Euroatlantizam

Lidij a Cehulic

EUROATLANTIZAM

~~ Politicka kultura ~

nakladno-istra:tivacki zavod Z:\GREB, 2003.

SADRZAJ

I. 1.

UVOD ............................................ 9 Metodoloski okvir .................................. 11

II. I.

TEORIJSKI DIO PROUCAVANJA ..................... 13 Dcfiniranje pojma americke politike .................... 13 Sudionici vanjskopolitickog odlucivanja ................. 16 Americka vanjskopoliticka sigumosna strategija ........... 24 Teorijsko odredenje sigumosti ......................... 27 Realizam ......................................... 28 Idealizam ......................................... 30 Strukturalizam ..................................... 31 Sistemska teorija ................................... 31 Medunarodna sigumost u novom svjetskom poretku ........ 32 Savezi kao model osiguranja medunarodne sigurnosti ....... 35 Euroatlantizam kao fenomen u medunarodnim odnosima ..... 39 Euroatlantizam u fokusu teorija medunarodnih odnosa ....... 42 Neorealizam ....................................... 42 Institucionalizam ................................... 44 Liberalizam ....................................... 45

1.1.

1.2. 2. 2.1. 2.2. 2.3. 2.4. 3. 4. 5. 5.1. 5.1.1. 5.1.2. 5.1.3. III. 1. 1.1. 1.2. 2. 3. 3 .1 . 3.1.1. 3.1.2. 3.1.3. 3.2. 3.3.

EUROATLANTIZAM OD KRAJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA DO DETANTA .................... 47 Europa nakon Drugoga svjetskog rata ................... 4 7 Trumanova doktrina ................................. 52 Marshallov plan .................................... 54 Poceci curopskog ujedinjavanja ........................ 57 Organizacija NATO ................................. 65 Razlozi nastanka ................................... 65 Sigurnosni razlozi .................................. 66 Ekonomski razlozi .................................. 67 Politicki razlozi .................................... 69 Pregovori SAD-a i europskih saveznika oko uspostave NATO-a .......................................... 69 Sirenje NATO saveza ................................ 74 5

EliROATLANTIZAM

4. 4.1. 4.2. 4.3. 4.4. 5. 5.1. 5.2.

Euroatlantizam za vrijemc hladnog rata .................. 81 Politika zadrzavanja komunizma ....................... 83 NAfO i "New look" ................................ 85 Politika de Gaullca .................................. 92 Kriza Saveznistva .................................. 97 Euroatlantizam i politika dctanta ...................... 100 Pregovori oko smanjenja naoruzanja ................... 102 Konfcrcncija o europskoj sigumosti i suradnji- KESS ..... 107

IV.

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU ....................................... Osnovnc promjcnc u mcdunarodnom sustavu nakon hladnog rata ...................................... Geopo1itickc promjcne .............................. Geostratcgijskc promjcnc ............................ Geockonomske promjenc ............................ Temeljene determinante koncepta novoga svjctskog porctka .. Pojam ........................................... S truktura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lzazovi sigurnosti i stabi1nosti ........................ Nova Europa i curoatlantizam ........................ Europski saveznici i posth1adnoratovska sigurnost ......... Americka po1itika i nova europska sigurnost ............. Novi sadrzaji curoatlantskih odnosa .................... Nova u1oga NATO savcza nakon h1adnog rata ............ Sircnje NATO saveza 1999. i najava sircnja 2002. godine ... Tcorijski aspekti razloga sirenja ....................... Savcznicki pogled na sirenjc ......................... Primanje Ceske, Madarske i Poljskc u NATO ............. Viscgradska tri latera1a .............................. Sjevernoat1antsko vijecc za suradnju (NACC) ............ Promisljanje o uspostavi Partnerstva za mir (Pzm) ......... Prihvacanjc programa Partnerstva za mir ................ Promjena euroat1antskc politike ....................... Studija o prosirenju NATO saveza ..................... Od1uka o primanju Ceske, Madarske i Po1jske u NATO ..... NATO savez i Ukrajina ............................. Ukrajinsko promisljanjc sirenja NATO saveza ............ Povclja o partncrstvu NATO-a i Ukrajine ................ NATO i ostale zemlje kandidati za clanstvo .............. Baltickc zemljc ................................... Bugarska ........................................ Rumunjska ....................................... Slovacka ........................................

I. 1. I. 1.2. 1.3. 7

2.1. 7 7

2.3. 3. 3.1. 3.2. 3.3. 3.4.

4. 4.1. 4.2. 4.3. 4.3.1. 4.3.2. 4.3.3. 4.3.4. 4.3.5. 4.3.6. 4.3.7. 4.4. 4.4.1. 4.4.2. 4.5. 4.5.1. 4.5.2. 4.5.3. 4.5.4.

6

113 113 113 114 116 117 117 12 3 127 130 130 138 146 153 162 162 167 170 170 172 174 182 187 193 197 203 203 205 208 208 212 212 213

SADRZ.-'\J 4.5.5.

-L6. 5. 5.1. 5.1.1. 5.1.2. 5.2. 5.3. 5.4. 5.5. 6. 6.1. 6.2. 6.3. 6.3.1. 6.3.2. 6.3.3. 6.3.4. 6.3.5. 6.4. 6.5. 7.

Slovenija ........................................ 213 Summit u Pragu 2002.- naja\ a novog sirenja NATO-a ..... 214 Europska obrana .................................. 215 Nova europska sigumosna arhitektura .................. 216 KESS/OSCE ..................................... 219 WEU/EZ/EU- europska najava ESDI-ja i CFSP-a ........ 225 Americka inicijativa CJTF ........................... 238 Razjcdinjenost europskih saveznika oko europske obrane i francusko priblizavanjc NATO-u ..................... 244 Europskc snagc za brzu intcrvenciju .................... 253 Stavovi SAD-a i curopskih saveznika ................... 260 Euroatlantski saveznici i nova Rusija ................... 266 Bushcvo ok1ijevanje ................................ 266 Clintonov "strategijski savez" ........................ 270 Elementi americko-ruskog (ne )slaganja ................. 281 Prosirenjc NATO-a ................................. 281 Odnos prema zemljama blizeg inozemstva ............... 287 Proliferacija oruzja za masovno unistenjc ................ 289 Situacija na Balkanu ............................... 290 Sukob u Ceceniji .................................. 291 Europski saveznici i Rusija .......................... 292 Americko-ruski odnosi i Antiteroristicka koalicija ......... 297 NATO nakon 11. rujna 2001. godine ................... 303

SAZETAK .............................................. 313 SUMMARY ............................................. 325 LITERATURA ........................................... 337

7

I. UVOD

Ulazak Sjedinjenih Americkih Drzava u medunarodne odnose u vclikoj mjeri bio je vezan uz iskorak americkc politike u Europu, cime je taj dio svijeta postao glavnim dijelom americke vanjske politike. Od americkog angazmana u Prvome svjetskom ratu, potom Drugoga svjetskog rata i americkog djelovanja u godinama hladnog rata americka politika jasno je potvrdila svoje opredjeljenje za europski prostor. Na temelju kulturnih, socijalnih, ekonomskih i religijskih veza koje su bile temelj americko-europskom djelovanju, Sjedinjene Americke Drzavc su u Europi pronasle svoje trajne saveznike, ali isto tako i novo vazno trziste. Nakon Drugoga svjetskog rata u velikom procesu americke ekonomske ekspanzije Europa je od Marshallova plana pa do danasnjih dana postala vazan politicki i ekonomski prostor u kojemu se odvijaju sve americke strategije i gdje se kontinuirano ispituje vrijednost euroatlantizma kao temelja americko-europskih odnosa. U sklopu globalnih medunarodnih odnosa i bipolarne medunarodne zajednice, americka je politika u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata pa do pada Berlinskog zida i urusavanja komunistickog poretka u zemljama lstocnc Europe, bila prvenstvcno usmjerena na zemlje zapadne Europe. Zajednicke tzv. zapadne vrijednosti, temeljene na prihvacanju i razvoju demokratskih tendencija cjelokupnog drustveno-politickog razvoja te trzisne ekonomije, kojc su u godinama hladnog rata i bipolarne blokovske podjele svijcta bile prihvacene kao glavne odrednice djelovanja zemalja euroatlantske zajednice, postat ce kasnije novi okvir za prosirenje euroatlantske zajednice u koju ce biti ukljucene zemlje istocne Europe, cime i euroatlantska suradnja dobiva novo znacenje. Samim tim prosiruju se i ukupne mogucnosti americkog djelovanja u Europi. Unatoc svim promjenama kroz koje su prolazili euroatlantski odnosi, njihovom stalnom nadogradivanju i nadopunjavanju novim sadrzajima, problemima s kojima su bili suocavani, iskazivanom nejedinstvu i nepovjerenju pojedinih zapadnoeuropskih saveznika, zelji dijela zapadnoeuropskih saveznika da se oslabi americko prisustvo i utjecaj na Starom kontinentu, Ugovor o Sjevemoatlantskoj zajednici -NATO - prosao je uspjesno sve medunarodne promjene i ostao najcvrscom institucijom u kojoj se ogleda na najbolji nacin euroatlantizam, alii konkretne mogucnosti americkog djelovanja u Europi. Taj instrument suradnje postao je nezamjenjiv oblik politicko-diplomatskog vojno-stratcgijskog okupljanja euroatlantskih saveznika. 9

EUROATLANT!ZA\1 Geopolitickim. geoekonomskim i geostrategijskim promjenama na medunarodnoj sceni. koje su svog traga najintenzivnije ostavilc upravo na europskom kontinentu. euroatlantska suradnja i njezin naJsnazmji ali i najprepoznatljiviji institucionalni okvir, Sjevernoatlantski savez. suocili su se s radikalnim promjenama okruzenja svog postojanja i djelovanja. Sve dotadasnje strategije americke politikc, priroda i temelji americko-europskih vcza, ali i ukupna vojno-politicka moe jedinog preostalog vaznog sigurnosnog saveza --NATO-a, nisu bile dostatne i adckvatnc da odmah odgovorc na karakter i intenzitet posthladnoratovskih promjena. Ukupna americka politika. a samim tim i euroatlantski odnosi i Sjevernoatlantski savez. morali su krenuti ocllucno u prcispitivanjc i reclcfiniranje svojih ciljeva, odredivanja drugacijih smjcrova vanjskopoliticke akcije. ali i formiranje i usvajanje novih mehanizama za njihovu ucinkovitu provedbu. Vojno-sigurnosni aspekt, kao temeljna poveznica zapadnog, clemokratskog euroatlantskog svijcta, koja je vise od cetiri desctljeca unatoc svim iskazanim ncsuglasicama i razmiricama, ipak clrzala euroatlantsko savcznistvo kompaktno na okupu, i teme\jem koje se upravo Sjcvemoat\antski sigurnosni savez- NATOizcligao kao glavni promotor i zastitnik politike euroatlantizma. u novom svjetskom poretku vise nije bio dovoljno srcdstvo odrzanja kohezivnosti euroatlantskog svijeta. No unatoc urusavanju bipolarnog modela medunarodne zajednice, sustan1 kolektivne sigurnosti tcmeljenom na elva podsustava parcijalne kolektivne sigumosti u Europi (NATO i Varsavski ugovor). paclu komunizma u Europi i samim tim nestanku ideologijc kao vaznog cimbenika povezivanja dviju skupina zemalja na europskom kontinentu, amcricka jc politika ipak ostala prisutna u Europi. Euroatlantsko saveznistvo i sama organizacija NATO pronasli su nove razloge i moduse svog opstanka u novom svjctskom poretku, cije su konturc zaerlane, ali se struktura jos uvijck izgraduje. To, s jeclne strane, potvrduje da su temelji na kojima jc izgradeno i gotovo pola stoljeca pocivalo euroatlantsko saveznistvo bili dovoljno cvrsti, as druge, daje intcrcs i zelja americkc politike, ali i vecine zapadnoeuropskih americkih saveznika da to saveznistvo uspjesno. na obostrano zadovoljstvo, funkcionira i u buducnosti. Cinjenica je cla su ucinjcni brojni pomaci u institucionaluoj strukturi saveza, da je doslo do nove podjelc odgovornosti, cla euroatlantski saveznici u svoje reclovc polako pustaju bivsc socijalisticke zemlje istocne Europe, ukljucujuci i dojucerasnjega glavnog neprijatclja na politickom, vojnom i gospodarskom planu. nasljednicu SSSR-a, novu Rusiju, cla pogledi na svijet i medunarodna zbivanja svih clanica euroatlantskog saveznistva vise nisu tako jedinstveni i da se iskazuje disparitct u njihovim nacionalnim interesima. Ali svc te razlicitosti i postojeca nehomogcnost saveza ipak nc prelazc fiktivnu kriticnu crtu granica euroatlantizma. Americka politika, unatoc novim raznorodnim prijetnjama miru i sigumosti, pa cak i nakon tragicnih teroristickih napada od II. rujna 2001. na svoj teritorij, nc zcli izgubiti Europu kao tradicionalno poclrucje svog politickog, gospodarskog i vojnog utjecaja. Zapaclnoeuropski amcricki savcznici, a pogotovo postsocijalisticke europske zemlje, ukljucujuci i Rusiju, usprkos svim iskazanim nastojanjima i pokusajima da samostalno vladaju Europom u politickom. ekonomskom i sigumosnom po!0

L\OD

gledu, ipak su svjesne da bez amcrickog utjccaja. konkrctne pomoci i prisustva na europskom kontinentu ne mogu ne samo odrzati euroatlantsko savcznistvo vee niti ostati pozeljan americki partner u kreiranju novog svjetskog poretka. S druge, pak, strane, tcmeljem svoje ukupnc politicke, gospodarske i vojne nadmoCi i statusa unilateralne supersile, Sjedinjenc Drzave raspolazu s dovoljno odgovarajucih srcdstava da ocuvaju i prosire euroatlantsko saveznistvo i sigurnosnu organizaciju NATO. Iz svega toga dade sc zakljuCiti da ce euroatlantizam ostati i da\jc bitan fcnomcn u medunarodnim politickim odnosima, alii politika s cijih ce se pozicija kretati u rjesavanjc buducih problema i sukoba u medunarodnoj zajcdnici.

I. METODOLOSKI OKVIR Americko-europski odnosi u razdoblju nakon hladnoga rata istrazuju sc kao najvazniji segment medunarodnih politickih oclnosa i ujeclno kao institucionalizirani oblik savcznistva. Raspacl blokovskog sustava mcdunaroclnih oclnosa zatekao je amcricku politiku ncspremnu i nepripremljenu za nove velikc izazove. Administracije koje su clolazile u Bijclu kucu trazile su na jcclnoj strani mogucnost rjesavanja novih oclnosa s nekaclasnjim glavnim suparnikom na \stoku, ali nc zaboravljajuci na clrugoj strani da je euroatlantizam glavna poveznica koja cvrsto veze Ameriku s Europom i cia je upravo na institucionalnim oblicima provjercnog i clokazanog povezivanja moguce odrzati curoatlantski sustav, cak i u prosirenom obliku. Stoga je i pocctni proces priblizavanja istocnoeuropskih zemalja NATO-u bio stalno pracen zeljom da sc u novim izmijenjcnim medunaroclnim okolnostima odrzi savez koji cc biti utcmeljcn na nacelima zapadnog svijeta. U takvim okvirima koji tvorc osnovni konccpt ovog djela istrazuje se poscbicc proces sirenja NATO-a, cljelovanje americke politikc putcm NATO-a prema Rusiji, kao glavnoj curopskoj sili koja se nalazi izvan curoatlantskih okvira, i na kraju, ali nc manjc vazno, istrazuje sc nO\a curopska obrambcna i sigurnosna politika. Kroz taj dijapazon promatranja trazc se glavne spojnice koje oclreduju americki nastup u konkretnim aspektima odnosa tvoreci zajednicki temclj novoga euroatlantizma. Istrazivanje teii elaboriranju americkog djelovanja prcma Europi od kraja hladnog rata pa do praskog zasjedanja NATO-a (studcni 2002.) u cilju pokazivanja glavnih aspckata americkoga stratcgijskog cljclovanja i uspjcsnosti realizacijc takvih intcncija. Evolucijom koju su ti odnosi prolazili zeli se pokazati stalnost americkog interesa za Europu i c\Tsta americka oprecljcljenost, bez obzira nato koja administracija sjedila u Bijeloj kuci, da se u Europi ostane uz koristenje institucionalnih oblika povczi\·anja. Tczimo sa znanstvcnog aspckta prikazati evoluciju americko-europskih odnosa, prvenstveno se fokusirajuci na 11

EUROATLANTIZAM sigumosni aspekt americko-europske suradnje, te naznaciti daljnje moguce smjcrove euroatlantskih odnosa. Pritom polazimo od tezc da su za ukupnu americku politiku euroatlantski odnosi na celu s vojno-politickom sigumosnom organizacijom NATO, od samog formiranja Sjevemoatlantskog savcza (4. travnja 1949.) do najavljenoga drugog posthladnoratovskog prosirenja saveza (studeni 2002.), temeljni stup euroatlantizma, odnosno americkog djelovanja u Europi. Europske zemlje svjesne su svoje vezanosti i upucenosti na NATO. no u novoj europskoj posthladnoratovskoj situaciji one isto tako trazc vlastiti instrument vojno-politickog djelovanja. On bi trebao pojacati ukupnu vrijcdnost strukture na kojoj pociva Europska unija, pridonijeti procesu integracije Europe. a isto tako mogao bi postati i odredeni oblik europske prezentacije u odnosu na svemocnu ulogu Sjedinjenih Americkih Drzava i organizacije NATO u kreiranju novog euroatlantizma i nove europske sigurnosne arhitekturc. Nova europska sigurnosna arhitektura, koja je jos uvijek nezamisliva bez Sjedinjenih Americkih Drzava i Sjevemoatlantskog saveza, nastajc kao proces prozimanja razlicitih interesa, odnosa, inicijativa i akcija unutar euroatlantskog saveznistva. U buducnosti to moze rezultirati i nekim konkretnim oblicima europskoga vojnog zajednistva. Moze se pretpostaviti, ipak, dace u njegovoj pozadini, iii pak u temelju, biti i dalje snaga NATO-a, odnosno SAD-a. Rusija, kao nasljednica nekad mocnog Sovjetskog Saveza, usprkos svim problemima u svom unutamjopolitickom, socijalno-gospodarskom i vojnom planu polako se ukljucuje u nove euroatlantske odnose. Teska je zamisliti Rusiju kao punopravnu clanicu NATO-a, no s obzirom na radikalno promijenjeno medunarodno ozracje, nestabilnosti u danasnjoj medunarodnoj zajcdnici i nove izazove miru i sigumosti medunarodnog poretka, Rusija se sve manje unutar euroatlantskih saveznika dozivljava kao neprijatelj s cijeg teritorija bi mogao biti pokrenut kolektivni vojni napad na zapadnoeuropske saveznike. Najvjerojatnije ce se americka politika i zapadnoeuropski saveznici u vremenima koja dolaze adekvatno koristiti politikom "mrkve i batine" u procesu prihvacanja Rusije u svoje redove. Rusija jos dugo zasigumo necc postati integralni dio euroatlantskog svijeta, ali ce se od nje zahtijevati da podrzava i, sukladno vlastitim objektivnim mogucnostima, pomaze euroatlantskim inicijativama u medunarodnoj zajednici.

12

II. TEORIJSKI DIO PROUCAVANJA

I. DEFINIRANJE POJMA AMERICKE POLITIKE

U cjelokupnoj modernoj povijesti medunarodnih odnosa Sjedinjene Americke Drzave i njihova vanjska politika imale su posebno znacenje. Bcz obzira na medunarodni raspored i odnos snaga, broj aktcra na mec!unarodnoj sceni, ulogu mec!unarodnih organizacija i financijskih institucija, dubinu i opseg kriza, oruzane sukobe te institucionalno-pravni okvir mec!unarodnog javnog prava ~ vanjskopoliticke americke odluke imale su utjecaja na sadrzaj i razvoj mcc!unarodne zajednice. U bipolarnoj podjeli svijeta Sjedinjenc Americke Drzave bile sujedan od dva glavna nositelja politicke, ekonomske, vojne, kulturne i inc homogenizacije jednog dijela mec!unarodne zajednice. Americki politicki sistem bio je sinonim slobode i demokracije, a americka vanjska politika imala je za cilj promicanje i podupiranje demokratskih, liberalnih ideja i trzisne privrede zemalja koje su se opredijelile za tzv. Zapadni blok. Postojanje prepoznatljivog, snaznog i uglavnom predvidljivog suparnika, s jasno dcfiniranim geopolitickim granicama njegova utjecaja i saveznika, olaksavali su americko vanjskopoliticko djelovanje. Svako odstupanje od bipolamo utvrc!enih, s obje strane prihvacenih, pravila i okvira ponasanja bilo je izazov za narusavanje postojece strukture i odnosa snaga u mec!unarodnoj zajednici. Raspadom bipolarnog sustava mec!unarodnih odnosa i postojcceg sustava mcc!unarodne sigumosti Sjedinjene Amcricke Drzavc ostalc su jedina preostala supersila. Izazovi americkoj, ali i cjelokupnoj mec!unarodnoj stabilnosti i sigurnosti znatno su se povecali, a dolaze iz najrazlicitijih strana svijeta i izvora. Mnogi od njih prclaze prijasnje sfere americkog utjecaja i imaju globalni karakter. Posthladnoratovska mec!unarodna zajcdnica, s jednc stranc, suoccna je s brojnim dezintegracijskim procesima, as drugc, ubrzani proces globalizacije dovodi do sve naglasenije povezanosti i meduovisnosti svih njezinih aktera i regija. U radikalno promijenjenom mec!unarodnom ozracju i okolnostima Sjedinjene Americke Drzave morale su redefinirati svoju vanjsku politiku, ciljeve i interese. Zahvaljujuci americkom mec!unarodnom ugledu i statusu supersile, ali i politicke, ekonomske, vojne i znanstveno-tehnoloskc globalnc dominacijc, mec!unarodno javno mnijcnjc, tradicionalni europski i drugi amcricki savcznici occki13

ELROATLANTIZA:Vl vali su od Sjedinjenih Driava da sc brzo uhvate u kostac sa svim novonastalim globalnim izazovima te predvode novu mcdunarodnu zajednicu u novom svjetskom porctku koji se uspostavljao. Jednoznacno definirati americku vanjsku politiku nijc nimalo lako ni jednostavno.1 Pri definiranju pojma amcrickc vanjske politike posluzit cemo se objasnjenjem vanjske politike (foreign policy) opcenito te temcljcm toga objasniti proces krciranja vanjskopoliticke akcije Sjedinjcnih Drzava. Vanjska politika, u biti, predstavlja proces donosenja vanjskopolitickih odluka. U tom proccsu sudjeluju brojni institucionalizirani organi drzave, ali i cijeli niz najrazlicitijih subjckata i cimbenika koji sukladno svojoj stvarnoj moci, sredstvima kojima raspolazu i postojccoj zakonodavnoj regulativi pojedine drzave. nepo.sredno ili posreclno mogu utjccati na kreiranje oclrcctcnih smjerova vanjskopoliticke akcije pojedinc drzm·c. Osim kreatora i provoditelja \anjske politike. na taj iznimno slozcn proccs vanjskopolitickog odlucivanja utjece svakako i unutarnjopoliticka situacija u zemlji, ali i zbivanja u njezinu neposrednom okruzcnju, regiji te cijeloj medunarodnoj zajcdnici. U objasnjcnju pojma vanjske politike Graham Evans i Jeffrey Newnham navode kako jc vanjska politika "omectena, s jedne strane, unutarnjim ili domacim, as drugc, izvanjskim iii globalnim okruzcnjcm. stoga donositelji vanjskopolitickih odluka moraju neprestano lavirati izmedu ta dva miljea".c Isprcplctcnost unutarnje i vanjske politike oduvijek jc bila prisutna, a u danasnjem globalnom svjetskom poretku postaje dominantnom. Vanjska politika svakc zemljc, pa tako i SAD-a, bez obzira na karaktcr i sadrzaj, u velikoj je mjeri kontinuitet i rezultat prilika na unutarnjem planu drzavc. Vanjska politika vczc se uz pokusaje ostvarcnja nacionalnih intcrcsa drzavc. Jack C. Plano i Roy Olton dcfiniraju vanjsku politiku kao "strategiju iii planirani smjer akcije donositelja vanjskopolitickih odluka na drzavnoj razini vis-a-vis drugih drzava ili cntitcta u medunarodnoj zajednici s ciljem postizanja specificnih ciljeva definiranih nacionalnim intcresom drza\'C". 3 Po njima. u procesu vanjskopolitickog odlucivanja kreatori vanjskc politike moraju postovati scst faza: 1. Odrediti prioritetne ciljeve i zadace koji cine nacionalni intcrcs drZ:avc,

2. Oclrediti cimbenike na domacoj i mectunarodnoj sccni koji se odnose na ispunjenjc tako zacrtanih ciljeva, 3. Analizirati postojece drzavne kapacitetc sposobne za realizaciju zeljcnih ciljcva, 4. Razviti odre(tenu drzavnu stratcgiju za ostvarenje postavljenih ciljeva,

U relc\·antnoj znanstvcnoj litcraturi gotovo da se inc definira zasebno amcricka vanjska politika. premda postojc brojna djela koja opisuju amcricku vanjsku politiku prcma svjetskim rcgijama u odredenim mzdobljima. Americka vanjska politika znanstveno se proucava i na sve brojnijm swucilistima. institutima diljcm svijcta gdjc jc lZ\'. amerikanistika iii amcrikanologija medcna kao poseban predmct iii znanstvcni studij. 2 Graham Evans & Jctrrcy \:ewnham, Dictionwy of'/nternational Rclatiom, London. l99R, str. 179. 3 Jack C. Pbno & Roy Olton, The lntemwional Relations Dictiona!T, 4. izdanje. Longman, 19E8, str. 5.

14

TEORIJSKI 010 !'ROLl.\\ \'\J.\

5. Poduzcti odgovarajucu akciju, 6. Zbivanja na medunarodnoj sceni su t1uiclna. swga krciranje vanjske politikc mora biti konstantan proccs. Pritom je potrcbno \rcclnovati postignute rezultate i povrcmcno revidirati sam proces ..j Richard N. Hass navodi kako se proccs fonnuliranja i provodenja vanjske politike sastoji ocl tri dominantne faze: 1. Potrebno jc odrediti i vrcdnovati intercse. Nisu svi interesi jednako vazni, postoje vitalni, vazni i jednostavni intercsi. Potrebno jc definirati srcdstva za ostvarcnje intcresa. 3. Da bi se mogli ostvariti i zastititi vlastiti interesi, potrebno je dcfinirati i stupnjevito vrednovati prijetnje na domacoj i medunarodnoj sccni koje ugrozavaju ostvarcnje postavljcnih intercsa i ciljcva. 5 Joseph Frankel kazc da se vanjska politika sastoji od "odluka i akcija koje, u odreclcnoj mjeri, zadiru u odnosc ncke zcmljc s drugim zemljama" 6 Pritom su odluke sve one operacije koje se zbivaju u mislima kreatora vanjske politike, dok su akcije sve ncposrednc opcracije koje se zbivaju u vanjskom okruzenju. Americki autori C. 0. Lerche i A. A. Said shvacaju vanjsku politiku kao ··smjer akcijc usmjeren na postizanjc odredenih ciljeva." 7 J. Rosenau vanjsku politiku clefiira kao stanoviti pothvat u obliku akcije u kojoj ustavno zaduzcni sluzbenici pojedine drzavc djcluju kako bi "sacuvali iii izmijenili situaciju u medunarodnom sistemu, na nacin koji je sukladan s ciljem ili ciljevima kojc su postavili oni iii njihovi prethodnici".~ Prema profesoru C. H. Hermannu vanjska politika sastoji sc od akcija "autoritativnih aktcra pojedine drzave iii njihovih agenata koje su usmjcrene tako da utjccu na ponasanje vanjskih mcdunarodnih aktera koji djeluju izvan kruga vlastite politike" .9 U tom smislu, vanjska politika rezultira iz percepcija vanjsko-

4

Ibid. str. 5-6. 5

Richard :-J. Hass, The Relue/a/1/ Shenj/. The L'nirl!11 Srates after rile Cold

ll{u;

New York. 1999, str. 50-51

6

.1. Frankel. The .\faking oj'Foreign Polin·, London. 1963. str. I 7

Oni ujcdno daju i osnovnc naznake clemcnata koje smatraju sadrzaJcm vanjske politike. To su: naccla kojih se drzava drzi u svojim nastupima na medunarodnom planu. proces donoscnja odluka i pocluzimanja konkretnih akcija koje cc imati mcdunarodni karaktcr te izvori koji su na raspolaganju za ostvarivanjc vanjske politike. C. 0. Lerche- A. A. Said, Conceprs of/ntemmional Politics, Englewood Cliff's, I964, str. 2-3. g J. Rosenau, ivforal Fer\'(!1; Sn'lematic Anah·sis and Scienri/ic Consciousness in Foreign Polin· Research, Chicago, 196R. str. 222. Vidjcti takclder i J. Rthenau. The Scienlljic Srwh· of' Foreign Policy. \:ew York. 197 I. str. 84.

----:~:-:-~~,

'J . . C. I I. Hermann. "Policy ClassificatiOn: .\ Kev :c• the Cumparatrve Study of Forei Analysis of'!nternarional Politics. ckw York. I •r:. ,;;· -:.

r

oU' •rk.· ~'\ Z~~' \ .,

I/:::(

' ·

11'\lY\ ··'· ::.,\\ 1,rl 15 .

·-

'\

. \1

· r t' \

\\':1;_\

·.

EUROATLANTIZAM politickih aktera o sadasnjim iii ocekivanim problemima u odnosima izmedu pojedine drzave i njezine okoline. G. Modelski vanjsku politiku analizira u sklopu "inputa i outputa". 10 Input je sve sto ulazi u srcdiste vanjskopolitickog odlucivanja, dok je output rezultat odnosno politika koja izlazi iz tog srcdista. R. Vukadinovic smatra da je vanjska politika "organizirana aktivnost drzave kojom ona nastoji maksimalizirati svoje vrijednosti i interese spram drugih drzava i ostalih subjekata koji djcluju u vanjskom okruzcnju". 11 Kao jedan od pokusaja definiranja americke vanjske politikc isticemo analizu profcsora P. Seaburyja koji smatra da je to "ukupnost namjera i obveza kojima Sjcdinjene Americke Drzave preko ustavno naznacenih autoriteta djeluju sredstvima utjecaja silc, a ponekad i nasilja, s drugim driavama i rjesavaju problemc u medunarodnom okruzenju". 1 ~ Henry Kissinger smatra kako je medunarodni poredak koji se stvara mnogo slozenji od ijednog sustava u kojcmu jc americka vanjska politika dosad djelovala. Stoga se americka vanjska politika mora voditi u sklopu politickog sustava koji naglasak stavlja na neposredne ciljeve te ujedno daje inicijative za ostvarcnje dugorocnih ciljeva. Vode Amerike moraju biti svjesni da njihovo biracko tijelo raspolaze svim infom1acijama, prvenstveno vizualnim kontaktom sa svijctom. Sve to emocije i raspolozenje javnosti u odredenom trenutku cini vrlo vaznim Cimbcnicima, stoga kreatori amcricke vanjskopolitickc akcije moraju paz~ivo definirati prioritete i analizirati mogucnosti zemlje da ostvari zacrtane vanjskopolitickc ciljeve, smatra Kissinger. 13

1.1. Sudionici vanjskopolitickog odlucivanja

Na kreiranjc vanjskopolitickih odluka svake zemljc, pa tako i SAD-a, utjece velik broj razlicitih aktera. S obzirom na metode rada, ciljeve, izvore financiranja, visine sredstava kojima raspolazu, snaga koje ih podrzavaju, odnosa u medunarodnoj zajednici, krajnji rezultat utjecaja tih aktera zasigurno je razlicitog intenziteta i snage, no stratczi vanjskopolitickog odlucivanja na drzavnoj razini

10 Tu se vanjska politika analizira iskljucivo u terminima sistemske tcorije. G. Modelski, A Theory of Foreign Policy, New York, 1962, str. 6-7. II

R. Vukadinovic, Osnove teorije meaunarodnih odnosa i vanjske politike, Zagreb, 1989, str. 115-116. 12 P. Seabury, Powe1: Freedom and Diplomac:r: The Foreign Policy of'the United States, New York, 1965, str. 7. 13 llenry Kissinger. DiplomaCija. Golden marketing, Zagreb, 2000, str. 786.

16

TEORIJSKI DIO PROLC'.\\ \\1\ o njima svakako vode racuna. 1" Radovan Vukadino\ 1..: na\ odi da se "fokus americkog odlucivanja na podrucju vanjskc politikc nalaz1 koncentriran izmec!u odnosa prcdsjednika i njegovih najblizih politickih suradnika i saveznika, kongrcsnih lidera, izvrsne birokracije i niza razlicitih intcrcsa sto u vidu spccijalnih lobija djeluju u pojedinim situacijama zahtijevajuci donoscnje vanjskopolitickih odluka u skladu s njihovim interesom". 15 Amcricki autor R. Hilsman takoc!er navodi da se "stvaranje vanjskc politike u SAD-u odvija u nizu koncentricnih krugova". 16 Time sc zcli uputiti na demokraticnost cjclokupnog americkog politJckog sistcma. 17 Unatoc tome, amcricki predsjcdnik- izvrsna vlast- u takvom ~istemu organizacijc vlasti ima istaknuti politicko-pravni polozaj i iznimno velika ovlastenja na podrucju vanjskc politike. 1x Zapravo, predsjednik SAD-a kljucna jc figura u odrec!ivanju prioriteta amcricke vanjskc politike. 19 Svi ostali akteri imaju sekundarno znacenjc. Pritom se misli da, uza sva zakonska ogranicenja 1 ispreplctenost aktera vanjskopolitickog odlucivanja, kada je amcrickom prcdsjedniku stvarno stalo do neke vanjskopoliticke odluke, on cc naci odgo\ arajuci nacin, dovoljno srcdstava i instrumenata da tu svoju odluku i pro\ cde. Osim predsjcdnika i njegovih najblizih suradnika zaduzenih za podrucje vanjske politike u Izvrsnom uredu predsjcdnika. za kreiranje americke vanjskopoliticke strategije zaduzeni su State Department, Ministarstvo obrane,

1-l 0 nacionalnoj sigurnosti Sjcdinjcnih Americkih Drzava te fonnalnim i nefonnalnim institucijama kojc

utjecu na njezino krciranjc vidjcti, izmedu ostalog. i u: Anton Grizold, Bogomil Ferfila, Vamosne politike 'elesil. Ljubljana, 2000. str. 13-82, A. Grizold "Nacionalna sigurnost SAD", u: Anton Grizold - Sinisa Tatalovic- Vlatko Cvrtila. Suvremeni sistemi naciona/ne sigumosti, Zagreb, 1999, str. 7-65. 15 R. Vukadinovic, Sila i interesi- vanjska politika SAD-a, Zagreb, 1972, str. 93. 16

R. llilsman, 7iJ Move a Nation, New York. 1967. str. 7. 17 :\ajstarijim pisanim Ustavom iz 1787. godine cjelokupna organizacija vlasti u SAD-u podijeljenaje na tri ncovisne grane vlasti: izvrsnu (predsjednik) zakonodavnu (Kongrcs) i sudsku vlast (Vrhovni sud). U amenckom politickom sistemu organi vlasti su jcdan prema drugom u nacelu organizacijski i funkcionalno neovisni i samostalni. Jedan organ vlasti ne proizlazi iz drugog (organizacijska neovisnost) niti jcdan organ vlasti u obnasanju svojih duznosti nijc odgovoran za svoj rad drugom organu vlasti (funkcionalna neovisnost). Mcdutim, cijeli taj sistcm organiziran je tako da su sve tri grane vlasti, iako podijcljenje, ipak najtjesnjc povczane i tako uravnotezene da je ncmoguce jednoj grani vlasti da potpuno samostalno dominira nad drugom, a s druge stranc. svaku vlast u praksi na izvjestan nacin kontroliraju drugc dvije. Cjelovitu analizu politickog sustava SAD-a vidjcti u: Stetica Dercn-Antoljak, "Politicki sistem Sjedinjenih Amcrickih Drzava", Zagreb, 1983. 18 Cjelokupni oblik drzavne vlasti u politickom sistemu Sjcdinjenih Drzava naziva se predsjednicki sistcm. 0 predsjednickom sustavu SAD-a vidjcti, izmedu ostalog. u: S. Tatalovic, Upravlj'anje 11 po/itickim sustavima i sustavima obrane, Zagreb, 1996. str. g l-86. 19

Tvorci americkog Ustava nisu zelje1i da predsjcdnik postanc dominantna licnost u krciranju americke vanjske politike i americkih nacionalnih interesa. Postojale su mnoge predrasude i bojazni od jakog predsjednika koje su podsjecalc na kolonijalno doba i \ ladavinu guvernera. 0 tome, ali i odrcdivanju odnosa izvrsne i zakonodavne vlasti (predsjednika i Kongn:sa). dcta1jnije vidjeti u: A. Schlesinger Jr., "The Legislative-Executive Balance in International Atbirs - The Intention of the Framers", Washington Quartel\~ Vol. XII, br. I, 1989, str. 101-10'7. S Dcrcn-.·\ntoljak, Politic'ki sistem SAD-a ... , str. 478.

17

EUROATLANTIZAM Centralna obavjestajna agenCIJa agcnc1p.

cijeli niz drugih razliCitih specijaliziranih

Predsjednik Sjedinjenih Amcrickih Drzava tradicionalno jc smatran najmocnijim svjctskim liderom. Bez obzira na prevladavajuci tip mcdunarodnih odnosa. raspored snaga u medunarodnoj zajcdnici. ekonomskc. vojnc, politicke i inc krize tijekom povijesti, americka i svjetska javnost u osobi prcdsjcdnika SAD-a vide glavnu pokretacku snagu o kojoj umnogomc ovisi buducnost amcrickog naroda, ali i svijeta u cjelini.:o

Premda je stvarna moe i uloga prcdsjcdnika SAD-a, (na unutarnjopolitickoj i vanjskopolitickoj sceni). nacini njcgove vladavine i samo predsjednikovanje u americkoj i svjetskoj literaturi kontroverzna tcma, opccprihvaceno stajalistc je da jc s prestankom hladnog rata vidno porasla uloga prcdsjcdnika SAD-a gledc amcrickih vojnih i vanjskopolitickih pitanja. Razlozi tome vide sc, s jcdnc strane, u povecanoj ulozi SAD-a u posthladoratovskoj mcdunarodnoj zajednici, sve vecoj ovisnosti SAD-a u procesu globalizacije o medunarodnom okruzenju, a s drugc, u sve naglasenijim zahtjevima americkc javnosti za jakim, odlucnim vodom koji ce pronalaziti i usmjeravati odgovarajuce nove oblike ukljucenosti SAD-a u medunarodna zbivanja. Za americku javnost njihov prcdsjcdnik ponovno jc utjclovljenje jake drzave, koji ulijeva povjcrenjc i uz kojcga se javnost osjeca sigumo. 21 Bez obzira na sve ncdorecenosti Ustava glcde vanjskopolitickog odlucivanja.:2 ustavna ovlastenja predsjednika veoma su vazna i brojna, a predsjednik SAD po tradiciji i ustavnim odredbama zauzima posebno mjcstu u stvamnju vanjske politikc SAD-a. Na osnovi Clanka II. Ustava 21 ta sc ovlastenja mogu svrstati u nekoliko skupina: -

imenovanje funkcionara raspolaganjc vojnim snagama vanjski poslovi amnestije i pomilovanja briga o vjernosti ispunjavanja zakona pravo veta.

20 Prcdsjednik SAD-a iznimno je vazan akter americkog politickog sustava jcr objedinjuje pozicijc poglavara dr?.aw i vodccc osobc amcrickc vlade. a o njcgovoj ulozi u krciranju amcricke vanjskopoliticke strategije potvrc!uju ccsto upotrebljavani izrazi poput Trumanova doktrina. ~ixonova vanjska politika. Cartcrova era. Reaganova doktrina, Bushcva vanjska politika, Clintonova vanjska politika.

cI Sto jc amcricka javnost occkivala od novog predsjednika Billa Clintona dctaljnije vidjeti u: George C. Edwards II & Stephen J. Wayne, Presidenral Leadership. Politics and Policy Making, 0icw York. I999. 22 R. Vukadinovic pise: "Americki je Ustav u naznaci vanjskopoiitickih prava federacijc bio vcoma sumaran, nedovoljan i dvosmislen." R. Vukadinovic, Si/a i interesi ... , str. 87. 23 The Constitution of the linited States of America (The Declaration of Independence) United States Information Agency. SAD

I8

TEORJJSKI 010 PRO;__

(.\\\'.I.\

Kao vrhovni zapovjcdnik svih arneril'kih Llni/Jnlh ~n~1ga. s monopolom .!utonomnog odlucivanja, predsjednik SAD-a na \'c•Jrul'Ju 'o_1nih akcija nailazi :pak na neka ograniccnja, s obzirom na to da pr~l\ L' Llbja\ c rata ima Kongres. Kongrcs takooer ima pravo i prilikc da istrazuJc i I! 0!lasa\ a odgovarajuce fonJll\ c i izvore financiranja vojnih snaga. :VIcdutim, to nc umanjujc mogucnost ;'rcdsjednika da primijeni silu u globalnim razmjerima odluci li da je to potreb:Jo i svrsishodno za postizanje americkih intcresa. 2 ~ Na podrucju vodenja vanjske politike prcdsjcdnik je nesumnjivo najmocnija c1soba i glavni akter u medunarodnim odnosima SAD-a. On je nadlczan za sklapanje meciunarodnih ugovora (koji podlijezu ratifikaciji 2/3 senatora), 25 za imeno\anja najvisih kadrova diplomatske sluzbe, primanje stranih diplomatskih predstavnika. Predsjednik ima ustavna ovlastcnja da samostalno sklapa medu:Jarodne sporazumc (executive agreements) s izvrsnim vlastima drugih drzava. \ledutim. kako taj tip sporazuma nije predmet scnatorskc ratifikacije, mnogi medunarodni sporazumi od iznimnc politicke vaznosti sklopljeni su upravo u torn c1bliku. 26 Predsjednik moze, takocier, samostalno, bez odobrenja Senata sklapati i mcounarodne trgovacke sporazume. Nadalje, u djelokrug predsjednikovih ovlastenja spada i priznavanje ili nepriznavanjc zemalja i vlada u stranim zcmljama. Iako je danas utjecaj predsjednika u vanjskopolitickom odlucivanju u odnosu na Kongres znantno ojacao, to ne znaci da predsjednik mozc samostalno dulje Hijeme obavljati svoje vanjskopoliticke duznosti, a da za njih nema podrsku Kongresa. 0 odnosu arnerickog predsjednika i Kongrcsa A. Schlesinger je pisao:

:C-1

U dosadasnjoj vanjskopolitickoj americkoj praksi prcdsjcdnici su se u potpunosti koristili svojim pravom zapovijedanja, angazirajuci samostalno vojne snage u vojnim akcijama, ne osvrcuci se na kritike Kongresa. Primjcri predsjednickog samostalnog poduzimanja vojnih akcija su Reaganove akcije u Grenadi 19R3, Libiji 19R6, Bushcv angazman u Somaliji 199 L C1intonovo raketiranje Bag dada i informativnog sredista obavjestajne sluzbc Sadama Huseina 1993. Za vrijcme korejskog rata, u kojem jc poginulo vise Amerikanaca nego u Prvom svjctskom ratu, ratne operacije amcrickih snaga kojc su prog1asenc po1icijskom akcijom vodene su po odluci prcdsjednika Tmmana. Eisenhowerova vojna intervcncija u Libanonu, Kenncdyjevo rjcsavanjc berlinskc i kubanskc krize, Johnsonovo slanje tmpa u San Domingo takodcr su primjcri samostalnog prcdsjednickog vanjskopolitickog odlucivanja bez prethodnc konzultacije i ratitlkacije od strane Kongrcsa. 25 Od priblizno 1600 razlicitih medunarodnih ugovora dostavljenih Scnatu od 17R9. do 1998. god inc, bez modifikacije Sen at jc odobrio oko 70 posto. Primjeri iz novije po' ijcsti su Ugovor o smanjcnju nuklcarnog naomzanja iz 198X. tc Ugovor o zabrani upotrebc kemijskog naomzanja iz 1997. Svega 20 mcdunarodnih ugovora Senat nije odobrio. Versaillcski ugovor je najflagrantniji primjer neuspjeha predsjcdnika kada pokusava sam, bez konzultacija s clanovima Kongrcsa donositi vanjskopolitickc odluke. 0 mnogim prcdlaganim ugovorima Senat nijc ni glasovao jer su ih, poradi opoziciJc Senata, predsjednici sami povukli jos u fazi rasprave. Od Drugoga svjetskog rata do Janas pon:ccno jc oko 150 ugovora. :'-iajpoznatiji primjcr je Cmicrova odluka da prijedlog ugovora SALT 11 ne iJc na :zglasavanjc u Scnatu. 26 Danas su takvi ugovori postali glavno orUZJC \anJskc>pc>lr:ickc>g djclovanja suvrcmcnog predsjcdnika. U razdoblju 1980.-1985. god inc potpisano je I Y-10 17\ r
Potanje vidi R. Vukadinovic. Si/a i inlresi.· Vaniska politika SAD-a. :lagreh. I 972. str. 230-236.

215 Za razliku od prcdsjcdnika Trumana koji jc bio vise sklon razvoju konvencionalnog naoruzanja. Eisenhower jc. kao general i pripadnik amcrickih on1zanih snaga, i prijc negoli je inauguriran za prcdsjcclnika SAD-a smatrao cia "napredak u znanosti i tehnologiji zahtijeva promjenc u oruzanim snagama, naoruzanju i strategiji". C. I. Marphy, The Eisenhm;·er Shifi, Fortune. sijccanj I 956. str. 56.

86

EUROATL-\'.;T!L\ \!DO DETANTA lizacije spleta politickih, ekonomskih 1 \ ujnih ciljeva Amerike. Vjerujuci da je americki nuklearni arsenal halitati\no i hantitativno mnogo jaci od sovjetskoga te da SSSR nema srcdstva kojima bi S\ ojc nuklcarno oruzje prenio na amcricki teritorij, Eisenhowerova nova vojna stratcgija. nazvana "New look", polazila je upravo od saveznickog razvoja nuklearnog naoruzanja, njegove brojnosti i novih tchnoloskih mogucnosti njegove proizvodnje. Doktrina masovne odmazde pretpostavljala je da se i u ratovima tzv. lokalnoga karaktera koji bi izbili izmedu kapitalistickih i socijalistickih zcmalja odmah upotrijebi nuklearno oruzje. Time bi automatski svaki cventualni sukob poprimio karakter totalnog rata. Postavljajuci nuklearno oruzje kao glavni instrument masovnc odmazde suprotne strane,216 Washington nije namjeravao slati nove vojnc snage u Europu, a europskim saveznicima predlozeno jc smanjenjc proizvodnje konvencionalnih snaga. John Foster Dulles, kao najjaci zagovomik masovne odmazdc u rcdovima americke administracijc, bio je prisiljen vise puta objasnjavati njezine temeljnc postavke euroatlantskim saveznicima. 217 Pritom su mu pomogli i tadasnji istaknuti americki politicari. 218 Pritisnuti od strane SAD-a, zapadnoeuropski americki savcznici, u nacelu su prihvatili teoriju masovne odmazde, iako su naglasavali da su mnoga pitanja ostala nedorcccna. 219 Brzina kojom je SSSR dosao u posjed vlastite nukleame, a kasnije i hidrogenske bombe, americki neuspjesi da se, usprkos toliko isticanoj nuklearnoj nadmoci zapadnog svijeta, zabilje.li vojna pobjeda i pomaknc status quo u Koreji, pokusaji destaljinizacije SSSR-a za vrijeme Hruscova, sastanak americkog i sov-

216 f1senhowerovi pogledi na nove uvjete ratovanja i vrijcdnost nuklearnog omzja sadrzani su u dokumcntu \SC -162/2 koji je Vijece nacionalnc sigurnosti prihvatilo 30. listopada 1953. Tekst dokumcnta vidjeti u: The Gravel Edition. Pentagon Papers, Vol. L Boston, 1971, str. 412-429. 217

0 Dullesovim gledistima vidjeti: 0. Smith, US Militmy Doctrine, New York, 1955, J. F. Dulles, Har of Peace. New York. 1950, J. F. Dulles, "A Policy for of boldness", Lif'e, 19. travnja 1952, J. F. Dulles. "A Policy for Security and Peace". Foreign Affairs, travanj 1954, No. I. 218 Potpredsjednik SAD-a, Richard :--;ixon. za magazin Times je izjavio: "Prihvatili smo novo nacelo. Umjcsto Ja dopustimo komunistima da nas bcskrajno iscrpljuju u malim ratovima sirom svijeta, ubuduce cemo sc ozdati u nasu pokretnu koncentriranu silu odrnazdnog udara. Ako ocijcnimo da jc to potrebno. mozemo je upotrijebiti protiv vclikc agresije u vrijcme i na prostoru kuji cemo sami izabrati." James Reston pisao je Ja nova doktrina treba pokazati kako "u slucaju no\og sukoba u Korcji. Indokini, Iranu ili bilo gdje Jrugdje. SAD moze pokrenuti izravnu odmazdu protiv SSSR-a il1 cn·cnc Kine". Cit. Po \V. Kaufarnann. "The Requirements of Detcrencc". u· R. \'ubdinovic, Xuk/earne strategijc supa;i/a .. ., str. 117. 219 Pnmjerice. ncuravnotezenost americkih i savcznick1h \'0)111:1 "l"!!'l. rr:i\o donosenja odluke da sc takticko :wkleamo oruzje postavi na europsko tlo. pitan.Je U\Jeta pnnncnc nuklcarnc sile, ukljucenje SR Njemacke " vojnu strukturu NATO-a, pitanjc reguliranja no' og ocl:ll''·' ":n"~" 1 stita'' unutar euroatlantskih saveznib. 0 teoriji masovne odmazde, razlozima njczina pnll\ :kJI>iJ u S.\D-u re kontroverzama unutar euroati:mtskih saveznika vezano uz tu teoriju vidjeti u· R. \ ubc:l\1''' 1~ . .\'ukleame strategije supersila, Zagreb. 1985, str. 109-119.

87

EUROATLANTIZAM jetskog lidera u Zcnevi 1955, 210 sovjctsko lansiranje Sputnika 1957," 21 te testiranje sovjetskoga interkontinentalnog balistickog sustava (ICBM) godinu dana potom 222 uzdrmali su povjerenje Eisenhowerove administracije u snagu americkog polozaja i nukleamog naoruzanja. Pa ipak, politiku s pozicija sile, zbog niza politickih i ekonomskih razloga, nije sc moglo odjednom napustiti. Rjesenje jc ponudeno u obliku prihvacanja vodenja rata koji ce biti ogranicen po akterima, ciljevima, prostoru na kojem se vodi i upotrijebljenim vojnim sredstvima. To je dovelo do zestokc kritike takve americke politike od strane zapadnoeuropskih saveznika i njihova sve veceg udaljavanja od Washingtona unutar organizacije NATO. Naime, kada je postalo sasvim jasno da je uspostavljena nukleama ravnoteza snaga izmedu lidera dvaju blokova, americki europski saveznici otvoreno su izrazili sumnju je li SAD spreman i stvarno osigurati obranu svojih saveznika masovnim nuklearnim udarom, koji bi ujedno znacio i njegovo samounistenje. U potrazi za novim rjesenjima po pitanjima europske obrane koja bi zadovoljila sve nervoznije europske savcznikc, ali i umirila svekoliku europsku javnost, 223 Washington je nastojao ocuvati ne samo curoatlantizam vee i uravnoteziti odnose unutar organizacije NATO. Prihvacajuci mogucnost da se u

220 Predsjednik SAD-a Eisenhower i prcdsjcdnik SSSR-a Hruscm sastali su se u Zenevi u srpnju 1955. Komentatori su summit najavili kao pocetak no1·e li1ze europskih odnosa izmedu lstokJ i Zapada. Obje stnme izrazilc su zclju za vecom suradnjom dvaju blokova. ali se nisu slozile oko pitanja ujcdinjenja Njemacke i provedbc slobodnih izbora na cijelom njezinu teritoriju. 1-!ruscovu je nakon summita porastao uglcd kako u zcmlji. tako i u inozcrnstvu. dok jc Eisenhower. usprkos sumnjicavosti drzavnog sekretara Dullcsa u ispravnost sastanka sa sovjctskirn vodom. viden u SAD-u. a poglavito u europskih saveznika kao mirotvorac. Prcdlozio jc Kongresu odrzavanje bilateralnog sastanka na vrhu na kojcmu bi se razgovaralo o srnanjenju nukleamog naoruzanja. Iako nisu postignuti neki bitniji dogovori. sastanak u Zcnevi viden je u amcrickih curopskih savcznika kao prva naznaka moguceg dctanta na europskom prostoru. 0 summitu vidjcti: Stephen E. Ambrose & Douglas G. Brinkley, Rise to Globalism- .4mericanjiJreign policl' since /938, (eighth revised edition), New York. 1997, str. 114-127.

221 Lansiranje u svcmir sovjetskog "Sputnika", 4. listopada 1957. znacilo je da i SSSR raspo1aze s interkontinentalnim raketama kojc u evcntualnom buducem sukobu mogu dohvatiti i amcricki tcritorij. U SAD-u nastalaje panika. Dctaljnije: H. York, Race to Oh/i,·ion: A PartiCJjJwJts vi"e\\' of'the Arms Race. New York, 1970, J. R. Killian, Sputniks, Scientists and EisehhoH"o; Cambridge. 1977, L. Freedman, The El'olution of lv'uclear Strategy ... , str. 140-144. 222 :--Jakon lansiranja Sputnika 1-!rusi'ov je izjavio da je to dokaz superiomosti marksistickog sistema nad dekadentnim kapitalistickim sustavom te najavio daljnji razvoj sovjctskog raketnog naoruzanja i prednost sovjetske vojno-istrazivacke znanosti i tehnologije nad Zapadnom. Velika Britanija i Francuska, zabrinute za buducnost Zapadne Europe, upozoravale su SAD da je llruscov. iako se u Zcnevi prikazuje kao curopski mirotvorac. mnogo lukaviji u svom naumu da osvoji Europu nego sto je bio Staljin. D. E. Neuchterlein, America Recommitted ... , str. 48-49. 223 Uz interkontinentalne balisticke raketc ICI3\1, usmjerene pretdito na ciljcve u SAD-u, SSSR jc nastavio is proizvodnjom raketa srcdnjeg dometa koje su bile usmjerenc na ciljevc oko SSSR-a, i to prvcnstveno na zapadnu Europu. Njima se zcljclo parirati postojecim americkim taktickim oruzjima. H. Kissinger, "Limited War. Conventional or :--iuclcar'' A Reapraisal", Deadalus 1960. Winter. Arms Control. Disarmament and National Security, New York. 1961. str. 145.

88

EUROATLANTIZAM DO DETANTA Europi vodi ograniceneni rat, Henry Kissinger je smatrao da SAD i Velika Britanija moraju jacati svoje vojne snage za vodenje totalitarnoga nuklearnog rata, a zapadnoeuropski saveznici unutar NATO-a trebali bi se pripremati za vodenje ogranicenog rata. 224 Po misljenju americkog teoreticara Rostowa, zapadna Europa postala je drugorazredni saveznik unutar NATO-a jer ga je SAD namjemo drzao po strani u procesu istrazivanja, financiranja i proizvodnje nukleamog arsenala. 225 Knorr navodi daje kriza u NATO-u odraz nepovjerenja izmedu euroatlantskih saveznika tc da je za razrjesenje te krize bitno kako ce zapadnoeuropski americki saveznici procijeniti novu ulogu i politiku SAD-au buducnosti. 226

U jeku sve jacih kritika masovne odmazde i traganja za novim rjesenjima na sastanku NATO-a u Kopenhagenu 1957. godine ponuden je program MC-70 kojim se predvida da: NATO rcalizira odluku o stacioniranju 30 divizija na sredisnjem frontu. SAD je najavio spremnost da svim clanicama NATO-a (osim Portugala, Luxemburga i Islanda) isporuci nosace nukleamog oruzja (rakete i atomske topove ), a sve te zemlje trebale su formirati specijalne nacionalne raketene jedinice za opsluzivanje te nove vrste naoruzanja. U zapadnoj Europi trebalo je biti ostvareno veliko skladistc nuklearnih bojevih glava, kojima bi raspolagao SAD. 227 No ni ta inicijativa nije docekana jednoglasno u euroatlantskih saveznika. Henry Kissinger, Liddell Hart, Bemard Brodie, Robert Taylor, Alastair Buchan- samo su neki od uglednih zapadnih teoreticara koji su u svojim radovima isticali krizu u NATO-u oko pronalazenja nove strategije te su njihova stajalista uvelike utjecala na formiranje nove strategije elasticne reakcije, koja nastaje sezdesetih godina ina neki nacin je izlazak iz doba hladnog rata.m

224

Kissinger je smatrao da europski saveznici jos ne raspolazu dostatnim snagama niti da vodc ograniccni niti totalni nuklearni rat, stoga njihova najveca vrijednost unutar Sjevernoatlantskog saveza lezi upravo u mogucnosti da osposobc svojc nacionalne vojne snage za vodcnjc ogranicenog rata. Henry Kissinger. .\'uclear Weapons ... , New York, 1957, str. 314.

225 \V. Rostow. The United States in World Arena, :.;ew York, 1960, str. 337

226 K. Knorr. The Strained Alliance .. po R. Vubdinovic. !!ladni rut i Europa . . str. 217.

227 R. Vukadinovi6, Hladni rat .... str. 224. 228

General Taylor pi sao je da stajaliste Washingtona kako "ak1 konllikt moze pokrenuti atom ski rat "dajc malo sigumosti americkim saveznicima u Europ1. RCJzumnJ l1uJJ najprije 6c iskoristiti sva manja srcdstva od globalnog rata." R. Taylor. Uncertain Trumpc!. \c\\ Yc•rk. Jc):i'J.-1960, str. 137. Liddell Hart optuzujuci amcricku viziju upotrebe nuklcamog oruzp u ll>r•'r' ,Jif;m 1to se izrazio rijccima: "Onaj tko zivi u staklenoj kuci ne smije se nabacivati kamcnJCill ... L \l.tr:. I !,·tarenr or Defence, London, \960, str. 57. ObjasnjavajuCi svoj zaokret u promis\janju i da\ CJ:l_lll r:·c,i:c,,,u kun' cnclonalnom naoruzanju pred nuklcarnim, Kissinger se pozivao na promjcnc do kL'.Jlh _1c ~,.;_,, vcu:,:r blokova u pogledu posjedovanja nuk-

89

EUROATLANTIZAM Napustanje doktrinc masovne odmazde i prihvacanje doktrine o tzv. elasticnoj reakciji 219 koja je, na ncki nacin ogranicavala upotrebu nuklearnog naoruzanja te trazila od zapadnoeuropskih saveznika brzi razvoj njihovih konvencionanih snaga naustrb razvoja nacionalnog nukleamog arsenala, bili su najbolji znak izmijenjenog odnosa snaga i postizanja odredcne nuklearnc ravnoteze izmedu SAD-a i SSSR-a. No za euroatlantizam imalo je to mnogo dalekoseznije posljedice. Zapadnoeuropski americki saveznici ocijenili su da SAD takvom svojom politikom zeli Europ~t ostaviti nezasticenom. Prema misljenju Europljana, u eventualnom sukobu oruzanih snaga dvaju blokova Zapadna Europa bila bi vrlo brzo porazena, a njezin teritorij potpuno unisten. Takva europska gledista bila su i rezultat cjelokupne medunarodne situacije te napetosti i osjecaja nesigurnosti koje je ona proizvela u zapadnoeuropskih americkih saveznika. 230 Stoga je u redovima Sjevcrnoatlantskog saveza doslo do prve vece, konkretno iskazane neposlusnosti zapadnocuropskih saveznika u odnosu na Iidera NATO-a, SAD. Tri najvaznije zapadnoeuropskc clanice NATO-a, Velika Britanija, Francuska i Zapadna Njemacka na zasjedanjima Sjevcrnoatlantskog saveza istupit cc s vlastitim idcjama i ponuditi nove koncepcije buduceg razvoja Saveza koji ce se bitno razlikovati od americkih. Time je zapocela jedna nova, posve drugacija faza u razvoju euroatlantskih odnosa i poimanju mjesta, uloge i ciljeva zapadnoeuropskih americkih savcznika u organizaciji NATO. Pokusaji SAD-a da pocetno iskazane razlike prevlada kompromisnim I~jescnjem nece odmah uroditi plodom. Organizacija NATO ce opstati, ali sjeme razdora unutar euroatlantskih saveznika ostat cc prisutno i u buducim fazama njezina razvoja. Osnovna karakteristika ponudene zapadnonjemacke doktrine bila je da se pocctak eventualnog vojnog sukoba pomakne na istocne granice Zapadne Njemacke, dakle sto vise na lstok, a nuklearno naoruzanje trebalo bi upotrijebiti odmah po pocetku oruzanog sukoba. Ta zapadnonjcmacka koncepcija nuklearnog zastrasivanja predvidalaje postojanje nuklcarnih snaga NATO-a, ali nijc unaprijed definirala pravila za njihovu primjenu. Na taj nacin protivnik bi se neprestano drzao u nesigurnosti jer ne bi znao mjesto i snagu eventualnoga

learnog naoru:l.anja. Smatrao je da bi u ogranicenom ratu upotreba nuklearnog naoruianja mogla dovesti do jacanja pozicija zapadnoeuropskih saveznika unutar NATO-a. 0 tom vaznom, alii zanimljivom obratu u teorijskom promisljanju Kissingcra vidjeti u I l. Kissinger, The Necessity for Choice: Prospects of' American Foreign Policy, New York, 1962. Teoreticar Healey smatrao jc da u situaciji kada je gotovo nemoguce kontrolirati sirenjc nuk1carnog naoruzanja "da1jnja nuklcarizacija NATO-a ravna je samoubojstvu". D. Healey, Britain and NATO, cit. po R. Vukadinovic, Hladni rat ... , str. 227. 229 0 Joktrin1 clasticnc reakcije vidjeti u R. Vukadinovic, Nuk/eame strategije ... str. 151-214.

2:111 S.-\D nije 'ojno intervenirao kada je SSSR 1954. svojim oruzanim snagama ugusio demonstracije progreSJ\ lllh snaga u Mauarskoj za neovisnom Madarskom. Kriza oko kana! a Suez 1956. poprimila je i medunarodne razmjere, a europske saveznice Velika Britanija i Francuska uvjerile su se da SAD nije uvijck i pod svaku cijenu spreman stiti savcznicke intcrese. SAD je. gntbo krseci zenevske ugovore o Indokini, zapoceo rat u Vijetnamu. zapadnocuropski saveznici bili su suoccni sa sve brzim raspadom njihova nekadasnjeg kolonijalnog carstva. lzmcdu ostalog vidjeti i u: Donald E. Nuechterlcin, America Recommitted . . , str. 32-59.

90

EUROATLANTIZAM DO DETANTA vojnog udara. Multilateralne nuklcame snage imale bi u toj koncepciji ulogu treceg partnera i znatno bi ojacale cijelu koncepciju obrane Zapada. 231 Velika Britanija smatrala je da je izbijanje nukleamog sukoba u Europi malo vjerojatno, a da se eventualni lokalni sukobi trebaju rjesavati prvenstveno konvencionalnim naoruzanjem. Slicno je razmisljao i SAD, govoreci da prvotnom upotrebom konvcncionalnih snaga treba dobiti na vremenu te razmisliti jc li upotreba nukleamog naoruzanja uopce potrebna. Francuska teorija tzv. proporcionalnog zastrasivanja, koju jc razradio de Gau!leov general Andre Beaufre,m jedina se otvoreno zalazc za posjcdunnjc nuklearnog oruzja i od strane zapadnoeuropskih amcrickih sa\·eznib. Tc nukleame snagc moraju biti sposobne unistiti vclike urbane i industrijske centre prutivnika, pa ce protivnik prijc napada detaljno analizirati isplati li mu :;c uopcc napasti. Sljedeca teorija koju je razradio Beaufre, tzv. teorija treceg partncra. prcdvidala je stvaranje multilatcralnog sustava nuklearnog zastrasivanja. Takr\\ nuklearni savez driava mogao bi onoga tko se odvoji i pokusa samostalnu vojnu akciju potpuno unistiti. Obje te koncepcije bile su na tragu de Gaulleova suprotstavljanja centraliziranih nukleamih snaga unutar NATO-a. Iza iskazanih nacionalnih doktrina pojedinih zapadnoeuropskih savcznika stajali su, ustvari, konkretni politicki interesi i zelja za medunarodnim utjccajem pojedinog saveznika. Sve je to upucivalo na cinjenicu da su euroatlantski odnosi i njihov temeljni sigurnosni stup, organizacija NATO, u promijcnjcnim medunarodnim okolnostima poceli sve vise gubiti na znacenju. I sama NATO-ova struktura, temeljena na centraliziranom sistemu vojne snage predvodene Washingtonom, pod naletom iskazanih nacionalnih tenzija europskih saveznika postala je upitna. Prvi put nakon osnivanja, organizacija NATO i euroatlantsko savcznistvo nasli su se na ozbiljnoj kusnji potaknutoj upravo rcdovima americkih zapadnoeuropskih savcznika. Neposredan povod krize viden je u upotrebi i posjedovanju nukleame vojne sile, atributa koji je godinama bio glavna kohezivna snaga Saveza i na kojemu je pocivala superiornost zapadnog bloka. Stoga je ponudeni americki projekt o stvaranju nukleamih visestranih snaga trebao na ncki nacin izgladiti iskazane suprotnosti unutar NATO-aY 3

231 Po misljcnju prof dr. R. Vukadinovica, cijela ta zapadnonjemacka koncepcija "izrazito je opasna i njomc sc zeljelo postici ono sto Zapadna NJcmacka jos ne moze ostvariti- naoruzanje Bundeswehra nuklcarnim oruzjem". R. Vukadinovic, Si!a i interesi SAD-a .. ., str. 273

232 General Andre Bcaufrc bio jc direktor francuskog Centra za stratcska istrazivanja. Cijelu francusku doktrinu treba promatrati u svjctlu francuskih tcznji da Francuska povrati ugled velike svjctskc silc.

233 Po misljcnju dr. R. Vukadinovica intcgriranjcm nuklcarnih snaga unutar :-./ATO-a amcricka politika zcljcla je postici sljedece: - stvoriti dojam u zapadnoeuropskih saveznika o prestanku amcrickc hcgcmonije u NATO-u, buduci da bi se najvaznije sredstvo zastrasivanja- nuklearno urulJc- naslo u jednom zajednickom tijelu - Zapadnoj Njemackoj posredno bi se omogucilo da dode do nuklcarnog oru7ja i da postane partner i zagovornik americkih ideja u NATO-u. Sve nuklearne snage unutar NATO-a, ukljucu]UCJ 1 llnC zapadnoeuropskih saveznika, nasle bi se pod jedinstvenim americkim zapovjednistvom. R. \'ubdin''' "· Si/,1 tin teres ... , str. 275.

91

EUROATLANTIZAM Zbog ostrih suprotnosti unutar zapadnocruopskih saveznika glede tog plana, negodovanja europskogjavnog mijenja i pritiska socijalistickih drzava, projekt o stvaranju visenacionalnih nuklearnih snaga zamijenjcn je najprije projektom o Atlantskim nukleamim snagama, a kasnije i prijcdlogom o formiranju specijalnog tzv. McNamarina nuklearnoga komiteta.c 14 No sve te rasprave euroatlantskih savcznika glede nove NATO-ove stratcgijc, prvenstvcno vezanc uz nuklearno naoruzanje, zapocete jos za Eisenhowerove administracije pocctkom 60-ih godina proslog stoljeca, nisu urodilc zajcdnickim rjescnjcm niti za vrijeme predsjednika Kennedyja. Nekoliko ponudcnih varijanti pokazalo se nedovoljno atraktivnima za svc nejcdinstvenije savcznikc.c 35

U iskazivanju vlastitih stavova i zastupanju nacionalnih intcresa unutar euroatlantskog saveznistva Francuska je bila najdosljednija i najupomija. To sto su se rezultati francuske zelje za samostalnijim djelovanjem unutar Saveza najkonkretnije iskazali tek 1966, kada je Francuska i sluzbeno povukla svoje vojne snage iz NATO-a, rezultat je, uz francuske napore, i objektivnih medunarodnih okolnosti koje su vodile popustanju hladnoratovske bipolame napetosti i politici detanta u Europi.

4.3. Politika de Gaullea Francusku vanjsku postratnu politiku treba promatrati u sklopu francuskoga gubljenja statusa europske velike sile za vrijemc europske ravnoteze snaga te trauma koje je prozivjela u Drugom svjctskom ratuY 6 U radikalno izmijenjenom

234 Prvo se predvidalo da visestranc nuklcarne snagc NATO-a budu sastavljenc od 25 podmornica naoruzanih s osam rakcta tipa Polaris, a posada i zapovjcdnistvo bili bi vojni prcdstavnici nckoliko drzava Saveza. Flota je trcbala biti u vlasnisrvu SAD-a i zapadnoeuropskih zemalja koje bi kadrovski i tlnancijski sudjelovale u tom projcktu. Nakon sto jc projekt odbijcn, prcdvidala se uspostava Atlantskih nuklearnih snaga koje bi sc sastojale od podmornica naoruzanih rakctama i englcske bombarderskc avijacije. Obje vrstc naoruzanja nalazilc bi se pod nacionalnim zapovjcdnistvom. Udruzcne nuklearne snagc bile bi sastavljene od kontingenata nuk1carnih i ncnuk1earnih drzava :-.JATO-a. ukljucujuci i Zapadnu Njcmacku. Prijcdlog o McNamarinovu komitctu izncsen je na zasjedanju Savjeta NATO-au Parizu 1. 1ipnja 1965. Predviclao je da u njemu sudjeluju ministri obrane najjacih zemalja clanica Saveza: SAD-a, Francuskc. Vel ike Britanije i Zapadne Njemackc. Njihov zadatak bio bi poboljsanje komunikacije i koordiniranja gledc nuklearnog naoruzanja NATO-a. Detaljnije vidjcti u: H. Kissinger, The Trouhled Partnership, New York, 1965, str. 133-138: Lawrence S Kaplan, NATO and the United States ... , str. 96-102. 235 Uz vodcce zapadnoeuropske clanice NATO-a, planova o sudjelovanju u zajednickim nuklcarnim snagama bojale su se i zemljc Skandinavije. Danska i Norveska od pocetka su odbilc sudjclovati u takvim prcgovorima, isto su ucinile Turska i Kanada. Danski ministar vanjskih poslova Hakerup smatrao je da se NATO-ova obrana u Europi treba tcmcljiti na nuklcarnom naoruzanju. ali je naglasio da niti Danska niti Norveska ne zele nuklearno naoruzanje na svom teritoriju. Per llakerup. Nordic Cooperation and the World Around LS, Stocholm. 1965, str. 34. 236 Lawrence S. Kaplan pisc: "lako je izasla kao pobjcdnica iz Dn1goga S\jetskog rata, francuske pozicijc neusporedivc sus njezinim nekadasnjim statusom. Francuska ci\·iiizacija. cije su tekovine i standardi, od jezika, ku1turc. obicaja. prehranc. ekonomije, vojskc, bili prisutni u mnogim dijelovima svijeta. nakon rata zamijcnjcnaje anglosaksonskom civilizacijom." Lawrence S. Kaplan . .VATO .. , str. 89.

92

EUROATLANTIZAM DO DETANTA europskom okruzenju svi postratni francuski vanjskopoliticki potezi bili su u cilju pokusaja vracanja ugleda, statusa i snage nekadasnje Francuske. Pritom su odnosi sa SAD-om, zemljom koja se temeljem svoje politicke, ekonomskc i vojne moci nametnula kao predvodnik zapadnog svijeta, imali sredisnje mjcsto. Korijeni dobrih bilateralnih odnosa Francuske i SAD-a potjecu od samog nastanka SAD-a. Stovise, smatra se da su upravo dogadaji vezani uz Francusku revolucije nadahnjivali i borce za ujedinjenje americkih drzavica i njihovu borbu za slobodu. Francuska jc bila prva zemlja koja je medunarodno priznala SAD. Cjclokupna francuskajavnost tadaje sa simpatijama gledala na formiranjc nmc. slobodne, demokratske zemlje preko Atlantika. 237 Radikalni otkloni francuske politike, ne samo po pitanjima kohezijc. cilJC\ d 1 strukturc curoatlantskog saveza vee i poimanju cjelokupne medunarodnc zaJcdnice, od politike koju je u to vrijeme zastupao SAD kao predvodnik z3p3dnug kapitalistickog bloka, intenzivirani su sc s dolaskom na vlast generala Charlcsa de Gaullea. Jos u danima hladnog rat3, SSSR i njcgovi socijalisticki saveznici nisu jednako ostro shvacani u Washingtonu i Parizu. To je proizlazilo iz slike medunarodne zajednice koju je imao na umu SAD, odnosno Francuska za vrijeme de Gaullea. U vrijeme bipolarizma, SAD jc svoju (i svojih euroatlantskih saveznika) ulogu na globalnoj sceni vidio u stvaranju takve medunarodne zajednicc u kojoj ce prevladavati sloboda i dcmokracija. Svaka zemlja iii skupina zemalja koja ta temeljna naccla nc postuje iii ih grubo krsi, proglasena je neprijateljem. De Gaulle je medunarodnu zajednicu zamislio prvenstveno kao skupinu jakih nacionalnih drzava, a njihove razlikc u idcologijama i nisu toliko relevantne. U sirem smislu, i SAD i Francuska, odnosno Amerika i Europa, u ispunjenju svoj ih nacionalnih in teresa medusobno su suprotstavljeni polovi medunarodnc zajednice. Za de Gaullca i komunisticka Rusija bila je potencijalni partner u borbi za uspostavu nove ravnotezc snaga u medunarodnoj zajednici. Nije se polazilo od ideologije kao vezivnog cimbenika, vee od nacionalnog intcresa drzave (Francuske) da ostvari svoje interese (povrati ugled svjetske sile). U strajanje na jakoj nacionalnoj drzavi i vccoj samostalnosti europskog prostara ostat ce konstantom francuske politike. No takva francuska razmisljanja ipak nisu ugrozila pocetno euroatlantsko saveznistvo. Nije ga ugrozilo ni nerijescno njemacko pitanje, od cega je Francuska, u trenucima nastanka NATO-a, mozda najvise strahovala.

237 Smatra se da su upravo dogadaji oko Francuske revoluciJc nacbhnjt\ali i borce za ujedinjenjc americkih drzavica i njihovu borbu za slobodu. Francusb jc bib pn a ?cmlp koja jc mcdunarodno priznala SAD. Cjclokupna francuska javnost tada jc sa simpat!pma glccbb n:1 f,>nniranje nove. slobodne, dcmokratske zcmljc prcko Atlantika. Taj, kako ga neki nazvaju. "nntcnn,kt clsJecaf Francuza prcma SAD-u u danima njcgova nastanka prisutan je u dijelu francuskog dru;r, a ,,; 1 J:uns. Govoreci 1996. u americkom Kongresu, francuski predsjednik Chime nag!a,tt> JC "k,,],;,,, c m:ll;go Fruncuska pomogla SAD-u da sc konstituira kao slobodna, suverena i neza\ ism nac'll.l .. lle.t:~t c lkt~>cr. hansat/antic Relations- Sharing Ideals and Costs, London, 1996, str. 23.

93

EUROATLANTIZAM U svim pregovorima oko supostave NATO-a, bez obzira nato jesu li za pregovarackim stolom sjedili predstavnici Sjedinjenih Americkih Drzava i Europljani iii samo Europljani, jedna od glavnih zadaca bila je kako razuvjeriti Francusku da Njemacka nece predstavljati europsku opasnost. Francuzi nisu mogli olako prijeci preko neprijateljstva s tom zemljom iz proslosti, kao ni zaboraviti ratne nacisticke strahote kojima je Francuska i francusko stanovnistvo bilo izlozeno. Francuzi su bili svjesni da SAD, jos za vrijeme tajne diplomatskc aktivnosti, prije formalnog pregovaranja oko formiranja NATO-a, zagovara da u novi sustav euroatlantske sigurnosti mora biti ukljucena i Njemacka.m Naravno, poradi specificne njemacke situacije ( okupacija Berlina, podjela na Istocnu i Zapadnu) nije se tocno znalo i govorilo s kojim dijelom Njcmacke iii kakvom Njemackom sc u buducnosti moze racunati. Zato Sll upravo Francuzi najdulje ustrajati u pregovorima da Amerika da cvrsta jamstva europskim saveznicima dace brzo rcagirati svojim vojnim snagama ako dodc do oruzanog napada na bilo koju europsku saveznicu. Za SAD glavni oruzani sukob na rclaciji Istok- Zapad zapoceo bi SSSR, dok je za Francusku glavna briga u tom pogledu bila ipak susjcdna Njemacka. 239 Francuska politika tada je jcdnostavno bila skucena izmedu vlastitih unutarnjih slabosti i zelja za ostvarenjem vecih nacionalnih intercsa. Francuska nije bi\a dovoljno politicki, gospodarski ni vojno jaka da osigura vlastitc unutarnjc, a kamoli sire nacionalne intercse. Nije mogla izolirati Njcmacku, kao sto je ucinila pocetkom 1920-ih, jer su ostali saveznici govorili dace time gurnuti Njemacku u zagrljaj SSSR-u. U takvim okolnostima Francuska jednostavno nije imala drugog izbora nego prihvatiti Njemacku kao clanicu Saveza.240 U pregovorima oko formiranja NATO-a upravo su francuski predstavnici bili ti koji su zagovarali vecu ulogu samih Europljana u formiranju novoga europ-

238 SAD jc, jednako kao i Francuzi, bio zabrinut da ojacana Njemacka ne postane ponovna prijetnja mim Upravo zato ju jc i zelio u novom vojnom savezu kako bi imao nadzor nad njezinim gospodarskim i vojnim razvojcm. 0 tome se tada otvoreno nije mnogo govorilo. lpak u nekim izjavama americkih stratega i politicara mogla su se cuti takva stajalista. Tako je poznati americki sovjctolog Kennan u izvjescu americkom drzavnom sckretaru napisao da sc "jedino uk!juccnjem Njemacke u zapadno sigurnosnu uniju mozc izbjcci data zcmlja ponovno postane dominantna europska sila". "Memorandum by the Director of the Policy Planing Staff (Kennan) to the Secretary of State", Foreign Relations of the United States, 1948, 3:7 239 SAD je pokusao ubla:i:iti francuska strahovanja govoreci da ce njcmacka okupacija najvjerojatnijc potrajati jos dosta dugo vremcna, a sve dok su "americkc oruzane snage prisutne u dijclu .'.'jemacke, Francuska moze biti sigurna da nece biti napadnuta". "The Secretary of State to the Embassy in the United Kingdom··. 28. veljacc 1948, Foreign relation ofthe L'nites Slates, 1948,2:101.

240 Pitanje .'.'jemacke, a kasnije i njezina uloga u euroatlantskom savezu, ostat ce trajna konstanta o kojoj SAD i Francuska ncce imati uvijck identicne odgovorc.

94

EUROATLANTIZAM DO DETANTA skog sigumosnog sustava. Moze se reci da Francuska gotovo nikada nije iarko zeljela trajno americko prisustvo i dominaciju nad Europom. 241 Pa ipak, jednom kad je NATO stvorcn, Francuska je ponudila da upravo Pariz i njegova okolica budu prvotna sjedista politickog i vojnog vodstva NATO-a. No postupni gubitak kolonijalnog carstva, od zapadne i sjeverne Afrike. preko Bliskog Istoka do sredisnje i jugoistocnc Azije, svc je vise u Francuskoj jacao osjecaj ponizenja i gubljenja statusa nckadasnje mocne sile. Ne samo da su SAD uglavnom zauzelc sve bivsc francuskc pozicije vee ccsto ni snagc SAD-a nisu stale na francusku stranu u borbi za ocuvanje francuskih pozicija. 242 Sasvim je sigumo da izborom Charlesa de Gaullea za francuskog predsjednika pocinje nova faza euroatlantizma i odnosa medu saveznicima. De Gaulle jc pustadrze od zajcdnickc britansko-francuske vojnc akcije kako bi povratile Sueski kana!, americko "dopustanjc" da se Francuzi povuku iz Alzira samo su najvazniji primjeri razocaranosti Francuske SAD-om. Najccsca obrazlozenja SAD-a bila su da "drzava koja se bori za slobodu, demokraciju i mir ne mozc grubo gusiti revolucionarne i antikolonijalne pokrete za osloboclenje sirom svijeta". D. E. Nuechtcrkm. Alllerica Recommitted ... str. 37.

95

EUROATLANTIZAM SAD je odgovorio kako je Francuska "najteza clanica saveza", koja neprestano trazi sve vece i vece privilegije te da SAD vise nije spreman niti moze ici na daljnje koncesije Francuskoj. Tome je dodano kako su Francuzi oduvijek smatrali da je Sjevernoatlantski savez previse angloamericki orijentiran te su stoga trajno ljubomorni na Veliku Britaniju. Nakon takvog americkog stava de Gaulle krece s intenzivnom diplomatskom aktivnoscu s ciljem slabljenja kohezije euroatlantskog saveznistva i nastojanjima da Francuska samostalno preuzme vecu inicijativu glede pitanja europske obrane. Prema de Gaulleovoj doktrini. povijest i geografija odredile su mjesto svake zemlje u medunarodnim odnosima. Sukladno tome sve zemlje mogu se svrstati u dvije osnovne skupine. Prvu cine zemlje koje imaju ciljeve i zadatke apsolutno svjetskoga karaktera i one trebaju biti prisutne u svim formama medunarodne politike. Drugu skupinu zemalja cine zem\je zainteresirane isk\jucivo za regionalnu djelatnost i uzu medunarodnu suradnju.w Zemlje prve skupine, u koju po de Gaulleu svakako spada i Francuska, moraju posjedovati snaznu vojnu silu, ukljucujuci i vlastito nuklearno naoruzanje. S obzirom na to da se euroatlantska suradnja zasniva na vojnoj premoCi SAD-a, koji temeljem toga kao izvaneuropska zemlja odlucuje o svim bitnim pitanjima Staroga kontinenta, de Gaulle je smatrao da organizacija NATO onemogucuje ekspanziju francuskih vanjskopolitickih akcija i ostvarivanje statusa svjetske sile Francuskoj. A upravo je to, prema de Gaulleu, temeljni nacionalni francuski interes. U uvjetima bipolarne podjele Europe, kada je postignuta svojevrsna ravnoteza snaga SAD-a i SSSR-a, nerealno je ocekivati da ce vojna snaga SAD-a biti dostatno jamstvo Zapadnoj Europi. Ugledni francuski general i predsjednikov prijatelj, Pierre Gallois, uvjeravao je francusku javnost da "otkada je americki teritorij postao meta sovjetskih balistickih raketa, malo je vjerojatno da ce Amerikanci vojno intervenirati i pomoci zapadnoeuropskim saveznicima u slucaju sukoba u Europi". 244 Tim vise sto su interesi SAD-a i njegovih zapadnoeuropskih saveznika pocetkom 60-ih godina proslog stoljeca postajali sve razlicitiji. Stoga je u jeku rasprava oko nuklearnog naoruzanja, ne samo unutar NATO-a vee i sire u Europi, de Gaulle smatrao da je upravo to doba pravi trenutak da Francuska krene s proizvodnjom nuklearnog arsenala unutar svojih nacionalnih snaga. Planirano stacioniranje saveznickog nuklearnog arsenala na francusko tlo de Gaulle je uvjetovao americkom tehnickom pomoci, koja bi Francuskoj vojnoj industriji omogucavala proizvodnju nacionalnoga nuklearnog naoruzanja. Time se Francuska zeljela izjednaciti u statusnom pogledu glede nuklearnog naoruzanja s Velikom Britanijom. S obzirom nato da SAD nije udovoljio takvom francuskom zahtjevu, general Norstad je 1959 . zabranio stacioniranje nuklearnog naoruzanja na teritoriju Francuske, povucena je francuska sredozemna i atlant-

243 Andre Fontaine, "What is French Policy?", Foreign Affairs. listopad 1966. str. 68. 244 David N. Schwartz.

96

,\Aro:s· .Vuclmr Dilemmas.

Washington 0. C, !983. str. 38.

EUROATLANTIZAM DO DETANTA ska flota s Mediterana, kao i zracne snage iz sustava zdmzenih NATO-ovih snaga. Francuska nije ni sudjelovala u vojnoj vjezbi NATO-a "Falex 66".w Osim toga, Francuska nije prihvatila uspostavu visenamjenskih nukleamih savcznickih snaga, iako je sudjelovala u pregovorima oko nacina i oblika njihova ustanovlj ivanja (1960.-1964. ). Borba Francuske i SAD-a unutar curoatlantskog saveznistva prenesena je i na politicku i ckonomsku arcnu. Francuzi su cak dva puta, pravom svog veta, oncmogueili da Velika Britanija, kada sc napokon odlucila za ulazak u Europsku ckonomsku zajednicu, postanc njezinom clanicom. 246 U konacnici, Francuska je 1966. odlucila povuei svoje vojnc snage iz \O]nc strukture NATO-a. 247 Na taj nacin nije odustala od daljnje suradnjc s curoatlantskim saveznicima, 248 vee od suradnje na onom planu koji je smatrala najnepovoljnijim za vlastite nacionalne intcrese. Svakako da je geostrateski ccntralnoeuropski polozaj Francuske, pogotovo blizina Njemacke, bio i te kako vazan za koherentnost Saveza, razmjcstaj i ucinkovitost njegovih vojnih snaga. No SAD je vee tada raspolagao s dovoljno vojnih baza i vojnih savcza, a preostali europski saveznici bili su dovoljno vojno opremljeni da povlacenje Francuske, iako vazno, ne poremeti odnos snaga unutar Saveza, a nije to bio ni korak koji bi davao znatniju prednost suprotnom bloku.

4.4. Kriza Saveznistva

Upravo razlicita stajalista unutar euroatlantskog saveza dviju najjacih curopskih zemalja, Francuske i Vclike Britanije, dovest ee do podjele zagovomika euroatlantske suradnje na pobomike proeuropskije odnosno proatlantskije suradnje. Grupiranjc euroatlantskih saveznika u dvije skupine, tzv. europejce i atlantiste, bit ee zamjetno u buduenosti pri bilo kojem veeem problemu s kojim ce euroatlantsko saveznistvo biti suoceno, kako u svom unutamjem razvoju, tako i u odnosu na burna dogadanja koja ee uslijediti u medunarodnoj zajednici.

2-+5 Detaljnije: Lawrence S. Kaplan, NATO ... , str. X9-92. 2-+6 Godinc 1963. de Gaulle je francuski veto obrazlozio rijecima kako bi britanski ulazak u EEZ znacio "stvaranje gigantske atlantske zajednice koja bi bila ovisna i vodena od strane SAD-a". A. Grosser, The lli!stem Alliance: European-American Relations since 1945, New York, 1982, str. 207. 2-+7 Povlaccnje je najavio predsjednik de Gaulle na konferenciji za tisak odrzanoj 21. veljace 1966, a nesto bsnije francuska vlada uputila je i memorandum o svojim namjerama clanicama NATO saveza.

248 ~akon povlacenja francuskih vojnih snaga iz NATO-a, vojno i politicko sjediste NATO-a seli iz Pariza u Belgiju, Bruxelles.

97

EUROATLANTIZAM Za razliku od Francuske, Velika jc Britanija bila i ostala najvjemiji americki saveznik. Za Veliku Britanij u moze se reci da je, od svih europskih saveznika bas ona odigrala najvazniju ulogu u formiranju Transatlantskog saveznistva. Tim vise sto se nacionalni ciljcvi te zcmlje nisu uvijek i na svim podrucjima poklapali s interesima americke vanjskopoliticke strategije. 249 Unatoc svemu, Britanija je gotovo stoicki podnosila gubitak svog statusa svjetske sile, ne napustajuci tradicionalno dobre veze sa SAD-om. Zajcdnicke tradicionalne vrijednosti, jezik, slicna kultura, svjetonazor bili su i ostali temelji na kojima se gradilo novo sire transatlantsko saveznistvo, kojemu su te dvije zcmlje formirale svojevrstan specifican oblik partnerstva. 250 Zauzvrat SAD je gotovo uvijek pronasao nacina da dodatno nagradi pouzdanog europskog saveznika. Ekskluzivan status posjedovanja vlastitog nuklearnog arsenala unutar Saveza bio je dostatan pokazatelj medusobnog povjerenja i intenziteta americko-britanske suradnje, ali i sredstvo koje je Britancima ponckad vracalo poljuljano povjerenje u tradicionalnog saveznika s druge strane Atlantika. 251 Srcdinom 60-ih godina proslog stoljeca, suprotno misljenjima predvodenima Achesonom i Dullesom, komunizam nije nestao sa svjetske scene. Sovjetski imperij ostao je uglavnom netaknut, Europa je ostala podijeljena na lstok i Zapad, nuklcama sila pokazala se kao "tigar od papira". Americka sila pokazala sc ogranicena ne samo u medunarodnim okvirima vee i unutar euroatlantskog saveznistva. 252 Dio

249

U godinama nakon Drugoga svjetskog rata Britanija jc gubila svoje kolonijalnc posjede i o statusu sile koja jc sv·ojim politickim. ekonomskim i vojmm autoritetom odrzavala ravnotezu snaga i krcirala europska i svjetska kretanja mogla se samo prisjecati. 1\'ajvccc ponizcnjc na novoj medunarodnoj sceni svakako je dozivjela kada jc, pod pritiskom Eisenhowerove administracije. morala prepustiti dominaciju nad Suczom. Osim konkretnih materijalnih steta koje je ta americka odluka nanijcla britanskom gospodarstvu gubitak ncsmetane kontrole Sueza umanjio je i cjelokupan britanski utjecaj na sirem podrucju Mcditerana, tradicionalnoj regiji britanskog utjecaja. 250

Kada su i izbili nemiri ili prosvjedi prcdvoc!eni britanskim desno orijentiranim politickim snagama protiv ekspanzionisticke wnericke politikc, oni nikada nisu bili takvih razmjcra iii intenziteta kao npr. u Francuskoj iii Njemackoj. Velika Britanija odigralajc ulogu svojcHsnog mcdijatora izmec!u osta\ih zapadnoeuropskih sila kuko bi se amcricka politika prihvatila u Europi. Naravno da sujoj teskc gospodarske i politicke prilike, kao i stalno isticanje komunisticke opasnosti s lstoka Europe, isli na ruku. Detaljnijc: A. J. Groom, "The US and the British Deterrent", The Yearbook oflhJI-/d Aflitirs, London, Vol. 18, 1964, str. 73-76.; J. Baylis, Anglo-American Defence Relation 1939-1984: The Special Relationship (2nd edition), London, 1984.; L. Morris Gelber, America in Briton's Place: The Leadership of the West and AngloAmerican Unitv, New York, 1961. 251

Primjcrice, Colin Gordon pi sao je da je upravo svijest britanskog stanovnistva o britanskom pov\astenom statusu unutar NATO-a i posjedovanju vlastitog nuklearnog naoruzanja, pa makar i tchnicki zastarjelog u odnosu na naoruzanje SAD-a, vratila samopouzdanje Britancima nakon debakla u Suezu. C. Gordon, "NATO and the Large European States", u: L. S. Kaplan & R. W. Clawson (eds.), NATO Ajier Thirty Years. Wilmington, 1981, str. 88. 252

:-.lakon nesuglasica savcznika konkretno osnivanje multinacionalnih snaga NATO-a nije se spominjalo niti u jednom komunikeju NATO-a tijekom 1965. godine. Na sastanku ministara obrane clanica NATO-a odrzanom od 31. svibnja do l. lipnja 1965. zakljuceno je samo dace "NATO daljnjim prijcdlozima pokusati pronaci najbolje rjesenjc koje bi zadovo\jilo euroatlantske saveznikc zainteresirane za nuklearno naoruzanjc'' Meeting of' Defence Ministers 31 May- I June \965, Paris NATO, Final Communiques, str. 165.

98

EUROATLANTIZAM DO DETANTA zapadnoeuropskih saveznika nastojao je da se zapadna Europa postavi samostalnije u odnosu na americku politiku. Brojni autori s obje strane Atlantika smatrali su da je u takvim uvjetima upitan i sam opstanak euroatlantskog saveza.m Americki senator J. William Fullbright, ugledni predsjednik Odbora za vanjsku politiku, nije javno pozvao na raspustanje NATO-a, ali je naglasio da je Sjevemoatlantski savez izgubio svoju misiju. 254 David Horowitz napadao je NATO videci u njemu instrument amcrickc globalne dominacije. 255 U svojim kritikama NATO-a izravan jc bio i Ronald Steel. 256 No SSSR je jos uvijek postojao na medunarodnoj sceni, a prilike u medunarodnoj zajednici ni izdaleka nisu bile blizu uspostavljanju povjeranja i svesrdnc suradnje izmedu zcmaUa dvaju suprotstavljenih blokova. Prcdsjednik Kennedy JC upozoravao dace '"ako Amerika ne bude imala dovoljno snagc, cijcli svijct zapoceti kretanje prema komunizmu". Znajuci da je Sovjetski Savez jos uvijek srediste monolitnoga socijalistickog bloka, koji se kao i SAD najvjerojatnijc ncce koristiti nukleamim oruzjem u zauzimanju pozicija u svijetu, 257 prcdsjcdnik Kennedy je trazio od svoje administracije ali i euroatlantskih savcznika provo-

253 Pisuci o organizaciji NATO. Lawrence S. Kaplan smatra da novonastala situacija ''ide na ruku Njemackoj, poglavito Adenaueru, koji je prizcljkivao njemacko ujedinjenje, za Francusku to je vrijeme spoznaje da americka prisutnost u Europi nijc potrebna, Britanija, suocena s trazcnjima prcdsjednika Kennedyja i \lcNamare da NATO krene s proizvodnjom sofisticiranog naoruzanja za sve rodove vojskc, nasla sc u procjepu izmedu europskih saveznika i SAD-a". Stoga je Kaplan predvidao da vccina euroatlantskih s~n·eznika, u takvim uvjetima, maze traziti raspustanje Savez~L L. S. Kaplan, NATO ... , str. 86-87. 254 L svom nadahnutom govoru Senatu 1964. simbolicnog naziva "Stari mitovi i nove realnosti'' pozvao je ,enatorc da priznaju kako su sci Europa i komunizam promijcnili od 1949. godine kadaje NATO stvoren. "\lit je da je svaka komunisticka zemlja zla i neprijateljski raspolozena prema zcmljama tzv. zapadnog siobodnog svijeta, realnost je da neke komunisticke zemlje tiraniJC prcdstavljaju veliku opasnost za slobodni svijet, ali ncke komunistickc zemlje predstavljaju vrlo malu opasnost iii uopce nisu opasnost.'' \:apomenuo je da su euroatlantski saveznici priznali realnost uspostavljajuci trgovacke \'eze s komunisrickim svijetom. J. W Fullbright, "Old \lyths and New Realities", Congressional record, U. S. Senate. gg Cong, 2d sess., 6227-29

255 "Urnjesto da trazi odgovore na hladnoratovske izazove euroatlantskorn saveznistvu, '\Al'O jc posluzio americkoj politici kao sredstvo prenosenja vojnc. politicke i ckonomske superiornosti SAD-a diljem sviJeta, mislcci da maze diktirati i kontrolirati ponasanje SSSR-a u rnedunarodnoj zajcdnici." David Horovitz, The Free JI!Jrld Colossus, New York, I 971, str. 264. 256 L svom djelu, takoder simbolicna naziva, The End of the Alliance: America and the Future of Europe pisao je: "Umjesto da diskutira o francuskom odbijanju suradnjc, britanskom ponosu i njcnwckoj integraciji, NATO mora priznati da je Europa povratila svoju snagu i zeli se odmaknuti iz cvrstog amcrickog zagrljaja." Steel je nastavljao: "llladnoratovski bipolaran poredak je narusen i predsjednik Kennedy i njegova administracija moraju to shvatiti." Ronald Steel, The End of' the Alliance: America and the Future oj' Europe. New York. 1962, str. 9-1 I. 257 Osim Koreje, kubanska kriza, sukob u Vijctnamu re cijeli niz narodnoos!obodilackih pokrcta i novostvorenih zemalja izvan Europe koje se nrsu zeljcle prikloniti blokovskoj politici toga doba potvrdivali su takva uvjerenja, ne samo Kennedyja nego i sv e 'cccg dijela mcdunarodne zajednice.

99

EUROATLANTIZAM denje politike koja ee biti utemeljena na politickim i vojnim realnostima, ne samo u odnosima izmedu dviju najveeih sila, vee i medunarodnoj zajednici.m Time je prva ozbiljnija kriza identitcta organizacijc NATO i samog euroatlantizma ipak prebrodena. 259 Na medunarodnoj sceni postupno je jacala svijest da blokovska politika izrazitog neprijateljstva. supamistva, nekontaktiranja, tipicna za vrijeme hladnog rata, vise nije dostatna niti prihvatljiva. Iako je u medunarodnim okvirima doslo do postupnog popustanja napctosti izmedu dvaju blokova, Europa je i dalje osjeeala posljedice hladnoratovske politike. Glavnina sovjetskog nukleamog naoruzanja nalazila se stacionirana upravo na europskom kontinentu, 1961. izgradcn je Bcrlinski zid koji ne samo da je fizicki podijelio Njemacku drzavu na dva dijela, vee je oznaCio i strogu podjclu Europe na prokapitalisticki i prosocijalisticki dio. Na sastanku lidera dviju vodeei drzava, Kennedyja i Hruscova, u Becu 1961. zbivanja u Europi bila su zasjenjena razgovorima o situaciji u ostatku svijeta. Euroatlantski savcznici panicno su upozoravali SAD da Sovjeti ponovno pokusavaju prosiriti svoj utjecaj u Europi. Stoga su europski saveznici poceli pronalaziti moguenosti dijaloga sa suprotnom stranom. Godine 1963. potpisan je prvi americko-sovjetski Ugovor o nuklearnom naoruzanju kojim se zabranjuju atomske i nuklearne eksplozije u svcmiru u svrhu testiranja nukleamog oruzja. Potpisivanje tog ugovora, po mnogima, oznacilo je kraj hladnoratovskog, suprotstavljenog otvorenog politickog, ekonomskog i vojnog sukobljavanja izmedu dviju razlicitih drustveno-politickih skupina zemalja te pocetak nove faze u medunarodnim odnosima, poznatije pod nazivom detente. Taj put svakako nije bio lak, pravolinijski niti je imao jednaki intenzitet podrske svih sudionika koji su svojim akcijama pridonijeti postupnom prevladavanju hladnoratovskih odnosa neprijateljstva i suparnistva lstoka i Zapada u smjeru detenta.

5. EUROATLANTIZAM I POLITIKA DETANlA

Euroatlantsko saveznistvo, koje je nastalo kao rezultat odrcdcnih postratnih okolnosti, u promijenjenom medunarodnom, a pogotovo europskom. ozracju dozivjct ec takoder promjcne.

258 Vidjeti: Th. Sorensen, Kennedy, New York, 1965.; R. McNamara, Defence Arrangements of the .Vorth Atlantic Communitv, Dcpa11ment of State Bulletin, 47, 1962.: D. Ball. Politics and Force Le1·els- The Strategic Missile Program of' the Kennedy Administration, Berkeley, 1980.; H. Higgins, The Cold \\'ar .. str. 70-85. 259 Za ostanak NATO-a ali i njegove reformc svcsrdno su se zalagali, izmedu ostalih, i Henry Kissinger. Vidjeti H. Kissinger, The Troubled Partnership - Reappraisal, New York, 1965. te Robert Kleiman, Atlantic Crisis: American Diplomacy Confi'onts a Resurgent Europe, New York. 1964.

100

EUROATLANTIZAM DO DETANTA Glavnina promjena koja ce pridonijeti postupnom prevladavanju hladnog rata, uspostavi politike detente te u konacnici rezultirati i nestankom bipolamog modela medunarodnih odnosa, odvijala se u dva glavna smjera: I. Na sigumosnom planu putem pregovora oko kontrole i smanjenja naoruzanja, ukljucujuci i nukleamo izmedu lstoka i Zapada te rjesavanja druge faze njemackog pitanja. 2. Na politickom planu nastojanjima da se uspostavi i ojaca politicki dijalog izmedu Istoka i Zapada kojim bi se premostila podjcla Europe. Dok ce u pitanjima razoruzanja glavnu rijec voditi lideri dvaju suprotstavljenih blokova, odnosno u vecini slucajeva ipak Washington, americki europski saveznici bit ce idejni zacetnici i glavni pokretaci transatlantskih akcija s ciljem popustanja napetosti i neprijateljstva izmedu dvaju blokova na politickom planu.

U konacnici, vojno-politicka sigurnosna organizacija kapitalistickih zemalja Zapada, NATO, i transatlantsko saveznistvo u cjelini odnijet ce pobjedu nad lstocnim blokom. No upravo u fazi prevladavanja hladnog rata i nastojanja uspostave novoga europskog sigumosnog poretka doCi ce do izrazaja cijeli spektar nacionalnih interesa, ciljeva i nastojanja pojedinih clanica unutar transatlantskog saveznistva. Time ce Europa ponovno postati dominantnim prostorom na kojemu ce se postavljati temelji jedne nove, drugacije faze medunarodnih odnosa. Moze se reci da u razdoblju koje se oznacuje kao faza prevladavanja hladnog rata ( 1960.-1980.) transatlantsko saveznistvo nije bila prva briga SAD-a. Ne zato sto Europa i europski saveznici vise nisu bili Americi vazni, vee su kolicina i mtenzitet dogadanja u drugim regijama svijeta, sadrzajem promjena i njihovim moguCim utjecajem na odnose dviju supersila, SAD-a i SSSR-a, nuzno zahtije\ ali pojacan americki angazman. Situacija u Europi bila je relativno stabilna, sfere utjecaja i djelovanja dviju sila podijeljene, as obzirom na sovjetsku zahuktalu vojnu industriju smatralo sc cak da je na europskom kontinentu postignuta i svojevrsna nova ravnoteia snaga na vojnom planu, bar u psiholoskom smislu. Europa je bila cvrsto podijeljena na ideologijskom, gospodarskom i vojnom planu. S druge strane, jacanje NR Kine i njezino priblizavanje SSSR-u te brojni oruzani sukobi, od latinskoamerickog do azijskog prostora, u koje su americke snage bile posredno iii neposredno umijesane, zahtijevali su da se gotovo sve americke administracije u to doba (Johnsonova, Nixonova, Fordova, Carterova) primarno bave sirim globalnim pitanjima.

U takvim okolnostima transatlantski saveznici osjecali su se zanemarenima. 260

~60

Ova su osnovna razloga njihovc tadasnje strepnje: l. Europljani nisu dijelili sve americke poglede na globalna zbivanja. niti su bili jcdinstveni glede poduzimanja unilateralnih americkih akcija na podmcju Azije. SAD je bio jedan od supersila i svoje akcije opravdavao jc borbom za uspostavu demokracije, ali europski saveznici nisu lako zaboravljali da je vee ina tog prostora koji Amcrika polako ali sigumo zaposjeda nckad bila njihova sfera utjecap. 2. Oruzana intervcncija Sovjetskog Saveza u Cehoslovackoj 196g. soki-

101

EUROATLANTIZAM

5.1. Pregovori oko smanjcnja naoruzanja

Postavlja se pitanje zasto je bas nuklerno naoruzanje izabrano za predmet prvih americko-sovjetskih dijaloga. Najopcenitiji odgovor bio bi da su unutamje prilikc u SAD-u 261 kao i u SSSR-u natjcrale obje strane da pocnu razmisljati o smanjenju svog vojnog budzcta. 2t' 2 Kad bi se trazili konkretniji razlozi, onda je evidentno da je upravo utrka u naoruzanju bila gotovo jcdina spojnica dvaju blokova za vrijcme hladnog rata. Svi uspjesi na vojnom planu bili su dokaz cjelokupne premoci jednog bloka nad drugim. Smatralo se dace se upravo utrkom u naoruzanju ekonomski oslabiti, a mozda cak i urusiti, suprotni tabor. Upravo Europa bila je prostor na kojemu se, uza sve zategnute odnose, natjecanjcm u naoruzanju dodatno stvarala psihoza i strah od ncprijateljskog tabora. Postojanje vojno-politickih saveza, NATO-a i Varsavskog ugovora samo je pridonosilo sveopcoj napetosti. Ekonomske. kulturne, sportske iii neke druge veze svakidasnjeg zivota izmedu dvaju suprotstavljcnih drustveno-politickih blokova gotovo da nisu postojale. Svi pokusaji rjesavanja nekih zajednickih tcritorijalnih pitanja (Njemacka) iii fluktuacije ]judi, transporta i slicnih aktivnosti izmcdu dva bloka nisu urodili plodom. Jedino o cemu se stvarno moglo bilateralno razgovarati i gdje su postojali konkretni interesi da se stvarno nesto i postigne, bar u ocima domacc i svjetske javnosti, bilo jc pitanje smanjenja naoruzanja. Jer pregovarati o smanjenju nuklearnog naoruzanja pocclo se kad su obje strane uvidjele da tehnoloski naprcdak u proizvodnji naoruzanja moze ugroziti stabilnost i dovesti do novih opasnosti. Europskim saveznicima, zbog osjecaja neposrednc ugrozcnosti njihova tcritorija, takvi razgovori posebno su odgovarali te su ih od pocetka i podrzavali. 263

rala je zapadnocuropske saveznikc. Novo brutalno sovjetsko mijcsanjc u umnarnje stvari jcdne istocnoeuropske zemlje pobudilo je strah americkih savcznika. Tim vise sto je \'loskva upotrijcbila silu u vrijemc kada je vee poccla prcgovarati s Washingtonom o smanjenju naoruzanja, sto je vicleno u zapadnih saveznika kao sO\jctska zclja za smanjenjem napctosti u Europi. 261 Johnsonov ministar obrane McNamara uvjcravao je Washington da jc postizanjc dogovora sa SSSR-om oko nuklearnog naoruzanja vitalan americki intcrcs. Time bi SAD bio osloboclcn dodatnih troskova za ekspanziju americkog lCB\1 sustava. 262 Iako su sovjetskc snage bile mnogo manje trajno angazirane u inozcmstvu od americkih. cjelokupni unutarnji drustveno-ekonomski razvoj Sovjetskog Saveza nije rczultirao gospodarskim uspjesima kakvi su na pocctku Staljinovc vladavinc proklamirani i obecani sovjctskom narodu. Svi pokusaji kasnijih gospodarskih refonni, kako u SSSR-u, tako i u istocnoeuropskim zcmljama nisu doveli do blagostanja socijalistickog svijcta.

263 Europski saveznici govorili su predsjedniku Johnsonu da bi nastavak razgovora s Moskvom bio dob.z Sovjctima kako amcricki ratovi u jugoistocnoj Aziji ne znace da ina curopskom prostoru u odnosima izmeclu dva bloka. koji su se poceli razvijati u smjcru popustanja napetosti, mora doci do nove jace netrpeljivosti.

102

EUROATLANTIZAM DO DETANTA Tajni pregovori sovjetskog premijera Kosigina i americkog ambasadora Thomsona u Moskvi 1967. godine bili su priprema za sastanak americkog prcdsjednika Johnsona i Kossigina u Glassboru. Na tom sastanku SAD je htio uvjeriti Sovjcte da uvoctenje ABM sustava moze destabilizirati strategijsku ravnotezu ida zemlja koja postigne obrambcnu prcdnost moze pasti u iskusenje nanoscnja prvog udara. 264 U kolovozu 1967. u Glassboru, u americkoj drzavi New Jersey, ipak su se sastali predsjednik Johnson i sovjctski premijcr Kossigin. Usvajanjc formalnog dokumenta oko smanjenja iii kontrole naoruzanja odgocteno je za proljcce sljedece godine kada sc Johnson nadao posjetiti Lenjingrad. No intervcncija \'arsavskog ugovora u Cehoslovackoj 1968. odgodila je Johnsonov put, a time i postizanje konkretnog sporazuma. Europski saveznici postajali su sve nestrpljiviji i nezadovoljniji amcrickom politikom. 265 Osim politickih, europski saveznici imali sui konkrctne ekonomskc razloge da budu nczadovoljni euroatlantskim saveznistvom. 266 Pocetkom 70-ih Nixonova administracija smatrala je kako objc supersile posJeduju dovoljne koliCine nuklearnog naoruzanja da mectusobno ugroze teritorij suprotne strane (nuclear "sufficiency"). Jer ponasajuci se po sindromu "akcije ~ ~reakcije" i SAD i SSSR nastavili sus nuklcarnim naoruzavanjem jer niti jedna strana nije zeljela sjesti za prcgovaracki stol oslabljena. Washingtonovu odluku 1969. da SAD nastavi s programom MIRV (Multiple Independently Targeted Reentry Vehicle) europski saveznici smatrali su uzrokom povecanja napetosti u Europi, jer je SSSR odmah najavio protumjere. Stovise, SAD jc odbio sovjetski zahtjev da sc SSSR-u na gospodarskom planu prizna status najpovlastenije nacije 267 . Drzavni sekretar Henry Kissinger

~6-+

llenry Kissinger kasnijc je izjavio kako sovjetski premijer nije uopi:c mogao shvatiti odnos izmcdu ofennih i obrambcnih srcdstava strategijskog karaktcra te jc rekao da je ideja o ogranicavanju rakctnc L•branc jedna od najapsurdnijih koju je on osobno ikada cuo. J. Newhouse. Cold Dmm - The S11J1y of S·1LT, New York, 1973, str. 90 ZJ\

~65

Europljani su isticali da je to vee drugi neuspio pokusaj americke administracijc da postigne konkretan ,porazum sa SSSR-om. Prvi jc bio kada prcdsjednik Eisenhower nije otputovao u Moskvu 1960. Osim :uga, u svim scgmentima drustvenog razvoja na globalnoj sccni europski savcznici bili su u sjcni amcr:ckc dominacije. Istodobno na curopskom prostoru nije bilo vccih pomaka u odnosu dviju supcrsila koji ':li bili na korist saveznicma. D. E. Ncuchterlcin, America Recommitted ... , str. 67. ~66

Suoccn s ekonomskim problemima na domacoj sceni. Nixon jc uveo dodatne porcze od I 0 posto na svu ~obu, ukljucujuci i onu iz zemalja europskih saveznika koju SAD uveze. lako je trajala kratko (manje od ~odinu dana), tradicionalni amcricki trgovacki partneri, Velika Britanija, Francuska i Zapadna Njcmacka, ,~;jetili su ncgativnc posljedice tc mjerc. Europljani su zatrazili od SAD-a potrebnc kolicine naftc za svoja :rzista, ali americka domaca proizvodnja jednostavno niJe bib dostatna. Ncstasica nafte odrazila sc vrlo Jrzo na njezinu cijenu na svjetskom trzistu, tako da su gospodarst1·a europskih saveznika u prvoj polovi11 70-ih bila suoccna s recesijom. Kao odgovor na s1·a ta unutarnJa i mcdunarodna privredna previranja SAD je znatno ojai'ao svoju nacionaJnu vaJutu. dular \mericka strana navel a je da je glavni razlog Z. a \'Itccc s1gurnosti UN-a dopustilo jc primjenu sile radi oslobaclanja Kuvajta. R. \"ukaclinLl\ k. \lc J:u:,,rod!ll odnosi od hladnog rata ... , str. 307.

121

EUROATLANTIZAM Ocigledno je da je predsjednik Bush, govorcci o novom svjetskom poretku, pokusao prilagoditi ideju "pan Americana" novonastalim medunarodnim okolnostima, nastojeCi zadrzati dominantnu ulogu SAD-a. Sjedinjene Drzave ce predvoditi medunarodnu zajednicu (primjer je americko vodstvo u ratnim operacijama u Perzijskom zaljevu), ali nece djelovati same, unilatcralno poduzimati akcijc, bilo da se radi o mimom rjesavanju sporova, obuzdavanju potencijalnih agresora, pregovorima o smanjenju naoruzanja iii usvajanju deklaracija o postivanju univcrzalnih ljudskih prava i sloboda. Tcmcljem akcije u Perzijskom zaljevu u kojoj je ipak iskazana solidamost velikog dijela euroatlantskih saveznika i drugih zemalja te mogucnost djelovanja Ujedinjenih naroda u rjesavanju postbipolarnih kriza i sukoba, Robert McNamara naveo je glavne zadace novoga svjetskog porctka kao novog medunarodnog sustava odnosa. Po McNamari novi svjetski porcdak bi trcbao: -

svim zemljama pruziti jamstvo u borbi protiv agrcsije kodificirati i postaviti sredstva za zastitu prava svih manJma i etnickih skupina unutar drzava

-

stvoriti mehanizmc za rjesavanje rcgionalnih sukoba bez unilateralne akcije vclikih sila

-

obvezati velike silc na prekid pomaganja jednc od strana u sukobu

-

povccati tchnicku i znanstvenu pomoc zemljama u razvoju

-

zastiti globalni okolis. 309

Analizirajuci pojedinu od tih odrednica novoga svjetskog poretka 310 ocito je da one sacinjavaju splet novih sigurnosnih, demokratskih, ekonomskih i ekoloskih odredcnja koji svi zajcdno u medusobnoj ovisnosti predstavljaju zajednicki pristup proucavanju i odredivanju dctcrminanti novoga svjetskog poretka. Ta iskazana multipolarnost novoga svjetskog poretka otezava analizu njegovih glavnih sadrzaja, aktera koji djeluju na novoj medunarodnoj sceni, samu strukturu novoga svjetskog poretka, izazove sigurnosti i stabilnosti te naznaku daljnjih smjerova njegova razvoja. Pritom treba imati na umu da je cijeli koncept novoga svjetskog poretka jos uvijek u nastajanju, da je rijec o vrlo dinamicnom, nepredvidivom i slozenom procesu koji jos uvijek traje i koji ce se u buducoj dinamici mcdunarodnih zbivanja neprcstano mijenjati i prilagodavati medunarodnim okolnostima.

309 R. S. :'v1cNamara. The Changing Nature of Global Security and its Impact on South Asia, Washington D. C, 1992, str. 3-4. 310 Detaljniju analizu vidjeti u R. Yukaclinovic, "i\merika u novom svjctskom poretku". u: L. Cchulic, Clinton i no vi .1"\jetski poredak, Zagreb, 200 I, str. 189-192.

122

EUROATLANTIZAM U 1\0V0\1 SVJETSKOM PORETKU

2.2. Struktura Nekadasnji americki drzavni sekretar prof. Henry Kissinger u svom djelu Diplomac}· navodi da je u novijoj povijesti medunarodnih odnosa u svakom stoljccu postojala drzava "koja je temeljcm svog politickog, vojnog, ekonomskog, intelektualnog potencijala smatrala da ima moralno pravo oblikovati medunarodno okruzenje sukladno vlastitim vrijednostima i ciljevima". 311 U prvim postbipolamim godinama rasprave oko strukture novoga svjetskog poretka vodcne su oko dva glavna smjera: podrzati amcricko unilateralno \ odstvo iii ici na stvaranjc nove multilateralne strukture novoga svjetskog poretka. Charles Krauthammer zalagao se za unipolami novi svjetski porcdak. On smatra kako je bolje da posthladnoratovski vakuum nastao raspadom Sovjctskog Saveza i Varsavskog ugovora, temeljem svog postojeceg utjccaja i globalnc moci, ispune Sjedinjene Drzave nego da dode do svjetskoga kaosa iii da sc na tom prostoru utemelji neka nova koalicija zemalja. 312 Unipolamo americko globalno vodstvo zagovarali sui stratezi uglcdne americke korporacije RAND. 313 Janne E. Nolan, Richard Rosecrance spadaju u drugu skupinu takoder uglcdnih autora koja je smatrala da novi svjetski poredak trcba pocivati na novouspostavljcnoj ravnotezi snaga, sto znaci da trcba biti multipolaran. 314 Za Henryja Kissingera svjetski poredak u 21. stoljecu bit ce naoko proturjecan: s jedne strane obiljezen fragmentacijom, as druge globalizacijom. ''Na razini medunarodnih odnosa novi svjetski poredak bit ce slicniji curopskom sustavu drzava iz 18. i 19. stoljeca negoli krutim obrascima hladnog rata. Obuhvacat cc najmanje sest velikih sila: SAD, Europu, Kinu, Japan, Rusiju i vjerojatno Indiju te niz srcdnjih i malih zcmalja", smatrao je Kissinger. 315

311 U sedamnacstom stoljecu. za vrijeme kardinala Richelicua, Francuska u medunarodnim odnosima vecu vaznost daje nacionalnoj drzavi motiviranoj prvenstveno vlastitim nacionalnim intcrcsima. Stoljece kasnije, Velika Britanija uvcla je sistem ravnoteze snaga, koji se zadrzao u europskoj diplomaciji gotO\'O dvjcstotinjak godina. Metternichova Austrija u 19. stoljccu uspjela jc reorganizirati postojeci europski koncern, a Njemacka za vrijcme Bismarka preoblikovala je geopoliticku kartu Europe postavivsi tcmelje hladnoratovskoj igri politike moci. 1!. Kissinger. Dlj!lomacv. New York. 1994, str. 17-18. 312 Charles Krauthammcr: "The Unipolar lvlomcnt". Foreign Affairs, 70. I'\o I. ("America and the World, 1990-91") str. 23-33, 313 Vidjcti u: Zalmay M. Khalilzad: From Cointainment to Clohal Leadership? America and the World Ajier the Cold War, Santa Monica 1995. 314 ]anne E. Nolan (cd.): Global Engagemant: Cooperation und Sec uri tv in the 2 I st Centurv, Washington 1994, Richard Rosecrance: "A New Concert of Powers". Foreign ..Jf/i1irs, 71, No.2, Spring 1992, str. 64-83. 315 H. Kissinger: D1jJiomacy .. str. 19.

123

EUROATLANTIZAM Kenichi Omae smatra kako ce ekonomske veze u novom svjetskom porctku prevladati nacionalne granicc te postati dominatnom poveznicom novog svijeta. Cijcla struktura novoga svjetskog poretka temeljit ce se na medusobnom povezivanju ekonomskih zona. 316 No nakon rata u Perzijskom zaljevu, a pogotovo nakon zaustavljanja otvorenih oruzanih sukoba na Balkanu, u vecinc autora Sjedinjene Drzave videne su kao predvodnik novoga svjetskog poretka. Nakon sto je SAD konkretno iskazao i ostatku medunarodne zajednice na tcrenu dokazao svoju vojnu, ekonomsku i politicku nadmoc u novom svjetskom poretku, americki stratezi vise nisu bili optereceni pitanjem hoce li Sjedinjene Drzave uspjeti zadrzati status supersilc. Glavno pitanje na koje su prvi u potpunosti posthladnoratovski americki predsjednik Bill Clinton i njegovi suradnici morali pronaci adekvatan odgovor bilo je kakvu ce ulogu Sjedinjene Drzave imati ina koji ce nacinje odigrati kao unilatcralna svjctska supersila u novom svjctskom poretku. I koliko dugo ce SAD, usprkos svoj svojoj snazi, moci zadrzati unipolarni model mcdunarodnc zajednice. Berte! Heurlin otvoreno je postavio pitanje koliko je cvrsta amcricka unipolarna pozicija, koliko dugo ona maze trajati te hoce li biti zamijenjcna nekom novom bipolarnoscu, triangularnoscu iii pak multipolarnoscu. 317 Zbigniev Brzezinski kada govori o Americi kao prvoj, jedinoj i posljednjoj supersili, smatra da takva amcricka dominantna pozicija na mcdunarodnoj sceni maze potrajati bar jos jednu generaciju, nakon cega bi se otvorio prostor za nastanak ncke nove globalnc mrezc suradnje.m Americko unipolarno vodstvo u novom svjetskom poretku tcmeljcno je na objcktivnim pokazatcljima amcricke moCi. Nestankom SSSR-a i Varsavskog ugovora Amerika je dobila slobodu globalnog djelovanja kakvu nikada u svojoj dotadasnjoj povijesti nije poznavala. 1. Na politickom planu ideja o "pacifickom 21. stoljccu" 319 u kontckstu dominacijc, prosperitcta i predvodenja novog svjetskog porctka u prvom posthladnoratovskom dcsetljccu nijc zazivjela. Slicnu sudbinu dozivjela je i idcja uspostave snazne, ujedinjene Europe s vlastitom monetarnom, vanjskom i sigurnosnom politikom, koja se vise ne bi oslanjala na tradicionalno cvrste i dobre transatlantske veze. Osim toga, politikom podrzavanja i sirenja demokracije SAD je uspio uspostaviti dobre politicke veze s gotovo svim novoformiranim postsocijalistickim zemljama. Glavne odrednice americke poli-

316 Kenichi Omae: The End

of the Nation

State. New York, 1995.

317 B. l!eurlin: Glohal Regional and National Security. Kopenhagen, 2001, str. 78-88 318 Zb. Brzezinski: Velika sahovska ploca, Yarazdin, 2000. str. 202-203 319 M. Mastanduno, "Models, Markets and Power: Political economy and Asia-Pacific 1989-1999". Review of International Studies. Vol. 26, No.4, str. 496-508.

124

EUROATLANTIZAM U NOVOtv1 SVJETSKOM PORETKU ticke akcije - demokracija, politicki pluralizam, postivanje ljudskih prava, slobodno trziste- postali su sinonimi modernog razvoja i jedino zemljc koje prihvacaju te vrijednosti mogu racunati na svoje mjesto u novom svjetskom poretku. 2. Na vojno-strategijskom planu Amerika je u poduzimanju konkretnih vojnih akcija na Haitima, Somaliji, u Perzijskom zaljevu, NATO-ovoj "out-of area" akciji na Kosovu, Afganistanu, Iraku, dokazala bivsem suparniku Rusiji, eventualnim novim rivalima na vojnom planu, ali i cijeloj medunarodnoj zajednici, svoju spremnost, odlucnost i, sto jc najvaznije, sposobnost da, ako treba i samostalno, vojnim sredstvima brani svoje proklamirane ciljeve i interese, cak i na prostorima koji nisu spadali u tradicionalnu americku sfcru utjecaja. 320 Ukupna americka vojna sila takoder jc primarna. Sa svojim curopskim saveznicima iz NATO-a, SAD sudjeluje s 85'Yo ukupnih vojnih svjctskih izdataka. S po I 00 000 svojih vojnika na europskom i azijskom kontinentu Amerika jasno pokazuje da je spremna braniti svoje globalne interese, sto jc u praksi i dokazala. 3. Na ekonomskom planu brojnim bilateralnim, regionalnim i multilateralnim ugovorima, jacanjem postojecih i osnivanjem novih ekonomskih organizacija i institucija (NAFTA, APEC, GATT, WTO, MMF, grupa Svjetske banke) te koristeci blagodatima svoga kapitala plasiranog diljem svijeta, ukupno gledano, SAD je postao vodeci gospodarski subjckt novoga svjetskog poretka. Kao golema industrijska i financijska sila SAD raspolaze sirokim radijusom mogucnosti svog djelovanja na gospodarskom planu i usprkos teskocama s kojima se americko gospodarstvo susrece, on je ipak drzava s atributima gospodarske supcrsile. 321 4. Na kulturno-socijalnom i znanstveno-tehnoloskom planu americka kultura masovne potrosnje, mas medija, komunikacija, informaticko-tehnoloske opreme, znanstvenih dostignuca, a sve potpomognuto engleskim jezikom kao globalnim svjetskim jezikom, postali su lako prepoznatljivi i prihvaceni diljem svijeta. No usprkos svojoj globalnoj nadmoci, polozaju globalnog hegemona i unipolarnom liderstvu u novom svjetskom porctku Sjedinjene Drzave nisu zeljele na globalnoj sceni djelovati usamljeno. Trazile su odgovarajuce partnere, as obzirom na svoju dominaciju relativno su ih lako i pronalazile. U trazcnju saveznika za svoje unipolamo vodstvo americki stratczi kalkulirali sus nekoliko varijanti. Stoga kada se govori o strukturi novoga svjetskog porctka, usprkos svoj njegovoj dinamici razvoja, moze se izdvojiti nekoliko glavnih, dosad prepoznatljivih koncepcija.

320 0 unipolarnom vodstvu i mogucnostima vojno-strategijskog djelovanja SAD-a u godinama nakon rusenja Berlinskog zida izmedu ostalog vidjeti i u E. Kapstein (eds.), L'nipolar Politics: Realism and State Strategies ajier the Cold Ww~ Nell' York. I '199. 321 H. Brandon, in a Search of a New ll(ll'id Order. Washington D. C, 1992, str. 17-20.

125

EUROATLANTIZAM I. U prvim poslijehladnornim godinama SAD jc racunao na tradicionalne europske saveznika i Japan. U svom novom globalnom vodstvu SAD je dao do znanja da i dalje ozbiljno racuna na euroatlantske saveznike, odnosno na Europsku uniju, a Japanu jc bila namijenjena uloga podrzavanja i sircnja americkih vrijednosti i interesa na azijsko-pacifickom prostoru. Formula I +2 znacila je novu triangularnu podjelu svijeta. 2. Kako su se zbivanja na medunarodnoj sccni svc vise usloznjavala, u krug potencijalnih americkih partnera postupno ulaze i nckadasnji neprijatelji: Rusija, NR Kina. Formula I +4, odnosno "jedna supersila plus cetiri vclikc sile" (SAD plus EU, Japan, Rusija, NR Kina), postupno je zamijenjena formulom 'jedna supersila i nekoliko velikih sila." 3cc 3. Nairne, zemljc poput Irana, Indije, premda nisu uvijek dijelilc svc americke poglcde na svijet velicinom svog teritorija, brojem stanovnika, svojim tradicionalnim utjecajem i novootvorenim sansama politickog, ekonomskog i vojnog djelovanja u svojim rcgijama, koje postupno postaju i sve vaznije za americko globalno djelovanje i vodstvo, primorali su SAD da pri svom odabiru optimalnih pmincra i o njima vodi racuna. Osim toga, izazovi si-gurnosti novom svjetskom poretku dolazili su upravo iz zcmalja i regija koje nisu bile tradicionalnc sfcre americkog utjecaja, niti su njihovi rezimi bili prijateljski naklonjeni SAD-u. Huntington je tu novu podjelu svijeta karakterizirao rijecima "rest against West", 323 odnosno ostatak svijeta protiv njegova najrazvijenijeg dijela. S obzirom na to da je ostatak svijeta obuhvacao tcritorijalno velike zemlje poput Kine, Indije, Rusijc, Indonezije, ali i cijeli niz nesvrstanih zemalja, kao i tzv. zemlje otpadnike koji po americkoj prosudbi ne prihvacaju novoustanovljena pravila mcdunarodnog ponasanja, lrak, Kubu, NDR Koreju, Libiju. SR Jugoslaviju, koje su uglavnom relativno nerazvijene, siromasne zemlje, maze se govoriti i o podjeli novoga svjetskog poretka na razvijcne i nerazvijene, bogate i siromasne, zadovoljne i nezadovoljne novim svjetskim poretkom. 4. Nakon teroristickih napada na tcritorij SAD-a, 11. rujna 200 I. godine, struktura novog svjetskog poretka poprimila je nove dimenzije. Bushev poziv na osnivanje globalne, multilateralne, velike antiteroristicke koalicije otvorilo je mogucnost mnogobrojnim zemljama koje svoj im gospodarskim, financijskim, diplomatskim, vojnim i drugim resursima iii samim geografskim polozajem prije nisu bile zanimljive americkoj politici, da ipak uspostave neki oblik suradnje sa svjetskom supersilom i na taj nacin vise sudjeluju u novom svjetskom poretku. Pri svakom tom obliku povezivanja subjekata novoga svjetskog poretka, SAD je postavio visoke standarde postivanja ljudskih prava, univerzalnih opce-

322 R. Vukadinovic. Posthladnoratovske tendencije medunarodnih odnosa, Zagreb, 2000, str. 86-103. i R. Vukadinovic, "Relations Between the Big Powers: USA, Russia and China", Croatian International Relations Rn·iew. Vol. VI. c.;o. 20121-2000. str. 125-126. 323 Huntington. S. P.. "The Clash of Civilization". Foreign Aff'airs, Vol. 72, No.3, 1993, str. 26.

126

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU prihvacenih ljudskih nonni i nacela ponasanja, kao mjerodavne za odredivanje svih oblika buduceg povezivanja u novom svjetskom poretku. Na taj nacin, iako u praksi to nije bio uvijek slucaj, SAD i njegovi saveznici odredili su novi kodcks medunarodnih normi i pravila ponasanja u novom svjetskom poretku. Prihvacanjc i ugradivanje univerzalnih civilizacijskih normi ponasanja, humanitarnih i temcljnih ljudskih prava u postojeci sustav medunarodnih odnosa dugotrajan je proces, koji s obzirom na sve postojecc razlicitosti danasnje medunarodne zajednice, usprkos njezinoj svc naglasenijoj povezanosti i mcduovisnosti, nece teci lako ni jednostavno. Vlatko Cvrtila smatra kako su tcroristicki napadi Al'Qa'ide i globalni rat protiv terorizma koji je uslijedio svijct podijelili u tri skupine: U prvoj su skupini drzave izravno ukljucene u rat (SAD i svc islamske zemlje u kojima su potencijalno dijelovi mrezc Al'Qa'ide). -

U drugoj su drzavc koje nisu izravno ukljucene, ali zbog saveznistva sa SAD-om sudjeluju u njemu (Europa, Rusija, Australija).

-

U trecoj su skupini drzave koje su izvan izravnog in teresa SAD-a jcr u nj ima ncma teroristicke mreze, njihov polozaj na politickoj karti svijeta ima malu vaznost u toj borbi (Latinska Am erika, Afrika juzno od Sa hare, sjeveroistocna Azija i dijelovi jugoistocne Azije). 32 ~

2.3. Izazovi sigurnosti i stabilnosti

Karakteristike i kolicina izazova sigurnosti i stabilnosti novog svjetskog poretka odraz su s jedne strane; same njegovc strukture, aktera koji u njemu djeluju, njihovih intercsa i namjera, sredstava s kojima raspolazu, as druge cinjcnicc da je novi svjetski poredak dinamicna kategorija, da su najrazlicitije suprotnosti, koje mogu dovcsti do izbijanja novih kriza j poremecaja u njemu vee sada jasno izrazene. Premda je po svojim oblicima, akterima, utjecajima posthladnoratovski svijet izrazito multipolaran, po odlucujucim politickim odlukama ipak je dominantno unipolaran. 325 U usporedbi s bipolarnim vremenima, kada se isticala kontinuirana prijetnja neprestane opasnost od vojnog sukoba dviju supersila i njihovog savcznika, ukljucujuci i mogucnost nuklearnog unistenja, postbipolarni svijet je u cjelini izgledao nesto sigurniji. Blokovske konfronatcije na vojnom, politickom, ideologijskom, ekonomskom i svakom drugom planu u novom svjetskom porctku

324 V. Cvrtila, "Terorizam sc ne moze vojno pobijediti", Vcc'emji list, 19. listopad 2002. 325 R. Vukadinovic smatra da u tom "sukobu multipolarnosti i unipolarnosti Ide zapravo najveci izazovi novom svjetskom poretku". R. Vukadinovic, "Challenges to the New World Order", Croatian Intemational Relations RevieH: Vol. IV, :O:o. 11·9R. str. 9-1.

127

EUROATLANTIZAM zamijcnjenc su optimisticnijom slikom podrzavanja razvoja demokracije i liberalnih sloboda. No, govoreci o novom svjetskom poretku, u prvim godinama njegova nastajanja, americki predsjednik Bush naglasio je da "ako demokratske revolucije budu porazcne, mozemo biti uvuceni u svijet po mnogoccmu jos opasniji od godina hladnog rata". 326 Analizirajuci raspad socijalistickog sustava istrazivaci SIPRI-ja kao glavne probleme koji ce u novom svjetskom poretku voditi sukobima isticu: ~

nepripremljenost vojnog i politickog odvajanja postsocijalistickih zemalja problematican legitimitet granica novoosnovanih drzava i tendencije prema njihovoj daljnjoj dezintegraciji

~

sporove oko dobivanja drzavljanstva i postivanja ljudskih prava slabe demokratske tradicije i politicke snage u novoosnovanim zemljama

~

jacanje nacionalizama i etnicki problemi

~

jacanje migracija i problem izbjeglica. 327

Pisuci o izazovima sigurnosti i stabilnosti novom svjetskom porctku Zbigniew Brzezinski kaze kako umjesto novog svjetskog poretka temeljenog na skladu i suglasju, "pojave za koje se vjerovalo da pripadaju proslosti", odjednom su postale buducnost.m Pritom Brzezinski primarno misli na etnicko-nacionalnc i vjerske netrpeljivosti. Govoreci o americkoj vanjskoj politici prema svjetskim regijama za 21. stoljece Henry Kissinger navodi da su su uzroci napetosti u novom svjctskom poretku najvccim dijelom socijalne prirode, 329 stoga i predlaze americkoj diplomaciji radikalne zaokrcte u poimanju i odnosima s ostatkam medunarodne zajednice. Fokusirajuci se na europsku sigurnost u novom svjetskom poretku, R. Vukadinovic pise: "Premda je krah sovjetske hegemonije u Europi oznaCio i nestajanje neposredne, direktne vojne opasnosti s Istoka, novonastali izazovi miru i sigurnosti u novoj Europi brojniji su i kompleksniji. Mogu se podijeliti u dvije osnovne skupinc: ~

izazovi vezani uz evoluciju novog europskog porctka, karakteristike kojeg su integracija Zapada i dezintegracija Istoka

326

President George Bush. Wire/ss File, 2, travanj 1992, str. 2. 327 S1PRI, Yearbook 1993, Oxford, 1993. str. 131-158. 328 Z. Brzezinski, Velika sahovska ploca ... sll: 200-201.

329 H. Kissinger, Does America Need a Foreign Policy- Toward a Diplomacy for the 21st Century, New York, 2001, str. 251-252.

128

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU izazovi koji proizlaze iz pokusaja uspostave novog sustava europske sJgurnosti, okosnica kojeg bi trebao biti NAT0. 330 Dominantni izazovi sigurnosti i stabilnosti u novom svjetskom poretku radikalno se razlikuju od onih iz bipolamog vremena. Klasicni vojni izazovi sigurnosti, vezani uz utrku u naoruzanju, gomilanje konvencionalnog i nukleamog naoruzanja, zastrasivanje mogucnoscu velikih ratnih sukoba i oruzane invazije, do totalnog unistenja svijeta vise nisu primami. Ostavsi bez glavnog neprijatelja, SAD se vise nijc imao skim natjecati na vojnom planu, niti upucivati na neku vrstu svjetske opasnosti koja prijeti totalnom unistenju svijeta, jer niti jcdna zemlja po svojoj realnoj snazi nije bila Americi dostojan supamik. No pojavili su se drugaciji izazovi sigurnosti, koji nisu primamo veza111 uz klasicnu vojnu silu i njezinc atribute, ali vojna sila moze biti upotrijebljena za njihovu realizaciju. Iz siroke palete izazova sigumosti i stabilnosti novoga s\jctskog poretka nabrojit cemo samo neke: izazovi vezani su nerijcscna pitanp granica, etnicka, 331 nacionalna, vjerska pitanja, nekontrolirane migracijc, pitanje izbjeglica iz kriznih zarista, pitanje oneciscenja okolisa, najrazlicitiji oblici organiziranoga kriminala (od prostitucijc, rasparcavanja droge, pranja novca, sverca !judi) proliferacija nuklearnog i drugog naoruzanja za masovno unistenje i materijala za njegovu proizvodnju, terorizam i sl. Ti izazovi sigumosti nisu novi po svom ustrojstvu, modema povijest medunarodnih odnosa gotovo je sve njih poznavala otprije. No u bipolarnoj medunarodnoj zajednici oni su gotovo uvijek bili potiskivani od strane blokovskih lidera i zadrzavani unutar blokovskih granica. Radi sc o izazovima tzv. soft security, za koje se pretpostavljalo da necc ugroziti novi svjetski poredak u tolikoj mjeri da mu prijeti totalno unistenje. Ti novi izazovi sigumosti dolaze iz najrazlicitijih izvora, njihova priroda i intenzitet opasnosti tesko su predvidivi, kao i mjesto i vrijeme njihova izbijanja te kontinuitet trajanja. U danasnjem svijetu oni su ipak mnogo lakse predvidljivi nego sto ih se moze kontrolirati, usmjeravati iii se protiv njih boriti u smislu njihova potpunog unistenja. Oni su najvecim dijclom rezultat i posljedica socijalno-kulturne, etnicko-nacionalne, religijske, gospodarske, znanstveno-tehnoloske i ine druge razlicitosti i na takvim socijalno-drustvenim osnovama podijeljenosti danasnjeg svijeta. Ti novi izazovi sigurnosti znatno nadmasuju okvire pojedine nacionalne drzavc, regije iii odredcnoga kontinenta. Multipolarni po svom sadrZ:aju, oni su isto tako multipolarni po svojim akterima te gotovo univerzalni po svojim dosezima. Svijct je s njima suocen od samih pocetaka fonniranja novog svjetskog poretka, oni su detektirani kao izvori nestabilnosti svjetskog poretka i u nacional-

330 V. Mileta i R. Vukadinovic. Europska integracl)a i ruska dezintegracJja, Zagreb, 1996, citat u: L. Cehulic, Clitlion i no vi svjetski poredak, Zagreb, 2001. so: 83-84. 331 Komp1eksnost etnickih i nacionalnih problema koji su uzrokovali nestabilnosti, iii predstavljaju buduce latcntne izvore nesigurnosti i nestabilnosti u novom svjetskom poretku vidjeti u: Sinisa Tata1ovic, Manjinski narodi i manjine u zapadnoi demokraCJii. Zagreb, 1995. i S. Tatalovic, "Sigurnost i ctnicki odnosi izmeclu drzava na jugoistoku Europe". u: Europska unl)a- pravni. gospodarski i politiL'ki aspekti, lnformator, br. 4901, Zagreb, 24. 2. 2001. str. 10-13.

129

EUROATLANTIZAM nim strategijama i drugim vaznim dokumentima velikih svjetskih sila, ukljucujuci i SAD, i medunarodnih organizacija, no tek je tragicni teroristicki napad na Washington i New York u rujnu 200 I. godine jace osvijestio potrcbu medunarodne zajednice da se njima moze pokusati oduprijeti i eventualno ih suzbiti jedino kolektivnom, multilateralnom, zdruzcnom akcijom clanica medunarodne zajednice. Za uspjesnu borbu protiv tih novih izazova sigurnosti niti jcdna sigurnosna organizacija, ukljucujuci i najjacu NATO, nije bila adekvatno pripremljena ni osposobljena. Slican problem imaju i sve clan ice novoga svjetskog porctka sa svojim nacionalnim sustavima sigurnosti. Kada se svijet oslobodio blokovskih vcza i vremena u kojima je velik dio sredstava iz nacionalnih budzeta odlazio za obrambena pitanja i naoruzanje, trebalo je proci dosta vremcna da svijet shvati da je potrcbno ponovno izdvajati znatna sredstva za izgradnju jednog novog sustava obrane koji ce pokusati odgovoriti na nove izazove sigurnosti i stabilnosti u novom svjetskom poretku. Euroatlantski odnosi, kao podsustav novog svjetskog porctka, takoder nisu ostali postedeni tih novih izazova sigurnosti i stabilnosti. Sa svojim prilagodbama euroatlantski saveznici zapoceli su od ranih devedcsctih godina proslog stoljeca na politickom, gospodarskom i vojnom planu.

3. NOVA EUROPA I EUROATLANTIZAM

3.1. Europski saveznici i posthladnoratovska sigurnost

Nakon Helsinskog akta, osnivanja KESS-a i pogotovo politicke liberalizacije dijela istocnoeuropskih zemalja, dio curopskih saveznika izrazio je sumnju da svi ti proccsi mogu dovesti do novih napetosti, pa cak i oruzanih sukoba u Europi. Oni radikalniji cak su zagovarali upotrebu sile ako se procijeni da bi proces dctenta i liberalizacije mogao izmaknuti kontroli Zapada. 332 Europa na pocetku devedesetih ponovno je postala zaristem medunarodnih odnosa. Tri su osnovna razloga: -

urusavanje komunizma na njezinu Istoku ujedinjenje Njemacke u njezinu sredistu vclikc kolicine konvencionalnog i nuklearnog naoruianja na njezinu cjelokupnom teritoriju.

Stoga je u samim pocecima prevladavanja hladnog rata pitanje nove europske sigurnosti punilo stranice gotovo svih uglednijih svjetskih novina, a o njemu se raspravljalo i unutar Transatlantskog saveza.

332 Do bar primjer rasp rave unutar Sjevcrnoatlantskog saveza na tu temu jc clanak Ronalda Steela. "The West lias Its Own Stake in the Eastern Status Quo", objavljen u Los Angles Timesu, 17. sijccnja 1992.

130

EUROATLANTIZAt\1 C :\0\'0M SVJETSKOM PORETKU No prvi konkretni prijedlozi o promjeni postojeceg sigurnosnog sustava u Europi dolazili su iz Moskve.m Varsavski pakt predlozio je NATO-u "formiranje novog sveeuropskoga sigurnosnog sustava kao i uspostavu Europe koja ce pocivati na miru i suradnji". 334 Sovjetski prijedlozi bili su u skladu s temeljnim dokumentom o osnivanju Varsavskog ugovora iz 1955, 335 a podrzavale su ih gotovo sve novoosnovane vlade istocnoeuropskih zemalja. 330 Unutar NATO-a takve sovjetske prijedloge podrzavali su uglavnom pripadnici socijaldemokratskih partija. " 337 U studenom 1990. clanice NATO-a i Varsavskog pakta zajednicki su izjavile da je "sigumost nedjeljiva te daje sigurnost svake njihove clanice neprijeporno vezana uz sigumost svake zemlje clanice Organizacije za europsku sigurnost i suradnju". "' Na prvi pogled moglo bi se zakljuciti da jc odusevljenjc Zapada slabljen.Jcm komunizma u lstocnoj Europi i sovjctskom pojacanom diplomatskom akti\ no~(U dovelo do priblizavanja stavova Zapada i Istoka Europe, ukljucujuci i SAD. oko novog curopskog sigurnosnog sustava. No u stvarnosti stvari su ipak izglcdale mnogo drugacije.

333 Predvodena Gorbacovom, sovjetska strana iskoristila je svaki svoj iskorak u medunarodnu arenu da pokusa nametnuti razgovore o uspostavljanju sustava kolektivnc sigumosti u kojem bi sudjelovale sve europske zemljc. Tada su takvi prijedlozi bili ncrado diskutirani na curopskom Zapadu. Uvjeren u ideju da vojno-politicke regionalne organizacijc :'-JATO i Varsavski pakt treba raspustiti, sovjetski lidcr Gorbacov 1990. godine pozvao je Zapad da prcvlada "stare dogme" i prijasnji nacin promisljanja europskc obrane, ukljucujuCi i praksu izgradnje saveza na "selcktivnoj i diskriminatorskoj osnovi"; u cilju izgradnje "svjetskog porctka bez ratova". New York Times, 5. lipnja 1990.

334 New York Times, 8. lipnja 1990.

335 Prema clanku 11. Varsavskog ugovora o prijateljstvu, suradnji i medusobnoj pomoci u slucaju uspostavc sustava kolcktivnc sigumosti u Europi i usvajanju Europskog ugovora kojim bi se taj proces regulirao i naznacili ciljevi ugovomih strana, Varsavski ugovor prestajc postojati s danom potpisivanja takvog novog Europskog ugovora.

336 Cehoslovacki ministar vanjskih poslova Jiri Dienstbier nazvao je NATO i Varsavski pakt "ostacima proslih vrcmena konfrontacijc" i dodao kako sada Europa treba "novu sigumosnu strukturu, u kojoj ce uz sve europske zemlje i dalje sudjelovati i SAD". Wall Street Journal, 12. ozujka 1990.

337 Najvci:u podrsku revidiranju curopske sigurnosti pocetkom devedesetih unutar NATO-a javno je iskazao zapadnonjemacki minis tar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. Na sastanku Zapadnoeuropske unije u ozujku 1990. Gcnscher je, izmedu ostalog. rekao da NATO i Varsavski pakt trcbaju graditi novu sigurnosnu strukturu Europe koja i:e, kada zazivi, '"apsorbirati oba ta saveza". Gcnscher je i dodao da trcba izgraditi "savez slobodnih naroda i demokratskih drzava, u kojcm i:e mrznja i animozitcti biti zamijenjeni humanosi:u i bratstvom". Foreign :vlinistcr Hans-Dietrich Gcnscher: "Speech at WEU Meeting", German Information Center, New York, 23. ozujka 1990, str. 3-4. 338 Joint Declaration of Twenty-two States, Paris, 19. studenog 1990, tekst u cijelosti vidjeti u: Rotfeld & Stutzle, eds., Germany and Europe in Transition. :'-Jew York, 217-218. Ova dana kasnijc na zasjedanju u Parizu organizacija OSCE prihvatila je gotovo \,;tovjemu deklaraciju u kojoj se takoder naglasava da jc "sigurnost nedjeljiva". Charter of Paris jiJr a .\ell Fumpe. 21. studcnog 1990, tekst vidi u cijelosti u: Rotfcld & Stutzle, eds, German~· ... , str.:; 19-cill

131

EUROATLANTIZAM lstocna Europa, pa ni novoforrnirana Rusija, tada ipak nisu dominantno zaokupljale paznju americkih zapadnoeuropskih saveznika. Nekako po tradiciji transatlantizma zapadni saveznici occkivali su da ce se dvije sile, SAD i SSSR, odnosno njegov nasljednik nova Rusija, dogovoriti oko sirega istocnoeuropskog prostora. Ono sto je, ustvari, tada ipak najvise plasilo zapadnoeuropske saveznikc bila je nedefinirana uloga Njemacke i njezina buducnost uloge unutar Sjevemoatlantskog saveza. Ali ni Bonn, pocetkom devedcsetih, nije bio politicki jedinstven glede tog problema. Najvece politicke borbe vodene su izmcdu tadasnjeg kancelara Kohla, vode Krscansko demokratske partije, tadasnje najjace stranke u Zapadnoj Njemackoj, i ministra vanjskih poslova Genschera, lidera manjc utjecajne Slobodne demokratske stranke. Za transatlantske saveznike bilo je iznomno vazno hoce li, i kakav, konsenzus biti postignut izmedu kancelara i ministra vanjskih poslova, jcr se pretpostavljalo da ce u ujedinjenoj Njemackoj predstavnici njihovih stranaka biti u koalicijskoj vladi nove drzave. Treba odmah naglasiti da su oba zapadnonjemacka politicara, i Kohl i Genscher, bili za njemacko sudjelovanje u NATO-u i prisustvo americkih snaga na teritoriju ujedinjene Njemacke. Ono po cemu su se njihovi pristupi razlikovali bila je vizija uredenja sireg europskog sigumosnog sustava. 339 U svojoj viziji izgradnje tzv. "zajcdnickog europskog doma" ministar Gcnscher bio jc jedinstven u gledistima s Parizom i Moskvom. Sovjetski Savez je takve prijedloge nudio pocetkom transformacijskih procesa europskog socijalistickog svijcta, dok je Francuska takvu tezu zagovarala jos od predsjednika de Gaullea, pocetkom sezdesetih godina. Uz neke nacionalne modifikacije, zajednicko svim tim pristupima bilo je da Europljani sami moraju preuzeti vecu odgovornost za europski politicko-gospodarski i vojni sustav odnosa koji se prvcnstveno mora temeljiti na jakim nacionalnim, europskim drzavama te na njihovim medusobnim interakcijama. "Europa Europljanima" bio bi najopcenitiji prikaz takve politike, ciji je idejni zacetnik de Gaulle, povlacenjem francuskih vojnih snaga iz vojne strukture NATO-a jos 1966, pokusao i prakticno djelovati u tom smjeru. No ostali transatlantski sa-

339 Kancelar Kohl prcfcrirao je cvrstc vcze ujedinjenc Njemacke sa Sjevernoatlantskom organizacijom i Europskom ekonomskom zajednicom. Ministar Gcnschcr tavorizirao je izgradnju sireg curopskog politickog i sigumosnog okvira koji bi ukljucivao i zcmlje lstocne i Ccntralne Europe tc Sovjetski Savcz. Jedan od uzroka razlicitith politickih vizija Genschera i Kohla moze se tumaciti i njihovim razlicitim socijalnim podrijetlorn. Ministar Genscher rodcn je lstocnoj Njemackoj i oduvijck jc zagovaro stanovitu akomodaciju lstoka i Zapada Europe. Kancelar Kohl potjcce iz zapadnoeuropskog socijalnog miljea, te je pripadao konzcrvativnijoj politickoj struji koja je sumnjicavo gledala na uspjesnost Gorbacovljevih sovjctskih refonni i iskrenost sovjetskih namjera u cilju politike detanta.

132

EUROATLANTIZA\1 L .\0\'0\1 SYJETSKOM PORETKU veznici tada se jos nisu usudivali opredjeljivati za tako radikalne poteze, Razlicite ideologije Zapada i Istoka Europe bile su dostatna razdjelnica izmedu dva svjetonazora i ujedno dovoljno cvrsta poveznica unutar dvaju razlicitih tabora, Narusavanje unutamje hijerarhije vojno-politickog saveza, ukljucujuci i savez Zapadnog demokratskog svijeta, NATO, nije bilo preporucljivo ni pozeljno, Stoga je Francuska tada ostala osamljena u svojim pokusajima uspostave jedinstvene Europe; od "Urala do Atlantika", oslobodene americkog uplitanja u njezin razvoj, kako unutar Transatlantskog saveza, tako i u istocnom dijelu Europe, Novi pokusaji manjeg dijela transatlantskih savcznika i Moskve pocetkom devedesetih da se stvori neki "svceuropski sustav" politickih, gospodarskih 1 vojnih odnosa europskih zemalja, bez obzira na njihov drustveno-politicki i gospodarski sistem, ponovno nije urodio plodom. Dok su sljedbenici politike francuskog predsjednika de Gaullea ustrajali u svojim stajalistima da Amerika mora prepustiti Europu Europljanima, ministar Genschcr naglasavao je dace ujcdinjena Njemacka kao clanica NATO-a biti spona Europe i Amerike te ce se zalagati zajacanje transatlantskih veza u buducnostL No to nije bila dovoljna utjeha Washingtonu jer je Genscher istodobno trazio refonnc ut1Utar NATO-a koje bi toj organizaciji omogucile da "ojacaju njezine politicke funkcije u cilju postizanja sustava kolektivne sigurnosti u cijeloj Europi". 140 U svom poznatom govoru u Americkom drustvu novinara u New Yorku. u travnju 1990, pod nazivom "The Future of an European Germany", ministar Genscher razuvjeravao je americku javnost kako ujedinjena Njemacka nece biti prijetnja Transatlantskom savezu niti Europi. 341 Time jc zapadnonjemacki ministar vanjskih poslova Genscher iznio svojc videnje nove uloge ujedinjene Njemacke u Europi, kao i novog curopskog politicko-sigumosnog sustava, Od transatlantskih saveznika jcdino je Francuska podrzala Genscherovu viziju novoga europskog poretka, Washington se nije pretjerano uzbudivao jer je znao da zapadnonjcmacki kancelar Kohl nudi drugaciju realnost. Kohlova vizija novoga europskog poretka manje je prostora posvecivala izgradnji neke nove "zajednickc Europe", pogotovo ne Europe u kojoj bi Sovjct-

340 Govor ministra vanjskih poslova Genschera na Georgetown University u Washingtonu, 26. svibnja 1990, GIC, New York 341 "Ne zelimo dominirati ni nad kim ... nas cilj nije izgradnja njemackc Europe vee curopske Njemacke", rckuo je tada Genschcr i dodao kako, njemacka povijest i njezin geografski sredisnji polozaj unutar Europe pruzaju Njemackoj sansu da bude "glavna pokrctacka snaga koja ce dovrsiti proces prevladavanja podjcla u Europi". Ujedinjena Njcmacka, kao clanica NATO-a. mora suradivati s Europskom zajednicom i OSCE-om. Bit cc to doprinos razvoju "partnerskih odnosa 1stoka i Zapada Europe, stabilnosti cjelokupnog · zajcdnickog europskog doma' i uspostavi mira u cijcloj Europi". Hans-Dietrich Genscher, "The Future of European Germany", G!C, New York, 10. travnja 1990.

133

EUROATLANTlZAM ski Savez bio ravnopravan partner Zapadu. Kancclar Kohl naglasak jc stavljao iskljucivo na ucvrscivanjc veza unutar Transatlantskog saveza. Govoreci na Harvard Universityju u lipnju 1990, kancelar jc spomenuo da su, zahvaljujuci velikodusnoj americkoj pomoci putem Marshallova plana zapadnoeuropske zcmlje danas sposobne lakse se samostalno nositi s rcformatorskim proccsima u Istocnoj Europi, ali je dodao kako europski saveznici i dalje trebaju nastaviti suradnju sa svojim americkim prijateljima. Po njemu ta suradnja sada mora biti cvrsca nego ikada ranijc jer transatlantsko saveznistvo mora usmjcriti svoje djclovanje na tri podrucja: -

jacanje unutamje veze NATO-ovih clanica

-

jacanje suradnjc SAD-a i EEZ-a

-

jacanje NATO-ove politicke uloge u odnosu na OSCE.

Upravo amcricka politika i daljnja americka politicka, ekonomska i vojna prisutnost u Europi neophodna je za uspjesno ostvarenje tih triju primarnih ciljeva transatlantskog saveznistva. Kancelar Kohl, nekoliko jc puta u javnosti naglasio da ce Europa, ako ne ukljuci u svoj razvoj Sjedinjene Drzave, riskirati dio svojc buducnosti. Smatrao jc da Europljani nc trebaju Ameriku samo poradi prisutnosti njczinih vojnih snaga unutar NATO-a vee zbog suradnjc na svim mogucim poljima: ekonomskom, kultumom, sportskom .... Ucvrsccnje njemacko-americkih i njemacko-francuskih veza tcmeljni su vanjskopoliticki zadaci nove ujcdinjenc njemacke drzave za nadolazece 21. stoljece, smatrao jc kancelar Kohl. Pritom oba ta stupa imaju jednako znacenje za ostvarenje njcmackih nacionalnih intcresa. Kancelar Kohl naglasio je da to nc znaci da ce ujedinjena Njemacka "zapostavljati svoje odnose s drugim drzavama unutar Transatlantskog saveza". 342 Nakon ujedinjenja Istocne i Zapadne Njcmacke (3. listopada 1990.) u jedinstvcnu njemacku drzavu njczini vanjskopoliticki ciljcvi mogli bi sc svesti na sljedccc: -

suradnja unutar Sjcvemoatlantskog saveza

-

jacanje ekonomskih veza unutar EZ-a

-

uspostavljanje politicke i ekonomske suradnje sa zemljama lstocne, Centralnc i Jugoistocne Europe

-

isticanjc potrebc redefiniranja ciljeva Sjevernoatlantske sigurnosne organizacijc kako bi se prilagodila novonastaloj curopskoj situaciji

-

odrzavanje dobrih veza sa SAD-om ali i uspostavljanjc intenzivnije suradnje s Francuskom.

342 Time, 25. lipnja 1990.

134

EUROATLANTIZAM U NOVOM SYJETSKO:V1 PORETKU Iz tako siroko postavljenog spektra ciljeva vidljivo jc da je nova Njcmacka odlucila aktivno sudjelovali ne samo u transatlantskom savcznistvu, vee se smatrala sposobna participirati u svim sferama novoga europskog poretka. Nc ogractujuci se od transatlantskih i zapadnoeuropskih integracijskih procesa, kao ni Istocne Europe, Njemacka je postavila temclje svoje sire mectunarodne akcije. Brzina i odlucnost njcmacke akcije, koja se uvijek u pozadini pozivala i na Washington, izncnadila je mnoge euroatlantske saveznike. Velika Britanija, za razliku od ujedinjene Njemacke, nije pokaziva\a toliko odusevljenje europskim integracijskim procesima, iako je ostvarivala znatnc ekonomske koristi od c\anstva u EEZ-u. Britanska sumnjicavost i ok\ije\anjc temeljili su se na tradicionalnoj zclji Londona da odrzi specijalan status i dubre veze s izvaneuropskim prostorom, prvenstveno zemljama Commom\ ealtha 1 Sjedinjcnim Americkim Drzavama. London je smatrao da su te vczc prikiJul:cnjem Britanije 1970. EZ-u, znatno oslabile. lskljucivo ekonomski razlon t~ttcmi su kao glavni za ulazak Britanijc u EZ, cime sc upucivalo na britansku nc\ oljkost da predvodi ili aktivnijc sudjeluje u nekim daljnjim oblicima pmczivanja Europljana. Britanska premijerka Margaret Thatcher francusko-njcmackc prijedloge oko politickog i monetarnog ujcdinjenja Europe krajem osamdesetih godina smatrala je preuranjenima. Mnogi clanovi britanske Konzervativne stranke, ciji je premijerka bila predsjednik, nisu se slagali s njezinom izolacionistickom europskom politikom. Uza sve tradicionalne, povijesne veze Yelike Britanije i SAD-a, Margaret Thatcher imala je tada sasvim konkretne razloge zasto je u svojoj vanjskopolitickoj strategiji zagovarala daljnje americko prisustvo na Starom kontinentu, ukljucujuci i britansko otocje. U jeku unutarnjopolitickih rasprava u Zapadnoj Njemackoj oko definiranja vanjskopolitickih ciljeva i mectunarodnih veza ujedinjene Njemacke, London se pribojavao da bi ujedinjena Njemacka mogla zatraziti od Britanije da povucc sve svojc vojne snage s njezina teritorija. Postojala je i bojazan da bi ujedinjena Njemacka naustrb NATO-a i prisustva njegovih vojnih snaga na njcmackom teritoriju mogla postici ncki sporazum sa Sovjetskim Savezom. Stoga je Britanija pod motom "ucvrscivanje veza transatlantskog saveznistva" podrazumijcvala prvenstveno uspostavljanje jos intenzivnijih i sveobuhvatnijih veza izmectu Velike Britanije i Sjedinjenih Drzava. Govoreci na engleskom koledzu Cambridge 1990, Margaret Thatcher izrazila je nadu da ce ujedinjena Njemacka ''unutar svojih postojecih granica, s demokratskom vladom i kao clanica NATO-a pridonijeti miru i stabilnosti cijclog europskog prostora". Pa ipak, Velika Britanija, Francuska i Sjedinjene Drzave "moraju i u sljedecem razdoblju zadrzati vecinu svojih vojnih snaga u Europi".343

343 Surver of Current Aff'airs, Foreign and Com mom' calth 011icc; London, lipanj 1990, str. 130.

135

EUROATLANTIZAM Time su britanski stavovi na pocetku jedne nove faze medunarodnih odnosa bili posve jasni: snazan NATO savez, uz aktivno sudjelovanje americke politike i prisutnost americkih vojnih snaga u Europi, te daljnje jacanje svekolike suradnje Londona i Washingtona. Transatlantska suradnja Britaniji je mnogo vaznija od europskih integracijskih procesa. Washington je toga bio svjestan i u sljedecim godinama upravo Britanija posluzit ce cesto kao arbitar i miritelj americkih europskih saveznika. Britanska stalna vjernost Sjevernoatlantskom savezu bit ce, na neki nacm, posebno i nagradcna. Britanija je u to doba jedina uz SAD i Francusku koja je posjedovala vlastite nuklearne snage unutar saveza,H 4 a britanska pomorska flota i zracne snage bile su na zavidnom stupnju obucenosti i opremljenosti. Washington je upravo s Britanijom izgradio zajednicki obavjestajni sustav NATO-a, a ostali europski saveznici cesto su predbacivali da upravo Britanija raspolazc najpouzdanijim informacijama o planovima NATO-a kao i najmodernijom vojnom tehnologijom unutar Saveza. 345 Drugi vazan americki europski saveznik, Francuska, za koji je Washington cesto govorio da je saveznik s kojim NATO ima najvise problema, u fazi prevladavanja hladnog rata nastojala je postici politicki dogovor sa Zapadnom Njemackom oko uspostave ujedinjene, prosperitetne Europe koja ne bi bila toliko ovisna o SAD-u. Schumanov plan, ideja jedinstvenog europskog trzista, forrniranje Europske ekonomske zajcdnice u Francuskoj su videni kao pozitivni znaci u tom smjeru. Pariz jc naglasavao da su francuski i njemacki vanjskopoliticki nacionalni interesi u Europi gotovo identicni, stoga dvije zemlje trcbaju pronaci i odriavati moduse zajednicke suradnje i izvan Transatlantskog saveznistva. Kao clanica NATO-a Francuska je smatrala da NATO-ove oruzanc snage ne trebaju biti stacionirane u Europi. U tom smislu uspjela se izboriti samo za oslobadanje francuskog teritorija.

344 Zapravo jc Britanija prva zemlja koja je razvila konkretan program nukleamog naoruzanja. Za vrijeme Drugoga svjctskog rata poccla je suraclivati s americkim znanstvenicima i vojnim establismcntom. Tako je nastao projekt Manhattan u kojemu su glavnu rijcc imali Amerikanci. Odluku da krene samostalno u izgradnju nacionalnog nuklearnog naoruzanja Britanija jc donijela u sijecnju 1947. godine, daklc mnogo ranije nego sto je fonnirana vojno-politicka organizacija NATO. Odluka o proizvodnji nukleanog naoruzanja bila je rczu1tat britanskc zeje da "u svom arsenalu ima sve \TSte tada poznatog naoruzanja" ... atomsko oruzje trcbalo je brti dokaz "znanstvcno-tehno1oske superiomosti europske sile", tc svojevrsni dokaz '"britanskc vojne nezavisnosti". Naime, u to doba 1946.-194 7, nije postojao ugovor koji bi obvezivao SAD da u s1ucaju napada na Britaniju mora vojno pomoci Londonu. "Jedino izgradnja vlastitog nuk1carnog naoruzanja siguran je dokaz da je Britanija siguma." Margaret Gowing, Independence and Deterrence: Britan and Atomic Energy. 1945-1952; London, 1974. str. 184-185. 345 Britanija je zauzvrat velikodusno prcpustila Washingtonu svoj teritorij za izgradnju snaznih NATO-ovih baza, ukljucujuci i one opremljene nuklearnim naoruzanjcm. Britanija je jedina od europskih savcznika dozvo1ila SAD-u da 1986. rabi njezin tcritorij za organiziranje i provedbu americkih zracnih napada u Libiji. 0 specificnostima britansko-americkih odnosa unutar NATO-a i stavu britanskc javnosti prcma SAD-u vidjeti: Gideon Rachman. "Is the Anglo-American Relationship Still Special''", The Washington Quonerly. Spring 200 I. Vol. 21, ~o. 2, str. 7-20.

136

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Poput Velike Britanije, i Francuska je krenula u samostalnu izgradnju nukleamih snaga. Pogresno bi bilo tvrditi da jc Francuska izgradila svoj nukleami vojni potencijal kad je izasla iz vojne strukture NATO-a 1966. kako bi dokazala transatlantskim saveznicima svoju snagu. 346 Osim samoobrane, glavni razlog pokretanja samostalnoga nuklearnog vojnog potencijala general de Gaulle opravdavao je trima osnovnim razlozima: Vlastiti razvoj nuklcarnih snaga uklapao se u siru francusku tdnju o samostalnijoj politici u odnosu na Washington. Zeljom Francuske da se unutar sjevernoatlantske organizacijc usposta\ 1 nukJearna ravnoteza snaga izmedu americkog i curopskog kontinenta. kop b1 k~h­ nije trebao prerasti u svojevrsni svjetski nuklcarni ckvilibrij. U tadasnjoj bipolarnoj podjeli svijeta, francuski nuklearni trebao je posluziti da se dodatno zastrasi SSSR. 347

YOJ111

potcncijal

lako clanica NATO-a, Francuska nije sudjelovala u radu NATO-ove Grupe za nukleamo planiranje iii drugim NATO-ovim tijelima gdje su savcznici raspravljali o pitanjima vezanima uz nukleamo naoruzanje. Za razliku od Njemacke, Francuska nije imala problema s antinuklcarnim raspolozenjem javnosti tc je lako pravdala povecanjc budzetskih izdvajanja za naoruzanje u vrijeme europskog detenta. 148 Za razliku od dijela curopske javnosti, vecina Francuza podrzavala je i francuske nuklearne pokuse u Pacifiku. Poput Njcmacke, Francuska je bila za ukljucenje istocnoeuropskih zemalja i Sovjetskog Saveza u izgradnju novoga europskog poretka, smatrajuCi da cc, nakon prevladavanja hladnog rata, daljnja snazna americka vojna prisutnost u ujedinjenoj Europi biti nepotrebna. Francuska nikada nije napustila de Gaulleovu ideju o ujedinjenoj Europi kao zajednici snaznih neovisnih nacionalnih drzava koja ce kao jedinstvena politicka sila parirati Sjedinjenim Drzavama u medunarodnoj zajednici.

346 Francuski nacionalni program izgradnje nukleamog naoruzanja bio jc kontinuirani proces zapocet jos za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U pocetnoj fazi francuski znanstvenici suradivali su sa znanstvenicima iz Britanijc. Kanade i Sjedinjenih Drzava. Pred kraj rata 1945. general Charles de Gaulle uspostavio jc francuski Institut za atomsku encrgiju (Commissariat a l'Energie Atomicque). Politicko-vojni vrh tzv. C'ctvrtc Republike ( 1946.-58.) podrzavao je razvoj francuskog nuklearnog naoruzanja, a vrhunac politicke, materijalne i financijske potpore nacionalni nuklearni program dozivio je za vrijcme Pete Rcpublike za vrijeme de Gaullea. 0 razlozima nastanka i razvoju francuskog nuklearnog naoruzanja i tadasnjih nacionalnih nuklearnih stratcgija dctaljnije vidjeti u: Dominique Mongin, La Bombe Atomique Francaise 1945-1958, Paris, 1997. 347 Charlles de Gaulle, Press conference of 1'\ovcmbcr I 0. 1959, u Discours et messages, vol 3, Paris, 1'170, str. 134. 348 Za razliku od ostalih amcrickih i europskih "l\C?nlka, Francuska jc pocctkom devcdesetih bila jedina zemlja koja nije isla na smanjenje troskO\ a za nc1uruzanjc. "France- Still on Guard", Washington Post, 12. srpnja 1990.

137

ELJROATLANTIZAM Dio politickih francuskih krugova pribojavao se da ce ujedinjcna Njemacka, a ne Francuska, preuzeti vodstvo u procesu ujedinjenja Europe, za koji su pocetkom devedesetih, prema francuskom misljenju, postignuti povoljni drustveno-politicki i gospodarski uvjeti. No stajaliste predsjednika Mitterranda bilo je da ce Francuska svoje nacionalne intercse najboljc moci ostvariti u "ujedinjenoj Europi koju ce predvoditi zajcdnickim snagama Francuska i Njemacka, dok ce Velika Britanija prcdstavljati mladeg partnera". 349 Moze se zakljuciti daje pitanje ujcdinjenja Njcmacke i njezine buduce uloge posluzilo samo kao povod za otvoreno javno iskazivanje razlicitih stajalista transatlantskih saveznika. Ta razlicita stajalista, ne samo oko nove Njemacke vee i oko buduceg politickog, gospodarskog i obrambenog uredcnja Europe te uloge i zadaca samog NATO-au Europi i sire kulminirat cc nakon raspada bipolamog modela medunarodnih odnosa koji ce uskoro uslijcditi.

3.2. Americka politika i nova europska sigurnost Predsjednik Bush, zajedno sa svojim vanjskopolitickim timom koji je predvodio drzavni sekretar James Baker, svoje prve mjesece u Bijcloj kuci posvetio je upravo analiziranju novonastale situacijc u Europi i posljedica koje ona moze imati po transatlantsko saveznistvo. Ne znajuci jos u kojem smjcru i kako ce daleko ici politicke i ckonomske promjene u lstocnoj Europi, ukjucujuCi i SSSR, Busbeva administracija postavila je osnovne ciljeve koje bi NATO trebao ispunjavati u novoj Europi. Time sc na samom pocetku rasprava o novom europskom poretku zeljelo pokazati da Washington ne racuna s ukidanjem NATO-a iii mozcbitnim njegovim spajanjem s nekim drugim sigumosnim organizacijama u Europi. Bijela kuca nije se jos izjasnila niti postavila neku novu sluzbenu americku strategiju prema promijenjenoj politickoj slici europskoga kontinenta, ali je pokazala odlucnost da se Transatlantsko saveznistvo odrzi i dalje, i to iz sljcdecih razloga: 1. Organizacija NATO u Americi uziva velik ugled i povjerenje americkog naroda, dozivljava se kao historijsko postignuce americke vanjske politike u cilju promocije demokracije i zastite americkih zapadnoeuropskih saveznika. Upravo NATO omogucuje Sjedinjenim Drzavama da budu aktivno involvirane u europska dogadanja. Stoga sada, kada je Europu zahvatio val promjena na politickom, ekonomskom i sigumosnom planu, NATO i dalje mora ostati na curopskom kopnu, ukljucujuci i americke vojne i nukleame snage. NATO nije clan Europske ekonomske zajednice, Zapadnoeuropske unije (iako je njeno prakticno djelovanje na polju sigumosti u potpunosti zasje-

349 D. E. "'uechterlein, America ... str. 193.

138

EUROATLANTIZA\1 U 1\0VOM SVJETSKOM PORETKU njcno NATO-om), pa cak ako se u buducnosti i stvori neka nova Europska obrambcna zajednica, nije sigurno u kakvim ce vezama biti s organizacijom NATO. Stoga je danas NATO jedina organizacija koja djeluje u Europi, au kojoj glas ima i SAD. Istina, Washington je prihvatio KESS, koji jc kasnije prcimenovan u OSCE, ali predsjednik Bush nije smatrao da bi ta organizacija mogla i trebala u sigurnosnom aspcktu u Europi zasjeniti NATO. 2. NATO mora pomoci zapadnoeuropskim savcznicima da rijese vlastitu "sigurnosnu dilemu" nakon promjena u lstocnoj Europi. Washingtonjc naglasavao da SAD i u proslosti nijc bio samo zapadnoeuropski zastitnik \Cc 1 miritelj. Kao primjer navode se grcko-turske nesuglasicc. Iako su obi c 1cm l1 c clanice NATO-a, tek unilateralna intcrvencija americke politikc ,;pniCCli.l rc: sukobe vecih razmjera. Washington je nekoliko puta intcncnirao bk,, l>: umanjio napetosti Francuske i Vel ike Britanije unutar NATO-a. L pra \ l> d:ncricka politika svojevrsni je arbitar unutar saveznistva koj i odrzc\\ a 111 cgu\ u kohcziju. V buducnosti, NATO bi trebao predstavljati ohir unutar ku1cga b1 saveznici razjasnjavali i rjesavali svc svoje sigurnosne strahow i li di lcmc glede nove europskc politicko-vojne strukture. 3. NATO mora otkoniti strahovanja njemackih susjeda i ostalih saveznika glede ponovne dominantne uloge Njemacke u promijenjenoj Europi. Bush je podsjetio na izreku prvog NATO-ova generalnog sekretara, Lorda Hastingsa Ismaya, kako je Sjevernoatlantski savez formiran da se "Ameriku ukljuci, Rusiju iskljuCi, a Njemacku drzi na dnu" 350 poslijeratnog medunarodnog poretka. Upravo americka politika, koja je bila najvcci zagovornik ukljucenja Njemacke u Savcz 1955. osigurava danas da se Njcmacka razvija u skladu sa zapadnoeuropskim tokovima, ima mogucnost kontrolc njemacke ukupne snage. Njemacka danas nije izolirana, vee je jedna od zemalja saveznickoga konvoja koji predvodi SAD. Clanstvo Njemacke u NATO-u minimalizira sanse Bonna da ponovno zavlada Europom. Upravo americka politika predstavlja svojevrsnog jamca europskim savcznicima koji, s obzirom na bolna iskustva iz proslosti, imaju pravo biti zabrinuti za svoju sigurnost. Tako je Busheva administracija u grubim naznakama porucila savcznicima i cjelokupnoj europskoj javnosti da o nekom ukidanju ili rasformiranju NATO-a nema ni govora. Istodobno, europskim saveznicima trebalo je biti jasno da o nekom vecem samostalnom angazmanu u sredivanju europskih prilika, kojc ne bi bilo koordinirano s Washingtonom, kako na Istoku, tako i na Zapadu Europe, jos uvijek nije uputno razgovarati. No takvo opcenito postavljanje amcrickih zelja i naznaka smjerova transatlantske akcije u vremenu dramaticnih i radikalnih europskih promjena svakako nije bilo dovoljno. Stoga ce Busheva administracija morati pozuriti s odredivanjem novih smjerova americke vanjskopoliticke akcije u Europi i uredenju novih odnosa unutar transatlantskog saveznistva.

350 Cit. iz Timothy. Garton Ash, in Europe "s Same: Germany and the Divided Continent, London, 1994, str. 389. Gcnem1ni sekretar NATO-a izrekao je to 1951, prije njemackog uk1jucenja u NATO.

139

EUROATLANTIZAM Najave da ce SAD zadrzati NATO kao glavnu organizaciju koja ce svojim vojnim snagama osiguravati sigurnost i politicku stabilnost Europe pocele su se preispitivati. Nairne, dio europskih saveznika nijc vidio razloga daljnjem zadrzavanju americkih vojnih snaga u Europi, kada jc postalo ocito da jc socijalizam propao, a i Moskva je najavila postupnu redukciju i povlacenje svojih vojnih snaga iz centralne i istocne Europe. U SR Njemackoj i zemljama Benelluxa jacalc su snage kojc su trazilc povlacenje saveznickog nuklearnog oruzja sa svoga teritorija. Njcmacki socijaldemokrati prcdlagali su cak i uspostavu zone bcz nuklearnog oruzja u ccntralnoj Europi. Jeane Kirkpatrick, americka predstavnica u Ujedinjenim narodima i jedna od utjecajnijih tadasnjih americkih vanjskopolitickih cksperata, smatrala jc kako SAD mora definirati svoju strategiju prema Europi jer "vrijeme i mogucnosti za uspostavu utjecaja u tom dijelu svijeta prolaze". 351 Nisu svi vanjskopoliticki komentatori bili uvjereni da je u americkom transatlantskom interesu da americke snagc ostanu u Europi. 352 Suoceni s pritiscima vlastite javnosti, medija i europskih saveznika, planeri Busheve vanjskopoliticke akcijc predstavili su 1990. godine cetiri moguca scenarija koji SAD-u stojc na raspolaganju glede novog transatlantizma: "cekati i vidjeti" kako ce sc razvijati odnosi unutar SSSR-a "aktivan angazman" u cilju promocijc promjena u Europi "postupno povlacenje", ukljucujuci i znatno smanjenje americkih vojnih snaga iz Europe "potpuno povlacenjc" svih americkih vojnih snaga i potpuni americki 'politicki dezangazman" u Europi. 353

351 Dodalu jc kako su najvazniji americki europski savcznici i SSSR jasno istaknuli svoje ciljeve u novoj Europi. "Njcmacka haec ujedinjenje gotovo pod svaku cijenu. SSSR zcli raspustanje NArO-a, Francuska zeli jaku Europu, Velika Britanija nastoji zadriati cvrsto Transatlantsko saveznistvo.'' Ujedno je dodala da svaka od tih zemalja nastoji ojacati upravo onu organizaciju u Europi za koju smatra da cc najbolje posluziti ostvarenju njczinih nacionalnih intcrcsa: "Francuska zcli jaku Europsku zajcdnicu, Gorbucov 'sveeuropski forum·- OSCE, Britanija NATO, Njemacka ce se prikloniti onome tko joj omoguci ujedinjcnje .. , a sto misle i sto zclc Sjcdinjene Drzave'?", zakljucilaje Kirkpatrick. Washington Post, 15. lipnja 1990.

352 Komcntator uglcdnog New York Timesa, Ronald Steel, kojcmu jc Bijela kui:a predbacivala da jc ncoizolacionist, sumnjao je u opstojnost NATO-a nakon hladnog rata. Steel je pi sao: "Cemu zadrzavati americke snage u Europi kad one ne mogu vise kontrolirati ukupnu curopsku vojnu silu, kada europska ekonomija doseze americku, i kada Europljani vise nemaju osjei:aj da njihova sigumost ovisi o prisustvu americkih vojnih snaga na njihovom kontinentu'"' Steel je predvidao dace u buducnosti upravo Njemacka postati glavni aktcr u Europi, bez obzira na to "bila u :"

Sredinom devcdesetih godina proslog stoljeca u Europi sc svc izrazcnije osjecalo nejedinstvo glede smjerova i oblika razvoja europskog sigumosnog identiteta i eventualne zajednicke europskc obrambene politikc, a za rjesavanjc gorucih problema (omzana kriza na podrucju bivsc Jugoslavije) Europljani svc ucestalije pozivaju americku angaziranost. U jeku europskih rasprava i nedoumica glede pitanja sigumosti, na konferenciji u Budimpesti 1994, gdje je KESS promijenio ime u Organizaciju za europsku sigumost i suradnju, predlaze se usvajanje dokumenta pod nazivom "Zakon o provodenju politicko-vojnog aspekta sigurnosti" (Code o_fConduct on Politico-Militw}' Aspects of Security) u kojemu su ljudska prava cksplicitno vezana uz pitanja sigumosti i suradnjc. Time sc zeljela postici veca usuglasenost clanica tc organizacije oko pitanja nove europske sigurnosti. Istodobno, Rusija je ponudila svoj prijedlog pod nazivom ''Zajednicki sigurnosni model za 21. stoljece" u kojemu su kodificirane nove europske norme kojc bi sve zemljc trebale postivati u svom unutarnjem i vanjskopolitickom djelovanju vczano uz sigurnosna pitanja. Prema misljenju Emanuela Adlera, u prvim posthladnoratovskim godinama OSCE jc bio vodcca organizacija koja sc bavila "institucionalizacijom vrijcdnosti i normi ponasanja, uspostavom odgovarajuCih organa i institucija za njihovu provedbu", a sve u cilju "stvaranja i lakseg prihvacanja novog zajednickog europskog sigurnosnog identiteta" 547 . Time je, po Adleru, nova Europa ostvarila

546 Anton Grizold pise da dokumcnt o operacijama ocuvanja mira u okviru KESS-a, fommliran u I!elsinkiju, predstavlja svakako "veliko tcorijsko dostignuce, ali ima malu prakticnu vrijednost. stoga zamisao o KESS/OSCE-u kao instrumentu izvoc!cnja mirovnih operacija u Europi izglcda tc;ko ostvariva''. Kao glavne poteskoce Grizold navodi probleme vezanc uz ncdefmirano zapovijedanjc takvim operacijama, suradnjc s drugim regionalnim organizacijama, tinanciranje operacija. Detaljnije: t\. Grizold. Medunalmlna sigunwst ... , str. 192-195. 547

J. Baylis, '"European Security in the Post-Cold War Era: The Continuing Stmggle between Realism and Utopianism", European Security, Vo. 7, No. 3, jescn 1998, str. 18-19.

223

EUROATLANTIZAM dobre pocetne pozicije za razgovore sa SAD-om o novoj euroatlantskoj suradnji. Upravo Organizacija za europsku sigumost i suradnju shvacena je kao glavni partner NATO-u. No, prilike u Europi, problemi s Rusijom i unutar nje, koja jc bila najjaci zagovomik OSCE-a kao stupa nove europske sigurnosti, dolazak amcricke politike na Balkan, postupno su istisnuli OSCE i doveli do naglasenije uloge Europske unije, odnosno Zapadnoeuropske unije, kao njezinc pocetne sigurnosne komponcnte. Prosudujuci danas prednosti i ncdostatkc OSCE-a te doprinos te organizacijc uspostavi nove europske sigurnosne arhitekture, mozemo zakljuciti sljcdccc: a) Posthladnoratovskim promjcnama OSCE, tadasnji KESS, pozivajuci sc na svoja temeljna nacela zadobio je politicki i moralni kredibilitct diljem Europe. b) Sukladno novom poimanju sigurnosti kao komplcksnog fen omena, koji osim dominantno vojne ima i etnicke, humanitame, ekoloskc, ckonomske i ine druge atribute, u svom pokusaju definiranja pristupa odgovora na sigumosne izazove posthaldnoratovkc Europe, OSCE je uvazavao upravo tu novu komponentu medunarodne sigurnosti. c) U skladu s multidisciplinarnim poimanjem posthladnoratovske sigurnosti OSCE jc pokusao razviti i multidisciplinarni spektar mehanizama za postizanje mira i stabilnosti. d) Pritom se inzistiralo iskljucivo na mirnom rjcsavanju sporova, uvazavajuci pravila mectunarodnog prava. Kao glavne slabosti izdvajamo sljedece: a) Proces donosenja odluka; nerealno je bilo ocekivati da ce se u turbulentnim vremenima za europsku sigurnost i cijele euroatlantske odnose postici potreban konsenzus mnogobrojnih clanica OSCE-a. Velike su razlike u njihovim politickim ciljevima, poimanju vlastitc uloge i mjesta u novom europskom poretku te objektivnim mogucnostima njihova vanjskopolitickog djelovanja. b) Jedina preostala supersila, SAD, svakako nije zeljela umanjiti mogucnosti vlastitog utjecaja na kreiranje nove europske sigurnosne arhitekture. Washington svakako nijc namjeravao zamijeniti NATO nekom sveeuropskom sigurnosnom organizacijom koja bi imala odlucujucu rijec u kreiranju europske obrane. c) Zapadnoeuropski americki saveznici, kao i nova Rusija, nisu imali dovoljno snage niti politickog interesa da podrze OSCE kao temeljnu organizaciju za uspostavu europske sigurnosne arhitekture. d) OSCE nijc izgradio i razradio konkretne mehanizme kojima bi odgovorio na novonastale izazove sigurnosti novoga europskog poretka. Pozivanje na humanitarnu dimenziju i zastitu nacionalnih prava i prava manjina svakako nije bilo dostatno, pogotovo kada su eskalirali i otvorcni oruzani sukobi u pojedinim dijclovima Europe. 224

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU

5.1.2. WEU I EZ I EU- europska najava ESD/-ja i CFSP-a Zapadnoeuropska unija (WEU) 548 takoder je pretrpjela velike promjene u posthladnoratovskoj Europi. Za vrijeme hladnog rata vojna uloga WEU-a bila je zasjenjenja NATO-om. Nitijedna hladnoratovska europska inicijativa usmjerena na vecu europsku ulogu u okviru NATO-a iz objektivnih razloga i strukture tadasnje medunarodne zajednice nije imala sanse za uspjeh. Obrana Zapadne Europe bez angazmana Sjedinjenih Drzava, cak kad bi vojno i bila moguca, nije bila zamisliva jer SAD tada nije dopustio nikakav ozbiljniji izazov americkom vodstvu unutar euroatlantskog saveza, a kamoli jacanje paralelne sigurnosne organizacije u Europi. Stoga su svi hladnoratovski pokusaji zapadnoeuropskih saveznika oko dobivanja ravnopravnije uloge sa SAD-om u NATO-u ili cak preuzimanja vece obrambene inicijative u Europi zavrsili neuspjehom. 549 Razvoj europske politicke zajednice unutar Europske zajednice pocetkom 70-ih godina proslog stoljeca zasjenio je WEU na poli.ti.ckom planu. Uloga WEU-a oslabljena je i ulaskom Velike Britanije u Europsku zajednicu 1973. jer je Britanija tradicionalno bila most suradnje clanica WEU-a i EZ-a. 550 Sredinom 80-ih godina proslog stoljeca, u vrijeme svojevrsne politicke krize euroatlantskih saveznika (Reaganova najava SDI programa, kriza pregovora o smanjenju naoru.Zanja - INF) Francuska i Njemacka pokusale su revitalizirati ulogu zapadnoeuropske unije. 551 Francusko inzistiranje na "europeizaciji"

548 Francuska i Velika Britanija 4. ozujka 1947. potpisa1e su ugovor o vojnom savezu u Dunkerqueu zbog bojazni od ponovne agresivne njemacke politike. Hladnoratovsko zaostravanje odnosa lstoka i Zapada rezultiralo je Bruxellcskim ugovorom izmedu driava Beneluksa i dunkerqueskih partnerica. Puni naziv ugovora je Ugovor o ekonomskoj, socijalnoj i kultumoj suradnji te kolektivnoj samoobrani, a potpisan je 17. ozujka 1948. U rujnu obrambeno saveznistvo oblikovano Bruxel!eskim ugovorom dovelo je do osnivanja Zapadne unije ili Organizacije Bruxelleskog ugovora. Pitanje njemackog ukljucenja u Zapadnu obranu rijeseno je prosirenjem Zapadne unije na konferenciji u Londonu te je 23. listopada I 954. u Parizu potpisan moditiciran Bruxellcski ugovor kojim je osnovan Zapadnoeuropski vojni savez (Western european Union - WEU). Uz pet potpisnica Bruxclleskog ugovora WEU-u su se pridruzile SR Njemacka i Italija. Prikaz Bruxelleskog ugovora i moditiciranog Bruxelleskog ugovora vidjeti u: NATO Handbook, Documentation, NATO Office oflnfonnation and Press, 1999, str. I 9-30. 549 I. Gambles, "European Security Integration in the I 990's", Chaillot Paper, 3, Pariz, studeni 199 I, str. 5-8. 550 A Grizold smatra da iako u prvoj fazi razvoja (do I 984. godine) WEU nije bio sposoban ostvariti ono sto je bio njegov giavni cilj, a to je europska sigumosna dimezija, ipak je izmedu I 954. i 1973. odigrao vaznu ulogu pri: a) ukljucivanju SR Njemacke u NATO I955. b) obnavljanju povjerenja medu zapadnoeuropskim drzavama, i to nakon preuzimanja odgovornosti za nadzor naoruzanja c) sredivanju problema Saara d) savjetovanjima o politickim i ekonomskim pitanjima medu ministrima vanjskih poslova clanica EZ-a i Velike Britanije svakog tromjesjecja. A. Grizold, Medunarodna sigurnost .. . , str. 149. 551 0 tadasnjim dogadanjima unutar WEU-a vidjeti u: J. Russell, Western European Union: Information Report. WEU, Bruxelles, o:lujak 1995, str. 6-16.

225

EUROATLANTIZAM europske obrane, potpomognuto njemackim zahtjevom za "intenziviranjem europskog javnog mijenja oko pitanja zapadne sigumosne politikc" 552 rezultirali su sastankom ministara obrane i vanjskih poslova clanica WEU-a u Rimu, u listopadu 1984. godine. Ministri su naglasili odlucnost da clanicc WEU-a poboljsaju suradnju na planu sigurnosne politike te se vise ukljuce u kreiranjc zapadnoeuropskog sustava obrane unutar euroatlantskog saveznistva. Zakljuccno je da clanicc WEU-a moraju postici konsenzus glede pitanja obrane, kontrole naoruzanja i razoruzanja, uspostave odnosa na relaciji Istok- Zapad koji cc pridonijeti povecanju stabilnosti i sigumosti u Europi, europskog doprinosa da se ojaca atlantsko saveznistvo, s obzirom na vaznost euroatlantskih odnosa za Europu te poboljsanjc europske suradnje na planu naoruzanja gdje bi upravo WEU posluzio kao politicka platfonna takve suradnje. Time je Rimska deklaracija, s jedne strane, pokusala definirati europski obrambeni identitet, a s druge uskladiti obrambene politike svojih clanica. Ministri su se usuglasili da u slucaju kriznih situacija u drugim svjetskim regijama Vijece WEU-a ima pravo razmotriti moguce posljedice tih kriza na europska sigumosna kretanja. U svrhu institucionalizacije WEU-a dogovoreno je da se Vijcce ministara obrane iii vanjskih poslova clanica WEU-a sastaje dva puta godisnje, a 1985. u Bonnu oformljenc su tri nove agencije za sigumosna pitanja: Agencija za proucavanje nadzora nad naoruzanjem i za pitanja razoruzanja, Agencija za proucavanje obrambenih i sigumosnih pitanja i Agencija za razvoj suradnjc na podrucju razoruzavanja. No naglasena je uloga atlantskog saveza kao jedinog tijela za zajednicku obranu te temeljne veze izmedu Europe i Sjeverne Amerike. Time je, ustvari, uza sve napretke strukture i proklamirane ciljeve WEU-a ta organizacija ipak ostala samo savjetodavno tijelo za pitanja sigurnosne politike Europljana. Europljani su dobili svoj "snazniji glas u pitanjima sigurnosne politike", 553 ali operativnu funkciju europske obrane zadrzao je cvrsto u svojim rukama NATO. Sukladno tome WEU nije izgradivao niti potrebnu operativnu strukturu kao ni vlastite obrambene snage. No svaka kriza americko-sovjetskih odnosa iii popustanje napetosti doveli su do ponovnog ozivljavanja WEU-a. Predvodnica svih takvih inicijativa bila je Francuska. Za vrijeme pregovora SAD-a i SSSR-a u Reykjaviku o smanjenju nuklearnog naoruzanja, francuski prcmijer Jacques Chirac uputio je Skupstini WEU-a poziv da definira nacela zapadnoeuropske sigumosti. Nakon viscmjesecnih prcgovora 27. listopada 1987. u Haagu je prihvacena Platforma o europskim sigumosnim interesima. No WEU i nadalje ostaje forum za redovitu raspravu o obrambenim i sigurnosnim pitanjima koja se ticu Europe, ali su utvrdeni uvjeti za prijam novih kandidata.

552 R. Rummel. '"West European Security Policy: Between Assenivenes and Dependence'', u: R. Rummel, The Em/lilian of' an International Actor, New York, 1990, str. 91.

553 U. 11oppe. The Wi:•stern European Union. Integration and Securit_v in Western Europe- Inside the European Pillar, Pariz, 1991, str. 274.

226

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Deklarativno, WEU je cijelo to vrijeme ostao vezan uz NATO, odnosno EZ. Na summitu EZ-a u Haagu receno je kako proces ujedinjenja Europe nece biti zavrsen sve dok ne bude ukljucivao pitanja europske obrane i sigurnosti. Jacanje i revitalizacija organizacije WEU vi dena je stoga kao vazan doprinos europskom ujedinjenju. S druge pak strane, svjcsna objcktivnih vlastitih mogucnosti djclovanja na sigumosno planu, ali i postojece blokovske ravnoteze i odnosa snaga u Europi, vccina ministara clanica WEU-a naglasavala je kako sigurnost zapadnoeuropskih zemalja maze biti osigurana samo uz cvrste vczc s NATO savezom. Cak i u ujedinjenijoj Europi s koherentnijim stajalistima najveCih zapadnoeuropskih americkih savcznika, curopski stup sigurnosti, koji bi po nekim prognozarna trebao osiguravati i predstavljati upravo WEU, maze postojati samo u suradnji i oslonjcn na Sjevernoatlantski savez. 554 Kriza u Perzijskom zaljevu i iransko-iracki rat predstavljali su novu prckretnicu za WEU. U razdoblju 1987.-1991. WEU je prvi put prihvatio odgo\ornost za zastitu interesa "out-of~area". 555 Pritom su clanice WEU-a u ratu ostalc ncutralne, a svoje su djelatnosti usmjcrile na odstranjivanje mina polozcnih u vodc Perzijskog zaljeva. 556 Bilo je to prvi put da je WEU sudjelovao u curopskim opcracijima primjcnjujuci clanak VIII. modificiranoga Bruxelleskog ugovora. Istina, clanice nisu bile pod zapovjednistvom WEU-a. Zapadnoeuropska unija ponovno je predstavljala samo forum u kojemu su se koordiniralc nacionalne aktivnosti drzava clanica. Sudjelovanje nacionanih snaga zemalja clanica WEU-a u operacijama u Pcrzijskom zaljevu Sjedinjene Drzave dobronamjerno su prihvatile, shvativsi to kao curopski doprinos podjeli financijskih i vojnih troskova i obveza na sigurnosnom planu. Tim vise sto su se predstavnici drzava clanica WEU-a do kolovoza 1998. redovito sastajali i raspravljali o prilikama u Perzijskom zaljevu. 557 Za vrijeme agrcsije Iraka na Kuvajt (kolovoz 1990. - srpanj 1991.) zapadnoeuropski vojni savez angazirao se i drugi put. Ta operacija bila je mnogo sira od prve. Sudjelovao je veci broj snaga, vise drzava clanica WEU-a. Zadace pojcdinih clanica odredilc su njihove nacionalne vladc, no svi su upotrijebili jednaku strategiju za nametanje embarga- pomorsku blokadu. Clanice WEU-a vise nisu

554 Vidjeti F. Carr & K. Jfantis, NATO ... , str. 70.

555 Izraz "out-ot~area" znaci "izvan podrucja", a njime se oznacuje djclatnost organizacije sto sc odvija izvan ncposrednog teritorija drzava clanica te organizacije.

556 U zajednickoj vojnoj operaciji WEU-a sudjelovale su pomorske snage Francuske, Vel ike Britanije, ltalije, Belgijc i Nizozcmske. Financijski je surac!ivao Luksemburg, a SR Njemacka, koja nije mogla poslati svojc snage izvan podrucja NATO-a. poslala je.svoje brodove u Sredozemlje kao zamjenu za tamosnje NATO snage koje su otisle u Perzijski zaljev. Vidjeti: W. V Eekclen, "WEU and the Gulf Crisis'', Survim/, vol. 32, no. 6, 1990, str. 519-532.

557 Kontinuirana politicka i prakticna suradnja vodena je na tri razine. Sastajali su se: ministri vanjskih poslova i obrane, odnosno strucnjaci tih dvaju ministarstava, predstavnici mornarickih stozera, zapovjednic1 mornarice na mjestu dogadaja. lsto, str. 524.

227

EUROATLANTIZAM bile neutralne, vee su njihove aktivnosti bile usmjerene premajednoj drzavi krsiteljici medunarodnog prava- Iraku. Nakon zavrsetka oruzane intervencije WEU je sudjelovao i u humanitamim akcijama pruzanja pomoci kurdskim izbjeglicama na sjeveru Iraka. 558 No i te konkretno poduzete akcije nisu razjasnile ulogu i mjesto organizacije WEU unutar nove europske sigumosne arhitekture. Drzave clanice bile su svjesne potrebe za vecom operativnom suradnjom unutar WEU-a na politickom te poglavito vojnom planu. Smatrale su da bi se time povecala njihova kredibilnost i postigla uspjesnija suradnja s NATO-om. No zapadnoeuropski americki saveznici te celnici EZ-a koji su nakon posthladnoratovskih promjena sve vise uvidali daje Europu potrebno ujediniti napolitickom, ekonomskom ali i vojnom planu, imali su razjedinjene i drugacije pianove vezane uz europsku obranu, a samim tim i uz buducnost WEU-a. Svi su se slagali da WEU treba biti zaduzen za pitanja europske obrane i sigumosne politike nove ujedinjene Europe, ali nesuglasice su iskazane glede mjesta WEU-a u toj novoj Europi. Neposredno prije potpisivanja Ugovora iz Maastrichta ta razlicita stajalista europske dvanaestorice, clanica EZ-a, dosla su najvise do izrazaja. Francuska i Njemacka zalagale su se za samostalniju europsku obranu u odnosu na NATO te integraciju WEU-a u buducu Europsku uniju. 559 U gotovo dvogodisnjim raspravama oko formiranja Europske unije upravo Francuska i Njemacka neprestano su naglasavale kako buduca Europska unija kao europska politicka organizacija "nece biti cjelovita" ako ne bude sadrzavala i svoju obrambenu komponentu. 560 Shvacajuci da do potpune integracije WEU-a i EU-a ipak jos nece doCi, te dvije zemlje postupno ublazavaju svoje zahtjeve predlazuci da u buducem Ugovoru o Europskoj uniji stoji kako EU moze instruirati, a ne zahtijevati od WEU-a da preuzme europske obrambene zadace. Veliki problemi proizlazili sui iz clanstva zemalja u WEU-u odnosno buducoj EU. Sve tadasnje cianice WEU bile su ujedno i clanice EU-a, stoga je bilo tesko za ocekivati da bi, u ujedinjenoj Europi koja se stvarala i cije je olicenje bila upravo Europska unija, Vijece EU kao vrhovno politicko tijelo dalo prednost jednoj drugoj organizaciji i njezinim predstavnicima, pred EU-om, pa makar to bilo i samo na podrucju

558 0 toj akciji clanica WEU-a detaljnije vidjeti u: W. H. Taft, "European Security: Lessons Learned from the Gulf War", NATO Review, vol. 32, no. 3, 1991. 559 U svom nadahnutom govoru na International Institut for Strategic Studies u travnju 1991. godine, Jacques Delores aludirao je na prevladavanje dihotomije WEU-a s obzirom na intencije euroatlantskih saveznika da WEU u novom europskom poretku ostane vezan i uz Europsku uniju i uz NATO. Rekao jc kako WEU mora biti "iii most suradnj'e izmcdu Europe i SAD-a ili obrambena komponenta Europske unije". Jacques Delores, "European Integration and Security", Survival, vol. 33, no. 2, 1991, str. 16. 560 Takav stav ostat ce konstanta francuske i njemacke politike i nakon sto je EU i fonnalno osnovan. Pozivajuci se na Deklaraciju WEU iz Nordwijka iz 1994. godine predstavnici tih dviju zemalja na bilateralnom sastanku u njemackom gradu Freiburgu 27. veljace 1996. donekle su ublazili svoje stajaliste prcdlazuci djelomicnu integraciju WEU-a i EU-a, ali jos uvijek je okosnica europske obrane WEU. Vidjeti: Peter Nom1an, "France and Germany in Foreign Policy Pact", Financial Times, 28. veljace 1996.

228

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU obrane. Osim toga, francusko-njemacke teznje nisu prolazile u neutralnih zemalja unutar EU (Island, Austrija, Svedska i Finska) koje nisu bile spremne ukljuciti se u novi sustav europske obrane. Francusko-njemacki odgovor na to bio je kako neutralne zemlje, kao i sve one koje ne zele postati clanice WEU-a, ne bi smjela zaustaviti integraciju WEU-a i EU-a. Velika Britanija odlucno se protivila takvim francusko-njemackim stavovima i prijedlozima smatrajuCi da ce se tako oslabiti euroatlantsko saveznistvo. Britanija je podrzavala odrzavanje kontinuiranih, dobrih veza WEU-a i EU-a. Cak je predlagala i konkretne prijedloge u smislu da EU i WEU odluke koje se ticu sigumosnih pitanja usvoje istoga dana iii da britanska praksa da u EU-u i WEU-u budu zastupljeni isti politicki predstavnici bude praksa svih curopskih zemalja clanica tih organizacija. 561 No London se ostro suprotstavio ujedinjcnju \\'EL'-a i EU-a, cak je odbacio i mogucnost da u novom Ugovoru kojim se planiralu formiranje Europske unije stoji kako je "ujedinjenje tih dviju organizacija moguce u buducnosti kad se za to stvore povoljni politicki uvjcti u Europi."' 62 Britanski stav prema WEU-u bio je vrlo pragmatican: WEU moze jacati kao sigumosna organizacija Cije usluge clanice buduceg EU-a mogu upotrijebiti ako smatraju da je to u njihovu nacionalnom interesu, ali Europljani ne smiju pristati na spajanje tih dviju organizacija. London je ustvari zelio da WEU bude dovoljno jak, ali ne prejak pa da bude konkurencija NATO-u jer je, prcma britanskim planovima, WEU trebao biti svojevrsna veza izmedu Europske unije i NATO saveza. 563 Una toe svim tim raspravama, kada je U govor iz Maastrichta napokon stupio na snagu (1. studenog 1993.) te zazivjela Europska unija bila je to radikalna prekretnica u djelovanju WEU-a. Ugovor pretpostavlja uspostavu zajednicke vanjske i sigumosne politike kao treceg stupa Europske unije. Zajednicka vanj-

561 Taj britanski prijedlog vidjeti u dokumentu "Memorandum on the United kingdom Government's Approach to the Treatment of European Defence Issues at the 1996 lnter-govemmental's Conference", Foreign and Commonwealth Office, 1. ozujka 1996, paragraf 25-27. 562 Neprihvacanje ujedinjenja WEU-a i EU-a London je objasnjavao s nekoliko razloga: prvo; sami clanovi EU-a i WEU-a nisu jedinstveni glede tog prijedloga. Tako Danska, Finska i Velika Britanija odlucno odbijaju da nova europska zajednica ima vlastitu obranu, neutralne zemlje odbijaju ukljucenje u bilo kakve vojne operacije i ne zele preuzeti sigurnosna jams tva. Kada bi i doslo do ujedinjenja WEU-a i EU-a, bilo bi to na stetu koherentnosti WEU-a. Drugo, ujedinjenje WEU-a i EU-a znacilo bi problem za buduce sirenje EU-a na podrucje istocne i centralne Europe jer bi zemlje mladih demokracija teze zadovo1jile potrebne uvjete za ulazak u EU, koji bi u tom s1ucaju sadrzavali i sigumosnu komponentu. Trcce, uk1jucenjem u Europsku uniju WEU bi postupno izgubio na svom znaccnju jer bi u buducnosti institucije Europske unije, kao jaca tijala, preuzimale funkcije WEU-a. Britanska stajalista vidjeti u: A. Bailes, "European Defence and Security: The Role of NATO, WEU and EU", Security Dialogue, vol. 27, no. 1, ozujak 1996, str. 55-64. 563 U zajednickoj britansko-ta1ijanskoj deklaraciji receno je kako WEU mora ostati i obrambena komponcnta EU-a i europski stup obrane unutar NATO-a. Odmah zatim, u zajednickoj francusko-njcmackoj deklaraciji receno je kako se WEU mora integrirati u EU te uspostaviti zajednicke vojne snage za brzu intervenciju, koje ce predstavljati temelj eurosnaga. 0 diskusijama vidjeti: A. Menon, A. Forster. W. Wallace, "A Common European Defence", Survival, vol. 34, no. 3, str. 98-118.

EUROATLANTIZAM ska i sigumosna politika trebala bi ukljucivati sva pitanja vezana uz sigurnost Europske unije, ukljucujuci i "stvaranje zajednicke obrambene politikc, koja bi u buducnosti mogla rezultirati uspostavom zajednickih obrambenih snaga". 564 Upravo koncept Zajednicke vanjske i sigurnosne politike (Common Foreign and Security Policy - CFSP) 565 promoviran je kao zamjena za prijasnju instituciju Europske politickc koopcracije (EPC) 566 u okviru EEZ-a. Prema Ugovoru iz Maastrichta ciljevi CFSP-a su: cuvanjc zajednickih vnjednosti, fundamentalnih interesa i neovisnosti EU-a, jacanje sigurnosti EU-a i njegovih clanica, ocuvanje mira i jacanje internacionalne sigurnosti u skladu s nacclima Povelje UN-a, Zavrsnog dokumenta iz Hclsinkija i ciljeva navedenih u Pariskoj povelji, promoviranje medunarodne suradnje, razvoj i konsolidacija demokracije i vladavine zakona te postivanje ljudskih prava i fundamcntalnih sloboda.5"7 Upravo WEU trebao bi biti forum za elaboriranje i raspravljanjc svih tih sigurnosnih pitanja, ali i konkretnu realizaciju pitanja koja se ticu obrambene politike Europske unije. 568 Time se kodificirala institucionalna podjela sigurnosnih i obrambenih zadataka, a upravo je WEU postao obrambena komponcnta EU-a. No izjasnjavanje Europske unije za uspostavljanjem koncepta Zajednicke vanjske i sigurnosne politike tada jos nije bilo popraceno formiranjem konkretnih zajednickih obrambenih snaga Europskc unije za njezinu provedbu. Kao nacini provedbe ciljeva CFSP-a navedeni su jacanje vcza WEU-a s EU-om, ali i s NATO-om te poduzimanje mjera za davanje vece operativne uloge WEU u buducnosti. 5(, 9

564 Trea(v on European Union, Maastricht, 7. veljace 1992. Title I Common Provisions, Article B.

565 Brojna je literatura o CFPS-u. U zelji da slijedimo kronoloski razvoj CFSP-a prcdlazcmo sljcdccc: E. Regclsberger, P. de Schoutcctc, W. Wessels (cds.), Foreign Polic:v of' the European Union: From EPC to CFSP and Bemnd, Boulder, 1997.; ll. Martin, European Union Common Foreign Policy, London, 1995.; :.1. Maldelbaum, The D(/\m a/Peace in Europe, New York. !996. P. Luif, Ther CFSP of the EU: theoretical and empirical aspects, Sydjysk, 1997.; C. Hill, The Ectors in Europe\ Foreign Policy. London, 1996.; F. Cameron, The Foreign and Security Polic:v of' the European Union: Past, Present and the Future, Shcffild, 1999.

566 \Ja summitu EEZ-a u I Jaagu 1969. trazeno je vece politicko ujedinjenjc zapadne Europe. Godinu dana kasnije stvara se EPC kao srcdstvo zajcdnicke suradnje clanica EEZ-a na podrucju vanjske politike. lako zamisljcn kao koordinirajuci mchanizam vanjske politike Clanica EEZ-a, u svom prakticnom djelovanju EPC nikada sc nijc izdigao s razinc izdavanja politickih deklaracija. Na summituu Stuttgartu 1983. u EPC sc uz politickc ukljucuju i ckonomski, ali ne i sigumosni aspekti Europske zajcdnice. Detaljnije o EPC-u vidjcti: Simon Nuttal, European Political Cooperation, Oxford, 1992.

567 Treaty on European Union, Maastricht, 7. veljace 1992.

568 ~aimc, u Ugovoru se kaze kako EU racuna na WEU kao na instituciju od koje "kao integralnog dijcla razvoja europske zajednicke sigurnosne i obrambene politikc EU maze zatraziti provcdbu odluka i akcija EU-a koje se ticu obrane". Ibid., art. J. 4.

569 Vidjeti deklaraciju "The role of the Western European Union and its relations with the European Union and the Atlantic Alliance", 10. prosinca 1991, WEU. !'ariz

230

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Usprkos tomu, Robert E. Hunter smatra kako su upravo u Maastrichtu Europljani krenuli s "oblikovanjem svoje posthladnoratovske sudbine" 570 te, iako oko pitanja obrane nista konkretno nije dogovoreno, sama naznaka mogucnosti zajednickog europskog dijaloga glede pitanja obrane i vanjske politike Europe predstavlja velik korak u promisljanju Europljana oko integracije Staroga kontinenta. U svezi s tim, clanice WEU-a potpisale su dvije Maastrichtske deklaracije (9. 10. prosinca 1991.) koje su prikljucene temeljnom Ugovoru o EU-u. 571 Ugovorom iz Maastrichta te pridruzenim mu deklaracijama tadasnjih devet clanica WEU-a ustanovljenc sui mjere za razvoj intenzivnijih veza kako s EU-om taka i s NATO-om. Dogovorena je prakticna suradnja i nazocnost prcdstan1ika WEU-a na sastancima EU-a kada se raspravlja o pitanjima obranc tc \Cca mformJranost i povezanost WEU-a pri procesu odlucivanja unutar NATO-a. Intcnzi\Jran]c suradnje s NATO-om, povccanje stupnja transparcntnosti Savcza u V./EU-u obrazlagani su kao doprinos "boljoj suradnji izmedu Europskog sigumosnog i obrambenog identitata koji se stvarao i same organizacije NAT0". 572 WEU je krenuo i sa strukturalnim promjenama svog ustrojstva u cilju postizanja vece vlastite operabilnosti. Vijece i Sekretarijat WEU-a preseljeni su iz Londona u Bruxelles. Ugovor iz Maastrichta svojevrstan je kompromis Europljana i Sjevernoatlantskog saveza ne samo glede buducnosti WEU-a, vee i cijelc europskc sigurnosne arhitckture. No Philip H. Gordon smatrao je kako unatoc svim institucionalnim promjenama WEU-a te ukljucenosti u konkretne vojne operacije "u posthladnoratovskim curoatlantskim odnosima WEU je i dalje ostao u sjeni Sjevernoatlantskog saveza, ispunjavajuci simbolicke uloge, ali bcz stvar-nog znacenja i utjecaja na sigurnosna pitanja". 573 Pa ipak, Gordonje navco tri osnov-

570

Robert E. Hunter, The European Securit)' and Defence Policy-NATO s Companion or Comp~riror ). Sanu Monica, 2002. str. 2-3. 571

U prvoj deklaraciji, pod nazivom Ulcga WEU i odnosi s EU-om i Atlantskim saveznistvom. drzaw cianice \\'EU-a izjavljuju dace sc postupno, u vise uzastopnih faza, razvijati kao obrambena komponcnta Europske unije u skladu s potrebom za razvojcm izvornog europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta i vecom europskom ulogom u obrambenim pitanjima. Drl.a\'C clanice odlueile su povecati ulogu WEUa radi dugorocne perspektive zajcdnicke obrambene politike unutar EU-a koja bi s vrcmcnom mogla dovcsti do zajednicke obrane. Drugom deklaracijom clanice EU-a pozvanc su na pristupanje WEU-u. a ponuden im je i status promatraca. Europskc clanicc NATO-a pozvanc su u pridntzeno clanstvo WEU-a. 0 dcklaracijama vidjcti u: A. Grizold, Medunarodna sigurnost ... , str. 156. 572

Related Text Adopted at the EC Summit Maastricht (WEU Press and Information Service) 1991, str. 4. 573

Predvidajuci njczinu ulogu Gordon je smatrao da, ako u posthaldnoratovskoj Europi dade do vecih ontzanih kriza (pritomjc prvenstvcno mislio na eventualnu vojnu opasnost iz Rusije), u njihova rjcsavanjc svakako ce biti ukljuceni SAD i snage NATO-a. U slucaju manjib kriza, za kojc SAD i snage NATO-a nc bi pokazale interes, vjerojatnijeje da cc se u nj1hovo rjesavanje ukljuciti pojcdinacno zainteresirane zapadnoeuropske drzave ncgo kolektivno svc clanicc Zapadnoeuropske unije. P. H. Gordon, 'The Eeastcrn European Union and NATO's 'Europeanisation'", u: NATO :1· Transformation- The Changing Shape oft he Atlantic Alliance, Boston, 1997, str. 256.

231

EUROATLANTIZAM ne funkcije koje WEU u promijenjenom euroatlantskom ozracju, unatoc svojim objektivnim ogranicenjima i manjkavostima, ispunjava. 574 Predvidanja Gordona kako ce povecanje ili smanjenje uloge tih funkcija WEU-a ovisiti prvenstveno o daljnjem razvoju euroatlantskih odnosa, ali i institucionalizaciji cjelokupnog medunarodnog sigumosnog poretka, pokazala su se tocnima. Sve dok se euroatlantski saveznici nisu medusobno dogovorili o strukturi i konkretnim instrumentima nove europske sigumosne arhitekture, WEU je ostao dvostruko vezan uz EU i NATO. Obje te organizacije racunale su na WEU; EU kao na svoju obrambenu komponentu, a NATO kao na jacanje europskog stupa atlantskog saveza, te su i dalje obje te organizacije podrzavale operativni razvoj WEU-a pridavajuCi mu novu vaznost, sukladno potrebama i novim sigumosnim izazovima. U tom smjeru veliki iskorak Europske unije bila je deklaracija iz Petersberga 575 iz 1992. godine kojom su predoceni glavni smjerovi razvoja WEU-a. To su: jacanje WEU-a i europske obrane, povecanje operativne uloge WEU-a ijacanje odnosa izmedu WEU-a i drugih clanica EU-a i Atlantskog saveza. Taj dio deklaracije ne predstavlja nista radikalno novo sto se vee prije nije culo na medunarodnim konferencijama kada se raspravljalo o WEU-u. No ono po cemuje Petersberska deklaracija osnazila WEU dio je koji se odnosi na definiranje zadaca za koje bi WEU trebao biti odgovoran. Te su zadace, ustvari, komplementame novim ne-vojnim izazovima sigumosti i stabilnosti u novom meduna-rodnom poretku, koji su bili ociti poglavito na podrucju postsocijalisticke Europe. Tzv. Petersberskim ciljevima definirana je mogucnost sudjelovanja WEU-a u humanitamim i drugim operacijama spasavanja, opcracijama ocuvanja mira (peacekeeping), upotreba vojnih snaga u upravljanju krizama (crisis-menagement) radi uspostavljanja mira (peacemaking). Sudjelovanje u zadacama takve vrste jos uvijek je prepusteno dobrovoljnoj odluci svake pojedine drzave clanice WEU-a, ali time su prvi put naznacene konkretne pusthladnoratovskc zadacc za koje je WEU odgovoran. Time je postavljena i platforma za buduci operativni i institucionalni razvoj same organizacije. 576

574 Prvo. upravo organizacija WEU posluzilaje kao 'identitet' za novu europsku sigumost i obrambenu politiku. Da nije bilo WEU-a. Europljani bi pri formiranju Europske unije najvjerojatnije izmislili neku slicnu organizaciju zaduzenu za sigurnosna i obrambena pitanja EU-a. Drugo; koristeci se snagama clanica WEU-a za sudjelovanje u vojnim operacijama Europljani su pokazali solidarnost sa SAD-om u trazcnju adekvatnih rjesenja za posthladnoratovske oruzane krize, kako u Europi, tako i sire. Ali takav angazman prihvacen je od SAD-a kako bi se WEU-u dala neka konkretna zadaca i uloga, a ne stoga sto je to bila jedina sigurnosna organizcija sposobna odgovoriti tim izazovima. Trece, primanjem novih clanica (bilo u punopravno clanstvo, bilo u status pridruzenog clana iii zcmlje promatraca) WEU postaje regionalna organizacija koja u buducnosti moze imati vecu sigurnosnu ulogu u Europi, ali nc dominatnu jer je tesko vjerovati da ce u njezine rcdove uci SAD i Rusija. P. Gordon, "The Western ... ", str. 528-562. 575

Western European Union Council ofMinisters Petersberg Declaration, WEU Council of Ministers, Bonn, 19. lipnja 1992. 576 Dobivsi konkretne smjernice. WEU je etablirao Odjel za obrambeno planiranje s vise od 40 zaposlenih, napravila plan vojnih jedinica za ispunjenje navedenih zadaca koje bi bile odgovorne zapovjednistvu WEU-a, uspostavila svoj infonnacijsko-komunikacijski centar u spanjolskom gradu Torrejonu, uspostavila

232

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Petersberskom deklaracijom WEU je dobio mogucnost vojnog angaziranja u sirokoj lepezi mirovnih operacija u ime Europske unije. Time su zapadnoeuropski americki saveznici zeljeli pokazati SAD-u da u novom svjetskom poretku zele preuzeti dio odgovomosti na sigumosnom planu te da su voljni i sposobni adekvatno pratiti preobrazbu tzv. hard-security na tzv. soft-security i odgovoriti na izazove novog svjetskog poretka. S druge strane, to je trebao biti i saveznicki doprinos pokusaju formiranja snaznijeg europskog obrambenog sustava i nove europske sigumosne arhitekture. Petersberska deklaracija nije znaCila ukidanje NATO-a. 577 Nairne, vojne zadace koje su predvidene Pctersberskom deklaracijom i za ciju je realizaciju primamo trebao biti zaduzen WEU nadmasivale su opseg Clanka 5. Washingtonskog ugovora. Sukladno iskazanim potrebama i (ne)prilikama na europskom prostoru, ubrzo su uslijedile i konkretne nove vojne operacije u kojima su sudjelovale snage clanica WEU-a. Dezintegracija bivse Jugoslavije i njezine tragicne posljedice na podrucju jugoistoka Europe predstavljalc su pogodno tlo za isprobavanje ucinkovitosti nove uloge WEU-a. Od 1992. WEU se ukljucio u nadzor provedbe embarga nametnutog sljednicama bivse Jugoslavije od strane UN. 5 ~x Temeljem svojih ovlasti iz Sporazuma iz Maastrichta Vijece Europske unijc nekoliko je puta zatrazilo pomoc WEU-a u rjesavanju posth\adnoratovskih kriza na jugoistoku Europe. 579

Institut za sigurnosne studije u Parizo, napravila plan zajednickih vojnih vjezbi clanica WEU-a, dogovorila kontinuirane sastankc vojnog i drugog osoblja vezano uz obrambena pitanja te oformila centar za danonocno pracenje i izvjestavanje o izbijanju kriza i drugih izazova, tzv. soft-security u Europi.

577 Iako je i sam Savez tada vee naveliko raspravljao o svojoj transfonnaciji i prilagodbi novim izazovima sigurnosti na europskom i globalnom planu, Europljani su se ipak nadali dace u novom svjetskom poretku upravo organizacija NATO ostati i dalje glavni mehanizam kolektivne obrane, definirane Clankom 5. Washingtonskog sporazuma. J. Grapin (ed.), European Security: The Role of WEU, Washington D. C., 1997, str. 37-38.

578 Od 1992. WEU se ukljuCio u nadzor provedbe embarga nametnutog sljednicama bivse Jugoslavije od strane Ujedinjenih naroda. Od lipnja 1993. do lipnja 1996. zajednicka WEU-NATO opcracija SHARP GUARD, s ciljem medunarodne kontrole postivanja embarga na Jadranu na uvoz oruzja za zemlje bivse SFRJ, bila je prva institucionalno-operativna suradnja tih dviju organizacija nakon sporazuma iz Maastrichta i Petersberske deklaracije. Nakon toga uslijedila je akcija kontrole provedbe ekonomskih sankcija za SR Jugoslaviju na Dunavu, u cijoj su realizaciji WEU-u uz NATO. pomagale i snage Rumunjske, Bugarske, Madarske te organizacije OSCE. Detaljnije o tim akcijama WEU-a vidjeti u: L. Cehulic, "Zapadnoeuropska unija (WEU) i Jugoistocna Europa", Europska unija - pravni, gospodarski i politicki aspekti, Informator, br. 4701, Zagreb, 27. 3. 1999, str. 11-12. 579 Za ucinkovitiju provedbu civilnog aspekta Daytonskog sporazuma na zahtjev EU-a, WEU jc 1994. preuzeo nadzor nad policijskim snagama Mostara u Bill te sudjelovao u osnivanju Europskih policijskih snaga Vijece EU-a. osim pomoci pri fonniranju europskih policijskih snaga zatrazila se od WEU-a i pomoc pri logistickoj opskrbi tih snaga, ukljucujuci i medicinsku opremu i lijekove za civilno stanovnistvo Mostara. U suradnji s EU-om, OSCE-om i Vijeccm Europe, WEU je 1997. u Albaniji uspostavio Multinaciona!ne savjetodavne policijskc snage (MAPE) sa zadacama savjetovanja, treninga i obuke albanskih policijskih snaga. Temcljem zathjeva EU-a, WEU je sudjelovao i u operaciji uspostave stabilnosti nakon krize u Albaniji (ALBA) 1997. godine, u akcijama razminiravanja teritorija Hrvatske 1998. Pripadnici WEU-a sudjelovali su i kao promatraci na Kosovu te clanovi SFOR-a, !FOR-a. Vidjeti: W. F. van Eekelen, Debating European Security 1948-/998. Haag, 1998, str. 168. Eecelen je bio generalni sekretarWEU-a 1989.-1994.

233

EUROATLANTIZAM Misljenja oko vrijednosti, doprinosa WEU-a u tim konkretnim misijama, ali i uspostave jednog novog europskog sigumosnog i obrambenog identiteta bila su podijeljena. Generalne primjedbe odnose se na cinjenice da su za vrijeme otvorenih sukoba na JI Europe akcije WEU-a bile zakasnjele, neadekvatne, uglavnom nedovoljno ucinkovite i nedovoljno koordinirane s ostalim medunarodnim organizacijama. Takoder se navodi da u sastavu UNPROFOR-a, SFOR-a, IFOR-a nije bilo jcdinstvenih, kolektivnih snaga WEU-a niti su bile pod jedinstvenim zapovjednistvom WEU-a. Kad bi se islo u detaljniju analizu akcija WEU-a, moglo bi se izdvojiti nckoliko osnovnih zamjerki i nedostataka u odnosu na proklamiranc ciljeve Europske unije oko zajednickc vanjske i sigurnosne politikc. 1. Nije postojala suglasnost clanica EU-a, ali ni WEU-a oko nuznosti i nacina poduzimanja konkretnih akcija. 580 Slicni primjeri nejedinstvenih stavova Europljana glede poduzimanja vojnih akcija zabiljezeni su i u drugim prigodama, sto je dalo povoda dijelu autora da o zajednickoj e11ropskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici tada govore kao o "ad hoc koaliciji" umjesto proklamiranog "europskog okvira za poduzimanje multilateralnih akcija". 581 S tim u vezi i sam konccpt CFSP Antonio Missiroli je definirao kao set "institucionalnih pravila u kojemu svc clanice nemaju ista prava i obvcze u pojedinim aspektima politickog odlucivanja".m 2. Tri neutralne zemlje koje su kasnije postale clanice EU-a (Austrija, Finska i Svedska) dodatno su komplicirale proces usuglasavanja zajednickih vanjskopolitickih interesa EU-a i samim tim poduzimanje konkretnih operativnih akcija. 583 3. Za vrijeme akcija nije bilo jedinstvcnih, kolektivnih snaga WEU-a niti su bile pod jedinstvenim zapovjednistvom.

580 Npr. za vrijeme krize u Albaniji. clanice EU-a Njcmacka i osobito Velika Britanija, bile su protiv intcrvencije, dok Vijece WEU-a nije moglo postiei suglasnost oko karaktera snaga kojc bi trebale biti poslane u Albaniju. Na kraju je u Albaniji djelovala tzv. "coalition of the willing" sastavljena od snaga Francuske. Grcke. ltalijc. Rumunjske, Spanjolske i Turske. U jednom manjem dijelu sudjelovala jc i Austrija te Danska kao predsjcdavajuca OSCE-a, a pri kraju operaciji ALBA pridruzile su se i Slovenija i Belgija. 581 A. Missiroli, "CFSP, Defence. and Flexibility", Chai/lot Papers, 38, veljaca 2000, str. Vll. 0 nedostaku interne kohezije i medusobne solidarnosti prilikom odlucivanja oko pitanja CFSP-a jos mnogo skepticnije pisc Joanne Wright: "Trusting Flexibilc Friends: The Danger of flexibility in NATO and West European Union/European Union", Contemporwy Security Policy, vol. 20, no. I, 1999, str. lll-129. 582 A. Missiroli, "CFSP, Defence, and Flexibility", Chaillot Papers, 38, veljaca 2000, str. 3.

583 Treba napomenuti da su sve tri zemlje, Austrija, Finska i Svedska, sudjelovale u operaciji u Mostaru, Finska i Svedska sudjclovalc su u operaiji AUlA u Albaniji. Svedska je cak i predvodila WEU misiju s ciljcm razminiravanJa hrvatskog teritorija- WEUDAM. 0 odnosu tih zemalja i CFSP-a vidjeti u: L. Miles & J. Redmond, "Enlarging the European Union- The Erosion of federalism''", Cooperation and Conflict, 31. rujna 1996. str. 285-309: K. E. Jorgensen, "Possibilities of a Nordic Influence on the Development of the CFSP", u: M. Jopp & H. Ojannen (eds.), European Security Integration - Implication for Non·Ailignment and Alliances, Helsinki, !999, str. I 03-166.

234

EUROATLANTIZA\1 L

~OVOM

SYJETSKOM PORETKU

4. Za vrijemc akcija WEU nije imao adekvatna dostatna operativna sredstva i opremu vee su uglavnom koristena sredstva NATO-a. 5. Ogranicavanje WEU-a samo na ispunjavanje civilno-humanitamih zadaca nije bilo kompatibilno s ocekivanjima SAD-a o mjestu i ulozi Europljana u novoj europskoj sigurnosnoj arhitekturi. Moze se zakljuciti da su temeljni problemi s kojima su se Europljani suocavali u pokusajima realizacije zajednicke vanjskc i sigumosnc politike bili dvojaki: a) nedostatak iskazane zajednickc politicke volje b) nedostatak postojecih sredstava i mehanizama za njezinu adckvatnu pro\cdbu.sx~

Naime, iako je pitanje sigurnosti bilo na dncvnom rcdu svih vaznijih po~t­ hladnoratovskih okupljanja na kojima su Europljani samostalno raspravljali o buducnosti svog kontinenta, gotovo uvijek ono je bilo zasjcnjeno raspravama oko politickih i ckonomskih problema nove Europe. Zeljelo sc pomoci zemljama mladih dcmokracija, ukljucujuci i novu Rusiju, u njihovim tranzicijskim procesima, kako bi se stvorili potrebni uvjeti za njihova brzo ukljucenje u europske integracijske tokove. EU, koji je u posthladnoratovskom razdoblju i sam bio suocen s nuznim brojnim transformacijama unutamjeg ustrojstva i ciljeva, zagovarajuci politicko, monetamo jedinstvo Europe i sirenje demokratskih vrijednosti i trzisne privrede na podrucje dojucerasnjeg socijalistickog tabora, nametnulo se kao glavni integrirajuci akter na europskom prostoru. Na sastanku EU-a u Lisabonu u lipnju 1992. godine tzv. "Lisabonskim principima" trazi se podrska clanica EU-a '"sirenju demokratskih vrijednosti i institucija" te "promocija i potpara novim europskim dcmokratskim vladama" te izrazava spremnost EU-a za '·sudjelovanje u sprjecavanju i rjesavanju nastalih konflikata" u Europi. 585 Yrijedno je naglasiti da su ta nastojanja Europske unije za uspostavom jcdinstvene, demokratskc posthladnoratovske Europe zabiljezena gotovo 18 mjeseci prije ncgo Clintonova strategija "podrzavanja i sirenja demokracije u Europi". 5 S6 Bez obzira na objektivnu potrebu vojnih i nevojnih snaga i mehanizama koji bi se uhvatili u kostac s rjcsavanjem sve intenzivnijeg oruzanog sukoba na JI Europe, ali i mnogobrojnim izazovima soft-security u postsocijalistickim zemljama tzv. mladih demokracija, Europskoj uniji nedostajalo je volje, hrabrosti, odlucnosti i sredstava za uspostavu konkretnih oblika i institucija europske si-

584

Simon Nuttall o tome je pisao: ''Sto vise zadataka Europljani dodjeljuju CFSP-u, to vise moraju raditi na njegovoj operacionalizaciji i institucionalizaciji, ako zclc biti sprcmni odgovoriti na rastuce posthladnoratovskc curopskc izazove." S. Nuttall, ... Ad-hocery' is a Neutral Concept", u: A. Missiroli (cd.), "Flexibility and Enhanced Cooperation in European Security", Occasional Paper, 6, Pariz, sijecanj 1999, st1: 9. 585 Bulletion of the European Communities 25 6. 1992, str. 19. 586

0 amcrickoj politici "angaziranja i sirenJa Jemokrac1ie" 'idjeti u: L. Cehulic, Clinton i novi svjetski poredak, Zagreb, 200 I, str. 83-86.

235

EUROATLANTIZAM gurnosti. Stoga je gotovo do sredine devedesetih zapadnoeuropska unija bila stanoviti mostobran, veza za sigurnosna pitanja izmedu NATO-a i EU-a. Moze sc reci da je upravo pod pritiskom Francuske EU poceo s postupnim istiskivanjem uloge WEU-a u europskim sigurnosnim pitanjima. Na sastanku u Amsterdamu 1997. godine EU se odlucio za cvrsce institucionalne veze s WEU-om, otvarajuci tako prostor za eventualnu buducu integraciju WEU u Uniju. U dokumentu pod nazivom Agenda 2000, usvojenom 1997. godine, uz politicko i monetarano jedinstvo clanica Unije, EU prihvaca uspostavu zajednicke obrambene i sigurnosne politike kao i uspostavu europskih snaga za njezino provodenje. No, osim deklarativno usvojenih opcenitih dokumenata i nacela kako bi te snage trebale izgledati, nista ozbiljnije nije poduzeto za njihovu konkretnu realizaciju. Strucnjaci EU-a koji su se bavili sigumosnim pitanjima tadajos nisu cak ni teorijski dovoljno razvili sam projekt zajednicke obrambene i sigumosne politike. Nije ucinjeno dovoljno na zajednickoj ocjeni sigumosnih izazova i pripremi odgovarajucih struktura i mehanizama za provedbu adekvatnih odgovora na te sigumosne izazove. EU nije usvojio zajednicka nacela za primjenu oruzane sile od strane drzava WEU-a. Drugim rijecima, zajednicka sigumosna i obrambena politika EU-a pretpostavlja i zajednicku europsku obranu koja bi osim adekvatnih snaga ukljucivala i uspostavljen sustav zapovijedanja i nadzora nad tim europskim obrambenim snagama. 587 Odsustvo odlucnije akcije zapadnoeuropskih saveznika, predvodenih celnicima Europske unije, na sigurnosnom planu pripisuje se i nepostojanju jedinstvenog sigurnosnog i obrambenog identiteta Europljana (European Security and Defence Identity - ESDI). Sam koncept takoder je promoviran Sporazumom iz Maastrichta, no o njegovu zacetku moze se govoriti jos 1973. godine, kao o pokusaju zapadnoeuropskih saveznika da definiraju vlastiti politicki identitet.588 Prihvacanjem dokumenta Single European Act 1986. godine uslijedilo je ukljucivanje i sigurnosnog aspekta u te europske pokusaje. U Actu se navodi kako bliska suradnja europskih zemalja oko pitanja europske sigumosti moze pridonijeti uspostavi europskog identiteta u vanjskopolitickim pitanjima. S obzirom na vrijeme donosenja Single European Acta jos je bilo prerano ocekivati da ce se zapadnoeuropski saveznici decidirano izjasniti za stvaranje europskog sigurnosng i obrambenog identiteta. No samo godinu dana potom u Platformi WEU-a o europskim sigumosnim interesima navodi se dace "konstmkcija integrirane Europe ostati nedovrsena sve dok ne ukljuci sigumost i obranu, te da Europska zajednica namjerava razviti kohezivniji europski obrambeni

587 U tom kontekstu A. Grizold vidi ulogu WEU-a na sljedcci nacin: na politickom planu uloga WEU-a je rasclanjivanje opasnosti sto prijete europskoj sigurnosti i uspostavljanje prikladnih sigurnosnih mehanizama i instrumcnata u suradnji s Europskom unijom i NATO-om. Druga je uloga WEU-a jacanje operativnc sposobnosti i razvijanje osiguravanja vojnog aspckta europske sigumosti (pripremanje interoperatibilnosti europskih oruzanih snaga, vodcnje vojnih vjd:bi, razvoj curopske obavjestajne sluzbe i sl.) A. Grizold, Medunarodna sigurnost ... , str. 169. 588 Document on a European Idemity, objavljcn u Kopenhagenu 14. prosinca 1973.

236

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU identitet". 589 Deklaracija o WEU-u iz Maastrichta 1991. spominje potrebu razvoja europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta te vece europske odgovornosti na podrucju obrambenih pitanja. 590 Tone cudi jer su upravo posthladnoratovske promjene stvorile pogodno tlo za prihvacanje i izgradnju Europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta (ESDI), kako u europskih saveznika, tako i unutar SAD-a. 591 Prema tadasnjim europskim shvacanjima ESDI je zamisljen kao projekt europske sigurnosti u kojemu bi Europljani imali sire mogucnosti i vlastite snagc za samostalno vojno djelovanje. 592 Tako osmisljen koncept ESDI-ja nije se jos vezivao ni uz kakve institucionalne okvire. Zasnivao se na bilateralnoj. uglavnom francusko-njemackoj iii francusko-britanskoj suradnji vezanoj uz pitanp europske obrane iii zajednickim vojnim vjezbama i organiziranim treninzima vojnih snaga pojedinih europskih zemalja (npr. zajednicka vojna vjezba Francuske, Italije, Spanjolske). Sporazum iz Maastrichta o Europskoj uniji dao jc ESDI-ju ulogu integracijskog sredstva u sklopu napora reorganizacije WEC-a. Ali praksa je pokazala da za razvoj europskog sigurnosnog i obrambenog idcntiteta nije dovoljno samo deklarativno prihvatiti institucionalni okvir. David S. Yost navodi nekoliko glavnih razloga pocetnog neuspjeha projekta ESDI: a) nedostatak politicke odlucnosti Europljana da izdvoje veca srcdstva iz svojih proracuna za izgradnju vlastite infrastrukture i nabavku potrebne opreme i sredstava za pitanja europske obrane, usprkos iskazanoj cinjenici da su unutar euroatlantskog saveznistva voljni preuzeti veci dio odgovornosti na sigurnosnom planu u Europi; b) unutarnja neslaganja Europljana glede uloge ESDI-ja, ukljucujuci i pitanja zajednicke sigurnosne i obrambene politike, odnosa EU-a i WEU-a, ukljucenosti u projekt ESDI-ja i uloge europskih neutralnih zemalja;

589 Robert Baric, "Buducnost obrambene politike EU", Medunarodne studije, god. 2, br. 1-2, proljece/ljeto 2002, str. 73.

590 Declaration of Belgium, German;~ Spain, ital-y~ Luxembourg, the Netherlands, Portugal and the United Kingdom of Great Britain and Northern ireland which are members of the Western European Union and also members of the European Union 011 The Role of the Western European Unioll and its Relations with the European Union and with the Atlantic A fiance, Maastricht, I 0. pros inca 1991.

591 Jace inzistiranje Europljana na fonniranju ESDl-ja upravo pocetkom devedesetih moze se obrazloziti sljedecim: prvo; raspad SSSR-a rezultirao je smanjenjem intenziteta osjecaja Europljana da u sigumosnom smislu moraju biti cvrsto vezani uz SAD; drugo; zelja Europljana da se nova, ujedinjena Njemacka sved~ pod zajednicke sigumosne okvire; trcce; mogucnost da se SAD povuce iz euroatlantskog saveznistva. odnosno da ne sudjeluje u rjesavanju postojecih iii buducih europskih kriza koje ugrozavaju stabilnost europskih saveznika. L. Cehulic, "Euroatlantski sigumosni odnosi nakon hladnog rata", Working Paper, 2, vol. 1, Zagreb, 2001, str. 14. 592 David S. Yost, NATO Transformed - The Alliance's New Role in international Security, Washington, 1998, str. 77-79.

237

EUROATLANTIZAM c) postojanje sindroma svojevrsne "mentalne ovisnosti" u vecine Europljana da je obrana Europe ncmoguca bez prisustva SAD-a.scJJ Iz toga jc vidljivo da su gotovo istoznacni problemi vezani uz prihvacanje i europskog sigurnosnog obrambenog identiteta i europske zajednicke vanjskc i sigurnosne politike i zajednicke europskc obrane. To nas dovodi do zakljucka da pitanje uspostave posthladnoratovske europske sigurnosne arhitekture u najsirem smislu te rijeci nisu mogli rijesiti Europljani sami, ukljucujuci i zapadnocuropske americke saveznike. Osnovna pretpostavka za intenzivnijc ozivljavanje djelatnosti unutar Europskog sigurnosnog i obrambenog idcntiteta koje bi u konacnici trebalc rezultirati novom europskom sigurnosnom arhitekturom, a samim tim i uspostavom drugacijeg tipa euroatlantskih odnosa, svakako jc postizanje vcceg stupnja politicke suglasnosti i kohezije unutar europskih saveznika glede sigurnosno-obrambenih pitanja. A upravo je to ono sto je Europljanima, iz razlicitih subjektivnih i objektivnih razloga, nedostajalo gotovo do kraja devedesetih godina proslog stoljeca. Stoga ce americka politika i organizacija NATO odigrati vaznu ulogu u usmjeravanju smjerova ali i konkretnom oblikovanju nc samo organizacije WEU vee i cjelokupne curopske sigurnosne arhitekture.

5.2. Americka inicijativa CJTF Razvoj europske obrambene inicijativc pomno je praccn unutar NATO-a. Europske najavc ESDI-ja na summitu NATO-a u Londonu 1990. ocijenjene su kao "pozitivan doprinos solidarnosti unutar Alijansc te putokaz za uspostavu pravnog i sigurnosnog poretka u novoj Europi". 594 Celnici NATO-a na summitu u Rimu 1991. pozdravili su europska nastojanja za vccim politickim, ekonomskim i monetarnim jedinstvom, ukljucujuci i najavu zajednicke sigurnosne i obrambene politike, smatrajuci da ce time "Europljani preuzeti veci dio odgovornosti unutar Alijanse u posthladnoratovskoj Europi" 595 . SAD je prihvatio i pocetnu europsku zamisao da WEU bude odgovoran za provodenje ESDI-ja, razvoj adekvatnih snaga te zapovijedanje konkretnim operacijama.596

593 D. S. Yost, NATO ... str. 211-214. 594

M. Albright, !ntemational Herald Tribune, 17. prosinac 1997. 595

J. Krause, "Proliferation Risk and Their Strategic Relevance: What Role for NATO?", Survival, 37, ljeto l995,str. 147.

596 Videno je to kao jacanje europskog stupa obrane unutar euroatlantskog saveznistva te jc najavljena spremnost SAD-ada pomognc stvarunje europskih obrambenih snaga te mogucnost da postojeca sredstva

238

EUROATLA!\TIZ..\\1 U NOYOM SVJETSKOM PORETKU Sva ta amcricka podrska bila jc na liniji nove stratcgijc NATO-a prema kojoj bi Europljani trebali preuzcti vcci dio odgovomosti (politicke, ekonomske, vojne) unutar Alijanse za zbivanja na sirem europskom podmcju. No europske deklarativne inicijative oko uspostave ESDI-ja i CFSP-a nisu adekvatno pracene uspostavom konkretnih europskih mehanizama i institucija za njihovu realizaciju. Oslanjanje na WEU kao glavnu organizaciju zaduzenu za provedbu ciljeva zajednicke europske obrane pokazalo se kao nedostatno, s obzirom na snage, sredstva, financije i objektivnu politicku moe s kojom jc ta organizacija raspolagala. Svjcstan tih objektivnih europskih slabosti, ali i zagovarajuci novu fazu curoatlantskih odnosa u kojoj bi se Europljani trebali vise angazirati u smirivanjc kriza na svom podrucju, Washington je krcnuo s inicijativom brzeg prihncanja i formiranja zajednickih europskih snaga. Tim vise sto su Pctcrsbcrskom dcklaracijom jos 1992. odredeni smjerovi akcija i vrste misija potrcbnih za adekvatne odgovore novim posthladnoratovskim izazovima sigumosti. U pokusaju zadovoljenja sve naglasenijih europskih integracijskih tcznji, nuzne reforme uloge i ciljeva organizacije NATO te zelje da sc uspjesno okoncaju krize i oruzani sukobi na jugoistoku Europe, na neformalnom sastanku ministara obrana clanica NATO-a, u njemackom gradu Travemundeu, u mjnu 1993. godine, americki ministar obrane, Lcs Aspen, predlozio je uspostavu novih snaga unutar Alijanse, Combined Joint Task Force (CJTF). Sam naziv govori da se radi o novom konceptu kakav u ranijoj povijesti Saveza nije bio uobicajen, ali ne i nepoznat. Nairne, koncept namjcnskih snaga (task-force) zagovarali sui razvijali vojni planeri unutar omzanih snaga SAD-a, a u svojim akcijama na Falklandskom otocju 1982, u Zairu 1992. i Perzijskom zaljevu 1991. koncept namjenskih snaga upotrijebljen je i od strane dijela sjcvemoatlantskih savcznika. Americki vojni rjecnici i specijalizirani prirucnici takoder poznaju termin "task force" (namjenske snage). Objasnjavajuci americku doktrinu zdruzenih snaga upotrebljava se termin "task force" (namjenske snage) za operativne snagc koje su privremeno okupljene za obavljanje odrcdene specificne zadace. Tcrmin "joint taskforce" (JTFs) pretpostavlja okupljanje snaga razlicitih rodova vojskc, dok termin "combined task forces" (CTFs) oznacuje okupljanje vojnih snaga dviju ili vise zemalja. 597 Iako amcricka vojna doktrina nije definirala i sam koncept "combined joint Task Force - CJTF" do njcgova formalnog usvajanja u Berlinu 1996. godine, karakteristike tih novih planiranih snaga lako se mogu nazrijeti i izvesti iz postojece i prethodno objasnjene vojne tenninologijc. Vee iz

NATO-a budu stavljena na raspolaganjc buducim europskim snagama za rcalizaciju ciljcva CFSP-a D. S. Yost, NATO Transformed- The Alliance·.\ .\'nv Roles in lntemational Security, Washington, 1998, str. 77-90. 597 Vidjeti u: Joint Chiefs ofSta{f.' Dictionan o(.\!t!uarn ""'/Associated Terms, JSC Pub. I, Washington D. C., Government Printing Office, 1987, str. 76. c00-20c 1 367.: tc Joint Chiefs oJStajJ: Doctrine for Joint Operations, Joint Pub. 3, Washington D. C.: Gcl\nnmcnt Printing Oftice, 1993, str. 15.

239

EUROATLANTIZAM imena predlozenih snaga, koje ukljucuje tri zasebna tennina od kojih svaki ima specificno vojno znacenje, moze se zakljuciti o kakvim je snagama rijec.

"Task force" oznacuje da se formira specificno vojno tijelo s ciljem postignuca odrec!ene zadace. Jednom kada je zadaca ispunjena, tijelo se raspusta i snage koje su u njemu sudjelovale vracaju se u svoje maticne jedinice. "Joint" oznacuje da u realizaciji zadace zajednicki sudjeluju razlicite snage (zracne, momarica i sl.). "Combined" oznacuje da su u realizaciju zadaca ukljucene snage dviju iii vise drZ:ava. Pojednostavljeno, Combined Joint Task Force u praksi bi trebao oznacavati "okupljene, multinacionalne, visenamjenske snage upucene na realizaciju raznovrsnih, specificnih ciljeva". 598 U jeku rasprava unutar euroatlantskih saveznika oko predlaganja i uspostave CJTF-a Charles Barry je pisao dace "prema svemu sudeci, koncept CJTF-a predstavljati multinacionalne, multioperatibilne vojne snage sastavljene od snaga clanica i ne-clanica NATO-a, osposobljene za brze intervencije izvan teritorija NATO saveza, a koje ce biti pod kontrolm i zapovjednistvom ili NATO-a iii Zapadnoeuropske unije". 599 Planirano je da jedna od bitnih karakteristika CJTF-a, po kojoj bi se te snage razlikovale od postojecih snaga NATO-a, bude vojna i politicka fleksibilnost okupljenih snaga. 600 Vojni planeri NATO-a predvidjeli su tri tipa CJTF-a:

1. "NATO-only CJTF", u kojemu bi mogle sudjelovati samo snage clanica Saveza 2. "NATO-plus CJTF", u kojemu bi mogle sudjelovati sve zainteresirane snage clanice Saveza i Partnerstva za mir601 3. "WEU-led CJTF", u kojemu bi se clanice WEU-a, 602 u svojim samostalnim

598 A. Cragg: "The CJTF concept: A key component of the Alliance's adaptation", NATO Review, 4414, srpanj 1996, str. 7. 599 Charles Barry, "Combined Joint Task Forces in Theory and Practice", u: NATO P. H. Gordon, Boston, str. 206.

s Transformations, ed. by.

600 Nairne, formiranje CJFT-a unutar Savcza ne znaci i potrebu formiranja administrativnog aparata i zapovjednc strukture za tc snage. Svojevrsni centri ili sjedista CJTF-a bili bi unutar vee postojccih stozera NATO-a. Za vrijeme realizacije zadaca CJTF-a, snage kojc bi bile angazirane unutar CJTF-a zadrzalc bi svoj prijasnji status unutar organizacije NATO. Politicka fleksibilnost CJTF-a odrazava se u mogucnosti da u pojedinoj zadai:i ne moraju sudjelovati sve clanice Saveza,vec samo zainteresirane. Ibid., str. 208. 601 Dotad je Pzm brojio 27 Clanica, a NATO je usvojio 16 lndividualnih programa clanica Partnerstva. Snage !FOR-a odaslane na podrucje bivse Jugoslavije bile su konkretan oblik takvih NATO-plus CJTF snaga. 602 WEU je tada okupljao 27 drfava: deset punopravnih clanica, tri pridruzene clanice, devet zemalja u statusu pridruzenog partnerstva i pet u statusu promatraca. S obzirom na to da zemlje u statusu promatraca

240

EUROATLAI\TlZAM U NOVOM SVJETSKO:vi PORETKU akcijama, mogle koristiti NATO-ovim sredstvima, ukljucujuci i zapovjedni kadar. 603 Potrebno je naglasiti da je gore spomenutim treCim tipom CJTF-a, barem u predlozenim planovima NATO-a, WEU-u omoguceno da prvi put u svojoj povijesti moze samostalno poduzimati vojne akcije (za upotrebu NATO-ova zapovjednog kadra potrebna je prethodna suglasnost Sjevemoatlantskog vijeca) Na sastanku NATO-au Bruxcllesu 1994. godine nacelno je prihvacen prijedlog uspostave CJTF-a te je Sjevemoatlantskom vijecu povjerena zadaca uspostave potrebnc infrastrukture i ostalih uvjcta za njihovu implementaciju. 604 Na sastanku NATO-au Berlim1, 3. i 4. lipnja 1996. godine, ministri vanjskih poslova clanica NATO-a i formal no su prihvatili i potpisali ugovor o usposta\ i CJTF-a. 605 Tako je nakon vise od dvije godinc intcnzivnih rasprava i dcbata unutar euroatlantskog saveznistva prihvacena mogucnost da NATO odobri zclcno svjctlo za poduzimanje odredenih vojnih akcija u kojima ne moraju nuzno sudjelovati sve saveznicke snage. Istodobno, NATO je prihvatio mogucnost vojnih akcija u cijoj bi realizaciji sudjelovale iskljucivo vojne snage i zapovjedni kadar clanica Zapadnoeuropskc unije ("WEU-led CJTF"). Takvc akcije moraju biti u skladu s nacelima Sjevernoatlantskog saveza i u njima se WEU moze koristiti vojnotchnoloskom opremom i drugim potrebnim sredstvima NATO saveza, ali u njima nece sudjclovati vojne snage SAD-a. Ugovorom je predvicieno da se Europljani mogu koristiti americkim zracnim snagama, komunikacijama, satelitskim obavjestajnim sustavom i NATO-ovim avionima za rano uzbunjivanje, tijekom misija kojc predvodi WEU. Ipak, WEU-u je potrebna suglasnost svih clanica saveza za upotrebu NATO-ovih sredstava, a NATO ima pravo kontrolc upotrcbe. Na summitu se raspravljalo i o institucionalnoj povezanosti i buducoj suradnji NATO-a s WEU-om. Receno je da WEU moze samostalno voditi operacijc na europskom prostoru u kojima SAD nc zeli izravno sudjelovati. Konkrctnom operacijom mozc zapovijedati jedna europska zemlja, ukljucujuci i zemlju ncclanicu EU-a. Pritom je ncpromijenjeno americko stajaliste da niti WEU niti CJTF u Europi nece zamjcnjivati NATO, vee samo nadopunjavati njegovc snage i ulogu u cjelokupnom sustavu europske i euroatlantske sigumosti.

nisu mogle sudjclovati u vojnim opcracijma WEU-a, a pridruzena clanica Island nije imaia nacionanc oruzane snage, ukupno 21 zcmlja mogla je staviti na raspolaganje svoje vojne snage i kapacitctc Zapadnoeuropskoj uniji za taj treci oblik WEU-lcd CJTF-a.

603 N. Bensahel, ·'Separable but Not Separable Forces: NATO's Development of the CJTF", European Security, Vol. 8, No. 2, ljeto I 999, str. 57-58. 604 Vidjeti cijeli tckst Dcklaracije: NATO Summit Declaration of the Heads a/State and Covemment. Press Communique l\1- I (94 )3, I I. sijccnja 1994, Bruxelles. 605 Yidjeti cijcli tckst: Final Communique a/the \'orth Atlantic Council Berlin Ministeria!Jifceting, M-:-.iAC1(96)63, Berlin, 3. lipnja I996.

241

EUROATLANTIZAM Nairne, stratezi NATO-a predvidali su da ce snage CJTF-a u buducnosti biti primarno angazirane u akcijama humanitarne prirode, sprjecavanja sukoba te uspostave i odrianja mira. Te zadace, u literaturi i dokumentaciji NATO-a kasnije uobicajeno nazivane tzv. "non-Article 5 operation", oznacio je i NATO-ov Vojni komitet za planiranje u svom sluzbenom dokumentu broj 327, pod nazivom "NATO Mi!itmy Planning for Peace Support Operations" kao glavno podrucje djelovanja novoforn1iranih CJTF snaga. Pritom treba naglasiti da su to istovjetni ciljevi za cije je ispunjenje bila zaduzena Petersberskom deklaracijom iz 1992. i Zapadnoeuropska unija. Pa ipak, americko davanje zelenog svjetla za formiranje NATO-ova Europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta te zajednickih europskih obrambenih snaga videno je kao dokaz da SAD zeli i konkretno poduprijeti razvoj europske sigurnosne i obrambene politike, da Washington i formalno dopusta Europi da preuzme veCi dio odgovornosti za europsku sigurnost te da SAD u buducnosti racuna da ce upravo Zapadnoeuropska unija postati stozer okupljanja europske sigurnosne arhitekture i novih europskih obrambenih snaga unutar NATO-a. Takva stajalista poduprta su i od strane glavnine medija, s obje strane Atlantika,606 a dio medija formiranje CJTF-a oznacio je i kao radikalnu prekretnicu u euroatlantskim odnosima. 607 Nairne, do Berlinskog summita brojni komentatori govorili su o opadanju uloge europskih saveznika unutar Alijanse. 60 R No, za pazljivije promatrace, americki pomaci prema Europi u euroatlantskim odnosima odraz su realne situacije na terenu i zclje SAD-a da Europljani samostalnije 1jesavaju probleme u svom dvoristu (Dayton, Kosovo, Milosevic). Cinjenica da Amerikanci zagovaraju uspostavu CJTF -a unutar NATO-a dokaz je

606 Npr. vidjeti sljcdeee tekstove u istaknutim dnevnim novinama: "NATO Acquires a European Identity'', The Economisr, 8. lipnja !996.; "US Agree to Give Europe More Say in NATO Operations", Financial Times, 4. lipnja 1996.; "NATO Gives Members Response Flexibility", Washington Posr, 4. lipnja 1996. 607 Za primjcr vidjeti: "Shedding of US ties satisfies NATO members", The independent, 4. lipnja 1996. 608 Philip Gordon smatrao je da, prcmda WEU kao sigumosna kompomenta EU-a ima na raspolaganju sredstva, politicku moe i tinancijsku podrsku kao nikada ranije u svojoj samostalnoj povijesti, njezina uloga i moe u euroatlantskim odnosima potpuno jc zasjenjena od stranc NATO-a. Philip Gordon, "Does the WEU Have a Role", lflJSizington Quarrerly, 20/1, zima 1997, str. 125-140. Nadalje, P. Gordon ostaoje kod svojih stajalista i nakon Berlinskog summita 1996. te izrazio skepsu prema konceptu CJTF-a. Po njcmu, CJTF je usvojen jer jc glavnim europskim savcznicama tada to bilo u intcrcsu. U zelji da se vrati u vojnu strukturu NATO-a Francuskoj je trebala prica o jacoj, samostalnijoj europskoj obrani u odnosu na SAD. Njcmacka politicka elita iskoristila jc priliku jacanja europskc obrane kako bi dobila bodove na domacoj sccni gledc lakseg prihvacanja njemacke javnosti planiranog europskog rnonetamog jedinstva. Velika Britanija, kao tradicionalna spojnica Europe i SAD-a unutar euroatlantskog saveznistva. smatrala je da je postignut uspjeh u cilju podjcle troskova unutar Saveza jer ce ubuduec Zapadnoeuropska unija preuzeti veei dio odgovornosti na tom planu. A kako jc upravo to ono sto su amcricki kongresrncni vee dugo zeljeli cuti, London je smatrao da moze racunati na dodatne beneficije u bilateralnim odnosima sa SAD-om Dctaljniju analizu argumenata vidjeti u: P. II. Gordon, "'Europeanization' of NATO: A Convenient Myth", International Herald li-ibune, 7. lipnja 1996. i P. H. Gordon, "NATO, CJTF and !FOR", Srrategic Comments, London, !ISS, \Ol. 2, no. 5, lipanj 1996, str. 6-7.

242

EUROATLAr\TJZA\ll. \"OVOM SVJETSKOM PORETKU da NATO svjcsno ne ostavlja prostor za cventualnog rivala na vojnom planu unutar euroatlantizma. Stoga jc jacanje europskih saveznika unutar Saveza vise "hipotctsko nego stvarno''""Y jer jc WEU i ranije bio aktivan u pokusajima uspostave mira i stabilnosti na curopskom prostoru. Zajednicka NATO-WEU operacija SHARP GUARD (lipanj 1993. - lipanj 1996.), s ciljem mcdunarodne kontrole postivanja embarga na Jadranu na uvoz oruzja za zemljc bivsc SFRJ te kontrole provodcnja ckonomskih sankcija za SRJ na Dunavu, bila je prva institucionalno-opcracionalna suradnja tih dviju organizacija. No, ogranicavanje WEU-a samo na ispunjenjc civilno-humanitarnih zadaca nije bilo kompatibilno s occkivanjima SAD-a o mjestu i ulozi Europljana u novoj europskoj sigurnosnoj arhitekturi. Jedan od konkretnih pokusaja kombiniranja pristupa CJTF-a i stvaranja zajednickih vojnih snaga maze se vidjeti u akciji koju su poduzele Albanija. Bugarska, Grcka, Italija, Makedonija, Rumunjska i Turska, stvarajuci multinacionalne mirovne snage za juznu Europu (MPFSEE). To je trebalo demonstrirati dobrosusjedske odnose i omoguciti konstruktivnu suradnju kao sredstvo brze integracije u euroatlantsku strukturu uk1jucujuci i NAT0. 610 Pobornici jacanja uloge NATO-a u posthladnoratovskim euroatlantskim odnosima prihvacanje koncepta CJTF-a vide kao dokaz da je Savez sposoban opstati i odgovoriti na novonastale izazove sigurnosnog okruzenja. 611 Dio autora smatra da je davanjem vecih ovlasti WEU-a, svojevrsnom europeizacijom Alijanse kroz prihvacanjc i razvoj ESDI-ja unutar NATO-a tc prihvacanjem koncepta CJTF-a upravo na Berlinskom summitu 1996. godine NATO

609 Tu frazu najcescc upotrcbljavaju dva autora: Martin A. Smith i Phillip II. Gordon. Vidjeti: :vtartin A. Smith, "The EU and the US in a Superpower Context", European Security, Vo. 7, No. I, proljece !998, str. 62-84. tc P. H. Gordon, "The Western European Union and ~ATO's 'Europeanisation"', u: NATO:,· TransfiJrmation, Boston, 1997, str. 257-268. 610 R. Vukadinovic, "American Policy in the South East Europe". Working Papers, 32, 2000, Kopenhagen, COPRI, str. 14-15. 61 I Po njima, CJTF predstavlja americki odgovor mnogobrojnim dcbatama o europskoj sigurnosti u kojima se rasprav1ja1o o buducoj ulozi NATO-a u Europi. Naime, NATO-ov sustav kolcktivne obranc i struktura njegovih vojnih i drugih snaga osposobljavanih i pripremanih za ispunjenje te zadace pokazale su se nedostatnima za adekvatne odgovore posth1adnoratovskim izazovima sigurnosti i stabi1nosti. Americki senator Richard Lugar smatrao je da u promijenjenom sigumosnom okruzenju NATO mora oformiti operatibilnije, mobi1nije vojne snage spremne na "out-of area" akcijc, jer glavni posth\adnoratovski izazovi europskoj i siroj curoatlantskoj sigurnosti do laze upravo iz europskih postsocija1istickih zema1ja koje nisu c1anice ,Sjcvcmoatlantskog saveza. U suprotnom. smatrao je Senator Lugar, "ce1nici NATO-a mogu raspustiti Savez kao vojno-po1iticku organizaciju". II{Jshington Post. 2. srpnja 1993. Jedan dmgi autor, Charles Barry, smatra daje upravo odluka o pnhvacanju i fon11iranju CJTF-a saveznicki odgovor na potrebu ispunjcnja zadaca pcacekecpinga. peacc-enforcementa i crisis managementa za koje su se savcznici oprcdijeli1i jos 1991. godine u svom dokumcntu A Ilia nee Strategic Concept. Pritom Barry naglasava da se uz formiranje i uporabu CJTF-a NAfO ne smiJC oJreci sustava kolektivne obrane svojih clanica. Charles Barry, "Combined Joint Task Forces in Theory and Practice", u: NATO :v Transformations, ed. by. P. H. Gordon, Boston, 1996, str. 204-205.

243

EUROATLANTIZAM postigao svoje glavne ciljeve u smjem interne adaptacije novom medunarodnom porctku. 612 Pritom se naglasava vaznost CJTF-ajer je taj novi NATO-ov koncept oznacio pomak u dotadasnjoj doktrini Alijanse, ito u dva smjcra: l. Hladnoratovska zaokupljenost NATO-a SSSR-om zamijenjena je regionalnim izazovima sigumosti na sircm europskom podmcju te CJTF predstavlja konkrctan instrument potreban za njihova rjesavanje. 2. Uspostavom CJTF-a NATO dobiva moguenost da djeluje kao "coalitions of the willing". Naime, stvaraju se uvjeti da u odredenim akcijama ne djeluju sve zemlje Saveza, vee samo one koje su za to zainteresirane. Koncept CJTF uz svoju novu doktrinamu vrijednost imao je i konkretno politicko znaccnje jer je stvorio kompromisnu osnovicu za buduee djclovanje i ulogu Alijanse u novim uvjetima, a sto je bila glavna crta razdjclnica stajalista atlantista i europejaca unutar Saveza. Glavne zapadnocuropskc clanice Saveza, Velika Britanija i SR Njemacka, prihvatile su konccpt ESDI i CJTF videei u njima moguenost za modcrnizaciju Savcza i dobivanje nove vlastite uloge. Jedini otpori bili su zabiljczeni s francuske strane koja je, iako je nacelno prihvatila uspostavu CJTF-a, i dalje smatrala daje to nedostatno i dajos uvijek u prevelikoj mjeri vezuje Savez uz americkc zelje za akcijom.

5.3. Razjedinjenost europskih saveznika oko europske obrane i francusko priblizavanje NATO-u

Sporost, neodlucnost Europljana oko realizacije novog sigumosnog europskog identiteta i njegove uloge u novim curoatlantskim odnosima, nije bila samo posljcdica davanja prioriteta politickoj, monetamoj integraciji nove Europe, vee dobrim dijelom i rezultat razliCitih intercsa i percepcija najjacih europskih zemalja unutar euroatlantskog saveznistva. Francuska, Velika Britanija, uz novu, ujedinjenu Njemacku uvidjcle su svoje sanse da u smirivanju europskih zbivanja, pridobivanju novih zemalja centralne, istocne, jugoistocne Europe te Baltika, ojacaju vlastite pozicije u novom europskom sustavu koji se uspostavlja, a zatim, s novih pocetnih pozicija pokusaju redefinirati i odnose unutar Saveza. Od pada Berlinskog zida, Francuska, Velika Britanija i Njemacka, zahvaljujuei svojoj politickoj, gospodarskoj superiornosti te povijesnom naslijedu nekadasnjih sila, vodile su politicke borbe za premoc u stvaranju nove arhitekture posthladnoratovske Europe, zagovarajuci pritom vecu ili manju prisutnost i utjccaj Sjedinjenih Drzava.

612 H. Wohlk, "The International Situation and Danish Foreign Policy in 1996", DUPI, Yearbook. 1997, str. 14-16.

244

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOi\1 PORETKU Dok su politicke platforme europskih saveznika i Clintonove administracije o novoj, demokratskoj, ujcdinjcnoj Europi bile gotovo identicne, oko sigurnosnc arhitckture i snaga za njezinu provedbu postojale su bitne razlike. Premda je politicko-vojni rivalitet SAD-a i najjacih europskih saveznika unutar NATO-a postojao i ranijc, 613 posthladnoratovska zbivanja na medunarodnoj sceni da\a su mu novu dimenziju. Posthladnoratovska ujedinjena Njemacka, sa svojih 80 milijuna stanovnika i ekonomskom snagom kao 3/4 ukupnc ekonomije Velike Britanije i Francuske zajedno, 614 u redefiniranju svojih vojnih snaga i njihovih zadaca, morala je biti vrlo oprezna. Polaganim, neishitrenim, postupnim rcformama oruzanih snaga Bonn pokusava prilagoditi njemacki vojni potencijal unutarnjim politickim promjenama, ali i sircm curopskom okruzcnju. Unutarparlamcntarnc raspran~ u ulozi Bundeswehra sasvim sigurno jos nisu bile zavrscne, a raspolozcnjc nJCmacke javnosti variralo je od pacifizma do militantnog ekstremizma. Velik broj stranaca u Njemackoj iz medunarodno jos uvijek vrlo nestabilnih podrucja dodatno je komplicirao taj problem. Una toe tome, nizom aktivnosti Njemacka je pokazala da zeli biti aktivan sudionik novih europskih tokova, ukljucujuCi i sigurnosni aspekt, te da u curoatlantskim odnosima SAD moze na nju racunati kao na dobrog saveznika. Njemacki ministar obrane, Rudolph Scharping, govorcci o novoj sigurnosnoj arhitekturi i ulozi NATO-a naglasio je potrebu politicke, vojne i teritorijalnc kohczijc Saveza u cilju njegove prilagodbe novom okruzenju, ali je istodobno govorio i o nuznosti Europljana da sami preuzmu dio odgovornosti za sigurnost na svom podrucju. 615 Njemacke snagc sudjelovalc su u medunarodnim misijama na podrucju bivse Jugoslavije i podriale su Amerikance u vojnoj akciji na Kosovu. Njemacka je cesto naglasavala da izgradnja francusko-njemackoga europskog korpusa nema za cilj odvajanje ili udaljavanje europskih saveznika od Sjcdinjenih Drzava. Ipak, SAD strahuje da bi se, ukupnim jacanjem njcmacke pozicije u Europi, ta zemlja mogla opredijcliti za europskiju varijantu transatlantizma, kakvu danas naglaseno zagovara Francuska. U provedbi svojih ciljcva, ukljucujuci i NATO-ave aktivnosti, SAD je tradicionalno mogao racunati na odobravanje i potporu Velike Britanije. Mnogi smatraju da je upravo francusko-britansko neslaganjc oko uloge SAD-a u novoj Europi glavna kocnica brze izgradnje nove europske sigurnosne arhitekture. Analizom dotad proklamiranog ali i ucinjcnog moze se zakljuciti da se francusko-britanska stajalista oko ciljcva novog europskog obrambenog identiteta i

613 Josef Joffe smatra da je SAD unutar Saveza oduvijek imao ulogu "europskog pacifist•1". Detaljnije vidjeti u: J. JotTe, "Europc·s American Pacifier", Foreign Policy, No. 54, proljece 19g4, str. 64-82. 614 J. J. Becker, "Assering EU Cohesion: Common Foreign and Security Policy in Relaunch of Europe". European Security. Yo. 7, No.4, zima 1998. str. 17.

615 Alistair J. K. Shepherd, "Top-Down or Bottom-Up: Is Security and Defence Policy in the EU a Question of Political Will or Military Capability'". European Security, Vol. 9. No. 2, ljeto 2000, str. !5.

245

EUROATLANTIZAM uloge SAD-a u Europi nisu bitnije izmijenila od zavrsetka hladnog rata. Dok je Francuska prihvacanje i uspostavu ESDI-ja i CJTF-a vidjela kao primamo curopski projekt, Velika Britanija je isticala da su upravo to najbolja srcdstva jacanja novog atlantizma. Stoga se Britanija zalagala da se realizacija dogovorenoga spusti na nizu razinu, gdje ce se strucnjaci za sigurnosna pitanja pojedinih europskih zemalja dogovoriti za sto br:la prakticna tjesenja (odredivanje snaga, njihova broja, rasporeda, opremljenosti i sl.), dok je Francuska inzistirala da se o inicijativama jos raspravlja unutar Europe na visokoj diplomatsko-ministarskoj razini. Britansko-francusko nejedinstvo vidljivo je i u pocetnim dogovorima oko uspostavljanja zajednickih snaga, njihovoj opremljenosti, nadleznosti, institucionalnoj infrastrukturi, polozaju ne-clanica EU-a i NATO-a i sl. 616 Obje strane jos uvijek ne zele prihvatiti mjere koje bi dovelc do vece kooperativnosti i kompatibilnosti europske vojne industrije. Britanci zagovaraju po-pustanje strogih vojnih okvira i postupno otvaranje vojne industrije trzistu, dok su Francuzi jos uvijek za cvrstu kontrolu i spregu dr:lave i vojne industrije.617 Razlike su ocigledne i u misijama koje bi se trebale provoditi. Za realizaciju Petersberskih ciljeva planirane su tri vrste misija: I. velike, tzv. large-scale operacije, poput NATO-ove intervencije na Kosovu, koje bi u pravilu, uvijek predvodio NATO; 2. srednje, tzv. medium-scale operacije, poput zajednicke vjezbe NATO- WEU snaga Crixes-2000 odrzane u veljaci 2000, za koje se predvida da bi ih mogao predvoditi EU, ali uz upotrebu sredstava NATO-a, 3. male, tzv. smalle-scale operacije, koje bi EU prcdvodio bez sredstava NATO-a. Dok je Britanija zagovarala prve dvije, Francuzi su podupirali drugu i trecu vrstu operacija. Francuski ministar vanjskih poslova, Hubert Vedrine, priznao je da postoji velika razlika u shvacanju i interpretaciji autonomije i autonomnog djelovanja izmedu Francuza i ostalih europskih saveznika. 618

616 Francuzi su predlagali da se zajednicke snagc okupe oko Eurocorpusa, cjelokupnog spektra svojih snaga, od klasicnih vojnih i tzv. ne-vojnih obavjestajne sluzbe, u svim segmentima gdje postoji njihova ozbiljno Britanija jc smatrala da je to ncpotrebno, jer nove europske snage mogu

te da Europljani rade na jacanju snaga za crises-menagement do zaostajanje za snagama SAD-a. biti "pametni potrosac americkih

V\ljnih sluihi i raspol\liivih sredstava". lhid., str. 39. 617 Francuzi su prigovarali Britaniji dajc ona ionako u razmjcni vojne tehnologije, nukleamog naoruzanja, obavjestajnih sluzhi i najnovijih trendova u vojnoj industriji znatno vise privilegirana i povezana sa SAD-om od bilo koje druge europske drzave. 618 Govorcci o curopskoj obrani Vedrine je rekao: "lstina je da u vojno-organizacijskom pogledu postoje bitne razlike. Francuska jc za europski stup obrane unutar Saveza, ali i za autonomiju. Mi zelimo zadrzati oboje ... i jedini smo koji to na taj nacin i kazu." French Embassy in the UK, Declarations SFC/99/305, str. 18, citat u: Jolyon Howorth, "Britain, France and the European Defence Initiative", Survival, Vol. 42, No. 2, ljeto, 2000, str. 39.

246

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSK0\1 PORETKU Nejednaka stajalista postojala su i oko uloge, broja clanova i kompetencija djelovanja novoosnovanog Odbora za politicka i sigurnosna pitanja te imenovanja njegova celnika. Izbor generalnog tajnika NATO-a Javiera Solane za njegova predsjednika Francuska ne vidi kao dobro rjesenje jer se time udvostrucuju funkcije visokih NATO-ovih duznosnika. Francuzi zele da taj Odbor bude visoko pozicioniran unutar novoga euroatlantskog saveznistva te da njegovi clanovi imaju stvarnog utjecaja na krciranje strategije i donoscnje politickih odluka. U prcliminarnim francusko-britanskim razgovorima posebna paznja posveeena je zcmljama ne-clanicama EU-a i NATO-a, njihovoj ulozi u politickim raspravama glede sigumosnih pitanja, ali i mogueem sudjelovanju njihovih snaga u zajednickim operacijama. U skladu s nacelno prihvaeenim postupkom za pokretanje snaga EU-a dogovorcno jc sljcdeec:

1. Osnovat ec se potrcbna institucionalna struktura unutar kojc ee zcmljc ne-clanice EU-a i NATO-a moci sudjelovati u procesu odlucivanja. 2. Odluku o uporabi snaga EU-a donosi Europsko vijeee. 3. U implementaciji odlukc mogu sudjelovati snage svih zemalja koje su zaintcresirane za akciju. Francuzi su predlagali da se zainteresirani izvanjski partneri podijele u tri skupine: -

kandidati za clanstvo u EU-u koji vee jesu u NATO-u (Turska, Ccska, Madarska, Poljska)

-

kandidati za clanstvo u EU-u koji jos nisu u NATO-u (Litva, Latvija, Estonija. Bugarska, Slovenija, Rumunjska, Slovacka, Cipar, Malta)

-

clanovi NATO-a koji nisu kandidati za primanje u EU (Norvcska, Island).

Time bi prioritet u politickom odlucivanju, pa i samom djelovanju unutar koncepta europske obrane, imalo trinaest zemalja s kojima se namjeravaju, iii su vee zapoceti, razgovori oko clanstva u EU-u. Britanci inzistiraju na podjcli na dvije skupine zemalja: clanice i ne-clanice NATO-a. Dodatni su problem neutralne europske zemlje, ad kojih su neke proteklih godina ipak angaziralc svojc snage u misijama pod pokroviteljstvom UN-a. Uz sve tc postojeee i iskazane nesuglasice Londona i Pariza, s druge pak strane, Washington je od Velike Britanije ocekivao da bude medijator izmedu Francuske i Njemacke unutar Savcza. Amcricki stratezi smatrali su da pokazano francusko-njemacko povezivanje samo po sebi tada jos uvijek nije ugrozavalo americko vodstvo u euroatlantskim odnosima, ali su se pribojavali da bi u buduenosti zemlje ne-clanice Saveza u Europi, ali i s podrucja Kavkaza, Kaspijskog jezera i centralne Azije, eventualnu cvrstu francusko-njemacku osovinu, a ne SAD, vidio kao svoju sansu za jacanjc svojih europskih veza. Dio europskih saveznika, uglavnom zagovomici atlantizma, upozoravali su SAD da Velika 247

EUROATLANTIZAM Britanija nije dovoljno politicki, ekonomski snazna da sprijeci stvaranjc francusko-njemackog condominijuma, kad bi se te dvije zemlje stvarno odlucile na to. Kritike su upucivale i novoprimljene clanice Saveza, Ceska, Madarska, Poljska- isticuci da ni prije Drugoga svjetskog rata Velika Britanija nije uspjcla zaustaviti Njemacku. Tako je, ustvari, Velika Britanija bila rastrzana izmedu dviju zadaca unutar euroatlantskog saveza: od nje se ocekivalo da, s jcdne strane, bude poslusan tradicionalno dobar saveznik, ali i sljedbcnik americkc politike; a s drugc, da arbitrira unutar Saveza te posebice u odnosima s Francuskom i Njemackom pazi na kohczivnost Saveza, ne ugrozavajuci pritom vlastite interese.

Francuska se tradicionalno smatrala europskijc orijentirana unutar Savcza, zalazuci se za vecu samostalnost Europljana unutar Alijanse. Francusko-njemacki prijcdlog pocetkom devedesetih o uspostavi vlastitih vojnih snaga nije u ostalih euroatlantskih saveznika docekan s cntuzijazmom. Zavrsetkom hladnog rata Francuzi su pokusali predvoditi izgradnju nove europske sigurnosne arhitekture, smatrajuci to jcdnim od svojih nacionalnih ciljeva. 619 Smatra se da je upravo NATO-ov summit u Bruxellesu 1994. bio odlucujuci u odredivanju novih smjerova francuske politike prema Sjevemoatlantskom savezu, odnosno tocka nakon koje je doslo do postupnog priblizavanja Francuske toj organizaciji. 62 Francuska politicka elita sluzbeno je prihvatila i pozdravila sve inicijative koje je NATO na tom summitu inaugurirao: Partnerstvo za mir, koncept CJTF-a te platfornm kako se suprotstaviti proliferaciji nuklearnog, bioloskog i kemijskog naoruzanja. 621 Manje od mjesec dana po zavrsetku summita u Bruxellesu Francuska je ultimativno zahtijevala od SAD-a da ucini nesto konkretno kako bi se prekinula opsada Sarajeva u BiH od strane Srba, sto je bila prva veca pozitivna inicijativa curopskih savcznika u ratu na podrucju bivse Jugoslavije. Zajednicko americko-francusko djelovanje osiguralo je i prctpostavkc na terenu za potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine. U

°

619 U kontaktima sa svojim europskim partnerima, posebicc Njemackom. isticali su potrcbu stvaranja nove "stratcgije i politickog prostora za Europljane, povezanog sa SAD-om, ali izvan americke sjene". Ibid., str. 23. Osvrcuci se na rastuce napetosti na Balkanu, Jacques Delores govorio je pocetkom devcdesetih da se "Europljani ne mijcsaju u americke probleme, pa stoga vjeruje da se Amcrikanci nece mijesati u europske". Noel Malcolm, "The Case Against Europe", Foreign Affairs, 7412, ozujak- travanj 1995, str. 68. 620 Citirajuci jednog visoko pozicioniranog francuskog duznosnika, David Buchan jc u Financial Timesu pisao kako je upravo taj summit bio "najbolji ikada odrzan NATO-ov summit" jer su euroatlantski savcznici podrzali dva vazna cilja francuske vanjske politike: daljnji razvoj europskog sigumosnog i obrambenog identitcta kroz Europsku uniju te jacanje europskog stupa obrane Atlantskog saveza kroz Zapadnoeuropsku uniju. Financial Times. 24. sijecnja 1994. 621 \1oze se pretpostaviti da su se celnici ~ATO-a i prije summita u Bruxellcsu sastali i o tim pitanjima zascbno diskutirali s francuskim politickim i vojnim prcdstavnicima. 0 preliminamim pregovorima francuskih i americkih po\itickih i vojnih cksperata o tim pitanjima tijekom studcnog 1993. godine vidjcti u: Robert P. Grant, The Changing Franco-American Security Relationship - New Directions for NATO and European Defense Cooperation. Arlington, 1993, str. 1-62.

248

EUROATLANTIZAM U NOVOM SYJETSKOM PORETKU okviru IFOR-a u BiH francuske vojne snage sudjelovale su u NATO-ovim vojnim operacijama pod izravnim zapovjednistvom NATO-a prvi put nakon 1966. godine, kada se Francuska povukla iz vojne strukturc Saveza. Kulminacija francuskog priblizavanja NATO-u bila jc najava francuskog ministra vanjskih poslova Hcrvea de Charettea u prosincu 1995. godine kako Francuska ozbiljno razmatra mogucnost sudjelovanja svojih predstavnika u radu Komiteta za vojna pitanja NATO-a te mogucnost da francuski ministar obranc regularno, s ostalim ministrima obrane zemalja clanica NATO-a, sudjeluje u radu Alijanse. 622 Mnogi su se zapitali koji je stvarni uzrok zaokrcta u francuskoj politici prema NATO-u te znace li takvi francuski potezi odustajanje od francuskog inzistiranja na jacoj europcizaciji Atlantskog saveza. Jer neposredno nakon zavrsetka hladnog rata i dramaticnih prornjena na medunarodnoj sceni tijekom 1990. i 1991. godine Francuska jc odlucno odbijala svaku mogucnost svoga ponovnog integriranja u vojnu strukturu 1"\ATO-a (!/liegrated Military Structure- IMS). 623 Upravo suprotno, Francuska je smatrala da je zavrsetak hladnog rata stvorio pogodne pretpostavke za smanjenjc utjecaja NATO-au Europi i preuzimanje vecc inicijative na sigurnosnom planu od zapadnocuropskih saveznika, odnosno konkretno Zapadnoeuropske unije. Zagovarala se teza da integrirana vojna struktura NATO-a jednostavno vise nije potrcbna posthladnoratovskoj Europi. 624 Francuska je znala da je iluzorno occkivati kako ce do formiranja u cijclosti samostalnog europskog obrambenog identiteta i njegove prakticne realizacije doci preko noCi, odmah nakon raspada bipolarne medunarodne zajednice. No prihvacanjc Ugovora iz Maastrichta i inicijativa formiranja francusko-njemackog vojnog korpusa videni su kao dobar putokaz u tom smjeru. ldeje o samostalnijoj zapadnoj Europi u odnosu na tradicionalnog saveznika SAD i u posthladnoratovskim relacijama jedinu preostalu supersilu na politickom, ekonomskom i vojnom planu, bile su svakako prcradikalne za veCinu zapadnoeuropskih saveznika, ukljucujuci i tadasnju administraciju u Bijeloj kuci. Formiranje zajednickih francusko-njemackih snaga u Iistopadu I 99 I. godine americki predsjcdnik Bush docekao je s konsternacijom, upozorivsi da bi to moglo rezultirati udaljavanjem njemackih snaga iz strukture NATO-a.

622 Govor francuskog ministra vanjskih poslova Herve de Charetta odrzanog 5. prosinca 1995. u Sjevcrnoatlantskom vijecu vidjeti na: http://www.adetocqueville.com

623 lzjave nekih francuskih duznosnika u tom smjeru vidjeti u: Philip H. Gordon, Franch Security Policy after the Cold war- Continuity, Change and Implications for the L'nited States, Santa Monica. 1992, str. 11-14.

624 Tadasnji francuski ambasador u NATO-u Gabriel Robin smatrao je da cak ako i dode do najavljivanih stanovitih reformi NATO-ove vojne strukture, "ne moze jamciti da cc francuske snage u njoj htjeti sudjclovati". Theresa Hitchens, ''European Allies Urge France to Rejoin ~ATO Military Command", Defense News, 10. prosinca 1995. Nada1je, sve najavlji\·ane i provedene transformacije same Alijanse tijekom 1990. i 1991. godine Francuska je smatra1a samo "t~tSadom curopeizacije Savcza". Frederic Bozo, France and NATO, Pariz, 1993, str. 188.

249

EUROATLANTIZAM Ipak i sama se Francuska nastojala tada ne zamjeriti jako Washingtonu. Francuske snage, pod americkim zapovjcdnistvom, sudjelovale su u Zaljevskom ratu 1991. godine usprkos velikom protivljenju Francuske da sudjelujc u ratu protiv Iraka. Francuski strucnjaci sudjelovali su u raspravama oko prihvacanja nove NATO-ove strategije tijekom 1990.-91. godine, iako se nisu slagali s vecinom predlozenog. Na sastanku celnika NATO-a 1992. godine Francuska je podrzala NATO-ovu inicijativu da saveznicke snage sudjeluju u operacijama izvan clanka 5. Saveza (non-Article 5 operations), poput peaakeepinga, peace makinga, crisis manegamenta i drugim ne-vojnim operacijama. Iako francuski i americki predstavnici nisu imali uvijek jedinstveno glediste na posthladnoratovska pitanja europskc i euroatlantske sigurnosti, predsjednici Mittcnand i Bush zadrzali su rclativno dobrc medusobnc odnose. 625 Razdobljc od 1992. do 1995. kljucno je za priblizavanje Francuske NATO-u. Tenzije oko formiranja francusko-njemackih snaga (EUROCORPS) smirene su potpisivanjem sporazuma izmedu Francuske, Njcmacke i NATO-a 21. sijecnja 1993. godine. Sporazumom se predvida da u slucaju kriza francuske vojne snage EUROCORPS-a mogu biti stavljene na raspolaganje i pod zapovjednistvo NATO-a. 626 U prosincu 1992. francuski predsjednik Mitterrand potvrdio je odluku kojom francuski casnici mogu sudjelovati u pripremama NATO-a za formiranje posebnih snaga koje bi pod mandatom UN-a bile poslane u promatracke i posrednicke misije u BiH. U travnju 1993. godine sef francuske delagacije, general Jean-Paul Pe1isson, pocco je sudjelovati u radu NATO-ova Komiteta za vojna pitanja kada se raspravljalo o akcijama peacekeepinga. Njegov je glas jos tada bio samo savjetodavne naravi. Francuska je, uz SAD, bila glavni inicijator NATO-vc kampanje u brobi protiv proliferacije oruzja za masovno unistenje 1994. Tijekom 1993. i 1994. francuske vojne snage uspostavile su neposredne kontakte i suradnju s ccntrima NATO-ova zapovjednistva u cilju provodenja koordiniranih akcija na podrucju bivse Jugoslavije. U rujnu 1995. na tlu Francuske odrzana je i prva vojna vjezba NATO snaga od 1965. godine. Vojna vjezba, koja je trajala cetiri dana, bila je simulacija NATO-vog zracnog napada na ci1jcve u BiH, a u njoj je sudjelovalo sczdesetak zrakoplova i tisucu vojnika iz sedam zemalja clanica NATO-a. 627 Za vrijeme summita NATO-a u Bruxellesu 1994. francuski predstavnici izjavili su kako ce ubuduce najvisi francuski vojni duznosnici sudjelovati na svim sastancima NATO-a ako Francuska procijeni da je to u njezinu sigurnos-

625 Vise o trancusko-americkim nesuglasic 67 Uz te deklarativne norrnc i usvojena pravila ponasanja ipakje najYisc problema bilo s Turskom. 66 s Washington je zcjio razvoj europskog sigurnosnog i obrambcnog idcntitcta kompatibilnog s americkom vizijom i ulogom Europe u novom svjetskom poretku te NATO-om kao dominantnom sigurnosnom organizacijom. Ocekivalo se da svi buduci europski koraci budu tome prilagodeni. 1 unutar najviseg zakonodavnog organa vlasti u SAD-u, Kongresa, razmatralo se pitanje ESDI-ja, europske obranc i curopskih snaga za brzu intcrvcnciju. U studcnom 1999. predstavnici u oba doma Kongresa usvojili su zasebne rezolucije. 6" 9 U tim rezolucijima

667 U Stratcgijskom konceptu :--JATO-a usvojcnom u Washingtonu kaze sc da sc saveznici mogu koristiti odredenim NAI"O-ovim srcdstvima i raspolozivom vojnom oprcmom za provodcnje odredcnih zadaca. pod uvjetom da za ispunjenjc tih zadaca nije zaintcrcsirana organizacija NATO. Takvc savcznickc opcracijc mogu biti pod politickom kontrolom i strategijskim vodstvom WEU-a iii ako se dodatno dogovori. ''NATO-ova sredstva u tim opcracijama mogu rabiti i svi zapadnocuropski saveznici aka za to iskazu zelju". NATO, The Alliance Strategic Concept, Approved by the Heads od State and Govemment Participating in the Meeting of the North Atlantic Council in ltc1shington, D.C. on 23rd and 24th April /999. NAC-S(99)65, 24. travnja 1999, paragraf30. Deklaracija EU-a iz Kolna takoder regulira pravo neclanicama EU-a da rabe vojnu oprcmu NATO-a u EU-led operacijama temeljem Petersberskih ciljeva. U deklaraciji sc kazc da u opcracijama sptjecavanja i rcguliranja kriza koje predvodi Europska unija ''mogu ravnopravno i pod jednakim uvjctima sudjelovati sve clanicc NATO-a kao i ncutralnc zcmlje tc zemlje koje nisu u punopravnom clanstvu EU-a". Cologne European Council, Presidency Conclusion, 3.-4. lipnja 1999, Annex II, paragraf 3. 668 Kao clanica NATO-a, Turska ima pravo veta na odluke o poduzimanju EU-led opcracija i ustupanju NATO-ovih sredstava i vojnih kapaciteta za njihovu provedbu. U zclji da postane clanica EU-a, Turska igra ozbiljno na tu svoju kartu. 0 tome vidjcti u: 0. Orhun, '"European Security and Defence Identity Common European Security and Defence Policy: A Turkish Perspective", Perceptions, rujan- studeni 2000, str. 119-125.; N. Tocci, "21st century Kemalism: Redefining Turkey EU Relations in the PostHelsinki Era", Centre for European Policy Studies, Working document, no. 170, rujan 200 I, str. 33-36. 669 U rezoluciji Predstavnickog doma (usvojenoj s 278 glasova za nasuprot 133 protiv) naglascna jc potreba ravnopravnije raspodjclc troskova za obranu izmcdu SAD-a i njcgovih zapadnoeuropskih saveznika te nuznost postizanja veceg stupnja kompatibilnosti amcrickih i europskih snaga. U rczoluciji se kaze da '"u cilju ocuvanja solidarnosti i cfckti\nosti Saveza postignutih u protcklih pedeset godina od esencijalne JC vaznosti da svi sigumosni aranzmani koje Eu,orska unija namjerava poduzeti u okviru zajednicke

263

EUROATLANTIZAM sumirana su, ustvari, sva americka strahovanja i ocekivanja u kojem bi se smjeru, po shvaeanju Bijele kuee, trebala razvijati obrambcna moe zapadnocuropskih saveznika. Za razliku od tih ipak uopeenih politickih lZJava i ocekivanja, americki i europski vojni stratezi, zagovomici ESDI-ja, upozoravali su na konkretne mjere koje je neophodno poduzeti zeli li se da koncept ESDI-ja ne ostane samo mrtvo slovo na papiru. Prema takvim razmisljanjima za uspjeh ESDI-ja, u prvoj fazi, neophodno je da europski saveznici: 1. uspostave jedinstven nadnacionalni centar za koordinaciju nabavke potrcbne opreme i sredstava 2. prestrukturiraju svoju vojnu industriju i 3. poveeaju financijska izdvajanja za obranu. Europljani su vee izrazili negodovanje poradi prva dva, smatrajuCi da sc time ogranicuje nacionalni suvercnitet pojedine ddave. No, uz taj psiholoski cimbenik, svakako je vazna i za Europu bolnija cinjenica potreba prestrukturiranja i modcmiziranja obrambenih snaga, sto iziskuje dodatne troskove. Govorc6i o novoj europskoj obrani u svibnju 1999. u Londonu, G. Robertson rekao je da se europske snage moraju promijcniti da budu "operativnije, tlcksibilnije, mobilnije, odrzivije i visestruko operativne", 670 sto sve u cjelini vodi njihovoj veeoj ucinkovitosti. obzirom na danasnje izazove sigurnosti i tzv. softsecurity od Europljana se trazi veea koordinacija klasicnih vojnih i nevojnih

s

europske vanjske i sigurnosne politike, ukljucujuci i razvoj vlastitih obrambenih snaga, moraju biti komplementarni i povczani sa strukturom NATO-a, tc osiguravati da u njima aktivno i u potpunosti sudjeluju svi europski savcznici. a ne diskriminirati ne-clanove Europske unije". House Resolution 59. usvojena 2. studcnog 1999. U svojoj rczoluciji Senat jc bio mnogo odrcdeniji tc je navco nacela kojih se zapadnoeuropski amcricki saveznici moraju pridrzavati pri jacanju europske obrane te izgradnji i uporabi europskih vojnih snaga. Od Europljana se trazi sljedecc: \. da se jasno izjasne kako ce poduzeti autonomne vojnc akcije samo, i u slucaju, kada se prcthodno NATO izjasni da nijc zaintcresiran za sudjclovanje u tim misijama; 2. jacanje i poboljsanje europske obrambenc sposobnosti i vojnih kapaciteta unutar konccpta ESDI-ja, ali ne kao zasebnc nove institucijc. vee u okviru Sjcvernoatlantskog saveza; 3. ako europski saveznici ne zele postici vecu stupanj kompatibilnosti i opcrativnosti svojih snaga sa snagama NATO-a, to cc dovesti do namjcmog slabljenja ukupne moci Alijanse; 4. europski saveznici moraju razvijati adekvatne vojne kapacitete kako bi mogli zajedno s amcrickirn snagama sudjelovati u opcracijarna "out-of-area" ne samo na europskorn tlu. vee i izvan Europe; 5. ne-i:lanicc Europske unijc ne smiju biti diskriminirane u pitanjima vezanima uz europsku sigumosnu i obrambenu politiku; 6. europska unija ne smije samostalno provoditi sigumosnu politiku suprotnu interesima i ciljevima NATO saveza; 7. EU ne smije ici na dupliciranje resursa i kapaciteta koji vee postojc unutar NATO-a. Uspostava europskih snaga za brzu intcrvenciju ne smije biti na stctu vojnih snaga europskih saveznika unutar NATO-a, Senat Resolution 208, usvojcna 8. studenog 1999. 670 A. J. K. Shepherd, "Top-Down or Bottom-Up:ls Security and Defence Policy in the EU a Question of Political Will or Military Capability''", European Securill', Vol. 9, No.2, ljeto 2000, str. 21-22.

264

EUROATLANTIZA\1 U NOVOM SVJETSKOM PORETKU snaga tc razvoj civilnih instrumenata za rJesavanje kriza. Zajednicka vjezba NATO i WEU snaga u ve1jaci 2000. godine pod nazivom "Criscx 2000" najbolje je uputila na sve nedostatke europske obrane. Reformc nacionalnih sustava obrane i vojnih snaga koje su uglavnom obucene za staticne, hladnoratovskc opcracijc, provode se u svim vaznim clanicama EU-a. S radikalnim promjenama Njemacka jc pocela 1994, a Francuska je provela petogodisnji reformatorski plan 1997.-2002, nova strategija Britanije odredena je dokumentom British Strategic Defence Review iz 1998, Spanjolska je usvojila dokument Spanish National Directive oj"Decembre 1997. Danska je donijela Framework memorandum za 2000. Nedostatak financijskih sredstava, ali i nevoljkost europskih vlada da odobrc veca izdvajanja iz budzeta za obranu, usporavaju zapocete reforrnc. Iako iznos1 potrebnih dodatnih sredstava za uspostavu europskog sigurnosnog idcntitcLJ variraju, sva predvidanja upucuju na to da se radi o vrlo ve1ikim no\canim iznosima. 671 Znajuci da europski saveznici trenutacno nisu voljni ici u tako \C1ikc investicije, SAD naglasava da ESDI ne predvida uspostavu jcdinstvene, samostalne, trajne, nadnacionalne, europske vojske. Stoga se od europskih rcformi ocekuje veca kompatibilnost s americkim snagama, prihvacanje zajednickih standarda za naoruzanje, oprcmu i dmga potrcbna vojna i nevojna srcdstva. Zeli se izbjeci opasnost euroatlantskog saveza s dva sustava. 672 Ipak, Amerika trazi da se Europljani dogovore oko nacina trajnog financiranja zajednickih obrambenih snaga jcr svi danasnji pokazatelji govore da SAD snosi mnogo veci financijski trosak curoatlantskc obrane. SAD za obranu izdvaja oko 3,2% svog GNP-a, sto jc vise od ukupnog izdvajanja za obranu svih clanica EU-a (oko 2,02% GNP-a). U sadasnjem euroatlantskom partnerstvu SAD pokriva 60%, a europski saveznici 40% ukupnih troskova za obranu. Nada1jc, godisnjc SAD izdvaja oko 59.000 do1ara po glavi vojnika, a EU samo 20.000 671

671 Prema istrazivanju Royal United Services lnstituta (RUSI) iz Londona, za provcdbu rcformi EU bi sadasnjc prosjecno izdvajanje iz budZeta clanica za obranu od oko 2,2 % trebao povecati za najmanje l ,5% oko I 07 milijardi do lara godisnje- i zadr2ati taj trend sljedecih najmanjc pet godina. Istrazivanje korporacije RAND provedeno 1993. godine pokazalo je da bi za opremanje europskih snaga za brzu intervenciju od otprilike 50.000 vojnika trebalo izdvojiti od 18 do 49 milijardi dolara u sljedecih 25 godina (ovisno o sredstvima i namjcni snaga). L. Cchulic, Euroatlantski sigurnosni odnosi nakon hladnog rata, Working paper, 2, val. I, 2001, Zagreb, str. 26-27. 672 Americki ambasador u NATO-u, Alexander Vershbow, sugcrirao je EU-u da se u refonnama vojnih snaga drzi naccla "'separable but not separate" radije nego da duplicira postojeca sredstva i mehanizme funkcioniranja ~,\TO-a. Na svibanjskom ministarskom sastanku NATO-au Fircnci 1999. godine drzavna tajnica Albright govorila je o americkoj lnicijativi za trgovinu obrambenim proizvodima u cilju poboljsanja transatlantske suradnje na podrucju obrambcnc trgovinc. lnicijativa je, zapravo, paket od sedamnaest spccificnih potcza usmjcrcnih na brzi i laksi izvoz americke opreme u clanice NATO-a, Japan i Australiju. C. H. Kupchan, "'In Defence of European Defence: An American Perspective", Survival, Vol. 42, i\:o. 2, str.l7-!9 673 Francois Heisbourg: "'Europe Strategic Ambitions: The Limits of Ambiguity", Sun·ival, Vol. 42, No. 2, ljeto 2000, str. 14.

265

EUROATLANTlZAM Velik dio nerijesenih problema odnosi se na buducu koordinaciju NATO-a i EU-a. Cclnici NATO-a isticu da se dosadasnje rasprave oko europskih pitanja s vladama u Parizu, Bonnu, Londonu ... trebaju zamijeniti jcdinstvenim sjedistem i tijelom europskih saveznika koji ce suradivati sa SAD-om. Istodobno se trazi definiranjc uvjeta, prava i obveza tzv. "sestorke"- clanica Saveza koje nisu cianice EU-a- u sudjclovanju pri donosenju politickih odluka, vojnom planiranju i stvarnim operacijama pod vodstvom EU-a. NATO i EU kao dvijc zasebne institucije trcbaju razviti mehanizme i institucije za prakticnu zajednicku suradnju i konzultacije, potrebno je definirati po kojim kriterijima i kada ce NATO-ove snage i kapaciteti biti na raspolaganju EU-u. Trazi se i potpisivanje sigumosnog sporazuma izmcdu NATO-a i EU-a buduci da ne postoji odgovarajuci sustav za zastitu povjerljivih informacija na strani EU-a. Na prigovore Europljana kako se od njih previsc trazi u prckratkom roku, SAD odgovara da jc u njihovu interesu da se sto prijc osposobe za preuzimanje dijela odgovornosti za sigurnosnu i obrambenu politiku u Europi i izvan nje, uz istodobno jacanje atlantskog saveznistva. SAD napominje da je NATO jos ranih devedesetih proslog stoljeca poceo sa svojim intemim refmmama. Govoreci o odnosima NATO-a i EU-a oko europske obrane u svibnju 2000. u Parizu, stalni prcdstavnik SAD-a u Sjevernoatlantskom vijecu, ambasador Alexander Vershbow, rckao jc da aka NATO i EU uspiju do kraja 20. stoljeca pronaci prakticna rjesenja za nedovrscni posao, "bit ce to pocetak krasnog braka za 21. stoljece". 674

6. EUROATLANTSKI SAVEZNICI I NOVA RUSIJA

6.1. Bushevo oklijevanje

Od zavrsetka Drugog svjetskog rata pa do zavrsetka hladnog rata Sjcdinjene Drzave tri su puta pokusale uspostaviti neku vrstu partncrstva sa Sovjetskim Savezom. 675

674 International Herald Tribune, 20 svibnja 2002. 675 Prvi je pokusao prcdsjcdnik Roosevelt ponudivsi sovjetskom rezimu da aktivnije sudjeluje u medunarodnoj zajednici pod uvjctom da prihvati uvjete liberalnoga novog svjctskog poretka za koji se on kao predsjcdnik zalagao. Rooseveltova ve!ika strategija nijc se ostvarila i neposredno nakon njcgove smrti kriticari su je ocijcnili kao potpuno suludu avantum koja nije ostavila dubljeg traga na sovjetski komunisticki reiim. Dmgi veci pokusaj priblizavanja Moskvi napravio jc predsjednik Nixon zeleci iskoristiti zahladenje kinesko-sovjetskih odnosa. Popustanje napctosti izmedu dviju supersila bilo je kratkotrajno i ponovno bez veCih posljedica na g!obalni medunarodni sustav. Treci i, po mnogima, najozbiljniji pokusaj uspostav-

266

EUROATLANTIZA~l

U l\'OVOM SVJETSKOM PORETKU

Nestabilnosti i krize koje je raspad SSSR-a izazvao vanjskopoliticki americki stratezi smatrali su najvccim izazovom s kojim su Sjedinjene Drzave bile suocene u proslom stoljecu. 076 U bipolarnim medunarodnim odnosima za planere americke akcije Sovjetski Savez nije bio nepoznanica. Amcricko ministarstvo obrane, gotovo sva ostala drzavna ministarstva ukljucujuci i vclik broj raznih instituta i specijaliziranih agencija diljem Sjedinjenih Drzava, raspolagali su dovoljnim brojem eksperata i !judi koji su sc bavili americko-sovjetskim odnosima, pojedinim segmentom drustvenog razvoja tadasnjeg Sovjetskog Saveza ili predvidali daljnji razvoj situacije u odnosima dviju vclesila. No uskoro ce shvatiti da najveci dio njihova profcsionalnog rada i iskustva nijc primjenjiv u posthladnoratovskim uvjetima. Raspustanjc Varsavskog ugovora i dezintegracija SSSR-a 1991. godine oznacili su pobjedu curoatlantskih saveznika i tzv. duha atlantizma nad socijalistickim blokom. No pobjednicki Zapad odmah se zapitao kako, u promijenjenoj medunarodnoj situaciji, tretirati novu Rusiju. Pitanja poput: hoce li nova Rusija nastaviti iii odustati od sovjetske ekspanzionistickc politike, hoce li sc prikloniti Zapadu i sudjelovati u izgradnji novoga euroatlantskog i europskog porctka, koji ce joj biti ciljevi ... samo su neka od pitanja koja su pocetkom devedesetih godina proslog stoljeca zaokupljala ne samo euroatlantske saveznikc vee i velik dio europskc javnosti. Tadasnje izjave ruskih duznosnika upuCivalc su na, po Zapad najoptimalnija, alii pcsimisticna rjcscnja. 677 Stajalista americke i curoatlantske javnosti prema novoj Rusiji bila su podijcljcna. Dio javnosti svoj antagonizam prema bivsem SSSR-u, koji je prenesen i na Rusiju, opravdavao jc neprihvacanjem diktatorske vladavine komunistickog rezima. Za njih, sve dok se Rusija u svom drustvenom razvoju nc odrekne ostataka socijalisticke vladavine, nema mjesta veccm zblizavanju sa Zapadom, posebice SAD-om. Drugu veliku skupinu cinili su svi oni koji su smatrali da su impcrijalisticke tcznje SSSR-a jednostavno stvar svojevrsnog povijesnog ruskog naslijeda, bcz obzira nato koji rezim vladao u Moskvi. Po njima, prijate\jstvo s Rusijom ne treba uspostavljati jer cc i Rusija uskoro isbzati svojc imperija1is-

ljanja nekc vrste americko-sovjetskog partnerstvu zapoceo je prcdsjednik Bush, nakon hladnog rata. Koristeci se Ujedinjcnim narodima, Bush jc nastojuo du u novom poretku koji se stvara, Sovjetski Savcz postane amcricki mludi partner s kojim bi SAD, kao vodeca nacija, podijelio dio tcrcta i odgovomosti u posthladnoratovskorn svijctu. Busheva stratcgija takvog novog svjetskog poretka propala je jer se raspao Sovjetski Savez. Henry Kissinger, Does America Need a Foreign Policy'), New York, 2001, str. 72. 676 The Future of U. S. Foreign Policy in the post-Cold JI(Jr!d Era, White House, Washington D. C., 1992, str. 8.

677 Jeljcinova izjava kako granice nove Rusije nisu dctinirane te ih treba cim prije preispitati, iako dana za vrijemc Gorbacovljeve vladavine, u mnogih saveznika zazvonila jc na uzbunu. Sasvim suprotan dojam ostavila je izjuva buduceg ruskog ministra vanjskih poslova Kozireva, koji jc jos za vrijemc SSSR-a rekao kako nova Rusija treba krenuti putem izgradnje odnosa suradnje i prijateljstva sa Zapadom, posebicc sa SAD-om. Kozirev je tada smatrao da se nova RusiJa pri dctiniranju svoje vanjskc politike mora odrcci mcsijanskc uloge i zauzcti pragmaticniji stav. Vidjcti u F. S. Larrabee, "Security challenges on Europe's eastern periphery", u: D. C. Gompcrt & F. S. Larrabee (eds.), America and Europe- A partnaship fi;r a new era, Cambridge, 1997, str. 166-190.

267

EUROATLANTIZAM ticke teznje. Stratezi su upozoravali da zauzimanje pogresnog stava Zapada prema Rusiji u novim medunarodnim okolnostima moze imati dugotrajne posljedice po medunarodnu zajednicu. 678 Svima je bilo jasno da je Rusija medunarodno po svim pi tanjim degradirana, a tadasnje objektivne ruske slabosti samo su povecavalc nedoumice Zapada. Njezin vazan nukleami arsenal, iako priznat kao moguce sredstvo zastrasivanja s obzirom na zastatjelost ipak nije bio dostatan za ugled svjetske sile. Osim toga, po svim ostalim vojnim parametrima Rusija je znatno zaostajala za SADom.679 Geografski suzena, 680 politicki i gospodarski nestabilna, nacionalno ponizena, nasljednica nekadasnje supcrsile, nova Rusija u mnogih euroatlantskih saveznika dozivljavana je kao jedva nesto vise od regionalne sile Treceg svijeta. 6x1 U euroatlantskim promisljanjima sta i kako s takvom Rusijom, predvodile su Sjedinjene Drzave. Osim zabrinutosti za europski prostor i sudbinu euroatlantizma, Washington je, u odredivanju smjerova svoje nove globalne strategije, znao da je raspadom povrsinski najvece drzave na svijetu stvorena "cma rupa" u samom sredistu Euroazije. 682 U novom svjetskom poretku, kao jedina preostala

678 Henry Kissinger iznio je misljenje da je u poimanju naznaccnih promjena u Istocnom bloku americka javnost podijeljena na tri osnovnc skupine: prvu, koja je smatrala da ce se sovjetski socijalisticki sistcm transfonnirati u demokratskom smjem putem dijaloga sa Zapadom: dmgu, koja je smatrala da je komunisticka ideologija permanentni izazov miru u svijetu te za ostvarenje trajnog mira i stabilnosti u medunarodnj zajcdnici Zapad !reba svrgnuti komunizam; i trecu, po kojoj Zapad !reba voditi politiku neprestanog iscrpljivanja komunizma putcm diplomatskih, ekonomskih i vojnih sredstava, sve dok se komunisticki rezim u Sovjetskom Savezu sam nc umsi. Takva Kissingerova promisljanja zapavo su sublimirala zapadnc poglede na Sovjctski Savez za vrijeme hladnoratovske bipolame podjele svijeta. Sa zavrsetkom hladnog rata i raspravc temeljene na takvim premisama oslabilc su. Henry Kissinger, Docs America Need a Foreign Po/icv>, New York, 2001, str. 73. 679

V. Barunovsky, "Russia and European Security", Eurobalkans. No. 19, 1995, str. 4-5. 680 Gran ice Rusijc na Kavkazu povucene su natrag gdje su bile pocetkom 19. st., u Sredisnjoj Aziji sredinom 19. st. a na Zapadu gdjc su bile oko 1600. godinc. ncposredno nakon vladavine Ivana Groznog. Gubitak Kavkaza ozivio JC strateska strahovanja od ponovnog jacanja turskog utjecaja, gubitak Srcdisnje i\zije oznacio jc gubitak golemih zaliha energenata i mincralnih bogatstava i otvorio vrata mogui:em islamskom utjecaju. Gubitak Ukrajine znaCio jc gubitak zitnih polja i toplih luka na Crnom mom. 0 novom geostrateskom polozaju Rusijc i mogucim posljedicama na mski razvoj, alii razvoj sire euroazijske regije vidjeti u: R. Vukadinovic, PostkomunistiL'ki i~azo\'i europskoj sigumosti, Gmde, 1997, str. 131-136; Z. Brzezinski, The Grand Chessboard, New York, 1997, str. 82-110; A. Arbatov, "'NATO and Russia", Security Dialogue, No. 2, 1995, str. 136-138; L. Cehulic, "Nove strategijske podjele zemalja Ccntralne Azije", Gaudeamus,l\1ostar, br. 1-2, 1999, str. 59-70. 681 Prema sluzbenim ruskim statistikama pocetkom 90-ih svcga je 40% novorodcncadi dolazilo na svijct zdravo, dok je otprilikc jedna pctina polaznika prvog razrcda osnovne skole imala neki oblik mentalnih smetnji. Zivotni vijck muskarc opao je na 57,3 godine, uz ncgativnu stopu nataliteta. Prema tome, stanjc mskog dmstva ustvari jc tipicno za srednje razvijenu zemlju Treccg svijeta. Z. Brzezinski, The Grand Chessboard, New York, 1997, str. 84. 682 Za Brzezinskog kolaps SSSR-a prouzrocio je "geopoliticku konfuziju monumental nih razmjera", za njcga je to bilo kao da jc geopoliticko "srce kontinenta" iscupano s globalne kartc. Isto, str. 82-83.

268

EUROATLAl\TlZA\'1 U NOYOM SV JETSKOM PORETKU supersila, SAD svakako nijc zelio propustiti taj vazan euroazijski prostor jacem utjecaju neke tamosnjc regionalne sile, ali ni novoj Rusiji. Osim toga, zapadnoeuropski saveznici, koji su pocctak svih ozbiljnijih inicijativa unutar curoatlantizma u novom svjctskom poretku tradicionalno prepustali lideru zapadnog bloka, SAD-u, koji je raspadom SSSR-a postao i jedini, unilateralni svjetski lider, cckali su da Washington poduzme prve korake glede Rusijc. Jer, usprkos svim iskazanim ruskim unutarnjopolitickim i medunarodnim slabostima, zapadnoeuropski saveznici jos uvijek su osjecali psiholoski pritisak od spominjanja ruskog imena i njezine prijestolnicc Moskve. Moze se reci da jc ta svojevrsna psiholoska osovina Moskva-Washington, potencirana i ubrzanim razvojem dogadanja na europskoj postsocijalistickoj sceni, pridonijela i pocetnom nesnalazenju Bijele kuce u odredivanju novih odnosa s Rusijom. S druge pak strane, ni sam ruski politicki vrh, potresen neprestanim politickim krizama, i nemogucnoscu pronalaska adekvatnog tranzicijskog puta, nije bio jedinstven glede medunarodnog polozaja i uloge Rusije. Pa ipak, 1990. godine 32% Rusa tvrdilo je da je odlucno zivjeti kao u Americi. 6 ~ 3 Glorificirajuci rusku proslost, nacionalne intcrese i nekadasnji status supersile, Moskva je nastojala uspostaviti relativno stabilne odnose sa zapadom, prvenstveno sa SAD-om. Taj put viden je kao najsigurniji i najbczbolniji za preobrazbu ruskog politicko-gospodarskog sustava. Americki predsjednik Bush, ali i cijela americka administracija, bili su zateceni brzinom, intenzitetom i karakterom promjena na medunarodnoj sceni. Iako se Bush sastao s predsjcdnikom Gorbacovom u Vancouveru, za njegova mandata u Bijeloj kuci niti SAD, niti njihovi zapadnoeuropski saveznici nisu izradili jasnu strategiju za novu Rusiju. 6x4 Najvise pozornosti tadasnja americka administracija posvetila je nuklearnom naoruzanju stoga sto jc, kad se SSSR dezintegrirao, oruzjc za masovno unistenje i potreban materijal za njegovu proizvodnju ostalo rasprseno u nckoliko bivsih sovjetskih republika. Stoga je predsjednik Bush najvise inzistirao upravo na

683 Ostale razvijene zemljc do bile su: Japan 32% glasova, Njemacka 17%, Svcdska 11 'Yo. 1991. godine broj Rusa koji su htjeli americki nacin zivota smanjio sc na 25% da bi 1992. bio 12%. InjimnaciomzJj bjulleten, YCIOM, 1993, No.6, str. 14. 684 Ekspcrt za nacionalnu sigurnost i nekadasnji urednik casopisa Foreign Affairs, William G. Hyland, u svom djelu Clinton:~ World napisao je: "Za vrijcme Gorbacovljcve vladavinc prcdsjednik Bush ponasao sc kao demagog. Nije shvatio da je americka politika vee tada u Jeljcinu imala sv·oje tajno rusk a oruzjc." William G. Hyland, Clinton:~ World, London. 1999, str. 81-82. Ipak. za razliku od brojnih autora koji su smatrali da je Bush bio ncdovoljno zainteresiran za prilike u Sovjetskom Savezu, kasnije i u Rusiji. Hyland navodi tri vanjskopoliticka cilja koja jc predsjcdnik Bush postavio prcd svoju administraciju. ali i euroatlantskc saveznike, u odnosu na Rusiju.

To su: - pojacati ekonomsku pomoc RusiJi i u tom sm~>lu poduzeti odgovarajuce vanjskopoliticke aktivnosti unutar euroatlantskog saveznistva - nastaviti pregovore o smanjenju nuklcarnog moruzanJa kako bi sc smanjila ukupna vojna sila Rusije - uspostaviti Jobre odnosc s Ukrajinom, u cilju po;ttzanp udrcdcnc protutezc u odnosu na Rusiju. Ibid. str. 83.

269

EUROATLANTIZAM modifikaciji i dopuni teksta ugovora START-IJ. 685 Sacinjeni sui nacelni tekstovi ugovora kojima se predvidalo da Ukrajina, Bjelorusija, Kazahstan iii unistc nukleamo naoruzanje kojc jc ostalo uskladisteno iii rasporcdeno na njihovu teritoriju iii da ga transportiraju u Rusiju. Manje cntuzijazma Bush je pokazao u pruzanju konkrctnc ekonomskc pomoci Rusiji. 6 s6 Washington je odobrio manju svotu Rusiji za unistavanje dijela nukleamog arsenala. Grupa 77, predvodena SAD-om, najavila je paket pomoci Rusiji u vrijednosti od 24 milijarde dolara. Stand-by aranzman s Mcdunarodnim monetarnim fondom, u kojemu temeljem ulozenoga kapitala najveci utjecaj ponovno ima SAD, Rusija je dobila pod vrlo teskim uvjetima. Moze se reci da je Busheva politika prema Rusiji bila rezultat cjelokupnoga americkog oklijevanja i cekanja da se dramaticna zbivanja na europskom prostoru smire, a njihove posljedice iskristaliziraju. Prvi u potpunosti hladnoratovski americki predsjednik i predvodnik euroatlantskog saveznistva, Bill Clinton, u svoja dva mandata u Bijeloj kuci u odnosu na Rusiju pokazao se mnogo agilnijim i odredenijim.

6.2. Clintonov "strategijski savez" Za Sjedinjene Drzave, u radikalno promijenjenim medunarodnim okolnostima, u Clintonovim stratcgijskim planovima nova Rusija imala je dvojako znacenje. Ona je velika zemlja, s kojom je SAD spreman stvarati neke nove oblike prijateljstva, ali i zemlja koja poradi svojih unutarnjopolitickih nestabilnosti i gospodarskih problema u doglednoj buducnosti ncce predstavljati globalnu opasnost za novi svjetski poredak koji se stvara. U tom kontekstu Clintonova administracija mogla je Rusiju trctirati na dva nacina: kao potcncijalnog, novog neprijatelja, tezeci ponovno njezinu ckonomskom iscrpljivanju, vojno-politickom slabljenju i izolaciji; ili kao moguceg partnera s kojim treba uspostaviti dugorocne odnose suradnje. Premda su predsjednicki izbori 1992. godinc bili prvi posthladnoratovski americki izbori, u kojima tradicionalne hladnoratovske konfrontacije dviju supersila u predizbomoj kampanji nisu bile dominantna tema vanjskopolitickc strategije predsjcdnickih kandidata, ipak mnogi stratezi smatraju da je upravo

685 Ni za vrijeme vladavine Busha americki Scnat nije ratificirao ugovor START-II. Ucinit ce to tck 1996. godine. US Department of State. Di.1patch, 19. sijecnja 1996.

686 Nisu mnogo pomog1a ni uvjeravanja bivseg americkog predsjednika Richarda Nixona kako Rusija ncma bo1ju politicku alternativu od predsjednika Jeljcina te da su uspjesne refonne u Rusiji jamac uspjesnosti reforma u drugim novoformiranim drzavama nakon raspada SSSR-a. Richard Nixon. ''The Time has come to lle1p", Time. 13. sijccnja 1992.

270

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Clintonov odnos prema novoj Rusiji za glasace bio odlucujuci element koji ga je doveo u Bijclu kucu. Clinton je ostro kritizirao Bushevu vanjsku politiku prema Rusiji naglasavajuci nekoliko kljucnih clcmenata koji, za njega, nisu primjereni americko-mskim odnosima u novom medunarodom poretku. Prvo, Bush je prcdugo podrzavao Gorbacova i njegovc rcforme, ne saglcdavsi rusku realnost i ne shvativsi da Jeljcin ima veCi politicki autoritct u Rusiji. Za Clintona Bush jc izdao temeljne americkc vrijednosti postivanja prava i zakona time sto jc favorizirao predsjednika bivseg SSSR-a Gorbacova, a ne legalno izabranog predsjcdnika Rusije Jcljcina. Samim tim, kada je inauguriran za predsjednika SAD-a, Bill Clinton u ocima mskog politickog vrha kotirao jc mnogo bolje od Busha. Drugo, takav stav Bushevc administracije dovodi do zakljucka da Je Bush bio zainteresiraniji za ocuvanjc teritorijalnog integriteta SSSR-a ncgo za samoodrccknje naroda i stvaranje novih, mladih demokracija u Europi. 617 A upravo sircnjc demokracije i trzisno orijcntirane privrede u zemljama lstocne Europe. ukljucujuci i Rusiju, bio je glavni proklamirani Clintonov cilj u predizbomoj kampanji. 6xs Treca Clintonova kritika Busheve politike prema Rusiji odnosila se na americko pruzanje pomoci SSSR-u. Clinton nije bio protiv pomoci, dapace, smatrao je da Amerika, u tu svrhu, trcba osmisliti jedan novi Marshallov plan, ali je isticao da umjesto novcanih kredita Rusiji trcba mnogo vise pomoci u obliku robe. 689 Jer da Rusija iskoristi dobivene kredite na nacin da ojaca svoju privredu, bio bi to udarac ekonomskim intcresima SAD-a u Europi. A to si Sjedinjene Drzave, zclc li zadrzati dominaciju u svjetskoj privredi, ne smiju dopustiti. Clinton je smatrao da bi to za SAD koji je dobio hladni rat znacilo ne samo "povijesnu tragediju vee i politicku katastrofu". 690 Clintonu je bilo jasno da mjesto Rusije u novom svjetskom porctku, alii njezina politicka stabilnost, ovise o uspjesnosti njezinih ekonomskih ali i politickih

687 Sam Clinton tada je pisao: "Predsjednik Bush podrzavao je Gorbai'ovljeva nastojanja da socijalizam opstanc u Sovjetskom Savczu, cak i onda kada je svima bilo jasno da je upravo Boris Jeljcin taj koji teii demokatskim promjcnama i dezintcgraciji SSSR-a". Detaljnije o Clintonovim kritikama Bushcvc politike prcma Rusiji vidjeti u: Clinton on Foreign Policy issues, London, US Information Service, 1992, str. 22-45.

688 Tadasnji Clintonov glavni savjctnik za odnosc s Rusijom, Strobe Talbot, podupirao jc Clintonovo stajaliste. U casopisu Foreign Affairs pi sao je: "Predsjednik Bush bio je preoptimistican glede podupiranja pokusaja Gorbacova da sacuva intcgritet i strukturu Sovjetskog saveza ... to dokazuje da su Sjedinjene Drzave zaintercsiranije za intcrcse Sovjetskog Saveza nego za interesc mladih drzava koje zclc pobjcci iz sovjetskih okova u dcmokratsku buducnost. .. takva politika nc prepoznaje da je SSSR stvar proslosti, a ujcdno predstavlja i izdaju tcmeljnih nacela na kojima pociva americko drustvo." Cijcli tckst vidjeti u: Strobe Talbot, ''Post-Victory Blues", Foreign Ajji1irs, Vol. 7 I, No. 1, 1992, str. 53-69.

689 0 Clintonovoj viziji pomoci Rusiji vidjeti u: American Leadership and Global Change. US Department of State, WJshington D. C., I. ozujb 1993, vol. 4, No.9, str. 118.

690 Vidjcti u: The Future ofU. S. Foreign Polin· (Port/): Regional Issues, Washington D. C .. 19'!3. ,tr. 3%

2'71

EUROATLANTIZAM reformi. Stoga je smatrao da uspjesnost ruskih reformi mora biti visokopozicionirani cilj na listi prioriteta americke vanjske politike. 691 Paralelno s pruzanjem ekonomske pomoei novoizabrani americki predsjednik na pocetku svog mandata nastojao je uspostaviti s Rusijom i ncki novi strategijski savez, odnosno, kako je Clinton uobicavao govoriti, odnosc novoga demokratskog partnerstva. Kadje ruski predsjednik Jeljcin za vrijeme prvog susreta s Bushem 1992. upitao americkog predsjednika jesu li Rusija i SAD jos uvijek neprijatelji, on je odgovorio kako nisu neprijatelji, vee prijatelji i partncri. U sluzbenoj izjavi za javnost Jeljcin je inzistirao da bude spomenuto saveznistvo Rusije i SAD-a, ali Bush nije pristao na takav prijed1og. U zajednickom komunikeju s tog sastanka novinari su nazirali svojevrsno strategijsko partnerstvo, ali nitko od tadasnje americkc administracije nikada to nije javno izrekao. Dvije godine potom, u Moskovskoj deklaraciji objavljenoj 14. sijecnja 1994. godine, Clinton i Jeljcin ne samo da su proglasili uzajamno strategijsko partnerstvo Rusije i SAD-a vee je Clinton isao tako dalcko da je svoj uspjeh na domaeoj politickoj sceni vezao uz uspjeh ruskih reformi. Polaznu osnovu takvc americke politike Clinton je postavio na svom prvom susretu s Jeljcinom, 3. i 4. travnja 1993. u Vancouveru. Analiticari smatraju da je to bio prvi ozbiljan pokusaj rekonstrukcije americkoruskih odnosa. Tom prilikom predsjednik Jeljcin obvezao se na provodenje demokratskih reformi, uspostavu pravne drzave i trzisnc ekonomije. Predsjednik Clinton obeeao je aktivnu americku pomoe ruskom narodu u postizanju tih ciljeva. U dinamicnim, efektivnim americko-ruskim odnosima prijateljstva oba predsjednika vidjela su ucvrseivanje medunarodnog sigumosnog poretka. 692 Clinton je rekao da SAD neee stajati po strani dok se Rusija bori s uvodenjem demokracije.1m Clinton je smatrao da je novi savez s Rusijom potreban Sjedinjenim Dr2avama iz nekoliko razloga: prvi je vezan uz same ekonomske reforme u Rusiji; 694 drugi je vezan uz shvaeanje da je Rusiji potrebna americku pomoe pri

691 0 tome vidjeti u: Securing US Interest While Supporting Russian Reform, US Department of State, Washington D. C, 29. ozujka 1993, Vol. 4, No. 13. 692 "U. S. Department of State", Dispatch, Supplement, Vol. 4, No.2, svibnj 1993. 693 "Amcrika zna na cijoj je strani. Mi smo uz n1sku demokraciju. Mi smo uz ruske reforme. \1i smo za rusko trzistc. Mi podupircmo slobodu svijcsti, govora i religijc. :VIi podupiremo prava ctnickih manjina. Mi aktivno podupiremo reforme i refonnatorskog vodu Jeljcina u Rusiji", kazao je tom prilikom Bill Clinton. Ibid. 694 Da bi SAD mogao nadzirati, sudjelovati aktivnije u pokusajima Rusije da se izvuce iz svoje drame mora biti blizu. U suprotnom, ruske reformc mogle bi dozivjcti krah, sto nikako nijc u intercsu Amerike. Sjcdinjene Drzave mogu pomoci ruskoj drzavi savjetima glede ekonomskih ulaganja, obucavajuci novi mski menadzerski kadar. podupirati privatizaciju i na taj nacin ubrzati prihvacanjc triisno orijentirane privrede, ruskog gospodarstva, sto bi trebalo u buducnosti rezultirati stabilnijim ruskim trzistem za konkrctna americka ulaganja i izvoz americkih proizvoda. Vidjcti dokumcnt: Focus on Russia: Highlights of' Succesjid U. S. Supportj(JI· }cfarket Reform, US Department of State, Washington D. C., 3. sijecnja 1994, Vol. 5, no. 1, str. 3

272

EUROATLANTIZAM U NOYOM SVJETSK0\1 PORETKU

geopolitickoj preobrazbi nekadasnjeg velikog ruskog carstva u nove, mlade, demokratske drzave; 695 treci je vezan uz kontrolu i nadziranje proliferacije nuklearnog naoruzanja te migracija znanstvenoga kadra koji je sudjelovao pri njegovoj izradi; 696 cetvrti je stvaranjc novog svjetskog poretka te definiranje americke, ali i ruske uloge u euroazijskom prostoru; 697 peti razlog vezan je uz domacu americku politicku scenu. Clintonu je bilo jasno da americki narod ocekuje da Sjedinjene Drzave predvode slobodan, miran svijet. Stvaranje hladnog mira, ponovno zahladenje odnosa s Rusijom umanjili bi mogucnost realizacije njegova geockonomskog programa. Yelike medunarodne krize izazvane nestabilnostima u Rusiji ugrozile bi svakako zapocete Clintonove unutarnjopolitickc reforme. 698

695 S obzirom na ckonomsku zaostalost. vjcrsku. etnicku sarolikost, brojne nezadovoljne nacionalnc manjinc i vee iskazane probleme mladih, samostalnih drzava oko odredivanja njihovih granica, raspad SSSR-a mogao bi biti Pandorina kutija iz koje bi mogle proizaci vel ike politicke, ekonomskc pa i vojne krizc koje bi sc odrazile na cjelokupnu medunarodnu sigurnost. 0 tome detaljnije: M. Mandelbaum & S. Talbot, At the Higest Level- the Inside Story of the end of the Cold War, London, 1994, str. 4 72. OhrabrujuCi tranzicijske proccse na prostoru bivseg SSSR-a, Warren Christopher izjavio jc kako americka pomoc i prisustvo. osim podupiranja Rusije, ima za cilj i stvaranje povoljnih uvjeta za uspostavu jakih bilateralnih veza izmedu novih neovisnih drzava. Po Christophcrovim rijecima, ·'ako SAD u tome uspije, bit i:e to vazan doprinos mcdunarodnoj stabinosti; u suprotnom, moglo bi doi:i do nove Jugoslavije, na prostoru gdjc postojc velike kolicine nukleamog oruzja, sto svakako nije u globalnom intercsu Amcrikc." W. Christopher, Securing US interests ... , str. 175.

696 Usprkos postojccim jamstvima oko smanjenja nuklcarnog arsenala dviju supersila (START l, START ll) Rusija jos uvijek raspolaze golemim nukleamim naoruzanjem. Premda je ono uglavnom zastarjelo, a 1 mala je mogucnost da bi na pocetku posthladnoratovskog razdoblja odmah bilo upotrijebljeno, Sjcdinjcne Drzavc ipak moraju biti na oprezu. Jer, nakon raspada SSSR-a najvcci broj nuklcarnog naoruzanja dosao je pod kontrolu Moskve, a poradi bankrota ruske privrcde Moskva bi mogla ponuditi opremu i matcrijalc potrebne za proizvodnju nuklearnog naoruzanja na svjetskom trzistu. Takoder je velik broj visokoobrazovanih strucnjaka, znanstvenika koji su radiii u sovjctskoj nuklcarnoj vojnoj industriji, ostali bez posla iii bijcdno placeni. te bi mogii lako prodati svoje znanje zaintcrcsiranim zemljama diljem azijskoga kontinenta, sto bi dovelo do nekontroiirane proizvodnje tog naoruzanja. 697 Clinton jc bio svjcstan cinjenice da je Rusija, iako trenutacno ekonomski oslabljcna i rastrzana unutarnjim politickim krizama i nestabilnostima, ipak drzava koja mozc pridonijeti mcdunarodnoj stabilnosti iii nestabilnosti. Rusko nukleamo naoruzanje, njezin geografski polozaj, mjesto stalne clanice u Vijccu sigumosti Ujedinjcnih naroda, kao i jos uvijek brojnc diplomatske vezc diljem svijeta fakti su koje Clinton nije mogao zanemariti kada se raspravlja u mjestu i ulozi Rusije u novom S\jetskom poretku. Osim toga, ruske vcze s NR Kinom te pogotovo s manje razvijenim azijsko-pacifickim zemljama Amerika mozc iskoristiti za laksi proctor na ta trzista. 0 borbi za primat u tzv. azijskom cetvorokutu vidjeti u: R. Vukadinovic, Posthladnoratovske tendencije meaunarodnih odnosa. Zagreb, 2000, str. 86-103. 698 Clintonu je bilo jasno da americki narod ocekuje da Sjedinjenc Drzave predvode slobodan, miran svijet. Stvaranje hladnog mira, ponovno zahladenje odnosa s Rusijom, umanjilo bi mogucnost realizacije njegovog gcoekonomskog programa. Velike medunarodne krize izazvane nestabilnostima u Rusiji ugrozi!c bi svakako zapocetc Clintonove unutamjopolit1cke refonne. L. Cchuiic, Clinton i novi svjetski poredak. Zagreb, 2001, str. 92-l 08. 0 strahu od sovjetskog nuklearnog arsenala \!djeu u: K. C. Campbell, Soviet Nuclear Fission-Control of' the Nuclear Arsenal in a Disintegrating Sol'tet Cnion. CS!A, No. l, I. studenog 1991.: te u sluzbenim dokumentima americke administracije: L' S .\'onprultler!li/Un Policy, USGPO- Washington D.C., 1994. Threat Assessment, Miltaty Strategy and Deten'e f'/,Jnntng. USGPO- Washington D. C., 1992.

273

EUROATLANTIZAM Iz svih tih razloga uspostava novog strategijskog partnerstva s Rusijom za SAD bila je nuznost. Stoga je na pocetku svog mandata Clinton odlucno ali veoma lukavo i oprezno igrao na rusku kartu. Clintonov glavni savjetnik za odnose s Rusijom i po nekima glavni arhitekt americkog priblizavanja Rusiji za vrijeme Clintonova mandata bio je ambasador Strobe Talbot, kasnije zamjenik americkoga drzavnog tajnika. 699 I drzavni sekretar Waren Christopher naglasavao jc da americko-ruski odnosi moraju dobiti prioritetno mjesto u odrec!ivanju americke vanjskopoliticke strategije.7oo Henry Kissinger pisao je kako je posthladnoratovska americka politika prema Rusiji bila dominantno preokupirana intemim promjenama koje je Moskva nastojala provesti. 701 Clintonova administracija uistinu je napravila taka vclik iskorak u odnosu na Rusiju. Za razliku od gotovo svih prijasnjih amcrickih voc!a, ukljucujuci i Clintonova prethodnika Busha, koji su americko-sovjetske odnose promatrali iskljucivo kroz prizmu dviju mocnih, neprijateljskih i suprotstavljenih dr:Zava, Clinton jc svoju vanjskopoliticku akciju prema Rusiji odredio situacijom na ruskoj unutarnjopolitickoj sceni. Dokle god u Rusiji na vlasti bude politicka elita koja ce ruski razvoj usmjeravati prema prihvacanju demokracije, trzisne ekonomije i Jiberalnih vrijednosti Zapada, dotle Rusija moze racunati na americku podrsku i konkretnu pomoc. 702

699 Po njegovu misljenju, Sjcdinjene Drzave sudjelovalc su u tri vel ike bitkc u svojoj povijesti i iz sve tri su izasle kao pobjednik. To su: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat te hladni rat. Sada Ameriku ocekuje cetvrta velika bitka na euroazijskom prostoru. To je borba izmedu snage kojc su porazile sovjctski komunisticki sistem i snaga koje ga zele obnoviti, snaga koje se bore za rcforme protiv snaga koje zele stagnaciju. Amerika mora sudjelovati u toj velikoj povijesnoj bitki, euforicno je smatrao Talbot, zalazuci se za svesrdnu americku pomoc demokratskim rcfonnama u Rusiji i stvaranje strategijske alijanse s tom zemljom. W. G. Hyland, Clinton's frorld .. ., str. 84. 700 "Jedan od najprioritetnijih amcrickih vanjskopolitickih ciljevaje pomoc ruskom narodu u njihovoj izgradnji slobodnog drustva i trzisne ekonomije. Po mom sudu, to je nas najveci strategijski izazov ovog vremena. Uvodenje Rusije, jedne od povijcsno najsnaznijih drzava, u obitelj slobodnih drzava, koristit ce nasim najvisim sigurnosnim, ckonomskim i moralnim interesima. Za Ameriku i cijeli curoatlantski svijet izazov je monumentalan. Uspijemo li, uspostavit cemo temelje trajne sigurnosti i prosperiteta za buduce generacije. Ali, aka Rusija ponovno padne u anarhiju i njome zavlada despotizam, posljedice za euroatlantski svijct bit ce zastrasujui:c", govorio je americkim kongresmenima Christopher Warren. "The Three Pillars of U.S. Foreign Policy and Support for Reforms in Russia", govor pred Odborom za vanjsku politiku americkog Kongresa, Washington D. C., 22. ozujka 1993. 701 "Kako je komunizam jenjavao, odnosi Atlantskog svijeta s Rusijom svc su se manje temeljili na geostrateskom i geopolitickom promisljanju. Unutamja situacija u Rusiji postalaje dominatna za atlantski svijct. Pritom je ruski unutarnji razvoj Zapad identificirao s ruskim predsjednikom Jeljcinom." H. Kissinger, Does America ... , str. 73-74. 702

0 ispravnosti svoje odluke Clinton se posavjctovao i s bivsim americkim predsjednikom Nixonom. Na upit Clintona u Bijcloj kuci hoce li Jeljcin u turbulentnim politickim zbivanjima u Rusiji opstati na vlasti,

274

EUROATLANTIZA\1 U NOVOM SVJETSKOM PORETKU No, uskoro se pokazalo da Clintonova strategija pa11nerstva iz niza razloga nije lako ostvariva. Premda se Clinton zalagao za sveobuhvatnu medunarodnu ekonomsku pomoc u obnovi ruskoga gospodarstva americki curopski saveznici kao i medunarodne financijske institucije (gmpa Svjctskc banke i Mec1unarodni monetarni Fond) sve su teze odobravali potrebne financijske kreditc Rusiji. Neuspjcsnc reformc povczane s financijskim kriminalom odvracale su Zapad od daljnjcg ulaganja u Rusiju, za koju se u medunarodnim financijskim krugovima govorilo da je vreca bez dna. Osim toga, usprkos prvotno iskazanim americkim namjerama za podrskom i suradnjom, vecina stanovnistva novoosnovanih zcmalja bivseg SSSR-a u pocetku svoje ddavnosti nije vjerovala da im SAD zcli biti partner. Cak je i u Rusiji prevladavalo misljenje javnosti da je americka politika upercna protiv a ne za pomoc Rusiji. Malo su pomogla i obecanja Warrcna Christophcra da im Amcrika zeli pomoci pri njihovoj brzoj integraciji u mec1unarodnu zajedmcu. Zbivanja na ruskoj politickoj sceni takodcr nisu isla u prilog Clintonovoj zclji za uspostavom strategijskog partncrstva. 703 Kozirev i Jeljcin cesto su naglasavali kako Rusija ima i svoje vlastite interese u mcdunarodnoj zajednici koji nc moraju uvijek biti sukladni americkim te da "Rusija ne mora uvijek suradivati sa SAD-om vee moze diktirati i svojc uvjete svijetu". 704 Svjesna da svojom trenutacnom snagom i utjecajem ne moze adekvatno parirati u medunarodnoj zajednici, Rusija sve ocitije pocinje glorificirati svoju proslost, kulturu, religiju, nekadasnju vojnu silu i geopoliticki polozaj. NaglasavajuCi sve sto je rusko, politicka vlast zeli ustvari prikriti i ublaziti negativne rezultate ekonomskih i demokratskih reformi u Rusiji. Nairne, Kozirev je obecao ruskom narodu jos 1992. da ce uz prijateljstvo i pomoc Zapada Rusija u sljedecih I 0 do 20 god ina

Nixonje odgovorio da "bcz amcricke pomoci svakako ncce." ''Sa Jeljcinom situacijaje sljedeca", nastavio je Nixon, "ono sto vidis je ono sto si dao". Svojoj asistentici Monici Crowley predsjednik Nixon kasnijc je rekao kako jc susret s Clintonom bio njegov najbolji razgovor s jednim americkim prcdsjcdnikom otkad jc napustio Bijelu kucu. 0 tom susrctu dvaju predsjcdnika u Bijeloj kuci vidjeti u: Monica Crowley, Nixon of the Record, New York, 1996, str. 170-177.

703 Polazeci od svog nckadasnjeg statusa supcrsilc i uloge koju jc jc SSSR imao za vrijeme hladnog rata, Rusija je smatrala da u novoj medunarodnoj zajednici automatski mora dobiti istaknuto mjesto. Ruski politicari pretcndirali su za stvaranjc novog europskog porctka gdje cc, uz nekoliko najjacih europskih drzava, i Rusija voditi glavnu rijec, iskazali su Zclju da Rusija automatski postane clanica grupe najrazvijcnijih zemalja svijcta G7. Smatrali su da cc Rusija. uz obilnu pomoc Zapada, s uspjehom zavrsiti svoje demokratske i ekonomske reforme te da ce se stvoriti novi "superatlantski savcz" u kojemu ce ponovno dominirati SAD i Rusija. Glavni protagonist tzv. ruske grupc zapadnjaka bio je ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirev. Ocjenjujuci razgovore s amcrickim drzavnim tajnikom \Varrenom Christopherom 1993. godine, Kozirev je izjavio kako "nema dmge alternative osim strategijskog partnerstva izmedu SAD-a i Rusije. Samo takvom politikom mogu se rijesiti pitanja globalnog znacenja, a posebicc medunarodni kontlikti". Moscow News, 15. 3. 1~95. cit. iz. Mileta -Vukadinovic, Europska integracija i ruska dezintegracija, Zagreb, 1996, str. I 02.

704 Michael Cox, US Foreign Poli(v. .. , str. 60.

275

EUROATLANTIZAM postati jednom od vodecih svjetskih sila. Ocekivanja da ce (s obzirom na proslost SSSR-a i tvrdnje da je po prirodnim bogatstvima i sirovinama najbogatija dr:Zava na svijetu) Zapad uloziti u Rusiju golcma financijska sredstva, komcrcijalne i druge kredite koji ce dovesti do procvata ruskog gospodarstva i blagostanja, nisu se ispunila. 705 Nezadovoljstvo, bijeda i siromastvo doveli su dovelikih socijalnih ncmira u Rusiji, ali i do previranja na ruskoj politickoj sceni. Grupi tzv. zapadnjaka postalo je jasno da od najavljivanog i prizeljkivanog novag americko-ruskog strategijskog saveza nece biti nista te da nema ni pomisli o nekom novom superpartnerstvu s Amerikom. Razocarana, na neki nacin cak i uvrijectena i ponizena, Rusija sc okrenula protiv Zapada, optuzujuci ga izravno za svoju krizu. Zapad je kriv za neuspjeh ruskoga gospodarstva, za nedobivanje dodatnih kredita, za slabljenjc ruskog utjecaja u zemljama blizeg inozemstva. Ruski intelektualci razvijaju brojnc "teorije zavjere Zapada protiv Rusije" 706 Na Cllintonov koncept strategijskog partnerstva SAD-a i Rusije otpocetka su skcpticno gledali i brojni znanstvenici. 707 Istodobno, predsjednik Clinton i njegova vanjska politika prema Rusiji izlozeni su brojnim kritikama na americkoj politickoj sccni. Republikanski kriticari smatrali su da je Clintonov neuspjeh u Rusiji dokaz da je nova predsjednikova vanjskopoliticka geoekonomska strategija neprimjerena na globalnom planu. Umjereniji kriticari govorili su da je Clinton precijenio sposobnost Rusije da uspjesno izvede gospodarskc i demokratske reforme, da je pri zelji za stvaranjem novog stratcskog saveza s Rusijom zaboravio da je Rusija uvijek vise naginjala

705 Umjesto u Rusiju velik dio zapadnog kapitala ulozen je u stabilnije, prosperitetnije istocnoeuropske zemlje. Osim toga, sama Rusija nije bila sposobna bankarski, tehnoloski, administrativno-tchnicki prihvatiti i plasirati vecinu dobivenih kredita. 706 Voda ruskih komunista Genadij Zjuganov pise da je kriza u Rusiji "najvcca dobro isplanirana i izvedena divcrzija Zapada", Jurij Luzkov, gradonacelnik Moshc kaze da je "Zapad svjestan da je Rusija njegov potencijalni rival tc je stoga zainteresiran unistiti njczino gospodarstvo". lstodobno, jedno sociolosko ispitivanjc u Rusiji pokazuje da samo 67% ispitanika misli da jc Zapad vazan partner Rusiji, dok samo 3% ispitanika misli da se Zapad moze izravno kriviti za neuspjche kroz koje prolazi Rusija. Cit. iz Mil eta -Vukadinovic, Europska integracija ... , str. I 05-106. 707 R. Vukadinovic smatra kako je stratcsko partnerstvo sa zapadnim svijetom, posebice Sjedinjcnim Drzavama, Rusiji trebalo u prvoj fazi njczina postsovjctskog razvitka. Time se trebalo postici da Rusija, iako oslabljena i smanjcna, budc trctirana kao svjetska sila kojoj bi se priznale tzv. zajednicke odgovornosti sa Zapadom i koja bi onda, zajedno sa SAD-om, gradila takav sustav odnosa u kojem bi ruska uloga bila poscbno vrednovana." R. Vukadinovic, PosthladnoratO\'ske tedencije mec1unarodnih odnosa, Zagreb, 2000, str. 87; Zbigniew Brzezinski o tom strategijskom partnerstvu pise: "Prijateljski stav koji je Zapad. posebno SAD, promisljeno zauzeo u odnosu prema novom ruskom vodstvu, predstavljao je podrsku i pruzao poticaj postsovjetskim 'zapadnjacima' u ruskim vanjskopolitickim krugovima. Njime je pojacano njihova gravitiranje Americi, a i osobno ih se nastojalo zavesti. Novim vodama laskalo je sto se mogu imenom obracati najvi;im krcatorima jcdine supersile, a nije im bilo tcsko ni samozavaravati sc kako su i oni vode jcdne supersilc. Kad su Amerikanci lansirali slogan 'zrelog strateskog partnerstva' izmedu Washingtona i Moskve, Rusima se cinilo kako je novo, demokratsko americko-rusko zajednistvo zamijenilo prijasnjc natjecanje." Zbigniew Brzezinski, The Great Chessboard, New York, str. 93.

276

EUROATLANTIZA:\1 U NOVOM SV JETSKOM PORETKU centralistickoj, autoritativnoj, imperijalisticki raspolozenoj vlasti nego demokratskoj, te da, premda vise nije neprijatelj broj jedan, Rusija ipakjos nije spremna za partnerstvo s Amerikom. 70 ~ Premda je Clinton pred Kongresom objasnjavao da je neuspjeh ruskih rcformi uzrokovan prvenstveno nerijesenim unutarnjim pitanjima i postojecim problemima u Rusiji, 709 bilo je jasno dace Clinton morati napraviti strateski zaokret u amcricko-ruskim odnosima. Ncgativnc tcnzijc prema Rusiji dodatno su porasle kada je otkriveno da je sluzbenik organizacije CIA, Aldrich Ames, godinama odavao podatke Moskvi. 710 Sluzbenik Bijele kuce izjavio je tada kako "Washingtonu stvarno ne trebaju spijunski skandali kako bi shvatio da je americko-ruski medeni mjesec zavrsio." 711 Osim toga, brojni republikanski zastupnici u Kongresu, predvodeni Bobom Dol om, smatrali su da je upavo Clintonov odnos prcma Rusiji povod da se ospori cjelokupan rad njegove vanjskopoliticke administracije te oslabe njihove buduce akcije. 712 Pisuci o dotadasnjoj politici Clintonovc administracije prema Rusiji Michael Cox smatra da je dio kritika upucen americkom predsjedniku utemeljcn. U svom djelu US Foreign Policy after the Cold War Cox iznosi glavnc Clintonove pogresne prosudbe glede Rusije: l. Clinton je bio preoptimistican u svojem uvjerenju kako je Rusija sposobna te da raspolaze s dovoljno resursa da postane stabilnom demokratskom kapitalistickom zemljom. 2. Clinton je prihvatio previse kompromisa s Moskvom. 3. Rusija danas mozda nije Amcrici smrtni neprijatelj, ali jos nije spremna za odnose partnerstva s Amerikom. 4. Uspostavljajuci svojevrsne mostove suradnje s Rusijom, Amerika ne smije zaboraviti lekcije iz povijesti.

708 George Kennan je pi sao: "Dcklarativno se zalagati za podrzavanje demokracije i razvoj trzisne privrede u nekoj zemlji legitimno je pravo svakoga, ali prakticno kreirati slobodno drustvo i liberalno trziste u nekoj zemlji izvan jc rcalnih mogucnosti bilo koje drzave, ukljucujuci i mocni SAD." Kennan je smatrao da Rusija nikada necc dostici razvoj demokracije i trzisne ekonomije, niti izgraditi potrcbne institucijc po uzoru na Ameriku. Pretpostavka da ce razvoj dcmokracijc oznaciti umjereniju, zapadu naklonjeniju vanjsku politiku Rusijc Clintonova je najveca zabluda, smatrao jc Kennan. Dctaljnije o Kennanovoj kritici Clintonove politikc u: George F. Kennan, At a Centurv Ending, New York, 1996, str. 332-333. 709 Americki ckonomisti smatrali su daje Zapad zclio prcradikalne refonne u Rusiji, ne uvazavajuci socijalnc posljedice koje ce takav opseg i tempo refom1i izazvati u Rusiji. 710 "The Spy Case: The Fallout", Washington Post, 25. vcljacc 1994. 711 Charles Krauthammer, "Honeymoon Over-The Two Powers go their own Way'', lntemational Herald Trihune, 26. veljace 1994. 712 Republikanac Richard Lugar trazio je od Clinwna da "jednom zauvijek napusti viziju americko-ruskog partnerstva". The Guardian, I. ozujka !994.

277

EUROATLANTIZAM 5. Rusija jos uvijek pokazuje mnogo vise autoritarne teznje, umjesto demokratskih, prema postsocijalistickim zemljama centralne i istocnc Europc.713 Smatrajuci da su predsjednik Clinton i zamjenik drzavnog sekretara Talbot ''romanticno fascinirani Rusijom", Zbigniew Brzezinski, u pokusajima definiranja nove, adekvatne americke strategije za Rusiju, ponudio je svoj prijedlog. Njegovo definiranje americkih prioriteta i ciljeva na euroazijskom prostoru postat ce trajna okosnica vanjskopoliticke strategije Clintona prema euroazijskom prostoru. Po Brzezinskom Sjedinjene Drzave trcbaju: 1. sto prije ukljuCiti istocnoeuropske zemlje u NATO

2. uspostaviti bolju suradnju s nc-ruskim rcpublikama bivseg Sovjetskog Saveza, poglavito Ukrajinu 3. uspostaviti gcopoliticki pluralizam na podrucju bivseg SSSR-a. 714 Samo takvom politikom Sjedinjene Drzave mogu zadr:Z:ati dominaciju nad Rusijom, ali i u Europi. Boljom suradnjom s novoosnovanim drzavama SAD ce formirati "sigurnosni pojas oko Rusije" koji ce, po Brzezinskom, imati dvostruku ulogu: stabilizirane prilike u susjedstvu omogucit cc Rusiji da sc spremna uhvati u kostac s vlastitim unutarnjim problemima, dok ce se americki zapadni saveznici osjecati sigurnima od eventualnih prod ora nestabilnosti s Istoka. 715 Koliko jc nekadasnji savjetnik predsjednika Cartera Zbigniew Brzezinski gledc buducih americkih smjerova djelovanja bio u pravu pokazuju i tenzije ruske politike. Naime, nakon neuspjclog povczivanja sa Zapadom i najavljivanih reformi, Rusija sc sve vise okrcnula zemljama blizeg inozemstva i ostro se suprotstavljala prosirenju organizacije NATO novim clanicama. Nakon kratkotrajnog status quo razdoblja, obje strane krenule su postupno u pronalazenje novih oblika suradnje. Ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirev izjavio je 1994. da premda su "americko-ruski odnosi sada zahladeni, jos uvijek nitko ne pomislja na razvod". 716 Predsjednik Clinton u svojim vanjskopolitickim promisljanjima nikada nije napustao Rusiju, no pocetkom 1994. nacinio je neophodan zaokret u svojoj

713 M. Cox, US Foreign .. , str. 64. 714 Z. Brzezinski, "The Premature Partnership", Foreign Affairs, ozujak 67-82.

~

travanj 1994. vol. 73, No. 2, str.

715 Z. Brzezinski, "A Bigger and Safer Europe". New York Times, l. prosinca 1993.

716 Michael Cox, US Foreign ... str. 69.

278

EUROATLANTIZA\1 L 1\0VOM SVJETSKOM PORETKU politici prema Rusiji. Uzrecica "Rusija na prvom mjestu" zamijenjena je mnogo pragmaticnijom suradnjom. Strobe Talbot slikovito je to objasnio rijecima kako je "Rusija dosad bila previse izlozena zapadnim 'sokovima', nastupilo je vrijeme za zapadnu 'terapiju"'. 717 Time je americka administracija naglasila da ce ubuduce usporiti svoja nastojanja za radikalnim ruskim reformama te voditi vise racuna o njihovim socijalnim posljedicama za msko stanovnistvo.m Zalazuci se da se Clintonova politika angaziranja i sirenja demokracije, osim podrucja centralne i istocne Europe, primjeni i na Rusiju, Strobe Talbot je naveo glavne prednosti takvog americkog pristupa. 719 Mozc se zakljuciti da Clintonova administracija nije promijenila kurs, vee samo modificirala svoju strategiju prema Rusiji. Cilj je bio uklopiti Rusiju u cjelokupnost americkih intercsa prema Europi. Rusija pojedinacno vise nema dominantno mjesto u Clintonovu promisljanju Europe. Amerika se trcba vise usmjeriti na brze uspostavljanjc demokracije u zemljama istocne i centralnc Europe, kao i vccu pomoc i suradnju s bivsim sovjetskim republikama. Novo americko-rusko partnerstvo treba se temeljiti na normalnim odnosima dviju zemalja, koje oko pitanja od zajednickih interesa mogu suradivati u medunarodnoj zajednici, ali se priznaje i cinjenica da americki i ruski intercsi nisu i ne moraju biti uvijek identicni. 720 Nakon sastanka s ruskim ministrom vanjskih poslova Kozircvom u Vladivostoku americki drzavni sekretar Waren Christopher izjavio je kako ''dvije velike zemlje (SAD i Rusija) s brojnim interesima imaju razlicita misljenja, ali su spremne o svim razlicitostima otvoreno razgovarati". 721 Takoder, americka se administracija uspjela izboriti da MMF, nakon pet dana iscrpljujucih prcgovora, odobri transu krcdita Rusiji u vrijednosti 1,5 milijarde

717 New York 7/mes. 21. prosinca 1993. 718

Govoreci u Odboru za vanjsku politiku u amcrickom Kongresu Strobe Talbot je izmcdu ostalog rekao: "Rusija jc suocena s tranzicijskim problcmima, rezultati ruskih refom1i su zabrinjavajuci i dcmoralizirajuci ... , ali to nije razlog da sc Sjedinjcne Drzave povuku." Upravo poradi, kako jc on to nazvao, "titanskc borbe" koja sc odvija u Rusiji, SAD mora ostati i dalje angaziran u toj zemlji. S. Talbot, America Must Remain Engaged in Russian Rejhrm (US Department of State. Washington D. C., 31. sijecnja 1994, Vol. 5, No.5. 719

Daljnje "ukljucivanje'', a nc "zadrzavanje Rusije", iz americkih vanjskopolitickih planova za Talbota u buducnosti ce rczultirati: otvaranjem ruskog trzista americkim proizvodima i uslugama, dobivanjem Rusije kao stabilnog politickog i gospodarskog americkog partnera, smanjcnjcm opasnosti od upotrebe iii prolifcracije oruzja za masovno unistcnje te smanjenjcm amcrickih izdataka za obranu. l\1. Cox, US Foreign Policy ajicr the Cold War, London, 1995. str. 62-63. 720

Ministar obranc SAD-a, Wiliam Perry, rekao je 1994. kako i "uz najsvjetliji scenarij oko provedbe ruske tranzicije u demokratsku, liberalnu, trzisno orijentiranu zemlju, ta nova Rusija uvijek ce imati neke interese razlicite od americkih". Michael Gordon. "Perry says caution is vital to Russian partnership", New York Times, 15. ozujka 1995. 721 New York Times, 15. ozujka 1994.

279

EUROATLANTIZAM dolara. Time se zeljelo dati do znanja da SAD ipak nijc definitivno digao ruke od Rusije. No, u prvom Clintonovu mandatu Sjedinjene Drzave nisu jos oslobodile Europu od nas!ijecia h!adnog rata niti definitivno odredile polozaj Rusije u novom europskom poretku. Premda ce se Clinton u svom drugom mandatu u Bijeloj kuci i nadalje zalagati za podrzavanje ruskih rcformi, povecanje kriznih napetosti na jugoistoku Europe i sirenje NATO-a odredit ce nove smjerove u odnosu, sada vise ne samo americke, vee i politike njezinih zapadnoeuropskih saveznika prema Rusiji. Nakon sto je Rusiji jasno dano do znanja da Sjedinjene Drzave ne racunaju na nju kao svoga glavnog, ravnopravnog partnera u novom svjetskom poretku, u drugom mandatu Clinton se prcstao dominantno baviti ruskim unutarnjopolitickim problemima kako bi je odrzao sposobnom da ostane vazan akter na medunarodnoj sceni. Fokus djclovanja Clintonova administracija usmjerila je na zemlje koje granice s Rusijom (balticke drzave, Ukrajina, centralnoazijske drzave) nastojeci uspostaviti stabilno, proamericko rusko okruzenje. Premda ce i dalje znatno financijski podupirati kolabrirajuce rusko gospodarstvo, nastojeci smanjiti svoj trgovacki deficit s Rusijom, 722 americka administracija, u skladu sa svojim globalno zacrtanim ciljevima, sve vise paznje poklanjat ce smanjenju ruskoga nuklearnog potencijala, kriminala i korupcije, pitanju ekologije. Predsjcdnik Clinton susreo se s ruskim predsjednikom Jelcinom dva puta 1997. godine, u Helsinkiju i Parizu, te dva puta 1998, u Denveru i Birminghamu. Pitanja sigurnosti, smanjenja oruzja za masovno naoruzavanjc i ekonomske suradnje dominirala su u razgovorima dvaju svjetskih lidera. Sve to dokazuje da su Sjedinjene Drzave pocelc tretirati Rusiju kao drugorazredu zemlju koju ne treba ispustati iz vida, ali koja sve vise od nekadasnje supersile postaje superproblem. Ne samo poradi zaostajanja u svom drustvenogospodarskom razvoju vee i poradi cinjenice da se Rusija postav1jala kao glavna smetnja euroatlantskim saveznicima u njihovu poimanju i oblikovanju politicke, ekonomske i vojne slike Staroga kontinenta. U svakom bitnom pitanju vezanom uz euroatlantske odnose zapadni saveznici morat ce osluskivati stavove Rusije i biti spremni na pronalazenje dodatnih kompromisa kako bi se djelomicno zadovoljila Rusija. Pritom jc SAD dao do znanja svojim europskim saveznicima da u oblikovanju novog euroatlantizma racunaju na njihov veci angazman. posebicc u priblizavanju Rusije Europskoj uniji. I sama Moskva uvidjela je da su interesi, ali i konkretni ciljevi koje moze ostvariti, blizi clanicama EU-a nego Sjedinjenim Drzavama. SAD-u i europskim saveznicima jasno je da vise ne postoji nikakva mogucnost stvaranja nekog saveza temeljenog na ideologiji iii posebnom prijateljstvu, ali izjave o konstruktivnom partnerstvu dviju velikih zema!ja ne ostavljaju ih ravnodusnima. Osim

722

U samo godinu dana, od 1996. do 1997. godine, mnericki trgovinski deficits Rusijom porastao je za oko 780 mi1ijuna do lara, te s 221 mi1ijuna skocio na vise od I milijardu do lara. Godine 1997. Rusijaje bila 35. americko izvozno trziste. U. S. State Department, Washington. listopad I9n, str. 12.

280

EUROATLAt\TlZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU zelje za rjesavanjem svojih bilateralnih pitanja, americka politika neprestano testira domete i objektivne mogucnosti ruskog utjecaja u novom svjetskom poretku.

6.3. Elementi americko-ruskog (ne)slaganja

U takvim odnosima realnijeg sagledavanja ruskih objektivnih vrijednosti i mogucnosti djelovanja, ali i trajne zelje euroatlantskih saveznika da Rusija ipak na neki nacin ostane involvirana u europski prostor, odnosi Rusije sa Zapadom temeljili su se na obostranim kalkulacijama i medusobnom iscrpljivanju oko sljedecih glavnih problema:

1. prosirenja NATO-a 2. odnosa prema zemljama blizeg inozemstva 3. proliferacije oruzja za masovno unistenje 4. situacije na Balkanu 5. sukoba u Ceceniji.

6.3.1. Procsirenje NATO-a

Upravo ruske reakcijc na sirenjc NATO-a izazvale su najvise sporova, kako unutar SAD-a tako i u clanicama NATO-a. Dio zapadnih tcoreticara smatrao je da jc prosirenju saveza trebalo pristupiti odmah nakon raspada SSSR-a, nc ostavljajuci vremena ni prostora ruskoj politici da trazi zauzvrat neke ustupke. Za Kissingera to je najveca pogreska koju je NATO dosad ucinio. Dio visokopozicioniranih americkih duznosnika smatrao je kako prosirenje NATO-a ide na ruku Rusiji jer ce; I. americke snage ostati i dalje ukljucene u izgradnju europskog sigumosnog sustava; 2. euroatlantske snage pridonijet ce stabilizaciji prilika postsocijalistickih zemalja centralne i istocne Europe; 3. Njemacka kao dio integriranog euroatlantskog sustava sigumosti u Europi nece izgradivati vlastitu nacionalnu sigurnosnu politiku i snage. 723 Po njihovu misljenju, upavo su to glavni problemi koji su zabrinjavali Rusiju. IIi, kako je izjavila americka drzavna tajnica Madeleine Albright: "Rusija kao i euroatlantski saveznici treba mir i stabilnost na podrucju centralne i istocne Eu-

723 DavidS. Yost, NATO Transformed .. , str. 131

281

EUROATLANTIZAM rope." Po njezinu misljenju, rusko protivljenje sirenju NATO-a posljedica je "ruskog hladnoratovskog poimanja Atlantskog saveza i sovjetskih zemlja-satelita u Istocnoj Europi". Stoga americka politika, umjesto da razgovara o ustupcima koje treba dati Rusiji u vezi s prosirenjem NATO-a, mora "vise raditi na modcrnizaciji ruskog stajalista". 72·1 Njezin zamjenik, Strobe Talbot, upozorio je da Rusija mora sagledati, prihvatiti i podrzavati i druge vazne razloge sirenja NATO-a, kao sto su "sirenjc demokracije, uspostavljanje trzisne privreda i regionalne stabi\nosti", 720 a ne samo geopoliticke. Nakon dugotrajnih iscrpljujucih rasprava za i protiv sirenja NATO-ate ruskih primjedaba, 726 euroatlantski saveznici zakljucili su da Rusija ipak nc smije zaustaviti ili odgoditi sirenje Saveza. Rusija je otpocetka, na razne nacinc, bila ukljuccna u preobrazbu same organizacije NATO, stvaranje novog curopskog sigurnosnog sustava kao i u proces pregovaranja oko sirenja NATO-a novim clanicama. Ruske reakcije, premda uglavnom suprotne stajalistima SAD-a, u praksi ipak nisu bile toliko drasticnc da Rusiju iskljuce iz tih procesa. S druge strane, Zapad je imao dovoljno sredstava, instrumenata i moci da Rusiju drzi prisutnom, ali ne i izravno ukljucenom u ta zbivanja. Rusija je bila clanica NATO-ova Sjevernoatlantskog YIJCCa za suradnju, a nakon formiranja Partnerstva za mir ocekivalo se da i Rusija ponudi svoj Individualni program suradnje s tom organizacijom. U sijecnju 1994, kada jc Partnerstvo zazivjelo, Rusija je bila zadovoljna. vidjevsi u njemu nastojanja euroatlantskih saveznika da ipak prolongiraju primanje novih clanica centrane i istocne Europe u svoje clanstvo. Dana 22. lipnja iste godine Moskva je potpisala Okvirni dokument Pa1inerstva, cime je nacclno pristala na vecu kooperativnu suradnju s curoatlantskim saveznicima unutar ali i izvan okvira ponudenih Partnerstvom.

724 Svoja stajalista Albright je jasno iznijela u casopisu The Economist. "Zeli li Rusija postati dio ujcdinjene Europe. onda ne moze gledati na zemlje poput Ukrajinc. Estonije iii Poljske, kao podrucje buffcr.zone koje ce odvajati Europu od Rusijc. Zapad ne moze graditi slobodnu i jedinstvenu Europu bcz da je demokratska Rusija njezin sastavni integralni dio. Kao dcmokratska zemlja, Rusija ce imati vaznu ulogu u Europi. ali kao gcografski velika zcmlja, a nc vise imperijalna europska sila." M. Albright, "Enlarging NATO", The Economist. 15. veljace 1997. str. 22-23. Slicna stajali.Sta glede ruskog protivljcnja sirenju NATO-a Albrightje iznijela i u svom govoru pred Odjelom za vanjsku politiku americkog Scnata, vidjcti: "The Debate on NATO Enlargement", US In{imnation Press, Washington D. C.. 7. listopada 1997.

725 Washington Post, 8. veljace 1997. 726

Nisu svi ruski stratezi bili protiv sirenja NATO-a. ali na tadasnjoj politickoj ruskoj sceni nije bilo popularno niti preporuCljivo za buducu profesionlnu karijeru otvoreno govoriti o eventualnim koristima koje bi sirenje NATO-a donijclo Rusiji. Na tu cinjenicu Zapad je upozoravala Tatjana Parkhalina, dircktorica Dcpartmenta za Zapadnu Europu na ruskoj Akademiji znanosti. "Ruski liberali, demokrati i svi ostali znanstvcnici koji su bili ncutralni iii cak podrzavali ideju o prosirenju NATO-au vecini slucajcva nisu se usudili to javno govoriti iz straha da ne izgube posao", pisala je Tatiana. T. Parkhalina, "Of Myths and lllusions-Russian Perceptions of NATO Enlargement", NATO Review, 45, svibanj- lipanj 1997, str. 11-15.

282

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU No ubrzo je rusko vodstvo pocelo borbu za spccijalan, povlasten polozaj Rusije na sigurnosnom planu u odnosima sa Zapadom. Predsjcdnik Jeljcin trazio je specijalni ugovor s NATO-om za Rusiju. Celnici Sjcvernoatlantskog saveza nisu bili voljni nagraditi Moskvu nekim specijalnim statusom unutar Partnerstva za mir. Generalni tajnik NATO-a, Willy Claes, rekao je dane moze postojati trajan europski sigurnosni sustav bez aktivne, konstruktivne i kooperativne Rusije, ali joj nije ponudio Rusiji nikakav specijalni status unutar Partnerstva za mir. Na sastanku Sjevernoatlantskog vijeca NATO-au prosincu 1994. ruski ministar vanjskih poslova, Andrej Kozirev, odbio je potpisati lndividualni program suradnje Rusije i Partnerstva za mir tc najavio povlacenje Rusijc iz S\'ih daljnjih zajednickih oblika suradnjc s NATO-om izvan Partnerst\'a. Odnos Rusije i NATO-a dodatno je zakomplicirala i zracna akcija arncriCJ.-rh snaga u Bosni i Hercegovini. 727 Velika senzibilnost Rusije glede njezine uloge u novom sigurnosnom eumpskom poretku splasnula je pod utjecajem svc teZ:cg i nestabilnijcg politickoekonomskog stanja u zemlji. No zakazano potpisivanje Individualnog programa Partnerstva za mir s Rusijom ponovno je bilo odgodeno. Rusija se jos jednom pokusala suprotstaviti sirenju organizacije NATO do granica ruske federacijc. Clinton je odbacio primjedbc Rusije rekavsi da primjedbc ili veto zemlje koja nije punopravna clanica organizacije NATO-a nemaju nikakvog utjecaja na donosenje politicke odluke glede prosirenja Sjevernoatlantske organizacije na lstok. Ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirev 3. ozujka 1995. godine napokon je potpisao i Individualni program Partncrstva za mir za Rusiju. Rusija je bila relativno pasivan clan Partnerstva za mir. Suradnja unutar Partncrstva odnosila se najvecim dijelom na zajednicke vjezbe i akcije spasavanja civilnog stanovnistva od elcmentranih nepogoda i drugih prirodnih katastrofa. Na vojnom planu, u uspredbi s drugim clanicama Partnerstva, ruska suradnja bila je gotovo zanemariva. Prema rijecima NATO-ovih promatraca, dvijc skupine uzroka osnova su takvog ruskog stava. Prva je vezana uz objektivnu rusku ogranicenost glede financija i ostalih materijalnih resursa potrebnih za izvodenje vjezbi vecih razmjcra te jos uvijck neprcvladano rusko nepovjerenje prema svemu sto dolazi iz NATO-a.m

727

Kad su Sjedinjene Drzave napale svojim zracnim snagama srpske oruzane snage u Bosni, poradi srpskog ctnickog ciscenja u Gorazdu i okolici, Jeljcin je optuzio Clintona da jc poduzeo unilateralnu akciju ne obavijestivsi o njoj Rusiju. Ministar vanjskih poslova Kozirev iz protcsta nije zelio otputovati na dogovoreni sastanak u Bruxelles, gdjc je 21. travnja 1994. trebao potpisati ugovor o ruskom pristupanju Partnerstvu za mir. 728 Vladimir Lukin rekao je: "Nemogucc je pornijeniti realnost u odnosima lstoka i Zapada formirajuci jcdnu organizaciju kao sto je Partnerstvo za mir. Koj1 je njezin krajnji ciJj? Ako je to obrana istocnocuropskib zemalja od ulaska u NATO, onda je Rusija pozdravlja. Ali ako je cilj Partnerstva paralizirati Rusiju dok sc zemlje iz njezinog istocnocuropskog susjedstva uvlace u NATO, onda Rusija odbija suradnju s takvom organizacijom'". V. Lukin, ·'Central Euroasia'". FRIS. 12. svibnja 1995. str. 22.

283

EUROATLANTIZAM Druga skupina uzroka vezana je uz objektivne ruske administrativne okolnosti. Zadace vezane za obranu civila od elementamih nepogoda i drugih prirodnih katastrofa administrativno nisu bile pod ingerencijom ruskog Ministarstva obrane, vee Ministarstva za civilnu obranu, hitne slucajeve i eliminaciju posljedica prirodnih katastrofa. Na celu tog Ministarstva bio je relativno mlad i ambiciozan mini star Sergei Shoigu, koji je ipak, pod pritiskom ruskog Ministarstva za vanjske poslove, morao smanjiti intenzitet suradnje unutar Partnerstva za mir. 729 No euroatlantski pregovori s Moskvom glede sirenja NATO-a nisu prekinuti. Bilo je to povezano i s teznjom saveznika da osiguraju rusku suradnju u rjesavanju nagomilanih problema na europskom kontinentu. 730 U prosincu 1996. u komunikeju sa zasjedanja Sjevemoatlantskog V!Jeca NATO-a stoji kako je NATO savez spreman na ''stabilno, cvrsto partnerstvo na polju sigumosti s Rusijom. Takva NATO-ova iskazana volja dokaz je kako pri kreiranju europske sigumost ulazimo u jednu novu eru." 731 U jeku zahuktalih vojnih operacija u BiH, u kojima su kao pripadnici mirovnih snaga uz saveznicke sudjelovale i ruske postrojbe u okviru IFOR-a i SFOR-a, NATO je cak predlozio da Rusija osnuje svoju vojnu misiju pri Zapovjednistvu NATO-a za Europu (SHAPE) u Monsku, Belgija, te u zapovjednistvu NATO-a za sjevemu Ameriku (ACLANT) u Norfolku, americka savezna dr:lava Virginia. Takav prijedlog ruski ministar obrane, Igor Rodinov, odbio je s obrazlozenjem da ce se oblici vojne suradnje, ukljucujuci i eventualno uspostavljanje i razmjenu vojnih misija, utvrdivati iskljucivo putem NATO-ruskih pregovora. Americka strana odgovorila je kako bi uspostavljanje ruske vojne misije pri NATO-u pridonijelo povecanju transparentnosti Savcza te poboljsanju NATOova imidza kod Rusije. 732 U zahuktaloj diplomatskoj aktivnosti euroatlantskih saveznika da se Rusija ipak privoli na primanje novih clanica u NATO, izdvajamo nastojanja americkog

729 D. S. Yost, NATO ... , str. 136-137. 730 Tadasnji americki ministar obrane William Perry u listopadu 1995. godine sumirao je teznjc curoat1antskih saveznika na sljedeci nacin: '"Nakon zavrsetka h1adnog rata saveznici nastoje uspostaviti novu europsku sigurnosnu arhitcktum U tom cilju nastoje smanjiti kolicinu nukleranog i drugog naoruzanja te uvesti postsocijalistickc europske zemlje u jedinstveni europski sigumosni sustav. Za ostvarcnja oba ta cilja potrcbna jc ruska suradnja. Samo zato sto zelimo prosiri NATO savez. Rusija odbija daljnju suradnju sa Zapadom. W. Perry. '"Eastward Expansion of NATO- The Key to future Stability", Intemational Herald Tribune. 5. listopada 1995. 731 North Atlantic Council Communique, I 0. prosinca 1996. str. I 0. Medutim. takva zapadna stajalista vezana su uz konkretnu situaciju u Bosni i Hercegovini, gdje su u sklopu mirovnih snaga uz saveznicke sudjelovale i snage ruske fedcracije. 732 S tim u vezi Walter Slocombe je pisao: ··uspostavljanje ruske vojne misijc pri zapovjednistvu ;\!ATO-a ne samo da bi poboljsalo vojnu suradnju NATO-a i Rusije vee bi veca vojna suradnja Rusije i njczinih vojnih snaga sa snagama Saveza pridonijela da Rusija vidi i shvati koji su stvarni ciljevi NATO-au novom svjetskom poretku, odnosno da spozna da joj NATO nije neprijatelj." D. S. Yost, NATO ... , str. 141.

284

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU ministra obrane Williama Cohena tijekom 1997. godine. Bilo je to vrijeme kada su euroatlantski saveznici vee usvojili Studiju o NATO-ovu prosirenju, 733 istaknuti su i najoptimalniji kandidati za clanstvo, stoga je trebalo :Z:umo poraditi na stavovima Rusije. Americki ministar obrane, samo mjcsec dana prije zakljucenja Sporazuma o suradnji NATO-a i Rusije, ostro je istupio prcma Rusiji rekavsi da u svojoj daljnjoj aktivnosti glede sircnja NATO-a euroatlantski saveznici nece dopustiti Rusiji da: odgodi sirenje NATO-a dobije pravo veta na odluke donesene unutar NATO-a izdvoji bilo koju zemlju, sada iii u buducnosti, iz mogucnosti potencijalnog clanstva u NATO-u zamijeni NATO nekom drugom sigurnosnom institucijom u Europi namctne mogucnost "clanstva drugog reda" za buduce novoprimljene clanice Saveza. Pitanje stacioniranja nuklearnog naoruzanja na teritorij buducih clanica NATO-a takoder je bilo vazna tema NATO-ruskih ;Jregovora prije samog prosirenja Saveza. Odlucno rusko protivljenje da se tone dogodi pokusao je ublaziti minis tar Cohen rekavsi da jc NATO jos 1996. godine obznanio kako nema planova, nema namjeru i, sto je najvaznije, nema raz1oga stacionirati nuklearno naoruzanje na teritorij novoprimljenih clanica centralne ili istocne Europe. Sljedece osjetljivo pitanje koje je trebalo rijcsiti odnosilo se na eventualnu rusku mogucnost da putem razlicitih savjetodavnih tijela iii institucija Rusija dode upoziciju da moze utjecati na donosenje odluka vezanih uz pitanja obrane unutar NATO-a. 734 Tijekom 1997. godine odr:Z:ano je sest rundi pregovora glavnog tajnika NATO-a Solane i ruskog ministra vanjskih poslova Primakova. Rczultat je 27. svibnja u Parizu potpisani Temeljni akt o zajednickim odnosima, suradnji i sigumosti izmedu NATO-a i Ruske Federacije. 735

733 Studija ne spominje dace Rusija postati clanica Saveza. cak se napominje dace NATO i Rusija ostati dva odvojena entiteta ciji ce se medusobni odnos "temeljiti na reciprocitetu, obostranom postivanju i povjerenju te nedonosenju odluka kojc bi moglc ncugodno iznenaditi suprotnu stranu". Study on NATO Enlargement, par. 27. 734 Tome se oduvijek ostro protivio Henry Kissinger te je pi sao: "Brojni su mehanizmi kojima curoatlantski saveznici dopustaju Rusiji da postane ne-integrirani clan NATO saveza. Time NATO gubi svoju iskonsku obrambenu funkciju i postaje sve vise sveeuropski diplomatski forum naklonjeniji Ujedinjenim narodima nego Sjedinjenim Drzavama." H. Kissinger, "NATO: Makes It Stronger, Make It Larger", Washington Post, 14. sijecnja 1997. 735 "Founding Act on Mutual Relations, Cooperation and Security between NATO and the Russian Federation", Pariz, 27. svibnja 1997. NATO Ham/hook, Documentation, NATO Office of Infonnation and Press, 1999, str. 127-138.

285

EUROATLANTIZAM Za SAD je Sporazum bitan jer je njime uklonjeno rusko protivljenje ukljucivanju novih drzava u NATO-o. Potpisivanjcm Sporazuma Rusija i NATO izjavili su da se vise ne smatraju protivnicima. Sporazum izmedu Rusije i NATO-a temelji se na sljedecim nacelima: razvijanje na osnovi transparentnosti cvrstog, stabilnog pouzdanog i ravnopravnog partnerstva i suradnje u svrhu ucvrscivanja sigumosti i stabilnosti u euroatlantskom podrucju priznanjc zivotno vazne uloge koju ima demokracija, politicki pluralizam, vladavina zakona i postivanje prava covjeka i gradanskih sloboda te razvoj trzisne ekonomije na razvoj opceg blagostanja i cjelokupnu sigumost odricanje od primjene sile iii prijetnje silom jcdne drzave prema drugoj ili prema bilo kojoj drugoj drzavi, njcnu suverenitetu, teritorijalnom integritetu iii politickoj neovisnosti na nacin koji je suprotan Povelji UN-a uvazavanje suvereniteta, neovisnosti i teritorijalnog integriteta svih drzava i njihova prava na izbor puteva za stvaranje vlastite sigumosti, nepovredivosti granica i prava naroda na samoopredjeljenje uzajamna transparentnost u planiranju i ostvarivanju obrambene politike i vojnih doktrina prevencija sukoba i rjesavanje sporova mimim putem potpora, u svakom konkretnom slucaju, mirotvomim operacijama koje se ostvaruju pod vodstvom Vijeca sigumosti UN-a iii u sklopu odgovomosti OESS-a. 736 U svrhu provodenja sporazuma ustanovljcno je Zajednicko stalno vijece Rusija- NATO (NATO- Russia Permanent Join Counci[) s ciljem zajednickih konzultacija, koordinacije pri odredivanju ciljeva i povccanju mjera sigumosti euroatlanskog prostora. 737 Moze se zakljuciti da su Sporazumom euroatlantski saveznici, a prvenstveno Sjedinjene Drzave, dale Rusiji odgovarajuce mjesto u Europim koje joj omogucuje potreban nadzor sigumosnih procesa na njezinim zapadnim granicama. Usto, svjesna ruskih gospodarskih problema i teskog socijalnog stanja, americka

736 Sinisa Tatalovic, "NATO- Rusija: Partnerstvo iii sukobljavanje", Jnformator, br. 454 7, Zagreb, 1997, str. 14. 737 Bilo je prcdvideno da sc Vijece sastaje dva puta godisnje na razini ministara obrane, ministara vanjskih poslova i zapovjednika glavnih stozera te jednom mjesccno na razini vojnih predstavnika i ambasadora iii stalnih prcdstavnika pri Sjevemoatlantskom vijecu. Zajednicko stalno vijece Rusija- NATO nije zamjena za Sjevernoatlantsko vijece. Rusija nece prisustvovati sastancima Sjevcrnoatlantskog vijcca, sastancima NATO-ova Vojnog komitcta iii drugih NATO-ovih tijcla gdje sc raspravlja o pitanjima zajednicke obrane, npr. Odbora za nuklcarno planiranje, Odbora za planiranje obrane i sl. Rusija ce imati pravo glasa ali nc i veta i odlucivanja. 0 Sporazumu vidjcti i u: Adam Bronstone, European Security into Twenty-first Centwy- Beyond traditional theories of international relations, Ashgate, 2000, str. 74-76. 738 Henrry Kissinger je smatrao da se postignutim Sporazumom "Rusija, de facto, priblizava Clanstvu u NATO-u". H. Kissinger, "The Dilution of NATO", Washington Post, 8. lipnja 1997.

286

EUROATLANT!ZAM U l\OVOM SVJETSKOM PORETKU politika, za postizanje svojih ciljcva, ponovno je vezala sigumosni uz ekonomski aspckt. Naime, nakon potpisivanja Sporazuma mskc demokratskc snage dobile su velike financijske kredite, a obecana im je i daljnja financijska i matcrijalna pomoc u slucaju destabilizacije zemljc. No cak i uz znatnu ckonomsku pomoc Zapada, 739 ruski prostor pokazao se prevelikim, a korijeni krize predubokima da bi se Rusija adekvatno priblizila euroatlantskom svijetu. Osnivanje Stalnog zajednickog vijeca za Rusiju slaba je utjeha Rusiji, kada su Sjedinjene Dr:Zave istodobno potpisalc Ugovor o partnerstvu s Ukrajinom Partnersku povelju s baltickim zemljama, bez davanja sigurnosnih jamstava. S druge strane, americka politika mogla je mirno krenuti u zavrsne pripreme glede primanja novih clanica u Sjevernoatlantski savez. Njezina glavna briga vise nece biti Rusija, vee rasprave s europskim saveznicima o tome koje su zemlje najoptimalniji kandidati za clanstvo.

6.3.2. Odnos prema zemljama bliZeg inozemstva

Teritorijalno suzena, bez adekvatnog geografskog prodora u svijet, s potencijalno ranjivim granicama na zapadu i vlastitim unutarnjim nestabilnostima, svjcsna svog degradirajuceg polozaja u medunarodnoj zajednici, Rusija je pokusala povratiti svoj ugled u ocima Zapada jacom suradnjom sa Zajednicom nezavisnih drzava (ZNDf 40 Od bivsih sovjetskih republika stvorene su dvije skupine dr:Zava: Zajednica neovisnih drzava i Balticke drzave. Ovc potonje rezolutno su odbile svako povezivanje s organizacijom Zajednice neovisnih drzava te osnovale Balticko vijece kao novi, zasebni institucionalni okvir za medusobnu regionalnu suradnju. Gospodarska povezanost, energetski sustavi, prometnice, vojska, ali i velika heterogenost nacionalnog sastava stanovnistva glavne su spojnice kojc su povezivale ZND s novom Rusijom. U samom pocetku mska vanjska politika davala je dominantno mjestu odredenju odnosa sa Zapadom, odnosno Sjedinjenim Drzavama, pa je prostor ZND-a ostao dugo po strani. Kako su veze sa Zapadom

739 Od 1992. godine SAD je za Rusiju izdvojio vise od 5 milijardi americkih dolara, i to: 500 milijuna za demokratske reforme, l ,5 milijardi za ekonomsko-tehnicku pomoc, l ,4 milijarde za humanitarnu pomoc i pomoc u hrani, 1,7 milijardi za sigurnost i razoruzanje i dislociranje nuklearnog naoruzanja i opreme. lstodobno, americko ministarstvo trgovine odobrilo je Rusiji pomoc u vrijednosti od 7,3 milijarde za poboljsanje komercijalnih financijskih poslova. U.S. Department of State, Washington,listopad 1998, str. 14. 740 U Alma Ati 21. 12. 1991. osnovana je Zajcdnica nezavisnih drzava (ZND). Zajednica je bila produzetak zajednice slavenskih zemalja: Rusije, Ukrajine i Bjelorusije koje su 8. 12. 1991. potpisale ugovor o suradnji. Osnivaci ZND-a bili su: Rusija, Ukrajina. Bjclorusija, Moldova, Armenija, Azerbajdzan, Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan, Turkenistan, Tadzikistan. Kasnije sc ukljucila i Gruzija.

287

EUROATLANTIZAM siabiie, sve je utjecajnija biia ruska opozJC!Ja koja je optuzivaia predsjednika Jeijcina da se bavi iskijucivo odnosima sa Zapadom te da zapostavija teritorij bivseg SSSR-a. Optuzivali su gada je prodao to podrucje Zapadu te da dopusta da se umjesto ruskih, u taj prostor sve vise infiitriraju zapadni utjecaji i interesi. . Neispunjena ruska ocekivanja giede stvaranja velikoga strateskog partnerstva i dobivanja ravnopravne uioge Rusije u medunarodnoj zajednici, kao i sve nagiasenije unutarnje kritike giede nerjesavanja pitanja poiozaja Rusa u biizem inozemstvu, doveii su do prekretnice u ruskoj vanjskoj politici. U dokumentu pod nazivom Koncept ruske vanjske poiitike iz 1993. godine istice se daje najvazniji smjer ruske vanjske poiitike razvijanje odnosa sa ZNDom. Rusija se obvezala da ce djeiovati kao jamac mira i stabiinosti na podrucju ZND-a, a tu novu uiogu Rusije trcbao je prihvatiti i podrzati i Zapad. Stovise, traziio se da Ujedinjcni narodi i Organizacija za curopsku sigurnost i suradnju (OESS) priznaju ZND kao '"regionalnu iii medunarodnu organizaciju koja ima pravo voditi mirovne aktivnosti na podrucju svojih cianica, bez konzultacija s Ujedinjenim narodima iii OESS-om." 741 Andrej Kozirev progiasio je i svoju "Kozyrovijevu doktrinu" prema kojoj su ZND i balticke zemije od kijucnog i vitalnog interesa za Rusiju. Ako je temeljna ideja Monroove doktrine biia "Amerika Amerikancima", onda bi to za Kozyrovljevu doktrinu znacilo "Blize inozemstvo Rusima". 742 U svom prvom mandatu Clinton nije radikalno reagirao na zelju Rusije da politicki, ekonomski i vojno dominira na podrucju ZND-a. Sjedinjene Drzave, iako su mogle zaustaviti takve teznje Rusije cvrscc je ekonomski vezuci uz zapadnu pomoc, znale su da postoje goleme drustveno-politicke razlike unutar zemaija bivseg SSSR-a. Rusiji je jasno dano do znanja da balticke drzave pripadaju tradicionalno zapadnoj civilizaciji te da one nemaju interesa za bilo kakva postsovjetska okupljanja. 743 Sjedinjene Drzave nastojale su iskoristiti svoje dobrc odnose s Ukrajinom. Isticuci i podupirucu njezino pravo na samoodredenje i neovisnost, uz financijsku podrsku SAD je nastojao u buducnosti stvoriti tzv. baiticki koridor koji bi ukljucivao zemije Baltika, Ukrajinu, mozda s vremenom i Moldovu, kao koridor oko nestabilne Rusijc.

741 R. Vukadinovic. Postkomunisticki izazm·i europskoj sigurnosti. Mostar, 1997. str. 167-168. 742 U svom c1anku u medunarodnom casopisu Foreign Affairs Kozirev je pisao da kao sto je u "Europskoj uniji primjetna dominacija Francuske i Vclike Britanije, tako u ZND-u vodeca uloga pripada Rusiji. Zapad mora pristati da je jedini stabilizirajuci aktcr na podrucju bivscg SSSR-a Rusija. Ako to Zapad ne prizna, moglo bi doci do destabilizacijc tog prostora, slicne onoj u Jugoslaviji. Da se to sprijcci, Zapad je duzan pomoci rusku ulogu u ZND-u i tako pridonijeti stabilnosti cijeloga tog podrucja." A. Kozirev, '"The Lagging Partnership", Foreign AJTairs, Vol. 73, no. 3, 1994, str. 59-72. 743 Godinc 1992. na sastanku u Helsinkiju Rusija se obvezala dace povuCi sve svoje vojne trupe iz baltickih drzava. No, kasnije je odugovlacila provodenjc sporazuma govoreci dace ruske snage ostati tamo sve dok se ne zajamce sva prava naciona1noj ruskoj manjini u tim zemljama.

288

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU S druge pak strane, Clintonova geoekonomska strategija nije mogla propustiti da Sjedinjene Drzave ne udu u centralnoazijsko podrucje, iznimno bogata naftom, zemnim plinom, mineralim, rudama i pamukom. 744 Tim vise sto se na jugu tog prostora nalazi Turska, clanica NATO-a i americki saveznik koja ce, posebice u drugom Clintonovu mandatu, znatno pomoci infiltriranju americkoga kapitala u to podrucje. Znajuci da gotovo sve zemlje s tog podrucja prolaze razdoblje transformacije u kojemu se vise ili manje susrecu s istim problemima pada proizvodnje, inflacije, nezaposlenosti, financijske krize, Clinton je znao da mlada Rusija nije dovoljno ekonomski jaka da im pomogne niti im je politicki dovoljno velik mamac za neko trajno politicko-vojno okupljanje. No sve dok je bio zaokupljen europskim problemima, odnosom s Europskum unijom i pitanjem prosirenja NATO-a Clinton nije mogao prioritetno djclO\ ati u ruskom zaledu i okolini. No, kako je vecina zemalja ZND-a prihvatila ponudenu americku pomoc pri rekonstrukciji svojih gospodarstava i izgradnji now infrastrukture za dopremu nafte i zemnog plina na bogata trzista Zapada, bilo je jasno da o nekom jacem ruskom politicko-ekonomsko-vojnom utjecaju na tom podrucju u bliskoj buducnosti nema govora.

6.3.3. Proliferacija orufja za masovno unistenje

Uz pitanje nuklearnog naoruzanja i njegove proizvodnje, proliferacija oruzja za masovno unistenje postala je top tema u razgovorima euroatlantskih saveznika i Rusije. Cak su i predsjednici Clinton i Jeljcin za vrijeme svojih bilateralnih sastanaka tijekom 1997. u Helsinkiju i Parizu te 1998. u Denveru i Birminghamu razgovarali o tom problemu. Upravo tom tematikom, koju svakako ne treba ispustati iz vida, euroatlantski saveznici pokazivali su Rusiji da od nekadasnje nuklearne supersile sve vise postaje superproblem. Raspadom SSSR-a sovjetski nukleami arsenal ostao je disperziran u nekoliko novoosnovanih zemalja. Nckima od njih to je bio prvi put da su stekle status medunarodno priznate drzave, a poucene sedamdesetogodisnjim sovjetskim iskustvom, ostanak nuklearnog naoruzanja i baza za njegovu proizvodnju na njihovm teritoriju oznacavalo je dodatnu prednost. Tim vise sto gotovo niti jedna zemlja formirana po raspadu Sovjetskog Saveza nije bila u stanju odmah vlastitim snagama organizirati drzavu. Brojni nerijeseni problemi sa susjedima (teritorijalni problemi, nerijesene granice, etnicki, vjerski) dodatno su stvarali probleme postsocijalistickim drzavama. Posjedovanje zaostalog sovjetskog, bilo konvencionalnog, bilo nukleamog iii nekog drugog oruzja za masovno unistenje, u takvim nesredenim prilikama svakako je povecavalo ugled pojedine zemlje. No ono sto je euroatlantske

744

0 prirodnim bogatstvima centralnoazijskog prostora i americkim intrcsima na tom podrucju detaljnije vidjcti u: L. Cchulic, "Euroazijski Balkan i novi geostratcgijski odnosi", Jnformator, br. 4675-4678, Zagreb, 26. i 30. 12. 1998, str. 12-15.

289

EUROATLANTIZAM saveznike tada vise mucilo bilo je pitanje mogucnosti proliferacije oruzJa za masovno unistenje na podrucju centralnoazijskog ali i europskog prostora. U bivsem SSSR-u strucnjaci koji su se bavili pitanjem naoru:Zanja bili su svakako povlasteni sloj ne samo drustva vee i sovjetskih oruzanih snaga. Uz visoke place uzivali sui cijeli niz drugih beneficija. Raspadom velike drzave njihov drustveni i materijalni polo:Zaj naglo je opao. Rusija se i dalje pozivala u medunarodnim relacijama na posjedovanje nuklearnog naoruzanja, ali status brojnih znanstvenika, tehnickog osoblja, vojnih eksperata i drugih koji su bili ukljuceni u njegovu proizvodnju, kontrolu i servisiranje rapidno je opadao unutar ruskog drustva. Stoga je velik broj visokoobrazovanih strucnjaka emigrirao ne samo iz Rusije vee i iz ostalih postsocijalistickih zemalja. Njihova znanja i sposobnosti bili su trazeni i visoko vrednovani ne samo na Zapadu vee i u cijelog niza tzv. rogue states, ali i u regionalnih azijskih sila. U borbi za geostrateske interese na sirem euroazijskom prostoru, te mogucnosti lakse proizvodnje sve sofisticiranijih vrsta nuklearnog i ostalog najrazlicitijeg oruzja za masovno unistenje, njihova iskustva bila su dobrodosla. Tim vise sto se za vrijeme natjecanja dviju supersila n~ planu naoruzanja, o stvarnom sovjetskom nuklearnom arsenalu, izvan velikih euroatlantskih centara, znalo relativno malo, odnosno samo ono sto je Moskva u danim okolnostima smatrala da je potrebno da medunarodna zajednica zna. Osim toga, gubitkom baltickih zemalja i nckoliko vaznih ruskih nuklearnih centrala i vojnih baza uz samu granicu s Rusijom, postavljalo se pitanje odvoza nuklearnog otpada. Uz ncrijeseno pitanje granica, na nckim dijelovima cak i otvorene oruzane sukobe (kavkasko podrucje, Cecenija) te demoralizirajuCim gospodarskim stanjem cjelokupno podrucje bivseg Sovjetskog Saveza postalo je idealan teren za transport i krijumcarenje vojnog naoruzanja i opreme, ukljucujuci i nuklearno. Euroatlantski saveznici, a posebice Sjedinjene Drzave, nisu se bojalc toliko posljedica tog procesa po prostor bivseg SSSR-a. Proliferacija naoruzanja i vojne opreme definirana je kao visokorizican izvor nestabilnosti i nesigurnosti u novom svjetskom poretku, sto znaci da bi ugroze te vrste po euroatlantsko saveznistvo mogle doCi iz bilo kojeg dijela svijeta. S obzirom na sve otvoreniju vojnu industriju u smislu upotrebe i nabavke potrebnih materijala i opreme, visokog stupnja povezanosti civilne i vojne industrije te procesa globalizacije, flukturiranje strucnoga kadra i materijala za proizvodnju oruzja za masovno unistenje vrlo se tesko moze kontrolirati i ogranicavati.

6.3.4. Situacija na Ba/kanu

Balkan je prostor koji je ruska politika tradicionalno dozivljavala kao sferu svog utjecaja. 745 Tragicna zbivanja nakon raspada jugoslavenske federacije

745 0 posthladnoratovskoj ruskoj politici na Balkanu, njezinim interesima i ciljevima izmedu ostalog vidjeti i u: R. Vukadinovic, "Kosovska kriza i ruska vanjska politika", Europska unija - pravni, gospodarski i politicki aspekti,!nformator. br. 4780-4782, Zagreb, 29. 12. 1999. i I. i 5. I. 2000, str. 5-9.

290

EUROATLANT!ZA\1 U NOVOM SV JETSKOM PORETKU dokazala su da niti americki curopski saveznici niti Rusija nemaju konkretne politicke voljc ni objcktivnih sredstava i instrumenata da zaustave otvorene oruzane sukobe. Americka politika donijela je mir na Balkan. 746 Mozc se reCi da je, upravo poradi specificnih veza tog prostora s Rusijom, americka politika testirala ruske stvame politicke, ekonomske, pa i konkretne vojne moguenosti i dosege ruskog djelovanja ne samo na Balkanu vee i sire. Jer neuspjesi ili ograniceni uspjesi Rusije na Balkanu trebali su pokazati ostatku medunarodnc zajednicc mjesto i ulogu Rusije u novom svjetskom poretku. Sasvim je sigurno da je americka politika iskoristila Balkan kao lakmus papir i za utvrdivanje vlastitih veza i smjerova akcije u odnosu na definiranje vlastitih bilateralnih odnosa s Rusijom te zeljela pokazati Rusiji stvarnu moe organizacije NATO. Ruske snagc sudjelovalc su zajedno sa snagama saveznika u mirovnim operacijama SFOR-a, IFOR-a u BiH, te kasnije i u Makedoniji. no zapovjedni kadar, glavnina koristene tehnike i logisticka potpora dolazili su iz rcdova NATO-a. No Rusija je bila najvise ponizena kada su NATO-ovc snage. bez unaprijcd dobivenog odobrenja Vijeea sigurnosti Ujedinjenih naroda gdje Rusija ima pravo veta, pokrenule prvu u povijesti NATO-ovu akciju "out-oFarea" na Kosovu. Iako je predsjednik Jeljcin prijetio da ee u ruskim kontramjerama biti upotrijebljena i ruska oruzana sila, na krajuje ipak SAD slavio i objasnjavao svijetu novu NATO-ovu strategiju tzv. humanitarne intervcncije. Zahtjcvi SAD-ada Slobodan Milosevie bude izrucen Sudu za ratne zlocine u Haagu te saveznicka angaziranost u stisavanju krize u Makedoniji dokazuju da Sjedinjcne Drzave ni taj prostor nisu voljnc prepustiti veeem ruskom utjccaju. s druge pak strane, formiranje zajednickih saveznicko-ruskih peacekeeping i peacemaking snaga prilika su da se stvori dojam kako americka politika vodi racuna i o Rusiji. U slucaju da se americke snage povuku s podrucja Balkana i prepuste ga svojim zapadnoeuropskim saveznicima, moze se ocekivati daljnja suradnja s Rusijom na tom podrucju. Svakako da takva nazocnost i oblik suradnje nije ono sto bi Rusija htjela. Nerijeseni problemi na podrucju tog dijela Starog kontinenta pruzaju upravo najbolju priliku testiranja i mozda uspostavljanja nekih drugacijih oblika veza Zapada i Rusije.

6.3.5. Sukob u Ceeeniji Ruska intcrvencija u Ceceniji uzimala se stalno kao mogucnost za pritisak na Rusiju iii se s druge strane u fazi boljih odnosa nastojalo ne spominjati zbivanja

746 R. Vukadinovic smatra da je potpisivanjem Daytonskog sporazuma, demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj, odlaskom predsjcdnika SR Jugoslavijc Slobodana Miloscvica u llaag. na podrucju Balbma iii jugoistocne Europe ostvarena svojcvrsna nestabilna stabilnost. no cijeli niz ociglcdno do kraja ncrijescnih problema odgoden je iii gurnut pod tepih (Bil-!. Kosovo, Crna Gora, Vojvodina, Makedonija). 0 "nestabilnoj stabilnosti" detaljnije vidjeti u: R. Vukadinovic, Security and Cooperation in the South Eastern Europe, Zagreb, 2002.

291

EUROATLANTIZAM na tom mskom podmcju. Za SAD i njegove saveznike Cecenija je uvijek mogla sluziti kao primjer nepostivanja ljudskih prava i na taj se nacin Rusiju moglo udaljavati od institucija u koje je ona zeljela stupiti (Vijec Europe, WTO, G-7). Kako je Cecenija u sirem sastavu americkoga globalnog interesa nalazeci se blizu kritickog podrucja Srednjeg istoka ocito, je da ce taj segment rusko-amcrickih odnosa biti i daljc koristen za pritiskc na rusku politiku. S druge strane, Rusija je vrlo osjetljiva na to pitanje i upravo brzina kojom je ruska politika podrzala SAD nakon 11. rujna 200 !. pokazala je zclju da se i sukob u Ceccniji postavi kao sastavni dio borbe protiv terorizma te da se na taj nacin eliminira mogucnost zloupotrcbe cecenskog pitanja te da se ojaca mogucnost zajcdnickoga antiteroristickog djelovanja Zapada i Rusije.

6.4. Europski saveznici i Rusija

Zapadnoeuropski americki savcznici cijelo su vrijeme budno pratili razvoj americko-ruskih odnosa. Ne zelcci se previse uplitati, Europljani su se nekoliko puta ponudili kao medijatori americko-ruskih odnosa, ali rijec Washingtona ipak jc bila odlucujuca. Svakako da tada niti jednom americkom zapadnoeuropskom savezniku, ukljucujuci i Francusku koja je bila najblize ruskim pogledima uredenja europskog sigurnosnog sustava, ncko intenzivnije pogorsanje ili potpuni prekid americko-ruskih odnosa nije odgovarao. Zavrsetkom hladnog rata Europljani su primarno bili zaokupljeni vlastitim problemima. Ugovor iz Maastrichta, Ugovor iz Amsterdama, Schengenski sporazum, uvodenje jedinstvene monetarne valute eura zahtijevali su pun angazman Europljana u definiranju nove faze njihova ujedinjenja. Usvojen je nacrt Zajednicke sigurnosne i vanjske politike, ali se Rusija posebno u tim planovima ni dokumentima nije spominjala. Vecu zainteresiranost, prvcnstveno poradi straha za nove nestabilnosti u Europi, Europljani su iskazali kada je oformljeno Partnerstvo za mir, cije osnivanje u pocctku Rusija nijc dobronamjerno prihvatila. 747 Europski saveznici smatrali su da bi vecc zblizavanje na relaciji Washington-Moskva moglo rezultirati udaljavanjem amcricke politike od njezinih zapadnoeuropskih saveznika. Takoder su se pribojavali i jacanja ruskog utjccaja u Europi. No konkretna situacija na terenu nije davala povoda za takva strahovanja Europljana. Euroatlantski odnosi bili su i dalje relativno stabilni kada se

747 Ruski ministar vanjskih poslova Kozirev predlozio je Sjedinjcnim Drzavama da umjesto fonniranja Partnerstva za mir, Rusija i NATO moraju transfonnirati Sjevernoatlantsko vijcce za suradnju (NACC) u neovisno tijclo koje ce se cvrsce povezati s organizacijom OESS i promovirati vojno-politicku suradnju na curoatlantskom podrucju. Tako transfonniran NACC trabao bi privuci i postsocijalisticke zemlje na suradnju.

292

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU raspravljalo o bitnim pitanjima curoatlantizma. Osim toga, uskoro sc pokazalo da je konkretna diplomatska aktivnost i suradnja predstavnika Rusije i NATO-a cak mnogo manja i od one predvidene Zajcdnickom vijecem 74 x iii Individualnim programom Partncrstva za mir. Pa ipak, nisu svi europski saveznici mimo sjedili i cekali rczultate pregovora SAD - Rusija oko sirenja NATO-a. Pitanje prosircnja Saveza, ali i moguccg ruskog ulaska u Atlantski savez, podijelilo je europske saveznike. Nakon sto je Rusija povukla i svoje zadnje vojnc snage iz Njemackc, u rujnu 1994. godinc sastali su se njemacki i americki predstavnici NATO-a na zajcdnickoj bilatcralnoj konferenciji. Njemacki ministar obrane Volke Ruhe u svom Tzlagan.Ju rckao je kako Rusija, cak da njezina ekonomska tranzicija i uspijc. iz mnugllbrUJlllh drugih razloga ne moze biti clanica NATO-a. Trazio je od curoatlanhkli1 ,a\ czntka da se jasno izjasne kako nc mogu sve zemlje centralnc i istocnc Europe htt potencijalni kandidati za clanstvo u NATO-u. Pritom jc poscbicc misl!u TU Rusiju jcr je svoje izlaganje zavrsio rijccima kako "Rusija ne mozc biti intcgrirana niti u Europsku uniju niti u NAT0". 749 Po misljcnju njemackog ministra obrane, ako Rusija ude u NATO, Savcz ce se raspasti na dva dijela. Bilo bi to nesto poput ujedinjenih europskih naroda, sto u praksi u Europi nema sanse opstati. Na samoj konferenciji, a i kasnijc, najvisi americki predstavnici ogradit ce sc od takvih razmisljanja ne samo njemackog ministra obrane vee i drugih curopskih savcznika koji su trazili cvrsci kurs atlantske politike prema Rusiji. No u cjelini, zapadnocuropski americki savcznici nisu s jcdnakim zarom i cntuzijazmom pratili amcrickc akcijc u cilju postizanja boljih NATO-ruskih odnosa. Vccina ih sc isprva ipak priklonila njcmackim stajalistima. U curopskim znanstvenim krugovima culo se kako Clintonovi pokusaji zblizavanja SAD-a i Rusijc, koji ostavljaju cak i teoretsku mogucnost primanja Rusije u NATO, mogu biti okarakterizirani samo kao predsjednikov poklon Moskvi. Uslijcd povijesnih veza, naslijeda, ali i konkretnih posthladnoratovskih gospodarskih i drugih interesa, gotovo svaka europska clanica Sjevernoatlantskog savcza imalaje svoje spccificne razloge za iii protiv suradnje s Rusijom. No devedesetih godina proslog stoljeca, uslijed jos uvijek do kraja nesredene politicke, ekonomske i sigurnosne slike Starog kontinenta, Europljani su, u svom trazenju da SAD nc ide na prcvcliko zblizavanje s Rusijom, jedinstvcno zaigrali na geostratcgijsku kartu. Pozivajuci se na temeljno nacelo Saveza, sustav kolektivnc obrane, naglasili su daje i u novom Strategijskom konccptu NATO-a, usvojenom 1991. godine, naznaccno da NATO mora osiguravati strategijsku ravnotezu u Europi. Za Europljane to je primarno znacilo strategijski balans vis-a-vis

748 0 tome su napisani brojni novinski clanci. Vidjcti u: W. Drozdiak. '"The Next Step for NATO- Handling Russia'", Washington Post, ll. svibnja l99H.: \1. R. Gordon. '"Uneasy Frendship - Expanding NATO Courts Russia'", New York Times. 28. svibnja 199S. 749 Cit. po Thom Shanker. "Bonn Rebuffs U S o1cr '-::\rO Role for Russia'", Chicago Tribune, 10. rujna 1994.

293

EUROATLANTIZAM Rusije. Suradnja s Rusijom na politickom, ekonomskom, kultumom planu, ukljucujuci i sudjelovanje u mirovnim peacekeeping i peacemaking operacijama je pozeljna. Nona vojnom planu to se odnosi poglavito na nuklearno naoruzanjc, euroatlantski saveznici moraju odrzavati ravnotczu snaga s Rusijom. To znaci da nije pozeljno da na vojnom planu Rusija postane prijatelj iii partner, a pogotovo da ucie u NAT0. 750 Dio zapadnoeuropskih saveznika pozivajuci se na velicinu ruskog teritorija koji sc protezc na jedanaest vremenskih zona, isticao je kako euroatlantski saveznici ne mogu prcuzeti na sebe odgovornost za sigumost prostora koji seze dalcko na azijski kontinent. Vecina je americko-rusko priblizavanje smatrala nerazboritom odlukom americke administracije. Analizirajuci i zbrajajuci brojna promisljanja i zelje europskih americkih saveznika, mozemo izdvojiti tri glavna razloga zasto po njima Rusija nikako nc moze postati clanicom NATO saveza.

l. Rusko clanstvo oznacilo bi negiranjc NATO-ove uloge kao instrumenta kolcktivne obrane tc pretvorilo NATO u neku vrstu organizacije kolektivne sigumosti temeljene na Wilsonovim iii cak Kantovim principima. Negativne posljedice koje iz toga mogu proizaci su da organizacija tada izgubi svoje interne sigumosne funkcije, poput denacionalizacije obrambenog planiranja te otpocne proces jacanja nacionalnih obrambcnih politika unutar Saveza. To bi najvise islo na ruku jakim europskim drzavama clanicama NATO-a, poput Njemacke iii Francuske. 751 2. Rusko clanstvo u NATO-u moglo bi dovesti do uvocicnja novog sustava odlucivanja unutar Alijanse, u kojemu bi Rusija potisnula ostalc europske saveznike. 3. S obzirom nato da NATO predstavlja sustav kolektivne obrane, kad bi Rusija postala clanica NATO-a, to bi znacilo da su je euroatlantski saveznici duzni braniti i u slucaju eventualnog napada neke azijske zemlje na njezin teritorij. U prvom redu spominje se NR Kina. Europljani isticu da ne zele riskirati svoje dobrc odnose s tom velikom, ekonomski vaznom azijskom zemljom zbog Rusijc. 752 Strah od moguceg ruskog ulaska u NATO, osim zapadnoeuropskih savezni-

750 Henry Kissinger podrzavao jc takva strcmljenja Europljana i pisao kako "svi amcricki zapadnoeuropski saveznici smatraju da temeljcm svog gcografskog polozaja i velicinc svog teritorija Rusija nije kompatibina s ostalim europskim c\anicama NATO-a, niti je poze\jno da Rusija ude u NATO". H. Kissinger, ''Helsinki Fiasko", Washington Post, 30. ozujka 1997. 751 Pritom se misli da bi NATO u slucaju da Rusija ude mogao biti zamijenjen Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) ili bi ta organizacija preuzela njegove funkcijc po pitanju euroatlantske obrane. 752 Na to je upucivao i H. Kissinger pisuci kako Rusija je u Europi, ali je i azijska zemlja u cijem neposrcdnom susjedstvu su dvije velike svjetske krizne regijc: Bliski istok i Ccntralna Azija. H. Kisisinger, "NATO: Make It Stronger". Washington Post, 15. stjccnja 1997.

294

EUROATLANTIZAM U NOYOM SYJETSK0.\1 PORETKU ka, iskazale su i zemlje potencijalni kandidati za clanstvo u prvom krugu prosirenja Saveza. 753 Paralelno sa zapadnoeuropskim raspravama o odnoso NATO-a i Rusije, I 994. godine Europljani su intenzivnije poceli promisljati mogucnosti vece suradnjc EU i Rusije. Te rasprave bile su u sjcni onih vczanih uz NATO, a dio autora smatra da je sam dokument "Zajednicka stratcgija EU-a za Rusiju" (The European Union :5 Common strategy for Russia) mnogo vise rczultat interne transfonnacije Europskc unije i njezine zelje da se prosiri na Istok nego uvazavanja ruskih gospodarskih interesa. 754 Tim vise sto su iskazane politicke, ekonomske i vojne slabosti Rusije gurnule tu zemlju u drugi plan na medunarodnoj gospodarskoj sceni. Zapadnoeuropski savcznici shvacaju da, bez obzira na to u kojem smjeru krenule promjene i dogadanja u Rusiji, one ce se svakako pozitivno iii negativno odraziti na siri europski prostor. Izolirati Rusiju s obzirom na velicinu njezina teritorija, geostrateski polozaj, prirodna bogatstva i broj stanovnika svakako nijc pametno. "Zajednickom strategijom EU-a" pruzena je ruka Rusiji i to je pn 1 konkretan dokaz da i zapadnoeuropski saveznici u buducnosti racunaju na stabilnu, demokratsku, prosperitetnu Rusiju s kojom se moze razvijati svekolika suradnja. To sto je dokument izraden od strane celnika Europskc unije i sto izrazava stavove zemalja njezinih clanica ne umanjuje njegovu vrijednost u cjelokupnom euroatlantskom poimanju mjesta i uloge Rusije jer je ekonomska suradnja upravo glavno podrucje na kojemu su Europljani bili u stanju otvoriti mogucnosti za razvijanje odnosa s Rusijom. U vrlo kratkom roku, Rusija je pozitivno odgovorila na 1111CIJatJvu EU-a, usvajanjem dokumenta pod nazivom Medium-Term Strategy for the Deve-lopment ofRelations between Russian Federation and the EU. 755 Nekoliko je objektivnih razloga zasto je ruska strana na europsku inicijativu reagirala tako brzo i tako pozitivno. 756 No moze se reci daje Rusija intenzivirala svoje kontakte s EU-om upravo kada je uvidjela da od nekoga novog cvrstog americko-ruskog strategijskog saveza nece biti nista. NajavJjivano i na prvi pogled dobro osmisljeno partnerstvo Europske unije i Rusije u praksi jos nije zazivjelo punim intenzitetom. Ubrzo su dosle do izrazaja

753 Predsjednik Ceske Vaclav Havel smatrao je da prosircni NATO ne bi trebao smatrati Rusiju ncprijatcljcm, vee partncrom, ali je i dodao kako je Rusija ipak vclika euroazijska sila, stoga NATO nc bi trebao "stavljati na kocku svoje snage i moe poradi mnogobrojnih raznovrsnih ruskih nacionalnih interesa". Havel, "NATO's Quality of Life". cit. poD. S. Host, NATO ... , str. !50. 754 0 tome vidjcti u: J. Good bay, P. Buwalda, D. Trenin, A Strategyfor Stahle Security Community, Washington, 2002, str. 27-39.

Peace~

Toward a Euroatlantic

755 Vladimir Putin, na sastanku celnika EU-a u llelsinkiju. osobno je govorio o smjerovima i mogucnostima EU-ruske suradnje u razdoblju 2000.~20 I 0. 756 0 tome detaljnije u: L. Cchulic, "Uspostav\janje novih odnosa EU-a i Rusijc", Medunarodne studije, Zagreb. Vol. I. ljcto 200 I, str. 56-68.

295

EUROATLANTIZAM brojne razlicitosti u gledistima i zeljama EU-a i Rusije glede intenzivnije integracije Rusije u europski gospodarski prostor. Cinjenica da su obje strane pocele promisljati oblike uspjesnije zajednicke suradnje daje nadu. Uza sve prednosti i nedostatke u oba dokumenta ina obje strane, moze se ocekivati dace se pregovori Europske unije i Rusije nastaviti te dace obje strane pronaci dugorocni program suradnje temeljen na realnim mogucnostima, objektivno raspolozivim potencijalima i vlastitim interesima. Jer trebalo je mnogo vremena da Rusija prihvati Europsku uniju kao ozbiljnog partnera s kojim zeli iskreno suradivati. 757 Na summitu Europske unije \994. godine na Krfu prihvacen je nacrt Ugovora o partnerstvu i suradnji EU-a i Rusije. 75 x Taj medunarodni ugovor od gotovo dvjestotinjak stranica dozivljen je u Moskvi kao iznimno vazan medunarodni dokument kojim se postavljaju legalne osnove za ravnopravnu suradnju Rusije i Zapadne Europe. Na politickom planu, tim Ugovorom omoguceno je da celnici EU-a kontinuirano, putem nekoliko novoosnovanih radnih grupa, razmjenjuju relevantne informacije s Moskvom. Na ekonomskom planu ostavljena je mogucnost eventualne uspostave zone slobodne trgovine izmedu EU-a i Rusije. Iako se u praksi konkretni pregovori oko tog pitanja nikada dosad nisu vodili, u Rusiji je to videno kao izraz dobre volje EU-a da jednog dana, u buducnosti, ukljuci Rusiju u europski ekonomski prostor. Danas je Europska unija glavni ruski ekonomski partner. Priblizno 40% cjelokupne meaunarodne trgovacke razmjene Rusija ostvaruje sa zemljama clanicama EU-a. Potpisivanjem EU-ruskog Ugovora o trgovini Rusiji je olaksan pristup gotovo cjelokupnom bogatom zapadnoeuropskom trzistu (odredena ogranicenja postoje za tzv. osjetljive proizvode kao sto su poljoprivredni i tekstilni proizvodi te zeljezo). Od 1996. do 1999. godine u okviru svog TACIS programa (Program tehnicke pomoci) EU je izdvojio priblizno 1,5 milijardi ECU za zajednicke EUruske projekte. Strucnjaci Europske unije pridonijeli su osnivanju "Medunarodnog centra za znanost i tehno1ogiju" (ISTC) tc pomogli u prekvalifikaciji ruskih strucnjaka da svoje znanje i vjestine kojima su se koristili nekada u vojnoj industriji upotrijebe u mirnodopske svrhe.

757 U vrijeme hladnoratovskih, bipolarnih medunarodnih odnosa Sovjetski Savez nije mnogo paznje poklanjao suradnji s tadasnjom Europskom zajednicom. Socijalisticki SSSR smatrao je da ckonomska suradnja tolikog broja kapitalistickih, ali ipak po mnogo cemu razlicitih europskih drzava, ne moze adckvatno funkcionirati. Tim vise sto se u sigurnosno-vojnom poglcdu tadasnja zapadna Europa oslanjala na Sjedinjcne Drzave i organizaciju NATO. Europska zajednica nije dozivljavana kao potencijalna vojno-strategijska prijctnja SSSR-u i njegovim europskim socijalistickim saveznicima. Postupno priblizavanje SSSR-a i EZ-a zapocinje sredinom 80-ih godina s Gorbacovljevim reformama. lpak, tek 1988. godina oznacuje pocetak sluzbcnih pregovora i uspostavljanja boljih odnosa izmedu Moskve i Bruxellesa. Nakon raspada Sovjetskog Saveza Europska zajednica, kasnije Europska unija, nastavila jc suradnju s novoosnovanim zemljama mladih demokracija. Za tehnicku pomoc u njihovom bolnom proccsu tranzicijc u 1992. godini EU je izdvojio 450 milijuna ECU, od toga samo za Rusiju 120 milijuna ECU. Dctaljnije o odnosima Rusijc i EZ-a/EU-a vidjeti u: U. Grudzinski, P. van Ham, A Critical Approach .... str. 12-145. 758 Ugovor je stupio na snagu nakon ratificiranja u EU-u u ruskoj Dumi I. prosinca 1997. godine.

296

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU

Svi ti dosadasnji napori kao i pregovori EU-a i Rusije koji jos uvijek traju ipak dokazuju da je vrijeme ideoloskih iluzija proslo. Zapadnoeuropski americki saveznici usprkos detiniranju Rusije kao azijske silc, ipak su svjesni da je Rusija i europska zemlja te da i s Rusijom mogu i moraju definirati svoje dugorocne ciljeve. U dosadasnjim planovima i raspravama europske petnaestoricc o odabiru najoptimalnijih kandidata za sljedeci krug prosirenja EU-a, Rusija jos nije na dnevnom redu, cak ni kao kandidat za pridruzeno clanstvo. Ali cinjenica je da EU o svim bitnim pitanjima svog razvoja sve vise paznje poklanja ruskim reakcijama. U Moskvi ce EU biti vicien i dalje kao glavni ekonomski partner Rusije, kao skupina zemalja koja moze pomoci rusku modemizaciju i priblizavanjc Rusijc Europi, a na drugoj strani, budu li sc ti odnosi uspjesno razvijali, Rusija moze smatrati da ima vece sanse u odnosu na globalnog lidera- Sjedinjenc Americkc Drzave.

6.5. Americko-ruski odnosi i Antiteroristicka koalicija

Dva nova predsjednika, americki George W. Bush i ruski Vladimir Putin, zapoceli su novu fazu americko-ruskih odnosa, a tragicni teroristicki napadi na Sjedinjene Drzavc II. rujna 200 I. godine pridonijeli su da se, mnogo brze nego sto su neki ocekivali, SAD i Rusija nadu u Antitcroristickoj koaliciji, cijim osnivanjem jc, sasvim sigumo, zapocela jedna nova faza u razvoju medunarodne zajednicc. U svojoj predizbomoj kampanji predsjednicki kandidat George Bush mladi nije mnogo prostora posvecivao vanjskoj politici. S obzirom na situaciju u svijetu i dominantan polozaj Amerike, 759 tada to nije bilo ni potrebno. Washington je raspolagao s dovoljno sredstava, instrumenata i moci da nadzire globalni razvoj. Po ulasku u Bijelu kucu novoizabrani republikanski predsjednik Bush najavio je odstupanja od uhodane vanjskopoliticke Clintonove strategije koje se trebalo ocitovati u snaznijem fokusiranju americke vanjskopoliticke akcije na azijski prostor te postupnom napustanju Staroga kontinenta. Zagovarajuci i dalje ujedinjenu i slobodnu Europu, Bush eva administracija polazila je od cinjenice dane treba previse vremena i energije trositi na zapadnoeuropske saveznike jer su euroatlantski odnosi stabilna i trajna komponenta americke vanjske politike. No Bush je odlucio promijeniti strukturu i opseg veza unutar euroatlantskog saveznistva. Prvi put javno je o tome govorio na National Defense University u Washingtonu, I. svibnja 2001. Najavio je "stvaranje novog okvira sigumosnog

759 0 americkoj globalnoj dominaciji na politickom. ekonomskom i vojnom planu prije ulaska Georga Busha mlaoeg u Bijelu kucu vidjcti u: L. Cehulic, "Transnacionalni izazovi americkoj politici", Medunarodne studije. Zagreb. God. II. br. 1-2. proljece- ljeto 2002. str. 39-41.

297

EUROATLANTIZAM poretka koji je sukladan trenutnoj situaciji u svijetu".M Temelj takvog sustava cinile bi curoatlantske obrambene nukleame raketne snage kao adekvatna obrana od izazova sigumosti koji dolaze iz tzv. nepocudnih drzava (rogue states). Za ostvarenje tog novog sigurnosnog globalnog sustava potrebna je multileteralna akcija, koju bi, po Bushevu vidcnju, naravno predvodile Sjedinjene Drzave. Nedugo nakon tog predsjednikova govora americka administracija dala je naslutiti da pri realizaciji tog cilja racuna ina Rusiju, posebice sto se tice odredivanja nove strategije prema nuklearnom naoruzanju. 0 ruskom nukleamom arsenalu pisalo se mnogo, uglavnom vrlo kriticki s obzirom na njegovu tehnolosku zastarjelost, nedovoljno sigumu uskladiS'tenost, rusku ncmogucnost da ga adekvatno servisira i odrzava, nekompatibilnost s nuklearnim arsenalom NATO-a. No unatoc svim tim kritikama, nuklearno jc naoruzanjc jos uvijck predstavljalo glavni ruski adut u pregovorima sa Zapadom, a poradi mozebitnih posljedica njegove upotrebe i glavni zastrasivac kojim je Rusija nekoliko puta pokusala ucjenjivati Zapad (sirenje NATO-a, NATO-ova "out-ofarea" akcija na Kosovu, Cecenija). Osim toga, svi dosadasnji pregovori o smanjcnju iii ogranicavanju nuklearnog naoruzanja Zapada i lstoka vodeni su upravo izmedu dviju nuklearnih sila: SAD-a i Rusije. Sa svojim namjerama Bush je poblize upoznao americke zapadnoeuropske saveznike za vrijeme svog boravka u Europi, u Stockholmu. Celnici Europske unijc, posebice Njemacke i Francuske, bili su sumnjicavi prema takvim amcrickim globalnim planovima, tim vise sto je samo nekoliko dana ranije Washington odbio potpisati Sporazum iz Kyota o globalnom zatopljenju. Svoju kratku europsku turneju predsjednik Bush iskoristio je kako bi Rusiju i konkretno ukljucio u amcricke planove. 761 Dana 16. lipnja 2001. predsjednik Bush susreo se s ruskim predsjednikom Putinom u Sloveniji. Tom prilikom najavljeni su pregovori visokopozicioniranih predstavnika dviju zemalja o mogucnostima intenziviranja bilateralne suradnje na ekonomskom i sigurnosnom planu. No, ono sto je najvaznije, postignuta je suglasnost dvaju predsjednika da se americki i ruski ministar obrane sastanu kako bi razmotrili sigurnosnu situaciju u svijctu i mogucnost uspostave nove sigumosne arhitekture u medunarodnoj zajednici. 762

760 "Speech by the President George W. Bush on the National Defense University", Oj]ice of the Press, White House, I. svibnja 200 l. 761 Za posjeta Varsavi, 15. lipnja 200[, najavio je mogucnost sirenja NATO-a do ruskih granica, alii novih americko-ruskih odnosa po kojima cc Rusija postati dio Europe temeljcne na zajednickom sistemu liberalnih, demokratskih vrijcdnosti. Naglasivsi potrebnu vecu ulogu Europske unije, cvrsto povezane s NATO-om, u izgradnji europskc sigurnosne arhitekture, smatrao jc da dvije najvece europske institucijc. EU i NATO, "mogu i moraju uspostaviti odnose partnerstva s Rusijom i svim ostalim postsocijalistickim zcmljama", New York Times, l6. lipnja 200L 762 Na zajednickoj konferenciji za javnost nakon tog summita Putin je izjavio kako ce njihovi ministri "razmatrati vrlo specificna i delikatna pitanja bitna za sigurnosnu politiku obje zemlje", dokje Bush ponovno

298

EUROATLANTIZA0.1 lJ NOVOM SVJETSKOM PORETKU Dok su zapadnoeuropski amcricki saveznici takav Bushev stav prcma Rusiji dozivljavali s nedoumicama i nevjericom, americka javnost bila je mnogo naklonjenija Rusiji. Rczultati ankete provedene 1998. godine pokazali su da 51 posto anketiranih Amerikanaca podrzava ukljucenjc Rusije u NATO, 67 posto smatralo je kako jc Zajednicko vijece NATO- a i Rusije dobra zamisao. No ankcte iz 2000. godine pokazale su da 75 posto ispitanika smatra kako je rusko nukleamo naoruzanje prijetnja svjetskom mim, stoga je 63 posto ispitanika smatralo kako SAD i Rusija moraju nastaviti pregovore oko smanjenja nuklearnog naoruzanja. Rusija nije videna kao glavni suparnik SAD-u na globalnom planu; svega 6 posto ispitanika stavilo ju jc na prvo mjesto rivala. 69 posto ispitanika smatralo jc kako je normalizacija odnosa s Rusijom iznimno iii vrlo bitna za americku politiku, a cak 86 posto smatralo je kako je ono sto se dogada u Rusiji bitno za odnose sa SAD-om, s tim da je 72 posto smatralo da je osiguranje demokratskog razvoja ruskog drustva vitalan americki cilj. S obzirom nato da su ankete provedene neposrcdno nakon NATO-ova bombardiranja Kosova izncnaduje podatak kako je 66 posto ispitanika odgovorilo da su nesuglasice na relaciji Washington- Moskva- Peking prolaznoga karaktera. Neposredno prije summita Busha i Putina u Sloveniji, ispitivanje amcrickog javnog mnijenja provcdeno u veljaci 2001. pokazalo je kako 52 posto ispitanika favorizira poboljsanje americko-ruskih odnosa, a 42 posto smatra da bi Bush na summitu trebao zauzei negativan stav prcma Rusiji. 763 Cak ako sci rezultati tih istrazivanja uzmu s odredenom dozom rezerve, maze se reCi da je predsjednik Bush imao podrsku vecine amcrickog stanovnistva u svojoj politici specificnog zblizavanja s Rusijom. No tragicni dogadaji od 11. rujna 200 I, kada je u brutalnim teroristickim napadima upravo na najjace simbole americke politicke, ekonomske i vojne moci - svjetski poznate neboderc Svjetskog trgovackog centra i Pentagon- poginulo nekoliko tisuca !judi, dali su novi zamah razvoju americko-ruskih odnosa. Zajednicka opasnost od terorizma bila je osnovna poveznica koja je, mnogo brze nego se to ocekivalo, spojila predsjcdnika Busha i predsjcdnika Putina. I prije 11. rujna 200 I. ruski predsjednik Putin pokazao je spremnost na suradnju s Europom i Amerikom. Cijeli zaokret koji je ruska politika napravila nakon teroristickih napada na SAD mozc se pripisati upravo njcgovoj zelji da se Rusija u svakom pogledu vise priblizi Zapadu. 764

potvrdio kako jc uvjeren da '"Rusija, usprkos nevjerici dijela javnosti, mozc biti snazan amcricki partner i prijatelj". Joint Press Conference of President Bush and President Putin in Slovenia, 6. lipnja 200 I. Office of the Press Secretary, White House 763 J. Goodby, P. Buwalda, D. Trcnin, A StrategyjiJr Stahle Peace ... , str. 102-103. 764 0 tome R. Vukadinovic pise: '"Ako jc tocno da jc prije svog nastupa na TY-u. na kojemu je najavio podrsku i stupanje Rusije u Antiteroristicku koaliciju, Putin okupio lidere Dume i nakon sto im jc izlozio svoj plan ostao gotovo sasvim usamljen, tada je ocito da i cijela vanjskopoliticka strategija koja slijedi nakon ll. rujna 2001. mozc s pravom biti llJI\ana Putinovom doktrinom." R. Vukadinovic, "Novi ruskoamcricki odnosi'', Mectwwrod11e studijc, Zagreb. S''d IL broj 1-2. proljccc -ljeto 2002, str. 14-15.

299

EUROATLANTIZAM Putin je prvi lider koji je nakon napada na SAD nazvao Busha i izrazio zaljenje, a ulazak Rusije bez imalo okolisanja u Antiteroristicku koaliciju dramaticno je utjecao na promjenu stajalista euroatlantskih saveznika prema Rusiji. 765 Po rijecima predsjednika Putina, svoju stratesku odluku o prikljuccnju Rusije Antiteroristickoj koaliciji donio je slijedom "logike zajednickih interesa Rusije, Sjedinjenih Drzava i europskih zapadnih demokracija". 766 Naime, Moskvajc bila svjesna da iz najrazlicitijih razloga sa Zapadom nije uspostavila opseg suradnje predviden zajednickim americko-ruskim aktom potpisanim 1997. godine. Upravo globalni fenomen terorizma posluzio je Rusiji da sc svrsta na istu stranu s Washingtonom i ostalim clanicama NATO-a te putcm intenzivnije medusobne suradnje pokusa izboriti ravnopravniji polozaj u medunarodnoj zajednici. Odmah nakon napada na Ameriku uspostavljen je rusko-americki obavjcstajni kana], otvoren je ruski zracni prostor za prelet saveznickih zrakoplova u Afganistan, uz rusku dozvolu americke snage stacionirale su se u Uzbekistanu, Tadzikistanu, Kirgistanu, Turkmenistanu i Gruziji, a zajedno s Amerikancima u obnovi Afganistana danas sudjeluje i Rusija. Nakon viscmjesecne unutamje rasprave i sukobljenih misljenja NATO je ponudio Rusiji novi oblik suradnje: ruski bi predstavnik trebao sjcditi zajedno s ostalim predstavnicima clanica NATO-a, ito izmedu portugalskog i spanjolskog predstavnika. Tako bi Rusija formalno imala mjesto u Sjevernoatlantskom vijecu, politickom tijelu NATO-a koje donosi odluke. Naglaseno je da Rusija nece imati ravnopravan status unutar Alijansc. Nece imati pravo veta na vojne i politicke odluke, nece imati pravo odlucivanja kada je rijec o sirenju NATO-a, na nju sene odnose obveze Clanka 5. Ugovora o Sjevernoatlantskom savezu, svaka odluka za koju se procijeni da nece dobiti privolu Rusije moze na zahtjev bilo koje clanice Saveza biti skinuta s dnevnog reda. Unatoc ogranicenjima ruskog odlucivanja i djelovanja u svim bitnim pitanjima NATO-a, ruska je federacija ipak prvi put u povijesti Alijanse dobila pravo i mogucnost na sluzbeno izrazavanje svog misljenja. Celnici NATO-a, na summitu u Rejkjaviku prihvatili su fom1iranje Vijeca 20, foruma u kojemu \9 clanica NATO-a i Rusija kao grupa od 20 partnera suraduje oko globalnih zajednickih interesa; borbe protiv teroriz-

765 Savjetnica za nacionalnu sigurnost SAD-a, Condoleza Rice, na godisnjem sastanku Americko-ruskog poslovnog vijcca, 4. listopada 2001. u Washingtonu, izjavila jc kako jc teroristicki napad na SAD dao "novi zamah americko-ruskim odnosima". Dodala je kako jc mski prcdsjednik Putin, odmah nakon tragicnih napada, u telefonskom pozivu predsjcdniku Bushu pomcio: "Razumijemo Vas, uz Vas smo, zclimo Vam pomoci." Washington Post, 5. listopada 2001. 766 Zamjcnik mskog ministra vanjskih poslova Sergej Ordzhonikidze izjavio je na Opcoj skupstini UN-a I. listopada 200 I. kako je "Rusija spremna za najtjesnju medunarodnu suradnju mcdu clanovima medunarodne zajednice u borbi protiv posasti 21. stoljeca- medunarodnog tcrorizma". Pritom prioritctna zadaca mora biti ''uspostava globalnog sustava za suzbijanje novih prjetnji i izazova, sircnja veza medunarodnog terorizma i transnacionalnoga organiziranog kriminala, krijumcara droge, peraca novca, krijumcara nukleamog, bioloskog i dmgog opasnog materijala". Embassy ad the USA- Tjedni pregled, broj 32 (349), I 0. listopada 200 I, Zagreb, str. 9.

300

EUROATLANTIZA\1 U NOVOM SVJETSKOM PORETKU rna, s1renja nuklearnog i drugog oruzJa za masovno unistenjc, krijumcarenja oruzjem, mirovnih operacija i sl. Dio americke administracije, ukljucujuci i americkog ministra obrane Donalda Rumsfelda, protivio se zamisli o "Grupi 20".767 I sam Henry Kissinger, odmah nakon sto je britanski premijer Tony Blair predlozio da se suradnja s Rusijom podigne na visu razinu i formira zajednicko Vijece 20, objavio je u Washington Postu tekst pod naslovom "Rusija partner, ali ne u NAT0-u". 76 R

Sumnjicavost dijela medunarodne zajednice nije odagnala ni Putinova zamolba generalnom tajniku NATO-a Robertsonu da NATO pomogne Rusiji pri prestrukturiranju njezinih oruzanih snaga, ni odluka Rusije o smanjenju svog nukleamog arsenala, kao niti najava prosirenja ruske ekonomske suradnje s clanicama Saveza te prihvacanjc americkog predsjednika Busha uzvratnog posjeta Moskvi i Sankt Petersburgu. Cclnici NATO-a govore da taj novi aranzman NATO-a i Rusije ne znaci ulazak Rusije na mala vrata u NATO, vee ga treba glcdati kao savez sa Savczom, tj. kao odnos dvaju neovisnih mocnih entiteta na podrucjima od uzajamnih interesa. Ruski predsjednik Putin naisao je na ostre kritike ruskih tvrdo\inijasa kod kuce te mora uloziti mnogo napora da opravda najnoviju suradnju s euroatlantskim saveznicima. No Putin je svjcstan da za potrebne refonnc, ukljucujuci i oruzanc snagc, Rusija sama nema ni dovoljno novca ni sredstava, a svi dosadasnji pokusaji Rusijc za uspostavom nove sigurnosne europske sigumosne arhitekture bez NATO-a, iii u kojoj NATO ne bi imao dominantnu ulogu, propali su. No osim zajednickih interesa, nekoliko je stvari o kojima euroatlantski saveznici i Rusija imaju sasvim drugacija stajalista. Oni se javno ne spominju, ako nije nuzno, ali u buducnosti mogu dovesti do veceg udaljavanja iii cak razdvajanja Rusije i Zapada.

I. DRUG! KRliG PROSIRENJA NATO SAYEZA

Rusijaje svjesna daje objektivno preslaba da sprijeci daljnjc sirenje NATO-a. Kao i u vrijeme NATO-ova prvog prosirenja. euroatlantski saveznici pronasli su 767 Vjesnik, 7. ozujka 2002. 768 Po Kissingeru. odiicnom poznavatdju povijesti, siicnosti u odnosu euroatiantskih saveznika i Rusije trcba traziti sa situacijom koja jc u Europi vladala nakon Naroleonova poraza kada je Francuska nakon I8 I5. bila rripustena u svjetsku politiku, ali ne i u tadasnj1 svjetski sigurnosni sustav odnosa. Rusija, prema Kissingeru, mozc biti jednak partner u raspravama o organ1zaciji meciunarodnog sustava i u tom smjeru treba odrzati rusko sudjeiovanje u G-7 i Organizacij1 n europsku sigurnost i suradnju. No Rusiji treba onemoguciti cjciovit iii parcijalan ulazak u NATO. ukljucujuci i Yijece 20. Za Kissingera NATO jest i ostaje ponajprije "vojna aiijansa ciji je dio zadacc obrana od ruskc invazije". Washington Post, 7. prosinca 200 I. 301

EUROATLANTIZAM modus kako da prvo ublaze, a potom i otklone mogucnost da Rusija sprijeci taj proces. Uspostavom "Vijeca 20" (19 clanica Saveza + Rusija), Rusija jc dobila znatno bolje pozicije u samom Savezu nego sto ih je imala dosad. S euroatlantskim saveznicima Rusija moze razgovarati o pitanjima od opceg, globalnog znacenja za sigurnosni porcdak, poput borbe protiv terorizma, razoru2anja, uspostave mirovnih snaga i sl. To bi trebalo umanjiti ruskc kritike na ulazak baltickih zemalja iii cak Ukrajine u NATO savez, sto Rusija svakako, bez obzira na stupanj postignutih odnosa sa Zapadom, nccc s odusevljenjem prihvatiti.

2.

0DNOS PREMA TZV. l\EPOCUDl"IM ZEMLJAMA (ROGUE STATES)

Irak, Iran, Libija, Sjevema Korcja, Kuba zemljc su kojc je jos drzavna tajnica Madlcinc Albright za vrijeme Clintonove administracijc oznacila kao nepocudne, izopcene zemlje iz kojih prijetc najvece nestabilnosti medunarodnom poretku. Dogadaji od 11. rujna 2001. dodatno su podigli te zemlje na americkoj ljestvici nepopularnih i ncpocudnih zemalja s kojima ne samo SAD vee i svi clanovi velike Antiteroristicke koalicije ne bi trebali imati nikakve odnose. Rusija se ne zeli odreci svojih odnosa s nekom od tih zemalja, prvenstveno Irakom i Iranom, poradi ranije ugovorenih poslova oko isporuke oruzja i izgradnje nuklearnog naoruzanja.

3.

TZGRADNJA A:V1ERICKOGA RAKETNOG STITA

U hladnoratovskim bipolarnim odnosima dviju supersila nuklearno naoru2anjc imalo je specijalno mjesto. Utrkom u naoru2anju, tchnoloskim inovacijama na vojnom planu i proizvodnjom sve sofisticiranijeg oruzja dokazivala se ukupna nadmoc i mcdunarodni prestiz izmedu dvaju medusobno suprotstavljenih blokova. Njimc se ujedno odrzavala i odredena ravnotcza snaga u medunarodnoj zajednici. Dvije supersile zahvaljujuci nuklearnom oruzju osigurale su svoj vodeci status koji im je omogucavao razvijanje specijalnih bilateralnih odnosa i ujedno djelovanje u svim sferama medunarodnih odnosa. U doba kada je americka politika nakon hladnog rata stvorila mogucnosti izgradnje unipolarnog modela medunarodnih odnosa i kada nema nikakvih izgleda da bi Rusija mogla pratiti tehnolosku utakmicu, Busheva administracija odlucila je krenuti u novi svemirski program koji je automatski trazio ponistavanje Ugovora o antibalistickoj obrani ABM. Time je Busheva administracija na jednoj strani pokazala zelju da postane u pravom smislu lider suvremenog svijeta i s druge strane da se definitivno pokaze kako je zavrsilo vrijeme u kojemu je postojala i druga nukleama supersila.

302

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU 7. NATO NAKON II. RUJNA 2001. GODINE Nakon tragicnih teroristickih napada na teritorj SAD-a 11. rujna 200 I. godine euroatlantski odnosi ulaze u jednu novu, posve drugaciju fazu. Mnogi kazu da je tog dana zavrsio ne samo hladni rat vee i posthladnoratovsko razdoblje. NATO-ov politicki odgovor na teroristicke napade na SAD bio je brz i odlucan. Samo nekoliko sati nakon tog tragicnog cina generalni tajnik Lord Robertson porucio je svjetskoj javnosti kako se radi o "suludoj, barbarskoj, nelegitimnoj agresiji protiv demokracije" te pledirao na medunarodnu zajednicu i svc clanice Alijanse da "ujedine svoje snage u borbi protiv kreatora i provoditelja tog teroristickog cina". 769 NATO-ov najvisi politicki organ, Sjevemoatlantsko vijece. u svojoj izjavi solidariziralo se s civilnim zrtvama brutalnog teroristickog cina protiv jedne njcgove clanice, te porucilo SAD-u dace "u borbi protiv terorizma imati podrsku i pomoc svih 18 clanica Saveza". 770 Clanice Saveza i individualno su se stavile na stranu Washingtona. Britanski premijer Tony Blair izjavio je kako ce Velika Britanija sudjelovati "rame uz rame sa SAD-om u kaznjavanju terorista", njemacki kancelar Gerhard Schroder karakterizirao je teroristicki napad kao "objavljivanje rata slobodnom, dcmokratskom svijetu", 771 francuski Le Monde pisao je "svi smo mi Amerikanci". 772 lskazanu potporu najvisih politickih duznosnika pratilo je i javno mnijenje u zemljama clanicama Saveza. Tjedan dana nakon tcroristickog cina 80% Danaca, 79% Britanica, 73% Francuza, 70% Portugalaca 66% Talijana i Nizozemaca, 58% Spanjolaca i 53% Njemaca izjasnilo se da podrzava bilo kakvu vrstu vojne akcije koju bi NATO, predvoden SAD-om, poduzeo kao odgovor na teroristicki napad. 773 Euroatlantsko saveznistvo iznenada se ponovno moralo dokazivati na medunarodnoj sceni. Uz iskazanu politicku i humanitarnu solidamost s predvodnicom euroatlantizma, SAD-om, od NATO-a sc ocekivalo da se adekvatno vojno suprotstavi eventualnim buducim teroristickim napadima. U jeku rasprava kako, cime i gdje NATO mora djelovati, malo je onih koji su izlazili u javnost s konkretnim prijedlozima i rjesenjima.

769 NATO, "Statement by the Secretary General of c-JATO, Lord Robertson", PR/CP(200 l) 121, II. rujna 2001. 770 NATO, "Statement by NAC", PR/CP(2001) 122, II. rujna 2001. 771 "Old Friends, Best Friends", The Economist, 15. rujna 2001. 772 Le Monde, 12. rujna 2001.

773 "Gallup Poll on International Terrorism in the US", 17. rujna 200 I, http//www.gallup-international.com/tcrrorism poll_figures.htm

303

EUROATLANTIZAM . Generalni tajnik Lord Robertson smatrao je da nakon napada na SAD NATO ima cetiri glavne zadace: 1. Saveznici moraju iskazati moralnu i materijalnu podrsku SAD-u. On osobno zalagat ce se za uspostavljanje konsenzusa po tom pitanju, bez obzira na pocetak iskazivanja razlicitih misljenja pojedinih clanica kako daleko NATO treba ici u bezrezervnoj podrsci americkoj politici. 2. NATO kao dominantna sigumosna organizacija ne smije ostati irelevantan prema terorizmu, pogotovo nakon sto se taj fenomen pokazao kao dominantan izazov sigumosti u medunarodnoj zajednici. U toj borbi Alijanse protiv terorizma, NATO racuna i na jaci angazman amcrickih europskih savcznika. To bi trebala biti svojevrsna nagrada Europljana Washingtonu, zato sto je Bijela kuca podrzavala i konkretno pomagala posthladnoratovsku uspostavu europske obrane. 3. Bez obzira na koji oblik akcijc sc NATO odlucio u svojoj borbi protiv terorizma, saveznici ne smiju ugroziti svoje odnose s Rusijom. 4. Teroristicki napadi na SAD ne smiju ugroziti iii usporiti NATO-ove aktivnosti na jugoistoku Europe (Makedonija, BiH) te NATO-ov "veliki prasak", aktivnosti vezane uz prihvacanje druge skupine postsocijalistickih zemalja u punopravno clanstvo Alijanse. 774 Prilika za konkretno iskazivanje solidamosti saveznika s Washingtonom iskrsnula je vee sljedeci dan nakon teroristickih napada na SAD. Naime, NATO je u sijcdu 12. rujna 2001 godine poceo promisljati ideju o stavljanju na snagu Clanka 5. Alijanse po kojemu je kolektivna duznost svih saveznika priskociti u pomoc napadnutoj Americi. Paradoksalno, zahtjev za saveznickim kolektivnim djelovanjem temeljem Clanka 5. Washingtonskog ugovora, koji je zamisljen i usvojen 1949. prvenstveno kao davanje sigumosna jamstvaa zapadnoeuropskim saveznicima da ce im SAD priskociti u pomoc u slucaju sovjctskog napada za vrijeme bipolame faze medunarodnih odnosa, prvi put u povijesti NATO saveza dosao je upravo poradi obranc i davanja sigurnosnih jamstava saveznika najjacoj sili Alijanse, SAD-u. Karakter samog napada na teritorij SAD-a, teroristicki cin, dodatno je poticao odlucnost i jednoglasnu potporu saveznika za brzo izglasavanje prava na kolektivnu vojnu akciju temcljcnu na Clanku 5. Naime, suocena s fenomcnom terorizma kao sve bitnij im izazovom posthladnoratovskc sigumosti, americka politika nastojala je jos na washingtonskom summitu celnika NATO-a 1999. godine definirati obranu od medunarodnog terorizma primamim zadatkom organizacije NATO. Tada su se tome odlucno protivile Francuska i Njemacka, s obrazlozenjem da je borba protiv terorizma prvenstveno zadaca civilnih institucija u demokratskim drustvima. Kompromis je pronaden u Clanku 24. Novoga st~ate­ gijskog koncepta NATO-a, kojim se posredno prosiruje Clanak 5. Washington-

774 Tom Lansford. Aflji1r 011c· Terrorism. NATO a11d the U11ited States, Hampshire, 2002, str. 71.

304

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU skog ugovora. Nairne, dodaje se kako osim neposrednim vojnim napadom nateritorij saveznika, sigumosno-obrambena komponenta NATO-a mora uzeti u obzir i sire globalno okruzenje. U posthladnoratovskoj medunarodnoj zajednici sigumost Alijanse, osim neposrednog vojnog napada, moze biti ugrozena i razlicitim oblicima organiziranoga kriminala, teroristickim akcijama, sabotazama i sl. Stoga saveznici moraju u okviru Clanka 4, Clanka 5. i Clanka 6. Washingtonskog ugovora pronaci odgovarajuce moduse za odgovor na takvc izazove sigumosti i stabilnosti svojih clanica. 775 Dva su osnovna problema zabrinjavala saveznike glede tretiranja teroristickih akcija i napada kao dostatnih uvjeta za poduzimanje kolektivne obrane temeljem clanka 5. Washingtonskog ugovora.

1. U tom slucaju na Clanak 5. moglo bi se pozvati i poradi intemih teroristickih napada i obracuna unutar tcritorija clanica NATO-a. Turska i Spanjolska otisle su najdalje u podrzavanju takvog pristupa.m 2. Dio saveznika smatrao je da bi SAD na taj nacin dobio zeleno svjetlo za poduzimanje vojne akcije protiv niza tcroristickih organizacija i grupa diljem svijeta koje nisu bile izravno povezane s tragicnim napadima na americki teritorij. U bumim intemim raspravama iza zatvorenih vrata za javnost, SAD je bio odlucan da se stavi na snagu Clanak 5. Saveza, ako se dokaze da je napad nateritorij SAD-a dosao iz inozemstva. Velika Britanija, Francuska, Italija i Spanjolska podriavale su americki zahtjev, Njemacka, Nizozemska, Belgija i Norveska bile su odlucno protiv. 777 Stavove je usuglasio Lord Robertson smatrajuci kako u dramaticnim danima za svijet NATO mora ocuvati jedinstvo svojih clanica, jer postoji mogucnost da SAD samostalno djeluje u borbi protiv terorizma te na taj nacin u potpunosti zaobide i marginalizira NATO. "Bio bi to najgori moguci scenarij za NATO", zakljucio je generalni tajnik Robertson. 778 I dva istaknuta clana Vijeca za nacionalnu sigumost bivse Clintonove administracijc, Antony J. Blinken i Philip H. Gordon, javno su obznanili kako savez-

775 :\'ATO, The Alliancd· Strategic Concept, NAC-S(99)65, 24. travnja 1999. 776 U tom slucaju Turska bi mogla traziti saveznicku pomoc u borbi protiv Kurda i njihovc zclje za neovisnoscu, a Spanjolska protiv separatistickih teznji Baska i organizacije ETA. 777 Njemacki predstavnik naglasavao jc mogucnost americkoga hcgcmonog djelovanja, dok su predstavnici zemalja Beneluksa i :-.Jorvcske govorili da takva odluka nije dobra za buducnost Saveza. Joseph Fitchett, "NATO Unity, But what Next", International Herald Tribune, 14. rujna 2001. 778 Govoreci o NATO-ovoj odluci da izglasuje postupanjc po Cl. 5. Lord Robertsonje izjavio kako se "NATO ne smije podijcliti u odnosu na borbu protiv tcrorizma. vee clanicc trebaju shvatiti da se nm·i svijct fundamentalno promijenio. Napad na SAD jc tck \Th ledcnog brijcga. Sve clanice NATO-a i cijcli svijet su ranjivi." Financial Times, 14. rujna 2001.

305

E UROATLANTIZAM nici mogu raspravljati 0 nacinima i intenzitetu kaznjavanja krivaca teroristickog napada na SAD, ali neutralnost clanica NATO-a iii cak odbijanje kolektivne borbe protiv terorizma nije prihvatljiva opcija. 779 Nakon sest sati zasjedanja Sjevernoatlantskog vijeca NATO-a i 36 sati nakon teroristickog napada na SAD 12. rujna 2001. godine celnici NATO-a usvojili su izjavu po kojoj se, prvi put u povijesti Alijanse, dopusta djelovanje saveznika po Clanku 5. Washingtonskog ugovora, ako i kada se dokaze da je napad na SAD iniciran od strane skupine iii vlade iz inozemstva. 7so Usprkos danoj podrsci, americki europski saveznici trazili su da, prije poduzimanja bilo kakve vojne operacije koju bi predvodio Washington. a u kojoj bi sudjelovalc snagc clanica NATO-a, savcznici moraju imati cvrste dokaze da sc poduzima vojna akcija protiv planera i provoditelja teroristickog cina, a ne zapocinje rat NATO-a protiv islama. Osim toga, saveznici su trazili da se tijekom vojne akcije Washington neprestano konzultira i o svcmu poduzetom i planiranom redovito obavjestava svojc europske saveznike. Francuski i njemacki ministri vanjskih poslova, Hubert Vedrine i Joschka Fischer, cak su izjavili kako davanje zelenog svjetla NATO-ovu nacelu "svi za jednoga, jedan za sve" ipak ne znaci automatski sudjelovanje francuskih i njemackih oruzanih snaga u vojnoj akciji protiv tcrorista koju bi predvodio SAD.n 1 Nairne, dva dana nakon teroristickih napada na SAD americki predsjednik George Bush javno je objavio rat AI' Qa'idi i medunarodnom terorizmu. Usprkos ze\cnom svjctlu za vojno djelovanje sukladno Clanku 5. Alijanse, konkretna uloga NATO-a, ciljevi i sredstva kojima clanice saveza trebaju djelovati u tom novoobjavljenom ratu protiv medunarodnog terorizma nisu bili definirani. Suprotno tadasnjim ocekivanjima i dos\jednom primjenom nacela kolektivne samoobrane, Bijela kuca nije zatrazila sveobuhvatnu vojnu i logisticku pomoc NATO-a. Umjesto toga, predsjednik Bush mladi napravio je iskorak u euroatlantskim odnosima, prihvacajuci cijeli niz razlicitih koalicija, temcljenih na iskazanoj spremnosti i voljnosti cijelog niza zemalja medunarodnc zajednice da stanu uz SAD i pomognu Amcrici na moralnom, politickom, pa i vojnom planu. Pod zajednickom krinkom velike Antiteroristicke koalicije uz SAD stale su i velike regionalne sile, poput Rusije, Kine, Indije, ali i cijeli niz srednjih i malih, relativno slabih clanica medunarodne zajednice koje su upravo u sudjelovanju u globalnoj Antiteroristickoj koaliciji uvidjele svoju sansu za vecim zblizavanjem s unipolaranim vodom, SAD-om. U toj iznenada stvorenoj novoj strukturi medunarodne zajednice koje nije pocivala ni na kakvim pisanim pravi-

779

A. J. Blinken & P. H. Gordon, "NATO is Ready to Play a Central Role", International Herald Tribune, 18. mjna 2001. 780

Statement by the North Atlantic Council, 12. rujna 2001. 781 Judy Dempsey, "Usc of Aniclc 5. Marks Policy Shift for Europe", Financial Times, 16. rujna 2001.

306

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU lima, nom1ama iii ugovoru o pravilima ponasanja, duznostima i obvezama, ubrzo je postalo evidentno kako americkoj politici stoji na raspolaganju siroka lepeza saveznika od kojih svaki pojedinacno, sukladno vlastitim mogucnostima ali i konkretnim potrebama Washingtona, moze sudjelovati u borbi protiv terorizma koju predvodi SAD. U tom kontekstu, od clanica Saveza takoder se ocekivalo da Bijeloj kuCi stave na raspolaganje ona sredstva i snage koja Amerika sama izabere. NATO sam za sebe danas jednostavno vise nije dostatan za realizaciju nove americke vanjskopoliticke strategije. U svom clanku "Bush and the Worlcf' objavljenom u Foreign Affairsu Michael Hirst pise kako je "NATO danasjos uvijek korisna sigumosna organizacija, ali ne kao americki partner vee kao srcdstvo amcricke politikc" .782 Ta svojcvrsna nova politika americkog unibteralnog izbora, koja je postaL1 ocita u vojnoj akciji koju je SAD prcdvodio u Afganistanu tc dozi\'jela S\ OJ vrhunac u americkom vojnom napadu na Irak 2003. godinc, za dobrc pozn:Jvatelje euroatlantizma nije neocekivana. Naime, posthladnoratovsko nacclo djelovanja clanica NATO-a kao koalicijc voljnih zemalja ("coalition of the ll ifling") jos mnogo prije usvajanja koncepta CJTF pokazalo je svoje mnogobrojne slabosti u prakticnoj realizaciji na terenu. Slicnu sudbinu dozivjele sui koalicije formirane izvan okvira i jurisdikcije organizacije NATO. Primjerice, za vrijeme vojne akcije u Iraku 1991. godine, koju jc predvodio Washington, SAD nije trazio pomoc i snage NATO-a kao jedinstvene, jedine preostale sigumosne organizacije, vee se oslanjao i koristio snagama i kapacitetima kako clanica Alijanse, tako i ne clanica NATO-a, koje su u tom trenutku bile najkompatibilnije i potrebne za americku vojnu akciju. Kao rezultat takve amcricke politike, stvorena je jedna nova mcdunarodna operativna vojna koalicija koja je uspjesno ispunila planiranu zadacu.m Flota koja je tada osiguravala pomorsku blokadu Iraka sastojala se ad 60 brodova, dijelom ad zemalja clanca NATO-a, ali su svojc brodovljc dale i zemlje poput Australijc i Argentine. Glavni problem unutar taka oformljene koalicije iskazao se glede pitanja zapovijedanja snagama. 784 Slicni problemi iskazani su i u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini te na Kosovu. Osim politickog nejedinstva savcznika koji su dobrovoljno odlucili poduprijcti takve akcije, glede izbora najoptimalnijh ciljeva za vojno djelovanje, nadle2nosti zapovijedanja i koordiniranja akcijama, do izrazaja je dosao i jaz u raspolozivoj operatibilnoj vojnoj tehnici, oprcmi i logistici unutar Saveza. Cak 70% aviona i 80% koristenog streljiva u NATO-voj akciji na Kosovu bilo je

7X2 Michael Hirst, "Bush and the World", Foreign A[/iurs, 81(5). rujan -listopad 2002, str. 39.

783 Gary G. Sick & Lawrence G. Potter (cds.). The Persian Gulf at the Millennium. Esseys in Politics, Economy, Security and Religion, New York. 1997. str. 1-3. 784 Theodore Craig, Call for Fire: Sea Comhat in rhe Foil-lands and the Gulf War, London, 1995, str. 168-171.

307

EUROATLANTIZAM americko.m Nakon te akcije, unutar euroatlantskih saveznika, posebice napolitickoj sceni najjacih clanica saveza te u siroj javnosti pokrenuta je velika kampanja s ciljem upucivanja na rastuci jaz u postojecem naoruzanju i opremi izmedu SAD-a i velikog dijela europskih saveznika. Ugledni casopis posvecen pitanjima obranc Jane :S Dej'ense Weekly u svom uvodniku objavio jc kako cc, nastavi li sc povecavati jaz unutar curoatlantskih saveznika po pitanjima naoruzanja i vojne tehnologije, NATO postati irelevantan Washingtonu, jcr njcgove clanice nece moci ravnopravno sudjelovati sa SAD-om u buducim vojnim operacijama Alijanse.n 6 Golemo povecanje izdvajanja za obranu iz americkog budzcta nakon 11. rujna 2001. tc postojeca tendencija daljnjcg rasta americkog vojnog proracunam ne daju mnogo nade da ce doci do uravnotezcnosti snaga unutar Alijanse. Uza sve pokusaje dijela proatlantski orijentiranih saveznika taj tehnolosko-vojni jaz Amerike i Europe u buducnosti ce se dodatno povccavati. Upravo temeljem svoje vojne nadmoci i konkretnih snaga kojc sudjeluju u odredcnim vojnim opcracijma diljem svijeta Washington s pravom trazi i zadrzavanje dominacije americkoga zapovjednog kadra tijekom akcija. S jcdne strane, pitanje zapovijedanja, a s druge, vojno-tehnoloske razlike raspolozivog naoruzanja i opreme postali su tako dva glavna kamena spoticanja uspjesnog funkcioniranja posthladnoratovskog NATO saveza kao koalicije voljnih zemalja. Svi dosadasnji pokusaji ublazavanja tih problema na normativnoj razini (usvajanje koncepta ESDI, CJTF, Europske snage za brzu intervenciju, DCI) pokazali su se ipak nedostatnima. Nakon niza konkretnih pokusaja i pruzene pomoci curopskim saveznicima, u svom vanjskopolitickom djelovanju administracija Georga Busha mladeg odlucila je ne cekati neprestano na svoje europske saveznike. Sve izrazeniji raskoli unutar zapadnoeuropskih clanica NATO-a samo su ubrzali i na ncki nacin prisilili americku administraciju da unilateralno djeluje. Busheva nova velika strategija (Grand StrategyrRs najbolje pokazuje stvarne dosege i mogucnosti americke globalne akcije. Nagovjestaji o nekoj novoj koaliciji zemalja bez SAD-a, bez obzira nato na kojim osnovama ona pocivala (vjera, etnicitet, siromastvo ), bez obzira nato iz kojeg dijela svijeta dolazili, rezultat su zelje dijcla medunarodne zajednice da se stvori tijelo koje bi ogranicavalo americku akciju, a ne odraz stvarnih prilika u medunarodnom poretku.

785 Jonathan M. White, "European Defense: l\:ot More Tanks. More Cops", BASIC, 23. studcnog 1999. 786 Bryan Bender.

··us Worried by Coalition

'Technology-Gap'", land· Defense Weekly, 29. srpnja, str. 3.

787 Od 800 milijardi do lara godisnje, koliko sc trosi na obranu u cijelom svijetu, na SAD otpada gotovo 48% iii 380 milijardi dolara. R. Vukadinovic, "Amerika i Europa - razlike i podjcle", Me,tunarodne studije, god. 111, br. 1., 2003, str. 44.

788 0 Bushcvoj vclikoj strategiji detaljnijc vidjeti u: L. Cehulic. "Bushcva 'Grand Strategy'", Medunarodne

studije, god. Ill., br. I, 2003, str. 15-34.

308

EUROATLANTlZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU U takvim uvjetima i NATO je postao sredstvo amcricke politike. Analiticari govore da je rat protiv tcrorizma i despotskih re.Zima prilika zapadnocuropskim saveznicima unutar NATO-a da pokazu sposobnost i uspjesnost transfonnacije Saveza i spremnost na prihvacanje novih izazova sigumosti, od kojih su terorizam i borba protiv nedemokratskih rezima danas dctektirani kao glavnc opasnosti. Za americku politiku NATO i interne koalicije unutar NATO-a samo su jedna od komponenti u borbi protiv takvih opasnosti. Prcdsjednik Bush naglasio je kako NATO i dalje ostaje temeljeni stup u borbi protiv tcrorizma i nedemokratskih re.Zima diljem svijcta, ali ta borba poprima svc vise netipicno vojnc konotacijc (suradnja obavjestajnih zajednica, kontrola emigranata, ekonomskc blokade i sl.). 789 U Bushevu nastojanju ocuvanja NATO-a kao vojne koalicije i uspostavljanja cijeloga niza nevojnih koalicija diljem svijeta, odnosno pridobivanja najrazlicitijih saveznika ne-clanica NATO-a ciji se potencijali i konkretne snage mogu uspjcsno rabiti pri realizaciji odrec!enih americkih vanjskopolitickih akcija, lezi buducnost curoatlantskog saveznistva. Neposredno prijc kao i za vrijeme samih vojnih akcija u Afganistanu i Iraku prcdvoc!enih SAD-om, americko administracija dala jc do znanja saveznicima kako je vojna pomoc dijela clanica NATO-a samo jedan vid pomoci Saveznika. 790 Ono sto sc ne tako davno smatralo glavnom zadacom Sjevemoatlantskog savcza sada se javno proziva kao nedostatno. Naime, SAD od NATO-a trazi da budc koordinacijsko tijelo, stanoviti mostobran izmec!u clanica i potencijalnih clanica Saveza, ali i izmec!u clanica NATO-a i drugih mec!unarodnih institucija (OSCE, UN, EU) te Rusijc u borbi protiv terorizma, oruzja za masovno unistcnje i ncdemokratskih rezima. Urednik casopisa NATO Review Christopher Bennett smatra kako NATO u vremenima koja dolaze americkoj politici mora pomoci u: I. prihvacanju i provoc!enju mirovnih i humanitamih operacija, 2. borbi protiv proliferacije oruzja za masovno unistenje, 3. suzbijanju posljedica civilnih katastrofa, 4. vecoj suradnji i poduzimanju zajednickih aktivnosti s regionalnim i mec!unarodnim organizacijama i institucijama, 5. odrzanju postojecih i uspostavljanju novih oblika veza s Rusijom. 791 Za Seana Keya NATO ima tri zadacc: I. osigurati daljnju americku involviranost unutar euroatlantskih odnosa, 2. ublazavati povijesne animozitete dijela zapadnoeuropskih saveznika,

789 George W. Bush and Lord Robertson, Press Brifing, Washington D. C., Office for lnfimnation and Press, 10. listopada 2001, str. 4.

790 Pnnjericc za vojnc akcije u Afganistanu SAD jc od NATO-a trazio samo avione AWACS koji su kontrolirali i osiguravali americki zracni prostor tc stacioniranje pomorske flote u vodama \1cditerana.

791 NATO Review, 20. travnja 2003, str. 6.

309

EUROATLANTIZAM 3. integrirati zemlje isticnc Europe i Rusiju u curoatlantski prostor. 792 Ronald Asmus smatra kako euroatlantskim saveznicima od \962. i kubanske krize nije prijetila tolika opasnost od oruzja za masovno unistenje. stoga glavna zadaca NATO-a mora biti upravo borba protiv tog oruzja i svih onih koji bi ga mogli upotrijebiti u teroristicke svrhe. ' 93 U svojim razgranatim posthladnoratovskim aktivnostima diljem medunarodne zajednice (Aganistan, Centralna Azija, Bliski istok, Afrika, Azija) amcricka politika sve se vise oslanja na uspostavu koa\icija tcmeljem bilateralnih veza a ne na upotrebu kolektivnih snaga euratlantskog savcza. U tom svjetlu. Joshua Spero smatra kako NATO mora postati svojevrsna baza za osiguranjc odlicno opremljenih i obucenih snaga za uspostavu vojnih koalicija koje ce svoje zadace ispunjavati u Europi i izvan njezinih granica. Cinjenica je da i same clanice Alijanse NATO danas shvacaju na razlicite nacinc i zele mu povjeriti najrazlicitije zadace. Razlikc u stajalistima glcde sigurnosnih pitanja i nacina ispunjenja sigurnosnih funkcija izmedu Europljana i SAD-a doslc su do izradaja na samom pocetku stvaranja kontura novog svjetskog poretka, nakon raspada bipolarizma. Robert Kagan smatra kako je danas krajnje vrijcme da sc Washington i njegovi zapadnoeuropski savcznici prestanu prctvarati da dijcle jedinstvenc poglede na svijet iii da imaju identicne interese u pojedinim svjctskim regijama. 794 Vrijeme zajednicke ideologijc kao dostatne poveznice kohezivnosti Alijanse odavno je proslo. Zeli li opstati, euroatlantsko saveznistvo danas mora pronaci nove moduse svog opstanka, temeljenih prvenstveno na funkcionalnoj suradnji clanica. Sastanci celnika NATO-a u Pragu i cclnika EU-a u Kopenhagenu gledaju se stoga kao povijesna sansa za prekretnicu odnosa unutar euroatlantizma. Sirenje Saveza i poboljsanje njegovih kapaciteta dva su osnovna smjera koji trebaju rezultirati potrebnim promjenama unutar curoatlantskih odnosa. Pozivanjc sedam novih clanica u punopravno clanstvo NATO-a pokazalo se funkcionalno vee u americkoj akciji svrgavanja re:Z:ima Sadama Huseina u Iraku, a uspostava novih NATO-ovih snaga (NATO Response Force) iskaz jc zelje americke politike da NATO uspostavi vlastitc snage za adckvatno suzbijanje novih izazova sigumosti. s obzirom na to da se maze ocekivati kako cc zahvaljujuCi tehnolosko-vojnoj supcriomosti upravo SAD najvisc i najbrze pridonijcti u uspostavi tih snaga, americka ce politika, s jedne strane, prakticno umanjiti vaznost i operatibilne mogucnosti ESDI-ja unutar NATO-a, as druge, unutar NATO-a izgraditi vlastitc snage koje ce joj biti potrebne u njezinim vanjskopolitickim akcijama diljem svijeta.

792 Scan Key, "Beyond the Prague Summit: Remaking NATO". The 7i'llllsatlantic Relationship: Proh/ems and Prospects, Washington D.C., ozujak 2003. str. 20. 793 Ronald Asmus, "Taking the Alliance beyond Europe", CSJS, rujan 2002. str. 4.

794 Robert Kagan. "Power and Weakness". PoliCJ· RevieH', lipan)- srpanJ 2002, str. 16.

310

EUROATLANTIZAM U NOVOM SVJETSKOM PORETKU Usporedujuci ERRF (Europskc snage za brzu intervenciju) prihvaccn na summitu celnika EU-a u Hclsinkiju 1999. godine i NRF (NATO Response Force) prihvacene na Praskom summitu celnika NATO-a 2002. godine, NRF imaju mnoge prednosti. ERRF bi se trebao sastojati od 60 tisuca vojnika sposobnih za mobilizaciju u roku od 60 dana s mandatom ispunjenja zadace od godinu dana. NRF, koji bi trebao biti operatibilan do 2006. godine, sastojao bi se od 21 tisuce vojnika, mobilizirane za svega sedam dana s rokom ispunjenja zadace od jednog mjeseca. Time se vee u pocetku NATO pobrinuo da, u odnosu na EU, osposobi vlastite specijalizirane, mobilnije, agilnije i manje snage, s vecom i brzom mogucnoscu manevriranja pri sudjelovanju u rjcsavanju kriza diljem svijeta. Pritom se racuna i na doprinos saveznika, prvcnstveno novopozvanih clanica. U reformama svojih nacionalnih oruzanih snaga koje su u tijeku, tri novoprimljcne i sedam buducih clanica Saveza polazc od stroge spccijalizacije svojih oruzanih snaga. Time sc zeli postici da u nc tako dalckoj buducnosti NATO Sa\CZ raspolazc s vlastitim operatibilnim, lako pokrctljivim, namjenskim snagama. dobro opremljcnim i obucenim vojnim snagama. Taj cilj postavili su celnici NATO-a jos davne 1990. godine, ali tradicionalni amcricki zapadnocuropski savcznici, gledano u cjelini. nisu postigli occkivane rezultate. Sada se ta zadaca postavlja kao primarna pred nove clan ice Saveza i sasvim je sigurno da ce americka politika pronaCi nacina i nece zaliti sredstava da svaki pojedinacni uspjeh iii sudjelovanje u zajednickoj akciji sa SAD-om adekvatno i nagradi. 795 U svim tim fazama transformcije NATO-a Ugovor o osnivanju Sjevernoatlantskog saveza potpisan u Washingtonu 1949. godine se ne mijenja. Zeljcne promjene namecu se usvajanjem deklaracija na summitima celnika NATO-a iii novim Strategijskim konceptima Saveza. Ugovor iz Washingtona, iako sam po sebi relativno kratak, pruza dovoljno mogucnosti da se NATO kao sustav kolektivne sigurnosti nadogradi te da sve veci broj saveznika u svom prakticnom djelovanju formira i prihvati i ncke drugacije, nove nacinc osiguranja mira i sigurnosti. Upravo ta t1eksibilnost Saveza omogucila je da, unatoc svim iskazanim neslaganjima, podjelama i razlikama Amerike i Europe 796 te radikalnim promjenama na medunarodnoj sccni i nepredvidivim ugrozama medunarodnc stabilnosti, NATO ipak opstane kao najjaca sigurnosna organizacija. Tijekom povijesti mijenjaju se razlozi njegova opstanka i nacini ispunjavanj sigurnosnih funkcija, ali to samo dodatno pridonosi vrijednosti Alijanse.

795 Prim jeri takvog amcrickog djelovanja- nagradivanja su davanje ovlasti nad dijelom Iraka Poljskoj poradi sudjclovanja poljskih vojnih snaga u svrgavanju Sadamova rczima iii zblizavanje NATO-a i Rumunjske nakon sto jc Rumunjska potpisala bilateralni ugovor o ncpodvrgavanju americkih vojnika Mcdunarodnom kaznenom sudu te stavljanjc rumunjskog teritorija na raspolaganje SAD-u za planiranu vojnu akciju u lraku. 796 R. Vukadinovic. Novi list, 22. svibnja 2003.

311

SAZETAK

Euroatlantska suradnja i njezin najsnazniji, ali i najprcpoznatljiviji institucionalni okvir, Sjevemoatlantski savez, predstavljaju bitan fenomen u medunarodnim odnosima. Razvoj euroatlantskih odnosa, njihova nadogradivanje novim saddajima, usponi i padovi te krize unutar Saveznistva na najbolji moguci nacin upucuju ina vanjskopoliticko djelovanje SAD-a, zemlje kojaje, od vremena nastanka euroatlantizma pa do danas, predvodnik Saveznistva. Euroatlantska suradnja i americki europski saveznici (Ciji se broj neprcstano povecava) oduvijek su bili visoko pozicionirani na listi prioriteta americke vanjskopolitickc stratcgijc, bez obzira nato koja administracija sjedila u Bijeloj kuci. U godinama nakon Drugog svjctskog rata pa do zavrsetka hladnog rata uspostavljeno je cvrsto curoatlantsko saveznistvo koje se ogledalo na sigumosnom, gospodarskom i politickom povezivanju Sjcdinjenih Americkih Drzava i njihovih zapadnoeuropskih saveznika. Americka politika ohrabrivala jc i konkrctno podrzavala razvoj svekolikih euroatlantskih veza. Usporcdno s jacanjcm euroatlantizma, postavljaju se i konture europskog ujedinjavanja. Tadasnji blagi pokusaji zapadnoeuropskih americkih savcznika da uspostave curopskc abrambene, gospodarske i politicke institucije koje bi nastupalc samostalnije u odnosu na americku politiku, u strogo bipolarno podijeljenoj mcdunarodnoj zajednici jednostavno nisu mogle poluciti znatnije rezultatc. U godinama hladnog rata, Sjedinjene Drhve i americka politika bile su okosnica okupljanja slobodnog demokratskog zapadnog svijeta, nasuprot komunistickom bloku. Ocuvanje i intenziviranje euroatlantskih veza oglcdalo se u sljedecem: a) Na sigurnosnom planu formirano je cvrsto vojno-politicko saveznistvo, Sjevernoatlantski savez, koji je uspio okupiti svc tadasnje demokratske europske zemlje. NATO savez postavljen je kao vojni jamac njihove sigumosti i stabilnosti, a ujedno je predstavljao i jedan od dva parcijalna sustava tadasnje kolektivne sigurnosti u medunarodnoj zajednici. b) Na gospodarskom planu americka privreda i kapital imali su velikog utjecaja na zapadnoeuropski gospodarski razvoj, cak i u vremenima kada jc ratom opustosena zapadna Europa gospodarski ojacala. c) Ideolosko jedinstvo i strah od prodora socijalistickih ideja bili su snazan temelj za sve oblike povezivanja i odrzavanja discipliniranih odnosa unutar euroatlantskog saveza. 313

EUROATLANTIZAM Nakon zavrsetka bipolarne faze medunarodnih odnosa NATO se pokazao sposobnim prevladati i nadzivjeti radikaine geopolitickc, geostrategijske i geockonomske promjenc u medunarodnoj zajednici. U posthladnoratovskom svjetskom poretku, karakteristike kojega su dezintegracija curopskog Istoka i jacanje integracijskih procesa europskog Zapada, vojno-politicka organizacija NATO na sigurnosnom planu ostala je bez jasno prepoznatljivog protivnika. Prihvacajuci sigurnost kao multidimenzionalnu kategoriju i tzv. soft-security kao komplcksan koncept na kojemu je potrebno izgradivati nove euroatlantskc odnose, ali i jedan novi globalni sustav sigurnosti, NATO je otpoceo s radikalnim refonnama svojih ciljeva, strukture, operatibilnih snaga i zadaea u novom svjctskom porctku. Sirenje Savcza novim clanicama, uspostava nove europske sigurnosnc arhitekture te redefiniranje odnosa s Rusijom podrucja su na kojima se odvijala glavnina posthladnoratovskih transfonnacijskih procesa novog euroatlantizma. Ideja o sirenju Sjevernoatlantskog saveza izazvala je burne kontradiktorne reakcije s obje strane Atlantika. Analizirajuci proces posthladnoratovskog sirenja NATO-a, mozcmo ga podijeliti u tri osnovne faze:

1. od I 989. godine do kraja I 994. 2. od pocetka 1995. godine do primanja Poljske, Madarske i Ceske u Savez, 1999. godine 3. od 1999. do najave novog prosirenja u Pragu 2002. godine. Prvu fazu mogli bismo nazvati i fazom trazenja adckvatne stratcgije euroatlantskih saveznika gledc prosircnja NATO-a. U toj fazi na politickoj sceni dominirali su zahtjevi i prijedlozi postsocijalistickih zemalja centralne i istocne Europe o nuznosti njihova primanja u NATO. Unutar euroatlantskih saveznika vladala je konfuzija, svojevrsna zbunjenost i nejedinstvo glcde sirenja Saveza na istok Europe. Takav stav saveznika bio je rczultat promijcnjenih cjelokupnih geopolitickih, geostrategijskih i geoekonomskih odnosa u medunarodnoj zajednici, koji je svog najvcceg traga ostavio upravo na Starom kontinentu. Ne odlucujuci se odmah za iii protiv sirenja NATO-a, euroatlantski saveznici kombiniraju politiku podrske i rezcrviranosti prema takvoj akciji, cekajuci smirenje posthladnoratovske euforije na vojnom, politickom i ekonomskom planu u Europi koja cc im omoguciti lakse dcfiniranje potrcbnih smjerova akcije u radikalno promijenjenom medunarodnom ozracju. Cak i Njemacka, koja je odmah nakon svog ujedinjenja od svih euroatlantskih savcznika prva i najglasnije trazila pomicanjc granica NATO saveza na istok Europe, s vremenom se primirila. Celnici Sjevcrnoatlanstkog saveza, predvodeni prvo Bushevom, a kasnije u njegovu prvom mandatu i Clintonovom administracijom, mozda vise nego ikada ranije osluskivali su i trazili uporista svoje buduce akcije u znanstveno-teorijskim procjenama i analizama koristi, odnosno stete koje bi proces sirenja NATO-a mogao imati po cjelokupno euroatlantsko saveznistvo. Kako su i istaknuti predstavnici realisticke i idealisticke skole u znanosti o medunarodnim odnosima realno gledajuci, tada imali dostatno argumenata kako za, tako i protiv pomicanja granica Alijanse i primanja u njezino clanstvo bivsih 314

SAZETAK zemalja Varsavskog ugovora, saveznici su u svojoj vanjskopolitickoj akciji incrcijom slijedili realne prilike i mogucnosti na tcrenu, uzimajuci u obzir primamo koherentnost i interese euroatlantskog saveznistva. Umjesto odluke o punopravnom clanstvu novih drzava, celnici NATO-a oformili su Sjevernoatlantsko vijcce za suradnju te program Partnerstva za mir kao pogodne oblike suradnje clanica NATO-a i potencijalnih zaintercsiranih drzava kandidata. Pritom se istice da cc upravo suradnja te vrste, temeljcna na razvoju demokracijc, trzisnc privrede. uspostave civilno-vojnih odnosa i transparentnosti cjelokupnog vojnog sektora u postsocijalistickim europskim zemljama, biti polazna osnova za njihovo brze i Iaske primanje u Savez. U toj prvoj fazi pregovora oko prosirenja Sjevernoatlantskog saveza, euroatlantski saveznici, predvodeni Washingtonom, ipak su dominantno zagovarali ruska strahovanja glede prosirenja NATO-a. Politika Russa .firs evidcntno jc prisutna u svim tadasnjim politickim potezima. Bio je to dio dotadasnje cjelokupne americke vanjskopoliticke strategije, kako za vrijeme Busha, tako i za prvog mandata predsjednika Clintona. Smatralo se daje sirenje NATO-a potrebno jedino ako tranzicijske reforme u Rusiji propadnu te ako novoizabrana vlast krene u radikalni zaokret ruske vanjske politike. No nakon !994. godine situacija semiJenJa. Drugu fazu karakterizira intenziviranje politickih pregovora glede sirenja NATO-a, kako unutar samih saveznika, tako i u odnosima sa zemljama centralne i istocne Europe, ali i definiranje novih savcznickih odnosa s Ukrajinom i baltickim drzavama. Predvodeni Washingtonom , jedinstveni u odluci da cc do sirenja NATO-a doci, euroatlantski savcznici pokusavaju pronaci odgovore na pitanja kako ce, kada i tko (how, when, who) uci u punopravno clanstvo NATO-a u najavljivanom prvom krugu prosirenja. Oko tih krucijalnih pitanja razjedinjcnost euroatlantskih saveznika te borba za vlastite interese i tradicionalne saveznike s podrucja centralne i istocne Europe, dolazi najvise na vidjelo. No odlucnost Clintonove administracije da do stvamog prosirenja NATO saveza i dode, i to, kako je pri ulasku u Bijelu kucu u svom drugom mandatu Clintonjavno i obznanio, na proslavi pedesetog rodendana Saveza, !999. godine, nejedinstvo zapadnoeuropskih americkih saveznika pa ni protiv\jenjc Rusije nisu mogli sprijeciti. Temeljem svoje cjelokupne politicke, ekonomske i vojne globalne dominacije te s jasno definiranim vanjskopolitickim globalnim ciljevima Sjedinjene Drzave u toj drugoj fazi bile su kontinuirani predvodnik i glavni realizator primanja Poljske, Madarske i Ceske u punopravno clanstvo NATO savcza. Znanstveno procjenjivati i analizirati ciljeve, ulogu i dosege §to je proces prvog posthladnoratovskog sirenja NATO saveza 1999. godine ostavio na cjelokupnost euroatlantskih odnosa moguce je s nekoliko bitnih aspekata. Svi su oni, pojedinacno ili grupno, vise ili manjc u pojedinom vremenskom razmaku, izravno ili neizravno i bili naznaceni, pa cak i javno proklamirani u saveznika pri njihovu dugotrajnom procesu donosenja odlukc 0 primanju triju novih clanica u Savez. 315

EUROATLANTIZAM 1. Primanjem Poljske, Ceske i Madarske u Savez javno je pokazana spremnost i odlucnost euroatlantskih saveznika, a poglavito americke politike, da se nagrade upravo one postsocijalisticke zemlje koje su se u proccsu tranzicije najvise priblizile liberalnim zapadnim vrijednostima: jacanju demokracije, izgradnji pluralistickog drustva, trzisnoj privredi, zastiti univerzalnih ljudskih i manjinskih prava, razvijanju dobrosusjedskih odnosa i stabilnosti unutar vlastite regije. U srednjoeuropskom krugu novih clanica istaknuto mjesto, tzv. key nation, dobila je Poljska. Poradi svog specificnog, gotovo tragicnog povijesnog naslijeda, Poljska je, od samog pocetka rasprava o sirenju NATO saveza bila spominjana kao najozbiljniji kandidat za clanstvo. Ulaskom u Alijansu namjenjuje joj se uloga promocijc demokratskih libcralnih vrijcdnosti prema lstoku, ukljucujuci Rumunjsku, balticke zemljc te Ukrajinu. Zauzvrat, u usporedbi s ostalim postsocijalistickim zemljama tada, Sjedinjene Drzave su upravo u Poljsku investirale najvisc svoga kapitala; vise od milijun amcrickih dolara. 2. Primanjem Poljske, Madarske i Ceske u NATO savez nagradena je njihova vodeca uloga u dramaticnim danima transformacije centralne i istocnc Europe, ali se svakako vodilo racuna i o njihovu geografsko-strateskom polozaju. Euroatlantski savcznici, predvodeni Washingtonom, u posthladnoratovskim uvjetima zeljeli su definirati nove granice svog utjecaja u Europi. Ispunjenjem vakuuma nastalog nakon raspustanja Varsavskog ugovora saveznici i organizacija NATO sprijecili su eventualne buduce jace ruske utjecaje u tom dijelu Europe. Primanjem cak triju postsocijalisticke zemlje u svoje clanstvo organizacija NATO dokazala je da je sposobna nadzivjeti posthladnoratovske promjene te da uz rcdcfiniranje svojih ciljeva, uloge pa i strukture ostaje i nadaljc stozer euroatlantizma, ali i najjaci stup nove europskc sigurnosne arhitekture koja se uspostavljala. 3. Poljska, Madarska i Ceska, tri novoprimljene zemlje sa sezdesetak milijuna stanovnika i golemom zastarjelom vojnom infrastrukturom, predstavljale su golemo novo, relativno sigurno trziste za curoatlantske saveznike. Sirenje NATO-a na istok Europe tako je u sustini potvrdilo Clintonovu tezu da Sjcdinjene Drzave i u novom svjetskom poretku racunaju, trebaju i zele politicki stabilnu, ekonomski jaku i u vojnom smislu sigumu Europu kao stabilnog, pouzdanog partnera. Time je, usprkos promijenjcnim medunarodnim okolnostima, i dalje nastavljen velik americki utjecaj i prisustvo na Starom kontinentu, cime su sacuvani, pa cak u nekim segmentima i ojacani, euroatlantski odnosi. Drugim posthladnoratovskim sirenjem NATO- a, najavljenim u Pragu 2002. godine, nove clanice Saveza, najkasnijc do svibnja 2004. godine, trebale bi postati: Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovacka i Slovenija. To novo veliko sirenje, najvece u povijesti Saveza, vodi racuna o politickim, geostrategijskim, vojnim kriterijima te o raspolozenju javnog mnijenja u tim zemljama. 316

SAZETAK 1. Na politickom planu, zeli se potvrditi odlucnost Saveza da pri svojoj ukupnoj transformaciji naglasenu pozornost poklanja politicko-diplomatskom djelovanju. Primanjem novih drzava pokazuje se zelja za prosirenjem stabilne euroatlantske zajednice, koja predvoclena SAD-om ulazi duboko u prostor koji za vrijeme bipolarizma nije bio amcricka politicko-diplomatska sfera utjecaja. Zadobivanje nove politicke sfcrc utjecaja bitno je za godine koje dolaze, jer sve dosadasnjc transformacije Saveza, ali i glavnine odnosa u mcdunarodnoj zajednici idu za smanjenjem klasicnoga vojnog aspekta u korist novog politickog djclovanja. 2. Na geostrategijskom planu, najavljenim prosirenjcm NATO ce: -

povezati cijelu Srednju Europu, Cime ce taj rclativno stabilni prostor postati zona s pozitivnim predispozicijama za uspjesan svekoliki razvoj i prikljucenje i ostalim relevantnim europskim organizacijama (prvenstveno Europsku uniju ) i inicijativama.

-

Doci na Baltik, cime se, s jedne strane, ispravlja svojevrsna nepravda baltickim zemjama zbog njihova ncprimanja u NATO 1999. godine; as druge. psiholoski pobjeduje Rusija koja je cijelo vrijeme pregovora najvise prigovarala upravo zbog ulaska Litve, Latvije i Estonije u NATO.

-

napraviti svoj veliki iskorak prema Istokt1. Slovenija predstavlja ulazna vrata za zapadni Balkan, a Bugarska i Rumunjska omogucuju nesmetan izlaz prema istocnom Mediteranu, Bliskom istoku. Kaspijskom moru i dalje prema centralnoj Aziji. U slucaju zapadnog Balkana, bez obzira nato hoce li snage NATO-a ostati i u buducnosti tu angazirane ili ce se taj nestabilni prostor polako prepustati curopskoj obrani, americka administracija stvorila je siguran obrambcni obruc oko zapadnog Balkana i zasigurno nece dopustiti ponovno izbijanje nestabilnosti sirih razmjera. Sto se tice prodora prema centralnoj Aziji, s obzirom na amcricku politicku, gospodarsku i vojnu nazocnost na tom prostoru, sirenjcm NATO-a postavljeni su temelji za laksi amcricki prodor na podrucje koje je ionako jos za vrijeme Clintonove administracije proglaseno americkom zonom utjecaja.

3. Na vojnom planu, usprkos reformama nacionalnih obrambenih sustava, cinjenica je da niti jedna od sedam zemalja kandidata ne ispunjava svc NATO-ove kriterije i standarde. Generalni tajnik NATO-a Lord Robertson porucio je jos prije sastanka u Pragu da niti jedna zemlja ncce biti pozvana u NATO ako ne bude u stanju provoditi kontinuiranu modernizaciju svojih oruzanih snaga. U NATO-u nitko nije naivan i ne vjeruje dace nove clanice biti u stanju vojno djelovati kao i americke ili dio zapadnoeuropskih snaga. SAD-u ovoga trenutka to i nije najbitnije. Bitno je da se te zemlje, aktivno i ucinkovito ukljuce u izgradnju sustava nacionalnih oruzanih snaga kompatibilnih zahtjevima novih izazova sigurnosti i novih uvjcta djelovanja u medunarodnoj zajednici, te da zajcdno sa zapadnoeuropskim americkim saveznicima pokazu mogucnosti samostalnijeg vojnog djelovanja u odnosu na americke snage i izvan granica Savcza. Partnerstvo za mir i akcijski plan za clanstvo (MAP) ostaju i dalje okviri unutar kojih nove buduce clanice mogu i moraju suradivati i pri-

317

EUROATLANTIZAM lagodavati se standardima NATO-a. Jer NATO je, uza svc svoje promjenc, ipak jos uvijek primamo vojna organizacija tc se i od novih clanica ocekujc da jacaju tu komponentu Alijanse. Vrata NATO-a, bar deklarativno, nakon 2004. godine nisu zatvorcna novim clanicama. Kao i kod drugog posthladnoratovskog prosirenja, kriteriji kojima ce se voditi celnici NATO-a pri eventualnom odabinr najoptimalnijih kandidata za clanstvo ovisit ce 0 stupnju intemog priblizavanja pojcdine zemlje standarima NATO-a, ali i o cjelokupnoj medunarodnoj situaciji i odnosima snaga u medunarodnoj zajednici. Zemlje koje su ostale spomenute u Deklaraciji iz Praga (Albanija, Makedonija, Hrvatska - clanicc Vilniuske skupine) tc Ukrajina, ali i Srbija i Crna Gora i BiH toga svakako moraju biti svjesne. U cjelokupnoj posthladnoratovskoj transformaciji curoatlantskih odnosa njihova nova sigurnosna dimenzija i povezano s tim pronalazcnje i uspostavljanjc nove europske sigurnosne arhitekture imali su dominantno znacenjc. Raspad tadasnjeg europskog sustava sigurnosti, temeljenog na dva sustava parcijalne kolektivne sigurnosti (NATO, Varsavski ugovor) prosao je uglavnom bez upotrcbc oruzane silc. No brzina i intcnzitet posthladnoratovskih promjena koje su osim na sigurnosnom zadesilc Stari kontincnt i na politickom, gospodarskom i socijalnom planu, povczane su s razbuktavanjem otvorcnih vojnih sukoba na njcgovom jugoistoku, te mnogobrojnim, do tada Europi uglavnom ncpoznatih ncvojnih izazova sigurnosti u njezinom centralnom i istocnom dijelu, komplicirale su uspostavu posthladnoratovske europske sigurnosne arhitekture. S obzirom na karakter europskih promjena koje su isle za uspostavljenjem demokratskih normi, liberalizacijom gospodarstva i prihvacanjem opcehumanitarnih prava i vrijcdnosti pojedinca i dnrstva, nc cudi sto je upravo Organizacija za europsku sigurnost i suradnju bila prva unutar koje sc pocinjc ozbiljnijc raspravljati i promisljati nova sigurnosna europska arhitektura. Konsolidacijom redova unutar curoatlantskih saveznika, jacanjcm europskih integracijskih proccsa i odredenijom amcrickom politikom prema posthladnoratovskoj Europi postupno dolazi do istiskivanja ulogc OESS-a oko definiranja sigurnosnih pitanja u Europi. Europljani nisu iskoristili prve posthladnoratovske godine, kada su amcricka politika i vojno-politicki savez NATO vrludali u trazcnju adekvatnih odgovora na novonastalu sigurnosnu situaciju na Starom kontinentu. Tadasnji europski izazovi, koji se nisu ocitovali samo na sigurnosnom planu, bili su prezahtjevni, a zapadnocuropski saveznici prerazjedinjcni u svojim misljenjima te bez adekvatnih mchanizama, sredstava i instnrmenata da se na sigurnosnom planu postavc dovoljno suvereno. Kada je i sama organizacija NATO krcnula u svoje reforme, a americka politika zaustavila oruzane sukobe na rubnim dijelovima Europe, osigurala relativnu stabilnost i svojim konkretnim politickim i ekonomskim angazmanom pomogla tranzicijskim procesima svih postsocijalistickih curopskih zemalja, bilo je jasno da se pitanja sigurnosne arhitekture Starog kontinenta u buducnosti nece moci rjcsavati bez Washingtona i NATO-a.

318

SAZETAK Pitanjc europske sigumosne arhitekture postal~ je tako sastavni dio odredivanja ukupnih euroatlantskih odnosa, odnosno novog poimanja mjesta i uloge Europe u americkoj vanjskopolitickoj strategiji. Daljnji razvoj konccpta posthladnoratovske europske sigumosti moze sc promatrati s dva aspekta: 1. Zelje zapadnoeuropskih saveznika da izgradc vlastiti sustav obrane, shvaccn u najsirem smislu te rijeCi, ukljucujuci i zajednicku vanjsku i sigurnosnu politiku te vojne snage za realizaciju njezinih ciljeva. Ta ideja nije nova; ona je pennanentno bila prisutna i s obzirom na oko\nosti vise ili manje bila intcnzivirana od samog osnutka euroatlantskog saveznistva. 2. Zelje Washingtona (bez obzira nato koja administracija sjedila u Bijeloj kuCi) da organizacija NATO ostane i dalje glavni stup euroatlantizma. Analizom dosad ucinjenog, moze se zakljuciti da je pronaden i uspostavljcn stanoviti kompromis izmedu ta dva smjera. Zapadnoeuropskim saveznicima ponuden je koncept ESDI-ja koji im omogucava da unutar organizacije NATO 1 uz stanovita ogranicenja i NATO-ovu kontrolu razvijaju samostalno vlastitu europsku obranu, ukljucujuci i konkretne multinacionalne vojne snage i potencijale. Zauzvrat, americki zapadnoeuropski saveznici moraju prihvatiti reformirani NATO kao krovnu organizaciju i okosnicu nove curopskc sigumosne arhitekturc te pri izgradnji vlastite curopske obrane ne narusavati strukturu, kohezivnost i vojne potencijale Sjevernoatlantskog saveza iii izgradivati zascban sigurnosni sustav, paralelan s NATO-om. Uza sve kritike za i protiv, cinjenica je da su osnovni smjerovi i oblici zajednicke europske obrambene i sigurnosne politike zacriani. Bez obzira na njczin daljnji rast i razvoj, ocito je da ona pociva na cvrstoj curoatlantskoj povezanosti, a organizacija NATO jos uvijek je bitan akter u stvaranju novog sigurnosnog identiteta Starog kontinenta. Time je predsjednik Clinton, na kraju svog drugog mandata u Bijeloj kuci, ispunio jedno od svojih prioritetnih, za Amerikance iznimno bitnih, obecanja: ujedinjena, sigurna, prosperitetna Europa, cvrsto povezana i naklonjena Sjedinjenim Drzavama. Bez obzira na to koja se administracija nalazi u Bijeloj kuci, imat ce Europu kao relativno siguran mostobran za daljnji prodor prema Kavkazu, Centralnoj Aziji i Bliskom istoku. Europski sigurnosni odnosi pokazali su da su podlozni ukupnim medunarodnim promjenama, ali da se i unutar njih razvijaju procesi koji utjecu na njihovo dinamiziranje. U tom svjetlu moze se istaknuti sljedece: a) NATO je unatoc nizu suprotnih misljenja uspio ostati i dalje sredisnji stup euroatlantske suradnje ali i obrane vcceg dijela Europe. On je istodobno konkretnim akcijama na jugoistoku Europe pokazao svoju djelotvomost na vojnom planu, a manifestirao je i politicku elasticnost u prelazenju crte out of area aktivnosti. Za svoje clanove, kao i druge zemlje, to je svakako bila demonstracija moCi i vrijednosti Alijanse, ali i dominacije americke politike. b) Europske zemlje svjesne su svoje vezanosti i upucenosti na NATO, no u novoj europskoj situaciji one isto tako traze svoj vlastiti instrument novog vojno-politickog djelovanja. On bi trcbao pojacati ukupnu vrijednost struk319

EUROATLANTIZAM ture na kojoj pociva Europska unija, a isto tako mogao bi postati i neki oblik europske prezentacije u odnosu na svemocnu ulogu SAD-a. c) Nova europska sigurnosna arhitektura koja je jos uvijek nezamisliva bez SAD-a i NATO-a nastajat ce kao proces prozimanja razlicitih odnosa, inicijativa i akcija koje ce vjerojatno dati neke konkretnc mogucnosti demonstriranja europskog vojnog zajednistva, ali sasvim sigurno cia cc u njegovoj pozadini, iii pak u temelju, biti i dalje snaga NATO-a odnosno SAD-a. d) Tek u fazi eventualnog jacanja svih ostalih komponenti curopskog ujedinjavanja i prelazenjem krupnih nesuglasja medu Europljanima, moglo bi se racunati na vodece mjesto europskih zemalja u nastanku ESDI-ja kao autohtonog europskog projekta samostalnog u odnosu na NATO. e) Turbulentni prostor Jugoistocne Europe, na kojcmu vise nema otvorcnih ratnih sukoba, ali na kojemu su glavni problemi regije potisnuti iii odgodeni na dulji vremenski rok (BiH, Kosovo, Crna Gora, Makedonija) te na kojemu su, gledano Stari kontinent u cjelini, najizrazeniji upravo novi tzv. ne-vojni izazovi sigurnosti, prcdstavlja pogodno tlo za konkrctno djelovanje europskih obrambcnih snaga. Time zapadnoeuropski americki saveznici mogu i konkretno pokazati ucinkovitost svojih novih snaga, njihovu kompatibilnost sa snagama NATO-a, te na taj nacin postupno preuzimati sve veci dio odgovornosti kako unutar euroatlantskog saveznistva, tako i u akcijama izvan granica Saveza. Zaustavljanje oruzanih sukoba na podrucju bivse SFRJ, NATO-ova out-of:area akcija na Kosovu, akcijc u Afganistanu i Iraku, pokazale su znatnu nadmoc amcricke diplomacijc i vojnih snaga SAD-a u usporedbi s diplomacijom i vojnim angazmanom curopskih saveznika. Makedonija je primjer kako europske snage ipak mogu, ako postoji odlucna politicka volja i adekvatna materijalno-tehnicka oprcmljenost, postici odgovarajuce rezultate. Slicne, iii cak jos bolje, rezultate europske snage mogle bi postiCi i na ostalim dijelovima jugoistoka Europe, sto bi u buducnosti moglo stvoriti i uvjete za postupno povlacenje americkih snaga s tog prostora. Samim tim jacao bi cjclokupni sustav europske obrane te europska komponenta unutar euroatlantskog saveznistva. Pri svim tim transformacijama euroatlantskih odnosa ipak se vodilo racuna i o Rusiji. Raspadom SSSR-a i dczintegracijom Varsavskog ugovora euroatlantski saveznici nisu imali jasnu viziju kako tretirati novu Rusiju. Yecina zapadnoeuropskih saveznika, predvodenih Sjedinjenim Drzavama, shvacala je da Rusiju vise ne mogu tretirati kao hladnoratovskog glavnog neprijatelja, ali nitko nije bio spreman tretirati je kao prijatelja. Gotovo cijelo prvo posthladnoratovsko desetljece prolazilo je u medusobnom osluskivanju, preispitivanju, iskazanom nepovjerenju i svojevrsnom novom dokazivanju. Umjesto objektivnog sagledavanja i uvazavanja medusobnih unutarnjih, ali i regionalnih i sirih globalnih trendova medunarodnog razvoja, novouspostavljenih veza i mogucnosti djelovanja, zapadnoeuropski saveznici i Rusija hinili su da su nadisli bipolarnu ideolosku podjelu te da su smjesta sprcmni na sasvim drugaciji tip odnosa. Pozivanje na 320

SAZETAK opeeprihvaeene norme poput razvoja demokracije, univerzalnih vrijednosti, slobode i prava pojedinca ili naroda, vjerske slobode, razvoja trzisne privrede, bilo je ustvari nadomjestak za nedostatak konkretnih rjesenja i prijedloga u cilju postizanja boljih odnosa euroatlantskih saveznika i Rusije. Cak i u vrijeme lansiranja Clintonova strategijskog saveza s Rusijom svima je bilo jasno da je taj savez ustvari mrtvo slovo na papiru, pokusaj spajanja dva entiteta koji objektivno nemaju gotovo niti jednu solidnu zajednicku kiarakteristiku koja bi mogla biti okosnica nekog cvrstog, stabilnog, permanentnog saveznistva. Krajem devedesetih godina proslog stoljeea dinamika odnosa poprimila jc izrazito negativne konotacije. Sirenje NATO-a na Istok, NATO-ova out-olarea akcija na Kosovu, sukob u Ceceniji pridonijeli su da se odnosi euroatlantskih saveznika i Rusije povezuju s terminima cold peace ili new cold war. U ad hoc usponima i padovima karaktera odnosa euroatlanstki saveznici, predvodcni S]cdinjenim Drzavama, gotovo uvijek davali su do znanja Rusiji da od njezina nekadasnjeg statusa supersile, osim diskutabilnog nukleamog naoruzanja, nije ostalo gotovo nista vrijedno sto bi joj omogueavalo da ude u povlasteni Atlantski klub. S druge pak strane, svi ruski posthladnoratovski predsjednici imali su ambiciozne vizije da ee Rusija uz pomoe Zapada, u promijenjenim medunarodnim okolnostima, relativno brzo moderniziati svoje gospodarstvo, stabilizirati financijski sustav, uspostaviti pravnu drzavu i tr2isnu privredu, razviti civilno drustvo te na taj nacin postati kompatibilna zapadnoeuropskim demokracijama. A onda bi se Rusija mnogo lakse integrirala u euroatlantski sustav odnosa. Jer Rusija nikada nije bila vojno porazena ili okupirana od euroatlantskih saveznika. Cak i danas od tri potencijalne ruske vojne fronte sto se tice izravnoga izvanjskog vojnog napada na ruski teritorij, ruska zapadna frontaje najsigurnija. Malobrojni su danas u Rusji koji vjeruju da ee NATO, cak ako se i prosiri do ruskih granica, vojno napasti Rusiju. Jos je manje onih koji vjeruju da neka vojna opasnost Rusiji prijeti od europskih obrambenih snaga. Pa ipak, cinjenica je da je Rusija, prvi put u cetrdesetogodisnjoj povijesti, na svim podrucjima svog drustvenog razvoja, gledano u cjelini, mnogo slabija u usporedbi s ne samo SAD-om vee i njegovim zapadnoeuropskim saveznicima. Ruska vojna industrija, nekad dostojna vojne industrije Zapada, kao i cijeli vojni establisment, danas se suocava s ozbiljnim problemima. Ni u ostalom dijelu ruskog gospodarstva ne cvjetaju ruze. Socijalna i demografska slika iz dana u dan se pogorsavaju. Drustveno raslojavanje na siromasne i bogate, s obzirom na bolje pocetne pozicije, izrazenije je nego u bilo kojoj drugoj postkomunistickoj zemlji bivseg Istocnog bloka. Nijedna dosadasnja politicka vlast nije bila u stanju samostalno adekvatno rijditi ruske naslijedene i iz procesa bolne tranzicije nove nagomilane probleme. Svaka, ukljucujuei i Putinovu, ovisi o politickoj volji i ekonomskoj pomoei Zapada. Iz svega proizlazi da odrzanje kakve-takve ruske stabilnosti i uspostava budueih veza Rusije s euroatlantskim saveznicima vise ne spada u vojno-strategijsku, vee iskljucivo civilnu sferu. Daljnja demilitarizacija odnosa Rusije sa 321

EUROATLANTIZAM Zapadom osnovna je pretpostavka bilo kakvog napretka u tom smjeru. Najavljena Putinova vanjska politika vodi racuna upravo o takvim imperativima. Svjestan teZ:ine unutarnje ruske situacije Putin se opredijelio za svojevrsni pristup selektivnog angazmana sa Zapadom, sto se u najsirim crtama ogleda u jacanju ekonomskih veza s Europskom unijom te suradnji na sigurnosnom planu sa Sjedinjenim Drzavama. Putin je dobro procijenio da i unutar euroatlantskog saveznistva postoje nesuglasice, problemi i svojcvrsna presutna podjela ingcrcncija. Bez obzira nato hoce li EU, i u kojem obliku i svojstvu, u buducnosti razviti zajednicku sigurnosnu i vanjsku politiku i vlastite obrambene snage, Rusija danas Europsku uniju, sto znaci i amcricke curopskc saveznike, primarno shvaca kao instituciju od kojc moze imati vclike gospodarske koristi. Velika Antiteroristicka koalicija, predvodena Sjedinjcnim Drzavama, forum je kroz koji Rusija moze iskazati iii cak lako ostvariti i dio svojih sigurnosnih, ali i sirih nacionalnih interesa. Jer sudjelovanje u velikoj svjetskoj kampanji protiv terorizma prilika je za prcobrazbu medunarodne zajednice, mcdunarodnih odnosa te uspostavu i sirenje raznih oblika medunarodne suradnjc. Za Bushevu ekipu, pogotovo njegovu savjetnicu za nacionalnu sigumost Condolezu Rice, priblizavanje Rusije Zapadu kljucno je pitanje o kojemu u velikoj mjeri ovise ne samo americko-ruski odnosi vee i struktura novih medunarodnih odnosa. Busheva administracija mora pokazati da uspostavljena Antiteroristicka koalicija nije samo puka formalnost, vee da se njezinim glavnim akterima europskim saveznicima i Rusiji pridaje posebna americka pozornost dugorocnoga karaktera. Jer iako se Rusija do 11. rujna 2001. djelomicno priblizila nekim zapadnoeuropskim institucijama putem raznih sporazuma, glavnina novog europskog sigurnosnog idcntiteta stvarala se ipak bez aktivnog sudjelovanja Rusije. Novi izazovi sigurnosti, poput terorizma, vjerskog fanatizma, prolifcracije nuklearnog naoruzanja i materijala za njegovu proizvodnju, medunarodne korupcije, najrazlicitijih oblika kriminala, oneciscenja prirodnog okolisa, jaz izmedu razvijenog sjevera i nerazvijenog juga i sl. zahtijcvaju kolektivan angazman velikog broja medunarodnih aktera za uspjesno suzbijanje. Sjedinjene Drzave, koje su neposredno bile izlozcne teroristickom napadu velikih razmjera i ciji je sustav nacionalne sigumosti jos uvijek pod velikm pritiskom, imaju dovoljno sredstava i moci da svaku suradnju unutar Koalicije adekvatno i nagrade. Rusija racuna na tu kartu, a osim toga svi ti izazovi sigurnosti i stabilnosti u danasnjem medunarodnom poretku imaju globalan karakter. Najjednostavnije bi bilo zakljuciti da su dva osnovna scenarija buduce strukture odnosa euroatlantskih saveznika i Rusije: prvi, po kojemu bi curoatlantski saveznici prihvatili Rusiju u svojc savcznistvo; i drugi, po kojemu bi Rusiju ostavili po strani. Oba modela pretpostavljaju mirno rjesenje buducih sporova. Svakako dace i dalje biti medusobnih nesuglasica, negodovanja, rasprava na obje strane, ali tesko je zamisliti da bi zbog Rusije iii s Rusijom euroatlantski saveznici mogli ratovati u Europi.

322

SAZETAK No dosadasnja povijest americko-ruskih, a samim tim i NATO-ovih odnosa s Rusijom, opovrgava oba gore spomenuta sccnarija. Cak i u tipu medunarodnih odnosa koji se nazivaju hladni rat Zapad nijc bio indifcrentan prema tadasnjem SSSR-u. Upravo postojanje te zemlje i odredivanja stavova Zapada prema njoj odredilo je ne samo jedan tip medunarodnih odnosa vee i posluzilo kao okosnica razvoja i ucvrscivanja euroatlantskih veza SAD-a i njegovih zapadnocuropskih saveznika. Osim toga, vecina dogadanja u tadasnjoj medunarodnoj zajednici bila je vezana za iii protiv SSSR-a. Danas je Rusija u drugacijoj medunarodnoj poziciji. Ona nije svjetska sila, zbog nje najvjcrojatnije neec doei do globalnog svjetskog sukoba, niti ona moze odreclivati smjerove globalnog razvoja. Proslo je dosta vcmcna od zavrsetka hladnog rata i Zapad je imao prilike uvjeriti se u njezinu realnu snagu i moe. Gospodarski, vojni, tehnoloski, inf'onnaticki jaz izmedu Sjedinjenih Drzava i Rusije nikada nije bio vcei nego danas. \\'ashington ne propusta niti jednu priliku dana to ponovno ne upozori Moskvu. C:etiri su osnovne skupine cimbenika kojc ee odrectivati intenzitet veza zapadnoeuropskih savcznika i Rusije u buducnosti: 1. njihov interni razvoj, 2. njihovi specificni ciljevi i vanjskopoliticke aktivnosti, 3. proces globalizacijc, 4. specificni izazovi sigurnosti koji se mogu pojaviti u nekom dijelu svijeta. Mozc se pretpostaviti da ec Rusija, uza sve teskoee i zastoje, nastaviti sa svojim tranzicijskim promjenama. No Zapad treba biti svjestan da razvoj demokracije i demokratskih oblika vlasti u Rusiji svakako nece biti identican sustavima koji postoje u zemljama euroatlantskog svijeta. Snazni kulturni utjecaji i iskustva ruskog razvoja iz povijesti svakako zathijevaju i diktiraju specifican unutarnji razvoj ruskog drustva, cak ako sc on i tcmelji na nacclima pravne drzave, liberalne ekonomije i postivanju univerzalnih ljudskih vrednota. Rusija i NATO danas suracluju na cijelom nizu pitanja vezanih uz borbu protiv terorizma, konzultacijama i razmjeni informacija glede teroristickih prijctnji, ulozi vojske u borbi protiv terorizma, izradi planova za izvanrednc civilne situacij e. SAD danas ipak ne dozivljava Rusiju iskljucivo kao dominantnog partnera s kojim bi euroatlantski saveznci mogli graditi jedan novi mcclunarodni sustav odnosa. Suradnja euroatlantskih saveznika i Rusije moze biti nukleus uspostave nove europske sigurnosne arhitekture, ako se SAD i saveznici tako dogovore. Unatoc svemu, Sjedinjene Drzave i njihovi europski saveznici prije svake vazne odluke koja se tice buducnosti euroatlantskog prostora nastoje pridobiti suglasnost Rusije. Rusija se drzi dovoljno blizu promjenama da ima osjecaj ukljucenosti, ali joj se ipak ne ostavlja gotovo nikakva mogucnost samostalnoga kreiranja euroatlantskog razvoja iii uvoclenja nekih drasticnih promjena, bilo na podrucju Europe, bilo u sirim meclunarodnim okvirima.

323

LITERATURA Acheson, D., Present at the Creation: My Years in the State Department, New York,

1970. Alford, J., Europe in the Western Alliance- Towards a European Defence Entity". Hampshire, t 988. Alien, R. V.. Peace or Paecejitl Coexistence'!, Chicago. 1966. Alison, R., Peacekeeping in the Soviet Successor States, Pariz:, 1994. Alison, R. i Christoph, B., (ur.) Security Dilemmas in Russia and Euroasia, London,

1998. Alford J., Hunt K. (ur.), Europe in the Western Alliance- Towards a European Defence Entit;.·. Hampshire, 1988. Allison, G., Treverton, G. P., (ur.), Rethinking American Security, Beyond Cold H'iu· to New

World Order, New York, 1992. Almond, G., The American People and Foreign Policy, New York, 1950. Ambrose, S., Nixon, E., The Triumph ofPolitician: 1962-1972, New York, 1989. Ambrose, S., Brinkley, D., Rise to Globalism- American Foreign Polic~v since 1938, New

York, 1997. Andrassy, J., Medunarodno pravo, Zagreb, 1987. Angeli, F., The Kosovo Quagmire, Milano, 2000. Anrew C. J., East Ce!llral Europe in the modem world: The politics of' the borderlands

.fi'om pre- to pas/communism, Stanford, 2000. Arah, M., Europska unija: vizija politickog udruiivanja, Zagreb, 1995. Arms, T. S., Encyclopedia of the Cold War: A Comprehensil·e Reference to the International

Po\\'er-Struggle that Dominate World Politics for Almost 50 Years, New York, 1994. Armstrong, J. D., Revolwion and World Order, The Revolutionmy State in International

Socie(\', Oxford, 1993. Aron, R., The Great Debate, New York. 1965. Arvanitopoulos, C., (ur.) Security Dilemmas in Ewoasia, Atcna, 1999. Avery, G., Cameron, F., The enlargement of the EU, Sheffield, 1994. Aybet, G., The Dynamics of Europewz Securitv Cooperation, I945-9l, London, 1997. Baehr, P. R., Gordcnkcr, L., The United Nations in the 1990s, London, 1992. Balmaceda Margarita M. (ur.), On the Edge: Ukrainian- Central European -Russian Securizv Triangle, Budimpesta, 2000. Bartlett, C. J., British Foreign Policy in the Twentieth Century, London, 1989. Behler, A. (ur.), The Challenges of NATO Enlargement, Westport, 1999. Bell, C., The Diplomacy of Detente, New York, 1977. Bennett, W. J., The Death of Outrage- Bill Clinton and the Assault in American Ideals,

New York, 1997. Bennett, A. L., Oliver, J. K., Intemational Organizations- Principles and Issues, New

Jersey, 2002.

337

EUROATLANTIZAM Berridge, G. (ur.), Diplomatic Theoryji-om Machiavelli to Kissinger, Hampshire, 2001. Bilinsky Y., Endgame in NATO :S Enlargement- The Baltic States and Uf.nline, Westport. 1999. Blaackburn, G., The West and the World Since I 945, New York, 1985. Black J. L., Russia Faces NATO Expansion- Bearing Gift or Bearing Arms?, Oxford, 2000. Blackwill, R., The FuturE' o{the Transatlantic Relations, Washington D.C., 1999. Blank, S., }vfediterranean Security Into the Coming Milennium, Carlisle, 1999. Booth, K. (ur.), New Thinking About Strategy and Intemational Security, London, 1991. Boutros-Ghali, Boutros, An Agenda for Peace: Preventive Diplomacy, PeaCf'making and Peacekeeping, United Nations, New York, 1992. Bowker, l\1., Brown, R., From Cold War to Collapse: Theoty and World Politics in the 1980:5. Cambridge, 1992. Bowker, M., Williams, P., Superpower Detente, London, 1988. Boyle, P. G., American-Soviet Relations. From the Russian Revolution to the Fall of Communism, London- New York, 1993. Brandon, H. (ur.), In Search for a New World Order, Washington, 1992. Brandt, W., People and Politics: The Years 1960-1975, London, 1978. Brilmayer, 1., American Hegemony: Political Morality in a One Superpower World, New York, 1994. Brinkley, D., Dean Acheson, The Cold War Years 1953-1971, New Haven, 1992. Bronstone, A., European Securi(v into the Twenty-first Century- Beyond traditional theoris of international relations, Ash gate, 2000. Brown, N., The Future Global Challenge: A Predictive Study of World Security; 1977-1990, London, 1997. Brown, J. F., Surge to Freedom: The End of Communist Role in Eastern Europe, Dartmounth, 1996. Brown, S., The Faces ofPower: Constancy and Change in United States Foreign Policy from Truman to Clinton, New York, 1994. Brown, S., International Relations in a Changing Global System: Toward a Theorv of World Policr, London, 1996. Brucan, S., The dissolution o{Power, New York, 1974. Bruno S. (ur.), The Charter of the United Nations: A Commentaty, Oxford, 1994. Brzezinski, Zb., The Soviet Bloc- Unity and Conflict, New York, 1962. Brzezinski, Zb., Alternative to Partiton, New York, 1965. Brzezinski, Zb., America in the Technotronic Era, New York, 1967. Brzezinski, Zb., Peace and Po wet: Looking Toward the I970 :5, London, 1968. Brzezinski, Zb., Between Two Ages: Americas Role in the Tehnotronic Era, New York, 1970. Brzezinski, Zb., Power and Principle: Memoirs of the National Security Adviser 19771981, New York, 1983. Brzezinski, Zb., Game Plan: How to Conduct the US-Soviet Contest, Boston, 1986. Brzezinski, Zb., The Grand Failure: The Birth and Death of Communism in the Twentieth Century, New York, 1988. Brzezinski, Zb., Out of Control: Global Turmoil on the Eve of' the 21st Cenllll}', New York, 1993. Brzezinski, Zb., The Grand Chessboard: American Primacy and Its Geostrategic Imperatives, New York, 1997. Brzezinski, Zb., The Geostrategic Triad: Living H'ith China, Europe and Russia, Washington, 2001. Buzan, B., People, States and Fear, New York, London, 1991. Buzan, B., (ur.), Security: A New Framework for Analysis, London, 1998.

338

LITERATURA Buzan, B .. Logic of Anarchy, New York. 1993. Callahan, D., Bet1reen Two Worlds. New York, 1996. Calico, D., Beyond American Hegemony: The Fzilure ofthe Wcstem Alliance, New York.

1997. Calico, D., Rethinking Europe's Future, Princeton. 200 I. Calvocoressi, P., World Politics Since 1945., (7. izdanjc). 1996. Camps, M., Britain and the European Community 1955-1963, London, 1964. Carpenter, T., G., & Conry, B. (ur.), NATO En/iugement- Illusions and Reali!\', Washington D. C., 1998. Carpozi, G., Clinton Conjidental- The Climb to Pmver, Kalifornija, 1995. Carr, F., lfantis, K., i'v'ATO in the New European Order, London. 1996. Cederman. L., (ur.), Constructing Eumpe :1· ldentitl': The E1Nrnal Dimension, London,

2001. Charles-Philippc, D., Levesque, J. (ur.). The Future oj'NATO: Enlrugement, Russia and European Security, Montreal 1999. Churchill, W., Tlze Grand Alliance. London, 1950. Churchill, W., The Hinge of Fate. London, 1950. Churchill, W., Tlze Second World TV