusdem desertor ac proditor: unde non alium pertinacius ad poenam flagita-vere, diverso affectu, quibus odium Neronis inerat et quibus desiderium. Apud Galbam Titi Vini potentia defen-sus, praetexentis servatam ab eo filiam. Et haud dubie servaverat, non clementia, quippe tot interfectis, sed effu-gium in futurum, quia pessimus quisque diffidentia prae-sentium mutationem pavens adversus publicum odium pri-vatam gratiam praeparat: unde nulla innocentiae cura, sed vices impunitatis. Eo infensior populus, addita ad vetus Tigellini odium recenti Titi Vinii invidia, concurrere ex tota urbe in Palatium ac fora et, ubi plurima volgi licentia, in circum ac theatra effusi seditiosis vocibus strepere, donec Tigellinus accepto apud Sinuessanas aquas supre-mae necessitatis nuntio inter stupra concubinarum et oscula et deformes moras sectis novacula faucibus infa-mem vitam foedavit etiam exitu sero et inhonesto.

73. Per idem tempus expostulata ad supplicium Calvia Crispinilla variis frustrationibus et adversa dissimulantis principis fama periculo exempta est. Magistra libidinum Neronis, transgressa in Africam ad instigandum in arma Clodium Macrum, famem populo Romano haud obsucure molita, totius postea civitatis gratiam obtinuit, consulari matrimonio subnixa et apud Galbam Othonem Vitellium illaesa, mox potens pecunia et orbitate, quae bonis malis-que temporibus iuxta valent. 74. Crebrae interim et muliebribus blandimentis infec-tae ab Othone ad Vitellium epistulae offerebant pecuniam et gratiam et quemcumque {e) quietis locis prodigae vitae legisset. Paria Vitellius ostentabat, primo mollius, stulta utrimque et indecora simulatione, mox quasi rixantes stu-pra ac flagitia in vicem obiectavere, neuter falso. Otho, revocatis quos Galba miserat legatis, rursus ad utrumque Germanicum exercitum et ad legionem Italicam easque,

na svako zlodjelo, odvaživši se na neka i bez njegova znanja, da bi ga naposljetku napustio i izdao. Zbog toga su njegovu glavu jednako uporno tražili - vođeni različi-tim strastima - i oni koji su mrzili Nerona i oni koji su za njim čeznuli. Kod Galbe je bio zaštićen zahvaljujući utje-caju Tita Vinija, koji se izgovarao da mu je on spasio kćer. Bez sumnje spasio je jest, no ne iz milosrđa - ta tolike je poubijao - nego kao sredstvo da u budućnosti izmakne kazni, jer najveći pokvarenjak, kad počne gubiti pouzdanje u sadašnjost, plašeći se promjene, protiv javne mržnje unaprijed stvara omiljelost kod pojedinaca. Odatle nikakva briga za neporočnost, već za uzajamnu nekažnjivost. To ogorčeniji narod: priključila se staroj mržnji spram Tigelina svježa omraženost Tita Vinija; strčaše se iz čitava grada u Palacij i na trgove i razliše se tamo gdje je razuzdanost svjetine najveća - po cirku i kazalištima - te buntovnim riječima dizahu galamu, dok Tigelin, primivši kod Sinueskih Toplica glasnika nemi-novne smrti, u bludu s priležnicama, Ijubakanju i sramot-nom zatezanju ne prereza britvom grlo i tako okalja sra-motan život zakašnjelom i nečasnom smrću. 73. U isto je vrijeme zatražena smrtna kazna za Kalviju Krispinilu, no zahvaljujući različitim smicalicama i protiv-nom mišljenju vladara, koji je sve zataškavao, izmakla je pogibli. Bila je učiteljica naslada na Neronovu dvoru, zatim je prešla u Afriku da potakne na oružani ustanak Klodija Macera, nesumnjivo radeći na tome da rimskom narodu zaprijeti glad, no kasnije je uživala milost cijeloga grada; zaštićena konzularnim brakom, ostavljena je na miru i pod Galbom i Otonom i Vitelijem, a uskoro je postala i moćna zahvaljujući novcu i životu bez djece, što je podjednako na cijeni u sretnim i nesretnim vremenima. 74. U nieđuvremenu Oton je učestalim pismima punim nemuževnih mamaca nudio Viteliju novac i milost i mogućnost da izabere koje mu drago mjesto za miran i bogat život. Jednaka je obećanja davao i Vitelije u počet-nom prilično blagom, obostrano ludom i nečasnom pre-tvaranju. Uskoro, kao u prepirci, stadoše jedan drugomu predbacivati bludna i sramotna djela, ni jedan ni drugi ne govoreći laži. Opozvavši legate koje je bio uputio Galba, Oton ih, tobože u ime senata, ponovo pošalje k jednoj i drugoj germanskoj vojsci i Italskoj legiji i onim četama

quae Lugduni agebant, copias specie senatus misit. Legati apud Vitellium remansere, promptius quam ut retenti viderentur; praetoriani, quos per simulationem officii legatis Otho adiunxerat, remissi, antequam legionibus miscerentur. Addidit epistulas Fabius Valens nomine Ger-manici exercitus ad praetorias et urbanas cohortes de viri-bus partium magnificas et concordiam offerentes; increpa-bat ultro, quod tanto ante traditum Vitellio imperium ad Othonem vertissent. 75. Ita promissis simul ac minis temptabantur, ut bello impares, in pace nihil amissuri; neque ideo praetoria-norum fides mutata. Sed insidiatores ab Othone in Ger-maniam, a Vitellio in urbem missi. Utrisque fmstra fuit, Vitellianis impune, per tantam hominum multitudinem mutua ignorantia fallentibus: Othoniani novitate voltus, omnibus in vicem gnaris, prodebantur. Vitellius litteras ad Titianum fratrem Othonis composuit, exitium

ipsi filioque eius minitans, ni incolumes sibi mater ac liberi servaren-tur. Et stetit domus utraque, sub Othone incertum an metu: Vitellius victor clementiae gloriam tulit. 76. Primus Othoni fiduciam addidit ex Illyrico nuntius, iurasse in eum Dalmatiae ac Pannoniae et Moesiae legio-nes. Idem ex Hispania adlatum laudatusque per edictum Cluvius Rufus; et statim cognitum est conversam ad Vitel-lium Hispaniam. Ne Aquitania quidem, quamquam ab lulio Cordo in verba Othonis obstricta, diu mansit, nus-quam fides aut amor: metu ac necessitate huc illuc muta-bantur. Eadem formido provinciam Narbonensem ad Vitellium vertit, facili transitu ad proximos et validiores. Longinquae provinciae et quidquid armorum mari diri-mitur penes Othonem manebat, non partium studio, sed erat grande momentum in nomine urbis ac praetexto senatus, et occupaverat animos prior auditus. ludaicum exercitum Vespasianus, Syriae legiones Mucianus sacramento Othonis adegere; simul Aegyptus omnesque versus Orientem provinciae nomine eius tenebantur. Idem Afri-cae obsequium, initio Carthagine orto neque exspectata Vipstani Aproniani proconsulis auctoritate: Crescens Neronis libertus (nam et hi malis temporibus partem se

koje su boravile u Lugdunu. Legati ostadoše kod Vitelija odveć spremno a da bi se činilo kako su na silu zadržani. Pretorijanci, koje je Oton priključio legatima da im budu tobožnja počasna pratnja, upućeni su natrag, prije negoli su došli u 'doticaj s legijama. Fabije Valens doda i pisma u ime germanske vojske za pretorijske i gradske kohorte, u kojima se uzdizahu snage stranke i nuđaše sloga. Grdio ih je štoviše što su se priklonili Otonu, iako je carska vlast mnogo ranije bila predana Viteliju. 75. Tako su se istovremeno obećanjima i prijetnjama iskušavali, nedorasli za rat, ne hoteći u miru ništa izgubid, a da unatoč tomu odanost pretorijanaca nije popustila. Ipak je Oton poslao vrebače u Germaniju, Vitelije u Grad. Jednomu i drugomu bilo je to uzaludno. Vitelijevci prođoše nekažnjeno, jer su u tolikom mnoštvu Ijudi koji se međusobno ne poznavahu ostali neopaženi; otonovce je odavala novost lica među onima koji su se svi dobro poznavali. Vitelije sastavi pismo za Ticijana, brata Oto-nova, grozeći se smrcu njemu i njegovu sinu, ako mu majka i djeca ne ostanu netaknuti. 1 doista, preživjela je jedna i druga kuća, pod Otonom možda iz straha; Vitelije je kao pobjednik ponio slavu zbog milostivosti. 76. Otonu je ulila samopouzdanje prva vijest iz Ilirika da su mu se na vjernost zaklele legije Dalmacije, Panonije i Mezije. Isto je dojavljeno ih Hispanije, te je objavom pohvaljen Kluvije Ruf, a odmah zatim saznalo se da se Hispanija okrenula k Viteliju. Ni Akvitanija, premda ju je Julije Kordo bio obavezao na odanost Otonu, ne ostade dugo u tom stanju. Nigdje ni vjernosti ni Ijubavi: u strahu i nuždi sve se premetalo čas ovamo čas onamo. Isti je strah Narbonsku Provinciju bacio u naručje Vite-liju, jer je bilo lako prijeći k najbližimtf i moćnijima. Udaljene provincije i sva oružana sila odvojena morem, ostala je u mkama Otona, ne iz Ijubavi prema stranci, nego je golema važnost pridavana imenu Grada i izva-njem ugledu senata, a u srca se duboko usjekla vijest koju su prvu čuli. Judejsku je vojsku zakleo na

vjernost Otonu Vespazijan, sirijske legije Mucijan. U isto su vrijeme pod njegovim imenom držani u pokornosti Egipat i sve provin-cije na Istoku. Pokoma je bila i Afrika nakon poticaja koji je dala Kartaga, ne čekajući na odluku prokonzula Vipstana Apronijana. Krescens, Neronov oslobođenik (i ovi se naime u teška vremena učine dionicima državnih

rei publicae faciunt) epulum plebi ob laetitiam recentis imperii obtulerat, et populus pleraque sine modo festina-vit. Carthaginem ceterae civitates secutae. 77. Sic distractis exercitibus ac provinciis Vitellio qui-dem ad capessendam principatus fortunam bello opus erat, Otho ut in multa pace munia imperii obibat, quae-dam ex dignitate rei publicae, pleraque contra decus ex praesenti usu properando. Consul cum Titiano fratre in kalendas Martias ipse; proximos menses Verginio destinat ut aliquod exercitui Germanico delenimentum; iungitur Verginio Pompeius Vopiscus praetexto veteris amicitiae; plerique Viennensium honori datum interpretabantur. Ceteri consulatus ex destinatione Neronis aut Galbae mansere, Caelio ac Flavio Sabinis in lulias, Arrio Anto-ni(n)o et Mario Celso in Septembres, quorum honori-