Eragon

Christopher Paolini ERAGON Pustinja Hadarak N A S LJ E Đ E KNJIGA PRVA

S engleskog prevela Neđeljka Batinović Glavni urednik BOŽE ČOVIĆ KAPITOL Zagreb 2004. i i..,. Izvornik: Christopher Paolim ERAGON INHERITENCE BOOK ONE A BORZOI BOOK PUBLISHED BY ALFRED A. KONPF Text copyright ©2003 by Christopher Paolini Jacket art copyright ©2003 by John Jude Palencar Illustrations on endpapers, pages ii—iii, iv, 514 copyright ©by Christopher Paolini Ali rights reserved under International and Pan-American Copyright Conventions. Published in the United States by Alfred A. Knopf, an imprint of Random House Children's Books, a division of Random House, Inc., New York, and simultaneously in Canada by Random House of Canada Limited, Toronto. Distributed by Random House, Inc. New York. Originally published, in different form, by Paolini International, LLC in 2002. Copyright ©2002 by Christopher Paolini. CIP - Katalogizaci Nacionalna i sveu* UDK 811.111(73)-. PAOLINI, Christopher Eragon / Christopher Paolini; <prijevod Nedeljka Batinović>. Zagreb : Kapitol, 2004 - . - (Dječja izdanja Kapitol) Prijevod djela: Eragon. ISBN 953-7093-04-2 (cjelina) Knj. 1: Nasljeđe. -2004. Prijevod djela: Inheritence ISBN 953-7093-06-9

Ova je knjiga posvećena mojoj majci, koja mi je otkrila koliko je svijet čaroban, mojemu ocu, koji je razmaknuo zavjesu i otkrio mi čovjeka, i mojoj sestri Angeli, koja mi pomaže kad se loše osjećam. Sadržaj UVOD: STRAŠNI SJENA...................................................................15 OTKRIĆE.................................................................19 DOLINA PALANKAR................................................................22 PRIČE O ZMAJEVIMA.......................................................32 DAR SUDBINE.............................................................47 BUĐENJE.................................................................49 ČAJ ZA DVOJE............................................................57 IME ZA MOĆ..............................................................66 BUDUĆI MLINAR...........................................................69 STRANCI U KARVAHALU...............................................................72 LET SUDBINE.............................................................77 PROKLETSTVO NEVINOSTI....................................................81 SMRTNA STRAŽA............................................................87 LUDILO ŽIVOTA...................................................................95 JAHAČEVMAČ...............................................................97 PRAVLJENJE SEDLA....................................................................111 TERINSFORD...............................................................114 GRMLJAVINA I PRASAK GROMA................................................125 OTKRIĆE U JAZUAKU..................................................................130 OPOMENE..................................................................135 MAGIJA JE NAJJEDNOSTAVNIJA STVAR.........................................142 DARET....................................................................150 KROZ ZMAJEVO OKO......................................................................158 PJESMA ZA PUT............................................................165 OKUSTIRMA................................................................168 STARI PRIJATELJ..........................................................173 VJEŠTICA I MAČKODLAK................................................................191

O ČITANJU I ZAVJERAMA................................................................202 LOPOVI U UTVRDI..........................................................204 SKUPA POGREŠKA...........................................................212 VIZIJA SAVRŠENSTVA.......................................................224 MAJSTOR MAČA.............................................................229 ZAPUŠTENA DRAS-LEONA.....................................................235 NA TRAGU ULJA............................................................239 ŠTOVATELJI HELGRINDA................................................................244 OSVETA RAZAKA............................................................252 MURTAG...................................................................255 JAHAČEVA BAŠTINA..................................................................260 DIJAMANTNI GROB.....................................................................264 SUŽANJSTVO U GILEDU...................................................................271 DU SUNDAVAR FRIOR (SMRT SJENAMA).........................................279 BORBA SA SJENOM..........................................................285 RATNIK I ISCJELITELJ..............................................................294 VODA IZ PIJESKA..................................................................301 RIJEKA RAMR.....................................................................308 PUSTINJA HAD ARAK.....................................................................314 OTKRIVENA STAZA....................................................................320 SRAZ VOLJA....................................................................329 LET PREKO DOLINE...................................................................335 IZMEĐU DVIJE VATRE....................................................................349 POTRAGA ZA ODGOVORIMA....................................................358 SLAVA TRONDŽHIMA...............................................................371 ADŽIHAD..................................................................379 BLAGOSLOVI DIJETE, ARGETLAME.............................................396 MANDRAGORIN KORIJEN I DAŽDEVNJAKOV JEZIK.................................408 DVORANA PLANINSKOGA KRALJA...............................................414 ARJINA PROVJERA......................................................427 SJENE SE POVEĆAVAJU..................................................440 BITKA POD FARDEN ĐUROM...............................................451 UCVILJENI MUDRAC...............................................................463

DREVNI JEZIK.........................................................471 JEZIK PATULJAKA......................................................473 URGALSKI JEZIK.......................................................473 POPIS NAZIVLJA.......................................................474 ZAHVALA..............................................................479 O AUTORU.............................................................483

UVOD: STRAŠNI SJENA Vjetar je zavijao kroz mrklu noć noseći miris koji će promijeniti svijet, miris zvijeri. Sjena podignu glavu i onjuši zrak. Izgledao je kao ljudsko biće, ali s grimiznom kosom i smeđeljubiča-stim očima. Zatim trepnu očima od iznenađenja. Poruka je bila točna: tu su! Ili je to možda zamka? Odvagnuo je sve mogućnosti i ledenim glasom rekao: »Raspršite se, sakrijte se iza drveća i grmlja. Tko god naiđe, zaustavite ga... ili umrite«. Oko njega se uskomešaše dvanaestorica Urgala s kratkim mačevima i okruglim željeznim štitovima, oslikanim crnim znamenjem. Sličili su ljudima iskrivljenih nogu i debelih kvrgavih ruku, stvorenih za ubijanje. Iznad malih ušiju izrasla su im po dva zakrivljena roga. Čudovišta zaroktaše, pojuriše u grmlje i sakriše se. Šuštanje brzo prestade i u Šumi opet zavlada muk. Sjena je piljio iza debelog debla i promatrao stazu. Bilo je previše mračno za ljudsko oko, no njemu je i slaba mjesečina bila poput sunca koje se probija kroz drveće. Svojim je prodornim okom sve jasno vidio. Bio je neprirodno miran. U ruci je držao dug i bezbojan mač, niz čiju se oštricu vijugavo spuštala tanka brazgotina. Oštrica je bila tako tanka da je mogla proći između rebara, a da ih i ne dotakne, i tako čvrsta da je mogla probiti i najtvrđi oklop. Urgali nisu imali tako dobar vid kao Sjena. Mlatarali su oružjem i probijali se kao prosjaci kad se otimaju za hranu. Najednom zahukta sova. Njezin glas propara noćnu tišinu. Nitko se nije opustio dok nije poletjela. Čudovišta su drhtala u hladnoj noći.

Jedan teškom čizmom zgazi grančicu. Sjena od bijesa prosikta i Urgali se ponovno šćućuriše, nepomični. Sjena potisnu gađenje — smrdjeli su kao pokvareno meso — i okrene glavu. Urgali su samo oruđe i ništa više. Kako su minute trajale kao sati, Sjena je susprezao nestrpljenje. Miris zvijeri već je sigurno dopro vrlo daleko. Urgalima nije dopuštao da ustanu ni da se zagriju. To je uskratio i sebi, ostajući iza debla i promatrajući stazu. Šumom prohuja još jedan nalet vjetra. Ovoga je puta miris bio još jači. Uzbuđen, Sjena podignu tanku usnu i zareza. »Spremite se«, prošapta, dok mu je cijelo tijelo drhtalo. Vitlao je mačem. Trebalo mu je mnogo spletaka i muke da dođe do ovoga trenutka. Sada nije želio izgubiti nadzor. Urgalima ispod gustih obrva zasjaše oči i oni još čvršće stisnuše svoje oružje. Ispred njih Sjena začu zveket, jer je nešto tvrdo udarilo u kamen. Iz tame su izronili nejasni likovi i krenuli stazom. Prema utvrdi su lagano kasala tri bijela konja, a na njima jahači ponosno uzdignutih glava. Ogrtači su im na mjesečini bljeskali kao tekuće srebro. Na prvom je konju jahao vilenjak sa šiljastim ušima i elegantnim kosim obrvama. Bio je vitke, ali snažne građe, poput rapira. Niz leđa mu se spuštao moćan luk. O jednom mu je boku visio mač, a o drugom tobolac sa strijelama, ukrašen labuđim perjem. Treći je jahač bio jednako lijepa lica i snažne građe. U desnoj je ruci nosio dugačko koplje, a o pojasu bijeli bodež. Na glavi je imao prekrasno izrađenu kacigu, ukrašenu jantarom i zlatom. U sredini je jahala vila, kose crne kao ugljen, i dostojanstveno promatrala okolinu. Iz crnih joj je očiju, između dugih crnih kovrča, isijavala nezaustavljiva snaga. Odjeća joj je bila jednostavna, no nije nimalo umanjivala njezinu ljepotu. O boku joj je visio mač, a niz leđa luk i tobolac. U krilu je držala zavežljaj koji je često pogledavala, kao da se želi uvjeriti kako je još ondje. Jedan je vilenjak nešto tiho rekao, no Sjena nije uspio čuti što. Vila mu je zapovjednički odgovorila i njezini su čuvari zamijenili mjesta. Onaj s kacigom prešao je naprijed, premještajući mač. Prošli su pokraj Sjenina skrovišta i prvih Urgala ne osjetivši nikakvu

opasnost. Sjena je već uživao u svojoj pobjedi kad vjetar iznenada promijeni smjer i, pun urgalskoga smrada, zapuhnu prema vilenjacima i vili. Konji uznemireno zarzaše i počeše mahati glavama. Jahači se ukočiše, bljesnuše očima na obje strane, a zatim naglo okrenuše konje i jurnuše u galop. Vilin je konj jurio prvi, ostavivši čuvare daleko u pozadini. Urga-li istrčaše iz skrovišta, ispraviše se i odapeše mnoštvo crnih strijela. Sjena iskoči iza debla, podignu desnu ruku i poviknu: »Garđzla«. Iz dlana mu, u smjeru vile, bijesnu crvena munja i obasja šumu krvavim svjetlom. Pogodi vilina konja i on vrisnu, prevrnuo se i pade na zemlju. Vila nestvarnom brzinom skoči s konja, lagano se prizemlji i pogleda natrag ne bi li ugledala svoje čuvare. No smrtonosne strijele Urgala već su srušile dvojicu vilenjaka. Pali su sa svojih plemenitih konja, a na prašnjavu se zemlju već slijevala lokva krvi. Dok su Urgali jurili prema ubijenim vilenjacima, Sjena vrisnu: »Za njom! Nju hoću!« Čudovišta zarežaše i jurnuše stazom. Kad vila ugleda svoje mrtve suputnike, iz usta joj se prolomi strašan krik. Zakorači prema njima, zastade, a onda prokle svoje neprijatelje i odjuri u šumu. Dok su se Urgali probijali kroz šumu, Sjena se pope na granitnu stijenu što je stršila iznad njih. Odatle je mogao vidjeti cijelu okolicu. Podigne ruku i reče: »Boetk istalri!« U tom se času pola kilometra šume pretvori u buktinju. Zatim je mrzovoljno ukrug palio dio po dio šume, sve dok se obruč vatre nije rasplamsao kilometrima uokolo. Plameni je obruč izgledao kao da se na vrhu šume topi golema kruna. Zadovoljan, pozorno je promatrao vatreni obruč, pazeći da plamen ne počne slabiti. Požar se sve više razbuktavao i smanjivao prostor koji su Urgali morali pretražiti. Sjena najednom ču povike i hrapav vrisak. Kroz drveće ugleda trojicu svojih štićenika kako, smrtno ranjena, padaju na gomilu. Na trenutak spazi vilu kako bježi od preostalih Urgala. Nevjerojatnom je brzinom jurila prema jednoj golemoj stijeni. Sjena pogleda tlo šest metara ispod sebe i spretno skoči pred nju. Ona se izmaknu i pojuri prema stazi. S mača joj je kapala crna ur-galska krv i ostavljala mrlje na zavežljaju koji je držala u ruci.

Iz šume izjuriše rogata čudovišta i opkoliše je, zatvarajući joj tako jedini prolaz za bijeg. Vila je bjesomučno okretala glavom, ne bi li pronašla neki drugi izlaz. Kad je shvatila da ga nema, podignula je glavu uz kraljevski prezir. Sjena joj je prišao podignute ruke, likujući zbog njezine bespomoćnosti. »Uhvatite je.« Urgali krenuše prema njoj, a ona otvori zavežljaj, nešto iz njega izvadi i ispusti na zemlju. U ruci je držala golem safir u kojemu se prelijevala plamteća vatra. Najednom ga podigne iznad glave i stade odlučno micati usnama. Sjena očajničkim glasom zaurla: »Gard-zla!«. Crvena plamteća lopta brzine strijele poletje mu iz ruke prema vili. No, bilo je prekasno. Bljesak smaragdna svjetla na trenutak osvijetli šumu i safir nesta. Plamteća kugla snažno zapljusnu vilu i ona se sruši na zemlju. Sjena bijesno urliknu, jurnu i zamahnu mačem prema najbližem stablu. Mač napola presječe stablo i osta zaglavljen, snažno se tresući. Sjena iz dlana ispusti devet munja, koje na mjestu pobiše sve Ur-gale. Zatim izvuče mač iz debla i velikim koracima pohita prema vili. Usput je izgovarao osvetnička proročanstva, groznim, samo njemu znanim jezikom. Čvrsto je stisnuo svoje tanke šake i buljio u nebo. Hladne zvijezde, čuvari onoga svijeta, uzvraćale su mu bez treptaja. Usne su mu bile iskrivljene od gađenja, a onda se okrenuo prema onesvješćenoj vili. Njezina ljepota, koja bi očarala mnoge smrtnike, njemu nije predstavljala ništa. Uvjerio se da je dragi kamen nestao, a zatim je iz skrovišta među drvećem doveo konje. Nakon što je vilu privezao za sedlo, uzjahao je svoga ratnoga konja i izjahao iz šume. Putem je pred sobom gasio vatru, ostavljajući ostatak šume u plamenu. OTKRIĆE Eragon je klečao na ugaženoj trsci i vještim okom ispitivao tragove, po kojima je zaključio da su jeleni bili na livadi prije samo pola sata.

Ubrzo će polijegati. Njegova meta, mala srna koja je na prednju lijevu nogu vidno šepala, još je bila sa stadom. Nije mogao vjerovati da je prevalila toliki put, a da je nije ščepao ni vuk ni medvjed. Nebo je bilo vedro i puhao je lagan povjetarac. Srebrni je oblak lebdio nad okolnim planinama, čiji su rubovi bili obasjani rumenom svjetlošću punog mjeseca koji se izdizao između dvaju planinskih vrhova. Iz golemih glečera i s blistavih vrhova prekrivenih snijegom niz obronke su se slijevali potoci. Pri tlu doline migoljila je magla, tako gusta da je jedva nazirao vlastita stopala. Imao je petnaest godina i za manje od godinu dana postat će muškarac. Crne su mu obrve nadvisivale prodorne smeđe oči. Odjeća mu je bila izlizana od rada. U koricama za pojasom nosio je lovački nož, a tobolac od jelenje kože štitio mu je od vlage luk od tise. Nosio je torbu na rubovima ojačanu drvenim letvicama. Jeleni su ga odveli duboko u Hrbat - nepravilan planinski lanac što se protezao duž cijele zemlje Alagezije. S tih su planina često stizale neobične priče i ljudi, donoseći zle slutnje. Unatoč tome Eragon se nije bojao Hrpta. Bio je jedini lovac iz okolice Karvahala koji je imao hrabrosti slijediti divljač do oštrih litica i usjeka duboko u šumi. Bila je to treća noć lova i gotovo mu je ponestalo hrane. Ako ne ulovi srnu, bit će prisiljen vratiti se kući praznih ruku. Njegovoj je obitelji trebalo meso za nastupajuću zimu, a nisu imali novca za kupnju u Karvahalu. Miran i bez straha, stajao je na blijedoj mjesečini, a onda je zašao u šumu putem ka uskoj dolini, siguran da se jeleni ondje odmaraju. Drveće je zaklanjalo nebo i na zemlju bacalo sjene u obliku perja. Samo bi katkada bacio pogled na tragove, jer znao je put. U dolini je, vještom kretnjom, napeo luk, a onda je izvadio tri strijele i jednu zapeo, držeći ostale u lijevoj ruci. Na mjesečini se naziralo dvadesetak gromada na mjestu gdje su jeleni ležali u travi. Srna koju je nakanio ustrijeliti bila je na rubu stada, a prednja joj je lijeva nogu bila ispružena. Eragon se lagano došuljao, držeći luk u pripravnosti. Sav njegov trud tijekom posljednja tri dana vodio je do toga trenutka. Duboko je udahnuo kako bi se umirio za odlučujući pogodak. U tom času

odjednom odjeknu snažna eksplozija. Stado se preplaši i odjuri. Eragon brzim korakom potrča kroz travu. Snažan vjetar šibao mu je obraze. Naglo se zaustavi i odape strijelu prema srni koja je skakutala. Strijela je promaši za prst i odfi-juče u mračnu noć. Eragon opsova, napravi krug na jednoj nozi i instinktivno zape još jednu strijelu. Iza njega su, na mjestu gdje su donedavno bili jeleni, u velikom krugu tinjali trava i drveće. Eksplozija je raspršila iglice s mnogih borova. Trava je oko zgarišta bila ugažena. Zrakom je vijugao pramen dima, noseći miris gareži. U središtu eksplozije ležao je sjajan, plav kamen. Preko spaljenoga tla vukla se magla i tankim vijugama natkrivala kamen. Nekoliko je dugih minuta osluškivao moguće opasnosti, no jedino što se micalo bila je magla. Oprezno je olabavio luk i krenuo naprijed. Kad se zaustavio pokraj kamena, obasjala ga je blijeda mjesečina. Dodirnuo je kamen strijelom i odskočio. Ništa se nije dogodilo pa ga je oprezno uzeo u ruku. Nikad prije nije vidio kamen koji je priroda tako profinjeno izbrusila. Savršena mu je površina bila tamnoplave boje, poput paukove mreže prošarana tankim bijelim nitima. Bio je hladan, bez izboči-na i udubljenja pod prstima, poput krute svile. Ovalnoga oblika i dužine oko trideset centimetara, težio je gotovo dva kilograma, iako se činio lakšim nego što je bio. Eragon je zaključio da je kamen i lijep i zastrašujuć. Odakle je došao? Ima li ka^vu svrhu? Onda mu na um pade još strasnija misao: Je li ovamo poslan slučajno ili s namjerom da ga baš ja nađem? Iz starih je priča naučio da prema magiji i onima koji se njome služe mora biti vrlo oprezan. Ah, što da činim s kamenom? Naporno ga je nositi, a možda je i opasan. Možda ga je bolje ostaviti. U njemu se pojavio tračak neodlučnosti. Htio ga je ispustiti, no nešto mu je zadržalo ruku. U najgorem slučaju, možda ću njime kupiti malo hrane, zaključio je, slegnuo ramenima i spustio kamen u torbu. Udolina je bila previše otvorena za prenoćište pa se vratio u šumu i rasprostro svoj smotani ležaj ispod korijenja iščupanog stabla. Poslije hladne večere, a jeo je kruh i sir, omotao se dekama i zaspao,

razmišljajući o onome što se dogodilo. DOLINA PALANKAR Kad je sutradan sunce granulo, obasjalo je krajobraz veličanstvenom mješavinom ružičaste i žute boje. Zrak je bio svjež, sladak i vrlo hladan. Potoci su bili obrubljeni ledom, a mala jezera potpuno zaleđena. Nakon što je za doručak pojeo kašu, Eragon se vratio u udolinu kako bi razgledao mjesto eksplozije. Jutarnja mu svjetlost nije otkrila nikakvih novih pojedinosti pa je krenuo kući. Neravnomjeran trag divljači bio je slabo vidljiv, a mjestimice ga više uopće nije bilo. Budući da su ga pravile životinje, često je zao-kretao u suprotnom smjeru i naširoko kružio. No, unatoč svim nedostacima, bio je to najkraći put do podnožja planina. Hrbat je bio jedan od onih krajeva koje kralj Galbatoriks nije mogao nazivati svojima. Još su kružile priče o tome kako je polovica njegove vojske nestala kad je ušla u ovu drevnu šumu. Činilo se da nad njom lebdi oblak nesreće i usuda. Iako su stabla bila visoka, a nebo potpuno vedro, rijetki su ljudi mogli dulje ostati u toj planini a da ne dozive neku nesreću. Eragon je bio jedan od njih, ne zbog kakva posebna dara, kako mu se činilo, nego zbog neprestane budnosti i snažnih refleksa. Već se godinama verao po tim planinama, a još je uvijek od njih zazirao. Kad god je pomislio da je otkrio sve njihove tajne, dogodilo bi se nešto — poput pojave kamena — što bi mu poljuljalo osjećaj da ih poznaje. Držao je korak i čvrsto prevaljivao kilometre. Kasno navečer stigao je do ruba vrlo strme litice. Duboko u njezinu podnožju tekla je rijeka Anora, ploveći velikom brzinom prema dolini Palankar. Od stotina malih potoka što su se u nju slijevali, Anora je bila moćna sila, koja je na svome putu udarala o stijene i kamene gromade. Zrakom se razlijegao njezin tutanj. Napravio je konačište u šipražju blizu litice i prije spavanja promatrao mjesec. Sljedeća je dva dana postajalo sve hladnije. Eragon je hodao brzo i nije vidio gotovo ništa od opasne divljine. Malo poslije podne čuo je slapove Igualda, koji su tupim zvukom tisuća mlazova sve

nadglasavali. Staza ga je dovela do vlažne izbočine od škriljevca pokraj koje je velikom brzinom protjecala Anora, propinjući se u zrak i bacajući se niz litice obrasle mahovinom. Pred njim se poput razmotana zemljovida prostirala dolina Palankar. Podnožje slapova Igualda, gotovo kilometar u dubini, bilo je najsjevernija točka doline. Malo dalje nalazio se Karvahal, skupina zgusnutih smeđih kuća. Iz dimnjaka se dizao bijeli dim, prkoseći divljini oko sebe. S ove su visine njive izgledale tako malene, nimalo veće od njegovih nokata. Zemlja je oko njih bila smeđa ili pjeskovita, prekrivena suhom travom što se njihala na vjetru. Anora je vijugala od slapova prema južnom kraju Palankara, a u njenoj su se vodi bljeskali golemi odrazi sunca. Zatim je, u daljini, tekla pokraj sela Terinsforda i osamljene planine Utgard. Iza nje, znao je samo to - zaokreće prema sjeveru i utječe u more. Nakon male stanke napustio je izbočinu i krenuo stazom nizbrdo, mršteći se dok se spuštao. Kad je stigao u podnožje, sve je počeo prekrivati blagi suton, pretvarajući boje i oblike u bezlično sivilo. U blizini su treperila svjetla Karvahala, čije su kuće, u suton, bacale duge sjene. Karvahal je, uz Terinsford, bio jedino mjesto u dolini Palankar. Bio je zaklonjen i okružen tvrdom, lijepom zemljom. Rijetko je tko onamo zalazio, osim trgovaca i trapera. Seoske su kuće bile drvene i čvrste, s niskim krovovima od slame ili kamenih ploča. Iz dimnjaka je sukljao dim pa je zrak mirisao na drvo. Kuće su imale široke trijemove, na kojima su se ljudi okupljali na priču ili sklapanje poslova. Povremeno bi se osvijetlio pokoji prozor, od upaljene svijeće ili lampe. Eragon je čuo kako muškarci glasno razgovaraju na večernjem zraku, dok su žene žurile po svoje muževe, grdeći ih zato što kasne. Vijugavim stazama između kuća Eragon je stigao do mesnice, široke kuće od debelih greda, iz čijeg je dimnjaka sukljao crn dim. Otvorio je vrata. Velika je prostorija bila topla i dobro osvijetljena pucketajućim plamenom iz kamenog kamina. Duž suprotne strane prostorije protezao se prazan pult. Sve je bilo besprijekorno čisto, kao da je vlasnik cijelo vrijeme provodio čeprkajući mrvice prljavštine i iz najmanjih pukotina. Iza pulta je stajao mesar Sloun. Bio je nizak i na sebi je imao pamučnu košulju i dugu kutu umrljanu

krvlju. Oko pojasa mu je visio impresivan niz noževa. Lice mu je bilo blijedožuto, puno rupica od boginja, a crne oči sumnjičave. Laštio je pult grubim platnom. Kad je Eragon ušao, Slounove su se usne iskrivile. »No, veliki lovac dolazi k nama smrtnicima. Koliko si ih ščepao ovaj put?« »Nijednu«, otresito odgovori Eragon. Sloun mu nikada nije bio drag. Taj se mesar prema njemu uvijek odnosio s prijezirom, kao prema kakvoj prljavoj stvari. Sloun je bio udovac i činilo se da mu je stalo samo do jedne osobe - kćeri Katarine, koju je vrlo volio. »Ne mogu vjerovati«, rekao je Sloun, glumeći začuđenost. Okrenuo je Eragonu leda i nešto strugao sa zida. »I zbog toga si došao ovamo?« »Da«, nelagodno prizna Eragon. »Ako je tako, daj da vidimo tvoj novac.« Eragon se premještao s noge na nogu, a Sloun je tupkao prstima. »Hajde — imaš ili nemaš. Što je točno?« »Zapravo, nemam novca, ali imam...« »Sto, nemaš novca?«, oštro ga presječe mesar. »A hoćeš kupiti meso! Gdje to trgovci robu daju? Da ti jednostavno dam i ne naplatim? Osim toga«, otresito je rekao, »kasno je. Dođi sutra i donesi novac. Danas više ne radim.« Eragon je buljio u njega. »Ne mogu čekati do sutra, Sloune. Isplatit će ti se. Našao sam nešto čime ti mogu platiti.« Snažnom kretnjom iz torbe izvadi kamen i lagano ga spusti na izgrebani pult. Kamen je svjetlucao na treptećem plamenu. »Prije će biti da si ga ukrao«, promrmlja Sloun, radoznalo se naginjući prema kamenu. Ne obazirući se na njegovu primjedbu, Eragon ga upita: »Hoće li ovo biti dovoljno?« Sloun uze kamen u ruku da mu procijeni težinu. Prstima je prelazio preko njegove površine, proučavajući bijele niti. Zatim ga, uz pogled račundžije spusti i reče: »Lijep je, no koliko vrijedi?« »Ne znam«, odgovori Eragon, »no nitko se ne bi trudio ovako ga oblikovati kad ne bi ništa vrijedio.« »Očito«, rekao je Sloun, pokazujući neuobičajenu strpljivost, i dodao: »Ali koliko? Budući da ne znaš, predlažem ti da nadeš

trgovca koji zna ili prihvatiš moju ponudu od tri krune.« »To je mizerija. Sigurno vrijedi barem deset puta više«, pobunio se Eragon. Za tri krune ne može kupiti mesa ni za jedan tjedan. Sloun slegnu ramenima i reče: »Ako ti se ne sviđa moja ponuda, čekaj dok naiđu trgovci. U svakom slučaju, umoran sam od ovoga razgovora«. Trgovci su bili, zapravo, skupina putujućih trgovaca i zabavljača, koja je dolazila u Karvahal svakoga proljeća i zime. Kupovali su sav višak onoga što su seljani i mjesni poljodjelci uspjeli uzgojiti i proizvesti, ono što im nije trebalo prodavali, kako bi preživjeli do sljedeće sezone: sjemenje, životinje, platno i potrepštine poput soli i šećera. No Eragon nije želio čekati njihov dolazak. To bi moglo potrajati, a njegovoj je obitelji meso trebalo odmah. »U redu, pristajem«, izustio je. »Dobro, dat ću ti meso. Nije mi važno, no gdje si ga našao?« »Preksinoć na Hrptu...« »Gubi se!», poviknu Sloun i odgurnu kamen. Zatim ljutito odjuri do kraja pulta i poče nožem strugati stare mrlje od krvi. »Zašto?«, upita Eragon, privlačeći kamen bliže k sebi, kao da ga želi zaštititi od Slounova gnjeva. »Ne želim imati posla ni s čim što doneseš s tih prokletih planina! Nosi svoj čarobnjački kamen odavde«. Ruku mu je naglo skliznula i nožem je porezao prst, no činilo se da to ne primjećuje. Nastavio je strugati, mrljajući oštricu noža svježom krvlju. »Odbijaš mi prodati meso!« »Da! Osim ako platiš novcem«, zareza Sloun i podiže nož, odmičući se. »Odlazi, dok te nisam istjerao!« U tom se času iza Eragona otvoriše vrata. On se naglo okrenu, spreman na još veće probleme. Kroz vrata je bučno ušao Horst, zdepast čovjek. Za njim je, odlučna izraza lica, ušla Slounova kći Katarina, visoka šesnaestogodišnja djevojka. Eragon se iznenadi kad je ugleda. Obično se držala podalje od svađa u kojima je sudjelovao njezin otac. Sloun ih zabrinuto pogleda i poče optuživati Eragona. »Neće...« »Tišina«, zapovijedi Horst dubokim glasom, istodobno pucketajući

zglobovima na prstima. Horst je bio kovač, što se vidjelo i po njegovu jaku vratu i pohabanoj kožnoj pregači. Snažne su mu ruke bile gole do lakata. Iznad ruba košulje vidjele su mu se velike, dlakave i mišićave grudi. Crna mu je brada, neuredno ošišana, bila jednako uznemirena kao i mišići na vilici. »Sloune, što si ovoga puta uradio?« »Ništa.« Eragonu je uputio smrtonosan pogled, a onda ispljunuo: »Ovaj je... mali ušao ovamo i počeo me gnjaviti. Zamolio sam ga da ode, a on ni da mrdne. Čak sam mu i zaprijetio, a on se i dalje pravio da me ne čuje!« Dok je gledao Horsta, kao da je postajao sve manji i manji. »Je li to istina?«, strogo upita kovač. »Nije!« odgovori Eragon i doda: »Ponudio sam da ovim kamenom platim malo mesa i on je prihvatio. Kad sam mu rekao da sam ga našao u Hrptu, odbio ga je i dodirnuti. Kakve to ima veze odakle je kamen?« Horst znatiželjno pogleda kamen, a onda se opet okrenu prema mesaru. »Zašto ne želiš s njime trgovati, Sloune? Ni meni Hrbat nije drag, no ako je riječ o tome koliko kamen vrijedi, ja ću ga otkupiti.« Pitanje je na trenutak ostalo visjeti u zraku. Sloun obliza usne i reče: »Ovo je moja trgovina. Mogu raditi što hoću.« Katarina je bila iza Horsta, a onda je zakoračila i zamahnula crvenkastosmedom kosom kao mlazom tekućeg bakra. »Oče, Eragon je spreman platiti. Daj mu meso, a onda možemo večerati.« Nato se Slounove oči opasno suziše. »Vrati se u kuću. Ovo se tebe ne tiče.... Rekao sam idi." Katarina se namršti, a onda uspravi i iziđe iz prostorije. Eragon je to promatrao s neodobravanjem, no nije se usudio miješati. Horst je cupkao bradu i prijekornim glasom rekao: »U redu, možeš trgovati sa mnom. Koliko si trebao dobiti, Eragone?«. Glas mu je odjekivao prostorijom. »Što više mogu.« Horst izvadi novčanik i izbroji hrpu kovanica. »Daj najbolje pečenke i odreske. Koliko mogne stati u Eragonovu torbu.« Mesar je oklijevao, dok mu je pogled prelijetao od Horsta do Eragona. »Kad bi odbio prodati meni, to bi ti bila vrlo loša zamisao«, izjavio je

Horst. Ubojita pogleda, Sloun je otišao u stražnju prostoriju. Do njih je dopiralo bijesno udaranje sjekirom, rezanje, zamatanje i poluglasno psovanje. Poslije nekoliko nelagodnih minuta vratio se s naramkom zamotana mesa. Lice mu je bilo bezizražajno dok je primao Horstov novac, a onda je nastavio čistiti nož, praveći se da ih ne vidi. Horst je uzeo meso i izašao. Eragon je požurio za njim, noseći torbu i kamen. Zapuhnuo ih je svjež noćni zrak, pravo osvježenje poslije zagušljive mesnice. »Hvala ti, Horste. Ujaku će biti drago.« Horst se tiho nasmija. »Nemoj mi zahvaljivati. Već dugo to želim učiniti. Sloun je zla osoba i voli praviti probleme. Dobro ga je malo poniziti. Katarina je čula što se događa i dotrčala po mene. Dobro je što sam došao, vas ste se dvojica već gotovo potukli. Nažalost, dvojim da će drugi put poslužiti tebe ili bilo koga iz tvoje obitelji, čak i ako budete imali novca.« »Zašto je onako eksplodirao? Nikada nismo bili dobri, no uvijek je uzimao naš novac. I nikada nisam vidio da se tako odnosi prema Katarini«, rekao je Eragon otvarajući torbu. Horst je slegnuo ramenima. »Pitaj svoga ujaka. On o tome zna više nego ja.« Eragon je ugurao meso u torbu. »No, sada imam još jedan razlog da požurim kući, da otkrijem tu tajnu. Evo, ovo pripada tebi.« Pružio mu je kamen. Horst se nasmijao. »Ne, zadrži taj svoj čudni kamen. Što se tiče plaćanja, Albrih kani na proljeće otići u Fenster. Želi završiti kovačChristopher Paolini ki zanat i trebat će mi pomoćnik. Možeš raditi kod mene u slobodne dane i otplatiti dug.« Eragon se lagano naklonio, oduševljen. Horst je imao dva sina, Albriha i Baldora, i obojica su radila u njegovoj kovačnici. Bila je to velikodušna ponuda - da zauzme mjesto jednoga od njih. »Hvala ti, još jednom! Radujem se što ću raditi s tobom.« Bilo mu je drago što će se moći odužiti Horstu. Njegov ujak ne bi nikada prihvatio milostinju. U tom se času Eragon sjeti što mu je rođak rekao prije odlaska u lov i obrati se Horstu: »Roran me zamolio da prenesem

poruku Katarini, no budući da ja ne mogu, bi li joj je ti prenio?« »Naravno.« »Poručuje joj da će doći u grad čim stignu trgovci i da će se onda vidjeti.« »To je sve?« Eragon je bio malo zbunjen. »Nije. Također joj poručuje da je ona najljepša djevojka koju je u životu vidio i da misli samo na nju.« Horst se široko nasmiješi i namignu Eragonu. »On misli ozbiljno, je 1' da?« »Da, gospodine«, uzvrati Eragon, uz lagan smiješak. »I, molim te, zahvali joj u moje ime. Lijepo je od nje što se usprotivila ocu radi mene. Nadam se da zbog toga neće biti kažnjena. Roran će poludjeti ako je uvalim u nevolju.« »Ne bih se zabrinjavao zbog toga. Sloun ne zna da me pozvala pa sumnjam da će biti strog prema njoj. Prije nego odeš, hoćeš li večerati s nama ?« »Oprosti, ali ne mogu. Gero me očekuje«, rekao je Eragon dok je zavezivao torbu. Prebacio ju je preko ramena i krenuo niz cestu, podignute ruke u znak pozdrava. Meso ga je usporavalo, no silno je želio što prije stići kući što mu je davalo snage da brže korača. Učas je stigao na kraj sela, ostavljajući za sobom njegova topla svjetla. Mjesec je kao sjajan biser nadvisivao planine i kupao zemlju sablasnim prividom danjega svjetla. Sve je izgledalo bjelkasto i ravno. Pred kraj puta skrenuo je s ceste, koja je vodila dalje prema jugu. Jedna se obična staza pružala ravno, kroz travu visoku do pojasa pa uz brežuljak, gotovo sakriven sjenama zaštitničkih brijestova. Stigao je na vrh brežuljka i ugledao blago svjetlo u svojoj kući. Kuća je imala krov od kamenih ploča i dimnjak od cigle. Iznad okrečenih zidova produživale su se strehe i bacale sjenu oko kuće. Jedna je strana zatvorenoga trijema bila puna iscijepanih drva, pripremljenih za loženje. Na drugoj je strani bila hrpa nabacanog poljodjelskog oruđa. Kad su se oni u nju uselili, nakon smrti Gerine žene Marijane, kuća je već pedeset godina bila napuštena. Bila je udaljena, više nego ičija, gotovo petnaest kilometara od Karvahala. Ljudi su tu

udaljenost smatrali opasnom, jer njegova obitelj, u slučaju opasnosti, nije mogla računati na pomoć seljana. No Eragonov ujak to nije želio ni čuti. Oko trideset metara od kuće, u tamno oličenoj štali, držali su dva konja, Birka i Braga, te kokoši i kravu. Ponekad su imali i svinju, no ove godine to si nisu mogli priuštiti. U štali su, između pregrada, bila smještena zaprežna kola. Na rubu njihova polja, duž rijeke Anore, prostirao se gust drvored. Kad je umornih nogu stigao do kuće, ugledao je kako se svjetlo iza prozora miče. »Ujače, ja sam, Eragon. Otvori.« Ubrzo je skliznuo mali kračun i vrata su se otvorila prema unutra. Gero je stajao, držeći se rukom za vrata. Izlizana je odjeća na njemu visjela kao dronjci na štapovima. Ispod prosijede kose, s mršava i izgladnjela lica, piljile su prodorne oči. Izgledao je kao čovjek kojega su već napola mumificirali, a onda otkrili da je još živ. »Roran spava«, odgovorio je na Eragonov upitan pogled. Lampa je treperila na drvenom stolu, tako starom da su u malim rupicama ostajala cijela zrna žita. Pokraj drvene peći, o čavlima domaće izrade, visjele su posude za kuhanje. U ostatak kuće ulazilo se kroz druga vrata. Pod je bio od dasaka, izlizanih od dugogodišnjeg hodanja po njima. Eragon je skinuo torbu i izvadio meso. »Sto je to? Zar si kupio meso? Odakle ti novac?«, strogo ga upita ujak kad ugleda smotuljke. Eragon je udahnuo prije nego što je odgovorio. »Nisam. Horst nam »Dopustio si da on to plati? Već sam ti rekao da ne želim prositi hranu. Ako se ne možemo sami prehranjivati, možemo se preseliti u grad. Nećeš se ni okrenuti, a oni će nam početi slati staru odjeću i pitati nas možemo li prezimiti.« Problijedio je od bijesa. »Nisam uzeo milostinju«, uzvrati Eragon. »Horst je pristao da na proljeće odradim dug. Treba mu pomoćnik, jer Albrih odlazi.« »A kako ćeš pronaći vremena za rad kod njega? Hoćeš li zaboraviti poslove koje treba uraditi ovdje?«, upita ga Gero, nastojeći sniziti glas. Eragon je objesio luk i tobolac sa strijelama o kuke pokraj ulaznih vrata. »Ne znam kako ću to uraditi«, uznemireno je rekao i dodao:

»Osim toga, našao sam nešto što bi se moglo prodati.« Stavio je kamen na stol. Gero se nagnuo nad kamen. Njegovo izgladnjelo lice poprimi izraz proždrljivca, a prsti mu se počeše micali i čudno trzati. »Ovo si našao na Hrptu?« »Da«, reče Eragon. Zatim mu ispriča što se dogodilo. »I da stvar bude gora, izgubio sam najbolju strijelu. Morat ću ubrzo praviti nove.« U polutami su buljili u kamen. »Kakvo je bilo vrijeme?«, upita ga ujak, podižući kamen. Rukama je stiskao kamen kao da se bojao da će naglo nestati. »Hladno«, odgovori Eragon i doda: »Nije padao snijeg, ali je svake noći bilo mraza.« Gero je izgledao zabrinut kad je to čuo. »Sutra ćeš morati pomoći Roranu da dovrši žetvu ječma. Ako još uspijemo pobrati tikve, mraz nam neće nauditi«. Dodao je kamen Eragonu. »Evo, neka bude kod tebe. Kada dođu trgovci, saznat ćemo koliko vrijedi. Vjerojatno ga je najbolje prodati. Sto smo manje povezani s magijom, to bolje. Zašto je Horst platio meso?« Eragon mu ukratko ispriča svoju prepirku sa Slounom. »Jednostavno ne razumijem što ga je tako razljutilo.« Gero je slegnuo ramenima. »Slounova je žena Izmira prešla preko slapova Igualda godinu dana prije negoli su tebe donijeli ovamo. Od tada se nije približio Hrptu, niti je s njim imao ikakve veze. No, to nije razlog da odbije naplatiti. Mislim da te htio uzrujati.« Eragon se od iscrpljenosti zanjiha i reče: »Baš je dobro vratiti se kući«. Gerin se pogled smekša i on kimnu glavom. Eragon odtetura do svoje sobe, gurnu kamen pod krevet i skljoka se na krevet. Napokon kpdkućel Prvi se put od odlaska u lov potpuno opusti i san ga svlada. PRIČE O ZMAJEVIMA U rano jutro kroz prozor su doprle zrake sunca i grijale mu lice. Eragon protrlja oči i sjede na rub kreveta. Pod golim stopalima osjeti hladan pod od borovine pa ispruži umorne noge, po-češa se po leđima i zijevnu. Pokraj kreveta su stajale police s predmetima što ih je skupio. Bilo je tu nepravilnih komada drva, čudnih komadića školjki, razbijena

kamenja koje je iznutra svijetlilo te dugih vlati suhe trave svezanih u čvorove. Omiljeni mu je predmet bio korijen, tako grbav da ga je mogao neprestano promatrati. Ostatak je sobe bio prazan, osim jednog stolića za umivanje i noćnog ormarića. Navukao je čizme i zurio u pod, razmišljajući. Bio je to poseban dan. Otprilike u to doba dana, prije šesnaest godina, njegova je majka Selena došla kući u Karvahal, sama i trudna. Otišla je šest godina prije toga i živjela u gradovima. Vratila se odjevena u skupu odjeću, s kosom zamotanom u mrežu bisera. Potražila je brata Geru i zamolila ga da je primi dok ne rodi. Za pet je mjeseci rodila sina. Svi su bili šokirani kad je u suzama preklinjala Geru i Marijanu da ga odgoje. Kad su je upitali zašto, samo je plakala i rekla: »Moram«. Tako ih je očajnički preklinjala da su na kraju ipak pristali. Dala mu je ime Eragon, sutradan otišla i više se nikada nije vratila. Eragon se još uvijek sjećao kako se osjećao kad mu je Marijana, prije svoje smrti, ispričala tu priču. Spoznaja da mu Gero i Marijana nisu pravi roditelji vrlo ga je uznemirila. Ono što je do tada bilo neupitno, odjednom je postalo upitno. S vremenom je naučio s time živjeti, no uvijek ga je mučila dvojba da možda nije bio dovoljno dobar za svoju majku. Siguran sam daje postojao dobar razlog za ono stoje učinila. Kad bih samo znao kpji, razmišljao je. Još ga je nešto mučilo. Tko mu je otac? Selena to nije nikome rekla i tko god da je bio, nije ga nikada došao potražiti. Volio bi znati tko je taj čovjek, ako ništa drugo da barem od njega dobije prezime. Bilo bi lijepo saznati svoje podrijetlo. Uzdahnuo je i otišao do drvenog umivaonika. Dok se umivao, drhtao je od hladne vode što mu je curila niz vrat. Osvježen, uzeo je kamen ispod kreveta i stavio ga na policu. Jutarnje ga je sunce milovalo svojim toplim zrakama što su padale na zid. Još je jednom dodirnuo kamen, a onda odjurio u kuhinju, željan vidjeti svoje ukućane. Gero i Roran već su bili u kuhinji i jeli piletinu. Kad ih je Eragon pozdravio, Roran se nasmiješio i ustao. Roran je bio dvije godine stariji od Eragona, mišićav, jak i oprezan pri kretanju. Ne bi bili sličniji ni da su bili prava braća. Roran se smiješio. »Drago mi je da si se vratio. Kako je bilo na putu?«

»Teško«, odgovori Eragon i doda: »Je li ti ujak rekao što se dogodilo?« Zatim uze komad piletine i halapljivo ga pojede. »Nije«, reče Roran i Eragon mu sve brzo ispriča. Na Roranovo inzistiranje on ostavi jelo kako bi mu pokazao kamen. Kamen je izazvao zadovoljavajuću količinu divljenja, no Roran ga ubrzo nervozno upita: »Jesi li uspio razgovarati s Katarinom?« »Nisam. Nije bilo prilike poslije svađe sa Slounom, ali će te ona očekivati kada dođu trgovci. Rekao sam Horstu. On će joj prenijeti poruku.« »Rekao si Horstu?«, zaprepašteno ga upita Roran i doda: »To je bila tajna. Da sam htio da svi saznaju, zapalio bih kriješ i odaslao dimne signale. Ako Sloun sazna, neće mi dopustiti da je vidim.« »Horst će čuvati tajnu«, uvjeravao ga je Eragon. »Neće dopustiti da Sloun ikoga napadne, osobito ne tebe.« Činilo se da Roran u to ne vjeruje, no nije se više prepirao. Vratili su se stolu i jeli u društvu šutljivoga Gere. Kad su pojeli i zadnje zalogaje, sva trojica krenuše raditi u polje. Iako je bilo sunčano, sunce je bilo blijedo i slabo ih je grijalo. Ostatak ječma spremili su u štagalj, a onda su pobrali tikve, korabu, ciklu, grašak, repu i grah, te sve to spremili u podrum. Poslije dugih sati rada, protegnuli su ukočene mišiće, sretni što je berba završila. Sljedeće su dane proveli pripremajući zimnicu. Kiselili su, usoljavali, ljuštili. Devet dana poslije Eragonova povratka, s planina se spustila snažna susnježica i prekrila dolinu. Snijeg je padao u velikim pahuljama, prekrivajući sve bijelim pokrivačem. Usudili su se izlaziti samo po drva i nahraniti životinje, od straha da se ne izgube u vijavici i bezličnu okolišu. Vrijeme su provodili skupljeni oko peći, dok su jaki naleti vjetra udarali u teške kapke na prozorima. Poslije nekoliko dana vijavica je napokon prestala. Za sobom je ostavila čudan svijet mekanih bijelih nanosa. »Bojim se da trgovci neće doći ove godine, kad su uvjeti ovako loši«, rekao je Gero. »Već kasne. Dat ćemo im priliku i još pričekati s odlaskom u Karvahal. No, ako se ubrzo ne pojave, morat ćemo kupiti u selu što budemo mogli naći.« Izgledao je malodušno.

Bili su sve nestrpljiviji kako su dani prolazili, a od trgovaca ni traga ni glasa. Rijetko su razgovarali i nad kućom se nadvila zebnja. Osmoga je jutra Roran otišao do ceste i potvrdio da trgovci još nisu prošli. Dan su proveli spremajući se na put u Karvahal, žalosno odvajajući ono što mogu prodati. Te je večeri Eragon, iz očaja, ponovno pregledao cestu. Otkrio je duboke prtine u snijegu, s brojnim otiscima kopita. Ushićeno je dotrčao kući. Tako je urlao od radosti da su svi živnuli. Kad je svanulo utovarili su na kola viškove svoje ljetine. Svoju godišnju ušteđevinu Gero je stavio u kožnu torbicu i brižljivo je privezao o pojas, Eragon je zamotani kamen stavio medu vreće žita da se ne otkotrlja kad kola nalete na izbočinu. Poslije brzog doručka upregnuli su konje i raščistili snijeg s puta do ceste. Kočije trgovaca već su prokrčile nanose, što im je ubrzalo putovanje. Oko podne su ugledali Karvahal. Danju je to bilo malo obično selo, puno vike i smijeha. Trgovci su se utaborili na praznoj poljani na rubu sela. Skupine kočija, šatora i vatre bile su nasumce razbacane, kao šarene mrlje na bijelome snijegu. Četiri šatora trubadura bila su slikovito ukrašena. Od logora do sela protezala se rijeka ljudi. Mnoštvo je zamorilo oko svijetlih šatora i štandova, zakrčujući glavnu ulicu. Konji su njištali zbog buke. Snijeg je bio ugažen pa mu je površina bila glatka i svjetlucava. Mjestimice se otopio od krjesova. Bogati miris pečenih kestena miješao se s ostalim mirisima. Gero je ostavio kola i privezao konje, a onda je iz kesice izvadio nekoliko kovanica. »Počastite se. Rorane, radi što hoćeš, samo budi kod Horsta u vrijeme večere. Eragone, uzmi taj kamen i pođi sa mnom«. Eragon se nasmiješi Roranu i stavi novac u džep, već planirajući kako će ga potrošiti. Roran je odmah otišao, odlučna izraza lica. Gero je odveo Erago-na u vrevu, probijajući se kroz gomilu. Žene su kupovale platno, dok su im muževi u blizini proučavali nove zasune, kuke i alate. Djeca su trčala cestom gore-dolje i vrištala od uzbuđenja. Ovdje su bili izloženi noževi, ondje začini, a sjajni su lonci bili poredani odmah do kožne konjske opreme. Eragon je radoznalo promatrao trgovce. Činilo se da su manje

imućni nego lani. Djeca su im izgledala uplašeno i zabrinuto, a odjeća im je bila zakrpana. Muškarci su bili mršavi i svoje su mačeve i bodeže nosili znatno vještije. I žene su o pojasima nosile kratke bodeže. Što li im se dogodilo da su postali ovakvi? I zašto su toliko kasnili? pitao se Eragon. Sjećao se da su uvijek bili dobro raspoloženi, no ovoga puta toga nije bilo. Gero se probijao niz ulicu, tražeći Merloka, trgovca koji je prodavao svakakve drangulije i nakit. Našli su ga iza jednog štanda kako skupini žena pokazuje broše-ve. Nakon svakoga broša koji bi im pokazao čuli su se uzvici divljenja. Eragon je zaključio da će se nemali broj novčanika ubrzo isprazniti. Kad god bi koja žena uputila kompliment njegovim artiklima, Merlok je izgledao kao da cvjeta i raste. Imao je šiljastu bradu, držao se opušteno i izgledao je kao da na cijeli svijet gleda pomalo prijezirno. Zbog uzbuđene skupine žena, Gero i Eragon nisu se mogli približiti Merloku pa su sjeli na stepenicu i čekali. Čim je Merlok bio slobodan, pojurili su k njemu. »A što biste vi, gospodo, pogledali?«, upita ih Merlok. »Neki talisman ili dranguliju za kakvu damu?« Odmotao je smotuljak i izvadio fino izrezbarenu srebrnu ružu, savršeno izrađenu. Sjajni je metal privukao Eragonovu pozornost i s divljenjem ga je promatrao. Trgovac je dodao: »Ne stoji ni tri krune, iako ga je izradio poznati majstor iz Belatone«. Gero tihim glasom reče: »Ne želimo kupiti, nego prodati«. Merlok odmah pokri ružu i sa zanimanjem ih pogleda. »Razumijem. Ako to išta vrijedi, možda biste ga zamijenili za jedan ili dva od ovih prekrasnih komada.« Na trenutak je zastao, dok su Eragon i njegov ujak nelagodno stajali, a onda je dodao: »Donijeli ste predmet?« »Imamo ga, no radije bismo ga pokazali na nekom drugom mjestu«, odlučnim je glasom rekao Gero. Merlok je podignuo obrvu, ali je s lakoćom rekao: »U tom slučaju, dopustite da vas pozovem u svoj šator«. Skupio je svoje proizvode, lagano ih spustio u sanduk okovan željezom i zaključao ga. Onda ih je poveo uz ulicu do improviziranog šatora. Vijugali su između

kola, jer je njegov šator bio malo dalje od šatora ostalih trgovaca. Pri vrhu je bio grimizan, pri dnu crn, a u sredini su bila tri preklapajuća trokuta različitih boja. Merlok je odvezao ulaz i zabacio preklop na jednu stranu. U šatoru je bilo sitnih drangulija i čudnih komada namještaja, poput okruglog kreveta i triju stolaca isklesanih od triju debala. Na bijelom je jastuku ležao krivudav bodež s rubinom na dršku. Merlok je zatvorio preklop i okrenuo se prema njima. »Izvolite sjesti.« Kad su sjeli, rekao je: »A sada mi pokažite zašto se sastajemo nasamo«. Eragon je odmotao kamen i stavio ga između Mer-loka i ujaka. Merloku zasjaše oči, htjede ga uzeti, a onda se zaustavi i upita: »Mogu li?« Gero mu pokazao da može i on ga uze. Zatim ga stavi u krilo, ispruži ruku sa strane i uze jednu usku kutiju. Kad ju je otvorio ugledali su veliku bakrenu vagu. Merlok ju je izvadio, stavio je na zemlju i izmjerio kamen. Zatim je pomno, pod zlatarskim povećalom, proučio površinu kamena, lagano ga kucnuo drvenim batićem i zarezao ga malim, šiljastim, čistim kamenom. Izmjerio mu je duljinu i promjer te brojke zapisao na pločicu. Malo je razmišljao nad tim brojkama i rekao: »Znate li koliko vrijedi?« »Ne znamo«, priznao je Gero. Obraz mu je zatitrao i nelagodno se promeškoljio na sjedalu. Merlok se namrštio. »Nažalost, ne znam ni ja. No, mogu vam reći ovo: bijele su žilice od istog materijala kao i plavo oko njih, samo što su različite boje. No, kakav bi to materijal mogao biti, nemam pojma. Tvrđe je od svakoga kamena koji sam vidio, čak od dijamanta. Tko god ga je napravio ili je to učinio s pomoću alata kakve nisam nikada vidio ili s pomoću magije. Osim toga, šupalj je.« »Što?«, uzviknu Gero. Merlokov je glas postao nekako uznemiren. »Jesi li ikada čuo da kamen ima ovakav zvuk?« Uzeo je bodež s jastuka i ravnim dijelom oštrice kucnuo po kamenu. Zrak je proparao čist zvuk, koji je lagano nestajao. Eragon se uznemirio, od straha da je Merlok oštetio kamen. Merlok okrenu kamen prema njima i reče. »Vidite da nema nikakvih ogrebotina ni oštećenja na mjestu gdje sam ga udario

bodežom. Sumnjam da bih mogao učiniti išta što bi oštetilo ovaj kamen i kad bih ga udario čekićem.« Gero je prekrižio ruke, razočarana izraza lica. Zavladao je muk. Eragon je bio zbunjen. Znao sam da se Mamen pojavio na Hrptu djelovanjem magije, no daje napravljen s pomoću magije? Radi čega i zašto? »A koliko vrijedi?«, promrmljao je. »To vam ne mogu reći«, rekao je Merlok teškim glasom i dodao: »Siguran sam da ima ljudi koji bi ga skupo platiti, no takvih nema u Karvahalu. Morat ćete otići u južne gradove i ondje pronaći kupca. Ovo je većini ljudi predmet znatiželje, a ne nešto na što bi potrošili novac kad su im potrebne praktične stvari.« Gero je buljio u strop šatora, poput kockara koji procjenjuje svoje izglede. »Hoćeš li ga kupiti?« Trgovac je odmah odgovorio: »Nije vrijedan rizika. Možda mogu naći bogata kupca na proljetnim putovanjima, no ne mogu biti siguran. Čak i da ga nađem, ne bih vam platio do povratka iduće godine. Ne, morat ćete naći nekoga drugoga i prodati mu ga. No, želio bih znati... Zašto ste željeli sa mnom razgovarati nasamo?« Eragon je spremio kamen, a onda odgovorio: »Zato što«, pogledao ga je, pitajući se hoće li eksplodirati kao Sloun, »sam ga našao na Hrptu, a ovdašnjim se ljudima to ne sviđa.« Merlok ga začuđeno pogleda. »Znaš li zašto ja i drugi trgovci kasnimo ove godine?« Eragon odmahnu glavom. »Na putu nas je pratila nesreća. Čini se da u Alageziji vlada rasulo. Nismo mogli izbjeći bolestima, napadima i najgorim nedaćama. Kako su se napadi Vardena pojačali, Galbatoriks je prisilio gradove da na granice šalju više vojnika, ljudi potrebnih za borbu s Urgalima. Te se nemani spuštaju na jug, prema pustinji Hadarak. Nitko ne zna zašto i to nas se ne bi ticalo, ali prolaze preko nastanjenih područja. Viđali su ih po cestama i blizu gradova. Najgore su priče o Sjeni, iako nisu potvrđene. Rijetki ljudi prežive takve susrete.« »Kako to da mi nismo čuli za to?«, uzviknu Eragon. »Zato«, smrknuto je odgovorio Merlok, »što je to počelo tek prije nekoliko mjeseci. Cijela su se sela morala iseliti jer su im Urgali uništili polja i postoji opasnost od gladi.«

»Besmislica«, srdito promrmlja Gero i nastavi: »Mi nismo vidjeli nikakve Urgale. Jedinom koji ovdje postoji rogovi vise u Morno-voj pivnici.« Merlok je podignuo obrvu. »Možda je tako, no ovo je malo selo, zaklonjeno planinama. Nije čudo da vas nisu opazili. Međutim, ne mislim da će to potrajati. Ovo sam spomenuo samo zato što se i ovdje događaju čudne stvari budući da ste našli kamen na Hrptu.« S tom zabrinjavajućom izjavom, oprostio se od njih, uz lagan naklon i blag osmijeh. Gero je krenuo natrag prema Karvahalu, a Eragona je išao za njim. »Sto misliš?«, upitao je Eragon. »Prikupit ću još informacija prije nego donesem zaključak. Odnesi kamen u kola, a onda radi što te volja. Naći ćemo se za večeru kod Horsta.« Eragon se provukao kroz gomilu i veselo potrčao prema kolima. Ujak će satima kupovati i prodavati, a on će za to vrijeme potpuno uživati. Sakrio je kamen pod vreće, a onda dugim, ponosnim korakom krenuo u grad. Hodao je od štanda do štanda, procjenjujući stvari okom kupca, unatoč tome što je imao skroman broj kovanica. Kad je razgovarao s trgovcima, potvrđivali su mu ono što je Merlok rekao glede nestabilnosti u Alageziji. Svi su ponavljali isto: »Napustila nas je prošlogodišnja bezbrižnost, pojavile su se nove opasnosti i više ništa nije sigurno«. Kasnije toga dana kupio je tri štapića od ječmenog slada i malu, vrelu pitu od višanja. Topla mu je hrana godila poslije toliko sati stajanja na snijegu. Želio je još, ali je sa žaljenjem morao oblizati ljepljivi sirup s prstiju. Zatim je sjeo na rub trijema i počeo grickati štapić. U blizini su se hrvala dvojica dječaka iz Karvahala, no nije imao želje pridružiti im se. Kako je dan odmicao, trgovci su pošli trgovati po kućama. Eragon je nestrpljivo čekao večer, kada će doći trubaduri sa svojim pričama i trikovima. Obožavao je slušati priče o magiji, bogovima i, ako su imali veliku sreću, o jahačima zmajeva. Karvahal je imao vlastitog pripovjedača, Broma, Eragonova prijatelja, no njegove su priče s vremenom zastarjele, dok su trubaduri uvijek imali novih priča,

koje je napeto slušao. Eragon je upravo otkinuo ledenu sigu s krova trijema kad je u blizini ugledao Slouna. Sloun njega nije vidio pa je Eragon spustio glavu i jurnuo iza ugla prema Mornovoj pivnici. U pivnici je bilo vruće, a zrak pun masnog dima od pucketaju-ćih lojanica. Sjajni crni urgalski rogovi, onako povijeni, dužine njegove ispružene ruke, visjeli su iznad vrata. Pult je bio dug i nizak, s hrpom dasaka od bačava na jednom kraju, po kojima su gosti rezbarili. Morn je radio za pultom, rukava zavrnutih do lakata. Donja mu je polovica lica bila kratka i zgnječena, kao da je stavio bradu na žrvanj. Mnoštvo je ljudi sjedilo oko masivnih hrastovih stolova i slušalo dvojicu trgovaca koji su ranije završili s poslom i došli na pivo. Morn podignu pogled s vrča koji je prao i reče: »Eragone! Drago mi je što te vidim. Gdje ti je ujak?« »Kupuje«, odgovori Eragon, sliježući ramenima, i doda: »To će malo potrajati.« »A Roran, je li on ovdje?«, upita Morn, brišući krpom drugi vrč. »Jest, ove godine nije bilo bolesnih životinja da ga zadrže kod kuće.« »Dobro, dobro.« Eragon je pokazao rukom dvojicu trgovaca. »Tko su oni?« »Kupci žita. Kupili su svačije sjeme po smiješno niskim cijenama, a sada pričaju urnebesne priče i misle da ćemo im povjerovati«. Eragon je shvatio zašto je Morn tako uzrujan. Ljudima je taj novac potreban. Bez njega ne mogu preživjeti. »Kakve priče?« Morn je s prijezirom odgovorio: »Kažu da su Vardeni sklopili savez s Urgalima i da gomilaju vojsku kako bi nas napali. Navodno smo samo milošću našega kralja tako dugo bili zaštićeni, kao da bi Galbatoriksa bilo briga kad bi nas i spalili do temelja. Hajde poslušaj što pričaju. Imam previše posla da bih prepričavao njihove laži.« Debelo tijelo prvoga trgovca jedva je stalo u jedan stolac, koji je škripom prosvjedovao pri i najmanjem pokretu njegova tijela. Lice mu je bilo bez ijedne dlake, zdepaste ruke glatke kao u malog djeteta, a naprćene usne razdražljivo povijene dok je pijuckao vino

iz vrča. Drugi je bio rumen u licu. Koža oko vilice bila mu je suha i debela, puna naslaga sala, kao kad se hladan maslac užeže. U usporedbi s vratom i podbratkom, ostatak mu je tijela bio neprirodno tanak. Prvi je trgovac uzaludno pokušavao ugurati svoje pozamašne obline u stolac. Rekao je: »Ne, ne, ne razumijete. Samo zahvaljujući kraljevim neprestanim naporima u vašu korist možete se sada s nama u miru prepirati. Kad bi on, unatoč svoj svojoj mudrosti, tu pomoć uskratio, jao vama!« Netko je poviknuo: »Tako je, a sad ćete nam sigurno reći kako jahači opet postoje i kako je svaki od vas ubio stotinu vilenjaka. Mislite li da smo mi djeca i da ćemo povjerovati u vaše priče? Umijemo se mi za se brinuti.« Nato se svi glasno nasmijaše. Kad je trgovac počeo na to odgovarati, mršavi ga je suputnik prekinuo odmahnuvši rukom. Na prstima mu je zasjalo kričavo prstenje. »Niste razumjeli. Znamo mi da Carstvo ne može brinuti za svakoga od nas pojedinačno, što biste vi željeli, no može spriječiti da Urgali i druge nemani pregaze ovo...«, tražeći pravi izraz, rekao je: »mjesto.« Trgovac je nastavio: »Vi se ljutite na Carstvo što se prema ljudima odnosi nepošteno i to je opravdano, no vlast ne može svakome udovoljiti. Neizbježno dolazi do razmirica i sukoba. No, većina se od nas nema na što žaliti. Svaka zemlja ima neku malu skupinu nezadovoljnika koji nisu zadovoljni ravnotežom moći.« »Jest«, poviknu jedna žena, »ako su za tebe Vardeni mala skupina !« Debeli je čovjek uzdahnuo. »Već smo vam objasnili da Vardeni nemaju nikakva interesa vama pomagati. To je samo licemjerje koje podupiru izdajice u pokušaju da unesu nemir u Carstvo i da nas uvjere kako se prava opasnost nalazi unutar naših granica, a ne izvan njih. Oni samo žele svrgnuti kralja i prisvojiti našu zemlju. Posvuda imaju špijune, jer se pripremaju na invaziju. Nikada ne znate tko za njih radi.« Eragon se nije s time slagao, no riječi su trgovaca tekle glatko i ljudi su kimali glavom. Zakoračio je naprijed i rekao: »Kako vi to znate? Ja mogu reći da su oblaci zeleni, ali to ne znači da je to istina. Dokažite nam da ne lažete.« Trgovci su zurili u njega, dok su seljani

nijemo čekali odgovor. Prvi je progovorio mršavi trgovac. Izbjegavao je Eragonov pogled. »Zar vi djecu ne učite poštovanju? Ili dopuštate da dječaci prkose muškarcima kad god žele?« Promatrači su se meškoljili i zurili u Eragona. Zatim jedan čovjek reče: »Odgovorite na pitanje.« »To je samo pitanje zdrava razuma«, rekao je debeli trgovac, s grascima znoja ispod nosa. Njegov je odgovor ozlojedio seljane pa je rasprava završila. Eragon se vratio do pulta, s gorkim okusom u ustima. Nikada prije nije sreo nikoga tko je bio za Carstvo, a protiv neprijatelja Carstva. U Karvahalu je vladala duboko ukorijenjena mržnja prema Carstvu, gotovo nasljedna po prirodi. Carstvo im nije nikada pomagalo za vrijeme teških godina, kada su gotovo skapali od gladi, ali su njegovi skupljači poreza svejedno bili bezdušni. Osjećao je da se s pravom suprotstavio trgovcima glede kraljeve milosti, no glede Vardena nije bio siguran. Vardeni su bili skupina pobunjenika koja je neprestano napadala Carstvo i pljačkala. Nitko nije znao tko im je voda ni tko ih je osnovao u godinama poslije Galbatoriksova dolaska na vlast, prije više od stotinu godina. Pridobili su velik broj simpatizera, jer su uspješno izmicali Galbatoriksovim naporima da ih uništi. O njima se nije znalo ništa, osim da će te primiti ako si bjegunac i ako se moraš skrivati ili ako mrziš Carstvo. Jedini je problem bio kako ih pronaći. Morn se naslonio na pult i rekao: »Nevjerojatno, zar ne? Gori su od strvinara kad kruže nad umirućom životinjom. Bit će problema ako dugo ostanu.« »Za nas ili za njih?« »Njih«, rekao je Morn, dok su ljutiti glasovi ispunjavali pivnicu. Eragon je otišao kad je izgledalo da će svađa prerasti u tučnjavu. Vrata su se iza njega muklo zalupila, glasovi su iščeznuli. Bilo je kasno popodne i sunce je brzo zalazilo. Kuće su na zemlju bacale duge sjene. Dok je hodao niz ulicu, opazio je Rorana i Katarinu kako stoje u sporednoj uličici. Roran je rekao nešto što Eragon nije uspio čuti. Katarina je spustila pogled prema rukama i tihim glasom odgovorila, podignula se na

prste i poljubila ga, a onda odjurila. Eragon se dovukao do Rorana i počeo ga zadirkivati: »Zabavljaš se?« Roran je nešto neodređeno promrmljao i krenuo. »Jesi li čuo vijesti od trgovaca?«, upita Eragon, slijedeći ga. Većina je seljana bila u kućama i razgovarala s trgovcima ili čekala da se smrači kako bi trubaduri počeli s predstavom. »Jesam«. Roran je izgledao rastreseno. »Što misliš o Slounu?« »Jasno sam pokazao što mislim o njemu.« »Bit će krvi među nama kad sazna za Katarinu i mene«, izjavio je Roran. Jedna je pahuljica sletjela ne Eragonov nos pa je podignuo glavu. Nebo je postalo sivo. Nije mogao smisliti ništa prikladno što bi rekao Roranu. Roran je imao pravo. Potapšao je rođaka po ramenu i krenuli su sporednim putem. Večera je kod Horsta bila obilna. Gostionica je bila puna razgovora i smijeha. Slatki likeri i teško pivo ispijani su u velikim količinama pa je atmosfera postajala sve bučnija. Kad su ispraznili tanjure, Horstovi su gosti napustili prostoriju i pošli prema polju gdje su se utaborili trgovci. U zemlju oko velike čistine bili su zabijeni stupovi, sa svijećama na vrhovima. U pozadini su plamtjeli krjesovi i oslikavali zemlju treptavim sjenama. Seljani su se polako okupljali oko kruga i radoznalo čekali na hladnoći. Trubaduri su nahrupili iz svojih šatora, u odjeći punoj resica, a za njima stariji i otmjeniji zabavljači. Zabavljači su svirali i pripovijedali, dok su njihovi mlađi kolege glumili prizore iz priča. Prve su predstave bile čista zabava: proste i pune šala, burleskne, sa smiješnim likovima. No kasnije, dok je plamen u rupama svijeća pucketao i kad su se svi zgusnuli u krug, pojavio se stari pripovjedač Brom. Na grudi mu je valovito padala raščupana sijeda brada, a oko pognutih ramena bila mu je omotana duga crna pelerina i zaklanjala mu tijelo. Raskrilio je ruke, raširio prste poput pandža, te ovako pripovijedao: »Vrijeme se ne može zaustaviti. Godine prolaze željeli mi to ili ne. No možemo se sjećati. Ono što je prošlo, može živjeti u pamćenju. Ovo što ćete čuti jest nesavršeno i iscjepkano, no čuvajte to, jer bez vas neće postojati. Prenosim vam zaboravljenu predaju, dugo skrivanu u snenoj izmaglici prošlosti.«

Prodornim je očima ispitivao njihova znatiželjna lica. Na kraju je pogled zaustavio na Eragonu. »Prije nego su se rodili očevi vaših djedova, i još ranije, prije rođenja njihovih otaca, osnovan jer red jahača zmajeva. Zadaća im je bila štititi i čuvati ljude, u čemu su tisućama godina uspijevali. U junaštvu i borbi nitko im nije bio ravan, jer je svaki od njih bio snažan za desetoricu. Bili su besmrtni i samo su ih mač i otrov mogli usmrtiti. Svoju su snagu usmjeravali samo za dobro i pod njihovim su vodstvom od kamena živca izgrađeni veliki gradovi i utvrde. Dok su oni održavali mir, zemlja je cvjetala. Bilo je to zlatno doba. Vilenjaci su nam bili saveznici, a patuljci prijatelji. Bogatstva su se slijevala u naše gradove i ljudi su napredovali. Ali, jao! To nije moglo trajati vječno.« Brom je spustio pogled, bez riječi. Glas mu je drhtao od beskrajne tuge. »Nikakav ih neprijatelj nije bio kadar uništiti, ali se nisu mogli očuvati od samih sebe. I, na vrhuncu njihove moći, rodi se dječak po imenu Galbatoriks, u pokrajini Inzibet, koja danas vise ne postoji. U desetoj godini života kad su ga, kao što je bio običaj, testirali, utvrdiše da posjeduje veliku moć i objeručke ga prihvatiše kao jednoga od svojih. Prošao je obuku i sve ih nadmašio umijećem. Obdaren oštroumnošću i snažnim tijelom, ubrzo se uzdigao medu jahače. Neki su njegovo naglo napredovanje smatrali opasnim i na to upozoravali, no jahači su postali oholi i nisu se obazirali na ta upozorenja. I jao, toga se dana zače tuga. I dogodi se da Galbatoriks, poslije obuke, krene na vratolomno putovanje s dvojicom prijatelja. Letjeli su daleko prema sjeveru, dan i noć, i prešli na ostatak urgalskoga područja, naivno vjerujući da će ih štititi njihova moć. Ondje ih, u snu, na debelu ledu, zateče neprijateljska zasjeda i pobi njegove prijatelje i sve njihove zmajeve. Galbatoriks se, iako teško ranjen, probio kroz obruč napadača. Nažalost, jedna je strijela probola srce njegova zmaja. Zmaj mu je uginuo na rukama. Tu je posijano sjeme tuge.« Pripovjedač je sklopio ruke i polagano gledao uokolo. Na licu su mu treperile sjene. Nastavak priče odjekivao je kao jecajuće

posmrtno zvono. »Sam, ranjiv bez zmaja i izbezumljen tragičnim gubitkom, Galbatoriks je besciljno lutao tom pustom zemljom i zazivao smrt, ali smrt nije stizala. Bez straha je nasrtao na sve živo. Urgali i druga čudovišta bježali su od te opsjednute spodobe. Tada Galbatoriks shvati da mu jahači mogu dati drugog zmaja. Ponesen tom mišlju, on pješice krenu na mukotrpan put, natrag u Hrbat. Trebalo mu je više mjeseci da bi prevalio put koji je nekada bez napora prelijetao na zmaju. Bio je sposoban loviti pomoću magije, no često je išao područjima na koja životinje nisu zalazile. Kad je napokon napustio planinu, bio je na rubu smrti od gladi. Jedan ga je seljak našao iscrpljena u blatu i pozvao jahače. Onako onesvještena, odnijeli su ga na posjed i izcijelili mu rane. Spavao je četiri dana. Kad se probudio, nije još pokazivao nikakve znakove poremećena uma. Kad su ga doveli pred vijeće sazvano da mu sudi, Galbatoriks je zatražio drugog zmaja. Taj očajnički zahtjev otkrio je njegovo ludilo. Vijeće je to shvatilo. Galbatoriks je, beznadno, kroz zrcalo svojega ludila, stvorio iskrivljenu sliku kako su jahači krivi za smrt njegova zmaja. Svake je noći o tome razmišljao i kovao osvetnički plan.« Ljudi su ga tako pozorno slušali da je Brom počeo šaptati. »Našao je jednog jahača koji se sažalio nad njim i povjerovao njegovim lažvim uvjerenjima. Upornim lukavstvima, primjenjujući mračne tajne koje je naučio od Sjene, nahuškao je toga jahača protiv starješina. Zajedno su, na prijevaru, domamili i ubili jednoga starješinu. Nakon što su počinili to podmuklo djelo, Galbatoriks se okrenuo protiv svojega saveznika i bez upozorenja ga zaklao. Jahači su ga našli okrvavljenih ruku. Iz usta mu se prolomio strašan vrisak dok je odletio u noć. Kako je u svojemu ludilu bio prepreden, nisu ga mogli pronaći. Godinama se skrivao po pustinjama poput progonjene zvijeri, budno motreći moguće progonitelje. Njegovo nedjelo nije palo u zaborav, no s vremenom je potraga prestala. Onda je, nekom zlom sudbinom, sreo Morzana, mladoga jahača snažna tijela, ali slaba uma. Galbatoriks ga je uvjerio da ostavi nezaključana vrata grada Ilirije, danas zvanog Uruben. Ušao je kroz ta vrata i ukrao zmajevo

mladunče. Sa svojim se novim učenikom sakrio na začaranu mjestu, kamo se jahači nisu usudili prići. Ondje je Morzan naučio mračne sile, tajnu i zabranjenu magiju. Kad je obuka završila, a crni zmaj Sruikan potpuno narastao, Galbatoriks se otkrio svijetu, zajedno s Morzanom. Borili su se protiv svakoga jahača na kojega su naišli. Sa svakim ubojstvom, snaga im je rasla. Galbatoriksu se pridružilo još dvanaest jahača željnih moći i osvete prema svemu što su oni smatrali lošim. Njih dvanaestorica i Morzan postali su Trinaestorica zakletih. Ostali su ih jahači dočekali nespremni i podlegli su napadu. I vilenjaci su se snažno borili protiv Galbatoriksa, no on ih je svrgnuo i prisilio na bijeg u tajna skrovišta, odakle se više nikada nisu vratili. Galbatoriksu i Trinaestorici zakletih bio se kadar oduprijeti samo voda jahača Vrael. Vrlo star i mudar, nastojao je spasiti što je mogao i spriječiti da preostali zmajevi ne padnu u ruke neprijateljima. U posljednjoj bitci, pred ulazom u grad Doru Ariba, Vrael je porazio Galbatoriksa, ali je pri odlučnom udarcu oklijevao. Galbatoriks je iskoristio tu priliku i zadao mu snažan udarac mačem sa strane. Vrael je, teško ranjen, pobjegao u planinu Utgard, nadajući se da će se ondje oporaviti i osnažiti. No, to se nije dogodilo. Galbatoriks ga je našao. Dok su se borili, Galbatoriks ga je udario među noge. Tim je podmuklim udarcem svladao Vraela i mačem oštrim kao munja odrubio mu glavu. Poslije toga, moć mu je navirala kroz vene pa se Galbatoriks proglasio kraljem Alagezije. I od toga je dana on naš vladar.« Čim je završio priču, nestao je s trubadurima. Eragonu se učinilo kako je na Bromovu obrazu zasjala suza. Odlazeći, ljudi su tiho zamorili. Gero je Eragonu i Roranu rekao: »Smatrajte se sretnima. Ovu sam priču čuo samo dvaput u životu. Kad bi Carstvo znalo da ju je Brom ispričao, ne bi doživio sljedeći mjesec.« DAR SUDBINE Sljedeće večeri, nakon povratka iz Karvahala, Eragon je odlučio

ispitati kamen kao što je učinio Merlok. Bio je sam u svojoj sobi. Stavio je kamen na krevet, a pokraj njega tri alatke. Najprije ga je kucnuo drvenim batićem. Čula se bogata zvonjava. Zadovoljan, uzeo je teški kožni čekić. Kad je udario po kamenu, odjeknuo je tužan zvon. Na kraju ga je udario malim dlijetom. Metal ga nije okrh-nuo ni zagrebao, ali je zvuk bio najjasniji. Kad je i zadnji ton utihnuo, učinilo mu se da čuje lagano cicanje. Merlol^je rekao da je kamen šupalj. Možda je unutra nešto vrijedno. No, ne umijem ga otvoriti. Onaj tkp gaje napravio, zasigurno je imao dobar razlog, no tkp god da gaje odnio na Hrbat, nije se potrudio otići po nj ili nije znao gdje je. Ne vjerujem da ga čarobnjak, kpji ima prave moći, ne bi bio kadar naći. Je li onda bio namijenjen meni? Na to pitanje nije nalazio odgovora. Odustao je od rješavanja tajne, uzeo alat i vratio kamen na policu. Te ga je noći nešto naglo probudilo. Napeto je osluškivao. Sve je bilo tiho. S nelagodom je zavukao ruku pod madrac i dohvatio nož. Ništa se nije čulo. Dugo je čekao, a onda je polako ponovno utonuo u san. Tišinu najednom propara cicanje i on se opet naglo probudi, skotrlja se s kreveta i izvuče nož iz korica. Nevjesto je petljao s kutijom za kresivo i jedva uspio zapaliti svijeću. Vrata su bila zatvorena. Cicanje je bilo preglasno za miša ili štakora, no ipak je pogledao pod krevet. Ništa. Sjeo je na rub madraca i trljao snene oči. Opet se zaću cicanje i on poskoči. Odakle dolazi taj zvuk? Nema ništa u podu ni u zidu, jer su od punog drva. Takav mu je bio i krevet. Osjetio bi da se nešto noću uvuklo u slamaricu. Pogled mu zastade na kamenu. Bunovan, dohvati ga s police i stavi u krilo razgledavajući sobu. Čičanje mu opet propara uši i prsti mu počeše titrati. Dolazilo je iz kamena. Taj mu je kamen samo zadao muka i bijesa, a sada mu ne da ni spavati! Kamen se nije obazirao na njegov bijesni pogled, mirno je ležao i povremeno pijukao. Onda je jednom glasno ciknuo i utihnuo. Eragon ga je oprezno odložio i zavukao se u krevet. Kakva god se tajna skrivala u kamenu, morat će pričekati do jutra. Kad se ponovno probudio, kroz prozor je dopirala mjesečina.

Kamen se na polici njihao velikom brzinom i tuckao u zid. Obasjavala ga je hladna mjesečina, na kojoj mu se površina još više bijelila. Eragon skoči s kreveta, s nožem u ruci. Kamen se prestao njihati, no on je i dalje bio napet. Zatim kamen opet zaciča i poče se još brže njihati. Eragon opsova i stade se oblačiti. Nije ga zanimala vrijednost kamena. Odlučio ga je odnijeti daleko i zakopati. Uto njihanje presta i kamen utihnu. Zatim se naglo zanjiha, skotrlja se s police, lupnu o pod i poče se gegati prema Eragonu. On se uznemiri i potrča prema vratima. Najednom se na kamenu pojavi pukotina. Zatim druga, pa treća. Skamenjen od čuda, Eragon se nagnu, još uvijek držeći nož u ruci. Na vrhu kamena, gdje su se spajale sve tri pukotine, izviri nešto malo i poče se micati amo-tamo, a kamen se podignu, prevrnu i ponovno pade na pod. Zatim opet zaciča nekoliko puta, iz pukotine izviri tamna glavica, a iza nje čudno, koščato tijelo. Eragon još čvršće stisnu nož i stade kao ukopan. Ubrzo je stvorenje potpuno izišlo iz kamena. Na trenutak je stajalo na mjestu, a onda je odskakutalo na mjesečinu. Eragon se trgnu od šoka. Ližući opnu kojom je bilo omotano, pred njim je stajalo mladunče zmaja. BUĐENJE Zmaj nije bio nimalo dulji od njegove ruke do lakta, a ipak se držao ponosno i dostojanstveno. Ljuske su mu bile boje tamnog safira, kao i površina kamena. Ne kamena, shvatio je, nego jajeta. Zmaj je raširio krila. Zbog njih je Eragonu ranije izgledao izobličen. Krila su mu bila nekoliko puta duža od tijela, a na prednjemu rubu krila stršilo mu je nešto poput koštanih prstiju. Bio je to niz široko razmaknutih kandža. Glava mu je bila nepravilna, trokutasta oblika. Iz gornje su mu vilice visjela dva mala, povijena, bijela zmijska zuba. Izgledali su vrlo oštri. I kandže su mu bile bijele, poput ulaštene slonovače, i s unutarnje, povijene strane malo nazupčane. Duž cijeloga hrpta, od glave do kraja repa, imao je male bodlje. Oko rupe gdje su mu se spajali vrat i ramena bio je neuobičajeno velik prostor bez bodlja.

Eragon se malo pomaknuo, a zmaj je zamahnuo glavom. Teškim, ledenoplavim očima nepomično je gledao u Eragona. Eragon je stajao kao ukopan. Kad bi zmaj odlučio napasti, bio bi vrlo opasan. Odjednom se prestao zanimati za Eragona i počeo proučavati sobu. Ciknuo bi kad god bi udario u zid ili komad namještaja. Potom je zamahnuo krilima, skočio na krevet i cičeći otpuzao na Era-gonov jastuk. Usta su mu bila žalosno otvorena, kao u tek izlegla ptića, i vidjela su se dva niza oštrih zuba. Eragon je oprezno sjeo na kraj kreveta. Zmaj mu je onjušio ruku, grickajući mu rukav. Eragon je povukao ruku k sebi. Dok je gledao to sićušno stvorenje, na Eragonovu licu zatitra osmijeh. On oprezno ispruži desnu ruku i dodirnu zmajića u slabinu. U tom mu času golema ledena energija zahvati cijelu ruku i zapeče ga u venama kao tekuća vatra. Eragon vrisnu i naglo se odmaknu. U ušima mu je zvonilo kao u kovačnici, ali je uspio zatomiti vrisak. U svakome djeliću tijela osjećao je oštru bol. Pokušao se pomaknuti, no nije mogao. Nakon sat vremena u udove mu se počela vraćati toplina, ali su mu još bridjeli. Nije mogao prestati drhtati. Ustao je. Šake su mu bile ukočene, prsti paralizirani. Panično je buljio u dlan, na kojemu se pojavio treperav, bijeli sjaj i počeo se ovalno širiti. Koža ga je svrbjela i bridjela kao da ga je ugrizao pauk. Srce mu je mahnito lupalo. Trepnuo je očima, pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Nešto mu je dotaknulo svijest, kao kad prstom prijeđeš po koži. Opet je to osjetio, no ovoga se puta pretvorilo u sićušnu misao u kojoj je osjetio rastuću znatiželju. Kao da se srušio nekakav nevidljiv zid koji mu je okruživao um pa je mislima slobodno mogao sve dosegnuti. Osjećao je da ga ništa ne može zaustaviti pa se prestrašio da će izići iz vlastitoga tijela, u koje se više neće moći vratiti, da će se pretvoriti u duha. Prestravljen, on se istrgnu iz toga stanja, koje brzo nestade, a trajalo je kao treptaj oka. Sumnjičavo je buljio u nepomična zmaja. Uto ga po boku zagrebe ljuskava nogu i on se trgnu. Ovoga puta nije bilo udara energije. Zbunjen, desnom rukom pogladi zmaja po glavi i osjeti kako mu cijelu ruku zahvatiše lagani trnci. Zmaj ga je gurkao njuškom, izvijajući hrbat poput mačke. Eragon mu je prešao

prstima po tankim membranama na krilu. Na dodir su bile kao stari pergament, mekane i tople, ali još uvijek malo vlažne. Bile su prošarane stotinama tankih pulsirajućih vena. Opet mu nekakav pipak dodirnu um, no ovoga puta, umjesto znatiželje, Eragon osjeti golemu, proždrljivu glad. On u čudu uzdahnu i ustade. Ovo je opasna životinja, zaključi. A opet, dok je puzala po kreVetu, izgledala je tako bespomoćno pa se upitao hoće li biti kakve nevolje ako je zadrži. Zmaj je jauknuo piskutavim glasom. Tražio je hranu. Eragon ga brzo počeša po glavi da ga umiri. 0 tome ću razmišljati poslije, zaključi Eragon, iziđe iz sobe i tiho zatvori vrata. Kad se vratio s dva duguljasta komada suhog mesa zatekao je zmaja kako sjedi na prozoru i promatra mjesec. Izrezao je meso na male četvrtaste komadiće i pružio jedan zmaju. Zmaj ga oprezno onjuši, a onda munjevito mlatnu glavom, kao zmija, zgrabi meso Eragon iz Eragonovih prstiju i proguta ga cijela, uz neobičan trzaj. Zatim poče gurkati Eragonovu ruku, tražeći još. Eragon ga je hranio, oprezno čuvajući prste. Kad je preostao samo jedan komadić, zmajev je trbuh već bio nabreknuo. Pružio mu je i taj posljednji komad. Zmaj ga je malo promatrao, a onda ga je lijeno dohvatio. Kad je završio s jelom, dopuzao je na Eragonovu ruku i šćućurio mu se u krilu. Zatim je otpuhnuo, a iz nosnica mu je izletio taman dim. Eragon ga je u čudu promatrao. Kad je pomislio da je zaspao, zmaj poče dubokim glasom veselo pjevušiti. Grlo mu je podrhtavalo. Eragon ga je nježno prenio na krevet i položio ga pokraj jastuka. Sklopljenih očiju, zmaj je zadovoljno omotao rep oko noge kreveta, a Eragon je, u mraku, legao pokraj njega. Bio je sučeljen s bolnom dvojbom. Ako odgoji zmaja, mogao bi postati jahač. Mitovi i priče o jahačima iznimno su se cijenili. Postane li jahač, neizbježno će ući u legendu. No, ako Carstvo otkrije zmaja, ubit će i njega i njegovu obitelj ili će se morati pridružiti kralju. Nitko im ne bi htio ni mogao pomoći. Najjednostavnije rješenje bilo je ubiti zmaja, no ta mu je pomisao bila odvratna pa ju je odbacio. Previše je cijenio zmajeve da bi na to

i pomišljao. Osim toga, što bi nas moglo odati?, mislio je. Živimo u zabačenu mjestu i nismo uradili ništa Čime bismo privukli pozornost. Kako uvjeriti Geru i Rorana da mu dopuste zadržati zmaja? Nijedan neće htjeti imati zmaja u blizini. Mogao bih ga potajno othraniti. Za mjesec-dva toliko će narasti da ga se Geto više neće moći otarasiti, no hoće li pristati na to? Ca\ i da Gero pristane, hoću li moći osigurati dovoljno hrane za zmaja? Sad nije nimalo veći od mačeta, a pojeo je cijelu pregršt mesa! Mislim da će s vremenom početi sam loviti, ali kada? Hoće li preživjeti vani na hladnoći? Kako god bilo, želio je zadržati zmaja. Sto je više o tome razmišljao, to je bio odlučniji. Kako god ispadne s Gerom, Eragon je odlučio učiniti sve što bude u njegovoj moći kako bi zaštitio zmaja. S tom je odlukom zaspao, a zmaj se priljubio uza nj. Kad je svanula zora, zmaj je sjedio na vrhu uzglavlja kreveta, kao drevni stražar koji radosno dočekuje novi dan. Eragon se divio njeChristopher Paolini govim bojama. Nikada nije vidio tako snažnu, duboku plavu boju. Ljuske su mu izgledale kao stotine sitnih dragulja. Opazio je da mu bijeli ovalni znak na dlanu ima srebrn sjaj. Jutro je bilo prekrasno svježe. Posjed je bio prekriven svježim slojem snijega. Smiješio se dok je to maleno biće, iz sigurnosti Eragonova krila, sa zanimanjem gledalo oko sebe. Eragon je hitao preko polja i nečujno zašao u mračnu šumu. Tražio je sigurno mjesto gdje će ostaviti zmaja. Napokon je našao stablo jarebike, samo, na golom brežuljku, s granama poput sivih prsta prekrivenih snijegom, koji strše prema nebu. Spustio je zmaja pokraj debla i na zemlju stavio kožno remenje. S nekoliko spretnih pokreta napravio je omču i nataknuo je zmaju preko glave, dok je zmaj istraživao sniježne nanose oko stabla. Remenje je bilo izlizano, ali će izdržati. Promatrao je zmaja kako puže, zatim mu je skinuo omču s vrata i privezao ga za noge da se ne udavi. Onda je skupio naramak drva i visoko u krošnji napravio primitivnu kućicu, u koju je prostro stare deke i sakrio meso. Granje se njihalo pa mu je snijeg padao po licu. Preko prednjega dijela skrovišta prebacio je još dronjaka da bi bilo toplije. Sa

zadovoljstvom je promatrao rezultat svoga rada. »Vrijeme je da ti pokažem tvoj novi dom«, rekao je i podignuo zmaja na drvo. Zmaj se koprcao, pokušavajući se osloboditi, a onda se ušuljao u kućicu, pojeo komad mesa, sklupčao se i plaho trepnuo očima prema Eragonu. »Sve će biti u redu, samo nemoj izlaziti«, reče mu Eragon. Zmaj opet trepnu očima. Naravno da ga zmaj ne razumije, razmišljao je Eragon, a onda je osjetio zmajeve misli. Opet ga je zahvatio onaj strašni osjećaj otvorenosti — prostora tako golema da ga je pritiskao kao olovni prekri-vač. Skupljajući snagu, pokušao se usredotočiti na zmaja i usaditi mu ovu misao: »Budi ovdje«. Zmaj se umiri i zabaci glavu prema Eragonu. Eragon mu ponovi, snažnije: »Budi ovdje«. Kroz tu misaonu sponu do Eragona je doprla blaga potvrda, no ipak se pitao je li ga zmaj doista razumio. Na kraju \rajeva, on je životinja. S olakšanjem je prekinuo taj misaoni dodir i osjetio kako uranja u sigurnost vlastitoga uma. Eragon Dok je silazio sa stabla, Eragon je stalno pogledavao uvis. Zmaj je pomolio glavu iz skrovišta i, dok je Eragon odlazio, promatrao ga svojim velikim očima. Eragon je brzim korakom stigao do kuće i ušuljao se u svoju sobu kako bi uklonio ostatke jajeta. Bio je siguran da Gero i Roran neće opaziti da jajeta nema. Zaboravili su ga nakon što su čuli da ga ne mogu prodati. Kad su ukućani ustali, Roran je rekao kako je po noći čuo nekakve glasove no, na Eragonovu sreću, nije više o tome pričao. Eragon je bio u zanosu pa mu je dan brzo prolazio. Lako je skrivao znak na ruci pa je ubrzo zaključio da ne treba o njemu brinuti. Krenuo je prema jarebiki, noseći kobasice koje je ukrao iz podruma. Pun bojazni, prišao je stablu. Može li zmaj preživjeti na ovoj hladnoći? Strahovi su mu bili neutemeljeni. Zmaj je sjedio na grani i glodao nešto među prednjim nogama. Kad ugleda Eragona, poče uzbuđeno cičati. Eragon je bio sretan što ga vidi na stablu, visoko iznad dometa velikih grabežljivaca. Čim je pokraj debla spustio kobasice, zmaj je sletio. Dok je proždrljivo kidao kobasice, Eragon je

pregledavao skrovište. Nestalo je sve meso, kućica je bila netaknuta, a na podu su bili razbacani čuperci perja. Izvrsno. Može sam pribavljati hranu. Najednom se sjeti da ne zna je li zmaj muško ili žensko. Podignuo ga je i okrenuo, ne obazirući se na zmajevo cicanje u znak negodovanja, no nije uspio vidjeti nikakav znak raspoznavanja. Čini se da ne želi nijednu tajnu odati bez borbe. Dugo je ostao sa zmajem. Odvezao ga je, stavio ga na rame i krenuo istraživati šumu. Snijegom prekrivno drveće štitilo ih je kao dostojanstveni stupovi velebne katedrale. Eragon je pokazao zmaju što zna o šumi, ne mareći hoće li ga zmaj razumjeti. Važan mu je bio samo jednostavan čin zajedništva. Bez prestanka mu je pričao. Zmaj ga je gledao bistrim očima i upijao svaku njegovu riječ. Neko je vrijeme Eragon samo sjedio, sa zmajem u krilu, i začuđeno ga promatrao, još uvijek zbunjen posljednjim događajima. O zalasku sunca krenuo je kući, svjestan pogleda teških plavih očiju uprta u njegova leđa, gnjevna što je ostavljen. Christopher Paolini Te je noći razmišljao o svemu što bi se moglo dogoditi toj maloj i nezaštićenoj životinji. Mučile su ga misli o olujama i opasnim životinjama. Satima nije mogao zaspati. Sanjao je kako lisice i crni vukovi krvavim zubima komadaju zmaja. Čim je sunce granulo, otrčao je u šumu s hranom i dronjcima kako bi još bolje utoplio skrovište. Zmaja je zatekao budna i čitava kako visoko na stablu sjedi i promatra sunce. Duboko je zahvalio svim bogovima, znanim i neznanim. Kad mu se približio, zmaj se spusti na zemlju, skoči mu u krilo i priljubi mu se na grudi. Hladnoća mu nije naškodila, no izgledao je uplašeno. Iz nozdrva mu je sukljao taman dim. Eragon ga lagano pogladi, sjede, nasloni leđa na jarebiku i stade mu nježno tepati. Sjedio je nepomično, a zmaj mu je uvukao glavu u kaput. Nakon nekog vremena, ispuzao mu je iz ruku i popeo mu se na rame. Eragon ga je prvo nahranio, a onda je omotao kućicu novim dronjcima. Neko su se vrijeme igrali, no Eragon se morao vratiti kući. Brzo je uspostavljena svakodnevna kolotečina. Eragon je svakoga jutra otrčao do stabla s doručkom za zmaja, a onda trkom natrag

kući. Danju se marljivo laćao svojih poslova kako bi mogao još jednom posjetiti zmaja. I Gero i Roran opazili su promjenu u njegovu ponašanju i pitali ga zašto provodi tako puno vremena izvan kuće. Eragon bi samo slegnuo ramenima i krenuo prema šumi, pazeći da ga tko ne prati. Poslije prvih nekoliko dana prestao je brinuti da će zmaja snaći kakvo zlo. Zmaj je rastao golemom brzinom pa je Eragon zaključio da će se ubrzo osloboditi gotovo svih mogućih opasnosti. U prvome je tjednu porastao dvostruko. Nakon sljedeća četiri dana bio je Eragonu do koljena pa je Eragon bio prisiljen sagraditi skriveno skrovište na zemlji. Gradio ga je tri dana. Kad je zmaj navršio dva tjedna, Eragon ga je morao pustiti da slobodno luta, jer su mu već trebale velike količine hrane. Kad ga je prvi put odvezao, samo ga je snaga Eragonove volje prisilila da ne krene za Eragonom na posjed. Koliko god je puta pokušao, Eragon ga je snagom uma vraćao, sve dok nije naučio da mora izbjegavati kuće i druge ljude. Eragon Usadio mu je i svijest o tome koliko je važno da lovi samo na Hrptu, gdje je bilo manje mogućnosti da ga netko vidi. Seljaci bi opazili kad bi divljač počela nestajati iz doline Palankar. Dok je zmaj bio tako daleko od sela, Eragon je bio miran, ali i zabrinut. Misaona spona sa zmajem svakim je danom rasla. Iako zmaj nije razumio riječi, Eragon je otkrio da može s njim komunicirati s pomoću slika ili osjećaja. Područje na kojemu su mogli jedan drugome dodirnuti misli širilo se velikom brzinom. Eragon je ubrzo mogao uspostaviti vezu sa zmajem na udaljenosti od desetak kilometara. To je često i radio, a zmaj bi mu uzvraćao tako što bi mu lagano pogladio misli. Ti su mu nijemi razgovori ispunjavali radni dan. Jedan mali dio njega uvijek je bio povezan sa zmajem. Ponekad bi ga zanemario, no nikada ga nije zaboravljao. Kad je razgovarao s ljudima, ta bi ga misaona spona ometala, kao da mu u uhu zuji muha. Kako je zmaj sazrijevao, cicanje mu se pretvorilo u riku, a tanano pjevušenje u huku, no još nije sukljao vatru, što je Eragona zabrinjavalo. Vidio je kako mu iz usta, kad je ljut, suklja dim, no

nikada nije bilo ni tračka plamena. Kad je zmaj navršio mjesec dana života toliko je narastao da su mu ramena bila u razini Eragonova lakta. U tom se kratkom razdoblju od male, slabašne životinje pretvorio u snažnu zvijer. Ljuske su mu postale tvrde kao pancirna košulja, a zubi golemi i oštri kao mačevi. Uvečer bi Eragon odlazio u duge šetnje, a zmaj bi tapkao za njim. Kad bi naišli na čistinu, Eragon bi se naslonio na drvo i promatrao zmaja kako krilima siječe nebo. Volio ga je gledati kako leti i bilo mu je žao što još nije dovoljno velik za jahanje. Cesto bi sjedio pokraj njega i gladio ga po vratu, osjećajući kako mu se pod prstima gibaju tetive i napeti mišići. Unatoč Eragonovu oprezu, u šumi oko posjeda počeli su se pojavljivati zmajevi tragovi. Bilo je nemoguće izbrisati sve goleme otiske njegovih šapa s četirima kandžama uronjenim u duboki snijeg, a zmaj nije ni pokušavao sakriti goleme hrpe balege kojih je već bilo posvuda. Cesto se čeŠao o stabla i tako im gulio koru te oštrio zube na posječenim deblima i ostavljao centimetrima duboke usjekotiChristopher Paolini ne. Kad bi Gero i Roran otišli malo dalje od poljske ograde, sigurno bi ga otkrili. Eragon nije mogao zamisliti gori način na koji bi istina mogla izbiti na vidjelo pa je odlučio tu mogućnost preduhitriti i sve im ispričati. No, želio je prije toga učiniti dvije stvari: dati zmaju prikladno ime i općenito naučiti nešto više o zmajevima. Radi toga je morao razgovarati s Bromom, majstorom narodnih pjesama i legenda, jer su jedino u njima živjeli zmajevi. Tako je, kad je Roran krenuo u Karvahal popraviti dlijeto, dragovoljno pošao s njim. Večer prije odlaska otišao je do male čistine u šumi i mislima dozvao zmaja. Najednom na polumračnu nebu ugleda mrlju koja se kretala velikom brzinom. Zmaj zaroni prema njemu, naglo se zaustavi, a onda se opet vinu iznad drveća. Krila su mu probijala zrak takvom munjevitom brzinom da se čulo duboko zviždanje. Zatim se nakrivio i nježnim zaokretom spustio na zemlju. Radi ravnoteže, mlatnuo je krilima unatrag i bučno prizemljio.

Eragon otvori um, još uvijek osjećajući nelagodu zbog toga čudnoga dara, i reče zmaju da odlazi. Zmaj uznemireno zareza. Eragon ga pokuša umiriti jednom smirujućom mentalnom slikom, no zmaj poče nezadovoljno mlatiti repom. Eragon mu je položio ruku na rame i pokušao zračiti mirom i veseljem. Nježno ga je gladio, prelazeći prstima po izbočenim ljuskama. U glavi mu je odzvanjala jedna jedina riječ, duboka i jasna. Eragone! Zvučala je dostojanstveno i tužno, kao da se zauvijek sklapa neki neraskidiv savez. Buljio je u zmaja, a niz ruku su mu poletjeli hladne trnci. »Eragone I« Dok je zmaj zurio u njega, dubokim očima boje safira, u želucu mu se grčilo. Bio je to prvi put da zmaja nije doživio kao životinju, nego kao nešto drugo, kao nešto... drukčije. Odjurio je kući, pokušavajući izbjeći zmaja. »Zmaju moj!« »Eragone!« CAJ ZA DVOJE Kad su stigli u Karvahal Roran i Eragon su se razdvojili na ulazu u selo. Eragon je polako otišao do Bromove kuće, zadubljen u misli. Zaustavio se pred vratima i podignuo ruku da pokuca. Čuo je dubok glas: »Što želiš, mladiću?« Eragon se naglo okrenuo. Iza njega je stajao Brom, naslonjen na svinut štap, na kojemu su bili izrezbareni čudni znakovi. Bio je odjeven u smeđu halju s kapuljačom, poput redovnika. O izgrebanom kožnom pojasu visjela mu je kesica. Iznad bijele brade i usta isticao se ponosan orlovski nos. Zurio je u Eragona dubokim očima, zasjenjenima izbočenim obrvama, i čekao odgovor. »Informacije«, reče Eragon i nastavi: »Roran je odnio dlijeto na popravak, a ja sam imao slobodna vremena pa sam te došao zamoliti da mi odgovoriš na nekoliko pitanja.« Starac nešto progunda i krenu prema vratima. Eragon opazi zlatan prsten na njegovoj desnoj ruci. Na svjetlu se zacakli safir i na njemu urezan neki čudan znak. »Onda udi. Razgovor će potrajati. Čini se da tvojim pitanjima nema kraja«. U kući je bilo mračno kao u rudniku, a u zraku se osjećao trpak miris. »No, da nađem kakvu

svjetiljku.« Eragon je slušao kako se starac kreće po kući, a zatim tiho psuje, jer je nešto tresnulo o pod. »Aha, tu si.« Bljesnula je bijela iskra i trepereći se pretvorila u plamičak. Brom je stajao ispred kamenog kamina, sa svijećom u ruci. Ispred kamina je bio velik drveni stolac s visokim naslonom, a oko njega hrpe knjiga. Noge stolca bile su izrađene u obliku orlovih kandža, a sjedalo i naslon presvučeni kožom, ukrašenom šarolikim uzorcima ruža. Na malim stolcima ležale su hrpe svitaka. Po pisaćem stolu bili su razbacani tintarnice i pera. »Napravi sebi mjesta, ali, u ime pokojnih kraljeva, budi oprezan. Ovo su vrijedne stvari.« Christopher Paolini Eragon zakorači preko listova pergamene ispisanih uglatim runama1, nježno podignu pucketajuće svitke s jedne stolice i spusti ih na pod. Dok je sjedao, diže se oblak prašine. On zatomi nagon za kihanjem. Brom se nagnuo kako bi plamenom svijeće zapalio vatru. »Dobro! Nema ničega boljega od razgovora uz vatru.« Zatim skinu kapuljaču i otkri kosu koja, kako se sada vidjelo, nije bila bijela nego srebrna, a onda iznad vatre objesi kotlić i sjede u stolac s visokim naslonom. »Da vidimo, što ti hoćeš?«, obrati se Eragonu, oštro ali ne neljubazno. »Pa«, odgovori Eragon, tražeći najbolji način da započne razgovor, i nastavi: »Stalno slušam o jahačima zmajeva i njihovim navodnim uspjesima. Čini se da svi žele da se jahači vrate, no nisam nikada čuo priču o tome kako su nastali, odakle su došli niti po čemu su osobiti, osim po zmajevima.« »To je neiscrpna tema«, progunda Brom. Zatim napeto pogleda Eragona i nastavi: »Kad bih ti pričao cijelu njihovu priču, sjedili bismo ovdje do iduće zime. Morat ću je skratiti na podnošljivu duljinu. No, prije negoli počnemo, treba mi lula.« Eragon je strpljivo čekao dok je Brom stavljao duhan u lulu i nabijao ga. Brom mu je bio drag. Ponekad je bio naprasit, no činilo se da mu nikada nije bilo žao potrošiti vrijeme na Eragona. Eragon ga je jednom upitao odakle je, a on se samo nasmijao i rekao: »Iz sela slična Karvahalu, samo ne tako zanimljiva.« To je potaknulo

Eragonovu znatiželju pa je upitao ujaka Geru, no on mu nije mogao reći ništa osim da je Brom kupio kuću u Karvahalu prije gotovo petnaest godina i da od tada ondje mirno živi. Brom uze kresivo i zapali lulu. Zatim povuče nekoliko dimova i progovori: »Tako... nećemo morati prekidati, osim za čaj. A sada o jahačima, ili šurtugalima, kako ih zovu vilenjaci. Odakle da počnem? Živjeli su bezbroj godina i, na vrhuncu moći, vladali područ'Slova starih germana, ponajviše Skandinavaca, sačuvana na kamenim natpisima i na drugim predmetima. Eragon jem dvostruko većim od Carstva. O njima kolaju brojne priče, većinom besmislene. Kad bi čovjek vjerovao u sve što se priča, mislio bi da imaju moć nekog manjeg boga. Ima učenjaka koji posvećuju cijele živote kako bi razlučili maštu od zbilje, no dvojim da će ijedan od njih u tome uspjeti. No, to nije nemoguća zadaća ako se usredotočimo na tri područja koja si naveo: kako su nastali, zašto su bili tako cijenjeni i odakle su došli. Počet ću s ovim posljednjim pitanjem.« Eragon se naslonio i slušao starčev hipnotizirajući glas. »Zmajevi nemaju početka, osim ako nisu postali u doba stvaranja same Alagezije. A ako imaju kraja, on će doći s nestankom ovoga svijeta, jer je njihova sudbina jednaka sudbini zemlje. Oni, patuljci i još neki stvorovi jesu prvi stanovnici ove zemlje. Živjeli su ovdje prije svih ostalih, snažni i ponosni u svojoj praiskonskoj slavi. Njihov se svijet nije mijenjao sve dok se prvi vilenjaci nisu otisnuli na more u srebrnim brodovima.« »Odakle su vilenjaci došli?«, prekinuo ga je Eragon, i dodao: »I zašto ih zovu poštenim svijetom? Postoje li, doista?« Brom se namršti. »Želiš li ti odgovore na prva pitanja ili ne? Nećeš ih dobiti ako kaniš istraživati svaki skriveni kutak znanja.« »Ispričavam se«, reče Eragon, spusti glavu i namjesti skrušeno lice. »Ne, ne ispričavaš se«, uzvrati mu Brom s veselim prizvukom. Zatim je podignuo pogled prema vatri i promatrao plamenove kako oblizuju lonac. »Ako baš moraš znati, vilenjaci nisu legende. A poštenim ih svijetom zovu zato što imaju više dostojanstva od bilo

koje druge rase. Potječu iz zemlje koju zovu Alaleja, iako nitko osim njih ne zna kakva je to zemlja ni gdje je.« U tom mu času, ispod gustih obrva, uputi značajan pogled kako bi spriječio daljnje upadice i nastavi: »Dakle, vilenjaci su tada bili ponosna rasa. Posjedovali su snažne magijske moći. U početku su zmajeve smatrali običnim životinjama. Iz toga je uvjerenja proizišla smrtonosna pogreška. Jedan goropadan, mlad vilenjak ulovio je zmaja, kao što bi ulovio jelena, i ubio ga. Ogorčeni su zmajevi vilenjaku postavili zamku i zaklali ga. Nažalost, krvoproliće nije time prestalo. Zmajevi su se okupili i napali cijelu vilenjačku državu. Christopher Paohni Ojađeni tim strašnim nesporazumom, vilenjaci su pokušali zaustaviti neprijateljstvo, no nisu uspjeli pronaći način komunikacije sa zmajevima. Tako je došlo do vrlo duga i krvava rata, zbog čega je objema stranama kasnije bilo žao, no on je uvelike otežao njihove odnose, koji su ionako bili zamršeni. Vilenjaci su se u početku borili samo radi obrane, jer nisu željeli da se borbe rasplamsaju, ali ih je surovost zmajeva s vremenom prisilila na napad kako bi opstali. To je trajalo pet godina i trajalo bi još mnogo godina da vilenjak po imenu Eragon nije našao zmajevo jaje«. Eragon u čudu trepnu očima. »Vidim da nisi znao za svoga imenjaka«, reče Brom. »Nisam.« Cajnik je neumoljivo zviždao. Zašto su mi dali ime po vilenjaku? »Onda će ti ova priča biti još zanimljivija«, rekao je Brom. Skinuo je čajnik s vatre i u dvije šalice ulio vrele vode. Dodajući jednu šalicu Eragonu, upozorio ga je: »Ovo se lišće ne mora dugo močiti pa pij brzo da čaj ne postane prejak.« Eragon je srknuo jedan gutljaj i opekao jezik. Brom je svoju šalicu stavio sa strane i nastavio pušiti lulu. »Nitko ne zna zašto je to jaje bilo ostavljeno. Neki kažu da su mu roditelji zmajevi bili ubijeni u napadu vilenjaka. Neki vjeruju da su ga zmajevi namjerno ondje ostavili. Bilo kako bilo, Eragon je shvatio vrijednost odgajanja zmaja kao prijatelja. Potajno se o njemu brinuo i, po običaju drevnoga jezika, dao mu ime Bid Daum. Kad je zmaj

porastao, zajedno su putovali po zmajskom području i uvjeravali zmajeve u mogućnost mirna suživota s vilenjacima. Te su dvije vrste sklapale sporazume. Kako bi zajamčili da više nikada ne dođe do rata, zaključili su da je potrebno osnovati red jahača. Jahači su u početku služili samo za prijenos poruka između vilenjaka i zmajeva. No, kako je vrijeme protjecalo, spoznali su njihovu vrijednost pa su im dali veće ovlasti. S vremenom su jahači uzeli otok Vrengard za svoj dom i na njemu izgradili grad Doru Ari-bu. Prije nego što ih je Galbatoriks svrgnuo, jahači su imali veću vlast nego svi kraljevi u Alageziji. Mislim da sam time odgovorio na tvoja dva pitanja«. Eragon »Jesi«, odsutno odgovori Eragon. To što je dobio ime po prvome jahaču izgledalo mu je kao nevjerojatna slučajnost. Iz nekog razloga, to ime više nije doživljavao na jednak način. »Što znači Eragon?« »Ne znam«, rekao je Brom, i dodao: »Vrlo je staro. Ne vjerujem da se itko sjeća, osim vilenjaka, a morala bi ti se nasmiješiti velika sreća da prozboriš s nekim vilenjakom. No, dobro je imati to ime. Trebaš se njime ponositi. Nema svatko tako časno ime.« Eragon je odagnao misli o imenu i usredotočio se na ono što je saznao od Broma. Nešto je nedostajalo. »Ne razumijem. Gdje smo mi bili kad su osnovani jahači?« »Mi?«, upita Brom i podignu obrvu. »Pa da, svi mi.« Eragon neodređeno mahnu rukom i doda: »Ljudi općenito.« Brom se nasmija. »Ova zemlja nije naša postojbina, nimalo više negoli postojbina vilenjaka. Našim je precima trebalo još tri stotine godina da stignu ovamo i priključe se jahačima.« »To ne može biti«, usprotivi se Eragon. »Mi smo oduvijek živjeli u dolini Palankar.« »To je možda točno za nekoliko naraštaja, no prije toga ne. To nije točno ni za tebe, Eragone«, ljubazno je rekao Brom. »Iako ti sebe smatraš dijelom Gerine obitelji, i to s pravom, tvoj otac nije odavde. Raspitaj se i naći ćeš puno ljudi koji nisu ovdje tako dugo. Ova je dolina vrlo stara i nije uvijek pripadala nama.«

Eragon se namršti i popi gutljaj čaja. Još je bio dovoljno vruć da mu opeče jezik. Ovdje je njegov dom, bez obzira na to tko mu je otac! »Što se dogodilo s patuljcima nakon što su uništeni jahači?« »Nitko, zapravo, ne zna. Borili su se zajedno s jahačima tijekom nekoliko prvih bitaka, no kad je postalo jasno da će Galbatoriks pobijediti, zapečatili su sve poznate ulaze u svoje tunele i nestali u podzemlju. Koliko ja znam, od tada nije viđen nijedan.« »A zmajevi?«, upita Eragon. »Što je s njima? Sigurno nisu svi pobijeni.« Brom je s tugom odgovorio: »To je danas najveća tajna u Alageziji kako su zmajevi preživjeli strašni Galbatoriksov pokolj. PoChristopher Paolini štedio je one koji su mu pristali služiti, no samo su oni nenormalni medu Zakletima bili spremni pomagati njegovu ludilu. Ako, osim šruikana, ima još živih zmajeva, onda su se sakrili tako da ih Carstvo nikada ne pronađe«. Pa odakle^*? došao moj zmaj, pitao se Eragon. »Jesu li Urgali bili ovdje kad su vilenjaci došli u Alageziju?«, upita on. »Nisu, došli su za vilenjacima preko mora, kao krpelji za krvi. Oni su bili jedan od razloga zbog kojih su jahači postali cijenjeni po borilačkim vještinama i po sposobnosti da održe mir. Mnogo se može naučiti iz te povijesti. Šteta je što je kralj to pretvorio u vrlo osjetljivu temu«, glasno je razmišljao Brom. »Da, čuo sam tvoju priču kad sam prošli put bio u gradu.« »Priču!«, zagrmje Brom. Munje su mu sijevale u očima. »Ako je to priča, onda su i glasine o mojoj smrti istinite, a ti razgovaraš s duhom! Poštuj prošlost! Nikada ne znaš kakav će utjecaj imati na tebe.« Eragon je pričekao da se Bromovo lice smekša, a onda je skupio hrabrosti i upitao: »Koliki su bili zmajevi?« Iznad Broma se izvijala tamna spirala dima, poput kakve male oluje. »Veći od kuće. Čak su i mali zmajevi imali raspon krila od tridesetak metara. Nikada nisu prestajali rasti. Za neke vrlo stare, čovjek bi pomislio da su velika brda. Onda ih je Carstvo pobilo.« Eragona je obuzela malodušnost. Kako ću u budućnosti skrivati svoga zmaja? U sebi je bjesnio, ali je ipak mirnim glasom upitao:

»Kad su sazrijevali?« Češkajući bradu, Brom je odgovorio: »Pa, nisu mogli bacati vatru do petog-šestog mjeseca, a u toj su se dobi i parili. Sto je zmaj bio stariji, to je dulji plamen mogao baciti. Neki su mogli bacati plamen više minuta.« Brom je otpuhnuo kolut dima i promatrao ga dok se dizao prema stropu. »Čuo sam da im ljuske sjaje poput bisera.« Brom se nagnuo naprijed i progundao: »Dobro si čuo. Bilo ih je svih boja i nijansi. Ljudi su govorili da je skupina zmajeva slična dugi koja se neprestano prelijeva i svjetluca. Ali, tko ti je to rekao?« Eragon se na tren sledio, a onda je izrekao laž: »Jedan trgovac.« Eragon »Kako mu je ime?«, upita ga Brom. Kovrčave su mu se obrve spojile u gustu sijedu crtu. Bore su mu se na čelu povećale. Lula se ugasila, neopaženo. Eragon se pravio da razmišlja. »Ne znam. Pričao je to kod Mor-na, no nisam saznao kako se zove.« »Volio bih da jesi«, promrmlja Brom. »Rekao je i to da jahač može čuti misli svoga zmaja«, brzo izgovori Eragon, u nadi da će ga izmišljeni trgovac zaštititi od sumnje. Bromove se oči suziše. Polako je izvadio kresivo i udario o kre-men. Pojavio se dim i duboko je udahnuo iz lule, a zatim polako izdahnuo. Jednoličnim je glasom rekao: »Pogriješio je. Toga nema ni u jednoj priči, a ja ih sve znam. Je li još štogod rekao?« Eragon je slegnuo ramenima. »Ne.« Brom se previše zanimao za toga trgovca da bi Eragon nastavio lagati. Onako usput, upitao je: »Jesu li zmajevi dugo živjeli?« Brom nije odmah odgovorio. Spustio je bradu na grudi, dok je prstima zamišljeno kuckao po luli, a u njegovu se prstenu sjajio odraz svjetla. »Oprosti, misli su mi odlutale. Da, zmaj živi prilično dugo, zapravo zauvijek, ako ga netko ne ubije ili ako mu jahač ne umre.« »Kako je to moguće znati?«, protivio se Eragon, i dodao: »Ako zmajevi umiru kad i njihovi jahači, onda žive samo šezdeset-sedamdeset godina. Dok si pripovijedao,... rekao si da su jahači živjeli stotinama godina, ali to je nemoguće.« Uznemirivala ga je pomisao

da bi mogao nadživjeti članove svoje obitelji i prijatelje. Bromove su se usne spokojno nasmiješile i lukavo je rekao: »Subjektivno je, što je moguće. Neki bi rekli da je nemoguće putovati kroz Hrbat i ostati živ, no ti to možeš. To je stvar gledišta. Moraš biti vrlo mudar da bi znao tako puno u tako ranoj dobi.« Eragon je pocrvenio, a starac se smješkao. »Nemoj se ljutiti. Od tebe se ne može očekivati da znaš te stvari. Zaboravljaš da su zmajevi bili magični i na čudan su način utjecali na sve oko sebe. Jahači su im bili najbliskiji i to su najviše iskusili. Najčešći sporedni učinak bio je produljen životni vijek. Naš kralj živi dovoljno dugo da je to postalo očito, no mnogi ljudi to pripisuju njegovim vlastitim magičnim spoChristopher Paolini sobnostima. Ima i drugih, manje vidljivih promjena. Svi su jahači bili snažnijeg tijela, pronicljivijeg uma i oštrijeg vida nego obični ljudi. Usto, čovjek jahač polako bi dobivao šiljaste uši, iako nikada nisu bile tako istaknute kao u vilenjaka.« Eragon je morao suspregnuti ruku kako ne bi opipao vlastite uši. Na kpji će još način taj zmaj promijeniti moj život? Ne samo da mije ušao u glavu, nego mi i tijelo mijenja! »Jesu li zmajevi bili pametni.« »Zar nisi slušao što sam ti ranije govorio?«, zapovjedničkim tonom reče Brom, i nastavi: »Kako bi se vilenjaci dogovarali i sklapali mirovne sporazume sa sirovim glupanima? Bili su jednako inteligentni kao ja i ti.« »Ali, bili su životinje«, bio je uporan Eragon. Brom je zabrektao: »Nisu bili životinje nimalo više od nas. Ljudi iz nekog razloga hvale sve što su jahači činili, a podcjenjuju zmajeve, pretpostavljajući da su oni bili tek egzotična sredstva za putovanje od jednog grada u drugi. Nisu. Slavna djela jahača bila su moguća samo zahvaljujući zmajevima. Koliko bi ljudi izvuklo mačeve kad bi znali da će se divovski gmaz, koji suklja vatru i ima više razbora i mudrosti nego što bi kralj i poželio, ubrzo pojaviti da zaustavi nasilje? A?« Otpuhnuo je još jedan kolut dima i promatrao ga kako lebdi. »Jesi li ti ikada vidio zmaja?« »Ne«, odgovori Brom, i doda: »Bilo je to davno prije moga rođenja«.

A sada ime. »Pokušavam se sjetiti imena nekog zmaja, no stalno mi izmiče. Mislim da sam ga čuo kad su trgovci bili u Karvahalu, no nisam siguran. Možeš li mi pomoći?« Brom slegnu ramenima i brzo nabroji niz imena. »Džura, Hira-dor, Fandor, koji se borio protiv divovske morske zmije, Galzra, Bri-am, Ohen Snažni, Gretiem, Beroan, Roslarb...« Dodao ih je još mnogo. Na samom kraju, tako nježno da ga je Eragon jedva čuo, reče: »... i Safira«. Zatim mirno isprazni lulu. »Je li'ijedno od ovih?« »Mislim da nije«, odgovori Eragon. Brom mu je dao mnogo toga za razmišljanje i već je bilo prilično kasno. »Roran je vjerojatno završio kod Horsta. Moram poći, iako radije ne bih.« Eragon Brom podignu jednu obrvu. »Što, je li to sve? Očekivao sam da ću ti odgovarati na pitanja, dok on ne dođe po tebe. Nemaš pitanja o borilačkim taktikama zmajeva, ni zahtjeva da ti opišem borbe u zraku od kojih zastaje dah? Jesmo li gotovi?« »Za sada«, odgovori Eragon uz smiješak. Zatim doda: »Saznao sam što sam želio, još i više«. Ustao je i Brom je krenuo za njim. »Onda dobro«, rekao je Brom, ispratio Eragona do vrata i dodao: »Zbogom. Čuvaj se. I ne zaboravi, ako se sjetiš tko je bio onaj trgovac, javi mi«. »Hoću. Hvala.« Eragon zakorači u blještavo zimsko sunce i za-škilji. Lagano je koračao, razmišljajući o svemu što je čuo. IME ZA MOC Dok su se vraćali kući, Roran reče: »Danas je kod Horsta bio neki neznanac iz Terinsforda«. »Kako se zove?«, upita Eragon. Zatim je zaobišao komad leda i nastavio hodati žustrim korakom. Obrazi i oči bridjeli su mu od hladnoće. »Dempton. Došao je da mu Horst izbuši neke utore«, rekao je Roran. Snažno je gazio kroz duboki snijeg i prtio put Eragonu. »Zar Terinsford nema svoga kovača?« »Ima«, odgovori Roran, »ali nije dovoljno dobar«. Zatim pogleda u Eragona, slegnu ramenima i reče: »Demptonu trebaju utori za mlin. Nadograđuje mlin pa mi je ponudio posao. Ako prihvatim, otići ću s njime kada dođe po utore«.

Mlinari su radili tijekom cijele godine. Zimi su mljeli što su im ljudi dovozili, a u vrijeme žetve kupovali su žito i prodavali brašno. Bio je to naporan i opasan posao. Divovski su žrvnjevi radnicima često odnosili prste ili ruke. »Hoćeš li reći Geri?«, upita ga Eragon. »Hoću«. Na Roranovu je licu zatitrao turoban osmijeh zadovoljstva. »Zašto? Znaš što misli o našem mogućem odlasku. Ako mu išta kažeš, to će samo prouzročiti probleme. Ne spominji to večeras da možemo u miru večerati«. »Ne mogu. Prihvatit ću taj posao.« Eragon stade. »Zašto?« Stajali su sučelice, a u zraku im se od hladnoće vidio magličasti dah. »Znam da je teško doći do novca, no uvijek uspijevamo preživjeti. Ne moraš otići.« »Ne, ne moram. No, to će biti moj novac.« Roran opet htjede krenuti, no Eragon se nije ni pomaknuo. »Za što ti treba novac?«, upita ga. Roran malo podignu ramena i reče: »Želim se oženiti.« Eragon i Eragona osta začuđen i zatečen. Uto se sjeti kako je vidio Katarinu i Rorana kako se ljube kad su došli trgovci, ali ženidba? »S Katarinom?«, tiho upitao Eragon, samo da potvrdi svoj zaključak. Roran kimnu glavom. »Jesi li je zaprosio?«, upita Eragon. »Ne još, ali hoću na proljeće, kad budem mogao sagraditi kuću.« »Na posjedu ima previše posla da bi ti sada mogao otići«, prosvjedovao je Eragon i dodao: »Čekaj dok ne budemo spremni za sjetvu«. »Ne«, reče Roran i lagano se nasmiješi. »Proljeće je doba kada ću biti najpotrebniji. Zemlju će trebati uzorati i posijati. Usjevi se moraju plijeviti, da ne spominjem sve druge poslove. Ne, sada je najbolje vrijeme da odem, dok ne radimo ništa osim što čekamo dolazak novog godišnjeg doba. Ti i Gero moći ćete i bez mene. Ako sve prođe dobro, ubrzo ću se vratiti i raditi na posjedu, sa ženom«. Eragon je nevoljko priznao da Roran govori logično. Mahnuo je glavom. Od zaprepaštenja ili bijesa, nije znao. »Mislim da ti samo mogu poželjeti sve najbolje. No Geru bi to moglo povrijediti.« »Vidjet ćemo.« Krenuli su dalje i među njima je zavladao muk. Eragonovo se srce

uznemirilo. Trebat će mu puno vremena da na ovo počne gledati pozitivno. Kad su stigli kući, Roran nije rekao Geri za svoj plan, no Eragon je bio siguran da će Roran to ubrzo učiniti. Eragon je otišao vidjeti zmaja prvi put otkako je s njim razgovarao. Oprezno mu se približavao, sada već svjestan da mu je zmaj ravan. »Eragone.« »Je li to sve što umiješ reći?«, odbrusi mu Eragon. »Da.« Na taj neočekivani odgovor on iskolači oči i naglo sjede. Sada ima i osjećaj za humor. Stoje sljedeće? Ljutito je nogom smrvio suhu grančicu. Roranova mu je vijest pokvarila raspoloženje. Zmaj mu je uputio upitnu misao pa mu je Eragon ispričao što se dogodilo. Dok je govorio, povisivao je ton sve dok nije počeo besmisleno vikati u Christopher Paolini zrak. Vikao je sve dok nije iz sebe izbacio svu ljutnju, a onda je uzaludno udario šakom o zemlju. »Ne želim da ode, to je sve«, bespomoćno reče. Zmaj ga je ravnodušno promatrao, slušajući i učeći. Eragon promrmlja nekoliko sočnih psovki i protrlja oči. Zatim zamišljeno pogleda zmaja i reče: »Treba ti ime. Danas sam čuo nekoliko zanimljivih imena. Možda će ti se neko svidjeti«. U mislima je prelistao popis imena koja mu je Brom dao dok nije pronašao dva koja su mu zvučala junački, dostojanstveno i ugodno za uho. »Što misliš za Vanilora ili njegova nasljednika Eridora? Obojica su bili slavni zmajevi.« »Ne«, reče zmaj. Zvučao je kao da ga Eragon ova nastojanja zabavljaju. »Eragon.« »To je moje ime. To ime ne možeš dobiti«, uzvrati mu Eragon, češkajući bradu. »Dobro, ako ti se ona dva ne sviđaju, ima ih još.« Nabrajao je imena s popisa, no zmaj je odbacio svaki prijedlog. Izgledalo je kao da se smije nečemu što Eragon ne razumije, no Eragon se nije obazirao i nastavio je s prijedlozima. »Bio je jedan Ingotold, koji je ubio...« Odjednom mu sinu. »U tome je problem! Ja stalno biram muška imena. Ti si žensko!« Da. Zmaj samodopadno sklopi krila. Sada kada je znao što treba tražiti, nabrojio je desetak imena.

Poigravao se s Miremel, no nije pristajalo. Na kraju krajeva, to je ime za smeđeg zmaja. I imena Ofelija i Lenora bila su odbačena. Već je htio odustati, kad se sjeti posljednjega imena koje je Brom promrmljao. Eragonu se sviđalo, a hoće li i zmaju? On je upita: »Jesi li ti Safira?« Ona ga pogleda svojim inteligentnim očima i on, duboko u svojemu umu, osjeti njezino zadovoljstvo. Nešto mu kvrcnu u glavi i, odjednom, kao iz velike dubine, odjeknu njezin glas: »Da«. Umjesto odgovora, on se nasmija, a Safira poče pjevušiti. BUDUĆI MLINAR Sunce je već zašlo kad je večera bila na stolu. Vani je zavijao olujni vjetar od kojega se kuća tresla. Eragon je pozorno promatrao Rorana i čekao ono neizbježno. Roran napokon progovori: »Ponudili su mi posao u mlinu u Terinsfordu... koji namjeravam prihvatiti«. Gero je namjerno polagano žvakao i progutao zalogaj, a zatim odložio vilicu. Naslonio se na naslon stolca, prekrižio prste na potiljku i oporo izgovorio jednu riječ: »Zašto?« Roran je objašnjavao, dok je Eragon odsutno nabadao komade hrane. »Razumijem«, bio je jedini Gerin komentar. Umuknuo je i buljio u strop. Dok su čekali odgovor, nitko se nije pomaknuo. »Pa, kada odlaziš?« »Što?«, upita Roran. Gero se nagnu naprijed, žmirkajući očima. »Jesi li mislio da ću ti braniti? Očekivao sam da ćeš se ubrzo oženiti. Bit će izvrsno gledati kako ova obitelj opet raste. Katarina će biti sretna što te dobila.« Roranovo je lice bilo zaprepašteno, a onda se opušteno nasmijao. »Onda, kada odlaziš?«, ponovi Gero. Roranu se najednom povrati glas i on odgovori: »Kad Dempton dođe po utore za mlin.« Gero kimnu glavom i upita: »A to će biti za...?« »Dva tjedna.« »Dobro. Imat ćemo se vremena pripremiti. Bit će drukčije kad budemo sami. No, ako što ne pođe po zlu, to ne bi trebalo trajati predugo.« Pogledao je preko stola i upitao: »Eragone, jesi li ti znao za ovo?«

Eragon je skrušeno slegnuo ramenima i rekao: »Tek sam danas saznao. To je ludilo«. Gero je prešao rukom preko lica. »To je prirodan tijek života«. Christopher Paolini Ustao je sa stolca. »Sve će biti dobro. Vrijeme će sve srediti. A sada idemo oprati sude.« Eragon i Roran su mu pomagali, u tišini. Sljedećih je nekoliko dana bilo naporno. Eragon je bio napet. Samo je kratko odgovarao na izravna pitanja i ni s kim nije započinjao razgovor. Stalno ga je nešto podsjećalo na to da Roran odlazi. Gero mu je pravio torbu, stvari su nestajale sa zidova i čudna se praznina širila kućom. Prošlo je gotovo tjedan dana kad je shvatio da su se on i Roran udaljili. Kad su razgovarali, riječi nisu tekle glatko, pa su im razgovori bili nelagodni. Safira je bila melem za Eragonovu neizmjernu tugu. S njom je mogao slobodno razgovarati. Mislima je potpuno slobodno ulazila u njegove osjećaje i razumjela ga je bolje od ikoga drugoga. U tjednima prije Roranova odlaska i dalje je naglo rasla. Narasla je trideset centimetara, ne računajući glavu i vrat, pa su joj ramena bila viša od Eragonovih. Otkrio je kako je udubina na mjestu gdje su joj se spajali vrat i trup savršeno mjesto za sjedenje. Cesto se ondje uvečer odmarao i češao je po vratu, objašnjavajući joj značenja raznih riječi. Ubrzo je razumjela sve što je govorio i često je davala svoje primjedbe. Za Eragona je taj dio života bio prekrasan. Safira je bila jednako stvarna i slojevita kao i svaka druga osoba. Osobnost joj je bila kompleksna i kadikad potpuno strana, a ipak su se duboko razumjeli. Svojim je radnjama i mislima neprestano otkrivala nove strane svoga karaktera. Jednom je ulovila orla i, umjesto da ga pojede, pustila ga. To je objasnila ovako: »Nijedan nebeski lovac ne smije skončati \ao plijen. Bolje je umrijeti raširenih turila nego prikovan za zemlju «. Roranova najava odlaska i Safirine riječi upozorenja raspršile su Eragonov plana o tome kako će svojoj obitelji dopustiti da vidi Safiru. Ona baš nije željela da je vide, a on se, dijelom zbog sebičnosti, s time složio. Znao je da bi ga zasuli vikom i optužbama, uznemireni strahovima čim bi se pročulo da ona postoji... pa je to

odgađao. Rekao je sebi da će pričekati nekakav znak koji će mu reći da je došao pravi trenutak. Noću uoči Roranova odlaska Eragon je pošao razgovarati s njim. Eragon Krenuo je niz hodnik do otvorenih vrata Roranove sobe. Na noćnom je ormariću stajala uljanica i oslikavala zid toplom treperavom svjetlošću. Prečke kreveta bacale su duguljaste sjene na prazne police poredane do stropa. Zasjenjenih očiju i ukočena vrata, Roran je zamotavao odjeću i stvari u deke. Zastao je, a onda uzeo nešto s jastuka i počeo to premetati po ruci. Bio je to gladak kamen koji mu je Eragon dao prije godinu dana. Počeo ga je stavljati u zavežljaj, a onda je zastao i položio ga na policu. Eragona je stegnulo u grlu i vratio se u svoju sobu. STRANCI U KARVAHALU Doručak je bio hladan, ali je čaj bio vruć. Od topline vatre otopio se led s unutarnje strane prozora i voda se slila na drveni pod gdje su se još nazirale tamne blatnjave mrlje. Eragon je pogledao Geru i Rorana, koji su stajali pokraj kuhinjske peći, i pomislio kako ih mjesecima neće vidjeti zajedno. Roran je sjedio na stolcu i vezao čizme. Na podu do njega ležao je pun zavežljaj. Gero je stajao između njih s rukama duboko u džepovima. Košulja mu je visjela oko struka. Izgledao je napeto. Iako su ga mladići nagovarali da ide s njima, odbio je. Kad su ga upitali zašto, samo je rekao da je tako najbolje. »Jesi li sve uzeo?«, upita Gero Rorana. »Jesam.« Gero kininu i iz džepa izvadi kesicu. Dok ju je pružao Roranu, novčići su zveckali. »Ovo sam uštedio za tebe. Nije puno, no ako poželiš kupiti kakvu sitnicu, bit će dovoljno.« »Hvala ti, no ne mislim trošiti novac na gluposti«, odgovori Roran. »Radi što hoćeš, tvoje je«, uzvrati Gero i nastavi: »Nemam ti što drugo dati, osim očeva blagoslova. Uzmi ga ako želiš, no nema baš neku vrijednost«. Roranov je glas bio pun emocija. »Bila bi mi čast dobiti ga.« »Onda ti ga dajem i odi u miru«, reče Gero i poljubi ga u čelo. Zatim se

okrenu i, malo glasnije, nastavi: »Nemoj misliti da sam tebe zaboravio, Eragone. Imam ja riječi za vas obojicu. Vrijeme je da ih kažem, budući da ste odrasli. Upamtite ih i dobro će vam poslužiti.« Ozbiljno ih je pogledao. »Prvo, nemojte nikome dopustiti da vam zavlada umom ni tijelom. Posebno se brinite da vam misli uvijek budu slobodne. Saslušajete svakoga, ali ne poklanjajte povjerenje nikome. Pokažite poštovanje prema onima na vlasti, ali ih Eragon K nemojte slijepo slijediti. Prosudujte logično i razumno, ali ne daji-te svoje primjedbe. Ne smatrajte nikoga nadređenim sebi, bez obzira na njegov položaj ili životno stanje. Prema svima se odnosite pošteno da vam se ne bi osvećivali. Budite oprezni s novcem. Držite se svojih uvjerenja pa će vas drugi slušati«. Nastavio je, malo sporije: »U ljubavnim stvarima... moj vam je jedini savjet da budete iskreni. To vam je najmoćnije oruđe da otključate nečije srce ili da vam bude oprošteno. To je sve što imam reći.« Izgledao je pomalo ponosan na svoj govor. Na kraju podignu Roranov zavežljaj i reče: »Sada moraš ići. Bliži se zora i Dempton će te čekati.« Roran prebaci zavežljaj preko ramena, zagrli Geru i prozbori: »Vratit ću se čim budem mogao«. »Dobro!«, uzvrati Gero. »A sada idi i ne brini o nama.« Nevoljko su se oprostili. Eragon i Roran su izišli, a onda su se okrenuli i mahnuli mu. Gero je podignuo koščatu ruku, smrknutih očiju, i gledao za njima dok su odlazili prema cesti. Sekunde su sporo prolazile, a onda je Gero zatvorio vrata. Jutarnjim je zrakom do njih doprla škripa vrata i Roran se zaustavio. Eragon se okrenuo i motrio zemlju. Očima je polako prelazio preko osamljenih obiteljskih zgrada. Male i krhke, izgledale su žalo-bno. Tanki dim što se izvijao iznad kuće bio je jedini dokaz da na tom esnijegom okovanom posjedu netko živi. »Ondje je naš cijeli svijet«, tmurno primijeti Roran. Eragon nestrpljivo zadrhta i promrmlja: »I to dobar«. Roran kim-nu

glavom, a onda se uspravi i krenu u nov život. Dok su se spuštali niz brežuljak, kuća je nestala s vidika. Još je bilo rano kad su stigli u Karvahal, a vrata kovačnice već su bila otvorena. U kovačnici je zrak bio ugodno topao. Baldor je polako napuhavao dva velika mijeha pričvršćena sa strane kamenog ognjišta prepuna iskričava ugljena. Ispred ognjišta su stajali crni na-kovanj i bačva okovana željezom, puna slane vode. O užetu nategnutom između dva drvena klina što su virila iz zidova, u visini braChristopher Paolini de, visjeli su razni predmeti: divovska kliješta, kliješta za sječenje žice, čekići svih oblika i težina, dlijeta, kutnici, svrdla, turpije za kovinu, turpije za tokarski stroj, željezne i čelične šipke spremne za tokarenje, škripci, škare, pijuci i lopate. Horst i Dempton stajali su pokraj dugačkog stola. Dempton im priđe, sa smiješkom ispod raskošnih brkova. »Rora-ne! Drago mi je što si došao. Bit će toliko posla s mojim novim žrvnjima da ga neću moći sam obaviti. Jesi li spreman na odlazak?« Roran podignu svoj zavežljaj. »Jesam. Krećemo li uskoro?« »Prvo moram obaviti neke poslove, no krenut ćemo za manje od sat vremena.« Dempton se okrenu prema Eragonu, gladeći vrhove svojih brkova, a Eragon se premjesti s noge na nogu. »Ti si vjerojatno Eragon. I tebi bih ponudio posao, no ima samo jedan i dobio ga je Roran. Možda za godinu-dvije, a?« Eragon se nasmiješi i mahnu rukom. Čovjek je bio ljubazan. U drugim bi se okolnostima Eragonu svidio, ali u tome trenutku požali što je taj mlinar ikada došao u Karvahal. Dempton je bio zadihan. »Dobro, vrlo dobro.« Ponovno je obratio pozornost na Rora-na i počeo mu objašnjavati kako mlin radi. »Spremni su za polazak«, prekinu ih Horst, pokazujući rukom prema stolu, gdje je čekalo nekoliko zavežljaja. »Možete ih odnijeti kad god želite.« Zatim se rukovaše i Horst napusti kovačnicu, mahnuvši Eragonu na izlasku. Eragon sa zanimanjem krenu za njim. Nađe ga kako stoji na ulici, prekriženih ruku. Pokaza palcem natrag prema mlinaru i upita: »Sto misliš o njemu?«

Horst nato zagrmi: »Dobar čovjek. Bit će dobar prema Roranu«. Zatim odsutno otrese metalnu strugotinu s pregače, položi svoju veliku ruku na Eragonovo rame i upita: »Mladiću, sjećaš li se svoje svađe sa Slounom?« »Ako me pitaš o plaćanju mesa, nisam zaboravio«, odgovori Eragon. »Ne, ja ti vjerujem, mladiću. Zapravo, želim znati imaš li još onaj plavi kamen.« Eragon Eragonu zaigra srce. Zašto to želi znati? Možda je netkp vidio Safiru! Boreći se da ga ne uhvati panika, on upita: »Imam, ali zašto pitaš?« »Čim se vratiš kući, riješi ga se.« Horstov je glas nadjačao Eragonov usklik. »Jučer su ovamo došla dvojica. Čudni ljudi, u crnom, s mačevima. Od samog pogleda na njih koža mi se naježila. Sinoć su se počeli raspitivati je li tko vidio takav kamen. I danas se raspituju.« Eragon je problijedio. »Nitko tko ima imalo pameti nije ništa rekao. Umiju ljudi prepoznati nevolju, no mogao bih navesti nekoliko njih koji će progovoriti.« Eragonu se sledilo srce. Onaj tko je poslao kamen u Hrbat napokon mu je ušao u trag. Ili je, možda, Carstvo saznalo za Safiru. Nije znao što bi bilo gore. Misli! Misli! Jaje je nestalo. Sada ga nil^af^o ne mogu pronaći. No, akp znaju daje to bilo jaje, bit će im jasno što se dogodilo.... Safira bi mogla biti u opasnosti! Trebala mu je sva sposobnost samokontrole kako bi zadržao opušten izgled. »Hvala što si mi rekao. Znaš li gdje su?« Bio je ponosan da mu je glas jedva zadrhtao. »Nisam te upozorio zato da bi se ti sastao s tim ljudima! Odlazi iz Karvahala. Hajde kući.« »U redu, ako ti tako misliš«, reče Eragon kako bi umirio kovača. »Mislim.« Horstovo se lice smekšalo. »Možda pretjerujem, no ti mi neznanci ostavljaju loš dojam. Bilo bi bolje da ostaneš kod kuće dok oni ne odu. Nastojat ću ih držati dalje od vašega posjeda, iako to možda neće koristiti.« Eragon ga zahvalno pogleda. Kad bi mu barem mogao reći za Safiru. »Idem odmah«, reče i odjuri do Rorana. Stisnuo je rođakovu

ruku i oprostio se od njega. »Zar nećeš malo ostati?«, začuđeno ga upita Roran. Eragon se gotovo nasmija. Iz nekog mu se razloga to pitanje učini čudnim. »Nemam što ovdje raditi, a neću stajati bez veze dok ti ne odeš.« »Dobro«, reče Roran sumnjičavo, »mislim da se nećemo vidjeti nekoliko mjeseci.« »Siguran sam da će vrijeme brzo proteći«, brzo reče Eragon. »Pazi se i vrati se brzo.« Na kraju zagrli Rorana i ode. Horst je još bio Christopher Paolini na ulici. Svjestan da ga kovač gleda, Eragon krenu prema rubu Karvahala. Kad više nije vidio kovačnicu, on skrenu iza jedne kuće i kriomice se vrati kroz selo. Dok je pretraživao svaku ulicu, osluškujući i najmanje šumove, držao se sjena. Mislima preletjeti svoju sobu, gdje mu je visio luk. Poželi ga imati u rukama. Šuljao se po Karvahalu, izbjegavajući svakoga, a onda iza jedne kuće začu piskutav glas. Iako je imao istančan sluh, morao se napinjati kako bi razumio što govore. »Kad se to dogodilo?« Riječi su tekle glatko, poput sapuna po nauljenom staklu, i kao da su se svojom toplinom probijale zrakom. Bile su popraćene čudnim piskutanjem od kojega mu se ježila koža na glavi. »Prije tri mjeseca«, netko odgovori. Eragon prepozna Slounov glas. Sjenine ti k]~vi, kazuje im.... Odluči udariti šakom Slouna kad ga sljedeći put sretne. Čuo se glas i treće osobe. Bio je dubok i vlažan. Glas je Eragonu dočaravao slike odvratne truleži, plijesni i drugih ljigavih stvari koje je bolje ne dirati. »Jesi li siguran? Ne bi nam bilo drago pomisliti da si pogriješio. Kad bi bilo tako, bilo bi to krajnje... nezgodno.« Eragon je mogao vrlo dobro zamisliti što bi učinili. Bi li se itko osim Carstva usudio tako prijetiti ljudima? Vjerojatno ne bi, no tko god da je poslao jaje, mogao bi biti dovoljno jak da nekažnjeno primjenjuje silu. »Da, siguran sam. Imao ga je tada. Ne lažem. Mnogi ljudi znaju za to. Idite ih pitati.« Sloun je zvučao potreseno. Rekao je još nešto, ali Eragon nije uspio čuti što.

LET SUDBINE Dok je Eragon jurio kući, misli su mu se rojile. Trčao je što je brže mogao, ne hoteći se zaustavljati ni kad je bio potpuno zadihan. Grabeći hladnom cestom, mislima je pokušao doprijeti do Safire, no ona je bila predaleko. Razmišljao je što će reći Geri. Više nije imao izbora. Morat će otkriti Safiru. Stigao je kući, hvatao dah, a srce mu je lupalo. Gero je s konjima stajao pokraj štale. Eragon je oklijevao. Da sada razgovaram s njim? Neće mi vjerovati, osim akp ne vidi Safiru. Bolje je da prvo nju pronađem. Skliznuo je iza posjeda pa u šumu. »Safira!«, doviknu joj u mislima. »Dolazim«, dopro je nejasan odgovor. Kroz šumu je osjećao da je uznemirena. Nestrpljivo je čekao, iako je ubrzo zvuk njezinih krila ispunio zrak. Spustila se podižući oblak prašine. »Sto se dogodilo?«, upita ga Safira. On joj dodirnu rame i sklopi oči. Umirujući svoje misli, brzo joj ispriča što se dogodilo. Kad je spomenuo strance, Safira ustuknu. Zatim se prope i zaglušujuće zaurla te zavitla repom iznad njegove glave. On u čudu odskoči i pognu se, a ona mlatnu repom po snježnom nanosu. Iz nozdrva su joj, u zastrašujuće velikim valovima, sukljali bijes i strah. »Vatra! Neprijatelji! Smrt! Ubojice!« »Sto se događa?« Unio je svu svoju snagu u te riječi, ali je oko njezina uma bio neprobojan zid koji joj je zaklanjao misli. Ispustila je još jedan urlik i kandžama rovala tlo, komadajući smrznutu zemlju. »Prestani! Gero će te ćuti!« »Zakletve pogažene, duše ubijene, jaja smrskana! Krv posvuda. Ubojice!« U panici je nadvladao Safirine osjećaje i promatrao joj rep. Kad je mlatnula repom pokraj njega, on se baci na nju sa strane i -Lgiifoi je za bodlju na hrptu. Stišćući je, uskoči u malu rupu podno njeziChristopher Paolini na vrata i čvrsto se uhvati, a ona se opet prope. »Dosta, Safira!«, izdera se Eragon. Tijek njezinih misli naglo se zaustavi. On joj prijeđe rukom preko ljusaka. »Sve će biti dobro.« Ona čučnu, a krila joj poletješe uvis. Kratko su lebdjeli i ona se vinu u visine. Eragon je vrištao dok se zemlja udaljavala, a oni se penjali iznad

drveća. Njihao ga je uzburkani zrak i prekidao mu dah. Safira se nije obazirala na njegovu prestravljenost i letjela je sve dalje prema Hrptu. Duboko pod njima načas je ugledao posjed i rijeku Anoru. Želudac mu se dizao. Čvrsto je stisnuo ruku oko Safirina vrata i usredotočio se na ljuske ispred svoga nosa, susprežući se da ne povrati, dok se ona i dalje uspinjala. Kad se let ustalio, smogao je hrabrosti i bacio pogled uokolo. Zrak je bio tako hladan da su mu se trepavice zaledile. Stigli su u planinu brže nego što je mislio da je moguće. Vrhovi su iz zraka izgledali kao divovski zubi, oštri kao britve, koje čekaju da ih sasjeku na komadiće. Obrisao je usne, osjećajući gorčinu, i priljubio glavu uz njezin vrat. »Moramo se vratiti«, preklinjao ju je. »Stranci će doći na posjed. Moramo upozoriti Geru. Zaokreni!« Nije bilo odgovora. Pokušao joj je doprijeti do uma, ali se prepriječila brana kiptećega straha i bijesa. Odlučan prisiliti je da zaokrene, uporno joj je bušio mentalni oklop. Probadao je slabije točke, ne dirajući one čvršće, i uzaludno je nastojao natjerati na poslušnost. Ubrzo su bili okruženi planinama, kao golemim bijelim zidovima, ispresijecanim granitnim liticama. Medu vrhovima su ležali plavi ledenjaci, poput smrznutih rijeka. Ispod njih su se otvarale duge doline i gudure. Kad bi Safira izletjela na vidjelo, čuo bi očajničku vrisku ptica duboko ispod njih. Vidio je stado divljih koza kako na stjenovitoj uzvisini skakuću s grebena na greben. Eragonovo je lice bilo izobličeno od šibajućeg vjetra što su ga stvarala Safirina krila, a kad god bi okretala glavu, prebacivao se s jedne strane vrata na drugu. Izgledala je neumorna. Bojao se da će tako letjeti do sljedećega jutra. Napokon, kad je pao mrak, ona zaokre-nu i poče se blago spuštati. Eragon On pogleda naprijed i shvati da se spuštaju na malu čistinu u dolini. Safira se spiralno spuštala i lebdjela polagano iznad drveća. Kad se približila zemlji, gotovo se ispravila, raširenim krilima kočila zrakom i prizemljila na stražnje noge. Zatim je stala na sve četiri noge i zakoraknula kako bi održala ravnotežu. Eragon je skliznuo s nje, ne čekajući da sklopi krila.

Pao je na zemlju, koljena su mu se svinula, a licem je udario u snijeg. Kroz noge mu je sijevnula strašna bol pa je uzdahnuo, sa suzama u očima. Nakon tako dugotrajna leta u zgrčenu i napetu položaju, mišići su mu se snažno trzali. Prevrnuo se na leđa, tresao se i iste-zao udove što je više mogao. Onda je teškom mukom spustio pogled prema nogama. Na vunenim hlačama, s unutarnje strane bedara, bile su dvije velike tamne mrlje. Dodirnuo je hlače. Bile su mokre. Uspaničeno je spustio hlače, grčeći lice od boli. Noge su mu, s unutarnje strane, bile hrapave i krvave. Tvrde Safirine ljuske ogulile su mu svu kožu. Oprezno je opipao ogrebotine i opet se trznuo od boli. Dok je navlačio hlače, drhtao je od hladnoće. Vrisnuo je, jer su ga hlače gre-bale po bolnim ranama. Pokušao je ustati, ali ga noge nisu držale. Sve je veća tama prekrivala okoliš. Sjenovite su planine izgledale nepoznato. Nalazim se na Hrptu, ne znam gdje, usred zime, s ludim zmajem, ne mogu hodati ni naći skrovište. Spušta se noć. A sutra se moram vratiti na posjed. Jedini način jest letjeti, a to više ne mogu. Duboko je udahnuo. Ah, kflkp bih volio da Safira može sukljati vatru. 'Latim se okrenu i vidje je kako pokraj njega čuči na zemlji. Stavi joj ruku na slabinu i osjeti kako drhti. U glavi joj je nestalo zapreke pa ga proze njezin strah. Eragon potisnu taj strah i poče je polako umirivati nježnim slikama. »Zašto se plašiš stranaca? « »Ubojice«, prosikta ona. »Geto je u opasnosti, a ti mene kidnapiraš na ovo suvišno putovanje! Zar me ne možeš zaštititi?« Ona duboko zareza i naglo škljocnu vilicama. »Ah, akp misliš da možeš, čemu bježati?« »Smrt je otrov.« Eragon je potisnuo svoj bijes i naslonio se na lakat. »Safira, gledaj gdje se nalazimol Sunce je zašlo, a tvoj mije let ogulio kpžu s nogu kao što bih ja ribi ogulio ljuske. Je li ti to bio cilj?« Christopher Paolini »Ne.« »Zašto si to onda uradila?« zapovjednički upita Eragon. Kroz svoju mentalnu vezu sa Safirom osjeti da joj je žao što ga boli, ali ne i zbog onoga što je uradila. Skrenula je pogled i nije željela odgovoriti.

Eragonu su od silne hladnoće utrnule noge. Iako ga je zbog toga manje boljelo, znao je da mu stanje nije dobro. Promijenio je taktiku. »Smrznut ću se akp mi ne napraviš sklonište ih rupu da se ugrijem. Dobra bi bila i hrpa borovih iglica ili granja.« Činilo se da je osjetila olakšanje zato što ju je prestao ispitivati. »Nema potrebe. Ja ću te omotati i pokriti te krilima, a vatra iz moga tijela odagnat će hladnoću.« Eragon lupi glavom o tlo. »Dobro, ali očisti snijeg sa zemlje. Tako će mi biti udobnije.« Umjesto odgovora, Safira repom pomete snijeg i jednim snažnim zamahom očisti zemlju. Zatim još jednom zamahnu repom kako bi uklonila i posljednjih nekoliko centimetara smrznuta snijega. Eragon je s gađenjem gledao ogoljelu, prljavu zemlju. »Ne mogu hodati. Morat ćeš mi pomoći da dođem do te zemlje.« Safirina se glava, veća od Eragonova poprsja, zanjiha i zaustavi se iznad njegova boka. Buljio je u velike oči boje safira i rukama se uhvatio za jednu bodlju boje slonovače. Podigla je glavu i polako ga odvukla do mjesta s kojega je očistila zemlju. »Polako, po-lakp.« Dok je klizio preko kamena, pred očima su mu zaiskrile zvijezde, no uspio se održati. Kad ju je pustio, legla je na bok i otkrila svoj topli trbuh. Priljubio joj se uz glatke trbušne ljuske. Prebacila je desno krilo preko njega i potpuno ga prekrila, kao kakav živi šator. Hladnoća gotovo trenutačno nestade. Eragon je svukao rukave, uvukao ruke pod kaput, a rukavima omotao vrat. U tom je času prvi put osjetio glad u trbuhu. No taj ga osjećaj nije oslobodio glavne brige — hoće li se uspjeti vratiti na posjed prije dolaska stranaca? I, ako ne uspije, što će se dogoditi? Ca\ i akp uspijem opet letjeti na Safiri, najranije ćemo stići negdje poslije podne. Stranci bi mogli stići puno prije nas. On sklopi oči i osjeti kako mu suza klizi niz obraz. Sto sam to učinio? PROKLETSTVO NEVINOSTI Kad je ujutro otvorio oči, učini mu se da je nebo palo na zemlju. Nad glavom mu se prostiralo beskrajno plavetnilo i koso padalo na zemlju. Još uvijek snen, on oprezno ispruži ruku i pod prstima osjeti tanku opnu. Trebala mu je cijela minuta da shvati u što gleda. Malo je nakrivio vrat i zurio u ljuskavo stegno na kojemu je ležao. Dok je polako, iz fetalna položaja, ispružao noge, kraste su mu na

nogama pucale. Bol je bila malo podnošljivija negoli jučer, no nije ni pomišljao hodati. Gladni ga želudac podsjeti na propuštene obroke. Skupi energiju, pokrenu se i slabašnim rukama poče udarati po Safirinoj slabini: »Hej! Probudi se!«. Ona se pomaknu i podiže krilo, a njega zabljesnu sunce, zaslijepi ga i on zatvori oči. Safira se pokraj njega poče protezati kao mačka i zijevati, pokazujući dva reda bijelih zuba. Kad su mu se oči priviknule, pogledao je gdje je. Bio je okružen gorostasnim i nepoznatim planinama, koje su bacale dugačke sjene na čistinu. Nedaleko svoga ležaja vidio je trag u snijegu koji je vodio u šumu, odakle je dopiralo prigušeno žuborenje potoka. Podignuo se, zastenjao i zanjihao, a onda je ukočeno odšepao do najbližeg stabla. Uhvatio se za granu i cijelom se težinom o nju objesio. Malo ga je držala, a onda se, uz glasan prasak, slomila. Odrezao je grančice, jedan kraj štapa stavio pod pazuh, a drugi čvrsto zabio u snijeg. S pomoću tako improvizirane štake, odšepao je do potoka okovana ledom. Razbio je debeli led i počeo zahvaćati bistre, ledene vode. Kad se napio, vratio se na čistinu. Dok je izlazio iz šume, napokon je prepoznao planine i cijeli krajobraz. Ondje je, u zaglušujućoj buci, nedavno pronašao Safirino jaje. Naslonio se na kvrgavo deblo. Nije moglo biti pogreške jer je već jasno vidio spaljeno drveće kojemu je eksplozija raznijela iglice. Kako je Safira znala ovo mjesto? Još je bila u jajetu. Valjda joj je moje Christopher Paolini sjećanje dalo dovoljno podataka da ga nađe. Mahao je glavom, bez riječi, začuđeno. Safira ga je strpljivo čekala. »Hoćešli me odnijeti kući?«, upita Eragon. Ona podignu glavu. »Znam da ne želiš, ali moraš. Oboje imamo obvezu prema Geri. Brinuo se o meni, a prekp mene i o tebi. Zar ćeš za -boraviti taj dug? Sto će ljudi govoriti o nama, ako se ne vratimo? Da smo se sakrili kao kukavice kad mije uja\ bio u opasnosti? Već jasno čujem tu priču o jahaču i njegovu kukavičkom zmaju! Akp treba biti borbe, idemo se s njom sučeliti, a ne se plašljivo povući. Ti si zmaj! I Sjena bi pobjegao od tebe! A skrivaš se u planinama kao preplašeni miš.« Eragon ju je htio razljutiti i u tome je uspio. U grlu joj je zabru-jalo

rezanje i mlatnula je glavom samo nekoliko centimetara od njegova lica. Iskesila je oštre zube i buljila u njega, a iz nozdrva joj je sukljao dim. Eragon se nadao da nije otišao predaleko. Do njega su doprle njezine misli, crvene od bijesa. »Krv za krv. Borit ću se. Naše nas virde1 povezuju, ali me nemoj iskušavati. Odnijet ću te kako bismo vratili dug, no taj će let biti glup.« »Glup ili ne«, reče joj Eragon na uho, »nemamo izbora, moramo ići«. Zatim podera košulju na dva komada i njima zavi ozlijeđene noge. Oprezno se pope na Safiru i čvrsto je uhvati oko vrata. »Ovoga puta«, reče joj, »leti niže i brže. Vrijeme je presudno.« »Nepuštaj me«, upozori ga ona i vinu se u nebo. Uzletjeli su iznad drveća, odmah se izravnali i letjeli tik iznad krošanja. Eragonu se okrenuo želudac. Bio je sretan što mu je prazan. »Brže, brže«, požurivao ju je. Safira nije odgovarala, ali je sve snažnije mahala krilima. Eragon je sklopio oči i uvukao ramena. Nadao se da će ga zavoji od košulje zaštititi, no pri svakom bi pokretu osjetio oštru bol. Ubrzo su mu niz listove tekli ćurci tople krvi. Safira je zračila zabrinutošću. Letjela je sve brže, napinjući krila. Krajobraz je jurio ispod njih, kao da ga nešto izmiče. Eragon je razmišljao o tome kako promatraču sa zemlje izgledaju kao nejasna mrlja. U rano poslijepodne pred njima se prostrla dolina Palankar. Oblaci su zaklanjali vidik prema jugu. Karvahal je bio na sjeveru. Dok 2Virda — sudbina (riječ iz drevnog jezika) — nap. prev. Eragon se Safira spuštala, Eragon je očima tražio kuću. Kad ju je ugledao, protrnuo je od straha. Na njezinu je mjestu sukljao crn dim, ispod kojega su plesali narančasti plamenovi. »Safira!« Pokazao je prstom. »Spusti me. Smjesta!« Ona sklopi krila, duboko zaroni i zastrašujućom brzinom jurnu prema tlu. Onda malo promijeni smjer i poletje prema šumi. U tom času Eragonov vrisak propara nebo: »Spusti se na polje!« Ona se poče naglo spuštati i on je čvrsto uhvati oko vrata. Čekala je dok nisu stigli na samo trideset metara od tla, a onda je, s nekoliko snažnih zamaha, okrenula krila prema zemlji. Prizemljila je tako naglo da su mu se ruke odvojile od njezina vrata. Survao se na tlo, a

onda se, teturajući, ispravio, hvatajući zraka. Kuća je bila raznijeta. Brvna i daske, dijelovi nekadašnjih zidova, kao i krov, bili su razbacani nadaleko. Drvo je bilo zdrobljeno, kao udareno golemim maljem. Čađave krovne ploče ležale su svuda uokolo. Od peći je ostalo samo nekoliko svinutih metalnih ploča. Snijeg je bio prošaran crnim mrljama od komadića slomljenog bijelog zemljanog posuđa i cigla s dimnjaka. Suh i mastan dim sukljao je s posjeda, koji je nestajao u plamenu. Životinja nije bilo. Ili su pobijene, ili su od straha pobjegle. »Ujače!« Eragon potr ča prema zgarištu i poče tražiti Geru u razrušenim sobama. Nije mu bilo ni traga. »Ujače!«, opet viknu. Safira je obišla kuću i došla pokraj njega. »Ovdje vlada tuga«, reče ona. »Ovo se ne bi dogodilo da ti nisi pobjegla sa mnom!«, uzvrati Eragon. » Ti ne bi bio živ da smo ostali ovdje.« »Gle ovo!«, vrisnu Eragon. »Mogli smo upozoriti Geru! Ti si kj'iva što nije pobjegao!« Zatim svom snagom udari šakom o stup i razreza kožu na Člancima. Dok je izlazio iz kuće, krv mu je tekla niz prste. Otišao je do staze koja vodi na cestu i nagnuo se da ispita snijeg. Pred njim je bilo nekoliko tragova, no oči su mu bile zamagljene pa nije dobro vidio. Pitao se hoće li oslijepiti. Drhtećom je rukom dodirnuo obraze i osjetio da su mokri. Prekrila ga je sjena, jer je Safira stala iznad njega i zaštitila ga krilima. »Smiri se. Možda nije sve izgubljeno.« Podignuo je pogled preChristopher Paolini ma njoj, tražeći nadu. »Pažljivopogledaj tragove. Moje oči vide samo dva para tragova. To znači da Geru nisu odveli odavde.« Eragon se usredotočio na ugaženi snijeg. Plitki tragovi dva para kožnih čizama vodili su prema kući. Preko njih su se vidjeli tragovi istih čizama u obrnutom smjeru. Čiji god su ovi drugi tragovi bili, njihovi su vlasnici nosili jednaki teret kao i kad su dolazili. »Imašpravo, Gero mora biti ovdje!« On skoči na noge i pojuri prema kući. »Ja ću tražiti ohp fyiće i u šumi«, reče Safira.

Eragon se progura do ostatka kuhinje i poče bezglavo kopati po gomili polomljenih stvari. Komadi koje ranije ne bi mogao ni pomaknuti kao da su se micali sami od sebe. Kuhinjski mu se ormar na trenutak odupro, a onda ga je podignuo i bacio. Kad je povukao dasku, iza njega je nešto zastrugalo. Naglo se okrenuo, spreman na napad. Ispod ruba srušenoga krova Eragon ugleda ruku. Ruku se malo pomaknu, a on vrisnu i uhvati je. »Ujače, čuješ li me?« Nije bilo odgovora. Eragon stade lomiti komade drva, ne obazirući se na ivere što su mu se zabadali u ruke. Brzo je oslobodio ruku i rame, ali se ispriječila teška greda. Podupro ju je ramenom i počeo je svom snagom gurati, no ona je prkosila njegovim naporima. »Safira! Trebam te!« Smjesta je došla. Pod nogama su joj pucale grede dok je prelazila preko srušenih zidova. Bez riječi je prošla pokraj njega i jednom se stranom naslonila na gredu. Kandže su joj propadale kroz nekadašnji pod. Napela je mišiće. Greda se najednom zatrese i podiže, a Eragon uleti ispod nje. Gero je ležao na trbuhu, a odjeća mu je bila poderana. Eragon ga je izvukao iz ruševina. Cim su izašli ispod grede, Safira pusti gredu i ona svom težinom tresnu o pod. Eragon je iznio Geru iz srušene kuće i spustio ga na zemlju. Očajan, nježno je dodirnuo ujaka. Koža mu je bila siva, beživotna i suha, kao da mu je groznica osušila sav znoj. Usta su mu bila otvorena, a na licu je imao veliku ogrebotinu, no to nije bilo najgore. Gotovo cijelo mu je tijelo bilo prekriveno dubokim, nepravilnim opeklinama, bijelim kao kreč, iz kojih je curila tekućina. Iz tijela mu se Eragon K širio nepodnošljiv smrad, poput gnjilog voća. Disao je isprekidano, a svaki je udisaj zvučao kao smrtni hropac. »Ubojice«, prosikta Safira. »Ne govori to! Možda ga još uspijemo spasiti! Moramo ga odnijeti do Gertrude. No, ja ga ne mogu nositi do Karvahala.« Safira zamisli kako joj Gero visi pod trbuhom dok ona leti. »Možešli nas obojicu nositi?«

»Moram.« Eragon je kopao po ruševinama dok nije našao odgovarajuću dasku i kliješta za kožu. Zatim je rekao Safiri da na sva četiri ugla daske kandžama probuši rupe, a onda je kroz svaku rupu provukao kožne remene i zavezao ih za Safirine prednje noge. Nakon što je provjerio jesu li svi čvorovi čvrsto svezani, prevrnuo je Geru na dasku i svezao ga remenjem. U tom času iz Gerine ruke ispade komad crne tkanine. Odgovarao je odjeći onih stranaca. Eragon ga bijesno ugura u džep, uzjaha na Safiru i sklopi oči. Bol mu je već zahvatila cijelo tijelo. »Sada!« Safira se podignu na prednje noge, stražnjima zagreba zemlju, mlatnu krilima i poče se polako uspinjati. Borila se sa silom teže pa su joj se tetive napinjale. Neko se vrijeme nije ništa događalo, a onda je snažno zaplovila i vinula se u zrak. Kad su stigli iznad šume, Eragon joj je rekao: »Slijedi cestu. Ta^p ćeš imati dovoljno prostora akp budeš morala sletjeti.« »Netko bi me mogao vidjeti.« »Više nije važno!« Safira se ne htjede više prepirati i skrenu prema cesti za Karvahal. Gero se pod njima opasno njihao. Samo su ga tanke kožne vrpce pridržavale da ne padne. Prevelika je težina usporavala Safiru. Glava joj se ubrzo objesila, a na njuški joj se pojavilo inje. Svom je snagom nastojala nastaviti let, ali je, kad su bili na gotovo sedam kilometara od Karvahala, sklopila krila i počela tonuti prema tlu. Kad su joj stražnje noge dodirnule tlo, u zrak je poletio oblak snijega. Eragon se skotrljao s nje i bočno udario o zemlju, nastojeći ne povrijediti noge. Uspravio se i počeo odvezivati kožno remenje sa Safirinih nogu. Zrakom je odjekivalo njezino ubrzano dahtanje. Christopher Paolini »Nađi sigurno mjesto za odmor«, reče joj Eragon. »Ne znam kplikp ću se zadržati pa ćeš se neko vrijeme morati sama brinuti o sebi.« »Ja ću čekati«, uzvrati ona. Eragon zaškripi zubima i poče vući Geru niz cestu. Nakon prvih nekoliko koraka, sve ga je presjeklo od boli. »Ja to ne mogu!«, poviknuo je prema nebu, a onda je napravio još nekoliko koraka. Stisnuo je usta i počeo režati. Buljio je u tlo između stopala i

prisiljavao se držati ravnomjeran korak. Bila je to bitka s vlastitim neposlušnim tijelom, bitka koju nije želio izgubiti. Vrijeme je odmicalo bolno sporo. Svaki prevaljeni metar izgledao mu je mnogostruko dulji nego što je bio. Očajnički se pitao je li Karvahal još čitav ili su stranci i njega spalili. Nakon nekog vremena, kroz bolnu izmaglicu, čuo je viku i pogledao. Brom je trčao prema njemu iskolačenih očiju i kuštrave kose, a jedna mu je strana glave bila prekrivena osušenom krvlju. Bjesomučno je mahao rukama, a onda je ispustio štap, zgrabio Eragona za ramena i počeo nešto govoriti. Eragon je trepnuo očima, ne shvaćajući što govori. Zemlja se podignula i zapljusnula ga, bez upozorenja. Osjetio je okus krvi, a onda se onesvijestio. SMRTNA STRAŽA UEragonovoj su se glavi rojili čudni snovi, koji su nastajali i živjeli po vlastitim zakonima. Na osami, skupina ljudi na plemenitim konjima prilazi rijeci. Mnogi imaju srebrnu kosu i duga koplja. Čeka ih neobičan i lijep brod, sav sjajan na blistavoj mjesečini. Polako se ukrcavaju na brod. Dvojica najviših medu njima idu držeći se ruku pod ruku. hica su im skrivena kukuljicama, no Eragon je gotovo siguran da je jedan od njih žena. Stoje na palubi, okrenuti prema obali. Na šljunčanoj plaži stoji čovjek- On se jedini nije ukrcao na brod. Čovjek podiže glavu i ispušta dug, bolan vrisak- Do\se vrisakgubi, brod klizne niz rijeku, bez imalo povjetarca i vesala i odlazi u ravnu, pustu zemlju. Slika blijedi, no prije nego što potpuno nestane Eragon na nebu ugleda dva zmaja. Prvo čega je postao svjestan bila je škripa: amo-tamo, amo-tamo. Od te uporne buke Eragon otvori oči i zagleda se u slamnati krov. Ležao je pod grubom dekom koja mu je prekrivala golo tijelo. Netko mu je omotao povoje oko nogu i čistu krpu oko zglobova na prstima. Nalazio se u nekoj kolibi. U jednoj jedinoj prostoriji bio je stol, na njemu mužar i batić te posude sa zelenilom. Sa zidova su visjele suhe trave, koje su natapale zrak jakim zemljanim mirisima. U kaminu je treperila vatra, a ispred njega je, u stolcu za ljuljanje, sjedila bucmasta žena, gradska iscjeliteljica Gertruda. Glava joj se ljuljala, a oči je sklopila. U krilu je imala par pletećih igala i klupko

pređe. Eragon se osjećao kao da mu je sva snaga presušila, no ipak je uspio sjesti na krevet. To mu je pomoglo razbistriti um. U glavi je prebirao događaje od protekla dva dana. Prva mu je misao bio Gero, a druga Safira. Nadam se daje na sigurnom. Pokušao je s njom uspostaviti vezu, no nije uspio. Gdje god da je bila, to je mjesto bilo daChristopher Paolini leko od Karvahala. Barem meBrom donio u Karvahal. Što lises njim dogodilo? Bio je sav krvav. Gertruda se pomaknu, otvori svoje svjetlucave oči i reče: »Ah, budan si. Dobro!« Glas joj je bio pun i topao. »Kako se osjećaš?« »Prilično dobro. Gdje je Gero?« Gertruda je dovukla stolac do kreveta. »Kod Horsta. Ovdje nije bilo dovoljno mjesta za obojicu. A da ti pravo kažem, stalno sam bila u žurbi, trčeći amo-tamo kako bih mogla nadzirati obojicu.« Eragon potisnu svoje brige i upita je: »Kako je on?« Uslijedila je duga stanka, u kojoj je Gertruda promatrala svoje ruke. »Nije dobro. Ima groznicu koja nikako da splasne, a rane mu ne zacjeljuju.« »Moram ga vidjeti«, reče Eragon i pokuša ustati. »Prvo moraš jesti«, oštro mu uzvrati Gertruda, gurajući ga da sjedne. »Nisam ja provela sve ovo vrijeme pokraj tebe da bi ti ustao i sebi naudio. Pola ti je kože na nogama bilo oguljeno, a groznica ti je splasnula tek noćas. Nemoj se zabrinjavati zbog Gere. Bit će mu dobro. Čvrst je on.« Zatim objesi lončić za čaj na vatru i poče rezati pastrnjak za varivo. »Koliko sam dugo ovdje?« »Puna dva dana.« Dva dana! To znači da je zadnji put jeo prije četiri dana! Od same pomisli na to osjeti slabost. Safira je sama cijelo to vrijeme. Nadam se daje dobro. »Cijeli grad želi znati što se dogodilo. Poslali su ljude na vaš posjed. Našli su ga u ruševinama.« Eragon kimnu glavom. To je i očekivao. »Staja vam je izgorjela.... Je li Gero zbog toga povrijeđen?« »Ja... ja ne znam«, odgovori Eragon i doda: »Nisam bio kod kuće

kad se to dogodilo.« »No, nema veze. Sigurna sam da će se sve razmrsiti.« Gertruda je nastavila plesti dok se varivo kuhalo. »Imaš pozamašan ožiljak na dlanu.« Eragon refleksno stisnu šaku. »Da.« Na um mu pade nekolika mogućih odgovora i on odabra onaj najjednostavniji. »Imam ga otkako pamtim za sebe. Nisam nikada pitao Geru kako sam ga dobio.« Eragon »Mmm.« Uslijedila je tišina, sve dok lonac nije počeo klopotati od vrenja. Gertruda je ulila varivo u zdjelicu i dodala je Eragonu, sa žlicom. Zahvalno ju je uzeo i oprezno srknuo. Bilo je ukusno. Čim je završio, upitao je: »Mogu li sada posjetiti Geru?« Gertruda je uzdahnula. »Baš si uporan. Dobro, ako doista želiš, neću te zaustavljati. Obuci se, pa idemo.« Okrenula mu je leđa dok je on, s naporom, navlačio hlače preko povoja, žmireći od boli, a onda je obukao košulju. Gertruda mu je pomogla ustati. Noge su mu bile slabe, ali ga nisu boljele kao prije. »Napravi nekoliko koraka«, zapovjedi Gertruda, a onda nevoljko doda: »Barem nećeš morati puzati do tamo.« Kad su izašli van, snažan im je vjetar nosio u lice dim sa susjednih kuća. Olujni su oblaci zaklanjali Hrbat i prekrivali dolinu, a snježna se zavjesa s podnožja planine približavala selu. Eragon se svom težinom naslonio na Gertrudu i tako su išli kroz Karvahal. Horst je svoju katnicu sagradio na brežuljku kako bi uživao u pogledu na planine. Na njoj je iskazao sva svoja graditeljska umijeća. Krov od škriljevca natkrivao je balkon sa željeznom ogradom, koji se pružao od visokoga prozora na katu. Kljun svakoga žlijeba bio je ukrašen životinjskim likom, a oko svih prozora i vrata bile su izrezbarene zmije, jeleni, gavrani i vinova loza. Vrata je otvorila Horstova žena Elena, niska i vitka, s profinjenim crtama lica i svilenkastom plavom kosom skupljenom u pun-du. Haljina joj je bila čedna i uredna, a pokreti graciozni. »Uđite«, reče ona nježnim glasom. Oni zakoračiše preko praga i uđoše u veliku osvijetljenu prostoriju. S poda se uspinjalo vijugavo stubište s

ulaštenom ogradom. Zidovi su bili boje meda. Elena uputi Eragonu tužan osmijeh i obrati se Gertrudi: »Upravo sam htjela nekoga poslati po tebe. Nije mu dobro. Moraš odmah k njemu.« »Elena, morat ćeš pomoći Eragonu uz stepenice«, reče Gertruda i žurno se pope stepenicama, gazeći po dvije odjednom. »U redu je, mogu sam.« »Jesi li siguran?« upita ga Elena. On je kimnuo, no ona mu nije baš vjerovala. »Dobro... čim završiš, dođi u kuhinju. Imam svježe pite, koja bi ti mogla prijati.« Čim je otišla, Eragon se nasloni na Christopher Paolini zid, sretan što ima oslonac. Zatim je krenuo, bolno, s jedne stepenice na drugu. Kad je došao do vrha, pogledao je niz dugački hodnik, pun vrata. Posljednja su bila odškrinuta. Udahnuo je duboko i požurio prema njima. Katarina je stajala pokraj kamina i iskuhavala krpe. Pogledala ga je, promrmljala sućut i opet prionula poslu. Gertruda je stajala pokraj nje i mljela trave za melem. U jednoj se kanti, pokraj njezinih nogu, topio snijeg u mrzlu vodu. Gero je ležao na krevetu, na debelom sloju deka. Znoj mu je natapao obrve, a oči su mu slijepo treperile ispod kapaka. Koža na licu bila mu je kao u mrtvaca. Bio je nepomičan. Tek su se povremeno vidjeli kratki drhtaji ili brzo, isprekidano disanje. Eragon mu je dodirno čelo. Osjećao se nestvarno. Gero je gorio. Oprezno je podig-nuo rub deka i vidio da su mu mnogobrojne rane povijene trakama platna. Kad su mu mijenjali povoje, opekline su bile izložene zraku. Nisu ni počele zacjeljivati. Očima punim beznađa Eragon pogleda Gertrudu. »Zar ih ne možeš zaliječiti?« Gertruda je namočila krpu u kanti mrzle vode i potom hladnom krpom omotala Gerino čelo. »Sve sam iskušala: pomast, tople meleme, tinkture, no ništa ne djeluje. Kad bi se rane zatvorile, imao bi više izgleda. Ipak, možda sve krene nabolje. Izdržljiv je i jak.« Eragon je otišao u kut i sjeo na pod. Život ne bi trebao biti ovakavl Tišina mu je progutala misli. Tupo je buljio u krevet. Nakon kraćeg vremena opazi Katarinu kako kleči pokraj njega. Stavila mu je ruku oko ramena. Kako on nije reagirao, plaho se povukla. Malo kasnije vrata se otvoriše i u sobu ude Horst. Tiho prozbori s

Gertrudom, a zatim priđe Eragonu i reče: »Dođi. Moraš izaći odavde.« Eragon nije ni uspio prosvjedovati, a Horst ga podignu na noge i odvuče preko vrata. »Želim reći...« htio se oduprijeti. »Treba ti odmor i svjež zrak. Ne brini, moći ćeš se ubrzo vratiti«, tješio ga je Horst. Eragon je nevoljko dopustio kovaču da mu pomogne sići niz stepenice do kuhinje. Zrak je bio pun opojnih mirisa raznih začinjenih jela i ljekovita bilja. Ondje su bili Albrih i Baldor. Razgovarali Eragon su s majkom dok je ona mijesila kruh. Kad su ugledali Eragona, naglo su utihnuli, ali je on dovoljno čuo da zaključi kako su razgovarali o Geri. »Tako, sjedni«, rekao je Horst i donio mu stolac. Eragon zahvalno utonu u nj. »Hvala.« Ruke su mu malo podrhtavale pa ih je spustio i prekrižio. Pred Eragona su stavili tanjur prepun hrane. »Ne moraš jesti«, reče Elena, »no tu je, ako želiš«. Zatim se vrati kuhanju, a on uze vilicu. Jedva je uspio progutati nekoliko zalogaja. »Kako se osjećaš?«, upita ga Horst. »Grozno«, odgovori Eragon. Kovač je malo pričekao. »Znam da nije najbolji trenutak, no moramo znati... što se dogodilo?« »Doista se ne sjećam.« »Eragone«, reče Horst, nagnuvši se prema njemu, »ja sam bio među onima koji su išli na posjed. Vaša se kuća nije sama od sebe raspala. Nešto ju je raznijelo. Oko nje su bili tragovi divovske zvijeri kakvu nisam nikada vidio niti sam za nju čuo. I drugi su ih vidjeli. Ako se pojavio Sjena ili kakvo drugo čudovište, moramo znati. Ti si jedini koji nam to može reći«. Eragon je znao da mora lagati. »Kad sam odlazio iz Karvahala...«, prisjećao se kad je to bilo, »prije četiri dana, bili su... neki stranci u gradu i raspitivali se o nekom kamenu kakav sam ja našao«. Pokazao je rukom prema Horstu. »Ti si sa mnom o njima razgovarao i zato sam požurio kući.« Sve su oči bile uprte u nj.

Oblizao je usne. »Ništa... ništa se nije dogodilo te noći. Sutradan sam završio svoje poslove i otišao u šumu. Ubrzo sam čuo neku eksploziju i vidio dim iznad drveća. Potrčao sam natrag što sam brže mogao, no tko god da je to učinio, već je otišao. Kopao sam po ruševinama i... našao Geru.« »Pa si ga onda stavio na dasku i dovukao ovamo«, upita ga Albrih. »Da«, odgovori Eragon i nastavi: »no prije polaska, pogledao sam stazu prema cesti. Na njoj su bila dva para tragova, oba ljudska«. Zatim zavuče ruku u džep i izvadi komadić crne tkanine. »Gero je Christopher Paolini ovo držao u ruci. Mislim da odgovara odjeći onih stranaca«, reče i stavi krpicu na stol. »Odgovara«, složi se Horst. Izgledao je zamišljeno i ljuto. »A što je s tvojim nogama? Kako su one stradale?«, upita ga. »Nisam siguran«, odgovori Eragon i odmahnu glavom. »Mislim da se to dogodilo kad sam iskapao Geru, no ne znam. Opazio sam tek kad mi je krv počela curiti niz noge.« »To je strašno!«, uzviknu Elena. »Moramo pronaći te ljude«, nabrušeno izjavi Albrih. »Ne smiju proći nekažnjeno! S dva konja možemo ih uhvatiti sutra i dovesti ih ovamo.« »Izbaci tu ludost iz glave«, reče Horst. »Vjerojatno te mogu podignuti kao novorođenče i baciti na drvo. Sjećaš li se što se dogodilo s kućom? Nemamo namjere tim ljudima stati na put. Osim toga, sada imaju što žele.« Zatim pogleda Eragona i upita ga: »Uzeli su kamen, je li?« »Nije bio u kući.« »Onda se nemaju razloga vraćati kad ga imaju«. Prodorno je pogledao Eragona. »Nisi ništa rekao o tim čudnim tragovima. Znaš li čiji su?« Eragon odmahnu glavom i odgovori: »Ja ih nisam vidio.« Baldor naglo progovori. »Ovo mi se ne sviđa. Previše sliči na čarobnjaštvo. Tko su ti ljudi? Jesu li Sjene? Zašto su tražili kamen i kako su mogli razrušiti kuću, osim mračnim silama? Možda ti imaš pravo, oče, možda su samo željeli kamen, no mislim da ćemo ih opet vidjeti.«

Nastao je muk. Nešto su previdjeli, no Eragon nije točno znao što. Onda mu je sinulo. Tegobna srca, izrazio je svoju sumnju: »Roran ne zna, je li?« Kakp sam ga mogao zaboraviti? Horst je mahao glavom. »On i Dempton otišli su nedugo nakon tebe. Ako putem nisu naletjeli na kakvu poteškoću, onda su stigli u Terinsford prije par dana. Htjeli smo poslati poruku, ali je jučer i prekjučer bilo previše hladno.« »Baldor i ja baš smo namjeravali krenuti kad si se ti probudio«, reče Albrih. Eragon Horst prstima pročešlja bradu i uzvrati: »Idite, obojica. Pomoći ću vam osedlati konje.« Baldor se obrati Eragonu: »Ja ću mu reći, oprezno«, reče i krenu iz kuhinje za Horstom i Albrihom. Eragon je ostao za stolom, pogleda uprta u izbočinu na stolu. Jasno je vidio svaku bolnu pojedinost: zrnatu građu stola, asimetričnu izbočinu, tri mala hrpta sa šarenim mrljama. Izbočina je bila prepuna detalja. Sto je pažljivije gledao, to ih je više vidio. U njoj je tražio odgovor, no ako je odgovor ondje i bio, izmicao mu je. Napete mu misli prekinu slabašan zov. Zvučao je kao da dolazi izvana. Nije se obazirao. Neka se netkp drugi time bavi. Nakon nekoliko minuta opet ga začu, ovoga puta glasnije, i ljutito ga isključi. Zašto ne šute? Gero leži, pomisli. Zatim pogleda Elenu, no činilo se da njoj buka ne smeta. »ERAGONE!« Zagrmjelo je tako snažno da je gotovo pao sa stolca. Uznemireno je gledao uokolo, no ništa se nije promijenilo. Najednom shvati da povici dolaze iz njegove glave. »Safira?« uznemireno upita Eragon. Uslijedila je stanka, a zatim: »Da, gluhane«. On osjeti olakšanje. »Gdje si?« Poslala mu je sliku male skupine drveća. »Više sam te puta pokušala dozvati, ali nisi odgovarao.« »Bio sam bolestan... no sad sam bolje. Kahp to da te nisam prije osjetio?« »Poslije tri noći čekanja, svladala me glad. Morala sam otići u lov.«

»Jesi li išta ulovila?« »Mladog srndaća. Mudro se čuvao od proždrljivaca na zemlji, ali ne i od onih s neba. Snažno se otimao i pokušavao osloboditi. No, ja sam bila jača. Poraz je bio neizbježan pa se predao i uginuo. Bori liše i Gero protiv neizbježnoga?« »Ne znam.« Ispričao joj je pojedinosti, a onda je dodao: »Jošse dugo nećemo moći vratiti kući, akp se uopće budemo mogli vratiti. Neću te moći vidjeti najmanje par dana. Možeš se slobodno opustiti«: Safira je neveselo uzvratila: »Uradit ću kflkp kažeš. No, nemoj predugo ostati«. Christopher Paolini Nevoljko su se rastali. Eragon pogleda kroz prozor i s iznenađenjem zaključi da je sunce zašlo. Osjećao se vrlo umorno i odšepao je do Elene koja je zamotavala komade mesne pita u voštano platno. »Idem u Gertrudinu kuću spavati«, reče joj. Elena prestade zamatati i upita ga: »Zašto ne bi ostao kod nas. Bit ćeš bliže ujaku, a Gertruda će opet moći u svoj krevet.« »Imate li dovoljno mjesta?«, kolebljivo uzvrati Eragon. »Naravno.« Obrisala je ruke. »Dođi sa mnom. Sve ću pripremiti.« Odvela ga je na kat u praznu sobu. Sjeo je na rub kreveta. »Trebaš li još što? «, upita ga ona. On odmahnu glavom, a ona na to doda: »U tom slučaju, bit ću dolje. Zovi me ako ti što zatreba.« Osluškivao je njezine korake dok je silazila niz stepenice. Cim su nestali, on otvori vrata i kliznu niz hodnik u Gerinu sobu. Gertruda mu se nasmiješi iznad svojih užurbanih pletaćih igala. »Kako je?«, prošapta Eragon. Glas joj je bio hrapav od umora. »Slab je, no temperatura je malo splasnula i neke opekline izgledaju bolje. Morat ćemo čekati, no ovo bi moglo značiti da će se oporaviti.« Njezine ga riječi oraspoložiše i on se vrati u svoju sobu. Dok se uvlačio pod pokrivače mrak mu je izgledao neugodan. Nešto kasnije je zaspao, zacjeljujući tako rane na tijelu i u duši. LUDILO ŽIVOTA Bilo je mračno kad se naglo podignuo u krevetu. Teško je disao. Soba je bila hladna pa mu se koža na rukama i ramenima naježila. Bilo je nekoliko sati do zore, kada se ništa ne miče, a život čeka prve

tople zrake sunca. Srce mu je lupalo od strašna predosjećaja koji ga je spopao. Kao da je kakav mrtvački plašt prekrio cijeli svijet, a njegov najmračniji komadić Eragonovu sobu. Eragon se išulja iz kreveta, obuče se i sa strahom požuri niz hodnik. Kad vidje otvorena vrata Gerine sobe i puno ljudi u njoj, prestravi se. Gero je mirno ležao na krevetu. Bio je odjeven u čistu odjeću, kose počešljane unatrag i spokojna lica. Da nije oko vrata imao srebrni talisman i na grudima grančicu srebrne kukute, ono posljednje što živi daruju mrtvima, reklo bi se da spava. Katarina je stajala pokraj kreveta, blijeda lica i spuštena pogleda. Čuo je kako šapće: »Nadala sam se da ću ga jednoga dana zvati oče.« Zvati ga oče, gorko pomisli Eragon. To pravo nemam ni ja. Osjećao se kao duh, bez imalo života. Sve je bilo nestvarno, osim Gerina lica. Niz obraze mu potekoše suze. Ramena su mu se tresla, no nije glasno plakao. Majku, ujnu, ujaka — sve ih je izgubio. Osjećao je kako ga bol slama, kao kakva čudovišna sila od koje je onemoćao. Uz riječi sućuti, netko ga odvede natrag u sobu. On pade na krevet, omota ruke oko glave i poče grčevito ridati. Osjeti kako ga Safira želi dodirnuti, ali je on odgurnu i prepusti se svojoj boli. Nije mogao prihvatiti da Gere više nema. Kad bi to i prihvatio, bi li mu ostalo išta, u što bi mogao vjerovati? Samo nemilosrdan i bešćutan svijet gasi živote kao vjetar svijeće. Očajan i prestravljen, najednom okrenu suzama natopljeno lice prema nebu i poviknu: »Kakvo će dobro ovo donijeti? Pokaži se!« Čuo je kako Christopher Paolini ljudi trče prema njegovoj sobi, no odozgo nije stigao nikakav odgovor. »On ovo nije zaslužio!« Nečije ga ruke utješno dodirnuše i on postade svjestan da Elena sjedi pokraj njega. Držala ga je dok je plakao, a onda je, iscrpljen, mimo svoje volje, zaspao. JAHACEV MAC Kad se Eragon probudio zahvatila ga je strašna bol. Oči je držao zatvorene, no nije mogao spriječiti novi potok suza. Nastojao se sjetiti neke zamisli ili nade koja bi mu pomogla sačuvati zdrav

razum. »Ja s tim ne mogu živjeti«, jecao je. »Onda nemoj«. Safirine su mu riječi odzvanjale u glavi. »Kakp? Geroje otišao zauvijek^! A s vremenom će i mene snaći ista sudbina. Ljubav, obitelj, djela — sve se raspada i ništa ne ostaje. Kakvu vrijednost ima bilo što što činimo?« »Vrijednost je u samome činu. Tvoja vrijednost prestaje kadprestaneš željeti mijenjati i živjeti život. No, pred tobom su mogućnosti. Izaberi jednu i posveti joj se. Učinjena djela dat će ti novu nadu i svrhu.« »Ali što mogu učiniti?« »Jedini istinski putokaz jest tvoje srce. Samo ti njegova neograničena čežnja može pomoći.« Ostavila ga je da razmišlja o onome što je rekla. Eragon je ispitivao svoje osjećaje. Iznenadilo ga je kad je pronašao golemo ogorčenje, jače od boli. »Sto hoćeš da učinim, da tražim te strance?« »Da.« Njezin ga je iskren odgovor zbunio. Duboko je i drhtavo uzdahnuo. »Zašto?« »Sjećaš li se što si rekao na Hrptu? Kakp si me podsjetio na moju dužnost kao zmaja, pa sam se vratila s tobom unatoč svojim instinktima? Tako i ti moraš sebe kontrolirati. Dugo sam i duboko razmišljala posljednjih nekoliko dana i shvatila sam što znači biti zmaj i jahač. Naša je sudbina pokušati nemoguće, ostvariti velika djela bez obzira na strah. To je naša obveza prema budućnosti.« »Bašme briga što govoriš. To nisu razlozi da odem odavde!« poviknu Eragon. »Evo ti onda još razloga. Ljudi su vidjeli moje tragove i budno motre. Christopher Paolini S vremenom će me otkriti. Osim toga, ovdje više nema ničega tvoga. Nema posjeda, nema obitelji i...« »Roran nije mrtav!« odrješito reče Eragon. »Ali, akp ostaneš, morat ćeš mu objasniti što se doista dogodilo. On ima pravo znati kakp mu je otac umro i zašto. Sto bi mogao učiniti kad sazna za mene?« Safirini su mu argumenti odzvanjali u mislima, no odbacio je

pomisao o odlasku iz doline Palankar. Ona mu je bila dom. A opet, mogućnost da se osveti strancima znatno ga je umirila, »jesam lija dovoljno ja\za to?« »Imaš mene.« Spopala ga je sumnja. Učiniti to bilo bi doista ludo, očajnički. Osjetio je prijezir prema svojoj neodlučnosti, a na licu mu se pojavio gorak osmijeh. Safira ima pravo. Više ništa nije važno, osim samoga čina. »Ciljje činiti.« A što bi mu pružilo više zadovoljstva od toga da uhvati strance? U tom času u njemu poče rasti strahotna snaga. Zahvatila mu je sve osjećaje i pretalila ih u nesalomljiv mač bijesa na kojemu je bila urezana samo jedna riječ: osveta! U glavi mu je lupalo dok je odlučno izgovarao: »To ću uraditi.« Prekinuo je vezu sa Safirom i sišao s kreveta. Tijelo mu je bilo napeto kao struna. Još je bilo rano. Spavao je samo nekoliko sati. Nema ništa opasnije od neprijatelja kpji nema što izgubiti, pomisli. A ja sam to postao. Jučer je s poteškoćama hodao uspravno, a sada se kretao pouzdano. Održavala ga je čelična volja. Prkosio je boli koju je osjećalo tijelo, ali se na nju nije obazirao. Dok se iskradao iz kuće, čuo je dvoje ljudi kako tiho govore. Znatiželjno je stao i slušao. Elena je nježnim glasom rekla: »... gdje živjeti. Mi imamo mjesta.« Horst je nešto nečujno promrmljao. »Da, jadni mladić«, odgovorila je Elena. Ovoga je puta čuo Horstov odgovor. »Možda...«, napravio je Horst dugu stanku i rekao: »Razmišljao sam o onome što je Eragon rekao i nisam siguran da nam je sve rekao.« »Sto želiš reći?«, upita ga Elena. U glasu joj se osjećala zabrinutost. Eragon »Kada smo krenuli na njihov posjed, cesta je bila uglađena od daske na kojoj je vukao Geru. Onda smo došli do mjesta na kojemu je snijeg bio sav ugažen i rastresen. Tu su završavali tragovi njegovih stopala i daske, no vidjeli smo i iste divovske tragove koje smo vidjeli oko posjeda. A njegova nogu? Ne mogu vjerovati da nije opazio kako je izgubio toliko kože. Do sada nisam navaljivao da to objasni, no sada mislim da hoću.«

»Možda ga je ono što je vidio toliko prestrašilo da ne želi o tome razgovarati«, pretpostavila je Elena. »Vidio si kako je bio izbezumljen.« »To još uvijek ne objašnjava kako je uspio gotovo cijelim putem nositi Geru bez ikakvih tragova.« Safira ima pravo, pomisli Eragon. Vrijeme je da odem. Previše pitanja od prevelikog broja ljudi. Prije ili jasnije doći će do odgovora. Išao je dalje kroz kuću, kočeći se svaki put kad bi pod zaškripao. Ulice su bile prazne. Malo je ljudi u ovo doba dana bilo na nogama. Na trenutak je zastao i prisilno se usredotočio. Ne treba mi kpnj. Safira će biti moj kpnj, no treba joj sedlo. Ona može loviti za nas oboje, takp da ne trebam brinuti o hrani, iakp i ja moram ponešto uloviti. Što god drugo budem trebao, naći ću pod ruševinama naše kuće. Otišao je do Gedrikovih kaca za štavljenje na izlazu iz Karvaha-la. Skupio se od odvratna smrada, no nastavio je hodati prema daš-čari ugrađenoj u padinu brežuljka. Ondje su pohranjene stavljene kože. Iz reda koža obješenih o strop skinuo je tri volovske kože. Prožeo ga je osjećaj krivnje zbog krađe, no razmišljao je ovako: Ovo zapravo nije Izrada. Jednog ću dana to vratiti Gedriku, \ao i Horstu. Zamotao je debele komade kože i odnio ih do šumice izvan sela. Stavio ih je u krošnju i vratio se u Karvahal. A sada hrana. Krenuo je prema pivnici, s namjerom da uđe, a onda je razvukao usne u osmijeh i promijenio smjer. Ako treba krasti, onda to može i od Slouna. Ulazna su vrata bila zaključana kad god Slouna nije bilo kod kuće, ali su stražnja vrata bila svezana samo tankim lancem, koji je Eragon lako prekinuo. Prostorije su bile mračne. Naslijepo je tapkao, dok rukama nije opipao tvrde komade mesa, zamotane u platno. Stavio ih je što je više mogao pod košulju i požurio na ulicu, nečujno zatvarajući vrata. Christopher Paolini U blizini neka žena poviknu njegovo ime. On uhvati donji rub košulje da mu meso ne bi ispalo i šćućuri se iza ugla. Protrnu kada između dviju kuća, niti tri metra od njega, prođe Horst. Čim je Horst nestao s vidika, Eragon potrča. Rane na nogama su mu

gorjele dok je letio niz ulicu i dalje do šumice. Sakrio se iza debla, a onda se okrenuo da vidi slijedi li ga itko. Nije bilo nikoga. Osjetio je olakšanje pa je ispustio dah i podignuo ruku da skine kože sa stabla. Nije ih bilo. »Ideš nekamo?« Eragon se naglo okrenu. Brom ga je mrko gledao, a na jednoj je strani glave imao ružnu ranu. O pojasu mu je visio kratak mač u smeđim koricama. U ruci je držao kože. Eragon od bijesa zažmiri. Kako mu se taj starac uspio prišuljati? Sve je bilo tako mirno i zakleo bi se da nije bilo nigdje nikoga. »Daj mi ih«, ljutito reče Eragon. »Zašto? Kako bi mogao pobjeći prije nego Geru i zakopaju?« Bila je to teška optužba. »To se tebe ne tiče!«, ljutito mu odbrusi Eragon. »Zašto si me slijedio?« »Nisam te slijedio«, progunđa Brom. »Čekao sam te ovdje. No, kamo ideš?« »Nikamo.« Eragon se baci na kože i istrgnu ih Bromu iz ruke. Brom ga nije ni pokušao spriječiti. »Nadam se da imaš dovoljno mesa za svoga zmaja.« Eragon se sledi. »O čemu ti pričaš?« Brom prekriži ruke. »Nemoj se sa mnom šaliti. Znam odakle ti taj znak na ruci, gedvei ignazia, tj. sjajni dlan. Dodirnuo si rukom zmajevo mladunče. Znam zašto si onda došao mene ispitivati i znam da jahači opet postoje.« Eragon ispusti kožu i meso. Napokon se dogodilo... moram pobjeći! Ne mogu trčati brže od njega s ovom ranjenom nogom, ali akp... »Safira!«, poviknu on. Nekoliko mučnih trenutaka nije bilo odgovora, a onda začu: »Da.« »Otkrili su nas! Trebam te!« Zatim joj posla sliku mjesta gdje je bio i ona odmah poletje. Sada je još samo morao zadržati Broma. Eragon »Kako si me našao?«, upita ga Eragon praznim glasom. Brom je buljio u daljinu i nečujno micao usnama, kao da razgovara s nekim drugim. Zatim je rekao: »Posvuda je bilo znakova i tragova. Morao sam samo obratiti pozornost. Tko god ima potrebno znanje,

mogao je to učiniti. Reci, kako je on, tvoj zmaj?« »Ona«, odgovori Eragon. »Dobro je. Nismo bili na posjedu kad su stranci došli«. »Ah, tvoje noge. Letio si?« Kako je Brom to zaključio? Što akp su ga stranci na ovo nagovorili? Možda žele da otkrije ^arao idem kakp bi mi postavili zamku. A gdje je Safira? Pokušao ju je dosegnuti umom i otkrio da kruži visoko u zraku. »Dođi!« »Ne, prvo ću malo promatrati.« »Zašto?« »Zbog pokolja u Dor Aribi.« »Sto?« Brom se naslonio na drvo i smješkao se. »Ja sam razgovarao s njom i pristala je ostati gore dok mi ne završimo razgovor. Kao što vidiš, doista nemaš drugoga izbora do odgovoriti na moja pitanja. A sada mi reci kamo ideš?« Zapanjen, Eragon stavi ruku na sljepoočnicu. Kakpje Brom mogao razgovarati sa Safirom? U potiljku mu je lupalo, a misli su mu navirale, no stalno je dolazio do istoga zaključka: mora starcu nešto reći. Rekao je: »Kanio sam naći sigurno mjesto dok mi noge ne zacijele.« »A poslije toga?« Na to se pitanje nije mogao oglušiti. U glavi mu je lupalo sve jače. Nije mogao razmišljati. Više mu ništa nije bilo jasno. Silno je želio nekome ispričati što se događalo proteklih mjeseci. Mučila ga je misao da je njegova tajna prouzročila Gerinu smrt. Popustio je i, drhtavim glasom, rekao: »Htio sam uhvatiti strance i ubiti ih«. »Golema zadaća za tako mlada čovjeka«, reče Brom uobičajenim tonom, kao da je Eragon predložio nešto što bi bilo potpuno jasno i prikladno učiniti. »Jamačno vrijedan pothvat, koji si ti sposoban izvesti, no ipak mi se čini da bi ti pomoć dobro došla.« Zatim posegChristopher Paolini nu rukom iza grma i izvuče velik zavežljaj. Glas mu je postao osoran. »U svakom slučaju, ne namjeravam mirno stajati dok neki žu-tokljunac okolo juri na zmaju.« Nudi li mi on doista pomoć ih je ovo zamka? Eragon se bojao onoga

što bi njegovi tajnoviti neprijatelji mogli učiniti. A opet, Bromje uvjerio Safiru da u njega može imati povjerenja, a razgovarali su mentalnim dodirom. Ako se ona ne brine... Odluči za sada otkloniti svoje sumnje. »Ne treba mi pomoć«, reče Eragon i nevoljko doda: »ali možeš ići s nama«. »Onda je najbolje da krenemo«, uzvrati Brom. Lice mu na trenutak poprimi beživotan izraz. »Mislim da ćeš se sada uvjeriti kako te tvoj zmaj opet sluša.« »Safira?« pozvao ju je Eragon. »Da.« On potisnu poriv da je ispituje. »Hoćemo liše naći na posjedu?« »Da. Da\le, dogovorili ste se.« »Mislim da jesmo.« Ona prekinu vezu i odjuri. Eragon baci pogled na Karvahal i vidje kako ljudi jure od kuće do kuće. »Mislim da traže mene.« Brom podignu obrvu. »Vjerojatno. Hoćemo li krenuti?« Eragon je oklijevao. »Volio bih Roranu ostaviti poruku. Ne čini mi se ispravnim da pobjegnem, a da mu ne kažem zašto.« »To je sređeno«, reče mu Brom. »Ostavio sam Gertrudi pismo za njega, u kojemu sam mu objasnio nekoliko stvari. Ujedno sam ga upozorio da se čuva nekih opasnosti. Jesi li zadovoljan?« Eragon kimnu glavom. Zatim zamota meso u kože i oni krenuše. Pazili su da ih tko ne vidi dok nisu stigli do ceste, a onda su ubrzali korak, sa željom da se što brže udalje od Karvahala. Eragon je gazio prvi, a noge su mu bridjele. Jednoličan ritam hoda oslobodio mu je um pa je mogao razmišljati. Kad stignemo kući, neću vise putovati s Bromom do\ ne dobijem neke odgovore, čvrsto je sebi obećao. Nadam se da će mi moći reći nešto više o jahačima i o tome protiv kpga se, zapravo, borim. Kad su ugledali ostatke posjeda, Brom je stisnuo oči od bijesa. Eragon je bio ojađen brzinom kojom je priroda rastakala posjed. U kuEragon ći su već bile gomile snijega i smeća, koji su prekrivali nasilnički napad stranaca. Od staje je ostao samo čađav pravokutnik, a i on se brzo rastakao.

Kad je začuo Safirina krila iznad drveća, Brom je naglo podignuo glavu. Doletjela je otraga i proletjela iznad njih, gotovo im dodirnuvši glave. Zateturali su od udara zraka. Safirine su ljuske svjetlucale dok je zaokružila i graciozno sletjela. Brom krenu prema njoj, dostojanstvena i radosna lica. Oči mu se zacakliše, a na obrazu mu zasja suza i skliznu mu u bradu. Dugo je tako stajao i teško disao. Promatrao je Safiru, a ona njega. Eragon je čuo kako Brom nešto mrmlja pa se približio ne bi li čuo što. »Dakle... opet počinje. No kako će to završiti, i gdje? Vid mi je zamagljen. Ne mogu reći je li ovo tragedija ili farsa, jer, prisutni su elementi i jednoga i drugoga... Kako god bilo, moje je stajalište nepromijenjeno i ja...« Ako je još što rekao, to se nije moglo čuti jer mu je Safira ponosno prišla. Eragon prođe pokraj Broma, praveći se da nije ništa čuo, i pozdravi se s njom. Među njima se nešto promijenilo, kao da su se još prisnije poznavali, a opet bili stranci. Počešao ju je po vratu i, kad su im se misli srele, kroz dlan su mu prošli trnci. Safira je isijavala velikom znatiželjom. »Nisam vidjela nijedno ljudsko biće osim tebe i Gere, a on je bio vrlo povrijeđen«, rekla je. »Gledala si ljude kj'oz moje oči.« »To nije isto.« Prišla je bliže i okrenula svoju dugu glavu kako bi velikim plavim okom proučila Broma. »Vi ste doista čudna bića«, kritički je izjavila i nastavila buljiti u njega. Brom je stajao nepomično dok je ona njušila zrak, a onda joj je pružio ruku. Safira je polako spustila glavu i dopustila mu da joj dotakne obrvu. Zabrekta-la je, povukla glavu i vratila se iza Eragona. Mahala je repom iznad zemlje. »Stoje?« upita Eragon. Nije odgovorila. Brom se okrenu prema Eragonu i tiho ga upita: »Kako joj je ime ?« Christopher Paolini »Safira.« Na Bromovu se licu pojavi čudan izraz. On zabode vrh svoga štapa u zemlju, takvom snagom da mu zglobovi na prstima odmah pobijeliše. »Od svih imena koja si mi dao, jedino joj se to svidjelo. Mislim da joj pristaje«, brzo doda Eragon. »Pristaje, to da«, uzvrati Brom. U glasu mu je bilo nešto što Eragon

nije mogao dokučiti. Je li to bio osjećaj gubitka, čuđenja, straha, zavisti? Nije bio siguran. Možda nije bilo ništa od navedenoga, možda sve. Brom povisi glas i reče: »Pozdrav, Safira. Čast mi je što sam te upoznao.« Zatim čudno odmahnu rukom i nakloni se. »Sviđa mise«, tiho izjavi Safira. »Naravno da ti se sviđa. Svatko voli kadmu laskaju«, odvrati joj Eragon. Zatim joj dodirnu rame i krenu prema porušenoj kući. Safira se gegala za njim u društvu Broma. Starac je izgledao uzbuđeno i živahno. Eragon se probio kroz snijeg do kuće i uvukao se ispod vrata u ono što je ostalo od njegove sobe. Jedva ju je prepoznao pod gomilama polomljena drva. Po sjećanju je pretražio mjesto gdje je nekada bio pregradni zid i pronašao svoju praznu torbu. Neke su letvice bile slomljene, no mogle su se lako popraviti. Nastavio je kopati i ugledao vrh svoga luka, koji je još bio u kožnom tobolcu. Iako je koža na luku bila ogrebana i oguljena, Eragon je bio sretan kad je vidio da je nauljeno drvo neoštećeno. Napokon malo sreće, pomisli. Pokušao je napeti luk i nategnuti tetivu. Luk se glatko svinuo, bez trzaja i škripanja. Bio je zadovoljan i pošao je tražiti tobolac sa strijelama. Pronašao ga je ispod ruševina, u blizini. Mnoge su strijele bile polomljene. Eragon odveza tobolac, izvadi luk i, zajedno sa strijelama, pruži ga Bromu koji reče: »Ovo može napeti samo snažna ruku«. Eragon primi pohvalu bez riječi. Zatim je pretražio ostatak kuće ne bi li našao još nešto korisno. Pronađene stvari stavio je na zemlju pokraj Broma. Hrpa je bila mala. »Sto sada?«, upita Brom. Pogled mu je bio oštar i ispitivački. Eragon pogleda ustranu. »Naći ćemo mjesto gdje ćemo se sakriti.« »Imaš li kakvo mjesto na umu?« »Da«, odgovori Eragon. Zatim zamota sve stvari, osim luka, sveza zavežljaj, podignu ga na leđa i reče: »Ovuda« te krenu prema Eragon šumi. »Safira, ne idi s nama, slijedi nas zrakom. Tvoje je tragove vrlo lako pronaći i slijediti.« »Vrlo dobro«, uzvrati ona i uzletje. Odredište im je bilo u blizini, no Eragon je išao zaobilazno kako bi

zavarao moguće progonitelje. Poslije više od sata hoda, napokon se zaustavio u dobro skrivenoj šikari. Čistina nepravilna oblika u središtu šikare bila je tek tolika da stanu vatra, dvoje ljudi i zmaj. Crvene su vjeverice pojurile uz drveće i glasno prosvjedovale zbog novih uljeza. Brom se izvukao iz kupina i sa zanimanjem pogledao uokolo. »Zna li još tko za ovo mjesto? «, upita on Eragona. »Ne. Našao sam ga još kad smo se ovamo doselili. Trebalo mi je tjedan dana da se probijem do središta i još tjedan da raščistim suho drveće.« Safira je sletjela pokraj njih i sklopila krila, izbjegavajući trnje. Sklupčala se i položila glavu na tlo, a pod njezinim tvrdim ljuskama pucketala su drvca. Pomno ih je pratila nedokučivim pogledom. Brom se naslonio na svoj štap i upro pogled u Safiru. Od njegova je ispitivanja Eragon postao živčan. Promatrao ih je sve dok ga glad nije natjerala da nešto poduzme. Naložio je vatru, napunio lonac snijegom i stavio ga na vatru da se snijeg otopi. Kad se voda ugrijala, otkinuo je nekoliko komada mesa, ubacio ih u lonac i dodao grumen soli. Nije bogzna kakpv obrok, mrzovoljno pomisli, ali će poslužiti. Vjerojatno ću ovakp jesti jos nekp vrijeme pa je bolje da se naviknem. Dok se juha lagano kuhala, čistinom se širio bogat miris. Safira je vrškom jezika okusila miris zraka. Kad je meso omekšalo, prišao je Brom pa je Eragon poslužio jelo. Jeli su u tišini i izbjegavali međusobne poglede. Na kraju je Brom izvadio lulu i opušteno je zapalio. »Zašto želiš putovati sa mnom?«, upita ga Eragon. Iz Bromove se lule izvio oblačak dima, digao se spiralno između drveća i nestao. »Želim te održati na životu«, odgovori Brom. »Sto hoćeš time reći?«, odrješito upita Eragon. »Jednostavno rečeno, ja sam pripovjedač i nekako mislim da ćeš poslužiti za dobru priču. Ti si prvi jahač koji se pojavio izvan kraChristopher Paolini ljeve kontrole posljednjih stotinjak godina. Što će se dogoditi? Hoćeš li završiti kao mučenik? Hoćeš li se priključiti Vardenima? Ili ćeš ubiti Galbatoriksa? Sve su to iznimno zanimljiva pitanja. Bit ću

uz tebe kako bih vidio svaku pojedinost, bez obzira na to što morao učiniti.« Eragon osjeti grč u želucu. Nije sebe mogao zamisliti kako radi bilo koju od tih stvari, a najmanje kako postaje mučenik. Želim se osvetiti, no što se ostaloga tiče... nemam nikakvih ambicija. »Možda je to točno, no reci mi kako uspijevaš razgovarati sa Safirom?«, upita on Broma. Brom je polako stavljao duhan u lulu. Kad ju je ponovno zapalio i stavio u usta, reče: »Vrlo dobro. Ako želiš odgovore, odgovore ćeš i dobiti, no možda ti se neće svidjeti«. Zatim ustade, prinese svoj zavežljaj k vatri i izvuče dugačak predmet zamotan u platno. Bio je dug oko dva metra i, po načinu na koji ga je držao, prilično težak. Odmotavao je platno, sloj po sloj, kao da razmotava mumiju. Kad se pojavio mač, Eragon iskolači oči, skamenjen. Zlatni mu je držak bio u obliku jabuke, odrezan s jedne strane, na kojoj je bio rubin veličine manjeg jajeta. Bio je omotan srebrnom žicom, ulaštenom i sjajnom, s tamnocrvenim koricama glatkim kao staklo i ukrašenim samo nekim čudnim crnim znakom. Pokraj mača je bio kožni pojas s teškom kopčom. Kad je odmotao i posljednji sloj platna, dodao je mač Eragonu. Držak je odgovarao Eragonovoj ruci kao da je za nju izrađen. Polako je izvukao mač koji je nečujno klizio iz korica. Glatka mu se oštrica prelijevala raznim bojama i svjetlucala na vatri. S obje se strane graciozno sužavala prema vršku oštru kao munja. Na oštrici je bio isti crni znak kao i na dršku. Ravnoteža mača bila je savršena. Djelovao je kao produžena ruku, za razliku od grubih poljodjelskih alata na koje je Eragon bio naviknuo. Iz mača je isijavala moć, kao da je sadržavao nezaustavljivu silu. Napravljen je za strašan boj, napravljen da čovjeku okonča život, a opet je bio neodoljivo lijep. »Ovo je nekada bio jahačev mač«, ozbiljno je rekao Brom. »Kad bi jahač završio obuku, vilenjaci bi mu darovali mač. Način izrade oduvijek je bio tajna. No, njihovi su mačevi oštri i nikada ne hrđaEragon ju. Bio je običaj da boja oštrice odgovara boji jahačeva zmaja, no mislim da u ovome slučaju možemo napraviti iznimku. Ovaj se mač zove Zarok. Ne znam što to znači, vjerojatno nešto osobno jahaču

koji ga je posjedovao.« Gledao je kako Eragon zamahuje mačem. »Odakle ti?«, upita Eragon. Zatim nevoljko gurnu mač u korice i doda ga Bromu, no ovaj ničim ne pokaza da ga namjerava uzeti. »Nije važno«, odgovori Brom. »Reći ću samo da mi je trebalo nekoliko teških i opasnih pustolovina da ga pribavim. Smatraj ga svojim. Imaš više prava na njega nego ja, i prije negoli sve završi, mislim da će ti trebati.« Na tu ponudu Eragon ustuknu. »Ovo je kraljevski dar, hvala ti.« Ne znajući što dalje reći, on pogleda korice i upita: »Sto znači ovaj znak?«. »To je bio jahačev osobni grb.« Eragon ga pokuša prekinuti pitanjem, no Brom ga prodorno pogleda i on ušuti. »Dobro, ako baš moraš znati, svatko može naučiti govoriti sa zmajem ako ima dobrog učitelja.« Zatim podignu kažiprst i nastavi: »Osim toga, ako i nauči, to mu još uvijek ne znači mnogo. Ja o zmajevima i njihovim sposobnostima znam više od bilo koga na svijetu. Ako budeš učio sam, možda će ti trebati mnogo godina kako bi naučio sve ono što te ja mogu brzo naučiti. Nudim ti svoje znanje kao prečicu. A odakle ja znam tako puno, zadržat ću za sebe.« Kad je Brom završio, Safira se podignu i priđe Eragonu. Eragon izvadi mač i pokaza joj ga. »Ima moć«, reče Safira i nosom dodirnu vršak mača. U njezinoj su blizini sjajne boje mača živnule i prelijevale se poput vode. Ona podignu glavu, poče zadovoljno dahtati, a mač opet poprimi uobičajeni izgled. Eragon ga stavi u korice, uznemiren. Brom podignu obrvu. »O tome ja govorim. Zmajevi će te uvijek zaprepašćivati. Oko njih se... događaju čudne stvari, tajnovite stvari koje nigdje drugdje nisu moguće. Iako su jahači stoljećima radili sa zmajevima, nikada nisu potpuno razumjeli njihove sposobnosti. Zahvaljujući načinu na koji su povezani s ovom zemljom sposobni su nadvladati velike zapreke. Ono što je Safira upravo učinila zorno potvrđuje moju prethodnu tvrdnju: ima puno toga što ti ne znaš.« Christopher Paolini Uslijedila je duga stanka. »To je možda točno«, rekao je Eragon i dodao: »No mogu naučiti. A stranci su najvažnija stvar o kojoj u ovome trenutku moram nešto naučiti. Znaš li ti tko su oni?«

Brom duboko udahnu. »Zovu ih Razaci. Nitko ne zna je li to ime njihove vrste ili su se sami tako nazvali. Kako bilo, ako i imaju imena, skrivaju ih. Prije Galbatoriksova dolaska na vlast nitko nije nikada vidio Razake. Mora da ih je on našao na svojim putovanjima i uzeo u službu. O njima se ne zna gotovo ništa. No, mogu ti reći ovo: nisu ljudska bića. Kad sam jednome vidio glavu, učinilo mi se da ima nešto slično kljunu i crne oči veličine moje šake, iako savršeno nauče naš govor. Ostatak tijela im je, nedvojbeno, jednako čudan. Zato stalno nose ogrtače, bez obzira na vrijeme. Jači su od bilo kojeg čovjeka i mogu nevjerojatno visoko skočiti, no ne mogu se koristiti magijom. Budi sretan zbog toga, jer, kad bi mogli, ti bi već bio u njihovim rukama. Znam i to da izbjegavaju sunce, iako ih ono neće spriječiti ako nešto čvrsto odluče. Nemoj napraviti pogrešku i podcijeniti Razake jer su lukavi i prepredeni.« »Koliko ih ima? «, upitao je Eragon, čudeći se kako Brom zna tako puno. »Koliko ja znam, samo dvojica koje si vidio. Možda ih ima još, no nisam nikada čuo za njih. Možda su ona dvojica posljednji pripadnici izumiruće vrste. Znaš, oni su kraljevi osobni lovci na zmajeve. Kad god do Galbatoriska dopru glasine o tome da se u zemlji pojavio zmaj, on šalje Razake u potragu. Iza njih često ostaju tragovi smrti.« Brom je otpuhnuo nekoliko krugova dima i promatrao ih kako odlaze kroz trnovito šipražje. Eragon se nije obazirao na krugove sve dok nije opazio da mijenjaju boje i poskakuju. Brom vragolasto namignu. Eragon je bio siguran da nitko nije vidio Safiru. Kako je onda Galbatoriks čuo za nju? Kad je to glasno rekao, Brom mu uzvrati: »Imaš pravo, čini se nevjerojatnim da je itko iz Karvahala mogao obavijestiti kralja. Reci mi odakle ti jaje i kako si odgojio Safiru. Tu bi se mogao kriti odgovor.« Eragon je malo oklijevao, a onda je ispričao sve što se dogodilo od kada je na Hrptu našao jaje. Osjećao se izvrsno što se napokon neEragon kome povjerio. Brom je postavio nekoliko pitanja, no uglavnom je pozorno slušao. Kad je Eragon završio priču, sunce je već zalazilo. Obojica su šutjeli, dok su oblaci postajali blijedoružičasti. Na kraju

Eragon progovori: »Kad bih samo znao odakle je stigla. A ona se ne sjeća«. Brom podignu glavu. »Ne znam....Mnoge si mi stvari razjasnio. Siguran sam da nitko osim nas nije vidio Safiru. Valjda su Razaci saznali od nekoga izvan ove doline, od nekoga tko je vjerojatno već umro....Bilo ti je vrlo naporno i puno si učinio. Zadivljen sam.« Eragon je tupo buljio u daljinu, a onda je upitao: »Što se dogodilo s tvojom glavom? Kao da te netko udario kamenom.« »Nije, no blizu si.« Duboko je udahnuo iz lule. »Po mraku sam se šuljao oko logora Razaka, nastojeći nešto saznati, i iznenada su me napali u mraku. Bila je to dobra zamka, ali su me podcijenili pa sam ih uspio otjerati. No, ne bez...«, rekao je, mršteći se, »bez ovoga znamenja moje gluposti. Zaprepašten, pao sam na tlo i osvijestio se tek sutradan. Do tada su oni već stigli do tvoga posjeda. Nisam ih mogao zaustaviti, bilo je prekasno, no ipak sam pošao za njima. Tada smo se sreli na cesti«. Tko je on da misli kako može sam protiv Razara? Dočekali su ga u mraku i samo se onesvijestio?, uznemireno je razmišljao Eragon i upitao: »Kad si vidio znak,gedvei ignaziu, na mojemu dlanu, zašto mi nisi rekao tko su Razaci? Bio bih upozorio Geru, umjesto da prvo odem do Safire. Mogli smo sve troje pobjeći.« Brom je uzdahnuo: »Tada nisam bio siguran što učiniti. Mislio sam da mogu zadržati Razake podalje od tebe i, kad odu, sučeliti se s tobom glede Safire. Ali su me nadmudrili. Duboko mi je žao zbog te pogreške. Skupo me stajala.« »Tko si ti? «, oštro i ljutito upita Eragon. »Kako to da običan seoski pripovjedač ima jahačev mač? Kako znaš za Razake?« Brom je kuckao prstima po luli. »Mislim da sam jasno dao do znanja da o tome neću razgovarati.« »Moj je ujak mrtav zbog toga. Mrtav!«, uzviknu Eragon i zamah-nu rukom po zraku. »Do sada sam ti vjerovao zato što te Safira poštuje, ali više neću! Ti nisi ona osoba koju sam svih ovih godina poznavao u Karvahalu. Objasni tko si!« Christopher Paolini Brom je dugo buljio u dim koji je vijugao između njih. Čelo mu se duboko naboralo. Kad se pomaknuo, učinio je to samo kako bi

potegnuo još jedan dim. Napokon je rekao: »Vjerojatno nisi nikad na to pomislio, no većinu sam života proveo izvan doline Palankar. Tek sam u Karvahalu obukao odoru pripovjedača. Pred raznim sam ljudima odglumio mnoge različite uloge. Imam zamršenu prošlost. Uistinu nisam čovjek kojega ti poznaješ.« »Ha!«, odbrusi Eragon. »Tko si onda?« Brom se nježno nasmiješi. »Onaj koji ti je došao pomoći. Nemoj se rugati ovim riječima. One su najveća istina koju sam ikada izgovorio. No neću odgovarati na tvoja pitanja. U ovome trenutku ne moraš čuti moju životnu priču, niti si još zaslužio to pravo. Da, imam znanje koje Brom pripovjedač ne može imati, ali ja sam više od toga. Morat ćeš naučiti živjeti s tom činjenicom i s time da svoj životopis ne dajem svakome tko pita.« Eragon je mrzovoljno buljio u njega. »Idem spavati«, reče. Vatra je i dalje gorjela. Činilo se da Brom nije iznenađen, no u očima mu se vidjela tuga. Eragon je legao pokraj Safire, a Brom je rasprostro svoj zavežljaj za spavanje pokraj vatre. Nad njihovim se konačištem nadvila ledena tišina. PRAVLJENJE SEDLA Kad je Eragon otvorio oči, dotukla ga je pomisao na Gerinu smrt. Navukao je deke preko glave i u toplini mraka tiho plakao. Jednostavno mu je godilo što je tako ležao... skriven od vanjskoga svijeta. Nakon nekog vremena suze su presahle. Opsovao je Bromu. Zatim je nevoljko obrisao lice i ustao. Brom je pripremao doručak. »Dobro jutro«, reče, a Eragon samo nešto promrmlja. Grijao je hladne prste pod pazuhom i čučnuo pokraj vatre, čekajući da doručak bude gotov. Jeli su brzo, da pojedu sve prije negoli se ohladi. Kad je završio, Eragon je snijegom oprao svoju zdjelu, a onda je ukradene kože rasprostro po tlu. »Sto ćeš uraditi s time?«, upita Brom. »Ne možemo ih nositi.« »Napravit ću sedlo za Safiru«, odgovori Eragon. »Aha«, uzvrati Brom i priđe bliže. »Zmajevi su nekada imali dvije vrste sedla. Jedno je bilo tvrdo i napravljeno po uzoru na konjsko. No, njegova izrada traje dugo i potrebni su razni alati, a mi nemamo ni vremena ni alata. Drugo je bilo tanko i malo

podstavljeno, tek malim slojem između jahača i zmaja. To se sedlo koristilo kad god su bili važni brzina i gipkost, iako nije ni izdaleka bilo tako udobno kao ono prvo.« »Znaš li kako je izgledalo?«, upita ga Eragon. »Ne samo to, nego ga umijem i napraviti«, odgovori Brom. »Onda, molim te, izvoli«, reče Eragon i odmaknu se. »Dobro, no pozorno gledaj. Možda ćeš ga jednoga dana morati sam praviti.« Uz Safirino dopuštenje Brom joj izmjeri vrat i grudi. Zatim na kožama nacrta desetak oblika. Oblike je izrezao, a od ostataka koža napravio je duge trake. Trakama je sve povezao, no za svaki je šav morao u koži probušiti dvije rupe. Eragon mu je u tome pomagao. Umjesto kopča napravio je uzlove, a svaka je traka bila dovoljno duga da se uzlovi sljedećih mjeseci, kako Safira bude rasla, mogu pomicati. Christopher Paolini Glavni se dio sedla sastojao od tri jednaka sloja, s umetnutim podmetačima između svaka dva. S prednje je strane bila prišivena petlja, koja se naticala na jednu od Safirinih vratnih bodlji, a s lijeve i desne strane široke trake koje se vežu ispod trbuha. Umjesto stremena napravljeno je nekoliko velikih petlji na obje strane. Kad ih se čvrsto stegne, bez problema će držati Eragonove noge. Bila je tu i duga traka koja ide između Safirinih prednjih nogu, zatim se račva na dvije trake, koje idu oko prednjih nogu i vežu se za sedlo. Brom je radio, a Eragon je popravljao svoj zavežljaj i spremao stvari. Kad su završili posao, dan je već izmicao. Umorni je Brom stavio sedlo na Safiru da vidi jesu li trake odgovarajuće duljine. Napravio je nekoliko malih prilagodbi, a onda, zadovoljan, skinuo sedlo. »Dobro si to uradio«, nevoljko mu prizna Eragon. Brom malo nakrivi glavu i uzvrati: »Čovjek pokušava napraviti najbolje što može. Trebalo bi ti dobro poslužiti. Koža je dovoljno čvrsta.« »Nećeš li ga isprobati?« upita Safira Eragona. »Možda sutra«, odgovori on, zamatajući sedlo u deke. »Sada je prekasno. « Zapravo, nije mu se dalo ponovno letjeti, pogotovo poslije bolnih posljedica od posljednjega leta. Večera je bila brzo pripremljena. Imala je dobar okus, iako je bila

jednostavna. Dok su jeli, Brom preko vatre pogleda Eragona i upita: »Odlazimo li sutra?« »Nemamo razloga ostati.« »Mislim da nemamo.« Pomaknuo se. »Eragone, moram se ispričati zbog toga što je sve ovako ispalo. Nisam nikada želio da se ovo dogodi. Tvoja obitelj nije zaslužila takvu tragediju. Kad bih ikako mogao preokrenuti stanje, učinio bih to. Ovo je strašna situacija za sve nas.« Eragon je sjedio bez riječi i izbjegavao Bromov pogled pa je Brom nastavio: »Trebat će nam konji.« »Možda tebi. Ja imam Safiru.« Brom je odmahnuo glavom. »Nema toga konja koji može biti brži od letećega zmaja, no Safira je premlada da bi nas obojicu nosila. Bit će sigurnije ostanemo li zajedno, a jahanje je brže od hodanja.« Eragon »Ali tako ćemo teže uhvatiti Razake«, usprotivi se Eragon. »Na Safiri bih ih vjerojatno pronašao za dan-dva. Na konjima će nam trebati puno više vremena, ako ih uopće bude moguće prestići na tlu!« Brom je polaganim glasom rekao: »To ćeš morati riskirati ako želiš da idem s tobom.« Eragon je malo razmislio. »U redu«, promrmlja. »Nabavit ćemo konje. Ali ih ti moraš kupiti. Ja nemam novca, a ne želim više krasti. To je loše.« »Ovisi o točki gledišta«, ispravi ga Brom, sa smiješkom. »Prije nego što kreneš u ovakvu pustolovinu, upamti da su tvoji neprijatelji, Razaci, kraljevi službenici. Bit će zaštićeni kamo god krenu. Zakoni im nisu zapreka. U gradovima će im biti dostupna obilna sredstva, kao i spremni sluge. Imaj na umu i to da Galbatoriksu nije ništa važnije od toga da te pridobije ili ubije, iako do njega, vjerojatno, još uvijek nije doprla vijest o tebi. Što duže budeš izbjegavao Razake, to će on postajati očajniji. Znat će da svakim danom postaješ jači i da ti svaki novi trenutak pruža priliku više da se priključiš njegovim neprijateljima. Moraš biti vrlo oprezan jer bi se lako mogao pretvoriti iz lovca u lovinu.« Eragona su se snažno dojmile Bromove riječi. Zamišljeno je među prstima okretao drvce. »Dosta priče«, reče Brom. »Kasno je i bole

me kosti. Možemo nastaviti sutra.« Eragon je kimnuo glavom i zapretao vatru. TERINSFORD Jutro je bilo sivo. Šibao je vjetar. U šumi je bilo mirno. Poslije lagana doručka Brom i Eragon ugasili su vatru i preko ramena pre-cili svoje zavežljaje, pripremajući se na polazak. Eragon je objesio luk i tobolac o zavežljaj, tako da ih može lako dosegnuti. Safira je bila osedlana. Morat će nositi zavežljaje dok ne nabave konje. Eragon je pažljivo privezao i Zaroka na njezina leđa jer nije želio ništa nositi. Osim toga, mač mu u rukama ne bi bio nimalo korisniji od toljage. Eragon se u šikari osjećao sigurno, a kad su izišli na čistinu, u njegove se pokrete uvukao oprez. Safira je uzletjela i kružila iznad njih. Vraćali su se na posjed, a stabla iza njih, u daljini, postajala su sve tanja i tanja. Opet ću vidjeti ovo mjesto, uvjeravao je sebe, promatrajući porušene kuće. Ovo ne može i neće biti vječni izgon. Jednoga dana, \ada prođe opasnost, vratit ću se... On se ispravi, okrenu se prema jugu i tamošnjim čudnim barbarskim zemljama. Hodali su na jug, a Safira je skrenula na zapad, prema planini i nestala s vidika. Eragon se osjećao nelagodno kad je vidio kako odlazi. Ni sada, kad je on usamljen i nema nigdje nikoga, ne mogu zajedno provoditi dane. Morala se skrivati, jer bi slučajno mogli naići na kakva putnika. Na snijegu, koji se topio, otisci stopala Razaka bili su jedva vidljivi, no Eragon nije bio zabrinut. Malo je vjerojatno da su sišli s ceste, koja je bila najlakši izlaz iz doline, i zašli u divljinu. Na izlazu iz doline cesta se na nekoliko mjesta račvala. Bilo bi teško utvrditi kojim su smjerom Razaci pošli. Putovali su u tišini, što su brže mogli. Iz popucanih krasta na Eragonovim nogama curila je krv. Želeći odagnati misli od te neugode, on upita Broma: »No, što su točno zmajevi sposobni učiniti? Rekao si da znaš nešto o njihovim sposobnostima«. Eragon ¦gp Brom se nasmija i mahnu rukom, a safir mu na prstenu bijesnu. »Nažalost, moje je znanje skromno u usporedbi s onim što bih želio

znati. Postavio si pitanje na koje ljudi već stoljećima pokušavaju odgovoriti pa shvati da je ovo što ću ti reći po samoj svojoj prirodi nepotpuno. Zmajevi su oduvijek bili tajnoviti, iako možda ne namjerno. Da bih mogao istinski odgovoriti na tvoje pitanje, potrebno ti je osnovno obrazovanje o zmajevima. Zbunjujuće je krenuti iz sredine tako složene teme, bez poznavanja temelja na kojima ona počiva. Počet ću sa životnim ciklusom zmajeva i, ako te to ne umori, možemo prijeći na drugu temu.« Objasnio mu je kako se zmajevi pare i što je potrebno da bi se njihovo jaje izleglo. »Vidiš«, rekao je, »kada zmaj snese jaje, mladunče je spremno izleći se. Ali čeka prave okolnosti, ponekad godinama. Kad su zmajevi živjeli u divljini, okolnosti su obično ovisile o dostupnoj hrani. No, kad su sklopili savez s vilenjacima, svake se godine određeni broj njihovih jaja, obično ne više od dva, davao jahačima. Ta se jaja, tj. mladunčad u njima, ne bi izlegla sve dok se ne bi pojavila osoba koja im je bila namijenjena kao jahač. Nije poznato kako bi mladunčad to osjetila. Ljudi su znali stajati u redovima kako bi dotaknuli jaja nadajući se da će možda biti odabrani.« »Hoćeš reći da je postojala mogućnost da se Safira ne izleže za mene?«, upita Eragon. »Vrlo moguće, da joj se nisi svidio.« Eragon se osjećao počašćen što je, među tolikim ljudima u Alageziji, odabrala baš njega. Pitao se koliko je dugo čekala u jajetu, a onda je zadrhtao od pomisli na to da je bila stiješnjena u jajetu, u potpunom mraku. Brom je nastavio predavanje. Objasnio je što zmajevi jedu i gdje. Odrasli zmajevi, koji ne lete, mogu mjesecima živjeti bez hrane, no u vrijeme parenja moraju jesti svakoga tjedna. Ima biljaka koje ih liječe od bolesti, kao i onih od kojih obolijevaju. Ima više načina za njegu njihovih kandža i čišćenje ljuska. Opisao je tehnike koje se primjenjuju kad napadaš sa zmajem i što treba učiniti kad se boriš protiv zmaja, kao pješak, na konju ili Christopher Paolini na drugom zmaju. Na trbuhu imaju oklope, ali ne i pod pazuhom.

Eragon ga je stalno prekidao pitanjima i činilo se da je Brom zbog toga zadovoljan. Dok su razgovarali, sati su brzo prolazili. Kad je pala večer, bili su blizu Terinsforda. Dok se nebo mračilo i dok su tražili mjesto za prenoćište, Eragon ga upita: »Tko je bio jahač koji je posjedovao Zaroka?« »Snažan ratnik«, odgovori Brom i nastavi: »U svoje je vrijeme ulijevao strah i imao veliku moć.« »Kako se zvao?« »Neću ti reći.« Eragon se bunio, no Brom je ostao čvrst. »Ne želim te držati u neznanju, daleko od toga, no neka bi ti znanja u ovome trenutku samo predstavljala opasnost i odvlačila bi ti misli. Nema nikakva razloga mučiti te takvim pitanjima dok ne budeš imao vremena i moći pozabaviti se s njima. Samo te želim zaštititi od onih koji bi te upotrijebili za zlo«. Eragon ga je gledao raširenih očiju. »Znaš što? Ja mislim da ti jednostavno uživaš pričati u zagonetkama. Već razmišljam da te ostavim tako da se ne moram brinuti o tvojim zagonetkama. Ako nešto hoćeš reći, onda to reci umjesto da se nabacuješ nejasnim izrazima.« »Umiri se. Sve će biti rečeno na vrijeme«, umirujućim glasom reče Brom. Eragon nešto progunđa s nevjericom. Našli su udobno mjesto za prenoćište i postavili kamp. Safira im se pridružila kad su stavljali večeru na vatru. »Jesi li imala vremena štogod uloviti?«, upita Eragon. Ona zadovoljno zareza. »Da ste vas dvojica išli samo malo sporije, imala bih vremena preletjeti preko mora i natrag i ne bih nimalo zaostala za vama.« »Ne moraš vrijeđati. Ići ćemo brže kad budemo imali konje.« Ona na to ispusti mlaz dima. »Možda, no hoće li to biti dovoljno brzo da uhvatite Ražale? Oni imaju prednost od nekoliko dana i mnogo kilometara. Bojim se da bi mogli pomisliti kako ih pratimo. Zašto bi inače razrušili posjed tako spektakularno, osim ako te nisu htjeli navesti da kreneš za njima?« »Ne znam«, reče Eragon uznemireno. Safira se sklupča pokraj njega, a on joj se nasloni na trbuh. Uživao je u toplini. Brom je sjeEragon

dio s druge strane vatre i gulio koru s dva duga štapa. Iznenada dobaci jedan štap Eragonu, koji ga refleksno zgrabi iznad pucketaju-će vatre. »Brani se!«, zagrmi Brom i ustade. Eragon pogleda štap u njegovoj ruci i vidje da je oblikovan kao gruba kopija mača. Brom se hoće s njime boriti? Kakve izglede ima taj starac? Ako on želi ovu igru, neka mu bude. Ako me misli pobijediti, čeka ga iznenađenje. Ustao je. Brom je obišao oko vatre. Trenutak su stajali jedan nasuprot drugome, a onda Brom nasrnu na Eragona, vitlajući mačem. Eragon ga pokuša blokirati, no bio je prespor. Brom ga udari u rebra. Eragon jauknu i zatetura. Zatim bez razmišljanja sunu naprijed, ali Brom s lakoćom odbi njegov udarac. Eragon zamahnu štapom prema Bromovoj glavi, okrenu ga u posljednjem trenutku i pokuša udariti Broma sa strane. Kampom su odjekivali tvrdi udarci drva o drvo. »Improviziraš dobro!«, uzviknu Brom. Oči su mu se caklile. Ruke su mu se kretale takvom brzinom da su se jedva vidjele. U tom času Eragona tako zabolje glava da je pomislio da će mu eksplodirati. Skljokao se kao prazna vreća, omamljen. Povratio ga je pljusak hladne vode. Počeo je nesuvislo mrmljati i sjeo. U glavi mu je odzvanjalo, a na licu mu je bila osušena krv. Brom je stajao iznad njega s loncem vode od otopljena snijega. »Ne moraš to raditi«, ljutito reče Eragon i podignu se. Osjećao je vrtoglavicu i bio je nesiguran na nogama. Brom podignu obrvu i reče: »Da? Pravi neprijatelj ne bi ublažio udarce pa neću ni ja. Bih li trebao podilaziti tvojoj... nesposobnosti da bi se ti bolje osjećao? Mislim da ne bih«. On podignu štap koji je Eragon ispustio i pruži mu ga. »Evo, brani se.« Eragon tupo pogleda to drvo i odmahnu glavom. »Zaboravi. Dosta mi je.« Zatim se okrenu i posrnu, jer ga je nešto mlatnulo po leđima. Opet se okrenu i poče nešto srdito mrmljati. »Nikad ne okreći leđa neprijatelju!«, viknu Brom, dobaci mu štap i krenu u napad. Eragon je uzmicao oko vatre, izbjegavajući udarce. »Uvuci ruke. Pregni koljena«, vikao je Brom. Nastavio je s upuChristopher Paolini

tama, a onda je napravio stanku kako bi pokazao Eragonu točno kako izvesti pojedini pokret. »Ponovi, ali ovaj putpola\o\« Ponavljali su poteze naglašavajući pokrete, a onda su nastavili borbu. Era-gon je brzo učio, no što god je pokušao, uspijevao je odbijati samo po nekoliko udaraca. Kad su završili, Eragon se skljokao na deke i počeo stenjati. Sve ga je boljelo. Brom nije bio baš nježan sa svojim štapom. Safira je dugo i kašljucavo zarežala i iskesila se tako da su joj se vidjela zastrašujuća zubala. »Stoje s tobom?«, živčano upita Eragon. »Ništa«, odgovori mu ona. »Smiješnoje vidjeli f^akp mladca poput tebe pobjeđuje starac.« Zatim opet napravi isti zvuk, a Eragon pocrvenje, shvativši da mu se ruga. Pokušavajući očuvati malo dostojanstva, on se okrenu na stranu i zaspa. Sutradan se osjećao još gore. Ruke su mu bile pune modrica i tako ga je boljelo da se jedva micao. Brom ga pogleda iznad kaše koju je posluživao i naceri mu se. »Kako se osjećaš?« Eragon je progunđao i progutao doručak. Stigavši na cestu, ubrzali su korak kako bi stigli u Terinsford prije podneva. Poslije dva-tri kilometra cesta je bila šira i u daljini su ugledali dim. »Trebao bi reći Safiri da leti ispred nas i da nas čeka s druge strane Terinsforda«, rekao je Brom. »Ovdje mora biti oprezna, inače će je ljudi sigurno vidjeti.« »Reci joj sam!«, odbrusi mu Eragon. »Nepristojno je razgovarati s tuđim zmajem.« »To ti nije bio problem u Karvahalu.« Na Bromovim usnama zatitra osmijeh. »Učinio sam što sam morao. « Eragon ga je mrko pogledao, a onda je Safiri prenio uputu. Ona ga je upozorila: »Budi oprezan. Službenici Carstva mogli bi se posvuda skrivati.« Kako su brazde na cesti postajale sve dublje, Eragon je opazio još više otisaka stopala. Naselja na vidiku nagovijestila su da se približavaju Terinsfordu. Selo je bilo veličine Karvahala, ali izgrađeno neplanski. Kuće su bile razbacane bez ikakva reda. Eragoji

»Kakav nered«, reče Eragon. Nije uspio vidjeti Demptonov mlin. Sigurno su Albrih i Baldor već došli po Korana, pomisli. Kako bilo, Eragon nije imao nikakve želje stati pred svoga rođaka. »Ružno selo, u najmanju ruku«, uzvrati Brom. Rijeka Anora tekla je između njih i Terinsforda, a preko nje se izdizao čvrst most. Dok su mu se približavali, iz grmlja istrča neki prljav čovjek i zapriječi im put. Košulja mu je bila prekratka, a prljavi mu se trbuh prelijevao preko užeta oko pojasa. Iza raspucanih usana, zubi su mu izgledali kao trošno nadgrobno kamenje. »Stanite gdje ste. Ovo je moj most. Morate platiti prijelaz.« »Koliko?«, upita Brom malodušnim glasom i izvadi kesicu s novcem. Čuvar mosta se ozari. »Pet kruna«, reče, uz širok osmijeh. Eragon planu na tu neumjerenu cijenu i poče se žustro prepirati, ali ga Brom brzim pogledom umiri. Bez riječi pruži novčiće i čovjek ih je stavi u kesu obješenu o pojas. »Hvala vam, puno«, reče podrugljivim tonom i maknu se s puta. Čim je krenuo dalje, Brom se spotaknu i uhvati se čuvaru mosta za ruku da ne padne. »Pazi kamo hodaš«, zareza prljavi čuvar i izmaknu se. »Oprostite«, ispriča mu se Brom, i s Eragonom krenu dalje preko mosta. »Zašto se nisi cjenkao? Živa te oderao!«, uzviknu Eragon kad su odmaknuli. »Vjerojatno i nije vlasnik mosta. Mogli smo jednostavno proći pokraj njega.« »Vjerojatno«, složi se Brom. »Zašto si mu onda platio?« »Jer se ne možeš prepirati sa svim budalama na svijetu. Lakše je pustiti da bude po njihovu, a onda ih preveslati kad ne obraćaju pozornost.« Brom otvori šaku u kojoj zasja hrpa kovanica. »Prerezao si mu kesicu!«, zapanjeno uzviknu Eragon. Brom mu namignu i stavi novac u džep. »A bila je iznenađujuće puna. Mogao bi biti pametniji i ne držati sav novac na jednome mjestu«. S druge strane rijeke najednom se začu ljutito urlanje. »Rekao bih da je naš prijatelj upravo otkrio što mu je nestalo. Ako viChristopher Paolini

diš kakva čuvara, reci mi.« Jednog je dječaka, koji je trčao između kuća, uhvatio za rame i upitao: »Znaš li gdje možemo kupiti konje?« Dječak ih važno pogleda i pokaza rukom prema velikoj staji blizu ruba Terinsforda. »Hvala ti«, reče Brom i dobaci mu novčić. Velika dvokrilna vrata staje bila su otvorena i vidjela su se dva duga reda konjskih pregrada. Stražnji je zid bio prekriven sedlima, ormom i drugom opremom. Na dnu je stajao muškarac mišićavih ruku i četkao bijelog pastuha. Podignuo je ruku i pozvao ih unutra. Dok su mu prilazili, Brom reče: »Lijepa životinja«. »Jest, doista. Zove se Snježni Oganj. Ja sam Habert«, uzvrati čovjek. Zatim ispruži hrapavu ruku i snažno se rukova s Eragonom i Bromom. Uslijedila je uljudna stanka dok je čekao da oni kažu svoja imena. Kad to nisu učinili, upita ih: »Mogu li vam pomoći?« Brom kimnu glavom i reče: »Trebamo dva konja i opremu za oba. Moraju biti brzi i izdržljivi. Puno ćemo putovati.« Habert se malo zamisli. »Nemam puno ovakvih konja, a oni koje imam, nisu jeftini.« Pastuh je bio nemiran. Habert ga malo pogladi prstima i konj se umiri. »Cijena nije važna. Uzet ću najbolje koje imate«, reče Brom. Habert kimnu glavom i zaveza pastuha u pregradak, bez riječi. Zatim otiđe do zida i poče skidati sedla i druge predmete. Ubrzo je napravio dvije jednake hrpe. Potom je otišao duž pregradaka i doveo dva konja. Jedan je bio svijetli riđan, a drugi šarac. Riđan je zatezao ular. »Malo je živahan, no uz čvrstu ruku nećete imati nikakvih problema«, reče Habert i doda Bromu riđanov ular. Brom pusti konja da mu onjuši ruku, a konj njemu dopusti da ga počeše po vratu. »Uzet ćemo ga«, reče Brom i odmjeri šarca. »No, za onoga drugoga, nisam siguran.« »Noge su mu dobre.« »Hm... Koliko tražite za Snježnoga Ognja?« Habert s ljubavlju pogleda pastuha. »Radije ga ne bih prodao. On je najbolji kojega sam ikada uzgojio. Nadam se da ću od njega uzgojiti cijelu lozu.« »Da ste se spremni od njega oprostiti, koliko bi nas to stajalo?«, upita Brom. Eragon

Eragon htjede staviti ruku na riđana, kao što je Brom učinio, no konj se izmaknu. Zatim ga instinktivno pokuša dotaknuti mentalno, ne bi li ga umirio, i osta zapanjen kad osjeti da mu je dodirnuo svijest. Dodir nije bio tako jasan ni oštar kao sa Safirom, no mogao je do izvjesne razine komunicirati s riđanom. Oprezno mu je uputio poruku da mu je prijatelj. Konj se umirio i pogledao ga vodnjikavim smeđim očima. Habert je prstima računao cijenu. »Dvije stotine kruna i ništa manje«, reče, uz smiješak, očito uvjeren da nitko ne bi platio tu cijenu. Brom bez riječi otvori kesicu i izbroji mu novac. »Hoće li ovo biti dovoljno?«, upita. Uslijedila je duga šutnja dok je Habertu pogled prelijetao od Snježnoga Ognja na kovanice. Zatim duboko uzdahnu i reče: »Vaš je, iako to činim teška srca«. »Pazit ću ga kao da je potomak Gildintora, najslavnijega konja svih legendi«, reče Brom. »Vaše me riječi vesele«, uzvrati Habert i lagano se nakloni. Pomogao im je osedlati konje. Kad su bili spremni za polazak, reče im: »Onda zbogom. Brinem za Snježnoga Ognja. Nadam se da vas neće snaći nikakva nevolja«. »Ne bojte se. Dobro ću ga čuvati«, obeća mu Brom na odlasku. Zatim pruži Eragonu uzde Snježnoga Ognja i reče: »Idi na kraj Terinsforda i ondje me čekaj«. »Zašto?«, upita Eragon, no Brom je već odmaknuo. Ljutit, Eragon je s oba konja izišao iz Terinsforda i smjestio se pokraj ceste. Na jugu je vidio nejasne obrise Utgarda, divovske kamene stijene nasađene na rubu doline. Vrh je parao oblake i nestajao s vidika, nadvisujući manje okolne planine. Izgledao je tako mračno i sablasno da je Eragonu zujalo u glavi. Brom se ubrzo vratio i rukom pokazao Eragonu da krene za njim. Hodali su dok Terinsford nije ostao skriven iza drveća. Onda je Brom rekao: »Razaci su sigurno ovuda prošli. Očito su ovdje stali da uzmu konje, kao i mi. Uspio sam pronaći čovjeka koji ih je vidio. Dok ih je opisivao, stalno je drhtao. Kaže da su odgalopirali iz Terinsforda kao vragovi od tamjana.« Christopher Paolini

»Ostavili su priličan dojam.« »Priličan.« Eragon potapša konja. »Kad smo bili u staji, slučajno sam dotaknuo ridanov um. Nisam znao da je to moguće.« Brom se namršti. »Neobično je da netko tako mlad ima tu moć. Većina je jahača morala godinama vježbati kako bi uspostavili kontakt s bilo čime osim sa zmajem.« Zamišljena lica proučavao je Snježnoga Ognja. Zatim je rekao: »Uzmi sve stvari iz zavežljaja, stavi ih u bisage, a zavežljaj svezi za sedlo.« Eragon je to učinio, dok se Brom penjao na Snježnoga Ognja. Eragon je sumnjičavo gledao riđana. Bio je toliko manji od Safire da se na trenutak zapitao može li ga riđan nositi. Uzdahnuo je i nespretno se popeo na sedlo. Do tada je jahao samo bez sedla i to nikada na velike udaljenosti. »Hoće li mi opet biti isto s nogama kao kad sam jahao na Safiri?«, upita on Broma. »Kako su ti noge sada?« »Nisu tako loše, no mislim da će mi svako grublje jahanje otvoriti rane.« »Ići ćemo polako«, obeća mu Brom. Zatim mu doda nekoliko štapova i laganim kasom krenuše. Ubrzo se krajobraz počeo mijenjati. Obrađena su polja ustupala mjesto divljem okolišu. Uz cestu je raslo gusto isprepleteno raslinje i golemi grmovi koji su im parali odjeću. Iz tla je virilo visoko kamenje, sivi svjedoci njihove nazočnosti. U zraku se osjećalo nešto neprijateljsko, netrpeljivost koja se opirala uljezima. Iznad njih se uzdizao Utgard i svakim je korakom postajao sve veći, a goli su mu ponori bili puni dubokih brazda, sa snježnim kanjonima. Crna stijena te planine upijala je svjetlost poput spužve i zamagljivala okolno područje. Između Utgarda i niza planina s istočne strane doline Palankar bio je dubok rascjep, jedini pogodan izlaz iz doline. Cesta je vodila prema njemu. Konjska su kopita snažno klopotala po šljunku, a cesta se sužavala i pretvarala u tanku stazu koja je išla duž podnožja Utgarda. Eragon podiže pogled prema vrhuncu i začudi se kad na njemu ugleda toranj sa zvonikom. Oronuli toranj još je uvijek bio mrki čuvar doline. »Što je ono?«, upita, pokazujući prstom.

Eragon Brom nije ni podignuo pogled. Samo je tužno i s gorčinom rekao: »Položaj jahača. Ondje je od njihova osnutka. Ondje je Vrael našao utočište i ondje ga je Galbatoriks na prijevaru našao i porazio. Otkad je Vrael pao, ovo područje svi izbjegavaju. Ta se utvrda zvala Edoksil, tj. Nepobjedivi, jer je planina tako strma da nitko ne može doći do vrha, osim ako može letjeti. Poslije Vraelove smrti običan ga je puk nazvao Utgard, ali ima i još jedno ime - Ristvakbin, tj. Mjesto Tuge. Tako su ga zvali posljednji jahači prije nego što ih je kralj pobio.« Eragon je gledao sa strahopoštovanjem. Bio je to opipljiv ostatak jahačke slave, iako oskvrnjen neumoljivim zubom vremena. U tom je trenutku shvatio koliko su jahači stari. Njemu je namijenjeno nasljeđe tradicije i junaštva koje se protezalo od prastarih vremena. Duge su sate putovali oko Utgarda. S desne ih je strane štitio kao neprobojan zid dok su ulazili u rascjep koji je dijelio planinski lanac. Eragon je napeto iščekivao. Nestrpljivo je čekao da vidi što se prostire izvan Palankara, no još je uvijek bilo predaleko. Neko su vrijeme bili u strmom prolazu koji je vijugao između brežuljaka i gudura, duž rijeke Anore. Zatim su se, kad se sunce iza njih spustilo, popeli na uzvisinu odakle su mogli promatrati preko krošanja drveća. Eragon je ostao bez daha. S obje su strane bile planine, a ispod njih se pružala golema ravnica koja je na dalekom obzoru nestajala i spajala se s nebom. Cijela je ravnica bila jednake boje, boje suhe trave. Iznad njih su plovili dugi tanki oblaci, nošeni snažnim vjetrom. Sada je shvatio zašto je Brom bio uporan zbog konja. Trebali bi im tjedni ili čak mjeseci da pješice prijeđu tu golemu ravnicu. Visoko na nebu vidio je Safiru kako kruži, tako visoko da bi čovjek pomislio da je ptica. »Čekat ćemo do sutra i onda se spustiti«, rekao je Brom. »Putovanje će trajati gotovo cijeli dan, tako da ovdje moramo prenoćiti.« »Koliko je široka ravnica?«, upita Eragon, još uvijek zapanjen. »Dva ili tri dana jahanja do više od dva tjedna, ovisno kojim smjerom kreneš. Osim nomadskih plemena, koja lutaju ovim

dijelom ravnice, gotovo je jednako nenastanjena kao i pustinja Hadarak Christopher Paolini prema istoku. Tako da nećemo naići na puno sela. No, prema jugu je manje pusta i gušće je naseljena«. Skrenuli su sa staze i sjahali pokraj rijeke Anore. Dok su skidali sedla, Brom je pokazao rukom prema riđanu. »Moraš mu nadjenuti ime.« Eragon je razmišljao o tome dok ga je privezivao. »Pa, nemam nikakvo tako uzvišeno kao Snježni Oganj, no možda će ovo biti dobro.« Zatim je stavio ruku na riđana i rekao: »Dajem ti ime Kadok. Tako se zvao moj djed. Dobro ga nosi.« Brom je kimnuo glavom u znak odobravanja, no Eragon se osjećao malo blesavo. Kad je Safira sletjela, Eragon je upita: »Kakp izgleda ravnica?« »Dosadno. Nema ničega osim zečeva išipražja kamo god kreneš.« Poslije večere Brom skoči na noge i poviknu: »Hvataj!« Eragon je jedva uspio podignuti ruku i uhvatiti komad drva, te izbjeći da ga ne udari u glavu. Zastenjao je kad je ugledao još jedan improvizirani mač. »Ne, opet!«, poviknu. Brom se samo nasmiješi i pozva ga rukom. Eragon nevoljko ustade. Trčkarali su uokolo, zamahivali i udarali komadima drva dok Eragona nije zaboljela ruku pa je uzmaknuo. Vježba je bila kraća nego ona prva, no ipak dovoljno duga da Eragon zaradi još jednu zbirku masnica. Kad su završili, on s gađenjem baci štap i bijesno se udalji od vatre kako bi viđao rane. GRMLJAVINA I PRASAK GROMA Sutradan je Eragon pokušavao ne razmišljati o nedavnim događajima. Iz svakoga je nosio suviše bolno iskustvo. Umjesto toga usredotočio se na kovanje plana o tome kako pronaći i ubiti Raza-ke. Uradit ću to svojim lukom, odlučio je, zamišljajući pritom kako će te zakrabuljene spodobe izgledati sa strijelama u tijelu. Jedva je stao na noge. Mišići su ga boljeli i pri najmanjem pokretu, a jedan mu je prst bio vruć i natekao. Kad su bili spremni za polazak, uzjahao je Kadoka i kiselo rekao: »Ako naše mačevanje potraje, razbit ćeš me na komade«. »Ne bih te toliko pritiskao kad ne bih mislio da si dovoljno jak.«

»Ovoga mi puta ne bi smetalo malo lošije mišljenje o meni«, promrmlja Eragon. Kad se Safira približila, Kadok se poče nervozno propinjati. Safira ga gotovo s gađenjem pogleda i reče: »Nemam se gdje sakriti na ravnici, tako da se neću ni pokušavati skrivati. Od sada ću jednostavno letjeti iznad vas«. Zatim poletje, a oni se počeše spuštati niz strminu. Na mnogim mjestima staze gotovo nije ni bilo, pa su sami tražili put prema podnožju. S vremena na vrijeme morali su sjahati i voditi konje, pridržavajući se za drveće da ne bi pali niz strminu. Tlo je bilo puno kamenja pa im je bilo naporno hodati. Od napora su se tako ugrijali da su postali živčani, unatoč hladnoći. Kad su nešto prije podneva stigli do podnožja, odlučili su se odmoriti. Rijeka Anora skretala im je s lijeve strane i tekla prema sjeveru. Po zemlji je strugao žestok vjetar i nemilosrdno ih šibao. Zemlja je bila isušena pa im je prašina letjela u oči. Eragonu je smetalo što je sve bilo tako ravno. Nigdje ni humka ni hrpe kamenja. Cijeloga je života živio okružen planinama i breChristopher Paolini žuljcima. Bez njih se osjećao nezaklonjeno i ranjivo, kao miš pod oštrim orlovim okom. Kad su stigli do ravnice, staza se račvala na tri kraka. Prvi je zaokretao sjeverno, prema Sjunonu, jednom od najvećih sjevernih gradova. Drugi je vodio ravno preko ravnice, a treći južno. Pregledali su sva tri, tražeći tragove Razaka. Pronašli su ih kako vode ravno prema travnjaku. »Čini se da su otišli u Jazuak«, reče Brom zbunjena lica. »Gdje je to?« »Na istoku, udaljeno četiri dana jahanja, ako sve prođe dobro. To je malo selo pokraj rijeke Ninore.« Pokazao je rukom prema rijeci Anori koja je tekla prema sjeveru. »Ovdje je naša jedina zaliha vode. Morat ćemo napuniti mjehove prije nego što krenemo preko ravnice. Odavde do Jazuaka nema više nijedne rijeke ni jezera.« U Eragonu je raslo uzbuđenje zbog potjere. Za nekoliko dana, možda manje od tjedna, odapet će svoje strijele kako bi osvetio Gerinu smrt. A onda... Nije želio razmišljati što bi se moglo dogoditi

poslije toga. Napunili su mjehove, napojili konje i sami se napili koliko su mogli. Safira im se pridružila i popila nekoliko gutljaja. Okrijepljeni, krenuli su ravnicom prema istoku. Eragon je zaključio da ga vjerojatno vjetar izluđuje. Od vjetra je dolazilo sve što mu je zagorčavalo život, raspucane usne, sprženi jezik i žar u očima. Pratio ih je neprestano, cijeloga dana. Uvečer je postao još jači umjesto da jenja. Budući da nije bilo nikakva zaklona, bili su prisiljeni noćiti na otvorenom. Eragon je našao malo grmlja, jedno malo žilavo stablo, koje je opstalo u tim teškim uvjetima, i iščupao ga. Pažljivo je sve stavio na hrpu i pokušao zapaliti vatru, no drvo se samo dimilo i ispuštalo oštar miris. Ojađen, dobacio je kresivo Bromu. »Ne mogu zapaliti na prokletom vjetru. Pokušaj ti, u protivnom ćemo jesti hladnu večeru.« Brom kleknu pokraj grmlja i sumnjičavo ga pogleda. Zatim premjesti nekoliko grana i zapali kresivo. Vatromet iskrica zapljusnu Eragon granje. Ono se malo zadimi i ništa više. Brom se namršti i ponovno pokuša, no nije imao nimalo više sreće od Eragona. »Brisingr!«, viknu ljutito i ponovno udari kresivom. Najednom se pojavi plamen i on se odmaknu, zadovoljan. »Eto. Valjda je unutra tinjala.« Vježbali su improviziranim mačevima dok se večera kuhala. Bilo im je teško zbog umora pa su skratili vježbu. Nakon što su pojeli, legli su pokraj Safire i zaspali, zahvalni što im pruža zaklon. Sutradan ih je dočekao isti hladni vjetar, koji je šibao preko zastrašujuće ravnice. Eragonu su noću ispucale usne. Kad god bi se nasmijao ili progovorio, pojavile bi se kapljice krvi. Lizanje ih je još više pogoršavalo. Isto je bilo i s Bromom. Dali su konjima malo vode i uzjahali. Toga su dana monotono jahali beskrajno dugo i teško. Trećega se jutra Eragon probudio dobro odmoren. To ga je oraspoložilo, kao i prestanak vjetra. No raspoloženje mu je splasnulo kad je vidio da su nebo ispred njih zamračili olujni oblaci. Brom pogleda oblake i namršti se. »Obično bih išao u takvu oluju,

no čeka nas muka što god činili pa onda možemo i prevaliti malu razdaljinu.« Kad su stigli do olujnih oblaka, još je bilo mirno. Kad su zalazili pod oblake, Eragon je podignuo glavu. Olujni je oblak bio čudna oblika, kao prirodna katedrala s masivnim krovom u obliku luka. Uz malo mašte vidio je stupove, prozore, visoke tornjeve i prijeteća lica životinja na olucima. Bila je to divlja ljepota. Kad je spustio pogled, ugledao je divovski zračni val kako polije-že travu i juri prema njima. Trebala mu je cijela sekunda da shvati kako je to val strahotna udara vjetra. I Brom ga je vidio pa su zgrbili ramena, očekujući oluju. Kad ih je olujni vjetar već gotovo sustigao, Eragonu pade na um strašna misao od koje se svinu u sedlu i povika glasom i umom: »Sa-firalSpustiše!« Brom problijedi. Vidjeli su je u visinama, kako pokušava sletjeti. Neće uspjeti!, pomisli on. Safira je zaokrenula unatrag kako bi dobila na vremenu. Dok su je promatrali, oluja ih je udarila kao čekićem. Eragon je hvatao zrak i čvrsto se držao za sedlo dok mu je divlji huk parao uši. Kadok se Christopher Paolini zanjihao i ukopao kopitima u zemlju, a griva mu je mlatila zrakom. Vjetar im je nevidljivim prstima parao odjeću, a od naleta oblaka prašine sve se smračilo. Eragon je zažmirio, tražeći Safiru. Vidio ju je kako se snažnim udarom prizemljila i čučnula, držeći se kandžama za tlo. Vjetar ju je sustigao baš kad je počela sklapati krila. Jednim ih je jakim trzajem rastvorio i odvukao je u zrak. Neko je vrijeme tako lebdjela, jer ju je olujna sila pridržavala. Onda je leđima tresnula o zemlju. Eragon divljim potezom okrenu Kadoka i odgalopira natrag stazom, podbadajući konja objema petama i potičući ga umom. Safira! poviknu on. »Pokušaj ostati na zemlji. Dolazim!« Uto osjeti njezinu tmurnu poruku da ga je čula. Kad joj se približiše Kadok se ukopa na mjestu pa Eragon skoči s njega i pojuri prema Safiri. Luk ga mlatnu u glavu. Jaki ga zapuh vjetra izbaci iz ravnoteže i on poletje naprijed i pade na trbuh. Pokliznu se, zatim ustade i za-urla, ne obazirući se na duboke ogrebotine na koži. Safira je bila udaljena niti tri metra, ali joj se nije mogao približiti, jer

joj je vjetar mlatio krilima. Pokušavala ih je sklopiti, ali je vjetar bio jači. Pojurio je prema njezinu desnom krilu u namjeri da ga spusti na zemlju, ali ju je vjetar zahvatio pa se prevrnula prema Era-gonu. Bodljike na njezinu hrptu promašile su ga za samo nekoliko centimetara. Safira se držala kandžama za tlo, pokušavajući ostati -na zemlji. Krila su joj se opet počela dizati, no prije nego što ih je vjetar uspio vinuti u zrak, Eragon se bacio na lijevo krilo, koje se svinulo u zglobu pa ga je Safira čvrsto priljubila uz tijelo. On se prebaci preko nje i skotrlja joj se na desno krilo, koje se, bez ikakva upozorenja, naglo ispravi i Eragon skliznu na zemlju. Prevrnu se, ne bi li ublažio pad, a zatim skoči na noge i ponovno je zgrabi za krilo. Safira ga je počela sklapati, dok ga je on svom snagom gurao. Vjetar je nesmiljeno puhao, ali su ga uspjeli svladati. Eragon se naslonio na Safiru i hvatao dah. »Jesi li dobro?« Osjetio je kako dršće. Za odgovor joj je trebala cijela sekunda. »Mi... mislim da jesam.« Zvučala je potreseno. »Ništa nije slomljeno, nisam ništa mogla. Vjetar me nije puštao. Bila sam bespomoćna.« Zadrhtala je i utihnula. Eragon Eragon ju je zabrinuto promatrao. »Ne brini, više nisi u opasnosti.« U daljini je ugledao Kadoka kako stoji stražnjicom okrenut prema vjetru. U mislima mu je rekao da se vrati Bromu. Zatim je uzjahao Safiru. Safira je puzala cestom i borila se protiv olujnoga vjetra, dok joj se Eragon, pognute glave, čvrsto držao za leda. Kad su stigli do Broma, ovaj kroz oluju poviknu: »Je li povrijeđena ?« Eragon odmahnu glavom i sjaha. Kadok dokaska do njega, nji-šteći. Dok ga je Eragon češkao po glavi, Brom je pokazao rukom tamnu kišnu zavjesu koja im se približavala u prelijevajućim sivih mlazovima. »Još i to?«, viknu Eragon, pritiskajući odjeću. Kad ih je pljusak sustigao, on zažmiri. Kiša je bila hladna kao led. Začas su bili mokri do kože i tresli se. Nebom su sijevale munje. Pojavljivale su se i nestajale kao treptaji oka. U nebeskim visinama, po cijelom su se obzorju prolamali

plavičasti gromovi, nakon kojih je snažna grmljavina potresala zemlju. Bio je to prekrasan, ali i opasan prizor. Trava se od udara groma tu i tamo zapalila, a kiša ju je odmah gasila. Oluja je sporo jenjavala, no kako je dan odmicao, ipak se selila na druga područja. Opet su ugledali nebo, a sunce je na zalasku blistavo sjalo. Dok su sjajne sunčeve zrake bojale oblake, nebo je postalo oštra kontrastna slika. Jedna je strana bila jarko osvijetljena, a druga duboko zasjenjena. Sve je odjednom izgledalo natprirodno izražajno. Vlati trave izgledale su kao čvrsti mramorni stupovi. Obične su stvari poprimile izvanzemaljsku ljepotu. Eragon se osjećao kao da sjedi u umjetničkoj slici. Osvježena je zemlja ugodno mirisala, bistreći im um i podižući im raspoloženje. Safira se ispružila, podignula vrat i radosno zari-kala. Konji su odskakali od nje, no Eragon i Brom su joj se veselo nasmiješili. Prije nego što je danja svjetlost potpuno izblijedjela, zaustavili su se u nekoj rupi da tu prenoće. OTKRIĆE U JAZUAKU Tijekom oluje uspjeli su djelomično napuniti mjehove vodom, ali su toga jutra već popili posljednje kapi. »Nadam se da idemo u pravome smjeru«, reče Eragon, stišćući prazni mijeh, »jer smo u nevolji ako danas ne stignemo do Jazuaka«. Brom nije izgledao uznemireno. »Već sam ovuda putovao. Jazu-ak će se pojaviti na vidiku prije sutona.« Eragon se sumnjičavo nasmija. »Možda ti vidiš nešto što ja ne vidim. Kako to možeš znati, kada sve što oči vide, izgleda jednako?« »Zato što me ne vodi zemlja, nego zvijezde i sunce. Oni nas neće odvesti na stramputicu. Hajde! Krenimo. Glupo je izmišljati probleme ondje gdje ih nema. Jazuak će se pojaviti.« Pokazalo se da je govorio istinu. Safira je prva ugledala selo, a oni su ga vidjeli tek potkraj dana, kao tamnu mrlju na obzorju. Još je bilo daleko. Vidjelo se izdaleka samo zahvaljujući golemoj ravnici. Dok su mu se približavali, s obje se strane pojavila tamna vijugava crta i nestajala u daljini. »Rijeka Ninor«, reče Brom i pokaza rukom.

Eragon zaustavi Kadoka. »Netko će vidjeti Safiru ako duže ostane s nama. Bi li se trebala skrivati dok mi budemo u Jazuaku?« Brom se počeša po bradi i pogleda prema selu. »Vidiš li onaj zavoj rijeke? Neka nas ondje čeka. To je dovoljno daleko od Jazuaka pa je nitko neće naći, ali i dovoljno blizu da se neće osjećati ostavljenom. Proći ćemo kroz selo, nabaviti što nam treba i onda se naći s njom.« »To mi se ne sviđa«, rekla je Safira kad joj je Eragon iznio plan. » To me ljuti. Stalno se moram skrivati t$ao \a\av zločinac.« »Znaš što bi se dogodilo \ad bi nas otkrili?« Nešto je na to promrmljala, ali je popustila i odletjela, nisko, uz tlo. Razlog njihova brza hoda bila je pomisao na hranu i piće u kojima će ubrzo uživati. Kad su se približili malim seoskim kućama, iz Eragon •jf desetaka su dimnjaka vidjeli dim, no na ulicama nije bilo nikoga. Nad selom se nadvijala zlokobna tišina. Šutke su se zaustavili pred prvom kućom. Najednom Eragon reče: »Nijedan pas ne laje«. »Ne.« »No to ništa ne znači.« »...Ne.« Eragon zastade: »Netko bi nas do sada vidio«. »Da.« »Zašto onda nitko nije izišao?« Brom zažmiri prema suncu. »Možda se boje.« »Možda«, uzvrati Eragon. Jedan je trenutak šutio. »A ako je ovo zamka? Možda nas Razaci čekaju.« »Treba nam hrana i voda.« »Tu je Ninor.« »Ipak trebamo hrane.« »Točno.« Eragon pogleda uokolo. »Onda idemo?« Brom je trznuo oglavom. »Da, no ne kao budale. Ovo je glavni ulaz u Jazuak. Ako postoji zamka, bit će na ovome putu. Nitko ne očekuje da bismo mogli stići iz drugoga smjera.« »Znači, idemo okolo na stražnji ulaz?«, upita Eragon. Brom ki-mnu glavom, izvadi mač i položi oštricu preko sedla. Eragon je napeo luk i stavio strijelu. Tiho su kaskali oko sela i oprezno ušli. Ulice su bile prazne. Samo je

mala lisica pobjegla kad su joj se približili. Kuće su bile mračne i zlokobne, a prozori zatvoreni. Na mnogima su šarke bile slomljene pa su se vrata njihala. Konji su nervozno kolutali očima. Erago-na je zasvrbio dlan, ali je odolio nagonu da se počeše. Kad su ušli u središte sela, on problijedi i čvrsto stisnu luk. »Bože na nebesima«, prošapta. Pred njima je stajala hrpa leševa, koja se uzdizala iznad njihovih glava. Leševi su bili ukočeni, izobličenih lica. Odjeća im je bila natopljena krvlju, kao i spržena zemlja uokolo. Zaklani su muškarci ležali preko žena koje su pokušali zaštititi, majke su u naručju držale djecu, a ljubavnici, koji su pokušavali zaštititi jedno drugo, ležali su u smrtnom zagrljaju. Iz svih su tijela virile crne strijele. Nisu Christopher Paolini pošteđeni ni mladi ni stari. Najstrašnije je bilo bodljikavo koplje, zabodeno na vrhu hrpe tjelesa, na kojem je bilo nabodeno blijedo tjelešce malog djeteta. Eragonu su se oči napunile suzama pa je pokušao skrenuti pogled, ali ga nije mogao skinuti s mrtvih lica. Buljio je u njihove otvorene oči i pitao se kako ih je život mogao tako lako napustiti. Što naš život znači kad može ovako završiti? Preplavio ga je val beznađa. S neba se, poput tamne sjene, spustila vrana i sletjela na koplje. Zabacivala je glavu i pohlepno ispitivala djetetovo tijelo. »E nećeš«, prosikta Eragon, nategnu luk i ispusti strijelu. Perje joj se razletje i ona pade na leda, sa strijelom u grudima. Eragon zape drugu strijelu, ali u trbuhu osjeti mučninu i poče povraćati Kadoku sa strane. Brom ga je potapšao po leđima. Kad je Eragon završio, Brom ga nježno upita: »Hoćeš li me pričekati izvan Jazuaka?« »Ne... ostajem«, potreseno reče Eragon, brišući usne. Izbjegavao je gledati strašni prizor pred sobom. »Mogli smo...« Više se nije mogao prisiliti da govori. Brom je pognuo glavu. »Oni koji uživaju u boli i patnji drugih. Takvi imaju bezbroj lica i obličja, no za njih postoji samo jedno ime: zlo. To nije moguće razumjeti. Možemo samo žaliti žrtve i odati im počast.«

Sjahao je sa Snježnoga Ognja i počeo hodati uokolo, pozorno proučavajući tlo. »Razaci su prošli ovuda«, polagano je rekao, »no oni ovo nisu uradili. Ovo je djelo Urgala. Koplje je njihove izrade. Jedna ih je skupina prošla ovuda, možda čak stotinu. Čudno. Znam samo za nekoliko slučajeva kad su se okupili u tako...« Kleknuo je i ispitivao otiske stopala. Najednom nešto opsova, otrča do Snježnoga Ognja i baci se na njega. »Galop!«, prosikta i podbode konja. »Ovdje još ima Urgala!« Eragon petama podbode Kadoka, koji poletje za Snježim Ognjem. Jurili su pokraj kuća i već su bili gotovo na rubu Jazuaka kad Era-gona zasvrbje dlan. Opazio je da se s desne strane nešto kreće, a onda ga neka divovska šaka izbaci iz sedla. Odletio je s Kadoka i udario o zid, instinktivno stišćući luk. Skamenjen, dahtao je i držao se za slabinu, ali se uspio uspraviti. Eragon Nad njim je stajao Urgal i opako ga iskosa promatrao. Čudovište je bilo visoko, debelo, šire od vrata, sive kože i žutih svinjskih očiju. Mišići su mu se napinjali na rukama i grudima prekrivenima premalenim oklopom. Željezna mu se kapa naslanjala na par ovnovskih rogova što su mu se izvijali iz sljepoočnica, a okrugli mu je štit bio zavezan za ruku. U drugoj je držao kratak, opasan mač. Iza njega je vidio Broma kako zateže uzde, s namjerom da krene natrag, ali je naglo stao kad je ugledao drugog Urgala koji je držao sjekiru. »Bježi, glupane!«, doviknu Brom Eragonu i nasrnu na neprijatelja. Urgal pred Eragonom snažno zamahnu mačem. Eragon prestravljeno urliknu i izmaknu se, a mač mu prozvižda pokraj glave. Eragon se okrenu i poletje prema središtu Jazuaka. Srce mu je snažno lupalo. Urgal je krenuo za njim. Odzvanjali su teški udarci njegovih čizama. Eragon je poslao Safiri očajnički poziv upomoć, a onda se prisilio da ide još dalje. Unatoč Eragonovim nastojanjima, Urgal se brzo pribrao. Iskesio je goleme oštre zube. Kad je Urgal bio gotovo iznad Eragona, Eragon zape strijelu, naglo stade, nanišani i ispusti je. Urgal munjevito podignu ruku i uhvati strijelu na štitu. Prije nego što je Eragon uspio odapeti drugu strijelu, čudovište nasrnu na njega te obojica padoše na zemlju i počeše se hrvati.

Eragon se na trenutak oslobodi, skoči na noge i pojuri prema Bromu, koji je iz sedla razmjenjivao snažne udarce sa svojim protivnikom. Gdje su ostali Urgali? panično se pitao Eragon. Jesu li ova dvojica jedini u Jazuaku? Uto se začu jak prasak od kojega se Snježni Oganj prope i zanjišta. Brom se savi u sedlu, a iz ruke mu poteče krv. Urgal pokraj njega poče pobjedonosno urlati i podignu sjekiru kako bi Bromu zadao smrtni udarac. Iz Eragona se prolomi zaglušujući vrisak i on naglavce nasrnu na Urgala. Urgal zapanjeno stade, a onda ga prijezirno pogleda i zamahnu sjekirom. Eragon se izmače i ščepa Urgala za slabinu, ostavljajući krvave ogrebotine. Urgalovo se lice izobliči od bijesa. On opet zamahnu i promaši, jer Eragon skoči ustranu i pojuri niz ulicu. Eragon se usredotočio na odvlačenje Urgala od Broma. Uletio je u uzak prolaz između kuća, ali se naglo zaustavio, kad je vidio da Christopher Paolini je u slijepoj ulici. Pokušao je krenuti natrag, no Urgali su mu već bili zapriječili prolaz. Krenuli su prema njemu, psujući hrapavim glasovima. Eragon je okretao glavu s jedne strane na drugu, pokušavajući pronaći izlaz, ali ga nije bilo. Kad se našao licem u lice s Urgalima, u glavi mu počeše bljeskati slike: pobijeni seljani na hrpi oko koplja i nevino djetešce koje nikada neće odrasti. Od pomisli na njihovu sudbinu, svaki mu se djelić tijela ispuni gorućom nezaustavljivom snagom. Bilo je to nešto više od želje za pravdom. Cijelo mu se biće pobuni protiv lica smrti, protiv spoznaje da će prestati postojati. Snaga mu je neprestano rasla i on osjeti da bi mogao puknuti od nagomilane sile. Eragon stade uspravno, bez imalo straha i s lakoćom podignu luk. Urgali se nasmijaše i podignuše oklope. Eragon pogleda kroz rupu na luku, kao što je to već stotinama puta učinio, i nanišani. Osjećao je nepodnošljiv plamen unutarnje energije. Morao ju je ispustiti ili će ga sagorjeti. Najednom mu se iz usta provali, nepozvana, neobična riječ. On ispusti strijelu i vrisnu: »Brisingr!« Iz strijele sinuse pucketave plave zrake. Jedna poletje i pogodi prvoga Urgala u čelo. U tom času odjeknu eksplozija. Iz Urgalove

glave bijesnu plav udarni val i na mjestu pobi druge Urgale. Eragon se nije uspio ni snaći, a val ga zapljusnu, proletje kroz njega ne ozlijedivši ga i rasplinu se po zidovima kuća. Eragon je stajao i dahtao. Najednom pogleda svoj ledeni dlan i vidje da segedvei ignazia sjaji poput užarena bijela metala. U tom času, dok je još gledao dlan, nesta sjaja i dlan se povrati u prijašnje stanje. On stisnu šaku i preplavi ga val iscrpljenosti. Osjećao se čudno i slabo, kao da danima nije ništa jeo. Koljena su mu klecala, naslonio se na zid i čučnuo. OPOMENE Kad mu se snaga malo povratila, isteturao je iz prolaza, obilazeći mrtva čudovišta. Ubrzo do njega dokaska Kadok. »Dobro je, nisi povrijeđen«, promrmlja Eragon. Ruke su mu snažno drhtale i bio je napet no to mu nije posebno smetalo. Osjećao se omamljeno, kao da se sve što je vidio događalo nekome drugome. Pronašao je Snježnoga Ognja kako se, raširenih nozdrva i spuštenih ušiju, propinje pokraj neke kuće, spreman na juriš. Brom je još bio nepomično presavijen u sedlu. Eragon mislima dotaknu konja i umiri ga. Kad se Snježni Oganj opustio, Eragon krenu do Broma. Na desnoj starčevoj ruci bila je duga krvava posjekotina. Rana je obilno krvarila, no nije bila ni duboka ni široka. Ipak, Eragon je bio svjestan da ranu mora zaviti kako Brom ne bi izgubio previše krvi. Malo je pogladio Snježnoga Ognja, a onda skinuo Broma iz sedla. Bio je pretežak za njega pa ga je ispustio na tlo. Šokirala ga je vlastita slabost. Uto mu se u glavi prolomi vrisak pun ogorčenja. Safira se naglo spustila i snažno prizemljila pokraj njega, raširenih krila. Ljutito je zapiskutala, s plamenom u očima. Mlatila je repom, a kad mu je mlatnula iznad glave, Eragon je zažmirio. »Jesi li povrijeđen? «, upita ga ona glasom punim ogorčenja. »Nisam«, odgovori on i poče Broma polijegati na leđa. Safira zareza i poviknu: »Gdje su ti kpji su ovo uradili? Raskomada t ću ih!« Eragon umornom rukom pokaza prema prolazu i reče: »Nema koristi, već su mrtvi.« »Tisi ih ubio?« iznenađeno upita Safira.

Eragon kimnu glavom. »Nekako.« Zatim joj u nekoliko jezgrovitih rečenica ispriča što se dogodilo, istodobno u bisagama tražeći komade platna u koje je bio umotan Zarok. Christopher Paolini Safira ozbiljnim glasom reče: »Odrastao si«. Eragon nešto progunđa. Kad je pronašao dugu krpu, on pažljivo zavrnu Bromov rukav, s nekoliko spretnih poteza očisti ranu i čvrsto je poveza. »Volio bih da smo još u dolini Palankar«, reče Safiri. » Ondje sam barem znao kpje su biljke dobre za rane. Ovdje nemam pojma što bi mu moglo pomoći.« Zatim podignu Bromov mač sa zemlje, obrisa ga i stavi u korice o Bromovu pojasu. »Moramo krenuti«, reče Safira. »Možda se ovuda šulja joškpji Urgal.« »Možeš li nositi Broma? Tvoje će ga sedlo dobro držati i ti ga možeš štititi. « »Da, no ne mislim te ostaviti sama.« »Dobro, leti uza me, ali odlazimo odavde.« Zavezao je sedlo na Safiri, a onda je obgrlio Broma i pokušao ga podignuti, ali ga je snaga opet izdala. »Safira, pomozi.« Ona ispruži glavu pokraj njega i zubima uhvati Broma za odjeću. Svijajući vrat, podignu ga sa zemlje, kao mačka mače, i spusti ga sebi na leđa. Zatim mu Eragon provuče noge kroz omče na sedlu i stegnu ih. Starac jauknu i pomaknu se, a Eragon podignu glavu. Brom trepnu očima i uhvati se zdravom rukom za glavu. Zatim zabrinuto pogleda Eragona i upita: »Je li Safira stigla na vrijeme?« Eragon odmahnu glavom i reče: »Poslije ću ti ispričati. Ruku ti je povrijeđena. Zavio sam je što sam bolje umio, no treba ti sigurno mjesto za odmor.« »Da«, uzvrati Brom i oprezno dodirnu povrijeđenu ruku. »Znaš li gdje mi je mač... Ah, vidim da si ga našao.« Kad je Eragon zavezao sve trake reče: »Safira će te nositi i pratiti mene iz zraka.« »Jesi li siguran da želiš da ja jašem na njoj ?«, upita ga Brom. »Mogu jahati na Snježnome Ognju.« »Ne, s tako ozlijeđenom rukom. Ovako, ako se i onesvijestiš, nećeš pasti.«

Brom kimnu glavom i reče: »Počašćen sam.« Zatim zdravom rukom zagrli Safiru oko vrata, a ona bučno uzletje i vinu se visoko u Eragon nebo. Eragona zapljusnu zračni vrtlog od lupanja njezinih krila i on odskoči te se vrati konjima. Privezao je Snježnoga Ognja za Kadoka, izjahao iz Jazuaka, vratio se na stazu i krenuo na jug. Staza je vodila kroz krševit kraj, skretala udesno i nastavljala duž rijeke Ninor. Uz stazu su rasli paprat, mahovina i nisko raslinje. Pod drvećem je bilo svježe i prohladno, no Eragon nije dopuštao da ga taj omamljujući zrak uljuljka i da prestane biti oprezan. Nakratko se zaustavio da napuni mjeho-ve vodom i napoji konje. Pogledao je tlo i opazio trag Razaka. Barem idemo upravom smjeru. Safira je kružila iznad njega i budno ga motrila. Mučilo ga je što su vidjeli samo dva Urgala. Seljane je pobila i cijeli Jazuak demolirala velika horda, no gdje su? Možda su oni kpje smo sreli bili pozadina ih zamka za moguće progonitelje glavnih snaga. Počeo je razmišljati o tome kako je ubio Urgale. Jedna mu se zamisao, otkriće, polagano vrzmala mislima. On, Eragon, seoski dječak iz doline Palankar, upotrijebio je magiju. Magiju! Bila je to jedina riječ za ono što se dogodilo. Izgledalo je nemoguće, no nije mogao nijekati ono što je vidio. Nekpkp sam postao vraćar ili čarobnjak} Ali nije znao kako ponovno primijeniti tu moć ni kakva bi ograničenja ili opasnosti mogla imati. Kako mogu imati tu moć? Je li ona bila uobičajena medu jahačima? I, akpje Brom znao za to, zašto mi nije rekao? U čudu je odmahivao glavom. Razgovarao je sa Safirom kako bi provjerio Bromovo stanje i s njom razmijenio misli. Bila je jednako zbunjena magijom kao i on. »Safira, možeš li nam naći mjesto za počinak? Odozdo ne mogu baš daleko vidjeti?« Dok je ona tražila mjesto, on je nastavio put niz rijeku Ninor. Poziv mu je stigao baš kad se počeo spuštati suton. »Dođi.« Safira mu je poslala sliku skrivene čistine među drvećem pokraj rijeke. Eragon okrenu konje u drugom smjeru i natjera ih u kas. Uz Safirinu pomoć, mjesto je našao lako, no bilo je tako dobro skriveno, da ga nitko nije mogao opaziti.

Kad je stigao do čistine već je gorjela vatrica, bez dima. Brom je sjedio pokraj nje i pregledavao ranjenu ruku, koju je držao u čudnu Christopher Paolini položaju. Safira je čučala pokraj njega, napeta tijela. Prodorno je pogledala Eragona i upitala ga: »Jesi li siguran da nisi povrijeđen?« »Izvana nisam... no nisam siguran za ostalo.« »Trebala sam stići ranije.« »Ne\a te to ne muči. Danas smo svi griješili. Moja je pogreška bila što sam se previše udaljio od tebe.« Zapljusnula ga je njezina zahvalnost zbog te primjedbe. Pogledao je u Broma. »Kako si ti?« Starac je gledao svoju ruku. »Ogrebotina je velika i jako boli, no trebala bi brzo zarasti. Treba mi novi zavoj. Ovaj nije trajao koliko sam se nadao«. Zakuhali su malo vode kako bi oprali Bromovu ranu. Zatim je Brom povezao novu krpu oko ruke i rekao: »Moram jesti, a i ti izgledaš gladan. Prvo večerajmo, a onda ćemo pričati«. Kad su im trbusi bili puni i topli, Brom je zapalio lulu. »Dakle, mislim da je vrijeme da mi ispričaš što se dogodilo dok sam bio u nesvijesti. Vrlo sam radoznao.« Na licu mu se odražavao trepereći plamen logorske vatre, a guste su mu obrve bile nakostriješene. Eragon je nervozno sklopio ruke i sve mu ispričao bez uljepšavanja. Brom je cijelo vrijeme šutio i držao se zagonetno. Kad je Eragon završio, Brom je spustio pogled. Dugo se zatim čulo samo pucketanje vatre. Brom se napokon pokrenuo. »Jesi li tu moć ranije koristio?« »Nisam. Znaš li ti išta o tome?« »Malo.« Bromovo je lice bilo zamišljeno. »Čini se da sam ti dužnik što si mi spasio život. Nadam se da ću ti jednoga dana moći uzvratiti uslugu. Trebao bi biti ponosan. Rijetki izlaze neozlijeđeni nakon što ubiju prvog Urgala. No način na koji si ti to učinio vrlo je opasan. Mogao si uništiti sebe i cijelo selo.« »Nisam baš imao izbora«, uzvrati Eragon, braneći se. »Urgali su me gotovo ščepali. Da sam čekao, sasjekli bi me na komadiće!« Brom je zubima čvrsto stiskao držak lule. »Nisi imao pojma što radiš?« »Onda mi ti reci«, rekao je Eragon. »Stalno nastojim riješiti tu tajnu, no ne mogu je protumačiti. Što se dogodilo? Kako sam uopće

mogao upotrijebiti magiju? Nitko me nikada nije u tome poučavao niti me učio čarima.« Eragon Bromove su oči zasjale. »To nije nešto što se mora učiti, još manje primjenjivati!« »Dobro, ja je jesam primijenio i možda će mi opet zatrebati u borbi. No neću moći, ako mi ne pomogneš. Sto nije u redu? Ima li neka tajna koju ne bih trebao znati prije negoli postanem star i mudar? Ili, možda, ti ne znaš ništa o magiji!« »Mladiću!«, zagrmje Brom. »Ti tražiš odgovore rijetko viđenom drskošću. Kad bi znao što tražiš, ne bi to tako spremno činio. Nemoj me iskušavati.« Malo je zastao, a onda se opustio i postao ljubazniji. »Znanje koje tražiš složenije je nego što misliš.« Eragon naglo ustade u znak prosvjeda. »Osjećam se kao da me netko bacio u ovaj svijet sa čudnim pravilima koje nitko ne želi objasniti.« »Razumijem«, reče Brom. U prstima je premještao vlat trave. »Kasno je i moramo spavati, no sutra ću ti reći ponešto, da me prestaneš gnjaviti. Ta magija, jer to jest magija, ima pravila kao i sve drugo na svijetu. Ako prekršiš pravila, kazna je smrt, bez iznimke. Djela su ograničena snagom, riječima koje znaš i maštom.« »Sto to znači riječima?«, upita ga Eragon. »Opet pitanja!«, uzviknu Brom. »Na trenutak sam se ponadao da su ti presušila. No, imaš pravo pitati. Kad si ubio Urgala, nisi li nešto rekao?« »Jesam, brisingr.« Vatra je jenjala i Eragon je zadrhtao. Od te se riječi nekako osjećao nevjerojatno živim. »To sam i mislio. Brisingr je riječ iz drevnog jezika kojim su govorila sva živa bića. No, s vremenom je zaboravljen i cijelu se vječnost nije govorio u Alageziji, sve dok ga vilenjaci nisu ponovno donijeli s druge strane mora. Poučili su druga bića, koja su se njime služila za pravljenje i ostvarivanje moćnih radnji. Taj jezik ima ime za sve, ako ga uspiješ pronaći.« »Ali kako je on povezan s magijom?«, prekinu ga opet Eragon. »Potpuno! On je temelj svih moći. Taj jezik opisuje pravu prirodu stvari, ne površne aspekte koje svatko vidi. Primjerice, vatra se zove

brisingr. To nije samo običan naziv za vatru, nego pravo ime vatre. Ako si dovoljno jak, možeš izgovoriti brisingr i tako usmjeriti vatru da čini što god ti hoćeš. A to se jučer dogodilo.« MAGIJA JE NAJJEDNOSTAVNIJA STVAR » ^ X ašto si mislio da u Jazuaku ima još Urgala?«, upita Eragon * .iBroma nakon što su prevalili dio puta. »Čini se da nisu imali nikakva razloga ostati kad su drugi otišli.« »Mislim da su se odvojili od glavne skupine kako bi opljačkali selo. To je čudno jer su se Urgali, koliko ja znam, okupili u velikom broju samo dva ili tri puta u povijesti. Uznemiruje spoznaja da to sada čine.« »Misliš li da su Razaci uzrok njihova napada?« »Ne znam. Najbolje što možemo učiniti jest udaljiti se od Jazua-ka što brže možemo. Osim toga, ovim su smjerom na jug otišli i Razaci.« Eragon je bio suglasan. »No, još uvijek su nam potrebni hrana i piće. Ima li u blizini kakav grad?« Brom odmahnu glavom. »Ne, no Safira nam može nešto uloviti, budemo li morali jesti samo meso. Ovaj se drvored tebi možda čini neznatnim, no u njemu ima puno životinja. Rijeka je jedini izvor vode kilometrima uokolo, tako da većina ravničarskih životinja dolazi ovamo piti. Nećemo umrijeti od gladi.« Zadovoljan Bromovim odgovorom, Eragon nije rekao ništa. Dok su jahali, ptice su oko njih graktale i prelijetale ih, a rijeka je tiho i brzo tekla. Kraj je bio bučan. Vrvio je od života. Eragon je upitao: »Kako te onaj Urgal uhvatio? Sve je bilo tako brzo da nisam ni vidio.« »Loša sreća«, progunđao je Brom. »Ja sam mu bio prejak protivnik pa je udario Snježnoga Ognja. A glupi se konj propeo i izbacio me iz ravnoteže. Urgalu je baš to trebalo da mi nanese ovu posjekotinu.« Počešao se po bradi. »Pretpostavljam da te još uvijek muči magija. Činjenica da si je otkrio predstavlja trnovit problem. Rijetki to znaju, no svi su jahači umjeli koristiti magiju, iako s različiEragon -^ tom snagom. Te su sposobnosti držali u tajnosti, čak i na vrhuncu svoje moći, jer su im davale prednost pred neprijateljima. Da je svatko za to znao, bilo bi im teško izići na kraj s običnim ljudima.

Mnogi misle kako kraljeve magijske moći dolaze od činjenice da je on čarobnjak ili vračar. To nije točno. One dolaze od čarobnjačkih i vračarskih sposobnosti. Ima ih jer je i on jahač.« »U čemu je razlika? Nisam li, zbog činjenice da sam se poslužio magijom, i ja postao vračar?« »Uopće ne! Vračar, poput Sjene, koristi duhove kako bi proveli njegovu volju. To je potpuno drukčije od tvoje moći. Niti si ti zbog toga magičar, koji ima moć bez duhova ili zmaja. I zasigurno nisi vještac ni čarobnjak jer oni svoju moć dobivaju od raznih napitaka i čini. Tu dolazim do mojega prvoga pitanja, do problema koji si ti postavio. Mladi su jahači, poput tebe, prolazili strogu obuku, osmišljenu radi jačanja njihova tijela i povećanja samokontrole. To je trajalo mnogo mjeseci, ponekad i godina, sve dok ih se nije smatralo dovoljno odgovornima za služenje moćima. Do toga trenutka nijednom se učeniku nije govorilo o njegovim potencijalnim moćima. Ako bi neki od njih slučajno otkrio magiju, bio muško ili žensko, odmah bi ga izdvojili i poučavali ga odvojeno. Rijetko se događalo da je netko sam otkrio magiju«, nagnuo je glavu prema Eragonu, »iako se nisu nikada našli pod pritiskom pod kakvim si se ti našao«. »Pa kako ih se na kraju ipak obučilo da koriste tu moć?«, upitao je Eragon. »Ne razumijem kako je moguće poučavati nekoga u magiji. Da si ti to meni pokušao objasniti, ne bi mi imalo nikakva smisla.« »Učenicima su davali razne besmislene vježbe, s namjerom da se razljute. Primjerice, zadali bi im da premještaju gomile kamenja, isključivo pomoću stopala, da pune vodom kante iz kojih je voda neprestano otjecala i druge nemoguće stvari. Nakon nekog vremena postajali su tako ogorčeni da su se počeli služiti magijom. Većinom su u tome uspijevali. »To znači«, dodao je Brom, »da ćeš biti u podređenom položaju ako ikada sretneš neprijatelja koji je prošao tu obuku. Još ih ima Christopher Paolini nekoliko koji su živjeli u doba obuke, primjerice, kralj, da ne spominjem vilenjake. Svaki bi te mogao s lakoćom raskomadati.« »Što mi je onda činiti?«

»Nema vremena za pravu obuku, no možemo puno toga učiniti dok putujemo«, rekao je Brom. »Znam mnoge tehnike koje možeš vježbati i koje će ti dati snagu i samokontrolu, no ne možeš preko noći steći onakvu disciplinu kakvu su imali jahači.« S podsmijehom je pogledao Eragona i dodao: »Ti ćeš je morati u trku skupljati. U početku će biti teško, no nagrada će biti velika. Možda će ti biti zadovoljstvo čuti da se nikada nijedan jahač tvojih godina nije poslužio magijom kao ti jučer prema onoj dvojici Urgala.« Eragon se nasmiješio toj pohvali. »Hvala. Ima li taj jezik ime?« Brom se nasmijao. »Da, ali ga nitko ne zna. To bi mogla biti riječ nevjerojatne snage, kojom bi mogao vladati cijelim jezikom i svima koji ga koriste. Ljudi za njom već dugo tragaju, no još je nitko nije otkrio.« »Još ne razumijem kako ta magija funkcionira«, reče i upita Bro-ma: »Kako bih je ja točno trebao koristiti?« Brom se zaprepasti: »Nisam li bio jasan?« »Nisi.« Brom duboko udahnu i nastavi: »Da bi se služio magijom, moraš imati određenu urođenu moć, što je danas među ljudima prava rijetkost. Također moraš biti sposoban tu moć pozvati kada poželiš. Kad je pozoveš, moraš je primijeniti ili pustiti da iščezne. Razumiješ? Dakle, ako želiš primijeniti moć, moraš izgovoriti onu riječ ili rečenicu iz drevnoga jezika koja označuje tvoju namjeru. Primjerice, da jučer nisi rekao brisingr ništa se ne bi dogodilo.« »Dakle, ograničen sam znanjem toga jezika?« »Točno!«, kliknu Brom i nastavi: »Osim toga, dok izgovaraš riječi toga jezika, nemoguće je varati.« Eragon odmahnu glavom. »To ne može biti. Ljudi uvijek lažu. Zvuk drevnih riječi ne može ih u tome spriječiti.« Brom podignu jednu obrvu i reče: »Fetrblafa, e%a viohnata nejat hajna ono. Blaka lomjet lam.« Najednom iz jedne krošnje lzletje ptica i sletje mu na ruku. Veselo je ćurlikala i gledala ih bisernim očima. Nedugo potom Brom izgovori: »Eita« i ptica odletje. Eragon »Kako si to uradio?«, u čudu ga upita Eragon. »Obećao sam joj da je neću povrijediti. Možda nije točno znala što

mislim, no u jeziku moći značenje mojih riječi bilo je očito. Ptica mi je povjerovala, jer zna ono što i sve životinje znaju, da govornike toga jezika obvezuju njihove riječi.« »I vilenjaci govore tim jezikom?«, upita Eragon. »Da.« »Dakle, nikada ne lažu?« »Nije baš tako«, priznao je Brom i nastavio: »Tvrde da ne lažu i to je, na neki način, točno, no usavršili su umijeće da jedno kažu, a drugo misle. Nikad točno ne znaš što misle ni jesi li ih dobro razumio. Mnogo puta otkriju samo dio istine, a ostatak zadrže za sebe. Čovjeku je potreban istančan um da bi se mogao nositi s njihovom kulturom.« Eragon je malo o tome razmišljao. »Sto na tome jeziku znače osobna imena? Daju li čovjeku moć nad ljudima?« Bromove su oči s odobravanjem zasjale. »Da, daju. Oni koji govore tim jezikom, imaju dva imena. Prvo je za svakodnevnu uporabu i nema posebnu moć. No drugo im je ime pravo i znaju ga samo rijetki ljudi od povjerenja. Bilo je vremena kada nitko nije skrivao svoje pravo ime, no naše vrijeme nije tako milostivo. Ako tko sazna tvoje pravo ime, time stječe golemu moć nad tobom. To je kao da svoj život staviš u tuđe ruke. Svatko ima tajno ime, no rijetki ga znaju.« »Kako saznaš svoje pravo ime?«, upita Eragon. »Vilenjaci svoja imena znaju instinktivno. Taj dar nema nitko drugi. Ljudi jahači obično su odlazili u potragu kako bi otkrili svoja imena, ili bi pronašli vilenjaka koji bi im ga rekao, što se rijetko događalo, jer vilenjaci to znanje ne dijele besplatno«, odgovorio je Brom. »Volio bih znati svoje«, sjetno reče Eragon. Brom se namršti. »Budi oprezan. To može biti strašno saznanje. Saznati tko si, bez ikakvih iluzija i samilosti, jest trenutak otkrivenja koji nitko ne proživi bez posljedica. Neki su od snage te nove stvarnosti poludjeli. Zato je većina ljudi želi zaboraviti. No, koliko Christopher Paolini god to ime može drugima dati moć, toliko može i tebi dati moć nad samim sobom, ako te istina ne slomi.« »A sigurna sam da neće«, izjavi Safira.

»Ipak bih ga volio znati«, odlučno reče Eragon. »Tebe nije lako odgovoriti. To je dobro, jer samo odlučni uspijevaju otkriti svoj identitet, no ja ti ne mogu pomoći. To je potraga koju ćeš morati poduzeti sam.« Brom pomaknu ranjenu ruku i od boli se namršti. »Zašto ti ili ja ne možemo tu ranu izliječiti magijom?«, upita Eragon. Brom trepnu očima i objasni: »Nema potrebe. Jednostavno se toga nisam sjetio, jer je to izvan mojih mogućnosti. Ti bi to vjerojatno mogao učiniti pravom riječi, no ne želim da se iscrpljuješ.« »Mogao bih te poštedjeti velike muke i boli«, pobunio se Eragon. »Preživjet ću i ovako«, malodušno reče Brom. »Primjena magije za liječenje rana oduzima jednako snage kao da ih sam liječiš. Ne želim da se umaraš sljedećih nekoliko dana. Ne bi još smio poduzimati tako teške zadaće.« »Ako je moguće izliječiti tvoju ruku, je li moguće nekoga vratiti iz mrtvih?« To pitanje iznenadi Broma, no on brzo odgovori: »Sjećaš li se što sam ti govorio o pothvatima koji te mogu usmrtiti? To je jedan od njih. Jahačima je bilo zabranjeno pokušavati oživljavati mrtve, radi njihove vlastite sigurnosti. Poslije života postoji ponor gdje magija ne znači ništa. Ako onamo posegneš, ostat ćeš bez snage i duša će ti nestati u tami. Čarobnjaci, vračari i jahači, svi su doživjeli neuspjeh i poumirali kad su to pokušali. Drži se mogućega — posjekotina, ogrebotina, možda nekih slomljenih kostiju — no posve sigurno ne mrtvih ljudi.« Eragon se namršti. »To je daleko složenije nego što sam mislio.« »Točno!«, reče Brom i nastavi: »Ako ne razumiješ što činiš, pokušat ćeš nešto prezahtjevno i umrijeti.« Zatim se okrenu u sedlu, sjaha i uze pregršt šljunka sa zemlje. S naporom se ispravi i ispusti sve kamenčiće osim jednoga. »Vidiš li ovaj kamenčić?« Eragon » Da.« »Uzmi ga.« Eragon ga je uzeo i buljio u taj ni po čemu poseban kamenčić. Bio je potpuno crn, gladak i veličine njegova palca. Po putu je bilo bezbroj takvih kamenčića. »Ovo je tvoja obuka«, reče

Brom. Eragon ga zbunjeno pogleda. »Ne razumijem.« »Naravno da ne razumiješ«, nestrpljivo doda Brom. »Zato ja učim tebe, a ne ti mene. Sad prestani pričati ili nećemo nikada nikamo stići. Hoću da taj kamen podigneš s dlana i držiš ga u zraku koliko god možeš. Upotrijebit ćeš riječi stenr riza. Izgovori ih.« »Stenr riza.« »Dobro. Hajde, pokušaj.« Eragon se mrzovoljno usredotoči na kamenčić i pokuša u svome umu pronaći neki tračak energije koja mu je dan ranije sagorjela. Kamenčić je nepomično stajao dok je on u njega buljio, znojio se i ljutio. Kakp bih to trebao učiniti? Na kraju prekriži ruke i ljutito reče: »To je nemoguće«. »Ne«, otresito mu uzvrati Brom. »Ja ću reći je li nemoguće ili nije. Bori se! Nemoj se tako lako predavati. Pokušaj ponovno.« Eragon je namrštio čelo, sklopio oči i odbacio sve misli koje su mu odvlačile pozornost. Duboko je udahnuo i posegnuo u najdublje kutke svijesti, pokušavajući pronaći svoju moć. Pronalazio je samo misli i sjećanja. Najednom osjeti nešto drukčije, mali čvorić koji i jest i nije bio dio njega. Uzbuđen, on zaroni dublje, nastojeći otkriti što se ondje skriva. Osjetio je otpor, naišao na zapreku u svome umu, no znao je da ta moć leži s druge strane. Pokušao je probiti zapreku, ali je ona čvrsto odolijevala njegovim naporima. On se razljuti i poče pritiskati svom snagom, sve dok se zapreka nije rasprsnula kao tanka staklena opna i preplavila mu um rijekom svjetla. Eragon zadrhti i izgovori: »Stenr riza« i kamenčić se podignu u zrak iznad njegova blijedog sjajnog dlana. Borio se da ga održi u zraku, no moć mu se ote i nesta iza zapreke. Kamenčić mu mekanim udarcem pade na dlan, koji opet poprimi običan izgled. Iako se osjećao malo umorno, slatko se nasmiješio zbog uspjeha. »Nije loše za prvi put«, reče Brom. Christopher Paolini »Zašto mi ruku to čini? Kao da je mala svjetiljka.« »Nitko nije siguran zašto«, prizna Brom. »Jahači su uvijek radije svoju moć usmjeravali kroz onu ruku na kojoj su imali gedvei ignaziu. Možeš koristiti i drugi dlan, no nije tako lako.« Malo je

promatrao Eragona. »Kupit ću ti neke rukavice u prvome gradu, ako ne bude razoren. I ovako prilično dobro skrivaš svoj znak, no ne želimo da ga tko slučajno vidi. Osim toga, možda će biti situacija kad nećeš htjeti da ti sjaj upozori neprijatelja.« »Imaš li i ti znak?« »Ne. Samo ga jahači imaju«, odgovori Brom. »K tome, moraš znati da na magiju utječe daljina, baš kao na strijelu ili mač. Pokušaš li podignuti i pokrenuti nešto na udaljenosti od kilometra, trebat će ti više energije nego da je to blizu. Tako, ako vidiš da te neprijatelji slijede na udaljenosti od dva-tri kilometra, pusti ih da ti se približe pa onda primijeni magiju. A sada natrag na posao! Pokušaj opet podignuti kamenčić.« »Opet?«, nevoljko upita Eragon, sjetivši se koliko mu je napora trebalo da to samo jednom učini. »Da! I ovoga puta to uradi brzo.« Vježbali su to isto gotovo cijeloga dana. Kad je Eragon napokon prestao vježbati, bio je umoran i razdražljiv. Od silnog je vježbanja zamrzio i kamenčić i sve što je s njime bilo povezano. Htio ga je baciti, no Brom ga zaustavi: »Nemoj. Zadrži ga.« Eragon ga pogleda širom otvorenih očiju, a onda nevoljko spusti kamen u džep. »Još nismo gotovi«, upozori ga Brom, »nemoj se opuštati«. Zatim pokaza rukom malu biljku. »Ovo se zove dilois«. I od tada je Eragona poučavao drevnom jeziku. Kazivao mu je riječi koje je morao upamtiti, od vondr, što znači tanak, prav štap, do zvijezde Jutarnice, koja se kaže Ejedail. Te su večeri oko vatre vježbali borbu mačevima. Iako se Brom borio lijevom rukom, po umijeću mačevanja to se nije moglo zaključiti. Svi su dani postali slični. Prvo je Eragon morao s mukom učiti drevne riječi i manipulirati kamenčićem. Zatim je, uvečer, s BroEragon mom vježbao borilačke vještine drvenim mačevima. Stalno je bio nezadovoljan, no postupno se počeo mijenjati, gotovo i ne primjećujući. Ubrzo se kamenčić prestao njihati kad bi ga podignuo. Svladao je početne vježbe koje mu je Brom dao i prešao na teže, a raslo mu je i znanje drevnoga jezika. Borilačkim je vježbama stekao samopouzdanje i brzinu te počeo

napadati poput zmije. Udarci su mu postajali snažniji, a ruku mu više nije drhtala kad je odbijao udarce. Borbe su trajale sve dulje jer je naučio kako preduhitriti Broma. Kad su odlazili na spavanje, Eragon nije bio jedini koji je imao modrice. Safira je i dalje rasla, no sporije nego prije. Zbog dugih letova i povremenih odlazaka u lov bila je u dobroj kondiciji i dobra zdravlja. Već je bila viša od konja i puno duža. Zbog veličine i sjaja ljusaka, bila je previše uočljiva. To je brinulo Broma i Eragona, ali je nisu mogli uvjeriti da dopusti da joj prljavština prekrije svjetlucave ljuske. Išli su dalje prema jugu i slijedili Razake. Eragona je izluđivala spoznaja da su Razaci uvijek bili nekoliko dana ispred njih, bez obzira na to koliko se oni žurili. Ponekad je bio spreman odustati, a onda bi pronašli neki znak ili otisak koji bi mu dao novu nadu. Ni duž rijeke Ninor ni na ravnicama nije bilo nijednog znaka ljudskog života, pa je troje suputnika, kako su dani odmicali, nesmetano putovalo. Napokon su se približili Daretu, prvome selu poslije Jazuaka. Uoči dolaska u selo Eragonovi su snovi bili posebno živopisni. Vidio je Geru i Rorana, kpd kuće, \akp sjede u razrušenoj \uhinji. Zamolili su ga da im pomogne ponovno izgraditi posjed, no on je samo odmahnuo glavom, s bolnom čežnjom u srcu. »Japrogonim vaše ubojice«, šapnuo je ujaku. Geroga iskosa pogleda i odlučno reče: »Izgledam lija tebi mrtav?« »Ne mogu vam pomoći«, nježno je re^ao Eragon, suznih očiju. Odjednom se čuoprasa\ i Gero se pretvorio u Razara- »Onda umri«, prosijao je i bacio se na Eragona. Kad se probudio, osjećao se bolestan i promatrao je kako se zvijezde s nebeskim svodom polako okreću. »Sve će biti dobro, maleni«, nježno mu reče Safira. DARET Daret je bio na obali rijeke Ninor. I morao je biti na rijeci kako bi opstao. Selo je bilo malo i izgledalo je divlje, bez ikakvih znakova života. Eragon i Brom prilazili su mu s velikim oprezom. Safira se ovoga puta sakrila blizu sela. Bude li neprilika, stići će u sekundi. Ujahali su u Daret. Nastojali su biti tihi. Brom je u zdravoj ruci

čvrsto držao mač dok mu je pogled sijevao uokolo. Eragon je držao luk djelomično napetim dok su prolazili između kuća. Vladala je mrtva tišina i u strahu su pogledavali jedan drugoga. »Ovo ne izgleda dobro«, reče Eragon Safiri. Nije ništa odgovorila, no on osjeti kako se priprema jurnuti za njima. U tom času Eragon pogleda na tlo i obradova se kad vidje svježe otiske dječjih stopala. »Ali, gdje su?« Brom se ukočio kad su ušli u središte sela i vidjeli da je prazno. Pustim je selom puhao vjetar i povremeno dizao vrtloge prašine. Brom je okrenuo Snježnoga Ognja. »Hajdemo odavde. Ne sviđa mi se kako izgleda.« Natjerao je Snježnoga Ognja u galop. Eragon krenu za njim, tjerajući Kadoka. Nisu daleko odmaknuli kad se iza kuća prevrnuše zaprežna kola i zapriječiše im put. Kadok zarza i ukopa se kopitima, zaustavivši se odmah do Snježnoga Ognja. Iz kola iskoči crnomanjast čovjek i stade pred njih s teškim mačem o pojasu i napetim lukom u rukama. Eragon podignu svoj mač i uperi ga u čovjeka, koji zapovjedi: »Stanite! Spustite oružje. Opkolilo vas je šezdeset strijelaca. Ustri-jelit će vas ako se pomaknete.« Kao postrojeni po crti, na krovovima okolnih kuća pojaviše se redovi muškaraca. »Ne prilazi, Safira!«, poviknu Eragon. »Ima ih previše. Akp dođeš, ustrijelit će te u zra^u. Ne prilazi!« Čula ga je, no on nije bio siguran hoće li ga poslušati. Pripremao se primijeniti magiju. »Morat ću zaustaviti strijele, prije negoli pogode mene ili Broma.« Eragon ^ »Što hoćete?«, mirno upita Brom. »Zašto ste došli ovamo?«, osorno ih upita čovjek. »Kupiti potrepštine i čuti novosti. Ništa više. Putujemo mojemu rođaku u Dras-Leonu.« »Dobrano ste naoružani.« »I vi ste«, reče Brom. »Vremena su opasna.« »Istina.« Čovjek ih je pomno promotrio. »Ne mislim da nam želite zlo, no imali smo previše susreta s Urgalima i banditima da bih vam vjerovao na riječ.« »Ako nije važno što kažemo, što će se dogoditi?«, uzvrati mu Brom. Ljudi na vrhovima kuća nisu se ni pomaknuli. Po njihovoj

nepomičnosti Eragon je bio siguran da su ili bili vrlo disciplinirani... ili nasmrt preplašeni. Nadao se da je ovo drugo. »Kažete da samo želite potrepštine. Slažete li se da ostanete ovdje dok vam mi ne donesemo što trebate, a onda nam platite i smjesta otiđite.« »Slažemo.« »U redu«, reče čovjek i spusti luk, ali ga ostavi napeta. Zatim mahnu jednome strijelcu, koji skliznu na tlo i dotrča. »Recite mu što trebate.« Brom mu nabroji nekoliko stvari i na kraju doda: »I, ako imate kakve rukavice koje bi odgovarale mojemu nećaku, rado bih i njih kupio.« Strijelac kimnu glavom i otrča. »Ja sam Trevor«, reče čovjek. »U običnim bih se uvjetima s vama rukovao, no u ovakvim okolnostima mislim da ću držati odstojanje. Recite mi, odakle ste?« »Sa sjevera«, odgovori Brom, »no nismo ni u jednom mjestu živjeli dovoljno dugo da bismo ga mogli nazvati domom. Jesu li vas Urgali natjerali na ovakve mjere?« »Da«, reče Trevor, »i gori zlotvori. Imate li kakvih novosti iz drugih gradova? Rijetko iz njih primamo vijesti, no bilo je govora da su i oni u nevolji«. Brom se uozbilji. »Volio bih da nije nas zapalo da vam donesemo loše vijesti. Prije gotovo dva tjedna prošli smo kroz Jazuak i zatekli Christopher Paolini ga opustošena. Seljani su poklani i bačeni na hrpu. Htjeli smo ih pristojno pokopati, ali su nas napala dva Urgala.« Šokiran, Trevor ustuknu i spusti pogled, sa suzama u očima. »Jao, ovo je uistinu mračan dan. Ipak, ne razumijem kako su dvojica Urgala mogla poraziti cijeli Jazuak. Ljudi su ondje bili dobri borci. Neki su mi bili prijatelji.« »Bilo je znakova da ga je opustošila cijela skupina Urgala«, izjavi Brom. »Mislim da su oni koje smo mi sreli bili odmetnici.« »Kolika je bila skupina?« Brom je malo premještao bisage. »Dovoljno velika da zbriše Jazuak, ali i dovoljno mala da neopaženo prođe izvan naseljenih mjesta. Ne više od stotinu i ne manje od pedeset. Ako se ne varam, svaki od

ovih brojeva bio bi za vas poguban.« Trevor se bezvoljno složio. »Trebali biste razmišljati o odlasku«, nastavio je Brom. »Ovo je područje postalo preopasno da bi bilo tko živio u miru.« »Znam, no ljudi ne žele ni razmišljati o preseljenju. Ovo je njihov dom, kao i moj, iako sam ovdje tek nekoliko godina, i smatraju ga vrednijim od svojih života.« Trevor ga ozbiljno pogleda. »Odbijali smo Urgale kad su dolazili pojedinačno i to je ljudima dalo daleko veće samopouzdanje od njihovih stvarnih mogućnosti. Strah me da ćemo jednoga jutra osvanuti prerezanih grkljana.« Strijelac je žurio iz jedne kuće s hrpom stvari u rukama. Stavio ih je pokraj konja i Brom mu je platio. Kad je otišao, Brom upita Trevora: »Zašto su tebe izabrali da braniš Daret?« Trevor slegnu ramenima. »Nekoliko sam godina bio u kraljevoj vojsci.« Brom je malo kopao po stvarima, dodao Eragonu rukavice, a ostalo stavio u bisage. Eragon je navukao rukavice, pazeći da mu dlan bude okrenut dolje, i razgibao prste. Koža je bila dobra i čvrsta iako pohabana od uporabe. »Dobro«, reče Brom, »kao što obećah, mi ćemo sada krenuti«. Trevor kimnu glavom. »Kad uđete u Dras-Leonu, biste li nam učinili uslugu? Upozorite Carstvo na našu nevolju i na nevolju drugih sela i gradova. Ako vijest o ovome još nije dospjela do kralja, to je razlog za zabrinutost. A ako jest, a on je odlučio ne učiniti ništa, i to je razlog za zabrinutost.« Eragon »Prenijet ćemo vašu poruku. Dabogda vam mačevi bili oštri«, rekao je Brom. »I vaši.« Kola su uklonjena s puta pa su izjahali iz Dareta i zašli u drveće uz rijeku Ninor. Eragon je poslao Safiri ove misli: »Vraćamo se. Sve je dobro završilo«. Njezin jedini odgovor bila je ljutnja. Brom je cupkao bradu. »Carstvo je u goremu stanju nego što sam mislio. Kad su trgovci došli u Karvahal, donijeli su vijesti o nemirima, no nisam ni slutio da su tako rasprostranjeni. Sa svim tim Ur-galima uokolo, čini se da je napadnuto i samo Carstvo, a ipak još nisu poslani nikakvi vojnici. Kao da kralj ne mari za obranu

svoje zemlje.« »To je čudno«, složi se Eragon. Brom pognu glavu ispod grane. »Jesi li koristio išta od svojih moći dok smo bili u Daretu?« »Nije bilo razloga za to.« »Pogrešno«, ispravi ga Brom. »Mogao si osjetiti Trevorove namjere. Meni je to uspjelo i mojim ograničenim sposobnostima. Da su nas seljani odlučili ubiti, ne bih ja baš mirno stajao. No, osjetio sam da postoji prilično izgleda da se izbavimo riječima i to sam učinio.« »Kako sam mogao znati što Trevor misli?«, upita Eragon. »Očekuje li se od mene da znam što je u ljudskim glavama?« »Hajde, hajde«, prekoravao ga je Brom, »trebao bi znati odgovor na to. Mogao si otkriti Trevorovu namjeru na isti način na koji komuniciraš s Kadokom i Safirom. Ljudski se umovi ne razlikuju puno od zmajskih ili konjskih. To je jednostavno, no tu moć moraš štedljivo i oprezno upotrebljavati. Čovjeku je um utočište. Nikad ga ne smiješ oskvrnuti, osim kad te okolnosti na to prisile. Jahači su imali vrlo stroga pravila glede toga. Ako ih je tko prekršio bez valjana razloga, kazna je bila vrlo stroga.« »A ti to možeš, iako nisi jahač?«, upita Eragon. »Kao što ranije rekoh, ako je dobro upućen, svatko može razgovarati mislima, no s različitom razinom uspjeha. No, je li to magija, teško je reći. Magijske će moći, ili veza sa zmajem, zasigurno otkriti taj dar, no upoznao sam puno ljudi koji su to sami naučili. Malo Christopher Paolini razmisli. Možeš razmjenjivati misli sa svakim osjećajnim bićem, iako veza ne mora biti potpuno jasna. Možeš provesti cijeli dan slušajući misli neke ptice ili spoznavajući osjećaje gliste u zemlji za vrijeme olujne kiše. No ptice nisam nikada smatrao posebno zanimljivima. Predlažem da počneš s mačkom. One imaju neobične osobnosti.« Eragon je u rukama pregibao Kadokov ular, razmišljajući o onome što Brom govori. »Ali, ako mogu ući u nečiji um, ne znači li to da i drugi to mogu učiniti meni? Kako mogu znati da mi se netko vrzma po mislima? Ima li načina da se to spriječi?« Kakp mogu znati zna li

Brom o čemu ja sada razmišljam? »Pa da. Nije li i Safira tebi zatvarala put do svoga uma?« »Ponekad«, priznao je Eragon. »Kad me odvela na Hrbat, nisam uopće mogao s njom razgovarati. Nije da me izbjegavala. Mislim da me nije ni čula. Oko uma su joj bili zidovi koje nisam mogao probiti.« Brom je malo popravljao zavoj, potežući ga naviše: »Samo mali broj ljudi može znati kad im je netko u mislima, a od njih samo šačica može spriječiti da im tko ude u misli. To je pitanje vježbe i načina razmišljanja. Zahvaljujući svojoj magijskoj moći, ti ćeš uvijek osjetiti je li ti tko u mislima. Kad to osjetiš, samo se trebaš koncentrirati na jednu stvar i isključiti sve drugo. Primjerice, ako misliš samo na zid od cigle, neprijatelj će samo to naći u tvome umu. No, potrebna je golema količina energije i discipline da bi se nekoga dulje vremena isključivalo. Ako ti i najmanja stvar odvuče pozornost, zid će ti popustiti i neprijatelj će ti se ušuljati kroz tu slabu točku.« »Kako to mogu naučiti?«, upitao je Eragon. »Za to postoji samo jedna stvar: vježba, vježba i samo vježba. Zamisli nešto i drži to u mislima, isključi sve drugo, što dulje možeš. To je vrlo visoka sposobnost. Samo je šačica ljudi uspjela njome ovladati«, odgovorio je Brom. »Meni ne treba savršenstvo, samo sigurnost.« Akp mogu ući u nečiji um, mogu li promijeniti njegov način razmišljanja? Kad god naučim nešto novo o magiji, postajem još oprezniji prema njoj, razmišljao je Eragon. Kad su došli do Safire, ona zamahnu glavom prema njima i prestraši ih. Konji se počeše nervozno propinjati i povlačiti. Safira pažEragon ljivo pogleda Eragona i duboko prosikta. Oči su joj sjajile kao žeravice. Eragon zabrinuto pogleda Broma. Nikad je nije vidio tako ljutu. Zatim je upita: »U čemu je problem? « »U tebi«, zareza Safira. »Ti si problem.« Eragon se namršti i sjaha s Kadoka. Čim je dodirnuo zemlju, Safira ga mlatnu repom po nogama, obori ga i prikliješti kandžama. »Što radiš?«, poviknu Eragon, pokušavajući ustati, no ona je bila

presnažna za njega. Brom je sjedio na Snježnome Ognju i sve pozorno promatrao. Safira je spustila glavu do Eragona pa su se našli licem u lice. Eragon se meškoljio pod njezinim nepomičnim pogledom. »Ti! Kad god mi se makneŠs očiju, upadneš u nevolju. Ponašaš se kao nedonošče, guraš nos u sve. A što će se dogoditi kad ga gurneš u nešto što će ti ga od-gristi? Kakp ćeš onda preživjeti? Ne mogu ti pomoći kad sam kilometrima dalekp od tebe. Sakrila sam se da me tkp ne bi vidio, ali neću više! Ne, kad te to može stajati života.« »Razumijem zašto si uzrujana«, reče Eragon, »noja sam puno stariji od tebe i mogu se sam o sebi brinuti. Ti si ta kpju treba štititi.« Ona zareza i škljocnu zubima tik do njegova uha. »Zar doista u to vjeruješ?«, upita. »Sutra ćeš jahati mene, a ne tu žalosnu jelenoliku životinju kpju nazivaš kpnjem, ili ću te nositi u zubima. Jesi li ti jahač zmaja ili nisi? Zar ti nije stalo do mene?« To ga pitanje zabolje i on spusti pogled. Znao je da Safira ima pravo, no bojao se jahati nju. Njihovi su mu letovi bili najveća muka. »No?«, osorno upita Brom. »Hoće da sutra nju jašem«, nevoljko reče Eragon. Brom je žmirkao i malo razmišljao. »Pa, sedlo imaš. Pretpostavljam da to neće biti problem, ako budete pazili da vas tko ne vidi.« Safira ga je pogledala, a onda je opet uprla pogled u Eragona. »A što će biti ako tebe napadnu ili ako se dogodi kakva nesreća? Neću moći stići na vrijeme i...« Safira ga jače nagazi kandžom ne bi li prestao govoriti. »To i ja kažem, mali moj.« Brom se potajno smješkao. »Vrijedi riskirati. Ionako trebaš naučiti jahati zmaja. Razmišljaj ovako! Dok budeš letio iznad nas i proChristopher Paolini matrao zemlju, moći ćeš vidjeti sve zamke i druga nepoželjna iznenađenja.« Eragon opet pogleda Safiru i reče: »U redu, jahat ću te. A sad me pusti.« »Daj mi riječ.« »Je li to doista potrebno?«, ozbiljno upita. Ona trepnu očima. »Onda

dobro. Dajem ti riječ da ću sutra s tobom letjeti. Zadovoljna?« »Zadovoljna sam.« Safira ga je pustila da ustane, odgurnula se nogama i poletjela. Eragon je malo zadrhtao i gledao je kako se okreće u zraku. Nešto je promrmljao, a zatim se vratio Kadoku i krenuo za Bromom. Kad su se zaustavili prenoćiti, sunce je već zalazilo. Kao i obično, Eragon se borio s Bromom prije večere. Usred borbe Eragon tako snažno udari štapom da se oba štapa slomiše poput suhih grančica. Odlomljeni se komadi razletješe u tisućama iveraka i fijukom nestadoše u tamnoj noći. Brom baci ostatak svoga štapa u vatru i reče: »S ovim smo završili. Baci i ti svoj. Dobro si naučio, no štapovima smo uvježbali sve što smo mogli. Od njih nemaš više što naučiti. Vrijeme je da počneš s mačem.« Izvadio je Zaroka iz Eragonove torbe i dodao mu ga. »Sasjeći ćemo jedan drugoga«, pobuni se Eragon. »Ne baš. Opet zaboravljaš magiju«, reče Brom. U ruci je držao svoj mač i okretao ga tako da mu je na oštrici bljeskao odsjaj vatre. Uzeo je oštricu medu prste i zamislio se tako duboko da su mu se brazde na čelu produbile. Jedan se trenutak nije dogodilo ništa, a onda je rekao: »Geulotdu fyiifr\«. Među prstima mu se pojavila mala crvena iskra. Dok je prelijetala lijevo-desno, Brom je prelazio prstima po maču. Zatim ga je okrenuo i to isto učinio s druge strane oštrice. Iskra je nestala čim je maknuo prste s mača. Brom ispruži ruku i snažno udari mačem po dlanu. Eragon skoči prema njemu, no nije bio dovoljno brz da ga zaustavi. Zaprepasti se kad Brom podignu ruku, nepovrijeđenu, smiješeći se. »Što si to učinio?«, upita Eragon. »Opipaj oštricu«, reče Brom. Eragon dotaknu oštricu i pod prstima osjeti nevidljivu površinu. Bila je to nevidljiva prepreka, široka Eragon oko pola centimetra i vrlo kliska. »Sada ti učini isto sa Zarokom«, reče mu Brom. »Tvoja će brana biti malo drukčija od moje, no učinak će joj biti jednak.« Rekao je Eragonu da izgovori riječi i vodio ga kroz cijeli postupak. Eragonu je trebalo nekoliko pokušaja, no vrh Zarokove oštrice ubrzo je bio bezopasan. S pouzdanjem je zauzeo borilački stav. Prije

nego što su počeli, Brom ga je upozorio: »Sada nas mačevi neće porezati, no mogu nam slomiti kosti. Rado bih to izbjegao, pa nemoj mlatiti uokolo kao obično. Udarac u vrat mogao bi biti smrtonosan«. Eragon kimnu glavom i bez upozorenja zamahnu. Iz oštrice njegova mača sijevnuše iskre, a kad mu Brom uzvrati, počeše odjekivati udarci metala. Eragonu je mač izgledao spor i težak poslije tako dugotrajna vježbanja štapovima. Nije mogao tako brzo mahnuti Zarokom pa je dobio oštar udarac u koljeno. Kad su završili, obojica su imali velike masnice, a Eragon ih je imao više. Divio se Zaroku koji nije nigdje bio ogreban ni svinut od snažnih zadobivenih udaraca. KROZ ZMAJEVO OKO Sutradan se Eragon probudio ukočenih udova i pun modrica. Vidio je Broma kako nosi sedlo za Safiru i pokušao je sam sebe umiriti. Kad je doručak bio gotov, Brom je zavezao sedlo na Safiru i o nj objesio Eragonove bisage. Kad je Eragon ispraznio zdjelu, bez riječi je uzeo svoj luk i otišao do Safire. Brom je rekao: »Zapamti ovo: čvrsto se drži koljenima, vodi je mislima i sagni se što više možeš dok budete letjeli. Ništa se loše neće dogoditi ako se ne uspaničiš.« Eragon kimnu glavom, stavi luk u kožnu torbicu i Brom ga ugura u sedlo. Safira je nestrpljivo čekala dok je Eragon vezao trake oko nogu. »Jesi li spreman?« upitala je. Udahnuo je svjež jutarnji zrak. »Nisam, ali krenimo!« Ushićeno se složila s time. On se pripremio za polijetanje, dok se ona spuštala u čučanj. Odgurnula se snažnim nogama i zrak je počeo zviždati pokraj njih, oduzimajući Eragonu dah. Trima glatkim zamasima krila već je bila u zraku i dizala se velikom brzinom. Kad je Eragon posljednji put jahao na Safiri, svaki joj je zamah krila bio napet. Sada je letjela sigurno i s lakoćom. Rukama ju je čvrsto uhvatio oko vrata jer se nagnula i letjela u tom položaju. Rijeka se pod njima pretvorila u tananu sivu crtu. Oko njih su lebdje-li oblaci. Kad su se izravnali visoko iznad ravnice, drveće je ispod njih izgledalo poput točkica. Zrak je bio rijedak, hladan i savršeno čist. »Ovo je prekras... «. Safira se najednom nagnu na stranu i okrenu se

u zraku. Eragon se prestravi. Tlo se naglo zavrtje i uhvati ga vrtoglavica. »Nemoj to raditi!«, poviknu on. »Imam osjećaj da ću pasti.« »Moraš se na to naviknuti. Ako me napadnu u zraku, ovo je jedan od najjednostavnijih manevara kpje ću činiti«, odgovorila je. Nije joj imao čime proturječiti pa se usredotočio na svoj želudac. Safira se Eragon -^ lagano zaokrenula, počela se blago spuštati i postupno se približavati zemlji. Eragonu se pri svakom zaokretu dizao želudac, no počeo je uživati. Malo je opustio ruke i istegnuo vrat, upijajući krajolik. Safira ga je pustila da malo uživa u pogledu, a onda je rekla: »Da ti pokažem kflkp se doista leti«, predloži mu Safira. »Kakp?«, upita Eragon. »Opusti se i nemoj se bojati«, reče ona. Zatim priljubi svoje misli uz njegove i poče mu um odvajati od tijela. Eragon se malo opirao, a onda se predao. Vid mu se zamaglio i shvatio je da gleda Safirinim očima. Sve je bilo nekako promijenjeno: boje su imale čudne, egzotične nijanse. Plave su nijanse bile snažnije, a zelene i crvene slabije. Eragon je pokušao okrenuti glavu i tijelo, no nije mogao. Osjećao se kao duh, eterično biće. Dok se dizala visoko u nebo, Safira je zračila istinskom radošću. Voljela je tu slobodu, to da može otići kamo zaželi. Kad su bili visoko iznad zemlje, okrenula je glavu prema Eragonu. Eragon je sebe vidio njezinim očima. Držao se za nju prazna pogleda. Osjećao je kako joj se tijelo napinje u sudaru sa zrakom. Za dizanje je iskorištavala struju zraka. Sve je njezine mišiće osjećao kao svoje. Osjećao je kako joj se rep njiše i poput divovskog kormila održava smjer. Začudio se koliko je ovisila o repu. Njihova je povezanost bivala sve snažnija, sve dok nije nestalo razlike između njihovih umova. Zajedno su sklopili krila i obrušili se okomito, kao kad iz visine baciš koplje. Eragon je toliko utonuo u Safirino ushićenje da ga strah od mogućeg pada nije ni dotaknuo. Zrak im je oštro šibao lica. Rep im je mlatio zrakom, a sjedinjena su im bića uživala u tom doživljaju.

Dok su slobodnim padom jurili prema tlu, Eragon se nije nimalo bojao. Naglo su otvorili krila u pravi čas i zajedničkom se snagom izravnali. Opet su se počeli koso, pa sasvim okomito dizati prema nebu i ponovno se okrenuli u golemom luku. Dok su se izravnavali, misli su im se počele odvajati i ponovno su postali dvije odvojene osobe. Eragon je na trenutak osjetio i svoje i Safirino tijelo. Zatim mu se pogled zamaglio i ponovno je osjetio kako sjedi na njezinim leđima. Duboko je udahnuo i klonuo u sedChristopher Paolini lu. Tek nakon nekoliko minuta srce mu je prestalo lupati i počeo je mirno disati. Kad se oporavio, uzviknuo je: »Ovo je bilo nevjerojatno! Ka\o uopće možeš biti na zemlji kad tolikp voliš letjeti!« »Moram jesti«, rekla je Safira, s osjećajem zadovoljstva. »No drago mije da ti se svidjelo.« »Nemam dovoljno riječi da opišem tako sjajno iskustvo. Zao mije što nisam više s tobom letio. Nisam imao pojma da bi moglo biti takp dobro. Je li tebi uvijek sve takpplavo?« »To mi je prirodno. Sad ćemo češće zajedno letjeti?« »Dal Kadgod budemo imali priliku.« »Dobro«, zadovoljno je odgovorila. Razmijenili su mnoge misli dok su letjeli. Tjednima nisu toliko razgovarali. Safira mu je pokazala kako se pri skrivanju koristi brežuljcima i drvećem i kako se skriva u sjeni oblaka. Izviđali su stazu ispred Broma, što se pokazalo napornijim nego što je Eragon očekivao. Nisu je vidjeli osim kad bi joj se Safira sasvim približila, ali je tada riskirala da je otkriju. Blizu podneva Eragon je čuo neugodno zujanje i osjetio pritisak u glavi. Zatresao je glavom da ga se oslobodi, no pritisak je bivao sve jači. Kroz glavu su mu proletjele Bromove riječi o tome kako ljudi mogu prodrijeti u misli drugih ljudi pa je bjesomučno pokušavao isključiti misli. Koncentrirao se na jednu Safirinu ljusku i prisilio se da ne misli ni o čemu drugome. Pritisak je na trenutak jenjao, a onda se vratio, snažnije nego prije. Safiru je zaljuljao nagli zapuh vjetra i Eragon je izgubio koncentraciju. Prije nego što se uspio pripremiti za obranu, zahvatila ga je snažna sila. No umjesto

nepoznatog uma, do njega su doprle samo riječi: »Što to radite? Spuštajte se. Našao sam nešto važno«. »Brome?«, zazvao je Eragon. »Da«, uzrujano je rekao starac. »Natjeraj toga svoga velikog guštera da sleti. Ja sam...« Poslao mu je sliku mjesta na kojemu je bio. Eragon je brzo uputio Safiru kamo da krene pa je skrenula prema rijeci. U međuvremenu je napeo luk i ispustio nekoliko strijela. »Akp ima problema, bit ću spreman.« »Ija«, reče Safira. Eragon Kad stigoše do Broma, Eragon ga spazi kako stoji na čistini i maše rukama. Safira je brzo sletjela, Eragon je skočio s nje i osvrnuo se zbog moguće opasnosti. Konji su bili privezani za drvo na rubu čistine i osim njih, s Bromom nije bilo nikoga. Eragon je doskakutao do Broma i upitao: »Što je?« Brom se počešao po bradi i promrmljao nekoliko psovki. »Da me više nikada nisi tako isključio. Ionako mi je teško doprijeti do tebe, a kamoli kad se moram boriti da me čuješ.« »Oprosti.« Brom je progovorio. »Kad sam bio malo niže niz rijeku, opazio sam da ondje prestaju tragovi Razaka. Krenuo sam natrag po tragovima i otkrio kamo su nestali. Pogledaj tlo i reci mi što vidiš.« Eragon je kleknuo, pogledao zemlju i vidio cijeli splet tragova koje je bilo teško odgonetnuti. Brojni otisci stopala prekrivali su jedni druge. Pretpostavio je da su stari tek nekoliko dana. Bili su prekriveni dugim i širokim žljebovima, utisnutima u zemlju. Učinili su mu se poznatima, no nije se mogao sjetiti odakle ih zna. Stajao je vrteći rukom. »Nemam pojma što...« Zatim mu je pogled pao na Safiru i shvatio je odakle žljebovi. Kad god je ona uzlijetala, stražnjim se nogama zakopavala u tlo. »Ovo mi nije jasno, no jedino čega se mogu sjetiti jest to da su Razaci odletjeli na zmajevima. Ili su uzjahali divovske ptice i nestali u nebu. Reci mi da imaš bolje objašnjenje.« Brom je slegnuo ramenima. »Čuo sam priče o tome kako se Razaci kreću od mjesta do mjesta nevjerojatnom brzinom, no ovo mi je prvi dokaz. Bit će ih gotovo nemoguće naći ako imaju leteće konje. Znam

da to nisu zmajevi. Oni nikada ne bi pristali nositi Ra-zake.« »Sto nam je raditi? Safira im ne može ući u trag na nebu. Kad bi i mogla, ti bi ostao daleko iza nas.« »Nema lakog rješenja ove zagonetke«, rekao je Brom. »Hajdemo ručati dok razmišljamo o tome. Možda ćemo dobiti nadahnuće dok budemo jeli.« Eragon je namršteno otišao donijeti hranu iz bisaga. Jeli su u tišini zureći u prazno nebo. Eragon je opet počeo razmišljati o svome domu pitajući se što Roran radi. Pred očima su mu iskrsnule spaljene kuće i gotovo ga je Christopher Paolini preplavila bol. Što ću akp ne uspijemo pronaći Ražale? Koja je onda moja svrha? Mogao bih se vratiti u Karvahal — iščupao je vlat suhe trave i smrvio je medu prstima — ili jednostavno putovati s Bromom i nastaviti vježbati. Zagledao se u ravnicu u nadi da će umiriti svoje misli. Kad je Brom završio s jelom, ustao je i skinuo kapuljaču. »Razmišljao sam o svakoj varci koju znam, o svakoj moćnoj riječi i o svim umijećima koje posjedujemo, no još mi nije jasno kako ćemo pronaći Razake.« Eragon se skljokao na Safiru, preplavljen očajem. »Safira bi se mogla pokazati u nekom gradu. To bi privuklo Razake kao med muhe. No to bi bilo iznimno riskantno. Razaci bi doveli vojnike, a i sam bi se kralj mogao zainteresirati i doći, što bi značilo tvoju i moju sigurnu smrt.« »Sto ćemo onda?« upitao Eragon i podiže ruke. »Imašli ti f^al^vu ideju, Safira?« »Ne.« »To ovisi o tebi«, odgovori Brom. »Ovo je tvoj pohod.« Eragon je ljutito zaškripao zubima i udaljio se od Broma i Safire. Baš kad je trebao zaci u šumu, nogom je zapeo za nešto tvrdo. Bila je to metalna čutura s kožnim remenom, dovoljno dugim da se objesi o rame. Na njemu su bili srebrni znakovi koje je Eragon prepoznao kao simbole Razaka. Uzbuđen, uzeo je čuturu i odčepio je. Zrakom se proširio odvratan smrad — isti onakav kakav je osjetio kad je u ruševinama kuće pronašao Geru. Okrenuo je čuturu i na prst mu je pala kap čiste svjetlucave tekućine. Tekućina mu je trenutačno opekla prst, kao da

ga je stavio na vatru. Jauknuo je i obrisao ruku o tlo. Nakon nekog vremena bol je jenjala i pretvorila se u tupo kuckanje. Tekućina mu je izgrizla dio kože. Ljutito je potrčao Bromu. »Vidi što sam našao.« Brom je uzeo čuturu i pogledao je, a onda ulio malo tekućine u kapu. Eragon ga je upozorio: »Pazi, izgorjet će ti... « »...koža, znam«, reče Brom. »A pretpostavljam da si je ti odmah izlio na ruku. Na prst? No, barem si bio dovoljno razborit da je ne popiješ. Od tebe bi ostala samo mala mlaka blatne vode.« »Sto je to?« upita Brom. Eragon »Ulje od latica biljke sitre koja raste na malim otocima u ledenim sjevernim morima. U prirodnom stanju služi za očuvanje bisera. Jača ih i daje im sjaj. No kad se nad tim uljem izgovore određene riječi, uz prinošenje žrtve, dobiva sposobnost razgradnje mesa. Nije to ništa posebno — sadrži velik udio kiselina koje razgrađuju meso i kosti, ali je posebna po tome što ne razara ništa drugo. Možeš u nj staviti što god želiš i neće se ništa dogoditi ako to nije životinjsko ili ljudsko tkivo. Zbog toga je to ulje postalo specijalno oružje za mučenje i ubijanje. Moguće ga je pohraniti u drvo, ugraditi u vrh mača ili proliti po plahtama na koje će određena osoba leći i — izgorjeti. Ima mnoštvo primjena, a broj im može biti ograničen samo nedostatkom mašte. Rana prouzročena tim uljem sporo zarasta. Ulje je prilično rijetko i skupo, poglavito u ovako prerađenom obliku.« Eragon se sjetio strašnih opeklina po cijelom Gerinu tijelu. Pa Razaci su to ulje primijenili na njemu. »Pitam se zašto su ga ostavili ako je tako cijenjeno«, reče Eragon. »Valjda im je ispalo kad su uzlijetali«, uzvrati Brom. »Ali zašto se nisu vratili po nj ? Dvojim da će kralju biti drago što su ga izgubili.« »Ne, neće«, reče Brom, »no bilo bi mu još manje drago da su kasnili s vijestima o tebi. Zapravo, ako su Razaci već stigli do njega, možeš biti siguran da kralj zna tvoje ime. A to znači da ćemo morati puno više paziti kad budemo ulazili u gradove. Po cijelome će Carstvu biti izvješene obavijesti i upozorenja o tebi.«

Eragon je malo razmišljao. »To ulje, koliko ga je teško naći?« »Kao dijamante u svinjskom koritu«, rekao je Brom. Ubrzo se ispravio: »Zapravo, draguljari rabe izvorno ulje, i to samo oni koji to mogu sebi priuštiti.« »Dakle, ima ljudi koji njime trguju?« »Možda jedan čovjek, ili dvojica.« »Dobro«, rekao je Eragon. »Vode li gradovi uz obalu knjige o brodskom prometu?« Bromove su oči zasjale. »Naravno da vode. Kad bismo mogli ući u te arhive, saznali bismo tko je donio ulje na jug i odakle ono potječe.« Christopher Paolini »A iz podataka Carstva o nabavi saznat ćemo gdje Razaci žive«, zaključio je Eragon. »Ne znam koliko ljudi može sebi priuštiti to ulje, pa ne bi trebalo biti teško među njima otkriti one koji ne rade za Carstvo.« »Genij!« uzviknu Brom, zadovoljno se smiješeći. »Da sam se barem toga sjetio prije mnogo godina. Prištedio bih sebi mnoge glavobolje. Obala je puna gradova i gradića u koje pristaju brodovi. Mislim da možemo početi s Tirmom jer on kontrolira većinu trgovine.« Brom je malo zastao. »Prema onome što sam davno čuo, ondje živi moj prijatelj Džoud. Godinama se nismo vidjeli, no možda će nam biti spreman pomoći. A kako je trgovac, moguće je da ima pristup arhivima.« »Kako ćemo doći do Tirma?« »Morat ćemo ići prema jugozapadu do visokog prijevoja na Hrptu. Kad prijeđemo planinu, možemo krenuti uz obalu do Tirma«, rekao je Brom. Povjetarac im je počeo mrsiti kosu. »Možemo li doći do prijevoja za tjedan dana?« »Bez problema. Ako kod Ninora skrenemo nadesno, sutra bismo mogli ugledati planine.« Eragon je otišao do Safire i uzjahao je. »Onda, vidimo se za ručkom.« Kad su dobrano uzletjeli, rekao je: »Sutra ću jahati Kadoka. Prije nego se počneš buniti, znaj da to činim samo zato sto želim razgovarati s Bromom.« »Trebao bi jahati s njim svaki drugi dan. Takp ćeš moći vježbati, a ja

ću imati vremena za lov.« »Neće ti to smetati?« »Toje nužno.« Kad su sletjeli, s veseljem je otkrio da ga noge ne bole. Sedlo ga je dobro zaštitilo od Safirinih ljusaka. Eragon i Brom obavili su svoju večernju vježbu, no nisu se baš zdušno trudili, jer su obojica bili zaokupljeni dnevnim događajima. Kad su završili, Eragona su boljele ruke od Zarokove težine na koju nije bio naviknut. PJESMA ZA PUT Sutradan, dok su jahali, Eragon upita Broma: »Kakvo je more?« »Valjda si već čuo priče o moru«, uzvrati Brom. »Jesam, no kakvo je uistinu?« Bromove se oči zamagliše, kao da gleda kakav tajnovit prizor. »More je utjelovljenje osjećaja. Ono voli, mrzi i plače. Odolijeva svim pokušajima da ga se riječima osvoji i kida sve okove. Sto god o njemu kažeš, uvijek ostaje ono što ne možeš izreći. Sjećaš li se kad sam ti pričao kako su vilenjaci došli preko mora?« »Da.« »Iako žive daleko od obale, osjećaju veliko divljenje i strast prema moru. Huk valova, miris morskoga zraka, to ima dubok utjecaj na njih i tema je mnogih njihovih najljepših pjesama. Ima jedna koja govori o ljubavi, ako je želiš čuti.« x »Želim«, sa zanimanjem reče Eragon. Brom pročisti grlo i nastavi: »Prevest ću s drevnog jezika najbolje što mogu. Neće biti savršeno, no možda će ti predočiti kako zvuči izvorno«. Zatim zaustavi Snježnoga Ognja i sklopi oči. Malo je šutio, a onda je počeo tiho pjevušiti: O tekuća zavodnice pod plavim nebom, Tvoja me pozlaćena prostranstva zovu, zovu, Jer, zauvije\ bih jedrio i jedrio Kad ne bi bilo moje vile dragane Koja me zove, zove. Ona mi sveza srce vrpcom bijelom \ao ljiljan Da je mtkp ne prekine, osim more samo, Ga sam navijek razapet između šuma i valova.

Riječi su pjesme sablasno odzvanjale Eragonovim mislima. »Ima još ove pjesme, 'Du Silbena Dacija'. Otpjevao sam samo jednu kitiChristopher Paolini cu. To je tužna pjesma o dvoje ljubavnika, Akalamu i Nuadi, koje je razdvojila čežnja za morem. Ta priča ima veliko značenje za vilenjake.« »Prekrasna je«, jednostavno je rekao Eragon. Kad su se te večeri zaustavili, na obzorju su se vidjeli samo nejasni obrisi Hrpta. Kad su stigli do podnožja Hrpta, zaokrenuli su i pošli duž planine prema jugu. Eragon je bio sretan što je ponovno u blizini planine. Ona je bila ugodna zaštita od svijeta. Poslije tri dana stigli su do široke ceste izbrazdane kotačima zaprežnih kola. »Ovo je glavna cesta od glavnoga grada Urubena do Tirma«, rekao je Brom. »Mnogi je koriste i omiljeni je put trgovaca. Moramo biti oprezniji. Ovo nije najprometnije doba godine, no na njoj će svakako biti ljudi.« Dani su brzo prolazili dok su putovali duž Hrpta i tražili prijevoj. Eragon se nije mogao požaliti na dosadu. Kad nije učio vilinski jezik, učio je kako brinuti o Safiri ili je vježbao magiju. Naučio je i kako magijom ubijati divljač, što im je uštedjelo vremena u lovu. Na dlanu bi držao kamenčić i njime gađao plijen. Nije bilo moguće promašiti. Svake su se večeri na vatri pekli plodovi njegova lova. Nakon večere bi se s Bromom borio mačevima, a ponekad i šakama. Od dugih dana i naporna rada Eragon je ostao bez trunka sala. Na rukama su mu nabrekle vene, a ispod preplanule kože nazirali su mu se napeti mišići. Sav sam postao tvrd, snuždeno je pomislio. Kad su napokon stigli do prijevoja, Eragon je vidio da iz njega izvire rijeka i presijeca put. »Ovo je rijeka Tork«, objasni Brom. »Ići ćemo duž nje sve do mora.« »Kako«, nasmijao se Eragon, »ako teče od Hrpta u ovome smjeru? Ne može utjecati u more ako ne zaokreće i ne teče u obrnutom smjeru.« Brom je okretao prsten na ruci. »Jer se usred planine nalazi jezero Vodark. Sa svakoga njegova kraja teče po jedna rijeka, a obje se zovu Tork. Ova teče od istočnoga kraja prema jugu, vijuga kroz

raslinje i ulijeva se u Leonsko jezero. Druga teče do mora.« Poslije dva dana jahanja preko prijevoja stigli su na izbočeni greben s kojega su jasno vidjeli planinu. Eragon je opazio golem proEragon stor pa je progunđao zbog silnih kilometara koje su još trebali prevaliti. Brom je pokazao prstom i rekao: »Onamo i dalje prema sjeveru nalazi se Tirm. To je stari grad. Neki kažu da je sagrađen na mjestu na kojemu su vilenjaci prvi put sletjeli u Alageziju. Nitko nije nikada osvojio njegovu utvrdu ni porazio njegove ratnike«. Podbo je Snježnog Ognja i napustio greben. Dugo su se spuštali niz planinske obronke i tek sutradan u podne stigli na drugu stranu Hrpta, gdje se šumovito tlo ubrzo pretvorilo u ravnicu. Bez planina u kojima bi se mogla sakriti, Safira je letjela nisko i koristila svaku udubinu kao zaklon. Iza šume su opazili promjenu. Tlo je bilo prekriveno mekanom travom i vrijeskom u koje su im upadale noge. Svaki kamen i svako stablo bili su prekriveni mahovinom, kao i obale potočića kojima je krajobraz bio prošaran. Put je bio pun malih lokvica gdje god su konji kopitima izdubli rupe. Ubrzo su i Brom i Eragon bili poprskani blatom. »Zašto je sve zeleno?«, upita Eragon. »Zar ovdje nema zime?« »Ima, ali je blaga. S mora dolaze magle i održavaju biljke na životu. Nekima se to sviđa, no meni je to dosadno i izaziva tjeskobu.« Kad je pala noć, zaustavili su se na najsušem mjestu koje su uspjeli pronaći. Dok su jeli, Brom je rekao: »Trebaš nastaviti jahati na Kadoku dok ne dođemo u Tirm. Vrlo je vjerojatno da ćemo sresti druge putnike sada kad smo izvan Hrpta i bit će bolje ako budeš sa mnom. Starac koji putuje sam pobuđuje sumnju. Ako ti budeš sa mnom, nitko neće postavljati pitanja. Osim toga, ne želim se sam pojaviti u gradu pa da se netko, tko me vidio na putu, zapita odakle si se ti najednom pojavio.« »Hoćemo li se predstaviti pravim imenima?«, upitao je Eragon. Brom je malo promislio. »Nećemo moći prevariti Džouda. Već zna moje ime i mislim da mu možemo bez straha reći i tvoje. No za druge, ja ću biti Nil, a ti moj nećak Ivan. Ako se izlanemo to vjerojatno neće biti važno, no ne želim da svatko zna naša prava

imena. Ljudi imaju lošu naviku da pamte ono što ne bi trebali.« OKUS TIRMA Poslije tri dana putovanja na sjever, prema moru, Safira je ugledala Tirm. Od guste magle što je nalegla na zemlju, Brom i Eragon nisu mogli jasno vidjeti, sve dok sa zapada nije zapuhao povjetarac i rastjerao maglu. Eragon je zinuo kad se najednom pred njima pojavio Tirm, ugniježden uz rub svjetlucava mora, na kojemu su bili usidreni veličanstveni brodovi sa spuštenim jedrima. Tupo udaranje valova čulo se nadaleko. Grad je bio opasan bijelim zidinama, visokim više od trideset i širokim desetak metara, s redovima četvrtastih otvora za strijelce duž svih zidina i sa šetalištem na vrhu za vojnike i stražare. Glatka površina zidina bila je presječena dvjema pomičnim željeznim rešetkama, jednom okrenutom zapadno prema moru, a drugom južno prema cesti. Iznad zidina, uz sjeverozapadni dio grada, dizala se golema utvrda, sagrađena od divovskih kamenih blokova, s uskim tornjevima. U najvišemu je tornju žarko svijetlila svjetiljka svjetionika. Jedino što se moglo vidjeti preko zidina bila je utvrda. Vojnici su čuvali južna vrata, ali su im koplja bila spuštena. »Ovo nam je prvi ispit«, reče Brom. »Nadajmo se da nisu od Carstva još dobili obavijest o nama i da nas neće uhititi. Sto god da se dogodi, nemoj se uznemirivati niti se sumnjivo ponašati.« Eragon se obrati Safiri: »Morašse sada negdje spustiti i sakriti. Mi ulazimo u grad«. »Guraš nos gdje mu nije mjesto. Opet«, kiselo uzvrati Safira. »Znam. No Brom i ja doista imamo neke prednosti kpje drugi ljudi nemaju. Bit će sve u redu.« »A\o se išta dogodi, zakpvat ću te na svoja leda i nikada te neću pustiti. « »Ija tebe volim.« »Onda ću te još jače pritegnuti.« Eragon -^ Eragon i Brom jahali su prema vratima i trudili se da izgledaju opušteno. Na ulazu se vijorila žuta zastavica s obrisima lava koji riče i ruke koja drži ljiljanov cvijet. Dok su se približavali zidinama, Eragon zapanjeno upita: »Koliki je ovaj grad?«

»Veći od svih koje si do sada vidio«, odgovori Brom. Na ulazu u Tirm, stražari su stajali uspravno i kopljima im zapriječili put. »Kako se zovete?«, upita jedan dosađujući se. »Ja se zovem Nil«, hrapavim glasom odgovori Brom, nakrivljen na jednu stranu i sa sretnim idiotskim izrazom lica. »A 'ko je ovaj drugi?«, upita stražar. »E, to baš htjedoh reć'. To bi bio nećak mi Ivan. Sestrin sin, ne...« Stražar nestrpljivo kimnu glavom. »Da. Da. A po što ste došli?« »On posjetit' starog prijana«, odgovori Eragon dubokim glasom. »Ja s njim da se ne izgubi, ak' razumijete. Nije više mlad k'o nekad malo se previše sunč'o dok je bio mladi. Dobio sunčanicu, znate.« Brom je zadovoljno trzao glavom. »Dobro. Prolazite«, rekao je stražar, mahnuo rukom i spustio koplje. »Samo pripazi da ne napravi nekakva nereda.« »A, neće«, obeća Eragon. Zatim podbode Kadoka i oni ujahaše u Tirm. Konjska su kopita odjekivala popločanom ulicom. Cim su odmaknuli od stražara, Brom se ispravi na konju i povik-nu: »Sunčanicu, a?« »Nisam mogao dopustiti da se samo ti zabavljaš«, zadirkivao ga je Eragon. Brom se duboko nakašljao i okrenu glavu. Kuće su bile turobne i sablasne. Mali prozori, duboko u zidovima, propuštali su malo svjetla. Uska su vrata također bila uvučena u zidove. Krovovi su im bili ravni, osim što su imali metalne ograde, i svi su bili pokriveni kamenim pločama. Eragon opazi da su sve kuće uz zidine prizemnice, dok su one prema unutrašnjosti grada sve više i više. Najviše su bile one oko utvrde, iako su, u usporedbi s njom, izgledale beznačajno. »Ovo mjesto izgleda kao spremno za rat«, reče Eragon. Brom kimnu glavom. »Tirm su kroz povijest napadali gusari, Urgali i drugi neprijatelji. Već je dugo središte trgovine. Ondje gdje Christopher Paolini se bogatstva slijevaju u takvom izobilju, uvijek će biti sukoba. Ovdje su ljudi oduvijek bili prisiljeni poduzimati posebne mjere kako bi se obranili. Pomaže i to što im Galbatoriks daje vojnike za obranu grada.«

»Zašto su neke kuće niže a neke više?« »Pogledaj utvrdu«, reče Brom i pokaza prstom prema njoj. »Iz nje se vidi cijeli Tirm kao na dlanu. Kad bi tko probio vanjske zidine, na svim bi krovovima bili strijelci. Budući da su kuće u prvome redu, uz vanjske zidine, niže, ljudi na kućama u drugome redu mogu gađati preko njih bez straha da će pogoditi svoje suborce. Osim toga, ako bi neprijatelj zauzeo prve kuće i na njihove krovove postavio strijelce, s lakoćom bi bili pogođeni.« »Nisam nikada vidio ovakav plan grada«, začuđeno reče Era-gon. »Da, no to je učinjeno tek nakon što su ga gusari gotovo spalili«, primijeti Brom. Jahali su ulicom, a ljudi su ih ispitivački pogledavali, no nisu pokazivali preveliku znatiželju. U usporedbi s prijatnom, u Daretu, ovdje nas dočekuju raširenih ruku. Možda je Tirm dobio obavijest od Urgala, pomislio je Eragon. Promijenio je mišljenje kad je pokraj njih prošao snažan čovjek s mačem oko pojasa. Bilo je i drugih, manje opasnih znakova teških vremena: na ulicama se nisu igrala djeca, ljudi su imali zabrinuta lica i mnoge su kuće bile napuštene, a u raspuklinama na njihovim popločanim dvorištima rasla je trava. »Čini se da je ovdje bilo problema«, reče Eragon. »Jednako kao i drugdje«, uzvrati Brom. »Moramo naći Džou-da.« Preveli su konje preko ulice do pivnice i pri vezali ih za stup. »Zeleni kesten... prekrasno«, promrmlja Brom gledajući potamnjelu ploču na pivnici dok su Eragon i on ulazili. Prljava prostorija pivnice nije odavala osjećaj sigurnosti. U kaminu je tinjala vatra i nitko se nije trudio naložiti malo drva. Nekoliko usamljenih ljudi u kutovima, podbuhlih lica, bilo je zaokupljeno svojim čašama. Za udaljenim stolom sjedio je muškarac bez dva prsta na ruci i promatrao batrljke koji su se neprestano trzali. Pipničar je cinično povio usne i u ruci držao čašu koju je neprestano brisao, iako je bila razbijena. Eragon Brom se naslonio na pult i upitao: »Znate li gdje možemo naći čovjeka po imenu Džoud?« Eragon je stajao pokraj Broma i dodirivao vrh luka u visini pojasa. Luk mu je visio niz leđa, ali mu je u tom času bilo žao što mu nije u rukama.

Pipničar je preglasno izgovorio: »Zašto bih ja znao tako nešto? Zar mislite da ja pamtim sva šugava potucala u ovoj pustoši? « Eragon je zažmirio vidjevši da su svi uprli poglede u njih. Brom je nastavio mirno govoriti. »Bi li vas se moglo potaknuti da se sjetite?« Ispustio je nekoliko kovanica na pult. Pipničar se ozari i spusti čašu. »Možda«, odgovori i spusti glas, »no moram puno kopati po pamćenju«. Brom se malo namršti, no ipak izvadi još kovanica i stavi ih na pult. Pipničar je neodlučno sisao jedan obraz. »U redu«, napokon reče i maši se za kovanice. Prije negoli ih je dotaknuo, čovjek bez dva prsta doviknu: »Ga-rete, što to dovraga radiš? Svatko im na ulici može reći gdje Džoud živi. Sto im imaš naplaćivati?« Brom hitro pomete kovanice u svoju kesicu. Garet bijesno pogleda čovjeka za udaljenim stolom, a onda im okrenu leđa i opet uze istu čašu. Brom je otišao do neznanca za stolom i rekao mu: »Hvala. Ja sam Nil. Ovo je Ivan.« Čovjek im je u znak pozdrava podignuo vrč. »Martin i, naravno, Garet, kojega ste već upoznali.« Glas mu je bio dubok i hrapav. Rukom im je pokazao prazne stolice. »Hajde, sjednite. Nemam ništa protiv.« Eragon uze stolac i namjesti ga tako da leđima bude okrenut prema zidu, a licem prema vratima. Martin je podignuo obrvu, no nije rekao ništa. »Upravo ste mi prištedjeh nekoliko kruna«, reče mu Brom. »Sa zadovoljstvom. A opet, ne mogu kriviti Gareta, posao mu ne ide dobro u posljednje vrijeme«. Zatim se počeša po bradi. »Džoud živi na zapadnoj strani grada, odmah do Anđele, travarice. Trebate li ga poslovno?« »Na neki način«, reče Brom. »No, neće vam htjeti ništa kupiti. Upravo je, prije nekoliko dana, ostao bez još jednog broda.« Brom se sa zanimanjem uhvati za tu vijest. »Sto se dogodilo? Nisu, valjda, Urgali?« Christopher Paolini »Ne«, odgovori Martin. »Oni su napustili ovo područje. Nitko ih nije vidio gotovo godinu dana. Čini se da su svi otišli prema jugu i istoku. No nisu oni problem. Vidite, većina se naših poslova odvija

pomorskom trgovinom, što, siguran sam, znate.« Ušutio je i popio gutljaj iz vrča, a onda nastavio: »Od prije nekoliko mjeseci netko nam napada brodove. Nije riječ o običnom gusarstvu jer se napadaju samo brodovi koji prevoze robu za određene trgovce. Džoud je jedan od njih. Postalo je tako loše da nijedan kapetan ne uzima robu tih trgovaca pa je zbog toga život ovdje postao težak. Poglavito zato što neki od njih imaju najveće pomorske tvrtke u Carstvu. Prisiljavaju ih da robu prevoze kopnom. To im je povećalo troškove do neizdrživosti, a ni kopnene im karavane ponekad ne stignu do cilja.« »Znate li, možda, tko je za to odgovoran? Valjda ima svjedoka«, upita Brom. Martin odmahnu glavom. »Nitko ne preživi te napade. Bodovi isplove, a onda nestanu. Više ih nitko nikada ne vidi.« Zatim se nagnu prema njima i povjerljivo reče: »Mornari govore da je to magija«. Na kraju kimnu glavom, namignu i nasloni se. Brom je pokazivao zabrinuto lice. »Sto vi mislite?« Martin je nazainteresirano slegnuo ramenima. »Ne znam. I mislim da neću ni saznati, osim ako se kojom nesrećom zateknem na jednom od takvih brodova.« »Jesi li ti mornar?«, upita Eragon. »Ne«, odbrusi Martin. »Izgledam li kao mornar? Kapetani me unajmljuju da im branim brodove od gusara. A to lupeško smeće nije baš aktivno u posljednje vrijeme. No, ipak je to dobar posao.« »Ali opasan«, reče Brom. Martin ponovno slegnu ramenima i popi posljednji gutljaj piva. Brom i Eragon se pozdraviše i krenuše prema zapadnoj strani grada, ljepšem dijelu Tirma. Kuće su ondje bile čiste, ukrašene i velike. Ljudi su na ulici bili lijepo odjeveni i dostojanstveno su hodali. Eragon se osjećao upadljivo, kao da onamo ne pripada. STARI PRIJATELJ Na travaričinoj je trgovini bio znak veselih boja pa su je lako našli. Pokraj vrata je sjedila niska žena kovrčave kose. U jednoj je ruci držala žabu, a drugom je nešto pisala. Eragon je pretpostavio da je to Anđela, travarica. S obje strane trgovine bila je po jedna kuća. »Sto misliš, koja je njegova?«, upitao je.

Brom je malo razmišljao, a onda je rekao: »Idemo se raspitati«. Prišao je ženi i ljubazno je upitao: »Biste li nam mogli reći u kojoj kući živi Džoud?« »Bih.« Nastavila je pisati. »Hoćete li nam reći?« »Hoću.« Ušutjela je, ali joj je pero još brže letjelo po papiru. Žaba joj je na ruci kreketala i gledala ih izbuljenim očima. Brom i Eragon nelagodno su čekali, no žena nije rekla više ništa. Eragon htjede nešto izlanuti, ali ona u tom trenutku podignu pogled. »Naravno da ću vam reći! Samo trebate pitati. Prvo ste me pitali bih li vam mogla reći, a zatim hoću li vam reći. No, zapravo mi još niste postavili pravo pitanje.« »Onda, dopustite da vas upitam kako treba«, sa smiješkom reče Brom. »Koja je kuća Džoudova? I zašto držiš tu žabu?« »To je već nešto«, šaljivo reče Anđela. »Džoud je desno. A glede žabe, ovo je zapravo krastača. Pokušavam dokazati da krastače ne postoje, nego da postoje samo žabe.« »Kako krastače ne bi postojale kada vi upravo držite jednu u ruci? «, prekinu je Eragon. »Osim toga, kakve koristi ima od dokazivanja da postoje samo žabe.« Žena je snažno mahala glavom, a tamni su joj uvojci lebdjeli. »Ne, ne, ne razumijete. Ako dokažem da krastače ne postoje, onda je ovo žaba koja nikada nije ni bila krastača. Dakle, krastača koju vidite, ne postoji. I...«, ispružila je mali prst, »...ako uspijem dokazati da Christopher Paolini postoje samo žabe, onda krastače neće moći činiti ništa, primjerice, da ljudima ispadaju zubi, da im rastu bradavice, da ih se truje ili ubija. Osim toga, vještice se neće moći služiti svojim zlim čarima zato što, naravno, krastača neće biti«. »Razumijem«, obazrivo reče Brom. »Zvuči zanimljivo i rado bih vas još slušao, no moramo se naći s Džoudom«. »Naravno«, reče ona, mahnu rukom i ponovno prionu pisanju. Kad su dovoljno odmaknuli da ih travarica nije mogla čuti, Era-gon izjavi: »Ona je luda!« »Moguće«, uzvrati Brom, »no, nikad ne znaš. Možda otkrije nešto korisno, zato nemoj kritizirati. Tko zna, možda su krastače doista

žabe!« »I moje su cipele od zlata«, odbrusi Eragon. Zaustavili su se pred vratima s alkom od kovana željeza i mramornim pragom. Brom je udario alkom tri puta. Nitko nije otvorio. Eragon se osjećao malo blesavo. »Možda je ovo pogrešna kuća. Pokušajmo na drugoj«, rekao je. Brom se nije osvrtao i ponovno je pokucao, ovoga puta snažnije. Vrata se opet nisu otvorila. Eragon se nestrpljivo okrenuo, a onda je čuo kako netko trči prema vratima. Odškrinula ih je mlada žena blijeda lica i plave kose. Oči su joj bile natečene. Kao da je plakala, no glas joj je bio savršeno miran. »Da, što želite?« »Živi li ovdje Džoud?«, ljubazno upita Brom. Žena malo pognu glavu. »Da, on mi je muž. Očekuje li vas?« Nije dalje otvarala vrata. »Ne, no moramo s njim razgovarati«, rekao je Brom. »Vrlo je zauzet.« »Došli smo izdaleka. Vrlo nam je važno vidjeti ga.« Uozbiljila se. »Zauzet je.« Brom se nakostriješio, no glas mu je ostao ugodan. »Budući da je nedostupan, biste li mu mogli prenijeti poruku?« Nakrivila je usne, ali je pristala. »Recite mu da ga čeka prijatelj iz Gileda.« Žena je gledala sumnjičavo, ali je rekla: »Dobro«. Naglo je zatvorila vrata. Eragon je čuo kako joj se koraci gube. »Nije baš ljubazna«, primijeti on. Eragon »Zadrži svoje mišljenje za sebe«, odbrusi mu Brom. »I ne izusti ni riječi. Pusti mene da govorim.« Zatim prekriži ruke i poče tup-kati prstima. Eragon je stisnuo usne i okrenuo glavu. Vrata se najednom širom otvoriše i iz kuće izjuri visok muškarac. Skupocjena mu je odjeća bila zgužvana, sijeda kosa prorijeđena, lice tužno, a obrve kratke. Preko glave, sve do sljepoočnice, pružao mu se dugačak ožiljak. Kad ih ugleda, iskolači oči i nasloni se na dovratnik, bez riječi. Usta su mu se nekoliko puta otvorila i zatvorila, kao ribi na suhom. Kao da ne vjeruje očima, tiho je upitao: »Brome...?« Brom je stavio prst na usta, krenuo prema njemu i stisnuo mu ruku.

»Prekrasno je vidjeti te, Džoude! Drago mi je da te pamćenje nije izdalo, no nemoj izgovarati moje ime. Bilo bi loše kad bi tko saznao da sam ovdje.« Džoud uplašeno pogleda uokolo, potpuno izbezumljena lica. »Mislio sam da si mrtav«, prošapta. »Sto se dogodilo? Zašto mi se nisi javljao?« »Sve ću ti ispričati. Imaš li neko mjesto gdje možemo na miru razgovarati?« Bezizražajna lica, Džoud je oklijevao i pogledavao čas Broma čas Eragona. Na kraju je rekao: »Ne možemo ovdje razgovarati, no ako malo pričekate, odvest ću vas na mjesto gdje možemo«. »Dobro«, složio se Brom. Džoud je kimnuo glavom i nestao iza vrata. Nadam se da ću saznati nešto o Bromovoj prošlosti, pomisli Eragon. Kad se Džoud pojavio, za pojasom je imao rapir. Preko ramena mu je bio prebačen vezeni kaputić, a na glavi šešir s jednakim uzorkom i perom. Brom je kritički odmjerio njegovu finu odjeću, a Džoud je samouvjereno slegnuo ramenima. Vodio ih je kroz Tirm prema utvrdi. Džoud i Brom išli su prvi, a Eragon je za njima vodio konje. Džoud je pokazao rukom odredište. »Risthart, poglavar Tirma, izdao je naredbu da svi trgovci moraju imati sjedište u njegovoj utvrdi. Iako mnogi vodimo poslove izvan utvrde, ipak moramo u njoj imati iznajmljene prostorije. BeChristopher Paolini smislica, ali se pridržavamo naredbe da bude miran. Ovdje nas neće nitko prisluškivati, zidovi su debeli.« Ušli su kroz glavna vrata i došli do same utvrde. Džoud je došao do sporednih vrata i pokazao prstom prema željeznom obruču. »Ondje možete privezati konje. Nitko ih neće dirati.« Kad su pri-vezali Snježnoga Ognja i Kadoka, željeznim je ključem otključao vrata i pustio ih da udu. Ušli su u dug i prazan hodnik osvijetljen bakljama koje su stajale po zidovima. Eragona je iznenadila velika hladnoća i vlaga. Dotaknuo je zid, a prsti su mu klizili kao po nekoj sluzi. Zadrhtao je. Džoud je uzeo baklju iz ograde i poveo ih niz hodnik. Zaustavili su se pred teškim drvenim vratima. Otključao ih je i uveo ih u

prostoriju na čijem je podu bio tepih od medvjeđeg krzna, a na njemu masivne, tapecirane stolice. Zidovi su bili zakriveni policama punim knjiga s kožnim koricama. Džoud stavi hrpu drva u kamin, a ispod njih baklju. Vatra se brzo rasplamsala. »Ti, starce, sada moraš nešto objasniti«, reče Džoud. Bromovo se lice naboralo od smiješka. »Koga ti nazivaš starcem? Kad sam te posljednji put vidio, nisi imao nijedne sijede vlasi. Sad ti kosa izgleda kao u posljednjem stadiju raspadanja.« »A ti izgledaš jednako kao prije gotovo dvadeset godina. Čini se da te zub vremena očuvao kao mušičava starca samo da bi ulijevao mudrost novim naraštajima. A sada dosta! Počni pričati. To ti je uvijek dobro išlo«, nestrpljivo je rekao Džoud. Eragon je naćulio uši i napeto čekao što će Brom reći. Brom se udobno smjestio na stolicu i izvadio lulu. Polako je ispustio kolut dima koji je pozelenio, odletio u kamin pa uz dimnjak. »Sjećaš li se što smo radili u Giledu?« »Naravno«, reče Džoud, »takve se stvari teško zaboravljaju.« »To je malo reći, no u svakom je slučaju točno«, trpko odvrati Brom. »Kad su nas... razdvojili, nisam te mogao naći. Usred cijelog meteža, uteturao sam u neku malu prostoriju. U njoj nije bilo ničega posebnog, samo košare i sanduci, no svejedno sam, iz znatiželje, počeo prekapati. Toga mi se časa nasmiješila sreća jer sam našao ono što smo nas dvojica tražili.« Džoudovo lice poprimi izraz šoka. »Kad Eragon sam to uzeo u ruke, nisam te mogao čekati. Mogli su me svakoga časa otkriti i sve bi propalo. Prerušio sam se što sam bolje mogao, napustio grad i otrčao u...« Brom je oklijevao i pogledao Eragona, a onda je nastavio: »...otrčao našim prijateljima. Spremili su ga u blagajnu i natjerali me da se brinem o onome tko ga dobije. Morao sam nestati do dana kada moje umijeće bude potrebno. Nitko nije smio znati da sam živ, čak ni ti, iako sam bio nesretan što sam ti nepotrebno nanio bol. Tako sam otišao na sjever i sakrio se u Karvahalu.« Eragon je stisnuo vilice bijesan što ga je Brom namjerno držao u neznanju.

Džoud se namrštio i upitao: »Onda su naši... prijatelji cijelo vrijeme znali da si živ?« »Da.« Uzdahnuo je. »Pretpostavljam da je to zavaravanje bilo neizbježno, iako bih volio da su mi rekli. Nije li Karvahal prema sjeveru, s druge strane Hrpta?« Brom je nakrivio glavu. Džoud je tada prvi put promotrio Eragona. Sivim je očima upijao svaku pojedinost. Podignuo je obrve i rekao: »Onda pretpostavljam da ispunjavaš svoju dužnost«. Brom je mahnuo glavom. »Ne, nije tako jednostavno. Ukradeno je prije nekog vremena, barem ja tako pretpostavljam jer nisam dobio vijesti od naših prijatelja i bojim se da su im vjesnici naišli na zasjedu, pa sam odlučio sam saznati što mogu. Eragon je slučajno putovao u istome smjeru. Već smo neko vrijeme zajedno.« Džoud je izgledao zbunjeno. »Ali, ako ti nisu poslali poruku, kako si mogao znati da je to... « Brom ga je brzo pretekao: »Razaci su okrutno ubili Eragonova ujaka. Spalili su im kuću, a i njega su gotovo uhvatili. Zaslužuje osvetu, no nismo im mogli ući u trag pa nam treba pomoć kako bismo ih pronašli.« Džoudovo se lice opusti. »Razumijem.... Ali, zašto ste došli ovamo? Ne znam gdje bi se Razaci mogli skrivati, a ako tko i zna, neće vam reći.« Brom ustade, gurnu ruku pod ogrtač, izvadi razačku čuturu i dobaci je Džoudu. »Unutra je sitrino ulje, ono opasno. Razaci su je Christopher Paolini nosili sa sobom. Izgubili su je putem i mi smo je slučajno našli. Moramo pogledati tirmske brodarske arhive kako bismo pronašli od koga Carstvo kupuje to ulje. To će nam pokazati gdje se nalazi ra-zački brlog.« Džoud je razmišljao, a na licu su mu se pojavile bore. Pokazao je prstom knjige na policama. »Vidiš li ih? To je arhiva moje trgovine. Jednog brodara. Uvalio si se u posao koji bi mogao trajati mjesecima. Ima još jedan problem i to veći. Arhiva koju ti tražiš čuva se u utvrdi i samo je Brand, Risthartov upravitelj trgovine, može redovito pregledavati. Trgovcima poput mene nije dopušten

pristup. Boje se da ćemo lažirati podatke i tako oduzeti Carstvu dragocjene poreze.« »Time ću se pozabaviti kada dođe vrijeme«, rekao je Brom. »No treba nam nekoliko dana odmora, a onda ćemo razmišljati o načinu djelovanja«. Džoud se nasmiješio. »Čini se da je sada došlo vrijeme da ja tebi pomognem. Moja kuća je tvoja, naravno. Hoćeš li imati neko drugo ime dok budeš ovdje?« »Da«, odgovori Brom, »ja sam Nil, a mladić je Ivan«. »Eragon«, zamišljeno reče Džoud. »Imaš jedinstveno ime. Rijetki su ljudi dobivali ime po prvome jahaču. U životu sam čitao samo o trojici ljudi koji su se tako zvali.« Eragona je uznemirila činjenica da Džoud zna podrijetlo njegova imena. Brom pogleda Eragona i reče: »Hoćeš li pogledati konje i vidjeti je li sve u redu? Mislim da Snježnoga Ognja nisam dobro svezao za obruč.« Pokušavaju nešto sakriti od mene. Cim odem, počet će o tome pričati. Eragon se polako digao sa stolice i izišao iz prostorije zalupivši vratima. Snježni se Oganj nije ni pomaknuo. Uzao je bio dobro svezan. Eragon se mrzovoljno naslonio na zid utvrde i češkao mu vrat. Nije pošteno, sam se sebi žalio. Kad bih barem mogao čuti što pričaju. Zatim poskoči kao da ga je udarila struja. Brom ga je učio neke riječi koje mu mogu pojačati sluh. Nije baš da želim dobar sluh, no morao bih moći pokrenuti te riječi. Na kraju ^rajeva, gle što sam uspio uraditi s brisingr! Eragon Snažno se koncentrirao i posegnuo za svojim moćima. Kad je dopro do njih, izgovorio je sljedeće riječi: »tver stenr an atra ika hor-na!« i prožeo ih svojom voljom. Kad je iz njega izletjela moć, čuo je tihi šapat, ništa više. Razočaran, povukao se, a onda je čuo Džo-udove riječi: »...i to radim već gotovo osam godina«. Eragon je pogledao uokolo. Nigdje nije bilo nikoga, osim nekoliko stražara koji su stajali uz zidine na samom kraju utvrde. Stisnuo je zube, sjeo na tlo i sklopio oči. »Nikad ne bih očekivao da ćeš postati trgovac«, rekao je Brom.

»Nakon toliko vremena među knjigama. I da si tako našao izlaz. Što te nagnalo da se latiš trgovine umjesto da i dalje budeš učenjak?« »Poslije Gileda nije mi se više sjedilo u zagušljivim prostorijama i čitalo svitke. Odlučio sam pomoći Adžihadu koliko sam mogao, no ja nisam ratnik. I otac mi je bio trgovac, možda se toga sjećaš. Pomogao mi je u početku. No, većina mojega posla samo je paravan kako bih mogao dopremati robu u Surdu.« »No, čuo sam da stvari idu loše?«, rekao je Brom. »Da, nijedna se pošiljka u posljednje vrijeme nije probila pa Trondžhimu ponestaje zaliha. Na neki je način Carstvo, barem mislim da su to oni, otkrilo nas koji pomažemo opskrbu Trondžhima. No, još nisam uvjeren da je to Carstvo. Nitko nije vidio nikakvih vojnika. Ne razumijem što se događa. Možda je Galbatoriks unajmio plaćenike da nas progone.« »Čujem da si nedavno ostao bez jednog broda.« »To mi je bio posljednji«, s gorčinom je odgovorio Džoud. »Svaki čovjek na njemu bio mi je odan i hrabar. Dvojim da ću ih ikada više vidjeti.... Preostalo mi je jedino slati karavane u Surdu ili Gi-led, a znam da onamo neće stići bez obzira na to koliko čuvara unajmim, ili iznajmiti nečiji brod za prijevoz robe. No sada mi nitko ne želi prevesti robu.« »Koliko ti je trgovaca pomagalo?«, upitao je Brom. »Ah, dobar broj uz obalu i niz obalu. Sve ih je snašla jednaka nevolja. Znam što misliš. I ja sam noćima o tome razmišljao, no ne mogu podnijeti pomisao da imam izdajnika koji tako puno zna i Christopher Paolini koji je tako moćan. Ako postoji, svi smo u opasnosti. Ti se moraš vratiti u Trondžhim.« »I da povedeni Eragona?«, prekinuo ga je Brom. »Raskomadali bi ga. U ovome trenutku nema za njega goreg mjesta. Možda za nekoliko mjeseci ili, još bolje, godina. Možeš li zamisliti kako bi patuljci reagirali? Svatko bi ga pokušavao pridobiti, poglavito Islanzadi. On i Safira neće biti na sigurnom u Trondžhimu dok ih ne provedem barem kroz tuata du orotrim.« Patuljci!, uzbuđeno pomisli Eragon. Gdje je taj Trondžhim? I zašto je Džoudu rekao za Safiru? Nije to smio učiniti, a da mene ne pita!

»Ipak, imam osjećaj da su im potrebni tvoja moć i mudrost.« »Mudrost«, usprotivi se Brom. »Ja sam upravo ono što si ranije rekao — mušičavi starac.« »Mnogi se ne bi s time složili.« »Neka im bude. Nemam im potrebe objašnjavati. Ne, Adžihad će se morati snaći bez mene. Ono što sada radim, daleko je važnije. No, mogućnost da postoji izdajnik pobuđuje uznemirujuća pitanja. Pitam se je li Carstvo tako saznalo gdje treba biti...« Glas mu se izgubio. »A ja se pitam zašto mene nisu pitali o tome«, rekao je Džoud. »Možda su pokušali. No, ako postoji izdajnik...«, Brom je malo zastao, »...moram poslati poruku Adžihadu. Imaš li povjerljiva glasonošu. « »Mislim da imam«, rekao je Džoud. »No ovisi kamo bi morao ići.« »Ne znam«, rekao je Brom. »Tako sam dugo izoliran da su svi ljudi koji bi mi mogli biti veze vjerojatno poumirali ili me zaboravili. Možeš li ga poslati bilo kome tko prima tvoje pošiljke?« »Da, ali će biti riskantno.« »Što danas nije riskantno? Kako brzo može krenuti?« »Može krenuti ujutro. Poslat ću ga u Giled. To će biti brže«, rekao je Džoud. »Sto može ponijeti da bi Adžihad povjerovao kako poruka stiže od tebe?« »Evo, daj mu moj prsten. I reci mu ako ga izgubi, da ću mu ja osobno izvaditi jetra. Dala mi ga je sama kraljica.« Eragon »Baš si vedar«, rekao je Džoud. Brom je nešto promrmljao. Nakon duge šutnje progovorio je: »Bolje je da krenemo i nađemo se s Eragonom. Zabrinut sam kad je sam. Taj mladić ima nevjerojatnu sposobnost da se uvijek nađe tamo gdje je neka nevolja.« »Zar te to čudi?« »Zapravo ne.« Eragon je čuo kako povlače stolice. Brzo je zatvorio um i otvorio oči. »Što se događa? «, promrmlja sam sebi. Džoud i neki drugi trgovci našli su se u nevolji zato što pomažu ljudima kpje Carstvo ne voli. Brom je našao nešto u Giledu i otišao se sakriti u Karvahalu. Sto bi

moglo biti takp važno da pusti starog prijatelja da misli kako je mrtav? Spomenuo je /{raljicu, a ni u jednom poznatom kraljevstvu nema nijedne kraljice, i patuljke kpjisu, kflkp mu je sam rekao, davno nestali u podzemlju. Želio je čuti odgovore! No, neće se sada suočiti s Bromom i dovesti u opasnost njihovu misiju. Ne, čekat će dok ne odu iz Tirma, a onda će biti uporan dok mu starac ne kaže svoje tajne. Kad su se vrata otvorila, Eragonove su misli još bile uzburkane. »Jesu li konji bili u redu?«, upita Brom. »Jesu«, odgovori Eragon. Odvezali su konje i napustili utvrdu. Kad su se vratili u glavni dio Tirma, Brom je rekao: »Dakle, Džoude, ti si se konačno oženio. I to«, lukavo je namignuo, »ljupkom mladom ženom. Čestitam.« Džoud nije izgledao zadovoljan tim komplimentom. Uvukao je glavu među ramena i zurio u tlo. »Čestitka je dvojbena. Helena nije vrlo sretna.« »Zašto? Što hoće?«, upita Brom. »Uobičajeno«, odgovori Džoud, malodušno sliježući ramenima. »Dobar dom, sretnu djecu, hranu na stolu i ugodno društvo. Problem je u tome što potječe iz imućne obitelji. Otac joj je puno uložio u moju trgovinu. Ako i dalje budem imao ovakve gubitke, neće biti dovoljno novca da bi živjela kako je navikla.« Džoud je nastavio: »No, molim te, moji problemi nisu tvoji. Domaćin ne smije nikada gnjaviti goste svojim brigama. Dok budeš u mojoj kući, neću dopustiti da te muči išta osim prepuna trbuha.« Christopher Paolini »Hvala ti«, reče Brom i nastavi: »Zahvalni smo ti na gostoprimstvu. Dugo smo putovali bez ikakve udobnosti. Znaš li, možda, gdje bismo mogli naći jeftinu trgovinu? Od silnog jahanja odjeća nam se pohabala.« »Naravno. To mi je posao«, uzvrati Džoud i rezveseli se. Oduševljeno je pričao o cijenama i trgovinama sve dok nisu stigli pred njegovu kuću. Onda je upitao: »Imate li što protiv da idemo nekamo drugamo jesti? Moglo bi biti nezgodno ako sada uđemo.« »Sto god tebi odgovara«, reče Brom. Džoud je to primio s olakšanjem. »Hvala. Ostavimo vaše konje u

mojoj staji.« Učinili su kako je predložio, a onda krenuli za njim u veliku pivnicu. Za razliku od Zelenog kestena, ova je bila bučna, čista i puna razdraganih ljudi. Kad je stiglo glavno jelo, punjeni odojak, Era-gon je nestrpljivo navalio na meso, ali je posebno uživao u prilozima, krumpiru, mrkvi, repi i slatkim jabukama. Odavno nije jeo gotovo ništa osim divljači. Satima su jeli dok su Brom i Džoud naizmjenično pričali. Erago-na to nije smetalo. Bilo mu je toplo, u pozadini je svirala vesela glazba, a hrane je bilo više nego dovoljno. U ušima mu je ugodno bru-jio razdragani pivnički žamor. Kad su napokon napustili pivnicu, sunce se spuštalo na obzorju. »Vas dvojica idite. Ja moram nešto provjeriti«, rekao je Eragon. Želio je vidjeti Safiru i provjeriti je li dobro skrivena. Brom se odsutno složio. »Budi oprezan. Nemoj dugo ostati.« »Čekaj«, reče Džoud. »Ideš li izvan Tirma?« Eragon je malo oklijevao, a onda je nevoljko kimnuo glavom. »Svakako budi unutar zidina prije mraka. Tada se zatvaraju ulazi i čuvari te neće pustiti unutra do jutra.« »Neću zakasniti«, obeća Eragon, okrenu se i dugim koracima krenu niz sporednu ulicu prema vanjskim zidinama Tirma. Kad je izišao iz grada, duboko je udisao i uživao u svježemu zraku. »Safira!« dozvao ju je. »Gdjesi?« Vodila ga je dalje od ceste, u podnožje litice obrasle mahovinom i okružene javorovim drvećem. Vidio je kako je izvirila glavu kroz drveće i mahnuo joj. »Kako da sepop-nem gore?« Eragon »Ako pronađeš kakvu čistinu, ja ću se spustiti i donijeti te.« »Ne«, reče Eragon i pogleda liticu, »to neće biti potrebno. Jednostavno ću se popeti.« »Preopasno je.« »A ti se previše brineš. Pusti da se malo zabavim.« Eragon skinu rukavice i poče se penjati. Uživao je u fizičkom naporu. Bilo je mnogo mjesta gdje se mogao hvatati rukama pa je uspon bio lagan. Ubrzo je bio iznad drveća. Na pola puta se zaustavio na izbočini da odahne.

Kad mu se povratila snaga, protegnuo se da se uhvati, no ruku mu nije bila dovoljno dugačka. Tražio je drugu udubinu ili izbo-činu za koju bi se uhvatio. Nije bilo nijedne. Pokušao je krenuti natrag, no nije uspio nogama dosegnuti posljednju udubinu. Safira ga je nepomično promatrala. Odustao je i rekao: »Dobro bi mi došla pomoć.« »Sam si pogriješio.« »Dal Znam. Hoćeš li me spustiti ili nećeš?« »Da nema mene, bio bi u gadnoj nevolji.« Eragon zakoluta očima. »Ne moraš mi to govoriti.« »Imašpravo. Na kraju krajeva, kflkp može običan zmaj govoriti čovjeku poput tebe što mu je činiti? Zapravo, svi se trebaju diviti tvojoj nevjerojatnoj sposobnosti pronalaska jedinog neprohodnog pravca. Hm, da si kf-enuo samo nekplik0 stopa lijevo ili desno, uspon bi bio gladak-« Nagnula je glavu prema njemu, a oči su joj sjajile. »U redu! Pogriješio sam. Hoćeš li me, molim te, izbaviti odavde?«, preklinjao ju je. Povukla je glavu s ruba litice. Poslije nekoliko trenutaka Eragon poviknu: »Safira?« Iznad glave je vidio samo kako se krošnje njišu. »Safira! Vrati se!«, zagrmi on. Safira bučno poletje s vrha litice i poče lebdjeti zrakom. Zatim se spusti do Eragona poput golema šišmiša i kandžama ga zgrabi za košulju ogrebavši mu leda. On pusti kamen i Safira ga ponese u zrak. Poslije kratka leta, lagano ga je spustila na vrh litice i iščupala kandže iz košulje. »Glupost«, tiho je rekla. Eragon je krenuo na drugu stranu i proučavao okoliš. S litice se pružao prekrasan pogled na okolicu, poglavito na pjenušavo more, Christopher Paolini a litica je pružala i zaštitu od nepoželjnih očiju. Ovdje samo ptice mogu vidjeti Safiru. Bilo je to idealno mjesto. »Može li se Bromovu prijatelju vjerovati?'«, upita ga Safira. »Ne znam«, odgovori Eragon i ispriča joj što se toga dana dogodilo. »Okružuju nas neke sile kojih nismo svjesni. Ponekad se pitam hoćemo li ikada razumjeti prave pobude ljudi oko nas. Izgleda da svi imaju tajne.«

»Takav je svijet. Zanemari sve lukavštine i imaj povjerenja u prirodu svake osobe. Bromje dobar. On nam ne želi nikakvo zlo. Ne trebamo se bojati njegovih planova.« »Nadam se«, reče on i spusti pogled na ruke. »To traženje Razara među papirima vrlo je čudan način potrage«, primijetila je. »Postoji li, možda, neki način da se arhivi pregledaju pomoću magije, a da se ne ulazi u te prostorije?« »Nisam siguran. Morale bi se kombinirati riječi vidjeti i daljina... ili možda svjetlo i daljina. Kako bilo da bilo, izgleda vrlo teško. Pitat ću Broma.« »To bi bilo mudro.« Umirili su se i utihnuli. »Znaš, možda ćemo morati ostati neko vrijeme.« Safirin je odgovor bio trpak. »I, kao uvije\, mene ćete ostaviti vani da ček^am.« » To nije moja želja. Ubrzo ćemo opet zajedno putovati.« »Dabogda taj dan brzo došao.« Eragon se nasmiješi i zagrli je. Tada opazi kako dan brzo nestaje. »Sada moram ići, da ne ostanem izvan Tirma. Sutra lovi, a ja ću doći predvečer.« Raširila je krila. »Dođi, spustit ću te.« On joj se pope na ljuskavi hrbat i čvrsto se uhvati rukama, a ona uzletje s litice, preletje drveće i sletje na malu uzvisinu. Eragon joj zahvali i otrča u Tirm. Ugledao je podiznu rešetku upravo u trenutku kad su je počeli spuštati. Dozivajući ih da pričekaju, on pojuri i uletje u grad sekundu prije nego što su se vrata zalupila. »Uspio si za dlaku«, primijeti jedan od stražara. »Neće se ponoviti«, uvjeravao ga je Eragon sagibajući se kako bi uhvatio daha. Vijugao je tamnim ulicama do Džoudove kuće. Pred Eragon kućom je visjela svjetiljka, snažno obasjavajući okolinu poput svjetionika. Kad je pokucao, vrata je otvorio punašan podvornik i bez riječi ga pustio u kuću. Zidovi su bili prekriveni tapiserijama. Ulašteni je pod, na kojemu se prelijevalo svjetlo s triju granatih svijećnjaka sa stropa, bio mjestimice prekriven skupocjenim tepisima. Dim je lebdio zrakom i skupljao se pod stropom.

»Ovuda, gospodine. Vaš je prijatelj u radnoj sobi.« Prošli su kroz nekoliko vrata i podvornik na kraju otvori jedna koja su vodila u radnu sobu. Zidovi su bili zakriveni knjigama. No, za razliku od onih u Džoudovu uredu, ovdje je knjiga bilo svih veličina i oblika. Prostorija je bila topla od plamtećih cjepanica u kaminu. Brom i Džoud sjedili su za ovalnim radnim stolom i srdačno razgovarali. Brom podignu lulu i razdraganim glasom reče: »Ah, tu si. Već smo se zabrinuli. Kakva je bila šetnja?« Pitam se što gaje ovako oraspoložilo? Zašto me jednostavno ne upita kako je Safira? »Ugodna, ali su me stražari gotovo ostavili izvan grada. A Tirm je velik. Jedva sam našao kuću.« Džoud se nasmija. »Kad vidiš Dras-Leonu, Giled ili čak Kuastu, nećeš biti tako zadivljen ovim malim primorskim gradom. Meni se ipak ovdje sviđa. Kad ne kiši, Tirm je doista prilično lijep.« Eragon se obrati Bromu: »Imaš li predodžbu koliko ćemo ovdje ostati ?« Brom je okrenuo dlanove prema gore. »To je teško reći. Ovisi o tome hoćemo li uspjeti doći do arhiva i koliko će nam trebati da nađemo ono što nam treba. Svi ćemo morati pomagati. Bit će to golem posao. Sutra ću razgovarati s Brandom i vidjeti hoće li nam dopustiti pregledati arhive.« »Ne mislim da ću moći pomoći«, uzvrati Eragon i poče se nelagodno meškoljiti. »Zašto?«, upita Brom. »Bit će za tebe puno posla.« Eragon spusti glavu. »Ne znam čitati.« Brom se u nevjerici podignu. »Hoćeš reći da te Gero nije naučio?« »Zar je on znao čitati?«, zbunjeno upita Eragon. Džoud ih je sa zanimanjem promatrao. Christopher Paolini »Naravno da jest«, zagrmi Brom. »Ponosna budala! Što je mislio? Trebao sam znati da te neće naučiti. Vjerojatno je to smatrao nepotrebnim luksuzom«. Brom se namršti i poče ljutito cupkati bradu. »To mi usporava planove, no ne nepovratno. Jednostavno ću te morati naučiti čitati. Neće dugo trajati, ako se tome posvetiš.« Eragon je zažmirio. Bromova je pouka obično bila naporna i izravna. Što ću još morati istodobno naučiti? »Pretpostavljam da je

to potrebno«, skrušeno je rekao. »Uživat ćeš. Ima puno toga što možeš naučiti iz knjiga i svitaka«, doda Džoud. Pokazao je rukom prema zidovima. »Ove su knjige moje prijateljice, moje družice. Pružaju mi radost, suze i smisao života.« »Zvuči zanimljivo«, prizna Eragon. »Bio si učenjak i ostao učenjak, je li?«, upita Brom Džouda. Džoud slegnu ramenima. »Ne više. Bojim se da sam se srozao u bibliofila.« »U što?«, upita Eragon. »Ljubitelja knjiga«, objasni Džoud i vrati se razgovoru s Bro-mom. Eragon se dosađivao pa je počeo gledati police. Pozornost mu je privukla skupocjena knjiga sa zlatnim nitnama. Skinuo ju je s police i radoznalo razgledao. Imala je crne kožne korice, ispisane ukrasnim slovima tajnovitih runa. Eragon je prešao prstima po koricama i osjetio njezinu hladnu glatkoću. Slova su unutra bila tiskana sjajnom crvenkastom tintom. Pustio je da mu stranice prelijeću kroz prstie. Pogled mu je privukao jedan stupac tiskan posebnim slovima. Riječi su bile dugačke i podatne, pune gracioznih crta i oštrih točaka. Eragon je odnio knjigu Bromu. »Što je ovo?«, upitao je pokazujući prstom neobična slova. Brom pobliže pogleda stranicu i začuđeno podignu obrve. »Džoude, proširio si svoju zbirku. Gdje si ovo nabavio? Godinama nisam vidio nijedan primjerak.« Džoud protegnu vrat da vidi knjigu. »Ah, da. Domia abr virda. Neki je čovjek naišao prije nekoliko godina i pokušao je prodati trgovcu dolje pokraj dokova. Nasreću sam se zatekao ondje i uspio je spasiti, kao i njegovu glavu. Nije imao pojma što prodaje.« Eragon »Čudno, Eragone, da si odabrao baš ovu knjigu, Vladavinu sudbine«, reče Brom. »Od svih stvari u kući, ona je vjerojatno najvrednija. Opisuje cijelu povijest Alagezije. Počinje daleko prije nego što su vilenjaci ovamo došli i završava prije nekoliko desetljeća. Vrlo je rijetka i najbolja te vrste. Kad je napisana, Carstvo ju je osudilo kao svetogrđe i spalilo autora, svećenika Heslanta.

Mislio sam da nema više nijednog primjerka. Pismo za koje si pitao potječe iz drevnoga jezika.« »Što piše?«, upita Eragon. Bromu je trebao trenutak da pročita tekst. »To je dio vilinske pjesme koja govori o vremenu kad su se borili protiv zmajeva. Ovaj odlomak opisuje jednoga od njihovih kraljeva, Sirantora, kako na konju odlazi u borbu. Vilenjaci obožavaju ovu pjesmu i stalno je recitiraju, iako su potrebna tri dana vježbanja da bi se to pravilno izgovorilo, kako ne bi ponovili pogreške iz prošlosti. Ponekad je tako lijepo pjevaju da bi i kamen proplakao.« Eragon se vratio na svoj stolac. Nježno je držao knjigu. Nevjerojatno je da mrtav čovjeh^ može s ljudima razgovarati pre^o ovih stranica. Sve do\ ova knjiga bude postojala, njegove će zamisli živjeti. Volio bih znati ima li u njoj išta o Razacima? Dok su Brom i Džoud razgovarali, Eragon je listao knjigu. Nakon nekoliko sati Brom poče drijemati. Džoud se sažali nad njegovim umorom, poželi im laku noć i doda: »Podvornik će vas odvesti u vaše sobe«. Dok su se penjali uz stepenice, podvornik im reče: »Ako vam zatreba pomoć, povucite vrpcu za zvono, odmah do kreveta«. Zaustavi se ispred triju vrata poredanih jedna do druge, nakloni se i ode. Brom je ulazio u sobu s desne strane, a Eragon ga upita: »Mogu li razgovarati s tobom?« »Upravo to i radiš, no svejedno uđi.« Eragon za sobom zatvori vrata. »Safira i ja smo o nečemu razmišljali. Ima li...« Brom ga zaustavi podignutom rukom i navuče zavjese na prozor. »Kad razgovaraš o takvim stvarima, bilo bi dobro provjeriti nema li kakvih nepoželjnih ušiju.« Christopher Paolini »Oprosti«, reče Eragon predbacujući sebi taj previd. »U svakom slučaju, je li moguće zamisliti sliku nečega što nisi vidio?« Brom je sjeo na rub kreveta. »To što spominješ zove se uprizorenje. Ono je sasvim moguće i u nekim situacijama iznimno korisno, no ima jednu veliku manu. Možeš tako promatrati samo one ljude,

mjesta i stvari koje si već vidio. Kad bi htio uprizoriti Razake, vidio bi njih, no ne i okolicu. Ima i drugih problema. Recimo da želiš vidjeti stranicu neke knjige koju si ranije vidio. Mogao bi je vidjeti samo ako bi knjiga bila otvorena na toj stranici. Ako bi knjiga u trenutku tvoga pokušaja bila zatvorena, ta bi ti se stranica pojavila kao potpuno crna.« »Zašto je nemoguće vidjeti predmete koje nisi prije vidio?«, upitao je Eragon. Shvatio je da bi i s tim ograničenjima uprizorenje moglo biti vrlo korisno. Pitam se bi li mogao vidjeti nešto kilometrima daleko i pomoću magije utjecati na ono što se ondje događa? »Jer«, strpljivo je govorio Brom, »da bi nešto uprizorio, moraš znati što gledaš i kamo trebaš usmjeriti svoju moć. Kad bi ti nekoga neznanca i opisali, bilo bi gotovo nemoguće vidjeti ga, da i ne spominjem tlo i bilo što što se oko njega nalazi. Moraš znati što želiš uprizoriti da bi to mogao uprizoriti. Jesam li odgovorio na tvoje pitanje?« Eragon je kratko razmišljao. »Ali, kako se to radi? Zamišljaš li sliku u zraku?« »Obično ne«, rekao je Brom i odmahnuo sijedom glavom. »To oduzima više energije nego kad je projiciraš na zrcalnu površinu poput vode ili zrcala. Neki su jahači putovali kamo god su mogli i pokušali vidjeti što su više mogli. Onda bi, kad bi god izbio rat ili kakva druga nevolja, mogli promatrati događaje po cijeloj Alageziji.« »Mogu li to pokušati?«, upita Eragon. Brom ga pozorno pogleda. »Ne, ne sada. Umoran si, a uprizorenje oduzima puno snage. Reći ću ti riječi, no moraš mi obećati da to nećeš pokušavati noćas. I radije bih da pričekaš dok ne odemo iz Tirma. Ima još toga što te moram naučiti.« Eragon se nasmiješi. »Obećavam.« »Vrlo dobro.« Brom se nagnu prema njemu i vrlo mu tiho šapnu na uho: »Dromr %opa«. Eragon Eragon trenutak zastade, kako bi upamtio te riječi. »Možda ću, nakon što odemo iz Tirma, moći uprizoriti Rorana. Volio bih znati kako mu je. Bojim se da bi ga Razaci mogli tražiti.«

»Ne želim te strašiti, no za to postoji dobra mogućnost«, reče Brom. »Iako Roran nije bio u Karvahalu kad su Razaci ondje bili, siguran sam da su se raspitivali o njemu. Tko zna, možda su ga čak i susreli kad su bili u Terinsfordu. Kako bilo da bilo, dvojim da im je znatiželja zadovoljena. Na kraju krajeva, ti si na slobodi i kralj im vjerojatno prijeti strašnim kaznama ako te ne nadu. Ako postanu dovoljno očajni, vratit će se i ispitivati Rorana. To je samo pitanje vremena.« »Ako je to točno, onda je jedini Roranov spas da obavijestim Razake gdje sam pa će oni krenuti za mnom umjesto za njim.« »Ne, to neće upaliti. Ne razmišljaš«, prigovori mu Brom. »Ako ne razumiješ svoje neprijatelje, kako se možeš nadati da ćeš ih predusresti? Čak kad bi i otkrio svoj položaj, Razaci bi i dalje progonili Rorana. Znaš li zašto?« Eragon se ispravio i pokušao razmotriti sve mogućnosti. »Pa, ako se budem dovoljno dugo skrivao, mogli bi postati nestrpljivi i uhvatiti Rorana kako bi me prisilili da se otkrijem. Kad im to ne bi uspjelo, ubili bi ga samo da mi nanesu bol. Osim toga, ako postanem javni neprijatelj Carstva, mogli bi ga iskoristiti kao mamac kako bi uhvatili mene. A kad bih se sastao s Roranom i kad bi oni to otkrili, mučili bi ga da kaže gdje sam.« »Vrlo dobro. To si vrlo lijepo shvatio«, reče Brom. »No gdje je rješenje? Ne mogu dopustiti da ga ubiju!« Brom je opušteno sklopio ruke. »Rješenje je sasvim jasno. Roran će se morati naučiti sam braniti. To možda zvuči bešćutno, no, kao što si rekao, ne možeš riskirati sastanak s njim. Možda se ovoga ne sjećaš, u to si vrijeme bio napola u bunilu, no kad sam odlazio iz Karvahala, rekao sam ti da sam ostavio pismo upozorenja Roranu kako ne bi bio potpuno nespreman u slučaju opasnosti. Ako ima imalo pameti, kad se Razaci opet pojave u Karvahalu, poslušat će moj savjet i pobjeći.« »To mi se ne sviđa«, tužno reče Eragon. Christopher Paolini »Ali nešto si zaboravio«, uzvrati Brom. »Što?«, strogo upita Eragon. »U svemu ovome ima nešto dobro. Kralj ne može sebi priuštiti da

mu neki jahač švrlja okolo bez njegova nadzora. Galbatoriks je, uz tebe, jedini poznati živući jahač, no volio bi onoga drugoga jahača imati pod svojim nadzorom. Prije nego što pokuša ubiti tebe i Rorana, ponudit će ti da mu služiš. Nažalost, ako ikada bude imao priliku iznijeti ti takav prijedlog, bit će prekasno da bi ga ti odbio i ostao živ.« »Tebi je to dobro!« »Jedino to spašava Rorana. Sve dok kralj ne zna na kojoj si strani, neće pokušati nauditi tvojemu rođaku i tako riskirati da te izgubi. To dobro upamti. Razaci su ubili Geru, no mislim da je to bila njihova pogrešna odluka. Sudeći po onome što znam o Galbatoriksu, on to ne bi odobrio ako mu ne bi donijelo kakvu korist.« »A kako ću uspjeti ne udovoljiti kraljevim željama kad mi prijeti smrću?«, oštro je upitao Eragon. Brom je uzdahnuo. Otišao je do stola za umivanje i umočio prste u lavor s ružičastom vodom. »Galbatoriks želi tvoju dragovoljnu suradnju. Bez toga si mu potpuno beskoristan. Dakle, postavlja se pitanje, ako se ikada nađeš pred takvom odlukom, hoćeš li biti spreman umrijeti za ono u što vjeruješ? Jedino ćeš ga na taj način odbiti.« Pitanje je ostalo visjeti u zraku. Brom je na kraju dodao: »To je teško pitanje i ni ti sam nećeš moći na njega odgovoriti sve dok se ne nadeš u takvoj situaciji. Imaj na umu da su mnogi ljudi poginuli zbog svojih uvjerenja. Zapravo je to prilično česta pojava. Prava hrabrost jest živjeti i trpjeti za ono što vjeruješ.« VJEŠTICA I MACKODLAK Eragon je toga jutra spavao dokasna. Obukao se i umio u lavoru, a onda je uzeo ogledalo i počešljao se. U odrazu lica bilo mu je nešto čudno pa je zastao da bolje pogleda. Lice mu se promijenilo otkako je, ne tako davno, pobjegao iz Karvahala. Nije više bilo dječačkih zaobljenja, koja su nestala na dugom putovanju od borbe s mačevima i drugog vježbanja. Jagodice su mu se više isticale, a vilica mu je bila oštrija. U očima mu je bilo nešto posebno od čega mu je lice, kad je bolje pogledao, imalo divlji nezemaljski izraz. Kad je odmaknuo zrcalo, lice mu je poprimilo uobičajen izgled, no kao

da još nije bilo ono njegovo. Pomalo uznemiren prebacio je luk i strijele preko leđa i izišao iz sobe. Nije stigao ni do kraja hodnika kad ga podvornik sustignu i reče mu: »Gospodine, Nil je jutros s mojim gospodarom otišao u utvrdu. Rekao je da danas možeš raditi što želiš jer se on neće vratiti do večeri«. Eragon mu zahvali na poruci i krenu znatiželjno istraživati Tirm. Satima je hodao ulicama, ulazio u svaku trgovinu koja ga je privukla i čavrljao s raznim ljudima. Na kraju su ga prazan trbuh i nedostatak novca primorali da se vrati u Džoudovu kuću. Kad je došao u njegovu ulicu, zaustavio se u travaričinoj trgovini u susjednoj kući. Bilo je to neobično mjesto za trgovinu. Ostale su trgovine bile dolje uz gradske zidine, a ne zbijene medu skupim kućama. Pokušao je pogledati izloge, ali su s unutarnje strane bili prekriveni debelim slojevima biljaka povijuša. Radoznao, ušao je u trgovinu. Najprije nije ništa vidio jer je trgovina bila mračna, a onda su mu se oči priviknule na blijedozelenkastu svjetlost koja se probijala kroz izloge. Iz kaveza blizu prozora ispitivački ga je promatrala šarena ptica sa širokim perjem na repu i oštrim snažnim kljunom. Zidovi Christopher Paolini su bih prekriveni zelenilom. Za strop su bile pričvršćene penjačice i zatamnjivale sve osim kristalnog lustera, a na podu je bio velik lonac sa žutim cvijećem. Na dugačkom je pultu bila cijela zbirka mužara, batića, metalnih zdjela i jedna kristalna kugla veličine Erago-nove glave. Krenuo je prema pultu. Pažljivo je koračao oko složenih strojeva, košara kamenja, hrpa svitaka i drugih predmeta kakve nikada nije vidio. Zid iza pulta bio je prekriven patuljcima svih veličina. Neki nisu bili veći od njegova malog prsta, no bilo ih je i veličine bačve. Na visokim je policama bila rupa širine stopala. U tom polumraku najednom zasjaše dva crvena oka i na pult skoči velika opasna mačka. Tijelo joj je bilo vitko, sa snažnim ramenima i nesrazmjerno velikim šapama, a koščato lice obraslo kudra-vom dlakom. Na vrhovima ušiju imala je crne čuperke. Iz čeljusti su joj virili povijeni, oštri, bijeli zubi. Sve u svemu, nije sličila nijednoj

mački koju je Eragon do tada vidio. Prodornim je očima proučavala Eragona, a onda je, za kraj, mlatnula repom. Eragon iz hira posegnu u njezin um i dotaknu joj svijest. Zatim joj poče lagano prodirati u misli ne bi li je uvjerio da joj je prijatelj. »Ne moraš to činiti.« Eragon usplahireno pogleda oko sebe. Mačka se nije na njega obazirala i lizala je šapu. »Safira? Gdje si?«, upita Eragon. Nije bilo odgovora. Zbunjen, naslonio se na pult i posegnuo za nečim što je izgledalo kao drvena šiba. »To ne bi bilo pametno.« »Prestani se poigravati, Safira«, odbrusi on i uze šibu. U tom ga času zahvati strujni udar, on pade na pod i poče se gr-čiti od boli. Bol je polako jenjala i on pokuša uhvatiti zraka. Uto mačka skoči na pod i uperi pogled u njega. »Nisi baš pametan za jahača zmaja. Upozorila sam te.« »Ti si ono reklal« uzviknu Eragon. Mačka zijevnu, protegnu se i odlunja na drugu stranu, vijugajući između raznih predmeta. »T\o bi drugi?« »Ah, ti si samo mačka!«, usprotivi se Eragon. Mačka opet mijauknu. Zatim ponosno krenu prema Eragonu, skoči mu na grudi, sjede i poče ga promatrajti svjetlucavim očima. Eragon Eragon pokuša sjesti, a mačka iskesi svoje oštre zube i zareza. »Izgledam li ti kao druge mačke?« »Ne...« »Zašto onda misliš da sam mačka?« Eragon htjede nešto reći, ali mu spodoba žabi šape u grudi. »Očito ti je obrazovanje bilo zanemareno. Ja sam — da ispravim tvoju pogrešku — mačkpdla\. Nema nas puno, no mislim daje ča\ i seoski dječak morao za nas čuti.« »Nisam znao da stvarno postojite «, zaprepašteno reče Eragon. Mač-kodlak! Doista ima sreće. Uvijek su bili negdje na rubu priča, držali se sa strane i kadikad davali savjete. Ako su bajke istinite, onda oni imaju magičnu moć, žive dulje od ljudi i obično znaju više nego što kažu. Mačkodlak lijeno trepnu očima. »'Znati je neovisno o biti. Nisam

znao da postojiš dok se "*•"' ovamo doteturao i prekinuo mi san. To ipak ne znači da nisi postojao prije nego što si me probudio.« Eragona je zaprepastilo mačkodlakovo rasuđivanje. »Oprosti što sam te uznemirio.« »Ionako sam htio ustati«, reče mačkodlak. Zatim skoči na pult i poče lizati šapu. »Da sam na tvome mjestu, ne bih više držao tu šibu. Za nekoliko će te sekunda opet udariti struja.« Eragon naglo stavi šibu na mjesto odakle ju je i uzeo. »Stoje ovo? »Običan i dosadan predmet za razliku od mene.« »Ali, čemu služi?« »Nisi li to već otkrio?« Mačkodlak je završio s lizanjem šape, još se jednom protegnuo, a onda skočio natrag na mjesto gdje spava. Sjeo je, podmetnuo šape pod grudi, sklopio oči i počeo presti. »Čekaj«, pobuni se Eragon, »kakp ti je ime?« Mačkodlak otvori jedno koso oko. »Imam mnogo imena. Akp hoćeš saznati pravo, morat ćeš tražiti drugdje.« Oko se zatvori. Eragon je odustao i okrenuo se da ode. »No, ti me možeš zvati Solembum.« »Hvala ti«, reče Eragon, a Solembum poče glasnije presti. Uto se vrata trgovine naglo otvoriše i u prostoriju dopriješe zrake sunca. Za njima uđe Anđela s platnenom torbom punom biljaka. Oči joj poletješe prema Solembumu. Izgledala je uznemireno. »Kaže da si razgovarao s njim.« Christopher Paolini »Zar i ti možeš s njim razgovarati?«, začudi se Eragon. Ona zabaci glavu. »Naravno, no to ne znači da će on nešto odgovoriti.« Zatim je stavila biljke na pult, otišla iza pulta i okrenula se prema mačkodlaku. »Sviđaš mu se. To je neobično. Većinom se ne pojavljuje pred kupcima. Zapravo, kaže da imaš dobrih izgleda, pod uvjetom da nekoliko godina vježbaš.« »Hvala.« »To je kompliment, s obzirom na to da je od njega. Ti si tek treća osoba koja je ušla u ovu trgovinu i mogla s njim razgovarati. Prva je bila neka žena prije mnogo godina. Druga je bio slijepi prosjak i sada ti. No, nemam ja trgovinu da bih samo brbljala. Želiš li nešto? Ili si samo ušao pogledati?« »Samo pogledati«, reče Eragon, još uvijek razmišljajući o

mačkodlaku. »Osim toga, ne trebaju mi baš nikakve trave.« »Ne prodajem samo trave«, sa smiješkom uzvrati Anđela. »Bogati mi glupani plaćaju za ljubavne napitke i slično. Nikad ne tvrdim da djeluju, no oni, tko zna našto, stalno dolaze po njih. No, mislim da tebi takvi trikovi nisu potrebni. Hoćeš li da ti gatam? I to radim, za glupe bogatašice.« Eragon se nasmija. »Ne, bojim se da je moju sreću nemoguće proreci. I nemam novca.« Anđela radoznalo pogleda Solembuma. »Mislim...« Zatim pokaza rukom prema kristalnoj kugli na pultu. »To je ionako samo za pokazivanje, ona ništa ne čini. Ali imam... Pričekaj. Odmah se vraćam.« Odjurila je u prostoriju iza trgovine. Vratila se zadihana s kožnom torbom u ruci. Torbu je stavila na pult. »Ovo nisam koristila toliko dugo da sam gotovo na to zaboravila. Hajde, sjedni nasuprot meni pa ću ti pokazati zašto sam se toliko trudila.« Eragon uze tronožac i sjede. Solembumove su oči sjajile kroz rupu na policama. Anđela je prostrla debelo platno po pultu, a onda je po njemu prosula šaku glatkih kostiju, malo dužih od prsta. Kosti su bile ispisane runama i nekim drugim znakovima. Nježno ih dodirujući, rekla je: »Ovo su komadići zmajevih kandža. Ne pitaj me odakle mi. To je tajna koju ti neću otkriti. No, za razliku od listova čaja, kriEragon stalne kugle ili čak gatalačkih karata, one imaju pravu moć. Ne lažu, iako ih je komplicirano razumjeti. Ako želiš, bacit ću ih i gatati. No, shvati da spoznaja sudbine može biti strašna. Moraš biti siguran u svoju odluku.« Eragon je pogledao kosti s osjećajem straha. Ovdje leži ostata\ bića kpjeje nekada bilo Safirin rod. Saznati sudbinu... Kako mogu donijeti takvu odluku kada ne znam što me čeka, ni hoće li mi se to svidjeti? Neznanje je doista blagoslov. »Zašto mi to nudiš?«, upita Eragon. »Zbog Solembuma. Možda je bio grub, no zbog činjenice da je s tobom razgovarao, ti si posebna osoba. On jest mačkodlak, na kraju krajeva. Ovo sam ponudila i drugim dvjema osobama koje su s njim razgovarale. Pristala je samo žena. Zvala se Selena. Ah, poslije joj je

bilo žao. Sudbina joj je bila jadna i bolna. Mislim da mi nije vjerovala, u početku.« Eragona su preplavile emocije i oči su mu se zasuzile. »Selena«, tiho je sebi rekao. Ime njegove majke. Je li to, možda, bila ona? Je li joj sudbina bila tako strašna da me morala napustiti? »Sjećaš li se ičega od njezine sudbine?«, upitao je osjećajući mučninu. Anđela je odmahnula glavom i uzdahnula: »Bilo je to tako davno da su mi pojedinosti izblijedile iz pamćenja, koje više nije tako dobro kao nekada. Osim toga neću ti reći ni ono čega se sjećam. To je bilo samo za nju. No, bilo je tužno. Ne mogu zaboraviti njezin izraz lica.« Eragon je sklopio oči i pokušao opet zavladati svojim osjećajima. »Zašto se žališ na pamćenje?«, upitao ju je kako bi se razbistrio. »Nisi tako stara.« Na Anđelinu se licu pojaviše rupice. »Polaskana sam, no nemoj se zavaravati. Puno sam starija nego što izgledam. Za mladenački je izgled vjerojatno zaslužna činjenica da u oskudnim vremenima moram jesti svoje trave.« Eragon se nasmiješi i duboko udahnu. Akpje to bila moja majka i akpjeona mogla podnijeti da joj proriče sudbinu, onda mogu ija. »Baci mi kosti«, reče samouvjereno. Anđelino se lice uozbilji i ona objema rukama poče skupljati kosti. Sklopila je oči, počela micati usnama i bez glasa mrmljati. Zatim Christopher Paolini odlučno izgovori: »Manin! Virda! Hagin!« i baci kosti na platno. Kosti su popadale jedna preko druge i svjetlucale na slabom svjetlu. Eragonu su u ušima odzvanjale njezine riječi. Prepoznao ih je kao riječi drevnoga jezika i sa strahom shvatio da je Anđela, budući da se njima umije služiti, vjerojatno vještica. Nije mu lagala. Ona je prava gatara. Minute su sporo protjecale dok je Anđela proučavala kosti. Napokon se ispravila i duboko uzdahnula. Obrisala je čelo i ispod pulta uzela mijeh s vinom. »Hoćeš li malo?«, upitala je. Eragon je odmahnuo glavom. Slegnula je ramenima i dobro potegnula iz mijeha. Obrisala je usne i rekla: »Ovo je najteže gatanje koje sam ikada imala. Bio si u pravu. Tvoju je budućnost gotovo nemoguće

proreci. Nisam nikada vidjela nikoga čija je sudbina tako zamršena i zamagljena. No, uspjela sam odgonetnuti nekoliko zaključaka.« Solembum je skočio na pult i sjeo promatrajući ih oboje. Eragon je čvrsto stisnuo ruke, a ona je pokazala prstom kost. »Počet ću s ovom«, polako je rekla, »jer ju je najlakše razumjeti«. Na kosti je bila duga vodoravna crta i na njoj krug. »Vječnost ili dug život«, mirno je rekla. »Ovo prvi put vidim u nečijoj budućnosti. Većinom se pojavi jasika ili brijest, a oboje znače da će osoba imati običan životni vijek. Znači li ovo da ćeš živjeti vječno ili da ćeš imati neobično dug život, nisam sigurna. Sto god značilo, možeš biti siguran da su pred tobom mnoge godine.« To nije nikakvo iznenađenje. Jahač sam, pomisli Eragon. Namjerava li mu govoriti samo ono što već zna? »A sada postaje sve teže čitati iz kostiju jer su sve ostale na zamršenoj hrpi.« Anđela je dodirnula tri. »Staza u bespuću, udar groma i jedrenjak. Sve zajedno. Ovakvo što nisam nikad vidjela, samo čula. Staza u bespuću znači da ćeš donositi puno životnih odluka, a s nekima si suočen i sada. Vidim velike bitke kako bjesne oko tebe, a neke se odvijaju radi tebe. Vidim kako se golemi moćnici ove zemlje bore za vlast nad tvojom voljom i sudbinom. Očekuje te bezbroj mogućnosti, a sve su ispunjene krvlju i sukobima, ali će ti samo jedna donijeti sreću i mir. Pazi da ne skreneš s puta jer si jedan od rijetkih koji imaju istinsku slobodu birati vlastitu sudbinu. Ta je sloboda dar, ali je istodobno i odgovornost, jača od okova.« Eragon Zatim joj se lice rastužilo. »A opet, kao protuteža, tu je grom. To je strašan znamen. Nad tobom je nekakvo prokletstvo, no ne znam kakvo. Jedan njegov dio leži u nekoj smrti, strahovitom se brzinom približava i nanijet će ti veliku bol. No, ostatak te čeka na dugu putovanju. Dobro pogledaj ovu kost. Vidiš kako joj kraj leži na kosti s jedrenjakom. Nemoguće ju je pogrešno protumačiti. Tvoja je sudbina takva da ćeš zauvijek otići iz ove zemlje. Gdje ćeš se skrasiti ne znam, no više nikada nećeš kročiti nogom u Alageziju. To je neizbježno. To će se dogoditi čak i ako to budeš nastojao izbjeći.« Njezine su ga riječi prestrašile. Još jedna smrt... bez kpga ću ovoga

puta ostati? Odmah je pomislio na Rorana. Zatim na svoj zavičaj. Što bi me to moglo nagnati da odem? I kamo ću otići? Akp ima zemalja s one strane mora ili na istoku, za njih znaju samo vilenjaci. Anđela je trljala sljepoočnice i duboko disala. »Ovu je kost lakše odgonetnuti i možda je sudbina s nje malo ugodnija.« Eragon ju je pogledao i vidio da su na njoj nacrtani rog i polumjesec, a između njih ruža. Anđela se nasmiješila i rekla: »Čeka te epska ljubav, nesvakidašnja, kao što pokazuje mjesec, jer on je magičan simbol, i tako snažna da će nadživjeti carstva. Ne mogu reći hoće li ta strast sretno završiti, no tvoja je ljubljena plemenita roda i podrijetla. Snažna je, mudra i neopisivo lijepa.« Plemenita roda, začuđeno je razmišljao Eragon. Kakpje to moguće? Imovno mi stanje nije bolje negoli u najsiromašnijega seljaka. »A sada posljednje dvije kosti, stablo i glogov korijen, koji se snažno križaju. Voljela bih da nije ovako. Ovo može samo značiti još više nedaća, no izdaja se jasno vidi. I to će biti netko u tvojoj obitelji.« »Roran to ne bi učinio!«, pobuni se Eragon. »Ne bih znala«, oprezno reče Anđela. »No kosti nikad ne lažu, a upravo to kažu.« U Eragonovoj se glavi pojavi crv sumnje, no nastojao ga je potisnuti. Kakav bi to razlog mogao biti da se Roran okrene protiv njega? Anđela mu je utješno položila ruku na rame i opet mu ponudila mijeh s vinom. Ovoga je puta prihvatio, nakon čega se osjećao bolje. »Nakon svega toga, smrt bi mogla biti dobrodošla«, nervozno se našalio. Roran izdajnik? To se ne bi moglo dogoditi! Neće se dogoditi! Christopher Paolini »Može biti«, uzvišeno je rekla Anđela, a onda se malo nasmijala. »No ne smiješ razmišljati o onome što će se dogoditi. Budućnost nam može nauditi samo tako što nam zadaje briga. Jamčim ti da ćeš se osjećati bolje kad izideš na sunce.« »Možda.« Nažalost, smrknuto je pomislio, ništa od onoga stoje rekla neće imati smisla do\ se ne dogodi. Ako se doista dogodi, ispravio se. »Upotrijebila si riječi moći«, mirno je primijetio. Andeline su oči zasjale. »Dala bih sve da mogu vidjeti ostatak tvoga

života. Možeš razgovarati s mačkodlacima, znaš za drevni jezik i imaš iznimno zanimljivu budućnost. Osim toga, rijetki se mladići praznih džepova i odjeće izlizane od putovanja mogu nadati da će ih zavoljeti neka plemkinja. Tko si ti?« Eragon je shvatio da mačkodlak vjerojatno nije rekao Anđeli da je on jahač. On gotovo izusti »Ivan«, ali se predomisli i jednostavno reče: »Ja sam Eragon«. Anđela podignu obrve. »Jesi li doista Eragon ili ti je to samo ime?«, upita ga. »I jedno i drugo«, odgovori Eragon, uz mali smiješak, razmišljajući o svome imenjaku, prvome jahaču. »Sada me još više zanima kako će se odvijati tvoj život. Tko je onaj čovjek u dronjcima koji je jučer bio s tobom?« Eragon zaključi da neće biti štete ako kaže još jedno ime. »On se zove Brom.« Anđela prasnu u smijeh i pognu se od grohotna smijanja. Zatim obrisa oči i popi gutljaj vina, a onda se odhrva još jednom naletu smijeha. Napokon, hvatajući zraka, izgovori: »Ah... to je on! Nisam imala pojma!« »O čemu je riječ?«, oštro upita Eragon. »Ne, ne, nemoj se uznemirivati«, reče Anđela skrivajući smiješak. »Samo... pa, poznaju ga ljudi u mojoj profesiji. Bojim se da je sudbina toga jadnika ili, ako hoćeš, budućnost, neka vrsta šale među nama.« »Nemoj ga vrijeđati! On je bolji od svih ljudi koji postoje!«, odbrusi Eragon. »Mir, mir«, veselo ga prekori Anđela. »Znam to. Ako se ponovno sretnemo u pravom trenutku, sigurno ću ti o tome pričati. No u meEragon đuvremenu moraš...« Zatim ušutje jer je Solembum došetao među njih. Zurio je u njih širom otvorenih očiju. »Da?« uzrujano ga upita Eragon. »Dobro slušaj i reći ću ti dvije stvari. Kada dođe vrijeme i zatreba ti oružje, potraži pod korijenjem stabla menoe. Zatim, kad ti se bude činilo daje sve izgubljeno i da nemaš dovoljno snage, otiđi na stijenu Kuti-an i izgovori svoje ime kako bi otvorio Svod duša.«

Eragon nije uspio ni upitati što time hoće reći, a Solembum je već otišao i graciozno mahao repom. Anđela je zabacila glavu pa su joj tamne kovrče prekrile čelo. »Ne znam što je rekao i ne želim znati. Obratio se tebi i samo tebi. Nemoj nikome reći što ti je rekao.« »Mislim da moram ići«, reče Eragon, potresen. »Kako hoćeš«, uzvrati Anđela i opet se nasmiješi. »Možeš ostati koliko hoćeš, osobito ako nešto kupiš. No, ako želiš, idi. Sigurna sam da smo ti dali dovoljno toga da možeš neko vrijeme razmišljati.« »Jeste.« Eragon je brzo stigao do vrata. »Hvala ti na gatanju.« Mislim. »Nema na čemu«, reče Anđela još se uvijek smiješeći. Eragon je izišao iz trgovine, stajao na ulici i žmirio dok mu se oči nisu priviknule na jarku svjetlost. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je mogao mirno razmišljati o onome što je čuo. Počeo je hodati i koraci su mu se nesvjesno ubrzavali sve dok nije izišao iz Tirma. Pojurio je prema Safirinu skrovištu. Zovnuo ju je s podnožja litice. Poslije jedne minute bučno se spustila i odnijela ga na vrh. Kad su se oboje spustili na liticu, Eragon joj je ispričao što mu se toga dana dogodilo. »Itako«, završio je, »mislim da Brom ima pravo. Izgleda da se uvijek^ nađem ondje gdje su nevolje«. »Moraš upamtiti što ti je mačkpdla\ rekao. To je važno.« »Kako ti to znaš?« radoznalo je upita Eragon. »Nisam sigurna, no imam dojam da su imena kpjaje izgovorio moćna.« Zatim je, valjajući jezikom, glasno izgovorila: »Kutian« — i mislima dodala: »Ne, ne smijemo zaboraviti ono što je rekao.« »Misliš li da to trebam ispričati Bromu?« Christopher Paolini »Ti odluči, no misli ovako. On nema nikakvo pravo znati tvoju budućnost. Ako mu fažešza Solembuma i njegov savjet, samo ćeš potaknuti pitanja na koja možda nećeš željeti odgovoriti. A ako ga odlučiš samo pitati što te riječi znače, htjet će saznati gdje si ih naučio. Misliš li damu možeš uvjerljivo lagati?«

»Ne«, priznao je Eragon. »Vjerojatno neću ništa reći. lpa\, ovo je možda previše važno da bi se skrivalo.« Razgovarali su sve dok nisu imali više što reći. Zatim su zajedno prijateljski sjedili i promatrali drveće do sutona. Eragon je požurio natrag u Tirm i ubrzo je pokucao na Džoudo-va vrata. »Je li se Nil vratio?«, upitao je podvornika. »Da, gospodine. Mislim da je sada u radnoj sobi.« »Hvala«, rekao je Eragon. Otišao je do radne sobe i povirio. Brom je sjedio ispred vatre i pušio. »Kako je bilo?«, upita ga Eragon. »Baš odvratno!«, zagrmi Brom s lulom u ustima. »Dakle, razgovarao si s Brandom?« »Nije baš bilo koristi. Taj je upravitelj trgovine najgora vrsta birokrata. Drži se svih pravila, uživa uvoditi vlastita kad god to može nekome nauditi i istodobno misli da čini dobro.« »Onda nam neće dopustiti pregledati arhive?«, upita Eragon. »Ne«, očajno odbrusi Brom, i nastavi: »Nije ga poljuljalo ništa što sam rekao. Čak je odbio i mito! Nisam se nadao da ću ikada sresti nekog plemića koji nije korumpiran. Sad kad sam ga sreo, zaključio sam da su mi draže one pohlepne ništarije.« Bijesno je potezao dimove i mrmljao cijelu rijeku psovki. Kad se naoko smirio, Eragon ga oprezno upita: »Onda, što sada?« »Sljedećeg ću te tjedna učiti čitati.« »A poslije toga?« Na Bromovu se licu ozari osmijeh. »Poslije toga ćemo Brandu prirediti pravo iznenađenje.« Eragon je uporno postavljao pitanja o pojedinostima, no Brom nije više želio odgovarati. Večerali su u raskošnoj blagovaonici. Džoud je sjedio na jednom kraju stola, a natmurena Helena na drugom. Broma i Eragona posjeli su između njih dvoje pa je Eragon zaključio da sjedi na vrlo Eragoti opasnu mjestu. S obje njegove strane bilo je praznih stolaca, no to mu nije smetalo. Štitili su ga od mrzovoljnih pogleda njihove domaćice. Večera je poslužena u tišini i Džoud i Helena su počeli jesti bez riječi. Eragon ih je slijedio i razmišljo: Bilo je veselije za stolom pri objedu poslije nekih pogreba. I jest, u Karvahalu. Sjećao se mnogih

pogreba koji su bili tužni, točno, no ne pretjerano. Ovo je bilo drukčije. Tijekom cijele večere osjećao je kako iz Helene izvire kipteća mržnja. O ČITANJU I ZAVJERAMA Brom je ugljenom ispisao jedno runsko slovo na praznom svi-tku, pokazao ga Eragonu i rekao: »Ovo je slovo a. Nauči ga«. Tako je počelo Eragonovo opismenjavanje. Bilo je teško i čudno i do krajnjih je granica naprezao um, ali je uživao. Budući da nije imao što drugo raditi, a imao je dobra učitelja, iako pomalo nasrtljiva, brzo je napredovao. Ubrzo je uspostavljena dnevna kolotečina. Svakoga je dana usta-jao, jeo u kuhinji, odlazio u radnu sobu na nastavu i ondje marljivo radio kako bi upamtio glasove i slova te pravila pisanja. Nakon nekog vremena, kad bi sklopio oči, vidio bi kako slova plešu. Tijekom opismenjavanja nije razmišljao gotovo ni o čemu drugom. Prije ručka bi on i Brom odlazili iza Džoudove kuće vježbati mačevanje. Dolazili bi ih gledati sluge i mala skupina djece, širom otvorenih očiju. Ako bi preostalo malo vremena, Eragon bi navukao zavjese u svojoj sobi i vježbao magiju. Jedina mu je briga bila Safira. Posjećivao ju je u predvečerje, no to nijednom od njih nije bilo dovoljno. Safira je većinu dana lovila daleko od Tirma, kako bi se prehranila. Nije mogla loviti blizu Tirma, a da ne pobudi sumnju. Eragon je činio koliko je mogao kako bi joj pomogao, no znao je da je jedino rješenje njezine gladi i usamljenosti u tome da odu daleko od grada. Svakoga je dana u Tirm stizalo sve više loših vijesti. Pristigli su trgovci pričali o strahotnim napadima duž obale. Govorilo se kako moćni ljudi noću nestaju iz svojih kuća i kako im jutrom pronalaze iznakažena tijela. Eragon je često čuo kako Brom i Džoud o tome potiho razgovaraju, no kad bi on došao, uvijek bi prestajali pričati. Dani su brzo prolazili, a ubrzo i prvi tjedan. Eragonovo je znanje bilo skromno, no već je mogao pročitati cijele stranice, a da ne zatraži Bromovu pomoć. Čitao je sporo, ali je znao da će brzina doći Eragon is vremenom. Brom ga je poticao: »Nije važno, bit će to dovoljno za ono što sam naumio«.

Jednoga popodneva Brom je pozvao Džouda i Eragona u radnu sobu. Uperio je prst prema Eragonu i rekao: »Sada kad nam i ti možeš pomoći, mislim kako je vrijeme da krenemo«. »Što hoćeš reći?«, upita Eragon. Bromovo se lice razvuče u snažan osmijeh, a Džoud promrmlja: »Poznat mi je taj pogled. On nas je i uvalio u nevolje.« »Malo pretjeruješ«, uzvrati Brom, i doda: »No, s pravom. Vrlo dobro, ovako ćemo učiniti...« »Polazimo noćas ili ujutro«, rekao je Eragon Safiri iz svoje sobe. » To nisam očekivala. Hoćeš li biti izvan opasnosti tijekom toga pothvata?« Eragon je slegnuo ramenima. »Ne znam. Možda završimo takp da moramo bježati iz Tirma s vojnicima za petama.« Osjetio je kako se zabrinula i pokušao je umiriti. »Bit ću dobro. Brom i ja umijemo se služiti magijom i dobri smo borci.« Ležao je na krevetu i buljio u strop. Ruke su mu malo podrhtavale, a u grlu ga je stegnulo. Kad ga je svladao san, osjetio je nalet bunila. Ne želim otići iz Tirma, najednom je shvatio. Vrijeme kpje sam ovdje proveo bilo je gotovo ugodno. Što bih dao da ne moram stalno mijenjati mjesta. Ostati ovdje i biti kao i svatko drugi, to bi bilo prekrasno. Onda mu je na pamet pala druga misao: Ali, to neće biti moguće sve do\je Safira u blizini. Nikada. Svijest su mu zaposjeli snovi, mijenjali slike stvarnosti i upravljali njime po vlastitoj volji. Ponekad bi zadrhtao od straha, a ponekad bi se zadovoljno smijao. Onda se nešto promijenilo, kao da je prvi put otvorio oči, i sanjao je san tako jasan kao nijedan do tada. Vidio je mladu ženu, shrvanu od boli, vezanu u lance, u hladnoj i jezivoj ćeliji. Kroz prozor s rešetkama, visoko na zidu, dopirala je svjetlost mjesečine i padala joj na lice. Niz lice joj je klizila suza, poput tekućeg dijamanta. Eragon je prestrašeno ustao i vidio kako nekontrolirano plače, a onda je ponovno utonuo u san. LOPOVI U UTVRDI Eragon se probudio iz popodnevnog sna o prekrasnu zalasku sunca. U sobu su dopirale crvene i narančaste zrake i padale na krevet. Ugodno su mu grijale leđa pa se nije želio micati.

Dremuckao je, no sunčeve su se zrake premjestile pa mu je postalo hladno. Sunce se spustilo na dno obzorja te obasjavalo more i nebo jarkim bojama. Vrijeme je! Preko leda je prebacio luk i tobolac sa strijelama, ali je Zaroka ostavio u sobi. Mač će ga samo usporiti i nije ga volio koristiti. Ako koga bude morao onesposobiti, može upotrijebiti magiju ili strijelu. Navukao je kožni haljetak preko košulje i dobro ga zavezao. Nervozno je čekao u sobi do sutona. Zatim je izišao u hodnik i slegnuo ramenima kako bi mu se tobolac namjestio na leđima. Brom mu se pridružio noseći svoj mač i zavežljaj. Džoud ih je čekao vani odjeven u crni prsluk i duge čarape. O pasu su mu visjeli tanki rapir i kožna kesica. Brom je pogledao rapir i primijetio: »To je ubadalo za krastače pretanko za bilo kakvu pravu borbu. Što ćeš učiniti ako te tko napadne mačem ili kopljem?« »Budi realan«, rekao je Džoud. »Nijedan čuvar nema koplje. Osim toga, ovo ubadalo za krastače brže je od mača.« Brom je slegnuo ramenima. »Radi se o tvojoj glavi.« Opušteno su hodali ulicom. Izbjegavali su čuvare i stražare. Eragon je bio napet i srce mu je lupalo. Kad su prošli pokraj Anđeline trgovine, pozornost mu je privuklo nešto što je pretrčalo preko krova, no nije vidio nikoga. Dlan mu je bridio. Opet je pogledao krov i nije vidio ništa. Brom ih je vodio duž vanjskih zidina Tirma. Kad su stigli do utvrde, nebo je bilo mračno. Od pogleda na njezine neprobojne zidine, Eragon je zadrhtao. Bilo bi grozno kad bi ga ondje zatvorili. Džoud je tiho kročio prvi i stigao do vrata. Nastojao je izgledati opušteno. Udario je šakom po vratima i pričekao. Eragon JjOtvorila se mala rešetka i provirio je mrzovoljan stražar. »Da?«, kratko je poviknuo. Eragon je osjetio da smrdi po rumu. »Moramo ući«, reče Džoud. Stražar ga pogleda izbliza i upita: »Zašto?« »Ovaj je mladić ostavio nešto vrlo vrijedno u mojemu uredu. Moramo to odmah uzeti.« Eragon pognu glavu hineći posramljenost. Stražar se namršti. Očito se želio što prije vratiti svojoj boci. »Ah,

neka vam bude«, reče i odmahnu rukom. »Samo ga umjesto mene dobro izbatinajte.« »Hoću«, uzvrati Džoud. Stražar otključa mala vrata ugrađena u velika. Oni uđoše u utvrdu i Brom mu dade nekoliko novčića. »Hvala vam«, promrmlja stražar i odtetura. Čim je otišao, Eragon izvadi luk iz kožnih korica i nape ga. Džoud ih brzo odvede do glavnog dijela utvrde. Zurili su prema odredištu i pozorno osluškivali ima li gdje koji vojnik ili ophodnja. Brom uhvati za kvaku na vratima arhiva. Bila su zaključana. On prisloni ruku na vrata i promrmlja neku riječ koju Eragon nije razumio. Brava škljocnu i vrata se otvoriše. Brom sa zida dohvati baklju, oni brzo uđoše i za sobom tiho zatvoriše vrata. Prizemna je prostorija bila puna drvenih polica s gomilama svitaka. U debelome zidu nasuprot vrata bio je prozor s rešetkama. Džoud je hodao od police do police i prelijetao očima po svitama. Zaustavio se u stražnjem dijelu prostorije. »Ovamo«, rekao je. »Ovo su podaci o brodskom prijevozu tijekom posljednjih pet godina. Nadnevci se vide na voštanom pečatu u kutu.« »Onda, što tražimo?«, upita Eragon, zadovoljan što su dotle dogurali, a da ih nitko nije otkrio. »Počni s vrha prema dolje«, reče Džoud. »Na nekima su samo podaci o porezima. Te možeš zanemariti. Traži bilo što gdje se spominje sitrino ulje.« Zatim izvadi komad svitka iz tobolca i stavi ga na pod, a pokraj njega bočicu tinte i pero. »Tako da možemo zabilježiti što smo našli«, objasni. Brom uze naramak svitaka s gornje police, spusti ih na pod, zatim sjede i odmota jedan. Eragon sjede pokraj njega okrenut prema vratima. Taj dosadni posao bio mu je osobito težak zato što su Christopher Paolini zgusnuta slova na svitku bila drukčija od onih tiskanih koje ga je Brom naučio. Tražili su samo imena brodova koji su plovili sjevernim morima i izdvojili mnoge svitke. Unatoč tome vrlo su sporo napredovali. Bilježili su svaku pošiljku sitrina ulja na koju su naišli. Izvan sobe bilo je tiho. Samo se povremeno čuo stražar. Eragona najednom zasvrbje vrat. Pokušao je nastaviti raditi, no i dalje je

osjećao neugodan svrab. On razdraženo podignu pogled i trgnu se. Na prozoru je čučao neki dječak. Imao je kose oči, a u crnoj mu je, kudravoj kosi bila upletena grančica božikovine. »Trebaš li pomoć?«, upita neki glas u Eragonovoj glavi i on isko-lači oči od šoka. Glas je bio sličan Solembumovu. »Jesi li to ti?«, s nevjericom upita Eragon. »Jesam lija netkp drugi?« Eragon proguta slinu i usredotoči se na svitak. »Akp me oči ne varaju, jesi.« Dječak se lagano nasmiješi i otkri svoje oštre zube. »Moj izgled ne mijenja ono što jesam. Ne misliš, valjda, da se bez veze zovem mačkp-dlak?« »Što radiš ovdje?'«, upita ga Eragon. Mačkodlak je mahao glavom i razmišljao je li to pitanje vrijedno odgovora. »Ovisi o tome što ti radiš ovdje. Akp te svitl^e čitaš radi zabave, onda pretpostavljam daje moj posjet bezrazložan. No, ahp je to što radiš protuzakonito i ne želiš da te otkriju, možda sam ovdje kakp bih te upozorio daje stražar kpjega ste podmitili upravo rekao svojoj smjeni za vas, te daje taj drugi službenik Carstva poslao vojnike da vas traže.« »Hvala ti što si mi to rekao«, reče Eragon. »Nešto sam ti rekao, jesam li? Mislim da jesam. I predlažem ti da to iskoristiš.« Dječak usta i zabaci svoju kudravu kosu. Eragon brzo upita: »Sto si htio reći prošli put kad si spomenuo stablo i svod?« » Upravo ono što sam rekao.« Eragon ga htjede još nešto upitati, ali mačkodlaka više nije bilo na prozoru. Eragon se okrenu i reče: »Neki nas vojnici traže.« »Kako znaš?«, upita Džoud. Eragon »Prisluškivao sam stražara. Njegova je smjena upravo poslala vojnike da nas traže. Moramo van. Vjerojatno su već otkrili da u Džo-udovu uredu nema nikoga.« »Jesi li siguran?«, upita Džoud. »Da!«, nestrpljivo odgovori Eragon. »Na putu su ovamo.« Brom zgrabi još jedan svitak s police. »Nije važno. Ovo moramo

sada završiti!« Sljedeće su minute užurbano radili pregledajući podatke što su brže mogli. Kad su pregledali i posljednji svitak, Brom ga baci natrag na policu, a Džoud svoj komad papira, tintu i pero ugura u kožne korice. Eragon zgrabi baklju. Sva trojica istrčaše iz prostorije i zatvoriše vrata. U tom se času začuše teški koraki vojničkih čizama na kraju hodnika. Oni se okrenuše i htjedoše otići, a Brom ljutito prosikta: »Prokletstvo! Nisu zaključana.« Zatim položi ruku na vrata i brava škljocnu, baš u trenutku kad se pojaviše trojica vojnika. »Hej! Mičite se od tih vrata!«, poviknu jedan od njih. Brom zakorači natrag praveći se da je iznenađen. Vojnici im priđoše. Najviši ih strogim glasom upita: »Zašto pokušavate ući u arhiv?« Eragon stisnu svoj luk, pripreman za bijeg. »Bojim se da smo se izgubili«, reče Džoud. U glasu mu se osjeti napetost, a niz vrat mu se skotrlja kap znoja. Vojnici su ih sumnjičavo gledali. »Pogledajte po sobi«, zapovjedi najviši vojnik ostalim vojnicima. Eragonu zasta dah kad vojnik priđe vratima i uhvati za kvaku. Nisu se otvorila. Vojnik zatim lupnu dlanom po njima i reče: »Zaključana su, gospodine.« Glavni se vojnik počeša po bradi. »Onda, u redu. Ne znam što ste smjerali, no kad su vrata zaključana, mislim da možete ići. Idite.« Vojnici ih opkohše i izvedoše ih iz utvrde. Ne mogu vjerovati, pomisli Eragon. Pomažu nam da pobjegnemo! Kad su stigli do glavnoga ulaza, vojnik je pokazao rukom i rekao: »A sada idite kroz vrata i ništa ne pokušavajte. Mi ćemo gledati. Ako se morate ovamo vratiti, čekajte do jutra«. »Naravno«, uzvrati Džoud. Dok su žurno izlazili iz utvrde, Eragon je osjećao pogled stražara na njihovim leđima. Cim su se vrata za njima zatvorila, licem Christopher Paolini mu se razli pobjedonosan osmijeh i on poskoči. Brom ga prostrijeli pogledom i ovako ga prekori: »Hodaj do kuće pristojno. Ondje možeš slaviti.« Tako prekoren Eragon se uozbiljio, no u sebi je kiptio od radosti. Kad su ušli u kuću pa u radnu sobu, Eragon uzviknu: »Uspjeli

smo!« »Da, no sada moramo vidjeti je li bilo vrijedno truda«, reče Brom. Džoud je skinuo s police zemljovid Alagezije i razmotao ga po stolu. Na lijevoj se strani zemljovida pružalo more, sve do neotkrivenoga zapada. Duž obale protezao se Hrbat, golem planinski lanac. U sredini zemljovida bila je pustinja Hadarak, a istočni je dio bio prazan. Negdje u tom praznom prostoru skrivali su se Vardeni. Na jugu je bila Surda, mala zemlja koja se odcijepila od Carstva poslije pada jahača. Eragon je čuo kako Surda potajno pomaže Vardenima. Duž istočne granice Surde protezao se planinski lanac Bur. Eragon je već čuo za njega iz mnogih priča. Govorilo se kako je deset puta veći od Hrpta, no Eragon je u sebi mislio da pretjeruju. Istočno od Bura zemljovid je bio prazan. Malo dalje od obale Surde ležalo je pet otoka: Nia, Parlim, Uden, Ilium i Birland. Nia nije bila nimalo veća od stijene, no na najvećem je otoku, Birlandu, bio mali grad. Poviše blizu Tirma bio je krševit otok zvan Zub morskog psa. Daleko na sjeveru bio je još jedan otok, golem i oblika kvrgave šake. Eragon mu je znao ime, a da nije morao ni pogledati: Vrengard, postojbina jahača, nekad slavno mjesto, a sada opljačkana prazna ruševina kojom lutaju čudne zvijeri. Nasred Vrengarda nalazi se napušteni grad Doru Ariba. Karvahal je bio mala točka na vrhu doline Palankar. Na istoj razini, ali na drugoj strani doline, protezala se šuma Du Veldenvarden. Poput planine Bur, istočni joj kraj nije bio ucrtan u zemljovid. Neki su njezini dijelovi bili nastanjeni, no središte joj je bilo tajnovito i neistraženo. Bila je opasnija od Hrpta. Rijetki koji su se usudili zaci u njezinu dubinu, vraćali su se potpuno ludi ili se uopće nisu vratili. Eragon zadrhta kad u središtu Carstva spazi Uruben. Iz njega je vladao kralj Galbatoriks, sa svojim crnim zmajem Sruikanom. EraEragon gon stavi prst na Uruben i reče: »Ovdje Razaci sigurno imaju svoje skrovište.« »Radije se nadaj da im to nije jedino skrovište«, odbrusi Brom. »Inače im se nikada nećeš približiti.« Naboranim je rukama ravnao

šuškavi zemljovid. Džoud je iz korica izvadio jedan svitak i rekao: »Po onome što sam vidio u arhivu, bilo je pošiljaka sitrina ulja u sve veće gradove Carstva tijekom posljednjih pet godina. Koliko mi se čini, naručivali su ga svi bogatiji zlatari. Nisam siguran kako ćemo suziti popis bez dodatnih informacija«. Brom je prešao rukom preko zemljovida. »Mislim da neke gradove možemo isključiti. Razaci moraju ići kamo god kralj poželi i siguran sam da ih stalno drži u pokretu. Ako se očekuje da idu bilo kamo, u bilo koje vrijeme, jedino razumno mjesto gdje mogu odsjesti jest neko raskrižje, odakle mogu najlakše doći do svakog dijela zemlje.« Postao je uznemiren i hodao je po sobi. »To raskrižje mora biti dovoljno veliko kako bi Razaci ostali nevidljivi. Osim toga, mora se tu dovoljno trgovati tako da bilo kakva neobična kupnja, primjerice posebna hrana za njihove konje, prođe neopaženo.« »To zvuči logično«, rekao je Džoud kimajući glavom. »Pod tim uvjetima možemo zanemariti većinu gradova na sjeveru. Jedini tamošnji veliki gradovi jesu Tirm, Giled i Sjunon. Znam da nisu u Tirmu, a dvojim da se ulje dostavljalo sjevernije do Narde. Premalena je. Sjunon je previše izoliran... ostaje jedino Giled«. »Razaci bi mogli biti ondje«, zaključi Brom. »Bila bi to ironija.« »Bi«, složi se Džoud. »A južni gradovi?«, upita Eragon. »Hm«, promrmlja Džoud i nastavi: »Ondje je Uruben, no ne vjerujem. Kad bi netko na Galbatoriksovu dvoru umro od sitrina ulja, nekome bi vojvodi ili kakvu drugom plemiću bilo lako otkriti da Carstvo kupuje velike količine ulja. Ostaje nam, dakle, još mnogo gradova od kojih bi bilo koji mogao biti onaj koji tražimo.« »Da«, rekao je Eragon, »no ulje nije slano u sve te gradove. Na svitcima se spominju samo Kuasta, Dras-Leona, Araus i Belatona. Kuasta ne bi bila dobra za Razake. Na obali je i okružena je planiChristopher Paolini nama. Araus je daleko od drugih gradova, kao i Sjunon, iako je trgovačko središte. Ostaju nam Belatona i Dras-Leona, koji su prilično blizu jedan drugome. Od ta dva grada, mislim da je prije Dras-Leona. Veća je i na boljem je položaju.«

»I upravo kroz nju, kad tad, prolazi sva roba Carstva pa tako i ona koja stiže u Tirm«, rekao je Džoud. »Bila bi dobro skrovište za Razake.« »Dakle... Dras-Leona«, rekao je Brom, sjeo i zapalio lulu. »Sto kažu podaci?« Džoud je pogledao komad papira. »Evo ih. Početkom godine su poslane tri pošiljke sitrina ulja u Dras-Leonu. U razmaku od samo dva tjedna, a podatci kažu da ih je sve prevezao isti trgovac. Isto se dogodilo i lani i preklani. Dvojim da je bilo koji zlatar, ili skupina zlatara, imao novca za tako puno ulja.« »A što je s Giledom?«, upita Brom podižući obrvu. »Nema jednak pristup ostalim dijelovima Carstva«, odgovori Džoud. Zatim kucnu prstima po papiru i nastavi: »Onamo je ulje dopremljeno samo dva puta posljednjih godina«. Nakon kratka razmišljanja doda: »Osim toga, mislim da smo nešto zaboravili. Helgrind«. Brom kimnu glavom. »Ah, da, 'crna vrata . Godinama ih se nisam sjetio. Imaš pravo, zato bi Dras-Leona bila savršena za Razake. Onda, mislim da je odluka pala. Otići ćemo onamo.« Eragon se naglo uspravi na stolici. Bio je previše iscrpljen da bi i upitao što je Helgrind. Mislio sam da ću se opet obradovati lovu. Umjesto toga osjećam se kao da se preda mnom otvorio ponor. Dras-Leona! To je tako daleko... Zemljovid je šuškao dok ga je Džoud polako smotavao. Dodao ga je Bromu i rekao: »Mislim da će ti ovo trebati. Tvoja te putovanja često odvode u mračne predjele.« Brom ga je uzeo kimajući glavom. Džoud ga je potapšao po ramenu. »Nije pravedno da odlaziš bez mene. Srce mi želi poći s tobom, no ostatak me tijela podsjeća na godine i obveze.« »Znam«, rekao je Brom. »No, ti si uložio život u Tirm. Vrijeme je da mlađi naraštaj preuzme. Ti si svoj dio obavio, budi sretan.« Eragon »A ti?«, upitao je Džoud. »Hoće li tvojim putovanjima ikada doći kraj?« Bromu se oteo prazan osmijeh. »Vidim da se bliži, no ne tako brzo.« Ugasio je lulu i otišli su, iscrpljeni, svaki u svoju sobu. Prije nego što

je zaspao, Eragon se javio Safiri kako bi joj ispričao noćašnje događaje. SKUPA POGREŠKA Sutradan su Eragon i Brom iznijeli bisage iz staje i pripremili se za polazak. Džoud se pozdravljao s Bromom, dok je Helena promatrala s vrata. Ozbiljnih pogleda dvojica su se prijatelja rukovala. »Nedostajat ćeš mi, starce jedan«, reče Džoud. »I ti meni«, procijedi Brom. Zatim kimnu sijedom glavom i obrati se Heleni: »Hvala vam na gostoprimstvu. Vrlo velikodušno od vas.« Ona pocrvenje. Eragon pomisli da će ga ošamariti. Brom se nije dao smesti pa je nastavio: »Imate dobra muža. Čuvajte ga. Malo je tako hrabrih i odlučnih ljudi poput njega. No, ni on ne može ublažiti teška vremena bez potpore onih koje voli.« Onda se opet nakloni i nježno doda: »Samo kažem, poštovana gospodo.« Eragon je promatrao Helenino lice koje je odavalo gnjev i povrijeđenost. Sijevnula je očima i naglo zatvorila vrata. Džoud je uzdahnuo i prošao prstima kroz kosu. Eragon mu je zahvalio na pomoći i uzjahao Kadoka. Nakon posljednjeg pozdrava on i Brom su otišli. Kroz južna vrata Tirma, stražari su ih pustili bez pitanja. Dok su jahali podnožjem divovskoga vanjskoga zida, Eragon opazi kako se nešto u sjeni miče. Na tlu je čučao Solembum i mahao repom. Pratio ih je prodornim očima. Kad je grad ostao u daljini, Eragon upita: »Što su mačkodlaki?« Broma to pitanje iznenadi. »Odakle ta iznenadna znatiželja?« »Čuo sam kako ih netko u Tirmu spominje. Oni ne postoje, nije li tako?«, reče Eragon praveći se da ništa ne zna. »I te kako postoje. U vrijeme jahačke slave bili su jednako cijenjeni kao i zmajevi. Kraljevi i vilenjaci držali su ih kao družbeni-ke, a opet su bili slobodni raditi što su htjeli. Vrlo se malo o njima zna. Mislim da su u posljednje vrijeme rijetka vrsta.« »Jesu li umjeli koristiti magiju?«, upita Eragon. »Nitko nije siguran, no jamačno su umjeli raditi neobične stvari. Eragon « Činilo se da uvijek znaju što se događa i nekako se u to umiješaju.« Brom je podignuo kapuljaču da se zaštiti od vjetra.

»Što je Helgrind?«, upita Eragon, nakon što je malo razmišljao. »Vidjet ćeš kada stignemo u Dras-Leonu.« Kad im je Tirm nestao s vidika, Eragon posegnu mislima i zovnu: »Safira!« Sila njegova mentalnog povika bila je tako snažna da je Kadok živčano naćulio uši. Safira se odazvala i svom snagom pojurila prema njima. Eragon i Brom promatrali su tamnu mrlju kako se probija kroz oblake, a onda su čuli tupi udarac jer je Safira raskrilila krila. Iza tankih opni sjalo je sunce od kojega su postale tako svjetlucave i prozirne da su se nazirale tamne vene. Sletjela je uz golem zračni udar. Eragon dobaci Bromu Kadokov ular i reče: »Naći ćemo se na ručku.« Zamišljena lica, Brom kimnu glavom. »Dobro se provedi«, reče, a onda pogleda Safiru i nasmiješi se. »Drago mi je što te opet vidim.« »I meni.« Eragon skoči na Safirina ramena i čvrsto se uhvati rukama, a ona zaokrenu i poletje uvis. S vjetrom koji joj je puhao u rep parala je zrak. »Držise«, upozori ona Eragona, ispusti divlji krik i zaroni u velikom luku. Eragon poče vrištati od uzbuđenja i mahati rukama po zraku, pridržavajući se samo nogama. »Nisam znao da mogu ovaf^p stajati do\ ti to radiš, a da nisam privezan za sedlo«, rekao je radosno se smijući. »Nisam ni ja«, priznala je Safira i smijala se na svoj čudan način. Eragon ju je čvrsto zagrlio i poletjeli su ravno. Bili su gospodari neba. Oko podne su ga boljele noge od jahanja bez sedla, a ruke i lice su mu utrnuli od hladna zraka. Safirine su ljuske uvijek bile tople, no nije mogla spriječiti da se on ne smrzne. Kad su se spustili za ručak, stavio je ruke pod odjeću i sjeo na toplo sunčano mjesto. Dok su on i Brom jeli, Eragon je upitao Safiru: »Imaš li što protiv da ja -šem na Kadoku?« Odlučio je ispitivati Broma o njegovoj prošlosti. »Ne, ali ćeš mi reći što ti je ispričao.« Eragona nije iznenadilo to što Safira zna njegove planove. Bilo je gotovo nemoguće išta od nje saChristopher Paolini kriti kad su bili mislima povezani. Kad su završili s jelom, ona je odletjela, a on se pridružio Bromu. Nakon nekog vremena usporio

je Kadoka i rekao: »Moram s tobom razgovarati. Htio sam to učiniti odmah po dolasku u Tirm, no odlučio sam čekati do sada.« »O čemu?«, upita Brom. Eragon malo zastade i nastavi: »Ima puno toga što ne razumijem. Primjerice, tko su tvoji prijatelji i zašto si se skrivao u Karvahalu? Ja tebi povjeravam svoj život i upravo zato još uvijek putujem s tobom, no moram znati više o tome tko si i što radiš. Sto si ukrao u Giledu i što je tuata du orotrim kroz koju me vodiš? Mislim da, nakon svega što se dogodilo, zaslužujem objašnjenje.« »Prisluškivao si«, reče Brom. »Samo jednom«, odgovori Eragon. »Vidim da se još moraš naučiti pristojno ponašati«, prekori ga Brom mrzovoljno i poče čupkajuti bradu. »Po čemu misliš da se to tebe tiče?« »Ne mislim, zapravo«, odgovori Eragon sliježući ramenima. »Samo je čudno da si se slučajno skrivao u Karvahalu baš kad sam ja našao Safirino jaje. Čudno je da toliko znaš o zmajevima. Sto više o tome razmišljam, to mi se čini manje mogućim. Bilo je i drugih naznaka, koje sam uglavnom zanemarivao, no kad se sada prisjetim, jasne su mi. Primjerice, kako si uopće saznao za Razake i zašto su pobjegli kad si se ti približio. I ne mogu se oteti dojmu da si na neki način umiješan u pojavu Safirina jaja. Ima puno toga što mi nisi rekao, a Safira i ja ne možemo sebi priuštiti da prijeđemo preko bilo čega što bi moglo biti opasno.« Na Bromovu se čelu pojaviše tamne crte. On zategnu uzde i zaustavi Snježnoga Ognja. »Ne želiš čekati?«, upita on Eragona, a ovaj tvrdoglavo odmahnu glavom. Brom uzdahnu i nastavi: »Ne bi bilo problema da ti nisi tako sumnjičav, no mislim da u protivnom ne bi bio vrijedan mojega vremena.« Eragon nije bio siguran treba li to shvatiti kao pohvalu. Brom je zapalio lulu, polako otpuhnuo dim i dodao: »Reći ću ti, no moraš shvatiti da ne mogu sve otkriti«. Eragon se počeo buniti, ali ga Brom prekinu. »Nije da želim nešto za sebe zadržati, nego ne želim otkriti tajne koje nisu moje. Eragon U ovu su pripovijest utkane i neke druge priče. Morat ćeš razgovarati s ljudima kojih se to tiče kako bi otkrio ostatak priče.«

»Vrlo dobro. Ispričaj što možeš«, reče Eragon. »Jesi li siguran?«, upita Brom. »Postoje razlozi mojoj tajnovitosti. Nastojao sam te štititi, zakloniti od sila koje bi te razderale. Kad jednom saznaš za njih i njihove namjere, više nikada nećeš imati prilike mirno živjeti. Morat ćeš odabrati stranu i zauzeti stajalište. Želiš li doista čuti?« »Ne mogu živjeti u neznanju«, mirno odgovori Eragon. »Vrijedan cilj... Vrlo dobro. U Alageziji bjesni rat između Var-dena i Carstva. No, taj je sukob daleko veći od bilo kakva slučajna oružanog sraza. Zapleteni su u divovsku borbu za moć... koja se vodi zbog tebe.« »Mene?«, začuđeno upita Eragon. »To je nemoguće. Ja nemam ništa ni s jednima od njih.« »Još ne«, reče Brom i nastavi: »No samo tvoje postojanje jest srž njihove borbe. Vardeni i Carstvo ne bore se ni za vlast u ovoj zemlji ni nad njezinim narodom. Cilj im je vlast nad sljedećim naraštajem jahača, a ti si prvi od njih. Tko bude imao vlast nad jahačima, postat će neupitnim gospodarom Alagezije«. Eragon je pokušavao upiti Bromove riječi. Nije mogao razumjeti da se tako mnogo ljudi zanima za njega i Safiru. Nitko osim Bro-ma ni ne pomišlja da su tako važni. Cijela mu je ta zamisao, da se Carstvo i Vardeni bore oko njega, bila previše apstraktna da bi je potpuno razumio. U glavi su mu se množili prigovori. »Ali ubijeni su svi jahači osim Zakletih, koji su se pridružili Galbatoriksu. A i oni su, koliko znam, već mrtvi. Ti si mi rekao u Karvahalu da nitko ne zna ima li još zmajeva u Alageziji.« »Lagao sam glede zmajeva«, reče Brom i nastavi: »Iako je nestalo jahača, još postoje tri zmajeva jaja. Sva tri su u vlasništvu Galbatoriksa. Zapravo, postoje samo dva jer se Safira izlegla. Kralj je ta tri jaja spasio u vrijeme posljednje bitke s jahačima.« »Dakle, ubrzo bi se mogla pojaviti dva jahača odana kralju?«, snuždeno upita Eragon. »Točno«, odgovori Brom. »U tijeku je smrtna utrka. Galbatoriks očajnički pokušava pronaći ljude za koje će se njegova jaja izleći Christopher Paolini dok Vardeni koriste sva moguća sredstva kako bi ubili njegove

kandidate i ukrali jaja.« »Ali odakle je Safirino jaje došlo? Kako ga je netko mogao uzeti kralju? I kako ti sve to znaš?«, zaprepašteno upita Eragon. »Nema kraja pitanjima«, gorko se nasmija Brom. »Ima tu još jedno poglavlje, koje se odvijalo davno prije tvojega rođenja. Prije mnogo godina, kad sam bio malo mladi, iako, možda, ne tako mudar. Zamrzio sam Carstvo, iz razloga koje ću zadržati za sebe, i želio sam mu na svaki mogući način nauditi. Moja me gorljivost dovela do učenjaka Džouda koji je tvrdio da je otkrio knjigu u kojoj se opisuje tajni prolaz do Galbatoriksove utvrde. Sa zadovoljstvom sam ga odveo do svojih prijatelja Vardena i oni su organizirali kradu jaja.« Vardeni! »Međutim, nešto se dogodilo pa je naš lopov ukrao samo jedno jaje. Iz nekog je razloga s njime pobjegao i nije se vratio Vardeni-ma. Kad ga nisu uspjeli pronaći, poslali su Džouda i mene po njega i jaje.« Brom se malo zamislio i nastavio govoriti čudnim glasom. »Bio je to početak jedne od najvećih potraga u povijesti. Jurili smo za Razacima i Morzanom, posljednjim Zakletima i najvrsnijim kraljevim slugama«. »Morzanom!«, prekinu ga Eragon. »Ali on je izdao jahače Galbatoriksu!« A bilo je to takp davno! Morzanje tada bio vrlo star. Mučilo ga je što se mora prisjećati koliko jahači žive. »Pa što onda?«, upita Brom i podignu jednu obrvu. »Da, bio je star, ali snažan i okrutan. Bio je jedan od prvih kraljevih sljedbenika i daleko najvjerniji. Kako je medu nama i prije bilo krvi, potraga za jajetom pretvorila se u osobni obračun. Kad je jaje otkriveno u Giledu, odjurio sam onamo i borio se s Morzanom radi toga jajeta. Bila je to strašna bitka, no na kraju sam ga pokosio. Za vrijeme bitke odvojio sam se od Džouda. Nisam ga imao vremena tražiti pa sam uzeo jaje i odnio ga Vardenima koji su me zamolili da obučim budućega jahača. Pristao sam i odlučio se sakriti u Karvahalu, u kojemu sam već nekoliko puta bio, dok mi se Vardeni ne jave. Nikada mi se nisu javili.« Eragon »Kako se, onda, Safirino jaje pojavilo na Hrptu? Jesu li još jedno

ukrali kralju?«, upita Eragon. Brom ljutitim glasom nastavi: »Malo je vjerojatno. Preostala dva čuva tako dobro da bi pokušaj njihove krade značio samoubojstvo. Ne, Safiru su uzeli Vardenima, a mislim da znam i kako. Da bi zaštitili jaje, njegovi su ga čuvari, vjerojatno, pokušali poslati meni s pomoću magije. Vardeni mi se nisu javljali niti mi objasnili kako su ostali bez jajeta pa sam pomislio da je Carstvo presrelo njihove glasnike i da je umjesto njih poslalo Razake. Siguran sam da su me silno željeli naći jer sam im uspio pokvariti mnoge planove.« »Onda Razaci nisu znali za mene kad su došli u Karvahal«, začuđeno reče Eragon. »Tako je«, odgovori Brom. »Da je onaj glupan Sloun držao jezik za zubima, vjerojatno ne bi za tebe saznali. Stvari bi se odvijale potpuno drukčije. U svakom slučaju tebi moram zahvaliti što si mi spasio život. Da Razaci nisu postali tako zaokupljeni tobom, možda bi me zatekli nespremna i bio bi to kraj Broma pripovjedača. Jedini razlog zbog kojega su pobjegli bio je taj što sam jači od njih dvojice, pogotovo danju. Valjda su me namjeravali drogirati tijekom noći, a onda me ispitivati o jajetu.« »Poslao si poruku Vardenima i rekao im za mene?« »Da. Siguran sam da će tražiti da te dovedem što prije bude moguće.« »Ali nećeš, zar ne?« Brom je odmahnuo glavom. »Ne, neću.« »Zašto ne? Vjerojatno je manje opasno biti s Vardenima nego progoniti Razake, osobito mladome jahaču.« Brom je nešto promrmljao i toplo pogledao Eragona. »Vardeni su opasni ljudi. Odemo li do njih, uvući će te u svoju politiku i smicalice. Možda će te njihovi vođe slati na zadatke samo da ti nešto dokažu, iako možda nećeš biti dovoljno jak za to. Želim da budeš dobro pripremljen prije negoli se približiš Vardenima. Barem se, dok progonimo Razake, ne moram brinuti da će ti netko otrovati vodu. To je manje od dva zla. I«, dodao je sa smiješkom, »radostan si dok te Christopher Paolini

uvježbavam... Tuata da orotrim je samo jedna faza u tvojoj obuci. Doista ću ti pomoći pronaći Razake, a možda ih i ubiti jer su oni i moji neprijatelji, jednako kao i tvoji. A onda ćeš se morati odlučiti.« »A to bi bilo...?«, zabrinuto upita Eragon »Hoćeš li se pridružiti Vardenima«, odgovori Brom. »Ako ubi-ješ Razake, Galbatoriksovu ćeš gnjevu umaknuti samo ako potražiš zaštitu Vardena, pobjegneš u Surdu ili zamoliš kralja da ti dopusti priključiti se njegovim snagama. Ako i ne ubiješ Razake, s vremenom ćeš se svejedno suočiti s tom odlukom.« Eragon je znao da će najbolje utočište, možda, pronaći ako se priključi Vardenima, no nije želio provesti cijeli život boreći se protiv Carstva kao oni. Razmišljao je o Bromovim riječima i pokušavao ih sagledati sa svih strana. »Još nisi objasnio kako znaš tako puno o zmajevima.« »Ne, nisam!«, uzvrati Brom uz tajnovit osmijeh. »To će morati pričekati neku drugu prigodu.« Zašto ja?, upitao se Eragon. Po čemu sam ja takp poseban da bih trebao postati jahač? »Jesi li ikada vidio moju majku?«, upita on Broma. Brom se uozbilji. »Da, jesam.« »Kakva je?« Starac uzdahnu i odgovori: »Puna dostojanstva i ponosa, kao i Gero. To ju je na kraju upropastilo, no ipak je to bio jedan od najvećih darova.... Uvijek je pomagala siromasima i onima koji su bili gore sreće, bez obzira na svoje stanje.« »Dobro si je poznavao?«, uznemireno upita Eragon. »Dovoljno dobro da mi je nedostajala kad je otišla.« Dok je Kadok dalje gazio, Eragon se pokušavao prisjetiti trenutka kad je pomislio da je Brom tek oronuo starac koji priča priče. Sada je prvi put shvatio kolika je neznalica bio. Ispričao je Safiri što je saznao. Zagolicala su je ta otkrića, ali je ustuknula pred pomisli da bi mogla postati Galbatoriksova svojina. Napokon je rekla: »Jesi li sretan sto nisi ostao u Karvahalu? Sjeti se svih zanimljivih doživljaja kpje bi propustio!'« Eragon je uzdahnuo, glumeći tjeskobu. Eragon

Kad su se zaustavili da prenoće, Eragon je otišao potražiti vodu, a Brom je spremao večeru. Trljao je ruke kako bi ih ugrijao. Hodao je u velikom krugu i napinjao uši ne bi li čuo kakav potočić ili izvor. Medu drvećem je bilo tamno i vlažno. Našao je potočić daleko od konačišta, čučnuo na obalu, promatrao vodu kako udara o kamenje i uronio prste. Ledena mu je planinska voda kružila oko prstiju pa su mu počeli trnuti. Njoj je svejedno što se nama događa, ili bilo kpme drugome, pomislio je Eragon. Zadrhtao je i ustao. Pozornost mu je privukao neobičan otisak stopala s druge strane potočića. Bio je čudna oblika i vrlo velik. Radoznao, preskočio je potočić i zaustavio se na kamenu. Stopalo mu je utonulo u vlažnu mahovinu. Uhvatio se za granu da ne padne, no grana se slomila pa je ispružio ruku i dočekao se na nju. Udario je o tlo i osjetio kako mu je kvrcnulo u desnom zapešću. Kroz cijelu ga je ruku probola bol. Stisnuo je zube i pokušavao ne urlikati. Iza sebe je čuo cijelu bujicu psovki. Napola slijep od boli sklupčao se na tlu i držao povrijeđenu ruku u zdravoj. »Eragonel«, začuo se uznemireni Safirin povik. »Sto se dogodilo?« »Slomio sam zapešće... učinio neku glupost... pao.« »Dolazim«, reče mu Safira. »Ne, mogu sam natrag. Nemoj... dolaziti. Stabla su pregusta za... kj'ila.« Poslala mu je tračak slike na kojoj je vidio kako lomi krošnje da bi se probila do njega, a onda je rekla: »Požuri«. Nekako je ustao, stenjući. Nedaleko je bio otisak duboko u tlu. Bio je to otisak teške čizme okovane čavlima. Eragon se instinktivno sjetio tragova oko hrpe leševa u Jazuaku. »Urgali!«, prosikta on i požali što nije ponio Zaroka. Nije mogao rabiti luk jednom rukom. Zatim naglo podignu glavu i umom doviknu: »Safira! Urgali! Čuvaj Broma!« Preskočio je potočić i pojurio prema logoru vadeći svoj lovački nož. Iza svakoga stabla i grma vidio je potencijalne neprijatelje. Nadam se daje samo jedan. Doletio je do logora i pognuo glavu da ga Safira, koja se spuštala, ne mlatne repom. »Stani. To sam ja!«, po-

viknu Eragon. Christopher Paolini »Opa«, reče Safira. Krila su joj bila privijena uz grudi, poput zida. »Opa?«, srdito promrmlja Eragon, trčeći prema njoj. »Mogla si me ubiti! Gdje je Brom?« »Ovdje sam«, začu se Bromov glas iza Safirinih krila. »Reci svom ludom zmaju da me pusti. Mene neće slušati.« »Pusti ga!«, reče Eragon Safiri na rubu strpljenja. »Zar mu nisi rekla ?« »Ne«, lukavo odgovori ona. »Samo si rekao da ga čuvam.« Zatim podignu krila i Brom ljutito zakorači. »Našao sam tragove Urgala. I to svježe.« Brom se najednom uozbilji. »Osedlaj konje. Krećemo.« Ugasio je vatru, no Eragon se nije ni pomaknuo. »Što ti je s rukom?« »Slomio sam zapešće«, reče teturajući. Brom je opsovao i osedlao mu Kadoka. Pomogao mu je uzjahati i rekao: »Moramo ti na ruku staviti udlagu, čim budemo mogli. Pokušaj do tada ne micati zapešćem.« Eragon je lijevom rukom čvrsto uhvatio oglav. Brom je rekao Safiri: »Gotovo se smračilo. Možeš slobodno letjeti iznad nas. Ako se Urgali pojave, morat će dvaput promisliti prije nego nas napadnu u tvojoj nazočnosti.« »I bolje im je, ili će morati promisliti i treći put«, primijetila je dok je uzlijetala. Danje je svjetlo brzo nestajalo, a konji su bili umorni, no tjerali su ih bez predaha. Eragonovo je zapešće pocrvenjelo i nateklo, te ga je stalno boljelo. Dva kilometra od konačišta, Brom je stao. »Slušaj«, rekao je. Eragon je čuo tanak zvuk lovačkoga roga iza njih. Kad je zvuk prestao, uhvati ga panika. »Sigurno su našli mjesto gdje smo se zaustavili«, reče Brom i doda: »A vjerojatno i Safirine tragove. Sad će krenuti za nama. Nije im u prirodi da lako ispuštaju plijen.« Opet se začu zavijanje dvaju rogova. Ovoga puta bliže. Eragon zadrhta. »Jedini nam je spas bijeg«, reče Brom. Eragon problijedi, podignu glavu prema nebu i stade dozivati Safiru. Safira se obruši s mračnoga neba i spusti se na zemlju. »Ostavi Kadoka. Idi s njom. Bit ćeš u manjoj opasnosti«, zapovjedi mu

Brom. Eragon »A ti?«, pobuni se Eragon. »Sa mnom će biti sve u redu. Idi!« Bez snage za prepiranje, Eragon uzjaha Safiru, a Brom osinu bičem Snježnoga Ognja i odjaha s Kadokom. Safira je letjela iza njega i mahala krilima iznad konja u trku. Eragon se držao za Safiru koliko je mogao. Zažmirio bi kad god bi mu, zbog njezinih pokreta, zapešće poskočilo. Rogovi opet zabrujiše u blizini i njega zapljusnu novi val straha. Brom je jurio između drveća i tjerao konje do krajnjih granica izdržljivosti. Rogovi su uglas zabrujili odmah iza njega, a onda su utihnuli. Prošlo je nekoliko minuta. Gdje su Urgali?, zapita se Eragon. Opet se oglasi jedan rog, ovoga puta u daljini. Eragon s olakšanjem odahnu i nasloni se na Safirin vrat, a Brom na tlu uspori. »Zamalo«, reče Eragon. »Da, ali ne možemo stati do\...« Safiru prekinu glasno brujanje roga neposredno ispod njih. Eragon se trgnu, a Brom opet jurnu u galop. Rogati su Urgali, vičući hrapavim glasovima, jurili stazom na konjima, sustižući ga velikom brzinom. Već su bili tako blizu da su gotovo mogli vidjeli Broma. Starac im nije mogao umaknuti. »Moramo nešto učiniti!«, poviknu Eragon. »Što?« »Spusti se pred Urgale!« »Jesi li lud?«, oštro ga upita Safira. »Spusti se! Znam što radim«, uzvrati joj Eragon. »Nema vremena za bilo što drugo. Preteći će Broma.« »Vrlo dobro.« Safira preteče Urgale, a onda zaokrenu kako bi se spustila na stazu. Eragon posegnu za svojom moći i osjeti poznati otpor u glavi koji ga je odvajao od magije. Nije ga pokušao probiti. U tom mu času na vratu zatitra mišić. Dok su Urgali jurili stazom, on poviknu: »Sada!«, a Safira naglo sklopi krila, obruši se okomito na stazu, uz golemu kišu zemlje i kamenja. Urgali uznemireno povikaše i naglo povukoše konjske uzde. Konji se ukočiše i sudariše. Urgali ih brzo razdvojiše i mačevima krenuše

prema Safiri. Iz očiju im je sijevala mržnja. Bilo ih je dvanaest, Christopher Paolini a svi su bili ružni, odvratne rugobe. Eragon se pitao zašto ne bježe. Mislio je da će se uplašiti kada vide Safiru. Zašto četkaju? Hoće li nas napasti ili ne? Zaprepasti se kad prvi Urgal krenu prema njemu i pijunu. »Naš gospodar želi s tobom razgovarati, čovječe!«, progovori čudovište dubokim hrapavim glasom. »To je zamka«, upozori ga Safira prije nego što Eragon uspije išta reći. »Nemojga slušati.« »Harem saznajmo što ima reći«, zaključi on. Bio je radoznao, no krajnje oprezan. »Tko je vaš gospodar?«, upita Eragon. Urgal se podrugljivo nasmija. »Njegovo ime ne otkriva se nekome tako bijednome kao što si ti. On vlada nebom i njegova je vlast nad zemljom. Ti si njemu samo protuha. A ipak je zapovjedio da te se mora dovesti njemu, živa. Raduj se što si postao vrijedan takve pozornosti!« »Neću nikada otići s vama ni s bilo kojim neprijateljem!«, izjavi Eragon, prisjećajući se Jazuaka. »Bilo da služite Sjeni, Urgalu ili nekom meni nepoznatom uvrnutom lopovu, nemam želje s njim zboriti.« »To je ozbiljna pogreška«, zareza Urgal i pokaza svoje oštre zube. »Ne možeš mu nikako umaknuti. Kad tad ćeš stati pred našega gospodara. Ako se budeš opirao, tvoj će život postati pakao.« Eragon se pitao tko ima moć okupiti Urgale pod jednom zastavom. Postoji li u zemlji još neka nekontrolirana sila — pored Carstva i Vardena? »Zadržite ponudu i recite gospodaru da mu vrane, što se mene tiče, mogu pojesti crijeva!« Urgale spopade bijes. Voda im poče urlati i škrgutati zubima. »Onda ćemo te nasilu odvući k njemu!« Zatim mahnu rukom i Urgali nagrnuše na Safiru. U tom času Eragon podiže desnu ruku i zagrmi: »Džidra!« »Ne!«, poviknu Safira, no prekasno. Eragonov dlan zasja i čudovišta zastadoše. Iz ruke mu izlijetaše zrake svjetla i udariše svakoga Urgala u vrat. Urgali poletješe u zrak, zatim udariše o stabla i na kraju završiše na tlu bez svijesti.

Eragona najednom svlada umor i on se skotrlja sa Safire. Um mu je bio zamagljen i tup. Kad se Safira nagnula nad njega, shvatio je Eragon da je, možda, otišao predaleko. Bila je potrebna golema snaga da bi podignuo i bacio dvanaest Urgala. Borio se, ne bi li ostao pri svijesti, ali ga je spopao strah. Uto krajičkom oka spazi kako se jedan Urgal uspio podignuti s mačem u ruci. Eragon pokuša upozoriti Safiru, no bio je preslab. Ne..., slabašno pomisli. Urgal je dopuzao do Safire, prošao joj pokraj repa, a onda je podignuo mač i udario je u vrat. »Ne!« Safira podivljalo riknu, naglo se okrenu, navali na njega i munjevitom ga brzinom osinu kandžama. Iz prepolovljena Urgala poče šiktati krv. Safira odlučno sklopi kandže, vrati se Eragonu, krvavim mu kandžama nježno obujmi grudi, zareza i sunu u zrak. Mrak pred Era-gonovim očima stanjio se u usku zamagljenu crtu. Od hipnotična zvuka Safirinih krila pao je u omamljen trans: gore-dolje, gore-do-lje, gore-dolje.... Kad je konačno sletjela, Eragon je bio napola svjestan da Brom razgovara s njom. Nije mogao razumjeti što govore, no nedvojbeno su donijeli neku odluku jer je Safira opet poletjela. Njegova se otupljelost pretočila u san koji ga je obavio kao mekani pokrivač. VIZIJA SAVRŠENSTVA Eragon se okrenuo pod pokrivačima. Još nije želio otvoriti oči. Dok je drijemao, nejasno se nečega sjetio... Kako sam dospio ovamo? Zbunjen, htjede povući pokrivače i osjeti nešto tvrdo na desnoj ruci. Pokuša pomaknuti zapešće. Presiječe ga je bol. Urgali! pomisli i naglo se podignu. Ležao je na maloj čistini, na kojoj je bila samo logorska vatra i na njoj lonac s varivom. Na grani se oglasila vjeverica. Pokraj pokrivača ležao je njegov luk sa strijelama. Pokušao je ustati i namrštio se jer su mu mišići bili slabi i bolni. Na povrijeđenoj mu je ruci bila teška udlaga. Gdje su!, izgubljeno pomisli. Pokuša dozvati Safiru. Kad je ne osjeti obuze ga očaj. Zatim ga spopa golema glad i on pojede varivo. Još uvijek gladan, htjede potražiti bisage, u nadi da će naći komad

kruha. Na čistini nije bilo ni konja ni bisaga. Siguran sam da za ovo postoji dobar razlog, pomisli, nastojeći odagnati osjećaj nelagode. Prošetao je čistinom, a zatim se vratio do svojih pokrivača i smotao ih. Kako nije imao što korisnije činiti, sjeo je uz stablo i promatrao oblake. Sati su prolazili, a Broma i Safire nije bilo. Nadam se da nije ništa loše. Dan je odmicao i bilo mu je dosadno pa je počeo istraživati okoliš. Kad se umorio, legao je pod jelu, čije su grane prekrivale veliki kamena s rupom oblika zdjele, punom bistre vode od rose. Buljio je u vodu i razmišljao o Bromovim uputama o uprizorenju. Možda mogu vidjeti gdje je Safira. Bromje rek^ao kako uprizorenje oduzima puno snage, noja sam snažniji od njega.... Duboko je udahnuo i zatvorio oči. Zamislio je Safiru tako da bude što vjernija. Bilo je teže nego što je očekivao. Onda je izgovorio: »Dromrkppa!« i zagledao se u vodu. Površina joj se potpuno umirila kao pod nekom nevidljivom silom. Nestalo je odraza i voda je postala bistra. U njoj je svjetlucala Eragon ^ Safirina slika. Oko nje je sve bilo bijelo, no vidio je da leti. Brom je sjedio na njoj s mačem na koljenima, a brada mu je vijorila. Eragon je, umoran, pustio da slika izblijedi. Barem su dobro. Dao je sebi nekoliko minuta za oporavak, a onda se nagnuo nad vodu. Korane, kako si? U mislima je jasno vidio svojega rođaka. Impulzivno je posegnuo za magijom i izgovorio riječi. Voda se umirila, a onda se na površini pojavila slika Rorana na nekom nevidljivu stolcu. Oko njega je sve bilo bijelo, kao i oko Safire. Na licu je imao nove bore pa je još više sličio Geri. Eragon je održavao sliku koliko god je mogao.]e li Roran u Terinsfordu?]amaćno nije nigdje gdje sam ja bio. Zbog napora od uporabe magije na čelu su mu se pojavili grašci znoja. Uzdahnuo je i dugo nije želio raditi ništa osim sjediti. Onda mu je sinula čudna zamisao. A kad bih pokušao uprizoriti nešto iz vlastite mašte ili iz sna? Nasmiješio se. Možda ću vidjeti kako mi izgleda vlastita svijest. Bila je to previše primamljiva zamisao da bi prešao preko nje. Opet je kleknuo pokraj vode. Sto ću tražiti? Razmotrio je nekoliko

mogućnosti, ali ih je sve odbacio kad se sjetio sna o ženi u ćeliji. Nakon što je u mislima učvrstio taj prizor, izgovorio je riječi i napeto promatrao vodu. Čekao je, no ništa se nije dogodilo. Razočaran, već je htio otpustiti magiju kad po vodi zatitra nešto poput crne tinte i prekri cijelu površinu. U tom se mraku pojavi slika trepere -će svijeće koja osvjetljava kamenu ćeliju. U kutu ćelije sjedila je žena iz njegovih snova, sklupčana na nekom madracu, podignute glavu, a niz leđa joj pada crna kosa. Gledala je ravno u Eragona. On se sledi, prikovan silinom njezina pogleda. Kad im se pogledi susreto-še, uz leđa mu proletješe trnci. Žena zadrhta i beživotno se sruši. Voda se odmah razbistri. Eragon se ljuljao na nogama i hvatao zrak. »To ne može biti.« Ona ne postoji. Samo sam je sanjao! Kako je mogla znati da je gledam? I kako sam mogao uprizoriti tamnicu koju nisam nikada vidio? Odmahivao je glavom pitajući se jesu li i neki drugi njegovi snovi zapravo vizije. Misli mu prekinu ritmično udaranje Safirinih krila. On se požuri natrag na čistinu i stiže baš kad je Safira sletjela. Brom joj je bio na Christopher Paolini leđima, kao što ga je Eragon već vidio, no mač mu je ovoga puta bio krvav. Lice mu je bilo izobličeno. Krajevi brade bili su mu crveni. »Sto se dogodilo? «, upita Eragon, uplašen da je Brom ranjen. »Sto se dogodilo?«, zagrmje starac. »Pokušavao sam očistiti tvoje brljotine!« Zatim zavitla mačem, s kojega, u luku, počeše padati kapi krvi. »Znaš li što si učinio onim svojim malim trikom? Znaš li?« »Zaustavio sam Urgale da te ne uhvate«, reče Eragon i osjeti grč u trbuhu. »Da«, poviknu Brom, »no taj te komad magije gotovo ubio! Spavaš već dva dana. Bilo je dvanaest Urgala. Dvanaest! No to te nije spriječilo u pokušaju da ih baciš čak u Tirm, a? Što si mislio? Da si svakome od njih poslao kamen kroz glavu, to bi bilo pametno. Ali ne, morao si ih onesvijestiti kako bi poslije mogli pobjeći. Dva sam dana proveo pokušavajući im ući u trag. Čak i uz Safirinu pomoć, trojica su uspjela pobjeći!« »Nisam ih želio ubiti«, reče Eragon, osjećajući se malenim.

»To ti nije bio problem u Jazuaku.« »Tada nisam imao izbora i nisam mogao kontrolirati magiju. Ovoga mi se puta to jednostavno činilo... previše.« »Previše!«, zaurla Brom. »A nije previše kada oni ne pokazuju jednaku milost prema tebi. I zašto si im se pokazao, zašto?« »Rekao si da su našli Safirine tragove. Nije mi bilo važno hoće li me vidjeti«, odgovori Eragon u svoju obranu. Brom zabode mač u zemlju i nastavi: »Rekao sam da su vjerojatno našli njezine tragove. Nismo bili sigurni. Možda su mislili da jure za nekim zalutalim putnicima. A zašto bi to sada mislili? Na kraju krajeva, sletio si im ravno ispred nosa! I, budući da si ih ostavio na životu, hodaju uokolo sa svakakvim fantastičnim pričama! To bi moglo doprijeti čak do Carstva!« Zatim podignu ruke uvis i doda: »Nakon ovoga ne zaslužuješ ni da te zovu jahač, mladiću.« Na kraju iz ogrtača uze krpu i poče bjesomučno čistiti mač. Eragon je bio zapanjen. Pokušao je upitati Safiru za savjet, no nije mu htjela reći ništa osim: »Razgovaraj s Bromom«. Oklijevajući, došao je do vatre i upitao: »Bi li pomoglo kad bih rekao oprosti ?« Eragon Brom uzdahnu i stavi mač u korice. »Ne bi. Tvoji osjećaji ne mogu promijeniti ono što se dogodilo.« Zatim pritisnu prste na Eragonove grudi i nastavi: »Donio si neke vrlo loše odluke koje bi mogle imati opasnih posljedica. A nije nevažna ni ona da si gotovo umro. Umro, Eragone! Od sada ćeš morati misliti glavom. Postoji razlog zašto smo rođeni s mozgom u glavi, a ne s kamenjem.« Eragon kimnu glavom, posramljen. »Ipak, nije tako loše kao što misliš. Urgali su već znali za mene. Imali su zapovijed da me uhvate.« Brom iskolači oči od zaprepaštenja i stavi neupaljenu lulu u usta. »Ne, nije tako loše kao što sam mislio. Još je gore! Safira mi je rekla da si razgovarao s Urgalima, ali to nije spomenula.« Iz Erago-novih su usta navirale riječi kojima mu je velikom brzinom opisivao svoje sučeljavanje s Urgalima. »Dakle, sada imaju neku vrstu vode, a?«, upita Brom. Eragon potvrdno kimnu glavom.

»I ti si jednostavno odbio njegovu želju, uvrijedio ga i još mu napao ljude?«, Brom je odmahivao glavom. »Mislim da nije moglo biti gore. Da si ubio Urgale, tvoja bi neotesanost prošla neopaženo, no sada je neće biti moguće ignorirati. Čestitam, upravo si najmoć-nija bića u Alageziji pretvorio u svoje neprijatelje.« »U redu, pogriješio sam«, mrzovoljno prizna Eragon. »Jesi«, složi se Brom, sijevajući očima. »No, brine me to tko je taj novi urgalski vođa.« Drhteći, Eragon tihim glasom upita: »I što sada?« Uslijedila je nelagodna stanka. »Trebat će ti najmanje dva tjedna da ti ruku zaraste. To bi se vrijeme moglo iskoristiti da ti se ulije malo pameti u glavu. Pretpostavljam da je ovo djelomično i moja pogreška. Učio sam te hfi^p nešto treba raditi, no ne \ smiješ li to raditi. Za to je potrebna razboritost koja tebi očito nedostaje. Neće ti pomoći ni sva alagezijska magija, ako ne budeš znao kada je upotrijebiti.« »Ipak idemo u Dras-Leonu, je li tako?«, upita Eragon. Brom zakoluta očima. »Da, možemo nastaviti tražiti Razake, no ako ih i nađemo, neće biti nikakve koristi sve dok ne ozdraviš.« Zatim poče skidati sedlo sa Safire. »Jesi li sposoban jahati?« Christopher Paolini »Mislim da jesam.« »Dobro, onda danas ipak možemo prevaliti nekoliko kilometara.« »Gdje su Kadok i Snježni Oganj?« Brom pokaza rukom prema šikari. »Ondje, malo dalje. Privezao sam ih gdje ima trave.« Eragon se pripremio na polazak i krenuo za Bromom do konja. Safira je ozbiljno rekla: »Da si mi rekao što namjeravaš učiniti, ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Bila bih ti ref^la daje loša zamisao ne ubiti Urgale. Pristala sam napraviti što si tražio samo zato jer sam pretpostavila daje barem napola razumno«. »Ne želim o tome razgovarati.« »Kakp hoćeš«, odbrusi mu ona. Dok su jahali, iznad svake izbočine i rupe na putu stiskao je zube od boli. Da je bio sam, stao bi. S Bromom u blizini nije se usudio žaliti. Osim toga, Brom ga je počeo zasipati teškim scenarijima s

Urgalima, magijom i Safirom. Tih je zamišljenih bitaka bilo bezbroj i bile su raznovrsne. U jednima je bio Sjena, u drugima zmajevi. Eragon je saznao kako je moguće čovjeka istodobno mučiti i tjelesno i umno. Većinu je događaja shvaćao pogrešno pa je postajao sve očajniji. Kad su se zaustavili da prenoće, Brom je kratko promrmljao: »Tek smo počeli«. Eragon je znao da je Brom razočaran. MAJSTOR MACA Sutradan im je obojici bilo lakše. Eragon se osjećao bolje i uspio je točno odgovoriti na više Bromovih pitanja. Poslije jedne osobito teške vježbe, Eragon je spomenuo kako je uprizorio onu ženu. Brom je cupkao bradu. »Kažeš da je u zatvoru?« »Da.« »Jesi li joj vidio lice?«, napeto upita Brom. »Ne baš jasno. Svjetlo je bilo slabo, a ipak mi se učinilo da je lijepa. Čudno. Nisam imao nikakvih problema vidjeti joj oči. I pogledala me.« Brom je mahao glavom. »Koliko ja znam, nitko ne može znati da ga netko uprizoruje.« »Znaš li tko bi ona mogla biti?«, upita Eragon iznenađen nape-tošću vlastitoga glasa. »Zapravo, ne«, prizna Brom i nastavi: »Kad bih morao reći, vjerojatno bi mi palo na pamet nekoliko pretpostavki, no nijedna ne bi bila baš prava. Čudan je taj tvoj san. Nekako si uspio u njemu uprizoriti nešto što nikada nisi vidio, a pritom nisi izgovorio riječi moći. Snovi ponekad doista dodirnu kraljevstvo duhova, no ovo je drukčije.« »Da bismo to razumjeli, možda moramo pretražiti svaki zatvor i tamnicu dok je ne nađemo«, našalio se Eragon. Zapravo je mislio kako bi to bila dobra zamisao. Brom se nasmijao i nastavio jahati. Bromovo strogo uvježbavanje ispunjavalo im je gotovo svaki sat i dani su se polako pretvarali u tjedne. Kad god su vježbali mačevanje, Eragon se, zbog udlage, morao koristiti lijevom rukom. Ubrzo je mogao i njome baratati kao i desnom. Kad su prešli Hrbat i stigli do ravnice, nad Alagezijom se polako budilo proljeće izmamljujući nebrojeno mnoštvo cvijeća. Golo bje-

K Christopher Paolini logorično drveće okitilo se crvenkastosmeđim pupoljcima, a iz zemlje su, iz suhe prošlogodišnje trave, izbijale mlade, zelene vlati. Ptice su se vratile iz toplijih krajeva kako bi gradile gnijezda i parile se. Jahali su duž rijeke Tork prema jugozapadu, uz rubove Hrpta. Vodostaj je neprestano rastao jer su se sa svih strana ulijevale pritoke i širile ionako golemu rijeku. Kad joj je širina dosegnula gotovo tri kilometra, Brom je pokazao rukom prema muljevitim otočićima razasutim po vodi. »Sada smo blizu Leonskoga jezera«, rekao je. »Još samo oko pet kilometara.« »Misliš li da ćemo stići prije mraka?«, upita Eragon. »Možemo pokušati.« Ubrzo je pao sumrak i bilo je teško pratiti stazu, no usmjeravao ih je zvuk rijeke koju su slijedili. Kad se pojavio mjesec, bilo je dovoljno svjetlosti pa su mogli vidjeti što se nalazi ispred njih. Leonsko je jezero izgledalo kao tanka srebrna ploha na površini tla. Voda mu je bila tako mirna i glatka da nije ni izgledala kao tekućina. Da nije bilo sjajne mjesečine, koja mu se odbijala o površinu, ne bi se ni po čemu razlikovalo od tla. Safira je stajala na kamenitoj obali jezera i mlatila krilima da ih osuši. Eragon ju je pozdravio, a ona je rekla: »Voda je prekrasna, duboka, hladna i bistra.« »Možda ću sutra plivati«, odgovorio je. Postavili su logor pod drvećem i ubrzo zaspali. U zoru je Eragon nestrpljivo otrčao vidjeti jezero na danjoj svjetlosti. Bjeličasto vodeno prostranstvo mreškalo se na povjetarcu kao bezbroj lepeza. Očarala ga je sama njegova veličina. Zaurlao je i potrčao prema jezeru. »Safira, gdje si? Hajdemo se malo zabaviti!« Cim se Eragon popeo na nju, skočila je i poletjela iznad vode. Zaokrenula je uvis i kružila iznad jezera, no suprotna se obala nije vidjela ni s te visine. »Bi li se voljela okupati?«, opušteno je upita Eragon. Ona zareza kao vuk. »Držise!« Zatim sklopi krila, spusti se nad valove i poče parati kandžama. Dok su jedrili iznad površine, voda

je prskala uokolo i svjetlucala na suncu. Eragon opet zaurla. Safira ponovno sklopi krila, zaroni i poče rezati vodu glavom i vratom kao kopljem. Eragon Voda je udarila u Eragona kao leden zid, izbila mu dah i gotovo ga zbacila sa Safire. Čvrsto se držao, dok je ona izranjala prema površini. Probila ju je sa samo tri zamaha kandžama i golema je svjetlucava fontana poletjela prema nebu. Eragon je dahtao i otresao kosu dok je Safira klizila površinom jezera, koristeći se repom kao kormilarom. »Spreman? « Eragon kimnu glavom, duboko udahnu i čvrsto stisnu ruke. Ovoga su puta nježno zaronili. Kroz bistru se vodu vidjelo metrima na daljinu. Safira je izvodila očaravajuće zaokrete i vratolomije, te plivala kroz vodu kao jegulja. Eragon se osjećao kao da jaše na morskoj zmiji iz neke legende. Upravo u trenutku kad mu je počelo ponestajati zraka, Safira je ulegnula leda i izdignula glavu. Kad se vinula u zrak, naglo je otvorila krila pa ih je prekrio vodeni oblak. S dva snažna zamaha krilima, Safira se vinula u visine. »Vau! Bilo je fantastično «, uskliknu Eragon. »Da«, veselo potvrdi Safira. »Ali je šteta da ne možeš dulje držati dah.« »Tu ne mogu ništa«, uzvrati Eragon, dok mu se voda cijedila iz kose. Odjeća mu je bila mokra pa mu je postalo hladno od vjetra Safirinih krila. Opipao je udlagu, jer ga je zapešće svrbjelo. Kad se osušio, on i Brom su osedlali konje i krenuli oko Leonskoga jezera dobro raspoloženi dok je Safira razdragano uranjala i izranjala. Prije večere Eragon je napravio zapreku na Zarokovoj oštrici i pripremio se za uobičajeno vježbanje. Ni on ni Brom nisu se micali, jer su obojica čekali da onaj drugi zamahne prvi. Eragon je pogledavao okoliš i oko sebe tražio bilo što što bi mu dalo prednost. Pozornost mu je privukao štap pokraj vatre. On se brzo sagnu, zgrabi štap i navali na Broma. No, zasmetala mu je udlaga pa je Brom s lakoćom izbjegao štap i jurnuo prema

Eragonu vitlajući mačem. Eragon se sagnuo, a oštrica mu je sijevnula iznad glave. Zarežao je i snažno navalio na Broma. Christopher Paolini Pali su na tlo i borili se koji će biti gornji. Eragon se najednom prevrnu na stranu i zamahnu Zarokom tik iznad površine tla, prema Bromovoj goljenici. Brom drškom mača presrete udarac, a onda skoči na noge. Eragon se naglo okrenu i opet jurnu u napad, munjevito vitlajući Zarokom. Neprestano su napadali jedan drugoga, a iz oštrica su sijevale iskre. Brom je presreo svaki Eragonov zamah, lica napeta od koncentracije. No, Eragon je osjetio kako Bro-ma svladava umor. Neumoljivo su zamahivali i nastojali pronaći neku rupu u obrani protivnika. Onda je Eragon osjetio neku promjenu u načinu borbe. Svakim je zamahom stjecao sve veću prednost. Bromovi su se zamasi usporili i počeo je uzmicati. Eragon je s lakoćom presreo njegov sljedeći zamah. Na starčevu su čelu pulsirale vene, a od napora su mu nabrekle žile na vratu. Osjetivši iznenadno samopouzdanje, Eragon poče mahati Zarokom brže nego ikada. Izgledalo je kao da oko Bromova mača plete željeznu mrežu. Brzim zamahom udari u ravni dio Bromove oštrice i izbi mu mač iz ruke. Brom se ne uspije ni snaći, a Eragon mu stavi mač pod vrat. Stajali su i dahtali, s vrškom crvene oštrice na Bromovoj jabučici. Eragon zatim polako spusti ruku i odmaknu se. Prvi je put svladao Broma bez ikakvih trikova. Brom uze svoj mač i vrati ga u korice. Još je uvijek teško disao. »Za danas je dosta«, reče. »Ali tek smo počeli«, začuđeno uzvrati Eragon. Brom odmahnu glavom. »Više te o mačevanju nemam što naučiti. Od svih boraca koje znam, samo su me trojica uspjela ovako poraziti, a mislim da to nijednome ne bi uspjelo lijevom rukom.« Zatim se potišteno nasmiješio i dodao: »Možda nisam mlad kao nekad, no vidim da si nadaren i rijedak mačevalac.« »Znači li to da nećemo vježbati svake večeri?«, upita Eragon. »A, nećeš se tako lako izvući«, nasmija se Brom. »No, od sada ćemo malo usporiti. Nije tako važno ako tu i tamo propustimo koju večer.« Obrisao je čelo. »Samo upamti, ako te ikad snađe nesreća da

se budeš morao boriti s vilenjakom, bez obzira je li izučeni mačevalac ili ne, je li muško ili žensko, očekuj da ćeš izgubiti. Oni su, Eragon uz zmajeve i druga magijska stvorenja, mnogo puta snažniji nego što im je to priroda namijenila. I najslabiji bi te vilenjak lako svladao. To vrijedi i za Razake, jer oni nisu ljudska bića i umaraju se puno sporije od nas.« »Ima li ikakva načina da im postanem ravnopravan? «, upita Eragon, sjede pokraj Safire i prekriži noge. »Dobro sise borio«, reče mu Safira, a on se nasmiješi. Brom je slegnuo ramenima i sjeo. »Ima ih nekoliko, no tebi sada nije nijedan dostupan. S pomoću magije ćeš poraziti sve neprijatelje osim onih najsnažnijih. Za njih će ti trebati Safirina pomoć i velika sreća. Upamti, kada se magijska stvorenja služe magijom, mogu svojim osnaženim sposobnostima ubiti čovjeka.« »Kako se bori magijom?«, upita Eragon. »Kako to misliš?« Eragon se nasloni na lakat i nastavi: »Pa, pretpostavimo da me napadne Sjena. Kako ću onemogućiti njegovu magiju? Većina se čari događa trenutačno pa je zbog toga nemoguće na vrijeme odgovoriti. A kad bih i uspio, kako bih poništio protivnikovu magiju? Čini se da bih morao znati namjere protivnika prije nego što počne djelovati.« Zastao je. »Jednostavno ne vidim kako je to moguće. Pobijedio bi onaj koji prvi napadne.« Brom je uzdahnuo. »To što spominješ, čarobnjač^i dvoboj, možemo tako reći, krajnje je opasno. Nisi li se ikada upitao kako je Galbatoriks uspio poraziti sve jahače uz pomoć samo desetak izdajnika?« »Nikada o tome nisam razmišljao«, priznao je Eragon. »Ima nekoliko načina. Neke ćeš saznati kasnije, no glavni je da je Galbatoriks bio, i ostao, majstor prodiranja u ljudske umove. Vidiš, u čarobnjačkom dvoboju postoje stroga pravila koja svaka strana mora poštivati ili će oba protivnika biti mrtva. Prvo, magija se ne upotrebljava dok jedan od protivnika ne uspije prodrijeti u um drugoga.«

Safira je udobno omotala rep oko Eragona i upitala: »Čemu čekati? Kad neprijatelj shvati da si ga napao, bit će mu prekasno za bilo f^a -kyo djelovanje«. Eragon je glasno ponovio njezino pitanje. Christopher Paolini Brom je odmahnuo glavom. »Ne, neće. Kad bih naglo primijenio svoju moć protiv tebe, Eragone, ti bi sigurno umro, no, u djeliću sekunde prije nego što bi bio uništen, imao bi vremena za protunapad. Stoga, ako ne žele poginuti, nijedan ne napada sve dok ne probije obranu protivnika.« »Sto se onda događa?«, upita Eragon. Brom slegnu ramenima i odgovori: »Kad uđeš u protivnikove misli, onda ti je lako predvidjeti što namjerava uraditi i to možeš spriječiti. Čak i s tom prednosti postoji mogućnost da izgubiš ako ne umiješ onesposobiti njegove vradžbine.« Napunio je lulu, zapalio i nastavio: »A to zahtijeva iznimnu sposobnost brzog razmišljanje. Da bi se mogao obraniti, moraš razumjeti pravu prirodu sila usmjerenih protiv tebe. Ako si napadnut vrućinom, moraš znati prenosi li je zrak, vatra, svjetlo ili što drugo. Tek kad to saznaš, možeš se oduprijeti magiji, primjerice, hladeći zagrijani materijal.« »To zvuči teško.« »Vrlo teško«, potvrdi Brom. Iz lule mu se dizao oblačić dima. »U takvom dvoboju ljudi rijetko ostaju na životu dulje od nekoliko sekunda. Zbog goleme količine potrebnih napora i umijeća, tko god nema prave obuke, osuđen je na brzu smrt. Kad malo uznapreduješ, počet ću te poučavati potrebnim postupcima. U međuvremenu, ako se ikada zatekneš u čarobnjačkom dvoboju, predlažem ti da pobjegneš što brže možeš«. ZAPUŠTENA DRAS-LEONA Ručali su u Fazaloftu, selu na obali jezera, punom životne vreve. Bilo je to dražesno mjesto smješteno na uzvisini iznad jezera. Dok su jeli u blagovaonici odmarališta, Eragon je napeto slušao ogovaranja i laknulo mu je što nije čuo nikakvih glasina o sebi i Safiri. Staza, sada već cesta, posljednja je dva dana postajala sve gora. Od kolskih kotača i željeznih konjskih potkova bila je puna kolotečina i

rupa, a na nekim je dijelovima postala i neprohodna. Zbog povećanog broja putnika Safira se morala danju skrivati, a onda noću sustizati Broma i Eragona. Danima su putovali na jug, duž goleme obale Leonskoga jezera. Eragon se počeo pitati hoće li ga ikada obići pa se obradovao kad su susreli neke ljude koji su im rekli da je Dras-Leona udaljena samo dan lagana jahanja. Sutradan je rano ustao. Prsti su ga zasvrbjeli od pomisli da će napokon pronaći Razake. »Vas dvojica morate biti oprezni«, rekla je Safira. »Razaci bi mogli imati špijune u potrazi za putnicima kpji odgovaraju vašemu opisu.« »Trudit ćemo se što bolje budemo umjeli da ne budemo uočljivi«, umirivao ju je Eragon. Spuštala je glavu dok im se pogledi nisu susreli. »Možda, no shvati da vas neću moći zaštititi kao onda od Urgala. Bit ću predaleko i neću vam moći priskočiti upomoć, a ne bih mogla dugo opstati u onim uskim uličicama kpje tvoja vrsta obožava. U ovoj potjeri slijedi Broma. On je razuman.« »Znam«, mrzovoljno reče Eragon. »Hoćešli s Bromom ići Vardenima? Kadpobijete Razake, htjet će te njima odvesti. A budući da će Galbatori\s biti bijesan zbog smrti Raza-ka, ondje bi nam moglo biti najmanje opasno.« Christopher Paolini Eragon se počešao po ruci. »Ja se ne želim cijelo vrijeme boriti protiv Carstva \ao Vardeni. Život znači više od stalnog ratovanja. Imat ću vremena o tome razmišljati \ad više ne bude Razara.« »Nemoj biti previše siguran «, upozori ga Safira i ode se sakriti do jutra. Cesta je bila krcata seljacima koji su nosili proizvode na tržnicu u Dras-Leonu. Brom i Eragon bili su prisiljeni usporavati konje i čekati da se maknu kola koja su im zaprječivala put. Iako su prije podneva u daljini ugledali dim, tek su poslije tri kilometra jasno vidjeli grad. Za razliku od Tirma, planski sagrađenoga grada, Dras-Leona je bila skupina kuća nabacanih uz obalu jezera bez ikakva reda. Trošne su ulice bile pune oronulih kuća, a središte grada opasano zidom od prljave blijedožute zemlje.

Nekoliko kilometara dalje na istok u nebo se dizala goletna planina sa šiljastim tornjevima i stupovima na vrhu, poput mračna broda iz noćne more. Litice su joj se dizale gotovo uspravno, kao na-zupčane zemljine kosti. Brom je pokazao rukom. »7b je Helgrind. Zbog njega je sagrađena Dras-Leona. Ljudi su njime očarani, iako izgleda nezdravo i zlokobno.« Pokazao je rukom prema kućama unutar gradskih zidina. »Moramo ići u središte grada.« Dok su se približavali Dras-Leoni Eragon je vidio da je najviša zgrada unutar grada katedrala koja nadvisuje zidine. Nevjerojatno je sličila Helgrindu, osobito kad su joj lukovi i šiljasti tornjevi bili osvijetljeni. »Koga oni štuju?«, upita on. Bromovo lice poprimi izraz gađenja. »Mole se Helgrindu. Religija im je vrlo okrutna. Piju ljudsku krv i prinose ljudske žrtve. Mnogi im svećenici nemaju nekih dijelova tijela jer vjeruju da si toliko manje privržen ovozemaljskoj smrtnosti koliko se kostiju i mišića odrekneš. Puno vremena provode u prepirci oko toga koji je od triju vrhova Helgrinda najviši i najvažniji te treba li i četvrti vrh, tj. najniži, štovati.« »To je strašno«, reče Eragon i zadrhta. »Da«, turobno doda Brom, »no nemoj to reći nekom vjerniku. Trenutačno ćeš, za pokoru, ostati bez ruke«. Eragon Kad su došli do golemih gradskih vrata, proveli su konje kroz gomilu ljudi. S obje strane vrata stajali su vojnici i opušteno promatrali gomilu. Eragon i Brom ušli su u grad bez ikakva problema. Kuće su bile visoke i uske kako bi se nadoknadio nedostatak građevinskog zemljišta. Prvi se red kuća naslanjao na zidine. Većina je kuća visjela nad uskim krivudavim ulicama i zaklanjala nebo, tako da nije bilo moguće reći je li noć ili dan. Gotovo su sve bile sagrađene od jednakog neobrađenog smeđeg drva zbog čega je grad bio još tamniji. Smrdjelo je kao u kanalizaciji. Ulice su bile prljave. Među kućama je trčkarala skupina djece u dronjcima i tukla se za komadiće kruha. Pokraj ulaznih vrata čučali su sakati prosjaci i

molili koji novčić. Njihovo je zapomaganje zvučalo kao pjev osuđenika. Mise ovako ne odnosimo ni prema životinjama, pomisli Eragon i od bijesa širom otvori oči. »Ja neću ovdje ostati«, reče u pobuni protiv toga prizora. »Prema središtu je bolje«, ohrabri ga Brom. »Moramo odmah naći neku gostionicu i smisliti što ćemo dalje. Dras-Leona zna biti vrlo opasna i za najopreznije. Ne želim se zadržavati na ulicama dulje negoli je nužno.« Ulazili su sve dublje u grad, a prljavi je ulaz ostajao za njima. Na ulazu u bogatije dijelove grada, Eragon se zapitao: Kako ovi ljudi mogu mirno živjeti s toliko patnje okp sebe? Našli su smještaj u Zlatnom globusu, jeftinu i zapuštenu svratištu. Uz zid sobe bio je uzak krevet, a pokraj njega klimav umivaonik s lavorom. Eragon je pogledao madrac i rekao: »Ja spavam na podu. Vjerojatno je tako pun buha da bi me mogle živa pojesti.« »Pa, ja im ne želim uskratiti obrok«, uzvrati Brom i spusti bisa-ge na madrac. Eragon svoje stavi na pod i odveza luk. »A što sada?«, upita. »Naći hranu i pivo. Poslije toga spavati. Sutra možemo početi tražiti Razake.« Prije nego što su izišli iz sobe, Brom upozori Erago-na: »Sto god da se dogodi, nemoj slučajno razvezati jezik. Ako se odamo, morat ćemo smjesta otići.« Obroci su u gostionici bili oskudni, ali je pivo bilo izvrsno. Kad su se dovukli do sobe, Eragonu je ugodno zujalo u glavi. Prostro je Christopher Paolini svoje deke po podu i uvukao se medu njih, a Brom se svalio na krevet. Malo prije negoli je zaspao, Eragon je dozvao Safiru. »Ostat ćemo ovdje nekoliko dana, no ne bi smjelo trajati onakp dugo kao u Tirmu. Kad otkrijemo gdje su Razaci, možda ćeš nam ih moći pomoći uhvatiti. Razgovarat ćemo ujutro. Sada mi glava nije baš bistra.« »Pio si«, doprla je do njega prijekorna misao. Eragon je malo razmislio i morao se složiti da je Safira potpuno u pravu. Bilo je jasno da to ne odobrava, no rekla je samo: »Neću ti ujutro biti zavidna «.

»Ti ne«, promrmlja Eragon, »ali Brom hoće. Popio je dvaput više od mene.« NA TRAGU ULJA "A Ta što sam mislio?, upitao se ujutro Eragon. U glavi mu je bub-L V njalo, a jezik mu je bio debeo i otežao. Štakor je proletio pod krevet, a Eragon je od toga zvuka zažmirio. »Ka\o smo?«, lukavo je upitala Safira. Eragon se pravio da je ne čuje. Brom je napokon nešto promrmljao i iskobeljao se iz kreveta. Zagnjurio je glavu u hladnu vodu u lavoru i potom izišao iz sobe. Eragon je krenuo za njim u hodnik. »Kamo ideš?«, upitao ga je. »Oporaviti se.« »Idem i ja.« Za pultom gostionice Eragon je otkrio da se Bromov postupak oporavka sastoji od ispijanja golemih količina vruća čaja i ledene vode, što je zalijevao rakijom. Kad su se vratili u sobu, Eragonu je bilo malo bolje. Brom je privezao mač i poravnao nabore na odjeći. »Prvo moramo nekome postaviti nekoliko diskretnih pitanja. Želim otkriti gdje je u Dras-Leoni dopremano sitrino ulje i kamo je odatle odvoženo. Najvjerojatnije su ga prevozili vojnici i radnici. Moramo te ljude pronaći bar jednoga privoljeti da progovori.« Napustili su Zlatni globus i pošli u potragu za skladištima u koje je moglo biti dopremano sitrino ulje. Blizu središta grada ulice su se počele postupno uspinjati prema zdanju obloženu sjajnim granitom. Bilo je smješteno na maloj uzvisini tako da je nadvisivalo sve kuće osim katedrale. Dvorište mu je bilo prekriveno mozaikom od školjki bisernica, a neki su dijelovi zidova bili optočeni zlatom. U nišama su stajali veliki kipovi koji su u šapama držali štapove iz kojih se dimio tamjan. Vojnici postavljeni na svaka tri metra pozorno su promatrali prolaznike. »Tko ovdje živi?«, začuđeno je upitao Eragon. Christopher Paolini »Markus Tabor, vladar grada. Odgovoran je samo kralju i vlastitoj savjesti, koja u posljednje vrijeme nije baš aktivna«, odgovorio je Brom. Hodali su oko zdanja i pogledavali zatvorene ukrašene kuće

oko njega. Do podneva nisu saznali ništa korisno pa su otišli na ručak. »Grad je prevelik da bismo ga zajedno pročešljali«, rekao je Brom. »Idi u potragu sam. Naći ćemo se u Zlatnom globusu u sumrak.« Buljio je u Eragona ispod gustih obrva. »Ostajem u uvjerenju da nećeš učiniti nikakvu glupost.« »Neću«, obećao je Eragon. Brom mu je dao nekoliko novčića i krenuo u suprotnom smjeru. Tijekom ostatka dana Eragon je razgovarao s vlasnicima trgovina i nastojao radnicima biti što ugodniji i šarmantniji. Ispitivao je od jednoga kraja grada do drugoga pa opet ispočetka. Nitko nije ništa znao o ulju. Kamo god je odlazio, katedrala je buljila u njega. Bilo je nemoguće izbjeći njezine visoke tornjeve. Napokon je našao čovjeka koji je nekada pomagao prevoziti si-trino ulje i sjetio se u koje je skladište nošeno. Eragon je uzbuđeno otišao pogledati tu zgradu, a onda se vratio u Zlatni globus. Brom je stigao nakon više od jednog sata, mrtav umoran. »Jesi li što našao? «, upita ga Eragon. Brom je prošao prstima po sijedoj kosi. »Danas sam čuo puno zanimljivih stvari, a nije nevažna ni ona da će ovoga tjedna Galbatoriks posjetiti Dras-Leonu.« »Sto?«, uzviknu Eragon. Brom se nasloni na zid, a bore mu se na čelu produbiše. »Čini se da je Tabor uzeo sebi previše slobode pa je Galbatoriks odlučio doći i održati mu lekciju iz poniznosti. Bit će to prvi put u deset godina da kralj napušta Uruben.« »Misliš li da zna za nas?«, upita Eragon. »Naravno da.zna za nas, no siguran sam da ne zna gdje smo. Da zna, već bi nas se Razaci dočepali. No, to znači da što god kanimo uraditi glede Razaka, moramo to učiniti prije Galbatoriksova dolaska. Ne želimo mu biti ni na udaljenosti od pedeset kilometara. Jedino što nam ide u prilog jest to da će Razaci sigurno biti ovdje i pripremati se za njegov posjet.« Eragon »Želim se dočepati Razaka«, reče Eragon i stisnu šake, »no ne ako to znači da se moram boriti protiv kralja. On bi me vjerojatno sasjekao

na komadiće«. Brom je izgledao kao da ga to zabavlja. »Vrlo dobro: oprez! I imaš pravo. Ne bi imao nikakva izgleda protiv Galbatoriksa. A sad mi reci što si danas saznao. To bi mogla biti potvrda onome što sam ja čuo.« Eragon je slegnuo ramenima. »Većinom gluposti, no razgovarao sam s čovjekom koji zna kamo je ulje odvoženo. U neko staro skladište. Nisam više ništa korisno otkrio.« »Moj je dan bio malo plodonosniji od tvojega. Čuo sam istu stvar pa sam otišao do toga skladišta i razgovarao s radnicima. Nije ih trebalo puno nagovarati da mi otkriju kako su sanduci s uljem uvijek odašiljani iz skladišta u palaču.« »A onda si se vratio ovamo«, doda Eragon. »Ne, nisam! Nemoj me prekidati. Nakon toga sam otišao u palaču i dospio u odaje za sluge kao bard3. Nekoliko sam sati tumarao po prostorijama zabavljajući sluškinje i druge pjevanjem i recitiranjem te im neprestano postavljao pitanja.« Brom je polako punio lulu. »Doista je zapanjujuće što sve sluge ne saznaju. Jesi li znao da jedan grof ima tri ljubavnice i da sve žive u istome krilu palače?« Mahao je glavom i palio lulu. »Osim takvih zapanjujućih sitnica, rekli su mi, sasvim slučajno, kamo se ulje odvozi iz palače.« »A to je...?«, nestrpljivo upita Eragon. Brom je potegnuo iz lule i otpuhnuo kolut dima. »Van grada, naravno. Svakoga punog mjeseca šalju dvojicu robova do podnožja Hel-grinda, s uljem i mjesečnim potrepštinama. Kad god sitrino ulje stigne u Dras-Leonu, šalju ga zajedno s potrepštinama. Robove više nikada nitko ne vidi. A jednom ih je netko slijedio pa je i on nestao.« »Mislio sam da su jahači dokrajčili trgovinu robljem«, reče Eragon. »Nažalost, pod kraljevom je vlasti procvjetala.« »Dakle, Razaci su u Helgrindu«, rekao je Eragon razmišljajući o goletnoj planini. »Ondje ili negdje u blizini.« Keltski narodni pjevač Christopher Paolini »Akojesu u Helgrindu, onda su ili na dnu planine, zaštićeni debelim kamenim vratima, ili su gore u visinama kamo mogu

doprijeti samo leteći konji i Safira. Bili na vrhu ili na dnu, skrovište im je sigurno skriveno od vanjskoga svijeta.« Malo je razmislio. »Ako Safira i ja obletimo Helgrind, Razaci će nas sigurno vidjeti, a da ne spominjem cijelu Dras-Leonu.« »To je problem«, složio se Brom. Eragon je namrštio čelo. »A da odemo umjesto dvojice robova? Puni mjesec nije daleko. To bi nam pružilo savršenu priliku da se približimo Razacima.« Brom je zamišljeno cupkao bradu. »To je u najbolju ruku opasno. Ako robove ubijaju iz daljine, bit ćemo u nevolji. Ne možemo nauditi Razacima, ako ih ne vidimo.« »Nismo sigurni da robove ubijaju«, istaknuo je Eragon. »Ja sam siguran da ih ubijaju«, reče Brom ozbiljna lica. Onda mu oči zasjaše i on otpuhnu još jedan kolut dima. »Ipak, to je zanimljiva zamisao. Kad bismo to izveli tako da Safira bude skrivena u blizini i...« Glas mu je odlutao. »Moglo bi upaliti, no morat ćemo djelovati brzo. S obzirom na kraljev dolazak, nemamo mnogo vremena.« »Hoćemo li otići do Helgrinda i malo razgledati? Bilo bi dobro vidjeti predjel danju da nas ne iznenadi kakva zamka«, rekao je Eragon. Brom je tapkao prstima po štapu. »To možemo kasnije. Sutra ću se vratiti u palaču i smisliti kako ćemo zauzeti mjesta robova. Moram biti oprezan kako ne bih pobudio sumnju, iako bi me uhode i dvorjani, koji znaju za Razake, mogli lako otkriti.« »Ne mogu vjerovati. Stvarno smo ih našli«, tiho je rekao Eragon. Kroz glavu mu je proletjela slika mrtvoga ujaka i spaljena posjeda. Vilica mu se stegnula. »Najteži dio tek dolazi, no da, dobro smo napredovali«, složio se Brom. »Ako nam se sreća nasmiješi, mogao bi se ubrzo osvetiti i Vardeni će se otarasiti opasna neprijatelja. Sto će biti poslije toga ovisi o tebi.« Eragon je otvorio um i ushićeno rekao Safiri: »Otkrilismo razačkj brlog!« Eragon »Gdje?« Brzo joj je ispričao što su otkrili. »Helgrind«, razmišljala je. »Prikladno mjesto za njih.«

Eragon se složio s njom. »Kada ovdje završimo, možda možemo posjetiti Karvahal.« »Što želiš?«, upitala ga ona kiselo. »Vratiti se prijašnjemu životu? Znaš da se to neće dogoditi, zato prestani čeznuti za njim! U određenom trenutku moraš odlučiti čemu ćeš se posvetiti. Hoćeš li se do kraja života skrivati ili ćeš pomoći Vardenima? To su ti jedine dvije mogućnosti, osim akp ne udružiš snage s Galbatori\som, što ja ne prihvaćam niti ću ikada prihvatiti.« Eragon je nježno dodao: »Akp moram birati, svoju ću sudbinu povjeriti Vardenima, a to dobro znaš.« »Da, no moraš ponekad sam sebe čuti kflkp to izgovaraš«. Ostavila ga je da razmišlja o njezinim riječima. ŠTOVATELJI HELGRINDA Kad se Eragon probudio, bio je sam u sobi. Na zidu je ugljenom bilo napisano: Eragone Neće me biti do kasno navečer. Novac za hranu je pod madracem. Istraži grad, uživaj, ali ostani neopažen! Brom RS. Izbjegavaj palaču. Ne idi nikamo bez luka! Neka stalno bude napet. Eragon je obrisao zid i uzeo novac ispod madraca. Prebacio je luk preko leda i pomislio: Kad barem ne bih morao stalno hodati naoružan. Napustio je Zlatni globus i polagano šetao ulicama zaustavljajući se kako bi pogledao sve što ga je zanimalo. Bilo je mnogo zanimljivih trgovina, no nijedna nije bila tako uzbudljiva kao Anđelina trgovina travama u Tirmu. Povremeno bi zurio u mračne, klaustro-fobične kuće i poželio da nije u tome gradu. Kad je ogladnio, kupio je krišku sira i kruh, sjeo na rub pločnika i pojeo ih. Kasnije je, u udaljenom kutku grada, čuo kako neki voditelj dražbe izvikuje cijene. Radoznao, krenuo je prema tome glasu i stigao na širok prostor između dviju zgrada. Na podiju visine do pojasa stajalo je deset muškaraca. Ispred njih se okupila bogato i šareno odjevena bučna gomila. Gdje je roba za prodaju?, upitao se Eragon. Voditelj dražbe završio je s cijenama i rukom pozvao mladića iza podija da mu priđe. Mladić se zbunjeno popeo na podij, vukući okove pri nogama i rukama. »Evo prve robe«, objavio je voditelj

dražbe. »Zdrav muškarac iz pustinje Hadarak, uhvaćen tek prošloga mjeseca i u izvrsnom stanju. Pogledajte te ruke i noge. Jak je kao bik! Izvrstan za nošenje štita ili, ako nemate dovoljno povjerenja, za teške poslove. No, dopustite mi reći, dame i gospodo, to bi bila šteta. Ima um oštar poput čavla, ako ga naučite civiliziranu govoru!« Eragon Gomila se počela smijati, a Eragon je od bijesa škripao zubima. Htio je reći nešto što bi oslobodilo toga roba pa je podignuo ruku, tek oslobođenu od udlage. Znak mu je na dlanu zasjao. Kad je htio ispustiti magiju, sinulo mu je: Ne bi nikako uspio pobjeći! Uhvatili bi ga prije gradskih zidina. Samo bih mu pogoršao situaciju kad bih mu pokušao pomoći. Spustio je ruku i potiho opsovao. Misli glavom! Takp si upao u probleme is Urgalima, reče sam sebi. Bespomoćno je gledao dok su roba prodali visoku čovjeku orlovskoga nosa. Na redu je bila ropkinja, sitna djevojčica, koja nije imala više od šest godina, otrgnuta iz ruku uplakane majke. Kad je voditelj dražbe počeo s nadmetanjem, Eragon se prisilio da ode, napet od bijesa i ogorčenja. Plač je jenjao tek nakon što je odmaknuo nekoliko ulica. Volio bih da mi sada neki lopov pokuša prerezati kesicu, smrknuto pomisli, gotovo prizivajući da se to dogodi. Ojađen, udari šakom u zid i zguli kožu sa zglobova na prstima. Takvim bih stvarima mogao stati ukraj kfld bih se borio protiv Carstva, shvati on. Uz Safirinu pomoć, mogao bih osloboditi one robove. Podarene su mi posebne moći. Bilo bi sebično od mene ne iskoristiti ih na dobrobit drugih. Akp to ne učinim, onda ni ne trebam biti jahač. Nakon nekog vremena osvrnuo se oko sebe i iznenadio se kad je vidio da se nalazi ispred katedrale. Iskrivljeni su joj tornjevi bili prekriveni kipovima i natpisima. Duž strehe su bili poredani žljebovi oblika životinjskih glava. Po zidovima su se grčile nevjerojatne životinje, a po rubovima pri dnu zidova bili su poredani junaci i kraljevi od hladna mramora. U zidovima s obje strane katedrale bili su rebrasti lukovi i visoki oslikani prozori, kao i stupovi različitih veličina. Na samom je vrhu, poput jarbola, stajao

visok, šiljast toranj. S prednje strane, uvučena u sjenu, bila su vrata obrubljena željezom, s jednim redom ispisanih srebrnih slova koje je Eragon prepoznao kao riječi drevnoga jezika. Koliko je mogao razumjeti, pisalo je: Ti koji ovamo ulaziš, shvati svoju prolaznost i zaboravi privrženost onome što voliš. Od cijeloga toga zdanja Eragona su prožimali trnci. Izgledalo je nekako prijeteće, kao grabežljivac koji čuči unutar grada i vreba sljedeću žrtvu. Christopher Paolini Do ulaza je vodio širok niz stepenica. Eragon se dostojanstveno popeo po njima i zaustavio se pred vratima. Pitam se smijem li ući? Gotovo s osjećajem krivnje, gurnuo je vrata. Lako su se otvorila i klizila po nauljenim šarkama. Zakoračio je unutra. Praznu je katedralu ispunjavala tišina zaboravljena groba. Zrak je bio hladan i suh. Goli su se zidovi uzdizali do nadsvodenog krova koji je bio tako visok da se Eragon osjetio malen kao mrav. Oslikani prozori, s prizorima bijesa, mržnje i grizodušja, stajali su u rupama na zidovima, a sablasne zrake svjetla prozirnim su bojama oplakivale neke dijelove granitnih klupa dok je ostatak prostora bio u sjeni. Ruke su mu postale tamnoplave. Između prozora stajali su kipovi s ukočenim beživotnim očima. Uzvratio im je oštrim pogledom, a onda je polako krenuo kroz središnji red, pribojavajući se da ne naruši taj mir. Kožne su mu čizme nečujno tapkale po izlizanom kamenom podu. Oltar se sastojao od velike kamene ploče bez ikakvih ukrasa. Na ploču je padao jedan jedini tračak svjetla i osvjetljavao trunke zlatne prašine koja je lebdjela u zraku. Cijevi orgulja na vjetar, smještenih iza oltara, uzdizale su se sve do stropa. Na njima se moglo svirati samo kad je Dras-Leonu tresao olujni vjetar. Iz poštovanja je kleknuo ispred oltara i poklonio se. Nije molio, nego je odao poštovanje samoj katedrali. Zidovi su joj zračili životnim tugama kojima je bila svjedok. U zidovima su bili neugodni, istančano ukrašeni prizori. Bilo je to odbojno mjesto, prazno i hladno. No, u tom se hladnom dodiru nazirala vječnost, kao i, možda, moći koje su ondje ležale.

Napokon je pognuo glavu i ustao. Miran i ozbiljan, sam je sebi prošaptao riječi drevnoga jezika, a onda se okrenuo, htijući otići. Sledio se. Srce mu je poskočilo i počelo udarati kao bubanj. Na ulazu u katedralu stajala su dvojica Razaka i promatrala ga. Mačevi su im bili izvučeni, s oštricama boje krvi na grimiznoj svjetlosti. Niži je Razak hrapavo prosiktao. Nijedan se nije micao. Eragon je kiptio od bijesa. Toliko ih je tjedana tražio da je u njemu otupjela bol od njihova krvoločna djela. No, osveta mu je bila nadomak ruke. Gnjev je u njemu eksplodirao poput vulkana, sada Eragon čak pojačan prigušenim bijesom, nakon što je vidio nevolju robova. On zgrabi luk s leđa, a iz usta mu provali rika i odjeknu kao udar groma. Spretno zape strijelu i ispusti je. Sekundu kasnije ispusti još dvije. Razaci neljudskom brzinom umaknuše strijelama. Počeše siktati i trčati između redova klupa, dok su im ogrtači mlatili zrakom poput gavranovih krila. Eragon opet posegnu za strijelom, ali mu oprez zaustavi ruku. A\o su znali gdje će me naći, onda je i Brom u opasnosti! Moram ga upozoriti! U tom času, na Eragonovo zaprepaštenje, u katedralu uđe red vojnika, a ispred katedrale ugleda cijelo polje vojničkih odora. Eragon je krvoločno buljio u Razake koji su mu se približavali, a onda potrča, nastojeći pronaći neku mogućnost bijega. Pozornost mu privuče trijem lijevo od oltara. U velikim skokovima proletje kroz svod i jurnu niz hodnik koji je vodio prema samostanu sa zvonikom. Zbog odzvanjanja razačkih čizama iza njega, on jurnu još brže sve dok, na kraju hodnika, ne naiđe na zaključana vrata. Stade lupati po vratima pokušavajući ih silom otvoriti, no bila su prečvrsta. Razaci su mu se približavali. Izbezumljen, on zaustavi dah i vrisnu: Džirda! Vrata bljesnuše, raspadoše se na komadiće i padoše na pod. Eragon utrča u malu prostoriju i nastavi bježati. Projuri kroz nekoliko prostorija prestrašivši jednu skupinu svećenika. Iza sebe začu povike i psovke. Samostansko zvono zazvoni na uzbunu. Eragon skrenu kroz kuhinju, prođe pokraj dvojice redovnika, a onda kliznu kroz pokrajnja vrata. Naglo se zaustavi u jednom vrtu, okruženu visokim zidom od cigle, bez

ikakvih hva-taljki za ruke i bez ikakva drugog izlaza. Htjede se vratiti natrag pa se okrenu, a onda začu duboko sikta-nje i ugleda Razake naslonjene na zid pokraj vrata. Očajan, on pojuri prema zidu, napetih mišića na rukama. Magija mu ovdje ne može pomoći. Ako je upotrijebi za probijanje zida, bit će preumo-ran pa neće moći trčati. On skoči i, iako su mu ruke bile ispružene, samo vrhovima prstiju dodirnu vrh zida, a ostatkom tijela udari o cigle i osta bez daha. Ostade visjeti, hvatajući zrak, boreći se da ne padne. Razaci krenuše u vrt, njišući glavama kao vučjaci kada njuše plijen. Christopher Paolini Eragon Eragon osjeti kako se približavaju, nape mišiće na rukama i, sa strašnom boli u ramenima, baci se na zid i skoči na drugu stranu. Zatetura, a onda povrati ravnotežu i jurnu niz ulicu upravo u trenutku kad su Razaci preskočili zid. S novom nadom, Eragon poletje još većom brzinom. Trčao je, gotovo dva kilometra, a onda je morao stati i uhvatiti daha. Nije bio siguran je li umaknuo Razacima pa je ušao na tržnicu i sakrio se ispod nekih kola. Kahp su me našli?, upita se dahćući. Nisu trebali znati gdje sam... osim akp se nije što dogodilo Bromu! Zatim posegnu umom prema Safiri i reče: »Razaci su me našli. U opasnosti smo! Provjeri je li Brom dobro. Akp jest, upozori ga i neka dođe u gostionicu. I budi spremna doletjeti ovdje što brze možeš. Možda će nam trebati tvoja pomoć za bijeg.« Safira je malo šutjela, a onda je kratko rekla: »Naći ćete se u gostionici. Nemoj se zaustavljati. U velikoj si opasnosti«. »Kao da ne znam«, promrmlja Eragon i iskobelja se ispod kola. Zatim požuri prema Zlatnome globusu, na brzinu spakira stvari, osedla konje i izvede ih na ulicu. Uto stiže Brom, sa štapom u ruci, opasno srdit. Skoči na Snježnoga Ognja i upita: »Što se dogodilo?« »Bio sam u katedrali kad su se Razaci pojavili odmah iza mene«, odgovori Eragon i pope se na Kadoka. »Trčao sam što sam brže mogao, no svake bi sekunde mogli biti ovdje. Safira će nam se pridružiti kad iziđemo iz Dras-Leone.« »Moramo izići iz grada prije nego što zatvore vrata, ako već nisu«,

reče Brom. »Ako vrata budu zatvorena, bit će nam gotovo nemoguće otići iz grada. Što god radio, nemoj se odvajati od mene.« Eragon se ukočio kad je ugledao red vojnika kako stupaju u dnu ulice. Brom opsova, udari oglavom Snježnoga Ognja i odgalopira. Eragon se sagnu na Kadoku i jurnu za njim. Nekoliko su se puta gotovo sudarili tijekom te divlje opasne jurnjave kroz gomile ljudi po ulicama dok su se približavali gradskim zidinama. Kad su napokon ugledali vrata, Eragon u očajanju zategnu Kadokove uzde. Vrata su već bila napola zatvorena, a put su im zapriječila dva reda kopljanika. »Sasjeći će nas na komade!«, uzviknu Eragon. I »Moramo pokušati i uspjeti!«, uzvrati Brom teškim glasom i nastavi: »Ja ću se pozabaviti ljudima, no ti moraš držati vrata otvorena.« Eragon kimnu glavom, stisnu zube i zari pete u Kadoka. Jurili su prema redovima nepomičnih vojnika koji su spustili koplja do razine konjskih grudi i ukopali ih u zemlju. Konji su rzali od straha, ali su Eragon i Brom čvrsto držali uzde. Eragon je čuo kako vojnici viču, ali je pozornost prikovao na vrata koja su se polako zatvarala. Kad su se približili kopljima, Brom podignu ruku i izgovori neke riječi koje su trenutačno djelovale. Oba reda vojnika padoše na leđa, kao da im netko pokosi noge. Prostor između dvaju vratnih krila svake se sekunde smanjivao. U nadi da ga njegova moć neće previše iscrpiti, Eragon posegnu za njom i uzviknu: »Du grind huildrl'« Vrata zastrugaše, zatresoše se i stadoše. I gomila pred vratima i stražari ostadoše zabezeknuti i ne izgovoriše ni riječi. Čulo se samo udaranje konjskih kopita. Brom i Eragon izletješe i nađoše se izvan zidina Dras-Leone. Čim se nađoše na slobodi, Eragon pusti vrata. Vrata zadrhtaše i zalupiše se. Eragon se zanjihao od očekivanog umora, no uspio se održati u sedlu. Brom ga je zabrinuto promatrao. Nastavili su bježati kroz vanjske dijelove grada jer su se na gradskim zidinama oglasile trube na uzbunu. Safira ih je čekala na rubu grada skrivena iza

drveća. Oči su joj sijevale. Mlatila je repom amo-tamo. »Hajde, uzjaši je«, reče Brom. »I ovoga puta ostani u zraku, bez obzira na to što se sa mnom bude događalo. Krenut ću na jug. Leti u blizini. Nije me briga ako tko vidi Safiru.« Eragon brzo uzjaha Safiru. Dok se zemlja pod njima njihala i odmicala, promatrao je Broma kako galopira cestom. »Jesi li dobro?«, upita ga Safira. »Da «, odgovori Eragon. »No, samo zahvaljujući tome što smo imali veliku sreću.« Iz nozdrva joj izletje oblak dima. »Sve vrijeme koje smo proveli tragajući za Razacima bilo je uzaludno.« »Znam«, reče Eragon i nasloni glavu na njezine ljuske. »Da su nam Razaci bili jedini neprijatelji u gradu, ostao bih i borio se, no uz' sve one vojnike na njihovoj strani, borba basne bi bila ravnopravna.« Christopher Paolini »Shvaćaš da će se o nama sada govoriti? Ne bi se baš moglo reći daje ovaj bijeg bio nepnmijećen. Bit će još teže umahjiuti Carstvu.« Glas joj je imao prizvuk na koji nije bio naviknut. »Znam.« Letjeli su nisko i brzo, iznad ceste. Iza njih je, u daljini, nestajalo Leonsko jezero. Tlo je bilo suho i kamenito, puno tvrdog i oštrog šipražja i visokih kaktusa. Nebo je bilo oblačno i tamno. Najednom u daljini bijesnu sijevanje. Vjetar poče zavijati pa se Safira naglo poče spuštati prema Bromu. Brom zaustavi konje i upita: »Što se dogodilo?« »Vjetar je prejak«, odgovori Eragon. »Nije tako strašan«, prigovori im Brom. »Gore jest«, uzvrati Eragon i pokaza rukom prema nebu. Brom opsova i pruži mu Kadokove uzde. Kaskali su na konjima, a Safira je za njima hodala, iako je na tlu teško držala korak s konjima. Vjetar je puhao sve jače, dizao prašinu u zrak i mijenjao smjer. Zamotali su šalove oko glave kako bi zaštitili oči. Bromov je ogrtač lebdio u zraku, a brada mu je letjela amo-tamo kao da je živa. Iako bi im kiša zagorčala život, Eragon je poželio da počne padati jer bi im zamela tragove.

Ubrzo ih je mrak prisilio da se zaustave. Uz zvijezde kao jedini putokaz, skrenuli su s ceste i smjestili se iza dva golema kamena. Bilo je preopasno ložiti vatru pa su jeli hladnu hranu, a Safira ih je štitila od vjetra. Poslije posne večere, Eragon upita Broma: »Kako su nas našli?« Brom je počeo paliti lulu, ali se predomislio i odložio je. »Jedan me sluga u palači upozorio da medu njima ima uhoda. Vijest o meni i mojim pitanjima vjerojatno je nekako doprla do Tabora, a preko njega do Razaka.« »Ne smijemo se vraćati u Dras-Leonu, zar ne?«, upita Eragon. Brom odmahnu glavom i odgovori: »Ne sljedećih nekoliko godina.« Eragon se uhvati rukama za glavu. »Hoćemo li onda izvući Ra-zake iz grada? Ako dopustimo da vide Safiru, krenut će za njom gdje god ona bila.« Eragon »A krenu li oni, krenut će i pedeset vojnika«, doda Brom i nastavi: »U svakom slučaju, nije vrijeme da o tome raspravljamo. Sada se moramo usredotočiti na spašavanje glava. Ova će noć biti najopasnija, jer će nas Razaci tražiti po mraku kada su najsnažniji. Morat ćemo naizmjence stražanti do jutra.« »U redu«, reče Eragon i ustade. Malo je oklijevao. Zatim zažmiri i krajičkom oka opazi kako se nešto kreće, kao mala mrlja boje koja je odudarala od okolne tame. On zakorači prema rubu skro-višta kako bi bolje vidio. »Sto je?«, upita Brom dok je razmotavao svoje deke. Eragon je buljio u tamu, a onda se okrenuo. »Ne znam. Učinilo mi se da sam nešto vidio. Vjerojatno je bila ptica.« U tom času osjeti snažnu bol u zatiljku, a Safira poče rikati. Eragon se sruši na tlo, bez svijesti. OSVETA RAZAKA Eragona je probudila tupa bol u glavi. Pri svakom dotoku krvi osjetio je novi val glavobolje. Otvorio je oči i odmah zažmirio. Pogledao je ravno u jaku svjetiljku i suze su mu navrle na oči. Trepnuo je i okrenuo glavu. Kad je pokušao ustati, shvatio je da su mu ruke svezane na leđima. Malodušno se okrenuo i vidio Bromove ruke. Laknulo mu je kad je

shvatio da su zajedno svezani. Sto se događa? Pokušavao je shvatiti i pala mu je na um sljedeća misao: Ne bi svezali mrtvaca! Ali tko? Počeo se okretati, a onda je stao, jer je ugledao par crnih čizama. Eragon je pogledao uvis ravno u zakriveno lice jednog Razaka. Zadrhtao je od straha. Posegnuo je za magijom i htio izgovoriti riječ kojom je trebao ubiti Razaka, a onda je zbunjeno zastao. Nije se mogao sjetiti riječi. Očajan, ponovno je pokušao, ali opet bez uspjeha. Razak je stajao nad njim i odvratno se cerio. »Droga djeluje, daaa? Missshm da nasss viššše nećeššš gnjaviti.« Začu se neko udaranje s lijeve strane. Eragon se prestravi kad vidje kako drugi Razak prebacuje brnjicu preko Safirine glave. Krila su joj bila svezana za trup crnim lancima. Na nogama je imala okove. Eragon je pokuša dodirnuti mislima, ali ne osjeti ništa. »Possstala je vrlo sssusssretljiva kad sssmo joj zzzaprijetili da ćemo te ubiti«, prosikta Razak. Zatim čučnu pokraj svijeće i poče prevrtati po Eragonovim bisagama. Pregledavao je svaku pojedinu stvar i odbacivao sve dok nije naišao na Zaroka. »Kakva divna ssstvarčica za nekoga tako... bezzznačajna. Možžžda ću ga zadr-žžžati.« Zatim se nagnuo prema Eragonu i, cereći se, dodao: »Ili će ti, možžžda, ako budešššš dobar, naššš gossspodar dopussstiti da ga laššštiššš.« Vlažni mu je zadah smrdio kao sirovo meso. Zatim je u ruci okrenuo mač i vrisnuo kad je ugledao znak na koricama mača. Drugi je Razak pojurio k njemu. Gledali su mač, sikT-" «¦ Eragon ^p tali i pucketali usnama. Napokon su se okrenuli Eragonu: »Izvrsssno ćeššš služžžiti našššemu gossspodaru, daaa.« Eragon je natečenim jezikom uspio izgovoriti: »Ako mu budem služio, vas ću ubiti.« Razaci su se hladno cerili. »Aaa, nećeššš, mi smo predragocjeni. Ali ti... ti si nevažžžan.« Safira je duboko zarežala. Iz nozdrva joj je sukljao dim što Razake, izgleda, nije zanimalo. Pozornost im je privukao Brom, jer je zastenjao i prevrnuo se na

stranu. Jedan ga je Razak zgrabio za košulju i s lakoćom ga bacio u zrak. »Ovaj ssse lzzzgubio.« »Daj ga joššš malo.« »Haj'mo ga ubiti«, reče niži Razak. »Nanio nam je puno zzzla.« Viši Razak prijeđe prstima po maču. »Dobar plan. No, sssjeti ssse, kralj je rekao da ih žžželi žžzive.« »Možžžemo reći da je poginuo dok sssmo ga hvatali.« »A šššto ćemo sss ovim?«, upita Razak i uperi vrh mača u Eragona. »Ako prozzzbori?« Drugar mu se nasmija i izvuče oštar bodež. »Ne bi ssse usssu-dio.« Nakon duge šutnje, prvi Razak progovori: »Dogovoreno.« Zatim su odvukli Broma nasred logora i podigli ga na koljena. Brom je pao na stranu. Eragon je promatrao sa sve većim strahom. Moram se osloboditi! Pokušao je prekinuti konope, no bili su prejaki. »Nišššta od toga«, reče visoki Razak i bočnu ga mačem. Zatim podignu nos i onjuši zrak. Kao da ga je nešto mučilo. Drugi Razak zareza, povuče Bromovu glavu unatrag i prisloni mu bodež na goli vrat. U tom trenutku nešto snažno fijuknu i Razak zaurla. Nečija ga je strijela pogodila u rame. Razak koji je stajao blizu Eragona baci se na pod. Druga ga strijela za dlaku promaši i on pojuri prema ranjenom drugaru. Obojica su buljila u tamu i siktala od bijesa. Nisu ni pokušali zaustaviti Broma koji se omamljeno osovio na noge. »Lezi!«, poviknu Eragon. Brom se zanjiha i zatetura prema Eragonu. U logor su i dalje dolijetale strijele nepoznatih napadača pa su se Razaci otkotrljati iza kamenja. Uslijedila je tišina, a onda strijele počeše dolijetati sa suChristopher Paolini protne strane. Razaci su bili zatečeni pa su sporo reagirali. Ogrtači su im bili prostrijeljeni na više mjesta, a jednome je iz ramena virila slomljena strijela. Niži Razak poče podivljalo urlikati, pojuri prema cesti i u trku zlobno udari Eragona nogom u slabinu. Drugar mu malo zastade, a onda zgrabi bodež sa zemlje i odjuri za njim. Na odlasku baci nož u Eragona. U Bromovim očima najednom zasja čudno svjetlo. Baci se pred Eragona otvorenih usta, kao da ispušta nečujan urlik. Nož se muklo

žabi u njega, on se skljoka bočno, a glava mu se beživotno objesi. »Ne!«, vrisnu Eragon i poče se previjati od boli. Zatim začu korake, a onda sklopi oči. Više nije osjećao ništa. MURTAG Eragon je dugo osjećao samo oštru bol u slabinama. Svaki mu je udah bio bolan. Kao da su njega izboli, a ne Broma. Izgubio je osjećaj za vrijeme. Nije znao jesu li prošli tjedni ili samo minute. Kad je napokon došao k svijesti, otvorio je oči i znatiželjno škiljio u vatru, udaljenu samo par koraka. Ruke su mu još bile svezane, ali je droga vjerojatno prestala djelovati jer je opet jasno razmišljao. »Safira, jesi li povrijeđena? « »Ne, ali ti i Brom jeste.« Čučala je iznad Eragona i zaštitnički nad njim raširila krila. »Safira, nisi valjda ti naložila vatru? I nisi se, valjda, sama oslobodila lanaca?« »Ne.« »To sam i mislio.« Nekako je uspio kleknuti. U tom je času ugledao nekog mladića kako sjedi s druge strane vatre. Nepoznat mladić, odjeven u poderanu odjeću, izgledao je mirno i staloženo. U ruci je držao luk, a sa strane dugačak dvoručni mač. U krilu je držao bijeli rog okovan srebrom, a iz jedne mu je čizme virio držak bodeža. Oko ozbiljna lica i prodornih očiju visjele su mu smeđe kovrče. Izgledao je nekoliko godina stariji od Eragona i možda koji centimetar viši. Iza njega je bio privezan ratni sivi konj, zekan, koji je oprezno promatrao Safiru. »Tko si ti?«, upita Eragon dišući plitko. Mladić čvrsto stisnu luk. »Murtag.« Glas mu je bio tih i miran, ali na čudan način osjećajan. Eragon progura ruke ispod stražnjice pa ispod nogu, kako bi mu bile s prednje strane. Stiskao je zube od boli u slabinama. »Zašto si nam pomogao?« »Razaci nisu samo vama neprijatelji. Ja sam ih slijedio.« »Znaš tko su Razaci?« Christopher Paolini »Da.« Eragon se usredotočio na konopce oko zapešća i posegnuo za

magijom. Zastao je, svjestan Murtagova pogleda, a onda je zaključio da nije važno. Džirda!, promrmlja on, a konopci se naglo odveza-še i padoše. Eragon protrlja ruke kako bi mu krv slobodno potekla žilama. Murtagu zastade dah. Eragon se napregnu i pokuša ustati, ali ga zapara bol u rebrima. On se spusti, stisnu zube i zadahta. Murtag mu htjede priskočiti upomoć, ali Safira zareza i spriječi ga. »Već bih ti pomogao, ali me tvoj zmaj ne pušta ni blizu.« »Ime joj je Safira«, procijedi Eragon. »Sadga pustit Ovo ne mogu sam. Osim toga, spasio nam je život.« Safira opet zareza, ali ipak sklopi krila i ustuknu. Murtag ju je nepomično gledao i zakoračio k Eragonu. Uhvatio ga je za ruku i nježno ga podignuo na noge. Eragon je jauknuo i bio bi pao da ga Murtag nije držao. Prišli su vatri gdje je Brom ležao na leđima. »Kako je?«, upita Eragon. »Loše«, odgovori Murtag i spusti Eragona na tlo. »Nož mu se zabio ravno medu rebra. Možeš ga pogledati malo kasnije, no prvo moramo vidjeti što su Razaci učinili tebi.« Pomogao je Eragonu da svuče košulju, a onda je zazviždao: »Fiju!« »Fiju«, ponovi Eragon slabim glasom. Duž lijeve slabine protezala mu se velika masnica. Koža mu je bila crvena i natečena. Imao je nekoliko posjekotina. Murtag stavi ruku na ranu i lagano je pritisnu. Eragon vrisnu, a Safira zareza u znak upozorenja. Murtag je pogleda i dohvati deku. »Mislim da su ti slomljena rebra. Teško je reći, no najmanje dva, možda više. Sretan si što ne iskašljavaš krv.« Zatim je isparao deku na dugačke trake i povezao mu grudi. Eragon je opet obukao košulju. »Da... sretan sam.« Plitko je udahnuo, doteturao do Broma, vidio da mu je Murtag razrezao ogrtač i povezao ranu te ju je drhtavim prstima počeo odvezivati. »Ja to ne bih radio«, upozori ga Murtag. »Bez zavoja će iskrvariti.« Eragon se nije obazirao, nego je odmotao Bromova rebra. Rana je bila kratka i uska, što je značilo da je duboka. Potekla je krv. Kao Eragon što je vidio kad je Gero bio ranjen, rana koju nanese Razak sporo zacjeljuje.

Skinuo je rukavice i panično se nastojao sjetiti iscjeliteljskih riječi koje ga je Brom naučio. »Pomogni mi, Safira«, preklinjao ju je. »Preslab sam da bih ovo uradio sam.« Safira čučnu do njega i upilji oči u Broma. »Evo me, Eragone« Kad je misli spojila s Eragonovima, tijelo mu je zadobilo novu snagu. Eragon je posegnuo za njihovom zajedničkom moći i usredotočio se na riječi. Ruku mu je drhtala dok ju je držao iznad rane. »Vaize hil«, izgovori on. Dlan mu zasja i Bromova koža zaraste, kao da rane nije ni bilo. Murtag je sve to promatrao. Sve je bilo brzo gotovo. Sjaj s dlana nestajade i Eragon sjede. Osjećao je mučninu. »Ovo nismo još nikad radili«, reče. Safira kimnu glavom. »Zajednički možemo bacati čari kakve nijedno od nas pojedinačno ne može.« Murtag pogleda Bromova rebra i upita: »Je li potpuno ozdravio?« »Mogu zacijeliti samo ono što je na površini. Ne znam dovoljno da bih sredio bilo kakve unutarnje ozljede. Sada sve ovisi o njemu. Učinio sam što sam mogao.« Eragon na trenutak sklopi oči. Bio je krajnje iscrpljen. »Glava... kao da mi lebdi u oblacima.« »Vjerojatno trebaš nešto pojesti«, reče Murtag. »Skuhat ću varivo.« Dok je Murtag pripremao jelo, Eragon se pitao tko je on. Mač i luk bili su mu najfinije izrade, kao i rog. Ili je lopov ili je pun novca, navikao na izobilje. Zašto je progonio Ražale? Sto su mu učinili da im je postao neprijateljem? Da, možda, ne radi za Vardene? Murtag mu je dodao zdjelu variva. Kad je sve pojeo, Eragon upita: »Koliko ima da su Razaci pobjegli?« »Nekoliko sati.« »Moramo krenuti prije nego se vrate s pojačanjem.« »Ti, možda, možeš putovati«, reče Murtag. Zatim pokaza rukom prema Bromu i doda: »Ali on ne može. Ne može čovjek jednostavno ustati i jahati nakon što je dobio nož u rebra«. »Akp napravimo nosiljku, možeš li ga nositi u kandžama kao što si nosila Geru?«, upita Eragon Safiru. Christopher Paolini »Da, samo će spuštanje biti nezgodno.« »Bitnoje da možeš.« "Zatim reče Murtagu: »Safira ga može nositi, no treba nam nosiljka. Možeš li je ti napraviti? Ja nemam dovoljno

snage.« »Budi tu.« Murtag izvuče mač i krenu. Eragon odšepa do bisaga i uze luk s mjesta na koje su ga Razaci bacili. Napeo ga je i pronašao tobolac sa strijelama, a onda je otišao po Zaroka, skrivena u sjeni. Na kraju je pronašao deku za nosiljku. Murtag se vratio noseći dva kolca. Položio ih je usporedno na tlo i za njih privezao deku. Nakon što je pažljivo zavezao Broma na priručnu nosiljku, Safira je kandžama uhvatila kolce i, uz znatan napor, uzletjela. »Nikada nisam mislio da ću vidjeti ovakav prizor«, reče Murtag s čudnim prizvukom u glasu. Kad je Safira nestala u mraku neba, Eragon je došepao do Kado-ka i uz veliku se bol popeo na sedlo. »Hvala što si nam pomogao. Sada trebaš otići. Jaši što dalje od nas. Bit ćeš u opasnosti ako Carstvo sazna da si s nama. Ne možemo te zaštititi, a ne želim da ti se zbog nas što dogodi.« »Lijep govor«, uzvrati Murtag dok je gasio vatru, »ali kamo bih otišao? Ima li u blizini neko mjesto gdje čovjek može biti na sigurnom ?« »Nema«, prizna Eragon. Murtag je prstima gladio držak mača, a oči su mu se caklile. »U tom slučaju, mislim da ću ti praviti društvo dok ne prođe opasnost. Nemam ništa bolje činiti. Osim toga, ako ostanem s tobom, možda ću opet naići na Razake, prije negoli sam. Oko jahača se neizbježno događaju zanimljive stvari.« Eragon je malo oklijevao. Nije bio siguran treba li prihvatiti pomoć potpuna neznanca. Bio je i nelagodno svjestan činjenice da je preslab za bilo kakvo raspravljanje. A\o se po\aze daje Murtag nepouzdan, Safira ga može u svakom trenutku lakp otjerati. »Pridruži nam se, ako želiš«, reče na kraju i slegnu ramenima. Murtag kimnu glavom i uzjaha svog ratnog zekana. Eragon dohvati oglav Snježnoga Ognja, napusti logor i oni krenuše u divljinu. Mladi je mjesec bacao blijedo svjetlo, no Eragon je znao da će mu Razaci tako još lakše ući u trag. Eragon Želio je Murtagu postaviti još pitanja, ali je šutio i čuvao snagu za jahanje. Safira je pred zoru rekla: »Moram stati. Krila su mi umorna

i Bromu je potrebna pomoć. Otkrila sam dobro mjesto za odmor, okp četiri kilometra od vas.« Zatekli su je kako sjedi u podnožju široke pješčane gromade koja se izdizala iznad zemlje kao velik brijeg. Sa strane je bila izdubljena špiljama raznih veličina. Takvih je humaka bilo po cijelome području. Safira je izgledala zadovoljna sobom. »Našla sam špilju kpja se ne vidi sa zemlje. Dovoljno je velika za sve nas, uključujući i kpnje. Dođite za mnom.« Okrenula se i počela se penjati uz gromadu, zabijajući goleme kandže u pješčani kamen. Konjima je bilo teško jer se potkovanim kopitima nisu mogli pridržavati za kamen. Eragon i Murtag morali su ih gurati gotovo sat vremena pa su se napokon i oni uspjeli popeti do špilje. Spilja je bila dobrih trideset metara duga i gotovo deset široka, a otvor joj je bio malen, tako da su bili zaštićeni od nevremena i nepoželjnih očiju. U dnu špilje bila je potpuna tama koja se zalijepila za zidove poput mekane crne vunene zavjese. »Zadivljujuće«, reče Murtag. »Ja ću prikupiti drva za vatru.« Eragon požuri prema Bromu. Safira ga je smjestila na mali greben u stražnjem dijelu špilje. Eragon mu je stisnuo mlohavu ruku i zabrinuto promatrao naborano lice. Poslije nekoliko minuta je uzdahnuo i vratio se k vatri koju je Murtag naložio. Jeli su u tišini, a zatim su pokušali Bromu dati vode, no nije htio piti. Nisu mogli učiniti ništa pa su prostrli deke i zaspali. Christopher Paolini JAHAČEVA BAŠTINA » ~ryrobudi se, Eragone.« Eragon se pomaknu i zastenja. X »Trebam tvoju pomoć. Nešto nije u redu.« Eragon se pokušao ne osvrtati na taj glas. Želio je nastaviti spavati. »Ustaji« »Odlazi«, progunda on. »Eragone!« Cijela špilja odjeknu. Eragon skoči na noge i poče tapkati i tražiti svoj luk. Safira je čučala nad Bromom koji se otkotrljao s grebena i u grču se valjao po tlu. Lice mu je bilo izobličeno, a šake stisnute. Eragon potrča, u strahu od najgorega. »Pomogni mi da ga umirim. Povrijedit će se!«, poviknu Murta-gu koji je čvrsto držao Bromove ruke. Dok se Brom grčio, Erago-na je

snažno boljelo u slabinama. Zajedno su ga držali sve dok grčevi nisu prestali. Zatim su ga pažljivo vratili na greben. Eragon mu je dodirnuo čelo. Bilo je tako vruće da se toplina osjećala i na udaljenosti od dva centimetra. »Donesi mi vode i krpu«, zabrinuto reče. Kad je Murtag to donio, Eragon stade lagano brisati Bromovo čelo pokušavajući mu sniziti temperaturu. Kad je u špilji opet zavladala tišina, opazio je da vani sja sunce. »Kolibo smo spavali?«, upita Safiru. »Prilično. Gotovo sam cijelo vrijeme pazila na Broma. Bio je dobro sve do prije minutu, kad se počeo tresti. Probudila sam te kad je pao na zemlju.« Eragon se ispružio stišćući oči od boli u rebrima. Najednom ga netko uhvati za rame. Bio je to Brom koji je otvorio oči i upro vodnjikavi pogled u Eragona. »Ti!«, jedva je izgovorio. »Donesi mi mijeh s vinom!« »Brome?«, uzviknu Eragon sretan što mu čuje glas. »Ne bi smio piti vino. Bit će ti još gore.« »Donesi ga, mladiću, samo donesi...«, uzdahnu Brom, a ruku mu skliznu s Eragonova ramena. Eragon »Odmah se vraćam. Drži se.« Eragon odjuri do bisaga i poče bjesomučno po njima kopati. »Ne mogu ga naći«, viknu i nastavi očajnički tražiti. »Evo, uzmi moj mijeh«, reče Murtag i pruži mu mijeh. Eragon ga zgrabi i otrča Bromu. »Evo vina«, reče i kleknu. Murtag se povuče u špilju kako bi njih dvojica mogli nasamo razgovarati. Bromove su sljedeće riječi bile slabe i nerazgovijetne. »Dobro...« Jedva je pomaknuo ruku. »Sada... mi vinom operi desnu ruku.« »Sto...«, zausti Eragon. »Bez pitanja! Nemam vremena.« Smeten, Eragon otčepi mijeh i izli malo vina Bromu na dlan. Zatim mu utrlja vino po cijelome dlanu, oko prstiju i po nadlanici. »Još«, promrmlja Brom. Eragon mu uli još vina na dlan i stade ga utrljavati. Dio te tamne tekućine curio je na zemlju. Najednom stade i zinu od zaprepaštenja. Brom je na ruci imaogedvei ignaziu. »Ti si jahač?«, začuđeno upita Eragon.

Na Bromovu licu zatitra bolan osmijeh. »Nekad sam bio... ali više ne. Kad sam bio mlad... mlađi nego ti sada, jahači su me odabrali... odabrali u svoje redove. Dok su me uvježbavali, sprijateljio sam se s jednim učenikom... Morzanom, prije nego je postao jedan od Zakletih.« Eragon duboko udahnu. To je bilo prije više od stotinu godina. »Ali nas je izdao Galbatoriksu... i u bitci kod Doru Aribe, Vrengar-dova grada, poginu moja mlada zmajica. Zvala se... Safira.« »Zašto mi to nisi prije rekao?«, tihim glasom upita Eragon. Brom se nasmija. »Zato što... nije bilo potrebe.« Zatim ušutje. Di-sao je teško, a šake su mu bile stisnute. »Star sam, Eragone... vrlo star. Iako su mi ubili zmajicu, živio sam dulje od većine ljudi. Ti ne znaš kako to izgleda doživjeti moje godine, prisjećati se i shvatiti da se vrlo malo toga sjećaš, a onda pogledati u budućnost i spoznati da su pred tobom još mnoge godine... I danas, nakon toliko godina, patim za svojom Safirom... i mrzim Galbatoriksa što me od nje odvojio.« Pogled pun vrućice upro je u Eragona i vrlo značajno rekao: »Ne dopusti da se to tebi dogodi. Ne dopusti! Čuvaj Safiru vlastitim životom jer bez nje nije vrijedno živjeti.« »Ne smiješ tako govoriti. Ništa se njoj neće dogoditi«, zabrinuto reče Eragon. Christopher Paolini Brom je okrenuo glavu na stranu. »Možda trabunjam.« Odsutnim je pogledom prešao preko Murtaga, a onda se usredotočio na Eragona. Glas mu je bio jači. »Eragone! Ja neću dugo. Ovo... ovo je teška rana. Oduzima mi snagu. Nemam snage za borbu... Prije nego odem, hoćeš li primiti mo) blagoslov?« »Sve će biti u redu«, reče Eragon sa suzama u očima. »Ne moraš to činiti.« »Takav je život... moram. Hoćeš li primiti moj blagoslov?« Eragon nagnu glavu i kimnu, preplavljen osjećajima. Brom mu položi drhtavu ruku na čelo. »Onda ti ga dajem. Neka ti godine koje dolaze donesu veliku sreću.« Pokazao je Eragonu rukom da se nagne još bliže. Onda mu je, vrlo tiho, šapnuo sedam riječi drevnoga jezika, a zatim mu je, još tiše, rekao što znače. »To je sve što ti mogu dati... Upotrijebi ih samo u velikoj nevolji.«

Zatim je odsutno upro pogled u strop. »A sada«, promrmljao je, »odoh na najveće od svih putovanja...« Eragon je plakao, držao ga za ruku i tješio kako je najbolje umio. Bdio je nepokolebljivo i postojano, bez hrane i piće. Dok su dugi sati sporo prolazili, Brom je poprimao blijedosivu boju, a oči su mu se polako zamagljivale. Ruke su mu postale hladne, a kosa čudno razigrana. Eragon je mogao samo bespomoćno promatrati kako razačka rana ubire danak. U rano predvečerje, kad su se sjene produljile, Brom se naglo ukočio. Eragon ga je glasno dozivao i zamolio Murtaga da mu pomogne, no nisu mogli učiniti ništa. Dok je mukla tišina vlažila zrak, Brom je zaustavio pogled na Eragonovim očima. Onda mu se po licu razlilo zadovoljstvo, a kroz usne je procijedio zadnji dah. I tako umrije Brom pripovjedač. Eragon mu je drhtavim prstima zaklopio oči i ustao. Safira je iza njega podignula glavu i od tuge zarikala prema nebu. Naricala je od boli. Niz Eragonovo su lice tekle suze jer mu je taj strašni gubitak prožeo cijelo biće. Progovorio je, zamuckujući: »Moramo ga pokopati.« »Mogli bi nas vidjeti«, upozorio ga je Murtag. Eragon »Baš me briga!« Murtag je malo oklijevao, a onda je iz špilje iznio Bromovo tijelo, njegov mač i štap. Safira je išla za njima. »Na vrh«, procijedio je Eragon i pokazao rukom prema samome vrhu brežuljka od pješčenjaka. »Ne možemo iskopati grob u kamenu«, usprotivio se Murtag. »Ja mogu.« Eragon se popeo na ravni vrh brežuljka, s velikim naporom zbog bolnih rebara. Murtag je položio Broma na kamen. Eragon je obrisao oči i uperio pogled u kamen. Zatim je ispružio ruku prema kamenu i izgovorio: »Moistenr!« Kamen se raspade. Rasplinu se kao voda i na samom vrhu brežuljka napravi udubljenje veličine ljudskoga tijela. Oblikujući pješčenjak kao vlažnu glinu, Eragon je oko udubljenja izgradio zidove do pojasa. Položili su Broma u nedovršeni grob od pješčenjaka i pokraj

njegova tijela položili štap i mač. Eragon se malo odmaknuo i opet oblikovao kameni grob s pomoću magije. Zidovi su se zatvorili nad Bromovim nepomičnim licem uzdižući se kao izbrušen, šiljast toranj. Kao posljednju počast Eragon je na nadgrobni toranj runama napisao: OVDJE POČIVA BROM Koji je bio jahač zmaja A meni kao otac. Neka mu ime živi u slavi. Zatim je pognuo glavu i glasno zaplakao. Stajao je tako, kao živ spomenik, sve do večeri, do posljednjeg tračka svjetlosti na zemlji. Te je noći opet sanjao ženu u tamnici. Osjećao je da nešto s njom nije u redu. Disanjejoj je bilo neravnomjerno i drhtala je, od hladnoće ili od boli, to nije znao. U polutami zatvorske sobe, jedina jasno osvijetljena stvar bila je njezina ruku kpjaje visjela preko ruba ležaja. Iz vrhova prstiju kapala joj je tamna tekućina. Znao je da je to ki'VDIJAMANTNI GROB Kad se Eragon probudio, oči su mu bile pune pijeska, a tijelo ukočeno. U špilji nije bilo nikoga osim konja. Nije bilo nosiljke niti ikakva dugog znaka Bromove nazočnosti. Otišao je do ulaza i sjeo na pješčani kamen pun rupa.Dakle, vještica Anđela imala je pravo. Vidjela mije smrt bliske osobe u budućnosti, pomisli on tupo buljeći u tlo. Sunce boje dragog kamena topaza pustinjskom je toplinom zagrijavalo to rano jutro. Suza mu je kliznula niz bezvoljno lice i osušila se na suncu tako da mu je na koži ostao slan trag. Sklopio je oči i upijao toplinu ne razmišljajući ni o čem. Noktom je besciljno strugao po pješčenjaku. Kad je bolje pogledao, vidio je da je napisao: Zastoja? Bio je na istome mjestu kad se Murtag popeo u špilju. Nosio je dva zeca. Bez riječi je sjeo pokraj Eragona. Zatim ga je upitao: »Kako si?« »Vrlo loše.« Murtag ga je zamišljeno promatrao. »Hoćeš li se oporaviti?« Eragon je slegnuo ramenima. Poslije nekoliko minuta razmišljanja Murtag je nastavio: »Mrzim što te to pitam u ovome trenutku, no moram znati... je li tvoj Brom onaj Brom koji je pomogao ukrasti kralju

zmajevo jaje, a prije toga je tražio jaje po cijelome Carstvu i u dvoboju ubio Morzana? Čuo sam kako mu izgovaraš ime i pročitao natpis što si mu ga napisao na grobu, no moram biti siguran je li to bio on?« »Jest«, tiho je rekao Eragon. Murtagovo je lice izgledalo zabrinuto. »Kako znaš sve to? Govoriš o stvarima koje su tajna većini ljudi i pratio si Razake baš kad je nama bila potrebna pomoć. Jesi li jedan od Vardena ?« Murtagove su se oči pretvorile u nedokučiva nebeska tijela. »Bježim kao i ti.« U glasu mu se osjetila tuga. »Ne pripadam ni VardeEragon tL nima ni Carstvu. Niti ikome išta dugujem, osim sebi. Glede toga što sam te spasio, priznajem da sam čuo potajne priče o nekom novom jahaču pa sam zaključio da ću, slijedeći Razake, možda otkriti ima li u njima istine.« »Mislio sam da želiš ubiti Razake«, rekao je Eragon. Murtag se mrko nasmijao. »Želim, no da sam ih ubio, ne bih tebe sreo.« Ali bi Brom još bio živ.... Volio bih daje ovdje. On bi znao može li se vjerovati Murtagu. Eragon se sjetio kako je Brom u Daretu osjetio Trevorove namjere i pitao se bi li i on mogao to osjetiti kod Murtaga. Posegnuo je u Murtagovu svijest, ali je odmah naišao na zapreku poput željeznog zida koju je pokušao zaobići. No, cijeli je Mur-tagov um bio opasan zidom. Gdje je to naučio? Brom je ref{ao da malo tkp, ili gotovo nitkp, ne može bez vježbanja spriječiti prodor u svoj um. Tkpje, da^le, Murtag kada ima tu sposobnost? Zamišljen i usamljen, Eragon upita: »Gdje je Safira?« »Ne znam«, odgovori Murtag. »Neko me vrijeme slijedila kad sam otišao u lov, a onda je odletjela. Nisam je vidio od prije podneva.« Eragon se osovio na noge i vratio se u špilju. Murtag krenu za njim. »Sto kaniš sada?« »Nisam siguran.« Niti želim o tome razmišljati. Smotao je deke i pri-vezao ih za Kadokove bisage. Rebra su ga boljela. Murtag je otišao skuhati zečeve. Dok je Eragon stavljao stvari u bisage, našao je Zaro-ka. Crvene su korice zasjale. Uzeo ga je... i odmjerio mu težinu.

Nikada nije nosio Zaroka niti ga je koristio u borbi, osim kad su on i Brom vježbali, jer nije želio da ga ljudi vide. To ga više nije zabrinjavalo. Sjećao se kako su se Razaci iznenadili i uplašili kad su ga vidjeli. Bio je to više nego dovoljan razlog da ga nosi. Protrnuo je, skinuo luk i za pas zadjenuo Zaroka. Od ovoga ću trenutka živjeti od mača. NeJ^a cijeli svijet vidi što sam. Nemam straha. Sada sam jahač, i to do srži. Pretražio je Bromove bisage, no našao je samo odjeću, nekoliko bezveznih stvari i malu kesicu novčića. Uzeo je zemljovid Alagezije, odložio bisage i čučnuo pokraj vatre. Murtag je podignuo pogled sa zeca kojega je derao i zažmirio. »Taj mač. Mogu li ga vidjeti?«, upitao je brišući ruke. Christopher Paolini Eragon je oklijevao ne želeći se ni na trenutak odvojiti od mača, a onda je kimnuo glavom. Murtag je pozorno pogledao znak na oštrici. Lice mu se smrknulo. »Odakle ti ovo?« »Brom mi ga je dao. Zašto?« Murtag mu je dobacio mač i ljutito prekrižio ruke. Teško je di-sao. »Taj je mač«, rekao je osjećajno »nekada bio jednako čuven kao i njegov vlasnik. Posljednji jahač koji ga je nosio bio je Morzan, okrutan, bezosjećajan čovjek. Mislio sam da si ti neprijatelj Carstva, a kad ono ti nosiš krvavi mač jednoga od Zakletih.« Eragon je zapanjeno zurio u Zaroka. Shvatio je da ga je Brom sigurno uzeo od Morzana nakon bitke u Giledu. »Brom mi nije nikada rekao odakle mu«, rekao je istinu. »Nisam imao pojma da je bio Morzanov.« »Nije ti rekao?«, upita Murtag s prizvukom nevjerice u glasu. Eragon odmahnu glavom. »To je čudno. Ne vidim nikakva razloga zbog kojega bi ti to skrivao.« »Ni ja. A opet, imao je mnogo tajni«, rekao je Eragon. Bilo mu je nelagodno držati mač čovjeka koji je Galbatoriksu izdao jahače. Ova je oštrica vjerojatno svojedobno ubila mnoge jahače, s gađenjem pomisli. I što je još gore, zmajeve! »Bez obzira na to, nosit ću ga. Nemam vlastiti mač. Dok ne nabavim vlastiti mač, koristit ću se Zarokom.« Kad je Eragon izgovorio ime mača, Murtag se lecnuo. »Kako te

volja«, reče i nastavi derati zeca, pogleda uprta u tlo. Kad je jelo bilo gotovo, Eragon je jeo polako, iako je bio prilično gladan. Od tople se hrane osjećao bolje. Dok su strugali zdjele, progovorio je: »Moram prodati svoga konja.« »A zašto ne Bromova?«, upita Murtag. Činilo se kao da ga je prošla ljutnja. »Snježnoga Ognja? Zato što je Brom obećao da će se brinuti za njega. Budući da njega... nema, ja ću brigu preuzeti.« Murtag je stavio zdjelu u krilo. »Ako si tako odlučio, siguran sam da ćemo naći kupca u nekom gradu ili selu.« »Mi naći?«, upita Eragon. Murtag ga oprezno pogleda ispod oka. »Ne bi bilo dobro da se ovdje zadržavaš. Ako su Razaci u blizini, Bromov će im grob biti Eragon kao svjetionik.« Eragon se toga nije sjetio. »A tvojim će rebrima trebati puno vremena da zacijele. Znam da se možeš braniti magijom, ali ti treba suputnik koji može podizati stvari i rabiti mač. Molim te dopusti da putujem s tobom, barem za sada. No, moram te upozoriti, Carstvo me traži. Jednoga će dana zbog toga biti krvi.« Eragon se slabašno nasmijao i odmah proplakao od boli u rebrima. Kad mu se dah povratio, rekao je: »Nije me briga i ako te traži cijela vojska. Imaš pravo. Doista mi treba pomoć. Bit će mi drago da ideš sa mnom, iako o tome moram razgovarati sa Safirom. No, i ja moram tebe upozoriti. Galbatoriks bi upravo mogao poslati cijelu vojsku za mnom. Nećeš biti nimalo sigurniji sa Safirom i sa mnom nego da si sam.« »To znam«, rekao je Murtag, uz kratak osmijeh. »No, svejedno, to me neće spriječiti.« »Dobro.« Eragon se zahvalno nasmiješio. Dok su razgovarali, Safira je dopuzala u špilju i pozdravila Eragona. Bilo joj je drago što ga vidi, ali joj je u mislima i riječima bila velika tuga. Svoju veliku plavu glavu položila je na tlo i upitala: »Jesi li opet dobro?« »Ne baš.« »Nedostaje mi stan.« »I meni... Nisam nikada ni pomislio da je jahač. Brom! Doista je bio

star, istih godina kao i Zakleti. Sve što me naučio o magiji, mora daje naučio od samih jahača.« Safira se malo pomaknula. »Znala sam stoje onoga trenutka kad me dotaknuo na tvomeposjedu.« »I nisi mi rekla? Zašto?« »On me zamolio da ti ne kažem«, jednostavno je odgovorila. Eragon je odlučio ne praviti problema od toga. Safira nije imala nikakve namjere nauditi mu. »Nije mu to bila jedina tajna«, rekao joj je, a onda joj je pričao o Zaroku i o Murtagovoj reakciji na Zaroka. »Sada razumijem zašto mi Brom nije rekao Zarokpvo podrijetlo kad mi gaje dao. Da mije rekao, vjerojatno bih prvom prilikom pobjegao od njega.« »Bilo bi dobro da se otarasiš toga mača «, s gađenjem je rekla Safira. Christopher Paolini »Znam daje bez premca, no bilo bi ti bolje s pristojnim mačem nego s tim Morzanovim mesarskim.« »Možda. Safira, kamo ćemo odavde? Murtag se ponudio da ideš nama. Ne znam ništa o njegovoj prošlosti, no čini se daje pošten. Hoćemo li sada do Vardena? Samo, ne znam kako ih naći. Brom nam to nije rekao.« »Jest, meni«, rekla je Safira. Eragon se naljutio. »Zašto je sve to znanje povjerio tebi, a ne meni?« Ljuske su joj šuštale pri trenju o suho kamenje dok je ustajala iznad Eragona i gledala ga dubokim pogledom. »Nakon što smo otišli iz Tirma i nakon što su nas napali Urgali, rekao mije mnoge stvari od kojih ti neke neću reći osim akp bude nužno. Brinula ga je vlastita smrt i što će poslije toga biti s tobom. Jedan od podataka koje mije priopćio bilo je ime jednog čovjeka, Dormnada, kpji živi u Giledu i može nam pomoći pronaći Vardene. Brom mije rekao da ti kažem da si ti od svih ljudi u Alageziji, po njegovu mišljenju, najpogodniji nasljednikjahačke baštine.« Eragonu su navrle suze na oči. Bila je to najveća pohvala koju je ikada dobio od Broma. »Odgovornost kpju ću časno nositi.« »Dobro.« »Onda idemo u Giled«, izjavio je Eragon osjećajući kako mu se vraćaju snaga i smisao života. »A stoje s Murtagom? Misliš li da

treba poći s nama? « »Spasio nam je život«, rekla je Safira. »A i da nije, vidio je i tebe i mene. Trebamo ga držati u blizini kakp ne bi rekao Carstvu gdje smo i kakvi smo, namjerno ili slučajno.« Eragon se s njom složio, a onda joj je ispričao svoj san. »Uznemirilo me što sam vidio. Osjećam kako joj vrijeme istječe. Ubrzo će joj se nešto strašno dogoditi. U smrtnoj je opasnosti, u to sam siguran, no ne znam kakp je pronaći! Mogla bi biti bilo gdje.« »Sto ti srce govori?'«, upita ga Safira. »Srce mije davno umrlo«, odgovori Eragon s prizvukom crnog humora. »No, mislim da trebamo ići na sjever, u Giled. Nadam se da tu ženu drže u jednom od gradova na putu do Gileda. Bojim se da ću u idućemu snu o njoj vidjeti grob. To ne bih mogao podnijeti.« Eragon »Zašto?« »Nisam siguran«, odgovori on sliježući ramenima. »Jednostavno, kad je vidim, osjećam daje dragocjena i ne smije umrijeti.... To je vrlo čudno.« Safira je otvorila široka usta i tiho se nasmijala pokazujući sjajne zube. »Stoje?«, upita Eragon. Ona odmahnu glavom i bešum-no se udalji od njega. Eragon je promrmljao nešto sebi u bradu, a onda je rekao Murtagu što su odlučili. Murtag je rekao: »Ako pronađeš toga Dormnada i onda odeš k Vardenima, ja ću te napustiti. Meni bi susret s Vardenima bio jednako opasan kao kad bih uz zvuk truba ušao u Uruben.« »Nećemo se morati razdvajati tako brzo«, rekao je Eragon. »Daleko je do Gileda.« Glas mu je malo zadrhtao pa je zažmirio prema suncu da ne zaplače. »Moramo krenuti prije nego dan odmakne.« »Imaš li dovoljno snage za putovanje?«, upita ga Murtag podižući obrve. »Moram nešto raditi ili ću poludjeti«, odbrusi Eragon. »Mačeva-ti, vježbati magiju ili sjediti i motati prstima, u ovome mi trenutku ništa od toga ne odgovara pa biram jahanje.« Ugasili su vatru, spakirali stvari i izveli konje iz špilje. Eragon je dodao Murtagu oglave od Kadoka i Snježnoga Ognja te rekao: »Idi,

ja ću odmah sići.« Murtag se počeo polagano spuštati iz špilje. Eragon se verao uz pješčenjak odmarajući se kad god bi od boli ostao bez daha. Kad je stigao na vrh, zatekao je Safiru. Zajedno su stajali pred Bromovim grobom i odali mu posljednju počast. Ne mogu vjerovati daje otišao... zauvijek- Kad se Eragon okrenuo za polazak, Safira je ispružila svoj dugi vrat i vrhom nosa dodirnula grob. Sva je podrhtavala dok se zrakom širilo tiho pjevušenje. Pješčenjak je oko njezina nosa svjetlucao poput urešene rose, tako čiste, s blještavim srebrnim ukrasima. Eragon je u čudu promatrao kako se po površini groba svijaju mladice od bijelog dijamanta i pletu neprocjenjivu čipkastu mrežu. Po tlu su padale svjetlucave sjene, kao mlazovi sjajnih boja, koje su se neprestano mijenjale i očaravajuće se prelijevale po pješčenjaku. Safira se zadovoljno oglasila, malo se odmaknula i proučavala svoj uradak. Christopher Paolini Doskorašnji mauzolej isklesan od pješčenjaka pretvorio se u sjajnu grobnicu od dragog kamenja kroz koje se vidjelo netaknuto Bromovo lice. Eragon je sa sjetom gledao u Broma, koji je izgledao kao da spava. »Što si to učinila?«, sa strahopoštovanjem je upitao Safiru. »Dala sam mu jedini dar kpji sam mogla. Sada ga zub vremena neće poharati. Može vječno počivati u miru.« »Hvala ti.« Eragon joj je položio ruku na bok i zajedno su napustili grob. SUŽANJSTVO U GILEDU Jahanje je Eragonu bilo krajnje bolno. Zbog njegovih slomljenih rebara nisu mogli putovati brže od hoda i nije nijednom duboko udahnuo a da ga nije probola snažna bol. Ipak nije želio stati. Safira je letjela u blizini, a misli su joj bile povezane s njegovima kako bi ga tješila i ulijevala mu snagu. Murtag je samouvjereno jahao pokraj Kadoka, glatko se njišući u skladu s pokretima svojega konja. Eragon je malo promatrao zekana. »Imaš lijepa konja. Kako mu je ime?« »Tornak, po čovjeku koji me naučio borilačkom umijeću.« Murtag je potapšao konja po slabinama. »Dobio sam ga kad je bio ždri-jebe. Ne bi ti bilo lako naći hrabriju i inteligentniju životinju u cijeloj Alageziji, izuzev Safire, naravno.«

»Prekrasan je«, s divljenjem reče Eragon. Murtag se nasmija. »Jest, no Snježni se Oganj može najviše s njim mjeriti od svih konja koje sam do sada vidio.« Toga su dana prešli tek mali dio puta, no Eragon je ipak bio sretan što su opet u pokretu. To mu je zaokupljalo pozornost pa nije toliko mislio na druge mračnije stvari. Jahali su kroz nenaseljeno područje. Cesta za Dras-Leonu bila im je nekoliko kilometara s lijeve strane. Zaobići će je izdaleka na putu za Giled, koji se nalazio na sjeveru, gotovo jednako udaljen kao i Karvahal. Kadoka su prodali u nekom malom selu. Dok ga je novi vlasnik odvodio, Eragon je sa žaljenjem stavio u džep ono malo novčića što ih je za njega dobio. Bilo je teško odreći se Kadoka nakon što je na njemu prešao pola Alagezije i pretekao Urgale. Dani su neopaženo prolazili dok je ova mala skupina putovala zabačenim stazama. Eragonu je bilo drago kad je otkrio da Murtag i on imaju mnogo zajedničkih interesa. Satima su raspravljali o uzvišenim potankostima streličarstva i lova. Christopher Paolini No, jednu su temu prešutno izbjegavali — svoju prošlost. Eragon mu nije ispričao kako je našao Safiru, upoznao Broma, ni odakle je, a Murtag nije rekao ni riječi o tome zašto ga Carstvo progoni. Bio je to prešutan jednostavan dogovor, ali uspješan. Ipak su, zbog same fizičke blizine, neizbježno jedan o drugome ponešto saznavali. Eragona je zanimala Murtagova upućenost u borbu za moć i politiku u Carstvu. Izgledalo je kao da zna što svaki velmoža i dvorjanin radi i kako to utječe na druge. Eragon je pozorno slušao dok su mu se u mislima rojile sumnje. Prvi je tjedan prošao bez ikakva znaka o Razacima, što je donekle ublažilo Eragonov strah. Bez obzira na to, još su uvijek noću držali stražu. Eragon je očekivao da će susresti Urgale na putu za Gi-led, no nisu im našli ni traga. Mislio sam da će tim čudovištima biti krcata ova zabačena mjesta, razmišljao je. Ipak, ne^u se žaliti akp su otišli drugamo. Onu ženu više nije sanjao. I premda ju je pokušao uprizoriti, vidio je samo praznu zatvorsku sobu. Kad god su prošli pokraj nekog grada ili sela, provjeravao je ima li zatvor. Ako je postojao, pre-

rušio bi se i posjetio ga, no nigdje je nije našao. Počeo se sve bolje prerušavati kad je u nekim gradovima vidio izvješene obavijesti s njegovim imenom i opisom, u kojima se nudila velika nagrada onome tko ga uhiti. Put prema sjeveru natjerao ih je da se približe glavnome gradu, Urubenu. Bilo je to gusto naseljeno područje pa je bilo nemoguće proći neprimjetno. Vojne su ophodnje motrile ceste i čuvale mostove. Trebalo im je nekoliko napetih dana, punih straha, kako bi za-obišli glavni grad. Kad su dobrano odmaknuli od Urubena, našli su se na rubu velike ravnice. Bila je to ista ona ravnica koju je prešao kad je otišao iz doline Palankar, samo što je ovoga puta bio s druge strane. Držali su se vanjskoga ruba ravnice i išli prema sjeveru, uz rijeku Ramr. Tih je dana došao i prošao Eragonov šesnaesti rođendan. U Karvahalu bi organizirali slavlje za njegov ulazak u muškost, no u toj divljini nije to Murtagu ni spomenuo. Eragon U dobi od gotovo šest mjeseci, Safira je znatno narasla. Krila su joj bila golema. Bio joj je potreban svaki njihov djelić kako bi podignula mišićavo tijelo i teške kosti. Oštri zubi što su joj virili iz vilice bili su debeli gotovo kao Eragonova šaka i oštri gotovo kao Zarok. Napokon je stigao dan kad je Eragon zauvijek skinuo zavoj s grudnoga koša. Rebra su mu potpuno zacijeljela i ostao mu je samo mali ožiljak od razačke čizme. Safira ga je promatrala dok se polako protezao, a onda sve jače, jer ga više nije boljelo. Zadovoljan, napinjao je mišiće. Nekad bi se tome nasmijao, no otkako je Brom umro, lice mu nije lako poprimalo takav izraz. Omotao je kaputić oko sebe i otišao do male vatre koju su ranije zapalili. Murtag je sjedio pokraj vatre i rezuckao neko drvce. Eragon je izvukao Zaroka. Murtag se napeo, no lice mu je ostalo mirno. »Sada kad sam dovoljno ojačao, bi li se volio mačevati?«, upita ga Eragon. Murtag baci drvce. »S pravim mačevima? Mogli bismo jedan drugoga ubiti?« »Evo, daj mi svoj mač«, reče Eragon. Murtag je oklijevao, a onda mu

je dao svoj dugi dvoručni mač. Eragon je magijom blokirao obje oštrice mača, onako kako ga je Brom naučio. Dok je Murtag ispitivao oštricu mača, Eragon je rekao: »Kad završimo, vratit ću sve u prijašnje stanje.« Murtag je provjerio ravnotežu mača i zadovoljno rekao: »Dobro je.« Eragon je blokirao Zaroka, zauzeo položaj i zamahnuo prema Murtagovu ramenu. Mačevi su im se ukrižali. Eragon je snažnim zamahom ruke odvojio svoj mač i ponovno zavitlao, a Murtag se laganim korakom izmaknuo. Brz je, pomisli Eragon. Nastavili su se boriti i pokušavali jedan drugoga svladati. Poslije iznimno snažna niza udaraca, Murtag se počeo smijati. Ne samo da nijedan nije mogao postići prednost, nego su bili tako izjednačeni da su se istodobno zamorili. Obojica su se nasmijala i jedan drugome priznala umijeće te su se nastavili boriti sve dok im ruke nisu postale olovne i dok im se niz rebra nije slijevao znoj. Christopher Paolini Napokon Eragon poviknu: »Dosta, stani!« Murtag zaustavi mač u zraku, duboko udahnu i sjede. Eragon se spusti na tlo. Grudi su mu se snažno uzdizale. Nijedna njegova borba s Bromom nije bila tako žestoka. Duboko dišući Murtag uzviknu: »Ti si nevjerojatan! Cijeloga sam života učio mačevanje, ali se nikada nisam borio s nekim kao što si ti. Mogao bi biti kraljev majstor mača kad bi htio.« »I ti si jednako dobar«, primijeti Eragon još uvijek dahćući. »Čovjek koji te učio, Tornak, mogao bi se obogatiti kad bi otvorio školu mačevanja. Dolazili bi mu ljudi iz svih dijelova Alagezije da od njega uče.« »Umro je«, kratko izgovori Murtag. »Zao mi je.« Večernje su im borbe mačevima postale navikom pa su i dalje bili vitki i snažni, kao dvije izjednačene oštrice mača. Kako se Erago-nu povratilo zdravlje, ponovno je počeo vježbati magiju. Murtag ga je radoznalo promatrao i ubrzo otkrio kako posjeduje iznenađujuću količinu znanja o djelovanju magije, no nije znao prave pojedinosti pa je sam nije mogao rabiti. Kad god je Eragon vježbao drevni jezik,

Murtag ga je bez riječi slušao i povremeno zapitkivao što pojedina riječ znači. Nadomak Giledu, zaustavili su konje i stali jedan pokraj drugoga. Do Gileda im je trebao gotovo cijeli mjesec jahanja, tijekom kojega je proljeće odagnalo i posljednje ostatke zime. Eragon je osjećao kako se na tom putovanju mijenja, kako postaje jači i mirniji. Još je uvijek mislio na Broma i o njemu razgovarao sa Safirom, no uglavnom je nastojao ne pobuđivati bolna sjećanja. Iz daljine su vidjeli da je Giled zapušteno barbarsko mjesto, puno brvnara i psećeg laveža. U središtu grada bila je kamena utvrda nepravilna oblika. Zrak je bio zamagljen od modrog dima. Više je sličio na neko privremeno sajmište, nego na pravi grad. Desetak kilometara od grada nazirali su se obrisi Izenstarskog jezera. Odlučili su kampirati tri-četiri kilometra ispred grada, radi sigurnosti. Dok se večera na vatri krčkala, Murtag reče: »Nisam siguran da bi ti trebao ići u Giled«. Eragon »Zašto? Mogu se dobro prerušiti«, uzvrati Eragon. »Dormnad će htjeti vidjetigedvei ignaziu kao dokaz da sam jahač.« »Možda«, reče Murtag, »no Carstvo želi tebe više nego mene. Ako mene uhvate, s vremenom mogu pobjeći. No, uhvate li tebe, odvući će te kralju gdje te čeka polagana smrt mučenjem, osim ako ne prijeđeš na njegovu stranu. Osim toga, Giled je jedno od glavnih vojnih mjesta. Ono nisu kuće, nego vojarne. Odeš li onamo, to je kao da mu se predaješ na pozlaćenu pladnju.« Eragon je zatražio Safirino mišljenje. Omotala mu je rep oko nogu i legla pokraj njega. »Ne bi trebao mene pitati. On govori razumno. Mogu mu reći ne\e riječi kpje će Dormnada uvjeriti da govori istinu. I Murtag ima pravo. Akp netkp treba riskirati da bude uhićen, onda to treba biti on jer će ostati živ«. Eragon se namršti. »Ne bih mu rado dopustio da se upušta u opasnost radi nas.« »U redu, možeš ići«, nevoljko je rekao. »No, pođe li išta po zlu, dolazim za tobom.« Murtag se nasmijao. »Bila bi to prava legenda! Kako je usamljeni jahač sam napao kraljevu vojsku!« Ponovno se nasmijao i ustao. »Ima li išta što bih trebao znati prije nego odem?«

»Ne bismo li trebali odspavati i pričekati jutro?«, oprezno ga upita Eragon. »Zašto? Sto dulje ovdje ostanemo, to je veća mogućnost da nas otkriju. Ako te taj Dormnad može odvesti do Vardena, onda ga treba što brže pronaći. Nijedan se od nas ne smije zadržavati blizu Gileda dulje od nekoliko dana.« »Opet mu iz usta izvire razboritost«, oporo je primijetila Safira. Rekla je Eragonu što treba reći Dormnadu i on je to prenio Murtagu. »Vrlo dobro«, rekao je Murtag dok je namještao mač. »Ne bude li problema, vratit ću se za par sati. Pobrini se da i za mene ostane nešto hrane.« Mahnuvši rukom, skočio je na Tornaka i odjahao. Eragon je sjedio pokraj vatre i zabrinuto tapkao prstima po Zarokovu dršku. Prolazili su sati, a Murtag se nije vraćao. Eragon je hodao oko vatre, sa Zarokom u ruci, dok je Safira pozorno promatrala Giled. Samo su joj se oči micale. Nijedno nije glasno izrazilo svoje zebnje, Christopher Paolini iako se Eragon nenametljivo pripremao za odlazak, u slučaju da vojna ophodnja krene iz grada prema njihovu logoru. Gle, propiskuta Safira. Eragon se naglo okrenu prema Giledu, uznemiren. U daljini spazi čovjeka na konju kako izlazi iz grada i snažno galopira prema njihovu logoru. »Ovo mise ne sviđa«, reče i pope se na Safiru. »Budi spremna na polijetanje.« »Spremna sam na više od toga.« Dok im se konj približavao, Eragon je prepoznao Murtaga duboko pognuta na Tornaku. Činilo se da ga nitko ne slijedi, no ipak nije usporavao. Dogalopirao je do logora, skočio na tlo i izvukao mač. »Sto se dogodilo?«, upita Eragon. Murtag mrko upita: »Je li me itko slijedio od Gileda?« »Nismo nikoga vidjeli.« »Dobro. Onda me pusti da pojedem prije nego ti ispričam. Umirem od gladi.« On zgrabi zdjelu i poče pohlepno jesti. Nakon nekoliko nezgrapnih zalogaja, punih usta reče: »Dormnad je pristao sastati se s tobom izvan grada sutra o izlasku sunca. Ako se doista uvjeri da

si jahač i da to nije neka zamka, odvest će te do Vardena.« »Gdje se trebamo naći?«, upita Eragon. Murtag pokaza rukom na zapad. »Na malom brežuljku preko puta ceste.« »Onda, što se dogodilo?« Murtag usu još hrane u zdjelu. »Vrlo je jednostavno, a zato i pogubnije. Vidio me na ulici netko tko me poznaje. Učinio sam jedino što sam mogao. Pobjegao sam. No, bilo je prekasno. Prepoznao me.« Bilo je to nezgodno, no Eragon nije znao koliko nezgodno. »Budući da ne poznajem tvojega prijatelja, moram te upitati hoće li on ikome reći ?« Murtag se napeto nasmijao. »Da si ga upoznao, na to pitanje ne bi trebalo odgovarati. Usta su mu opuštena i stalno otvorena, izbacuju sve što mu je na pameti. Nije pitanje hoće li o tome govoriti, nego kpme će govoriti. Ako vijest o ovome dopre do pogrešnih ušiju, nadrljali smo.« »Dvojim da će poslati vojnike da te traže po mraku«, istaknuo je Eragon. »Možemo barem računati da smo izvan opasnosti do jutEragon ra, a do tada ćemo, ako sve prođe dobro, već biti na putu s Dormnadom.« Murtag je odmahnuo glavom. »Ne, samo ćeš ti s njime ići. Kao što već rekoh, ja neću ići k Vardenima.« Eragon je tužno buljio u njega. Želio je da Murtag ostane s njim. Sprijateljili su se tijekom putovanja i nije bio sklon to prijateljstvo prekinuti. Počeo se protiviti, no Safira ga je ušutkala i tiho rekla: »Čekaj do sutra. Sada nije vrijeme.« »Dobro«, tužno se složio. Razgovarali su sve dok nisu zasjale zvijezde na nebu, a onda su zaspali. Safira je prva čuvala stražu. Eragon se probudio dva sata prije zore. Dlan mu je bridio. Sve je bilo tiho i mirno, no nešto mu je privlačilo pozornost, kao da ga misli svrbe. Naslonio se na Zaroka i tako stajao, pazeći da ne proizvede ni najmanji šum. Safira ga je čudno gledala velikim sjajnim očima. »Stoje?«, upita ona. »Neznam«, odgovori Eragon. Nije vidio ništa čudno.

Safira radoznalo onjuši zrak. Zatim malo prosikta i podignu glavu. »Njušim kpnje u blizini, ali se ne kreću. Zaudaraju nepoznatim smradom.« Eragon se došuljao do Murtaga i prodrmao ga za rame. Murtag se naglo diže, izvuče mač ispod deke i upitno pogleda Eragona. Eragon mu je pokazao da šuti i, šapćući, dodao: »U blizini su neki konji.« Murtag je bez riječi izvukao mač. Tiho su zauzeli položaje, svaki s jedne strane Safire, spremni za obranu. Dok su čekali, na istoku se pojavila zvijezda jutarnica. Oglasila se jedna vjeverica. Eragon je iza leđa čuo bijesno rezanje i naglo se okrenuo držeći mač visoko u ruci. Na rubu logora stajao je debeli Urgal i u ruci držao palicu s groznim bodežom. »Odakle je došao? Nigdje im nismo vidjeli tragove!«, pomisli Eragon. Urgal je zagrmio i zamahnuo svojim oružjem, no nije krenuo prema njima. »Brisingrl«, zaurla Eragon gađajući ga magijom. Urgalovo se lice izobliči od straha i on se rasprsnu u obliku plavičasta bljeska. Eragona poprska krv, a zrakom poletje neka smeđa masa. Safira iza njega uznemireno zabrekta i ustade. Eragon se naglo okrenu. Dok Christopher Paolini je bio zaokupljen prvim Urgalom, sa strane se pojavila cijela skupina Urgala. Od svih glupih trikova baš sam na ovaj nasjeo! Murtag sunu na Urgale i počeše odjekivati udarci čelika. Eragon mu se htjede pridružiti, ali ga opkoliše četvorica tih čudovišta. Prvi zamahnu prema Eragonovu ramenu, no Eragon se izmaknu i ubi ga magijom. Drugome Zarokom probode vrat, a onda se bjesomučno okrenu i trećega probode mačem kroz srce. U tom času na njega nasrnu četvrti Urgal mašući teškom toljagom. Eragon ga spazi i pokuša podignuti mač kako bi presreo udarac, no zakasnio je za samo jednu sekundu. Dok mu se toljaga približavala glavi, on vrisnu: »Leti, Safira!« Pred očima mu je nešto bijesnu i on pade u nesvijest. DU SUNDAVAR FRIOR (SMRT SJENAMA) Eragon je prvo zapazio da mu je toplo i da je suh. Obraz mu je bio naslonjen na grubu tkaninu, a ruke mu nisu bile svezane. Pomaknuo se, no tek je nakon nekoliko minuta uspio sjesti na

krevet i proučiti okoliš. Sjedio je u nekoj zatvorskoj sobi, na uskom tvrdom ležaju. Visoko pod stropom bio je prozor s rešetkama. Vrata okovana željezom, s prozorčićem u gornjoj polovici i jednakim rešetkama, bila su zaključana. Kad se pomaknuo, na licu mu je zapucketala osušena krv. Nije se odmah mogao sjetiti da to nije njegova krv. Glava ga je strašno boljela, što se moglo i očekivati s obzirom na udarac koji je dobio, i misli su mu bile čudno zbrkane. Pokušao je primijeniti magiju, no nije se mogao dovoljno usredotočiti kako bi se sjetio bilo koje drevne riječi. Sigurno su me drogirali, zaključio je. Zastenjao je i uspravio se na noge. Nedostajala mu je Zarokova težina o boku, na koju je naviknuo. Doteturao je do prozora. Podignuo se na nožne prste i uspio je pogledati van. Trebala mu je cijela minuta kako bi mu se oči priviknule na jarku danju svjetlost. Prozor je bio na razini vanjskoga tla. Gledao je na ulicu punu užurbanih ljudi, a s druge su strane bili redovi jednakih drvenih kuća. Osjećajući se slabo, Eragon je kliznuo na pod i tupo buljio. Uznemirilo ga je ono što je vidio vani, no nije znao zašto. Proklinjući svoje trome misli, prislonio je glavu uza zid i pokušao pročistiti um. U samicu je ušao neki čovjek i na ležaj stavio tanjur s hranom i vrč vode. Baš lijepo od njega?, pomisli Eragon zadovoljno se smiješeći. Uzeo je par zalogaja rijetka variva od kupusa i ustajala kruha i jedva ih progutao. Da mi je barem donio nešto bolje, negodovao je u sebi i ispustio žlicu. Christopher Paolini F Najednom je shvatio u čemu je problem. Zarobili su me Urgali, ne ljudi! Kakp sam ovamo dospio? Ošamućenim je mozgom bezuspješno nastojao riješiti tu nelogičnost. Odustao je od daljnjeg razmišljanja, ostavio problem neriješenim do trenutka kada bude znao kako ga riješiti. Sjedio je na ležaju i buljio u prazno. Poslije nekoliko sati donijeli su mu još hrane. A bas sam počeo osjećati glad, maglovito je pomislio. Ovoga je puta jeo bez osjećaja mučnine. Kad je završio, zaključio je

kako treba malo odspavati. Na kraju krajeva, bio je na krevetu pa što bi drugo činio? Misli su mu odlutale i san ga je počeo svladavati. Zatim se čulo škripanje nekih vrata i na kamenom su podu počele odzvanjati čelične oplate na čizmama. Odzvanjanje se tako pojačavalo da je na kraju izgledalo kako mu netko udara po nekom loncu na glavi. Promrmljao je: Zašto me ne ostave na miru? Maglovita je znatiželja polako nadvladala iscrpljenost pa se dovukao do vrata i škiljio poput sove. Kroz prozorčić je vidio širok hodnik, dugačak gotovo deset metara. Duž suprotnoga zida bile su poredane ćelije poput njegove. Hodnikom je stupao red vojnika, s izvučenim i spremnim mačevima. Svi su imali oklope. Lica su im bila jednako smrknuta, a koraci tako mehanički precizni da nijedan nije zaostajao. Zvuk je bio hipnotičan. Bilo je to dojmljivo očitovanje sile. Eragon je promatrao vojnike sve dok mu nije dosadilo. U tom je času opazio razmak u sredini reda vojnika. Dvojica krupnih vojnika nosila su onesviještenu ženu. Lice joj je bilo zaklonjeno dugom kosom, crnom kao ugljen, unatoč tome što joj je oko glave bila omotana kožna vrpca koja joj je trebala pridržavati duge kovrče. Bila je odjevena u tamne kožne hlače i košulju. Oko uskog pojasa imala je sjajan remen o kojemu su joj, niz desni bok, visjele prazne korice. Mala stopala i listovi do koljena bili su joj u čizmama. Glava joj je visjela na stranu. Eragon je uzdahnuo jer se osjećao kao da ga je nešto pogodilo u trbuh. Bila je to žena iz njegovih snova. Isklesano joj je lice bilo savršeno poput slike. Okrugla brada, istaknute jagodice i duge trepavice davali su joj egzotičan izgled. Eragon Jedini nedostatak njezinoj ljepoti bio je ožiljak na vilici. No, bez obzira na to, bila je to najljepše žena koju je u životu vidio. Dok ju je gledao, krv mu je ključala. Nešto se u njemu probudilo, nešto što nije nikada prije osjetio. Nešto poput opsjene, samo puno snažnije, gotovo kao grozničavo ludilo. Onda joj se kosa pomaknula tako da su joj se vidjele šiljaste uši. Eragon se naježio. Bila je to vila. Vojnici su nastavili stupati i nestali mu s vidika. Za njima je išao

visok, ponosan muškarac oko kojega se vijorila crna pelerina. Lice mu je bilo blijedo, a kosa crvena. Crvena kao krv. Dok je prolazio pokraj Eragonove ćelije, okrenuo je glavu i smeđim očima poprijeko pogledao Eragona. Gornja mu se usna razvukla u divljački osmijeh, otkrivajući zube oštre kao igle. Eragon je ustuknuo. Znao je što je on. Sjena. Ne daj... Sjena. Povorka je nastavila hodati i Sjena mu je nestao s vidika. Eragon se spustio na pod i obgrlio se rukama. I u tom je omamljenom stanju znao da nazočnost Sjene znači kako u zemlji vlada zlo. Kad god su se oni pojavljivali, neizbježno su slijedili potoci krvi. Što Sjena ovdje radi? Vojnici su ga trebali na mjestu ubiti! Zatim su mu se misli vratile vili i ponovno su ga preplavili čudni osjećaji. Moram pobjeći. No, budući da su mu misli bile zamagljene, odlučnost mu je brzo splasnula. Vratio se na ležaj. Kad je hodnik utihnuo, Eragon je već spavao tvrdim snom. Čim je otvorio oči, znao je da se nešto promijenilo. Lakše je razmišljao. Shvatio je da je u Giledu. Pogriješili su, droga prestaje djelovati! Pun nade, pokušao je dozvati Safiru i primijeniti magiju, no nijedno od toga još uvijek nije mogao izvesti. U nutrini je osjetio duboku zabrinutost. Pitao se jesu li Safira i Murtag uspjeli pobjeći. Ispružio je ruku i pogledao kroz prozor. Grad se upravo budio. Na ulici nije bilo nikoga osim dvoje prosjaka. Posegnuo je rukom prema vrču s vodom. Duboko je razmišljo o vili i Sjeni. Kad je počeo piti, osjetio je da voda ima čudan okus kao da sadrži nekoliko kapljica ustajala parfema. Namrštio se i odložio vrč. Sigurno je droga u njoj, a možda i u hrani! Sjetio se da su mu, kad Christopher Paolini su ga Razaci drogirali, trebali sati kako bi droga prestala djelovati. Akp uspijem izdržati dovoljno dugo bez pića i hrane, moći ću koristiti magiju. Onda mogu spasiti vilu.... Od te se pomisli nasmiješio. Sjeo je u kut i maštao kako to izvesti. Poslije jedan sat u tamnicu je ušao krupan tamničar s obrokom na pladnju. Eragon je pričekao da tamničar ode, a onda je odnio hranu do prozora. Obrok se sastojao samo od kruha, sira i glavice luka, ali mu je od njihova mirisa počelo kruliti u trbuhu. Osudivši sebe na

dan gladovanja, bacio je hranu kroz prozor, na ulicu, u nadi da nitko neće opaziti. Posvetio se svladavanju djelovanja droge. Bilo mu je teško dulje zadržati pozornost, no kako je dan odmicao umna mu se sposobnost povećavala. Počeo se prisjećati drevnih riječi, iako se ništa nije događalo kad ih je izgovarao. Poželio je vrištati od očaja. Kad su mu donijeli ručak, bacio ga je kroz prozor kao i doručak. Glad ga je mučila, no najveći je danak uzimala žeđ. Grlo mu se potpuno osušilo. Mučila ga je pomisao na gutljaj svježe vode, a svakim su mu udisajem usta i grlo bivali sve suši. Ipak je sebe prisilio da ne misli na vrč. Od toga neugodna osjećaja pozornost mu je odvukla buka u hodniku. Neki je čovjek glasno vikao: »Ne možete ući! Zapovijed je jasna! Nitko ga ne smije vidjeti!« »Stvarno? Hoćeš li ti biti taj koji će poginuti zaustavljajući me, nadzornice? «, prekinu ga smiren glas. Čulo se tiho: »Ne... no kralj...« »Ja ću se pobrinuti za kralja«, prekinu ga drugi čovjek. »A sada otključaj vrata.« Poslije kratke stanke čulo se zveckanje ključeva ispred Eragono-ve tamnice. Eragon je zauzeo mlitav izraz lica. Moram se ponašati kao da ne razumijem što se događa. Ne smijem pokazati da sam iznena -den, bez obzira što mi kaže. Vrata su se otvorila. Zastao mu je dah kad se našao licem u lice sa Sjenom. Kao da bulji u smrtnu masku ili u ulaštenu lubanju preko koje je prevučena koža kako bi mu dala životan izgled. »Pozdrav«, reče Sjena uz hladan osmijeh i pritom pokaza svoje šiljaste zube. »Već dugo čekam da te upoznam.« Eragon »Tko... tko si ti?«, upita Eragon teško izgovarajući riječi. »Nitko važan«, odgovori Sjena. Smeđe su mu oči sijevale suzdržanom prijetnjom. Sjeo je, a pelerina mu se zanjihala. »Moje ime nije važno nekome u tvome položaju. Ionako ti ne bi ništa značilo. Ti mene zanimaš. Tko si ti?« Pitanje je bilo postavljeno prilično nevino, no Eragon je znao da mora postojati neka kvaka ili zamka, iako nije mogao dokučiti

kakva. Neko se vrijeme pravio kako pokušava razumjeti pitanje, a onda je namrštio čelo i polako rekao: »Nisam siguran.... Zov... se Eragon, no nisam samo to, je li?« Sjenine su se tanke usne napeto rastegnule i oštro se nasmijao. »Ne, nisi. Imaš zanimljiv um, mladi jahaču.« Nagnuo se prema Eragonu. Koža mu je na čelu bila tanka i prozirna. »Čini se da moram biti jasniji. Kako ti je ime?« »Era...« »Ne! Ne to ime.« Sjena zamahnu rukom i prekinu ga. »Zar nemaš još jedno ime koje povremeno koristiš?« Želi moje pravo ime kako bi mogao imati vlast nada mnom!, shvatio je Eragon. No ne smijem mu reći. Ni sam ga ne znam. Brzo je razmišljao i pokušavao smisliti neku prijevaru kojom bi prikrio svoje neznanje. A da izmislim ime? Malo je oklijevao, moglo bi ga lako odati, a onda je požurio izmisliti ime koje bi odoljelo ispitivanjima. Baš kad ga je htio izgovoriti, odluči zgrabiti priliku i prestrašiti Sjenu. Spretno je premetnuo nekoliko slova, a onda glupo kimnu glavom i reče: »Brom mi ga je jednom rekao. Koliko se sjećam...« Opet je na trenutak zastao, a onda mu se lice ozarilo. Pravio se da se sjetio. »Du sundavar frior, što je gotovo doslovno značilo »smrt sjenama«. Tamnicom zavlada jeza, a Sjena je nepomično sjedio spuštenih kapaka. Kao da se duboko zamislio nad onim što je čuo. Eragon se pitao je li ovaj čin bio presmion. Čekao je da se Sjena pomakne, a onda je domišljato upitao: »Zašto ste vi ovdje?« Sjena ga je pogledao s prijezirom u crvenim očima i nasmiješio se. »Kako bih likovao, naravno. Kakva korist od pobjede, ako čovjek ne može u njoj uživati?« U glasu mu se osjećalo samopouzdaChristopher Paolini nje, rio činilo se da mu je nelagodno, kao da mu je netko omeo planove. Naglo je ustao. »Moram obaviti neke poslove, a tebi bi za to vrijeme bilo dobro razmisliti kome bi radije služio: jahaču koji je izdao vlastiti red ili bratu čovjeku poput mene, iako obdarenu tajanstvenim umijećima. Kada dođe vrijeme odluke, neće biti sredine.« Okrenuo se, a onda je pogledao Eragonov vrč s vodom i stao, lica ukočena kao kamen. »Nadzornice!«, poviknu Sjena.

U tamnicu utrča čovjek širokih ramena s mačem u ruci. »Sto je, gospodaru?«, upita uznemireno. »Ostavi tu igračku«, zapovjedi mu Sjena. Zatim se okrenu Era-gonu i smrtno smirenim glasom reče: »Mladić ne pije vodu. Zašto?« »Već sam razgovarao s tamničarom. Hranu iz svake zdjele i tanjura je smazao.« »Vrlo dobro«, reče Sjena udobrovoljen. »Ali se pobrini da opet počne piti.« Nagnuo se prema nadzorniku i nešto mu promrmljao na uho. Eragon je uhvatio posljednjih nekoliko riječi: »...ekstra dozu, za svaki slučaj«. Nadzornik je kimnuo glavom. Sjena se opet okrenuo prema Eragonu: »Sutra ćemo razgovarati kad mi se ne bude toliko žurilo. Tako da znaš, beskrajno me zanimaju imena. Bit će mi veliko zadovoljstvo raspravljati o tvojemu imenu mnogo podrobnije«. Zbog načina na koji je to rekao Eragon kao da je klonuo. Kad su otišli, Eragon je legao na krevet i sklopio oči. Bromove su lekcije već pokazale svoju vrijednost. Oslanjao se na njih kako ne bi počeo paničariti i kako bi se smirio. Sve mije osigurano. Samo to moram dobro iskoristiti. Misli mu je prekinuo zvuk vojničkih koraka koji su se približavali. Polako se približio vratima i vidio dva vojnika kako vuku vilu niz hodnik. Kad mu je nestala s vidika, čučnuo je i ponovno pokušao dodirnuti magiju. Izmicala mu je pa je počeo psovati. Gledao je kroz prozor i škripao zubima. Bilo je tek rano popodne. Duboko je udahnuo kako bi se umirio i pokušao strpljivo čekati. BORBA SA SJENOM Eragon se naglo probudio u mračnoj zatvorskoj sobi. Sav se naježio. Nestalo je barijere! Već je satima na rubu svijesti osjećao magiju, no kad god ju je pokušao primijeniti, ništa se nije dogodilo. Sjajnih očiju, punih nemirne snage, stisnuo je šake i rekao: »Nagz riza!« U tom času svi prostirači s kreveta poletješe u zrak i smotaše se u loptu veličine šake, koja mekanim udarcem pade na pod. Eragon ushićeno ustade. Bio je slab od prisilnoga posta, no uzbuđenje mu je nadvladalo glad. A sada pravi test. On posegnu mislima prema bravi na vratima i osjeti kako ju je dodirnuo. Umjesto da je pokuša slomiti ili presjeći, jednostavno pogurnu

njezin unutarnji mehanizam i otključa je. Brava škljocnu i vrata se otvoriše prema unutra. Kad se prvi put poslužio magijom kako bi ubio Urgale u Jazuaku, tada mu je oduzela gotovo svu snagu, no od tada je prilično osnažio. Ono što bi ga nekada iscrpilo, sada ga je tek neznatno umorilo. Oprezno je izišao u hodnik. Moram pronaći Žarova i vilu. Ona je sigurno u jednoj od ovih zatvorskih soba, no nemam vremena pogledati u sve. Glede Zarolp, možda je f^od Sjene. Shvatio je da su mu misli još košmarne. Što radim ovdje? Mogao bih ovoga časa pobjeći akp se vratim u ćeliju i magijom otvorim prozor. A onda ne bih mogao spasiti vilu.... Safira, gdje si? Trebam tvoju pomoć. Predbacio je sebi što je nije prije pokušao dozvati. To je trebao prvo učiniti nakon što mu se vratila moć. Odgovor je stigao iznenađujućom brzinom. »Eragone! Ja sam iznad Gileda. Ne čini ništa. Stiže Murtag.« »Sto...« Prekinuli su ga neki koraci. Okrenuo se i čučnuo, a u hodnik je ušla četa vojnika. Kad vidješe Eragona i otvorena vrata ćelije, problijedješe i naglo stadoše. Dobro, znaju t\o sam. Možda ih mogu prestrašiti da pobjegnu pa se nećemo morati boriti. Chnstopher Paolini »U napad!«, viknu jedan vojnik i potrča prema Eragonu. Ostali izvukoše mačeve i pojunše hodnikom. Bilo je ludo boriti se protiv šestorice, nenaoružan i slab, no pomisao na vilu održala ga je na mjestu. Nije se mogao prisiliti da je ostavi. Nije bio siguran hoće li od toga napora ostati na nogama, ali je posegnuo za svojom moći i podignuo ruku, na kojoj je zasjalagedvei ignazia. U očima vojnika vidio se strah, no bili su to okorjeli ratnici pa nisu usporili. Kad je Eragon otvorio usta namjeravajući izgovoriti smrtonosne riječi, začu se tihi fijuk. Jedan vojnik tresnu o pod sa strijelom u leđima. Pogođena su još dvojica prije negoli je itko uspio shvatiti što se događa. Na dnu hodnika, odakle su vojnici došli, stajao je bradat čovjek u dronjcima s lukom u ruci. Na podu, pokraj njegovih nogu, ležala je odbačena štaka, koja mu očito nije ni trebala, jer je stajao uspravno. Preostala trojica vojnika okrenuše se prema toj novoj opasnosti.

Eragon je iskoristio metež i poviknuo: »Traista!« Jedan se vojnik uhvati za grudi i pade. Magija je odnijela svoj danak i Eragon zatetura. Zatim još jedan vojnik pade, jer mu je strijela probola vrat. »Nemoj ga ubiti!«, poviknu Eragon vidjevši kako je njegov spasitelj nanišanio u posljednjega vojnika. Bradati spusti luk. Eragon se usredotočio na vojnika pred sobom koji je teško disao. Vidjele su mu se bjeloočnice. Činilo se kao da shvaća kako mu je život pošteđen. »Vidio si što sam kadar uraditi«, oporo mu reče Eragon i nastavi: »Ako mi ne odgovoriš na pitanja, ostatak ćeš života provesti u krajnjoj bijedi i u mukama. Dakle, gdje je moj mač, crvenih korica i oštrice, i u kojoj je tamnici vila?« Vojnik naglo zatvori usta. Eragon posegnu za magijom i dlan mu zlokobno zasja. »To je bio pogrešan odgovor«, reče. »Znaš li koliko boli može prouzročiti zrno pijeska kad ti se užareno stavi u trbuh? Osobito kad se ni sljedećih dvadeset godina ne hladi i progara sebi put do nožnoga palca! Kad ti iziđe iz tijela bit ćeš starac.« Zastao je radi boljeg učinka. »Osim ako mi odgovoriš na pitanja.« Vojnik iskolači oči, ne izustivši ni riječi. Eragon ostruga malo pijeska s kamenoga poda, hladno ga pogleda i reče: »Ovo je više od Eragon zrna pijeska, no neka te to tješi. Brže će te progorjeti. Ali će ostati veća rupa.« Na te njegove riječi pijesak je poprimio tamnocrven sjaj, no nije mu opekao ruku. »U redu, samo to nemoj staviti u mene!«, reče vojnik. »Vila je u posljednjoj ćeliji lijevo! Ne znam gdje je tvoj mač, no vjerojatno je u stražarnici na katu. Ondje je svo oružje.« Eragon kimnu glavom i promrmlja: »Slita.« Vojnik zakoluta očima i skljoka se na pod. »Jesi li ga ubio?« Eragon pogleda neznanca, koji je sada stajao tek nekoliko koraka od njega. Zatim zažmiri i pokuša pogledom prodrijeti iza njegove brade. »Murtaže! Jesi li to ti?«, uzviknu. »Jesam«, odgovori Murtag i nakratko podignu bradu s obrijanoga lica. »Ne želim da mi vide lice. Jesi li ga ubio?«

»Nisam, samo spava. Kako si ovamo ušao?« »Nema vremena za objašnjenja. Moramo se popeti na kat prije nego nas nađu. Za nekoliko će nam se minuta otvoriti put za bijeg. Ne smijemo to propustiti.« »Nisi li čuo što sam rekao?«, upita ga Eragon i pokaza rukom prema onesviještenu vojniku. »U ovoj je tamnici jedna vila. Vidio sam je! Moramo je spasiti. Trebam tvoju pomoć.« »Vila...!« Murtagpohita niz hodnik, mrmljajući: »Ovo je pogreška. Moramo bježati dok imamo priliku.« Zaustavi se pred ćelijom za koju im je rekao vojnik i ispod otrcanog ogrtača izvadi svežanj ključeva. »Uzeo sam ih čuvaru«, reče. Eragon pokaza rukom prema ključevima. Murtag slegnu ramenima i pruži mu ih. Eragon pronađe pravi i otključa vrata. Kroz prozor je dopirala jedna jedina zraka mjesečine, obasjavajući vili-no lice hladnom srebrnom bojom. Bila je okrenuta prema njemu, napeta i sklupčana, spremna na sve. Glavu je držala uzdignuto, s dostojanstvom kraljice. Tamno-zelene oči, gotovo crne i malo ukošene, kao u mačke, podignula je prema Eragonu. Prošle su ga srsi. Pogledi su im se na trenutak susreli, a onda je vila zadrhtala i nečujno se srušila. Eragon ju je uspio uhvatiti prije nego je udarila o Christopher Paolini pod Bila je nevjerojatno lagana. Oko nje se širio miris svježe zgnječenih borovih iglica. Murtag je ušao u tamnicu. »Prekrasna je!« »Ali povrijeđena.« »Možemo se kasnije pobrinuti za nju. Jesi li dovoljno jak da je možeš nositi?« Eragon je odmahnuo glavom. »Onda ću ja«, reče Murtag i prebaci vilu preko ramena. »A sada, gore!« Dao je Eragonu bodež, a onda požurio natrag u hodnik gdje su ležala razbacana tijela vojnika. Teškim je koracima Murtag vodio Eragona do popločana stubište na kraju hodnika. Dok su se penjali, Eragon ga upita: »Kako ćemo izići, a da nas ne opaze?« »Nećemo«, promrmlja Murtag. To nije odagnalo Eragonove zebnje. Napeto je slušao ne bi li čuo

vojnike ili koga drugoga u blizini, u strahu od onoga što bi se moglo dogoditi sretnu li Sjenu. Na vrhu stubišta bila je svečana dvorana puna širokih drvenih stolova. Po zidovima su bili poredani štitovi, a drveni je strop ležao na izrezbarenim gredama. Murtag je položio vilu na stol i zabrinuto pogledao strop. »Možeš li nešto reći Safiri ?« »Mogu.« »Reci joj da pričeka još pet minuta.« U daljini su se čuli povici. Ispred ulaza u dvoranu projurili su vojnici. Eragon je stisnuo zube kako bi prigušio napetost. »Sto god namjeravaš učiniti, mislim da nemamo puno vremena.« »Samo joj to reci i makni se s vidika«, odbrusi Murtag bježeći. Dok je Eragon prenosio njegovu poruku, sa zebnjom je čuo ljude kako se penju uz stepenice. Boreći se protiv gladi i iscrpljenosti, povukao je vilu sa stola i sakrio je pod stol. Čučnuo je pokraj nje, zadržavao dah i čvrsto stiskao bodež. U prostoriju su ušla desetorica vojnika. Na brzinu su je pregledali, zavirili samo pod nekoliko stolova i krenuli dalje. Eragon se naslonio na nogu stola i odahnuo. U tom je predahu najednom postao svjestan praznoga želuca i sasušenoga grla. Pozornost su mu privukli vrč s poklopcem i pladanj s ostacima hrane na drugom kraju dvorane. Eragon Jurnuo je iz skrovišta, zgrabio hranu i hitro se vratio pod stol. U vrču je bilo žuto pivo koje je popio u dva velika gutljaja. Preplavljivalo ga je olakšanje dok mu je hladna tekućina klizila niz grlo umirujući nadraženo tkivo. Potisnuo je nagon za podrigivanjem i proždrljivo zagrizao komad mesa. Murtag se vratio noseći Zaroka, neki čudan luk i elegantan mač bez korica. Zoraka je dao Eragonu. »Ovaj sam drugi mač i bodež našao u stražarnici. Nikada u životu nisam vidio takva oružja pa sam pretpostavio da pripadaju vili.« »Vidjet ćemo«, reče Eragon usta punih kruha. Tanak i svijetao mač s dvije oštrice koje su se prema dnu sužavale savršeno je pristajao u prazne korice. Nije bilo moguće znati je li luk bio njezin, no bio je oblikovan tako graciozno da je teško mogao pripadati ikome

drugome. »Sto sada?«, upita trpajući u usta još jedan zalogaj. »Ne možemo zauvijek ovdje ostati. Vojnici će nas kad-tad pronaći.« »Sada ćemo pričekati«, odgovori Murtag dok je skidao svoj luk i stavljao strijelu. »Kao što rekoh, naš je bijeg dogovoren.« »Ne razumiješ. Ovdje je Sjena! Nade li nas, gotovi smo.« »Sjena!«, uzviknu Murtag. »U tom slučaju reci Safiri da odmah dođe. Trebali smo čekati do smjene straže, no sada je i to odgađanje preopasno.« Eragon je jezgrovito prenio poruku Safiri, bez dodatnih objašnjenja. »Svojim si mi bijegom pomrsio planove«, promrmlja Murtag dok je promatrao vrata ne bi li vidio vojnike. Eragon se nasmiješi. »U tom slučaju, možda sam trebao pričekati. No, ti si stigao u pravi čas. Ne bih mogao ni puzati da sam se morao magijom boriti protiv svih onih vojnika.« »Drago mi je da sam od neke koristi«, primijeti Murtag, a onda se ukoči jer u blizini začu ljude kako trče. »Samo se nadajmo da nas Sjena neće naći.« Dvoranom se prolomi grohotan hladan smijeh. »Bojim se da je za to prekasno.« Murtag i Eragon se naglo okrenuše. Sjena je stajao sam na kraju prostorije. U ruci je držao sivi mač s tankom brazdom na oštrici. Otkopčao je broš na pelerini i pustio je da padne na pod. Tijelo mu je bilo kao u trkača, vitko i snažno, no Eragon se sjetio Bromova Christopher Paolini upozorenja i znao je da je Sjenin izgled varljiv. Bio je mnogo snažniji od obična čovjeka. »Dakle, mladi moj jahaču, želiš li se okušati protiv mene?«, podrugljivo upita Sjena. »Nisam trebao imati povjerenja u nadzornika kad je rekao da jedeš sve obroke. Tu pogrešku neću ponoviti.« »Ja ću se za njega pobrinuti«, mirno reče Murtag, odloži luk i izvuče mač. »Ne«, tiho uzvrati Eragon. »On mene želi živa, ne tebe. Mogu ga neko vrijeme zadržati, a onda se pobrini za naš bijeg.« »Dobro, idi«, reče Murtag. »Nećeš ga morati dugo zadržavati.« »Nadam se«, mrko prozbori Eragon. 'Latim izvuče Zaroka i polako krenu naprijed. Crvena je oštrica bljeskala od baklja na zidu.

Sjenine su se smeđe oči žarile kao ugljen. Tiho se nasmijao. »Misliš li me doista poraziti, Du Sundavar Frior? Kakvo bijedno ime. Od tebe bih očekivao nešto uzvišenije, no pretpostavljam da si samo za to sposoban.« Eragon se nije dao izazvati. Zurio je u Sjenino lice i čekao treptaj njegovih očiju ih drhtaj usne, bilo što što bi odalo njegove namjere. Ne mogu primijeniti magiju, iz straha da on ne učini isto. Mora misliti da može pobijediti bez posezanja za magijom, za što je sigurno sposoban. Prije negoli se ijedan od njih pomaknuo, strop se prolomi i sve se zatrese. Od prašine što je s njega padala zrak je posivio, a svuda oko njih letjeli su komadi drva. S krova su se čuli vrisci i zvuk metala. Od straha da će mu komadi drva raznijeti glavu, Eragon pogleda u strop. Sjena iskoristi taj trenutak i sunu u napad. Eragon je jedva uspio podignuti Zaroka i presresti udarac u rebra. Mačevi su im se susreli uz prasak od kojega su mu se stisnuli zubi i utrnula ruku. Paklena vatro! Stoje snažan! Uhvatio je Zaroka objema rukama i svom snagom zamahnuo prema Sjeninoj glavi. Sjena ga je s lakoćom blokirao. Vitlao je mačem brže nego što je Eragon mislio da je moguće. Najednom se iznad njihovih glava prolomi strašna škripa, kao kad po kamenu povučeš željezne čavle. Zatim tri duga praska i strop se raspuknu. Kroz raspukline počeše padati ploče škriljevca. Jedna pade tik do Eragona i razletje se na tisuće komadića, ali se Eragon Eragon na to ni ne osvrnu. Iako je vježbao s majstorom mača Bromom, i s Murtagom, koji je također bio ubojit mačevalac, nikada ga nitko nije ovako nadvladao. Sjena se s njime poigrava. Eragon je uzmicao prema Murtagu, a ruke su mu drhtale dok je blokirao Sjenine udarce. Svaki je izgledao snažniji od prethodnoga. Eragon više nije imao snage posegnuti za magijom i da je želio. A onda je Sjena kratkim omalovažavajućim pokretom zapešća izbio Eragonu Zaroka iz ruke. Od siline udara Eragon je pao na koljena i ostao klečati, dahćući. U tom se času prolomi još jači prasak. Što god da se događalo, bivalo im je sve bliže. Sjena ga je promatrao svisoka. »Možda si moćan u igri koja se

upravo odvija, no razočaran sam da ti je ovo najbolje izdanje. Ako su i drugi jahači bili ovako slabi, sigurno su vladali Carstvom pukom brojčanom nadmoći.« Eragon je podignuo pogled i odmahnuo glavom. Shvatio je Murtagov plan. »Safira, sada bi bio dobar trenuta\.« »Ne, nešto si zaboravio.« »A što bi to moglo biti?«, podrugljivo upita Sjena. Odjeknulo je kao udar groma i na stropu se pojavila rupa kroz koju se vidjelo noćno nebo. »Zmajevi!«, zagrmje Eragon, nadglasavši tu buku i baci se kako bi umaknuo Sjeni. Sjena bjesomučno zareza i žestoko zavitla mačem. Promašio je, ali je opet nasrnuo na Eragona. U tom mu se času Murtagova strijela žabi u rame. Sjena se iznenadi, zastade i jauknu. Zatim se nasmija i izvadi strijelu s dva prsta. »Morat ćete se bolje potruditi ako me želite zaustaviti.« Sljedeća ga strijela pogodi medu oči. On jauknu, poče se grčiti od boli i prekri lice rukama. Koža mu najednom posivje. Oko njega se stvori takva magla da mu se tijelo jedva naziralo. Zatim se prolomi parajući vrisak i oblak magle nestade. Na mjestu gdje je stajao Sjena ostali su samo njegova kapa i hrpa odjeće. »Ubio si ga!«, poviknu Eragon. Znao je za samo dvojicu junaka koji su preživjeli nakon što su ubili nekog Sjenu. »Nisam baš siguran«, reče Murtag. Netko izvana poviknu: »Dosta je. Nije uspio. Uđite i sredite ih!« S obje strane dvorane nahrupiše vojnici s mrežama i kopljima. EraChristopher Paolini gon i Murtag povukoše se do zida vukući vilu. Vojnici oko njih napraviše zlokoban polukrug. U tom trenutku Safira proviri glavom kroz rupu na stropu i zagrmje. Zatim zabode svoje snažne kandže u rub otvora i otkinu velik dio stropa. Trojica vojnika se okrenuše i pobjegoše, no drugi ostadoše na mjestu. Uz gromoglasan prasak, središnja greda puče i sa stropa se sruči cijela kiša golemih krovnih ploča. Zavladala je panika, jer su vojnici pokušavali umaknuti toj smrtonosnoj paljbi. Eragon i Murtag priljubili su se uza zid kako bi izbjegli gromade što su padale sa stropa. Safira opet zagrmje. Vojnici počeše bježati. U toj jurnjavi neke prignječi golemo kamenje.

Još jednim divovskim zahvatom Safira otkinu preostali dio stropa i skoči u dvoranu, sklopljenih krila. Od njezine težine jedan stol snažno zaškripje i raspade se u komadiće. Eragon vrisnu od olakšanja i baci joj se oko vrata, a ona poče zadovoljno pjevušiti. »Uželje-la sam te se, maleni«. »Ija tebe. Ima još netko s nama. Možeš li nositi troje?« »Naravno«, odgovori i razgrnu nogama krovne ploče i stolove kako bi napravila mjesta za polijetanje. Murtag i Eragon izvukoše vilu iz skrovišta. Kad je vidje, Safira začuđeno prosikta: »Vila!« »Da, žena kpju sam vidio u snovima «, reče Eragon i uze Zaroka. Zatim priskoči Murtagu kako bi mu pomogao podignuti vilu na sedlo, a onda se i njih dvojica popeše na Safiru. »Cuo sam borbe na krovu. Ima li ondje još vojnika? « »Bilo ih je, no vise ih nema. Jeste li spremni?« »Da.« Safira skoči iz dvorane na krov utvrde gdje su ležala razbacana tijela stražara. »Gle!«, reče Murtag i pokaza rukom. Iz tornja s druge strane svečane dvorane pojavi se red streličara. »Safira, moraš uzletjeti. Smjesta!«, upozori je Eragon. Ona rašiti krila, otrča do ruba zgrade i odbaci se snažnim nogama. Zbog velika tereta koji je nosila, poče se opasno spuštati. Dok se borila da postigne visinu, Eragon je čuo škripu napinjanja lukova. Prema njima su kroz mračnu noć zafijukale strijele. Pogodile su Safiru pa je zaurlala od boli i naglo skrenula ulijevo kako bi izbjegla sljedeći nalet strijela. Stijele su i dalje parale nebo, no noć ih je štiEragon tila od smrtonosnih kopalja. Potresen, Eragon se naslonio na Safirin vrat. »Gdje su te pogodili?« »Probušili su mi krila... jedna strijela nije prošla na drugu stranu, Još mije u krilu.« Disala je teško i duboko. »Koliko nas možeš nositi? « »Dovoljno.« Eragon je čvrsto držao vilu dok su klizili izvan Gi-leda, a kad su grad ostavili za sobom, skrenuli su prema istoku i uzdigli se prema mračnom nebu. RATNIK I ISCJELITELJ Safira se spuštala prema čistini, sletjela na vrh brežuljka i ispružila

krila po tlu da se odmori. Sjedeći na njoj, Eragon je osjetio kako drhti. Bili su samo oko kilometar i pol od Gileda. Na čistini su bili privezani Snježni Oganj i Tornak. Kad je Safira sletjela, nervozno su zarzali. Eragon je kliznuo na tlo i odmah se latio Safirnih povreda dok je Murtag pripremao konje. Budući da po mraku nije mogao dobro vidjeti, Eragon je naslijepo prelazio rukama po Safirinim krilima. Pronašao je tri mjesta gdje su je probole strijele od kojih su ostale krvave rupe širine njegova palca. Pronašao je i ranu na stražnjem rubu lijevoga krila gdje joj je bilo otkinuto malo tkiva. Dok je prstima prelazio preko rana, zadrhtala je. S velikim je naporom zacjeljivao rane riječima drevnoga jezika. Zatim se latio strijele zabodene u jedan od velikih krilnih mišića. S donje joj je strane virio vrh strijele, a s njega je kapala topla krv. Eragon je pozvao Murtaga i rekao mu: »Drži joj krilo. Moram izvaditi strijelu.« Pokazao mu je gdje je treba uhvatiti. »Ovo će te boljeti«, upozorio je Safiru, »no bit će brzo gotovo. Pokušaj se ne opirati, inaće ćeš nas povrijediti«. Ispružila je vrat i zagrizla visoko mlado stablo. Jednim ga je zamahom glave iščupala i čvrsto ga stisnula. »Spremna sam.« »U redu«, reče Eragon. »Drži je«, šapnu Murtagu i otkinu vrh strijele. Trudeći se da je još više ne povrijedi izvlačio je ostatak strijele iz Safirina krila. Dok joj je strijela klizila kroz mišić, zabacila je glavu iznad drveća i tiho cvilila. Zatim je nekontrolirano mlatnula krilom, udarila Murtaga u bradu i srušila ga na zemlju. Zarežala je i zatresla stablom, a s iščuapana korijenja zapljusnula ih je zemlja. Stablo je bacila na zemlju. Nakon što joj je iscijelio i tu ranu, Eragon je pomogao Murtagu ustati. »Iznenadila me«, priznao je Murtag dodirujući oguljenu bradu. Eragon ^ »Oprosti.« »Nije te htjela udariti«, tješio ga je Eragon. Pogledao je onesviještenu vilu. »Morat ćeš je još malo nositi«, rekao je Safiri. »Ne možemo je nositi na konjima i jahati dovoljno brzo. Sada kad sam ti izvadio strijelu trebala bi lakše letjeti.« Safira je mahnula glavom. »Nosit ću je.«

v »Hvala ti«, rekao je Eragon. Čvrsto ju je zagrlio. »Učinila si nemoguće. Nikada to neću zaboraviti.« Pogled joj se smekšao. »Sada ću krenuti.« Eragon se izmaknuo. Safira je poletjela, stvarajući snažan vrtlog u zraku, a vilina se kosa vijorila. Nakon nekoliko sekunda nestale su u visinama. Eragon je pohitao do Snježnoga Ognja, bacio se u sedlo i odgalopirao s Murtagom. Dok su jahali, pokušavao se prisjetiti svega što je znao o vilama. Žive dugo, to je često čuo, iako nije znao koliko dugo. Znaju drevni jezik i mnoge se umiju služiti magijom. Nakon pada jahača vile i vilenjaci povukli su se u osamu. Od tada ih nitko u Carstvu nije vidio. Zašto se, onda, ova pojavila? Kakpjuje Carstvo uspjelo uhvatiti? Ako umije rabiti magiju, vjerojatno su je drogirali kp-o i mene. Putovali su cijelu noć. Nisu se zaustavljali ni kad su od umora počeli usporavati. Išli su dalje, unatoč tome što su ih pekle oči i što su im pokreti postali nespretni. Iza njih su cijeli redovi konjanika, s bakljama u rukama, tražili njihove tragove oko Gileda. Poslije mnogih napornih sati jahanja, osvanula je zora. Kao po dogovoru, Eragon i Murtag zaustavili su konje. »Moramo se zaustaviti«, umorno je priznao Eragon. »Moram spavati, uhvatili nas ili ne.« »Slažem se«, složio se Murtag trljajući oči. »Reci Safiri neka sleti. Doći ćemo k njoj.« Slijedili su Safirine upute i našli je kako pije iz potoka u podnožju litice. Vila joj je još uvijek bila presavijena preko hrpta. Kad je Eragon sjahao, Safira ih je pozdravila mekanim dodirom nosa. Murtag je pomogao Eragonu skinuti vilu sa Safirina sedla i spustiti je na zemlju. Onda su, iscrpljeni, sjeli i naslonili se na kamen. Safira je radoznalo proučavala vilu. »Pitam se zašto se nije probudila. Prošli su sati otkako smo otišli iz Gileda.« Christopher Paolini Eragon »Tko zna što su joj učinili?«, tmurno je rekao Eragon.

Murtag je pratio njihove poglede. »Koliko ja znam, ovo je prva vila koju je kralj uspio uhvatiti. Otkako su se sakrile bezuspješno je tragao za njima, sve do sada. Dakle, ili je pronašao njihovo skrovište ili ju je slučajno uhvatio. Mislim da je slučajno. Da je pronašao vilinsko skrovište, objavio bi rat i poslao vojsku na vile i vilenjake. Kako se to nije dogodilo, ostaje pitanje jesu li Galbotoriksovi ljudi uspjeli iz nje izvući priznanje gdje je vilinsko skrovište prije nego što smo je oteli ?« »To nećemo saznati dok se ona ne probudi. Reci mi što se dogodilo, nakon što su mene zarobili? Kako sam dospio u Giled?« »Urgali rade za Carstvo«, ukratko je rekao Murtag i provukao prste kroz kosu. »A, čini se, i Sjena. Safira i ja smo vidjeli kako te Urgali predaju skupini vojnika i Sjeni, iako tada nisam znao tko je on. Oni su te odveli u Giled.« »Tako je«, potvrdila je Safira i sklupčala se pokraj njega. Eragon se sjetio Urgala s kojima je razgovarao u Tirmu i »gospodara« kojega su tada spomenuli. Mislili su na kralja! Uvrijedio sam najmoćnijega čovjeka u Alagezijil, shvatio je, a osjećaj strave prostru-jao mu je tijelom. Zatim se sjetio strahotne slike poklanih mještana Jazuaka. Od mučnine i ogorčenja želudac mu se počeo okretati. »Urgali su ono uradili po Galbatoriksovoj zapovijedi! Zašto bi takvu grozotu počinio nad vlastitim podanicima?« »Zato stoje zao«, bez uvijanja je izjavila Safira. Eragon se smrknuo i poviknuo: »To će dovesti do rata! Kad narod Carstva za to čuje, dignut će se na ustanak i stati na stranu Vardena«. Murtag je naslonio bradu na ruku. »Kad bi i saznali za tu grozotu, malo bi ih prešlo Vardenima. S Urgalima pod svojim zapovjedništvom kralj ima dovoljno ratnika da može zatvoriti granice Carstva i ostati na vlasti bez obzira na moguće nemire. Uz takvu strahovladu moći će raditi od Carstva što god ga bude volja. I, koliko god ga ljudi mrzili, moći će ih pridobiti ako budu imali zajedničkog neprijatelja.« »Tko bi to bio?«, zbunjeno upita Eragon. »Vilenjaci i Vardeni. Uz prave glasine može ih se prikazati kao

najodvratnija čudovišta u Alageziji, zlotvore koji samo čekaju da ti preotmu zemlju i imanje. Carstvo bi čak moglo reći kako su Urgali cijelo vrijeme bili pogrešno shvaćeni i kako su nam baš oni pravi prijatelji i saveznici u borbi protiv strašnih neprijatelja. Samo se pitam što im je kralj obećao kao naknadu za njihove usluge.« »To mu ne bi upalilo«, reče Eragon odmahujući glavom. »Nikoga se ne bi moglo tako lako prevariti glede veze Galbatoriksa s Urgalima. Osim toga, zašto bi to kralj učinio? Ionako je na vlasti.« »Ali mu Vardeni dovode vlast u pitanje, a narod im je privržen. Tu je i Surda koja mu prkosi otkako se odcijepila od Carstva. Galbatoriks je jak unutar Carstva, ali mu je izvan Carstva moć slaba. Glede toga da će narod prozreti njegovu prijevaru, ljudi će vjerovati u sve što im on kaže. To se već događalo.« Murtag je ušutio i neraspoloženo buljio u daljinu. Njegove su riječi uznemirile Eragona. Safira ga je dotaknula mislima: »Kamo Galbatoriks šalje Urgale?« »Što?« »I u Karvahalu i u Tirmu čuo si kako Urgali odlaze s ovoga područja i sele prema jugoistoku, kao da žele prkositi pustinji Hadaral{. Ako kralj doista ima vlast nad njima, zašto ih šalje tamo? Možda neki Urgal okuplja vlastitu vojsku za vlastite potrebe ili se, možda, osniva kakav urgal-ski grad.« Eragon je na tu pomisao protrnuo. »Previše sam umoran da bih o tome razmišljao. Kakvi god bili Galbatoriksovi planovi, samo će nam donijeti nevolja. Samo bih želio znati gdje su Vardeni. Onamo bismo trebali krenuti, ali smo bez Dormnada izguljeni. Bez obzira na to što činili, Carstvo će nas pronaći.« »Nemoj se predavati«, rekla je, kako bi ga ohrabrila, a onda je nevoljko priznala: »iakpsi, vjerojatno, upravu.« »Hvala.« Pogledao je u Murtaga: »Riskirao si vlastiti život kako bi me spasio. Zato sam tvoj dužnik. Ne bih sam uspio pobjeći.« Te su riječi, naravno, imale dublje značenje. Među njima se već stvorila posebna veza, prekaljena u bratskoj borbi i ojačana odanošću koju je Murtag pokazao. . ., _ ifc ,„-, . M. M. Christopher Paolini

»Samo sam sretan što sam ti mogao pomoći. Brine me...«, zastao je, protrljao lice i nastavio: »Sada mi je glavna briga kako ćemo putovati kad nas toliki vojnici traže. Sutra će za nama krenuti giledski vojnici. Kad pronađu konjske tragove, znat će da nisi odletio na Safiri«. Eragon se sumorno s njime složio. »Kako si uspio ući u utvrdu?« Murtag se blago nasmijao. »Tako što sam potplatio nekoga i provukao se kroz prljavi odvodni žlijeb od praonice suda. No plan ne bi uspio bez Safire. Ona je«, zastao je i sljedeće riječi uputio njoj: »To jest, jedino smo zahvaljujući tebi uspjeli pobjeći živi«. Eragon joj je pobjedonosno stavio ruku na ljuskavi vrat. Dok je ona zadovoljno pjevušila, on je zurio u vilino lice, potpuno očaran. Zatim je nevoljko ustao. »Moramo joj napraviti krevet.« Murtag je ustao i rasprostro deku za vilu. Kad su je spustili na deku, za granu joj je zapela manšeta na rukavu i poderala se. Kad joj je Eragon pokušao spojiti poderane dijelove, začuđeno je zinuo. Cijela joj je ruku bila puna ogrebotina i posjekotina. Neke su već bile napola zarasle, a neke svježe i pune krvi. Bilo ih je sve do ramena. Drhtavim joj je prstima na leđima odvezao uzlove na košulji i strahovao što će ugledati. Kad joj je kožna košulja kliznula niz leđa, Murtag je opsovao. Leđa su joj bila snažna i mišićava, ali tako puna krasta da joj je koža izgledala kao suha i ispucana zemlja. Nemilosrdno su je bičevali i žigosa-li užarenim željezom oblika kandža. Na mjestima gdje nije bila bi-čevana ni žigosana, koža joj je bila ljubičastocrna od golema broja udaraca. Na lijevom je ramenu imala neki znak tetoviran tintom. Bio je to isti onaj znak koji je Eragon vidio na Bromovu prstenu. Tiho se zakleo da će ubiti osobu odgovornu za njezino mučenje. »Možeš li joj ovo izliječiti?«, upita Murtag. »Ne... ne znam«, odgovori Eragon. Najednom mu je mučnina navrla u grlo pa ju je progutao. »Tako ih je puno.« »Eragone!«, oštro se umiješa Safira. »To je vila. Ne smije umrijeti. Bio umoran ili ne, bio gladan ili ne, moraš je spasiti. Ja ću svoju snagu spojiti s tvojom, no ti si taj kpji se mora poslužiti magijom.« Eragon

»Da... imaš pravo«, promrmlja on, nesposoban odvojiti pogled od vile. Zatim odlučno skide rukavice i reče Murtagu: »Ovo će potrajati. Možeš li mi pripremiti što za jelo? I, skuhaj krpe za zavoje. Ne mogu joj izliječiti sve rane«. »Ne možemo naložiti vatru, a da nas ne vide«, usprotivio se Murtag. »Morat ćeš upotrijebiti neoprane krpe, a hrana će biti hladna.« Eragon se namrštio, ali se morao složiti. Dok je lagano stavljao ruku na vilinu kralježnicu, Safira se smjestila pokraj njega, a svjetlucave je oči uprla u vilu. Duboko je udahnuo, a onda je posegnuo za magijom i prionuo poslu. Izgovorio je drevne riječi: »Vaizehill« Rana na kojoj je držao dlan zasvjetlucala je, pojavila se zdrava koža i tako se spojila da nije ostao nikakav ožiljak. Prelazio je rukom preko posjekotina i drugih povreda koje nisu bile opasne po život. Kad bi ih sve iscijelio, to bi mu oduzelo snagu potrebnu za ozbiljnije povrede. Dok je uporno radio, divio se činjenici da je vila još živa. Bezbroj su je puta mučili do ruba smrti, i to tako precizno da su ga prolazili srsi. Koliko god je nastojao očuvati vilinu čednost, nije mogao ne opaziti da joj je tijelo, ispod ozljeda koje su je iznakazile, iznimno lijepo. Bio je iscrpljen pa nije o tome puno razmišljao, iako su mu se ponekad zacrvenjele uši i žarko se nadao da Safira ne zna o čemu razmišlja. Radeći tako, dočekao je zoru. Pravio je kratke stanke samo kako bi nešto pojeo i popio i pokušavao se oporaviti od posta, bijega i naporna iscjelivanja vilinih rana. Safira je stalno bila pokraj njega i davala mu svoju snagu kad god je mogla. Sunce je već bilo dobrano odmaknulo kad je napokon ustao. Stenjao je od boli u mišićima dok se protezao. Ruke su mu bile sive, a suhe su ga oči pekle. Doteturao je do bisaga i dobrano potegnuo iz mijeha s vinom. »Gotovo je?«, upita Murtag. Eragon kimnu glavom. Još je drhtao pa se nije usudio progovoriti. Oko njega se sve zavrtjelo. Zamalo se nije onesvijestio. »Dobro si to obavio«, utješno reče Safira. »Hoće li preživjeti?« Christopher Paolini »Ne... ne znam«, rekao je, umornim glasom. »Vile su jake, no ni one ne mogu izdržati ovakvo mučenje bez posljedica. Kad bih znao više

o iscjeljivanju, možda bih je uspio oživjeti, no...« Bespomoćno je odmahnuo rukom. Ruku mu se tako tresla da je prolio malo vina. Popio je još jedan gutljaj pa ga je to malo umirilo. »Bolje je da opet krenemo.« »Ne! Moraš odspavati«, pobunio se Murtag. »Mogu... spavati u sedlu. No ne smijemo više ostati jer nam se vojnici približavaju.« Murtag je nevoljko popustio. »U tom ću slučaju ja voditi Snježnoga Ognja, a ti ćeš se odmarati.« Osedlali su konje, zavezali vilu na Safiru i krenuli. Eragon je putem jeo i pokušavao povratiti malo energije, a onda se naslonio na Snježnoga Ognja i sklopio oči. VODA IZ PIJESKA Kad su se zaustavili kako bi prenoćili, Eragon se nije nimalo bolje osjećao, a i raspoloženje mu se pogoršalo. Većinu su dana potrošili na zaobilaske kako ih vojnici i njihovi lovački psi ne bi otkrili. Sjahao je sa Snježnoga Ognja i upitao Safiru: »KaJ^oje vila?« »Mislim da nije nimalo gore. Nekplikp se puta malo pomaknula, no ništa više.« Safira je čučnula kako bi Eragon mogao skinuti vilu sa sedla. Na trenutak joj se tijelo nježno priljubilo uz njegovo. Onda ju je brzo spustio na zemlju. On i Murtag pripremili su skromnu večeru. S velikim su naporom uspijevali ostati budni. Kad su večerali, Murtag je progovorio: »Ne možemo nastaviti ovom brzinom. Nismo se nimalo odmaknu-li od vojnika. Ovako bi nas za dan-dva sigurno pretekli«. »A što možemo učiniti?«, odbrusio je Eragon. »Kad bismo bili sami nas dvojica i kad bi pristao ostaviti Tornaka, mogli bismo odletjeti na Safiri. A s Tornakom i vilom? Nemoguće.« Murtag ga je dobro pogledao. »Ako želiš ići sam, neću te zaustavljati. Ne mogu tražiti od tebe i Safire da ostanete sa mnom i tako riskirate da vas zarobe.« »Nemoj me vrijeđati«, promrmljao je Eragon. »To što sam slobodan mogu zahvaliti samo tebi. Neću te ostaviti na nemilost Carstvu. Jadna bi to hvala bila!« Murtag je pognuo glavu. »Tvoje me riječi raduju.« Malo je zastao i dodao: »Ali one ne mogu riješiti naš problem«. »A što može?«, upitao je Eragon. Pokazao je rukom prema vili.

»Kad bi nam barem rekla gdje su vilenjaci. Možda bismo se mogli kod njih skrasiti.« »S obzirom na to kako se štite, dvojim da će nam otkriti njihovo skrovište. Kad bi to i učinila, njezini nas sunarodnjaci možda ne bi dočekali raširenih ruku. Uostalom, zašto bi nas primili? Posljednji Christopher Paolini jahači s kojima su imali dodira bili su Galbatoriks i Zakleti. Dvojim da ih pamte po dobru. A ja čak nemam ni tu dvojbenu čast da sam jahač kao što si ti. Ne, mene uopće ne bi primili.« »Primili bi nas«, samouvjereno je rekla Safira i premjestila krila u udobniji položaj. Eragon je slegnuo ramenima. »Kad bi nas i htjeli zaštititi, ne možemo ih pronaći, a vilu ne možemo pitati dok ne dođe k svijesti. Moramo bježati, no u kojemu smjeru? Na sjever, jug, istok ili zapad?« Murtag je prekrižio prste i palčevima pritisnuo čelo. »Mislim da jedino možemo otići iz Carstva. Ono malo sigurnih mjesta na njegovu području nalazi se daleko odavde. Bilo bi teško do njih doći a da nas ne uhvate ili nam ne udu u trag.... Na sjeveru nema ničega osim Duveldenvardenske šume. U njoj bismo se mogli sakriti, no ne bih rado još jednom prošao pokraj Gileda. Na zapadu su samo Carstvo i more. Na jugu je Surda gdje bismo mogli naći nekoga tko bi nas uputio Vardenima. Glede istoka...« Slegnuo je ramenima. »Na istoku je pustinja Hadarak koja leži između nas i mogućih zemalja na tom području. Vardeni su negdje s druge strane pustinje, no bez pravih uputa mogli bismo ih godinama tražiti.« »lpa\, neće biti problema «, primijetila je Safira. »Osim akp ne naiđemo na Urgale.« Eragon je namrštio čelo. Počela ga je boljeti glava pa se pobojao da će se bolovi pogoršati. »Preopasno je ići u Surdu. Morali bismo prevaliti većinu Carstva i na putu zaobilaziti svaki grad i svako selo. Između nas i Surde ima previše ljudi tako da ne bismo uspjeli onamo stići neopaženo.« Murtag je podignuo jednu obrvu. »Želiš ići preko pustinje?« »Ne vidim druge mogućnosti. Osim toga, tako ćemo napustiti

područje Carstva prije nego Razaci stignu ovamo. Svojim letećim konjima vjerojatno će stići u Giled za par dana tako da nemamo puno vremena.« »Cak i ako stignemo do pustinje prije nego oni stignu ovamo«, rekao je Murtag, »još bi nas uvijek mogli preteći. Bit će teško održati ikakvu prednost.« Eragon Eragon je češao Safiru po slabini i osjećao tvrde ljuske pod prstima. »Pod pretpostavkom da uspiju slijediti trag. No, da bi nas sustigli, morat će se odvojiti od vojnika, a to ćemo znati iskoristiti. Ako dođe do borbe, mislim da ih nas troje možemo poraziti... ako ne upadnemo u zasjedu kao Brom i ja.« »Ako bez problema stignemo na drugu stranu Hadaraka«, polako je govorio Murtag, »kamo ćemo onda? Ta su područja dobrano udaljena od Carstva. Ondje ima malo gradova i sela, ako ih uopće ima. Tu je i pustinja. Što znaš o njoj ?« »Samo da je vruće, da vlada suša i da ima puno pijeska«, priznao je Eragon. »To je, uglavnom, sve«, odgovorio je Murtag. »Puna je otrovna i nejestiva bilja, otrovnih zmija, škorpiona, a sunce prži. Vidio si veliku ravnicu dok smo putovali u Giled?« Bilo je to pitanje koje nije zahtijevalo odgovor, no Eragon je svejedno odgovorio: »Da, i jednom prije toga.« »Onda su ti poznata njezina golema prostranstva. U središtu je Carstva. Sada zamisli nešto dva ili tri puta veće i shvatit ćeš kolika je pustinja Hadarak. I ti predlažeš putovanje preko nje!« Eragon je pokušao zamisliti to golemo područje, no nije mu mogao sagledati prostranstva. Iz bisaga je izvadio zemljovid Alagezi-je. Dok ga je razmotavao na zemlji, širio se njegov pljesniv miris. Proučavao je ravnicu i zapanjeno mahao glavom. »Nije čudo da Carstvo doseže do pustinje. Sve što se nalazi s druge strane tako je daleko da to Galbatoriks ne bi mogao nadzirati.« Murtag je prešao rukom po desnoj strani pergamentnog lista. »Cijelo područje iza pustinje, koje je na ovome zemljovidu prazno, bilo je pod jednom vlašću dok su postojali jahači. Kad bi kralj okupio neke nove jahače pod svojim zapovjedništvom, to bi mu

omogućilo da poveća Carstvo do neslućenih razmjera. No, nisam to htio reći. Pustinja Hadarak tako je golema i tako puna opasnosti da postoje vrlo mali izgledi da ćemo je prijeći bez posljedica. To je put samo za očajnike.« »Mijesmo očajnici«, odlučno je rekao Eragon. Pažljivo je proučavao zemljovid. »Ako krenemo sredinom pustinje, trebat će nam Christopher Paolini znatno više od mjesec dana jahanja, možda i dva. No, krenemo li na jug, prema planini Bur, mogli bismo je prevaliti puno brže. Zatim možemo nastaviti duž planine dalje na istok kroz divljinu ili zapadno prema Surdi. Ako je ovaj zemljovid točan, Bur je odavde udaljen otprilike koliko smo prevalili na putu do Gileda.« »Ali, za to nam je trebalo gotovo mjesec dana!« Eragon je nestrpljivo mahao glavom. »U Giled smo putovali sporo zbog mojih ozljeda. Ako požurimo, trebat će nam samo mali dio toga vremena do planine Bur.« »Dosta je. Uvjerio si me«, priznao je Murtag. »No, prije negoli pristanem, nešto moramo riješiti. Siguran sam da si opazio kako sam u Giledu kupio hranu za nas i konje. No, gdje ćemo nabaviti vodu? Nomadska plemena koja žive u Hadaraku obično prikrivaju izvore i oaze kako im netko ne bi krao vodu. A nositi više od dnevnih potreba doista je nepraktično. Samo se sjeti koliko Safira popije! Ona i konji piju više vode dnevno nego mi tjedno. Možda možeš pozvati kišu kad god nam bude potrebno. U protivnom ne vidim kako ćemo putovati smjerom koji predlažeš.« Eragon se zanjihao na petama. Prizivanje kiše dobrano je izvan njegovih moći. Koliko je znao, to nisu mogli ni najsnažniji jahači. Pokrenuti takvu količinu zraka bilo bi kao da pokušavaš premjestiti planinu. Bilo mu je potrebno neko rješenje koje mu neće iscrpiti svu snagu. Pitam seje li moguće pretvoriti pijesak^ u vodu? To bi riješilo naš problem, no samo ako ne oduzima previše snage. »Nešto sam smislio«, rekao je. »Izvest ću pokus, a onda ću ti odgovoriti«. Napustio je logor, a Safira je krenula za njim. »5/o ćeš pokušati? «, upitala je. »Ne znam«, promrmljao je. »Safira, bi li ti mogla nositi dovoljno

vode za sve nas?« Odmahnula je golemom glavom. »Ne, ne bih mogla ni podignuti toliki teret, a kamoli s njime letjeti.« »Šteta.« Kleknuo je i uzeo kamen s rupicom tek tolikom da u nju stane samo gutljaj vode. U rupicu je stavio malo zemlje i pažljivo je proučavao. A onda je došao onaj teži dio. Nekako je morao preEragon tvoriti zemlju u vodu. Ali, f(oje riječi treba izgovoriti? Malo je razmišljao, a onda je odabrao dvije za koje je mislio da će djelovati. Pro-žela ga je ledena magija kad je probio poznatu zapreku u svojoj glavi i zapovjedničkim tonom rekao: »Deloi moi!« Zemlja je smjesta počela golemom brzinom upijati njegovu snagu. Eragon se sjetio Bromova upozorenja o tome kako neki pothvati mogu oduzeti svu snagu, čak i život. Spopala ga je panika. Pokušao je odagnati magiju, no nije uspio. Povezana je s njim sve do završetka pothvata ili on umire. Uspio je samo ostati nepomičan, ali je svakim trenutkom sve više slabio. Upravo u trenutku kad je postao siguran da će, tako klečeći, umrijeti, zemlja je zasvjetlucala i pretvorila se u gutljaj vode. Laknulo mu je pa je sjeo. Teško je disao. Srce mu je snažno lupalo i osjetio je golemu glad. »Što se dogodilo?«, upitala je Safira. Eragon je mahao glavom još uvijek šokiran od golema gubitka tjelesnih zaliha snage. Bio je sretan što nije pokušao pretvoriti nešto veće. »Ovo... neće ići«, rekao je. »Nemam dovoljno snage ni da pretvorim gutljaj vode za sebe.« »Trebao si biti oprezniji«, prigovorila mu je. »Magija može proizvesti neočekivane rezultate kad se drevne riječi kombiniraju na nov način.« Gledao ju je širom otvorenih očiju. »To znam, no jedino sam ovakvo mogao provjeriti svoju zamisao. Nisam bio spreman četkati do\ ne dođemo u pustinju!'« Onda je sebe podsjetio kako mu Safira samo pokušava pomoći. »Kakp si Bromov grob pretvorila u dijamant, a nisi umrla? Ja sam jedva uspio pretvoriti malo zemlje, a kamoli sav onaj pješčenjak,. « »Ne znam kako sam to uradila«, mirno je izjavila, »jednostavno se

dogodilo.« »Bi li pokušala opet, no ovaj put napravi vodu?« »Eragone«, rekla je i gledala ga ravno u oči. »Nemam nadzor nad svojim sposobnostima nimalo više od pauka. Takove se stvari događaju bez obzira želim lija to ili ne. Brom ti je re\ao da se oko zmajeva događaju neobične stvari. Rekao ti je istinu. Nije to ničim objasnio, a ne mogu ni ja. Ponekad mogu prouzročiti promjene pukjm osjećajem, gotovo K Christopher Paolini bez razmišljanja. Inače sam — kao sada —jednako nemoćna kao i Snježni Oganj.« »Ti nisi nikada nemoćna«, nježno joj je rekao i stavio joj ruku na vrat. Dugo su zatim šutjeli. Eragon je razmišljao o grobu koji je napravio i o Bromu koji ondje leži. Još mu je uvijek pred očima bila slika pješčenjaka koji se sjaji iznad starčeva lica. »Barem smo ga pristojno pokopali«, prošaptao je. Iz dosade je kružio prstom po mokroj zemlji i pravio kružne grebene. Između dva grebena napravila se sićušna dolina pa je oko nje složio planine. Noktom je urezao rijeku koja je tekla preko doline, a zatim ju je malo produbio jer mu se učinila preplitkom. Dodao je još nekoliko detalja, a onda je postao svjestan da gleda u prilično dobru reprodukciju doline Palankar. Preplavio ga je osjećaj nostalgije pa je jednim zamahom ruke zbrisao cijeli reljef. »Ne želim o tome razgovarati«, ljuto je promrmljao kako bi preduhitrio Safirina pitanja. Prekrižio je ruke i buljio u tlo. Gotovo protiv njegove volje, pogled mu je skrenuo prema mjestu gdje je iskopao malo zemlje. U čudu se uspravio. Zemlja je bila suha, ali je brazda koju je izdubio u njoj bila vlažna. Iz radoznalosti je zagrebao još malo zemlje i na nekoliko centimetara ispod površine naišao na vlažan sloj. »Gle ovo!«, uzbuđeno je rekao. Safira je spustila nos prema njegovu otkriću. »Kako će nam to pomoći? U pustinji je voda sigurno takp dubokp da bismo morali tjednima kopati kakp bi doprli do nje.« »Da «, ushićeno je rekao, »no sve dokje ima, mogu do nje doći. Gledaj!« Kopao je dublje, a onda je mislima posegnuo za magijom.

Umjesto da zemlju pretvori u vodu, jednostavno je pozvao vlagu koja se nalazila u zemlji. U rupu je počeo dotjecati tanak mlaz vode. Nasmiješio se i popio gutljaj. Voda je bila hladna i čista, savršena za piće. » Vidi! Možemo naći sve što nam treba.« Safira je onjušila jezerce. »Ovdje, da. Ali u pustinji? Možda ondje u zemlji nema dovoljno vode da bije ti dozvao na površinu.« »Ovo će djelovati'«, uvjeravao ju je Eragon. »Ja samo podižem vodu, stoje vrlo lagano. Sve dok t0 budem radio polako, neću gubiti snagu. Eragon i akp budem morao potezati vodu s dubine od pedeset koraka, to neće biti neizvedivo. Osobito akp mi ti pomogneš.« Safira ga j e sumnj iča vo gledala. »Jesi li siguran ? Dobro razmisli što ćeš odgovoriti, jer, akp nisi u pravu, to će nas stajati života.« Eragon je malo oklijevao, a onda je odlučno rekao: »Siguran sam.« »Onda idi i reci Murtagu. Ja ću stražariti, a vi idite spavati.« »Ali, ti nisi spavala cijelu noć, kao ni mi«, prosvjedovao je. »Trebaš se odmoriti.« »Bit ću dobro, jača sam nego što misliš«, nježno je rekla. Ljuske su joj šuštale dok se sklupčavala pogleda uprta na sjever, odakle su mogli očekivati dolazak progonitelja. Eragon ju je zagrlio. Počela je duboko pjevušiti, a slabine su joj podrhtavale. »Idi.« Malo je zastao, a onda se nevoljko vratio Murtagu koji ga je upitao: »No? Je li nam pustinja otvorena?« »Jest«, rekao je Eragon. Uvukao se u svoje deke i ispričao mu što je otkrio. Kad je završio, okrenuo se prema vili. Njezino je lice bilo posljednje što je vidio prije nego što je utonuo u san. RIJEKA RAMR Prisilili su se rano ustati, u sivo praskozorje. Eragon je drhtao od hladnoće. »Kako ćemo nositi vilu? Bude li jahala, dobit će rane od Safirinih ljusaka. Safira je ne može nositi u kandžama. To je umara i slijetanje je za nju opasno. Saonice ne bi pomogle. Raspale bi se na komadiće dok bismo mi jahali, a ne bih htio usporavati konje tovareći im još jednu osobu.« Murtag je razmišljao o tome problemu dok je sedlao Tornaka. »Kad bi ti letio na Safiri, mogli bismo svezati vilu na Snježnoga Ognja, no

opet bismo imali problem s ranama.« »Imam rješenje«, neočekivano se javila Safira. »Zašto ne biste vilu svezali ispod moga trbuha? Takp ću moći slobodno letjeti, a njoj će tu biti sigurnije nego bilo gdje drugdje. Postoji jedino opasnost da me vojnici počnu gađati strijelama, ali ih mogu s lakoćom nadvisiti.« Nijedan od mladića nije imao bolju zamisao pa su ubrzo prihvatili Safirinu. Eragon je presavio deku po duljini, omotao je oko vili-na sićušna tijela, a onda je odnio do Safire. Žrtvovali su deke i dio odjeće kako bi napravili dovoljno dugu užad koja će se moći omotati oko Safire. Tim su povezima svezali vilu za Safiru tako da su joj leda bila priljubljena uz Safirin trbuh, a glava joj je bila između Safirinih prednjih nogu. Eragon je kritički promotrio svoj i Murtagov uradak. »Bojim se da bi tvoje ljuske mogle prerezati ovu užad.« »Morat ćemo ih povremeno pregledati i vidjeti jesu li izlizana«, primijetio je Murtag. »Hoćemo li ki-enuti?«, upitala je Safira, a Eragon je ponovio njezino pitanje. Murtagove su oči opasno zasjale, a stisnute su mu se usne razvukle u osmijeh. Pogledao je iza sebe. Iza njih su se jasno vidjele vatre u vojničkim logorima. Rekao je: »Uvijek sam volio utrke.« »A sada nam slijedi životna utrka!« Eragon Murtag se bacio Tornaku u sedlo i kasom odjahao iz logora. Eragon je krenuo odmah za njim na Snježnome Ognju. Safira je s vilom odskočila u zrak. Letjela je nisko kako je vojnici ne bi vidjeli. Tako su njih troje krenuli na jugozapad, prema dalekoj pustinji Hadarak. Dok je jahao, Eragon je pažljivo motrio moguće progonitelje. U mislima se često vraćao vili. Vila! Doista je vidio vilu i bila je s njima! Pitao se što bi Roran o tome mislio. Onda mu je sinulo da će mu, ako se ikada vrati u Karvahal, biti teško ikoga uvjeriti da su se njegove pustolovine doista i dogodile. Ostatak dana Eragon i Murtag jurili su na konjima ne obazirući se na neudobnost i umor. Tjerali su konje što su brže mogli. Ponekad bi sjahali i trčali kako bi se Tornak i Snježni Oganj odmorili. Samo

su se dva puta zaustavili da nahrane i napoje konje. Iako su giledski vojnici bili daleko iza njih, morali su izbjegavati druge vojnike kad god su prolazili pokraj nekog grada ili sela. Nekako su u tim mjestima uvijek uspijevali unaprijed za njih saznati. Dva su puta gotovo upali u zasjedu i uspjeli pobjeći samo zahvaljujući tome što je Safira slučajno nanjušila ljude ispred njih. Poslije druge zasjede odlučili su više uopće ne putovati stazom. Preko neba se počeo navlačiti crni plašt pa je suton malo raznježio okoliš. Putovali su dalje po mraku, neumoljivo prevaljujući mnoge kilometre. U gluho doba noći tlo se pod njima počelo uzdizati jer su stigli do brežuljaka na kojima su rasli kaktusi. Murtag je pokazao rukom naprijed. »Blizu je grad Bikov Greben, nekoliko kilometara ispred nas. Moramo ga zaobići. Sigurno nas njegovi vojnici čekaju. Moramo ih pokušati zaobići dok je još mrak.« Poslije tri sada ugledali su slamnatožute svjetiljke iz Bikova Grebena. Između stražarskih vatra, postavljenih oko grada, kretala se cijela mreža vojnih ophodnja. Eragon i Murtag privezali su korice svojih mačeva i pažljivo sjahali. Vodili su konje i zaobilazili grad u velikom luku. Dobro su naćulili uši kako ne bi upali u zasjedu. Kad je grad ostao iza njih, Eragon se malo opustio. Napokon je sunce preplavilo nebo prekrasnim sjajem i zagrijalo hladni noćni Christopher Paolini zrak. Zaustavili su se na vrhu brežuljka kako bi promotrili okoliš. S lijeve im je strane bila rijeka Ramr, ali i s desne, na udaljenosti od desetak kilometara. Zatim je nekoliko kilometara tekla na jug, a onda naglo zaokretala u suprotnom smjeru i skretala na zapad. U jednom su danu prevalili više od četrdeset kilometara. Eragon se naslonio Snježnome Ognju na vrat, zadovoljan prevaljenom razdaljinom. »Hajdemo naći neki jarak ili rupu gdje možemo mirno spavati.« Zaustavili su se kod male klekove šume i u njoj rasprostrli deke. Safira je strpljivo čekala dok su joj odvezivali vilu s trbuha. »Ja ću prvi stražariti i probuditi te par sati prije jutra«, rekao je Murtag i stavio mač preko koljena. Eragon je promrmljao da se slaže i navukao deke preko ramena.

Sutradan su suton dočekali iscrpljeni i sneni, ali i odlučni nastaviti put. Dok su se pripremali za odlazak, Safira je rekla Eragonu: »Ovo je treća noć otka\o smo te izvukli iz Gileda, a vila se još nije probudila. Zabrinuta sam. I«, nastavila je, »cijelo to vrijeme nije ništa ni pila ni jela. Ja ne znam puno o vilama, no ona je krhka i dvojim da će moći dugo izdržati bez hrane i pića.« »U čemu je problem«, upitao je Murtag preko Tornakova hrpta. »U vili«, rekao je Eragon i pogledao je. »Safira je zabrinuta što se nije budila ni jela. I mene to brine. Iscijelio sam joj rane, barem one površinske, no ne bi se reklo da joj je to imalo pomoglo.« »Možda joj je Sjena prčkao po umu«, rekao je Murtag. »Onda joj moramo pomoći.« Murtag je kleknuo pokraj nje. Pažljivo ju je promotrio, a onda je mahnuo glavom i ustao. »Koliko se meni čini, samo spava. Izgleda mi da bih je mogao probuditi samo jednom riječju ili dodirom, a onda opet zaspi. Možda je njezina nesvjestica posljedica nečega što vile same sebi učine kako bi izbjegle bolove od povreda, no ako je tako, zašto to ne prekine? Više nije ni u kakvoj opasnosti.« »Da, samo zna li ona to?«, tiho je upitao Eragon. Murtag mu je stavio ruku na rame. »Ovo mora pričekati. Sada moramo krenuti ili ćemo izgubiti mukotrpno stečenu prednost. Možeš se za nju pobrinuti kada sljedeći put stanemo.« Eragon »Jedno po jedno«, rekao je Eragon. Namočio je krpu, a onda je cijedio tako da je voda kapala među viline isklesane usne. To je ponovio nekoliko puta, a onda joj je krpom tapkao po pravilnim kosim obrvama i pritom se osjećao na čudan način zaštitnički. Krenuli su između brda i izbjegavali vrhove zbog bojazni da ih stražari ne opaze. Safira je hodala s njima po zemlji. Unatoč svojoj veličini, držala se pritajeno. Čulo joj se samo struganje repa po tlu, kao da puže debela plava zmija. Napokon se s istoka pojavila svjetlost. Jutarnja zvijezda Aidail pojavila se u trenutku kad su stigli do strme visoravni prekrivene gustim grmljem. Iz podnožja je dopirao huk rijeke koja je udarala o kamenje i probijala se kroz šipražje. »To je Ramr!«, glasno je povikao Eragon kako bi nadjačao riječni

huk. Murtag je kimnuo glavom. »Da! Moramo naći mjesto gdje ga možemo pregaziti.« »To nije potrebno«, rekla je Safira. »Mogu vas prenijeti, bez obzira na to kpUkpje rijeka široka.« Eragon je podignuo pogled prema njezinu plavosivu tijelu. »A kpnjil Ne možemo ih ostaviti, a preteški su.« »Sve dotle do\ vi niste na njima i do\se oni previše ne opiru, sigurna sam da ih mogu nositi. Akp mogu izmicati strijelama, s troje ljudi na leđima, onda sigurno mogu i preletjeti rijeku s jednim konjem.« » Vjerujem ti, no nemojmo to pokušavati akp ne moramo. Preopasno je.« Safira se spustila do obale. »Ne smijemo ovdje gubiti vrijeme.« Eragon je krenuo za njom i poveo Snježnoga Ognja. Obala se naglo izdizala iznad tamne i brze rijeke. Nad vodom se dizala bijela magla kao kad se na hladnoći isparava krv. Nije bilo moguće vidjeti suprotnu obalu. Murtag je u rijeku bacio granu i promatrao kako je uzburkana voda brzo odnosi. »Koliko misliš da je duboka?«, upitao je Eragon. »Ne bih znao«, zabrinutim je glasom rekao Murtag. »Možeš li magijom vidjeti koliko ima do druge obale?« Christopher Paolini »Mislim da ne mogu. Trebao bih prvo sve osvijetliti kao svjetionikom.« Zapuhnuo ih je vjetar kad je Safira uzletjela i poletjela preko Ramra. Nedugo potom rekla je: »Na drugoj sam obali. Rijeka je široka okp kilometar. Niste mogli izabrati gore mjesto za prijelaz. Rijeka ovdje zavija pa je zato ovdje i najšira.« »Jedan kilometar!«, uzviknuo je Eragon. Prenio je Murtagu Sa-firinu ponudu da ih prenese preko rijeke. »Radije to ne bih pokušavao, radi konja. Tornak nije tako naviknut na Safiru kao Snježni Oganj. Mogao bi se prestrašiti i ozlijediti sebe i nju. Zamoli Safiru da potraži neko pliće mjesto gdje bismo mogli pregaziti. Ako nema plićaka na udaljenosti od dva kilometra u oba smjera, onda mislim da nas ona mora prenijeti.«

Na Eragonovu zamolbu Safira je pristala potražiti plitak prijelaz. Dok je pretraživala, njih su dvojica čučala pokraj konja i jela suho meso. Safira se ubrzo vratila. Nebom su joj, u osvit zore, šuštala baršunasta krila. »Voda je duboka i brza, uzvodno i nizvodno.« Kad mu je Eragon to prenio, Murtag je rekao: »Bolje je da ja idem prvi tako da mogu pripaziti na konje«. Popeo se na Safirino sedlo. »Pazi na Tornaka. Imam ga već dugo godina. Ne bih želio da mu se što dogodi.« Zatim je Safira uzletjela. Kad se vratila, onesviještena joj vila više nije bila privezana uz trbuh. Eragon je doveo Tornaka do Safire ne obazirući se na njegovo njištanje. Safira se propela na stražnje noge kako bi prednjima obuhvatila Tornaka. Eragon je pogledao u zastrašujuće kandže i rekao: »Čekaj!« Izvadio je deku ispod Tornakova sedla i omotao mu trbuh kako bi mu zaštitio osjetljivi dio tijela, a onda je Safiri pokazao rukom da može krenuti. Tornak je od straha zarzao i htio se propeti, a Safira ga je obuhvatila prednjim nogama i čvrsto ga držala. Konj je tako bjesomučno kolutao očima da su mu se između raširenih vjeđa vidjele bjeloočnice. Eragon ga je pokušao mislima umiriti, ali nije mogao probiti njegov golemi strah. Prije nego što je Tornak opet pokušao pobjeći, Safira je skočila uvis. Tako se snažno odrazila stražnjim nogama da je kandžama izdubila stijene na kojima je stajala. Krila su joj se Eragon snažno napela od napora da podigne golemi teret. Na trenutak je izgledalo kao da će pasti. A onda se, jednim zamahom krila, vinula u nebo. Tornak je prestravljeno njištao i mlatarao nogama. Čuo se strahotan zvuk, poput pucanja metala. Eragon je opsovao pitajući se ima li itko u blizini tko bi ih mogao čuti. »Požuri, Safira.« Dok je čekao, osluškivao je dolaze li vojnici i promatrao tamni okoliš ne bi li ugledao plamen baklja. Najednom je spazio povorku konjanika kako se spušta niz visoku strmu obalu, na udaljenosti od gotovo tri kilometra. Kad je Safira sletjela, Eragon je doveo Snježnoga Ognja. »Ona Mutragova glupa životinja bila je potpuno histerična. Murtag ga je morao svezati da ne bi pobjegao.« Obuhvatila je Snježnoga Ognja i

uzletjela ne obazirući se na njegovo protivljenje. Eragon ju je promatrao dok je odlazila i osjećao se usamljeno u praskozorje. Konjanici su već stigli na udaljenost od niti dva kilometra. Safira se napokon vratila i po njega. Ubrzo im je opet tlo bilo pod nogama, a rijeka Ramr iza leda. Kad su se konji umirili i kad su im namjestili sedla, pohitali su prema planini Bur. Zrakom je odjekivao pjev ptica koje su pozdravljale osvit novoga dana. Eragon je i hodajući spavao. Nije bio svjestan da je i Murtag jednako pospan. Bilo je trenutaka kada nijedan nije vodio konje pa ih je samo Safirina budnost spasila da ne zalutaju. Nakon nekog vremena tlo je postalo tako mekano da su im stopala počela upadati pa su morali stati. Sunce je bilo visoko na nebu. U daljini je rijeka Ramr izgledala kao nejasna crta. Stigli su do pustinje Hadarak. PUSTINJA HADARAK Ispred njih se otvaralo nepregledno prostranstvo pješčanih dina. Izgledalo je poput namreškana oceana. Na zapusima vjetra dizali su se vrtlozi crvenkastozlatna pijeska. Tu i tamo raslo je zakrž-ljalo drveće na malim poljima tvrda tla kakva bi svaki poljodjelac proglasio nepogodnim za bilo kakve usjeve. U daljini su se uzdizale grimizne stijene. U tom golemom bespuću nije bilo nikakvih životinja, osim jedne ptice koja je lebdjela na povjetarcu. »Siguran si da ćemo negdje naći hrane za konje?«, upitao je Eragon u nevjerici. Vreo suh zrak pekao ga je u grlu. »Vidiš li ih?«, upitao je Murtag i pokazao rukom stijene. »Oko njih raste trava. Niska je i tvrda, no konjima će biti dobra.« »Nadam se da si u pravu«, rekao je Eragon i žmirkao prema suncu. »Prije nego krenemo dalje, moramo počinuti. Misli su mi spore kao puž, a noge jedva mičem.« Odvezali su vilu sa Safire, ručali i legli u sjeni dine da malo odspavaju. Eragon se smjestio u pijesku, a Safira se sklupčala pokraj njega i iznad njih raširila krila. »Ovo je čudno mjesto«, rekla je. »Ovdje bih mogla provesti godine i ne osjetiti kakp vrijeme prolazi.« Eragon je sklopio oči. »Bilo bi lijepo ovdje letjeti«, pospano se složio s njom. »Ne samo to, osjećam kao da sam stvorena za ovu pustinju. Menije

potrebito ovakvo prostranstvo, planine u kojima mogu noćivati i skriveni plijen kpji bih danima lovila. A te\ toplina! Hladnoća mi ne smeta, ali od ove topline oživim i puna sam snage.« Okrenula je glavu prema nebu i zadovoljno se protegnula. »Toliko ti se sviđa?«, promrmljao je Eragon. »Da.« »Onda, kad sve ovo završi, možda se možemo vratiti.« Još dok je pričao utonuo je u san. Safira je bila zadovoljna i tiho je pjevušila dok su Eragon i Murtag spavali. Eragon 4^ Svanulo je četvrto jutro otkako su otišli iz Gileda. Već su prevalili više od osamdeset kilometara. Spavali su tek toliko da im se razbistre misli i da se konji odmore. Iza sebe nisu vidjeli nikakvih vojnika, no to ih nije uljuljkalo pa nisu usporavali. Znali su da će ih Carstvo tražiti sve dok ne umaknu dobrano izvan kraljeva dosega. Eragon je progovorio: »Glasnici su sigurno Galbatoriksu donijeli vijest o mojemu bijegu. Vjerojatno je o tome izvijestio Razake. Sigurno su nam već na tragu. Trebat će im prilično vremena kako bi nas sustigli, čak i na letećim konjima, no moramo biti spremni u svakom trenutku.« »A ovoga će puta vidjeti da me nije takp lakp svezati u lance«, rekla je Safira. Murtag se počešao po bradi. »Nadam se da nas neće moći slijediti poslije Bikova Grebena. Rijeka Ramr je vrlo dobra za umicanje progoniteljima. Postoje veliki izgledi da nam više neće uspjeti naći tragove.« »Tome se uistinu trebamo nadati«, rekao je Eragon i provjerio kako je vila. Stanje joj je bilo nepromijenjeno. Još se uvijek nije oporavljala unatoč njegovoj dvorbi. »No, u ovome trenutku ne vjerujem u sreću. Razaci bi nam svakoga časa mogli biti za petama.« U suton su stigli do stijena koje su toga jutra vidjeli u daljini. Iznad njih su se uzdizale velebne litice i bacale na zemlju uske sjene. Na kilometar širine oko njih nije bilo dina. Kad-je Eragon sjahao sa Snježnoga Ognja na užarenu raspucanu zemlju, zapljusnuo ga je udar topline kao da ga je nešto udarilo u tijelo. Po vratu i licu bio je izgorio na suncu. Koža mu je bila vruća i osjećao je kao da ima

vrućicu. Nakon što su privezali konje na mjestu gdje su mogli pasti slabu travu, Murtag je naložio vatru. »Koliko misliš da smo prešli?«, upitao je Eragon dok je skidao vilu sa Safire. »Ne znam!«, odgovorio je Murtag. Koža mu je bila crvena, a oči krvave. Uzeo je lonac i promrmljao neku psovku. »Nemamo dovoljno vode, a konji moraju piti.« Christopher Paolini Eragon Eragon je bio jednako razdražljiv zbog vrućine i suše, ali se uspijevao kontrolirati. »Dovedi konje.« Safira mu je kandžama iskopala rupu u pijesku, a onda je sklopio oči i počeo primjenjivati magiju. Iako je tlo bilo sprženo, za biljke je bilo dovoljno vlage pa je mogao više puta napuniti rupu. Dok je voda nadirala u rupu, Murtag je punio mjehove, a onda se odmaknuo kako bi se konji napili. Svakim su gutljajem popili najmanje kantu vode. Eragon je morao izvlačiti vodu iz sve većih dubina kako bi im utažio žeđ. To mu je iscrpilo snagu do krajnjih granica. Kad su se konji napokon napojili, rekao je Safiri: »Akp si žedna, pijsada«. Pružila je glavu pokraj njega, popila dva duga gutljaja i to je bilo sve. Prije negoli je pustio vodu da otekne u zemlju, i sam je popio koliko god je mogao, a onda je promatrao sve dok zemlja nije upila i posljednje kapi. Držati vodu na površini bilo je teže nego što je očekivao. Ali sam barem to sposoban učiniti, pomislio je i sa zadovoljstvom se prisjećao kako se nekada mučio podignuti kamenčić. Kad su sutradan ustali, bilo je vrlo hladno. Pijesak je na jutarnjemu suncu bio ružičaste boje, a nebo maglovito tako da se nije vidio obzor. Murtagovo se raspoloženje nakon sna nije poboljšalo, a i Eragonovo se velikom brzinom pogoršavalo. Za doručkom je upitao Murtaga: »Misliš li da ćemo još dugo prelaziti pustinju?« Murtag se namrštio. »Putovat ćemo samo preko njezina malog dijela pa stoga ne mislim da će nam trebati više od dva-tri dana.« »Ali, gledaj koliko smo već prevalili.« »U redu, možda nam neće toliko trebati. Sada mi je samo stalo do

toga da što brže iziđemo iz Hadaraka. Ovo bi putovanje bilo dovoljno naporno i kad ne bismo morali svakih pet minuta čistiti pijesak iz očiju.« Završili su s jelom pa je Eragon otišao do vile. Ležala je kao mrtva, kao pravi mrtvac, osim što je ravnomjerno disala. »Gdje ti se nalazi povreda?«, prošaptao je Eragon i maknuo joj čuperak kose s lica. »Kako možeš ovako spavati i biti živa?« Njezina slika u zatvorskoj prostoriji, a držala se ponosito ali oprezno, još mu je bila živa. Uznemiren, pripremio je vilu za put, a onda je osedlao Snježnoga Ognja i uzjahao. Dok su odlazili iz logora, na obzorju se pojavila duga tamna mrlja, nejasna zbog izmaglice. Murtag je pretpostavio da su to brda. Eragon nije bio baš siguran, no nije uspio zaključiti što je. Bio je potpuno zaokupljen vilinim stanjem. Bio je siguran da treba nešto učiniti kako bi joj se pomoglo ili će umrijeti, iako nije znao što. Safira je bila jednako zabrinuta. Satima su o tome razgovarali, no nijedno nije imalo dovoljno iscjeliteljskog znanja za uspješno rješavanje problema s kojim su bili sučeljeni. U podne su se nakratko zaustavili radi odmora. Kada su ponovno krenuli, Eragon je opazio kako se izmaglica smanjila, a mrlje u daljini poprimile jasnije obrise. Nisu to više bile nejasne ljubičastomodre gromade, nego široki pošumljeni humci jasnih obrisa. Zrak je bio bjeličast, bez uobičajenih nijansi kao da su s neba sve boje isprane. Zapanjeno je buljio, no što je više nastojao tu pojavu shvatiti, to je postajao sve zbunjeniji. Trepnuo je očima i odmahnuo glavom jer je zaključio kako je to vjerojatno neka obmana pustinjskoga zraka. No, kad je otvorio oči, opet je vidio tu uznemirujuću nesvakidašnju pojavu. Uistinu, kao da je pola neba bilo prekriveno bijelim plastom. Bio je siguran da se događa nešto vrlo loše i počeo je o tome govoriti Murtagu i Safiri, a onda je najednom shvatio što je to. Ono što su smatrali brežuljcima bilo je, zapravo, podnožje divovske planine široke više od stotinu kilometara. Osim guste šume na njezinim nižim dijelovima, cijela je planina bila prekrivena snijegom i ledom. Upravo ga je to zavaralo pa je mislio kako je nebo bijelo. Podignuo je glavu i pokušavao joj ugledati vrhove, ali ih nije mogao

pogledom dosegnuti. Uske doline nazupčana oblika, iznad kojih su se grebeni gotovo dodirivali, razdvajale su dijelove planine kao duboki kanjoni. Izgledala je kao istrošen nazupčan zid koji Alageziju povezuje s nebom. Nema joj fy'aja!, zapanjeno je pomislio. Kad se u pričama govorilo o planini Bur, uvijek je spominjana i njezina visina, ali je taj podatak odbacivao kao puko uljepšavanje. No sada je bio primoran priznati da je istinit. Christopher Paolini Safira je osjećala njegovo čuđenje pa mu je pratila pogled. Za nekoliko je sekunda shvatila da je to planina. »Opet se osjećam \ao mladunče. U usporedbi s planinom i ja se osjećam sićušnom.« »Sigurno smo blizu ruba pustinje «, rekao je Eragon. »Prošla su samo dva dana, a već joj vidimo hraj i još dalje!« Safira je poletjela kružno iznad dina. »Da, no s obzirom na visinu onih vrhova, planina bi ipa\ mogla biti udaljena više od stotinu kilometara. Teško je odrediti daljinu f(adje nešto tako golemo. Ne bi li ova pla -nina mogla biti savršeno skrovište vilama i Vardenima?« »Ovdje bi se moglo sakriti puno više stvorenja od vila i Vardena «, izjavio je. »Ovdje bi mogli u potaji živjeti cijeli narodi, skriveni od Carstva. Zamisli da živišs ovim divovima iznad sebe!« Doveo je Snježnoga Ognja do Murtaga i, smiješeći se, pokazao prstom prema planini. »Što!«, promrmljao je Murtag i prešao pogledom po obzorju. »Pogledaj bolje«, rekao je Eragon. Murtag je uperio pogled prema obzorju. Slegnuo je ramenima: »Sto, ja ne...« Najednom je zanijemio i zinuo. Mahnuo je glavom i promrmljao: »To je nemoguće!« Tako je jako zažmirio da su mu se oko očiju pojavile bore. Ponovno je mahnuo glavom. »Znao sam da je Bur visok, no nisam znao da je tako monstruozno visok.« »Nadajmo se da dimenzije životinja koje ondje žive ne oponašaju dimenzije planine«, našalio se Eragon. Murtag se nasmiješio. »Bilo bi dobro pronaći neku hladovinu i nekoliko se tjedana odmarati. Dosta mi je ovog prisilnog jahanja.« »I ja sam umoran«, priznao je Eragon., »ali se ne želim zaustavljati dok ne izliječimo vilu... u protivnom će umrijeti«.

»Ne vidim kako će joj stalno putovanje pomoći«, ozbiljno je rekao Murtag. »Krevet će joj pomoći više nego to što po cijele dane visi o Safirinu trbuhu.« Eragon je slegnuo ramenima. »Možda... Kada stignemo do planine, mogao bih je odvesti u Surdu, nije tako daleko. Ondje mora postojati neki iscjelitelj koji joj može pomoći. Mi zasigurno ne možemo.« Murtag je stavio ruku iznad očiju i zurio u planinu. »O tome možemo razgovarati kasnije. Za sada nam je cilj stići do Bura. Barem Eragoti nas Razaci ondje neće lako naći i nećemo više biti u opasnosti od Carstva.« Dan je odmicao, a njima se činilo da se uopće ne približavaju planini Bur, iako se okoliš znatno promijenio. Crvenkasti je pijesak polako ustupao mjesto tvrdu, tamnu tlu. Umjesto dina nailazili su na neujednačena plodna područja s raznim biljem i dubokim jarcima kao tragovima nadirućih voda. Puhao je lagan povjetarac i donosio ugodnu svježinu. Konji su osjetili promjenu klime i živahno ubrzali. O zalasku sunca podnožje planine bilo je udaljeno niti tri kilometra. Plodnim poljima, na kojima se njihala trava, skakutala su stada gazela. Eragon je opazio kako ih Safira halapljivo promatra. Prespavat će pokraj potočića, sretni što su se napokon riješili nemilosrdne pustinje Hadarak. OTKRIVENA STAZA Umorni i iscrpljeni, ali s pobjedonosnim smiješkom, sjedili su oko vatre i jedan drugome čestitali. Safira je slavodobitno za-gukala i preplašila konje. Eragon je buljio u vatru. Bio je ponosan što su za pet dana prevalili oko sto pedeset kilometara. Bio je to za-divljujuć uspjeh i za nekog jahača koji redovito mijenja konje. Sada sam izvan Carstva. Ta mu je pomisao bila čudna. Rodio se u Carstvu, cijeloga života živio pod Galbatoriksovom vlašću, njegovi su mu službenici ubili najbolje prijatelje i najbliže članove obitelji, a i sam je nekoliko puta gotovo poginuo. Sada je slobodan. On i Safira više neće morati umicati vojnicima, izbjegavati gradove ni skrivati

tko su. Ta je spoznaja istodobno bila i slatka i gorka jer je to platio cijelim svojim dotadašnjim svijetom. Pogledao je zvijezde na sve mračnijemu nebu. Iako mu se sviđala pomisao na to kako će u sigurnosti nekog zabačena mjesta izgraditi dom, vidio je dosad toliko zala počinjenih u Galbatoriksovo ime, od ubojstava do ropstva, da nije mogao Carstvu okrenuti leđa. Više ga nije vodila samo osveta za Bromovu i za Gerinu smrt. Kao jahaču, bila mu je dužnost pomagati onima koji nemaju snage oduprijeti se Galbatoriksovu tlačenju. Uzdahnuo je i prestao razmišljati o tome te je počeo promatrati vilu ispruženu pokraj Safire. Narančasti plamen davao je njezinu licu topao izgled. Ispod jagodica su joj treperile blage sjene. Dok je tako buljio, polako mu se rađala neobična zamisao. Mogao je čuti misli ljudi i životinja i, ako je htio, na taj način s njima komunicirati, no to je radio rijetko, osim sa Safirom. Uvijek je imao na umu Bromovu opomenu kako ne smije nedopušteno ulaziti ni u čije misli osim u slučaju krajnje nužde. Jednom je pokušao prodrijeti u Murtagovu svijest, ali se inače od toga uvijek suzdržavao. No, sada se pitao je li moguće prodrijeti u vilinu svijest kad je ona u nesvijesti. Možda bih mogao iz njezina sjećanja saznati zastoje toliko Eragon •»• dugo u ovome stanju. No, akp se oporavi, hoće li mi oprostiti to nedopušteno zadiranje?... Oprostila mi ili ne, moram pokušati. Već je gotovo tjedan dana u ovome stanju. Ne rekavši Murtagu ni Safiri ništa o svojim namjerama, kleknuo je pokraj nje i stavio joj ruku na obrvu. Sklopio je oči i ispustio jednu misaonu nit prema vilinoj svijesti, kao da je probija prstom. Dopro je do nje bez poteškoća. Misli joj nisu bile zbrkane niti je bilo puno boli kao što je mislio, nego je naišao na lucidan i bistar um, kao zvuk kristalna zvona. Najednom je osjetio ledeni bodež u vlastitoj svijesti. Naglo ga je zaboljelo u sljepoočnicama, a u očima su mu bljeskale boje. Ustuknuo je pred tim napadom, ali se našao u željeznu obruču iz kojega više nije mogao izići. Borio se što je jače mogao i primijenio svaki način obrane kojega se

uspio sjetiti. Bodež mu se opet zabio u misli. Bjesomučno je pokretao zapreku u glavi kako bi otupio taj napad. Bol je bila malo slabija nego prvi put, ali mu je uništavala koncentraciju. Vila je zgrabila tu prigodu i nemilosrdno mu srušila svu obranu. Sa svih strana ga je pritiskao težak plašt i gušio mu misli. Ta ga je prevelika sila polako pritiskala i malo po malo cijedila život iz njega, a on se i dalje opirao, ne namjeravajući popustiti. Vila je još jače stezala nemilosrdni obruč, kao da ga hoće ugasiti kao dogorjelu svijeću. Očajnički je drevnim jezikom poviknuo: »Eka aifnkat un šurtugal!«, tj. »Ja sam jahač i prijatelj!« Smrtonosni obruč nije popustio, ali se prestao dalje stiskati i iz vile je počelo zračiti iznenađenje. Sekundu kasnije uslijedila je sumnjičavost, ali je znao da će mu povjerovati. Nije mogao lagati na drevnome jeziku. No, iako je rekao da je prijatelj, to nije značilo da joj ne želi nauditi. Znao je da on njoj jest prijatelj, tako da je ta izjava njemu bila istinita, no ona ga nije morala smatrati prijateljem. Drevni jezi\ ima svojih ograničenja, pomislio je u nadi da će vila postati dovoljno radoznala i osloboditi ga pritiska. Tako je i bilo. Pritisak je splasnuo pa su se brane oko njezine svijesti nevoljko spustile. Oprezno je dopustila da im se misli dodirnu, kao kad se dvije divlje životinje prvi put susreću. Eragona su niz jednu stranu tijela prošli hladni trnci. Njezin mu je um bio stran. Christopher Paolini Izgledao je golem i snažan, mjeren nebrojenim godinama sjećanja. Mračne misli, tako daleke da ih nije mogao ni nazrijeti ni dodirnuti, djela ruku njezinih predaka pred kojima je prestravljeno ustuknuo kad su mu dodirnuli svijest. Ipak, kroz sve te osjećaje lelujala je melodija divlje nezaboravne ljepote, kao utjelovljenje njezine osobnosti. »Kakp ti je ime!«, upitala je na drevnom jeziku. Glas joj je bio umoran i pun očajničkog mira. »Eragon. A tebi?« Svojom ga je sviješću privukla sebi i pozivala ga da utone u lirske pjesme njezine krvi. S naporom se odupro tome pozivu, iako ga je srcem silno želio prihvatiti. Prvi je put spoznao nezemaljsku privlačnost vila. Bila su to magijska stvorenja koja

smrtni zemaljski zakoni ne obvezuju, različita od ljudi koliko i zmajevi od životinja. »...Arja. Zašto si mi prišao na ovaj način? Jesam li još uvijek zatočenica Carstva?« »Ne, slobodna si!«, odgovorio je Eragon. Iako je znao samo neke riječi drevnoga jezika, uspio joj je prenijeti ove misli: »Bio sam zatočen u Giledu, kao i ti, ali sam pobjegao i tebe izbavio. Od tada je prošlo pet dana tijekom kojih smo prešli prekp ruba pustinje Hadarak i sada smo se utaborili u podnožju planine Bur. Cijelo to vrijeme nisi se ni pomaknula ni progovorila.« »Ah... bio je to, dakle, Giled.« Zastala je. »Znam da mije netkp iscijelio rane. Tada nisam znala zašto. Bila sam sigurna kakp me pripremaju za nekp novo mučenje. Sada shvaćam da si to bio ti.« Nježno je dodala: »No ipa\ nisam ustala pa si ti zbunjen.« »Da.« »Tijekom zatočeništva davali su mi rijeda\otrov, zvan skilna bro, uz drogu kpjom su mi potisnuli moć. Svakoga su mi jutra davali protuo-' trov za neutraliziranje otrova od prethodnoga dana. Silom, akp bih ga odbila uzeti. Bez toga ću protuotrova umrijeti za nekoliko sati. Zato ovakp ležim u transu, jer to usporava djelovanje otrova, ali ga ne zaustavlja... Razmišljala sam o tome da ustanem kakp bih sebi okončala život i takp se oduprla Galbatoriksu, no odustala sam u nadi da bi ti mogao biti savezni\...« Glas joj se lagano gubio. Eragon »Koliko možeš ovakp ostati?«, upitao je Eragon. »Tjednima, no bojim se da nemam toliko vremena. Ovapospanost ne može zauvijek odgađati smrt... već je osjećam u žilama. Akp ne dobijem protuotrov, podleći ću za tri-četiri dana.« »Gdje se može naći taj protuotrov? « »Postoji samo na dva mjesta izvan Carstva: kod mojega naroda i kpd Vardena. No, do mojega je naroda nemoguće doći na zmaju.« »A do Vardena? Odnijeli bismo te ravno njima, no ne znamo gdje su.« »Reći ću vam ako mi date riječ da to mjesto nećete nikada otkriti Galbatoriksu niti ikome tkp mu služi. Osim toga, morate prisegnuti

da me niste na neki način prevarili i da ne želite nauditi vilama, patuljcima, Vardenima ni zmajevima.« To što je tražila bilo bi vrlo jednostavno da nije govorila drevnim jezikom. Eragon je znao da traži prisegu važniju od samoga života. Kad se takva prisega da, nikad se ne može prekršiti. Znao je njezinu težinu kad joj je davao riječ. »Razumiosam...« Najednom mu je u mislima bljesnuo niz slika od kojih mu se počelo vrtjeti u glavi. Našao se kako jaše duž planine Bur, daleko prema istoku. Nastojao je zapamtiti put dok su pokraj njega letjele slike brda i planina. Zatim je skrenuo prema jugu, još uvijek slijedeći planinu. Onda se sve naglo promijenilo jer je ušao u usku vijugavu dolinu. Vijugala je između golemih brda, do podnožja vodopada koji se ulijevao u duboko jezero. Slike su prestale. »To je daleko«, rekla je Arja, »no neka te daljina ne odvrati. Kada stigneš do jezera Kosta-merna, na kraju rijeke Medvjedi zub, uzmi kamen, lupnipo stijeni pokraj vodopada i glasno izgovori Ai varden abr du šurtugals gata vanta. Otvorit će ti. Prijetit će ti, no nemoj uzmicati, bez obzira kplikp ti bude izgledalo opasno.« »Što ti trebaju poslati kao protuotrov?«, upitao je. Glas joj je zadrhtao, no onda joj se povratila snaga. »Reci im da mi pošalju Tunivorov nektar. Sada me moraš ostaviti... Već sam potrošila previše snage. Nemoj mi se više obraćati osim akp nikakp ne uspiješ pronaći Vardene. Ako se to dogodi, moram ti prenijeti neke podatke kakp bi Vardeni opstali. Zbogom, Eragone, jahaču zmajeva... moj je život u tvojim rukama.« Christopher Paolini Prekinula je njihov misaoni dodir. Nestalo je vanzemaljskih niti što su odjekivale duž njihove spone. Eragon je isprekidano udahnuo i na silu otvorio oči. S jedne mu je strane stajao Murtag, a s druge Safira. Zabrinuto su ga gledali. »Jesi li dobro?«, upitao je Murtag. »Klečiš već gotovo petnaest minuta.« »Stvarno?«, upitao je Eragon trepćući očima. »Da, i praviš grimase \ao mučena životinja na olufa«, trpko je primijetila Safira. Eragon je ustao mršteći se dok je ispravljao ukočena koljena.

»Razgovarao sam s Arjom!« Murtag je začuđeno podignuo obrve kao da ga pita je li poludio. Eragon je pojasnio: »S vilom, tako joj je ime.« »I, što joj može pomoći?«, nestrpljivo je upitala Safira. Eragon im je na brzinu ispričao sve o čemu su razgovarali. »Koliko su daleko Vardeni?«, upitao je Murtag. »Nisam baš siguran«, priznao je Eragon. »Po onome što mi je pokazala, mislim da su dalje nego odavde do Gileda.« »I mi to trebamo prevaliti za tri-četiri dana?«, ljutito je upitao Murtag. »Trebalo nam je cakpet dana da stignemo ovamo. Što hoćeš? Ubiti konje? Ionako su iscrpljeni.« »Ne učinimo li ništa, ona će umrijeti! Ako je to previše za konje, Arja i ja možemo letjeti na Safiri. Tako ćemo barem stići Vardeni-ma na vrijeme. Ti nas možeš sustići za nekoliko dana.« Murtag je nešto promrmljao i prekrižio ruke. »Naravno. Murtag je samo za životinje. Murtag samo vodi konje. Trebao sam i sam zaključiti da sam ovih dana samo za to dobar. Aha, da ne zaboravimo, sada svaki vojnik u Carstvu traga za mnom zato što se ti nisi mogao sam obraniti pa sam ja morao doći i spasiti te. Da, pretpostavljam da ću te jednostavno poslušati i za vama voditi konje, kao dobar sluga.« Eragona je zapanjio iznenadni otrov u Murtagovu glasu. »Sto ti je? Zahvalan sam ti na onome što si učinio. Nemaš nikakva razloga ljutiti se na mene! Nisam te tražio da ideš sa mnom, niti da me izbavljaš iz Gileda. Sam si to napravio. Nisam te ni na što prisiljavao.« »O, ne, nisi otvoreno. Što sam drugo mogao nego ti pomoći protiv Razaka? A onda poslije, u Giledu, kako sam mogao otići čiste Eragon savjesti? Tvoj je problem«, govorio je Murtag pritišćući Eragona prstom u grudi, »u tome što si tako bespomoćan da svakoga natjeraš da se o tebi brine!« Te su riječi dirnule u Eragonov ponos. Znao je da u njima ima zrno istine. »Ne diraj me«, prosiktao je. Murtag se nasmijao, a u glasu mu se osjetio trpak ton. »Ili ćeš me udariti? Promašio bi i zid od cigle.« Opet je gurnuo Eragona, ali ga

je Eragon zgrabio za ruku i udario ga u trbuh. »Rekao sam, ne diraj me!« Murtag se svinuo i opsovao. Onda je vrisnuo i bacio se na Eragona. Pali su na zemlju isprepletenih ruku i nogu te jedan drugoga udarali šakama. Eragon je zamahnuo prema Murtagovu desnom boku, ali je promašio i udario u vatru. Poletjele su iskre i komadi žeravice. Koprcali su se po tlu nastojeći jedan drugoga nadjačati. Eragon je uspio progurati stopalo pod Murtagove grudi i snažno ga je udario. Murtag se prevrnuo, poletio iznad Eragonove glave i leđima snažno udario o tlo. Zrak mu se glasno ispuhao iz pluća. Brzo se podignuo na noge i okrenuo prema Eragonu, zadihan. Još su jednom navalili jedan na drugoga. A onda je Safira mlatnula repom između njih i zaglušujuće zagrmjela. Nisu se obazirali na nju. Eragon je pokušao preskočiti preko njezina repa, ali ga je u zraku zgrabila šapa s kandžama i bacila ga na zemlju. »Dosta!« Uzaludno je pokušavao odgurnuti Safirinu mišićavu nogu s grudi, a onda je vidio da je i Murtag jednako prikliješten. Safira je opet riknula i mlatnula zubima. Zabacila je glavu prema Eragonu i prodorno ga pogledala. »Barem bi se ti morao bolje ponašati, od svih ljudi! Tucete se %ao izgladnjeli psi za kpmad mesa. Što bi Brom ref^ao?« Eragon je osjetio kako mu obrazi gore i skrenuo je pogled. Znao je što bi Brom rekao. Safira ih je čvrsto držala pri zemlji da se ispu-šu, a onda je oštro rekla Eragonu: »A sada, akp ne želiš provesti noć pod mojom šapom, ljubazno upitaj Murtaga stoga muči«. Zatim je prinijela glavu Murtagu i prodorno ga pogledala nevjerojatnim plavim okom. »I reci mu da neću podnositi uvrede nijednoga od vas.« Christopher Paolini »Zar nas nećeš pustiti da ustanemo?«, požalio se Eragon. »Ne.« Eragon je nevoljko okrenuo glavu prema Murtagu, osjetivši krv na jednoj strani usta. Želeći izbjeći njegov pogled, Murtag je gledao u

nebo. »No, hoće li nas pustiti?« »Ne, dok ne razgovaramo.... Traži od mene da te pitam u čemu je, zapravo, problem«, zbunjeno je rekao Eragon. Safira je potvrdno zarežala i nastavila buljiti u Murtaga. Nije mogao umaknuti njezinu prodornu pogledu. Na kraju je slegnuo ramenima i nešto ispod glasa promrmljao. Safira ga je još jače pritisnula kandžama i snažno zavitlala repom. Murtag ju je bijesno pogledao i preko volje rekao: »Već sam ti rekao. Ne želim ići Vardenima.« Eragon je namrštio čelo. Je li u tome bio problem? »Ne želiš... ili ne možeš?« Murtag je pokušao odgurnuti Safirinu nogu, a onda je odustao i opsovao. »Ne želim! Tražit će od mene stvari koje im ne mogu dati.« »Jesi li im nešto ukrao?« »Volio bih da je tako jednostavno.« Eragon je zakolutao očima, ogorčen. »Pa što je onda? Jesi li ubio nekoga važnoga ili spavao s pogrešnom ženom?« »Ne, rodio sam se«, tajanstveno je rekao Murtag. Opet je pogur-nuo Safirinu nogu. Ovoga ih je puta obojicu oslobodila. Ustali su i otresli zemlju s leda, a ona ih je pozorno promatrala. »Izbjegavaš odgovoriti na pitanje«, rekao je Eragon dok je pritiskao raspucanu usnu. »Pa što onda?«, odbrusio je Murtag i krenuo prema rubu logora. Minutu kasnije uzdahnuo je. »Nije važno zašto sam na ovakvoj muci, no mogu ti reći da me Vardeni ne bi dočekali raširenih ruku ni kad bih im donio kraljevu glavu. Ah, možda bi me uljudno pozdravljali i pripustili me u svoja vijeća, ali bi li mi vjerovali? Nikada. A kad bih došao pod manje sretnijim okolnostima, poput ovih, vjerojatno bi me stavili u lance.« »Nećeš li mi reći o čemu je riječ?«, upitao je Eragon. »I ja sam učinio ponešto čime se ne ponosim, pa ti ne namjeravam suditi.« Eragon Murtag je lagano mahao glavom i sijevnuo očima: »Nije to. Nisam ništa uradio da bih time zaslužio ovakav odnos, iako bi mi se, da jesam, bilo lakše iskupiti. Ne... moj je jedini grijeh to što uopće

postojim.« Ušutio je i isprekidano udahnuo. »Vidiš, moj otac...« Safira je ljutito prosiktala i naglo ga prekinula. Gle! Pogledali su na zapad kamo je i ona gledala. Murtag je problijedio. »Tako ti svih vragova!« Na udaljenosti od oko tri kilometra, usporedno s planinom, na istok se kretala povorka vojnika, njih više stotina, u duljini od gotovo dva kilometra. Oko nogu im se dizala prašina. Oružje im je svjetlucalo na odsjaju sutona. Pred njima se, u crnoj kočiji, vozio stjegonoša, opušteno držeći grimizni stijeg. »To je vojska Carstva«, umorno je rekao Eragon. »Pronašli su nas... nekako.« Safira je provirila glavom iznad njegova ramena i zurila u povorku. »Da... no to nisu ljudi, nego Urgali«, rekao je Murtag. »Kako znaš?« Murtag je pokazao rukom stijeg. »Na stijegu je osobni znak urgalskoga kneza. On je okrutno stvorenje, ima napadaje bjesnila i ludila.« »Ti si ga upoznao?« Murtag je zažmirio. »Jednom, nakratko. Još uvijek imam ožiljke s toga susreta. Možda ovi Urgali nisu poslani radi nas, no siguran sam da nas je već netko vidio i da će nas slijediti. Njihov knez nije od onih koji bi zmaja ispustili iz ruku, osobito kad je čuo što se dogodilo u Giledu.« Eragon je pohitao do vatre i bacio po njoj zemlje. »Moramo bježati! Ti ne želiš ići Vardenima, no ja moram onamo odvesti Arju prije negoli umre. Predlažem kompromis: pođi sa mnom do jezera Kosta-merna, a onda kreni svojim putem.« Murtag je malo oklijevao. Eragon je brzo dodao: »Ako sada odeš, naočigled povorci, Urgali će krenuti za tobom. A kamo ćeš onda dospjeti, sučeljen sam s njima?« »Vrlo dobro«, rekao je Murtag i prebacio bisage preko Tornaka, »no kad se približimo Vardenima,svakako bježim«. Christopher Paolini Eragon je izgarao od želje da mu postavi još pitanja, no ne kada su Urgali tako blizu. Skupio je svoje stvari i osedlao Snježnoga Ognja.

Safira je raširila krila, brzo uzletjela i kružila iznad njih. Pazila je na Murtaga i Eragona dok su odlazili iz logora. »Kamo ću letjeti?«, upitala je. »Na isto\, duž Bura.« Ukrutila je krila, dizala se po zračnim strujama i njihala na tom toplu zračnu bedemu lebdeći iznad konja. »Pitam se zašto su Urgali došli. Možda su poslani da napadnu Vardene.« »Onda ih moramo pokušati upozoriti«, rekao je Eragon i poveo Snježnoga Ognja oko jedva vidljivih zapreka. Dok se smračivalo, Urgali su iza njih utonuli u noćnu tamu. SRAZ VOLJA Kad je sutradan svanulo, Eragonu je bridio obraz od trenja o vrat Snježnoga Ognja, a od tučnjave s Murtagom sve ga je boljelo. Cijelu su noć naizmjenično spavali na konjima. Tako su se uspjeli udaljiti od urgalske vojske, no nijedan nije znao hoće li tu prednost uspjeti održati. Konji su im bili iscrpljeni gotovo do iznemoglosti, a ipak su nezaustavljivo napredovali. Hoće li to biti dovoljno kako bi umaknuli Urgalima, ovisilo je o tome hoće li im konji izdržati i jesu li urgalska čudovišta odmorna ili nisu... Planina Bur bacala je dugačke sjene po zemlji i zaklanjala sunce. Na sjeveru je bila pustinja Hadarak. Izgledala je kao tanka bijela traka i svjetlucala je kao snijeg u podne. »Moram jesti«, rekla je Safira. »Prošli su dani otkako sam zadnji put išla u lov. Glad mi para želudac. A\osada krenem, možda uspijem uloviti dovoljno onih skaJ^utavih jelena za ne\oli\o zalogaja.« Eragon se nasmiješio njezinu pretjerivanju. »Idiaf^o baš moraš, no ostavi Arju ovdje.« »Brzo ću se vratiti.« Eragon je odvezao vilu sa Safirina trbuha i premjestio je Snježnome Ognju na sedlo. Safira se vinula u zrak i nestala prema planini. Eragon je trčao za konjima, uvijek u blizini Snježnoga Ognja, pazeći da Arja ne padne. Ni on ni Murtag nisu ništa govorili. Jučerašnja im tučnjava više nije izgledala tako važna, zbog Urgala, no ožiljci su ostali. Safira je lovila jedan sat i Eragona izvijestila o uspjehu. Eragon je bio zadovoljan što će se ona ubrzo vratiti. Zbog njezine je odsutnosti bio nervozan.

Zaustavili su se na malom jezeru kako bi napojili konje. Eragon je od dosade iščupao vlat trave, vrtio je među prstima i promatrao vilu. Iz sanjarenja ga je probudilo čelično struganje mača koji je netko vadio iz korica. Instinktivno je zgrabio Zaroka i naglo se okreChristopher Paolini nuo, tražeći očima neprijatelja. Vidio je samo Murtaga, sa spremnim mačem u rukama. Pokazao je prema brdu ispred njih gdje je stajao riđan, a na njemu visok čovjek u crnu plastu sa žezlom u ruci. Iza njega je bila skupina od dvadeset konjanika. Nisu se micali. »Jesu li to, možda, Vardeni?«, upitao je Murtag. Eragon je kradomice napeo luk. »Prema Arjinim riječima oni su stotine kilometara odavde. Ovo bi mogla biti jedna od njihovih ophodnji ili jahačkih skupina.« »Pod pretpostavkom da nisu razbojnici.« Murtag se bacio na Tornaka i pripremio svoj luk. »Da pokušamo pobjeći?«, upitao je Eragon dok je dekom pokrivao Arju. Konjanici su je sigurno vidjeli, no nadao se kako neće otkriti da je vila. »To ne bi pomoglo«, rekao je Murtag i odmahnuo rukom. »Tor-nak i Snježni Oganj su dobri konji, ali su umorni i nisu trkaći. Pogledaj njihove konje. Kao da su stvoreni za galop. Uhvatili bi nas za manje od kilometra. Osim toga, možda imaju nešto važno reći. Bolje reci Safiri neka požuri.« Eragon je to već obavio. Objasnio joj je situaciju i ovako je upozorio: »Nemoj se pokazivati, osim u slučaju nužde. Nismo u Carstvu, no ipa\ ne želim da itkp zna za tebe.« »Ne brini«, odgovorila je. »Ne zaboravi da te magija može štititi, akp te brzina i sreća izdaju.« Osjetio je kako je uzletjela i jurila prema njima, ali je letjela pri zemlji. S brda ih je promatrala skupina konjanika. Eragon je živčano stiskao Zaroka. U rukavici je čvrsto držao njegov držak omotan žicom. Tihim je glasom izustio: »Ako nas napadnu, mogu ih preplašiti i otjerati magijom. Ako to ne upali, tu je Safira. Pitam se kako bi reagirali na jahača. Toliko je priča ispričano o njihovim moćima... Možda će to biti dovoljno da izbjegnemo

borbu.« »Nemoj računati na to«, otvoreno je rekao Murtag. »Dođe li do okršaja, jednostavno ćemo morati ubiti velik broj Urgala, kako bismo ih uvjerili da smo vrijedni truda.« Lice mu je bilo smireno i bez osjećaja. Čovjek na riđanu dao je znak kopljem pa su konjanici krenuli u kas prema njima. Mahali su kopljima iznad glava i uz poklike im Eragon se približavali. O bokovima su im visjele istrošene korice od mačeva, a mačevi i koplja bili su im zahrđali i zapušteni. Četvorica su prema Eragonu i Murtagu odapela strijele. Vođa im je zavitlao mačem, na što su ostali počeli izvikivati poklike i velikom brzinom okruživati Eragona i Murtaga. Eragonu su zatitrale usne. Gotovo je ispustio udar magije, a onda se obuzdao./o/ ne znamo sto žele, pomislio je, napeto prateći svaki njihov potez. Čim su ih potpuno opkolili, vođa je zategnuo uzde, prekrižio ruke i kritički ih promotrio. Onda je podignuo obrve. »No, ovi su bolji od uobičajena smeća na kakvo nailazimo. Ovoga smo puta barem naišli na zdrave. A čak ih nismo morali ustrijeliti. Grig će biti zadovoljan.« Počeo se ceriti. Na te je riječi Eragona stegnulo u grlu. Protrnuo je. U glavi mu se pojavila sumnja. »Safira...« »Glede vas dvojice«, rekao je voda obraćajući se Eragonu i Murtagu, »ako budete tako dobri i bacite oružje, moji vam ljudi neće utjerati strah u kosti.« Streličari su se znakovito cerili. Vođa se opet nasmijao. Murtag je napravio jedan jedini pokret — podignuo je mač. »Tko ste vi i što hoćete? Mi smo slobodni ljudi koji slobodno putuju ovom zemljom. Nemate nas nikakva prava zaustavljati.« »Ah, imam ja sva prava«, prijezirno je rekao vođa. »A glede mojega imena, robovi se tako ne obraćaju svojim gospodarima, osim ako žele batine.« Eragon je u sebi opsovao. Trgovci robljem! Živo se sjećao ljudi koje je vidio na dražbi u Dras-Leoni. Kiptio je od bijesa. Buljio je u ljude oko sebe s još jačim osjećajem mržnje i gađenja.

Na vođinu su se licu produbile bore. »Bacite mačeve i predajte se!« Trgovci robljem su postali napeti i buljili u njih hladnim očima, jer ni Eragon ni Murtag nisu spuštali mačeve. Eragona je za-svrbio dlan. Iza sebe je čuo šuštanje, a zatim glasno psovanje. Prestrašio se i naglo se okrenuo. Jedan je trgovac robljem skinuo deku s Arje i otkrio joj lice. Zapanjeno je zinuo, a onda je poviknuo: »Torkenbrande, ovo je vila!« Svi su se u čudu pomaknuli, a vođa je podbo konja i odjurio do Snježnoga Ognja. Pogledao je Arju i zazviždao. Christopher Paolini »No, koliko ona vrijedi?«, netko je upitao. Torkenbrand je malo šutio, a onda je ispružio ruku i rekao: »Cijelo bogatstvo. Carstvo će za nju platiti brdo zlata!« Trgovci robljem su od uzbuđenja vrištali i jedan drugoga udarali po leđima. Eragonu je u glavi zatutnjalo kad se iznad njih naglo pojavila Safira. »U napad!«, poviknu on. »Ali ih pusti da pobjegnu, akppočnu bježati.« Safira smjesta sklopi krila i jurnu prema zemlji. Eragon je oštrim znakom privukao Murtagovu pozornost. Murtag je shvatio poruku. Laktom je udario jednog trgovca robljem u lice, zbacio ga sa sedla i petama podbo Tornaka. Mašući grivom njegov ratni konj pojuri, a zatim se okrenu i pro-pe na stražnje noge. Murtag zavitla mačem, a Tornak svom snagom prednjim nogama nagazi na zbačenoga trgovca robljem. Čovjek vrisnu. Trgovci robljem se nisu uspjeli ni pribrati, a Eragon se izvuče iz te zbrke, podignu ruke i prizva riječi drevnoga jezika. U tom času o tlo usred te gužve tresnu modra vatrena kugla i rasprši se u bezbroj iskrica koje su se topile kao rosa na suncu. Sekundu kasnije Safira se spusti s neba i prizemlji pokraj njega. Zatim razjapi usta, pokazujući svoje goleme, oštre zube, i zarika. »Pazite se!«, poviknu Eragon da bi nadglasao buku. »Ja sam jahač!« Zatim podignu Zaroka iznad glave. Crvena mu oštrica bijesnu na suncu. On je uperi u trgovce robljem i poviknu: »Bježite, ako želite izvući živu glavu!« Svi počeše nerazgovijetno vikati, preskakati jedan preko drugoga i bezglavo bježati. U toj se zbrci jedno koplje žabi Tokenbrandu u sljepoočnicu. On iskolači oči i strovali se na zemlju. Nitko ni ne

pogleda paloga vođu. Svi su bježali kao sumanuti i prestrašeno se osvrtali na Safiru. Torkenbrand je pokušao ustati. Iz sljepoočnice mu je curila krv i u nekoliko mu se mlazova slijevala niz lice. Murtag je sjahao i prišao mu s mačem u ruci. Torkenbrand je slabašno podignuo ruku kao da želi presresti udarac. Murtag ga je hladno pogledao, a onda mu je zamahnuo mačem prema vratu. »Ne!«, poviknu Eragon, no bilo je prekasno. Torkenbrandovo se obezglavljeno tijelo strovali na zemlju. Diže se oblak prašine. Glava mu tupo tresnu o tlo. Eragon pohita do MurEragon taga, bjesomučno stišćući vilice. »Je li ti mozak sagnjio?«, zaurla on na Murtaga. »Zašto si ga ubio?« Murtag je obrisao mač o Torkenbrandov haljetak na kojemu je ostala tamna mrlja. »Ne razumijem zašto si tako uzrujan...« »Uzrujan!«, eksplodirao je Eragon. »To je malo reći! Jesi li, možda, pomislio da smo ga jednostavno mogli ovdje ostaviti i krenuti svojim putem? Nisi! Umjesto toga pretvorio si se u krvnika i odrubio mu glavu. Bio je bespomoćan!« Murtag je bio zbunjen Eragonovim gnjevom. »Pa nismo ga mogli ostaviti na životu, doista je bio opasan. Drugi su pobjegli... bez konja ne bi daleko stigao. Nisam želio da ga Urgali nađu i saznaju za Arju. Pa sam pomislio da je...« »Ali ubiti ga?«, prekinu ga Eragon. Safira je radoznalo onjušila Torkenbrandovu glavu. Malo je otvorila usta, kao da će je zgrabiti, a onda se predomislila i došuljala se pokraj Eragona. »Samo pokušavam ostati živ«, izjavio je Murtag. »Život bilo kojega neznanca nije važniji od mojega života.« »Ali se ne smiješ upuštati u bezrazložno nasilje. Gdje ti je samilost?«, zagrmje Eragon, upirući kažiprstom u vlastitu glavu. »Samilost? Samilost? Kakvu samilost mogu priuštiti svojim neprijateljima? Trebam li razmišljati o tome hoću li se uopće braniti zato što će to nekome nanijeti bol? Da sam to radio, poginuo bih prije mnogo godina! Moraš biti spreman braniti sebe i ono što voliš, bez obzira na cijenu.« Eragon je ugurao mač u korice i bijesno odmahivao glavom.

»Takvom logikom možeš opravdati svako zvjerstvo.« »Misliš li da ja u tome uživam?«, poviknuo je Murtag. »Život mi je u opasnosti otkako sam se rodio! Svaku minutu u budnome stanju proveo sam izbjegavajući opasnosti ove ili one vrste. I nikada nisam mirno spavao jer sam se uvijek bojao hoću li doživjeti sljedeće jutro. Ako sam se ikada osjećao sigurnim, to je, valjda, bilo samo dok sam bio u majčinoj utrobi, iako ni tada nisam bio na sigurnom! Ti to ne razumiješ. Da si živio u takvom strahu, i ti bi naučio lekciju koju sam ja naučio: Nikada ne riskiraj.« Pokazao je rukom prema Torkenbrandovu tijelu. »On je bio rizik koji sam uklonio. Ne želim se kajati i neću se mučiti zbog onoga što je bilo i prošlo.« Christopher Paolini Eragon mu se unio u lice. »Bez obzira na sve to je pogrešno.« Privezao je Arju za Safiru, a onda se popeo na Snježnoga Ognja. »Idemo.« Murtag je s konjem obišao oko Torkenbradova tijela, ispružena ničice na zemlji natopljenoj krvlju. Jahali su brzinom kakvu bi Eragon tjedan dana ranije smatrao nemogućom. Prevaljivali su kilometre kao da imaju krila na nogama. Skrenuli su na jug, između dva izbočena grebena Bura. Izgledali su kao kliješta koja će se svaki tren stisnuti, a ipak su bili udaljeni dan hoda. No, ta je razdaljina izgledala kraća, zbog goleme veličine same planine. Kao da su se nalazili u dolini stvorenoj za divove. Zaustavili su se kako bi prenoćili i u tišini su večerali ne dižući pogleda sa svojih zdjela. Kasnije je Eragon procijedio kroz zube: »Ja ću prvi stražariti.« Murtag je kimnuo glavom i legao na svoje deke tako da je leđa okrenuo prema Eragonu. »Želiš li razgovarati1}'«, upitala je Safira. »Ne sada«, promrmljao je Eragon. »Pusti me da malo razmislim, jer sam... zbunjen.« Povukla se iz njegovih misli, nježno ga dodirnula i šapnula mu: »Volim te, maleni.« »Ija tebe«, uzvratio je. Sklupčala se pokraj njega i grijala ga. On je nepomično sjedio u mraku i nastojao svladati svoj nemir. LET PREKO DOLINE Sutradan ujutro Safira je uzletjela s Eragonom i Arjom. Eragon se

želio na neko vrijeme udaljiti od Murtaga. Drhtao je i stiskao odjeću oko sebe. Izgledalo je kao da bi mogao padati snijeg. Safira je lijeno uzlijetala na zračnoj struji i upitala: »0 čemu razmišljaš?« Eragon je razmišljao o planini Bur, koja je još uvijek bila iznad njih, iako je Safira već bila visoko iznad zemlje. »Ono jučer je bilo ubojstvo. Nemam za to druge riječi.« Safira je skrenula ulijevo. »Bilo je to nesmotreno i loše zamišljeno djelo, no Murtag je htio uraditi dobro. Ljudi koji kupuju i prodaju druge ljude zaslužuju svaku nesreću koja ih snađe. Da se nismo obvezali pomoći Arji, ulovila bih svakoga porobljivača i rastrgala ga.« »Da«, ojađeno se složio Eragon, »no Torkenbrandje bio bespomoćan. Nije se mogao braniti ni pobjeći. Daje Murtag pričekao jedan trenutak Torkenbrand bi se vjerojatno predao. Murtagmu nije dao tupriliku. Daše Torkpibrand barem mogao boriti, ne bi bilo tako negativno.« »Eragone, da se Torkenbrand i borio, rezultat bi bio jednak- Dobro znaš, kpo ija, da se rijetki mogu mačem mjeriti s tobom ili Murtagom. Torkenbrand bi ionako poginuo, iako ti, čini se, misliš da bi mu bilo pravednije i časnije poginuti u dvoboju, koliko god on neravnopravan bio.« »Ne znam što je ispravno!«, utučeno je priznao Eragon. »Nema neupitnih odgovora.« »Ponekadnema odgovora«, nježno je rekla Safira. »Iz ovoga nauči što možešo Murtagu. A onda mu oprosti. A ako ne možeš oprostiti, barem zaboravi, jer ti nije želio napakostiti, kolik0 g°dje njegov postupak bio nepromišljen. Još si sa mnom u mislima, zar ne?« Eragon se namrštio i pomaknuo u sedlu. Stresao se kao kad se konj želi osloboditi muhe i preko Safirina ramena pogledao gdje je Murtag. Pozornost mu je privukla šarena mrlja iza njih. Christopher Paolini Pokraj suhog korita rijeke koje su prešli jučer kasno popodne ugledao je logor Urgala. Poskočilo mu je srce. Kako to da ih Urgali sustižu, iako su bez konja? I Safira je spazila ta čudovišta pa je povila krila, a onda ih je priljubila uz tijelo i naglo se obrušila parajući zrak. »Mislim da nas nisu vidjeli«, rekla je.

I Eragon se tome nadao. Zažmirio je zbog udara zraka, jer se Safira počela spuštati pod još većim kutom. »Sigurno ih knez luđački tjera«, rekao je. »Da, možda će svi crknuti od umora.« Kad su sletjeli, Murtag ih je kratko upitao: »Sto sada?« »Urgali nas sustižu«, rekao je Eragon. Pokazao je rukom prema njihovu logoru. »Koliko još moramo putovati? «, upitao je Murtag, podignuo ruku prema nebu i računao koliko sati ima do zalaska sunca. »U uobičajenim uvjetima?... Rekao bih još pet dana. A brzinom kojom smo do sada putovali, samo tri. No, ako ne stignemo onamo sutra, Urgali će nas vjerojatno sustići, a Arja će sigurno umrijeti.« »Možda će izdržati još jedan dan.« »Ne možemo se u to pouzdati«, rekao je Eragon. »Jedini način na koji možemo stići do Vardena na vrijeme, jest da se ni radi čega ne zaustavljamo, a najmanje radi spavanja. To nam je jedina mogućnost.« Murtag se kiselo nasmijao. »Kako to misliš izvesti? Već danima putujemo bez pravog sna. Osim ako jahači nisu sazdani od drukčijeg materijala nego mi smrtnici, i ti si jednako umoran kao i ja. Prevalili smo golemu razdaljinu, a konji, ako nisi opazio, samo što se nisu srušili. Još jedan ovakav dan mogao bi nas sve usmrtiti.« Eragon je slegnuo ramenima. »Pa neka. Nemamo drugoga izbora.« Murtag je gledao u planinu. »Ja mogu otići, a ti leti na Safiri.... Tako će se Urgali biti prisiljeni razdvojiti, a ti ćeš lakše stići do Vardena.« »To bi bilo samoubojstvo«, rekao je Eragon i prekrižio ruke. »Ovi su nekako brži na nogama nego mi na konjima. Sustigli bi te i ubili kao jelena. Jedini način na koji im možemo umaknuti jest skraEragon siti se kod Vardena.« Unatoč tim riječima, nije bio siguran želi li da Murtag i dalje ide s njim. Drag mije, sam je sebi priznao, no nisam više siguran je li to dobro. »Ja ću kasnije pobjeći«, naglo je rekao Murtag. »Kada stignemo do Vardena, mogu pobjeći preko pokrajnje doline i probiti se do Surde, gdje se mogu sakriti a da ne privučeni veliku pozornost.« »Dakle, ostaješ?«

»Spavali ili ne, pratit ću te do Vardena«, obećao je Murtag. S tom novom spremnošću, nastojali su se udaljiti od Urgala, a ovi su im se ipak približavali. U suton su im bili za trećinu puta bliže nego toga jutra. Eragon i Murtag su od umora gubili snagu pa su spavali naizmjenično na konjima, tako da je onaj koji je bio budan usmjeravao konje da ne zalutaju. Eragon se u odabiru smjera uvelike oslanjao na Arjino sjećanje. Zbog čudne prirode njezina uma ponekad bi skrenuo s puta što im je oduzimalo puno dragocjena vremena. Postupno su zaokretali prema podnožju istočnoga dijela planine i tražili dolinu koja će ih odvesti do Vardena. Ponoć je došla i prošla, a od doline ni traga. Kad je sunce granulo, obradovali su se vidjevši da su Urgali daleko iza njih. »Ovo je posljednji dan«, rekao jer Eragon zijevajući. »Ako se do podne dobrano ne približimo Vardenima, ja ću s Arjom poletjeti na Safiri. Ti onda možeš ići kamo god želiš, no morat ćeš sa sobom povesti Snježnoga Ognja. Neću se moći vratiti po njega.« »To, možda, neće biti potrebno. Mislim da ćemo ipak stići na vrijeme«, rekao je Murtag i obrisao držak mača. Eragon je slegnuo ramenima. »Možda.« Otišao je do Arje i stavio joj ruku na čelo. Bilo je vlažno i opasno vruće. Oči su joj se ispod kapaka nemirno micale, kao da ima noćnu moru. Eragon joj je stavio vlažnu krpu na čelo, a želio je da može učiniti i nešto više. Kasnije toga jutra, nakon što su zaobišli vrlo široko područje, Eragon je pri samom kraju ugledao usku dolinu. Bila je tako zaklonjena da bi je čovjek mogao vrlo lako previdjeti. Rijeka Medvjedi zub, Christopher Paolini koju je Arja spomenula, tekla je iz te doline i bezbrižno vijugala po cijelome području. S olakšanjem se nasmiješio. To je bilo njihovo odredište. Eragon se okrenuo i zabrinuo, se jer je vidio kako se razdaljina između njih i Urgala smanjila na svega tri kilometra. Murtagu je pokazao dolinu. »Ako se onamo došuljamo da nas ne vide, to bi ih moglo zbuniti.« Murtag je izgledao skeptično. »Vrijedi pokušati. No, do sada su nas lako slijedili.«

Dok su se približavali dolini, prolazili su ispod kvrgavih grana planinske šume. Drveće je bilo visoko, s raspucanom, gotovo crnom korom, tupim iglicama jednake boje i kvrgavim korijenjem koje je virilo iz zemlje kao gola koljena. Po zemlji su popadali češeri veličine konjske glave. Visoko u krošnjama čavrljale su vjeverice, a neke su zurile u njih iz rupa u deblima. S kvrgavih su grana visjeli zeleni busenovi vučjeg korijena. Eragon se u šumi osjećao nelagodno. Kosa mu se na potiljku naježila. U zraku je bilo nešto neprijateljsko, kao da ih drveće smatra uljezima. »Vrlo su stara«, rekla je Safira i dodirnula nosom deblo. »Da «, dodao je Eragon, »ali nisu ugodna.« Sto su dublje zadirali, šuma je postajala sve gušća. Nedostatak prostora prisilio je Safiru da uzleti s Arjom. Kako nije bilo nikakve staze, neprohodna je šikara usporavala Eragona i Murtaga. U blizini je zavijala rijeka Medvjedi zub, a zrakom je odjekivao njezin huk. Jedan je obližnji vrh zaklanjao sunce pa su prerano zašli u sumrak. Na ulazu u dolinu Eragon je shvatio, da je, iako je izgledala kao tanak usjek između planinskih vrhova, jednako široka kao i mnoge doline u Hrptu. Samo je zbog golemih dimenzija nazupčanih i sjenovitih dijelova planine izgledala tako mala. Sa svih je strana bila puna vodopada. Nebo im se iznad glava pretvorilo u tanku vijugavu traku, većinom prekrivenu sivim oblacima. Iz vlažne zemlje dizala se gusta magla od koje se zrak hladio tako da im se na kraju vidio dah poput maglice. Iz saga mahovine i paprati virile su divlje jagode i nastojale uhvatiti ono malo sunca što je onamo dopiralo. Na hrpama trulih debla nicale su gljive s crvenim i žutim klobucima. Eragon Sve je bilo tiho i mirno. Teški je zrak upijao sve zvukove. Čudno nečujnim zamasima krila, Safira je sletjela pokraj njih na obližnjem proplanku. Jednim okretom glave upila je okoliš. »Upravo sam prošla potkraj jata tamnozelenih ptica, s crvenim šarama na pilima. Nikada u životu nisam vidjela takve ptice.« »U ovim planinama sve izgleda neobično«, odgovorio je Eragon. »Mogu li malo letjeti s tobom? Želim vidjeti gdje su Urgali.«

»Naravno.« Okrenuo se Murtagu. »Vardeni su skriveni na kraju doline. Ako požurimo, mogli bismo onamo stići prije mraka.« Murtag je držao ruke na bokovima i nešto gunđao. »Kako ću izići odavde? Ne vidim nijednu dolinu koja se spaja s ovom, a Urgali će nas vrlo brzo opkoliti. Treba mi smjer kojim mogu pobjeći.« »Ne brini zbog toga«, nestrpljivo je rekao Eragon. »Ovo je duga dolina. Sigurno postoji neki izlaz malo dalje.« Skinuo je Arju sa Safire i stavio je na Snježnoga Ognja. »Ti pazi na Arju, a ja ću letjeti na Safiri. Čekat ćemo vas malo dalje.« Popeo se na Safirin hrbat i privezao joj se za sedlo. »Budi oprezan«, upozorio ga je Murtag zamišljena i namrštena čela, a onda je zviždukom pozvao konje i pohitao u šumu. Kad se Safira odrazila u zrak, Eragon ju je upitao: »Što misliš, bi li mogla uzletjeti na jedan od onih vrhova? Možda bismo odande uspjeli vidjeti odredište, kao i prolaz za Murtaga. Ne želim ga cijelom dolinom slušati kflkp gunđa.« »Možemo pokušati«, odgovorila je Safira, »no bit će sve hladnije i hladnije.« » Toplo sam odjeven.« »Onda se drži!« Najednom se vinula ravno prema nebu, a Eragon je kliznuo u sedlu. Snažno je mahala krilima i letjela gotovo uspravno. Ispod njih se dolina pretvorila u zelenu crtu. Na mjestima gdje je do nje dopiralo sunce, rijeka Medvjedi zub svjetlucala je kao srebrna čipka. Prodirali su kroz sloj oblaka gdje je zrak bio pun ledene vlage. Našli su se usred bezoblična siva plašta, u kojemu se nije vidjelo ni do kraja ispružene ruke. Eragon se nadao da se u toj dubokoj tami Christopher Paolim neće ni s čim sudariti. Za pokus je ispružio ruku i zamahnuo. Kondenzirana mu je voda počela curiti niz ruku i smočila mu rukav. Pokraj glave mu je proletjelo nešto sivo, jedva vidljivo, no uspio je razaznati da je to golubica. Bjesomučno je mlatila krilima. Oko nogu joj je bila omotana bijela vrpca. Safira je krenula prema njoj, ispružena jezika i razjapljene čeljusti. Golubica je zakriještala kad joj

je Safira oštrim zubima mlatnula tik do repa. Zatim je pohitala dalje i nestala u tami, a panično lupanje krilima je utihnulo. Kad su probili vrh oblaka, Safirine su ljuske bile prekrivene tisućama kapi. U svakoj se prelijevala sićušna duga na svjetlucavom plavetnilu Safirinih ljusaka. Eragon se zanjihao kao da otresa vodu s odjeće i zadrhtao. Više nije vidio zemlju, samo more oblaka koji su plovili između planinskih vrhova. Planinske su šume ustupile mjesto debelim ledenjacima, koji su se na suncu prelijevali u plavobijelim nijansama. Snijeg je bio tako blještav da je Eragon morao sklopiti oči. Minutu kasnije pokušao ih je otvoriti, ali ga je jarka svjetlost opet zabljesnula. Postao je živčan pa je počeo buljiti u svoj lakat. »Ka\o to možeš podnijeti?«, upitao je Safiru. »Moje su oči jače od tvojih «, odgovorila je. Bilo je ledeno. Mokra mu se kosa zaledila i poprimila izgled sjajne kacige. Košulja i hlače pretvorili su se u kruti oklop oko njegovih udova. Safirine zaleđene ljuske postale su skliske. Na krilima joj se uhvatilo inje. Nikada do tada nisu letjeli tako visoko, a vrhovi planine još su bili kilometrima iznad njih. Safira je sve sporije mahala krilima i sve teže disala. Eragon je hvatao zraka i dahtao. Kao da nije bilo dovoljno kisika. Nastojao je ne paničariti i čvrsto se uhvatio za bodlje na Safirinu vratu. »Moramo... bježati odavde«, rekao je. Pred očima su mu bljeskale crvene točkice. »Ne mogu... disati.« Izgledalo je kao da ga Safira ne čuje pa joj je ponovio poruku, ovoga puta glasnije. Opet nije bilo odgovora. Ne čuje me, shvatio je. Nagnuo se, jedva sposoban razmišljati, počeo je udarati po slabini i poviknuo: »Spuštaj se!« Od toga mu se napora u glavi počelo vrtjeti. Sve mu se smračilo pred očima. Eragon Ponovno je došao k svijesti kad su se spustili ispod oblaka. U glavi mu je bubnjalo. »Što se dogodilo?«, upitao je podižući se i zbunjeno gledajući oko sebe. »Onesvijestio si se«, odgovorila je Safira. Pokušao je proći prstima kroz kosu, ali se zaustavio kad je opipao inje. »Da, to znam, no zašto mi nisi odgovorila?«

»Mozak mije bio zbunjen. Tvoje mi riječi nisu imale nikakva smisla. Kad si izgubio svijest, znala sam da nešto nije u redu ispustila se. Nisam se morala dugo spuštati da bih shvatila što se dogodilo.« »Dobroje da se i ti nisi onesvijestila«, rekao je Eragon i nervozno se nasmijao. Safira je samo mlatnula repom. Sjetno je pogledao prema vrhovima planine skrivenima iznad oblaka. »Šteta što nismo mogli sletjeti na jedan od onih vrhova... No, sada znamo, iz ove doline možemo otići samo onako kako smo i došli. Zašto smo ostali bez zraka ? Ka -kp to da ga doljč ima, a gore nema?« »Ne znam, no neću se više nikada usuditi uzletjeti takp blizu suncu. Ovo iskustvo moramo upamtiti. Ova nam spoznaja može biti korisna ako se ikada budemo morali boriti s nekim drugim jahačem.« »Nadam se da se to neće nikada dogoditi«, rekao je Eragon. »Ostanimo sada dolje. Za danas mije dosta pustolovina.« Lebdjeli su na blagim zračnim strujama od jednog dijela planine do drugog sve dok Eragon nije ugledao Urgale koji su već bili na ulazu u dolinu. Što ih pokreće takvom brzinom i kako to mogu podnijeti?, upitao se. »Sada kad smo im bliže«, rekla je Safira, »vidim da su ovi Urgali veći od onih koje smo ranije sreli. Ni najviši im čovjek nye m do pojasa. Ne znam iz koje zemlje dolaze, no to mora biti nekp opasno mjesto kad u njemu rastu takp okrutna stvorenja.« Eragon je buljio u tlo ispod njih, no nije mogao vidjeti sve pojedinosti kao ona. »Ako nastave ovim tempom, uhvatit će Murtaga prije nego nađemo Vardene.« »Negubi nadu. Šuma će im, možda, omesti napredovanje.... Bi li ih se moglo zaustaviti magijom?« Eragon je odmahnuo glavom. »Zaustaviti ih... ne. Previše ih je.« Pomislio je na tanki sloj magle u dolini i nasmijao se. »No možda Christopher Paolini bih ih mogao malo usporiti.« Sklopio je oči, odabrao potrebne riječi, upro pogled u maglu i zapovjedio: »Gat un riza du rahrl« Na tlu se sve uzburkalo. S visine je izgledalo kao da zemlja plovi poput široke spore rijeke. Ispred Urgala se počela skupljati olovna magla i zgušnjavala se u obliku zastrašujućeg bedema, mračna kao

mrkla noć. Urgali su zastali, a onda krenuli naprijed poput nezaustavljiva malja. Magla je kružila oko njih i skrivala predvodnicu od pogleda. Eragon je naglo ostao bez energije, pa mu je srce počelo treperiti kao u umiruće ptice. Hvatao je zrak i kolutao očima. Borio se ne bi li se oslobodio magije, ne bi li začepio odvod kroz koji mu je otje-cao život. Gromoglasnim se krikom otrgnuo od magije i prekinuo spoj. Kroz misli su mu proletjeli tračci magije, poput obezglavljenih zmija, a onda su se nevoljko povukle iz njegove svijesti hvatajući mu se za ostatke snage. Magleni se bedem raspršio i magla se tromo rasplinula po zemlji kao da se urušava kula od pijeska. Ur-gale nije uopće usporila. Eragon je mlitavo ležao na Safiri i dahtao. Tek se tada sjetio Bromovih riječi: »Na magiju utječe daljina, jednako kao na strijelu ili koplje. Pokušaš li podignuti ili pokrenuti nešto s udaljenosti od dva kilometra, to će ti oduzeti više snage nego da si blizu.« To više neću zaboraviti, snuždeno je pomislio. »Nisi to smio ni ovoga puta zaboraviti«, odlučno je rekla Safira. »Prvo zemlja u Giledu, a sada ovo. Zar nisi slušao ništa što ti je Brom govorio? Akp takp nastaviš, ubit ćeš se.« »Slušao sam «, rekao je i trljao bradu. »Samo, prošlo je dosta vremena pa se nisam imao prilike toga sjetiti. Nisam se nikada služio magijom na daljinu pa kakp sam mogao znati da će biti takp teškp?« Safira je zarežala. »Čini mi se da ćeš sljedeći put pokušati mrtvace vratiti u život. Nemoj zaboraviti stoje Brom o tome rekao.« »Neću«, nestrpljivo je rekao. Safira se spuštala prema tlu i tražila Murtaga i konje. Eragon bi joj bio pomogao, no jedva je imao snage sjediti. Safira je, uz trzaj, sletjela na malo polje, a Eragon se zbunio kad je vidio da konji stoje, a Murtag kleči i proučava tlo. Kako Eragon Eragon nije sjahao, Murtag je pohitao do njega da vidi što se događa. »Što je?« Zvučao je ljut, zabrinut i umoran. »...Pogriješio sam«, iskreno je rekao Eragon. »Urgali su ušli u dolinu. Pokušao sam ih zbuniti, ali sam zaboravio jedno od pravila

magije i to me skupo stajalo.« Murtag se namrštio i prešao prstom po ramenu. »Upravo sam našao neke vučje tragove, ali su široki kao obje moje šake i duboki dva centimetra. Ovdje ima životinja koje bi i za tebe, Safira, mogle biti opasne.« Okrenuo se prema njoj. »Znam da ti ne možeš u šumu, no bi li mogla kružiti iznad mene i konja? Tako mi se ove zvijeri neće približavati. U protivnom će od mene ostati tek toliko koliko se može ispeći u naprstku.« »Šališ se, Murtaže?«, upitao je Eragon i radosno se nasmijao. Mišići su mu drhtali pa mu je bilo teško usredotočiti se. »Samo na vješalima.« Murtag je protrljao oči. »Ne mogu vjerovati da nas cijelo vrijeme prate isti Urgali. Morali bi biti ptice da nas sustignu.« »Safira kaže da su veći nego oni koje smo vidjeli«, primijetio je Eragon. Murtag je stegnuo držak mača i opsovao. »Sad mi je jasno! Safira, ako si ti u pravu, onda su to Kuli, elitni Urgali. Morao sam pretpostaviti da su im dali kneza za zapovjednika. Ne jašu zato što ih konji ne mogu nositi. Nijedan nije niži od dva i pol metra. Danima mogu trčati bez spavanja i još uvijek biti spremni za borbu. Ponekad su potrebna petorica ljudi kako bi ubili jednoga. Nikada ne napuštaju svoje špilje, osim kad je rat, tako da sigurno očekuju veliki pokolj kad su izišli u tolikom broju.« »Možemo li održati prednost?« »Tko zna?«, rekao je Murtag. »Snažni su, odlučni i puno ih je. Postoji mogućnost da ćemo se morati s njima sučeliti. Ako se to dogodi, samo se nadam da će Vardeni u blizini imati postavljene straže koje će nam pomoći. Unatoč našemu umijeću i Safiri, napad Kula ne možemo odbiti.« Eragon se zanjihao. »Molim te, donesi mi malo kruha. Moram jesti.« Murtag mu je brzo donio komad kruha. Bio je star i tvrd, no Christopher Paolini Eragon ga je sa zahvalnošću žvakao. Zabrinutih očiju, Murtag je prešao pogledom po rubovima doline. Eragon je znao da traži izlaz. »Ima jedan malo dublje u dolini.« »Naravno«, rekao je Murtag usiljenim optimizmom, a onda je

pljesnuo rukom po bedru. »Moramo krenuti.« »Kako je Arja?«, upitao je Eragon. Murtag je slegnuo ramenima. »Vrućica joj se pogoršala. Stalno se trza i okreće. Što si očekivao? Snaga je izdaje. Moraš je na Safiri odnijeti do Vardena prije nego joj otrov još više našteti.« »Ne želim tebe ostaviti«, odrješito je rekao Eragon, osjećajući da svakim zalogajem postaje sve snažniji. »Ne, kada su Urgali tako blizu.« Murtag je opet slegnuo ramenima. »Kako hoćeš. No, upozoravam te, ona neće preživjeti ako ostaneš sa mnom.« »Nemoj to govoriti«, rekao je Eragon i ispravio se u Safirima sedlu. »Pomogni mi spasiti je. Još uvijek to možemo učiniti. Shvati to kao život za život, kao iskupljenje za Torkenbrandovu smrt.« Murtagovo se lice namah smrklo. »Nisam ja ništa dužan. Ti...« Ušutio je kad je začuo jeku roga kroz mračnu šumu. »Još ti toga imam reći kasnije«, kratko je rekao i snažnim koracima krenuo prema konjima. Zgrabio im je oglave i odskakutao ljutito pogledavajući Eragona. Dok je Safira uzlijetala, Eragon je sklopio oči. Poželio je leći na mekan krevet i zaboraviti sve nevolje. »Safira«, napokon je progovorio, grijući uši dlanovima, »a da odvedemo Arju Vardemma? Kad ona bude na sigurnom, možemo se vratiti po Murtaga i pomoći mu da pobjegne odavde.« »Vardeni ti ne bi dopustili«, rekla je Safira. »Po njihovu mišljenju, mogao bi se vratiti kflkp bi Urgalima odao vardenskp s krovište. Ne dolazimo u najboljim uvjetima da bismo pridobili njihovo povjerenje. Htjet će znati zašto smo doveli cijelu skupinu Kula basna njihova vrata.« »Jednostavno ćemo im morati reći istinu i nadati se da će nam povjerovati«, rekao je Eragon. »A što ćemo učiniti akp Kuli napadnu Murtaga?« »Boriti se, naravno! Neću dopustiti da zarobe njega i Arju«, gnjevno je rekao Eragon. Eragon U Safirinim je riječima bio prizvuk sarkazma. »Kakpje to plemenito! Ah, mi bismo pokosili mnoge Urgale — ti magijom i mačem, a ja

svojim oružjem, zubima i kandžama — no sve bi na kraju bilo uzaludno. Previše ih je... Ne možemo ih poraziti, možemo samo biti poraženi.« »A što onda?«, ljuto je upitao. »Neću ostaviti ni Arju ni Murtaga njima na milost.« Safira je tako mahala repom da joj je vrh repa glasno zviždao. »Ne tražim to od tebe. No, akp napadnemo prvi, mogli bismo biti u prednosti. « »Jesi li poludjela? Oni će...« Ušutio je i počeo o tome razmišljati. »Neće moći učiniti ništa«, iznenađeno je zaključio. »Točno«, rekla je Safira. »Možemo im nanijeti puno štete iz visine gdje smo na sigurnom.« »Idemo bacati kamenje na njih!«, predložio je Eragon. »7b bi ih trebalo rastjerati.« »Akp im lubanje nisu dovoljno debele da ih zaštite.« Safira je zaokrenula nadesno i brzo sletjela do rijeke Medvjedi zub. Snažnim je kandžama zahvatila stijenu srednje veličine, dok je Eragon skupio nekoliko krupnih komada kamenja. S tim tovarom, Safira je nečujno lebdjela dok nisu stigli iznad Urgala. »Sada!«, uzviknula je i ispustila stijenu. Čula se potmula lomljava, jer su se kamene rakete probijale kroz krošnje drveća i slamale im grane. Sekundu kasnije dolinom su se prolomili krikovi. Eragon se nevoljko smiješio dok je slušao kako Urgali bježe u zaklon. »Idemo naći još streljiva«, predložio je i sagnuo se na Safiri. Zarežala je u znak odobravanja i vratila se do rijeke. Bio je to naporan posao, ali su uspjeli onemogućiti napredovanje Urgala, iako ih je bilo nemoguće potpuno zaustaviti. Kad god bi Safira sletjela po kamenje, Urgali bi napredovali. Unatoč tome, njihovi su napori Murtagu omogućili zadržati prednost pred nadiru-ćom povorkom. Sati su odmicali pa se u dolini počelo smračivati. Bez sunca i njegove topline počeo se osjećati oštar šumski zrak, a na drveću se smrzavala magla i prekrivala krošnje bijelim plastom. Noćne su životinje počele izlaziti iz svojih brloga i iz zasjenjenih skrovišta te zurile u neznance koji su nedopušteno zašli na njihovo područje. Christopher Paolini

Eragon je i dalje proučavao obronke planine i tražio vodopad koji će označiti kraj njihova puta. Bio je bolno svjestan da se svakom minutom smrt sve više približavala Arji. »Brže, brže«, promrmljao je gledajući s visine Murtaga. Prije negoli je Safira zahvatila još kamenja, rekao je: »Napravimo stanju i pogledajmo Arju. Dan je gotovo pri \raju i bojim se da su joj preostali samo sati, akp ne i minute.« »Arjinje život sada u rudama sudbine. Ti si odlučio ostati s Murtagom. Prekasno je da bi se to promijenilo. Zato se prestani time mučiti. Od tebe me svrbe ljuske. Najbolje što sada možemo učiniti jest nastaviti bombardirati Urgale.« Eragon je znao da ima pravo, no njezine ga riječi nisu nimalo umirile. Ponovno je počeo tražiti vodopad, no što god da je ležalo ispred njih, bilo je zakriveno planinskim grebenom. U dolinu se počeo uvlačiti potpuni mrak, spuštao se na drveće i planinu poput oblaka od tinte. Ni uz svoj oštar sluh i istančano osjetilo mirisa, Safira više nije mogla kroz gustu šumu odrediti položaj Urgala. Nije bilo mjeseca koji bi im pomogao. Proći će sati prije nego što se digne iznad planine. Safira je napravila dug blag zaokret ulijevo i lebdjela oko planinskoga grebena. Eragon je nejasno osjećao kako prolaze pokraj grebena, a onda je zažmirio jer mu se učinilo da je u daljini ugledao tanku bijelu crtu. Je li ono, možda, vodopad?, upitao se. Pogledao je u nebo na kojemu se još uvijek vidio odbljesak sunca na zalasku. Tamni su se obrisi planinskih grebena povijali i pri vrhovima se spajali, kao u obliku neke zdjele koja je zatvarala dolinu. »Kraj doline nije dalekpl«, uzviknuo je i pokazao rukom prema planini. »Misliš li kakp Vardem znaju da mi dolazimo? Možda će poslati ljude da nam pomognu.« »Dvojim da će nam pomoći do\ ne saznaju jesmo li prijatelji ili neprijatelji«, rekla je Safira i naglo se spustila prema tlu. »Vraćam se Murtagu. Sada moramo biti s njim. Budući da ne mogu pronaći Urgale, mogli bi mu se prišuljati, a da i ne primijetimo.« Eragon je odvezao Zarokove korice i pitao se je li dovoljno snažan za borbu. Safira je sletjela s lijeve strane rijeke Medvjedi zub i napeto čučnula. U daljini je hučao vodopad. »Dolazi«, rekla je.

Eragon je naćulio uši i uhvatio glasan zvuk kopita. Murtag je izjurio iz šume i tjerao konje ispred sebe. Vidio ih je, no nije usporio. Eragon Eragon je skočio sa Safire, malo posrnuo i nastojao sustići Murtaga. Safira je iza njih krenula prema rijeci kako bi ih mogla pratiti, a da je drveće ne ometa. Prije nego što je Eragon uspio reći Murtagu novosti, ovaj je rekao: »Vidio sam te kako sa Safirom bacaš kamenje. Domišljato. Jesu li se Kuli zaustavili ili se počeli povlačiti?« »Još su uvijek iza nas, no gotovo smo stigli do kraja doline. Kako je Arja?« »Nije umrla«, kratko je rekao Murtag. Dahtao je. Sljedeće su mu riječi bile varljivo mirne, kao kad čovjek skriva strašan otrov. »Ima li negdje naprijed neka dolina ili tjesnac kroz koji mogu otići?« Eragon se, zabrinuta lica, pokušao sjetiti je li u planinama oko sebe vidio ikakav usjek. Neko vrijeme nije razmišljao o Murtago-voj dvojbi. »Mračno je«, počeo je okolišati i pognuo se ispod niske grane, »pa mi je, možda", nešto promaknulo, ali... ne«. Murtag je bijesno opsovao i na mjestu stao te potegnuo konjske oglave dok se i konji nisu zaustavili. »Hoćeš reći da nemam kamo otići osim Vardenima?« »Da, no nastavi trčati. Urgali su nas gotovo sustigli!« »Neću!«, ljuto je rekao Murtag. Stavio je prst na Eragonove grudi. »Upozorio sam te da neću ići Vardenima, a ti si radio po svom i stavio me između čekića i nakovnja! Ti znaš što je sve u vilinu pamćenju, a ja ne. Zašto mi nisi rekao da je ovo slijepa ulica?« Eragon se nakostriješio na njegovu paljbu i uzvratio: »Znao sam samo kamo moramo ići, a ne što nas na putu čeka. Nemoj mene kriviti što si odlučio ići s nama.« Murtag je siktao kroz zube i bijesno se okrenuo. Eragon je vidio kako se pretvorio u nepomičnu pogrbljenu figuru. I njegova su ramena bila napeta, a na vratu mu je kucala vena. Stavio je ruke na bokove, a napetost mu je rasla. »Zašto ste stali?«, uznemireno je upitala Safira. »Nemoj me ometati.« »Zašto si se posvađao s Vardenima ? Ne može biti tako strašno da to i sada skrivaš. Bi li se radije borio protiv Kula nego to otkrio? Koliko ćemo se puta morati ovako svađati dok mi

ne počneš vjerovati?« Uslijedila je duga šutnja. Christopher Paolini »UrgalU«, užurbano ih je upozorila Safira. »Znam «, rekao je Eragon obuzdavajući svoj bijes. »No ovo moramo riješiti.« »Brzo, brzo.« »Murtaže«, napeto je rekao Eragon, »ako ne želiš poginuti, moramo ići Vardenima. Nemoj da im padnem u ruke a da ne znam kako će tebe prihvatiti. Bit će opasno i bez nepotrebnih iznenađenja.« Napokon se Murtag okrenuo Eragonu. Disao je teško i brzo kao opkoljeni vuk. Zastao je, a onda je bolnim glasom rekao: »Imaš pravo znati. Ja... ja sam sin Morzana, prvog i posljednjeg među Zakletima.« IZMEĐU DVIJE VATRE Eragon je zanijemio. U glavi mu je brujila nevjerica. Nastojao je odbaciti Murtagove riječi. Zakleti nisu imali djece, a najmanje Morzan. Morzan! Covje\ kpjije jahače izdao Galbatoriksu i do kraja života ostao najomiljeniji kraljev službenik- Je li to moguće? Sekundu kasnije do njegovih je misli doprlo i Safirino zaprepaštenje. Probijala se kroz drveće i šipražje. Jurila je od rijeke prema njemu razjapljenih čeljusti i prijeteći podignuta repa. »Budi spreman na sve«, upozorila ga je. »Možda se umije služiti magijom.« »Ti si njegov nasljednik?«, upitao je Eragon i kradomice dohvatio Zaroka. Stoje mogao htjeti od mene? Radi li doista za kralja?, pitao se. »Ja to nisam odabrao!«, poviknuo je Murtag lica izobličena od boli. Očajnički je počeo potezati odjeću i kidao tuniku i košulju kako bi pokazao gole grudi. »Gledaj!«, molećivo je rekao i okrenuo Eragonu leđa. Eragon nije mogao dobro vidjeti pa se nagnuo naprijed i u mraku naprezao oči. Na Murtagovoj preplanuloj i mišićavoj koži bio je ožiljak pun čvorova koji mu se protezao od desnoga ramena do lijevoga boka, kao znak neke strašne boli. »Vidiš li?«, s gorčinom je upitao Murtag. Govorio je brzo kao da mu

je laknulo što je tu svoju tajnu napokon otkrio. »Bile su mi samo tri godine kad sam ga dobio. Tijekom jednog od mnogih svojih pijanih ispada, Morzan je bacio mač ne mene kad sam protrčao pokraj njega. Leđa mi je rasjekao upravo taj mač koji ti nosiš, jedina stvar koju sam se nadao dobiti u naslijeđe dok ga Brom nije ukrao s lesa mojega oca. Mislim da je u blizini bio neki iscjelitelj koji me spasio. Moraš shvatiti da ja ne volim ni Carstvo ni kralja. Nisam ni u kakvoj vezi s njima, niti ti želim ikakvo zlo!« Gotovo je bjesomučno preklinjao. Christopher Paolini Eragon je nelagodno podignuo ruku sa Zarokove ručke. »Onda je tvog oca«, rekao je drhtavim glasom, »ubio...« »Da, Brom«, rekao je Murtag. Odsutnim je pogledom navukao tuniku. Iza njih se oglasio rog na što je Eragon naglo poviknuo: »Dođi, bježi sa mnom«. Murtag je potegnuo konjske oglave i umorne ih natjerao u kas. Gledao je naprijed dok se Arja beživotno njihala na sedlu Snježnoga Ognja. Safira je ostala uz Eragona i lagano hodala ukorak s njim zahvaljujući dugim nogama. »U riječnom bi koritu mogla nesmetano hodati«, predložio je jer se bila prisiljena probijati kroz gusto granje. »Neću te ostaviti s njim.« Eragonu je bilo drago da ga štiti. Morzanov sini Između dugih koraka je rekao: »Teško je povjerovati u tvoju priču. Kako ću znati da ne lažeš ?« »Zašto bih lagao?« »Mogao bi biti...« Murtag ga je brzo prekinuo. »Sada ti ne mogu ništa dokazati. Zadrži svoje dvojbe dok ne stignemo do Vardena. Oni će me vrlo brzo prepoznati.« »Moram znati«, inzistirao je Eragon, »služiš li Carstvu.« »Ne. A i kad bih mu služio, što bih postigao putujući s tobom? Da sam te pokušao zarobiti ili ubiti, ostavio bih te u zatvoru.« Skočio je preko posječena stabla i spotaknuo se. »Možda vodiš Urgale Vardenima.« Murtag je kratko rekao: »Zašto bih onda još uvijek bio s tobom?

Sada znam gdje su Vardeni. Kakva bih razloga imao predati im se? Da ih namjeravam napasti, okrenuo bih se i priključio se Urgalima.« »Možda si plaćeni ubojica«, bez uvijanja je rekao Eragon. »Možda. To, zapravo, ne možeš znati, zar ne?« »Safira?«, jednostavno je upitao Eragon. Zavitlala mu je repom iznad glave. »Da ti je želio nauditi, mogao je to davno učiniti.« Jedna je grana udarila Eragona po mu se na koži pojavila krv. Vodopad je postajao sve bučniji. »Želim da dobro motriš na Murtaga Eragon kada stignemo do Vardena. Mogao bi učiniti nešto glupo, a ne želim da ga slučajno ubiju.« »Dat ću sve od sebe«, rekla je dok se provlačila između dva stabla guleći im pritom velike komade kore. Opet se iza njih oglasio rog. Eragon je bacio pogled preko ramena i očekivao da će ih Urgali zaskočiti iz mraka. Vodopad je tupo hučao i nadglasavao sve druge noćne zvukove. Stigli su do kraja šume pa je Murtag zaustavio konje. Bili su na šljunčanoj obali, s lijeve strane ušća rijeke Medvjeđi zub koja se ulijevala u jezero. Dolinu je ispunjavalo duboko jezero Kosta-merna i zapriječilo im put. U vodi je svjetlucao odsjaj zvijezda. Od strme planine nisu mogli proći oko jezera do uske obale na drugoj strani, široke jedva nekoliko koraka. Na drugom kraju jezera niz crnu se liticu slijevao široki vodopad praveći gomile oblaka od pjene. »Idemo li do vodopada?«, nevoljko je upitao Murtag. »Da.« Eragon je krenuo prvi polako koračajući duž lijeve strane jezera. Šljunak je bio vlažan i prekriven blatom. Između strme planine i jezera bilo je toliko prostora da je Safira jedva mogla proći. Morala je hodati dvjema desnim nogama kroz vodu. Bili su na pola puta do vodopada kad je Murtag poviknuo: »Urgali !« Eragon se okrenuo tako naglo da mu je ispod stopala poletjelo kamenje. Uz obalu jezera, gdje su bili prije samo nekoliko minuta, iz šume je izvirala rijeka glomaznih tjelesa i zaustavljala se pokraj

jezera. Netko je pokazao rukom prema Safiri. Preko vode su dopirali duboki glasovi. Horda se odmah razdijelila i krenula duž obiju strana jezera, tako da Eragon i Murtag nisu imah izlaza. Obala je bila tako uska da su glomazni Kuli morali ići jedan za drugim. »Naprijed!«, zagrmio je Murtag i izvukao mač te udario rukom konje po slabinama. Safira je uzletjela bez upozorenja i zaokrenu-la prema Urgalima. »Ne!«, poviknuo je Eragon i mislima dodao: »Vratise!«. No ona je nastavila letjeti ne obazirući se na njegove zapovijedi. Bolnim je naporom skinuo pogled s nje, izvukao Zaroka iz korica i krenuo naprijed. Christopher Paolini Safira je zaronila prema Urgalima i snažno rikala. Urgali su se pokušali razbježati, ali ih je strma planina držala u klopci. Kandžama je uhvatila jednog Kula koji se klatio i vrištao dok ga je ona zubima komadala. Umuknuo je, a tijelo mu je, bez jedne ruke i jedne noge, pljusnulo u jezero. Kuli se nisu dali odvratiti i nastavili su dalje oko jezera. S mlazom dima iz nozdrva, Safira je opet zaronila prema njima. Okretala se i prevrtala jer je prema njoj zafijukao oblak crnih strijela. Većina ih se odbila o njezine ljuske i samo je malo ogrebla, ali je zagrmila kad su joj neke probile krila. Od suosjećanja s njom Eragon je osjetio oštru bol u rukama. Morao se obuzdati kako joj ne bi pojurio u obranu. Sledio se od straha kad je vidio da im se urgalska povorka približava. Pokušao je još brže trčati, ali su mu mišići bili preumorni, a kamenje pod nogama preklisko. Onda je Safira, uz glasan pljusak, zaronila u jezero. Nestala je ispod površine vode, uzburkavši cijelo jezero. Urgali su nervozno promatrali kako im tamna voda zapljuskuje noge. Jedan je nešto nerazgovijetno promrmljao i žabo koplje u jezero. Voda je šiknula uvis jer je Safira naglo izronila iz dubina. Zubima je zgrabila koplje, slomila ga kao grančicu i snažnim ga zaokretom istrgnula Kulu iz ruku. Prije negoli je uspjela zgrabiti Kula, njegovi su se drugari bacili kopljima na nju i okrvavili joj njušku. Safira se izmaknula. Ljutito je siktala i mlatila repom po vodi.

Držeći koplje upereno u nju, vođa Kula se pokušao probiti pokraj nje, ali se zaustavio kad ga je zgrabila za noge. Držala ga je u stupici pa se povorka Urgala morala zaustaviti. U međuvremenu su Kuli na drugoj strani jezera i dalje hitali prema vodopadu. »Uhvatila sam ih u \lop\u«, oporo je rekla Eragonu, »alipožuri. Ne mogu ih dugo držati.« Streličari su s obale već nišanili u nju. Eragon se usredotočio na brzinu, ali mu se kamen izmaknuo ispod noge pa je posrnuo naglavce. Murtagova ga je snažna ruku održala na nogama pa su, udarajući jedan drugoga po podlaktici, uz povike potjerali konje. Bili su nadomak vodopadu. Buka je bila zaglušujuća, poput lavine. Niz liticu se spuštao bijeli vodeni zid i udarao o stijene tako snažEragon no da se dizala magla i oplakivala im lica. Četiri metra od te bučne zavjese obala je bila šira, što im je dalo prostora za djelovanje. Safira je zarikala jer joj je urgalsko koplje okrznulo stegno, a onda je nestala pod vodom. Nakon njezina povlačenja Kuli su dugim koracima jurnuli naprijed. Bili su udaljeni samo stotinjak metara. »Sto ćemo sada?«, hladno je upitao Murtag. »Ne znam. Daj da razmislim!«, poviknuo je Eragon i počeo prekapati po Arjinu pamćenju kako bi se prisjetio njezinih posljednjih uputa. Prelijetao je okom po tlu dok nije pronašao kamen veličine jabuke, zgrabio ga, počeo lupati po stijeni koja se nalazila odmah do vodopada i vikati: »At varden abr du surtugals gata vantal« Ništa se nije dogodilo. Opet je pokušao vičući glasnije nego prvi put, ali je samo uspio ogrepsti ruku. U očaju se okrenuo prema Murtagu. »Upali smo u klop...« Nije uspio dovršiti rečenicu jer je Safira iskočila iz jezera i zapljusnula ih ledenim mlazom. Spustila se na obalu i čučnula spremna za borbu. Konji su bijesno uzmicali pokušavajući pobjeći. Eragon ih je pokušao dosegnuti mislima kako bi ih umirio. Pazi!, poviknu Safira. Eragon se okrenu i ugleda urgalskoga vođu kako trči prema njemu s teškim kopljem visoko u ruci. Tako blizu izgledao je kao omanji div, a ruke i noge bile su mu debele kao debla.

Murtag tržnu rukom i nevjerojatnom brzinom izvuče mač. Duga se oštrica jednom zavrtje, a onda se tupim udarcem žabi Kulu u grudi. Golemi se Urgal skljoka na zemlju grgljajući kao da se davi. Prije negoli ih je drugi Kul uspio napasti, Murtag jurnu naprijed i izvuče mač iz grudi pogođenog Urgala. Eragon podignu dlan i zaurla: »Đirda tira kalfisl« O stijenu se odbi oštar prasak. Dvadeset Urgala, koji krenuše u napad, prevrnuše se u jezero Kosta-merna vrišteći i hvatajući se za noge iz kojih su im virile slomljene kosti. Ostali Urgali, bez zastajanja, jurnuše preko svojih palih suboraca. Eragon se borio protiv umora i naslonio se rukom na Safiru. Pokraj njih proletje snop strijela, koje je u mraku bilo nemoguće vidjeti, i odbi se o stijenu. Oni čučnuše i rukama zakloniše glave. Christopher Paolini Safira tiho zareza i skoči iznad njih kako bi svojim oklopljenim slabinama zaštitila njih i konje. Zazuja cijeli snop udaraca jer se drugi nalet strijela poče odbijati o njezine ljuske. »Sto sada?«, viknu Murtag. U litici još nije bilo otvora. »Ne možemo ovdje ostati.« Eragon ču kako Safira zareza kad joj strijela dohvati rub krila i otkinu joj tanku opnu. Panično pogleda oko sebe, pokušavajući shvatiti zašto Arjine upute ne djeluju. »Ne znam! Baš smo na ovo mjesto trebali stići!« »Zašto ne upitaš vilu i ne provjeriš?«, ljuto upita Murtag. Zatim odloži mač, dohvati luk iz bisaga na Tornaku i brzim pokretom između bodlji na Safirinu hrptu odape strijelu. Sekundu kasnije, jedan se Urgal strovali u vodu. »Sada? Jedva je živa! Kako će smoći snage nešto reći?« »Ja ne znam «, poviknu Murtag, »no bolje ti je nešto smisliti jer ne možemo odvratiti cijelu vojsku!« »Eragone«, napeto zaurla Safira. »Stol« »Na pogrešnoj smo strani jezera! Vidjela sam Arjina sjećanja kroz tvoje misli i upravo sam shvatila da nismo na pravom mjestu.« Pognula je glavu na grudi jer je prema njima letio još jedan snop strijela. Kad je pogodiše, od boli mlatnu repom. »Ne mogu ovo

izdržati! Ras\o-madat će me!« Eragon gurnu Zaroka u korice i poviknu: »Vardeni su s druge strane jezera. Moramo proći kroz vodopad!« Prestravljeno opazi kako su Urgali s druge strane jezera gotovo stigli do vodopada. Murtag pogledom osinu strašni vodopad ispred njih. »Nećemo ni u snu onuda provesti konje, čak i ako se mi uspijemo održati na nogama. « »Uvjerit ću ih da idu za nama«, reče Eragon. »A Safira može nositi Arju.« Od urgalskih povika i krikova Snježni Oganj bijesno zarza. Vila se na njemu zanjiha, nesvjesna opasnosti. Murtag slegnu ramenima. »Bolje to nego da nas sasijeku.« Brzo odveza Arju sa sedla Snježnoga Ognja, a Eragon je uhvati dok je klizila prema tlu. Eragon »Spremna sam «, reče Safira i podiže se u polučučanj. Urgali zastadoše ne znajući njihove namjere. »Sada!«, poviknu Eragon. Murtagu reče neka prebaci Arju preko Safire, a onda joj ugura noge u omče na sedlu. Čim završiše, Safira raširi krila i jurnu preko jezera. Shvativši da im je umaknula, Urgali počeše za njom drečati. O tijelo joj se odbijahu strijele. Kuli na drugoj strani obale udvostručiše brzinu kako bi stigli do vodopada prije njih. Eragon posegnu mislima kako bi se probio do preplašenih konja. Drevnim im jezikom reče da će ih Urgali ubiti i pojesti ako ne preplivaju jezero. Iako ne razumješe sve riječi, značenje njegove poruke bijaše nedvosmisleno. Snježni Oganj i Tornak mahnuše glavama, a onda uskočiše u hučeći vodopad i počeše njištati kad im snažni mlaz udari po leđima. Koprcaše se nastojeći se održati na površini. Murtag gurnu mač u korice i skoči za njima. Glava mu nesta ispod pjene, a onda opet izviri. Urgali bijahu odmah iza Eragona. Začu se škripa šljunka pod njihovim nogama. Uz oštar ratni povik on skoči za Murtagom i sklopi oči sekundu prije negoli će zaroniti u mrzlu vodu. Golema mu težina vodopada neopisivom snagom udari po ramenima. Huka mu zagluši uši. Odnese ga u dubinu i on

koljenima udari u dno jezera. Svom se snagom odbaci i vrati na pola puta do površine. Nije uspio ni udahnuti, a snažni ga mlaz opet zagnjuri. Oko sebe vidje samo bijelu, zamagljenu, uskovitlanu pjenu. Bjesomučno se borio ne bi li isplivao na površinu i tako oslobodio svoja otežala pluća, no uspio se dignuti samo par metara, a snažni ga je mlaz opet zagnjurio. Opterećen Zarokom i mokrom odjećom nije mogao izgovoriti drevne riječi koje bi ga spasile pa je opet potonuo na dno jezera. Najednom ga neka snažna ruku ščepa za leđa i poče ga vući kroz vodu. Njegov se spasitelj brzim i kratkim zamasima probijao kroz jezero. Eragon se nadao da je to Murtag, a ne Urgal. Isplivali su na površinu i doteturali do šljunčane obale. Eragon se snažno tresao. Cijelo mu je tijelo podrhtavalo. Christopher Paolini Najednom s desne strane ču prasak oružja i naglo se okrenu, očekujući napad Urgala. Čudovišta na suprotnoj obali, gdje je prije samo nekoliko minuta stajao, počeše padati pod snažnim naletom strijela iz pukotina u liticama. Po vodi je već plutalo na leđima više desetaka Urgala, tijela punih strijela. Urgali na Eragonovoj obali bili su jednako napadnuti. Nijedna se skupina nije mogla povući sa svojega isturena položaja jer su se nekako iza njih, gdje je jezero oplakivalo planinski greben, pojavile povorke ratnika. Najbliži Kul nije pojurio prema Eragonu samo zahvaljujući neumoljivoj kiši strijela. Kao da su nevidljivi strijelci odlučili držati Urgale u stupici. Netko blizu Eragona osornim glasom reče: »Af( Gunteraz dorza-dal Sto su mislili? Bio bi se utopio!« Eragon od iznenađenja ustuknu. Nije to bio Murtag, nego sićušan čovječuljak, Eragonu ni do pojasa. Patuljak je marljivo cijedio vodu iz svoje spletene brade. Grudi su mu bile zdepaste, a na sebi je imao pletenu žičanu košulju, s otvorima na mišicama, kroz koje su mu se vidjele mišićave ruke. O širokom kožnom remenu visjela mu je ratna sjekira. Na glavi mu je čvrsto stajala kapa od volovske kože, omotana žicom, na kojoj je bio naslikan čekić, a oko njega dvanaest zvijezda. S kapom je bio visok jedva malo više od metra. Strastveno je promatrao borbu i rekao: »Barzul, no volio bih da im se mogu pridružiti!«

Patuljak}. Eragon je izvukao Zaroka i pogledom potražio Safiru i Murtaga. U litici su se već otvorila vrata debela više od tri metra iza kojih se vidio širok tunel, visok gotovo deset metara, koji je vodio u tajnovite planinske dubine. Red svjetiljaka bez treperećeg plamena obasjavao je tunel blijedim plavičastim svjetlom boje safira koje je dopiralo do jezera. Safira i Murtag stajali su ispred tunela opkoljeni čudnom mješavinom ljudi i patuljaka. Tik do Murtaga stajao je jedan ćelav čovjek, bez brade, odjeven u grimiznozlatnu odoru. Bio je viši od drugih ljudi, a pod Murtagovim je vratom držao bodež. Eragon je posegnuo za svojim moćima, ali je čovjek u odori, oštrim i opasnim glasom, rekao: »Stani! Ako upotrijebiš magiju, ubit ću tvoga dragoga prijatelja koji je bio tako ljubazan i odao da si ti Eragon jahač. Nemoj misliti da neću opaziti posegneš li za magijom. Od mene ne možeš ništa sakriti.« Eragon htjede nešto reći, ali čovjek zareza i još jače pritisnu bodež Murtagu na vrat. »Ništa od toga! Kažete li ili učinite išta što vam ja ne naredim, on će poginuti. A sada, svi unutra.« Natraške je ušao u tunel, vukao Murtaga i motrio na Eragona. »Safira, što da učinim?«, brzo je upitao Eragon dok su ljudi i patuljci pošli za Murtagovim otimačem te za sobom vodili konje. »Idi s njima«, savjetovala ga je, »i nadaj se da ćemo preživjeti.« I sama je ušla u tunel, privlačeći nemirne poglede svih oko sebe. Eragon je nevoljko krenuo za njom svjestan da su pogledi ratnika uprti u njega. Njegov spasitelj patuljak hodao je pokraj njega s ratnom sjekirom u ruci. Potpuno iscrpljen, Eragon je uteturao u planinu. Uz zvuk sličan šapatu iza njih su se zatvorila kamena vrata. Pogledao je natrag i vidio da na zidu, gdje su malo prije bila otvorena vrata, nije bilo nikakva znaka da tu ima kakav otvor. Našli su se u klopci. No, jesu li bili u imalo manjoj opasnosti? POTRAGA ZA ODGOVORIMA Ovuda«, zapovijedio je ćelavac. Izmaknuo se, još je držao bodež pod Murtagovom bradom, a onda je skrenuo nadesno i nestao kroz nadsvođeni prolaz. Ratnici su ga oprezno slijedili i pozorno motrili

na Eragona i Safiru. Konje su odveli u drugi tunel. Još zbunjen obratom događaja, Eragon je krenuo za Murtagom. Pogledavao je prema Safiri kako bi se uvjerio da joj je Arja još na leđima. Mora dobiti protuotrovi', panično je pomislio jer je znao da i u tome trenutku otrov zvan skilna bro u njezinu tijelu obavlja svoju smrtonosnu zadaću. Projurio je kroz nadsvođeni prolaz pa niz uzak hodnik za ćelavcem. Ratnici su držali oružje upereno u njega. Prošli su pokraj kipa neke čudne životinje sa širokim perjem. Hodnik je oštro zaokretao ulijevo, a onda udesno. Otvorila su se vrata i ušli su u praznu prostoriju, toliko prostranu da se Safira mogla u njoj slobodno kretati. Kad su se vrata zatvorila, čuo su mukli udar, a zatim snažno struganje jer su s vanjske strane povukli zasun. Eragon je polako ispitivao prostoriju i čvrsto držao Zaroka u ruci. Zidovi, pod i strop bili su od sjajna bijela mramora na kojemu su se sablasno odražavali, kao u mliječnu vlaknastu ogledalu. U svakome je uglu visjela po jedna neobična svjetiljka. »Tu je povrijeđena...«, zaustio je, ali ga je ćelavac prekinuo oštrim pokretom ruke. »Ni riječi! To mora pričekati dok vas ne provjerimo.« Gurnuo je Murtaga jednome od ratnika koji mu je stavio mač pod vrat. 'Latim je lagano pljesnuo rukama. »Skinite oružje i gurnite ga po podu k meni.« Jedan je patuljak odvezao Murtagov mač i spustio ga na pod. Mač je zvonko jeknuo. Eragon se nerado odvajao od Zaroka. Otkopčao je korice i stavio i njih i mač na pod. Do njih je stavio luk i tobolac, a onda je cijelu hrpu gurnuo prema ratnicima. »Sada se udalji od svojega zmaja i polako mi priđi«, zapovjedio je ćelavac. Eragon ^ Eragon je zbunjeno krenuo naprijed. Kad je stigao na udaljenost od jednog metra, čovjek je rekao: »Tu stani! Sada ukloni zapreke oko svojega uma i pripremi se za pregled misli i pamćenja. Ako išta pokušaš sakriti od mene, ono što želim, uzet ću silom... što bi te izlu-djelo. Ako se ne pokoriš, tvoj će suputnik biti ubijen.« »Zašto?«, zapanjeno upita Eragon. »Kako bismo se uvjerili da niste u Galbatoriksovoj službi i kako bismo shvatili zašto nam stotine Urgala lupaju na vrata«, zaurla

ćelavac. Pogledom je prelijetao s jednoga na drugoga. »Nitko ne smije ući u Farden Dur bez provjere.« »Nema vremena. Trebamo iscjelitelje!«, pobuni se Eragon. »Tišina!«, zagrmje čovjek i tankim prstima stisnu svoju odoru. »Dok vas ne ispitamo, riječi vam nemaju nikakva značenja!« »Ali ona umire!«, ljutito uzvrati Eragon i pokaza rukom prema Arji. Bili su u opasnu položaju, no nije dopuštao da se išta dogodi dok se ne pobrinu za Arju. »To će morati pričekati! Nitko neće napustiti ovu prostoriju dok ne otkrijemo istinu u vašim umovima. Osim ako ne želite...« Dotrčao je patuljak koji je Eragona spasio iz jezera. »Jesi li slijep, Egraz Karne? Ne vidiš li da je na zmaju vila? Ne možemo je ovdje zadržavati ako je u opasnosti. Adžihad i kralj će nas dati pogubiti ako je pustimo da umre!« Ćelavac zažmiri od bijesa. No, ubrzo se smekša i mirnim glasom reče: »Naravno, Oriče, ne bismo željeli da se to dogodi.« Zatim pucnu prstima i pokaza rukom prema Arji. »Skinite je sa zmaja.« Dvojica ljudi ratnika staviše mačeve u korice i nevoljko priđoše Safiri, koja ih je uporno promatrala. »Brzo, brzo!« Odvezali su Arju sa sedla i spustili je na pod. Jedan joj je pregledao lice i oštrim glasom rekao: »To je dostavljačica zmajevih jaja, Arja!« »Sto?«, poviknu ćelavac. Patuljak Orik iskolači oči od zaprepaštenja. Ćelavac čeličnim pogledom osinu Eragona i bez uvijanja reče: »Ti ćeš morati puno toga objasniti.« Eragon mu, svom odlučnošću koju je uspio skupiti, uzvrati oštar pogled. »Otrovana je otrovom skilna bro dok je bila u zatvoru. Samo je Tunivorov nektar može spasiti.« Christopher Paolini Ćelavčevo lice postade bezizražajno. Nepomično je stajao, osim što su mu se micale usne koje su pokatkad zadrhtale. »Vrlo dobro. Odnesite je iscjeliteljima i recite im što joj treba. Čuvajte je dok obred ne završi. Do tada ću vam poslati nove zapovijedi.« Ratnici su kimnuli glavama i odnijeli Arju iz prostorije. Eragon ih je promatrao dok su odlazili. Želio je krenuti za njima. Naglo je obratio pozornost na ćelavca kad je čuo njegove riječi: »Dosta je toga, već smo protratili previše vremena. Pripremite se za pregled.«

Eragon nije želio da mu taj ćelavi i opasni čovjek ulazi u um i razgolićuje mu svaku misao i osjećaj, no znao je da će otpor biti uzaludan. Bilo je zagušljivo. Murtag mu je uperio pogled u čelo. Eragon je napokon kimnuo glavom. »Spreman sam.« »Dobro, onda...« Orik ga je naglo prekinuo. »Bolje ti je da ga ne povrijediš, Egraz Karne, ili ćeš imati što slušati od kralja.« Ćelavac ga živčano pogleda, a onda se okrenu prema Eragonu i nasmija se. »Samo ako se bude opirao.« Zatim mahnu glavom i izgovori nekoliko nerazgovijetnih riječi. Eragon poče dahtati od boli i šoka kad mu se mentalna sonda poče zabijati u mozak. Oči mu se u glavi preokrenuše i on automatski poče postavljati zapreke oko svoje svijesti. Napad je bio nevjerojatno jak. »Ne čini to!«, poviknu Safira. Spojila je misli s njegovima i punila ga snagom. »DovodišMurtaga u opasnost!« Eragon zastade, za-škripa zubima, a onda se prisili ukloniti zapreku i prepusti se hara-jućoj pretrazi svojega uma. Iz ćelavca provali razočarenje i on pojača proboj. Sila što je dopirala iz njegova uma bila je nezdrava i trula. S njom nešto doista nije bilo u redu. »Hoće me natjerati da se s njim borim!«, poviknu Eragon. Osjetio je kako ga zapljuskuje novi val boli. Bol je ubrzo splasnula, ali ga je opet zapljusnula. Safira je davala sve od sebe kako bi je potisnula, no ni ona je nije mogla potpuno spriječiti. »Daj mu što želi«, brzo je rekla, »ali zaštiti sve drugo. Ja ću ti pomoći. Njegova se snaga ne može mjeriti s mojom. Već sam mu zaklonila naše drevne riječi.« Eragon »Zašto me onda još boli? « »Bol dolazi od tebe.« Kad je počeo prodirati dublje tražeći podatke, kao da mu se kroz lubanju zabijao čavao. Eragon je zažmirio. Ćelavac mu je dopro do slika iz djetinjstva i počeo prekapati po njima. »7b mu ne treba. Izbaci ga odatle!«, ljutito reče Eragon. »Ne mogu, dovest ću te u opasnost«, uzvrati Safira. »Ne mogu sakriti ono što već vidi, to se mora uraditi prije negoli dopre do njih.

Misli brzo i reci mi što trebam sakriti!« Eragon se kroz bol pokuša usredotočiti. Hitro preletje kroz svoje pamćenje, od dana kada je našao Safirino jaje, i sakri neke dijelove svojih razgovora s Bromom i sve drevne riječi koje ga je Brom naučio, njihovo putovanje kroz dolinu Palankar, Jazuak i Daret, a Tirm ostavi gotovo netaknutim. Safiri reče neka sakrije sve čega se sjeća o Andelinu gatanju i o Solembumu. Zatim preletje od njihove provale u tirmski arhiv, preko Bromove smrti do svojega zatočeništva u Giledu i na kraju do dana kad mu je Murtag otkrio svoj pravi identitet. I to htjede sakriti, ali Safira ustuknu. »Vardeni imaju pravo znati kpga primaju pod svoj krov, poglavito akpje rijeČo sinu Zakletoga!« »Samo to napravi«, osorno joj uzvrati Eragon, boreći se protiv još jednog naleta boli. »Neću ja biti taj koji će ga otkriti, barem ne ovome čovjeku.« »To će se otkriti čim počnu pregledavati Murtaga«, oštro ga upozori Safira. »Samo to napravi.« Kad su sakrili najvažnije podatke, Eragon nije imao što drugo činiti do čekati da ćelavac završi pretragu. Bilo je to kao da mirno sjedi dok mu zarđalim kliještima čupaju nokte. Cijelo mu se tijelo ukočilo, a vilice stisnule. Iz tijela mu je izbijala vrućina, a niz vrat mu je curio znoj. Dok su duge minute prolazile, bio je svjestan svake njihove sekunde. Ćelavac je polako svrdlao po njegovu iskustvu, kao kad se povijuša probija prema suncu. Posebno je obraćao pozornost na mnoge stvari koje je Eragon smatrao nevažnima, poput njegove majke SeChristopher Paolini lene, i kao da je namjerno otezao kako bi mu produljio muke. Dugo je ispitivao Eragonovo pamćenje o Zaroku i kasnije o Sjeni. Tek nakon što mu je iscrpno analizirao sve pustolovine, počeo mu se povlačiti iz uma. Izvukao je misaonu sondu kao da mu vadi trn iz mozga. Eragon zadrhta, zanjiha se i poče padati. U posljednjoj ga sekundi uhvatiše nečije snažne ruke i spustiše ga na hladan mramor. Uto ču kako

Orik iza njega poviknu: »Otišao si predaleko! Nije bio dovoljno jak za ovo.« »Preživjet će. To je dovoljno«, kratko odgovori ćelavac. Netko ljuto poviknu: »Sto si našao?« Tišina. »No, može li mu se vjerovati ili ne?« Čovjek nevoljko reče: »On... vam nije neprijatelj«. Cijelom prostorijom odjeknuše glasni uzdasi olakšanja. Eragon zatrepta i otvori oči. Polako se podignu. »Polako«, reče Orik i obuhvati ga zdepastom rukom kako bi lakše ustao. Eragon je buljio u ćelavca i nestabilno se njihao. U Safirinu je grlu duboko zagrmjelo. Ćelavac više nije obraćao pozornost na njih. Okrenuo se Murta-gu u kojega su još držali uperen mač. »Sada si ti na redu.« Murtag se skupi i mahnu glavom. Mač ga malo zareza po vratu. Niz kožu mu poteče krv. »Ne.« »Ovdje nećeš naći utočište ako odbiješ.« »Proglasili ste da u Eragona možete imati povjerenja. Sada ne možete njemu prijetiti smrću kako biste mene prisilili na suradnju. Budući da to ne možete činiti, što god kažete ili učinite nećete me natjerati da otvorim svoj um.« Celavac se podrugljivo nasmija i podignu nešto što je trebalo biti obrva, ako ju je uopće imao. »A što je s tvojim životom? Njemu ipak mogu prijetiti.« »To neće biti ni od kakve koristi«, uzvrati Murtag, tako mirno i uvjerljivo da je bilo nemoguće sumnjati u njegove riječi. Celavac pobjesni i povika: »Nemaš izbora!« Zatim zakorači, položi dlan na Murtagovo čelo i poče ga stiskati kako bi ga održao na Eragon mjestu. Murtag se ukoči, lica tvrda poput željeza, a stisnutih šaka i napetih mišića. Očito se svom snagom opirao napadu. Celavac od bijesa iskesi zube i prstima poče nemilosrdno stiskati Murtaga. Eragon od tuge zažmiri jer je znao kakva se borba među njima vodi. »Zar mu ne možeš pomoći?«, upita on Safiru. »Ne«, tiho odgovori Safira. »On ne pušta nikoga u svoj um.« Promatrajući tu dvojicu protivnika, Orik se strašno namršti. Zatim

promrmlja: »Ildkarnzorodim«, zakorači, poviknu: »Dosta je!«, zgrabi ćelavca za ruku i, snagom nesrazmjernom njegovoj veličini, odvuče ga od Murtaga. Celavac zatetura, a onda se bijesno obrati Oriku: »Kako se usuđuješ!«, poviknu. »Doveo si u pitanje moje vodstvo, bez dopuštenja otvorio vrata, a sad još i ovo! Pokazao si samo drskost i izdajstvo. Zar misliš da će te tvoj kralj i nakon ovoga štititi?« Orik se nakostriješi. »Ti bi ih pustio da umru! Da sam još malo čekao, Urgali bi ih pobili.« Zatim pokaza rukom prema Murtagu, koji je duboko disao, i nastavi: »Nemamo ga nikakvo pravo mučiti! Adžihad to neće dopustiti. Pogotovo nakon što si ispitao jahača i utvrdio da nema nikakvih mana. Osim toga, doveli su nam Arju.« »Bi li mu ti dopustio da uđe neprovjeren? Jesi li takva budala da ćeš nas sve dovesti u opasnost?«, zapovjednički upita ćelavac. Oči su mu sijevale od slabo prikrivena bijesa. Izgledalo je kao da će patuljka rastrgati na komadiće. »Umije li se služiti magijom?« »To je...« »Umije li se služiti magijom?«, zagrmje Orik, a duboki mu glas odjeknu cijelom prostorijom. Celavčevo lice najednom postade bezizražajno i on sklopi ruke na leđima. »Ne.« »Čega se onda bojiš? Ne može pobjeći, a sa svima nama ovdje ne može izvesti nikakve vragolije, osobito ako su tvoje moći tako velike kao što kažeš. No, nemoj mene slušati. Pitaj Adžihada što on želi.« Celavac je malo buljio u Orika, bezizražajna lica, a onda je podignuo pogled prema stropu i sklopio oči. Ramena su mu se čudno ukočila, a usne su mu se nečujno micale. Blijeda mu se koža iznad Christopher Paolini očiju jako naborala, a prsti su mu se stisnuli, kao da davi nekog nevidljiva neprijatelja. Nekoliko je minuta tako stajao, utonuo u muk-li razgovor. Kad je otvorio oči, nije obraćao pozornost na Orika, nego je zapovjedio ratnicima: »Odlazite, smjesta!« Dok su izlazili iz prostorije, hladno se obratio Eragonu: »Kako nisam bio u

mogućnosti dovršiti ispitivanje, ti i... tvoj prijatelj ćete ovdje prenoćiti. Pokuša li tko pobjeći, bit će ubijen.« S tim se riječima okrenuo na petama i izišao iz prostorije, a blijeda mu se lubanja sjajila na svjetlu. »Hvala vam«, šapnu Eragon Oriku. Patuljak mu uzvrati: »Pobrinut ću se da vam donesu hrane.« Zatim tiho promrmlja neke riječi i ode mašući glavom. S vanjske strane vrata opet se ču škljocaj zasuna. Eragon je sjeo jer se osjećao čudno pospan od svih uzbuđenja koja su se toga dana dogodila i od prisilne jurnjave. Kapci su mu bili teški. Safira se smjestila pokraj njega. »Moramo biti oprezni. Čini se da ovdje imamo isto toliko neprijatelja kao i u Carstvu.« Eragon je samo kimnuo glavom. Bio je preumoran za razgovor. Tupa i prazna pogleda Murtag je stajao naslonjen na zid na suprotnoj strani prostorije, a onda se spustio na sjajni pod. Rukavom je pritisnuo brazgotinu na vratu kako bi zaustavio krvarenje. »Jesi li dobro?«, upita ga Eragon, a on zgrčen kimnu glavom i uzvrati: »Je li što izvukao iz tebe?« »Ne.« »Kako si mu uspio zapriječiti ulaz kad je tako jak?« »Imao sam... Imao sam dobru obuku.« U glasu mu se osjetio gorak prizvuk. Zavladao je muk. Eragonov je pogled odlutao do svjetiljke koja je visjela u kutu. Misli su mu vrludale, a onda je naglo rekao: »Nisam im rekao tko si.« Murtagu je laknulo. Kimnuo je. »Hvala ti što me nisi izdao.« »Nisu te prepoznali.« »Ne.« »I još uvijek tvrdiš da si Morzanov sin?« »Da«, rekao je i uzdahnuo. Eragon Eragon je htio nešto reći, ali se zaustavio kad je osjetio da mu na ruku curi neka vruća tekućina. Spustio je pogled i prestrašio se kad je vidio kako mu niz kožu curi tamna krv. Shvatio je da kapa sa Safirina krila. »Zaboravio sam. Ti si povrijeđena!'«, uzviknu on i s naporom ustade. »Moram ti izliječiti ranu.«

»Budi oprezan, hakp se pogriješi \adje nethp takp umoran.« »Znam.« Safira je ispružila ranjeno krilo i spustila ga na pod. Murtag ih je oboje gledao dok joj je Eragon prelazio rukom preko tople plave opne i izgovarao riječi »Vaize hil« svaki put kad bi naišao na novu ranu. Nasreću, sve su bile relativno lake, čak i ona na njušci. Kad je obavio svoju dužnost, Eragon se strovalio na Safiru. Teško je disao. Čuo je kako joj veliko srce ravnomjerno kuca. »Nadam se da će ubrzo donijeti hrane«, rekao je Murtag. Eragon je slegnuo ramenima. Bio je preumoran da bi osjećao glad. Prekrižio je ruke. Osjećao je kako mu nedostaje težina njegova Zaroka o pojasu. »Zašto si ti ovdje?« »Sto?« »Da si doista Morzanov sin, Galbatoriks ti ne bi dopustio da slobodno tumaraš po Alageziji. Kako si uspio sam pronaći Razake? I kako to da ja nisam nikad čuo da je neki od Zakletih imao djece? I što ovdje radiš?« Glas mu je na kraju postao tako visok da je gotovo vikao. Murtag je protrljao lice. »Duga je to priča.« »Ne idemo nikamo odavde«, odbrusio mu je Eragon. »Prekasno je za razgovor.« »Sutra vjerojatno nećemo imati vremena za razgovor.« Murtag je obuhvatio rukama noge, stavio bradu na koljena i počeo se njihati naprijed-natrag. Buljio je u pod. »Nije to...«, izustio je, a onda je zastao i nastavio: »Ne želim se zaustavljati... tako da se možeš slobodno opustiti. Moja će priča potrajati.« Eragon se okrenuo na Safirinoj slabini i kimnuo glavom. Safira ih je obojicu pozorno promatrala. Prve su Murtagove rečenice bile isprekidane, ali mu je glas polako poprimao snagu i samopouzdanje. »Koliko znam... ja sam jediChristopher Paolini no dijete Trinaestorice službenika ili, kako su ih zvali, Zakletih. Možda su imali još djece jer su dobro umjeli sakriti sve što su htjeli, no sumnjam. Razloge ću kasnije navesti. Moji su se roditelji sreli u malom selu, nikada nisam saznao u kojem, dok mi je otac putovao u kraljevoj službi. Morzan je mojoj

majci pokazao malo nježnosti, nedvojbeno kako bi je zavarao i pridobio njezino povjerenje. Kad je odlazio, i ona je otišla s njim. Neko su vrijeme putovali zajedno i, kako to u prirodi biva, ona se u njega zaljubila. Morzan je time bio ushićen, ne samo zato što ju je tako mogao na bezbroj načina mučiti, nego i zato što je znao kakve prednosti čovjek ima kada mu služi netko tko ga neće izdati. Tako je moja majka, kad se s Morzanom vratila na Galbatoriksov dvor, postala oruđe na koje se on najviše oslanjao. Koristio ju je za slanje tajnih poruka i naučio ju osnove magije, kojima je uspijevala sve dobro prikrivati i ponekad iz ljudi izvlačiti potrebne podatke. On se doista trudio da je zaštiti od ostalih pripadnike Trinaestorice, ne zbog bilo kakvih osjećaja prema njoj, nego zato što bi je oni iskoristili protiv njega, da su imali mogućnost... Tako je to išlo tri godine dok majka nije ostala trudna.« Murtag je malo zastao. U prstima je vrtio pramen kose. Zatim je isprekidanim glasom nastavio: »Moj je otac bio, u najmanju ruku, prepreden čovjek. Znao je da trudnoća i njega i moju majku dovodi u opasnost, a da ne spominjem dijete, tj. mene. Tako ju je u gluho doba noći tajno izveo iz palače i odveo u neku utvrdu. Kad su stigli, napravio je snažne čini kojima je svima osim rijetkim odabranim slugama zabranio ulazak u utvrdu. Trudnoća je na taj način ostala tajnom za svakoga osim za Galbatoriksa. Galbatoriks je znao sve pojedinosti o životima Trinaestorice — njihove zavjere, međusobne borbe i, kao najvažnije, njihove misli. Uživao je gledati kako se međusobno tuku i često je nekome od njih pomagao radi vlastita zadovoljstva. No, nije nikada nikome odao da ja postojim. Rodio sam se kad je za to došlo vrijeme i dali su me dojilji kako bi se moja majka mogla vratiti Morzanu. Tu nije imala nikakva izbora. Morzan joj je dopuštao da me svakih nekoliko mjeseci poEragon sjećuje, a ostalo smo vrijeme bili razdvojeni. To je trajalo tri godine. Tada mi je napravio ovaj... ožiljak na leđima.« Malo je razmišljao, a onda nastavio: »Tako bih i odrastao da Morzana nisu poslali u potragu za Safirinim jajetom. Cim je otputovao, moja je majka, koju je ostavio na dvoru, nestala. Nitko ne zna kamo je i zašto otišla.

Kralj ju je pokušao pronaći, ali joj njegovi ljudi nisu mogli ući u trag, nedvojbeno zahvaljujući tome što ju je Morzan obučio. U vrijeme mojega rođenja samo su petorica od Trinaestorice još bila živa. Kad je Morzan otišao, taj se broj smanjio na četiri. Kad se napokon sučelio s Bromom u Giledu, tada je već bio jedini preživjeli od Trinaestorice. Zakleti su umirali na različite načine: samoubojstvom, u zasjedi, od prevelike primjene magije... no najčešće su bili žrtve Vardena. Čuo sam da je kralj bio strašno bijesan kad bi neki od njih umro ili poginuo. No, prije negoli je do nas doprla vijest o Morzanovoj smrti ili o smrti bilo kojega od njih, moja se majka vratila. Bili su protekli mnogi mjeseci otkako je nestala. Vratila se slaba zdravlja, kao da je preboljela neku veliku bolest, a zdravlje joj se i dalje stalno pogoršavalo. Nisu prošla ni dva tjedna, a ona je umrla.« »Što se onda dogodilo?«, prekinuo ga je Eragon. Murtag je slegnuo ramenima. »Ja sam već porastao. Kralj me odveo u palaču i pobrinuo se za moj odgoj. Što se ostaloga tiče, ostavljao me na miru.« »Zašto si onda otišao s dvora?« Murtag se na to počeo grohotom smijati. »Bolje bi bilo reći pobjegao. Na moj posljednji rođendan, kad sam napunio sedamnaest godina, kralj me pozvao u svoje odaje na večeru. Taj me poziv iznenadio, zato što sam se uvijek držao podalje od dvora i rijetko sam susretao kralja. I ranije smo razgovarali, no uvijek u blizini velikaša, koji vole prisluškivati. Prihvatio sam poziv, naravno, svjestan činjenice da ga ne bi bilo mudro odbiti. Večera je bila bogata, no tijekom cijele večere nije skidao pogleda s mene. To me zbunilo. Kao da je u mojemu licu tražio nešto skriveno. Nisam znao što misliti i svim sam se silama trudio pristojno razgovarati, ali je on odbijao razgovor pa sam se i ja ubrzo prestao truditi. Christopher Paolini Kad je večera završila, napokon je progovorio. Ti nisi nikada čuo njegov glas, tako da mi ga je teško dočarati. Kao da te baca u trans, kao da ti zmija u uho šapće čarobne laži. Nikada u životu nisam sreo čovjeka koji govori tako uvjerljivo i zastrašujuće. Tkao je

posebnu predodžbu — fantaziju o Carstvu kako ga je on zamišljao. Govorio je o tome kako će se u cijeloj zemlji izgraditi prekrasni gradovi puni najboljih ratnika, obrtnika, glazbenika i učenjaka. Kako će Urgali napokon biti istrijebljeni i kako će se Carstvo proširiti na sve strane sve dok ne dopre do sva četiri kutka Alagezije. Vladat će mir i blagostanje i, kao još važnije, vratit će se jahači koji će bez nasilja vladati nad Galbatoriksovim posjedom. Satima sam ga slušao, kao u transu. Kad je prestao pričati, pristojno sam ga upitao kako će se jahači vratiti na vlast kada svatko zna da više nema zmajevih jaja. Na to je Galbatoriks umuknuo i zamišljeno buljio u mene. Dugo je tako šutio, a onda je ispružio ruku i upitao me: 'Hoćeš li mi ti, sine mojega prijatelja, služiti dok budem pretvarao zemlju u raj?' Iako sam znao kako su on i moj otac došli na vlast, san koji mi je ispričao bio je previše privlačan i zavodljiv da bih ga mogao zanemariti. Ispunio me žar za tim poslanjem pa sam mu spremno prisegnuo. Očito zadovoljan, Galbatoriks mi je dao svoj blagoslov, a onda me otpustio i dodao: 'Pozvat ću te kada za to dođe vrijeme'. Pozvao me tek nakon nekoliko mjeseci. Kad je stigao poziv, opet sam osjetio jednako uzbuđenje. Našli smo se nasamo, kao i ranije, no ovaj put nije bio ljubazan ni šarmantan. Vardeni su upravo bili skršili tri brigade na jugu, pa je kiptio od gnjeva. Groznim me glasom zadužio da povedeni jedan vod i uništim Kantos gdje su se, kako je bilo poznato, ponekad skrivali pobunjenici. Kad sam ga upitao što trebamo učiniti s tamošnjim mještanima i kako ćemo znati jesu li krivi ili nisu, poviknuo je: 'Svi su oni izdajnici! Spalite ih na lomači i zakopajte im pepeo u gnoj!« Nastavio je s bombastičnim izjavama, psovao svoje neprijatelje i govorio kako će opustošiti imanja svih onih koji mu nisu skloni. Ton mu je bio potpuno drukčiji nego tijekom našega prethodnoga susreta. Tada sam shvatio da ne posjeduje ni milosrđe ni razboEragon ritost kojima bi zavrijedio odanost naroda i da se održava na vlasti isključivo okrutnom silom kojom upravljaju njegove osobne strasti. U tom sam času odlučio zauvijek napustiti i njega i Uruben. Čim sam otišao od njega, ja i moj vjerni sluga Tornak spremili smo

se za bijeg. Krenuli smo te noći, no Galbatoriks je nekako predvidio moj plan, jer su nas kod izlaza iz grada čekali vojnici. Oh, kako mi je mač bio krvav i kako je bljeskao na noćnom svjetlu. Porazili smo ih... ali je u tom okršaju Tornak poginuo. Sam i očajan od boli pobjegao sam k jednom starom prijatelju koji me skrivao na svome imanju. Dok sam ondje boravio, pozorno sam slušao sve glasine i nastojao predvidjeti Galbatoriksove poteze i svoju budućnost. U to sam vrijeme čuo priče o tome kako su Razaci poslani da nekoga uhite ili ubiju. Imao sam na umu kraljeve planove glede jahača pa sam odlučio pronaći Razake i slijediti ih za slučaj da oni doista pronađu zmaja. I tako sam našao tebe.... Više nemam nikakvih tajni.« »Još uvijet{ ne znamo govori li istinu«, rekla je Safira. »Znam«, rekao je Eragon, »no zašto bi nam lagao?« »Možda je lud.« »Ne bih rekao.« Eragon je prošao prstom po Safirinim tvrdim ljuskama i promatrao na njima odraz svjetla. »Zašto se, onda, ne priključiš Vardenima? Neko ćeš im vrijeme biti sumnjiv, ali kad dokažeš svoju odanost, odnosit će se prema tebi s poštovanjem. I, nisu li ti oni, na neki način, saveznici? Silno žele dokrajčiti kraljevu vladavinu. Zar i ti to ne želiš?« »Moram li ti sve nacrtati?«, odrješito je rekao Murtag. »Ne želim da Galbatoriks sazna gdje sam, što će biti neizbježno počnu li ljudi pričati kako sam se priključio njegovim neprijateljima, a to nikada do sada nisam učinio. Ti«, zastao je, a onda je s gađenjem nastavio »pobunjenici ne pokušavaju samo svrgnuti kralja, nego i srušiti cijelo Carstvo... a ja ne želim da se to dogodi. To bi posijalo pustoš i bezvlašće. Kralj ima mana, točno, no sustav je dobar. Glede toga da bih pridobio poštovanje Vardena, oh, kad bi me otkrili, odnosili bi se prema meni kao prema zločincu ili još gore. Ne samo to, nego bi sumnja pala i na tebe jer smo putovali zajedno!« Christopher Pao Uni »Ima pravo«, rekla je Safira. Eragon nije na to obraćao pozornost. »Nije tako strašno«, rekao je i nastojao zvučati optimistično. Murtag se podrugljivo nacerio i skrenuo pogled. »Siguran sam da neće biti...« Stao je usred rečenice

jer je netko odškrinuo vrata i u prostoriju gurnuo dvije zdjele, a iza njih kruh i velik komad mesa. Zatim su se vrata zatvorila. »Napokon!«, progunđao je Murtag i krenuo prema hrani. Bacio je meso Safiri koja ga je ulovila u zraku i cijeloga progutala. Zatim je prelomio kruh na dva dijela, jednu polovicu dao Eragonu, uzeo svoju zdjelu i vratio se u kut. Jeli su u tišini. Murtag je halapljivo žvakao. »Idem spavati«, rekao je i bez riječi odložio zdjelu. »Laku noć«, rekao je Eragon. Legao je pokraj Safire s rukama pod glavom. Safira ga je obavila repom, kao kad mačka obavije rep oko vlastita tijela, i položila glavu pokraj njegove. Preko njega je prebacila jedno krilo, kao plavi šator, i Eragona je obavio mrak. »Laku noć, maleni.« Na licu mu se pojavio lagan osmijeh, iako je već spavao. SLAVA TRONDZHIMA Eragon se ukočio, a u uhu mu je odzvanjalo rezanje. Safira je još spavala. Oči su joj se ispod zatvorenih kapaka micale, a gornja joj je usna drhtala, kao da će zaurlati. Eragon se nasmiješio, a onda se trznuo jer je ona ponovno zarežala. Sigurno sanja, pomisli on. Kratko ju je promatrao, a onda joj se polako izvukao ispod krila. Ustao je i protegnuo se. Prostorija je bila hladna, no ne previše. Murtag je ležao na leđima, u suprotnom kutu, sklopljenih očiju. Kad je Eragon krenuo oko Safire, Murtag se pomaknuo. »Jutro«, tiho je rekao podižući se. »Od kada si budan?«, tihim je glasom upitao Eragon. »Neko vrijeme. Čudi me da te Safira nije već probudila.« »Bio sam tako umoran da ne bih čuo ni grmljavinu«, procijedi Eragon. Zatim sjede pokraj Murtaga i nasloni glavu na zid. »Znaš li koje je doba dana?« »Ne. Nije mi to ovdje moguće znati.« »Je li nas itko dolazio vidjeti?« »Još ne.« Sjedili su tako. Nisu se micali, niti su išta govorili. Eragon je osjećao da je na čudan način povezan s Murtagom. Nosim mač njegova oca kpjije on trebao imati... naslijediti. Po mnogo čemu smo slični, a

izgled i odgoj su nampotpuno različiti. Sjetio se Murtagova ožiljka pa je protrnuo. Kakav je to čovje\ kpjije kadar to uraditi djetetu? Safira je podignula glavu i trepnula očima da ih razbistri. Onju-šila je zrak, jako zijevnula i isplazila hrapavi, na vrhu povijeni jezik. »Je li se što dogodilo?« Eragon je odmahnuo glavom. »Nadam se da će mi donijeti nešto više od onoga sinoćnjega zalogaja. Tako sam gladna da bih pojela stado goveda.« »Dobro će te hraniti«, rekao je Eragon, nastojeći je umiriti. Christopher Paolini »I bolje im je.« Smjestila se blizu vrata i mahala repom te čekala doručak. Eragon je sklopio oči i zadovoljno se odmarao. Malo je zadrijemao, a onda je ustao i počeo hodati po prostoriji. Iz dosade je počeo proučavati svjetiljku. Bila je izrađena od jednog komada stakla, u obliku suze, gotovo dvostruko veća od limuna, s blagim svjetlom koje se nije njihalo niti je treperilo. Oko stakla su bila lagano namotana četiri tanka metalna rebra spojena na vrhu u malu kuku, a na dnu u tri tanke noge. Bila je vrlo lijepa. Njegovo proučavanje prekinuše glasovi pred vratima. Vrata se otvoriše i u sobu ude desetak ratnika. Prvi ustuknu kad vidje Safiru. Iza njih uđoše Orik i ćelavac koji izjavi: »Pozvao vas je Adži-had, vođa Vardena. Ako ste gladni, jedite u hodu.« Eragon i Mur-tag su istodobno ustali i sumnjičavo ga promatrali. »Gdje su nam konji? I mogu li dobiti svoj mač i luk?«, upita Eragon. Ćelavac ga prijezirno pogleda. »Dobit ćete svoje oružje kada Adžihad tako odluči, ne prije. Konji vas čekaju u tunelu. Sada krenite!« Kad se okrenuo da ode, Eragon ga brzo upita: »Kako je Arja?« Ćelavac malo zastade. »Ne znam. Iscjelitelji su još uvijek uz nju.« Zatim ode iz prostorije, a za njim ode i Orik. Jedan od ratnika pokaza rukom prema vratima. »Vi idite prvi.« Eragon iziđe, a za njim Safira i Murtag. Išli su istim hodnikom kojim su prethodne večeri došli i prošli pokraj kipa pernate životinje. Kad su stigli do golema tunela kroz koji su ušli u planinu, ondje su ih čekali ćelavac i Orik. Orik je držao Tornaka i Snježnoga Ognja. »Jahat ćete jedan iza drugoga sredinom tunela«, zapovijedi im ćelavac. »Pokušate li skrenuti bilo kamo, bit ćete zaustavljeni.«

Eragon se poče penjati na Safiru, a ćelavac poviknu: »Ne! Jaši na konju dok ti ne dam drukčije upute.« Eragon slegnu ramenima i uze oglav Snježnoga Ognja. Baci se na sedlo, krenu ispred Safire i reče joj: »Ne udaljavaj se. Možda će mi trebati tvoja pomoć.« »Naravno«, složi se ona. Murtag je iza Safire uzjahao Tornaka. Ćelavac je pregledao njihovu malu povorku, a onda je mahnuo rukom ratnicima koji se Eragon odmah razdijeliše na dvije skupine kako bi opkolili povorku. Odmicali su se od Safire što su više mogli. Orik i ćelavac bili su na čelu povorke. Nakon što ih je još jednom pregledao, ćelavac je dvaput pljesnuo rukama i krenuo. Eragon je lagano potapšao Snježnoga Ognja po slabinama. Cijela je povorka pošla u središte planine. Sve je odjekivalo od topota konjskih kopita, tim više što je cijeli tunel bio prazan. Duž glatkih zidova tunela, tu i tamo, prošli bi pokraj nekih vrata, no sva su bila zatvorena. Eragon se divio samoj veličini tunela u kojemu je sve bilo isklesano nevjerojatnim umijećem. Zidovi, pod i strop bili su savršeno precizno izrađeni. Zidovi i pod spajali su se pod savršenim pravim kutom, a, koliko je mogao vidjeti, ni u samome tunelu nije bilo ni centimetra odstupanja. Dok su odmicali, Eragon je sa sve većom radoznalošću očekivao susret s Adžihadom. Ljudima na području Carstva vođa Vardena bio je tajanstvena osoba. Došao je na vlast prije gotovo dvadeset godina i od tada vodi žestok rat protiv kralja Galbatoriksa. Nitko nije znao odakle je ni kako izgleda. Govorilo se da je majstorski strateg i okrutan ratnik. Ako je uistinu takav, Eragon se zabrinuo kako će ih primiti. Ipak, spoznaja da je Brom u Vardene imao toliko povjerenje da im se priključio, malo mu je odagnala zebnje. Cim je opet vidio Orika, na um mu je palo još pitanja. Tunel je očito bio djelo patuljaka jer nitko drugi ne umije tako vješto klesati, no jesu li i patuljci Vardeni ili im samo pružaju utočište? I tko je taj kralj kojega je Orik spomenuo? Je li to Adžihad? Shvatio je da Vardene nisu uspjeli otkriti zato što su skriveni u podzemlju, ali što

je s vilama i vilenjacima? Gdje su oni? Ćelavac ih je vodio kroz tunel gotovo sat vremena, a nijednom se nije zaustavio niti se okrenuo. Vjerojatno smo već prešli okp tri kilometra, pomislio je Eragon. Možda nas vode skroz do druge strane planine! Napokon je ugledao neku blagu svjetlost. Napeo je oči i pokušavao vidjeti odakle dolazi, no još je bila predaleko da bi vidio ikakve pojedinosti. Kako su se približavali, svjetlost je postajala sve jača. Christopher Paolini Tada je duž zidova vidio cijele redove debelih mramornih stupova, ukrašenih rubinima i ametistima. Između stupova visjeli su deseci svjetiljaka, koje su tako blještale da je zrak izgledao kao užarena tekućina. Stupovi su pri dnu bili ukrašeni svjetlucavim čipkastim ornamentima. Na stropu su, lučno, bile isklesane glave gavranova s poluotvorenim kljunovima. Na kraju tunela bila su dvoja velebna, crna, dvokrilna vrata, a na njima ukras oblika sedmokra-ke srebrne krune koja se protezala preko obaju krila. Ćelavac se zaustavio i podignuo ruku. Okrenuo se Eragonu: »Sada uzjaši zmaja. Nemoj pokušavati pobjeći. Ljudi će te gledati, zato ne zaboravi tko si i što si.» Eragon je sjahao sa Snježnoga Ognja i uzjahao Safiru. »Mislim da se žele s nama hvaliti«, rekla je Safira kad je Eragon sjeo u sedlo. »Vidjet ćemo. Volio bih da imam Žarova«, odgovorio je dok je privezivao omče oko nogu. »Možda je bolje da ne nosiš Morzanov mač pri prvom susretu s Var-denima.« »Istina.« »Spreman sam«, rekao je Eragon i uspravio se. »Dobro«, rekao je ćelavac. Odmaknuo se na jednu stranu, a Orik na drugu tako da je Safira bila na čelu povorke. »Sada idi do vrata i kad se otvore, idi ravno stazom. Hodaj polako.« »Spremna?«, upitao je Eragon. »Naravno.« Safira je odmjerenim korakom prišla vratima. Ljuske su joj tako svjetlucale da se boja s njih odražavala na stupovima. Eragon je duboko udahnuo kako bi se umirio. Vrata su se, bez ikakva upozorenja, na nevidljivim šarkama otvorila prema van. U tunel je najednom doprlo sunce, a kad su se potpuno

otvorila, obasjalo je i Eragona i Safiru. Eragona je zaslijepila svjetlost pa je počeo treptati očima i žmiriti. Kad su mu se oči pri-viknule, duboko je udahnuo. Našli su se unutar golema vulkanskog kratera, čije su se stijene postupno sužavale pa su dospjeli u uzak neugledan prolaz, tako visok da mu Eragon nije mogao ocijeniti visinu, možda više desetaka kilometara. Kroz pukotinu je dopirala blaga svjetlost, koja je Eragon osvjetljavala samo središte kratera dok se ostatak prolaza jedva razaznavao. Činilo mu se da je drugi kraj kratera, koji je iz daljine izgledao blijedoplav, udaljen gotovo dvadeset kilometara. Visoko iznad njihovih glava, poput svjetlucavih mačeva, visjele su divovske sige debljine više od stotinu metara. Eragon je iz svoga iskustva u dolini znao da nitko, čak ni Safira, ne može doletjeti na ovakvu visinu gdje je krater. Sto su ulazili dublje u krater, stijene su sve više bile prekrivene debelim naslagama mahovine i lišajeva. Spustio je pogled i vidio da malo dalje od tunela počinje široka pošljunčana staza i vodi ravno do središta kratera, tj. do podnožja snježnobijele planine, koja se, poput neizbrušena dragog kamena, prelijevala u tisućama boja. Bila je više od deset puta niža od vrha kratera koji se uzdizao visoko iznad nje, ali je njezina neznatna visina bila varljiva jer je dosezala gotovo dva kilometra. Tunel je bio vrlo dugačak, ali je ipak išao samo jednom stranom kratera. Dok je Eragon u čudu buljio, čuo je duboki Orikov glas: »Otvori oči, čovječe, jer nijedan jahač nije ovo vidio gotovo stotinu godina. Tanki vrh ispod kojega sada stojimo jest Farden Dur koji je prije više tisuća godina otkrio otac naše rase Korgan dok je kopao zlato. A u njegovu se središtu nalazi naše najveće djelo — Trondžhim, grad-planina, izgrađen od najčistijeg mramora«. Vrata su zastrugala i zaustavila se. Grad! Spazio je mnoštvo ljudi. Bio se tako zanio da nije ni opazio mnoštvo koje se okupilo oko ulaza u tunel. Stajali su s obje strane staze, patuljci i ljudi, pomiješani kao šipražje i drveće. Bilo ih je na

stotine... možda na tisuće. Sve su oči bile uprte u Eragona. Vladao je potpun muk. Eragon se uhvatio za jednu od Safirinih vratnih bodlji. Bilo je tu djece u prljavim haljetcima, težaka žuljevitih ruku, žena u tkanim nošnjama i zdepastih oronulih patuljaka koji su kuckali prstima po bradi. Svi su bili jednako napetih lica, lica ranjenih životinja, kojima se grabežljivac približava, a one nisu sposobne bježati. Niz Eragonovo je lice kliznula kap znoja, ali se nije usudio pomaknuti i obrisati je. »Sto da radim?«, panično je upitao. Christopher Paolini »Nasmiješi se, podigni ru\u, bilo što!«, oštro je odgovorila Safira. Eragon se pokušao nasmijati, no usne su mu samo zadrhtale. Skupio je hrabrosti, podignuo ruku i uspio lagano mahnuti. Ništa se nije dogodilo pa se zbunio, spustio ruku i pognuo glavu. Netko je najednom klicanjem razbio tišinu i počeo pljeskati. Gomila je na trenutak oklijevala, a onda se zaorilo gromoglasno klicanje i Eragona je zapljusnuo val zvukova. »Vrlo dobro«, reče ćelavac iza njega. »Sada kreni«. Eragon je odahnuo, uspravio se u sedlu i razdragano upitao Safiru: »Hoćemo li?« Safira je ispružila vrat i zakoračila. Prolazili su kroz prve redove ljudi. Bacila je pogled na obje strane i ispustila oblak dima. Gomila je utihnula i povukla se, a onda ponovno počela klicati, ovaj put još oduševljenije. »Po\azišto znaš«, potaknuo ju je Eragon, a ona je mlatnula repom i počela ga ignorirati. Radoznalo je zurio u razdraganu gomilu dok se Safira kretala stazom. Patuljaka je bilo puno više nego ljudi... i mnogi su ga gledali s podozrenjem. Neki su mu čak, skamenjenih lica, okretali leđa i odlazili. Sva su ljudska bića bila čvrsta i mišićava. Svi su muškarci za pojasom nosili bodeže ili noževe. Neki su bili pod punom ratnom spremom. Žene su se držale ponosno, ali kao da se ispod toga ponosa skrivao golem umor od života. Malobrojna su djeca iskolačenih očiju buljila u Eragona. Bio je siguran da su ti ljudi proživjeli mnoge nedaće i da su bili spremni učiniti sve kako bi se obranili. Vardeni su pronašli savršeno skrovište. Farden Dur je tako visok da

ga ni zmaj ne može preletjeti, a nema te vojske koja bi se do njih uspjela probiti, čak i kad bi pronašla skriveni ulaz. Gomila je krenula za njima ostavljajući Safiri dovoljno mjesta za kretanje. Ljudi su postupno utihnuli, iako im je pozornost još uvijek bila usmjerena na Eragona. Eragon se okrenuo i ugledao Mur-taga na konju, ukočena i blijeda lica. Kad su se približili gradu-planini, vidio je da je Trondžhim sagrađen od sjajna mramora tako izbrušena da je izgledao kao umjetno saliven. Po mramornim je zidovima bilo bezbroj okruglih prozora ukrašenih savršenim reljefima. Na svima su visjele raznobojne Eragon lampe i bacale blagu svjetlost po okolnim zidovima. Nigdje nije bilo tornjeva ni dimnjaka. Ravno ispred njih, između dva psa grifona izlivenih od zlata i visokih deset metara, bila su masivna drvena vrata uvučena dvadeset metara u podnožje Trondžhima i zasjenjena debelim potpornjima na kojima je, visoko iznad njihovih glava, ležao golem svod. Kad su stigli do podnožja Trondžhima, Safira je zastala da vidi ima li ćelavac kakvih daljnjih uputa. Kad je vidjela da nema, krenula je prema vratima. Zidovi su bili obrubljeni žljebastim stupovima od žarkocrvena jaspisa. Između stupova su stajali zdepasti kipovi neobičnih bića, ovjekovječenih klesarovim dlijetom. Divovske su se grede polako podignule na nevidljivim lancima i pred njima su se otvorila teška vrata. Prolaz visok četiri kata vodio je ravno do središta Trondžhima. U zidovima na gornja tri kata bilo je mnoštvo svodova kroz koje se ulazilo u mračne tunele što su nestajali u daljini. Svodovi su bili krcati ljudima koji su ih radoznalo promatrali. No, u svodovima na donjem katu stajala su teška vrata. Između katova su visjele bogate tapiserije s likovima raznih junaka i prizorima iz burnih bitaka. Kad je Safira zakoračila u predvorje, klicanje im je zaparalo u ušima. Eragon je podignuo ruku na što se opet prolomilo klicanje. Mnogi patuljci ni ovdje nisu sudjelovali u burnim izrazima dobrodošlice. Na kraju predvorja, duga oko dva kilometra, naslanjao se svod na

dva crna stupa od oniksa. Na vrhu stupova stajali su žuti cirko-ni, triput veći od čovjeka, i zlatnim zrakama obasjavali predvorje. Safira je zakoračila između stupova, a onda se zaustavila, okrenula svoj dugi vrat i počela duboko pjevušiti. Našli su se u kružnoj prostoriji promjera, možda, tristo metara čiji su se zidovi, visoki gotovo dva kilometra, postupno sužavali i završavali na stropu, pri samom vrhu Trondžhima. Zidovi su bili puni prolaza sa svodovima, po jedan red za svaki kat grada-planine. Pod je bio od ulaštena karneola, a na njemu izrezbaren čekić s dvanaest srebrnih zvijezda, kao na Orikovoj kacigi. Bio je to prostor gdje su se spajala četiri hodnika, uključujući i onaj kojim su došli, kojima je Trondžhim bio podijeljen na četvrti. Christopher Paolini Svi su hodnici bili jednaki, osim onoga nasuprot Eragonu. S lijeve i desne strane dvorane stajali su visoki lukovi, od kojih su vodila stubišta što su se, na identičan način, vijugavo spuštala u podzemlje. Na vrhu stropa bio je safir jarkocrvene boje i golemih dimenzija, promjera gotovo dvadeset metara i gotovo jednake debljine. Naličje mu je bilo oblika ruže u punom cvatu, tako savršene izrade da je izgledao kao prava ruža. Bio je okružen širokim pojasom svjetiljaka koje su prugastim svjetlom prekrivale cijelu dvoranu. Zbog blještavih zraka u samoj sredini dragi je kamen izgledao kao divovsko oko koje ih promatra s visine. Eragon je zinuo od zaprepaštenja. Nije bio spreman za ovakav prizor. Činilo mu se nemogućim da su taj grad izgradila ljudska bića. Od ljepota toga grada-planine moglo se posramiti sve što je postojalo u Carstvu. Dvojio je da bi se čak i Uruben mogao mjeriti s takvim velebnim sjajem. Trondžhim je bio zapanjujući spomenik moći i izdržljivosti patuljaka. Ćelavac je došao pred Safiru i rekao: «Odavde morate pješice.» Kad je to izgovorio, iz gomile su se čuli zvižduci. Jedan je patuljak odveo Tornaka i Snježnoga Ognja. Eragon je sjahao sa Safire, ali se nije od nje udaljavao i ćelavac ih je odveo preko karneolskoga poda do hodnika na desnoj strani. Stotinjak su metara išli tim hodnikom, a onda su ušli u manji.

Unatoč tome što je hodnik bio uzak, čuvari su ih i dalje pratili. Nakon četiri oštra skretanja, stigli su do masivnih vrata od cedrovine, potam-njelih od starosti. Ćelavac ih otvori i uvede ih sve osim čuvara. ADŽIHAD Eragon se našao u elegantnoj radnoj sobi na dvije razine čiji su zidovi bili zakriveni cedrovim policama za knjige. Stubište od kovana željeza vijugavo je vodilo do male galerije s dvije stolice i radnim stolom. Po zidovima i stropu visjele su bijele svjetiljke pa se posvuda u prostoriji moglo čitati. Kameni je pod bio prekriven zanimljivim ovalnim tepihom. Na samom kraju prostorije, iza velika hrastova stola, stajao je neki čovjek. Koža mu se sjajila kao nauljena ebanovina. Glava mu je bila obrijana, ali je imao uredno podšišane crne brkove i bradu. Jake su mu jagodice bacale sjene po licu, a ispod obrva su mu virile inteligentne oči. Imao je snažna i široka ramena, naglašena čunjastim prslukom sa zlatnim nitima odjevenim preko raskošne grimizne košulje. Držao se vrlo dostojanstveno i zračio je snagom i veličinom. Kad je progovorio, glas mu je bio snažan i pun samopouzdanja: »Dobro došli u Trondžhim, Eragone i Safira. Ja sam Adžihad. Izvolite sjesti.« Eragon je sjeo u naslonjač do Murtaga, a Safira se zaštitnički smjestila iza njih. Adžihad je podignuo ruku i pucnuo prstima. Iza stubišta mu je prišao čovjek. Bio je isti kao ćelavac koji je stajao pokraj njih. Eragon ih je začuđeno gledao, a Murtag se ukočio. »Vaša je zbunjenost razumljiva. Blizanci su«, rekao je Adžihad i lagano se nasmijao. »Rekao bih vam njihova imena, ali ih nemaju.« Safira je s gađenjem prosiktala. Adžihad ju je malo promatrao, a onda je sjeo na stolicu s visokim naslonom, iza radnoga stola. Blizanci su se povukli pod stubište i mirno stali jedan pokraj drugoga. Adžihad je sklopio ruke i buljio u Eragona i Murtaga. Dugo ih je promatrao ne trepnuvši očima. Eragon se nelagodno vrpoljio. Nakon nekoliko dugih minuta, Adžihad je spustio ruke na stol i jednom rukom mahnuo prema ^ JI

Christopher Paolini blizancima. Jedan mu je brzo prišao i Adžihad mu je nešto šapnuo na uho. Ćelavac je najednom problijedio i počeo snažno mahati glavom. Adžihad se namrštio, a onda je kimnuo glavom kao da nešto potvrđuje. Pogledao je u Murtaga. »Ti si me doveo u težak položaj time što se nisi dao pregledati. Dopušten ti je ulazak u Farden Dur zato što su me blizanci uvjerili da te mogu nadzirati i zbog svega što si učinio za Eragona i Arju. Razumijem da, možda, u tvojoj glavi postoji nešto što ne želiš otkriti, no dokle god to budeš skrivao, ne možemo u tebe imati povjerenja.« »Ionako mi ne biste vjerovali«, odrješito je rekao Murtag. Kad je to čuo, Adžihadovo se lice smrknulo, a oči su mu opasno zasjale. »Iako mi je posljednji put do ušiju dopro prije dvadeset tri godine,... taj mi je glas poznat.« Prijeteći je ustao, a grudi su mu se nadimale. Blizanci su izgledali uznemireno i panično su šaputali. »Bio je to glas jednog drugog čovjeka, više životinje nego čovjeka. Ustani.« Murtag oprezno ustade, preletje pogledom od blizanaca do Adžihada. »Skini košulju«, zapovjedi mu Adžihad. Murtag je slegnuo ramenima i svukao tuniku. »Sad se okreni.» Dok se okretao, svjetlo mu je padalo na ožiljak na leđima. »Murtag«, tiho reče Adžihad. Orik uzdahnu od uzbuđenja. Bez upozorenja Adžihad se okrenu prema blizancima i zagrmje: »Jeste li znali ovo?« Blizanci kimnuše glavom. »Ime smo mu otkrili u Eragonovim mislima, no nismo ni pomislili da je ovaj dječa\ sin moćnoga Morzana. Nije nam palo...« »I niste mi to rekli?«, oštro upita Adžihad. Zatim podignu ruku i spriječi sva daljnja objašnjenja. »O tome ćemo kasnije.« Opet se okrenuo prema Murtagu. »Prvo moram raščistiti ovu zavrzlamu. Odbijaš li još uvijek ispistivanje?« »Da«, odrješito odgovori Murtag i navuče tuniku. »Ne dam nikome u svoje misli.« Adžihad se naslonio na stol. »Ako to ne dopustiš, bit će neugodnih posljedica. Ne potvrde li blizanci da nisi opasan, ne možemo ti

Eragon vjerovati unatoč pomoći koju si pružio Eragonu, ili možda zbog nje. Ne provjerimo li te, ovdašnji će te narod, i patuljci i ljudi, rastrgati saznaju li tko si. Bit ću te prisiljen cijelo vrijeme držati u zatočeništvu, radi tvoje i naše zaštite. Stvari će se još više pogoršati kada kralj patuljaka Hrotgar zatraži skrbništvo nad tobom. Nemoj sebe dovoditi u takvu situaciju kada ju je moguće lako izbjeći.« Murtag je tvrdoglavo odmahnuo glavom. »Ne... a i kad bih pristao, još bi se uvijek prema meni odnosili kao prema gubavcu i izopćeniku. Ja samo želim otići odavde. Ako mi dopustite da u miru odem, nikada neću vaše skrovište otkriti Carstvu.« »Sto će se dogoditi ako te zarobe i dovedu pred Galbatoriksa?«, oštro ga upita Adžihad. »Izvući će ti svaku tajnu iz glave koliko god ti bio jak. Kad bi mu se i uspio oduprijeti, kako možemo biti sigurni da mu se u budućnosti nećeš priključiti? Taj rizik ne mogu preuzeti.« »Hoćete li me zauvijek držati u zatočeništvu?«, upita Murtag i uspravi se. »Ne«, odgovori Adžihad, »samo dok ne dopustiš ispitivanje. Ako se pokaže da u tebe možemo imati povjerenja, blizanci će ti iz sjećanja ukloniti sve što znaš o Farden Đuru, a onda možeš otići. Nećemo riskirati da netko tko ima takve spoznaje padne u Galbatori-ksove ruke. Što ćemo onda, Murtaže? Odluči brzo, u protivnom znaš što te čeka.« »Jednostavno popusti«, tiho mu je rekao Eragon zabrinut za Murtagovu sigurnost. »Nije vrijedno borbe.« Murtag je napokon progovorio, polako i razgovijetno: »Um mi je jedino skrovište koje mi nitko nikada nije mogao oduzeti. Neki su već pokušavali u nj prodrijeti, ali sam naučio kako se tome oduprijeti jer se samo u dubini svojih misli osjećam sigurnim. Zatražili ste od mene jedinu stvar koju vam ne mogu dati, a još manje ovoj dvojici.« Pokazao je rukom blizance. »Činite sa mnom što god hoćete, no znajte da ću radije umrijeti, negoli svoj um izložiti ovoj dvojici.« Adžihadu od divljenja zaiskriše oči. »Iznenađen sam tvojom odlukom, iako sam se nadao da će biti drukčija. ... Straža!« Vrata od

Christopher Paolini cedrovine naglo se otvoriše i u prostoriju uđoše vojnici, s oružjem u rukama. Adžihad pokaza Murtaga i zapovjedi im: »Odvedite ga u sobu bez prozora i zaključajte vrata. Stavite šestoricu pred vrata i ne puštajte u sobu nikoga dok ga ja ne posjetim. Ni vi nemate pravo s njime razgovarati.« Vojnici su opkolili Murtaga i sumnjičavo ga pogledali. Dok su odlazili iz prostorije, Eragonov se pogled na trenutak susreo s Murtagovim pa mu je micanjem usta rekao: »Oprosti.« Murtag je slegnuo ramenima, a onda je odlučno podignuo glavu i krenuo. Kad je sa stražarima nestao iza vrata, koraci su im utihnuli. Adžihad naglo progovori: »Iziđite svi osim Eragona i Safire. Smjesta!« Blizanci se nakloniše i krenuše, a Orik reče: »Gospodine, kralju bi trebalo reći za Murtaga. I, ostalo je neriješeno pitanje mojega neposluha...« Adžihad podignu obrve, a onda mahnu rukom. »Sam ću izvijestiti Hrotgara. Glede tvojih postupaka... pričekaj vani dok te ne pozovem. I neka se blizanci ne udaljavaju. Ni s njima još nisam završio.« »Vrlo dobro«, reče Orik, nakloni se i za sobom blago zalupi vratima. Nakon duge šutnje Adžihad je sjeo i umorno uzdahnuo. Buljio je u strop i rukom prešao po licu. Eragon je nestrpljivo čekao da progovori. Kad to nije dočekao, odlučio je sam progovoriti: »Je li Arja dobro?« Adžihad je spustio pogled prema njemu i zabrinuto rekao: »Ne... no iscjelitelji mi kažu da će se oporaviti. Liječili su je cijelu noć. Otrov joj je nanio veliku štetu. Ne bi preživjela da nije bilo tebe. Na tome su ti Vardeni duboko zahvalni.« Eragon je s olakšanjem opustio ramena. Prvi je put osjetio da je njihov bijeg iz Gileda bio vrijedan truda. »Onda, što sada?«, upitao je. »Trebaš mi reći kako si našao Safiru i sve što se od tada dogodilo«, rekao je Adžihad. Laktove je naslonio na stol i spojio vrhove prstiju. »Nešto od toga znam iz poruke koju nam je poslao Brom. No, želim

to čuti od tebe, poglavito pojedinosti o Bromovoj smrti.« Eragon Eragon nije bio voljan svoja iskustva pričati neznancu, no Adžihad je bio strpljiv. »Hajde«, potaknula ga je Safira. Eragon se promeškoljio i počeo pričati. U početku se osjećao nelagodno, no kako je priča odmicala, malo se opustio. Safira mu je povremenim primjedbama pomagala da se prisjeti pojedinosti. Adžihad je cijelo vrijeme napeto slušao. Eragon je satima pričao i često zastajkivao između rečenica. Ispričao mu je o Tirmu, ali je Anđelino gatanje prešutio, i o tome kako su on i Brom pronašli Razake. Čak mu je ispričao i svoje snove o Arji. Kad je stigao do Gileda i spomenuo Sjenu, Adžihad se namrš-tio i naslonio se tako da mu se oči nisu vidjele. Kad je priča bila gotova, Eragon je utihnuo i razmišljao o svemu što se dogodilo. Adžihad je ustao, stavio ruke na leđa i odsutnim pogledom zurio u policu s knjigama. Nakon nekog vremena vratio se stolu. »Bromova je smrt bila strašan gubitak. Meni je bio blizak prijatelj, a Vardenima velik saveznik. Svojom nas je hrabrošću i inteligencijom mnogo puta spasio od propasti. I danas, kad ga nema, dao nam je jedino što nam može zajamčiti uspjeh — tebe.« »A kako vam ja mogu pomoći?«, upitao je Eragon. »Sve ću ti objasniti«, rekao je Adžihad, »no prvo moram riješiti neka hitnija pitanja. Vijest o savezništvu između Urgala i Carstva krajnje je ozbiljna. Ako Galbatoriks okuplja urgalsku vojsku kako bi nas uništio, Vardeni će se morati boriti za opstanak, iako su mnogi od nas, ovdje u Farden Đuru, zaštićeni. Činjenica da je neki jahač, pa bio on tako zao kao Galbatoriks, spreman na savezništvo s tim čudovištima, doista je dokaz ludila. Protrnem od pomisli što im je obećao kao naknadu za njihovo prevrtljivo savezništvo. A tu je i Sjena. Možeš li ga opisati?« Eragon je kimnuo glavom. »Visok je, mršav i vrlo blijed, crvenih očiju i kose. Bio je potpuno odjeven u crno.« »A kakav mu je mač? Jesi li ga vidio?«, napeto je pitao Adžihad. »Je li na oštrici imao dugu brazdu?« »Jest«, iznenađeno je rekao Eragon. »Kako znate?«

»Tako što sam je ja napravio kad sam mu gotovo izvadio srce», rekao je Adžihad i mrko se nasmiješio. »Ime mu je Durza. Jedan Christopher Pao Uni je od najvećih i najprepredenijih lopova koji su ikada stupili nogom na ovo tlo. On je Galbatoriksu savršen sluga, a nama opasan neprijatelj. Kažeš da si ga ubio. Kako si to uradio?« Eragon se živo sjećao svih pojedinosti. »Murtag ga je dva puta pogodio. Prva ga je strijela pogodila u rame, a druga među oči.« »Toga sam se i bojao«, rekao je Adžihad i namrštio se. »Nisi ga ubio. Sjene je moguće ubiti samo pogotkom u srce. Od bilo kakva drugog pogotka samo nestanu i onda se vrate kao duh. Taj im je proces vrlo neugodan, no Durza će preživjeti i vratiti se jači nego ikada.« Nad njima se nadvila mračna tišina kao zlokoban znak pred oluju. A onda je Adžihad progovorio: »Ti si nepoznanica, Eragone, neprilika kojoj nitko ne zna rješenje. Svatko zna što Vardeni žele, ili Urgali, pa čak i Galbatoriks, no nitko ne zna što ti želiš. I zbog toga si opasan, osobito za Galbatoriksa. Boji te se zato što ne zna koji ti je sljedeći potez.» »Boje li me se Vardeni?«, tiho je upitao Eragon. »Ne«, oprezno je rekao Adžihad. »Mi živimo u nadi. No, ako se ta nada pokaže lažnom, onda da. Bojat ćemo se.« Eragon je spustio pogled. »Moraš shvatiti neobičnu prirodu svojega položaja. Postoje struje koje te žele pridobiti za svoje ciljeve, kako ne bi služio ničijim drugim interesima. Čim si ušao u Farden Dur, počeli su te vrbovati za svoj utjecaj i moć.« »Uključujući i Vas?«, upitao je Eragon. Adžihad se smijuljio, iako mu je pogled i dalje bio oštar. »Uključujući i mene. Ima nešto što trebaš znati. Prvo, kako se Safirino jaje pojavilo na Hrptu. Je li ti Brom ikada rekao što se dogodilo s tim jajetom nakon što ga je on donio ovamo?» »Ne«, odgovorio je Eragon i pogledao Safiru. Trepnula je očima i malo mu isplazila jezik. Adžihad je kuckao prstima po stolu, a onda je rekao: »Kad je Brom to jaje donio Vardenima, svi su bili duboko zainteresirani što će se dogoditi. Do tada smo mislili da su zmajevi istrijebljeni. Jedina

briga patuljaka bila je ta da im budući jahač bude saveznik, iako je bilo i onih koji su bili protiv pojave bilo kakva novog jahača, dok su Eragon vilenjaci i Vardeni u tome više gledali osobnu korist. Razlog je jednostavan: jahači su u povijesti uvijek bili vilenjaci ili ljudi, češće vilenjaci. Nikada u povijesti nijedan patuljak nije bio jahač. Zbog Galbatoriksove izdaje vilenjaci nisu bili voljni nijednome Vardenu prepustiti brigu o jajetu iz straha da će se mladunče izleći za nekog čovjeka sa sličnim manama. Bilo je to napeto, jer su obje strane željele da netko njihov postane jahač. Patuljci su to stanje još više pogoršali time što su se uporno prepirali, i s vilenjacima i s nama, kad god im se za to pružila prilika. Napetost je rasla i ubrzo su pale prijetnje zbog kojih im je kasnije bilo žao. Upravo u tom trenutku Brom je predložio kompromis koji je svim stranama omogućio da spase obraz. Predložio je da se jaje jedne godine donese Vardenima i da vardenska djeca prođu pokraj njega nakon čega će nosači jajeta čekati da vide hoće li se zmaj izleći. Ako se ne izleže, druge će godine odnijeti jaje vilenjacima. No, ako se izleže, odmah će otpočeti obuka novoga jahača. Prve će godine novoga jahača, ili jahačicu, ako bude žensko, obučavati Brom. Zatim će tu osobu odvesti vilenjacima koji će dovršiti obuku. Vilenjaci su nevoljko prihvatili taj plan... pod uvjetom da će oni, ako Brom umre prije negoli se zmaj izleže, uvježbavati novoga jahača bez ičijega uplitanja. Taj je sporazum sklopljen s tim dodatkom jer smo znali da će zmaj najvjerojatnije za jahača odabrati vi-lenjačko dijete, ali je svima pružio privid jednakosti što nam je očajnički bilo potrebno.« Adžihad je zastao. Pogled mu je bio mrk. Ispod jagodica su mu padale sjene pa su mu se one još više isticale. »Postojala je nada da će novi jahač zbližiti naše dvije rase. Čekali smo više od deset godina, a zmaj se nije izlegao. S vremenom nas je jaje prestalo zanimati i rijetko smo o njemu mislili, osim što smo se povremeno žalili da jaje miruje. Onda smo prošle godine pretrpjeli strašan gubitak. Na povratku iz Trondžhima u vilenjački grad Ozilon, Arja i jaje su nestali. Vilenjaci

su prvi otkrili Arjin nestanak. Njezina konja i čuvare našli su zaklane u Duveldenvardenu, a nedaleko od njih i skupinu pobiK Christopher Paolini Eragon jenih Urgala. No, ondje nije bilo ni Arje ni jajeta. Kad je ta vijest doprla do mene, prestrašio sam se da su ih Urgali oboje oteli i da će ubrzo saznati gdje se nalaze Farden Dur i vilenjačka prijestolnica Elesmera u kojoj stoluje njihova kraljica Islanzadi. Sada znam da su Urgali radili za Carstvo, što je daleko gore. Nećemo znati što se točno dogodilo u tome napadu dok se Arja ne probudi, no iz onoga što si ti rekao, izvukao sam nekoliko zaključaka.« Naslanjao je lakat na stol, a prsluk mu je šuškao. »Napad je bio brz i odlučan jer bi Arja u protivnom uspjela pobjeći. Bez ikakva upozorenja i u nemogućnosti da se sakrije, mogla je učiniti samo jedno - magijom poslati jaje na neko drugo mjesto.« »Ona umije koristiti magiju?«, upita Eragon. Arja mu je spomenula da su joj davali drogu kako bi joj potisnuli moći. Želio je sebi potvrditi da je mislila na magiju. Pitao se bi li od nje mogao naučiti nove riječi drevnoga jezika. »Bio je to jedan od razloga zbog kojih je izabrana za čuvanje jajeta. U svakom slučaju nije nam ga uspjela vratiti. Bila je predaleko, a vilenjačko je kraljevstvo omeđeno tajanstvenim granicama koje ne propuštaju ništa što je magijskog podrijetla. Vjerojatno se sjetila Broma pa je u očaju jaje poslala u Karvahal. Kako nije imala vremena za pripremu, ne čudi me što je toliko promašila. Blizanci mi kažu da je magija neprecizno umijeće.« »Kako to da je ona bila bliže dolini Palankar nego Vardenima?«, upitao je Eragon. »Gdje vilenjaci, zapravo, žive? Gdje je ta... Elesmera?« Adžihad je malo razmišljao o tim pitanjima i prodornim pogledom promatrao Eragona. »Ovo ti ne govorim laka srca jer vilenjaci te podatke ljubomorno čuvaju. No, trebaš to znati, a ja ovo činim kao izraz povjerenja. Njihovi gradovi leže daleko na sjeveru, u najvećim dubinama beskrajne šume Duveldenvarden. Od vremena jahača nijedna im osoba, patuljak ni čovjek, nije bila dovoljnim prijateljem

da kroči nogom u njihove lisnate odaje. Čak ni ne znam kako bih pronašao njihovo kraljevstvo. Glede Ozilona... sudeći po mjestu na kojemu je Arja nestala, pretpostavljam da se nalazi blizu zapadnoga ruba Duveldenvardena, u smjeru Karvahala. Ti sigurno imaš još mnogo pitanja, no budi strpljiv i zadrži ih dok ja ne završim.« Malo se prisjećao, a onda je, malo brže nastavio: »Kad je Arja nestala, vilenjaci su uskratili potporu Vardenima. Kraljica Islanzadi bila je iznimno ljuta i prekinula je svaku vezu s nama. Kao posljedica toga, bez obzira na to što sam primio Bromovu poruku, vilenjaci još uvijek ne znaju za tebe ni za Safiru. Bez njihove pomoći za opskrbu moje vojske, posljednjih smo mjeseci vrlo loše prolazili u okršajima sa Carstvom. Poslije Arjina povratka i tvojega dolaska očekujem da će kraljičina netrpeljivost splasnuti. Činjenica da si spasio Arju uvelike će nam pomoći kod kraljice. No, tvoja će obuka predstavljati problem i Vardenima i vilenjacima. Brom je očito imao priliku obučiti te, no moramo znati koliko je u tome bio temeljit. Zato ćemo te morati ispitati kako bismo utvrdili doseg tvojih sposobnosti. Osim toga, vilenjaci će očekivati da obuku dovršiš kod njih, iako nisam siguran ima li vremena za to.« »Zašto ne?«, upitao je Eragon. »Više je razloga, a glavni razlog jesu vijesti koje si nam donio o Urgalima«, rekao je Adžihad dok mu je pogled odlutao do Safire. »Vidiš, Eragone, Vardeni se nalaze u iznimno škakljivu položaju. S jedne strane, moramo se podvrgnuti željama vilenjaka ako ih želimo zadržati kao saveznike. Istodobno, ne smijemo razljutiti patuljke želimo li i dalje boraviti u Trondžhimu.« »Nisu li patuljci dio Vardena?«, upitao je Eragon. Adžihad je malo zastao. »U izvjesnom smislu jesu. Dopuštaju nam živjeti ovdje i pružaju nam pomoć u borbama protiv Carstva, no odani su samo svojemu kralju. Nemam nikakvu moć nad njima, osim one koju mi daje Hrotgar, a i on često ima problema s njihovim klanovima. Ima ih trinaest i svi su podložni Hrotgaru, no svaki klanski poglavica ima golemu moć jer poglavice klanova biraju novoga kralja kada stari umre. Hrotgar shvaća našu borbu,

ali mnogi poglavice ne. Zato ih ne smije bespotrebno ljutiti jer bi u protivnom izgubio potporu njihovih pripadnika pa su zato njegovi potezi u našu korist strogo ograničeni.« .„ L Christopher Paolini »Ti klanski poglavice«, rekao je Eragon, »jesu li i protiv mene?« »Još su više protiv tebe, bojim se«, umorno je priznao Adžihad. »Već dugo vlada neprijateljstvo između patuljaka i zmajeva. Prije nego što su vilenjaci došli i osigurali mir, zmajevi su redovito jeli stada patuljaka i krali im zlato, a patuljci sporo zaboravljaju stare grijehe. Doista, nikada nisu potpuno prihvatili jahače niti su im ikada dopuštali praviti reda u njihovu kraljevstvu. Galbatoriksov dolazak na vlast samo je mnoge od njih uvjerio kako bi bilo bolje nikada više ne imati posla s jahačima ni sa zmajevima.« Ove posljednje riječi uputio je Safiri. Eragon je polako upitao: »Zašto? Zar Galbatoriks ne zna gdje su Farden Dur i Elesmera? Sigurno su mu za njih rekli jahači kad je prolazio obuku.« »Rekli jesu, ali nisu pokazali. Jedno je znati da se Farden Dur nalazi unutar ove planine, a nešto sasvim drugo pronaći ga. Galbato-riksa nisu vodili ni u jedno od tih mjesta prije pogibije njegova zmaja. Poslije toga, naravno, jahači mu više nisu vjerovali. Za vrijeme svoje pobune, pokušao je to silom izvući iz nekoliko jahača, no oni su radije umrli negoli mu otkrili. Glede patuljaka, nikada mu nije uspjelo nijednoga uhvatiti živa, iako je to samo pitanje vremena.» »Zašto onda jednostavno ne uzme vojsku i ne krene Duveldenvardenskom šumom dok ne pronađe Elesmeru?«, upitao je Eragon. »Zato što su vilenjaci još uvijek dovoljno jaki da mu se odupru«, odgovorio je Adžihad. »Ne usuđuje se okušati svoju snagu protiv njih, barem ne još. No njegovo prokleto čarobnjaštvo svake je godine snažnije. S još jednim jahačem na svojoj strani, bio bi nezaustavljiv. I dalje čini sve kako bi mu se jedno od ona dva preostala jajeta izleglo, no do sada nije imao uspjeha.« Eragon je bio zbunjen. »Kako je moguće da mu se moć povećava? Tjelesna mu snaga ograničava sposobnosti, a ona se ne može zauvijek povećavati.«

»Ne znamo«, rekao je Adžihad sliježući širokim ramenima, »a ne znaju ni vilenjaci. Možemo se samo nadati da će ga jednoga dana Eragon uništiti neko njegovo vlastito čarobnjaštvo.« Zavukao je ruku u prsluk i izvadio oštećen komad svitka. Stavio ga je na stol i upitao: »Znaš li što je ovo?« Eragon se nagnuo i pogledao ga. Na njemu su, crnom tintom, bili ispisani retci nepoznatim jezikom. Veliki dijelovi teksta bili su uništeni kapima krvi. Jedan mu je kraj bio pougljenjen. Mahnuo je glavom: »Ne, ne znam.« »Uzeli smo ga od vođe urgalske bande koju smo noćas uništili. To nas je stajalo dvanaest vojnika. Žrtvovali su se kako biste vi uspjeli pobjeći. Ovo je pismo kraljev izum, a koristi ga za dopisivanje sa svojim podanicima. Trebalo mi je prilično vremena, no uspio sam odgonetnuti značenje, barem na mjestima gdje je čitljivo. Piše ovako: ... vratar u Itro Žadi mora propustiti donositelja ovoga svitka i njegove miljenice. Mora im se osigurati prenoćište s pripadnicima njihove vrste. .. ali samo a\o se te dvije frakcije suzdrže od međusobne borbe. Zapovijedi će izdavati Tarokj Gaž, Durza i Moćni Ušnar\. »Ušnark je Galbatoriks. To na urgalskome jeziku znači 'otac', a njemu takvo laskanje godi. Utvrdite za što su pogodni i... Pješaci i... moraju se držati odvojeno. Nif(af(vo se oružje ne smije dijeliti do\... za pokret. »Dalje se ne može razaznati ništa, osim nekoliko nejasnih riječi«, rekao je Adžihad. »Gdje je Itro Zada? Nikad nisam čuo za to mjesto.« »Ni ja«, odgovorio je Adžihad, »što me navodi na pomisao da je Galbatoriks potajno preimenovao neko mjesto. Nakon što sam ovo odgonetnuo, upitao sam se što stotine Urgala rade kod planine Bur, gdje si ih prvi put vidio, i kamo idu. Na svitku se spominju pripadnici njihove vrste pa sam pretpostavio da na njihovu odredištu ima još Urgala. Postoji samo jedan cilj radi kojega bi kralj okupio takve snage — da osnuje neprirodnu vojsku od ljudi i čudovišta kako bi nas uništio.

Christopher Paolini Za sada nemamo što činiti osim čekati i motriti. Bez dodatnih podataka, ne možemo naći tu Itro Zadu. Ipak, Farden Dur još nije otkriven pa postoji nada. Jedini Urgali koji su ga vidjeli prošle su noći poginuli.« »Kako ste znali da mi dolazimo?«, upitao je Eragon. »Jedan nas je blizanac čekao, a i za Kule je bila postavljena zamka.« Bio je svjestan da ih Safira pozorno sluša. Iako je šutjela, znao je da će kasnije imati što reći. »Imamo stražare na ulazu u dolinu kojom ste vi došli, na objema obalama rijeke Medvjeđi zub. Poslali su golubicu da nas upozore«, objasnio je Adžihad. Eragon se pitao je li to bila ona golubica koju je Safira pokušala pojesti. »Kad su jaje i Arja nestali, jeste li to rekli Bromu? Rekao je da nije dobio nikakvih vijesti od Vardena.« »Pokušali smo ga upozoriti«, rekao je Adžihad, »no pretpostavljam da nam je Carstvo presrelo glasnike i ubilo ih. Zašto bi, inače, Razaci išli u Karvahal? Nakon toga je Brom otputovao s tobom pa je bilo nemoguće dobiti vijesti od njega. Laknulo mi je kad nam je poslao poruku preko glasnika iz Tirma. Nisam se iznenadio što je otišao Džoudu. Bili su stari prijatelji. A Džoud nam je bez problema poslao poruku jer nam preko Surde potajno dostavlja hranu i ostale potrepštine. Sve je to potaknulo ozbiljna pitanja. Kako je Carstvo znalo gdje postaviti zasjedu za Arju i, kasnije, za naše glasnike koji su išli u Karvahal? Kako je Galbatoriks saznao koji trgovci pomažu Vardenima? Džoudova je trgovina praktički uništena otkako ste bili kod njega, kao i ostalih trgovaca koji nam pomažu. Kad god neki njihov brod isplovi, nestane. Patuljci nam ne mogu davati sve što nam treba pa Vardenima očajnički ponestaje zaliha. Bojim se da u svojoj sredini imamo izdajnika, ili više njih, unatoč tome što doista sustavno pregledavamo svačiji um.» Eragon je utonuo u misli, prebirući po svemu što je čuo. Adžihad je mirno čekao da progovori. Tišina mu nije nimalo smetala. Prvi put otkako je našao Safirino jaje, Eragon je pomislio kako razumi-

Eragon je što se oko njega događa. Barem je saznao odakle je stiglo Safirino jaje i što bi ga moglo čekati u budućnosti. »Što želite od mene?«, upitao je. »Kako to misliš?« »Mislim, što se od mene očekuje u Trondžhimu? Vi i patuljci imate neke planove za mene, ali što ako se meni ne budu sviđali?« Glas mu je imao opor prizvuk. »Borit ću se kad bude potrebno, uživati kad za to bude prigode, tugovati kada za to bude potrebe i umrijeti kad za to dođe vrijeme... no neću nikome dopustiti da me upotrebljava protiv moje volje.« Zastao je kako bi mu se riječi slegle. »Jahači su u stara vremena bili krojači pravde, daleko iznad vođa svojega vremena. Taj položaj ne tražim. Dvojim da bi ljudi prihvatili takav nadzor kad ga cijeloga života nisu imali, osobito da ih nadzire netko ovako mlad kao ja. Ali, ja doista imam moć i primjenjivat ću je kako sam budem smatrao prikladnim. Želim znati kako me vi planirate upotrijebiti. A onda ću odlučiti pristajem li ili ne.« Adžihad ga je iskosa pogledao. »Da si bilo tko drugi i da se nalaziš pred bilo kojim drugim vođom, vjerojatno bi te ubili zbog tih drskih riječi. Zašto misliš da ću ti otkriti svoje planove samo zato što ti to tražiš?« Eragon je pocrvenio, ali nije spustio pogled. »Ipak, u pravu si. Tvoj ti položaj daje povlasticu da možeš to pitati. Ne možeš izbjeći politiku u situaciji u kojoj se nalaziš. Svi će nastojati utjecati na tebe, na ovaj ili onaj način. Ne želim, nimalo više od tebe, da postaneš sredstvo nijedne skupine niti ičijega cilja. Moraš očuvati svoju slobodu jer u njoj leži tvoja prava moć — sposobnost donošenja odluka neovisno o bilo kojemu vođi ili kralju. Moja će vlast nad tobom biti ograničena, no vjerujem da je to za dobro. Poteškoća leži u tome da se trebam potruditi kako bi te ljudi od moći uključili u svoje rasprave. Osim toga, unatoč tvojemu negodovanju, ljudi ovdje ipak nešto očekuju od tebe. Dolazit će ti sa svojim problemima, ma koliko neznatni bili, i od tebe tražiti da ih riješiš.« Adžihad se nagnuo naprijed i smrtno ozbiljnim glasom počeo: »Bit će slučajeva kad će nečija budućnost biti u tvojim rukama... Jednom ćeš riječju moći

ljude obradovati ili ražalostiti. Djevojke će te pitati za koga bi se trebale Christopher Paolini udati, mnoge će se htjeti udati za tebe, a starci će te pitati koje ih od djece treba naslijediti. Sa svima moraš biti ljubazan i mudar, jer će ti pokloniti svoje povjerenje. Ne govori drsko ni nepromišljeno jer će tvoje riječi imati daleko veći utjecaj nego što ti budeš mislio.« Adžihad se naslonio pa su mu oči bile u sjeni. »Teret vlasti jest u tome da čovjek mora biti odgovoran za dobrobit ljudi nad kojima vlada. To radim od dana kada su me izabrali na čelo Vardena, a sada ćeš morati i ti. Budi oprezan. Neću podnositi nepravdu dok sam na vlasti. Ne brini zbog svoje mladosti i neiskustva. To će brzo proći.« Eragon se osjećao nelagodno od pomisli da će ljudi od njega tražiti savjete. »No, još uvijek niste rekli što mi je ovdje činiti.« »Za sada ništa. Za osam dana prevalio si gotovo tristo pedeset kilometara, što je pothvat kojim se treba ponositi. Siguran sam da će ti dobro doći odmor. Kad se oporaviš, ispitat ćemo tvoje sposobnosti rukovanja oružjem i magijom. Poslije toga ću ti reći tvoje mogućnosti i onda ćeš morati odlučiti kojim ćeš putem krenuti.« »A Murtag?«, zajedljivo je upitao Eragon. Adžihad se smrknuo. Posegnuo je rukom ispod stola i podignuo Zaroka čije su ulaštene korice lomile i odražavale svjetlo. Prešao je rukom preko njih i zadržavao se na urezanom znaku. »Ostat će ovdje dok blizancima ne dopusti da mu udu u glavu.« «»Ne možete ga držati u zatvoru«, prosvjedovao je Eragon. »Nije počinio nikakav zločin!« »Ne možemo mu dati slobodu, a da nismo sigurni da se neće okrenuti protiv nas. Bio nedužan ili ne bio, moguće je da je nama jednako opasan kao i njegov otac«, rekao je Adžihad s prizvukom tuge u glasu. Eragon je shvatio da Adžihada neće biti moguće razuvjeriti i da je njegova briga utemeljena. »Kako ste mu uspjeli prepoznati glas?« »Jednom sam sreo njegova oca«, kratko je rekao Adžihad. Potapšao je držak Zaroka. »Volio bih da mi je Brom rekao kako je uzeo Mor-

zanov mač. Predlažem ti da ga ne nosiš unutar Farden Dura. Mnogi se ovdje s mržnjom sjećaju Morzanovih dana, poglavito patuljci.« »To ću imati na umu«, obećao je Eragon. Eragon Adžihad mu je dodao mač. »Ah, gotovo sam zaboravio. Kod mene je Bromov prsten koji je poslao kao potvrdu svojega identiteta. Odlučio sam ga zadržati do njegova dolaska u Trondžhim. Sada kad ga nema, vjerujem kako pripada tebi i mislim da bi to i on želio.« Otvorio je ladicu i iz nje izvadio prsten. Eragon ga je s ljubavlju prihvatio. Simbol urezan s vanjske strane safira bio je jednak tetoviranu znaku na Arjinu ramenu. Stavio ga je na kažiprst i divio se odrazu svjetla u njemu. »Ja... sam počašćen«, rekao je. Adžihad je ozbiljno kimnuo glavom, a onda je odgurnuo stolicu i ustao. Okrenuo se Safiri i moćnim glasom rekao: »Nemoj misliti da sam te zaboravio, o moćni zmaju. Sve sam ovo rekao i za tvoje dobro, jednako kao i za Eragonovo. Cak je važnije da ti sve to znaš, jer imaš zadaću čuvati ga u ovim opasnim vremenima. Nemoj podcjenjivati svoju moć ni oklijevati kad mu treba pomoći jer bez tebe sigurno ne bi uspio.« Safira je spuštala glavu dok im se oči nisu našle na istoj razini i počela je zuriti u njega svojim uskim izduženim očima. Međusobno su se ispitivali, bez riječi. Nijedno nije ni trepnulo. Adžihad se prvi pomaknuo. Spustio je pogled i nježnim glasom rekao: »Doista, prava je povlastica upoznati te.« »Dobarje«, s poštovanjem je rekla Safira. Okrenula se prema Eragonu. »Reci mu da sam zadivljena i Trondžhimom i njime. Carstvo ga se s pravom boji. No, daj mu na znanje kakp bih, da te je odlučio ubiti, uništila Trondžhim, a njega raskomadala zubima.« Eragon je oklijevao iznenađen gorčinom u njezinu glasu, a onda mu je prenio poruku. Adžihad ju je ozbiljno pogledao. »Ne bih očekivao ništa manje od nekoga tako plemenita, no dvojim da bi prošla pokraj blizanaca.« Safira je podrugljivo zarežala. »BljakJ« Eragon je znao što je htjela reći pa je rekao: »Onda su sigurno puno snažniji nego što izgledaju. Mislim da bi gorko požalili kad bi se

ikada suočili sa zmajevim gnjevom. Njih bi dvojica, možda, uspjela poraziti mene, ali Safiru nikada. Trebate znati da zmaj jača magijske sposobnosti svojega jahača tako da on postaje daleko moćniji od običChristopher Paolini nih magičara. Zato je Brom uvijek bio slabiji od mene. Mislim da su blizanci, u nedostatku jahača, precijenili svoju moć.« Adžihad je izgledao uznemireno. »Broma su smatrali jednim od naših najjačih magičara. Samo su vilenjaci bili od njega jači. Ako je to što kažeš istina, morat ćemo razmotriti mnogo toga.« Naklonio se Safiri. »Bilo kako bilo, drago mi je da nije bilo potrebe nauditi bilo kome od vas dvoje.« Safira je zauzvrat izvela dubok naklon glavom. Adžihad se ispravio kretnjama pravog gospodara i poviknuo: »Oriče!« Patuljak je uletio u prostoriju, stao pokraj stola i prekrižio ruke. Adžihad ga je mrko i živčano pogledao. »Prouzročio si mi velikih problema, Oriče. Morao sam slušati pritužbe jednoga blizanca o tvojemu neposluhu. Neće me pustiti na miru dok te ne kaznim. Nažalost u pravu su. To je ozbiljna stvar preko koje se ne smije prijeći. Čeka te kazna.« Orik je preletio pogledom do Eragona. Lice mu nije odavalo nikakve osjećaje. Govorio je brzo i grubo. »Kuli su bili gotovo opkolili Kosta-mernu. Strijelama su gađali zmaja, Eragona i Murtaga, a blizanci nisu učinili ništa kako bi ih zaustavili. Poput... šilvena, odbili su otvoriti ulaz, iako smo dobro vidjeli kako Eragon, s druge strane vodopada, izvikuje lozinku za otvaranje. A odbili su išta poduzeti čak i kad se Eragon nije pojavljivao iz vode. Možda sam pogriješio, no nisam mogao dopustiti da jahač pogine.« »Nisam bio dovoljno jak da bih sam isplivao«, dodao je Eragon. »Bio bih se utopio da me on nije izvukao.« Adžihad ga je pogledao, a onda ga je ozbiljno upitao: »A kasnije, zašto si im se usprotivio?« Orik je prkosno podignuo bradu. »Nisu imali pravo nasilno ulaziti u Murtagov um. No, ne bih ih sprječavao da sam znao tko je Murtag.« »Ne, ispravno si postupio, iako bi bilo jednostavnije da nisi. Nije na nama da prisilno ulazimo u umove drugih ljudi, bez obzira na to

tko su.« Adžihad je tapkao prstima po gustoj bradi. »Tvoji su potezi bili časni, no ipak se nisi pokorio izravnim zapovijedima pretpostavljenoga. Kazna za to oduvijek je bila smrt.« Orik je ukočio leda. Eragon »Ne možete ga zbog toga ubiti! Samo je meni pomagao«, poviknuo je Eragon. »Ti se nemaš pravo miješati«, kruto je odbrusio Adžihad. »Orik je prekršio zakon i mora snositi posljedice.« Eragon se opet htio usprotiviti, ali je Adžihad podignuo ruku i prekinuo ga. »Ali, u pravu si. Kazna će biti smanjena zbog okolnosti. Od sada si, Oriče, isključen iz službe i zabranjeno ti je sudjelovati u bilo kakvim vojnim djelovanjima pod mojim zapovjedništvom. Jesi li razumio?« Orikovo se lice prvo smrknulo, a potom je izgledao zbunjeno. Duboko je kimnuo glavom. »Jesam.« »Nadalje, budući da više nemaš redovitih dužnosti, imenujem te Eragonovim i Safirinim vodičem tijekom njihova boravka ovdje. Moraš se pobrinuti da ovdje dobiju svu udobnost i potporu koju im možemo ponuditi. Safira će boraviti iznad Izidar Mitrima. Eragon može odabrati odaje po želji. Kad se oporavi od puta, odvedi ga do terena za uvježbavanje. Ondje ga očekuju«, rekao je Adžihad s izrazom zadovoljstva u očima. Orik se duboko naklonio. »Razumijem.« »Vrlo dobro, možete svi ići. Na izlasku mi pošaljite blizance.« Eragon se naklonio i krenuo, a onda je upitao: »Gdje mogu naći Arju? Volio bih je vidjeti.« »Nikome nije dopušteno posjećivati je. Morat ćeš čekati da ona dođe k tebi.« Adžihad je spustio pogled što je bio jasan znak da ih otpušta. BLAGOSLOVI DIJETE, ARGETLAME Eragon se u hodniku protegnuo. Ukočio se od tolikog sjedenja. Blizanci su iza njega ušli u Adžihadovu radnu sobu i za sobom zatvorili vrata. Eragon je pogledao Orika. »Žao mi je da imaš problema zbog mene«, ispričavao se. »Neka te to ne muči«, gunđao je Orik i cupkao bradu. »Adžihad mi je dao ono što sam želio.«

Čak je i Safira bila osupnuta tom izjavom. »Kako to misliš?«, pitao je Eragon. »Ne možeš nikoga uvježbavati niti se boriti i ne smiješ ništa činiti, osim mene čuvati. Kako možeš takvo nešto željeti?« Patuljak ga je mirno promatrao. »Adžihad je dobar voda. Zna kako se pridržavati zakona i usto ostati pravedan. Po njegovoj sam zapovijedi kažnjen, ali sam ujedno i jedan od Hrotgarovih podanika. Iako sam pod Adžihadovom vlasti, ipak imam slobodu činiti što želim.« Eragon je shvatio kako ne bi bilo mudro zaboraviti Orikovu podvojenu odanost i podijeljenu prirodu vlasti u Trondžhimu. »Adžihad te upravo postavio na moćan položaj, nije li tako?« Orik se duboko nasmijao. »Upravo to, i to tako da se blizanci ne mogu žaliti. To će ih sigurno razljutiti. Adžihad znalački igra igru, doista. Dođi, mladiću, oprosti što si gladan. I moramo smjestiti tvojega zmaja.« Safira se pobunila. Eragon je dodao: »Ime joj je Safira.« Orik joj se blago naklonio. »Ispričavam se, to ću svakako upamtiti.« Skinuo je narančastu svjetiljku sa zida i poveo ih niz hodnik. »Umiju li se i drugi u Farden Đuru služiti magijom?«, upitao je Eragon. Trudio se ići ukorak s brzonogim patuljkom. Pažljivo je držao Zaroka i skrivao rukom znak na koricama. Eragon ^ »Rijetki«, rekao je Orik te brzo slegnuo ramenima. »A i oni koji umiju ne mogu učiniti puno više od iscjeljivanja rana. Svi su se morali brinuti za Arju, zbog goleme snage potrebne za njezino liječenje.« »Osim blizanaca.« »Oii«, promrmljao je Orik. »Ionako ne bi pristala na njihovu pomoć. Njihova umijeća nisu namijenjena liječenju, nego smišljanju urota radi stjecanja moći, na štetu drugih. Adžihadov im je prethodnik Dinor dopustio da se priključe Vardenima jer mu je trebala njihova pomoć... Ne možeš se oduprijeti Carstvu bez čarobnjaka koji na bojišnici imaju svoje zadaće. Gadan su par, no imaju i oni svoju svrhu postojanja.« Ušli su u jedan od četiriju glavnih tunela koji dijele Trondžhim. Tunelima su prolazile i mnoge skupine ljudi i patuljaka čiji su

glasovi odzvanjali od ulaštena poda. Čim bi ugledali Safiru, naglo bi utihnuli i sve bi oči bile uprte u nju. Orik nije obraćao pozornost na gledatelje, skrenuo je lijevo i krenuo prema udaljenom ulazu u Trondžhim. »Kamo idemo?«, upitao je Eragon. »Izvan ovih hodnika kako bi Safira mogla odletjeti do zmajske utvrde iznad Izidar Mitrima, tj. Zvjezdane ruže. Utvrda nema krova. Vrh Trondžhima otvoren je prema nebu, kao i vrh Farden Du-ra, tako da će ona..., tj. da ćeš ti, Safira, moći slijetati ravno u utvrdu. Ondje su stanovali jahači kad su posjećivali Trondžhim.« »Neće li ondje biti hladno i vlažno bez krova?«, upitao je Eragon. »Neee.« Orik je odmahnuo glavom. »Farden Dur nas štiti od nepogoda. Ovamo ne dopiru ni kiša ni snijeg. Osim toga, u zidovima utvrde nalaze se mramorne špilje za zmajeve. One pružaju potpunu zaštitu. Trebaš se bojati samo siga. Znale su, kad bi pale, raspoloviti konja.« »Sa mnom će sve biti u redu«, rekla je Safira. »Mramorna je špilja sigurnija od bilo kpjega prostora u kojemu smo do sada stanovali.« »Možda... Misliš li da će s Murtagom biti u redu?« »Adžihad me se dojmio kao častan čovjek- Osim akp Murtag ne pokuša pobjeći, dvojim da će mu itkp nauditi.« Christopher Paolini Eragon je prekrižio ruke. Nije bio spreman za daljnji razgovor. Bio je zapanjen promjenom okolnosti u samo jednom danu. Njihova je luđačka trka od Gileda konačno završila, ali se od njega očekivalo da i dalje trči i jaše. »Gdje su nam konji?« »U staji pokraj ulaza. Možemo ih posjetiti prije negoli napustimo Trondžhim.« Iz Trondžhima su izišli kroz ista vrata kroz koja su i ušli. U zlatnim su se grifonima odražavale tisuće boja od desetaka raznobojnih svjetiljka po zidovima. Od početka Eragonova razgovora s Adžihadom sunce je dobrano odmaknulo pa kroz otvor nad kraterom više nije dopiralo svjetlo do Farden Dura. Bez tih sunčanih zraka punih prašine, unutrašnjost je planine bila baršunastocrna. Jedina je svjetlost dopirala iz Trondžhima koji je u toj tami svjetlucavo treperio. Sjaj toga grada-planine bio je tako velik da je osvjetljavao tlo i na udaljenosti od stotinu metara.

Orik je pokazao rukom prema šiljastome tornju Trondžhima. »Gore te čeka svježe meso i čista planinska voda«, rekao je Safiri. »Možeš stanovati u bilo kojoj špilji. Kad jednu odabereš, bit će ti prostrijeta posteljina i više te nitko neće smetati.« »Mislio sam da ćemo ići zajedno. Ne želim se odvajati od Safire«, prosvjedovao je Eragon. Orik se okrenuo prema njemu. »Jahaču Eragone, ja ću učiniti sve da ti bude ugodno, no bit će najbolje da Safira pričeka u zmajskoj utvrdi dok ti budeš jeo. Tuneli koji vode do blagovaonica nisu dovoljno prostrani da bi ona išla s tobom.« »Zašto mi jednostavno ne donesete hranu u utvrdu?« Orik je oprezna izraza lica dodao: »Zato što se hrana priprema ovdje dolje, a do vrha je vrlo daleko. Ako baš želiš, možemo poslati slugu da donese jelo u utvrdu. Trebat će mu prilično vremena, no tako ćeš moći jesti sa Safirom.« On to stvarno misli, pomislio je Eragon zapanjen njihovom spremnošću da tako puno učine za njega. No, zbog načina na koji je to Orik rekao, pitao se nije li to neka vrsta testa. »Umorna sam«, rekla je Safira. »A ta mi zmajs\a utvrda zvuči privlačno. Idi, pojedi svoj obro\, a onda dođi \ meni. Bit će pravo olakšaEragon nje zajedno se odmarati, bez straha od divljih životinja i vojnica. Predugo smo trpjeli nedaće putovanja.« Eragon ju je zamišljeno gledao, a onda je rekao Oriku: »Jest ću ovdje dolje.« Patuljak se nasmiješio zadovoljna lica. Eragon je odvezao Safirino sedlo kako bi mogla udobno leći. »Molim te, ponesi Zaroha.« »Hoću«, rekla je i kandžama zahvatila i mač i sedlo. »Ali zadrži lu\. U ove ljude moramo imati povjerenja, no ne toliko da graniči sglupošću.« »Znam«, složio se malo uznemiren. Safira se bučnim skokom odrazila od tla i vinula u mirne visine. U mraku se čulo samo ravnomjerno lupanje njezinih krila. Dok je nestajala iza ruba trondžhimskog vrha, Orik je duboko uzdahnuo. »Bože moj, doista si blagoslovljen. U srcu mi najednom zavlada

žudnja za nebeskim prostranstvima i liticama što se dižu u nebo, kao i želja da lovim kao jastreb. Ipak, noge su mi korisnije na zemlji, po mogućnosti ispod zemlje.« Glasno je pljesnuo rukama. »Zapostavljam svoje dužnosti domaćina. Znam da nisi jeo od onoga bijednoga obroka koji su ti blizanci odredili. Zato dođi. Idemo pronaći kuhare i isprositi od njih mesa i kruha!« Eragon je išao za patuljkom, prvo natrag u Trondžhim, a onda kroz cijeli labirint hodnika sve dok nisu stigli u dugačku prostoriju punu niskih kamenih stolova za patuljke. U kamenim pećima, iza dugog pulta, plamsala je vatra. Orik je zdepastom patuljku rumena lica rekao nešto na nepoznatu jeziku i ovaj im je odmah pružio kamene pladnjeve pune vrelih gljiva i ribe. Zatim su se popeli uz nekoliko stepeništa do malog udubljenja u vanjskom zidu Trondžhima, ondje sjeli i prekrižili noge. Eragon je, bez riječi, posegnuo za svojim jelom. Kad su ispraznili plitice, Orik je zadovoljno uzdahnuo i izvadio lulu s dugačkim drškom. Upalio ju je i progovorio: »Hvale vrijedan obrok, iako nam je trebao dobar gutljaj medovine da ga pošteno speremo niz grlo.« Eragon je promatrao do ispod njih. »Bavite li se vi u Farden Đuru poljodjelstvom?« Christopher Paolini »Ne, ima sunca samo za mahovinu, gljive i plijesan. Trondžhim ne može opstati bez namirnica iz okolnih dolina zbog čega mnogi od nas radije žive drugdje u planini Bur.« »Ima, dakle, još patuljskih gradova?« »Ne toliko koliko bismo htjeli. A Trondžhim je najveći.« Naslo-nivši se na lakat, Orik je dobrano potegnuo iz lule. »Ti si vidio samo donje katove pa nisi uočio da je većina Trondžhima napuštena. Sto se više penješ, to je prazniji. Ima cijelih katova u koje nitko stoljećima ne zalazi. Većina patuljaka radije boravi pod Trondžhimom i Farden Đurom, u pukotinama i prolazima uzduž i poprijeko planinskih stijena. Stoljećima smo uvelike kopali ispod planine Bur. Može se proći s jednoga kraja planine na drugi, a da se ne stupi nogom na površinu.«

»Čini se da je šteta imati sav taj neiskorišteni prostor u Trondžhimu«, primijetio je Eragon. Orik je kimnuo glavom. »Neki zagovaraju napuštanje Trondžhima jer nam uvelike crpi zalihe, no ima on i neprocjenjivu zadaću.« »Koju?« »U teškim vremenima može prihvatiti cijeli narod. Bila su samo tri slučaja u našoj povijesti kad smo bili primorani ići do takvih krajnosti, no svaki nas je put spasio od sigurne i potpune propasti. Zato u njemu uvijek držimo vojsku spremnu za borbu.« »Nikada nisam vidio ništa tako velebno«, priznao je Eragon. Orik se nasmiješio s lulom u ustima. »Drago mi je da tako misliš. Trondžhim se naraštajima gradio, a mi živimo mnogo dulje od ljudi. Nažalost, zbog prokletoga Carstva rijetkima je izvana bilo dopušteno vidjeti njegovu slavu.« »Koliko je Vardena ovdje?« »Patuljaka ili ljudi?« »Ljudi. Želim znati koliko ih je pobjeglo iz Carstva.« Orik je ispustio dugi dim koji mu se lagano omatao oko glave. »Ovdje ima oko četiri tisuće pripadnika tvoje vrste. No, to baš nije pokazatelj onoga što ti želiš saznati. Ovamo dolaze samo ljudi koji se žele boriti. Ostali su pod zaštitom kralja Orina u Surdi.« Takp malo?, razočarano je pomislio Eragon. Samo kraljevska vojska broji gotovo šesnaest tisuća vojnika, kad se okupi u punom broEragon ju, ne računajući Urgale. »Zašto se Orin sam ne bori protiv Carstva?«, upitao je. »Kad bi otvoreno pokazao neprijateljstvo«, rekao je Orik, »Galbatoriks bi ga skrŠio. Ovako se Galbatoriks suzdržava od napada jer Surdu smatra nebitnom opasnosti, što je pogrešno. Upravo su zahvaljujući Orinovoj pomoći Vardeni dobili većinu oružja i ostalih potrepština. Bez njega ne bi bilo nikakva otpora Carstvu. Nemoj očajavati zbog broja ljudi u Trondžhimu. Ovdje ima mnogo patuljaka, mnogo više nego što si ih vidio, i svi će se boriti kad za to dođe vrijeme. Orin nam je obećao i vojsku za borbu protiv Galbatoriksa. I vilenjaci su nam obećali pomoć.«

Orik je podignuo kapu omotanu žicom i hrapavim prstom prešao preko urezanoga znaka. »Ovo je simbol mojega klana. Mi smo Ingitumi, kovinari i majstori kovači. Čekić i zvijezde ugrađeni su u pod Trondžhima jer su bili u osobnom grbu našega utemeljitelja Korgana. Jedan klan koji vlada i dvanaest klanova uz njega. I kralj Hrotgar je durgrimst ingitum. Donio je veliku slavu i čast mojoj kući.« Kad su pladnjeve vratili kuharu, u hodniku su prošli pokraj patuljka koji je istupio pred Eragona, naklonio se i s poštovanjem rekao: »Argetlam.« Eragon se spetljao oko odgovora i od nelagode pocrvenio, ali mu je patuljkova gesta, na čudan način, godila. Nitko mu se nikada u životu nije naklonio. Nagnuo se i upitao: »Sto je rekao?« Orik je zbunjeno slegnuo ramenima. »To je vilenjačka riječ koja se koristila kod obraćanja jahačima. Znnasrebrna ru\u.« Eragon je bacio pogled prema ruci u rukavici i pomisli nagedvei ignaziu koja mu je svijetlila na dlanu. »Želiš li se vratiti Safiri?« »Mogu li se prije toga negdje okupati? Već dugo nisam imao mogućnosti oprati prljavštinu od putovanja. A i košulja mi je poderana i puna krvavih mrlja pa smrdi. Volio bih obući neku drugu, no nemam novca za novu košulju. Ima li načina nešto zaraditi?« »Imaš li ti namjeru vrijeđati Hrotgarovo gostoprimstvo, Erago-ne?«, oštro je upitao Orik. »Dok si u Trondžhimu, nećeš ništa morati kupovati. Platit ćeš na drugi način. Za to će se pobrinuti AdžiChristopher Pao Uni had i Hrotgar. Dođi. Pokazat ću ti gdje ćeš se oprati, a onda ću ti donijeti košulju.« Poveo je Eragona niz visoko stubište koje je vodilo duboko ispod Trondžhima. Hodnici su se pretvorili u tunele kojima je Eragon hodao sagnut jer im je visina bila samo metar i pol. Sve su svjetiljke bile crvene. »Da te svjetlo ne zaslijepi kad ulaziš u mračan hodnik ili kad iz njega izlaziš«, objasnio mu je Orik. Ušli su u praznu prostoriju s malim vratima na drugoj strani. Orik je pokazao rukom. »Ondje su bazeni, kao i četke i sapun. Odjeću ostavi ovdje. Kada iziđeš, čekat će te nova.«

Eragon mu je zahvalio i počeo se svlačiti. Osjećao se mučno, sam u podzemlju, osobito zbog toga niska kamena stropa. Brzo se svukao. Bilo mu je hladno pa je hitro otvorio vrata, ušao i našao se u potpunoj tami. Polako se kretao dok nogom nije zagazio u toplu vodu, a onda se spustio u nju. Voda je bila blago slana, ali djelotvorna i umirujuća. Na trenutak se uplašio da će ga struja odnijeti daleko od vrata, u duboku vodu, no kako je dalje gazio, otkrio je da je voda uvijek do koljena. Pokušavao se uhvatiti za klizav zid dok nije pronašao sapun i četke, a onda se istrljao. Poslije je plutao zatvorenih očiju i uživao u toploti. Ponovno se pojavio u osvijetljenoj prostoriji. S tijela mu se cijedila voda. Ondje su ga čekali lijepa platnena košulja i hlače. Prilično su mu dobro odgovarali. Zadovoljno se vratio u tunel. Orik ga je s lulom u ruci čekao. Stubištem su se popeli natrag u Trondžhim, a onda izišli iz grada-planine. Eragon je zurio u sam vrh Trondžhima i mislima dozvao Safiru. Kad je sletjela iz zmaj-ske utvrde, upitao je: »Kako se održava veza s ljudima na vrhu Trondžhima?« Orik se glasno nasmijao. »Taj smo problem davno riješili. Nisi opazio da se iza otvorenih svodova, iza kojih vode hodnici na svakome katu, nalazi neprekidno spiralno stubište koje vodi oko zidova središnje trondžhimske dvorane pa sve do zmajske utvrde iznad Izidar Mitrima. Zovemo ga Vol Turim, tj. Beskonačno stubište. Tim se stubištem, u slučaju opasnosti, ne može brzo trčati, a nije prikladno ni za svakodnevnu uporabu. Za prenošenje poruka koristimo Eragon signalne svjetiljke. Ima još jedan put koji se rijetko koristi. Kad je stubište Vol Turim sagrađeno, u njemu je uklesan gladak žlijeb. Izgleda kao divovski spust, a pruža se cijelom visinom planine. Eragonu su od smiješka zatitrale usne. »Je li opasan?« »Ni ne pomišljaj ga isprobati. Napravljen je za patuljke i preuzak je za ljude. Ako ispadneš iz njega, mogao bi pasti na stubište i udariti o svodove, a možda bi pao i u prazan prostor.« Safira je sletjela na udaljenosti dometa strijele. Ljuske su joj škripale.

Dok je pozdravljala Eragona, iz Trondžhima su počeli izlaziti ljudi i patuljci. Okupljali su se oko nje i sa zanimanjem zamorili. Eragon je s nelagodom promatrao rastuće mnoštvo. »Bolje kreni«, rekao je Orik dok ga je gurao naprijed. »Naći ćemo se kod ovoga ulaza sutra ujutro. Ovdje ću te čekati.« Eragon je zastao. »Kako ću znati kad je jutro?« »Poslat ću nekoga da te probudi. Sada idi!« Bez daljnjih prosvjeda Eragon se provukao kroz glasno mnoštvo oko Safire i bacio joj se na hrbat. Prije negoli je uspjela uzletjeti, prišla im je starica i snažno uhvatila Eragona za nogu. Pokušao se osloboditi, ali ga je držala za gležanj kao željeznom kandžom. Nije se mogao otrgnuti. Pogled je uprla u njega. Oko plamtećih sivih očiju imala je mnoštvo bora, a na upalim obrazima koža joj je bila puna dugačkih brazda. Na po-vijenoj lijevoj ruci držala je nekakav otrcan zavežljaj. Eragon je prestrašeno upitao: »Sto želiš?« Žena je podignula povijenu ruku, sa zavežljaja je skliznuo otrcani prekrivač i Eragon je ugledao glavu malog djeteta. Promuklim, očajničkim glasom žena je progovorila: »Dijete nema roditelja. Curica je. Nikoga nema da se za nju brine, a ja sam slaba. Blagoslovi je svojom moći, Argetlame. Daj joj blagoslov za sreću!« Eragon je očima potražio Orika ne bi li mu ovaj pomogao, no on ga je samo suzdržano promatrao. Svi su utihnuli i čekali Eragonov odgovor. Ženine su oči i dalje bile uprte u njega. »Blagoslovi je, Argetlame, blagoslovi«, uporno je preklinjala. Eragon nije nikada u životu nikoga blagoslovio. To se u Alagezi-ji nije olako radilo jer se blagoslov mogao lako izjaloviti i postati Christopher Paolini više prokletstvo nego milost, osobito ako je izgovoren s lošom namjerom ili s nedostatkom pouzdanja. Smijem li preuzeti tu odgovornost?, upitao se. »Blagoslovi je, Argetlame, blagoslovi.« Najednom je odlučno počeo tražiti rečenicu ili izraz koji bi upotrijebio. Ničega se nije mogao sjetiti dok nije pomislio na drevni jezik. Bit će to pravi blagoslov, izgovoren riječima moći koje će izgovoriti čovjek s moćima.

Nagnuo se i skinuo rukavicu s desne ruke. Prislonio je dlan na djetetovo čelo i izgovorio: »Atra gulai un ilian totr ono un atra ono vaize skplirfra rotr.« Kad je to izgovorio, naglo je osjetio slabost kao da se poslužio magijom. Polako je navukao rukavicu i rekao ženi: »To je sve što mogu učiniti za nju. Ako postoje riječi koje imaju moć spriječiti tragediju, onda su to ove.« »Hvala ti, Argedame«, prošaptala je i blago se naklonila. Počela je opet pokrivati dijete, ali je Safira zarežala i stala se okretati dok joj glava nije došla iznad djetetove. Žena se ukočila. Zastao joj je dah. Safira je spustila njušku i vrškom nosa pogladila dijete između očiju, a onda lagano podignula glavu. U mnoštvu se prolomio uzdah jer se na djetetovu čelu, na mjestu gdje ju je Safira dotaknula, pojavila zvijezda, bijela i srebrna kao JLmgonov gedvei ignazia. Žena je zurila u Safiru i iskričavim joj pogledom, bez riječi, zahvaljivala. Safira je odmah uzletjela, a mnoštvo je zapljusnuo zračni udar njezinih snažnih krila. Kad se tlo pod njima udaljilo, Eragon je duboko udahnuo i čvrsto se uhvatio Safiri oko vrata. Sto si ono izvela?, tiho ju je upitao. Dala sam joj nadu. A ti si joj dao budućnost. Eragona je najednom obuzeo osjećaj samoće, unatoč Safirinoj nazočnosti. Okoliš im je bio tako stran. Prvi je put jasno spoznao koliko je daleko od rodnoga doma. Iako je bio porušen, još mu je uvijek bio u srcu. Što sam to ja postao, Safira?, upitao je. Tef^sam u prvoj godini muškpsti, a već sam razgovarao s vodom Vardena. Galbatoriks me progonio i putovao sam s Morzanovim sinom, a sada od mene traže i blagoslove! Kakvu to mudrost mogu dati ljudima, a daju oni već nisu Eragon spoznali? Kakav podvig mogu napraviti, koji vojska ne može napraviti bolje od mene? To je ludosti Trebao bih biti u Karvahalu s Roranom. Safiri je trebalo dugo da mu odgovori, a kad je progovorila, riječi je izgovarala vrlo nježno. »Mladunče, to si ti. Mladunče koje se bori ući u svijet. Ja mogu po godinama biti mlada od tebe, ali sam po iskustvu da -lekp starija. Nemoj se brinuti zbog takvih stvari. Nadi

mir ondje gdje jesi i u onome što jesi. Ljudi često znaju što se mora učiniti. Trebaš im samo pokazati put. To je mudrost. Glede podviga, nikakva vojska ne bi mogla dati blagoslov kakav si ti dao.« »Ali to nije bilo ništa«, prosvjedovao je. »Sitnica.« »Ne, nije tako. Ono što si vidio, bio je početak^ druge priče, druge legende. Zar misliš da će to dijete ikada biti zadovoljno kao gostioničarima ili poljodjelka kad joj je zmaj obilježio čelo i kad tvoje riječi vise nad njom? Ti podcjenjuješ našu moć i moć sudbine.« Eragon je pognuo glavu. »7b me cijeloga preplavljuje. Osjećam se kao da živim u nekpj iluziji, u snu, gdje je sve moguće. Znam da se događaju neshvatljive stvari, no uvije\ nekome drugome, u nekom dalekom mjestu i vremenu. A ja sam našao tvoje jaje, učio me jahač i imao sam dvoboj sa Sjenom — to se ne događa nekpm seoskom dječaku kakav sam ja, tj. kakav sam bio. Nešto me mijenja.« »Tvoja te vir da mijenja«, rekla je Safira. »Svako doba treba svoje idole. Možda je ta uloga zapala tebi. Seoski dječaci ne dobivaju bez razloga irne po prvome jahaču. Tvoj je imenjak^ bio početak, a tl$i nastavak- Ni kjaj.« »Ah«, izustio je Eragon i odmahnuo glavom. »Govorišu zagonetkama. .. Ali, akpje sve predodređeno, znače li išta naše odluke? Ili moramo jednostavno naučiti prihvaćati svoju sudbinu?'« Safira je odlučno rekla: »Eragone,ja sam tebe izabrala dok^samjoš bila u jajetu. Tebi je dana prigoda za kpju bi mnogi dali život. Jesi li zbog toga nesretan? Izbaci takve misli iz svoga uma. Na njih nema odgovora i nećešs njima biti nimalo sretniji.« »Točno«, sumorno se složio. »Svejedno mise vrzmaju po glavi.« »Stvari su... nesređene... sve od Bromove smrti. Zbog toga sam zabrinuta«, priznala je Safira, što ga je iznenadilo, jer se činilo da je rijetko uznemirena. Već su bili iznad Trondžhima. Eragon je poChristopher Paolini gledao kroz otvor na vrhu i vidio pod zmajske utvrde, Izidar Mitrim, veleban safir oblika zvijezde. Znao je da se ispod njega nalazi velebna trondžhimska središnja dvorana. Safira je bešumno sletjela u zmajsku utvrdu. Preletjela je preko ruba utvrde i spustila se u Izidar Mitrim. Prizemljila se oštrim udarom kandža o safir.

»Zarga nećešogrebati«, upitao je Eragon. »Mislim da neću. To nije običan dragi kamen.« Eragon joj je skliznuo s hrpta i polako se okretao u krug te upijao neobičan prizor. Bili su u okrugloj prostoriji bez krova, visokoj i širokoj dvadeset metara. Na zidu su bili mračni ulazi u špilje različitih veličina, od malih udubljenja veličine čovjekova tijela do prostora većih od kuće. Po mramornom su zidu bile ugrađene sjajne ljestve kako bi se ljudi mogli popeti i do najviših špilja. Iz utvrde je vodio tunel s golemim svodom. Eragon je ispitivao veliki dragi kamen pod nogama i legao na nj. Priljubio je obraz na hladni safir i pokušavao gledati kroza nj. Nazirale su se svjetlucave iskrivljene crte i treptave točkice, ali se u dvorani, gotovo dva kilometra ispod njih, nije moglo ništa razaznati. »Hoću lija morati spavati odvojeno od tebe?« Safira je mahnula svojom golemom glavom. »Ne. Ima krevet za tebe u mojoj špilji. Dođi vidjeti.« Okrenula se, bez otvaranja krila, i skočila više od pet metara uvis te uletjela u špilju srednje veličine. Eragon se uspentrao za njom. Špilja je bila tamnosmeđa i dublja negoli je očekivao. Zbog grubo obrađenih zidova izgledala je kao prirodna. Uz stražnji zid bio je golem jastuk na kojemu se Safira mogla cijela sklupčati. Pokraj njega je bio krevet, ugrađen u pokrajnji zid. Špilju je osvjetljavala samo jedna crvena svjetiljka na kojoj je bio poklopac tako da se svjetlo moglo prigušiti. »Sviđa mi se«, reče Eragon. »Daje mi osjećaj sigurnosti.« »Da.« Safira se sklupčala na jastuku i promatrala ga. Eragon je uzdahnuo i utonuo u madrac. Osjećao je umor u cijelome tijelu. »Safira, nisi baš puno govorila otkako smo ovdje. Sto misliš o Trondž-himu i Adžihadu?« »Vidjet ćemo... Čini se, Eragone, da smo se ovdje upleli u novu vrstu ratovanja, u kojemu su mačevi i kandže beskorisni, a riječi i savezništva Eragon # imaju jednak^ učinak- Blizanci nas ne vole. Moramo dobro paziti

na njihove moguće podvale. Malo je patuljaka kpji u na$ imaju povjerenja. Vilenjaci nisu željeli da jahač bude čovjek tahp da ćemo imati opiranja i snjihove strane. Najbolje što možemo učiniti jest saznati tko ovdje vlada i s njim se sprijateljiti. I to brzo.« »Misliš li daje moguće ostati neovisnim o svim tim moćnicima?« Premjestila je krila u udobniji položaj. »Adžihadpodupire našu slobodu, no možda nećemo moći opstati ne podarimo li lojalnost ovoj ili onoj skupini. Ubrzo ćemo znati što nam je činiti.« MANDRAGORIN KORIJEN I DAŽDEVNJAKOV JEZIK Kad se Eragon probudio, svi su pokrivači bili ispod njega, ali mu je ipak bilo toplo. Safira je na svom jastuku spavala i ravnomjerno disala. Prvi put otkako su ušli u Farden Dur, Eragon se osjećao sigurno i optimistično. Bio je sit i u toplu, a mogao je spavati koliko je htio. U njemu je popustila napetost koja mu se skupljala od Bromove smrti ili još od ranije, otkad je napustio dolinu Palankar. Više se ne moram bojati. Ali, što je s Murtagom? Bez obzira na susretljivost Vardena, on to gostoprimstvo nije mogao prihvatiti čiste savjesti jer je znao da je, namjerno ili ne, Murtaga doveo u zatočeništvo. To je stanje nekako morao riješiti. Pogledom je prelazio preko hrapava stropa špilje i razmišljao o Arji. Ukorio je sebe zbog toga sanjarenja, podignuo glavu i pogledao u zmajsku utvrdu. Na rubu špilje sjedila je velika mačka i lizala šapu. Kad ga je pogledala, vidio je da ima blještave, crvene kose oci. »Solembum?«, upitao je ne vjerujući vlastitim očima. »Očito.« Mačkodlak je mahnuo dugom dlakom na glavi i lijeno zijevnuo te tako pokazo duge, oštre povijene zube. Protegnuo se, skočio iz pećine i tupim udarcem prizemljio na Izidar Mitrim, gotovo sedam metara ispod njih. »Dolazišli?« Eragon je pogledao Safiru. Već je bila budna i nepomično ga je promatrala. »Idi. Sa mnom će sve biti u redu«, promrmljala je. Solembum ga je čekao pod svodom koji je vodio do ostatka Trondžhima. Čim je nogama dotaknuo Izidar Mitrim, mačkodlak je mlatnuo šapama, okrenuo se i nestao iza nadsvođenoga prolaza. Eragon je

potrčao za njim. Još je uvijek trljao snene oči. Zakoračio je u proEragon K laz i našao se na vrhu Vol Turima, tj. Beskonačnog stubišta. Nije bilo drugoga izlaza pa se spustio kat niže. Stajao je u otvorenoj arkadi koja je blago skretala ulijevo i okruživala središnju trondžhimsku dvoranu. Između vitkih stupova, na kojima su ležali svodovi, iznad sebe je vidio blještavi sjaj Izidara Mitrima i u daljini temelje toga grada-planine. Na svakom daljnjem katu obujam dvorane bio je sve veći. Stubište je prolazilo kroz pod arkade do isto takvog nižeg kata, a zatim se spuštalo kroz još desetke arkada i nestajalo u dubini. Spust oblika žlijeba protezao se duž vanjske strane spiralnoga stubišta. Na vrhu Vol Turima bila je hrpa četvrtastih komada kože na kojima se klizalo niz spust. S Era-gonove desne strane bio je prašnjav hodnik koji je vodio do soba i apartmana na tome katu. Solembum je koračao niz hodnik i mahao repom. »Cef^aj«, rekao je Eragon. Pokušao ga je sustići, ali ga je samo na trenutak ugledao u jednom dijelu praznoga hodnika. A onda ga je, kad je zaokrenuo iza ugla, vidio kako se zaustavio pred vratima i zijevnuo. Solembum se ušuljao u sobu i vrata su se za njim zatvorila. Eragon se zaustavio pred vratima, preneražen. Podignuo je ruku da pokuca, no prije negoli je uspio pokucati, vrata su se opet otvorila i obasjalo ga je toplo svjetlo. Nakon trenutka neodlučnosti, zakoračio je u sobu. Ušao je u ovozemaljski dvosobni stan, bogato ukrašen rezbare-nim drvom i biljkama povijušama. Zrak je bio topao, svjež i vlažan. Sa zidova i stropa visjele su svjetiljke. Na podu su stajale hrpe zanimljivih predmeta od kojih se nisu vidjeli kutovi sobe. U stražnjoj je sobi bila velika postelja na četiri stupa, s baldahinom, oko koje je visjelo još više povijuša. U središtu glavne sobe na plišanoj kožnoj stolici sjedila je vrača-rica i vještica Anđela. Radosno se nasmiješila. »Sto ti ovdje radiš? », bubnuo je Eragon. Anđela je prekrižila ruke. »No, hajde sjedni na pod pa ću ti reći. Ponudila bih ti stolicu, ali ima samo jedna na kojoj već ja sjedim.«

Era-gonu su se počela množiti pitanja u glavi dok se smještao između dviju opletenih boca punih nekakva ljuta, pjenušava zelena napitka. K Christopher Paolini »Tako!«, uzviknu Anđela i nagnu se naprijed. »Ti ipak jesi jahač. To sam i mislila, no nisam bila sigurna do jučer. Sigurna sam da je Solembum to znao, ali mi nikada nije rekao. Trebala sam to shvatiti čim si mi spomenuo Broma. Safira... sviđa mi se to ime. Kao stvoreno za zmaja.« »Brom je mrtav«, naglo reče Eragon. »Ubili su ga Razaci.« Anđela se osupnu. Prstom je uvrtala jedan uvojak svoje kovrča-ve guste kose. »Zao mi je, uistinu«, tiho reče. Eragon se gorko nasmiješi. »Ali nisi iznenađena, je li? Na kraju krajeva, prorekla si njegovu smrt.« »Nisam znala tko će umrijeti«, uzvrati ona i odmahnu glavom. »Ali... nisam iznenađena. Srela sam se s Bromom jednom ili dvaput. Nije ga zanimao mo)frwolni odnos prema magiji. To me smetalo.« Eragon se namršti. »U Tirmu si se rugala njegovoj sudbini i rekla si da je to neka vrsta šale. Zašto?« Anđelino se lice najednom ukoči. »Kad se sada osvrnem na to, vidim da je bilo neukusno, ali nisam znala što će ga snaći. Kako da to kažem? ... Brom je na neki način bio uklet. Njegova ga je virda izdala u svim zadaćama osim u jednoj, iako ne njegovom pogreškom. Bio je izabran kao jahač, ali mu je zmaj uginuo. Volio je jednu ženu, ali je njegova ljubav njoj bila propast. I bio je izabran, pretpostavljam, da tebe čuva i obučava, ali je na kraju i tu zakazao. Jedino u čemu je uspio bilo je ubojstvo Morzana, a veće djelo nije ni mogao učiniti.« »Brom mi nije nikad spomenuo ženu«, uzvrati Eragon. Anđela bezbrižno slegnu ramenima. »Čula sam to od nekoga tko nije mogao lagati. Ali, dosta je te priče! Život teče dalje i ne smijemo uznemirivati mrtve svojim brigama.« Zatim lopaticom skupi šaš s poda i poče ga spretno plesti. Time je dala do znanja da je ta tema iscrpljena. Eragon je malo oklijevao, a onda je popustio. »U redu. Pa kako to

da si u Trondžhimu, a ne u Tirmu?« »Ah, napokon zanimljivo pitanje«, primijeti Anđela. »Kad sam tijekom tvoga posjeta Tirmu čula Bromovo ime, osjetila sam da se u Alageziju vraća povijest. Ljudi su šaputali da se vardensko zmaEragon jevo jaje sigurno izleglo pa sam zatvorila trgovinu i krenula saznati više.« »Znala si za jaje?« »Naravno da sam znala. Nisam idiot. Živim puno dulje nego što bi vjerovao. Vrlo se malo toga događa bez mojega znanja.« Napravila je stanku i usredotočila se na pletenje. »U svakom slučaju, znala sam da moram što prije stići do Vardena. Ovdje sam gotovo mjesec dana, iako mi se, zapravo, ovaj grad ne sviđa. Previše je zagušljivo za moj ukus. I svi su u Farden Đuru tako ozbiljni i plemeniti. Vjerojatno su svi ionako osuđeni na tragičnu smrt.« Duboko je uzdahnula podrugljiva izraza lica. »A patuljci su samo gomila praznovjernih budala zadovoljnih time što cijeloga života tuckaju kamen. Jedina ljepota ovoga mjesta jesu gomile svih vrsta gljiva koje rastu unutar Farden Dura.» »Zašto onda ostaješ ovdje?«, upita Eragon uz osmijeh. »Zato što volim ondje biti gdje se odvijaju važni događaji«, rekla je i podignula glavu. »Osim toga, da sam ostala u Tirmu, Solembum bi otišao bez mene, a lijepo mi je u njegovu društvu. Ali, reci mi, kakve si pustolovine doživio od našega posljednjeg razgovora?« Sljedećih sat vremena Eragon joj je pričao svoje doživljaje prethodnih mjesec i pol dana. Anđela ga je bez riječi slušala, a kad je spomenuo Murtagovo ime, iskričavo je progovorila: »Murtag!« Eragon je kimnuo glavom. »Rekao mi je tko je. Ali, dopusti da dovršim priču prije nego doneseš sud.« Nastavio je pričati. Kad je završio, Anđela se zamišljeno naslonila i zaboravila na šaš. Bez ikakva upozorenja, Solembum iskoči iz skrovišta i uskoči joj u krilo. Sklupčao se i promatrao Eragona s visine. Anđela ga je potapšala. »Nevjerojatno. Galbatoriks se povezao s Urgalima, a Murtag je na slobodi. ... Upozorila bih te da budeš oprezan s Murtagom, no ti si očito svjestan opasnosti.« »Murtag mi je bio pravi prijatelj i nepokolebljiv saveznik«, odlučno

reče Eragon. »Svejedno budi oprezan.« Anđela je zastala, a onda je s gađenjem dodala: »A tu je i Sjena, Durza. Mislim da je on sada, uz Galbatoriksa, najveća opasnost Vardenima. Ja mrzim Sjene. Bave se najbezChristopher Paolini božnijom magijom, poslije dozivanja duhova. Voljela bih mu tupom ukosnicom iskopati srce i baciti ga svinjama!« Eragona je osupnuo njezin nenadani jed. »Ne razumijem. Brom mi je rekao da su Sjene čarobnjaci koji koriste duhove za postizanje svojih ciljeva, ali zašto bi zbog toga bili tako zli? « Anđela je odmahnula glavom. »Nisu zbog toga. Obični čarobnjaci samo su čarobnjaci, tj. obični ljudi, ni bolji ni gori od svih nas. Oni svoje magične moći koriste za nadziranje duhova i njihovih moći. No, Sjene se toga nadzora odriču u potrazi za većom moći i dopuštaju da im tijelima vladaju duhovi. Nažalost, samo najzločestiji duhovi nastoje opsjesti ljudska bića, a kad se jednom smjeste, nikada ne odlaze. Takvo se opsjednuće može dogoditi slučajno, ako čarobnjak dozove duha jačega od sebe. Problem je što je Sjenu, kad ga se jednom stvori, strašno teško ubiti. Kao što sigurno znaš, u povijesti su samo dvoje ljudi, vila Letri i jahač Irnstad, uspjeli preživjeti takvo opsjednuće.« »Čuo sam te priče.« Eragon je pokazao rukom po sobi. »Zašto živiš tako visoko u Trondžhimu? Nije li ti nezgodno biti tako osamljena? I kako si sve to donijela ovamo gore?« Anđela je zabacila glavu i kiselo se nasmijala. »Iskreno? Ovdje se skrivam. Kad sam stigla u Trondžhim, imala sam nekoliko dana mira dok jedan od stražara, koji su me pustili u Farden Dur, nije izlanuo tko sam. Nakon toga su me svi koji se ovdje bave magijom, iako ne zaslužuju da ih se zove magičarima, počeli salijetati da se priključim njihovoj tajnoj skupini. Poglavito oni razmetljivi blizanci koji ih nadziru. Napokon sam im zaprijetila da ću ih sve pretvoriti u krastače, oprosti, žabe, no kad ih ni to nije odagnalo, usred noći sam se došuljala ovamo. Bilo je lakše nego što misliš, osobito nekome mojih sposobnosti.« »Jesi li morala dopustiti blizancima pristup u svoj um da bi te pustili u Farden Dur?«, upitao je Eragon. »Mene su prisilili da ih

pustim da mi pročešljaju sjećanja.« Oči su joj zasjale hladnim sjajem. »Blizanci se ne bi usudili mene pregledati, iz straha što bih im mogla učiniti. O, voljeli bi oni to, ali znaju da bi izvukli samo isprekidane i nesuvisle besmislice. Ovamo Eragon sam dolazila još davno prije nego što su Vardeni počeli ispitivati ljudske umove... tako da me više ne namjeravaju ispitivati.« Provirila je u drugu prostoriju i rekla: »Dobro! Ovo je bio povjerljiv razgovor, no bojim se da sada moraš otići. Moj napitak od mandragorina korijena i daždevnjakova jezika upravo će provreti pa se trebam njime zabaviti. Dođi opet kad budeš imao vremena. I, molim te, nemoj nikome reći da sam ovdje. Bilo bi mi strašno kad bih se opet morala seliti. To bi me jako... uznemirilo. A ti ne voliš kad sam takva!« »Čuvat ću tvoju tajnu«, uvjeravao ju je Eragon dok je ustajao. Solembum je skočio s Anđelina krila jer je počela ustajati. »Dobro!«, prihvatila je. Eragon se oprostio od nje i izišao iz sobe. Solembum ga je odveo natrag u zmajsku utvrdu, ondje ga otpustio zamahom repa i odšuljao se. DVORANA PLANINSKOGA KRALJA Eragona je u zmajskoj utvrdi čekao jedan patuljak. Nakon što se naklonio i promrmljao Argetlam, teškim je naglaskom izgovorio: »Dobro. Probudi se. Knurla Orik te čeka.« Opet se naklonio i odjurio. Safira je iskočila iz svoje pećine i prizemljila odmah pokraj Eragona. U kandžama je držala Zaroka. »Sto će ti to?«, upita je Eragon i namršti čelo. Ona zabaci glavu. »Uzmi ga. Ti si jahač'i morašnositi jahačev mač. Zaro\ možda ima ^rvavu povijest, no to ne smije utjecati na tvoje poteze. Stvori mu novu povijest i ponosno ga nosi.« »Jest li sigurna? Sjeti se Adžihadova savjeta.« Safira zareza, a iz nosa joj suknu oblak dima. » Uzmi ga, Eragone. Akp želiš ostati iznad ovdašnjih sila, ne dopusti da ičija volja upravlja tvojim potezima.« »Kaf{o želiš«, nevoljko se složi Eragon. Zatim prikopča mač o pojas i pope joj se na leda, a ona izletje iz Trondžhima. U Farden Đuru

već je bilo dovoljno svjetla pa su se vidjele goleme litice kratera, široke gotovo deset metara. Dok su se spiralno spuštali prema temeljima grada-planine, Eragon joj je pričao o susretu s Anđelom. Čim su sletjeli pokraj ulaza u Trondžhim, Orik je dotrčao do Safire. »Moj vas kralj Hrotgar želi oboje vidjeti. Brzo sjaši. Moramo požuriti.« Eragon je za patuljkom uskakutao u Trondžhim. Safira ih je bez poteškoća slijedila. Ne obazirući se na poglede ljudi u golemu hodniku, Eragon je upitao: »Gdje ćemo se sastati s Hrotgarom?« Ne usporavajući Orik je odgovorio: »U dvorani s prijestoljem, ispod grada. Bit će to poseban prijem, kao činota — tj.povjerenja. Ne moraš mu se obraćati ni na kakav poseban način, ali razgovaraj s Eragon w poštovanjem. Hrotgar se brzo razljuti, ali je mudar i dobro prozire ljudske namjere pa ti promisli prije negoli progovoriš.« Kad su ušli u središnju dvoranu Trondžhima, Orik ih je poveo do jednoga od dvaju stubišta koja su, duž suprotnog hodnika, vodila u podzemlje. Krenuli su niz desno stubište koje se lagano povijalo prema unutra dok se nije našlo nasuprot smjeru iz kojega su došli. Tu su se dva stubišta spajala u široku lepezu slabo osvijetljenih stuba koje su, oko stotinu metara niže, vodile do dvokrilnih granitnih vrata. Preko obaju krila bila je urezana kruna sa sedam zvijezda. Sa svake strane vrata stražu je čuvalo po sedam patuljaka. U rukama su imali ulaštene motike, a oko struka pojaseve ukrašene dragim kamenjem. Kad su im Eragon, Orik i Safira prišli, ručkama su motika udarili o pod. Duboki su udarci odjeknuli stubištem. Vrata su se otvorila prema unutra. Pred njima se pružao mračan hodnik, dug kao dobar domet strijele. Dvorana s prijestoljem bila je prirodna špilja. Po zidovima su visjeli stalaktiti i stalagmiti, a svaki je bio deblji od čovjeka. Urijet-ko obješene svjetiljke bacale su neravnomjernu svjetlost. Smeđi je pod bio gladak i ulašten. Na drugom kraju dvorane bilo je crno prijestolje, a na njemu nepomična osoba. Orik se naklonio. »Kralj vas očekuje.« Eragon je stavio ruku na Safirinu slabinu i krenuli su naprijed. Vrata su se iza njih zatvorila

tako da su ostali sami s kraljem u polumračnoj prostoriji. Dok su se približavali kralju, koraci su im odjekivali cijelom prostorijom. U udubinama između stalaktita i stalagmita stajali su veliki kipovi. Svaki je predstavljao po jednog kralja patuljaka, na prijestolju i s krunom na glavi. Beživotne su im oči napeto buljile u daljinu, a lica su im imala oštar izraz. Ispod svakoga para stopala runskim je slovima bilo uklesano ime. Eragon i Safira hodali su dostojanstveno između dvaju redova već davno umrlih vladara. Prošli su pokraj više od četrdeset kipova, a iza njih su stajale mračne i prazne udubine koje su čekale nove kraljeve. Zaustavili su se pred Hrotgarom na drugom kraju dvorane. Christopher Paolini I sami je kralj patuljaka sjedio kao spomenik, na uzdignutu prijestolju, izrađenu od jednog komada crna mramora, velika, bez ukrasa i savršeno precizno obrađena. Iz prijestolja je zračila snaga koja je ljude vraćala u drevna vremena kad su patuljci vladali Alagezi-jom i kad nije bilo ni vila ni ljudi koji bi im se opirali. Na Hrotga-rovoj je glavi, umjesto krune, stajala zlatna kaciga obrubljena rubinima i dijamantima. Lice mu je bilo smrknuto, oronulo i odavalo je dugogodišnje životno iskustvom. Ispod grubih obrva sjajile su mu se duboke oči, kremenaste i prodorne. Na širokim ramenima mreškala mu se oklopna košulja. Bijela mu je brada bila umetnuta za pojas, a u krilu je držao moćan ratni čekić, na kojemu je bio uklesan znak Orikova klana. Eragon se nespretno naklonio i kleknuo. Safira je ostala na nogama. Kralj se pomaknuo kao da se upravo probudio iz duboka sna i zagrmio: »Ustani, jahaču, ti meni ne moraš odavati počast.« Eragon se uspravio i pogled mu se suočio s Hrotgarovim neprobojnim očima. Kralj ga je teškim pogledom promatrao, a onda je dubokim glasom rekao: »Az knurl dimi lano\, tj. Pazi, stijena se mijenja. To je naša stara izreka. ... A stijena se danas doista mijenja vrlo brzo.« Prstima je prelazio preko ratnoga čekića. »Nisam se mogao ranije s vama sastati, kao Adžihad, jer sam bio prisiljen baviti se svojim neprijateljima unutar klana. Zahtijevali su od mene da ti uskratim skrovište i protjeram te iz Farden Dura. Trebalo mi je

puno truda da ih razuvjerim.« »Hvala Vam«, rekao je Eragon. »Nisam ni pretpostavio koliko će mi dolazak ovamo prouzročiti muka.« Kralj je prihvatio njegovu zahvalnost, a onda je podignuo kvrgavu ruku i rekao: »Jahaču Eragone, pogledaj moje prethodnike kako sjede na svojim isklesanim prijestoljima. Ima ih četrdeset i jedan, sa mnom četrdeset i dva. Kad s ovoga svijeta prijeđem pod zaštitu bogova, moja će hirna biti dodana njihovima. Prvi kip predstavlja mojega pretka Korgana, koji je iskovao ovo žezlo zvano Vo-lund. Osam tisućljeća, od početka naše rase, patuljci vladaju pod Farden Đurom. Mi smo kosti zemlje, stariji i od lijepih vila i od divljih zmajeva.« Safira se malo pomaknula. Eragon Hrotgar se nagnuo naprijed te hrapavim i dubokim glasom dodao: »Ja sam star, čovječe, i po našemu računanju, dovoljno star da sam vidio jahače u svoj njihovoj slavi, dovoljno star da sam razgovarao s njihovim posljednjim vođom Vraelom koji mi je odao počast unutar ovih istih zidina. Malo je još živih koji se mogu s toliko toga pohvaliti. Sjećam se jahača i kako su se upletali u naše poslove. Sjećam se i mira koji su oni održavali i tijekom kojega je bilo moguće bez opasnosti putovati od Trondžhima do Narde. A sada ti stojiš preda mnom — izgubljena tradicija ponovno oživljena. Reci mi, i to iskreno, zašto si došao u Farden Dur? Znam za događaje zbog kojih si pobjegao iz Carstva, no koja ti je sada namjera?« »Za sada se Safira i ja samo želimo oporaviti u Trondžhimu«, odgovorio je Eragon. »Nismo ovdje kako bismo prouzročili bilo kakve probleme, nego da bismo pronašli sklonište od opasnosti s kojima smo mnoge mjesece bili sučeljeni. Adžihad će nas, možda, poslati vilama i vilenjacima, ali do tada nemamo želje otići.« »Onda, je li vas ovamo dovela samo želja za sigurnošću? «, upitao je Hrotgar. »Je li vam namjera jednostavno živjeti ovdje i zaboraviti svoje brige s Carstvom?« Eragon je odmahnuo glavom jer mu je ponos odbacivao takvu tvrdnju. »Ako Vam je Adžihad ispričao moju prošlost, trebali biste znati da imam dovoljno razloga boriti se protiv Carstva dok ga se

ne pretvori u pepeo. I još više od toga... želim pomagati onima koji ne mogu umaknuti Galbatoriksu, uključujući i svojega rođaka. Ja sam ini kadar pomoći, pa stoga moram.« Kralj je izgledao zadovoljan Eragonovim odgovorom. Okrenuo se Safiri i upitao: »Zmaju, što ti misliš o ovoj stvari? Iz kojega si razloga ti došao?« Safira je podignula rub gornje usne kao da će zarikati. »Reci mu da sam žedna krvi naših neprijatelja i da željno čekam dan kad ćemo krenuti u borbu protiv Galbatoriksa. Nemam ni ljubavi ni milosti prema izdajicama i razbijačima jaja, kao što je taj lažni kralj. Držao me više od stotinu godina, a i danas drži dvoje moje braće kpje bih oslobodila kad bi to bilo moguće. I, reci Hrotgaru da te smatram spremnim za tu zadaću.« Christopher Paolini Na te njezine riječi Eragon je zakolutao očima, ali ih je vjerno prenio. Hrotgaru se malo podignuo krajičak usana kao da želi pokazati zadovoljstvo, što mu je produbilo bore. »Vidim da se zmajevi nisu s protekom stoljeća promijenili.« Člankom prsta lagano je kucnuo po prijestolju. »Znaš li zašto je ovo prijestolje isklesano ovako ravno i pod pravim kutovima? Da ne bi nitko na njemu udobno sjedio. Ja nisam i predat ću ga bez žaljenja kada dođe vrijeme. Sto te podsjeća na tvoje obveze, Eragone? Ako Carstvo padne, hoćeš li zauzeti Galbatoriksovo mjesto i prisvojiti njegov kraljevski položaj?« »Nije mi namjera nositi krunu ni vladati«, uznemireno je odgovorio Eragon. »To što sam jahač, dovoljno je velika odgovornost. Ne, ne bih preuzeo prijestolje u Urubenu... osim ako nitko drugi ne bude spreman ni dovoljno sposoban preuzeti ga.« Hrotgar ga je ozbiljno upozorio: »Ti bi zasigurno bio bolji kralj od Galbatoriksa, ali nijedna rasa ne bi smjela imati kralja koji ne stari i ne odlazi s prijestolja. Vrijeme jahača je prošlo, Eragone. Nikada se više neće uzdignuti - čak ni kad bi se izlegla druga Galba-toriksova jaja.« Preko lica mu je prešla sjena, dok je buljio pokraj Eragona. »Vidim da nosiš neprijateljev mač. To su mi rekli, i putuješ sa sinom Zakletoga. Nije mi drago vidjeti to oružje.« Ispružio je ruku. »Volio

bih ga ispitati.« Eragon je izvukao Zaroka iz korica i predao ga kralju dodajući mu držak. Hrotgar je dohvatio mač i iskusnim pogledom prešao preko crvene oštrice. Svjetlo svjetiljke palo je na rub oštrice i snažno se prelijevalo. Kralj patuljaka okušao je vršak na dlanu, a onda je rekao: »Majstorski izrađen mač. Vilenjaci rijetko prave mačeve. Više vole luk i koplje, ali kad to čine, nema im premca. Ovo je zlokoban mač. Nije mi drago vidjeti ga u mojemu kraljevstvu. Ali, nosi ga ako želiš. Možda mu se namjena promijenila.« Vratio je Zaroka i Eragon ga je stavio u korice. »Je li se moj nećak pokazao korisnim za tvojega boravka ovdje?« »Tko?« Hrotgar je podignuo zamršenu obrvu. »Orik, sin moje najmlađe sestre. Služi Adžihadu kako bi pokazao moju potporu Vardenima. Bio sam zadovoljan kad sam čuo da si ga branio riječima.« Eragon Eragon je shvatio da je to još jedan znak ota, tj. vjere, s Hrotgaro-ve strane. »Nisam mogao dobiti boljega vodiča.« »To je dobro«, zadovoljno je rekao kralj. »Nažalost, ne mogu više s tobom razgovarati. Čekaju me savjetnici, budući da ima pitanja koja moram rješavati. No, upozorit ću te. Želiš li potporu patuljaka u mojemu kraljevstvu, prvo im se moraš dokazati. Dugo pamtimo i ne donosimo odluke naprečac. Riječi neće odlučiti ništa, samo djela.« »To ću imati na umu«, rekao je Eragon i opet se naklonio. Hrotgar je kraljevski kimnuo glavom. »Onda možeš ići.« Eragon i Safira su se okrenuli i uputili se iz dvorane planinskoga kralja. Orik ih je čekao s druge strane kamenih vrata uznemirena izraza lica. Uhvatio )e korak s njima dok su se penjali prema glavnoj dvorani Trondžhima. »Je li sve prošlo dobro? Je li prijem bio pozitivan ?« »Mislim da jest. Ali, tvoj je kralj oprezan«, odgovorio je Eragon. ¦ »Zato je ovako dugo opstao.« »Ne bih voljela da se Hrotgar naljuti na nas«, primijeti Safira. Eragon je pogleda. »Ne, ne bih ni ja. Nisam siguran \a\oje tebe doživio. Čini se da nije za zmajeve, iahp to nije izravno re^ao.«

Činilo se kao da to Safiru zabavlja. »To mu je mudro, osobito zato što mi nije ni do \oljena.« U središtu Trondžhima, pod blještavim Izidar Mitrimom, Orik je rekao: »Tvoj jučerašnji blagoslov uzbunio je Vardene kao pčele iz prevrnute košnice. Djetetu koje je Safira dodirnula kliču kao budućoj junakinji. Ona i njezina skrbnica smještene su u najljepše odaje. Svi pričaju o tvojemu čudu. Čini se da su te sve ljudske majke odlučile pronaći i dobiti takav blagoslov za svoju djecu.« Eragon se uznemirio i potajno pogledavao uokolo. »Sto nam je činiti?« »Ako ne namjeravaš povući blagoslov?«, trpko odogovori Orik. »Ne izlazi im na oči što je dulje moguće. Nikome neće biti dopušteno odlaziti u zmajsku utvrdu, tako da ćeš ondje imati mira.« Eragon se još nije želio vratiti u zmajsku utvrdu. Bilo je rano i želio je istraživati Trondžhim sa Safirom. Sad kad su bili izvan čarChristopher Paolini stva, nisu se imali razloga razdvajati. Ali,je želio izbjeći pozornost, što bi uz nju bilo nemoguće. »Safira, što ti želiš raditi?« Onjušila ga je i ljuskama ga ogrebla po ruci. » Vratit ću se u zmajsku utvrdu. Ondje je netko kpga želim upoznati. Ti lunjaj kplikp god hoćeš.« »U redu«, složio se, »ali, kpga to želiš upoznati?« Safira je samo namignula svojim velikim okom i krenula niz jedan od glavnih trondžhimskih hodnika. Eragon je rekao Oriku kamo Safira odlazi i dodao: »Volio bih jesti. A onda bih volio malo razgledati Trondžhim. To je nevjerojatan grad. Ne želim ići na terene za vježbanje odmah danas, jer se još nisam potpuno oporavio.« Orik je kimao glavom, a brada mu je na grudima poskakivala. »U tom slučaju, bi li želio posjetiti trondžhimsku knjižnicu? Vrlo je stara i sadrži mnoge vrijedne svitke. Možda će ti biti zanimljivo pročitati povijest Alagezije neukaljanu Galbatoriksovom rukom.« Eragon se s boli sjetio kako ga je Brom učio čitati. Pitao se hoće li se još uvijek sjetiti onoga što je naučio. Prošlo je puno vremena otkako je vidio pisane riječi. »Da, idemo onamo.«

»Vrlo dobro.« Nakon što su nešto pojeli, Orik je kroz mnoštvo hodnika odveo Eragona do odredišta. Kad su stigli do ukrašena svoda knjižnice, Eragon je s poštovanjem zakoračio. Podsjetila ga je na šumu. Redovi gracioznih stupova, na pet razina, uzdizali su se prema mračnu izrezbarenu krovu. Između stupova bile su postavljene police od crnog mramora na kojima su, s obje strane, bili poredani knjige i svitci. Zidovi su bili zakriveni policama punim svitaka. Između polica protezali su se uski prolazi do kojih se dolazilo trima zakrivljenim stubištima. Malo dalje od zidova, na ravnomjernim udaljenostima, stajale su po dvije klupe, jedna nasuprot drugoj, a između njih mali stolovi, ugrađeni u pod tako da se nije vidjelo nikakva spoja. U prostoriji je bilo bezbroj knjiga i svitaka. »Ovo je najvrjednije naslijeđe naše rase«, rekao je Orik. »Ovdje počivaju spisi naših najvećih kraljeva i učenjaka, od drevnih vremena sve do danas. ZapiEragon sane su i priče i pjesme koje su napisali i skladali naši umjetnici. Ova je knjižnica, možda, naša najvrednija imovina. No, nije sve to naše djelo. Ima i ljudskih spisa. Vaša je rasa kratka vijeka, ali vrlo plodonosna. Od vilenjaka imamo vrlo malo ili ništa. Oni ljubomorno čuvaju svoje tajne.« »Koliko mogu ostati?«, upitao je Eragon dok se približavao policama. »Koliko god želiš. Dođi k meni budeš li imao ikakvih pitanja.« Eragon je oduševljeno prelistavao knjige, uzimao u ruke one sa zanimljivim naslovima ili koricama. Iznenadio se kad je vidio da patuljci pišu istim runama kao i ljudi. Bio je malo razočaran kad je shvatio koliko mu je teško čitati nakon toliko mjeseci nečitanja. Prelazio je od jedne knjige do druge i polako zalazio sve dublje u golemu knjižnicu. S vremenom se zadubio u prijevod pjesama koje je napisao Dondar, deseti kralj patuljaka. Dok je očima prelijetao preko gracioznih stihova, iza police je čuo nepoznate korake. Uplašio se, a onda je sebe prekorio što je tako blesav. Pa nije on jedina osoba u knjižnici! Bez obzira na to, tiho je

odložio knjigu na policu i odšuljao se, napeto osluškujući moguću opasnost. Doživio je previše zasjeda da bi zanemario taj osjećaj. Opet je čuo korake. Samo, sada su se čuli dvoji koraci. Oprezno je izjurio kroz otvor i pokušao se sjetiti gdje točno sjedi Orik. Zaobišao je iza jednog ugla i našao se licem u lice s blizancima. Stajali su jedan pokraj drugoga. Ramena su im se dodirivala, a glatka su im lica bila bezizražajna. Prodorno su ga gledali crnim zmijskim očima. Ruke su im bile skrivene ispod nabora grimizne odjeće, ali su se polako micale. Obojica su se naklonila, ali uvredljivo i podrugljivo. »Već te dugo tražimo«, rekao je jedan. Glas mu je zvučao nelagodno, kao Razakov. Eragon je potisnuo strah. »Zašto?« Posegnuo je mislima i dodirnuo Safiru. Ona je odmah spojila svoje misli s njegovima. »Otkako si se sastao s Adžihadom, želimo se ... ispričati za svoja djela.« Riječi su im zvučale podrugljivo, ali ne tako da im se Eragon mogao suprotstaviti. »Došli smo ti odati počast.« Kad su se ponovno naklonili, Eragon je pocrvenio. Christopher Paolini »Pazi!«, upozorila ga je Safira. Potisnuo je svoj rastući bijes. Nije sebi smio priuštiti da ga ovo sučeljavanje razljuti. Pala mu je na um jedna zamisao pa je sa smiješkom rekao: »Nee, ja odajem počast vama. Bez vašega odobrenja ne bih nikada dobio ulaz u Farden Dur.« Naklonio se jednome pa drugome, trudeći se da mu naklon bude što uvredljiviji. U očima blizanaca pojavila se iskra bijesa, ali su se nasmiješili i rekli: »Počašćeni smo da netko tako... važan... poput tebe ima tako visoko mišljenje o nama. Zadužio si nas svojim ljubaznim riječima.« Sad je bio red na Eragonu da se razljuti. »Sjetit ću se toga kad mi bude potrebno.« Safira mu je naglo upala u misli. »Pretjeruješ. Ne reci ništa zbog čega bi mogao požaliti. Upamtit će svaku riječ koju budu mogli iskoristiti protiv tebe.« »Ovo mije dovoljno teško i bez tvojih komentara!'«, odbrusio joj je. Povukla se i nešto Ijutito progundala. Blizanci su mu prišli bliže, a rubovi odora lagano su im se vukli po

podu. Glas im je postao ugodniji. »Tražili smo te i zbog drugog razloga, jahaču. U Trondžhimu ima mah broj nas ljudi koji se možemo služiti magijom. Sada smo osnovali skupinu. Nazvali smo se Du Vrangr Gata, tj...« »Lutajuća staza, znam«, prekinuo ga je Eragon sjetivši se što je Anđela rekla o tome. »Tvoje je znanje drevnoga jezika doista dojmljivo«, otvoreno je priznao jedan blizanac. »Kao što rekosmo, Du Vrangr Gata čula je za tvoje velike podvige pa smo ti došli uručiti poziv za članstvo. Bili bismo počašćeni imati za člana nekoga s tvojim sposobnostima. A mislim da bismo ti mi mogli i pomoći.« »Kako?« Drugi je blizanac dodao: »Nas smo dvojica prikupili veliko iskustvo u magijskim poslovima. Mogli bismo te voditi... pokazati ti čini koje smo otkrili i podučiti te riječima moći. Bit će nam iznimno drago ako ti budemo mogli pomoći, barem malo, na tvojemu putu prema slavi. Nikakva naknada neće biti potrebna, iako ćemo biti zadovoljni budeš li smatrao pogodnim s nama podijeliti neke sitnice iz svojega znanja.« Eragon Eragon se uozbiljio kad je shvatio što od njega traže. »Mislite li da sam slabouman?«, oštro ih je upitao. »Ne želim postati vašim učenikom kako biste vi saznali riječi koje me je Brom naučio! Sigurno ste se razljutili kada ih niste mogli izvući iz mojega uma.« Blizanci su se naglo prestali umjetno smiješiti. »S nama se nije igrati, mladiću! Mi smo ti koji će magijom ispitati tvoje sposobnosti. A to bi moglo biti krajnje naugodno. Sjeti se, potreban je samo jedan pogrešno zamišljen čin da čovjek pogine. Ti možda jesi jahač, no nas smo dvojica ipak jači od tebe.« Eragon ih je i dalje gledao bezizražajna lica, iako je u želucu osjećao grč. »Razmotrit ću vašu ponudu, no možda...« »Onda, tvoj odgovor očekujemo sutra. Pobrini se da bude pravi.« Hladno su se nasmiješili i zašli dublje u knjižnicu. Eragon se namrgodio. »Ne mislim se priljučiti skupini Du Vrangr Gata, bez obzira ne to što učinili.« »Trebaš razgovarati s Anđelom«, rekla je Safira. »Većje imala posla

s blizancima. Možda ona može biti nazočna kad te budu provjeravali. To bi ih moglo spriječiti da ti nanesu zlo.« »Toje dobra zamisao.« Eragon je vijugao oko polica dok nije našao Orika kako sjedi na klupi i marljivo lasti svoju ratnu sjekiru. »Htio bih se vratiti u zmajsku utvrdu.« Patuljak je ugurao držalo sjekire u kožnu omču za pojasom i ispratio Eragona do ulaza gdje ga je čekala Safira. Ljudi su se već bili okupili oko nje. Ne obraćajući pozornost na njih, Eragon se uspen-trao na Safiru i pobjegoše uvis. »Ovaj se problem mora brzo riješiti. Ne smiješ blizancima dopustiti da te podcjenjuju«, rekla je Safira dok je slijetala na Izidar Mitrim. »Znam. Ali se nadam da možemo izbjeći mogućnost da ih razljutimo. Mogli bi nam biti opasni neprijatelji.« Držao je ruku na Zaroku i brzo sjahao. »Mogao bi i ti njima. Želiš li ih kao saveznike? « Eragon je odmahnuo glavom. »Ne, zapravo... Sutra ću im reći da se neću priključiti skupini Du Vrangr Gata.« Eragon je ostavio Safiru u njezinoj pećini i izišao iz zmajske utvrde. Želio je vidjeti Anđelu, ali se nije sjećao gdje joj je skrovište, a Christopher Paolini nije bilo Solembuma koji bi ga odveo. Tumarao je napuštenim hodnicima i nadao se da će Anđelu sresti slučajno. Kad se umorio od zavirivanja u prazne sobe i buljenja u beskrajne sive zidove, krenuo je prema utvrdi. Dok joj se približavao, čuo je u njoj glasove. Stao je i osluhnuo, ali je glas, do tada jasan, utihnuo. »Safira? Tkpje unutra?« »Zenskp... Izgleda zapovjednički. Ja ću je zagovarati do\ ti budeš ulazio. « Eragon je olabavio Zaroka u koricama. Orif^je rekao da uljezi ne smiju u utvrdu, pa tkp bi to mogao biti? Umirio se i zakoračio u utvrdu s rukom na dršku mača. U središtu prostorije stajala je mlada žena i radoznalo promatrala Safiru koja je izvirila glavu iz svoje špilje. Izgledala je kao da ima oko sedamnaest godina. Safir oblika zvijezde bacao je ružičasto svjetlo po njoj i naglašavao joj kožu jednako preplanule boje kao u Adžihada. Baršunasta joj je haljina bila boje vina i elegantno skrojena. O pojasu joj je, u kožnim koricama s ornamentima, visio

bodež s dragim kamenjem, izlizan od uporabe. Eragon je prekrižio ruke i čekao da ga mlada žena opazi. Nastavila je gledati Safiru, a onda je klecnula i sladunjavo upitala: »Molim Vas, biste li mi mogli reći gdje je jahač Eragon.« Safira se tako zabavljala da su joj oči iskrile. Eragon se lagano nasmiješio i progovorio: »Ovdje sam.« Žena se naglo mašila rukom za bodež i okrenula se prema njemu. Lice joj je bilo prekrasno, s bademastim očima, punim usnama i okruglim jagodicama. Opustila se i opet klecnula. »Ja sam Nasuada«, rekla je. Eragon je nakrivio glavu. »Ti očito znaš tko sam ja, ali što želiš?« Nasuada mu se čarobno nasmiješila. »Moj otac, Adžihad, poslao me ovamo s porukom. Bi li je htio čuti?« Vardenski vođa nije ga se dojmio kao netko sklon braku i očinstvu. Pitao se tko je Nasuadina majka. Morala je biti neobična žena, ako je privukla Adžihadov pogled. »Da, volio bih.« Nasuada je zabacila kosu i izrecitirala: »Drago mu je da si dobro, ali te upozorava da ne poduzimaš korake poput onoga jučerašnjega blagoslova. Takvi potezi više problema stvaraju negoli ih rješaEragon K vaju. Usto, potiče te da nastaviš s obukom što je prije moguće. On mora znati koliko si sposoban prije razgovora s vilenjacima.« »Jesi li se ti popela čak ovamo da bi mi to rekla?«, upitao je Eragon, misleći na visinu Vol Turima. Nasuada je odmahnula glavom. »Došla sam koloturnikom koji se koristi za prijenos stvari na gornje katove. Mogli smo ti poslati poruku signalima, no ja sam ti je odlučila sama donijeti i osobno te upoznati.« »Molim te, sjedni«, rekao je Eragon. Pokazao je rukom prema Safirinoj špiljii. Nasuada se lagano nasmijala. »Ne mogu. Čekaju me drugdje. Također trebaš znati, moj je otac odlučio da možeš posjetiti Murtaga, ako želiš.« Tmuran izraz lica narušio joj je njezine lijepe crte. »Već sam ga upoznala. ... Želi s tobom razgovarati. Izgleda usamljeno. Trebao bi ga posjetiti.« Rekla mu je kako može pronaći

Murtago-vu zatvorsku sobu. Eragon joj je zahvalio na tim vijestima i rekao: »A kako je Arja? Je li bolje? Mogu li je posjetiti? Orik mi nije mogao ništa puno reći.« Vragolasto se nasmiješila. »Arja se brzo oporavlja, kao i sve vile. Nitko je ne smije posjećivati, osim mojega oca, Hrotgara i iscjelitelja. Jedino oni provode svo vrijeme s njom da otkriju sve što se dogodilo za vrijeme njezina utamničenja.« Pogledom je preletjela po Safiri. »Sada moram ići. Imate li što poručiti Adžihadu?« »Ne, osim želje da posjetim Arju. I prenesite mu moje izraze zahvalnosti za gostoprimstvo koje mi je ukazao.« »Osobno ću mu prenijeti tvoje riječi. Zbogom, jahaču Eragone. Nadam se da ćemo se ubrzo opet sresti.« Opet je klecnula i izišla iz zmajske utvrde visoko podignute glave. Akp se doista popela sve do vrha Trondžhima samo da bi me upoznala, na kploturniku ili bez njega, ovaj susret znači vise od obična čavrljanja, pomislio je Eragon. »Tat^oje«, rekla je Safira i povukla glavu u špilju. Eragon se popeo k njoj i iznenadio se kad je vidio Solembuma sklupčana pri dnu njezina vrata. Mačkodlak je preo, dok je vrhom crnoga repa maChristopher Paolini hao lijevo-desno. Oboje su drsko pogledali Eragona, kao da ga pitaju što je. Eragon se nasmija i odmahnu glavom. »Safira, je li Solembum taj fojega si željela upoznati?« Oboje su mu namignuli i potvrdili: »Da.« »Samo se pitam«, dodao je još uvijek uzbuđen od radosti. Imalo je smisla to što su se njih dvoje sprijateljili, osobnosti su im slične i oboje su magijska stvorenja. Uzdahnuo je i otpustio malo napetosti od prethodnoga dana te otkopčao Zaroka. »Solembume, znaš li gdje je Anđela? Nisam je mogao naći, a trebam njezin savjet.« Solembum je masirao šapu o Safirin ljuskavi hrbat. »Negdje u Trondžhimu.« »Kad će se vratiti?« »Brzo.« »Kahp brzo?«, nestrpljivo je upitao. »Moram danas s njom razgovarati. «

»Ne tahp brzo.« Mačkodlak nije želio više ništa reći, unatoč Eragonovim upornim ispitivanjima. Odustao je i ugnijezdio se uz Safiru. Nastavio je presti pa je Eragon morao slušati njegovo duboko predenje iznad svoje glave. Sutra moram posjetiti Murtaga, pomislio je dok je prstima okretao Bromov prsten. ARJINA PROVJERA Trećega jutra u Trondžhimu Eragon se iskotrljao iz kreveta, svjež i pun snage. Prikopčao je Zaroka o pojas, a preko leda prebacio luk i poluprazan tobolac sa strijelama. Nakon lagana leta Safirom, unutar Farden Dura, kod jednih od četiriju glavnih ulaza u Trondžhim susreo je Orika. Upitao ga je za Nasuadu. »Neobična djevojka«, odgovorio je Orik i s neodobravanjem pogledao Zaroka. »Potpuno je odana ocu i svo vrijeme provodi pomažući mu. Mislim da za njega čini više nego što on to zna. Znala je preveslati njegove neprijatelje, a nikada nije priznala svoje zasluge u tome.« »Tko joj je majka?« »To ne znam. Adžihad je bio sam kad je donio Nasuadu u Farden Dur, kao novorođenče. Nikada nije rekao kako je rođena.« Da\le, i ona je odrasla a da nije upoznala majicu. Odagnao je tu misao. »Nemiran sam. Bit će dobro malo upotrijebiti mišiće. Kamo trebam ići na tu Adžihadovu/>roz//m